Ono najvažnije

First topic message reminder :



Tessa Russo, djevojačkog prezimena Thaler (ako vam se prezime čini poznatim, u pravu ste, Tessa je sestra neodoljivog Dexa iz autoričina hita Nešto posuđeno) u sretnom je braku s Nickom, uspješnim dječjim kirurgom i majka dvoje prelijepe djece. Tessa je nedavno odlučila okončati svoju uspješnu karijeru i posvetiti se dužnostima domaćice. Izvana njezin život izgleda savršeno. A onda će Nicka jedne noći, baš tijekom večere povodom proslave njihove godišnjice braka, hitno pozvati u bolnicu zbog šestogodišnjaka s teškim opeklinama. Taj poziv Tessa neće nikada zaboraviti.

Valerie Anderson je odvjetnica i samohrana majka šestogodišnjem Charlieju koji nikada nije upoznao oca. Nakon previše razočaranja, Valerie je odustala od romantičnih ideja, a u određenoj mjeri i prijateljstava zaključivši da je sigurnije biti bez očekivanja nego biti povrijeđen. No brižan dječji kirurg Nick poljuljat će njezina uvjerenja.

I Tessa i Valerie žive u otmjenom bostonskom predgrađu i, osim ljubavi prema djeci, to je jedino što ih povezuje. Sve dok to zauvijek ne promijeni jedna tragična slučajnost. Obje će biti prisiljene preispitati sve svoje životne vrijednosti i na težak način izabrati – ono što im je najvažnije.

15. TESSA
Vješam Frankov tamnoplavi kaputić i Rubyn mucasti ružičasti šal na vješalicu u predsoblju kad Nick uleti kroz stražnji ulaz kao da želi za nekoliko sekundi skratiti svoje dvosatno kašnjenje. Cijeli dan nismo razgovarali, osim triju poruka koje smo si poslali. Prva moja, s pitanjem kad dolazi kući. Druga njegova, u obliku govorne pošte, u kojoj kaže da će biti doma na vrijeme da stavi djecu na spavanje. I treća, kojom me obavještava da će doći kasnije no što je očekivao. Srećom, nisam ništa rekla Ruby i Franku, budući da sam odavno naučila da je to riskantno obećanje.
”Stvarno mi je žao što kasnim“, Nick usrdno kaže i poljubi me, a usne mu završe lijevo od mojih usta. Pokuša opet, i naša se zatvorena usta ovaj put dotaknu, i istog trena dobijem nelagodan osjećaj da nije radio kad mi je poslao onu zadnju poruku.
Neki bi to nazvali ženskom intuicijom, poput Cate, koja redovito koristi taj izraz kada zapravo želi reći da nije potpuno slijepa i glupa i nesvjesna određenih očitih činjenica, koje večeras uključuju prodoran miris češnjaka na Nickovoj koži i odjeći.
Gorljiv ton njegove isprike. I, više od svega, krivnju u njegovim očima.
Da razjasnim, to nije krivnja muškarca koji je prevario ili čak razmišljao o prijevari. To me nikad nije brinulo. Niti je to krivnja muškarca koji se osjeća skrušenim jer je tipično loš suprug – jer je propustio sinovu nogometnu utakmicu ili jer nije primijetio ženinu novu frizuru, ili jer su ga hitno zvali usred večere za godišnjicu braka. Krivnja na Nickovu licu suptilnija je od toga, ali ipak nedvojbena. Pokušam je protumačiti, promatrajući ga dok se trudim izgledati bezbrižno, i zaključim da je to krivnja čovjeka koji bi htio biti negdje drugdje.
”U redu je“, kažem, gledajući ga u oči, nadajući se da sam u krivu, da sam pogrešno protumačila znakove, došla do krivih zaključaka. Da je Nick zapravo projurio kroz vrata jer sam mu nedostajala ili jer je očajnički htio ispraviti što god se to sinoć dogodilo među nama. Čak i ako to znači da ćemo se praviti da se ništa nije dogodilo, što obično činimo.
Zato kažem, najležernije što mogu, lica i glasa lišenih bilo kakvih optužbi: ”Što te zadržalo?“
”Ah, znaš, uobičajene stvari“, kaže, izbjegavajući moj pogled dok ulazi u dnevnu sobu, još uvijek u kaputu.
”Kao, na primjer, što?“ kažem, slijedeći ga, razmišljajući o brojnim scenama u filmovima kada muž svrati na piće na putu kući, sjedne na svoje uobičajeno mjesto u baru, i izjada se barmenu ili bilo kome drugome tko je voljan slušati. Ili, još gore, drži sve u sebi dok osjećaji kipe u njemu. Odjednom se zapitam ima li Nick možda problema za koje mi nije rekao - osim tipičnih briga dječjeg kirurga. Sjetim se jedne večeri prošlog tjedna kad sam pogledala kroz prozor spavaće sobe i vidjela ga kako se poslije posla zaustavlja na kolnom prilazu. Parkirao je auto, ali onda je sjedio ondje i gledao ravno pred sebe. Promatrala sam ga na trenutak, pitajući se sluša li neku pjesmu ili je jednostavno mislima nekamo odlutao. Sto god bilo, očito mu se nije žurilo da ude. A kad je napokon ušao, punih pet minuta kasnije, i kad sam ga pitala što je ondje radio, doimao se zbunjenim kao da ni sam ne zna odgovor. I sada me jednako smeteno pogleda.
Zato sažetije postavim pitanje, ovaj put riskirajući. ”Kako je bilo kod Antonija?“ kažem, ponovno udišući miris češnjaka.
Njegova je šutnja znakovita, i prije no što uspije odgovoriti skrenem pogled prema paučini na lusteru, i nekako mi je neugodno zbog njega - zbog nas oboje. Isto sam se tako osjećala kad sam ga jednom zatekla usred noći na kauču, otkopčanih traperica, s jednom rukom u boksericama, kako tiho stenje. Pokušala sam se neprimijećeno išuljati iz dnevne sobe, ali spotaknula sam se o jednu od Rubvnih igračaka, tako da smo oboje bili uhvaćeni. Otvorio je oči, pogledao me i ukočio se, ništa ne rekavši. Idućeg jutra kad se spustio na doručak, očekivala sam da će se našaliti o tome, ali nije. Nije me smetala ideja da moj suprug masturbira, ali zbog njegove sam se šutnje o tome osjećala udaljeno, suprotno od prisnog - isto kao što se sada osjećam.
”Dobro je bilo.“
”Znači već si večerao?“ pojasnim.
”Ne“, brzo odgovori. ”Samo sam nešto malo prigrizao. Žudio sam za Antonijevom hranom.“
”Jesi meni donio malo?“ pitam, nadajući se da je samo zaboravio uzeti bijelu vrećicu za van sa stražnjeg sjedala. Spremna sam odbaciti cijelu svoju teoriju, samo ako može nekako stvoriti tu vrećicu.
Sa žaljenjem pucne prstima. ”Trebao sam. Žao mi je. Pretpostavio sam da si jela s djecom?“
”Jesam“, kažem. ”Ali nikad ne bih odbila hranu iz Antonijeva restorana. Te bih raviole mogla pojesti za desert.“
”Ne sumnjam“, kaže, smiješeći se. A zatim, očito se žureći promijeniti temu, pita kako sam provela dan.
”Dobro“, kažem dok se pokušavam sjetiti kako sam ispunila posljednjih dvanaest sati. Mozak mi se zablokira - što može biti dobar znak ili loš znak, ovisno o perspektivi, o tome kakav ti je trenutno život. Večeras se čini kao loš znak, zajedno sa svim drugim.
”A djeca? U horizontali?“ pita, usputno pitanje.
”Ne. Vani su u gradu." Nasmijem se da ublažim sarkazam. Nick se nasmiješi, gotovo nasmije.
”Kako si ti proveo dan?“ pitam, misleći kako je moja majka u pravu. On je taj koji ima nešto zanimljivo reći. On je taj koji je večeras imao pametnijeg posla nego da na vrijeme dođe kući.
”Presađivanje je dobro prošlo“, kaže, i razgovor se prebaci na autopilota. Četiri riječi za operaciju od četiri sata.
”Da?“ pitam, žudeći za još detalja, ne toliko zato što želim liječnički izvještaj, već zato što želim da on želi dijeliti stvari sa mnom.
”Da. Školski primjer presađivanja“, kaže, zarezavši rukom po zraku.
Pričekam nekoliko sekundi dok ne postane jasno da više nema što reći. ”E da, " kažem, "April je rekla da te vidjela u bolnici.“
Izraz lica postane mu gorljiv, gotovo bijesan, i kaže: ”Da. Što je, pobogu, to bilo?“
”Nisu znale da je danas operacija“, kažem, pitajući se zašto tražim ispriku za April i Romy - kad se u principu slažem s Nickom.
Frkne nosom. ”Svejedno.“
Kimnem, što je moj način zauzimanja njegove strane, u nadi da će to savezništvo popraviti što god da se to kuhalo između nas. ”Čula sam da su donijele vino“, kažem, kolutajući očima.
”Tko nosi vino u čekaonicu?“ ”I to ujutro.“
Otkopča kaput i protrese ruke. ”Trebala bi je se riješiti iz svog života“, neumoljivo kaže.
”Riješiti se April?“ upitam. ”Da. Imaš pametnijeg posla.“
Kao na primjer, da budem sa svojim mužem, poželim reći, ali suzdržim se. ”Ima ona i dobrih strana“, kažem. ”Stvarno mislim da je pokušavala pomoći.“
”Pomoći kome? Svojoj nesavjesnoj prijateljici?“
Traljavo slegnem ramenima, a on nastavi, sad već nezaustavljiv. ”Zaslužuju da ih tuži.“
”Misliš da bi se to moglo dogoditi?“ pitam. ”Nema šanse“, kaže.
”Je li dječakova majka razgovarala s tobom o tome?“ pitam, zainteresirana više za međuljudsku stranu njegova posla nego za medicinu.
”Ne“, kratko kaže.
”Bismo li mi?“ pitam. ”Bi li ti?“
”Možda bih“, kaže, pokazujući svoju osvetoljubivu stranu. Dio njega koji mi se baš i ne sviđa previše, ali kojemu se svejedno divim, zajedno s njegovom mrzovoljom, slijepom tvrdoglavošću i bezočnom kompetitivnošću. Sve karakteristike priznatog kirurga - upravo one osobine koje ga čine onim što jest. ”Možda bih tužio samo zbog te uvredljive boce vina... I izraza lica one... kako se zove? Remy?“
”Romy“, kažem, čudeći se kako je taj čovjek uspio naučiti naziv svakog mišića i svake kosti u tijelu, beskrajne medicinske termine na latinskome, a ne može upamtiti nekoliko imena.
On nastavi, kao da priča sam sebi. ”Onaj njezin lažni osmijeh. .. Upravo sam završio naporan kirurški zahvat i evo ti nje, ceri se, želi čavrljati sa mnom o privatnim školama.“
”Da. April mi je rekla da će nam napisati pismo“, kažem.
”Malo sutra“, kaže. ”Nema šanse. Ne želim njezino pismo. Ne želim čak ni da Ruby bude u blizini takvih ljudi.“
”Mislim da malo generaliziraš“, kažem, dok osjećaj potištenosti u mojim grudima počinje uzmicati pred mojom vlastitom frustracijom i bijesom.
”Možda“, kaže. ”Možda i ne. Vidjet ćemo.“
”Mi ćemo vidjeti?“ kažem. ”To onda znači da ćeš ti to pogledati? Razmisliti o tome?“
”Naravno. Kako god“, kaže. ”Rekao sam ti da hoću.“
”Jesi li danas pogledao prijavu?“ pitam, znajući da zapravo ne govorim o prijavi
- govorim o njegovoj povezanosti s našom obitelji.
Pogleda me i zatim izgovori moje ime onako kako izgovara Rubyno nakon što ju je deseti put zamolio da opere zube. Ili, češće, nakon što je čuo mene kako je deseti put molim da opere zube.
”Što?“ kažem.
”Znaš li kakav mi je ovo bio dan?“ Ne pričeka da odgovorim.
”Slijepio sam djetetu lice“, kaže. ”Nisam imao vremena za prijave za škole.“ ”Ali imao si vremena za večeru kod Antonija?“ kažem, preskočivši prijelazne
stadije ljutnje i osjećajući navalu bijesa u grudima.
Naglo ustane i kaže: ”Idem se istuširati.“ ”Naravno da ideš“, kažem mu u leđa.
Okrene se i hladno me, oštro pogleda. ”Zašto ovo radiš, Tess? Zašto stvaraš probleme?“
”Zašto ti ne želiš doći kući?“ ispalim, očekujući da će se smekšati. Reći mi da sam smiješna.
Umjesto toga, slegne ramenima i kaže: ”Hm. Pa ne znam. Jer ti stvaraš tako ugodnu atmosferu ovdje.“
”Ti to ozbiljno? Ja se samo trudim da tebi bude ugodno. Nama. Užasno se trudim“, viknem drhtava glasa i sjetim se svega što sam danas radila. Kupovanja namirnica, skidanja fotografija, kuhanja, brige oko djece. Svega što radim za našu obitelj.
”Pa možda se trebaš prestati toliko truditi. Jer što god bilo to što radiš, Tess, čini se da baš i ne uspijeva“, kaže, ljutita glasa, ali kontroliran i miran kao što su mu tijekom operacije bile ruke. Uz zadnji preziran pogled, ponovno se okrene i ode gore. Trenutak kasnije čujem ga kako ulazi pod tuš - gdje će jako dugo ostati.

16. VALERIE
”Jeste li i vi liječnica?“ snažan glas prekine Valerie u razmišljanju, podsjetivši je da je još uvijek kod Antonija i čeka Jasonove lazanje, koje bi bila zaboravila naručiti da je Nick nije podsjetio kad su završili s vlastitom večerom, nakon čega je otišao kući.
Podigne pogled i nasmiješi se Tonyju koji se mota u blizini.
”Liječnica?... Ne“, kaže, kao da je ta ideja apsurdna. Zapravo, i jest apsurdna, s obzirom na to da je jedinu jedinicu u životu dobila na satu biologije u srednjoj školi kad je glatko odbila secirati svinjski fetus koji je njezin laboratorijski partner nogometaš uporno zvao Wilbur. Još se uvijek sjeća mučnog mirisa formaldehida i prizora mekih okusnih pupoljaka na blijedoružičastom jeziku.
Tony ponovo pokuša. ”Medicinska sestra?“
Padne joj na pamet da bi mogla zaustaviti to ispitivanje tako da jednostavno kaže, "Odvjetnica“, ali zna da ga zanima njezina veza s Nickom, a vino je ublažilo njezinu uobičajenu suzdržanost. Osim toga, ima nečeg u Tonyjevu otvorenom, prijateljskom pristupu zbog čega joj se čini da može podnijeti istinu.
Tako da kimne u smjeru bolnice i kaže: ”Moj sin je pacijent u Shrinersu.“
”Oh“, Tony tiho kaže. Sa žaljenjem odmahne glavom dok se Valerie pita žali li možda ne toliko zbog njezina odgovora, već zbog svog pitanja, zbog činjenice daje njegovo ležerno čavrljanje nekako zalutalo na turoban teren. ”Kako mu je?“
Valerie se nasmiješi, trudeći se da mu ne bude neugodno, vježbajući za razgovor koji zna da će u mjesecima koji slijede puno puta voditi. ”Drži se. Dosad je bio na dvije operacije...“ Nelagodno zastane i još se jednom nasilu nasmiješi, ne znajući što više reći.
Tony prebaci težinu s jedne noge na drugu i zatim se nagne da na stolu pokraj njezina posloži posudice za sol i papar. ”Doktor Russo mu je kirurg?“
”Da“, kaže, nekako ponosna na tu činjenicu, kao da se njihova povezanost odražava na njezino roditeljstvo. Samo najbolje za Charlieja, pomisli.
Tony je s iščekivanjem pogleda, pa Valerie nastavi, uz više detalja. ”Jedna operacija na ruci. I jedna na obrazu. Jutros." Podigne ruku da dotakne lice, i osjeti
prvi napad tjeskobe otkako je prije dva sata ostavila Charlieja. Pogleda na mobitel, okrenut prema gore na stolu, zvuk pojačan na najglasnije, pitajući seje li nekako mogla propustiti Jasonov poziv. Ali zaslon je umirujuće prazan, prizor dvotračne ceste koja vijuga pod plavim nebom i pahuljastim bijelim oblacima, i nestaje u daljini.
”Pa, onda već znate - doktor Russo je najbolji. Vi i vaš sin dobili ste najboljeg“, Tony tako strastveno kaže da se Valerie zapita ima li možda izravnog iskustva s pacijentima ili njihovim roditeljima. On s dubokim poštovanjem nastavi. ”A tako je skroman... Ali sestre koje dolaze ovamo - sve su mi pričale o njegovim nagradama... djeci koju je spasio... Jeste li čuli za onu djevojčicu - onu u avionskoj nesreći gore u Maineu? Tata joj je bio neka faca, šef na televiziji? Bilo je na vijestima - prije otprilike dvije godine?“
Valerie odmahne glavom, shvativši da više nikad neće imati taj luksuz da ignorira takvu priču.
”Da. To je bio jedan od onih aviona s jednim motorom. Letjeli su na vjenčanje... cijela obitelj... i avion se srušio oko pola kilometra od piste, odmah nakon uzlijetanja. Zabio se u ogradu i svi su osim te jedne djevojčice odmah umrli od udisanja dima i od opeklina. Pilot, roditelji, tri starija brata. Tragično“, kaže i izgleda jako žalosno.
”A djevojčica?“ Valerie upita.
”Ostala je siroče, sama. Ali preživjela je. Uspjela je. 'Djevojčica-čudo', kako je sestre zovu.“
”Koliko su teške bile opekline?“ Valerie pita, nervozno tresući nogom. ”Teške“, kaže Tony. ”Stvarno teške. Osamdeset posto tijela, tako nešto.“
Valerie proguta knedlu u grlu, razmišljajući o tih osamdeset posto, o tome koliko je gore Charlie mogao proći. ”Koliko je dugo bila u bolnici?“ upita, a grlo joj se odjednom osuši.
”Uh“, Tony kaže, sliježući ramenima. ”Dugo, dugo vremena. Mjesecima. Možda čak godinu dana.“
Valerie kimne, i obuzme je osjećaj duboke boli pri pomisli na nesreću, na nezamisliv užas na toj ogradi. Kad počne zamišljati plamen kako guta avion i sve te ljude u njemu, zatvori oči da se riješi tih prizora.
”Jeste dobro?“ Tony pita.
Ona podigne pogled i ugleda ga kako sada stoji bliže njoj, sklopljenih ruku, pognute glave, doimajući se začuđujuće elegantnim za tako zdepastog, krupnog
čovjeka. ”Nisam smio... To je bilo bezobzirno.“
”U redu je. Mi smo imali sreće u usporedbi s njom“, kaže Valerie. Otpije zadnji gutljaj vina, odjednom se očajnički želeći vratiti u bolnicu, baš kad se kuhar pojavi s vrećicom za van. ”Lazanje i salata?“
”Hvala“, kaže Valerie, posegnuvši za torbicom.
Tony podigne ruke i kaže: ”Ne, ne. Molim vas. Ovo je na račun kuće. Nadam se da ćemo se ponovno vidjeti, dobro?“
Valerie se krene buniti, ali zatim kimne u znak zahvale i kaže mu da hoće.
”Kako mu je?“ upita Jasona kad ude u sobu i nađe Charlieja u istom položaju u kojem ga je ostavila.
”Još uvijek spava. Prespavao je čak i previjanje“, kaže Jason.
”Dobro“, kaže - jer mu je potreban odmor i jer je svaka minuta u snu minuta bez boli - iako ponekad misli da su njegove noćne more gore od bilo čega drugoga. Izuje cipele i obuje papuče, dio njezina večernjeg rituala. ”I?“ kaže Jason. ”Kako je bilo?“
”Bilo je dobro“, tiho kaže, razmišljajući o tome kako je vrijeme brzo proletjelo dok je sjedila ondje s Nickom, kako je bilo ugodno i opušteno. ”Lijepo smo razgovarali.“
”Mislio sam na hranu“, Jason kaže, podignuvši obrve. ”Ne na društvo.“
”Hrana je bila izvrsna. Evo“, doda mu vrećicu za van dok on mumlja nešto sebi u bradu.
”Što?“ kaže.
On ponovi što je rekao, sporije, glasnije. ”Rekao sam - mislim da se nekome sviđa doktor Macan.“
”Doktor Macan?“ ona kaže dok stoji blizu prozora. ”Je li to neki slengovski termin za koji ne znam?“
”Da. Doktor Macan. Doktor Cener." Nervozno se nasmije i kaže: ”Cener?“ ”Čista desetka“, kaže Jason, namigujući.
Valerie zakoluta očima i kaže: ”Mislim da se tebi sviđa.“
Jason slegne ramenima i kaže: ”Da. Zgodan je. Ali ja se toliko ne trudim demantirati to.“
”Ne padam na oženjene muškarce“, Valerie kategorički kaže.
”Nisam rekao da si pala na njega“, kaže Jason. ”Samo sam rekao da ti se sviđa.“ ”Ne sviđa mi se“, kaže, zamišljajući Nickove tamne oči, način na koji škilji, uz
blagu grimasu, kad god želi reći nešto u što je uvjeren. Shvati da možda zvuči pretjerano defenzivno, da se ne bi trebala baš toliko protiviti - posebno s obzirom na to da se ona i Jason često zezaju o zgodnim tipovima, poput neženje koji živi prekoputa i povremeno bez majice kosi travu, i da su neki od njih oženjeni.
Jason otvori vrećicu, udahne, i kimne s odobravanjem. ”I, o čemu ste pričali cijelo to vrijeme?“
”O puno toga“, kaže, shvativši da još nije rekla Jasonu za Romynu košaru. Razmisli o tome da mu sada kaže, ali odjednom se počne osjećati iscrpljenom i odluči da to može pričekati do jutra. ”Poslu. Njegovoj djeci. Charliejevoj školi. Puno toga.“
”Jesi spomenula da misliš da je komad?“ ”Nemoj počinjati“, kažem.
”Nemoj ti počinjati“, on kaže. ”Opasno je to, pasti na Baldwina poput njega.“
”Kako god ti kažeš“, kaže, smijući se izrazu Baldwin i misleći kako joj se nekoć doista sviđao Billy - ili koji je već brat bio u filmu Tanka linija smrti - i kako mu Nick stvarno pomalo sliči. Na njezinu žalost, pomisli dok gleda Jasona, koji je navalio na svoje lazanje, Nick ima još ljepše oči.

17. TESSA
”Tess?“ Nick kaže te noći kad je napokon došao u krevet malo poslije jedan ujutro. Glas mu je nježan, gotovo kao šapat, i osjetim bujicu olakšanja kad ga čujem da tako izgovara moje ime.
”Da“, prošapćem.
Nekoliko puta duboko udahne, kao da se pokušava sabrati ili odlučiti što da kaže, i sjetim se da bih mogla ispuniti tišinu pitanjem što se događa u njegovoj glavi. Ali natjeram se da pričekam, sluteći da će njegove iduće riječi biti znakovite.
”Žao mi je“, napokon kaže i privuče me k sebi, zagrlivši me. Čak i bez zagrljaja znala bih da ovaj put to misli. Za razliku od one isprike zbog kašnjenja, sada mu u glasu nema ničeg isforsiranog niti automatskog.
”Zbog čega?“ šapnem, još uvijek zatvorenih očiju. Obično je to pasivno- agresivno pitanje, ali večeras je iskreno. Doista želim znati.
”Žao mi je zbog onog što sam rekao. To nije istina." Još nekoliko puta duboko udahne, izdišući kroz nos, i zatim kaže, "Ti si sjajna majka. Sjajna supruga.“
Poljubi me u vrat, odmah ispod uha, i čvršće me zagrli, sada cijelim svojim tijelom uz moje. To je oduvijek bio njegov način mirenja - djela, a ne riječi - i iako sam u prošlosti kritizirala takav pristup i opirala mu se, večeras mi ne smeta. Samo se privijem uz njega, trudeći se vjerovati mu, riješiti se sumnja oko naše veze. Kažem si da se Nick uvijek malo prljavo borio i bio brz na oštrim riječima zbog kojih kasnije požali i koje zapravo ne misli. Ali opet, pitam se nema li možda uvijek zrno istine u njima, negdje.
”Zašto si to onda rekao?“ prošapćem, između njegovih poljubaca i nekih mojih. ”Zašto si rekao da nam nije dobro?“
Padne mi na pamet da to dvoje nije međusobno isključivo. Mogu biti sjajna supruga i majka - a stvari svejedno mogu ne funkcionirati. Ili polako prestajati funkcionirati.
”Ne znam...Jednostavno sam ponekad isfrustriran“, kaže dok mi spušta donji dio pidžame s brzo rastućom nestrpljivošću.
Pokušam mu se oduprijeti, barem da završimo razgovor, ali osjetim da se
predajem neodoljivoj fizičkoj privlačnosti prema njemu. Potrebi za njim. Tako sam se osjećala na početku, kad smo trčali kući da budemo zajedno i vodili ljubav dva ili tri puta na noć. Dugo se nisam tako osjećala.
”Želim da budeš sretna“, Nick kaže. ”I jesam sretna.“
”Onda nemoj tražiti probleme.“ ”Ne tražim.“
”Ponekad tražiš.“
Razmislim o tome, razmislim o svim drugim načinima na koje sam ga večeras mogla pozdraviti. Možda sam ja kriva. Možda doista stvaram probleme, kao one kućanice koje sam nekad kritizirala jer dramatiziraju da bi ublažile monotoniju svojih dana. Možda postoji praznina u mom životu, i računam na njega da će je ispuniti. Možda je večeras stvarno samo žudio za talijanskom hranom.
”Hajde, Tess. Pomiri se sa mnom“, kaže, dok skida donji dio pidžame i podiže moju majicu, koju se ne potrudi skinuti. Čvrsto me poljubi u usta dok se pomiče u meni, nudeći pokoru.
I ja njega poljubim s jednakom žestinom, čvrsto ga obavijajući nogama dok mi srce lupa. Cijelo to vrijeme govorim si da to radim jer ga volim. Ne zato što mu želim nešto dokazati.
Ipak, nekoliko trenutaka kasnije, nakon što se pustim, i osjetim da i on radi isto, čujem se kako šapćem: Vidiš, Nick? Vidiš? Dobro nam je. Dobro je.

18. VALERIE
Valerie promatra Charlieja kako koncentrirano boji unutar linija izrezbarene bundeve, pažljivim, čvrstim potezima, birajući narančastu bojicu za bundevu i zelenu za peteljku. Dosadan je to posao za dijete njegove dobi, ne zahtijeva apsolutno nikakvu kreativnost, ali čini se da Charlie razumije da je to dobro za njegovu ruku i ozbiljno shvaća zadatak koji mu je dao radni terapeut.
Dozove ga dok on crta crnu mačku u pozadini, dugim potezima naglašavajući svaki brk. Charlie je ignorira, promatrajući sada crtež iz nekoliko različitih kutova, pomičući papir umjesto glave.
Ponovo ga dozove, samo da bi ga pitala što želi za ručak. Charlie napokon podigne pogled, ali ništa ne kaže, zbog čega se Valerie zapita u kakvom je raspoloženju. Prošlo je nekoliko dana od operacije, i iako se već malo privikla na masku koja mu prekriva lice, još uvijek nije naviknuta na to kako mu skriva izraze lica, tako da je teže zaključiti što misli.
”Ja nisam Charlie“, napokon kaže, niskim, hrapavim, teatralnim glasom. ”Tko si onda?“ ona kaže, prihvativši igru.
”Imperijski vojnik“, zlokobno odgovori, zvučeći kao odrastao muškarac koliko šestogodišnjak to može.
Valerie se nasmiješi. U sebi to stavi na popis prekretnica -prva kruta hrana, prva šetnja po hodnicima, prva šala na vlastiti račun.
”Ne treba mi čak ni kostim za Noć vještica“, kaže u trenutku kad Nick uđe u sobu.
Valerie osjeti da joj se lice razvedrilo, a sigurna je da se i Charliejevo. Nema veze što oboje znaju zašto je ovdje - da pregleda presadak i iglom odstrani eventualnu tekućinu koja se nakupila. Postupak nije tako bolan kako izgleda, i zbog morfija koji Charlie još uvijek intravenozno prima i zato što se živci još nisu primili za presadak - no ipak nije baš ugodan. Ali Nick im uspije oboma odvratiti pažnju, kao da je taj zahvat usputni dio njegova posjeta.
”Kako to, stari?“ Nick upita. ”Zašto ne trebaš kostim?“
”Jer već nosim masku“, kaže Charlie, glasom koji je opet visoki sopran. Nick se nasmije i kaže: ”Ima nešto u tome.“
”Mogu biti imperijski vojnik ili mumija.“
”Ja bih na tvom mjestu odabrao vojnika“, kaže Nick. ”A ja ću biti Darth Vader.“
Ne možeš se vječno skrivati, Luke, Valerie pomisli. I zatim, Ja sam tvoj otac. Jedina dva citata iz Ratova zvijezda koje zna napamet, osim onog Neka sila bude s tobom.
”Imate kostim Dartha Vadera?“ Charlie ga pita, i gurne ruku pod masku da se počeše uz rub kose.
”Ne. Ali siguran sam da bih ga mogao nabaviti... Ili bismo mogli samo glumiti“, Nick kaže, podignuvši imaginarno oružje.
”Da. Mogli bismo glumiti.“
Valerie obuzme toplina dok promatra kako se Nick i Charlie smiješe jedan drugome, sve dok Charliejev glas ne postane ozbiljan kad pita: ”Dolazite na zabavu?“
Misli na zabavu za Noć vještica dolje u rekreacijskom centru; svi su pacijenti i njihove obitelji pozvani. Naravno, ona i Charlie planiraju ići, zajedno s Jasonom i Rosemarv.
”Joj, dušo. Nick ima dvoje djece - sigurna sam da ih vodi po slatkiše u susjedstvu“, Valerie brzo kaže dok odmata kostim Spidermana koji je Jason jučer pokupio u Targetu, jedini koji je uspio naći a da odgovara njezinim dvama kriterijima
- bez zastrašujućih konotacija i s maskom koja će prekriti Charliejevu vlastitu masku. ”Doći ću“, kaže Nick. ”Kad počinje?“
”U četiri“, ona oklijevajući kaže, uputivši mu pogled koji, nada se, izražava zahvalnost, ali isto tako pokazuje da to nadilazi njegove dužnosti kao kirurga.
Okrene se prema njemu, i glas joj postane tiši. ”Stvarno, Nick“, kaže. ”Ne morate...“
”Doći ću“, Nick opet kaže, prelazeći rukom preko plave kosice koja je počela rasti iz Charliejeve obrijane, ružičaste glave.
Valerie zamisli Nickovu ženu i djecu kod kuće, kako ga čekaju, i zna da bi se trebala još jednom usprotiviti. Ali, umjesto toga, uživa u osjećaju topline u grudima koji se polako širi po cijelom tijelu.
”To je stvarno lijepo od vas“, napokon kaže, i ništa više.
Kasnije tog poslijepodneva, dok Charlie spava, Valerie se počne premišljati oko prihvaćanja Nickova nepromišljenog obećanja za Noć vještica i odjednom osjeti
potrebu da ga oslobodi te dužnosti. Godine logističkih poteškoća naučile su je da je Noć vještica pothvat za dva roditelja, jednog koji mora ostati doma i dijeliti slatkiše, i drugog koji će voditi djecu od vrata do vrata - i svjesna je da će se Nickova supruga vrlo vjerojatno protiviti njegovoj odluci da dođe na bolničku zabavu. Želi ga poštedjeti te kućne prepirke i izbjeći nelagodan razgovor koji bi uslijedio u slučaju da izgubi u debati. Još važnije, pomisao na prekršeno obećanje ili bilo što blizu razočaranja u Charliejevu životu više je no što može podnijeti. Tako da se odluči na preventivni potez - strategiju koja joj je već dobro poznata.
Razmisli o tome da pričeka Nickovu sljedeću vizitu da obavi taj razgovor, ali osjeća da je hitno da što prije riješi stvar prije no što se stigne predomisliti. Nakon što brzo izvadi BlackBerry iz torbe i Nickovu posjetnicu iz novčanika, osjeti navalu neobjašnjive nervoze i utipka njegov broj, nadajući se da će se javiti.
Nakon što treći put zazvoni Nick se naglo, nestrpljivo javi, kao da je upravo prekinut u nečem vrlo važnom - što je vjerojatno točno.
Valerie oklijeva, odjednom požalivši što je nazvala, osjećajući da je još više pogoršala stvari, da ga nema pravo zvati na privatni mobitel iako joj je dao broj.
”Zdravo, Nick“, kaže. ”Valerie je.“
”O! Zdravo, Valerie“, kaže, a ton mu postane prisan i prijateljski. ”Sve u redu?“ ”Da. Sve je super“, kaže i odjednom začuje pozadinsku buku koja ne zvuči kao
bolnica. ”Zovem u nezgodno vrijeme?“ upita, brinući se da je možda s obitelji. ”Ne, ne“, kaže. ”Što je bilo?“
”Pa, samo sam... htjela razgovarati s vama o sutrašnjoj zabavi za Noć vještica“, promuca.
”Što s tim?“ on upita.
”Slušajte. Tako je lijepo od vas što ste rekli da ćete doći... Ali...“ ”Ali što?“ kaže.
”Ali Noć vještica je.“ ”Da?“
”Sigurna sam da morate biti negdje drugdje“, kaže. ”Sa svojom obitelji. Svojom djecom... i jednostavno mi nije ugodno...“
”Bi li vam bilo lakše da vam kažem da ionako moram raditi?“ upita. ”Tako da, osim ako ne želite nazvati šefa bolnice i reći mu da mislite da bih trebao dobiti
slobodan dan...“
”Stvarno biste trebali raditi?“ ona odgovori, hodajući sada gore-dolje po hodniku kraj Charliejeve sobe, istodobno s olakšanjem i osjećajući se glupo jer je iz te zabave napravila tako veliku stvar, i pitajući se zašto joj nije palo na pamet da možda ionako mora raditi. Da njegova odluka da dođe možda nema nikakve veze s njima.
”Val—" kaže, prvi put upotrijebivši skraćeni oblik njezina imena, činjenica koja joj ne promakne, činjenica koja joj se sviđa, ne može si pomoći. ”Želim doći. Dobro?“
Ponovno osjeti toplinu u grudima. ”Dobro“, kaže.
”A sad me ispričajte“, kaže. ”Upravo kupujem kostim Dartha Vadera.“
”Dobro“, kaže. Osjeća kako joj se blesavi, nekontrolirani osmijeh razvlači licem dok prekida razgovor, trudeći se ne priznati si koji je pravi razlog zbog kojeg ga je upravo nazvala.

19. TESSA
Tijekom sljedećih nekoliko dana, bogovi braka su blagonakloni prema našem domu, i čini se da stvari opet dobro funkcioniraju. Nick je uzoran suprug - zove s posla samo da me pozdravi, dolazi kući na vrijeme da stavi djecu na spavanje, čak mi je jednom napravio večeru. A opet, njegov se trud ne čini teškim ni nametnutim. Jednostavno se doima zainteresiranim, kao da je dio bioritma naše obitelji, uključen u male stvari koje, ponekad mi se čini, inače rješavam sama. Zapravo, tako je pažljiv da počinjem kriviti sebe zbog naše svađe - što je uvijek pomalo olakšanje, možda samo što ti vraća kontrolu nad vlastitim životom. Rachel i Cate, kojima se objema povjeravam, slažu se da sam barem djelomično kriva za ovo loše razdoblje, ukazujući na hormone, dosadu i opću paranoju - tipične karakteristike majčinstva, Rachel se našali.
Jedini se problem pojavi za Noć vještica, sredinom poslijepodneva, kad Nick nazove iz bolnice da mi kaže da se vjerojatno neće uspjeti vratiti za obilaženje kuća u susjedstvu - i da će definitivno propustiti okupljanje kod April prije toga. Suzdržim se od toga da ga podsjetim da je djeci Noć vještica druga najsvetija noć u godini (možda najsvetija za Ruby, čija je ljubav prema slatkom epskih razmjera) i da, iako se pokušavam oduprijeti rodno podijeljenom roditeljstvu, smatram daje obilaženje susjeda radi slatkiša isključivo očev posao. Umjesto toga, usredotočim se na činjenicu da je jutros odveo Ruby u vrtić, zadržavši se ondje da snimi njezinu kostimiranu paradu po vrtićkim hodnicima, i zatim došao kući da provede malo vremena s Frankom prije no što je otišao na posao.
”Jesi dobro?“ pitam smireno, puna podrške.
”Da, da. Samo imam puno posla ovdje“, kaže, zvučeći napeto i rastreseno, ali i razočarano, što malo ublaži moje vlastito razočaranje. Zatim pita hoćemo li moći bez njega, što se tiče logistike dijeljenja slatkiša.
”Da“, kažem. ”Samo ću ostaviti zdjelu na trijemu. Nećemo dugo biti vani. Nije nikakav problem.“
I doista nije problem, govorim si dok s Ruby i Frankom hodam uzbrdo prema Aprilinoj kući malo prije mraka i, kad stignemo, ugledam April kako veže hrpu narančastih i crnih balona za poštanski sandučić. Na prvi pogled vidim da je već popila nekoliko čaša vina i odjednom i sama postanem raspoložena za pokoju. Pošalje
mi poljubac i zatim oduševljeno krene o tome kako su Sharpay i Elmo preslatki, razigranim glasom i gestama.
”Hvala“, kažem, misleći kako su, iako doista jesu slatki, njezini komplimenti često pretjerani i kako nema ničeg toliko slatkog na dva kostima iz trgovine - jedan posve predvidiv, drugi pomalo neukusan.
”Gdje je Nick?“ kaže, pogledavajući oko sebe, kao da očekuje da će iskočiti iz grmlja i iznenaditi je.
”Mora raditi“, kažem s uobičajenom kombinacijom ponosa i žaljenja, koja dolazi uz brak s kirurgom.
”Šteta“, suosjećajno kaže.
”Da. A što možeš?“ slegnem ramenima, zatim pogledam prema njezinoj kući, diveći se bogatim ukrasima - strašilima poređanima po prilazu, malim duhovima obješenima po drveću i pažljivo izrezbarenim bundevama naslaganima na verandi, zajedno s plastovima umjetnički namještenog sijena. Kažem joj da sve izgleda predivno, u nadi da ću promijeniti temu, barem radi Franka i Ruby, budući da ne vidim smisla u tome da im skrećemo pažnju na očevu odsutnost.
”Hvala!" kaže. ”U dvorištu je čovjek s obojenim licem... I premišljam se da li da se igramo vađenja jabuka5? Misliš da je prehladno? Previše truda?“
”Da. Nemoj komplicirati“, kažem, svjesna da taj savjet zvuči otprilike kao da kažem Madonni da se ne eksponira previše ili Britney Spears da donosi dobre odluke kad su veze u pitanju.
Kažem joj to i ona se nasmije, provuče ruku ispod moje i izjavi da sam joj nedostajala - a mislim da to znači da su joj nedostajali razgovori o nečemu drugom osim o drami s Romy.
”I ti si meni nedostajala“, kažem, osjećajući zadovoljstvo dok hodamo po kolnom prilazu. Gledamo kako Ruby i Frank pozdravljaju Oliviju razigranim zagrljajima, uz navalu zadovoljstva jer smo uspješno sredile da nam se djeca sprijatelje.
Moje se dobro raspoloženje nastavi i tijekom sljedećih sat vremena, dok se družim s prijateljima i čavrljam sa susjedima, raspravljajući o uobičajenim temama - kako je godina brzo proletjela, koliko se djeci sviđa vrtić, kako bismo se stvarno uskoro trebali naći da se djeca zajedno poigraju. Cijelo to vrijeme dajem sve od sebe da ne razmišljam o Nickovoj upadljivoj odsutnosti iz grupice očeva s tačkama punim vrećica slatkiša za djecu i boca piva za njih, čak i kad me pitaju, ne manje od deset puta, gdje je on večeras. Vidim da mnogi razmišljaju o Romy, ali samo Carly
Brewster ima petlje izravno načeti tu temu. Ironično, Carly je jedna od najviše ogovaranih i najneomiljenijih žena u susjedstvu. Bivša savjetnica s magisterijem iz poslovne administracije s Whartona, čini se kao da joj je užasno dosadno u ulozi kućanice i majke četvorice dječaka, što kompenzira gurajući nos u svačija posla i započinjući nepotrebne svađe na roditeljskim sastancima i skupovima susjedske udruge. Prošlog je proljeća čak predložila da se uvede zakon prema kojem bi se mačke morale držati na uzici.
Uglavnom, nonšalantno se počne raspitivati dok stručno ljulja svoje najmlađe dijete u nosiljci marke Bjorn. ”Kako je onaj dečkić?“ upita kao da se mutno sjeća priče. ”Onaj koji se opekao kod Croftovih?“
”Dobro je“, kažem, zaustavivši pogled na crti između njezine pepeljastoplave kose i tamnog izrasta.
”Je li Nick s njim večeras?“
”Nisam sigurna. Nisam pitala“, otresito kažem, znajući da neće shvatiti poantu.
I, naravno, teatralno udahne, pogleda oko sebe i stiša glas do šapta: ”Moj muž radi s njegovom majkom.Valerie Anderson.U istoj su odvjetničkoj firmi." Oči joj se zacakle kad nastavi, "I kaže da tjednima nije bila na poslu...“
”Hm“, suzdržano kažem i zatim dam sve od sebe da joj skrenem pažnju na njezinu djecu, jedinu temu u kojoj će sigurno uživati više od nagađanja o tuđoj. ”Kako su dečki?“ kažem.
”Ludi su“, kaže, okrećući očima, dok promatra kako njezin drugorođeni sin, maskiran u Winnieja Pooha, sustavno bere krizanteme iz Aprilina cvjetnjaka. Očito je jedna od onih koji misle da njihovo dijete ne može učiniti ništa loše, budući da ga pušta da nastavi i kaže: ”Da. Baš su pravi dječaci.“
Za razliku od Franka, pomislim, koji redovito želi moje sjajilo za usne, igra se Rubvnim lutkama, a nedavno je izjavio da želi biti frizer kad odraste. Ispričam to Carly, koja suosjećajno nakrivi glavu i otpjevuši: ”Ja se ne bih previše brinula.“
Implikacija je jasna - trebala bih se ozbiljno zabrinuti.
Gledam Winnieja Pooha kako gazi po zgnječenim laticama, razmazujući ljubičaste i roza crte po prilazu, sigurna da s jednakom revnošću ubija kukce i misleći kako bih radije da mi sin bude gej nego studoš iz bratstva nabijen testosteronom, kakav će njezin sin, kako se čini, sigurno postati.
”A ovo je Piglet, pretpostavljam?“ kažem, smiješeći se bebi u njezinu naručju
odjevenoj u ružičasti prugasti bodi, s njuškicom na nosu, i pogledom tražeći Tiggera i Eevorea.
Ona kimne, a ja promrmljam: ”Preslatko.“
”Nije tako presladak u tri ujutro“, iscrpljeno kaže, ponosna na svoj umor. ”Imam dadilju - ali svejedno se svakih nekoliko sati dižem radi dojenja. Tako da od nje zapravo nema koristi.“
”To je gadno“, kažem, razmišljajući kako je upravo majstorski obznanila dvije stvari: dovoljno je imućna da ima plaćenu pomoćnicu, ali i dovoljno predana da usprkos tome ustaje da podoji dijete.
”Da, jest. Ali totalno se isplati... Jesi li ti dojila?“
Ne tiče te se, pomislim, kad mi padne na pamet da slažem kao što sam već puno puta učinila. Ali umjesto toga kažem istinu, uz osjećaj slobode jer više ne moram tajiti tu činjenicu poput neke prljave tajne. ”Nekoliko tjedana. Ali nije išlo. Odustala sam. Svima nam je tako bilo bolje.“
”Slaba proizvodnja mlijeka?“ prošapće.
”Ne - samo sam se vratila na posao - a izdajanje pomoću pumpica je bilo preteško“, kažem, spazivši Ruby koja pokušava izgurati uplakanog Franka kroz stražnji prozor autića Cozy Coupe boje lavande.
”Hej! Ruby! Prestani!" poviknem prema drugoj strani travnjaka.
”Na meni je red“, Ruby vikne, s dozom histerije u glasu."Ne želi dijeliti.“ ”Ima dvije godine“, kažem. ”Ti imaš četiri.“
”Dvije su dovoljno da dijeli!" vikne, što je, nažalost, pristojan argument. ”Trebala bih otići srediti ovo“, kažem, zahvalna što imam izgovor da odem.
”U ovakvim trenucima poželiš da im je otac ovdje, ha?“ kaže Carly, i nasmiješi mi se svojim najboljim "moj život je bolji od tvog" smiješkom.
Kasnije te večeri, kad su djeca već zaspala, svjetla na verandi su ugašena, a ja se trudim odoljeti slatkišima, misli mi se vrate na Carlyn samozadovoljni smiješak. Zapitam se je li možda sve u mojoj glavi - jesam li pretjerano osjetljiva ili defenzivna kad se radi o Nickovu poslu, i projiciram vlastito nezadovoljstvo. Shvatim da ona nije ništa posebno - da sve žene uspoređuju živote. Svjesne smo toga čiji suprug više radi, tko više pomaže u kući, tko više zarađuje, tko se više seksa. Uspoređujemo svoju djecu, pamteći tko spava cijelu noć, jede povrće, pazi na ponašanje, uspijeva se upisati u dobre škole. Znamo tko najbolje vodi kućanstvo, priređuje najbolje zabave,
kuha najbolja jela, najbolje igra tenis. Znamo koja je među nama najpametnija, koja ima najmanje bora oko očiju, najbolju figuru - bilo prirodno ili umjetno. Svjesne smo toga tko radi puno radno vrijeme, tko ostaje doma s djecom, kome uspijeva oboje, i to tako da se to čini lakim, tko ide u kupnju i na ručkove dok dadilja sve radi. O svemu tome razmišljamo i onda raspravljamo s prijateljicama. Uspoređivanje i onda povjeravanje; to žene rade.
Razlika je, mislim, u tome zašto to radimo. Radimo li to da bismo procijenile svoj vlastiti život i uvjerile se da ulazimo u kategoriju normalnog? Ili smo kompetitivne i uživamo u tuđim nedostacima tako da bismo mogle pobijediti, pa makar samo zato što nemamo dostojnih protivnica?
Zazvoni telefon i spasi me od mojih odbjeglih misli i neotvorene čokoladice Twix. Vidim da je Nick i brzo se javim.
”Hej!" kažem, a osjećam se kao da danima nismo razgovarali. ”Hej, dušo“, kaže. ”Kako je prošlo večeras?“
”Bilo je zabavno“, kažem, i prepričam mu najzanimljivije trenutke večeri - kako je Frank stalno govorio: 'Slatkiši ili slatkiši.' Kako ga je Ruby podsjećala da kaže hvala. Kako je bila ponosna kad god bi starije cure pohvalile njezin kostim. ”Ali, naravno, nije bilo isto bez tebe. Nedostajao si nam.“
”I vi ste meni nedostajali“, kaže. ”Sve troje.“
Odgrižem mali komadić čokoladice, svjesna da sam se zeznula s tim fatalnim prvim zalogajem. ”Dolaziš sad kući?“
”Brzo.“ ”Koliko brzo?“
”Prilično brzo“, Nick kaže. ”Ali nemoj ostajati budna...“
Progutam knedlu, osjećajući navalu razočaranja i poraza, a zatim krivnju i olakšanje jer nema svjedoka koji bi sada vidjeli moj izraz lica, dok spuštam slušalicu, dovršavam čokoladicu, i odlazim sama u krevet.

