Middlemarch

First topic message reminder :



ROMAN IZ PROVINCIJSKOG ŽIVOTA




UVOD

Zar se nije svatko, tko se rado i mnogo zanima poviješću čovjeka i vladanjem toga zagonetnog bića u različitim kušnjama Vremena, zadržao barem za trenutak na životu svete Terezije? I nije li se blagoćudno nasmiješio pri pomisli na malu djevojčicu koja jednog jutra, vodeći za ruku svoga još manjeg brata, odlazi na put u zemlju Maura tražiti mučeništvo? Zaputili su se iz mrke Avile gledajući široko i bespomoćno u svijet kao dva srnčeta, ali njihova su čista ljudska srca gorjela od domoljubna zanosa. Od te veličajne namjere odvratila ih je obiteljska stvarnost, koja ih je u likovima stričeva stigla na njihovu putu. To dječje hodočašće bilo je ipak doličan početak. Terezijina strasna, idealna narav tražila je epski život. Zar se ona mogla zadovoljiti mnogobrojnim svescima romana o vitezovima i društvenim uspjesima kakve divne djevojke? U plamenu njena srca brzo je izgorjelo to bezvrijedno ulje i, neprestano podjarivan iz dubina duše, taj se plamen dizao visoko, tražeći potpuno zadovoljenje, neki cilj koji bi do kraja ispunio cijeli njen život i u kojem bi se pomirilo vlastito beznađe sa zanosnim osjećajem vječna života. Ona je doživjela svoju epopeju u reformi jednog religioznog reda.
Ta Španjolka, koja je živjela prije tristo godina, sigurno nije posljednja sveta Terezija. Rodilo se još mnogo Terezija koje nisu uspjele živjeti epskim životom, u kojem bi se redala u neprekidnom nizu djela koja bi im pronijela slavu svijetom, jer se možda veličina njihova duha našla u manje sretnim okolnostima, ili im je možda život tragično promašen, a nije našao dostojna pjesnika, te tako neoplakan pao u zaborav.
Nejasnih pogleda i u zamršenim okolnostima, one su pokušavale svoje misli i djela dovesti u uzvišen sklad, ali najposlije se njihova borba u očima obična svijeta čini kao besmislen i uzaludan trud. Te novovijeke Terezije ne nalaze oslonca ni u čvrstoj vjeri društva ni u njegovu radu, koji bi im umjeli stvoriti zadatke dostojne gorljive i požrtvovne duše. Njihova gorljivost kolebala se između nejasna ideala i općenitih težnja žene, tako da se jedna osuđuje zbog pretjerivanja, a nad drugom se lomi štap zbog slabosti.
Neki misle da su ti promašeni životi posljedica neprilične neodređenosti, kojom je Priroda obdarila narav žene. Kad bi se stupanj ženske nesposobnosti dao točno odrediti činjenicom da žena ne zna brojiti dalje od tri, o društvenoj sudbini žene moglo bi se govoriti znanstvenom sigurnošću. Međutim, neodređenost ostaje, a raznolikost je moguća u mnogo širim granicama nego što se može zamisliti, sudeći po jednoličnosti ženskih frizura i omiljenih ljubavnih priča u prozi i stihovima. Ponegdje se i pokoji labud odgoji među pačićima u kakvu mutnom jezercu, ali nikad ne doživljava prave životne radosti u drugovanju s tim svojim plivaćim pernatim srodnicima. Ponegdje se rodi i pokoja sveta Terezija, koja ne započinje nikakvo veliko djelo, kojoj kucaji srca, prepuna ljubavi, i uzdasi duše za nepostignutim idealima zamiru i gube se u borbi sa sitnim zaprekama, umjesto da se saberu i usmjere na kakav rad velike i trajne vrijednosti.

XXX. POGLAVLJE

Qui veut delasser hors de propos, lasse.63
Pascal.

Casaubon nije više imao tako težak napad kao što je bio prvi, i za nekoliko dana počelo mu se opet vraćati prijašnje zdravstveno stanje. Ali čini se da je Lydgate smatrao da taj slučaj zavređuje više pozornosti. Nije koristio samo svoj stetoskop (koji u to doba još nije bio uobičajen u praksi), nego je mirno sjedio uz bolesnika i motrio ga. Na Casaubonova pitanja odgovarao je da je uzrok bolesti u običnoj pogrešci intelektualaca – u pretjeranoj i monotonoj radinosti; lijek je umjeren posao i razonoda. Brooke, koji je bio jednom prisutan, predloži da Casaubon ide pecati, kao što to čini Cadwallader, i da uredi prostoriju za tokarenje, te da pravi igračke, noge za stolove i slično.
– Ukratko, vi mi preporučujete da se pripremim za svoje drugo djetinjstvo – reče jadni Casaubon nekako ogorčeno. – To bi – doda gledajući Lydgatea – bilo za mene takva razonoda, kao što je češljanje kudjelje razonoda zatvorenicima u kaznionicama.
– Priznajem – reče Lydgate smiješeći se – zabava baš nije recept koji bi čovjeka zadovoljio. To je isto kao da kažeš ljudima da ne klonu duhom. Možda je trebalo reći da se radije pomirite s malo dosade, nego da nastavite s poslom.
– Tako je, tako je! – reče Brooke. – Nagovorite Dorotheju da se s vama igra triktraka navečer. I dječji tenis, eto... ne znam bi li ikoja igra bila bolja danju od dječjeg tenisa. Sjećam ga se jako dobro. Dakako, vaše oči to ne bi možda mogle izdržati, Casaubon. Ali morate popustiti, znate. Zašto se ne biste prihvatili nekog lakšeg istraživanja... o školjkama, eto; uvijek sam smatrao da to mora biti lako.
Ili nagovorite Dorotheju da vam čita lagane stvari, Smolletta64 ... »Rodericka Randoma«, – »Humphryja Clincera«, malo su prosti, ali ona sad može sve čitati otkako je udana, znate. Sjećam se da su me izvanredno nasmijali... ima jedan smiješan prizor s poderanim hlačama poštanskog kočijaša. Nema sad više takva humora. Sve sam to ja prošao, ali za vas bi to moglo biti prilično novo.
»Baš tako novo kao da jedem čičak«, glasio bi odgovor koji bi točno izrazio ono što je Casaubon mislio. Ali on samo pokorno klimnu, s dužnim poštovanjem prema ženinu stricu, te napomenu da su bez sumnje djela, koja je spomenuo, »služila kao zabavno štivo određenom krugu ljudi.«
– Vidite – reče živahni sudac Lydgateu kad su se našli vani Casaubon je bio malo utučen; – prilično se zabrinuo kad ste mu zabranili njegov naporni posao, koji je, vjerujem, nešto vrlo temeljito... na području istraživanja, znate. Nikada ne bih u tome popuštao, uvijek sam bio svestran. Ali svećenik je malo više sputan. Kad bi ga imenovali za biskupa, eto! Napisao je vrlo dobru brošuru za Peela. On bi se tada više kretao, više bi bilo svečanosti; mogao bi se i malo udebljati. Ali preporučam vam da razgovarate s gospođom Casaubon. Ta moja nećakinja je prilično razumna u svemu. Recite da joj mužu treba kretanja, razonode... uputite je da ga nekako navede na zabavu.
I bez Brookeova savjeta Lydgate je već odlučio razgovarati s Dorothejom. Nije bila prisutna dok joj je stric zamuckujući iznosio svoje prijedloge, na koji bi način život u Lowicku mogao postati veseliji, iako se obično nalazila kraj svoga muža, a znakovi iskrene i velike bojazni na njenom licu i u glasu zbog svega što se ticalo njegova raspoloženja i zdravlja, govorili su o drami koju je Lydgate želio promatrati. Mislio je da joj treba reći što vjerojatno čeka njena muža, a, osim toga, smatrao je da bi bilo zanimljivo s njom povjerljivo razgovarati. Liječnik voli raditi psihološka opažanja, a ponekad vrlo lako pada u iskušenje pa se upušta u dalekosežno proricanje, koje život i smrt lako opovrgavaju. Lydgate se često rugao tom besmislenom proricanju, pa je naumio biti oprezan.
Tražio je gospođu Casaubon, ali su mu rekli da je izišla u šetnju. Spremao se otići kad su se Dorothea i Celija pojavile, obje rumene od susreta s ožujskim vjetrom. Lydgate zamoli Dorotheju da s njom govori nasamo i Dorothea otvori vrata biblioteke, koja su slučajno bila najbliža, ne misleći toga časa ni na što, nego samo na to što će Lydgate reći o Casaubonu. Bilo je to prvi put da je ušla u tu prostoriju otkako joj se razbolio muž, a sluga za sve to vrijeme nije otvarao kapke. Ali je od uskih gornjih prozorskih stakala bilo dovoljno svjetla da se moglo čitati.
– Neće li vam smetati ovo sumorno svjetlo? – upita Dorothea stojeći nasred sobe. – Otkako ste mu zabranili čitanje, u biblioteku nitko ne ulazi. Ali će gospodin Casaubon uskoro biti opet ovdje, ja se nadam. Zar se ne oporavlja?
– Oporavlja se, i to mnogo brže nego što sam se u početku nadao. Zaista mislim da mu je zdravlje opet onakvo kakvo je bilo prije napada.
– Zar se ne bojite da bi se bolest mogla vratiti? – upita Dorothea, jer je njeno oštro uho po Lydgateovu glasu razabralo da se u tim riječima nešto krije.
– Kod takvih je bolesti teško izreći sud – reče Lydgate. – Jedino mogu pouzdano reći da treba budno paziti kako gospodin Casaubon ne bi na bilo koji način naprezao nerve.
– Zaklinjem vas, govorite iskreno – reče Dorothea molećim glasom. – Ne mogu podnijeti misao da ima nešto što ne znam, a što bi me, kad bih znala, potaklo da drugačije postupam.
Riječi su zvučale poput vapaja, očito su bile glas nekog duševnog iskustva, nedavno stečenog.
– Sjednite – doda ona, smjestivši se u najbliži stolac, i odloži kapu i rukavice, instinktivno odbacujući formalnosti kad se radi o važnom, sudbonosnom pitanju.
– To što ste sad rekli opravdava moje stanovište – reče Lydgate. – Mislim da je zadatak liječnika da budu iskreni, da poslije ne bude spočitavanja. Ali ja vas molim, imajte na umu da je slučaj gospodina Casaubona upravo jedan od onih kod kojih je najteže dati mišljenje o njihovu ishodu. Lako je moguće da bi mogao živjeti još petnaest godina ili više, a da mu se zdravlje mnogo ne pogorša.
Dorothea jako problijedi, a kad je Lydgate zastao, reče tihim glasom:
– Mislite ako budemo vrlo oprezni.
– Da, mislim tako... naime, da pazite da se duševno ne uzbuđuje i da ne radi prekomjerno.
– Bio bi nesretan kad bi morao napustiti posao – reče Dorothea predviđajući živo tu nevolju.
– Znam. Jedini je način pokušati svim neposrednim i posrednim sredstvima smanjiti mu i mijenjati poslove. Sretnim stjecajem okolnosti trenutno nema, kako rekoh, opasnosti od te bolesti srca, koja je, vjerujem, uzrok posljednjem napadu. S druge je strane opet moguće da se bolest sama od sebe brže razvija; to je jedna od onih bolesti kod kojih kadikad smrt naglo nastupa. Ništa se ne bi smjelo zanemariti što bi moglo spriječiti takav ishod.
Nekoliko trenutaka vladao je muk; Dorothea je sjedila kao skamenjena, iako je život u njoj tako intenzivno ključao da u duhu još nikad nije u tako kratkom vremenu odjednom sagledala toliki niz događaja i njihovih uzroka.
– Pomozite mi, molim vas – reče naposljetku istim prigušenim glasom kao i prije. – Recite, što da činim?
– Što mislite o putovanju u inozemstvo? Nedavno ste bili u Rimu, mislim.
Uspomene koje su dokazivale da je i sama pomisao na takvu razonodu besmislena, bile su nov udarac koji je potresao Dorotheju u njenoj ukočenoj nepomičnosti.
– Oh, to ne bi pomoglo... bilo bi to najgore od svega – reče ona očajna poput kakva djeteta, i suze joj poteku. – Sve ono u čemu on ne nalazi zadovoljstva neće biti ni od kakve koristi.
– Drago bi mi bilo da sam vam mogao uštedjeti tu bol – Lydgate će duboko dirnut, razmišljajući istovremeno o njenom braku. Žene kao što je Dorothea nije još sreo.
– Dobro ste učinili što ste mi to rekli. Hvala vam što ste govorili istinu.
– Znajte da o tome neću ništa reći samom gospodinu Casaubonu. Mislim da je za njega najbolje da mu se ne kaže ništa drugo, nego da ne smije pretjerati u radu i da se mora držati nekih propisa. Svaka briga bi, bez sumnje, na njega loše djelovala.
Lydgate ustane, a Dorothea se istovremeno automatski digne, otkopča ogrtač i zbaci ga, kao da ju je gušio. On se već klanjao, želeći se oprostiti, kad je snažni impuls, koji bi se da je bila sama pretvorio u molitvu, natjera da progovori jecajući:
– Oh, vi ste iskusan čovjek, je li? Znate sve o životu i smrti. Savjetujte me! Razmislite, što bih mogla učiniti? Radio je cijelog života i radovao se tome. Nije mu ni do čega drugog. I meni nije ni do čega drugog...
Još se godine i godine poslije toga Lydgate živo sjećao dojma koji je u njemu izazvala ta spontana molba – taj krik duše u nevolji, upućen drugoj duši, a obje su svjesne samo toga da se zajedno sa srodnim dušama kreću u jednom istom zbunjenom svijetu, u jednom istom burnom životu, bez ikakva sigurna putokaza. Ali što joj sad drugo može reći, nego da će sutra opet posjetiti Casaubona?
Kad je otišao, Dorotheji udare suze na oči i oslobode je zagušljiva pritiska. Zatim brzo otre suze, sjetivši se da svoju žalost ne smije pokazati pred mužem. Gledala je naokolo po sobi, razmišljajući kako mora narediti sluzi da je spremi, jer Casaubon može svakog časa zaželjeti boraviti u njoj. Na njegovu pisaćem stolu nalazila su se pisma koja su ondje ležala netaknuta još od onog jutra kad se razbolio, a među njima, ako se Dorothea dobro sjećala, bila su pisma mladog Ladislawa; ono njoj upućeno bilo je još uvijek neotvoreno. Sjećanje na ta pisma postalo je još mučnije zbog nenadane bolesti, za koju je smatrala da ju je možda izazvalo uzbuđenje, što ga je uzrokovao njen bijes. Bit će dovoljno vremena da ih pročita kad joj budu ponovo predana, a sama nije htjela otići po njih u biblioteku.
Ali sad joj pade na pamet da bi ih valjalo ukloniti ispred muža, jer kakvi god bili uzroci njegovoj zlovolji u vezi s tim pismima, on se ne smije, ako se to ikako može spriječiti, ponovo uzbuditi. Ona prvo preleti očima pismo upućeno njemu, da vidi treba li na njega odgovoriti, kako bi se spriječio taj neugodni posjet.
Will je pisao iz Rima i počeo s riječima kako su njegove obveze prema gospodinu Casaubonu tako velike, da bi sva zahvaljivanja naposljetku ispala kao drskost. Razumije se, kad ne bi bio zahvalan, ponio bi se kao najbjedniji nitkov prema svom velikodušnom prijatelju. Tumačiti naširoko riječima zahvalnost bilo bi kao da kaže »ja sam pošten«. Ali je on shvatio, da se od svojih mana, na koje ga je Casaubon i sam često upozoravao, može odviknuti samo ako se nađe u položaju, koji će od njega zahtijevati više neumorne radinosti, a to mu je njegova plemenitost do sada onemogućavala. Vjeruje da će najbolje uzvratiti, ako je uzvraćanje uopće moguće, tako, da s uspjehom završi školovanje, na što se i obvezao, i da se ubuduće odrekne novčane pomoći, na koju drugi možda imaju više prava. Dolazi u Englesku pokušati sreću, kao što su to prisiljeni činiti i mnogi drugi mladi ljudi, koji jedini kapital nalaze u svojoj glavi. Njegov prijatelj Naumann želi da on preuzme »Raspravu« – sliku koju je izradio za gospodina Casaubona, čijim će dopuštenjem, a i dopuštenjem gospođe Casaubon, Will osobno tu sliku donijeti u Lowick. Pismom, upućenim na poste restante u Pariz, može ga u idućih četrnaest dana, ako bude potrebno, obavijestiti, kako ne bi došao u nezgodno vrijeme u Lowick. Prilaže pismo za gospođu Casaubon, u kojem nastavlja razgovor o umjetnosti, što ga je započeo u Rimu.
Otvorivši svoje pismo, Dorothea vidje da joj Will opet zamjera što je tako fanatično uporna u svojoj samilosti i što neće uživati u životu kakav on jest – sve je to iznosio s toliko mladenačke živahnosti da to sad nije mogla čitati. Morala je bez oklijevanja razmisliti što valja učiniti s drugim pismom. Možda još ima vremena da se spriječi Willov dolazak u Lowick. Dorothea naposljetku odluči predati pismo svom stricu, koji se još nalazio u kući, i zamoliti ga da obavijesti Willa o Casaubonovoj bolesti, koja mu ne dopušta da prima ikakve posjete.
Nitko nije bio spremniji od Brookea napisati pismo, samo mu je bilo teško napisati kratko pismo, pa su se njegove misli protegle preko tri duge strane. Dorotheji je samo rekao:
– Budi sigurna da ću pisati, draga moja. On je vrlo pametan momak... taj mladi Ladislaw... mislim da će biti napredan mladić. To je lijepo pismo... pokazuje njegov smisao za puno toga, znaš. Svakako, javit ću mu o Casaubonu.
Ali vrh Brookeova pera je organ koji misli, i rečenice, posebno one u kojima se izriču dobronamjerne misli, nizale su se takvom brzinom da ih ni sam više nije mogao slijediti. Izražavao je žaljenje i predlagao lijekove, i kad je sve to pročitao, činilo mu se da je vrlo lijepo izrečeno – baš začudno sve na svom mjestu, te napokon stvori zaključak na koji nije prije ni pomišljao. Sad je njegovo pero smatralo da je velika šteta što mladi Ladislaw neće doći baš sada u susjedstvo gospodina Brookea, kako bi ga on mogao bolje upoznati i kako bi mogli zajedno pregledati dugo zanemarivane talijanske slike – ono je također izražavalo takav interes za mladića, koji je započinjao život s čitavim mnoštvom ideja, da je to na kraju druge stranice navelo Brookea na misao da pozove mladog Ladislawa u Tipton Grange, kad već ne može biti primljen u Lowicku. Zašto ne bi? Mogu pronaći štošta i zajedno to obaviti, a ovo je baš vrijeme osobita razvoja – politički se horizont proširio i – ukratko, tu je Brookeovo pero ponovilo mali govor, o kome je nedavno izvijestio i onaj površno uređivani listić »Pionir Middlemarcha«. Dok je Brooke zatvarao pismo, osjećao je kako ga nosi bujica maglovitih planova: – mladić sposoban mislima dati oblik, i »Pionir«, kupljen da utre put novom kandidatu, dokumenti upotrebljeni – tko zna što se može iz svega toga izleći? Budući da se i Celia namjerava uskoro udati, bit će vrlo zgodno imati za stolom uza se mladića, barem neko vrijeme.
Budući da je Dorothea bila zaokupljena brigom za svoga muža, Brooke je otišao a da joj nije ni rekao što je napisao u pismu; zapravo, to za nju i nije bilo nimalo važno.

XXXI. POGLAVLJE

Kako da čuješ glas tog velikog zvona, pregolema za te da ga pokreneš? Dopusti samo fruli da zasvira pod tim plemenitim metalom i slušaj, pripijena uz njega, dok se ne prolije srebrn potočić pravoga zvuka, i tada će golemo zvono zadrhtat, i čitava će masa odgovoriti u bezbrojnim valovima, u jednostavnom, blagom skladu.
Te večeri govorio je Lydgate gospođici Vincy o gospođi Casaubon, ističući osobito snažan osjećaj koji ona, kako se čini, gaji prema tom ukočenom, radinom čovjeku, koji je od nje trideset godina stariji.
– Naravno, privržena je svome mužu – reče Rosamond, izričući time i neizrečenu misao da je to i najviše što žena, kako je taj učeni čovjek mislio, može postići; ali u isti mah je mislila da nije baš tako tužno biti gospodarica dvorca Lowick uz muža koji će vjerojatno uskoro umrijeti... – Vrlo je lijepa, je li?
– Bez sumnje je lijepa, ali nisam o tome razmišljao – reče Lydgate.
– Mislim da to i ne spada u vaše zvanje – doda Rosamond, a na obrazima joj se pojave jamice. – A što se vaša praksa širi! Prije toga ste, mislim, bili pozvani Chettamovima, a sada Casaubonovima.
– Jesam – odvrati Lydgate, a u njegovu glasu se osjećalo da to priznaje nekako preko volje. – Ali da vam kažem po istini, ne volim liječiti takve ljude, draži su mi siromasi. Ti su slučajevi običniji, a više se buke diže oko njih, i tu moraš pokornije slušati gluposti.
– Ne čujete ih više nego u Middlemarchu – reče Rosamond. – I prolazite barem prostranim hodnicima i svuda vas prati miris ruža.
– To je istina, Mademoiselle de Montmorenci – reče Lydgate, sagne glavu tik do stola i podigne prstom nježnu maramicu, što je ležala do njene otvorene ručne torbice, kao da želi uživati u njenu mirisu, pri čemu je smiješeći se promatrao Rosamond.
Ali ti vedri dani slobode, u kojoj je Lydgate oblijetao cvijet Middlemarcha, nisu mogli trajati vječno. Ni u tom gradu, kao ni drugdje, nije bilo lako odvojiti se od društva, i dvoje ljudi koji neprestano flertuju ne mogu nikako izbjeći »raznim zapletima, optužbama, napadima, sukobima, poticajima, koji prate svaku pojedinost«. Što je god gospođica Vincy učinila, moralo se zapaziti, a bila je možda još više na oku obožavateljima i kritičarima, jer je upravo sada gospođa Vincy, nakon male borbe, otišla s Fredom na kratko vrijeme u Stone Court; naime, to je bio jedini način da udovolji starom Featherstoneu i da u isti mah pazi na Mary Garth; jer kako se Fred oporavljao, tako joj se ta djevojka činila sve manje poželjnom snahom.
Tetka Bulstrode, na primjer, dolazila je sada kad je Rosamond bila sama češće u Lowick Gate, da je posjeti. Gospođa Bulstrode je gajila iskrenu sestrinsku ljubav prema svome bratu i uvijek smatrala da se mogao bolje oženiti, ali je djeci željela dobro. Usto je gospođa Bulstrode bila stara prijateljica gospođe Plymdale. Imale su gotovo jednak ukus, što se tiče svile, krojeva za rublje, porculana i svjećnjaka. Povjeravale su jedna drugoj svoje sitne brige, koje bi im zadavalo njihovo zdravlje ili kućanski poslovi, a razni sitni znakovi superiornosti gospođe Bulstrode, naime jače istaknuta ozbiljnost, veća inteligencija, pa kuća izvan grada, sve je to ponekad unosilo žar u njihov razgovor, ali ih nije zavadilo; obje su bile dobronamjerne žene, te je u njih bilo vrlo malo sebičnih motiva.
Jednog jutra, kad se našla u posjetu kod gospođe Plymdale, gospođa Bulstrode je slučajno rekla da ne može dulje ostati, jer ide posjetiti jadnu Rosamond.
– Zašto kažete »jadnu Rosamond«? – upita gospođa Plymdale, stroga, mala žena okruglih očiju, koja je sva podsjećala na ukroćena sokola.
– Ona je tako lijepa, a odgojena tako lakomisleno. Znate, majka joj je uvijek bila jako površna, pa sam zbog toga zabrinuta za djecu.
– Dakle, Harriet, ako smijem kazati svoje mišljenje – reče gospođa Plymdale, naglašavajući pojedine riječi – moram reći kako nitko ne sumnja da ste vi i gospodin Bulstrode ushićeni s onim što se dogodilo, jer ste učinili sve da pomognete Lydgateu.
– Selina, što mislite time reći? – upita gospođa Bulstrode, iskreno se čudeći.
– Ništa drugo nego da sam zaista sretna zbog Neda – reče gospođa Plymdale. – On bi sigurno mogao lakše uzdržavati takvu ženu, nego što bi neki drugi ljudi mogli, ali ipak bih željela da si ženu potraži negdje drugdje. Majka je uvijek zabrinuta za svoje dijete, jer mladi ljudi mogu sebi pritom pokvariti život. A osim toga, da se mene pitalo, rekla bih da ne volim što u grad dolaze stranci.
– Ja ne znam, Selina – odvrati gospođa Bulstrode, također ističući svoje riječi. – Nekoć je i gospodin Bulstrode bio ovdje stranac. I Abraham i Mojsije bili su stranci u Obećanoj zemlji, a i nalaže nam se da pomažemo strance. A osobito – doda ona poslije kratke stanke ako su besprijekorni.
– Ne govorim u vjerskom smislu, Harriet. Govorim kao majka.
– Sigurna sam, Selina, kako nikada niste čuli da sam govorila protiv toga da neka moja nećakinja pođe za vašeg sina.
– Oh, to je taština gospođice Vincy... sigurna sam, da nije ništa drugo – reče gospođa Plymdale, koja se nikada prije nije u tome potpuno povjeravala Harrieti. – Nijedan mladić u Middlemarchu nije joj bio dosta dobar; čula sam njenu majku kako to govori. To nije kršćanski, mislim. Ali je sada, prema svemu što sam čula, pronašla čovjeka jednako tašta, kao što je i ona.
– Ne mislite valjda da ima nešto između Rosamond i Lydgatea? – gospođa će Bulstrode, prilično uvrijeđena što se pokazalo da je neupućena.
– Je li moguće da ne znate, Harriet?
– Oh, ja tako malo izlazim i ne volim naklapanja; ja ih zaista nikad i ne slušam. Vi susrećete mnoge ljude koje ja ne susrećem. Vaše se društvo prilično razlikuje od našeg.
– Dobro, ali radi se o vašoj nećakinji i velikom miljeniku gospodina Bulstrodea... a i vašem također, u to sam sigurna, Harriet! Mislila sam neko vrijeme da ste ga namijenili Kate; kad bude malo starija.
– Ne vjerujem da bi zasad moglo biti išta ozbiljnije – gospođa će Bulstrode. – Moj bi mi brat to sigurno rekao.
– Pa sad, ljudi često svašta govore, ali sam dočula da sav svijet koji vidi gospođicu Vincy i gospodina Lydgatea zajedno nimalo ne sumnja da su zaručnici. Međutim, to nije moj posao. Da vam sačuvam ovaj kroj za rukavice bez prstiju?
Poslije toga se gospođa Bulstrode odvezla svojoj nećakinji s novim teretom na srcu. Bila je lijepo odjevena, ali opazi – i to je ovaj put ozlovolji više no inače – da Rosamond, koja je upravo došla izvana i dočekala je odjevena onako kako se bila udesila za šetnju, ima na sebi haljinu koja je gotovo isto tako skupa kao i njena. Gospođa Bulstrode je bila, moglo bi se reći, umanjeno izdanje svoga brata; glas joj nije bio prigušen ni put blijeda, kao u njena muža, te nije običavala okolišati.
– Ti si sama, kako vidim, draga – reče ona, ozbiljno se ogledajući kad su zajedno ušle u salon. Rosamond je bila sigurna da joj tetka ima nešto osobito reći i one sjednu jedna tik do druge. Ipak je ta nabrana unutrašnja strana Rosamondina šešira bila tako dražesna da nije mogla ne poželjeti da i njena Kate dobije takav šešir. I tako su oči gospođe Bulstrode, koje su bile prilično dobre, kružile po tom obilno nabranom krugu, dok je govorila.
– Upravo sam čula nešto o tebi što me je vrlo iznenadilo, Rosamond.
– Što, tetka? – Rosamondine oči su opet lutale po velikom, izvezenom tetkinom ovratniku.
– Jedva mogu vjerovati... da si se ti zaručila, a da ja to ne znam... da mi tvoj otac to ne bi rekao. – Tu se oči gospođe Bulstrode napokon zaustave na Rosamondinim, te ona jarko porumeni i reče:
– Nisam zaručena, tetka.
– Kako je onda moguće da svi to govore... je li to samo gradsko govorkanje?
– Gradsko govorkanje nije nimalo važno, mislim – odvrati Rosamond, vrlo zadovoljna.
– Ne budi, draga, nepromišljena; nemoj tako prezirati svoju okolinu. Ne zaboravi da ćeš uskoro navršiti dvadeset i drugu i da nemaš miraza. Sigurna sam da ti otac neće moći ništa prištedjeti. Gospodin Lydgate je vrlo inteligentan i sposoban čovjek i zbog toga, vjerujem, privlačan. I sama rado razgovaram s takvim ljudima, a tvoj ujak smatra da je on i vrlo koristan čovjek. Ali se to zvanje ovdje slabo plaća. Nema sumnje, nije sva sreća u životu na ovom svijetu, ali teško ćeš naći liječnika u koga bi bilo prave vjere... previše se oni uzdaju u svoj razum. I onda, nisi ti žena za siromašna čovjeka.
– Gospodin Lydgate nije siromašan, tetka. On ima vrlo odlične rođake.
– Sam mi je rekao, da je siromašan.
– To je zato jer je navikao družiti se s ljudima koji žive raskošnim životom.
– Draga moja Rosamond, ti ne smiješ misliti na takav život.
Rosamond spusti pogled i zabavi se svojom torbicom. Nije bila nagla djevojka i nije oštro odgovarala, ali je namjeravala živjeti po svojoj volji.
– Onda je to ipak istina? – reče gospođa Bulstrode, gledajući vrlo ozbiljno svoju nećakinju. – Ti misliš na gospodina Lydgatea. Između vas postoji neki sporazum, a da tvoj otac to i ne zna. Budi iskrena, draga Rosamond, je li te gospodin Lydgate zaista zaprosio?
Jadnoj Rosamond bi vrlo neugodno. Bila je potpuno bezbrižna što se ticalo Lydgateovih osjećaja i namjera, ali sada, kad je tetka postavila to pitanje, nije joj se sviđalo što ne može reći »jest«. Ponos joj je bio povrijeđen, ali se ona, kao uvijek, znala svladati.
– Molim te, oprosti mi. Voljela bih da ne govorimo o tome.
– Vjerujem, draga, da nećeš poklanjati svoga srca čovjeku koji nema sigurne budućnosti. A sjeti se onih dviju krasnih prilika što si ih, kako znam, odbila! A jedna ti je od njih još i sad na dohvatu, ako promijeniš odluku. Znam jednu djevojku izvanredne ljepote, koja se naposljetku loše udala jer je bila izbirljiva. Ned Plymdale je pristao mladić... neki ga čak smatraju lijepim, i jedinac je; i takva je velika trgovina bolja od svake službe. Ne kažem da je udaja sve. Voljela bih da ponajprije misliš na kraljevstvo Božje. Osim toga, djevojka treba vladati svojim srcem.
– Nikada ga neću dati Nedu Plymdalu, ako je već tako. Već sam ga odbila. Da ga volim, ja bih ga uzela odmah i pritom ostala – reče Rosamond, obuzeta divnim osjećajem da je romantična junakinja i da krasno igra tu ulogu.
– Sad mi je, draga moja, sve jasno – reče gospođa Bulstrode dižući se da ode. – Ti si dopustila srcu da te veže s čovjekom koji ti ljubav ne uzvraća.
– To zaista nisam, tetka – odvrati Rosamond odlučno.
– Ti si, dakle, potpuno uvjerena da te gospodin Lydgate ljubi?
Rosamondini su se obrazi do tog trenutka neprestano žarili, jer se osjećala tako ponižena. Odlučila je da ništa ne odgovori, i tetka joj ode još uvjerenija.
Gospodin Bulstrode je u svjetovnim i nevažnim poslovima činio ono što mu naredi žena, a ona je sad, ne rekavši zbog čega, zahtijevala da prvi put kad bude razgovarao s Lydgateom ispipa namjerava li se on uskoro ženiti. Ishod je bio nesumnjivo negativan. Gospodin Bulstrode, koga je žena poslije toga podvrgla temeljitom ispitivanju, ispričao je da je Lydgate govorio kao čovjek koji ne misli na ženidbu. Sad je gospođa Bulstrode znala da je čeka ozbiljan zadatak, te ubrzo utanači jedan tete-a-tete s Lydgateom. U tom se razgovoru najprije propitkivala za zdravlje Freda Vincyja i govorila kako je ozbiljno zabrinuta za mnogobrojnu obitelj svoga brata, a onda prešla na neke općenite napomene o opasnostima što prijete mladim ljudima koji se spremaju za život. Mladići su često neobuzdani i ne ispunjavaju nade, koje se u njih polažu, te se slabo zahvaljuju za novac koji se za njih potroši, a djevojka opet zapada u različite situacije koje mogu biti štetne po njenu budućnost.
– Osobito ako je jako lijepa, a roditelji joj vole veliko društvo – reče gospođa Bulstrode. – Gospoda joj obraćaju pažnju i sasvim je zaokupljaju, a sve zbog svoje časovite zabave, ne misleći da time od nje odvraćaju one u kojih su možda ozbiljne namjere. Tako kvare djevojci budućnost, a ja mislim, gospodine Lydgate, da je to velika odgovornost.
Na to gospođa Bulstrode upre oči u njega, nesumnjivo u namjeri da ga opomene, ako ne i ukori.
– Dabome – odvrati Lydgate, gledajući, a možda čak i zureći u nju. – Ali bi, u drugu ruku, bio velika budala muškarac koji bi hodao naokolo umišljajući sebi da ne smije ni pogledati djevojku, jer bi se ona mogla u njega zaljubiti, ili, jer bi drugi mogli pomisliti da se ona mora u njega zaljubiti.
– Oh, gospodine Lydgate, vi dobro znate koliko se razlikujete od drugih. Vi znate da vam naši mladići nisu ravni. Kad vi obilazite neku kuću, to može jako naškoditi djevojci koja se nada dobru u životu, i može je čak odvratiti od prilika koje joj se nude.
Lydgateu nije toliko godilo laskanje gospođe Bulstrode, kako se on odlikuje od midlmarčkih Orlanda, koliko su ga ozlovoljile njene namjere, koje je odmah prozreo. Gospođa Bulstrode je, međutim, vjerovala da je govorila uvjerljivo, baš onako kako je trebalo, i da je snažnom riječi »naškoditi« krasno prekrila mnoštvo pojedinosti, a da one ipak budu dovoljno očite.
Lydgate se malo naljutio, jednom je rukom zabacio kosu, a drugom radoznalo opipavao džep na prsluku, zatim se sagnuo, da dozove malog crnog prepeličara, ali je taj osjetio neiskrenost u toj ljubaznosti i nije se odazvao. Ne bi bilo pristojno da sad ode, jer je objedovao s drugim gostima i upravo pio čaj. Gospođa Bulstrode, međutim, promijeni razgovor, jer nije sumnjala da ju je razumio.
Mislim da je Solomon u svojim mudrim izrekama propustio reći kako nečista savjest osjeća aluzije isto tako kao što osjetljivo nepce osjeća zrnce pijeska. Kad se sutradan Farebrother opraštao od Lydgatea, ponadao se da će se te večeri sastati kod Vincyjevih. Lydgate je odgovorio kratko da neće – ima posla – mora prestati izlaziti navečer.
– Što, zar ćete se privezati za jarbol i začepiti uši? Dabome, ako nećete da vas očaraju sirene, pravo je da na vrijeme poduzmete mjere opreza.
Prije nekoliko dana Lydgate se ne bi obazirao na te župnikove riječi i ne bi u njima nalazio ništa neobično – ta župnik je uvijek veseo i šaljiv. Ali sad mu se učini da se u njima skriva neko peckanje, što je samo pojačavalo njegov osjećaj da je od sebe pravio budalu i da su ga ljudi krivo razumjeli; tako ga, nema sumnje, Rosamond nije razumjela, jer ona je, u to je bio siguran, sve shvaćala isto tako olako kao i on. Ona je izvanredno obzirna i upućena u sve potankosti dobra vladanja, ali su ljudi oko nje glupi i nametljivi. Međutim, ta se zabluda ne smije dalje održavati. To je odlučio – i držao se svoje odluke – ići će Vincyjevima samo kao liječnik.
Rosamond je bila jako nesretna. Tjeskoba, koju su izazvala tetkina pitanja, rasla je sve više, dok se naposljetku deseti dan, otkako nije vidjela Lydgatea, ne pretvori u strah od praznine, koja bi možda mogla prerasti u slutnju zle sreće, uvijek spremnu da zbriše, kao spužvom, sve ljudske nade. Svijet će se za nju opet pretvoriti u pustoš beznađa, pustinju, koja se čarobnjakovim čarolijama načas bila pretvorila u cvjetnjak. Osjećala je kako joj pomalo obuzima dušu bol zbog izgubljene ljubavi, i spoznaja da nijedan drugi muškarac ne bi bio tako pogodan za građenje onih kula u oblacima u kojima je ona uživala za posljednjih šest mjeseci. Jadna je Rosamond izgubila tek i osjećala se izgubljenom kao Arijadna – čarobna Arijadna iz neke kazališne družine, ostavljena na putu s kovčezima, pretrpanim kostimima, a bez nade da će dobiti kočiju da je poveze.
Ima mnogo čudnih kompleksa u našem psihičkom svijetu, koji se svi podjednako nazivaju ljubavlju i traže za se privilegij onog uzvišenog zanosa, kojim se opravdava sve (u literaturi i drami). Na sreću, Rosamond nije ni pomišljala da izvrši kakav očajnički čin; plela je svoju krasnu kosu isto tako lijepo kao uvijek i bila ponosna i mirna. Razmišljajući o razlozima zbog kojih Lydgate ne dolazi, najmanje neugodna bila joj je misao da se tu na neki način uplela njena tetka Bulstrode i udesila neku spletku; svaki je razlog, bez sumnje, bio manje neugodan, nego što bi bila njegova spontana ravnodušnost. Tko god misli da je deset dana prekratko vrijeme da se u nama pokrene bura, ispunjena uzbudljivim nagađanjima i razočaranjima, a da nas ne shrva slabost, kolebljivost i druge vidljive posljedice strasti, taj ne zna što se sve može zbiti u otmjenom, dokonom duhu jedne mlade dame.
Međutim, jedanaesti dan, kad je Lydgate odlazio iz Stone Courta, gospođa Vincy ga zamoli da kaže njenom mužu kako se dosta pogoršalo Featherstoneovo stanje, pa ga ona moli da još isti dan dođe u Stone Court. Lydgate je, dakle, mogao poći u trgovinu ili napisati poruku na listu papira i ostaviti je na ulaznim vratima. Pa ipak mu ta jednostavna sredstva nisu pala na pamet, iz čega možemo zaključiti da se nije jako opirao dolasku u kuću u vrijeme kad gospodina Vincyja nije bilo tamo. Čovjek može iz različitih pobuda prestati družiti se s nekim, ali se možda čak ni mudrac ne bi zadovoljio s mišlju da nitko za njim ne žali. Bit će to lijep, ugodan način, da se nove navike nadovežu na stare, da se izmijeni nekoliko veselih riječi s Rosamond o njegovu opiranju besposlici i o njegovoj čvrstoj nakani da se mnogočega za duže vrijeme odrekne, pa čak i uživanja u njenoj glazbi. Mora se također priznati da su se časovita nagađanja o svim mogućim uzrocima aluzija gospođe Bulstrode uspjela uplesti poput tankih, ljepljivih niti u čvršći splet njegovih misli.
Gospođica Vincy je bila sama kad je Lydgate ušao, i tako je jako pocrvenjela, da se i on isto tako zbunio i, umjesto da se našali, počeo je odmah govoriti zbog čega je došao te je zamolio gotovo formalno da izruči tu poruku svome ocu. Rosamond je, koja je u prvi mah osjećala kao da joj se vraća sreća, bila jako uvrijeđena Lydgateovim vladanjem; rumenila nesta i ona hladno prihvati poruku, ne dodajući nijedne nepotrebne riječi, a sasvim obično pletivo, koje je imala otprije u rukama, omogući joj da ne podiže pogleda više od Lydgateove brade. U svim je neuspjesima početak sigurno polovina čitava neuspjeha. Pošto je sjedio dva duga trenutka, okrećući bič, a da nije našao riječi koje bi izrekao, Lydgate ustane da ode, a Rosamonda, nervozna od borbe između uvrede i želje da ne pokaže da je uvrijeđena, ispusti svoje pletivo kao da se uplašila i također automatski ustane. Lydgate se odmah sagne da podigne pletivo. Kad se uspravio, našao se vrlo blizu ljupkog lišća, što se uzdizalo na lijepom, vitkom vratu, koji je tako često gledao kako se savršeno ljupko i samodopadno savija. Ali dok je dizao pogled, opazi kako Rosamond bespomoćno podrhtava, što je bilo za njega nešto novo i što ga je dirnulo i potaklo da je upitno pogleda. Toga časa bila je tako prirodna, kao što sigurno još nikada u životu nije bila poslije svoje pete godine: osjetila je kako joj suze naviru, pa je bilo zaludu i pokušati da ih zadrži; nije bilo druge nego da ih ostavi poput rose na modru cvijetu ili da ih pusti da se otkotrljaju niz obraze, što su one i smjerale.
Taj je spontani trenutak djelovao snagom kristalizatora: flert se pretvorio u ljubav. Ne zaboravite da je taj častoljubivi čovjek, koji je gledao u te modre potočnice zalivene suzama, bio vrlo srdačan i nagao. Nije znao u što ga zapleće to pletivo što ga je podigao, ali je jedna misao prodrla u najskrovitiji kutak njegove duše i imala čudotvoran učinak, potaknuvši snagu strasne ljubavi što je ležala ondje zakopana, ne pod grobnim kamenom, već pod najlakšom, sipkom zemljom. Riječi su mu bile potpuno nesuvisle i isprekidane, ali mu je glas bio takav da su zvučale kao usrdna molba i zaklinjanje.
– Što vam je? Vi ste nesretni. Recite mi... molim vas.
Rosamond nikada nitko nije govorio takvim glasom. Nisam sigurna da li je znala što te riječi znače, ali je pogledala Lydgatea, a suze su joj potekle niz obraze. Ta šutnja bila je najbolji odgovor. Zaboravljajući sve drugo, potpuno svladan tim izljevom nježnosti, shvativši odjednom da radost toga nježnog, mladog bića zavisi o njemu, Lydgate ovije ruke oko nje, privijajući je blago i zaštitnički bio je navikao da bude blag prema nemoćnima i bolesnima – i poljubi svaku od dviju krupnih suza. Bio je to neobičan, ali brz način da se postigne sporazum. Rosamond se nije ljutila, ali je malo uzmakla, obuzeta bojažljivim blaženstvom, i Lydgate je sad mogao sjesti do nje i suvislije govoriti. Rosamond je morala iznijeti svoju malu ispovijed, a on je impulzivnom rasipnošću obaspe riječima zahvalnosti i nježnosti. Nakon pola sata otišao je kao čovjek vezan zauvijek, čovjek čije srce ne pripada više njemu, nego ženi za koju se vezao.
Došao je opet navečer, da govori s Vincyjem koji se upravo vratio iz Stone Courta, siguran da neće dugo čekati da čuje vijest kako se Featherstone smirio zauvijek. Te prikladne riječi »smirio zauvijek«, koje su mu u pravi čas pale na pamet, djelovale su na njega tako da je bio raspoložen čak i više nego inače za večernjih sati. U pravoj je riječi uvijek snaga, i njen se određeni karakter prenosi i na naša djela. Prihvaćena kao »smirenje zauvijek«, smrt starog Featherstonea dobila je sasvim prirodan izgled, tako da je Vincy razmišljajući o njoj mogao otvoriti svoju burmuticu i biti veseo, čak i bez one uobičajene časovite licemjerne ukočenosti; a Vincy je mrzio oboje, i licemjerje i ukočenost. Tko se ikad zaprepastio zbog smrti nekog oporučitelja ili pjevao zahvalnice za baštinjeno zemljište? Vincy je te večeri bio raspoložen i gledao na sve vedro; čak je napomenuo Lydgateu da Fred ipak ima nasljednu fizičku konstituciju i da će uskoro opet biti divan momak kao i prije, a kad su od njega zatražili pristanak da se Rosamond zaruči, on je pristao začudnom lakoćom, prelazeći odmah na općenite napomene kako je brak poželjan za mladiće i djevojke, i najposlije zaključio da je to dobra prigoda da se popije malo više punča.

XXXII. POGLAVLJE

Oni će primati savjete, kao što mačka pije mlijeko.
Shakespeare: Oluja.

Pobjedonosno pouzdanje gradskog načelnika, koje je temeljio na Featherstoneovu odlučnom zahtjevu da ga Fred i njegova majka ne ostavljaju, bilo je samo slab osjećaj u usporedbi sa svim onim što je potresalo grudi starčevih krvnih rođaka, koji su naravno pokazivali više smisla za obiteljske veze i bili očito mnogobrojniji otkako on više nije mogao iz postelje. To je i prirodno, jer dok je »jadni Peter« sjedio u svom naslonjaču u salonu s hrastovim oplatama, nikakva gamad, od koje se kuharice obično brane vrelom vođom, ne bi mogla biti manje dobrodošla na ognjištu, koje ju je iz mnogo razloga privlačilo, od onih članova Featherstoneove rodbine koji su se slabo hranili, čemu nije bila razlogom njihova škrtost, nego siromaštvo. Brat Solomon i sestra Jane, koji su bili bogati i uvijek primani iskreno, bez ikakve lažne uljudnosti, mislili su da ta iskrenost ne treba biti razlogom da njihov brat pri svečanom činu izricanja svoje posljednje volje previdi ono veće pravo, koje se uvijek daje bogatima. Bar prema njima nije nikad bio tako strašan da bi ih tjerao iz svoje kuće, a nije im se činilo čudnim što tjera brata Jonaha i sestru Martu, i druge kojima takvo pravo nipošto ne pripada. Znali su za Peterovo načelo da je novac vrijedno jaje i da ga zato valja snijeti u toplo gnijezdo.
Ali brat Jonah, sestra Marta i svi siromašni izgnanici bili su drugog mišljenja. Mogućnosti su isto tako različite kao i lica koja nalaziš, kad god zaželiš, na rezbarijama i tapetama: svakakvih likova ima ondje, od Jupitera do Judy65 , samo ako ih promatraš s malo mašte.
Siromašnijima i manje voljenim činilo se da će ih se Peter ipak sjetiti na samrti, kad nije za njih ništa učinio za života. Jonah je dokazivao da ljudi vole iznenaditi u svojim oporukama, a Marta govorila da se ne treba iznenaditi ako ostavi najveći dio svog novca onima koji se tome najmanje nadaju. Isto se tako nije moglo ni pomisliti da rođeni brat, koji »tamo leži« s vodenom bolešću u nogama, ne bi ipak osjetio da krv nije voda, pa ako i nije promijenio oporuku, možda ima kakvih novaca uza se. Svakako bi neki rođaci morali biti na mjestu i paziti na one koji su jedva i daleki rođaci. Događa se i to da se oporuke krivotvore, a neke se opet pobijaju, što često donosi nejasne, ali vrlo korisne prednosti lažnim baštinicima i omogućuje im da prožive na račun tih oporuka. Osim toga, mogli bi se uhvatiti neki rođaci kako nestaju sa stvarima – dok jadni Peter bespomoćno »tamo leži«! Netko bi morao čuvati stražu. U tome su se svi slagali sa Solomonom i Jane. A i neki sestrići, sestrične i bratići također su, i to još oštroumnije raspravljali o tome što bi sve mogao učiniti čovjek koji je kadar »oporučno rasuti« svoj imetak i odvažiti se na najčudnije postupke, i sasvim ispravno zaključili da je posrijedi obiteljski interes na koji treba pripaziti, pa da je prema tome Stone Court pravo mjesto kamo treba otići. Sestra Marta, inače gospođa Cranch, živjela je u Chalky Flatsu i jako hripala, te se nije mogla odvažiti na taj put; ali ju je njen sin, nećak jadnog Petera, mogao uspješno zamijeniti i bdjeti, da ne bi njegov ujak Jonah nepošteno iskoristio one nepredvidljive događaje do kojih bi moglo doći. U rodu Featherstoneovih općenito se mislilo da svatko mora paziti na svakoga i da bi bilo dobro da nitko ne smetne s uma kako ga Svevišnji promatra.
Tako se u Stone Courtu neprestano viđao sad jedan sad drugi rođak, kako stiže ili odlazi, a Mary Garth je imala neugodnu dužnost da nosi njihove poruke Featherstoneu, koji nije želio vidjeti nikoga od njih, te ju je opet slao dolje s još neugodinijom dužnošću, da im to kaže. Kao domaćica bila je prinuđena da ih zamoli, po lijepom provincijskom običaju, da ostanu i nešto založe, ali je, otkako je Featherstone bio prikovan za postelju, radije pitala gospođu Vincy za savjet u svemu što se ticalo trošenja u kući.
– Oh, draga moja, treba dobro gospodariti u kući u kojoj smrt kuca na vrata i gdje se nalazi imetak. Bog mi je svjedokom da im ja ne prigovaram za svaku šunku... samo, ono najbolje sačuvaj za dan sprovoda. Uvijek drži u pripremi nadjevenu teletinu i komade dobra sira. Moraš imati na pameti da su svakome otvorena vrata u tim posljednjim danima bolesti – reče velikodušno gospođa Vincy, opet vesela i lijepo dotjerana.
Međutim, neki su gosti dolazili, ali nisu odlazili nakon što su se lijepo pogostili teletinom i šunkom. Brat Jonah, na primjer (takvih neugodnih ljudi ima u većini porodica; možda čak i u najvišem plemstvu ima ljudi Brobdingnagova66 soja, zaduženih do grla i uvijek spremnih na još veću rasipnost), brat Jonah, kažem, koji je spao na niske grane, uglavnom se uzdržavao od zanimanja kojim se baš nije mogao pohvaliti, a bio je i toliko čedan da to ne čini, iako je ono bilo bolje od varanja na burzi ili na utrkama. Zbog toga svog zanimanja nije morao biti u Brassingu, dok je god negdje imao ugodan kutić da u njemu sjedi, i dovoljno jela. Odabrao je kutić u kuhinji, djelomice zato jer mu se tamo najviše sviđalo, a djelomice zbog toga što nije želio sjediti sa Solomonom, o kome nije mislio nimalo bratski. Sjedio je u divnom naslonjaču i u najboljem odijelu uz dobro jelo, koje mu je bilo neprestano na dohvatu, svjestan da se nalazi na pravom mjestu, pa se neprestano podsjećao na nedjelju i na gostionicu »Zelenom čovjeku«. Rekao je Mary da se neće maknuti od svoga brata Petera dok god taj jadnik ne bude pod zemljom. Obično su obiteljima na teret šaljivčine i idioti. Jonah je bio šaljivčina u obitelji Featherstoneovih, te je zbijao šale sa služavkama, kad bi dolazile ognjištu, ali je gospođicu Garth smatrao za sumnjivu osobu, te ju je pratio hladnim pogledom.
Mary je prilično lako podnosila taj pogled jednog para očiju, ali je na nesreću tu bio i mladi Cranch, koji je došao ovamo prevalivši put od Chalky Flatsa, da bi zastupao majku i pripazio na ujaka Jonaha, i koji je također mislio da mu je dužnost ostati tu i sjediti ponajviše u kuhinji, kako bi zabavljao ujaka. Za mladog Crancha ne bi se baš točno moglo reći je li šaljivčina ili idiot, ali je pomalo naginjao posljednjem tipu, a tako je škiljio da je iz njegova pogleda teško bilo dokučiti kakve su mu upravo misli, vidjelo se samo da nisu osobito duboke. Kad bi gospođica Garth ušla u kuhinju, i Jonah Featherstone ju počeo slijediti hladnim detektivskim pogledom, mladi Cranch bi okretao glavu u istom smjeru, kao da se uporno trudi da ona primijeti kako on škilji, baš kao da to čini namjerno, poput onih ciganki dok im je Borrow čitao Novi zavjet. To je za siromašnu Mary bilo ipak odviše; kadikad bi je naljutilo, a kadikad zbunilo. Jednog dana, kad je za to uhvatila priliku, nije mogla odoljeti da ne opiše Fredu taj prizor iz kuhinje. Nitko Freda nije mogao spriječiti da ne pođe odmah u kuhinju to vidjeti, praveći se da samo prolazi onuda. Tek što je ugledao ta dva para očiju, morao je poletjeti kroz najbliža vrata, slučajno baš kroz ona što vode u mljekaru, i tu se od srca nasmijao; njegov je smijeh pod visokom strehom i među ćupovima muklo odjekivao i lijepo se čuo u kuhinji. Izletio je zatim na druga vrata, ali Jonah, koji dotle još nije vidio Fredovu bijelu put, duge noge i patničku nježnost lica, počeo se zlobno podrugivati tim pojedinostima njegove vanjštine i dosjetljivo ih spojio s najnižim moralnim osobinama.
– Zašto, Tom, ti ne nosiš takve gospodske hlače... u tebe nisu ni upola tako lijepe dugačke noge – rekao je Jonah svome nećaku, namigujući mu u isti mah u znak da se u tim riječima krije i nešto više od konstatacije očitih činjenica. Tom pogleda svoje noge, ali ne reče ništa, tako da je ostalo neizvjesno cijeni li više svoje moralne vrline ili Fredove sablažnjivo duge noge i grešnu otmjenost njegovih hlača.
U prostranom salonu također su vrebale oči bliskih rođaka, koji su tamo revno »bdjeli«. Mnogi bi došli, doručkovali i otišli, ali su brat Solomon i gospođa koja je prije dvadeset i pet godina, prije nego je postala gospođa Waule, bila Jane Featherstone, smatrali da će biti od koristi ako svaki dan ostanu ondje po nekoliko sati, bez ikakva naročita posla, već samo da promatraju lukavu Mary Garth (koja je bila tako prepredena da je nisi mogao ni u čemu zateći) i da od časa do časa, pri pomisli da im nije dopušteno ući u Featherstoneovu sobu, krive lice u grimase plača, bez ijedne suze kao da ih mogu potocima prolijevati samo za kišovitijeg vremena. Činilo se da starčeva nesklonost prema rođacima postaje to jača što se manje mogao zabavljati, ujedajući ih svojim opaskama. Kako je bio preslab da ih ujeda, zloba mu se sve više taložila u duši.
Budući da nisu potpuno vjerovali porukama koje im je Featherstone slao po Mary Garth, pojavili su se sami na vratima spavaonice, oboje u crnini – gospođa Waule imala je u ruci napola savijenu bijelu maramicu – i oboje su na licu imali neko upola korotno rumenilo. Pojavili su se u času dok je gospođa Vincy, ružičastih obraza i ukrašena ružičastim lepršavim vrpcama, davala njihovu bratu lijek za jačanje srca, a bljedoliki Fred, kratke, kovrčave kose, kakva i pristaje kockaru, udobno zavaljen sjedio u prostranom naslonjaču.
Čim je stari Featherstone ugledao te žalobne likove, kako se pojavljuju unatoč njegovim zapovijedima, ljutina ga ojača bolje od lijeka za srce. Upitao se o uzglavlje, a uza se je, kao uvijek, imao štap sa zlatnim drškom. Sad je dohvatio taj štap i mahao s njim, koliko je mogao, očito da odagna te ružne prikaze, vičući promuklim glasom:
– Natrag, natrag, gospođo Waule! Natrag Solomone!
– Oh, Peter – počela je gospođa Waule, ali Solomon ispruži ruku pred nju, otiskujući je. Bio je čovjek široka lica, blizu sedamdesete, sitnih očiju, podmukla pogleda, i ne samo da nije bio mnogo blaže naravi, nego se smatrao i mnogo lukaviji od svog brata Petera; on se zaista teško mogao prevariti u bilo kome od svojih bližnjih, jer ni u koga nije zbilja moglo biti toliko lakomosti i lukavstva, koliko bi mu Solomon pripisivao. I nevidljive sile, mislio je on, mogu se, vjerojatno, udobrovoljiti kojom blagom napomenom, ubačenom u pravi čas, ako ona dolazi od imućna čovjeka, makar taj bio isto tako bezbožan kao i drugi ljudi.
– Brate Peter – reče on laskavo, ali opet ozbiljno i službeno – učinit ću samo što je pravo ako govorim s tobom o ona tri zabrana i o poslovima s manganom. Svemogući zna što imam na duši...
– Onda On zna više nego što bih ja želio znati – odgovori Peter, spustivši štap u znak primirja, u čemu je bilo i prijetnje, jer je štap okrenuo tako da je zlatni držak mogao poslužiti kao toljaga, ako dođe do borbe izbliza, a pritom je oštro gledao u Solomonovu ćelavu glavu.
– Ima štošta zbog čega bi se mogao pokajati, brate, ako ne porazgovoriš sa mnom – reče Solomon, ali se ipak nije približio. – Mogao bih bdjeti kraj tebe noćas, a i Jane sa mnom, dragovoljno, pa bi ti mogao odabrati vrijeme da se sa mnom porazgovoriš ili da pustiš mene govoriti.
– Da, ja ću sam odabrati vrijeme, ne trebaš ga ti određivati – odsiječe Peter.
– Ali ti ne možeš odabrati čas svoje smrti, brate – razveže opet gospođa Waule prigušenim glasom. – I kad tako nijem ležiš, mogla bi ti postati zamornom prisutnost tih stranih ljudi oko tebe, pa bi se mogao sjetiti mene i moje djece – ali tu joj glas zamre pod dojmom dirljive misli, koju je nametala svome nijemome bratu; a i sasvim je prirodno da je čovjek dirnut kad spominje sebe.
– Ne, neću se sjetiti – otrese se stari Featherstone svadljivo. – Nikoga se od vas neću sjetiti. Napravio sam oporuku, velim vam, napravio sam oporuku.
Na to okrene glavu prema gospođi Vincy i proguta još malo lijeka za jačanje srca.
– Neki bi se ljudi stidjeli da zauzimaju mjesto koje po pravu pripada drugima – reče gospođa Waule, upravivši sitne oči u istom smjeru.
– Oh, sestro – reče Solomon s ironičnom blagošću – ti i ja nismo ni otmjeni, ni lijepi, ni dovoljno mudri; mi moramo biti čedni i pustiti spretne ljude da se proguraju naprijed.
Fredova ćud nije to mogla podnijeti; digavši se i pogledavši Featherstonea, reče:
– Da majka i ja napustimo sobu, gospodine, da možete biti sami sa svojim rođacima?
– Sjedni, kad ti kažem – reče stari Featherstone otresito. – Ostani gdje jesi. Zbogom, Solomone – doda, pokušavajući ponovo upotrijebiti svoj štap, ali ovaj put nije uspio, jer je okrenuo ručku. Zbogom, gospođo Waule. Ne dolazite mi više.
– Ja ću svakako biti u prizemlju, brate – reče Solomon. – Obavljat ću svoju dužnost, pa ćemo vidjeti što će Svevišnji odrediti.
– Jest, što se tiče imetka koji odlazi iz porodice – reče gospođa Waule nastavljajući svoju misao – u kojoj ima pouzdanih ljudi da nastave posao. Ali žalim one koji nisu takvi, i žalim njihove majke. Zbogom, brate Peter!
– Sjeti se da sam najstariji poslije tebe, brate, i da mi je sve od početka polazilo za rukom, upravo kao i tebi, i da sam već stekao zemlju pod imenom Featherstonea – reče Solomon, mnogo se uzdajući u tu napomenu, kao jednu od misli koja bi se mogle bratu nametnuti za besanih noćnih sati. – A zasada ti kažem zbogom.
I oni se požure napolje, jer su opazili kako stari Featherstone nateže periku s obje strane i zatvara oči, šireći pritom usta u grimasu, kao da je odlučio ništa ne vidjeti i ne čuti.
Unatoč tomu, oni su danomice dolazili u Stone Court i sjedili u prizemlju, gdje su vodili katkada prigušenim glasom glupe razgovore, u kojima su napomene i odgovori bili tako nesuvisli da bi svatko, tko ih čuje, mogao pomisliti da sluša nekakav automat koji govori, i posumnjati da li taj vješto smišljeni mehanizam zaista radi ili se samo već dugo sprema da zapne i konačno zamukne. Solomon i Jane izbjegavali su svaku nepromišljenost; čemu ona vodi, moglo se vidjeti s onu stranu zida u osobi brata Jonaha.
Ali bi njihovo stražarenje u salonu, ukrašenom hrastovim oplatama, za promjenu ometali ponekad drugi gosti, iz bliza i daleka. Sada, kad je Peter Featherstone bio na katu, o njegovu se imetku moglo raspravljati sa svim onim detaljima koji se doznaju na samom mjestu; neki susjedi iz sela i iz Middlemarcha bili su otvoreno na strani rođaka i s razumijevanjem govorili da oni imaju više prava od Vincyjevih. Neke su žene bile čak do suza dirnute dok su razgovarale s gospođom Waule i podsjećale se da su i same nekoć bile razočarane raznim dodacima oporukama i brakovima iz inata, a sve su to skrivila starija gospoda, od koje se ipak moglo očekivati nešto bolje. Takvi bi se razgovori naglo prekidali poput svirke orgulja, kad se mjehovi isprazne, čim bi se u sobi pojavila Mary Garth, i sve bi se oči uprle u nju kao u moguću baštinicu, ili u najmanju ruku osobu koja bi mogla doći do Featherstoneovih željeznih škrinja.
Ali su je mladi ljudi, rođaci i svojta Featherstoneovih, rado gledali u tom nejasnom svjetlu i divili joj se kao djevojci koja se lijepo vlada i koja bi se usred svih mogućnosti, koje su još lebdjele u zraku, mogla pokazati barem kao osrednja prilika. Stoga su joj pomalo laskali i pristojno joj se udvarali.
Osobito se u tome isticao gospodin Borthrop Trumbull, ugledni neženja i dražbovatelj u ovim krajevima, jako zaokupljen prodajom zemlje i stoke, svakako čovjek javnog zvanja, čije si ime mogao naći u oglasima širom grofovije i koji je s pravom mogao žaliti one koji ga nisu znali. Bio je Featherstoneov nećak iz drugog koljena, i on je s njim postupao dobrostivije nego s ikojim drugim rođakom, jer mu je bio od koristi u poslovima. U rasporedu, koji je starac sam napisao za svoj sprovod, bio je i Trumbull određen da nosi lijes. Borthrop Trumbull nije bio odvratno gramzljiv – on je bio samo potpuno svjestan svoje vrijednosti i uvjeren da bi u svakom suparništvu ta vrijednost najbolje svjedočila protiv njegovih takmaca. Prema tome, kad bi mu Peter Featherstone, koji se dosada prema njemu vladao kao duša od čovjeka – bolje duše on i ne zna – učinio kakvo dobro, sve što on, Trumbull, može reći, jest da nikada nije ni za čim težio niti mu se umiljavao, već ga je samo savjetovao prema svom iskustvu, koje je skupljao više od dvadeset godina, od vremena svoga naukovanja, koje je počelo u petnaestoj godini, te je uvijek bio kadar pokazati solidno znanje. On je bio daleko od toga da se divi samo sebi, i u svom zvanju i u svom osobnom životu bio je navikao sve visoko cijeniti. Bio je ljubitelj lijepih riječi i nikad mu ne bi izmakla kakva ružna riječ, a da se odmah ne bi ispravio – a to je bila zaista sreća, jer je bio prilično glasan čovjek i volio se isticati; obično bi stajao ili hodao naokolo, kad bi govorio, potežući pritom svoj prsluk naniže, s važnošću čovjeka koji o svemu ponajčešće ima svoje mišljenje; često bi kažiprstom hitro prolazio kroz kosu, a pri svakom bi se novom nizu pokreta marljivo poigravao velikim pečatnicima. Bilo je prigodice i malo gnjeva u njegovu vladanju, ali je taj bio uglavnom uperen protiv pogrešnog mišljenja, kojega ima u svijetu toliko da ono neizbježno stavlja u iskušenje inteligentna i iskusna čovjeka. Znao je da je porodica Featherstone uglavnom skromne inteligencije, ali je kao svjetski čovjek i javni radnik sve primao kao sasvim prirodnu pojavu, pa je čak pošao razgovarati s Jonahom i mladim Cranchom u kuhinji, ne sumnjajući nimalo da je mladog Crancha jako impresionirao svojim sugestivnim pitanjima o Chalky Flatsu. Kad bi mu tko rekao da on kao dražbovatelj mora znati prirodu svega, gospodin Borthrop Trumbull bi se nasmiješio i mudro šutio, svjestan da se tome prilično približio. Ukratko, on je na svoj način, kao dražbovatelj, bio častan čovjek. Nije se stidio svoga posla i vjerovao je da bi i »slavljeni Peel, sada sir Robert«, kad bi mu bio predstavljen, morao priznati njegovu važnost.
– Ne bi mi bilo nimalo krivo da dobijem komadić one šunke i čašu onog piva, gospođice Garth, ako dopuštate – reče on, ušavši u salon u pola dvanaest, pošto je iskoristio izvanrednu povlasticu da obiđe starog Featherstonea, i postavivši se, leđima okrenut prema vatri, između gospođe Waule i Solomona. – Nije potrebno da izlazite; dopustite da pozvonim.
– Hvala – reče Mary – imam jednu poruku.
– Bogami, gospodine Trumbull, vi ste jako u milosti – reče gospođa Waule.
– Što! Zar zato što sam posjetio starca? – odgovori dražbovatelj, poigravajući se spokojno pečatnicima. – Ah, znate, on se prilično pouzdaje u mene. – Na to stegne usne i namršti se, utonuvši u misli.
– Smijemo li vas upitati što je naš brat rekao? – upita Solomon blagim glasom i ponizno, u čemu je bilo i previše lukavstva, jer je Solomon bio svjestan da mu ta poniznost kao bogatu čovjeku nije potrebna.
– Oh, dabome, svatko može pitati – reče Trumbull glasno i veselo, ali s prizvukom oštra sarkazma. – Svatko smije ispitivati. Svatko može svojim riječima dati prizvuk pitanja – nastavi on, a zvučnost njegova glasa rasla je s biranošću stila. – To dobri govornici uvijek čine, čak i kad ne očekuju odgovora. To je ono što nazivamo govorničkim figurama... vrlo slikovit govor, kako se ono kaže.
Govorljivi se dražbovatelj nasmije svojoj vlastitoj domišljatosti.
– Ne bi mi bilo žao čuti da se sjetio vas, gospodine Trumbull – reče Solomon – nikad nisam bio protiv onih koji to zaslužuju. Protiv onih sam koji to ne zaslužuju.
– Ah, tako je to, vidite, tako – reče Trumbull značajno. – Ne može se poreći da su katkad postali baštinici i oni koji to nisu zaslužili, pa čak i univerzalni baštinici. Tako je to s oporučnim dispozicijama.
Opet je skupio usne i namrštio se malo.
– Mislite li zbilja reći, gospodine Trumbull, da je moj brat ostavio zemlju nekome nečlanu porodice? – upita gospođa Waule, na koju su, kao malodušnu ženu, ove otegnute riječi djelovale porazno.
– Pa čovjek može svoju zemlju pretvoriti u kakvu dobrotvornu zakladu, isto tako kao što je može ostaviti i nekim ljudima – primijeti Solomon, kad mu sestra na svoje pitanje nije dobila odgovora.
– Što, zemlja Blue Coata67? – reče gospođa Waule opet.
– Oh, gospodine Trumbull, ne mislite valjda to reći. Ta to bi bilo izazivanje Svemogućeg, koji mu je pomogao da se obogati.
Dok je gospođa Waule govorila, Borthrop Trumbull se odšetao od kamina do prozora, prelazeći kažiprstom oko ovratnika, s unutarnje strane, pa zatim preko zalizaka i uvojaka kose. Tada pođe do radnog stolića gospođice Garth, otvori knjigu što je ondje ležala, pa pročita glasno naslov, naglašujući oštro svaku riječ, kao da je nudi na prodaju.
– »Anne of Geierstein« ili »Kćerka magle«... autora »Waverleya«. Zatim, okrenuvši stranicu, poče čitati zvonkim glasom: – Proteklo je vrijeme od gotovo četiri stoljeća, otkako se niz događaja, o kojima se pripovijeda u idućim poglavljima, odigrao na kontinentu.
Posljednju, zaista divnu riječ izgovorio je s naglaskom na posljednjem slogu, ne zbog toga što ne bi znao kako se ona obično naglašava, već osjećajući da ovo neobično naglašavanje pojačava zvučnu ljepotu, koju je njegovo čitanje dalo cijeloj rečenici.
Uto uđe sluga s poslužavnikom, tako da je trenutak, u kome je trebalo da odgovori na pitanje gospođe Waule, sretno prošao, dok su ona i Solomon, promatrajući Trumbullove kretnje, razmišljali kako je visoka obrazovanost samo na grdnu smetnju ozbiljnim poslovima. Uistinu, Borthrop Trumbull nije znao ništa o Featherstoneovoj oporuci, ali bi njega bilo teško natjerati da prizna kako nešto ne zna, osim kad bi ga zatvorili i optužili zbog prikrivanja izdaje.
– Uzet ću samo zalogaj šunke i čašu piva – reče uvjerljivo. – Kao čovjek javnog zvanja, jedem gdje stignem. Kladim se – doda, pošto je strahovitom brzinom progutao nekoliko zalogaja – da u sva tri kraljevstva nema bolje šunke od ove. Po mome mišljenju, bolja je i od šunke u Freshitt Hallu... a ja mislim da sam dobar znalac.
– Neki ne vole toliko šećera u šunki – reče gospođa Waule. – Ali je moj jadni brat uvijek želio da ima šećera.
– Ako ima koga, tko traži nešto bolje, neka mu bude sa srećom... ali, Bože moj, kakve li arome! Bio bih, vjerujte mi, sretan kad bih mogao kupiti šunku te kvalitete. U neku je ruku užitak za jednog džentlmena – tu se u njegovu glasu osjeti očito ganuće – da ima na svom stolu takvu šunku.
Odgurne tanjur ustranu, napuni čašu pivom, pa onda pomakne stolac malo naprijed, iskoristivši tu priliku da baci pogled na svoje noge, pogladivši ih zadovoljno. Gospodin se Borthrop Trumbull vladao i kretao slobodno, što je uopće odlika superiornih sjevernjaka.
– Imate ovdje, kako vidim, jedno zanimljivo djelo, gospođice Garth – reče, kad se Mary vratila. – Napisao ga je pisac »Waverleya«, a to je sir Walter Scott. I sam sam kupio jedno od njegovih djela... vrlo lijepu knjigu, zaista sjajnu publikaciju, pod naslovom »Ivanhoe«. Nećete u skoro vrijeme imati boljeg pisca, i ja mislim da ga, po mom sudu, nitko tako skoro neće nadmašiti. Baš sam pročitao odlomak na početku »Anne of Geierstein«. Nastup je dobar. (Kod Borthropa Trumbulla ništa se nikad nije započinjalo, ni u njegovu osobnom životu ni u njegovim oglasima, već je sve nastupalo.) Vi rado čitate, kako vidim. Jeste li član naše knjižnice u Middlemarchu?
– Nisam – odvrati Mary. – Gospodin Fred mi je donio tu knjigu.
– Ja sam i sam veliki ljubitelj knjiga – nastavi Trumbull. – Imam ništa manje nego dvije stotine knjiga u telećoj koži i umišljam sebi da su dobro izabrane. Imam i slika koje su naslikali Murril, Rubens, Teniers, Tizian, Van Dyck i drugi. Vrlo ću vam rado posuditi svaku od tih knjiga, koju zaželite, gospođice Garth.
– Vrlo sam vam zahvalna – odgovori Mary, žureći se opet iz sobe – ali ja imam malo vremena za čitanje.
– Rekao bih da se moj brat sjetio i nje u svojoj oporuci – reče Solomon jako prigušenim glasom, pokazujući glavom za Mary, kad je iza sebe zatvorila vrata.
– Iako mu je prva žena bila slaba prilika – reče gospođa Waule. Nije mu donijela ništa, a ta joj je mlada žena samo nećakinja. I vrlo je ponosna. A moj brat ju je uvijek plaćao.
– Ipak je ona, po mome mišljenju, razborita djevojka – reče Trumbull, iskapi svoje pivo i naglo se digne, energično poravnavajući svoj prsluk. – Promatrao sam je kad je miješala kapljice lijeka. Ona pazi što radi, gospodine moj. To je velika vrlina jedne žene, a i od velike koristi našem prijatelju gore, toj jadnoj, dobroj staroj duši. Čovjek, koji iole cijeni svoj život, treba u svojoj ženi gledati njegovateljicu; tako ću i ja učiniti ako se oženim. Uvjeren sam da sam dosta dugo živio sam, a da bih u tome pogriješio. Neki se ljudi moraju oženiti, da bi malo uljepšali svoj život, a kad to i meni bude potrebno, nadam se da će mi to netko reći... nadam se da će me neko biće izvijestiti o toj činjenici. Zbogom, gospođo Waule. Zbogom, gospodine Solomone. Vjerujem da se idući put nećemo naći u tako tužnim prilikama.
Kad je Trumbull, otmjeno se naklonivši, otišao, Solomon se nagne naprijed i reče sestri:
– Vjeruj mi, Jane, moj je brat ostavio toj gospođici pogolemu svotu.
– Sudeći po riječima gospodina Trumbulla, svatko bi to pomislio – odgovori Jane. A nakon male stanke nastavi: – Govori kao da se mojim kćerima ne bi moglo povjeriti davanje kapljica.
– Dražbovatelji govore bez repa i glave – reče Solomon. – Ali se zato ne može reći da taj Trumbull nije zaradio novaca.

XXXIII. POGLAVLJE

Sklopite oči i dobro spustite zastore, i dajte da svi utonemo u razmišljanje.
Shakespeare: Henrik VI.

Te je noći poslije dvanaest sati Mary Garth preuzela bdijenje u Featherstonovoj sobi, pa je tamo sjedila za sitnih sati. Često je odabirala tu dužnost, u kojoj je nalazila zadovoljstvo, unatoč starčevoj razdražljivosti, kad god bi mu ustrebala kakva njena usluga. Bilo je časova kad je mogla sjediti u potpunom miru, uživajući u tišini i prigušenom svjetlu. Žarki oganj, gotovo nečujno plamteći u kaminu, pričinjao joj se poput dostojanstvena blaga bića, slobodna od sitnih strasti, besmislenih želja i težnja za koječim bezvrijednim i prolaznim, što je sve u nje u svakidašnjem životu budilo samo prezir. Mary je voljela biti sama sa svojim mislima i tako se zabavljala sjedeći u polumraku s rukama u krilu; imajući, naime, vrlo rano jakih razloga da uvidi kako se malo što u životu dešava u skladu s njenim željama, nije tratila vrijeme na to da se čudi toj činjenici i uznemiruje zbog nje. I ona je već počela shvaćati život kao nešto slično komediji, stvorivši ponosnu, štoviše, plemenitu odluku da u njoj neće igrati ulogu podlaca ili licemjera. Mary bi možda bila postala cinik, da nije imala roditelje koje je poštivala, i izvor srdačne zahvalnosti u duši, koji je bio to izdašniji, što je naučila da ne postavlja nikakvih nerazboritih zahtjeva.
Sjedila je te noći razmišljajući, kako je već bila navikla, o događajima prošlog dana, i njene su se usne često razvlačile u osmijeh, kad bi se sjećala čudnih prizora koje je njena mašta začinjala vedrom komikom; ljudi su tako smiješni sa svojim iluzijama, noseći i nesvjesno svoje luđačke kape, vjerujući da njihove laži nitko ne može prozreti, a da oni proziru svačije, i praveći od sebe izuzetak u svemu, kao da je cijeli svijet žut u svjetlu svjetiljke, pod kojom su samo oni ružičasti. Ipak su postojale neke iluzije, koje u očima Mary nisu bile nimalo smiješne. U duši je bila uvjerena, iako zato nije imala drugih razloga do pomna promatranja naravi starog Featherstonea, da će Vincyjevi unatoč tome što je starcu bilo drago da su uz njega, biti jednako razočarani kao i svi oni rođaci koje je tjerao od sebe. Prilično je prezirno gledala na očiti strah gospođe Vincy, da ona i Fred ne bi ostali nasamo, ali je to nije priječilo da sa strahom misli kako će Fred biti teško pogođen ako se ispostavi da ga je tetak ostavio u siromaštvu. Ona se mogla narugati Fredu kad je bio nazočan, ali se nije mogla radovati njegovim ludostima kad je bio odsutan.
Ipak je voljela svoje misli: živi, mladi duh, kojim nije ovladala strast, izvlači pouku upoznavajući se sa životom i prati sa zanimanjem vlastite snage. Mary se jako zabavljala time.
Misli joj nisu bile pomućene nikakvom brigom ili žalošću zbog toga starca u krevetu; takve je osjećaje lakše hiniti nego iskreno gajiti prema čovjeku, kome život očito nije više ništa drugo do ostatak poroka. Ona je uvijek vidjela samo najgore Featherstoneove osobine, on se njom nije ponosio, ona je za njega bila samo dvorkinja. Strepjeti za čovjeka koji se uvijek otresa na tebe treba prepustiti svecima na zemlji; Mary nije bila svetica. Nikad mu nije odgovorila grubom riječi, vjerno ga je dvorila – to je bilo sve što je mogla učiniti. Stari Featherstone nije bio baš nimalo zabrinut za svoju dušu, te je odbio primiti gospodina Tuckera.
Noćas se nije nijednom otresao, te je u početku sat-dva ležao neobično mirno, dok napokon Mary nije začula kako zvekeće svežnjem ključeva, lupajući njima po limenoj kutiji, koju je uvijek držao kod sebe u krevetu. Oko tri sata reče neobično razgovijetno:
– Gospođice, dođi ovamo!
Mary posluša i opazi da je već izvukao limenu kutiju ispod posteljine, iako bi inače zahtijevao da to ona učini; već je bio pronašao i ključ. Otključao je sada kutiju i, izvadivši iz nje drugi ključ, upravi u nju svoj pogled, koji je, kako se činilo, opet dobio svoju oštrinu, i reče:
– Koliko ih je u kući?
– Mislite vaših rođaka, gospodine – reče Mary, dobro navikla na starčev način izražavanja. On klimnu lako, a ona nastavi:
– Gospodin Jonah Featherstone i mladi Cranch spavaju ovdje.
– Oh, gle, prilijepili su se, je li? A drugi... dolaze svaki dan, okladio bih se... Solomon i Jane, i svi oni mladi? Dolaze da zavirkuju, broje i računaju?
– Ne svi baš svaki dan. Gospodin Solomon i gospođa Waule su svaki dan ovdje, a i drugi dolaze često.
Starac je kriveći lice slušao dok je govorila, a onda, pošto mu lice opet dobi prirodan izgled, reče:
– Utoliko su veće budale. Slušaj, gospođice. Sada je tri sata ujutro; ja sam pri zdravoj pameti, kao što sam bio uvijek u životu. Znam za sav svoj imetak, gdje je novac uložen i sve drugo. I sve sam pripremio da promijenim svoju odluku i da učinim onako kako konačno želim. Čuješ li, gospođice? Pri zdravoj sam pameti.
– A što onda, gospodine? – reče Mary mirno.
On spusti glas, a lukav mu pogled posta još lukaviji. – Napravio sam dvije oporuke i hoću jednu spaliti. Sada ćeš činiti ono što ti ja budem govorio. To je ključ od moje željezne škrinje u drugoj sobici. Dobro odgurni ustranu mjedenu ploču na vrhu, dok ne popusti poput zasuna, a tada možeš staviti ključ u prednju ključanicu i okrenuti ga. Pođi i učini to, pa onda izvuci najgornji papir... Posljednja volja i Oporuka... piše na njemu velikim slovima.
– Neću, gospodine – odgovori Mary odlučnim glasom – to ja ne mogu učiniti.
– Nećeš učiniti? Ja ti zapovijedam, ti moraš! – reče starac, a glas mu poče podrhtavati od ljutine zbog toga opiranja.
– Ne mogu dirati u vašu željeznu škrinju ni u vašu oporuku. Moram se oprijeti svemu što bi moglo na mene baciti kakvu sumnju.
– Kažem ti da sam pri zdravoj pameti. Zar da naposljetku ne učinim ono što se meni sviđa? Namjerno sam napravio dvije oporuke. Uzmi ključ, čuješ li.
– Neću, gospodine, neću – odsiječe Mary još odlučnije. Njeno je opiranje postajalo sve jače.
– Zapovijedam ti, nemoj da gubimo vrijeme!
– Ne mogu vam pomoći, gospodine. Ne, neću dopustiti da kraj vašeg života okalja početak moga. Neću dirnuti ni vaše željezne škrinje ni vaše oporuke.
Odmakla se malo od postelje.
Starac se na trenutak smiri, pogled mu je bio ukočen i bezizražajan, a u ruci je držao uspravno taj jedan ključ na kolutu. Zatim uzrujanim, naglim pokretom poče lijevom koščatom rukom prazniti limenu kutiju pred sobom.
– Gospođice – započe opet užurbano – pogledaj! Uzmi taj novac... papir i zlato... gledaj... uzmi to... sve će to biti tvoje... učini što ti velim. – Naprežući se, koliko je god mogao, pokuša je natjerati da uzme ključ, ali Mary opet ustukne.
– Neću se doticati ni vašeg ključa ni vašeg novca, gospodine. Molim vas, ne zahtijevajte to od mene. Ako budete i dalje to činili, otići ću i pozvati vašeg brata.
On pusti da mu ruka padne, i prvi put u svom životu Mary ugleda starog Petera Featherstonea kako plače kao dijete. Najnježnijim glasom, što ga je smogla, reče:
– Molim vas, gospodine, spremite svoj novac. – Zatim je otišla na svoje mjesto kod kamina, nadajući se da će shvatiti kako mu je zaludu dalje govorili. No, on se ubrzo oporavi i reče:
– Čuj, onda. Pozovi onog mladića. Pozovi Freda Vincyja. – Mary osjeti kako joj srce počinje jače udarati. Razlite joj misli projure glavom, što bi se sve moglo dogoditi ako se spali druga oporuka. Trebalo je u žurbi stvoriti tešku odluku.
– Dozvat ću ga ako dopustite da pozovem i gospodina Jonaha i druge s njim.
– Nikoga drugoga, čuješ li! Mladića. Učinit ću što ja hoću.
– Pričekajte dok se sasvim razdani, gospodine, kad svi budu na nogama. Ili me pustite da dozovem Simonsa, neka dovede odvjetnika. On može stići ovamo za manje od dva sata.
– Odvjetnika? Što će mi odvjetnik? Nitko neće znati... čuješ li... nitko neće znati. Učinit ću što ja hoću.
– Pustite me da pozovem još nekoga, gospodine – reče Mary uvjerljivo. Nije joj bilo drago što je sama sa starcem, iz koga je buktala neka čudna nervozna energija, koja mu je dopuštala da uvijek iznova govori, a da ga pritom ne spopada kašalj kao inače; ipak nije željela da se i dalje bez potrebe s njim prepire, jer ga je to uzbuđivalo.
– Pustite me, molim vas, da dozovem nekoga.
– Pusti me u miru, čuješ. Slušaj, gospođice. Uzmi novac. Nikad više nećeš imati takve prilike. Ima gotovo blizu dvije stotine... ima još više u kutiji, i nitko ne zna koliko ga ima. Uzmi ga i učini što ti kažem.
Mary je, stojeći kraj kamina, gledala kako crveno svjetlo ognja pada na starca, poduprta jastucima, s ključem u koščatoj ruci i s novcem, koji je ležao na pokrivaču pred njim. Nikad nije zaboravila tu sliku čovjeka, koji je u svom posljednjem času želio da učini ono što on hoće. Ali način na koji joj je ponudio novac potaknuo ju je da govori još odlučnije.
– Zaludu vam sve, gospodine. Ja to neću učiniti. Spremite svoj novac. Neću ni taknuti vaše novce. Sve ću drugo učiniti, da vam ugodim, ali se vašeg ključa ili novca neću ni dotaknuti.
– Sve drugo... sve drugo! – reče stari Featherstone glasom promuklim od bijesa, naprežući se kao u ružnom snu, ali mu se glas ipak jedva čuo. – Ne želim ništa drugo. Dođi ovamo... dođi ovamo.
Mary se približavala oprezno, jer ga je predobro poznavala. Vidjela je kako je bacio ključeve i pokušavao dohvatiti svoju batinu, pri čemu je gledao u Mary kao stara hijena, a kako mu se naprezala ruka, tako su se grčili i mišići na njegovu licu. Zastala je, da mu ne dođe na dohvat.
– Pustite me da vam dam kapljice za srce – reče ona mirno – i pokušajte se umiriti. Možda ćete zaspati, a sutra po danu možete učiniti što želite.
Iako mu nije bila na dohvatu, on podigne štap i baci ga uz jaki napor. Ali bio je nemoćan. Štap je pao, kliznuvši niz nogu kreveta.
Mary ga ostavi na podu i vrati se svome stolcu kraj kamina. Poslije će mu prići s lijekom za srce, kad ga umor prisili da bude strpljiv. Približavao se najhladniji čas jutra, vatra se u kaminu počela gasiti, a kroz pukotinu između prozorskih zastora od vunena damasta vidjela je kako kroz kapke prodire svjetlo bijela dana. Kad je potakla vatru i ogrnula se šalom, sjedne, nadajući se da će Featherstone možda ipak zaspati. Ako mu se sada približi, mogao bi opet planuti bijesom. Nije rekao ništa nakon što je bacio štap, ali je vidjela kako je dohvatio ključeve i desnu ruku položio na novac. Ali ga nije spremio, i ona je mislila da je starac utonuo u san.
Međutim, sjećanje na ono što je proživjela počelo je Mary uzbuđivati više nego što ju je uzbudila sama zbilja – razmišljala je o svakom svom činu, koji joj se bio imperativno nametnuo, ne dopuštajući joj ni najmanjeg kolebanja u kritičnom trenutku.
Uto se suho drvo u kaminu zavatrilo i plamen razbuktao, osvjetljavajući svaki kutić, i Mary ugleda starca kako mirno leži, a glava mu malo pala ustranu. Nečujnim korakom pošla je prema njemu, i njegovo joj se lice učini nekako čudno nepomično; ali joj već u idućem trenutku plamsanje razbuktala ognja pomuti utisak. Srce joj je tako žestoko udaralo da su njena osjetna zapažanja bila jako nepouzdana, te nije mogla povjerovati svojim osjetilima čak ni onda kad je opipala starca i osluhnula mu disanje. Pošla je prozoru, lako odgurnula zastore i otvorila kapke, tako da je blijedo svjetlo dana palo na postelju.
U idućem je trenutku poletjela zvonu i snažno ga povukla. Ubrzo nije bilo više nikakve sumnje da je Peter Featherstone mrtav; desnom rukom stiskao je ključeve, a lijeva mu je ležala na hrpi novčanica i zlata.

