Ono najvažnije

First topic message reminder :



Tessa Russo, djevojačkog prezimena Thaler (ako vam se prezime čini poznatim, u pravu ste, Tessa je sestra neodoljivog Dexa iz autoričina hita Nešto posuđeno) u sretnom je braku s Nickom, uspješnim dječjim kirurgom i majka dvoje prelijepe djece. Tessa je nedavno odlučila okončati svoju uspješnu karijeru i posvetiti se dužnostima domaćice. Izvana njezin život izgleda savršeno. A onda će Nicka jedne noći, baš tijekom večere povodom proslave njihove godišnjice braka, hitno pozvati u bolnicu zbog šestogodišnjaka s teškim opeklinama. Taj poziv Tessa neće nikada zaboraviti.

Valerie Anderson je odvjetnica i samohrana majka šestogodišnjem Charlieju koji nikada nije upoznao oca. Nakon previše razočaranja, Valerie je odustala od romantičnih ideja, a u određenoj mjeri i prijateljstava zaključivši da je sigurnije biti bez očekivanja nego biti povrijeđen. No brižan dječji kirurg Nick poljuljat će njezina uvjerenja.

I Tessa i Valerie žive u otmjenom bostonskom predgrađu i, osim ljubavi prema djeci, to je jedino što ih povezuje. Sve dok to zauvijek ne promijeni jedna tragična slučajnost. Obje će biti prisiljene preispitati sve svoje životne vrijednosti i na težak način izabrati – ono što im je najvažnije.