20. VALERIE
Na Noć vještica Valerie zna da je u nevolji. Ne zbog potisnutog znanja da je nazvala Nicka dijelom zato što je samo željela čuti njegov glas, a dijelom zato da bi imao njezin broj. I ne zbog toga što je inzistirao da dođe na zabavu, pojavivši se u punoj opremi Dartha Vadera. Čak ne ni zbog toga što je ostao u njihovoj sobi dugo nakon što je Charlie zaspao i, nagnut na prozorsku dasku, razgovarao tihim glasom, izgubivši, kao i Valerie, pojam o vremenu. Naravno da su sve te stvari bile znaci nevolje, posebno idućeg jutra kad je odvrtjela film unatrag.
Ali postala je sigurna u trenutku kad ju je nazvao na putu kući da joj kaže "još nešto". Bilo je nešto u vezi s Charliejem - toga se sjećala - ali bilo je jasno da to nije poslovni poziv, s obzirom na vrijeme poziva, kao i na činjenicu da nisu prekinuli kad joj je rekao to "još nešto". Razgovarali su sve dok se on nije zaustavio na prilazu, nekih trideset minuta kasnije.
”Sretna Noć vještica“, prošaptao je u telefon.
”Sretna Noć vještica“, i ona je prošaptala. Zatim se natjerala da prekine, osjećajući istodobno melankoliju i krivnju dok je zamišljala njegovu kuću i troje ljudi u njoj. Ali ipak je te noći otišla spavati u nadi da će je nazvati ujutro.
Što je i učinio. Kao i svaki dan nakon toga, osim onih dana kad bi ona njega prva nazvala. Uvijek su počinjali razgovor raspravom o Charliejevu presatku ili lijekovima protiv bolova ili njegovu raspoloženju - ali uvijek su završavali još nečim, a često i još nečim nakon toga.
I evo, šest dana kasnije, telefon opet zazvoni. ”Gdje si?“ počne, više se ne predstavljajući.
”Ovdje“, ona kaže, promatrajući Charlieja kako spava. ”U sobi.“ ”Kako mu je?“ Nick pita. ”Dobro je... spava... Gdje si ti?“
”Pet minuta udaljen“, kaže, i nastavi razgovarati s njom sve dok mu ne čuje glas u hodniku.
”Hej“, kaže, pojavivši se za uglom, i stavi svoj BlackBerry u džep, sa širokim osmijehom na licu, kao da su upravo podijelili neku internu šalu.
”Bok!" ona kaže, osjećajući da se i sama počinje smijati, obuzeta radošću.
Ali nakon deset minuta neobaveznog razgovora, Nickov izraz lica postane ozbiljan. Valerie se prvo zabrine da je nešto pošlo u krivom smjeru s Charliejevim presatkom, ali onda shvati da se radi o upravo suprotnome, da je jednostavno vrijeme da Charlie ode kući. Sjeti se da joj je Nick rekao da će trebati oko tjedan dana da se nova koža primi, sjeti se kako nije skidao pogled s njezinih očiju kao da joj nudi neko jamstvo. Ali ipak je šokirana i potresena, kao da uopće nije očekivala ovaj trenutak.
”Danas?“ upita, a srce joj lupa od straha i sramotne spoznaje da ne želi ići kući. Kaže si da je samo stvar u ovom mjestu - u sigurnosti bolnice - ali duboko u sebi zna da se tu radi o nečemu drugom.
”Sutra“, kaže Nick, a lice mu na trenutak poprimi izraz koji joj govori da i on osjeća isto. Ali brzo se prebaci u liječničko raspoloženje i krene pričati o Charliejevu napretku i terapiji, o dugoročnom planu operacija, kao i kratkoročnom planu oporavka izvan bolnice, recitirajući upute i hrabreći je.
”Može se vratiti u školu za otprilike tjedan dana. Idealno bi bilo da i dalje nosi masku oko osamnaest sati dnevno. Ali može je povremeno skinuti - naravno, osim ako se bavi sportom ili tako nešto... I mora spavati s njom. Isto vrijedi i za udlagu na ruci." Valerie proguta knedlu u grlu i kimne glavom, nasilu se smiješeći. ”To je sjajno.
Sjajne vijesti“, kaže, a osjeća se kao stvarno loša majka jer ne skače od veselja kad to čuje. ”Znam da je to zastrašujuće“, Nick kaže. ”Ali spreman je.“
”Znam“, kaže i ugrize se za usnicu tako jako da je boli.
”A i ti si“, kaže joj, tako uvjerljivo da mu zamalo povjeruje.
Idućeg poslijepodneva, dok se Valerie bavi papirologijom i pakiranjem, prisjeti se kad je prvi put izašla iz bolnice s Charliejem, kad je imao samo tri dana. Sada ima isti taj osjećaj prijetećeg neuspjeha, straha da će se, kad jednom ostane sama doma s djetetom, otkriti da je prevarantica. Jedino što joj ublažava strepnje Charliejevo je vidno uzbuđenje dok poskakuje po hodnicima i dijeli crteže koje je svima sinoć napravio. Svima osim Nicku, to jest, od kojeg nema ni traga ni glasa.
Valerie stalno očekuje da će se pojaviti, ili barem nazvati, i uhvati se kako odugovlači, potpisujući otpusne papire i stavljajući stvari na kolica što sporije može. U jednom trenutku čak pita Letu, ozbiljnu, ljubaznu sestru koja je bila uz njih od početka, bi li trebali pričekati doktora Russa prije no što odu.
”Nema ga danas, dušo“, Leta kaže još nježnije nego inače, kao da se brine da će te vijesti uznemiriti Valerie. ”Sinoć je potpisao otpusno pismo." Krene listati
Charliejev karton kao da traži neku utjehu, i veselo se nasmiješi kad je nađe. ”Ali želi da se vratite za nekoliko dana“, kaže. ”Nazovite ovaj ovdje broj“, kaže, zaokruživši Nickov broj u uredu na formularu koji joj je dala.
Posramljena, Valerie uzme papir i skrene pogled, pitajući se koliko je zapravo prozirna, znaju li sve sestre kako se osjeća, kako su bliski ona i Nick postali. Ili je možda on takav sa svim svojim pacijentima i njihovim obiteljima - možda je ono što je smatrala prijateljstvom samo njegov fino dotjeran i uglađen odnos prema pacijentima. Pomisao na to da samo radi svoj posao, da ona i Charlie nisu posebni, ispuni je olakšanjem i razočaranjem.
Valerie zatvori zadnju putnu torbu, a Leta izjuri iz sobe, da bi se trenutak kasnije vratila s kolicima za Charliejevu posljednju vožnju po ovim hodnicima - i sa štrkljavim bolničarom po imenu Horace da gura kolica.
”Više mi to ne treba!" Charlie veselo povikne.
”To je bolnička procedura, dušo“, kaže Leta. Charlie je gleda, zbunjen.
”Svi izađu u kolicima, ribice“, ona mu kaže. ”Hajde, ukrcaj se. Horace bi te mogao podići na stražnje kotače.“
Charlie se, uz dječački grleni smijeh, popne na kolica, a Valerie se osvrne po praznoj sobi i zadnji put u sebi zahvali mjestu koje nikad neće zaboraviti.
Charlie ne pita za Nicka sve do kasnije te večeri kad je u svom vlastitom krevetu, s crtežima iz bolnice sada prenesenim na njegove zidove boje meda, okružen svojom vojskom plišanih životinja, dok njegov iPod na postolju tiho svira Beethovena.
”Nisam uspio dati crtež doktoru Nicku!" kaže, odjednom se uspravivši. ”Nisam se uspio pozdraviti.“
”Vidjet ćemo ga opet za nekoliko dana“, ona kaže, polegnuvši ga natrag na jastuk i uključivši noćnu svjetiljku.
”Možemo ga nazvati?“ Charlie kaže drhtava glasa. ”Ne sada, dušo. Prekasno je“, kaže.
”Molim te“, zacvili i digne ruku da skine masku. ”Želim mu reći laku noć.“
Valerie zna što bi trebala odgovoriti, zna da postoji puno toga što bi mogla reći svom sinu da mu odvrati pažnju s teme doktora Nicka.
Ali, umjesto toga, stavi ruku u džep i izvadi mobitel koji je cijeli dan držala uza se, i brzo natipka poruku: Doma smo. Sve u redu. Nazovi ako možeš. Charlie ti želi zaželjeti laku noć.
Pošalje poruku i kaže si da to radi za svoje dijete. I stvarno to radi za svoje dijete. Nekoliko sekundi kasnije mobitel zazvoni.
Valerie se trgne. ”To je on!" kaže, pritisne tipku za razgovor i podigne telefon do Charliejeva uha.
”Zdravo, doktore Nick“, kaže Charlie. ”Nisam se uspio pozdraviti s vama.“
Valerie se napreže da čuje njegov odgovor. ”Nema potrebe za tim, stari. Vidjet ćemo se uskoro.“
”Kad?“ Charlie upita.
”Može sutra? Pitaj mamu jeste li slobodni?“
”Jesmo slobodni sutra, mamice?“ Charlie pita. ”Da“, Valerie brzo odgovori.
Nick kaže još nešto što Valerie ne uspije razaznati, i Charlie joj da telefon. ”Želi razgovarati s tobom, mamice“, kaže i ponovno stavi masku prije no što zijevne i zatvori oči.
Ona uzme telefon i kaže: ”Hej... Oprosti što te smetamo... na slobodan dan... navečer...“
”Nemoj“, Nick kaže. ”Znaš da mi je jako drago kad nazoveš... Stvarno sam danas htio doći... Nedostajete mi. Nedostajete mi oboje.“
Valerie izađe iz sobe, ostavivši Charliejeva vrata odškrinuta, i prošapće u hodniku:
”I ti nama nedostaješ."Tišina pucketa na telefonu dok Valerie odlazi do vlastitog kreveta. ”Je li sada prekasno?“ on napokon kaže.
”Sada?“ upita, zbunjena.
”Mogu svratiti na minutu? Pogledati ga?“
Valerie zatvori oči, susprežući dah dovoljno dugo da mu kaže da. Dovoljno dugo da kaže sama sebi, stoti put, da su prijatelji. Samo prijatelji.

21. TESSA
Nekoliko tjedana prije Dana zahvalnosti osjećam kako zapadam u raspoloženje u kojem mrzim i blagdane i sebe. Počne jednog jutra kad kasnim po Ruby u vrtić. Kosa mi je još uvijek mokra dok vežem Frankieja, zasutog mrvicama, u autosjedalici, ubacujem u rikverc i odmah se zabijem u garažna vrata -zatvorena garažna vrata - što rezultira štetom od tri tisuće dolara.
Kasnije tog poslijepodheva, očito me pokušavajući oraspoložiti, Larry, stereotipni, istetovirani, brkati majstor za garažna vrata, izvijesti me da se to događa daleko češće nego što mislim.
”I ne biste vjerovali“, nastavi izraženim bostonskim naglaskom. ”Većinom su
muškarci krivi.“
”Stvarno?“ kažem, malo zaintrigirana tim podatkom.
Larry ozbiljno kimne glavom i kaže: ”Valjda zato što su muškarci zaposleniji, znate?“
U nevjerici ga pogledam, a bijes ključa u meni dok se odupirem porivu da kažem Larryju o koliko sam točno stvari razmišljala kad sam taj dan odlazila od kuće - daleko više nego što je moj suprug mogao imati u glavi kad je izišao kroz vrata s termosicom kave i svojim novim Beckovim CD-om. Zviždeći.
Osim mog vlastitog osjećaja idiotizma i Larryjeva seksističkog komentara, najviše me oko cijelog tog incidenta uznemirila moja instinktivna reakcija dok sam stajala u garaži, procjenjujući mjesto sudara. Konkretno, Nick će me ubiti. To je stav koji sam bezbroj puta čula - gotovo uvijek od svojih prijateljica koje su također majke i kućanice - i koji mi je uvijek išao na živce, zajedno sa ženama koje pokušavaju sakriti stvari koje su kupile od muževa, iz straha da će zbog toga imati problema. Na što uvijek poželim reći: ”Je li ti on otac ili muž?“
Da razjasnim, nisam se bojala Nicka, ali jesam se brinula da će biti ogorčen na mene. Da će potajno priželjkivati da mu je žena malo sabranija. A ne sjećam se da sam se ikad prije tako osjećala.
Nije me puno utješila ni činjenica da je Nick na kraju imao razumijevanja, čak mu je malo bilo i smiješno kad sam mu priznala svoju pogrešku, jer to zapravo nije promijenilo osnovnu činjenicu - da se odnos moći između nas mijenja i da postajem
sirota žena koja se samo želi svidjeti, netko koga nisam prepoznavala, netko na koga me moja majka upozorila.
Nekoliko dana kasnije taj se osjećaj vrati, nakon što me Ryan, moj bivši zaručnik, pronađe na Facebooku, "zahtijevajući" moje "prijateljstvo" - i uhvatim se kako se nadam da bi Nick mogao biti ljubomoran zbog toga, i kako razmišljam da želim da bude ljubomoran.
Dok gledam sićušnu fotografiju Ryana s raybanicama i jezerom koje se ljeska u pozadini, nazovem Cate i kažem joj što je novo.
”Znala sam da će ti se kad-tad javiti“, kaže, aludirajući na našu nedavnu raspravu u kojoj sam uporno tvrdila da nikad više nećemo razgovarati. Kao prvo, imam oproštajno pismo u kojem mi se zakleo da će biti tako. Kao drugo, nitko iz našeg kruga prijatelja nije čuo ni riječi od njega od naše pete godišnjice diplome.
”Da ga prihvatim?“ pitam.
”Pa naravno“, kaže Cate. ”Zar ne želiš vidjeti što radi? Je li oženjen?“ ”Pa valjda“, kažem.
”Osim toga, ne možeš ignorirati zahtjev za prijateljstvom - to je jednostavno nepristojno“, Cate nastavi. ”Pogotovo s obzirom na to da si ti njega napucala...“
”Znači, da je on prekinuo sa mnom, mogla bih odbiti njegov zahtjev?“ ”Apsolutno. Još uvijek bi to bilo malo nepristojno, ali imala bi potpuno pravo na
to“, Cate nedvosmisleno kaže, stručnjak za nijanse društvenog umrežavanja i taktike povrijeđenih partnera.
”Dobro.Evo ga“, kažem, s leptirićima u trbuhu od znatiželje i iščekivanja kad prihvatim zahtjev, odem ravno na njegov profil i pročitam njegov status, objavljen sinoć: Ryan je na trajektu kući, spreman da ponovno pročita Srednji spol Jeffrevja Eugenidesa.
Zastanem, misleći kako je čudan takav živopisan uvid u nečiji život nakon što cijelo desetljeće nemaš pojma što radi. ”Što? Što vidiš?“ kaže Cate.
”Pričekaj sekundu“, kažem dok pregledavam njegov profil, i ubrzo saznam da živi na otoku Bainbridgeu, ali radi u Seattleu - zato trajekt. Još uvijek predaje engleski u srednjoj školi. U braku je sa ženom po imenu Anna Cordeiro, ima jednog psa - haskija Bernieja. Nema djece. Zanima se za politiku, planinarenje, biciklizam, fotografiju i Shakespearea. Najdraža glazba: Radiohead, Sigur Ros, Modest Mouse, Neutral Milk Hotel i Clap Your Hands Say Yeah. Knjige: previše da bi ih nabrajao.
Najdraži mu je citat onaj Margaret Mead: ”Nikada nemojte sumnjati u činjenicu da mala skupina promišljenih i zabrinutih građana može promijeniti svijet." Bez pravih iznenađenja. Sve to ukratko prenesem Cate, koja kaže: ”Kako izgleda?“
”Isto. Osim što nosi leće“, kažem, prisjetivši se kako je bio slijep bez svojih debelih naočala. ”Ili je bio na laserskoj operaciji.“
”Još uvijek ima onu svoju kosu?“ ”Da“, kažem.
”A žena? Je li slatka ili baš i ne?“ Cate pita, kao da uhodimo njezina bivšeg preko interneta.
”Ne znam. Dosta slatka. Niska. Dobri zubi.“ ”Plava?“ Cate nagađa.
”Ne. Izgleda kao Latinoamerikanka - ili je jako preplanula... Evo. Kopirat ću i poslati ti.“
Pošaljem Cate tri fotke - jednu s Ryanom i Annom ruku pod ruku na molu, u crvenim jaknama marke Patagonia, i s psom na oprezu koji stoji kraj njihovih nogu. Drugu na kojoj se Anna pobjedonosno smije na ledom prekrivenom vrhu planine. I treću, Anna u krupnom planu, sa svojim dramatično crvenim usnicama i kosom skupljenom u urednu, nisku punđu.
Nanosekundu kasnije Cate otvori moju poruku i uzvikne: ”Čovječe. Mlada je.
Ideš,Ryan."
”Pa da, izgleda mlado“, kažem, shvativši da nikad zapravo ne primjećujem
godine, barem ne kad je netko mlađi od mene. Kao da sam u glavi stala negdje na broju trideset i jedan.
”Smeta ti to?“ upita. ”Jesi ljubomorna? Osjećaš li išta?“
Nasmijem se na njezino frenetično ispitivanje i kažem joj da bi trebala razmisliti o prelasku na kavu bez kofeina.
”Već jesam“, kaže.
”Možda bi si trebala nabaviti ribicu?“ podrugljivo predložim. ”Navodno smiruju." Ona se nasmije i opet pita jesam li imalo ljubomorna.
”Ne. Nisam ljubomorna“, iskreno odgovorim, dok nastavljam pregledavati
osamdeset i sedam fotografija Ryana, Anne i njihova psa, većinom u idiličnom okruženju u prirodi. Zapravo, kažem joj, gotovo kao da gledam fotografije stranaca, a ne čovjeka za kojeg sam se skoro udala. ”Izgleda stvarno sretno. Drago mi je zbog njega“, kažem.
”Hoćeš li mu pisati?“ pita. ”A trebala bih?“
”Tehnički, on bi prvi trebao, budući da te dodao... Ali hajde, pokaži da si zrelija od njega.“
”Što da napišem?“ ”Nešto općenito.“ ”Kao?“
”Kao... hm... 'Drago mi je vidjeti da si dobro, da još uvijek predaješ, uživaš u prirodi. Pozdrav, Tess.'“
Natipkam rečenice od riječi do riječi i pošaljem ih prije no što se stignem početi premišljati oko izbora riječi. Istog se trena moja vlastita neprirodna slika pojavi na njegovu zidu. U usporedbi s njegovim umjetničkim fotografijama, ukočena slika mene s djecom pored našeg božičnog drvca izgleda totalno namješteno, bez imalo one živosti i spontanosti vidljivih na toliko Rvanovih fotki.
”OK. Jesam“, kažem, razmišljajući kako stvarno trebam promijeniti sliku profila. Nažalost, ja nemam uzvišenih opcija s vrhova planina. ”Objavljeno.“
”Objavila si to? Na zidu?“ Cate pita, užasnuta.
”Pa ti si mi rekla!" uspaničeno kažem, pitajući se što sam to propustila.
”Ne! Ne! Nisam!" kaže. ”Trebala si samo poslati poruku. Privatnu. Ne na zidu!
Možda ne želi da mu to žena vidi! Možda te prezire. Možda je totalno ogorčena.“ ”Sumnjam. Izgleda potpuno sretno.“
”Ne znaš ti kakvi su njezini problemi.“ ”Da to izbrišem onda?“ pitam.
”Da! Istog trena... O, sranje. Moram na frizuru i šminkanje... ali objavi mi ako bude nešto novo...“
Nasmijem se i prekinem, sada zaokupljena zadnjom slikom - crno-bijelom fotografijom Anne, umotane u veliku deku pored kamina, kako s ljubavlju gleda u fotoaparat. Još si jednom kažem da nisam ljubomorna, ali ne mogu poreći sasvim
blagi, neidentificirani osjećaj u grudima koji se tijekom dana nekoliko puta pojavi, tjerajući me da se vraćam na Facebook i neprestano provjeravam Rvanov profil. U pet sati još mi nije odgovorio, ali promijenio je status u: Ryan zahvaljuje svojoj ženi na njezinim predviđanjima.
Pitajući se što su Annina predviđanja uključivala, vratim se na sliku nje kraj vatre i napokon identificiram onaj osjećaj. To nije ljubomora, barem ne ljubomora povezana s Ryanom, već sjeta zbog Nicka, mog vlastitog braka, uspomena na to kako smo se upoznali, kako je nekad bilo. Ako uopće ima imalo ljubomore, to je zavist zbog izraza potpunog zadovoljstva na Anninu licu. Činjenice da je Ryan vjerojatno pobudio njezin osmijeh, zatim snimio fotografiju, zatim je pretvorio u evokativnu crno-bijelu sliku, zatim je objavio na Facebooku - sve što se nikad ne bi dogodilo u mojoj kući. Ne ovih dana.
Kasnije te večeri, nakon što mi je Ryan napokon odgovorio na poruku ("I meni je drago da te vidim. Prekrasna djeca. Još uvijek predaješ?“), kažem Nicku za naše dopisivanje, nadajući se zadovoljavajućoj ljubomornoj reakciji. Ili barem trunčici nostalgije za počecima naše veze; napokon, Ryan je osoba koja nas je spojila.
Ali, umjesto toga, on odmahne glavom i kaže: ”Tipično da taj tip ima profil na Facebooku." Zatim uzme daljinski i uključi CNN. Anderson Cooper radi reportažu o tsunamiju, dok se stravični prizori razaranja izmjenjuju na ekranu.
”Što ne valja s Facebookom?“ pitam defenzivno - više radi sebe nego radi Ryana.
”Pa, za početak, to je potpuni gubitak vremena“, kaže, malo pojačavši da čuje britanskog turista kako opisuje tragediju.
Nakostriješim se na implikaciju da ja imam vremena za gubljenje - dok je on zaposleni kirurg koji ima pametnijeg posla.
”Ne, nije“, kažem. ”To je super način da se ponovno povežeš sa starim prijateljima.“
”Aha. Samo ti to sebi govori... Još bolje, reci to ovome, kako se zove." Zatim mi nestašno namigne prije no što vrati pogled na televizor, siguran u sebe kao na samom početku, kad sam raskinula zaruke s drugim muškarcem radi puke mogućnosti da ću biti s njim. Nekad mi se to na njemu najviše sviđalo - njegovo nepokolebljivo samopouzdanje - ali sada se to doima kao neka vrsta ravnodušnosti. I dok se pretvaram da sam jednako zadubljena u reportažu kao i on, misli mi se roje po glavi i prisjećam se kako je nekad bilo, kako je sve počelo.
Bok, Nick. Tessa Thaler je. Iz podzemne.
Sjećam se kako sam zapisala te riječi, skupljajući hrabrost da ga nazovem, vježbajući s Cate, mijenjajući ton od smrknutog do provokativnog i živahnog.
”Ponovno“, Cate je zahtijevala sa svog omiljenog mjesta na mom futonu - i zapravo jedinog mjesta na kojem se moglo sjediti nakon što se Ryan iselio prije šest tjedana, zajedno s našim kaučem. ”I ovaj put bez uzlazne intonacije.“
”Što?“ pitala sam je, znojnih dlanova. ”Završavaš rečenice s intonacijom pitanja.
Zvuči kao da nisi sigurna tko si... Tessa Thaler je? Iz podzemne?“
”Mislim da ja ovo ne mogu“, rekla sam joj, hodajući gore-dolje uz paravan s azijskim motivima koji je dijelio moj krevet od dnevnog boravka.
”Želiš da počne hodati s nekom drugom? Ili još gore, da te potpuno zaboravi?“ pitala je, stručnjak za taktiku zastrašivanja. ”Hajde. Sve je u pravom odabiru trenutka." Izvadila je rašpicu za nokte, bočicu acetona i nekoliko komadića vate iz svoje divovske torbe i počela si raditi manikuru.
”Nisam spremna za vezu“, rekla sam.
”Tko je spominjao vezu? Možda ćeš samo dobiti malo vrućeg seksa jednom u životu. Zar bi to bilo tako loše?“
”Jednom u životu?“ rekla sam. ”Kako znaš da seks s Ryanom nije bio vruć?“
Zadrhtala je kao da pričamo o njezinu bratu - što i nije bilo tako daleko od istine s obzirom na to smo veći dio faksa bili kao tri pajdaša. ”Pa, je li bio?“
Slegnula sam ramenima i rekla: ”Bilo je pristojno.“
Odmahnula je glavom, lakirajući nokte u obliku koji je nazivala kvadrovalnim. ”E pa, ciljamo na nešto malo bolje od pristojnog. Zato uzmi taj vražji telefon i nazovi ga. Sada.“
I to sam i učinila, utipkavši broj s njegove posjetnice i duboko udahnuvši dok je telefon zvonio. Zatim, nakon što sam čula njegov nepogrešivi halo, krenula sam čitati sa svog šalabahtera, nekako uspijevajući završiti sve svoje rečenice točkom.
”Tko?“ Nick je rekao.
”Pa... Sreli smo se u podzemnoj?“ ponovno sam rekla, potpuno smetena i razočarana.
”Šalim se“, rekao je. ”Naravno da te se sjećam. Kako si?“
”Dobro sam“, rekla sam, žaleći što nisam vježbala dalje od prve tri rečenice. Pogledala sam prema Cate, tražeći ohrabrenje, a ona mi je uz znak odobravanja rukom pokazala da nastavim razgovor. ”Kako si ti?“
”Ne mogu se požaliti... Kako je bilo na medenom mjesecu?“ pitao je, bez naznake humora, iako je nakon nekoliko tjedana priznao da je to bio pokušaj duhovitog razbijanja leda - ali da je shvatio da je bezosjećajan čim je to izgovorio.
Nervozno sam se nasmijala i rekla mu da nije bilo ni medenog mjeseca ni vjenčanja. ”O“, rekao je. I onda: ”Žao mi je? Čestitam?“
”Hvala“, rekla sam, što se činilo kao dobar odgovor na obje varijante.
”I? Zoveš samo da mi kažeš novosti?“ nonšalantno je rekao. ”Ili da me pozoveš van?“
”Da ti kažem novosti“, rekla sam, ohrabrena njegovim zadir-kivanjem. ”Na tebi je da me pozoveš van.“
Cate je podigla obrve i nacerila se, očigledno ponosna na moj odgovor. ”Dobro onda“, odgovorio je. ”Može večeras? Jesi slobodna?“
”Da“, rekla sam, dok mi je srce divlje lupalo - reakcija koju nikad nisam imala s Ryanom, čak ni nekoliko sekundi prije našeg prvog spoja. ”Jesi vegetarijanka?“ pitao je.
”Zašto?“ rekla sam. ”U tom slučaju dogovor otpada?“ Nasmijao se. ”Ne... Samo mi se ide na hamburger i pivo.“
”Zvuči dobro“, rekla sam, misleći kako bi sojine klice i tofu zvučali jednako toliko privlačno. Bilo što s Nickom Russom.
”Dobro. Nađemo se u Burger Jointu u hotelu Parker Meridien... Znaš gdje je to?“ ”Ne“, rekla sam, pitajući se je li to nešto što bih trebala znati - odaje li to kakav
sam kućni tip bila s Ryanom, nešto što sam se zaklela da ću promijeniti.
”Hotel je u 56. ulici - između Šeste i Sedme, bliže Šestoj... Uđi u predvorje - i odmah između recepcije i infopulta vidjet ćeš malu zavjesu i znak na kojem piše BURGER JOINT. Ja ću biti ondje i čuvati nam stol.“
Mahnito sam zapisala upute na poleđinu svog šalabahtera, sada znojnih i drhtavih ruku. Pitala sam ga u koje vrijeme i rekao mi je u osam.
”Dobro“, rekla sam. ”Vidimo se uskoro.“Mogla sam razaznati osmijeh u njegovu glasu dok je odgovarao: ”Vidimo se uskoro, Tessa iz podzemne.“
Prekinula sam, zatvorila oči, i vrisnula lakomislenim, djevojačkim vriskom. ”Čovječe. Ideš, Tess“, rekla je Cate. ”Mislim, tehnički, trebala si mu reći da već imaš planove. Idući put barem rukom prekrij slušalicu i pravi se da gledaš u svoj raspored. I nikad nemoj pristajati na planove za isti dan...“
”Cate!" rekla sam, odjurivši do ormara. ”Nemamo vremena za poduku o spojevima. Moram naći nešto za obući.“
Cate se nacerila. ”Podstavljeni grudnjak, crne tange, štikle.“
”Podstavljeni grudnjak i tange prolaze... Ali idemo na mjesto koje se zove 'Burger Joint'. Nisam baš sigurna da su štikle primjerene.“
Cate je izgledala pokunjeno dok je išla za mnom do ormara. ”Burger Joint? Bože, nadam se da nije škrt. Koja je onda svrha hodanja s doktorom?“
”Još uvijek stažira“, rekla sam. ”A i ja obožavam hamburgere.“ ”Pa, ako je tako dobar kao što kažeš... može mu to proći.“ ”Da“, rekla sam. ”Tako je dobar.“
”Dobro onda“, rekla je Cate, prebirući po mojoj odjeći. ”Bacimo se na posao.“
Nekoliko sati kasnije, stajala sam u rashlađenom predvorju hotela Parker Meridien u trapericama, crnom topu i japankama s ukrasima. Cate inače ne bi bila zadovoljna takvim ležernim izdanjem, ali te ga je večeri odobrila s obzirom na neugledno mjesto sastanka i na poziv u zadnji čas.
Još mi je uvijek bilo vruće od zagušljive vožnje taksijem pa sam se hladila rukom, udišući miris svoga novog parfema koji sam kupila ranije tog dana radi Nicka, odlučna da ne miješam stare mirise s novim počecima. Onda sam našla ulaz u restoran, duboko udahnula i teatralno rastvorila do poda duge zavjese koje su odvajale Burger Joint od predvorja. I tad sam ga ugledala, stajao je preda mnom, još zgodniji no što sam ga se sjećala, njegova ljepota u snažnom kontrastu sa žutim osvjetljenjem, separeima od vinila i nasumičnim izrescima iz novina zalijepljenim na zidove obložene lažnim drvom.
Zakoračio je prema meni, smiješeći se, i zatim spustio pogled na moju lijevu ruku i rekao: ”Nema prstena.“
”Nema prstena“, rekla sam, ništa više, sjetivši se Cateina upozorenja da ne pričam o Ryanu.
”Ovakva mi se još više sviđaš“, rekao je, smiješeći se.
Nasmiješila sam mu se, palcem prelazeći preko svog golog prstenjaka, uz uvjerljivu navalu osjećaja da sam dobro postupila. Zatim me pitao što želim na hamburgeru i, kad sam mu rekla samo kečap, kimnuo glavom i pokazao prema jedinom slobodnom separeu u kutu. ”Možda bi bilo najbolje da nam zauzmeš mjesto. Ovdje se brzo napuni." Slijedila sam njegove upute, otišla do stola i sjela na svoje mjesto, ne skidajući pogled s njegovih leđa, pokušavajući odlučiti čemu se na njemu više divim - njegovu odlučnom stavu ili načinu na koji mu njegove izblijedjele plave traperice savršeno pristaju.
Nekoliko minuta kasnije pridružio mi se s dva hamburgera umotana u foliju i vrčem piva. Natočio je dvije čaše, zatim podigao svoju i rekao: ”Za najbolji hamburger koji ćeš ikada jesti.“
Nasmijala sam se i pomislila, Za najbolji prvi spoj na kojem ću ikada biti.
Onda mu je izraz lica postao ozbiljan i rekao je: ”Drago mi je da si nazvala...
Nisam mislio da ćeš mi se javiti... Mislio sam da nećeš odustati od vjenčanja.“
”Zašto?“ pitala sam, nakratko razočarana što nema više vjere u mene. ”Jer većina ljudi ne odustane.“
Kimnula sam, razmišljajući o svom bratu, ali odlučivši da neću odmah iznijeti na vidjelo obiteljsko prljavo rublje. To je jedno od Cateinih mnogih pravila - bez "roditelji su mi se razveli" ili "moj tata je prevario moju mamu" ili drugih naznaka razgovora o disfunkcionalnoj obitelji. Pridržavala sam se i ostalih pravila - ne ispituj o njegovim bivšim djevojkama, ne pričaj previše o faksu ili poslu, pokaži zanimanje za njega, ali nemoj ga intervjuirati.
”Inače mrzim biti u krivu“, Nick je rekao - a kasnije se šalio da mi je to bilo službeno upozorenje na njegovu najveću karakternu manu. ”Ali u ovom slučaju, drago mi je da sam bio.“
Nakon tri sata razgovora, dva vrča piva i jednog kolačića koji smo podijelili, odveo me do stanice podzemne na Columbus Circleu, niz stepenice, pa do rampe gdje je ubacio dva žetona i pustio me da prva prođem.
”Kamo idemo?“ viknula sam da nadglasam vlak koji je dolazio, malo pripita od piva.
”Nikamo“, rekao je, smiješeći se. ”Samo ćemo se voziti podzemnom.“
To smo i učinili, ukrcavši se u prazan vlak, u kojem smo svejedno odlučili
stajati, držeći se zajedno za metalnu šipku.
”Misliš da je to onaj isti?“ u jednom je trenutku pitao. ”Isti što?“
”Isti vagon? Ista šipka?“ rekao je, časak prije no što se nagnuo da me prvi put poljubi.
”Mislim da jest“, rekla sam, zatvorivši oči, osjećajući njegove usne na svojima, meke i sigurne i nevjerojatne.
Kasnije sam nazvala Cate i predala joj izvještaj. Izračunala je trošak večeri, proglasivši to apsurdno jeftinim spojem, ali svejedno ga je ocijenila uspješnim - romantičnim pogotkom.
”Mislim da je to znak“, prošaptala je u telefon.
”Čega?“ pitala sam, nadajući se da sam upravo poljubila čovjeka za kojeg ću se jednog dana udati.
”Vrućeg seksa koji te čeka“, rekla je Cate kroz smijeh. Nasmijala sam se zajedno s njom, nadajući se da smo obje u pravu.
A za mjesec dana bila sam sigurna da jesmo. Cate je to smatrala čudom - da sam našla jedinog tipa u gradu koji je pažljiv i pouzdan, a istovremeno i seksi i sjajan u krevetu. Imao je sve potrebno. Bio je iskren, normalan dečko iz Bostona koji voli hamburgere i pivo i bejzbol. Ali bio je i stažist na kirurgiji sa završenom medicinom na Harvardu, poznavatelj najotmjenijih restorana na Manhattanu. Bio je zgodan, a nije bio tašt. Svojeglav, ali tolerantan. Samouvjeren, ali ne i arogantan. Napravio bi točno ono što je rekao da će napraviti - bez iznimke - no sačuvao je tajanstvenost koja me držala u neizvjesnosti, u iščekivanju. Nije puno mario za to što drugi misle o njemu, ali nekako bi pridobio svačije poštovanje. Bio je hladnokrvno suzdržan, a opet nekako strastven. I do ušiju sam se zaljubila u njega, sigurna da su naši osjećaji jednaki i da su stvarni.
Zatim, šest mjeseci kasnije, usred zime, Nick me opet odveo u naš restoran s hamburgerima. I nakon što smo jeli i pili i prisjećali se, izvadio je ključeve iz džepa i urezao naše inicijale u grafitima prekriven stol u kutu. Vješti, uredni, duboki rezovi kojima je izjavio svoju ljubav. Nisam mogla zamisliti slađu gestu, sve dok sat vremena kasnije, u praznom vagonu podzemne, nije izvadio prsten iz džepa i zaprosio me, obećavši da će me zauvijek voljeti.

22. VALERIE
Kako dani postaju sve hladniji i kraći, oboje se nastavljaju pretvarati. Pretvaraju se da su posjeti i telefonski razgovori i poruke normalan nastavak liječničkog praćenja pacijenta. Pretvaraju se da njihovo prijateljstvo nije neumjesno niti neobično. Pretvaraju se da nemaju što skrivati - da se ne skrivaju doslovno u Valerienoj kući. Više od svega, pretvaraju se da mogu ostati u tom krhkom međuprostoru, između svog života u bolnici i njezina službenog povratka u stvarnost.
To gotovo da podsjeća Valerie na dane kad zbog bolesti nije išla u školu, premda nije stvarno bila bolesna. Uvijek je imala osjećaj da Rosemary zna istinu, ali prihvaća njezine hinjene simptome tako da bi mogla izostati s posla i provoditi vrijeme s kćeri. To su joj neke od najdražih uspomena iz djetinjstva - kako je bila sklupčana na kauču u vreći za spavanje s likom Wonder Woman, zadubljena u sapunice i kvizove zajedno s majkom, koja bi joj donosila pileću juhu i frape na narančastom lakiranom pladnju, dok su misli o školi i zadaći i događanjima u kantini bile milijunima kilometara daleko. Takav je bio i njezin bijeg od stvarnosti kad bi Nick došao s filmovima i glazbom za Charlieja, vinom i hranom iz Antonijeva restorana za njih. Bilo je kao da isključuje mozak i živi samo za taj trenutak, zaboravljajući sve drugo na svijetu, posebno njegovu obitelj, samo nekoliko kilometara udaljenu.
Ali njihova šarada postane kompliciranija dan prije Dana zahvalnosti, kad Nick neočekivano svrati na putu kući s posla -nekoliko minuta nakon što je Jason navratio da uzme sklopivi stolić za gozbu koju sutra priređuje. Iste sekunde kad začuje zvono na vratima, Valerie zna da je u nevolji, pogotovo zato što je Jason u dnevnoj sobi, bliže vratima. Sledi se nad složencem od slatkog krumpira koji upravo priprema, svjesna da za ovo neće biti drugog objašnjenja osim istine. Prave istine - ne one koju su ona i Nick zajedno izmislili.
”Nick“, čuje Jasona da kaže, iznenađenje u njegovu glasu pomiješano s neodobravanjem i zabrinutošću.
Stigne u predvorje baš u trenutku kad Nick pruža njezinu bratu ruku i kaže: ”Samo sam svratio da provjerim kako je Charlie." Čelo mu je naborano od brige, vidljivo je zbunjen, kakvog ga Valerie još nikad nije vidjela, i sekundu predugo gleda na svoj sat, kao da odugovlači da bi se sabrao. ”Je li još budan? Ili sam zakasnio?“
”U krevetu je“, Jason odlučno kaže.
”Ali danas mu je bilo jako dobro“, Valerie dovrši, nastavljajući s tom apsurdnom predstavom kućnih posjeta. ”Hoćeš li... svejedno ući?“
Krene odbiti poziv, ali ona kimne, širom otvorenih očiju, s ukočenim smiješkom na licu, kao da mu želi reći da bi bilo još gore da sada ode, još očitije - i da nema drugog izbora nego da ostane.
”Dobro. Može. Na minutu“, kaže.
Valerie uzme Nickov kaput, objesi ga u ormar u hodniku, i odvede ga u dnevnu sobu gdje sjedne na mjesto koje nikad prije nije izabrao - u naslonjač iz kuće njezine bake i bakine bake prije toga. Nije to bio dobar komad antiknog namještaja - samo stari stolac s ružnom svijetloljubičastom presvlakom s turskim uzorkom, ali Valerie ga iz sentimentalnih razloga ne želi dati iznova tapecirati. Sada ne skida pogled s uzorka, dok sjeda na kauč prekoputa Nicka. Jason u međuvremenu izabere drugi stolac, formirajući trokut. Lice mu je bezizražajno, ali Valerie naslućuje osudu u njegovoj tišini, i pita se je li to zbog toga što je Nick ovdje - ili zato što mu je nešto tajila. Između njih dvoje nikad nije bilo tajni - osim one koju je čuvala tri dana nakon pozitivnog testa na trudnoću.
”I, kako ste?“ Nick pita, pogledavajući od jednog do drugog blizanca.
Oboje mu kažu da su dobro, i Valerie krene nervozno prepričavati detalje Charliejeva dana - što su radili, što je jeo, koliko mu je puta promijenila zavoje. Na kraju kaže: ”U ponedjeljak se vraća u školu." Kao da joj Nick sam to nije rekao.
Nick kimne i postavi još jedno pitanje. ”Što radite sutra? Za Dan zahvalnosti?“ ”Idemo svi kod Jasona“, kaže Valerie - što Nick, naravno, već zna. ”Jasonov
dečko Hank izvrsno kuha.“ ”Profesionalni kuhar?“ Nick pita.
”Ne. Profesionalni tenisač“, kaže Jason. ”Ali spretan je u kuhinji.“ ”Aha. OK“, Nick promumlja. ”Zgodan bonus za tebe.“
Valerie osjeća da se Jason suzdržava od zajedljivog komentara, vjerojatno nešto o prednostima hodanja s doktorom - kad ustane, protrlja ruke i kaže: ”Dobro. Rado bih ostao i čavrljao, ali Hank i ja moramo pripremiti puricu.“
Nick izgleda kao da mu je laknulo dok ustaje i pruža Jasonu ruku. ”Drago mi je da sam te vidio“, kaže malo previše revno.
”I meni, doktore“, kaže Jason, podignuvši ovratnik svoje kožne jakne. ”Bilo je... ugodno iznenađenje." Na putu prema vratima uputi sestri zbunjen pogled i šapne:
”Nazovi me.“
Valerie kimne i zaključa vrata za njim, pripremajući se za nelagodan razgovor koji bi mogao uslijediti.
”Sranje“, kaže Nick, sjedeći još uvijek ukočeno u stolcu njezine bake, rukama se držeći za naslon sa svake strane. ”Stvarno oprosti.“
”Za što?“ ona pita, vrativši se na svoje mjesto na kauču. ”Za to što sam došao večeras. Što nisam prvo nazvao.“
”Nema veze“, kaže.
”Što ćeš mu reći?“ upita je. ”Istinu“, kaže. ”Da smo prijatelji.“
Gleda je dugo u oči i kaže: ”Prijatelji. Točno.“
”I jesmo prijatelji“, ona kaže, očajnički se držeći te verzije priče. ”Znam da smo prijatelji, Val“, kaže. ”Ali...“
”Ali što?“
On odmahne glavom i kaže: ”Znaš što?“
Srce joj zastane, i razmišlja o zadnjem očajničkom pokušaju da promijeni temu, ustane, odjuri u kuhinju da dovrši svoj složenac. Ali umjesto toga prošapće: ”Znam.“
On polako izdahne i kaže: ”Ovo je pogrešno.“
Osjeti kako joj se ruke u krilu stišću u šake, a on nastavi, s primjesom panike u glasu. ”Pogrešno je na nekoliko načina. Barem dva.“
Zna točno koja su to dva načina, ali pusti ga da kaže.
”Kao prvo, ja sam liječnik tvog sina - u pitanju je etika. Etika i pravila izmišljena da zaštite pacijente... Ne bi bilo fer od mene da... iskoristim... tvoje osjećaje.“
”Da, ti si Charliejev liječnik... Ali ovdje se ne radi o tome“, jasno kaže. Često je o tome razmišljala, i iako mu je beskrajno zahvalna, uvjerena je da nije pobrkala zahvalnost s nečim drugim. ”Osim toga, ja nisam tvoja pacijentica.“
”Ti si mu majka. To je zapravo vjerojatno gore“, Nick kaže. ”Ne bih trebao biti ovdje. Jason to zna. Ti to znaš. Ja to znam.“
Ona kimne, zureći u ruke, svjesna da aludira na svoj drugi argument. Onaj s
kojim se tek mora suočiti. Mali problem njegova braka. ”Znači li to da odlaziš?“ napokon pita.
On se premjesti na kauč, kraj nje, i kaže: ”Ne. Ne odlazim. Sjedit ću tu pored tebe i nastaviti se mučiti." Oči su mu vatrene, gotovo ljutite - ali i odlučne - kao da mrzi kad ga se stavlja na kušnju i odbija gubiti.
Valerie ga pogleda, uznemirena. A onda, zanemarivši sve u što vjeruje, sve što zna da je ispravno, privuče ga k sebi u zagrljaj koji je toliko puta zamišljala. Nakon nekoliko sekundi on preuzme kontrolu, polako je spusti na kauč i prekrije ju težinom svog tijela dok im se noge isprepleću, a obrazi dodiruju.
Nakon što tako provedu dugo vremena, Valerie zatvori oči i dopusti si da utone u san, uspavana njegovim pravilnim disanjem, osjećajem njegovih ruku koje ju obavijaju i njihovih grudi koje se podižu i spuštaju, zajedno. Sve dok je odjednom ne probudi Eminem i Slim Shady, melodija zvona koju joj je Jason namjestio na mobitelu samo za svoje pozive. Nick se trgne tako da joj je jasno da je i on zaspao - a ta je činjenica oduševi.
”Je li to tvoj telefon?“ prošapće, a ona osjeti njegov topli dah na uhu. ”Da. To je Jason“, kaže mu.
”Moraš mu se javiti?“ Nick pita, malo je premjestivši, tek toliko da je može pogledati u oči. Podigne ruku i dodirne joj čelo, tako nježno i prirodno da se čini kao da su već tisuću puta bili ovako zajedno i radili i sve drugo.
”Ne“, odgovori, nadajući se da se neće odmaknuti od nje. Nadajući se da se neće uopće pomaknuti. ”Ne sada.“
Još jedan trenutak prođe prije no što Nick opet progovori. ”Koliko misliš da je sati?“ kaže.
Valerie kaže devet, iako misli da je više. ”Možda deset“, nevoljko doda, u želji da bude iskrena.
Nick uzdahne, i zatim se zaljulja u uspravan položaj i stavi njezine noge na krilo prije no što pogleda na sat. ”Kvragu“, promrmlja i protrese rukom da vrati rukav preko sata.
”Što?“ Valerie kaže, gledajući u njega, diveći se njegovu profilu, žudeći mu dotaknuti donju usnicu.
”Deset i deset. Trebao bih krenuti“, kaže, ali ne miče se.
”Da“, ona kaže, razmišljajući o onome što se upravo dogodilo, pitajući se što
slijedi. Jasno joj je da i on radi to isto, postavlja si ista ta pitanja. Hoće li se povući ili napraviti sljedeći korak? Mogu li učiniti to što se spremaju učiniti? Jesu li sposobni donijeti pogrešnu odluku samo zato što se čini ispravnom?
Nick gleda pred sebe, zatim spusti pogled na nju, očiju crnih kao ugljen u slabo osvijetljenoj sobi. Gleda je u oči, zatim je primi za ruku, kao da joj želi reći da je odgovor, barem njegov odgovor, da.
Zatim ustane i uzme svoj kaput iz ormara. Ona ga gleda i još se uvijek ne može pomaknuti, sve dok ne dođe do nje, primi je za ruke i podigne na noge. Bez riječi je odvede do ulaznih vrata, a ona ih otključa i otvori.
”Nazvat ću te sutra“, Nick kaže, što se počelo podrazumijevati. Zatim je čvrsto zagrli, u uspravnoj verziji njihova zadnjeg zagrljaja, prstima joj pridržavajući glavu prije no što joj prođe rukom kroz kosu. Ne poljube se, ali isto bi tako i mogli, jer u tom tihom trenutku oboje se prestanu pretvarati.

