Tomas Bernhard - Midland na Stilfsu

"Švicarac i njegova životna družica upravo su se pojavili kod posrednika za nekretnine Moritza kad sam mu prvi put pokušao ne samo nagovijestiti simptome svog duševnog i duhovnog oboljenja i naposljetku ih pokušao protumačiti znanstveno, nego sam pred Mori tzom, koji mi je u to doba vjerojatno doista bio najbliskije biće, došavši mu u kuću, iznebuha najbezobzirnije izvrnuo ne samo načetu, nego bolešću već potpuno izobličenu unutrašnjost svoje egzistencije koju je dosad poznavao samo s površine a da ga nije iritirala ni imalo uznemirivala, i morao ga uplašiti i užasnuti već neposrednom brutalnošću svog eksperimenta kad sam tog poslijepodneva temeljito počeo otkrivati i razotkrivati ono što sam pred Moritzom skrivao čitavo desetljeće našeg poznanstva i prijateljstva, i čak štoviše čitavo to vrijeme matematičkom sitničavošću postojano tajio i neprestance i nemilosrdno prikrivao sebi samom da njemu, Moritzu, ne dopustim ni najmanji uvid u svoju egzistenciju; bio je najdublje užasnut, ali me ta njegova užasnutost ni najmanje nije ometala u mehanizmu razotkrivanja koji se pokrenuo tog poslijepodneva silovito, a i pod utjecajem vremena; posve iznenada napavši Moritza tog poslijepodneva iz svoje duhovne busije, kao da Uopce nemam drugoga izbora, postupno sam mu otkrivao tog poslijepodneva sve o sebi, otkrivao sve što se moglo otkriti, razotkrivao sve što se moglo razotkriti..."

Neupućenima, koji ne znaju kakav nam je odgoj, naše bi se ponašanje kad je Englez tu moglo činiti suludim, a mi, naša atmosfera na Stilfsu, izvještačeni, nepodnošljivi. Iako stalno živimo u strahu da bi nas prijatelj nenadano mogao posjetiti, cijele godine, iz trena u tren strahujemo da će doći na Stilfs, istodobno sve vrijeme mislimo: kad bi se naš prijatelj barem nenadano pojavio, bio tu, jer ništa nije strašnije, ništa za sve nas, dok vrijeme odmiče, osobito potkraj zime, nije opasnije od toga što smo ovdje na Stilfsu, u planinama, točnije u Alpama, gdje nesputano vlada apsolutna priroda, dugo, najdulje prepušteni sebi samima, bez uljeza, bez stranaca. Bojimo se posjetitelja, dapače mrzimo ih i istodobno se očajnički, potpuno odrezani od vanjskoga svijeta, grčevito hvatamo za njih. Naša je sudbina Stilfs, postojana samoća. Zapravo na prste kao unekoliko poželjne možemo nabrojiti osobe koje nas tu i tamo posjećuju, ali bojimo se posjeta i tih poželjnih osoba, jer mi se bojimo svih ljudi koji bi nas mogli posjetiti, razvili smo golem strah da nas uopće netko nenadano posjeti, premda najusrdnije očekujemo da nas netko posjeti, i često mislimo: svejedno kakav čovjek, bio i nečovjek da prekine naše alpsko mučeništvo, pakao naše samoće. Navikli smo biti sami, ali ipak uvijek mislimo, netko bi mogao doći na Stilfs, i posjeti li nas netko, ne znamo je li besmisleno ili štetno, ili štetno i besmisleno što nas je taj čovjek posjetio, pitamo se je li nužno to se taj čovjek uspeo do Stilfsa, nije li to bezobrazna povreda naših samotničkih pravila ili naš spas. Većinu onih koji još dođu gore, malo njih koji se još uopće usuđuju uspeti do nas, a iskustva i glasine otežavaju im odluku, priječe im da posjete Stilfs, mi doista doživljavamo kao štetočine. Danima, pošto takav čovjek ode, razmišljamo koliko nas je razorio. Tada ništa ne govorimo i nastojimo šutnjom i udvostručenim i utrostručenim tjelesnim radom u stajama i na gumnu i u šumama isprva podnositi uzetost u koju nas je doveo taj posjetitelj, potom je ublažiti i riješiti je se. Kad nas iznenadni posjetitelj već zakratko teško napadne, a mi se još više bacimo na gospodarstvo, uzajamno iscrpljujemo pretjeranim
tjelesnim radom, s najgorim nam užasom dopre do svijesti kakva je za nas golema kazna Stilfs. Istina je ovo: Stilfs, kojem želimo umaknuti, a on nas sve bezobzirnije zarobljava, postaje naprosto neprevladivo trajno stanje, Stilfs kojega doduše iz navike volimo, ali ga se zbog razuma duboko gnušamo, dapače mrzimo upravo sramotnom opsjednutošću, taj Stilfs posjećuju ljudi koje poznajemo iz najranijeg, ranog i kasnijeg djetinjstva i mladosti, dolaze iz različitih mjesta gdje ljetuju ili istražuju zbog različitih razloga, da se razonode ili ogovaraju ili uništavaju. Svi ti ljudi nisu nam rod, rodbina više ne dolazi. A ubuduće samo zbog smrti i nasljedstva, a i to još tek preko volje. Ti ljudi koji nas još posjećuju nisu nam u rodu i mi se pitamo što nas povezuje. Svi su ti ljudi puka znatiželja i uglavnom govore glasno i zlorabe sve, ali, mislimo mi, neka se za promjenu jedanput na Stilfsu čuju i drugi, ne samo mi, drukčije misli, ne samo naše itd., i mislimo, baš nam je još taj trebao, izdajemo sada sami sebe danima, tjednima, zato što tog čovjeka odmah nismo bacili preko zida itd. Posjetitelji koji dođu gore za nas su gubitak vremena i stoga nevolja. Ali ima i onih, malo njih, najrjeđih, koji nas usrećuju. Takav je posjetitelj Englez. Ali i on, kad je tu, govori što je Stilfs, kako mi ne znamo što je, kako ne priznajemo što je, kako mi mrzimo Stilfs, neprestano najgore objedujemo Stilfs itd., zar on ne razumije zašto?, da je Stilfs za nas mrzovolja, apatija, očaj. Mir i mogućnost koncentracije, kaže on, riječi koje ovdje uvijek čujemo od onih za koje je Stilfs suprotnost. Svi se ti ljudi ogrešuju brbljavošću kad nam neprestance, svakom prigodom, govore što je uistinu Stilfs, kao da mi ne znamo što je Stilfs, svi ti koji čitavu godinu priglupo vjeruju u cijeli svijet i zadovoljavaju svoje potrebe u velikim gradovima. Kao kad glupan, laik, besramno i preuzetno objašnjava stručnjaku što mu je struka, tako nam naši posjetitelji objašnjavaju što je Stilfs. Sve čega su im stalno puna usta govori da oni znaju to što mi ne znamo. Neprestano nam naši posjetitelji odgovaraju na pitanja o Stilfsu koja mi, po njihovu mišljenju, isto tako neprestano postavljamo, premda mi svojim posjetiteljima nikada nismo postavili ni jedno jedino pitanje koje se tiče Stilfsa. Jer mi o Stilfsu znamo sve. Ne zanimaju nas mišljenja naših posjetitelja o Stilfsu, jer su nam poznata već desetljećima. Ali Stilfs nam objašnjava i Englez, koji je sve u svemu najviše četrnaest puta proveo jednu noć i jedan dan na Stilfsu.
Na povratku s groba svoje sestre koja se točno prije petnaest godina ovdje na Stilfsu s Velikog zida strmoglavila u Alz i smrtno stradala, njemu je, Midlandu, doprlo do svijesti da mi, a nije mislio samo na mene i Franza, nego i na Olgu i Rotha, da svi mi živimo na najidealnijem mjestu. Ne može zamisliti idealnije mjesto za nas. Optužio nas je i što namjerno prešućujemo što smo se ovdje na Stilfsu razvijali u idealnom stanju, vjerojatno smo, tako se izrazio, napisali zajedničke ili pojedinačne znanstvene radove najveće vrijednosti što je u skladu s našim bistrim glavama. Čak se našalio, rekao je, "epohalna svjedočanstva duha", ali to što je rekao mislio je smrtno ozbiljno. Osjeća, kad je na Stilfsu, kad prelazi dvorištem, kad udahne i promotri sve to ovdje što obuhvaća pojam Stilfs, kako je nevjerojatna građa koju smo mi, Franz i ja, već preradili u znanost, odavno neoborivu, znanost na koju mi zapravo dugo više uopće ne mislimo. Pretpostavlja da je iza nas zaokruženo djelo povijesti prirode, ali mi smo ga odbili objaviti iz njemu nerazumljivih razloga. Bezumno smo se ušančili iza straha od svijeta. Rekao je: ono što izvan Stilfsa više nije moguće, ni njemu, ni bilo kome, ovdje je moguće. On ima dokaze za naš razvoj, sve je na nama dokaz kako smo dospjeli dovde dokle smo samo mogli sanjati. Na Stilfsu se on osjeća inferiornijim od nas, kao netko tko je zaostao. Sve što je dosad učinio, ostalo je u naznakama. Svi su njegovi pokušaji da obračuna s početnim otpadom u svom mozgu propali zbog njegove naravi kao i prirode izvanjskoga svijeta. Precjenjivanje veličine sredine, koja se posvjedočila bezobzirnošću, postalo mu je doživotnom nesrećom. U velikim je gradovima morao upotrijebiti, utrošiti svu energiju samo da ga ne uguši njihova slaboumnost, u društvu bez kojega s druge strane uopće ne može živjeti. ("U masi totalno otpisan.") Ali mi smo spašeni, spašeni na Stilfsu, spoznali smo Stilfs, savršeno ga posvojili. Budućnost je tu pred nama bez prepreka. Franz ide svojim putom, ja idem svojim putom. Na Stilfsu je sve jasno, što se nas tiče, njemu prejasno. I kaže kako je lažna njegova opreka, stvarnost, kako misli. Male poteškoće kaže, da nas sreća ne bi uplašila nasmrt i slika nam popis svih stilfskih prednosti, listom okrutnih, i nekoliko smiješnih kozmetičkih grešaka, kako misli, ali male kozmetičke greške i poteškoće što nam ih nabraja, nepromišljeno, što ih osjećamo, u zbilji su najveće i Stilfs nije za nas, kako reče, idealan, nego ubitačan. Naš život je ubitačan. Stilfs je
konac života. Ali kažem li što je Stilfs, smatrat će me ludim. Iz istog razloga ni Franz ni Olga ne kažu što je Stilfs. Ali Olgu se ne pita, a Roth je nesposoban da odgovori. Naravno, svi smo mi luđaci. Ali ako netko neprestano tvrdi nešto što nije samo stopostotno pogrešno i ne propušta priliku da nameće tu tvrdnju, nešto što zapravo uistinu i ne postoji ni u čemu nego u toj tvrdnji, upravo jedino u takvoj tvrdnji, onda su živci izloženi najgorem iskušenju. Stilfs! Pa i ja sam, a kao što znam i Franz, u trenutku kada sam ja, kao i Franz, najsurovije i stoga najneoprostivije bio osuđen na Stilfs i nastupio stilfsku kaznu, smatrao svoje najelementarnije misli suludima i odbacio ih. Doduše, ja sam, kao i Franz, još dolje u Baselu, u Zurichu, još u Beču, potom na Stilfsu koji je uvijek među svim ljudima slovio kao pojam tišine i otajnosti, dok uistinu nikada nije bio drugo do leglo tuposti i slaboumnosti, iako izvanrednih, gore na visini, centar proizvodnje slaboumnosti, da se na Stilfsu može misliti što se ne može misliti u Baselu, u Zurichu, u Beču, najposlije u duhovno posve zakržljalom Innsbrucku, da ću se moći, što nisam mogao (kao ni Franz), u svim tim sveučilišnim gradovima razvijati u skladu sa svojim obećavajućim duhovnim darovima, kao što je i Franz vjerovao da će se iz studentske beznačajnosti dolje spasiti skokom na Stilfs koji nas je gore čekao, da će strahotno postati plodonosno, netočno točno, nejasno jasno, na posjedu smještenom visoko u bregovima koji bude povjerenje, da će potiskivanje razuma postati uživanje u razumu itd., ali ja sam se prevario, i Franz se prevario: na Stilfsu nismo postali ništa, samo dvije jadne propalice. Na poboljšanje smo mislili dolje. Gore je došlo do radikalnog pogoršanja. Noću sam se često budio i govorio: na Stilfsu si se uništio!, ili: na Stilfsu su te uništili! Stilfs nije ništa, samo ziđe, stijene, zrak besmisla. A ljudi dolaze ovamo i govore nam što je Stilfs. Uspinju se u svom perverznom duhovnom kratkom spoju, kao Englez, sin bogatih roditelja, fanatično opsjednut planinama, koji sada, dok ga promatram kroz prozor, korača dvorištem gore-dolje. Ja njega vidim, on mene ne vidi. "Na Stilfsu postaviti polugu, promijeniti svijet!", čujem ga kako kaže. Ali mi volimo Engleza. Stigne i ode u svoju sobu, okupa se i cijelu večer govori o idejama koje ima (a mi ih nemamo) i kako vjeruje u ostvarenje tih ideja, realizacija je sve. Služi se njemačkim podjednako spretno kao engleskim, oboma tako dobro kao da su mu maternji. U
njegovim se njemačko-engleskim rečenicama javljaju francuske riječi, podvrgnute nekom ritmičkom principu. Ne očekuje da ga se prekida. Uživa u svom umijeću formuliranja. Rečenice su mu kratke, glas jednoličan, kao da sebi iz principa tu i tamo ne dopušta bilo kakav naglasak, kad bi se moglo očekivati da ga podigne ili spusti. Čovjek, pomisliš smjesta, naviknut na najviše zahtjeve. Iz Franza izbija metafizičko. Čini se da je Midland sada već skroz naskroz politička glava. Civilistično, kaže, prožeto je bolešću. A znanost još ne zna kako obilježiti bolest. Ali posrijedi je smrtna bolest. Glava mu radi najvećom brzinom. O piscima govori s duhovnom hladnoćom. O umjetnosti s prezirom. O filozofiji s porugom. Znanost mrzi kao i Crkvu. Puk danas još samo slaboumno slini. Razoriti znači stvarati. Sa zanosom govori o očišćenju svih država. Tako kaže, a još je prije nekoliko sati govorio kako je sada sve najodvratnije. Kako me nevjerojatno fascinira taj čovjek, mislim, opremljen obilježjima svijeta koji već godinama ne poznajemo više ni iz čuvenja, o kojem, ako smo pošteni, nemamo više ni najmanjeg pojma, jest, u koji se više uopće ne usuđujemo vratiti čak kad bi nam povratak i bio dopušten, u svijet koji nam je već posve neshvadjiv i iz kojega je Midland sebi svojstvenim umijećem iznenađivanja odjednom izronio na Stilfsu, kao na površini trome mase beskraja, na Stilfsu gdje za nas više nema izlaska i spusta, promatram ga kako se, brzih koraka, mladoga, tako dopadljivog tijela, mislim, geometrijskim likom ocrtava na dvorcu što ga je jutarnje sunce obojilo hladnim umjetnim zelenilom, kako taj skroz naskroz Britanac, čiji je otac studirao s mojim ocem prije dvadeset i pet godina na londonskom sveučilištu koje se tada još borilo sa svojom beznačajnošću, kako taj Britanac, naoko zamišljen zbog lakoće kojom još umije ovladati svojim tijelom profinjenom elegancijom, premošćuje vrijeme na Stilfsu, nekoliko sati dok ponovno ne ode. Navikao je, mislim promatrajući ga, učvrstiti u svom umu misli koje ga zaokupljaju glasno izgovarajući riječi koje se tiču tih misli, što upućuje na točnu raspodjelu težine u njegovim mislima. Dok je cijele večeri govorio o najrazličitijim temama, fantazirao, improvizirao o mnoštvu novosti u Engleskoj i cijeloj Europi, zapazio sam da ga ipak zaokuplja samo jedan jedini interes: kako da to što mu je um usvojio tijekom već gotovo tri desetljeća i što mu se u tom razdoblju temeljito nataložilo u mozgu zlouporabi za djelo svoje posve osebujne prirode, da ništa drugo
godinama ne misli, nego: da preobilje golemog arsenala svojih ideja o prirodi potvrdi djelom, crnim na bijelom, o vanjskom svijetu, dakle, svijetu izvan svoje glave. Nije nevažno što često izgovara riječ ostvarenje a da to vjerojatno i zna, a gotovo sve što kaže povezano je s pojmom realizacija. Takav je on, kad jedanput na godinu običava posjetiti grob svoje sestre. Sam kaže da na grobu svoje sestre ništa ne osjeća, ne sjeća se više njezina lica, već odavno ne može više zamisliti svoju sestru. Kad stoji pred grobom, osjeća samo mučninu kao svatko kad posjeti grob, gnuša se sebe, tada u njemu raste prezir prema sebi. Kult mrtvih je neukus, odvratniji od svakog drugog. Ali vjerojatno ga ni odavno mrtva sestra od koje više u njemu nema ničega, ta pokojnica s kojom ni za njezina života nije bio blizak, ne potiče da svake godine dođe na Stilfs. Nije to sestra nego Stilfs, dok dosad to nije bio Stilfs nego mrtva sestra. Sestra, "to ništa ispod nadgrobne ploče" (Midland), činila mu se za njezina života uvijek posve stranom, nikada ju nije volio, a kamoli da bi imao kakve sklonosti prema njoj, ali odjednom kad je umrla, kad se dogodila nesreća, a jedino se toga još sjeća, uopće više ne pokojnice, nego samo okolnosti njezine smrti, izbočine na stijeni itd., huka Alza, odjednom nakon njezine smrti počela ga je mučiti krivnja. Tako dugo dok je njegova sestra, tako se izrazio, živjela pored njega, malo se bavio njome, gotovo ništa. Biće posve bez sadržaja za njega, činila mu se uvijek kao netko tko ga se uopće ne tiče. A sada je ta krivnja postala navikom. Ne potiče ga sestra da dođe na Stilfs, nego Stilfs. Mi. Dolazi na Stilfs. Raduje se. Midland, mislim, koji je tako daleko od dobrog raspoloženja da ga uvijek može dozvati, ne kao mi koji nipošto više ne smijemo dopustiti sebi dobro raspoloženje, da, životnu žustrinu, kako on to naziva. Često sam viđao Engleza kako se smije i kad nije na Stilfsu, nego u Engleskoj ili još dalje od Stilfsa, i vidim ga u sjećanju, kako je to često u trenucima očaja, vidim ga kako se smije. Njegov je otac bio samo "šaljivčina", njegova majka "opako izopačenje čudesne prirode".

Umijeće iznenađivanja. Ne zna za umor, iako je za jedan dan stigao iz Napulja, pun dojmova s putovanja kojima nas je, kao netko u kome se nataloženo ni u kakvim okolnostima ne zadrži ni najkraće vrijeme, smjesta i sve pedantnije obasipao do pet sati ujutro. Često mu najveće zadovoljstvo pričinja sve što mi nikada ne bismo podnijeli. S najvećom pozornošću čita novine, knjige, najstarije kao i najnovije, a
to što govori uvijek je zanimljivo. Nije mu teško proučavati svijet koji se neprestano mijenja, a proučavajući ga on ga kritizira, zbraja i dijeli. Tumač je opće kao i posebne duhovne mahnitosti, niže iskustva jedna za drugim i sve mu je na kraju svakako himba i laž, prevara, neutemeljenost, infamija. Njegova je nepovjerljivost nadasve školovana. Ne bi bio Englez, Midland, da za njega sve nema dvije strane i nikada ne zna koja je još veća, još grublja, još niža podlost. Europljani su, misli, duboko pritisnuti svojim kompleksima, njihova je povijest konačno zaključena. Revolucija u Europi je budalaština, samo još više zamračuje to što već stoljećima nije drugo do agonija. Ali nije samo Europa pri kraju, pri kraju "koji ćemo mi doživjeti", i svijet je pri kraju. Ali to sada odjednom otvara najveće mogućnosti, najveću koncentraciju na prostor, na svemir. To što govori, Englez ne pogrubljuje neprestance kao ostali, to o čemu govori on uistinu proširuje i rasvjetljava u cijeloj jasnoj strahoti, ne sužava postojano poput drugih ljudi, on svaku svoju temu čini beskrajnom, dok se njihove, kako znamo, u većini razgovora urušavaju do jadnog ostatka materije, kako znamo, veoma brzo do ničega. Gore- dolje, do bunara i natrag ide Englez i čeka da mu ja ili Franz kažemo da je doručak gotov, pa može ući. Ispavao se, kako mi se učinilo dok sam ga promatrao, iako smo tek oko šest ujutro otišli u svoje sobe, a u sobi je, mislim, to je dokazivao tračak svjetla ispod vrata, još sat vremena čitao knjigu. Neki mladi ljudi posve se naspavaju za dva, tri sata, mislim, saberu dovoljno energije da normaliziraju glavu i tijelo, a mi, Franz i ja, ne govoreći o Olgi, pa i Roth, trebamo mnogo sna, moramo spavati šest do sedam sati, što znači da razmjerno rano idemo na počinak, naravno, kad mislim da vodimo gospodarstvo, kakvo je uvijek bilo, ne govoreći o korespondenciji u vezi s gospodarstvom, u vezi s Olgom, koju vodimo sa svim mogućim liječnicima, s okružnim i zemaljskim sudom u vezi s Rothom. Prvotno su to gospodarstvo, prije dvjesta godina, opsluživala dva ili tri tuceta posluge, ali mi ga, nepromijenjeno, vodimo sami. I vodimo ga danas mnogo intenzivnije nego oni otprije, iako je manje unosno, jest, uviđamo iz dana u dan sve jasnije da je gospodarstvo, osobito na toj visini, čisti besmisao. Voditi takvo gospodarstvo je samoubilački. Već desetljećima, a to je istina, mi smo premoreni, to je užasno, potpuno besmisleno. Ali ne preostaje nam ništa drugo nego da se ovdje ubijamo
radom. A osjećamo kako je sve to smiješno. Kad dan prođe, mi smo iscrpljeni, i mi smo, otkako smo na Stilfsu, uvijek bili iscrpljeni, na Stilfsu smo uvijek živjeli u posebnom stanju iscrpljenosti. Naše je prirodno stanje iscrpljenost. S najvećim naporom živimo protiv volje, to iscrpljuje nasmrt. Kad su nas već, uvijek smo mislili, strašni silnici, naši roditelji, osudili na Stilfs, kad ovdje na Stilfsu već moramo ostati doživotno, jer smo odviše slabi da bismo mislili na oslobođenje, nećemo uništiti Stilfs. I tako je Stilfs intaktan. Njegovo je gospodarstvo intaktno, ali stambene zgrade nisu intaktne. Doista su stambene zgrade potpuno zapuštene, nepojmljivo. Dok je gospodarstvo danas u tako dobrom stanju kako nikada nije bilo, jer se već tako dugo ne koncentriramo ni na što osim na njega, ovdje smo samo još zbog njega, a već odavno smo odustali od sebe, i to zbog njega, stambene su zgrade propale kako još nigdje nisam vidio. Sve se na njima doima beznadno, najbeznadnije, stropovi i podovi se spuštaju, i to, kako se čini, pod teretom miševa koji se u njima divljački množe, zidovi i namještaj su utjelovljenje zapuštenosti i kućom vlada vonj truleži koji dolazi od toga što posvuda samo još vlada gamad, broj koje se penje na milijarde, sve je vlažno i zaparno i čovjeku se čini da će se ugušiti. Što se tiče namještaja, bio on najskupocjeniji, idila ukusa i pribježišta naših predaka, mi za njega nemamo nimalo razumijevanja. Sve je u svim prostorijama desedjećima prepušteno sebi. Primjer: navlake naslonjača u našoj blagovaonici samo su još dronjci. U ormarima i komodama hrpe praha iz crvotočina. S vremenom su slike same od sebe popadale sa zidova, a mi ih uglavnom više nismo podizali. Nakon svakog podrhtavanja što dolazi iz zemlje, a svake godine zemlja na Stilfsu podrhtava više puta, opustošenost je još veća. Ništa više ne dotičemo. Ništa ne podižemo, samo prekoračujemo. Treba znati da su sve naše prostorije potpuno pretrpane baroknim i jozefinskim namještajem, posvuda tabernakli i sekreteri, s jezom se sjećam opsjednutosti naše majke empirom, sve stolići i stolice itd., itd., a uz to hrpe kiča iz djetinjstva. U najkraće doba, mislim, sve će ovdje na Stilfsu biti razbijeno, posve nepopravljivo. Kad bismo sve što nam već desetljećima ne dopušta da dišemo i od čega ćemo se, kako smo uvijek mislili, ugušiti, a to je zapravo na Stilfsu najdragocjenije, njegovo unutarnje uređenje, umjetnički uresni predmeti, koji su najvećim dijelom stari tri stotine, četiri stotine godina i potječu iz
najrazličitijih zemalja, te stotine baštinjenih predmeta od najskupocjenijega plemenitog drva, mnoge su od njih obrtnici, umjetnici svog zanata, u dugogodišnjem radu smišljali i izrađivali samo za Stilfs, kad bismo sve to u čemu smo postupno odrastali, isprva u maglovitom, a potom u najjasnijem, najelementarnijem beznađu, htjeli njegovati, održavati, tu bi samo za to moralo biti trajno zaposleno dva tuceta ljudi, ne govoreći o tome da su tu i sporedne zgrade kao lovačka kuća, staklenici itd., i oni propadaju doslovno iz dana u dan još istančanije sve dok potpuno ne propadnu, novac uopće ne bi smio igrati neku ulogu, ali ipak igra najveću ulogu, a mi bismo za sve to što vrijeme uništava morali imati razumijevanja, ali mi uistinu nemamo nimalo razumijevanja. Posvuda, po svim tim umjetničkim predmetima na podu i zidovima zapaža se da je Olga, koja je sve to voljela, već deset godina zarobljena u invalidskim kolicima i u zbilji više uopće nije tu. Franza i mene Olga optužuje zbog grubosti i tuposti spram svih tih umjetnina. Doista, naš nas uređaj čitavog života opterećuje i mi ga mrzimo. Ako je danas sve anakronizam, kako je jučer rekao Englez, kako je onda velik anakronizam Stilfs! Bilo bi logično, dosljedno, kako je jučer rekao Franz, da se svi mi smjesta svega toga riješimo, da se ubijemo, bez oklijevanja, jer, kako misli Franz, danas nam još jedino preostaje da se ubijemo, nije važno kako, što brže to bolje, ali mi smo preslabi za to, razgovaramo o tome, i kako često razgovaramo o tome satima, danima, tjednima i ne ubijamo se, mi doduše mislimo, doduše znamo kako je besmisleno što još živimo, što još postojimo, ali se ne ubijamo, ne slijedimo primjere onih koji su se već ubili, a koliki su se naši vršnjaci već ubili, zbog smiješnih razloga, kao što znamo, zbog najsmješnijih razloga ako te razloge usporedimo sa svojim razlozima, mi se ne ubijamo i dan za danom se potucamo sa svim mogućim besmislicama, provodimo dane u besmislenom tjelesnom radu i apsurdnom rascjepkavanju pamćenja, mučimo se i hranimo i strahujemo i ništa drugo, i upravo to je najbesmislenije na svijetu što se mučimo i hranimo i strahujemo, najodvratnije, ali mi se ne ubijamo, mi razgovaramo o tome, mislimo samo o samoubojstvu, ali mi nismo počinili samoubojstvo. Već smo povečerali kad se odjednom, ne pokucavši, dveri i vrata još nisu bili zakračunani i zatvoreni, u blagovaonici pojavio Englez, koji je bio zastao usred dvorišta. Franz i ja upravo
smo razgovarali o Rothu, koji nam je poslijepodne ponovno zaprijetio da će zapaliti Stilfs. Upozorili smo momka da će, prijavimo li ga zbog prijetnje, bezodvlačno biti zatvoren, godinama, rekli smo, i neka odabere hoće li radije biti zatvoren u ludnici ili u kaznionici, na što se smirio i obećao da neće zapaliti Stilfs. Volimo i trebamo tog momka, hranimo ga isto kao sebe i zapravo nigdje nije radije nego na Stilfsu, koji bez daljnjega može prehraniti još jednog luđaka, i to tako snažnoga kao što je Roth. Da nije na Stilfsu, već bi odavno sjedio među zločincima ili luđacima. Ovdje je najvažniji, što on zna, i ako ne zapali Stilfs i ako ne bude ubadao više krava kuhinjskim nožem nego dosad i pumpom za bicikle napuhavao zrakom još više kokoši dok se ne rasprsnu, nije nam važno što je lud. Mi znamo da je Roth problem, ali i mi smo sami sebi problem, a naš je problem veći. Razgovarali smo o tome kako je sve teže spriječiti Rothove izgrede, kako mu ne smijemo priječiti da ide u gostionicu, ljeti pliva u hlačama i košulji Alzom i dolazi mokar kao miš u gostionicu, naprotiv, neka,kad hoće, ide u dolinu i Alzom i u gostionicu, onda se vraća kući smiren, makar i kasno noću, oko tri sata ujutro ili još kasnije. Da nemamo Rotha, na Stilfsu bi vladao potpuni kaos i Olga ne bi imala nikoga tko bi se bavio njome, jer uistinu se mi, Franz i ja, ne bavimo svojom sestrom, uglavnom je zaboravljamo, ali Roth joj ukazuje više od nužne pažnje. On je dobar radnik, i kad ga se umješno i blagonaklono uputi, on sa zadovoljstvom obavlja najgrublje poslove, najteže, najnezahvalnije i najnezamislivije. Ne zna za izgovore jer mi radimo podjednako teško kao Roth i ne libimo se najgorih opterećenja. On nas poštuje. Roditelji su mu rano umrli, otac se objesio, njegov se jedini brat prije dvije godine okladio za deset šilinga da će preplivati nabujalu Muru i utopio se u Muri, jer je doista skočio u Muru, Rothovi su Štajerci, otada se tuži kako tamo odakle dolazi, u Štajerskoj, više nema nikoga. Njegov se najbolji i jedini prijatelj u ožujku bacio pod vlak. Englez je veoma dugo proučavao osmrtnicu sa slikom unesrećenoga. Osuđen na samoubojstvo, Rothov je prijatelj za vikend bio iz ludnice, gdje je bio smješten, pušten kući da posjeti roditelje, ali taj se put nije više vratio u ludnicu, nego je legao na željeznički nasip. Englez je rekao da se Rothov prijatelj bacio pod vlak točno jedanaestoga ožujka, na svoj rođendan. Roth je naslijedio nesretnikovu odjeću, među ostalim dvoje kožnate hlače koje sežu do
gležanja. Sada Roth ne odijeva drugu odjeću osim odjeće svog mrtvog prijatelja, čim je Englez stigao, Roth je smjesta odjenuo nedjeljno ruho samoubojice i u njemu iz Stilfsa Alzom otišao u gostionicu. Već se bio oprostio i Englez mu je bio dao novčanicu, jednu funtu, kao uvijek kad je u posjetu. Uvijek bi Rothu davao funtu, a onda je Roth pobrzao u staju i ubio tri kokoši koje danas jedemo, subotom ubija kokoši koje jedemo nedjeljom, ispruženim rukama vitla njima zrakom i odreže im glave. Englezu je dolje na vratima blagovaonice, već u nedjeljnom ruhu, pokazao svaku pojedinu kokoš i rekao, kokoš je normalna, samo nema glave, ta uzrečica potječe od Franza, on se prije uvijek tako izražavao, dok mu odjednom nije dodijalo, pa je to preuzeo Roth. Sjećam se prijašnjih Englezovih posjeta, koji mi sada izgleda kao da ne zna bi li nas čekao na dvorištu ili ušao, kao da čeka da ga pozovemo na doručak, nitko ga ne poziva, Franz ga ne poziva, ja ga ne pozivam, sjećam se prijašnjih Midlandovih posjeta dok stojim na prozoru i promatram ga, možda ga, mislim, dolje u dolini u gostionici čekaju prijatelji i on želi otići, a možda i dolje u Alzu ima djevojku u nekom priprostom konačištu, ostavio je prijateljicu samu preko noći, jer ovdje na Stilfs dođe sam, ne s drugima, ne bi bilo prvi put kako su dolje u gostionici odsjeli neki ljudi, prije dvije godine, dok je bio gore na Stilfsu, čekala gaje dolje grupa švedskih arheologa, neki iz sjeverne Njemačke, Talijani, prijateljuje s toliko ljudi iz najrazličitijih zemalja. Nikada ne bi, priznao mi je jedanput, doveo nekoga na Stilfs. Mislim da i Franz stoji na prozoru i promatra ga, Olga ga promatra s prvoga kata, a Roth vjerojatno kroz stajski prozor. Kad je ovdje, Englez nas zarazi svojim nemirom. Zahvaljujemo mu za poticaje, za toliku misaonu građu, novosti. Ali on ne osjeća našu šturost i bijedu. Naprotiv. Svi njegovi prijašnji posjeti navodili su nas na razmišljanje, davali nam građu za mjesece i mjesece razmišljanja. On doista dođe u pravi čas. Što smo znali o događajima dolje, kad smo tu gore apsolutno izolirani. Zapravo ja i Franz već više od godine dana ne silazimo u Alz. Samo Roth još održava kontakt sa svijetom. Ali iz gostionice dolazi uvijek s gadnim glasinama. Roth nosi mlijeko u Alz. Roth donosi namirnice koje trebamo, žigice, šećer, začine. Roth dolje u dolini čita novine. Mi već godinama ne čitamo novine, jer nam se odjednom, naprasno, zgadilo čitanje novina kojim smo desetljećima bili opsjednuti i više ga sebi ne
dopuštamo. Strogo smo mu zabranili da nam gore donosi kakve novine. Ali kad Englez donese novine, bacamo se na njih kao da smo gladni čitanja novina. Radio ne slušamo. Volimo slušati glazbu, ali nikada ne idemo sestri, najviše jedanput na dan kad kažemo Dobro jutro ili Laku noć. Kad bi Englez znao koliko smo se već udaljili od svega. Ali bilo bi nesmotreno reći mu istinu, reći istinu tako da bude uvjerljivo. Jer, kakvog bi imalo smisla priznati mu da živimo još samo kao životinje. Već godinama u golemu biblioteku u kojoj su spojene tri ogromne ostavštine knjiga, jedna pradjedovog brata, liječnika iz Padove, druga djedova brata s majčine strane, suca u Augsburgu, i treća našeg ujaka, brata naše majke, koji je bio posjednik mlinova u Schardingu, već godinama nitko od nas nije ušao u tu golemu biblioteku. Kad bi Englez znao da mrzimo čitanje kao takvo. Kad je tu, mi se gradimo da nas zanima napisano, a kad ode, ono nas ni najmanje ne zanima. Da smo zaključali biblioteku i ključ bacili u Alz! Kad bi to znao! Kad bi Englez znao da smo nuždu koja je za nas Stilfs pretvorili u vrlinu od trenutka kada smo uvidjeli da je Stilfs kraj našeg razvitka, da smo sve uložili u to da ubrzamo svoj prirodni kraj, koji nije prirodni kraj. Englez je, mislim, na Stilfsu okružen prividom. Ali Franz je u pravu kad kaže da se ne smijemo povjeriti Englezu, jer bismo tog časa razorili u njemu ono što je od tako neprocjenjive vrijednosti, možda bismo uništili čak i Midlanda, a posljedica koje se bojimo bila bi strahovita. Englez više ne bi došao na Stilfs, od tog bismo časa uzaludno čekali da dođe. Engleza treba obasuti svime, samo ne istinom, i u tom je slučaju nužna jedino laž. Ne smijemo mu njegov Stilfs obratiti u opreku, u svoj Stilfs. Franz me često opominje što suviše govorim, jer nitko nije u većem iskušenju od mene da naprečac kaže sve o Stilfsu, jer bih Englezu najradije rekao sve o Stilfsu, Englez je taj, prvi, kojem hoću objaviti to što mu ne smijem objaviti, istinu, ali upravo Franz, odjednom iz neopreznosti, kaže ili ne kaže što se smije ili ne smije reći Midlandu. Ako, naime, ne kažemo istinu o svom položaju, i ne razotkrijemo se nikome, pa ni Englezu, čuvamo tajnu o kojoj Englez neprestano govori, a ona je opreka onome što on zamišlja. Dokaz za to će biti i može biti jedino naša smrt, čak i ako se pokaže da osim nereda, nezamislivog kaosa, nismo bili ništa. Sve propitati, rekao je jučer. Sve je besmisao. Takav je on, mislim i pomislim, kako je lud čovjek s kojim nam je, Franzu i meni, zajednička
samo dob i ništa drugo, puka suprotnost, nemirnik, sumnjičavac. Možda i on, poput mene, kad razmišlja, misli da je prošlost, mrtvo, sve što jesmo, od čega smo mi, Franz i ja, pa i on, kao i svi što postoje. Doista jedino ta misao, da je mrtvo sve što jest, dakle, sve što je bilo, da je prema tome mrtva i sadašnjost, budući da jest, sve nas zaokuplja, sve ljude zaokuplja, isključivo to što rade i gdje i što jesu ili bi mogli biti i kako nastavljati, napredovati, izvršavati u tome što su jedino kadri obilježiti kao život, opstanak, egzistenciju. Gotovo nam nitko nije više tuđ i gotovo nam nitko nije bliži od njega. Nadmoćan je spram nas, jer misli i govori na više jezika i vlada tim jezicima kao glazbeno-matematičkim umijećem visokog stupnja. Da se ograničio na jedno područje, na jednu znanost, bio bi od razuma odavno učinio čudo, što pretpostavlja za nas. Ali on se ne može ograničiti na jednu znanost, specijalizaciju, vjerojatno zato što je duboko prezire. On neprestano sve stavlja u vezu sa svime i uvijek o svemu zaključuje iz svega. U tome je korijen njegove nesposobnosti da ostvari i jednu jedinu od tisuća ideja koje se neprestano prožimaju u njegovoj glavi, posve prirodno školovanoj za univerzalno. Takav je on, mislim, taj koji o staroj kao i modernoj duhovnoj znanosti govori kao o hrpi komposta, o zlim uzrocima mučnih djelovanja. Takav je on, kojemu nije po volji udariti svemirom ravno. Kako me često taj čovjek povrijedio i kako sam često ja morao povrijediti njega, mislim. Jer bezobzirnost je često među nama bila jedini izlaz, udarac u čelo, bez ustručavanja. Među ljudima kao što smo mi, rekao je Englez jučer navečer, postoje duhovne intimnosti. I to, rekao je doslovno, između njega i mene protuprirodne, između Franza i njega najprirodnije. Franzovo mišljenje i nazori oprečni su njegovom i njegovima, ali posve prirodni, a moje i moji također oprečni njegovom i njegovima, ali protuprirodni. Svakom riječi koju izgovaramo mi, Franz i ja, u svakom času koji provodimo s Midlandom, potvrđuje se da nas dvojica imamo različite očeve. Presudna je naša suprotna rodbina s majčine strane. Na nama se vidi, kako se god uzme, da nas je na svijet dovela katastrofa, nevolje, i to najstrahovitije nevolje. On u našem ponašanju neprestano osjeća zgađenost od koje se uistinu sastojimo. Tu nesreću čovjek mora prebroditi ako nam se približi, razgovara s nama, čak i prije nego nam priđe. A bez imalo sumnje nitko nam se nikada nije ni usudio približiti, bilo tjelesno, bilo u mislima. A
ta sumnja, ta uvijek posve određena sumnja, pojačava se s godinama, ta će sumnja jednoga dana, vjerojatno već za najkraće vrijeme, do kraja onemogućiti da se s nama uspostavi bilo kakav kontakt. Posve lišeni kontakta, ali možda u najidealnijem stanju, u idealnom raspoloženju, kakvo možemo proizvesti samo mi, jednog ćemo dana, misli on, posve nesmetano moći ostvariti svoj cilj. Bilo bi pogrešno obilježiti kao razgovor to što je jučer navečer uistinu bio bezobziran kovitlac tisuću nabacanih riječi. Vidjeli smo jučer sasvim jasno da je to što mislimo nepregledno kao i ono što on misli, a upravo nas je to osvježilo. Ali dok je te večeri postalo posve jasno da Englez još ima budućnost pred sobom, nama je, Franzu i meni, pak postalo potpuno jasno da mi više nemamo budućnosti. Kad bi samo jedan od nas još jedan jedini put smogao snage da siđe sa Stilfsa, da okrene Stilfsu leđa, uputi se u svijet, mislim, da se više ne vrati, uz cijenu optužbe da je time počinio zločin prema našoj sestri Olgi koja je upućena na nas, da ju je uništio! Što ne mogu ja i što je za mene prekasno, moglo bi ipak Franzu biti moguće i ne prekasno, ali sve je za nas prekasno. Trenutak kad je još bilo moguće to što sada više nije moguće, pobjeći od Stilfsa, tako je daleko iza nas da se više ni ne sjećamo kad je to bilo. Isprva smo tako, kao Englez, vjerovali da je Stilfs naš spas, idealno stanje za nas, i kad smo vidjeli i uvidjeli da Stilfs nije naš spas, nije idealno stanje za nas, ne može to biti, naprotiv, da on znači naše uništenje, nadali smo se da će umrijeti Olga, koja je sada već potpuno uzeta. Ali ona nije umrla, tko zna kad će umrijeti. I sada, kad smo svi već ostali bez snage, ne bi imalo svrhe da je napustimo. Sve je to pitanje vremena i to nas pitanje više ne plaši, jer mi znamo da smo pri kraju i da život za nas više nema nikakva smisla.