KNJIGA ČETVRTA

Tri ljubavna problema



XXXIV. POGLAVLJE

Prvi gospodin: Takvi su ljudi poput perca, mrve i slamke, nema u njih ni težine ni snage.
Drugi gospodin: Ali je lakoća ipak važna; bez nje nema težine; snaga se pak razmahuje tamo gdje je druga snaga sputana; nema napredovanja bez odstupanja, a brod pod jedrima može se naći na dnu mora ako u kormilara nema snage da održi ravnotežu, odupirući se suprotnim snagama.
Petar Featherstone je pokopan jednog svibanjskog jutra. U prozaičnoj okolici Middlemarcha svibanj nije uvijek topao i sunčan, i baš je toga jutra hladan vjetar odnosio cvjetove iz obližnjih vrtova na zelene humke groblja u Lowicku. Oblaci, koji su se žurili nebom, ponegdje su propuštali tračak sunca, da obasja kakav predmet, ružan ili lijep, koji bi se slučajno našao nadohvat njegova zlatnog pljuska. Slika je groblja bila vrlo živa, jer se tamo našao mali skup provincijskog svijeta, čekajući da vidi pokop. Pronijela se vijest da će sprovod biti »veličanstven«; stari je gospodin napisao i ostavio potanke upute; odredio je da mu sprovod bude takav, da bi njime mogao »nadmašiti svoje takmacc«. I to je bila istina; stari Featherstone, naime, nije bio nikakav Harpagon, kome bi bila sva strast u besmislenoj i nezasitnoj škrtosti i koji bi se unaprijed upuštao u cjenjkanje s pogrebnicima oko pogrebnine. Novci su mu bili dragi, ali drago mu je bilo i da ih troši, kako bi zadovoljio svoje posebne prohtjeve, a možda mu je novac bio još najdraži kao sredstvo da drugi, s više ili manje neugodnosti, osjete njegovu moć. Ustvrdi li tko ovdje da je u starog Featherstonea ipak moralo biti i tračka dobrote, neću se usuditi to poricati, ali moram primijetiti da je dobrota vrlo skromne naravi, lako se plaši, a kad je u mladosti mnogo potiskuju drski poroci, pripravna je povući se u potpunu osamljenost, tako da u nju lakše vjeruju oni koji u svojoj mašti teoretski izgrađuju lik sebičnog starog džentlmena, nego oni koji su uskogrudniji u svojim sudovima o njemu, a temelje te sudove na osobnom poznavanju. Ali, bilo kako bilo, on je želio imati lijep sprovod i »pozvati« na njega ljude koji bi voljeli radije ostati kod kuće. Želio je da ga do groba otprati i sva ženska rodbina, pa je tako uboga sestra Martha zbog toga morala prevaliti naporan put iz Chalky Flatsa. Ona i Jane ipak su se obradovale (dakako, u toj je radosti bilo i mnogo suza), jer su u tome vidjele znak da je brat, kome nije bilo drago da ih vidi za života, očito želio da budu prisutne kad se bude čitala njegova oporuka; samo im je taj znak bio nekako sumnjiv, jer se ticao i gospođe Vincy, a s troškom za njen crni veo, kao da su bile povezane najneskromnije nade, što je još više isticala svježa boja njena lica, koja je prilično jasno svjedočila da ona nije ni u kakvom krvnom srodstvu, već da je od onog općenito neugodnog soja, koji nazivamo svojtom.
Svi smo mi skloni maštanju, u ovom ili onom obliku, jer je mašta plod naših želja; i jadni stari Featherstone, koji se mnogo smijao onima koji su se zanosili iluzijama, ni sam nije izbjegao tom samoobmanjivanju. Kad je pisao raspored za svoj sprovod, sigurno nije bio načistu s tim da je njegovo uživanje u toj maloj drami, u kojoj je ono sačinjavalo jednu od uloga, svedeno na puko maštanje. Smijuljeći se, kad bi pomislio na onaj stravični osjećaj koji bi mogao uzrokovati ukočenim stiskom svoje mrtve ruke, on je neizbježno pomiješao svoju svijest s onom olovnoblijedom mrtvačkom ukočenošću; ako je pak pomišljao na zagrobni život, povezivao je to s nasladom u svom lijesu. Tako je i u starog Featherstonea bilo mašte, kojoj se prepuštao na svoj način.
Tri žalobne kočije bile krcate, kako je to pokojnik pismeno odredio. Bili su tu nosači mrtvačkog pokrova, na konjima s najdivnijim lentama i s vrpcama na šeširima, a čak su i nosači lijesa imali žalobni ukras dobre kakvoće i skupocjen. Kad su svi sjahali, žalobna povorka činila se zbog malena groblja veća nego što je uistinu bila; sumorna lica ljudi i crne draperije, što su podrhtavale na vjetru, kao da su govorili o nekom svijetu, koji je u čudnom neskladu s cvjetovima što su lagano padali nošeni vjetrom, i tratinčicama, obasjanim suncem. Svećenik, koji je dočekao povorku, bio je gospodin Cadwallader – tako je odredio Peter Featherstone, potaknut kao obično svojim posebnim razlozima. Osjećajući prezir prema kapelanima, koje je uvijek nazivao podređenim pomoćnicima, odlučio je da ga pokopa jedan prebendar. Casaubon nije mogao doći u obzir, ne samo zbog toga što je odbijao da se prima takvih poslova, nego i zbog toga što je Featherstoneu bio osobito mrzak kao župnik njegove župe, koji je imao pravo na njegovu zemlju u obliku desetine, a i kao propovjednik jutarnjih propovijedi, koje je starac, sjedeći u svojoj klupi nimalo pospan, morao prosjediti, gunđajući u sebi. Mrzak mu je bio taj naduveni pop, koji mu je s visine držao propovijedi. Drugačiji su bili njegovi odnosi prema Cadwalladeru; potok s pastrvama, koji je protjecao Casaubonovim zemljištem, prelazio je u svome toku i Featherstonovim, tako da je gospodin Cadwallader bio pop koji je morao moliti za usluge, umjesto da se nameće propovijedima. Osim toga, on je pripadao višoj vlasteli što živi na četiri milje od Lowicka, pa je tako bio ravan šerifu grofovije i drugim dostojanstvenicima, koji su, kako se zbog nekih nejasnih razloga smatralo, nužni u društvenom poretku. Bit će, dakako, zadovoljstvo da te pokopa gospodin Cadwallader, čije ti ime usto daje prigodu da ga krivo izgovaraš, ako ushtjedneš.
Ta čast, iskazana župniku Tiptona i Freshitta, bila je razlog da je gospođa Cadwallader bila u društvu onih koji su promatrali sprovod starog Featherstonea s jednog od gornjih prozora vlastelinskog dvorca. Nije baš voljela dolaziti u tu kuću, ali željela je, kako je rekla, da vidi skup čudnih zvjerki, što će se skupiti na tom sprovodu, pa je nagovorila sir Jamesa i mladu lady Chettam da odvezu župnika i nju u Lowick, da im put bude što ugodniji.
– Poći ću s vama kamo god zaželite, gospođo Cadwallader – reče Celia – ali sprovode ne volim.
– Oh, draga moja, kad imate u porodici svećenika, morate se naviknuti na štošta; ja sam na to odavno svikla. Kad sam se udala za Humphreya, odlučila sam zavoljeti propovijedi i počela sam tako da sam najprije zavoljela završetak propovijedi. To se ubrzo prenijelo na sredinu i na početak, jer bez sredine i početka nema ni završetka.
– Zaista nema – reče odlučno i dostojanstveno stara lady Chettam.
Gornji prozor, s kojega se sprovod mogao dobro vidjeti, bio je na sobi u kojoj se zadržavao gospodin Casaubon kad nije smio raditi; sad je opet živio gotovo jednakim životom kao i prije, unatoč opomenama i propisima, i pošto je uljudno pozdravio gospođu Cadwallader, ponovo se zavukao u knjižnicu da mozga o zabludi o Husu i Mizreinu.
Da nije bilo tih posjetitelja, Dorothea bi se bila možda također zatvorila u knjižnicu i ne bi promatrala sprovod starog Featherstonea. Koliko god se činilo da je taj sprovod bio daleko izvan normalnog tijeka njenog života, ipak bi joj poslije iskrsnuo u sjećanju, kad bi se god dotakla nekih osjetljivih mjesta u svom pamćenju, upravo kao što se vizija Crkve sv. Petra u Rimu ispreplela u njenom sjećanju s osjećajem beznađa. Slike događaja koji mijenjaju život i sudbinu naših bližnjih, samo su pozadina na kojoj se zbivaju jednake promjene i u našem životu, pa ipak se one, isto kao i neke osobite slike polja i bregova, stapaju s pojedinim razdobljima našeg života i tvore dio one cjelovitosti našeg bića, koju sačinjava skup probranih doživljaja, koji su se najdublje upili u našu svijest.
To nesvjesno povezivanje nečega stranog i zagonetnog s najskrivenijim tajnama njena života kao da je odražavalo onaj osjećaj osamljenosti, svojstven Dorothejinoj tako gorljivoj naravi. Provincijska vlastela starih vremena živjela su u prorijeđenoj društvenoj atmosferi; porazmještena nadaleko po bregovima, gledala su odozgo, slabo razaznajući što se dešava u onoj gušćoj životnoj atmosferi u nizinama. A Dorotheji nisu bili ugodni ni vidici ni hladnoća u tim visinama.
– Neću više gledati – reče Celia, pošto je povorka ušla u crkvu, i postavi se tik iza svoga muža, tako da se svojim licem mogla neprimjetno dotaći muževa kaputa. – Dorotheji se to po svoj prilici sviđa, ona voli ružne ljude i sve što je tužno.
– Drago mi je kad mogu nešto doznati o ljudima među kojima živim – odgovori Dorothea, koja je sve promatrala zanimanjem redovnika putnika, koji je stao da se odmori. – Čini mi se da o našim susjedima, ako nisu kolibari, ništa i ne znamo. Uvijek me zanima kakvim životom žive drugi ljudi i što misle. Gotovo sam zahvalna gospođi Cadwallader što je došla i izvukla me iz knjižnice.
– I sasvim je pravo da mi budete zahvalni – reče gospođa Cadwallader. – Vaši bogati zakupnici iz Lowicka rijetko se kad vide, poput bivola ili bizona, a u crkvi nećeš ih vidjeti valjda ni polovinu. Sasvim su drugačiji no zakupnici vašeg strica ili sir Jamesovi... čudovišta... zakupnici bez gospodara... upravo ne znaš što bi s njima.
– Većina tih žalobnika nisu ljudi iz Lowicka – reče sir James – bit će to baštinici negdje izdaleka ili iz Middlemarcha. Kaže mi Lovegood da je taj stari svat ostavio podosta novaca i zemlje.
– Pomislite, eto, dok toliki mladi ljudi ne mogu ni objedovati o svom trošku – upadne gospođa Cadwallader.
– Ali – izusti i okrene se na štropot vrata koja su se otvarala – eno gospodina Brookea. Osjećala sam već prije da nam netko manjka, a eto, sad znamo tko. Došli ste, dabome, da vidite taj čudni sprovod?
– Nisam došao zbog toga; došao sam potražiti Casaubona... da vidim, kako mu je, znate. I ispričam mu jednu malu novost... jednu malu novost, draga moja – reče gospodin Brooke, klimnuvši Dorotheji dok je išla prema njemu.
– Zavirio sam u knjižnicu i vidio Casaubona nad njegovim knjigama. Rekao sam mu da to ne valja; kazao sam: »To vam nikako ne valja, znate; mislite na svoju ženu, Casaubon«. I obećao mi je doći gore. Nisam mu ispričao svoju novost; rekao sam mu da mora doći gore.
– Ah, eto ih, sad izlaze iz crkve – usklikne gospođa Cadwallader.
– Bože moj, kakve li čudne mješavine. Gospodin Lydgate bit će kao liječnik. Ali je ono zbilja pristala žena, a onaj lijepi mladić joj je vjerojatno sin. Tko su oni, sir James, znate li?
– Vidim Vincyja, načelnika Middlemarcha; bit će to po svoj prilici njegova žena i sin – odgovori sir James, uprvši upitni pogled u Brookea, koji klimne glavom i reče:
– Jest, vrlo pristojna obitelj... vrlo je dobar momak taj Vincy; služi na čast staležu tvorničara. Sreli ste ga u mojoj kući, znate.
– Ah, da, jedan iz vašeg tajnog odbora – reče gospođa Cadwallader izazovno.
– Usto i lovac na zečeve – doda sir James s gnušanjem lovca na lisice.
– I jedan od onih koji sišu krv onim bijednim tkačima u Tiptonu i Freshittu. Zbog toga, eto, njegova obitelj tako lijepo i otmjeno izgleda – reče gospođa Cadwallader. – Oni su crni ljudi rumenih obraza. Divan kontrast. Bože moj, podsjećaju me na niz vrčeva! Pogledajte Humphreya, mogli biste ga zamijeniti s kakvim ružnim arkanđelom, što lebdi nad njima u bijeloj roketi.
– Sprovod je ipak nešto svečano – reče Brooke – ako ga gledate u tom svjetlu, znate.
– Ali ja to ne gledam u tom svjetlu. Ne mogu prečesto navlačiti svoje svečano raspoloženje, jer će se inače raspasti u dronjke. Bilo je već i vrijeme da taj starac umre, i nitko od tih ljudi ne žali za njim.
– Kako je to žalosno! – reče Dorothea. – Taj mi se sprovod čini nečim najstrašnijim što sam dosada vidjela. Pomračuje ovo jutro. Ne mogu ni pomisliti da netko može umrijeti, a da baš nitko za njim ne zaplače.
Htjela je reći i više, ali je opazila da joj je muž ušao i sjeo malo otraga. Promjena koju je donosila njegova prisutnost nije joj uvijek bila ugodna; u duši je osjećala da se on često ne slaže s njenim riječima, iako to ne kaže.
– Nema sumnje – poviče gospođa Cadwallader – eno neko novo lice... pojavljuje se tamo iza širokih leđa onoga čovjeka... smješnije od svih... mala okrugla glava, izbuljene oči... nekakvo žablje lice... pogledajte. Bit će, mislim, kakva drugog soja.
– Dajte mi da vidim! – reče Celia, u koje se probudila radoznalost, i nagne se naprijed preko glave gospođe Cadwallader, iza koje je stajala. – Oh, čudna li lica! – Onda se na njenom licu naglo pojavi nov izraz iznenađenja. – Pa ti mi, Dodo, nisi još rekla da se gospodin Ladislaw vratio!
Dorothea se prepala; svi su zapazili kako je iznenada problijedila i u isti čas pogledala svoga strica, dok je Casaubon gledao nju.
– Došao je sa mnom, znate; on je moj gost... smjestio se kod mene u Grangeu – reče Brooke najbezbrižnije i klimne Dorotheji, kao da je to baš ono što je ona očekivala. – Dovezli smo i sliku na krovu kočije. Znao sam, Casaubon, da će vas to iznenađenje razveseliti. Baš ste kao živi na toj slici... kao Akvinac, znate. Baš kako treba. Čut ćete mladog Ladislawa kad vam bude pričao o tome. Govori izvanredno... ističe ovo, pa ono i koješta drugo... razumije se u umjetnost i u sve slično... druževan je, znate... u svemu ide ukorak s vama... ono što sam ja odavna želio.
Casaubon se hladno i uljudno nakloni, svladavajući se, kako svome bijesu ne bi glasno dao oduška. Sjećao se Willova pisma isto tako dobro kao i Dorothea; zapazio je da ga nema među pismima koja su bila spremljena za njega, dok se oporavi, pa je ne govoreći ništa zaključio da je ona javila Willu da ne dolazi u Lowick; ponosan i osjetljiv, ustručavao se na to opet vraćati. Sad je pomislio da je ona zamolila svog strica da pozove Willa u Grange; Dorothea je osjećala da se u tom trenutku ne može upuštali ni u kakva tumačenja.
Pogled gospođe Cadwallader, koji se odvratio od groblja, obuhvatio je dobar dio pantomime, koja joj nije bila tako razumljiva kako bi ona željela, pa se nije mogla uzdržati da ne upita:
– Tko je gospodin Ladislaw?
– Mladi rođak gospodina Casaubona – reče sir James spremno. Njegova dobroćudnost često ga je, što se tiče ljudi, činila oštroumnim jasnovidcem. Iz Dorothejina letimična pogleda, kojim je pogledala Casaubona, sir James je zaključivao da joj se neki nemir uvukao u dušu.
– Vrlo pristojan mladić... Casaubon je sve učinio za njega – tumačio je Brooke. – On zna koliko ste za njega potrošili, Casaubon nastavi Brooke, klimajući u znak odobravanja. – Nadam se da će ostati kod mene dulje vrijeme i da ćemo nekako srediti moje dokumente. Imam mnoštvo ideja i činjenica, znate, i ja vidim da je baš on čovjek koji će znati svemu tome dati neki oblik... uvijek se prisjeća pravih citata, omne tulit punctum68 , i tako nešto slično... daje svemu neki smisao. Pozvao sam ga nedavno, dok ste bih bolesni, Casaubon; Dorothea mi je rekla da nikoga ne primate u kuću, znate, i zamolila me da mu pišem.
Jadna Dorothea je osjećala da je svaka stričeva riječ Casaubonu ugodna kao trun u oku. Bilo bi jako nezgodno sad tumačiti kako ona nije tražila da njen stric pozove Willa. Nikako nije mogla dokučiti razloge zbog kojih je njenom mužu mrska Willova prisutnost ta njegova nesklonost prema Willu ostavila je na nju mučan dojam zbog one scene u knjižnici; osjećala je, međutim, da bi bilo neprilično da kaže išta, kako i drugi to ne bi zapazili. Doduše, ni sam Casaubon nije bio sasvim načistu s tim zamršenim razlozima; on je, kao i svi mi u takvim prilikama, tražio opravdanje za svoju ljutnju, umjesto da joj ispituje razloge. Ali on se trudio prikriti sve njene vanjske znakove, i samo je Dorothea uočavala promjene koje su se pojavile na licu njena muža prije nego je, klanjajući se i pjevuckajući više no obično, progovorio:
– Izvanredno ste gostoljubivi, dragi moj gospodine, i moram vam zahvaliti na toj gostoljubivosti, koju ste iskazali mom rođaku.
Pokop se, u međuvremenu, završio i groblje se ispraznilo.
– Sad ga možete vidjeti, gospođo Cadwallader – reče Celia. – Slika je i prilika tetke gospodina Casaubona, koju možete vidjeti na minijaturi u Dorothejinu budoaru... sasvim je pristala.
– Vrlo lijep mladić – reče gospođa Cadwallader suho. – To će biti vaš nećak, gospodine Casaubon?
– Oprostite, nije on moj nećak. On mi je tečić.
– Eh, pa znate – upadne Brooke – on iskušava svoja krila. Baš je od onih mladih ljudi koji se uzdižu. Bit ću sretan ako mu u tome pomognem. Bio bi zbilja dobar tajnik, poput Hobbesa69 , Miltona, Swifta70 ,... takav čovjek.
– Razumijem – reče gospođa Cadwallader. – Jedan od onih koji umiju sastavljati govore.
– Dovest ću ga sad ovamo, je li, Casaubon? – upita Brooke. – Neće on ući dok ga ne najavim, znate. A mi ćemo sići i pogledati sliku. Vi ste na njoj kao živi: dubok, oštrouman mislilac, s kažiprstom na knjizi, a sveti Bonaventura, ili netko drugi, prilično debeo i rumen, gleda gore u Sveto Trojstvo. Sve je simbolično, znate... viši umjetnički stil. To mi se sviđa do određene mjere, ali ne previše... prenaporno je ići s tim ukorak, znate. Ali to je vaše područje, Casaubon. Dobro je slikanje puti u toga vašeg slikara: čvrstoća, prozirnost i sve tome slično. Time sam se svojedobno mnogo bavio. Uostalom, idem ja dovesti Ladislawa.

XXXV. POGLAVLJE

Non, je ne comprends pas de plus charmant plaisir,
Que de voir d’heritiers une troupe affligee,
Le maintien interdit, et la mine allongee,
Lire un long testament ou pales, etonnes,
On leur laisse un bonsoir avec un pled de nez.
Pour voir au nutarel leur tristesse profonde,
Je reviendrais, je crois, expres de l’autre monde.
Regnard: Le Legataire Universel 71

Kad su životinje u parovima ulazile u Nojevu arku, vjerojatno je da su se srodne vrste kriomice promatrale prijekim okom, mučene mišlju da će se smanjiti obroci krme, budu li se iz jedne iste zalihe hranile tolike sasvim suvišne vrste životinja. (Bojim se da bi umjetniku bilo teško prikazati kako su se u toj situaciji vladali strvinari, jer su te ptice, na svoju nevolju, golovrate i očito bez ikakvih obreda i ceremonija.)
Na sličnoj je muci bio i kršćanin mesožder, koji je bio dijelom žalobne povorke na sprovodu Petera Featherstonea; većina je sudionika u povorci upravila svoje misli na onu ograničenu zalihu od koje bi svaki htio dobiti najveći dio. Odavno priznati rođaci i svojta predstavljali su priličan broj, koji je, pomnožen s mogućnostima, stvarao široke osnove za nagađanja i pretjerane nade. Zavist i neprijateljstvo prema Vincyjevima prisno su povezali sve pripadnike Featherstoneova roda, jer kako nije bilo nikakva jasnog znaka da bi koji od njih mogao dobiti više nego drugi, nužno je prevladao strah da bi onaj dugonogi Fred mogao dobiti zemlju, iako je bilo napretek raspoloženja i vremena i za neke nesigurnije sumnje, kao što je bila sumnja na Mary Garth. Solomonu nije uzmanjkalo vremena da ustvrdi kako Jonah ne zavređuje ništa, a Jonahu da optuži Solomona zbog lakomosti; Jane, starija sestra, smatrala je da djeca Marthe ne trebaju očekivati toliko koliko Wauleovi potomci; Martha je, opet, sa žalošću pomišljala kako je Jane »imućna«. Tih su se najbližih rođaka jako duboko doimale nerazumne nade nekih bratića, te su se služili svim svojim znanjem aritmetike da bi izračunali velike svote do kojih može porasti zbroj malih baština, ako ih ima previše. Osim Trumbulla, došla su da čuju oporuku dva bratića i jedan bratić drugog koljena. Taj bratić drugog koljena bio je trgovac manufakturnom robom u Middlemarchu, čovjek pristojna vladanja, koji je u riječi umetao nepotrebne aspirate. Oba bratića bih su stariji ljudi iz Brassinga; jedan se, svjestan svojih prava, pozivao na neprilične troškove koje je imao poklanjajući svome bogatom bratiću Peteru kamenice i druga jela; drugi, jako mrzovoljan, upirući se rukama i bradom o štap, nije se pozivao ni na kakva sitna djela, već općenito na svoje zasluge. Obojica su bili besprijekorni građani Brassinga, kojima bi bilo jako drago kad tamo ne bi živio Jonah Featherstone. Takvi su obiteljski šaljivčine obično najradije viđeni među stranim svijetom.
– Evo, sam Trumbull je prilično siguran za pet stotina... to budite uvjerene... ne bih se čudio da mu je moj brat to i obećao – reče Solomon, mudrujući glasno u društvu svojih sestara one večeri uoči sprovoda.
– Bože moj, Bože moj! – reče siromašna sestra Martha, kojoj je predodžba o stotinama obično bila ograničena na iznos njene neplaćene zakupnine.
Ali ujutro je uobičajen tijek njihovih nagađanja iznenada poremetila pojava nekog nepoznatog žalobnika, koji je upao među njih kao da je pao s Mjeseca. Bio je to stranac, u koga je gospođa Cadwallader zapazila žablje lice, čovjek od nekih trideset dvije ili tri godine; izbuljene oči, otoboljena usta s tankim usnama i kosa glatko začešljana ustranu s čela, koje se naglo uleknulo iznad crte obrva, davali su njegovu licu neizbrisiv izraz žabe. Bio je to, nema sumnje, novi baštinik; ta zašto bi inače bio pozvan u žalobnu povorku? Pojavile su se nove mogućnosti, rodila se nova neizvjesnost, koja je, takoreći, presjekla komentare u žalobnim kočijama. Svi se mi osjećamo uvrijeđeni kad iznenada otkrijemo kakva činjenicu koja je sasvim slobodno živjela i možda negdje iz prikrajka zurila u nas, dok smo mi izgrađivali svoj svijet, ne znajući ništa o njoj.
Nitko nije prije vidio toga sumnjivog stranca, osim Mary Garth, a ni ona nije o njemu znala ništa drugo, nego da je dva puta bio u Stone Courtu, dok je još gospodin Featherstone silazio, i da je po nekoliko sati sjedio s njim nasamo. Uhvatila je priliku da to spomene ocu, i možda je jedino Caleb, osim advokata, mjerio stranca više radoznalim nego zlovoljnim i sumnjičavim pogledom. Caleb Garth, koji se malo čemu nadao i za malo čim žudio, zanimao se hoće li se obistiniti njegova nagađanja; mirno je trljao bradu i malo nasmiješen gledao naokolo onim pametnim pogledom, kojim bi znao procjenjivati drvo u šumi, pa je tako bio u ugodnom kontrastu s onim nemirom i pakošću, koji su se pojavili na drugim licima, kad je nepoznati žalobnik, kome je ime, kako se doznalo, bilo Rigg, ušao u salon s hrastovom oplatom i sjeo blizu vrata, priključivši se onima koji su se skupili da slušaju čitanje oporuke. Baš su tada gospodin Solomon i gospodin Jonah pošli s odvjetnikom u gornji kat, da potraže oporuku. Gospođa Waule, primijetivši dva slobodna mjesta između sebe i gospodina Borthropa Trumbulla, oslobodila se i primakla tom velikom autoritetu, koji se poigravao pečatnicima na svom satu i namještao svoje lice, odlučan da ne pokaže nikakva znaka čuđenja ili iznenađenja, jer je to ono najgore čime se može kompromitirati čovjek njegovih sposobnosti.
– Rekla bih da vi znate sve što je moj jadni brat učinio, gospodine Trumbull – reče gospođa Waule najtišim i najmekšim glasom što ga je smogla, okrećući svoj krepom ovijeni šeširić Trumbullovu uhu.
– Draga moja gospođo, što god mi je rečeno, rečeno mi je u povjerenju – odgovori dražbovatelj, podigavši ruku da bi zaštitio svoju tajnu.
– Oni koji čvrsto vjeruju u svoju sreću, mogu se ipak prevariti – nastavi gospođa Waule, nalazeći neku utjehu u toj izjavi.
– Nade su često varave – reče gospodin Trumbull, i dalje u povjerenju.
– Ah! – uzdahne gospođa Waule, gledajući preko na Vincyjeve, a onda se opet primakne svojoj sestri Marthi.
– Čudno je zaista kako je jadni Peter bio tajanstven – reče istim prigušenim glasom. – Nitko od nas ne zna što je imao na duši. Nadam se ipak i vjerujem da nije bio tako opak kao što mi, Martha, mislimo.
Bijedna je gospođa Cranch bila debela i nespretna, a kako je zbog astme teško disala, imala je jedan razlog više paziti da joj primjedbe budu besprijekorne i da im daje općeniti smisao, jer je čak i njen šapat bio glasan i podvrgnut iznenadnim eksplozijama, poput onih u pokvarenim orkestrima.
– Nikad nisam bila lakoma, Jane – odgovori ona – ali ja imam šestero djece, i dvoje sam pokopala, a nisam se udala za imućna čovjeka. Najstarijem, što sjedi tamo, ima samo devetnaest... pa, eto, sudi sama. A stoka uvijek slaba, a zemlja najlošija. Ali ako sam kada prosila i molila, onda sam se obraćala Bogu na nebesima; iako bi se ovdje, gdje je jedan brat neženja, a drugi poslije dva braka bez djece, svatko mogao nečemu nadati!
Gospodin Vincy je, međutim, pogledao ravnodušno lice gospodina Rigga, izvadio burmuticu i kuckao po njoj, ali je nije otvorio, nego opet spremio, jer je taj užitak, kako god bistrio um, u ovoj prilici bio neumjestan.
– Ne bih se nimalo čudio kad bi Featherstone bio bolji nego što bi to itko od nas vjerovao – prišapnuo je svojoj ženi na uho. – Taj sprovod dokazuje da nije zaboravio nikoga; lijepo je kad čovjek želi da ga isprate njegovi prijatelji i ako su mali ljudi, da ih se ne stidi. Ja bih najviše volio da je ostavio mnogo malih zapisa. Oni mogu biti izvanredno korisni ljudima skromna života.
– Sve je tako lijepo, da ljepše i ne može biti, krep, svila i sve – reče gospođa Vincy zadovoljno.
Ali, nažalost, moram reći da je Fredu bilo nekako teško obuzdati smijeh, koji bi bio još neumjesniji od burmutice njegova oca. Fred je slučajno čuo kako je gospodin Jonah nešto natuknuo o nekom »djetetu ljubavi«, i kad je s tom mišlju u glavi pogledao lice stranca, koji je slučajno sjedio nasuprot njemu, ono mu se učinilo nadasve smiješnim. Mary Garth je po trzanju njegovih usana i njegovu usiljenom kašlju vidjela u kakvoj je neprilici, pa mu je vješto priskočila u pomoć, zamolivši ga da s njom zamijeni mjesto, tako da je dospio u mračan kut. Fred je bio dobrodušan prema svakome, koliko je god mogao, pa i prema Riggu; a kako je suosjećao sa svima tim ljudima, koji nisu, kako je on mislio, tako sretni kao on, ne bi se ni za čitav svijet ponio prema njima nepristojno; ali, bilo je ipak vrlo teško obuzdati smijeh.
A kad su ušli odvjetnik i oba brata, svi su obratili pozornost njima.
Odvjetnik je bio gospodin Standish; on je to jutro došao u Stone Court uvjeren da zna sasvim sigurno tko će biti obradovan, a tko razočaran još prije nego se taj dan približi kraju. Oporuka, koju je mislio naći da je pročita, bila je posljednja od triju oporuka što ih je on napisao za Featherstonea. Gospodin Standish nije bio čovjek koji bi svoje vladanje mijenjao prema prilikama; uvijek mu je glas bio jednako dubok, a uljudnost jednako neusiljena prema svakome, kao da ne vidi baš nikakve razlike među ljudima, a govorio je uglavnom o sijenu, koje će biti »izvanredno, bogami!« – o posljednjim izvještajima o kralju i vojvodi od Clarencea, koji je pomorac od glave do pete i baš kao stvoren da vlada takvim otokom kao što je Britanija.
Sjedeći kraj kamina i gledajući u oganj, stari Featherstone je često razmišljao kako će se Standish jednog dana iznenaditi; doduše, da je učinio onako kako je naposljetku htio, te spalio oporuku, koju mu je napisao neki drugi odvjetnik, ne bi bio postigao taj sporedni cilj; ali je ipak uživao i razmišljajući o tom. Nema sumnje, Standish je bio iznenađen, ali nimalo ožalošćen; naprotiv, prije bi se moglo reći da se, i sam malo radoznao, zabavljao mišlju da vidi ionako očekivano zaprepaštenje Featherstoneove porodice, čemu je sada pridonijelo i otkriće još jedne oporuke.
Što se tiče Solomona i Jonaha, oni su bili u najvećoj neizvjesnosti; činilo im se da bi stara oporuka mogla imati stanovito vrijednost i da bi se namjere jadnog Petera iz prve i druge oporuke mogle tako ispreplesti da bi se to izrodilo u beskrajno »parničenje«, prije nego bi tko došao do onoga što mu pripada – svakako teškoća, koja će ipak imati barem tu dobru stranu, da će biti trčkaranja na sve strane.
I ako su lica braće pokazivala potpuno ravnodušnu ozbiljnost kad su opet s gospodinom Standishom ušli u salon; Solomon je opet izvukao svoj rupčić, predosjećajući da će svakako biti dirljivih odlomaka, a plač na sprovodima, makar i bez suza, obično se servira u finoj lanenoj tkanini.
U tom je trenutku bila možda najjače uzbuđena Mary Garth, jer je bila svjesna da je zapravo baš ona omogućila da se pojavi ova druga oporuka, što bi moglo ozbiljno utjecati na sudbinu nekih ljudi koji su se ovdje okupili. Nitko živ, osim nje, nije znao što se dogodilo one posljednje noći.
– Oporuku, koju imam u ruci – reče gospodin Standish, koji je sjedio za stolom usred sobe i kome je za sve trebalo mnogo vremena, pa i za iskašljavanje, kojim je pokazivao dobru volju da pročisti svoj glas – napisao sam ja svojom rukom, a naš ju je pokojni prijatelj potvrdio 9. kolovoza 1825. Ali vidim da je ovdje još jedan kasniji dokument, za koji dosad nisam znao, a na kome je datum 20. srpnja 1826., te je, dakle, napisan jedva godinu dana poslije prvog dokumenta. I ovdje je, dalje, kako vidim – gospodin Standish pažljivo prijeđe naočalima preko dokumenta – dodatak ovoj novoj oporuci, na kome je datum 1. ožujka 1828.
– Bože moj, Bože moj! – reče sestra Martha, bez ikakve namjere da je čuju, ali, kako su je zbunili ti datumi, ispalo je to ipak glasno i razgovijetno.
– Počet ću čitati prvu oporuku – nastavi gospodin Standish – jer je takva bila namjera pokojnika, što se može zaključivati po tome što nije uništio taj dokument.
Uvod je, kako su svi zaključili, bio predugačak i mnogi su, osim Solomona, patetički odmahivali glavom, zureći u pod; jedan je izbjegavao pogled drugoga, pa su tako sve oči, osim očiju Mary Garth, bile uglavnom uprte ili u razne točke u stolnjaku ili u Standishevu ćelavu glavu. Dok su svi nastojali ne gledati ni u što određeno, Mary je slobodno mogla gledati u njih. I kad se prvi put čulo ono »dajem i ostavljam«, vidjela je kako su se sva lica, osim lica gospodina Rigga, jedva zamjetno promijenila, kao da je njima prošao neki lagani drhtaj, Rigg je sjedio i dalje jednako miran, i čitavo je društvo, zabavljeno važnijim problemima i slušanjem zamršenih odredaba oporuke, koje bi mogle ili ne bi mogle biti poništene, zapravo prestalo misliti na njega. Fred se crvenio, a gospodin Vincy je uvidio da bez burmutice u ruci neće izdržati, iako je nije otvarao.
Prvo su došli mali zapisi, ali čak ni podsjećanje da postoji još jedna oporuka i da se jadni Peter mogao predomisliti, nije moglo utišati zgražanje i ogorčenje. Svatko voli da se s njim postupa dobro u svakom vremenu – prošlom, sadašnjem i budućem. A tu je Peter bio kadar prije pet godina namijeniti samo po dvije stotine svakome od svoje rođene braće i sestara, i samo po stotinu svakome od svojih rođenih nećaka i nećakinja; Garthovi nisu ni spomenuti, ali gospođa Vincy i Rosamonda trebaju dobiti po stotinu. Gospodinu Trumbullu treba pripasti štap sa zlatnom glavicom i pedeset funti; drugi bratići drugog koljena i prisutni rođaci također trebaju dobiti svaki otprilike jednako lijepu svoticu, što čini, kako je primijetio neki mrzovoljni rođak, onu vrstu zapisa s kojima čovjek ne zna što napraviti. A još je više takvih ponizujućih sitnih zapisa zapalo ljude koji nisu nazočili – neke sumnjive rođake, i, što je najgore, ljude niska podrijetla. U svemu, izračunano na brzinu, bilo je raspodijeljeno oko tri tisuće. A što je Peter naumio s drugim novcem – i što sa zemljom? I što je opozvano, a što nije – i je li to opozivanje smjera na bolje ili na gore? Svako uzbuđivanje treba obuzdavati, jer se može pokazati kao isprazno. Muškarci su bili toliko jaki da to podnesu i ostanu mirni u toj zbrkanoj neizvjesnosti; neki su opustili donju usnu, a neki je naprćili, kako su im već navikli mišići. Ali su Jane i Martha klonule pod težinom svih tih pitanja i udarile u plač; siromašna gospođa Cranch bila je pomalo ganuta utjehom što će ipak dobiti barem nešto, a da to neće morati zaraditi, a pomalo ju je diralo što je njen dio tako malen; gospođa Waule je opet bila sva zaokupljena mišlju da je ona ipak rođena sestra, a dobiva tako malo, dok će netko drugi dobiti mnogo. Općenito se sada očekivalo da će to »mnogo« pripasti Fredu Vincyju, ali sami su Vincyjevi bili iznenađeni kad je bilo objavljeno da on dobiva deset tisuća funti u točno navedenim investicijama. Hoće li tome biti dodana i zemlja? Fred je grizao usne, teško mu je bilo zatomiti smiješak, a gospođa Vincy je bila najsretnija žena na svijetu – tko bi pred tom sjajnom vizijom mogao i pomisliti da bi se to sve moglo opozvati.
Bio je tu još ostatak osobne imovine i zemlja, ali to je sve bilo ostavljeno jednoj osobi, a ta je osoba bila – oh te mogućnosti! Oh te nade, što su se polagale u naklonost »tajanstvenog« starog džentlmena! Oh, ti beskrajni uzvici, koji ipak nikad ne mogu izraziti pravu mjeru ljudske gluposti! – Taj baštinik ostataka bio je Joshua Rigg, koji je ujedno i jedini izvršitelj oporuke i koji će odsada nositi i ime Featherstone.
Začulo se neko šuštanje, koje je prošlo čitavom sobom poput drhtaja. Svi su opet zurili u gospodina Rigga, koji očito nije bio nimalo iznenađen.
– Vrlo čudnovata oporučna dispozicija! – uzviknuo je gospodin Trumbull, dopuštajući ovaj put ipak da ima nešto što on prije nije znao. – Ali tu je još jedna oporuka... tu je još jedan dokument. Još nismo čuli konačne želje pokojnikove.
Mary Garth je znala da sve ono što još treba čuti nisu posljednje želje. Drugom je oporukom bilo opozvano sve, osim zapisa onim već spomenutim neznatnim osobama (neke promjene u tome bile su predmet dodataka oporuci) i zapisa kojim je sva zemlja, što se nalazi u župi Lowicka, zajedno sa stokom i gospodarskim inventarom, pripala Joshui Riggu. Ostalu imovinu treba uložiti za podizanje i uređenje domova za starce, koji se trebaju nazvati Featherstoneovim staračkim domovima, a imaju se izgraditi na komadu zemljišta u blizini Middlemarcha, koje je oporučitelj već kupio za tu svrhu, želeći kako se kaže u dokumentu – da ugodi Svemogućem. Nitko od prisutnih nije dobio ni prebite pare, samo je gospodin Trumbull dobio štap sa zlatnom glavicom. Trebalo je neko vrijeme dok se društvu vratio dar govora. Mary se nije usudila pogledati Freda.
Prvi je progovorio gospodin Vincy – nakon što je energično nagnuo svoju burmuticu – a govorio je glasno i s ogorčenjem.
– To je potpuno neshvatljiva oporuka; takve još nisam čuo! Rekao bih da nije bio pri zdravoj pameti kad ju je pravio. Rekao bih da ta posljednja oporuka nema pravne moći – doda Vincy, osjećajući da je ovim posljednjim izrazom sve stavljeno na pravo mjesto. – Je li Standish?
– Mislim da je naš pokojni prijatelj uvijek znao što radi – reče gospodin Standish. – Sve je sasvim ispravno. Tu je pismo Clemmensa iz Brassinga pričvršćeno uz oporuku. On ju je sastavio. Vrlo je cijenjen odvjetnik.
– Nikad nisam primijetio nikakve duševne poremećenosti... nikakve pomućenosti uma kod pokojnog gospodina Featherstonea – reče Borthrop Trumbull – ali ja nazivam tu oporuku ekscentričnom. Uvijek sam rado činio usluge starcu, i on mi je prilično jasno dao na znanje da zbog toga osjeća određenu zahvalnost, koju će pokazati u svojoj oporuci. Prava je lakrdija smatrati štap sa zlatnom glavicom znakom zahvalnosti prema meni, ali na sreću, ja ne težim ni za kakvom nagradom.
– U svemu tome nema ništa tako čudno, koliko ja mogu prosuditi – reče Caleb Garth. – Više biste razloga imali za čuđenje kad bi ta oporuka bila takva kakvu biste očekivali od iskrena i pravedna čovjeka. Što se mene tiče, želio bih da tih oporuka uopće i nema.
– To je, bogami, neobično čuti iz ustiju jednog kršćanina! – reče odvjetnik. – Rado bih znao, Garth, kako ćete vi to obrazložiti!
– Oh – reče Caleb, naginjući se naprijed, sastavljajući pažljivo vrške svojih prstiju i gledajući zamišljeno u pod. Uvijek mu se činilo da su riječi najteži dio »posla«.
Ali se uto oglasi gospodin Jonah Featherstone.
– Jest, taj je moj brat Peter bio uvijek baš pravi licemjer. Ali ova oporuka nadmašuje sve. Da sam to znao, ne bi me ni kola sa šest konja izvukla iz Brassinga. Sutra ću staviti na glavu bijeli šešir i obući smeđesivi kaput.
– Bože moj, Bože moj – plakala je gospođa Cranch – a toliko smo potrošili za put, i taj jadni momak sjedi ovdje tako dugo bez posla! To je prvi put što čujem da je moj brat Peter tako usrdno želio ugoditi Svemogućem, ali da je to baš mene bespomoćnu tako pogodilo, zaista je okrutno. A što drugo da mislim.
– Tamo kamo je otišao, neće mu to upisati u dobro, u to sam uvjeren – reče Solomon s ogorčenjem, koje je bilo jako iskreno, iako mu je glas odavao podmuklost. – Peter je bio zao čovjek i ubožnice to neće prikriti, a još je bio tako besraman da to i u posljednjem času pokaže.
– A uvijek je imao svoju zakonitu obitelj... braću i sestre, nećake i nećakinje... i sjedio s njima u crkvi, kad god mu je bilo po volji da ode onamo – reče gospođa Waule.
– I mogao je svoj tako znatni imetak ostaviti onima koji nikad nisu bili navikli ni na kakvu rasipnost ili lakoumnost... i nisu tako siromašni da ne bi mogli uštedjeti svaki pretekli peni i umnožiti ga. A ja... koliku sam muku mučila dolazeći toliko puta ovamo, da mu sestrinski pomognem... a njemu su cijelo to vrijeme na pameti misli od kojih ti se koža ježi. Ali, ako je to Svemogući trpio, on će ga i kazniti za to. Brate Solomone, ja idem, ako me hoćeš povesti.
– Ne želim više stupiti nogom na ovo tlo – reče Solomon. – Imam dosta svoje vlastite zemlje i svoje vlastite imovine, da je oporučno ostavljam.
– Žalosno je to kako sreća luta svijetom – opazi Jonah.
– Čemu ti makar i mrva osjećaja? Bolje je da si zloćud kao pas. Ali onima koji su ostali, neka to bude pouka. U jednoj porodici sasvim je dovoljna jedna luđačka oporuka.
– Ima više načina da budeš lud – reče Solomon. – Ja neću ostaviti svoj novac da ga bacaju u kanal, a neću ga ostaviti ni svojim ljubimcima iz Afrike. Volim Featherstoneove, koji su to po rođenju, ali ne volim one koji su to postali, jer im se prilijepilo ime Featherstone.
Solomon je upravio te napomene glasnim šaptom gospođi Waule, kad se dizao da je otprati. Brat Jonah je osjećao da bi bio sposoban pronaći mnogo zajedljivije dosjetke, ali je uvidio da ne bi bilo ni od kakve koristi vrijeđati novog vlasnika Stone Courta, dok nisi siguran da ne namjerava biti gostoljubiv prema šaljivim ljudima, kojih će ime odsada biti i njegovo.
Gospodin Joshua Rigg zaista se malo osvrtao na ta zabadanja, ali je pokazao znatnu promjenu u svome vladanju, kad je pošao mirno do Standisha i uputio mu vrlo sabrano neka poslovna pitanja. Imao je visok, tanak glas, a naglasak mu je bio loš. Fred, koji mu se sada više nije smijao, smatrao ga je najgorim čudovištem što ga je ikad vidio. Inače se Fred osjećao prilično loše. Trgovac manufakturnom robom iz Middlemarcha vrebao je priliku da se upusti u razgovor s gospodinom Riggom, jer, tko zna, za koliko će pari nogu novi vlasnik trebati hlača, a u zaradu se moraš ipak pouzdavati više nego u baštinu. Osim toga, trgovac manufakturnom robom bio je kao bratić drugog koljena dovoljno nepristran da bude radoznao.
Poslije svog prvog ispada, gospodin Vincy je ponosno šutio. Bio je previše obuzet neugodnim osjećajima da bi pomišljao na polazak, dok nije opazio da je njegova žena otišla Fredu i da tiho plače, držeći ruku svoga ljubimca. Smjesta se digao i, okrenuvši društvu leđa, rekao joj prigušenim glasom:
– Svladaj se Lucy, ne pravi budalu od sebe, draga, pred tim ljudima – a onda je dodao svojim normalnim glasom: – Idi, Fred, i naruči kočiju. Nemam više vremena.
Mary Garth je već prije toga bila spremna s ocem poći kući. Srela je Freda u predvorju i sada je prvi put smogla hrabrosti da ga pogleda. Lice mu je bilo blijedo i kao uvelo, što se kadikad zapaža kod mladih ljudi, a ruka jako hladna, kad ju je stisla. I Mary je bila uzbuđena; bila je svjesna da je nekom igrom sudbine, protiv svoje volje, možda uzrokovala veliku promjenu u Fredovoj sudbini.
– Zbogom – rekla je s iskrenom tugom. – Budi hrabar, Fred. Ja vjerujem da je bolje da si ostao bez tih novaca. Kakvo su dobro ti novci donijeli gospodinu Featherstoneu?
– Sve je to vrlo lijepo – reče Fred mrzovoljno. – Što da radim sada? Sad moram u svećenike. (Znao je da će to ražalostiti Mary; pa dobro, neka mu onda ona kaže što bi drugo mogao raditi.) A ja sam mislio da ću sada odjednom moći isplatiti dug tvom ocu i tako sve popraviti. A ti nisi dobila ni stotinu funti. Što ćeš sad ti, Mary?
– Prihvatit ću, razumije se, drugo namještenje, čim ga dobijem. Otac nas ima i bez mene dovoljno na brizi. Zbogom.
Stone Court se vrlo brzo oslobodio pravih Featherstonea i drugih posjetnika, na koje je bio navikao. Još je jedan stranac doveden da se naseli u blizini Middlemarcha, ali što se tiče gospodina Rigga Featherstonea, više su nezadovoljstva pobudile neposredne vidljive posljedice njegova dolaska, nego nagađanja o posljedicama koje bi njegova prisutnost mogla imati u budućnosti. Nitko nije bio takav jasnovidac da bi mogao predvidjeti išta od onoga što bi se moglo pojaviti u životu Joshue Rigga.
I tu sam, naravno, ponukana razmišljam o načinima, koja omogućuju običnom čovjeku da se uzdigne. Povijesne su usporedbe pritom vrlo korisne. Najvažniji je prigovor koji im se može staviti da marnom pripovjedaču može uzmanjkati prostora ili (što je često jedno te isto) da on možda neće biti kadar da ih razmatra s najvećom pomnjom, iako on može s filozofskog gledišta biti uvjeren da bi oni, kad bi bili poznati, mnogo toga objasnili. Čini se da je lakši i kraći put, a da je to i dostojnije, ako napomenem da se sve ovo što sam ispripovijedala ili što još treba ispripovijedati o običnim ljudima, može oplemeniti tako da se uzme za parabolu – budući da nikad nije bilo istinite pripovijetke, koja se ne bi dala ispripovijedati u parabolama, gdje možeš staviti majmuna mjesto grofa, i vice versa72 . Ako se iznose na vidjelo kakve zle navike i njihove neugodne posljedice, čitatelj može to popraviti tako da ih smatra samo kao metaforički ružne, te može pritom vjerovati da se uistinu kreće u društvu otmjena svijeta. I dok ja pripovijedam istinu o glupacima, mašta mojih čitatelja ne mora se potpuno odvraćati od lordova, a sitne svote, nad kojima bi se rastužio svaki ugledni stečajnik, kad bi na njih spao, mogu se bez ikakva troška dići na visinu velikih komercijalnih transakcija dodavanjem razmjernog broja ništica.
Što se tiče bilo kakve pripovijetke iz provincijskog života, u kojoj su svi akteri ljudi visokog morala, ona mora biti mnogo kasnijeg datuma od prve Reforme, a Peter Featherstone je, kako znate, umro i bio pokopan nekoliko mjeseci prije nego što je lord Grey postao ministar.

XXXVI. POGLAVLJE

Čudne su naravi u tih ljudi, tih uzvišenih duhova, koji bi morali biti mudri... U naravi je velikih duhova težnja da budu uvijek na najistaknutijem mjestu; cijeneći sebe neizmjerno visoko, u svojoj taštini zamišljaju da se mi divimo svemu što oni učine i kažu, pa se zbog toga trude ne bi li nas zadivili još više, a to, misle, ne mogu ako nam ne iznesu svoje najdublje i najuzvišenije misli.
Daniel: Tragedy of Philotar.

Gospodin Vincy je krenuo kući poslije proglašenja oporuke znatno izmijenivši mišljenje o mnogočemu. Bio je iskren čovjek, ali je svoja raspoloženja pokazivao na neizravan način; kad bi se naljutio prodajući svoje svilene gajtane, psovao bi slugu; kad bi ga razljutio njegov zet Bulstrode, on bi zajedljivim primjedbama obasuo metodiste; a sada je bilo očito da je počeo strože gledati na Fredovu besposlicu, jer je jednu lijepo izvezenu kapu bacio iz sobe za pušenje na pod u predvorje.
– Dakle, gospodine – napomenu kad se mladi džentlmen spremao u krevet – ja se nadam da si sad napokon odlučio spremiti se za idući rok i položiti ispit. Ja sam smislio svoju odluku, pa ti savjetujem da ne tratiš vrijeme smišljajući svoju.
Fred ne odgovori, bio je previše utučen. Prije dvadeset i četiri sata je mislio kako danas u to vrijeme više neće morati razmišljati što da radi, jer će već znati da mu ne treba ništa raditi: odlazit će u lov u crvenu kaputu, imat će najboljeg lovačkog konja, jahati uvijek plemenita ata, pa će ga zbog toga svatko poštivati; osim toga, moći će odjedanput isplatiti dug gospodinu Garthu, pa Mary više neće imati nikakva razloga da ne pođe za njega. I sve je to imao dobiti bez učenja ili kakva drugog nepriličnog truda, blagonaklonošću Providnosti u obliku mušice jednog starog džentlmena. Ali su sada, poslije dvadeset i četiri sata, sve te pouzdane nade propale. Dok je patio zbog toga razočaranja, bilo je »prilično okrutno« da se s njim postupa na način kao da je on sve to mogao spriječiti. Ali je izašao šuteći, a njegova se majka za njega zauzela.
– Ne budi tako okrutan s tim jadnim dječakom, Vincy. On će ipak uspjeti, iako ga je taj zli čovjek prevario. Sigurna sam, kao što tebe sada vidim... zašto bismo ga inače vratili s ivice groba? Ja to zovem otimačinom; obećati mu zemlju, bilo je gotovo isto kao i dati mu je. A što je onda obećanje, ako nije poticanje drugoga da ti vjeruje? I vidiš, ostavio mu je deset tisuća funti, a onda ih je opet uzeo.
– I onda opet uzeo! – reče gospodin Vincy mrzovoljno. – Kažem ti, Lucy, da je taj momak nesretan. A ti si ga uvijek još i kvarila.
– Pa, Vincy, on je prvorođenac, a i ti si dizao mnogo buke zbog njega kad se rodio. Bio si tako ponosan, tako ponosan – govorila je gospođa Vincy, kojoj je na licu opet pomalo oživljavao njen veseli smiješak.
– A tko može znati kakva će ti djeca biti? Bio sam, to mogu reći, prilična budala – reče suprug, ali već blaže.
– A tko ima ljepšu i bolju djecu od nas? Fred je puno u svemu nadmašio sinove drugih, i kad ga čuješ kako govori, znaš da se u koledžu kretao u dobru društvu. A Rosamond... u koga je još takva djevojka? Ona može stati uz bok svakoj dami u našem kraju, pa da se njena ljepota samo još više istakne. Evo... gospodin Lydgate se kretao u najvišem društvu i bio je posvuda, pa se odmah zaljubio u nju. Ipak, da je po mome, Rosamond se još ne bi zaručila. Možda bi se za kakva posjeta namjerila na mnogo bolju priliku; mislim kod njene prijateljice iz škole gospođice Willoughby. U toj obitelji ima rođaka koji su isto tako otmjeni kao i rođaci gospodina Lydgatea.
– Prokleti rođaci! – plane gospodin Vincy. – Dodijali su mi. Ne treba mi zet koji nema ničim da se preporuči, nego svojim rođacima.
– Kako to, dragi – reče gospođa Vincy – pa činilo se da si s njim itekako zadovoljan. Istina, ja nisam bila kod kuće, ali mi je Rosamond pripovijedala da nisi rekao nijedne jedincate riječi protiv zaruka. A ona je već počela kupovati najbolje platno i kambrik za svoju opremu.
– Bez mog pristanka – odgovori gospodin Vincy. – Imat ću dosta brige ove godine s tom lijenom ništarijom Fredom, pa da još plaćam i svadbenu opremu. Vremena su teška, da već teža ne mogu biti; svi propadaju, i ja ne vjerujem da Lydgate ima i prebitu paru. Neću pristati da se vjenčaju. Neka čekaju, kao što su nekoć čekali i njihovi roditelji.
– Za Rosamond će to biti težak udarac, Vincy, a znaš da i sam ne bi mogao podnijeti da je rastužiš.
– Oh, mogao bih, mogao. Što prije zaruke budu raskinute, to bolje. Ne vjerujem da će on ikad nešto steći, nastavi li i dalje tako. Stvara sebi neprijatelje, i to je sve što čujem da radi.
– Ali on je vrlo prisan s gospodinom Bulstrodeom, dragi moj. Gospodinu Bulstrodeu bi se taj brak svidio; tako barem mislim.
– Svidio bi se đavlu! – reče Vincy. – Neće ih Bulstrode svojim novcem uzdržavati. A ako Lydgate misli da ću im ja dati novac da urede kućanstvo, onda se ljuto vara, eto. Mislim da ću se uskoro morati odreći i svojih konja. Bolje bi bilo da kažeš Rosy što sam rekao.
Nije bilo ništa neobično u tom postupku gospodina Vincyja u svojoj bi naglosti dragovoljno pristajao na sve, a kad bi poslije uvidio da se prenaglio, svaljivao bi neugodnosti povlačenja na druge. Međutim, gospođa Vincy, kojoj nikad nije padalo na um da se protivi svome mužu, nije iduće jutro oklijevala da Rosamond kaže što je on rekao. Promatrajući neki ručni rad na muslinu, Rosamond je šutjela i slušala, a onda odgovori laganim pokretom dražesnog vrata; samo dugo iskustvo moglo bi te poučiti da je to znak krajnje tvrdoglavosti.
– Što kažeš, draga? – upita je majka ljubazno i obzirno.
– Tatica to i ne misli baš tako – reče Rosamond sasvim mirno. Uvijek mi je govorio kako želi da se udam za čovjeka koga volim. I ja ću se udati za gospodina Lydgatea. Sada je upravo sedam tjedana otkako je tatica dao svoj pristanak. I ja se nadam da ćemo dobiti kuću gospođe Bretton.
– Dobro, draga, prepuštam tebi da iziđeš na kraj s taticom. Ti uvijek izlaziš na kraj sa svakim. Ali ako budemo išle nabaviti damast, onda trebamo ići Sadleru... mnogo je bolji nego kod Hopkinsa. Kuća gospođe Bretton je jako velika, iako bi mi bilo drago da imaš takvu kuću; ali će za nju trebati mnogo pokućstva... sagova i svega drugog, pored srebrnine i stakla. A, eto, vidiš tvoj tatica kaže da neće dati novaca. Misliš li da se gospodin Lydgate nada novcu?
– Ta ne misliš valjda da ću ga ja pitati, mamice. On, bez sumnje, zna što radi.
– Ali on možda traži novac, draga moja, a svi smo mislili da ćeš dobiti lijepu baštinu kao i Fred... a sad je sve tako strašno... nemam volje misliti ni na što kad se sjetim toga jadnog razočaranog dječaka.
– To nema nikakve veze s mojom udajom, mamice. Fred mora prestati besposličariti. Idem gore, da taj rad dam gospođici Morgan, ona tako lijepo izrađuje rubove s rupicama. Mary Garth bi sad mogla, mislim, raditi nešto za mene. Ona izvrsno šije, to je najljepše što znam o Mary. Tako bih rado imala dvostruko porubljene nabore na mom rublju od batista. A za to treba mnogo vremena.
Gospođa Vincy je sasvim opravdano vjerovala da će Rosamond izići na kraj sa svojim taticom. Osim objeda i lova na zečeve, gospodin Vincy, iako inače tako bučan, malo je što činio po svojoj volji, baš kao kakav ministar predsjednik. Kao i većina ljudi bujna života, koji vole uživati, ni on se nije mogao oduprijeti utjecaju okolnosti; a okolnost, koja se zvala Rosamond, osobito je na njega utjecala onom blagom upornošću, koja, kako znamo, omogućuje jednoj bezbojnoj, podatnoj živoj supstanci da ide svojim putem, usprkos stijeni koja joj se ispriječi. Tatica nije bio stijena, u njega nije bilo ništa stalno osim stalne promjene raspoloženja, a to je, što se tiče zaruka njegove kćeri, bilo najmanje pogodno da ga navede na jedini odlučan korak, naime da pomno ispita Lydgateove prilike, da jasno i glasno kaže da im sam ne može namaknuti nikakve novce, i da ne pristane ni na skoro vjenčanje ni na zaruke, koje bi se predugo otegle. To je sve vrlo jednostavno i lako reći, ali neugodne odluke, stvorene za hladnih jutarnjih sati, naći će se poslije u mnogim nepovoljnim prilikama, i rijetko se kada, baš kao i rani mraz, mogu oprijeti utjecaju topline dana. Neizravno, iako odlučno izražavanje mišljenja, kojem se gospodin Vincy rado služio, jedva je u ovoj prilici moglo biti od neke koristi; Lydgate je ponosan čovjek i bilo je očito opasno služiti se pred njim aluzijama, a na bacanje šešira na pod nije se moglo ni pomišljati. Gospodin Vincy je pomalo osjećao i strahopoštovanje prema njemu, a malo je i godilo njegovoj taštini što je Lydgate odlučio oženiti Rosamond, ali je slabo bio raspoložen da započne razgovor o novcu, jer je s novcem stajao loše, a i pribojavao se da ne izvuče kraći kraj u razgovoru s čovjekom bolje obrazovanim i mnogo bolje odgojenim od njega; i usto se pomalo bojao učiniti nešto što ne bi bilo po volji njegovoj kćeri. Gospodin Vincy je najviše volio ulogu velikodušnog domaćina, koga nitko ne kritizira. U prvoj ga je polovini dana priječio posao da nekome svečano priopćava neugodne odluke, a kasnije je došao objed, pa vino, whist i opće veselo raspoloženje. Tako se sati nižu jedan za drugim, i vrijeme teče, stvarajući postepeno konačan razlog da se ne učini ništa, naime, sve postaje kasno.
Sretni je zaljubljenik provodio svoje večeri ponajčešće u Lowick Gateu, i tako je, sasvim neovisno od ikakve tastove novčane pomoći ili budućeg prihoda od zvanja, ljubav i dalje cvala pred očima gospodina Vincyja. Mladalačka ljubav – kakva li tanahna tkiva! Teško je čak i zamijetiti čega se hvataju i odakle se izvijaju i kako isprepliću te nježne niti: trenutačni dodir vršaka prstiju, plam što izbija iz plavih i crnih očiju pri susretu njihovih pogleda, nedorečene izreke, dašak rumeni na obrazima, jedva zamjetan pokret usana, najlaganiji drhtaj. Samo je tkivo sačinjeno od spontane vjere i neizrecive sreće, žudnje dvaju života da se sliju u jedan jedini život, vizije ispunjenih čežnja i bezgraničnog pouzdanja. Lydgate je svojski zapeo da iz dna srca začudnom brzinom ispreda tanahne niti za to tkivo, unatoč iskustvu s Laurinom dramom, što se, kako je mislio, neće više ponoviti, i unatoč medicini i biologiji; naime, kako je zapaženo, promatranje mišića smekšanog namakanjem, ili očiju, koje ti donesu u kakvoj posudi (kao oči sv. Lucije), lakše je uskladiti s poetičnom ljubavi, nego prirođenu glupost ili živo zanimanje za grubu prozaičnost. A što se tiče Rosamond, i ona je, ushićena svojim novim životom, što je bujao poput lopoča u cvatu, marljivo prela nježne niti za to zajedničko tkanje. Sve se to zbivalo u kutu salona gdje je stajao glasovir, a kako je svjetlo, koje je osvjetljavalo taj kut bilo vrlo nježno, činilo je taj prizor sličnim dugi, koju su mogli vidjeti mnogi promatrači pored gospodina Farebrothera. I bez ikakve formalne objave u Middlemarchu je vladalo općenito uvjerenje da su gospođica Vincy i gospodin Lydgate zaručeni.
Tetka Bulstrode bila je opet uznemirena i zabrinuta; ali se ovaj put obratila izravno svome bratu, pošavši u njegov dućan s izričitom namjerom da izbjegne lakoumnu gospođu Vincy. Nije bila zadovoljna s njegovim odgovorima.
– Walter, pa valjda nisi dopustio da se sve to događa, a da se nisi raspitao o budućnosti gospodina Lydgatea? – reče gospođa Bulstrode i, razrogačivši oči, zagleda se ozbiljno u svoga brata, koji je bio, kao obično u poslu, mrzovoljno raspoložen. – Pomisli na tu djevojku, odgojenu u raskoši... nažalost, moram reći, previše mondeno... što će ona kad spadne na mali prihod?
– Oh, dovraga, Harriet, što ja mogu kad ljudi dolaze u grad, a da mene i ne pitaju? Jesi li ti zatvorila svoju kuću pred Lydgateom? Bulstrode ga je gurao naprijed više no itko drugi. Ja nisam nikad dizao buke zbog toga mladića. Idi i razgovaraj o tome sa svojim mužem, a ne sa mnom.
– Ne misliš valjda ozbiljno, Walter; kako se za to može kriviti gospodin Bulstrode? Sigurna sam da on nije želio te zaruke.
– Ali, da ga Bulstrode nije uzeo pod svoje okrilje, nikad ga ne bih pozivao.
– Pa ti si ga pozvao da liječi Freda, i ja sam sigurna da je to bilo zbog toga što si se smilovao na njega – reče gospođa Bulstrode, gubeći nit svojih misli u razgovoru o tom zamršenom predmetu.
– Ne znam ja ništa ni o kakvom smilovanju – odsiječe gospodin Vincy ljutito. – Znam samo to da sam zabrinut zbog svoje obitelji i da mi je to velika muka. Bio sam ti dobar brat, Harriet, i prije nego što si se udala za Bulstrodea, a moram ti reći da on ruje uvijek baš onako prijateljski raspoložen prema tvojoj porodici, kako bi to čovjek od njega mogao očekivati.
Gospodin Vincy je jako malo podsjećao na jezuita, ali ni pravi jezuit ne bi mogao vještije obrnuti neko pitanje. Harriet je morala sada braniti svoga muža, umjesto da kori brata, i razgovor je završio na nečemu što je bilo isto tako daleko od predmeta o kome se razgovor započeo, kao i nedavna rasprava između šurjaka i zeta na sjednici crkvenih odbornika.
Gospođa Bulstrode nije govorila svome mužu o bratovim prekoravanjima, ali je uvečer započela razgovor o Lydgateu i Rosamond. Međutim, on se nije za to tako svojski zanimao kao ona; samo je ravnodušno govorio o neizvjesnosti koja prati početak liječničke prakse, i kako čovjek treba biti razborit.
– Morat ćemo, nema sumnje, moliti za tu nepromišljenu djevojku... odgojenu tako kako ne bi trebalo – reče gospođa Bulstrode, kako bi ganula svoga muža.
– Jest, draga, morat ćemo – pristane gospodin Bulstrode odobravajući. – Oni, koji nisu od ovoga svijeta, teško mogu išta drugo učiniti da bi spriječili grijehe svojeglavih ljudi, koji misle samo na ovaj svijet. To je baš ono na što se trebamo naviknuti i imati na umu kad se radi o obitelji tvoga brata. Možda bi mi bilo draže da Lydgate nije stupio u tu vezu, ali se ja u svojim odnosima prema njemu ograničavam samo na to da njegove sposobnosti iskoristim za slavu Božju, što nam uostalom nalaže božanska vlast pri svakom oprostu.
Gospođa Bulstrode ne reče više ni riječi, a određeno je nezadovoljstvo, što ga je osjećala, pripisivala tome što u nje nema dovoljno vjere. Vjerovala je da je njen muž od onih ljudi čije se uspomene svakako moraju objaviti poslije smrti.
Što se tiče samoga Lydgatea, on je, uspjevši kao prosac, bio spreman snositi i sve posljedice, uvjeren da ih sve sasvim jasno predviđa. Razumije se, oženiti se mora u roku od godine dana – možda čak i u roku od pola godine. Nije to doduše ono što je namjeravao, ali oni drugi planovi neće biti pomršeni, samo će se prilagoditi novim prilikama. Ženidba se, dabome, mora pripremiti, kako je to već uobičajeno. Treba najmiti kuću umjesto soba, u kojima sada stanuje, a kako je čuo, gdje Rosamond oduševljeno govori o kući stare gospođe Bretton (koja se nalazila u Lowick Gateu), Lydgate je odmah započeo pregovore, čim je doznao da se kuća poslije smrti stare gospođe ispraznila.
Učinio je to onako usput, baš kao da bi svome krojaču određivao što sve treba napraviti da mu odijelo bude besprijekorno, i pritom nije ni u čemu pretjerao. Naprotiv, njemu je bilo mrsko svako razmetanje u trošenju; u svome se zvanju upoznao sa svim vrstama siromaštva i mnogo se brinuo o svima koji su trpjeli oskudicu. On se vladao kako treba i kod stola za kojim se umak nudio u posudi s razbijenom ručkom, i ništa ga ne bi podsjećalo na kakvu raskošnu večeru, osim da je ondje bio i neki čovjek koji je pametno govorio. Ali nikad mu nije palo na pamet da živi nekako drugačije, a ne, kako je on to nazivao, običnim životom, sa zelenim čašama za rajnsko vino i s izvrsnom poslugom kod stola. Zagrijavajući se za teorije francuskih socijalista, on se nije nikad zanosio krajnostima. Možemo se bez opasnosti baviti najekstremnijim idejama, dok nas naše pokućstvo, naši objedi, što ih priređujemo za uzvanike, pa i ljubav za plemićke grbove u našem slučaju, nerazdvojno povezuju s utvrđenim društvenim poretkom. Lydgate i nije bio sklon ekstremnim idejama, nisu mu se sviđale teorije bosonogih, jer je volio biti dobro obuven; nije bio ni u čemu radikalan, osim u pitanju medicinske reforme i u istraživačkom radu. Inače je u svakidašnjem životu išao utrtim putovima, djelomice zbog osobnog ponosa i nesvjesnog egoizma, što je, kako već rekoh, obična pojava, a djelomice zbog one iskrenosti, što je posljedica zaokupljenosti omiljenim mislima.
Što se tiče posljedica zaruka, koje su se pomalo prikradale i nametale Lydgateu, on ih je, razmišljajući o njima, pripisivao više oskudici u vremenu nego oskudici u novcu. Biti zaljubljen u biće koje te neprestano očekuje i koje uvijek, kad ga vidiš, ispada ljepše no što si ga mogao zamisliti u sjećanju, zbilja je teško uskladiti s nastojanjem da marljivo iskoristiš slobodno vrijeme, koje bi možda poslužilo kakvom »upornom učenom Nijemcu« da postigne neko veliko otkriće, koje svijet upravo očekuje. To je bio zaista razlog da se vjenčanje previše ne odgađa, kako je natuknuo gospodinu Farebrotheru jednog dana kad mu je župnik došao s nekim svojim vodenim kukcima, koje je htio razgledati pod boljim mikroskopom no što je njegov. Vidjevši kako je Lydgateov stol s aparatima i raznim primjercima u neredu, reče:
– Eros se izopačio; počeo je unoseći red i sklad, a sad opet stvara kaos.
– Jest, u nekim fazama – odgovori Lydgate, uzvijajući obrve i smiješeći se, dok je pripremao svoj mikroskop. – Ali zato će red poslije biti ljepši.
– Uskoro? – upita župnik.
– Ja se uistinu nadam da će biti uskoro. Ovaj nered u poslu oduzima mnogo vremena, a onome tko se bavi znanošću, svaki je trenutak prilika. Mislim da je brak najpogodnije stanje za čovjeka, koji želi ozbiljno raditi. Tada mu je sve kod kuće... nema muke s osobnim brigama... miran je i slobodan.
– Vi ste momak kome treba zavidjeti – reče župnik. – Kakve li budućnosti: Rosamond, mir i sloboda, sve će vas to zapasti. A ja sam, evo, tu bez ičega, samo s tom lulom i svojim infuzorijama. Onda, jeste li gotovi?
Lydgate nije župniku spominjao drugi razlog, zbog kojega je želio skratiti vrijeme zaručništva. Pomalo mu je već prilično dodijalo, unatoč njegovu ljubavnom žaru, što je prisiljen tako često pohađati obiteljske sastanke kod Vincyjevih, previše ulaziti u midlmarčka naklapanja i sudjelovati u dosadnim zabavama, kartanju i jalovu gubljenju vremena. Morao je ponizno šutjeti dok bi gospodin Vincy rješavao pitanja o kojima očito nije imao ni pojma, osobito kad bi govorio kako su alkoholna pića najbolje zaštitno sredstvo protiv djelovanja pokvarena zraka. Na iskrenu i prostodušnu gospođu Vincy nije mogao pasti ni tračak sumnje da bi ona mogla u ičemu i najmanje povrijediti ukus svoga budućeg zeta; ali, uzevši u obzir sve okolnosti, Lydgate je, što se tiče Rosamondine obitelji, u duši morao priznati da je društveno pao. Ali je ovo divno biće i samo trpjelo podjednako, i bila je ipak ugodna pomisao da će je, oženivši se njome, presaditi na novo tlo, koje joj je tako potrebno.
– Draga! – reče joj najnježnijim glasom jedne večeri, kad je sjeo kraj nje i zagledao joj se sasvim izbliza u lice...
Ali moram najprije reći da ju je našao samu u salonu, gdje su kroz veliki starinski prozor, velik gotovo kao čitav zid sobe, iz vrta iza kuće dopirali mirisi ljeta. Njen otac i majka otišli su u neko društvo, a i svi su se drugi razletjeli poput leptirića.
– Draga! Vaše su oči crvene.
– Je li? – reče Rosamond. – Ne znam zbilja od čega.
Nije rado iznosila ni svoje želje ni svoje jade. Oni bi se na dražestan način otkrivali tek nakon moljakanja.
– Kao da to možete sakriti preda mnom! – reče Lydgate i položi nježno svoju ruku na obje njene ruke. – Kako da ne vidim tu sitnu suzu na trepavicama? Nešto vas muči, a vi mi nećete reći. To je slaba ljubav.
– A što da vam govorim o onome što vi ne možete promijeniti? To su svakidašnje brige... možda su se tek nešto pogoršale u posljednje vrijeme.
– Obiteljske neprilike. Govorite, ne bojte se. Naslućujem što je.
– Otac je u posljednje vrijeme jako razdražljiv. Fred ga tjera u bijes, jutros je opet došlo do svađe, jer Fred prijeti da će sasvim prekinuti studij i prihvatiti se nečega što mu nimalo ne priliči. A osim toga...
Rosamond se skanjivala, a obrazima joj se prelilo lako rumenilo. Lydgate je nije još vidio tako zabrinutu od onog jutra kad su se zaručili, i nikad je još nije tako strasno ljubio kao u tom času. Nježno je poljubio usne, koje su oklijevale govoriti, kao da ih hrabri.
– Mislim da otac baš nije zadovoljan s našim zarukama – nastavi Rosamond gotovo šapćući – i sinoć je rekao da mora svakako razgovarati s vama i reći vam da se zaruke moraju raskinuti.
– Želite li ih vi raskinuti? – upade Lydgate živo i odlučno, gotovo ljutito.
– Nikad ne odustajem ni od čega što sam jednom odlučila – odvrati Rosamond, kojoj se počeo vraćati njen mir, čim se dirnulo u tu žicu.
– Bog vas blagoslovio! – reče Lydgate, poljubivši je opet. Toj postojanosti u pravom času i na pravom mjestu trebalo se doista diviti. On nastavi:
– Vaš je otac zakasnio tražiti raskid zaruka. Vi ste punoljetni, a ja tražim da budete moja. Ako je učinjeno išta što vas čini nesretnom... onda je to samo razlog da požurimo naše vjenčanje.
Očita radost zasja u plavim očima, njihovi se pogledi sretnu, i taj sjaj kao da je obasjao čitavu njegovu budućnost poput blagog sunčeva svjetla. Idealna se sreća (kakvu znamo iz »Tisuću i jedne noći«, gdje te pozivaju da se otreseš muka i briga ulice i stupiš u raj, gdje ti daju sve, a ne traže od tebe ništa) činila kao zgoda na koju treba samo malo pričekati, otprilike nekoliko tjedana.
– Zašto da to odgađamo? – reče on gorljiv i uporan. – Kuću sam, eto, unajmio, a sve se drugo može nabaviti vrlo brzo... je li? Ta vama nije do novih haljina. Njih možemo kupiti poslije.
– Kakve se samo originalne ideje rađaju u vašim mudrim muškim glavama! – reći će Rosamond, a kako se toj njegovoj smiješnoj i apsurdnoj misli nasmijala srdačnije no inače, na licu joj se pojavile jamice. – To je prvi put što čujem da se vjenčane haljine kupuju poslije vjenčanja.
– Ta valjda ne mislite da još nekoliko mjeseci čekam zbog haljina? – zabrine se Lydgate, misleći, u jednu ruku, da ga Rosamond stavlja malo na muke, a u drugu, bojeći se da ona zbilja izbjegava skoro vjenčanje. – Upamtite, vas čeka sreća ljepša čak i od sadašnje... bit ćemo stalno zajedno, neovisni od drugih, uredit ćemo svoj život kako budemo htjeli. Hajde, draga, recite, kako dugo još trebam čekati da budete zauvijek moja.
U Lydgateovu glasu bilo je ozbiljnog preklinjanja, kao da se bojao da će ga ona ražaliti kakvim hirovitim odgađanjem. I Rosamond se uozbiljila i malo zamislila; zapravo je u mislima razmatrala mnoge zamršene teškoće oko obrubljivanja rublja čipkama, oko pletiva i nabora na podsuknjama, da bi mogla dati barem približan odgovor.
– Šest tjedana bi bilo dovoljno... recite, Rosamond – navaljivao je Lydgate, ispustivši joj ruke da bi je nježno zagrlio.
Jedna joj se nježna ruka istog trena digla da popravi kosu, dok je zanesena u misli malo priklonila vrat. Tada ozbiljno reče:
– Trebat će još pripremiti rublje i pokućstvo. Ali bi se za to mogla pobrinuti mama dok nas ne bude ovdje.
– Pa da, naravno. Bit ćemo odsutni oko tjedan dana.
– Oh, više! – reče Rosamond važno. Mislila je pritom na svoje večernje haljine, koje je namijenila za posjet kod sir Godwina Lydgatea, radujući se potajno već dugo kako će tamo ugodno provesti barem četvrtinu medenog mjeseca, iako je sada odlagala to upoznavanje s muževim stricem, koji je bio doktor bogoslovlja, što je doduše skroman položaj, ali ipak poželjan, ako je pojačan plemenitom krvlju. Dok je govorila, gledala je svoga zaručnika začuđeno i prijekorno, ali on to ubrzo protumači kako ona možda želi produljiti slatke časove njihove samoće.
– Kako god želite, draga, samo da se odredi dan. Ali, hajde, da se odlučimo i završimo sa svim neugodnostima koje bi vam mogle biti na nevolju. Šest sedmica!... Vjerujem da će biti dovoljno.
– Mogla bih, dakako, požuriti s poslom – reče Rosamond. – Hoćete li onda tako reći ocu?... Mislim da bi bilo bolje da mu pišete.
Ona porumeni i pogleda ga, kao što nas gleda cvijeće kad sretni šećemo vrtom u divnom večernjem svjetlu. Ne krije li se u tim nježnim laticama, što plamte i dišu oko središta žarkih boja, duša neizrecive ljepote, upola vila, upola dijete?
Usnama joj dirnu uho i djelić vrata pod njim, i tako su u potpunoj tišini prosjedili mnoge trenutke, koji su im protjecati poput potočića, što teče žuboreći, a sunce ga odozgo cjeliva. Rosamond je mislila da nitko ne može biti tako zaljubljen kao što je ona; a Lydgate je vjerovao da je poslije svih ludih pogrešaka i glupe lakovjernosti napokon našao pravu ženu – kao da je već osjećao sreću nježne bračne ljubavi kojom ga okružuje jedno savršeno biće, koje s poštovanjem prati njegove uzvišene snove i njegov rad i nikad im neće ničim smetati; biće koje će neprimjetno, kao čarobnim štapićem, stvarati red u kući i u računima, a usto će mu ipak prsti uvijek biti pripravni dirnuti strune lutnje i pretvoriti život u pjesmu; biće koje je obrazovano točno u granicama pravog ženskog obrazovanja i ni za trun više – poučljivo i zato uvijek pripravno izvršiti naloge koji dolaze s one strane tih granica. Sad je bilo jasnije nego ikada da je njegova misao da i dalje ostane neženja bila pogrešna; brak mu neće biti ni u čemu zapreka, već, naprotiv, poticaj. I kad je sutradan slučajno pratio nekog pacijenta u Brassing, zapazio je ondje stolno posuđe, koje mu se učinilo tako prikladnim i tako mu se svidjelo da ga je bez oklijevanja kupio. Mnogo vremena uštediš ako obaviš te poslove u istom trenutku kad ti padnu na pamet, a Lydgateu je bilo mrsko ružno zemljano posuđe. To je stolno posuđe bilo vrlo skupo, ali je to možda neizbježno kad se radi o takvom posuđu. Kućni uređaj je uvijek skup, ali se zato kupuje jednom u životu.
– Mora da je krasno – reče gospođa Vincy, kad joj je Lydgate spomenuo da je kupio posuđe i opisao ga s nekoliko riječi. – To baš Rosy treba. Molit ću se Bogu da se ne polupa!
– Treba najmiti poslugu koja neće razbijati stvari – reče Lydgate. (To je, dabome, bilo umovanje kojim su se slabo predviđali događaji. Ali u tom razdoblju nije bilo umovanja koje ljudi od znanja ne bi, manje ili više, odobravali.)
Nije, dakako, bilo potrebno ni u čemu oklijevati, već sve priopćiti majci, koja je nerado primala samo ono što nije bilo veselo, a kako je sama bila sretna žena, teško da je osjećala išta drugo osim ponosa što joj se kćer udaje. Ali je Rosamond imala opravdanih razloga kad je Lydgatea savjetovala da se njenu ocu obrati pismom. Ona je oca pripremila na to pismo; iduće je jutro pošla s njim u njegov dućan i na putu mu ispričala kako gospodin Lydgate želi da se što prije vjenčaju.
– To, draga moja, nema nikakva smisla – reče gospodin Vincy. – A na što se on ženi? Pametnije bi bilo da raskineš te zaruke. Rekao sam ti to prilično jasno već i prije. Čemu ti takav odgoj ako se udaš za siromašna čovjeka? Teško je to ocu gledati.
– Gospodin Lydgate nije siromašan, tata. Kupio je praksu gospodina Peacocka, koja, kažu, nosi osam ili deset stotina na godinu.
– Koješta, to su gluposti! Što znači kupiti praksu? Baš kao da je kupio lastavice koje će se izleći iduće godine. Sve će to otići kao ništa.
– Naprotiv, tatice, on će proširiti praksu. Vidiš kako su ga zvali Chettamovi i Casaubonovi.
– Nadam se kako on zna da ja neću dati ništa... to razočaranje s Fredom... parlament koji se raspušta, strojevi što se posvuda razbijaju, pa idući izbori...
– Dragi tatice, pa kakve to veze ima s mojim vjenčanjem?
– Ha, prilične, prilične! Koliko ja znam, svi možemo propasti... zemlja je u takvom stanju! Neki tvrde da je to sudnji dan, i neka me đavo odnese ako se i meni ne čini da je tako. Svakako sad nije vrijeme da izvlačim novac iz posla, i želio bih da to Lydgate primi do znanja.
– Sigurna sam, tatice, da se on ničemu i ne nada. I on ima tako ugledne rođake; on će uspjeti kako bilo. Bavi se i znanstvenim radom.
Gospodin Vincy je šutio.
– Ne mogu se, tatice, odreći jedine nade u sreću. Gospodin Lydgate je džentlmen. Nikad ne bih mogla ljubiti čovjeka koji nije pravi džentlmen. Nećeš valjda da dobijem sušicu, kao Arabella Hawley. I ti znaš da ja nikad ne mijenjam mišljenje.
Tatica je još jednako šutio.
– Obećaj mi, tatice, da ćeš pristati na ono što želimo. Mi se jedno drugog nikad nećemo odreći, i ti znaš da si se uvijek protivio dugom zaručništvu i kasnim ženidbama.
Trebalo je još malo takva navaljivanja pa da gospodin Vincy kaže:
– Dobro, dobro, dijete, najprije mi mora pisati, da bih mu mogao odgovoriti – i Rosamond je bila sigurna da je postigla cilj.
Odgovor se gospodina Vincyja sastojao uglavnom u zahtjevu da Lydgate osigura svoj život – čemu je odmah bilo udovoljeno. Bila je to divna ideja, koja ulijeva sigurnost za slučaj ako Lydgate umre, ali dotle od nje nikakve koristi. Međutim je sve, što je u vezi s Rosamondinim vjenčanjem, teklo naoko glatko, i s mnogo se volje kupovalo sve potrebno. Ali se ipak pritom postupalo razborito i promišljeno. Mlada (koja se sprema posjetiti jednog baruna) mora imati nekoliko najljepših džepnih rupčića, ali se Rosamond zadovoljila da ima samo pola tuceta takvih rupčića, koliko je apsolutno nužno, a drugi da budu bez najfinijeg veza i bez valansijenskih čipaka. I Lydgate, koji je ustanovio da se svota od osam stotina funti znatno smanjila, otkako je došao u Middlemarch, pregorio je želju da kupi neko starinsko srebrno posuđe, koje su mu ponudili kad je došao u Kibbleovu trgovinu u Brassingu kupiti vilice i žlice. Bio je preponosan da bi pokazao kako se nada da će gospodin Vincy dati novac za pokućstvo; uostalom, budući da sve neće trebati platiti odjednom, neki će računi ostati neplaćeni, pa on nije tratio vrijeme nagađajući koliko će mu tast dati u miraz, da bi mu olakšao plaćanje. Nije se kanio ni u čemu razmetati, ali ono što je potrebno valja kupiti, a slabo gospodari onaj koji kupuje lošu robu. Ali je sve to bilo nešto sporedno. Lydgate je imao pred očima jedino znanost i svoje zvanje, kojima će se oduševljeno bavili. Ali nije mogao zamisliti da to obavlja u kući kakva je Wrenchova – sva vrata otvorena, voštano platno otrcano, djeca s prljavim pregačicama, posvuda kosti i drugi ostaci od objeda, noževi s crnim drškom i tanjuri sa šarama u obliku vrbova lišća. Ali je Wrench imao ružnu ženu, koja je kod kuće bila uvijek omotana velikim šalom, poput mumije, i mora da je već negdje u početku izabrao loš način kućnog gospodarenja.
Rosamond je, međutim, bila zabavljena nagađanjima, iako ju je njeno živo instinktivno predosjećanje opominjalo da se previše njima ne zanosi.
– Tako bih rado upoznala vaše rođake – reče jednog dana, kad su razgovarali o bračnom putovanju. – Možda bismo ih mogli na povratku posjetiti. Koji vam je od vaših stričeva najdraži?
– Oh... mislim, moj stric Godwin. To je dobroćudan starac.
– Vi ste živjeli kao dječak u njegovoj kući u Quallinghamu, je li? Rado bih vidjela to staro mjesto i sve što je vama bilo blisko. Znade li on da se ženite?
– Ne zna – odgovori Lydgate nehajno, okrene se na stolcu i zagladi kosu unazad.
– Pa pišite mu, vi nepristojni, nezahvalni sinovče. Možda će vas pozvati da me dovedete u Quallingham. Pokazat ćete mi onaj kraj, pa ću vas moći zamisliti kao dječaka. Ne zaboravite da vi mene vidite u mom domu, koji je baš onakav kakav je bio i onda kad sam bila dijete. Ne bi bilo lijepo da ja ne upoznam vaš dom. Ali se možda malo stidite zbog mene. To sam zaboravila.
Lydgate joj se nježno nasmiješi i ozbiljno prihvati prijedlog, jer je ipak vrijedno potruditi se i pokazati tako dražesnu nevjestu; bit će mu to ponos i zadovoljstvo. I počeo je razmišljati kako bi mu ipak bilo drago da s Rosamond obiđe ona stara mjesta.
– Pisat ću mu, dakle. Ali su moji bratići dosadni ljudi.
Divno je, mislila je Rosamond, kad se može s takvim obescjenjivanjem govoriti o porodici jednog baruna. Bila je vrlo zadovoljna što će je i ona moći tretirati tako s visine.
Ali njena majka zamalo nije sve pokvarila, dan-dva nakon toga, kad je rekla:
– Nadam se, gospodine Lydgate da vaš stric sir Godwin neće Rosy gledati s visine. Sve mislim da će on učiniti nešto vrlo lijepo. Tisuća-dvije, što je to jednom barunu.
– Mama! – usklikne Rosamond i pocrvenje preko ušiju. Lydgateu se ona tako ražali da je šutio i pošao na drugi kraj sobe, gdje je razgledao neki bakrorez s tako pretjeranim zanimanjem, kao da nije pri sebi. Mama je poslije toga primila od kćeri lekciju i bila dobra kao i uvijek. Rosamond je ipak razmišljala kako će koji od tih dosadnih, fino odgojenih bratića, ako mu padne na pamet da dođe u Middlemarch, vidjeti u njenoj porodici mnogo toga što bi ih moglo zaprepastiti. Stoga joj se činilo da bi ipak bilo poželjno da Lydgate s vremenom dobije kakvo odlično mjesto negdje drugdje, dalje od Middlemarcha; a to i ne može biti tako teško čovjeku koji ima strica plemića i koji je na pragu znanstvenih otkrića. Lydgate je, kako zamjećujete, sa žarom pripovijedao Rosamond o svojim nadama i najuzvišenijim životnim ciljevima, i mislio kako je divno što ga sluša biće koje će mu dati onaj svježi poticaj, koji može dati sretna ljubav... ljepota, spokoj... onu pomoć koju našim mislima daju ljetno nebo i livade posute cvijećem.
Lydgate se mnogo pouzdavao u psihološku razliku između onoga, što ću ja zbog boljeg razlikovanja nazvati guskom i gusanom, osobito u prirođenu podložnost guske, koja je u tako lijepom skladu sa snagom gusaka.

XXXVII. POGLAVLJE

Trostruko je sretna ona, koja je tako sigurna u sebe samu i tako smjerna srca, da niti teži za bilo čim boljim, nit se boji goreg što bi je moglo stići, već poput sigurne lađe snažno siječe bijesne vale i ravno plovi svome cilju, i od njega je neće skrenuti ni opasnosti oluje ni varava ljepota sunčana dana.
Takvo samopouzdanje ne treba se bojati zavidna neprijatelja, niti težiti za sklonošću prijatelja, ono ne sagiba glave ni pred sobom ni pred drugim. Sretna je zaista on a što spokojna je uvijek,
Ali još sretniji onaj koji je ljubi.
Spenser.