45. TESSA
Kad sam se vratila kući iz knjižare, našla sam mamu na kauču kako čita časopis i jede čokoladice Godiva.
Sjednem kraj nje i pažljivo odaberem jednu tamnu čokoladicu u obliku srca. ”Pogledaj me“, kažem. ”Ljutita kućanica jede bombone.“
Mama se nasmije, a onda se brzo sabere i pita me kako je prošlo.
Slegnem ramenima, kao znak da ne želim raspravljati o svim ružnim detaljima, i zatim kažem: ”Nije ono što sam očekivala.“
”Nikad nisu“, kaže uz duboki uzdah.
Još jedan trenutak jedemo u tišini prije no što moja majka nastavi svoj tijek misli. ”Ali stvarno se ne radi o njima, zar ne?“
”Ne“, kažem, shvativši da bih napokon mogla prestati biti opsjednuta "drugom ženom“, sad kad sam je upoznala. ”Stvarno ne.“
Majčino se lice razvedri, kao da je oduševljena mojim potencijalnim pomakom.
Zatim me oprezno pogleda i kaže mi da vodi djecu u New York za vikend, da je već razgovarala o tome s mojim bratom. ”Trebaš malo vremena za sebe“, kaže.
”Ne, mama. To je previše za tebe“, kažem, zamišljajući je u vlaku, kako bjesomučno pokušava držati Ruby i Franka na okupu.
Ona odmahne glavom, ustrajući u tome da je sve pod kontrolom - da će je Dex dočekati na kolodvoru Penn tako da neće morati sama manevrirati kroz grad.
Krenem se opet protiviti, ali prekine me i kaže: ”Dex je već rekao Juliji i Sari da im bratić i sestrična dolaze za vikend. A ja sam već rekla Franku i Ruby. Ne smijemo razočarati djecu, zar ne?“
Ugrizem se za usnicu i pristanem. ”Hvala, mama“, kažem, osjećajući bliskost nakon dugo vremena.
”Nemoj mi zahvaljivati, zlato. Samo želim da to napraviš. Samo želim da se izravno suočiš s ovime i odlučiš što je najbolje za tebe.“
Kimnem, još uvijek preplašena i još uvijek jako ljuta, ali napokon gotovo spremna.
Idućeg jutra, nakon što su moja majka i djeca otišli u New York, u kuhinji sam i pijem kavu, kad mi odjednom sine da više nemam što učiniti. Nema više obitelji kojoj treba reći, ni mišljenja koja treba prikupiti. Nema se više što otkriti niti saznati. Vrijeme je da razgovaram s Nickom. Uzmem telefon i nazovem čovjeka s kojim sam već sedam godina u braku, nervoznija no što sam bila kad sam večer prije zvala potpunu strankinju.
Javi se na prvo zvono, bez daha, kao da je očekivao ovaj poziv, baš u ovom trenutku. Na sekundu se pitam nije li ga moja majka - ili Valerie - pripremila.
Ali kad me pita je li sve u redu, čujem da mu je glas pospan i shvatim da sam ga sigurno upravo probudila; to je sve.
”Dobro sam“, kažem, duboko udahnuvši, sileći se da nastavim dok ga nehotice zamišljam, bez majice, u kojem god krevetu spava svih ovih tjedana. ”Samo želim razgovarati... Spremna sam razgovarati. Možeš li doći kući?“
”Da“, kaže. ”Dolazim odmah.“
Petnaest minuta kasnije stoji na trijemu i kuca na vlastita ulazna vrata. Otvorim ih i ugledam ga neobrijanog i umornog u starom liječničkom odijelu i s izblijedjelom šiltericom.
Pustim ga unutra, izbjegavajući njegov pogled, i promumljam: ”Grozno izgledaš.“
”Ti izgledaš predivno“, kaže, zvučeći jednako iskreno kao i uvijek, unatoč činjenici da nosim traperice i majicu, i da mi je kosa još vlažna od tuširanja.
”Hvala“, kažem, vodeći ga u kuhinju, gdje sjednem na svoje uobičajeno mjesto za stolom i pokažem na njegovo, prekoputa mene.
On sjedne, skine kapu i baci je na Rubyn stolac. Zatim prođe rukom kroz kosu, dužu no što sam je ikad vidjela.
”Znam. Znam“, kaže. ”Trebam se ošišati. Nisi me baš unaprijed obavijestila...“
Odmahnem glavom, pokazujući da mi je njegov izgled trenutno najmanja briga, i zatim izravno kažem: ”Našla sam se s njom sinoć. Nazvala sam je“, kažem. ”Morala sam je vidjeti.“
Nick se namršti i počeše po bradi. ”Shvaćam“, kaže, ali ništa ne pita, što kao da iziskuje određen napor.
”Bila je draga“, kažem. ”Nisam je mrzila.“ ”Tessa“, kaže, pogledom me moleći da prestanem.
”Ne. Stvarno je bila... I iskrena je bila. Nije pokušala ništa poreći, kao što sam mislila da hoće... Zapravo, čak je i priznala da je zaljubljena u tebe“, kažem, ne posve sigurna pokušavam li ga povrijediti, kazniti, ili jednostavno govorim istinu. ”Jesi li to znao? Sigurna sam da je i tebi rekla...“
On odmahne glavom, dlanovima protrlja oči i kaže: ”Nije zaljubljena u mene.“ ”Bila je.“
”Ne. Nikad nije bila.“
”Rekla mi je da jest, Nick“, kažem, dok moj bijes raste i slabi u sekundi, sa svakom njegovom riječi, svakim trenutnim izrazom lica.
”Mislila je da jest“, kaže. ”Ali... nije bila. Ljubav ne funkcionira tako.“ ”A da?“ kažem. ”Kako onda funkcionira, Nick?“