Hubertus



Od odvjetnika Enderera iz Innsbrucka, našeg pretka, doznali smo (doslovno) ovo:
... dvadeset sam godina, napose u Saggengasse i napose oko podneva, prolazio pokraj čovjeka a da nisam znao tko je taj čovjek, i obratno, taj je čovjek dvadeset godina, napose u Saggengasse i napose oko podneva, prolazio pokraj mene a da nije znao tko sam... a čovjek je iz Saggengasse, makar iz gornje Saggengasse, dok sam ja iz donje Saggengasse, obojica smo odrasli u Saggengasse i doista, mislim, oduvijek sam viđao čovjeka a da nisam znao da je iz Saggengasse i tko je, i obratno, čovjek nije ništa znao o meni... sada mislim da sam s godinama morao nešto uočiti na čovjeku, morao sam uočiti njegov hubertus... predbacujem sebi, godinama, desetljećima prolazimo pokraj nekog čovjeka ne znajući tko je taj čovjek, i kada bismo na tom čovjeku nešto morali uočiti, ništa ne uočimo na čovjeku, i mogli bismo čitav život prolaziti pokraj takvog čovjeka i ništa ne bismo na tom čovjeku uočili... odjednom uočimo na čovjeku pokraj kojega smo prolazili dva desetljeća nešto, bio to hubertus, bilo nešto posve drugo, odjednom sam na čovjeku uočio hubertus i u vezi s tim da čovjek živi u Saggengasse i da voli šetati uz Sill... prije tjedan dana taj mi se čovjek javio u prolazu i čovjek se sa mnom popeo do ureda, dok smo se uspinjali stubama bilo mi je jasno, čovjeka viđaš već dva desetljeća, uvijek istoga čovjeka, uvijek istoga ostarjelog čovjeka u Saggengasse, oko podneva u tom hubertusu, u tom posve običnom ali posve određenom hubertusu, dok smo se uspinjali stubama nije mi bilo jasno zašto je upravo čovjekov hubertus privukao moju pažnju, odjednom, izbliza, čovjekov je hubertus privukao moju najveću pažnju... ali to je posve običan hubertus, mislio sam, deset tisuća takvih hubertusa u planinama, deset tisuća takvih hubertusa nose Tirolci... svejedno kakvi ljudi, što rade, odakle dolaze, svi oni nose te hubertuse, neki sive, neki zelene, a kako svi nose te hubertuse, još cvatu mnoge tvornice hubertusa u dolinama, ti se hubertusi izvoze u cijeli svijet, ali hubertus mog novog klijenta imao je nešto posebno: rupice za gumbe bile su mu optočene ševroom! Te
rupice za gumbe optočene ševroom vidio sam samo jedanput u svom životu, naime na hubertusu svog ujaka koji se prije osam godina utopio u Sillu nizvodno... taj čovjek ima isti hubertus kao moj ujak koji se utopio, mislio sam, uspinjući se s čovjekom u ured... odjednom se sjetih kako su mog ujaka Worringera izvukli iz Silla, bio je to očajnički čin, mislili su jedni, nesretni slučaj, drugi, ali siguran sam da se Worringer bacio u Sili u takozvanoj samoubilačkoj namjeri, u to za mene nema dvojbe, Worringer se ubio, sve u njegovu životu i napokon sve u njegovu poslovnom životu upućuje na samoubojstvo... dok su utopljenika tražili uzvodno od tvornice stakla, voda ga je naplavila ispod Pradla, u novinama su bile stranice i stranice o nesreći, čitavu su našu obitelj razvlačili u javnosti, riječi poslovna propast, propast drva, odumiranje pilane, napokon privredna i društvena propast kružile su u kolportažama... pogreb u Wiltenu bio je jedan od najvećih, sjećam se, tisuće ljudi, piše Enderer... čudnovato, rekao sam čovjeku s kojim sam se uspinjao stubama do ureda, vaš hubertus mi ne ide iz glave, ponovio, vaš mi hubertus ne ide iz glave... čuli vi to ili ne, vaš hubertus... između vašeg hubertusa i mog ujaka, pomislio sam, ali nisam rekao, postoji najuža veza, tko zna, zna li čovjek o čemu govorim, mislio sam i pozvao čovjeka da dođe u ured, uđite! rekao sam, jer je čovjek oklijevao, i onda sam u uredu i skidam ogrtač i čovjek ulazi... zasigurno me čovjek čekao dolje na kućnim vratima, danas kasnim dvadeset minuta, mislim, potom: što hoće taj čovjek? Čas me razdraživalo što šuti, čas njegov hubertus, ulazeći u ured vidio sam još jasnije, još bolje, kad sam upalio svjetlo, da su rupice za gumbe čovjekova hubertusa optočene ševroom, crnim ševroom, i otkrio da je hubertus mog novog klijenta istoga kroja kao hubertus mog ujaka Worringera, da je najjednostavnijeg kroja. Sjednite, rekao sam čovjeku, moram prvo naložiti, sam sam, sekretarica mi je bolesna, prehlada, gripa, moram naložiti vatru, ali sve sam još jučer navečer pripremio, rekoh, pa mi sada nije nimalo teško naložiti, sjednite, rekao sam, on sjedne, taj tmuran maglovit ugođaj, rekao sam, sve je mračno, ovo godišnje doba iziskuje najveću disciplinu, treba se svladati i podnijeti, brzo sam izbacio tu rečenicu koliko god bila značajna, pomislih istodobno, kakva besmislena rečenica, te izlišne besmislene jutarnje rečenice, pomislih, sve je izloženo nevjerojatnom izazovu opterećenja, rekoh, tijelo, razum, glava, razum, tijelo. Kad
uđu, ljudi posve prirodno ostanu u ogrtaču, pa i novi klijent u svojem hubertusu, sada u uredu kao da mu je bilo još hladnije nego dolje pred vratima, još malo i bit će toplo, rekoh, kad se jedanput naloži, toplina se brzo širi, pohvalio sam vrsnoću američke peći od lijevana željeza, pridodao kako je štetno centralno grijanje, neprestano sam govorio kako je premračno za uredski rad, moglo bi se rastvoriti zavjese, upaliti više svjetiljaka, ali ne koristi upaliti više svjetiljaka, ništa ne koristi, kako je neprijatna, mislio sam, ta situacija što sam u mračnom uredu rano ujutro sa stranim čovjekom koji se posve umotao u svoj hubertus, ali kad pomisliš, mislim, da je za četiri tjedna već najkraći dan, rekoh, bez učinka, govorio sam o svemu i svačemu stojeći pokraj peći, ali sam bio isključivo zaokupljen hubertusom novoga klijenta. Wilten nije nikada doživio nešto slično, kažem, tisuće ljudi, novi mi je izgledao kao da je posrednik za nekretnine, trgovac zemljištima, ti ljudi nose takve hubertuse, tako se drže i imaju takva lica, mislio sam, ili je čovjek stočni trgovac, pomislih, smjesta sam pomislio, on je posrednik za nekretnine, jedan od tih ljudi koji posvuda idu u svojim hubertusima i izgledaju kao sušta bijeda, a vladaju čitavim tržištem nekretnina u unutarnjim Alpama, s druge strane, čovjek bi mogao biti i stočni trgovac jer je zadržao i šešir na glavi, pomislih, to govori da je stočni trgovac, nisam mu vidio ruke, bio je izrazito mršave glave, po tome se prepoznaju stočni trgovci, da zadrže šešir na glavi, pa i kad uđu u ured, smjesta sjednu i zadrže šešir na glavi, na stubištu se čovjek predstavio, pomislih, ali zaboravio sam mu ime, no sada mi padne na um: poznato ime, neko ime karakteristično za Tirol. Odjednom se sjetih, čovjek se zove Humer. Humer? upitah, Humer, reče čovjek. Htio sam znati što hoće, ali nisam rekao: što vas vodi k meni? nisam ni mislio, što vas vodi k meni?, naprosto sam rekao: taj je ured najstariji ured u čitavom Innsbrucku. Već je moj otac vodio taj ured, više bilježnički predmeti, rekao sam, potom, s jedne je strane prednost kad je ured tako star, s druge je strane to mana, upitao sam sebe, zašto to govoriš?, bio sam svjestan besmislenosti te izjave još dok sam je izricao, ali to me nije spriječilo da izgovorim i drugu besmislicu, rekao sam: položaj ureda je najbolji. Ali ta izjava, kao ni prethodne, nije se vidljivo dojmila novoga klijenta, a nesumnjivo je posrijedi novi klijent. Kako je čovjek i dalje postojano šutio, a s druge strane nisam imao vremena da ga ostavim da i dalje šuti,
posljednjih su se tjedana nagomilala brda spisa preda mnom, pa rekoh: ljudi dolaze k meni kad je posrijedi nešto lojalno. U takvim slučajevima čovjek mora poznavati gradsku materiju, rekao sam i pokušao napraviti red na pisaćem stolu, spisi, samo spisi, rekoh, tupost i ravnodušnost potiču da se neprestano izgovaraju rečenice, rečenice i preostaci rečenica, takve beživotne rečenice i takvi beživotni preostaci rečenica, ali Humeru sam prvi put rekao spisi, samo spisi, pomislih, i istodobno: čovjek je zapazio da si već stotinu i tisuću puta izrekao spisi, samo spisi. Odjednom me razljuti čitavo to stanje i rekoh pogledavši na sat: prijeđimo na bit. Ali još dugo nismo došli do biti. Naime, umjesto da mi objasni zašto je došao u moj ured, čovjek je nabacio nekoliko, kako mi se činilo, potpuno beznačajnih, i k tome još nepovezanih napomena o svom porijeklu, predgrađu, zaključenom, ni u čemu dosljednom rastu, otužnom djetinjstvu i tako dalje, nešto o svojim poslovnim prilikama, da ne može priuštiti sebi željezničku kartu do svoje sestre u Linzu, govorio je o boravcima u bolnici, teškim trbušnim operacijama, pri čemu je neprestano izgovarao riječi bubreg (u vezi s prehladama) i jetra (zbog alkoholizma), da je čitavog života volio šetati uz Sill, ne uz Inn, izričito je naglašavao, uz Sill, napokon, da je život samo ponavljanje i ponavljanje, veoma se brzo iscrpio u monotoniji. Odjednom mi se učinilo da imam posla s luđakom, jednim od onih luđaka koji tumaraju tirolskim dolinama i klancima sa svojim ludilom i ne nalaze izlaz iz svog ludila (iz Tirola). Sada sam rekao da bi mi bilo drago kad bi on, Humer, rekao zbog čega je ovdje. A Humer će: ja posjedujem trgovinu pogrebne opreme u Saggengasse. Već je dva puta bio na vratima mog ureda, ali poznato je da odvjetnici imaju mnogo posla na sudu, u uredima ih je teško naći, pa me čekao dolje na kućnim vratima... Dok se ured brzo zagrijavao imao sam osjećaj da se čovjek sve više smrzava, sve se više zavlačio u hubertus... stari, debeli zidovi, rekoh, htio sam reći, stari, debeli zidovi teško se zagrijavaju, ali nisam to rekao jer mi se učinilo besmislenim da to kažem, pa samo rekoh: stari, debeli zidovi. Pomislih, hubertus mog ujaka imao je šest rupica za gumbe, smjesta sam izbrojio rupice za gumbe na Humerovu hubertusu i izbrojio ih ponovno, pa treći put, uvijek odozgo prema dolje i odozdo prema gore i pomislio, i Humerov hubertus ima šest rupica za gumbe, šest rupica za gumbe optočenih crnim ševroom, i da Humerov
hubertus mora biti hubertus mojeg ujaka Worringera... ali nisam to rekao, jer mi se učinilo besmislenim da to kažem, ali potom za čas, ipak ću nešto reći o hubertusu, dok sam govorio nešto o gornjoj Saggengasse, kad je povodanj u gornjoj Saggengasse uvijek su poplave, rekoh, Humer kimne, rekoh: nema korisnije odjeće od takvog hubertusa, jasno je zašto svi imaju takve hubertuse, rekoh, ali vaš je hubertus poseban hubertus, rupice za gumbe su mu optočene ševroom. Ali Humer nije reagirao na to, ili bolje, nije reagirao onako kako sam očekivao. Rekao je da još nikada nije bio kod odvjetnika, ja sam prvi, priznaje, najbolji od najboljih, bez preporuke, rekao je, ne, bez preporuke. Dvadeset godina prolazio sam pokraj vas, rekao je, ali nisam znao da ste odvjetnik... uđeš naprosto u taj ured, rekao je, u taj stari ured... posjednik trgovine pogrebne opreme u Saggengasse, čovjek nije posrednik za nekretnine, ni stočni trgovac... Naravno da znam za vašu trgovinu, rekoh, što mi je trebala laž da naravno znam za trgovinu pogrebne opreme, uvijek govoriš neistinu, pomislih, potom, baš me briga što čovjek misli... dugo se ustežeš da posjetiš pravnog zastupnika, ali onda dođe trenutak kad posjetiš pravnog zastupnika, odjednom ne možeš drugo, ne možeš više dalje i odeš do odvjetnika... najjadniji su ljudi koji u bezizlaznom stanju odu do odvjetnika i nedvojbeno je Humer takav čovjek, pomislih... možeš izabrati da se ubiješ ili da odeš do odvjetnika, reče Humer, piše Enderer kako govori Humer, zanima me njegov položaj... sada, piše Enderer, zanima me sve u tom slučaju koji se odjednom pokazao potresnim... čovjek je sada govorio mirno, bez imalo uzbuđenja, i ja sam bilježio, bez zastranjivanja, ograničavajući se na činjenično, piše Enderer, gola monotonija očajnika... ne diraju me ti ljudi koji me posjećuju, piše Enderer, ali taj je čovjek bio iznimka... odjednom reče Humer, piše Enderer: prolaznike poznajem po odjeći, gledam im odjeću, ne lice. Noge da, lice ne. Najprije pogledam cipele. Po tome se razlikujemo, rekoh, ja smjesta pogledam lice. Lice ne, reče on. Tako on dvadeset godina nije vidio moje lice, samo moju odjeću, dok sam ja dvadeset godina gledao njegovo lice, a ne odjeću, pa stoga, piše Enderer, nisam vidio njegov hubertus... Kako dugo već imate hubertus? rekoh odjednom, a Humer odgovori mnogo godina, nije rekao četiri ili pet godina ili osam ili deset ili dvanaest godina, kako sam se nadao, rekao je mnogo godina, nesumnjivo je posrijedi potpuno
iznošen, ali još topao hubertus, pomislih, točno prije osam godina moj se ujak Worringer bacio u Sill, po mom je mišljenju Humerov hubertus još stariji, desetak godina, hubertus mog ujaka bio je nov, najviše godinu dana star... ali nisam pitao Humera odakle mu hubertus, iako bi bilo najprirodnije upitati: odakle vam hubertus? Gdje ste kupili hubertus?, nisam pitao, još dugo sam slušao kako govori: Mnogo godina. Nije mi to davalo mira, govorio čovjek što mu drago, ja sam samo uvijek čuo Mnogo godina, a rupice za gumbe su optočene ševroom, mislio sam... najprije pogleda cipele, onda, naravno, hlačnice, reče Humer, piše Enderer, tako nikada ne vidim lice, tako nikada nisam vidio vaše (moje) lice, piše Enderer, to je i zbog toga što je pognut, mislio sam, Humer se drži skvrčeno, kralježnica mu je tako iskrivljena, vidio sam promatrajući ga dok je tonuo u hubertus kako to još nikada nisam vidio... kvaliteta cipela i kvaliteta hlača zanima ga na čovjeku, kakvo ima odijelo, kakav kaput, što se tiče tkanine on ima podjednako izražen osjećaj za kvalitetu, a što se tiče kože... je li to prava koža, pitaše, teleća, goveđa? Jareća koža? ili: je li to možda engleska tkanina? Nikada lice, reče i podigne ramena i to ga učini još jadnijim, više je puta ponovio nikada lice, nikada lice... ali ja točno znam vaše lice, rekoh, piše Enderer, taj sam čas imao, uvidio potrebu da nešto kažem, da ja kažem, nešto o sebi, da je Humer, koji je odjednom veoma mnogo govorio, ušutio, i rekoh: ja vas već dugo najtočnije poznajem, uz to sam nepotrebno rekao još i vaše je lice nadasve neobično, smjesta sam bio svjestan kako je neugodna ta izjava, mogao sam pomisliti da moj sugovornik osjeća kako su bezočne izjave kao što je vaše je lice nadasve neobično i rekoh: za razliku od vas, koji uvijek smjesta pogledate cipele i hlačnice, ja uvijek smjesta pogledam lice, u lice. Uvijek najprije lice, rekoh. Nakon stanke: odjeća ljudi me ne zanima, mene zanima samo lice, i ponovio sam više puta, mene ne zanima što ljudi imaju na sebi, mene zanima samo lice... kad pogledam lice, znam mnogo više o tim ljudima, rekoh, piše Enderer, mislio sam, ti ljudi koji posvuda trče u svojim sivim i zelenim hubertusima i idu jedni drugima na živce u svojim hubertusima i rekao svom sugovorniku odjednom glasno: i takvim hubertusom zaštićeni ste od svakog nevremena! dok sam u sebi rekao, ti mrziš sve što ima veze s takvim hubertusom, a ipak sam ponovio: ništa nije korisnije od takvog hubertusa, i što se čovjek dulje drži takvog hubertusa,
rekoh, doista rekoh, drži, to je neumjesno, apsolutno je neumjesno reći drži se, i što se dulje drži takvog hubertusa, rekoh, to bolje, čovjek se navikne na takav odjevni predmet, rekoh, a misao da je Humerov hubertus zapravo hubertus mog ujaka koji se prije osam godina utopio u Sillu, zapravo, nije mi davala mira, s jedne me strane zanimala Humerova sudbina, s druge me strane zanimao njegov hubertus, nije mi bilo jasno što me zanima više, Humerov hubertus ili Humerova sudbina, ali, priznajem, ipak više Humerov hubertus nego njegova sudbina, Humerova katastrofa, kako se odavno pokazalo, katastrofa tog čovjeka dakle manje od njegova hubertusa, ali nisam upitao: odakle vam hubertus?, možda bi čovjeka kakav je Humer, mislio sam, trebalo pitati izravno, od neizravnog nema koristi, ali nisam ga pitao, razmišljao sam sve vrijeme bih li ga pitao, ali ga nisam pitao, s jedne sam strane bio radoznao što će Humer odgovoriti kad ga upitam: odakle vam vaš hubertus (kupljen, nađen, itd.)?, s druge sam se strane bojao odgovora, doista sam se bojao ma kakvog odgovora.

Mislio sam, piše Enderer, nema više govora o hubertusu, zaboravi hubertus, mislio sam, ništa više o hubertusu, ali tek što sam naumio da više ne govorim o Humerovom hubertusu, da zaboravim hubertus, isključim hubertus, zaokupljao me samo hubertus. Ali nisam se usuđivao pitati odakle Humeru hubertus. Računao sam i rekao u sebi: osam godina, naravno, prije osam godina moj se ujak s hubertusom bacio u Sill i bez hubertusa ga je rijeka naplavila ispod Pradla, bez hubertusa, bez hubertusa, mislio sam, dok sam, umjesto da kažem prijeđimo na bit upitao odakle vam hubertus?, ponajprije zato što Humerov hubertus kao i hubertus mog ujaka Worringera ima šest rupica za gumbe optočenih ševroom, zaključio kako Humerov hubertus zacijelo mora biti hubertus mog ujaka, i rekao, ja sudim ljude prema licu, ljudi se, govorio sam, mogu suditi samo prema licu, a vi sudite ljude prema njihovoj odjeći, doista je i moja odjeća niže kvalitete, rekoh, čudno za odvjetnika... to što je njegova, Humerova odjeća, niže kvalitete povezano je s njegovim životom koji se malo-pomalo posljednja dva desetljeća najbolnije zamračio, doista njegovo zamračenje, kako je sam govorio, isprva nije počelo ženidbom njegova sina, nego već mnogo ranije, prije deset ili još više godina, rekao je, nenadanim smanjenjem carine i radikalnim pojeftinjenjem krep-papira i svilenog papira, sirovina za
proizvodnju pogrebne opreme. Pred sudom se, naravno, treba pojaviti u vrsnoj odjeći, rekao sam, piše Enderer, bio sam svjestan kako je i ta izjava besmislena još prije nego što sam je izrekao, ali ja pred sudom nisam vrsno odjeven, dobro odjeven, da, rekoh, nisam vrsno odjeven, to je razlika, rekoh, piše Enderer. Nikada mi nije bila važna vrsna odjeća, uopće odjeća. Što je odjeća? rekao sam i gotovo se zgrozio od te rečenice, ali rečenicu sam već bio izrekao. Ne pitam se, rekoh, jesam li uredno odjeven?, je li moja odjeća niže kvalitete? ne postavljajte mi to pitanje... ako nisam vrsno odjeven, ne znači da sam odjeven odbojno, rekoh, i: uglavnom sam dobro odjeven, nadalje, mrzim krojače, nadam se da vas neću povrijediti, rekoh, piše Enderer, kad kažem da mrzim krojače, najviše krojače za gospodu, rekao sam i nisam znao zašto sam rekao najviše krojače za gospodu, i rekoh: idem u velike robne kuće. Ovisi o stasu, rekao sam... pitanje je, rekoh, bih li dospio dalje da sam obraćao više pažnje, uopće pažnju prema odjeći... pitanje je, jesu li izgledi dobro odjevenog čovjeka veći od loše odjevenoga?... ali takva me pitanja ne zanimaju, rekoh, piše Enderer, potom odjednom: hubertusi se mogu kupiti posvuda, i još ako se zna gdje se dobiva popust... ovisi o profesiji, a potom reče Humer, piše Enderer, o poslu kojim se baviš ovisi smije li čovjek dopustiti sebi nemarnost prema odjeći ili ne... često je dobra odjeća naprosto uvjet, rekoh... sada odjednom pozvah Humera da ponovno iznese svoju stvar, meni je jasno što je rekao, iz svih njegovih nagovještaja, iz početnih dugih ili naprosto kratkih rečenica, mogao sam stvoriti sliku o njegovom slučaju, a to znači o tome što je posrijedi, zašto je došao ovamo u moj ured, ali navika mi je potaknuti klijenta da nakon prvoga puta, i drugi put neposredno iznese svoju stvar, u ponavljanju stanja stvari izlazi na vidjelo o čemu je riječ, rekao sam, sve se pokaže u drugom svjetlu, u nepodmitljivom svjetlu, rekao sam, kad se prvo iznošenje stanja stvari poklopi s drugim iznošenjem stanja stvari, to znači, kad se pokuša spojiti prvo i drugo iznošenje ili prikazivanje stanja stvari, često se onda pokaže: ono što je prije bilo beznačajno zapravo je važno, ono što je isprva važno, odjednom je beznačajno i sve u svemu posrijedi je nešto posve drugo... pa sam sada uz svoje prijašnje bilješke pribilježio to što je Humer govorio sada i pomislio, neka mi čovjek više puta iznese svoju stvar, ne samo dvaput, kako je uobičajeno, možda triput, možda
četiri puta... to osigurava suvislost... rekoh Humeru, piše Enderer, neka sada ponovno iznese sve, to je nužno, jer iako mi je slučaj već jasan, ipak nije još potpuno jasan... sada Humer počne iznositi, piše Enderer, ne samo naznake, već je dosljedno razvio svoju stvar i umio je odijeliti važno i nevažno, ono što pripada i ne pripada stanju stvari, što potvrđuje stanje stvari ili ga samo zamućuje, što se mene tiče, u mojoj su me praksi ti ljudi školovali za takve ljude, poznato mi je kako misle i poznato mi je kako govore... s jedne je strane njegova stvar nadasve komplicirana, s druge pak nije, rekao je Humer, piše Enderer, s najvećom je uvjerljivošću Humer opisivao događaje u svojoj kući u gornjoj Saggengasse, a ja sam ga promatrao s peći zato što sam morao dometati drva na vatru, kako sada sve više umata u hubertus još i koljena, nisam zapazio da ga s peći promatram nadasve nedopustivo, britkošću kakvu nitko sebi ne smije dopustiti ni spram koga, jer je on gledao u pod, kod tih se ljudi nikada ne zna gledaju li u pod zato što su nesigurni pri susretima s ljudima, dakle, što se tiče Humera, zato što se u mojem uredu osjećao apsolutno nesigurno, iz bilo kakvog razloga ti ljudi gledaju u pod, od straha ili prostote, zbog nesigurnosti ili u zloj namjeri, zapazio sam nevjerojatnu veličinu hubertusa promatrajući Humera s peći, a potom još i njegove grube cipele, te neobično grube i nevjerojatno velike cipele od teleće kože, njegove su hlače bile staromodne, zamijetio sam široke suvratke itd., otrcane, hlače od rebrastog samta, pomislih... ti su ljudi uvijek zamršeni, pomislih promatrajući Humera, dok je on, kao da zebe, zgrčen u smrzavici bespomoćnika koji zebe u nepoznatoj okolini, objema rukama čvrsto pritiskao na grudi zakopčani hubertus... sada sam već znao o čemu je riječ i rekoh, znam o čemu je riječ, ali ako mi vi još jedanput sve točno opišete, točno pobrojite, ne ispustite, ništa ne ispustite, rekoh, bolje ću razumjeti stvar i prići joj na najkorisniji način, potrebno mi je da još jedanput opišete sve okolnosti, sve okolnosti, ponavljao sam... površno sam, kako rekoh, Humera još na stubištu, još u uredu, smatrao posrednikom za nekretnine ili stočnim trgovcem, ta me zabluda ponovno razljutila, odjednom izustih, naravno, znam da ste vi vlasnik trgovine pogrebne opreme, uopće to nisam htio reći, ali izustio sam to nenadano, ponovno sam se upustio u tu laž, Humer reče, u tim kućama u Saggengasse, a osobito u kućama gornje Saggengasse, u tim mnogo starijim kućama, čovjek
propada, ako se stalno ne ponaša nadasve oprezno, propada, rekao je patetično, odjednom se uspravio i patetično rekao: čovjek propadne... isprva ne izlaze na kraj sa svojom zamršenošću, ali onda se opuste i govore mnogo više nego što čovjek želi čuti, piše Enderer, ali Humer se ograničio samo na uporabljivo i samo na napomene koje su mi se u početku činile pukim suvišnim napomenama, o svojem djetinjstvu, o umijeću krojenja celulozne vune itd., sada su se pokazale važnima... pa i to što je odmah na početku rekao da mu je snaha rođena u Matreiu... onda se ti ljudi, kad se jedanput ugriju, opuste i svojim jednostavnim ali pouzdanim načinom pobude povjerenje i napokon postanu povjerljivi, piše Enderer, isprva krzmajući, potom posve određeno, bez straha, i sada mi je, s peći, palo na um kako je korisno čovjeka kao što je Humer dugo ostaviti da se grije, a ne smjesta ga otpraviti, ne začepiti mu smjesta usta, ne razdraživati ga napadačkim pitanjima, što sam prije uvijek tako neumjesno radio, time sam uvijek sve upropaštavao... koliko neugledan bio Humer, piše Enderer, koliko star, jer zacijelo ima oko šezdeset i pet godina, gotovo sedamdeset, u čitavoj svojoj ubogosti, i učini mi se, on je ljudsko biće, odjednom sam pouzdano osjetio, ljudsko biće u mojem uredu... i s tim se ljudskim bićem moram ophoditi posve oprezno... a onda me razdraži ta misao na koju još nikada nisam nadošao, i ponovno me zaokupi Humerov hubertus... kad čovjek nosi hlače od rebrastog samta, pomislih, onda ima i prsluk od rebrastog samta, kaput od rebrastog samta, pomislih, koji su zbog svoje topline s jedne strane, a zbog svoje jeftinoće s druge strane veoma omiljeni, doista sam povjerovao da vonj Humerove odjeće upućuje na takvu kompletnu odjeću od rebrastog samta, na hlače od rebrastog samta, kaput od rebrastog samta, prsluk od rebrastog samta, jer su Humerove hlače nedvojbeno bile hlače od rebrastog samta, kako sam mogao utvrditi i u polumraku ureda, električno svjetlo je u novembarskim prijepodnevima posve slabo, uzrok su tome s jedne strane gotovo zarobljena alpska vrela, s druge strane nevjerojatno razvijene industrije, hlače od rebrastog samta i prsluk od rebrastog samta i kaput od rebrastog samta, to posve pristaje njegovoj osobi, pomislih... i preko toga hubertus... i crni šešir na glavi i sive vunene čarape... s jedne je strane moja stvar nadasve komplicirana, s druge nije, ponovio je, piše Enderer, i da potkrijepi to što je dosad govorio, ponavljao je u određenim
razmacima neprestano ishodište svoje tragedije (tako je rekao), piše Enderer, govorio je: kad je moj sin navršio dvadeset i dvije godine, ponovno, kad je moj sin navršio dvadeset i dvije godine, i potom: kad se moj sin oženio i kad je moja snaha došla u kuću iz Matreia... nakon pet ili šest ili osam rečenica ponovio je, kad je moj sin navršio dvadeset i dvije godine ili kad je moja snaha došla u kuću iz Matreia, sve što je Humer govorio doimalo se tmurno, iako ne posve mračno, još pojačano naravno slabim električnim osvjetljenjem i uopće godišnjim dobom. Odjednom reče: zato što vi uopće ništa ne znate o meni i zato što smo dva desetljeća prolazili jedan pokraj drugoga... rečenica je dugo visjela u zraku, dok nije rekao: ali ako znate moju trgovinu... a ja na to, piše Enderer: nikada nisam bio u vašoj trgovini, doista znam za trgovinu pogrebne opreme u Saggengasse, ali nikada nisam bio u trgovini, nisam htio da Humer posumnja u to. Moj mi je otac prije četrdeset godina ostavio trgovinu, reče Humer, piše Enderer, potom: posao je napredovao, ja nazadovao. I tu je rečenicu, piše Enderer, Humer ponovio već više puta. Što se tiče trgovine, tako će Humer, piše Enderer, sve bolje, što se tiče mene, sve gore. Sve je počelo tako što je svog sina dao u nauk da izuči izradu pogrebne opreme, neka vrsta višega krojačkog zanata, piše Enderer, koji je, kako sada znam, piše Enderer, doista nadasve suptilni umjetnički obrt, on, Humer, njegov sin, kao i Humerov djed, Humerov otac i tako dalje. Sa sedamnaest oni su, njegov je sin izučio zanat, i to u očevoj radionici, jedinoj trgovini pogrebne opreme u Tirolu. Možete se raspitati, nitko to ne zna, piše Enderer, ali doista pogrebna trgovina Humer postoji već osamdeset godina u gornjoj Saggengasse. I kad se zna koliko se troši za odar, a osobito ovdje u Tirolu najviše se troši za odar, može se pretpostaviti da je takav posao dobar posao. To Humer i ne poriče, dok govori, sve što kaže neprestano potvrđuje, kakav dobar posao! a glavnu ulogu u zbivanjima oko Humera ima osobito to, što odjednom na svom vrhuncu nije više bio kadar izdržati. Ali, tako će Humer, piše Enderer: mi smo čak radili za izvoz. Pri riječi izvoz glas mu je zadrhtao. Kako rekoh, tako će Humer, piše Enderer, potražio sam vas zbog nepodnošljivosti svog života. Već to što ja, posjednik trgovine koja tako dobro posluje, nosim hlače od rebrastog samta i kaput od rebrastog samta i takve grube cipele, moralo bi vas navesti da se zamislite, reče Humer, piše Enderer, kao vlasnik
trgovine u hlačama od rebrastog samta i u kaputu od rebrastog samta i u takvim grubim cipelama... to bi me moralo navesti da se zamislim, piše Enderer i zapisuje: vi ne poznajete mojega sina, kaže Humer, ali vi ste već viđali mojega sina, vjerojatno ste mojega sina viđali češće nego mene, svaki čas prođe gornjom Saggengasse, taj visoki muškarac u tom napadnom odijelu, reče Humer i potom: godinama moj sin odlazi u Sivi medvjed, vi znate što to znači! A k tome je moj sin doveo moju snahu iz Matreia, da, on svaki dan ide u Sivi medvjed, dok se ja sam moram zadovoljiti najjednostavnijim, a moj sin, kaže Humer, piše Enderer, mnogo troši! A osim toga neprestano još i u drugi restoran i veoma često u gradsko kazalište. Pa se pitaš, kaže Humer, piše Enderer, što se događa u takvom čovjeku! Ali problem je u tome što se moj sin nadasve nesretno oženio i u najnepovoljnije doba, samo on to ne priznaje, ja točno znam, taj je brak nesretan, samo on to ne priznaje. Moj je sin nesretan, ta mu je žena pokvarila život, govori Humer, piše Enderer. Uostalom, Humerov sin sada više uopće ne ide u Sivi medvjed, nego u Carsku krunu, zamislite vi, reče Humer, piše Enderer, on ide u Carsku krunu! Budući da vi sami, reče mi Humer, piše Enderer, kako znam, veoma često idete u Sivi medvjed morate znati i mojeg sina, kako rekoh, napadno visok i napadno odjeven, napadna visoka pojava, reče Humer, a ja se pitam, piše Enderer, odakle Humer zna da ja doista tako često idem u Sivi medvjed kako znate, piše nam Enderer, idem svake subote i nedjelje u Sivi medvjed to je još najbolje. Ali, naravno, i u Sivom medvjedu može se dogoditi da vam stave na stol nešto što se ne može pojesti, piše Enderer i Humer reče da njegova snaha ima natprosječno dugu kosu, i neprestance, piše Enderer, govori Humer nepočešljana, nepočešljana, moja je snaha uvijek nepočešljana, a ja ništa ne mrzim više nego nepočešljane ljude, reče Humer, ali samo to što je nepočešljana nije jedini uzrok moje nesklonosti, reče Humer, ta žena, koja dolazi iz najniže kategorije, njezin otac još danas radi u Matreiu kao soboslikar, govori Humer, njezina majka zarađuje kao dvorkinja, to kako govori, iz toga izbija najveći prezir, piše Enderer, kako rekoh, odavno oboje idu u Carsku krunu, piše Enderer, u Carskoj kruni sve plaćaju dvostruko više nego u Sivom medvjedu, kaže Humer, a ja mislim, s mojim novcem, reče Humer, za kratko će vrijeme, reče Humer sada, potratiti sve, jer žive više od zabave nego od
posla, a potratiti takav posao kao što je moj posao, on još pripada meni! uzvikne Humer, jos pripada meni!, to znači veliku porciju gluposti i mržnje prema ocu. Točno sam čuo, mržnje prema ocu, rekao je Humer i potom: šesnaest strojeva za šivanje, gospodine doktore, ako možete zamisliti, danas već šesnaest strojeva za šivanje, i pomislih, piše Enderer, šesnaest ljudi za šesnaest strojeva za šivanje, mi isporučujemo na temelju ugovora, reče Humer, piše Enderer, i u Vorarlberg i u Salzburg, a u novije doba i u Bavarsku, u Bavarskoj je pogrebna oprema dvostruko skuplja nego u nas, reče Humer, pa treba platiti višu carinu, četrdeset pogrebnih zavoda naručuje pogrebnu opremu od Humerove radionice u gornjoj Saggengasse, piše Enderer. I sve to što sam izgrađivao desetljećima, potratit će sada moj sin u društvu svoje žene prostakuše za najkraće vrijeme, i ide u Carsku krunu! reče Humer, i nadalje Humer: što se mene tiče, stanje stvari je takvo: takav govor svjedoči da je Humer za kratko vrijeme koliko je sada kod mene u uredu, i ako je istina da sam prvi odvjetnik u njegovu životu, piše Enderer, a ja ne sumnjam u to što govori, čovjek govori istinu, i nadasve pažljivo sluša, te uši, uvijek mi se činilo, čuju sve, pa i ono što nisam rekao, da je sada Humer već usvojio pravnički jezik i da već sada govori pravničkim jezikom, kad kaže, moje stanje stvari je takvo: dok sam ja, kako znate, i kako ja to doista već znam, jer je to Humer već više puta rekao, dok sam ja, reče dakle Humer, trideset godina u miru i spokoju živio u prizemlju, a to znači, moj je stan bio pokraj trgovine u Saggengasse, otkako sam se rodio, rekao je strastveno, živio sam u tom prizemnom stanu, još nekoliko puta naglasio, otkako sam se rodio, zamahnuvši pritom prvi put rukama kojima više nije čvrsto držao hubertus, govoreći sve silovitije i ispruživši svoje razmjerno duge noge, polako je Humer ispružio svoje razmjerno duge noge, piše Enderer, sada dok je čovjek govorio o svojem prizemnom stanu u Saggengasse, čitavo se dugo mršavo tijelo opustilo iz barem jednosatnoga grča, doista Humer sada već više od jednoga sata sjedi u mojem uredu, i to što uopće sjedi ovdje, pomislih odjednom, bilo je također moguće samo zato što sam čovjeka pustio u ured, ne misleći uopće da tog prijepodneva nije dan primanja, ne misleći da danas nije dan primanja!, naprosto sam čovjeka pozvao da sa mnom dođe u ured, to kako je čovjek stajao dolje na vratima, zacijelo čekajući me, zbog nečeg važnog, pomislio sam, čovjek
dolazi zbog nečeg važnog, ne pitajući se ima li smisla, je li od koristi pustiti čovjeka da se uspne, ja sam ga pozvao gore, piše Enderer, u ponedjeljak nije dan primanja, mislio sam, piše Enderer, i odjednom sam Humeru rekao u ponedjeljak uopće ne primam!, ali on na to nije reagirao, sjedi ovdje, sada potpuno ispružen, piše Enderer, odjednom mu se kralježnica izravnala i govori o svojem prizemnom stanu, veoma lijep stan, gospodine doktore, rekao je. Kad si odrastao u takvom prostranom prizemnom stanu, i sada je ponovno došao do biti, piše Enderer, ne može me se od danas na sutra iseliti iz potpuno primjerenog stana. Navikao sam na sve u tom stanu od najranijeg djetinjstva, piše Enderer, sve mu je u tom stanu najprisnije i čovjeka koji je navikao živjeti u tom prizemnom stanu ne može se nakon desetljeća odjednom, i još k tome zbog najprozirnijih razloga, izbaciti iz njegova prizemnog stana, vjerujte mi, reče Humer, piše Enderer, nema ništa strašnije. Izbacili su me iz mojeg prizemnog stana. Preko noći. On, Humer, neka se preseli na prvi kat, tako su mu rekli, piše Enderer, a Humer govori: iza svega toga stoji moja snaha iz Matreia, jer me moj sin, gospodine doktore, ne bi izbacio, za to je preslab, takvo što moj sin ne radi. Ali, piše Enderer: sinovi se žene, tako će Humer, i uskoro postaju bezobzirni poput njihovih žena i oženiti takvu kao što je moja snaha znači rasap posla, njegovo uništenje. Uz izliku da će proširiti trgovinu (uređenje dvostruko većeg skladišta celuloze!) moj me sin prisilio da se iselim iz prizemnog stana i preselim na prvi kat. Ali uopće nije uredio veće skladište za celulozu, rekao je Humer, potom, malo-pomalo sam vidio da uopće ne uređuje veće skladište za celulozu i upozorio ga na to da sam se iselio iz prizemnog stana samo zato što je htio urediti veće skladište za celulozu, na to je počeo govoriti o odjelu za lijesove što bi ga otvorio uz trgovinu pogrebne opreme, već je zatražio koncesiju, ali zemaljskoj upravi treba vremena, napokon sam saznao da moj sin uopće nije zatražio koncesiju za odjel za lijesove. Kako laže! reče Humer, piše Enderer.