Sumnja, koju je natuknuo gospodin Vincy, kako ne zna hoće li doći do novih općih izbora ili do propasti svijeta, samo je slab primjer neizvjesnosti koja je vladala u javnom mišljenju provincije u vrijeme kad je George IV. umro, parlament bio raspušten, Wellington i Peel općenito nepopularni, a novi kralj neodlučan. Kako su ljudi u mraku provincijskih gradića, u kojima je najjače svjetlo bilo svjetlucanje krijesnica, mogli doći do vlastita suda u zbrci u kojoj je torijevska vlada provodila liberalne mjere, torijevsko plemstvo i izbornici voljeli da se vrate liberali, nego prijatelji ministara otpadnika, nezadovoljnici se nadvikivali tražeći mjere, koje su, što se tiče njihove odvojenosti od osobnih interesa, bile, takoreći, obavijene tajanstvenošću, i koje su postale sumnjive jer su ih zastupali omraženi ljudi?
Pretplatnici novina u Middlemarchu našli su se u neprirodnu položaju: za komešanja zbog katoličkog pitanja mnogi su se odrekli »Pionira« – koji se kitio geslom Charlesa Jamesa Foxa73 i predvodio u naprednjaštvu – jer je bio na strani Peela u njegovu stavu prema pristalicama rimskog pape, pa je tako okaljao svoj liberalizam tolerancijom prema jezuitizmu i poklonicima Baala. Ali su bili nezadovoljni i s »Trubom«, kojoj je – otkako se izduhala protiv Rima, i u općoj mlitavosti javnog mišljenja (nitko ne zna tko će koga podupirati) – ponestalo daha u njenoj trubnji.
Bilo je to vrijeme, kako se tvrdilo u jednom istaknutom članku u »Pioniru«, kad su goruće potrebe zemlje lako mogle ponukati mnoge ljude da se ne ustežu od javnog rada, i to ljude kojima je duh dugim iskustvom stekao kako širinu shvaćanja, tako i sposobnost koncentracije, kako odlučnost u sudu, tako i snošljivost, kako nepristranost, tako i odlučnost – dakle sve one vrline koje u tužnom životu čovječanstva pokazuju najmanje sklonosti da se sjedine u jednom duhu.
Gospodin Hackbutt, iz čijih su usta u to vrijeme riječi tekle glađe i jače nego inače, te tako i dopirale dalje, ostavljajući nas u neizvjesnosti što se tiče njihova konačnog toka, rekao je u uredu gospodina Hawleya da je spomenuti članak potekao od Brookea iz Tiptona i da je Brooke pred nekoliko mjeseci kupio »Pionir«.
– To je loš znak, ha? – reče gospodin Hawley. – Pošto se nalutao kojekuda kao zalutala kornjača, zaželio se sad popularnosti. Krasno će se provesti. Ja sam ga neko vrijeme motrio. Izduhat će se on prilično. Vraški je slab gospodar. Što se takav stari vlastelin ima umiljavati bijednoj kliki zagrižljivih liberala? A što se tiče njegovih novina, nadam se da će sam u njima pisati. Bit će tada vrijedne novca koji za njih plaćamo.
– Čujem da ima nekog vrlo nadarenog mladića, koji ih uređuje i koji izvrsno piše uvodnike; gotovo su mu ravni uvodnicima u bilo kojim londonskim novinama. Brooke se nakanio jako založiti za Reformu.
– Neka Brooke reformira svoje prihode od zakupnina. Prokleti stari škrtac, sve mu zgrade na čitavom posjedu propadaju. Taj mladić je, mislim, neka propalica iz Londona.
– Ime mu je Ladislaw. Kažu da je stranog podrijetla.
– Znam ja taj soj – reče gospodin Hawley – neko njuškalo. Počet će s brbljarijama o pravima čovjeka, a završiti zavođenjem kakve djevojke. To su takvi tipovi.
– Morate ipak priznati, Hawley, da ima zlouporaba – reče Hackbutt, predviđajući da će biti nekih političkih nesuglasica između njega i odvjetnika njegove porodice. – Ja osobno neću nikad podupirati neumjerena stanovišta... zapravo, ja pristajem uz Huskissona... ali se ne dam zavaravati što se tiče činjenice da veliki gradovi nisu zastupani...
– Đavo odnio velike gradove! – presječe ga gospodin Hawley, kome je dodijalo to izlaganje. – Znam ja i previše o midlmarčkim izborima. Neka sutra ukinu sva stara izborna prava gradova i uvedu u parlament sve novopečene gradove u kraljevini... samo će povećati troškove za ulazak u parlament. Ja imam uvijek na umu činjenice.
Zgražanje gospodina Hawleya, kad je pomislio da »Pionir« uređuje nečiji agent i da Brooke postaje političar – kao da dokona kornjača častoljubivo diže svoju malu glavu i goropadi se – jedva se moglo usporediti sa zlovoljom koju su osjećali neki članovi porodice samog gospodina Brookea. Posljedice su postepeno izbijale na javu, poput otkrića da ti je susjed otvorio kakvu nepriličnu radionicu, koja će ti neprestano smrdjeti pod nosom, a nemaš protiv toga nikakve zaštite u zakonu. »Pionir« je bio potajno kupljen čak prije dolaska Willa Ladislawa – jer se za to nadala prilika pripravnošću vlasnika da se odrekne toga vrijednog posla, od kojega mu nije bilo nikakve koristi – i pošto je gospodin Brooke napisao svoj poziv, kako bi svijetu naširoko objavio one ideje koje čine bit njegova duha, a koje on nosi u sebi još iz mladih godina, ali su dosada samo tinjale zapretane u njemu.
Gospodin Brooke je uživao u svome gostu čak i više nego što je očekivao, i to je mnogo razbuktalo njegove namjere. Čini se, naime, da je Will bio ne samo potanko upućen u sve one umjetničke i književne teme, kojima se gospodin Brooke nekoć bavio, nego da je izvanredno lako shvaćao i sve bitne elemente političke situacije i raspravljao o njima s onim dubokim poznavanjem predmeta, koje, uz pomoć adekvatnog pamćenja, omogućuje služenje citatima i općenito plodno raspravljanje.
– Čini mi se kao neki Shelley74 , znate – iskoristio je gospodin Brooke jednom priliku, da bi obradovao gospodina Casaubona. Ne mislim ni na što pokudno... raspuštenost ili ateizam, ili nešto slično tome, znate Ladislawovi su nazori, siguran sam, u svakom pogledu ispravni... jest, sinoć smo nas dvojica mnogo razgovarali. On se baš tako kao i ja oduševljava za slobodu, neovisnost, jednakost... divna stvar, pod vodstvom... pod vodstvom, znate. Mislim da ću ga moći uputiti na pravi put; a to mi je još draže, jer je vaš rođak, Casaubon.
Ako se u pravom putu krilo nešto određenije od drugih Brookeovih riječi, gospodin Casaubon se potiho nadao da bi to moglo biti kakvo zaposlenje negdje daleko od Lowicka. Nije volio Willa ni dok ga je pomagao, a otkako je Will odbio primati tu pomoć, volio ga je još manje. Tako je to uvijek kad nam srce pustoši ljubomora; ako su naše sposobnosti ponajviše skrivene, naš tečić medosas (koga zbog ozbiljnih razloga kudimo) vjerojatno nas u potaji prezire, a svatko, tko se njemu divi, podvrgava nas indirektnoj kritici. Kako smo obzirni i poštene duše, daleko smo od pomisli da mu čime naudimo – radije mu uzvraćamo djelotvornom pomoći, kad nam se god obrati; ispostavljanje čekova za njega bilo je znak naše superiornosti, koju je on morao priznavati, i to je donekle razblaživalo gorčinu u našoj duši. Sad je Casaubon lišen te superiornosti (koja je ostala još samo kao uspomena) na neočekivan, hirovit način. Njegova antipatija prema Willu nije imala svoj korijen u običnoj ljubomori muža u poodmaklim godinama, bilo je to nešto dublje, bio je to plod nezadovoljenih životnih težnja; a Dorothea, koja se sada našla u njegovu životu – Dorothea kao mlada žena koja je pokazala opasnu kritičku sposobnost, nužno je postala središte toga neugodnog osjećaja, koje je prije bilo neodređeno.
Will Ladislaw je opet osjećao da njegova nesklonost raste na račun njegove zahvalnosti, pa je o tome u sebi mnogo raspravljao, opravdavajući tu nesklonost. Casaubon ga mrzi – to je vrlo dobro znao; kad je prvi put ušao, mogao je zapaziti gorčinu na njegovim usnama i bijes u pogleda, što bi gotovo opravdalo navještaj rata unatoč nekadašnjim dobročinstvima. U prošlosti je mnogo dugovao Casaubonu, ali ga je brak s tom ženom zaista oslobađao toga duga. Postavilo se pitanje ne mora li zahvalnost za dobro, što je učinjeno tebi, ustuknuti pred ogorčenjem koje u tebi pobuđuje zlo, što je učinjeno nekom drugom. A Casaubon je učinio zlo Dorotheji, oženivši se njome. Trebalo bi da muškarac poznaje sebe bolje, i kad se odluči da mu kosti izbijele i istrunu u nekoj spilji, nema prava namamiti i djevojku u tu spilju. – To je najstrašnije žrtvovanje djevica – reče Will i uze, kao da komponira tužaljku za žalobni zbor, zamišljati kakve su Dorothejine duševne muke. Ali on je neće nikad izgubiti s oka, bdjet će nad njom – ako se i odrekao svega drugog u životu, nad njom će bdjeti, i ona će znati da ima jednog roba u životu. Will je imao – kako kaže sir Thomasa Brown75 – »strast razmetanja« riječima, i pred sobom i pred drugima. Istina je jednostavno bila u tome da ga ništa nije tako privlačilo kao Dorothejina blizina.
Nije međutim bilo nikakvih formalnih poziva; Will nije nikad bio pozivan u Lovick. Doduše, gospodin Brooke je, uvjeren da to čini u skladu sa željama gospodina Casaubona, koji je siromah prezaposlen da bi na sve mislio, organizirao to tako da je nekoliko puta Ladislawa doveo u Lowick (ne propuštajući, međutim, da ga drugdje u svakoj prilici ne predstavi kao »Casaubonova mladog rođaka«). Iako se Will nije viđao s Dorothejom nasamo, njihovi razgovori bili su dovoljni da obnove prijašnji njen osjećaj mladalačkog prijateljstva s čovjekom koji je pametniji od nje, a ipak spreman da joj se podvrgne. Jadna Dorothea nije nikad prije udaje nailazila na mnogo razumijevanja za ono do čega joj je bilo najviše stalo da kaže; a, kako znamo, njen je učeni muž nije poučavao onako kako se ona tome nadala. Kad bi se gospodinu Casaubonu obraćala, zanimajući se živo za neki predmet, on bi je strpljivo slušao, kao da mu čita odlomak iz nekog probranog štiva, koji mu je poznat iz djetinjstva, i samo bi kadikad uljudno napomenuo kako su stare sekte ili pojedinci zastupali slične ideje, kao da takvih ideja ima već previše na zalihi; drugi put bi je opet upozorio da je u zabludi i obrazlagao ono što je potakla svojom napomenom.
Ali Will Ladislaw kao da je u onome što bi ona rekla uvijek vidio više nego ona sama. U Dorotheji je bilo malo taštine, ali je ona osjećala onu strasnu potrebu žene da blago vlada, budeći radost u drugoj duši. Stoga joj je i sama mogućnost da s vremena na vrijeme vidi Willa, bila kao neki prozorčić, probijen u zidu njene tamnice, kroz koji prodire tračak sunca. Taj radosni osjećaj počeo je potiskivati njen prvobitni strah što će njen muž misliti o Willu kao gostu njena strica. Casaubon je o tome šutio kao zaliven.
Will je, međutim, želio razgovarati s Dorothejom nasamo, i bio je nestrpljiv, jer se zbog različitih okolnosti oteglo čekanje na tu priliku. Doduše, između Dantea i Beatrice, ili Petrarke i Laure bilo je malo zemaljskog druženja, ali vrijeme mijenja sve, pa tako u današnje vrijeme volimo više razgovor od soneta. Nužda opravdava lukavstvo, ali mu lukavstvo ograničava bojazan da ne uvrijedi Dorotheju. Naposljetku smisli kako mu treba neki crtež u Lowicku, i jednoga jutra, kad je gospodin Brooke morao kolima proći kroz Lowick na putu u sjedište grofovije, Will ga zamoli da ga iskrca zajedno s njegovim crtaćim blokom i stoličicom u Lowicku. U dvorcu se nije javio, već se odmah smjestio da crta na takvom mjestu odakle bi morao vidjeti Dorotheju, ako bi izašla u šetnju – a on je znao da ona obično šeće po jedan sat ujutro.
Ali je nevrijeme osujetilo tu lukavštinu. Oblaci se nagomilali zloslutnom žurbom, kiša odjednom udarila i natjerala Willa da se skloni u kuću. Naumio je, po rodbinskom pravu, poći u salon i tamo pričekati, a da i ne bude najavljen, pa kad je vidio u predvorju glavnog slugu, svoga starog znanca, rekao mu:
– Ne govorite da sam ovdje, Pratt; pričekat ću do doručka; znam da gospodin Casaubon ne voli da ga se smeta u knjižnici.
– Gospodar je izišao, gospodine; gospođa Casaubon je sama u knjižnici. Bit će bolje da joj kažem da ste ovdje, gospodine – reče Pratt, čovjek rumenih obraza, koji je volio čavrljati s Tantripp, pa se često složio s njom da gospođi mora biti dosadno.
– Oh, vrlo dobro; ta mi prokleta kiša ne da crtati – odgovori Will, sav sretan što mu tako divnom lakoćom uspijeva hiniti ravnodušnost.
Začas je bio u knjižnici, i Dorothea ga je dočekala smiješeći se ljubazno i srdačno.
– Gospodin Casaubon je otišao arhiđakonu – reče odmah. – Ne znam hoće li se vratiti prije objeda. Ni sam nije znao reći kako će se dugo zadržati. Imate li mu reći nešto posebno?
– Nemam; došao sam crtati, ali me kiša otjerala u kuću. Inače vas ne bih smetao. Mislio sam da je gospodin Casaubon kod kuće, a znam da on ne voli da ga tko u to vrijeme smeta.
– Onda sam zahvalna kiši. Tako mi je drago što vas vidim. Dorothea je te riječi izrekla prostodušno i iskreno poput nesretnog djeteta, koga je netko došao posjetiti u školi.
– A ja sam i došao nadajući se da ću vas zateći samu – reče Will, potaknut nekom tajanstvenom silom da bude isto tako prostodušan kao i ona. Činio je to bez razmišljanja. – Zaželio sam da razgovaramo kao onda u Rimu. Uvijek je sve drugačije kad su prisutni drugi ljudi.
– Istina – prihvati Dorothea jasnim, dubokim glasom. – Sjednite.
Sama je sjela na crni kauč; sa smeđim knjigama u pozadini i u svojoj jednostavnoj haljini od tanke, bijele vunene tkanine, bez ikakva ukrasa na sebi, osim vjenčanog prstena, izgledala je kao žena koja se zavjetovala da će biti u svemu drugačija od drugih žena. Will je sjeo njoj nasuprot, na dva koraka od nje, tako da mu je svjetlo obasjavalo plave uvojke i nježan, ali prilično izazovan profil s prkosno uzvijenim usnama i bradom. Gledali su jedno u drugo kao dva cvijeta što su se netom otvorila. Dorothea načas zaboravi muževu zagonetnu srdžbu na Willa; razgovarati bez straha s čovjekom koji je, kako se uvjerila, kadar razumjeti je, godilo joj je kao što svježa voda godi žednim usnama; naime, gledajući unatrag, ona je u svojoj tuzi preuveličala jednu utjehu iz prošlosti.
– Često sam mislila kako bih rado opet razgovarala s vama započe ona odmah. – Nekako mi je čudno koliko sam vam toga ispričala.
– Svega se sjećam – reče Will, neizrecivo zadovoljan u duši što je u blizini bića vrijednog beskrajne ljubavi. Mislim da su i njegovi osjećaji u tom trenutku bih najuzvišeniji, jer mi smrtnici imamo i božanskih trenutaka, kad se naša ljubav zadovoljava samim savršenstvom bića koje ljubimo.
– Nastojala sam mnogo toga naučiti, otkako smo bili u Rimu nastavi Dorothea. – Znam ponešto latinski čitati, a počinjem pomalo razumijevati i grčki. Sad već mogu više pomoći gospodinu Casaubonu. Mogu mu tražiti bilješke i u mnogo čemu poštedjeti njegov vid. Ali je zbilja teško steći znanje; ljudi se, rekla bih, iscrpe, dok dođu do velikih misli, i nikad ne mogu uživati u njima jer su premoreni.
– Ako je čovjek sposoban za velike misli, vjerojatno će doći do njih prije nego se premori – upadne Will ponesen brzinom svojih misli. Ali je Dorothea, pogođena u svojoj osjetljivosti, isto tako brzo reagirala, što joj se odrazilo na licu, pa se Will požurio dodati: – Ali je svakako istina da se i najveći umovi premore obrađujući svoje misli.
– Vi ispravljate moju misao – reče Dorothea. – Loše sam se izrazila. Trebala sam reći kako se oni koji imaju velike misli umore trudeći se da ih obrade. Mislila sam često o tome još kao dijete i uvijek mi se činilo da bih najviše voljela svoj život posvetiti čovjeku koji stvara velika djela, kako bih mu pomogla i olakšala teret.
Dorothea je tako ispričala djelić svoga života, ne sluteći da time nešto otkriva. Do toga časa još nikad nije rekla Willu ništa što bi tako jasno osvjetljavalo motive njena braka. Nije slegnuo ramenima, budući da nije mogao svojim osjećajima dati oduška tom fizičkom kretnjom, još se povećao njegov gnjev kad je pomislio kako te divne usne ljube svetačke lubanje i druge sitnice iz crkvenih svetišta. Trebalo je ipak pripaziti da mu riječi ne odaju tu misao.
– Ali bi se lako moglo dogoditi da pretjerate u toj pomoći – reče pa da se i sami premorite. Ne zadržavate li se previše u kući? Nešto ste već bljeđi. Bolje bi bilo da gospodin Casaubon ima tajnika; lako bi dobio čovjeka koji bi obavljao pola njegova posla. Tako bi se uspješnije očuvao od napora, a vi biste mu trebali pomagati samo u manjim poslovima.
– Što vam pada na pamet? – prekine ga Dorothea glasom u kome se osjećao prizvuk ozbiljna prijekora. – Ne bih bila sretna kad mu ne bih pomagala u poslu. A što da i radim? Nema drugog korisnog posla u Lowicku. Jedina mi je želja da mu što više pomognem. A on neće tajnika; molim vas, nemojte to više ni spominjati.
– Neću, vjerujte mi; sad znam vaše mišljenje. Ali ja sam čuo gospodina Brookea i sir Jamesa Chettama i shvatio da oni to isto žele.
– Jest – reče Dorothea – ali oni me ne shvaćaju... oni bi htjeli da provodim dane na konju, u prekapanju vrta i uređivanju novih staklenika. Vi, bez sumnje, shvaćate da čovjek može imati druge duševne potrebe – doda prilično nestrpljivo – a osim toga, gospodin Casaubon neće ni čuti o kakvom tajniku.
– Moja se zabluda može oprostiti – reče Will. – Sjećam se, međutim, da je gospodin Casaubon svojedobno govorio kako se nada da će jednom imati tajnika. Mislio je tada tu službu povjeriti meni. Ali je, evo, ispalo da ja nisam... baš najpogodniji za taj posao.
Dorothea pokuša iz toga Willova izlaganja izvući ispriku za nesklonost koju njen muž očito osjeća prema Willu, te, smiješeći se nestašno, reče:
– Niste valjda dovoljno marljivi.
– Nisam – odgovori Will, trgnuvši glavu nazad i tresući njom poput vatrena ždrepca. A onda ga stari, nemirni zloduh potakne da otkine još podobar komadić od moljčevih krilaca, kojima lepeće slava jadnog gospodina Casaubona, pa nastavi:
– I otada primjećujem kako gospodin Casaubon ne voli da mu itko zagleda u posao i tako dozna što on zapravo radi. Previše je nepovjerljiv... previše nesiguran. Ja ne vrijedim baš mnogo, ali me on ne voli jer se ne slažem s njim.
Will je doduše želio da uvijek bude korektan u svojim postupcima, ali je naš jezik mali otponac, koji se malo brine o našim općenitim namjerama i obično okine prije nego što bi trebalo. Will nikako ne bi mogao podnijeti kad ne bi Dorotheji potpuno objasnio averziju koju Casaubon osjeća prema njemu. Dok je govorio, bio je ipak prilično uznemiren, očekujući kako će njegovo izlaganje djelovati na nju.
Ali je Dorothea bila začudo mirna – nije se odmah ozlovoljila kao u Rimu, kad joj je rekao nešto slično. Uzrok je bio dubok. Nije više zatvarala oči pred činjenicama, već je im se nastojala prilagoditi i što jasnije shvatiti. I sada, kad je razmišljala o neuspjehu svoga muža, a još više o tome je li on svjestan toga neuspjeha, činilo joj se da vidi pred sobom put kojim joj je ići, put na kome se njena dužnost svodi na nježnost. O Willovoj indiskreciji sudila bi mnogo strože da ga već nije žalila zbog nesklonosti koju prema njemu osjeća njen muž, a koja joj se činila preokrutnom otkako joj je bolje poznavala razloge.
Nije odmah odgovorila, a onda, pošto je neko vrijeme razmišljala spuštena pogleda, reče nekako ozbiljno:
– Sudeći po onome što je učinio za vas, gospodin Casaubon mora da je nekako prevladao svoju nesklonost prema vama, a tome se zaista treba diviti.
– Da, on je u porodičnim odnosima pravedan. Upravo je odvratno kad pomislite da je moja baka morala biti razbaštinjena samo zbog toga što se odvažila na takozvanu mesalliance76 , iako njenom mužu nije moglo biti prigovora, osim što je bio poljski emigrant, koji se prehranjivao poučavajući.
– Rado bih znala čitav njen život! – reče Dorothea. – Zanima me kako je podnijela taj prijelaz iz bogatstva u siromaštvo. Zanima me je li bila sretna s mužem! Znate li što više o tome?
– Ne znam; znam samo da je moj djed bio patriot.... bistar čovjek... govorio je više jezika... bio je muzikalan... zarađivao je svoj hljeb poučavajući. Oboje su umrli u mlađim godinama. Nikad nisam doznao mnogo ni o svom ocu, osim ono što mi je pripovijedala majka; on je naslijedio muzički talent. Sjećam se njegova laganog hoda i dugih, mršavih ruku, a osobito mi je živo u sjećanju onaj dan kad je bio bolestan, i ja sam bio jako gladan, a imao sam samo komadić kruha.
– Ah, kakve li razlike od mog života! – usklikne Dorothea sa živim zanimanjem, sklopivši ruke u krilu. – ja sam uvijek imala sve što god mi je srce poželjelo. Ali, recite mi, kako to da gospodin Casaubon tada nije znao za vas.
– To ne znam; ali se moj otac tada javio gospodinu Casaubonu, i to je bio posljednji dan moga gladovanja. Otac je uskoro umro, a ja i moja majka bili smo dobro opskrbljeni. Gospodin Casaubon je uvijek izričito priznavao da mu je dužnost brinuti se za nas zbog grube nepravde koja je bila nanijeta sestri njegove majke. Ali sad vam već ponavljam ono što znate.
U dubini duše Will je svjesno želio ispričati Dorotheji i ono što je bilo prilično novo čak i u njegovoj vlastitoj spoznaji, naime da gospodin Casaubon nije nikad učinio za njega ništa drugo, već mu samo vraćao ono što je bio dužan. Will je bio predobar momak da bi bez grižnje savjesti mogao biti nezahvalan. A kad zahvalnost jednom postane predmet razmišljanja, onda ti se otvara mnogo putova da je se otreseš.
– Pa i ne znam – odgovori Dorothea – gospodin Casaubon uvijek izbjegava govoriti o svojim plemenitim djelima.
Dorothea nije osjećala da bi tko obescjenjivao postupak njena muža, ali joj je čvrsto ostala u pameti misao o onome što je pravednost nalagala gospodinu Casaubonu u njegovu postupku prema Willu Ladislawu. Nakon kratke stanke doda:
– Nikad mi nije rekao da je pomogao vašoj majci. Živi li ona još?
– Ne, na nesreću, izgubila je život... pala je... prije četiri godine. Čudno je da je i moja majka pobjegla od kuće, ali ne zbog svoga muža. Nikad mi nije htjela ništa pripovijedati o svojoj porodici, osim da ju je napustila, da bi sama zarađivala svoj kruh... otišla je zapravo u glumice. Bila je crnooka žena, kovrčave kose i kao da nikad nije starjela. Kako vidite, u meni kola buntovnička krv, i po ocu i po majci – završi Will, smiješeći se vedro Dorotheji, dok je ona još jednako gledala ozbiljno i napeto preda se, kao dijete koje prvi put prati neku dramu.
Ali i njeno lice ozari smiješak kad je rekla:
– Tako se vi, čini mi se, želite opravdati što ste i sami pomalo buntovnik; mislim s gledišta gospodina Casaubona. Ne smijete zaboraviti da niste učinili ono što je on smatrao da bi za vas bilo najbolje. A ako vas ne voli... ili, radije bih rekla, ako pokazuje neko neraspoloženje prema vama, morate imati na umu da je postao jako osjetljiv, što je posljedica prenapornog rada. Možda vam – nastavi Dorothea malo i molećim glasom – moj stric nije rekao kako je gospodin Casaubon bio teško bolestan. Bilo bi jako ružno od nas, koji smo zdravi i možemo štošta podnijeti, da se bavimo sitnim uvredama koje nam nanose oni koje pritište breme iskušenja.
– Poučavate me dobru – reče Will. – Neću se više baviti tim zamjerkama.
Glas mu je bio blag zbog neizreciva zadovoljstva koje ga je obuzelo kad je primijetio da se Dorothejini osjećaji prema mužu pomalo svode – čega je ona teško mogla biti svjesna – na puku samilost i vjernost. Will je bio spreman pokloniti se toj njenoj samilosti i vjernosti, kad bi ona pristala da joj se on pridruži u izražavanju tih osjećaja.
– Bio sam zaista kojiput zao – nastavi on – ali neću više, ako ikako budem mogao, ni reći ni učiniti ništa što ne bi bilo vama po volji.
– Lijepo je to od vas – reče Dorothea, smiješeći se srdačno. – Imat ću, dakle, malo kraljevstvo u kome ću ja propisivati zakone. Ali, mislim, da ćete uskoro izmaknuti mojoj vlasti. Ubrzo će vam dodijali život u Grangeu.
– To je ono što sam vam htio spomenuti... i jedan od razloga što sam želio razgovarati s vama nasamo. Gospodin Brooke mi predlaže da se nastanim u ovom kraju. Kupio je jedne od midlmarčkih novina i želi da ih ja uređujem, a i inače da mu budem pri ruci.
– Ne biste li se time odrekli neke bolje budućnosti? – upita Dorothea.
– Možda, ali mene uvijek prekoravaju da mislim samo na budućnost i da se ne mogu nigdje smiriti. A tu mi se nešto nudi. Ako vama ne bi bilo po volji da prihvatim tu ponudu, ja ću je odbiti. Inače bih najradije ostao u ovom kraju. Ionako drugdje nemam nikoga.
– Meni bi bilo vrlo drago da ostanete – reče Dorothea bez razmišljanja, jednostavno i spremno, isto onako kao što je govorila u Rimu. U tom joj trenutku nije palo na um baš ništa što bi je moglo potaći da govori drugačije.
– Onda ostajem – reče Ladislaw, trgnuvši glavu nazad, a zatim ustane i pođe prema prozoru, kao da bi htio vidjeti je li prestala kiša.
U idućem trenutku Dorothea po nekoj navici, kojoj je sve teže odolijevala, počne razmišljati kako su misli njena muža sasvim drugačije od njenih, i jako pocrveni, zaprepastivši se zbog dva razloga, prvo, jer je rekla nešto što je u opreci s mišljenjem njena muža, a onda, što sada na tu oprečnost treba upozoriti Willa. Kako on nije bio licem okrenut prema njoj, bilo joj je lakše reći:
– Ali moje mišljenje malo vrijedi kad se radi o takvom pitanju. Mislim da bi vas gospodin Casaubon morao savjetovati. Govorila sam misleći samo na svoje osjećaje, a oni nisu ni u kakvoj vezi sa stvarnim pitanjem. I sad mi je palo na um... možda će gospodin Casaubon smatrati da taj prijedlog nije pametan. Ne biste li mogli pričekati i razgovarati s njim?
– Danas ne mogu čekati – reče Will, bojeći se da gospodin Casaubon svakog trenutka ne bane u sobu. – Kiša je upravo prestala. Rekao sam gospodinu Brookeu da ne dolazi po mene, radije ću pješke proći tih pet milja. Udarit ću preko Halsell Commona i uživati u svjetlucanju rosne trave. To mi je drago gledati.
Pristupio joj je žurno, da joj stisne ruku, a najradije bi joj rekao, ali se nije usudio: »Ne recite gospodinu Casaubonu ništa o tome što smo razgovarali«. Ne, nije se usudio, a nije joj ni mogao to reći. Reći joj da ne bude tako prostodušna i iskrena, bilo bi kao da svojim dahom zamagliš kristal kroz koji želiš promatrati svjetlo. A bila je posrijedi i druga velika opasnost – da se i sam zamagli i ostane zauvijek bez sjaja u njenim očima.
– Željela bih da možete ostati – reče Dorothea s prizvukom žaljenja u glasu, kad se digla i pružila mu ruku. I ona je mislila nešto što joj ne bi bilo lako reći: zaista ne bi trebalo da Will gubi vrijeme tražeći savjet u gospodina Casaubona, ali bi bilo nezgodno da ga ona potiče i upućuje da tako postupa.
Tako rekoše samo »zbogom«, i Will iziđe iz kuće i udari preko polja, kako se ne bi izvrgao opasnosti i sreo kočiju gospodina Casaubona, koja se, međutim, nije pojavila na vratima prije četiri sata. Neprilično mu je dolaziti kući u taj sat: prerano, da traži neku duševnu okrepu protiv dosade, i za preodijevanja za večeru, a prekasno da se otrese svakidašnjih tričavih formalnosti i briga, kako bi se pripremio da sav utone u ozbiljni znanstveni rad. U takvim bi se prilikama obično zavalio u naslonjač u knjižnici i dopustio Dorotheji da mu čita londonske novine, a on bi je žmireći slušao. Danas je, međutim, otklonio takav odmor, napominjući da mu je za danas već i previše tih tričavih javnih poslova. Govorio je, međutim, nekako veselije nego inače kad ga je Dorothea upitala je li umoran; ali je u njegovu odgovoru ipak bilo i nešto od one usiljenosti, koja ga nikad nije napuštala, pa ni onda, kad bi skinuo prsluk i kravatu:
– Danas sam imao zadovoljstvo sresti svoga davnašnjeg znanca, dr. Spanninga i čuti pohvalu iz usta čovjeka koji je i sam vrijedan da bude hvaljen. Vrlo je lijepo govorio o mojoj posljednjoj raspravi o egipatskim misterijima... služio se, zaista, riječima koje bi mi bilo neprilično ponavljati.
Izgovarajući tu posljednju rečenicu, gospodin Casaubon se nagnuo naprijed, upirući se rukama u naslon fotelje, i klimao glavom, čime je očito fizički davao oduška svome zadovoljstvu, mjesto da ponavlja one pohvalne riječi, što bi mu bilo neprilično.
– Drago mi je zbilja da si imao to zadovoljstvo – reče Dorothea, radosna što vidi da joj muž nije tako umoran kao inače u to doba.
– Upravo sam čas prije tvog dolaska požalila što baš danas nisi bio kod kuće.
– Zašto, draga? – upita gospodin Casaubon i opet se zavali u naslonjač.
– Jer je ovdje bio gospodin Ladislaw; spomenuo mi je prijedlog, koji mu je dao moj stric, pa bih htjela čuti tvoje mišljenje.
Shvaćala je da se Willova sudbina zaista tiče njena muža. Kako je god slabo poznavala svijet oko sebe, ipak je imala nejasan dojam da položaj koji je ponuđen Willu ne priliči čovjeku iz tako odlične porodice, pa je svakako gospodin Casaubon imao pravo reći svoje mišljenje.
– Dragi stric, kako znaš, uvijek je pun različitih planova. Čini se da je kupio jedne od midlmarčkih novina i nagovara gospodina Ladislawa da ostane ovdje i uređuje za njega te novine, a i inače da mu pomaže u njegovim poslovima.
Dorothea je gledala u muža dok je govorila, ali je on najprije žmirkao, a onda zaklopio oči, kao da ih želi poštedjeti; usne je pritom sve jače stezao.
– Što ti misliš? – upita ona prilično bojažljivo poslije kraće stanke.
– Je li gospodin Ladislaw došao baš zbog toga da čuje moje mišljenje? – upita gospodin Casaubon i, otvorivši jedva primjetno oči, uperi oštar, prodoran pogled u Dorotheju. To joj je pitanje bilo zaista neugodno, ali se ona samo malo uozbilji, dok pogleda nije skretala ustranu.
– Nije – odgovorila je bez oklijevanja – nije mi rekao da je došao da pita za mišljenje. Ali kad je spomenuo stričev prijedlog, očito je očekivao da ću te ja o tome izvijestiti. Gospodin Casaubon je šutio.
– Bojala sam se da ćeš ti možda štogod prigovoriti. Takav bi mladi i tako talentirani čovjek mogao biti zaista vrlo koristan mom stricu... mogao bi mu pomoći da njegov korisni rad bude plodniji. A gospodin Ladislaw želi da ima neko stalno zaposlenje. Čuo je mnogo prijekora, kako sam kaže, što već nije tražio nešto slično, a on bi rado ostao u ovom kraju, jer drugdje ionako nema nikoga. Kome bi bilo stalo do njega.
Dorothea pomisli da bi te posljednje riječi mogle smekšati njena muža. Međutim, on je i dalje šutio, a ona brzo opet skrene razgovor na dr. Spanninga i na doručak kod arhiđakona. Ali više nije bilo vedrine u tom razgovoru.
Iduće je jutro gospodin Casaubon, a da to Dorothea nije ni znala, uputio ovo pismo, koje se počinjalo s Poštovani gospodine Ladislaw (prije bi ga uvijek nazivao »Will«):
Gospođa Casaubon me je izvijestila da Vam je ponuđeno – a Vi ste tu ponudu (sudeći po svemu) gotovo već i prihvatili – da se nastanite u ovom kraju u svojstvu, za koje s pravom mogu tvrditi da utječe i na moj položaj tako da je ne samo prirodno i razumljivo da o posljedicama toga sudim s gledišta svojih sasvim opravdanih osjećaja, nego da mi se nameće i dužnost da Vam, razmatrajući te posljedice u svjetlu svoje odgovornosti, odmah razložim kako bih Vašu odluku da prihvatite gore spomenutu ponudu smatrao velikom osobnom uvredom. Da ja imam pravo uložiti svoj veto, neće, kako vjerujem, poricati nijedan razuman čovjek kojem su poznati naši međusobni odnosi. Ti odnosi, iako poslije Vašeg nedavnog postupka spadaju u prošlost, ipak time nisu izgubili svoj prijašnji karakter. Neću ovdje napominjati ništa ni o čijoj sposobnosti da prosuđuje vlastite postupke. Smatram da je dovoljno da Vam napomenem kako postoje određene društvene forme i pravila, koji bi morali sprečavati svakoga mog bližeg rođaka da se u ovome kraju ne ističe na položaju koji bi bio ne samo niži od moga, nego još i povezan, da kažem po istini, s poluobrazovanim literarnim i političkim pustolovima. Suprotna bi odluka svakako onemogućila da Vas i dalje primam u svojoj kući.
Odani Vam Edward Casaubon.

Dorothea je, međutim, i dalje nesvjesno smišljala kako će što više zagorčiti život svome mužu; razmišljala je sa sućuti, koja je već prelazila u uzbuđenje, o onome što joj je Will pripovijedao o svojim roditeljima i o svojoj baki i djedu. Sve bi svoje slobodno vrijeme provodila obično u modrozelenom budoaru i jako zavoljela njegovu blijedu, čudnu atmosferu. Ništa se tu izvana nije promijenilo; ali dok se ljeto polako približavalo preko polja sa zapadne strane iza drvoreda brijestova, u pustoj su se sobi skupljale uspomene jednog duševnog života, koje ispunjaju atmosferu kao jato dobrih i zlih anđela, nevidljivih, ali živih svjedoka naših moralnih pobjeda i poraza. Dorothea je bila tako navikla da tu vodi i rješava svoje duševne borbe, gledajući niz drvored u svjetla na zapadnom horizontu, da joj je sam taj pogled ulijevao nove snage. Čak i onaj blijedi jelen kao da je značajno pogledava i nijemo dobacuje: »Jest, znamo mi to.« A ona skupina nježnih minijatura predstavlja gledatelje, bića koja se više ne zanimaju svojom zemaljskom sudbinom, ali ih još jednako zanima sve što čine ljudi. Osobito joj je bila tajanstvena »tetka Julija«, o kojoj bi Dorothea tako rado pitala muža, ali nikako da se na to odvaži.
A sada je, poslije razgovora s Willom, mašta tu tetku Juliju, njegovu baku, okružila mnogim novim predodžbama. Ova joj nježna minijatura, tako slična jednom živom biću koje ona dobro poznaje, uvijek pomaže da koncentrira svoje misli. Kakve li nepravde tjerati djevojku ispod okrilja porodice i razbaštiniti je samo zbog toga što je pošla za siromašna čovjeka! Dorothea se još u djetinjstvu obraćala starijima s različitim pitanjima o činjenicama koje bi zapažala u životu oko sebe, pa je stekla prilično jasno i samostalno mišljenje i o povijesnim i političkim razlozima zašto najstariji sinovi imaju najveća prava i zašto im se zemlja mora ostavljati u baštinu; ti su joj razlozi, koji su mogli biti i važniji nego što je ona mislila, ulijevali strahopoštovanje, a sada se odjednom našla pred slučajem u kome se ti razlozi nisu poštivali. Radilo se o kćeri, kojoj bi dijete imalo prvenstveno pravo na baštinu, čak i prema najobičnijim tradicijama koje su se poštivale u aristokratskim porodicama, a za kojima su se povodili i ljudi koji su bili isto toliko aristokrati, koliko i oni dućandžije što su se povukli u mir na ladanje, i koji nisu imali više zemlje da je »čuvaju od diobe«, od kakve tratine ili ograđena pašnjaka iza staje. Odlučuje li o baštini simpatija ili obveza? Dorothea se svom svojom odlučnošću zalagala za obvezu, za ispunjavanje prava, utemeljenog na vezama koje sami stvaramo, kao što su brak i srodstvo.
Uistinu, razmišljala je Dorothea, gospodin Casaubon je dugovao Ladislawovima i trebalo je vratiti ono što je Ladislawovima bilo nepravdom uskraćeno. A onda je počela razmišljati o oporuci što ju je njen muž napravio kad su se vjenčali; tom joj oporukom ostavlja najveći dio svog imetka, ali samo ako u braku budu imali djece. Ta se oporuka mora promijeniti, i to treba učiniti bez odlaganja. Kako se upravo radi o Ladislawovu zaposlenju, bit će to dobra prilika da se i imovinski odnosi urede nanovo i pravedno. Sudeći po dosadašnjim postupcima svoga muža, Dorothea je bila sigurna da se on neće opirati prihvatiti jedno pravedno gledište, ako mu ga predloži ona, pogotovu jer se zbog njenih interesa išlo za tim da se nepravedno nagomilava bogatstvo. Njegova pravednost prevladavala je dosad, a prevladavat će i ubuduće sve što bi moglo podsjećati na kakvu nesklonost. Sumnjala je da se gospodin Casaubon ne slaže sa stričevim planovima, pa je mislila kako bi bilo dobro pristupiti nekoj novoj nagodbi, tako da Will ne bi ulazio u život bez prebite pare i prihvaćao prvi posao koji mu se nudi, već bi imao zakonito osigurani prihod, koji bi mu isplaćivao njen muž dok je živ, a promjenom oporuke, koja bi se odmah imala izvršiti, taj bi mu prihod bio osiguran i po Casaubonovoj smrti. Gledajući u duhu sve ono što je trebalo napraviti, Dorotheji se učini kao da ju je nenadano obasjalo svjetlo i probudilo je iz njene dosadašnje tuposti i sebične ravnodušnosti prema odnosima kojima je njen muž vezan s drugim ljudima. Činilo joj se da više nije ničim opravdan razlog, zbog kojega je Will Ladislaw odbio i dalje primati pomoć od gospodina Casaubona, a sam gospodin Casaubon nije nikad potpuno shvaćao što sve Ladislaw ima pravo tražiti od njega. »Ali će on shvatiti!« pomisli Dorothea. »U tome i jest velika snaga njegova karaktera. I što ćemo s novcem? Ne trošimo ni polovinu svojih prihoda. Moj vlastiti novac ne koristi mi ništa, samo mi uznemiruje savjest.«
Dorothea je bila upravo očarana tom mišlju o diobi imetka, koji je bio namijenjen njoj, a koji je po njenu shvaćanju bio prevelik. Dorothea je, kako vidite, bila slijepa za mnogo toga što je drugim ljudima bilo sasvim očito, i zaista je lako nikla i ondje gdje je nisu sijali, kako joj je jednom rekla Celia. Ali ta njena sljepoća nije ipak bila svjesna, pa ju je tako sretno vodila uza sam rub ponora, gdje bi joj jasan pogled zbog straha mogao biti opasan.
Misli koje su oživljavale samoću njena budoara, neprestano su je zaokupljale onoga dana kad je gospodin Casaubon poslao pismo Willu. U svemu je otkrivala poneku zapreku, dok god nije uhvatila priliku da svome mužu povjeri sve što joj je na srcu. Kako je uvijek bio zaokupljen svojim mislima, trebalo mu je sa svakom novom misli pristupati pažljivo, i Dorothea nije nikada poslije njegove bolesti zaboravljala da je za njega opasno svako uzbuđenje. Ali kad gorljiva mladost smisli neko djelo i zapne da ga bez odlaganja izvrši, to djelo kao da počinje živjeti samostalnim životom, svladavajući sve zapreke koje se rađaju u mislima. Cijeli je taj dan protekao u sumornom raspoloženju, što nije bilo ništa neobično, iako je gospodin Casaubon bio nešto šutljiviji no inače; ali je bilo noćnih sati, koji su mogli biti pogodni za razgovor. Dorothea bi naime noću, kad bi opazila da joj muž ne može spavati, ustajala, palila svjetlo i čitala mu, dok opet ne bi zaspao. A noćas ona nije mogla zaspati, toliko je bila uzbuđena svojim odlukama. Gospodin Casaubon je, kao i obično, spavao nekoliko sati, a ona se digla i sjedila u mraku gotovo čitav sat, kad se on napokon javio:
– Dorothea, kad si već budna, upali, molim te, svijeću.
– Da se možda ne osjećaš loše, dragi? – bilo je njeno prvo pitanje čim je upalila svjetlo.
– Ne, nije mi ništa, ali, pošto si već ustala, bio bih ti zahvalan kad bi mi htjela pročitati nekoliko strana Lowtha.
– Ne bih li mjesto toga mogla malo razgovarati s tobom? – reče Dorothea.
– Možeš, kako ne bi mogla.
– Razmišljala sam čitav dan o novcu... uvijek sam ga imala više no što mi je trebalo, a u budućnosti ću imati još više.
– Tako je, draga moja, odredila Providnost.
– Ali ako netko ima previše zbog toga što je drugome nanesena nepravda, onda bih rekla da treba poslušati glas Božji, koji nam nalaže da nepravde ispravljamo.
– Što bi time htjela reći, ljubavi?
– Hoću reći da si bio suviše širokogrudan, što se mene tiče... mislim na imetak, i zbog toga sam nesretna.
– Zašto? Ta ja nemam nikoga, do nekih prilično dalekih rođaka.
– Nešto me potaklo da razmišljam o tvojoj tetki Juliji, kako je morala živjeti u siromaštvu samo zbog toga što se udala za siromašna čovjeka, što nije bilo ništa sramotno, jer on nije bio nečastan čovjek. I ja znam da je to bio razlog što si školovao gospodina Ladislawa i brinuo se za njegovu majku.
Dorothea ušuti, čekajući nekoliko trenutaka da bi čula neki odgovor, koji bi joj olakšao da nastavi svoje izlaganje. Odgovora nije bilo, i njene su dalje riječi djelovale, kako se njoj činilo, to jače, što su jasno odzvanjale u mračnoj tišini:
– Sigurno je da je njegovo pravo mnogo veće, da bi trebao dobiti čak polovinu onog imetka, koji si, koliko ja znam, namijenio meni. I ja mislim da bi mu to trebalo bez odlaganja osigurati. Nije pravo da on živi u siromaštvu, dok smo mi bogati. Pa ako ima ikakva prigovora ponudi koju je spomenuo, neće više biti nikakva razloga da je prihvati, kad mu se prizna njegov pravi položaj u porodici i preda dio imovine koji mu pripada.
– Gospodin ti je Ladislaw vjerojatno govorio o tome? – reče gospodin Casaubon; govorio je zajedljivo i oštro, što inače nije običavao.
– Nije, zaista! – odgovori Dorothea ozbiljno. – Kako možeš to i pomisliti; ta nije tome davno što se odrekao tvoje pomoći! Sve se bojim, dragi, da prestrogo sudiš o njemu. On mi je pripovijedao samo nešto malo o svojim roditeljima i svom djedu i baki, i to gotovo sve nakon što sam ga pitala. Ti si tako dobar, tako pravedan... činio si uvijek ono što si smatrao da je ispravno. A meni se čini da je to što predlažem više nego ispravno, i ja moram o tome govoriti, jer sam ja ona osoba koja bi se, kako se ono kaže, okoristila kad se ne bi učinilo ono što je više nego pravo.
Gospodin je Casaubon odgovorio tek poslije duže stanke, dakle ne tako brzo kao prije, ali još zajedljivije i oštrije.
– Dorothejo, ljubavi moja, nije to prvi put, ali bi bilo dobro da bude posljednji put, što ti sebi prisvajaš pravo suditi o nečemu što prelazi tvoj vidokrug. Neću sada raspravljati o pitanju koliko neki postupci, osobito sklapanje brakova, mogu uzrokovati gubitak prava na baštinu. Neka ti bude dovoljno ako kažem da ti nisi ni zvana ni sposobna o tome suditi. Želim zasad samo to da shvatiš kako ja ne pristajem ni na kakvu reviziju, a još manje na kakav diktat u poslovima o kojima sam ja već sve dobro promislio i koji se izričito i nesumnjivo tiču samo mene. Ne uplići se u odnose između mene i gospodina Ladislawa, i ne potiči njega na razgovore kojima se podvrgavaju kritici moji postupci.
Jadna je Dorothea sjedila obavijena tamom, a dušu joj je razdirala borba protivurječnih osjećaja. Bojala se za muža, da mu srdžba ne bi loše djelovala na zdravlje, i taj bi je strah bio spriječio da se i sama ne naljuti, čak i onda kad je ne bi mučila nikakva sumnja ni grižnja savjesti, nema li možda ipak istine u insinuaciji koja se krila u njegovim posljednjim riječima. Kad je ušutio, čula je kako ubrzano diše, pa je i dalje sjedila osluškujući, zastrašena, nesretna, nijemo vapeći u duši za pomoć, da bi podnijela ovu moru života u kojoj je svaka snaga sputana strahom. Ali se više ništa nije dogodilo, jedino su oboje bili još duže vrijeme budni, a da nisu više progovorili ni riječi.
Sutradan je gospodin Casaubon primio od Willa Ladislawa ovaj odgovor:
Poštovani gospodine Casaubon – razmotrio sam Vaše jučerašnje pismo s pažnjom koju ono zaslužuje, ali se ne bih mogao sasvim složiti s Vašim mišljenjem o našim međusobnim odnosima. Potpuno priznajem da ste se u prošlosti ponijeli prema meni plemenito, ali moram istaći da me zahvalnost ipak ne može vezati toliko, koliko bi čini se po Vašem mišljenju trebalo da me veže. Ako i uzmemo da želje dobročinitelja mogu postati neko pravo, onda mora isto tako postojati i neko pravo ograničenja s obzirom na karakter tih želja. One naime mogu biti u opreci s imperativnijim razlozima. Ili bi pak dobro činiteljev veto mogao nametnuti nekom čovjeku takvu štetnu odluku, da bi mu gubitak, koji bi ona prouzrokovala u njegovu životu, bio na veću štetu, nego što mu je dobročinstvo bilo na korist. Služim se, dakako, samo slikovitim primjerima. U našem se slučaju nipošto, ne mogu složiti s Vašim mišljenjem o utjecaju što bi ga moje zaposlenje – koje, istina, nije unosno, ali nije ni nečasno – ako ga prihvatim, imalo na Vaš položaj, koji je, po mom mišljenju, i previše čvrst da bi mu se moglo naškoditi na tako neodređen način. I iako ne vjerujem da će u našim odnosima doći do bilo kakve promjene (svakako dosad do nje nije došlo), koja bi mogla poništiti obveze koje mi je nametnula prošlost, molim Vas da mi oprostite što ne uviđam kako bi me te obveze mogle priječiti da se ne služim uobičajenom slobodom, da živim gdje ja hoću i da se uzdržavam legalnim zaposlenjem, koje ja odaberem. Žao mi je da među nama postoje takve nesuglasice što se tiče odnosa, u kome ste Vi činili samo dobra djela. Ostajem Vama trajno zahvalni.
Will Ladislaw.

Jadni se gospodin Casaubon osjećao (a ne moramo li i mi, jer smo nepristrani, malo suosjećati s njim?) da nitko nema toliko razloga da se zgraža i sumnja koliko on. Bio je siguran da mu mladi Will kani prkositi i ljutiti ga, da namjerava steći Dorothejino povjerenje i ubaciti u njenu dušu sjeme nepoštovanja, a možda i mržnje prema mužu. Mora postojati neki prikriveni razlog zbog kojega je Will tako iznenada krenuo drugim putem, odrekao se pomoći gospodina Casaubona i napustio svoja putovanja, a njegova nepokolebljiva odluka da se usidri u ovome kraju i da se prihvati posla koji mu je namijenio gospodin Brooke u svojim midlmarčkim planovima, dakle posla na koji prije nije ni pomišljao, pokazuje sasvim jasno da je taj prikriveni razlog u nekoj vezi s Dorothejom. Casaubon nije ni pomislio da osumnjiči Dorotheju zbog dvoličnosti; u nju nije sumnjao, ali je bio siguran (što je ipak bilo manje neugodno), da se njena težnja da stvori neki sud o postupcima svoga muža, spojila sa sklonošću da bude ljubazna prema Willu Ladislawu i da se podvrgne utjecaju njegovih riječi. I samo ga je njegova ponosna ozbiljnost priječila da ne prizna kako se prevario kad je pomislio da je zaista Dorothea zamolila strica da pozove Willa u svoj dom.
Primivši Willovo pismo, gospodinu je Casaubonu valjalo razmisliti što mu je dužnost. Nikad on ne bi nazivao svoje postupke drugačije nego dužnostima, ali se u ovoj prilici našao nemoćan, pritiješnjen mnogim protivurječnim motivima.
Da se obrati izravno gospodinu Brookeu, tom neugodnom džentlmenu, i zatraži od njega da opozove svoju ponudu? Ili da se posavjetuje sa sir Jamesom Chettamom i pridobije ga da zajedno ustanu protiv jednog plana, koji se tiče čitave porodice? Gospodin Casaubon je znao da je neuspjeh u jednom i u drugom slučaju isto tako vjerojatan kao i uspjeh. Bilo mu je nemoguće pritom ne spominjati Dorotheju, a bez neke ozbiljne opasnosti gospodin Brooke će vjerojatno, pošto čuje njegovo izlaganje i naoko se s njim složi u svemu, završiti uvjeravanjem: »Ne bojte se, Casaubon! Budite uvjereni... mladi će vam Ladislaw služiti samo na čast! Budite sigurni... dobro sam ja to izveo.« Uznemireni se gospodin Casaubon pobojao da razgovara i sa sir Jamesom Chettamom; među njima nije nikad bilo neke srdačnosti, i sir James bi odmah pomislio na Dorotheju, a da je on i ne spomene.
Jadni Casaubon nije, osobito kao muž, vjerovao nikome. Dopustiti ljudima da misle kako je ljubomoran bilo bi isto što i priznati da je istinito njihovo mišljenje (koje je naslućivao u svojoj sumnjičavosti) kako je zapao u nepriličan položaj; a dopustiti da doznaju kako njegov brak nije baš najsretniji, značilo bi isto što i priznanje da je bilo opravdano njihovo (vjerojatno) prijašnje negodovanje protiv njegova braka. Sve bi to bilo isto tako neugodno, kao da dopusti da Carp, i Brasenosa uopće, dozna kako mu posao oko pripremanja gradiva za njegov »Ključ svih mitologija« ne ide od ruke. Gospodin Casaubon se čitav život opirao da čak i sebi prizna kako mu malodušnost i ljubomora izjedaju dušu. A kad je bila posrijedi najosjetljivija strana ljudske duše, njegova je ponosna, sumnjičava šutljivost djelovala dvostrukom snagom.
Tako je gospodin Casaubon, ponosan i ogorčen, i dalje šutio. Ali je Willu zabranio da dolazi u Lowick, a u duhu je smišljao što će dalje učiniti, da bi osujetio njegove namjere.

XXXVIII. POGLAVLJE

C’est beaucoup que le jugement des hommes sur les actions humaines; tot ou tard il devient efficace.77
Guizot.

Sir James Chettam nije sa simpatijom pratio nove pothvate gospodina Brookea; ali je bilo lakše prigovarati nego spriječiti. Sir James je jednog dana došao na doručak kod Cadwalladerovih i, objašnjavajući zašto je ovaj put došao sam, rekao:
– Ne mogu pred Celijom razgovarati s vama kako bih želio; moglo bi je to uvrijediti. Ali, bogami, od toga neće biti nikakva dobra.
– Znam, što mislite... »Pionir« u Grangeu! – upadne gospođa Cadwallader, ne čekajući ni da posljednja riječ čestito izađe iz usta njena prijatelja. – Pa to je strašno... baciti se ovako na kupovanje zviždaljki i probijati svijetu uši svojim zviždanjem. Svakako bi bilo ljepše i pristojnije povazdan ležati u krevetu i igrati se domina, kako to čini jadni lord Plessy.
– Kako vidim, u »Trubi« već počinju napadati našeg prijatelja Brookea – reče župnik, zavaljujući se u svoj naslonjač i smiješeći se zadovoljno; isto bi se tako zadovoljno smiješio da su i njega napadali. – Ima u tim napadima mnogo ruganja vlastelinu koji živi nepunih sto milja od Middlemarcha, ubire svoju rentu, a ničim to ne uzvraća.
– Želio bih da se Brooke svega toga odrekne – reče sir James, namrštivši se malo od ljutnje.
– Hoće li se ipak kandidirati? – upita gospodin Cadwallader.
Jučer sam sreo Farebrothera... on je vigovac, slavi Broughama78 i Useful Knowledge; to je jedino loše što znam o njemu; on kaže da je Brooke okupio prilično jaku stranku. Bankar Bulstrode je njegov najistaknutiji pristaša. Ali Farebrother misli da će se Brooke loše provesti sa svojom kandidaturom.
– Jest, to je sigurno – reče Sir James ozbiljno. – Raspitivao sam se o tome, jer dosada nisam ništa znao o politici u Middlemarchu... bavio sam se samo poslovima grofovije. Brooke se nada da će oni istisnuti Olivera, jer je Peelov pristaša. Ali ako uopće pošalju u parlament jednog viga, bit će to, kako mi kaže Hawley, Bagster, jedan od onih kandidata koji dolaze bogzna odakle, ali su odlučni protivnici vlade i iskusni parlamentarci. Hawley je prilično neobuzdan; zaboravio je razgovarati sa mnom. Ako se Brooke zaželio batina, kaže Hawley, može ih dobiti i mnogo jeftinije, a da se i ne uspne na izbornu tribinu.
– Govorila sam ja vama – upadne gospođa Cadwallader, mašući rukama. – Rekla sam Humphreyu već davno da će se gospodin Brooke uvaliti u glib. I uvalio se.
– Bolje bi mu, bogami, bilo da si je uvrtio u glavu da se ženi – reče župnik. – Bila bi to ipak manja nevolja od toga petljanja u politici.
– Pa može to učiniti i poslije – nadoveže gospođa Cadwallader kad se s čestitom groznicom iskobelja iz gliba.
– Radi se o njegovoj časti, do nje mi je najviše – reče sir James. – A najviše, dabome, zbog porodice. Osim toga, on je već u godinama, pa mi nije drago da se tako izlaže. Natovarit će mu koješta.
– Mislim da bi bilo zaludu odvraćati ga – reče župnik. – Ima u tom Brookeu neke čudne mješavine tvrdoglavosti i prevrtljivosti. Jeste li pokušali razgovarati s njim?
– Da pravo kažem, nisam – odgovori sir James – nekako mi je neugodno, da ne ispadne kao da mu nešto namećem. Ali sam razgovarao s tim mladićem, Ladislawom, koga je Brooke uzeo za pomoćnika. Taj mi se Ladislaw čini nekako razborit u svemu. Mislio sam, bit će dobro čuti što on ima reći. On je protiv toga da se Brooke ovaj put kandidira. Mislim da će ga on odvratiti, naime, mislim da se kandidatura može otkloniti.
– Znam – upadne gospođa Cadwallader, klimajući glavom. Neovisni kandidat nije dobro naučio napamet svoje govorancije.
– Međutim, što se tiče samog Ladislawa... evo nam još i nove neprilike – nastavi sir James. – Bio je dva-tri puta kod nas u dvorcu na objedu (uostalom i vi ste ga sreli) kao Brookeov gost i rođak Casaubonovih. Mislili smo da je samo neki slučajni gost. A sada čujem da čitav Middlemarch govori o njemu kao uredniku »Pionira«. Posvuda se priča o njemu kao nekom doklaćenom piskaralu, stranom špijunu, i tko će ga znati što sve ljudi ne govore.
– Casaubonu to neće biti drago – opazi župnik.
– Ima nešto strane krvi u Ladislawu – nastavi sir James. – Nadam se ipak da neće ići u krajnosti i povući za sobom Brookea.
– Oh, taj je Ladislaw opasan mladić – uplete se opet gospođa Cadwallader – s tim svojim opernim arijama i brbljavim jezikom. Neka vrsta bajronskog junaka... potajni ljubavnik; takav je moj dojam. I Toma Akvinski ga nimalo ne voli. Vidjela sam ja to onoga dana kad su donijeli sliku.
– Ne bih se htio ni u što upuštati s Casaubonom – reče sir James. – On se ima više prava upletati nego ja. Ali je to uopće neugodno. Je li to posao za čovjeka iz pristojne porodice... biti nekakav novinar! Ta pogledajte samo onoga Kecka koji uređuje »Trubu«. Sreo sam ga neki dan s Hawleyem. Piše, mislim, dosta pametno, ali je takav prostak da bih volio da je na protivničkoj strani.
– A čemu se možete nadati od tih tričavih midlmarčkih novina? – reče župnik. – Ne vjerujem da ćete igdje naći čovjeka odlična karaktera koji će svojim pisanjem zastupati interese koji mu baš nimalo nisu na srcu, i još za plaću, od koje jedva može i životariti.
– To je istina; neprilika i jest u tome što je Brooke postavio na takvo mjesto čovjeka koji je u nekoj vezi s porodicom. Što se mene tiče, mislim da je Ladislaw prava budala kad se toga posla prihvatio.
– Kriv je Akvinac – reče gospođa Cadwallader. – Zašto nije iskoristio svoj utjecaj te pomogao Ladislawu da postane ataše ili zašto ga nije poslao u Indiju? Tako se porodice oslobađaju nepoćudnih ljudi.
– Ne znam što se sve iz toga zla može izleći – zabrine se sir James. – Ali ako Casaubon ništa ne kaže, što ja mogu?
– Oh, dragi moj sir James – reče župnik – nemojmo time previše razbijati glavu. Sve se to može rasplinuti. Za mjesec-dva će Brooke i taj gospodin Ladislaw dodijati jedan drugome; Ladislaw će dati petama vjetra, Brooke će prodati »Pionir«, i sve će opet biti po starom.
– Ima još jedna nada... naime, da mu dodija gledati kako mu novac polako klizi iz džepa. Kad bih znala koliki su izborni troškovi, ja bih ga uplašila. Nema smisla obasipati ga praznim riječima, kao što je »trošak«; ne bih mu ja samo govorila o puštanju krvi, nego bih na njega sasula čitav lonac pijavica. Mi škrti ljudi ne volimo da nas netko muze.
– A neće mu biti drago ni da ga zbog koječega napadaju – doda sir James. – U prvom redu gospodarenje njegovim imanjem. S tim su već počeli. A, zaista, i meni je teško gledati takvo gospodarenje. Neugodno je kad ti je to uvijek pod nosom. Mislim da je svatko dužan brinuti za svoju zemlju i svoje zakupnike, koliko najviše može, osobito u ovim teškim vremenima.
– Možda ga »Truba« natjera da se opameti, pa bi se od svega toga moglo izleći i kakvo dobro – reče župnik.
– Mogu reći da bih bio zadovoljan. Čuo bih manje gunđanja kad ubirem desetinu. Ne znam što bih radio da ne dobivam novčanu naknadu u Tiptonu.
– Želio bih da mu neki pošten čovjek upravlja gospodarstvom... htio bih da opet uzme Gartha – reče sir James. – Ima tome već dvanaest godina što se otresao Gartha, i otada sve ide nizbrdo. Nakanio sam uzeti Gartha, da u mene gospodari... napravio je sjajne planove za moje gospodarske zgrade; a Lovegood teško svladava posao. Ali Garth neće ponovo preuzeti Tiptona, ako mu ga Brooke sasvim ne prepusti.
– Pa ima pravo – napomene župnik. – Garth je samostalan čovjek, iskren, prostodušan svat. Jednog dana, kad je za mene radio neku procjenu, rekao mi je otvoreno da se malo koji svećenik razumije u posao i da samo pravi zbrku, kad se upleće. On je to rekao tako mirno i pristojno, kao da mi priča nešto o nekim pomorcima. Pod njim bi Tipton procvao, kad bi mu Brooke pustio da on gospodari. Želio bih da vam to uspije uz pomoć »Trube«.
– Da je Dorothea ostala kod strica, onda bi bilo neke nade – reče sir James. – Ona bi ga mogla na vrijeme obuzdati. Uvijek je bila zabrinuta zbog gospodarstva i imala uvijek korisnih ideja. Ali je sada Casaubon sasvim zaokuplja. Celia se zbog toga jako tuži, jedva nam koji put dođe na objed, otkako je Casaubon imao onaj napada – završi sir James, žaleći i ljuteći se u isti mah, a gospođa Cadwallader slegne ramenima, kao da hoće reći da ona u svemu tome ne vidi ništa novo.
– Jadni Casaubon! – župnik će. – Bio je to grdan napada. Učinio mi se nekako slomljen kad sam ga neki dan vidio kod arhiđakona.
– Činjenica je, međutim – nastavi sir James, koji očito nije želio da se zadržava na »napadajima« – da Brooke ne želi zlo svojim zakupcima ni bilo kome drugom, ali on je navikao da stišće i škrtari.
– Pa to je jedina sreća – javi se gospođa Cadwallader. – Da toga nije, već bi ga đavo davno odnio. U njegovoj je glavi inače možda prilična zbrka, ali se za svoj džep svojski brine.
– Ne vjerujem da čovjek može išta steći škrtareći na zemlji – primijeti sir James.
– Oh, škrtost se može zlouporabiti kao i druge vrline; nema ti nikakve koristi od toga ako su ti svinje mršave – odgovori gospođa Cadwallader i digne se da pogleda kroz prozor. – Ali, evo, vi o vuku, a vuk na vrata.
– Što, zar Brooke? – začudi se župnik.
– Da, on glavom. Ti ga salijeći »Trubom«, Humphrey, a ja ću mu staviti pijavice. A što ćete vi, sir James?
– Pa da vam pravo kažem, ne volim o tome započinjati bilo kakve razgovore s Brookeom zbog naših međusobnih odnosa; sve je to tako neugodno. Želim, da se ljudi vladaju kao džentlmeni – završi čestiti barun, uvjeren da je to jednostavan i shvatljiv program da se poluči društvena dobrobit.
– Gle, svi ste na okupu? – reče gospodin Brooke, vrpoljeći se i rukujući. – Nakanio sam polako u dvorac, Chettam. Ali mi je drag svaki susret, znate... Dakle, što kažete o događajima? Sve nekako brzo teče! Baš je istina, što reče Lafitte: »Od jučer je stoljeće prohujalo«... ta oni su već u idućem stoljeću, znate, oni tamo s one strane vode. Napreduju brže od nas.
– Baš je tako – reče župnik, podignuvši novine. – Evo, a ovdje baš vas »Truba« optužuje kako zaostajete... jeste li vidjeli?
– Eh, nisam – odgovori Brooke stavljajući rukavice u šešir i žurno namještajući monokl. Ali je Cadwallader držao novine u ruci i nasmijanih očiju govorio:
– Pogledajte! Sve je to o nekom vlastelinu, nepunih sto milja od Middlemarcha koji živi od zakupnine. Tvrde da je on najretrogresivniji čovjek u grofoviji. Bit će da su tu riječ naučili iz »Pionira«.
– Oh, to je Keck... taj nepismeni klipan, znate. Gle, retrogresivan! Pa to je divno! On misli da to znači destruktivan; oni bi me mene proglasili destruktivnim, znate – reče gospodin Brooke veselo, kao čovjek koji je svog protivnika uhvatio u neznanju.
– Mislim da on ipak zna što ta riječ znači. Evo dvije-tri rečenice. »Ako treba opisati čovjeka koji je retrogresivan u punom smislu te riječi – moramo reći da je to čovjek koji bi se htio prikazati reformatorom našeg Ustava, a u isti mu mah propada svaki pothvat za koji je direktno odgovoran; to je filantrop koji ne može podnijeti da neki nitkov bude obješen, ali će mirno gledati kako mu pet čestitih zakupaca gotovo skapava od gladi; to je čovjek koji se zgraža nad korupcijom, a za svoju zemlju ubire izrabljivačku zakupninu; čovjek koji na sva usta viče protiv zapuštenih općina, a na njegovim je gospodarstvima na svim poljima zapuštena ograda; čovjek širokogrudan prema Leedsu i Manchesteru, kojima je spreman dati bilo koji broj zastupnika u parlamentu, pa neka ti zastupnici plaćaju izborne troškove kako znaju; ali nije tako darežljiv s novcem koji bi na dan plaćanja zakupnine trebalo vratiti zakupnicima, kako bi mogli kupiti stoku, popraviti vrata na ambarima i zaštititi ih od nevremena, i svoje kuće urediti, da ne budu slične kolibama irskih nadničara. Ali svi znamo definiciju filantropa koju je dao neki šaljivčina: filantrop je čovjek čije milosrđe raste u upravnom omjeru s kvadratom udaljenosti...«, i tako dalje. Dalje se prikazuje kako bi izgledao filantrop kao zakonodavac – završi župnik, odbaci novine i sklopi ruke na potiljku, gledajući u Brookea kao čovjek koga sve to zabavlja, ali ne uzrujava.
– Gle, pa to je prilično dobro, znate – reče gospodin Brooke, podižući novine i nastojeći primiti taj napad isto tako mirno kao i njegov susjed župnik, ali je ipak pocrvenio i nervozno se smješkao – ali ono o zapuštenim općinama... ja nikad u životu nisam govorio o zapuštenim općinama. A što se tiče vikanja na sva usta i koječega sličnog... ti ljudi ne shvaćaju što je dobra satira. Satira bi, znate, morala biti istinita do određene mjere. Sjećam se da je to rečeno negdje u »Edinburškoj reviji«... mora biti istinita do određene mjere.
– To je zbilja dobra ideja o ogradama – reče sir James, nastupajući oprezno. – Dagley mi se nedavno tužio da nema čestite ograde na svom gospodarstvu. Garth je izmislio neku novu ogradu... bilo bi dobro da je iskušate. Treba tako iskoristiti drvenu građu.
– Vi se zalažete za fantazije u gospodarstvu, znate, Chettam – reče Brooke, pretvarajući se da pogledom prelazi stupce »Trube«.
– To vam je zabava, pa ne marite za troškove.
– Mislim da je ipak najskuplja zabava na svijetu kandidatura za parlament – uplete se gospođa Cadwallader. – Kažu da je posljednji propali kandidat u Middlemarchu... nije li se zvao Giles?... potrošio deset tisuća funti, a propao je jer nije dovoljno podmićivao. Taj ima za čim žaliti!
– Netko mi reče – nadoveže župnik, smijući se – da East Retford nije ništa prema Middlemarchu, što se tiče podmićivanja.
– Nipošto – usprotivi se gospodin Brooke. – Torijevci podmićuju, znate; Hawley i njegova klika podmićuju gozbama, prženim jabukama i koječim sličnim; a oni dovode izbornike i pijane na glasovanje. Ali neće oni više raditi ubuduće kako se njima prohtije... ubuduće neće, znate. Middlemarch je malo zaostao, priznajem... građani su malo zaostali. Mi ćemo ih, međutim, odgojiti... mi ćemo ih potaći, znate. Najbolji su ljudi s nama.
– Hawley tvrdi da su s vama ljudi koji će vam samo škoditi – primijeti sir James. – Kaže da će vam bankar Bulstrode naškoditi.
– I ako budete napadnuti mućcima – upadne gospođa Cadwallader znajte, da je polovica tih mućaka namijenjena tom vašem prijatelju iz crkvenog odbora. Svemogući Bože! Pomislite, kako je to kad vas napadaju, a sve zbog vaših zabluda. Kao da se sjećam priče o nekom čovjeku koga su tobože htjeli ponijeti na ramenima, a onda su ga namjerno pustili da padne u hrpu smeća.
– Pa to napadanje nije ništa prema onom sitničavom čeprkanju, ne bi li vam pronašli kakvu slabost – reče župnik. – To je, moram priznati, ono čega bih se ja najviše bojao, kad bismo mi župnici morali držati izborne govore, da bismo mogli biti unapređeni. Bojao bih se da mi ne počnu izračunavati dane što sam ih proveo u pecanju. Poštenja mi, istina je ipak najopasnije oružje kojim te mogu napasti.
– Nema sumnje – nadoveže sir James – kad čovjek ulazi u javni život, mora biti spreman snositi i posljedice. Mora se osigurati protiv klevete.
– Dragi moj Chettam, sve je to jako lijepo, znate – odgovori Brooke. – Ali kako ćete se osigurati protiv klevete? Trebate čitati povijest... pogledajte ostracizam, progoni, mučeništvo i štošta slično. Sve se to uvijek događa najboljim ljudima, znate. Kako ono kaže Horacije? ...fiat justitia, ruat79 ... ili tako nešto.
– Jest, tako je – reče sir James malo žešće no inače. – Ali osigurati se protiv klevete po mom mišljenju znači da je čovjek kadar iznijeti suprotne činjenice.
– A mučeništvo nije u tome da čovjek plaća račune koje podnosi sam sebi – nadoveže gospođa Cadwallader.
Ali je Brookea najviše izazvala sir Jamesova očita ljutnja.
– Dobro, Chettam – reče, pošto se digao, uzeo šešir i stao naslonivši se na štap – vi i ja, znate, imamo različite poglede. Vi ste apsolutno za investicije na vašim gospodarstvima. Ne želim dokazivati kako je moj stav dobar pod svim okolnostima... pod svim okolnostima, znate.
– Trebalo bi s vremena na vrijeme izvršiti novu procjenu – reče sir James. – Prihodi su ponekad vrlo dobri, ali ja volim pošteno procjenjivanje. Što kažete vi, Cadwallader?
– Slažem se s vama. Da sam ja Brooke, ja bih odmah presjekao tu »Trubinu« svirku; uzeo bih Gartha da izvrši novu procjenu i dao bih mu odriješene ruke, što se tiče ograda i popravaka; to je moje mišljenje o političkoj situaciji – reče župnik protežući se i stavljajući palce pod pazuha, a onda se nasmijan zagleda u Brookea.
– To bi naoko bilo lijepo, znate – reče Brooke. – Ali bih volio da mi pokažete još jednog vlasnika zemlje koji tako malo uznemiruje svoje zakupnike zbog neplaćene zakupnine. Pustio sam stare zakupnike da i dalje ostanu. Ja sam neobično popustljiv... neobično popustljiv. Imam svoje ideje i njih se držim, znate. Čovjeka koji tako postupa uvijek optužuju zbog ekscentričnosti, prevrtljivosti i koječega sličnog. Kad svoju djelatnost usmjerim u drugamo, učinit ću to prema vlastitim idejama.
Poslije toga se Brooke sjetio da ima neki omot koji je zaboravio poslati iz Grangea, i na brzinu se oprosti sa svima.
– Nisam htio biti neljubazan prema Brookeu – reče sir James. Vidim da je nekako gnjevljiv. Ah, što se tiče onoga o starim zakupcima, moram reći da nijedan naš zakupnik ne bi uzeo zemlju pod sadašnjim uvjetima.
– Ja sve mislim da će se on ipak na vrijeme osvijestiti – reče župnik. – Ali si ti, Elinor, vukla na jednu stranu, a mi na drugu. Ti si ga htjela uplašiti troškovima, a mi smo ga htjeli nagnati da troši. Bolje je pustiti ga da se pokuša popularizirati, pa da uvidi kako to kao vlastelin nikako ne može postići. Ne vjerujem da Midlmarčani pridaju uopće neku važnost »Pioniru« ili Ladislawu, ili Brookeovim praznim govorancijama. Ali je važno da se župljani Tiptona zabavljaju.
– Oprostite mi, ali vi ste obojica na krivom putu – zaključi gospođa Cadwallader. – Trebali ste mu dokazati kako svojim lošim gospodarenjem gubi novac, i onda bismo svi složno nastupali. Ali, ako ga upućujete na politiku, ja vas upozoravam na posljedice. Sve je bilo dobro dok se kod kuće igrao jašući na palicama i nazivajući ih idejama.

XXXIX. POGLAVLJE

Učiniš li, kao što ja učinih, da u ženi gledaš utjelovljenu krijepost, i usudiš se da nju ljubiš i to priznaš, te zaboraviš razliku u spolu, i tu ljubav kriješ pred profanim duhovima, koji u nju ne vjeruju, a ako vjeruju, rugaju joj se – učinio si hrabro djelo, hrabrije od svih djela Najslavnijih; a još ćeš veće učiniti djelo, sačuvaš li to junaštvo skriveno.
Dr. Donne.

Sir James Chettam nije bio osobito domišljat čovjek, ali kako je žarko želio »utjecati na Brookea« i čvrsto vjerovao da Dorothea može utjecati na njega, mašta mu je živnula i on smisli mali plan. Naime, pod izlikom, da Celiji nije baš najbolje, nagovorit će Dorotheju da se odveze s njim da je posjeti, pa će je onda putem iskrcati u Grangeu, pošto je potanko izvijesti kako se gospodari na Brookeovu imanju.
I tako su se jednog dana, nešto prije četiri sata poslije podne, dok su gospodin Brooke i Ladislaw sjedili u knjižnici, otvorila vrata i sluga najavio gospođu Casaubon.
Will je upravo bio umirao od dosade. Prinuđen da gospodinu Brookeu pomaže sređivati »dokumente«, Will je dokazivao kako čovjek u istom trenutku može premišljati sasvim različite misli. Naime, razmišljao je što da učini kako bi pronašao neki stan u Middlemarchu i odselio iz Grangea, a s tim se trijeznim mislima isprepletala fantastična vizija epa o krađi ovaca, napisanog homerskom širinom. Kad je sluga najavio gospođu Casaubon, skočio je kao udaren munjom, čak je osjetio neko bockanje u vršcima prstiju. Tko bi ga u tom trenutku promatrao, zamijetio bi kako čas blijedi, čas crveni, kako mu se mijenjaju crte lica i živahnost pogleda, što je sve davalo utisak da svaka molekula njegova tijela reagira na neki magični dodir. A tako je i bilo. Prava je magija, naime, neshvatljiva. Tko će shvatiti suptilnost tih dodira što preobražavaju dušu i tijelo i stvaraju one tanke razlike, kojima se ljubav čovjeka prema jednoj ženi razlikuje od ljubavi prema drugoj, kao što se i uživanje u rađanju sunca u dolini, na rijeci i na snježnim visovima planina razlikuje od uživanja u svjetlu kineskih fenjera i refleksima ogledala? A i sam je Will bio satkan od vrlo nježna tkiva. Vješt potez na violini mogao mu je u tren oka izmijeniti sliku svijeta, a njegovo se gledište mijenjalo lako kao i njegovo raspoloženje. Pojava je Dorotheje djelovala poput jutarnje svježine.
– Sjajno, draga, zaista divno, eto – reče gospodin Brooke, dočekujući je i ljubeći – ostavila si Casaubona sred njegovih knjiga, ako se ne varam. Tako i valja. Ne smijemo zahtijevati da ti učenost bude veća, no što je ženi potrebno, znaš.
– Ne boj se, striče – odvrati Dorothea, obraćajući se Willu i stežući mu srdačno ruku, bez ikakva drugog pozdrava, a onda se opet obrati stricu. – Vrlo sam spora. Kad bih najviše voljela da se udubim u knjige, misli mi odlutaju kojekuda. Vidim ja da je teže biti učen nego praviti nacrte za kolibice.
Sjela je do strica nasuprot Willu i očito je bila nečim tako zaokupljena da Willa gotovo i nije zapažala. Will je bio razočaran i smiješan u tom razočaranju, kao da je zamišljao da je Dorothea došla zbog njega.
– Je li, draga, je li, pa to ti je tvoje crtanje planova bilo najmilija zabava. Ali je dobro da si s tim načas prestala. Takve nas zabave mogu zanijeti, znaš, a ne valja da se čovjek zanosi. Treba se obuzdavati. Nikad se nisam prepuštao zanosu, uvijek sam se obuzdavao. To je ono što govorim Ladislawu.
Nas dvojica smo nekako slične naravi, znaš; i on voli u sve zavirivati. Bavimo se sada smrtnim kaznama. Mnogo ćemo mi ovako zajedno uraditi, Ladislaw i ja.
– Da – reče Dorothea i odmah izravno i otvoreno, kao i obično, prijeđe na razgovor zbog kojega je i došla. – Sir James mi je rekao kako se nada da će uskoro vidjeti veliku promjenu u gospodarenju na tvom imanju... kako se baviš mišlju da daš procijeniti zemlju što si je dao u zakup, štošta u gospodarstvu poboljšati i popraviti kolibice, tako da će se Tipton sasvim izmijeniti. Oh, kako je to divno! nastavi ona, sklopivši ruke i vladajući se opet onako bučno poput djeteta, kao što je to običavala činiti prije nego se udala. – Da sam još kod kuće, opet bih se prihvatila jahanja, pa bih mogla s tobom obilaziti imanje i sve to vidjeti! I da ćeš opet uzeti Gartha, koji je toliko hvalio moje kolibice, kaže sir James.
– Chettam je malo pretjerao, draga – reče Brooke, porumenjevši lako. – Malo je pretjerao, znaš. Nikad nisam rekao da ću nešto takva učiniti. Nikad nisam rekao da to neću učiniti, znaš.
– On je samo uvjeren da ćeš to učiniti – reče Dorothea, a glas joj je bio čist i snažan kao u mladog zbornog pjevača, kad pjeva credo – već zbog toga što namjeravaš ući u parlament kao zastupnik. Nama je do napretka naroda, a jedan je od prvih zadataka da se popravi loše stanje zemlje i poljodjelaca. Sjeti se Kita Downesa, striče, koji živi sa ženom i sedmoro djece u jednoj zajedničkoj sobi i spavaonici, koja je jedva veća od ovog stola; pa jadnih Dagleyjevih u njihovoj ruševnoj kućici, gdje su se stisli otraga u kuhinji, a sve drugo prepustili štakorima! To je jedan od razloga zašto nisam voljela ove slike ovdje, dragi striče... a zbog toga sam u tvojim očima bila glupa. Kad god bih dolazila iz sela, nosila bih u duši bolnu sliku one prljavštine i surove rugobe, pa su mi one neprirodne slike u salonu bile kao neko grešno iskušenje, da uživamo u nečem lažnom, ne mareći za surovu zbilju u kojoj žive ljudi oko naših dvoraca. Mislim da nemamo pravo istupati i tražiti da se nešto mijenja i popravlja drugdje, dok sami nismo ni prstom makli da bismo se uhvatili ukoštac s bijedom u kojoj žive ljudi oko nas.
Dorothejino je uzbuđenje raslo dok je govorila, pa nije mislila ni na što, nego kako će bez ustezanja dati oduška svojim mislima i osjećajima, na što je nekoć bila navikla, a što tako rijetko doživljava otkako živi u braku, u kome su se sve njene snage ukočile u vječitoj borbi sa strahom. Willovo je obožavanje Dorotheje počelo u tom trenutku hladnjeti; postala mu je nekako strana. Rijetko će se koji muškarac postidjeti osjećaja da ne može sasvim iskreno voljeti ženu u kojoj je otkrio neku veličinu; veličinu je priroda namijenila samo muškarcu. Ali priroda, provodeći svoje planove, kadikad grdno griješi; evo nam primjera dobroćudnog gospodina Brookea, čija je muška savjest u tom trenutku ispala prilično jadna pred rječitošću njegove nećakinje. Kako nije znao što da kaže, ustao je, namjestio monokl i počeo listati papire pred sobom. Napokon reče:
– Pa ima nešto u tome što ti kažeš, draga, ima nešto u tome što ti kažeš... ali nije to sve... oh... Ladislaw! Nas dvojica ne volimo da nam tko na slikama i kipovima pronalazi greške. Mlade su dame malo prerevne, znaš... malo jednostrane, draga moja. Lijepa umjetnost, poezija, tako nešto, to uzdiže naciju... emollit mores80 ... sad znaš i malo latinski. Ali... eh? Što je?
To je pitanje bilo upućeno slugi, koji je ušao i rekao da je čuvar zatekao jednog Dagleyjeva dječaka kako drži u ruci mladog zeca koji je upravo ubijen.
– Doći ću, doći. Pustit ću ga neka ide s milim bogom, znaš – reče gospodin Brooke usput Dorotheji, žureći se vrlo veselo.
– Mislim da vam je jasno koliko je opravdana ta promjena, koju ja... koju želi sir James – reče Dorothea Willu čim je stric izišao.
– Shvaćam, jer sam vas slušao dok ste govorili. Neću zaboraviti što ste rekli. Ali ne biste li u ovom trenutku mogli misliti na što drugo? Možda neću više imati prilike da s vama porazgovorim o onom što se dogodilo – reče Will, ustajući nestrpljivo i upirući se obim rukama na naslon stolca.
– Molim, recite o čemu se radi – odgovori Dorothea zabrinuto, ustajući također i upućujući se prema otvorenom prozoru, na kome se pojavio Monk i promatrao je dašćući i mašući repom. Naslonila se leđima na prozorski okvir i položila ruku na glavu psa; iako nije, kako znamo, voljela male razmažene pse, koji se drže na rukama, a mogu se nepažnjom i zgaziti. Uvijek je bila pažljiva prema tim životinjama i kad bi ih odbijala od sebe, činila bi to vrlo obazrivo.
Will, koji ju je slijedio pogledom, reče:
– Vi sigurno znate da mi je Casaubon zabranio da dolazim u njegovu kuću.
– Ne znam – odgovori Dorothea poslije male stanke. Bila je očito vrlo dirnuta. – Žao mi je, zaista mi je žao – dodala je tužno. Razmišljala je o nečemu što Will nije znao – o onom noćnom razgovoru s mužem; opet je bila poražena spoznajom kako nema nade da bi mogla utjecati na postupke gospodina Casaubona. Ali jasan izraz tuge na njenom licu uvjeri Willa da toj tuzi nije uzrokom samo on i da Dorotheji nije još pala na um misao da ga Casaubon ne voli i da je ljubomoran na njega zbog nje. U njemu se miješalo zadovoljstvo s gnjevom; zadovoljan je bio zbog toga što je nalazio mjesta u njenim mislima i bio tretiran kao prisni poznanik, bez sumnje i bez suzdržanosti; gnjevio se jer u njenim očima nije bio dovoljno cijenjen, nije bio dovoljno opasan, i što se prema njemu vladala srdačno i dobrohotno, što mu nije bilo drago. Ali je strah da u Dorotheji ne dođe do kakve promjene nadvladao nezadovoljstvo, pa je nastavio mirno.
– Gospodin Casaubon se ljuti što sam se prihvatio ovog posla ovdje, koji, kako on smatra, ne priliči njegovu tečiću. Odgovorio sam mu da ja, što se toga tiče, ne popuštam. Ipak je malo pretjerano zahtijevati od mene da u životu budem žrtva predrasuda, koje su mi samome smiješne. Obveza može trajati dotle dok ne shvatimo da je ona žig ropstva, koji nam je udaren dok smo bili premladi da bismo mogli shvatiti što on znači. Ja se ne bih prihvatio toga posla da ga ne mislim učiniti korisnim i časnim. I ja nisam dužan ni s kojega drugog gledišta voditi računa o časti porodice.
Dorothea je bila nesretna. Smatrala je da njen muž nema pravo, i to iz više razloga no što ih je Will spomenuo.
– Bolje je za nas da ne govorimo o tome – reče ona, a glas joj je podrhtavao, što je bilo u nje neobično – jer se vi i gospodin Casaubon u tome ne slažete. Ostajete li ovdje? – upita gledajući kroz prozor na tratinu, tužna i zamišljena.
– Ostajem, ali vas sad neću gotovo nikad vidjeti – odgovori Will tužno poput ražaljena dječačića.
– Da – reče Dorothea uprvši pogled u njega – gotovo nikad. Ali ću ja čuti o vama. Znat ću što radite za strica.
– A ja neću znati gotovo ništa o vama – odgovori Will. – Nitko mi neće ništa reći.
– Oh, moj je život vrlo jednoličan – Dorothea će, a na usnama joj se pojavi živahan smiješak, zbrisavši joj tugu s lica. – Uvijek sam u Lowicku.
– To je strašno zatočenje – naglo će Will.
– Nije, krivo sudite – reče Dorothea. – Ne težim ni za čim.
Will je šutio, ali ona odmah nastavi, zapazivši neku promjenu na njegovu licu:
– Mislim, što se tiče mene. Jedino bih voljela da ne primam više nego što mi pripada, kad već ne mogu ništa učiniti za druge. Ali ja imam svoju vjeru, i ona me tješi.
– Kakva je to vjera? – upita Will, prilično ljubomoran na tu vjeru.
– To je težnja za apsolutnom dobrotom, čak i onda kad nam nije potpuno jasno u čemu je ta apsolutna dobrota, i kad ne možemo činiti ono što bismo htjeli; i tom težnjom postajemo dio božanske moći u borbi protiv zla... tako širimo carstvo svjetla i pojačavamo borbu protiv mraka.
– To je divni misticizam... to je...
– Molim vas, nemojte to krstiti nikakvim imenima – prekine ga Dorothea, pruživši ruke kao da ga preklinje. – Reći ćete još da je perzijskog ili tko zna kakvog podrijetla. Ali je to moj život. Ja sam to smislila i od toga se ne mogu odvojiti. Uvijek sam, još kao dijete, pronalazila svoju religiju. I mnogo sam se znala moliti... sad se gotovo i ne molim. Nastojim biti bez ikakvih želja, jer možda ne bi bile korisne za druge, a ja ionako već imam odviše. Rekla sam vam to samo zbog toga da biste što bolje shvatili kako mi prolaze dani u Lowicku.
– Bog vas za to blagoslovio! – reče Will živo, te se začudi sam sebi. Gledali su jedno u drugo, kao dvoje drage djece koja povjerljivo razgovaraju o pticama.
– A kakva je vaša religija? – upita Dorothea. – Ne mislim ono... što znate o religiji, već vjera koja vam najviše pomaže?
– Moja je vjera da volim sve što je dobro i lijepo, kad to vidim. Ali sam ja buntovnik; ja ne smatram, kao vi, da sam dužan podvrgavati se onome što mi se ne sviđa.
– Ali ako volite ono što je dobro, onda izlazi na isto – primijeti Dorothea smiješeći se.
– Vi ste tankoumni – reče Will.
– Da, gospodin Casaubon često kaže da sam i previše tankoumna. Ja, međutim, ne mislim da sam tankoumna – odgovori Dorothea šaleći se. – Ali gdje je stric tako dugo? Moram ga potražiti. Svakako moram u dvorac. Celia me čeka.
Will se ponudi da će izvijestiti gospodina Brookea ako mu želi što poručiti, ali uto Brooke stupi u sobu i reče da će se povesti s Dorothejom do Dagleya, da s njim porazgovori o malom krivcu koga su uhvatili s ubijenim zečićem. Dorothea putem ponovo započe razgovor o gospodarstvu na stričevu imanju, ali on ovaj put nije bio zatečen pa je uspio vladati razgovorom.
– Evo, Chettam se tuži na me – odgovorio je gospodin Brooke – ali ja, draga moja, ne bih čuvao svoju divljač da to nije zbog Chettama, i on ne može reći da je taj izdatak koristan za zakupce, znaš. To nekako baš nije u skladu s mojim nazorima... krasti divljač; eto, ako o tome detaljnije razmisliš... ja sam često mislio pokrenuti to pitanje. Nedavno je Havell, onaj, što drži metodističke propovijedi, bio pozvan na odgovornost jer je utukao zeca koji mu je naletio pod noge dok je šetao sa ženom. Bio je vraški brz i oborio ga udarcem po šiji.
– To je zbilja surovo – reče Dorothea.
– Dabome; evo, meni se to, moram priznati, čini prilično bijedno, pogotovu kad to čini jedan metodistički svećenik, znaš. A Johnson je rekao: »Možete i sami prosuditi kakav je to hipokrit.« I poštenja mi, ja mislim da Flavell jako malo naliči na »najsavršenije ljudsko biće«... kako je netko nazvao kršćane... Young, pjesnik Young mislim... ti znaš Younga? Jest, i eto, što je bilo: Flavell se u svojim otrcanim, crnim dokoljenicama branio da je Gospod poslao njemu i ženi dobar objed, pa da je imao pravo ubiti ga, iako nije moćan lovac pred gospođom, kao što je bio Nimrod... vjeruj mi, bilo je to vraški smiješno... Fielding bi od toga stvorio svašta... ili Scott, da... Scott bi to obradio. I zaista, kad mislim o tome, nekako mi je čak drago što je taj svat došao do komadića zečetine da bi se mogao zahvaliti Bogu. Sve je predrasuda... predrasuda, koja se održava zabunom, znaš... pa i ono o štapu, dokoljenicama, i tako dalje. Mislim, kakva ti korist od mudrovanja, zakon je zakon. Ali sam ipak nagovorio Johnsona da se umiri, pa sam sve zataškao. Baš mislim ne bi li Chettam bio stroži, a ipak se tuži na mene, kao da sam najokrutniji čovjek u grofoviji. Ali eto nas kod Dagleyjevih.
Brooke siđe pred vratima zakupnikova dvorišta, a Dorothea se odveze dalje. Čudno je kako nam se nešto može učiniti mnogo gorim, nego što uistinu jest, ako samo i posumnjamo da smo zbog toga okrivljeni. Čak se i naša vanjština može u našim očima promijeniti, čim čujemo neku iskrenu primjedbu kako ona nije u svemu baš najljepša; a u drugu ruku, isto je tako čudno kako naša savjest simpatizira one koji se nikad ne žale ili nemaju nikoga tko bi se mjesto njih žalio. Dagleyeva se kućica s vrtom nikad nije gospodinu Brookeu učinila tako tužnom kao danas, kad su mu misli bile smućene »Trubinim« prekoravanjem, koje je sir James ponavljao poput jeke.
Istina, neki bi promatrač pod utjecajem lijepih umjetnosti, koje sve ublažavaju i čine tuđu bijedu slikovitom, možda uživao u tom malom posjedu, nazvanom Krajem slobodna čovjeka. Kuća je imala tavanske prozore u tamnocrvenom krovu, dva su dimnjaka obrasla bršljanom, veliki je trijem bio zakrčen snopovima pruća, a polovinu prozora zatvarali su sivi, crvima rastočeni kapci, oko kojih je raslo u divljem raskošju granje jasmina; ruševni vrtni zid, iznad kojega je provirivalo trandovilje, bio je izvrsna studija mješavine najrazličitijih mutnih boja, a bila je tu i jedna stara koza (razlozi zbog kojih su je držali, a koji su možda i zanimljivi, mogu se, bez sumnje, pripisati praznovjerju), koja je ležala kraj otvorenih stražnjih kuhinjskih vrata. Slamnati krov kravske staje prekriven mahovinom, polomljena siva vrata ambara; siromašni nadničari u poderanim hlačama upravo su istovarivali jedna kola žita i spremali u ambar, da bi ga sutradan rano izmlatili; tijesna mljekara, gdje su se vezale krave za mužnju, a polovina je kravske staje zjala mračnom prazninom; poneko svinjče i pokoja bijela patka tumaraju izrovanim dvorištem i kao da su ozlovoljeni praznim pomijama, koje su im glavna hrana – sve bi to pod spokojnom vedrinom neba, išarana visokim oblacima, davalo sliku pred kojom bismo se zaustavili i nazvali je »dražesnim motivom«, i ona bi budila u nama sasvim druge osjećaje od onih koji potiču depresija i ozbiljna nestašica kapitala u poljodjelstvu, o čemu svaki dan čitamo u našim novinama. Te su neugodne asocijacije upravo jako zaokupile gospodina Brookea i kvarile mu tu sliku. Sam je gospodin Dagley s vilama u ruci i sploštenom, vrlo starom kapom od dabrovine, dopunjavao naš krajolik. Bio je u svom najboljem kaputu i hlačama, koje ne bi nosio radnim danom, da slučajno nije bio na sajmu i vratio se kući nešto kasnije no obično, jer se danas odlučio na rijetki užitak, da objeduje u krčmi »Plavi bik«. Možda će se sutra i sam čuditi kako mu je moglo pasti na pamet da se baci u takav izvanredni trošak. Ali se čini da su već i prije objeda tu malu lakoumnost opravdali razgovori o prilikama u zemlji, mala stanka za žetve, priča o novom kralju i mnogobrojni oglasi na zidovima. U Middlemarchu je vrijedilo pravilo i smatralo se kao po sebi razumljivo da obilan obrok mesa treba obilno zaliti, što je Dagley protumačio tako da priličnoj količini piva treba dodati i otprilike jednaku količinu ruma s vodom. Ali to piće mora da je jako istinoljubivo, jer nije licemjerno nagnalo jadnog Dagleya da se razveseli; pod njegovim je utjecajem Dagleyevo nezadovoljstvo postalo samo nešto rječitije. Usto mu se malo pušila glava i od preobilja smušenih preklapanja o politici, što je opasno pokolebalo njegovu seljačku konzervativnost, po kojoj je sve na svijetu loše skrojeno, a svaka promjena može to zlo učiniti samo još gorim. Bio je zagrijan, ukočenim je pogledom izazovno zurio preda se, stojeći i dalje s vilama u ruci, dok se vlastelin približavao svojim laganim, tromim korakom, s jednom rukom u džepu, a drugom vrteći tanki štap.
– Dagley, stara dobričino – započne gospodin Brooke, imajući na umu da će biti vrlo dobar prema dječaku.
– Oh, gle, ja sam stara dobričina, je li? Hvala, gospodine, hvala – reče Dagley očito zajedljivom ironijom, što nagna Faga, ovčarskog psa da ustane i naćuli uši, ali kad ugleda Monka, koji je bio malo zaostao, kako upravo ulazi u dvorište, sjedne opet i odluči se promatrati. – Drago mi je čuti da sam stara dobričina.
Gospodin Brooke se sjeti da je sajmeni dan i da je njegov poštovani zakupnik valjda negdje dobro objedovao, ali nije nalazio razloga da ne nastavi razgovor, jer opreza radi može ono što želi reći, ponoviti još i pred gospođom Dagley.
– Vašega su malog Jakova zatekli kako je ubio zečića, Dagley; ja sam naložio Johnsonu da ga na sat-dva zatvori u praznu staju, tek toliko da ga zaplašimo, znate. Ali će ga dovesti kući uskoro, još prije večeri, pa vi pripazite na njega, hoćete li... i ukorite ga... znate.
– Ne, neću; neka me đavo odnese ako i dirnem svoga dječaka, da bih udovoljio vama ili bilo kome, pa da vas je baš dvadeset vlastelina, a ne jedan, a i taj loš.
Dagley je govorio tako glasno da je njegova žena izašla na stražnja kuhinjska vrata – ta jedina vrata kojima se prolazilo i koja su uvijek bila otvorena, osim za lošeg vremena – i gospodin Brooke, govoreći blago: »Dobro, dobro, govorit ću s vašom ženom... nisam mislio da ga tučete, znate«, okrene se i pođe prema kući. Ali Dagley, još više raspoložen da »kaže svoje« džentlmenu koji mu je okrenuo leđa, pođe odmah za njim, a za petama mu se tromo vukao Fag, zlovoljno izbjegavajući Monka, koji je pokazivao nešto malo sklonosti da mu se milostivo približi.
– Dobar dan, gospođo Dagley – užurbano će Brooke. – Došao sam da vam kažem što se desilo s vašim dječakom. Ne želim da ga tučete, znate. – Sada je pazio da govori sasvim jasno.
Radom izmorena gospođa Dagley – mršava žena, koju je život lišio svake radosti tako temeljito da nije imala čak ni jedne rezervne haljine, kako bi barem u nedjelju osjetila malo zadovoljstva, spremajući se za crkvu – već se bila porječkala s mužem, kad je došao kući, i sad je bila zlovoljna i očekivala je samo najgore. Ali se njen muž požuri da odgovori.
– Ne, neće dobiti batina, bilo to vama pravo ili ne bilo – uporno je vikao Dagley povisujući glas, kao da želi zastrašiti protivnika. – Nemate vi nikakva prava govoriti ovdje ni o kakvim batinama, kad niste kadri dati ni jedan prut da se štogod popravi. Pođite u Middlemarch, pa se propitajte o svom karakteru.
– Ježile za zube, Dagley, bit će bolje za tebe – reče žena – i ne ritaj se da ne prevrneš vlastito korito. Kad čovjek, otac obitelji, ode na sajam i potroši novac, pa se usto još i opije, onda je u jednom danu počinio dosta zla. Voljela bih ipak znati, gospodine, što je učinio moj dječak.
– Što te se tiče što je učinio – odsiječe Dagley još žešće – moj je posao da govorim, a ne tvoj. A ja ću i govoriti. Reći ću svoje... večerao ili ne večerao. A ja kažem da živim na vašoj zemlji, kao što su prije mene na njoj živjeli moj otac i djed, i svi smo mi bacali svoj novac u tu zemlju, a sad bismo ja i moja djeca mogli da ležimo i istrunemo na njoj mjesto gnoja, ne nađemo li novaca da je kupimo, i ako kralj to ne spriječi...
– Dragi prijatelju, vi ste pijani, znate – reče gospodin Brooke, doduše prijateljski, ali nimalo pametno. – Drugi put, drugi put – doda i okrene se kao da će otići. Ali mu se Dagley brzo ispriječi, a Fag iza njega poče tiho režati, kad je čuo kako mu gospodar sve jače viče i sve više grdi; uto se i Monk primakao kao tih i dostojanstven čuvar. Nadničari na kolima zastali su slušajući, te se Brookeu učini pametnije da se drži sasvim mirno, nego da pokuša bježati pred tim bukačem i ispadne smiješan.
– Nisam ništa pijaniji od vas, baš ništa – vikao je Dagley. – Što popijem, to mogu i podnijeti, i znam što hoću reći. A hoću reći da će kralj tome učiniti kraj, jer oni koji znaju kažu da će biti rinforme i da će se s vlastelinima, koji nisu nikad učinili ništa dobra za svoje zakupnike, postupati tako da im neće ostati drugo, nego da daju petama vjetra. A ima ih u Middlemarchu koji znaju, što je rinforma... a znaju i tko će morati dati petama vjetra. Kažu: »Ja znam, tko je tvoj vlastelin.« A ja kažem: »Mislim da ga znate bolje od mene.« Oni kažu: »On je škrtac.« – »Jest, jest«, kažem ja. »On je za rinformu«, kažu oni. Eto, to oni kažu. Sad znam što je rinforma... bit će to nešto što će vas i vama slične natjerati da date petama vjetra, a mi ćemo već naći mućaka da vas ispratimo. A sad činite što vas volja, jer vas se ja ne bojim. I bit će najbolje da mog dječaka pustite u miru i da ne brinete tuđe brige, dok vam nije rinforma sjela za vrat. To sam htio reći – završi gospodin Dagley i zabije vile u zemlju takvom snagom, da se prilično namučio kad se potrudio da ih opet izvuče.
Monk je uto počeo bijesno lajati, i gospodin Brooke pomisli kako je sad pravi trenutak da strugne. Izišao je iz dvorišta što je brže mogao, čudeći se pomalo novoj situaciji u kojoj se odjednom našao. Dosad ga još nitko nije napao na njegovu zemljištu i on je vjerovao da je općenito omiljen (svi mi to rado vjerujemo, jer mislimo više o svojoj ljubaznosti nego o onome što ljudi od nas očekuju). Kad se prije dvanaest godina posvađao s Calebom Garthom, mislio je kako će se zakupnici radovati što vlastelin uzima sve u svoje ruke.
Oni koji budu čitali ovaj prikaz doživljaja gospodina Brookea možda će se začuditi u kakvom je mraku neznanja živio gospodin Dagley. Ali je u ono vrijeme bilo sasvim prirodno da poljodjelac njegova soja živi u takvu neznanju, iako mu je u dvojnoj župi župnik džentlmen od glave do pete, i još bliže i uvijek pri ruci kapelan, koji propovijeda poučnije od samog župnika, i vlastelin, koji se za sve zanima, a osobito za lijepu umjetnost i društveni napredak, i samo tri milje dalje svi svijetli umovi Middlemarcha. Ali ljudi vrlo lako ostaju u neznanju; uzmimo samo kakvog našeg prosječnog znanca iz intelektualne elite Londona, sposobnog da sjedne za stol u najodličnijem društvu, pa pomislimo što bi bilo od tog čovjeka da se morao hraniti onim oskudnim znanjem »sažetim« u propovijedima kapelana u Tiptonu i čitati pokoju glavu iz Biblije s neizrecivim naporom, jer mu je i poslije ponovna sricanja muka s imenima kao što su Isaija ili Apolon. Jadni je Dagley kadikad nedjeljom uvečer pročitao po nekoliko stihova i tako mu barem u mraku, u kome je živio, nije bilo još mračnije. Nešto je Dagley ipak znao temeljito; tako površan način obrađivanja zemlje i neprilike s vremenom, stokom i žetvom u Kraju slobodna čovjeka – to je ime očito izmislio neki podrugljivac, koji je htio reći kako je čovjeku slobodno otići iz toga kraja, ako ushtjedne, ali bi mu od toga bilo malo koristi, jer za njega na ovoj zemlji ionako »preko« toga ništa nema.

