Tajna igraćih karata -Jostein Gaarder

Pročitali ste Sofijin svijet? Ako jeste, nikako ne smijete zaobići Tajnu igraćih karata!
Riječ je o filozofskoj knjizi za tinejdžere kojom je jedan učitelj filozofije 1990. godine meteorski prodro u svijet norveške književnosti. Već u ovom romanu, kao što će kasnije u Sofijinom svijetu, autor pokazuje izvanrednu vještinu ludićke literarne kombinatorike u koju unosi filozofsko promišljanje svijeta.
Možemo reći da je ova knjiga pustolovni »literarni pasijans" od 53 poglavlja (53 igraće karte + džoker) koji se vrlo promišljeno slaže ispreplićući narativne niti što povezuju događanja od dvije stotine godina, od brodoloma 1790. do danas. Priča o tajanstvenom čarobnom otoku izmjenjuje se s pričom o dvanaestogodišnjem dječaku Hans Thomasu što s ocem putuje Europom u potrazi za majkom koja je napustila obitelj prije osam godina »tražeći sebe«.
U te priče traganja i tajni Gaarder ugrađuje temeljna egzistencijalna pitanja. Roman se može čitati na nekoliko razina i ostaje otvoren za različite inerpretacije.

Jostein Gaarder je bio predavač mnogo godina prije nego što se u potpunosti posvetio pisanju.

On živi u Oslu sa suprugom. Imaju dva odrasla sina.




U pripovijesti ćeš sresti:



Hansa Thomasa, koji na putu u domovinu filozofije čita zemičkinu knjižicu.
Oca, koji je u Arendalu odrastao kao Njemčić prije nego što se otisnuo na more kao brodski mali.

Mamu, zalutalu u svijetu mode.

Line, Hans Thomasovu baku s očeve strane

Djeda, koji je 1944. bio poslan na Istočnu bojišnicu.

Patuljka, koji je Hansu Thomasu darovao povećalo.

Debelu gospođu u gostionici u Dorfu.

Staroga pekara, koji je Hansu Thomasu dao čašu kruškina soka i četiri zemičke u papirnatoj vrećici.

Ciganku gataru i prelijepu joj kćer, Amerikanku koja se rastavila na dva dijela, grčkoga modnog agenta, ruskog istraživača mozgova, Sokrata, kralja Edipa, Platona i razgovorljivoga konobara.



Uz to ćeš u zemičkinoj knjižici sresti



Ludwiga, koji je 1946. došao preko brda u Dorf.

Alberta, koji je rastao kao siroče nakon što mu je bolest otela majku Pekara Hansa, koji je doživio brodolom 1842. na putu iz Rotterdama u New York, prije nego što se nastanio u Dorfu kao pekar.

Frodea, koji je doživio brodolom kad je s velikim teretom srebra plovio iz Meksika u Španjolsku.

Stine, koja je verena za Froda i noseća pre napuštanja Meksika.
Seljaka Fritza Andréa i trgovca Heinricha Albrechtsa 52 igraće karte, uključujući herc asa, karo puba i herc kralja Džokera, koji vidi preduboko i previše.


Prošlo je šest godina otkad sam bio ispred ruševina staroga Posejdonova hrama na rtu Sounionu i gledao Egejsko more. Uskoro će se navršiti sto i pedeset godina otkako je Pekar Hans stigao na čarobni otok u Atlantskom oceanu. A prošle su točno dvije stotine godina otkako je Frode doživio brodolom na putu iz Meksika u Španjolsku.
Toliko sam se daleko morao vratiti kako bih shvatio zašto je mama pobjegla u Atenu...
Radije bih mislio na nešto drugo, ali znam, moram pokušati sve to zapisati dok je u meni još nešto dječjega.
Sjedim uz prozor dnevne sobe na Hisoyu i gledam kako pada lišće sa stabala. Lišće lebdi zrakom i pokriva ulice, poput raskošna saga. Malena djevojčica gazi kestene koji poskakuju i pršte između vrtnih živica.
Kao da više ni između čega ne postoji nikakva uzajamna veza. Kad se sjetim Frodeovih karata za pasijans, čini mi se kao da su u cijeloj prirodi nestale sve uzajamne veze.

PIK


PIK AS





...uto se seoskim putem vozio njemački vojnik na biciklu...

Naše je veliko putovanje u domovinu filozofije počelo u Arendalu, starom pomorskom gradu na norveškomu jugu. Iz Kristiansanda smo Bolerom doplovili u Hirtshals, a o putovanju Danskom i Njemačkom ne bih imao reći ništa osobito. Osim Legolanda i goleme hamburške luke, nismo vidjeli ništa osim autocesta i seoskih imanja. Tek kad smo stigli u Alpe, nešto se počelo događati. Tata i ja imali smo dogovor. Neću se naljutiti budemo li se morali dugo voziti prije noćenja, a on ne smije pušiti u automobilu. Zato ćemo češće pribjegavati čik-pauzama. Pogotovu se sjećam tih čik-pauza tijekom putovanja kroz Švicarsku.
Uvijek bi čik-pauza počinjala tako da bi otac održao pravo malo predavanje o onom o čemu je razmišljao dok je vozio i dok sam ja na stražnjemu sjedalu čitao Paška Patka ili slagao pasijans. Najčešće bi pripovijedao o mami ili o nečemu što ga zaokuplja otkako ga poznajem.
Otkako se tata iskrcao nakon mnogo godina plovidbe, zanimaju ga roboti, što i nije guba, ali tata se tu ne zaustavlja. Čvrsto je uvjeren da će jednom znanost proizvesti umjetne ljude. Pod tim ne misli one glupe metalne robote koji trepere crvenim i zelenim svjetlom i govore promuklim glasom. Ni govora, tata vjeruje da će znanost jednoga dana stvoriti prava misaona bića kakva smo mi. I još nešto: drži da su zapravo svi ljudi umjetne stvari.
– Žive smo živcate lutke – tvrdi on.
Takve riječi obično čujem poslije čašice ili dvije.
Kad smo bili u Legolandu, zurio je u sve legoljude. Pitao sam ga misli li na mamu. Odmahnuo je glavom.
– Zamisli kad bi svi ovi odjednom oživjeli, Hans Thomas – rekao mi je. – Zamisli kad bi ove figurice odjednom počele trčkarati među plastičnim kućicama. Što bismo u tom slučaju učinili?
– Lud si – odgovorio sam, uvjeren da takve izjave nisu uobičajene od očeva koji djecu vode u Legoland.
Odlučio sam zamoliti sladoled. Iskustvo me naučilo da je bolje pričekati s molbom dok otac iznosi svoje lude misli. Katkad ga, mislim, zapeče savjest zato što svom sinu tako pripovijeda, a onaj koga peče savjest, postaje darežljiv. Nisam ga ni stigao zapitati za sladoled, a već je rekao:
– Zapravo smo i mi takve, ali žive lego figurice.
Shvatio sam, osigurao sam sladoled, jer tata će sad početi filozofirati. Putujemo u Atenu, ali nisu to obični ljetni praznici. U gradu Ateni, odnosno negdje u Grčkoj, pokušat ćemo naći mamu. Nije bilo sigurno hoćemo li je pronaći, a ako je i nađemo, nije sigurno hoće li se vratiti s nama u Norvešku. Moramo pokušati, govorio je otac, jer ni on ni ja nismo mogli podnijeti pomisao da bismo cijeli život proveli bez mame.
Mama je ocu i meni pobjegla kad su mi bile četiri godine. Zato je još zovem mamom. Oca sam poslije toga nešto bolje upoznao pa jednoga dana više nije dolikovalo da ga nazivam tatom.
Mama se uputila u svijet kako bi našla sebe. I otac i ja shvaćamo da joj je već bilo vrijeme naći sebe kad je postala mamom četverogodišnjaku, zato smo podupirali taj plan. Nisam shvatio zašto je morala otputovati kako bi našla sebe. Zašto se nije mogla naći kod kuće, u Arendalu, a mogla se zadovoljiti i izletom u Kristiansand? Moj savjet svima koji sebe traže glasi: samo neka ostanu ondje gdje jesu, inače prijeti opasnost da se zauvijek izgube. Toliko je godina prošlo otkako je mama otišla da se više i ne sjećam kako je izgledala. Samo se sjećam da je bila mnogo ljepša od svih drugih žena. Bar je otac tako govorio. A što je žena ljepša, misli on, teže joj je naći sebe.
Otkako je nestala, svugdje sam tražio mamu. Kad god bih prolazio arendalskim trgom, mislio sam da ću je odjednom vidjeti, a kad god bih bio kod bake u Oslu, vječito sam je tražio pogledom, ali je nikad nisam vidio, sve dok otac nije donio onaj grčki modni časopis. Mama je u njemu bila i unutra i na naslovnici. Po slikama se lijepo vidjelo da još nije našla sebe. Nije na tim slikama bila moja mama, očito je nastojala biti slična nekoj drugoj. I otac i ja užasno smo je žalili.
Modni časopis nam je donijela tatina teta koja je bila na Kreti. Ondje su na svim kioscima ovjesili časopis s maminim slikama. Trebalo je samo gurnuti nekoliko drahma preko pulta i časopis je tvoj. Gotovo mi je smiješno pri toj pomisli. Godinama tražimo mamu, a ona se dolje široko smješkala svakomu prolazniku.
– Kojega se vraga izgubila? – pitao je otac češkajući se po glavi. Ipak je izrezao njezine slike pa ih ovjesio u spavaćoj sobi. Bolje je imati slike žene koja je mami slična nego uopće nemati slike, zaključio je. Tad je tata odlučio da moramo u Grčku kako bismo je potražili.
– Moramo je nastojati dovući kući, Hans Thomas – rekao je. – Inače će se ona, bojim se, utopiti u toj modnoj bajci ili pustolovini. Nisam potpuno razumio posljednju rečenicu. Često sam čuo da se možemo utopiti u prevelikoj haljini, ali nisam znao da se moguće utopiti i u pustolovini ili bajci. Danas znam da se svi toga moramo čuvati.
Kad smo zastali na autocesti blizu Hamburga, otac je počeo pripovijedati o svom ocu. Sve sam to i prije čuo, ali posve je drukčije kad mimo nas zuje sva ona vozila.
Otac je, naime, Njemčić. Ne bojim se to priznati, zato što sad znam, Njemčići mogu biti valjani kao svi drugi dječaci. Lako je meni govoriti. Nisam na vlastitu tijelu osjetio što znači odrastati bez oca u gradiću na norveškom jugu.
Valjda je zato otac, odmah nakon ulaska u Njemačku, počeo pripovijedati što se dogodilo baki i djedu.
Zna se, tijekom rata teško se dolazilo do hrane. Znala je to i tatina majka pa je biciklom pošla u Froland brati brusnice. Bilo joj je tek sedamnaest godina. Uto joj je izdušila guma.
Bobice su najvažnija stvar u mom životu. Možda ćete se čuditi što se najvažnija stvar u mom životu dogodila više od trideset godina prije nego što sam se rodio, ali da te nedjelje baki nije izdušila guma, otac se ne bi rodio. A da se on nije rodio, ne bih ni ja imao prilike.
I tako je baki izdušila u Frolandu guma, a košara puna brusnica. Dakako, nije imala zakrpe, ali i da je imala sve zakrpice svijeta, teško da bi sama popravila bicikl.
Uto se seoskim putem vozio njemački vojnik na biciklu. Iako je bio Nijemac, nije ga resila osobita borbenost. Naprotiv, bio je veoma susretljiv prema djevojci koja nije mogla odvesti kući brusnice. Uz to je imao zakrpu.
Da je djed bio podla ništarija,kao što zamišljamo njemačke vojnike u Norveškoj, samo bi vozio dalje, ali nije u tome stvar. Baka je trebala dići nos i odbiti pomoć njemačke okupacijske snage. Problem je u tome što se njemački vojnik zagledao u djevojku kojoj se dogodila nesreća. Pa da, za njezinu najveću nesreću bio je on kriv, ali sve se to dogodilo nekoliko godina poslije...
Tata bi u tom dijelu priče obično pripalio. Naime, i baka je zavoljela Nijemca. A to joj je bilo glupo. Nije samo zahvalila djedu zato što joj je popravio bicikl, s njim je otišla u Arendal. Bila je neposlušna i glupa, nema sumnje. Najgluplje joj je bilo to što se opet našla s Unterfeldwebelom Ludwigom Messnerom.
Baka se zaljubila u njemačkoga vojnika. Na žalost, ne biramo osobu u koju ćemo se zaljubiti. Morala je odlučiti da se više s njim ne viđa prije nego što se za njega zapalila. Samo što to nije učinila i zbog toga je ispaštala.
Baka i djed su se tajno sastajali. Da su mještani Arendala doznali za njezine sastanke s Nijemcem, bilo bi to isto kao da je upala u loše društvo. Običan se puk mogao boriti protiv Nijemaca samo tako što s njima nije htio imati nikakve veze.
Ljeti 1944. Ludwig Messner poslan je u Njemačku kako bi na Istočnoj bojišnici branio Treći Reich. Nije se čestito stigao ni oprostiti s bakom. Kad se u Arendalu ukrcao u vlak, iščeznuo je iz bakina života. Nikad više nije za njega čula, iako ga je poslije rata godinama tražila. Bila je čvrsto uvjerena da je poginuo u borbi protiv Rusa.
I biciklijada u Froland i sve što je uslijedilo vjerojatno bi pali u zaborav da baka nije zatrudnjela. Bilo je to uoči djedova odlaska na Istočnu bojišnicu, a ona je to otkrila tek nekoliko tjedana nakon njegova odlaska.
Ono što se poslije dogodilo otac naziva ljudskim vražjim činima. Tad uvijek pripaljuje. Otac se rodio uoči oslobođenja, u svibnju 1945. Kad su se Nijemci predali, baku su uhitili Norvežani koji su mrzili sve mlade Norvežanke što su bile u vezi s njemačkim vojnicima. Jadnicama nije bilo lako, a najteže onima koje su s Nijemcima imale djecu. A zapravo je baka bila s djedom zato što ga je voljela, a ne zato što je bio nacist. Pa djed i nije bio nacist. Prije nego što su ga ščepali za rukav i poslali u Njemačku, on i baka sanjali su o bijegu u Švedsku. Zaustavile su ih glasine o švedskim pograničnim stražama koje pucaju u njemačke dezertere kad pokušavaju prijeći granicu.
Arendalci su napali baku i obrijali je na nulericu. Udarali su je i gazili iako je tek rodila. Može se reći da se Ludwig Messner mnogo finije ponašao.
Baka je ćelava morala otputovati u Oslo ujaku Trygveu i tetki Ingrid. Više u Arendalu nije bila sigurna. Onako ćelava, kao starac, morala je nositi kapu i u proljeće, po toplom vremenu. Majka joj je ostala u Arendalu, a pet godina poslije rata vratila se u Arendal i ona. S mojim ocem.
Ni baka ni otac ne opravdavaju ono što se dogodilo u Frolandu, ali postavlja se pitanje odmjeravanja kazne. Tako je, primjerice, zanimljivo pitanje u koliko se koljena mora kazniti zločin. Dakako, i baka je djelomice kriva što je zanijela, nikad to nije poricala. Malo je teže, mislim, odrediti je li bilo opravdano kažnjavati i dijete. Mnogo sam o tome razmišljao. Otac je grijehom došao na svijet. Pa zar svi ne vučemo korijene od Adama i Eve? Očito ta usporednica šepa. U jednom slučaju jabuka, a u drugom brusnice. A u oba je slučaja napast nastala zbog zmije, to jest gume bicikla, koja podsjeća na zmiju.
Sve majke znaju da ne mogu cijeloga života sebe izjedati zbog djeteta koje su već rodile. A nipošto, mislim, ne valja izjedati dijete. Pa i Njemčić ima pravo radovati se životu, u čemu se otac i ja nismo potpuno slagali.
Tako je tata odrastao kao Njemčić. Iako su odrasli Arendalci prestali tući njemačke cure, djeca su i dalje peckala Njemčića. Djeca i predobro nauče podlost od odraslih. Otac je, dakle, imao teško djetinjstvo. Bilo mu je sedamnaest kad više nije mogao izdržati, iako je Arendal volio kao svi drugi, otisnuo se kao brodski mali na more. U Arendal se vratio poslije sedam godina, kad je već upoznao mamu u Kristiansandu. Uselili su se u onu staru kuću na Hisoyu, u kojoj sam se rodio 29. veljače 1972. Dakako, u tom bih slučaju i ja morao snositi svoj dio krivice za ono što se dogodilo u Frolandu. To se zove nasljedni grijeh.
Nakon djetinjstva kao Njemčić i tolikih godina na moru, otac je uvijek volio žestoka pića. Malo previše, za moj ukus. Tvrdio je da pije kako bi zaboravio, ali tu se varao. Naime, kad bi se nalio, uvijek je pričao o baki, djedu i svom životu Njemčića. Katkad bi se rasplakao. Uz žestoko se piće, mislim, samo još bolje prisjećao.
Kad mi je otac uz autocestu blizu Hamburga opet ispričao svoju životnu priču, rekao je:
– Tako je mama otišla... Kad smo te dali u vrtić, najprije se mama zaposlila kao učiteljica plesa, a poslije kao model. Često je putovala u Oslo, nekoliko puta i u Stockholm, a jednog se dana nije vratila kući. Stiglo nam je samo pismo kako je u inozemstvu našla posao i ne zna kad će se vratiti. Tako pišu osobe koje otputuju na tjedan ili dva. A mame nema više od osam godina...
I to sam već mnogo puta čuo, ali je otac sad nadodao:
– Uvijek je netko nedostajao u mojoj obitelji, Hans Thomas. Uvijek se netko gubio. To je, mislim, obiteljsko prokletstvo.
Kad je spomenuo prokletstvo, najprije sam se malo prestrašio. Razmišljao sam o tome u automobilu i zaključio da on ima pravo. Ocu i meni nedostaje otac i djed, žena i mama. Još je nešto ocu palo na pamet. Kad je baka bila dijete, njezina je oca poklopilo stablo pa je umro. I ona je odrastala bez oca. Možda je zato rodila dijete njemačkom vojniku kojega su poslali u rat da pogine. Možda se zato to dijete oženilo ženom koja će pobjeći u Atenu kako bi našla sebe.

