Hannah Kent - Agnesina ispovijed

First topic message reminder :



Radnja ovog sjajnog romana temelji se na istinitim događajima vezanim uz sudbinu Agnese, mlade žene optužene za brutalno ubojstvo svoga gazde na Islandu davne 1829. godine. Nakon što je osuđena na smrtnu kaznu odrubljivanjem glave, Agnes je poslana na usamljeno poljoprivredno imanje gdje čeka svoje smaknuće i gdje započinje ispovijed đakonu Tótiju o tome što se stvarno dogodilo i što je prethodilo krvavom zločinu u koji je upletena. "Agnesina ispovijed" roman je koji plijeni svojim intrigantnim zapletom, a užitku čitanja pridonose lirski opisi islandskih pejzaža i vjerna rekonstrukcija surove patrijarhalne kulture s početka 19. stoljeća u najudaljenijoj europskoj zemlji. Roman je preveden na dvadeset jezika, a uskoro se priprema i filmska adaptacija s oskarovkom Jennifer Lawrence u glavnoj ulozi.

TRINAESTO POGLAVLJE

22. prosinca 1829.
Promemorija: Björnu Blöndalu, okružnom načelniku Húnavatna
U nastavku Vašoj Ekscelenciji na uvid dajem sljedeće:
1. Izvorni primjerak presude Vrhovnog suda od 25. lipnja ove godine u vezi sa sudskim procesom i krivičnim postupkom protiv Fridrika Sigurdssona, Agnes Magnúsdóttir i Sigrídur Gudmundsdóttir iz okruga Húnavatn za ubojstvo, palež i krađu, među ostalim zločinima. Odluka Vrhovnog suda isporučena je ovamo 20. ovog mjeseca posebnom pošiljkom iz Reykjavíka.
2. Ovjerenu kopiju pisma Njegova Veličanstva Kralja poslanog 26. kolovoza okružnom guverneru, u vezi sa Sigrídur Gudmundsdóttir; gore spomenuta Kraljevom milošću i dobrohotnošću prima pomilovanje za smrtnu kaznu prema presudi gore spomenutog Vrhovnog suda u Kopenhagenu. Umjesto toga, prema odluci Njegova Veličanstva Kralja, bit će premještena u Kopenhagen na doživotni rad u zatvoru pod strogim nadzorom. Također je odlučeno da se potvrđuje presuda za osuđenike Fridrika Sigurdssona i Agnes Magnúsdóttir.
3. Ovjerenu kopiju dokumenta Ureda tajnika danskog kraljevskog dvora okružnom guverneru sastavljenog 29. kolovoza u vezi s ovim slučajem, u kojem tajnik kraljevskog vladara iznosi mišljenje da bi bilo najbolje da se kazna izvrši ondje gdje je zločin počinjen, ili što bliže tomu mjestu, te samo ako to neće uzrokovati izgrede ili nepredviđene događaje. Okružni guverner mora se s time u potpunosti složiti.
4. Odobrenje, koje je danas pripremljeno Gudmunduru Ketilssonu, stočaru s Illugastadira, za pogubljenje osuđenika Fridrika Sigurdssona i Agnes Magnúsdóttir u skladu s presudom Vrhovnog suda, koje, ovim Vas putem sada molim, Vaša Ekscelencijo, mora biti izvršeno na primjeren način, u skladu s navedenim u pismima ureda tajnika. Vaša Ekscelencija mora osigurati da se smrtne presude, uzimajući u obzir promjene izložene u gore spomenutom pismu Njegova Veličanstva Kralja, provedu zakonito i izvrše bez odgađanja. Vaša Ekscelencija zamoljena je nakon izvršenja smrtnih presuda poslati potvrdu. Moj cijenjeni gospodine, kao okružnom načelniku povjereno Vam je da pripremite i pogubite osuđenike na primjeren način, te da organizirate sve u skladu s posebnostima ove situacije. Međutim, moram inzistirati da pripazite na sljedeće pojedinosti:
a. Ako to dosad već nije učinjeno, Vaša Ekscelencija mora odmah dogovoriti svakodnevne posjete svećenika osuđenicima Fridriku Sigurdssonu i Agnes Magnúsdóttir. Svećenici moraju biti pod nadzorom, moraju zatvorenicima održati primjerena vjerska predavanja te im moraju pružiti utjehu i pripremiti ih za put ususret sudbini. Svećenici moraju otpratiti zatvorenike do mjesta pogubljenja.
b. Usuglašeno je da Vaša Ekscelencija može odabrati hoće li se pogubljenje održati na mjestu nadomak Illugastadira, ili na prikladnom mjestu u takozvanom Thingiju, ili na nekom brdu (no ne previsokom) kako bi se moglo vidjeti iz svih smjerova.
c. Umjesto drvenog postolja, Vaša Ekscelencija može dati upute za izradu valjanog postolja od travnate zemlje s ogradom. Vaša Ekscelencija mora osigurati panj s uleknućem za bradu koji će biti postavljen navrh postolja i pobrinuti se da bude prekriven crvenom tkaninom od pamuka ili vunenog sukna.
d. Odabrani krvnik će, u kući Vaše Ekscelencije, biti pripreman, u tajnosti i s ohrabrenjem, za zadatak koji mu je povjeren. Cilj je pripreme osigurati, koliko je to moguće, da on u tom važnom trenutku ne izgubi povjerenje u sebe ni vlast nad sobom. Glava mora biti odrubljena jednim udarcem i bez imalo boli za osuđenika. Gudmundur Ketilsson smije popiti samo veoma malenu količinu žestokog pića.
e. Vašu Ekscelenciju molimo da s okolnih gospodarstava pozove onoliko ljudi koliko smatra potrebnim za izgradnju dva ili tri prstena oko postolja. Ti su seljaci obavezni odazvati se bez ikakve novčane naknade za rad.
f. Neovlaštenim osobama nije dopušten ulazak unutar prstenova.
g. Onomu koji će biti pogubljen drugi nije dopušteno svjedočiti pogubljenju prvoga i treba ga držati po strani na mjestu s kojega neće imati izravan pogled na postolje.
h. Mrtva tijela koja ostanu nakon pogubljenja moraju biti pokopana na mjestu bez obreda, u lijesu od bijelog neobrađenog drva. Od iznimne je važnosti da Vaša cijenjena Ekscelencija bude nazočna na mjestu pogubljenja kako bi pročitala presudu Vrhovnog suda i Njegova Veličanstva Kralja, organizirala i nadzirala postupak pogubljenja te zabilježila pogubljenje u službene knjige. Vaša Ekscelencija može bilješku o pogubljenju unijeti na danskom ili islandskom, ali to mora biti učinjeno temeljito, a prijevod zabilješke poslan u moj ured. Zabilješka Vaše Ekscelencije mora uključivati savršen i podroban opis događaja te njihova zaključka. Osim toga, morate pismeno posvjedočiti da je za tu dužnost odabran Gudmundur Ketilsson te navesti kako je odlučio upotrijebiti novac koji mu je za taj zadatak dodijeljen, u koju svrhu i tako dalje. Na kraju želim Vašoj Ekscelenciji zahvaliti na pismu poslanom 20.
kolovoza.
U odgovor na nj, reći ću sada da sjekira mora nakon pogubljenja biti vraćena u Kopenhagen te da trošak za nju mora biti podmiren kao i ostali troškovi ovoga slučaja.
G. Johnson
TAJNIK NJEGOVA KRALJEVSKOG VELIČANSTVA KOPENHAGEN, DANSKA