XL POGLAVLJE

Mudar je u svom svakidašnjem radu, plodovima mara, a ne vjerskim i političkim raspravama, obraća sve svoje moći.
Bez tih junaka sitnoga rada, kojima je nagrada sva u radu, kako bi se zakoni i umijeća il’ golemi gradovi stvarali i rasli.
Promatramo li posljetke zbivanja oko nas – makar i samo učinke jedne električne baterije – često je potrebno da mijenjamo mjesto i da, proučavajući neki određeni skup ili društvo, činimo to sa stanovite udaljenosti od točke na kojoj se započelo zbivanje koje nas zanima. Skup, kome se ja primičem, za stolom je Caleba Gartha u prostranoj obiteljskoj sobi, u kojoj su i njegove zemljopisne karte i pisaći stol; za stolom su otac, majka i petero djece. Mary je upravo kod kuće, jer čeka novo zaposlenje, a do nje sjedi Christy, dječak koji u Škotskoj stječe oskudno znanje uz jednako oskudnu hranu, jer se prihvatio knjige, mjesto časnog »posla«, i tako razočarao oca.
Stigla su pisma – devet skupih pisama, jer je poštar za njih naplatio tri šilinga i dvije pence, i gospodin Garth je zaboravio čaj i dvopek, čitajući ih i slažući otvorena jedno na drugo, a usto je, razmišljajući, čas klimao lako glavom, čas krivio usne, ali nije zaboravio odrezati s jednog pisma neoštećen veliki, crveni pečat, koji je Letty ščepala naglo poput hitra terijera.
Drugi su dotle nesmetano razgovarali, jer kad bi se Caleb zadubio u posao, mogao si ga smetati samo tako da mu drmaš stolom.
Od devet pisama dva su bila za Mary. Pošto ih je pročitala, dala ih je majci i dalje se rastreseno poigravala žličicom, a onda se odjednom trgla i dohvatila opet šivanje, što ga je za doručka držala u krilu.
– Oh, Mary, nemoj šiti! – reče Ben, potežući je za ruku. – Napravi mi pauna od ovog kruha. – Zgnječio je već za to komadić kruha.
– Nemoj, miran budi, nestaško! – odvrati Mary dobrodušno, bockajući ga lagano iglom u ruku. – Pokušaj ga sam napraviti, toliko si puta već vidio kako ja to radim. Moram ovo sašiti do kraja. To je za Rosamondu Vincy, njeno vjenčanje je idući tjedan, a ne može se vjenčati bez tog rupčića – završi Mary veselo.
– Zašto se ne može vjenčati? – upita Letty, koja se ozbiljno zainteresirala za tu tajnu, primakavši glavu tako blizu sestrinoj, da je Mary sada prijeteći okrenula iglu prema njenom nosiću.
– Jer je to jedan od tuceta rupčića, i bez njega bi ih bilo samo jedanaest – reče Mary kao da nešto jako ozbiljno tumači, tako da se Letty opet odmakla, uvjerena da je naučila nešto novo.
– Jesi li se odlučila, draga? – upita gospođa Garth, odlažući pisma.
– Idem u York u školu – odgovori Mary. – Lakše mi je poučavati u školi nego negdje u obitelji. Najviše volim poučavati čitav razred. I, kako vidiš, moram poučavati, ne ostaje mi ništa drugo.
– Za mene je poučavanje najdivniji posao na svijetu – reče gospođa Garth s prizvukom prijekora u glasu. – Još bih nekako razumjela da ti se taj posao ne sviđa, kad u tebe ne bi bilo dovoljno znanja za njega, Mary, ili kad ne bi voljela djecu.
– Ja, majko, mislim da mi uopće nikad ne možemo dobro razumjeti zašto netko ne voli ono što mi volimo – odgovori Mary prilično otresito. – A ja ne volim školske sobe, miliji mi je vanjski svijet. I to mi je vrlo neprilična pogreška.
– Pa i mora da je glupo biti uvijek u nekoj djevojačkoj školi primijeti Alfred. – U takvu jatu glupih guščica, kao što su učenice gospođe Ballard, što uvijek šeću u redovima dvije po dvije.
– I ne znaju nijedne čestite igre – doda Jim. – Ne znaju se ni loptati ni skakati. Ne čudim se ništa što ih Mary ne voli.
– Što to Mary ne voli, a? – upita otac, zastavši za trenutak prije nego će otvoriti iduće pismo, i zagleda se preko naočala u Jima.
– Ne voli imati posla s mnoštvom glupih djevojčica – reče Alfred.
– Je li to zaposlenje o čemu ti pišu, Mary? – upita Caleb ljubazno, gledajući kćerku.
– Jest, oče, škola u Yorku. Odlučila sam primiti to zaposlenje. Gotovo je najbolje. Trideset i pet funti na godinu i posebna nagrada ako poučavam one najmanje da tuckaju u glasovir.
– Jadno dijete! Tako bih želio da može ostati s nama kod kuće, Susan – obrati se Caleb ženi, gledajući je žalosno.
– Mary ne bi bila sretna da ne obavlja svoju dužnost – odgovori gospođa Garth dostojanstveno, svjesna da je ona sama izvršila svoju dužnost.
– Ja ne bih bio sretan kad bih obavljao takvu gadnu dužnost – reče Alfred, našto su se Mary i otac tiho nasmijali, a gospođa Garth ozbiljno rekla:
– Nađi neku pristojniju riječ od gadno, dragi moj Alfrede, kad govoriš o bilo čemu što smatraš da nije ugodno. I pomisli da ti Mary može s novcem koji zaradi pomoći da odeš gospodinu Hanmeru.
– To mi je, čini se, velika sramota. Ali je ona divna cura – reče Alfred, ustane sa svoga stolca i savije glavu Mary nazad da je poljubi.
Mary pocrvenje i nasmije se, ali nije mogla sakriti suze koje su joj navrle. Na licu Caleba, koji je gledao preko naočala, opustivši kutove obrva, odražavala se radost pomiješana s tugom, vraćajući se otvaranju pisma. Čak je i gospođa Garth u tihom zadovoljstvu nakrivila usta, dopustivši da ove neprikladne riječi ne budu ispravljene, premda ih je Ben odmah prihvatio i zapjevao: »Ona je divna cura, divna cura, divna cura!« u ritmu lakog galopa, kojem je davao takt udarajući Mary šakom po ruci.
Ali su sad već oči gospođe Garth bile upravljene u muža, koji se jako zadubio u pismo što ga je čitao. Na licu mu se vidjelo da je ozbiljno iznenađen, što je malo uplaši, ali kako on nije volio da ga tko smeta dok čita, samo ga je i dalje zabrinuto gledala, dok nije primijetila kako se odjednom za trenutak stresao od vesela smijeha, a onda se opet vratio na početak pisma te napokon, gledajući je preko naočala, rekao tihim glasom:
– Što misliš, Susan?
Ona pođe i stane iza njega, položivši mu ruku na rame, dok su zajedno čitali pismo. Bilo je od sir Jamesa Chettama, koji gospodinu Garthu nudi da preuzme upravu porodičnih imanja u Freshittu i drugdje, i dodaje da je gospodin Brooke iz Tiptona zamolio sir Jamesa da se raspita bi li gospodin Garth bio pripravan istodobno ponovo preuzeti posao na imanju u Tiptonu. Barun vrlo ljubaznim riječima napominje da bi i sam osobito želio da uprava Freshitta i Tiptona dođe u iste ruke, te se nada da će moći ponuditi gospodinu Garthu dobre uvjete za vođenje toga dvostrukog posla. Bit će mu drago bude li se sutradan u podne mogao sastati s gospodinom Garthom u svom dvorcu.
– Lijepo piše, je li Susan! – reče Caleb, podigne oči i zagleda se u ženu, koja je pomakla ruku s njegova ramena, podigavši je do uha, a bradom mu se uprla u tjeme. – Brookeu se nekako ne da da mi se sam obrati, vidim ja – nastavi Garth, smijući se tiho.
– Vašem je ocu, djeco, iskazana čast – reče gospođa Garth, gledajući naokolo u pet pari očiju, uprtih u roditelje. – Oni, koji su ga prije toliko vremena otpustili, sad ga zovu da opet preuzme službu. To je dokaz da je pošteno radio svoj posao, pa osjećaju da im manjka.
– Kao Cincinat... hura! – poviče Ben, jašući na stolcu, s radosnim osjećajem da je stega popustila.
– Hoće li doći po njega, majko? – upita Letty, misleći na gradskog načelnika i gradske vijećnike u njihovim svečanim odorama.
Gospođa Garth potapša Letty po glavi i nasmije se, ali kad je vidjela da joj muž skuplja pisma i da će se vjerojatno ubrzo povući u svoje »poslovno« svetište, pritisne mu rukama ramena i reče:
– A sad se pobrini da te i pristojno plaćaju, Caleb.
– Dabome – odgovori Caleb dubokim, uvjerljivim glasom, kao da bi bilo nerazumno i očekivati od njega što drugo. – Pa jedno bi i drugo moglo doći do četiri ili pet stotina. – Onda, kao da se nečega sjetio, reče: – Mary, piši i otkaži onoj školi. Ostani kod kuće i pomaži majci. Kad pomislim na to, veseo sam kao Punch.
Ali teško bi se zaista mogla pronaći bilo kakva sličnost između veselja pobjedonosnog Puncha i Calebova veselja, ali u Caleba nije bilo dara da iznalazi riječi, iako je vrlo pomno sastavljao svoja pisma, a u svojoj ženi gledao pravu riznicu gramatičkog znanja.
Djeca su se uskomešala i uzvikala, a Mary je, obraćajući se molećim pogledom majci, podigla batisteno vezivo, da bi ga zaštitila, jer su je djeca zaokupila, vukući je da pleše. Gospođa Garth, spokojna i vesela, počela je da sprema šalice i tanjuriće, dok je Caleb, odmaknuvši stolac od stola, još jednako sjedio, držeći pisma u ruci i gledajući zamišljeno u pod, a prste lijeve ruke ispružio u nijemom razgovoru sa samim sobom. Napokon reče:
– Velika je šteta, Susan, da se Christy nije prihvatio mog posla. Trebat će mi malo i pomoći. Alfred mora otići u zanat onom inženjeru, ja sam se ipak odlučio. – Zatim je ponovo načas zapao u svoj nijemi razgovor prstima, a onda nastavi:
– Natjerat ću Brookea na novu pogodbu sa zakupcima i sastaviti plodored usjeva. I kladio bih se da možemo dobiti krasne opeke od gline u Bottovu kutu. Moram to pogledati, time bi pojeftinili popravci. To je divan posao, Susan. Tko nema obitelji, bio bi sretan da to i badava radi.
– Pazi da ti to ne bi i učinio – reče žena, prijeteći mu prstom.
– Neću, neću, ali je divno da čovjek, koji se razumije u svoj posao, ima priliku da, kako se ono kaže, dotjera komadić zemlje, da bude obrađena kako treba, da uputi ljude kako dobro gospodariti, da se nešto dobro smisli i izgrade dobre kuće, kako bi ljudima sada, a i onima koji će doći poslije njih, bilo bolje. Volio bih to, nego steći imetak. Mislim da je to najčasniji posao.
Caleb odloži svoja pisma, zatakne prste između puceta na prsluku i sjedne uspravno, a onda, priklonivši glavu malo ustranu, brzo doda s nekim strahopoštovanjem:
– To je veliki dar Božji, Susan.
– I jest, Caleb, odgovori mu žena usrdno. – Velika je sreća za djecu što imaju oca koji će obaviti takav posao, pa će njegovo djelo ostati, makar mu se i ime zaboravilo!
Poslije toga mu nije mogla više ništa govoriti o plaći.
Uvečer, kad je Caleb dobrano izmoren svakidašnjim poslom, šuteći sjedio s otvorenom bilježnicom na koljenima, gospođa Garth i Mary bile zabavljene šivanjem, a Letty u jednom kutu nešto šaputala u razgovoru s lutkom, gospodin se Farebrother primicao stazom kroz voćnjak, išaran sjenama, što su ih po kitnjastoj, visokoj travi bacale grane jabuka, obasjane žarkim svjetlom ljetnog sunca. Znamo već da on voli svoje župljane Garthove, i kako je smatrao da je Mary vrijedna da je spomene Lydgateu. Gospodin se Farebrother služio bez imalo ustezanja povlasticom, koju mu daje svećeničko zvanje, da se ne osvrće na one tanane razlike u društvenom položaju, na koje Midlmarčani tako ljubomorno paze. Uvijek je govorio svojoj majci da je gospođa Garth veća dama nego ikoja gospodska žena u Middlemarchu. Ipak je, kako znate, provodio večeri kod Vincyjevih, gdje je domaćica, koja nije bila baš prava dama, predsjedavala u lijepo osvijetljenu salonu sa stolovima za whist. U to vrijeme u druženju ljudi nije odlučivalo samo poštovanje. Župnik je, međutim, iskreno poštivao Garthove, pa njegov posjet nije tu obitelj iznenadio. Ali je on ipak tumačio razlog svoga dolaska još dok se rukovao, govoreći:
– Dolazim kao glasnik, gospođo Garth; imam nešto reći vama i Garthu o Fredu Vincyju. Radi se naime o tome – nastavio je, sjedajući i obuhvaćajući svojim vedrim pogledom ono troje, što ga je slušalo – da mi je jadni momak povjerio svoju tajnu.
Srce je u Mary brže zakucalo, zanimalo ju je dokle je Fred išao u svom povjerenju.
– Mjesece već nismo vidjeli mladića – reče Caleb. – Ne znam što je s njim.
– Bio je u posjetima – reče župnik – jer mu je kod kuće postalo prevruće, a Lydgate je rekao ocu da jadni momak još ne smije učiti. Međutim je jučer došao k meni i povjerio mi sve što mu je na srcu. Drago mi je što je to učinio, jer ga ja pratim od njegove četrnaeste godine, a kod Vincyjevih sam kao kod kuće, pa i njihova djeca kao da su mi nećaci i nećakinje. Ali je u tome teško nekog savjetovati. Međutim me je on zamolio da pođem i da vam kažem kako on odlazi i da je tako nesretan zbog svog duga, koji ne može izmiriti, da ne može doći sam reći vam zbogom.
– Recite mu da to ne vrijedi ni spominjati – reče Caleb, odmahnuvši rukom. – Bili smo tada u neprilici, ali smo se izvukli. A sad ću se obogatiti kao Židov.
– A to znači – prihvati gospođa Garth – da ćemo imati dovoljno da dobro odgojimo dječake i Mary zadržimo kod kuće.
– A gdje ste pronašli, blago? – upita Farebrother.
– Postat ću upravitelj dvaju imanja, Freshitta i Tiptona, a usto možda i komadića zemlje u Lowicku; sve su to iste rodbinske veze, a posao se širi poput bujice, kad jednom krene. Vrlo sam sretan, gospodine Farebrother – i Caleb trgne glavu malo natrag i ispruži ruke na naslonu stolca – što ću opet biti u prilici da dajem zemlju u zakup i provedem jednu ili dvije ideje, kako bi se prilike nešto poboljšale. Najgore je, i to ubija, kako sam često govorio ženi, sjediti na konju i gledati preko živice ono što ne valja, a ti ne možeš ni pomoći ni išta popraviti. Ne mogu zamisliti što rade ljudi koji se bave politikom; meni je da poludim kad vidim kako se loše upravlja i samo sa stotinjak jutara.
Bio je to zaista rijedak slučaj da se Caleb odvažio na tako dug govor, ali je njegova sreća djelovala poput planinskog zraka, oči su mu blistale, a riječi navirale bez muke.
– Srdačno vam čestitam, Garth – reče župnik – to je najugodnija vijest što je mogu javiti Fredu Vincyju, jer on mnogo razbija glavu zbog štete koju vam je nanio, kad vas je prisilio da se odreknete novca... ili kako on kaže orobio vas... koji vam je trebao za druge svrhe. Volio bih da Fred nije takva lijenčina. Ima u njega vrlo dobrih osobina, a otac je malo prestrog prema njemu.
– A kamo će? – upita gospođa Garth prilično hladno.
– Sprema se da diplomira pa ide učiti prije roka. Savjetovao sam mu da to učini. Ja ga ne nagovaram da ide u svećenike... naprotiv. Ali ako se prihvati posla i prođe, bit će to jamstvo da u njega ima snage i volje. On je sasvim izgubljen, a i ne zna što bi drugo radio. Tako će ugoditi ocu, a ja sam obećao da ću pokušati uvjeriti Vincyja da mu je sin krenuo drugim putem. Fred iskreno kaže da nije za svećenika, i ja bih učinio sve kako bih odvratio čovjeka od sudbonosnog koraka da se prihvaća zvanja koje nije za njega. Spomenuo mi je riječi koje ste mu vi rekli, gospođice Garth... sjećate li se? (Gospodin Farebrother bi je obično nazivao »Mary« umjesto »gospođice Garth«, ali mu je njegova obzirnost nalagala da s njom postupa s više poštovanja, jer je ona, po riječima gospođe Vincy, zarađivala svoj kruh).
Mary je bilo neugodno, ali, odlučivši da to primi olako, odgovori odmah:
– Rekla sam Fredu bezobzirno mnogo toga, pa mi smo stari prijatelji iz djetinjstva.
– Naime, po Fredovim riječima, rekli ste mu da će biti jedan od onih smiješnih svećenika koji izvrgavaju ruglu čitavo svećenstvo. To je zaista uvredljivo, tako da sam se čak i ja malo uvrijedio.
Caleb se nasmije.
– Ima tvoj jezik, Susan – reče, kao da uživa u tome.
– Ali su zubi moji – uskoči Mary brzo, bojeći se da se majka ne uvrijedi. – Nije baš lijepo od Freda da moje ujedljive primjedbe ponavlja pred gospodinom Farebrotherom.
– To su, draga, sigurno bile nepromišljene riječi – reče gospođa Garth, koja je smatrala da je težak grijeh govoriti loše o dostojanstvenicima. – Ne ćemo valjda našeg župnika cijeniti manje zato što ima neki smiješni kapelan u susjednoj župi.
– Ali ipak ima nešto istine u tome što ona kaže – reče Caleb, ne dopuštajući da se obescijeni oštroumnost njegove kćeri. – Loš radnik, u svakom poslu, stvara nepovjerenje i prema svojim prijateljima. Sve je povezano – završio je, gledajući u pod i mičući zbunjeno nogama, jer je osjećao da su mu riječi oskudnije od misli.
– Tako je – župnik će veselo. – Ako smo nedostojni, izazvat ćemo u ljudima prezir. Sasvim se u tome slažem s gospođicom Garth, pa pogađalo to i mene ili ne pogađalo. Ali što se tiče Freda Vincyja, bit će pošteno da ga barem malo opravdam; stari je Featherstone svojim prijevarnim postupkom mnogo skrivio što se Fred pokvario. Ima nešto upravo đavolski opako u njegovoj odluci da mu ne ostavi ni prebijene pare. Ali je Fred ipak toliko pametan da time ne razbija glavu. Muči ga najviše misao da je uvrijedio vas, gospođo Garth; uvjeren je da više nikad nećete o njemu misliti dobro.
– Fred me je razočarao – reče gospođa Garth odlučno. – Ali ću i opet misliti o njemu dobro, kad to bude zaslužio.
U tom je trenutku Mary izašla iz sobe, povevši i Letty.
– Oh, moramo opraštati mladim ljudima, ako se kaju – reče Caleb, prateći pogledom Mary dok nije za sobom zatvorila vrata. – I, kako kažete, gospodine Farebrother, u tom je starcu bio pravi đavo. Sad je Mary izašla, pa vam mogu reći nešto... to znamo samo Susan i ja, a vi to nećete dalje pričati. Taj je stari lopov htio da Mary spali jednu od oporuka baš one noći kad je umro; bdjela je te noći sama kod njega i on joj je nudio novac koji je imao u kutiji uza se, ako to učini. Ali Mary, razumijete, nije mogla učiniti nešto takva... nije htjela dirati u njegovu željeznu škrinju, i tako dalje. A oporuka, znate, koju je on htio spaliti, bila je ona posljednja, i da je Mary učinila što je on želio, Fred Vincy bi bio dobio deset tisuća funti. Starac se na kraju ipak bio odlučio za njega. To tako boli jadnu Mary, ali drugo ništa nije mogla učiniti... a ono što je učinila bilo je sasvim ispravno, ali je njoj, kako kaže, upravo kao da je nekoga lišila njegova imetka i upropastila ga i protiv svoje volje, dok se sasvim opravdano branila. Ja je donekle razumijem i bio bih sretan kad bih mogao to nekako nadoknaditi jadnom mladiću, umjesto da ga korim zbog štete, koju nam je nanio. Što vi, gospodine, mislite o tome? Susan se ne slaže sa mnom. Ona kaže... reci, što ti kažeš, Susan.
– Mary nije mogla postupati drugačije, čak da je i znala kakve će to posljedice imati za Freda – reče gospođa Garth, prekinuvši svoj posao i gledajući u gospodina Farebrothera. – A ona nije znala ništa o tome. Mislim da krivnja za gubitak koji netko trpi zbog toga što smo mi postupali ispravno, ne može pasti na našu dušu.
Župnik ne odgovori odmah, pa se javi Caleb:
– To je osjećaj. Djevojka tako osjeća, a ja je razumijem. Vi ne želite da vaš konj zgazi psa, pa se uklanjate s puta, ali vam je žao ako se to ipak dogodi.
– Sigurna sam da će se gospođa Garth složiti s vama u tome – reče gospodin Farebrother, koji je zbog nekih razloga bio više sklon da razmišlja nego da govori. – Teško je reći da je osjećaj, koji ste spomenuli u vezi s Fredom, loš... ili, bolje reći, pogrešan... iako nitko nema prava da se poziva na takav osjećaj.
– Dobro, dobro – reče Caleb – to je tajna. Nećete ništa reći Fredu.
– Razumije se da neću. Ali ću mu javiti drugu dobru vijest... da možete pregorjeti gubitak koji vam je nanio.
Malo poslije toga je gospodin Farebrother izišao iz kuće i, opazivši Mary i Letty u voćnjaku, pošao da joj kaže zbogom. Lijepa je bila slika Mary i Letty u svjetlu večernjeg sunca, u kome su se isticale žive boje jabuka među prorijeđenim lišćem u starim krošnjama – Mary u haljini od blijedomodra ginghama s crnim vrpcama, u ruci joj košara, a Letty u iznošenoj haljinici od nankinga pobire jabuke što su pale s drveta. Ako želiš doznati više pojedinosti o vanjštini Mary, pođi sutra u bilo koju prometnu ulicu i pozorno gledaj, pa ćeš između svakih deset lica ugledati jedno slično Mary. Ona neće biti među onim oholim kćerima Siona, što hodaju prenemažući se, uzdignute glave i izazovna pogleda; njih ne gledaj, neka prolaze, i tvoje oko neka se zaustavi na jednoj od onih malih, punačkih, crnomanjastih žena, odlučna ali neupadljiva vladanja, koje doduše gledaju oko sebe, ali i ne pomišljaju da itko gleda njih. Ako je u nje široko lice i uglato čelo, guste obrve i kovrčava crna kosa, u pogledu joj je neka radost, o kojoj njene usne šute, a sve drugo sasvim beznačajno – onda taj lik obične, ali nimalo neugodne žene, možeš smatrati kao portret Mary Garth. Ako je nasmiješ, pokazat će ti niz prekrasnih sitnih zubi; razljutiš li je, ona neće povisiti glasa, ali će ti reći nešto što će ti biti gorče od svega što si ikad okusio; učiniš li joj kakvo dobro, nikad ti to neće zaboraviti.
Mary je poštivala vedrog, pristalog malog župnika u njegovu iznošenom, ali dobro očetkanom odijelu, više nego ikoga drugog koga je imala prilike upoznati. Nikad nije od njega čula nijedne neozbiljne riječi, iako je znala da kadikad učini što nerazumna; a možda je smatrala da su neozbiljne riječi gore od ikakva nerazumna čina gospodina Farebrothera. Svakako je udaralo u oči da zbiljski nedostaci Farebrothera kao svećenika nisu u nje izazivali jednaki prezir i averziju, koje je pokazivala već unaprijed prema nedostacima Freda Vincyja kao budućeg svećenika, dakle nedostacima koje je samo predviđala. Takve se nepravilnosti u sudu mogu, mislim, naći i u ljudi zrelije pameti, nego što je ima Mary Garth; našu nepristranost čuvamo za apstraktne vrline i nedostatke, koje nikad ni u koga ne nalazimo. Tko može znati kome se od ove dvojice tako različitih ljudi Mary priklanjala svojom ženskom nježnošću, onome, prema kome je voljela biti stroga, ili obratno?
– Imate li kakvu poruku za vašeg starog prijatelja iz djetinjstva, gospođice Garth? – upita župnik i izabere jednu zrelu jabuku iz košare, koju mu je Mary pružila, i stavi je u džep. – Nešto što bi malo ublažilo onaj strogi sud? Idem ravno k njemu.
– Nemam – odgovori Mary, tresući glavom i smijući se. – Ako bih kazala da kao svećenik neće biti smiješan, morala bih reći nešto gore od toga. Ali mi je jako drago što čujem da odlazi kako bi se prihvatio posla.
– A što se mene tiče, drago mi je što čujem da vi ne odlazite nikamo na posao. Siguran sam da će i moja majka biti još sretnija budete li došli u župni dvor da je posjetite. Vi znate da joj je vrlo drago kad može razgovarati s mladim ljudima, a ona ima uvijek mnogo pričati o starim vremenima. Bit će joj zaista jako drago.
– Vrlo bih voljela, ako bih mogla doći – reče Mary. – Kao da je za mene sad odjednom u svemu i previše sreće. Mislila sam da će čežnja za domom uvijek ispunjavati dio moga života, a sad, kad je te tegobe nestalo, kao da osjećam neku prazninu.
– Hoću li i ja moći s tobom, Mary? – prošapće Letty, vrlo neugodno dijete koje je slušalo sve što se govori. Ali ju je gospodin Farebrother neobično razveselio, uštinuvši je i poljubivši u obraz; bio je to doživljaj o kome je Letty pričala majci i ocu.
Tko je promatrao župnika kako ide prema Lowicku, mogao je zapaziti da je dvaput slegnuo ramenima. Mislim da oni rijetki Englezi kojima je svojstvena ta kretnja, nisu nikad mrzovoljni ljudi – ali budući da bi tko mogao spomenuti kakav primjer da dokaže suprotno, reći ću radije teško da su ikad mrzovoljni ljudi; oni su obično dobre naravi i vrlo rado praštaju manje greške ljudi (pa i svoje). Razmišljajući putem, župnik pomisli kako Freda i Mary Garth mora da veže ipak nešto više od prijateljstva u djetinjstvu, a onda se zapita nije li ta mlada djevojka možda isuviše dobra prilika za toga slabo odgojenog mladog džentlmena. Odgovarajući sebi na to pitanje, slegnuo je prvi put ramenima. Tada se nasmijao sam sebi, pomislivši da nije možda ljubomoran, kao da je on čovjek kadar da se ženi, »kad je«, dodao je u mislima, »jasno kao sunce da nisam«. Tada je drugi put slegnuo ramenima.
Što su ta dva čovjeka, toliko međusobno različita, mogla naći u toj »smeđoj mrlji«, kako je Mary nazivala sebe? Sigurno je da ih nije privlačila njena jednostavnost (i sve jednostavne mlade dame treba upozoriti da se čuvaju opasnog savjeta društva koje ih upućuje da se pouzdavaju u nedostatke svoje ljepote). Ljudsko je biće u našoj staroj naciji čudesna organska cjelina, stvarana u dugom procesu izmjenjivanja utjecaja; a ljepota je posljedica dviju takvih cjelina, jedne koja ljubi, i druge koja je ljubljena.
Kad su gospodin i gospođa Garth sjedili sami, Caleb reče:
– Susan, pogodi na što mislim?
– Na plodored usjeva – odgovori gospođa Garth, smiješeći se, sagnuta nad svojim pletivom – ili na stražnja vrata tiptonskih koliba.
– Nisi pogodila – reče Caleb ozbiljno – mislim kako bih mogao uvelike promijeniti sudbinu Freda Vincyja. Christi je otišao, Alfred će uskoro otići, a trebat će još pet godina dok Jim poodraste da bi se mogao primiti posla. Trebat će mi pomoći, a Fred bi mogao doći i uputiti se u posao i raditi pod mojim vodstvom, pa bi od njega mogao postati koristan čovjek, ako napusti namjeru da bude svećenik. Što ti misliš o tome?
– Mislim da će se od svih časnih zanimanja njegova obitelj ovome najviše protiviti – odgovori gospođa Garth odlučno.
– Pa što se mene tiče njihovo protivljenje? – reče Caleb uporno kao obično, kad bi imao neko svoje mišljenje. – Momak je već odrastao i treba zarađivati svoj kruh. Dosta je pametan i bistar, a voli zemlju, pa vjerujem da bi se mogao uputiti u posao, ako ga se s voljom prihvati.
– Ali je pitanje, hoće li? Njegov otac i majka žele da bude otmjeni džentlmen, a ja mislim da bi i on samo to htio. Svi oni gledaju nas s visine. A ako mu to predložimo, sigurna sam da će gospođa Vincy reći kako želimo da Fred uzme Mary.
– Bijedan ti je to život u kojem treba misliti na takve gluposti – reče Caleb ozlojeđen.
– Pa jest tako, ali je tu posrijedi neslomljiv ponos, Caleb.
– Ja bih rekao da je to neumjestan ponos, kad dopuštaš da te ideje budalastih ljudi priječe da učiniš kakvo dobro djelo. Nema takva posla – reče Caleb živo, ispruživši ruku i mašući njom, da bi istakao svoju odlučnost – koji možeš čestito izvršiti, ako se osvrćeš na ono što budale govore. Moraš u duši biti uvjerena da ti je plan, što si ga smislila, vrijedan, i od njega ne smiješ odstupati.
– Ne protivim se ja nikakvu planu koji si ti sebi uvrtio u glavu, Caleb – reče gospođa Garth, koja je bila odlučna žena, ali je znala da ima štošta u čemu je njen muž još odlučniji. – Ali čini se da je već konačno odlučeno da se Fred vrati u koledž, i ne bi li, dakle, bilo bolje pričekati da se vidi na što će se poslije toga odlučiti? Nije lako zadržati ljude protiv njihove volje. A ti još i sam nisi dovoljno siguran za svoj položaj, niti znaš što će ti trebati.
– Pa dobro, možda je ipak bolje malo pričekati. Ali da će biti napretek posla za dvojicu, to sam sasvim siguran. Vječito imam pune ruke posla sa svim i svačim, a još nadolazi i nov posao. Evo, na primjer, jučer... oh, oprosti mi Bože!... ne znam jesam li ti pričao... desio se čudan slučaj da su me dva čovjeka tražila da izvršim istu procjenu. Što misliš tko su ti ljudi? – reče Caleb, zahvativši malo burmuta, koji zadrža među prstima, kao da to spada u njegovo izlaganje. Rado je šmrkao malo burmuta, kad bi mu to palo na pamet, ali je obično zaboravljao da zadovolji tu malu slabost.
Žena spusti vezivo i zagleda se njega pažljivo.
– Pa onaj Rigg, ili Rigg-Featherstone, bio je jedan od njih. Ali je prije njega bio Bulstrode, tako da sam procjenu izvršio za Bulstrodea. Ne mogu još reći da li se radi o hipoteci ili o prodaji.
– Može li taj čovjek prodati zemlju tek što mu je ostavljena... i zbog koje je uzeo i drugo ime – reče gospođa Garth.
– Đavo će ga znati – odgovori Caleb, koji nikad nečasne poslove nije povjeravao nikakvoj drugoj višoj sili, već samo đavlu. – Ali Bulstrode već dugo želi zgrabiti u šake kakav lijepi komadić zemlje... to znam. A teško je doći do nje u ovom kraju.
Caleb raspe pažljivo svoj burmut mjesto da ga ušmrkne, a onda nastavi:
– Svašta se u svijetu dešava. Tu je, eto, zemlja, i svi su očekivali da će pripasti Fredu, a starcu, čini se, nije nikad ni bilo na pameti da mu ostavi ma i jednu stopu, već ju je ostavio onom svom vanbračnom sinu, o kome nije nikad nikome govorio, a smišljao je već kako će ga ovdje udomiti i kako će napakostiti cijelom svijetu, a možda bi napakostio i njemu samome, da je još poživio. Bilo bi, mislim, i čudno da ta zemlja padne Bulstrodeu u šake. Starac ga je mrzio i nikad nije htio imati posla s njegovom bankom.
– Kakva je razloga mogao imati taj bijednik da mrzi čovjeka s kojim nije imao nikakva posla? – zapita gospođa Garth.
– Tja... što koristi pitati za razloge takvih ljudi? U ljudskoj duši – reče Caleb dubokim glasom i ozbiljno kao uvijek, kad bi izgovarao te riječi – u ljudskoj duši, koja je sasvim pokvarena, niču sve vrste otrovnih gljiva, a da nitko ne zna odakle im sjeme.
Bila je jedna od Calebovih čudnih osobina da se u nedostatku riječi, da izrazi svoje misli, hvatao, takoreći, odlomaka kakvih fraza i spajao ih s različitim gledištima i duševnim raspoloženjima; kad bi prema nečemu osjećao strahopoštovanje, služio bi se biblijskom frazeologijom, ali je teško mogao išta točno citirati.

XLI. POGLAVLJE

Prijevara mi nikad ne uspijeva, Jer kiša svakog dana lijeva.
Shakespeare: Na Tri Kralja.

Poslovi, koji su se svršavali između gospodina Bulstrodea i gospodina Joshue Rigga-Featherstonea, a ticali se zemlje što je pripadala Stone Courtu, o čemu je govorio Caleb Garth, potakli su ta dva poslovna partnera da izmijene jedno ili dva pisma.
Tko može predvidjeti posljedice nekog pisma? Ako je slučajno urezano u kamen, ma i vjekove proležalo licem okrenuto zemlji na kakvu zaboravljenu žalu, ili »počivalo mirno, dok se preko njega valjala huka i buka mnogih osvajačkih pohoda«, ono na kraju ipak može razotkriti tajnu nasilja i drugih sramotnih djela, o kojima se govorkalo po starodrevnim carstvima; ovaj je svijet očito golema dvorana jeke, kojom se razliježe jeka govorkanja. O tome nam često potanko govore i događaji kojih smo svjedoci za svoga kratkotrajnog života. I kao što kamen, po kome su gazile generacije barbara, može čudnim stjecajem sitnih posljedaka doći na oči nekom znanstveniku, koji će, proučavajući ga, napokon utvrditi datum nekih najezda ili otkriti tajnu nekih religija, tako i malo crnila i papira, koji je dugo služio kao običan omot ili podložak, može udariti u oči čovjeku, sposobnog da ga pretvori u začetak kakve katastrofe. Urijelu, koji promatra razvitak povijesti svijeta sa Sunca, prvi će posljedak biti isto tako slučajan kao i drugi.
Nakon te prilično uzvišene usporedbe nije mi više tako neprilično napomenuti da postoji i jednostavan svijet, koji svojim upletanjem, koliko god ono nama nije baš drago, uvelike odlučuje o sudbini svijeta. Bilo bi, bez sumnje, korisno kad bismo mogli pridonijeti da se njegov broj umanji, ili nešto učini da mu se ne daje prilike da živi lako. S društvenog bi gledišta Joshua Rigg bio općenito proglašen suvišnim. Međutim, ljudi poput Petera Featherstonea, od kojih se nikad nije zahtijevalo da za sobom ostave svoju sliku i priliku, ipak neće čekati da im se za to upućuju molbe, bilo u prozi bilo u stihovima. Tako je u ovom slučaju ispalo da slika i prilika po vanjštini podsjeća više na majicu, koje žablja fizionomija, sa svježim rumenilom lica i lijepim oblinama stasa, ima mnogo privlačnosti za određeni broj obožavatelja. Posljedak je kadikad muški potomak žabljeg lica, koga sigurno neće poželjeti nijedna vrsta razumnih bića; osobito, ako iznenada iskrsne, da bi razbio očekivanja drugih ljudi – što je svakako najružnija slika u kojoj nam se može prikazati takvo društveno suvišno biće.
Ali je gospodin Rigg-Featherstone sa svim tim svojim ružnim osobinama bio staložen i trijezan čovjek. Čitav je dan, od zore do mraka, on bio uvijek jednako zaglađen, čist i hladan, baš kao prava žaba s kojom je imao toliko sličnosti; i stari se Featherstone krišom smijuckao potomku, koji ga je gotovo nadmašio u sebičnosti i hladnokrvnosti. Još bih napomenula da je osobito pažljivo njegovao nokte na rukama i da je naumio oženiti se s kakvom obrazovanom mladom damom – dosad je još nije izabrao – pristalom i s neosporno dobrim rodbinskim vezama, kako je to uobičajeno u solidnom građanskom staležu. Tako je svojim noktima i svojom razboritošću bio ravan većini džentlmena, iako za hranjenje svoga častoljublja nije imao drugih prilika do onih u kojima živi svaki činovnik i knjigovođa u malim trgovačkim poduzećima u nekom lučkom gradu. On je smatrao da su ladanjski Featherstoni vrlo prosti i smiješni ljudi, a oni su opet smatrali njegov »odgoj« u nekom lučkom gradu kao nešto sasvim nevjerojatno u čitavoj toj strahoti, koja je izbila na javu smrću i oporukom njihova brata Petera.
Vrt i pošljunčani prilaz, gledani s prozora na salonu s hrastovim oplatama u Stone Courtu, nisu još nikad bih u ljepšem redu nego sada kad je Rigg-Featherstone, skrstivši ruke na leđima, stajao kod prozora i promatrao tu zemlju kao njen gospodar. Ali nije bilo sasvim jasno je li se zagledao napolje zato što su ga uhvatile neke teške misli, ili je tu stao da bi okrenuo leđa čovjeku, što se, raskrečivši poširoko noge i turivši ruke u džepove hlača, ustobočio usred sobe; bio je to čovjek u svemu oprečan zaglađenom i hladnom Riggu. Moglo mu je biti šezdeset godina, bio je rumen i dlakav, s mnogo sjedina u bradi i gustoj, kovrčavoj kosi, podebeo, te su mu se na odijelu isticali otrcani šavovi. Lice je odavalo hvalisavca, koji nastoji biti zapažen čak i za vatrometa, a za svoje napomene o bilo čijoj glumi smatra da su zanimljivije čak i od same glume.
Zvao se John Raffles, a kadikad je od šale dodavao svom potpisu W.A.G., a kad god bi to činio, napominjao bi kako je njegov učitelj Leonard Lamb u Finsburyju dodavao svom imenu kraticu B.A. i kako je on, Raffles, izmislio šalu, prozvavši toga znamenitog rektora Ba-Lamb. Takvi su bili vanjština i duh gospodina Rafflesa; jedno i drugo kao da je podsjećalo na ustajali zadah u sobama svratišta, u kojima su u ono doba odsjedali trgovački putnici.
– Hajde, hajde, Josh – govorio je dubokim, gromkim glasom – gledaj to u ovom svjetlu: tvoja će jadna majka poživjeti još koju godinu, pa bi od tebe bilo plemenito da joj olakšaš život.
– Neću učiniti ništa dok god vi živite. Ništa njoj neće olakšati život dok ste vi živi – odgovori Rigg svojim hladnim, jasnim glasom. – Što bih joj ja dao, vi biste joj oduzeli.
– Ti me prekoravaš, Josh, to ja znam. Ali gledaj... da govorimo kao ljudi... bez zavaravanja... mali kapital omogućio bi mi da otvorim sjajnu trgovinu. Trgovina duhanom napreduje. Evo moje glave ako iz tog posla ne izvučem sve što se može izvući. Držao bih se toga kao buha kožuha već zbog sama sebe. Uvijek bih bio na svom mjestu. A ništa ne bi moglo tako usrećiti tvoju jadnu majku. Ja sam se prilično izmorio svojim ludovanjem – prevalio sam pedeset i petu. Htio bih da se napokon smirim negdje u zapećku. A kad se jednom svojski prihvatim trgovine duhanom, mogao bih u taj posao unijeti mnogo pameti i iskustva, što nije uvijek tako lako naći. Neću da ti neprestano dodijavam, pa daj da to jednom zauvijek raščistimo. Razmisli, Josh... budimo ljudi... i sjeti se svoje jadne majke kojoj će život biti olakšan. Uvijek sam volio tu staru ženu... tako mi Jupitera!
– Jeste li završili? – upita Rigg mirno, ne odvrativši pogled od prozora.
– Jesam, ja sam završio – odgovori Raffles, dohvati svoj šešir, koji je ležao pred njim na stolu i odgurne ga, izvodeći tako neku vrstu govorničke geste.
– A sad čujte mene. Što više budete govorili, to ću vam manje vjerovati. Što više budete tražili od mene da nešto učinim, to ću imati više razloga da to ne učinim. Mislite li vi da sam ja zaboravio kako ste me udarali nogom dok sam bio dječak i kako ste ispred mene i majke proždirali najbolje zalogaje? Zar vi mislite da sam zaboravio kako ste dolazili kući da prodate i strpate u džep sve što vam je došlo pod ruku, a onda ste odlazili i ostavljali nas na cjedilu? Bičevati bi vas trebalo, i drago bi mi bilo da to vidim. Od moje ste majke pravili budalu; ona nije imala nikakva prava da mi nametne takva očuha, i bila je zbog toga kažnjena. Dobit će svake sedmice pripomoć, i ništa više, a i to će biti obustavljeno ako se usudite opet doći ovamo ili me tražiti u ovom kraju. Ako još ikad prekoračite prag ove kuće, dat ću da vas istjeraju sa psima i kočijaškim bičem.
Izgovorivši posljednje riječi, Rigg se okrene i pogleda Rafflesa svojim izbuljenim, hladnim očima. Kontrast je bio isto tako izrazit, kao što je sigurno bio i prije osamnaest godina, kad je Rigg bio neprivlačan dječak, koga si mogao udarati nogom, a Raffles podebeli Adonis krčmama i kartašnica. Ali je sada Rigg bio u boljem položaju, i tko bi slušao njihov razgovor, vjerojatno bi očekivao da će se Raffles povući kao prebijeni pas. Prevario bi se. Osim grimase, koja bi se na njegovu licu pojavljivala kad god bi u kakvoj igri bio »nadigran«, ništa se u njegovu vladanju nije promijenilo; zatim je udario u smijeh i izvukao iz džepa čuturicu s rakijom.
– Hajde, Josh – reče umiljatim glasom – da popijemo gutljaj rakije, i daj zlatnik za povratak, pa ću otići. Poštenja mi! Poletjet ću kao tane... tako mi Jupitera!
– Čujte – reče Rigg izvlačeći svežanj ključeva – ako vas ikad još sretnem, ni riječi neću s vama progovoriti. Neću više imati ništa zajedničko s vama, kao ni s onom vranom što je slučajno vidim; a ako budete trčali za mnom, ništa nećete postići, nego samo potvrditi da ste... zlobni i bestidni iznuđivač i hulja.
– Zbilja je šteta, Josh – reče Raffles, češući se po glavi i mršteći čelo kao da je smeten. – ja te vrlo volim; tako mi Jupitera, volim te! Najviše volim kad te mogu gnjaviti... tako si sličan svojoj majci; a sad se moram toga odreći. Ali smo se mi nagodili za rakiju i zlatnik.
Onda podigne naglo čuturicu, a Rigg ode s ključevima do krasnog, starog pisaćeg stola od hrastovine. Ali podigavši čuturicu, Raffles primijeti da se nekako suviše odvojila od kožnog omota, pa se ogleda i opazi komad savijena papira što je pao unutar ograde kamina, podigne ga i ugura u kožni omot, da bi učvrstio čuturicu.
Uto mu priđe Rigg s bocom rakije, napuni čuturicu i preda mu zlatnik, ne pogledavši ga i ne prozborivši s njim nijedne riječi. Pošto je opet zatvorio pisaći stol, pošao je do prozora i zagledao se napolje isto onako ravnodušno kao i na početku razgovora. Raffles je međutim potegao malo iz čuturice, a onda je začepio i spremio u džep; sve je to činio polako i izazovno, kreveljeći se za leđima svoga pastorka.
– Zbogom, Josh, pa makar i zauvijek! – reče Raffles, pogledavši natrag dok je otvarao vrata.
Rigg ga je vidio kako napušta njegovo imanje i odlazi putem između živice. Bilo je oblačno i počela je sipiti kišica, osvježavajući živicu i travnate rubove puteljaka i goneći težake da požure s tovarenjem posljednjih snopova žita. Raffles, koračajući nesigurnim korakom gradske dangube, koja se našla na selu prisiljena da komad puta propješači, pristajao je u tu kišovitu sliku seoske tišine i radinosti kao pavijan, što je pobjegao iz zvjerinjaka. Ali tu nije bilo nikoga tko bi zurio u njega, osim telića, poodavno odbijenih od sise, i nikoga kome bi se zgadio, osim malog vodenog štakora, koji je šmugnuo kad mu se Raffles približio.
Imao je sreću te je uhvatio na glavnoj cesti poštansku kočiju, kojom se odvezao u Brassing, a odanle se povezao novoizgrađenom željeznicom, napominjući suputnicima kako on smatra da je ta željeznica sasvim korisna, otkako ide do Huskissona. Gospodin Raffles je ponajčešće podržavao mišljenje da je odgojen na nekoj visokoj školi i da može svagdje uspjeti, gdje god mu se prohtije; nije, zaista, bilo čovjeka koga on ne bi bio kadar ismijavati i dodijavati mu, uvjeren da time zabavlja druge članove društva.
I sad je svoju ulogu igrao jednakim poletom, kao da je na svom putu potpuno uspio, a usto se počesto služio svojom čuturicom. Papir, koji ju je učvrstio u omotu, bio je pismo s potpisom Nicholasa Bulstrodea, ali Raffles zasada, čini se, nije pomišljao da ga izvlači iz kožnog omota čuturice, gdje je tako korisno služilo.

XLII. POGLAVLJE

Kako bih mogao prezirati tog čovjeka, Da me u tome ne priječi milosrđe.
Shakespeare: Henrik VIII.

Jedan od Lydgateovih liječničkih posjeta, koji je obavio uskoro po povratku s bračnog putovanja, bio je posjet dvorcu Lowick, i to poslije pisma kojim je bio zamoljen da sam odredi kad će doći.
Gospodin Casaubon nije nikad pitao Lydgatea ništa o naravi svoje bolesti, a nije nikad ni pred Dorothejom pokazivao nikakve zabrinutosti da bi možda ta bolest mogla prekinuti njegov rad ili život. I u tome je, kao i u svemu, izbjegavao svaku samilost; ogorčavala ga je i sama sumnja da ga netko žali zbog nečega u njegovoj sudbini, što nagađa ili zna i protiv njegove volje, a upravo mu je nepodnošljivo bilo i pomisliti da izazove sažaljenje time što bi sam otvoreno priznao kakvu bojazan ili zabrinutost. Svaki ponosni čovjek to pomalo zna iz vlastita iskustva, a to se možda može prevladati samo prijateljstvom, dovoljno dubokim da nam se sva nastojanja za osamom učine bijedna i sitničava, mjesto uzvišena.
Ali je gospodin Casaubon sada razmišljao o nečemu zbog čega je pitanje njegova zdravlja i života narušavalo njegov mir i mučilo ga upornije čak i od misli na njegovo književno djelo, koje ni u jeseni njegova života nikako ne dozrijeva. Istina, to se književno djelo može nazvati njegovom glavnom ambicijom, ali ima vrsta spisateljstva kojima je glavni posljedak nelagodna osjetljivost, nagomilana u spisateljevoj svijesti – kuda je nekoć tekla rijeka, kazat će ti nekoliko pruga u dugo taloženim naslagama neugodna mulja. Tako je bilo i s teškim intelektualnim naporima gospodina Casaubona. Najznačajniji rezultat tih napora nije bio »Ključ svih mitologija«, već bolesna misao da mu ljudi osporavaju mjesto koje bi mu pripadalo, premda ga samim radom nije osvojio, i neprestano sumnjičavo nagađanje da ljudi o njemu ne misle dobro; usto mu je nedostajalo žara u nastojanju da uspije, ali se to odlučnije opirao da prizna kako nije postigao ništa.
Tako ga njegova intelektualna ambicija, koja ga je, kako se drugima činilo, zaokupila i iscrpla, uistinu nije štitila od uvreda, a najmanje od onih koje mu je zadavala Dorothea. Sad je počeo zamišljati što mu sve može donijeti budućnost, i to ga je ogorčavalo više od ičega o čemu je prije razmišljao.
Prema nekim je činjenicama bio nemoćan: tako prema egzistenciji Willa Ladislawa, njegovu izazovnu boravku u susjedstvu Lowicka i njegovu površnu mišljenju o ljudima izvorne, prave učenosti; prema Dorothejinoj naravi, koja uvijek pronalazi neki novi oblik revne aktivnosti, te čak i kad se podvrgava i šuti, ona prikriva neke gorljive razloge, koji čovjeka tjeraju u bijes čim na njih pomisli; prema nekim idejama i sklonostima, koje su joj zaokupile misli, a ticale su se predmeta o kojima on s njom nije mogao raspravljati.
Nije se moglo poricati da je Dorothea besprijekorna i ljupka mlada žena, da bolje i ne bi mogao naći; ali se pokazalo da je ta mlada žena neugodnija nego što je mogao i zamisliti. Ona ga je njegovala, čitala mu, pogađala njegove želje i bila pažljiva prema njegovim osjećajima, ali je on u duši bio siguran da ga ona osuđuje i da je njena odanost, koju mu iskazuje, kao neko skrušeno kajanje zbog nevjerničkih misli, čemu se još priključuje sposobnost uspoređivanja, kojom njega i njegova djela suviše osvjetljuje i ističe samo kao dio općenitosti. Njegovo je nezadovoljstvo prožimalo poput pare sve iskaze Dorothejine nježne ljubavi i obuhvaćalo sav onaj svijet koji njega ne cijeni, a koji mu je ona samo još približila.
Jadni gospodin Casaubon! Tu je bol još teže podnosio, jer ga je podsjećala na izdaju; to mlado biće koje ga je obožavalo i apsolutno mu vjerovalo, odjednom se pretvorilo u kritičnu ženu, i prva kritika i prva ljutnja ostavile su dojam koji više nikakva nježnost ni podvrgavanje nisu mogli izbrisati. On je u svojoj sumnjičavosti Dorothejinu šutnju tumačio kao zatomljenu bunu; i najmanja njena primjedba, koju on nikako nije očekivao, za njega je značila uporno isticanje svjesne superiornosti; u njenim obzirnim odgovorima vidio je oprez, što ga je tjeralo u bijes; a kad bi ona bez protivljenja nešto prihvaćala, on je u tome vidio svjesno nastojanje da se suzdrži. Upornost kojom je nastojao prikriti tu dramu, koja se odigravala u njegovoj duši, samo ju je činila još življom; baš kao što mnogo oštrije čujemo ono što ne bismo htjeli da čuju drugi.
Mjesto da se čudim tom jadu u duši gospodina Casaubona, ja ih držim posve prirodnim. Zar nam neće i sićušna mrlja pred očima zasjeniti svu krasotu svijeta pa ćemo moći vidjeti samo tu sjenu? Ne znam ni za kakvu mrlju koja bi bila tako neugodna kao što je vlastito »ja«. I kad bi gospodin Casaubon odlučio obrazložiti svoje nezadovoljstvo – svoje sumnje da više nije obožavan nekritički – tko bi mogao poricati da se ono ne temelji na opravdanim razlozima? Naprotiv, treba tome dodati još jedan jaki razlog, koji on nije izričito imao na umu, naime da on baš i nije čovjek kome se ne bi moglo poreći da je dostojan obožavanja. Taj mu je razlog ipak zadavao sumnje, kao što mu je zadavalo sumnje i štošta drugo, ali nije to priznavao, te je, kao i svi mi, mislio kako bi bilo ugodno kad bi imao ženu koja se tome nikad ne bi dosjetila.
Ta se bolna osjetljivost u svemu što se ticalo Dorotheje razvila dokraja, još prije nego se Will Ladislaw vratio u Lowick, a ono što se otada dogodilo, bilo je uzrokom da je mašta gospodina Casaubona grozničavo proradila, stvarajući najrazličitije konstrukcije na temelju sumnja koje su ga mučile. Činjenicama, za koje je znao, dodavao je imaginarne činjenice, sadašnje i buduće, i te imaginarne činjenice pričinjale su mu se realnije, jer su u njemu izazivale jače neraspoloženje i snažnije ogorčenje. Sumnja i ljubomora, što su ih u njemu poticale namjere Willa Ladislawa, a s druge strane, dojmovi koje je ostavljala na njega Dorothea, neprestano su se isprepletati i kopkali mu u duši. Učinili bismo mu veliku nepravdu kad bismo pomislili da je on bio kadar na neki nepriličan način krivo tumačiti i Dorothejin karakter; njegov način mišljenja i vladanje, a jednako i uzvišenost: njene naravi, nisu mu dopuštali da učini takvu pogrešku. U njemu je poticalo ljubomoru njeno mišljenje, oni utjecaji kojima bi mogao biti izvrgnut njen gorljivi duh u svojim sudovima, i sve ono do čega bi je to moglo ubuduće dovesti. Što se tiče Willa, iako sve do njegova posljednjeg drskog pisma ne bi imao ništa određeno, što bi formalno mogao iznijeti protiv njega, ipak je smatrao da je sasvim opravdano njegovo uvjerenje da se Willu može pripisati svaka zamisao, kadra da zanese buntovnu narav i neobuzdanu impulzivnost. Bio je sasvim siguran da se Will vratio iz Rima i odlučio nastaniti u ovom kraju samo zbog Dorotheje, a bio je i dovoljno pronicav da shvati da ga je Dorothea i nehotice poticala u tome. Bilo je sasvim jasno, a i moguće, da je Dorothea spremna prikloniti se Willu i podleći njegovim utjecajima; nikad nije među njima bilo tete-a-tetea, da on ne bi na nju ostavio neki novi neugodni dojam, a posljednji sastanak, za koji je Casaubon znao (Dorothea je po povratku iz Freshitt Halla prvi put prešutjela da se srela s Willom) izazvao je scenu, koja je u njegovoj duši raspalila takav gnjev na Dorotheju i Willa, kakav još nikad nije osjetio. Iznoseći svoje ideje o novcu u mraku noći, Dorothea nije postigla ništa, već je samo pridonijela da se u duši njena muža nagomilaju još gore slutnje.
Usto je u njemu bilo neprestano živo tužno sjećanje na udarac koji je nedavno pretrpjelo njegovo zdravlje. On se, nema sumnje, dobro oporavio, opet mu se vratila stara radna sposobnost; ta je bolest možda bila samo premorenost, i pred njim još može biti dvadesetak godina uspješnog rada, koji će opravdati trideset godina priprema. Ta mu je nada bila to draža, što se stapala sa željom da se osveti Carpu i ostalim kolegama koji su ga tako bezobzirno izvrgli ruglu; naime, čak i onda kad bi gospodin Casaubon sa svojom tankom svijećom lutao među grobovima prošlosti, ti suvremeni likovi ispriječili bi mu se u blijedom svjetlu i prekidali njegovo marljivo istraživanje. Uvjeriti Carpa da je pogriješio, tako da bi morao progutati vlastite riječi, što bi mu uzrokovalo mnogo probavnih teškoća, bio bi ugodan doživljaj pobjedonosnog spisatelja, i to nije mogla iz njegovih razmišljanja istisnuti ni nada da će živjeti i u idućim vjekovima na zemlji, a čitavu vječnost na nebu. Kako, dakle, ni očekivanje vlastitog vječnog blaženstva nije moglo poništiti onaj gorki osjećaj ljubomore i osvetljivosti, onda još manje iznenađuje što ni mogućnost prolaznog zemaljskog blaženstva drugih ljudi, i onda kad bi trebalo da i sam bude dionik toga blaženstva, nije mogla u njemu jače ublažiti taj osjećaj. Ako je istina da mu neka bolest podgriza život, bit će još više prilike nekim ljudima da budu sretni kad njega nestane; a s mišlju da bi jedan od tih ljudi bio i Will Ladislaw, gospodin Casaubon se nikako nije mogao pomiriti, te se činilo da se zlovolje zbog toga neće otresti čak ni na drugom svijetu.
To je vrlo jednostavan i prema tome nepotpun prikaz ovog slučaja. Mnogobrojni su putovi ljudske duše, a gospodin Casaubon je bio pošten, častan i ponosan čovjek, te je znao kakve mu dužnosti čast nameće, i to ga je prisiljavalo da se u svome vladanju ne prepušta osjećajima ljubomore i osvetoljubivosti. Gospodin Casaubon je na to gledao ovako:
»Oženivši se Dorothejom Brooke, trebalo je da se pobrinem za njenu dobrobit poslije svoje smrti. Ali dobrobit se ne osigurava potpunim i samostalnim posjedom imetka; naprotiv, mogu nastati prilike u kojima bi je takvo posjedovanje moglo samo izvrgnuti većoj opasnosti. Ona je siguran plijen svakog čovjeka, koji zna iskoristiti ili njenu srdačnu gorljivost ili njen donkihotski zanos; a jedan je čovjek spreman baš s takvom nakanom, čovjek koga ne vode nikakva načela, već prolazne mušice, i koji gaji osobnu mržnju prema meni u to sam siguran – mržnju koja se odražava njegovom svjesnom nezahvalnošću i kojoj on neprestano daje oduška ismijavanjem, što sam tako siguran, kao da sam ga i sam čuo. Ako i poživim, uvijek će me uznemirivati bojazan pred onim što bi on mogao učiniti svojim indirektnim utjecajem. Taj je čovjek uspio da ga Dorothea usliši, zaokupio njenu pažnju, očito nastojao da je impresionira idejom da su njegova prava mnogo veća od onoga što sam ja za njega učinio. Ako ja umrem – a on to budno čeka – on će je nagovoriti da se uda za njega. To bi bila njena nesreća, a njegova sreća. Ona to neće smatrati za nesreću, on će je navesti da mu vjeruje; ona je sklona pretjerati u odanosti i u duši mi spočitava da joj tu odanost ne uzvraćam, a misli su joj već zaokupljene njegovom sudbinom. On već misli kako će lako pobijediti i sjesti u moje gnijezdo. To ću ja spriječili! Takav bi brak bio fatalan za Dorotheju. Zar je on ikad ustrajao u bilo čemu i bilo zbog čega drugog, osim da bi mogao protusloviti? Uvijek se nastojao istaći jeftinim znanjem. U religiji povodit će se za Dorothejinim mušicama, dok mu se to bude sviđalo. Kad se površno znanje moglo odvojiti raspuštenosti? Nemam nikakva povjerenja u njegovu moralnost i dužnost mi je spriječiti ostvarenje njegovih planova, koliko mogu.«
Prema sporazumu, što ga je utanačio prilikom svoje ženidbe, gospodin Casaubon je imao prilično slobodne ruke, ali, razmišljajući o tome, njegove su se misli neizbježno zadržale na mogućnostima vlastitog života, tako da je želja da dođe do što vjerojatnije procjene tih mogućnosti napokon prevladala njegovu ponosnu suzdržljivost, te je odlučio da se u Lydgatea raspita o naravi svoje bolesti.
Napomenuo je Dorotheji da će Lydgate doći prema dogovoru u pola četiri i na njeno zabrinuto pitanje, osjeća li se bolesnim, odgovorio:
– Ne osjećam, već samo želim čuti što on misli o nekim običnim simptomima. Ne moraš ga primiti, draga. Odredit ću da ga pošalju u Drvored tisa, gdje ću šetati kao obično.
Kad je Lydgate ušao u Drvored tisa, ugledao je gospodina Casaubona, kako sagnute glave polako odmiče, skrstivši po običaju ruke na leđima. Bilo je krasno poslijepodne; lišće je s visokih lipa tiho padalo na zimzelen, a svjetla i sjene počivali su usporedno; nije se čulo ni glasa, osim graktanja vrana, što je za vično uho uspavanka, možda i ona svečana posljednja uspavanka, grobna tužaljka. Lydgate, svjestan svoje fizičke snage i mladosti, osjetio je samilost kad se pojava, koju bi bio lako ubrzo pretekao, okrenula i on ugledao jasnije nego ikad znakove prerane starosti – Casaubonova zgrbljena ramena, omršavjele udove i crte tuge oko usana.
– Jadni čovjek – pomisli – neki su ljudi u njegovim godinama kao lavovi; godine na njima nisu ostavile nikakva traga, vidiš samo da su u punoj snazi.
– Gospodine Lydgate – reče gospodin Casaubon, uljudan kao uvijek – vrlo sam vam zahvalan što ste tako točni. Ako vam je po volji, nastavit ćemo razgovor šetajući.
– Nadam se da vas na ovaj razgovor nije potakla recidiva neugodnih simptoma – reče Lydgate, da bi prekinuo malu stanku u razgovoru.
– Nije, izravno... nije. Da bih vam obrazložio tu svoju želju, moram spomenuti... što bi inače bilo suvišno isticati... da moj život, inače nevažan po svim sporednim razlozima... postaje možda važan zbog toga što još nisam dovršio poslove, na koje sam utrošio svoje najbolje godine. Ukratko, već dugo radim na poslu koji bih rado ostavio za sobom, barem u takvom stanju da ga drugi mogu predati u tisak. Kad bih bio siguran da je to najviše što razumno mogu očekivati, ta bi mi sigurnost korisno poslužila da odredim granice svojih napora, a služila bi mi kao putokaz u svim pozitivnim i negativnim odlukama u životu.
Tu gospodin Casaubon zastane, makne jednu ruku s leđa i zatakne je u kaput između puceta. Čovjeku, koji dobro poznaje ljudsku sudbinu, teško bi bilo nešto zanimljivije od duševnog sukoba, koji se krio u tim pažljivo odmjerenim riječima gospodina Casaubona, izrečenim njegovim jednoličnim, pjevuckavim glasom uz uobičajeno klimanje glavom. Ima li u ikakvoj situaciji više uzvišene tragike nego što je ima u situaciji čovjeka koji se u duši bori sa zahtjevom da se odrekne djela koje predstavlja smisao njegova života – smisao, koji bi sada mogao nestati poput voda, što dolaze i opet odlaze, gdje čovjeku više nisu potrebne? Ali u samom gospodinu Casaubonu nije bilo ničeg tako uzvišenog da bi se doimalo ljudi. I Lydgate, koji je prilično prezirao jalovu učenost, osjeti neko zadovoljstvo pomiješano sa žaljenjem. U tom je trenutku premalo znao o toj nesreći da bi mogao shvatiti sve izazove sudbine, u kojoj je sve ispod nivoa tragedije, osim strasnog egoizma samog nesretnika.
– Mislite li na eventualne zapreke koje bi vam mogla činiti bolest? – reče u želji da pomogne gospodinu Casaubonu, koji je, čini se, nekako oklijevao.
– Da, mislim. Vi mi niste ni natuknuli da su znaci bolesti, koje ste vi... to moram posvjedočiti... promatrali savjesno i pažljivo, znaci jedne smrtne bolesti. Ako je to istina, ja bih, gospodine Lydgate, želio znati istinu bez okolišavanja, i molio bih vas da mi točno kažete kakvi su vaši zaključci; zahtijevam to od vas kao prijateljsku uslugu. Ako mi možete reći da moj život ne ugrožava ništa osim normalnih opasnosti, vrlo ću se radovati zbog razloga koje sam već spomenuo. Ako nije tako, onda je za mene još važnije da znam istinu.
– Što se mene tiče, ja neću okolišavati – reče Lydgate – ali prvo je, što vam moram reći, da su moji zaključci dvostruko nesigurni... nesigurni ne samo zbog toga što ja mogu pogriješiti, već i osobito zbog toga što su bolesti srca takve naravi da je teško išta predviđati. Ali je, kako god bilo, teško reći da se njima znatno povećava strašna neizvjesnost života.
Casaubon se malo trgne, ali se onda nakloni.
– Mislim da bolujete od takozvane masne degeneracije srca, bolesti koju je prvi upoznao i proučavao Laennec81 , čovjek koji nam je pred nekoliko godina dao stetoskop. Treba mnogo iskustva s tom bolešću, a još više promatranja. Ali mi je nakon onoga što ste mi rekli dužnost da vam kažem kako smrt od te bolesti često nastupa naglo. A usto, takav se ishod nikad ne može unaprijed znati. Vaše je stanje takvo da biste uz prilično udoban život mogli izdržati još petnaest godina, pa i više. Tome ne bih mogao dodati nikakve druge obavijesti, osim anatomskih i medicinskih potankosti, a time neizvjesnost ne bi bila nimalo umanjena.
Lydgate je svojim tanahnim instinktom osjećao da će gospodin Casaubon te iskrene riječi, lišene svake nametljive obzirnosti, shvatiti kao dokaz poštovanja.
– Hvala vam, gospodine Lydgate – reče gospodin Casaubon nakon trenutne stanke. – Još vas nešto moram pitati: jeste li vi ovo, što ste sada rekli meni, kazali i gospođi Casaubon?
– Djelomice... mislim, što se tiče mogućih posljedica. – Lydgate je htio objasniti zašto je to rekao Dorotheji, ali je gospodin Casaubon, očito želeći završiti razgovor, lagano mahnuo rukom i ponovo rekao: – Hvala vam – i nastavio primjećujući da je vrijeme divno.
Lydgate ga, vidjevši da njegov pacijent želi ostati sam, ubrzo ostavi, a crna pojava s rukama na leđima i spuštene glave nastavi koračati drvoredom sa svojom tugom, u tihom društvu mrkih tisa, a male sjene pokoje ptice ili lista, što prelijeću otočiće sunčana svjetla, odmiču krišom i tiho kao da i one suosjećaju s njime. Tu je bio čovjek, koji je sada prvi put gledao smrti u oči – čovjek, koji je doživio jedan od onih rijetkih trenutaka u životu, u kome spoznajemo istinu jedne uzrečice, koja se toliko razlikuje od onoga što mi mislimo da znamo o njoj, koliko se i vizija svih voda na zemlji razlikuje od grozničave vizije ono malo vode što je ne možemo dokučiti da bismo nakvasili suho grlo. Kad se uzrečica »Svi moramo umrijeti« iznenada pretvori u živu spoznaju »Ja moram umrijeti – i to uskoro«, onda nas smrt već hvata za grkljan, a njeni su prsti okrutni; poslije će možda doći zagrliti nas svojim rukama, kao što nas je i majka grlila, i posljednji trenutak zemaljske svijesti bit će nam možda baš kao i prvi. Gospodinu je Casaubonu u tom trenutku bilo kao da se iznenada našao na mračnoj obali kakve rijeke i da čuje udaranje vesala, sve bliže i bliže, ali ne razabire nikakva lika, i samo čeka da ga pozovu. U takvim trenucima naš duh ne mijenja svojih težnja, koje su ga vodile za čitava života, već ih nosi i dalje u mašti na drugi svijet, zureći natrag kadikad s blaženim mirom altruizma, a kadikad sa sitničavom tjeskobom sebičnosti. Kakve su bile težnje gospodina Casaubona, pokazat će nam njegova djela. Sebe je držao, uz određene tajne ograde znanstvenika, pravovjernim kršćaninom, što se tiče prosuđivanja sadašnjosti i očekivanja u budućnosti. Ali ima i želja, koju bismo htjeli oživotvoriti kao neposredni cilj, premda bismo ga nazvali samo dalekom nadom: budući svijet, za koji ljudi kineći se utiru putove i koji već živi u njihovoj mašti i ljubavi. A Casaubonova neposredna težnja nije smjerala nebeskom blaženstvu i duhu oslobođenom od svega zemaljskog; njegove strasne težnje – jadna li čovjeka! – lebdjele su nisko poput magle u jako sjenovitim nizinama.
Dorothea je vidjela kad je Lydgate odjahao, pa je sišla u park, jer ju je nešto vuklo da odmah pođe mužu. Ali je ipak oklijevala, jer se bojala da ga ne ozlovolji nametanjem; naime, njena gorljivost, koja je uvijek bila odbijana, a usto i njeno intenzivno pamćenje, samo su pojačavali njen strah, kao što i snaga, naišavši na otpor, prelazi u drhtaj. Bojažljivo je obilazila bliže skupine drveća, dok ga nije ugledala gdje dolazi. Tada je pošla prema njemu; i u tom je trenutku mogla biti anđeo, poslan s neba s navještajem da će mu posljednji kratki časovi života biti ispunjeni onom vjernom ljubavi koju razumijevanje duboke boli čini još vjernijom. Ali pogled kojim ju je dočekao bio je tako hladan da se još više uplašila; ipak mu je pristupila i uhvatila ga pod ruku.
Gospodin Casaubon je i dalje držao ruke na leđima i dopustio da njena podatna ruka tek s mukom obuhvati njegovu ukočenu ruku.
Bilo je nešto strašno u osjećaju koji je ta bešćutna krutost budila u njoj. To su oštre riječi, ali ne preoštre; baš se takvim postupcima, koji se smatraju kao nešto svakidašnje, uništavaju i same klice radosti, a ljudi i žene ispijenih lica gledaju oko sebe u pustoš, što su je sami stvorili svojom krutošću, i kažu kako zemlja ne rodi žetvom radosti, te još nazivaju takvo negiranje mudrošću. Mogli biste se u ime muškog ponosa i časti upitati zašto se gospodin Casaubon tako vladao? Treba imati na umu da je u njega bio duh koji nije podnosio samilosti; a jeste li ikad promatrali kako na takav duh djeluje sumnja; ono što njega pritište kao jad, može u zbilji biti izvor sadašnjeg ili budućeg zadovoljstva biću koje ga već vrijeđa time što ga sažaljeva? Osim toga, on je vrlo malo znao o Dorothejinim osjećajima i nije ni pomišljao da bi se oni u takvim trenucima, kao što su bili ovi, mogli usporediti s osjećajima koje je u njemu izazivala Carpova kritika.
Dorothea nije povukla ruke, ali se nije usudila ni progovoriti. Gospodin Casaubon nije rekao: »Želio bih biti sam«, ali je šuteći krenuo prema kući, i kad je s istočne strane ulazio na staklena vrata, Dorothea je povukla ruku i zastala na otiraču, da bi pustila muža da nesmetano prođe. Otišao je u knjižnicu i zatvorio se ondje sam sa svojom tugom.
Otišla je u svoj budoar. Kroz otvoreni prozor ulazila je vedra ljepota poslijepodneva, što se slegla u drvoredu, gdje su lipe bacale duge sjene. Ali Dorothea nije opažala ništa od toga. Bacila se na stolac, ne mareći što se po njoj prelio blještav sjaj sunčevih zraka; ako je u tome bilo išta nelagodno, kako da razabere, nije li to tek dio njene duševne patnje?
Bila je pod dojmom buntovne srdžbe, kakvu još nije osjetila otkako se udala. Mjesto suza, navirale su liječi:
– Što sam učinila... što sam ja... da on sa mnom tako postupa? Nikad ne shvaća moje misli... i ne brine se za to. I kakva korist od svega što činim? Najviše bi volio da me nije ni uzeo.
Čula je vlastite riječi i odmah ušutjela. Sjedila je kao čovjek koji se umorio i kao da je odjednom ugledala pred sobom sve staze svojih mladenačkih nada, koje su zauvijek izgubljene. I isto je tako jasno u tužnom svjetlu razabrala osamljenost svoju i svoga muža vidjela kako koračaju odvojeno, svako za sebe, tako da ga je morala promatrati, a da ju je znao privući, nikad ga ne bi promatrala, nikad se ne bi upitala: »Je li vrijedno živjeti za njega?«, već bi se saživjela s njim. Sad je ogorčeno rekla: »Kriv je on, a ne ja«. U revoltu čitava njenog bića samilost je bila odjednom zbrisana.
Zar je ona kriva što je vjerovala u njega – što je vjerovala u njegovu vrijednost? – A što je on zapravo? – Ona ga je mogla ocijeniti ona, koja je dršćući čekala njegov pogled i svoje najplemenitije težnje zakopala duboko u najskrivenije kutove svoje duše, obraćajući im se tek krišom, samo da bi mogla biti što bezvrednija i tako mu ugoditi. Našavši se u takvim duševnim krizama, neke žene počinju mrziti.
Sunce je već bilo nisko i Dorothea je razmišljala kako bi bilo da više ne ide dolje, već da mužu poruči da se ne osjeća dobro, pa da će radije ostati u svojoj sobi. Nikad nije svjesno dopuštala da je tako prevlada ljutnja, ali je osjećala da se sada ne bi mogla sastati s njim a da mu ne kaže po istini što misli i osjeća. Znala je da treba pričekati kad to bude mogla nesmetano učiniti. On bi se mogao začuditi poruci i uvrijediti se. I trebao bi se začuditi i uvrijediti. Srdžba joj je govorila kako to samo bijes može reći da je Bog uz nju i da i nebesa, naseljena duhovima koji ih čuvaju, moraju biti uz nju. Baš je odlučila pozvoniti, kad netko zakuca na vrata.
Gospodin Casaubon joj je poručio da će večerati u knjižnici. Želio je da te večeri bude sam, jer je jako zaposlen.
– Onda ja neću večerati, Tantripp.
– Oh, gospođo, dopustite da vam ipak nešto donesem.
– Nemojte, nije mi dobro. Pripremite sve u odjevaonici, ali vas molim, ne uznemirujte me više.
Dorothea je sjedila gotovo nepomično, boreći se u mislima, dok je večer polako prelazila u noć. Ali se ta borba neprestano mijenjala, kao borba čovjeka koja počinje podizanjem pesnice, spremne na udarac, a završava obuzdavanjem želje da udari. Snaga, koja bi potakla kakav zločin, nije ništa jača od one koja potiče apsolutnu pokornost, kad prevlada plemenitost duše. Uz misao, s kojom je Dorothea pošla potražiti svog muža – misao da se on raspitao o mogućnosti da prekine svoj rad i da mu odgovor koji je dobio sigurno slama srce – ubrzo bi se pojavljivao i njegov lik, sličan kakvu mračnom mentoru, koji je u svojoj ljutnji gleda tužno i prijekorno. Trebalo je da u duhu prođe čitav križni put patnja i prigušenih jecaja, pa da se opet sažali nad tim patnjama – a onda je došla odluka da sagne glavu; i kad je u kući zavladala tišina, i ona znala da je blizu vrijeme kad gospodin Casaubon obično odlazi na počinak, otvorila je tiho vrata i stala napolju u tami, čekajući sa svijećom u ruci da se on uspne stubama. Da nije ubrzo došao, bila bi ona pošla dolje, pa makar se izvrgla opasnosti da pretrpi novu uvredu. Ubuduće i neće nikad očekivati ništa drugo. Ali je čula kako se otvaraju vrata knjižnice i svjetlo se polako i nečujno primicalo uza stube. Kad se njen muž zaustavio pred njom, vidjela je da mu je lice još ispijenije nego što je bilo. Trgnuo se malo kad ju je ugledao, a ona ga pogleda nijemo, molećim pogledom.
– Dorothea – reče, iznenađen blagim glasom. – Zar si me čekala?
– Jesam. Nisam te htjela smetati.
– Hajde, draga, hajde. Ti si mlada i ne treba produživati svoj život bdjenjem.
Kad je spokojna tuga tih riječi doprla do njena srca, ona osjeti nešto slično onom osjećaju zahvalnosti koji nam ispunja dušu, jer nam je u posljednjem trenutku uspjelo izbjeći da ne povrijedimo nemoćna čovjeka. Prihvatila je njegovu ruku, i tako su zajedno pošli širokim hodnikom.