PIK DVOJKA





...da se Bog na nebu smije zato što ljudi ne vjeruju u njega...

Na švicarskoj smo granici zastali na tajanstvenoj benzinskoj postaji koja je imala samo jednu crpku. Iz zelene je kuće izašao muškarac, posve malen, vjerojatno patuljak. Otac izvadi veliku autokartu pa ga zapita za najbolji put preko Alpa do Venecije.
Patuljak je piskutljivo odgovarao i pokazivao na karti. Znao je samo njemački, otac mi je prevodio: čovječuljak nam savjetuje da prenoćimo u selu koje se zove Dorf.
Dok je govorio, gledao me kao da sam jedino dijete na svijetu. Obožavao me, mislim, zato što smo bili jednake visine. Kad smo htjeli krenuti, pružio mi je povećalo u zelenoj futroli.
– Uzmi – zapiskutao je. (Otac je prevodio.) – Izbrusio sam ga od staroga stakla, a staklo sam našao u utrobi ustrijeljene srne... Poslužit će ti u Dorfu, svakako. Jedno ću ti reći: čim sam te vidio, shvatio sam da bi ti na putovanju dobro došlo maleno povećalo. Razmišljao sam nije li Dorf tako maleno naselje da mi još treba i povećalo kako bih ga našao. Prije ulaska u automobil pružio sam mu ruku te zahvalio na daru. Ruka mu je bila manja od moje, a i mnogo hladnija.
Otac je spustio prozorsko staklo i mahnuo patuljku koji mu je odzdravljao kratkim rukama.
– Iz Arendala ste, nicht wahr? – upitao je dok je tata palio fiata. – Nije li tako? – Tako je – odgovori otac i krene.
– Kako je znao da smo iz Arendala? – upitao sam. Otac me odmjerio u zrcalu: – Zar mu nisi ti rekao?
– Nisam!
– Jesi – ustrajao je otac. – Ja mu to nisam rekao.
A ja mu, znao sam, nisam rekao, jer da sam mu i rekao da sam iz Arendala, patuljak ne bi razumio jer nisam znao ni riječi njemačkog.
– Što misliš, zašto li je tako malen? – upitao sam kad smo izašli na autocestu. – Zar ne znaš? – začudio se otac. – Malen je zato što je on umjetni čovjek, prije mnogo stoljeća stvorio ga je židovski čarobnjak. Dakako, znao sam da me zafrkava, ali sam ipak rekao:
– Znači, njemu je nekoliko stotina godina?
Zar ni to nisi znao? – nastavi otac. – Umjetni ljudi ne stare kao mi, to im je jedina prednost. Važno je to utoliko što znači da nikad ne umiru.
Dok smo se vozili, izvadio sam povećalo i provjeravao ima li otac uši u kosi. Nije ih imao, ali su mu zato na vratu bile odvratne dlake. Kad smo prešli švicarsku granicu, vidjeli smo oznaku skretanja u Dorf. Skrenuli smo na cestu koja se penjala Alpama. Bilo je gotovo sve pusto, tek tu i tamo poneka stara drvena kuća među stablima na visokoj gorskoj kosi.
Uskoro se počelo smračivati, drijemao sam na stražnjem sjedalu. Upravo kad sam tonuo u san, naglo sam se probudio kad je otac zaustavio automobil.
– Čik-pauza! – reče.
Izišli smo na svjež alpski zrak. Potpuni mrak. Nad nama zvjezdano nebo, poput električnoga pokrivača s tisućama sićušnih svjetiljaka, svaka od tisućinku vata.
Otac je stao uz rub puta i piškio. Nato mi je prišao, pripalio, zagledao se u nebo i rekao:
– Čovječuljci smo mi, dječače, sićušne lego figurice koje se u starom fiatu pokušavaju probiti iz Arendala u Atenu. Pih, na zrnu graška! Osim ove sjemenčice na kojoj živimo, Hans Thomas, postoje milijarde drugih galaksija, a svaka od njih ima stotine milijarda zvijezda. Sam Bog zna koliko ima planeta!
Stresao je pepeo s cigarete i nastavio:
– Ne vjerujem da smo sami, dječače, nismo. Svemir kipi od života. Stvar je u tome što nikad nećemo dobiti odgovor na to jesmo li sami. Galaksije su poput pustih otoka bez brodske veze.
O ocu se svašta može reći, ali nikad nije dosadan pripovjedač. Ne bi se smio zadovoljiti time što je strojar. Da je po mojemu, bio bi na državnoj plaći kao filozof. Jednom je rekao nešto slično. Imamo ministarstva za svašta, rekao je, samo nemamo ministarstvo filozofije. I velike zemlje misle da mogu bez takva ministarstva. Onako nasljedno opterećen, pokušavao sam katkad sudjelovati u filozofskim razgovorima kojima bi se otac odavao gotovo uvijek kad ne bi pripovijedao o mami. Sad je rekao:
Iako je svemir velik, ne mora značiti da je ova naša zemaljska kugla... zrno graška. Slegnuo je ramenima, bacio opušak i pripalio. Nije ga bila briga što drugi misle dok on pripovijeda o životu i zvijezdama. Pun je vjere u ono što misli. Umjesto odgovora je rekao:
– Odakle su, do vraga, tipovi kao što smo mi, Hans Thomas? Jesi li o tomu razmišljao?
I jesam, mnogo puta, ali znao sam, njega zapravo i ne zanima moj odgovor. Puštao sam ga neka nastavlja. Otac i ja tako se dugo poznajemo da me iskustvo već naučilo: ovako je najbolje.
– Znaš li što je jedanput rekla baka? Rekla je da je u Bibliji pročitala da se Bog na nebu smije zato što ljudi ne vjeruju u njega.
– Zašto? – upitao sam, uvijek je lakše pitati nego odgovarati. – Pa lijepo – počeo je. – Ako postoji Bog koji nas je stvorio, u neku smo ruku umjetne tvorbe u njegovim očima. Govorimo gluposti, svađamo se i tučemo. Napuštamo jedni druge, umiremo. Razumiješ li? Do vraga, što smo mi pametni, izgrađujemo atomske bombe, šaljemo rakete na Mjesec, ali nitko od nas ne pita odakle smo. Samo smo ovdje i to nam je dosta.
– I tako nam se Bog smije?
– Tako je! Kad bismo stvorili umjetnog čovjeka, Hans Thomas, pa kad bi taj umjetni čovjek počeo trabunjati o burzovnim tečajevima ili o konjskim okladama, a ne bi postavio najjednostavnije i najvažnije od svih pitanja, a to je kako je nastao... Da, i mi bismo se njemu od srca nasmijali.
I on se od srca nasmijao prije nego što će nastaviti:
– Morali bismo više čitati Bibliju, dječače. Kad je Bog stvorio Adama i Evu, motao se vrtom i uhodio ih. U doslovnom smislu. Krio se iza grmlja i stabala i točno pratio sve što rade. Razumiješ li? Nije mogao skinuti s njih oči, toliko je bio zaokupljen onim što je učinio. Ne prigovaram mu. Ne, tako ga dobro razumijem.
Zgazio je opušak i time je čik-pauza bila gotova. Pomislim da sam ipak sretnik zato što ću sudjelovati u trideset do četrdeset takvih čik-pauza prije nego što stignemo u Grčku.
U automobilu izvadim povećalo koje mi je dao tajanstveni patuljak. Odlučio sam se njime poslužiti kako bih pobliže proučavao prirodu. Legnem li na zemlju i dugo se upiljim u mrava ili cvijet, možda od prirode izmamim kakvu tajnu. Pa bih ocu za božićni dar dao malo duševnoga mira.
Vozimo se mi Alpama i zavijamo sve dok nismo stigli u Dorf. – Spavaš li, Hans Thomas? – upitao je otac nakon duge tišine, a ja bih sigurno tada zaspao da me nije to upitao.
Kako ne bih lagao, zanijekao sam, a tako sam se razbudio. – Znaš – rekao je. – Pitam se nije li nam patuljak podvalio. – Zar nije istina da je povećalo bilo u srninoj utrobi? – promrmljao sam. – Umoran si, Hans Thomas, mislim na put. Zašto nas je poslao u ovu pustoš? I preko Alpa ide autocesta. Već četrdeset kilometara nisam vidio kuću, a još više kilometara nisam opazio mjesto gdje bismo mogli prenoćiti.
Od umora nisam mogao odgovoriti. Samo sam pomislio da možda nosim svjetski rekord u tome koliko volim oca. Ne bi smio biti strojar. Morao bi s anđelima nebeskim razgovarati o životnim tajnama. Anđeli su mnogo pametniji od ljudi, i to me otac naučio. Nisu tako pametni kao Bog, ali razumiju sve što ljudi smisle, uopće ne moraju razmišljati.
– Kojega nas je vraga poslao u Dorf? – nastavi otac. – Vidjet ćeš, poslao nas je u patuljasto selo.
To mu je posljednja rečenica prije nego što sam usnuo. Sanjao sam o selu punom patuljaka. Svi su tako ljubazni. Upadaju jedan drugom u riječ, govore o svemu i svačemu, ali niti jedan ne zna odgovor na pitanje gdje li su na svijetu i odakle su.
Kao da se sjećam kako me otac odnio iz automobila u postelju. Zrak je mirisao na med, a ženski je glas rekao:
– Ja, ja, aber natürlich, mein Herr.

PIK TROJKA





...nije li čudno kititi šumsko tlo tako daleko od ljudi...

Kad sam se sljedećeg jutra probudio, shvatio sam da smo stigli u Dorf. Otac je ležao u postelji do mene i spavao. Prošlo je osam sati, ali shvatio sam da ocu treba još malo sna. Bez obzira na vrijeme, prije spavanja nije odustajao od čašice. A te su čašice znale biti povelike i moglo ih je biti poprilično.
Kroz prozor sam vidio veliko jezero. Hitro sam se odjenuo i sišao u prizemlje. Ondje sam sreo gospođu tako debelu i prijaznu da je pokušavala sa mnom razgovarati iako nije znala ni riječi norveškoga.
– Hans Thomas – nekoliko je puta ponovila. Dakle, otac me uspavanog predstavio dok me nosio u sobu.
Izišao sam na livadu uz jezero i sjeo na ludu alpsku ljuljačku. Bila je toliko duga da sam se mogao vinuti iznad kućnih krovova. Ljuljao sam se i gledao alpsko seoce. Što sam se više odbacivao, vidio sam više krajolika.
Veselio sam se očevu buđenju. Sigurno će se oduševiti kad vidi Dorf na dnevnom svjetlu. Dorf je, naime, pravo selo lutaka. Među visokim, snježnim brdima nekoliko prodavaonica uz dvije tri uske ulice. Kad bih se zanjihao visoko, činilo mi se da gledam selo u Legolandu. Penzion je bijela dvokatnica ružičastih kapaka, s mnogobrojnim prozorčićima od šarena stakla.
Kad mi je dosadila ljuljačka, otac je izišao i doviknuo da je doručak gotov. Ušli smo u vjerojatno najmanju blagovaonicu na svijetu. Mjesta samo za četiri stola, a kao da to nije bilo dovoljno, jedini smo gosti otac i ja. Uz blagovaonicu je i veliki restoran, ali zatvoren.
Shvatio sam, oca peče savjest zato što je spavao dulje nego ja, zato sam za doručak zamolio sok, a ne alpsko mlijeko. Odmah je pristao, ali je zato on naručio Viertel. Tajanstveno je to zvučalo, ali ono što su mu utočili u čašu, sumnjivo je podsjećalo na crno vino. Shvatio sam, tek ćemo sutra ujutro nastaviti putovanje.
Otac je pripovijedao da stanujemo u Gasthausu, što znači gostionica, ali ta se kuća zapravo nimalo ne razlikuja od običnog penziona.Gostionica se zvala Schöner Waldemar. Uz Waldemarovo jezero. Ako se ne varam, oba naziva su u čast jednom te istom Waldemaru.
– Podvalio nam je – reče otac nakon gutljaja svog Viertela. Odmah sam shvatio da misli na patuljka. Valjda mu je ime Waldemar.
– Jesmo li vozili okolo? – upitam.
– Okolo? Odavde je Venecija podjednako daleko kao od one benzinske crpke. Mislim kilometarski, razumiješ? Znači, uzalud smo vozili nakon što smo ga pitali za put.
– Grom i pakao! – rekoh. Toliko sam bio dugo s ocem da sam poprimio mornarske psovke.
– Imam još samo dva tjedna godišnjeg – nastavio je. – Ne možemo se nadati da ćemo mamu naći čim uđemo u Atenu.
– Zašto ne bismo danas dalje vozili? – morao sam upitati, jer meni je bar toliko koliko i ocu bilo važno hoćemo li naći mamu.
– Kako si znao da danas više nećemo voziti?
Nisam odgovorio, samo sam pokazao njegov Viertel. Nasmijao se, nasmijao se tako glasno i ciktavo da se morala nasmijati i debeljuca, iako pojma nije imala o čemu govorimo.
– Stigli smo tek noćas oko jedan – rekao je. – Zaslužujemo jedan dan predaha. Slegnuo sam ramenima. Nisam volio kad samo vozimo, a nigdje ne odsjednemo. Zato se sad nemam prava buniti. Malo sam razmišljao o tomu što on zapravo smatra predahom i kani li ostatak dana uporabiti na lokanje žestokih pića.
Otac je izvlačio prtljagu iz fiata. Nije mu se dalo uzeti ni četkicu za zube kad smo ovamo stigli u gluho doba noći.
Kad je sve uzeo iz automobila, odlučili smo se na šetnjicu. Gospođa iz gostionice pokazivala nam je jedno brdo s prelijepim vidikom, ali malo nam je daleko za uspon i za spust, jer je već kasno, objašnjavala je.
Otac je došao na jednu od svojih blistavih zamisli. Što rade oni koji žele sići s visoka vrhunca, a ne žele se penjati? Pitaju je li cesta vozna do vrha. Gospođa je potvrdila, ali ako se automobilom popnemo, a spustimo pješice, ipak se moramo poslije opet popeti na planinu po automobil.
– Taksijem ćemo se popeti, a spustiti pješice – reče otac. To smo i učinili. Gospođa je pozvala taksi, taksist nas je smatrao ludima, ali otac je šušketao švicarskim francima pa je nato vozač hitro poslušao oca. Gostioničarka se vještije orijentirala nego patuljak s benzinske crpke. Takvo brdo i takav pogled ni otac ni ja nismo vidjeli, iako smo doputovali iz Norveške.
U neizrecivoj smo daljini razabirali nekakvu lokvicu ispred mikroskopske skupine minijaturnih kućica. Bio je to Dorf, uz Waldemarevo jezero.
Iako je bila sredina ljeta, na brdu nam je propuhalo odjeću. Otac je rekao da smo mnogo više iznad mora nego u našim norveškim brdima. Svidjela mi se ta pomisao, ali otac se razočarao. Povjerio mi je da se tako visoko popeo samo zato što se nadao da ćemo vidjeti Sredozemno more. Možda je očekivao da će vidjeti i što sad mama radi dolje, u Grčkoj.
– Kad sam još plovio, bio sam naviknut na posve suprotno – rekao je. – Satima i danima stajao sam na palubi, ali ne bih vidio kopno. Pokušavao sam zamisliti kako mu je bilo.
– Bilo je mnogo bolje – nastavi otac kao da mi čita misli. – Uvijek sam se osjećao zatočenim kad ne bih mogao vidjeti more.
Počeli smo se spuštati puteljkom među visokom bjelogoričnom šumom. I ovdje je mirisalo na med.
Legli smo na zemlju i počivali. Izvadio sam povećalo dok je tata pripalio. Našao sam mrava koji je gmizao po prutiću, ali se nije htio umiriti, zato ga nisam mogao proučavati. Otresao sam mrava i posvetio se štapiću. Bio je lijep onako povećan, ali nisam nakon toga postao nimalo pametniji.
Odjednom šušanj. Otac se trgne kao da se prestrašio da nas iz krošnje ne zaskoče opasni razbojnici, a kad tamo, nedužna srna. Na tren je zastala, zagledala nam se u oči pa ponovno otrčala u šumu. Motrio sam oca i shvatio da se preplašio, kao i srna. Otad o ocu uvijek razmišljam kao o srni, ali nikad se to nisam usudio glasno reći.
Iako je otac za doručak iskapio Viertel, prije podne je bio vrlo čio. Zaletjeli smo se nizbrdicom i zaustavili se tek ispred niza bijeloga kamenja. Bilo je poredano u nizu na poljani između stabala. Vjerojatno nekoliko stotina, glatko i okruglo. Niti jedan kamen nije veći od kocke šećera.
Otac zastane i počeška se po glavi.
– Misliš da ovdje rastu? – upitao sam. Odmahnuo je glavom i odgovorio: – Osjećam zapah ljudske krvi, Hans Thomas.
– Nije li čudno kititi šumsko tlo tako daleko od ljudi?
Nije odmah odgovorio, ali shvatio sam da se slaže sa mnom. Ako otac nešto ne može smisliti, onda je to kad neki doživljaj ne zna objasniti. U takvim me slučajevima pomalo podsjeća na Sherlocka Holmesa. Na posljetku je rekao: – Podsjeća me na groblje, svakomu je kamenčiću dodijeljeno mjesto od nekoliko četvornih centimetara...
Pomislim da će nadovezati kako su ovdje seljani pokopali sićušne lego čovječuljke, ali i ocu bi to bilo malo previše.
– Valjda su tu neki dečki zakopali božje ovčice – rekao je, očito tražeći bolje objašnjenje.
– Možda – rekoh nadvivši povećalo iznad jednoga kamena. – Samo što božje ovčice nisu ovamo dovukle bijelo kamenje.
Tata se uzrujano nasmije i obgrli me oko ramena. Malo smo se sporije nastavili spuštati nizbrdicom.
Uskoro smo prošli uz drvenjaru.
– Misliš li da u njoj netko stanuje? – upitao sam.
– Dakako! – odgovori otac.
– Kako si u to tako siguran?
Pokazao mi je dimnjak. Iz njega se dizao tanki dim. Ispod drvenjare smo se napili vode iz cijevi na potoku. Otac je rekao da je to studenac.