Okružnim redarstvenicima okruga Svínavatn, Thorkelshóll i Thverá,
Po primitku presude uvaženog Vrhovnog Suda od 25. lipnja i cijenjenog pisma Njegova
Veličanstva Kralja od 26. kolovoza, ovime potvrđujem da će zločinci Fridrik Sigurdsson i Agnes Magnúsdóttir biti pogubljeni u utorak 12. siječnja na brdašcu pokraj kuće Ránhóla, između imanja Hólabak i Sveinsstadir.
Prema uputama poslanim okružnom guverneru 22. prosinca, moram Vas zamoliti da naredite seljacima okruga Svínavatn, koje sami odaberete, da toga dana na navedenom mjestu s Vama budu nazočni na pogubljenju, najkasnije u podne. To mora biti obavljeno što prije. Prema sedmom poglavlju Jónsboka, naslovljenom Mannhelgisbalk, i drugom poglavlju, naslovljenom Thjójnadarbalk, ti seljaci obavezni su biti nazočni, a ne poslušaju li Vaše naredbe, bit će kažnjeni. Preporuča se obavijestiti o tome one koji će naići na najveće teškoće pri odlasku s imanja ili na putovanju. Molim Vas, obratite pozornost na to da i Vi morate biti nazočni na tom događaju.
Dogodi li se da zbog vremenskih prilika ne bude moguće održati pogubljenja toga dana, odabrat će se sljedeći mogući dan, a svi kojima je naređeno odazvati se, moraju to učiniti toga dana, kao što je gore navedeno. Nužno je da se svaki pojedini čovjek sam opskrbi hranom i okrepom budući da bi na putovanju onamo i natrag ljudi mogli biti izloženi zastojima zbog vremenskih uvjeta u ovo doba godine.
OKRUŽNI NAČELNIK
Björn Blöndal

Četvrtak, 7. siječnja 1830.
Poštovani i iskreno voljeni prijatelju i brate (B. Blöndale),
na onom što ste učinili za mene, na našim brojnim sastancima te Vašim naputcima i pismu uručenom jutros, zahvaljujem Vam s ljubavlju i naklonošću, te ovime potvrđujem da ću se danas ujutro sastati s ljudima u Vídidaluru te ih upozoriti da sljedećeg utorka dođu dovoljno rano. Obavijestio sam Sigrídur o uvjetima njezina pomilovanja i ona se moli Bogu te zahvaljuje Kralju na blagonaklonosti. Ispričavam se zbog žurnosti, Bog neka bude uz Vas i Vaše bližnje, želim Vam svako dobro na početku nove godine, kao i u vremenu koje slijedi, u ovom životu i u sljedećem.
Poručuje Vam Vaš iskreni i odani prijatelj,
Br. P. Pétursson iz Midhópa

Islandska pogrebna pjesma
Spasitelja svoga u mislima nosim, u Njegovu snagu se uzdam; moćna me ruka Njegova obavija na javi i u snu.
Krist je moja stijena, snaga moja; u Kristu mi duša živi; i Krist, moje srce to zna, kroz nedaće me vodi.
U ime Krista živim;
I u ime Krista ja ću umrijet; Strepit neću ni kad dah života od hladne sjene smrti poleti.
Grobe, gdje ti je pobjeda?
Smrti, gdje je žalac tvoj?
»Dođi kad te volja i dobro mi došla!« Kličem jer uz mene je Krist.

ŠESTOG DANA MJESECA SIJEČNJA Tótija je probudilo prodorno kucanje na vratima kućice. Otvorio je jedno oko i ugledao slabašno svjetlo prostorije: kasno se probudio. Kucanje se nastavilo. Nevoljko je stopala u čarapama spustio na pod i izašao iz kreveta, omatajući se pokrivačima da se obrani od reskih ugriza studeni. Noge su mu zadrhtale, prišao je ulaznim vratima, oslanjajući se jednom rukom o zid.
Posjetitelj je bio glasnik s Hvammura, dahtao si je u ruke i tabao čizmama na ledenom jutarnjem zraku. Kimnuo je i Tótiju predao maleno presavijeno pismo. Bilo je označeno Blöndalovim crvenim pečatom, koji je na blijedom papiru nalikovao kaplji krvi.
»Đakone Thorvardure Jónssone?«
»Da.«
Čovjekov nos bio je ružičast od hladnoće. »Ispričavam se zbog kašnjenja. Vrijeme je bilo tako loše, nisam uspio stići prije.«
Tóti je klonulo pozvao čovjeka na kavu, ali sluga je nervozno pogledao prema klancu na sjeveru. »Ako ne biste zamjerili, đakone, krenut ću dalje. Past će još snijega i ne bih htio zaglaviti.«
Tóti je zatvorio vrata i otklipsao u kuhinju potaknuti vatru. Gdje mu je bio otac? Na ognjište je stavio kotlić vode da zavri i polako privukao stolac vatri. Kad je omaglica popustila, razlomio je pečat i otvorio pismo.
Tóti je pismo pročitao tri puta, a onda ga ostavio da mu leži na koljenu dok je zurio u vatru. To ne može biti. Ne ovako. Ne dok je toliko toga neizrečeno i neučinjeno, a on čak i nije uz nju. Odjednom je ustao, pokrivači su mu skliznuli s ramena, i oteturao u baðstofu. Otvarao je svoj sanduk, izvlačio odjeću i navlačio je, a drugu trpao u vreću, kad mu je otac ušao u kuću.
»Tóti? Što se dogodilo? Zašto se oblačiš? Nisi se još oporavio.«
Tóti je pustio da se poklopac sanduka zalupi i odmahnuo glavom. »Riječ je o Agnes. Ubit će je za šest dana. Tek sad sam primio pismo.« Pao je na krevet i pokušao nagurati stopalo u čizmu.
»Ne možeš ići u ovakvom stanju.«
»Dogodilo se prebrzo, oče. Iznevjerio sam je.«
Starac je sjeo pokraj sina. »Nisi dovoljno ojačao«, neumoljivo reče. »Studen će te ubiti. Vani pada snijeg.«
Tótiju je odzvanjalo u glavi. »Moram ići na imanje Kornsá. Ako sada krenem, možda izbjegnem mećavu.«
Pastor Jón položio je tešku ruku na sinovo rame. » Tóti, jedva se možeš obući. Nemoj se ubijati zbog te zločinke.«
Tóti je pogledom prostrijelio oca, očiju zasjalih od bijesa. »A što je sa Sinom Božjim? Je li On umro samo za pravednike?«
»Nisi ti Sin Božji. Ako odeš, ubit ćeš se.«
»Odlazim.«
»Zabranjujem ti.«
»To je Božja volja.«
Stari svećenik odmahnuo je glavom. »To je samoubojstvo. To je protivno
Bogu.«
Tóti je klimavo ustao i svisoka pogledao oca. »Bog će mi oprostiti.«
U crkvi je bila ciča zima. Tóti je zateturao prema oltaru i pao na koljena. Osjećao je da mu ruke drhte, da mu koža gori pod slojevima odjeće. Strop je plutao iznad njega.
»Gospode...« glas mu je napuknuo. »Smiluj joj se«, nastavi. »Smiluj nam se svima.«