KNJIGA PETA

Mrtva ruka



XLIII. POGLAVLJE

Skupocjen je to kip, izrađen s ljubavlju prije nekoliko stoljeća iz najbolje bjelokosti; ništa pomodna nema u njemu, samo čiste i divne crte plemenite ženstvenosti, vječno jednake.
Tu je i još jedan skupocjen predmet, majolika, vješto izrađena da se svidi i gospodskom oku: smiješak je, vidite, savršen, divan.
Baš prava fajansa! Stolni ukras, što pristaje najskupocjenijoj opremi.
Dorothea bi rijetko kad izlazila bez muža, ali je prigodice znala odvesti se u Middlemarch da obavi neke sitne poslove, bilo da štogod kupi, bilo da ispuni kakvo djelo milosrđa, dakle poslove koji se nameću svakoj imućnijoj dami kad živi na nepune tri milje od kakva grada. Tri dana poslije onog prizora u Drvoredu tisa odlučila je iskoristiti jednu takvu priliku i posjetiti, ako to bude moguće, Lydgatea te čuti od njega da li joj muža zaista zabrinjava kakva promjena u znakovima bolesti, pa to od nje krije, i je li zahtijevao da mu Lydgate kaže svu istinu o njegovoj bolesti. Gotovo je osjećala grižnju savjesti što za njega raspituje druge ljude, ali je bojazan da ostane neupućena – bojazan da bi iz neznanja mogla biti nepravedna ili okrutna – prevladala sve obzire. Bila je sasvim sigurna da njen muž proživljava neku duševnu krizu; već je idući dan započeo s novom metodom u sređivanju svojih bilježaka i nju je sasvim iznova upućivao u izvođenje svoga plana. Jadna je Dorothea morala biti neizmjerno strpljiva.
Bilo je oko četiri sata kad se dovezla do Lydgateove kuće u Lowick Gateu. Posumnjavši za trenutak da će ga naći kod kuće, požalila je što mu prije nije pisala. I zaista ga nije bilo kod kuće.
– Je li gospođa Lydgate kod kuće? – upita Dorothea, koja nije nikad, koliko se sjeća, vidjela Rosamond, ali joj je sada palo na pamet da se Lydgate oženio.
– Jest, gospođa Lydgate je kod kuće.
– Rado bih je posjetila i razgovarala s njom, ako dopusti. Hoćete li je upitati može li me primiti... gospođu Casaubon, samo na nekoliko trenutaka?
Kad je sluga otišao prenijeti njenu poruku, Dorothea je čula zvukove glazbe koji su dopirali kroz jedan otvoreni prozor – neki je muški glas pjevao, a onda je iz glasovira potekla bujica tonova. Ali se ta bujica naglo prekinula i sluga se vratio s porukom da će gospođi Lydgate biti vrlo drago da primi gospođu Casaubon.
Kad su se otvorila vrata salona, i Dorothea ušla, kontrast je bio očit, što nije bilo ništa neobično u provincijskom živom ni onda kad su se običaji različitih društvenih slojeva mnogo više razlikovah. Neka nam oni, koji to točno znaju, kažu od kakve je tkanine bila haljina koju je Dorothea nosila za onih blagih jesenskih dana – bila je to ona tanka, bijela vunena tkanina, meka pod rukom i ugodna oku. Uvijek se činila kao da je netom oprana i da miriše na svježu živicu – obično skrojena kao ogrtač s dugačkim rukavima, sasvim staromodna. Ipak, da se Dorothea pojavila pred kakvom tihom publikom kao Imogen ili Katonova kćer, čini se da bi njen kostim bio sasvim pristao; dražest i dostojanstvo isticali su se u njenim kretnjama i držanju, a velika, okrugla kapa oko njene jednostavno počešljane kose i nad njenim divnim očima, koju je ondašnja moda nametala ženama, nije bila ništa čudnija na ženskoj glavi od zlatna koluta što ga nazivamo aureolom. Gledatelji, koje su ovdje predstavljale samo dvije osobe, sigurno ne bi očekivali s više zanimanja kakvu dramsku junakinju nego što su očekivale gospođu Casaubon. U Rosamondinim je očima ona bila jedno od onih grofovijskih božanstava, koje se ne miješa s midlmarčkim smrtnicima; svaki i najmanji detalj u njenom vladanju i njenoj vanjštini bio je, po mišljenju Rosamond, vrijedan da ga proučava; štoviše, Rosamond je bila zadovoljna i zbog toga što će i gospođa Casaubon imati prilike proučavati nju. Kakva ti korist od toga što si lijep i odlična vladanja ako ne iziđeš na oči najpozvanijim sucima? A otkako je Rosamond čula najlaskavije pohvale, kojima ju je obasipao sir Godwin Lydgate, ona nije nimalo sumnjala u dojam koji ostavlja u očima odlična svijeta. Dorothea joj pruži ruku, jednostavno i ljubazno, kao što je to uvijek činila, zagledavši se zadivljena u Lydgateovu ljupku ženu – znajući da je prisutan i neki džentlmen, koji je stajao postrani i podalje od njih, pa ga je mogla vidjeti tek nejasno, samo kao siluetu. Taj je džentlmen bio previše zaokupljen jednom od tih dviju žena da bi mogao razmišljati o kontrastu između njih, kontrastu koji bi hladnom promatraču odmah udario u oči. Obje su bile stasite, podjednako visoka rasta; ali treba zamisliti Rosamondinu kosu, plavu kao u djeteta, i prekrasnu krunu pletenica, svjetlomodru haljinu takva savršena pomodna kroja da je nijedan krojač ne bi mogao pogledati bez radosna uzbuđenja, pa široki, izvezeni ovratnik, kome će, nadajmo se, svatko tko ga vidi znati cijenu, njene nježne ruke, dolično urešene prstenjem, i onu suzdržanu samosvijest u vladanju, tu dragocjenu zamjenu za jednostavnost.
– Hvala vam što ste mi dopustili da vas smetam – reče Dorothea odmah. – Rado bih razgovarala s gospodinom Lydgateom, ako je moguće još prije nego odem kući, pa sam mislila da ćete mi možda moći kazati gdje bih ga mogla naći, ili da mi možda dopustite da ga pričekam, ako mislite da bi uskoro mogao doći.
– On je u novoj bolnici – odgovori Rosamond. – Ne bih vam mogla reći kad će se vratiti kući. Ali mu mogu poručiti da dođe.
– Dopuštate li da pođem po njega? – javi se Will Ladislaw, stupivši naprijed. On je već bio dohvatio svoj šešir prije nego je Dorothea i ušla. Ona porumeni od iznenađenja, ali mu pruži ruku i, smiješeći se iskreno obradovana, reče:
– Nisam znala da ste to vi; nisam mislila da ću vas naći ovdje.
– Mogu li poći u bolnicu i reći gospodinu Lydgateu da želite razgovarati s njim? – upita Will.
– Bit će brže ako pošaljemo po njega kočiju – odgovori Dorothea. – Biste li bili tako ljubazni da to javite kočijašu?
Will je već krenuo prema vratima, kad se Dorothea, kojoj su u tom trenutku iskrsle i povezale se u pameti mnoge uspomene, naglo okrene i reče:
– Poći ću sama, hvala vam. Ne bih htjela gubiti vrijeme, jer moram kući. Odvest ću se u bolnicu i potražiti ondje gospodina Lydgatea. Molim vas, gospođo Lydgate, oprostite mi. Vrlo sam vam zahvalna.
Očito ju je zaokupila neka nenadana misao, i ona iziđe iz sobe gotovo i ne znajući što se oko nje dešava, pa ni to da joj je Will otvorio vrata i ponudio ruku da je odvede do kočije. Prihvatila je ruku, ali nije progovorila ni riječi. Will je bio jako utučen i nesretan i nije znao što da joj kaže. Šuteći joj je pomogao da uđe u kočiju, a onda su se oprostili i Dorothea se odvezla.
U ono pet časaka vožnje do bolnice Dorothea je imala vremena da razmisli neke misli koje su joj bile sasvim nove. Odlučila je otići i bila je tako rastresena kad je izlazila iz sobe zbog toga što joj je nenadano sinulo kroz glavu da bi svaki sastanak i razgovor s Willom, koji ne bi mogla spomenuti mužu, značio u neku ruku prijevaru, a već i samo njeno nastojanje da nađe Lydgatea bilo je nešto što čini kriomice. To je bila jedina jasna misao u njenoj glavi, ali ju je usto progonila i neka nejasna nelagoda; sad, kad je bila sama u kočiji, čula je opet u duhu pjev onog muškog glasa i zvukove glasovira koji su ga pratili, čemu tada nije obraćala mnogo pažnje; i odjednom je počela razmišljati o tome, čudeći se kako to Will Ladislaw provodi vrijeme kod gospođe Lydgate kad joj muža nema kod kuće. A tada joj i nehotice padne na pamet da se i ona znala kadikad naći s njim u jednakim okolnostima, pa zašto bi onda bilo nešto neprilično u toj činjenici? Ali je Will rođak gospodina Casaubona, dakle čovjek prema kome ona mora biti ljubazna. Ali je, bez sumnje, bilo znakova, koje je trebalo shvatiti iz nekih aluzija, da gospodin Casaubon ne voli da njegov tečić dolazi u posjete kad njega nema kod kuće. »Možda sam se u mnogočemu varala«, reče jadna Dorothea u sebi, a suze joj poteku niz lice, pa ih je morala brzo obrisati. Bila je zbunjena i nesretna, a Willov lik, koji joj je dosada bio tako svijetao i jasan, postao joj je sad zagonetan i mutan. Kočija je, međutim, stala pred vratima bolnice. Malo zatim je šetala s Lydgateom puteljcima između travnjaka i njene su se misli koncentrirale na razloge koji su je potakli na ovaj razgovor.
Will Ladislaw je bio, međutim, na velikoj muci, i dobro je znao razloge tome. Rijetko je imao prilike vidjeti Dorotheju, a ta je sad bila prvi put jedna prilika i ta se pretvorila u njegovu veliku nepriliku. Ne samo da ona ovaj put nije bila sasvim zaokupljena njime, kako je to bilo uvijek dosada, već ga je zatekla i u takvim okolnostima u kojima joj se moglo pričiniti da ni on nije sasvim zaokupljen njome. Osjećao je da je odbačen daleko od nje, u ono midlmarčko društvo koje u njenom životu ne znači ništa. Ali nije on tome kriv; otkako je preselio u grad, stekao je, naravno, mnogo novih poznanika, koliko je najviše mogao, jer njegov položaj zahtijeva da zna sve i svakoga. Lydgatea je svakako bilo vrednije poznavati nego ikoga drugog u tom kraju, a on, eto, slučajno ima ženu, koja je glazbena i uopće vrijedna pažnje. U tome je smisao čitave priče, u kojoj je Dijana tako iznenada iskrsla kraj svog obožavatelja. Bilo je to zaista mučno. Will je znao da je u Middlemarchu samo zbog Dorothee, a ipak je njegov položaj bio takav da je prijetio da ga odvoji od nje onim ogradama ukorijenjenih predrasuda, koje su fatalnije za održanje nekog zajedničkog interesa nego sva udaljenost između Rima i Britanije. Lako je prijeći preko predrasuda što se tiče staleža i društvenog položaja, kad se one pojavljuju u obliku tiranskog pisma gospodina Casaubona; ali predrasude imaju poput mirisnih supstancija dvostruku egzistenciju; one su istodobno i krute i izvanredno suptilne – krute i goleme poput piramida, suptilne kao dvadeseti odjek neke jeke, ili kao sjećanje na zumbule, koji su jednom mirisali negdje u noći. U Willa je bio izoštren osjećaj za suptilnosti; čovjek grubljih zapažanja ne bi osjetio kao on da se u Dorothejinoj duši prvi put pojavila misao da u njegovu slobodnom vladanju ima nešto nedolično, i da se u njenoj šutnji, dok ju je pratio do kočije, krila neka hladnoća. A možda je Casaubon u svojoj mržnji i ljubomori Dorotheji ulio u glavu da se Will srozao mnogo ispod njezina društvenog položaja? Prokleti Casaubon!
Will se vrati u salon, dohvati opet svoj šešir i pođe, prilično ljut, prema gospođi Lydgate, koja je bila sjela za svoj radni stolić, govoreći joj:
– Uvijek je nešto kobno u tom prekidanju muzike ili poezije. Mogu li doći drugi put, da dovršimo s pjesmom »Lungi dal caro bene«?
– Bit će mi drago da je naučim – reče Rosamond. – Ali, sigurna sam, da i vi morate priznati kako je taj prekid bio ipak vrlo lijep. Gotovo vam zavidim što ste znanac gospođe Casaubon. Je li vrlo pametna? Čini se da jest.
– Da vam pravo kažem, o tome nikad nisam razmišljao – reče Will mrko.
– To isto mi je odgovorio Tertius, kad sam ga prvi put upitala je li lijepa. Pa na što vi muškarci mislite kad ste u društvu gospođe Casaubon?
– Mislimo na nju – odgovori Will, raspoložen da izaziva dražesnu gospođu Lydgate. – Kad čovjek gleda lijepu ženu, ne misli nikad na njene osobine... dovoljna mu je njena prisutnost.
– Bit ću ljubomorna kad Tertius bude posjećivao Lowick – reče Rosamond vedro i bezbrižno, a na licu joj se pojave jamice. – Kad se vrati odanle, neće više ni misliti na me.
– Čini mi se da dosada nije tako djelovala na Lydgatea. Gospođa Casaubon se toliko razlikuje od drugih žena, da se one i ne mogu s njom uspoređivati.
– Vi ste, kako razabirem, njen gorljivi obožavatelj. Sigurno je često posjećujete.
– Ne viđam je – reče Will gotovo zlovoljno. – Obožavanje je obično više teorija nego praksa. Ali ga ja upravo u ovom času prakticiram i preko svake mjere... zbilja se moram izgubiti odavle.
– Molim vas, dođite opet jednom uvečer; gospodin Lydgate će rado slušati malo glazbe, a ni ja ne mogu potpuno uživati u njoj bez njega. – Kad joj se muž vratio kući, Rosamond, stojeći pred njim i držeći mu objema rukama ovratnik kaputa, reče:
– Bio je ovdje gospodin Ladislaw i pjevao sa mnom, kad je došla gospođa Casaubon. Bio je, čini se, nešto zlovoljan. Možda mu nije bilo drago što ga je vidjela u našoj kući? Ti si mu sigurno više nego ravan položajem... kakvo god bilo njegovo srodstvo s Casaubonovima.
– Neće biti to, ne; mora da je posrijedi sasvim nešto drugo, ako je zaista bio zlovoljan. Ladislaw je nekakav boem, ne drži on ništa do svile i kadife.
– Bez obzira na glazbu, on baš nije uvijek ugodan. Sviđa li ti se on?
– Jest, sviđa mi se; mislim da je dobar momak, prilično čudan, ali simpatičan.
– Ja mislim, znaš, da on obožava gospođu Casaubon.
– Jadnik! – reče Lydgate, nasmiješi se i uštine ženu za uši.
Rosamond osjeti kako je počela uvelike upoznavati svijet, osobito otkako je otkrila nešto što je ona, dok je još bila djevojka, mogla shvatiti samo kao tragediju u starinskim igrokazima, naime da žene čak i kad se udaju mogu osvajati i očaravati muškarce. U ono doba mlade dame u provinciji, čak ako su bile obrazovane i u školi gospođe Lemon, još nisu čitale francusku literaturu poslije Račina, a novine nisu iznosile na veliko zvono društvene skandale, tako kao što to čine danas. Ali je ipak taštini, kojoj žena obrati sve svoje misli i posveti sve svoje dane, dovoljna i najsitnija aluzija pa da na njoj izgradi čitavo čudo koječega, a pogotovu, ako samo i nasluti mogućnost beskonačnih osvajanja. Zar nije divno sjediti na prijestolju braka i stjecati zarobljenike, a muž ti stoji uz bok kao princ-suprug – i sam uistinu podanik; zarobljenici, izgubivši zauvijek svaku nadu, dižu oči k tebi, ne nalazeći vjerojatno nigdje mira ni pokoja, a sve ispada još i ljepše ako usto gube i apetit! Međutim, zasada je Rosamondina mašta bila zabavljena njenim princom-suprugom i zadovoljavala se uživajući u njegovu nesumnjivom podaništvu. Kad je on rekao: »Jadnik«, ona upita živo i radoznalo:
– Zašto jadnik?
– A što može čovjek koji obožava jednu od vas vila! Samo zapušta svoj posao i zadužuje se.
– Sigurna sam da ti ne zapuštaš svoj posao. Ta vječito si u toj bolnici, ili obilaziš jadne pacijente, ili razbijaš glavu kakvim liječničkim svađama; a kad si kod kuće, uvijek bi htio zagledati u taj mikroskop ili u te svoje epruvete. Priznaj da ti je sve to draže od mene.
– Ne želiš li možda da ti muž bude nešto više od midlmarčkog liječnika? – reče Lydgate, položivši ruke na ženina ramena, i zagleda se u nju nježno i ozbiljno. – Naučit ću te moj najmiliji odlomak iz pjesme jednog starog pjesnika:
Čemu ta buka oko puste slave?
Zar ima što vrednije od djela,
Dostojna vješta pera, i knjige dobre,
Vrijedne da se čita i uživa u njoj?
– A ja, Rosy, želim učiniti nešto što će biti vrijedno vješta pera, i da sam opišem ono što sam učinio. A čovjek mora raditi da bi to učinio, srce moje.
– Naravno, i ja želim da nešto otkriješ; nitko ne želi toliko kao ja da postigneš neki viši položaj u nekom boljem mjestu nego što je Middlemarch. Ne možeš reći da sam ikad pokušavala odvratiti te od rada. Ali ne možemo živjeti kao pustinjaci. Da nisi nezadovoljan sa mnom, Tertius?
– Što ti pada na pamet, draga. Jako sam zadovoljan.
– A što ti je gospođa Casaubon htjela reći?
– Samo se raspitala za zdravlje svoga muža. Nadam se, međutim, da će ona biti dobrotvor naše nove bolnice; mislim da će nam davati dvije stotine na godinu.

XLIV. POGLAVLJE

Neću vas vući uz obalu, već ću ploviti
daleko pučinom, vođen zvijezdama.
Kad je Dorothea, šetajući s Lydgateom oko lovorovih nasada u novoj bolnici, doznala od njega da nema nikakvih znakova koji bi pokazivali bilo kakve promjene u Casaubonovu fizičkom stanju, već da ima samo znakova duševne tjeskobe i brige, da dozna istinu o svojoj bolesti, ona je načas zašutjela, razmišljajući nije li rekla ili učinila štogod što je izazvalo tu novu tjeskobu. Lydgate, ne htijući propustiti priliku da pridonese nešto jednoj plemenitoj svrsi, odvažio se reći:
– Ne znam je li tko vas ili gospodina Casaubona upozorio na potrebe naše nove bolnice. Prilike su takve da moje zauzimanje za tu bolnicu donekle ispada kao zalaganje za moje osobne interese; ali ja tome nisam kriv; to je zbog toga što su drugi liječnici ustali protiv te bolnice. Mislim da se vi općenito zanimate za takve poslove; sjećam se, naime, da ste me, kad sam prvi put doživio to zadovoljstvo da vas vidim u Tipton Grangeu, prije vaše udaje, ispitivali kako bijedne stambene prilike utječu na zdravlje siromašna svijeta.
– Jest, sjećam se i ja – reče Dorothea i lice joj se razvedri. – Bit ću vam vrlo zahvalna ako mi kažete kako bih mogla pomoći da se prilike barem donekle poprave. Sve mi je to nekako izmaklo, otkako sam se udala. Mislim – reče, pošto je trenutak razmišljala – da ljudi u našem selu stanuju prilično udobno, a ja sam bila suviše zaokupljena, da bih se dalje raspitivala. Ali ovdje... u takvom mjestu, kao što je Middlemarch, mora da je mnogo toga što bi trebalo učiniti.
– Nema ovdje ničega što ne bi trebalo učiniti – odgovori Lydgate brzo i odlučno. – Ova je bolnica djelo od kapitalne važnosti, za koje treba zahvaliti samo nastojanju gospodina Bulstrodea, a uvelike i njegovu novcu. Ali u takvim pothvatima jedan čovjek ne može učiniti sve. On će, razumije se, i dalje pomagati. Ali se sad skovala ružna, sitničava zavjera protiv te bolnice u gradu, i neki bi ljudi htjeli da je upropaste.
– A kakvi bi mogli biti njihovi razlozi? – upita Dorothea, naivno iznenađena.
– Uglavnom neomiljenost gospodina Bulstrodea, da s tim počnem. Gotovo pola grada uprijet će se da mu pomrsi račune. Na ovom glupom svijetu većina ljudi smatra da je neki posao izvršen dobro samo ako ga izvrši netko tko pripada njihovu društvu. Ja nisam imao posla s gospodinom Bulstrodeom, dok nisam došao ovamo. Sudim o njemu sasvim nepristrano i vidim da ima neke ideje... da je pokrenuo štošta... što ja mogu ostvariti za opće dobro. Kad bi se veći broj obrazovanih ljudi dao na posao s uvjerenjem da njihova opažanja mogu pridonijeti reformi medicinske znanosti i prakse, uskoro bismo zapazili promjenu na bolje. To je moje mišljenje. Smatrao sam da bih, odbijajući raditi s gospodinom Bulstrodeom, propustio priliku da svoje zvanje učinim općenito korisnijim.
– Potpuno se slažem s vama – reče Dorothea, koju je odmah zainteresirala situacija, kako ju je prikazao Lydgate. – A što se zamjera gospodinu Bulstrodeu? Znam da je moj stric u dobrim odnosima s njim.
– Ljudima se ne sviđa njegova religioznost – odgovori Lydgate i ušuti.
– To je još jedan razlog više da se prezre takva opozicija – reče Dorothea, gledajući midlmarčke sukobe u svjetlu velikih vjerskih progona.
– Međutim, govoreći sasvim iskreno, ima i drugih prigovora Bulstrodeu; on je samovoljan i prilično nedruštven; zainteresiran je i u trgovini, pa mu i trgovci štošta zamjeraju, a u to se ja ne razumijem. Ali kakva to posla ima s pitanjem je li dobro ili nije da se ovdje uredi bolnica, ljepša, nego što je ima ikoji grad u grofoviji? Ipak, najneposredniji je motiv opozicije činjenica da je Bulstrode medicinsku upravu povjerio meni. Meni je to, naravno, drago. To mi je prilika da učinim nešto korisno i svjestan sam da trebam opravdati njegovo povjerenje. Ali je posljedica toga ta da su se svi liječnici u Middlemarchu digli kao jedan protiv bolnice, te ne samo da neće surađivati, nego nastoje i ocrniti taj pothvat i spriječiti da se za njega dobiju prilozi.
– Kakve li sitničavosti! – usklikne ogorčeno Dorothea.
– Nema sumnje da čovjek i ne može očekivati drugo, nego da sebi borbom krči put u životu; bez toga je teško išta postići. A ovdje je svijet strahovito zaostao. Ja ne tražim ništa, samo sam se poslužio nekim prilikama, koje nisu bile svakome na dohvatu; ali se ne može prijeći preko zamjerke što sam mlad i pridošlica, i što slučajno znam nešto više od starosjedilaca. A onda, ako ja vjerujem da mogu uvesti neku bolju metodu liječenja... ako vjerujem da mogu obavljati određena opažanja i proučavanja, koja mogu biti od trajne koristi za medicinsku praksu, bio bih bijedna kukavica kad bih dopustio da me u tome spriječe bilo kakvi obziri osobne udobnosti. Taj je put čist i jasan to više što se ne radi ni o kakvoj plaći, da bi se mogla baciti sumnja na moju upornost.
– Drago mi je što ste mi to ispričali, gospodine Lydgate – reče Dorothea srdačno. – Sigurna sam da i ja tu mogu nešto pomoći. Imam nešto novaca i ne znam što ću s njim... to je neugodna misao, koja me često muči. Vjerujem da mogu svake godine dati dvije stotine funti za takvu plemenitu svrhu. Kako ste sretni, jer znate što vam je raditi da biste pomogli svijetu! Željela bih da se svakog jutra mogu probuditi s nekom takvom idejom. Čini se kako treba vrlo mnogo muke da bi čovjek vidio i malo koristi od toga!
U Dorothejinu se glasu osjećao prizvuk tuge kad je izgovorila posljednje riječi. Ali je odmah dodala veselo:
– Molim vas, dođite u Lowick, da nam ispričate nešto više o tome. Spomenut ću to i gospodinu Casaubonu. A sada moram žurno kući.
Spomenula je to Casaubonu još iste večeri i rekla mu da bi rado davala po dvije stotine funti na godinu – ona dobiva na godinu sedam stotina, i to samo od svoga imetka, koji je na nju prenesen prilikom udaje. Gospodin Casaubon nije ništa prigovorio, samo je primijetio da bi ta svota možda bila nerazmjerna u usporedbi s prinosima za druge plemenite svrhe, ali se pomirio s tim kad se Dorothea u svom neznanju usprotivila njegovu savjetu. On nije vodio mnogo brige kako se troši novac, i nije ga nerado davao. Ako ga je ikada življe zanimalo kakvo novčano pitanje, onda su tome bili razlozi u nekoj drugoj sklonosti, a ne u težnji za materijalnim dobrima.
Dorothea mu je rekla da je posjetila Lydgatea i ispričala mu ukratko što je s njim razgovarala o bolnici. Casaubon je nije ništa detaljnije ispitivao, ali je bio siguran da je ona htjela saznati što je ono bilo između Lydgatea i njega. »Ona zna da ja znam«, govorio mu je onaj vječno nemirni glas u duši; ali ta nova, šutke stečena spoznaja samo je još umanjila povjerenje među njima. On nije vjerovao u njenu ljubav; a što nas može više osamiti od nepovjerenja?

XLV. POGLAVLJE

Mnogi ljudi rado veličaju dane svojih predaka i osuđuju poroke našeg vremena. Ipak ne mogu to čestito izvesti, ako se ne posluže satirom prošlosti. Osuđujući poroke svoga vremena riječima koje su označavale poroke u vremenu koje oni hvale, oni samo dokazuju da su ti poroci svojstveni i jednom i drugom vremenu. Stoga Horacije, Juvenal i Perzije nisu bili proroci, iako se čini da njihova djela upućuju i smjeraju na naše vrijeme.
Sir Thomas Browne: Pseudodoxia Epidemica.

Tu opoziciju, koja se digla protiv nove, tifusne bolnice, u kojoj je Lydgate pripovijedao Dorotheji, treba, kao i svaku opoziciju, osvijetliti s mnogo različitih strana. Lydgate je smatrao da je ona mješavina ljubomore i glupih predrasuda. Gospodin Bulstrode nije u njoj gledao samo ljubomoru liječnika, već i nakanu da se i njemu pomrse računi. Smatrao je da je ta nakana potaknuta uglavnom mržnjom na onu vjeru bez koje nema života, a kojoj on nastoji koristiti kao njen svjetovni predstavnik, mržnjom, koja svakako nalazi izgovora i izvan područja religije, kakvi se mogu vrlo lako naći u zamršenom spletu ljudskih aktivnosti. Mogli bismo ih nazvati poslovnim zamjerkama. Ali opozicije raspolažu neograničenim mnoštvom zamjeraka i nikad se ne moraju zaustavljati na granici znanja, već se uvijek mogu povući u beskrajna prostranstva neznanja. Ono što je opozicija u Middlemarchu govorila o novoj bolnici i njenoj upravi bilo je u većem dijelu samo prepričavanje jednih te istih naklapanja, jer se dragi Bog pobrinuo da svak ne bude nadaren stvaralačkom sposobnošću; ali je bilo i razlika u tim naklapanjima u kojima su bih zastupani svi društveni slojevi – između uljudne umjerenosti dr. Minchina i bezobzirnih tvrdnja gospođe Dollop, gospodarice krčme kod »Vrča« u Slaughter Laneu.
Gospođa Dollop se uvjeravala sve više vlastitim svečanim tvrdnjama da je dr. Lydgate nakanio puštati ljude da umiru u bolnici, a nije isključeno da će ih i trovati, kako bi ih onda mogao parati, da ih prije i ne pita za dopuštenje. Ta poznato je kao »fakt«, da je htio rasjeći gospođu Goby, najpoštovaniju ženu u Parley Streetu – koja je imala ušteđena novca prije nego što se udala – što je zbilja žalosno za jednog liječnika, jer da išta vrijedi, znao bi što ti je i prije nego umreš, a ne da ti mrtvome zagleda u utrobu. Ako to nije uvjerljiv razlog, onda se gospođa Dollop pita što je uopće razlog; a oni, koji su je slušali, nisu se mogli oduprijeti uvjerenju da je njeno mišljenje kao neki bedem, i kad bi taj bedem bio srušen, tom sječenju ljudskih tijela ne bi više bilo kraja, kao što se moglo najbolje vidjeti u slučaju Burkea i Harea82 s njihovom klopkom – takvih lopovskih poslova Midlmarčanima ne treba!
I nemojte misliti da to mišljenje kod »Vrča« u Slaughter Laneu nije bilo važno za liječničku profesiju; ta stara autentična krčma pravi »Vrč« poznat po imenu Dollopovih – bila je stjecište članova velikog Dobrotvornog kluba, koji je upravo nekoliko mjeseci prije toga proveo glasovanje, kojim je trebalo odlučiti hoće li klub zadržati svoga dugogodišnjeg liječnika »doktora Gambita« ili će ga otpustiti i zamijeniti »ovim doktorom Lydgateom«, koji je kadar spasiti čak i ljude od kojih su njihovi liječnici već digli ruke. Ali su Lydgateove pristaše nadglasali glasovi dvojice članova, koji su iz nekih svojih razloga smatrali da je oživljavanje ljudi, koji su gotovo već mrtvi, sumnjiva preporuka, jer bi se to moglo kositi s namjerama Providnosti. S vremenom se promijenilo javno mišljenje, kome je jednodušnost kod Dollopovih služila kao putokaz.
Više od godinu dana prije toga, dok se još nije znalo ništa o Lydgateovoj vještini, mišljenja su o njemu bila različita, već prema prilikama, bilo da se radilo o bolesti utrobe ili o bolesti štitnjače, i razlikovala su se u sudovima, ali kako nije bilo baš nikakvih dokaza, ipak su vrijedila barem kao neki putokaz. Pacijenti, koji su bolovali od kroničnih bolesti ili kojima su životi već bili na izmaku, kao što je bio život starog Featherstonea, bili su odmah pripravni da mu se povjere; isto tako i mnogi koji nisu voljeli plaćati liječničke račune, pa im je samo dobro došlo da se mogu zadužiti kod novog liječnika; ti su ga neštedice pozivali, čim bi njihovoj razmaženoj djeci ustrebao kakav lijek, dakle u prilikama kad bi se stari liječnici itekako ljutili; svi su ti ljudi, koji su rado upošljavali Lydgatea, smatrali kako je vješt u svome poslu. Neki su smatrali da on može više od drugih, »kad se radi o jetri«; u najmanju ruku, neće biti nikakva šteta od koje bočice njegova lijeka, a ako se pokaže beskorisnim, čovjek se još može vratiti pilulama za čišćenje, koje te održavaju na životu, iako ne liječe žuticu. Ali su to ljudi manje vrijednosti. Odlične midlmarčke obitelji, naravno, neće mijenjati liječnika, ako za to nema očitih razloga; a ni svi oni, koji su zapošljavali gospodina Peacocka, nisu smatrali da su dužni preuzeti novog liječnika samo zbog toga što je njegov nasljednik, napominjući da on »vjerojatno nije ravan Peacocku«.
Lydgate nije živio dugo u gradu, a već su se pronosile o njemu najrazličitije potankosti, koje su urodile mnogo određenijim očekivanjima i produbile razlike u mišljenju dvaju suprotnih tabora. Neke su od tih potankosti bile sasvim impresivnog značaja i smisao im je ostao potpuno skriven, slično kakvom statističkom podatku, za koji nema primjera da se usporedi, ali mu se na kraju stavlja uskličnik. Kubične stope kisika, što ga u godinu dana proguta odrastao čovjek kakvo bi to zgražanje izazvalo među nekim Midlmarčanima! Kisik! Tko zna što bi to moglo biti – pa je li onda čudo da je kolera doprla u Gdansk? I još ima ljudi koji tvrde da karantena nije korisna!
Brzo se razglasilo da Lydgate ne izdaje lijekove. To je pogađalo podjednako liječnike, koji su smatrali da se time dira u jedan njihov privilegij, kao i kirurge-ljekarnike, u koje se i on ubrajao. Još prije vrlo kratkog vremena, oni bi se mogli pozivati i na zakon protiv čovjeka koji se usudio, iako nije u Londonu stekao doktorat medicine, zahtijevati da mu se za njegov rad plaća, a da ne izdaje lijekove. Ali Lydgate nije bio dovoljno iskusan da predvidi kako će taj njegov postupak biti još uvredljiviji za laike. Kad ga je jednom gospodin Mawmsey, ugledni dućandžija na Top Marketu, iako nije bio njegov pacijent, ljubazno ispitivao o tome, Lydgate je bio tako neoprezan da mu je u brzini na lako razumljiv način protumačio svoje razloge, ističući kako sastavljanje dugih računa za kapljice, pilule i miksture, kao jedini način da se liječnik naplati za svoj trud, samo ponizuje liječnika i nanosi štetu pacijentima.
Tako mogu i liječnici, koji se najviše trude, postati jednako štetni kao i nadriliječnici – rekao je Lydgate sasvim nepromišljeno. – Da bi zaradili svoj kruh, moraju kraljevim podanicima propisivati prevelike doze lijekova, a to je, gospodine Mawmsey, gadna izdaja... tako se ozbiljno potkapa zdravlje.
Gospodin Mawmsey nije bio samo sirotinjski staratelj (taj je razgovor s Lydgateom započeo zbog dobrovoljnih priloga za siromahe, koji ne žive u ubožnicama), već je bolovao i od astme i imao obitelj koja se neprestano množila; tako je bio i s medicinskog i svoga gledišta važna ličnost; a bio je, zaista, izvanredan trgovac, u koga je kosa bila počešljana u obliku plamene piramide, a uslužnost i rječitost srdačni i privlačni; umio je šaljivo polaskati, a stanovitom se promišljenom uzdržljivošću oduprijeti napasti, da pokaže svu snagu svoje pameti. Neka prisna šaljivost u pitanjima gospodina Mawmseya nametala je ton Lydgateovim odgovorima. Ali neka se pametan čovjek čuva da ne bude suviše pripravan objašnjavati; to samo povećava izvore zabluda; što više brojeva za zbrajanje, to će sigurnije račundžija pogriješiti.
Završavajući razgovor i stavljajući nogu u stremen, Lydgate se smiješio, a gospodin Mawmsey smijao više nego što bi to činio da je i znao tko su ti kraljevi podanici, pozdravljajući usto, kao što je već bio navikao: »Doviđenja, gospodine; doviđenja gospodine!« s licem čovjeka kome je sve dovoljno jasno. Uistinu su njegove misli bile zbrkane. Godine i godine plaćao je račune za lijekove, u kojima su sve stavke bile točno navedene, tako da je bio siguran da je za svako pola krune i svakih osamnaest penca nešto doista i primio. Činio je to sa zadovoljstvom, jer je smatrao da mu je to dužnost kao mužu i ocu, a svaki račun, veći od običnih, cijenio je kao neku počast vrijednu spomena. Ali ne samo da su on i obitelj imali goleme koristi od lijekova, već se on s velikim uživanjem i veseljem bavio i time da stvara oštroumne sudove o njihovu neposrednom djelovanju, tako da je uvijek mogao podnijeti inteligentan izvještaj, koji je služio za orijentaciju gospodinu Gambitu, liječniku samo malo nižeg položaja od Wrencha i Tollera, koji je bio posebno cijenjen zbog vješta pomaganja kod porođaja. Gospodin Mawmsey je, međutim, imao najgore mišljenje o svim njegovim sposobnostima, osim o sposobnostima da prepisuje lijekove, zbog kojih je, kako je znao kazati prigušenim glasom, cijenio Gambita više od svih drugih liječnika.
Bilo je dubljih razloga, nego što su tričave riječi jednog novajlije, koje su ispale još tričavije u salonu iznad dućana, kad su bile ponovljene gospođi Mawmsey, ženi navikloj da bude cijenjena kao plodna majka; ona se u takvim prilikama osobno povjeravala brizi gospodina Gambita, a katkad bi imala trudove zbog kojih je trebalo pozivati i dr. Minchina.
– Je li gospodin Lydgate htio reći da od uzimanja lijekova nema nikakve koristi? – reče gospođa Mawmsey, koja je voljela otezati riječi. – Voljela bih da mi kaže kako ću izdržati sajmene dane ako mjesec dana prije ne počnem uzimati lijek za jačanje. Pomisli samo, draga moja – i gospođa Mawmsey se okrene svojoj prisnoj prijateljici, koja je sjedila kraj nje – za što se sve ja moram brinuti, da bih privukla mušterije... za veliku teleću paštetu... nadjeveno stegno... goveđi jezik, šunku, i tako dalje! A najbolje me krijepi ona ružičasta mikstura, a ne smeđa. Čudim se, gospodine Mawmsey, da ste vi s vašim iskustvom imali strpljenja to slušati. Ja bih mu rekla odmah da o tome znam nešto više od njega.
– Ne, ne, ne – reče gospodin Mawmsey – nisam mu htio iznijeti svoje mišljenje. Poslušaj sve, a sudi sam... to je moje geslo. Nije on znao s kim razgovara. Nije on mogao mene smotati oko prsta. Ljudi se često prave kao da me o nečem žele poučiti, a isto bi mi tako mogli reći: »Mawmsey, ti si budala«. Ali se ja tome samo smijem; ja ugađam svačijim slabostima. Da su lijekovi naškodili meni i mojoj obitelji, ja bih to već bio opazio.
Sutradan je gospodinu Gambitu rečeno kako Lydgate naokolo pripovijeda da lijekovi ništa ne pomažu.
– Gle! – reče on, uzvivši obrve malo iznenađen. (Bio je krupan, grub čovjek s velikim prstenom na kažiprstu.) – Kako će onda liječili svoje pacijente?
– To se i ja pitam – odgovori gospođa Mawmsey, koja je obično isticala važnost svojih riječi, naglašavajući zamjenice.
– Zar on misli da će mu ljudi plaćati samo zato što dođe i malo posjedi s njima, pa onda opet ode?
Gospodin Gambit je mnogo vremena prosjedio kraj gospođe Mawmsey, a često ju je i vrlo podrobno izvještavao o svojim navikama i drugim poslovima; ali je, naravno, znao da u njenoj primjedbi nema nikakve aluzije, jer svoje slobodno vrijeme, provedeno u pričanju, nije nikad zaračunavao. Zato je u šali odgovorio:
– Lydgate je, znate, ipak pristao mladić.
– Ja mu se, svakako, ne bih obratila – reče gospođa Mawmsey. Drugi neka čine kako im drago.
Gospodin Gambit je, dakle, otišao iz kuće najuglednijeg dućandžije bez ikakva straha od konkurencije, ali s osjećajem da je Lydgate jedan od onih licemjera koji nastoje oklevetati druge, da bi oni sami ispali pošteni, i da bi bilo vrijedno da se neki ljudi potrude kako bi ga raskrinkali. Gospodin Gambit je, bez sumnje, bio zadovoljan svojom klijentelom, koja je sva bila prožeta dućanskim mirisima i koja je uvijek tražila rabat kod plaćanja u gotovu. I nije smatrao da bi bilo vrijedno njegova truda raskrinkavati Lydgatea, dok ne bude znao kako to učiniti. Nije se baš odlikovao nekim obrazovanjem, i trebalo je da sebi sam probija put, boreći se protiv obescjenjivanja, kojim ga je susretala većina njegovih kolega po zvanju. Njegove akušerske sposobnosti nisu bile ništa manje zbog toga što je dišne organe nazivao »pumones«.
Drugi su liječnici smatrali sebe sposobnijima. Gospodin Toller je imao najveću praksu u gradu i pripadao je jednoj staroj midlmarčkoj porodici; Tollera je bilo u pravnoj struci i u svim zvanjima višim od trgovine na malo. Suprotno od našega razdražljivog prijatelja Wrencha, on je na najbezbrižniji način na svijetu primao i sve ono za što bi se moglo pomisliti da će ga naljutiti, jer je bio dobro odgojen, miran i duhovit čovjek, dobar domaćin, a volio se malo i zabaviti, ako je za to bilo prilike; bio je dobar prijatelj gospodina Hawleya, a neprijatelj gospodina Bulstrodea. Možda je malo čudno što se čovjek tako ugodnih osobina dao na tako drastičan način liječenja puštanjem krvi, stavljanjem melema i izgladnjivanjem pacijenata, iako mu nije bilo ni na kraj pameti da za to i sam služi kao primjer; ali je ta protivrječnost samo pogodovala dobrom mišljenju, koje su o sposobnostima gospodina Tollera imali njegovi pacijenti; oni su općenito primjećivali da se gospodin Toller vlada nehajno, ali da je u liječenju žustar, da žustriji i ne može biti; nitko, govorili su oni, ne shvaća tako ozbiljno svoje zvanje kao on; malo je spor, kad treba doći nekamo, ali kad dođe, onda i učini nešto. Bio je vrlo omiljen u svom društvu, a što bi god nepovoljno o nekom načuo, udvostručio bi svojim bezobzirnim podsmijevanjem.
On se, naravno, umorio smješkajući sa i čudeći: »Ah!« dok su mu pričali kako nasljednik gospodina Peacocka neće izdavati lijekove; kad mu je gospodin Hackbutt jednog dana, sjedeći uz vino u društvu poslije objeda, to spomenuo, gospodin Toller smijući se reče:
– Tako će se Dibbitts osloboditi svojih starih lijekova. Volim malog Dibbittsa... Drago mi je da ima sreće.
– Znam što mislite, Toller – reče gospodin Hackbutt i potpuno se slažem s vama. Prvom ću prilikom progovoriti o tome i reći što mislim. Liječnik treba odgovarati za kakvoću lijekova koje uzimaju njegovi pacijenti. To je razumno u sustavu zaračunavanja koji je dosada vladao i ništa nije tako odvratno kao ovo razmetanje jednom novotarijom, kojom se u zbilji ništa ne poboljšava.
– Razmetanje, Hackbutt? – reče gospodin Toller podrugljivo. Ne vidim u tome nikakva razmetanja. Ne možeš se razmetati nečim u što nitko ne vjeruje. Ne radi se tu ni o kakvoj reformi; pitanje je u tome da li dobit od lijeka liječniku treba platiti ljekarnik ili pacijent i da li treba uvesti posebnu nagradu za samo liječenje.
– Ah, dabome, jedna od vaših prokletih novih verzija stare obmane – reče gospodin Hawley, dodavajući bocu gospodinu Wrenchu.
Gospodin Wrench, koji je inače bio povučen, u društvu bi često zagledao dublje u čašu, te bi tako postajao još razdražljiviji.
– Što se tiče obmane, Hawley – reče on – takvim se riječima lako razmetati. Ali ja ustajem protiv onih liječnika koji sami sebi pljuju u lice, vičući posvuda, u sav glas, kako liječnik, koji pripravlja i izdaje lijekove, tobože ne može biti džentlmen. S prezirom odbijam takve objede. Pojaviti se među svojim kolegama po zvanju s novotarijom, kojom se baca ružno svjetlo na jednu njihovu tradicionalnu proceduru, to je, tvrdim, sljeparija nedostojna jednog džentlmena. To je moje mišljenje, i pripravan sam ga braniti od svakoga tko mi se usprotivi.
Glas je gospodina Wrencha postao vrlo oštar.
– Ne bih se složio s vama, Wrench – reče gospodin Hawley, turivši ruke u džepove hlača.
– Dragi moj prijatelju – upadne gospodin Toller umirujući i zagleda se u Wrencha – liječnici koji sami pripravljaju lijekove jače su pogođeni od nas. A što se tiče časti, time se bave Minchin i Sprague.
– Zar medicinsko pravo ne zabranjuje takve prekršaje? – reče gospodin Hackbutt, nezainteresiran, ali želeći pomoći svojom mudrošću. – Što kaže zakon, je li, Hawley?
– Ništa tu zakon ne pomaže – odgovori Hawley. – Već sam ja zavirio u njega kad mi se obratio Sprague. Sav će ti se trud razbijati na odluci kakva prokletog suca.
– Koješta! Ne treba tu nikakva zakona – reče gospodin Toller. – Što se tiče prakse, čitav je taj pokušaj besmislen. Neće na njega pristati nijedan pacijent... Peacockovi pacijenti svakako neće, oni su navikli na sredstva za čišćenje. Dajte mi vino.
Predviđanje se gospodina Tollera djelomice obistinilo. Ako su gospodin i gospođa Mawmsey, koji se nisu kanili obraćati Lydgateu, bili uznemireni njegovom izjavom protiv lijekova, bilo je neizbježno da će se i oni, koji mu se obraćaju, zabrinuti i paziti hoće li on »upotrijebiti sva sredstva, koja se mogu upotrijebiti« u njihovu slučaju. Pa čak se i dobroćudni gospodin Powderell, koji je u svojoj vječitoj dobronamjernosti bio pripravan da još više cijeni Lydgatea, što je on tako savjesno nastojao iznaći bolje metode liječenja, uznemirio zbog svoje žene, koju je napao crveni vjetar, te se nije mogao suzdržati da mu ne napomene kako je gospodin Peacock u jednom sličnom slučaju dao niz pilula, koje on ne može pobliže opisali, ali zna da su izvrsno djelovale, jer je gospođa Powderell još prije Miholja ozdravila od bolesti, od koje je oboljela još za velike vrućine u kolovozu. I naposljetku je, kolebajući se između želje da ne uvrijedi Lydgatea i želje da ne bude propušteno nijedno »sredstvo«, nagovorio ženu da kriomice uzima Widgeonove pilule za čišćenje, jedan vrlo cijenjeni midlmarčki lijek, koji je suzbijao svaku bolest u samom začetku, djelujući odmah direktno na krv. To se paralelno liječenje nije Lydgateu smjelo ni spomenuti, a ni sam gospodin Powderell nije se baš mnogo u njega pouzdavao, ali se ipak nadao da bi uz Božji blagoslov možda moglo pomoći.
Ali je Lydgateu u tom kritičnom razdoblju početništva u Middlmarchu pomagao slučaj, što obično nerazumno nazivamo srećom. Nema, mislim, liječnika novajlije u nekom mjestu, koji nije koga zadivio uspjesima u liječenju; ti se uspjesi mogu nazvati svjedodžbama sreće, a zaslužuju isto toliko povjerenja kao i pisane i tiskane svjedodžbe. Mnogi su pacijenti, koje je Lydgate liječio, ozdravili, neki i od vrlo teških bolesti; primjećivalo se da novom liječniku s njegovim novim metodama treba u najmanju ruku upisati u zaslugu da spašava ljude koji su već jednom nogom u grobu. Naklapanja, koja su se pronosila u takvim prilikama, bila su Lydgateu vrlo neugodna, jer su mu pribavljala glas koji može poželjeti samo nesposoban i nesavjestan čovjek, te je bio uvjeren da će ga drugi liječnici u svojoj nesavladivoj mržnji optuživati da sam potiče tu bučnu reklamu među neukim svijetom. Čak mu ni njegova ponosna iskrenost nije u tome mogla pomoći; uvidio je da bi mu borba protiv tih naklapanja neuka svijeta bila posve uzaludna.
Baš kad se milosrdna gospođa Larcher počela zanimati za simptome bolesti svoje dvorkinje, koji su je prilično zabrinjavali, naišao je dr. Minchin, pa ga je zamolila da dvorkinju pregleda i da joj da uputnicu za bolnicu. Dr. Minchin je, pošto je ženu pregledao, napisao nalaz, tvrdeći da se radi o tumoru, te je preporučio da se Nuncy Nash, tako se žena zvala, liječi ambulantno. Nancy se na putu u bolnicu svratila kući i dala stezničaru i njegovoj ženi, kod kojih je u potkrovlju stanovala, da pročitaju nalaz dr. Minchina. Tako je Nancy postala predmet sućutnih razgovora u okolnim dućanima u Churchyard Laneu; govorilo se kako trpi od tumora, koji je najprije, po tom pričanju, bio tvrd i velik kao pačje jaje, a kasnije je, u toku dana, porastao otprilike do veličine »vaše šake«. Većina se slušatelja složila u mišljenju da ga treba izrezati, ali je jedan znao za nekakvo ulje, a drugi za neku vrstu pirike, koji mogu smekšati i smanjiti svaku izraslinu u tijelu, ako se dovoljno toga proguta – ulje treba pomalo »guckati«, a piriku pomalo jesti.
Međutim, kad se Nancy javila u bolnicu, slučajno se toga dana našao u službi Lydgate. Pošto ju je ispitao i pregledao, Lydgate je tišim glasom rekao bolničkom ranarniku: »To nije tumor, već grč«.
Propisao joj je melem i kapi željeza, te je uputio kući da se odmori, a ujedno joj je dao pismo za gospođu Larcher – koja joj je, kako je Nancy rekla, bila njen najbolji poslodavac – u kome je posvjedočio da je Nancy potrebna dobra hrana.
Nancy je, međutim, u njenom potkrovlju postajalo sve gore i gore, naslućivani tumor kao da je uzmaknuo pred melemom i preselio se na drugo mjesto, uzrokujući još jače boli. Stezničareva žena dozvala je Lydgatea, i on je kroz četrnaest dana nastavio liječiti Nancy u njenom stanu, te je ona, zahvaljujući tom liječenju, sasvim ozdravila i vratila se na posao. Ali se o njenoj bolesti u Churchyard Laneu i drugim ulicama i dalje govorilo kao o tumoru; pa i sama je gospođa Larcher to pripovijedala, jer kad su dr. Minchinu spomenuli kako je Lydgate na čudnovat način izliječio Nancy, on naravno nije htio reći: »U tom slučaju nije bio posrijedi tumor, i ja sam bio u zabludi kad sam to tvrdio«, već je rekao: »Gle! Ah! Znao sam da je to lakši kirurški slučaj; ništa opasno«; u sebi se, međutim, ljutio, jer kad se raspitao u bolnici za ženu koju je prije dva dana preporučio, čuo je od bolničkog ranarnika, nekog mladića koji nije mario da nekažnjeno naljuti dr. Minchina, što je zaista bilo. U privatnim je razgovorima dr. Minchin izjavio kako je nepristojno da jedan liječnik-kirurg tako otvoreno pobija liječnički nalaz, a kasnije se složio s Wrenchom u mišljenju da se Lydgate vrlo malo pridržava pravila pristojnosti. Lydgate nije iskoristio taj slučaj da bi sebe uzdigao ili na neki način ponizio Minchina; takvi ispravci pogrešnih sudova često se dešavaju među ljudima jednakih kvalifikacija. Ali je to u razgovorima dokona svijeta ostao i dalje čudnovat slučaj tumora, koji je teško razlikovati od raka, a smatralo se da je to opasniji, ako je od one lutajuće vrste. Mnoge su predrasude, koje je izazvao Lydgateov postupak s lijekovima, bile sada poništene ovim dokazom čudotvorne vještine, kojom je tako brzo izliječio Nancy Nash, koja se već borila sa smrću, mučena tumorom koji je bio tvrd i uporan, ali je ipak morao uzmaknuti.
Što je Lydgate mogao? Uvreda je ako gospođi, koja te upravo uvjerava kako si je zadivio svojom vještinom, kažeš da je u velikoj zabludi i da je to njeno divljenje budalaština. A kad bi joj počeo tumačiti narav bolesti, još bi se više ogriješio o profesionalna pravila pristojnosti. Tako je morao strepjeti pred uspjehom, koji mu je naviještalo to veličanje neupućena svijeta, koje nema baš nikakve vrijednosti.
U slučaju jednog uglednijeg pacijenta, gospodina Borthropa Trumbulla, Lydgate je bio svjestan da je pokazao nešto više od običnog liječnika, iako je tu bila posrijedi jedna nesigurna prednost, koja mu je omogućila da uspije.
Rječiti dražbovatelj se razbolio od upale pluća, a kako je bio prije pacijent doktora Peacocka, poslao je po Lydgatea, kome je već bio priopćio svoju namjeru da se kod njega liječi, kad mu to bude potrebno. Gospodin Trumbull je bio jak čovjek, kao stvoren da se na njemu iskuša teorija koja se uzdaje u snagu organizma – da se promatra razvitak određene bolesti, puštajući je, koliko je god moguće, da se razvija sama od sebe, kako bi se mogle pratiti sve njene faze i prema tome ravnati ubuduće.
Po načinu na koji je dražbovatelj opisivao što osjeća, Lydgate je naslutio da bi on volio biti upućen u odluke svoga liječnika i sam sudjelovati u svom liječenju. Dražbovatelj nije bio jako iznenađen kad je čuo da je u njega konstitucija, koja se (dakako uz potrebni nadzor) može prepustiti samoj sebi, tako da bi mogla dati sjajnu sliku razvitka bolesti u svim njenim jasno označenim fazama, a da je u njega vjerojatno i rijetka snaga volje, te da može dobrovoljno pristati da se na njemu ispita jedna znanstvena procedura, i tako poremećaj u funkcijama njegovih pluća može biti od opće društvene koristi.
Gospodin Trumbull je odmah prihvatio i uživio se u misao da njegova bolest nije običan slučaj za medicinsku znanost.
– Ne bojte se, gospodine; niste se obratili čovjeku koji bi bio sasvim neupućen u vis medicatrix83 – rekao je, nastojeći kao i obično da se izražava biranim riječima, a kako je teško disao, ispalo je to prilično patetično. I bez ikakvih je bojazni izdržao, ne uzimajući nikakvih lijekova, a mnogo ga je u tome bodrila upotreba termometra, čime je bila istaknuta važnost njegove temperature, misao da daje primjere za mikroskopska istraživanja i činjenica da je naučio mnogo novih riječi, za koje je smatrao da bi pristajale dostojanstvu njegova rječnika. Lydgate je naime bio toliko domišljat da mu polaska s malo stručna razgovora.
Lako je zamisliti kako je gospodin Trumbull ustao sa svoga bolesničkog ležaja, raspoložen da govori o svojoj bolesti, u kojoj je pokazao snagu svoje volje i konstitucije; a nije štedio riječi ni kad je izražavao povjerenje liječniku, koji je znao ocijeniti pacijenta koga je liječio. Dražbovatelj nije bio nedarežljiv čovjek, rado je davao drugima što im pripada, uvjeren da on to i može učiniti. Zapamtio je riječi »metoda, koja se pouzdaje u prirodu« i vješao ih na veliko zvono, a tako i druge učene fraze, da bi popratio svoju tvrdnju kako »Lydgate zna ipak nešto više od drugih liječnika... kako je mnogo bolje upućen u tajne svoga zvanja nego većina njegovih kolega«.
To se dogodilo prije nego što je bolest Freda Vincyja dala povoda da neprijateljstvo gospodina Wrencha prema Lydgateu dobije određenije osobne razloge. Novajlija je prijetio da bude na smetnju kao takmac u poslu, a dosada je već bio na smetnju svojom praktičnom kritikom i prigovaranjem starijim, radom izmorenim kolegama, koji su imali drugoga posla, nego da se bave nekim neprovjerenim teorijama. Njegova se praksa proširila na jednu ili dvije četvrti, i već je od prvog dana dolaska, kad se doznalo da potječe iz odlične porodice, bio posvuda gotovo redovito pozivan, tako da su ga drugi liječnici morali susretati na objedu u najodličnijim kućama; a ako se moraš susretati s čovjekom koji ti nije simpatičan, nigdje nije rečeno da takvi sastanci moraju uroditi i uzajamnim simpatijama. Liječnici u Middlemarchu nikad ni u čemu nisu bili tako jednodušni kao u sudu da je Lydgate drzak mladić i da je spreman pred Bulstrodeom glumiti gmizavu podložnost, samo da bi se domogao vodećeg položaja. Što je gospodin Farebrother, koji je bio na čelu protubulstrodeovske stranke, u svakoj prilici branio Lydgatea i bio mu prijatelj, pripisivalo se Farebrotherovu neshvatljivom postupku da se bori na dvije strane.
Liječnici su se uvelike pripremali izraziti svoje nezadovoljstvo prigodom objavljivanja pravila, koja je gospodin Bulstrode propisao za upravu nove bolnice i koja su izazivala to veće ogorčenje, što nije bilo nikakve mogućnosti da se bilo što učini protiv njegove volje i želje, pošto su svi osim lorda Medlicota odbili pomoći gradnju te bolnice, jer su voljeli da prilažu za staru bolnicu. Tako je gospodin Bulstrode snosio sve troškove i nije se zbog toga žalostio, jer je time stekao pravo da provodi svoje zamisli o reformama bez ikakvih zapreka, koje bi mu inače podmetali različiti pomagači svojim predrasudama. Ali je morao utrošiti velike svote novca, i gradnja se otegla. Taj je posao preuzeo Caleb Garth, ali je za gradnje pao pod stečaj, pa je napustio upravljanje tim poslom prije nego se zgrada počela iznutra uređivati. Ali kad je bilo riječi o bolnici, često bi govorio da Bulstrode, kakav god inače bio, voli dobar i solidan tesarski i zidarski posao, te se razumije i u kanalizaciju i u dimnjake. Nova bolnica je zaista sasvim zaokupila Bulstrodea, i on bi bio rado žrtvovao i dalje svake godine veliku svotu novca, samo da bi u njoj mogao gospodariti diktatorski bez ikakva odbora. Ali je on imao pred očima još jedan svoj omiljeni cilj, za koji mu je također trebalo novaca da ga uzmogne ostvariti. Želio je kupiti nešto zemlje u okolini Middlemarcha, pa je stoga nastojao dobiti veće doprinose za uzdržavanje bolnice. U međuvremenu je pripremao planove za upravljanje bolnicom. Trebalo je da ta bolnica bude rezervirana za sve vrste tifusnih oboljenja, a Lydgate da bude njen glavni liječnik i upravitelj, kako bi imao potpunu slobodu i autoritet da obavlja komparativna istraživanja, koja na temelju svojih studija, osobito studija u Parizu, smatra važnima. Drugi liječnici, koji bi dolazili u bolnicu, imali bi samo pravo savjetovanja, ali nikakve moći da se usprotive Lydgateovim konačnim odlukama. Opća uprava bila bi isključivo u rukama petorice upravitelja, okupljenih oko gospodina Bulstrodea, koji bi imali pravo odlučivanja razmjerno svojim doprinosima. Taj upravni odbor dopunjavao bi se sam, kad bi koji član ispao, a mnoštvo malih prinosnika ne bi imalo nikakva udjela u upravi.
Svi su liječnici u gradu odmah odbili da dolaze u tifusnu bolnicu.
– Dobro – rekao je Lydgate gospodinu Bulstrodeu – imamo izvrsnog bolničkog ranarnika i priređivača lijekova, bistrog i vještog momka; dobit ćemo Webba iz Crabsleya, dobrog liječnika, boljeg od ikoga od njih; dolazit će ovamo dvaput sedmično, a budemo li imali kakvu izvanrednu operaciju, doći će Protheroe iz Brassinga. Moram još više raditi, i to je sve; zato sam napustio službu u staroj bolnici. Plan će uspjeti njima usprkos, a onda će biti sretni da mogu doći u bolnicu. Ne može to tako dugo potrajati; ubrzo će biti provedene različite reforme, pa će tada mladi ljudi biti sretni da dođu i studiraju ovdje.
Lydgate je bio oduševljen.
– Ja neću uzmaknuti, budite sigurni, gospođine Lydgate – reče gospodin Bulstrode. – Dok vidim da odlučno provodite plemenite namjere, ja ću vas vjerno pomagati. I ja se skromno pouzdajem da mi blagoslov, koji je dosada pratio moju borbu protiv zloduha u ovome gradu, neće ni ubuduće biti uskraćen. Ne sumnjam da ću naći i pogodne članove uprave da mi pomognu. Gospodin Brooke iz Tiptona je već pristao i obavezao se da daje svake godine pripomoć; nije označio svotu... vjerojatno neće biti velika. Ali će on biti koristan član odbora.
Kao koristan član mogao bi se možda označiti onaj koji neće ništa predlagati, već uvijek glasovati s Bulstrodeom.
Mržnja liječnika na Lydgatea teško se sada mogla prikriti. Ni dr. Sprague ni dr. Minchin nisu govorili da im nije po volji Lydgateovo znanje ili njegova težnja da poboljša način liječenja; njima se nije sviđala njegova drskost, koju nitko ne može poricati. Zaključili su da je bezobrazan i umišljen i da se lakoumno prihvatio novotarija zbog buke i reklame, što je sve obilježje šarlatana.
Kad je jednom riječ šarlatan bila izbačena, ona je poletjela, i nisu joj više dopuštali da se spusti. Tih je dana svijet bio uzbuđen čudotvornim djelima gospodina St. Johna Longa, »plemića i džentlmena«, koji je dokazivao kako je iz sljepočica nekog pacijenta izvadio tekućinu sličnu živi.
Gospodin Toilet je jednog dana smiješeći se primijetio, u razgovoru s gospođom Taft, da je »Bulstrode u Lydgateu našao čovjeka koji mu pristaje; šarlatan u religiji voli i šarlatane drugog soja«.
– Jest, zaista – reče gospođa Taft, držeći cijelo vrijeme na pameti trideset očica svoga pletiva – to mi nije teško ni zamisliti, ima ih dosta svakog soja. Sjećam se gospodina Cheshirea i njegovih željeza, kojima je htio ispravljati ljude, koje je Svemogući učinio grbavim.
– Ma ne, ne – požuri se gospodin Toller – Cheshire je bio besprijekoran... ispravan i pošten čovjek. Ali tu je sada St. John Long... taj je svat od šarlatanskog soja, jer objavljuje nekakva liječenja o kojima nitko ništa ne zna, svat koji želi dizati galamu, praveći se da on vidi i zna sve bolje od drugih. Nedavno je tobože kopkao po ljudskom mozgu i dobio iz njega živu.
– Milostivi Bože! Kakve se to strahote čine s ljudskim tijelom – zgrozi se gospođa Taft.
Bilo je poslije toga ljudi koji su počeli vjerovati da se Lydgate poigrava i s tijelima uglednih pacijenata, da bi postigao svoje ciljeve, pa kako onda – govorili su – neće lakoumno eksperimentirati i s pacijentima u bolnici. Osobito se moglo očekivati, kako je rekla gospodarica krčme kod »Vrča«, da će nemilice sjeći njihova mrtva tijela. Tako je Lydgate liječio gospođu Goby, i kad je ona umrla, očito od srčane bolesti, za koju, međutim, nije bilo izrazitih simptoma, on se smjelo požurio da od njene obitelji zatraži dopuštenje da otvori mrtvo tijelo. Time je Lydgate te ljude uvrijedio u njihovim osjećajima, pa se to brzo pronijelo i dalje od Parley Streeta, gdje je ta gospođa dugo živjela od rente, i gdje se takav postupak, koji je podsjećao na žrtve Burkea i Harea, osuđivao kao gnusno kaljanje uspomene na nju.
Takve su bile prilike u času kad je Lydgate govorio Dorotheji o novoj bolnici. Vidjeli smo da je neprijateljstvo i glupo neshvaćanje podnosio s mnogo hrabrosti, jer je znao da je ono djelomice nastalo zbog njegovih znatnih uspjeha.
– Neće oni mene otjerati – reče, razgovarajući povjerljivo u radnoj sobi gospodina Farebrothera. – Ovdje mi je dobra prilika da radim na ciljevima do kojih mi je najviše stalo. A prilično sam siguran da ću zarađivati koliko mi bude trebalo za život. Napredovat ću malo-pomalo, što neprimjetnije; ne privlači me više ništa, osim doma i posla. I sve sam više uvjeren da će se moći dokazati jedinstveno porijeklo svih tkiva. Raspail i drugi na istom su putu, a ja sam dosada tratio vrijeme.
– Ne mogu tu ništa proricati – reče Farebrother, koji je zamišljen dimio lulu dok je Lydgate govorio – ali, što se tiče neprijateljstva u gradu, vi ćete to prebroditi, budete li mudri i oprezni.
– A kako da budem mudar i oprezan? – upita Lydgate. – Ja samo radim ono što se od mene zahtijeva. Što ja mogu protiv neuka i pakosna svijeta... ništa... baš kao ni Vesal u svoje vrijeme. Ne možeš svoje vladanje prilagođavati prema glupim zaključcima, koje nitko ne može predvidjeti.
– To je istina; ali nisam to mislio. Mislio sam samo dvoje. Prvo, držite se što dalje od Bulstrodea; naravno, možete i dalje savjesno obavljati svoj posao s njegovom pomoći, ali ne vežite se s njim. Možda se čini da me osobni osjećaji nagone da tako govorim... a dobrim dijelom i jest tako, priznajem... ali osobni osjećaji ne varaju uvijek, ako ih dobro prokuhate i svedete na dojam, koji ih jednostavno pretvara u mišljenje.
– Bulstrode meni ne znači ništa – reče Lydgate bezbrižno – izvan javnih poslova. A što se tiče prisnosti s njim, za to mi on nije dovoljno simpatičan. A što je ono drugo na što ste mislili? – upita Lydgate, gladeći pažljivo svoju nogu i ne osjećajući da bi mu baš bio prijeko potreban kakav savjet.
– Evo što mislim. Čuvajte se... experto crede84 ... čuvajte se da vas novcem ne zarobi. Znam po vašim riječima, koje ste izrekli jednom prilikom, da vam se ne sviđa što se toliko kartam za novac. Imate donekle pravo. Ali se pokušajte otresti potrebe tih malih svota koje vam manjkaju. Možda govorim više no što bi trebalo, ali čovjek se voli izdići iznad sama sebe, pa da, ističući svoj loš primjer, drži drugima propovijedi.
Lydgate je primio vrlo prijateljski napomene gospodina Farebrothera, iako bi ih teško podnio od koga drugoga. Ipak su mu i nehotice pali na pamet neki dugovi, u koje je nedavno zapao, ali su ti dugovi bili, kako mu se činilo, neizbježni, i sad nije kanio trošiti više nego što je potrebno za vođenje skromna kućanstva. Pokućstvo, koje je kupio na dug, neće se morati tako brzo popravljati, a i zaliha vina dostajat će za duže vrijeme.
Mnoge su ga misli bodrile u to vrijeme – i to opravdano. Čovjek koji se svjesno oduševljava za plemenite ciljeve, održava se u borbi sa sitničavim neprijateljstvima sjećajući se velikih trudbenika, koji su, podnoseći udarce, morali sebi krčiti put, i u njegovu duhu oni lebde poput svetaca zaštitnika koji neprimjetno pomažu. Te iste večeri, kad je čavrljao s gospodinom Farebrotherom, došavši kući, ispružio je svoje duge noge na kauču, a glavu zabacio, podvivši ruke pod potiljak; u takvu se položaju najradije prepuštao mislima. Rosamond je sjedila za glasovirom i udarala ariju za arijom, o kojima je njen muž (kao uzbuđeni slon) znao samo toliko da pristaju njegovu raspoloženju poput melodioznog morskog povjetarca.
U tom je času Lydgateovo lice sjalo vedrim pouzdanjem, te bi se čovjek odvažio na okladu da će on postići svoje ciljeve. U njegovim crnim očima, na njegovim usnama i čelu vidio se onaj spokoj koji govori o punoći kontemplativne misli – o duhu koji ne traži, nego gleda, a pogled kao da je ispunjen onim što je iza njega.
Uskoro Rosamond ostavi glasovir i sjedne na stolac kraj kauča, nasuprot mužu.
– Je li ti dosta glazbe, milostivi gospodaru? – upita skrstivši ruke na krilu, blaga i ponizna lica.
– Dosta, draga, ako si umorna – reče Lydgate i, ne maknuvši se, nježno podigne oči i pogled mu počine na njoj. Rosamond je možda za njega u tom trenutku bila što i kap vode bačene u jezero, i njenom ženskom instinktu to nije izmaklo.
– Što te je tako zaokupilo? – teče i primakne svoje lice bliže njegovu.
Lydgate ispruži ruke i nježno ih položi na njena ramena.
– Razmišljam o jednom velikom čovjeku, koji je prije nekih tristo godina bio otprilike iste dobi kao i ja, a već je svojim radom označio novo razdoblje u anatomiji.
– Ne bih se mogla dosjetiti tko je to bio – reče Rosamond tresući glavom. – Kod gospođe bi se Lemon ponekad zabavljali pogađajući historijska imena, ali to nisu bila imena anatoma.
– Reći ću ti! Ime mu je bilo Vesal85. A jedini način da stekne onakvo znanje iz anatomije, kakvo je on stekao, bio je da noću krade trupla s groblja i stratišta.
– Oh! – usklikne Rosamond, a na njenom lijepom licu pojavi se izraz zgražanja. – Zaista sam sretna što nisi Vesal. Mislim da je ipak mogao naći manje strašan način.
– Ne, nije mogao – reče Lydgate, osvrćući se isuviše ozbiljno na njenu primjedbu. – Do potpunog je kostura mogao doći samo tako da s vješala skida pobijeljele kosti kakva zločinca, zakopa ih i onda u mrkloj noći komad po komad kriomice nosi kući.
– Nadam se da to nije jedan od tvojih velikih uzora – reče Rosamond malo u šali, a malo i zabrinuta – inače ćeš još noću odlaziti na groblje kod sv. Petra. Ta sjećaš se, sam si mi pričao, kako su ljudi bili bijesni zbog gospođe Goby. Već imaš dosta neprijatelja.
– Imao ih je i Vesal, Rosy. Nije nikakvo čudo što su ovi konzervativni čudaci u Middlemarchu ljubomorni, kad su i neki od najvećih liječnika onog doba bili bijesni na Vesala, jer su oni vjerovali u Galena, a Vesal je dokazao da Galen ima krivo. Nazivali su ga lašcem i pogubnim čudovištem. Ali je ipak bilo istinito ono što je on govorio o građi ljudskog tijela, i tako je on pobijedio.
– A što je s njim bilo poslije? – upita Rosamond, pomalo radoznalo.
– Oh, morao se svojski boriti do kraja. Jednom su ga tako ogorčili da su ga natjerali da spali veći dio svoga djela; tada je doživio brodolom, baš kad se vraćao iz Jeruzalema da preuzme katedru u Padovi. Umro je u priličnoj bijedi.
Nastala je mala stanka, a onda Rosamond reče:
– Znaš, Tertius, često poželim da nisi liječnik.
– Hajde, Rosy, ne govori tako – reče Lydgate i privuče je bliže sebi. – To je kao da kažeš kako bi ti bilo draže da si se udala za koga drugog.
– Nipošto; ti si dovoljno sposoban za sve; lako bi mogao biti i što drugo. I tvoji bratići u Quallinghamu smatraju da si po svom zvanju postao društveno niži od njih.
– Neka đavo nosi bratiće u Quallinghamu! – reče prezirno Lydgate. – Takvo što su ti mogli reći samo takvi besramnici kao što su oni.
– Ipak ne smatram – odgovori Rosamond – da je to lijepo zvanje, dragi. – A, Rosamond je, kako znamo, bila uporna u svom mišljenju.
– To je najuzvišenije zvanje na svijetu, Rosamond – reče Lydgate ozbiljno. – A govoriti da me voliš, a ne voliš liječnika u meni, isto je kao da kažeš da voliš breskve, ali ne voliš njihovu aromu. Nemoj to više nikad reći, draga, to me vrijeđa.
– Dobro, doktore ozbiljna lica – odvrati Rosamond, a na licu joj se pojave jamice. – Ubuduće ću govoriti da ludo volim kosture, kradljivce mrtvace i one komadiće tvari u epruvetama; i one svađe sa svima i svakim, koje će završiti tvojom smrću u bijedi.
– Ne, ne, neće to biti tako strašno – reče Lydgate i okani se dugog prepiranja, milujući je da bi je umirio.

XLVI. POGLAVLJE

Pues no podemos haber aquello que queremos, queramos aquello que podremos.86
Španjolska poslovica.

Dok je Lydgate, pošto se sretno oženio i dobio u ruke upravu bolnice, vjerovao da se u borbi protiv Middlemarcha bori za reformu medicinske službe, Middlemarch je postajao sve svjesniji nacionalne borbe za jednu drugu vrstu reforme.
U vrijeme kada se u Donjem domu raspravljalo o zakonskim mjerama lorda Johna Russela87 , Middlemarch je politički živnuo i u strankama je došlo do novog opredjeljivanja, što je moglo dovesti do promjene u odnosima, ako dođe do novih izbora. Bilo je ljudi koji su to već najavljivali, izjavljujući da zakon o reformi neće nikad donijeti sadašnji parlament. I to je bio razlog zbog kojega je Will Ladislaw čestitao gospodinu Brookeu što dosada nije okušao svoje snage na izbornoj govornici.
– Sve će se razviti i dozreti kao u godini kometa – govorio je Will. – Uzbuđenje će javnosti uskoro dostići žar kometa, čim se pojavi pitanje reforme. Vjerojatno će uskoro biti novi izbori, a dotle će u glavama Midlmarčana iskrsnuti više ideja. Zasad treba raditi u »Pioniru« i na političkim skupštinama.
– Izvrsno, Ladislaw; ovdje trebamo oformiti novo javno mišljenje – oduševi se gospodin Brooke. – Samo bih ja htio biti samostalan, da se ne vežem s reformom, znate. Ne bih htio poći predaleko. Htio bih se držati Wilbeforceova i Romillyjeva puta, znate, i raditi na emancipaciji Crnaca, na kaznenom zakonu... na takvim pitanjima. Ali, razumije se, podupirat ću Greya88.
– Ako se založite za načela reforme, morate biti pripravni da se prilagodite svemu što situacija donese – reče Will. – Ako bude svatko vukao na svoju stranu i borio se protiv svih drugih, sve će otići dođavola.
– Slažem se s vama... potpuno prihvaćam to vaše gledište. Sve ću prilagoditi tome. Podupirat ću Greya, znate. Ali ja ne želim promjene u sadašnjim odnosima u parlamentu, a mislim da to ne želi ni Grey.
– Ali je to baš ono što želi čitava zemlja – reče Will. – Inače sva politička udruženja ili bilo koji politički pokret, koji zna o čemu se radi, ne bi imali nikakva smisla. Narod želi Donji dom, u kojem neće većinu imati zemljoposjednici, već predstavnici drugih interesa. A zahtijevati nekakvu reformu bez toga, isto je što i tražiti samo malo lavine, kad je ona već počela tutnjiti.
– To je divno Ladislaw, tako to treba postaviti. Napišite to... odmah. Moramo početi sa skupljanjem dokumenata o raspoloženju u zemlji, isto tako i o razbijanju strojeva i o općoj bijedi.
– Što se tiče dokumenata – reče Will – na papirić od dva palca stat će dosta. Dovoljno je nekoliko nizova brojaka, da se iz njih vidi slika bijede, a nekoliko redaka pokazat će koliko je porasla politička svijest naroda.
– Dobro, razradite to malo opširnije, Ladislaw. To je ideja, eto; raspišite se o tome u »Pioniru«. Iznesite brojke i izvedite iz njih zaključke o bijedi, pa iznesite druge brojke i izvedite zaključke... i tako dalje. Vi znate postaviti sve kako treba. Burke, eto... kad se sjetim Burkea, ne mogu da ne poželim da vam netko da mandat u kakvom gradu s izbornim privilegijem, Ladislaw, jer izabrani ne biste nikad bili, znate. A nama će uvijek trebati talenata u parlamentu; za reformu kakvu mi želimo trebat će nam uvijek talenata, i ona lavina i tutnjava, eto, to zbilja malo podsjeća na Burkea. Nešto takvo meni treba... ne ideje, znate, već način na koji se iznose.
– Pa takvi su poklonjeni mandati dobri – reče Ladislaw – samo kad bi bili uvijek u pravim rukama, a i kad bi uvijek bio pri ruci kakav Burke.
Willu nije bila nimalo neugodna ta laskava usporedba, pa makar dolazila i od gospodina Brookea. Teško je naime biti svjestan da se izražavaš ljepše od drugih, a da to nikad nitko ne zapaža, pa kad ti je tako općenito uskraćeno priznanje za nešto, čemu bi se zaista trebalo diviti, onda te može donekle obodriti čak i kakav slučajni žamor odobravanja, ako dođe u pravi čas. Will je znao da njegova literarna suptilnost u izražavanju obično prelazi granice midlmarčkih shvaćanja; unatoč tome, ipak je počeo iskreno voljeti posao za koji je u početku prilično nehajno u sebi rekao: »A zašto ne bih?« Tako se sada dao na proučavanje političke situacije, s jednako živim zanimanjem kakvim je nekoć proučavao pjesničku metriku i srednjovjekovnu povijest. Sigurno je da Will u to vrijeme ne bi razmišljao o potrebama engleskog naroda, niti podvrgavao kritici engleske državne poslove, da nije želio biti ondje gdje i Dorothea, ili da je možda našao što drugo da radi; vjerojatno bi inače lutao Italijom praveći nacrte za kakve drame, okušavajući se u prozi, dok ne bi ustanovio da je suhoparna, gradeći stihove, dok ne bi pronašao da su izvještačeni, započinjući s kopiranjem »detalja« sa starih slika, da i to ubrzo napusti, jer je »beskorisno«, i naposljetku primijeti da je izgrađivanje vlastite kulture glavni cilj. U politici je toplo simpatizirao s liberalizmom i progresom uopće. Osjećaj se dužnosti budi u nama često tek onda kad treba obaviti posao koji ne podnosi diletantizma i sili nas da uvidimo kako nam vrijednost naše djelatnosti ne smije biti ravnodušna.
Ladislaw se sad prihvatio svoga posla, iako to nije bio onaj uzvišeni, neodređeni posao, o kojem je nekoć sanjao kao nečemu što bi jedino bilo vrijedno trajnog napora. Njegov se temperament polako zagrijavao u dodiru sa svim onim što je vidljivo isprepleteno sa životom i djelatnošću ljudi, a njegova je lako upaljiva buntovnost pomogla da se raspali njegov patriotizam. Uprkos gospodinu Casaubonu, koji ga je otjerao iz Lowicka, bio je prilično zadovoljan; stjecao je mnogo novog znanja u praktičnom radu i za praktične svrhe i uspio da se »Pionir« pročuje sve do Brassinga (iako je to područje bilo malo; članci mu nisu bili ništa gori od onih koji se pišu svugdje na svijetu).
Gospodin Brooke je kadikad bio razdražljiv, ali je Will svoju nestrpljivost ublaživao provodeći svoje slobodno vrijeme bilo u posjetima u Grangeu ili u osami u svome stanu u Middlemarchu, što je unosilo nešto promjene u njegov život.
– Nasmije li nam se malo sreća – govorio je u sebi – gospodin Brooke bi se mogao naći u ministarstvu, a ja bih mu bio pomoćnik. Tako je to već u prirodi stvari: od malih se valova stvaraju veliki valovi, a jednakog su oblika. Ovo je ipak bolji život od onoga za koji me je htio odgojiti gospodin Casaubon, a u kome bi sva djelatnost bila tako kruto propisana da se s tim ne bih mogao pomiriti.
Will je, kao što je o njemu rekao Lydgate, bio neka vrsta boema, koji je uživao u misli da ne pripada nijednoj klasi; u svom je položaju osjećao neku romantiku i godila mu je misao da pomalo pobuđuje iznenađenje svagdje, gdje god se pojavi. Sav mu je taj užitak bio pokvaren kad je za slučajna susreta kod Lydgateovih osjetio da se stvorio nekakav novi jaz između njega i Dorotheje, te se njegov bijes okrenuo protiv gospodina Casaubona, koji je već bio nagovijestio da će Will izgubiti svoj društveni položaj. »Ja nikad nisam ni imao nikakva društvena položaja«, bio bi rekao, da mu je to bilo dobačeno u brk, a uzavrela bi mu krv navirala i iščezavala u ritmu daha, mijenjajući u trenutku boju njegove prozirne puti. Ali je jedno voljeti prkosili, a drugo snositi posljedice prkosa.
Ali je javno mišljenje u gradu u svom sudu o novom uredniku »Pionira« bilo sklono potvrditi gledište gospodina Casaubona. Willovo srodstvo s tako otmjenim svijetom nije mu poslužilo kao korisna preporuka, kao što su, na primjer, Lydgateu poslužile njegove odlične rodbinske veze. Gradom se govorkalo kako je mladi Ladislaw nećak ili bratić gospodina Casaubona, ali se govorkalo i to da »gospodin Casaubon neće s njim imati nikakva posla«.
– Brooke se s njime uprtio – reče gospodin Hawley – opet nešto čemu se nitko pametan ne bi nadao. Casaubon ima vraških razloga... to je sasvim sigurno... kad je okrenuo leđa tom mladiću, koga je o svom trošku školovao. To je samo Brooke mogao uraditi... jedan od onih koji će hvaliti mačku, da bi onda prodao konja.
A neke Willove neobičnosti, koje se mogu više manje pripisati njegovoj pjesničkoj naravi, kao da su potkrepljivale tvrdnje gospodina Kecka, urednika »Trube«, da je Ladislaw, ako se hoće znati prava istina, ne samo poljski špijun, nego i smušenjak, što dokazuje neobična brzina i lakoća njegove rječitosti, kad se popne na govornicu što čini, kad mu je god za to prilika – i baš ta lakoća njegova govora baca loše svjetlo na trijezne Engleze uopće. Kecku je bilo odvratno gledati kako taj neugledni svat, s onim plavim kovrčama oko glave, ustaje i drži čitave sate prazne govorancije protiv institucija, »koje su opstojale još dok je on bio u koljevci«. U jednom uvodniku u »Trubi« obilježio je Ladislawov govor na nekoj skupštini pristaša reforme kao »neobuzdanost energumena... bijedan pokušaj da se drske i neodgovorne izjave i oskudno znanje, koje je sasvim bezvrijedno i sasvim nezrelo, zaviju u blještave fraze«.
– Vaš je jučerašnji članak, Keck, vraški odjeknuo – reče dr. Sprague, narugavši se. – Ali što vam je ono energumen?
– Ah, to je riječ nastala za Francuske revolucije – odgovori Keck.
Ta opasna Ladislawova svojstva bila su u čudnoj opreci s drugim njegovim navikama, koje je svijet također počeo zapažati. Tako je volio malu djecu – djelomice potican umjetničkim motivima, a djelomice prirođenom ljubavlju prema djeci – i što su bila manja na svojim prilično okretnim nožicama i što smješnije odjevena, to je više volio da ih iznenađuje i razveseljuje. Znamo da je u Rimu volio lutati među siromašnim svijetom, pa je to činio i u Middlemarchu.
Skupio je nekako smiješnu četu djece, malih gologlavih dječaka u širokim otrcanim hlačama, iz kojih su im ispadale kratke košuljice, male djevojčice, koje su morale odmicati kosu s očiju, da bi ga pogledale, i njihovu braću i čuvare, koji su za taj posao dozreli sa sedam godina. Tu bi četu vodio u skitnju po šumi Halsell u vrijeme kad se beru orasi, a kad je zahladnjelo, poveo je tu djecu jednog lijepog dana u šumu da skupljaju suharke za krijes, koji su zapalili u udubini pod jednim brežuljkom, gdje ih je počastio medenjacima i improvizirao igru Puncha i Judy, s lutkama koje je sam napravio kod kuće. To je bila jedna od njegovih neobičnosti. Druga je bila u tome što bi se u kućama, gdje se udomaćio, običavao ispružiti koliko je dug i širok na sagu, dok bi štogod pričao, pa se dešavalo da bi ga vi tom položaju zatekli i slučajni posjetitelji, koji su u tom neobičnom ponašanju vjerojatno nalazili dokaz za svoje mišljenje da u njegovim žilama teče opasna nečista krv i da je uopće raspuštena vladanja.
Ali se Will svojim člancima i govorima naravno svidio obiteljima koje su se novom oštrom podjelom stranaka našle na strani reforme. Pozvao ga je i gospodin Bulstrode. Tu nije mogao leći na sag, a gospođa Bulstrode je smatrala da način kojim on govori o katoličkim zemljama, kao da su tamo sklopili primirje s Antikristom, jasno pokazuje uobičajenu sklonost intelektualaca nezdravim shvaćanjima.
U domu gospodina Farebrothera, koga je ironija sudbine bacila u nacionalnom pokretu na istu stranu s gospodinom Bulstrodeom, Will je postao ljubimac dama, osobito gospođice Noble. Jedna od neobičnosti bila mu je i ta da prati gospođicu Noble, kad bi je god sreo na ulici s njenom košaricom; na oči svijetu bi joj pružao ruku i insistirao da s njom posjećuje njene znance, kojima bi ona dijelila ono malo slatkiša, što bi otkinula od usta.
Ali najčešće je posjećivao Lydgateov dom i tu najviše ležao na sagu. Između ta dva čovjeka nije bilo uopće nikakve sličnosti, ali su se oni zato ipak slagali. Lydgate je bio otresit, ali nije bio razdražljiv, te se nije mnogo osvrtao na mušice zdravih ljudi, a Ladislaw obično nije bio osjetljiv kad se radilo o ljudima koji se nisu na njegovu osjetljivost obazirali. S Rosamond se, naprotiv, svađao i bio mušičav, štoviše često i neuljudan, zbog čega se ona jako čudila, iako to nije pokazivala. Unatoč tome postao joj je s vremenom potreban radi zabave, prateći je pri njenom muziciranju, radi raznolika razgovora i svoje vedrine, jer nikad nije bio ničim tako ozbiljno zaokupljen, kao što je to bio njen muž, zbog čega je ona, unatoč Lydgateovoj nježnosti i blagosti, često bila nezadovoljna njegovim vladanjem prema njoj i zbog čega joj je liječničko zanimanje postajalo još mrže.
Lydgate se volio narugati praznovjernu svijetu, koji se nada koristi od novog »zakona«, a nitko se ne brine za loše stanje patologije, pa bi katkad salijetao Willa nepriličnim pitanjima, jedne je večeri u ožujku Rosamond, u haljini trešnjeve boje s obrubom od labuđeg paperja oko vrata, sjedila za čajnim stolićem; Lydgate, koji je došao kući kasno, umoran od bolesnika, sjedio je postrance u naslonjaču kraj kamina, prebacivši nogu preko naslona; čelo kao da mu se nekako namrštilo, dok su mu oči lutale po stupcima »Pionira«. Rosamond je, opazivši da je zlovoljan, izbjegavala gledati ga i u duši je zahvaljivala Bogu što sama nije mrzovoljne ćudi. Will Ladislaw se protegao na sagu, promatrajući rastreseno motku zastora i tiho pjevuckajući melodiju »Kad prvi put ugledah tvoje lišće«, a kućni se pas, prepeličar, također protegao na nešto neugodnijem mjestu, pa je, držeći glavu među šapama, promatrao uzurpatora na sagu tiho, ali vrlo prijekorno.
Kad je Rosamond Lydgateu donijela šalicu čaja, on baci novine na pod i reče Willu, koji je uto ustao i pošao k stolu:
– Zaludu vam je to veličanje Brookea kao vlastelina reformatora, Ladislaw; što ga više veličate, to mu više mana otkrivaju u »Trubi«.
– Ništa zato; oni koji čitaju »Pionir«, ne čitaju »Trubu« – reče Will, srčući čaj i šetajući naokolo. – Zar vi mislite da ljudi čitaju novine da bi se obratili? Imali bismo tada vještičji kotao i mogli pjevajući vračati: »Napnite svu silu vašu! M’ješaj, m’ješaj kobnu kašu!« i nitko ne bi znao za koju stranu da se opredijeli.
– Farebrother kaže da ne vjeruje da će Brooke biti izabran ako se kandidira; baš oni, koji tvrde da su uz njega, u odlučnom će času izvući iz torbe nekoga drugog.
– Nije loše pokušati. Dobro je imati domaće kandidate.
– Zašto? – upita Lydgate, koji je rado upotrebljavao tu neugodnu riječ u otresitom tonu.
– Oni bolje zastupaju lokalnu glupost – odgovori Will, smijući se i tresući svojim kovrčama – i prisiljeni su se u svom kraju ponašati pristojno. Brooke nije loš momak, a na svom je imanju učinio štošta korisno, što ne bi učinio da nema te parlamentarne meke.
– Nije on sposoban za javnog radnika – reče Lydgate odlučno i prezirno. – Razočarat će svakoga tko se u njega pouzda; vidim ja to u bolnici. Samo, ondje su uzde u rukama Bulstrodea, i on ga goni.
– Pitanje je kakav bi po vašem mišljenju trebao biti javni radnik – reče Will. – On je sasvim dobar za ovu priliku; kad su se ljudi već odlučili, kao što su se odlučili sada, onda im ne treba čovjek... treba im samo glas.
– Takvi ste, eto, vi politički novinari, Ladislaw... hvalite neku mjeru kao da je kakav univerzalni lijek, a usto hvalite i ljude, koji su samo dio baš one bolesti koju treba liječiti.
– Zašto ne bi? Ljudi mogu pridonijeti tom liječenju a da to i ne znaju – odgovori Will, koji je uvijek umio u trenutku smisliti odgovor.
– To nije nikakvo opravdanje, da se pobuđuju isprazne i pretjerane nade, što se tiče te izvanredne mjere. Tako samo pridonosite da se svijet zavarava i bira papige, koje nisu ni za što drugo nego da glasuju. Borite se protiv pokvarenosti, a nema veće pokvarenosti nego uvjeravati svijet da se društvo može izliječiti političkim obmanama.
– To je sve vrlo lijepo, dragi moj prijatelju. Ali se vaše liječenje mora negdje početi, i shvatite da se tisuću različitih pojava koje ponizuju neki narod nikad neće otkloniti, ako se ne počne s tom izvanrednom reformom. Vidite, što je Stanley neki dan rekao... da je parlament dosta dugo petljao oko pojave sitnih podmićivanja, istražujući je li neki izbornik primio koji zlatnik, a svi dobro znaju da su se mandati prodavali na veliko. Besmisleno je tražiti pameti i savjesti u narodnih zastupnika! jedina savjest, u koju se možemo pouzdati, jest masovni osjećaj nepravde u jednoj klasi, a najveća mudrost, od koje se je nadati dobru, jest mudrost koja će pravedno raspodijeliti prava. To je moja misao vodilja... je li time kojoj strani učinjeno krivo? Podupirem čovjeka koji podupire njihove zahtjeve, a ne kreposnog branitelja nepravde.
– To općenito naklapanje o nekom posebnom slučaju je obični sofizam, Ladislaw. Ako ja kažem da sam se odlučio za kakav koristan lijek, to ne znači da sam se odlučio i za opijum u nekom posebnom slučaju kostobolje.
– Nije tu po srijedi nikakav sofizam... pitanje je treba li poduzeti išta dok god ne pronađemo besprijekorne ljude, s kojima ćemo raditi. Biste li se vi složili s takvom postavkom? Kad biste naišli na jednog čovjeka, koji bi vam nudio reformu liječničke službe, i na drugog, koji bi se toj reformi opirao, biste li vi pitali koji je od njih potaknut plemenitijim razlozima ili koji je od njih pametniji?
– Oh, dabome – reče Lydgate, našavši se matiran potezom, kojim se i sam često služio – ako nećeš raditi s ljudima koji su ti pri ruci, sve će stati na mrtvoj točiti. Kad bi bilo istinito i ono najgore, što o Bulstrodeu misle u gradu, to ne bi ništa umanjilo istinu da je u njega volje i odvažnosti da učini ono što ja smatram da treba učiniti, u poslovima koje ja znam i koji me najviše zanimaju; i to je jedini razlog što ja s njim radim – napomene Lydgate prilično ponosno, sjećajući se napomena gospodina Farebrothera. – Inače me on nimalo ne zanima i ne bih ga hvalio zbog nikakvih osobnih razloga – čuvat ću se toga.
– Mislite li da ja Brookea hvalim zbog nekih osobnih razloga? – upita Ladislaw razljućen i naglo se okrene. Bilo je to prvi put da je bio uvrijeđen Lydgateovim riječima; možda i zbog toga da bi otklonio svako podrobnije ispitivanje o svojim odnosima s Brookeom.
– Nipošto – odgovori Lydgate – samo govorim o svojim postupcima. Mislim da čovjek može raditi za svoj posebni cilj s ljudima u kojih su motivi i postupci općenito sumnjivi, ako je sasvim siguran da je neovisan, i ako ne ide za osobnom korišću... položajem ili novcem.
– Zašto, dakle, taj svoj liberalizam ne protegnete i na druge? – upita Will, još jednako uvrijeđen. – Meni je moja neovisnost jednako vrijedna, kao i vama vaša. Kao što vi možete misliti da ja osobno nešto očekujem od Brookea, tako i ja mogu misliti da vi osobno nešto očekujete od Bulstrodea. Motivi su, mislim, pitanje časti... nitko ih ne može dokazati. A što se tiče novca i položaja u društvu – završi Will, trgnuvši glavu nazad – mislim da je sasvim jasno da u mene nema takvih motiva.
– Sasvim ste me krivo razumjeli, Ladislaw – reče Lydgate iznenađen. Bio je suviše zaokupljen mišlju da sebe opravda, pa je previdio ono što je Ladislaw mogao protegnuti na sebe. – Oprostite mi, molim vas, što sam vas nehotice uvrijedio. Ja bih vam, uistinu, radije pripisao upravo romantični nehaj prema vlastitim materijalnim interesima. A što se tiče poklike, mislio sam na čisto intelektualni interes.
– Strašno ste dosadni večeras obojica! – upadne Rosamond. – Ne shvaćam kako ste došli na pitanje novca. Politika i medicina dovoljno su odvratne, pa se oko njih svađajte. Možete se oko toga svađati i dalje međusobno i s cijelim svijetom.
Govoreći to s prizvukom dobroćudne nepristranosti, Rosamond je ustala da pozvoni, a onda se uputila prema svom radnom stoliću.
– Jadna Rosy! – reče Lydgate, ispruživši ruku prema njoj, dok je prolazila. – Anđelima nisu prepirke nimalo zabavne. Zasviraj nešto. Zamoli Ladislawa da s tobom pjeva.
Kad je Will otišao, Rosamond upita muža:
– Što te je večeras ozlovoljilo, Tertius?
– Mene? Ladislaw je bio zlovoljan. On je upaljiv poput gube.
– Ali ja mislim još prije toga. Nešto te je ozlovoljilo još prije nego što si došao kući; vidjelo se na tebi da si srdit. I zbog toga si se počeo prepirati s gospodinom Ladislawom. Boli me kad te vidim takva, Tertius.
– Zaista? Onda sam zbilja okrutan – reče Lydgate, milujući je pokajnički.
– Što te ozlovoljilo?
– Ah, tamo vani... poslovi.
Uistinu je to bilo pismo u kome se tražilo da izmiri račun za pokućstvo. Kako se Rosamond nadala skorom porodu, Lydgate ju je želio poštedjeti od svakog uzbuđenja.