PIK ČETVORKA





... u rukama mi knjižica...


Kad smo se spustili u Dorf, bilo je kasno popodne.
– Zaslužili smo ručak – reče otac.
Bio je otvoren veliki restoran pa nismo ni ulazili u malenu blagovaonicu. Seljani su posjedali oko stola uz krigle piva. Jeli smo kobasice i kiseli kupus, sladili se jabučnom tortom s vrhnjem.
Poslije ručka je otac htio "kušati alpsku prepečenicu", rekao je. Sve mi je to toliko išlo na jetra da sam uzeo bocu malinova soka i pošao u sobicu. Ondje sam posljednji put prelistavao norveške stripove o Pašku Patku koje sam već bar deset do dvadeset puta pročitao. Nato sam počeo slagati pasijans. Dva sam puta stavljao sedmicu, ali svaki put se prekidala čim bih složio karte. Onda sam se vratio u restoran.
Moram pokušati dovući oca u sobu prije nego što se toliko nalije da mi više neće moći raspredati priče sa sedam mora. Očito se nije dovoljno napio alpske prepečenice. Razgovarao je njemački s nekim seljaninom.
– Možeš se prošetati po selu – rekao mi je.
Tad sam smatrao podlim što ne ide sa mnom. No danas, danas sam sretan što ga nisam poslušao. Vjerujem da sam se rodio pod sretnijom zvijezdom nego otac.
"Šetnja po selu" trajala je točno pet minuta. Tako je bilo maleno. Samo jedna ulica, zvala se Waldemarstrasse. Mještani doista nisu osobito maštoviti.
Ljutio sam se na oca zato što je ostao s mještanima piti alpsku prepečenicu. "Alpska prepečenica!" Zvuči tek malko ljepše nego žestoko piće. Otac je jedanput rekao da ne smije prekinuti piti alkohol iz zdravstvenih razloga. Mnogo sam puta razmišljao o toj rečenici, tek sam je tad razumio. Obično ljudi tvrde suprotno, ali otac je možda rijetka iznimka. Nije on badava bio Njemčić.
Sve su seoske trgovine bile zatvorene, ali se crveno dostavno vozilo zaustavilo pred prodavaonicom mješovite robe. Malena je Švicarkinja bacala loptu na zid, a starac je pušio kratku lulu na klupi ispod velikoga stabla. I to je bilo sve! Iako je unaokolo bilo toliko lijepih, bajkovitih kućica, ipak mi se alpsko selo učinilo smrtno dosadnim. Nisam shvaćao čemu će mi tu povećalo. Oraspoložio sam se tek pri pomisli da sutra ujutro nastavljamo put... Popodne ili predvečer ući ćemo u Italiju, a odande ćemo preko Jugoslavije u Grčku. A u Grčkoj bismo mogli naći mamu. Pri toj mi pomisli zatitra u želucu.
Pošao sam preko ulice prema pekarnici. Još jedino u taj izlog nisam zavirio. Uz posudu punu starih kolača bila je staklenka a u njoj zlatna ribica. Na rubu akvarija velika rupa na staklu, otprilike veličine povećala što mi ga je zagonetni patuljak darovao na benzinskoj crpki. Izvadio sam iz džepa povećalo, izvukao ga iz futrole i pogledao. Tek je malo manje od onoga komadića stakla koje nedostaje akvariju.
U akvariju je neumorno plivala narančasta ribica. Očito se hranila mrvicama kolača. Možda je srna, pomislim, pokušala pojesti zlatnu ribicu, ali je samo zagrizla krhotinu stakla.
Odjednom večernje sunce prodre kroz izlog i obasja akvarij. Tad vidjeh da ribica nije samo narančasta, i crvena je, žuta, zelena. I voda i staklenka poprimale su riblju boju, prava slikarska paleta.
Što sam više zurio u ribicu, staklenku i u vodu, sve sam više zaboravljao gdje sam. Nakon nekoliko trenutaka pomislio sam da sam ja ribica u staklenki, a riba me izvana gleda. Dok sam zurio u ribicu, odjednom sam iza police u pekarnici opazio sijedoga čovječuljka. Gledao me i mahnuo neka uđem. Čudio sam se što je pekarnica večeras otvorena. Najprije sam se osvrnuo prema penzionu Schöner Waldemar kako bih vidio je li otac popio alpsku prepečenicu, a kad ga nisam vidio, otvorio sam vrata i ušao u pekarnicu. – Gruss Gott! – dostojanstveno sam rekao, jedino sam to znao na njemačkom, a znači Pomoz Bog ili tako nešto.
Odmah sam shvatio da je pekar drag čovjek.
– Norvežanin! – rekoh udarajući se po prsima kako bi on shvatio da ne razumijem njegov jezik.
Starac se nasloni nad širokom mramornom pločom i zagleda mi se duboko u oči. – Wirklich? – upitao je. –Doista? I ja sam se rodio u Norveškoj, prije mnogo godina.
Gotovo sam potpuno zaboravio norveški. Okrenuo se i otvorio stari hladnjak. Uskoro je donio bocu soka, otčepio je i stavio na tezgu.
– Voliš sok – rekao je. – Nicht wahr? Nije li tako? Izvoli, mladi prijatelju, sok sehr gut, izvrstan.
Prinio sam bocu usnama i povukao nekoliko gutljaja. Još je bolji od soka koji sam pio u Schoner Waldemaru. Čini mi se kruškin sok. Sijedi se starac opet nagne preko mramorne ploče i šapne:
– Je li dobro?
– Super – odgovorio sam.
– Jawohl – šapne starac. – Dakako! Sok sehr gut, izvrstan. U Dorfu je još jedan, još bolji sok, ali on se ne prodaje. Verstehst du? Razumiješ li?
Klimnuo sam. Šaptao je tako čudno da sam se umalo prestrašio. Uto se zagledam u njegove modre, tako drage oči.
– Iz Arendala sam – rekoh. – Otac i ja putujemo u Grčku kako bismo našli mamu. Na žalost, izgubila se u svijetu mode.
Oštro me pogledao.
Arendal, prijatelju? Zalutala je? Možda ima više zalutalih. I ja sam godinama stanovao u Grimmstadu. Već su me ondje svi i zaboravili...
Odmjerim ga. Zar je doista stanovao u Grimstadu, gradu blizu našega? Ljeti sam s tatom često onamo plovio.
– Nije to tako... daleko od Arendala – promucao sam.
– Nije, nije. Znao sam, dečko će jednoga dana doći u ovaj Dorf. Po blago, prijatelju. Nije više samo moje.
Odjednom začujem kako me otac zove. Po glasu sam mu shvatio da se nalokao alpske prepečenice.
– Najljepša hvala na soku – rekao sam. – Moram ići, otac me zove. – Vater, da, otac. Aber natürlich, prijatelju. Dakako! Čekaj, dok si gledao ribu, stavio sam u peć zemičke. Vidio sam, imaš povećalo. Shvatio sam, ti si pravi dečko. Mein Sohn, sinko, ti ćeš me razumjeti, verstehen, verstehen ćeš... Stari pekar nestane u pekarnici, nato donese četiri svježe zemičke, stavi ih u papirnatu vrećicu, pruži mi je i ozbiljno reče:
– Moraš mi obećati nešto važno, wichtig. Najveću zemičku pojest ćeš kad budeš posve sam. Nikad nikomu nećeš ništa reći. Verstehst du? Razumiješ li?
– Dakako – odvratio sam. – Najljepša hvala.
Uto se nađem na ulici, sve je bilo tako brzo da se ne sjećam ničega više, sve dok nisam sreo oca između malene pekarnice i Schöner Waldemara.
Rekoh mu da sam od staroga pekara,koji je ovamo došao iz Grimstada, dobio sok i četiri zemičke. Otac je mislio da maštam, ali je na putu u penzion pojeo jednu zemičku. A ja dvije. Najveću sam skrio u omotu.
Otac je zaspao čim je legao na postelju. Ležao sam budan i mislio na staroga pekara i zlatnu ribicu. Na posljetku sam ogladnio i ustao iz postelje kako bih uzeo papirnatu vrećicu i posljednju zemičku. Sjeo sam na stolicu i u mraku zagrizao zemičku.
Odjednom mi zubi naiđu na nešto tvrdo. Prelomio sam zemičku i u ruci osjetio predmet veličine kutije žigica. Otac je hrkao. Upalio sam noćnu svjetiljku.
U rukama mi knjižica. Na koricama je pisalo Ljubičasti sok i čarobni otok. Prelistavao sam. Više od stotinu stranica ispisanih sitnim rukopisom. Otvorim prvu stranicu nastojeći pročitati sitna slova, ali nisam mogao. Prisjetim se povećala što mi ga je darovao patuljak na benzinskoj crpki. U hlačama sam našao povećalo u zelenoj futroli pa ga nadnio nad slova na prvoj stranici. Sveudilj su bila sitna, ali ipak tolika da sam ih mogao pročitati ako se nagnem nad povećalo.

PIK PETICA





...čuo sam kako starac hoda po tavanu...