Prvo, veće skladište za celulozu, potom odjel za lijesove, onda: mjesto za šest novih švelja!, što je također bila laž, jer do danas nisam vidio šest novih švelja, naprotiv, umjesto osamnaest švelja prije dvije godine, mi danas zapošljavamo samo šesnaest. I odjednom, reče Humer, piše Enderer, da više nećemo moći živjeti samo od trgovine pogrebne opreme, to kaže čovjek koji jede u Carskoj kruni, i to ne
sam, nego udvoje, i tamo troši tisuće! Od trenutka kada sam morao primiti u kuću snahu, sve je na mom sinu bila samo još laž i ništa osim laži. Od takvog čovjeka kakva je moja snaha ne možeš se obraniti, reče Humer, piše Enderer, sve je samo gore i gore. Ali Humer se doista mogao oprijeti tome da se iseli iz svojega prizemnog stana, piše Enderer, ali takvo opiranje uglavnom prelazi snage čovjeka kakav je Humer, kao što uopće prelazi snage svakoga čovjeka. Konačno, posao još pripada meni! reče Humer. Ali oženi li se sin, otac više ne može u svojoj kući raditi što hoće. Još nije znao sve razmjere katastrofe, Humerove riječi, koja će se tek početi odvijati kad sam se iselio iz svog prizemnog stana. Iscrpljen, reče Humer, piše Enderer: i otišao sam na prvi kat. Danima sam govorio sebi, ne idem gore, a onda sam ipak otišao gore. I kad sam bio gore, vidio sam da je sve laž, samo laž, da sam nasjeo plitkoj laži. I nisu mi predložili da se iselim, izbacili su me, naprosto izbacili, ponovio je Humer nekoliko puta. Ali ipak, malo-pomalo navikao sam se na prvi kat, rekao je, piše Enderer, i Humer počne raskapčati hubertus. Dok je raskapčao hubertus, sada nije bilo toplo, bilo je vruće, zapazio sam na unutarnjoj strani hubertusa veliku krojačku etiketu, istu krojačku etiketu kakve se sjećam s hubertusa mog ujaka. Ili sam se prevario? piše Enderer, možda to ipak nije ista krojačka etiketa? mislio sam i već se krojačka etiketa nije mogla vidjeti, jer je Humer odjednom tako presavio hubertus, spustio ga s lijevog i desnog ramena tako da se krojačka etiketa više nije mogla vidjeti. Doista je Humer, piše Enderer dalje, otkrio takozvane prednosti prvoga kata. Kako znate, reče Humer, sve je u tim kućama, a osobito u kućama u Saggengasse, u prizemlju vlažno, ali na prvom je katu suho. Smjesta je utvrdio da mu se ublažilo reumatsko stanje (on je rekao, poboljšalo moje reumatično, nije rekao reumatsko, nego reumatično), dakle, da se ublažilo njegovo reumatsko stanje, piše Enderer, došao je do uvjerenja da je prednost što se iselio iz prizemnog stana i uselio na prvi kat. Već prvih dana popravile su se boli u križima, rekao je Humer. Ali o tome nije govorio, da oni (njegova djeca) to ne iskoriste, jer da sam priznao i najmanju prednost, oni bi to smjesta iskoristili. Odjednom sam mogao hodati bolje, sagnuti se, i to sagnuti do poda, što već desetljećima više nisam mogao, obradovalo ga je općenito što se na prvom katu mogao bolje i gotovo bezbolno kretati. Ali ni o tome nisam ništa rekao,
reče Humer, naprotiv. Također je zapazio da je na prvom katu svjetlije. Može se štedjeti na osvjetljenju, zrak je bolji, više kisika, manje buke. Ali ogorčavalo ga je što više ne može tako lako kao iz prizemnog stana nadzirati kako ide posao i dakle smicalice koje se izvode dolje u trgovini. U stanu na prvom katu bio sam potpuno odvojen od trgovine, s tim su oni računali, njegov sin i njegova snaha, da se ne mogu svaki čas s prvoga kata spuštati do trgovine da nadzirem, sve su to uračunali, moju nepokretljivost, poteškoću da se uspinjem i silazim tim strmim stubama. Sve proračunatost, rekao je. Prevara i proračunatost. Bio sam odvojen na prvom katu, odakle ne čujem čak ni zvono na vratima trgovine, reče Humer, to je povećalo moju sumnju. Dok sam ja sjedio gore na prvom katu, dolje ispod mene nesmetano se mogla proširiti prevara, a kako se širila prevara dolje ispod mene, to ćete vidjeti u papirima koje sam donio. Razornim utjecajem svoje žene moj je sin odjednom bio sposoban za sve. Sve ušančeno iza laži, reče Humer, piše Enderer. Nevjerojatna taktika prikrivanja, reče Humer. Bez obzira na to, on se nakon početnih poteškoća brzo privikao na novo stanje, da živi na prvom katu. Ali, što mi je rekao i prije, a što sam već odavno zapisao, piše Enderer, nakon tri su mi mjeseca dali na znanje da bih se s prvoga kata trebao odseliti na drugi kat, odjednom neka se iselim i s prvoga kata i odselim na drugi kat, reče Humer, piše Enderer. Posvuda mržnja prema meni, mržnja mog sina, mržnja moje snahe. Jedino i samo moje šetnje uz Sill, rekao je Humer, piše Enderer, inače ništa, samo mržnja prema meni, zato što sam još tu. Doći će dijete, govorili su. A upravo toga sam se toliko bojao, gospodine doktore, tako će Humer, piše Enderer, da će doći trenutak kad će biti riječi o djetetu, kad je dijete tu, supružnici se više tako lako ne rastavljaju, jer je moja snaha nadasve proračunata, rekao je Humer. Dakle dijete, i neće moći izaći na kraj s postojećim stambenim prostorom ako tu bude dijete, sada je to bilo predstojeće dijete, isprva je to bilo uređenje skladišta za celulozu, onda odjel za lijesove, ali dok su skladište za celulozu i za lijesove bili laž, reče Humer, ja sam ipak vjerovao za dijete. Nijedne noći nisam oka sklopio, reče Humer, piše Enderer, dijete, dijete. Ali nisam se dugo branio i još sam se istog dana preselio na drugi kat, tako će Humer, bilo je teško prenijeti namještaj s prvoga kata na drugi, ali doista su sav namještaj prenijeli na drugi kat, ni trena nisam sumnjao u dijete,
reče Humer, pa morao sam vjerovati u to, dijete je već bilo tu, kako sam odjednom zapazio, kad je već dijete tu, sve je tako bolno apsurdno, rekao sam, piše Enderer, na to će Humer: dolazi unuče, ali ja naravno nisam uvidio zašto bih se ja zbog unučeta morao preseliti na drugi kat, ali pomirio sam se sa činjenicom što sam konačno na drugom katu, to je bila moja žrtva, gospodine doktore, reče Humer, piše Enderer, iako mi također nije bilo jasno zbog čega. Na drugom je katu još suhlje nego na prvom katu i zrak je na drugom katu još bolji, a buka se gotovo više i ne čuje. Ali izmaknula mi je trgovina dolje koja me još uvijek, a to znači sada, pošto sam prozro smicalice mog sina i moje snahe, zanimala još mnogo intenzivnije nego prije, i sve u vezi s trgovinom dolje sada mi je gore još više izmicalo, pretegobno je silaziti svaki čas dolje, reče Humer, piše Enderer, pa i napadno, neprestano silaziti i ponovno se uspinjati i ponovno silaziti i ponovno se uspinjati, a osobito što to znači, reče Humer, pod njihovim mržnjom ispunjenim pogledima!, tako gotovo nisam više dolazio u trgovinu, a kada, tada još samo načas da umnožim svoje indicije, svoju sumnju zbog njihove prevare, da uzmem krivotvoreno, reče Humer, piše Enderer, da prepisujem u najvećoj brzini i s velikim oprezom, što je bilo najteže, jer moj su sin i moja snaha obrnuto odavno počeli gajiti sumnju da ja sumnjam... noću sam se onda bavio isključivo tim papirima, reče Humer, jer su me na drugom katu ostavili na miru, potpuno nesmetano, reče Humer, što je zacijelo bila prednost, reče Humer, piše Enderer, koji odjednom uzvikne: sve krivotvoreno! Naprosto sve krivotvoreno! Čitavo knjigovodstvo krivotvoreno! I ne, kako bi se moglo pretpostaviti, krivotvoreno naspram financijske uprave, ne, krivotvoreno naspram mene! Nije mi preostalo drugo nego da se obratim vama, reče mi Humer, piše Enderer. Sve mora na sud, reče, sve na sud, tko da još misli na obzir kad je posrijedi komplot protiv vlastita oca! Naravno, drugi kat je najidealniji, mislio sam, ali ništa o tome nisam rekao. Naprotiv. Šutio je i igrao se žrtve, što je u međuvremenu znalački naučio. Pomirio se s teškoćom, neljudskim naprezanjem da se uspinje na drugi kat i ponovno silazi s drugog kata. Nema dizala, kako znate, u Saggengasse nema dizala, reče Humer. Na drugi kat sam pozvao svoje stare prijatelje, rekao je, piše Enderer, oni me nisu poduprli samo u sumnji da me se vara, što je bilo očito na temelju bezbrojnih dokaza koji su sada
ležali na mojem stolu, nego u naumu da s čitavom stvari odem odvjetniku, a to znači na sud. Pa ja već godinama nisam više mogao govoriti samo o sumnji, reče Humer, to zahvaljujem svojoj pažljivosti, odjednom je uzviknuo: ljubav prema mojoj trgovini ne može mi oduzeti nitko!, piše Enderer, potom, piše Enderer, Humer sjedne i umota se u hubertus koliko je god mogao. Sada više nećeš vidjeti krojačku etiketu, pomislio sam, piše Enderer, sve upućuje na to da više neće skinuti hubertus, naprotiv, odsad će se još samo sve više umatati u hubertus, a Humer još izvuče iz hubertusa paket povezan kućanskom špagom, i položi ga na moj stol: Sve novi dokazi, sve nove indicije, reče, piše Enderer, i Humer mi prvi put objavi: prije tjedan dana mi je odjednom rečeno neka se s drugoga kata iselim na treći kat. Taj čudnovati prijedlog moj mi je sin iznio upravo kad sam bio zaposlen čitanjem prospekata o celulozi i prešanom papiru. Dok me moj sin pozivao da se iselim s drugoga kata, ni trena nisam sumnjao da me na to zapravo poziva moja snaha, naravno iz njegovih besramnih usta. A tako, odvratio sam, reče Humer, i pritom sam se trudio da ostanem miran, da se ne uzrujam, a tako, dakle, van i s drugoga kata, i na treći! I nekoliko sam puta ponovio: i na treći, i na treći, jer se u međuvremenu rodilo još dvoje djece, dolazi četvrto dijete... četvrto dijete, reče mi Humer, piše Enderer, nije li to suludo? Nije li to suludo i ujedno tupoglavo? Nekoliko mi je puta Humer ponovio: nije li to potpuna tupoglavost? Zločin, četvrto dijete! reče Humer, piše Enderer. U tim vremenima, rekao sam, tako će Humer, piše Enderer, kada je stotinu milijuna ljudi napretek, četvrto dijete? Onda je, kako je naveo, više puta uzviknuo: četvrto dijete! Četvrto dijete! Četvrto dijete! I peto dijete! I šesto dijete! I sedmo dijete! I osmo dijete! I tako dalje! Više puta: I tako dalje! I tako dalje! Odozdo sam čuo snahu, reče Humer, piše Enderer, kako govori: ako ne ode na treći kat, mora u starački dom! To sam čuo odozdo, reče Humer, piše Enderer. A moj je sin rekao, reče Humer: odselit ćeš se na treći kat! Na to je on, Humer, izgubio vlast nad sobom i počeo vikati na sav glas: Djeca! Djeca! Djeca!, dok se nije posve iscrpio, piše Enderer, onda reče Humer, piše Enderer: tvoj te sin više ne razumije, ne razumije te više, morao sam to znati i: što je ta žena učinila od tvojega sina. I Humer ustane, piše Enderer, i počne hodati gore-dolje po mojem uredu, tu i tamo bi upozorio na donesene papire na mojem stolu i reče: sve
skroz naskroz kriminalno, sve skroz naskroz kriminalno. Sve za sud! Nema uzmaka, govorio je, nema uzmaka. Odjednom, reče Humer, piše Enderer, rekao sam: ne, ne na treći kat, ne na treći. Kategorično! Ne u te izbe nedostojne čovjeka! rekao sam, reče Humer, tako će Enderer, ne u te mračne rupe. Onda je otišao, do Silla, i onda satima šetao uz Sill, piše Enderer, potom će Humer, kako piše Enderer: i kad sam se vratio kući, moj je sin veći dio mojih stvari već odvukao na treći kat, a to znači na tavan. Smjesta sam vidio, kaže Humer, piše Enderer, on je već gotovo sve moje stvari odvukao na treći kat, sve je odvukao. I onda su oni, moj sin i moja snaha, počeli odvlačiti i moj namještaj s drugoga kata na treći kat, ako živite u Saggengasse, reče mi Humer, piše Enderer, onda valjda znate kako izgleda treći kat, u cijeloj Saggengasse treći kat je takav, potpuno neprikladan za stanovanje, i to više puta: posve neprikladan za stanovanje. Uredit će se, da se može stanovati, govorili su, reče Humer. I sve je moralo biti smjesta, sve smjesta. Namještaj i oca smjesta na tavan, gospodine doktore, reče Humer, piše Enderer. Za nuždu su mi na tavan postavili dva paravana i pokušali me uvjeriti da se na tavanu može živjeti. Dok zahladi i počne sniježiti, mi ćemo ovdje gore sve urediti da bude sigurno od zime, rekao je moj sin, reče Humer, piše Enderer, onda će se ovdje gore moći ložiti, rekao je moj sin. I zamislite, reče Humer, sve vrijeme, dok su moj sin i njegova žena razmještali moj namještaj na tavanu, ja ne mogu govoriti, kao da sam izgubio dar govora, reče Humer, želim, ali ne mogu govoriti, stojim umotan u hubertus i ne mogu ništa reći. I kako sam nenadano ušutio! reče Humer. Taj strašan, odvratan tavanski vonj koji sam mrzio od djetinjstva, reče Humer. Sve trulež, sve prljavština i trulež. Neprestano je moj sin ponavljao riječ preurediti, govorio je Humer, piše Enderer, neprestano preurediti, da se može grijati. Napokon su sav moj namještaj donijeli na tavan i još mi prostrli krevet, i morao sam to gledati, nepokretno, nisam ih mogao otjerati, ni koraka, ni riječi, reče Humer, piše Enderer. Dok se bude preuređivalo neka odem svojoj sestri u Hali, rekli su, reče Humer, piše Enderer, ti ćeš u međuvremenu otići u Hali, čuo sam svojeg sina, reče Humer. Ali ja sam mislio, ne idem u Hali, ne u Hali, ne u Hali, mislio sam. Neprestano: ne u Hali! I odjednom: sada na sud!, sada potraži odvjetnika i na sud! i otišao je iz kuće i duž čitave Saggengasse do kraja i u gostionicu u
Gansebacherstrasse i nekoliko puta do Silla i ponovno natrag i do Inna i ponovno natrag, i napokon je prenoćio u gostionici u Gansebacherstrasse. Dva puta je već bio ovdje u Herrengasse i čekao me. Tom odvjetniku, mislio je, ne znam zašto, ali ponovno, tom odvjetniku, neprestano: Endereru. Sve sam te dane skrivao papire na svojem tijelu, reče Humer, piše Enderer, uvijek ispod hubertusa, te indicije, rekao je i potom: ako ti papiri nisu dovoljni! na to ja, piše Enderer: naravno, iz papira je sve posve besprijekorno jasno. Povesti proces, povesti proces, govorio sam uvijek, povesti proces protiv mog sina i moje snahe. Odjednom je ustao i otišao, piše Enderer. Gospodine Humer! povikao sam za njim, jer sam zaboravio da mi potpiše glavnu punomoć, gospodine Humer!, ali on je već bio otišao, sišao. Vratit će se, mislio sam i krenuo obaviti svoje poslove koje sam tjednima tako zanemarivao. Ali za to sam vrijeme mislio samo na Humera. Više prijestupa i prevara, mislio sam, kakve su na dnevnom redu među trgovcima namalo s jedne strane, prema Humeru s druge strane, i sve me više ljutilo što Humera tada ipak nisam pitao o porijeklu njegova hubertusa. A onda sam i to zaboravio, premda sam to čvrsto naumio. Krojačka etiketa je dokaz, mislio sam. Što je Humer rekao? Dugo sam vremena stajao pred vašim vratima i čekao vas, govorio je Humer, piše Enderer, to mi je još u ušima, Enderer, da pozvonim ili ne pozvonim, mislio je, potom ponovno, prvo pozvonit ću, potom ponovno pozvonit ću i ponovno samo Endereru je li to razumno? ili možda nije razumno?, dok ipak nisam pozvonio... pa sam se s vama morao uspeti do ureda kad ste odjednom stali pred mene... povesti proces protiv mojeg sina! rekao je Humer, piše Enderer. Isprva samo naznake, potom sve, mislim, piše Enderer, uvijek je to isto, kaže se istina a ipak ne istina... nisam trebao doći k vama, rekao je Humer više puta, sjećao sam se, piše Enderer, ne u tom stanju, i rekao je: ne u javnost! jer ništa nije strašnije nego izaći u javnost, s bilo čime, tako on osjeća, Humer, ali ništa neće povući, posegnut će sada ama baš za svime, ništa više neće zaustavljati, neće ustuknuti ni pred čime, ne preza više ni od čega... Nisam vas htio opteretiti, s jedne strane, uputio sam se u javnost, s druge strane... kako ćete pomoći starcu u njegovu očaju, a potom opet: što se mene tiče, to je možda najmanje važno s jedne strane, s druge strane, ubit će me to, piše Enderer o Humeru. Sve je naopako, sve čega se ljudi prihvate i što potom rade i
žele razviti, i kad čovjek dobro promisli, čitav je život greška... shvatite to kao epizodu, kao epizodu koja vas se uopće ne tiče... dvadeset smo godina prolazili jedan pokraj drugoga i nismo se upoznali, i sada smo se upoznali... ali ništa neću opozvati, više puta, više puta posve odrješito: ali ništa neću opozvati... kako je rekao: to je najstrašnije, ići u javnost, i smjesta ponovno: ali ništa neću opozvati! piše Enderer i upozorava nas na vijest u "Tiroler Nachrichten" od proteklog utorka, u kojoj stoji da se poslovni čovjek H. prošlog petka u Saggengasse bacio s trećega kata. Smjesta sam pomislio, to je Humer, piše Enderer, i raspitao se i doista se Humer u petak proteklog tjedna bacio s tavanskog prozora svoje kuće. Bio je mrtav na licu mjesta, pišu novine, piše Enderer. Ali njemu, pošto je pročitao bilješku u novinama, piše Enderer da nas upozori, to mu je obveza, njemu, Endereru, Humer nije davao mira, ne ta, kako Enderer piše, očito izvanredna i to izvanredno porazna životna priča na kraju krajeva posve jednostavnog čovjeka, nego hubertus što ga je čovjek, Humer, nosio, i on se, Enderer, odjene, bilo je već četiri sata poslijepodne i dakle već gotovo mrak, zna se, novembarski su dani kratki i zapravo uopće nisu dani, i uputi se u gornju Saggengasse u trgovinu pogrebne opreme Humer, i smjesta je rekao tko je on, Enderer, da je došao zbog pokojnikova hubertusa. Kad sam spomenuo pokojnikov hubertus, nisam naravno rekao samoubojičin, piše Enderer, posrijedi je hubertus mog ujaka Worringera koji se prije osam godina utopio u Sillu, rekao sam. Slučajno mi je poznata okolnost da je pokojnikov hubertus pripadao mom ujaku. Nisam rekao da me Humer posjetio u uredu, jer sam čitav predmet za sebe smatrao zaključenim, piše Enderer. Mladi je čovjek u trgovini, zacijelo pokojnikov sin, dao na znanje da su mu poznate okolnosti koje povezuju hubertus njegova oca i dakle hubertus mojega ujaka Worringera, i rekao je, tako je, hubertus je prije nekoliko godina naplavio Sill. A ja ću na to, piše Enderer: vaš gospodin otac, kako znam, svakog je dana šetao uz Sill. Da, reče mladi čovjek i uputi se do vješalice i uruči mi bez pogovora pokojnikov hubertus...

Na Ortleru/Vijest iz Gomagoia



Sredinom listopada otputismo se iz Gomagoia do gorske kolibe koju su nam još prije trideset i pet godina ostavili naši roditelji, maloga pastirskog gospodarstva debelih zidova na zaravni ispod masiva Ortlera, bili smo naumili gore na zaravni provesti zajedno dvije-tri godine, nesmetani i posve sami sa svojim iskustvima i idejama i zabavljeni mislima na svijet koji nas sada, mene u četrdeset i osmoj, mog brata u pedeset i prvoj godini, više uopće ne zanima. Pastirsko gospodarstvo na visini od tisuću osam stotina metara činilo nam se po svemu što smo o njemu znali i još zadržali u sjećanju najpogodnijim za našu svrhu o kojoj nismo ništa kazali nijednom jedinom čovjeku, jer smo svoj naum htjeli držati apsolutno tajnim i nismo ga htjeli izvrgnuti opasnosti bilo kakvim pojedinostima ili brzopletim nepromišljenim brbljanjem, a nismo ni htjeli da nas drže luđacima. Ne baš posljednji razlog, poštovani gospodine, da oživimo pastirsko gospodarstvo na zaravni bila je izvanredna jeftinoća života u visokim gorama gdje nema ni ljudi ni razonode. Dobro opremljeni i s namirnicama za barem osam do deset dana u naprtnjačama (a htjeli smo ponajprije realistički razvidjeti i temeljito razgledati može li se uopće stanovati na posjedu na zaravni jer smo se početkom studenoga naumili useliti u kolibu), krenuli smo oko četiri sata ujutro iz Gomagoia, noć je bila jasna, nismo trebali engleske fenjere i brzo smo napredovali šutke i s jedinom čvrstom misli koja nas je opčinjavala i apsolutno zaokupljala: nema angažmana, nema znanosti, samo naš fantastičan podvig. Ali ubrzo se pokazalo, poštovani gospodine, da nikako nismo skloni dvostrukoj šutnji, iako smo kao ciljem bili isključivo zaokupljeni svojim pothvatom, planinskom kolibom na zaravni, i odjednom smo s nekoliko primjedbi koje su se ticale nečeg sasvim drugog morali prekinuti šutnju i najednom smo zapodjeli čudan razgovor koji nas je ispočetka uznemirivao, a onda se uskoro potpuno razvezao i naposljetku razvio u odvratno razglabanje o biti našeg života, ili bolje, o biti naše egzistencije, poštovani gospodine, koje bi svojom razlomljenošću, očito neposredno povezanom s vidljivim pogoršanjem bolesti mog brata, a i s
promjenama moje ličnosti izazvane pogoršanjem bolesti mog brata, što zacijelo zahtijeva analizu, ali nipošto moju, moglo pobuditi i vaše zanimanje, jer ste cijeli život bili vezani s mojim bratom kao nitko drugi i ne samo kao njegov agent. Već daleko od Gomagoia, razgovor je odjednom započeo ovako: kada si izvodio svoju akrobaciju, rekao sam bratu, koji je kao što vam je poznato cijeli život izvodio samo akrobacije, uvijek sam morao misliti kako je tvoja akrobacija po život opasna akrobacija, i obratno, ti si, kad sam radio na svom djelu (o zračnim slojevima) morao misliti kako je moj rad opasan po život. Tako smo obojica cijeli život neprestano mislili kako se nalazimo u životnoj opasnosti, rekao sam, ti, radeći svoje akrobacije, a ja na svom djelu (o zračnim slojevima). Ali mi se nismo pitali, reče on, kako smo došli do svojih akrobacija, kako smo došli do svog djela (o zračnim slojevima) i kako ja do svojih akrobacija (na tlu i na žici) i ti do svog djela (o zračnim slojevima) i tako dalje. I kako smo usavršavali svoje akrobacije i svoje djelo i tako dalje, rekao je. Prvo je mislio kako mu akrobacija neće uspjeti, uopće nikakva akrobacija, ali onda mu je akrobacija uspjela, kako sam ja vjerovao da mi djelo (o zračnim slojevima) neće uspjeti, a onda mi je ipak uspjelo. Uvijek: druga, složenija akrobacija! morao je misliti i uvijek mu je druga, složenija akrobacija uspijevala, kao što je meni uvijek nanovo uspijevalo drugo (a ipak isto) i sve složenije i uvijek ponovno još mnogo složenije djelo (o zračnim slojevima, a opet uvijek isto). Isprva prva akrobacija, onda druga akrobacija, potom treća, četvrta, peta i tako dalje. Mislio sam uvijek udvostruči napor u akrobaciji, rekao je, a ja sam uvijek mislio udvostruči napor na djelu (o zračnim slojevima). Sada smo prešli potok Trafoi. Naprosto sam udvostručio napor i akrobacija mi je uspjela, reče. Napokon najsloženija akrobacija. Ti si vidio kako su moje akrobacije postajale sve složenije, ali ti mi to nisi kazao, nisi me na to upozoravao, uskratio si mi svoje zapažanje, ništa ne odati, kao što ni ja tebi nisam govorio da promatram kako se tvoje djelo o zračnim slojevima komplicira, neprestano sa sve većim zanimanjem, s najvećom pažnjom, najvećim strahom i tako dalje, rekao je. Prvo sam mislio: akrobacija! a tada: složenija akrobacija! i onda: još složenija akrobacija! a potom: sad najsloženija akrobacija! U glavi, reče. Tvoj rad, rekao je, komplicirao se sve više i više, tisuće, stotine tisuća brojaka i brojeva, govorio je, tako da sam smišljao
sve složenije akrobacije. Da je veza između mog djela (o zračnim slojevima) i njegovih akrobacija najuža. Neophodno je to proanalizirati jednog dana, rekao je, a upravo vrijeme u kolibi bilo bi najpogodnije za to. Budući da bismo u kolibi ionako mogli utonuti u meditaciju i ni u što osim u meditaciju, rekao je, on bi veoma želio da u kolibi stavimo na papir različite točke svog razmišljanja važne za nas. Mada smo odlučili da kolibu na zaravni ne zloupotrijebimo za pisanje, rekao je, ja sam ipak uzeo papir za pisanje, naravno, rekao je. Proučavanjem, neprekidnim promatranjem tvog djela o zračnim slojevima dosezao sam istodobno s tobom malo-pomalo, a napose u Zurichu, savršenstvo u svojim akrobacijama, rekao je, onako kako si se ti usavršavao u svom djelu o zračnim slojevima. Stanovito savršenstvo, rekao je, a odmah nakon toga: brže, hodajmo brže, put do kolibe je najdalji, uspon do zaravni najteži, najnaporniji, sjećam se. Određenim pokretima ruku i nogu i glave i njihovom kontrolom, tim određenim ubrzanjem tjelesnog ritma, rekao je, može se hodati još brže, napredovati još brže, napredovat ćemo još brže. Tu je rečenicu izgovorio istim tonom kao naš otac koji nam je neprestano ponavljao tu rečenicu kad smo se uspinjali na Order da nas potjera, a mi smo mrzili te uspone na Order. Ako me sada samo prodorno promatraš, neprestano i prodorno, rekao je moj brat, uvijek sam mislio ako i ja tebe isto tako neprestano i prodorno promatram, ako uzajamno, neprestano i prodorno promatramo moje akrobacije i tvoje djelo, jedan drugoga neprestano promatramo sve prodornije i sve bezobzirnije, što on radi i kako radi, neprestano što i kako, sve do granice ludila, rekao je, tako smo cijeli život učili jedan od drugoga. Sve je pitanje umjetnosti promatranja i u umjetnosti promatranja pitanje bezobzirnosti umjetnosti promatranja i u bezobzirnosti umjetnosti promatranja pitanje apsolutne konstitucije duha. Jer, napokon, mi nismo imali interesa nizašto osim za svoje akrobacije i za svoje djelo, rekao je, što nam je na strahovit način priječilo da izađemo na kraj sa svojom okolinom koja nas je za to kaznila svojim totalnim neinteresom. Okolina nas je naprosto prezrela u času kad više nismo imali nikakva interesa za nju, rekao je, naravno. No, izdržati to stanje, rekao je, odvodi do granica apsolutne nesnošljivosti, postojanog pokušavanja ili postojanog iskušavanja ili postojane težnje smrti, rekao je, što nam je itekako poznato. Kako si uvijek ravnomjerno
disao prije i poslije svoje akrobacije, rekoh ja. Disanje je najvažnije, reče on. Ako svladamo disanje, svladali smo sve. Ne kaje se što je pohodio tu školu, školu disanja, jedinu školu koju on priznaje, školu disanja. Glavu, misao, tijelo svladati disanjem, rekao je, i jedino svladavanje disanja razviti u najljepšu od svih umjetnosti. Isprva si mislio, rekoh, da ne svladavaš akrobaciju, jer nisi svladao disanje, isprva da ti akrobacija ne ide, jer ne možeš odgovarajuće disati pri akrobaciji, kao što uvijek treba disati u skladu s akrobacijom koja ti je na umu, s radom, duhovnim radom, koji su ti na umu, kojima se baviš, rekao je on, disanje je sve, ništa nije tako važno kao disanje, tijelo i mozak samo disanjem, reče, isprva, ne ide ti akrobacija jer ne možeš disati u skladu s akrobacijom, ja, potom, možeš disati u skladu s akrobacijom, on, ali ne ide ti akrobacija, sve je to proces koji traje godinama, desetljećima, reče on, i onda ti akrobacija ide jer možeš disati u skladu s njom, ali je ne možeš izvesti! Jer umjetnost izvođenja je najteža umjetnost, umjetnost nad umjetnostima. Svladao si akrobaciju, ali je ne možeš izvesti, ništa tužnije, nema veće tuge, nema strahovitijeg stanja, rekao je. To objašnjava i naslov mog djelca Akrobacija i umijeće izvođenja, tema koja me zaokuplja čitav život, kao što znaš i tema koja me nije prestala zaokupljati i tema koja će me uvijek zaokupljati. Najosjetljivija tema zacijelo, reče, koje se ne boji samo takozvani umjetnički svijet. A kojom da se temom čovjek uopće bavi, rekao je, ako ne temom koje se boji čitav svijet. On se ne ustručava utvrditi kako je tema umjetnosti izvođenja u svim svojim vidovima najvažnija tema uopće. Jer što bi naprimjer bila moja akrobacija bez moje umjetnosti izvođenja i što bi primjerice bila čitava filozofija i što bi bila matematika i čitava prirodna znanost i čitava znanost uopće i čitavo čovječanstvo i čitavo čovječanstvo uopće bez umjetnosti izvođenja? govorio je. Uvijek sam u tom spisu polazio od određene točke koja me zaokupljala, rekao je, polazio i razvijao je i razvijao do stupnja savršenstva koji je ujedno bio stupanj njegova rastvaranja, njegova rasapa, rekao je. Tako je nastalo stotine tekstova o toj temi, najzačudniji, najneobičniji, najnečuveniji zaključci, rekao je. Dakako, postoji još nekoliko cedulja, nekoliko cedulja, nekoliko djelića teme. Tekstovi su, reče, zapravo tu samo zato da ih uništavamo, pa i tekst o umjetnosti izvođenja, reče. Uzrok svih tekstova, sumnja u njihovu temu, razumiješ li, sumnja u sve, želja da
sve izvučeš iz tame i izvrgneš sumnji i uništiš. Sve. Bez iznimke. Tekstove treba uništavati. Poteškoća je, reče, ovo: sve izlazi uvijek iz iste glave, sve je u mislima, iz jedne glave, iz jedne glave, iz jednog mozga, a onda: jednim jedinim, uvijek istim jedinim tijelom. Poteškoća je pokazati ili objaviti proizvod duha ili proizvod tijela, dakle, moju akrobaciju ili tvoje djelo, moje tjelesno umijeće ili tvoje duhovno umijeće (moje na tlu i na žici i tvoje o zračnim slojevima), duhovni proizvod ili tjelesni proizvod, a da trenutačno ne počiniš samoubojstvo, izdržati taj strahovit proces sramoćenja i ne ubiti se, pokazati nešto što jesi, objaviti nešto što jesi, govorio je, proći paklom izvođenja i paklom objavljivanja, moći proći tim paklom, morati prolaziti tim paklom izvođenja i tim paklom objavljivanja, bezobzirno prolaziti tim najstrašnijim od svih paklova. Ugledali smo Payerovu kolibu i moj brat reče, iako je sada bio potpuno iscrpljen: ne usporiti, ne usporiti zato što idemo uzbrdo. Tu očevu rečenicu uvijek je besprijekorno dobro oponašao. Ne usporiti zato što idemo uzbrdo, ne usporiti zato što se uspinjemo! I potom još: oštar zrak! oštar zrak! kao moj otac. Ti si se uvijek bojao prije akrobacije, rekao sam. Strah prije akrobacije, strah nakon akrobacije. Nisi se bojao za vrijeme akrobacije. Tvoj strah od akrobacija, rekao sam. A ti si se bojao svog rada, svojih istraživačkih rezultata. Uvijek strah, reče. Tvoj strah od znanosti i moj strah od akrobacija, reče. Ta mu se izreka svidjela i ponovio ju je dva-tri puta, dok smo opet disali mirnije i tako doista napredovali još brže, sada već dulje vrijeme uzbrdo. Nije u akrobaciji, reče, nije u akrobaciji, nije strah u akrobaciji. Ali uvijek tvoj strah, tvoj strah kao postojani strah, reče. A ja: osim toga još sam se uvijek bojao za tebe. Za vrijeme tvojih akrobacija, rekoh. Dok sam izvodio svoju akrobaciju, rekao je, nisam se bojao da je odjednom neću izvesti, jer nisam mislio na to, jer nisam mogao misliti na to, izvodio sam akrobaciju, pri akrobaciji nikada nisam osjetio strah, ali ti si se uvijek bojao dok sam izvodio akrobaciju. Kako odjednom nije mogao raditi ništa osim akrobacija, to je govorio u šumi, a ja o tome kako sam najednom ostao potpuno sam sa svojim radom, sa zračnim slojevima, ni sa čim drugim, rekoh. A što je značilo to o čemu sam u glavi imao začetke za dulju studiju, ali ne tako u glavi da bih studiju mogao i izvesti, pa je to ostalo na naznaci: a što je to značilo. U trenu sam opet postao svjestan kako je potrebno ne samo vježbati da se misli jave i
naprosto vježbati te misli, treba također vježbati izgovaranje tih misli, jer su neizgovorene misli ništa. Za njega zacijelo neočekivano, rekoh odjednom: neizgovorene su misli ništa. Na to je on rekao da su upravo neizgovorene misli najvažnije misli, to pokazuje povijest. Jer izgovorene misli su u svakom slučaju razvodnjene misli, a neizgovorene najdjelotvornije. Ali i najporaznije, rekao je, ali da se ne bi htio pobliže baviti time, takva mu je tematika zabranjena. Zašto? Odavle, odgovori on, a to nije bio odgovor, vidi se Kraljevski vrh ako se vidi, ali danas se Kraljevski vrh ne vidi. Takva reakcija i takva rečenica karakteriziraju ga bolje od bilo čega. Jer se u meni odjednom sve koncentriralo na akrobacije, zbog čega sam veći dio svog života bio najočajniji čovjek, rekao je. Ti živiš samo za svoje akrobacije i ti si, točno uzevši, tvoje akrobacije, govorio sam uvijek sebi. Sve akrobacije. Sve akrobacije. Čitav svijet akrobacija. Ja sam rekao: uvijek sam mislio samo da se ne sruši, samo da se ne ubije, i koliko sam to godina morao misliti, rekoh, i ti se nisi srušio, nisi se ubio. Sada idemo na zaravan, rekoh, uspinjemo se do planinske kolibe. Konačna točka, trenutak, uvijek je ono najsmješnije, rekao je. To što smo odlučili da odemo na zaravan, što smo odlučili da se otputimo u kolibu, što smo se uopće još vratili u Gomagoi!, rekao je. Brzojavili smo, našli smo se u Gomagoiu, odlučili da prekinemo s akrobacijama, prekinemo s radom (na zračnim slojevima), odjednom smo imali sulud plan i odlučili da sprovedemo taj plan, uspinjemo se sve više i više, na zaravan, gore u kolibu, rekao je. Iznenadna promjena stanja, rekao je. Potreba, odjednom, kao da je u tome odgovor na sve, da u izdvojenosti i osami budemo zajedno, jer smo nekoliko desetljeća bili ometani da budemo zajedno, volja da budemo potpuno nesmetani, još k tome na svježem zraku, rekao sam na najvišoj visini. Napustili smo stanove, napustili ljude, napustili gradove, napustili planove, sve napustili. Akrobacija je nestala u trn čas, rekao sam. A on: ne boj se, toga me strah. Kada si radio na zračnim slojevima, a ja mislio on radi na zračnim slojevima, i kada sam iskušavao i izvodio svoju akrobaciju, a ti mislio on iskušava, on izvodi svoju akrobaciju, reče on, tada smo bili mirni. A kada bismo ušli u gostionicu, kao što je Pinggera, reče, ali sada ne idemo u Pinggeru, sada ne u Pinggeru, nipošto u Pinggeru i prođosmo pokraj Pinggere, s jedne bih strane volio otići u Pinggeru, a s druge bi strane tako rani posjet gostionici na mene
i na nas obojicu djelovao porazno, nekoliko čašica rakije, porazno djelovanje rano ujutro, i kada bismo naprimjer ušli u gostionicu kao što je Pinggera, rekao je moj brat, dok smo prolazili pokraj Pinggere, i malo-pomalo se zagrijavali, ti bi rekao, u kut, odmah: u kut, tvoja navika, neću ljude iza leđa, tvoja želja. Sjećaš li se? rekao je, a Pinggera je već bila iza nas, u šumu, u mrak, naprijed, više, više! Zastavši načas, rekao je: tvoj eksperiment sa sveučilištem! A ja: tvoj eksperiment s akademijom! A onda dalje, još brže dalje, ako su nam u početku naprtnjače smetale, sada nam više ne smetaju. A kada si kupovao cipele, rekao je, pitao si me da li da kupiš cipele. Jesu li to prave cipele? pitao si. Kada si kupovao kaput, je li to pravi kaput? Kakva ludost, rekao je, ići na sveučilište, on, a ja: besmisao, gubljenje vremena, akademija. Bolesti, najopasnije, najdugotrajnije. Neprestano infekcije, rekao je. Neprestana tjelesna neotpornost. Infekcije, rekao je. S jedne strane bolesti naše majke, s druge strane bolesti našeg oca. I onda bolesti koje su bolesti naše majke i našeg oca. Sasvim nove, neistražene bolesti. Uvijek od najvećeg interesa za sve liječnike. Monotonija. Antipatija. Veoma rano napušteni, propali, rekoh. Nema protivljenja. I onda akrobacije i onda tvoja znanost i naizmjence više interesa za akrobacije i više interesa za znanost, ali sve intenzivniji interes. Besprimjerno. Kako smo od svoje napuštenosti i svog straha stvorili svoje akrobacije i svoju znanost. Bez pomoći. Bez zagovora. Bez slučajnih ovacija, rekao je. Naša skromnost, ona nam je pomogla. Ništa drugo, rekao je. I umijeće da ne mislimo na to. Tvoje riječi, rekao je: točnost, sve više i više točnosti, nepodmitljivosti, duhovna oštrina. Moje riječi: učinci, mogućnosti profinjavanja, izlaganje. Naše neprestano preziranje okoline. Obraniti se, odbaciti, dokrajčiti, rekao je. I nanovo: unatoč svim okolnostima, za svakog vremena, u svim okolnostima. Sjećaš li se? u Baselu sam se bojao da neće uspjeti, u Beču sam se bojao, u Zurichu, u Sankt Valentinu. Strah da neće uspjeti. Jednom previše ljudi, onda opet premalo ljudi. Jednom previše pažnje, onda opet: premalo pažnje. Suviše senzacije, premalo senzacije, previše nestrpljenja, previše iskustva. Brže, djeco, rekao je, preko Suldena, brže, djeco, preko potoka. Još čujem našeg oca. Kada kažemo što mislimo, da je bio nadasve bezobziran, to je nešto drugo. Zašto bi te ispljuskao uvijek baš kod Pinggere? rekoh. Brže, djeco, preko Suldena, brže, djeco, preko Suldena. Još čujem svog
oca. Prednost što te umjesto njega ispljuskala majka. Moj brat reče: tek kada su već bili mrtvi, razvili smo se prema svojim sposobnostima i prema svojim potrebama. Nakon njihove smrti usudili smo se vlastitom snagom volje živjeti svoj život, bez roditelja smo bili slobodni. Bezobzirnost, rekao je, bezobzirnost. Istinitost. Kako sam bio bolećiv i kako su malo-pomalo u meni zamirale sve snage, rekao je. Pod utjecajem roditelja, rekao je. Čuješ još, rekao je, kako govori: brže, djeco, preko Suldena, brže, djeco, preko Suldena. Nema laži. Nema oprosta. Njihova bezobzirnost i naša ranjivost, rekao je. Nema oprosta. Njihova pakost, rekao je. Brže, djeco, preko Suldena. Nema obzira. Za kaznu na zaravan, rekao je moj brat sada, za kaznu gore na zaravan i za kaznu sa zaravni dolje i za kaznu dolinom Suldena i za kaznu u Gomagoi i za kaznu kući, sve za kaznu. Naš život, za kaznu. Naše djetinjstvo, za kaznu. Sve za kaznu. Odjednom zupci Tabarette. I potom dalje šumom. Sjećaš li se? Knjige. Tekstovi. Zapisi. Roditelji. Djetinjstvo i sve ostalo. Proces izolacije. Ispadi očaja. Kako smo se u Berlinu pojavili u hubertusima. Sjećaš li se? Dvadeset godina cipele za broj manje i prevelika glava. Problem je uvijek bio nerješiv problem. Ali dalje, naprijed. O sve smo uvijek udarali glavom, ma kamo došli. Pitam, nitko ne odgovara. Naučio pogrešan instrument, pogrešnu kombinaciju koraka, potpuno pogrešnu koreografiju, rekao je. Dvije godine s istim otrcanim hlačama u Dortmundu na ulici. Nadali smo se potpori. Nema potpore. Nadali smo se odgovoru. Nema odgovora. Nema pisama. Ništa. Wupertal, prljavština! rekao je. Dvije godine ne govoriš ništa, dvije godine. Dvije godine jedan uz drugoga i ni riječi. Sjećaš li se? Odjednom si rekao riječ GLAVA. Totalno pomračenje. Katastrofa će doći, govoriš, uvijek ponovno, katastrofa će doći, neprestano, katastrofa mora doći. Sjećaš li se? Ljubakanja, ali bez nestrpljivosti, odmah prolaze, ništa. Prvo se raspadnu cipele, onda se raspadne glava, rasklapa se, rastvara postupno. Prvo ne čuješ da ti se glava raspada, rekao je, glava se raspada pomalo, ti ne čuješ. Smjenjuju se nesanica i mučnina. Različita besmislena putovanja, besmisleni podnesci, nekoliko pokušaja iskoraka. Nema govora o povratku. U Gomagoi. Nemjerodavnost, reče. Sjećaš li se? Tvoj govornički talent, moja politička vrtoglavica, tvoj fanatizam, moja politička neupotrebljivost. Sjećaš li se? Nekoliko puta je sada rekao: sjećaš li se? Pojava
revolucionarnog nemira. Razlike u našim mišljenjima.