MARGRÉT JE ŠALOM omatala glavu, pripremajući se da donese sušenu balegu iz spremišta, kad je začula da netko na ulaznim vratima otresa snijeg. Pričekala je. Vrata su se škripeći otvorila.
»Bože mili, jesi li to ti, Gudmundure?« reče, žureći iz baðstofe, i nabasa na Tótija koji se približavao hodnikom, mliječnobijela lica, kože posute kapima znoja.
»Gospode! Đakone, izgledate kao smrt! Kako ste smršavjeli!« »Margrét, je li vam muž ovdje?« glas mu je bio žuran.
Margrét je kimnula i pozvala Tótija u baðstofu. »Sjednite u primaću sobu«, reče, rastvarajući zastor. »Ne biste smjeli putovati po ovakvom vremenu. Bože sveti, kako drhtite! Ne, dođite u kuhinju i zagrijte kosti. Što se dogodilo?«
»Nisam bio zdrav.« Tótijev glas bio je kreštav. »Imao sam vrućicu i tako su mi natekli grlo i vrat da sam mislio da ću se ugušiti.« Tromo sjede na stolac. »Zbog toga tek sad dolazim.« Zastao je, pomalo hripajući. »Nisam si mogao pomoći.«
Margrét se zagleda u njega. »Pozvat ću vam Jóna.« Tiho je pozvala Laugu da dođe pomoći đakonu skinuti kaput prekriven ledom.
Za nekoliko kratkih minuta Margrét i Jón vratili su se u kuhinju.
»Đakone«, srdačno reče Jón pružajući Tótiju ruku. »Drago mi je što vas vidim.
Žena mi kaže da vas zdravlje nije služilo?« »Gdje je Agnes?« prekide ga Tóti.
Margrét i Jón pogledali su jedno drugo. »S Kristín i Steinom. Da idem po nju?« upita Margrét.
»Ne, ne još«, reče Tóti. S mukom je svukao rukavicu i pretražio košulju.
»Izvolite.« Pružio je Jónu pismo okružnog načelnika, teško gutajući.
»Što je ovo?« upita Jón.
»Od Blöndala. Objavljuje datum Agnesina pogubljenja.« Čulo se da je Lauga zinula u čudu.
»Kada?« tiho upita Jón.
»Dvanaestog siječnja. A danas je šesti. Niste čuli za to?« upita Tóti.
Jón je odmahnuo glavom. »Ne. Vrijeme je bilo tako ružno, teško je izaći.«
Tóti je sumorno kimnuo. »Eto, sad znate.«
Lauga je skrenula pogled s đakona na oca. »Hoćeš li joj ti reći?«
Margrét je posegnula preko stola i primila Tótijevu golu ruku. Podignula je pogled prema njemu. »Koža vam je tako vruća. Idem po nju«, reče. »Htjet će to čuti od vas.«


ĐAKON RAZGOVARA SA MNOM, ali ne uspijevam čuti što govori, kao da smo svi pod vodom, svjetlo mi treperi nad glavom i vidim đakonove ruke kako mašu preda mnom, prima me za zapešća i pušta ih, izgleda kao čovjek koji se utapa i pokušava se uhvatiti za nešto što će ga dovesti na površinu. Izgleda kao kostur. Otkud se stvorila sva ta voda? Mislim da ne mogu disati.
Agnes, govori. Agnes, bit ću uz vas.
Agnes, kaže đakon.
Tako je ljubazan, pruža ruke oko mene, privlači mi tijelo bliže svojem, ali ne želim ga blizu. Usta mu se otvaraju i zatvaraju kao riblja, lične kosti su mu poput noževa pod kožom, ali ne mogu mu pomoći, ne znam što želi. Oni koje ne odvlače u smrt ne mogu shvatiti da srce postaje tvrdo i oštro, dok se ne pretvori u kameno gnijezdo u kojem je samo prazno jaje. Jalova sam; ništa više neće rasti u meni. Ja sam mrtva riba koja se suši na hladnom zraku. Ja sam mrtva ptica na obali. Suha sam, nisam sigurna hoću li krvariti kad me odvuku na susret sa sjekirom. Ne, još sam topla, krv mi još huji u venama kao vjetar i trese prazno gnijezdo i pita kamo su otišle sve ptice, kamo su otišle?