Dragi sine, smijem li te tako zvati... Pišem svoju životnu priču znajući da ćeš jednoga dana doći u selo. Možda ćeš švrljati uz pekarnicu u Waldemarstrasse i stati pred akvarij. Ne znaš zašto dolaziš, ali ja znam, u Dorf dolaziš kako bi proslijedio dalje priču o ljubičastom soku i čarobnom otoku.
Pišem u siječnju 1946. i još sam mlad. Kad me za trideset ili četrdeset godina sretneš, bit ću sijed starac. Zato pišem za vrijeme koje će doći. Papir na kojemu pišem moja je splav za spašavanje, neznani sine. Splav prkosi vjetru i oluji dok možda ne stigne u daleku luku. Neke od takvih splavi krenu posve drugim smjerom. Plove prema istoku odakle nema povratka.
Kako znam da ćeš upravo ti dalje nastaviti priču? Vidjet ću kad mi pristupiš, sine. Želim vidjeti tvoj znak.
Pišem na norveškom kako bi me razumio, ali i zato kako seljani ne bi pročitali pripovijest o patuljcima. Tajna čarobnog otoka postala bi senzacijom, ali senzacija je uvijek kao novost, a novost nije duga vijeka. Privlači pozornost samo jedan dan, poslije ju zaborave. Pripovijest o patuljcima nikad se ne smije utopiti u blijesku novosti, zato je bolje da samo jedan čovjek dozna za tajnu patuljaka nego da je svi ljudi zaborave.
Bio sam jedan od tolikih koji su poslije velikoga rata tražili novo prebivalište. Pola se Europe pretvorilo u izbjeglički logor. Velik je dio svijeta bio u rasulu, ali nismo bili samo politički bjegunci, bili smo beskućne duše koje traže sebe.
Morao sam napustiti Njemačku kako bih sagradio novi život, ali kao dočasnik u Trećem Reichu nisam imao mnogo mogućnosti za bijeg.
Nisam samo pripadao dotučenomu narodu, na sjeveru sam ostavio i dotučenu ljubav. Svijet se oko mene razorio, razlupao se u krhotine.
Znao sam, u Njemačkoj mi nema života, ali u Norvešku se nisam mogao vratiti. Na posljetku sam se odlučio preko planina prijeći u Švicarsku.
Lutao sam nekoliko zbunjenih tjedana, ali u Dorfu sam odmah naišao na staroga pekara Alberta Klagesa.
Silazio sam s planina. Premoren od gladi i dugih dana lutanja, odjednom sam ugledao seoce. Od gladi sam poput gonjene srne trčao gustom bjelogoričnom šumom. Uskoro sam stigao pred staru brvnaru, čuo zujanje pčela i osjetio miris mlijeka i meda. Vjerojatno me stari pekar unio u brvnaru. Kad sam se probudio na prični, vidio sam sijedoga starca kako sjedi u naslonjaču za njihanje i puši lulu. Kad je vidio da otvaram oči, odmah mi je pristupio.
Došao si kući, dragi sine – smireno mi je rekao. – Znao sam, jednoga ćeš dana doći na moja vrata. Po blago, dječače moj. Valjda sam opet zaspao. Kad sam se probudio, bio sam u kolibici posve sam. Ustao sam i izišao na trijem. Ondje se starac nadvijao nad kamenim stolom. Na teškoj je ploči bila lijepa staklena zdjela, u njoj je plivala šarena ribica.
Odmah sam se začudio kako to da ribica iz dalekih mora tako živahno pliva u brdima u sredini Europe. Djelić živa mora prenesen u švicarske Alpe.
– Grüss Gott! – pozdravio sam starca. Okrenuo se i blago me pogledao. – Zovem se Ludwig – rekao sam.
– A ja sam Albert Klages – odgovorio je.
I opet je ušao u brvnaru, ali je uskoro izišao na sunce noseći mlijeko, kruh, sir i med. Pokazao mi je seoce u dolini, rekao da se zove Dorf i da dolje ima pekarnicu. Nekoliko sam tjedana stanovao kod starca. Uskoro sam mu počeo pomagati u pekarnici. Albert me učio peći kruh i zemičke, perece i kolače svih vrsta. Uvijek sam znao da su Švicarci majstori za kolače. Albert je bio presretan što ima pomoćnika koji mu nosi teške vreće brašna.
Bio sam mlad, tražio sam vezu sa seljanima. Katkad bih zalazio u staru gostionicu Schöner Waldemar.
Seljani su me, mislim, cijenili. Shvatili su da sam bio njemački vojnik, ali nitko nije postavljao pitanja o mojoj prošlosti.
Jedne su večeri ogovarali Alberta koji je prema meni bio tako dobar. – Nisu mu sve koze na broju – rekao je seljak Fritz André. – Kao i njegovu prethodniku – nastavio je stari trgovac Heinrich Albrechts. Kad sam se umiješao u razgovor i upitao kako to misle, isprva su se izvlačili. Popio sam nekoliko bočica vina, obrazi su mi se već zažarili.
– Ako mi ne odgovorite, bar povucite gluposti koje brbljate o čovjeku koji vam peče kruh što ga jedete! – rekao sam.
Te večeri nismo više spominjali Alberta. Nakon nekoliko tjedana Fritz je opet preuzeo riječ.
– Znaš li odakle mu one zlatne ribice? – upitao je.
Opazio sam da se za mene zanimaju zato što stanujem kod staroga pekara. – Nisam znao da ih je više – rekoh, a to je bila istina. – Kupio ju je valjda u zoo prodavaonici, možda u Zürichu.
Tad i seljak i trgovac prasnu u smijeh.
– Ima ih on još mnogo – reče seljak. – Jednom je moj otac došao kući iz lova, a Albert je zračio sve svoje zlatne ribice, sve ih je iznio na sunce, a nije ih bilo tako malo, to zapiši za uho, pekarski šegrte!
– Nikad se nije micao iz Dorfa – upadne trgovac. – Vršnjaci smo, a koliko ja znam, nikad se nije maknuo iz Dorfa.
– Smatraju ga čarobnjakom – šapne seljak. – On ne peče samo kolače i kruh, kažu oni, sam stvara svoje ribice. U svakom slučaju, jedno je sigurno: nije ih ulovio u Waldemarseeu.
Uskoro sam se i ja počeo zapitkivati ne krije li Albert veliku tajnu. U ušima su mi neprekidno odjekivale njegove riječi: "Došao si kući, dragi sine. Znao sam, jednoga ćeš dana doći na moja vrata. Po blago, dječače moj."
Nisam htio staroga pekara pecnuti tako što bih mu ponavljao seoska naklapanja. Ako doista krije tajnu, sigurno će mi je povjeriti kad bude vrijeme.
Dugo sam vjerovao da o staromu pekaru toliko naklapaju samo zato što živi sam samcat, iznad sela, ali i stara me kuća navela na razmišljanja.
Čim sam stupio u kuću, našao sam se u velikoj prostoriji u kojoj je bio kamin i kuhinjska niša. Iz prostorije su vodila dvoja vrata, jedna u Albertovu spavaću sobu, a druga u malenu spavaonicu koju mi je ustupio kad sam stigao u Dorf. Strop nije bio osobito visok, a kad sam izvana promatrao kuću, shvatio sam da je tavan sigurno velik. S proplanka iza kuće vidio sam stakleni prozorčić na krovu od škriljevca.
Čudno što Albert nikad nije spominjao tavan. Nikad ondje nije bio. Valjda sam zato uvijek pomišljao na tavan kad god bi moji prijatelji spomenuli Alberta.
Odjednom, jedne večeri kad sam se vratio kasno iz Dorfa, čuo sam kako starac hoda po tavanu. Toliko sam se začudio – a možda i malko prestrašio – da sam odmah odjurio po vodu iz studenca. Dugo sam se zadržao, a kad sam se vratio u kuću, Albert se njihao u stolici i pušio lulu.
– Zakasnio si – rekao je, ali sam osjetio da misli na nešto posve drugo. – Bio si na tavanu? – upitao sam. Nisam shvatio otkud mi tolika hrabrost, samo sam ispalio kao iz topa.
Trgnuo se, ali uskoro me pogledao onim istim blagim izrazom kao i onoga dana, prije više mjeseci, kad sam se, skršen umorom, srušio ispred stare kuće.
– Ludwig, jesi li umoran? – upitao me.
Odmahnuo sam glavom. Bila je subota navečer. Sutra možemo spavati sve dok nas sunce ne probudi.
Ustao je i ubacio klade u kamin.
– Onda ćemo večeras razgovarati – rekao je.

PIK ŠESTICA





...sokom koji je više nego tisuću puta bolji...


Dakako, zaspao sam nad povećalom i zemičkinom knjižicom. Shvatio sam, pročitao sam početak moćne bajke, ali nisam osjećao da ta bajka ima ikakve veze sa mnom. Otrgnuo sam komadić papirnate vrećice pa se njime poslužio kao oznakom u knjizi. Jednom sam nešto slično vidio u Danielsenovoj knjižari na arendalskomu trgu. Malenu knjigu bajka u kaseti. Samo s tom razlikom što je ta knjiga imala tako velika slova da je na svakoj stranici bilo mjesta samo za petnaest do dvadeset riječi. Dakako, nije riječ bila o nekoj moćnoj bajci. Prošlo je osam sati. Povećalo sam spremio u džep hlača, a zemičkinu knjižicu u drugi prije nego što sam se srušio na postelju. Otac me sutradan ujutro rano probudio. Moramo hitno naprijed, rekao je. Inače nećemo stići u Atenu, morat ćemo se vratiti kući. Malo se uzrujavao zato što je pod posut mrvicama zemičke. ZEMIČKINE MRVICE - pomislio sam. Žemičkina knjižica ipak nije san. Upao sam u hlače i u oboma džepovima osjetio nešto tvrdo. Rekao sam kako sam noću toliko ogladnio da sam pojeo posljednju zemičku. Nisam htio paliti svjetlo pa zato na podu ima toliko mrvica.
ŽURNO SMO SPREMILI stvari i odnijeli ih u automobil prije nego što smo svratili na doručak u blagovaonicu. Zagledao sam se u prazan restoran. Ondje je nekoć Ludwig pio s prijateljima. Poslije doručka smo se oprostili od Schöner Waldemara i sjeli u automobil. Dok smo vozili uz prodavaonice u Waldemarovoj ulici, otac mi pokaže pekarnicu i zapita jesam li ondje dobio zemičke. Nisam mu morao odgovoriti, pred vrata je izišao sijedi pekar i mahnuo mi. I ocu je mahnuo, a otac mu je uzvratio pozdrav. Uskoro smo se našli na autocesti. Izvukao sam povećalo i zemičkinu knjižicu pa počeo čitati. Otac me nekoliko puta pitao što to radim. Najprije sam rekao da gledam ima li na stražnjemu sjedalu buha ili ušiju. Kad me drugi put upitao, odgovorio sam da mislim na mamu.
Albert je sjeo u naslonjač za ljuljanje. Najprije je iz stare škrinjice izvadio duhan, napunio lulu i pripalio.
– Rodio sam se ovdje, u Dorfu, 1881. godine – počeo je. – Kao najmlađi od nas petero, zato sam bio majci najprivrženiji. U Dorfu su dječaci uvijek bili uz majku sve do svoje sedme, osme godine, a čim bi navršili osmu, s ocem bi počeli raditi u šumi i polju.
Sjećam se onih dugih, svijetlih dana, kad sam se u kuhinji držao njezine suknje, samo bi se nedjeljom obitelj našla na okupu. Išli smo tad na duge šetnje, duže ostajali za ručkom, a navečer se kockalo.
Uto je obitelj pogodila nesreća. Bile su mi tek četiri godine kad se majka razboljela od sušice. Nekoliko je godina u našoj kući bila bolest.
Dakako, onako malen nisam sve razumio, ali sjećam se kako se mama neprekidno morala odmarati i sjesti, poslije bi dugo ležala. Sjedao bih uz bolesničku postelju i pripovijedao bajke koje sam smislio.
Jednom sam je našao kako se nagnula nad kuhinjski sudoper u nastupu žestoka kašlja. Videći da iskašljava krv, toliko sam se ogorčio da sam porazbijao sve što sam tad našao u kuhinji. Tanjure, vrčeve i staklo. Vjerojatno sam tad prvi put pomislio da će umrijeti. Sjećam se kako mi je jednoga nedjeljnoga jutra otac rano došao, prije nego što su se probudili ostali ukućani.
– Alberte – rekao je – moramo razgovarati jer majka će uskoro umrijeti. – Neće umrijeti – bijesno sam vikao. – Lažeš!
Nije lagao. Preostalo nam je još nekoliko mjeseci. Iako sam bio malen, priviknuo sam se na misao o smrti mnogo prije nego što je nastupila. Gledao sam majku, sve bljeđu, sve mršaviju. Neprekidno ju je tresla groznica.
Najbolje se sjećam sprovoda. Dva brata i ja morali smo posuditi crno ruho od prijatelja. Samo ja nisam plakao. Toliko sam se naljutio na majku, zato što nas je napustila, da nisam suzu pustio. Otad uvijek mislim da je bijes najbolji lijek protiv tuge...
Starac me pogleda kao da zna da i ja nosim veliku tugu.
– Tako je otac morao prehranjivati petero djece – nastavio je. – Isprva je bilo dobro, obrađivao je vrt i radio kao seoski poštar, tad je u selu bilo samo dvjesto do trista stanovnika. Moja starija sestra, kojoj je bilo trinaest godina kad je majka umrla, počela je voditi kućanstvo. Drugi su pomagali na imanju, a ja, premalen da budem od neke koristi, uglavnom sam bio prepušten sebi. Često sam sjedio na majčinu grobu i plakao. Još joj nisam oprostio što je umrla.
Otac se uskoro propio, najprije je pio samo nedjeljom, a poslije svakoga dana. Izgubio je poštarsko namještenje, nato je zapustio imanje. Moja su dva, još nedorasla, brata otišla u Zürich, a ja sam i dalje bio prepušten sebi.
Kad sam odrastao, često su mi se rugali zato što otac "voli zaviriti čašici u dno". Kad bi ga, pijana kao letvu, našli u selu, polako bi ga dovukli u postelju, a mene su kažnjavali. Uvijek sam ja morao ispaštati zato što je mama umrla, smatrao sam.
Na posljetku sam dobio dobra prijatelja. Bio je to Pekar Hans, sijedi starac koji je cijeli ljudski vijek radio u seoskoj pekarni, ali nije odrastao u Dorfu pa su ga uvijek smatrali strancem. Bio je malorijek čovjek, nitko ga u selu nije zapravo poznavao.
Prije je Pekar Hans bio mornar, a nakon dugih godina plovidbe obreo se u selu kao pekar. Kad je jednom bio samo u potkošulji, a to je doista bilo veoma rijetko, pokazao je četiri tetovaže na mišicama. Već je i zbog toga Pekar Hans bio pomalo tajanstven, smatrali smo. Nijedan drugi muškarac u Dorfu nije imao tetovažu.
Pogotovo se dobro sjećam tetovaže jedne žene koja je sjedila na velikom sidru. Ispod slike je pisalo MARIA. O njoj su kružile mnoge priče. Pripovijedali su da mu je bila djevojka, ali je prije dvadesete umrla od sušice. Drugi su držali da je Pekar Hans ubio Njemicu, zvala se Maria. Zato se i nastanio u Švicarskoj.
Činilo mi se da me Albert gleda, kao da zna da i ja bježim od žene. Valjda ne misli da sam je ubio, zapitkivao sam se.
Nato je nadovezao:
– Neki su smatrali da se Maria zvao brod na kojemu je plovio, ali je doživio brodolom na velikom Atlantiku.
Albert ustane i donese veliki sir i kruh. Stavi na stol dvije čaše i bocu vina. – Jesam li ti dosadan, Ludwig? – upitao je.
Odlučno sam odmahnuo glavom pa stari pekar nastavi:
– Bio sam siroče pa sam sve češće dolazio ispred pekarnice u Waldemarstrasse. Često sam gladovao, a glad bih utažio gledajući sve one krušce i kolače. Jednog mi je dana Pekar Hans mahnuo neka uđem u pekarnicu. Dao mi je veliku krišku kolača od grožđica. Od tog sam dana stekao prijatelja. Od tog sam dana počeo računati vrijeme, Ludwig.
Otad sam vječito bio kod Pekara Hansa. Zarana je shvatio koliko sam usamljen, prepušten samom sebi. Kad sam bio gladan, dao bi mi krišku svježe pečena kruha, a i slasne kolače, katkad bi mi otvorio i sok. Ja sam mu se oduživao obavljajući manje poslove pa sam postao pekarski pomoćnik prije nego što sam navršio trinaestu. No to je već bilo mnogo godina poslije. Dotle se već dogodilo sve što se dogoditi trebalo i već sam mu postao sinom.
Otac je iste godine umro, zapravo ga je ubio alkohol. Do posljednjeg je trenutka govorio kako će se u raju naći s mamom. Moje su se obje sestre udale daleko od Dorfa, a nikad poslije više nisam čuo za svoja dva brata...
Albert je tek tad natočio vino u čaše. Prišao je kaminu, stresao pepeo kratke lule, napunio je duhanom i pripalio. Otpuhivao je teške dimne oblake.
– Pekar Hans i ja jedan smo drugoga podupirali, jednom me i zaštitio, kad se ispred pekarnice na mene bacilo četiri do pet dječaka. Srušili su me na zemlju i mlatili me šakama. Bar se toga sjećam. Davno sam naučio zašto sve to. Bila je to kazna zato što je majka umrla, a otac se propio. Tog je dana izjurio Pekar Hans, nikad neću to zaboraviti, Ludwig. Potukao se s njima i premlatio sve odreda, niti jedan se nije izvukao bez ogrebotine. Možda je bio i žešći nego što je trebalo, ali od tog mi se dana više niti jedan seljanin nije usuđivao učiniti nešto nažao.
E pa ta tučnjava je u svakom pogledu postala prekretnicom mojega života. Pekar Hans me dovukao u pekarnicu, isprašio svoj bijeli ogrtač, otvorio bocu soka pa je stavio preda me na mramornu ploču.
– Pij! – zapovjedio mi je.
Poslušao sam ga, to sam shvatio kao nagradu.
– Prija li ti? – upitao je gotovo prije nego što sam povukao prvi gutljaj slatkoga pića. – Najljepša hvala – rekao sam.
– Ako ti se sok sviđa – nastavio je gotovo dršćući od bijesa– obećavam ti, jednog ću te dana ponuditi sokom koji je više nego tisuću puta bolji.
Dakako, mislio sam da se šali, ali njegovo obećanje nisam zaboravio. Možda zbog načina na koji je to izgovorio. A i zbog situacije. Obrazi su mu još bili užareni od bijesa nakon svega što se dogodilo na ulici, a Pekar Hans nije bio kukavica...
Albert Klages se zagrcnuo i nakašljao. Pomislim da ga dim guši u grlu, ali samo se malo uzrujao. Zagledao se u mene ozbiljnim, smeđim očima:
– Jesi li se umorio, dječače? Hoćemo li nastaviti koje druge večeri? Gucnuo sam vino i odmahnuo glavom.
– Bilo mi je tek dvanaest godina – zamišljeno je nastavio. – Sve je bilo kao prije, samo što se nitko više u selu nije usuđivao dići ruku na mene. I dalje sam bio uz pekara. Katkad smo razgovarali, a katkad bi mi samo dao perec pa me poslao na ulicu. I ja sam ga, kao svi ostali, smatrao malorijekim, iako je znao pripovijedati zanimljive zgode iz mornarskoga života. Tako sam mnogo naučio o stranim zemljama.
Uvijek sam bio u pekarnici s Hansom. Inače ga nikad ne bih sretao. A jednoga hladnog zimskog dana, kad sam bacao kamenje preko leda na Waldemarseeu, odjednom se stvorio uza me.
– Narastao si, Alberte – rekao mi je.
– U veljači ću navršiti trinaestu – odgovorio sam.
– Da, da, moguće. Reci mi, misliš li da si toliko velik da možeš čuvati tajnu? – Čuvat ću sve tajne koje mi ispričaš, sve do smrti – rekoh. – To sam i mislio. To je važno, dječače, jer ne znam hoću li više dugo. – Hoćeš – naglo sam odgovorio. – Još dugo!
Odjednom mi je postalo hladno kao da su oko mene snijeg i led. Drugi put u svom mladom životu morao sam se sučeliti sa smrtnom porukom.
Nije se osvrtao na moje riječi, nego odgovori:
– Znaš gdje stanujem, Alberte. Večeras me posjeti.