XLVII. POGLAVLJE

Nikad se iskreno ne ljubi uzalud, jer je prava ljubav najveće dobro.
Nikakvim se umijećem ona ne stvara, već niče sama gdje je za nju pogodno tlo.
Baš na mjestu i u trenutku, što ih odrede nebesa, niče sitan skroman cvjetić;
korijen mu u zemlji, pup uzdignut k nebu, jer zemlja i nebo hrane ga i daju mu oblik.
Bilo je to u subotu uvečer, kad je Will Ladislaw imao onu malu raspravu s Lydgateom. Kad je došao kući, prosjedio je zbog toga pola noći, premišljajući uvijek iznova, pun novoga gnjeva, sve ono što je već i prije mislio o tome – kako se usidrio u Middlemarchu i dopustio da ga Brooke upregne u svoja kola. On se dugo skanjivao prije nego se odlučio na taj korak, a poslije se to skanjivanje pretvorilo u osjetljivost, koju bi pokazivao pri svakoj aluziji, koja bi ga podsjećala na misao da bi bilo mnogo pametnije da se na taj korak nije odlučio. Odatle njegova srdžba na Lydgatea – srdžba koja ga je još jednako uznemirivala. Ne pravi li budalu od sebe, i to u času kad je više nego ikad svjestan da nije budala? I zašto to čini?
Nema to nikakve određene svrhe. Istina, zanosio se fantastičnim vizijama i mogućnostima; ali nema čovjeka, u koga ima strasti i misli, da mu strasti ne bi upravljale mislima i da mu duh ne bi rađao mislima, koje blaže strasti nadom ili ih potiču strepnjom. Ali ono što se slično događa svima nama podjednako, nekome ispada sasvim drugačije; a Will nije bio od onih kojima se duh »drži glavne ceste«; on je imao svoje putove, na kojima je nalazio sitne radosti po svojoj volji, koje bi gospoda, što su u laganom kasu prolazila cestom, smatrala za prilično glupe. Kao primjer za to može poslužiti način na koji je on od osjećaja, koje je gajio prema Dorotheji, stvorio za se neku vrstu sreće. Možda je čudno, ali je ipak činjenica da nije ni kad došao u iskušenje da se zanosi onom vulgarnom vizijom, koju mu je u svojoj sumnjičavosti pripisivao gospodin Casaubon, naime, da bi Dorothea mogla postati udovica i da bi je interes, kojim ju je uspio zaokupiti, mogao potaknuti da se uda za njega.
Will nije pomišljao na takav ishod, niti ga je priželjkivao, kao što svi mi inače činimo kad u mašti zamišljamo da bi nešto moglo biti »drugačije« nego što jest, pa od toga gradimo svoju zbiljsku sreću. Pored toga što se nije bavio mislima, koje bi se mogle nazivati niskim, i što mu je već bio neugodan osjećaj da se mora braniti od spočitavanja kako je nezahvalan, njegovu je maštu odvraćala, da ne spekulira s onim što bi se možda moglo gospodinu Casaubonu dogoditi, i latentna misao o mnogim drugim zaprekama koje su se ispriječile između njega i Dorotheje, osim njena muža. A bilo je još i drugih razloga.
Will nije, kako znamo, podnosio misao da bi se ikakva mrlja mogla pojaviti u njegovu kristalu; bio je u isti mah ljut i oduševljen što se Dorothea prema njemu vladala ravnodušno i razgovarala s njim slobodno, a bilo je nešto izvanredno i u samom razmišljanju o njoj, baš onakvoj kakva je zaista bila, tako da on nije mogao težiti ni za kakvom promjenom, koja bi je bilo u čemu učinila drugačijom. Zar ne izbjegavamo uličnu verziju neke lijepe melodije? Zar ne zaziremo od spoznaje da je kakva rijetkost – kakva skulptura ili kakav bakrorez – o kojoj smo maštali, radujući se čak i teškoćama koje moramo podnijeti da bismo je samo letimice pogledali, nešto sasvim obično, što se uvijek može vrlo lako nabaviti. Naša sreća zavisi od kakvoće i obilja naših osjećaja; što se tiče Willa, čovjeka koji je slabo mario za materijalne vrednote života, a mnogo za njegove suptilnije utjecaje, on je osjećaj što ga je gajio prema Dorotheji cijenio kao kakvo baštinjeno blago.
Ono što bi drugi nazvali jalovom strašću, za njegovu je maštu bio poseban užitak; bio je svjestan da proživljava plemeniti zanos i doživljava u zbilji onu uzvišenu ljubavnu poeziju, koja je očarala njegovu maštu. Dorothea je, govorio je sebi, zauvijek zauzela prijestolje u njegovoj duši, i svaka će druga žena naći mjesto samo do njenih nogu; i da je mogao opisati besmrtnim stihovima dojam koji je ona ostavila u njegovoj duši, bio bi se razmetao poput starog Draytona:
Kraljice bi potom mogle biti sretne da žive,
od milostinje, što bi se dijelila od preobilja njene slave.
Ali takav ishod nije bio siguran. A što je drugo mogao učiniti za Dorotheju? Što je za nju vrijedilo njegovo obožavanje? Bilo je nemoguće odgovoriti na to. On neće otići iz njene blizine. Nije vjerovao da među njenim prijateljima ima ikoga s kim bi ona razgovarala tako prostodušno i iskreno kao s njim. Jednom je rekla da bi joj bilo drago da ostane ovdje, i on će ostati, pa ma kakvi ognjeviti zmajevi sipali vatru oko nje.
Sva bi se Willova kolebanja uvijek završavala tom odlukom. Ali je često protuslovio vlastitim odlukama i bunio se protiv njih. Često se ljutio, kao i te noći, kad bi se slučajno pokazalo da njegova politička nastojanja, pod vodstvom gospodina Brookea, u očima svijeta ne ispadaju tako velika, kako bi on želio, a to se uvijek stapalo još s jednim razlogom njegove srdžbe, naime, da unatoč tome što je zbog Dorotheje žrtvovao svoje dostojanstvo, sada može jedva da je i vidi. Kako nije mogao poreći tu činjenicu, dao se na poticanje svoje najjače strasti rekao: »Ja sam budala«.
Budući da se sva ta njegova duševna borba kretala oko Dorotheje, ona bi se završavala, kao i uvijek, time da je još življe osjećao što bi za njega značila njena blizina. A onda, sjetivši se odjednom da je sutradan nedjelja, odluči poći u crkvu u Lowick, da je vidi. S tom je mišlju zaspao, ali se ujutro, kad se u realnom svijetlu dana odijevao, javio Razbor:
– To bi uistinu značilo prkositi Casaubonovoj zabrani da dolaziš u Lowick, i Dorotheji to neće biti drago.
– Koješta! – opirala se Strast. – Bilo bi ipak i suviše ružno od njega braniti mi da se jednog proljetnog jutra prošećem do lijepe seoske crkvice. A Dorothea će biti zadovoljna.
– Gospodin Casaubon neće nimalo sumnjati da si došao, ili da njega uznemiruješ ili da vidiš Dorotheju.
– Nije istina, ne želim ga uznemiravati, a zašto ne bih išao vidjeti Dorotheju? Zar baš mora sve pripadati samo njemu, i zar baš mora uvijek biti sretan? Neka malo i on trpi, kao što i drugi ljudi moraju trpjeti. Uvijek sam volio onaj osebujni dojam koji ostavlja crkva prepuna vjernika. Osim toga, poznajem Tuckerove, pa ću sjesti u njihovu klupu.
Pošto je snagom bezumlja utišao Razbor, Will je pošao u Lowick kao da ide u raj; prošao je Halsell-Common i išao rubom šume, gdje su sunčeve zrake u širokim otkosima padale pod propupale krošnje, ističući ljepotu mahovine, lišaja i svježeg zelenila bilja, što je probijalo smeđu zemlju. Kao da je sve znalo da je nedjelja, i odobravalo mu što ide u crkvu u Lowick. Willu nije trebalo mnogo da bude sretan kad mu ništa ne bi kvarilo raspoloženje, a u tim ga je trenucima prilično zabavljala misao da će naljutiti Casaubona, pa mu se lice razvedrilo smiješkom, ugodnim oku poput sunčeva svjetla što se odražava na površini vode, iako za tu vedrinu prigoda nije bila baš najpogodnija. Ali je većina nas pripravna misliti da je neki čovjek, koji nam se ispriječio na putu, mrzak, i nećemo mariti da osjeti malo onu averziju, koju pobuđuje u nama.
Will je išao, držeći pod rukom neku malu knjigu, a ruke turio u džepove; nije čitao, već pomalo pjevušio, razmišljajući o onome što će se događati u crkvi i kad bude iz nje izlazio. Pokušavao je da neke arije prilagodi svojim riječima, čas iskušavajući koju već gotovu ariju, čas improvizirajući.
Riječi baš nisu podsjećale na himnu, ali su bez sumnje bile u skladu s njegovim nedjeljnim doživljajem:
Oh, skromne li utjehe,
Kojoj mi se ljubav raduje!
Tračak nade, tihi dodir,
Netragom iščezla sjenka;
San o blizom dašku,
U duši jeka dragog glasa,
Mis’o, što draga je srcu,
Mjesto, u kome te znaju,
Drhtaj odagnana straha,
Tlo nikad ne počinjeno
Oh, skromne li utjehe,
Kojoj mi se ljubav raduje!
Kad bi za trenutak skinuo šešir i trgnuo glavu natrag, pokazujući, dok bi pjevao, svoj nježni vrat, činio se kao inkarnacija proljeća, kojega je duh prožimao atmosferu – vedro biće, što obiluje nepouzdanim obećanjima.
Zvona su još zvonila kad je stigao u Lowick i sjeo u kapelanovu klupu, dok još u njoj nikoga nije bilo. Ali je ostao tamo sam i onda kad su se vjernici već okupili u crkvi. Kapelanova je klupa bila nasuprot župnikovoj, kraj ulaza u malo svetište; Will je imao vremena razmišljati, strahujući hoće li Dorotheja doći ili neće, dok je promatrao seljačka lica, koja su među tim bijelim zidovima i tamnim klupama iz godine u godinu predstavljala vjernički skup, u kome su se događale jedva veće promjene od onih u krošnji drveta, u kojoj se s vremenom odlomi pokoja suha grana, ali je ubrzo zamjenjuju novi izdanci. Žablje lice gospodina Rigga bilo je nešto strano i čudno u toj okolini, ali tu su, unatoč tom narušavanju starog reda, još jednako bih Wauleovi i ladanjska loza Powderellovih, jedni do drugih u svojim klupama; obrazi brata Samuela bih su jednako obli i rumeni kao obično, a tri su generacije skromnih kolibara dolazile kao i nekoć u davna vremena s osjećajem dužnosti prema svojim gospodarima – manja su djeca smatrala da je gospodin Casaubon u svom crnom talaru i na najvišem mjestu u crkvi vjerojatno gospodar nad gospodarima i najstrašniji, ako ga uvrijediš. Čak je i godine 1831. Lowick bio tih i miran. Reforma ga nije uzbuđivala ništa jače od svečane nedjeljne propovijedi. Župljani su već bih navikli da vide Willa u crkvi, pa mu nitko nije obraćao pažnje, osim crkvenih pjevača, koji su očekivali da će im se pridružiti u pjevanju.
Dorothea se napokon pojavila u toj osebujnoj okolini, prolazeći kratkom lađom crkve, odjevena upravo onako kao i onda u Vatikanu u sivom ogrtaču i kapi od dabrovine. Kako je već od ulaza bila licem okrenuta svetištu, njene su oči, ma i kratkovidne, ubrzo ugledale Willa, ali ničim nije pokazivala svojih osjećaja; samo je malo problijedjela kad je prošla kraj njega, i ozbiljno mu se naklonila. Pošto su se lakim naklonom pozdravili, on se više nije usudio da je pogleda; odjednom je osjetio neku nelagodu, čime je bio i sam iznenađen. Dvije minute nakon toga, kad je gospodin Casaubon izišao iz sakristije i, ušavši u klupu, sjeo nasuprot Dorotheji, Will se našao u još većoj neprilici. Nije imao kamo gledati, osim u kor na malom balkonu iznad ulaza u sakristiju; Dorothea je možda bila na muci, a on je počinio ružnu pogrešku. Nije više bilo zabavno ljutiti gospodina Casaubona, koji je sada vjerojatno bio u boljem položaju, tako da je mogao promatrati njega i vidjeti kako se ne usuđuje okrenuti glavu. Kako to nije mogao predvidjeti? Ali kako je mogao očekivati da će sjediti sam u toj klupi i da neće biti nikoga od Tuckerovih, koji su očito otišli iz Lowicka, jer je misu služio neki novi svećenik. Optuživao se ipak i dalje zbog gluposti, što nije predvidio da neće moći gledati Dorotheju – štoviše, da bi ona njegov dolazak mogla smatrati drskošću. Nikako se, međutim, nije mogao osloboditi toga kaveza; Will se ipak snašao i zagledao u svoju knjigu kao kakva učiteljica, ali nikad mu još nijedna jutarnja misa nije bila tako beskrajno duga, tako da je bio strahovito smiješan, ljutit i nesretan. Tako je to kad čovjek obožava neku ženu i želi je gledati! Svećenik se začudio kad je vidio da se Will nije priključio pjesmi, pa je mislio da je vjerojatno prehlađen.
Gospodin Casaubon toga jutra nije održao propovijed, pa se lako Willov položaj nije mijenjao, sve dok nije bio podijeljen blagoslov i dok nisu svi ustali. U Lowicku je bio običaj da oni »viši« prvi iziđu. Will odjednom odluči da se oslobodi te opčinjenosti, pa pogleda ravno u gospodina Casaubona. Ali se pogled ovog džentlmena ustavio na kvaki na vratašcima klupe, koja je otvorio da bi Dorotheja izišla, a onda se odmah zaputio za njom, ne dižući uopće pogleda. Will uhvati Dorothejin pogled, dok je izlazila iz klupe, i ona se opet nakloni, ali se ovaj puta vidjelo da je uzbuđena kao da suspreže suze. Will je izišao za njima, ali su oni, ne osvrćući se više, pošli prema malim vratima, što vode iz groblja u šumarak.
Nije ih mogao slijediti, pa mu nije ostalo drugo nego da se tužan oko podne vraća istim putom, kojim je ujutro koračao pun nade. Svjetlo je sad bilo sasvim drugačije, i u prirodi i u njegovoj duši.

XLVIII. POGLAVLJE

Zlatni trenuci neizbježno postaju sivi, i ne poskakuju više, i uzalud se trude da potrče: vidim kako im bijela kosa leprša na vjetru – i oronula su sva lica što gledaju u me, okrećući se u neprekidnom, bezizlaznom krugu, gonjena olujom.
Izlazeći iz crkve, Dorothea se rastužila ponajviše zbog toga što je zapazila da je Casaubon odlučio ne razgovarati sa svojim tečićem i da je Willova prisutnost u crkvi samo još produbila jaz između njih. Smatrala je da je Willov dolazak sasvim opravdan, štoviše, mislila je da je to korak koji je smjerao pomirenju, koje je ona neprestano željela. On je vjerojatno, kao i ona, mislio da bi on i Casaubon, kad bi se sreli, jedan drugome pružih ruke, i prijateljstvo bi opet bilo obnovljeno. Ali je Dorothea sada uvidjela da joj je ta nada sasvim propala. Will je bio sada otjeran još odlučnije, i gospodin Casaubon mora da je iznova ogorčen tim nametanjem čovjeka, koga je jednom odbio.
Gospodin Casaubon se tog jutra nije dobro osjećao, teško je disao, pa zbog toga nije održao ni propovijedi. Dorothea se zato nije čudila što je za objeda gotovo neprestano šutio, a još se manje čudila što nijednom riječi nije aludirao na Willa Ladislawa. Što se nje ticalo, ona je osjećala da nikad više ne bi mogla potaknuti razgovor o njemu. Vrijeme su između objeda i večere u nedjelju obično provodili svako za sebe; Casaubon u knjižnici, ponajviše drijemajući, a Dorothea u svom budoaru, gdje se kao i obično bavila nekim svojim omiljenim knjigama. Mala hrpa tih knjiga ležala je na stoliću kraj prozora u zatvorenom malom balkonu njene sobe; bilo ih je različitih, od Herodota, koga je čitala učeći uz pomoć Casaubona, pa do njenog starog prijatelja Pascala i Kebleove »Kršćanske godine«. Ali ih je danas otvarala redom, a nijednu nije mogla čitati. Sve joj je bilo dosadno: kobni znaci uoči Cirova rođenja... židovske starine... oh, Bože!... ozbiljni epigrami... bogougodni sklad crkvenih pjesama... sve su zvučale jednako monotono poput mukla odjeka udaranja po drvu; čak i proljetno cvijeće i trava tmurno su podrhtavali pod oblacima, koji su tog nedjeljnog poslijepodneva hirovito sakrivali sunce; pa i one misli, što su je hrabrile i nekako joj prešle u naviku, kao da su sadržavale dosadu idućih dugih dana, u kojima će joj one biti jedini prijatelji u njenoj samotinji. Ali je jadna Dorothea težila za drugim ili, bolje reći, potpunijim prijateljstvom, a ta je čežnja postajala sve jača zbog neprekidnih napora, koje joj je nametao njen bračni život. Uvijek se trudila da se vlada onako kako njen muž želi, a ipak on nije pokazivao da je s njom zadovoljan. Ono što je voljela, za čim je nesvjesno težila, kao da je bilo zauvijek isključeno iz njena života; jer, ako joj muž nešto samo dopušta, a sam u tome ne sudjeluje, onda je to isto kao da joj to uskraćuje. Što se tiče Ladislawa, on i Casaubon se već od početka nisu slagali, i kad je gospodin Casaubon tako oštro odbio Dorothejino mišljenje o Willovim pravima na obiteljski imetak, to je završilo tako da je Dorothea i dalje bila uvjerena kako ona ima pravo, a njen muž krivo, ali je bila nemoćna. Toga ju je poslijepodneva ta nemoć činila još nesretnijom i nemoćnijom nego ikada; čeznula je za ciljevima koji bi joj bili dragi i kojima bi ona mogla služiti. Težila je za radom, koji bi bio neposredno blagotvoran poput sunca i kiše, a sad joj se sve više činilo da će morati živjeti u pravoj grobnici, u kojoj se radi na nekom sablasnom poslu i proizvodi nešto što neće nikada ugledati svjetlo dana. Danas je stajala na vratima grobnice i vidjela Willa Ladislawa kako odlazi u daleki svijet žive aktivnosti i prijateljstva, okrećući joj se licem na odlasku.
Knjige nisu bile ni od kakve koristi. A ni misli joj nisu ništa pomogle. Bila je nedjelja, pa nije mogla dobiti kočije da se odveze Celiji, koja je nedavno rodila. Nigdje da se skloni od duševne pustoši i nezadovoljstva, i Dorothea je morala podnositi to loše raspoloženje, kao što bi morala podnositi i glavobolju.
Poslije večere, u vrijeme kad bi obično počela da čita naglas, gospodin Casaubon je predložio da pođu u knjižnicu, gdje je, kako je rekao, dao naložiti vatru i upaliti svjetla. Činilo se da je nekako živnuo i da napeto razmišlja.
U knjižnici Dorothea opazi da je nanovo poredao niz svojih bilježnica na stolu, a sad je uzeo i stavio joj u ruku dobro poznati svezak, u kome je bila tabela sa sadržajem svih tih bilježnica.
– Bit ću ti, draga, vrlo zahvalan – reče, pošto je sjeo – ako večeras, mjesto da mi što drugo čitaš, uzmeš olovku i čitaš naglas ovo, i kod svakog mjesta gdje kažem »označi«, napraviš olovkom križić. To je prvi korak u pažljivu ispitivanju, koje imam već davno u planu, i kako budemo napredovali, moći ću te upućivati u načela izbora, tako da ćeš, vjerujem, moći s razumijevanjem sudjelovati u mom radu.
Taj je prijedlog bio samo još jedan znak, pored mnogih drugih poslije njegova važnog razgovora s Lydgateom, da je gospodin Casaubon odustao od svog prvobitnog protivljenja, da Dorotheji dopusti da radi s njim, i da je stvorio oprečnu odluku, naime, da od nje zahtijeva veliko zanimanje i marljivost u tom radu.
Pošto je tako čitala i bilježila nekih dva sata, gospodin Casaubon reče:
– Ponijet ćemo taj svezak gore... i olovku, molim te, i ako budemo čitali noću, možemo nastaviti taj posao. Mislim, Dorothejo, da te to ne zamara?
– Uvijek rado čitam ono što ti voliš slušati – reče Dorothea i rekla je jednostavnu istinu, jer se ona najviše plašila da čita ili radi nešto što njemu ne čini nikakve radosti.
Što je njen muž, unatoč ljubomori i sumnjama, stekao potpuno povjerenje u čistoću njenih namjera i njenu snagu da se sva posveti onome što smatra da je ispravno i dobro, to je samo dokaz snage kojom su određene Dorothejine osobine djelovale na njenu okolinu. U posljednje je vrijeme počeo vjerovati da bi te vrline mogle za njega biti pravo blago, i on ih je želio prigrabili.
Bilo je čitanja i u noći. Dorothea, mlada i umorna, brzo je i čvrsto zaspala i probudila se osjećajući svjetlo, koje joj se u prvom trenutku pričinilo kao iznenadna vizija sunčeva zalaza, koja je pred njom iskrsla kad se popela na vrh nekog strmog brežuljka. Otvorila je oči i ugledala muža, zamotana u topli kućni ogrtač, gdje sjedi kraj kamina, u kome je još bilo živa žara. Zapalio je dvije svijeće i čekao da se Dorothea probudi, jer je nije htio buditi na neki izravniji način.
– Zar si bolestan, Edwarde? – reče, ustajući odmah.
– Kad ležim, osjećam se nekako nelagodno. Neko ću vrijeme prosjediti ovdje.
Ona naloži drva na žar, ogrne se i upita:
– Želiš li da čitam?
– Bit ću ti zahvalan, Dorothejo, budeš li mi čitala – odgovori gospodin Casaubon, a u tim je riječima bilo za nijansu više prisnosti nego inače u njegovu uljudnom ophođenju. – Budan sam i misli su mi izvanredno bistre.
– Bojim se da se previše ne uzbudiš – reče Dorothea, sjetivši se Lydgateovih opomena.
– Neću, ne osjećam nikakvo prekomjerno uzbuđenje. Misli su mi lake.
Dorothea se nije usudila opirati, pa je čitala čitav sat, a možda i više, nastavljajući tamo gdje je stala uvečer, ali je strane prelazila nešto brže. Duh je gospodina Casaubona bio življi, i on bi, kao da je već unaprijed znao što dolazi, nakon nekoliko riječi uputa, govorio: »To je dovoljno, zabilježi« ili »Prijeđi na drugo poglavlje – izostavljam drugu digresiju o Kreti«. Dorothea je bila zapanjena, videći kako mu misli upravo brzinom ptičjeg leta prelaze područja, kojima su godine i godine gmizale. Naposljetku reče:
– A sad, draga, zaklopi knjigu. Sutra ćemo nastaviti. Predugo sam otezao, pa ću biti sretan kad to završim. Ti si sigurno zapazila kako izbor temeljim po načelu da se svakoj tezi, iznesenoj u kratkim crtama u uvodu, da primjereno i ne preopširno objašnjenje. Jesi li to jasno razabrala, Dorothejo?
– Jesam – odgovori Dorothea nekako sa strepnjom. U srcu je osjetila bol.
– A sad bih, mislim, mogao malo počinuti – reče gospodin Casaubon. Legao je i zamolio je da utrne svjetlo. Kad je i ona legla i u sobi zavladala tama, ublažena samo slabim rumenilom žara u kaminu, on progovori:
– Prije nego zaspim, nešto bih te molio, Dorothejo.
– A što? – upita Dorothea sa strahom u duši.
– Da mi kažeš, pošto dobro promisliš, hoćeš li, ako ja umrem, činiti ono što ja želim, hoćeš li izbjegavati činiti ono što bih ja osuđivao, i nastojati činiti ono što bih ja želio.
Dorothea se nije iznenadila; mnogi su je događaji navodili na misao da joj muž ima neku namjeru, koja bi mogla za nju postati novi jaram. Nije odmah odgovorila.
– Ti odbijaš? – reče Casaubon prilično oštrim glasom.
– Ne, još ne odbijam – odgovori Dorothea jasnim glasom; u njenoj se duši snažno javljala čežnja za slobodom – ali to je suviše ozbiljno... mislim kako nije ispravno... da nešto obećavam, kad ne znam na što će me to obvezati. Na što god me ljubav potiče, činit ću i bez obećanja.
– Ali ti ćeš se upravljati prema svom mišljenju, a ja zahtijevam od tebe da se upravljaš po mome. Ti odbijaš.
– Ne, dragi, ne odbijam! – reče Dorothea moleći, shrvana bojaznima koje su je poticale da se opire. – Zar ne bih mogla dobili malo vremena i malo razmisliti? Svim srcem želim učiniti sve čime ti mogu ugoditi, ali se ne mogu tako odjednom obvezati na nešto... pogotovu da se obvezujem, a ne znam na što.
– Ti, dakle, nemaš povjerenja u karakter mojih želja?
– Dopusti mi da ti sutra odgovorim – reče Dorothea moleći.
– Dobro, onda sutra – reče gospodin Casaubon. Ubrzo je zaključila da spava, ali za nju više nije bilo počinka. Dok se prisiljavala ležati mirno, kako ga ne bi uznemirila, u mislima je i dalje vodila borbu, u kojoj je mašta raspoređivala svoje snage čas na jednu čas na drugu stranu. Nije ni pomišljala da bi se utjecaj, koji je njen muž htio zadobiti nad njenim budućim životom, mogao ticati ičega drugog do njegova djela. Bila je gotovo uvjerena da će od nje zahtijevati da se posveti probiranju tih hrpa nesređena materijala, koji bi trebao biti sumnjivo tumačenje još sumnjivijih načela. Jadna je žena sasvim izgubila povjerenje u vjerodostojnost toga »Ključa«, koji je bio životni cilj i životno djelo njenog muža. Nije, dakle, nikakvo čudo što je, unatoč njenom ograničenom znanju, njen sud o tome bio istinitiji od njegova; ona je, naime, objektivnim uspoređivanjem i zdravim razumom prosuđivala hipoteze za koje se on bio založio. I sad je živo zamišljala dane, mjesece i godine, koje bi morala potratiti sređujući nešto što bi se moglo nazvati ostacima mumija i fragmentima tradicije, koja je i sama mozaik, sastavljen od ostataka ruševina sve bi to morala srediti kao materiju za teoriju, koja je uvela, čim se rodila, poput nedonoščeta. Nema sumnje, zabluda u koje ima životne snage i na kojoj se živo i uporno radi, održava na živom zametke istine; traženje zlata bilo je u isti mah i proučavanje materije, tijelo kemije bilo je pripravljeno i samo je trebalo da dobije dušu, i rodio se Lavoisier89. Ali teorija gospodina Casaubona o elementima koji su zametak svake tradicije, nije bila od onih teorija koje dovode do iznenadnih otkrića; ona je lebdjela među rastezljivim nagađanjima, koja nisu bila ništa pouzdanija od onih etimoloških teorija, koje su se smatrale kao neoborive, jer su se osnivale na sličnosti glasova, dok se nije pokazalo da su baš zbog sličnosti glasova nemoguće; ta njegova metoda tumačenja nije bila opravdana nuždom da se dovede u red nešto u čemu je više protivrječnosti nego u pomno izrađenoj koncepciji o Gogu i Magogu90 ; ona se nije nigdje prekidala, bila je cjelovita poput plana za klasifikaciju zvijezda. I Dorothea je tako često morala svladavati svoj umor i nestrpljenje dok se bavila tim problematičnim zagonetkama, koje su iskrsle pred njom, mjesto da sudjeluje u uzvišenom znanju koje oplemenjuje život! Sad je shvatila zašto se njen muž naposljetku ipak obratio njoj; u njoj mu je očito bila posljednja, još preostala nada, da bi njegov rad napokon mogao poprimiti oblik, u kome bi se mogao objaviti svijetu. Isprva se činilo kako ne želi da ona išta pobliže dozna o onome što on radi; ali onda pomalo dolazi sjena smrti, i to uvijek prerano...
I tu se Dorothejina samilost odvratila od njene budućnosti muževoj prošlosti – ili bolje, njegovoj sadašnjoj teškoj borbi sa sudbinom, koja je nikla iz te prošlosti: rad u samoći; častoljublje, koje jedva životari pod teretom malodušnosti; što se cilj više udaljuje, to udovi postaju umorniji; i sad na kraju taj mač, što mu naočigled lebdi nad glavom! A zar se nije udala za njega želeći da mu pomogne u njegovu životnom djelu? Ali je ona vjerovala da je to djelo nešto uzvišenije, djelo po sebi vrijedno da mu odano služi. Je li dobro da ona samo zato, da bi ublažila njegov jad, radi jedan jalov i jednoličan posao, i je li to moguće, ako i obeća?
A ipak, može li odbiti? Može li reći: »Neću utažiti tu strahovitu glad.« Odbila bi time učiniti za njega mrtva ono što je bila gotovo sigurna da će učiniti za njega živa. Ako poživi, kako je Lydgate rekao, da bi mogao poživjeti još petnaestak godina ili više, ona će svakako žrtvovati svoj život, samo da mu pomogne i da mu ugodi.
Bila je ipak velika razlika između privrženosti živome i neodređenog obećanja odanosti mrtvome. Dok je živ, ne može od nje zahtijevati ništa čemu se ona ne bi mogla slobodno oprijeti i što ne bi mogla čak i odbiti. Ali – ta joj je misao prošla glavom više puta, premda nije mogla povjerovati u nju – ne misli li on zahtijevati od nje i nešto više, nešto što ona ne može dokučiti, kad, eto, zahtijeva da se obveže u ispunjavanju svih njegovih želja? Ne, njegova je duša zaokupljena samo njegovim djelom, i zbog toga djela bi trebalo da ona svojim životom nadomjesti njegov promašeni život.
I ako sad kaže: »Neću... kad umreš, neću ni prstom maknuti za tvoje djelo«, činilo joj se da bi slomila to oslabljeno srce.
Četiri sata se Dorothea borila s tim mislima, dok nije osjetila da je gotovo bolesna i sva zbunjena od toga, tako da nije bila kadra stvoriti nikakvu odluku. Zato je tiho molila. Nemoćna poput djeteta, koje je plakalo i dugo dozivalo, zaspala je kasnim jutarnjim snom, a kad se probudila, gospodin Casaubon je već bio ustao. Tantripp joj je rekla da je molio i doručkovao, a sad je u knjižnici.
– Nikad još niste bili tako blijedi, gospođo – reče Tantripp, žena čvrsta stasa, koja je bila s Dorothejom i Celijom i u Lausanni.
– A jesam li ikad bila rumena, Tantripp? – odvrati Dorothea, smiješeći se gotovo neprimjetno.
– Ne bih mogla reći da ste bili rumeni, ali ste bili svježi poput ruže. Što se može kad ste vječito među tim knjigama? Odmorite se jutros malo, gospođo. Dopustite da kažem da ste bolesni pa ne možete doći u tu zagušljivu knjižnicu.
– Oh, ne, ne! Dajte da se požurim! – odgovori Dorothea. – Gospodin Casaubon me baš danas treba.
Dok je silazila, sasvim je sigurno odlučila kako će mu obećati da će izvršiti njegove želje, ali će to učiniti kasnije toga dana – ne sada.
Kad je Dorothea ušla u knjižnicu, gospodin Casaubon se okrenuo od stola, na koji je položio neke knjige, i rekao:
– Čekao sam da dođeš, draga. Mislio sam da nastavimo posao odmah izjutra, ali nekako nisam raspoložen; vjerojatno je to zbog jučerašnjeg prevelikog uzbuđenja. Malo ću prošetati vrtom, sad je zrak ugodniji.
– To mi je drago čuti – reče Dorothea. – Sve se bojim da si se sinoć suviše duševno naprezao.
– Drago bi mi bilo da budem spokojan i što se tiče onoga o čemu sam ti sinoć govorio, Dorothea. Nadam se da mi sada možeš odgovoriti.
– Mogu li malo kasnije doći za tobom u vrt? – odgovori i Dorothea, dobivši tako još malo vremena.
– Bit ću u Drvoredu tisa idućih pola sata – reče gospodin Casaubon i ode.
Dorothea, vrlo umorna, pozvoni i zamoli Tantripp da joj donese kakav šal. Sjedila je još nekoliko časaka, ali se više nije javljala prijašnja duševna borba; znala je da će na svoju nesreću reći »obećavam«; bila je preslaba i suviše se plašila i same pomisli da mužu zada tako strašan udarac, da bi mogla učiniti išta drugo, nego da mu se potpuno pokori. Sjedila je i dalje i dopustila Tantripp da joj stavi na glavu kapu i da je ogrne šalom; ta je njena pasivnost bila neobična, jer je ona voljela da se sama poslužuje.
– Bog vas čuvao, gospođo! – reče Tantripp, ganuta neodoljivom ljubavlju prema tom divnom, nježnom biću, vidjevši da više nema što učiniti za nju kad je svezala kapu.
To Dorothejini prenapeti nervi nisu mogli podnijeti, i ona udari u plač, jecajući naslonjena na ruku vjerne služavke. Ali se ubrzo svladala, otrla suze i izašla na staklena vrata u vrt.
– Željela bih da se svaka knjiga u toj knjižnici ugradi u katakombe za vašeg gospodara – reče Tantripp Prattu, sluzi koga je našla u blagovaonici. Ona je bila u Rimu i, kako znamo, razgledala je starine; gospodina Casaubona nije nikad htjela nazivati drugačije nego »vaš gospodar«, kad je govorila s drugom poslugom.
Pratt se nasmijao. Vrlo je volio svoga gospodara, ali je još više volio Tantripp.
Kad se Dorothea našla vani na pošljunčanim stazama, zastala je među bližim skupinama drveća, oklijevajući, kao što je oklijevala već jednom prije, ali zbog drugog razloga. Tada se bojala da njeno prijateljsko nastojanje ne bude nametljivo, a sad je strepjela idući nekamo, gdje će se, kako je unaprijed znala, morati obveze na prijateljstvo kojega se plašila. Ni zakon, ni društveni moral nisu je silili na to, samo karakter njena muža i njena samilost, samo ideal, a ne zbiljski jaram braka. Sve je jasno vidjela, a ipak je bila sputana: nije mogla uništiti bolesnu dušu koja joj se usrdno obraćala. Ako je to bila slabost, onda je Dorothea bila slaba. Pola sata je prošlo i više nije smjela oklijevati. Kad je ušla u Drvored tisa, nije vidjela muža, ali je staza bila vijugava, pa je pošla dalje, ne bi li ga ugledala zaogrnuta u plavi ogrtač, koji je s toplom kapom od baršuna bio njegova odjeća, kad bi za hladnih dana šetao vrtom. Uto pomisli da nije možda otpočinuo u sjenici, prema kojoj je vodio mali odvojak puta. Prošavši zavoj, opazi ga gdje sjedi na klupi za kamenim stolom. Ruke su mu počivale na stolu, i na njih se naslonio čelom; plavi ogrtač, povučen naprijed, zaklanjao mu je lice s obje strane.
– Izmorio se noćas – reče Dorothea sama za sebe i pomisli najprije da spava i da je sjenica suviše vlažno mjesto za odmaranje. Tada se sjeti da ga je u posljednje vrijeme viđala u takvu položaju kad bi čitao; kao da mu je tako bilo lakše; a kadikad bi razgovarao i slušao tako spuštene glave. Ušla je u sjenicu i rekla:
– Evo me, Edward; spremna sam.
Nije se odazivao i ona pomisli da je čvrsto zaspao. Položi mu ruku na rame i ponovi: »Spremna sam!« On se i dalje nije micao; uplašena i zbunjena, sagne se k njemu, skine mu baršunastu kapu i prisloni obraz sasvim uz njegovu glavu:
– Probudi se, dragi, probudi! Čuj me. Došla sam da ti odgovorim.
Ali mu Dorothea nije više nikad mogla odgovoriti.
Nešto kasnije toga dana Lydgate je sjedio kraj njenog kreveta; Dorothea je buncala, razmišljajući glasno i dozivajući u pamet ono što joj je misli zaokupljalo prošle noći. Prepoznala ga je i nazivala po imenu, i očito je mislila da mu mora sve objasniti te ga je neprestano molila da sve protumači njenom mužu.
– Recite mu da ću uskoro doći i da sam spremna obećati mu. Samo mi je bilo tako strašno kad sam o tome razmišljala... od toga sam se razboljela. Nisam jako bolesna. Bit će skoro bolje. Idite i recite mu.
Ali muk u ušima njenog muža ništa više nije moglo narušiti.

XLIX. POGLAVLJE

I za čarobnjaka je pretežak zadatak, što ga postavlja ovaj vlastelin; lako je baciti kamenje u zdenac, al’ tko će ga odanle izvaditi?
– Kad bismo, zaboga, ikako mogli spriječiti da Dorothea to dozna – reče sir James Chettam, a čelo mu se malo namršti i oko usana mu se pojavi izraz dubokog gnušanja.
Stajao je na sagu pred kaminom u knjižnici u Lowick Grangeu i govorio gospodinu Brookeu. Bilo je to sutradan po pogrebu gospodina Casaubona; Dorothea još nije mogla iz svoje sobe.
– Bit će to teško, znate, Chettam, jer ona je izvršiteljica oporuke, a ona se voli baviti takvim poslovima... imetak, zemlja, i slično. Ona ima svojih ideja, znate – odgovori Brooke, namještajući monokl i razgledajući rubove papira što ga je držao u ruci – i ona će se prihvatiti posla... to budite sigurni, prihvatit će se ona posla kao izvršiteljica oporuke. A navršila je dvadeset i prvu godinu prošlog prosinca, znate. Ja ne mogu ništa spriječiti.
Sir James se čas zagleda šuteći u sag, a onda odjednom podigne oči, uperi pogled u gospodina Brookea i reče:
– Reći ću vam što možemo učiniti. Dok Dorothea ne ozdravi, ne smijemo joj dopustiti da išta radi, a čim bude mogla ustati i hodati, mora doći k nama. Kraj Celije i djeteta najbolje će se oporaviti, i tako će proteći vrijeme. A dotle se vi morate otresti Ladislawa; morate ga otpraviti iz ovog kraja.
Na licu sir Jamesa opet se pojavi svom žestinom onaj izraz gnušanja.
Gospodin Brooke sklopi ruke na leđima, pođe prema prozoru, a onda se uspravi i malo strese prije nego će odgovoriti.
– To je lako reći, Chettam, lako reći, znate.
– Dragi gospodine – ustrajao je sir James, zadržavajući svoje ogorčenje u granicama pristojnosti – ta vi ste ga doveli ovamo i vi ga ovdje držite... mislim zaposlenjem koje ste mu dali.
– Jest, jesam, ali ja ga ne mogu samo tako otpustiti, ne spominjući za to nikakva razloga, dragi Chettam. Ladislaw je za mene od neprocjenjive vrijednosti, ja sam s njim apsolutno zadovoljan. Mislim da sam ovom kraju učinio samo uslugu kad sam ga doveo ovamo... doveo ovamo, znate.
Gospodin Brooke završi, klimnuvši glavom i okrenuvši se zbog toga.
– Žalosno je da ovaj kraj nije mogao ostati bez njega, to je jedino što mogu reći o tome. Svakako, kao Dorothejin svak, mislim da imam pravo odlučno prigovoriti ako ga itko od njenih rođaka bilo čime zadržava ovdje. Nadam se da ćete priznati kako imam pravo govoriti o svemu što se tiče časti sestre moje žene?
Sir James se uzbudio.
– Naravno, dragi Chettam, naravno. Ali nas dvojica imamo različita mišljenja... različita...
– Ali se ona ne razlikuju što se tiče ovoga Casaubonova postupka; ja barem tako mislim – prekine ga sir James. – Ja tvrdim da je on Dorotheji nanio veliku sramotu i nepravdu. Tvrdim da još nisam vidio podlijeg i nedostojnijeg postupka od ovog... takav dodatak oporuci, koju je sastavio u vrijeme vjenčanja sa znanjem i pristankom njene porodice... apsolutna je uvreda za Dorotheju!
– Pa, znate, Casaubon je bio nešto ljut na Ladislawa. Ladislaw mi je rekao razlog... njemu nije bio po volji put kojim je Ladislaw krenuo, znate... a Ladislaw nije mnogo cijenio Casaubonove ideje, Tot i Dagon... i tako nešto slično. A ja mislim da Casaubonu nije bila po volji samostalnost koje se Ladislaw domogao. Vidio sam njihova pisma, znate. Jadni Casaubon se nešto previše zakopavao među knjige... nije poznavao svijeta.
– Ladislawu je svakako najugodnije da se na to gleda tako – reče sir James. – Ali ja vjerujem da je Casaubon bio samo ljubomoran na njega zbog Dorotheje, a svijet će misliti da mu je ona za to dala i razloga. I to je baš ono što je u tome tako odvratno... to povezivanje njenog imena s tim mladićem.
– Dragi Chettam, to ne vodi ničemu, znate – reče gospodin Brooke, sjedajući i namještajući svoj monokl. – Sve su to iste Casaubonove mušice. Ovaj papir, evo, »Tabelarni pregled« i tako dalje »na upotrebu gospođi Casaubon«, to je bilo zaključano u pisaćem stolu zajedno s oporukom. Mislim da je želio da Dorothea objavi njegova istraživanja, je li? I ona će to učiniti, znate, ona je izvanredno upućena u njegov rad.
– Dragi gospodine – reče sir James nestrpljivo – to uopće nije važno. Pitanje je, uviđate li vi kao i ja da je najbolje da mladog Ladislawa otpremite odavle.
– Pa ne uviđam da je to tako hitno. S vremenom bi se to, možda, moglo učiniti. A što se tiče govorkanja, znate, ako ga otpremimo odavle, to neće spriječiti govorkanja. Ljudi govore što im se sviđa, a ne pitaju je li istina ili nije – odgovori gospodin Brooke, postavši vrlo dosjetljiv što se tiče istina koje su se podudarale s njegovim željama. – Ja bih se mogao otresti Ladislawa do određene mjere... da mu oduzmem »Pionir«; ali ga ja ne mogu otjerati iz ovog kraja, ako on neće... ako neće, znate.
Gospodin Brooke, uporan i usto miran kao da raspravlja o lanjskom snijegu, i klimajući uvijek na kraju glavom, dobronamjerno kao obično, svojom je tvrdoglavošću tjerao čovjeka u bijes.
– Gospode Bože! – usklikne sir James, bijesan kao još nikad u životu. – Dajte da mu nađemo kakvu službu, da za njega žrtvujemo i nešto novaca. Kad bi mogao u službu kakvom guverneru u kolonijama! Grampus bi ga mogao primiti... mogao bih pisati zbog toga Fulkeu.
– Ali se Ladislaw neće dati ukrcati poput stoke, dragi prijatelju; Ladislaw ima svojih ideja. Kad bi on sutra morao otići od mene, mislim da bismo s njim imali još više posla u ovom kraju. U njega je takav govornički dar i sposobnost za sastavljanje dokumenata, da ima malo ljudi koji su mu ravni kao agitatoru... agitatoru, znate.
– Agitator! – ponovi sir James ogorčeno, osjećajući da samo ponavljanje slogova tih riječi dovoljno ističe svu omraženost toga zanimanja.
– Ta budite razboriti, Chettam. Dorothea, eto, o njoj se radi. Kako ste rekli, najbolje će biti da ode Celiji, i to što prije. Ona može ostati u vašoj kući, a u međuvremenu će sve mirno proći. Nemojte da na vrat na nos pucamo u vjetar, znate. Standish će šutjeti, pa će novost zastarjeti prije nego se pročuje. A tko zna što se sve može dogoditi, što će Ladislawa otjerati odavle... da ja ništa i ne poduzimam, znate.
– Prema tome moram zaključiti da vi odbijate išta učiniti?
– Odbijam, Chettam?... Ne... nisam rekao da odbijam. Ali ja zaista ne znam što bih mogao učiniti. Ladislaw je džentlmen.
– Drago mi je da to čujem! – reče sir James tako bijesan da se malo zaboravio. – Ali sam siguran da Casaubon to nije bio.
– Pa bilo bi još gore da joj je dodatkom oporuci zabranio da se udaje ponovo, znate.
– To ne znam – odgovori sir James. – To ne bi bilo tako uvredljivo.
– Mušice jadnog Casaubona! Onaj mu je napad malo pomutio pamet. To sve skupa ne vrijedi ništa. Ta ona se i ne želi udati za Ladislawa.
– Ali je taj dodatak sastavljen tako da svatko mora povjerovati kako ona to želi. Što se tiče Dorotheje, ja ne vjerujem ništa od toga – reče sir James, a onda se namršti – ali Ladislaw mi je sumnjiv. Iskreno vam kažem, on mi je sumnjiv.
– Ništa ne bih mogao učiniti zbog tih vaših sumnja, Chettam. Kad bi i bilo moguće da ga otpremimo odavle... da ga pošaljemo na otok Norfolk... ili nešto slično... bilo bi to još gore po Dorotheju, zbog onih koji sve to znaju. Ispalo bi da mi njoj ne vjerujemo... ne vjerujemo, znate.
Sir James nije bio nimalo umiren tim neospornim argumentom, na koji je gospodin Brooke odjednom naišao. Ispružio je ruku da dohvati šešir, što je značilo da se ne želi dalje prepirati, pa, još jednako uzbuđen, reče:
– Dobro, ali vam mogu reći samo to da je Dorothea, po mom mišljenju, jednom već bila žrtvovana zbog nebrige svojih rođaka. A ja ću sada učiniti sve, što je u mojoj moći, da je, kao njen prijatelj, zaštitim.
– Ne možete učiniti ništa bolje nego da je što prije odvedete u Freshitt, Chettam. Ja se potpuno slažem s tim – završi gospodin Brooke razgovor, vrlo radostan što je u ovoj raspravi iznio pobjedu. Bilo bi mu jako neugodno da se morao rastati s Ladislawom baš tih dana, kad se svakog časa očekivalo da će parlament biti raspušten, pa je izbornike trebalo uvjeriti o politici koja će najbolje služiti interesima zemlje. Gospodin Brooke je iskreno vjerovao da se taj cilj može postići ako on uđe u parlament; pošteno je nudio naciji svoje umne snage.

L. POGLAVLJE

»Taj nam heretik ovdje želi propovijedati nešto. Neće, tako mi duše moga oca! To neće«, reče brodar. »Ovdje on neće propovijedati, neće tumačiti evanđelje ni poučavati.
Svi mi vjerujemo u velikog Boga, a on htio posijati sjeme nesloge«.
Kanterberijske priče.

Dorothea je bila u dvorcu Freshitt, pod okriljem Chettamovih, već skoro tjedan dana, prije nego je počela postavljati neugodna pitanja. Svako je jutro sjedila s Celijom u najudobnijoj obiteljskoj sobi na gornjem katu, iz koje se ulazilo u mali staklenik; Celia je, sva u bjelini i plavetnilu, slična stručku bijelih i plavih ljubica, promatrala neobične kretnje djeteta, koje u svom neiskustvu nije razumjela, pa bi svakog časa prekidala razgovor, obraćajući se pitanjima sveznajućoj dojilji. Dorothea je sjedila postrani u crnini i tako tužna lica da se Celia zbog toga ljutila, smatrajući da je ta tuga pretjerana; jer, ne samo da je dijete tako živo i zdravo, da mu se moraš radovati, nego je i taj muž za života bio tako tmuran i neugodan, a osim toga je – ali je bolje da se o tome ne govori! Sir James je, naravno, Celiji sve ispričao, prikazavši joj jasno kako je važno da Dorothea o tome ništa ne sazna, dok god to ne bude zaista potrebno.
Gospodin Brooke je imao pravo kad je rekao da Dorothea neće dugo mirovati, kad zna kakvi su joj poslovi povjereni. Ona je znala što je njen muž odredio oporukom, koju je napravio kad su se vjenčali, pa se, čim je shvatila kakav je njen novi položaj, istiha bavila mislima što treba da raditi kao vlasnica vlastelinstva Lowick, s patronatom nad nadarbinom, koja mu pripada.
Jednog jutra, kad ju je stric posjetio kao obično – iako mu je ovaj put raspoloženje bilo neobično živo, što je obrazložio govoreći kako je sada prilično sigurno da će parlament biti ubrzo raspušten – Dorothea reče:
– Striče, bio bi sada red da razmislim tko treba dobiti nadarbinu u Lowicku. Pošto je gospodin Tucker dobio župu, nikad nisam čula da je moj muž spominjao kako ima na umu nekog svećenika, koji bi ga imao naslijediti. Mislim da bih trebala dobiti ključeve i otići u Lowick da pregledam muževe dokumente. Možda će se naći nešto iz čega ćemo razabrati njegove želje.
– Ne treba se žuriti, draga – odgovori gospodin Brooke mirno. Pa jednom, znaš, možeš otići onamo, ako želiš. Ali ja sam pregledao sve što je u pisaćim stolovima i u ladicama... ali tamo nema ništa... ništa osim nekih rukopisa, znaš... pored oporuke. Sve se jednom može učiniti. A što se tiče nadarbine, već sam primio molbu da se zauzmem za jednog kandidata... i, rekao bih, prilično dobrog. Preporučili su mi toplo gospodina Tykea... ja sam već jednom imao prilike glasovati za njega, da mu se dodijeli jedna služba. To je pravi apostol, uvjeren sam... od onog soja koji je tebi, draga, po volji.
– Voljela bih znati nešto više o njemu, striče, i sama se uvjeriti nije li gospodin Casaubon ostavio štogod, iz čega bismo mogli saznati njegove želje. Možda je ostavio kakav dodatak oporuci... možda kakve upute za mene – reče Dorothea, kojoj su se cijelo to vrijeme vrzla po glavi nagađanja o muževu radu.
– Ništa nema o župi, draga... ništa – reče gospodin Brooke, ustajući da ode i pružajući ruku svojim nećakinjama – a ni o njegovim istraživanjima, znaš. Ništa nema u oporuci.
Dorothejine su usne zadrhtale.
– Okani se toga, sad još ne smiješ na to misliti, draga. Malo pomalo, znaš.
– Pa meni je sasvim dobro, striče. Željela bih raditi.
– Dobro, dobro, vidjet ćemo. Ali ja sad moram bježati... imam pune ruke posla... kriza je... prilična kriza, znaš. A ovdje je Celia i njen mužić... ti si sad tetka, znaš, a ja sam nekakav djed – reče gospodin Brooke, žureći se i jedva čekajući da ode i kaže Chettamu da neće biti njegova – Brookeova – krivnja, ako Dorothea bude uporno zahtijevala da sve pregleda.
Kad joj je stric izišao, Dorothea opet sjedne i zagleda se zamišljeno u svoje prekrižene ruke.
– Gledaj, Dodo! Pogledaj ga! jesi li ikad vidjela nešto slično? – poviče Celia svojim ugodnim staccatom.
– Što, Kitty? – upita Dorothea podigavši oči prilično rastreseno.
– Što? Pa njegovu gornju usnu; gledaj kako je vuče dolje, kao da želi napraviti grimasu. Nije li to divno! I on ima svojih malih misli. Voljela bih da je dojilja ovdje. Pogledaj ga.
Velika suza, koja joj se neko vrijeme skupljala u oku, skotrlja se niz Dorothejin obraz kad je digla oči i pokušala se nasmiješiti.
– Ne budi tužna, Dodo; poljubi dijete. Što toliko razmišljaš? Sigurna sam da si učinila sve, pa i više nego što je trebalo. Sad trebaš biti sretna.
– Bog zna bi li me sir James htio odvesti u Lowick? Htjela bih tamo sve pregledati... da vidim ima li koja riječ napisana za mene.
– Nemoj, dok ti gospodin Lydgate ne kaže da možeš ići. A dosad nije rekao ništa (evo, dojiljo, uzmite dijete i prošećite balkonom). Osim toga, ti si sebi, kao obično, uvrtjela u glavu sasvim pogrešnu misao, Dodo... ja to vidim, i to me ljuti.
– U čemu griješim, Kitty? – upita Dorothea sasvim blago. Bila je gotovo spremna povjerovati da je Celia pametnija od nje, i sa strahom je željela čuti kakva je to pogrešna misao. Celia osjeti tu trenutačnu superiornost, pa je odluči iskoristiti. Nitko nije poznavao Dorotheju bolje od nje, i znala je kako treba s njom postupati. Otkako je postala majka, Celiju je prožeo nov osjećaj duševne čvrstine i staložene razboritosti. Gdje je dijete, tamo je, čini se, sve u najboljem redu, a pogreške su općenito posljedica pomanjkanja te centralne sile, koja održava ravnotežu.
– Znam, o čemu razmišljaš, Dodo. Ti bi sada htjela znati ima li nešto neugodno što trebaš obaviti, prema želji gospodina Casaubona. Kao da nisi imala dovoljno neugodnosti već i prije. A on to i ne zaslužuje, što ćeš i sama uvidjeti. Ponio se vrlo ružno. James je bijesan na njega. I najbolje će biti da ti sve kažem, da te pripremim.
– Celia – reče Dorothea, preklinjući je – ne muči me. Reci mi odmah što misliš. – Glavom joj je prošla misao da joj gospodin Casaubon nije ostavio imetka, što je i ne bi tako strašno ražalostilo.
– Pa, svojoj je oporuci napisao dodatak, u kome određuje da ti se oduzme imetak, ako se udaš... mislim...
– To nije nimalo ružno – reče Dorothea, upadajući naglo.
– Ali samo ako se udaš za gospodina Ladislawa; to se ne odnosi ni na koga drugoga – nastavi Celia uporno i mirno. – To, naravno, nije važno što se tiče gospodina Ladislawa... jer ti se za njega nećeš nikad udati; ali je baš zbog toga takav postupak gospodina Casaubona još ružniji.
Bolno crvenilo preli se Dorothejinim licem i vratom. Celia je bila uvjerena da ta istina, koju ona iznosi u umjerenim obrocima, apsorbira one misli koje su tako štetne po Dorothejino zdravlje. Stoga je nastavila ravnodušno, kao da slučajno govori o dječjoj odjeći.
– James kaže tako. Kaže da je to odvratno i nedostojno. A nitko ne sudi pravednije od Jamesa. Ispada kao da je gospodin Casaubon želio uvjeriti svijet da se ti želiš udati za gospodina Ladislawa... što je smiješno. Samo što James kaže kako treba spriječiti gospodina Ladislawa da se oženi tobom radi tvog novca... kao da će on ikad i pomisliti da te zaprosi. Gospođa Cadwallader kaže da bi to bilo isto kao da bi se udala za kakva Talijana, što putuje svijetom s bijelim miševima! Ali sad moram poći i pogledati dijete – završi Celia, uvijek jednakim glasom, zagrne se šalom i ode.
Dorothea se umirila i opet nemoćno sjela na stolac. Ono što je u tom času proživljavala bila je nejasna, uzbuđujuća spoznaja da ulazi u novi život, da proživljava metamorfozu, u kojoj se sjećanje na prošlost neće prilagoditi tom novom životu. Sve je mijenjalo njen život: postupak njenog muža, njen osjećaj da je dužna pokoravati mu se, svaki sukob među njima, a još više njen odnos prema Willu Ladislawu. Čitav je njen duševni život bio u stanju grčevite promjene. Jasno joj je bilo samo to da mora čekati i iznova o svemu razmišljati. Jedna joj je promjena bila strašna poput grijeha; bio je to silovit osjećaj odvratnosti prema pokojnom mužu, koji je gajio skrivene misli i možda izvrtao sve što je ona govorila i činila. Tada je opet zadrhtala pred drugom promjenom, koja joj je iskrsla u svijesti; bila je to iznenadna, čudna čežnja za Willom Ladislawom. Nikad joj još nije palo na pamet da bi on, u bilo kakvim okolnostima, mogao biti njen ljubavnik; treba shvatiti učinak nenadanog otkrića, da netko drugi gleda u njemu njenog ljubavnika – i da i on sam možda svjesno pomišlja na takvu mogućnost – i to s onom nabrzo skalupljenom slikom nepriličnih okolnosti i s pitanjima, na koja nije lako odgovoriti.
Prilično je dugo trebalo – ona nije znala kako dugo – dok je opet čula Celiju gdje govori:
– Tako će biti dobro, dojiljo; bit će sad miran u mom krilu. Možete ići objedovati, a Garratta ostavite u susjednoj sobi, ja mislim, Dodo – nastavi Celia, ne opažajući ništa drugo, nego da se Dorothea naslonila u stolcu i da će vjerojatno ostati tako pasivna da je gospodin Casaubon bio pakostan. Nikad ga nisam voljela, a ni James ga nije volio. Mislim da je ona crta oko kutova njegovih usana odavali strašnu pakost. I sad se tako ponio; sigurna sam da vjera od tebe ne zahtijeva da se zbog njega uznemiruješ. Ako ga je Bog pozvao k sebi, to je milost na kojoj moraš biti zahvalna. Ne trebamo se žalostiti, je li, dijete? – završi Celia, obraćajući se povjerljivo onom nesvjesnom centru ravnoteže svijeta, u koga su već bile sasvim dobre šake, potpune, sve do nokata, i dovoljno kose da bude, kad mu skinete kapu, zaista – vi i ne znate što – ukratko, da bude Buda prema zapadnjačkom modelu.
U tom kritičnom trenutku najavljen je Lydgate, i prve su mu riječi bile:
– Sve se bojim da više niste tako dobro, kao što ste bili, gospođo Casaubon; jeste li se uzrujavali? Dopustite da vam opipam bilo.
Dorothejina je ruka bila hladna poput mramora.
– Hoće da ide u Lowick pregledati dokumente – reče Celia. – Ne bi trebala ići, je li?
Lydgate je nekoliko trenutaka šutio. Tada reče, gledajući Dorotheju:
– Teško bih mogao na to odgovoriti. Po mom mišljenju, gospođa Casaubon treba činiti ono što će joj donijeti najveće duševno smirenje. A do tog smirenja neće doći ako joj se brani da išta radi.
– Hvala vam – reče Dorothea, svladavajući se. – Sigurna sam da je to pametno. Toliko ima toga što bih trebala uraditi. Zašto da sjedim ovdje bez posla?
A onda, naprežući se da se sjeti nečega, što nema veze s onim što je uzbuđuje, naglo nastavi:
– Vi, mislim, poznajete svakog čovjeka u Middlemarchu, gospodine Lydgate. Molit ću vas da me u koječemu savjetujete. Moram završiti mnogo ozbiljnih poslova. Moram dati nekome i jednu nadarbinu. Vi poznajete gospodina Tykea i sve...
Dorothea se previše naprezala; zastala je i briznula u plač. Lydgate je prinudi da uzme dozu eterične soli.
– Pustite gospođu Casaubon neka čini što želi – rekao je sir Jamesu, koga je potražio prije nego je otišao iz dvorca. – Njoj je, mislim, potrebna potpuna sloboda, više nego ikakav recept.
Briga oko Dorotheje, dok je njen duh još bio uzbuđen, omogućila mu je da stvori neke ispravne zaključke o teškoćama njena života. Bio je uvjeren da ona trpi, pokušavajući svladati svoje duševne konflikte i da vjerojatno osjeća kako se oslobodila jedne tamnice, samo da bi zapala opet u drugu.
Sir James je još pripravnije poslušao Lydgateov savjet kad je doznao da je Celija već ispričala Dorotheji onu neugodnu činjenicu o oporuci. Nije bilo više nikakva izlaza, nikakva razloga da se dalje odugovlači ono što je trebalo učiniti. Sutradan je sir James odmah pristao, kad ga je Dorothea zamolila da je odveze u Lowick.
– Ne želim zasada ostati ondje – rekla je Dorothea – teško bih to mogla podnijeti. Mnogo sam sretnija u Freshittu kraj Celije. Budem li promatrala Lowick sa određene udaljenosti, lakše ću moći prosuditi što bi tamo trebalo učinili. I rado bih provela neko vrijeme kod strica u Grangeu i među onim ljudima u selu, i prošla svim onim starim putovima.
– Zasad, mislim, da ne bi trebali ići onamo. Vaš je stric sad okružen društvom ljudi koji se bave politikom, pa je bolje da ste daleko od toga – reče sir James, koji je u tom času mislio na Grange uglavnom kao na domenu mladog Ladislawa. Sir James i Dorothea nisu, međutim, progovorili nijedne riječi o onom sramotnom dijelu oporuke; oboje su osjećali da im je nemoguće to spomenuti. Sir James se plašio neugodnih razgovora i s muškarcima; a Dorothea opet nije sada smjela reći ono što bi jedino htjela, kad bi uopće o tome govorila, jer joj se činilo da bi time otkrila još jednu nepravdu, koju joj je nanio njen muž. A ipak je željela da sir James sazna što se odigralo između nje i muža zbog moralnog prava Willa Ladislawa na imetak; tada bi mu, mislila je, bilo jasno, kao što je i njoj, da je njenog muža na taj čudni i uvredljivi uvjet nagnalo uglavnom ogorčeno opiranje da prizna to pravo, a ne samo njegovi osobni osjećaji, o kojima je mnogo teže govoriti. Valja priznati da je Dorothea željela da se to zna i zbog Willa, jer njeni prijatelji, kako se čini, misle o njemu samo kao o predmetu milosrđa gospodina Casaubona. Zašto da se on uspoređuje s Talijanom, koji se potuca svijetom s bijelim miševima? Te riječi, koje su potjecale od gospođe Cadwallader, bile su kao posprdna karikatura, koju je u mraku izvela ruka vragolana.
U Lowicku je Dorothea pregledala pisaći stol i ormar za spise, pretražila sva mjesta gdje je gospodin Casaubon odlagao privatna pisma, ali nije našla ništa što bi bilo upućeno posebno njoj, osim »Tabelarnog pregleda«, koji je očito bio samo početak za mnoge upute koje joj je namjeravao dati. Pripremajući se da taj svoj posao ostavi Dorotheji u naslijeđe, gospodin Casaubon je radio polako i oklijevao; onaj isti osjećaj koji ga je mučio u pisanju samog rada, mučio ga je i u nakani da taj rad prenese na Dorotheju; bio je to osjećaj da se teško kreće u mutnoj i neprohodnoj materiji; sumnja, hoće li Dorothea biti sposobna završiti ono što je on pripremio, bila je potisnuta samo nepovjerenjem u svakog drugog redaktora. Ali je naposljetku ipak uspio stvoriti to povjerenje u Dorotheju, crpeći ga iz samog Dorothejina karaktera; vidio je da ona može učiniti što odluči da učini, pa je zadovoljno zamišljao, kako ropski radi okovana lancima obećanja, da će izgraditi grobnicu, na kojoj će biti uklesano njegovo ime. (Nije gospodin Casaubon nazivao te buduće sveske grobnicom; za njega je to bio »Ključ svih mitologija«.) Ali su mjeseci odmicali, i on je kasnio sa svojim planovima; imao je još samo vremena da traži od nje ono obećanje, kojim je mislio zadržati u ledenom stisku svoje ruke vlast nad Dorothejinim životom.
Ali mu je ta vlast izmakla. Dorothea bi, obvezana obećanjem, na koje bi je potakla duboka samilost, bila kadra da se prihvati toga mučnog posla, za koji joj je razum govorio da je beskoristan, te može poslužiti jedino na slavu vjernosti, koja je najuzvišenije dobro. I sada se njen razum, mjesto da njim vlada ponizna odanost, uzbudio gorkim otkrićem da su u njenom braku iz zasjede vrebali dvoličnost i sumnja. Pred njom više nije bilo živa čovjeka, koji pati, da bi mogao pobuditi njeno sažaljenje; ostalo je samo bolno sjećanje na podložnost mužu, čije su misli bile ružnije nego što je ona mogla vjerovati, čiji su pretjerani sebični zahtjevi zasjenili čak i njegovu inače savjesnu brigu za vlastiti karakter i naveli ga da pogazi svoj ponos, tako da se nad tim zgražaju i ljudi s prosječnim osjećajem časti. Što se tiče imetka, koji je ostao kao znak te raskinute veze, ona bi bila sretna da se oslobodi i toga, i da nema ništa drugo do svog prvobitnog imetka, koji je bila naslijedila, da nije dužnosti, koje taj imetak nameće, a pred kojima ona ne smije ustuknuti. Oko toga imetka uporno su iskrsavala mnoga mučna pitanja; nije li imala pravo kad je smatrala da polovina toga imetka treba pripasti Ladislawu? A nije li joj sad nemoguće da izvede to djelo pravednosti? Gospodin Casaubon se poslužio okrutnim, ali uspješnim sredstvom da je u tome spriječi; iako je u duši bila gnjevna na njega, ipak bi se bunila protiv svakog čina koji bi se mogao smatrati kao pobjedonosno izigravanje njegove odluke.
Pošto je skupila poslovne dokumente, koje je željela proučiti, ponovo je zaključala stolove i ladice, u kojima nije bilo nijedne riječi za nju, nikakva znaka da joj se muž, razmišljajući u svojoj samotinji, obratio srcem, da mu oprosti, ili da joj protumači svoj postupak. Vratila se u Freshitt s osjećajem da će njegov posljednji okrutni zahtjev i posljednja uvredljiva afirmacija njegove moći ostati zauvijek obavijeni šutnjom.
Dorothea je sad nastojala okrenuti svoje misli najprečim dužnostima, a jedna je bila takve prirode da su drugi odlučili da je na nju podsjete. Lydgateovo je hitro uho uhvatilo njene riječi o nadarbini, i čim se ukazala prigoda, potaknuo je razgovor o tome, nazirući u tome mogućnost da okaje onaj odlučujući glas, koji je jednom dao nemirne savjesti.
– Mjesto da vam išta pripovijedam o gospodinu Tykeu – reče – rado bih vam govorio o jednom drugom čovjeku... o gospodinu Farebrotheru, župniku sv. Botolpha. Njegova je nadarbina siromašna i daje mu oskudne prihode, kojima uzdržava sebe i svoju obitelj. S njim žive njegova majka, tetka i sestra, sve ih on uzdržava. Zbog njih se, mislim, nije ni ženio. Nikad nisam čuo bolje propovijedi od njegove... riječi su mu tako jasne i teku tako glatko. Mogao bi propovijedati kod Križa sv. Pavla poslije starog Latimera. Govori podjednako dobro o svemu... originalno, jednostavno, jasno. Smatram da je sjajan čovjek; trebao je postići više nego što je postigao.
– Zašto nije više postigao? – upita Dorothea, koja se sad zanimala za sve one koji nisu uspjeli u svojim nakanama.
– To je teško pitanje – odgovori Lydgate. – Ja i sam uviđam da je teško postići ono pravo; ima toliko niti koje život sve odjednom poteže. Farebrother često napominje da je zapao u krivo zvanje; njemu treba šire polje rada nego što ga ima siromašni svećenik, i mislim da i nema nikoga tko bi se za njega zauzeo. Vrlo voli prirodoslovlje i druge znanosti, te teško usklađuje te svoje sklonosti sa svojim položajem. Nema novaca da uštedi štogod... jedva smaže za ono najpotrebnije; to ga je navelo da se karta... Middlemarch je glasovit zbog whista. On se karta za novac i prilično dobiva. To ga, naravno, vuče u društvo koje mu baš nije ravno i navodi da štošta zanemaruje. Pa ipak, uza sve to, sudeći o njemu općenito, mislim da je najpošteniji čovjek što sam ga dosad upoznao. Nije ni zloban ni dvoličan, što često nalazimo pod inače korektnom vanjštinom.
– Zanima me trpi li on u duši zbog te navike – upita Dorothea. – Htjela bih znati želi li se je otresti.
– Nimalo ne sumnjam da će se odreći kartanja, nađe li se u obilju; bit će sretan da ima vremena za druge stvari.
– Stric mi kaže da se o gospodinu Tykeu govori da je pravi apostol – reče Dorothea zamišljeno. Najviše bi voljela da se vrate vremena prvobitne vjerske gorljivosti, ali je ipak razmišljala o gospodinu Farebrotheru, želeći iskreno da ga spasi od te nevolje s kartama.
– Ne bih mogao reći da je Farebrother nekakav apostol – reče Lydgate. – Njegov položaj nije baš sličan položaju apostola; on je samo župnik među župljanima, o životu kojih se treba brinuti. Opazio sam da to apostolstvo sada u praksi znači opiranje svemu u čemu župnik nije glavna ličnost. Nešto od toga vidim i u djelatnosti gospodina Tykea u bolnici; dobar je dio njegova učenja u tome da muči ljude, sileći ih da na nimalo ugodan način spoznaju kako je on važna ličnost. Uostalom, apostol u Lowicku!... morao bi vjerovati, kao što je to činio sv. Franjo, da treba propovijedati i pticama.
– To je istina – reče Dorothea. – Teško je i zamisliti kakve misli crpe naši seljaci i nadničari iz njihovih propovijedi. Zavirila sam u jedan svezak s propovijedima gospodina Tykea. Od takvih propovijedi nikakve koristi u Lowicku... mislim ono o pravu odriješenja i o proročanstvima u Apokalipsi. Uvijek razmišljam o tome kako se kršćanstvo naučava na različite načine, i kad god pronađem neki način koji mi se čini korisniji za njegovo što šire blagotvorno djelovanje, nego drugi, pristajem uz taj način kao najbolji... mislim način koji donosi najviše dobra i koji najvećem broju ljudi omogućuje da budu dionici toga dobra. Bolje je, mislim, i previše opraštati, nego previše osuđivati. Ali bih rado vidjela gospodina Farebrothera i slušala ga kako propovijeda.
– Učinite to – reče Lydgate – vjerujem da će vaši utisci biti najbolji. On je vrlo omiljen, ali ima i neprijatelja; ima uvijek ljudi koji ne mogu oprostiti sposobnu čovjeku što se s njima ne slaže. A ono kartanje za novac zaista je ljaga na njegovu imenu. Vi, naravno, ne viđate mnogo Midlmarčana, ali gospodin Ladislaw, koji uvijek posjećuje gospodina Brookea, veliki je prijatelj Farebrotherovih starih gospođa, te bi bio sretan da može župniku pjevati hvalospjeve. Jedna od starih dama... gospođica Noble, tetka... divna je i neobična slika samoprijegorne dobrote, a Ladislaw je kadikad prati po gradu. Sreo sam ih neki dan u jednoj zabitoj ulici; vi znate Ladislawa... pravi Dafnis u kaputu i prsluku... i ta mala usidjelica kako mu se hvata za ruku... bili su kao par, što je ispao iz nekakve romantične komedije.
Taj se razgovor, na sreću, vodio u Dorothejinom posebnom malom salonu, pa nije bio prisutan nitko zbog koga bi joj to Lydgateovo naivno opisivanje Ladislawa bilo neugodno. Kao i obično, kad bi bilo posrijedi govorkanje o ljudima, Lydgate je sasvim zaboravio da mu je Rosamond rekla kako misli da Will obožava Dorotheju. Sada mu je bilo na pameti samo ono što će preporučiti Farebrotherovu obitelj. I namjerno je spomenuo ono najgore što se može reći o župniku, kako bi pretekao sve prigovore. Posljednjih tjedana nakon smrti gospodina Casaubona gotovo i nije vidio Ladislawa, a nije ni čuo što se govorka, pa tako nije bio upozoren da je pred gospođom Casaubon neprilično spominjati povjerljivog tajnika gospodina Brookea. Kad je Lydgate otišao, u Dorothejinu je duhu ostao Ladislawov lik, kako ga je on opisao, te je odvraćao od misli o nadarbini u Lowicku. Što Will Ladislaw misli o njoj? Hoće li on saznati za tu činjenicu, zbog koje njoj obrazi gore kao još nikada? I što će misliti kad sazna? – A jasno je vidjela u duhu kako se smiješi maloj usidjelici. Talijan s bijelim miševima! Naprotiv, to je biće koje ima razumijevanja za osjećaje ljudi i može shvatiti misli koje ih tište, umjesto da im neumoljivom upornošću nameće svoje.

LI. POGLAVLJE

Stranka je dio, a dio je što i sve, i vidjet ćeš snagom logike da se oboje slaže:
Mnoštvo u pojedinačnom, pojedinačno u mnoštvu;
Svi nisu neki, niti su neki isto što i svaki.
Rod sadržava vrste, a rodova i vrsta ima velikih i malih; jedan je rod najviši, a jedan uopće ne spada u više; svaka vrsta ima također svojih raznolikosti; ovo nije ono, a on nikad ti, premda je i ovo i ono samo »da«, a ti i on se odnosite kao jedan prema jedan ili tri prema tri.
Nikakva govorkanja o Casaubonovoj oporuci nisu još doprla do Ladislawa; atmosfera je, čini se, bila zasićena bukom oko raspuštanja parlamenta i oko novih izbora, kao što je atmosfera starih proštenja i sajmova bila zasićena konkurentskim nadvikivanjem putujućih lakrdijaša i pelivana; manje se pozornosti posvećivalo povjerljivim naklapanjima. Blizu su bili čuveni »suhi izbori«, za kojih se raspoloženje javnog mišljenja moglo izmjeriti mjerom potrošnje alkohola. Will Ladislaw je bio u to vrijeme jedan od najzaposlenijih ljudi, i premda mu je Dorothejino udovištvo bilo stalno na pameti, nimalo nije želio o tome razgovarati. I kad ga je Lydgate tražio da mu kaže što se događa s nadarbinom u Lowicku, on mu je odgovorio prilično ljutito:
– Zašto me uvlačite u to? Ja nikad ne vidim gospođu Casaubon i vjerojatno je neću ni vidjeti, jer je u Freshittu. Onamo nikad ne idem. To je torijevsko gnijezdo, gdje ni ja ni »Pionir« nismo dobrodošli gosti, baš kao ni zvjerokradica i njegova puška.
Uistinu je Will postao još osjetljiviji, jer je opazio da ga gospodin Brooke, koji ga je prije svaki čas pozivati u Grange, pa i onda kad njemu baš nije bilo ugodno ići onamo, sada poziva sve rjeđe. To je bio u neku ruku ustupak gospodina Brookea sir Jamesu Chettamu poslije njegova negodovanja i spočitavanja; a Will, osjetljiv u tome i na najmanju aluziju, zaključi da ga žele zadržati što dalje od Grangea zbog Dorotheje. Njeni prijatelji, dakle, nešto sumnjaju na njega. Njihov je strah sasvim suvišan; jako se varaju ako misle da će se on nametati kao nekakav bijedni pustolov, nastojeći steći naklonost jedne bogate žene.
Do toga časa Will nije nikad jasno vidio jaza između sebe i Dorotheje, sve dok se sada nije našao na njegovu rubu i ugledao nju na drugoj strani. Počeo je, bijesan u duši, razmišljati kako da ode iz toga kraja; bit će mu nemoguće da se i dalje bilo kako interesira za Dorotheju, a da se ne izvrgne neugodnim sumnjičenjima – možda se kakve sumnje pojave čak i u njenoj duši, koju će drugi nastojati zatrovati.
»Zauvijek smo rastavljeni«, reče Will. »Mogao bih biti i u Rimu, i ona ne bi bila ništa dalje od mene.« Ali je ono što mi nazivamo očajanjem, često samo bolna čežnja kakve nade, koju ne umijemo ničim ohrabriti. Bilo je mnogo razloga da ne odlazi, ponajprije političkih razloga, zbog kojih ne bi trebao napustiti svoje mjesto u ovoj krizi i ostaviti gospodina Brookea na cjedilu, kad mu još treba »vježbe« za izbore i kad još treba obaviti toliko posla oko izravnog i neizravnog pridobivanja izbornika. Willu se nije dalo napustiti vlastitu šahovsku figuru u jeku borbe; svaki kandidat na pravoj strani, pa čak i s toliko slabe pameti, koliko je jedan džentlmen može podnijeti, mogao bi pomoći da se dobije većina. Nije bilo lako vježbati gospodina Brookea i nastojati da nepokolebljivo ustraje u ideji da se mora obvezati glasovati za Zakon o reformi, mjesto da bude uporan u svojoj samostalnosti i odlučnosti da se na vrijeme trgne. Proročanstvo gospodina Farebrothera o kandidatu »u vreći« nije se još obistinilo; ni Društvo kandidata za parlament, a ni ikakva druga sila, koja pazi da se osigura reformistička većina, nisu nalazili nikakve znatnije teškoće, koja bi zahtijevala da se upleću, kad je tu bio i drugi reformistički kandidat poput gospodina Brookea, koji bi mogao biti izabran o vlastitom trošku. Tako se borba vodila samo između Pinkertona, prijašnjeg torijevskog zastupnika, Bagstera, novog vigovskog zastupnika, izabranog na posljednjim izborima, i Brookea, budućeg samostalnog zastupnika, koji se pojavio kao novi kandidat na ovim izborima. Gospodin Hawley i njegova stranka učinit će sve da bude izabran Pinkerton, a uspjeh gospodina Brookea mora zavisiti ili od nepodijeljenih glasova, što bi ostavilo Bagstera u pozadini, ili od torijevskih izbornika, koji će prijeći u reformiste. Posljednji put bio bi, dabome, bolji.
Ova nada u obraćenje izbornika opasno je smućivala gospodina Brookea; njegov dojam da bi se kolebljivci mogli privući kolebljivim izjavama, pa njegova sklonost da brzo prihvaća oprečne argumente, čim iskrsnu u njegovoj glavi, zadavala je Willu Ladislawu mnogo muke.
– Znate, u svemu tome ima taktike – govorio je gospodin Brooke treba izlaziti ljudima u susret... treba biti umjeren u idejama... govoriti: »Jest, pa ima nešto u tome«, i tako dalje. Slažem se s vama da je to izvanredna prilika... zemlja ima svoju volju... politički savez... i štošta slično... ili mi kadikad siječemo preoštro svojim nožem, Ladislaw. Pa te obitelji s deset funti, eto, zašto deset? Povucite negdje granicu... da; ali zašto baš kod deset? To je teško pitanje, da, ako razmislite.
– Dabome, teško je – reče Will nestrpljivo. – Ali ako mislite da treba čekati dok dobijemo logičan zakon, onda morate nastupiti kao revolucionar, a tada vas Midlmarčani neće izabrati; tako barem mislim. Što se tiče političkih prevrtljivaca, sad nisu vremena za premišljanje.
Gospodin Brooke se na kraju uvijek slagao s Ladislawom, koji mu se još jednako činio kao nekakav Burke s primjesom Shelleya; ali se nakon nekog vremena iznova pokazalo koliko su mudre njegove vlastite metode, i on se opet počeo s mnogo pouzdanja služiti njima. U toj je fazi svojih poslova gospodin Brooke bio izvrsne volje, što mu je omogućavalo da lakše podnosi velike novčane izdatke. Što se tiče njegovih sposobnosti uvjeravanja i pridobivanja, one još nisu bile iskušane ni u kakvoj prilici, ozbiljnijoj od govora predsjednika kakva sastanka, koji predstavlja druge govornike, ili razgovora s kakvim midlmarčkim izbornikom, poslije čega bi ga obuzimao osjećaj da je rođeni taktičar i da je šteta što se već prije nije bavio tim poslom. Ipak je bio donekle svjestan poraza koji je doživio kod gospodina Mawmseya, glavnog predstavnika jedne velike društvene sile u Middlemarchu, trgovaca na malo, i, naravno, jednog od najnepouzdanijih izbornika u izbornom okrugu. Gospodin Mawmsey je bio pripravan da jednakom kvalitetom čaja i šećera opskrbljuje reformiste i antireformiste i da se nepristrano slaže s jednima i drugima, misleći usto poput građana-izbornika u prošlosti, da je to prinudno biranje zastupnika samo teret za gradove. Naime, čak kad i ne bi bilo opasno davati unaprijed neka obećanja svim strankama, ostajala je mučna nužda da se najposlije razočaraju ugledni ljudi, kojih su imena bila upisana u njegovim poslovnim knjigama. On je bio navikao da od gospodina Brookea iz Tiptona prima velike narudžbe; međutim je bilo i mnogo članova Pinkertonova odbora, čije su ideje uvelike pretegle na dućanskim mjerilima. Gospodin Mawmsey, misleći da će gospodin Brooke, koji nije »baš osobite pameti«, lakše oprostiti jednom dućandžiji, koji je pod pritiskom glasovao protiv njega, obratio mu se povjerljivo u stražnjim prostorijama dućana.
– Što se tiče reforme, gospodine, razmislite to s gledišta obitelji – reče, zveckajući sitnim novcem u džepu i smješkajući se ljubazno.
– Hoće li ona pomoći gospođi Mawmsey i omogućiti joj da odgoji šestero djece, kad mene više ne bude? Postavljam to pitanje fiktivno, znajući kakav mora biti odgovor. Dobro, gospodine. Pitam vas, kao muž i otac, što da radim kad mi dođu gospoda i kažu: »Činite, što znate, Mawmsey; ali ako budete glasovali protiv nas, nabavljat ću svoju robu drugdje; kad zaslađujem svoje piće, onda volim znati da koristim zemlji, pomažući trgovce koji pristaju uz pravu stranku.« Baš su te riječi, gospodine, izrečene s ovog mjesta, gdje vi sada sjedite. Ne mislim da ih je izrekla vaša plemenitost, gospodine Brooke.
– Ne, ne, nikako... to je uskogrudno, znate. Dok mi se sluga ne potuži na vašu robu, gospodine Mawmsey – reče gospodin Brooke, umirujući ga – dok ja ne čujem da mi šaljete loš šećer, mirođije... i slično... neću mu narediti da kupuje drugdje.
– Gospodine, vaš sam pokorni sluga, i vrlo sam vam zahvalan – reče gospodin Mawmsey, osjećajući da su politička pitanja sada malo raščišćena. – Bit će osobit užitak glasovati za džentlmena koji govori tako plemenito.
– Pa, znate, gospodine Mawmsey, vi ćete se uvjeriti da ste postupali ispravno, stanete li na našu stranu. Ta će se reforma pomalo ticati svakoga... izvanredno popularna mjera, neka vrsta abecede, znate, što dolazi da bi onda moglo doći ono drugo. Potpuno se slažem s vama što gledate na to imajući na umu obitelj, ali javno mišljenje, eto. Svi smo mi jedna obitelj, znate... sve je to jedna zdjela. A nešto takva, kao što je glasovanje, eto, pa to može pomoći i ljudima na Rtu dobre nade, da sebi stvore blagostanje... a tko zna kakav sve može biti učinak jednog glasovanja – završi gospodin Brooke, osjećajući da se malo zbunio, ali ga je sve to ipak zabavljalo. Gospodin Mawmsey međutim odlučno odsiječe:
– Oprostite, gospodine, ali ja to sebi ne mogu dopustiti. Kad dajem glas, moram znati što činim; moram paziti kakve će to posljedice imati, s oproštenjem govoreći, za moju blagajnu i knjigovodstvo. Cijene su, priznajem, nešto što je teško predvidjeti; one mogu naglo pasti, pošto ste nakupovali grožđice, a to je roba koja se ne drži... tu se ja nikad nisam potpuno snalazio; to je svakako ružno za ljudski odnos. Ali što se tiče jedne obitelji, tu su, mislim, dužnik i vjerovnik; to valjda neće reformom ukinuti; inače bih glasovao da sve ostane kako jest. Malo ima ljudi koji bi manje od mene željeli promjene, govoreći s osobnog gledišta... to jest s gledišta svog i svoje obitelji. Nisam ja od onih koji nemaju što izgubiti; mislim što se tiče ugleda u općinskim i privatnim poslovima, a nikako što se tiče vaše milosti osobno i kao mušterije, koja je bila tako dobra i izjavila da neće prestati kupovati kod mene, glasovao ja ili ne glasovao, dok god šaljem dobru robu.
Poslije toga razgovora popeo se gospodin Mawmsey na gornji kat i hvalio pred ženom kako je nadmudrio Brookea iz Tiptona i kako sad i ne mari mnogo da ode glasovati.
Ovaj put je gospodin Brooke propustio pohvaliti se pred Ladislawom svojom taktikom. Sam je Ladislaw opet bio sretan u svome uvjerenju da nema nikakva posla s pridobivanjem izbornika, osim što za taj posao izmišlja argumente, i da se ne služi nikakvim prljavim sredstvima, već samo svojim znanjem. Gospodin Brooke je, što je bilo neizbježno, imao svoje agente koji su poznavali karakter midlmarčkih izbornika i sredstva kojima će iskoristiti njihovu neukost i privesti ih na stranu reforme – a ta su sredstva bila upadljivo slična onim sredstvima kojima su bili poticani i protiv reforme. Will je začepio uši. Kad bismo suviše živo zagledali u tijek životnih procesa, teško bi se kadikad mogao održati ne samo parlament, nego i sav naš život uopće, čak i naša opskrba hranom i odjećom. Ima u svijetu dovoljno prljavih ljudi za prljave poslove; a Will je sebe uvjeravao da će njegov udio u proturavanju gospodina Brookea biti sasvim nedužan.
Ali hoće li uspjeti na taj način pridonijeti da većina bude na pravoj strani, u to je i sam sumnjao. Napisao je različite govore i podsjetnike za govore, ali je pomalo počeo zapažati kako gospodin Brooke, kad i ima bitan sadržaj govora, koji ga podsjeća kako treba razviti neku misao, tu misao napušta, a onda luta tražeći je i teško se opet vraća na nju. Sabiranje dokumenata je jedan način da služiš domovini, a pamćenje sadržaja nekog dokumenta drugi način. Nipošto! Jedini je način na koji se Brookea moglo prisiliti da se sjeti pravih argumenata u pravo vrijeme, bio u tome da se tako dugo obasipa njima, dok mu se time glava sasvim ne ispuni. Ali je bila teškoća u tome da se nađe dovoljno mjesta, jer je u glavi gospodina Brookea već otprije bilo mnogo koječega. I sam je zapazio da mu njegove ideje smetaju kad govori.
No Ladislawovo poučavanje je trebalo provjeriti, jer je gospodin Brooke, dan prije nego što će biti imenovan kandidatom, morao govoriti poštovanim midlmarčkim izbornicima s balkona White Harta, s kojega se tako ugodno pružao pogled na jedan dio sajmišta, obuhvaćajući veliki prostor i križanje dviju ulica. Bilo je lijepo svibanjsko jutro, i kao da je sve bilo u nekom iščekivanju; bilo je nekih nada da bi moglo doći do sporazuma između Bagsterova i Brookeova odbora, kome su gospodin Bulstrode, gospodin Standish, kao liberalni odvjetnik, i tvorničari, kao što su gospodin Plymdale i gospodin Vincy, davali ugled i snagu, održavajući gotovo ravnotežu s gospodinom Hawleyem i njegovim pristašama, koji su zasjedali kod »Zelenog zmaja« radeći za Pinkertona. Gospodinu Brookeu, koji je bio uvjeren da je svojim reformama, koje je u posljednjoj polovici godine proveo na svom vlastelinstvu, malo ušutkao »Trubu«, koja se bila tako rastrubila protiv njega, i videći kako ga ponegdje kličući pozdravljaju na putu u grad, nekako je srce zaigralo pod žućkastim prslukom. Ali se u odlučnim zgodama često dešava da nam svi trenuci, osim posljednjeg, prolaze u nekoj ugodnoj neprisebnosti.
– Pa lijepo je to vidjeti, je li? – reče Brooke, dok se mnoštvo skupljalo. – Imat ću, svakako, dobru publiku. To mi je drago, eto... ta vrsta publike, sastavljena od tvojih susjeda, znate.
Midlmarčki tkači i kožari nisu nikad gledali, kao gospodin Mawmsey, u gospodinu Brookeu svoga susjeda, i bio im je blizu baš kao da je toga časa stigao poslan u kakvoj škrinji iz Londona. Ali su slušali ne smetajući mnogo govornike koji su predstavljali kandidata, iako je jedan od njih – neki političar iz Brassinga, koji je došao da Midlmarčanima kaže što im je dužnost – govorio toliko, da je zabrinjavala i sama pomisao što je poslije toga kandidatu još ostalo reći. Međutim se mnoštvo još natiskalo, i kad je taj političar bio pri kraju svoga govora, gospodin Brooke osjeti neku promjenu u svom raspoloženju; dotle je neprestano namještao monokl, poigravao se spisima pred sobom i izmjenjivao zapažanja s članovima odbora, s mirom čovjeka koji ravnodušno čeka da svakog časa bude pozvan pred sud.
– Ja bih još jednu čašu šerija, Ladislaw – reče bezbrižno Willu, koji je bio tik iza njega te ga odmah poslužio. Gospodin Brooke nije dobro učinio, jer je on bio umjeren čovjek, pa je druga čaša šerija ubrzo poslije prve prilično iznenadila njegov organizam, i njegove su se umne snage raspršile umjesto da se koncentriraju. Molim vas, imajte sućuti prema njemu; ta tolika se engleska gospoda sama izvrgavaju ruglu, lupetajući koješta iz sasvim osobnih razloga, a gospodin Brooke je želio služiti domovini kandidirajući se za parlament, što se također može činiti iz osobnih razloga, ali, kad je jednom učinjeno, onda nužno traži i određeno razmetanje praznim riječima.
Što se tiče početka njegova govora, gospodin Brooke nije bio nimalo zabrinut; bio je siguran da će biti sve u redu; sve je potpuno pripremljeno, lijepo i skladno poput zbirke Popeovih stihova. Ukrcavanje će biti lako, samo ga je malo plašila vizija pučine, na koju se treba otisnuti poslije. »I pitanja, eto«, podsjeti ga demon, koji se upravo probudio u njemu, netko može pitati o programu. – Ladislaw – nastavio je glasno – dajte mi bilješke o programu.
Kad se gospodin Brooke pojavio na balkonu, odobravanje je bilo upravo toliko bučno da je održavalo ravnotežu s drekom, gunđanjem, tulenjem i drugim manifestacijama protivne stranke, koje su bile tako umjerene da je gospodin Standish (nesumnjivo stari lisac) šapnuo svom susjedu: – To ne sluti na dobro, boga mi! Bit će Hawley smislio nešto gore.
Odobravanje je ipak budilo radosno raspoloženje i teško bi bilo koji drugi kandidat izgledao ljubaznije od gospodina Brookea. Bilješke su mu bile u džepu na grudima, lijeva ruka na ogradi balkona, dok mu se desna poigravala monoklom. Na njemu su udarali u oči žućkasti prsluk, kratko ošišana plava kosa i bezizražajna fizionomija. Počeo je s određenim pouzdanjem:
– Gospodo... midlmarčki izbornici!
To je bilo tako dobro rečeno da je poslije toga mala stanka bila sasvim prirodna.
– Izvanredno mi je drago što sam ovdje... nikad u životu nisam bio tako ponosan i sretan... nikad tako sretan, znate.
Bila je to smiona govornička figura, ali nipošto najadekvatnija; naime, onaj je pripremljeni uvod, na nesreću, odjednom iščeznuo ta čak se i Popeovi stihovi mogu »udaljiti od nas, iščeznuti«, kad nas obuzme strah, a misli poslije one čaše šerija kao da su bile obavijene dimom. Ladislaw, koji je stajao kod prozora iza govornika, pomisli: »Sve je propalo. Jedina je nada da i to zamuckivanje bude na neku korist, kad ionako ono što je najbolje uvijek ne pomaže.« Gospodin se Brooke, pošto se sasvim zbunio, obrati samom sebi i svojim osobinama, što je uvijek prikladan i zahvalan predmet za kandidata.
– Ja sam vaš bliski susjed, dragi moji prijatelji... znate me, jer sam prilično dugo obavljao sudačku dužnost... uvijek sam se mnogo bavio javnim poslovima... strojevi, eto, pa razbijanje strojeva... mnogi se od vas bave strojevima... i ja sam se u posljednje vrijeme pozabavio time. To neće ići tako, znate, da se razbijaju strojevi; sve mora napredovati... obrt, industrija, trgovina, promet dobara... i tome slično... poslije Adama Smitha to mora napredovati. Moramo pogledom obuhvatiti čitav globus: »Zapažanja najširih razmjera«, mora se zagledati posvuda, »od Kine do Perua«, kako je netko rekao... Johnson, mislim, »Putnik«, znate. To sam i ja činio u određenoj mjeri... ne tako daleko kao što je Peru; ali nisam uvijek sjedio kod kuće... vidio sam da to ne valja. Bio sam na Levantu, kamo odlazi i neka roba iz našeg Middlemarcha... a onda, opet, na Baltiku. Baltik, eto.
Krstareći tako među svojim uspomenama, gospodin Brooke bi mogao lako to krstarenje i nastaviti i napokon se sretno vratiti s najudaljenijih mora bez ikakvih neprilika, ali je neprijatelj smislio i proveo upravo đavolski plan. Nad glavama svjetine, upravo nasuprot gospodina Brookea, i nekih deset jardi od njega, odjednom se pojavila njegova slika; žućkasti prsluk, monokl i bezizražajna fizionomija, naslikani na platnu; u isti mah se čula, poput monotonog kukanja kukavice, jeka njegovih riječi, izgovorenih glasom papige ili Puncha. Svi su pogledali u otvorene prozore na kućama na suprotnim uglovima ulica, što se ondje križaju, ali su prozori bili ili prazni ili pretrpani svijetom koji se smijao. I u najnedužnijoj jeci ima đavolske ironije, kad prati kakva dostojanstvenog, upornog govornika, a ta jeka nije bila nimalo nedužna. Nije doduše bila tako precizna kao prirodna jeka, ali je zato zlobno izabirala riječi, koje bi hvatala. U trenutku kad je ponovila »Baltik, eto«, smijeh, koji je zahvatio slušatelje, pretvorio se u opću viku, i da nije bilo razboritog utjecaja stranke i velikog općeg interesa, koji se zbog zapletenosti odnosa identificirao s »Brookeom iz Tiptona«, i odbor bi udario u smijeh. Gospodin Bulstrode je prijekornim glasom pitao što radi nova policija, ali tko će uhvatiti glas za vrat. Napadati sliku kandidata bilo bi isto što i tjerati vodu na Hawleyev mlin, jer je on vjerojatno i smjerao na to da bude napadnuta.
Sam Brooke nije bio kadar da išta brzo shvati; znao je samo to da su mu sve misli iščezle iz glave; u ušima mu je čak nešto zujalo, i on je bio jedini čovjek koji još nije jasno razabrao jeku i raspoznao svoju sliku. Teško da išta jače paralizira naša osjetila od tjeskobe koja nas obuzima kad trebamo nešto reći, a ništa nam ne pada na pamet. Gospodin Brooke je čuo smijeh, ali je on i očekivao da će torijevci ometati govor; a u tom je trenutku bio i još više uzbuđen, škakljan i bockan osjećajem da mu se vraća u glavu onaj izgubljeni uvod njegova govora, kako bi ga odveo s Baltika.
– To me podsjeća – nastavio je, turivši bezbrižno ruku u džep ako bih htio kakav primjer, znate... ali za dobru stvar nikad ne treba primjera... pa tu je Chetham, eto. Ne bih mogao reći da bih podupirao Chathama, ili Pitta, mlađeg Pitta... on nije čovjek ideja, a nama treba ideja, znate.
– Dovraga i vaše ideje! Hoćemo reformu – začu se glasan, grub glas iz mnoštva.
Nevidljivi Punch, koji je dotle oponašao Brookea, odmah ponovi: »Dovraga i vaše ideje! Hoćemo reformu.« Smijeh se pretvori u grohot, a gospodin Brooke, koji je bio ušutio, sad je prvi put čuo tu porugljivu jeku. Činilo se, međutim, da ona ismijava onog bukača, pa ga je to samo hrabrilo, te je u dobroj vjeri nastavio:
– Ima svakako istine u tome što ste rekli, dragi moj prijatelju; a zašto se i sastajemo, nego da kažemo što mislimo... sloboda mišljenja, sloboda štampe, neovisnost... i tome slično? Reforma, eto... dobit ćete reformu – sad je gospodin Brooke malo zastao, namještajući monokl i vadeći papir iz džepa na grudima, prožet osjećajem da sada treba biti stvaran i prijeći na potankosti. Ali nevidljivi Punch nastavi:
– A vi ćete, gospodine Brooke, dobiti račun za izbornu agitaciju i mjesto izvan parlamenta dostavljeno za pet tisuća funti, sedam šilinga i četiri penca.
Sred grohota svjetine gospodin Brooke porumeni, ispusti monokl i, ogledajući se zbunjeno, ugleda svoju sliku, koja mu se približavala. U idućem je trenutku s tugom u srcu vidio kako je obasipaju jajima. Malo se ohrabrio, a i glas povisio.
– Lakrdija, smicalice, ismjehivanje dokaza istine... sve je to vrlo lijepo – tada se jedan mućak rasprsne na ramenu gospodina Brookea, a jeka ponovi: »Sve je to vrlo lijepo«, a onda se spusti prava tuča jaja, usmjerena uglavnom na sliku, ali bi poneko, tobože slučajno, pogodilo i original. Čitava se bujica novopridošla svijeta probijala kroz mnoštvo; zvižduci, krika, vika i rika postajali su sve jači i metež sve veći, jer je bilo i borbe i nastojanja da se bukači nadviču. Nikakav glas ne bi nadvikao tu buku, i gospodin Brooke, gadno uprljan, nije više mogao izdržati. Razočaranje ne bi bilo tako gorko da sve nije ispalo djetinjski neozbiljno; ozbiljan napad, za koji bi novinski izvjestitelj mogao potvrditi, da je ugrozio leđa učena gospodina, ili bi mogao »vjerodostojno posvjedočiti da su se đonovi cipela toga gospodina mogli vidjeti iznad ograde«, svakako bi bio mnogo utješniji.
Gospodin Brooke se vratio u sobu gdje su bili članovi odbora, govoreći što je ravnodušnije mogao:
– To je ipak malo prevršilo mjeru, znate. Ja bih pomalo pridobio svijet da me sluša... ali mi nisu dali vremena. Pomalo bih obrazložio reformu, znate – reče gledajući Ladislawa. – Ali sve će biti dobro kod kandidature.
Ali nisu baš svi bili istog mišljenja; naprotiv, članovi odbora su bili prilično mračna raspoloženja, a političar iz Brassinga je nešto marljivo pisao.
– To je učinio Bowyer – reče gospodin Standish, okolišavajući. – Znam to, baš kao da je bilo objavljeno u novinama. On je izvanredan trbuhozborac i, boga mi, dobro je to izveo! Hawley ga je nedavno pozvao na večeru; ima mnogo dara u Bowyera.
– Pa, znate, zašto mi to niste spomenuli, Standish, bio bih ga i ja pozvao na večeru – reče jadni gospodin Brooke, koji je već mnogo pozivao, sve za dobro domovine.
– Nema u Middlemarchu veće ništarije od Bowyera – upadne zlovoljno Ladislaw – ali se čini da ništarije uvijek pretežu u cijeni.
Will je bio strahovito bijesan i na sebe i na svoga »gospodara«, pa je pošao kući i zatvorio se u sobu, napola odlučivši da pošalje dovraga i »Pionir« i gospodina Brookea. Zašto da ostane ovdje? Ako nepremostivi jaz između njega i Dorotheje bude ikad zatrpan, onda će to biti prije ode li odavde i nađe drugo zaposlenje, nego ako ostane ovdje i navuče na sebe zasluženi prezir kao Brookeov pomoćnik. Tada ga je zaokupio novi mladenački san o čudesima koja bi mogao ostvariti – za pet godina, na primjer, više će se cijeniti politički članci i politički govori, javni život će postati bujniji i liberalniji, pa će moći steći društveni ugled, ravan Dorothejinu položaju. Pet godina – samo kad bi sigurno znao da joj je do njega stalo više nego do drugih; kad bi joj samo mogao reći da će se držati postrani od nje, dok god joj ne bude mogao ispovjediti svoju ljubav, a da se ne ponizi – tada bi mogao lako otići i započeti s dvadeset i pet godina karijeru, u kojoj će sa svojim sposobnostima vjerojatno uspjeti i u kojoj talent donosi slavu, a slava sve druge radosti. Bio je vješt u govornom i pismenom izražavanju, mogao je svladati sve čega bi se prihvatio, i nakanio je da se uvijek bori za sve što je razumno i pravedno. Zašto da se jednom ne uzdigne iznad mnoštva, svjestan da je zaista zaslužio to odlikovanje? Otići će iz Middlemarcha, o tom nema sumnje, i to u London, i pripremati se za slavu »jedući svoj hljeb«.
Ali neće otići odmah; neće otići dok ne uspije doći u bilo kakav dodir s Dorothejom. Nije mogao biti miran dok ona ne dozna zašto se on ne bi oženio njome čak ni onda kad bi ona i htjela da se uda za njega. Dotle mora zadržati svoj posao i imati strpljenja s gospodinom Brookeom.
Ubrzo je, međutim, imao razloga posumnjati kako ga je gospodin Brooke pretekao u namjeri da se njihovi odnosi prekinu. Deputacije izvana i glasovi iznutra zajednički su djelovali, potičući našega filantropa da poduzme nešto odlučnije mjere nego obično za dobro čovječanstva, naime da se povuče u korist drugog kandidata, kome je prepustio i svoj agitacijski tim. Sam je to nazivao odlučnom mjerom, ali bi napominjao da je njegovo zdravlje mnogo manje sposobno podnositi uzbuđenja, nego što je mislio.
– Osjećao sam nelagodu u grudima... neće biti ni od kakve koristi da u tome pretjerujem – rekao je Ladislawu. – Moram stati. Jadni Casaubon mi je opomena, znate. Imao sam i velikih izdataka, ali sam prokrčio put. To je prilično ružan posao... to pridobivanje izbornika, je li, Ladislaw? Rekao bih da ste se time umorili. Ali smo »Pioniru« prokrčili put... stavili sve u kolotečinu, i tako dalje. Sad može to nastaviti kakav običniji čovjek... običniji, znate.
– Želite li da napustim list? – upita Ladislaw, a lice mu se naglo zarumeni kad je ustao od pisaćeg stola i napravio dva tri koraka, držeći ruke u džepovima. – Spreman sam to učiniti kad god zaželite.
– Što se tiče želje, dragi moj Ladislaw, ja vrlo cijenim vaše sposobnosti, znate. Ali ja sam se posavjetovao s nekim od naših ljudi o »Pioniru«, i oni su spremni uzeti ga u svoje ruke... i dati mi odštetu, a oni bi ga i dalje izdavali; tako je to ustvari. I u takvim biste prilikama vi možda voljeli otići... možda naći plodnije polje rada. Ti ljudi neće imati tako lijepo mišljenje o vama, kao što sam ga ja uvijek imao, za mene ste bih alter ego, desna ruka... premda sam uvijek radosno iščekivao da ćete se prihvatiti nečeg drugog. Mislim da ću skoknuti u Francusku. Ali ja ću vam napisati kakvu preporuku, znate... Althorpeu ili tako nekom čovjeku. Upoznao sam se s Althorpeom.
– Vrlo sam vam zahvalan – reče Ladislaw ponosno. – Budući da se rastajete s »Pionirom«, nije potrebno da vas uznemirujem svojim odlukama. Možda ću zasada ostati ovdje.
Pošto je gospodin Brooke otišao, Will reče, govoreći sam sa sobom:
– Porodica traži od njega da me se otrese, a on se sad ne brine za moj odlazak. Ostat ću ovdje dok me bude volja. Ići ću kad budem ja htio, a ne zato što se oni boje.