23. TESSA
Jutro je na Dan zahvalnosti, a ja sam u kuhinji, pripremam večeru s očevom suprugom Diane, i Nickovom majkom Connie. Nekad bi me ovaj zajednički trud živcirao, koliko zbog Dianinih gurmanskih pretenzija, toliko i zbog tendencije moje svekrve da mi uzurpira kuhinju. Ali ove godine, začudo, na moj prvi Dan zahvalnosti koji provodim kao kućanica, nemam onaj osjećaj vlasništva nad jelom, i zapravo sam zahvalna što sam pozicionirana za sudoperom da gulim krumpire, što je najmanje važan zadatak na ljestvici poslova za Dan zahvalnosti. Dok gledam kroz prozor u naše ograđeno dvorište, padne mi na pamet da bih mogla biti depresivna - ne očajna kao žene iz reklama za antidepresive koje ne mogu ustati iz kreveta i izgledaju kao da ih je netko prebio vrećom kamenja - ali depresivna na način da sam nervozna, iscrpljena i u velikoj mjeri ravnodušna. Ravnodušna prema tome hoćemo li puricu začiniti ružmarinom ili majčinom dušicom. Ravnodušna prema tome što djeca trče okolo u trenirci umjesto u jednakim čokoladnosmeđim samtericama i vestama koje je moja majka poslala. Ravnodušna prema činjenici da je Nick sinoć dokasno radio - opet. I što smo se jutros svađali - bez razloga, zapravo, što je najbolja vrsta svađe kad je u braku sve u redu, najgora kad nije.
”Tessa, dušo, molim te reci mi da imate bijelog papra“, kaže Diane, trgnuvši me iz razmišljanja svojom uobičajenom nestrpljivošću i afektiranim naglaskom poput Jackie O. Ovaj mi je tjedan dala dug popis sastojaka za svoje razne priloge - ali bijeli papar nije bio među njima.
”Mislim da imamo“, kažem, pokazujući prema smočnici. ”Trebao bi biti na drugoj polici.“
”Hvala Bogu“, kaže Diane. ”Crni papar jednostavno ne bi bio dobar.“
Nasilu se nasmiješim kao da shvaćam, misleći kako je Diane snob u klasičnom smislu te riječi, s osjećajem superiornosti u manje-više svim aspektima života. Imala je novaca dok je odrastala (a onda se udala i razvela od nekog još imućnijeg), i iako daje sve od sebe da to sakrije, vidim da gleda svisoka na američku srednju klasu - a još više na novopečene bogataše - ili, kako ih ona šapćući naziva, "skorojeviće". Nije klasično lijepa, ali privlačna je na prvi pogled na onaj način na koji su visoke, obrazovane plavuše često privlačne, i izgleda punih deset godina mlađe od svojih pedeset i osam godina zahvaljujući marljivom uređivanju, opsesivnom igranju tenisa i
nekoliko estetskih operacija o kojima otvoreno i s ponosom razgovara. I nekako je prirodno graciozna - kako to bude nakon internata, godina učenja baleta i majke koja ju je tjerala da hoda okolo s enciklopedijom na glavi.
Ukratko, ona je sve ono od čega prva žena strahuje -profinjena i sofisticirana, nimalo droljasta - i s obzirom na to, ja je se, zbog svoje majke, trudim prezirati. Premda mi to Diane dosta otežava, jer uvijek je prema meni samo draga i pažljiva, možda zato što nikad nije imala vlastite djece. Jako se trudi i s Ruby i Frankom; obasipa ih darovima i igra se s njima na iskren, opušten način, što njihove bake nikad ne rade. Dex, koji provodi Dan zahvalnosti s mojom majkom u New Yorku, sumnjičav je oko Dianina truda, uvjeren daje razlog njezine ljubaznosti više da se pokaže mom ocu i da pokaže mojoj majci, ali Rachel i ja se slažemo da motivacija i nije toliko važna - rezultat je ono što cijenimo.
Više od svega, Diane čini mog oca sretnim i drži ga pod kontrolom. Čak i kad se žali - što često čini - on se čini voljan popraviti što je god muči, gotovo inspiriran tim izazovom. Sjećam se da me April jednom pitala osjećam li se ikad kao da se natječem s njom - je li nekako ugrozila moj status "tatine curice". Dok mi nije postavila to pitanje, nisam bila ni svjesna toga da moj tata i ja nikad nismo imali takav odnos. Bio je dobar otac, stavljao naše obrazovanje na prvo mjesto, vodio nas na divne praznike u Europu, učio nas kako puštati zmaja, vezati mornarske čvorove i voziti auto s mjenjačem. Ali nikad nije bio posebno osjećajan ni pažljiv, kakav je Nick s Ruby - i imam osjećaj da bi to moglo imati veze s mojom majkom i s time koliko sam čvrsto bila na njezinoj strani, čak i kao dijete. Bilo je kao da osjeća moje neodobravanje, moju privrženost ženi koju izdaje, čak i prije no što sam znala što se događa. Tako da, ukratko, Dianin pompozni ulazak na obiteljsku scenu zapravo nije puno promijenio odnos između mog tate i mene.
Promatram je sada dok iz jedne od svojih brojnih personaliziranih Goyard torbi vadi crvene, mačkaste dioptrijske naočale s ukrasnim kamenčićima, kakve samo ženi poput Diane mogu dobro pristajati. Stavi ih i spusti pogled na kuharicu, koju je također izvadila iz torbe, pjevušeći neku neodredivu melodiju s izrazom lica kao "baš sam slatka" - koji još više naglasi kad moj otac svrati u kuhinju i namigne joj.
”Davide, dušo, dođi“, kaže.
On dođe, i zagrli je iza leđa, a ona se okrene i poljubi ga u obraz prije no što ponovno svu svoju pažnju usmjeri na svoju juhu od buće.
Za to vrijeme Connie se bavi puricom i zalijeva je učinkovito poput neke seljanke. U izrazitom kontrastu s Dianinim ultraženstvenim odijelom sa suknjom i elegantnim salonkama od krokodilske kože, Connie nosi hlače s elastičnim pojasom,
šarenu vestu ukrašenu značkom s likom pilgrima i cipele na vezanje koje su ili ortopedske, ili je to pokušaj da pobijedi na natjecanju ružne obuće. Vidim da ne odobrava Dianinu kuharicu, budući da je protiv raznih kerefeka i recepata, pogotovo na Dan zahvalnosti. U tom je smislu - u svakom smislu - izrazito tradicionalna, uslužna supruga koja misli da Nick, njezino jedino dijete, hoda po vodi. Cak ga i zove svojim čudom - budući da ga je dobila nakon što joj je doktor prognozirao da neće moći imati djece. S obzirom na to i na činjenicu da je Nick dosegao i premašio sva roditeljska očekivanja što se tiče postignuća, još je jedno čudo da se Connie i ja uopće slažemo. Ali ona se većinom pravi da joj se sviđam, iako znam da jako pati zbog toga što ne odgajam djecu u duhu Katoličke crkve, ili bilo koje crkve, kad smo kod toga. Zbog toga što mi je otac Židov (što me, u njezinoj glavi, čini napola Židovkom, a njezine unuke četvrtinu Židovima). Zbog toga što upotrebljavam kupovni umak za špagete. Zbog toga što, iako volim Nicka, većinu vremena ne mislim da je skinuo zvijezde s neba. Zapravo, jedini put kad se činila uistinu zadovoljnom bilo je kad sam joj rekla da ću dati otkaz - ironična suprotnost stavu moje majke o toj temi.
Ruku bolnih od guljenja krumpira krenem puniti veliku posudu vodom dok slušam dva usporedna razgovora - jedan o borbi Conniene susjede s rakom jajnika, drugi o Dianinu nedavnom putovanju u wellness s prijateljicama, s jedva zamjetljivom tematskom povezanošću dviju priča. To je jedna od rijetkih stvari koje su zajedničke Diane i Connie - obje puno pričaju, neprekidno naklapajući o ljudima koje nikad nisam upoznala, ali koje svejedno zovu po imenu kao da ih dobro znam. To je iritantna osobina, ali zbog nje je lako biti u njihovu društvu, budući da za to nije potreban gotovo nikakav trud osim povremenog pitanja da se priča nastavi.
Iduća se dva sata nastave u tom tonu, a razina buke poraste kad djeca napune kuhinju svojim najiritantnijim igračkama, dok ne podlegnem pritisku i popijem nekoliko Bloody Mary - što je, usput, jedina druga stvar zajednička Diane i Connie. Obje puno piju. Tako da je u četiri sata, nakon što smo se svi okupili za stolom, barem troje nas bilo pripito, možda četvero, ako računamo i Nickova tatu Brucea, koji je iskapio nekoliko rum-kola, ali nikad ne priča dovoljno da pokaže bilo kakve znakove pripitosti. Umjesto toga samo mrzovoljno sjedi i, nakon što ga Connie trkne, prekriži se i izvergla svoju standardnu molitvu: Blagoslovljen budi Gospodine, naš Bože: svakoga dana iznova obnavljaš nam snage i podržavaš nas obiljem svojih darova. Zahvaljujemo ti sada i uvijek po Isusu Kristu, našem Gospodinu. Amen.
Svi promumljamo Amen, a Nickovi se roditelji još jednom prekriže dok ih Ruby imitira, s nekoliko suvišnih pokreta -tako da to izgleda više kao Davidova zvijezda nego kao križ, primijetim s podsmijehom.
”Dobro!" moj tata kaže. Jednako mu je nelagodno zbog religije kao i zbog
Nickovih roditelja. ”Izgleda odlično!" Pohvali Diane, koja se nasmiješi i uzme si komično malu porciju pire-krumpira, a zatim upadljivo odbije umak i doda ga Nickovu tati.
Razgovor nakon toga stane, osim što svi mumljaju kako sve divno izgleda i miriše, a Frank i Ruby nabrajaju što sve ne žele na svom tanjuru.
Zatim, otprilike dvije minute nakon što smo počeli jesti, Diane me uznemireno pogleda i kaže: ”Joj, Tess! Znaš što smo zaboravile?“
Pogledam po stolu, i zaključim da ništa ne nedostaje, sretna što sam se sjetila izvaditi rolice iz grijača - što obično zaboravim.
”Svijeće!" kaže Diane. ”Moramo imati svijeće." Nick me uzrujano pogleda, zbog čega nakratko osjetim povezanost s njim. Kao da smo u istoj ekipi, razumijemo istu šalu.
”Ja ću ih donijeti“, ponudi se.
”Ne. Ja ću“, kažem, uvjerena da nema pojma gdje držimo takve stvari. Osim toga, znam što Connie misli o tome da njezini muškarci ustaju od stola za vrijeme jela, iz bilo kojeg razloga.
Vratim se u kuhinju i stanem na stolac da iz visokog ormarića izvadim par kositrenih svijećnjaka, s dvjema jedva nagorjelim svijećama od prošlog Valentinova još u njima. Zatim otvorim ladicu pored štednjaka u kojoj inače držimo šibice. Nema ih - što je ovih dana uobičajena stvar u našoj neorganiziranoj kući. Zatvorim oči, pokušavajući vizualizirati gdje sam zadnji put vidjela kutiju šibica, jedna od onih stvari, poput ziherica ili spajalica, koje nalaziš po cijeloj kući ako ti ne trebaju, i sjetim se da sam jedne večeri prošlog tjedna upalila svijeću u spavaćoj sobi. Otrčim gore, otvorim ladicu noćnog ormarića i nađem kutiju šibica točno ondje gdje sam je ostavila. Hvatajući dah nakon najžešćeg vježbanja u zadnjih nekoliko dana, sjednem na rub kreveta, prođem rukom preko kutije, i pročitam napadan, ružičast natpis: Amanda & Steve: Ljubav je zakon.
Steve je bio jedan od Nickovih boljih prijatelja na medicinskom faksu, i sada je dermatolog u L.A.-u, a Amanda je manekenka koju je upoznao u svojoj ordinaciji kad je došla na lasersko odstranjivanje dlačica. Ljubav je zakon bila je tema njihova havajskog vjenčanja, trodnevnog spektakla kojem smo Nick i ja prisustvovali kad sam bila tri mjeseca trudna s Frankom. Taj je motiv bio ispisan posvuda - na njihovim zahvalnicama, pozivnicama, internetskoj stranici, kao i na sportskim torbama od platna, bočicama vode i ručnicima za plažu koje su svi gosti dobili kad su stigli u hotel. Pomodna parola bila je čak načrčkana i na zastavi pričvršćenoj za avion koji je
letio iznad plaže baš nakon što je par razmijenio zavjete. Sjećam se kako je Nick, dok je gledao u nebo i zakrivao oči, s dobronamjernim cinizmom prošaptao: ”Hej. Ljubav je zakon, čovječe.“
Nasmijala sam se, osjećajući se pomalo blesavo jer sam bila na trenutak impresionirana spektaklom kojem se Nick očito rugao, i istodobno ponosna jer je naše vjenčanje bilo suprotnost predstavi. Nick mi je prepustio planiranje, ali uz jasan zahtjev za skromnim događanjem, zahtjev koji sam ispoštovala, dijelom jer mi je bilo neugodno zbog otkazanog vjenčanja i svih troškova koje su naši gosti imali; dijelom jer sam shvatila neke stvari, počela vjerovati da je bit vjenčanja osjećaj između dvoje ljudi, a ne predstava za mase. U skladu s tim, organizirali smo skroman obred u njujorškoj Javnoj knjižnici, i nakon toga elegantnu večeru u talijanskom restoranu u Gramercyju samo s obitelji i najbližim prijateljima. Bila je to čarobna, romantična večer, i iako povremeno pomislim kako bih voljela da sam nosila malo otmjeniju haljinu i da smo Nick i ja plesali na vjenčanju, zapravo ne žalim zbog naših odluka oko vjenčanja.
Ljubav je zakon, pomislim, dok polako ustajem, skupljajući snagu za povratak dolje, podsjećajući se na sve ono na čemu mogu biti zahvalna. Zatim, na samom izlasku iz sobe, uočim Nickov Blackberry na noćnom ormariću i obuzme me iskušenje da učinim nešto što sam rekla da nikada neću.
Kažem si da sam smiješna, da ne želim biti paranoična žena koja njuška okolo, da nemam razloga biti sumnjičava. Zatim čujem kako glasić u mojoj glavi kaže, Nemam razloga osim njegova distanciranog ponašanja, ostajanja dokasno na poslu, nedostatka intimnosti među nama. Odmahnem glavom, odbacujući te sumnje. Nick nije savršen, ali ne bi lagao. Ne bi varao.
Ali ipak nastavim hodati prema njegovu telefonu, s neobičnim porivom da pružim ruku i dotaknem ga. Uzmem ga u ruku, dođem do ikone za poštu i vidim da ima novu poruku s pozivnog broja 617, bostonski broj mobitela. Nesumnjivo od kolege, kažem si. Muškog kolege. Situacija na poslu koja ne može pričekati do sutra - barem ne prema procjeni opsjednutog kirurga.
Kliknem na poruku uz podjednaku dozu osjećaja krivnje i straha i pročitam:
I ja mislim na tebe. Žao mi je zbog propuštenog poziva. Bit ću doma oko 7 ako želiš opet probati. Do tada, sretan Dan zahvalnosti... P.S. Naravno da te ne mrzi. Kako bi te itko mogao mrziti?
Zurim u te riječi, pokušavajući zaključiti od koga bi mogle biti, tko to ne mrzi Nicka, uvjeravajući se da postoji neko logično, benigno objašnjenje, čak i za ono "i ja
mislim na tebe". No ipak, vrti mi se u glavi i srce mi lupa od zabrinjavajućih mogućnosti, najgorih scenarija. Još dvaput pročitam poruku i čujem ženski glas, vidim nejasan obris lica, mlađu verziju Diane. Zatvorim oči, potisnem sve veću paniku u sebi i kažem si da prestanem s tim ludilom. Zatim označim poruku kao nepročitanu, stavim telefon na noćni ormarić i vratim se za stol, sa svijećama i šibicama u ruci.
”Evo ga!" kažem, vedro se smiješeći dok stavljam svijeće sa strane jesenskog aranžmana u sredini stola, paleći ih jednu po jednu, trudeći se umiriti ruke. Zatim sjednem i jedem gotovo u potpunoj tišini, osim kad opomenem djecu zbog ponašanja i povremeno se nadovežem na Dianino i Connieno naklapanje.
Cijelo to vrijeme ponavljam si poruku u glavi, skrivećke pogledavajući Nicka i pitajući se bih li ga ja ikada mogla mrziti.

24. VALERIE
Ona i Charlie provode Dan zahvalnosti kod Jasona, zajedno s njegovim dečkom Hankom i Rosemary. Iako je dan miran i uobičajen, ipak se pomalo čini kao test i prekretnica, budući da je Hank prva osoba s kojom je Charlie službeno u kontaktu osim obitelji i bolničkog osoblja. Hank se savršeno nosi sa situacijom, i pridobiva Valerienu naklonost svaki put kad pogleda Charlieja ravno u oči, i kad ga bez pretjerane opreznosti ispituje o njegovoj masci, operacijama i fizikalnoj terapiji, i tome kako se osjeća zbog skorog povratka u školu.
Valerie za to vrijeme spretno izbjegava ostati nasamo s bratom, ignorirajući njegove duge poglede i zajedljive komentare, sve dok je na kraju dana napokon ne uspije zaskočiti u kuhinji dok ostali jedu drugu porciju pite od bundeve.
”Počni govoriti“, kaže Jason, kradomice pogledavajući prema vratima, čuvajući njezinu privatnost, čak i od njihove majke. Pogotovo od njihove majke.
”Nije ono što misliš“, kaže, još uvijek uzbuđena zbog poruke koju je pročitala u kupaonici malo prije večere. Bila je Nickova -treća taj dan - u kojoj ju je pitao mrzi li ga Jason i rekao da misli na nju. Odgovorila mu je, rekavši da i ona misli na njega - iako bi točnije bilo reći da je opsjednuta. Sanjala ga je sinoć, i cijeli dan nije prestala razmišljati o njemu.
”Dakle ne mutiš ništa s doktorom?“ tiho pita. ”Ne“, kaže, a koljena joj zaklecaju kad ga zamisli.
”Znači uvijek dolazi u kućne posjete? Kasno navečer? Nenajavljen? Namirisan kolonjskom vodom?“ Jason izrecitira pitanja.
”Nije bio namirisan“, odgovori malo prebrzo, a zatim pokuša prikriti svoje znanje privatnih detalja opaskom o tome kako nikad nije vjerovala tipovima koji koriste kolonjsku vodu. ”Lion je stavljao kolonjsku vodu“, završi.
”A-ha!" kaže kao da je to dokaz koji mu je potreban. Zašto bi inače uspoređivala muškarca s Lionom - dosad ljubavi svog života? Što ne govori puno. Ali ipak.
”Nemoj ti meni a-ha“, kaže kad Rosemary uđe u kuhinju. ”Što to vas dvoje šapućete?“ pita, otvarajući hladnjak.
”Ništa“, jednoglasno kažu, očito nešto skrivajući.
Rosemary odmahne glavom, kao da im ne vjeruje, ali je nije niti previše briga, i vrati se u sobu s kutijom šlaga i velikom žlicom za serviranje.
”Samo vi nastavite“, kaže preko ramena.
Što Jason i učini, odlučivši promijeniti taktiku i prijeći na svoju izravnu strategiju. ”Val. Reci mi. Da li se nešto događa?“
Ona oklijeva, ali onda u trenu odluči da ne želi povrh svega još i lagati. ”Da“, napokon kaže. ”Ali nije... fizički.“
Sjeti se zagrljaja sinoć, intimnijeg od bilo kojeg trenutka u njezinu životu, ali zaključi da ipak govori istinu. Tehnički.
”Zar se zaljubljuješ u njega?“ upita.
Nasmiješi mu se stidljivim smiješkom koji govori više od bilo čega što bi mogla reći.
Jason fućne. ”Čovječe. Dobro... On je oženjen, točno?“ Ona kimne. ”Rastavljen?“
”Ne“, kaže, odgovarajući na pitanja onako kako savjetuje svojim klijentima - na najjednostavniji mogući način, bez dodatnih informacija. ”Koliko ja znam, ne“, doda, baveći se optimističnom mišlju da bi to moglo biti točno.
”I...?“ Jason kaže.
”I ništa“, ona odgovori.
Tisuću je puta pomislila na njegovu ženu, naravno, pitajući se kakva je, kakav je njihov brak. Kako izgleda? Kakva je ona! Zašto se Nick zaljubio u nju? I, još važnije, zašto se odljubio? Ili možda nije. Možda se ovdje radi o njima dvoma, osjećajima među njima, neukrotivoj sili koja ih spaja - i ničem drugom.
Valerie nije sigurna koji joj se scenarij više sviđa, želi li biti reakcija na nešto što je već propalo, ili nešto što ga je zaskočilo iznenada, iz vedra neba, i omelo njegov zadovoljstvom ispunjen život, nudeći nešto više. Nešto bolje. Sve što zna je da on nije tip muškarca koji je ovo već radio. Zaklela bi se da je tako.
Valerie se sada zadrži na činjenicama. ”Oženjen je i ima dvoje djece... I Charliejev je liječnik. Kako god pogledaš, problem je velik“, sažeto kaže.
”Dobro“, kaže Jason. ”Sad napredujemo. Mislio sam da je možda stvar samo u meni.“
”Ne. Nije u tebi stvar. Potpuno sam svjesna činjenice da ništa u vezi s ovom situacijom nije ispravno“, rezignirano prošapće. ”I tako da znaš, i on zna da je sve ovo pogrešno. Ali...“
”Ali nećeš se prestati viđati s njim?“ Jason kaže kao brat, najbolji prijatelj, psihijatar, sve u jednom. ”Zar ne?“
”Ne“, kaže. ”Ne mogu.“

25. TESSA
Te večeri, nedugo nakon što Nickovi roditelji krenu kući, a moj tata i Diane odu u hotel Fifteen Beacon, svoj najdraži u Bostonu, u kojem uvijek odsjedaju kad dođu u grad, Nick poviri glavom u kupaonicu gdje svlačim djecu i stavljam ih u kadu.
”Malo ću izaći. Brzo ću se vratiti“, kaže.
”Zašto?“ pitam, i rastužim se kad pogledam na sat i vidim da je skoro sedam. ”Po Cherry Coke“, kaže.
Nick oduvijek tvrdi da je Cola s okusom trešnje učinkovitija u liječenju glavobolja od Tylenola, a večeras ga navodno boli glava. A možda ga stvarno boli. Očajnički se nadam da je tako, nadam se da je na rubu najgore migrene koju je ikad imao. ”Hoćeš li ti nešto?“
”Ne, hvala“, kažem, mršteći se dok namještam temperaturu vode u kadi. Dodam još tekućeg sapuna, i nastane planina mjehurića kad Ruby uđe, a ja ubacim Franka koji se migolji i hihoće. Sjednem na stolac, promatrajući djecu kako se igraju, diveći se njihovim savršenim ružičastim tijelima - njihovim trbuščićima, njihovim malim, okruglim guzama, njihovim štrkljavim udovima. Dok se Nick okreće da ode iz kupaonice, ne mičem pogled s djece, govoreći si da nikad ne bi učinio ništa da ih povrijedi ili da ugrozi našu obitelj.
Ipak, iste sekunde kad čujem kako se garažna vrata otvaraju, odjurim u spavaću sobu i teška srca ustvrdim ono što sam već znala: Nickov je mobitel nestao s ormarića. Kažem si da je normalno uzeti telefon sa sobom, čak i kad izlaziš nakratko, ali ne mogu se riješiti slike supruga u glavi kako u autu brzim biranjem poziva broj druge žene.
”Mislim da me Nick možda vara“, kažem idući dan Cate, kad je napokon, iz četvrtog pokušaja, uspijem dobiti. Sjedim na podu okružena trima hrpama prljavog rublja - premda bi ih prije trebalo biti pet, da nisam odlučila pretrpati perilicu. ”Ili barem razmišlja o tome.“
Iste sekunde kad izgovorim te riječi osjetim intenzivno olakšanje, gotovo kao da suočavanje sa strahovima i njihovo verbaliziranje umanjuje vjerojatnost da su istiniti.
”Nema šanse“, Cate kaže, kao što sam i očekivala. Što je, podsvjesno, vjerojatno
razlog zašto sam je uopće nazvala, izabravši baš nju između drugih kandidata: Rachel, brata, April, ili majke, nekako znajući da će se Rachel i Dex previše zabrinuti, da će April vjerojatno nekom izbrbljati, da će moja majka biti previše cinična. ”Zašto to misliš?“
Kažem joj za sve dokaze koje imam - ostajanje dokasno u uredu, SMS poruka i izlet po Cherry Coke koji je trajao skoro trideset i osam minuta.
”Daj, Tess. To je sulud zaključak“, kaže. ”Možda je htio na par minuta izaći iz kuće. Izbjeći svoje dužnosti prije spavanja i malo biti sam. Ali to ne znači da te vara.“
”A što je s porukom?“ pitam. ”Ono 'mislim na tebe'...?“
”Pa što onda? Misli na nekoga... To ne znači da misli na to kako razodijeva nekoga.“
”Ali tko ju je mogao poslati?“ kažem, shvativši da je činjenica zbog koje sam najviše sumnjičava - da Nick ima tako malo prijatelja, tako rijetko stvara nova poznanstva - upravo ono što me u isto vrijeme i umiruje.
”Bilo tko. Možda netko s posla tko se razvodi i sam je na Dan zahvalnosti. Možda neki stari prijatelj... rođak. Možda mama ili tata nekog pacijenta. Bivši pacijent... Poanta je da Nick nije tip za varanje.“
”Moja mama kaže da su svi muškarci tipovi za varanje.“ ”Ja ne vjerujem u to. Ti ne vjeruješ u to.“
”U zadnje vrijeme nisam sigurna u što da vjerujem“, kažem.
”Tess. Samo prolaziš kroz malu depresiju. Lošu fazu. Znaš što? Što kažeš na to da dođeš k meni za vikend? Razveselit ću te, poslati te kući sretnu. Ovo nije ništa što malo vremena provedenog s prijateljicom ne bi moglo izliječiti...“
”Malo vremena da se Nick može družiti s ljubavnicom?“ kažem, sada se šaleći.
Većinom se šaleći.
”Malo vremena da mu nedostaješ. Vremena da se podsjetiš da imaš najboljeg muža. Najbolji brak. Najbolji život.“
”OK“, kažem, neuvjerena, ali puna nade. ”Doći ću u petak - kasno popodne.“ ”Dobro“, ona kaže. ”Izaći ćemo. Možeš me gledati kako se upucavam tipovima u
barovima... Pokazat ću ti što točno ne propuštaš. Pokazat ću ti kako ti je dobro s tvojim odanim mužem.“
”Do tada, kakva mi je strategija?“
”Strategija?“ uzbuđeno kaže; strategije su joj specijalnost. ”Pa, za početak, nema više njuškanja. Bila sam u toj situaciji... Ništa dobro iz toga ne može proizaći.“
”Dobro“, kažem, glavom pridržavajući telefon, puneći perilicu hrpom tamnog rublja. Nickove crvene, karirane bokserice padnu na pod, i dok ih podižem, kažem si da nitko osim mene nije vidio njegovo donje rublje. ”Što još?“
”Vježbaj. Meditiraj. Jedi zdravu hranu. Puno spavaj. Posvijetli si pramenove. Kupi si nove cipele“, kaže, kao da čita s popisa zapovijedi o tome kako biti sretna. ”I, najvažnije od svega, nemoj gnjaviti Nicka. Bez zanovijetanja. Bez nabijanja osjećaja krivnje. Samo... budi dobra prema njemu.“
”Da mu dam poticaj da me ne vara?“ kažem. ”Ne. Jer ne vjeruješ da te vara.“
Nasmijem se prvim pravim smijehom u zadnjih nekoliko dana, sretna što sam se povjerila Cate, sretna što ću je uskoro vidjeti, sretna što sam se udala za nekoga tko je stekao povjerenje moje najbolje prijateljice.

26. VALERIE
Večer prije Charliejeva povratka u školu Nick svrati da mu zaželi sreću, ali na kraju ostane i napravi im večeru, proglasivši se stručnjakom za hamburgere dok je pripremao pljeskavice, a onda visio nad električnim roštiljem. Unatoč desecima poziva i poruka, ovo je prvi put da ga Valerie vidi još od Dana zahvalnosti, i presretna je što stoji kraj njega - jedino joj to može ublažiti nervozu oko Charliejeva povratka u školu.
Sada promatra sina kako se igra akcijskim figuricama iz Ratova zvijezda na kuhinjskom stolu dok ispituje Nicka o svojoj maski - koja stoji na stolu pokraj njega. ”Moram je nositi?“ kaže. ”U školu?“
”Da, stari“, Nick kaže. ”Posebno na tjelesnom i za vrijeme odmora... Možeš je tu i tamo skinuti ako ti smeta, ili ako se zbog nje znojiš, ili te svrbi, ali bilo bi dobro da je nosiš.“
Charlie se namršti, kao da razmišlja o tome, i zatim kaže: ”Misliš da izgledam bolje s njom ili bez nje?“
Valerie i Nick zabrinuto se pogledaju.
”Izgledaš izvrsno i ovako i onako“, kaže Valerie.
”Da“, Nick se složi. ”Koža ti odlično zacjeljuje... Ali maska je totalno kul.“
Charlie se nasmiješi, a Nick prebaci pljeskavice na tri razrezane žemlje, prizor od kojeg Valerie osjeti navalu veselja. ”Da. Možeš reći prijateljima da si imperijski vojnik.“
Nick kimne. ”I da poznaješ Dartha Vadera.“
”Mogu?“ Charlie kaže, s iščekivanjem gledajući u Valerie.
”Da“, ona kategorički odgovori, misleći kako bi večeras mogla baš na sve reći da, kako su zaslužili da rade što god žele. U srcu zna da stvari ne funkcioniraju tako. Da ti nesreća ne daje pravo da se ne obazireš na druge, ignoriraš pravila, lažeš ili govoriš poluistinu.
Još uvijek razmišljajući o tome, odnese dva tanjura na stol, dok Nick nosi treći, a Charlie ide za njima. Sve troje sjednu za mali okrugli kuhinjski stol, prepun dubokih
rezova i ogrebotina i tragova trajnog markera od Charliejevih projekata za likovni, kontrast finim plavo-žutim platnenim ubrusima koje joj je Jason donio s putovanja u Provansu prošlog ljeta, na koje je išao sa svojim dečkom prije Hanka.
”Drago nam je da si ovdje“, Valerie promrmlja Nicku, njezina verzija molitve prije jela. Spusti pogled na ubrus na krilu dok se Charlie moli na nešto formalniji način, prekriživši se prije i poslije, baš kao što ga je baka naučila.
Nick se uključi u ritual i kaže: ”Osjećam se kao da sam kod svoje mame.“ ”Je li to dobra stvar?“ Valerie upita.
”Da“, kaže. ”Samo što ti uopće ne izgledaš kao moja mama.“
Nasmiju se jedno drugome, prebacivši se na laganije teme dok jedu hamburgere, krumpiriće i mahune. Razgovaraju o snijegu koji se očekuje sredinom tjedna. O Božiću koji je pred vratima. Charliejevoj želji da dobije psića, i Valerienu osjećaju da mu popušta. Cijelo to vrijeme trudi se ignorirati pomisao na drugo dvoje djece, koji večeraju kod kuće sa svojom majkom.
Nakon što završe s jelom, zajedno počiste stol, isperu suđe i stave ga u perilicu, smijući se, sve dok im Nick iznenada ne kaže da mora ići. Dok ga gleda kako kleči da Charlieju da poklon, zlatni novčić za sreću, Valerie pomisli kako je ovo skoro bolje od nastavljanja onoga što su započeli prije tri večeri. Voli biti sama s njim, ali još ga više voli gledati s Charliejem.
”Ovo je bilo moje - kad sam bio mali“, kaže Nick. ”Želim da to uzmeš.“
Charlie s poštovanjem kimne, zatim uzme svoj poklon u ruku, a lice mu se razvedri, i izgleda joj jednako tako lijepo i zdravo kao i prije. Skoro ga podsjeti da kaže hvala, što joj je instinktivna reakcija kad god Charlie dobije neki poklon, ali ovaj put ne kaže ništa, ne želeći prekinuti trenutak, uvjerena da Charliejev osmijeh sve govori.
”Stavi ruku u džep i primi ovo ako se počneš brinuti oko nečega“, Nick kaže. Zatim gurne komad papira u drugu ruku njezina sina. ”I zapamti ovaj broj. Ako me trebaš nazvati, iz bilo kojeg razloga, u bilo koje doba, nazovi me.“
Charlie kimne s ozbiljnim izrazom lica, gledajući u papirić, šapćući naglas brojeve dok ona prati Nicka do vrata.
”Hvala ti“, Valerie kaže kad dođu do vrata, jednom rukom držeći kvaku. Zahvaljuje mu na hamburgerima, na novčiću, na broju telefona u sinovoj ruci. Ali, više od svega, na tome što ih je doveo do ove večeri.
On odmahne glavom, kao da joj želi reći da je ovo, sve ovo, nešto što on želi napraviti, nešto što ne zahtijeva njezinu zahvalnost. Pogleda prema Charlieju, i kad shvati da ih ne gleda primi joj lice i jednom joj nježno poljubi usnice. Nije to onaj prvi poljubac koji je toliko puta zamišljala, više je sladak nego strastven, ali ipak je prođu trnci i koljena joj zaklecaju.
”Sretno sutra“, Nick prošapće.
Ona se nasmiješi, i osjeća se kao da odavno nije imala toliko sreće.
Idućeg jutra ustane prije zore. Istušira se i zatim ode u kuhinju da Charlieju spremi pohani kruh za prvi dan škole, za svoj prvi službeni dan na poslu. Posloži sve sastojke na pult - četiri kriške kruha, jaja, mlijeko, cimet, šećer u prahu i sirup. Čak i svježe narezane jagode. Izvadi malu zdjelu, miješalicu, sprej protiv lijepljenja hrane. Istodobno je i nervozna i smirena, onako kako se osjeća prije važnog suđenja kad zna da je učinila sve što je mogla da se pripremi, ali ipak se brine oko stvari koje ne može kontrolirati. Stegne pojas na svom bijelom ogrtaču od flisa i odvuče se do termostata da pojača grijanje na dvadeset četiri, u želji da Charlieju bude toplo kad siđe na doručak, u želji da mu sve dobro prođe ovog kritičnog jutra. Zatim se vrati do štednjaka, gdje pomiješa sve sastojke u smjesu i pošprica dno tave dok joj se uznemirujući prizori vrte po glavi: Charlie kako pada s penjalice i ozljeđuje svoju novu kožu. Kako ga zadirkuju zbog maske - ili, još gore, zbog toga što ju je odlučio skinuti.
Zatvori oči i kaže si ono što joj Nick već danima govori - da će sve biti u redu. Da je učinila sve što je mogla da se pripremi za ovaj dan, uključujući poziv ravnatelju i školskoj medicinskoj sestri i psihologu i Charliejevoj učiteljici, da ih sve obavijesti da će se Charlie vratiti, da će ga dopratiti unutra umjesto da ga ostavi ondje gdje se auti zaustavljaju, kako je uobičajeno, da želi da je obavijeste na prvi nagovještaj problema - bilo emocionalnog ili fizičkog.
”Pohani kruh!" začuje Charlieja da kaže iza nje. Iznenađena da se sam probudio, budući da ga inače mora izvlačiti iz kreveta, okrene se i ugleda ga u pidžami, bosog, s maskom u jednoj ruci, novčićem u drugoj. Smiješi se. I ona se njemu nasmiješi, moleći se da ostane u ovom raspoloženju cijeli dan.
A tako i bude, barem cijelog tog jutra, i Charlie ne pokazuje nikakve znakove zabrinutosti ili straha dok prolaze kroz svoje jutarnje rituale - doručak, odijevanje, pranje zubi, češljanje -zatim vožnja do škole, tijekom koje slušaju CD s umirujućom glazbom koji mu je Nick prošli tjedan spržio.
Kad stignu na parkiralište, Charlie stavi masku, brzo i u tišini, dok se Valerie
dvoumi da li da mu nešto kaže. Nešto značajno ili barem utješno. Ali, umjesto toga, napravi isto što i on i pravi se da se danas ne događa ništa neuobičajeno. Dođe do stražnjeg sjedala i otvori mu vrata, odupirući se porivu da mu pomogne da se odveže ili da ga primi za ruku.
Dok prilaze glavnom ulazu, grupica starije djece - četvrti ili peti razred, Valerie pretpostavlja - podigne pogled i stane gledati u Charlieja. Zgodna se djevojčica s dugim, plavim kečkama nakašlje i kaže: ”Bok, Charlie“, kao da zna ne samo tko je on, već i svaki detalj njegove priče.
Charlie prošapće jedva čujan pozdrav, privivši se bliže uz Valerie, primivši je za ruku. Valerie osjeti da postaje napeta, ali kad ga pogleda, vidi da se smiješi. Dobro je.
Sretan je što se vratio. Hrabriji je od nje.
Nekoliko trenutaka i pozdrava kasnije stignu do njegove učionice, i njegovo se dvoje učitelja i desetak prijatelja iz razreda srdačno, oduševljeno okupe oko njega. Točnije, svi osim Graysona, koji stoji u kutu pokraj kaveza s hrčkom, s izrazom lica koji ne može točno odrediti, izrazom lica djeteta koje je načulo previše odraslih razgovora.
Zadrži se koliko god dugo može, povremeno pogledavajući prema Graysonu, sve dok Charliejeva učiteljica Martha, draga postarija žena, ne isključi svjetlo, što je znak djeci da sjednu na tepih. Valerie oklijeva, zatim se sagne da poljubi Charlieja, šapćući mu u uho: ”Budi danas dobar prema Graysonu.“
”Zašto?“ on kaže. Vidi mu se zbunjenost u očima. ”Jer ti je on prijatelj“, ona jednostavno kaže.
”Jesi još uvijek ljuta na njegovu mamu?“
Pogleda ga, osjećajući bujicu šoka i srama, pitajući se kako je tako nešto zaključio, koji je razgovor on načuo, što je još Charlie shvatio tijekom proteklih nekoliko tjedana, a da ona toga nije ni svjesna.
”Ne. Nisam ljuta na njegovu mamu“, slaže. ”I stvarno mi se sviđa Grayson." Charlie podigne ruku da namjesti masku, razmišljajući o tome, kimajući glavom.
”Dobro, zlato“, kaže Valerie, osjećajući kako joj se grlo steže kao na Charliejev prvi dan škole, ali ovaj put iz sasvim drugačijih razloga. ”Budi opre—“
”Bit ću oprezan, mamice“, on kaže, prekinuvši je. ”Ne brini... Bit ću dobro.“ Zatim se okrene i ode prema rubu tepiha, gdje sjedne, prekriženih nogu, ravnih
leđa, ruku sklopljenih u krilu, zdrave položene preko ozlijeđene.

27. TESSA
Nisam sigurna zašto čekam do utorka navečer da kažem Nicku za svoj put u New York - kao ni zašto se osjećam tako tjeskobno i ne mogu ga pogledati u oči, usredotočujući se umjesto toga na otvaranje računa za American Express koji je upravo stigao poštom. Tužan je to dan kad radije gledaš izvod kreditne kartice nego suprugovo lice, pomislim i kažem što nonšalantnije mogu: ”Odlučila sam otići u New York ovaj vikend.“
”Ovaj vikend?“ upita, zbunjen.
”Da“, kažem, na brzinu pregledavajući troškove, iznenađena po ne znam koji put koliko se brzo stvari nakupe kad pokušavaš ne trošiti. ”Misliš, ovaj petak?“
”Mislim ovaj petak“, kažem, pogledavši ga krajičkom oka, nekako ohrabrena njegovom zbunjenošću. Zadovoljna što sam napokon ja ta koja je njega iznenadila; ja sam ta koja njemu govori kakav će biti moj raspored.
”Pa, hvala što si me obavijestila“, kaže s dobroćudnim sarkazmom. Nakostriješim se, usredotočujući se na sarkazam umjesto na njegov osmijeh,
misleći koliko puta on mene nije obavijestio, ili je iznenada promijenio naše planove, ili ih otkazao, ili otišao usred večere ili vikenda. Ali, slijedeći Catein savjet, pazim da ne započnem svađu, hineći ton obzirne supruge."Znam da je iznenada... Ali stvarno se moram malo maknuti. Nisi dežuran, zar ne?“
Odmahne glavom kad nam se pogledi susretnu, uz obostranu skepsu. Odjednom shvatim da će ovo biti prvi put uopće da ostaje sam s djecom preko noći. Ikad.
”Znači u redu je?“ kažem. ”Naravno“, on nesigurno kaže.
”Super“, vedro odgovorim. ”Hvala na razumijevanju.“
Nick kimne glavom i zatim pita: ”Bit ćeš kod Cate?... Ili kod Dexa i Rachel?“ ”Kod Cate“, kažem, zadovoljna što je postavio to pitanje tako da mogu reći:
”Sigurna sam da ću vidjeti brata i Rachel. Ali više sam nekako raspoložena za izlaske i opijanje. Želim si dati malo oduška, onako kako to samo Cate zna.“
Prijevod: Vratiti se na svoju staru predbračnu verziju sebe, ženu s koje nisi
mogao skinuti ruke, djevojku zbog koje si se svake večeri žurio kući iz bolnice.
Nick kimne i zatim uzme izvod AmExa, a oči mu se rašire, kao i uvijek kad pregledava račune. ”Čovječe“, kaže, odmahujući glavom. ”Samo nemoj ići u šoping...“
”Prekasno“, kažem, pokazujući prema vrećici iz Saksa u hodniku, još ga više provocirajući. ”Trebale su mi nove cipele za izlazak...“
Zakoluta očima i kaže: ”Aha, shvaćam. Pretpostavljam da nijedan od trideset pari koje već imaš nije dovoljan za izlazak s prijateljicom?“
Na to ja zakolutam očima, i osjetim da mi se osmijeh širi dok razmišljam o Cateinoj garderobi. I Aprilinoj. Čak i Rachelinoj -ograničenoj po standardima supruga bankara s Manhattana, ali ipak raskošnijoj od moje. O kontrastu između njihovih brojnih redova draguljima ukrašene glatke i crne kože, dizajnerske obuće s nemoguće visokim petama - i moje skromne, većinom praktične kolekcije.
”Nemaš ti pojma što znači puno cipela“, kažem, s prizvukom inata u glasu. ”Ozbiljno. Ja imam oskudnu garderobu.“
”Oskudnu?Stvarno?“ kaže i podigne jednu obrvu s osuđivačkim pogledom.
”Pa, ne u usporedbi sa somalskom seljankom... Ali u ovom kontekstu“, kažem, pokazujući sto osamdeset stupnjeva oko sebe, aludirajući na naše rastrošne susjede. ”Ja ne kupujem puno... Znaš, Nick, stvarno bi ti trebalo biti drago što si se oženio mnome. Ne bi znao kako izaći nakraj s tim drugim ženama.“
Zadržim dah, čekajući da se raznježi, nasmiješi pravim smiješkom, dotakne me,
bilo gdje, i kaže nešto u smislu: Naravno da mi je drago što sam se oženio tobom.
Ali, umjesto toga, doima se zamišljenim, nakon što je prešao s računa na katalog iz Barney'sa iz kojeg, usput, nikad nisam naručivala, i kaže: ”Misliš da je prekasno da naručimo dadilju? Za vikend? Mogao bih i ja poželjeti otići na par piva...“
”S kim?“ pitam, zažalivši istog trena, pokušavajući povući svoje sumnjičavo pitanje nedužnim smiješkom.
Čini se da to pali, iako i dalje oklijeva na način od kojeg me srce zaboli. Pogledam ga, znajući da ću vrtjeti u glavi ovu sekundu tišine i njegov zbunjeni izraz lica, kao i način na koji mu riječi zapinju u grlu: ”Ma, ne znam... Ne znam... Možda sam...“
Glas mu utihne, a ja nervozno ispunim nelagodnu stanku. ”Nazvat ću Carolyn i vidjeti je li slobodna“, kažem, i padne mi na pamet da mu olakšavam prevaru.
Onda se okrenem i odnesem gore svoje nove cipele, misleći kako moj suprug, ako i jest na rubu da me prevari, barem nije dobar u tome.
U četvrtak ujutro April me nagovori da zamijenim njezinu uobičajenu partnericu u parovima, koja je ostala doma zbog crijevne viroze, u trening-meču protiv Romy i njezine dugogodišnje partnerice Mary Catherine - u teniskim krugovima znane kao MC jer ponekad vikne "Hammer Time6" kada protivnicama napuca as. Ukratko, sve tri žene vrlo ozbiljno shvaćaju tenis, i sigurna sam da moje vještine naučene u srednjoškolskoj teniskoj ekipi neće biti dovoljno dobre za njihovih pobožnih deset sati tjedno koje posvećuju igranju. A još sam više sigurna kad ugledam Romy i MC kako, šepireći se, ulaze na zatvoreni teniski teren u klubu Dedham Golf & Polo, usredotočenih, potpuno našminkanih lica, u savršeno iskombiniranoj odjeći, sve do usklađenih znojnika na zglobovima i tenisica - Romy u svijetloplavima, MC u ljubičastima.
”Zdravo, moje dame“, MC kaže svojim promuklim glasom. Skine jaknu i protrese ruke, a bicepsi joj se napnu kao da je olimpijska plivačica.
”Oprostite što kasnimo“, kaže Romy i sveže svoju kratku plavu kosu u mali repić, a onda istegne stražnji dio nogu. ”Noćna mora od jutra. Grayson se opet rasplakao na putu do škole. Moj se dekorater pojavio trideset minuta prekasno s apsolutno odvratnim uzorcima tkanina. I prolila sam bočicu odstranjivača laka za nokte po našem novom novcatom tepihu u kupaonici. Znala sam da si ne bih trebala pokušavati sama napraviti manikuru!“
”O, dušo! To zvuči grozno“, kaže April, promijenivši boju glasa onako kako to uvijek čini kad je u Romynoj blizini. Kao da je želi impresionirati ili pridobiti njezinu naklonost - što mi je čudno, budući da se April čini pametnijom i zanimljivijom od svoje prijateljice.
”OK, Tessa. April kaže da sjajno igraš“, kaže MC, prešavši na stvar. Ona je matrijarh i kapetanica njihova teniskog tima, i očito traži nekoga tko će popuniti jedno mjesto u njihovoj proljetnoj ekipi. Drugim riječima, danas sam očito na audiciji. ”Igrala si na faksu?“
”Ne!" kažem, zgrožena krivo prenesenim činjenicama.
”Pa jesi“, kaže April, prelazeći rukom preko svog upravo našpananog reketa prije no što otvori kutiju loptica.
”Ne, nisam. Igrala sam u srednjoj školi. I onda godinama nisam ni takla reket sve do prošle godine kad sam dala otkaz na poslu“, kažem, ispravivši netočnu informaciju i snizivši očekivanja svih, uključujući i sebe. Ipak, osjećam iznenađujuću navalu
kompetitivnosti, nešto što dugo vremena nisam iskusila. Želim danas biti dobra.
Moram danas biti dobra. Ili barem prosječna.
U idućih nekoliko minuta nas četiri čavrljamo i zagrijavamo se, udaramo lake lopte dok si u glavi ponavljam savjete koje mi je moj instruktor tenisa nedavno dao - kreći se, čvrsto drži reket, približi se mreži kad vraćaš drugi servis. Ali čim započnemo meč, sva moja znanja ispare i, zahvaljujući mojoj nesposobnosti da zadržim servis ili da osvojim poen kod vraćanja servisa, April i ja ubrzo gubimo za jedan set i 3:0 u drugom.
”Oprosti“, promumljam nakon jednog posebno sramotnog udarca, lagane lopte koju sam napucala ravno u mrežu. Obraćam se većinom April, ali i Romy i MC, budući da sam svjesna da im nikako ne pomažem da izbruse svoju vještinu ili podignu razinu svoje igre.
”Bez brige!" Romy vikne, tek neznatno zadihana, još uvijek besprijekorno našminkana. ”Dobro ti ide!" Ton joj je snishodljiv, ali ohrabrujući.
U međuvremenu pokušavam doći do daha i brišem lice ručnikom, zatim potegnem iz svoje boce s vodom i vratim se na teren s novopronadenom odlučnošću. Srećom, čini se da počinjem malo bolje igrati, čak i osvojim nekoliko poena, ali nakon još trideset minuta svejedno smo suočene s meč-loptom, koju MC najavi kao da govori u mikrofon na središnjem terenu Wimbledona.
Osjetim iznenadan napadaj nervoze, kao da bi mi sljedeći poen mogao promijeniti život. Čvrsto držeći reket u početnoj poziciji, gledam kako MC poravnava svoje nožne prste iza osnovne linije, triput odbije lopticu od poda i zuri u mene, što je ili nekakva vizualizacija prije serviranja, ili očit pokušaj zastrašivanja.
”Serviraj već jednom“, čujem April da promrmlja, kad MC napokon baci lopticu u zrak, istodobno naginjući reket iza glave, i napuca slajs-servis uz jauk poput Monike Seleš.
Loptica prozuji preko mreže, zarotira se, dotakne crtu i odbije se u stranu, tjerajući me da otrčim izvan terena. Odredim kut odbijanja, protegnem se u tenisku verziju joga poze ratnik tri, potpuno ispruživši ruku, i ručnim zglobom izvedem udarac. Okvir reketa jedva dotakne lopticu, ali ipak je nekako uspijem vratiti visokim, dubokim forhendom. Sa zadovoljstvom gledam kako se loptica spušta iza Romy, koja povikne: ”Moja! Moja!" - najhitnija uputa kad igraš s MC.
Romy nabije lopticu u sredinu terena.
”Ti!" April vikne, a ja se još jednom protegnem da je uhvatim, ovaj put
nespretnim bekendom koji nekako uspije prebaciti lopticu preko mreže.
MC vrati lopticu April visokim forhend volejom, a April je prebaci preko mreže vlastitim topspin forhendom. Srce mi lupa dok Romy poluvolejom udara lopticu prema meni, a ja vratim visoku loptu duboko na MC-ino polje.
I tako dalje i tako dalje dok poen ne kulminira u dramatičnim, refleksnim volejima uz mrežu i napokon završi kad MC podigne reket iznad loptice i smečira je ravno u mene.
Hammer Time.
”Gem, set, meč!" pobjedonosno vikne.
Nasilu se nasmiješim dok hodamo prema bočnim linijama, gdje popijemo vodu i počnemo analizirati zadnji poen - to jest, MC ga počne analizirati. Zatim se okrene prema meni i spomene da traže novu članicu ekipe.
”Jesi li zainteresirana?“ pita, dok April blista od sreće, ponosna na svoj najnoviji projekt - pretvoriti me u jednu od glamuroznih djevojaka Wellesleyja.
”Jesam“, kažem, misleći kako bih se mogla naviknuti na ovaj život, pomisao koja mi opet padne na pamet nakon što se istuširamo, ponovno se nađemo i priuštimo si ručak nakon igre u kafiću, gdje pijuckamo proteinske napitke i vodimo neumoljive ženske razgovore. Pričamo o cipelama i nakitu, botoksu i plastičnoj kirurgiji, našim dijetama i režimima vježbanja (i nedostatku istih) i našim dadiljama i spremačicama. Razgovor je većinom plitak i blesav, ali uživam u svakoj minuti, u tom potpunom bijegu od stvarnosti, sličnom kao kada otvoriš tračerski časopis. Pokunjeno si priznam i da mi se sviđa osjećaj pripadnosti, uključenosti u njihovu elitnu kliku. Shvatim da nisam imala pravu grupu prijatelja otkako smo Cate i ja postale članice sestrinstva na faksu, možda zato što inače preferiram prijateljstva jedan na jedan, ali vjerojatnije zato što sada imam obitelj. Padne mi na pamet i da bi se Nick izrugivao kad bi čuo srž našeg razgovora - zbog čega se počnem osjećati defenzivno i ogorčenije.
Mislim da sam iz tog razloga ostala hladnokrvna kad se Romy napokon dotaknula teme Charlieja. ”Charlie Anderson se ovaj tjedan vratio u školu“, kaže, pijuckajući svoj frape od manga, oprezno započinjući razgovor.
”To su odlične vijesti!" April kaže neprirodno visokim glasom.
Složim se s time i promrmljam nešto suzdržano, ali puno razumijevanja, moj način da dam Romy dopuštenje da nastavi.
”Da, znam“, kaže Romy, glasno uzdahnuvši.
”Reci im za Graysona“, MC joj predloži.
Romy se pravi da se ustručava, odmahujući glavom, gledajući u stol. ”Ne želim da Tessi bude nelagodno“, kaže.
”U redu je“, kažem, doista to misleći. ”I što god kažeš, zadržat ću to za sebe.“ Nasmiješi mi se slabim, zahvalnim osmijehom i kaže: ”Graysonu je teško u školi.
Još uvijek prolazi kroz sindrom posttraumatskog stresa i mislim da se puno tih sjećanja vratilo kad je opet vidio Charlieja.“
”To je sigurno teško“, kažem s iskrenim suosjećanjem.
”I povrh svega toga“, kaže Romy, "Charlie nije baš dobar prema Graysonu.“ ”Stvarno?“ kažem, iznenađena da to čujem - i ipak malo skeptična zbog izvora
informacije.
”Pa, nije da je zloban kao takav. Jednostavno ga... ignorira. Nisu ni približno onako bliski kako su nekad bili...“
Kimnem, razmišljajući o Rubynoj grupi i o tome kako je sindrom zlobnih djevojčica već počeo, pa se odnosi popularnosti mijenjaju na tjednoj bazi, kako curice preraspodjeljuju svoje prešutne glasove za status četverogodišnje pčele matice i prestrojavaju se sukladno tome. Ruby se zasad uspijeva zadržati negdje u sredini - nije ni žrtva, ni grabežljivica. Tu sam i ja uvijek uspijevala ostati, a nadam se da će i ona. ”Možda je samo sramežljiv?“ kažem. ”Ili nesiguran.“
”Možda“, kaže Romy. ”Nosi masku - sigurno znaš.“
Odmahnem glavom i kažem: ”Ne. Nick i ja baš i nismo razgovarali o tom slučaju.“
Romy kaže: ”Uglavnom, mislim da se Grayson samo gore osjeća jer se Charlie vratio... Možda se čak i malo osjeća krivim jer se to dogodilo na njegovoj zabavi.“
”Ne bi se trebao osjećati krivim“, kažem, što je očito istina. ”Niti bi se ti trebala osjećati krivom“, April kaže Romy.
Kimnem, iako nisam sigurna da sam spremna ići tako daleko u analizi. ”Jesi lije opet srela?Valerie Anderson?“ MC pita. ”Od onog dana u bolnici?“
”Ne. Srećom“, kaže Romy, ugrizavši donju usnicu i doimajući se izgubljenom u mislima. Odmahne glavom. ”Jednostavno ne razumijem tu ženu.“
”Ni ja“, April kaže.
Romyno se lice razvedri kad se okrene prema meni: ”Je li ti April rekla da smo vidjele tvog slatkog supruga u bolnici? Baš je divan.“
Kimnem i nasmiješim se s olakšanjem da ne moram iznijeti svoj stav u vezi s Romynom odgovornošću i, sukladno tome, krivnjom. ”Obožavam muškarce u liječničkim odijelima“, kaže.
”Da. I ja sam nekad“, kažem, s primjesom cinizma u glasu. ”I, što se dogodilo?“ Romy pita, smijući se.
”Udala sam se za jednog takvog“, kažem uz smijeh, ali samo se napola šaleći.
”Da, baš“, kaže April i okrene se prema Romy. ”Tessin je brak savršen. Nikad se ne svađaju. I on će cijeli ovaj vikend čuvati djecu tako da se ona može otići zabavljati u New York.“
”Snalazi se sam s djecom?“ Romy upita, zadivljena.
Krenem joj reći da sam angažirala Carolyn da premosti jaz između mog odlaska sutra poslijepodne i njegova dolaska s posla, ali i da se Nick malo odmori preko vikenda, no April oduševljeno odgovori umjesto mene: ”Sjajan je s djecom. Najbolji otac. Kažem vam - njihov je brak savršen."
Pogledam je, pitajući se zašto se toliko trudi prikazati me u što boljem svjetlu - moju djecu, moje igranje tenisa, sada i moj brak. Cijenim to, ali imam osjećaj da kompenzira za nešto, možda za činjenicu da ne ostavljam onaj trenutačni kul prvi dojam. Iako je korisno znati da Nick ostavlja. U svom liječničkom odijelu.
Romy i MC me čeznutljivo pogledaju tako da se osjećam kao varalica koja se pretvara da je June Cleaver7 dok razmišljam o tome kako je proteklih nekoliko tjedana izgledalo u mojoj kući.
”Ničiji brak nije savršen“, kažem.
MC žustro odmahne glavom. ”Ničiji“, kaže, kao da govori iz bogatog iskustva. Sve četiri utihnemo kao da razmišljamo o svojim vezama, a onda Romy kaže:
”Kad smo kod toga... jeste čuli za Tinu i Todda?“ ”Nemoj mi ni reći“, kaže April, prekrivši uši.
Romy dramatično zastane i zatim prošapće: ”S prostitutkom"
”Isuse Bože. Šališ se“, kaže April. ”Čini se kao tako drag tip. Volontira u našoj crkvi, za Boga miloga!“
”Da. Pa, možda i krade iz crkvene škrabice.“
MC pita je li se dogodilo samo jednom, a Romy se okrene prema njoj i ispali: ”Zar je bitno?“
”Valjda nije“, kaže MC i srkne posljednji gutljaj svog frapea.
”Ali ne, nije. Nije se dogodilo samo jednom. Ispostavilo se da to već godinama radi. Baš kao i - kako se zvao - onaj guverner New Yorka?“
”Eliot Spitzer“, kažem, prisjećajući se kako sam bila opsjednuta tim skandalom s prostitutkom, a posebno njegovom ženom Sildom. Kako sam se čudila kad je stajala iza njega na podiju, natečenih i crvenih očiju, doimajući se potpuno poraženom i osramoćenom kad je on priznao i dao ostavku na državnoj televiziji. Doslovno je stajala uz svog muškarca. Pitala sam se koliko je dugo razmišljala o tome što će tog jutra odjenuti. Je li guglala dotičnu prostitutku, pregledavala njezine slike na internetu ili u tabloidima. Što je rekla prijateljima. Svojim trima kćerima. Svojoj majci. Njemu.
”Tina se barem ne mora suočiti s cijelom nacijom“, kažem. ”Možete li zamisliti?“
”Ne“, kaže Romy. ”Ne mogu vjerovati da te žene tako idu na televiziju.“ ”Da“, kaže April. ”Ja bih otišla dok kažeš keks.“
MC i Romy promrmljaju da se slažu, a onda sve pogledaju u mene, čekajući da iznesem svoje mišljenje o tome, ne ostavljajući mi drugog izbora osim da im kažem da se u potpunosti slažem. Što je istina. Bar mislim.
”Bi li ti bilo teže oprostiti prostitutku ili ljubavnu vezu?“ April pita, čitajući mi misli. MC se nasmije. ”Smrt u požaru ili utapanjem?“ Zatim se okrene prema Romy i kaže:
”Oprosti, dušo. Nezgodan izbor riječi. Kvragu. Uvijek nešto krivo kažem...“
Romy s ozbiljnim izrazom lica odmahne glavom i potapše MC po ruci. ”U redu je, dušo.Znam što si mislila."Zatim počne prtljati svojim dijamantnim prstenom, dvaput ga okrenuvši oko prsta, i kaže: ”Nikad ne bih mogla oprostiti Danielu da spava s kurvom. To je tako odvratno. Ne bih mogla oprostiti nešto tako ljigavo. Radije bih da se zaljubi u nekoga.“
”Stvarno?“ kaže MC. ”Ja mislim da bih mogla prijeći preko nečeg fizičkog - možda ne da se radi o prostitutki - ali nešto čisto fizički, za jednu noć... Ali da Rick stvarno voli nekoga... to je druga priča.“
April se doima zamišljenom i zatim mi kaže: ”Što bi tebe više smetalo, Tess?
Vrući seks ili ljubav?“
Sekundu razmislim o tome i zatim kažem: ”Ovisi.“ ”O čemu?“ Romy kaže.
”O tome radi li se o vrućem seksu s curom koju voli.“
Sve se nasmiju, a meni se smuči kad se sjetim Nickove poruke, i ponadam se da nikad neću morati saznati što bih točno napravila ni u jednom od navedenih scenarija.