PIK SEDMICA





... tajanstveni planet...


Pekle su me oči nakon čitanja dugih ulomaka iz zemičkine knjižice. Slova su bila tako sitna da sam se na mahove pitao ne nadodajem li možda i ja nešto.
Zagledao sam se u visoke planinske vrhunce podno kojih smo prolazili i razmišljao o Albertu, kojemu je bolest odnijela majku, a otac mu je volio zaviriti čašici u dno. Uto se javi moj otac:
Približavamo se slavnom tunelu Svetoga Gottharda. Mislim da je usječen u teški masiv koji pred nama vidiš.
Sankt Gotthard je najduži cestovni tunel na svijetu, pričao mi je, dulji od šesnaest kilometara, a otvoren je tek prije nekoliko godina. A prije više od sto godina ovdje je bio željeznički tunel, a još prije toga prijevojem su prolazili redovnici i razbojnici na putu između Italije i Njemačke.
– Ovdje su i prije nas bili ljudi – zaključio je. Sljedećeg smo trenutka već ušli u dugi tunel.
Vozili smo se kroza nj četvrt sata. Kad smo izišli, najprije smo prošli kroz gradić Airolo.
– Oloria – rekoh. Tako sam se igrao još dok smo se vozili Danskom. Sve sam nazive i cestovne oznake čitao odostraga, ne bih li otkrio kakvu tajnu riječ. Katkad bih imao više sreće, katkad manje. Roma tako postaje amor, taj joj naziv izvrsno odgovara.
Ni Oloria nije loše. Gotovo kao ime kakve zemlje iz bajke. Kad bih zažmirio, činilo mi se kao da upravo prolazimo tom zemljom. Vozili smo dolinom punom omanjih seoskih imanja i kamenih ograda. Uskoro smo prešli rijeku Ticino. Čim ju je ugledao, otac je odjednom u očima osjetio morsku slanost, a nismo je osjetili još otkako smo švrljali hamburškom lukom.
Naglo je zakočio i skrenuo s puta. Iskočio je iz automobila, zaustavio se i pokazivao mi svjetlucavu rijeku među visokim klancima.
Kad sam izišao iz automobila, već je pripalio i rekao:
– Na posljetku smo blizu mora, dječače. Osjećam zapah alga i katrana. Otac uvijek ponavlja takve, iznenađujuće izjave. Prestrašio sam se da je prolupao.
Pogotovo sam se uplašio zato što više ništa nije rekao. Kao da mu na srcu nije ništa drugo osim izjave da smo na posljetku došli blizu mora.
Znao sam da smo još u Švicarskoj koja nema mora, ali iako nisam imao blage veze sa zemljopisom, visoke su planine bile čvrst dokaz da smo sigurno daleko od mora.
– Jesi li se umorio? – upitam.
– Nisam – odgovorio je i opet pokazao rijeku. – Nisam ti ništa rekao o brodskom prometu u Srednjoj Europi, odmah bih to popravio.
Očito sam se doimao kao da sam pao s Marsa jer je rekao: – Umiri se, Hans Thomas, ovdje nema gusara. Pokazao je brda i nastavio: – Upravo smo prošli Sveti Gotthard, odavde teku neke najveće europske rijeke, ovdje Rajna prikuplja svoje prve kapljice, ovdje izvire Rona, a i Ticino, utječe u veliku rijeku Po koja se ulijeva u Jadransko more.
Tad sam počeo shvaćati zašto je odjednom počeo govoriti o moru, a on reče, kako bi me još više smotao:
– Rekao sam da odavde teče Rona – i opet pokaže brda. – Ta rijeka teče kroz Ženevu pa kroz Francusku da bi se na posljetku ulila u Sredozemno more, nekoliko desetaka kilometara zapadno od Marseillea. Rajna teče kroz Njemačku i Nizozemsku da bi se na posljetku ulila u Sjeverno more, ali tu još ima mnogo drugih rijeka, a sve prvi gutljaj piju ovdje, u Alpama.
– Tim rijekama plove brodovi? – upitao sam ga, susretljivo. – To zapiši za uho, dječače, ali ne plove samo rijekama, plove i između njih. Opet je pripalio, opet sam se pitao nije li prolupao. Katkad sam se pribojavao da će mu alkohol zatrovati mozak.
– Ploviš li Rajnom – nastavio je – ploviš zapravo i Ronom, Seinom i Loirom, i još mnogim drugim važnim rijekama. Tako su ti dostupne velike sjevernomorske, atlantske i sredozemne luke.
– Zar visoke planine ne razdvajaju rijeke? – upitao sam.
– Dakako – nastavi otac. – Planine su posve u redu, glavno je da se između njih može ploviti.
– Što mi tu pričaš? – prekinuo sam ga. Katkad mi ide na živce kad govori u zagonetkama.
– Kanali – rekao je. – Znaš da možemo ploviti od Baltika do Crnoga mora, a da ne primirišemo Atlantski ocean ili Sredozemno more? Zdvojno sam odmahivao glavom. –Stići ćeš u Kaspijsko jezero, daleko u Aziju – spokojno je šapnuo.
– Doista? – upitam.
– Dakako! Istinito kao tunel Svetoga Gottharda, a i on je u neku ruku nevjerojatan! Zagledao sam se u rijeku. Sad se i meni učinilo da osjećam slab zapah alga i katrana. – Što učite u školi, Hans Thomas? – upita otac.
– Da mirno sjedimo – odgovorim. – Toliko je teško da nam mnogo godina prođe dok to naučimo.
– Dobro... Misliš li da bi mirno sjedio i kad bi vam učitelj predavao o europskim morskim putovima?
– Vjerojatno – odgovorim. –Sigurno bih.
Čik-pauza je time završila. Nastavili smo voziti uz Ticino. Najprije kroz Bellinzonu, grad s tri velike srednjovjekovne gradine. Otac je održao maleno predavanje o srednjovjekovnim križarima i rekao:
– Znaš, zaokupljen sam svemirom, Hans Thomas, posebno me zanimaju planeti, a ponajviše živi planeti.
Nisam odgovorio. Obojica smo dobro znali da ga to zanima. Nastavio je: – Znaš, upravo su otkrili tajanstveni planet na kojemu žive milijuni inteligentnih bića koja trčkaraju na dvije noge i gledaju planet kroz žive leće. Morao sam priznati da mi je to posve novo.
– Maleni je planet povezan složenom cestovnom mrežom po kojoj oni bistri tipovi vječito jure u šarenim vozilima.
– Ma nemoj?
– Živa istina! Ti su zagonetni crvići na planetu sagradili i goleme zgrade, imaju više od sto katova. A pod njima su iskopali duge tunele kojima jure u električnim stvarčicama što se kreću na tračnicama.
– Jesi li siguran? – upitao sam.
– Posve siguran.
– Zašto nisam čuo za taj planet?
– Pa – odgovori otac – prvo, zato što je otkriven tek nedavno, a drugo, bojim se da sam ga samo ja otkrio.
– Gdje je to?
Otac zakoči i zaustavi se uz rub.
– Ovdje – reče i udari dlanom po komandnoj ploči. – Ovdje je taj čudnovati planet, Hans Thomas. Mi smo dva takva inteligentna tipa, vozimo se crvenim fiatom.
Nekoliko sam se trenutaka ljutio što me opet prešao. Nato shvatim da mi je samo htio objasniti koliko je nedokučiva naša zemaljska kugla pa sam mu odmah oprostio.
– Ljudi bi se izbezumili kad bi astronomi otkrili još jedan živi planet zaključi otac. – Samo su u odnosu na svoj planet uvijek mrtvi hladni.
Dugo je šutio pa sam se iskrao kako bih nastavio čitati zemičkinu knjižicu. Nije lako razlikovati sve pekare u Dorfu, ali uskoro sam shvatio da je Ludwig napisao zemičkinu knjižicu, a Albert mu je pripovijedao svoje uspomene, kako mu je bilo kad je u djetinjstvu posjećivao Pekara Hansa.

PIK OSMICA





...kao da sam upao u vihor iz neke strane zemlje...

Albert Klages prinese čašu usnama i povuče gutljaj vina.
Kad bih se zagledao u to staro lice, rijetko sam pomišljao da je to onaj zapušteni dječačić kojemu je bolest odnijela majku. Pokušavao sam se uživljavati u ono posebno prijateljstvo koje je nastalo između njega i Pekara Hansa.
Bio sam tako usamljen i izgubljen kad sam došao u Dorf, a i on, koji me prihvatio, nekoć je bio podjednako izgubljen.
Albert spusti čašu na stol i pročačka žaračem u kaminu prije nego što je nastavio: – Svi su seljani znali da Pekar Hans živi u kolibici iznad Dorfa. Svašta se naklapalo kako je u njoj, ali vjerojatno nitko nije bio kod njega. Zato nije čudo što mi je želudac zatitrao kad sam te zimske večeri kroz visok snijeg išao Pekaru Hansu. Ja ću prvi ući u kuću zagonetnoga pekara...
Nad istočnim se brdima uzdizao bijeli puni mjesec, a večernje se nebo već osulo prvim zvijezdama.
Dok sam se penjao posljednjom uzbrdicom, sjetio sam se kako mi je Pekar Hans obećao: jednoga ću dana okusiti sok tisuću puta bolji od soka što mi ga je ponudio poslije velike tučnjave. Je li taj sok u kakvoj vezi s velikom tajnom?
Uskoro ugledam kuću na proplanku, a sigurno si shvatio, Ludwig, bila je to ista kuća u kojoj smo sad.
Klimnuo sam glavom, a stari pekar nastavi.
– Prošao sam pored studenca, posrtao preko snijegom pokrivena dvorišta i pokucao na vrata. Iznutra me Pekar Hans pozvao: "Samo naprijed, sine!"
Sjeti se, bilo mi je tek dvanaest, trinaest godina. Još sam stanovao na očevu imanju pa mi je bilo gotovo neugodno što me strani muškarac naziva sinom.
Ušao sam kao da prodirem u posve drugi svijet. Pekar Hans sjedio je u dubokom naslonjaču, posvuda u prostoriji razne staklenke, a u njima zlatne ribice. U svakom, pa i najmanjemu zakutku, plesala je dugina zraka.
Nisu tu bile samo zlatne ribice. Dugo sam buljio u predmete kakve nikad prije nisam vidio. Tek nakon mnogo godina mogao sam reći što sam zapravo tad vidio.
Bilo je ondje brodova u boci, školjaka, Budinih kipića i dragog kamenja, bumeranga i crnačkih lutaka, starih mačeva i sabalja, noževa i pištolja, perzijskih jastuka i indijanskih pokrivača od alpake. Uočio sam i nadasve neobičnu staklenu figuricu neke šesteronoge životinje ušiljene glavice. Kao da sam upao u vihor iz neke strane zemlje. Za neke sam od tih predmeta možda već čuo, ali bilo je sve to davno prije izuma fotografije.
Ozračje u kolibici bilo je posve drukčije nego što sam zamišljao. Kao da odjednom više nisam kod Pekara Hansa, nego kod nekog starog pomorca. Na nekoliko su mjesta gorjele uljanice, a i one posve drukčije od petrolejka na koje sam bio naviknut, vjerojatno su također iz pomorskoga svijeta.
Starac mi ponudi da sjednem na stolicu ispred kamina. Sad ti sjediš upravo na toj stolici, Ludwig. Razumiješ li?
Opet sam klimnuo.
– Prije nego što sam sjeo, švrljao sam sobicom i gledao zlatne ribice. Bilo je crvenih, žutih, narančastih, zelenih, modrih i ljubičastih. Samo sam jednu takvu prije vidio, Pekar Hans ju je držao na stoliću u stražnjoj sobi iza pekarnice. Često bih se zagledao u ribicu koja je plivala u staklenki dok je Pekar Hans mijesio tijesto.
– Imaš toliko zlatnih ribica – izlanem i krenem prema njemu. – Hoćeš li mi ispričati kako si ih ulovio?
Zasmijuljio se i rekao:
Sve u svoje vrijeme, dječače, sve u svoje vrijeme. Nego, reci mi, možeš li zamisliti da postaneš pekar u ovom Dorfu kad mene više ne bude?
Iako sam još bio dijete, već sam na to pomišljao. Nikoga nisam ima ona svijetu osim Pekara Hansa i njegove pekarnice. Mama je umrla, otac više nije pitao gdje sam ni kamo idem, braća i sestre odselili su se iz Dorfa.
– Već sam se odlučio baviti pekarstvom – svečano sam odgovorio. – To sam i mislio – zamišljeno će starac. –Hmm... Morat ćeš mi dobro čuvati ribice. I ne samo to! Čuvat ćeš i tajnu ljubičastoga soka.
– Ljubičastoga soka?
– Toga i svega ostaloga, dječače.
– Pričaj mi o ljubičastom soku – rekoh. Uzvinuo je sijedim obrvama i šapnuo: – Moraš ga kušati, dječače.
– Ne možeš mi reći kakva je okusa? Samo je zakimao starom glavom. – Obični sok ima samo jedan okus, naranče, kruške ili maline, i gotovo! Ljubičasti sok nije takav, Alberte. Taj sok ima odjednom sve te okuse, dapače, i okus voća i bobica kojima nikad nisi bio blizu jezikom.
– Sigurno je dobar – rekoh.
– Kako ne, i više nego dobar. Običan sok ostavlja okus samo u ustima... Najprije na jeziku i desnima, a poslije malo i u grlu. Ljubičasti sok ostavlja okus i u nosu, u glavi, pa čak i u nogama i rukama.
– Sigurno se šališ – rekao sam.
– Misliš?
Starac se zbunio. Zato sam ga odlučio pitati nešto na što je ipak lakše odgovoriti. – Koje je boje? – upitao sam. Pekar Hans se nasmije.
– Svašta pitaš, dječače. Dobro je to, ali nije uvijek lako odgovarati. Moram ti pokazati sok, razumiješ.
Pekar Hans ustane i pristupi vratima koja su vodila u malenu spavaću sobu. I tu je bila velika staklenka, a u njoj zlatna ribica. Starac ispod postelje izvuče ljestve i prisloni ih na zid. Na stropu sam opazio otvor zaključan debelim lokotom.
Pekar se popne ljestvama i otključa vrata tavana ključićem što ga je izvukao iz džepa na košulji.
– Dođi, dječače – reče. – Ovamo već pedeset godina ne zalazi nitko osim mene. Pošao sam na tavan za njim.
S krova je kroz prozorčić sjala mjesečina, padala na stare škrinje i brodska zvona prekrivena slojem praha i paučine. No, nije samo Mjesec obasjavao mračni tavan. Mjesečina je bila plava, ali ovamo je prodirao i sjaj svih duginih boja. Pekar Hans zastane u dnu tavana i pokaže mi kutak. A ondje stara boca na podu ispod ukošena krova. Iz boce je izlazila svjetlost, tako zasljepljujuće lijepa da sam u prvi mah morao pokriti oči. Boca od svijetla stakla, ali ono što je bilo u toj boci, bilo je i crveno, i žuto, i zeleno, i ljubičasto ili u svim tim bojama istodobno.
Pekar Hans digne bocu. Tad opazih da ono što je u boci blista poput tekućega dijamanta.
– Što je to? – zbunjeno sam šapnuo. Stari me pekar strogo pogleda. – To je ljubičasti sok, dječače. Posljednje kapi na cijelom svijetu. – Što je to? – upitao sam. Pokazao sam drvenu kutijicu, a u njoj snop starih, prljavih karata. Gotovo su se posve raspale. Na vrhu snopa pik osmica, tako blijeda da sam u gornjem lijevom uglu jedva razabrao osmicu.
Prinio je kažiprst ustima i šapnuo:
– Frodeove karte za pasijans, Alberte.
– Frode?
– Frode, da. Tu ćemo priču druge večeri. Sad ćemo bocu odnijeti dolje. Starac u jednu ruku uzme bocu i pođe. Podsjećao me na patuljčića sa svjetiljkom, samo s tom razlikom što se nije moglo odrediti je li to svjetlocrveno, zeleno, žuto ili modro. Tavanom su poskakivale obojane točkice, kao svjetlo iz stotina sićušnih, titravih svjetiljaka. Kad smo se spustili u sobu, odložio je bocu na stol ispred kamina. Egzotični predmeti u prostoriji dobili su boju tekućine u boci. Budin kipić pozeleni, stari revolver pomodri, bumerang pocrveni kao krv.
– Je li to ljubičasti sok? – opet upitam.
– Da, posljednje kapi. I dobro je to, Alberte, jer to je piće tako opasno dobro da bi svijet propao kad bi ga prodavali u običnim trgovinama.
Ustao je i uzeo čašicu. Ulije u nju nekoliko kapi. Na dnu su se prelijevale poput snježnih kristalića.
– Dosta – rekao je.
– Neću dobiti više? – začuđeno sam upitao. Starac odmahne glavom: – I to je više nego dovoljno jer okus jedne jedine kapi ljubičastoga soka traje satima. – Mogao bih popiti još koju kap, a sutra ujutro još jednu – predložio sam. Pekar Hans je zdvojno odmahnuo glavom.
– Ni govora, sad kap i nikad više. Vidjet ćeš, ta je jedna kap tako ukusna da bi najradije ukrao ostatak. Zato, čim odeš, moram bocu opet zaključati na tavanu. Kad ti ispričam priču o Frodeovim kartama za pasijans, smatrat ćeš se sretnim što ti nisam dao cijelu bocu.
– Jesi li ti kušao sok?
– Jedanput jesam, ali bilo je to prije više od pedeset godina. Pekar Hans ustane sa stolice ispred kamina, uzme bocu tekućega dijamanta pa je spremi u malenu spavaću sobu.
Kad se vratio, obgrlio me oko ramena rekavši:
– Pij, ovo je vrhunski trenutak tvoga života, dječače. Uvijek ćeš ga se sjećati, ali ovaj se trenutak nikad više neće vratiti.
Digao sam čašicu i popio blistave kapi s dna. Tijelo mi zapljusne val voljkosti, već mi je prva kapljica zatitrala na vrhu jezika. Najprije se prisjetim svih divnih okusa koje sam iskusio u svom mladom životu, nato mi tijelom prostruje tisuće drugih okusa.
Istinu je rekao Pekar Hans, počelo je u ustima, na vrhu jezika. Poslije sam osjetio jagode, maline, jabuke i banane, i u rukama i u nogama. Na vrhu prsta mezimca osjećao sam med, u jednom nožnomu prstu ukuhane kruške, niz leđa jajčanu kremu. U cijelom sam tijelu osjećao majčin miris. Zaboravio sam taj miris, a toliko mi je nedostajao tijekom ovih godina otkako nje više nije bilo.
Kad se stišala prva oluja okusa, činilo mi se kao da mi je u tijelu cijeli svijet, kao da sam ja tijelo cijeloga svijeta. Odjednom sam osjetio da su sve šume i vode, brda i polja, u neku ruku dio mojega tijela. Iako je majka umrla, činilo mi se kao da je i ona tu negdje... Kad sam pogledao zeleni Budin kipić, učinilo mi se kao da se smijulji. Mjerkao sam dva mača koja su prekrižena visjela na zidu: kao da su počela mačevati. Na velikom je ormaru bio brod u boci, a zapazio sam ga čim sam ušao Hansu u kolibicu. Kao da sad i ja stojim na starom jedrenjaku i plovim prema bujnom otoku u daljini.
– Je li dobro? – začujem neki glas. Bio je to Pekar Hans. Naginjao se nada mnom i mrsio mi kosu.
– Hmm... – izustio sam ne znajući što bih odgovorio.
Tako je i danas. Ne mogu reći kakav je okus imao ljubičasti sok, ali moram reći da je bio svih okusa. Znam samo to da mi sveudilj dolaze suze na oči kad se sjetim koliko je bio ukusan.