Onda povučeni u vilu kod Schrunsa ništa osim novina, samo još novine. Sve samo još iz novina, čitav život, sve samo još iz novina, dnevno hrpe novina. Sjećaš li se? Odjednom se sjetiš datuma svog rođenja. Promišljanje, umišljanje, razumiješ li, rekao je. Kada ne bismo imali apsolutni sluh! reče. Svaki dan govorim sebi, imam apsolutni sluh, svaki dan imam apsolutni sluh, imam apsolutni sluh! Moje akrobacije kao glazbene bravure. Glazba. Ali tada i to: apsolutni sluh nas je uništio. Onda zavoj Unterthurn, ne 0berthurn, ne kao s roditeljima zavoj 0berthurn, nego zavoj Unterthurn. Prvo je to rastavljen instrument, reče moj brat, onda je to rastavljena glava. Sjećaš li se? Da nismo imali toliko strpljenja! Često sam to govorio, da nismo imali toliko strpljenja. I umijeće izreći to, rekao je. Sjećaš li se? Strah od provalnika, od novina, javnih skupova. Da se ne utopiš, srušiš. Kada sam te za ruku vodio preko Suldena, rekao sam, tvoje neprestano gađenje spram života. U čitavom tvom tijelu. Neprestano riječ anakronizam na bijelom papiru, riječ komplot. Sjećaš li se? Rečenicu: volimo ići s našim roditeljima na Ortler, tisuću puta na papir. Sjećaš li se? Riječ poslušnost dvije tisuće puta. Jer smo se bojali ljudi, toliko mnogo ljudi. Jer smo se bojali roditelja, uvijek zajedno s roditeljima. Jer smo mrzili gradove, u gradove. Jer smo mrzili Order, na Order. Jer sam mrzio akrobacije, akrobacije, jer ti mrziš znanost, znanost. O zračnim slojevima, rekao je, jer mrziš sve što ima veze sa zračnim slojevima. Napisano, rekao je. Umor napokon, ništa osim umora i straha od vlakova prema voznom redu. Duševni strah. I krajnja bespoštednost, krajnja bespoštednost, rekao je. Odjednom samo još hladna voda, uzrok tvojih boli u leđima. Tvoje skvrčene noge u krevetu, rekao je, grčevito skvrčene. Ako moja egzistencija nadživi moj interes za moju egzistenciju, u konačnici ja sam mrtav. Uvijek nanovo: da stigne pismo! Ne, nema pisma! Pismo! Ne, nema pisma! Sjećaš li se? Vanjski mir, unutarnji nemir, nikada unutarnji mir. U istoj odjeći i nakon smrti naših roditelja, jer smo to uvijek mrzili, u istim crnim hlačama, istim crnim kaputima, s istim crnim šeširima na glavi. S našim šeširima širokih oboda, rekao je. I uvijek u istim cipelama. Kada mislim na svoju akrobaciju, rekao je, ne mislim na jelo. Kada radiš, ne misliš na jelo. Onda, kod gostionice Laganda: udisati prirodu, iznenada udahnuti prirodu punim plućima i izdahnuti znanost, izdahnuti sve, sve.
Izdahnuti otpad. Svi slučajevi, uvijek klasični slučajevi. Sjećaš li se? Život s godinama i s pouzdanošću znanosti godinama pretvarati u naviku umiranja. Sjećaš li se? Misliti je smrt, rekao je, onda: zbog osame smo vjerovali da moramo među ljude, moramo izvoditi akrobacije, baviti se znanošću. Zbog osame uzrečice. Zbog osame neuračunljivost. I neprestano zbog osame u osamu. Zbog gađenja prema složenosti pojednostavljenje, zbog gađenja prema pojednostavljenju složenost. Profinjenje, jer smo mrzili pogrubljivanje. Pogrubljivanje, jer mrzimo profinjenje. Egzaktnost, rekao je. I, naravno, uvijek sumnja u ludilo, rekao je. Svojom metodom pojednostavljenja vjerovali su da nam se mogu približiti, ali ništa! Zbog toga, zbog svega toga, udaljavali su se od nas godinama sve više i više, mi se nismo povlačili, rekao je, ne mi, oni su se udaljavali, to je razlika, to je činjenica koju nam sada predbacuju. Ali mi se više nećemo izručiti, mi više nećemo davati povoda da izručimo svoju ličnost, svoju glavu, svoju egzistenciju. Ne dopuštamo im više da nam se približe. Život kao navika, budnost kao navika, samo to. Zapravo, moje su me akrobacije već odavno uništile, kao i tebe tvoj rad (o zračnim slojevima), rekao je moj brat. Jedna od tih akrobacija, najteža, rekao je. Jedna točka tvoje znanosti, tko zna koja. Jer zbog interesa za akrobacije ne možeš prekinuti s time, rekao je. Jer ne možeš završiti. Najsavršenije, to je ono što je uništilo mene, najkoncentriranija misao, to je ono što je uništilo tebe, rekao je. Akrobacija živi, onaj tko je izvodi, taj je mrtav, rekao je. Vi znate njegov način govora i ne moram vas upozoravati na njegove posebnosti. I vi znate moj način govora, a to znači, kako slušam. Kako sam navikao na način govora svog brata, jer sam navikao na bolest svog brata, jer poznajem njegovu bolest sve do najneuočljivijih pojedinosti. I, kako znate, bio sam čitav život koncentriran na bolest svog brata, zapuštao sam uglavnom sebe većim dijelom života zbog bolesti svog brata, potisnuo sve što se tiče mene, a u prvom je planu bilo sve što se tiče njega. Sve uvijek samo zbog našega zajedničkog života, ništa zbog sebe, ništa za sebe, sve zbog nas, za nas. Vjerojatno moj brat više neće nastupati, želio bih da ne nastupa, da ostane u Gomagoiu. Sve upućuje na to da više neće nastupati, vjerojatno ste u posljednje vrijeme, a da vas nisam morao upozoravati na to, mogli utvrditi kako je moj brat popustio u umjetnosti izvođenja svojih akrobacija, one već odavno nisu savršene
akrobacije kakve je prije izvodio. Već odavno to nisu akrobacije koje su nas zapanjivale. U njegovim akrobacijama nema grešaka, ali to više nisu savršene akrobacije. Savršena akrobacija mu već dugo vremena ne uspijeva, napredovanje njegove bolesti, mislim, sumnja, ne samo u njegovo umijeće, mislite valjda. I nemogućnost da nastavi te nevjerojatne napore na koje smo navikli. Dugo je vremena moj brat izdržavao najveći napor, još mnogo veći napor nego što je zahtijevala njegova umjetnost, ali sada je popustio u tom naporu. On se ne predaje, mislim, ali on je sustao u svojoj umjetnosti. I tako bih želio, u njegovu, kako i u svom, kao i u vašem, kao i u općem interesu, da više ne nastupa, da neko vrijeme, ne mislim dvije-tri godine, da naprosto neko vrijeme ostane u Gomagoiu, zašto ne i u kolibi na zaravni, no o tome kasnije. No naš se uspon ipak otegao. Zapravo nismo poznavali ekonomiju takvih uspona kao na zaravan koji zahtijevaju najveću i najbrižljiviju ekonomiju. Nismo bili dorasli usponima kao na Order, kao na zaravan, kao uopće podvizima uz dolinu Suldena. Naši su se koraci usporavali, vjerojatno zbog razgovora koji nije bio razgovor. Ali nikada sentimentalan, moram reći, iako je tako djelovao, time se razlikujemo od svih ostalih nama poznatih sličnih karaktera slične dobi, odbacujemo sentimentalno, samo ponekad se čini da zazvuči sentimentalno, ali to nije tako, to nije bilo tako. Riječ djetinjstvo, kao i sve već daleke riječi, budi taj dojam. Koliko krajolika! Koliko duševne bolesti! rekao je odjednom. Kad pomislim da je dovoljno, ponovno se javi taj krajolik. Strahovito je što se uvijek nanovo javlja krajolik. Ponovno: koliko krajolika! Onda: ništa ne koristi tvrditi da si mrtav. Dalje! Dalje! govorio je kao naš otac. I: više! Više! tonom našeg oca. Vi znate njegovo umijeće oponašanja. Kod gostionice Laganda je rekao: ali mi ne idemo u Lagandu, ne u Lagandu. Odviše sjećanja, rekao je. Čemu akrobacije? upitao je odjednom. Čemu akrobacije? Nema pitanja, reče. U početku je dovoljno isplaziti jezik, rekao je. Stati na glavu. Neprestan rad duha i neprestan rad tijela, rekao je. Problem je strahovit. Naopako nataknuta kapa, to više nije dovoljno, lijeva cipela na desnoj nozi, i obratno, desna cipela na lijevoj nozi. Sumnja. Nepodnošljivost. Druga akrobacija, složenija akrobacija, rekao je. Problem je uvijek isti, a ipak uvijek drukčije akrobacije, uvijek isti, a ipak uvijek drukčiji rad. Profinjenjem profinjenje očaja, rekao je. Neispunjivi zahtjevi.
Neispunjivi ugovori. Poteškoća je u sve tamnijoj tmini uvijek vidjeti više, vidjeti bolje, vidjeti više, sve vidjeti. Nepodnošljivu bol ne osjetiti kao nepodnošljivu bol. Udaranje glavom ne kao udaranje glavom. Ne u Lagandu, rekao je, jer je vjerovao da bih ja htio u Lagandu, doista smo s našim roditeljima uvijek išli u Lagandu. Ali mi smo polazili od pretpostavke da se Laganda u međuvremenu za dva ili čak tri desetljeća nije izmijenila, ne u Lagandu. Uvis! Uvis! govorio je moj brat, vi znate njegov glas, vi znate kako on govori. Iako je zrak sve rjeđi, sve rjeđi zrak ne osjećati kao sve rjeđi zrak, govorio je. Metoda je nevjerojatno jednostavna: sve je drukčije. I ako podignemo ovratnike, rekao je odjednom, potiljci nas više neće tako zepsti. Ali uopće nam nije bilo hladno, naprotiv, obojica smo se ugrijali od brzog uspona. Nema učlanjivanja. Ništa. Nema crkve. Ništa, rekao je. Ali preduga izdvojenost, rekao je odjednom, to je ubojito. Predugo bez ljudi, ubojito, rekao je. Koliba je ubojita, rekao je. Uvijek vježbe, ništa osim vježbi. Prelazeći preko potoka Rosima rekao je: od tog mjesta nisam više htio dalje. Sjećaš li se? Obojica smo bili iscrpljeni. Mokre cipele, mokre noge, stanje iscrpljenosti. Strah od zaravni, rekao je, sjećaš li se? Ali roditelji su najnemilosrdniji. Nema laži, rekao je, nema laži, ni obzira! Dalje! Dalje! rekao je glasom našeg oca, onda: dalje! Dalje! glasom naše majke. alje, dječaci! Dalje! Čuješ li? rekao je, roditelji nam zapovijedaju, roditelji nam opet zapovijedaju nasmrt. Kako smo se bojali da više nećemo moći dalje, rekao je. Sjećaš li se? U strahu od kazne dalje. Gore na hridinu! zapovijedali su. Gore na zaravan! Gore do kolibe! Sjećaš li se? Otac se obrtao i nadzirao nas. Znali smo što znači zaostati stotinjak koraka iza našeg oca. Tri dana zatvora. Sjećaš li se? rekao je moj brat. Kruh i voda. Sjećaš li se? Kod Razoia bilo nam je sve poznato, drveće, potok, sve. I u drukčijem zraku pa i na drukčijem tlu, poštovani gospodine, sve više i više poznatih pojedinosti, neupadljivih predmeta, korijenja, kamenja, isto. I krotiteljske prijetnje naših roditelja povezane s tim predmetom, tim korijenjem, kamenjem. Poslušnost, rekao je moj brat. Već kada smo prolazili Gampenhofenom strah od nagle slabosti, strah od kroćenja. Naši napadaji slabosti, rekao je, ispod Ortlera, duševne ozljede kao posljedica uspona na Ortler. Otac, vičan planinama, bezobziran, zaljubljen u planine. Majka podložna. Ali već tada akrobacije, smicalice, rekao je moj brat. Dolinom Suldena bilo je gore od tlačenja. Velika
brzina kojom su hodali, rekao je, i naša slabost. Sjećaš li se? I na sve više planine, na sve nepristupačnije vrhunce. Sjećaš li se? Sve je pitanje ispravnog disanja, tako će naš otac. Polazak i uspon i spust u iscrpljenost. Naša mržnja prema naprtnjačama i prema svemu u naprtnjačama. Naša mržnja prema planinarskim cipelama, rekao je. Mi mrzimo naprtnjače i idemo s naprtnjačama na zaravan, rekao je. Mrzimo Ortler i idemo na Order. Mrzimo što radimo, rekao je. Odjednom nam ponovno nije jasno zašto odjednom, još k tome u najmračnije godišnje doba, idemo na Ortler. Naši su nam roditelji ostavili planinsku kolibu na zaravni, ali iz mržnje prema Ortleru i prema zaravni i iz mržnje prema kolibi i iz mržnje prema svemu što ima veze s Ortlerom i sa zaravni i s kolibom, više od dva ili čak tri desetljeća nismo prošli dolinom Suldena, i jer smo desetljećima bili u svijetu, a ne više u Gomagoiu, uopće više nismo mislili na kolibu, nismo se uspeli na zaravan do kolibe. A sada se uspinjemo na zaravan. Zbog razloga koji nam se odjednom učinio sve sumnjivijim, kad smo došli do kraja doline Suldena počeli smo sumnjati u razlog uspona na zaravan. Ali nismo govorili o tome. Uspinjali smo se sve više i više i nismo govorili o tome. Mislili smo kako sumnjamo, ali nismo rekli da sumnjamo. Možda smo obojica pomislili: odjednom smo, dolje u Gomagoiu, gdje smo se iscrpljeni svojim, kako znate, veoma različitim profesijama, htjeli zadržati u gostionici Martell samo nekoliko dana, samo nekoliko dana, onda se vratiti, samo nekoliko dana, onda otići iz Gomagoia, doista, poštovani gospodine, vjerovali smo još prije dva dana da ćemo ostati u Gomagoiu samo nekoliko dana, onda odjednom: dulje vrijeme na zaravni, dvije, tri godine u kolibi, dok odjednom opet nismo posumnjali u sve, dakle, poštovani gospodine, povjerovali smo prošle večeri u trajnost svoje odluke da na dvije, tri godine odemo u kolibu na zaravni, tada se odjednom sve izmijenilo, protekle večeri nam je palo na um, smjesta u zoru dolinom Suldena gore da pregledamo kolibu u namjeri da dvije, tri godine ostanemo na zaravni, odjednom nas je potpuno opčinila ta ideja, ne, kako biste pomislili, samo mog brata, nas obojicu, nismo mogli spavati i mislili smo samo na Order, na to što smo naumili, a nakon ideje od prošle večeri uslijedio je uspon rano u zoru, više nego dvojbena skica, pomislit ćete, i kako se smiješno mora vama činiti to što ćete već vjerojatno prekosutra dobiti poštom, ali istina je ovo: odjednom smo
nakon nekoliko sati tumaranja Gomagoiem pomislili kako bi koliba na zaravni ispod Ordera mogla biti korisna za naše ciljeve: za neko vrijeme, ponavljam, za dvije, tri godine. I tada nas je odjednom na drugoj trećini uspona uhvatila sumnja. Ali pomislili smo smjesta kako je naša sumnja povezana s iscrpljenošću od uspona i odjednom više nije bilo sumnje. I uspinjali smo se još dobar sat vremena. Za to vrijeme izgovorio je moj brat to što sada, iako ne od riječi do riječi, no otprilike doslovno bilježim: ne idemo dolje u Lagandu (već spomenutu gostionicu) jer ne pomišljamo da se spustimo do Lagande, kao što ne idemo ni do Suldena, jer ne pomišljamo da odemo do Suldena, ili mislimo, spustit ćemo se do Lagande i ne idemo u Lagandu i mislimo idemo do Suldena i tako dalje i ne idemo do Suldena, ne kažemo idemo u Lagandu, iako mislimo otići u Lagandu, ne kažemo idemo do Suldena i tako dalje, mi čujemo, mi mislimo, mi idemo do Suldena, znamo da ne idemo u Lagandu, jer znamo da ne idemo u Lagandu i tako dalje, možemo otići u Lagandu, kao što možemo otići do Suldena, ali mi ne idemo u Lagandu, ne idemo do Suldena i tako dalje. Mislimo na to kako hodamo, što mislimo, dok mislimo da idemo u Lagandu, ne idemo do Suldena, jer ne želimo do Suldena, ni u Lagandu i tako dalje, iako ne idemo u Lagandu i ne do Suldena, istovremeno ne idemo u Lagandu, ne idemo do Suldena i tako dalje, dok idemo, dok mislimo da ne idemo u Lagandu, ne do Suldena. Idemo svojim nogama i mislimo svojim glavama, a ne spuštamo se do Suldena i do Lagande i tako dalje, kad odjednom više ne bismo imali noge, odjednom ni glavu, rekao je, i odjednom više ne bismo mogli hodati jer nemamo noge, ali obojica ipak još imamo glavu i tako dalje. Ako udvostručimo napor volje, rekao je, još jedanput udvostručimo napor volje i još jedanput do kraja napregnemo volju i tako dalje. Poželio sam da smo već na zaravni! u kolibi! poštovani gospodine. Moj je brat onda rekao na vama poznat način, samo još više bez daha: možda bismo u svim tim uvjetima, na toj visini, mogli produljiti korak, tako bismo još brže napredovali, produljiti korake a da isprva ne povećamo brzinu, ili povećati brzinu a da ne produljimo korake i tako dalje; ili produljimo korake ili povećajmo brzinu. Ili ti produlji korak, rekao je, a ne brzinu, a ja ću povećati brzinu, ali ne i korake, ili obratno, ili obratno, da ostanemo jedan uz drugoga, rekao je. Treba razmisliti, rekao je, da li prvo produljiti korak, ali ne i brzinu, ili prvo
povećati brzinu, ali ne korake. Ili obojica istovremeno korake ili obojica istovremeno brzinu ili obojica istovremeno brzinu i korake. Od časa kad nam je postalo jasno: sve dolazi iz glave! sve veća odrješitost, sve veća hladnoća. Sjećaš li se? pitao je. Ne sjećam se, rekoh. Uvijek druga metoda, uvijek drugi ljudi, uvijek druga poprišta, uvijek druge prilike. Sjećaš li se? Ne sjećam se, rekoh. Izostanci iz škole. Strah od povijesti, rekao je. Kada su nam postale jasne velike veze, a ne pojedinačno i pojedinac i pojedinačno i pojedinac, a ne velike veze. Hladnoća se ne može pretvoriti u toplinu, rekao je. Udvostručimo napor duha. Produljimo korake i udvostručimo napor duha. Nema sklonosti, ništa. Nema pitanja, ništa. Nema papira, ništa. Nema svota novaca, nema ugovora, ništa. I onda: ako odemo još dalje nego dosad kada mislimo da smo stigli najdalje i svoje napore još jedanput pretvorimo u najveće napore i ponovno, kao što smo to već često radili, barem udvostručimo snagu volje, što, kako znamo, znači prvo udvostručiti svoju neposrednu duševnu snagu, i dakle udvostručimo iskonske energije svoje glave i tako dalje, možemo računati da ćemo se probiti i tako dalje i time istovremeno udvostručiti snagu volje, pri čemu i tako dalje. Sposobnosti koje smo već rano spoznali kao svoje sposobnosti i tako dalje, a da neprestano ne moramo živjeti potiskujući svoje sposobnosti i tako dalje. Moramo se jedino bojati da se ne bojimo i tako dalje, time što hodamo uz sve veći napor volje i mislimo uz još veći napor volje i hodajući ne pitamo zašto i kako i kamo zapravo i ne misleći zašto jer naprosto hodamo i naprosto mislimo i tako dalje, idemo i mislimo, što nam je, kako znamo, tijekom života postalo navikom i tako dalje. Odjednom, poštovani gospodine; kako se bojimo praznine svoje glave i praznine krajolika što je izaziva praznina naše glave, preosjetljivosti svoje glave, kako ne znamo čime mislimo i čime hodamo, treba li povećati ili smanjiti brzinu hoda i mišljenja, prekinuti, rekao je. Odjednom je nekoliko puta kazao prekinuti, prekinuti, prekinuti. Jer ne znamo kako hodajući misliti o hodanju, kako misleći o mišljenju, kako misleći o hodanju i tako dalje; kao što uopće ništa ne znamo kako vladamo svojim umijećem. No o čemu se ne usuđujemo govoriti. I onda, poštovani gospodine, ništa. Stigli smo bili do planinske kolibe, poštovani gospodine, ali od kolibe je preostala tek hrpa razbacanog kamenja. Nikakva zaklona, ništa. Kamenje i među kamenjem temelj
kolibe. Sve se raspalo, sve. Za nuždu sam sklepao sklonište od zidnog kamenja i triješća, jer nisam htio da skončamo. Bili smo odviše iscrpljeni da se spustimo istoga dana, ali drugog nam je dana uspjelo sići u dolinu Suldena. U gostionici Laganda uspio sam za brata pronaći postelju, a ja sam se prvo uputio do Suldena, a potom u Gomagoi po pomoć. Od danas u zoru moj je brat u jednom zavodu u Buchsenhausenu, predgrađu Inssbrucka. Ne vjerujem da će ikada izaći.

Da



Švicarac i njegova životna družica upravo su se pojavili kod posrednika za nekretnine Moritza kad sam mu prvi put pokušao ne samo nagovijestiti simptome svog duševnog i duhovnog oboljenja i naposljetku ih pokušao protumačiti znanstveno, nego sam pred Moritzom, koji mi je u to doba vjerojatno doista bio najbliskije biće, došavši mu u kuću, iznebuha najbezobzirnije izvrnuo ne samo načetu, nego bolešću već potpuno izobličenu unutrašnjost svoje egzistencije koju je dosad poznavao samo s površine a da ga nije iritirala ni imalo uznemirivala, i morao ga uplašiti i užasnuti, već neposrednom brutalnošću svog eksperimenta kad sam tog poslijepodneva temeljito počeo otkrivati i razotkrivati ono što sam pred Moritzom skrivao čitavo desetljeće našeg poznanstva i prijateljstva, i čak štoviše čitavo to vrijeme matematičkom sitničavošću postojano tajio i neprestance i nemilosrdno prikrivao sebi samom da njemu, Moritzu, ne dopustim ni najmanji uvid u svoju egzistenciju; bio je najdublje užasnut, ali me ta njegova užasnutost ni najmanje nije ometala u mehanizmu razotkrivanja koji se pokrenuo tog poslijepodneva silovito, a i pod utjecajem vremena; posve iznenada napavši Moritza tog poslijepodneva iz svoje duhovne busije, kao da uopće nemam drugoga izbora, postupno sam mu otkrivao tog poslijepodneva sve o sebi, otkrivao sve što se moglo otkriti, razotkrivao sve što se moglo razotkriti; za vrijeme čitavog ispada sjedio sam, kao uvijek, u kutu nasuprot dvaju prozora, pokraj vrata Moritzovog ureda koji sam zvao sobom Leitzovih registratora, a Moritz je, a bilo je to već potkraj listopada, u svojem mišje sivom zimskom ogrtaču sjedio meni preko puta, vjerojatno u to doba već pripit, što nisam mogao točno utvrditi u mraku koji se već spuštao; čitavo ga vrijeme nisam ispuštao iz vida i kao da sam se tog poslijepodneva sručio na Moritza kao na žrtvu koja će mi spasiti život pošto tjednima nisam zalazio u Moritzovu kuću i uopće tjednima bio potpuno sam, a to znači, upućen na vlastitu glavu i vlastito tijelo, još mnogo prije nego što su mi pukli živci, u najvećoj koncentraciji na sve, spreman na sve što bi mi predstavljalo spas, napokon sam se iz svoje
vlažne i hladne i mračne kuće uputio gustom i zaparnom šumom da ga, a to sam naumio na putu prema Moritzovoj kući, tako dugo ne ostavim na miru sa svojim otkrićima i dakle doista neumjesnim povredama dok ne dostignem podnošljiv stupanj olakšanja i dakle što više otkrijem i razotkrijem o svojoj egzistenciji koju sam mu godinama prikrivao. Na vrhuncu tih mojih možda doista posve neumjesnih, premda očajničkih pokušaja opuštanja uma i tijela, odjednom su se u Moritzovoj kući začuli koraci, meni posve nepoznati, ali ne i Moritzu koji je bio vičan čuti i korake i očito ih u tren oka identificirao, što sam smjesta razabrao po Moritzovoj reakciji na te nenadane korake na trijemu, kao što je uopće Moritzova oštroumnost bila izvanredna i stoga od najveće koristi za njegove poslove; i Moritz, do tih koraka na trijemu potpuno miran i šutljiv, prekriženih nogu meni preko puta, možda čak i ne čitavo vrijeme u iščekivanju, kako pomislih odjednom, u tren oka sune iz svog naslonjača i skoči do vrata da oslušne, što je upućivalo na to da su posrijedi ne samo interesenti, nego doista kupci nekretnina, i reče, ne meni nego sebi, Švicarci, na što odjednom u Moritzovoj kući zavlada mir; i za čas Švicarci uđu u ured, prvi ljudi, osim Moritza, s kojima sam razgovarao i bio nakon više mjeseci, i s njima, doslovno, doista nastupi očekivano i usrdno priželjkivano olakšanje mog osjećajnog i duhovnog stanja, koje sam istini za volju tog poslijepodneva iznudio po svaku cijenu i pripremio svojim nezadrživim razotkrivanjima i tim razotkrivanjima neizbježnim ponižavanjima i besramnim samooptuživanjima pred Moritzom. Već pri tom prvom susretu između mene i Švicarca i njegove životne družice, koja očito nije bila Švicarka nego možda Židovka/Armenka, kako sam pomislio, nipošto Europejka, dogovorio sam se s njom da prošećemo ariševom šumom, u nazočnosti Švicarca, za kojeg sam smjesta znao da nema vremena za šetnje, i danas više ne znam broj naših šetnji, ali šetao sam s njom svakoga dana, a često i više puta na dan, i zaista sam u to doba češće i ustrajnije šetao s njome nego s bilo kojim drugim čovjekom i ni s kime nikada nisam razgovarao o svemu mogućem s većim intenzitetom i dakle spremnošću za razumijevanje i dakle s većim intenzitetom i spremnošću za razumijevanje mislio o svemu mogućem i nitko mi nikada nije dopustio da dublje pogledam u njega i nikome nikada nisam dopustio da dublje i bezobzirnije i sve bezobzirnije i dublje
gleda u mene. Dok je Švicarac u obližnjim mjestima gotovo neprekidno bio u potrazi za okovima za vrata i prozore, zasunima i rešetkama, šarafima i čavlima i izolacijskim materijalom i brodskim lakom za betonsku kuću koju je sam projektirao i već počeo graditi iza groblja, kako sam saznao od njega pri tom prvom susretu s njim, pa ga gotovo uopće nije bilo u gostionici (gdje su Švicarci stanovali za vrijeme gradnje), ja sam, pošto su me oboje nenadano i vjerojatno u spasonosnom trenutku izvukli iz teške, zapravo već po život opasne depresije, odjednom u Švicarčevoj životnoj družici, Perzijanki iz Siraza, kako se uskoro ispostavilo, našao biće koje me skroz naskroz regeneriralo i dakle skroz naskroz partnera u hodanj u i mišljenju i dakle razgovoru i filozofiranju kakvog već godinama nisam imao i ni u snu ga očekivao u nekoj ženi. Ona je, Perzijanka, u nazočnosti Švicarca s kojim je očito bila već desetljećima, gotovo neprestano šutjela, kao da joj je to već godinama, ako ne i desetljecima, postalo navikom, ne da bi bila škrta na riječima, što je veoma često u takvoj vezi, nego gotovo nikada nije izustila ni riječ, a u sjećanju mi je uvijek u crnom krznenom ogrtaču, otrcanom desetljećima nošenja, s velikim, uvijek podignutim ovratnikom, otkako sam je susreo imao sam osjećaj da poput tolikih žena njezina položaja i njezine dobi egzistira u neprestanu strahu da se ne prehladi ili da doista neprestano zebe, ta žena nikada nije mogla egzistirati bez tog ogrtača, tog krznenog ogrtača koji ju je s jedne strane pokrivao do gležnjeva, s druge strane do vrha glave i štitio je dakle, i sjećam se da je uvijek samo proturječila svom životnom drugu kad bi u Švicarčevoj nazočnosti nešto rekla, ali u Švicarčevoj je odsutnosti na moje najveće iznenađenje, vjerojatno upravo zbog svoje tvrdokorne šutljivosti i uopće vjerojatno dugotrajnog neprijateljstva spram svog životnog druga, razvila objašnjivu potrebu da govori, ne govorljivost, nego potrebu za govorom kakva se na svim tim ženama koje desetljećima žive s takvim životnim drugovima kao što je Švicarac zapaža uvijek kad su im životni drugovi odsutni i ona je govorila i govorila. Njemački joj je bio stran jezik, ali vladala je njime tečno, kao i engleskim i francuskim i grčkim, i nikada uistinu odbojno, i upravo je taj njemački strankinje koja se na kraju krajeva kretala cijelim svijetom i nigdje na svijetu nije bila kod kuće, koja se rodila u Perziji i odrasla u Moskvi i studirala u Francuskoj i napokon sa svojim nekadašnjim
ljubavnikom i sadašnjim životnim drugom, visokokvalificiranim inženjerom i svjetski poznatim graditeljem elektrana, kako je govorila, obišla čitav svijet, djelovao na mene naposljetku ne samo kao osvježenje sluha i čitavoga duševnog stanja, prijemčivog upravo za takve egzotične govorne melodije, nego je načinom kako je govorila i mislila, dosljedno razvijajući govor iz mišljenja a mišljenje iz govora, kao da je sve to matematički, filozofsko-matematički i stoga filozofsko- matematičko-glazbeni proces, korigirala i regulirala i interpunktirala i kontrapunktirala moje vlastito mišljenje i govor. Nisam već mjesecima bio naviknut razgovarati s nekim čovjekom u svom duhovnom registru, zatrajno me moralo deprimirati druženje samo s domaćim ljudima, a i jedini kontakt s Moritzom, koji se nesumnjivo, iako neobrazovan, u svakom pogledu iskazivao natprosječnom inteligencijom za svoje prilike; već se odavno nisam mogao nadati čovjeku s kojim bih mogao razgovarati bez ograničenja i s takvim čovjekom povećati svoju sposobnost za razgovor, a to znači, svoje misaone sposobnosti, u godinama kad sam povučeno živio u svojoj kući isključivo koncentriran na svoj rad, na dovršetak svoje prirodoznanstvene studije (o antitijelima), gotovo sam potpuno izgubio kontakt s onima koji su mi prije omogućavali konfrontacije, dakle duhovne konfrontacije u razgovorima i diskusijama, od svih sam se tih ljudi sve rigoroznijim prodiranjem u svoj prirodoznanstveni rad povlačio sve više i više i najopasnije odvojio i udaljio, kako sam odjednom uvidio, i od određenog trenutka više uopće nisam imao snage ponovno uspostaviti sve te duhovno nužne veze, doduše odjednom sam uvidio da bez tih kontakata neću moći napredovati, da bez tih kontakata u dogledno vrijeme uopće više neću moći ni misliti, pa uopće ni egzistirati, ali nedostajalo mi je snage da vlastitom duhovnom inicijativom zaustavim to što me već dostiglo, kržljavljenje mišljenja, izazvano svojevoljnim odvajanjem od svih ljudi s kojima sam imao duhovni kontakt, napokon potpuno odustajanje od svakog kontakta koji prelazi najnužnije, takozvane kućanske, naprosto najpreče potrebe života u mojoj kući i njezinoj neposrednoj okolini, i već su tome godine i godine kako sam se prestao dopisivati, potpuno predan svojoj prirodnoj znanosti, previdio sam trenutak kad sam još mogao ponovno uspostaviti te prekinute kontakte, korespondenciju, svi su moji pokušaji u tom smjeru uvijek
nanovo propadali, jer mi je zapravo, ako sam još i imao snage, već posve nedostajalo volje za te akcije, i premda sam jasno uviđao da put kojim sam udario i kojim sam već godinama išao nije bio ispravan put, da je to mogao samo biti put u potpunu izolaciju, izolaciju ne samo glave i dakle mišljenja, nego doista izolaciju mojeg čitavog bića, moje čitave egzistencije, već potkopane tom izolacijom, nisam ništa poduzeo protiv toga, neprestano sam išao tim putom, iako neprestano užasnut dosljednošću tog puta, neprestano u strahu od tog puta s kojeg više nisam mogao skrenuti; već sam veoma rano predvidio katastrofu, ali je nisam mogao spriječiti i ona je doista nastupila mnogo ranije nego što sam to spoznao. S jedne je strane za čovjeka koji umno radi najpreča od svih nužnosti da se izdvoji za volju svog znanstvenog rada, s druge je strane nadasve opasno da se ne izdvoji preradikalno, što naposljetku više nije poticajno za taj umni rad, kako se namjeravalo, nego ga sputava, pa čak i uništava, i od određenog je trenutka moje izdvajanje od okoline za volju mojeg prirodoznanstvenog rada (o antitijelima) upravo počelo razorno djelovati na taj moj prirodoznanstveni rad. Ali kako mi je najbolnije dospjelo do svijesti, taj uvid dolazi uvijek prekasno, a ostaje, ako uopće, samo beznađe, naime, izravni uvid da se to razorno stanje više i ničime ne može promijeniti kad jedanput nastupi i dakle uništi duh i osjećaje i na kraju i riječi. Uistinu sam, prije nego što su se pojavili Švicarci, mjesecima živio u svojoj kući u apatiji, a u njoj sam zadugo bio još samo sposoban za samopromatranje, a na neki rad, kamoli znanstveni, uopće više nisam mogao misliti, mjesecima i mjesecima bio sam utonuo samo u najstrahovitije samopromatranje i posve se iscrpio tim strahovitim samopromatranjima. Neprestano sam imao potrebu da budem s ljudima, ali nisam više imao snage za to i dakle mogućnosti da uspostavim i najmanji kontakt, a samo uz najveće naprezanje duha i tijela mogao sam, barem u određenim, naprosto egzistencijalno nužnim razmacima posjećivati Moritza, ostati nekoliko sati u Moritzovoj kući, što me stajalo najvećih muka i uvijek je to bio čin najvećeg samozatajenja. Ljudi koji umno rade ubrzo izgube kontakt kad povjeruju da se moraju koncentrirati na neki znanstveni ili uopće umni rad, a što se mene tiče, vjerovao sam da zbog svog umnog rada moram odustati uopće od svih kontakata i sve sam ih malo-pomalo prekidao i tom svojom odlukom da prekinem te kontakte
odgurnuo od sebe mnoge i napokon uopće sve s kojima sam ikada bio u kontaktu, ali to mi je zbog mog umnog rada uvijek bilo svejedno, kad je posrijedi bio moj umni rad ponašao sam se uvijek nadasve bezobzirno, još odrana nisam trpio ni najmanje ometanje svog umnog rada, uvijek i čitavoga životnog vijeka otklanjao sam sve što je bilo protiv mog umnog rada i dakle protiv mog napredovanja u mojim znanstvenim studijama, pa sam uskoro sam sebe otjerao u tu izolaciju i na kraju ostao posve sam sa svojim prirodoznanstvenim studijama. I ja sam doista vjerovao da mogu ostati sam sa svojim znanstvenim radom, da doživotno mogu izdržati samo sa svojim znanstvenim studijama i jedino s tim znanstvenim studijama doći do svog cilja, ali to se malo-pomalo i odjednom posve izvjesno pokazalo kao posve neodrživo i potpuno nemoguće. Čak sam doista vjerovao da mogu živjeti samo sa svojim radom i dakle sa svojim znanstvenim radom sam, bez jednog jedinog čovjeka, dugo, veoma dugo sam to vjerovao, godinama, možda i desetljećima, sve do trenutka kada sam uvidio da nijedan čovjek ne može živjeti sam, bez nekog čovjeka i samo sa svojim radom. Ali ja sam svoju egzistenciju već predaleko odgurao u izolaciju, morao spoznati da odatle gdje jesam više nema povratka. I tako sam se od određenog trenutka pomirio s time da mi nema povratka. U tom sam stanju godinama živio u svojoj kući i nisam napredovao ni koraka, jer sam od svega odustao. Godinama su svi moji napori da se izvučem iz tog stanja propadali već u prvim pokušajima. Budio bih se i budio potpuno ojađen životom. Ako bih ujutro nešto pokrenuo, bio je to uvijek isti mehanizam nesposobnosti za život i ojađenosti, a na neki, pa ni najmanji rad, nisam mogao ni pomisliti, što je samo iz dana u dan pogoršavalo depresiju. Umjesto da radim, sjedio sam danima, tjednima, mjesecima pred svojim tekstovima i nisam s njima mogao početi ama baš ništa. Budio bih se i plašio tih svojih tekstova i hodao svojom kućom amo-tamo, čas gore amo-tamo, potom ponovno dolje amo-tamo, i sve više zapadao u posve beskorisne radnje koje su me samo još više udaljavale od mog pravog rada, a te sam besmislene, po sebi i u sebi posve besmislene radnje i poslove zlorabio, a sve me to još više udaljavalo od mog umnog rada, od mojih prirodoznanstvenih studija i tekstova povezanih s njima, kojih sam se s vremenom istinski počeo bojati, pa sam ih malo-pomalo prenosio u tavansku sobu i tamo
zaključao da više ne dođem u doticaj s njima. Već pogled na te tekstove izazivao je u meni gađenje. Već pomisao na njih. Morao sam dokučiti da je još prije mnogo godina u mojim znanstvenim studijama došlo do zastoja, presudni trenutak ne mogu utvrditi, previdio sam taj trenutak, a da ga nisam previdio, vjerojatno bih ga mogao objasniti i analizirati svoje stanje, ali koliko god se trudio, taj trenutak i sve što se u tom trenutku zbivalo, ostalo mi je do danas nejasno. Možda se čovjek može spasiti ako objasni sebi presudni trenutak i analizira sve što ima veze s tim presudnim trenutkom. Ali ja to nisam mogao, jer mi je trenutak izmaknuo. Gubitak kontakta, a to sam znao, bio je napokon moja katastrofa, kao što je prije bio nužnost i sreća; izolacija koju sam sebi nametnuo radi svog znanstvenog rada, koja mi je u prvim godinama mojeg bavljenja prirodnom znanošću donijela tolike dragocjene rezultate, omogućila mi napokon golem napredak, bila mi je godinama najveća nesreća. A spoznaja nemoći učinila je moj položaj još bezizlaznijim. Koliko je pokušaja da uspostavim kontakte propalo već u začetku. Sve te ideje o kontaktima već su se u začetku ugušile u meni. Uistinu sam napisao stotine pisama svim mogućim ljudima kako bih ponovno uspostavio kontakt s tim ljudima, ali sva ta pisma nisam odaslao, sva su ta pisma bila adresirana, ali nisu odaslana, nagomilana u sobi u koju sam zaključao tekstove o svojim priroznanstvenim studijama. Upućivao sam sva ta pisma prijateljima, znancima, znanstvenicima s molbom da uspostavimo kontakt. Pisao sam ih, i dok sam ih pisao, uviđao da ta pisma neću moći predati, poslati, uputiti. Tako sam godinama pisao pisma i nisam ih odašiljao i odlagao sam ih uz svoje priroznanstvene studije. Kad osama izgubi svoj smisao i odjednom postane neproduktivnom, treba odustati, mislio sam neprestano, ali nisam mogao okončati svoju osamu, odustati od svoje osame. Neprestano sam želio uspostaviti kontakt, ali nisam imao snage za to, kad već nemam snage uspostaviti kontakt sa svojim znanstvenim studijama, kako bih mogao uspostaviti kontakt s ljudima To gubljenje kontakata s vremenom se razvilo u duševnu bolest koju sam pokušao objasniti Moritzu onog poslijepodneva kad sam kod njega upoznao Švicarce.
Godinama sam mogao Moritzu tajiti tu bolest, ali možda je moja bolest gubljenja kontakta dospjela do vrhunca i ujedno razrješenja kad sam ga odjednom morao izvijestiti o tome i upravo tog poslijepodneva kad sam upoznao Švicarce. Vjerojatno ne bih više mogao izdržati u tom stanju koje je u meni gotovo sve zakočilo, ni dan više, i bio bih počinio samoubojstvo, a sve je upućivalo na to, okončao tu egzistenciju, jer otkriti svoju bolest i obratiti se samo Moritzu, što se na kraju krajeva pokazalo ipak besmisleno, dovelo bi naprosto do uništenja moje egzistencije. Što sam naime dulje napadao Moritza svojim samooptuživanjima i razotkrivanjima, ta su mi se samooptuživanja i razotkrivanja pred Moritzom činila besciljnijima; kako sam mogao opterećivati svojim otkrićima tog čovjeka koji me uopće ne može shvatiti, jer uopće ne može shvatiti ništa o meni, mislio sam nastavljajući i doista bez stanke obraćajući se tom čovjeku, uvjeren sve vrijeme da razumije to što govorim, dok on nije ništa razumio, morao sam znati da je posve idiotski doći Moritzu tako kako sam došao tog poslijepodneva, da je besmisleno očekivati olakšanje, spas, samo ako se otvorim i doista bezgranično otvorim Moritzu. Kao da su se u meni godinama gomilali duhovni talozi i duhovni otpad, tog sam se poslijepodneva nakon dugotrajnog čučanja na tlu u svojoj kući uputio šumom do Moritza da se oteretim. Još vidim uplašena lica njegove žene i njegove majke, pa i sina, kad sam stupio na Moritzov trijem, sve je na meni moralo biti zastrašujuće, smjesta me Moritzova žena pustila u ured u kojem je Moritz sjedio nad spisima, s bocom vina pokraj sebe, u pustenim papučama. Nisam ni pred njegovom obitelji ni pred sobom mogao sakriti svoju uzrujanost. Smjesta sam sjeo u kut, u kojem sam uvijek sjedio u Moritzovoj kući, i udario, doista napao Moritza i ubacio ga u svoje strahovito stanje, nisam se doista upitao može li me on uopće slušati. Imao sam u to doba samo tog jednog jedinog čovjeka kojem sam mogao otići i uvijek sam tog jednog jedinog čovjeka iskoristio kad bih dospio u nevolju, pa tako i tog poslijepodneva. Nisam više mogao ostati sam, nisam više smio ostati sam, ako se nisam htio slomiti, ubiti. Doista mi je Moritzova kuća bila jedini spas toliko često da to uopće više ne mogu pobrojiti, pa i tog poslijepodneva. Danas mogu opisati to stanje sa stanovitim odmakom, još prije nekoliko tjedana, još prije nekoliko dana to ne bih mogao. Kao što ni do danas nisam bio kadar opisati taj susret sa Švicarcima, a osobito s Perzijankom, ali uviđam da je taj opis nužan,
želim li doista analizirati to doba kada sam se gotovo slomio. Koliko sam često govorio kako ne smijem sebi dopustiti ni priuštiti da svaki put kad sam utučen ili očajan otrčim do Moritza da se olakšam, ali nikada se nisam držao tog nauma. Moritzova je kuća bila nadasve gostoljubiva, ponašanje gospođe Moritz, Moritzove majke, način na koji je živjela čitava obitelj Moritz bili su mi pribježište. Uvijek sam i u najbezizglednijim situacijama u Moritzovoj kući nalazio zaštitu. Ali uvijek sam govorio, ne smijem preko određene granice iskorištavati dobroćudnost i iskušavati mogućnosti te dobroćudnosti u Moritzovoj kući, i katkad bih se i svladao i ne bih otišao do Moritza. No dotičnog poslijepodneva bilo je neizbježno uputiti se Moritzovoj kući, pošto, kako rekoh, tjednima nisam stupio u nju, a Moritzove sam vjerojatno uplašio svojim stanjem kad sam stupio u njihovu kuću, jer su očito vidjeli u kakvom sam stanju. Imao sam osjećaj da sam izgubljen i danas više uopće ne znam kako sam šumom dospio do Moritzove kuće. U svom sam životu često prekoračio granicu ludila pa i mahnitosti, ali tog sam poslijepodneva bio uvjeren da se više neću moći vratiti. Govorio sam i govorio, i obraćajući se neprestano Moritzu, najbezočnije ga zlostavljao. Ali Moritz je sve to trpio, kao što je često podnosio moja surova verbalna zlostavljanja, jer je od početka osjećao neku naklonost prema meni. Mislio je da me smiruje kad me pušta da govorim, taj mu je proces bio poznat. Ali dotičnog poslijepodneva sve je prevršilo mjeru. Nije nipošto bilo kao inače, a ja se nisam smirio nakon sati i sati. Umjesto uobičajenog smirenja, mislio sam, tog će poslijepodneva nastupiti potpuno ludilo. Da se u tom trenutku u Moritzovoj kući nisu začuli koraci i došli Švicarci i ušli u ured, ja bih tog poslijepodneva vjerojatno poludio. Ali tako sam se u tren oka uključio u razgovor između Švicaraca i Moritza, u kojem je isključivo bilo riječi o tome kako su Švicarci kupili zemljište i kako se na tom zemljištu već gradi betonska kuća, za koju su Švicarci tvrdili kako je to posljednja u dugom nizu kuća u njihovu životu.