28. VALERIE
Charlie Anderson ima ljubičasto izvanzemaljsko lice.
Riječi su to za koje Valerie zna da će zauvijek biti urezane u njegovu svijest, dio njegove neizbrisive životne priče, zajedno sa Summer Turner, djevojčicom koja ga je nagovorila da skine masku i pokaže joj ožiljke, malo prije no što je izdala okrutan proglas na koji se troje djece nasmijalo, među njima i Grayson.
Dogodilo se to u petak prvog Charliejeva tjedna u školi, baš kad je Valerie napokon postala optimistična. Nikako ne na sigurnom, ali izvan neposredne opasnosti. Upravo se uspješno izborila za skraćeni sudski postupak pred sucem koji je bio poznati ženomrzac, i izašla je iz sudnice s obnovljenim osjećajem samopouzdanja koji dolazi s uspjehom, sa spoznajom da si dobar u nečemu. Život se vraća u normalu, pomislila je, kad je izvadila ključeve iz torbice i provjerila mobitel, vidjevši da ima četiri propuštena poziva, dva od Nicka, dva iz škole. Isključila je mobitel samo na sat vremena, bilo je to pravilo u sudnici, i iako joj je palo na pamet da bi se nešto moglo dogoditi u tako kratkom vremenu, nije mislila da će se doista dogoditi. Zamišljajući još jednu nesreću, i znajući da će od Nicka dobiti izvještaj brže nego od mreže tajnica u školi, izbezumljeno je ušla u auto i nazvala njegov broj, pripremajući se za medicinski izvještaj.
”Hej, zdravo“, Nick je rekao na način koji joj je potvrdio da su pozivi doista bili zbog Charlieja, i da se nešto loše doista dogodilo, ali nije tako strašno kako se pribojavala. Osjetila je kako panika lagano jenjava i pitala: ”Je li Charlie dobro?“
”Da. Dobro je.“ ”Nije ozlijeđen?“
”Ne... Ne fizički... Ali dogodio se incident“, Nick je smireno rekao. ”Iz škole su pokušali prvo tebe nazvati—“
”Znam. Bila sam na sudu“, rekla je, osjećajući se beskrajno krivom što je bila nedostupna, a još i više jer si je dopustila da joj važniji bude posao, koliko god to kratko trajalo.
”Znam. Jesi pobijedila?“ Nick je pitao. ”Da“, rekla je. ”Čestitam“, rekao je. ”Nick. Kakav incident?“
”Incident... na igralištu.“
Srce ju je boljelo dok je pričao dalje. ”Jedna djevojčica mu se narugala. Nekoliko djece se smijalo. Charlie se naljutio i gurnuo je s penjalice. Malo se ogrebala. Oboje su ovdje kod ravnatelja.“
”Gdje si ti?“
”S Charliejem. Samo sam na sekundu izašao iz ureda da ti se javim... Kad je tvoja tajnica rekla ravnatelju da si na sudu, Charlie im je dao moj broj. Bio je prilično uzrujan - zbog ruganja, zbog toga što je napravio problem.“
”Plače li?“ pitala je, dok joj se srce slamalo. ”Ne više... Smirio se... Bit će on dobro.“
”Žao mi je...“ rekla je Valerie, pomalo iznenađena što Charlie nije nazvao Jasona ili njezinu majku prije Nicka. ”Znam koliko si zaposlen...“
”Molim te, nemoj da ti bude žao. Drago mi je da je zvao mene... Drago mi je da sam mogao doći.“
”I meni“, rekla je, nagazivši na papučicu gasa, s nejasnim osjećajem da se ovo već jednom dogodilo. ”Doći ću najbrže što mogu.“
”Nemoj se žuriti. Budi oprezna. Ja ću biti ovdje.“
”Hvala ti“, Valerie je rekla. Skoro je prekinula, ali ipak je skupila hrabrost da pita što je ta djevojčica rekla Charlieju.
”Što?“ Nick je rekao, očito odugovlačeći, trudeći se izbjeći odgovor na to pitanje.
”Ta curica. Što je rekla Charlieju?“ ”Aha... To... Suludo je... Nije važno.“ ”Reci mi“, rekla je, pripremajući se.
Oklijevao je i zatim odgovorio, tako tihim i prigušenim glasom da nije bila sigurna je li ga dobro čula. Ali jest. Odmahnula je glavom, kipteći od bijesa, gotovo uplašivši samu sebe svojim prezirom prema tom šestogodišnjem djetetu.
”Val?“ Nick je rekao, s toliko nježnosti u glasu da su joj se oči napunile suzama. ”Što?“
”To će ga samo ojačati“, rekao je.
Nekoliko minuta kasnije školski portir otprati Valerie do ureda ravnatelja, otmjene prostorije ukrašene orijentalnim sagovima, antiknim namještajem i velikom brončanom skulpturom konja. Prvo ugleda Summer kako sjedi u kožnom naslonjaču, šmrca i pridržava si ruku. Sa svojom platinastoplavom kosom, svijetlo-zelenim očima i malim prćastim nosom, podsjeća Valerie na dječju barbiku. Očito na dobrom putu da postane prava djevojka, odjevena je u uznemirujuće kratku traper-suknju i ružičaste uggsice, sa svjetlucavim sjajilom za usne. Valerie se sjeti kako je pomislila daje ta cura problematična već prvi dan škole, dok je promatrala tri djevojčice mišje smeđe kose kako prate Summer po razredu poput dvorskih dama. Ironično, sjeti se i da je bila zahvalna što ima sina. Toliko su manje komplicirani, pogotovo dok još nisu skloni zaljubljivanju. Charlie je, barem zasad, imun na Summer i njoj slične.
Ali to je bilo prije. Ljubičasto izvanzemaljsko lice.
Uspostavi kontakt očima sa Summer, trudeći se telepatski prenijeti mržnju dok ulazi u ured, primjećujući sada i Charlieja, Nicka i gospodina Petersona, ravnatelja, visokog i vitkog muškarca mladolika lica, prerano posijedjele kose, s okruglim naočalama tankih okvira.
”Hvala što ste došli“, kaže gospodin Peterson, ustavši iza svog glomaznog stola od orahovine. Malo frflja i povučen je, što mu umanjuje autoritet.
”Naravno“, kaže Valerie, a zatim se ispriča što je bila nedostupna kad je prvi put zvao.
”Nema problema... Bilo nam je sasvim dobro. Imali smo priliku popričati... A i jako mi je drago što sam upoznao doktora Russa“, kaže, baš kad Nick ustane, doimajući se kao da mu je neugodno. Promrmlja Valerie: ”Pričekat ću te vani“, zatim se pozdravi s gospodinom Petersonom prije no što diskretno izađe.
Valerie sjedne na Nickovo mjesto i položi ruku na Charliejevo koljeno. Pogleda ga, ali on odbija pogledati nju i bulji u svoje dvostrukim čvorom zavezane vezice na tenisicama.
”Čekamo još Summerinu majku“, kaže gospodin Peterson, lupkajući svojim dugim prstima po rubu stola. ”I ona dolazi s posla. Stiže uskoro.“
Nakon što su još malo pročavrljali, krupna starija žena sa strogom bob-frizurom i loše odabranim odijelom s podstavljenim ramenima uleti u prostoriju, hvatajući dah. Ne čeka daje gospodin Peterson predstavi, već odmah pruži Valerie ruku s neobičnom kombinacijom samopouzdanja i sramežljivosti.
”Ja sam Beverly Turner“, kaže. ”Vi ste sigurno Charliejeva majka. Čula sam što
se dogodilo. Jako mi je žao." Zatim klekne i ispriča se Charlieju, a Summer za to vrijeme počne jecati - očit pokušaj da izmami suosjećanje koji ne upali. Beverly je umjesto toga oštro pogleda, što još više razoruža Valerie. Osjeti čak da se malo smilovala djevojčici - što je prije samo nekoliko sekundi smatrala nemogućim.
”Jesi li se ispričala Charlieju?“ Beverly Turner upita kćer, strogog izraza lica. ”Da“, kaže Summer, a donja usnica joj zadrhti.
Beverly ostane ravnodušna, okrene se prema Charlieju i zatraži od njega potvrdu: ”Je li to istina?“
Charlie kimne glavom, pogleda još uvijek uprtog u teniske. ”Ali on se nije ispričao“, kaže Summer, cmizdreći. ”Za ono što mi je učinio.“
”Charlie?“ Valerie ga potakne.
Charlie popravi masku, zatim odbije odmahujući glavom.
”Dva zla ne čine dobro“, Valerie nastavi, iako potajno vjeruje da bi možda čak i mogla. ”Reci joj da ti je žao što si je gurnuo.“
”Žao mi je“, kaže Charlie. ”Što sam te gurnuo.“
”U redu, onda.Vrlo dobro.Vrlo dobro“, kaže gospodin Peterson, doimajući se zadovoljnim. Skupi dlanove, a Valerie se usredotoči na njegov zlatni pečatnjak. Pretvara se da sluša njegov elokventni govor koji uslijedi - dostojanstvene riječi o tome kako se trebamo slagati i biti tolerantni članovi zajednice, ali ne može prestati razmišljati o Nicku, koji ih vani čeka, istodobno strahujući zbog toga koliko je ovisna o njemu postala i uživajući u tome.
Gospodin Peterson završi svoj govor, ustane i kaže im svima da su slobodni, još se jednom rukujući s objema majkama. Kad izađe iz njegova ureda, Valerie s olakšanjem uzdahne, a Beverly se tihim glasom još jednom ispriča. Izraz lica joj je bolan i iskren - iskreniji no što je Romyn ikad bio.
”Znam što ste sve prošli... Tako mi je žao što je Summer pridonijela tom teretu.“ Okrene se od kćeri i kaže još tišim glasom: ”Nedavno sam se ponovno udala...
Sada imam dvije pokćerke - tinejdžerice - i mislim da se Summer bilo dosta teško prilagoditi... Ali nije da tražim izgovor za ono što je učinila.“
Valerie kimne, iskreno suosjećajući zbog njezine situacije, misleći kako bi gotovo više voljela da joj je dijete žrtva nego da je zlobno. Gotovo.
”Hvala vam“, kaže kad ugleda Nicka, koji ih čeka pored izlaza, i od pogleda na
njega puls joj se ubrza. Charlie otrči prema njemu, primi ga za ruku i odvede na parkiralište.
Valerie se pozdravi s Beverly, uz čudan osjećaj da bi čak mogle biti prijateljice, i trenutak kasnije stoji pored svog auta i gleda kako Nick otvara Charlieju vrata, pomaže mu da uđe, i veže pojas, povukavši ga preko njegovih uskih prsiju. ”Bit će sve u redu, stari“, kaže.
Charlie kimne, kao da mu vjeruje, ali onda kaže: ”Mrzim kako izgledam.“
”Hej. Čekaj. Čekaj malo... Ti to meni kažeš da ti se ne sviđa što sam napravio?“ Nick podigne ruku i nježno skine masku, pokazujući na Charliejev lijevi obraz. ”Ja sam napravio tu kožu. Ne sviđa ti se što sam napravio? Moje umjetničko djelo?“ Charlie se lagano nasmiješi i kaže: ”Sviđa mi se tvoje umjetničko djelo.“
”Onda dobro... Drago mi je... Jer meni se sviđa tvoje lice. Jako mi se sviđa.“ Charliejev se osmijeh raširi kad Nick zatvori vrata, i zatim se nagne da šapne
Valerie u uho: ”A volim tvoje lice.“
Valerie zatvori oči i udahne miris njegove kože, uz navalu privlačnosti i adrenalina zbog čega na nekoliko dezorijentirajućih sekundi zaboravi gdje je. Dok osjećaj rastresenosti prolazi, nešto joj zapne za oko s druge strane parkirališta. Neka žena sjedi u crnom Range Roveru i promatra ih. Valerie zaškilji na suncu i pogleda ravno u Romy, koja zuri u nju s izrazom iznenađenja i očitog zadovoljstva.

29. TESSA
Izlazak s Cate bolji je od psihoterapije, zaključim dok lutamo po Bank Streetu i prolazimo pored paparazza koji su se okupili na pločniku pred Waverly Innom, kamo Cate garantira da možemo ući čak i bez rezervacije, spominjući u šali svoj status na D- listi.
”Zar su znali da dolaziš?“ pitam, pokazujući prema fotografima, koji stoje okolo i puše u svojim napuhanim North Face jaknama i crnim kapama.
Kaže mi da ne budem smiješna, da je unutra sigurno neka prava zvijezda, kad nam dvije djevojke od dvadeset i nešto godina, s pomno razbarušenom, slojevito šišanom dugom kosom, kimnu i potvrde naša nagađanja.
”Aha. Jude Law“, kaže brineta, podignuvši ruku da zaustavi taksi, a plavuša stručno popravi sjajilo za usne, bez ogledala, i zamišljeno promrmlja: ”Tako je nevjerojatno seksi... A ni prijatelj mu nije loš.“
Brineta doda: ”Ne bih nijednog od njih izbacila iz kreveta, to je sigurno“, prije no što uđu u taksi i krenu prema svom sljedećem odredištu.
Nasmijem se, misleći kako mi upravo to večeras treba - izlazak u trendovski restoran u West Villageu u društvu paparazzima zanimljivih zvijezda i gomile lijepih ljudi, potpuna suprotnost mom stvarnom životu. Nekih bi me večeri otkako sam postal majka takav prizor mogao zastrašiti, možda bih se osjećala staro i neupućeno, ali večeras imam osjećaj da nemam što izgubiti. Barem ne na večeri pored Judea Lawa, gdje Cate i ja na kraju završimo.
Nakon što smo naručile dvije čaše syraha pogledam na sat, razmišljajući o djeci i Carolyninu dogovorenom rasporedu, svim detaljima koje sam uskladila kako bih osigurala da vikend glatko prođe bez mene. Nick bi se sad negdje trebao vratiti kući s posla, i potajno se naslađujem činjenicom da sam ja vani, a on doma mora staviti djecu na spavanje.
”Tako znači“, kažem, pogledavajući po otrcanom, ali svejedno nekako uglađenom restoranu. ”Ovo je, dakle, novo in mjesto na Manhattanu?“
”Nije novo. Bože, Tess. Stvarno te dugo nema... Ali svejedno je in. Mislim, mi smo ovdje, zar ne?“ kaže uz ugodan pozadinski žamor, rukama pokazujući na nas dvije, zabacujući svoju kosu s bogatim pramenovima, koja u zadnje vrijeme vuče na
crvenkastoplavu, što je brzo postao njezin prepoznatljivi izgled. Svjesna da je privukla poglede nekoliko tipova, pravi se kul, ležerno pogledavajući prema Judeu Lawu. Nasmiješi se tako da joj se pojave rupice na obrazima, a zatim se nagne prema meni i kaže: ”Nemoj sada pogledati, ali pogodi tko nas je upravo odmjerio?“
”Ne znam tko je tebe upravo odmjerio“, kažem. ”Ali garantiram ti da ne odmjeravaju mene.“
”Da, odmjeravaju“, kaže. ”A ona cura vani je bila u pravu... prijatelj mu jest sladak. Možda čak i slađi od Judea. Zamisli nešto između Orlanda Blooma i... Richarda Gerea.“
Okrenem se i pogledam preko ramena, više zbog toga što si ne mogu predočiti takvu kombinaciju nego zato što želim pasti oči, kad Cate ljutito prošapće: ”Rekla sam, nemoj sada pogledati.“
”Svejedno, Cate“, kažem, odmahujući glavom. ”Nije važno...“
”Moglo bi biti važno.“ ”Možda za tebe.“
”I za tebe. Flert nikad nikome nije naškodio.“
”Ja sam majka dvoje djece“, kažem. ”Ne znam ja flertovati.“ ”Pa? Je li ti nekako promakao izraz 'MILF'?“ Cate kaže.
Zbunjeno je pogledam, a ona prebaci kosu preko drugog ramena i kaže: ”Mother I'd Like to Fuck?8“
”Cate!" kažem, odmahujući glavom. ”Nemoj biti tako vulgarna.“ ”Kad si ti postala takva čistunka?“
”Kad sam rodila. Dvaput“, kažem, svjesna činjenice da uz Cate postajem uštogljenija - dok se ona pretvara u plitku partijanericu, premda ni jedno ni drugo ne odražava pravu istinu. Gotovo kao da se nadamo da će naše dvije krajnosti vratiti onu drugu negdje u sredinu - odakle smo obje krenule, prije mnogo godina. Ali opet, možda smo doista postale pretjerane verzije samih sebe. Možda će s vremenom biti sve gore, pomislim -deprimirajuća pomisao, barem za mene.
Cate slegne ramenima i kaže: ”Pa? Majka si dvoje djece? Zar to znači da se ne smiješ malo zabavljati? Da moraš sjediti u predgrađu s debelom pastelnom gumicom za kosu, u trapericama na crtu za mame?“
”Za razliku od običnih traperica za mame?“ bezizražajno kažem - iako, iskreno, nisam još tako nisko pala, nisam još zašla na teren traperica za mame. ”Misliš da me Nick zato vara?“
Ne obrati pažnju na to, baš kao što je zanemarila mojih zadnjih pet aluzija na Nicka i nevjernost, i kaže: ”Vratimo se na Judea. Molim te.“
”Nije li on spavao sa svojom dadiljom?“
”Prilično sam sigurna da nije spavao sa svojom dadiljom“, kaže. ”Prilično sam sigurna da se radilo o dadilji njegove djece. I kvragu, Tess. To je bilo užasno davno. Ti si stvarno zlopamtilo... Pretpostavljam da si još uvijek ljuta na Hugha Granta zbog incidenta s Divine Brown? I na Roba Lowea zbog snimke seksa?“
”Nisam ljuta ni na jednog ni na drugog. Ja sam totalno za to da se ljudima pruži druga prilika. Svima osim Nicku“, kategorički kažem, prisjetivši se rasprave s Romy, April i MC, napokon s čvrstim stavom o toj temi. Kurve, ljubavne veze - sve između toga. Sve neopravdivo, sve neoprostivo. To je moje konačno stajalište, odlučim u sebi.
Cate me skeptično gleda, uporno odbijajući vjerovati da je Nick sposoban biti išta drugo osim dobrog dečka.
”Daj. Molim te, reci mi da si se riješila te sulude ideje?“ kaže, stišavši glas kad dobijemo svoje vino.
”Ne znam“, kažem, razmišljajući o Nickovoj tajanstvenosti danas popodne. Kako je bio nedostupan praktički cijeli dan, čak i kad sam ga zvala tri puta s aerodroma. Otpijem prvi gutljaj vina, i odmah osjetim pripitost - ili barem neki dobar osjećaj, dovoljno da me otupi dok izgovaram svoju sljedeću rečenicu. ”Ili nešto smjera, ili je stvarno rastresen. Totalno odsutan. Nešto se događa.“
Cate se počne smijuljiti, odbijajući to ozbiljno shvatiti. ”Dobro. Da stvarno nešto smjera - a znam da ne smjera... Bi li otišla onamo?“ kaže, kininuvši ponovno prema separeu u kutu.
”Kamo?“ pitani.
”Bi li mu vratila milo za drago? Našla ljubavnika? Ševa iz osvete?“
Popijem malo više vina i udovoljim joj. ”Apsolutno. Ma, možda čak i seks utroje“, kažem, trudeći se šokirati je, što mi, naravno, ne uspijeva.
”Jude i njegov prijatelj?“ pita, doimajući se zaintrigiranom tom idejom - ili možda vizualizirajući druženje iz svoje živopisne prošlosti. Svoje još uvijek
živopisne sadašnjosti.
”Može“, kažem, prihvativši igru. ”Ili Jude i njegova dadilja.“ Cate se nasmije, zatvori jelovnik i izvijesti me da već zna što želi. ”Što to?“ kažem, pomno pregledavajući opcije.
”Endiviju sa svinjetinom, mousse od pilećih jetrica i artičoke na pari“, izrecitira, očito nešto što stalno naručuje.
”I malo gospodina Lawa za desert?“ pitam. ”Baš tako“, kaže, sa širokim osmijehom na licu.
Ali netom nakon što nam je konobar odnio tanjure, baš kad su nam se Rachel i Dex pridružili na piću u baru poslije večere, Judeu i njegovu prijatelju pridruže se dvije plavuše, obje, čini se, manekenke, visoke oko sto osamdeset, nevjerojatno lijepe, bez ijedne bore na licu. Unatoč tome što znam da se Cate uglavnom šalila u vezi s Judeom, vidim i da je razočarana time što su joj se šanse kod njega upravo sa slabih srozale na nikakve, i još više obeshrabrena činjenicom da su djevojke sigurno punih deset godina mlađe od nas.
”Tipično“, kaže kad zavođenje započne. ”Što se događa?“ Rachel pita. ”Jude Law“, kažem. ”U kutu.“
Neprimjetno se okrene da ga pogleda krajičkom oka, dok se Dex brzo okrene za sto osamdeset stupnjeva.
”Čovječe. Vas dvoje ste očito u rodu“, Cate kaže sa smiješkom. ”I tvoja je sestra zaradila trzajnu ozljedu.“
Dex se ponovno okrene prema nama i zagrli me jednom rukom, suviše samouvjeren da bi ga Cate mogla posramiti.
”I, kakva je bila predstava?“ pitam, misleći na off-Broadway predstavu koju su upravo gledali, što je jedna od mnogih stvari koje će Dex rado raditi s Rachel - bilo na njezin zahtjev, ili zato što to stvarno želi, a oba scenarija ispunjavaju me zavišću. ”Bila je zanimljiva“, kaže Dex. ”Ali Rach je zaspala.“
”Nisam!" Rachel kaže, mršteći se dok proučava gumb koji samo što nije otpao s njezina dugog, tankog, crnog kardigana. ”Samo sam na sekundu odmorila oči.“
”Dok si hrkala i slinila“, kaže Dex, probijajući se do šanka, gdje naruči votku- martini za Rachel i Amstel Light za sebe. Zatim napravi grimasu i kaže: ”Jude Law, znači. Nije li on spavao sa dadiljom svoje djece?“
Nasmijem se, ponosna na bratovo poznavanje tračeva, a još ponosnija na njegovo neodobravanje takvih preljubničkih igrica, što me, u kombinaciji sa sada već jačom pripitošću, potakne da kažem: ”Misliš da bi Nick ikada mogao tako nešto napraviti?“
”Ne znam“, kaže Dex. ”Koliko su vam seksi dadilje?“
Nasilu se nasmiješim, što moj brat očito prepozna jer me pogleda, zbunjen, zatim pogleda Cate i kaže: ”Što se ovdje događa?“
”Ništa“, Cate odgovori, tapšući me po bedru. ”Samo je paranoična.“
Dex me ponovno pogleda, očekujući objašnjenje. Osjećam i Rachelin pogled na sebi, malo oklijevam i zatim kažem, "Jednostavno... u zadnje vrijeme imam loš osjećaj.“
”Kako to misliš?“ Dex pita. ”Kakav loš osjećaj?“
Progutam knedlu i slegnem ramenima. Ne mogu odgovoriti iz straha da ću početi plakati.
”Misli da je Nick možda vara“, Cate kaže umjesto mene. ”Stvarno?“ Dex pita.
Kimnem, žaleći što se nisam zadržala na bezbrižnim temama, razmišljajući kako je nešto jako depresivno u ovom razgovoru koji vodim pijana u baru.
”Reci joj da se to nikad ne bi moglo dogoditi“, Cate nastavi sa svojim uobičajenim žarom i gorljivim uvjerenjem.
”Teško mi je to zamisliti“, Dex mrko kaže, a Rachel je znakovito tiha.
”Jesi li stvarno zabrinuta?“ moj brat kaže. ”Ili je to samo jedno od tvojih čudnih 'što ako?' pitanja?“
”Umjereno sam zabrinuta“, kažem, oklijevajući, a onda odlučim da je prekasno da sad odustanem. Dovršim vino, zatim priznam sve svoje strahove, od riječi do riječi ponovim misterioznu poruku i zatražim njegovo iskreno muško mišljenje. ”Ozbiljno. Ne zvuči li to... sumnjivo?“
”Pa... Ne sviđa mi se previše ovo 'Mislim na tebe'“, kaže Dex, prolazeći rukom kroz kosu. ”Definitivno zvuči kao žena... Ali to i nije baš neki dokaz. To je sve što imaš?“
”To i činjenica da se u zadnje vrijeme čini tako hladnim...“
Rachel kimne, malo prebrzo da bi me to utješilo, kao da želi reći da je i ona to primijetila za vrijeme njihova zadnjeg posjeta. ”I ti si to vidjela, zar ne?“ pitam je.
”Pa... Ne znam...“ počne oklijevati. ”Ne baš...“
”Daj, Rach“, kažem, zanemarivši svoju uobičajenu kompeticiju oko naših brakova. ”Reci. Je li ti se činio čudnim kad ste bili kod nas?“
”Ne čudnim“, kaže, značajno se pogledavši s Dexom. Očito su pričali o nama. ”Samo je... malo rastresen, po prirodi... I mislim da samo stvarno voli svoj posao. Što je divno. Ali jasno mije kako te to može početi frustrirati... No ništa od toga ne znači da te vara... ne nužno." Glas joj utihne, a meni ostane grč u želucu.
”Zašto ga jednostavno ne pitaš?“ Dex kaže, kad im konobar posluži piće, a ja naručim još jedno. ”Ne bi li to bilo lakše? Umjesto da nagađaš?“
”Što?“ Kažem. ”Da mu samo dođem i pitam ga: 'Varaš li me?'“
Dex slegne ramenima i kaže: ”Zašto ne? Rachel je mene to već pitala." Ona ga lupi po ramenu i kaže: ”Nisam.“
”Aha, da. Ti si ta s kojom sam varao“, kaže - prvi put uopće da je otvoreno priznao prirodu okolnosti pod kojima su započeli svoju vezu. Potapše je po nosu, a ona ga prezirno pogleda i zarumeni se.
Cate se za to vrijeme pretvara da je to šokantno otkriće. ”Vas ste dvoje bili ljubavnici?“ kaže, željna još informacija.
Dex nonšalantno kimne glavom i kaže: ”Više-manje da.“ ”Dok si bio zaručen s onom drugom djevojkom?“ Cate pita.
”Aha“, kaže Dex, dok se Rachel meškolji na stolcu i prijekorno izgovori suprugovo ime.
”Ma daj, Rach. U čemu je problem?“ kaže Dex. ”To je bilo davno. U braku smo i imamo dvoje djece... I svi smo opet prijatelji.“
Rachel promiješa piće, a Cate razrogači oči. ”Još si uvijek prijateljica s onom, kako se zove?“
”Darcy“, kaže Rachel, kimajući glavom. ”Da... opet smo prijateljice.“
”Dobre prijateljice?“ kaže Cate, zaprepaštena, napokon dosegnuvši prag šokiranosti. ”Pa moglo bi se tako reći“, Rachel kaže sa sramežljivim izrazom lica. ”Prilično dobre prijateljice. Da.“
”Razgovaraju svaki dan“, Dex hladnokrvno kaže. ”Ti to ozbiljno?“ Cate kaže.
”Svaki dan“, kaže Dex. ”Više puta na dan. Planiraju ići na odmor zajedno -
vesela četvorka... Mogu ići na skijanje sa svojom bivšom zaručnicom.“
”Dobro. Kako bih ja trebala profitirati iz ovoga?“ cinično pitam. ”Tako da ću, ako me Nick vara, možda dobiti novu najbolju prijateljicu? Pratnju za putovanja?“
Rachel skine maslinu s čačkalice i stavi je u usta. Prožvače je i proguta, a zatim kaže:
”Da, Dex. Što točno želiš reći?“
”Nemam pojma“, kaže, slegnuvši ramenima. ”Samo sam mislio da se ispovijedamo. Tess čita Nickove poruke. A ja sam... varao svoju zaručnicu s tobom...“
Rachel se nakašlje i kaže: ”Mislim da želi reći da čak i dobri dečki mogu varati... Ali to se događa samo ako su u krivoj vezi - i samo zbog prave osobe. A, budući da ti i Nick imate sjajnu vezu, stvarno se nemaš oko čega brinuti.“
Dex kimne i kaže: ”Ovo će možda zvučati kao izgovor... opravdanje. Ali mislim da se to ljudima događa. Ali ne ako su sretni. Ne ako im je veza onakva kakva bi trebala biti.“
Kimnem i izvadim mobitel iz torbice, nadajući se da ću vidjeti Nickovo ime u inboksu, i lakne mi kad vidim da me dvaput zvao u zadnjih sat vremena, a zatim me uhvati lagan osjećaj krivnje jer razgovaram o njemu, premda s obitelji i najboljom prijateljicom.
”Je li zvao?“ Cate pita.
”Da. Dvaput“, kažem, gotovo sa smiješkom.
”Vidiš? Nepravedno ga optužuješ. Doma je, čuva djecu, zove te više puta—" kaže Cate.
Prekinem je i kažem: ”Ako se radi o tvojoj vlastitoj djeci onda to nije čuvanje djece." Zatim, baš kad sam krenula spremiti mobitel, primijetim e-mail od April, označen kao hitan. Iako sam sigurna da je sve samo ne hitan, i da je to tek jedna od njezinih uobičajenih poruka, o nekoj od naših uobičajenih svakodnevnih tema - djeci, kuhanju, tenisu, kupovini, tračevima o susjedima - svejedno kliknem i pročitam je.
”Sranje“, čujem se kako izgovaram naglas, odmahujući glavom dok ponovno čitam rečenice: Nazovi me čim prije. Radi se o Nicku.
”Što je?“ kaže Cate.
Bez riječi, dodam joj telefon, a ona ga šutke proslijedi Dexu dok mu Rachel čita
preko ramena. Svi utihnu, a ja skrenem pogled. Oči mi se zamute i počne mi pulsirati u glavi, kad da premotavam ravno na mamurluk koji ću sutra ujutro sigurno proživljavati.
Muž me vara, pomislim, sada sigurna u to. Netko je vidio Nicka s drugom ženom.
Netko zna nešto. I ta je informacija došla do April, koja smatra da nema drugog izbora nego da mi kaže. Nema drugog objašnjenja. Ipak, mali se dio mene drži slabe, krhke nade dok gledam Rachel kako se trudi, hvatajući se za istu tanku slamku.
”Moglo bi biti bilo što“, kaže nježnim, zabrinutim glasom. ”Kao na primjer što?“ kažem.
Blijedo me pogleda, a Cate me pokuša umiriti na drugi način. ”April voli stvarati paniku. Voli dramu. I sama si to rekla... Možda ima samo neizravan dokaz. Nemoj unaprijed zaključivati.“
”Samo je nazovi“, kaže Dex. Oči mu plamte, a čeljust mu se bijesno ukoči dok ja na trenutak razmišljam o tome tko bi pobijedio u tučnjavi - moj muž ili brat. ”Ili nazovi njega. Nazovi nekoga, Tess.“
”Sada?“ kažem, i srce mi počne lupati, a prostorija se okretati. ”Da“, Dex kaže. ”Upravo sada.“
”U baru?“ Rachel zabrinuto kaže. ”Preglasno je ovdje.“ ”Puno preglasno“, Cate se složi, zabrinuto pogledavši Dexa.
Počnu raspravljati o mojoj strategiji, o tome koga bih prvo trebala nazvati i kamo bih trebala otići da obavim razgovor koji bi mi potencijalno mogao promijeniti život - u WC, u drugi bar, na ulicu, u Catein stan. Odmahnem glavom i vratim telefon u torbicu.
”Što to radiš?“ kaže Dex.
”Ne želim znati“, kažem, potpuno svjesna kako blesavo zvučim. ”Kako to misliš?“ pita, u nevjerici.
”Mislim... Ne želim znati... Ne sada. Ne večeras“, opet kažem, iznenadivši samu sebe, zajedno s troje ljudi koji me najbolje poznaju i najviše vole. Osim Nicka. Ili možda, kako se čini, uključujući Nicka.

30. VALERIE
Valerie provede ostatak poslijepodneva s Charliejem, trudeći se razvedriti ga nekima od njegovih najdražih stvari. Rade sladoled s preljevom, gledaju Ratove zvijezda, čitaju naglas iz knjige Nabor u vremenu i sviraju živahne duete na klaviru. Unatoč svemu što se taj dan dogodilo, zabavljaju se - na onaj ispunjavajući način kako to biva između roditelja i djeteta. Ali cijelo to vrijeme nedostaje joj Nick, žudi za njegovim dodirom i broji minute do trenutka kad će ga opet vidjeti, kako su isplanirali.
Sad su napokon opet sami, dok Charlie gore čvrsto spava, nakon što je doslovno zadrijemao jedući svoje pileće medaljone. Upravo su završili s vlastitom večerom - tjesteninom sa školjkama iz Antonijeva restorana, koju su jeli uz svijeće - i sjeli su u dnevnu sobu, gdje su zavjese navučene, svjetlo prigušeno, a Willie Nelson pjeva Georgia on My Mind s kompilacije nasumično odabranih polaganih pjesama koje je snimila misleći na Nicka. Još se nisu dotakli, ali Valerie ima osjećaj da uskoro hoće, da se sprema nešto veliko, nepovratno, nešto što će joj možda promijeniti život. Zna da je pogrešno to što osjeća, ali vjeruje u to - vjeruje u njega. Kaže si da je ne bi doveo dovde da nema neki plan - da i on ne vjeruje u nju.
Nick je primi za ruku i kaže: ”Drago mi je da je gurnuo ono malo derište s penjalice.“
Valerie se nasmije. ”Znam... Iako, njezina majka je bila jako draga.“ ”Da?“ Nick pita.
”Da. Iznenađujuće draga.“
”Uvijek je lijepo kad te ljudi ugodno iznenade“, kaže, promiješa vino u čaši i zatim otpije dug gutljaj.
Ona ga promatra, pitajući se o čemu razmišlja, ali ne želi postaviti tako sladunjavo pitanje. Umjesto toga kaže: ”Kako dugo možeš ostati?“
Otvoreno je pogleda, nakašlje se i kaže joj da je pozvao dadilju - mladu djevojku koju nimalo ne smeta ostati budnom do sitnih sati. Zatim ponovno spusti pogled na svoje vino i kaže: ”Tessa je ovaj vikend u Nevv Yorku... U posjetu prijateljici i bratu.“
To je prvi put u nekoliko tjedana da je izravno spomenuo ženu, otkad je njihova privlačnost buknula u seksualnu napetost, i prvi put ikad da je izgovorio njezino ime.
Tessa, pomisli. Zove se Tessa.
Slatka, šaputava mekoća imena podsjeća na nježnu, veselu ljubiteljicu životinja. Tip žene koja nosi hipijevske šalove vedrih boja, izrađuje nakit, i koja je dojila dok joj djeca nisu imala godinu dana, možda i duže. Žene koja zimi kliže po smrznutim jezerima, u proljeće sadi potočnice, ljeti ide na pecanje, a tamjan pali cijele godine. Žene s jednom jamicom na obrazu ili malim razmakom među prednjim zubima, ili nekim drugim dražesnim tjelesnim nedostatkom.
Valerie odjednom shvati da se podsvjesno nadala grubljem, otmjenijem imenu, poput Brooke ili Reese. Ili lakomislenom, razmaženom imenu, kao Annabel ili Sabrina. Ili nekom staromodnom, strogom - poput Lois ili Frances. Ili nekom tako uobičajenom u njihovoj generaciji da ne nosi sa sobom nikakve konotacije, kao Stephanie ili Kimberly. Ali ne - Nick se oženio Tessom; ime je ispuni neočekivanom tugom, uznemirujućom više od krivnje koja joj stalno pleše po mislima. Krivnje o kojoj odbija previše razmišljati iz straha da bi se mogla ispriječiti onome što očajnički želi.
Nick svojim bosim nožnim prstom dotakne njezin, oboje s nogama ispruženim na stoliću. Stisne mu ruku, kao da pokušava prigušiti osjećaj krivnje i šokiranosti činjenicom daje sposobna za ovakvo nešto. Da je ovdje, ovako, s oženjenim muškarcem. Da se nada da će se uskoro dodirivati po cijelom tijelu, i da će možda, jednog dana, pripadati njoj. Neobičan je to, sebičan san, ali san koji se čini zastrašujuće ostvarivim.
Ali prvo mu mora reći o onome danas na parkiralištu, o Romynu izrazu lica, jer čini joj se da bi prešućivanje toga moglo biti dovoljno značajno da ih skrene s puta. Zato mu još jače stisne ruku i kaže: ”Moram ti nešto reći.“
”Što to?“ kaže, podignuvši njezinu ruku do svojih usta i poljubivši joj palac. ”Danas“, kaže Valerie. ”Na parkiralištu poslije škole...“
”Hmm-mm?“ kaže, gledajući je, i tračak zabrinutosti pojavi se među njegovim obrvama. Promiješa vino u čaši i zatim otpije gutljaj.
Valerie osjeti da oklijeva, ali nastavi. ”Dok smo stajali pored auta... Vidjela sam Romy. Gledala nas je. Vidjela nas je zajedno.“
On kimne, doimajući se zabrinutim, ali praveći se da nije, i kaže: ”Tipično, nije
li?“Valerie nije sigurna što time misli pa kaže: ”Misliš da je to problem?“ Nick kimne i kaže: ”Mogao bi biti.“
To nije odgovor kojem se nadala. ”Stvarno?“ upita. On kimne i kaže: ”Moja žena je poznaje.“
”Prijateljice su?“ pita, užasnuta.
”Ne baš... Više su...poznanice“, kaže. ”Imaju zajedničku dobru prijateljicu.“ ”Misliš da će to doći do nje?“ Valerie upita, čudeći se kako može ostati tako
miran, zašto već nije odjurio do telefona da umanji štetu.
”Možda... Vjerojatno. Poznavajući ovaj grad. Ove žene. Da, vjerojatno će kad- tad doći do Tess...“
Valerie stane prevrtati taj nadimak po mislima, ništa manje uznemirujući od punog oblika imena. Tess. Žena koja baca frizbi psima, pjeva pjesme iz osamdesetih u bočicu šampona, radi stojeve na rukama na svježoj ljetnoj travi, plete kosu u pletenice.
”Jesi li zabrinut?“ upita, pokušavajući dokučiti što se točno događa u njegovoj glavi - i, još važnije, u njegovu braku.
Nick se okrene prema njoj, odloživši jednu ruku na naslon kauča. ”Romy nas nije vidjela ovako“, kaže, dodirnuvši joj rame, i nagne se da je poljubi u čelo. ”Samo smo stajali ondje, zar ne?“
”Da... ali kako ćeš objasniti to što si uopće bio ondje? U školi s nama?“ Čim izgovori to pitanje, shvati da su i službeno postali suurotnici.
Nick kaže: ”Morat ću joj reći da smo prijatelji. Da smo se zbližili... Da me Charlie nazvao kad su ga uvrijedili u školi. I da sam došao. Kao njegov liječnik i tvoj prijatelj.“
”Je li se išta takvo... ikad prije dogodilo? Jesi li se ikad zbližio s pacijentom? Ili s članom pacijentove obitelji?“ upita.
”Ne“, Nick brzo kaže. ”Ne ovako. Ništa ovakvo.“
Valerie kimne, svjesna da bi trebala promijeniti temu. Ali ipak ustraje. ”Što će ona reći?... Ako sazna?“
”Ne znam“, Nick odgovori. ”Ne mogu sada uopće misliti o tome...“
”Ali, bi li trebao?“ kaže Valerie. ”Bismo li trebali razgovarati... o tome?“ Nick ugrize donju usnicu i kaže: ”Dobro. Možda bismo trebali.“
Blijedo ga pogleda, kao da želi reći da je na njemu da počne taj razgovor. On se nakašlje i kaže: ”Što želiš znati? Reći ću ti sve što želiš znati.“
”Jesi li sretan?“ pita - jedno od pitanja koje se zaklela da nikad neće postaviti. Nije željela da se noćas razgovara o njegovu braku. Željela je da se razgovara samo o njima. Ali tako nešto zapravo i nije moguće. Ona to zna.
”Sada jesam. U ovom trenutku. S tobom.“
Polaskana je ovim odgovorom - oduševljena je njime. Ali to nije ono što je pitala i ne dopušta mu da izbjegne odgovor. ”Prije nego što si me upoznao“, kaže s grčem u želucu. ”Jesi li bio sretan prije nego što si me upoznao?“
Nick uzdahne, pokazujući koliko je složeno to pitanje. ”Volim svoju djecu. Volim svoju obitelj." Pogleda je postrance. ”Ali jesam li sretan?... Ne. Vjerojatno ne. Stvari su trenutno... komplicirane.“
Ona kimne, shvativši da bi prije s prijezirom gledala na razgovor kakav upravo vode. Puno je puta već čula njegove klišejizirane verzije - u filmovima i od poznanica, i na toliko mjesta da joj nijedan primjer ne pada na pamet. Ali, točno ga može čuti, može zamisliti "drugu ženu" kako u nadi postavlja pitanja, praveći se daje zabrinuta, dok cijelo to vrijeme zapravo kuje svoju zavjeru. A muškarac glumi žrtvu, doista vjeruje daje žrtva, kad je zapravo on jedini koji krši obećanja. I što se tiče preljubnika, uvijek je prije mislila: odrasti, budi muško, pretrpi ili se razvedi. Ali sada. Sada je ona ta koja postavlja pitanja, tražeći nijanse sivog, objašnjenja, rupe u svojoj nekoć nepokolebljivoj savjesti.
Nick nastavi, ozbiljna izraza lica. ”I jednostavno ne mogu kontrolirati to što osjećam prema tebi... Jednostavno ne mogu.“
”A što to osjećaš?“ pita, prije no što se uspije zaustaviti.
”Zaljubljujem...“ počne. Zatim duboko udahne prije nego što nastavi, glasom nižim za oktavu. ”Zaljubljujem se u tebe.“
Pogleda ga puna nade, misleći kako sve to zvuči tako nedužno, tako jednostavno. A možda i jest. Možda život tako funkcionira, tako se odvije priča mnogih ljudi - neki od kojih su dobri ljudi. Srce joj istodobno lupa i boli je, dok ga gleda u oči, primičući se prema njemu.
Zna da će zauvijek pamtiti ono što će se zatim dogoditi, jednako živo kao bilo što loše ili dobro što joj se dogodilo u životu. Jednako kao i dan kad je rodila Charlieja, ili noć kad mu se dogodila nesreća ili bilo što između toga, kronološki ili emocionalno. Lica im se dotaknu, usne im se spoje u poljupcu koji počne polako,
nesigurno, ali brzo postane nestrpljiv. Poljubac je to koji potraje satima, nastavivši se kad su se ispružili na kauču, zatim se otkotrljali na pod, zatim se premjestili na krevet. Poljubac je to koji nije završio sve dok Nick nije bio u njoj i šaptao joj da je to stvarno, to između njih, i da se službeno, potpuno zaljubio.