PIK DEVETKA





...vidi neobične stvari za koje su svi drugi slijepi...

Otac je neprekidno pokušavao zapodjenuti razgovor dok sam čitao o ljubičastom soku, ali sok je bio tako ukusan da se nikako nisam mogao odvojiti od zemičkine knjižice. Povremeno bih iz čiste uljudnosti pogledavao kroz autombilski prozor kad bi tata komentirao vidik.
– Super! – kratko bih govorio. Ili: – Nezaboravno!
Među stvarima koje mi je otac pokazivao, dok sam neumorno njuškao po tavanu pekara Hansa, bilo je i to da su svi natpisi uz cestu sad postali talijanski. Vozimo se talijanskim dijelom Švicarske, a to se ne odnosi samo na imena. Još dok sam čitao o ljubičastom soku, uočio sam da su u dolini kojom prolazimo cvijeće i stabla koja već pripadaju Sredozemlju.
Otac, koji je bio u svim dijelovima svijeta, počne komentirati bilje. – Mimoza, magnolija, rododendron, azaleja, japanska trešnja! Vidjeli smo i palme mnogo prije nego što smo prešli talijansku granicu.
– Približavamo se Luganu – rekao je otac upravo kad sam odložio zemičkinu knjižicu. Predložio sam da tu prenoćimo, ali otac strese glavom.
Dogovorili smo se da najprije moramo prijeći talijansku granicu – rekao je. – Nije više daleko, a tek je rano popodne.
Kao flaster na ranu, dugo smo se odmarali u Luganu. Najprije smo malo švrljali ulicama, vrtovima i perivojima kojima je taj grad bogat. Ponio sam povećalo i posvetio se biološkim istraživanjima dok je otac čitao engleske novine i palio lulu.
Našao sam dva posve različita drveta. Jedno je drvo imalo velike crvene cvjetove, a drugo sićušne žute cvjetove. Cvijeće je imalo posve drukčiji oblik, ali su ta dva drveta sigurno bila srodna. Naime, kad sam pod povećalom počeo proučavati lišće dvaju stabala, utvrdio sam da su žilice i vlakanca na listu gotovo posve isti.
Uto začujemo slavuja. Pjevao je, ćurlikao, cvrkutao tako predivno i tako dugo da sam umalo zaplakao. Oca se to također dojmilo, ali on se samo nasmijao.
Bilo je tako toplo da sam dobio dva sladoleda, a uopće nisam trebao nukati oca na filozofiranje. Nastojao sam jednoga velikog žohara namamiti da krene štapićem sladoleda što sam ga stavio ispod povećala, ali upravo se taj žohar panično bojao liječničkih pregleda.
– Izlaze čim toplomjer skoči iznad trideset – reče otac.
– A odlaze kad vide drveni sladoledni štapić – nadodao sam. Prije nego što smo sjeli u automobil, otac je kupio igraće karte.
Kupovao ih je često, kao što drugi kupuju tjednike. Nije bio zagrijan za kartanje, nije slagao pasijans, slagao sam ga samo ja. Zato moram objasniti zašto ih je kupio.
Otac je strojar u velikom arendalskom poduzeću. Uz taj ga posao neprekidno zaokupljaju vječita pitanja. Police u njegovoj sobi prepune su, više ili manje raskupusanih, knjiga o raznim filozofskim temama. Imao je i posve običan hobi. No, koliko je običan, o tomu se, dakakako, može raspravljati.
Mnogi skupljaju razne predmete, primjerice kamenje i novčiće, poštanske marke ili leptire. I otac ima takvu skupljačku maniju. Skuplja džokere. Počeo je davno prije nego što sam ga upoznao, valjda još dok je plovio. Imao je tešku ladicu, prepunu raznih džokera.
Uglavnom bi žicao džokere od ljudi koji su kartali, znao bi prići posve nepoznatim ljudima koji bi kartali, u kavani ili uz most, rekao bi im da strastveno skuplja džokere pa bi ih zamolio neka mu dadu džokera kad im ionako ne treba. Uglavnom bi mu odmah darovali džokera, ali mnogi bi ga oholo mjerkali, kao da mu žele reći da ima svakakvih prosjaka. Neki bi uljudno odbili, drugi su mu odgovarali prilično drsko. Osjećao sam se, ne jedanput, poput cigančića kojega, protiv njegove volje, tjeraju da prosjači.
Dakako, pitao sam se otkud mu taj neobičan hobi. Tako je otac skupljao po jednu kartu od svih špilova na koje bi naišao. U tom je smislu njegov hobi srodan skupljanju razglednica iz svih gradova svijeta. Bilo je jasno i to da ne može skupljati ni jednu drugu kartu osim džokera. Nije skupljao pik devetke ili tref kraljeve, jer tko bi se usudio prići zagrijanim igračima bridža pa ih zapitati tref kraljeve ili pik devetke.
Fora je, dakako, u tome što su u svakim kartama najčešće dva džokera. Našli smo ih i tri do četiri, ali su u pravilu dva. Nadalje, za mnoge igre nije nuždan džoker, a budući da ga rijetko rabe, dovoljan je jedan. Očevo zanimanje za džokere imalo je i dubljih uzroka od izrazito praktičnih.
Stvar je u tome što se otac osjeća džokerski. Rijetko to izravno govori, ali odavno znam da i sebe smatra džokerom.
Džoker je glupan, drukčiji od svih ostalih. Nije tref ni karo, ni herc ni pik. Nije osmica ili devetka, nije kralj ni dečko. On je izvan svega, a nikomu ne pripada. U istom je svežnju s drugim kartama, ali onamo ne pripada. Zato se može udaljiti, a nikomu neće nedostajati.
Otac se, mislim, osjećao kao džoker kad je u Arendalu odrastao kao Njemčić. I još nešto: otac je džoker i kao filozof. Neprekidno misli da vidi neobične stvari za koje su svi drugi slijepi.
Otac je te karte kupio u Luganu, ali ne zato što se za njih osobito zanimao. Nešto ga je uvijek bockalo da vidi kako izgleda džoker u tim kartama. Bio je tako napet da je odmah strgnuo omot te izvukao jednoga džokera.
– Kao što sam mislio – rekao je. – Nikad ga prije nisam vidio. Tutnuo je džokera u džep košulje. Na meni je bio red:
– Hoću li dobiti karte?
Otac mi pruži ostatak karata. Bio je to nepisani zakon: kad god bi kupio karte, džokera bi zadržao – nikad više od jednoga ako ih je bilo više – a ostatak karata bi mi prepustio, ako bih ga stigao zamoliti prije nego što bi ih se riješio na kakav drugi način. Tako sam skupio stotinjak vrsta karata. Kao jedinac, bez majke, bio sam presretan kad god bih slagao pasijans, ali nisam bio strastveni skupljač pa su mi karte počele dosađivati. Zato bi otac katkad samo kupio karte i zadržao džokera, a ostatak bacio. Kao kad bi oljuštio bananu i bacio koru.
– Smeće! – govorio bi odvajajući žito od kukolja i bacajući taj kukolj u kontejner za papir.
Karata se rješavao i lukavije. Ako ne bih htio karte, našao bi druge dječake pa im bez komentara darovao karte. Tako se čovječanstvu oduživao za sve one džokere koje bi ižicao od posve nepoznatih kartaša. Čini mi se da je čovječanstvo pritom uvijek sklapalo dobar posao.
Kad smo upalili automobil, otac mi reče da je ovdje priroda tako lijepa da bi želio poći obilaznicom. Umjesto da autocestom krenemo iz Lugana do Coma, vozili smo uz jezero Lugano. Tu smo prešli talijansku granicu kad je iza nas ostalo pola jezera.
Uskoro sam shvatio zašto je otac izabrao taj put. Kad smo se udaljili od jezera Lugana, došli smo do mnogo većega jezera po kojemu su žustro plovili brodovi. Bilo je to Como. Najprije smo prošli kroz gradić Menaggio. Oigganem, rekao sam. Nato smo se vozili tridesetak kilometara uz veliko jezero dok predvečer nismo stigli u Como.
Dok smo vozili, otac je imenovao sva stabla koja smo vidjeli. – Pinija, čempres, maslina, smokva.
Nisam razumio kako može znati sva ta imena. Dakako, i ja sam čuo za neka od tih imena, a što se drugih naziva tiče, možda me samo zafrkavao.
Uza sve te prirodne dojmove i dalje sam čitao zemičkinu knjižicu. Otkud Pekaru Hansu prelijepi ljubičasti sok? I sve one zlatne ribice. Prije nego što sam počeo čitati, složio sam pola pasijansa kako bih mogao objasniti zašto toliko šutim. Ljubaznom sam pekaru u Dorfu obećao da će zemičkina knjižica ostati našom tajnom.

PIK DESETICA





...kao daleki otoci na koje nisam mogao doći jedrom ovoga broda...