LII. POGLAVLJE

Njegovo je srce najčednije dužnosti uzelo na sebe.
Wordsworth.

One je lipanjske večeri, kad je gospodin Farebrother doznao da nadarbina Lowicka treba pripasti njemu, zavladala radost u staromodnom salonu, pa čak i portreti velikih pravnika kao da su gledali zadovoljno. Njegova majka nije ni taknula čaj i dvopek, već je sjedila kao i obično, graciozno i malo namješteno, ali ono rumenilo u obrazima i sjaj u očima koji nam u staroj ženi otkrivaju ganutljivu trenutnu sliku njena nekadašnjeg mladenačkog lika, govorili su jasno o njenim osjećajima, kao i njene odlučne riječi.
– Najveće je zadovoljstvo, Camden, u tome što si to i zaslužio.
– Kad čovjek dobije kakvo dobro zaposlenje, majko, onda polovinu tih zasluga mora steći tek nakon toga – odgovori sin, ne nastojeći nimalo da prikrije svoje veliko zadovoljstvo. Njegovo je lice sjalo onom živom radošću, u kojoj ima dovoljno snage da se odrazi ne samo na površini, već da i u duši potakne živu viziju: u njegovim očima odražavale su se i misli i radost.
– Evo, tetka – nastavi on, trljajući ruke i gledajući gospođicu Noble, koja je proizvodila jedva čujne šumove poput dabra – sad će biti uvijek dovoljno šećera na stolu da ga skrivaš i dijeliš djeci, i uvijek ćeš imati dovoljno novih čarapa da ih poklanjaš, a i svoje ćeš moći krpati po volji!
Gospođica Noble klimne svom nećaku i nasmiješi se nekako blago i plašljivo, znajući da je već spustila u svoju košaricu još komadić šećera na račun tog novog unapređenja.
– A što se tiče tebe, Winny – nastavi župnik – neću se protiviti da se udaš za bilo kojeg neženju u Lowicku... gospodina Solomona Featherstonea, na primjer, čim vidim da si se zaljubila u njega.
Gospođica Winifred, koja je cijelo vrijeme gledala u svoga brata i od srca plakala, čime je na svoj način izražavala radost, nasmijala se kroz suze i rekla:
– Moraš mi dati primjer, Cam; ti se trebaš oženiti.
– Od svega srca rado. Ali tko mene voli? Ja sam ti ocvali stari momak – reče župnik, ustane, odgurne stolac i, sagnuvši glavu, počne se ogledati. – Što kažeš, majko?
– Ti si pristao čovjek, Camden, iako nisi tako lijep muškarac kao što ti je bio otac – reče starica.
– Željela bih da uzmeš gospođicu Garth, brate – upadne gospođica Winifred. – Ona bi unijela života u Lowick.
– Divno! Govoriš kao da se djevojke donose na trg vezane poput kokoši, i samo trebam koju poželjeti pa će odmah poći za mene – reče župnik, ne mareći da se upušta u potankosti.
– Nećemo bilo koju – nastavi gospođica Winifred. – Ali bi ti voljela gospođicu Garth, majko, je li?
– Što će biti drago mome sinu, bit će drago i meni – odgovori gospođa Farebrother dostojanstveno i razborito – a žena bi ti dobro došla, Camden. Kad se preselimo u Lowick, poželjet ćeš koju partiju whista kod kuće, a Henrietta Noble nikad nije igrala whist. (Gospođa Farebrother je uvijek nazivala svoju sitnu, staru sestru tim veličanstvenim imenom.)
– Živjet ću i bez whista, majko.
– Zašto, Camden? U moje se vrijeme smatralo da je whist odlična zabava za dobra svećenika – reče gospođa Farebrother, ne znajući što je whist bio njenom sinu, pa je govorila prilično odlučno, kao da je posrijedi opasno prihvaćanje nekog novog učenja.
– Neću imati vremena za whist: imat ću dvije župe – odgovori župnik, ne želeći da se upušta u raspravu o toj igri.
Dorotheji je već rekao:
– Mislim da se ne moram odreći župe sv. Botolpha. Dovoljan je protest protiv pluralizma položaja... što se uostalom sada želi reformom onemogućiti... ako veći dio novca dam nekom drugom. Bolje je da vlast korisno upotrijebiš nego da je se odrekneš.
– O tome sam razmišljala – rekla je Dorothea. – Što se mene tiče, mislim da bi bilo lakše odreći se vlasti i novca nego ih zadržali. Čini se da nije u redu da imam taj patronat, a ipak sam smatrala kako ne smijem dopustiti da to iskoristi netko drugi mjesto mene.
– Ja sam dužan raditi tako da vi ne požalite što ste zadržali tu vlast – rekao je gospodin Farebrother.
Gospodin Farebrother je bio od onih ljudi, u kojih savjest postaje još djelotvornija, kad ih prestaje tištiti jaram života. Nije pritom pretjeravao u poniznosti, ali se u duši prilično stidio nekih svojih slabosti, kojih nije bilo u onih koji nisu dobili nadarbine.
– Često sam poželio da nisam svećenik, već nešto drugo – rekao je Lydgateu – ali će možda ipak biti bolje da nastojim, koliko mogu, biti dobar svećenik. To je s gledišta dobre nadarbine, razumijete; s toga su gledišta sve teškoće mnogo jednostavnije – završio je, smiješeći se.
Župnik je tada mislio da će njegova dužnost biti laka. Ali je karakteristika dužnosti da iznenađuje – otprilike kao kakav prijatelj, koga smo ljubazno pozvali da nas posjeti, a on na našem pragu prebije nogu.
Nije prošla ni sedmica dana, a dužnost se pojavi u njegovoj radnoj sobi u liku Freda Vincyja, koji se upravo vratio s koledža s bakalaureatom.
– Stid me je, što vas smetam, gospodine Farebrother – reče Fred, čije je ljepuškasto, otvoreno lice budilo simpatije – ali ste mi vi jedini prijatelj u koga mogu zatražiti savjet. I prije sam vam se povjeravao, i bili ste tako dobri, te nisam mogao odoljeti da i opet ne dođem.
– Sjedni, Fred, spreman sam te saslušati i učiniti što mogu – reče župnik, zabavljen i dalje spremanjem nekih manjih predmeta za selidbu.
– Htio bih vam reći – Fred je trenutak zastao oklijevajući, a onda je istresao bez predaha – da bih sad mogao u svećenike; i zaista, što mi drugo i ostaje. Ne sviđa mi se to, ali ja znam da bi bilo zbilja ružno to reći ocu sada, kad je već toliko novca potrošio da se iškolujem za to zvanje.
Fred opet zastane trenutak, a onda ponovi:
– A i ne znam što mi drugo ostaje.
– Govorio sam s tvojim ocem o tome, Fred, ali nisam mnogo postigao. Kaže da je sad prekasno. Ali si sad ipak svladao jedan put; kakve su ti nove teškoće?
– Jedino što ne volim to zvanje. Ne volim teologiju, ni propovijedi, ne volim biti ozbiljan. Volim jahati u prirodi i raditi što i drugi ljudi rade. Ne mislim da bih htio biti loš čovjek u bilo čemu; ali nemam smisla za ono što svijet očekuje od svećenika. A opet, što drugo da radim? Otac mi ne može dati nikakva kapitala, inače bih se mogao prihvatiti zemlje. A u njegovu poslu nema za mene mjesta. A ne mogu, naravno, sad započinjati studij prava ili medicine, kad otac želi da nešto zarađujem. Lako je reći, kao što neki govore, da griješim što idem u svećenike, ali to je isto kao da mi kažu neka idem na Divlji zapad.
U Fredovu se glasu osjećao prizvuk zlovolje i prijekora, i gospodin Farebrother bi možda najviše volio nasmijati se, da mu misli nisu bile zaokupljene i onim što mu Fred nije rekao.
– Imaš li kakvih teškoća s vjerom... što se tiče Članaka? – upita odlučno nastojeći razmisliti o tome Freda radi.
– Nemam; vjerujem da su Članci istiniti. Ne bih mogao naći nikakvih argumenata da ih pobijam. I mnogo pametniji mladići od mene potpuno se slažu s njima. Mislim da bih bio samo smiješan kad bih imao kakvih zamjeraka, kao da sam pozvan suditi o tome odgovori Fred jednostavno.
– Prema tome, ti smatraš da bi mogao biti dobar svećenik, a da i ne budeš osobit teolog?
– Naravno, ako budem prisiljen da idem u svećenike, trudit ću se i obavljati svoju dužnost, iako je ne mogu zavoljeti. Mislite li da bi me tkogod mogao za to prekoriti?
– Zbog toga što bi u takvim prilikama išao u svećenike? To stoji do tvoje savjesti, Fred... kako si odvagnuo sve okolnosti i shvatio što tvoj položaj od tebe zahtijeva. Mogu ti samo reći, što se mene tiče, da sam uvijek bio i previše nemaran i da sam se zbog toga nelagodno osjećao.
– Ali ima još jedna zapreka – reče Fred porumenjevši. Nisam vam to prije govorio, iako sam spominjao štošta po čemu ste to mogli naslutiti. Postoji biće koje vrlo volim, još od djetinjstva.
– Gospođica Garth, ako se ne varam? – reče župnik, razgledajući vrlo pozorno neke etikete.
– Da, ona. Ničega se ne bih plašio kad bi me ona htjela. I znam da bih tada postao vrijedan čovjek.
– I misliš li da i ona tebe voli?
– Ona to nikad neće reći; prije dužeg vremena morao sam joj obećati da joj o tome više neću govoriti. A osobito je sebi uvrtjela u glavu da ne smijem u svećenike; to znam. Ali ja se nje ne mogu odreći. Mislim da je njoj ipak do mene. Vidio sam sinoć gospođu Garth, pa mi je rekla da je Mary u župnom dvoru u Lowicku kod gospođice Farebrother.
– Jest, ona je vrlo ljubazna i pomaže mojoj sestri. Hoćeš li onamo?
– Neću; želim vas zamoliti za veliku uslugu. Stid me je što vas uznemirujem, ali će vas Mary poslušati, ako joj to spomenete... naime to da idem u svećenike.
– To je prilično delikatan zadatak, dragi Fred. Morat ću početi s tim da je ti voliš; a načeti to pitanje onako, kako ti želiš, isto je što i pitati je da li i ona voli tebe.
– To je baš ono što bih ja htio da vam kaže – reče Fred brzo. – Ne znam čega da se prihvatim dok ne saznam što ona misli.
– Kaniš li prema tome odlučiti hoćeš li u svećenike ili nećeš?
– Ako Mary kaže konačno da me neće, onda mogu, odlučio ovako i onako, poći krivim putem.
– To je besmisleno, Fred. Ljudi pregore ljubav, ali ne mogu preturiti posljedice svoje nepromišljenosti.
– Ali ne pregore takvu ljubav; nijednog trenutka nisam prestao voljeti Mary. I kad bih je se odrekao, bilo bi mi kao da su mi uzete noge.
– Neće li je uvrijediti moje upletanje?
– Neće, siguran sam da neće. Ona vas nadasve poštuje i neće vas otpraviti šalom kao mene. Nisam to, razumije se, mogao reći nikome drugom, ili moliti koga da razgovara s njom, osim vas. Nema nikoga tko bi nam bio takav prijatelj.
Fred je trenutak zastao, a onda nekako otužno rekao:
– I ona mora priznati da sam radio kako bih prošao na ispitu. A mora i vjerovati da ću se i dalje truditi zbog nje.
Nakon trenutka šutnje gospodin Farebrother prekine svoj posao i pruži Fredu ruku, rekavši:
– Dobro, momče. Učinit ću što želiš.
Još je istoga dana gospodin Farebrother otišao u Lowick na svom konjicu, koga je upravo bio nabavio.
– Nema sumnje, stari sam ja panj, i mladi me guraju ustranu.
Našao je Mary u vrtu, gdje bere ruže i latice sipa na rasprostrtu ponjavu. Sunce je već bilo nisko, i sjene su drveća padale preko travnatih staza, kuda se kretala Mary bez kape i suncobrana. Nije primijetila gospodina Farebrothera kako se primiče koračajući travom, i upravo se sagnula da pouči malog šarenog terijera, koji je uporno šetao po ponjavi i njuškao latice, kad bi ih Mary sasula na ponjavu. Jednom ga je rukom uhvatila za prednje šapice, i kažiprst druge ruke prijeteći podigla, a psić se namrštio i gledao zbunjeno.
– Fly, Fly, stidi se – govorila je Mary dubokim altom. – To ne priliči razumnom psiću; netko će još pomisliti da si kakav budalasti gospodičić.
– Vi ste nemilosrdni prema mladoj gospodi, gospođice Garth – reče župnik, kad joj se približio na dva koraka.
Mary ustane i porumenje.
– To uvijek opameti Flya – reče smijući se.
– A mladu gospodu?
– Oh, možda neke; barem tako mislim, jer neki postaju divni ljudi.
– Drago mi je čuti da to priznajete, jer sam baš ovaj čas htio da se s vama porazgovorim o jednom gospodičiću.
– Ali nadam se da nije budalast – reče Mary i počne opet brati ruže, osjećajući kako joj srce neugodno udara.
– Nije, iako nije baš ni mudar, ali zato u njega ima ljubavi i iskrenosti. Međutim, u te dvije osobine ima više mudrosti no što ljudi misle. Mislim da ćete po ovim znacima pogoditi na koga mladog džentlmena mislim.
– Mislim da pogađam – reče Mary odvažno, a lice joj se uozbilji – to mora da je Fred Vincy.
– Zamolio me da se s vama posavjetujem o njegovu zaređenju. Nadam se da mi nećete zamjeriti što sam se oslobodio i obećao mu da ću to učiniti.
– Naprotiv, gospodine Farebrother – reče Mary i, ostavljajući ruže, prekriži ruke, ali nije smogla snage da digne oči – kad god imate što da mi kažete, za mene je to počast.
– Ali prije nego započnem o tome, dopustite da spomenem nešto što mi je vaš otac u povjerenju ispričao; bilo je to – da i to napomenem – baš one večeri kad sam došao po Fredovoj molbi, upravo poslije njegova odlaska u koledž. Gospodin Garth mi je tada ispričao što se desilo one noći kad je Featherstone umro... kako ste odbili spaliti oporuku. Rekao mi je da zbog toga osjećate grižnju savjesti, jer ste ni krivi ni dužni poslužili kao sredstvo da se Fredu uskrati onih deset tisuća funti. To mi je ostalo na pameti, a čuo sam nešto što bi vas moglo osloboditi toga tereta... pokazati kako na vama zbog toga nema nikakva grijeha.
Gospodin Farebrother zastane trenutak i zagleda se u Mary. Želio je da se svojski zauzme za Freda, ali je mislio da će biti dobro ako je prije oslobodi predrasuda, što kadikad progone žene koje su muškarcu nešto skrivile, pa misle da će to okajati ako se udaju za njega. Mary su obrazi počeli malo gorjeti, i kao da je zanijemjela.
– Mislim da svojim postupkom niste zapravo nimalo promijenili Fredovu sudbinu. Doznao sam da prva oporuka ne bi imala pravne moći kad bi druga bila spaljena; ne bi se održala kad bi je pobijali, a budite sigurni da bi bila pobijana. Prema tome, što se toga tiče, vaša savjest može biti sasvim mirna.
– Hvala vam, gospodine Farebrother – reče Mary ozbiljno. – Zahvalna sam vam što ste se tako brinuli o mojim osjećajima.
– Sad, dakle, mogu nastaviti. Fred je, kako znate diplomirao. Dotle je došao, a sad je pitanje što da radi? To je pitanje tako teško da je on voljan da se pokori očevim željama i ode u svećenike, premda se, kako i sami znate i bolje od mene, prije tome protivio. Ispitivao sam ga o tome i priznajem da ne nalazim nikakva nepobitna prigovora, koji bi priječio njegovo zaređivanje, barem zasad. Kaže da bi se mogao pomiriti sa sudbinom i potruditi da bude dobar svećenik, ali pod jednom pogodbom. Kad bi se ta pogodba izvršila, ja bih Fredu pomagao, koliko najviše mogu. Nakon nekog vremena... naravno, ne odmah... mogao bi biti kod mene kapelan, a imao bi toliko posla da mu plaća ne bi bila gotovo ništa manja od one koju sam ja obično dobivao kao župnik. Ali, ponavljam, sve to može biti samo pod jednom pogodbom. Fred mi je iskreno kazao sve što mu je na srcu, gospođice Garth, i zamolio me da se zauzmem za njega.
Mary je bila očito uzbuđena, pa je župnik nakon trenutka šutnje predložio: – Idemo se malo prošetati – a onda za šetnje nastavio:
– Govoreći sasvim iskreno, Fred se neće upuštati ni u što, što bi mu moglo umanjiti nadu da ćete poći za njega; ali će se u toj nadi svojski prihvatiti svega sa čime se vi složite.
– Ne mogu ja, gospodine Farebrother, zasigurno reći hoću li poći za njega ili ne; ali je sasvim sigurno da neću poći za njega bude li otišao u svećenike. Plemenito je i lijepo sve što ste kazali; ne kanim ni u čemu ispravljati vaše mišljenje. Samo što ja sve prosuđujem po svome, djetinjski, i volim se podsmjehivati – reče Mary, i u njenu odgovoru zasja iskra duhovitosti, koja je njenoj jednostavnosti davala još više draži.
– On želi da ga potanko izvijestim o tome što vi mislite – reče gospodin Farebrother.
– Ne bih mogla voljeti smiješna čovjeka – nastavi Mary, ne želeći da se upušta u potankosti. – U Freda ima dovoljno pameti i znanja da stekne ugled, ako to hoće, u kakvu pristojnom svjetovnom zvanju, ali da propovijeda i kara, blagoslivlja i moli kraj bolesnih, to ne mogu ni zamisliti, a da mi se ne učini da gledam neku karikaturu. Bio bi svećenik samo zbog toga što je to gospodski, a nema mislim ništa odvratnije od takva glupog gospodstva. Takvo sam mišljenje imala i o gospodinu Crowseu s njegovim bezizražajnim licem, lijepim kišobranom i nategnutim, kratkim propovijedima. Kakvim pravom takvi ljudi zastupaju kršćanstvo... kao da je to ustanova za gospodski život blesavih ljudi – Mary se trgne, jer se bila zanijela kao da govori Fredu, a ne gospodinu Farebrotheru.
– Mlade su žene stroge; one ne osjećaju snagu akcije kao muškarci, iako vas možda moram u tome smatrati kao izuzetak. Ta nećete valjda Freda tako poniziti?
– Neću, zaista; u njega je dovoljno pameti, ali mislim da se kao svećenik neće njome istaći. Služit će kao primjer profesionalne hipokrizije.
– Odgovor je, dakle, sasvim jasan i odlučan. Kao svećenik ne bi se mogao ničemu nadati?
Mary zaniječe glavom.
– Ali, ako svlada sve teškoće, te uspije zarađivati kruh kakvim drugim poslom... hoćete li mu tada dati neku nadu i tako mu pomoći? Može li se tada nadati vašoj ruci?
– Mislim da Fredu ne treba ponavljati ono što sam mu već rekla odgovori Mary, malo već i zlovoljno. – Smatram da ne bi trebalo da postavlja takva pitanja, dok nije učinio nešto korisno, a ne da samo govori kako bi to mogao učiniti.
Gospodin Farebrother je šutio minutu ili dulje, a onda, kad su se okrenuli i stali u sjeni lipe na kraju jedne travnate staze, reče:
– Razumijem da se opirete svakom pokušaju da vam se nametne kakva obveza, ali je pitanje jesu li vaši osjećaji prema Fredu Vincyju takvi da ne biste mogli zavoljeti nikoga drugog, ili nisu takvi; može li se on nadati da se nećete udati dok on ne pokaže da je zaslužio da pođete za njega, ili se uopće može odreći svake nade. Oprostite mi, Mary... tako sam vas obično nazivao, dok sam vas poučavao katekizam... ali ako se osjećaji jedne žene tiču sreće nekoga drugog čovjeka... i više njih, ne samo jednog... mislim da bi ona postupala plemenitije kad bi govorila sasvim iskreno i bez okolišavanja.
Mary je šutjela; nije se čudila Farebrotherovim riječima, već njegovu glasu, u kojem je bilo dubokog uzbuđenja, koje je on nastojao obuzdati. Kroz glavu joj sine čudna misao, da se te riječi možda tiču i njega samoga, ali joj se ta misao učini nevjerojatnom, pa se zastidjela što je nešto takvo i pomislila. Nikad joj nije palo na pamet da bi je mogao voljeti neki drugi muškarac, osim Freda, koji se s njom zaručio onim prstenom od kišobrana, dok je još nosila kratke čarapice i pletene cipelice; a najmanje je mogla pomišljati da bi ona mogla nešto značiti za gospodina Farebrothera, najpametnijeg čovjeka u njenoj bližoj okolini. Imala je samo toliko vremena da pomisli kako je sve to mutno i možda samo obmana, ali jedno je bilo jasno i odlučno – njen odgovor:
– Budući da smatrate kako mi je to dužnost, gospodine Farebrother, reći ću vam da previše volim Freda, da bih ga se mogla odreći zbog bilo koga drugog. Nikad ne bih bila potpuno sretna kad bih znala da je on nesretan zbog toga što je izgubio mene. To je tako ukorijenjeno u meni... moja zahvalnost prema njemu, jer me je on uvijek najviše volio i tako se o meni brinuo kad bih se ozlijedila, još kad smo bili sasvim mali. Ne mogu ni zamisliti da bi što drugo moglo oslabiti taj osjećaj. Ništa ne bih tako željela, nego da bude vrijedan da ga svatko poštuje. Ali mu, molim vas, recite da mu ja dotle neću obećati da ću poći za njega; time bih osramotila i ražalostila oca i majku. Slobodno mu je da izabere koju drugu djevojku.
– Onda sam ja svoj zadatak dokraja izvršio – reče gospodin Farebrother, pružajući Mary ruku – i odmah ću odjahati natrag u Middlemarch. Ulijevajući mu takve nade, uspjet ćemo Freda nekako dovesti na pravi put, i nadam se da ću doživjeti i to da vas pred oltarom sjedinim.
– Oh, molim vas, ostanite još i dopustite da vam ponudim malo čaja – reče Mary. Oči joj se zalile suzama, jer je odjednom primijetila u vladanju gospodina Farebrothera nešto neobjašnjivo; činilo se da se on napreže kako bi zatomio neku bol, i od tog joj se srce ražalilo. Baš kao i onda kad bi ugledala svoga oca kako mu u trenutku neke nevolje dršću ruke.
– Neću, draga, neću. Moram natrag.
U tri je minute župnik bio opet na konju, izvršivši velikodušno dužnost, mnogo težu nego što je odricanje od whista ili pisanje pokajničkih meditacija.

LIII. POGLAVLJE

U onome što bi nepristrani promatrači nazvali protuslovljem,
Vide oni koji brzo i površno rade neiskrenost,
Zamjenjujući mrtvim mehanizmom praznih riječi »ako« i »zato«
Milijarde živih nevidljivih niti, koje povezuju ljude u društvo
I određuju njihovo mišljenje i vladanje.
Kad je gospodin Bulstrode bio na putu da proširi svoj utjecaj i na Lowick, posebna mu je, naravno, bila želja, da novi župnik bude čovjek koji će u svemu biti njemu po volji. Kako se baš u vrijeme, kad je on dobio u ruke isprave, na temelju kojih je postao vlasnik Stone Courta, gospodin Farebrother »ustoličio« u starinskoj crkvici i održao prvu propovijed vjerničkom skupu zakupnika, nadničara i seoskih majstora, gospodin Bulstrode je bio uvjeren da je to kazna i opomena ne samo njemu grešniku, već i čitavoj grešnoj naciji. Nije bila posrijedi namjera gospodina Bulstrodea da pohađa crkvicu u Lowicku, ili da se u skoroj budućnosti na duže vrijeme nastani u Stone Courtu. Kupio je to krasno imanje s kućom i gospodarskim zgradama, da mu bude utočište, koje će pomalo proširivati, što se tiče zemlje, i poljepšavati, što se tiče kuće, dok se ne pokaže da će poslužiti slavi Božjoj, ako se preseli u Stone Court i tamo trajno nastani, napuštajući djelomice sadašnje upravljanje poslovima i stavljajući odlučnije u službu prave istine lokalni utjecaj zemljišnog posjeda, koji bi Providnost mogla povećati nepredvidljivim prilikama za novu kupnju. Jak je poticaj za to, čini se, dala lakoća kojom je došao do Stone Courta, gdje je svatko očekivao da će se Rigg Featherstone toga posjeda držati kao raja. A to je očekivao i sam jadni stari Peter, koji je u mašti često zamišljao kako gleda kroz travnati pokrov nad sobom i vidi svog baštinika žabljeg lica, gdje uživa u lijepom, starom posjedu, a drugi se živi srodnici izjedaju zaprepašteni i razočarani.
Što mi znamo što je za naše bližnje raj, a što nije! Mi sudimo po našim željama, a naši bližnji nisu uvijek ni toliko iskreni, da bi makar kojom riječi natuknuli ono što žele. Hladni i razboriti Joshua Rigg nikad nije dopuštao da mu otac posumnja kako Stone Court nije glavni cilj njegovih računa; a Rigg je zaista i želio da ga uzmogne nazvati svojim. Ali, kao što je Warren Hastings žudio za zlatom, da bi kupio Daylesford, tako je Joshua Rigg žudio za Stone Courtom, da bi kupio zlato. Rigg je imao pred očima vrlo jasnu i živu predodžbu svoga krajnjeg cilja; nezajažljiva lakomost koju je naslijedio, primila je pod utjecajem okolnosti poseban oblik, i njegov je glavni cilj bio da postane mjenjač. Još dok je radio kao potrkač u luci, što mu je bilo pravo zaposlenje, zurio bi kroz prozore mjenjačnice, kao što drugi dječaci zure kroz prozore slastičarnice; ta se očaranost pomalo pretvarala u osobitu, mračnu strast. Nakanio je učiniti mnogo toga, kad bude bogat. Planirao se tako oženiti nekom odličnom mladom damom, ali su sve to slučajnosti i radosti, kojih se njegova mašta mogla odreći. Jedina radost, za kojom je žudjela njegova duša, bila je da ima mjenjačnicu na nekom vrlo prometnom pristaništu, da ima posvuda oko sebe brave, od kojih su ključevi u njegovu džepu, i da bude dostojanstven i hladan, brojeći zvečeći novac svih valuta, dok kroz željezne rešetke zuri u njega nemoćna Pohlepa. Snaga te strasti bila je tolika da mu je omogućila da svlada znanje, koje je mjenjaču potrebno. I dok su ljudi mislili da će on čitav život provesti u Stone Courtu, Joshua je smišljao kako nije daleko čas kad će zasjesti na Sjevernom pristanu okružen najboljim blagajnama i bravama.
Ali dosta o tome. Nas prodaja zemlje Joshue Rigga zanima s gledišta gospodina Bulstrodea, a on je to tumačio kao volju Providnosti, koja ga hrabri, a možda i blagosilje jednu odluku, koju je on dulje vrijeme smišljao bez ikakva vidljiva poticaja. Tako je on to tumačio, ali bez mnogo pouzdanja, izričući svoju zahvalnost samo umjerenom frazeologijom. Njegove sumnje nisu imale nikakva posla s kakvim mogućim utjecajem tog događaja na sudbinu Joshue Rigga; ta sudbina spada u neistražena područja, koja još nisu u vlasti Providnosti – jedino možda pod nekim nesavršenim kolonijalnim režimom. Te su sumnje imale svoj korijen u misli da bi ta volja Providnosti mogla biti i kazna za njega, kao što je to očito bila instalacija gospodina Farebrothera u nadarbini Lowicka.
To gospodin Bulstrode nije govorio drugim ljudima, da bi ih možda obmanuo, već je on tako razgovarao sam sa sobom – to je bio njegov isto tako prirodan način tumačenja događaja, kao što može biti prirodno i vaše mišljenje, ako se slučajno s njim ne slažete. Sebičnost, naime, koja prožima naše misli ne utječe na njihovu iskrenost; naprotiv, što se naša sebičnost više zadovoljava, to je snažnija naša vjera.
Međutim, bio posrijedi blagoslov ili kazna, činjenica je da je gospodin Bulstrode nepunih petnaest mjeseci po smrti Petera Featherstonea postao vlasnik Stone Courta, pa je pitanje što bi rekao Peter »kad bi to mogao znati«, postalo neiscrpan i utješan predmet razgovora njegovih razočaranih rođaka. Sve se sad okrenulo protiv dragog pokojnog brata, i Solomon je s osobitom nasladom razmišljao kako se lukavstvo toga dragog brata razbilo na općem lukavstvu, koje leži u prirodi svega. Gospođa Waule je nalazila tužno zadovoljstvo u činjenici kako nema nikakve koristi od stvaranja lažnih Featherstonea, da bi se izigrali pravi. Kad je glas o tome dopro u Chalky Flats, sestra Martha reče:
– Bože moj, Bože moj! Svemogući se, dakle, ipak nije dao udobrovoljiti ubožnicama.
Ljubazna je gospođa Bulstrode bila osobito zadovoljna kupnjom Stone Courta, jer se nadala da će to koristiti zdravlju njezina muža. Malo je bilo dana kad on ne bi odjahao onamo i s upraviteljem razgledao neke dijelove imanja. Večeri su bile u tom mirnom mjestašcu prekrasne, kad bi se miris od svježeg sijena, tek skupljenog u stogove, miješao s mirisima iz starog vrta, izobilna svačim. Jedne večeri, dok je sunce još bilo iznad obzora, svijetleći poput zlatnih svjetiljaka u krošnjama velika oraha, gospodin Bulstrode se odmarao u sedlu, čekajući pred glavnim ulazom Caleba Gartha, s kojim se po dogovoru sastao da čuje njegovo mišljenje o kanalizaciji u staji, pa je Garth sada davao savjete upravitelju u dvorištu među stogovima sijena.
Gospodinu Bulstrodeu je godilo takvo skromno odmaranje, pa je bio u dobru duševnom raspoloženju i vedriji nego inače. S vjerskog je gledišta bio uvjeren da na duši nema baš ništa zbog čega bi trebao strepjeti pred kaznom Božjom: ali se takvo religiozno uvjerenje može održati bez mnogo muke, samo ako se osjećaj kakve krivice ne ocrtava jasno u pamćenju i ne izaziva rumen stida i grižnju savjeti. A može se održavati s velikim zadovoljstvom i onda kad je veličina našega grijeha samo mjerilo za veličinu praštanja i nepobitan dokaz da smo samo osobito oruđe za izvršenje neke božanske namjere. Pamćenje ima svoje mušice kao i ćud, i u njemu se mijenjaju slike kao i u diorami. U tom je trenutku gospodin Bulstrode pomislio kako je sunčevo svjetlo baš onakvo, kakvo je bilo i za onih nekadašnjih večeri, kad je još bio vrlo mlad i često odlazio da propovijeda u okolici Highburyja. I sada bi se rado primio toga propovjedničkog posla. Riječi su mu još bile živo u pameti, a živa mu je i sposobnost da ih razloži. U tom ga kratkom maštanju prekine Caleb Garth, koji se vratio, a bio je također na konju, pa je baš trgnuo uzdom, spremajući se na odlazak, kadli usklikne:
– Bože moj... tko li je onaj čovjek u crnom što dolazi putom? Podsjeća na one što se motaju naokolo poslije konjskih trka.
Gospodin Bulstrode okrene konja i pogleda niz put između živice, ali ne odgovori. Došljak je bio naš površni znanac, gospodin Raffles, u čijoj vanjštini se ništa nije promijenilo, samo što je na sebi imao crno odijelo i na šeširu žalobnu traku. Bio je sada otprilike tri četiri koraka od naših jahača i dok je štapom vrtio po zraku, gledajući cijelo vrijeme gospodina Bulstrodea, moglo se na njegovu licu vidjeti da ga je prepoznao. Napokon poviče:
– Tako mi Jupitera, Nick, to si ti! Nisam se prevario, iako se dvadeset i pet godina grdno našalilo s nama! Kako si, ha? Nisi očekivao da ćeš mene vidjeti ovdje. Hajde, daj ruku.
Kad bismo rekli da se gospodin Raffles vladao suviše živo i bučno, samo bismo drugim riječima kazali, da je već bila večer. Caleb Garth je primijetio da se gospodin Bulstrode trenutak borio i skanjivao, ali je onda ipak hladno pružio ruku Rafflesu i rekao:
– Zaista nisam očekivao da ću vas sresti u ovom zabačenom mjestašcu.
– Pa ono pripada mom pastorku – reče Raffles, razmećući se pomalo. – Jednom sam ga već posjetio. I nisam baš iznenađen što te vidim, stari druže, jer sam našao nekakvo pismo... ti bi to možda nazvao djelom Providnosti. Izvanredno sam, uostalom, sretan što sam te sreo; nije mi baš do toga da vidim pastorka; on i nije jako ljubazan, a majka mu je jadnica, eto, umrla. Da kažem po istini, došao sam ovamo iz ljubavi prema tebi, Nick. Došao sam da doznam tvoju adresu, jer... gledaj! – Raffles izvuče nekakav zgužvani papir iz džepa.
Svatko bi možda, osim Caleba Gartha, došao u napast da pričeka, kako bi što više doznao o tom čovjeku, čije je poznanstvo s Bulstrodeom obuhvaćalo neka razdoblja bankarova života, koja su bila tako malo poznata u Middlemarchu, da su dobivala pomalo tajanstven karakter i budila radoznalost. Ali je Caleb bio čudak i nikad ga nisu zanimali osobni poslovi drugih ljudi. Osobito ako je bilo posrijedi nešto nečasno, što bi se moglo otkriti o nekom drugom čovjeku. Caleb je volio da to ne zna; a ako je trebao kome od svojih podređenih reći da su mu nevaljalštine otkrivene, bio je u većoj neprilici nego sam krivac. Podbo je konja i rekao: – Laku noć, gospodine Bulstrode, ja moram kući – i onda kasom odjahao.
– Nisi na pismu označio svoju potpunu adresu – nastavi Raffles. – To ne podsjeća na savjesnog poslovnog čovjeka, kakav si ti uvijek bio. Grmenje se može naći svagdje; ti stanuješ negdje u blizini, je li? Napustio si potpuno posao u Londonu... možda si postao vlastelin... imaš ladanjski dvorac, pa me pozovi. Bože, prije koliko godina je to bilo! Stara gospođa mora da je već davno umrla... preselila se u vječnost i ne znajući u kakvoj bijedi živi njena kćer, je li? Ali, tako mi Jupitera, ti si, Nick, jako blijed i slab. Hajde, ako ideš kući, otpratit ću te.
I inače blijedo lice gospodina Bulstrodea sad je zaista poprimilo mrtvačku boju. Još je prije pet časaka njegov čitav život bio utonuo u svjetlo svoga zalaza, što je, obuhvaćajući ono što je prošlo, osvjetljavalo i sjećanje na zoru njegova života; grijeh je, čini se, pitanje vjere i duševnog pokajanja, poniznost djelo skrovito, svrha njegovih djela pitanje osobnog nahođenja prilagođenog samo duhovnim obzirima i tumačenjima božanskih namjera. I sad je, kao nekom tajanstvenom čarolijom, iskrsla pred njim ta bučna, izazovna pojava u svojoj neporecivoj realnosti – utjelovljena prošlost, koju je previdio u svojim maštanjima o kaznama Božjim. Ali su misli gospodina Bulstrodea bile žive, i on nije bio čovjek koji radi ili govori nepromišljeno.
– Uputio sam se kući – reče – ali mogu još malo ostati. A vi možete, ako hoćete, počinuti ovdje.
– Hvala – odvrati Raffles i iskrivi lice. – Nije mi više do toga da vidim pastorka. Radije ću s tobom kući.
– Vaš pastorak, ako je to gospodin Rigg-Featherstone, nije više ovdje. Sad sam ja ovdje gospodar.
Raffles razrogači oči i od iznenađenja zazvižda, a zatim reče:
– Dobro, onda se neću protiviti. Dosta mi je pješačenja od glavne ceste. Nikad nisam bio dobar pješak, a ni jahač. Volim dobra kola i vatrena ždrijepca. U sedlu sam uvijek bio malo nespretan. Mora da si se ugodno iznenadio kad si me ugledao ovdje, stari prijatelju! nastavio je kad su krenuli prema kući. – Ti to ne kažeš, ali ti nisi nikad dočekivao sreću radosna srca... uvijek razmišljaš kako bi što bolje iskoristio priliku... u tebe je taj dar.
Gospodin Raffles kao da je suviše uživao u vlastitoj duhovitosti, pa je razmetljivo mahao nogama, tako da je njegov prijatelj počeo gubiti strpljenje i uviđavnost.
– Ako se dobro sjećam – primijeti gospodin Bulstrode hladno i ljutito – naše poznanstvo prije mnogo godina nije bilo tako prisnog značaja, kakav mu vi sada pridajete, gospodine Raffles. Svaku ću vam uslugu, koju zatražite od mene, učiniti to radije, što više budete izbjegavali taj povjerljivi ton, kojega prije nije bilo u našim odnosima, i teško bi se mogao opravdati nakon dvadeset i više godina, koliko se nismo vidjeli.
– Ti ne voliš da te nazivam Nickom? Zašto... uvijek sam te u duši zvao Nickom, i premda sam te izgubio iz vida, u srcu si mi ostao drag. Tako mi Jupitera! Moja ljubav prema tebi sazrijevala je poput dobre, stare rakije. Nadam se da je imaš nešto u kući. Josh mi je posljednji put dobro napunio čuturicu.
Gospodin Bulstrode još nije potpuno shvatio da u Rafllesa čak ni želja za rakijom nije jača od želje da muči, i da mu svaki znak, da je dodijao, služi samo kao novi poticaj za to. Ali mu je ipak bilo jasno kako bi svako dalje prepiranje bilo beskorisno, pa je, odlučan i miran, izdavao gazdarici naloge kako da smjesti gosta.
Bilo mu je drago da je ta gazdarica bila i u službi Rigga, pa će vjerojatno pomisliti da on Rafflesa prima samo kao prijatelja njena prijašnjeg gospodara.
Kad je u salonu s hrastovim oplatama bilo izneseno jelo i piće pred gosta, i u sobi nije bilo nikakvih svjedoka, gospodin Bulstrode reče:
– Naše su navike tako različite, gospodine Raffles, da nam naše druženje teško može dati kakva užitka. Bit će, dakle, za nas obojicu najbolje da se rastanemo što prije. Budući da ste mi rekli, kako ste željeli da se sa mnom sastanete, vjerojatno ste time htjeli reći da imate obaviti neki posao sa mnom. S obzirom na okolnosti, pozvat ću vas da noćas ostanete ovdje, a ja ću dojahati ovamo sutra ujutro... prije doručka, i onda ću zbilja moći saslušati sve što mi imate reći.
– Od srca rado – reče Raffles – to je udobno mjestašce... malo dosadno za dulji boravak, ali jednu noć mogu izdržati uz ovo dobro piće i s nadom da ću te ujutro opet vidjeti. Ti si mnogo bolji domaćin od moga pastorka; ali mi je Josh malo zamjerao što sam se oženio njegovom majkom; a među nama nije nikad bilo nikakvih zamjeraka.
Gospodin Bulstrode, vjerujući da je ova čudna mješavina veselosti i podrugivanja u Rafflesovu vladanju dobrim dijelom posljedica pića, odluči da više ne troši riječi na njega, već da pričeka dok se sasvim otrijezni, pa je odjahao kući, imajući pred očima jasnu sliku strahovitih teškoća koje će morati svladati kako bi postigao neki trajni sporazum s tim čovjekom. Neizbježno je morao nastojati osloboditi se Johna Rafflesa, iako nije mislio da je on odjednom ponovo iskrsnuo sam od sebe, bez obzira na božanske naume. Možda ga je poslao zao duh, da zaprijeti uništenjem gospodinu Bulstrodeu; ali ta prijetnja mora da je dopuštena i bit će neka nova kazna. Za njega su to bili trenuci tjeskobe, sasvim drugačiji od onih kad je njegova duševna borba bila potpuno skrivena, a završavala je mišlju da su mu njegova tajna zlodjela oproštena i njegove molitve uslišane. Pa neka su ta zlodjela i učinjena – a zar nisu već napola očišćena od grijeha iskrenošću njegove želje da se sa svim što ima posveti izvođenju božanskog plana? I zar naposljetku treba postati kamen spoticanja i smutnje? Jer tko će razumjeti ono što se događa u njemu? Tko neće čitav njegov život i istine, kojima je služio, pretvoriti u hrpu kleveta, čim se nađe izlika da se na njega baci ljaga?
U svojim najintimnijim mislima, za čitava svog života, gospodin Bulstrode je bio navikao da svoje najsebičnije bojazni zaodijeva u vjersku, doktrinarnu formu, povezujući ih s božanskim ciljevima. Ali čak i onda, kad govorimo i razmišljamo o putanji Zemlje i Sunčevu sustavu, čvrsta zemlja i mijena dana i noći ostaju ono što osjećamo i prema čemu planiramo svoj život. I sad je u čitavom automatskom slijedu teoretskih razmatranja u mislima gospodina Bulstrodea bilo jasno i najintenzivnije – poput drhtaja i boli dolazeće groznice, dok o njoj apstraktno raspravljamo – predviđanje da će biti osramoćen pred svojim bližnjima i pred vlastitom ženom. Naime, kolika će nekome biti kazna i kolika sramota, kojom ga žigoše društvo, stoji do toga koliko mu je dotle bilo društveno priznanje. Ljudima, kojima je jedini cilj da izbjegnu krvno djelo, samo je optuženička klupa sramota. Gospodin Bulstrode je, međutim, želio biti uzoran kršćanin.
Bilo je tek pola osam ujutro, kad je opet stigao u Stone Court. Slika toga lijepog, starog mjestašca nije još nikad tako podsjećala na ugodan dom kao u tom trenutku; veliki, bijeli ljiljani u cvatu, potočnice, kojima je rosa posrebrila lišće, penju se preko niskog zida, a čak i u šumovima naokolo kao da je bilo nešto što umiruje. Ali svi su ti dojmovi bili pomućeni u Bulstrodeu, koji je šetao po pošljunčanu putu pred kućom, očekujući gospodina Rafflesa, s kojim je morao doručkovati.
Ubrzo su se našli zajedno u salonu s hrastovim oplatama uz čaj i dvopek, jer to je bilo jedino što je Raffles poželio u taj rani sat. Razlika između njegova jutarnjeg i večernjeg raspoloženja nije bila tako velika, kao što je Bulstrode zamišljao da bi mogla biti. Uživanje u mučenju drugih bilo je možda još jače, jer još nije bio sasvim dobre volje. U jutarnjem svjetlu se činilo da mu vladanje nije tako neprilično.
– Budući da imam malo vremena, gospodine Raffles – reče bankar, koji je jedva mogao piti svoj čaj, a dvopek je lomio, ali ga nije jeo – bit ću vam zahvalan ako mi odmah kažete razlog zbog kojega ste me poželjeli posjetiti. Mislim da imate negdje svoj dom, i da će vam biti drago vratiti se kući.
– Zašto? Ako u čovjeka ima imalo srca, zar neće poželjeti da vidi starog prijatelja, Nick?... Moram te zvati Nick... uvijek smo te zvali mladi Nick, kad smo saznali da si nakanio oženiti se starom udovicom. Neki kažu da u tebe ima podosta obiteljske sličnosti sa starim Nickom91 , ali je tvoja majka pogriješila kad ti je nadjenula ime Nicholas. Zar ti nije drago što me opet vidiš? Očekivao sam da ćeš me pozvati da ostanem kod tebe u kakvom lijepom mjestašcu. Otkako mi je žena umrla, nemam više doma. Ne privlači me osobito nijedno mjesto; svejedno mi je, nastanio se ovdje ili gdje drugdje.
– Dopustite da vas upitam, zašto ste se vratili iz Amerike? Mislio sam da je vaša neodoljiva želja da odete onamo, ako dobijete određenu svotu novca, bila ujedno i obveza da ćete tamo ostati do kraja života.
– Nije mi jasno da bi želja da nekamo odem, bila ujedno i želja da tamo i ostanem. Pa bio sam tamo deset godina; nije mi se više sviđalo. I neću više onamo, Nick.
Gospodin Raffles namigne malo kad je pogledao gospodina Bulstrodea.
– Želite li se primiti kakva posla? Čime se sada zanimate?
– Hvala vam; moje je zanimanje da uživam, koliko mogu. Nije mi više do posla. Ako nešto i započnem, želio bih malo putovati u duhanskoj struci... ili nešto slično, što čovjeka uvodi u ugodno društvo. Ali nikako bez sigurna prihoda. Eto, što ja želim; nisam više tako jak kao što sam bio, Nick, iako sam zdravije boje od tebe. Treba mi siguran dohodak.
– To možete dobiti ako se obvežete da ćete živjeti daleko odavde – reče gospodin Bulstrode prigušenim glasom, ali nestrpljivo.
– To ovisi o mojoj volji – reče Raffles. – Ne nalazim nikakva razloga da se ne upoznam s nekim ljudima u ovom kraju. Ostavio sam svoj kovčeg na mitnici, kad sam se iskrcao... u njemu je rublje za presvlačenje, pravo pravcato, poštenja mi... a ne samo prsa od košulje i manšete; a s ovim žalobnim odijelom, potpeticama i svim drugim služio bih ti samo na čast među tom otmjenom gospodom ovdje.
Gospodin Raffles odgurne stolicu i omjeri sebe pogledom, zaustavivši se posebno na potpeticama. Glavna mu je namjera bila da ljuti Bulstrodea, ali je sada i ozbiljno mislio kako bi njegova pojava ostavila dobar dojam, te da nije samo pristao i duhovit, već da i ovako u žalobnoj odjeći navodi na mišljenje da je čovjek odlična roda.
– Ako se vi u bilo čemu mislite osloniti na mene, gospodine Raffles – reče Bulstrode poslije kratke stanke – onda trebate poštivati i moje želje.
– Ah, pa naravno – reče Raffles podrugljivo. – Nisam li to uvijek činio? Bože, kako si lijepo na meni zaradio, a ja sam dobio tako malo. Često sam poslije mislio da sam trebao reći staroj gospođi kako sam pronašao njenu kćerku i njenog unuka; to bi bilo u skladu s mojim osjećajima; imam ja i osjetljivih mjesta u srcu. Ali si ti već bio pokopao staru gospođu, i mislim... njoj je sada svejedno. A ti si stekao bogatstvo tim unosnim poslom, zbilja blagoslovenim. Postao si pravi nabob, kupuješ zemlju, postaješ pravi provincijski paša. Još si jednako pobožan? Ili si se priklonio Crkvi, što je otmjenije?
Gospodin Raffles je opet polako namignuo i usto malo isplazio jezik, što je ovaj put bilo strašnije od ružna sna, jer je sasvim sigurno pokazivalo da to nije san, već strašna java. Gospodinu se Bulstrodeu smuči od gađenja; šutio je, ali i marljivo razmišljao treba li pustiti Rafflesa da radi što hoće, ili ga pobijati kao klevetnika. Taj će čovjek sam ubrzo izići toliko na zao glas, da mu ljudi neće vjerovati. »Ali će mu ipak vjerovati bude li pripovijedao kakvu ružnu istinu o tebi«, reče budna savjest. Bulstrode nije vidio nikakva zla u tome da Rafflesa drži što dalje od sebe, ali se žacao da izravnim lažima poriče istinite tvrdnje, jedno je osvrtati se na oproštene grijehe ili čak opravdavati sumnjivo priklanjanje labavom moralu, a drugo promišljeno se iz nužde služiti lažima.
Budući da je Bulstrode šutio, Raffles nastavi, da bi potpuno iskoristio vrijeme.
– Nisam bio tako sretan kao ti, tako mi Jupitera! Vraški je to bilo u New Yorku sa mnom; ti su Yankee jako bešćutni i čovjek plemenita osjećaja ne može s njima na kraj. Po povratku sam se oženio... jednom pristalom ženom u duhanskoj struci... jako me je voljela, ali posao nije išao, kako se ono kaže. Nju je dugo godina izdržavao neki prijatelj; ali je tu bio posrijedi i njen sin. Josh i ja nismo se nikad slagali. Ali sam ja ipak izvukao iz toga što se dalo izvući, i uvijek sam našao za čašicu u dobru društvu. Sve je u mene pošteno, jasno kao sunce. Nećeš mi zamjeriti što te već prije nisam potražio; imam neku kroničnu bolest, koja me malo usporava. Mislio sam da još jednako trguješ i moliš se Bogu u Londonu, ali te nisam ondje našao. I, eto, sam me je Bog poslao k tebi... možda će to biti sreća i za tebe i za mene.
Gospodin Raffles je završio šaljivo šmrcajući; nitko se nije osjećao intelektualno toliko iznad vjerskog licemjerja kao on. I ako se lukavstvo, koje računa s najnižim nagonima u čovjeku, može nazvati inteligencijom, onda je on imao udjela u tome, jer je u tom brbljavom bockanju, kojim je obasipao Bulstrodea, bilo očito probranih riječi, sličnih izabranim potezima u šahovskoj igri. Uto se i Bulstrode odluči na potez i, pribravši energiju, reče:
– Dobro ćete učiniti, gospodine Raffles, ako razmislite malo i o tome da se čovjek može prevariti ako teži za pretjeranom dobiti. Iako vam ničim nisam obvezan, spreman sam vam osigurati stalni godišnji prihod, koji bih vam isplaćivao kvartalno, sve dok budete ispunjavali obećanje da ćete živjeti što dalje odavle. Birajte. Ako ostanete ovdje, neću vam dati ništa. Pravit ću se da vas ne poznajem.
– Ha, ha! – zagrohoće Raffles usiljeno. – To me podsjeća na onoga šaljivog lopova koji se pravio da ne pozna stražara.
– Vaše me aluzije ne pogađaju, gospodine – reče Bulstrode, blijed od srdžbe. – Zakon nema nikakve moći nada mnom, ni preko vas ni preko ikoga drugog.
– Ti ne razumiješ šale, dobri moj prijatelju. Htio sam samo reći da te nikad neću zatajiti. Ali budimo ozbiljni. Tvoje kvartalno isplaćivanje nije mi po volji. Volim svoju slobodu.
Raffles na to ustane i, tobože duboko zamišljen, prošeta jedanput ili dvaput sobom, šepireći se i zabacujući noge. Napokon se zaustavi pred Bulstrodeom i reče:
– Evo, kako ćemo! Daj dvjesto funti... hajde, to nije pretjerano... i otići ću odavle. Ali se neću odreći svoje slobode zbog prljavog godišnjeg prihoda. Ići ću onamo kamo ja budem htio. Možda mi se prohtije da se nastanim negdje podalje i da se dopisujem s kojim prijateljem, a možda mi se to i ne prohtije. Imaš li novac kod sebe?
– Nemam sve, samo jednu stotinu – odgovori Bulstrode, pomislivši kako bi mu uvelike laknulo kad bi se odmah oslobodio Rafflesa, pa zato ne smije propustiti ovu priliku zbog nečega nesigurnog u budućnosti. – Poslat ću vam drugu stotinu ako mi date adresu.
– Ne, ja ću pričekati ovdje, dok mi je doneseš – reče Raffles. Prošetat ću se i malo založiti, a ti ćeš se dotle vratiti.
Boležljivi gospodin Bulstrode, potresen uzbuđenjima koja je proživljavao od sinoć, osjećao se bijedno u vlasti toga bukača, prema kome je bio nemoćan. U tom je trenutku zgrabio priliku da barem za neko vrijeme počine, pa stajalo ga to koliko mu drago. Ustao je da pođe i učini što je Raffles predložio, kad ovaj, podigavši prst, kao da se nečega iznenada sjetio, reče:
– Ja sam još jedanput tražio Sarah, i to ti nisam rekao; pekla me savjest zbog te lijepe, mlade žene. Nisam je našao, ali sam doznao ime njena muža i pribilježio sam ga. Ah, dođavola, izgubio sam bilježnicu. Međutim, ako ga čujem, sjetit ću se. Imam dobro pamćenje, baš kao u najboljim godinama, ali imena mi lako ispadnu iz glave, tako mi Jupitera! Kadikad ne vrijedim više od kakva prokletog poreznog arka, u koji još nisu upisana imena. Međutim, ako budem što čuo o njoj i njenoj obitelji, javit ću ti, Nick. Ti ćeš joj sigurno rado pomoći; sad ti je ona pastorka.
– O tome nema sumnje – reče gospodin Bulstrode, a pogled njegovih svjetlosivih očiju bio je postojan kao obično – iako bi to moglo umanjiti moje mogućnosti da pomažem vama.
Kad je izlazio iz sobe, Raffles namigne za njim, a onda se okrene prema prozoru da vidi kako će bankar odjahati – zapravo po njegovoj zapovijedi. Usne mu se najprije malo iskrive u smiješak, a onda široko razvuku u pobjedonosni smijeh.
– Ah, kako je, dođavola, ono ime? – reče odmah zatim, češući se po glavi i mršteći. Uistinu mu nije bilo mnogo stalo do toga, niti je razbijao glavu zbog te zaboravljivosti, dok mu to nije palo napamet u domišljanju kako će naljutiti Bulstrodea.
– Počinjalo je sa L; bila su gotovo sama slova l, mislim – nastavi, misleći da se dokopao sigurna uporišta, koje će mu omogućiti da se sjeti toga klizavog imena. Ali je to uporište bilo preslabo, i on se brzo umorio od toga umnog naprezanja; malo je, naime, bilo ljudi koji bi imali tako malo strpljenja da se bave sami sobom, kao gospodin Raffles, ili koji bi osjećali veću potrebu da neprestano govore i da ih netko sluša. Volio je provesti vrijeme u ugodnom razgovoru s upraviteljem imanja i gazdaricom kuće, od kojih je doznao sve što je htio o položaju gospodina Bulstrodea u Middlemarchu.
No vrijeme je ipak teklo sporo, i trebalo je dosadu ublažiti jelom; sjedeći tako sam u salonu s hrastovim oplatama uz kruh, sir i pivo, Raffles se odjednom udari po koljenu i usklikne: – Ladislaw!
Pamćenje koje je nastojao oživjeti, ali je onda očajan od toga odustao, sad je odjednom proradilo samo bez ikakva njegova svjesna napora – obična pojava, ugodna poput čestita kihanja, makar samo ime kojega smo se sjetili, nema neke osobite vrijednosti. Raffles odmah izvuče svoju bilježnicu i zapiše ime; nije to učinio zbog toga što bi se nadao da će mu ono za nešto poslužiti, već jednostavno da mu ne usfali ako bi mu ikada slučajno ustrebalo. Nije ga kanio reći Bulstrodeu; zasada to nije bilo ni potrebno, a čovjek, kao što je gospodin Raffles, nada se uvijek nekoj koristi od tajne.
Bio je zadovoljan s uspjehom koji je postigao, i još istog dana oko tri sata poslije podne uzeo je svoj kovčeg na mitnici i popeo se u poštanska kola, oslobodivši tako gospodina Bulstrodea muke da gleda jednu ružnu, crnu mrlju na krajoliku Stone Courta, ali ne i straha da se ta crna mrlja opet ne pojavi i ne postane neizbrisivi dio slike njegova doma.

KNJIGA ŠESTA

Udovica i žena



LIV. POGLAVLJE

Negli occhi porta la mia donna Amore;
Per che si fa gentil cio ch’ella mira:
Ov’eila passa, ogni uom ver lei si gira,
E cui saluta fa tremar lo core.
Sicche, bassando il viso, tutto smore,
E d’ogni suo difetto allor sospira:
Fuggon dinanzi a lei Superbia ed ira:
Aiutatemi, donne, a farke onore.
Ogni dolcezza, ogni pensiero umile,
Nasce nel core a chi parlar la sente;
Ond’ e beato chi prima la vide.
Quel ch’ella par quand’ un poco sorride.
Non si puo dicer, ne tener a mente,
Si e nuovo miracolo gentile.92
Dante: La vita nuova.

Onoga prekrasnog jutra, kad su plastovi sijena u Stone Courtu bezazleno ispunjavali zrak svojim mirisom, kao da je gospodin Raffles gost vrijedan da se okadi najfinijim tamjanom, Dorothea se opet nastanila u dvorcu Lowick. Boravak je u Freshittu postao nakon tri mjeseca gotovo nepodnošljiv; teško je svaki dan sate i sate sjediti poput modela za sv. Katarinu i ushićeno promatrati Celijino dijete, a, s druge strane, jako bi se zamjeralo sestri, koja nema svoje djece, kad se baš nikako ne bi obazirala na prisutnost djeteta kome se daje takva važnost. Dorothea bi mogla radosno nositi dijete čitavu milju, kad bi to trebalo, i nakon toga ga još nježnije voljeti; ali se tetki, koja svoga malog sestrića neće priznati kao Budhu, i ne može za njega učiniti ništa drugo, nego mu se diviti, sve to može pričiniti dosadnim, a zanimanje da ga promatra, može se iscrpsti.
To Celia nije uopće shvaćala; ona je smatrala da je Dorothejino samotno udovištvo došlo baš u pravi čas – upravo kad se rodio mali Arthur (dijete je dobilo ime po gospodinu Brookeu).
– Dodo je od onih stvorenja koja ne mare da išta imaju... pa ni djecu ni bilo što drugo! – reče Celia svome mužu. – A da i ima dijete, ono nikad ne bi bilo tako drago kao Arthur, je li, James?
– Svakako ne bi, ako bi bilo slično Casaubonu – odvrati sir James, znajući da mu je odgovor nekako zaobilazan i pridržavajući za sebe svoje posebno mišljenje o odlikama svoga prvorođenca.
– Nikako!... Pomisli samo... zaista je to sreća – reče Celia – i mislim da Dodo može biti sasvim zadovoljna što je udovica. Može voljeti naše dijete baš kao da je njeno, a može imati i svojih ideja, koliko joj drago.
– Šteta što nije kraljica – reče srdačni sir James.
– A što bismo onda mi morali biti? Morali bismo biti nešto drugo – usprotivi se Celia tako naglom poletu mašte. – Volim je takvu, kakva jest.
I kad je Celia vidjela kako se Dorotheja priprema da se konačno preseli u Lowick, bila je razočarana i samo je uzvila obrve i na svoj mirni, naupadljivi način odapela oštru strelicu sarkazma.
– A što ćeš u Lowicku, Dodo? Ta i sama kažeš da tamo nema za tebe posla; svi su tako vješti svačemu i imućni, da si zbog toga upravo žalosna. A ovdje si bila tako sretna hodajući s gospodinom Garthom po Tiptonu i po najprljavijim dvorištima. Stric je sad u inozemstvu, pa ti i gospodin Garth možete raditi što hoćete, i sigurna sam da James čini sve što mu kažete.
– Često ću dolaziti ovamo i još ću bolje primjećivati kako se dijete razvija – odvrati Dorothea.
– Ali nećeš ga nikad vidjeti kako se kupa – Celia će – a to je baš ono najljepše svakog dana.
Celia se gotovo ljutila; činilo joj se da je vrlo ružno od Dorotheje što odlazi od djeteta sad kad bi mogla ostati.
– Draga Kitty, doći ću ponekad i ostati ovdje preko noći baš zbog toga – reče Dorothea – ali sada želim biti sama i u svome domu. Želim bolje upoznati Farebrotherove i porazgovoriti se s gospodinom Farebrotherom o svemu što bi trebalo učiniti u Middlemarchu.
Dorothejina prirođena snaga volje nije se više sva pretvarala u dragovoljnu pokornost. Jako je čeznula da bude u Lowicku i odlučila je da ode onamo, ne smatrajući da je dužna kazati sve svoje razloge. Ali su svi oko nje bili ogorčeni. Najviše je bio ojađen sir James, pa je predlagao da se svi presele u Cheltenham na nekoliko mjeseci, zajedno sa svetom arkom, kako su nazivali kolijevku; u ono bi vrijeme bilo teško pronaći i predložiti nešto drugo, ako se Cheltenham otkloni.
Obudovjela lady Chettam, koja se upravo vratila iz grada, gdje je posjetila svoju kćer, željela je pisati gospođi Vigo i pozvati je da bude pratiteljica gospođe Casaubon; nitko nije vjerovao da će Dorotheja kao mlada udovica pomišljati na to da živi sama u onoj kući u Lowicku. Gospođa Vigo je bila čitačica i tajnica u kraljevskih glava, a što se tiče znanja i mišljenja, ni Dorothea joj ne bi mogla ništa prigovoriti.
Gospođa Cadwallader je u povjerenju rekla:
– Vi ćete, draga moja, sasvim sigurno poludjeti sami u onoj kući. Vidjet ćete prikaze. Svi se mi moramo pomalo potruditi da ostanemo pri zdravoj pameti i da nazivamo stvari onako kako ih i drugi ljudi nazivaju. Kad mladi ljudi i žene polude, za njih je to, bez sumnje, neka vrsta osiguranja... za njih se tada brinu drugi. Ali se vi ne smijete upuštati u to. Rekla bih da vam je pomalo dosadno uz našu dobru staru lady, ali, pomislite, kako tek vi možete postati dosadni vašim bližnjima, budete li vječito glumili nekakvu tragičnu kraljicu i u svemu nalazili nešto uzvišeno. Sjedeći sama u onoj knjižnici u Lowicku, počet ćete odjednom zamišljati da upravljate vremenom; morate imati oko sebe ljude koji vam neće vjerovati, ako im to kažete.
– Nikad nisam sve nazivala onako kao i drugi ljudi oko mene uporno će Dorothea.
– Ali ja mislim, draga moja, da ste uvidjeli kako ste pogriješili – reče gospođa Cadwallader – a to je dokaz zdravog razuma.
Dorothea je osjetila žalac, ali je to nije vrijeđalo.
– Nisam – odvrati. – Ja i dalje mislim da veći dio svijeta griješi u puno toga. Sigurno je da čovjek može biti pri zdravoj pameti i ipak tako misliti, jer je veći dio svijeta već često morao mijenjati svoje mišljenje.
Gospođa Cadwallader nije Dorotheji rekla više ništa o tome, ali je svome mužu napomenula:
– Bit će dobro za nju da se ponovo uda, čim za to bude vrijeme; samo da je čovjek može dovesti u prikladno društvo. Chettamovi, dabome, to ne bi željeli. Ali je meni sasvim jasno da je samo muž može držati na uzdi. Da nismo tako siromašni, pozvala bih lorda Tritona. On će jednom postati markiz, a ona bi, nema sumnje, bila lijepa markiza; nikad još nije bila tako lijepa kao sada u crnini.
– Draga Elinor, ostavi tu jadnu ženu na miru. Od takvih planova nema nikakve koristi – reče dobroćudni župnik.
– Nikakve koristi? A kako se drugačije sklapaju brakovi, nego da se ljudi i žene dovode u društvo? I baš je sramota što je njen stric sada pobjegao i zatvorio vrata Grangea. Trebalo bi pozivati u Grange i Freshitt sve one koji se mogu nazvati dobrim prilikama. Lord Triton je baš pravi čovjek... pun je slaboumnih planova, kojima bi htio usrećiti ljude. To bi baš bilo po volji gospođi Casaubon.
– Pusti gospođu Casaubon, neka sama bira, Elinor.
– Kakve to gluposti vi mudri ljudi govorite! Kako će birati kad nema Što birati? Ženin izbor obično znači da uzima onog jedinog čovjeka koji joj je na dohvatu. Zapamti što kažem, Humphrey. Ako se njeni rođaci ne potrude, ispast će to još gore nego što je ispalo s Casaubonom.
– Zaboga, ne upleći se u to, Elinor! U tome je sir James vrlo osjetljiv. Bit će jako uvrijeđen ako ga uznemiriš bez potrebe.
– Nikad nisam započinjala razgovor o tome – reče gospođa Cadwallader, šireći ruke. – Celia mi je sama već u početku ispričala sve o oporuci, da je nisam ni pitala.
– Jest, jest, ali oni žele da se sve zataška, i doznao sam da onaj mladić odlazi odavle.
Gospođa Cadwallader ne reče ništa, već samo tri puta klimne značajno mužu, a u očima joj zatitra vrlo podrugljiv izraz.
Dorothea je ostala mirna i uporna usprkos svim prigovorima i uvjeravanjima. I tako su se potkraj lipnja otvorili svi kapci na dvorcu Lowicka, i jutro je spokojno ušlo u knjižnicu, osvjetljujući nizove bilježnica, kao što osvjetljava jednoličnu pustoš, posutu golemim kamenjem, nijemim spomenicima jedne zaboravljene vjere; a večer, zasićena mirisom ruža, ušla je tiho u modrozeleni budoar, u kome je Dorothea najradije i najčešće sjedila. Isprva je ulazila u svaku sobu, sjećajući se osamnaest mjeseci bračnog života i vraćajući se uvijek nanovo svojim tužnim mislima, kao da su one riječi koje treba čuti njezin muž. Tada se zadržala u knjižnici i nije našla mira dok nije brižljivo poslagala sve bilježnice onako kako je zamišljala da bi on želio. Samilost, koja je u njenom životu s Casaubonom bila onaj motiv koji ju je silio da se svladava, još se nije otkidala od njegove slike, čak ni onda kad bi mu, ozlojeđena, prigovarala da je bio nepravedan. Učinila je i nešto što bi se moglo ismijati kao praznovjerje. Tabelarni pregled na uporabu gospođi Casaubon pažljivo je stavila u omot i zapečatila, pošto je s unutarnje strane omota napisala: Nisam to mogla uporabiti. Zar sada ne uviđaš da nisam mogla svoju dušu podvrgnuti tvojoj, radeći beznadno nešto u što ne vjerujem? Dorothea. Zatim je spremila taj omot u svoju ladicu.
Taj je tihi razgovor bio možda još ozbiljniji, jer je uvijek bio sav prožet onom živom čežnjom, koja ju je zapravo i nagnala da dođe u Lowick. Bila je to čežnja da vidi Willa Ladislawa. Ne bi znala reći nada li se od tog susrela kakvu dobru; bila je nemoćna; ruke su joj vezane, i ona ne može popraviti nikakvu nepravdu u njegovoj sudbini. Ali joj je duša čeznula za njim. Zar je i moglo biti drugačije? Kad bi kakva kneginja u doba čarobnjaštva ugledala neko četveronožno biće, iz mnoštva onih što žive u stadu, kako joj neprestano prilazi i zuri u nju ljudskim pogledom, koji počiva na njoj, obraćajući se baš njoj i zaklinjući je, na što će ona misliti i što će tražiti pogledom na svome putu, kad stada budu prolazila kraj nje? Sigurno će tražiti onaj pogled,koji je nju bio pronašao i koji će ona opet prepoznati. Život ne bi vrijedio više od varava sjaja lojanice i blijeda svjetlucanja dana koji se gasi, kad prošlost ne bi u našoj duši ostavljala nikakav trag i kad nas ne bi ispunjavala postojanim čežnjama. Istina, Dorothea je željela bolje upoznati Farebrotherove, a posebno razgovarati s novim župnikom, ali je istina i to da je zapamtila što joj je Lydgate pričao o Willu Ladislawu i maloj gospođici Noble, i očekivala je da će Will doći u Lowick posjetiti obitelj Farebrotherovih. I već prve nedjelje, prije nego je ušla u crkvu, vidjela ga je baš onako kao i onda kad je posljednji put bila ondje, kako sjedi sam u klupi; ali kad je ušla u crkvu, njegove je pojave nestalo.
Za radnih dana, kad je odlazila posjetiti gospođe u župnom dvoru, uzalud je čekala da čuje koju riječ, koja bi iz njihovih usta pala o Willu; a činilo joj se da gospođa Farebrother govori o svim drugim ljudima iz bliže i dalje okoline.
– Možda će neki od midlmarčkih vjernika gospodina Farebrothera kadikad doći u Lowick da ga čuju. Ne vjerujete li? – reče Dorothea, gotovo prezirući sama sebe zbog skrivena motiva koji ju je potakao na to pitanje.
– Hoće, ako su pametni, gospođo Casaubon – odvrati stara gospođa. – Vidim da cijenite propovijedi moga sina onako kako one to zavređuju. Njegov djed, po meni, bio je odličan svećenik, a otac mu je bio pravnik... ali ipak najuzorniji i najpošteniji čovjek, zbog čega se i nismo nikad obogatili. Kažu da je sreća žena i da je mušičava. Ali je ona ponekad i dobra žena i daje onima, koji zaslužuju, kao što ste vi, gospođo Casaubon, dali mome sinu nadarbinu.
Gospođa Farebrother se dostojanstveno prihvati pletiva, zadovoljna tom svojom lijepom, malom govorničkom ekzibicijom, ali nije to bilo ono što je Dorothea željela čuti. Jadno stvorenje! Nije čak ni znala je li Will Ladislaw uopće još u Middlemarchu, i nije se usudila nikoga pitati, osim kad bi mogla pitati Lydgatea. Ali se baš sada nije mogla sresti s Lydgateom; jedino bi ga mogla pozvati ili ga sama potražiti. Možda Will Ladislaw smatra, pošto je čuo za prokletstvo koje na njega bacio gospodin Casaubon, da je bolje da se ne sastaju, i možda ona griješi što želi taj sastanak, protiv kojega bi drugi mogli naći mnogo opravdanih razloga. Ali se ipak na kraju svih tih pametnih misli javljala misao: »Ja to želim«, i to tako prirodno, kao uzdah poslije zadržavanja daha. I oni su se sastali, ali na način koji ona nije očekivala.
Jednog je prijepodneva, oko jedanaest sati, Dorothea sjedila u svom budoaru, a pred njom je bila karta vlastelinske zemlje i drugi papiri, s pomoću kojih je trebala izraditi točnu sliku prihoda i poslovanja. Još nije bila prionula na posao, već je sjedila skrstivši ruke u krilu i zagledala se niz drvored lipa u daleka polja. Svaki je list mirovao u sunčevu sjaju; poznata je slika bila nepromijenjena i kao da je prikazivala njenu budućnost, punu besciljne dokolice, ako vlastitom snagom ne pronađe razloge, koji će je potaći na gorljivu djelatnost. Kapa, kakvu su u ono vrijeme nosile udovice, uokvirivala joj je lice, a na njoj se uzdizala kruna; haljina je očito bila rezultat pokusa kako da se utroši najveća moguća količina crne svile, ali je ta sumorna, dostojanstvena ozbiljnost odjeće činila njeno lice još mlađim, uz mladenačku svježinu, koja joj se vratila, i ljupku, radoznalu iskrenost njenih očiju.
Njeno je sanjarenje prekinula Tantripp, koja je ušla i rekla da je dolje gospodin Ladislaw koji moli za dopuštenje da posjeti gospođu, ako još nije prerano.
– Primit ću ga – reče Dorothea i odmah ustane. – Uvedite ga u salon.
Salon joj je bio najbeznačajnija prostorija u kući, najmanje povezana s iskušenjima njenog bračnog života; damast je pristajao uz drvenariju, koja je bila sva pobijeljena i pozlaćena; bila su tu i dva velika ogledala i stolovi, na kojima nije bilo ničega – ukratko, bila je to soba, u kojoj je bilo sasvim svejedno gdje ćeš sjesti. Bila je ispod budoara, te je također imala u kutu mali zatvoreni balkon, koji je gledao u drvored. Kad je Pratt uveo Willa, prozor je bio otvoren, i nekakav krilati posjetnik zujao je, leteći amo-tamo, ne osvrćući se na pokućstvo, i unosio malo života u ukočenu atmosferu te prazne sobe.
– Drago mi je što vas opet vidim, gospodine – reče Pratt, zadržavši se da namjesti zastor.
– Došao sam samo da se oprostim, Pratt – odvrati Will, koji je želio da čak i sluga zna kako je on preponosan da bi se vrtio oko gospođe Casaubon, sada bogate udovice.
– Vrlo mi je žao, što to čujem, gospođine – reče Pratt odlazeći. Dabome, kao sluga, koji ne smije ništa znati, on je znao i činjenicu, koju Ladislaw još nije znao, i izveo svoje zaključke; oni se, doduše, nisu mnogo razlikovali od zaključaka njegove zaručnice Tantripp, koja je rekla:
– Vaš je gospodar bio ljubomoran kao sam đavo... a bez ikakva razloga. Gospođa će se ogledati za nekim uglednijim no što je gospodin Ladislaw, koliko je ja znam. Djevojka gospođe Cadwallader kaže da dolazi neki lord, koji će je oženiti čim prođe vrijeme žalosti.
Dorothea se ubrzo pojavila, tako da Will nije morao šetati salonom sa šeširom u ruci. Ovaj se susret jako razlikovao od prvog susreta u Rimu, kad je Will bio zbunjen, a Dorothea mirna. Ovaj se put Will osjećao loše, ali je bio odlučan, a Dorothea je bila tako uzbuđena da to nije mogla prikriti. Još je pred vratima osjećala kako je taj susret, za kojim je toliko čeznula, isuviše mučan, a kad je ugledala Willa, koji joj je pošao u susret, osjeti iznenada i upravo bolno kako joj obrazi snažno gore, što joj se inače rijetko kad događalo. Nisu progovorili ni riječi, premda nisu znali zašto. Ona mu načas pruži ruku, a onda su sjeli kraj prozora, ona na jedan kauč, a on na drugi njoj nasuprot. Will je bio neobično zbunjen; činilo mu se nevjerojatnim da bi se ta promjena u načinu kako ga je Dorothea dočekala mogla pripisati samo činjenici da je sada udovica, a nije se mogao domisliti bilo kakvoj drugoj okolnosti, koja bi mogla utjecati na njihov prijašnji međusobni odnos, osim da su joj njeni rođaci zatrovati dušu svojim sumnjama u njega.
– Nadam se da se nisam ovim posjetom previše oslobodio – ispričavao se Will. – Ne mogu otići odavle i započeti novi život, a da ne vidim vas i ne kažem vam zbogom.
– Previše oslobodili? To sigurno niste. Bilo bi mi žao da me niste poželjeli posjetiti – reče Dorothea, ustrajući u svojoj navici da govori potpuno iskreno, unatoč svojoj nesigurnosti i uzbuđenju.
– Odlazite li odmah?
– Uskoro, mislim. Kanim u grad da zarađujem kruh kao odvjetnik, jer kažu da je to priprema za svaki javni rad. A bit će uskoro i mnogo političkog posla, pa se mislim okušati i u tome. I drugi su uspjeli steći častan položaj bez obiteljskih veza i novca.
– I to će takav položaj činiti još časnijim – reče Dorothea usrdno.
– Osim toga, u vas je mnogo dara. Čula sam od strica kako dobro govorite u javnosti, tako da je svima žao kad završite, i kako jasno znate sve protumačiti. I vama je do toga da pravda bude za sve podjednaka. To mi je tako drago. Kad smo bili u Rimu, mislila sam da vam je samo do poezije i umjetnosti, i do onoga što uljepšava život nama bogatašima. A sad znam da mislite i na druge ljude.
Dok je govorila, Dorothea se oslobodila zbunjenosti i opet vladala sobom kao i obično. Pogledala je ravno u Willa pogledom punim oduševljenog povjerenja.
– Vi se, dakle, slažete s tim da odem odavle i da se ne vraćam nekoliko godina, sve dok ne steknem ime u svijetu? – upita Will, nastojeći uskladiti krajnju smjelost s krajnjim naporom, da iz Dorotheje izmami izraz snažnog osjećaja.
Nije znala kako joj je dugo trebalo da odgovori. Okrenula je glavu i zagledala se kroz prozor u ruže, koje kao da su krile u sebi sva ljeta onih godina kad Willa neće biti ovdje. To nije bilo promišljeno vladanje. Ali Dorothea nije ni časa pomišljala da proučava svoje vladanje, mislila je samo na žalosnu nuždu koja je odvaja od Willa i kojoj se treba pokoriti. Prve riječi o njegovim namjerama kao da su joj objasnile sve; on, mislila je, zna sve kako se Casaubon na kraju ponio prema njemu, i to ga je potreslo isto tako kao i nju. Nikad nije prema njoj osjećao ništa drugo, osim prijateljstva, i nikad mu nije bilo na pameti ništa što bi opravdavalo onu uvredu, kojom je njen muž povrijedio njegove i njene osjećaje; a Will još jednako gaji to prijateljstvo prema njoj. U Dorothejinoj duši odigralo se nešto što bi se moglo nazvati bezglasnim jecanjem, prije nego je rekla razgovijetnim glasom, koji je zadrhtao samo pri posljednjim riječima, možda samo zbog žitke podatljivosti njezina glasa:
– Bit će dobro da učinite tako kako ste kazah. Bit ću vrlo sretna budem li čula da ste uspjeli svojom sposobnošću. Ali morate biti strpljivi. Za to će možda trebati dulje vremena.
Will nije nikad sigurno mogao reći kako se uspio svladati da joj ne padne do nogu, kad je s onim nježnim drhtajem izustila riječi »dulje vremena«. Znao bi reći da su strašna crna boja i čitav izgled njene odjeće bili ona snaga koja ga je obuzdala. Sjedio je, međutim, dalje i samo rekao:
– Nikad neću ništa o vama čuti. A vi ćete me potpuno zaboraviti.
– Neću – reče Dorothea – nikad vas neću zaboraviti. Nikad nisam zaboravila nikoga, koga sam jednom upoznala. Moj život nije nikada bio bujan, a čini se neće ni biti. I u Lowicku mogu mnogo vremena posvetiti uspomenama, je li? – Nasmiješila se.
– Dobri Bože! – usklikne Will vatreno i ustane, držeći i dalje šešir u ruci, i pođe prema mramornom stolu, gdje se naglo okrene i leđima nasloni na njega. Krv mu je udarila u glavu i vrat, te se činilo da je gotovo bijesan. Pričinilo mu se da su oboje nalik na dva bića, koja su, našavši se zajedno, spremna da se polako pretvore u mramor, dok im srca živo biju, a iz očiju zrači čežnja. Ali tome se ne može pomoći. I nitko neće nikad moći kazati, da je ovaj sastanak, na koji je on došao poslije teške borbe, završio nekom ispovijedi, koja bi se mogla tumačiti kao da je od nje tražio njeno bogatstvo. Naprotiv, istina je bila u tome da se on bojao dojma, koji bi takva ispovijest mogla ostaviti na samu Dorotheju.
Gledala ga je malo zbunjena, jer je pomislila da nije možda bilo što uvredljivo u njenim riječima. Ali joj se stalno u glavi motala misao da njemu možda treba novaca, a ona mu ne može pomoći. Da joj je barem stric kod kuće, možda bi se moglo nešto učiniti preko njega! Ta misao, koja ju je bila zaokupila, naime, da je Will u neprilici jer nema novaca, a ona ima i onu imovinu, što pripada njegovu dijelu, potakla ju je – pošto je vidjela da on šuti i da je okrenuo glavu od nje – da kaže:
– Možda bi vam bilo drago da imate onu minijaturu što gore visi... mislim onu krasnu minijaturu vaše bake. Nije pravo da je kod mene ako je vi želite imati. Jako vam je slična.
– Vrlo ste ljubazni – reče Will ljutito. – Ne, nije mi do toga. Čovjeku baš nije osobita utjeha da ima sliku nekoga kome je sličan. Bilo bi mnogo utješnije kad bi drugi željeli imati tu sliku.
– Pa mislila sam da biste je rado uzeli kao uspomenu... mislila sam – Dorothea trenutak zastane, jer joj je odjednom kroz glavu sinula misao, kao neka opomena, da ne spominje sudbinu tetke Julije – da biste sigurno željeli imati tu minijaturu kao obiteljsku uspomenu.
– A što će mi, kad nemam ništa drugo! Čovjek koji nema ništa osim putnog kovčega, mora svoje uspomene nositi u glavi.
Will je govorio nasumce, davao je samo oduška svome gnjevu; ipak nije baš bio red da mu se u tom trenutku nudi portret njegove bake, i to ga je razgnjevilo. Ali Dorothea osjeti u tim njegovim riječima poseban žalac. Ustala je i s prizvukom ljutine rekla:
– Vi ste, gospodine Ladislaw, mnogo sretniji od mene što nemate ništa.
Will se trgnuo. Što god te rijeci značile, glas, kojim su bile izrečene, kao da je presijecao razgovor. Uspravivši se opet, Will je pošao nekoliko koraka prema njoj. Njihovi su se pogledi sreli, ali čudno ozbiljni, kao da traže neko objašnjenje. Nešto se ispriječilo razdvajajući njihove misli, i ostalo im je samo da nagađaju ono što se odigravalo u njihovim glavama. Will zaista nije nikad ni pomišljao da bi imao kakvo pravo dobili išta od imovine, koju je posjedovala Dorothea, i trebalo bi mu ispričati čitav roman da bi shvatio ono što je Dorothea u tom času osjećala.
– Nikad nisam smatrao da je to neka nesreća, ako čovjek ništa nema – reče. – Ali siromaštvo može biti gore od gube ako nas razdvaja od onoga što najviše volimo.
Te su riječi dirnule Dorotheju u srce i smekšale je. Odgovorila je prijateljski i sućutno:
– Žalost nas pogađa na razne načine. Još prije dvije godine nisam znala baš ništa o tome... mislim na onaj neočekivani način, na koji se pojavljuju teškoće, vežu nam ruke i sile nas da šutimo, kad bismo željeli govoriti. Znala bih prezirati žene što ne žive samostalnijim životom i ne čine više dobra. Jako sam voljela raditi sve po svojoj volji, ali sam se sad toga gotovo sasvim odrekla – reče, smješkajući se veselo.
– Ja se nisam odrekao toga da radim po svojoj volji, ali rijetko kad mogu to činiti – reče Will. Stajao je na dva koraka od nje, a glava mu je bila puna protivurječnih želja i odluka – želio je vidjeti neki nesumnjivi dokaz da ga ona ljubi, a opet se bojao položaja u koji bi ga mogao dovesti takav dokaz. – Ono za čim najviše težiš može se naći u okolnostima s kojima se nećeš pomiriti.
U tom je trenutku ušao Pratt i rekao:
– Sir James Chettam je u knjižnici, gospođo.
– Zamolite sir Jamesa da dođe ovamo – reče odmah Dorothea. Kao da je oboje u tom trenutku zahvatio isti električni udarac. Oboje su bili ponosni i odlučni, nisu se ni pogledali dok su čekali da sir James uđe.
Pošto se James Chettam rukovao s Dorothejom, naklonio se jedva primjetno Ladislawu, a Ladislaw mu je uzvratio isto tako jedva primjetnim naklonom. Ladislaw je pošao prema Dorotheji i rekao:
– Moram se oprostiti, gospođo Casaubon, i to vjerojatno za dugo vrijeme.
Dorothea mu pruži ruku i srdačno se s njim oprosti. Osjećaj da sir James obescjenjuje Willa i da se prema njemu vlada neuljudno, potakne njenu odlučnost i dostojanstvo; u njenom vladanju nije bilo ni traga zbunjenosti. A kad je Will izišao iz sobe, pogledala je mirno i hladnokrvno sir Jamesa i upitala: »Kako je Celia?«, tako da je sir James bio prisiljen ponašali se kao da ga ništa nije naljutilo. A što bi mu koristilo da se i ponašao drugačije? Uostalom, sir Jamesu je bila odvratna i sama pomisao da bi Ladislaw mogao biti Dorothejin ljubavnik, pa je i sam želio izbjeći da na bilo kakav način vidljivo izrazi svoje negodovanje i tako prizna tu neugodnu mogućnost. Da ga je tko upitao zašto se on tako gnuša toga, ne znam da li bi on u prvi mah rekao što više nego: »Taj Ladislaw!«, premda bi poslije razmišljanja tvrdio da i sam dodatak oporuci gospodina Casaubona, kojim se Dorotheji zabranjuje udaja za Willa i prijeti joj kaznom, dostaje da učini nepriličnom svaku vezu između njega i Dorotheje. Njegova je mržnja bila još jača jer je znao da se on nije kadar u to upletati.
Ali je sir James bio sila, a da to ni sam nije znao. Ulazeći u tom trenutku, on je bio utjelovljenje najjačih razloga, zbog kojih je Willov ponos postao odbojna snaga, koja ga je odvajala od Dorotheje.