Ustane i premjesti se na Frankiejevo mjesto, i sada kad je pokraj mene želi me primiti za ruku. Odmahnem glavom, ali kad pokuša ponovno nevoljko mu je pružim, a oči mi zasuze od njegova dodira.
”Ljubav je kad dijeliš s nekim život“, kaže, stišćući mi ruku. ”Ljubav je ono što
mi imamo.“
”A što si imao s njom?“ ”To je bilo... nešto drugo.“
Gledam ga, trudeći se pronaći smisao u njegovim riječima. ”Znači, nisi je volio?“
Uzdahne, pogleda u strop i zatim opet u mene. Pomolim se da mi ne slaže, da ne pokuša sve poreći kad znam da ju je volio. Ili je barem tako mislio.
”Ne znam, Tess“, počne. ”Stvarno ne znam... Ne bih napravio to što sam napravio da nisam gajio snažne osjećaje prema njoj. Da se nije radilo o nečemu barem nalik ljubavi, nečemu što je izgledalo i činilo se kao ljubav... Ali ti osjećaji - ne mogu se usporediti s mojom ljubavi prema tebi. I onog trenutka kad sam došao kući i pogledao te u oči i rekao ti što sam učinio, znao sam da... Tessa, gadno sam pogriješio. Riskirao sam sve - naš brak, svoj posao, ovaj dom. Još uvijek ne znam zašto sam dopustio da se to dogodi. Mrzim se jer sam dopustio da se to dogodi.“
”Nisi dopustio da se to dogodi, Nick“, kažem i izvučem ruku iz njegove. ”Ti si to
uzrokovao. Bilo je potrebno dvoje. Oboje ste krivi.“
No, izgovorivši te riječi, odjednom shvatim koliko se odnose i na nas. Shvatim da je bilo potrebno dvoje da dođemo do ovoga. Da je uvijek potrebno dvoje. Da bi veze uspjele, da bi propale, da bi se popravile.
”Znam“, kaže. ”U pravu si. Ne pokušavam ni na koga drugoga prebaciti krivnju...
Samo ti pokušavam reći koliko volim tebe."
”Kako si onda to mogao napraviti?“ kažem, sada tihim glasom. To je pitanje - ne optužba.
Pogleda me, tražeći riječi. ”Mislim da... Mislim da sam tražio nešto što sam mislio da mi treba.“
”A što je to bilo? Što je to što nisi dobivao ovdje? Od mene?“ pitam kad si počnem sama odgovarati na pitanje. Odbijam prihvatiti bilo kakvu krivnju za njegovu nevjeru, ali ipak ne mogu poreći da su se stvari promijenile među nama. Da sam se ja promijenila. I da, na puno načina, nisam osoba kojom se oženio. Sjetim se Nickovih nedavnih optužbi, kao i majčinih komentara. Da nikad nisam sretna; da sam izgubila dio svoje strasti; da se fokusiram na stvari koje nisu važne umjesto na našu vezu, temelj svega ostaloga. ”Što ti je ona dala?“
On odmahne glavom. ”Nije bilo tako... Bilo je više...“ Pogleda u strop tražeći riječi, zatim pogleda u mene i kaže: ”Način na koji sam se osjećao uz nju podsjetio me na moje osjećaje prema tebi na početku.“
Srce mi se slama kad čujem da nas uspoređuje, ali nešto je utješno u njegovoj iskrenosti, u bolnom izrazu na njegovu licu, u tome koliko bi htio da to nije istina.
Nick nastavi: ”A bilo je tu i drugih stvari... Osjećao sam... Osjećao sam tu neku potrebu da sredim stvari za tog dječačića -potrebu koja je postala zamršena i nekako se proširila i na njegovu majku... Jednim se dijelom vjerojatno radilo o mom egu... - o tom osjećaju da si mlad... da te netko treba i želi." Glas mu utihne, a ja se sjetim kako sam bila ranjiva u podzemnoj onaj dan kad smo se upoznali.
”Ja sam te trebala. Ja sam te željela“, kažem, u prošlom vremenu, iako ga velik dio mene još uvijek treba, još uvijek želi. ”Ali možda te više... ne privlačim?“
Pogledam ga, znajući da će poreći ovu optužbu, ali nadajući se da će to učiniti uvjerljivo.
”Ne“, kaže, i pusti stisnutu šaku da padne na stol. ”Nije to. Ne radi se o seksu.
Osim možda osjećaja povezanosti koji ti seks može pružiti... Ali, .. Nije tako jednostavno, Tess... Ne radi se samo o jednoj stvari.“
Kimnem, razmišljajući o tome kako teški brakovi mogu biti, koliko je truda potrebno da se održi taj osjećaj između dvoje ljudi - osjećaj za koji na početku, kad je sve tako lako, ne možeš ni zamisliti da će izblijedjeli. Pomislim kako svatko tko je u braku duguje svom partneru da pronađe individualnu sreću, čak i u zajedničkom životu. To je jedini pravi način da se zbližite, a ne udaljite.
Nick nastavi, kao da mi čita misli. ”Život zna biti težak. I monoton... i iscrpljujući. I nije to ona romantična vožnja kakvu očekuješ kad kreneš, na početku... Ali to ne znači... to nikome ne daje pravo... To mi nije dalo pravo da učinim ono što sam učinio... Gle, Tess. Što god bio razlog, nije bio dobar. A u zadnje vrijeme mislim da uopće nije bilo razloga. Što je možda gore. Ali to je istina. I to je sve što ti mogu dati.“
Progutam knedlu u grlu i kimnem. Zatim, unatoč čvrstoj odluci da ovaj razgovor neće biti o njoj, pitam je li razgovarao s njom od onog dana kad se vratio iz šetnje u Commonu.
”Ne“, kaže.
”Onda više nisi njegov liječnik?“ pitam, izbjegavajući Charliejevo ime, zajedno s imenom njegove majke.