»AGNES? Agnes? Ovdje sam. Uz vas sam.« Tóti je zabrinuto pogledao Agnes. Žena je piljila u pod, dašćući i ljuljajući se tako da joj je stolac škripao. Osjetio je kako ga u stražnjem dijelu grla peckaju suze, ali znao je da su Margrét, Jón, Steina i Lauga iza njega, kao i sluge, čekaju na vratima kuhinje, promatraju.
»Mislim da joj treba malo vode«, reče Steina.
»Ne«, reče Jón. Okrenuo se prema težaku koji je čekao. »Bjarni! Možeš li donijeti malo rakije?«
Boca je donesena i Margrét ju je prinijela Agnesinim ustima. »Izvoli«, reče ona, a Agnes se zagrcnula punih usta i većinu prolila na šal. »Od toga će ti biti bolje.«
»Koliko dana?« promuklo upita Agnes. Tóti primijeti da si je nokte zarila u meso ruke.
»Šest dana«, nježno reče Tóti. Posegnuo je za njezinim rukama i primio ih u svoje. »Ali ovdje sam, neću vas ostaviti.«
»Đakone Tóti?«
»Da, Agnes?«
»Možda bih ih mogla preklinjati, možda se Blöndal predomisli ako mu se obratim pa se možemo žaliti. Možete li razgovarati s njime u moje ime, đakone? Ako porazgovarate s njime i objasnite mu, mislim da će vas saslušati. Đakone, oni ne mogu...«
Tóti drhtavu ruku položi ženi na rame. »Ovdje sam s vama, Agnes. Ovdje sam.«
»Ne!« odgurnu ga ona. »Ne! Morate razgovarati s njima! Morate ih natjerati da slušaju!«
Tóti začu Margrét kako cokće jezikom. »Nije u redu«, mrmljala je. »Nije ona kriva.«
»Što?« Tóti se okrenuo prema njoj. »Razgovarala je s vama?« Netko je plakao iza njega, jedna od kćeri.
Margrét je kimnula, suze su joj navirale na oči. »Jedne noći. Ostale smo dugo budne. Nije u redu«, ponovi. »O, Bože. Možemo li što poduzeti? Tóti? Što možemo učiniti za nju?« Prije negoli je dospio odgovoriti, Margrét je izdahnula i oteturala iz sobe, dlanovima prekrivajući oči. Jón je pošao za njom.
Agnes se tresla, zurila si u ruke.
»Ne mogu ih pomaknuti«, tiho reče. Pogledala ga je razrogačenih očiju. »Ne mogu ih pomaknuti.«
Tóti je njezine ukočene ruke ponovno primio u svoje. Nije znao tko više drhti.
»Ovdje sam s vama, Agnes.« Samo to je mogao reći.

NE POSUSTAJEM, razmišljam o sitnicama. Usredotočujem misli na osjećaj platna na koži.
Dišem što dublje i što tiše.
Sada stiže nebo koje se mrači i hladan vjetar koji prolazi ravno kroz tebe, kao da te niti nema, prođe kroz tebe kao da ne mari za to jesi li živ ili mrtav, jer ćeš otići, a vjetar će i dalje biti tu, poravnavajući travu s tlom, ne mareći za to ledi li se zemlja ili otapa, jer će se ponovno slediti i otopiti, a uskoro će tvoje kosti, sada vruće od krvi i ljepljivo-sočne od moždine, biti suhe i krhke i mrviti se, i lediti, i otapati pod težinom zemlje iznad tebe, a zadnju kap vlage iz tvog tijela na površinu će izvući trava, i vjetar će doći i srušiti je i gurnuti te natrag na stijene, ili će te pokupiti pod svoje nokte i odnijeti te na more u divljem vrištanju snijega.

ĐAKON TÓTI bdio je s Agnes do kasno u noć, dok ona napokon nije zaspala. Margrét je nervozno promatrala đakona iz kuta baðstofe. On je također zaspao i sjedio je pogrbljen oslonjen na visoku nogu kreveta, žestoko drhteći pod pokrivačem koji je ona oprezno navukla preko njega. Margrét je razmišljala o tome da ga probudi i premjesti na slobodan krevet, ali odlučila je da to neće učiniti. Nije vjerovala da bi ga bilo lako premjestiti.
Margrét je napokon odložila pletivo. Prisjetila se kako je bilo kad je umrla Hjördis. Nije na pokojnu ženu ni pomislila do prvih dana Agnesina dolaska. Ali ovo – sumorno iščekivanje smrti, svjetlo koje gori predugo u noć, plakanje do besvijesti. To ju je podsjetilo. Margrét je pogledala ostale usnule ukućane. Lauga, primijetila je, nije bila u krevetu.
Margrét je ustala sa stolca da potraži kćer, i istog trena ju je uhvatio napadaj kašlja koji ju je srušio na koljena. Kašljala je na podne daske dok pluća nisu izbacila debeli ugrušak krvi. Osjećala se malaksalo pa je čekala ondje na sve četiri, teško dišući, dok nije osjetila da je dovoljno snažna da ustane.
Potrajalo je nekoliko minuta dok Margrét nije pronašla Laugu. Nije je pronašla pokraj topline kuhinjskog ognjišta, ni u sirani. Margrét je otklipsala u tamu smočnice, držeći svijeću visoko.
»Lauga?«
Začuo se tihi zvuk iz kuta u kojem su bačve stajale jedna do druge.
»Lauga, jesi li to ti?«
Svjetlost svijeće bacala je sjene na zidove, a onda naišla na nekoga iza dopola pune vreće brašna.
»Mamma?.«
»Što radiš ovdje, Lauga?« Margrét je zakoračila naprijed i prinijela svijeću bliže licu svoje kćeri.
Lauga je zaškiljila na svjetlu i brzo ustala. Oči su joj bile crvene. »Baš ništa.«
»Jesi li uzrujana?«
Lauga je trepnula i brzo protrljala oči. »Ne, mamma.«
Margrét je promatrala kćer. »Tražila sam te«, reče ona.
»Samo sam željela na minutu biti sama.«
Na trenutak su promatrale jedna drugu na nepravilnom svjetlu svijeće s koje je kapalo.
»Idemo onda u krevet«, naposljetku predloži Margrét. Predala je Laugi svijeću i šutke za njom izašla iz prostorije.

NIJE BILO VREĆE S NOVCEM. Fridrik nikad nije pronašao novac koji je želio. Agnes, Agnes, gdje ga je zakopao, je li u sanduku? Ali bilo je prekasno, prsti su mi bili skliski od kitova sala utrljanog u drvo i pomiješanog s krvi na podu i svjetiljka je već bila tresnula na daske i Sigga je već bila vrisnula čuvši pucanje stakla.
Nastoje me natjerati da jedem, ali, Tóti, ne mogu. Nemojte me hraniti ili ću vas ugristi, ugrist ću ruku koja me hrani, koja me odbija voljeti, koja me napušta. Gdje mi je kamen? Ne razumijete! Nemam vam što reći, gdje su gavrani? Jóas ih je sve otjerao, nikad mi se ne obraćaju, nije pošteno. Vidite što činim za njih? Jedem kamenje, drobim si zube, a svejedno još ne žele govoriti sa mnom. Samo vjetar. Samo vjetar govori i nikako da progovori smisleno, vrišti kao udovica svijeta i neće pričekati odgovor.
Izgubit ćeš se. Nema posljednjeg doma, nema pogreba, samo neprestana raspršenost, osujećeno putovanje koje te vodi svukuda ne nudeći ti put prema domu, jer doma nema, tu je samo ovaj hladni otok i tvoje mračno ja u tankom sloju raspršeno njime, dok ne preuzmeš hujanje vjetra i ne oponašaš njegovu samoću ne ideš kući, nema te, tišina će te prisvojiti, usrkati tvoj život u svoje crne vode i izbaciti zvijezde koje bi te mogle pamtiti, ali ako te upamte, neće to reći, neće reći, a ako nitko neće izgovoriti tvoje ime, zaboravljen si, ja sam zaboravljena.