Kad sam te noći išao kući od Pekara Hansa, u tijelu sam još osjećao okus ljubičastoga soka. Odjednom mije u uhu okus trešanja, preko lakta me zapljusne lavanda. U koljenu kiselkast okus rabarbare. Mjesec se spustio, a iznad planina iskričav sjaj blistavih zvijezda kao posutih iz čarobne paparnice.
Razmišljao sam da sam maleni čovjek na zemlji, ali sad, dok sam sveudilj u sebi osjećao ljubičasti sok, nisam više tako mislio. U cijelomu sam tijelu osjećao da je ta kugla moj dom.
Već sam sad shvaćao zašto je ljubičasti sok opasno piće. Probudilo je žeđ koja se nikad neće moći posve utažiti. Već sam žudio: još, još... Oca sam vidio u Waldemarstrasse, teturao je iz gostionice Schöner Waldemar. Pristupio sam mu i rekao da sam bio kod pekara. Od bijesa mi je opalio zaušnicu.
Budući da je sve bilo prelijepo, udarac me toliko zabolio da sam odmah zaplakao. Uto i otac zaplače. Upita hoću li mu ikad moći oprostiti. Na to pitanje nisam odgovorio, samo sam ga otpratio kući.
Posljednje očeve riječi prije nego što je usnuo bijahu da je mama anđeo, a prepečenica je vragovo prokletstvo. Mislim da mi je još samo to rekao prije nego što ga je odnio alkohol. Sutra sam u rano jutro došao u pekarnicu. Ni Hans ni ja nismo spominjali ljubičasti sok. Kao da mu nije mjesto u selu, pripada nekamo drugamo. Znali smo da sad dijelimo veliku tajnu.
Da me opet upitao hoću li moći čuvati tajnu, užasno bih se zbunio. No stari je pekar znao da više ne mora pitati.
Pekar Hans pođe u prostoriju iza prodavaonice kako bi umijesio tijesto za perece. Sjeo sam na onisku stolicu i zurio u zlatnu ribicu. Nisam se mogao nje nagledati. Nije bila samo prelijepih boja, nego je okretno plivala i poskakivala u vodi, vođena nekakvom unutarnjom voljom. Svugdje joj po tijelu žive ljuskice. Dvije crne točkice bile su joj oči koje nikad nije zatvarala. Samo je neumorno otvarala i zatvarala sitna usta.
I najmanja je životinjica osoba, pomislim. Zlatna ribica, koja pliva u staklenki, živi samo taj jedan put. A kad joj se, jednoga dana, život završi, nikada se više neće vratiti.
Kad sam se spremao izići, kao uvijek kad bih popodne posjećivao Pekara Hansa, starac se okrenuo prema meni rekavši:
– Hoćeš li navečer doći, Alberte? Nijemo sam kimnuo. Nadodao je: – Nisam ti još pripovijedao o otoku... A ne znam koliko mi dana života preostaje. Bacio sam mu se oko vrata.
– Ne smiješ umrijeti – rekao sam. – Nikad ne smiješ umrijeti! – Svi starci moraju umrijeti – odgovorio je obgrlivši moja slabašna ramena. – Lijepo je znati da netko može nastaviti ondje gdje mi, starci, prestajemo. Kad sam navečer išao prema kolibi Pekara Hansa, dočekao me blizu studenca. – Na starom je mjestu – rekao je. Shvatio sam, misli na ljubičasti sok. – Nikad ga više ne smijem kušati? – morao sam pitati.
– Ne, nikada! – frkne starac.
Bio je strog i oštar, ali znao sam da ima pravo. Shvatio sam, nikad više neću kušati tajanstveni napitak.
– Boca mora biti na tavanu – nastavio je. – Nitko je ne smije dirnuti, sve dok ne prođe pola stoljeća, tad će na tvoja vrata pokucati jedan dječak, na njega će tad doći red da kuša zlatni napitak. Tako će u boci uvijek biti tekućine za više naraštaja. A jednoga dana, jednoga će dana čarobni potok poteći na istok. Razumiješ li, sine? Ili govorim previše zapetljano?
Odgovorio sam da razumijem. Ušli smo u kolibu punu čudnih stvari sa svih strana svijeta. Sjeli smo ispred kamina kao i prošle večeri. Na stolu dvije čaše. Pekar Hans natoči sok od borovnice iz stare, trbušaste boce.
– Rodio sam se u Lübecku jedne hladne zimske noći siječnja 1811. godine – počeo je. – Bilo je to u jeku napoleonskih ratova. Otac je bio pekar, i ja sam učio, ali rano sam se odlučio otići u mornare. Na to sam bio prisiljen. Bilo nas je osmero, tatina nas pekarnica nije sve mogla prehraniti. S nepunih šesnaest godina sam se 1826. prijavio na veliki jedrenjak u Hamburgu. Bio je iz norveškoga grada Arendala, a zvao se Maria.
Maria mi je više od petnast godina bila kuća i život. Na jesen 1842. isplovili smo, s teretom komadne robe, iz Rotterdama u New York. Posada je bila izvrsna, ali vjerojatno su nas izdali kompas i sekstant. Vjerojatno smo uzeli previše južni kurs čim smo isplovili iz La Manchea, zaplovili smo prema Meksičkom zaljevu. A kako se to dogodilo, i danas mi je zagonetka.
Nakon sedam, osam tjedana na otvorenu moru već smo, prema svim proračunima, morali stići u luku, a kopna nigdje na vidiku. Možda smo tad već bili negdje južno od Bermuda. Odjednom je, jednoga jutra, počela oluja. Tijekom dana vjetar se pojačavao, naglo je nastao orkan.
Ne znam što se zapravo dogodilo. Veliki se jedrenjak vjerojatno prevrnuo na iznenadnom udaru vjetra, sjećam se nekih pojedinosti brodoloma, sve se tako brzo dogodilo. Sjećam se kako se brod prevrnuo, sjećam se kako je prodiralo more, sjećam se i kako je jedan prijatelj pao u more i nestao u vodenoj masi. I to je sve. Sljedeće čega se sjećam jest buđenje u čamcu za spašavanje. A tad je more bilo glatko kao ulje.
Sveudilj ne znam koliko sam bio bez svijesti. Možda nekoliko sati, možda i dana. Moje je računanje vremena ponovno počelo kad sam se probudio u čamcu za spašavanje. Poslije sam otkrio da je moj brod potonuo, ni njemu ni posadi nije bilo ni traga. Jedino sam ja preživio brodolom.
Čamac za spašavanje imao je jarbolić. Našao sam staro jedro ispod greda na pramcu. Razapeo sam jedro i pokušao ploviti prema suncu i mjesecu. Valjda sam negdje pred istočnom američkom obalom, pokušavao sam držati zapadni kurs.
Tako sam plovio više od tjedan dana, imao samo dvopek i vodu. Nigdje brodskoga jarbola.
Posebno se dobro sjećam posljednje noći. Nada mnom su blistale zvijezde kao daleki otoci na koje nisam mogao doći jedrom ovoga broda. Čudno mi je biti pod istim zvijezdama kao otac i majka kod kuće u Lübecku, pomislio sam. Iako vidimo iste zvijezde, tako smo beskonačno daleki. Zvijezde ne mare, Alberte. Baš njih briga kako živimo svoj život na zemlji.
Uskoro će mama i otac primiti žalosnu vijest da sam potonuo na Mariji. Sutradan, u rano jutro, dok se nebo nada mnom povlačilo, a na obzorju pojavljivalo jutarnje rumenilo, odjednom sam opazio daleku točkicu. Isprva sam mislio da mi je u oku zrnce prašine, ali, iako sam natrljao oči do plača, točkica je ostajala nepokretna kao i prije. Na posljetku sam shvatio da je to vjerojatno otok. Pokušavao sam prići brodom, istodobno sam osjećao kako se brod sudara sa snažnom strujom koja se odvajala od otočića što sam ga jedva vidio. Spustio sam jedro, prihvatio se čvrstih vesala, okrenuo leđa cilju i zadjenuo vesla u ušice.
Neumorno sam veslao i veslao, ali kao da se nisam micao. Preda mnom beskonačno more koje će mi postati grobom ako se ne probijem do otoka. Prošla su gotovo dvadeset četiri sata otkako sam popio posljednji obrok vode. Satima sam se napinjao, pri veslanju su mi krvarili dlanovi, ali mi je posljednja šansa bio iskrcaj na taj otok. Kad sam se nakon nekoliko napornih sati okrenuo i pogledao prema točkici, prerasla je u otok jasnih obrisa. Vidio sam lagunu i palme, ali još nisam stigao na cilj, preda mnom je još bio naporan posao.
Na posljetku sam bio nagrađen. Predvečer sam uveslao u lagunu i osjetio blag sudar broda s pijeskom.
Skočio sam iz čamca za spašavanje pa ga izvukao na obalu. Poslije tolikih dana na pučini bilo mi je bajkovito osjetiti pod nogama čvrsto tlo.
Prije nego što sam izvukao čamac među palme, pojeo sam posljednji obrok brodskoga dvopeka. Najprije sam se upitao ima li na otoku vode.
Nisam bio optimist iako sam se iskrcao na otoku južnih mora. Vjerojatno nije nastanjen, tako je užasno malen. Vidio sam kako se uvija. Da je malo uži, vjerojatno bih preko njega vidio more, pomislio sam.
Nema mnogo stabala, ali sam uto čuo kako jedna ptica u palminoj krošnji cvrkuće ljepše nego ijedna ptica koju sam prije čuo. Cvrkut mi se možda učinio posebno lijepim i zato što je to bio prvi znak da na otoku ipak ima života. Poslije tolikih godina plovidbe bio sam siguran da to nije morska ptica.
Udaljio sam se od čamca puteljkom kako bih se približio ptici na stablu. Tad mi se prvi put učinilo da otok raste što više u nj ulazim. Odjednom opazim više stabala, iz unutrašnjosti otoka čuo sam i druge ptice. Istodobno sam uočio, mislim da sam to i prije opažao, da ovdje ima mnogo cvijeća i grmlja, posve drukčijega od svega što sam ikad prije vidio.
S obale sam vidio samo sedam, osam palma, a sad sam otkrio da se puteljak kojim sam krenuo nastavlja među visokim ružinim grmljem, uvija se dalje prema palmiku.
Skakutao sam prema palmiku, htio sam točno utvrditi koliki je otok. Kad sam se našao ispod palminih krošnja, pokazalo se da tek ulazim u gustu listopadnu šumu. Osvrnuo sam se i vidio lagunu u koju sam uplovio. Lijevo i desno svijetli Atlantski ocean. Zlatio se na žarkom danjem svjetlu.
Nisam više razmišljao, morao sam samo vidjeti gdje prestaje ta šuma. Skakutao sam među stablima. Kad sam se našao na drugoj strani, i desno i lijevo uzdizali su se visoki proplanci. Više nisam vidio more.

PIK PUB





...poput sjajnih kestena...


Toliko sam čitao zemičkinu knjižicu da sam već počeo dvostruko vidjeti. Skrio sam je na stražnjem sjedalu ispod Paška Patka i zagledao se u jezero Como.
U kakvoj li su vezi povećalo i knjižica koju je pekar u Dorfu ispekao u zemički? Nije li zagonetno i to kako je bilo moguće pisati tako sitnim rukopisom?
Kad smo nakon jezera ušli u grad Como, već se počelo smrkavati. Ne znači da je bilo kasno. U to se doba godine u Italiji mnogo prije smrkne nego u Norveškoj. Svakog dana našeg puta prema jugu mrak se svake večeri spuštao jedan sat ranije.
Dok smo švrljali živahnim gradom, palile su se ulične svjetiljke. Odjednom sam opazio lunapark. Možda sam se tada prvi put na tom putovanja upinjao svim silama kako bih nametnuo svoju volju.
– Idemo u lunapark – rekoh.
– To ćemo još vidjeti – reče otac. Ogledavao se desno i lijevo ne bi li otkrio pristojno prenoćište.
– Ni govora! – rekoh. – Idemo u lunapark.
Na posljetku je popustio. Pod uvjetom da najprije potražimo prenoćište. Još je htio i pivo, prije nego što pristane na daljnje pregovore. Znači, nećemo ni slučajno autom u lunapark. Hotel je bio blizu lunaparka. Zvao se Mini hotel Baradello.
– Olledarab Letoh Inim – rekoh.
Otac me zapita zašto sam odjedanput počeo govoriti arapski. Pokazao sam mu hotelski natpis, a na to se nasmijao.
Kad smo odnijeli stvari u hotelsku sobu, a tata na recepciji popio pivo, otišli smo u lunapark. Otac je usput svratio u trgovinu i kupio dvije bočice nekakva žestokoga pića.
Lunapark uopće nije bio loš, ali oca sam nagovorio samo na to da se ukrca u sablasni vlak i u divovsko kolo. Vozio sam se i nekim užasnim vlakićima koji jure gore, vraćaju se dolje i obrću uz lupinge.
S vrha divovskoga kola vidjeli smo cijeli grad i jezero Como. Na vrhu su nas zaustavili pa smo se njihali naprijed i natrag dok su ukrcavali nove putnike. Dok smo tako lebdjeli, između neba i zemlje, ugledao sam jednoga čovječuljka koji nas je mjerkao sa zemlje. Uspravio sam se i pokazao čovječuljka:
– Opet on!
– A tko? – upita otac.
– Patuljak – rekao sam. – Dao mi je povećalo na crpki.
– Gluposti! – reče otac, ali i on pogleda zemlju.
– To je on – nisam odustajao. – Ima isti šešir, vidiš, patuljak je. – Mnogo je patuljaka u Europi, Hans Thomas. A i mnogo šešira. Lijepo sjedni. Bio sam čvrsto uvjeren da je to onaj isti patuljak. Očito je upravo nas mjerkao. Kad se naša gondola počela opet približavati tlu, opazio sam ga kako se munjevito provlači između dviju kućica i nestaje. Uopće me više nisu zanimale atrakcije u lunaparku. Otac me pitao bih li se vozio autićima, ali sam ljubazno odbio.
– Samo bih malo švrljao – odgovorio sam.
Nisam rekao da idem uhoditi patuljka. Možda je otac nešto naslućivao, jer me neočekivano srdačno slao i na vrtuljke i na druge atrakcije.
Dok smo prolazili lunaparkom, otac se dvaput leđima okretao pa cugao iz bočica koje je kupio. Vjerojatno bi mu bilo draže piti dok sam ja u sablasnom tunelu i slično.
Usred lunaparka bio je peterokutni šator. Na njemu je pisalo Sibilla, ali ja sam čitao odostraga:
– Allybis.
– Što je? – upita otac.
– Ono! – pokazao sam mu.
– Sibylla – reče otac. –To znači proročica. Možda želiš da ti proriče? Nije bilo sumnje. Pohrlio sam prema šatoru.
Pred ulazom je sjedila prelijepa djevojčica mojih godina, duge crne kose i tamnih očiju, očito cigančica. Bila je tako predivna da mi zatreperi u želucu.
Djevojčica se zanimala za oca, pogledala ga i nabacila engleski: – Will you see your future, Sir? Only 5000 liras. Želite li vidjeti svoju budućnost, gospodine? Samo pet tisuća lira.
Otac izvadi novčanicu, pokaže me i dade djevojčici novac. Uto iz šatora pomoli glavu starija žena, ona je proricala. Pomalo sam se razočarao: neće mi gatati djevojčica koja je uzela novac.
Uguraju me u šator. Na stropu crvena svjetiljka. Vračara je za okruglim stolom na kojemu je, uz veliku kristalnu kuglu, akvarij, a u njemu ustreptale srebrne i zlatne ribice. Na stolu su bile i igraće karte.
Pokazala je stolicu, sjeo sam. Da nisam znao da otac čeka pred šatorom, s bočicom u svakoj ruci, osjećao bih se nelagodno.
– Do you speak English, my dear? – počela je. – Govoriš li engleski, dušo? – Of course – odgovorim. –Dakako!
Uzela je karte i jednu izvukla. Pik puba je stavila na stol. Rekla je neka izvučem dvadeset karata. Nato mi reče neka ih promiješam. Poslušao sam je, a ona mi reče neka među karte stavim i pik puba. Nato je počela slagati dvadeset i jednu kartu, gledajući me ravno u oči.
Karte su bile u tri reda, u svakom sedam. Pokazala je najgornji red rekavši da je tu prošlost, srednji je red sadašnjost, a najdonji budućnost. U srednjem se redu opet pojavio pik pub i to uz džokera.
Amazing – promrmljala je. –A very special spread. Čudno, doista neobična kombinacija.
I neko vrijeme ništa. Možda je ta dvadeset jedna karta toliko posebna da ju je hipontizirala. Uto je progovorila.
Najprije je u srednjemu redu pokazala pik puba i okolne karte. – I see a growing boy – reče. – He is far away from home. Vidim dječaka u razvoju, daleko je od kuće.
Nije me se osobito dojmila. Nije morala biti ciganka pa da shvati da nisam iz Coma. Uto me upitala: –Are you not happy, my dear? Nisi sretan, dragi?
Nisam odgovorio. Opet je pogledala karte.
Pokazala je red prošlosti. Među kartama je ondje bio pik kralj. – Many sorrows and obstacles in the past – reče. – Mnogo tuge i prepreka u prošlosti. Uzela je pik kralja i rekla da je to otac. Proveo je teško djetinjstvo, nastavila je. Nato je govorila mnogo toga što sam tek napola razumio. Nekoliko je puta spominjala grandfathera.
– But where is your mother, dear son? A gdje ti je majka, dragi sinko? Rekoh da je u Ateni, ali odmah sam se pokajao. Time sam joj pomogao, možda samo blefira.
– She has been away for a very long time – nastavi gatara. –Nje dugo nema. – Pokaže mi donji red karata. Posve desno, daleko od pik puba, bio je herc as.
– I think this is your mother... Ona je, mislim, tvoja majka – reče. – She is a very attractive woman... wearing beautiful clothes, in a foreign country, far away from the land in the North. (Vrlo privlačna žena, u lijepoj odjeći, u stranoj zemlji, daleko od sjeverne zemlje).
I tako je gatala, samo sam je napola shvaćao. Kad je počela govoriti o budućnosti, crne su joj ciganske oči svjetlucale poput sjajnih kestena.
– I have never seen a spread like this... – ponovila je. –Nikad nisam vidjela ovakvu kombinaciju!
Pokazala je džokera uz pik puba i nastavila:
– Many great surprises. Many hidden things, my boy. Velika iznenađenja i mnogo skrivenih stvari, dječače.
Ustala je i uzrujano zabacila glavu. Na posljetku je rekla:
– And it is so close... A sve je tako blizu!
Seansa je završila. Vračara me ispratila iz šatora, odlučno pristupila ocu pa mu šapnula na uho neke istine. Išao sam malo iza nje. Odjednom mi je stavila ruku na glavu i rekla:
– This is a very special boy, Sir... Many secrets, God knows what he will bring. Poseban je on dječak, gospodine... Mnogo tajna, Bog zna što će donijeti.
Otac se, mislim, umalo nasmijao. Možda zato kako ne bi prasnuo u smijeh, pružio joj je novčanicu.
I kad smo se udaljili od šatora, vračara je i dalje gledala za nama. – Gatala je iz karata – rekao sam.
– Je li? Vjerojatno si zamolio džokera?
– Poludio si – ogorčeno sam odgovorio. Pitanje sam smatrao kao psovku u crkvi. – Jesmo li Cigani mi ili one?
Otac se odvratno nasmijao. Po smijehu sam mu čuo da je ispraznio obje bočice. Kad smo se vratili u hotelsku sobu, naveo sam oca da mi pripovijeda gusarske zgode sa sedam mora.
Godinama je plovio na tankeru između Zapadne Indije i Europe. Meksički zaljev i gradove kao što su Rotterdam, Hamburg iLübeck poznavao je kao svoj džep. Brod je putovao i dalje pa je otac upoznao i druge svjetske luke. Hamburg smo već posjetili, pola smo se dana motali po luci. Sutra ćemo doći u drugi lučki grad u kojemu je otac bio kao mladić. Venecija. Kad na posljetku dođemo u Atenu, kanio je posjetiti Pirej.
Prije nego što smo krenuli na taj dugi put, pitao sam ga zašto ne idemo zrakoplovom. Imali bismo više vremena da u Ateni tražimo mamu, ali otac je vrhunac svega vidio u tomu da je vratimo kući, a lakše ju je gurnuti u fiat nego je vući za sobom u putničku agenciju i kupovati joj zrakoplovnu kartu.
Sve mi se činilo da ni on ne vjeruje da će je naći. Nije se htio odreći lijepoga godišnjeg odmora. Otac je želio vidjeti Atenu još kad je bio mladić. Kad je bio u Pireju, samo nekoliko kilometara od Atene, kapetan mu nije dopustio da posjeti stari grad. Držim da bi tom kapetanu trebalo oduzeti čin i degradirati ga u brodskog malog.
Mnogi putuju u Atenu razgledavati stare hramove. Otac je nadasve htio u Atenu zato što su ondje živjeli veliki filozofi.
Ružno je to što je mama zapravo ostavila na cjedilu i oca i mene. Otac je smatrao još jednom pljuskom u lice to što je pobjegla u Atenu. Kad je već željela naći sebe u zemlji koju je i otac htio posjetiti, mogli su je i skupa razgledavati.
Otac je ispričao dvije nezaboravne pomorske zgode i zaspao. Ležao sam budan na postelji i razmišljao o zemičkinoj knjižici i neobičnom pekaru u Dorfu.
Ljutio sam se zato što sam skrio zemičkinu knjižicu u automobilu. Tako večeras neću pročitati što se dogodilo pekaru Hansu nakon brodoloma.
Prije nego što sam zaspao, mislio sam na Ludwiga, Alberta i pekara Hansa. Svi su teško živjeli prije nego što su postali pekarima u Dorfu. Sve ih je spajala tajna o ljubičastom soku i zlatnim ribicama. Pekar Hans je spomenuo čovjeka imenom Frode, taj je imao čudne igraće karte...
Ako nisam pogrešno shvatio, sve je to u nekoj vezi s brodolomom Pekara Hansa.