31. TESSA
”Žao mi je što sam sinoć išta rekla Dexu i Rachel“, kažem Cate uz slaninu, jaja i pečeni krumpir u kafiću Luka, jednom od naših nekoć često posjećivanih mjesta na Upper East Sideu. Nadam se da će masnoća izliječiti moj mamurluk, ili barem ublažiti mučninu, iako znam da mi ne može popraviti raspoloženje.
”Zašto?“ Cate pita, popivši gutljaj soka od grejpfruta. Napravi grimasu da pokaže da je gorak, ali onda iskapi čašu i prijeđe na hladnu vodu. Otkako je dobila svoju emisiju na televiziji, postala je opsjednuta hidratiziranošću - što je dosta teško s obzirom na količinu kofeina i alkohola koju konzumira.
”Jer će se brinuti. Jer bi Dex to mogao izbrbljati mojoj mami. Jer više nikad neće voljeti Nicka... I jer... jednostavno ne želim da me Rachel sažalijeva“, kažem, ugledavši svoje natečene, crvene oči u ogledalu na zidu pored našeg separea. Odvratim pogled, misleći, I ja bih varala samu sebe.
”Brine se za tebe“, kaže Cate. ”Ali ne mislim da te sažalijeva."
”Ne znam. Grozno mi je kako me jučer gledala. Kako me zagrlila kad su ušli u taksi. Kao da bi radije bila beskućnica nego da se mora suočiti s onim s čime se ja potencijalno moram...“
Cate me primi za ruku, a ja shvatim da mi njezino suosjećanje nikad ne smeta i da sam joj uvijek spremna iskreno priznati svaku bolnu točku, nedostatak ili strah, a da nikad to kasnije ne poželim povući ili izmijeniti priču. Tako da se moja vlastita slika o sebi u potpunosti podudara s njezinom slikom o meni, bez razlika - zbog čega je njezino društvo prava udobnost i luksuz, pogotovo kad se sve raspada.
”Ali, zar ti nije drago da si rekla bratu?“ pita.
”Da“, kažem. ”Valjda mi je samo žao što nisam pričekala da saznam što se točno događa. Mogla sam ga nazvati sljedeći tjedan - i trijezno razgovarati s njim... Sigurna sam da bi ionako rekao Rachel, ali barem ne bih morala vidjeti onaj njezin izraz lica.“
Cate otvori paketić umjetnog sladila, zatim se predomisli i naspe bijeli šećer iz posudice na stolu ravno u kavu. Promiješa, zatim podigne pogled i kaže: ”Rachel je stvarno draga - ali baš je prava mala princezica, zar ne?“
”Da“, kažem, gorljivo kimajući glavom. ”Znaš da je nikad nisam čula da psuje?
Nikad je nisam čula da kritizira Dexa osim na onaj općeniti način, kao 'Znaš kakvi muškarci znaju biti'... Nikad je zapravo nisam čula da se žali na svoju djecu... Čak ni kad je Julia imala kolike.“
”Misliš da je to lažno?“ Cate pita. ”Ili je stvarno tako sretna?“
”Ne znam. Mislim da je definitivno suzdržana... Mislim da ima visok prag tolerancije“, kažem. ”Ali mislim i da ona i Dex jednostavno imaju jedan od onih impresivnih brakova. Jednu od onih savršenih veza.“
Cate me pogleda pogledom punim nade. Nade da tako nešto i nju čeka. Padne mi na pamet da sam i ja nekoć tako mislila o svom braku.
”Gle. Nemoj me krivo shvatiti“, kažem. ”Želim da mi brat bude sretan. Želim da Rachel bude sretna... Ali ne mogu si pomoći da mi se malo ne smuči dok ih gledam.
Mislim, jesi vidjela kako su se držali za ruke? Na barskim stolcima? Tko se još drži za ruke na barskim stolcima? Čudno je...“ Imitiram je tako da ispružim ruku i s razgaljenim izrazom lica držim se za zrak. Zatim kažem: ”Mislila sam da će se onesvijestiti kad je Dex priznao da su imali aferu.“
”Misliš onu za koju smo svi ionako znali?“ Cate kaže kroz smijeh. ”Misliš da mu je kasnije kvocala zbog toga?“
”Sumnjam. Mislim da su vjerojatno otišli kući i ljubili se. Masirali jedno drugo. Što god. Zna biti jako naporno družiti se s takvim parovima“, kažem, shvativši da te ljubomora iscrpi.
”Gle, Tess“, Cate odjednom kaže, a izraz lica postane joj ozbiljan. ”Znam da se bojiš.
Znam da zato ne želiš nazvati April. Ali Dex ima pravo... Stvarno se trebaš s ovim izravno suočiti. Puno je gore brinuti se nego saznati istinu... I, gledaj, možda nije ništa. Možda nepravedno optužujemo Nicka.“
”Možda“, kažem, pitajući se kako jedan čas mogu biti tako sigurna da me vara - a drugi tako sigurna da to nikad ne bi učinio. ”A ako jest nedužan, onda sam ja ovdje loša osoba. Kopam po njegovim stvarima i klevećem ga kao sinoć.“
”Nisi ga klevetala“, kaže Cate. ”Ali da... ovo bi stvarno mogao biti slučaj paranoje...
Vjerojatno je kod kuće, i nedostaješ mu.“
Pogledam na sat, zamišljajući Nicka usred doručka s djecom, držeći fige da je prisutan duhom. Da će, čak i ako nije sretan s nekim detaljima našeg života,
nezadovoljstvo proći i da će dugoročno sve biti dobro. To je moja očajnička, mamurna želja.
”Hoćeš li sada nazvati April? Molim te?“ Cate nestrpljivo kaže.
Gledam je u oči i polako kimnem glavom, razmišljajući o tome koliko me puta Cate ohrabrila da učinim nešto kad sam bila previše uplašena ili slaba da to sama učinim, uključujući i onaj prvi telefonski poziv Nicku prije puno vremena, o tome koliko bi mi sada život bio drugačiji da nisam poslušala njezine savjete. Zatim izvadim telefon i otipkam jedan od rijetkih brojeva koje znam napamet. April se javi na prvo zvono i izgovori moje ime uz znakovit prizvuk iščekivanja.
”Bok, April“, kažem, susprežući dah, pripremajući se.
”Zabavljaš se?“ pita, ili odugovlačeći ili stavljajući telefonski bonton ispred svega ostaloga.
”Da. Uvijek je dobro vratiti se u grad“, kažem, a glas mi postane prijetvoran. Voljela bih da je Cate ta koja će mi upravo reći loše vijesti. Pogledam u nju, a ona odloži vilicu na tanjur s užasom i iščekivanjem na licu, odraz onoga kako se ja osjećam.
”Znači“, kaže April. ”Dobila si moju poruku sinoć?“ ”Da“, kažem. ”Jesam.“
Počne zamuckivati, recitirajući uvježbani predgovor o tome kako joj je dužnost kao mojoj prijateljici da mi kaže ono što će mi upravo reći.
”Dobro“, kažem s grčem u želucu. ”Hajde onda.“
April izdahne u telefon i zatim, govoreći najbrže što može, kaže: ”Romy je vidjela Nicka u školi Longmere. Jučer poslijepodne.“
Osjetim kako mi se ramena opuštaju, uz duboko olakšanje da bi ovo stvarno moglo biti o tračevima iz privatne škole, ničem više. Nikad nisam potvrdila našu namjeru da Ruby prijavimo u Longmere, i znam da je to izvor znatiželje među mojim takozvanim prijateljicama, možda zato što mojim nastojanjima da onamo upišem Ruby žele potvrditi ispravnost svog vlastitog izbora.
Nakašljem se i kažem: ”Pa, rekla sam mu da je on na potezu što se škola tiče...“
Razmišljam o tome da joj kažem da sam znala da će otići do škole, ali ne želim riskirati da me uhvati u laži, i bojim se da je Nick možda rekao nešto što bi proturječilo toj priči. Zato umjesto toga kažem: ”Lijepo da je poduzetan. Sigurno je dogovorio obilazak. Ili razgovor s predsjednikom odbora za upis. Ili je možda čak
predao našu prijavu. Da bar...“ ”Da-ali...“
”Ali što?“ kažem, uz osjećaj snažne odanosti prema Nicku, i istodobnog prijezira prema April.
”Ali... nije se činio kao da razgledava.“
Moja je tišina glasna dok ona čeka, i zatim nastavi. ”Bio je s Valerie Anderson." Unatoč jasnoj implikaciji, još mi je sve mutno. ”Kako to misliš s njom?“
”Bili su na parkiralištu“, kaže. ”Zajedno. S njezinim sinom, Charliejem. Stavljao je Charlieja na stražnje sjedalo njezina auta.“
”Dobro“, kažem, pokušavajući protumačiti taj prizor, pokušavajući pronaći logično objašnjenje.
”Žao mi je“, kaže.
”Kako to misliš žao ti je? Što mi pokušavaš reći?“ pitam, osjećajući da postajem sve uzrujanija.
”Ne pokušavam ništa reći“, kaže April. ”Samo sam mislila da bi trebala znati... Mislila sam da bi trebala znati da je Romy rekla da je izgledalo... pa... čudno...
način na koji su stajali zajedno.“
”A kakav je to način?“ ispalim. ”Kako su stajali?“
”Pa... kao par“, nesigurno kaže.
Trudeći se kontrolirati glas, spriječiti ga da drhti, kažem: ”Mislim da ste se obje malo zaletjele s prilično ružnim zaključkom.“
”Ništa ja ne zaključujem“, kaže. ”Shvaćam da bi to moglo biti posve nedužno.
Možda je otišao do škole da je, kako si rekla, istraži za Ruby, i dok je bio ondje mogao je jednostavno naletjeti na Valerie... na parkiralištu.“
”Koji bi drugi scenarij mogao postojati?“ pitam, i preplavi me osjećaj gnjeva.
Kad April ne odgovori, nastavim, ovaj put glasnije. ”Da je moj suprug bio na neumjesnom sastanku na parkiralištu Longmerea? Mislim, April, nisam stručnjak za ljubavnice, ali pada mi na pamet puno boljih mjesta... Poput motela. Ili bara...“
”Ne kažem da ima ljubavnicu“, kaže April s dozom panike u glasu, očito svjesna da sam svojski bijesna. Nakašlje se i počne se bjesomučno izvlačiti: ”Sigurna sam da
Nick nikad ne bi razvio neprimjeren odnos s pacijentovom majkom.“ ”Ne. Ne bi“, hrabro kažem. ”Ne bi to ni s kim učinio.“
Cate se počne šepiriti na stolcu i nasmiješi mi se smiješkom ohrabrenja, stisnuvši šaku u znak podrške.
Još neugodne tišine prođe prije nego što April kaže: ”Nisi valjda ljuta na mene?“
”Ne. Nimalo“, odrješito, kruto kažem, želeći da zna koliko sam točno ljuta. Želeći da zna da mislim da je totalno jadno tako širiti glasine o mom suprugu. Upropastiti mi vikend svojim taktikama zastrašivanja, širenjem tračeva i zabadanjem u tuđa posla.
Skoro joj kažem da je možda ona ta koja bi trebala dobro pogledati svoj život, razmisliti što bi joj moglo nedostajati, kakvu prazninu pokušava ispuniti.
”OK, onda. Dobro“, kaže April i nastavi blebetati. ”Jer nikako ne bih željela uzrokovati probleme... Samo... Samo bih htjela da ti meni kažeš da vidiš Roba s nekime... Čak i ako je posve nedužno... Jednostavno mislim da tome služe prijatelji. Mi cure moramo se držati zajedno... paziti jedna na drugu.“
”Zahvalna sam na tome. I možeš nazvati Romy i reći joj da i njoj zahvaljujem. Ali doista nema potrebe za zabrinutost." Zatim je otresito pozdravim i prekinem, gledajući preko stola u Cate.
”Što je bilo?“ pita, širom otvorenih očiju, s dugim trepavicama još uvijek premazanim crnom maškarom od sinoć.
Ispričam joj, čekajući reakciju.
”Mislim da postoji neko dobro objašnjenje za to. Mislim da je to zaključivanje na temelju hrpe neizravnih dokaza. I mislim da tvoja prijateljica April zvuči kao glupača.“
Kimnem, odgurnuvši tanjur.
”Što ti misliš?“ oprezno me pita.
”Mislim... Mislim da moram otići kući“, kažem dok mi se vrti u glavi. ”Danas?“ kaže, doimajući se razočaranom, ali kao da me podupire.
”Da“, kažem. ”Mislim da ovo ne može čekati... Moram razgovarati s mužem.“

32. VALERIE
Idućeg se jutra probudi u stanju neke blažene ošamućenosti, i ne može se natjerati da se pomakne s mjesta na krevetu odakle je Nick otišao prije nekoliko sati nakon što ju je još jednom poljubio i obećao da će zaključati vrata pri izlasku i nazvati je ujutro, premda je već bilo jutro.
Još uvijek zatvorenih očiju, odvrti film do početka večeri, prisjećajući se svakog predivnog detalja dok joj osjetila divljaju. Još uvijek osjeća njegov mošusni miris na plahtama. Još ga uvijek čuje kako šapuće njezino ime. Još uvijek vidi obrise njegova snažnog tijela kako se pomiču u mraku. I još ga uvijek osjeća posvuda.
Okrene se da pogleda na sat, baš u trenutku dok se Charlie na prstima šulja kraj njezine sobe, očito pokušavajući biti nečujan.
”Kamo ideš?“ kaže, pokrivši se do ramena. Glas joj je promukao, kao nakon koncerta ili večeri provedene u bučnom kafiću, što je čudno, jer prilično je sigurna da sinoć nije bila glasna.
”Dolje“, kaže Charlie. ”Jesi gladan?“
”Ne još“, kaže, držeći se lijevom rukom za široki rukohvat od mahagonija, jedan od Valerienih najdražih detalja u kući, pogotovo za Božić kad ga okiti vijencima. ”Samo sam htio malo gledati TV?“
Ona kimne, dajući mu dopuštenje. Charlie se nasmiješi, i zatim nestane niz stepenice. Tek tada, kad ostane sama zuriti u strop, postane svjesna težine svojih postupaka. Spavala je s oženjenim muškarcem - ocem dvoje male djece. I to dok je njezino vlastito dijete bilo pod istim krovom, prekršivši tako osnovno pravilo za samohrane roditelje, jedno od svojih vlastitih pravila kojeg se šest godina slijepo pridržavala. Krene se uvjeravati da Charlie čvrsto spava, čak i nakon puno manje napornih dana nego što je bio jučerašnji. Ali to je zapravo nebitno, jer zna da se mogao probuditi. Mogao je doći do njezine spavaće sobe, otvoriti vrata koja su samo mali kožni otoman i hrpa njihove ispremiješane odjeće držali zatvorenima. Mogao ih je vidjeti zajedno, kako se pomiču pod pokrivačem, na pokrivaču, po cijeloj sobi.
Očito je luda, zaključi, kad je tako nešto napravila. Čak i inicirala odlazak do spavaće sobe i sam trenutak kad se to dogodilo, trenutak kad ga je pogledala u oči i prošaptala: Da, večeras, molim te, sada.
Postoji još samo jedna mogućnost osim ludila - možda se i ona zaljubljuje. Iako, padne joj na pamet, uz podjednaku dozu cinizma i nade, da to dvoje možda i nije toliko različito. Pomisli na Liona, kad je zadnji put osjećala išta slično ovome, i prisjeti se privremene neuračunljivosti u toj vezi, kako je svim svojim srcem i umom vjerovala da je to stvarno. Zapita se je li moguće da je opet u krivu. Da je zaluđena intenzivnom privlačnošću, potrebom da ispuni prazninu u životu, potragom za ocem za Charlieja.
Ali ne može se natjerati da povjeruje da je bilo koje od tih objašnjenja točno, baš kao što ne može zamisliti ni da bi Nick vodio ljubav s njom iz krivih razloga - požude, ili osvajanja, ili zabave. To ne znači da nije svjesna nemoralnosti njihovih postupaka. Ili rizika - prijeteće opasnosti od emocionalnog sloma. U potpunosti je svjesna da bi ovo moglo završiti loše za nju, za Charlieja. Za Nicka i njegovu obitelj. Za sve.
Ali ipak iz dubine duše vjeruje da postoji šansa, koliko god slaba, za sretan završetak. Da su možda Nick i njegova žena u braku bez ljubavi, i da će, ako ga okončaju, svima na kraju biti bolje. Kaže si da ne vjeruje u puno toga, ali vjeruje da je ljubav bit svega, ono što joj je nedostajalo u životu. Kaže si da je Tessa možda jednako tako nesretna u braku s Nickom, da možda i ona ima ljubavnika. Kaže si da bi njihovoj djeci možda bilo bolje da su im roditelji sretni i rastavljeni, nego zajedno i osamljeni. Povrh svega kaže si da treba vjerovati sudbini na način na koji joj nikad prije nije vjerovala.
Mobitel joj zazvoni na noćnom ormariću. Zna, osjeća, da je Nick, čak i prije no što je ugledala njegovo ime na zaslonu.
”Dobro jutro“, promrmlja joj u uho. ”Dobro jutro“, Valerie kaže, smiješeći se. ”Kako si?“ upita je, zvučeći nesigurno na onaj univerzalni način, karakterističan
za jutro nakon onoga što se dogodilo prvi put.
Nije sigurna kako odgovoriti na to pitanje, kako mu prenijeti složenost onoga što osjeća, pa samo kaže: ”Umorna sam.“
On se nervozno nasmije i kaže: ”Dobro, ali osim što si umorna, kako si? Jesi li... dobro?“
”Da“, kaže, bez dodatnih objašnjenja, pitajući se kad će se potpuno opustiti, napokon se osloboditi. Pitajući se je li uopće sposobna za takvo nešto. Ima osjećaj da bi mogla biti, s njim.
”Jesi li ti dobro?“ pita ga, misleći kako on više riskira, ima puno više toga izgubiti i, iskreno, puno više razloga da se osjeća krivim.
”Da. Dobro sam“, tiho kaže.
Ona se na to nasmiješi, ali osjeti da joj osmijeh brzo izblijedi, a ushit uzmakne pred dubokim kajanjem kad začuje zvuk piskutavih glasova u pozadini. Njegova djeca. Posve druga priča od njegove žene. Napokon, ona je - Tessa, Tess - možda kriva za sve ovo, ili je barem sukrivac za raspad svog braka. Ali nikako se ne može pomiriti s time radi njegovo dvoje nevine djece, definitivno ne pomoću komplicirane racionalizacije činjenice da stvaranje obitelji poništava razaranje neke druge - ili da je to opravdanje za bestidno kršenje Zlatnog pravila, za nju jedinog pravila koje je uistinu važno.
”Tata. Još putra, molim!" čuje njegovu kćer kako kaže, pokušavajući je zamisliti, zahvalna što ne može. Sjeti se uokvirenih crno-bijelih fotografija u Nickovu uredu, koje je dosad uspijevala izbjeći.
”Naravno, dušo“, Nick odgovori djevojčici.
”Hvala, tata“, ona veselo kaže, a intonacija joj postane pjevna. ”Puno! Puno hvala!“
Njezina pristojnost i dražestan glas za Valerie su kao bodež u srce koji dodatno otežava breme krivnje.
”Što doručkujete?“ Valerie pita. To je nervozno pitanje, osmišljeno da pokaže da ne ignorira njegovu djecu, a da ne mora izravno pitati za njih.
”Vafle. Ja sam kralj vafla. Zar ne, Rubes?“
Čuje djevojčicu kako se smije i kaže: ”Da, tata. A ja sam princeza vafla.“ ”Da, jesi“, Nick kaže. ”Ti si princeza vafla, definitivno.“
Zatim začuje dječaka koji govori baš onako kako je Nick u šali rekao - kao kombinacija Terminatora i europskog homoseksualca, isprekidani vibrato. ”Ta-taaa. I. Ja. Is-to. Že-lim. Još. Pu-tra.“
”Ne! Taj je moj!" čuje curicu da kaže, sjetivši se Nickove šale da je Ruby toliko dominantna da je prva riječ njegova sina bila upomoć.
Valerie opet zatvori oči, kao da pokušava blokirati zvuk njegove djece i sve što zna o njima. Ali ipak se ne može suzdržati da ne prošapće: ”Osjećaš li se... krivim?“
Nick oklijeva - što je samo po sebi odgovor - i zatim kaže: ”Da. Naravno... Ali ne bih izbrisao ono što se dogodilo.“
”Ne bi?“ upita ga, želeći biti sigurna.
”Nikako... Želim to opet učiniti“, kaže, nešto tišim glasom.
Valerie prođu hladni trnci, i baš tad začuje Ruby kako kaže: ”Učiniti što opet? S kim razgovaraš, tata?“
”S prijateljem“, kaže joj.
”Kojim prijateljem?“ djevojčica je uporna, dok se Valerie pita je li to puka znatiželja - ili neka vrsta jezive intuicije.
”Mmm... ne poznaješ tu osobu, dušo“, kaže kćeri, oprezno izbjegavajući otkriti spol. A onda prigušenim glasom kaže Valerie: ”Moram ići. Hoćemo li se vidjeti kasnije?“
”Da“, kaže najbrže što može, prije no što se uspije predomisliti.

33. TESSA
Nedugo, nakon što sam izbjegla još dva Aprilina poziva i pozdravila se s Cate, pomalo u suzama, u avionu sam za Boston i jedem standardnu vrećicu mini pereca, nehotice prisluškujući glasan razgovor dvojice muškaraca u redu iza mene. Na brzinu se okrenem i vidim da ulaze u kategoriju nabildanih, stereotipnih tipova, obojica s kozjim bradicama, zlatnim lancima i šiltericama. Dok zurim u kartu na poleđini časopisa aviokompanije, proučavajući gomilu mogućnosti letova unutar zemlje, pokušavam se isključiti iz rasprave o "mrak Porscheu" koji jedan od njih želi kupiti, i o "idiotskom šefu" ovoga drugog, kad se razgovor stvarno zahukta pitanjem: ”Hoćeš onda nazvati onu mačku iz kluba ili?“
”Kojeg kluba? Koju mačku?“
(Srdačan smijeh praćen ili udarcem po koljenu ili dlanom o dlan). ”Onu nevjerojatno gipku. Kako se ono zove? Lindsay? Lori?“
”A da, Lindsay. Da, definitivno ću je nazvati. Bila je seksi. Jebeno seksi.“
Namrštim se, uspoređujući ih sa svojim inteligentnim, pristojnim suprugom koji nikad, ni u kojim okolnostima, ne bi u istoj rečenici upotrijebio jebeno i seksi. Zatim zatvorim oči, pripremajući se za slijetanje, zamišljajući prizor koji će me vjerojatno dočekati kad se vratim kući: moja obitelj krši sva uobičajena pravila, možda su još u pidžamama i jedu nezdravu hranu, a kuća je u totalnom neredu. Čudno, ali utješna mi je pomisao na takav kaos, na Nickovu nesposobnost u obavljanju kućanskih poslova, uvjerenje da bi bio izgubljen bez mene - na više od jednog načina.
Ali kad manje od sat vremena kasnije uđem u kuću, rastužim se kad vidim da moje obitelji nema, i sve je čisto i uredno. Kuhinja blista; kreveti su složeni; na stepenicama je čak i svježe oprano i složeno rublje. Besciljno lutajući po kući nađem se u dnevnoj sobi, najformalnijoj i najmanje korištenoj prostoriji u kući, i stanem promatrati kauč s visokim naslonom koji mislim da nisam ni jednom isprobala još otkako smo ga moja majka i ja izabrale u dekoraterovu izložbenom prostoru. Dobro se sjećam tog poslijepodneva i sati koje smo provele razmatrajući različite stilove, razgovarajući o tkaninama i lakovima za drvo za njegove elegantne nožice, premišljajući se da li da dodatno platim za zaštitu od mrlja. Pothvat koji se sada čini trivijalnim.
Dok pažljivo sjedam na njega, trudeći se uživati u rijetkom trenutku mira, ne mogu se natjerati da osjetim išta osim osamljenosti, uznemirena glasnom tišinom, zamišljajući kako bi turobno bilo kad bismo se Nick i ja rastali - sav taj prazni prostor i trenuci koje treba ispuniti. Sjetim se kako sam se jednom, nakon posebno napornog dana, našalila da bih bila fenomenalna majka da sam na dužnosti samo ponedjeljkom, utorkom i svakim drugim vikendom. Nasmijao se i rekao mi da ne budem smiješna, da bih bila nesretna kao samohrana majka, da bi on bio nesretan bez mene. Razmišljam o tome dok ga zovem na mobitel.
”Hej, bok!" vikne u telefon. Osjetim trenutačno olakšanje čim čujem njegov glas, iako se ne mogu riješiti osjećaja da sam na detektivskom zadatku dok pokušavam razaznati pozadinsku buku. Zvuči kao šoping-centar, ali šanse da Nick dobrovoljno ode u kupovinu manje su vjerojatne od toga da ima ljubavnicu.
”Bok“, kažem. ”Gdje si?“
”U Dječjem muzeju“, kaže. ”S djecom?“
”Da“, kaže kroz smijeh. ”Nije baš mjesto na koje bih dolazio bez djece." Nasmijem se svom blesavom pitanju, osjećajući da se opuštam.
”Kako je u New Yorku?“ kaže. ”Što ti radiš?“ Duboko udahnem i kažem: ”Zapravo, doma sam.“ ”Doma si? Zašto?“ pita, zvučeći iznenađenim.
”Jer si mi nedostajao“, kažem, što nije posve neistinito.
On na to ništa ne odgovori, što me uznemiri dovoljno da počnem brbljati. ”Jednostavno sam te morala vidjeti“, kažem. ”Želim razgovarati s tobom... o nekim stvarima.“
”Kojim stvarima?“ pita, sada s dozom nelagode u glasu -možda zato što je učinio nešto loše. Ili možda nije učinio ništa loše, zbog čega pretpostavlja da ja imam neki problem.
”Bezveze, o stvarima“, kažem. Sram me je jer tako okolišam, i odjednom počnem sumnjati u to koliko je bilo pametno doći kući, ovako započeti razgovor. Napokon, možda imam opravdan razlog da budem zabrinuta, ali je li to doista bilo dovoljno da za jedan dan skratim svoj put, a da Nicku ne kažem ni riječi o tome da dolazim? Padne mi na pamet da bi mogao pomisliti da se radi o nečem stvarno hitnom - zdravstvenom problemu, mom vlastitom preljubu, zapadanju u duboku depresiju - umjesto o onom u čemu je vjerojatno stvar: April je zakuhala stvar, a ja sam njuškala po njegovim
porukama. Dvije paranoične kućanice.
”Tessa“, Nick kaže, uzrujan. ”Što se događa? Jesi dobro?“
”Da. Da. Dobro sam“, kažem, posramljena i zbunjenija no ikad. ”Samo želim razgovarati. Večeras. Carolyn dolazi? Nadala sam se da ćemo izaći... i porazgovarati.“
”Da. Dolazi. U osam.“
'"Aha, super“, kažem. ”Što si... ti imao u planu?“
”Ništa konkretno“, brzo odgovori. ”Mislio sam otići u kino.“ ”Aha“, opet kažem. ”Jesi sinoć izlazio?“
”Mmm... da“, kaže. ”Jesam. Nakratko.“
Krenem pitati što je radio, ali zaustavim se. Umjesto toga, kažem mu da jedva čekam da ga vidim i u sebi se zakunem da neću okolišati kad napokon sjednemo i počnemo razgovarati. Moram biti izravna, suočiti se s teškim temama: vjernosti, seksom, njegovom karijerom, činjenicom da ja nemam karijeru, prikrivenim nezadovoljstvom u našem braku. Neće biti lako, ali ako ne možemo otvoreno razgovarati, onda doista jesmo u nevolji.
”I ja tebe... Ali moram sad ići. Klinci trče u različitim smjerovima. Onda ćemo završiti ovdje i vratiti se otprilike do pet. Odgovara ti to?“ pita.
Riječi su bezazlene, ali ton mu je suzdržan, s jedva primjetnim prizvukom snishodljivosti. Na taj je način često razgovarao sa mnom kad sam bila trudna i, njegovim riječima, ponašala se iracionalno - što je, moram priznati, često stvarno bio slučaj, kao na primjer kad sam plakala zbog našeg božičnog drvca, uporno tvrdeći da je ružno, uznemirujuće asimetrično, predlažući čak Nicku da skine lampice i zamijeni ga za drugo. U biti, gotovo da se sada i osjećam trudnom - ne fizički - već emocionalno, na onaj užasno zahtjevan, hormonalni način kad si na rubu suza.
”Naravno. Odgovara mi“, kažem mu, čvrsto se držeći za naslon kauča, nadajući se da ne zvučim tako očajno kako se osjećam. ”Bit ću ovdje.“
Sljedećih sat vremena provedem trčeći okolo, tuširajući se, oblačeći se i lickajući se, kao da idem na prvi spoj, a cijelo to vrijeme osciliram između očaja i smirenosti. U jednom si trenutku govorim kako me intuicija sigurno ne vara, a onda se kudim jer sam tako nesigurna, jer imam tako malo vjere u Nicka i u temelje naše veze.
Ali kad mi se obitelj vratila kući, ne može se osporiti hladnoća u Nickovu zagrljaju, u njegovu poljupcu u moj obraz. ”Dobro došla kući, Tess“, kaže, s
ironičnom sumnjom u glasu.
”Hvala, dušo“, kažem, pokušavajući se sjetiti kako sam komunicirala s njim prije no što je sve ovo počelo, pokušavajući odrediti kad je sve ovo počelo. ”Tako mi je drago da vas sve vidim.“
Kleknem da zagrlim djecu, oboje čistih lica i počešljane kose, Ruby čak s ružičastom mašnom, što je svojevrstan mali trijumf.
Frankie se počne veselo smijati, tražeći još jedan zagrljaj. ”Podigni. Te. Mama!" vikne.
Ne potrudim se ispraviti njegovu zamjenicu, već ga samo podignem i poljubim u oba obraza i u njegov znojni vratić, topao od svih tih slojeva u koje ga se njegov tata sjetio umotati.
Hihoće se dok ga spuštam da mu otkopčam kaputić. Nosi loše iskombiniranu odjeću - tamnoplave samterice i prugastu narančasto-crvenu majicu, tako da se linije i boje baš i ne slažu, prvi znak da su djeca pod očevom brigom. Kad mu skinem kaput, Frank se počne vrtjeti ukrug, plešući na svoj nasumični, neritmični način. Nasmijem se, zaboravivši na trenutak sve drugo, dok se ne okrenem prema Ruby, koja se trudi izgledati uvrijeđeno, ne odustajući od stava da je trebala biti pozvana na put s nama curama, iako znam da potajno uživa u vremenu provedenom sa svojim taticom. Sada me hladno pozdravi i kaže: ”Što si mi donijela?“
Uspaničarim se, shvativši da nisam otišla u American Girl ili Disneyjevu trgovinu kao što sam obećala. ”Nisam imala prilike“, ponudim jadnu ispriku. ”Namjeravala sam danas.“
”Ne mogu vjerovati“, kaže Ruby i naškubi usne. ”Tata nam uvijek nešto donese kad se vrati s puta.“
Sjetim se drangulija koje Nick donosi kad se vraća s konferencija, često jeftinih aerodromskih suvenira, i osjećam se krivom što joj nisam sačuvala barem perece iz aviona.
”Rubes. Budi dobra prema mami“, Nick je mehanički ukori. Zatim skine slojeve vlastite odjeće - jaknu, sportsku vestu i šal, i objesi sve na vješalicu kraj vrata.
”Vratila se ranije“, doda. ”To je vaše iznenađenje. Naše iznenađenje.“ ”A moje iznenađenje je čista kuća“, kažem, zahvalno ga pogledavši.
Nick se nasmiješi i namigne, preuzimajući sve zasluge, iako mi nešto govori da je Carolyn zaslužna za rublje.
”To što si došla ranije nije iznenađenje“, kaže Ruby.
”Možda ćemo vas večeras počastiti. Sladoled poslije večere?“ ponudim. Ruby se ne da tako lako, grimasom pokazujući i razočaranje i gađenje.
Prekriži ruke i pokuša ispregovarati bolju ponudu. ”S čokoladnim preljevom?“
Kimnem, dok Frankie nešto nerazgovijetno mrmlja, nesvjestan svoje nezadovoljne sestre i prešućene napetosti između svojih roditelja. Gledam ga kako plješće i opet se vrti, prožeta ljubavlju, divljenjem i zavišću prema svom jednostavnom, sretnom djetetu. Pomolim se da se Nick i ja nekako uspijemo vratiti na to neokaljano mjesto, gdje želimo ostaviti sve što radimo i jednostavno postojati u tom trenutku, i plesati.

34. VALERIE
Hej Val. Ja sam. Nadam se da se dobro provodite. Mi smo u Dječjem muzeju, u Sobi mjehurića. Zabavljamo se... Uglavnom, jako mi je žao, ali ipak se nećemo moći vidjeti večeras... Nazovi me ako uskoro dobiješ ovu poruku. Inače... Možda neću moći razgovarati... Nazvat ću kad budem mogao i objasniti ti... Uglavnom, žao mi je. Iskreno... Nedostaješ mi... Sinoć je bilo nevjerojatno. Ti si nevjerojatna... OK. Bok za sada.
Rastuži se dok preslušava poruku na parkiralištu trgovine Whole Foods, u kojoj je upravo obavila kupnju za današnju večeru. Charlie je na sjedalu iza nje, zajedno s tri vrećice pune namirnica.
”Mamice!" Charlie nestrpljivo kaže.
”Što, dušo?“ kaže, pogledavši sina u retrovizoru, trudeći se izgledati i zvučati vedro, suprotno onome kako se osjeća.
”Zašto ne voziš? Zašto samo sjedimo ovdje?“
”Oprosti... Preslušavala sam poruku“, kaže, upalivši auto, polako odlazeći sa parkirališnog mjesta.
”Od Nicka?“ upita.
Srce joj preskoči. ”Da. To je bio Nick“, kaže, a rizik ovoga što radi postane joj još jasnijim, zajedno sa spoznajom da već sada Charlie prvo pomisli na Nicka, čak prije nego na Jasona ili na njezinu majku, baš kao što je on bio prvi koga je nazvao iz škole kad nije mogao doći do nje.
”Što je rekao?“ Charlie upita. ”Dolazi večeras?“ ”Ne, zlato“, kaže, skrećući s parkirališta. ”Zašto ne?“
”Ne znam“, kaže, u sebi nabrajajući moguće scenarije. Možda nije mogao naći dadilju. Možda mu se žena vratila dan ranije. Možda se predomislio u vezi s njom, u vezi s njima. Što god bilo objašnjenje, uz snažan osjećaj tuge shvati da će odsad tako biti, da se takva razočaranja i poruke i otkazivanja u ovakvoj situaciji ne mogu izbjeći. Može se pretvarati i maštati koliko god želi - a sinoć je to definitivno radila - ali ne može se poreći to što rade. Ljubavnici su, ona je manje važna, zajedno s Charliejem. Njezin će posao biti da ga štiti od razočaranja, dok istodobno skriva
svoje vlastito.
”Mamice?“ Charlie pita dok Valerie skreće u sporednu ulicu, izabravši duži, ali ljepši put kući.
”Da, dušo?“ kaže. ”Voliš li Nicka?“
Čvrsto zgrabi volan i počne razmišljati sto na sat, tražeći pravi odgovor, bilo kakav odgovor. ”On je dobar prijatelj. Stvarno nam je sjajan prijatelj“, kaže. ”Uz to što je i divan doktor.“
”Ali voliš li ga?“ Charlie ponovno pita, kao da točno zna što se događa. ”Kao kad se želiš vjenčati s nekim?“
”Ne“, Valerie slaže, trudeći se zaštititi ga - budući da je prekasno da zaštiti sebe. ”Ne na taj način, zlato.“
”Aha“, kaže, očito razočaran njezinim odgovorom.
Pomalo strepeći od onoga što bi mogla čuti, nakašlje se i kaže: ”A što ti misliš o Nicku?“
Charlie zastane i zatim kaže: ”Sviđa mi se. Da je bar... Da mi je bar on tata." Glas mu je čeznutljiv, ali apologetski, gotovo kao da joj priznaje nešto.
Valerie duboko uzdahne i kimne, budući da nema pojma što da na to odgovori. ”Ne bi li to bilo lijepo?“ napokon kaže, pitajući se čine li je te riječi, i općenito
sve to što radi, dobrom majkom ili potpuno lošom. Sigurna je da je ili jedna krajnost ili druga, i još sigurnija da će samo vrijeme pokazati u koju kategoriju spada.