VEČER UOČI POGUBLJENJA obitelj imanja Kornsá sjedila je zajedno u baðstofi. Steina, prošarana suzama, prikupila je sve svjetiljke koje je uspjela pronaći, zapalila ih i rasporedila po prostoriji kako bi rastjerala sjene koje su se zadržale u kutovima.
Sluge su sjedili na krevetu leđima oslonjeni o zid, tupo promatrajući Tótija i Agnes jedno do drugoga na krevetu. Držali su se za ruke, đakon joj je tiho šaptao. Ona je zurila u pod, drhteći.
Jón se vratio s hranjenja stoke i sjeo na krevet pokraj Margrét, polako se saginjući da si razveže čizme. Margrét je maknula pletivo s krila i ustala da mu pomogne skinuti jaknu, a onda se krzmala ondje, držeći iznošeni kaput pred sobom.
»Mamma!« Steina je ustala s mjesta pokraj Lauge, koja je bezizražajno piljila u treperavi stijenj svjetiljke s njezine bočne strane. »Mamma, daj da ja to uzmem.«
Margrét je stisnula usne i šutke predala Steini mokri kaput. Zatim se polako spustila na koljena i, zatomljujući kašalj, primaknula se bliže krevetu. Kćeri su je promatrale dok je rukom posezala ispod ležaja. »Steina?«
Steina se sagnula i pomogla Margrét da izvuče oslikani sanduk. »Stavi ga ondje na krevet, pokraj Jóna.« S ponešto teškoća, Steina je podignula drveni sanduk na pokrivače. Prašina se vinula u zrak. Promatrala je kako Margrét otvara željeznu bravu. U sanduku je bila odjeća.
Margrét je bacila pogled na Agnes koja se tresla pokraj đakona, pružila ruku u sanduk i izvadila lijepi vuneni šal. Bez riječi je prišla njezinu krevetu i, kimajući Tótiju, sagnula se i omotala ga oko Agnesinih ramena.
To ti je na prigušenom svjetlu podignuo pogled prema Margrétinom licu i slabašno se nasmiješio, beskrvna lica.
Ostali članovi obitelji promatrali su dok je Margrét dalje prekapala sanduk, čvrsto stisnutih usana. Izvadila je tamnu suknju s izvezenim uzorkom na porubu i oprezno je položila na pokrivače pred sobom. Potom je isto učinila s bijelom pamučnom košuljom, izvezenim prslučićem, i naposljetku s prugastom pregačom. Objema rukama poravnala je nabore na mjestima na kojima je tkanina bila presavijena.
»Što radiš, mamma?« upita Steina.
»To je najmanje što možemo učiniti«, odgovori Margrét. Pogledom je preletjela sobu, kao da čeka da će se netko usprotiviti, a potom je zalupila poklopac sanduka i Steini dala znak da ga vrati pod krevet.
Margrét je na trenutak mirno stajala, gledajući na drugi kraj sobe gdje je Lauga sjedila na svom krevetu. Zatim je, u nekoliko brzih koraka, prešla baðstofu i ispružila ruku.
»Tvoj broš«, reče. Lauga je podignula pogled, razjapljenih usta. Zatim je, nakon trenutka oklijevanja, sišla s kreveta i sagnula se pod krevet. Polako je majci predala kopču i ponovno sjela, trepćući da odagna suze. Margrét se okrenula, položila srebrni broš na prslučić rasprostrt na krevetu i podignula igle za pletenje.

SVIJET JE PRESTAO SNIJEŽITI, prestao se kretati; oblaci još mirno vise u zraku poput mrtvih tijela. Jedino što se kreće su gavrani i obitelj imanja Kornsá, ali ne znam razabrati što je što; svi su u crnini, trzaju se u krugovima oko mene, čekajući da se nahrane. Kamo je vrijeme otišlo? Nestalo je s ljetom. Ja sam s one strane vremena. Gdje je đakon? Čeka pokraj rijeke kod Gönguskörda. Tražeći kostur među mahovinom, među lavom, među pepelom.
Margrét pruža ruku prema meni i moju ruku uzima u svoju, stišće mi prste tako čvrsto da boli, boli.
»Nisi ti čudovište«, kaže ona. Lice joj je crveno i grize se za usnu, ujeda se. Njezini prsti, isprepleteni s mojima, vrući su i masni.
»Ubit će me.« Tko je to rekao? Jesam li ja to rekla?
»Mi ćemo te pamtiti, Agnes.« Stišće mi prste još čvršće, sve dok zamalo ne kriknem od boli, a onda plačem. Ne želim da me pamte, želim biti ovdje!
»Ovdje sam, Agnes. Sve će biti dobro, draga moja. Draga moja.«
Plačem i usta su mi otvorena i ispunjena nečim, guši me i ispljunem to van. Na tlu je kamen, a ja pogledam Margrét i vidim da nije primijetila. »Kamen mi je bio u ustima«, kažem, a lice joj se nabora jer me ne razumije. Nema vremena za objašnjenje, moje je ruke predala Steini, kao da sam medaljon ili komad kruha kojim se svi pričeste, a Steinini prsti su hladni. Pušta mi dlanove i obavija mi vrat svojim rukama. Njezino jecanje glasno mi je u uhu, ali prislanjam se uz nju jer joj je tijelo toplo i ne mogu se sjetiti kad me zadnji put netko ovako držao, kad je zadnji put nekomu bilo toliko stalo do mene da svoj obraz prisloni uz moj.
»Tako mi je žao«, čujem da govorim. »Tako mi je žao.« Ali ne znam zbog čega mi je žao. Svi govore u mjehurićima zraka i treba mi sva snaga da ne zaplačem, kralježnica mi se grči od ne plakanja, ali plačem, suze su mi ovdje na licu, ne znam, možda su Steinine. Sve je mokro. To je ocean.
»Hoće li me utopiti?« pitam, a netko odmahuje glavom. To je Lauga. »Agnes«, kaže ona, a ja reknem: »Ovo je prvi put da si me nazvala mojim imenom«, i to je to, pada kao da sam je ubola u trbuh.
»Mislim da bismo morali krenuti«, govori Tóti i želim se okrenuti prema njemu, ali ne mogu jer smo svi pod vodom i ne mogu plivati.
»Ovamo.« Dlan me prima za ruku i podižem se u zrak. Nebo prilazi bliže i na trenutak ću se sudariti s oblacima, ali onda vidim, stavili su me na konja i odvest će me na grob kao truplo, kao mrtvu ženu pokopat će me u zemlju, pospremiti me kao kamen. Na nebu su gavrani, ali koja ptica leti pod vodom? Koja ptica može pjevati bez kamenja pod sobom koje će je slušati ?
Natan bi znao. Moram se sjetiti da ga pitam.