”Ne.“
”I nećeš nikad biti?“ ”Ne.“
”Nikako?“
”Ne.“
”Rastužuje li te to?“
Uzdahne i zatim napravi grimasu. ”Lagao bih da ti kažem da nisam tužan... da mi ne nedostaje taj dječak i da ne osjećam strahovitu krivnju što sam bio dijelom njegova života i onda naglo otišao. Osjećam se krivim zbog bilo kakve boli koju sam prouzročio djetetu. Jer sam prekršio prvo pravilo medicine.“
Ne našteti, sjetim se, a onda pomislim na svu štetu koju je prouzročio.
Nastavi: ”Ali više se osjećam krivim zbog tebe. Ne mogu zapravo ni razmišljati dalje od tebe... nas. Svoje djece. Naše obitelji. Većinu vremena, ne mogu uopće
razmišljati.
Samo osjećam i prisjećam se i priželjkujem.“
”A što to?“ pitam, i nešto se u meni smekša."Što osjećaš, čega se prisjećaš, što priželjkuješ?“
”Osjećam se... onako kako sam se osjećao kad sam te ugledao u podzemnoj. Stajala si ondje s onim prstenom na ruci i izgledala tako tužno. Tako lijepo. I prisjećam se naših ranih dana kad nismo imali novaca i dijelili smo lazanje za večeru i... i kad si bila trudna s Ruby i sama znala pojesti dvije porcije tih lazanja." Gleda u prazno s blagim smiješkom na licu.
”Jela sam za dvoje“, kažem, izgovor koji sam koristila usprkos činjenici da sam zapravo jela kao da nosim trojke.
Nick nastavi, odsutna pogleda. ”I želim... Želim da te mogu nekako vratiti. Želim da mi se vratiš, Tessa.“
Odmahnem glavom, uz osjećaj beskrajne tuge zbog sebe i djece - ali i, prvi put, zbog Nicka.
”Neće biti isto“, kažem. ”Znam“, odgovori.
”Nikad neće biti isto“, kažem. ”Znam“, kaže. ”Ali možda...“ ”Možda što?“ pitam, puna nade.
”Možda može biti bolje“, odgovori - baš ono što sam htjela da kaže. ”Možemo li pokušati saznati? Možemo li pokušati radi Ruby i Franka? Možemo li pokušati radi nas?“
Osjećam kako popuštam kad ustane i povuče me na noge, objema svojim rukama primivši moje. ”Molim te“, kaže.
”Ne znam mogu li“, kažem, dok mi se suze slijevaju niz lice. ”Ne znam mogu li ti
ikad više vjerovati. Čak i kad bih željela.“
Krene me zagrliti i onda zastane, kao da je shvatio da još nije zaslužio to pravo.
Zatim prošapće moje ime i kaže: ”Daj mi da ti pomognem.“
Suze mi nastave teći, ali ne kažem mu ne. Što, naravno, oboje znamo da je jako blizu da.
”Ne mogu ništa obećati“, kažem. ”Ali ja mogu“, kaže. ”Već jednom jesi“, drhtavim glasom kažem.
”Znam. I opet ću. Svaki dan. Učinit ću što je god potrebno. Samo mi daj još jednu priliku.“
Još jedna prilika.
Riječi koje je moja majka čula više od jednom. Riječi o kojima žene raspravljaju. Možeš li oprostiti i bi li trebala vjerovati. Pomislim na osudu društva, prijatelja i obitelji, jer čini se da većinom prevladava stav da ne treba pružiti drugu šansu onome tko te izdao. Da trebaš učiniti sve što možeš da zadržiš nož izvan svojih leđa i zaštitiš svoje srce i ponos. Kukavice pružaju druge prilike. Budale pružaju druge prilike. A ja nisam kukavica, nisam budala.
”Tako mi je žao“, Nick kaže.
Zamislim ga na dan našeg vjenčanja, dok smo razmjenjivali zavjete, i čujem njegove riječi: I biti ti vjeran do kraja života.
Tako je trebalo biti. To se nije dogodilo.
Ali evo nas ovdje, s dvoje djece, nakon prekršenog obećanja, stojimo jedno pred drugim, baš kao što smo stajali taj dan pred oltarom, s ljubavlju i nadom. I još jednom zatvorim oči, spremna riskirati, spremna na dug, težak put pred nama. Nemam pojma kako će biti, ali opet, zapravo nikad nisam ni znala.
”Mogu li ti spremiti doručak?“ kaže. ”Jaja na oko?“
Pogledam ga u oči, kimnem i gotovo se nasmiješim. Ne zato što sam sretna - ili gladna. Već zato što je moj suprug kod kuće. Zato što zna da najviše volim jaja na oko. I zato što vjerujem da bih, ispod sveg tog razočaranja i straha, ljutnje i ponosa, možda čak mogla pronaći dovoljno snage za oprost.

NOTE

1 Igra riječi u engleskome; izgovor eng. two-thirty "dva i trideset" vrlo je sličan izgovoru tooth hurty "boli zub".
2 Eng. glagol ponder znači razmišljati, promišljati.
3 Koral Jesus bleibet meine Freunde iz kantate Herz und Mund und Tat und Leben Johanna Sebastiana Bacha.
4 Ja sam žena, počujte moju riku. Preživjet ću. Poštovanje.
5 Igra koja se u SAD-u tradicionalno igra na Noć vještica. U kantu s vodom stave se jabuke, a zadatak je igrača zubima ih izvaditi.
6 Hammer Time je stih iz pjesme U Can't Touch This MC Hammera, stoga se MC ne odnosi samo na njezino ime.
7 Glavni lik iz američke serije Leave It To Beaver, posvećene u prvom redu kućanstvu i obitelji.
8 Prijevod: Majka koju bih rado jebao.
9 Leming - vrsta glodavca koja obitava u polarnim područjima.