35. TESSA
Trideset minuta prije no što bi Carolyn trebala doći, baš nakon što sam stavila djecu na spavanje, ugledam Nicka u dnevnoj sobi kako čvrsto spava u starim liječničkim hlačama. Prisjetim se vremena kad je stažirao, kad je redovito znao zaspati svugdje osim u krevetu - na kauču, za stolom, jednom čak i dok je stajao u kuhinji. Pripremao si je čaj i zadrijemao usred rečenice, probudivši se tek kad je bradom lupio o šank. Usprkos najvećoj količini krvi koju sam ikad vidjela u svom životu, odbio se vratiti u bolnicu, gdje je upravo završio smjenu od trideset i šest sati. Umjesto toga, odvela sam ga u krevet, držeći mu zavoj na bradi veći dio noći.
Sada sjednem na rub kauča i na trenutak ga slušam kako hrče prije no što ga nježno prodrmam da se probudi. ”Izmore te, zar ne?“ pitam dok polako otvara oči.
On zijevne i kaže: ”Da. Frankie je jutros ustao prije šest. A tvoja kći...“ Odmahne glavom, sa smiješkom na licu.
”Moja kći?“
”Da, tvoja kći“, kaže. ”Ona je stvarno previše.“
Oboje se nasmiješimo, a on nastavi: ”Ona je jedna jako posebna djevojčica.“ ”To si nježno rekao“, kažem.
Prođe rukom kroz kosu i kaže: ”Skoro je poludjela u muzeju kad su joj kriške jabuke okrznule kečap. I, Bože... natjerati tu curu da nosi čarape. Čovjek bi pomislio da predlažem luđačku košulju.“
”Pričaj mi o tome.“
”Što, uostalom, ima protiv čarapa?“ pita. ”Ne kužim.“ ”Kaže da su čarape za dečke“, kažem.
”Tako bizarno“, promumlja. Zatim prenaglašeno zijevne i kaže: ”Bi li se ljutila da ostanemo doma večeras?“
”Ne želiš izaći?“ kažem, trudeći se da ne shvatim to kao uvredu, što nije lako s obzirom na to da je sinoć izašao, i da je večeras planirao ići u kino, bilo sam ili s nekim.
”Želim... Ali tako sam prokleto umoran“, kaže.
Iako sam i ja iscrpljena, i još me boli glava od jučer, vjerujem da bi Nick ozbiljnije shvatio naš razgovor da smo u nekom lijepom okruženju - ili bi barem ostao budan, za što su šanse pedeset prema pedeset ako ostanemo doma. Ali suzdržim se od tog podbadajućeg komentara, i umjesto toga izgovorim se na Carolyn i kažem mu da mi je neugodno otkazati joj u zadnji čas.
”Daj joj onda pedeset dolara za pripadajući trošak“, Nick kaže, prekriživši ruke na prsima. ”Ja bih odmah platio pedeset dolara samo da ne moram izaći.“
Pogledam ga, pitajući se koliko bi platio da u potpunosti izbjegne našu raspravu.
I on gleda u mene, ustrajan u svojoj odluci.
”Dobro. Ostat ćemo doma“, popustim. ”Ali možemo li jesti u blagovaonici? Otvoriti bocu dobrog vina? Možda se malo ljepše obući?“ kažem, ponovno pogledavši njegove liječničke hlače, koje su me nekoć napaljivale, a danas su samo ružan podsjetnik na jednog od mogućih sumnjivaca za naše probleme. Ako imam sreće, naravno.
Pogleda me istodobno iziritiranim i zabavljenim pogledom, i ne mogu se odlučiti što me više vrijeđa. ”Nema frke“, kaže. ”Hoćeš da nosim odijelo i kravatu? Možda prsluk?“
”Ti ne posjeduješ prsluk“, kažem.
”Dobro. To onda valjda otpada“, kaže, polako ustajući i istežući se. Promatram obrise njegovih leđa i odjednom osjetim poriv da ga zagrlim, zarijem lice u njegov vrat i priznam sve što me muči. Ali nešto me drži na distanci. Pitajući seje li to strah, ponos ili kivnost, ostanem u svom djelotvornom raspoloženju i obavijestim ga da ću ja riješiti zvanje Carolyn i naručivanje večere - a da bi on trebao otići gore i presvući se. ”Opusti se malo“, dodam uz strateški, popustljiv smiješak. ”Skupi energiju.“
Oprezno me pogleda i zatim krene prema stepenicama. ”Suši ti odgovara?“ viknem za njim.
”Može“, kaže, sliježući ramenima. ”Što god ti želiš.“
Nedugo nakon toga, suši je već stigao i sjedimo u blagovaonici. Nick, odjeven u sive tlanelske hlače i crnu dolčevitu, doima se dobro raspoloženim, ali pokazuje znakove nervoze, pa tako dvaput kvrcne prstima prije no što otvori bocu vina i natoči dvije čaše.
”OK“, kaže, sjedne i pogleda u svoju miso juhu. ”Pričaj mi kako je bilo sinoć. Je
li bilo zabavno?“
”Da“, kažem. ”Dok se nisam počela brinuti...“
Nick pomalo podrugljivo kaže: ”Oko čega se sad brineš?“
Duboko udahnem i otpijem oveći gutljaj vina prije no što kažem: ”Našeg odnosa.“
”Što s njim?“ kaže.
Osjećam kako počinjem plitko disati dok se trudim ne optuživati ga. lišiti svoj odgovor bilo kakve melodrama!ičnosti. ”Gle, Nick. Znam da je život težak. Život s malom djecom jednostavno te izmori. Znam da faza života u kojoj smo mi sada... može staviti vezu na kušnju... čak i najbolje brakove... ali... jednostavno ne osjećam da smo onako bliski kako smo nekad bili. A to me rastužuje...“
Budući da ništa u mojoj izjavi ne može opovrgnuti, oprezno kimne glavom i kaže: ”Žao mi je što si tužna...“
”Kako si ti?“ pitam.
On me zbunjeno pogleda. ”Jesi li sretan?“
”Kako to misliš?“
Znam da točno zna što mislim, ali svejedno mu pojasnim. ”Jesi li sretan sa svojim životom? S našim životom?“
”Dovoljno sam sretan“, kaže, držeći žlicu u zraku, ukočena osmijeha, podsjećajući me na natjecatelja u kvizu koji zna odgovor, ali se još predomišlja prije no što mu vrijeme istekne.
”Dovoljno sretan?“ kažem, povrijeđena tim modifikatorom.
”Tessa“, kaže, vrativši žlicu u zdjelu, primjetno lošijeg raspoloženja. ”O čemu se ovdje radi?“
Progutam knedlu i kažem: ”Nešto nije u redu. Činiš se odsutnim... kao da te nešto muči. A ja jednostavno ne znam je li to posao ili život općenito ili djeca. Ili ja...“
Nakašlje se i kaže: ”Ne znam baš kako bih na to odgovorio...“
Osjetim sve jaču frustraciju i prve znakove bijesa i kažem: ”Ovo nije zamka, Nick. Samo želim razgovarati. Hoćeš li razgovarati sa mnom? Molim te?“
Čekam da odgovori dok gledam u mjesto između njegove donje usnice i brade, želeći ga u isto vrijeme i poljubiti i ošamariti.
”Ne znam što želiš...“ počne. ”Ne znam što tražiš od mene." Nekoliko me sekundi gleda u oči, prije no što spusti pogled da pripremi svoj sašimi. Pažljivo ulije umak od soje u svoj tanjurić i doda malo vasabija, a zatim ih promiješa štapićima.
”Želim da mi kažeš kako se osjećaš“, kažem, sada već preklinjući. Pogleda me ravno u oči i kaže: ”Ne znam kako se osjećam.“
Nešto u meni pukne i izbacim prvu dozu sarkazma, gotovo uvijek smrtonosnu u razgovoru između muža i žene. ”Dobro onda“, kažem. ”Pokušajmo na lakši način. Kako bi bilo da mi kažeš gdje si bio jučer popodne?“
Blijedo me pogleda. ”Bio sam u bolnici. Došao sam doma oko pet, večerao s djecom i onda izašao na par sati.“
”Bio si u bolnici cijeli dan?“ uporna sam, moleći se da je Romy krivo identificirala muškarca na parkiralištu, da joj nužno trebaju naočale.
”Više-manje“, kaže.
”Znači, nisi jučer otišao do Longmerea?“ ispalim.
Slegne ramenima, izbjegavajući moj pogled, i kaže: ”A, da, jesam. Zašto?“
”Zašto?“ u nevjerici kažem. ”Zašto?“
”Da. Zašto?“ odbrusi. ”U smislu - zašto pitaš? U smislu -zašto si se vratila kući dan ranije da bi mi postavila to pitanje?“
Odmahnem glavom, ne dopuštajući da me njegova prozirna taktika zavara. ”Zašto si bio ondje? Jesi li otišao pogledati školu? Predati prijavu? Je li to imalo ikakve veze s Ruby?“
Već znam odgovor kad uzdahne i kaže: ”Duga je to priča.“ ”Imamo vremena“, kažem. ”Stvarno ne bih sad o tome“, kaže. ”E pa, nemaš izbora“, kažem mu. ”Ne kad si u braku.“
”Vidiš. Opet to radiš“, kaže, kao da je upravo doživio prosvjetljenje, iznenadan uvid u moju tajanstvenu, tešku ličnost.
”Što bi to trebalo značiti?“ pitam.
”Znači da... čini se da više nema baš puno izbora u ovom braku. Osim ako ti nisi ta koja bira.“
”Što?“ viknem, prva podignuvši glas, nešto što sam se zaklela da neću učiniti.
”Sve si nam zacrtala. Gdje ćemo živjeti. U koji se klub trebamo učlaniti. U koju bi školu djeca trebala ići. Tko će nam biti prijatelj. Što radimo sa svakim satom, minutom, sekundom svog slobodnog vremena.“
”O čemu ti pričaš?“ zahtijevam.
Ignorira me i nastavi pričati. ”Bilo da se radi o prisilnom pohodu u Target ili o kvartovskoj zabavi za Noć vještica ili o obilasku škole. Pa čak mi i određuješ što bih trebao nositi u vlastitoj kući uz dostavljeni suši. Za Boga miloga, Tessa.“
Osjećam se defenzivno, ali bijesno. ”Reci mi onda“, kažem, škrgućući zubima. ”Kako se dugo već tako osjećaš?“
”Neko vrijeme.“
”I to nema nikakve veze s Valerie Anderson?“ kažem, opasno riskirajući.
Ne ustukne. Čak i ne trepne. ”Najbolje da ti meni kažeš, Tessa. Budući da očito imaš sve odgovore.“
”Nemam taj odgovor, Nick. Zapravo, tvoje mi je malo prijateljstvo bilo novost.
Velika, ogromna novost. Dok se pokušavam zabavljati u New Yorku s bratom i najboljom prijateljicom, dobijem poruku da si ti s drugom ženom, i da ste prilično prisni na parkiralištu.“
”Ma izvrsno“, kaže s prigušenim sarkazmom. ”Jebeno izvrsno. Sad me još i promatraju - slijede - kao nekog zlikovca.“
”Jesi li?“ viknem. ”Jesi li zlikovac?“
”Ne znam. Zašto ne pitaš svoj grupicu prijateljica? Zašto ne napraviš anketu među svim kućanicama u Wellesleyju?“
Progutam knedlu, zatim podignem bradu uz pravednički zamah glavom. ”Samo tako da znaš, rekla sam April da me nikad ne bi prevario“, kažem.
Proučavam mu lice, i sve što mogu reći jest da izgleda krivim.
”Zašto raspravljaš o meni s April?“ Nick pita. ”Zašto se naš brak nje uopće
tiče?“
”Sad ne razgovaramo o njoj, Nick“, kažem, odlučna da mu ne dopustim da skrene s teme. ”Osim što je ona ta koja mi je rekla da si bio u Longmereu s Valerie Anderson. Kad si me zapravo ti trebao obavijestiti o tome.“
”Nisam znao da želiš izvještaj svega što radim“, kaže Nick, naglo ustavši i krenuvši prema kuhinji. Dugi trenutak kasnije vrati se s bocom Perriera, natoči si ga, a ja nastavim gdje smo stali.
Odmahnem glavom i kažem: ”Nisam tražila izvještaj. Nisam htjela izvještaj.“ ”Zašto si se onda okružila ljudima koji će ti dati taj izvještaj?“
To je opravdano pitanje, ali čini mi se potpuno nebitnim u cijeloj priči, priči koju Nick očito izbjegava. ”Ne znam, Nick“, kažem. ”Možda si u pravu što se tiče April. Ali sad se ne radi o April i ti to znaš.“
Dok on iritantno šuti, ja uzdahnem i kažem: ”Dobro. Pokušajmo ponovno, na drugi način. Bi li mi, kad smo već kod toga, rekao što si radio u Longmereu?“
”OK. Da. Reći ću ti“, smireno kaže. ”Nazvao me Charlie Anderson, moj pacijent.“
”Nazvao te?“ kažem. Nick kimne.
”Je li bio neki hitan medicinski slučaj?“ ”Ne“, kaže. ”Nije.“
”Zašto te onda nazvao?“
”Bio je uzrujan. Dogodio se incident u školi. Jedna ga je curica zadirkivala pa se uzrujao.“
”Zašto nije nazvao svoju majku?“
”Jest. Nije ju mogao dobiti. Bila je na sudu. Mobitel joj je bio isključen.“
”A oca?“ pitam, iako znam odgovor - da nema oca, činjenica koja me u svemu ovome možda najviše uznemiruje.
I, naravno, Nick izgleda zainteresiranijim no što je bio tijekom cijelog razgovora kad kaže: ”Nema oca. On je uplašeno malo dijete koje je prošlo pakao i koje je nazvalo svog doktora.“
”I nema druge obitelji?“ kažem, odbijajući osjećati suosjećanje prema bilo kome osim prema sebi - i potencijalno svojoj djeci. ”Baku i djeda? Tetu ili ujaka?“
”Tessa. Gledaj. Ne znam zašto me nazvao. Nisam ga pitao. Samo sam otišao. Smatrao sam to ispravnim.“
Tako si jebeno plemenit, pomislim, ali umjesto toga nastavim s pitanjima. ”Je li ti ona prijateljica?“
Nick oklijeva, zatim kimne: ”Da. Valjda bi se moglo reći da smo prijatelji. Da.“
”Bliski prijatelji?“ pitam. ”Tessa. Daj. Prestani.“ Odmahnem glavom i ponovim pitanje. ”Koliko ste bliski?“ ”Na što točno ciljaš?“
”Ciljam na to“, kažem, odgurnuvši tanjur, pitajući se kako sam uopće mogla pomisliti da bih mogla biti raspoložena za sirovu ribu, "što se događa s nama. Zašto više nismo bliski. Zašto mi nisi rekao da te Charlie Anderson zvao. Da ti je njegova majka prijateljica...“
On kimne, kao da mi priznaje da sam u pravu što se toga tiče - što nekako ublaži moje sljedeće riječi. ”I možda, samo možda, ova izjedajuća briga oko naše veze... možda je to sve u mojoj glavi. Možda trebam početi uzimati neke antidepresive ili se vratiti na posao ili nešto." Uzmem štapiće za jelo, vješto ih držeći u rukama, prisjećajući se kako ih me je otac naučio koristiti dok sam bila mala, otprilike Rubyne dobi.
On opet kimne i kaže: ”Da. Možda si ti ta koja nije sretna. Zapravo... Ne mogu se sjetiti kad si se zadnji put činila sretnom. Prvo je problem bio u tome da si previše radila i bila prenatrpana poslom i ogorčena na profesore bez djece koji nisu razumjeli kakva je tvoja situacija. Pa sam ti kazao da daš otkaz, da ćemo se snaći bez dva prihoda. Pa si dala otkaz. A sada, sada se činiš frustriranom i kao da ti je dosadno i idu ti na živce mame kojima je previše stalo do tenisa ili koje pišu besmislene statuse na Facebooku ili očekuju da radiš domaće grickalice za školske zabave. Ali svejedno se uzrujavaš oko svih tih stvari. Svejedno igraš njihovu igru.“
Pokušam se ubaciti, pokušam se obraniti, ali on još uvjerljivije nastavi. ”Htjela si još jedno dijete. Očajnički. Dovoljno da se seks pretvorio u projekt. Projekt bez predaha. Onda dobiješ Frankieja i doimaš se kao da si na rubu. U postporođajnoj depresiji. Očajna.“
”Nisam bila u depresiji“, kažem, još se uvijek fokusirajući na njegov opis našeg seksa, preplavljena kajanjem i osjećajem nedoraslosti i straha. ”Samo sam bila malo tužna.“
”U redu. U redu. I ja to razumijem. Razumijem kako je bilo teško. Zato sam i preuzeo jutarnje hranjenje. Zato smo zaposlili Carolyn.“
”Znam“, kažem. ”Nitko te nikad nije optužio da si loš otac.“
”Dobro. Ali gledaj. Stvar je u tome da ne mislim da sam se ja promijenio. Čini mi se da sam ja ostao isti. Ja sam kirurg. To je ono što jesam.“
”To je ono što jesi, da. Ali to nije sve što jesi. Ti si i moj muž, Rubyn i Frankov otac.“
”Da, znam. Znam. Ali zašto to znači da moram imati potpuno ispunjen društveni život? I da mi djeca moraju ići u šminkersku privatnu školu? I da moja žena mora biti okupirana time što drugi misle o nama?“
”Misliš da sam takva?“ pitam, a suze samo što mi ne poteku. ”Nekakav leming9?“
”Tess. Ne. Ne mislim da si leming. Mislim da si pametna, lijepa žena koja...“ Počnem plakati kad me Nick primi za ruku. ”Koja što?“ pitam kroz suze.
”Koja... Ne znam... Tess... Možda se nešto jest promijenilo u našem životu. To ti priznajem. Samo mislim da to nisam ja.“
Pogledam ga, dok mi se vrti u glavi i teško dišem od težine njegovih riječi. To je priznanje na koje sam ciljala, i sad kad sam ga dobila, nemam pojma što bih s njim.
”Možda sam djelomično ja kriva“, nekako uspijem reći, previše se bojeći pitati ga za onu poruku ili bilo što drugo u vezi s Valerie. ”Ali još uvijek te volim.“
Nekoliko sekundi prođe - sekundi koje se čine kao sati - prije no što je odgovorio: ”I ja tebe volim, Tess“, kaže.
Pogledam ga, tražeći oslonac u rubu stola i u njegovim riječima, pitajući se o kakvoj vrsti ljubavi pričamo i hoće li to biti dovoljno.

36. VALERIE
Valerie čeka. I čeka. I još malo čeka. Čeka deset mučnih dana, najduži period vremena kojeg se sjeća, gotovo jednako tako bolno spor kao rani dani u bolnici. Bulji u svoj BlackBerry, spava s njim kraj jastuka, zvuk zvona pojačan do kraja. Rastvara zavjese i pogledom traži njegov auto kad god čuje zatvaranje vrata vani. I kad više ni sekunde duže ne može podnijeti čekanje i neznanje, čak se slomi i pošalje mu poruku u kojoj napiše samo: ”Nadam se da si dobro?“ Doda upitnik samo zato da naznači da traži odgovor, ali svejedno joj se ne javlja. Ni riječi od njega.
Isprva pokuša naći objašnjenje koje smatra da je zaslužio, izmišljajući za njega svakakve isprike. Hitan slučaj na poslu ili kod kuće. Netko je ozlijeđen. On je ozlijeđen. I najmanje vjerojatan scenarij od svih - da je rekao ženi da je zaljubljen u drugu, da okončava brak, podnosi papire za rastavu, u želji da potpuno prekine sa ženom prije no što njih dvoje nastave dalje, zajedno, poštenim, iskrenim putem.
Osjeća se glupo što joj takva ideja uopće pada na pamet (a kamoli što sanja o tome, i što se jednom, u posebno očajnom trenutku, čak i molila za to) kad zna što je daleko vjerojatnije. Da je požalio zbog onog što su učinili i što joj je rekao. Ili još gore, da to uopće nije ni mislio.
Ti je osjećaji vrate u prošlost, na razdoblje koje je kasnije nazvala svojim glupim godinama, prije no što se naučila štititi zidom nepovjerenja i cinizma i apatije. Rane koje joj je Lion nanio, rane za koje je mislila da su davno zacijeljele, odjednom su svježe i otvorene. Počne ga opet iznova mrziti, jer to je lakše nego mrziti Nicka. Ali najviše od svega mrzi samu sebe - jer je takva žena koja se dovodi u te situacije.
”Što nije u redu sa mnom?“ kaže kad se slomi na poslu jednog tmurnog utorka poslijepodne i nazove brata. Prizna mu što je napravila s Nickom, i da ga otada nije vidjela, da se nije čula s njim otkako ju je, kao što je red, nazvao jutro poslije.
”Sve je u redu s tobom“, kaže joj brat, zvučeći kao da napola spava ili je napušen - možda oboje.
”Nešto nije u redu sa mnom“, kaže, zureći kroz svoj uredski prozor u drugi ured prekoputa, gdje dvojica muškaraca doslovno stoje pored spremnika za vodu i smiju se.
”Jednom se seksao sa mnom, i onda je prekinuo.“
”Nije baš prekinuo. Samo nije... nastavio...“ ”Ista stvar. I ti to znaš.“
Jasonova tišina izbriše još jedan tračak nade.
”U čemu misliš da je stvar? Nisam dovoljno lijepa?“ pita, svjesna da zvuči kao nesretna, shrvana tinejdžerica. Očajnički ne želi biti u toj kategoriji žena kojima je muškarac mjerilo samopouzdanja, koje polažu nade u druge. Ali upravo je to napravila, upravo to i dalje radi postavljajući takva pitanja.
”Šališ se? Ti si prelijepa“, kaže Jason. ”Imaš predivno lice. Predivno tijelo. Sva si predivna.“
”Što, onda? Misliš da je stvar u seksu? Možda sam loša u krevetu?“ kaže, zamišljajući Nickovo lice, zgrčeno od užitka dok je ulazio u nju. Kako ju je poslije gladio po kosi. Ljubio joj vjeđe. Prelazio rukom po njezinu trbuhu i bedrima. Zaspao grleći je, privijajući je uz sebe.
Jason pucne jezikom i kaže: ”Obično nije stvar u seksu, Val.“
”U čemu je onda stvar? Jesam li dosadna? Previše negativna?... Nosim sa sobom previše obaveza?“
”Ništa od toga. Nije stvar u tebi, Val. U njemu je... Većina tipova su seronje.
Homoseksualci, heteroseksualci. Hank je duša od čovjeka“, kaže glasom punim ljubavi, kao i uvijek kad priča o svom dečku. Kako je i ona možda zvučala prije samo nekoliko dana. ”Ali Nick... Baš i ne.“
”Bio je tako divan s Charliejem“, kaže, a različiti joj se prizori počnu vrtjeti po glavi.
”Imali su poseban odnos. Povezali su se. To se vidjelo. Ne možeš to odglumiti.“ ”Samo zato što je sjajan kirurg i što se zbližio s najboljim djetetom na svijetu ne
znači da je dobar za tebe. Ne znači ni da je dobar čovjek“, kaže Jason. ”Ali jasno mi je zašto bi pomiješala to dvoje. Svatko bi. Zato je još gore to što je učinio. Zapravo je... iskoristio svoj položaj.“
Uzdahne kao da se slaže, iako se baš i ne može natjerati da povjeruje da je tako manipulativan, tako grozan. Bilo bi lakše kad bi mogla. Onda bi se mogla složiti s bratom, prihvatiti da ju je odbio zbog svojih mana, ne njezinih.
”Charlie ima dogovoren pregled kod njega sljedeći tjedan. A za veljaču je zakazana još jedna operacija“, kaže, pomislivši koliko je puta pogledala u svoj
rokovnik, pitajući se što će mu reći kad uđe u ordinaciju. ”Da nađemo drugog doktora?“
Jason kaže: ”On je najbolji, zar ne?“
”Da“, Valerie brzo kaže, slomljena srca, ali odanosti, začudo, netaknute. Sjeti se kako je mjesecima nakon prekida s Lionom nastavila hvaliti njegov talent. ”Nick je najbolji“, kaže.
”Pa onda neka ostane Charliejev doktor“, kaže Jason.
”Dobro“, kaže, pitajući se što će reći sinu, kakvo će mu objašnjenje dati na pitanje zašto Nick više ne dolazi, zašto ne bi bilo dobro da ga zove iz škole ili bilo otkud. Zašto ga viđaju samo u bolnici ili u njegovoj ordinaciji.
”Koliko bih se krivom trebala osjećati?“ upita, misleći na Charlieja, na njegove riječi u autu o tome kako bi htio daje Nick njegov tata.
”Zbog čega? Zbog Tesse?“ Jason pita.
Valerie se sledi. ”Govorila sam o Charlieju. Ne o Nickovoj ženi... I bi li mi, molim te, rekao odakle znaš njezino ime?“
”Nisi li mi... rekla... kako se zove?“ promuca.
”Ne“, Valerie kaže s potpunom sigurnošću. ”Nisam.“ ”Sigurno jesi.“
”Jasone. Znam da nisam. Nikad nisam naglas izgovorila njezino ime. Odakle znaš kako se zove?“ uporna je.
”OK. OK... Pripremi se na ovo... Ispostavilo se da je Hank njezin učitelj tenisa.“ ”Šališ se“, kaže, i spusti glavu u slobodnu ruku. ”Ne.“
”Znači, Hank zna? Za Nicka i mene?“ ”Ne. Kunem se da mu nisam rekao.“
Nije sigurna da mu vjeruje, s obzirom na to da se Jasona može bez problema pročitati čak i kad nije zaljubljen, ali u ovom trenutku praktički je nije briga, i zapanjeno sluša bratovo objašnjenje.
”Već neko vrijeme ide kod njega na satove... Hank je znao da joj je muž neki poznati kirurg, ali nije to povezao sve do prošlog tjedna kad je spomenula jednog od muževih pacijenata - dijete koje je opeklo lice na rođendanskoj zabavi." Valerieno srce počne ubrzano tući. ”Što je rekla o Charlieju?“
”Ništa. Samo je govorila da Nick puno radi... Hank je pitao za što se specijalizirao kao kirurg - i rekla mu je. Upotrijebila je Charlieja kao primjer... Kako je svijet mali, ha?“
”Da. Ali ne bih ga htjela popločiti“, kaže, jedna od najdražih izreka njihova tate. ”Baš tako“, kaže Jason, opet sa smiješkom u glasu.
Valerie uzdahne, razmišljajući o ovom novom profilu Tesse, zamišljajući dokonu damu iz ladanjskog kluba. Izbotoksiranu, vitku plavušu koja uživa u teniskim mečevima usred dana, rastrošnim kupovinama u Neiman Marcusu, ručkovima uz šampanjac u restoranima s bijelim stolnjacima. ”Igra tenis, znači? Baš lijepo za nju“, kaže Valerie.
”I ti bi trebala početi“, kaže Jason, očito pokušavajući promijeniti temu. ”Hank je rekao da će ti dati besplatne satove.“
”Ne, hvala.“ ”Zašto ne?“
”Moram raditi, sjećaš se? Nisam udana za plastičnog kirurga. Samo spavam s jednim kad mu je žena na putu.“
Jason se nakašlje i izgovori Valerieno ime kao da joj želi reći da se malo razvedri. ”Što?“ ona odgovori.
”Ne daj da te ovo ozlovolji.“ ”Prekasno.“
”Sreća je najbolja osveta, znaš? Samo budi sretna. To je tvoj izbor.“
”Budi sretna, ha? Kao Nickova žena?“ Valerie odbrusi. ”Je li ti Hank rekao koliko je sretna?“
Jason oklijeva i zatim kaže: ”Zapravo, rekao je da je vrlo draga. Normalna.“ ”Izvrsno. Fantastično“, kaže, a krivnju i kajanje od subote ujutro zamijeni snažna,
paralizirajuća zavist. ”Je li i prelijepa?“
Pripremi se, svjesna da nema tog odgovora koji bi joj Jason mogao dati a koji bi je zadovoljio. Ako je Nickova žena neprivlačna, osjećat će se iskorištenom. Ako je Tessa prelijepa, osjećat će se inferiorno.
”Ne. Nije prelijepa. Rekao je da je privlačna. Ali nikako ne prelijepa.“ Valerie prostenje, osjećajući mučninu i vrtoglavicu.
”Val, samo se sjeti da je udana za čovjeka koji je vara. Trebala bi je žaliti. Ne joj zavidjeti“, kaže Jason.
”Da“, kaže, pokušavajući se uvjeriti da joj je brat u pravu, da joj je bolje bez njega, bez bilo kojeg muškarca. Da je on Tessin problem, ne njezin. Ali u srcu zna da je jedino što se promijenilo od subote ujutro to što ju je prestao zvati. Cijelo je vrijeme znala da je oženjen. Cijelo je vrijeme znala da ima ženu. Cijelo je vrijeme znala da želi nešto - nekoga
- tko joj ne pripada i vjerojatno nikad i neće. Tako joj i treba. Dobila je točno
ono što zaslužuje.
Jason ispuše nos i zatim je pita hoće li biti dobro. Kaže mu da hoće i prekine, trudeći se da ne zaplače dok se vrti na stolcu i zuri u vlažnu mrlju na stropu.
Nekoliko sekundi kasnije zazvoni telefon, a kad pogleda na zaslon vidi da je broj skriven. Javi se, pretpostavljajući da Jason želi još malo pljuvati po Nicku, reći još koju mudru riječ o vezama.
”Da?“ kaže.
”Bok, Val. Ja sam“, čuje. Dok hvata dah shvati da joj je to još uvijek najdraži glas na svijetu.
Osjeća i bijes i olakšanje kad kaže: ”Bok, Nick.“ ”Kako si?“ pita je.
”Dobro sam“, kaže što brže i uvjerljivije može. Glas joj je hladan - prehladan da bi odražavao ravnodušnost.
”Žao mi je što nisam nazvao...“ kaže.
”U redu je. Razumijem“, kaže Valerie, iako nije u redu, i ne razumije. ”Jednostavno sam bio zbunjen... pokušavao shvatiti neke stvari...“
”Ne moraš objašnjavati. Stvarno nije potrebno“, kaže, nadajući se da ipak hoće.
”Val“, kaže s tjeskobom u glasu koja joj pruža neku malu utjehu. ”Mogu li te vidjeti? Možeš li se naći negdje sa mnom? Moram te vidjeti. Razgovarati s tobom.“
Krene razmišljati što da učini. Zna da bi trebala reći ne. Zna da bi morala zaštititi sinovo srce, čak i ako nije spremna zaštititi vlastito. Charlie se povezao s Nickom - čvrsto se zbližio - ali ako se nastavi viđati s njim, bit će samo gore kad je Nick opet razočara. Steže je u grudima dok se priprema da mu kaže da to nije dobra ideja, da je ono što se dogodilo u petak navečer bila greška, i da si ne može priuštiti još jednu. Ali
ne može to učiniti. Ne može se natjerati da ga u potpunosti izbaci iz svog života. Umjesto toga, otvori usta i kaže mu da je baš namjeravala otići prošetati u park Common i da joj se slobodno može pridružiti.
”Gdje?“ Nick kaže. ”Gdje se možemo naći?“
”Kod Žabljeg jezera“, kaže što ležernije može, praveći se da to nije sentimentalan izbor pun nade. Da nije zato što želi šetati s njim na mjestu koje voli, udišući zajedno s njim hladan zimski zrak. Da nije zato što je zamišljala kako njih dvoje vode onamo Charlieja na klizanje i poslije piju vruću čokoladu. Da nije zato da bi osigurala živopisnu pozadinu za uspomenu koju se nada da Nick želi stvoriti. Za objašnjenje, svečanu izjavu, obećanje što ih čeka.
Nekoliko minuta kasnije, nakon što je popravila šminku, počešljala se i rekla tajnici da mora izaći radi sastanka, ubundana u svoj teški crni kaput prolazi pokraj molova, bez brodica preko zime. Udahne oštar, hladan zrak, pogleda usmjerena na zgradu Južnog kolodvora koja se nazire u daljini pod bezbojnim nebom. Prijeđe u bučan centar grada, prolazeći kraj trgovina s elektroničkom robom, praonica rublja, kafića i etničkih restorana, štandova s falafelom i prodavača prženih oraščića. Nastavi hodati, medu mnoštvom ljudi u potrazi za poklonima za praznike i turistima bez cilja, pa skrene u Franklinovu ulicu, omeđenu otmjenim sivim zgradama, i napokon dođe do Ulice Tremont, s pogledom na State House i na povijesni dio grada s popločenim ulicama. Cijelo to vrijeme vjetar šiba iz luke i oduzima joj dah, reže joj kroz kosti.
Dok prelazi ulicu i prilazi parku, ugleda zloglasnog starog beskućnika kojeg mnogi znaju po imenu Rufus. Mota se ovuda otkad se Valerie sjeća, ali čini se kao da nije ostario, s ništa više bora na tamnoj koži nego prije desetak godina i sa sijedom kosom samo uz sljepoočnice. Pogleda ga u oči i pomisli isto što i uvijek kad ga vidi u hladnim zimskim mjesecima, Zašto se ne preseliš na Floridu, Rufus?
Nasmiješi joj se, kao da je se sjeća sa zadnje šetnje ovom rutom, i kaže: ”Hej, dušo...
Jako si mi lijepa danas, draga... Imaš dolar viška? Malo sitniša?“ Glas mu je dubok i hrapav i neobično utješan. Zastane i da mu pet dolara, a on ih uzme i kaže joj da ima prelijepe oči.
Valerie mu zahvali, odlučivši vjerovati da to i misli. ”Bog te blagoslovio“, kaže, položivši ruku na srce.
Valerie kimne, zatim se okrene i nastavi hodati. Njezine crne čizme sa šiljastim vrhom nisu baš za hodanje, tako da više ne osjeća prste na nogama, a hladnoća joj
uništi ionako sve slabiji optimizam. Produži korak, približavajući se Nicku i svojoj sudbini. Kaže si da ne treba previše dramatizirati, da je on samo još jedan tip, još jedno poglavlje u njezinu nezanimljivu ljubavnom životu. Kaže si da bi radije znala nego se pitala - da je neznanje uvijek najgori dio.
I evo je u parku, približava se Žabljem jezeru prepunom klizača, od kojih su neki vješti, većina nesigurni, svi veseli. Sunce se odjednom probije kroz oblake, odsijevajući se od leda. Kako je zaboravila sunčane naočale, rukom zakriva oči dok traži Nicka uz rub jezera, čak i na ledu, kao da bi stvarno stao i navukao klizaljke za jedan brzi krug. Napokon ga primijeti u njegovu tamnoplavom kaputu, sa skupim sivim šalom nekoliko puta omotanim oko vrata. Škilji prema njoj, ali očito joj je da je ne vidi. Proučava ga punu minutu ili duže prije no što im se pogledi susretnu. Lice mu se razvedri bez osmijeha i počne hodati prema njoj, gledajući dolje u noge, ruku zabijenih u džepove.
Valerie ga čeka, nekoliko puta promijenivši izraz lica, zatim ga namjestivši da bude što bezizražajniji. Nema pojma što da očekuje - a opet, zna točno što da očekuje.
”Bok, Val“, kaže kad dođe pred nju. Oči su mu vedre - koliko smeđe oči mogu biti - ali nešto u njima govori joj da joj je došao slomiti srce. No ipak, ne odupire se kad pruži ruke da je zagrli. Nasloni obraz na njegovo široko rame i pozdravi ga, ali glas joj se izgubi u iznenadnom naletu vjetra.
Dok se razdvajaju, pogleda je u oči i kaže: ”Tako mi je drago da te vidim.“ ”I meni“, kaže Valerie, s iščekivanjem koje je vrlo blizu strahu.
Nick stisne usnice, zatim iz džepa izvadi cigaretu i kutiju šibica. Nije znala da puši - kladila bi se da ne puši - ali ne pita ga ništa o tome, je li to nova navika ili stara kojoj se vratio. Otvori kutiju i golom rukom upali šibicu, podsjetivši je koliko je vješt s rukama.
”Imaš jednu i za mene?“ pita kad počnu hodati.
”Žao mi je. Ovo mi je zadnja“, kaže napetim, hrapavim glasom. Pruži ruku i ponudi joj cigaretu.
”Nema veze“, kaže, odmahujući glavom. ”Zapravo sam se šalila. Ja ne pušim... osim ako ne pijem.“
”Da odemo piti?“ pita uz malen, nervozan osmijeh.
Kad mu ne odgovori, pokuša opet s drugim pitanjem. ”Kako je Charlie?“ ”Dobro je“, odrješito kaže, suzdržavajući se od toga da mu još nešto kaže.
Nick kimne i podigne cigaretu do usta. Zatvori oči i uvuče dim, zatim okrene glavu u stranu. Ne izdahne, već samo otvori usta, a iznad glave mu se pojavi mali vrtlog dima i brzo nestane. Zatim pogleda oko sebe, mumljajući nešto o klupici. Valerie odmahne glavom i kaže da bi radije hodala, da je prehladno za sjedenje.
Tako da krenu dalje, oko jezera, očiju uperenih u vesele klizače koji se u smjeru suprotnom od kazaljke na satu kreću po ledu u nerazlučivoj masi vedrih boja. ”Znaš klizati?“ Nick kaže, dok im se laktovi povremeno dotiču.
Valerie prilagodi korak, odmičući se od njega, i kaže: ”Da." Zatim uzdahne, pokazujući da nije došla čavrljati. Nakon punog kruga oko leda, Nick opet progovori.
”Val“, kaže. ”Večer koju smo proveli zajedno... bila je predivna.“
Ona kimne u znak slaganja - to se ne može poreći, nikako se to ne može poreći.
”Ti si predivna.“
Osjeti da postaje napeta, da joj se grlo steže. Ne želi komplimente, bilo iskrene ili utješne. Vidi kamo je ovo krenulo, i samo želi čuti bit svega.
”Hvala“, opet kaže - i onda, najbezizražajnije što može, "i ti si.“
Nick najednom prestane hodati i zgrabi je za ruku: ”Hoćemo li otići negdje razgovarati? Negdje unutra?“ kaže.
Valerie više ne osjeća stopala i nos joj počinje curiti pa nevoljko kimne glavom i ode za njim do 75 Chestnuta, restorana u istoimenoj ulici. Nađu stol u stražnjem dijelu i, kad konobarica dođe uzeti narudžbu, Valerie kaže: ”Za mene ništa“, pokazujući prema Nicku.
On odmahne glavom i naruči dvije jabukovače s alkoholom, nadglasavši njezinu odluku.
”Samo mi reci, Nick“, kaže nakon što je konobarica otišla. ”Reci mi što misliš.“ ”Mislim puno toga“, kaže, češkajući se po bradi, prekrivenoj nekoliko dana
dugim dlačicama.
”Kao na primjer?“
”Mislim o tome da sam lud za tobom.“
Srce joj zatitra, a on nastavi, naginjući se sada preko uskog stola tako da su im lica tek centimetrima udaljena.
”Mislim da obožavam kako izgledaš i obožavam tvoj miris i tvoj okus.
Obožavam zvuk tvog glasa i način na koji me gledaš tim očima... Mislim o tome kako obožavam kakva si s Charliejem. Kakva jesi."
”Možda je to samo tjelesna privlačnost?“ smireno kaže, praveći se da nije duboko dirnuta njegovim riječima.
”Ne“, Nick kaže, uvjereno odmahujući glavom. ”Nije samo tjelesna privlačnost. Nisam samo zatreskan. Nije ništa takvo. Volim te, Val. To je istina. I bojim se da će uvijek biti istina.“
Dobila je odgovor, odale su ga riječi bojim se. Voli je, ali radije bi da nije tako. Želi je, ali ne može je imati. To je njegova odluka. Osjeti kako se slama iznutra kad se konobarica vrati s njihovim jabukovačama. Rukama obgrli toplu šalicu, udišući intenzivan miris jabuke, a on nastavi, gotovo kao da priča sam sebi: ”Znam točno kad se to dogodilo. One večeri kad smo bili kod Antonija i kad si mi rekla da Charlie nema oca.“
”Je li to razlog?“ pita, trudeći se ostati smirena, prikriti ogorčenost u glasu. ”Je li to neki kompleks spasitelja? Spasio si Charlieja - pa si htio i mene spasiti?“
”Palo mi je to na pamet“, kaže, a činjenica da to automatski ne porekne učini njegov odgovor vjerodostojnijim.
”Razmišljao sam o tome - kao što sam se i pitao privlačim li i ja tebe zbog toga." Ispije dug gutljaj i zatim završi: ”Ali znam da nije u tome stvar. Bar ne samo u tome.“
”Ni kod mene se ne radi o tome“, kaže, najbliže što je ikad došla priznanju da i ona njega voli. ”Ne treba me spašavati.“
”Znam da te ne treba spašavati, Val. Ti ne trebaš nikoga - ti si najjača osoba koju znam.“
Ona se nasilu nasmiješi kao da želi dokazati da je njegova teorija točna - iako ni sama ne vjeruje u nju.
”Ne misliš da si jaka“, kaže, kao da joj čita misli. ”A činjenica da misliš da jedva uspijevaš ostati pribrana... tako je... tako je... Ne znam, Val. To je još jedna stvar koju volim na tebi. Istodobno si i jaka i ranjiva.“
Nagne se prema njoj, i stavi joj pramen kose iza uha.
Ona zadrhti i kaže: ”Ali?“ Zna da postoji ali - da je oduvijek postojao ali.
”Ali... Ne mogu...“ Glas mu pukne. ”Ne mogu ovo raditi...“
”Dobro“, kaže, shvativši to kao njegovu definitivnu odluku, ne videći razlog za
isforsiranu raspravu o tome zašto to ne može raditi.
”Nemoj mi to govoriti, Val“, Nick kaže. ”Nemoj me tako lako pustiti.“ ”Nemam te odakle pustiti.“
”Ne mislim to tako... Samo mislim... Samo mislim da sam pogriješio jer sam se upustio u ovo s tobom. Mislio sam da će, ako osjećam ovo prema tebi - da će zbog toga ono što radimo biti u redu. Da ću biti drukčiji od muškaraca koji varaju iz potpuno krivih razloga... Ali onda se Tessa vratila kući iz New Yorka... i... ne mogu napraviti tu iznimku za sebe. Za nas. Ne ako ne želim da to utječe na sve oko mene. Na moju djecu... Charlieja...“
”I na tvoju ženu“, Valerie dovrši rečenicu umjesto njega.
Nick tužno kimne glavom i kaže: ”I na Tessu, da... Stvari trenutno nisu sjajne između nas. I nisam siguran što nam budućnost nosi... Ali poštujem je. I još mi je uvijek jako stalo do nje... I, osim ako nisam spreman sve to odbaciti, sve te godine, i dom i obitelj koju smo stvorili... osim ako nisam sada to spreman učiniti“, kaže i kucne prstima po stolu, "danas, iste sekunde, onda ne mogu biti s tobom. Jednostavno nije u redu, koliko god ja htio da bude. Jednostavno nije.“
Valerie se ugrize za usnicu dok je oči peku od suza.
”Vjeruj mi, Val, tražio sam sva moguća rješenja. Pokušao sam naći način da učinim jedino što želim učiniti... odvesti te natrag u tvoj krevet odmah sada... grliti te, voditi ljubav s tobom... samo biti s tobom.“
Još jače ugrize usnicu, ubrzavši dah u zadnjem pokušaju da ne zaplače.
”Tako mi je žao“, kaže. ”Tako mi je žao da sam ti ovo napravio. To je bilo sebično i nije bilo u redu... I dio mene želi reći... da ćemo možda jednog dana moći biti zajedno... možda će jednog dana stvari biti drugačije... ali reći to bilo bi jednako tako sebično... lažno obećanje... način kako da te držim na čekanju dok ja pokušavam popraviti ono što sam učinio doma.“
”Trebao bi to popraviti“, kaže, pitajući se misli li to doista i zašto to govori ako ne misli.
On kimne, i izgleda smrknut i nesretan. ”Pokušat ću.“
”To je sve što možeš učiniti“, Valerie kaže, pitajući se što to podrazumijeva. Pitajući se hoće li večeras voditi ljubav sa svojom ženom. Je li to već učinio od petka navečer.
”Postoji li neki drugi liječnik? Drugi liječnik kojem možemo otići?“ Glas joj
zadrhti, ali uspije ostati pribrana. ”Mislim da ne bi bilo dobro da te Charlie nastavi viđati...“
On kimne, zatim izvadi posjetnicu iz džepa i gurne je prema Valerie.
Pogled joj se zamuti kad spusti pogled na nju, i samo napola čuje njegove riječi hvale za drugog kirurga. ”Doktorica Wolfenden je divna“, kaže. ”Puno toga što znam naučio sam od nje. Svidjet će ti se. Charlieju će se svidjeti.“
”Hvala“, kaže, trepćući da zaustavi suze. Nick kimne, trepćući zajedno s njom.
Valerie uzme posjetnicu i kaže: ”Moram ići.“
Nick je uhvati za zapešće i izgovori njezino ime. ”Val. Čekaj. Molim te.“
Ona odmahne glavom i kaže mu da više nema što reći. S razgovorom je gotovo. S
njima je gotovo.
”Zbogom, Nick“, kaže. Zatim ustane i ode od njega, natrag na oštru hladnoću.

37. TESSA
Kako dani prolaze, i počinje odbrojavanje do Božića, osjećam se kao da sam zaglavila u noćnoj mori, kao da se promatram izdaleka, promatram kako nečiji tuđi brak propada, uz sve uobičajene znakove depresije. Previše pijem. Navečer teško zaspim, a ujutro još teže ustajem. Ne mogu utažiti duboku, proždrljivu glad, koliko god rafiniranih ugljikohidrata smažem da bih se osjećala bolje. Osamljena sam, ali izbjegavam prijatelje, čak i Cate, a pogotovo April, koja mi je već ostavila nekoliko poruka. Lažem svojoj obitelji, šaljem im vrckave poruke, fotke klinaca na krilu Djeda Mraza i filmiće s You Tubea s komentarima poput Ovo je preslatko! ili Ovo će te oduševiti!, uvijek s uskličnicima, ponekad sa smajlićima. Pretjerano se trudim pred djecom, dok s lažnim osmijehom zalijepljenim na licu pjevušim božične pjesme i s divljim entuzijazmom listam dane na našem adventskom kalendaru. Lažem Nicku, privijam se uz njega svake noći, nanosim njegov najdraži parfem, pravim se da sam imala još jedan produktivan, veseo dan. I najviše od svega, lažem sebi, govoreći si da ako se nastavim pretvarati, mogu promijeniti tijek svog života.
Ali ne mogu pobjeći njoj. Ne mogu pobjeći opsesiji ženom koju nikad nisam ni vidjela. Nisam sigurna oko detalja. Ne znam je li poruka koju sam vidjela bila njezina, niti je li Nick bio s njom one večeri kad sam bila u New Yorku. Ne znam što je točno Romy vidjela na parkiralištu. Je li bilo nedužno ili ne.
Ne znam je li vodio ljubav s njom, ili ju je poljubio, ili je držao za ruku, ili samo čeznutljivo gledao u oči, razmišljajući o bilo čemu navedenom. Ne znam je li joj rekao za naše probleme ili me na neki drugi način izdao.
Ali jedno znam. Znam da je moj suprug zaljubljen u Valerie Anderson, jedinu ženu, osim mene, s kojom se ikada sprijateljio. Ženu zbog koje je usred dana otišao s posla, da bi se dovezao do škole koju mjesecima želim da posjeti, i šaputao s njom na parkiralištu, pred očima Romy i cijelog svijeta, riskirajući svoju karijeru, svoj ugled, svoju obitelj. Ženu koju je upoznao na našu godišnjicu, one zvjezdane večeri kad je sve počelo, večeri kad je prvi put ugledao njezino lice i lice njezina djeteta, koje je otada izliječio i upamtio, i možda čak zavolio. Znam to po načinu na koji Nick otvara hladnjak i bulji unutra, kao da je zaboravio što je uopće tražio. Znam po tome kako se pretvara da spava kad prošapćem njegovo ime u mraku. Znam po tome kako je tužan kad navečer stavlja djecu na spavanje, kao da razmišlja kako bi bilo da nije s njima. Znam s dubokom sigurnošću koja dolazi uz prijetnju gubitka nečega što očajnički ne
želiš izgubiti. Znam jednostavno zato što znam.
A onda, jednog hladnog, vedrog poslijepodneva, deset dana prije Božića, kad više to ne mogu podnijeti ni sekundu, Nick uđe u kuću s izrazom lica koji mi kaže da ni on to više ne može podnijeti ni sekundu. Lice mu je ozeblo, nos crven, kosa razbarušena vjetrom. Drhti dok hodam prema njemu i odmotavam šal s njegova vrata.
”Gdje si bio?“ pitam, nadajući se da je kupovao božične poklone za djecu. Za mene. ”U Commonu“, kaže.
”Što si ondje radio?“ pitam. ”Hodao“, kaže.
”Sam?“ pitam.
Nick odmahne glavom, i izgleda žalostan. ”S kim si bio?“ kažem s grčem u želucu.
Pogleda me, i začujem njezino ime u glavi baš kad ga on izgovori naglas. ”S Valerie Anderson“, kaže mi. ”Charliejevom majkom." Glas mu puca, a oči mu se zacakle, kao da bi mogao zaplakati, što me užasava, budući da nikad nisam vidjela supruga da plače. ”O“, uspijem reći - ili tako nešto. Nešto jednosložno da pokažem da sam čula njezino ime, da razumijem što se ovdje događa. ”Tessa“, kaže. ”Moram ti nešto reći.“
Iz straha odmahnem glavom. Znam da nije dobro, to što mi želi reći, to što duboko u sebi već znam, ali ne želim da se definitivno potvrdi. Zatim se spusti na jedno koljeno, baš kao na dan kad me zaprosio.
”Ne“, kažem dok me prima za ruke, pritišćući moje dlanove uz svoje hladne obraze.
”Reci mi da nisi.“
On me gleda, nepomičan, zatim kimne, jedva primjetno pomičući bradu. ”Ne“, opet kažem.
Povuče me dolje kraj sebe, na pod, i prošapće, da, jest. ”Jeste li se samo poljubili?“ kažem, gledajući ga u oči. Prošapće ne, nisu se samo poljubili.
”Jesi li spavao s njom?“ pitam, glasa tako smirenog da me plaši i da se zapitam volim li ga. Jesam li ga ikad voljela. Imam li uopće srca. Jer ništa se u meni ne slama.
Ništa čak i ne boli.
”Jednom“, kaže. ”Samo jedanput.“
Ali mogao je isto tako reći deset puta, ili stotinu, ili tisuću. Moglo je biti i svake noći otkako smo se vjenčali. I sada mu suze naviru, i stvarno plače. Nešto što nije radio kad je zadnji put klečao najednom koljenu preda mnom. Nešto što nije radio na dan našeg vjenčanja, niti na dan kad sam stajala pred njim s plastičnim štapićem, pokazujući na crvene crte, i rekla mu da ćemo dobiti dijete, niti kad je prvi put primio Ruby u ruke i službeno postao otac, niti kad je saznao da nosim dječaka, da će dobiti sina kojeg je oduvijek želio.
Ali evo ga sada ovdje, plače. Zbog nje. Zbog Valerie Anderson. Ispružim ruku i obrišem mu suzu s obraza, pitajući se zašto to radim, hoće li to biti naša zadnja nježna gesta.
”Žao mi je, Tessa. Tako mi je žao“, kaže.
”Ostavljaš me?“ kažem, kao da pitam što želi prije no što označim govedinu ili ribu na odgovoru na pozivnici za vjenčanje.
”Ne“, kaže. ”Prekinuo sam s njom. Upravo sada.“ ”Upravo sada?“ kažem. ”Dok ste se šetali?“
On kimne. ”Da. Upravo sada... Tessa... Da bar mogu izbrisati to što sam učinio.
Izbrisao bih to da mogu.“
”Ali ne možeš“, kažem, više sebi nego njemu. ”Znam“, kaže. ”Znam.“
Gledam ga, i vrti mi se u glavi dok u sebi nabrajam koliko sam puta vidjela ovakav scenarij. Od posve nezrelih tinejdžerica koje vjeruju da više nikad neće voljeti pa do sijedih, naboranih žena koje nemaju vremena naći drugoga. Do običnih kućanica i nekih od najljepših slavnih žena na svijetu. Sastavim popis gotovo bez imalo truda, kao da sam se podsvjesno pripremala za ovaj trenutak: Rita Hayworth, Jacqueline Kennedy, Mia Farrow, Jerry Hali, Princeza Diana, Christie Brinkley, Uma Thurman, Jennifer Aniston. Ali taj me popis ne utješi, ne uvjeri da njegovi postupci nemaju veze sa mnom, da nisu odbijanje mene, svega što jesam.
Sjetim se onog teoretskog razgovora - razgovora o tome "što bi ti učinila?“, svih situacija u kojima sam ga vodila, uključujući i onaj nedavni s Romy i April, kad je, koliko ja znam, Nick već možda spavao s njom. Što da mi Nick učini tako nešto neizrecivo? Što bih učinila?
I sad ću upravo saznati; ponovno se promatram.
Otkrijem da ne plačem. Ne vičem. Ne slomim se niti puknem. Ne podignem glas, misleći na djecu koja se gore igraju, svjesna da će ovo biti dan o kojem će se jednog
dana raspitivati, pitajući se što ću im reći. Pomislim na svoju majku - zatim na oca - zatim opet na majku. Sjetim se svađa koje sam slučajno čula i onih za koje nisam znala. Zatim ustanem, uspravna, i kažem mu da ode.
”Molim te“, kaže, riječi koje me ne smekšaju, već me ispune mržnjom. Mržnjom koja mi daje snagu. Ne bi trebalo biti ovako, pomislim. Mržnja te ne bi trebala ojačati. Ali upravo to radi.
”Idi“, kažem, kad shvatim da bih radije da sam ja ta koja odlazi, da želim biti sama, izvan ove kuće. Da će se, ako ostanem, moja snaga možda potrošiti. Možda ću se srušiti na kuhinjskom podu i neću moći u mikrovalnoj podgrijati pileće medaljone niti sjediti s djecom uz posebnu božičnu epizodu Charlieja Browna, koju sam im obećala da mogu gledati. Da neću moći podnijeti pogled na Linusa kako grli onaj jadni bor sa svojom plavom dekicom.
”Odlazi odmah“, kažem. ”Tessa“, Nick kaže. ”Odmah“, kažem. ”Ne mogu te ni gledati.“
Zatim se odmaknem od njega, polako se udaljavajući, kao da pomno motrim na neprijatelja. Jedinog neprijatelja kojeg sam ikad imala. Gledam ga kako ponovno stavlja šal, prebacujući ga oko vrata, i misli mi se vrate na dan kad smo se upoznali u podzemnoj, dan kad sam znala da je udaja za Ryana - slatkog, jednostavnog Ryana - greška. I sine mi koliko je to ironično, koliko je ironična činjenica kako sam mislila da me Nick spasio, i počnem se duboko kajati. Kajati zbog apsolutno svega vezanog uz naš zajednički život. Našeg prvog spoja, dana našeg vjenčanja, preseljenja u Boston, naše kuće i svega u njoj, sve do prašnjave konzerve juhe od leće na dnu kuhinjskog ormarića.
Zatim, na jednu kratkotrajnu sekundu, požalim i zbog naše djece - pomisao koja me ispuni intenzivnim osjećajem krivnje i boli i još jače mržnje prema osobi koju sam nekoć voljela više nego ikoga. U sebi to povučem, bjesomučno govoreći Bogu da nisam to mislila, da su Ruby i Frank jedina dobra odluka koju sam ikad donijela. Jedino što mi je ostalo.
”Žao mi je“, kaže, doimajući se ucviljenim, klonulim, izgubljenim. ”Učinit ću
bilo što da popravim ovo.“
”Ništa ne možeš učiniti“, kažem. ”Ovo se ne može popraviti.“ ”Tessa - gotovo je s njom...“
”Gotovo je s nama, Nick“, kažem. ”Mi više ne postojimo... A sada odlazi.“