SNIJEG JE PREKRIO DOLINU poput plahte, poput pokrova koji čeka mrtvo tijelo neba klonulog u visini.
Sve je gotovo, pomisli Tóti. Potjerao je konja naprijed i približio ga Agnesinom. Držeći uzde u jednoj ruci, izvukao je jednu rukavicu i pružio ruku da je položi na njezinu nogu. Dok je to činio, namirisao je vrući smrad mokraće. Agnes ga je pogledala, razrogačenih očiju. Usta su joj neobuzdano klepetala.
»Žao mi je«, oblikovala je riječi usnama.
Tóti joj je stisnuo nogu. Pokušao je zadržati njezin pogled, ali oči su joj lunjale cijelom dolinom. »Agnes«, protisnu on. »Agnes, pogledajte me.«
Pogledala ga je, a on je pomislio da su joj svijetloplave oči izblijedjele gotovo u bijele. »Ovdje sam«, reče on, i ponovno joj je stisnuo nogu.
Pokraj njega, okružni redarstvenik Jón jahao je usana stisnutih u odlučnu liniju. Tóti se iznenadio vidjevši da im se pridružilo još nekoliko muškaraca, svi odjeveni u crno, šalova omotanih visoko oko usta kako bi se obranili od ledenog zraka. Jahali su u raširenoj skupini, konji su grizli žvale, otpuhujući gubicama krute oblake pare.
»Đakone!« Oglasi se povik odostraga. Kad se Tóti okrenuo, vidio je krupna čovjeka duge plave kose koji se približavao sa začelja. Kad je dojahao blizu, posegnuo je u kaput i izvadio malenu pljosku. Predao ju je Tótiju bez riječi. Tóti je kimnuo. Nagnuo se na drugu stranu, primio Agnesinu ruku i u nju utisnuo pljosku. »Pijte, Agnes.«
Žena je pogledala dolje u pljosku, a onda Tótija, koji je kimnuo. Nakon što je izvukla pluteni čep, objema rukama prinijela je plošku drhtavim usnama i otpila gutljaj od kojeg se zagrcnula i zakašljala. Tóti ju je ohrabrio nježnim riječima.
»Popijte još jedan, Agnes«, uporno će on. »Pomoći će.«
Sljedeći gutljaj potekao je lakše i Tori je primijetio da su joj zubi prestali tako žestoko cvokotati.
»Popij sve, Agnes«, reče plavokosi muškarac. »Donio sam je za tebe.«
Agnes se okrenula u sedlu da pokuša vidjeti tko je muškarac koji je govorio. Odmaknula je dugu, tamnu kosu s lica da ga bolje promotri.
»Hvala«, protisnu ona.
Nakon nekog vremena jahači su se uspeli grebenom koji je vodio iz doline i ugledali prva brda Vatnsdalshólara. Neobični brežuljci izgledali su sablasno na plavom svjetlu i Tóti je zadrhtao ugledavši taj prizor.
Agnes je bradu bila gurnula dolje u šalove oko vrata i kosa joj je pala preko lica. Tóti se pitao je li ju rakija uspavala. No dok se to pitao, konji su se zaustavili i Agnes je licem trznula nagore. Pogledala je dolje prema ulazu u dolinu i počela se tresti.
»Jesmo li stigli?« šapnula je Tótiju. Đakon je sišao s konja i hitro uzde predao drugom jahaču. Protresao je glavu da odagna mučninu koja ga je oblila i zakoračio kroz snijeg, škripa koraka odjeknula je sleđenim zrakom. Pružio je ruke prema Agnes.
»Dajte da vam pomognem sići.«
Jón i još jedan muškarac pomogli su mu da Agnes izvuče iz sedla. Kad su joj stopala položili na tlo, zanjihala se i pala.
»Agnes! Evo, primite me za ruku.«
Agnes je suznih očiju podigla pogled prema Tótiju. »Ne mogu pomaknuti noge«, kriknula je. »Ne mogu pomaknuti noge.«
Tóti se sagnuo i prebacio joj ruku preko svojih ramena. Kad ju je pokušao podići, koljena su mu popustila i ponovno su pali u snježne nanose.
»Đakone!« Jón je pojurio naprijed da im pomogne.
»Ne!« Riječ je izašla kao krik. Tóti se zagledao u krug muškaraca koji su stajali nad njim. Agnes ga je zgrabila za ruku. »Ne«, ponovi on. »Molim vas, pustite me da je podignem. Moram je podići sam.«
Muškarci su ostali podalje dok se on pridigao na koljena, a onda polako ustao. Posrnuo je, zatim se uspravio, zatvarajući oči i duboko udišući dok ga nije prošla vrtoglavica. Nemoj klonuti, rekao je samom sebi. Sagnuo se i Agnes pružio ruku. »Primite me«, reče. »Primite me za ruku.«
Agnes je otvorila oči i uhvatila se, noktima mu stišćući kožu. »Nemojte me pustiti«, zajeca ona. »Nemojte me pustiti.«
»Neću vas pustiti, Agnes. Ovdje sam uz vas.«
Stišćući zube, odvukao ju je iz snijega, obavivši joj ruku oko svog vrata da je podigne više. »Eto ga«, nježno reče, držeći je čvrsto oko struka. Nije se obazirao na smrad govna. »Držim vas.«
Seljaci iz okruga koji su stajali oko njih krenuli su prema trima brdašcima koja su stajala na okupu. Srednje brdašce već je okružilo četrdesetak muškaraca, svi odjeveni u crno. Izgledali su kao ptice grabljivice koje okružuju svoj plijen, pomisli Tóti.
»Moramo li ići s njima?« upita Agnes, napukla glasa.
»Ne, Agnes.« Tóti je pružio slobodnu ruku i uklonio joj kosu s očiju. »Ne, moramo još samo malo hodati, a onda čekati. Fridrik ide prvi.«
Agnes je kimnula i držala se za Tótija dok je on polako kroz nanose teturao do čuperka trave, podižući je što je bolje mogao. Teško dišući, nježno ju je spustio na snježno tlo i klonuo pokraj nje. Jón je čučnuo pokraj njih i podignuo pljosku koja mu je kliznula iz ruke u rukavici. Tóti je promatrao starijeg muškarca koji je brzo otpio gutljaj i lecnuo se.
Minute su se polako vukle. Tóti je nastojao ne obazirati se na probadanje hladnoće koje mu se uvlačilo u kosti i umrtvljivalo ga. Držao je Agnesinu ruku u svojoj, glavu mu je naslonila na rame.
»Hoćemo li se pomoliti, Agnes?«
Žena je otvorila oči i zagledala se u daljinu. »Čujem pjevanje.«
Tóti je okrenuo lice u smjeru iz kojeg je dopirao zvuk. Prepoznao je pogrebnu pjesmu, Kao cvijetak. Agnes je pozorno slušala, drhteći na tlu.
»Poslušajmo je onda zajedno«, prošapta on. Obujmio ju je svojom rukom dok su se stihovi izdizali iznad polja prekrivena snijegom i padali oko njih poput magle.
S Tótijeve lijeve strane, Jón se spustio na koljena, ruku sklopljenih ispred sebe, usnama mrmljajući Gospodnju molitvu. »Oče naš, otpusti nam duge naše.« Tóti je čvršće stisnuo Angesinu ruku, a ona je lagano uzdahnula.
»Tóti«, rekla je uspaničenim glasom. »Tóti, mislim da nisam spremna. Mislim da oni to ne mogu provesti. Možete li ih natjerati da pričekaju? Moraju pričekati.« Tóti je privukao Agnes bliže sebi i stisnuo joj ruku.
»Neću vas pustiti. Bog je svuda oko nas, Agnes. Nikad vas neću pustiti.«
Agnes je pogledala gore u pusto nebo. Zvuk prvog pada sjekire naglo je odjeknuo dolinom.