Švicarac je neprestano govorio Moritzu o povoljnoj mogućnosti da iz Švicarske prošverca u Austriju brodski lak i što misli o toplinskoj izolaciji u svojoj budućoj kući i koliko zasuna treba ušarafiti u prozore i vrata i zašto je za prozore prema šumi naručio čelične grede i sam konstruirao automatiku za vrata garaže. Ona, njegova životna družica, i on, dvije su godine obilazili Austriju u potrazi za
zemljištem za kuću, a tek pošto su već odustali od potrage za njim, naišli su preko oglasa u Neue Zurcher Zeitungnu Moritza i sada imaju idealno. Bilo mi je zagonetno zašto mi Moritz, koji me inače uvijek takoreći upućivao u sve svoje poslove, nikada ni riječi nije natuknuo o Švicarcima, a morao je pomisliti, mislio sam, da bi meni bili zanimljivi upravo ti stranci koji su nenadano banuli ovamo, jer je Moritz posao sa zemljištem uglavio sa Švicarcima očito već nekoliko mjeseci prije mog susreta sa Švicarcima, a još sam manje razumio zašto mi nikada ništa nije rekao o Švicarcima, kad pomislim kakav je neobičan posao posrijedi, jer je upravo o neobičnim poslovima Moritz uvijek razgovarao sa mnom, uvijek bi me smjesta uputio u neobičan posao, a bilo je jasno da je kupnja zemljišta uglavljena sa Švicarcima osobito neobičan posao, jer su Švicarac i njegova životna družica kupili zemljište iza groblja koje već više od deset godina nitko nije htio kupiti, jer se uopće ne može zamisliti nepovoljnije mjesto i jer ga je Moritz prodao Švicarcima za izvanredno visoku cijenu za takvo nepovoljno mjesto; sada kad se podsjećam kakvo je zemljište što su ga kupili Švicarci, mislim na mnoge, čak stotine Moritzovih pokušaja da proda to zemljište, koliko je interesenata u svako doba godine i dana vodio preko groblja i šumom do zemljišta, uzalud. Sjećam se sada ponovno kako je Moritz neprestano govorio da se svako zemljište može prodati, pa i najnevjerojatnije, jest, da za svaku stvar i predmet na ovome svijetu postoji kupac, a samo je pitanje vremena kad će se taj kupac pojaviti. I Švicarci su se pojavili, vjerojatno u proljeće, i kupili zemljište i još tvrde da je ono za njih idealno i da su ga tražili godinama. Bilo je jasno što Švicarci namjeravaju s tim zemljištem, napose kad sam ih upoznao, nastanit će se tamo gdje se nitko nije htio i neće nastaniti, Švicarac je nekoliko puta, u šali ili ne, izrekao riječ večer života, još mi zvoni u uhu, jasno sam čuo. Njemu i njegovoj životnoj družici dojadilo je svakih nekoliko mjeseci mijenjati stanove i kuće, vrijeme je da se on, graditelj elektrana, konačno skrasi na jednom mjestu, a nesporno je to mjesto ovdje i nigdje drugdje. Oboje su razmislili o svemu što se tiče tog mjesta. Njihov zajednički život, reče Švicarac, dosljedno završava na tom mjestu. On još mora izvršiti jednu narudžbu, elektranu u Venezueli, a okončanjem te narudžbe njegova je profesionalna karijera gotova. Dva-tri velika putovanja u Južnu Ameriku, rekao je, i onda mir. Pomišlja
na povrtnjak oko svoje kuće, ni velik ni malen, sklopivu ležaljku na suncu, psa čuvara i mačku da se igra s njegovom životnom družicom. Liječnik mu je zbog bolesnog želuca zabranio da jede meso, jest će povrće iz vlastitoga vrta, to je zdravo. Hvalio je zrak na zemljištu, koje je (što nije znao) kupio od Moritza za doista nepristojno visoku cijenu i iskazivao svaki čas iskrenu zahvalnost Moritzu, rođenom posredniku za nekretnine i dakle majstoru za poslove sa zemljištima. Govorio je, dok su drugi šutjeli, ni najmanje ometan bilo čime, i crtao u Moritzovoj sobi Leitzovih registratora svoju sliku svijeta, svoju vrlu švicarsku sliku. Njegova ga je životna družica u međuvremenu promatrala pozorno s dosadom i mržnjom u očima, kako ga je, u to sam posve uvjeren, promatrala već godinama. Moritz je za Švicarca bio idealan slušatelj, odobravao je sve što je Švicarac izrekao i neprestano ga poticao za novi nalet pripovijedanja. Švicarci su, saznao sam, već nekoliko puta bili gosti kod Moritza i navikli dva ili tri puta tjedno podvečer doći u Moritzovu kuću, što im je olakšavalo boravak u novoj sredini, svaki su put bili pozvani na večeru u Moritzovu kuću, pa i te večeri, a razgovor koji je započeo tog kasnog poslijepodneva u Moritzovom uredu nastavio se nakon sedam sati i dakle već u potpunom mraku, dolje u takozvanoj Moritzovoj blagovaonici, a i tada je Švicarac vodio riječ, ja sam bio suzdržan i zauzeo apsolutno promatrački stav, tu i tamo bi mi Moritz uputio kakvo pitanje ili me poticao da odgovorim na pitanje koje mu je uputio Švicarac, kad je pretpostavio da sam za to sposoban, a zapravo se govorilo isključivo o pitanjima povezanim s gradnjom Švicarčeve kuće, kako i gdje nabaviti najbolji građevni materijal ili pronaći one specijalne obrtnike, na što sam mogao lako odgovoriti, jer sam se na temelju vlastitih građevinskih iskustava dobro snalazio u svemu što se tiče gradnje, bio dobar s većinom građevnih obrtnika i osobno ih poznavao. Ja znam kako je teško doći u stranu sredinu i graditi kuću, a tko u tom slučaju ne želi da mu naum već u početku propadne, mora doista prevladati nadljudske poteškoće i takvom doista sve odjednom postane prepreka i najradije bi svakoga dana stotinu puta odustao. Ne govoreći o tome da su mu krajolik i ljudi i dakle čitava priroda strani, da su apsolutno odbojni prema svakom pridošlici, čak i neprijateljski raspoloženi, a ta odbojnost i to neprijateljsko ponašanje prijete svakom tko se ovdje želi nastaniti da ga uguše. Švicarca to baš i
nije diralo, a njegova životna družica, koja je za razliku od njega, brutalnog čovjeka, bila senzibilna, nije rekla ni riječi, barem u vezi s gradnjom te kuće. Bila je potpuno ravnodušna kad je Švicarac rasprostro nacrt svoje kuće na stol na kojem se još blagovalo, da s Moritzom potanko porazgovara o svim njegovim detaljima. Činilo se da kuća, nacrtana na Švicarčevu nacrtu, izgleda kao elektrana, i doista sam građevinu kasnije, kad sam je vidio uživo, doživio kao elektranu, bila je opreka svim predodžbama stambene kuće i, kao što se moglo očekivati, djelovala na ljude odbojno, bila je dakle sve drugo do nastamba za umirovljenike, štoviše izvana je izgledala kao betonsko kućište nekog stroja što radi u njemu i ne treba ni svjetla ni zraka. Švicarac je očito svoju stambenu kuću, koju je neprestano zvao svojom posljednjom stambenom kućom, projektirao kao elektrane koje je gradio u svim dijelovima svijeta. Tko bi pomnije promotrio nacrt, vidio bi bezbroj prostorija u kojima nikada i ni po koju cijenu ne bi htio živjeti, ali Švicarac je bio uvjeren da je projektirao idealnu stambenu kuću, troškovi koje nadilaze sve predodžbe o ovdašnjim troškovima stambene kuće, i izazvao Moritza da upita koliko točno stoji ta Švicarčeva stambena kuća, ali Švicarac nije naveo svotu. Sve na toj i u toj kući mora biti solidno, dakle, najbolji materijali, najbiraniji obrtnici. Bilo je jasno da takva kuća mora biti skupa. Ali suprotno tome Švicarac je bio upravo odvratno sitničav, a škrtost mu je zasigurno bila urođena. A takav je čovjek pun nepovjerenja i upravo ga je to najviše ometalo u gradnji kuće, a posvjedočio je to dok je objašnjavao nacrt raširen na stolu, ne samo neprestano vrebajući priznanje i pohvalu, što je s druge strane nadasve zorno dokazivalo da je i sam nesiguran naspram tog građevnog djela, nego je sumnjičio sve ljude koje je angažirao za tu svoju gradnju, sve obrtnike, pomoćne radnike i uopće sve pomagače koji su imali neke veze s gradnjom i nije se mogao suzdržati da ne kaže kako čitava ta sredina u koju je došao s najvećim povjerenjem u sve, sada još zaslužuje samo njegovo najveće nepovjerenje i sumnju, u čemu je bio u pravu. Moritz se divio onom što je vidio na nacrtu i što je Švicarac objašnjavao temeljito, ali ipak uglavnom nerazumljivo, jer još nikada nije doživio da mu neki kućevlasnik tako razlaže, a kamoli netko tako ugledan u stručnim krugovima kao Švicarac, koji je već poslijepodne, tek što se sa svojom životnom družicom pojavio u Moritzovoj sobi
Leitzovih registratora, i kako sam razabrao iz svega, ponovno svima uokrug pokazivao fotografije na kojima je bio prikazan kako se rukuje s investitorima elektrana što ih je sagradio u svim dijelovima svijeta i danas tamo rade i proizvode struju, s engleskom kraljicom i američkim predsjednikom i s perzijskim šahom i španjolskim kraljem. Švicarac se Moritza ponajviše dojmio stručnim izrazima iz inženjerskoga građevinskog jezika i objašnjavanjem pojmova, a osim toga je Moritzu obećao da će mu u najskorije vrijeme dovesti kupce za njegova zemljišta, uglavnom Švicarce, ozbiljne i financijski moćne. Kad je Švicarac napokon završio s objašnjavanjem svoje kuće i pohvalio neke komade namještaja u Moritzovoj sobi Leitzovih registratora, ne ispivši čašu piva što je ostala puna dok je objašnjavao nacrt, oprostili su se on i njegova životna družica s Moritzovima i sa mnom i izašli na trijem, kamo ih je Moritz otpratio i obećao tom prilikom da će uložiti sav mogući trud i dakle pomoći u gradnji Švicarčeve kuće. Švicarac se može u njega, Moritza, u svakom pogledu uzdati, rekao je Moritz dolje, i ja sam to čuo na prvom katu i sve do sobe Leitzovih registratora. Tek što su Švicarci otišli i Moritz se s trijema uputio do mene, pomislih kako je Švicarčeva životna družica bez okolišanja prihvatila moj prijedlog da prošećemo ariševom šumom. S malo sam riječi uglavio da idućeg dana oko pet sati odemo u ariševu šumu, da ću doći po nju u gostionicu, rekoh, Švicarca u to doba neće biti, neka za šetnju ariševom šumom obuče čvrste cipele, neka se uopće odjene toplije nego inače, jer je u ariševoj šumi hladno i blatno kad kiši kao sada. Imao sam osjećaj da joj je moj prijedlog bio po volji. Kratko nakon što su Švicarci otišli i ja se oprostih s Moritzom i uputih šumom kući. Već na povratku pomislih kako ću prvi put nakon toliko tjedana nesanice ponovno moći spavati i nisam se više mogao odijeliti od te misli i doista sam te noći usnuo. Kako je dobro, mislio sam neprestano i još sve intenzivnije, što sam posjetio Moritza, dok se nisam primirio ponavljanjem te jedine misli i napokon, vjerujem doista nakon toliko tjedana, prvi put ponovno stvarno i normalno zdravo usnuo i dakle nakon toliko tjedana mogao ponovno zaspati, a da nisam bio osuđen ni na kakvu, pa ni na tu misao. Što naravno ne znači da se te noći nisam nekoliko puta probudio i razmišljao o tome što se dogodilo prethodnog poslijepodneva i protekle noći, o svom pohodu iz kuće do Moritza i prekoravanjima i razotkrivanjima koja
sam mu silom nametnuo i bezočno ga povrijedio i onda, na vrhuncu svog tog mahnitanja i besmislenosti, nenadana pojava Švicaraca u Moritzovoj kući, koje je Moritz, slušajući me bez stanke, doista bez riječi i posve nepokretno bez stanke, jamačno već dugo očekivao, premda mi to ničime nije dao do znanja, on je znao da će se Švicarci pojaviti svakog trena i okončati moju scenu, koja ga je naprezala i prenapregnula do ruba trpeljivosti, vjerojatno je, dok sam mu se obraćao i napadao ga svojim užasnim, no njemu ravnodušnim besmislicama, sve to vrijeme čekao da se pojave Švicarci, kasnije mi je i palo na um da Moritz čeka nešto, bilo što, premda i nisam znao, nisam mogao znati što čeka, kasnije sam doznao da očekuje Švicarce i doista su Švicarci došli u Moritzovu kuću u pravi čas, taj čas kad još svojim ispadima nisam prekoračio granicu Moritzove trpeljivosti, i vjerojatno me Moritz tog opasnog, za sve opasnog poslijepodneva samo zato tako dugo ostavio u mojoj uzbuđenosti, jer je znao da će doći Švicarci i okončati sve to, pa je već čuo Švicarce dolje na vratima, dok ja još nisam čuo ama baš ništa, skočio, dok ja još nisam čuo ništa, prišao vratima i osluškivao na vratima i tog časa Švicarci vjerojatno još uopće nisu bili na trijemu, ali je on već rekao Švicarci, dok Švicarci još nisu ni ušli u kuću, i još vidim njegovo olakšanje, bio je siguran da su Švicarci ušli i da će ga nedvojbeno spasiti iz užasne situacije, koju sam izazvao svojom neumješnošću i nakaradnošću i bezobzirnošću i bezočnošću, jer sam očito tog poslijepodneva suviše opteretio Moritza, sjedeći mu preko puta, vidio sam na njemu što se zbiva u njemu, što sam dotaknuo u njemu, povrijedio u njemu, i da je to bilo nadasve bezočno. Ali kad su se pojavili Švicarci, svemu je tome došao kraj i Moritz se udaljio od mene i sišao na trijem, jer je morao pozdraviti Švicarce i uvjeren sam da je pomislio ovo: da su naime Švicarci donijeli spas ne samo njemu, nego zapravo meni, da je dolazak Švicaraca u Moritzovu kuću bio moj spas; Moritz je, iako tvrd i prepreden poslovni čovjek, jedan od najtvrđih i najprepredenijih kojeg sam ikada upoznao, bio tankoćutan i osjećajan, ali to gotovo nitko nije znao i ne bi povjerovao, a njegova senzibilnost nipošto nije bila potisnuta njegovom nezgrapnom vanjštinom koja je na svakoga tko ga je vidio djelovala brutalno i zacijelo hladno, kao više-manje bezosjećajno tijelo, nego je često, a to sam neprestano doživljavao, izlazila na vidjelo, a Moritzovo ponašanje tog
poslijepodneva i kasnije navečer potvrđuje to što govorim. Moritz me uistinu mogao, najkasnije na vrhuncu mog ispada i još ponajkasnije kad su se Švicarci pojavili u njegovoj kući, otpraviti, ali on to nije učinio, naprotiv, on me smjesta veoma spremo uključio u razgovor sa Švicarcima i također me pozvao na zajedničku večeru i napokon je, kad su Švicarci ušli u sobu Leitzovih registratora, skrenuo temu u smjeru koji me oslobodio more, na gradnju Švicarčeve kuće, i Moritz je uspio u svom naumu da me spremim usmjeravanjem razgovora odvuče od sebe samoga, a to znači iz bezizlaznosti, što mu tog poslijepodneva ne bi uspjelo bez Švicaraca i dakle samo sa mnom, a ne bi mu to uspjelo ni kasnije, navečer. Koliko me puta Moritz spasio od takozvane more, izvukao iz dubokog očaja, iako toga vjerojatno nikada nije bio svjestan, njemu sam tako često i posljednjih godina u sve kraćim razmacima morao zahvaliti što još egzistiram, nije to pretjerano i to treba ovdje reći. Tog sam poslijepodneva prvi put otvoreno govorio o svom stanju, obavijestio ga o svojoj bolesti, o bolesti svog uma i duše, i to bez nužnog uvoda, smjesta strahovito jasno i nadasve uzrujan, što ga je moralo uplašiti, nikada mu svih tih godina ništa nisam natuknuo o toj bolesti, iako je on, Moritz, veoma često mogao osjetiti djelovanje te moje bolesti, ponovno i ponovno na drugi način, i nije sada vrijeme da navedem kakav primjer, Moritz je neprestano gledao kako patim od takve bolesti, ali mu o tome nikada ništa nisam natuknuo, ništa rekao o tome, uvijek o tome šutio, pa nikada ništa nije mogao poduzeti, ali iznenada sam se tog poslijepodneva prihvatio analize te svoje bolesti, premda je taj pokušaj u samom začetku propao i izopačio se. I kako mi je čak i na tren moglo pasti na pamet da pred Moritzom analiziram svoju bolest, tako uzrujan i svjestan da se bilo kakva analiza, a kamoli samoanaliza, ne može poduzeti u stanju uzrujanosti. Tako se pokušaj analize iscrpio u zbrkanim i divljim provalama i ispadima i posve konfuznom izbacivanju zbrkanih rečenica, s kojima Moritz nije znao što bi. Ali kad sam već izgubio svaku nadu, stanje mi se poboljšalo, tako da sam naime tog poslijepodneva i te večeri ponovno postao podnošljiv uz pomoć Moritza i Švicaraca. Ali neću govoriti o sebi, nego o Švicarčevoj družici, na koju posljednjih dana ponovno često i intenzivno mislim i možda mi uspije prenijeti ta sjećanja na papir, pošto se već nekoliko takvih pokušaja izjalovilo. To što sam dosad toliko
govorio o sebi proistječe iz činjenice da sam Švicarca i dakle Švicarčevu životnu družicu, dakle Perzijanku, upoznao tog nesretnog dana, kada sam, kako rekoh, krajnje uzrujan potražio spas kod Moritza i kada sam, kako već rekoh, doista bio spašen, i to od Švicaraca; ne vjerujem naravno da su tog poslijepodneva došli Moritzu samo da mene spase, što ne znači da nisam često mislio kako su Švicarci tog poslijepodneva doista došli Moritzu da spase mene; podjednako je apsurdno ne vjerovati, kao i biti uvjeren u to. Sada, nakon tog objašnjenja, mogu govoriti o Švicarčevoj životnoj družici, dakle Perzijanki, i barem pokušati održati sjećanje na nju, premda to može biti samo fragmentarno i samo pogrešno i kao sve napisano nimalo potpuno i cjelovito, nakon što se izjalovilo toliko pokušaja što sam ih poduzeo u posljednje vrijeme. Ali sve što se piše treba uvijek početi od početka i uvijek nanovo pokušavati, dok ne uspije barem približno, premda nikada neće zadovoljiti. I ma koliko to bilo bezizgledno i užasno i beznadno, treba uvijek nanovo pokušavati kad postoji nešto što nas neprestano i neprestano tvrdokornije muči i ne ostavlja na miru. Svjesni da ništa nije sigurno i uopće ništa potpuno, moramo započeti i nastaviti što smo naumili, u najvećoj nesigurnosti i najvećoj dvojbi. Ako uvijek odustanemo prije nego što smo započeli, dospijevamo napokon u očaj i na kraju više ne možemo izaći iz tog očaja i izgubljeni smo. Kao što se svakoga dana budimo i počinjemo i nastavljamo što smo poduzeli, naime, nastavljamo egzistirati, jer naprosto moramo egzistirati, tako moramo započeti i nastaviti i taj naum kao što je utvrđivanje sjećanja na Švicarčevu životnu družicu i ne smijemo se obeshrabriti već u prvim i stalnim mislima da će nam naum propasti. A sve je samo propast. Ako barem želimo propasti, napredovat ćemo i moramo u svakoj stvari i u svemu i svačemu uvijek barem željeti da propadnemo, ako ne želimo propasti još prije, što uistinu nije namjera s kojom smo ovdje. Kad sam oko pet sati, kako smo se dogovorili, došao u gostionicu po Švicarčevu životnu družicu, koju su svi u mjestu zvali samo Perzijankom i dakle posve ispravno ne Švicarkom, a i ja sam je zvao i zvat ću je Perzijankom, ona naravno još nije bila gotova, oduvijek sam znao da žene, kakve god bile, nikada nisu gotove u dogovoreno vrijeme, pa je i s Perzijankom bilo tako; dok sam dolje u gostinskoj sobi sjedio i upustio se u razgovor s gazdaricom o starom namještaju, ali ipak više o
gospodarstvu kojim se bavio njezin muž i dakle ipak o njezinim poslovima, prihvativši gazdaričin poziv da popijem čašu piva, razmišljao sam o odnosu Perzijanke prema njezinom životnom drugu; postojano upleten i u razgovor s gazdaricom, sav i potpuno u njemu, htio sam stvoriti točniju sliku o Švicarčevu odnosu prema njegovoj životnoj družici, ali to ne bi vodilo nikamo, i sve mi je na njima i među njima moralo ostati nejasno i nisam mogao imati pojma o njih dvoje, jer sam ih upoznao tek prije nekoliko sati u okolnostima koje su bacile malo svjetla na njih, neprestano sam pokušavao unijeti svjetlo u tamu njihova odnosa, ali uzalud, nisam ni iskoristio mogućnost da gazdaricu ispitam o njima, jer mi se to učinilo neumjesnim, to bi značilo samo iskoristiti priliku i vjerojatno bih, mislio sam, doduše mnogo saznao o njima od gazdarice, ali ne i istinu, jer bi gazdarica o njima iznijela samo ovu ili onu senzaciju, što ja nisam htio čuti, gazdarice uglavnom samo bezobrazno i u svakom pogledu neistinito brbljaju o svojim gostima, to sam znao i povukao se i nisam gazdaricu ispitivao o Švicarcima, premda je očekivala da postavim kakvo pitanje o njima, koliko se god trudila da govori samo o poslovima, osobito poslovima s kokošima i svinjama, jer je gostionica imala i velik svinjac i još veći kokošinjac, bilo je potpuno jasno da želi nešto reći i o Švicarcima, a osobito o Perzijanki. Ti su ljudi doista morali gazdarici djelovati senzacionalno kad su se pojavili, jer se u tom kraju rijetko vide stranci, a kamoli Švicarci ili Europejci s takozvanog ruba, ne govoreći o ne-Europejcima, kao što je Perzijanka; cijelo je mjesto vjerojatno već tjednima, možda i mjesecima, otkako su Švicarci bili tu, govorilo o njima, pomislih, ali zbog svoje povučenosti ništa nisam čuo o Švicarcima i dakle nisam mogao ništa znati, da sam, pomislih, samo htio osluškivati, bio bih o Švicarcima doista čuo mnogo i vjerojatno najnevjerojatnije priče, jer sam u međuvremenu predobro upoznao takozvane domaće ljude. Bilo mi je napokon drago što sam spriječio gazdaricu da nešto kaže o Perzijanki, svako toliko bi, usred navodnog razgovora o poslovima, pokušavala nešto reći o Švicarcu i osobito o Perzijanki, ali ja sam je spriječio, jer sam uvijek tvrdoglavo i sve podmuklije i sve naglašenije govorio o njezinim poslovima, a ona je s druge strane rado slušala što mislim o njezinim svinjama i kokošima i kupnji krmiva i o njezinim posjetima sajmu i muževim posjetima sajmu, jer je odavno uvidjela da joj je moje mišljenje
uvijek nadasve korisno u svim njezinim poslovima, bilo da je posrijedi stari namještaj bilo poljoprivredni proizvodi, uvijek se nanovo, iako je neprestano sumnjala u to, pokazivalo kao korisno i dakle nadasve unosno, doista mnogo znam o svinjama i kokošima i o čitavom gospodarstvu, već zato što potječem s gospodarstva i do današnjeg sam se dana uvijek zanimao za gospodarstvo, premda tek površno, tako da mi je gospodarstvo uvijek bilo blisko i nikada nisam izgubio zanimanje za njega, pa sam doista s gazdaricom uvijek dobro razgovarao o gospodarstvu i poslovima povezanim s njim, ona je uvijek cijenila moje mišljenje, premda uvijek s okolišanjem, tako je i tog dana bila radoznala što ću reći, ali s druge joj strane tog dana uopće nije bilo do razgovora o gospodarskim poslovima na što sam je ja navodio, nego je htjela razgovarati samo o Švicarcima, o Perzijanki, koja je, tako sam predmnijevao, poslijepodne prilegla i sada je još zabavljena odijevanjem, u međuvremenu je postalo još hladnije nego jučer, kišilo je u mlazovima i tko zna, pomislih, možda uopće neće otići sa mnom u ariševu šumu, s druge sam strane upravo na stropu gostionice i dakle na podu njezine sobe čuo šumove koji su upućivali da se Perzijanka po svoj prilici priprema za dogovorenu šetnju ariševom šumom. Dok sam pio pivo i čavrljao s gazdaricom koja se muvala po gostinskoj sobi u uvijek istoj bijeloj bluzi, prljavoj na rubovima, ponovno sam pomislio kako je ta gostionica zapuštena i kako je sve u toj jedinoj gostionici u mjestu zapušteno i jedan jedini pogled u kuhinju kroz otvorena kuhinjska vrata bio je dovoljan da me odvrati od pomisli da ikada više odem u gostionicu nešto pojesti. A Švicarcima nije preostalo drugo nego da se tu nastane, morali su biti blizu svojega gradilišta. Dok je Švicarac po svoj prilici već čitav dan u autu u potrazi za uvijek novim ljudima i uvijek novim građevnim materijalom za svoju kuću, njegova je životna družica prilegla, pomislih, i zapravo je li ona uopće za šetnje, jer ja sam je pozvao u šetnju ariševom šumom ne znajući voli li šetati, možda ona uopće nema smisla za šetnje, premda za šetnje ima vremena, za razliku od svog životnog druga koji apsolutno nema vremena za šetnje, znam li uopće ima li ona smisla za prirodu kad sam je upoznao tek prije nekoliko sati i dakle je uopće ne poznajem? Dok je gazdarica pokušavala razgovarati sa mnom o cijenama svinja na posljednjim tjednim sajmovima i neprestano htjela da joj odgovorim, mislio sam na to biće koje
mi je bilo posve nepoznato i s kojim sam dogovorio šetnju ariševom šumom u doba najpovoljnije za takve šetnje ariševom šumom, u međuvremenu se zbog kiše iza prozora gostionice sve smračilo, ali ja sam uzeo džepnu svjetiljku, pomislih i posegnuh u džep od hlača i izvukoh džepnu svjetiljku i iskušah je i ona je svijetlila. Pametnije bi bilo popiti čaj, a ne pivo, pomislih dok se gazdarica već uputila da donese drugu čašu piva pošto sam popio prvu, ali ja sam to otklonio. Ona, gazdarica, htjela se u svom životu baviti samo poslovima, bila je rođena da se bavi poslovima i u njezinoj je glavi bilo mjesta samo za poslove i čitavo joj je biće bilo zaokupljeno samo poslovima, neprestano poslovima, bilo kakvima, i lice joj je odavalo samo to. Posao je sve u takvom čovjeku kakva je gazdarica. Razum, osjećaj, sve usmjereno samo na posao. Posao, na kraju bilo koji, njezin jedini egzistencijalni poriv, posao kao srce i pluća takve prirode. Ali gazdarica me nije odbijala, naprotiv, ona me privlačila upravo zato što je kao nitko drugi iz moje blizine dokazala dosljednost, jest, izvanrednu dosljednost, i to je dokazivala neprekidno, nikada ne popuštajući u intenzitetu. S jedne me strane odbijala, s druge strane privlačila. Privlačila me njezina dosljednost, privlačila svaki put kad bih došao u doticaj s njom, ali odbijala me svrha njezine neumoljive dosljednosti. Gazdarica me istodobno privlačila i odbijala, i doista sam uvijek volio razgovarati s njom, pa i zato što mi je bila prijeko potrebna protuteža za moj rad, za moju dosljednost, koja pak već dugo nije bila tako neumitna i isključiva dosljednost kao njezina, po svoj sam se prilici divio njezinoj dosljednosti, iako me i odbijala njezina svrha koja je na kraju krajeva bila samo posao i ništa osim pukog posla. Ali gazdarica je imala i veoma visok stupanj inteligencije za jednu gazdaricu. Često me pogađala njezina otvorenost. Najviše sam se divio njezinoj sposobnosti da ne popušta, i u radu i općenito, nije dopuštala sebi ni najmanji odmor, uvijek je imala najveću snagu volje, što je poznato u ljudi koji su rano oboljeli od kakve teške bolesti koja ih je godinama lišavala pokretljivosti, u njezinom je slučaju to bila ista plućna bolest koju sam i ja imao upravo u toj dobi. Kad takoreći ozdrave, ti su ljudi opsjednuti životom kao stvarnom strahovitom egzistencijom i nikada nemaju mira i žive i egzistiraju dok su živi i egzistiraju u uzbuđenju, gotovo u svim slučajevima uvijek u najvećem uzbuđenju i s najvećom, ponajvećom snagom volje. Možda nas
je i po svoj prilici upravo ista ta bolest, koju smo imali ja i gazdarica, postojano povezivala najvećom odbojnošću i istom ponajvećom privlačnošću. Jer kao što me gazdarica uvijek odbijala i ujedno privlačila, i ja sam nju, gazdaricu, uvijek istodobno odbijao i privlačio. Ali nije sada vrijeme da opisujem gazdaricu, ovog je trena važno samo kako sam je tog poslijepodneva uspio prisiliti da ne govori o Švicarcima, premda je ona neprestano htjela govoriti o Švicarcima, a osobito o Perzijanki, kako mi je neprestano novim smicalicama uspijevalo vratiti je na razgovor o njezinim poslovima, dok je ona željela govoriti samo o Švicarcima, izvijestiti o Švicarcima. Podbadajući u presudnom trenutku ponovno njezinu radoznalost u vezi s poslovima, ponovno mi je uspjelo da ne govori o Švicarcima. Po gazdaričinu sam ponašanju sve vrijeme mogao utvrditi da je već mjesecima ne zanima ništa osim Švicaraca i da samo čeka moj znak da se ustremi ili okomi na Švicarce. Sve je u njoj čekalo na taj znak. Ali ja joj nisam naumio dati takav znak.