38. VALERIE
Krene pozvati taksi natrag do posla, ali ipak odluči hodati, nadajući se da će joj hladnoća umrtviti i srce zajedno s ostatkom tijela. Ali jednom kad joj je zgrada s uredom na vidiku, zna da joj strategija nije upalila, ni blizu toga. Razmišlja da se vrati unutra, barem da isključi računalo i uzme aktovku punu dokumenata koji joj trebaju za ranojutarnji sastanak, ali ne može podnijeti pomisao da vidi ikoga, uvjerena da bi je odmah prozreli, nekako vidjeli da joj je upravo slomljeno srce. Jadna Valerie, govorit će jedni drugima, i vijesti će se brzo proširiti medu partnerima kao i među suradnicima. Nikako da joj krene.
Zato pođe prema autu, parkiranom na četvrtom katu garaže, osluškujući jeku svojih čizama na cementnom tlu. Goli su joj prsti tako ukočeni da joj je teško otključati vrata, i pita se nije li možda dobila ozebline. To je pitanje kakvo bi prije tek nekoliko dana postavila Nicku - kako znaš kad imaš ozebline? - ne samo zato što je to jednim dijelom medicinski upit, već i zato što je počela skoro o svemu raspravljati s njim, sve do najsitnijih detalja svog dana. I pomisao da ga više nikad neće moći nazvati - radi nečeg važnog ili nevažnog - ostavlja je bez daha.
Zadrhti, i zatim sjedne u auto i upali motor, zureći pred sebe u prljavi betonski zid koji se naizmjenično izoštrava i zamućuje. Nakon nekog vremena prestane treptanjem zaustavljati suze, i pogled joj se još više zamuti dok joj se ramena tresu sa svakim kratkim, prigušenim jecajem. Malo kasnije, kad više nema ničeg u njoj, duboko udahne, ispuše nos i obriše maškaru s lica. Zatim izađe autom s parkirališta, odveze se do izlaza pored čuvara sa zlatnim zubom po imenu Willie, koji je pozdravi kao i obično.
To je to, pomisli dok vozi prema Jasonovoj kući da pokupi Charlieja, ranije no što je rekla. Treba nastaviti sa životom.
Ali kad se probudi idućeg jutra osjeća se gore - puno gore - kao da je noć bila potrebna da se razočaranje ukorijeni. Kao da ima gripu, osjeća bol po cijelom tijelu zbog spoznaje da Nicka više nema, da nema nikakve mogućnosti za zajedničku budućnost, čak ni za još jednu zajedničku noć. Ustane iz kreveta, ode pod tuš, i zatim prođe sve uobičajene dnevne rituale, osjećajući prazninu dublju no stoje ikad mislila daje moguće zbog nekog tko joj je tako kratko bio u životu. Praznina je to koju zna da nikada neće ispuniti - nikada neće čak ni pokušati ispuniti. Nije vrijedno ovoga. Pita
se koja je budala ikad rekla da je bolje voljeti i izgubiti nego nikada ne voljeti - nikad se ni s čim nije manje slagala.
Ali što se više trudi izbaciti ga iz glave, to joj više nedostaje on i sve u vezi s njim.
Njegovo ime na zaslonu mobitela, njegov glas, njegove ruke, njegov osmijeh. Najviše od svega, nedostaje joj osjećaj da joj se nešto posebno događa u životu, da je ona posebna.
Jedina je dobra stvar, zaključi, odabir trenutka. Jer iako je zbog nadolazećeg Božića bol još opipljivija, to joj daje cilj na koji se može usredotočiti dok se sama trudi stvoriti tradicionalnu atmosferu u stilu Normana Rockwella iz svojih najljepših uspomena iz djetinjstva. Vodi Charlieja na pjevanje božičnih pjesama sa skupinom iz majčine crkve, gradi s njim kuće od licitara, pomaže mu da napiše pisma Djedu Mrazu. I cijelo to vrijeme suspreže dah, nadajući se da Charlie neće pitati za Nicka, odlučna da stvori dovoljno čarolije u sinovu životu tako da ne primijeti da išta nedostaje.
Dva dana prije Božića, na večer prije Badnje večeri, kako to Charlie zove, posebno je zadovoljna svojim trudom. Dok sjedi s Charliejem kraj bora i pijucka punč, kaže si da je ona jedina koja osjeća Nickovu odsutnost - da je Charlie sretan. I doista, on je pogleda i izjavi da je njihov bor najbolji, bolji od onog u predvorju njegove škole, bolji čak i od onog u trgovačkom centru pokraj Djeda Mraza.
”Kako to?“ pita ga, pokušavajući izmamiti još komplimenata, ponosna, čak i dirnuta. ”Mi imamo šarenije ukrase, bogatije grane... i više lampica.“
Valerie mu se nasmiješi, razmišljajući o tome kako je stavljanje lampica jedna od onih stvari koje je uvijek smještala u kategoriju očinskih zadataka, kao što su iznošenje smeća ili košnja travnjaka, samo što je ovaj djetetu puno važniji. Zbog toga se uvijek trudila napraviti bolji posao nego što bi bilo koji muškarac mogao, satima ispreplećući desetke nizova treperavih lampica u boji između grana, namještajući ih da budu što gušće, savršeno ih postavljajući kao da joj pomaže vojska vilenjaka. Ispije gutljaj svog punča s podosta dodanog alkohola i kaže: ”Pa, mislim da se moram složiti s tobom. Imamo prilično lijep bor.“
Trenutak kasnije, Charlie se ispruži na podu, položi bradu na ruke i kaže: ”Kad će ga Nick doći vidjeti?“
Valerie se sledi, a od njegova imena, izgovorenog naglas, srce joj zatreperi, zatim je zaboli. Čula gaje samo jednom otkako je prekinuo - kad ju je Jason pitao ima li što novo. Odgovorila je jednostavno, rekavši mu da je gotovo i da ne želi
razgovarati o tome - odgovor koji je njezin brat bez riječi prihvatio.
Ali to ne može reći sinu. Zato umjesto toga samo kaže: ”Ne znam, zlato“, osjećajući se krivom jer ga zavlači, ali odlučna da mu ne pokvari Božić, ovaj trenutak, s očajničkom željom da ovaj razgovor pričeka do siječnja.
”Kad ćemo ga vidjeti?“ Charlie pita, kao da je primijetio da nešto nije u redu u majčinu glasu ili izrazu lica.
”Ne znam“, opet kaže, nasilu se smiješeći. Nakašlje se i pokuša vratiti razgovor na temu bora, komentirajući ukras u obliku snjegovića koji je izradila kao dijete.
”Moramo ga vidjeti prije Božića“, kaže Charlie. ”Da razmijenimo poklone.“ Valerie postane napeta, ali ne kaže ništa. ”Zar nemaš poklon za njega?“ uporan
je.
Valerie pomisli na retrorazglednice Fenway Parka koje je kupila Nicku na
eBayu, sada spremljene u ladici s čarapama, i karte za simfoniju koje je kupila da bi ih Charlie dao Nicku. zamišljajući kako će njih dvojica ići zajedno, ali odmahne glavom. ”Ne“, slaže sinu. ”Nemam.“
”Zašto ne?“ Charlie upita, doimajući se zbunjenim. Na blagom, crvenkastom svjetlu bora jedva može razaznati opeklinu na njegovu obrazu, i pomisli kako su daleko dogurali u dva mjeseca, kako nikad nije mislila da će biti ovdje, ovako, da će se ikad brinuti oko ičega osim Charliejeva osnovnog zdravlja. Nakratko u tome pronađe utjehu dok ne razmisli o emocionalnoj šteti koju bi ovaj problem mogao prouzročiti. Možda dugotrajnijoj od ožiljka na njegovu licu. ”Zašto nemaš poklon za Nicka?“
Srce je boli dok oprezno odgovara: ”Ne znam... Jer nam nije obitelj.“ ”Pa? Prijatelj nam je“, kaže Charlie.
”Da... Ali ja kupujem poklone samo za obitelj“, neuvjerljivo kaže.
Charlie kao da razmišlja o tome i zatim kaže: ”Misliš da je on nama nešto kupio?“
”Ne znam, dušo. Vjerojatno ne... Ali to ne znači da mu nije stalo do tebe“, kaže, i glas joj polako utihne.
”Aha“, Charlie kaže, doimajući se na trenutak povrijeđenim. Zatim mu se lice razvedri i kaže: ”Ma nema veze. Svejedno imam nešto za njega.“
”Što imaš za njega?“ nervozno pita.
”To je tajna“, kaže, a glas mu je tajanstven onako kako zvuče dječaci kad pokušavaju biti zagonetni.
”O“, ona kaže, kimajući glavom.
Pogleda je kao da se brine da ju je upravo povrijedio. ”Nešto u vezi s Ratovima zvijezda. Ti to ne bi razumjela, mamice.“
Ona ponovno kimne, dodavši to na sve veći popis stvari koje ne razumije - i vjerojatno nikad neće.
”Mamice?“ Charlie pita nakon nekoliko trenutaka tišine.
”Što je, Charlie?“ kaže, nadajući se da će iduće riječi biti o Ratovima zvijezda, ne o Nicku.
”Jesi li tužna?“ pita je.
Valerie trepne, nasmiješi se i odmahne glavom. ”Ne. Ne... Nimalo“, kaže što uvjerljivije može. ”Božić je. I s tobom sam. Kako bih mogla biti tužna?“
Čini se kao da Charlie prihvaća taj odgovor dok namješta jaslice uz tepih ispod bora, približavajući Josipovu i Marijinu glavu, poput neke simbolične geste prije no što postavi sljedeće pitanje. ”Jeste li ti i Nick prekinuli? Kao što Jason uvijek prekida sa svojim dečkima?“
Pogleda ga, zaprepaštena, zatim pokuša pronaći prave riječi. ”Dušo, mi nismo bili zajedno na taj način“, kaže. ”Nick je oženjen.“
To je prvi put da sa sinom razgovara o ovoj osnovnoj činjenici, a to je ispuni još većom krivnjom.
”Bili smo samo prijatelji“, završi.
”Ali više niste prijatelji?“ Charlie pita drhtava glasa.
Valerie se premišlja, i odluči izbjeći to pitanje. ”Uvijek će mi biti stalo do njega“, kaže. ”I njemu će uvijek biti stalo do tebe.“
Charlie se ne da zavarati, gleda je ravno u oči i pita: ”Jeste li se posvađali?“
Valerie zna da više ne može izbjegavati njegova pitanja, da nema drugog izbora nego ga slomiti. Dva dana prije Božića.
”Charlie. Ne. Nismo se posvađali... Jednostavno smo odlučili da više ne bismo trebali biti prijatelji“, kaže, uznemirena i sigurna da je odabrala krive riječi. Opet.
Pogleda je kao da mu je upravo rekla da Djed Mraz ne postoji. Ili da postoji,
samo što ove godine neće navratiti do njihove kuće. ”Zašto?“ kaže Charlie.
”Jer je Nick oženjen i ima dvoje vlastite djece... i nije dio naše obitelji.“ I nikad neće biti, pomisli. Zatim se natjera da izgovori te riječi naglas. ”Je li on još uvijek moj doktor?“ Charlie pita napetim, paničnim glasom.
Valerie odmahne glavom i kaže, najvedrije što može, da sada ima novu doktoricu
- doktoricu koja je naučila Nicka svemu što zna.
Kad je to čuo Charlie je počeo jecati, a oči su mu postale ogromne, crvene, suzne. ”Znači ni ja ne mogu biti prijatelj s njim?“ Charlie pita.
Valerie polako, jedva primjetno odmahne glavom. ”Zašto ne?“ kaže, sada vičući i plačući. ”Zašto ne mogu?“
”Charlie...“ kaže, znajući da mu ne može dati objašnjenje koje bi imalo smisla.
Znajući da se sve ovo moglo izbjeći da nije bila tako sebična.
”Nazvat ću ga sad!" Charlie kaže, pa klekne i zatim ustane. ”Rekao mi je da ga mogu bilo kad nazvati!“
Srce joj se ispuni osjećajem krivnje i tuge kad primi sina.
On se ljutito odupire, udarajući je po ruci. ”Dao mi je svoj broj!" Charlie zajeca, a ožiljak mu je sada osvijetljen pod novim kutom. ”Imam poklon za njega!“
Pokuša ga ponovno primiti, ovaj ga put uhvativši i obgrlivši rukama najčvršće što može.
”Dušo“, kaže, privijajući ga uz sebe. ”Sve će biti dobro.“ ”Želim tatu“, kaže kroz jecaje i klone joj u naručju.
”Znam, zlato“, kaže, dok joj se srce još više slama - nešto što nije mislila da je moguće.
”Zašto ja nemam tatu?“ nastavi ridati, a jecaji mu polako počnu gubiti oštrinu, pretvarajući se u tihi plač.
”Ne znam, zlato.“
”Ostavio nas je“, kaže Charlie. ”Svi nas ostave.“
”Ne“, kaže, šapćući u njegovu kosu, sada i sama plačući. ”Ostavio je mene. Ne tebe." Nije sigurna o kome govori, ali kaže to ponovno, uvjerljivije. ”Ne tebe,
Charlie.
Nikad ne tebe.“
”Da bar imam tatu“, prošapće. ”Da mi bar možeš naći tatu.“
Krene mu reći ono što mu uvijek govori - da su sve obitelji različite i da ima toliko ljudi koji ga vole. Ali zna da to neće biti dovoljno dobro. Ne sada, možda i nikad. Zato samo kaže njegovo ime, nekoliko puta, grleći ga pod njihovim savršeno osvijetljenim drvcem.

39. TESSA
Rekla sam mu da ode. Željela sam da ode. Ali svejedno ga mrzim jer me poslušao, jer nije ostao i natjerao me da se svađam. Mrzim ga jer je tako smireno otišao prema vratima, i mrzim ga zbog izraza na licu kad se okrenuo prema meni, otvorenih usta, kao da želi još samo nešto reći. Čekala sam nešto duboko, neki neizbrisiv osjećaj koji ću satima, danima, godinama vrtjeti u glavi. Nešto što bi mi pomoglo da shvatim što se upravo dogodilo meni i našoj obitelji. Ali nije progovorio
- možda zato što se predomislio i zaključio da je tako bolje. Vjerojatnije zato što uopće nije imao što reći. Zatim je nestao za uglom. Nekoliko sekundi kasnije čula sam vrata kako se otvaraju i zatim opet zatvaraju, uz konačan, posljednji udarac - zvuk kada netko odlazi. Zvuk koji bi me uvijek na trenutak rastužio čak i kad sam znala da će se odmah vratiti, čak i kad se radilo o gostu kojeg sam bila spremna vidjeti da odlazi. Tako da me nije trebala iznenaditi činjenica da su taj trenutak i sablasna tišina koja je uslijedila bili gori od samog trenutka Nickova priznanja.
Stajala sam tako sama, zbunjena, bez daha, prije no što sam se okrenula i sjela na kauč, čekajući da me obuzme bijes, nezadrživ poriv da nešto uništim. Da mu poderem najdraže majice, ili razbijem uokvirene suvenire Red Soxa, ili spalim slike s vjenčanja. Da reagiram onako kako bi žene trebale reagirati u ovakvoj situaciji. Da reagiram kao moja majka kad je bejzbolskom palicom razbila tatin novi auto. Još sam uvijek mogla čuti prasak stakla, vidjeti krvoproliće čiji su tragovi ostali na našem kolnom prilazu dugo nakon što je moj otac došao da pomete i gumenim crijevom opere mjesto zločina, ostatke krhotina koji su na sunčane dane bljeskali kao podsjetnik na našu razbijenu obitelj.
Ali bila sam previše iscrpljena za osvetu i, što je još važnije, željela sam vjerovati da sam predobra za tako nešto. Osim toga, morala sam nahraniti djecu, baviti se praktičnim stvarima, i bila mi je potrebna sva energija da odem do kuhinje, stavim na stol djeci omiljene podloške s ilustracijama doktora Seussa, pripremim dva tanjura pilećih medaljona, graška i mandarina, i natočim dvije čaše mlijeka, dodavši u njih malo čokoladnog mlijeka. Kad je sve bilo gotovo, okrenula sam se prema stepenicama i primijetila pileća prsa koja sam počela otapati malo prije no što se Nick vratio kući. Vratila sam ih u zamrzivač i dozvala djecu, osluškujući zvuk brzih koraka. Takva je trenutačna reakcija rijetkost, posebno za Ruby, i zapitala sam se jesu li osjetili nestrpljivost i molećivost u mojem glasu. Kad su se njihova lica pojavila na
stepenicama, shvatila sam koliko su mi potrebni - i intenzitet me te potrebe preplašio i ispunio osjećajem krivnje. Sjetila sam se koliko je moja majka trebala Dexa i mene nakon razvoda, teškog tereta te odgovornosti, i brzo se pomolila da ja budem jača. Uvjerila sam se da su moja djeca premlada da bi razumjela tragediju koja im se upravo događa - što se činilo kao neka utjeha, sve dok nisam shvatila da je i to samo po sebi tragedija.
”Bok, mama“, Frankie je rekao, vukući za sobom dekicu, smiješeći mi se sa stepenica.
”Bok, Frankie“, odgovorila sam, a srce me boljelo zbog njega.
Gledala sam Ruby kako juri niz stepenice, pokraj brata, a onda proviri u kuhinju i pita me ironično optužujućim tonom, "Gdje je tata?“
Progutala sam knedlu u grlu i rekla joj da se tata morao vratiti na posao, prvi se put zapitavši kamo je Nick doista otišao. Je li na poslu? Vozi li se besciljno po gradu? Ili se vratio njoj? Možda je to rezultat koji je cijelo vrijeme želio. Možda je htio da ja odlučim, da ovako odigram svoj potez. Možda je pretpostavio da ću biti baš kao svoja majka.
”Je li nešto hitno?“ Ruby je bila uporna, namrštivši se baš kao njezin otac.
”Da, jest“, rekla sam joj, kimnuvši, i zatim vratila pogled na Frankieja, koji nimalo ne sliči ocu - činjenica koja mi je odjednom postala utješnom. ”Dobro! Idemo oprati ruke“, veselo sam ih dozvala, nastavljajući s večeri, na nekakvom bizarnom autopilotu, praveći se kao da je bilo koji drugi uobičajeni dan. Praveći se da moj život - i njihov - nije upravo smrskan i zdrobljen kao nekoć davno očev Mercedes.
Kasnije te večeri, sklupčana u položaju fetusa na kauču pitam se kako sam uspjela ostati pribrana toliko sati, ne pustiti nijednu suzu, skupiti čak snage za vedru priču za laku noć. Želim vjerovati da to govori puno o mom karakteru, o meni kao osobi i majci. Želim vjerovati da to pokazuje da sam sposobna biti hrabra u krizi, dostojanstvena kad sam suočena s katastrofom. Da još uvijek imam kontrolu nad sobom, iako više nemam kontrolu nad svojim životom. I možda je sve to djelomično istinito.
Ali vjerojatnije je da sam jednostavno u šoku - osjećaj koji ne jenjava sve dosad, kad uzmem telefon da nazovem Cate.
”Hej, curo“, Cate kaže, zvukovi Manhattana u pozadini - auti trube, autobusi se zaustavljaju, neki muškarac viče nešto na španjolskom. ”Što ima?“
Oklijevam, i zatim slušam samu sebe kako naglas izgovaram te riječi.Nick me prevario.
I upravo u tom trenutku postanem bolno svjesna svoje nove stvarnosti. Stvarnosti u kojoj je Nick jedan od onih muškaraca, i uvijek će to biti. A zbog njegova izbora, ja sam postala jedna od onih žena. Preljubnik i žrtva. To smo postali.
”Tessa. O Bože... Jesi li sigurna?“ pita.
Pokušam odgovoriti, ali ne mogu pričati nakon što se brana suza napokon sruši. ”Jesi li sigurna?“ opet kaže.
”Da“, zajecam, čvrsto držeći kutiju maramica na prsima. ”Rekao mi je da je to napravio... Da.“
”O, Tessa... Sranje“, prošapće. ”Tako mi je žao, dušo. Tako mi je žao.“
Jako me dugo sluša kako plačem, mrmljajući nešto u znak podrške, proklinjući Nickovo ime, i napokon me pita želim li joj reći detalje. ”U redu je ako ne želiš... Ako nisi spremna...“
”Nema se što puno reći“, kažem, teško pričajući. ”Došao je doma večeras. Rekao je da je upravo bio u šetnji u Commonu s njom.“
”S njom?“ Cate nježno pita.
”S onom na koju smo sumnjale. S onom s kojom ga je Romy vidjela." Ne mogu izgovoriti njezino ime, zaklinjući se da ga više nikad neću izgovoriti - odjednom shvativši kako se moja majka osjećala svih ovih godina.
”I jednostavno ti je... rekao da ima ljubavnicu?“
”Nije to tako nazvao. Ne znam kako bi se to nazvalo... Rekao je da se dogodilo samo jednom. Jednom je spavao s njom“, izgovorim riječi koje su kao nož zarivene u moje srce, dok mi suze još uvijek teku u potocima. ”Rekao je da je danas prekinuo. To je njegova priča. Kao da njegova riječ išta znači.“
”Dobro. Dobro!" Cate me prekine optimizmom koji me zbunjuje. ”Što dobro?“ pitam. ”Znači... ne odlazi?“
”Ma, otišao je on“, cinično kažem, a bijes se vrati i privremeno zaustavi suze. ”Nema ga. Rekla sam mu da se gubi.“
”Ali mislim, ne ostavlja te. Ne želi... biti s njom?“ ”Pa, očito je htio biti s njom“, kažem. ”Prilično jako.“
”Jednom“, ona kaže. ”I sad mu je žao. Žali zbog toga. Zar ne?“
”Cate“, kažem. ”Zar mi ti to pokušavaš reći da to nije ništa strašno?“
”Ne. Nikako... Samo mi nekako daje nadu to što je priznao. Umjesto da si ga ulovila...“
”Kakve to ima veze? Napravio je to. Napravio je to! Poševio je drugu ženu“, kažem, postavši histerična.
I Cate to očito čuje jer kaže: ”Znam. Znam, Tess... Ne umanjujem težinu toga - uopće ne... Ali barem ti je rekao. I barem je prekinuo s njom.“
”Ili barem tako kaže. Možda to upravo sada opet radi. Baš ove sekunde“, kažem, dok se mučni prizori počinju materijalizirati u mojoj glavi. Zamislim plavušu, zatim brinetu, zatim crvenokosu. Zamislim velike, bujne grudi, zatim male podignute, zatim savršene srednje. Ne želim znati kako izgleda - a u isto vrijeme, očajnički želim znati sve o njoj. Želim da bude slična meni; želim da ne bude nimalo kao ja. Više ne znam što želim, ništa više nego što, čini se, poznajem muškarca za kojeg sam se udala.
”Nije s njom“, kaže Cate. ”Nema šanse.“
”Kako znaš?“ pitam, želeći da me uvjeri unatoč mom snažnom odupiranju njezinu optimizmu.
”Jer mu je žao. Jer te voli, Tessa.“
”Možeš misliti“, kažem, ispuhujući nos. ”Voli sebe. Voli onu prokletu bolnicu.
Voli svoje pacijente i očito njihove majke.“
Cate uzdahne, a pozadinska buka odjednom nestane kao da se upravo maknula s ulice ili ušla u taksi. Zatim kaže: ”Što ćeš učiniti?“
Na nekoliko mi sekundi to pitanje da osjećaj moći, na isti onaj način kao kad sam rekla Nicku da ode. Ali taj osjećaj brzo nestane, pretvorivši se u strah. ”Misliš, hoću li ga ostaviti?“ kažem.
To je ono dosad samo teoretsko pitanje za milijun dolara o tome "što bi ti učinila da...“
”Da“, Cate tiho kaže.
”Ne znam“, kažem, shvativši da bih vjerojatno mogla imati izbora. Mogla bih ga primiti natrag i živjeti farsom od života. Ili bih mogla učiniti ono što sam uvijek govorila da bih učinila - mogla bih ga ostaviti. Mogla bih posjesti djecu i obznaniti im vijesti koje bi promijenile njihovo djetinjstvo i utjecale na svaki važan događaj u njihovu odraslom životu. Diplome, vjenčanja, rođenja njihove djece. Zamislim Nicka i sebe kako stojimo odvojeni, dok distanca među nama stvara neizrečenu napetost u
vrijeme koje bi trebalo biti ispunjeno samo radošću.
”Ne znam“, kažem, shvativši uz bijes i tugu i paniku i strah da nemam dobrih opcija. Da ne postoji šansa za sretan kraj.
Tijekom sljedećih nekoliko dana, svaki je sat, i praktički svaka minuta svakog sata, mučenje, obilježeno paletom osjećaja previše raznolikih da ih razgraničim, ali samo nijanse tmurnog i tmurnijeg. Sram me je zbog toga što mi se dogodilo, osjećam se poniženo Nickovom nevjerom čak i dok se gledam u ogledalo, sama. Bijesna sam kad nazove (šest puta), šalje e-mailove (tri), i ostavlja pisma u poštanskom sandučiću (dvaput). Ali luda sam i prožeta dubokim očajem kad prođe neko vrijeme, a da nije nazvao. Analiziram njegovu tišinu, zamišljajući ih zajedno, dok ljubomora i nesigurnost bukte u meni. Analiziram još više njegove riječi, njegove isprike, njegove izjave ljubavi prema meni i našoj obitelji, njegove molbe za drugu priliku.
Ali, uz Cateinu pomoć, ostanem oprezna i snažna i ne javim mu se - ni jednom. Čak ni u kasnonoćnim trenucima najveće slabosti kad su njegove poruke nježne i tužne, a mene srce boli od osamljenosti. Kažnjavam ga, naravno - zabijajući nož sve dublje sa svakom neuzvraćenom porukom. Ali i trudim se dokazati si da mogu preživjeti bez njega. Pripremam se da mu kažem da sam mislila ono što sam rekla. Da je s nama gotovo, i da za njega više nema mjesta u mom domu niti u mom srcu. Od sada pa nadalje, bit će otac moje djece, ništa više.
Prvi put komuniciram s njim dva dana prije Božića, kad mu pošaljem e-mail s preciznim uputama u vezi s djecom i s posjetom koji mu dopuštam na Badnjak. Užasno mi je što mu moram čak i toliko dati, što moram uopće kontaktirati s njim, iz bilo kojeg razloga, ali znam da ima pravo vidjeti djecu - i, još važnije, oni imaju pravo vidjeti njega. Kažem mu da može doći u tri sata, da će Carolyn biti ovdje da ga pusti unutra. Platit ću joj za četiri sata, ali može je slobodno pustiti, pod uvjetom da se vrati do sedam kad ću se ja vratiti. Ja ga ne želim vidjeti. Kažem mu da se pobrine da djeca budu sita, okupana i obučena u božične pidžame, i da ću ih ja staviti na spavanje. Neka uzme sve stvari koje mu trebaju za idućih nekoliko tjedana, i da ćemo se dogovoriti za jedan vikend u siječnju kad će doći po ostatak. Potpuno sam poslovna. Ledeno hladna. Još jednom pročitam, ispravim tipfeler, pošaljem. Za nekoliko sekundi pojavi se njegov odgovor:
Hvala ti, Tessa. Hoćeš li mi, molim te, reći što si rekla djeci, budući da želim biti dosljedan?
Ta me poruka zaboli, ne zbog onoga što je napisano, već zbog onoga što nije. Nije tražio da me vidi. Nije tražio da nas četvero budemo zajedno. Nije tražio da dođe ujutro na Božić da gleda djecu dok otvaraju darove. Bijesna sam jer se čini da
odustaje, ali onda si kažem da bih ga ionako odbila, i da mu nisam ostavila ni najmanju šansu da traži više. A to je zato što šanse nema. Ne može ništa reći ni učiniti da se predomislim. Drhtavih ruku natipkam:
Rekla sam im da jako puno radiš u bolnici jer je jedan dječak teško ozlijeđen i treba te da mu pomogneš da mu bude bolje. Čine se zadovoljni tim objašnjenjem zasad. Morat ćemo to nekako riješiti nakon blagdana, ali ne želim da im ovo upropasti Božić.
Sasvim je jasno na kojeg dječaka aludiram, sasvim je jasan podtekst: Tuđe dijete bilo ti je važnije od tvoje vlastite djece. I zbog te je odluke naša obitelj zauvijek uništena.
Kasnije tog poslijepodneva netko pozvoni na vratima. Očekujući da je dostavljač iz UPS-a s poklonima za Božić koje sam iz kataloga naručila za djecu, otvorim vrata. Ali umjesto njega ugledam April s vrećom darova i bojažljivim osmijehom.
”Sretan Božić“, kaže, sada šireg, ali ništa manje nesigurnog osmijeha.
”Sretan Božić“, kažem, osjećajući se razapetom dok se silim da se i sama nasmiješim. S jedne strane još sam uvijek ljuta na nju jer je onako postupila, i imam iracionalan osjećaj da su ona i Romy nekako krive za to što mi se dogodilo. S druge strane došla je u vrlo osamljenom trenutku, tako da si ne mogu pomoći da ne osjećam olakšanje, a i malo sam sretna što vidim prijateljicu.
”Želiš li ući?“ pitam, držeći se nekako između službenog i prijateljskog.
Ona oklijeva, budući da su nenajavljeni posjeti, čak i među bliskim prijateljima, visoko na njezinoj listi nepristojnog ponašanja, ali onda kaže: ”Rado.“
Pomaknem se ustranu i odvedem je kroz predsoblje do svoje vrlo neuredne kuhinje, gdje mi da vrećicu s predivno zamotanim darovima.
”Hvala ti... Nisi trebala“, kažem, misleći kako ja ove godine i nisam, prvi put odlučivši da jednostavno neće biti darova za prijatelje i susjede. Napokon sam si to jednom dopustila bez osjećaja krivnje.
”To je samo moj uobičajeni kuglof. Ništa posebno“, kaže - iako je njezin kuglof uvijek iznimno lijep. ”I nešto malo za djecu." Pogleda oko sebe i pita gdje su. ”Gledaju televiziju“, kažem, pokazujući prema stepenicama. ”U mojoj sobi.“
”Aha“, kaže.
”Puno se gleda televizija ovih dana“, priznam.
”Televizija je iznimno važna u ovo doba godine“, April se složi, priznanje kakvo
se rijetko može čuti. ”Moji klinci su totalno hiperaktivni. A prijetnja da se Djed Mraz neće pojaviti više stvarno ne pali.“
Nasmijem se i kažem: ”Da. To ni kod Ruby baš ne pali. Ništa ne pali kod Ruby." Zatim, nakon jednog neugodnog trenutka, pitam bi li htjela šalicu kave.
”Vrlo rado“, kaže. ”Hvala.“
April sjedne za kuhinjski otok, a ja se okrenem, uključim aparat za kavu i otvorim ormarić, tražeći dvije jednake šalice. Kad shvatim da je većina još uvijek prljava u perilici, dok su druge naslagane u sudoperu, u sebi slegnem ramenima, nasumično odaberem dvije, a od tanjurića i podložaka potpuno odustanem.
Idućih je nekoliko minuta nelagodno, i zahvalna sam što moram skuhati kavu dok odgovaram na Aprilina pitanja o kupovanju za blagdane i o tome dokle sam došla na svojim različitim popisima. Ali kad joj dam šalicu crne kave, već sam skupila hrabrost da se dotaknem pravog razloga zbog kojeg je, sigurna sam, navratila.
”Bila si u pravu što se tiče Nicka“, kažem, uhvativši je nespremnu. ”I bila si u pravu što se tiče one žene... Izbacila sam ga prošli tjedan.“
April spusti šalicu, a lice joj poprimi grimasu iskrenog suosjećanja. ”O Bože“, kaže. ”Ne znam što da kažem... Stvarno mi je žao.“
Kimnem i hladno joj zahvalim, a njezin izraz lica postane uznemiren. ”Obećavam da neću nikome reći. Ni živoj duši. Nikad.“
U nevjerici je pogledam i kažem: ”April. Rastavljeni smo. On ne živi ovdje. Ljudi će saznati prije ili kasnije. A uostalom... što ljudi pričaju o meni trenutno mi je stvarno najmanja briga...“
April kimne, gledajući u svoju još uvijek netaknutu kavu. Zatim duboko udahne i kaže: ”Tessa. Moram ti nešto reći... Nešto što ti želim reći...“
”April“, kažem komičnim tonom. ”Molim te, bez loših vijesti.“
Ona odmahne glavom i kaže: ”Ne radi se o tebi i Nicku... Radi se o... meni. I Robu." Nakratko se pogledamo, i zatim mi ispriča ostatak. ”Tessa, samo želim da znaš... da sam bila na tvom mjestu. Znam kroz što prolaziš.“
Gledam je, pokušavajući shvatiti što mije rekla, zadnja stvar koju sam očekivala da ću čuti od nje. ”Rob te prevario?“ pitam, šokirana.
Jedva primjetno kimne glavom, i izgleda onako kako se ja osjećam - posramljeno.Kao da su Robovi postupci njezin neuspjeh, njezino poniženje.
”Kad?“ kažem, prisjetivši se našeg nedavnog meča u parovima i njezina čvrstog ustrajanja da bi otišla da joj se to ikad dogodi. Bila je tako uvjerljiva.
”Prošle godine“, kaže.
”S kim?“ pitam, a zatim brzo dodam. ”Žao mi je. Ne tiče me se. A i nije važno.“ Ugrize se za usnicu i kaže: ”U redu je... S bivšom curom.“
”Mandy?“ pitam, prisjećajući se Apriline Facebook opsesije Robovom curom iz srednje škole, i kako sam u to vrijeme mislila da je smiješna.
”Da. Mandy“, kaže, glasom nižim za oktavu. ”Ali... ne živi li ona u jednoj od Dakota?“ kažem.
April kimne. ”Ponovno su se povezali na dvadesetoj godišnjici mature“, kaže, prstima pokazujući navodnike oko "povezali". ”Drolja s provincijskim naglaskom.“
”Kako znaš? Jesi sigurna?“ pitam, zamišljajući prizor poput onog nakon Nickove šetnje u Commonu.
”Pročitala sam oko pedeset e-mailova. I recimo samo da su... vrlo malo toga prepustili mašti. Mogli su se isto tako i fotografirati...“
”O, April“, kažem, i riješim se svakog eventualnog osjećaja zamjeranja - zbog njezina poziva, pokroviteljskog tona kad mi je rekla da je Romy vidjela Nicka (ton koji je vjerojatno bio u mojoj glavi) i, najviše od svega, zbog života koji sam smatrala savršenim. Pokušavam se sjetiti razdoblja prošle godine kad April nije bila uobičajeno staložena i sabrana - ali ostanem praznih ruku. ”Nisam imala pojma“, kažem.
”Nisam nikome rekla“, kaže.
”Nikome?“ pitam. ”Čak ni sestri? Ili majci?“
Ona opet odmahne glavom. ”Čak ni psihijatrici“, kaže, nervozno se nasmijavši. ”Jednostavno sam prestala odlaziti k njoj... Bilo mi je previše neugodno reći
joj.“
”Čovječe“, kažem, glasno izdahnuvši. ”Zar svi varaju?“
April pogleda kroz prozor u dvorište i rezignirano slegne ramenima.
”Kako ste to prebrodili?“ pitam, nadajući se da ću barem nazreti alternativni put onome koji je moja majka odabrala.
”Nismo“, ona kaže. ”Ali zajedno ste.“
”Jedva“, kaže. ”Nismo se seksali skoro godinu dana... Spavamo u odvojenim krevetima... Ne izlazimo sami na večere... I... u biti ga prezirem.“
”April“, kažem i primim je za ruku. ”Kakav je to život?... Jesi li... Je li mu žao?
Razmišljaš li o tome da mu oprostiš?“ pitam, kao da je to samo stvar izbora.
Ona odmahne glavom. ”Žao mu je. Da. Ali ne mogu mu oprostiti. Jednostavno...
ne mogu."
”Dobro onda“, kažem, oklijevajući, razmišljajući o svom ocu, zatim Robu, zatim Nicku. ”Razmišljaš li ikad o tome da ga ostaviš? Da prekineš?“
Ugrize se na usnicu i kaže: ”Ne. Neću to napraviti. Moj brak je farsa, ali ne želim izgubiti cijeli svoj život zbog nečega što je on učinio. A i ne želim to djeci napraviti.“
”Mogla bi početi iznova“, kažem, svjesna da to nije ni približno tako lako kako zvuči. Da je raspad braka jedna od najtežih stvari koje možeš proživjeti. Znam jer sam to vidjela iz prve ruke na svojim roditeljima - i jer to zamišljam svaki dan, gotovo svaki sat, otkad mi je Nick obznanio svoje vijesti. ”Hoćeš li to ti napraviti?“ pita.
Slegnem ramenima. Osjećam se onako kako ona izgleda -izgubljeno i ogorčeno. ”Ne znam“, kažem. ”Stvarno ne znam što ću napraviti.“
”Ja ne mogu početi iznova“, kaže, tužno odmahujući glavom. ”Jednostavno ne mogu... Valjda nisam dovoljno jaka.“
Pogledam prijateljicu, potpuno zbunjena. Ne znam što bi April trebala učiniti. Što bih ja trebala učiniti. Što bi snažna žena učinila. Zapravo, jedino u što sam sigurna jest da nema jednostavnih odgovora, i da svatko tko kaže da ima nikad nije bio u našoj koži.
Sada je Badnjak i vozim se kroz mračne, većinom prazne ulice, promatrajući kako snježne pahulje plešu pred farovima. Imam još sat vremena prije no što mogu otići kući, a već sam obavila sve što sam trebala - kupila još par stvarčica da popunim djeci čarape, vratila veste koje sam kupila Nicku, pokupila pite u pekari koje sam naručila tek nekoliko minuta prije no što se Nick vratio sa svoje šetnje u Commonu - uključujući i onu s kremom od kokosa koju se drznuo zatražiti dan ranije, premda je sve već znao.
Pokušavam ne misliti o tome, pokušavam ne misliti ni o čemu dok vozim kroz Public Garden, skrećem u Beacon, zatim prelazim most Mass Avenue. Kad stignem do Memorial Drivea, telefon mi zazvoni na suvozačkom sjedalu. Trgnem se, pitajući se je
li možda Nick, možda se čak i nadajući da je on - ako ništa, onda zato da ga mogu još jednom ignorirati. Ali nije Nick; moj brat je, koji još ne zna što se dogodilo. Kažem si da se ne javim jer nisam sposobna lagati, a ne želim ga opterećivati na Božić. Ali ne mogu odoljeti pomisli na njegov glas - pomisli na bilo čiji glas. Zato stavim handsfree slušalicu i javim se.
”Sretan Božić!" vikne u telefon, uz svoju uobičajenu pozadinsku buku.
Pogledam u toranj Hancock i njegov crvenim i zelenim lampicama osvijetljen vrh, pa čestitam Dexu Božić. ”Dobila sam danas tvoju čestitku“, kažem. ”Kakva divna fotografija cura.“
”Hvala“, kaže. ”Za to je Rachel zaslužna.“ ”Očito“, kažem, smiješeći se.
”I, što vi radite?“ kaže, zvučeći onako kako treba zvučati na Badnjak - veselo, vedro, poletno. Čujem Juliju kako visokim glasom i s pogrešnom intonacijom pjeva kičastu verziju pjesme "Rudolf, crvenonosi sob“, i majčin zvonki smijeh, dok zamišljam prizor koji sam nekoć uzimala zdravo za gotovo.
”Pa... ništa posebno“, kažem dok se vozim po mostu Salt and Pepper, natrag prema Beacon Hillu. ”Samo... znaš... Badnjak." Glas mi utihne kad shvatim da pričam bez ikakva smisla, da ne mogu niti sročiti normalnu rečenicu.
”Dobro si?“ Dex pita.
”Bit ću dobro“, kažem, svjesna koliko je ta izjava indikativna, i da sada više nema povratka. Ali koliko se god krivom osjećam što mu upropaštavam večer, osjećam i olakšanje. Želim da moj brat zna.
”Što se dogodilo?“ kaže, kao da već zna odgovor. Glas mu je više ljutit nego zabrinut, jedino čega nije bilo u Cateinoj reakciji.
”Nick je imao ljubavnicu“, kažem, prvi put upotrijebivši tu riječ, odlučivši prije samo nekoliko sati, u pekarnici, da je čak i "jednom" dovoljno da se radi o ljubavnici, barem kad emocionalna veza dovede do toga.
Dex ne pita za detalje, ali svejedno mu ispričam neke, kao na primjer Nickovo priznanje, da sam ga izbacila, da ga otada nisam vidjela i da će, iako je sada nekoliko sati s djecom, Božić provesti sam.
Zatim kažem: ”Znam da ćeš to htjeti reći Rachel. I to je u redu. Ali, molim te, nemoj ništa reći mami. Želim joj sama reći.“
”Nema problema, Tess“, Dex obeća. Zatim glasno izdahne i kaže: ”Dovraga.“
”Znam.“
”Ne mogu jebeno vjerovati da je to napravio.“
Od njegove mi odanosti, tako snažne i nepokolebljive, oči zasuze, a srce me zaboli. Kažem si da ne smijem plakati. Ne malo prije no što idem kući. Ne na Badnjak.
”Bit će dobro“, kažem dok prolazim pored adventističke crkve, gdje obitelji čavrljaju na pločniku budući daje misa upravo završila ili bi baš trebala početi. ”Mogu ga nazvati?“ kaže.
”Ne znam, Dex...“ kažem, pitajući se kako bi to uopće moglo pomoći. ”Što bi rekao?“
”Samo želim razgovarati s njim“, kaže, asocirajući me na mafijaša koji ide "razgovarati" s nekim s pištoljem zataknutim za pojas.
Vozim se po Charlesovoj ulici, pored zatvorenih i mračnih izloga, i kažem: ”Stvarno nema smisla... Mislim da sam donijela odluku.“
”A to je?“
”Mislim da ću ga ostaviti... Ne želim živjeti u laži“, kažem, razmišljajući o April, odjednom odlučivši da način na koji ona živi za mene nije opcija.
”Dobro“, kaže. ”I trebala bi.“
Iznenađena sam njegovim odlučnim odgovorom, posebno zato što mu se Nick uvijek jako sviđao.
”Misliš da bi to opet napravio, zar ne?“ pitam, razmišljajući o našem ocu, sigurna da i Dex o njemu razmišlja.
”Ne znam. Ali mislim da ne bi trebala ostati s njim i saznati“, kaže Dex.
Grlo mi se stegne, i zapitam se zašto imam tako podvojene osjećaje u vezi s njegovim nedvosmislenim savjetom. Iako mi je utješan taj njegov crno-bijeli stav, u isto vrijeme osjećam i poriv da ga ublažim, da ga prisilim da prizna daje ovo mutno područje.
”Ti to nikad ne bi napravio Rachel“, kažem. ”Zar ne?“ ”Nikad“, kaže s apsolutnom sigurnošću. ”Apsolutno nikad.“ ”Ali... ti—“
”Znam“, kaže, prekinuvši me. ”Znam da sam prije varao. Ali ne Rachel!"
Odjednom zastane, vjerojatno postavši svjestan svoje bolne implikacije. Da ne bi prevario svoju ženu, ljubav svog života. Da ljudi ne varaju svoju pravu ljubav. ”Baš tako“, kažem.
”Gledaj“, kaže Dex, pokušavajući se izvući. ”Ne kažem da te Nick ne voli.
Siguran sam da te voli... Ali ovo... Ovo je jednostavno...“ ”Što?“ kažem, pripremajući se.
”Ovo je jednostavno neoprostivo“, kaže Dex.
Kimnem, i oči mi se napune suzama dok ponavljam tu riječ u svim oblicima - neoprostivo, oprostiti, oprošteno, oprost. Riječ je to koja mi odzvanja u glavi dok si brat i ja govorimo da se volimo i pozdravljamo se i dok se vozim natrag u Wellesley, pokraj Apriline kuće, s prozorima ukrašenim vijencima s grimiznim vrpcama, a zatim ulazim na svoj kolni prilaz na kojem ugledam Carolynin bijeli Saab parkiran na Nickovu uobičajenom mjestu. Još je uvijek čujem dok s djecom iznosim kekse i punč za Djeda Mraza i dok sjedim u podrumu, zamatam darove, čitam letke sa sitnim slovima napisanim uputama i sastavljam plastične dijelove. Mogu li oprostiti Nicku? pomislim sa svakom zavezanom vrpcom, svakim okretom odvijača. Mogu li mu ikad oprostiti?
Tu su i druga pitanja - više ili je no što mogu zapamtiti, neka od njih se čine važnima, druga uopće ne, ali svejedno ih se ne može utišati. Sto bi moje prijateljice učinile? Što će moja majka reći? Volim li još uvijek svog muža? Voli li on mene, ili drugu ženu, ili nas obje? Voli li ona njega? Je li mu iskreno žao? Je li stvarno bilo samo jednom? Bi li to ikada opet učinio? Želi li to opet učiniti? Što ona ima, a ja nemam? Je li priznao zbog osjećaja krivnje ili iz odanosti? Je li doista prekinuo - ili je ona? Želi li se uistinu vratiti kući ili jednostavno želi zadržati obitelj na okupu? Što je najbolje za djecu? Što je najbolje za mene? Kako bi mi se život promijenio? Bih li bila dobro? Hoću li ikad više biti dobro?