LV. POGLAVLJE

Ima li ona svojih mana? Volio bih da ih i ti imaš. One su poput mirisna mošta najboljeg vina, ili, recimo, poput vatre što preporađa, vatre što je u crnom kaosu elemenata probila kristalnu putanju Sunca.
Ako je mladost doba nade, to je ona često samo po tome što stariji polažu nade u nas mlađe; naime, ni u kojoj dobi nismo kadri misliti onako kao što misli mladost, koja vjeruje da su sve njene emocije, njena kolebanja i odluke uvijek posljednje. Svaka sudbonosna odluka čini se posljednja samo zato jer je nova. Kažu da najstariji stanovnici Perua žive u vječitom strahu od potresa, ali oni vjerojatno vide dalje od svakog pojedinog i vjeruju da je mnogo više onih koji će tek doći.
Dorotheji, koja je još bila u onoj dobi mladosti kad oči sa svojim dugim i gustim trepavicama i poslije kiše suza gledaju u svijet čiste i svježe poput tek rascvjetalog grma maćuhice, činilo se da je rastanak s Willom Ladislawom onog jutra bio i kraj njihovih osobnih odnosa. Otišao je i od nje će ga dijeliti tko zna koliko godina, a ako se ikad i vrati, bit će sasvim drugi čovjek. Što je on zapravo mislio njegova ponosna odluka da unaprijed utjera u laž svaku sumnju kako bi on mogao postati bijedni pustolov, koji traži bogatu ženu to njoj nije uopće padalo na um; čitavo je njegovo vladanje tumačila prilično olako, misleći da on u Casaubonovu dodatku oporuci gleda, isto tako kao i ona, surovu i okrutnu želju da mu zabrani svako dublje prijateljevanje. Njihovo mladenačko uživanje u razgovoru i razmjeni mišljenja i osjećaja zauvijek je prošlo i postalo draga uspomena. I baš je to bio razlog što je, razmišljajući o tome, puštala mašti na volju. I ta joj je jedina sreća sad iščezla, i u svojoj mračnoj, tihoj sobi mogla je jedino dati oduška svojoj uzbudljivoj tuzi, pa je skinula sa zida onu minijaturu i držala je pored sebe; a ta žena, koja je bila prestrogo osuđena, podsjećala ju je na unuka, koga ona brani svim svojim srcem i razumom. Može li joj itko, tko je uživao u nježnosti žene, zamjeriti što je onu malu, ovalnu sliku položila na dlan, načinivši joj na njemu ležaj, i naslonila na nju svoje lice, kao da će to utješiti bića koja je pogodila nepravedna osuda. Nije još znala da je to ljubav, koja joj se približila za trenutak kao u snu pred buđenjem, sa šarama jutarnjeg sunca na krilima, ljubav, s kojom se ona jecajući opraštala, dok joj je slika iščezavala potiskivana živom i neodoljivom snagom novog dana. Osjećala je samo da ima nešto u njenu životu što je pošlo po zlu i zauvijek je izgubljeno, pa je, razmišljajući o budućnosti, bila još spremnija te svoje misli pretvarati u odluke. Gorljive duše, spremne da izgrađuju svoj budući život, kadre su predano ispunjavati svoje zamisli.
Jednog dana, kad je krenula u Freshitt da ispuni obećanje i ostane tamo preko noći, da bi vidjela kako se dijete kupa, našla se tamo na večeri gospođa Cadwallader, jer je župnik otišao pecati. Bila je topla večer, te je čak i u ugodnom salonu, gdje se s otvorenog prozora pružao pogled na krasnu tratinu, što se pruža prema jezeru, okruženom ljiljanima i lijepo zasađenim humcima, bilo tako toplo, da je Celia u svojoj haljini od bijela muslina i s raspuštenim uvojcima sućutno pomislila kako se Dodo mora osjećati u svojoj crnini i tijesnoj kapi. Ali je to pomislila tek poslije nekoliko epizoda s djetetom, kad su joj misli bile dokone. Sjela je i malo se hladila lepezom prije nego je progovorila svojim spokojnim, grlenim glasićem:
– Draga Dodo, hajde zbaci tu kapu. Sigurno se u toj odjeći loše osjećaš.
– Tako sam već navikla na tu kapu... postala mi je kao neki oklop – reče Dorothea, smiješeći se. – A kad je skinem, osjećam kao da sam neodjevena i razotkrivena.
– Moram te vidjeti bez nje; svima nam je vruće kad je gledamo Celia je odbacila lepezu i pošla prema Dorotheji. Bilo je dražesno gledati malu damu u bijelom muslinu kako skida udovičku kapu s glave svoje dostojanstvenije sestre i baca je na stolac. I upravo u trenutku kad su tamnosmeđi uvojci i pletenice bili oslobođeni, u sobu je ušao James. Pogledao je oslobođenu glavu i zadovoljno izustio: »Ah!«
To sam ja učinila, James – reče Celia. – Dodo ne mora svoje žalovanje pretvarati u robovanje; kad je među rođacima, ne treba nositi tu kapu.
– Draga Celia – javi se lady Chettam – udovica mora nositi crninu barem godinu dana.
– Ako se prije ponovo ne uda – upadne gospođa Cadvallader, koja je pomalo uživala u tome da zapanjuje svoju dobru prijateljicu. Sir James se naljutio, pa se sagnuo da se poigra s Celijinim maltežaninom.
– To se rijetko događa; ja se barem nadam – reče lady Chettam, kao da opominje kako treba izbjegavati takve slučajeve. – Nitko se od naših prijatelja nije kompromitirao na takav način, osim gospođe Beevor, i lord Grinseu se jako žalostio što je to učinila. Njen prvi muž nije bio čovjek osobita ugleda, pa je zbog toga njen postupak bio još čudniji. Ali je za to bila okrutno kažnjena. Kažu da ju je kapetan Beevor vukao okolo za kosu i prijetio joj nabijenim revolverom.
– Oh, kad nije uzela pravog čovjeka! – reče gospođa Cadvallader, koja je bila očito loše raspoložena. – Tada je brak uvijek loš, bio prvi ili drugi. Da je netko prvi muž, to mu je slaba preporuka, ako nema nikakve druge. Više bih voljela imati dobrog drugog muža, nego da mi prvi nije ni dobar ni loš.
– Draga moja, vama je jezik brži od pameti – reče lady Chettam.
– Sigurna sam da se vi nikad ne biste ponovo udali prije reda, kad bi vam vašeg župnika pozvali na drugi svijet.
– Oh, ja ne činim nikakvih zavjeta; to bi moglo biti i prijeko potrebno. A i po zakonu je, rekla bih, dopušteno da se udaješ ponovo; inače bismo mogli biti isto tako i brahmani umjesto kršćani. Dabome, ako žena uzme lošeg muža, mora snositi i posljedice, a koja to učini dva puta, ta nije ništa bolje ni zaslužila. Ali ako može uzeti čovjeka plemenita roda, lijepa i hrabra... onda što prije, to bolje.
– Rekao bih da nam razgovor nije baš najpriličniji – upadne sir James, gledajući nezadovoljno. – Da prijeđemo na nešto drugo.
– Što se mene tiče, sir James, nije potrebno – javi se Dorothea, odlučivši da iskoristi ovaj razgovor i oslobodi se prikrivenih aluzija na svoju situaciju. – Ako govorite zbog mene, vjerujte mi, ništa me tako malo ne zanima, niti me se tako malo tiče kao ponovna udaja. Isto tako možete govoriti o ženama koje idu u lov na lisice; bilo to vrijedno da im se čovjek zbog toga divi, ili ne bilo, ja se nipošto neću povesti za njima. Dopustite, molim vas, gospođi Cadwallader da se zabavlja time kao i svakim drugim razgovorom.
– Draga gospođo Casaubon – reče lady Chettam s najvećim dostojanstvom – valjda ne mislite da je u mojim riječima o gospođi Beevor bilo kakve aluzije na vas. To je samo primjer koji mi je pao na pamet. Ona je pastorka lorda Grinsella, a njegova je druga žena bila gospođa Teveroy. Tu nije moguća nikakva aluzija na vas.
– I nije – uplete se Celia. – Nitko nije namjerno započeo takav razgovor; sve se to izleglo iz Dorothejine kape. A gospođa Cadwallader kaže samo ono što je istina. Žena se, James, ne može udati u udovičkoj kapi.
– Šutite, draga! – reče gospođa Cadwallader. – Neću opet vrijeđati. Neću se pozivati ni na Didona ni na Zenobiju. Ah, o čemu da razgovaramo? Što se mene tiče, ja se protivim razgovoru o ljudskoj naravi, jer je to narav žena župnika.
Kasnije te večeri, kad je gospođa Cadwallader otišla, Celia – reče povjerljivo Dorotheji:
– Zaista, Dodo, kad si skinula tu kapu, postala si opet slična sebi. Odgovarala si onako kako si to uvijek činila kad bi čula nešto što ti nije po volji. Ali nisam mogla razabrati, tko je po tvom mišljenju imao krivo, James ili gospođa Cadwallader.
– Ni on ni ona – odvrati Dorothea. – James je govorio potaknut obzirima prema meni, ali je bio u zabludi misleći kako ja zamjeram gospođi Cadwallader njene riječi. Zamjerila bih samo onda kad bi postojao zakon koji bi me silio da uzmem kakav primjerak dobra roda i ljepote, koji preporuča ona, ili bilo tko drugi.
– Ali, znaš Dodo, ako se ikad opet udaš, ipak će biti bolje da dobiješ čovjeka plemenita roda i lijepa – reče Celia, misleći, kako gospodin Casaubon baš nije bio obilno obdaren tim svojstvima, pa da je dobro da Dorotheju na vrijeme opomene.
– Ne boj se, Kitty. Ja sasvim drugačije zamišljam svoj život. Nikad se više neću udavati – odvrati Dorothea, taknuvši sestrinu bradu i gledajući je pogledom nježne ljubavi. Celia je dojila dijete i Dorothea joj je došla poželjeti laku noć.
– Zaista... sasvim sigurno? – začudi se Celia. – Ni za koga... pa makar bio zbilja vrlo lijep?
Dorothea polako zaniječe glavom.
– Ni za koga. Imam divne planove. Htjela bih uzeti velik komad zemlje, isušiti je i stvoriti malo naselje u kome će svi morati raditi, i to tako da posao bude čestito izvršen. Znat ću svakog čovjeka i biti svima prijatelj. Posavjetovat ću se s gospodinom Garthom; on će mi reći sve što trebam znati.
– Ako imaš plan, Dodo, bit ćeš sretna – reče Celia. – Možda će i mali Arthur voljeti što i ti, pa će ti i on pomoći kad poraste.
Još je iste noći sir James doznao da je Dorothea ozbiljno odlučila ne udavati se više i da se sprema za različite poslove, baš kao što je to i prije običavala. Sir James nije rekao ništa. On je u duši osjećao neku odvratnost pri samoj pomisli da se žena drugi put udaje, pa nikakva prilika ne bi mogla u njemu ugušiti osjećaj da bi to za Dorotheju bila profanacija. Nije nimalo sumnjao da ljudi misle kako je takvo mišljenje nerazumno, osobito kad se radi o ženi od dvadeset i jedne godine. Ljudi obično i misle da je drugi brak mlade udovice sasvim siguran i vjerojatno vrlo blizu, pa se značajno smješkaju, ako udovica tako i postupa. Ali ako Dorothea odluči očuvati svoju samoću, smatrao je da će joj ta odluka zaista priličiti.

LVI. POGLAVLJE

Kako je sretan tko se rodio i naučio,
Da ne služi tuđoj volji,
Kome je oružje čestita misao,
A istina najveća vještina.
Takav je čovjek slobodan ropskih spona,
Nade da se uzdiže il’ straha da padne,
Gospodar je svoj, ma i bez zemlje,
I nemajuć’ ništa, on ima sve.
Henry Wotton.

Dorothea je imala povjerenja u znanje Caleba Gartha, otkako je čula da je on pohvalio njene kolibice, i to je povjerenje brzo raslo za njena boravka u Freshittu, kad ju je sir James nagovorio da s njim i Calebom Garthom na konju obiđe oba posjeda. I Caleb se jednako divio njoj i rekao svojoj ženi da Dorothea pokazuje neobično razumijevanje za poslove, kao rijetko koja žena. Treba imati na umu da Caleb pod »poslovima« nije nikad mislio na novčano poslovanje, već na vještinu u radu.
– Zaista neobično! – ponovio je Caleb. – Rekla je nešto što sam ja često znao misliti dok sam bio mlad: »Gospodine Garth, ako doživim starost, rado bih vidjela da se mojim nastojanjem provela melioracija veće površine zemlje i izgradilo mnogo kolibica, jer je to rad koji je koristan i dok se obavlja, a kad se obavi, još je korisniji za ljude.« To su prave riječi; tako ona misli o svemu.
– Ali ženski, vjerojatno – reče gospođa Garth, pomalo sumnjajući da se gospođa Casaubon ne drži pravog načela ženske podložnosti.
– Oh, to ti ne možeš ni zamisliti! – oduševljavao se Caleb, tresući glavom. – Ti bi je voljela slušati kad govori, Susan. Govori tako jednostavnim riječima, a glas joj je poput glazbe. Bože moj... podsjeća me na neke odlomke iz »Mesije«... »i odmah se pojavi mnoštvo nebeskih anđela, slaveći Boga i govoreći«; ima nešto u njenom glasu što ti godi uhu.
Caleb je jako volio glazbu i kad je god mogao odlazio bi da čuje kakav oratorij, koji mu je bio na dohvatu, pa bi se vraćao s dubokim poštovanjem prema toj moćnoj tvorevini tonova, koja ga je silila da sjedi zamišljen, gledajući u pod i govoreći svojim ispruženim rukama ono što ne bi mogao izreći riječima.
Budući da su se tako dobro slagah, bilo je sasvim prirodno da je Dorothea zamolila gospodina Gartha da obavlja poslove koji se tiču triju gospodarstava i mnogih zakupa, što svi pripadali vlastelinstvu Lowick. Tako se ispunilo njegovo očekivanje da će biti posla za dvojicu. Kao što je rekao »posao rađa poslom«. A jedan takav posao, što se upravo počeo rađati, bila je gradnja željeznica. Jedna je projektirana pruga trebala prolaziti župom Lowick, gdje je stoka dosada pasla mirno i ničim nesmetana. Tako se desilo da su porođajne muke željezničkog sustava ušle u poslove Caleba Gartha i odredile tijek ove pripovijetke, što se tiče sudbine dviju osoba, njemu dragih.
Podmorska željeznica mogla bi imati svojih teškoća; ali morsko dno ne pripada različnim zemljoposjednicima, koji traže da im se plati ne samo stvarna šteta, nego da im se da naknada i za njihove povrijeđene osjećaje. U kotaru, kome je Middlemarch pripadao, željeznica je bila predmet živa raspravljanja, baš kao i zakon o reformi ili prijeteće strahote kolere, a žene i zemljoposjednici zastupali su u tom pitanju najodlučnije stanovište. Žene, i stare i mlade, smatrale su da je putovanje s pomoću pare i drsko i opasno, i uvjeravale da ih ništa ne bi moglo potaći da sjednu u željeznička kola. Vlasnici zemlje razlikovali su se međusobno u argumentima, kao što se otprilike razlikuje gospodin Solomon Featherstone od lorda Medlicotea, ali su bili jednodušni u mišljenju da pri prodaji zemlje, bilo neprijatelju čovječanstva ih kakvom društvu, koje je mora kupovati, treba prisiliti ove štetočinje da plate zaista visoku cijenu zemljoposjednicima, za dozvolu da mogu vrijeđati čovječanstvo.
Međutim nešto sporijim duhovima, kao što su gospodin Solomon i gospođa Waule, koji su živjeli na vlastitoj zemlji, trebalo je dugo vremena da dođu do tog zaključka, jer su im misli zapele na živoj predodžbi, što bi se desilo kad bi se veliki pašnjak presjekao na dva trokutna dijela, koji ne bi bili »nizašto«, a pomoćni mostovi i visoke odštete samo su maglovita i nevjerojatna obećanja.
– Sve će krave pobaciti telad, brate – reče gospođa Waule s prizvukom duboke žalosti – bude li željeznica presijecala Near Close; a neću se čuditi pobaci li i kobila kad bude suždrebna. Zbilja je žalosno da bi se baš imanje jedne udovice imalo raskopati i da zakon u tom slučaju šuti. Tko će ih spriječiti da trgaju i lijevo i desno, kad jednom započnu? A dobro je poznato da se ja ne mogu boriti.
– Najbolje je šutjeti i nekoga nahuškati da ih čestito izgrdi i otjera, kad dođu ovamo da uhodare i mjere – reče Solomon. – To su napravili ljudi oko Brassinga, ako sam dobro čuo. Uistinu, sve je to samo izgovor da su prisiljeni ići samo jednim putem. Neka sijeku u drugoj župi. I ja ne vjerujem da će platiti kakvu odštetu, a dovest će ovamo rulju vucibatina da ti zgaze usjeve. Odakle kompaniji novac?
– Brat Peter, Bog mu grijehe oprostio, izvukao je lijepih novaca iz kompanije – sjeti se gospođa Waule. – Ali je to bilo za mangan. To nije bilo za željeznice, koje će te raznijeti u komade i na jednu i na drugu stranu.
– Ali bilo kako mu drago, Jane – zaključi gospodin Solomon, oprezno snizivši glas – što im više neprilika budemo radili, to će nam više platiti, da ih pustimo na miru, pa morali doći ovamo ili ne morali.
To je mudrovanje gospodina Solomona bilo možda manje opravdano nego što je on mislio, a njegova lukavost otprilike u istom odnosu prema smjeru željezničke pruge kao i lukavost nekog diplomata prema općem ohlađivanju u Sunčevu sustavu. Ali je on i dalje širio svoje mišljenje na sasvim diplomatski način – potičući nepovjerenje. Njegova je zemlja u Lowicku bila najdalje od sela, a kuće su nadničara bile ili osamljene kolibice ili skupljene u zaseoku prozvanom Frick, gdje su jedna vodenica i nekoliko kamenoloma sačinjavali centar spore i mučne radinosti.
Javno mišljenje u Fricku, koje nije imalo gotovo ni pojma što je to željeznica, bilo je odlučno protiv nje; naime, u ljudi u ovom travnatom kutku nije bilo one poslovične sklonosti da se dive onome što je nepoznato; oni su radije smatrali da je to nešto što je vjerojatno upereno protiv sirotinje, pa da je sumnja jedino pametno stanovište, koje treba prema tome zauzeti. Čak ni govorkanja o reformi nisu potakla nijedno od tisućugodišnjih iščekivanja u Fricku, jer u tome nije bilo nikakvih određenih obećanja, recimo da će Hiram Ford dobiti badava kukuruz da utovi prase, ili da će krčmar kod »Utega i vage« badava variti pivo, ili da su tri susjedna farmera ponudila veće nadnice zimi. A bez takvih jasno određenih obećanja, reforma podsjeća na pokućarca koji se sam hvali, što je za svakog razumnog čovjeka znak da treba biti na oprezu. Ljudi se u Fricku nisu loše hranili i nisu se baš voljeli zanositi slijepom vjerom, već su radije sve primali s mnogo instinktivne sumnje; nisu baš mnogo vjerovali ni da nebesa za njih brinu, jer što se tiče samih nebesa, ona su bila više sklona da ih prevare – ta se sklonost ogledala u vremenskim prilikama.
Tako je mišljenje u Fricku bilo upravo pogodno za djelatnost gospodina Solomona Featherstonea, samo je u njega bilo više sebičnih misli i usto sumnjičavosti, od koje nisu bili pošteđeni ni nebo ni zemlja i koja je bila obilnije hranjena, gotovo sasvim dokona. Solomon je u to vrijeme bio nadzornik putova, pa je često, jašući na svom tromom, zdepastom konjicu, prolazio Frickom da nadgleda radnike koji su ondje dobivali kamen; zaustavljao bi se ondje tako tajanstveno zamišljen, da bi se čovjek prevario misleći kako je tu stao zbog nekog drugog razloga, a ne zato što nije bilo nikakva poticaja da krene dalje. Pošto bi tako dugo vremena promatrao bilo kakav posao, koji se tamo obavljao, podigao bi malo oči i pogledao prema horizontu, i naposljetku trgnuo uzdama, dotakao konja bičem i krenuo polako dalje. Kazaljka je na uri polagana ako je usporedimo s gospodinom Solomonom, koji je mislio kako on sebi može dopustiti da bude polagan. Imao je naviku da se zaustavlja, kako bi se malo porazgovorio – izražavajući se pritom oprezno i neodređeno – sa svakim na koga bi putem naišao gdje obrezuje živicu ili kopa, a osobito je rado slušao čak i one novosti koje je već jednom čuo, osjećajući da mu je velika prednost što nikad ne vjeruje svemu što mu se priča. Jednog se dana, međutim, upustio u razgovor s Hiramom Fordom, kočijašem, koji mu je služio kao vrelo obavijesti. Zanimalo ga je li Hiram vidio onu čeljad s motkama i spravama, što uhodari naokolo, a što se naziva ljudima od željeznice, ali nitko nije znao ni gdje su ni što smjeraju. Znalo se tek toliko da se spremaju nemilice rasparčati župu Lowicka.
– Pa onda nećeš moći nikuda nikamo – reče Pliram, misleći na svoje konje i kola.
– Baš nikuda nikamo – uvjeri ga Solomon. – I rasparčat će tako lijepu zemlju kao što je u ovoj župi! Neka idu u Tipton, kažem ja. Ali tko će znati što se iza svega toga krije. Govore kako treba unaprijediti promet, ali će to naškoditi zemlji i siromašnom čovjeku.
– Bit će to momci iz Londona – reče Hiram, koji je nekako nejasno zamišljao London kao neprijateljsko središte čitavoj zemlji.
– Pa, sigurno. A u nekim su ih krajevima kod Brassinga, kako sam čuo pričati, ljudi napali dok su uhodarili, pa su im razlupali te njihove rupe na koje vire, i otjerali ih, tako da im više nije palo na pamet da dolaze.
– To je, bogami, moralo biti veselo – reče Hiram, čije je veselje bilo jako ograničeno okolnostima.
– Pa ja se ne bih u to upletao – nastavi Solomon. – Ali neki kažu da je ovom kraju odzvonilo, a tome je dokaz to što ga je preplavila ta čeljad, što gazi i lijevo i desno, i prijeti da ga rasparča tom željeznicom. A sve to da bi veliki promet progutao mah, tako da nam neće u čitavoj zemlji ostati ni par konja, pa ni bič da zapucketa.
– Zapucketat ću ja njima svojim bičem oko ušiju, prije nego dođe do toga – zaprijeti Hiram, a gospodin Solomon, trgnuvši uzdom, krene dalje.
Korovu ne treba okapanja. O tome kako će ovaj kraj upropastiti željeznice raspravljalo se ne samo kod »Utega i vage«, nego i na sjenokošama, gdje su skupovi marnih seljaka bili dobra prilika za razgovor, rijetka inače za rodne godine na selu.
Jednog jutra, uskoro poslije onog razgovora između gospodina Farebrothera i Mary Garth, u kome je Mary priznala da voli Freda Vincyja, desilo se da je njena oca posao odveo na Yoddrellovo gospodarstvo, koje je ležalo u smjeru Fricka; trebao je izmjeriti i procijeniti neki zabačen komad zemlje, što je pripadao vlastelinstvu Lowick, a Caleb se nadao da će Dorothea od toga posla imati koristi (namjeravao je od željezničkog društva izvući što više). Ostavio je svoj gig kod Yoddrellovih i na putu, idući sa svojim pomoćnikom i mjerilom prema mjestu, gdje je trebao obaviti posao, sreo skupinu agenata željezničkog društva, koji su namještali svoje sprave. Porazgovorivši se trenutak s njima, ostavi ih, dodavši da će ga ubrzo opet stići na mjestu gdje će on mjeriti. Bio je to jedan od onih tmurnih dana poslije slabe kiše, koji postaje ugodan oko podne, kad se oblaci malo raziđu, a zemlja duž staza i živica lijepo zamiriše.
Taj bi miris bio još ugodniji Fredu Vincyju, koji je dolazio jašući puteljkom, da ga nisu mučile vlastite misli: otac mu, na jednoj strani, očekuje da se zaredi, i to odmah, a Mary mu, na drugoj, prijeti da će ga ostaviti ako se zaredi, a tu je opet poslovni svijet, koji ničim ne pokazuje, da bi mu bio prijeko potreban nekakav mladi džentlmen, u koga nema ni kapitala ni nekog praktičnog znanja. Fredu je bilo još teže pri duši i zbog toga, što mu se otac, videći da se više ne opire njegovim željama, jako udobrovoljio, te ga danas i poslao na ovu ugodnu šetnju na konju, da potraži neke hrtove. Pa kad bi čak i odlučio što će raditi, kako da to kaže ocu. Ali treba priznati da je baš ta odluka, koju je najprije trebalo stvoriti, bila mnogo teži zadatak: ima li na svijetu za mlada čovjeka (kome prijatelji ne mogu naći nikakvo namještenje) kakvo zvanje, koje bi bilo u isti mah i džentlmensko i unosno, a usto za njega ne bi trebalo nikakvo posebno znanje? Jašući u takvu raspoloženju puteljcima kraj Fricka i usporivši hod, dok je razmišljao da li da se odvaži i krene naokolo kraj župnog dvora u Lowicku posjetiti Mary, mogao je prelaziti pogledom preko živica s jednog polja na drugo. Odjednom mu neka vika privuče pozornost, i tamo daleko na jednom polju s lijeve strane ugleda šest ili sedam ljudi u radnim odijelima s vilama u rukama, kako se prijeteći primiču četvorici željezničkih agenata, koji su se našli pred njima, dok je Caleb Garth sa svojim pomoćnikom hitao preko polja da se pridruži napadnutim ljudima. Fred se nekoliko trenutaka zadržao, jer je morao pronaći prolaz, pa nije mogao pojuriti onamo prije nego su ljudi u radnim odijelima, kojima se baš nije žurilo da se opet prihvate prevrtanja sijena, pošto su ispili svoj podnevni obrok piva, počeli vilama goniti pred sobom ljude u kaputima; pomoćnik Caleba Gartha, sedamnaestgodišnji momak, koji je po Calebovu nalogu pograbio razulju, bio je oboren i, čini se, ostao nemoćan ležati. Ljudi u kaputima su trčali brže, a Fred je štitio njihovo povlačenje, ispriječivši se napadačima i nasrnuvši na njih tako naglo, da ih je zbunio u njihovoj hajci.
– Što vam je palo na pamet, proklete budale! – vikao je Fred, goneći u cik-cak razdvojenu skupinu i šibajući bičem lijevo i desno. – Svjedočit ću protiv svakoga od vas pred sudom. Oborili ste i, koliko vidim, ubili ovog mladića. Svi ćete biti obješeni, čim se prvi sud sastane. Čuvajte se! – govorio je Fred i poslije se sam srdačno nasmijao kad se sjetio svojih riječi.
Nadničari su bili otjerani kroz prolaz na svoju sjenokošu, Fred zaustavi konja, kad se Hiram Ford, našavši se na sigurnoj udaljenosti, okrene i poče izazivati Freda i ne znajući kako je to ispalo homerski.
– Kukavica si ti, baš kukavica. Siđi s konja, gospodine mladi, da se ogledamo, hajde. Bojiš se ti bez svog konja i biča. Brzo ću ti dušu na jezik istjerati, bogami hoću.
– Pričekaj malo, vratit ću se odmah i ogledati se redom sa svima vama, ako baš želite – reče Fred, koji se pouzdavao u svoju šakačku vještinu, koju je iskušao na svojoj dragoj braći. Sad se htio požuriti natrag Calebu i onom mladiću, što je ležao na zemlji.
Momak je iščašio nogu u gležnju i to ga je jako boljelo, ali inače nije bio ozlijeđen, pa ga je Fred digao na konja da odjaše Yoddrellovima, kako bi se tamo pobrinuli za njega.
– Neka konja odvedu u staju, a mjernicima reci da mogu doći po svoje sprave – reče Fred. – Ne trebaju se više bojati.
– Ne, nemoj – odupre se Caleb – sprave su im oštećene. Morat će za danas odustati, a to će i biti najbolje. Evo, uzmi te stvari na konja, Tom. Vidjet će gdje dolaziš, pa će se vratiti.
– Drago mi je, gospodine Garth, što sam se našao ovdje u pravi čas – reče Fred kad je Tom odjahao. – Ne znam što bi se dogodilo da konjaništvo nije stiglo na vrijeme.
– Jest, jest, to je bila sreća – potvrdi Caleb, govoreći prilično nesabrano i gledajući prema mjestu gdje je radio, dok ga nisu prekinuli.
– Ali... dođavola... tako je to kad ljudi pobudale... spriječili su me u mom današnjem poslu. Ne mogu dalje ako mi netko ne pomogne mjeriti. Ipak!
Pošao je prema mjestu gdje je radio, gledajući srdito, kao da zaboravio na Freda, a onda se naglo okrenuo i brzo rekao:
– Kakva posla imaš danas, mladiću?
– Nikakva, gospodine Garth. Rado ću vam pomoći... mogu li? ponudi se Fred, misleći da će se umiliti Mary, pomogne li njenom ocu.
– Dobro, ali nemoj da ti onda bude krivo... valja se sagibati i znojiti.
– Ništa mi neće bili krivo. Samo bih najprije pošao do onog klipana, što se okrenuo da me izazove. Bit će mu to dobra bukvica. Evo me za pet časaka ovdje.
– Okani se budalaština! – reče Caleb najodlučnije. – Idem sam onamo porazgovarati s ljudima. Svemu je tome krivo neznanje. Netko im je napunio uši lažima. A što te jadne budale znaju!
– Poći ću onda s vama – reče Fred.
– Ne, nemoj, ostani ovdje. Ne treba mi tvoje vruće krvi. Mogu se ja i sam braniti.
Caleb je bio jak čovjek, te gotovo i nije znao za strah; bojao se jedino da ne povrijedi druge i da ne mora mlatiti praznu slamu. Ali je u ovom trenutku smatrao da treba održati mali, ali vatreni govor.
Njegov odnos prema radnicima – a proizlazio je iz činjenice da je i sam bio čovjek koji je uvijek neumorno radio – bio je čudna mješavina strogosti u načelima i blage popustljivosti na djelu. Smatrao je da je dobar dio njihove dobrobiti u tome što čestito obavljaju svoj svakidašnji posao, kao što i on u takvom radu nalazi dobar dio svoje sreće; ali je u njega bio i jak osjećaj prijateljstva prema radnicima. Dok je on išao prema nadničarima, oni se još nisu ponovo prihvatili posla, već su stajali u krugu, udaljeni jedan od drugoga dva tri koraka. Prilično su mrko gledali Galeba, koji je dolazio brzim korakom, držeći jednu ruku u džepu, a drugu među pucetima na prsluku. Kad je stao među njima, lice mu je sjalo njegovom uobičajenom blagošću.
– Što je momci, što se to dogodilo? – počeo je, služeći se kao obično kratkim rečenicama, u kojima je bilo, kako se njemu činilo, mnogo rečeno, jer je on u njima sažimao obilje misli, poput obilja korijenja u biljke, koja je tek uspjela izviriti iz vode. – Kako ste mogli tako pogriješiti? Netko vam je napričao laži. Mislili ste da vam d ljudi žele nanijeti neko zlo.
– Aha! – glasio je odgovor, koji je dolazio u malim razmacima, već prema stupnju zatečenosti svakog pojedinca.
– To je budalaština! Nema ni govora o tome! Oni samo izviđaju kuda bi trebala ići željeznica. A vi, momci, ne možete spriječiti željeznicu, ona će se izgraditi, sviđalo se to vama ili ne sviđalo. Budete li se borili protiv nje, imat ćete puno neprilika. Zakon dopušta tim ljudima da dođu ovamo, na tu zemlju. Vlasnik ne može ništa protiv toga, a budete li se upletali u to, imat ćete posla sa stražarom i sucem Blakesleyem, lisičinama i midlmarčkim zatvorom. A već biste i sada mogli biti ondje, da vas je tko prijavio.
Sad je Caleb zastao, i možda ni najveći govornik ne bi izabrao pogodniji trenutak za stanku ili slikovitije riječi za ovu priliku.
– Ali, neka, niste vi namjeravali ništa zla. Netko vam je rekao da je željeznica štetna. To je laž. Može nanijeti negdje ponekome kakvu štetu; to čini i sunce na nebu. Ali je željeznica korisna.
– Aha! Korisna za velike i moćne, da izbiju iz nje novac – upadne stari Timothy Cooper, koji je ostao otraga da prevrće sijeno, dok su drugi nastavili ljenčariti. – Vidio sam ja kako se puno toga promijenilo od moje mladosti... rat i mir, kanali, stari kralj George, pa regent, pa novi kralj George, onda opet novi, što ima novo ime... a siromahu od toga nikakve koristi. Što su mu donijeli kanali? Nisu mu donijeli ni mesa ni slanine, ni nadnice, od koje bi mogao nešto uštedjeti, ako se sam nije morio glađu. Za njega su vremena sve gora od moje mladosti. A tako će biti i sa željeznicom. Ona će siromaha samo još više upropastiti. Ali su budale oni koji se miješaju; to sam rekao i ovim momcima ovdje. To su gospodski poslovi, eto, to je. A vi ste za veliku gospodu, gospodine Garth, jeste.
Timothy je bio žilavi, stari radnik, koji je imao svoju ušteđevinu u čarapi, živio u osamljenoj kolibici i na koga nije utjecala nikakva govornička vještina, jer je u njega bilo jako malo podaničkog duha i tako malo vjere, iako nije znao baš ništa o stoljeću razuma ni o Pravima čovjeka. Caleb se našao u neprilici, poznatoj svakome tko je u mračno doba i bez pomoći čuda pokušao urazumiti seljake, koji su mučnim procesom misli došli do jedne nepobitne istine i mogu njome kao golemom toljagom udarati po tvojim lijepim umovanjima o nekoj društvenoj dobrobiti, koju oni ne osjećaju. Calebu nisu padale na pamet prazne riječi, čak ka bi i htio da se njima služi, a bio je navikao, da sve takve teškoće rješava samo tako, da čestito vrši svoj »posao«, Odgovorio je:
– Ako vi, Tim, ne mislite dobro o meni, ništa za to; to i nije važno. Za siromaha može bili zlo... i jest zlo, ali ja bih htio da ovi momci ovdje ne čine ono što bi moglo njima samima to zlo još i otežati. Stoka može biti teško natovarena, ali joj ništa ne koristi ako zbaci taj teret u jarak kraj ceste, kad je u njemu i njena krma.
– Pa mi smo se samo malo našalili – reče Hiram, koji je počeo uviđati posljedice. – Samo smo to htjeli.
– Dobro, obećajte mi da se ne ćete više upletati, a ja ću se pobrinuti da vas nitko ne prijavi.
– Ja se nisam upletao, pa ne moram ništa ni obećavati – javi se Timothy.
– Vi niste, ali su drugi. Hajde, ja imam još danas, kao i vi, teškog posla, pa nemam mnogo vremena. Recite da ćete biti mirni i bez stražara.
– Dobro, nećemo se upletati... neka rade kako ih volja, što se nas tiče – bile su riječi kojima je Caleb dobio obećanje, a onda se požurio natrag Fredu, koji ga je bio slijedio i promatrao s prolaza.
Prihvatili su se posla i Fred je zdušno pomagao. Raspoloženje mu se popravilo i od srca je uživao kad se čestito okliznuo na vlažnoj zemlji pod živicom i uprljao svoje besprijekorne ljetne hlače, je li ga tako oduševio njegov uspješni napad ili zadovoljstvo što pomaže ocu ljubljene Mary? Nešto više. Ono što se toga dana dogodilo, pomoglo mu je da u svojoj jalovoj mašti stvori sliku jednog zaposlenja, koje ga je zbog više razloga privlačilo. Ne bih rekla da se i u Garthovoj glavi nisu opet uzbudile neke stare misli, koje su smjerale istom cilju, koji je sada sam od sebe iskrsnuo pred Fredom. Vatra će planuti ondje gdje iskra padne na ulje i kudelju; Fredu se uvijek činilo da je željeznica izbacila tu nužnu iskru. Radili su i dalje, ne govoreći ništa, osim kad bi trebalo radi posla. A kad su završili posao i bili na odlasku, gospodin Garth reče:
– Mlad čovjek ne mora biti bakalaureat da bi obavljao taj posao, je li Fred?
– Da sam se barem toga prihvatio prije nego sam i pomislio na bakalaureat – odgovori Fred. Zastao je trenutak, a onda, skanjivajući se, nastavi:
– Što mislite, jesam li već prestar da naučim vaš zanat, gospodine Garth?
– Moj ti je zanat raznovrstan, momče – reče gospodin Garth, smiješeći se. – Ono što ja znam, može se dobrim dijelom naučiti samo praksom; to se ne može učiti onako, kao što ti učiš iz neke knjige. Ali ti si još mlad, pa možeš započeti. – Caleb je posljednje riječi osobito istakao, ali je onda nekako nesigurno zastao. Bio je pod dojmom, koji je nedavno stekao, da se Fred odlučio otići u svećenike.
Mislite li da bih mogao nešto postići kad bih se potrudio? – upita Fred nešto življe.
– Kako se uzme – reče Caleb, naklonivši glavu ustranu i snizivši glas kao da govori nešto jako religiozno. – Moraš biti čvrst, što se dvoga tiče: moraš voljeti svoj posao, a ne da uvijek nestrpljivo čekaš da se što prije završi, kako bi mogao lijenčariti. A drugo, ne smiješ se stidjeti svog posla i misliti da bi bilo za tebe časnije da radiš nešto drugo. Moraš se ponositi svojim poslom i naučiti ga čestito obavljati, a ne da uvijek govoriš: »Ovo je ovako, a ono onako. Kad bih radio ovo ili ono, učinio bih nešto od toga.« Nije važno što je čovjek – na Calebovim usnama pojavi se izraz ogorčenja, i on pucne prstima – bio on ministar predsjednik ili pokrivač krovova, za mene ne vrijedi ništa, ako ne obavi čestito posao kojega se prihvatio.
– Ne znam da li bih ikad to postigao kao svećenik – reče Fred, želeći nastaviti razgovor.
– Onda se toga okani, momče – odsiječe Caleb – jer inače nećeš nikad biti zadovoljan. A ako i budeš zadovoljan, bit ćeš sinja kukavica.
– Gotovo isto tako i Mary misli o tome – reče Fred, porumenjevši. – Mislim da vi znate kakvi su moji osjećaji prema Mary, gospodine Garth. Nadam se da vam nije krivo što sam uvijek nju najviše volio i što neću nikad nikoga voljeti tako, kao što volim nju.
Dok je Fred govorio, Calebovo je lice postajalo sve blaže. Tada polako okrene glavu i ozbiljno reče:
– Sve je to onda mnogo ozbiljnije, Fred, ako ti želiš usrećiti Mary.
– Znam, gospodine Garth nastavi Fred usrdno – i ja bih sve učinio za nju. Ona kaže da neće nikad poći za mene ako odem u svećenike, a ja ću biti najbjedniji stvor na svijetu ako izgubim nadu da ću zadobiti Mary. Uistinu, kad bih se mogao prihvatiti nekog drugog zvanja, nekog posla... uopće nečega, za što sam sposoban, ja bih neumorno radio, ja bih zaslužio da me cijenite. Volio bih raditi ovako napolju. Znam ja već mnogo o poljodjelstvu i stoci. Obično sam vjerovao, znate... možda ćete smatrati da je to bilo prilično glupo... da ću imati svoju zemlju. Siguran sam da bih takvo znanje lako stekao, osobito kad bih nekako mogao raditi s vama.
– Polako, dječače – reče Caleb, komu je pred očima iskrsla Susan.
– Što si o tome rekao svom ocu?
– Dosad još ništa, ali mu moram reći. Samo čekam da vidim čega se mogu prihvatiti umjesto da idem u svećenike. Vrlo mi je žao što ga moram razočarati, ali se čovjeku od dvadeset i četiri godine mora dopustiti da odlučuje sam o sebi. Kako sam u petnaestoj godini mogao znati što će za mene sada biti prikladno? Moje je školovanje bilo pogrešno.
– Ali, slušaj, Fred – reče Caleb. – Jesi li ti siguran da te Mary voli i da će te htjeti?
– Molio sam gospodina Farebrothera da razgovara s njom, jer je meni zabranila... nisam znao što drugo da učinim – odgovori Fred, ispričavajući se. – I ona kaže da se sasvim slobodno mogu nadati, ako sebi mogu stvoriti častan položaj... mislim osim svećeničkog. Možda mislite, gospodine Garth, da sam drzak što vam dodijavam i namećem svoje želje u pogleda Mary, prije nego sam sam išta postigao. Naravno, ja nemam baš nikakva prava... uistinu, vaš sam dužnik i nikad neću moći taj dug izmiriti, pa čak ako ga budem i mogao platiti novcem.
– Jest, momče, ti imaš pravo – reče Caleb s mnogo razumijevanja. – Mladi imaju uvijek pravo zahtijevati da im stariji pomognu. I ja sam nekoć bio mlad i morao sam se probijati bez mnogo pomoći, a pomoć bi mi bila dobro došla, pa makar samo zbog podrške. Ali ja moram razmisliti. Dođi sutra u moj ured, u devet sati. U ured, zapamti.
Gospodin Garth ne bi učinio nikakav važniji korak, a da se ne posavjetuje sa Susan. No valja priznati kako je ovaj put stvorio odluku prije nego je stigao kući. U mnogim pitanjima, u kojima su drugi ljudi odlučni ili tvrdoglavi, s Galebom Garthom se najlakše na svijeta izlazilo na kraj. Nikad nije znao izabrati komad mesa, a ako bi Susan rekla da zbog štednje trebaju živjeti u četverosobnoj kućici, on bi rekao »hajd’mo« i ne bi ništa više pitao. Ali kad bi u nečem odlučno izrazio svoje osjećaje i svoje mišljenje, onda bi on bio gospodar. Unatoč svojoj blagosti i bojažljivosti, kad bi trebalo što prigovoriti, svi su oko njega znali da je u izvanrednim prilikama, kad se odlučio na nešto, bio nepopustljiv. Ali on zaista nikad ne bi bio nepopustljiv, osim kad bi to bilo na korist kome drugome. U devedeset i devet slučajeva odlučivala je gospođa Garth, ali u stotom je znala da bi morala izvršiti osobito težak zadatak kad bi htjela provesti svoju volju, pa joj ne ostaje ništa drugo nego da se pokori.
– Dogodilo se kao što sam mislio, Susan – rekao je Caleb kad su uvečer sjedili sami. Već je bio ispričao događaj koji je doveo do toga da je Fred sudjelovao u njegovu poslu, ali je prešutio što iz toga slijedi. – Djeca se vole... mislim Fred i Mary.
Gospođa Garth spusti svoj ručni rad na koljena i bojažljivo uperi svoj pronicavi pogled u muža.
– Kad smo završili posao, Fred mi je sve povjerio. On se ne može odvažiti da bude svećenik, a Mary kaže da ga i neće ako ode u svećenike, pa bi momak htio raditi sa mnom i prihvatiti se toga posla. A ja sam odlučio da ga primim i da napravim od njega čovjeka.
– Caleb! – reče gospođa Garth dubokim altom, s prizvukom iznenađenja, ali i rezignacije.
– Bit će to lijep posao – nastavi gospođin Garth, naslanjajući se čvrsto na stolac i hvatajući se rukama za naslon. – Imat ću muke s njim, ali mislim da ću uspjeti. Momak voli Mary, a dobroj ženi mnogo vrijedi iskrena ljubav, Susan. Ona je istesala mnogog surovog momka.
– Je li Mary s tobom razgovarala o tome? – upita gospođa Garth, u duši malo povrijeđena što ona mora to tek sada čuti.
– Ni riječi. Pitao sam je jednom o Fredu i malo sam je opomenuo. Ali me ona uvjeravala da se nikad ne bi udala za dokona i razuzdana čovjeka... i ništa više od onda. Ali se Fred obratio gospodinu Farebrotheru, da on s njom razgovara, jer je ona njemu samome zabranila da joj o tome govori, a gospodin Farebrother je doznao da ona voli Freda, ali, kako kaže, ne smije biti svećenik. Fred je od srca zavolio Mary, to vidim, i zbog toga sam stekao dobro mišljenje o momku... a mi smo ga uvijek voljeli, Susan.
– Šteta je Mary, mislim – reče gospođa Garth.

– Zašto... šteta?
– Zato, Caleb, jer bi mogla dobiti čovjeka koji vrijedi koliko dvadeset Freda Vincyja.
– Kako? – začudi se Caleb.
– Ja sam čvrsto uvjerena da je gospodin Farebrother voli i da je nakanio zaprositi je; ali, dabome, sada kad ga je Fred iskoristio kao posrednika, od te bolje prilike nema ništa.
Riječi gospođe Garth bile su oštre i jasne. Bila je ozlojeđena i razočarana, ali odlučna ne trošiti beskorisno riječi.
Caleb je šutio nekoliko časaka, boreći se s osjećajima. Gledao je u pod i micao glavom i rukama, prateći time svoje misli. Napokon reče:
– Bio bih zbog toga vrlo ponosan i sretan, Susan, i zadovoljan zbog tebe. Uvijek sam znao da se želje tvojih rođaka nikad nisu poklapale s tvojim željama. Ali si ti uzela mene, iako sam skroman čovjek.
– Uzela sam najboljeg i najpametnijeg čovjeka koga sam znala – reče gospođa Garth, uvjerena da nikad ne bi ljubila čovjeka koji ne bi imao te osobine.
– Eh, ali su možda drugi mislili da si mogla izabrati i nešto bolje. A onda bih ja prošao gore. A to je baš ono što me tako dira, što se tiče Freda. Fred je u duši dobar momak i dosta pametan da uspije, ako bude upućen na pravi put, a on voli i poštuje moju kćer više od svega, i ona mu se obećala da će poći za njega, bude li od njega čovjek po njenoj volji. Kažem ti, duša je toga mladića u mojim rukama; učinit ću za njega sve što mogu, tako mi Bog pomogao! To je moja dužnost, Susan.
Gospođa Garth nije bila plačljive prirode, ali jedna krupna suza skotrlja joj se niz obraz još prije nego je muž završio. Istisnuli su je različiti osjećaji, u kojima je bilo mnogo ljubavi, a i nešto jada. Ona je hitro otare i reče:
– Malo bi ljudi, osim tebe, smatralo da im je dužnost svoje brige povećavati na ovaj način, Caleb.
– Nije to ništa... što će drugi misliti. Moja je misao jasna i nje ću se držati, a nadam se da ćeš i ti, Susan, srcem biti uz mene, da bismo, koliko možemo, pomogli Mary, jadnom djetetu.
Caleb je gledao zabrinuto ženu, očekujući od nje pomoć! Ona ustane i poljubi ga, rekavši:
– Bog s tobom, Caleb! Naša djeca imaju dobrog oca.
Izašla je i od srca se isplakala, da bi dala oduška osjećajima, koje nije mogla izraziti riječima. Bila je sigurna da će se postupak njenog muža krivo tumačiti, a što se tiče Freda, sudila je razumno i malo se čemu nadala. Što će biti dalekovidnije – njen razum ili njegova velikodušnost?
Kad je Fred sutradan ujutro došao u ured, morao je položiti mali ispit za koji se nije spremio.
– Evo, Fred – reče Caleb – bit će nešto pisarskog posla. Uvijek sam veći dio pisarskog posla obavljao sam, a kako želim da se uputiš u račune i procjene, mislim i dalje raditi bez činovnika. Stoga moraš i ti prionuti na posao. Kako pišeš i računaš?
Fred osjeti kako ga je nešto steglo u srcu. Nije mislio na uredski posao, ali je bio odlučan i nije bio voljan ustuknuti.
– Ne plašim se aritmetike, gospodine Garth; uvijek mi je bila laka. A kako pišem, to, mislim, znate.
– Da vidimo – reče Caleb, dohvati pero, razgleda ga pažljivo i preda dobro namočeno Fredu s arkom iscrtana papira. – Prepiši mi redak-dva ove procjene sa zbrojem na kraju.
U ono je vrijeme vladalo mišljenje da džentlmenu ne priliči pisati čitkim rukopisom, ili rukopisom koji u najmanju ruku priliči samo kakvu činovničiću. Fred je ispisat) retke takvim gospodskim rukopisom, kakvoga se ne bi stidio nijedan od ondašnjih grofova ili biskupa; samoglasnici su svi bili gotovo jednaki, a suglasnici su se mogli razlikovati samo po tome strše li gore ili se spuštaju dolje; crte su bile neravne i krute, a slova su s prezirom prelazila crte – ukratko, bio je to rukopis dostojan časnog čovjeka, i lako se mogao čitati, ako si unaprijed znao što je pisac htio napisati.
Kad je Caleb to pogledao, njegovo se lice jako smrklo, a kad mu je Fred uručio papir, kao da je zarežao, a onda je počeo ljutito udarati nadlanicom po papiru. Pod dojmom ovako lošeg posla iščezla je Calebova blagost.
– Dođavola! – uzviknuo je režeći. – Kad pomisliš da u ovoj zemlji školovanje jednog čovjeka može stajati stotine i stotine funta, a onda ispada ovako nešto!
Zatim nešto patetičnijim glasom, podigavši naočale i gledajući u nesretni rukopis, reče:
– Bog budi s nama, Fred, ali se ja s tim ne bih složio!
– A što ja mogu, gospodine Garth? – odvrati Fred, kome je oduševljenje jako palo, ne samo zbog toga što mu je rukopis tako loše ocijenjen, već i zbog toga što je predviđao da će se morati izjednačiti s uredskim pisarima.
– Što možeš? Pa moraš naučiti ispisivati slova i držati se crte. Kakva ti uopće korist od pisanja ako to nitko ne može pročitati? upita Caleb odlučno, sasvim zaokupljen tim lošim poslom. – Zar misliš da je u svijetu tako malo posla da treba po zemlji razašiljati zagonetke? Ali se, eto, ljudi tako odgajaju. Ja bih izgubio bogzna koliko vremena zbog pisama, što mi ih šalju neki ljudi, da ih Susan ne odgoneće. Pa to je strašno.
Caleb odbaci od sebe papir.
Svaki strani čovjek, koji bi u tom trenutku zavirio u ured, čudio bi se kakva se to drama odigrava između tog ozlojeđenog poslovnog čovjeka i toga ljepuškasta mladića, čija je svijetla put prilično porumenjela, a usto je u muci grizao usne. Fred se borio s mnogim mislima. Gospodin Garth je bio najprije ljubazan i hrabrio ga, tako da Fredovoj zahvalnosti nije bilo kraja, a zanesen nadama, poletio je jako visoko, pa je sad i pad bio razmjeran toj visini. On nije pomišljao na uredski posao; uistinu je, kao i većina mladih džentlmena, želio neko zaposlenje koje neće biti baš nimalo neugodno. Teško bih mogla reći kakve bi bile posljedice svega toga, da Fred nije izričito sam sebi obećao kako će otići u Lowick da vidi Mary i kaže joj da se zaposlio kod njezina oca. Nije htio prevariti sam sebe.
– Jako mi je žao – bilo je sve što je mogao da izustiti. Ali se gospodin Garth već umirio.
– Treba se potruditi, Fred – počeo je opet svojim mirnim glasom.
– Svatko može naučiti pisati. Ja sam sam naučio. Prihvati se toga svojski, pa prosjedi i noć, ako ti dan ne dostaje. Bit ćemo strpljivi, dječače. Callum će još neko vrijeme voditi knjige, dok ti budeš učio. Ali sad moram ići – reče Caleb ustajući. – Moraš svome ocu reći što si odlučio. Uštedjet ćeš mi Callumovu plaću kad budeš mogao pisati. Mogu ti dati osamdeset funti za prvu godinu, a onda više.
Kad je Fred rekao roditeljima sve što im je trebalo reći, neposredni je učinak toga bilo iznenađenje, koje im se duboko usjeklo u pamet. Fred je iz ureda gospodina Gartha banuo ravno u očevu trgovinu, misleći sasvim opravdano da će prema svome ocu postupati s najvećim poštovanjem ako mu tu bolnu vijest priopći što ozbiljnije i svečanije. Osim toga, ta će njegova odluka biti sigurnije shvaćena kao konačna ako se razgovor obavi za očevih najtežih sati, a to su bili oni što ih je provodio u svojoj sobici u trgovini.
Fred nije ni trenutka okolišao, te je ukratko rekao što je učinio i na što se odlučio, požalivši na kraju što će biti uzrokom očevu razočaranju i pripisujući krivnju za sve svojim manama. Žaljenje je bilo iskreno i, nadahnut njime, Fred je nalazio snažne i jednostavne riječi.
Gospodin Vincy je slušao, jako iznenađen, ne izustivši čak ni najmanji usklik. Kako je on bio čovjek neobuzdana temperamenta, ta je šutnja značila da je izvanredno uzbuđen, toga je jutra bio ponešto zlovoljan zbog posla, pa je ona slaba crta gorčine oko usana postajala sve izrazitija, dok je slušao. Kad je Fred završio, nastala je stanka od gotovo jedne minute, za koje je vrijeme gospodin Vincy spremio jednu knjigu u svoj stol i energično okrenuo ključ. Tada se čvrsto zagledao u sina i rekao:
– I ti si to konačno odlučio, gospodine?
– Jesam, oče.
– Vrlo dobro, i ne mijenjaj odluku. Drugo nemam što reći. Ti si odbacio svoje školovanje, spustio se u životu za stepenicu niže, iako sam ti ja omogućio da se uzdigneš... to je, eto, sve.
– Vrlo mi je žao, oče, što se ne slažemo. Ja mislim da i na poslu, kojega se prihvaćam, mogu biti isto tako džentlmen, kao što bih bio da sam kapelan. Ali ja sam ti zahvalan što si želio učiniti za mene ono što si smatrao za najbolje.
– Dobro, ja nemam više što reći. Ja više ne znam za tebe, jedino se nadam da će ti tvoj sin, ako ga budeš imao, bolje naplatiti muke koje budeš za njega podnio.
To je jako zaboljelo Freda. Njegov se otac okoristio onom nečasnom prednošću, koju svi mi imamo kad se nađemo u dramatičnim situacijama, te gledamo našu prošlost samo kao dio te drame. Uistinu je u Vincyjevim željama, što se tiče njegova sina, bilo mnogo uznošenja, nepromišljenosti i sebične gluposti. Pa ipak je razočarani otac imao jako uporište, i Fred je osjećao kao da je prognan i proklet.
– Nadam se da se nećeš protiviti da ostanem kod kuće? – upita Fred pošto je ustao da ode. – Imat ću toliko plaće da ću moći plaćati stan i hranu, kao što bili to, naravno, i inače želio.
– Đavo odnio i opskrbu! – reče gospodin Vincy, koji se nekako otresao neugodne misli da Freda više neće biti za njegovim stolom.
– Tvoja će majka naravno htjeti da ostaneš. Ali ja neću držati konja za tebe, razumiješ, a i krojača ćeš plaćati sam. Morat ćeš se, mislim, snaći s jednim ili dva odijela manje, kad ih budeš morao plaćati sam.
Fred je oklijevao; još je nešto imao reći. Napokon reče:
– Nadam se da ćeš mi dati ruku, oče, i oprostiti što sam ti zadao tolike brige.
Gospodin Vincy, ne mičući se sa svoga stolca, podigne oči, hitro pogledavši sina, koji mu je pristupio, o onda mu pruži ruku, govoreći žurno:
– Hoću, hoću, da ne govorimo više o tome.
Fredu je trebalo mnogo više riječi i tumačenja u razgovoru s majkom. Ona se nije mogla utješiti, njoj je bilo pred očima ono na što joj muž možda nije ni pomišljao, naime, ona je smatrala kao sasvim sigurno da će Fred uzeti Mary Garth i da će njen život od tog časa biti neprestano kaljan utjecajem Garthovih i njihovih navika, a njen će miljenik lijepa lica i odlična vladanja, »odličnijeg od svih midlmarčkih umova«, sasvim sigurno postati neugledne vanjštine kao i cijela ta obitelj i nemaran u odijevanju. Činilo joj se da je posrijedi zavjera Garthovih, da se dočepaju Freda, za kojim tako čeznu, ali se nije usudila govoriti o tome, jer bi svaka i najmanja aluzija na to nagnala Freda da se okomi na nju, što nikad prije nije činio. Bila je preblage naravi da bi mogla pokazati ljutnju, ali je osjećala da je njena sreća okrnjena, i nekoliko je dana trebalo da samo pogleda Freda pa da malo zaplače, kao da je on žrtva nekog kobnog proročanstva. Možda joj se još teže vraćala njena obična veselost, jer ju je Fred opomenuo da ne načinje to bolno pitanje pred ocem, koji je prihvatio njegovu odluku i oprostio mu. Da je još njen muž bio bijesan na Freda, to bi je potaklo da brani svoga ljubimca. Četvrtog dana uvečer gospodin Vincy joj reče:
– Hajde, draga Lucy, ne budi tako malodušna. Uvijek si mazila toga momka, pa ga mazi i sad.
– Nikad me još ništa nije tako zaboljelo, Vincy – reče, i nježni joj vrat i brada opet stanu podrhtavati – jedino još njegova bolest.
– Ali, što, ništa to nije! Ta uvijek moraš očekivati neke neprilike s djecom. Nemoj da mi bude još gore, gledajući tebe žalosnu.
– Dobro, neću – reče gospođa Vincy, odazivajući se molbi i malo se strese namještajući haljinu, kao ptica kad spušta nakostriješeno perje.
– Nema smisla zbog jednoga dizati toliku buku – reče Vincy, želeći da spoji malo gunđanja s obiteljskim radostima – Tu je i Rosamond, baš kao i Fred.
– Jest, jadnica. Sigurna sam da je razočarana zbog djeteta; ali je ona to hrabro podnijela.
– Dijete... ali, što! Kako vidim, Lydgate pravi zbrku u svojoj praksi, a pada i u dugove, kako čujem. Htio bih da Rosamond dođe koji dan do mene, da joj očitam bukvicu. Ali novac od mene neće dobiti, to sam siguran. Neka mu njegova porodica pomogne. Nikad mi nije bila po volji ta udaja. Ali što koristi govoriti. Pozvoni da donesu limune i nemoj više gledati tako tužno, Lucy. Odvest ću tebe i Louisu u Riverston sutra.

LVII. POGLAVLJE

Nabrojili su jedva osam ljeta, kad se neko ime pojavilo u njihovim dušama i uzbudilo ondje gibanje, kakvo prožima pupoljke i životnom snagom stvara u njima skrivene oblike, ime onoga koji priča o vjernom Evanu Dhuu, o čudnoj Bradwardine i Vichu lan Voru, da mali svijet njihova djetinjstva proširi zemljom planina, jezera i čudovišta. Ta zemlja postaje još šira divljenjem i ljubavlju prema Walteru Scottu, koji im, živeći daleko, šalje to obilje radosti i plemenitih, dubokih osjećaja. S knjigama se treba i rastati, ali dan za danom, redak za retkom, kao što marljivi pauk prede svoju mrežu, ispisali su priču o Tullyju Veolanu.
One večeri, kad se Fred Vincy zaputio u župni dvor u Lowick (počeo je uviđati da je to svijet u kome čak i takav valjani mladić mora kadikad ići pješke, jer nema konja, koji bi ga ponio), on je krenuo u pet sati, te je usput posjetio gospođu Garth, da bi se uvjerio je li ona dragovoljno pristaje na njegov novi odnos.
Zatekao je čitavu obitelj, zajedno sa psima i mačkama, pod velikom jabukom u voćnjaku. Bili su to svečani trenuci za gospođu Garth, jer joj je najstariji sin, Christy, njena osobita radost i ponos, došao kući na kraći odmor. Christy je smatrao da je najpoželjnije na svijetu zvanje predavača i savjetnika studenata, da može proučavati sve književnosti svijeta i postati novi Porson93. Bio je utjelovljeni prijekor jadnom Fredu i služio nekoj vrsti zorne obuke, koju je Fredu davala pedagoški raspoložena majka ove obitelji. Sam Christy, mladić uglate glave i širokih ramena, pravo muško izdanje svoje majke – Fredu je bio do ramena pa mu je smetalo da ga smatraju za superiornijeg – bio je vrlo jednostavan; za Fredovu nesklonost prema učenosti, mario je koliko i za lanjski snijeg; više bi mu bilo do toga da je Fredu ravan stasom. Sad je ležao na zemlji kraj majčina stolca, slamnatim je šeširom zaklonio oči, a Jim je na drugo) strani čitao naglas djelo onog omiljenog pisca, koji je toliko pridonio sreći mnogih mladih ljudi. Bio je to »Ivanhoe«, a Jim je upravo čitao opis turnira strijelaca, ali je imao mnogo muke jer ga je prekidao Ben, koji je donio svoj stari luk i strijele i postao, kako je rekla Letty, strahovito dosadan, moleći sve da promatraju kako on nasumce izbacuje svoje strijele, što nije htio nitko osim Brownia, živahnog ali vjerojatno glupog mješanca, dok je prosjedi njufaundlender ležao na suncu i promatrao ih sa sjetnom ravnodušnošću starca. Letty je sjedila na travi i slušala razrogačenih očiju Jima kako čita; slabi su tragovi na usnama joj i pregačici pokazivali da je pomagala brati trešnje, koje su sad stajale na čajnom stoliću poput hrpe koralja.
Ali se dolaskom Freda Vincyja promijenilo središte zanimanja. Kad je sjeo na vrtni stolac i rekao da je na putu u župni dvor u Lowicku, Ben je odbacio luk i umjesto njega ščepao malo mače, koje se otimalo, pa onda prekoračio Fredove ispružene noge i rekao:
– Povedi mene!
– Oh, i mene – javi se Letty.
– Ti ne možeš ići ukorak s Fredom i sa mnom – odsiječe Ben.
– Mogu. Majko, molim te reci da i ja idem – navali Letty, kojoj je život bio uzbudljiviji, jer se opirala da bude omalovažavana samo zbog toga što je djevojčica.
– Ja ću ostati s Christyjem – javi se Jim, kao da želi reći kako je on pametniji od tih malih budala, našto Letty podigne ruku do svoje glavice, pogledavajući zavidno i neodlučno sad jednog sad drugog.
– Hajd’mo svi posjetiti Mary – reče Christy, šireći ruke.
– Ne, drago dijete, ne smijemo u gomili ići u župni dvor. A ni ovo ti staro odijelo iz Glasgowa nikako ne priliči. Osim toga, otac će vam doći. Moramo pustiti Freda da ide sam. On će reći Mary da si ovdje, pa će se ona sutra vratiti.
Christy pogleda svoja otrcana koljena, pa onda Fredove lijepe, bijele hlače. Kroj je Fredove odjeće govorio o prednostima engleskih sveučilišta; pa i kad mu je bilo vruće, on je umio to pokazati na graciozan način i zagladiti džepnim rupčićem kosu unazad.
– Maknite se, djeco – poviče gospođa Garth – prevruće je da se vješate o svoje prijatelje. Uzmite brata i pokažite mu kuniće.
Najstariji posluša odmah i odvede djecu. Fred je shvatio da mu gospođa Garth želi dati mogućnost da kaže što želi, ali je on jedva uzmogao započeti, primjećujući:
– Mora da ste zaista sretni što vam je Christy ovdje!
– Jest, došao je prije nego sam se nadala. Stigao je kočijom u devet sati, tek što je otac izišao. Jedva čekam da dođe Caleb i čuje kako je Christy izvanredno napredovao. Za posljednju je godinu namirio sve troškove sam, poučavajući i u isto vrijeme neumorno učeći. Nada se da će uskoro dobiti mjesto privatnog savjetnika i otići u inozemstvo.
– On je izvrstan momak – reče Fred, kome su ove radosne novosti udarale na gorku medicinu – i ne zadaje brige nikome.
Poslije kraće stanke nastavi:
– Sve se bojim da mislite kako ću ja zadati velike brige gospodinu Garthu.
– Caleb voli imati briga; on je od onih ljudi koji uvijek čine više nego je itko i pomislio tražiti od njih – odgovori gospođa Garth. Plela je, pa nije trebala gledati u Freda, ako nije htjela, a to je uvijek prednost za onoga koji je navikao započinjati razgovor korisnom poukom. I premda je gospođa Garth namjeravala biti jako suzdržljiva, ipak je poželjela reći nešto što bi Fredu moglo koristiti.
– Znam da me smatrate za nevrijednika, gospođo Garth, i to s razlogom – reče Fred, koji se malo ohrabrio, jer je opazio da je raspoložena da ga poučava i kori. – Desilo se, eto, da sam se ponio baš najgore prema ljudima kojima mogu željeti samo najbolje. Ali dok nisu takva dva čovjeka, kao što su gospodin Garth i gospodin Farebrother, nada mnom prelomili štap, ne znam zašto bih ja gubio nadu.
Fred je mislio kako će biti dobro da gospođi Garth spomene ta dva muška primjera.
– O tom nema sumnje – reče ona vrlo odlučno. – Mladić, o kome se brinu takva dva ozbiljna čovjeka, zaista bi bio grešnik kad bi se zanemario, te bi njihove žrtve bile uzaludne.
Fred se malo začudi tim strogim riječima, ali reče samo:
– Nadam se da sa mnom neće biti tako, gospođo Garth, jer sam donekle ohrabren u vjeri da bih ipak mogao zadobiti Mary. Je li vam gospodin Garth što rekao o tome? Rekao bih da vas to nije iznenadilo?
Fred završi, naivno se pozivajući samo na svoju ljubav, kao da je to nešto sasvim očito.
– Da me nije iznenadilo što te je Mary ohrabrila? – odvrati gospođa Garth, koja je smatrala kako će za Freda biti dobro da bude što svjesniji činjenice da roditelji Mary nisu to nikad prije željeli, iako Vincyjevi tako misle. – Jest, priznajem, iznenadilo me je.
– Ona me nikad nije ničim ohrabrila... ni najmanje, kad sam sam s njom razgovarao – reče Fred, žureći se da obrani Mary. – Ali kad sam zamolio gospodina Farebrothera da govori u moje ime, ona ga je ovlastila da mi kaže kako se mogu nadati.
Moć prekoravanja, koja je počela kopkati u gospođi Garth, nije se još bila iscrpila. Bilo je ipak previše i za njenu suzdržanost da se takav zelembać šepiri, a da ozbiljniji i pametniji budu razočarani da se domogne nečega, čemu ne zna i možda nikad neće znati cijene – i da njegova obitelj čitavo to vrijeme misli kako je taj mladac bio potreban Garthovima. A gnjev se još jače u njoj razgarao jer ga je morala prikrivati pred mužem. Uzorna će žena koji put tako pronaći jaganjca, koji oduzima tuđe grijehe. Rekla je neobično odlučno:
– Jako si pogriješio, Fred, kad si zamolio gospodina Farebrothera da govori u tvoje ime.
– Zaista? – reče Fred i naglo porumeni. Uplašio se, ali budući da nije znao što gospođa Garth misli, nastavi, ispričavajući se:
– Gospodin Farebrother je uvijek bio naš dobri prijatelj. I Mary će ga, znao sam, ozbiljno saslušati; i on se toga spremno prihvatio.
– Jest, mladi ljudi obično ne vide ništa do svojih želja, i rijetko kad misle koliko te njihove želje stoje druge ljude – nastavi gospođa Garth. Nije namjeravala reći ništa više od te općenito korisne misli, pa je svoje ogorčenje iskalila u nepotrebnom raspletanju svog vunenog pletiva, namrštivši usto čelo i držeći se uznosito.
– Ne mogu razumjeti kako je to moglo biti na neku muku gospodinu Farebrotheru – reče Fred, koji je ipak osjećao kako se sama od sebe počinje rađati neočekivana misao.
– Dabome; ti to ne možeš razumjeti – odvrati gospođa Garth, nastojeći da joj riječi budu što razgovjetnije.
Fred je trenutak gledao prema horizontu, zastrašen i zabrinut, a onda, okrenuvši se naglo, reče gotovo oštro:
– Želite li reći, gospođo Garth, da je gospodin Farebrother zaljubljen u Mary?
– Pa kad bi i bilo tako, Fred, ja mislim da bi se baš ti tome morao najmanje čuditi – odgovori gospođa Garth, položivši pletivo kraj sebe i skrstivši ruke. Kad bi ona morala pustiti iz ruku svoj posao, to je bio znak da je neobično uzbuđena. Uistinu je u njoj osjećaj zadovoljstva što Freda tako kažnjava bio pomućen mišlju da je ipak otišla predaleko. Fred dohvati svoj štap i šešir i naglo ustane.
– Mislite, dakle, da sam mu ja na putu, i ne samo njemu, nego i Mary? – reče glasom koji je zvučao i kao pitanje i kao odgovor.
Gospođa Garth nije odmah mogla progovoriti. Našla se svojom krivnjom u neugodnu položaju; tražilo se od nje da kaže što misli, a ona opet ima važnih razloga da krije ono što zna. Vrlo joj je bila mučna spoznaja da je rekla više no što je trebalo. Osim toga, Fred je pokazao neobičnu žestinu i sad je još rekao:
– Rekao bih da je gospodinu Garthu bilo drago što me Mary voli. Sigurno nije ništa znao o tome.
Gospođa Garth osjeti žestoku grižnju savjesti, čim joj je Fred spomenuo muža; mučio ju je strah da bi Caleb mogao smatrati kako nije postupala ispravno. Želeći izbjeći neželjene posljedice, odgovori:
– Što sam rekla, to je samo moje mišljenje. Ne znam da li Mary zna išta o tome.
Nije ga zamolila da šuti o svemu tome, o čemu je bez ikakve potrebe govorila; nije običavala da se na takav način ponizuje. Dok je tako oklijevala, već se tamo pod jabukom, gdje je stajao čajni stolić, redao niz nepoželjnih posljedica. Ben je, skačući po travi, a Brownie mu za petama, opazio mačkicu kako vuče pletivo za istegnutu vunenu nit, vikao i pljeskao rukama; Brownie je lajao, a mačkica, uplašena, skočila je na čajni stolić i prolila mlijeko, a onda, skočivši sa stola, povukla za sobom polovinu trešanja; Ben ščepa napola ispleten vršak čarape i navuče ga mačkici na glavu, što je izazvalo novo ludovanje, dok je Letty, dotrčavši, pozivala majku, buneći se protiv te okrutnosti – bio je to događaj pun uzbudljivih prizora kao u priči »Ovo je kuća, što ju je Jack izgradio«. Gospođa Garth je bila prisiljena da se uplete, a i ostala su djeca stigla, pa je tete-a-tete s Fredom bio završen. Otišao je što je brže mogao, a gospođa Garth mu je samo dala naslutiti kako popušta u svojoj nepomirljivosti, rekavši: »Bog s tobom!« kad se rukovala s njim.
Neugodna joj je bila spoznaja da je već došla gotovo dotle da govori kao što »jedna od onih lakoumnih žena govoraše«, najprije pričajući, a onda moleći da se o tome šuti. Ona nije molila da se šuti, a da bi izbjegla Calebov prijekor, odlučila je optužiti samu sebe i iste mu večeri sve priznati. Bilo je čudno kako je strašan sudac bio za nju blagi Caleb, kad god bi joj sudio. Ali je ona nakanila istaći kako bi to otkriće moglo Fredu Vincyju uvelike koristiti.
Fred je, bez sumnje, bio pod snažnim dojmom svega toga dok je išao u Lowick. Fredova lakovjerna narav nije možda još nikad ničim bila tako povrijeđena, kao sada mišlju da bi Mary mogla prihvatiti jednu izvanredno dobru priliku, da joj nije on stajao na putu. Vrijeđala ga i misao, što je bio, kako se sam nazivao, tako glupi klipan, pa je zahtijevao od gospodina Farebrothera da posreduje. Ali ne bi bilo u skladu s Fredovom naravi, a ni uopće s naravi zaljubljenika, kad ta nova tjeskoba, pobuđena razmišljanjem o Maryenim osjećajima, ne bi nadvladala sve ostale tjeskobe. Unatoč svom povjerenju u plemenitost gospodina Farebrothera i unatoč onome što mu je rekla Mary, Fred se nije mogao otresti osjećaja da ima takmaca. Bila je to nova spoznaja, i on se s njom nije mogao nikako pomiriti; nije bio nimalo spreman odreći se Mary ni za njeno dobro, već odlučan da se radije za nju bori sa svakim, tko god to bio. Ali je borba s gospodinom Farebrotherom morala biti metaforična, što je bilo za Freda mnogo teže od borbe mišicama. Taj je doživljaj bio za Freda zaista udarac, gotovo jednako težak kao i ono razočaranje s tetkovom oporukom. Oštrina udarca nije prodrla u njegovu dušu, ali je on počeo osjećati snagu te oštrine. Nije mu ni jednog trenutka palo na pamet da se gospođa Garth možda i vara što se tiče gospodina Farebrothera, ali je sumnjao da ima krivo što se tiče Mary. Mary se u posljednje vrijeme zadržavala u župnom dvoru, pa njena majka može vrlo malo znati što se događa u njenoj duši.
Nije mu bilo ništa lakše ni kad ju je našao veselu u salonu, u društvu triju gospođa. Živo su razgovarale o nečemu, a kad je on ušao, prekinule su razgovor. Mary je prepisivala ceduljice s hrpe plitkih ladica ormara sitnim rukopisom, kome je bila vješta. Gospodin Farebrother je bio negdje u selu, a tri gospođe nisu znale ništa o Fredovu odnosu prema Mary. Nije mogao predložiti, a nije to mogla učiniti ni Mary, da se prošeću u vrta, pa je Fred već predviđao da će morati otići, a da nije s njom progovorio ni riječi nasamo. Rekao joj je najprije da je došao Christy, a onda da se zaposlio u njezina oca, pa se utješio kad je vidio da je se ta novost o njemu duboko dojmila. Žurno je rekla: – Tako mi je drago – a zatim se sagnula nad rukopis, da joj nitko ne uzmogne zagledati u lice. Ali je to bilo nešto što gospođa Farebrother nije mogla olako propustiti.
– Valjda ne mislite, gospođice Garth, reći da vam je drago što se jedan mladić odrekao svećeničkog zvanja, za koje se iškolovao. Vjerojatno biste htjeli reći da vam je, kad je već tako, drago što je došao u ruke tako izvanredna čovjeka kao što je vaš otac.
– Zaista ne mislim, gospođo Farebrother; drago mi je naime i jedno i drugo – reče Mary, vješto se oslobodivši jedne nepokorne suze.
– Moje je mišljenje jako svjetovno. Nikad nisam voljela nijednog svećenika, osim »Župnika Wakwfielda« i gospodina Farebrothera.
– A zašto, draga? – upita gospođa Farebrother, zaustavivši svoje duge, drvene pleteće igle i gledajući Mary. – Vi imate uvijek opravdanih razloga za svoje mišljenje, ali ovome se čudim. Ja, naravno, ne mislim na one koji propovijedaju novu vjeru. Ali zašto ne biste voljeli svećenike?
– Oh, Bože – reče Mary, a lice joj zasja radošću, dok je, kako se činilo, trenutak razmišljala – ne sviđaju mi se njihove kravate.
– Tako, onda vam se ne sviđa ni Camdenova – reče gospođica Winifred nekako bojažljivo.
– Jest, sviđa mi se – reče Mary. – Ne sviđaju mi se kravate drugih svećenika, zbog onih koji ih nose.
– Pa to je neshvatljivo! – usklikne gospođica Noble, osjećajući da joj vjerojatno za to nedostaje pameti.
– Vi se, draga, šalite. Imat ćete vi jačih razloga, zbog kojih obescjenjujete ljude tako ugledna staleža – reče dostojanstveno gospođa Farebrother.
– Gospođica Garth ima tako strogo mišljenje o tome kakvi bi ljudi morali biti, da ju je vrlo teško zadovoljiti – uplete se Fred.
– Pa drago mi je da barem moga sina smatra kao izuzetak – reče stara gospođa.
Mary se čudila kako to Fred govori tonom uvrijeđena čovjeka, ali je u to ušao u sobu gospodin Farebrother. Morao je odmah saslušati novost o Fredovu zaposlenju kod gospodina Gartha. Rekao je mirno i zadovoljno: – Tako i valja – a onda se sagnuo da razgleda ceduljice koje je Mary ispisivala, pohvalivši njen rukopis. Fred je bio strašno ljubomoran. Bio je, razumije se, zadovoljan što je gospodin Farebrother tako ugledan čovjek, ali je želio da je barem ružan i debeo, kao što su kadikad ljudi u četrdesetoj godini. Bilo mu je jasno kako će to završiti, jer Mary otvoreno cijeni gospodina Farebrothera više nego ikoga drugog, a ove žene ovdje sve to potiču. Već je bio gotovo siguran da neće nikako imati prilike razgovarati s Mary, kad gospodin Farebrother reče:
– Fred, pomozi mi da odnesem te ladice natrag u sobu... nisi još ni vidio moju novu radnu sobu? Dođite, molim, i vi, gospođice Garth. Želio bih vam pokazati divna pauka, koga sam jutros našao.
Mary je odmah prozrela župnikovu namjeru. U njegovu vladanju prema njoj nije bilo nikakve promjene poslije one znamenite večeri, i dalje se prema njoj vladao očinski ljubazno, pa je već gotovo sasvim zaboravila kako se bila našla u čudu i sumnji. Mary je bila navikla da prilično temeljito razmišlja o svemu što joj se učini vjerojatno, a ako neka misao počne goditi njenoj taštini, to bi joj bila opomena, i ona bi takvu misao odbacila kao smiješnu, jer je već od rane mladosti imala mnogo iskustva u takvim odricanjima. Dogodilo se što je predviđala: pošto je pozvao Freda da razgleda uređaj radne sobe, a nju da se divi pauku, gospodin Farebrother reče:
– Pričekajte ovdje dvije tri minute. Idem potražiti jedan bakrorez, pa će mi ga Fred, koji je visok, objesiti o zid. Vratit ću se za koji čas. – I kada je izišao, prve su Fredove riječi, unatoč tome, bile;
– Što god ja činio, nikakve koristi od toga, Mary. Ti ćeš se na kraju sigurno udati za Farebrothera. – U njegovu se glasu osjećala srdžba.
– Što to govoriš, Fred? – usklikne Mary ogorčeno, jako porumenjevši, iznenađena toliko da joj je ponestalo riječi.
– Pa nije moguće da ti to i sama jasno ne vidiš... ti, koja sve vidiš.
– Ja vidim samo to da se ti vladaš vrlo loše, Fred, kad govoriš tako o gospodinu Farebrotheru, pošto se on tako zauzimao za nas. Kako ti pada na um takva misao?
Fred je prilično razborito rasuđivao, unatoč svome bijesu. Ako Mary zaista ništa i ne sluti, onda nema smisla da joj kaže ono što je rekla gospođa Garth.
– Pa to je sasvim prirodno – odgovori on. – Ako si stalno s čovjekom, koji je u svemu bolji od mene, i koga cijeniš više nego ikog drugog, onda se ja nemam čemu nadati.
– Vrlo si nezahvalan, Fred – reče Mary. – Voljela bih da sam rekla gospodinu Farebrotheru da mi nije uopće stalo do tebe.
– Ne, nisam ja nezahvalan; ja bih bio najsretniji čovjek na svijetu da nema toga. Sve sam rekao tvom ocu, i on je bio vrlo ljubazan; postupa sa mnom kao da sam mu sin. Mogao bih se prihvatiti posla svojski, pisanja i svega, samo da nema toga.
– Toga? Čega? – upita Mary, pomišljajući sada da je netko morao reći ili učiniti nešto veliko.
– Pa te strašne neminovnosti, da će me Farebrother istisnuti.
Mary se morala nasmijati, i to ju je umirilo.
– Fred – reče, nastojeći mu uhvatiti pogled, jer se smrknuo i okrenuo od nje – pa ti si upravo divno smiješan. Da nisi takva dražesna budala, došla bih u iskušenje da glumim lukavu namigušu, pa bih te pustila da misliš kako mi se osim tebe još netko udvara.
– Voliš li mene zbilja najviše, Mary? – reče Fred, obraćajući joj se pogledom punim ljubavi i nastojeći je uhvatiti za ruku.
– U ovom te času uopće ne volim – odgovori Mary, povlačeći se i skrivajući ruke za leđa. – Kažem samo to da mi se još nitko živ nije udvarao, osim tebe. A to nije dokaz da mi se neki vrlo pametan čovjek nikad i neće – završila je veselo.
– A ja bih želio da mi kažeš da nikad ne bi mogla ni pomisliti na njega – reče Fred.
– Da mi nisi to nikad više ni spomenuo, Fred – odvrati Mary i opet se uozbilji. – Ne znam, je si li tako glup ili tako podao pa ne vidiš kako nas je gospodin Farebrother namjerno ostavio nasamo, da bismo mogli slobodno razgovarati. Ako si ti slijep i ne vidiš tu njegovu nježnu pažljivost, onda si me jako razočarao.
Nije bilo više vremena za razgovor, jer se gospodin Farebrother vratio s bakrorezom, pa je Fred uskoro morao natrag u salon, još jednako sa strahom i ljubomorom u srcu, ali ipak malo utješen riječima i vladanjem Mary. Ishod ovog razgovora bio je općenito mučniji za samu Mary; njenu je pozornost zaokupilo nešto novo, i ona je vidjela mogućnost novih tumačenja. Bila je u položaju u kome je, kako se njoj samoj činilo, obescjenjivala gospodina Farebrothera, a to je uvijek, kad se radi o tako uglednom čovjeku, opasno za postojanost žene, koja tom čovjeku duguje zahvalnost. Laknulo joj je kad je našla razlog da sutradan ode kući; Mary je, naime, ozbiljno željela da uvijek bude načisto s tim kako najviše voli Freda. Kad se godine i godine u nama krije i razvija osjećaj nježne ljubavi, onda nam se i svaka pomisao da bismo ga mogli zamijeniti nečim drugim, čini kao obescjenjivanje vlastita života. A mi možemo postaviti stražu nad našim osjećajima i našom postojanošću isto onako kao što je možemo postaviti i nad drugim blagom.
»Fred je izgubio sve svoje nade; mora zadržati ovu«, govorila je Mary sama sebi, a na usnama joj je zatitrao smiješak. Nije mogla izbjeći ni druge misli, koje bi joj kadikad sinule kroz glavu i brzo opet izčezavale – nov položaj i priznata vrijednost, što joj je često nedostajalo. Ali bez Freda, koji bi napušten i žalostan čeznuo za njom, to nikad ne bi moglo dovesti u iskušenje njenu razboritost.