EPILOG

Zločinci Fridrik Sigurdsson i Agnes Magnúsdóttir danas su iz pritvora premješteni na mjesto pogubljenja, a onamo su ih pratili svećenici Magnús Árnason, Gísli Gíslason, Jóhann Tómasson i đakon Thorvardur Jónsson. Zločinci su željeli da im potonja dvojica pomognu pripremiti se za smrt. Nakon što je pastor Jóhann Tómasson dovršio govor upozorenja osuđeniku Fridriku Sigurdssonu, Fridrikova glava odrubljena je jednim zamahom sjekire. Stočar Gudmundur Ketilsson, koji je određen za krvnika, izvršio je zadatak koji je zamoljen učiniti vješto i neustrašivo. Potom je dovedena zločinka Agnes Magnúsdóttir koja je, dok se ovo zbivalo, bila na udaljenom položaju s kojega nije mogla vidjeti mjesto pogubljenja. Nakon što ju je đakon Thorvardur Jónsson prikladno pripremio za smrt, isti krvnik odrubio joj je glavu, jednako umješno kao i prije. Beživotne glave tada su postavljene na dva kolca na mjestu smaknuća, a tijela su im položena u dva lijesa od neobrađenih dasaka i pokopana prije negoli su ljudi raspušteni. Tijekom obavljanja čina, kao i do samoga kraja, vladali su dolični red i tišina, a događaj je zaključen kratkim obraćanjem pastora Magnúsa Árnasona svima okupljenima.
Actum ut supra.
B. Blöndal, R. Olsen, A. Árnason Iz Sudskog zapisnika okruga Húnavatn, 1830.