Ponajprije sam htio o Švicarcima saznati koliko je god moguće od samih Švicaraca, to mi se činilo boljim putem. Ispitivati neku gazdaricu o nekom čovjeku, svejedno kakvom čovjeku, značilo je dovesti tog čovjeka unaprijed u prljavo svjetlo, a ja to nisam htio. Mogao sam zamisliti što ljudi brbljaju o Švicarcima, što su ti, sve u svemu tupi i tupoglavi ljudi u tom kraju, spremni reći o Švicarcima, to je moglo biti samo odvratno i prosto. Prema mom iskustvu ovdašnji su ljudi uvijek nepovjerljivi i u svojim osjećajima, ako uopće, samo prljavi i prosti, a Švicarci nisu naravno mogli biti iznimka. Stranac, koliko god dobroćudan i dobronamjeran i s najboljom namjerom, ne može uopće doći u ovaj kraj a da ga domaći ljudi ne uprljaju, unize, unište, ima mnogo primjera za to. A osim toga, taj je kraj najnazadniji, koliko se god može zamisliti. Dvoje ljudi koji desetljećima žive zajedno, nisu vjenčani i o kojima se ništa ne može saznati, osim da imaju novaca, izručeni su najgoroj kleveti. Ljudi su u tom kraju nadasve bezobzirni i za nekog je stranca svatko od njih samo ubojita klopka, kad upadne u nju. To su Švicarci već morali naslutiti kad su mjesecima u tom kraju. A Švicarac je već kod Moritza natuknuo nešto o tome, već je gledao ovdašnje ljude u drugom svjetlu, spremne na sve u svakom pogledu, u najmanju ruku opasne. Ali s druge su strane Švicarci, kako sam vidio kod Moritza, još sačuvali i odviše prostodušnosti i još nisu doživjeli sva nužna iskustva s
ovdašnjim ljudima, inače bi u mnogočemu već reagirali drukčije. Nisam razumio, a i danas još do kraja ne razumijem zašto su se ljudi koji su se kretali cijelim svijetom i dakle toliko toga vidjeli od svijeta mogli nastaniti ovdje, u tom sve prije nego ugodnom kraju, ma kakav za to imali razlog. Iza toga se skriva određena, meni potpuno nepoznata namjera, mislio sam i morao se svladati da tu misao ne izrečem glasno, jer bi mi tada gazdarica zasigurno nešto odgovorila i potaknula me da se zamislim, jer je gazdarica očito došla dalje od mene u razmišljanjima što Švicarci ovdje hoće i namjeravaju, ali svladavao sam se i nisam rekao ništa, premda se i nadalje nisam mogao riješiti tih misli, što Švicarci ovdje namjeravaju gradnjom kuće. A odluka Švicaraca da se ovdje nasele morala je imati neku određenu svrhu. To razmišljanje nije vodilo ni do čega. A i bilo je odviše rano već sada razmišljati o tome, mislio sam. Sada ću najprije poći u šetnju sa Švicarkom. Upravo kad sam gazdaricu opomenuo da iduće godine ne utovi više od šest stotina svinja, jer sam za iduću godinu predviđao da će upravo takve manje svinjogojce kao što je bila gazdarica pogoditi težak pad cijena, čuo sam kako se Perzijanka iznad mene ushodala brže nego prije i potom izašla u hodnik i uputila se prema stubištu. Začas je bila u gostinskoj sobi, ustao sam i izašli smo iz gostionice. A gazdarica je čudnovato gledala za nama. Za naš je razgovor bilo dobro što sam upravo ujutro pročitao takozvane Gospodarske novine, na koje sam pretplaćen i svakog ih tjedna petkom dobivam poštom, pa sam stoga uvijek najbolje obaviješten o svemu što se tiče gospodarstva; s jedne strane imam Gospodarske novine, s druge strane svoju glavu, odakle mogu izvući najbolje zaključke o gospodarstvu, i bilo je nadasve nužno proučavati te Gospodarske novine ako sam htio razgovarati s ovdašnjim ljudima, koji se gotovo svi zanimaju samo za gospodarstvo od kojega žive, ni o čemu se nije moglo razgovarati nego o gospodarstvu, osim što su razgovarali i o ženama i o strancima. Ovaj je kraj još i danas, u takozvanom visokoindustrijaliziranom dobu gotovo isključivo poljoprivredni kraj i u svemu i svačemu usmjeren samo poljoprivredno, dakle agrarno. A to je i bio presudan razlog što sam se povukao ovamo, u doba kad su mi nenadano i na vlastito iznenađenje dojadila neprestana putovanja kojekamo; to stanje, kad sam svakih nekoliko dana i tjedana mijenjao boravište i zapravo nigdje nisam bio dulje od
nekoliko dana i tjedana, postalo je neizdrživo ponajprije stoga što sam htio napredovati u svojem znanstvenom radu, moj je rad iziskivao stalno boravište i slučajno sam upoznao Moritza preko nekog prijatelja, koji je s njim poslovao još prije dvadesetak godina, i Moritz mi je prodao kuću, isto kao što je sada, deset ili dvanaest godina kasnije, prodao zemljište Švicarcima, ali jasno je da sam Moritzu za svoju kuću platio nisku, nepristojno nižu cijenu, kao što su Švicarci za svoje zemljište platili visoku; nedvojbeno najnižu, a Švicarci nedvojbeno najvišu, premda moja kuća uopće nije bila kuća nego ruševina u kojoj nije više bilo ni vrata ni prozora, čak više ni prozorskih okvira ni dovrataka, i uistinu bi netko ovdašnji još manje platio za tu ruševinu, ali ne bi ni kupio tu ruševinu, pa je morao doći netko iz grada poput mene i nastaniti se u njoj. Ustvari je moja kuća, kad sam je kupio, bio samo krov, pun rupa i gotovo posve truo, iznad napuklih, iako masivnih zidova. Ali bio sam dovoljno mlad da uredim tu ruševinu za stanovanje, naumio sam za godinu dana pretvoriti ruševinu u stambenu kuću, vlastitim rukama. Uopće nisam imao novaca i do kraja sam se zadužio, ne znajući kako i kada ću otplatiti te dugove, ali ta me misao nije mučila, bilo je važno što sam za sebe u svijetu našao mjesto koje se moglo ograditi i zaključati i gdje ću se moći koncentrirati jedino na svoj prirodoznanstveni rad. Nitko ne može ni slutiti što znači pretvoriti ruševinu u stambenu vodootpornu građevinu. Ali to je druga priča. Htio sam reći: izabrao sam taj kraj, doista posve zaostao i netaknut takozvanim napretkom, jer mi je pružao mogućnost da se koncentriram isključivo na sebe, a to znači na svoj rad, što ne bi bilo moguće u nekom drugom kraju, koji bi možda izvanjski i odgovarao mojim predodžbama o kraju kakav sam želio za sebe i doista imao sličnosti, pa i iste strukture kao kraj iz kojega dolazim, jer je kraj u koji sam se htio povući da napredujem u svojoj znanosti morao sličiti kraju iz kojega dolazim. A i ljudi su tu, kamo sam slučajno dospio, kako rekoh, poput ljudi u mom kraju, isto tako tvrdi i hladni i ako treba prosti i podmukli i nemilosrdni prema svakom uljezu. Ali naravno oni se nisu svodili samo na svoje fatalne i đavolske osobitosti. Možda su ljudi u tom kraju još suroviji nego u mom zavičaju, možda još hladniji, još podliji. Ali istina je da kad stranac dođe u potpuno nepoznat kraj i među posve nove ljude osjeća te ljude još mnogo hladnijima i podmuklijima. Ali moj se dojam u međuvremenu nije
popravio, a ja sam sada već ipak više od deset godina u tom kraju. Pretpostavljam da svaki stranac koji dođe ovamo ima iste dojmove i osjećaje, dakle vjerojatno su i Švicarci imali takve osjećaje kao i ja, možda nešto slabije udvoje, iako je Perzijanka zacijelo mogla imati takve osjećaje kao ja, jer smo mi bili slični, drukčiji nego Švicarac, koji je imao debelu kožu i tvrdu glavu. Bilo je dirljivo kako se odjenula za šetnju ariševom šumom. Na glavi je imala muški šešir, a na nogama muške gumene čizme koje je, kako sam pomislio, posudila od gazde. Njezin krzneni ogrtač bio je nadasve neprikladan za kišu, ali ona je po svaku cijenu htjela poći u tu šetnju. Kišilo je tako jako da uopće nisam mogao podići glavu i pogledati je, a ni ona, i tako smo se iz gostionice uputili u ariševu šumu, šutjeli neko vrijeme i gazili po natopljenom lišću, što je izazivalo neobičan šum, no on nam se dopao, i gacali smo sve dublje kroz sve veći gustiš, što ne bismo morali da smo pošli putem, ali mi nismo išli putem. Kad dvoje ljudi, koji se ne poznaju i koji su se prije toga vidjeli jedan jedini put, pođu zajedno u šetnju, isprva dugo šute, napose kad su posrijedi muškarac i žena. Bilo je potpuno neizvjesno tko će prekinuti šutnju. U ovom sam slučaju ja prekinuo šutnju kad sam upitao svoj u pratil u odakle joj čizme na nogama i šešir na glavi i smjesta se potvrdila moja pretpostavka da su to šešir i čizme gazdaričina muža, bio sam uvjeren u to, ponovno me začudio moj dar opažanja, jer sam doista odmah shvatio da su posrijedi gazdine gumene čizme i gazdin šešir, zaključio sam to po pojedinostima na šeširu i po pojedinostima na čizmama. Tko dovoljno dugo i dovoljno pozorno živi u takvom kraju i na takvom mjestu kao što je naše, ubrzo upozna sve predmete i uskoro zna kome pripadaju svi ti predmeti, pa i kad su posrijedi i čizme i šeširi, kako vidim, ne govoreći o posve drugim upadljivim predmetima. Naravno, ja sam osobito temeljito uvježban u zapažanju i promatranju i možda stoga nisam općevaljan primjer. Takav dar zapažanja i promatranja ima izuzetne prednosti, s druge strane izuzetne mane, i ljudi ga rijetko vole, gotovo im nikada nije po volji. Čovjek koji sve zapaža i sve vidi i sve promatra i to neprekidno, nije omiljen, ljudi ga se prije boje i oduvijek su se čuvali od takvog čovjeka, jer je takav čovjek opasan, a opasni ljudi ne izazivaju samo strah, nego mržnju, pa stoga i sebe moram obilježiti kao omrznutog čovjeka. Osobno svoj dar zapažanja i promatranja svakako gledam kao neobično korisnu
prednost, koja mi je često spasila život. Oko vrata je Perzijanka, osim što je podigla ovratnik krznenog ogrtača, obavila vuneni šal, veoma fin, engleski vuneni šal, koji je vjerojatno stajao mnogo novaca, a zacijelo ga je kupila u Londonu, kako sam pretpostavljao, a to se kasnije pokazalo ispravnim. Katkad bi se okliznula, jer je u šumi posvuda strmo, i ja bih je uhvatio. Ali do razgovora nije došlo i pošto sam još upitao odakle joj šal, što je možda, mislio sam, već bilo neprilično pitanje, pomislih, ne bi li se bilo bolje vratiti. Načas mi je palo na pamet da je odvedem do svoje kuće, da joj pokažem svoju kuću, ali onda sam odustao od te pomisli, mislio sam, ne mogu je već nakon prve šetnje odvesti u svoju kuću, pa sam predložio da se vratimo u gostionicu i sjednemo u gostinsku sobu da popijemo čaj, ili, pomislih, konjak. Zapravo nije ona priječila razgovor ili tek ćaskanje, nego ja, jer više uopće nisam bio vičan družiti se s takozvanim ljudima od duha, a Perzijanka je, to mi je bilo smjesta jasno, bila takav čovjek od duha, za razliku od svog životnog druga koji to nije bio. Što sam očekivao od te šetnje? Završila je tako da smo se oboje, na kraju i ona, mokra kao miš, vratili u gostionicu i sjeli u kut gostinske sobe. Gazdarica nam je donijela dva konjaka. Ali ni u gostinskoj sobi nismo mogli razgovarati, pa ni proćaskati, jer je gazdarica neprestano bila nazočna, sjela je u gostinsku sobu s pletivom i zastalno se, kako mi se činilo, smjestila uz šank, očekujući da ćemo ja i Perzijanka započeti razgovor. Zasjela je i čekala. A između mene i Perzijanke nije došlo do razgovora. No između nje i mene doista i nije bio potreban čujni razgovor, jer smo mi već odavno razgovarali, iako ne i riječima. Razgovarali smo šutke, a naš je razgovor bio najuzbudljiviji što se moglo zamisliti, riječi, izgovorene i nanizane za uho, ne bi imale takav učinak kao ta šutljivost. Tako smo sjedili u gostinskoj sobi više od sat vremena, bez riječi, ali u nadasve ugodnom raspoloženju. Naravno, gazdarica, kojoj se takvo ponašanje moralo činiti posve zagonetnim, nije došla na svoje. Donijela nam je još dva konjaka na moj račun i u međuvremenu objesila gumene čizme i šešir pokraj peći da se osuše. I krzneni je ogrtač raširila iznad peći na motke za sušenje. Bilo bi zanimljivo znati što se odvijalo u njoj dok je plela. U njezinu ponašanju i pogledima što ih je bacala tu i tamo na nas bilo je mnogo pitanja, ali ujedno i prikladnih odgovora. Radniku, razvozaču piva, nastanjenom u mjestu, koji je odjednom ušao u gostionicu, sjeo za
stol preko puta i naručio pivo, bilo je namijenjeno da okonča prizor. Gazdarica je ustala da natoči pivo i odnese ga razvozaču piva i Perzijanka je izustila prvu rečenicu. Drago joj je što je prošetala sa mnom ariševom šumom. Nakon mnogo godina bila je prvi put s nekim drugim osim sa svojim životnim drugom. Nije naprosto bila kadra izustiti ni riječ u šetnji, nije više navikla na to. Što je sve htjela reći, ali nije mogla. Zapravo već mnogo godina živi sa svojim životnim drugom isto tako šutljivo i bez riječi. Između njih nema razgovora, ni najmanjeg ćaskanja. Godinama i godinama više ili manje bez riječi s čovjekom, dakle Švicarcem, s kojim više nema ništa zajedničko. Nije rekla, od kojega se više ne može ni rastati, što sam ja pomislio. To je bilo sve, jer je gazdarica ponovno sjela pokraj šanka i uzela u ruke pletivo i ponovno prisluškivala. Ali Perzijanka je ušutjela i nije rekla više ništa dok se nije oprostila. Gazdarica ju je ogrnula krznenim ogrtačem koji se u međuvremenu osušio i ona je otišla u svoju sobu. A ja sam platio i otišao. Sutradan nisam bio siguran je li ispravno pozvati je ponovno u šetnju. Ostao sam čitav dan u kući, točnije rečeno, u donjim prostorijama, dok odjednom nisam osjetio potrebu da se nekom knjigom odvratim od misli na Perzijanku koje su me obuzimale čitavo prijepodne i većim dijelom poslijepodneva, i nakon dugo vremena, zacijelo nakon tjedana i tjedana, kada nisam bio sposoban nešto čitati, bio sam ponovno kadar da se uspnem do knjižnice. Najmanju od gornjih soba bio sam uredio kao takozvanu knjižnicu i opremio tako da u njoj nisam mogao doista ništa raditi, osim čitati, proučavati knjige, tekstove, i za tu sam svrhu u toj sobi postavio samo jedan jedini stolac što se nalazio pred jedinim prozorom, tvrd, za sve pojmove neudoban i potpuno jednostavan stolac, najsvrsishodniji za čitanje što se može zamisliti, i tako sjedeći na tom drvenom stolcu pred prozorom mogao sam se, kad sam to već odlučio, nesmetano udubiti u željeno štivo, tog poslijepodneva, kako se točno sjećam, u izdanje Schopenhauerove knjige Svijetlilo volja i predodžba, koju sam naslijedio iz biblioteke svog djeda s majčine strane i čitao je uvijek kad od čitanja nisam očekivao ništa osim zadovoljstva koje će me u svakom pogledu očistiti. Svijet kao volja i predodžba bila mi je od najranije mladosti najvažnija od svih filozofskih knjiga i uvijek sam se mogao uzdati u njezino djelovanje, naime, da će mi potpuno osvježiti glavu. Ni u kojoj knjizi nikada nisam našao jasniji jezik i isto
tako jasan razum, nijedno literarno djelo nikada nije dublje djelovalo na mene. S tom sam knjigom uvijek bio sretan. Ali tek sam rijetko dosezao bezuvjetno nužnu prirodnu i duhovnu pripremu i dakle samo rijetko mogućnost da budem s tom izvanrednom i uistinu za svijet presudnom knjigom, jer za Svijet kao volju i predodžbu smatra se, kao i za nekoliko najvećih knjiga, da se one čovjeku objavljuju i odgonetavaju samo u stanju najviše sposobnosti i dakle sposobnosti primanja i dostojanstvenosti primanja. Tu sam mogućnost tog poslijepodneva imao u najvišoj mjeri. Susret s Perzijankom koji me nedvojbeno izvukao iz ne samo dugotrajne, nego zacijelo najdugotrajnije izolacije i očaja posljednjih godina i u najistinitijem smislu riječi ponovno omogućio napokon i posljedicu, tu šetnju s njom u ariševoj šumi, koja se izjalovila tek gledajući površno, a zapravo je doista imala upravo suprotni učinak, bio je, ne posljednjim razlogom što sam se nakon tako dugo vremena smirio i ugodno osjećao u svojoj knjižnici, i još k tome sa Svijetom kao voljom i predodžbom. A najmanje sam mislio da ću nakon sata vremena ili još dulje sa Svijetom kao voljom i predodžbom odjednom osjetiti potrebu za svojim priroznanstvenim studijama, pa sam ustao i izašao iz knjižnice i otključao onu sobu u koju sam zaključao svoje priroznanstvene studije, dakle sve prirodoznanstvene tekstove i sve druge tekstove i knjige povezane s tim prirodoznanstvenim studijama. Toliko mjeseci nisam mogao pogledati te tekstove i tekstove o tekstovima i knjige i knjige o knjigama, jer sam bio jako očajan. To je stanje sada bilo okončano. Na tom mjestu treba reći da sam posljednjih godina veoma često dospijevao u takvu situaciju apsolutne bezizlaznosti i beznadnosti vjerojatno zbog uvijek istih razloga, nezadovoljstva sa svime što se tiče mene, koje me neprestano i stalno svrdlalo i sve u meni kočilo i napokon umrtvjelo, i kasnije nikada nisam mogao shvatiti i sve sam manje shvaćao kako sam se mogao izvući iz tih situacija, ali beznadnost i bezizlaznost čitavog mog bića u koju sam dospio apsolutnom beznadnošću i bezizlaznošću u svom radu i višemjesečni potpuni duhovni i tjelesni zastoj, bile su najgore i doista sam uvjeren da bi me ubilo to višemjesečno stanje koje je potrajalo čitavog ljeta i čitave jeseni, da se ovdje nisu pojavili Švicarci, no ponajprije Švicarčeva životna družica, Perzijanka. Ta su se stanja, napadaji bolesti, naravno, pogoršavali, zamjećivao sam ih već desetljećima,
isprva tek jedva primjetno i u još slabom obliku, tako da nisu bili vrijedni govora, ali početkom mojih pravih priroznanstvenih studija i stvarnom ozbiljnošću mog prirodoznanstveno-filozofskoga rada oni su se svaki put intenzivirali, napokon izbili kao pojedinačni simptomi bolesti i na kraju objavili kao bolest i kao doista teška bolest. Ako sam se isprva još nadao da ću se izliječiti od te bolesti, na kraju je postalo besmisleno nadati se izlječenju, pa ni pojava Švicaraca nije značila izlječenje, nego samo povlačenje bolesti, nipošto ozdravljenje, nego samo prekid procesa bolesti koji, kako predmnijevam, traje već desetljećima, kao što taj proces bolesti traje i danas i siguran sam da će trajati dok budem živ. Švicarci su izazvali povlačenje simptoma moje bolesti, ali samu bolest ni Švicarci nisu mogli izliječiti, Švicarci su me spasili od apsolutne nepokretnosti, kao da sam naslutio da će se pojaviti kod Moritza, otišao sam Moritzu, nimalo slučajno. U svim tim najtežim prethodnim napadajima bolesti bilo je dovoljno da izađem iz kuće i uputim se šumom do Moritza, ali za tog teškog, jest, moram reći najtežeg napadaja, nije više bilo dovoljno samo otići do Moritza, i dok sam se tog poslijepodneva očajnički naprezao pred Moritzom, uvidio sam da moja naprezanja ne vode ničemu, apsolutno ne vode ničemu, koliko god ja očekivao od tog posjeta i čak odlučio, kako rekoh, analizirati svoju bolest pred Moritzom; moj je posjet Moritzu, kojega sam uvijek, moram reći, posjećivao kao liječnika i dakle onoga tko mi spašava život, spašava duh i tijelo i još ga danas, iako ne znam više ništa, posjećujem u toj funkciji koje vjerojatno uopće nije svjestan, tog poslijepodneva nije bilo dovoljno samo otići Moritzu i izbaciti pred njega svoj nagomilani duhovni i osjećajni otpad, i ti bi se napori posve izvjesno izjalovili čak unatoč pomoći gospođe Moritz, njegove majke, njegova sina, koji su se uvijek najnesebičnije trudili oko mene; još sam na putu prema Moritzu znao, ne samo osjećao, znao, da je u tom napadaju besmisleno otići Moritzu kako sam običavao i već često iskušao, i prije nego što sam stupio u Moritzovu kuću već sam se pomirio s time da ću propasti, konačno propasti, dakle razoriti se i uništiti, i samo netko tko je bio u sličnom bezizlaznom položaju kao ja može ocijeniti što znači totalno samorazotkrivanje, kakvo sam poduzeo pred Moritzom, i to što sam imao hrabrosti sve otkriti i razotkriti o sebi, ni najmanje ne štedeći sebe, a naravno ni najmanje ne štedeći Moritza, obojicu, ni sebe ni njega, u
tom mi je napadaju duhovne surovosti i osjećajne surovosti u svakom pogledu bilo svejedno i doista mi ni na kraj pameti nije bilo da se obranim ili zaštitim. No razlozi tog najnovijeg i najgoreg napadaja bolesti nisu se mogli tražiti ni naći samo u mom znanstvenom radu, u činjenici da me taj moj rad najnepodnošljivije naprezao i stoga unazadio i najosjetljivije duhovno oštetio, nego su se krili i duboko u svemu i svakome tko me okruživao, čitava, i to najbliža i bliža i šira i najšira okolina bili su krivi što sam pao u takav napadaj bolesti, naposljetku i prostota i pakost i podmuklost moje neposredne sredine, koja se sve više i više i u svim svojim pojavama jasno združila s jednim jedinim ciljem da me razori i uništi, a ja sam bio posve nemoćan i svjestan da sam nemoćan i nezaštićen spram te razaralačke i uništavajuće volje, te sam i sam, nesposoban za rad, dakle apsolutno nesposoban za rad izazvao taj strahoviti napadaj svoje bolesti, a možda su uopće tu katastrofu potaknule užasne političke prilike u toj našoj zemlji i u čitavoj Europi, jer se sva politika razvijala u potpunoj opreci spram onoga što sam smatrao ispravnim i još i danas smatram ispravnim. Političke su se prilike u to doba odjednom tako pogoršale, da se još mogu obilježiti stravičnima i ubojitima. Desetljetni su napori isparili za nekoliko tjedana, a i inače labilna država urušila se unutar nekoliko tjedana, tupost, pohlepa i prevara ponovno su zavladale kao u najgorim vremenima najgoreg režima i moćnici su se ponovno bezobzirno prihvatili iskorjenjivanja duha. Zazor prema duhu koji sam promatrao godinama dosegao je nov odbojni vrhunac, vlastodršci su pozivali puk na duhovno umorstvo i podbadali ga na lov na glave i duh. Odjednom je preko noći sve ponovno postalo diktaturom, i ja sam već tjednima, mjesecima na vlastitu tijelu iskušavao kako čovjeku koji misli rade o glavi. Zavladala je građanska uskogrudnost, odlučna da pomete s puta sve što joj nije po volji, a to znači, ponajprije glavu i duh, i odjednom ju je ponovno počela iskorištavati vlada i ne samo ta vlada, nego sve europske vlade.

Mase, usmjerene na trbuh i imovinu, pokrenule su se protiv glava i protiv duha. Onome tko misli ne smije se vjerovati i treba ga progoniti, to je stara parola, a njome su se sada ponovno ravnali na najstrahovitiji način. Novine su govorile gnusnim govorom, a taj gnusni govor kojim su uvijek govorile, ali su posljednjih desetljeća govorile barem u pola glasa, za što odjednom više nisu imale povoda, ponašale su se gotovo
bez iznimke kao puk, kao ubojice duha da se dodvore puku. Snovi svijeta duha izdani su tih tjedana i bačeni na pučko smetlište. Glasovi duha su zanijemjeli. Glave se uvukle. Vladale su još samo brutalost, prostota i podlost. Ta me činjenica povezana s mojim zastojem u radu odvela u duboku depresiju čitavog biča, toliko me oslabjela i na kraju izazvala najgoru provalu moje bolesti. Bio sam uvijek ovisan o svemu i kako se sve odjednom i potom malo-pomalo ozbiljnije i strašnije pogoršavalo, moralo je doći do tog najgoreg napadaja moje bolesti. Doduše, onoga tko živi na selu i dakle povučeno živi na selu, jer tamo mora živjeti, prisiljen je zbog svog teškog oboljenja na takav zapravo užasan seoski život, takve se strahote doimaju mnogo teže nego onoga tko živi u gradu, jer je taj, koji poput mene živi na selu u duhovnom radu neprekidno do krajnosti koncentriran na taj duhovni rad, i takvom poput mene prijemčivost pritišće glavu i dakle duh i ćud neizmjerno jačim i trajnijim intenzitetom nego drugima. Kako sam često požalio što sam se odselio na selo, da sam barem ostao u gradu, ja nisam čovjek sa sela, premda su mi roditelji bili ljudi sa sela, ja nisam čovjek sa sela, pa ni stoga što mi je selo tako blisko, jer mi je i grad blizak kao i selo, a grad volim više od sela, koje gotovo uvijek samo mrzim, jer me gotovo uvijek mučilo, mučilo i ponižavalo, otkako pamtim, a prostota i podmuklost na selu mnogo su veće nego u gradu, kao što na selu vlada mnogo veća surovost, još besramnija, a selo je, za razliku od grada, potpuno bez duha. Na selu sam zbog dva glavna razloga, ne govoreći o stotinama sporednih razloga, jer mi je najprije liječnik rekao da zbog svoje plućne bolesti mogu preživjeti samo na selu i jer sam, kao drugo, apsolutno bio spreman žrtvovati grad za volju svojih studija i dakle svog prirodoznanstvenog rada. Ali platio sam veoma visoku cijenu, platio sam najvišu cijenu. Uvijek mi je bila kazna živjeti na selu, jer je u meni sve uvijek bilo tako poredano, da je na kraju krajeva bilo poredano protiv sela. Svakog sam dana, otkako živim na selu, govorio da za volju svojih prirodoznanstvenih studija i svojih pluća i dakle naprosto za volju mogućnosti egzistencije živim na selu. Seoski je život za čovjeka poput mene užasnija forma života, ako uopće, što se mene tiče, može biti govora o životnoj formi, vjerojatno ne treba. Živim, egzistiram zato što živim, egzistiram na selu, govorim sebi svakoga dana, da sam ostao u gradu, ne bih više uopće živio, egzistirao, ali to je možda
skroz naskroz suluda misao, jer je odista svejedno da li živim i dakle egzistiram ili ne, ali kad se već takva misao javi, o njoj treba misliti, možda je i domisliti, mislim ja. I svakog sam dana ovdje na selu bespoštedno suočen s mišlju da je moja žrtva besmislena žrtva, jer mi je egzistencija nezdrava, bolesna, a moj rad besciljan, propao. Ali nemam hrabrosti završiti s tim i sličnim mislima i dakle sa sobom. Nikada nisam imao te hrabrosti. Čitav sam život uvijek mislio na samoubojstvo, ali nikada nisam mogao počiniti samoubojstvo. I onda, nakon što su se pojavili Švicarci, a ponajprije Perzijanka, koja me ne znam s kakvih razloga opčinila od prvog trenutka, s mnogih presudnih, ali vjerojatno i s mnogih, možda stotinu i stotinu spasonosnih razloga, koje sam, koncentrirane u osobi Perzijanke, raspoznao i smjesta i u najvećoj mjeri iskoristio, uhvatio sam se naprosto i najsmješnije i najbesramnije i ponovno najdepresivnije za svoj život i svoju egzistenciju. To je uvijek bilo gnusno, a potom i dvostruko deprimantnije. Ali jednoga dana, ponavljam neprestano, učinit ću ono što jednoga dana treba učiniti, počinit ću samoubojstvo, jer je moj život i jer je moja egzistencija izgubila svrhu, a besmisleno je nastavljati apsolutni besmisao i neprestano ga održavati. Pitao sam se, kako je bilo moguće da sam se odmah sutradan, nakon susreta sa Švicarcima, mogao približiti svojim prirodoznanstvenim tekstovima, kako sam se mogao popeti u knjižnicu i čitati Svijet kao volju i predodžbu, napokon čak pomisliti da se prihvatim svojih priroznanstvenih studija, prihvatim tamo gdje sam ih prekinuo prije pola godine, morao prekinuti. Pitao sam se kako je bilo moguće da dan poslije susreta sa Švicarcima osjetim upravo požudu za životom, jer svi prijašnji napadaji nisu izazivali takvo pročišćenje, samo su mi ublažili stanje, ali ga nisu ugasili i mislim da je upravo nevjerojatan intenzitet tog napadaja izazvao to izvanredno oslobođenje. Ali to je oslobođenje moglo potrajati samo nekoliko dana, nakon dva- tri tjedna bit ću ponovno u dubokoj depresiji, ali to ne spada ovamo. Švicarci su svojom pojavom u suradnji s Moritzom i njegovima postigli dulje, pa i najdulje razdoblje bez napadaja, nikada nisam između dva napadaja imao toliko vremena, a da nisam posve bio izručen svojoj bolesti i dakle gotovo potpuno oslobođen od te bolesti, kao u doba kada sam šetao s Perzijankom, a o tom je vremenu ovdje riječ, da nisam na selu, ne bi se ta moja bolest, pogoršana mojom egzistencijom na selu,
razvila tako razorno, ali da sam ostao u gradu, više uopće ne bih egzistirao i stoga je besmislena ta novija misao, nije li bilo bolje ostati u gradu i ne otići na selo. Vjerojatno bi bilo bolje da nisam nabasao na Moritza, nego na nekog drugog posrednika za nekretnine i bio bih kupio nastambu negdje drugdje, a ne tu ruševinu, koja je možda značila moju nesreću. Neprestano sam također krivio vlažne i hladne zidove te zgrade za svoju bolest, čudno je što sam egzistirao i još danas egzistiram u toj zgradi koja je najnezdravija, i što sam se sam samcat odlučio za nju. Tako sam s jedne strane otišao iz grada, jer je grad za mene nezdrav, ali sam s druge strane bio u zgradi koja je po svojoj prilici još mnogo nezdravija od grada. Zaokupljen tim mislima svih tih dugih godina, nisam naravno mogao dospjeti ni do kakvog ishoda. Možda me uništio moj vlastiti rad na zgradi, jer sam ruševinu gradio vlastitom tjelesnom snagom i gotovo potpuno bez pomoći sa strane. Godinama i godinama nisam radio ništa nego zidao i zidao i ponovno zidao i time se najneodgovornije oslabio, možda izazvao te, s vremenom sve teže provale bolesti. Osim toga treba znati da je taj kraj u čitavoj zemlji najtmurniji i da tu egzistiraju ljudi koji točno odgovaraju tom tmurnom i zapravo ljudima odbojnom krajoliku, ljudi su ovdje kao krajolik. Zasigurno sam dospio u krajolik koji mi ne odgovara, u kojem nikada ne mogu biti kod kuće, ako su riječi kod kuće uopće primjerene. Tako sam prema tom krajoliku uvijek osjećao samo odbojnost, s druge sam strane tu ruševinu kupio s razloga što krajolik u kojem je moja kuća ima mnogo sličnosti s krajolikom iz kojega potječem. Ali sve te misli ne vode ničemu, što više istražujem, sve je veća smutnja. Kad se već ja tako užasno mučim time kako sam dospio u ovaj kraj, koliko se onda više muči Perzijanka sada u tom kraju i u situacijama koje su joj posve nove i djeluju na nju podjednako bezobzirno, mislio sam. S jedne sam strane vjerovao da joj Švicarac olakšava situaciju, jer je poznato da dvoje ljudi bolje izlaze na kraj s takvim problemom nego samac, s druge strane nisam bio siguran ne otežava li Perzijanki situaciju još više upravo Švicarac i ponajprije Švicarčev način, dakle Švicarčev karakter. Neprestano pokušavamo otkriti pozadine i ne napredujemo, samo još više kompliciramo i zaplićemo ono što je već komplicirano i dovoljno zapleteno. Tražimo krivca za svoju sudbinu, koju uglavnom, ako smo pošteni, možemo nazvati samo nesrećom. Mudrujemo jesmo li
ili nismo mogli učiniti drukčije ili bolje, jer smo osuđeni na to, ali to ne vodi ničemu. Katastrofa je bila neizbježna, kažemo onda i smirimo se za neko, premda tek kratko vrijeme. Onda ponovno od početka postavljamo pitanja i vrtamo i vrtamo, dok gotovo ne poludimo. U svakom smo trenutku u potrazi za jednim ili više krivaca, da bi nam barem na tren sve bilo podnošljivo, i dolazimo uvijek dakako do sebe, ako smo pošteni. Moramo se pomiriti s činjenicom da moramo egzistirati, iako veći dio vremena protiv svoje volje, jer nam ne preostaje ništa drugo i napredujemo uopće zato što se neprestano i neprestano svakog dana i svakog trena nanovo moramo pomiriti s time. A ako smo pošteni, čitavog života znamo kamo idemo, u smrt, samo se najčešće opiremo da to priznamo. I zbog te izvjesnosti da ne radimo ništa drugo nego idemo u smrt i zato što znamo što to znači, svi se mi služimo svim mogućim pomoćnim sredstvima da otklonimo tu spoznaju i pogledamo li točno, vidimo u tom svijetu jedino kako se svi neprestano i čitavog života bave jedino tim otklanjanjem. Taj proces, koji je sve u svemu glavni proces, oslabljuje i stoga ubrzava čitav hod u smrt. Tako sam razmišljao sjedeći na svom mjestu u kutu u Moritzovoj sobi Leitzovih registratora onog poslijepodneva kad su se pojavili Švicarci, gledajući i promatrajući Švicarce. Svi su ti ljudi, ma tko bili, obuzeti tim procesom, da se odvrate od predstojeće smrti, mislio sam. Sve na svim ljudima samo je otklanjanje smrti. Čudno je kako sam upravo pred Moritzom tako često mogao razvijati takve misli, s Moritzom mogao razgovarati o takvim mislima na smrt. Ako u svojoj blizini imamo samo jednog čovjeka s kojim na kraju krajeva možemo razgovarati o svemu, onda ćemo izdržati, inače ne. Moramo otići do nekog Moritza i iskaliti se. A sada sam za takve misli i za razgovore koji se razvijaju iz takvih misli imao Perzijanku i nisam se razočarao. Ako dan poslije susreta s Perzijankom ni za živu glavu nisam htio otići iz svoje kuće, jer sam odjednom ponovno mogao uživati u svim njezinim prostorijama i čitavog se dana u svakoj od tih prostorija, zaključanih dotad zato što su me užasavale, zadržati barem toliko da temeljito proučim svrsishodnost svake od tih prostorija i dakle doista uživati, bio sam u knjižnici i u sobi u kojoj sam pohranio svoje prirodoznanstvene tekstove i uvijek obuzet mislima kako mogu egzistirati u toj kući a da neprestano ne osjećam strah, bilo kakav strah, odjednom odlućih izaći i otrčati, nije važno kamo,
u bilo kojem smjeru, i istrčao sam iz kuće i trčao mokrim livadama i u šumu, ali posve drukčije raspoložen nego jučer, ne u strahu i užasu, nego u povjerenju. Doista mi se čitavo biće uvelike smirilo, a glava razbistrila, bili su to darovi o kojima još prije dvadeset četiri sata nisam razmišljao, i trčao sam i trčao i neprestano zaobilazio da što dulje održim to stanje slobode, da sam se izvukao od svoje užasne bolesti i da mogu egzistirati bez te mučne izvjesnosti da sam neizlječivo bolestan. Sve do točke totalne iscrpljenosti trčao sam te večeri livadama i kroz šumu i odjednom sam sve na tim livadama i u tim šumama gledao drukčijim očima, odjednom to više nije razaralo, uništavalo nešto u meni, pa ni ljudi koje sam morao susretati iako sam ih izbjegavao nisu ostavljali na mene tako užasan dojam kao prethodnog dana. Činilo se da ponovno mogu egzistirati. Pa iako sam znao da ni ta nova mogućnost egzistencije neće potrajati dugo, to me tog trenutka nije brinulo. Ta nenadano lagana glava i ti nenadano također lagani udovi, ta potpuna nezavisnost od svakoga bola, a ponajprije jedva zamislivih poniženja na toj zemlji naprosto su me usrećili i uopće nisam bio prisiljen razmišljati o sebi. U tom raspoloženju otišao sam podvečer ne do svoje kuće, nego do Moritza, pokucao sam i smjesta mi je gospođa Moritz otvorila i uspeo sam se do sobe Leitzovih registratora i sjeo na svoje mjesto u kutu. Moritz nije bio kod kuće, ubrzo će se vratiti, rekla je Moritzova, pa sam, kad me ona, Moritzova, ostavila, jer uvijek ima posla u kući, imao vremena mirno promotriti sve što sam mogao vidjeti sa svog mjesta u kutu, promotriti s mirom kakav iziskuju predmeti, pa i najobičniji predmeti koji stoje u nekoj sobi, a odavno nisam osjetio takav mir. Mogao sam se posve prirodno predati promatranju predmeta u Moritzovoj sobi Leitzovih registratora a da me ne opterećuj u i ne guše, za što zapravo uopće i nisu stvoreni, ali što su ti predmeti ponajprije u Moritzovoj sobi Leitzovih registratora uvijek mogli, jer sam veoma često, i gotovo svaki put kad bi nastupila moja bolest, upravo u toj sobi imao osjećaj da me predmeti pritišću i guše, sada sam ih mogao mirno promatrati i oni su me ostavljali na miru dok sam ih promatrao. Nijedna me misao nije priječila da te predmete, ormar, stolac, stol, pisaći stol i tako dalje, ne promatram kao prirodne, uopće ne više užasne, kako su svi ti predmeti izgledali i kako sam ih uglavnom trebao gledati, kao što uglavnom uvijek sve predmete gledam kao da me
pritišću i guše. U tom sam promatranju i slušajući šumove rada gospođe Moritz, svodio sve te predmete u Moritzovoj sobi Leitzovih registratora na njihove prirodne funkcije, svodio ormar, stolac, stol, pisaći stol na njihove stvarne funkcije da me ne udaraju o glavu i da me ne plaše. Što sve nisam vidio u toj sobi Leitzovih registratora, u toj meni nadasve omraženoj sobi, kad bih se ogledavao njome, ogledavao bih se uvijek samo potpuno prestravljen i užasnut. Kad bih se ogledavao, u toj bih sobi Leitzovih registratora vidio svu besramnost i grozotu svijeta. Ali sada mi je uspjelo gledati čitavu sobu Leitzovih registratora takvu kakva jest, ugodna, veoma ugodna, prijazna soba, točno prilagođena svrsi, Moritzovu uredskom radu, imala je dva velika prozora prema zapadu i dakle uvijek dobar zrak i dakle gotovo uvijek svjetlo. O samom namještaju bi se moglo raspravljati, ali ja nemam pravo, napose u tom trenutku kada sjedim u njoj, sumnjati u Moritzov ukus što se tiče sobe Leitzovih registratora, mislio sam. I preda mnom je bio čitav jučerašnji prizor: Moritz u pustenim papučama, Švicarac u sivom konfekcijskom odijelu, Perzijanka, premda je u sobi Leitzovih registratora doista bilo ugodno toplo, u potpuno zakopčanom krznenom ogrtaču, vjerojatno perzijaneru iz njezine domovine. Sada sam uistinu vidio i sebe kako sjedim na svom mjestu u kutu, kao da sebe promatram iz sobe preko puta svog mjesta u kutu, šutljivog, dok ostali govore, posve iscrpljenog od nastupa i napadaja svoje bolesti, već dulje vremena nesposobnog za jednu jedinu suvislu rečenicu, samo tu i tamo koja riječ, malena potvrda na pitanje što mi ga izravno upućuje Moritz, ništa drugo, samo osjećaj totalne iscrpljenosti. Tako je bilo jučer. Sada je soba Leitzovih registratora bez tih ljudi, i ja ih, sjedeći na svom mjestu u kutu, kad mi je volja, postavljam u sobu Leitzovih registratora ili ih izbacujem, proizvoljno, dopala mi se ta igra pa sam je nastavljao dok Moritz nije ušao u kuću, čuo sam ga već na trijemu, govorio bi uvijek glasno i jasno kad bi došao na trijem, odložio je zimski kaput i raspitao se o večeri. Moritzova mu je smjesta rekla da sam tu, u sobi Leitzovih registratora. Bez okolišanja Moritz je za čas došao u sobu Leitzovih registratora. Otvorio je bocu vina i sjeo mi nasuprot. Kako je drukčija bila sadašnja situacija za razliku od one samo dvadeset i četiri sata prije. U potpunom sam miru htio sada saznati od Moritza pobliže o Švicarcima, kako je došao do njih, a naravno i to zašto nikada
nije govorio o njima, a nesumnjivo bi mi oni bili zanimljiviji od svih ostalih, zašto ih uopće nije spomenuo, kad uvijek govori o svim zanimljivim ljudima koji dođu k njemu. Sada me upozorio da više od tri mjeseca nisam dolazio k njemu i da mi već s tog razloga nije mogao ništa reći o Švicarcima. Meni se nije činilo da je prošlo toliko vremena otkako nisam bio kod Moritza, ali on je bio u pravu. Uplašilo me što sam se zatvorio na tri mjeseca i za ta tri mjeseca nisam napustio svoju kuću, barem ne svoj posjed. Učinilo mi se i užasnim što doista tri mjeseca nisam razgovarao ni sa kim, ali to mi se nije činilo i za ta tri mjeseca, no morao sam zapaziti kako je reagirala gazdarica u času kad sam došao u gostionicu po Perzijanku. Zar nije rekla kako je bila uvjerena da sam već umro? Tako oni govore kad nekoga ponovno vide, pošto ga nisu vidjeli mnogo dulje no što je normalno. Rekla je kako je bila uvjerena da sam već mrtav, a ja sam to čuo, a zapravo prečuo. Doista već tri mjeseca nisam izašao iz svoje kuće i živio sam od zaliha. Živio sam tri mjeseca u kući pun straha, a to su ljudi zacijelo zapazili i zato su me gledali tako čudno kad sam prvi put ponovno izašao iz kuće. Svi su me promatrali čudnije nego ikada. Sada sam im, pošto sam tri mjeseca živio u svojoj kući takoreći u vlastitu zatvoru, bio još neugodniji nego prije, i tako su i reagirali kad su me susreli. Kad sam došao gore u mjesto da se sastanem s Perzijankom, gledali su za mnom onako kako još nikada nisu gledali, još nepovjerljivije, još sumnjičavije. Ali nisam smio dopustiti da me to sada zbuni. Rekao sam Moritzu da sam se, prije nego što je došao kući, potpuno predao promatranju njegove radne sobe, sobe Leitzovih registratora, u potpunom miru, rekoh, sasvim miran, bez najmanjeg uzrujavanja. Pričao je o vožnji u Kirchdorf, koja mu je uzela čitavo poslijepodne, ali gdje je vidio mnogo novoga. Nova zemljišta, nove ljude. A u Kirchdorfu je kupio stari karabin iz dvadeset četvrte godine, za neku sitnicu, što ga je obradovalo. Izašao je i donio karabin i podigao ga uvis, kao da će zapucati kroz prozor. Ali ga je spustio i rastavio i objasnio mi njegovu funkciju i odložio ga u kut. Upravo ga je ta situacija mogla navesti da počne pričati svoje ratne zgode, koje više nisam mogao slušati, ali on to ne učini, vjerojatno je bio odviše umoran. U tom su kraju, reče, apsolutno najpodliji ljudi kakve je upoznao, prisiljavaju čovjeka da im odgovori istom podlošću kad mu se približe, u svakoj prilici. Zapravo zaslužuju jedino da ih
se iskoristi i prevari. U njihovoj nazočnosti čovjek uvijek zaboravi da su i oni ljudi. Uvijek su ga iscrpljivale i ujedno osvježavale takve vožnje na kojima je uvijek upoznavao nove primjere ljudske prostote i podlosti, a i ja sam prije često sudjelovao u njima, već da se izvučem od svog rada i iz svoje kuće, iz svog radnog i egzistencijalnog zatvora, ali i zato da, poput njega, uvijek upoznajem nove ljude i nove karaktere i nove strahote i nakarade. Odavno nisam sudjelovao u njegovim ekspedicijama, rekoh, tako sam upoznao čitavu zemlju do najskrivenijih zakutaka, sve te ljude i njihove prilike. I nikada u životu nisam naučio o ljudima više nego na tim informativnim vožnjama s Moritzom, čiji je životni sadržaj bio, a još je i danas, prodavati zemljišta, nekretnine svih vrsta, vrebati na prodavatelje i kupce i ugovarati s njima poslove. A on je uvijek dobro poslovao. I tek se rijetko upustio u neku manju ili veću prevaru, ali nikada u prijestup. Moritz je jedan od najkarakternijih ljudi što sam ih ikada upoznao u životu, iako se o njemu posvuda i uvijek tvrdilo suprotno i uvijek samo suprotno tvrdilo i tvrdi. Gotovo ga nitko nije bolje upoznao i progledao kao ja. Privukao me upravo zato što su ga svi prezirali i zapravo čak mrzili, uvijek sam imao smisla za prezrene i omražene i mogao im se približiti. Vodio je svoj posao poput drugih i prodavao i kupovao i prodavao zemljišta i nekretnine, kao što radnici obavljaju svoj posao i seljaci obrađuju svoje livade i polja. I kao što župnik služi misu. Samo s nešto više razuma i s nešto više radosti. A to što je više zarađivao nego drugi svojim radom i svojim poslom, bilo je u prirodi njegova poziva. Za sve su mu bili zavidni i danonoćno ga proganjali zavišću. A zbog toga su mi se svi oni činili još odvratnijima i niskijima. Proklinjali su ga, a proklinjali su mu ženu i majku i sina. Svi su ga bezočno zvali mešetarom. Ali nisu se ustručavali poslovati s njim i često su bili spremni na prljave poslove, ali on ih je otklanjao, jer su mu bili odviše prljavi. Kad su se upuštali u poslove, seljaci, radnici, naprosto svi posjednici nekretnina, tek se tada pokazivala sva njihova podlost. Tako podao kao oni, on nije bio nikada. Bio je najpriprostijeg porijekla. Nije ga nijekao i nije sebi priuštio kakav luksuz. Za to njegovi poslovi nisu bili dovoljno veliki. Ne poznajem čovjeka koji je bolje skrbio za svoju obitelj. I tko bi mu zamjerio što je Švicarcima prodao mokru i hladnu i većim dijelom dana mračnu livadu kao zemljište za večer njihova života, kad je toliko godina čekao
kupca za tu livadu i godinama vodio stotine i više interesenata kroz groblje i šumu do livade, uzalud.