40. VALERIE
Valerie nikad nije mogla odlučiti je li Stara godina više o prošlosti ili o budućnosti, ali ove je godine i jedno i drugo podsjeća na Nicka, i jedno i drugo čini ju jednako nesretnom. Užasno joj nedostaje, i sigurna je da ga još uvijek voli. Ali i ljuta je, posebno večeras. Uvjerena je da nikad nije ništa priznao svojoj ženi, i ne može izbaciti iz glave romantične, tople prizore njih dvoje kako dočekuju Novu godinu uz šampanjac i zdravice i duge poljupce i velike planove za budućnost - možda još jedno dijete tako da se Nick stvarno može iskupiti za prošlu godinu.
U jednom trenutku postane toliko uvjerena da ju je posve zaboravio, da se skoro slomi i pošalje mu poruku, bezazlenu kratku čestitku za Novu godinu, tek toliko da mu pokvari večer i podsjeti ga na ono što je učinio.
Ali odluči da neće, zato što je previše ponosna i zato što to zapravo ne misli. Ne želi da mu nova godina bude sretna. Želi da pati koliko i ona. Sram ju je zbog toga, i razmišlja o tome možeš li doista voljeti nekoga kome želiš nesreću. Nije sigurna u odgovor, ali zaključi da zapravo nije ni važno, jer odgovor neće ništa promijeniti. Ne može učiniti ništa da bilo što promijeni, pomisli dok s Charliejem sjeda za kuhinjski stol, predlažući da napisu rezolucije za nadolazeću godinu.
”Što je rezolucija?“ Charlie pita dok mu ona dodaje list žutog papira s crtama. ”To je kao cilj... Obećanje samom sebi“, kaže.
”Kao obećanje da ću više vježbati svirati klavir?“ pita, nešto što od nesreće nije puno radio.
”Tako je“, kaže. ”Ili odluka da ćeš redovito pospremati sobu. Ili steći nove prijatelje. Ili se jako truditi na terapiji.“
Charlie kimne, primi olovku i pita je kako se piše terapija. Ona mu pomogne da to napiše i zatim na vlastiti papir napiše: Jedi manje prerađene hrane, više voća i povrća.
Idućih trideset minuta nastave u istom tonu, koncentrirajući se, slovkajući, raspravljajući, sve dok ne smisle svaki po pet odluka - sve praktične i predvidive i sasvim izvedive. Ali dok lijepi njihove popise na hladnjak, Valerie zna da je ta aktivnost, premda produktivna, pomalo neiskrena - da postoji samo jedna odluka koja im je oboma sada važna: preboljeti Nicka.
U tu svrhu potrudi se da večer bude zabavna i vesela koliko je god moguće, tako da se beskrajno dugo karta s njim, gleda Ratove zvijezda, a i dopusti Charlieju da prvi put ostane budan do ponoći. Kad se kugla spusti na Times Squareu, popiju pjenušavi jabučni sok iz kristalnih čaša za šampanjac i bace konfete koje su napravili od papira u boji pomoću bušilice za papir. Ali cijelo to vrijeme osjeća isprazno, isforsirano veselje u svojem trudu i, što je još gore, osjeća to i kod Charlieja, pogotovo dok ga te večeri stavlja na spavanje. Izraz mu je lica preozbiljan, zagrljaj oko vrata prečvrst, riječi suviše formalne kad joj kaže koliko se zabavio, zahvaljujući joj.
”O, dušo“, kaže, misleći kako je sigurno jedina majka na svijetu koja bi željela to da joj sin zaboravi reći hvala. ”Obožavam provoditi vrijeme s tobom. Više od ičega.“
”I ja“, Charlie kaže.
Pokrije ga do brade i poljubi u oba obraza i čelo. Zatim mu zaželi laku noć i ode u krevet, provjerivši mobitel zadnji put prije no što zaspi i probudi se u novoj godini.
Oduvijek je mrzila siječanj zbog svih uobičajenih razloga -postblagdanskog razočaranja, kratkih, mračnih dana, i groznog bostonskog vremena na koje, unatoč tome što nikad nije živjela nigdje drugdje, zna da se nikad neće naviknuti. Mrzi sjeveroistočne vjetrove, sivu, do gležnja duboku bljuzgu, beskrajna razdoblja bolne hladnoće od petnaest stupnjeva u minusu - tako oštre i nemilosrdne da se dani kad je temperatura oko nule čine kao olakšanje, nagovještaj proljeća, sve dok ne dođe kiša i temperatura naglo padne i ponovno se sve smrzne.
Ali ova su godina i ovaj siječanj posebno nepodnošljivi. I, kako dani prolaze, počne se brinuti da nikad neće izaći iz svog potištenog raspoloženja. Duboko je razočarana zbog Nicka, i gotovo neprestano zabrinuta za Charlieja. Oba su joj se osjećaja već ukorijenila u srce, i pretvaraju se u običnu ogorčenost, stanje duha kojem se uvijek odupirala, čak i u najtežim trenucima.
Jednog poslijepodneva krajem mjeseca, Summerina je majka nazove dok je bila na poslu. Obuzme je negativan osjećaj kad se prisjeti riječi njezine kćeri na igralištu, pripremajući se na vijesti o još jednom incidentu.
Ali Beverlyn je glas topao i bezbrižan, bez ikakve naznake nevolje. ”Bok Valerie! Jesam li vas uhvatila u nezgodno vrijeme?“ pita.
Valerie pogleda prema hrpi dokumenata na stolu, i s grčem u želucu odgovori:”Ne.
Nikako... Lijepo se malo odmoriti od fascinantnog svijeta naplate osiguranja.“ ”Zvuči tek neznatno bolje od fascinantnog svijeta računovodstva“, kaže Beverly,
gromko se nasmijavši, podsjetivši Valerie da joj je, suprotno svim očekivanjima, ta žena zapravo draga. "I, kako ste? Jeste li lijepo proveli praznike?“ nastavi.
”Da“, Valerie slaže. ”Bilo je dobro. Kako je vama bilo?“
”Ma - bilo je OK, ali totalni kaos. Muževa djeca su ove godine bila kod nas - sve četvero - i njegov bivši punac i punica... što je duga, sasvim bizarna priča kojom vam neću dosađivati... Tako da sam, da budem iskrena, bila stvarno spremna vratiti se na posao. A uopće ne volim svoj posao." Opet se nasmije i Valerie s olakšanjem zaključi da, ako se nešto loše danas dogodilo u školi, ne može biti tako grozno.
”I, jeste li čuli što je novo?“ Beverly kaže veselim glasom.
”Novo?“ kaže Valerie, odustavši od toga da kaže Beverly da nije uključena u društvena zbivanja u školi - niti bilo gdje drugdje, zapravo.
”O najnovijoj ljubavnoj vezi?“
”Ne." kaže Valerie, nehotice zamišljajući Nicka, uvijek zamišljajući Nicka. ”Summer i Charlie“, kaže Beverly, "su zajedno.“
”Summer i Charlie?“ Valerie ponovi, uvjerena da je Beverly negdje pogriješila
- ili je to možda neka loša šala.
”Da. Čini se daje dosta ozbiljno... Zapravo, vjerojatno bismo trebale sjesti i početi razrađivati detalje u vezi s vjenčanjem i večerom. Mislim da bi trebalo biti nešto skromno... Slažete se?“
Valerie se nasmije, sada malo bolje volje, i kaže: ”Meni uvijek odgovara skromno... Iako, moram priznati, nemam puno iskustva s planiranjem vjenčanja.“
To je nešto što inače ne bi rekla, vrsta osobne informacije s kojom je uvijek iako oprezna - i nelagodno joj je sve dok se Beverlv ne nasmije i ubaci sa: ”Bez brige. Ja sam to triput prošla. Tako da smo zajedno otprilike normalne.“
Valerie se nasmije pravim smijehom, prvim te godine, i kaže: ”Normalno bi bilo dobro.“
”Normalno bi bilo jako dobro. Ali ne mogu to zamisliti...“ Beverly se veselo složi.
”Uglavnom. Da. Charlie i Summer... Stvarno mi je drago... Nisam bila luda za njezinim zadnjim dečkom. Ili barem nisam bila luda za njegovom mamom - a to je jedino važno, zar ne?“
Valerie pita tko joj je bio zadnji dečko, i osjeti bujicu zločestog zadovoljstva kad
Beverly izgovori Graysonovo ime. Ali suzdrži se od pogrdnih komentara o Romy i umjesto toga kaže: ”Jesu li se... posvađali?“
”Ne znam baš detalje. Znam da su - da je ona prekinula pred sam Božić. Mislim da njegov poklon nije bio zadovoljavajući... ili se barem nije mogao mjeriti s narukvicom od perlica koju joj je Charlie dao.“
Valerie zine od čuđenja, sjetivši se narukvice koju je Charlie izradio na terapiji, za koju je pretpostavljala da je za nju, ali nije se pojavila pod borom. ”Stvarno? Nije mi rekao“, kaže, šokirana - na dobar način.
”Da. Ljubičasto-žuta je - Summerine najdraže boje... Očito ste ga dobro naučili.“
Valerie se nasmiješi, zahvalna na ovoj priči o Charliejevoj gesti, zahvalna na bilo kakvoj pohvali, pogotovo kad se radi o roditeljstvu. ”Trudim se“, kaže.
”Uglavnom, zovem da vidim želite li se vas dvoje doći igrati kod nas ove subote? Nešto kao prvi spoj uz pratnju?“ kaže Beverly.
Valerie se okrene prema prozoru, promatrajući kako sumrak i susnježica padaju na grad. ”Zvuči izvrsno. Vrlo rado“, kaže, iznenađena kad shvati da to doista i misli.
Kasnije te večeri, uz tacose kod Jasona, odluči reći Charlieju za dogovor za igranje kod Summer. Uzbuđena je zbog svog sina, iako se dio nje još uvijek pita nije li možda Beverly izmislila tu simpatiju, kao rezultat majčinske krivnje.
”E da, Charlie“, nonšalantno kaže dok stavlja nasjeckane rajčice i luk na tanjur u redu za posluživanje koji je Hank složio po kuhinjskom šanku. ”Summerina mama je danas zvala.“
Krajičkom oka vidi da ju je Charlie pogledao, znatiželjno podignutih malih obrva. ”Što je rekla?“ Charlie pita.
”Pozvala te da se dođeš igrati u subotu. Pozvala nas je oboje. Rekla sam joj da ćemo doći. Je li to u redu? Želiš ići?“
Pogleda ga, iščekujući reakciju.
”Da“, kaže, i mali smiješak zabljesne mu na licu, potvrđujući sve.
Valerie mu uzvrati smiješak, sretna što vidi njega sretnog, ali i obuzeta novom vrstom zaštitničkog osjećaja - onog koji se javlja kad je sve u redu. Shvati da je uvijek vjerovala da razinu očekivanja treba držati niskom. Ne mogu te povrijediti ako ti nije stalo. Nick je dokazao tu teoriju.
”Čekajte malo. Tko je Summer?“ Jason pita - iako je Valerie sigurna da točno
zna tko je Summer - dok Hank znatiželjno promatra.
”Jedna cura iz mog razreda“, kaže Charlie, a uši mu poprime znakovitu nijansu ružičastog.
Hank and Jason značajno se osmjehnu, a onda Hank probije led srdačnim: ”Charlie! Zar ti to imaš curu?“
Charlie sakrije još jedan, širi osmijeh svojim tacom i slegne ramenima. Jason ispruži ruku i lupi ga po ramenu. ”Bravo, Chuck! Je li zgodna?“
”Prekrasna je“, kaže Charlie, glasa i lica tako nevinih i iskrenih i anđeoskih da Valerie osjeti neobjašnjiv čvor u grudima - osjećaj koji ne može točno odrediti kao dobar ili loš.
Kasnije te večeri, dok nanosi mast s vitaminom E na Charliejev obraz, taj joj se osjećaj u grudima vrati kad je pogleda, širom otvorenih očiju, i kaže: ”Znaš, mamice. Summer je žao zbog onog što je rekla.“
Osjeti da postaje napeta, prisjećajući se tih riječi, tog dana. ”Da?“ oprezno kaže. ”Da imam izvanzemaljsko lice“, Charlie hladnokrvno kaže. ”Stvarno?“ pita, ne
znajući što drugo da kaže.
”Da. Rekla je da joj je žao. I da povlači ono što je rekla. Rekla je da joj se sviđa moje lice takvo kakvo je... I onda... onda sam joj... oprostio. I zato mi je prijateljica.“
”Baš mi je drago“, kaže Valerie, obuzeta snažnim osjećajima. Pogleda u Charlieja, i ne može se odlučiti pokušava li je prosvijetliti ili traži dopuštenje za svoje osjećaje.
”Opraštanje je dobra stvar“, kaže - što se čini da pokriva obje opcije. I u tom trenutku, dok gleda u sinovo lice, s ožiljkom ali sretno, prestane biti tako ogorčena, i osjeti da joj je srce zacijeljelo, barem malo.

41. TESSA
U danima koji uslijede otkrijem da je lakše nositi se s ljutnjom nego s tugom. Kad sam ljuta, mogu sve svaliti na Nicka-njegov neuspjeh, njegova greška, njegov gubitak. Mogu usmjeriti svu svoju energiju na njegovo kažnjavanje, odbijanje da ga vidim, i na kraju ostavljanje. Nalazim utjehu u oštrim, preciznim linijama ljutnje, njezinoj jasno iscrtanoj karti. U ljutnji vjerujem da je moj brat u pravu - ne bi trebalo biti oprosta niti drugih prilika. Život će od sada biti drukčiji, ali nastavit će se.
Tuga je već kompliciranija stvar. To je nešto što ne mogu usmjeriti na Nicka, budući da se radi i o mojem gubitku, gubitku moje djece, gubitku naše obitelji i svega što sam nekoć voljela i u što sam vjerovala. Tu je i komponenta straha i žaljenja - žaljenja što ne mogu vratiti vrijeme i drukčije napraviti neke stvari, opreznije čuvati svoj brak. Biti bolja supruga. Pružati mu više pažnje. Više se seksati. Biti privlačnija. Kad tuga udari, počnem se fokusirati na sebe i kriviti se jer sam nekako dopustila da se ovo dogodi, jer uopće to nisam očekivala. Tuga ima i dezorijentirajući učinak, budući da mi ne nudi apsolutno nikakav plan, i ostavlja mi samo jednu opciju: da patim dok joj bijes opet ne preotme mjesto.
Ujutro na moj trideset i šesti rođendan, jednog tmurnog, vjetrovitog ponedjeljka u siječnju, u nedvojbeno sam ljutitom stanju, a još se više razbjesnim kad Nick nazove, netom nakon što je Carolyn došla da pričuva Franka, a ja sam odvela Ruby u vrtić. Skoro se javim na telefon, ali onda se sjetim svega i pustim da mu se javi govorna pošta, čak se i istuširam prije no što provjerim poruku. Kad je napokon preslušam, zamijetim primjesu očaja u njegovu glasu dok mi čestita rođendan, nakon čega me nestrpljivo zamoli da se vidimo, barem da pojedemo tortu kao obitelj. Istog je trena izbrišem, zajedno s e-mailom u kojem me obavijestio da će mi, ako ga ne želim vidjeti, ostaviti poklon na trijemu kao što je učinio i s mojim još uvijek neotvorenim poklonom za Božić, kutijicom koja je premala da bi bila išta osim nakita. Prisjetim se naše okaljane godišnjice, i preplavi me bujica osjećaja zamjeranja - zbog toga što mi nije ništa poklonio te večeri, čak ni čestitku. Jer nije preusmjerio pozive. Zbog svega. Ne puštam taj bijes, odlučna da se na svoj rođendan neću zamarati Nickom niti svojom situacijom.
Zatim, u ironičnom obratu, oboje mojih razvedenih roditelja, nijednom od njih još nisam rekla što je novo, nalaze se u gradu. Majčin se posjet uvijek podrazumijeva, budući da gotovo nikad ne propušta vidjeti mene ili mog brata na "godišnjicu naših
rođenja“, kako ih ona zove, a otac je u Bostonu radi sastanka. Nazove me da mi čestita rođendan, i onda me obavijesti da ima još nekoliko sati do leta za New York. ”Mogu li odvesti svoju curicu na ručak?“ pita, zvučeći veselo.
Napišem na papirić, Tata je u gradu, i podignem ga da mama vidi, a ona se nasmije širokim, lažnim osmijehom. Odmah je pročitam, uznemirena već pri samoj pomisli na to da s njih oboje budem zajedno za stolom, i kažem: ”Baš šteta, tata. Već imam planove. Žao mi je...“
”S mamom?“ pita, znajući da je ovaj dan njezin, da se odrekao svih rođendanskih prava, zajedno s namještajem i fotoalbumima i Waldom, našim voljenim (od svih osim moje majke) basetom. Meni i Dexu uvijek je bilo jasno da je mama uzela Walda iz inata, reakcija koja me nekad živcirala, ali koju sada razumijem.
”Da. S mamom“, kažem, preplavljena dvjema emocijama, naizgled proturječnim. S jedne strane osjećam snažnu odanost majci, zajedno s novonastalim osjećajem suosjećanja zbog svega što je prošla; s druge strane frustrirana sam zbog nje, s njom, i željela bih da može prebroditi ogorčenost koju znam da još uvijek osjeća. Ogorčenost koja nije dobar nagovještaj za moju budućnost - ni za Rubynu i Frankovu, kad smo već kod toga.
”Aha. I pretpostavio sam“, kaže. ”Ali nadao sam se da ću te i ja vidjeti." U glasu mu se osjeti primjesa frustriranosti, kao da želi reći, Prošlo je toliko godina od razvoda. Zar se ne možemo ponašati kao odrasli ljudi i zaboraviti što je bilo prije?
”Jesi... sam?“ oprezno pitam, znajući da bi zbog Dianine prisutnosti otpao scenarij koji čak i razmatram.
”Ona je u New Yorku... Daj, dušo, hajde. Ne bi li bilo lijepo da te oba tvoja roditelja odvedu na ručak, zajedno, na tvoj trideset peti rođendan?“
”Trideset šesti“, kažem.
”Možemo se praviti“, kaže, sa smiješkom u glasu. Moj se otac opire starenju više od mene - ili bilo koje žene koju znam - što moja majka pripisuje onome što naziva njegovom bezgraničnom taštinom. ”I, što kažeš, mala?“
”Pričekaj sekundu, tata“, kažem, zatim prekrijem slušalicu i šapnem mami: ”Želi nam se pridružiti. Što misliš?...“
Ona slegne ramenima, opet se nasmiješi i kaže: ”Kako ti hoćeš, dušo. Ovo je tvoj
dan.“”Možeš se nositi s time?“ kažem, nimalo zavarana njezinom flegmatičnom maskom.
”Naravno da se mogu nositi s time“, kaže, doimajući se blago uvrijeđenom. Oklijevam, zatim se ponovno javim tati i dam mu upute gdje da se nađe s nama.
Za to vrijeme krajičkom oka promatram majku kako vadi ogledalo i pažljivo, nervozno popravlja ruž.
”Izvrsno“, moj otac kaže.
”Fe-no-me-nalno“, bezizražajno kažem, pitajući se hoću li ikada postići ravnodušnost koja je tako očito zaobišla moju majku. Ili ću, za puno godina, kad čujem ime bivšeg supruga, jednako tako uzbuđeno pokušavati izgledati što bolje. Da pokažem Nicku što propušta, što je uništio i izgubio, prije toliko vremena.
Trideset minuta kasnije sjedim sa svoja oba roditelja u Blue Gingeru, profinjenom azijskom restoranu s bambusom obloženim zidovima, i dijelim s njima predjelo od jastoga. Tata svako malo pjevuši melodiju koju ne mogu točno identificirati, dok mama kucka noktima po čaši za vino i blebeće o bonsai drvcima kojima je restoran ukrašen. Ukratko, oboje su nervozni, ako ne i posve napeti, i svi smo svjesni činjenice da nas troje nismo bili zajedno u istoj prostoriji još od večeri kad sam se udala za Nicka. Još jedan sloj ironije u preljubničkim spisima moje obitelji.
Zatim, nakon isforsiranog razgovora o Ruby i Franku i drugim neutralnim temama, pokušam skupiti hrabrost da im kažem što se dogodilo. Padne mi na pamet da možda nije fer učiniti to na ovaj način, barem ne prema majci, ali dio mene misli da će mi to pomoći da sačuvam određenu razinu dostojanstva i ponosa koje osjećam da sam izgubila. Jer, bez obzira na to koliko si puta kažem suprotno, koliko me puta Cate i Dex uvjeravaju da se Nickov preljub ne odražava na mene, još se uvijek to čini kao moje poniženje. Strašno me sram mog supruga, mog braka, i mene.
”Moram vam nešto reći“, kažem tijekom iduće stanke u razgovoru. Osjećam se stoički, ako ne i snažno.
Pogledam majku, zatim oca, i lica su im tako zabrinuta, gotovo uplašena, da mi oči zasuze. Kad shvatim na što možda misle, uvjerim ih da su djeca dobro i da nitko nije bolestan.
Pomisao na to pomogne mi da shvatim da moja situacija i nije tako grozna, iako bih na neki način radije bila bolesna. Tada bih mogla dobiti dijagnozu, plan liječenja, i vjeru - ili barem nadu - da bi sve moglo nekako ispasti dobro. Duboko udahnem, tražeći prave riječi, kad otac spusti vilicu, primi me za ruku i kaže: ”Dušo. U redu je,
znamo. Znamo. Znamo.“
Gledam u njega, polako shvaćajući što mi govori.
”Dex vam je rekao?“ kažem. Previše mi je laknulo što ne moram izgovoriti te riječi naglas da bih se ljutila na brata. Osim toga, u kontekstu prekršenih obećanja, njegovo i nije tako besramno.
Mama kimne i primi me za drugu ruku, stisnuvši je jednako čvrsto kao tata.
”Da zapjevamo Kumbaya?“ pitam, smijući se da ne bih zaplakala. I zatim: ”Dex stvarno ima jezičinu.“
”Nemoj se ljutiti na Dextera“, mama kaže. ”Rekao nam je iz ljubavi i brige za tebe...
On i Rachel su jako zabrinuti za tebe.“
”Znam“, kažem, sjetivši se koliko su me puta oboje zvali u proteklih nekoliko dana, kad sam bila previše uzrujana da im se javim.
”Kako su djeca?“ mama pita. ”Jesu li shvatila?“
”Ne još“, kažem. ”Što nešto govori, zar ne? Toliko radi... Vidio ih je samo četiri ili pet puta od Božića i čini se da ne primjećuju da je išta drugačije.“
”Jesi li ga... vidjela?“ majka nastavi, sada spremna za prikupljanje informacija. Odmahnem glavom.
Otac se nakašlje, krene govoriti, zatim stane i opet počne. ”Žao mi je... Contessa, dušo, tako mije žao.“
”Contessa" je njegov posebni nadimak za mene još otkad sam bila djevojčica, koji koristi samo u emocionalnim trenucima, i znam, a da ga uopće ne moram ni pogledati, da se ispričava na više od jednog načina.
Ugrizem se za usnicu, izvučem ruke i položim ih na krilo. ”Bit ću dobro“, kažem, zvučeći daleko uvjerljivije no što se osjećam.
”Da“, majka kaže, podignuvši bradu, doimajući se dostojan-stvenijom no inače.
”Bit ćeš dobro.“
”Bez obzira na to što odlučiš napraviti“, otac mi kaže. ”Dex nam je rekao kakav je bio njegov savjet“, majka kaže.
”A sigurna sam da se ti slažeš s njim“, kažem joj, više ne mareći za eventualne
aluzije. Sličnosti su očite i osjećam se suviše shrvano i iscrpljeno da bih se pravila da nisu.
Majka odmahne glavom i kaže: ”Svaki je brak drukčiji. Svaka je situacija drukčija.“
Padne mi na pamet da je to ono što joj godinama govorim, i evo, napokon se slaže sa mnom sada kad se njezina teorija pokazala točnom. Dala sam otkaz, stavila muža i obitelj na prvo mjesto i završila u njezinoj koži, baš kao stoje predvidjela.
”Tessa, dušo“, tata kaže nakon što nam konobar natoči još vina i diskretno nestane, vjerojatno naslućujući da je nešto naopako za našim stolom. ”Ne ponosim se time što sam učinio...“
”Baš utješno“, mama sarkastično kaže.
Tata izdahne, prilično posramljen, i pokuša ponovno: ”Dobro. To je preblago rečeno... Uvijek ću žaliti zbog svog ponašanja... Tako... nečasnog ponašanja...“
Koliko ja znam, ovo je prvi put uopće da je priznao da je učinio išta loše i zato mi je ta izjava šokantna. A očito je i mami, jer sad izgleda kao da bi ona mogla zaplakati.
On nastavi, opreznije: ”Da sam se barem drukčije ponio... Stvarno žalim zbog
toga.
Tvojoj mami i meni nije išlo dobro - mislim da će se složiti s time." Pogleda
prema njoj i zatim nastavi: ”Ali ja sam na posve krivim mjestima tražio rješenja. Bio sam budala!“
”O, Davide“, mama tiho kaže, a oči joj zasuze. ”Istina je. Bio sam glup“, kaže. ”A i Nick je glup.“
Majka ga značajno pogleda, kad mi odjednom sine da njihova intervencija nije samo planirana, već možda i uvježbana. Zatim kaže: ”Iako, očito... ne znamo što se Nicku motalo po glavi... niti zašto je učinio to što je učinio.“
”Točno. Točno“, moj tata kaže. ”Ali ono što želim reći... mislim da smo tvoja majka i ja—“
”Napravili smo puno grešaka“, mama se ubaci, a on kimne.
Preplavi me osjećaj nostalgije, dok se prisjećam razgovara za večerom kad smo odrastali, koliko su njih dvoje prekidali jedno drugo, više dok su se slagali i bili sretni nego kad im je veza bila burna, obilježena nerazgovaranjem i svađama. ”Ja sam bila depresivna i frustrirana i teško je bilo živjeti sa mnom. A on" kaže, pokazujući
prema tati i gotovo se smješkajući, "on je bio prevarantski gad.“ Tata podigne obrve i kaže: ”Baš ti hvala, Barb.“
”Pa bio si“, kaže, uz visok, nervozan smijeh. ”Znam“, tata kaže. ”I žao mi je.“ ”Primljeno na znanje“, ona kaže - što je najbliže što je ikad došla da mu oprosti.
Pogledam od jednog roditelja do drugog, ne posve sigurna osjećam li se bolje ili gore, ali potpuno zbunjena oko toga što zapravo žele reći. Insinuiraju li da sam nekako pridonijela ovom kaosu? Da me Nick prevario jer nije sretan? Da je u braku važnije kako se nosiš s katastrofom od odanosti i povjerenja?Ili su se jednostavno malo zanijeli u svojem bizarnom dobrom raspoloženju?
Moj otac očito nasluti moju zbunjenost jer kaže: ”Gledaj, Tess. Tvoja majka i ja samo ti pokušavamo prenijeti dio znanja koje smo prikupili na težak način. Samo ti pokušavamo reći da ponekad nije stvar u ljubavnici...“
”Ali ti si se oženio za Diane“, kažem, izbjegavajući majčin pogled.
Odmahne rukom kao da je njegova sadašnja žena posve nebitna. ”Samo zato što me tvoja mama ostavila...“
Očito zadovoljna ovom verzijom njihove priče, nasmije se toplim, pravim
osmijehom, dajući mu dopuštenje da nastavi.
”Dušo, evo što ti pokušavamo reći“, otac kaže. ”Brakovi su čudni, komplicirani, tajanstveni... i prolaze kroz faze. Usponi i padovi, kao i sve drugo... I ne bi ih trebao definirati jedan čin, premda grozan.“
”Višestruki činovi, možda“, moja majka kaže, ne uspjevši odoljeti prelakoj prilici za kritiku. ”Ali ne jedna, izolirana pogreška.“
Otac podigne dlanove kao da kaže da ne može ništa reći u svoju obranu, i onda nastavi njezin tijek misli. ”Ali to ne znači da moraš prihvatiti ovaj prijestup. Ne moraš oprostiti Nicku“, moj tata kaže. ”Niti mu vjerovati.“
”To i nije ista stvar“, moja majka kaže. ”Oprost i povjerenje.“
Poruka je jasna - možda je prvi put oprostila mom ocu, ali nikad mu više nije vjerovala, ni na sekundu. Zato ga je špijunirala i zato je saznala za Diane - tužno, ali ne i iznenađujuće otkriće.
”Znam, Barbie“, on kaže, kimajući glavom. ”Samo pokušavam reći da Tess mora donijeti odluku. I da je to njezina odluka. Ne Nickova - ni Dexova, ni moja, ni tvoja.“
”Slažem se“, mama kaže.'I bez obzira na sve, mi smo na tvojoj strani“, moj otac doda. ”Baš kao što smo uvijek bili.“
”Da“, majka kaže. ”Apsolutno. Sto posto.“
”Hvala vam“, kažem, shvativši da me to možda boli više od svega - činjenica da sam uvijek mislila da je Nick taj koji bi uvijek, bez obzira na sve, apsolutno, sto posto bio na mojoj strani. I činjenica da sam bila apsolutno, sto posto u krivu.
I samo tako, moja se ljutnja raspline, i još jednom uzinakne pred teškom, tmurnom tugom.
Nešto kasnije, vratili smo se kući s ručka i, dok stojimo zajedno na prilazu, opraštamo se prije no što moj otac ode na aerodrom.
I mama i tata čine se kao da im je sasvim ugodno, i iz njihova ležernog govora tijela moglo bi se pomisliti da su jako stari prijatelji, a ne dvoje ljudi koji su skoro dvadeset pet godina bili u braku prije mučnog razvoda.
”Hvala što si došao u Boston, tata“, kažem, spremna da se sklonim s hladnoće. ”Stvarno mi je drago.“
Otac me još jednom zagrli - treći put otkad smo otišli iz restorana - ali ne pomakne se prema svom unajmljenom automobilu već prokomentira kako bi mogao otići na kasniji let.
Pogledam mamu, koja slegne ramenima i nasmiješi se u znak dopuštenja.
”Hoćeš li ući nakratko?“ kažem. ”Djeca uskoro dolaze doma. Carolyn će sada pokupiti Ruby u vrtiću.“
Tata brzo pristane, i za nekoliko minuta već smo unutra, okupljeni u kuhinji, i razgovaramo o tatinu nedavnom putovanju u Vijetnam i Tajland. Vrsta je to egzotičnog putovanja za kakvim moja majka žudi ali nikako da ode - ili zato stoje prezaposlena, ili zato što ne želi ići sama. Ali čini se da ne zavidi tati na tom iskustvu i postavlja mu prijateljska, otvorena pitanja. Otac odgovara, izbjegavajući zamjenice u množini i spomen Diane, iako znam da je bila s njim - i sigurna sam da i mama to zna.
”Stvarno bi trebala ići, Barb. Svidjelo bi ti se“, tata kaže, pogleda prema zatvorenoj boci crnog vina na šanku i predloži da popijemo još jednu čašu. Premda znam da ne bih trebala, slegnem ramenima i kažem da može, promatrajući ga kako toči obilnu količinu vina u tri čaše i daje jednu meni, drugu mojoj mami. Ona je uzme i hladnokrvno se kucne s njim, zatim sa mnom. Ništa ne kaže, samo namigne i nasmiješi se, kao da želi reći kako je bizarno, ali opet nekako ugodno bilo ovo poslijepodne.
Ispijem dug gutljaj, baš u trenutku kad Frank i Rubv projure kroz ulazna vrata, a Carolyn uđe za njima.
”Baka i djed!" poviknu u isti glas, čini se nimalo iznenađeni time da ih vide zajedno.
U nadrealnom, gorkoslatkom trenutku gledam njih četvero kako se grle i krenem se pozabaviti svakodnevnijim stvarima -platiti Carolyn, uzeti Nickov predvidivo malen poklon s trijema, obrisati stol još uvijek pun mrvica od Frankova ručka. Zatim, dok moj otac izvodi trikove za djecu a majka komentira, tiho se ispričam, s olakšanjem jer se nitko ne usprotivi, čak kao da i ne primijeti.
Sama u sobi, popijem vino i sklupčam se na svom složenom krevetu. Nakon što nekoliko minuta gledam u prazno, zatvorim oči i osluškujem nejasan zvuk svojih roditelja i djece koji se dolje smiju, i razmišljam o tome kako je čudno bilo ovo poslijepodne - kako je iznenađujuće i tužno i umirujuće sve to bilo.
Na rubu sna, počnem razmišljati o Dexovim riječima na Badnjak - kako nikad ne bi prevario Rachel - i kako je samo varao sa njom jer je bio zaljubljen. Zatim se sjetim očevih komentara o Diane za ručkom danas, njegovoj implikaciji da je ona bila posve nebitna, da nije uzrok razvoda mojih roditelja, već samo simptom njihovih problema. Zatim, protiv svoje volje, pomislim na nju. Valerie. Zapitam se u koju kategoriju ona spada i bi li ona i Nick možda mogli završiti zajedno ako se ja zauvijek povučem. Zamislim svoju djecu s njom, polubraću njezinu sinu. Zatim utonem u san, zamišljajući novu spojenu obitelj kako se vozi u taksi-biciklu u Hanoju, dok ja doma metem mrvice pod kuhinjskim stolom, ogorčena i sama.
Probudim se i ugledam svoju majku kako sjedi na rubu mog kreveta i promatra me. ”Koliko je sati?“ promrmljam dok otvaram oči.
”Malo iza šest. Djeca su jela - a tvoj tata ih je i okupao. Sad se igraju.“
Trgnem se i sjednem, shvativši da sam spavala duže od dva sata. ”Je li on još uvijek ovdje?“
”Ne. Malo prije je otišao. Nije te htio buditi. Rekao je da te pozdravim - i da ti kažem da te voli.“
Protrljam oči, prisjećajući se cijelog sna o Nicku i Valerie, slikovitijeg i više uznemirujućeg od prizora njih u taksi-biciklu.
”Mama“, kažem, odjednom postavši sigurna što mi je potrebno da krenem dalje, na ovaj ili onaj način. ”Moram znati.“
Ona kimne, kao da točno razumije na što mislim, što pokušavam reći.
”Trebam znati“, kažem, dok pokušavam izbaciti prizore iz sna iz glave. Nick je nasmijava u kuhinji dok rade večeru za Dan zahvalnosti. Nick čita priče njezinu sinu prije spavanja. Nick joj sapuna leda i ljubi je u predivnoj zaobljenoj kadi.
Mama opet kimne i zagrli me, dok mi se uznemirujući film još uvijek vrti po glavi. Pokušam ga zaustaviti, ili barem premotati, pitajući se kako je sve počelo. Je li to bila ljubav na prvi pogled? Je li bilo prijateljstvo koje je polako preraslo u nešto fizičko? Je li se dogodilo iznenada jedne večeri? Je li proizašlo iz nečeg lošeg u našem braku, ili iz najiskrenijih, najdubljih osjećaja, ili iz pukog suosjećanja prema ozlijeđenom djetetu i njegovoj majci? Moram znati točno što se događalo u sredini, i kako i zašto je završilo. Moram znati kako izgleda, kakva je. Moram joj čuti glas, vidjeti način na koji se kreće, pogledati je u oči. Moram znati sve. Moram znati cijelu, bolnu istinu.
Zato, prije no što se uspijem predomisliti, uzmem telefon i otipkam broj koji sam zapamtila na Dan zahvalnosti. Obuzeta sam strahom, ali ne i obeshrabrena kad zatvorim oči, primim mamu za ruku i čekam da moje otkrivanje počne.

42. VALERIE
Razgledava police u knjižari Wellesley Booksmith, dok je Charlie na satu klavira, kad čuje da joj mobitel vibrira u torbi. Srce joj zaigra u nejasnoj, nerealističnoj nadi da bi to mogao biti on, dok pridržava tri romana pod rukom i vadi telefon iz torbe da vidi tko zove. Nepoznati lokalni broj pojavi se na zaslonu, i iako bi mogao biti bilo tko, ima neugodan osjećaj da je ona. Tessa.
Sve u njoj govori joj da pobjegne, upozorava je da se ne javi, ali ipak to učini i tiho prošapće "halo" u telefon.
Čuje kako je dubok, nervozan ženski glas pozdravlja, i sada je sigurna. Duboko udahne, jer očajnički joj treba više kisika, a jedna od knjiga padne joj na pod, i stranice se savinu i izvrnu. Tinejdžerica koja stoji do nje sagne se daje podigne i sa smiješkom je vrati Valerie.
Glas s druge strane linije pita: ”Je li to Valerie Anderson?“
”Da“, Valerie odgovori, prožeta strahom i krivnjom. Pogleda oko sebe u potrazi za stolcem, a nakon što ne uoči nijedan sjedne prekriženih nogu na izlizani sag, pripremajući se za što god slijedi, svjesna da zaslužuje najgore.
”Ne znamo se... Ja sam Tessa“, žena nastavi. ”Tessa Russo. Ja sam supruga Nicka Russa.“
Valerie u sebi ponavlja riječ supruga, dok čvrsto zatvorenih očiju vidi kaleidoskop boja, koncentrirajući se na disanje.
”Htjela sam pitati... bismo li se mogle naći?“ pita bez prijetnje i zlobe u glasu, samo uz tračak melankolije, zbog čega se Valerie osjeća još puno gore.
Proguta knedlu i nevoljko odgovori: ”Dobro. Naravno. Kad?“ ”Možete li odmah?“ Tessa pita.
Valerie oklijeva, sigurna da bi se trebala pripremiti za ovaj sastanak kao što se priprema za suđenja, revno, pažljivo posvećujući pažnju detaljima. Ali zna da bi iščekivanje bilo nepodnošljivo - za njih obje - pa jednostavno kaže da.
”Hvala“, kaže Tessa. I zatim: ”Gdje?“
”Ja sam u knjižari Wellesley Booksmith... Biste li došli ovamo da se nađemo?“
kaže, žaleći što nije obukla nešto ljepše, i što se nije potrudila počešljati, a onda shvati da je to vjerojatno dobra stvar.
Valerie osluškuje tišinu tako muklu da se pita je li Tessa prekinula ili stavila ruku preko slušalice sve dok ne čuje: ”Dobro. Da. Stižem odmah.“
I sada čeka. Čeka u prednjem dijelu knjižare, pokraj polica s čestitkama i papirom za zamatanje, zureći kroz izlog na Central Street, dok joj se stotinu nepovezanih misli vrti po glavi. Čeka petnaest, pa dvadeset, pa trideset minuta, a za to vrijeme desetak i više žena ušlo je u knjižaru. Uvjerena je da nijedna od njih nije Tessa sve do te sekunde kad je ta žena ušla. Žena koja, sasvim očito, nije došla kupovati knjige.
Valerie je sa zanimanjem proučava, pamteći način na koji otkopčava svoj dugi svijetlosmeđi kaput, otkrivajući elegantnu ali nenapadnu kombinaciju uskih crnih hlača, veste okruglog izreza boje slonovače i mat zlatnih ravnih cipela. Divi se gustoj kosi boje meda koja joj u mekim valovima pada na ramena, i vedrim i izraženim crtama lica, za razliku od mnogih generičkih ljepotica u Wellesleyju. Ako je uopće našminkana, Valerie zaključi, to je vrlo suptilno, iako je svoje pune usne namazala sjajilom boje breskve.
Žena se kradomice osvrne po knjižari i nekako ne primijeti odmah Valerie, unatoč tome koliko su bile blizu. Zatim im se, odjednom, pogledi susretnu. Valerie se sledi i razmisli o tome da odjuri kroz vrata. Ali, umjesto toga, napravi korak naprijed, tako da više nije zaštićena ogradom čestitki.
”Tessa?“ kaže Valerie, i prođu je hladni trnci.
Žena kimne i zatim joj pruži ruku. Valerie se rukuje s njom, i srce je zaboli kad osjeti njezinu glatku, toplu kožu i voćni miris parfema.
Kad spuste ruke, Tessa kaže: ”Možemo li otići negdje sjesti?“
Valerie kimne, budući da je već našla stol otraga na dječjem odjelu i sačuvala ga stavivši gore svoju perjem punjenu jaknu i hrpu knjiga. Okrene se i pođe prema njemu, i nekoliko sekundi kasnije dvije žene sjede jedna nasuprot drugoj. ”Dakle“, Tessa kaže. ”Zdravo.“
”Zdravo“, Valerie ponovi, suhog grla i znojnih dlanova.
Tessa krene govoriti, zatim stane, pa opet počne. ”Kako je Charlie?“ pita, s takvim iskrenim zanimanjem da se na jednu sekundu Valerie ponada i pomisli da je sve krivo shvatila - i da je Tessa ovdje samo zato da vidi kako je pacijentu njezina supruga.
Ali kad odgovori da je Charlieju puno bolje, hvala što pita, primijeti kako Tessina donja usnica znakovito drhti. I Valerie zna da ona zna.
”Dobro. Dobro“, Tessa uspije izgovoriti. ”Drago mi je to čuti.“
Zatim, kad Valerie više ni sekunde ne može podnijeti neizvjesnost, Tessa duboko udahne i kaže: ”Dobro, gledajte. Mislim da obje znamo zašto sam ovdje... Zašto sam se htjela naći s vama.“
Valerie kimne, čeka, dok joj se grlo svake sekunde sve više steže i suši, a obrazi joj gore.
”Ovdje sam jer znam“, Tessa tako hladnokrvno kaže da se Valerie na sekundu zbuni.
”Znate?“ kaže, istog trena požalivši svoje pitanje. Nema pravo izbjegavati odgovor. Nema pravo ni na što.
”Da. Znam“, Tessa odgovori, a oči joj bijesnu. ”Znam sve."

43. TESSA
Ne može se poreći da je lijepa, jako lijepa, s uznemirujuće plavim očima. Ali nije nimalo seksi. Sitne, uske građe, gotovo potpuno bez bokova i prsa, izgleda više dječački nego kao bomba. Lice joj je blijedo, u kontrastu s potpuno ravnom crnom kosom svezanom u bezlični niski rep. Ukratko, dok izgovaram njezino ime i gledam kako mi kima, osjetim neko čudno olakšanje jer je to ta žena, jer je to ona. Lakne mi zbog njezina slabašnog stiska ruke, tankog glasa i uplašenog načina na koji joj pogled vrluda dok ja gledam ravno u nju.
”Možemo li otići negdje sjesti?“ kažem, čvrsto odlučivši da ću ja kontrolirati ovaj susret, biti glavna.
Ona kimne, i dok je slijedim do stražnjeg dijela knjižare razgovaram s Nickom. Nju si izabrao? Ovu ženu? Ovu ženu kraj koje bih prošla na ulici, a da je i ne pogledam? Ovu ženu koju ne bih primijetila na zabavi?
Ali opet, izabrao ju je. Ili je barem dopustio njoj da izabere njega. Spavao je s ovom osobom, koja sada sjedi nasuprot meni za stolom koji je, čini se, rezervirala za naš razgovor.
S nelagodom se pozdravimo, i natjeram se da je pitam za sina. Nekoliko dugih sekundi prođe i, kad postane jasno da čeka da ja počnem govoriti, nakašljem se i kažem: ”Dobro, gledajte. Mislim da obje znamo zašto sam ovdje... Zašto sam se htjela naći s vama.“
Kažem joj to, iako nisam posve sigurna u svoju misiju - radi li se o tome da želim nešto saznati ili sačuvati ponos, ili na neki način završiti cijelu priču. Ali kako god bilo, lakne mi kad prođe taj neizbježni trenutak, i spremna sam na sve što bi mi mogla reći, pripremajući se na najgore.
Gleda me i čeka.
”Ovdje sam... jer znam“, kažem joj, što kao da pokriva sve gore navedeno.Nagnem se preko stola i gledam je u oči, ne ostavljajući apsolutno nikakvog prostora za krivu interpretaciju svoje poruke ni mogućnosti da pobjegne.
”Znate?“ kaže. Pogleda me zbunjenim pogledom koji me razbjesni, i oduprem se iznenadnom, snažnom porivu da je ošamarim. Umjesto toga smireno nastavim, odlučna da sačuvam dostojanstvo i prisebnost.
”Da. Znam... Znam sve“, kažem - što naravno nije posve točno. Znam nekoliko činjenica - ali ne znam detalje. Ali nastavim lagati, nadajući se da će je to spriječiti da učini isto. ”Nick mi je sve rekao“, kažem.
Počne govoriti, zatim zastane, a nepogrešiva povrijeđenost i iznenađenje u njezinim očima u određenoj me mjeri utješe. Sve do ovog trenutka vjerojatno je mislila, ili se barem nadala, da sam ovdje jer samo nešto naslućujem, ili jer sam nešto doznala dosta solidnim špijuniranjem. Očito je po izrazu njezina lica da ne zna da je Nick priznao. Dok joj gledam u oštre linije brade, pamteći sve strane dijamantnog lica, odjednom shvatim da je ne bih mogla nazvati, i definitivno ne bih mogla sjediti ovdje, nasuprot njoj, da sam na bilo koji drugi način saznala istinu. Gotovo kao da nas činjenice vezane uz moje otkriće čine ravnopravnima. Ona je spavala s mojim mužem, ali on mi je rekao njihovu tajnu. Tako da je na kraju izdao i nju.
”Bilo je samo jednom“, napokon kaže, glasom tako tihim da jedva mogu razaznati riječi.
”Aha. Samo jednom“, kažem. ”Onda dobro.“
Gledam kako joj obrazi poprimaju tamniju nijansu crvene kad shvati da sam sarkastična, i još ju je više sram. ”Znam. Znam... I jednom je previše... Ali...“
”Ali što?“ odbrusim.
”Ali većinom smo bili samo prijatelji“, kaže, onako kako Ruby zvuči kad traži izgovor za svoje očito nepoštovanje nekog osnovnog pravila. Da, mama, znam da sam pošarala zidove, ali nije li slika divna?
”Prijatelji?“
”Bio je tako... tako dobar prema Charlieju“, promuca, "i tako sjajan kirurg... Bila sam tako... zahvalna.“
”Tako zahvalni da ste spavali s njim?“ prošapćem.
Oči joj se ispune suzama kad odmahne glavom i kaže: ”Zaljubila sam se u njega.
Nisam to planirala. Ne znam točno kako ni zašto se to dogodilo. Možda zato što mi je spasio sina... Ili sam se možda jednostavno zaljubila u njega... zato."
Spusti glas kao da priča sama sebi. ”Nikad nisam upoznala muškarca kao što je on. On je... izniman.“
Osjetim novu navalu bijesa jer mi se usuđuje pričati o mom suprugu. Nekome koga poznaje bijedna tri mjeseca, za razliku od naših sedam godina koje smo proveli
zajedno. Ali umjesto da joj ukazem na to, samo kažem: ”Iznimni muškarci ne varaju svoje žene. Nemaju ljubavnice. Nije im malo uzbuđenja važnije od njihove djece.“
Kad izgovorim te riječi, postane mi jasan paradoks cijele situacije. Ako je ona bila samo malo uzbuđenja, onda Nick nije vrijedan truda. Ali ako je kvalitetna osoba prema kojoj je Nick doista gajio osjećaje, što onda? Što bih onda ja trebala napraviti?
”Mislim da nije bilo tako“, kaže, ali vidim da se pita, preispituje ono što je imala s njim.
”Je li vam rekao da vas voli?“ ispalim, shvativši da sam zato ovdje. To je poanta, sve se vrti oko te jedne stvari. Spavao je s njom; očito je nešto osjećao prema njoj, i iz dubine duše vjerujem da je bio - možda još uvijek jest - zaljubljen u nju. Ali ako joj je rekao da je voli, ili ako joj je rekao da ne voli mene, s nama je zauvijek gotovo.
Suspregnem dah i čekam, polako izdišući dok ona odmahuje glavom, polako, uvjereno.
”Ne“, kaže. ”Nije osjećao što i ja. Ne voli me. Nikad nije. Voli vas."
Vrti mi se u glavi dok si ponavljam njezine riječi, tražeći istinu u njima. Želim joj vjerovati. Očajnički joj želim vjerovati. I možda, možda joj čak i vjerujem.
”Žao mi je, Tessa“, nastavi drhtavim glasom, s izrazom boli i srama na licu. ”Žao mi je zbog toga što sam učinila. Vama. Vašoj djeci. Čak i svom vlastitom djetetu. Nije bilo u redu - i... tako mi je žao.“
Duboko udahnem, zamišljajući je s Nickom, kako ga grli zatvorenih očiju, govori mu da ga voli. Ali, koliko bih god to željela, ne krivim je i ne mrzim je - ne mogu.
Umjesto toga, žalim je. Možda zato što je samohrana majka. Možda zato što joj je sin imao nesreću. Možda zato što je zaljubljena u nekoga koga ne može imati. Mog supruga.
Što god bio razlog, pogledam je u oči i kažem nešto što nisam ni sanjala da ću reći u ovom trenutku.
”Hvala vam“, kažem joj, i dok je gledam kako jedva primjetnim pokretom glave prihvaća moju zahvalu i zatim uzima svoje stvari prije no što će se dići da ode, u šoku shvatim da to doista i mislim.

44. VALERIE
Vrijeme liječi sve rane. Ona to zna bolje od većine. Ali ipak je sada iznenađena time, čudeći se kako se puki prolazak vremena može činiti kao postupno djelovanje magije. Nije ga još preboljela, ali ne nedostaje joj više na onaj intenzivni, bolni način, i pomirila se s time što se dogodilo medu njima, premda to ne razumije u potpunosti. Sjeti se onoga što je rekla Nickovoj ženi - da je nikad nije volio - i zapita se je li to istina, dok dio nje još uvijek vjeruje da je ono što se dogodilo među njima bilo stvarno.
Ali kako vrijeme prolazi, ta nada blijedi i Valerie počne na njihov odnos gledati kao na nemoguću fantaziju, iluziju nastalu iz potrebe i žudnje. I zaključi da, samo zato što dvoje ljudi vjeruje u nešto, koliko god čvrsto, to ne znači da je to stvarno.
A tu je i pitanje Tesse, žene kojoj zavidi i koju žali i poštuje i koje se boji, sve u isto vrijeme. Stotinu puta odvrti njihov razgovor u glavi, čak ga ponovi i Jasonu, prije no što je uspjela u potpunosti shvatiti što se dogodilo u stražnjem dijelu knjižare te ledeno hladne siječanjske večeri. Nickova joj je žena zahvalila. Slušala je drugu ženu kako priznaje da se zaljubila u njezina supruga, da je vodila ljubav s njezinim suprugom, a opet, stvarno joj je zahvalila, doimajući se kao da prihvaća ispriku, ili je barem ne odbija. Cijeli je scenarij bio tako nevjerojatan, tako nezamisliv, da je počeo gotovo imati smisla, baš kao što se počelo činiti potpuno logičnim da će se Charlie zaljubiti u Summer, djevojčicu koja ga je nekoć mučila na igralištu.
Radilo se o milosrđu, zaključi, nečemu što joj je i nedostajalo u životu. Je li rođena s manjkom te osobine ili ju je putem izgubila, Valerie nije bila sigurna. Ali sada je želi. Želi biti osoba koja je sposobna iskazati drugima nezasluženu dobrotu, ogorčenost zamijeniti suosjećanjem s drugima, oprostiti samo radi oprosta.
Toliko to očajnički želi, da učini baš ono što se jednom zaklela da nikad neće učiniti.
Nazove nekoga - i to iz čekaonice u bolnici, gdje je Charlie već drugi sat na operaciji sa svojim novim kirurgom. Sluša kako telefon zvoni, i grlo joj se stegne kad čuje zabrinuti halo s druge strane linije.
”Je li to Romy?“ pita, dok joj srce lupa.
Žena odgovori da, i Valerie osjeti da oklijeva dok razmišlja o večeri kad se
dogodila nesreća i o Romynu nemaru, u što je još uvijek uvjerena; zatim o Charliejevoj zadnjoj operaciji kad je Romy banula, nepozvana, baš u ovu sobu; zatim o poslijepodnevu na školskom parkiralištu kad ju je Romy vidjela s Nickom.
Unatoč tim prizorima, ne odustane nego kaže: ”Ovdje Valerie Anderson.“
”O! Zdravo. Kako ste? Kako je Charlie?“ Romy pita, s nekom blagošću u glasu koje ili nije bilo u prijašnjim razgovorima, ili ju je Valerie jednostavno previdjela.
”Dobro je. Baš je na operaciji“, kaže. ”Je li sve u redu?“ Romy pita.
”Ne. Ne... Nisam mislila... Mislim, da, sve je u redu. To je rutinska operacija koja će poboljšati ranije presađenu kožu. Dobro je. Stvarno jest“, kaže Valerie, shvativši da više nije nervozna oko Charliejeva lica ni ruke ni srca. Ne onako kako je nekad bila.
”Hvala Bogu“, kaže Romy. ”Tako mi je drago da to čujem. Baš mi je drago. Ne možete ni zamisliti.“
Valerie osjeti da je steže u grlu kad nastavi. ”Pa, samo sam vas htjela nazvati i reći vam to. Da je Charlie dobro... I da... Romy?“
”Da?“
”Ne krivim vas za ono što se dogodilo.“
To baš i nije istina, Valerie shvati, ali dovoljno je blizu.
Ne sjeća se ostatka razgovora, ni kako je točno završio, ali kad je prekinula osjetila je da joj je težak kamen pao sa srca.
I baš u tom trenutku odluči da mora obaviti još jedan poziv, poziv šest godina zakasnio. Još ne zna što će reći, hoće li ga uopće moći naći, i hoće li itko ikome oprostiti. Ali zna da i njemu, i Charlieju, čak i sebi, duguje to da pokuša.