AUTORIČINA BILJEŠKA
PREMDA JE OVAJ ROMAN KNJIŽEVNA FIKCIJA, temeljen je na stvarnim događajima. Agnes Magnúsdóttir posljednja je osoba pogubljena na Islandu, optužena za sudjelovanje u ubojstvu Natana Ketilssona i Pétura Jónssona u noći između 13. i 14. ožujka 1828. na Illugastadiru (Illugastaðiru), na poluotoku Vatnsnes na sjeveru Islanda. Godine 1934. posmrtni ostaci Agnes i Fridrika Sigurdssona (Friðrika Sigurðssona) premješteni su iz Thrístapara (Þrístapara) na groblje u Tjörnu, gdje leže u istom grobu. Grob Natana Ketilssona na istom groblju više nije obilježen. Sigrídur Gudmundsdóttir (Sigríður Guðmundsdóttir) poslana je u tekstilni zatvor u Kopenhagenu i vjeruje se da je ondje umrla nekoliko godina poslije. Neko je vrijeme bio uvriježen lokalni mit prema kojem ju je iz zatvora spasio bogati muškarac te je doživjela duboku starost. Premda to nije istina, dobar je pokazatelj naklonosti koju je javnost osjećala prema njoj u godinama poslije ovih događaja.
Moje tumačenje ubojstava na Illugastaðiru i pogubljenja temelji se na višegodišnjem istraživanju tijekom kojeg sam prikupljala podatke iz crkvenih knjiga, župnih arhiva, popisa stanovništva, povijesti tog područja i objavljenih izdanja, te razgovarala s mnogo Islanđana. Iako su neke povijesne osobe izmišljene, izostavljene ili su im iz potrebe promijenjena imena, većina je preuzeta iz povijesnih zapisa uključujući Björna Blöndala, đakona Thorvardura (Þorvarðura) Jónssona, većinu članova obitelji s imanja Kornsá, Agnesine roditelje i braću. Nije mi bila namjera ni na koji način uvrijediti žive rođake bilo kojeg lika čije sam ime posudila kako bih ispričala Agnesinu priču.
Mnoga pisma, dokumenti i citati prikazani na početku svakog poglavlja prevedeni su i prilagođeni prema izvornim dokumentima. Ruševine Natanove radionice i dan danas stoje u Illugastaðiru, a kamena ploča označava mjesto pogubljenja u Þrístaparu. Svi toponimi upotrijebljeni u romanu autentični su, a mnoge farme koje spominju Agnes i ostali likovi i danas su u funkciji.
U romanu su prikazane mnoge poznate i utvrđene činjenice o Agnesinu životu, a događaji su preuzeti izravno iz zapisa ili su posljedica nagađanja; fikcionalne vjerojatnosti. Obitelj s imanja Kornsá držala je Agnes u pritvoru nakon njezina boravka na Stóra-Borgu, a Agnes je odabrala đakona Þorvarðura Jónssona za svog duhovnika u posljednjim danima života. Priroda njihova odnosa, uključujući tajanstveni prvi susret i Agnesin san, temelji se na lokalnim opisima i povijesnim pričama toga područja. Visoka razina pismenosti koju pokazuju likovi povijesno je točna. Stopa pismenosti na Islandu gotovo je stopostotna od kraja osamnaestog stoljeća.
Veliku zahvalnost dugujem istraživanjima stručnjaka kao što su Gísli Águst Gunnlaugsson, Ólöf Garðarsdóttir, Loftur Guttormson, Gunnar Thorvaldsen, Sören Edvinsson, Richard Tomasson i Sigurður Magnússon koji su opsežno pisali o temama kao što su udomljena djeca i siročad, smrtnost novorođenčadi, izvanbračna djeca i rodbinske veze Islanda devetnaestog stoljeća. Također sam crpila podatke iz mnogih dnevnika putovanja iz devetnaestog stoljeća koje su pisali putnici iz inozemstva, među kojima su Ebenezer Henderson, John Barrow, Alexander Bryson, Arthur Dillon, William Hooker, Niels Horrebow, Sir George Mackenzie i Uno Von Troil. Od neprocjenjive vrijednosti bile su i publikacije Húnavetningur, Sagnaþættir úr Húnaþing i Húnavatnsþing Brandsstaðaannáll.
O ubojstvima na Illugastaðiru te životu (i smrti) Natana Ketilssona napisano je nekoliko istaknutih knjiga i članaka uključujući Enginn Má Undan Líta Guðlaugara Guðmundssona, Yfirvaldið Þorgeira Þorgeirssona, Dauði Natans Ketilssonar Gunnara S. Þorleifssona, Dauði Natans Ketilssonar Eline Hoffman (u islandskom prijevodu Halldóra Friðjónssona), Friðþæging Tómasa Guðmundssona i Agnes of Friðrik fyrir og eftir dauðann Sigrún Huld Þorgrímsdóttir. Iako su bila čudesno korisna, neka od ovih djela u međusobnoj su opreci, a neka odražavaju uobičajeno mišljenje o Agnes kao »nehumanoj vještici koja kuje planove za ubojstvo«. Ovaj roman napisan je da je prikaže u neodređenijem svjetlu.
ZAHVALE
Dugujem zahvalnost mnogima koju su mi pomogli u istraživanju i sastavljanju ove knjige. Moja duboka zahvalnost Knúturu Óskarssonu i njegovoj majci na velikodušnosti i kavi, pomoći s prijevodima i svim kasnonoćnim razgovorima u Ósaru. Moj susret s vama jedinstven je trenutak vremenske usklađenosti i dobre sreće. Hvala Jónu Torfasonu i kolegama arhivistima iz Þjóðskjalasafn Íslands na pomoći i entuzijazmu, te pronalasku izvornih pisama sa suđenja. Hvala Guðmunduru Jóhannssonu na neopisivo korisnom pismu. Na strpljenju i pomoći hvala knjižničarima i osoblju ustanova Þjóðskjalasafn, Instituta za islandske studije Árni Magnússon, knjižnice Kringlan, muzeja Árbæsjarsafn Glumbær.
Mojoj »islandskoj obitelji« – þakka þér kærlega fyrir. Bez vas ovaj roman nikad ne bi bio napisan. Svoju ljubav i zahvalnost dugujem dragima Péturu Björnssonu, Regíni Gunnarsdóttir, Heri Birgisdóttir, Halldóru Sigurðssonu, Sylvíij Dögg Gunnardóttir i Maríji Reynisdóttir zbog ljubaznosti, slobodnih kreveta i velikodušnosti. Zahvalna sam i mnogim Islanđanima koje sam susrela i koji su romanu doprinijeli na neobične i različite načine. Nadam se da ćete roman doživjeti kao mračno ljubavno pismo Islandu, što mi je i bila namjera.
Hvala svima sa Sveučilišta Flinders, posebice Ruth Starke, koja me podupirala od samoga početka. Hvala mojim prvim čitateljicama,
Kylie Cardell i Kalindi Ashton, te Kate Douglas, Davidu Sornigu i Bec Starford na prijateljstvu i pruženim prilikama.
Geraldine Brooks, na vašim mudrim opažanjima i mentorstvu – hvala najljepša. Organizatorima Nagrade za neobjavljeni rukopis Writing Australia, Centru za pisce SA i Peteru Bishopu, Valerie Parv, Patricku Allingtonu i Marcu Macleodu na vašim velikodušnim komentarima: hvala.
Iznimno sam zahvalna sjajnoj Pippi Masson i dragoj Annabel Blay iz agencije Curtis Brown Australia. Hvala Gordonu Wiseu, Kate Cooper i kolegama iz agencije Curtis Brown UK, te Danu Lazaru iz Writers Housea. Hvala Emmi Rafferty, Sophie Jonathan, Amandi Brower i Jo Jarrah na oštrovidnim zapažanjima i promišljenim prijedlozima. Mojim divnim izdavačima, Alex Craig i Paulu Baggaleyju iz Picadora, te Judy Clain iz Litde, Browna, hvala vam što ste vjerovali u ovu knjigu.
Naposljetku, moja najiskrenija zahvalnost Pam, Alanu i Briony na vašoj ljubavi i odanosti, te na tome što vam je do Agnes Magnúsdóttir bilo stalo koliko i meni. I na samom kraju, no nipošto manje važno: hvala, Angharad, što ni u jednom jedinom trenutku nisi posumnjala u mene i što si me neprestano ohrabrivala iz dana u dan, iz sata u sat.
Enola
-----------
Hannah Kent suvremena je australska književnica. U tinejdžerskoj dobi otputovala je na Island u sklopu Rotaryjeve razmjene mladih i ondje je prvi put čula o slučaju Agnes Magnúsdóttir, posljednoj osobi koja je smaknuta na Islandu. Suosnivačica je australskoga književnog časopisa Kill Your Darlings i završava doktorski studij na Sveučilištu Flinders. Njezin prvijenac «Agnesina ispovijed» dobitnik je brojnih nagrada i priznanja od kojih izdvajamo Winner of the Abia Literary Fiction Book of the Year 2014., Winner of the Aba Nielsen Bookdata Bookseller's Choice Award 2014., Winner of the Booktopia People's Choice Award 2014. itd.