Njegov je dobitak u tom poslu opravdan. Ma koliko Švicarci platili za tu livadu, oni su je htjeli. Izabrali su tu livadu, pali na tu livadu. Odgovarajući mi na pitanje, Moritz reče da su Švicarci reagirali na jedan od njegovih oglasa u Neue Zurcher Zeitung i da su potkraj kolovoza došli ravno iz Švicarske i on ih je smjesta, pošto ih je dočekao na kolodvoru, odveo preko groblja i šumom do livade i oni su smjesta kupili livadu. Nije čekao ni četvrt sata na njihovu privolu, to ga je, Moritza, smjesta podsjetilo kako sam ja kupio svoje zemljište, jer sam i ja ruševinu i zemljište na kojem je stajala također kupio za deset minuta. Švicarci su samo načas bacili pogled na livadu i pristali, na što je on otišao sa Švicarcima u gostionicu da sastavi kupoprodajni ugovor. Za to vrijeme on, Moritz, nije propustio da upozori Švicarce na sve mane te livade. Ali Švicarci se više nisu dali odvratiti od odluke da kupe livadu. Njega, Moritza, čak je zabavljalo što navodi više nedostataka i mana te livade nego što ih je livada uistinu imala, ali uzalud. Livada je prešla u posjed Švicaraca, i kao što je običavao prigodom zaključivanja ugovora, Moritz je Švicarce isprva častio u gostionici i potom ih još pozvao k sebi na večeru. Malo tko kuha tako dobro kao Moritzova. Švicarci su čitave večeri, kad sam ih upoznao, hvalili kuhinju Moritzove, kako se sjećam. O prodajnoj svoti nije bilo govora, reče Moritz. Premda su upravo Švicarci poznati po tome da nikada ne plate zahtijevanu cijenu, oni su platili bez pogovora. Njemu, Moritzu, još se nikada nije dogodilo da su kupci do kraja oduševljeni kupnjom, i to za njegove pojmove nesumnjivo lošom. Htio me smjesta, kad je okončao posao sa Švicarcima, obavijestiti o tome, reče Moritz, ali je zatekao zaključana vrata. Nije se htio nametati, smetati me. To što se tako dugo, dakle tri mjeseca, nisam pojavio kod njega, tumačio je nekom razmiricom između mene i njega, koju nije mogao sebi objasniti. Jednog će dana doći, mislio je. Ali o nekoj razmirici nije moglo biti govora, ja sam se samo povukao i zaključao da budem sam sa svojom utučenošću i sa svojom sve jačom depresijom, sa svojom bolešću. Sada ponovno pomislih kako je užasno što je to stanje trajalo tri mjeseca, ako ne i dulje. Švicarci me izvanredno zanimaju, rekoh Moritzu. To što se namjeravaju naseliti ovdje smatram neobično korisnom prednošću i već zamišljam Švicarce, manje Švicarca, više njegovu
životnu družicu, kao idealne susjede za razgovore. Ono čega sam ovdje godinama bio lišen, mogao bih možda dobiti veoma brzo u Švicarcima, ljudima s kojima bih mogao uspostaviti duhovni kontakt. Rekao sam Moritzu da me Perzijanka zanima kao nijedna druga osoba u posljednje vrijeme, nisam rekao već godinama, namjerno sam rekao samo u posljednje vrijeme, njezina senzibilnost, njeno nesumnjivo visoko obrazovanje. A najviše mi je ovdje svih tih dugih godina nedostajao takozvani sugovornik u stranim jezicima. I udaljenost između moje kuće i kuće Švicaraca upravo je dobra, ni prevelika ni premala, i već vidim sebe kako redovito posjećujem Švicarce. Sa Švicarcem bi se vjerojatno veoma dobro moglo razgovarati o svemu realnom i normalnom, mislim, s njegovom životnom družicom zacijelo neprestano o filozofiji. Kao što sam tog trena već znao, Švicarka se zanimala za glazbu, o kojoj kao da je znala mnogo. Već su pri prvom susretu s njom pali mnogi pojmovi i značenja koja su upućivala na to, spomenula je Schuberta, ali ponajprije Schumanna, upravo je voljela Schumanna, a upravo sam se i ja posljednjih godina veoma intenzivno bavio Schumannom. Volio sam ljude koji poput Perzijanke tvrde, i to svime što kažu, pa ako to i ne iskažu, da ne mogu egzistirati bez glazbe. I filozofija joj je, a studirala je filozofiju, bila stara znanica. Uvijek sam volio ljude koji filozofiraju, ne prave filozofe, koje sam susretao u svom životu i koji sa stvarnim filozofima nisu imali ništa zajedničko, uvijek me odbijala školnička filozofija i dakle naklapanje filozofa. Danas nije doba filozofa, sve koji se danas smatraju takvima, zapravo se može obilježiti samo kao lašce i potpune varalice i samo obične tupoglave nesenzibilne preživače filozofije, a svi oni egzistiraju samo od toga što proturaju stotine i tisuće ustajalih misli iz druge i treće i četvrte ruke, u predavaonicama i na tržištu knjiga. Ne postoji neki današnji filozof. Ali postoje ljudi koji filozofiraju, čovjekom koji filozofira obilježio bih i sebe, a vjerojatno i Perzijanku kao čovjeka koji filozofira. Ali svatko je filozof, pa i onaj koji samo filozofira. Kad dođe do toga, rekoh Moritzu, a u to ne sumnjam, ubrzo ću odlaziti Švicarcima na razgovore o glazbi, i obratno, Perzijanka će dolaziti k meni na filozofske. Onda zimske večeri koje već počinju oko četiri sata neće biti tako duge. Isprva je Moritz htio odvesti Švicarce do posve drugog zemljišta, ali na putu do tog zemljišta došli su odjednom do livade i Moritz im je pokazao livadu,
bez imalo nade da će livadu prodati Švicarcima i Švicarci, točnije, Švicarac, smjesta se odlučio za livadu i uopće više nije htio pogledati neko drugo zemljište. Tako nešto, da kupci kupe, i to smjesta, neko zemljište, za koje se sve u svemu može zasigurno predvidjeti da se ne može prodati, a da ne pogledaju kakvo drugo zemljište, to se njemu, Moritzu, još nikada nije dogodilo. Švicarac je na Moritza smjesta ostavio dojam dobrog platiše, a na njegovu odluku da kupi zemljište Moritz nipošto nije utjecao, on je, Moritz, naprotiv Švicarca pozvao da možda pogleda još koje, neko drugo zemljište, ali Švicarac je to odbio, pri kupnji je uvijek korisno razmotriti više ponuda, ali Švicarac se nije dao odvratiti od svoje odluke, napokon se Moritz potpuno priklonio Švicarčevoj odluci, tako reče, čime je izrazio da popušta Švicarcu, a Švicarac je njemu, Moritzu, još rekao kako je on, i to uvijek sa svojom životnom družicom, razgledao već stotine, ako ne i tisuće zemljišta, tako je navodno Švicarac doviknuo Moritzu, ali sada mu je dosta razgledanja svih tih zemljišta i doista je našao idealno zemljište i tjerao je Moritza da najhitnije sve službeno uredi, pozvao ga da se smjesta šumom vrate u mjesto i u gostionicu da sastave kupoprodajni ugovor i da ga potpiše, za njega je potpisivanjem kupoprodajnog ugovora okončan dugi period traženja zemljišta, što mu već odavno ide na živce, možda se Moritzu Švicarčev postupak i dakle nadasve brza i zbunjujuće brza odluka što se tiče zemljišta, dakle livade, čini i čudnovata, pa i dvojbena, ali on neće promijeniti svoju odluku i njih troje nisu nijedan jedini put obišli zemljište, dakle možda u svemu tri ili tri i po tisuće metara veliku livadu, kao što je to običaj pri kupnji zemljišta, reče Moritz, a Švicarčeva je životna družica salijetala Švicarca, budući da joj je bilo hladno, da trenutačno odu s livade i zaključe kupnju, ali po svoj prilici uopće nije bilo potrebno da se Švicarčeva životna družica suglasi, reče Moritz, Švicarac je, reče Moritz, livadu zasigurno kupio protiv volje svoje pratilje, on je, Moritz, stekao dojam, kao što uopće ima dojam da Švicarčeva životna družica nema nimalo utjecaja na njega, premda je bilo i jest jasno da je ona nekoć, još prije nekoliko godina, morala imati najveći utjecaj na Švicarca. Zapravo je sve na Švicarcu, sve što je Švicarac bio, postao, zacijelo proizvod njegove životne družice, to sam pomislio već pri prvom dodiru sa Švicarcima, da je ponajprije čitava Švicarčeva profesionalna karijera kao inženjera i
kao graditelja elektrana i dakle ponajprije njegov ugled, proizvod Švicarčeve životne družice, takve žene kao Švicarčeva životna družica dohvate takve muškarce kao što je Švicarac i učine ih slavnima, one vide što se može učiniti od takvog muškarca uz najveće moguće napore i smicalice i postižu svoj cilj, kad u svojim naporima da čovjeka takva soja i po prirodi zacijelo nečastohlepnoga, pa čak i sklonog letargiji, učine slavnim, ne sustaju nikada ni na čas tolikih godina, prisiljavajući ga otkako su se susreli i zbližili na tvrdu i hladnu karijeru. Švicarca je očito Perzijanka, koja je naišla na njega tridesetih godina kao posve mlada studentica, prisilila na takvu karijeru i račun koji je Perzijanka sastavila bio se isplatio, zacijelo što se tiče Švicarčeve karijere, jer Švicarac je u svojoj struci neosporno bio kapacitet, to su Švicarci dokazivali od samog početka, ne samo svojim izjavama, nego i prikladnom dokumentacijom, svim mogućim papirima, fotografijama i tako dalje, koji su ilustrirali tu karijeru. Kraljevi i kraljice i predsjednici država rukuju se, tako mi je govorio Moritz, pri otvaranju takvih kolosalnih energetskih zdanja samo s graditeljima tih elektrana i doista je, pomislih, u Švicarčevoj fizionomiji bilo sve to o čemu su pri prvom susretu govorili on i njegova životna družica, Perzijanka. Nije bilo ni razloga posumnjati ili ne vjerovati tome o čemu su pripovijedali Švicarac i njegova životna družica, neprekidno i u društvu ljudi, bilo kojih, i premda sam uvijek vrebao na proturječja, kod Švicaraca nisam naišao ni na kakva proturječja. To što čovjek, Švicarac, govori, autentično je, mislio sam, a bio sam isto tako uvjeren i u istinitost onoga što je iznosila njegova životna družica. A Moritz se nije mogao načuditi tim slavnim ljudima koji su se odjednom pojavili kod njega. Švicarac je, reče Moritz, stupivši prvi put na livadu koju je tako prebrzo kupio uzviknuo, to je prvo zemljište koje pripada meni!, a to je ostavilo velik dojam na Moritza, koji nije mogao zamisliti da doista postoje više ili manje očito dobrostojeći ljudi kao što su bili Švicarci, koji u svom već prilično poodmaklom životu još nikada nisu posjedovali kakvo zemljište. Kao posrednik za nekretnine Moritz je u svakom slučaju uvijek pretpostavljao da svatko tko ima neke društvene težnje posjeduje neko zemljište ili barem neku nekretninu koja odgovara zemljištu, Moritz je jedva mogao zamisliti odrasle ljude koji ne posjeduju kakvu nekretninu i ti ljudi za njega zapravo uopće nisu bili ljudi i tako se prihvatio
zadaće, takoreći životne zadaće, da učini ljudima te s njegova gledišta jadne siromahe koji nemaju ni zemljišta ni nekretnina, u njegovim očima posrednika za nekretnine uopće nisu bili ljudi, pa im je prodavao zemljišta i nekretnine ili im barem neprestano pokušavao naturati zemljišta i nekretnine. Švicarac je Moritzu rekao da ga je među tucetima oglasa koji su dolazili u obzir najviše privukao upravo onaj koji je on, Moritz, objavio u Neue Ziircher Zeitung, to je za Moritza bio razlog da još više poštuje Švicarca. Prema svemu se činilo da su Švicarci očekivali vedar kraj, jer se on posvuda i na čitavom svijetu opisuje kao vedar, i bili su veoma iznenađeni kad su zatekli tako tmuran kraj. Ali to ih je još samo učvrstilo u odluci da kupe livadu i nastane se baš u tom tmurnom kraju, naprotiv, upravo ta tmurnoća krajolika još ih je osnažila u njihovu naumu. Švicarci su desetljećima živjeli najviše u Aziji i Južnoj Americi, gdje gotovo neprekidno sija sunce, u vedrom krajoliku, pa su im napokon i na kraju dojadili takvi vedri krajolici i krajevi, desetljećima su, rekao je Švicarac Moritzu, bili ispečeni od sunca i poželjeli su hladno i sjenovito mjesto. A to je bilo upravo oprečno onome što uvijek i isključivo traže svi ostali kupci zemljišta i nekretnina. Već na putu iz sela u šumu Moritzu se učinilo da se Švicarcima ili barem Švicarcu sviđa priroda kojom ih vodi. Švicarac je odahnuo čim je u šumi postalo mračno i vlažno i počeo tada brže koračati, pa je to njega, Moritza, navelo na ideju da Švicarcima isprva pokaže mokru livadu, koju je prije pokazivao već stotinama, uzalud. Švicarac je već bio oduševljen vlažnom i hladnom šumom i nije ga smetalo što put do šume vodi pokraj groblja, reče Moritz, a on, Moritz, išao je naravno ispred njih i raščišćavao Švicarcima put. Za razliku od Švicarčeva oduševljenja, reče Moritz, zapazio je šutljivost njegove pratilje, njegove životne družice, koja je na putu prema mokroj livadi uvijek daleko zaostajala i zapravo čitavo vrijeme dok su razgledavali livadu šutjela, uopće nije izustila ni riječi, to je Moritzu osobito palo u oči jer je Perzijanka, koju je on, Moritz, naravno smatrao Švicarkom, ostavila na njega dojam potpune ravnodušnosti za vrijeme razgledavanja. Sve je promatrala s velikog razmaka, vjerojamo utonula u svoje misli, i uopće se nije umiješala, nije rekla ni riječ. Moritzu je izgledalo neobično što je Švicarac pri tom razgledavanju radio što je htio ne obazirući se nimalo na svoju pratilju, nijedan jedini put nije ju ništa upitao, a nije joj postavio ni
presudno pitanje hoće li ili neće kupiti zemljište, Moritz i ja uvijek smo govorili mokra livada. A zemljište je bilo, kako je mislio Moritz, upravo izmišljeno za njih, dakle bilo je neshvatljivo što je odluku o kupnji livade donio samo Švicarac. Pošto je Švicarac, reče Moritz, kupio livadu i rukovao se s njim, njih su se troje bez riječi vratili u mjesto i ušli u gostionicu. Moritz je ostao bez riječi, jer je još bio pod dojmom izuzetno čudnog toka te prodaje zemljišta, a Švicarci s drugog, samo njima poznatog razloga. O kupovnoj svoti, reče Moritz, nije bilo ni najmanje rasprave, što je bilo posve suprotno Moritzovu očekivanju, koji se, s obzirom na to kako su se Švicarci pojavili, pripremio na dulju debatu u vezi s cijenom. Švicarci su došli do Moritza jednog od onih dana u kolovozu, koji je povoljan za kupnju, Moritz je imao osjećaj za povoljno ili nepovoljno vrijeme za svoje poslove, a vrijeme kad su Švicarci kupili mokru livadu bilo je povoljno za prodaju, jednog se dana pod utjecajem vremena može prodati gotovo sve, drugoga ništa, također pod utjecajem vremena. Dobar poslovni čovjek, govorio je Moritz, mora uzeti u obzir trenutačnu meteorološku situaciju i pitati se je li ta meteorološka situacija povoljna ili nije za početak ili zaključivanje posla. Ali tek malo onih koji se bave poslovima uzimaju u obzir tu presudnu okolnost i odgovarajuće se ponašaju. Moritz je prije nego što su se Švicarci pojavili strahovao, jer je bio uvjeren da im ne može ponuditi ništa upotrebljivo, jer je svatko navikao da Švicarci postavljaju najviše zahtjeve koji se mogu zamisliti, a Švicarci su nepristupačni bilo kakvim argumentima već u početku bilo kakvih pregovora, napose pregovora o prodaji ili čak pregovora o prodaji zemljišta ili sličnih nekretnina. Poslovati sa Švicarcima i pregovarati o poslovima i napokon zaključiti poslove, najteže je što se može dogoditi nešvicarskom partneru, reče Moritz. Ali premda se pripremio za, kako reče, tvrdu pregovaračku klimu i bio posve spreman na sve, posao sa Švicarcima bio je na kraju jedan od najlakših poslova što ga je on, Moritz, ikada zaključio. Često se dogodi da je predodžba o nekom događaju opreka istine. Tek što su njih troje sjeli u gostionicu i Moritz se prihvatio sastavljanja kupoprodajnog ugovora, Švicarac je, reče Moritz, izvukao iz džepa svog ogrtača nacrt, koji se pokazao kao nacrt kuće koju je Švicarac naumio sagraditi na netom kupljenom zemljištu, i Moritz sada reče kako mu se još nikada nije dogodilo da kupac zemljišta prije nego što zna gdje će postaviti svoju kuću već
ima nacrt kuće, uvijek je obratno, najprije se utvrdi zemljište, a tek onda izradi nacrt za kuću koja će se graditi na tom zemljištu, Moritz je bio do kraja zapanjen, isprva nije vjerovao da je nacrt, što ga je Švicarac nenadano izvukao iz džepa svog ogrtača dok je Moritz sastavljao kupoprodajni ugovor, baš nacrt kuće koja bi se podigla na livadi kupljenoj tek prije pola sata, ali Švicarac ga je smjesta uvjerio u točnost onoga što je upravo ustvrdio, a u što Moritz nije povjerovao, rasprostro je nacrt preko stola i počeo objašnjavati pojedinosti tog nacrta. On, Švicarac, izradio je taj nacrt još prije tri godine i to u Južnoj Americi, točnije u nekom malenom mjestu blizu Caracasa, glavnog grada Venezuele, i već tri godine nosi taj nacrt sa sobom, a nacrt je bio dobrano otrcan, po svoj prilici od neprestanog izvlačenja i vraćanja u džep ogrtača, reče Moritz. U Caracasu, reče Moritz, Švicarac je donio odluku da se nastani u Austriji, ne u Švicarskoj, kako je izričito naglasio Moritzu, a Moritz je mislio da je to zbog poreza. Na zahtjev Švicarčeve životne družice gazdarica je, isprva doduše protiv svoje volje, kasnije dobro naložila, jer je gostinska soba bila hladna i neprijazna, kao što je to često već potkraj kolovoza, a tom je prilikom i on, Moritz, zamijetio kako je Perzijanka nadasve osjetljiva na hladnoću, da je žena, za što u normalnim okolnostima uopće nije bilo povoda, čitavo vrijeme i otkako se pojavila, imala na sebi ogrtač od janjećeg krzna s podignutim ovratnikom ogrtača od janjećeg krzna, pa ju je Moritz upitao je li prehlađena, a ona je rekla da nije. Takvim ženama, koje su gotovo čitav život provele u toplim zemljama, naša je klima uvijek prehladna, a i Moritz je već od samog početka imao dojam da Švicarčeva životna družica pati od neprestane predodžbe da će se smrznuti. Švicarac nije imao ništa protiv naše klime, činio se zdrav kao drijen. Ali uskoro se pokazalo da je to varka, jer je Švicarac imao tešku žučnu i bubrežnu bolest, i da su mu, kao mnogim kolegama u struci ili naprosto poslu, pluća uništena pušenjem. Moritza je zapanjila točnost kojom je Švicarac projektirao svoju kuću, taj se nacrt nije razlikovao od drugih, ovdašnjih nacrta kuća samo svojom upravo smionom neobičnošću, nego najvećom mogućom preciznošću. Svaka crta i svaka oznaka i svaka brojka na njemu bili su dokaz da je to švicarski nacrt i da ga je izradila skroz naskroz švicarska glava. Bilo je odmah jasno da je taj nacrt izradio nadasve svojeglav, totalno egoističan čovjek. Nije bilo
ni traga kakvog ženskog utjecaja. Kad je Moritz upitao nije li možda kuhinja nezgodno smještena, naime kad on, Moritz, već sada zamisli na kakvom će zemljištu kuća biti postavljena i da bi prema njegovu mišljenju kuhinjski prozori morali gledati prema šumi, Švicarac se samo nasmijao i rekao kako već tri godine neprestano temeljito razrađuje taj nacrt i kako sve u tom njegovom nacrtu odgovara njegovim potrebama, nije rekao, našima, dakle njegovima i njegove životne družice, rekao je, odgovara njemu, što se Moritzu također učinilo osobito bezobzirnim. Švicarac je također uvijek govorio samo kako je on kupio zemljište, a ne da su ga kupili njih dvoje, dakle on i njegova životna družica. Nakon što je njegov oglas u Neue Zurcher Zeitung posve neočekivano polučio takav uspjeh, on je, Moritz, odlučio dati nove oglase u Neue Zurcher Zeitung, pošto je već čvrsto odlučio da više ne daje nijedan jedini oglas u Neue Zurcher Zeitung, jer mu čitave godine svi njegovi oglasi u tim novinama nisu donijeli ni najmanje uspjeha i sada mu je taj posljednji oglas u Neue Zurcher Zeitung donio najveći uspjeh. Prodao je mokru livadu koja se nije mogla prodati više od deset godina. Dok je sastavljao kupoprodajni ugovor Moritz je razmišljao o stvarnom odnosu Švicaraca, koje je isprva naravno smatrao bračnim parom, ali Švicarci su to sami stavili na svoje mjesto, Švicarac je Moritzu uputio riječ životna družica. On, Švicarac, još će se iduće noći vratiti u Švicarsku da tamo poduzme važne pripreme za početak gradnje, da se raspita o najprikladnijem građevnom materijalu, jer je Švicarac Moritzu smjesta izjavio kako sumnja u kvalitetu austrijskih materijala i uopće se loše izrazio o cijenama tih materijala u Austriji, a samo je pitanje kako prevesti te materijale iz Švicarske preko granice u Austriju i tako spretno i nenapadno prevariti carinu da smanji nemjerljive, zapanjujuće visoke troškove, koje su Moritz, a tako i Švicarac, začas izračunali za stolom. Sve na tom i u tom zdanju mora biti najbolje i najskuplje, ali on, Švicarac, još nikada u svom životu nije nizašto platio najvišu cijenu. Moritza je Švicarac zamolio da razmisli kako da on, Švicarac, dođe do najboljih i najjeftinijih radnika i Moritz mu je odmah obećao idealne radnike, naime takozvane austrijske Nijemce, s kojima uvijek radi. A Švicarcu je odmah bilo jasno da su takozvani austrijski Nijemci dobri i jeftini radnici. Švicarac, rodom iz Zuga, odrastao u Bernu gdje je išao u tamošnju inženjersku školu, bio je ne samo
zadovoljan, nego, kako reče Moritz, upravo oduševljen što se zemljište što ga je upravo kupio nalazi na veoma strmoj padini, upravo onime zbog čega se zemljište nikada nije moglo prodati. On, Moritz, upozorio je Švicarca i na veliku vlažnost zemljišta, ali ta ga Moritzova iskrena obavijest nije ni najmanje zasmetala. Zimi se, priznao je još Moritz Švicarcu, možda uopće neće moći prići zemljištu, snijeg se tada ne može očistiti. Pa ni to upozorenje nije dirnulo Švicarca. Nekom možda nije po volji jedini pristup do kuće kroz hladnu i gotovo uvijek mračnu šumu, rekao je Moritz Švicarcu. Oni, Švicarci, morali bi se tada htjeli ne htjeli možda opskrbiti živežnim namirnicama za više tjedana, jer možda toliko dugo neće moći izaći iz svoje kuće i otići u mjesto. Švicarca se, reče Moritz, nije moglo pokolebati u njegovu miru. Švicarac je, reče Moritz, odbio Moritzov prijedlog da se primjerice dogovori s posjednicima šume, sklopi s njima doživotni zakupni ugovor i sagradi čestit prilaz kroz šumu. Trenutačno mu odgovaraju postojeće prilike, ne namjerava sagraditi prilaz.

A zimi je sve oko njegova zemljišta pod močvarom, rekao je Moritz Švicarcu. Ali ni to se Švicarca nije nimalo dojmilo. Sve to vrijeme njegova je životna družica sjedila za stolom potpuno bez riječi, pila čaj i pušila cigarete, uvijek odjevena u ogrtač od janjećeg krzna, kao da se uvukla u taj ogrtač od janjećeg krzna, reče Moritz, i neprestano je gledala u stol i to uvijek samo u jednu jedinu točku na tom stolu. Moritz ima jednostavan, pravilan rukopis, pa su kupoprodajni ugovori što ih ispunjava čisti, djeluju ugodno i bude povjerenje, to mu je, Moritzu, rekao Švicarac nakon što je polagano i pažljivo pročitao ispunjeni kupoprodajni ugovor, reče Moritz, a zamijetio je i da je Švicarac pohvalio njegov rukopis, ali se inače uopće nije izrazio o sadržaju kupoprodajnog ugovora. Moritz nije mogao povjerovati da je Švicarac potom doista stavio svoj potpis ispod kupoprodajnog ugovora. Takvi glatki poslovi, reče Moritz, događaju mu se tek svakih nekoliko godina. Već idućeg dana Švicarac je isplatio Moritzu punu kupovnu svotu. Švicarci plaćaju, kao što i ja znam, najradije i gotovo u svim slučajevima gotovinom, i ako mogu, izbjegavaju posredovanje banke. I doista se potom Švicarac iduće noći vratio u Švicarsku i ostavio svoju životnu družicu u gostionici. Misleći da ne može ostati sama u mjestu, a osobito u gostionici u potpuno novim prilikama, koje je zacijelo iritiraju, on ju je, Moritz, nekoliko dana uzastopce pozivao na večeru, što
joj je bilo veoma drago, a za Moritzove dobrodošla promjena, jer im je Perzijanka svake večeri pripovijedala tako mnogo i tako zanimljivo o svom životu, i dakle o životu sa Švicarcem, da im nikada, pa ni na časak nije bilo dosadno, a on, Moritz, doista je više puta pokušavao doći do mene. Ali ja apsolutno nisam bio dohvatljiv, zatvoren u svoju kuću, u svoju radnu tamnicu, kako me Moritz citirao, a kad bi on, Moritz, kucao na vrata, ja nikoga ne bih pustio u tu radnu tamnicu, nikome otvorio prozor, što ga je sve više učvršćivalo u pretpostavci da zbog nekakve, no njemu neobjašnjive zlovolje, ne želim kontakt s njime. Ja, koji željno upijam takve priče i izvještaje, pa čak i hlepim za njima, tako reče Moritz za mene, uživao bih, u to je uvjeren, u pričama i izvještajima Perzijanke, koja je progovorila tek kad je Švicarac otišao. On, Moritz, natuknuo je Perzijanki i o mojoj egzistenciji i ona je smjesta pokazala veliku radoznalost, ali on joj je o meni rekao samo najnužnije da je zadovolji, kako sam mu prijatelj koji je prije deset ili dvanaest godina, kao i oni, prvi put došao u ovaj kraj i kupio od njega zemljište s ruševinom i kako se bavim prirodoznanstvenim studijama. Morate ga bezuvjetno upoznati, rekao joj je, svakog me dana očekuje, jer njegov prijatelj, tako reče Moritz o meni, običava doći gotovo svakog dana i provesti večer u njegovoj kući. U razdobljima napetog rada ne dolazi, rekao joj je Moritz. Sada je po svoj prilici i zasigurno nastupilo takvo razdoblje i zbog toga ne dolazim. Perzijanku je zainteresirao za mene. Ali proteklo je još tri mjeseca dok nisam upoznao Perzijanku, kako sam već naznačio. Sada me zanimalo saznati od Moritza što više o Švicarcima, a osobito o Perzijanki, otkako su se pojavili i dakle od trenutka kada su kupili zemljište sve do trenutka kad sam ih upoznao, htio sam se obavijestiti, jučerašnji me se susret sa Švicarcima tako snažno dojmio da sam htio saznati o Švicarcima ama baš sve, pa i ono što se njemu, Moritzu, možda učinilo najnevažnijim. Malo-pomalo saznao sam od Moritza da Perzijanka potječe od uglednog roda, koji pripada iranskom gornjem sloju, da je odgajana isprva u Isfahanu, potom u Engleskoj, a potom su je poslali na sveučilište u Pariz. Njezin ju je interes za glazbu, kako je povjerila Moritzu već pri prvom susretu, odveo već s osamnaest godina na nekoliko mjeseci u Beč, koji međutim otada više nije vidjela. Kratko nakon što je upoznala Švicarca, koji je poslije svog studija u Bernu studirao na nekoj visokoj tehničkoj školi u Parizu, ušla
je u bliskiju, napokon trajnu vezu s njim. Jednog su dana protiv volje njezinih roditelja uzeli zajednički stan, a Perzijanka je zbog ljubavnika i njegove karijere odustala od vlastite karijere, što znači da je zbog Švicarca prekinula studij filozofije. Ni danas ne znam kako je daleko odmakla u studiju, ali to nije važno. Imala je tek devetnaest godina i odustala je od sebe u iskonskom smislu riječi i otada se još samo posvetila profesionalnom napredovanju i razvitku svog životnog druga, isprva Švicarčevu usponu kao arhitekta i naposljetku građevnog inženjera, specijalista za elektrane. Zabila je sebi u glavu vlastitu ambiciju, usmjerenu bezuvjetno i isključivo izvanrednoj karijeri svog životnog druga, i napokon potpuno podredila svoju egzistenciju Švicarčevoj egzistenciji. Poznato je da su žene kao što je Perzijanka kadre odustati od svega za karijeru muškarca kao što je Švicarac, i Perzijanka je doista odustala od svega zbog svog životnog druga, vjerojatno se od danas na sutra, zapravo trenutačno odrekla razvoja vlastitih začuđujućih talenata. Za azijske je žene prirodno da se potpuno i neograničeno podvrgnu muškarcu i žrtvuju se za njega. To joj je žrtvovanje jamčilo životni sadržaj. Oboje su se našli u idealnu dobu za takvu vezu, ona s devetnaest godina, on deset godina stariji, i odmah su podijelili svoje životne zadaće, s time da su smjesta uložili sve da Švicarčev talent razviju koliko god je moguće i isto tako utiru njegovu karijeru. Takvim ženama kao što je Perzijanka ne promiče talent muškarca koji to nikada ne bi izveo vlastitom inicijativom, a može porasti do vrhunca svjetske slave. Muškarci kao što je Švicarac obično čitav život ostaju na dnu i dosegnu tek dosadno-nezanimljivu prosječnost, ako ne susretnu žene kao što je Perzijanka. Švicarac je u Perzijanki vjerojatno odmah vidio svoju jedinu životnu šansu i najspremnije se podvrgnuo Perzijankinoj karijerističkoj ambiciji, ili, kako je možda vjerovao, njezinom nevjerojatnom eksperimentu s njegovim sposobnostima. Njegov talent i njegov duh po svoj su prilici idealno odgovarali njezinim intencijama i eksperiment je bez imalo oklijevanja mogao započeti u Parizu. Možda su se to dvoje, iz tih karijerističkih razloga, dogovorili da se ne vjenčaju, ženidba bi možda onemogućila njezin plan i možda, barem u ishodištu, taj naum, možda i zakletva da se ne vjenčaju potječe od nje, to je veoma vjerojamo s obzirom na Perzijankinu istančanost i visoku duhovnost. Tako nevjenčani, bili su zajedno i ujedno nezavisno koncentrirani na
svoju životnu zadaću, na svoju iskonsku životnu svrhu, s mnogo većim mogućnostima razvoja. No najviši podražaj toj njihovoj vezi pridalo je posve različito porijeklo oboje, rasa, sredina. Oni su se, zacijelo u prvo vrijeme, morali osjećati kao idealno upotpunjenje. Od Švicarca je Moritz doznao da mu je otac imao malenu trgovinu u Zugu, u kojoj se kao i u našim austrijskim prodavaonicama mješovite robe može dobiti sve što je potrebno za svakodnevni život, a to je njega, Moritza, podsjetilo da je i njegov otac imao malu trgovinu, pa je Moritz i sam započeo kao trgovački naučnik i kao kalfa i napokon kao mali trgovac. Do trgovine nekretninama dospio je razmjerno kasno i tek na isteku pedesetih godina. Povukao se na selo iz grada Linza, najodbojnijeg i skroz naskroz najružnijega austrijskog grada, odakle je potjecao, i htio na selu urediti trgovačku radnju i za tu svrhu htio ovdje, u tom kraju, kupiti kuću. Ali kako je kupnjom pronađenoga zemljišta potrošio sav svoj novac, morao je preprodati maleni dio tog zemljišta i na najveće čuđenje za taj maleni dio svog zemljišta povratio toliko novaca koliko je izdao za cijelo zemljište; tako je dobio volju da trguje nekretninama i smjesta se posve okrenuo tom poslu. Švicarac dakle nije bio od onih velikih talenata koji će zakržljati ako ga takav po život presudan čovjek, kao što je bila Perzijanka, ne podigne i ne uhvati temeljito u svoje ruke. A koliko milijuna izvanrednih talenata u svijetu svakoga dana zakržlja zato što ih nitko ne podigne i ne uhvati u ruke i razvije i napokon razvije do neslućenih visina! A Švicarac je upravo bio jedan od takvih koji po naravi, što se tiče njegova talenta, ne mogu hodati sami, za razliku od onih koji mogu hodati jedino sami i svoj talent razvijati jedino sami i razviti ga do neslućenih razmjera. Pripadao je onima koji sami i dakle jedino iz svog talenta ili iz svojih talenata ne mogu ništa učiniti, jer je bio slab čovjek za razliku od jakih, koji jedino sami i uvijek jedino posve sami mogu razvijati svoje talente i razviti ih do neslućenih visina. Stoga je za Švicarca bila velika sreća što je naišao na Perzijanku s njezinom doista nadmoćnom snagom volje. Ali ona mu nije poravnala put, a potom i putove, samo iznutra, nego i izvana. Kao dijete nije samo postizala sve što je htjela, nego je i uvijek imala pristup važnim društvenim slojevima i dakle mjerodavnima i moćnima. Kad su se njegove, Švicarčeve, sposobnosti dovoljno razvile, nije se morao bojati da će izostati odgovarajuće velike narudžbe. Ali ona ga
nije štedjela, kao što on s vremenom nije poštedio ni nju, kad je naime potpuno shvatio o čemu je riječ. Od trenutka kada su jasno utvrdili svoj cilj, naime najviši stupanj njegove karijere, njihova je egzistencija bila napregnuta do krajnjih granica njihovih mogućnosti i usmjerena isključivo tom otada još jedinom cilju. Otada nizašto u njima nije više bilo mjesta. Do trenutka kad su se pojavili ovdje, oni su zajedno živjeli nešto više od četiri desetljeća i u ta četiri desetljeća Švicarac je sagradio četiri velike elektrane, dakle svakog desetljeća jednu elektranu. Zapazio sam, kako sam rekao, sjedeći Moritzu preko puta, fotografije što ih je pokazivao Švicarac kad sam ga prvi put susreo, na kojima je bio prikazan Švicarac kako se rukuje s engleskom kraljicom, američkim predsjednikom, perzijskim šahom i španjolskim kraljem. Nedostaje još jedna fotografija, rekao sam Moritzu, na kojoj se Švicarac rukuje s predsjednikom Venezuele. Jednog će nam dana, rekao sam u šali, Švicarac pokazati fotografiju na kojoj drži još jednu takvu visoku ruku. Nadao sam se da će Perzijanka navečer doći do Moritza, ali sam čekao uzalud. Iako je Švicarac ponovno noću otišao u Švicarsku, kako sam tek sada saznao od Moritza, Perzijanka nije došla. Zapravo mi je to bilo drago, jer sam je želio susresti nasamo kad je idući put susretnem. Najavio sam joj da ću doći po nju da drugi put prošećemo ariševom šumom. Ali nisam više imao hrabrosti i naprosto više ni snage da to učinim iste večeri. Pretpostavljao sam da to ni njoj ne bi bilo po volji, zašto, ne znam. Oprostio sam se s Moritzom s nekoliko riječi i otišao šumom kući. Rezultat mog posjeta Moritzu bio je iznad svih očekivanja, mnogo sam saznao o Švicarcima. Prošlo je pola noći, a ja sam još mislio o onome što mi je Moritz ispričao. Još sam u polusnu mislio, sada sam sa Švicarcima u tom kraju odjednom dobio poticajnije društvo, a ne samo ono na koje sam navikao svih dana i čitave godine i sve vrijeme, a koje me sve više otupljivalo. Najveću sam nadu polagao u kontakt s Perzijankom. Bilo je to potkraj listopada, u doba godine kad mi je priroda najteže opterećivala egzistenciju. Nisam se ni te godine mogao nadati da ću biti izbavljen od depresija, koje su se svom silinom svojih razloga pojačavale uglavnom poslijepodne, sve do ruba izdržljivosti, jedino su me Švicarci ove godine spasili od tih depresija, ali mnogih proteklih godina nisam se izbavio od tih depresija, one su trajale i pojačavale se s umiranjem prirode sve do prosinca. Ali možda su se
Švicarci pojavili upravo stoga što su te depresije ove godine bile jače i bezobzirnije nego proteklih godina i te bi me ovogodišnje depresije zasigurno ubile. Ali to je apsurdna misao. S druge pak strane, kako sada već izvjesno znam, za čitava su mi životnog vijeka upravo apsurdne misli bile najjasnije misli, a najapsurdnije najvažnije. Mislio sam da ću se izvući od svoje bolesti ako se povučem od svojih prirodoznanstvenih studija i podsjetim se svoje velike ljubavi za glazbu i suočim od kasnog ljeta sa Schumannom, ali je to bila zabluda. Glazba ove godine nije djelovala na moju glavu i na moje biće kao inače, prijašnjih godina, uvijek me glazba spašavala od sigurne propasti i uništenja, ali to spasonosno sredstvo ove godine nije djelovalo. Otišao sam, a sada to ponovno jasno vidim, opremljen svim svojim snagama i Schumannovim partiturama, u sobu za razmišljanje, kako sam je zvao, pokraj knjižnice, najhladniju sobu u mojoj kući, i pokušao se ponovno suočiti sa Schumannom. Čitavog me života obuzimao Schumann, kao nijedan drugi kompozitor, s jedne strane Schopenhauer, filozof, s druge strane Schumann, kompozitor, ali odjednom se više nisam mogao približiti Schumannovoj glazbi, i mislio sam, odjednom se više ne možeš približiti Schumannovoj glazbi, kojoj si se uvijek mogao približiti, uvijek me Schumannova glazba spašavala, kao s druge strane Schopenhauerov Svijet kao volja i predodžba, i morao sam odustati od pokušaja da sa Schumannom izađem iz svojih depresija. Poput malo ljudi ja sam se mogao povući u osamu s nekom partiturom i slušati glazbu zapisanu u partituri, nisu mi bili potrebni instrumenti, naprotiv, čuo sam glazbu bez orkestralnih instrumenata mnogo jasnije, čišće, čuo njezinu arhitekturu autentičnije kad bih je slušao samo s partiturom i dakako u najvećoj mogućoj vanjskoj tišini. Za to je bezuvjetno potreban apsolutni sluh. Ni Schopenhauer ni Schumann nisu mogli barem ublažiti moje stanje, dakle smiriti mi osjećaje i duh, sve intenzivnije zahvaćene mojom bolešću. Osjećaji i duh bili su mi uvijek u istom stanju. Godinama sam se mogao spašavati Schopenhauerom, a ako ne Schopenhauerom, onda Schumannom, ali sada ni jedan ni drugi nisu djelovali na mene, koliko se god trudio. Kao da je u meni bilo sve mrtvo prema Schopenhaueru i Schumannu. A upravo je za obojicu moje biće bilo uvijek najosjetljivije i najzahvalnije, sada nisam za to imao ni duha ni razuma. A to što se ne mogu spasiti ni Schopenhauerom ni
Schumannom, to užasno iskustvo da sam doista u duhu i sluhu mrtav prema Schopenhaueru kao i Schumannu, to prvo otkriće da sam postao potpuno imun na filozofiju i glazbu, po svoj me prilici bacilo u to stanje neizdrživosti, nisam mogao podnijeti svoje biće, svoju glavu i svoje tijelo i uputio sam se od kuće i šumom do Moritza. I doista sam, sjećam se, rekao Moritzu kad sam došao k njemu, ni Schopenhauer, ni Schumann, što on možda uopće nije mogao razumjeti, jer ja to nisam mogao pobliže razjasniti. To što se odjednom nisam mogao približiti ni Schopenhaueru ni Schumannu, njima kojima sam se uvijek mogao približiti, otkako se sjećam, bacilo me u taj ubojiti strah i morao sam otići od kuće i do Moritza, ako doista nisam htio poludjeti i pomahnitati. Trenutačna stravičnost tog napadaja potjerala me iz moje kuće i natjerala k Moritzu. Ni Schumann, ni Schopenhauer, rekao sam Moritzu kad sam sjeo na svoje mjesto u kutu u njegovoj sobi Leitzovih registratora i potom napao Moritza svojim mahnitim salijetanjima i najbezočnije ga povrijedio. I onda su se odjednom pojavili Švicarci i ušli u Moritzovu kuću, to je bio obrat i dakle spasenje. Švicarci su me mogli spasiti na svoj način kad su došli k Moritzu i u sobu Leitzovih registratora s najrealnijim predmetom, svojim glavnim predmetom, naime gradnjom svoje kuće. Kad su me tada Švicarci, a naravno i Moritz i sada mislim svi oni, nadasve spasonosno počeli ignorirati s mojim problemom, oni su me spasili i doista se moje duševno i duhovno stanje trenutačno smirilo. I kako Švicarci nisu ama baš ništa znali o mojem stanju, ništa nisu mogli znati o mojem stanju, tako nisu mogli imati ni pojma što je njihov dolazak Moritzu prouzročio u meni, koga prije uopće nisu poznavali. Sve je za neko, moje spasenje, dakle bilo idealno. A dan poslije tog susreta sa Švicarcima, ja sam se ponovno pokušao približiti. Schopenhaueru (a potom Schumannu), mogao sam ponovno čitati Svijet kao volju i predodžbu. Ponovno je uspio moj pokušaj da u sobi za razmišljanje čujem Schumanna. Ali da se Švicarci nisu pojavili, i to u tom presudnom trenutku, ja bih vjerojatno poludio ili pomahnitao i zasigurno ne bih preživio. Ako se, a to se već neko vrijeme doista zna o toj metodi, i potvrđeno je i medicinski, ti napadaji budu i dalje pojačavali, tada već po dosljednosti dosadašnjih napadaja nema dvojbe da više neću imati toliko napadaja. Moja egzistencija, kojom već odavno ravna samo moja bolest, stupila je u konačni stadij. Kad bih se još
samo ponovno mogao suočiti sa Svijetom kao voljom i predodžbom, do kraja života suočavati se sa Svijetom kao voljom i predodžbom i do kraja života odlaziti u sobu za razmišljanje, pomislih, s filozofom Schopenhauerom s jedne strane, s kompozitorom Schumannom s druge strane, mislim, i sasvim dosljedno dalje, s kompozitorom Schopenhauerom i filozofom Schumannom, jer kao što je Schopenhauer pravi filozof, on je i kompozitor, a Schumann je kompozitor i pravi filozof. Još prije nekoliko godina započeo sam studiju u kojoj sam pokušao prikazati kompozitora u Schopenhaueru i filozofa u Schumannu, ali sam onda odustao i možda je sada čas da se ponovno prihvatim te studije. Upravo stoga što još nisam sposoban pozabaviti se svojom prirodoznanstvenom studijom, antitijelima u prirodi, i stoga što će u budućnosti, ako uopće imam takve budućnosti, biti potrebno još više intenzivirati tu studiju o antitijelima u prirodi, ako ne želim doći u opasnost da konačno propadnem u toj svojoj životnoj studiji, ne smijem zaboraviti na svoju protustudiju, svoju glazbenu i filozofsku i filozofsko- glazbenu studiju i obratno, i možda je još preda mnom razdoblje kada ću biti sposoban za sve te studije. Zbivanja posljednjeg tjedna naglo se razjašnjavaju, postaju podnošljiva time što sam to pokušavam učiniti podnošljivim i pisanjem tih bilježaka, a te bilješke imaju jednu jedinu svrhu, da na papir stavim susret sa Švicarcima, a osobito s Perzijankom, i olakšam se i ponovno omogućim pristup svojim studijama. Nekoliko svrha želim postići pisanjem tih bilježaka, s jedne strane ostaviti sjećanje na Perzijanku i poboljšati svoje stanje, produljiti svoju egzistenciju, što mi uspijeva vjerojatno upravo zato što trenutačno zapisujem te bilješke. Moji su se dosadašnji pokušaji da zapišem te bilješke izjalovili, morali su se izjaloviti jer naprosto još nije došao trenutak za to, jer još nemam nužan odmak. Ali sada mogu pisati te bilješke, koliko god bile nepotpune. Perzijanka je otišla svojim putem. Bio je to, kao svi putovi, ljudski put. Barem od trenutka kad je upoznala svog životnog druga, Švicarca, nije mogla očekivati drukčiji put. Ostat će mi nejasno kakav je bio njezin put prije nego što je ovamo došla sa Švicarcem. O tome nisam saznao više od onoga što mi je ona rekla i upućen sam na nagađanja. Ali da sam još više saznao o njoj, to zacijelo ne bi izmijenilo moj dojam o njoj kao o promašenom čovjeku. Egzistencija kao nadljudski žrtveni mehanizam, mislim. I
da zacijelo nije bio slučaj što je u Parizu naišla na Švicarca, da se žrtvuje za njega.

Četiri je desetljeća egzistirala uz tog čovjeka, više ili manje sretna, možda i u određenim kratkotrajnim, radom ispunjenim razdobljima sretna što radi na svom životnom modelu, na usponu svog čovjeka, Švicarca, koji je bio određen za taj uspon i tu slavu koju mu je ona nametnula. Za nju, Perzijanku, to nije bio beskrajan put, život joj je brzo prošao, sve mi je na njoj to potvrdilo. I mogla je reći da je ona bila graditelj tih četiriju elektrana koje je on sagradio. I kad je on, Švicarac, držao slavne visoke ruke, ona je stajala iza njega, fotografije to dokazuju. I onda je jednoga dana, u nekom prirodi zgodnom trenutku, čitav njezin sustav pao i oni su odlučili odustati od neprestane opsjednutosti ambicijama i uputili se u potragu za takozvanim staračkim zemljištem, pa su kupili tu mokru livadu iza groblja i počeli graditi kuću. I kakvom se graditeljskom žustrinom Švicarac bacio na to djelo, i dok mu je glava iskonskog arhitekta još bila potpuno obuzeta nezavršenom elektranom u Venezueli, već su temelji njegova staračkog sjedišta bili betonirani i kupljen materijal potreban da se dovrši. Jedno ili dva putovanja u Južnu Ameriku, reče, i onda gotovo. Perzijanka je sve to promatrala šutke i potom još samo bez komentara. Njezina je sve veća pasivnost već išla na živce. Bezobzirnost kojom je Švicarac, kako se činilo, sve češće djelovao protiv volje svoje životne družice i sve odvratnije protiv njezine volje bila je zastrašujuća. Ne znam je li ona ikada izrazila kakvu želju u vezi s tom kućom iza groblja i iza šume, ali izvjesno je da joj Švicarac ne bi ispunio ni najmanju želju. Za druge šetnje s Perzijankom, koja me s njom, kao i prva, ponovno vodila u ariševu šumu, zapazio sam duboku rezignaciju, koja spopada brodolomce od određenog trenutka i traje do kraja života. Sada više nismo bez riječi ušli u ariševu šumu i prodirali sve dublje i dublje u nečuvenu tamu te šume, nego smo se smjesta suočili u situaciji koja se izravno ticala Perzijanke. Ona je započela, a ne ja, i ona je, slično kao ja nekoliko dana prije toga u najočajnijem od svih svojih stanja pred Moritzom, preda me istresla svoj um i svoje srce, i nije bila manje žestoka i manje bezobzirna prema meni od onoga kakav sam ja bio prije nekoliko dana prema Moritzu. Kao da je Perzijanka bila u sličnoj situaciji kao ja prije nekoliko dana. I kao što sam se ja prije nekoliko dana ponašao prema Moritzu na već navedeni način, tako se ona ponijela prema
meni, bespoštedno prema meni i sebi, sada sam ja bio žrtva, kao što je to prije nekoliko dana bio Moritz. Kao da su se za te šetnje ariševom šumom odjednom pokrenula desetljeća s njezinim životnim drugom, koji je, kako je mislila, bio u Švicarskoj, i prisilila se da govori. Ni od kojega čovjeka do tog vremena nisam čuo više strahota o životu i svijetu kao od nje, nitko mi se prije toga nije usudio tako samorazorno otkriti, i ja sam za čitavog tog procesa razotkrivanja koji je ona potaknula i vodila sve otvorenije i bezobzirnije, sve vrijeme morao misliti kako se prije nekoliko dana Moritzu događalo to što se sada događa meni, kako nije, kao ni ja sada, mogao pokazati koliko je užasnut zbog gnušanja takvom bezočnošću. Tek sada, tijekom tog Perzijankinoga besramnog razotkrivanja, branio sam se mišlju da sam ja Moritzu iskrenuo svoju unutrašnjost, kao sada Perzijanka meni. Ali takvo doista već posve bespomoćno biće, kako sam odjednom vidio, iziskuje moju sućut u mnogo višoj mjeri. Nije se mogla smiriti i neprestano je govorila kako joj je život besmislen, da je sasvim svjesno sve u svojem životu dovela do besmislene i besciljne egzistencije. Pomirila se sa šutnjom da siluje svoju egzistenciju i izvela taj čin samouništenja pri punoj svijesti. Ona se, kad se upustila sa Švicarcem, upustila s jednim talentom i voljela je taj talent i njegove razvojne mogućnosti, Švicarac kao osoba, kao individuum, kao karakter, uvijek ju je odbijao. I tako dugo dok je mogla razvijati Švicarčev talent, nekoliko je puta rekla i genij, sve je bilo dobro, a njezin se sustav srušio u trenutku kad Švicarčev talent ili genij više nisu bili sposobni za razvoj. A tome je već više od dva desetljeća. Od tog vremena sve joj je još samo bilo odvratno. Njezin životni drug, Švicarac, osvećuje joj se zbog njezine spekulacije, to su njezine riječi, i gradi tu kuću iza groblja i iza šume da je se riješi. Sada, kad je stara i ružna, bilo joj je tada oko šezdeset godina, njemu oko sedamdeset, on je napušta, ostavlja je na cjedilu. Sluti da se zainteresirao za neku venecuelansku medicinsku sestru i s njom, Perzijankom, više zapravo neće imati posla. On je okončao s njom, i ona s njim. Neka se useli u neljudsku kuću iza groblja i šume, koju je projektirao protiv nje, najužasniju kuću što se može zamisliti. Njoj još preostaje da o svemu šuti i potpuno otupljeno živi u besmislenom i besciljnom promatranju, potpuno bez utjecaja na svoju budućnost. Švicarac je proveo svoj plan protiv nje i želju da je uništi izrazio dovoljno zorno da je njegova
životna družica osjeti. I kupio je zemljište jer idealno odgovara njegovoj svrsi, da je za njezin doživotni eksperiment s njim privede, kako joj je rekao, zasluženoj kazni. To je najodvratnije zemljište koje je ikada vidio. Kupuje ga zato što mu je jasno da neće naći odvratnije. Sada sam dobio objašnjenje. Moritz i ja smatrali smo Švicarca ludim zato što je kupio tu mokru livadu, ali on uopće nije bio lud, on je točno znao što radi kad je kupio mokru livadu. Sada sam shvatio čudnovato mučaljivo Perzijankino ponašanje već pri prvom susretu s njom. Ne mogu ponoviti što je još rekla u ariševoj šumi, gdje je na vrhuncu svog osjećajnog i duhovnog rasterećenja sjela na panj, potpuno skutrena u svojem perzijaneru. Kao neka životinja sjedila je na tom panju i istresala se i napokon još samo plakala. Nije li mi Perzijanka sjedeći na panju predočila vlastito stanje? Taj mi se prizor više gadio nego što bi me ganuo, i obodrio sam Perzijanku da ustane i pođe kući, što je značilo vratiti se u gostionicu. Na povratku mi se učinilo da joj je lakše, i morao sam sada i nehotice taj povratak ariševom šumom usporediti sa svojim povratkom kući od Moritza prije nekoliko dana. To što tada nisam mogao reći ja, rekla je ona kad smo se približili mjestu, ni stotinu koraka od prve kuće, iza koje se već moglo vidjeti gostionicu: da sam je spasio. Već mjesecima, vjerojatno i godinama nije mogla razgovarati ni sa kime tako kako je sada razgovarala sa mnom, što je značilo samo da mjesecima i godinama nije naišla na čovjeka kojem bi se mogla otkriti tako potpuno i nadasve besramno i bezobzirno. Mislila je da mi mora zahvaliti za moje ponašanje za vrijeme tog totalnog emocionalnog i duhovnog napadaja i odjednom je htjela ostati sama. Pošao sam kući istodobno užasnut i potpuno otriježnjen. Već idućeg dana došao sam po nju i ponovno se uputio s njom u ariševu šumu. Sada, pošto je uspjela prethodnog dana oteretiti osjećaje i um, bila je posve drukčije raspoložena, slično kao i ja nakon svog ekscesa pred Moritzom. Sada smo doista u miru mogli razgovarati, i to razgovarati o Schumannu, koji joj je bio dobro poznat i, što me najdublje iznenadilo i usrećilo, veoma blizak. I ona je voljela Schumanna, i ona je bila u potpunosti sposobna čitati partiture i čuti glazbu samo proučavanjem partitura. Tako smo oboje odjednom imali temu koja je idealno odgovarala našem stanju, pa smo, osvježavajući jedno drugo, neprestano potičući i oduševljavajući jedno drugo, mogli daleko iskoračiti u svojim glavama i dakle mislima. Odjednom
je nestalo opterećenja i ćud joj je bila mirna i poticajna za misli. I ja sam se osjećao poput nje, isto tako oslobođen. Kao da je nastupilo ono što sam poželio pri prvom susretu s njom kod Moritza, idealnog partnera za duh i raspoloženje u toj sredini koja je neprijateljska prema duhu i ubija raspoloženje. Nisam naravno zaboravio što je sve izbacila iz sebe proteklog dana, a to je bilo samo strahotno u čovjeku, ali to u tom času nije mučilo ni mene ni nju, dok smo upozoravali jedno drugo na nove i nove ljepote i svojstvenosti i otvorenost i poštenje u Schumannovoj glazbi. Bila je to skroz naskroz glazbena šetnja. Za razliku od idućeg dana, kada smo poduzeli skroz naskroz filozofsku šetnju, a poticaj je naravno bio Svijet kao volja i predodžba. I tako sada prvu šetnju mogu obilježiti i kao filozofiju, a drugu i kao glazbenu, filozofija je glazba, a glazba filozofija i obratno. Lijepo je biti s čovjekom čiji su pojmovi tako jasno određeni kao vlastiti. Sretnim sam slučajem u Perzijanki odjednom našao biće kojemu sam, kao posljednjih godina Moritzu, mogao zahvaliti za mnogo toga što me spašavalo, mislio sam. I nije prošao nijedan jedini dan da nisam došao u gostionicu po Perzijanku i šetao s njom. Ariševa šuma bila nam je svakog dana zajedničko pribježište. Švicarac je gotovo uvijek bio u Švicarskoj, ili već u Austriji, zauzet gradnjom svoje kuće. Dosljedno je provodio odvajanje od svoje životne družice. Nakon što sam uspostavio kontakt s Perzijankom i taj kontakt sve više i više intenzivirao, ušao s njom doista u osjećajnu i duhovnu vezu, on je potpuno odbacio privid harmonije između sebe i nje, nakon boravka u Švicarskoj potkraj studenog, nije se više vratio svojoj životnoj družici. Poslao joj je veću, meni nepoznatu svotu novaca, i potom od njega nije bilo ni glasa. U to je doba Perzijanka konačano prestala računati s njim. Nije se mogla prilagoditi surovoj i hladnoj i odbojnoj prirodi u tom kraju. Nije po svoj prilici ni pokušala. Ovdašnji su joj se ljudi činili takvima kakvi su u stvarnosti, zlobni i ubojiti za strance. U gostionici je, rekla je gazdarica, uvijek sjedila sama u kutu, pila čaj, sve se više umatala u svoj ogrtač od janjećeg krzna, neprestano u strahu da će se smrznuti. I njoj i meni bilo je jasno da ni te šetnje ariševom šumom nisu rješenje, ni za nju ni za mene. Polazili smo u te šetnje nakon nekog vremena još samo u sve većim razmacima. Napokon se, malo-pomalo, jer smo oboje, svatko na svoj način, bili svojeglavi, odviše dugo upućeni na sebe, izlizala i građa naših razgovora,
napokon iscrpjela. U prosincu smo se nalazili još samo jedanput tjedno. Odjednom mi je postalo nepodnošljivo gledati je uvijek u njezinom crnom ogrtaču od janjećeg krzna, nisam više mogao vidjeti taj crni ogrtač od janjećeg krzna. Odjednom nisam više mogao podnijeti ni njezin glas i možda je, obratno, i ona tako osjećala spram mene. Nevjerojatno kako se najbolja veza, kad se iskoristi iznad svojih snaga, brzo otrca, naposljetku istroši. Kad bismo se sastali, nismo mogli suspregnuti zlovolju. Želju da uzajamno odbacimo sve među nama. Već odavno nismo govorili o Schumannu i Schopenhaueru, ni o glazbi ni o filozofiji, i upali smo u tupo depresivno razdoblje optuživanja svijeta i napokon dvostrukog pustošenja. Odlučili smo da se više ne viđamo, ali kad bih pomislio kako je posve sama u gostionici, u kraju koji ne poznaje i koji je svojom prirodom samo plaši ili barem uvijek opterećuje, i među ljudima koji su je odbijali zbog gluposti i sirovosti, posjećivao bih je ipak u gostionici i uglavnom protiv svoje volje pozivao u šetnju ariševom šumom. Odjednom mi je to biće postalo strano, odalečilo se u svemu i svačemu od mog duha i od mojih osjećaja. Sada mi je njezino postojanje postalo smetnjom, osjećao sam da bih se ponovno mogao baviti, baviti antitijelima, da nije ovdje. Tako me odjednom kočila i branio sam se od kontakta s njom. Jednoga dana, kad sam ponovno došao po nju u gostionicu, saznao sam od gazdarice da se odselila iz gostionice i uselila u svoju kuću iza groblja i iza šume, koju njezin životni drug nije dovršio ni dopola, nije više mogla izdržati u gostionici, kako mi je gazdarica dala na znanje, ni zbog financijskih razloga. Ona, gazdarica, sretna je što je Perzijanka otišla jer joj je već odavno bila teret i na njoj nije ništa zaradila, jer nije konzumirala ništa osim čaja. Pa i cigarete što ih je neprestano pušila kupovala bi kod trgovca, a ne kod nje, ona, gazdarica, u posljednje je vrijeme još samo mrzila tu osobu, tako je naposljetku zvala Perzijanku. Ona, gazdarica, ne razumije što takva na kraju krajeva bezvrijedna strankinja kao Perzijanka, koju je muž napustio iz dobrih razloga, traži u tom kraju.

Ona, gazdarica, nazvala je Perzijanku ološem, a za njezinog životnog druga rekla je da ima zdrav razum, nije joj bio nesimpatičan, ali joj je zagonetno što je takav pristojan i obrazovan muškarac našao u toj ništavnoj osobi kao što je Perzijanka. Samo takva propalica kao što sam ja, tako je rekla gazdarica u svojoj prirođenoj otvorenosti, mogla se priključiti osobi kao što je
Perzijanka. Prije nego što sam otišao iz gostionice da posjetim Perzijanku u njezinoj kući, gazdarica je još nazvala Perzijanku ološem koji se boji svjeta i rada. A evo na što sam naišao: na pola puta između šume i Perzijankine kuće došla su mi u susret bijela bolnička kola i smjesta sam pomislio da u tim bolničkim kolima s crvenim križem sprijeda odvode Perzijanku. Ostao sam na mjestu, uplašen kad su bolnička kola prošla pokraj mene i tada sam točnije vidio da su to doduše doista bolnička kola, ali da ih je, tako sam pretpostavio, Moritz preuredio u obična transportna kola i rabio za prijevoz cementa, u kolima su sjedila dvojica radnika koji su jurili kolima kroz krš i blato u šumi, očito u pripitom stanju, kako sam smjesta vidio. U radnicima sam prepoznao dvojicu austrijskih Nijemaca, koje je Moritz unajmio za svoje građevinske radove i vjerojatno stavio Perzijanki na raspolaganje za dovršenje njezine kuće. Moje strahovanje da se Perzijanki možda nešto dogodilo, nije se obistinilo. Kuća je, kako sam odmah vidio, bila u neopisivo katastrofalnom stanju, napola gotova i već zapuštena i izručena propadanju, bila je dopola zarasla visokim korovom usred močvare i u njezinoj se okolini širio gadan smrad. Svi su prozorski zasuni bili zatvoreni, i kad sam pokucao na vrata, nitko se nije javio. Predmnijevao sam da je Perzijanka u svojoj kući i nekoliko sam puta lupao po vratima, tako dugo dok u unutrašnjosti kuće nisam začuo šumove. Od kuće se pružao samo pogled u jednom jedinom smjeru, a odatle uopće ništa. Tri četvrtine kuće okružila je šuma. Zidovi su pocrnjeli od vlage, a temelji još nisu bili potpuno zasuti. Činilo se kao da su građevinski radnici iznebuha prestali, naokolo je, u blatu, posvuda ležalo mnoštvo alata. Nakon dugog čekanja napokon mi je Perzijanka otvorila. Došao sam naravno potpuno neočekivano i ona nije mislila da ja lupam na vrata. Mislila je da su austrijski Nijemci, koji su se odvezli preuređenim bolničkim kolima, nešto zaboravili. Provukao sam se kroz odškrinuta vrata i pošao za njom u njezinu sobu, nakon što je ponovno zaključala vrata. Soba zacijelo nije točan opis za prostoriju u koju se povukla. Bila je to očito najmanja prizemna prostorija u čitavoj kući i doista potpuno neprikladna za stanovanje, postavila je na tlo nekoliko madraca pokrivenih plahtom. Smjesta mi je, unatoč tami, gotovo u mraku, pala u oči prljavost te plahte. Kad smo ušli u prostoriju u kojoj je bio odvratan ustajao i vlažan zrak, Perzijanka, sada umotana u dugačku kućnu haljinu
od flanela, na kojoj se cvjetni uzorak gotovo nije mogao razlikovati od prljavštine, legla je na madrac i ponudila mi da sjednem na jedini stolac, koji je stajao pokraj jedinog prozora u toj prostoriji. Sjedajući, zapazio sam kako je sve u toj prostoriji bilo propalo i zapušteno i doista kao namjerno uprljano. Perzijankino lice nisam mogao vidjeti zbog tame u prostoriji, ali kad smo ulazili imao sam dojam da je smršavjela i posijedjela. Pokraj kreveta, uz uzglavlje, Perzijanka je postavila dva stolića na kojima su, kako mislim, bile samo gomile praška za spavanje. Prošla su dva tjedna kako je u toj sobi, reče, dok sam ja razgledavao te kutije s medikamentima i još neraspakirane kovčege, i za ta dva tjedna nije napuštala svoju kuću. Nema ni namjeru da je ikada napusti. Ne jede, pije samo čaj i želi samo spavati. Doista može zaspati samo ako uzima sve jača sredstva za spavanje u sve većim količinama. Prozor bez zavjese pokrila je sivo-bijelim voštanim platnom, utvrdio sam, i nije ga po svoj prilici otvarala čitava ta dva tjedna. Ima još veliku, napola punu kutiju čaja, to joj je dovoljno. Nije više mogla podnositi ljude u gostionici. To joj je društvo odvratno. U jednom trenutku, ali to je bilo odavno, pomislila je da se vrati u svoju domovinu, u Perziju. Ili u Grčku, gdje ima prijatelje, ali je ponovno odustala od tih misli. Očekivala je da ću je ja spasiti, ali i ja sam je razočarao. I ja sam poput nje izgubljen, na kraju krajeva propao čovjek, iako joj to nisam htio priznati, ali ona osjeća, zna. Od takvog čovjeka nema spasa. Naprotiv, takav te još više gura u bezizlaznost i beznadnost. Schumann, Schopenhauer, izrekla je samo te dvije riječi nakon duge šutnje i pričinilo mi se da se nasmijala, i potom dugo vremena ništa. Sve je imala, sve čula i vidjela, sada je dosta. Ne želi više čuti ni za kakvog čovjeka. Ljudi su joj se najdublje zgadili, čitavo ju je ljudsko društvo razočaralo i ostavilo je samu u tom razočaranju. Nije imalo smisla nešto reći i samo sam slušao i nisam ništa rekao. Ja sam joj prvi, rekla je, za druge naše šetnje ariševom šumom, tako jasno i određeno objasnio pojam anarhije. Anarhije, rekla je, i ništa više, na to je ponovno ušutjela. Anarhist je samo onaj tko provodi anarhiju, rekao sam joj u ariševoj šumi, sada se ponovno sjećam. Anarhija je sve u glavi od duha, rekla je i ponovila samo drugi moj citat. Društvo, kakvo god bilo, mora se uvijek preokrenuti i dokinuti, rekla je i ponovno je to što je rekla potjecalo od mene. Sve, ma što bilo, još je mnogo strahovitije i užasnije nego što ste vi
opisali, rekla je. Imate pravo, ljudi su ovdje zlobni i nasilni i ta je zemlja opasna po ljude i neljudska. Vi ste izgubljeni, kao što sam ja izgubljena, rekla je. Možete bježati, u što vam drago. Vaša znanost je apsurdna znanost, kao svaka znanost. Čujete li? upitala je, sve ste to vi sami rekli. Schumann i Schopenhauer, oni vam više ništa ne pružaju, to morate priznati. U svemu što ste radili u svom životu, koji uvijek volite zvati egzistencijom, vi ste naprosto propali. Vi ste apsurdan čovjek. Slušao sam još neko vrijeme, onda više nisam mogao izdržati i oprostio sam se. Kad sam bio vani, usred šume, još sam glasno ponovio njezinu posljednju rečenicu: nemojte me više posjećivati, ostavite me samu. Držao sam se te rečenice, unatoč otporu u sebi. Dugo nisam više ništa čuo o njoj. Početkom veljače, točno sedamnaestoga, dan poslije mog rođendana, naišao sam na posve neobičnu vijest u novinama, koja me smjesta pogodila: neka strankinja, nepoznata porijekla, prethodnog se dana, možda u samoubilačkoj namjeri, bacila u blizini Perga pod kamion s teretom od više tona cementa. Smjesta sam pomislio na Perzijanku. Otišao sam naravno do Moritza da od njega saznam što je s mojom slutnjom. Moritz je znao za nesreću, ali nisu mu bile poznate pojedinosti. Deset ili jedanaest ili dvanaest dana kasnije saznao je ovo: Perzijanka se jednog dana uvukla u svoj ogrtač od janjećeg krzna i uputila kroz šumu do središta mjesta i tamo se uspela na autobus za Linz. Po svoj se prilici odvezla autobusom do Linza i potom vlakom do Perga. Što je tamo tražila, nije poznato. U Pergu je, sišavši s vlaka, tako reče Moritz, sjela u kolodvorski restoran i popila šalicu vrućeg čaja. Platila je, ustala i utrčala pod kamion s više tona cementa, koji je taj čas prolazio pokraj restorana. Tijelo joj je bilo strahovito raskomadano. Moritz je saznao da je poslije četrnaest dana pokopana u nekom sirotinjskom grobu na groblju u Linzu, jer nitko nije znao odakle je i tko je. On, Moritz, samo četrnaest dana poslije njezina pokopa nije od nadležne uprave groblja više mogao saznati u kojem grobu. Pošto je vlastima izjavio kako mu je poznat identitet pokojnice, javio je njezinom životnom drugu, Švicarcu, o nesreći. Ali Švicarac na to uopće nije reagirao. Kad sam odlazio od Moritza, vidio sam dolje na Moritzovu trijemu, na vješalici, pokraj njegova mišje sivog zimskog ogrtača, crni Perzijankin ogrtač od janjećeg krzna. Vlasti su mu uručile ogrtač. I još torbicu. Kad sam poslije dva dana otišao do potpuno
napuštene, još nedovršene i već propale kuće na mokroj livadi, sjetio sam se da sam Perzijanki za jedne od naših šetnji ariševom šumom rekao kako se danas tako mnogo mladih ljudi ubija i kako je društvu, u kojem su ti mladi ljudi prisiljeni egzistirati, potpuno nejasno zašto, i doista sam je na svoj bezobziran način upitao hoće li se ona jednoga dana ubiti. Ona se samo nasmiješila i rekla Da.