PIK DAMA





...što su se leptiri glasali poput ptičjega cvrkuta...


Sutradan me ujutro otac rano probudio, to nije bilo uobičajeno. Ipak nije bilo toliko kapi u bočicama koje je kupio na putu u lunapark.
– Danas ćemo u Veneciju – rekao je. – Krećemo kad iziđe sunce. Kad sam skočio iz hotelske postelje, sjetim se da sam sanjao patuljka i gataru u lunaparku. U snu je patuljak bio voštana figura u sablasnom tunelu, ali odjednom je oživio kad mu se crnokosa ciganka zagledala duboko u oči dok se, sa svojom lijepom kćerkom, vozila vlakom. U noćnoj se tami patuljčić iskrao iz tunela pa sad putuje Europom, u neprekidnom strahu da će ga netko prepoznati i vratiti u sablasni tunel. Učine li to, opet bi postao beživotnom voštanom figurom.
Otac je bio spreman za polazak prije nego što sam izbio sebi iz glave taj čudni san, prije nego što sam navukao hlače. Veselio sam se dolasku u Veneciju. Ondje ćemo prvi put na našem dugom putovanju vidjeti Sredozemno more. Nikad prije nisam vidio to more, a ni otac, otkako je prestao ploviti. Iz Venecije ćemo u Atenu preko Jugoslavije.
Otišli smo u blagovaonicu i progutali onaj prelagani doručak koji smo dobivali svugdje južno od Alpa. Prije sedam smo bili u automobilu, a kad smo krenuli, sunce je izišlo iza obzorja. Tata natakne sunčane naočale i reče:
– Cijeloga će jutra ta blistava zvijezda biti pred nama.
Cesta u Veneciju vodila je slavnom nizinom rijeke Po, jednom od najplodnijih ravnica na svijetu. Dakako, razlog je tomu izobilje svježe alpske vode.
Prolazili smo uz bujne nasade naranača i limuna, nato bismo zašli među čemprese, masline ili palme. Na vlažnijim smo područjima vozili uz rižišta, među visokim jablanima, a posvuda su uz rub ceste rasli crveni makovi, tako kričavi da sam na mahove morao trljati oči.
U rano prijepodne došli smo na planinsku kosu i gledali ravnicu tako raskošnih boja da bi svaki nesretni slikar krajolika sigurno morao uporabiti cijelu svoju paletu odjedanput ako bi htio pokušati vjerno prikazati sliku.
Otac je parkirao automobil, skočio uz rub ceste i pripalio dok je sabirao misli uoči tipičnog mini predavanja kakva mi je neprekidno držao:
– Sve to svakoga proljeća niče iz zemlje, Hans Thomas, rajčice, limuni, artičoke, lješnjaci, tone zelenoga klorofila. Razumiješ li ti otkud ta crna zemlja sve to crpi iz sebe?
Zagledao se u to čudo stvaranja i nastavio:
– Najviše me se doima to što sve potječe od jedne jedine stanice. Jednom, prije nekoliko milijarda godina, nastalo je sjeme i počelo se dijeliti. Tijekom godina to se sjeme pretvorilo u slonove, jabuke, maline i orangutane. Razumiješ li ti to, Hans Thomas?
Odmahnuo sam glavom pa se opet zahuktao. Uslijedilo je opširno predavanje o podrijetlu raznih biljnih i životinjskih vrsta. Na posljetku je pokazao leptira koji je otprhnuo s modroga cvijeta. Objasni da taj leptir može na miru živjeti upravo ovdje, u dolini Poa, zato što točkice na leptirima sliče očima nekih divljih životinja. Kad se otac nato, začudo, zamislio tijekom čik-pauze, umjesto da svoga zbunjenoga sina zapljusne filozofskim predavanjima, izvadio sam iz džepa povećalo i obavio zanimljiva biološka ispitivanja. Tim sam se povećalom služio i kad sam, na stražnjem sjedalu, čitao zemičkinu knjižicu. I priroda i zemičkina knjiga podjednako su bogate tajnama.
Otac je kilometrima šutke razmišljao za volanom. Znao sam, svakog bi trenutka mogao izići s važnim istinama ili o planetu na kojemu stanujemo ili o mami koja je odjednom od nas otputovala. Sad nije ništa važnije nego nastaviti čitati zemičkinu knjižicu.
Laknulo mi je što sam se iskrcao na kopnu koje nije gola hrid u moru. I još nešto! Kao da je taj otok imao neku nedokučivu tajnu. Neprekidno mi se činilo da se sve više rasteže što dublje u njega prodirem, kao da se širi na sve strane nakon svakog mojega koraka. Rastezao se u svim smjerovima kao da, odnekud iz svojih dubina, crpi snagu.
Nastavio sam puteljkom prodirati u otok, ali uskoro se račvao. Morao sam se odlučiti kamo dalje. Proslijedio sam lijevim odvojkom, ali se i on račvao. Opet sam se držao lijeve strane. Put je nestajao u dubokomu klancu, između dvaju brda. Između grmlja su gmizale goleme kornjače, najveće dulje od dva metra. Čuo sam za tako velike kornjače, ali tad sam ih prvi put vidio. Jedna je izvukla glavu iz oklopa pa me pogledala kao da mi želi zaželjeti dobrodošlicu na otoku.
Lutao sam cijeli dan. Vidio sam nove šume, doline i visoravni, ali more nikako. Kao da sam zalutao u čarobnomu krajoliku, u nekakvu obratu labirinta, u kojemu puteljci nikad ne prestaju pred zidom.
U kasno sam poslijepodne došao u otvoren krajolik, veliko je jezero vedro svjetlucalo na popodnevnom suncu. Odmah sam se bacio uz obalu i žedno se napio. Prvi put nakon nekoliko tjedana pio sam nešto osim brodske vode.
Odavno se nisam prao. Otrgnuo sam tijesnu mornarsku odoru pa zaplivao. Osvježio sam se nakon dugog popodnevnog hoda pod žarkim tropskim suncem. Tek sam tad shvatio koliko mi je sunce opržilo glavu dok sam danima, bez ikakve zaštite, sjedio u čamcu za spašavanje.
Nekoliko sam puta duboko zaronio. Kad sam ispod vode otvorio oči, vidio sam mnoštvo zlatnih ribica svih duginih boja. Bilo ih je zelenih poput priobalnoga bilja, modrih poput dragulja. Neke su zlaćane, crvene, žute i narančaste. Istodobno se svaka od njih prelijeva, ima prugice svih tih boja.
Izvukao sam se iz vode i sušio na večernjem suncu. Osjećao sam kako mi glad prolazi tijelom. Vidio sam grm gustih grozdova, punih žutih bobica, velikih kao jagode. Nikad nisam vidio nešto takvo, ali valjda su ipak jestive. Okus im je bio između oraha i banana. Kad sam se najeo, opet sam navukao mornarsku odoru i na posljetku, iscrpljen, zaspao uz veliko jezero.
Sutra, u rano jutro, prije nego što se sunce diglo, odjednom sam se probudio, kao da mi je tijelo zapljusnula neka struja svijesti. Preživio sam brodolom, pomislim. Tek sam tad shvatio. Kao da sam se ponovno rodio.
Lijevo od jezera uzdizalo se neprohodno pobrđe, obraslo žutom travom i crvenim zvonolikim cvijećem koje je lagano podrhtavalo na svježem jutarnjem lahoru.
Prije nego što se na nebu pojavilo sunce, bio sam na vrhu gorske kose. Ni odande nisam vidio more. Proučavao sam prostrano kopno, kontinent. Već sam bio i u Sjevernoj i Južnoj Americi, ali sigurno nisam na tim kontinentima. Ljudima ni traga ni glasa. Ostao sam na vrhu sve dok se na istoku nije pojavilo sunce. Crveno kao rajčica, a ustreptalo kao fatamorgana, uzdizalo se nad dalekom stepom. Zato što je obzorje bilo tako nisko, sunce se doimalo većim i crvenijim nego što sam ga igdje drugdje vidio, pa i na pučini. Grije li isto sunce majčinu i očevu kuću u Lübecku?
Cijelo sam jutro lutao iz krajolika u krajolik. Kad se sunce popelo visoko na nebu, spustio sam se u dolinu žutih ružinih grmova. Među grmljem su letjeli divovski leptiri. Najvećima je raspon krila bio poput vranina, samo što su bili kudikamo ljepši. Svi tamnomodri, s dvjema golemim krvavocrvenim zvijezdama na krilima. Nalikovali su živom cvijeću. Kao da se cvijeće na otoku odjednom odvojilo od zemlje i naučilo letjeti. Najneobičnije je bilo upravo to što su se leptiri glasali poput ptičjega cvrkuta raznih visina, a ta je slabašna glazba lebdjela nad cijelom dolinom, kao kad svi duhači u orkestru, uoči koncerta, ugađaju glazbala. Katkad bi zalepetali mekanim krilima. Osjećao sam njihov težak, slatkast miris, poput skupoga parfema.
Dolinom je žuborila rječica. Odlučio sam ići uz nju kako ne bih besciljno lutao velikim otokom. Mogao sam biti siguran da ću, prije ili poslije, izbiti na more. Nije sve bilo tako jednostavno kao što sam zamišljao, jer je tijekom popodneva široka dolina nestala. Isprva se ljevkasto uvijala da bi, na kraju, izbila pred vrletnu hrid.
Nisam odmah shvatio u kakvoj je to vezi. Rijeka se, naime, ne može vratiti istim putem kojim je došla. Kad sam se spustio u duboki klanac, vidio sam da rijeka nastavlja teći kroz tunel u brdu. Pristupio sam ulazu i zagledao se. Voda je tu mirnije tekla i izdubila podzemni kanal.
Pred ulazom u stijenu žabe su, velike poput kunića, skakale u vodu, a kad su se raskreketale, dizala se užasna buka. Da u prirodi postoje takve žabe, bilo mi je posve novo iskustvo.
U vlažnoj su travi gmizali debeli gušteri i još veći gekoni. Iako ih nikada nisam vidio tako velike, bio sam naviknut na takve životinje jer sam se često iskrcavao u mnogim svjetskim lučkim gradovima. Na ovom su otoku gmazovi i crveni i žuti i modri.
Otkrio sam da je moguće kanalom ući u tunel. Samo se moram odvažiti i vidjeti dokle ću stići.
U stijeni tamno, modrozeleno svjetlo. Tu se voda jedva kretala. I ovdje otkrijem mnoštvo živahnih zlatnih ribica u kristalnobistroj vodi.
Uto izdaleka, iz tunela, odjekne tutnjava. Kad sam prišao, tutnjava se pojačavala, gromoglasna poput talambasa. Očito se približavam podzemnomu vodopadu.
Moram se i vratiti, pomislim. Prije nego što sam došao do ruba slapa, prostor se napuni snažnim, jarkim svjetlom. Pogledao sam i gore, u hridi, opazio otvor. Počeo sam se penjati prema njemu. Uskoro sam vidio tako zasljepljujuće lijepu prirodu da su mi na oči navrle suze.
Bilo je toliko usko da sam se jedva provukao kroz rupu. Tad sam se uspravio. Pod mojim se nogama pružala dolina, tako bujna i zelena, da mi more više nije nedostajalo.
Kako sam se spuštao proplankom, otkrio sam još neke vrste voćaka. Na nekima jabuke i naranče, na drugima voće koje sam otprije poznavao. U dolini je raslo voće koje nikad prije nisam vidio. Na najvećem je drveću bilo duguljasto šljivasto voće, a na manjem zeleni plodovi veličine rajčica.
Na zemlji izobilje cvijeća, jedno maštovitije od drugoga. Bilo je ondje i zvončića, jaglaca i šumarica. Posvuda ružino grmlje, obraslo ljubičastim, patuljastim ružama. Iznad tih su grmova zujale pčele, velike kao vrapci kod nas u Njemačkoj. Krila su im se staklasto prelijevala na jarkom popodnevnomu suncu. Osjetio sam snažan miris meda.
Krenuo sam dolinom. Tad sam opazio moluke...
Već sam pred pčelama i leptirima ostao bez daha, jer su bile i krupnije i ljepše od svojih srodnika u Njemačkoj. Ipak su to pčele i leptiri. Kao i žabe i gmazovi. Uto sam ugledao velike bijele životinje, koje su se toliko razlikovale od svega što sam ikad prije vidio, od svega o čemu sam slušao, da sam, pun nevjerice, morao protrljati oči.
Stado od dvanaest do petnaest životinja velikih kao konji i krave, ali imale su debelu bjelkastu kožu koja je podsjećala na svinjsku, a sve šestonoge. U usporedbi s konjima i kravama imale su manje, ali šiljastije glave. Na mahove su pružale vrat prema nebu i braškale: braš, braš!
Nisam se prestrašio. Šestonoge su se životinje doimale glupo i dobroćudno, kao naše krave u Njemačkoj, ali potvrdile su mi da sam doista dospio u zemlju koja nije ucrtana u zemljovide. To je podjednako čudno kao sresti čovjeka bez lica.
Čitanje sitnih slova u zemičkinoj knjižici oduzima mnogo više vremena nego obična slova. Svako se slovce moralo posebno iščitavati u zgusnutoj vrevi, povezivati s drugima. Dok sam čitao o šesteronogim životinjama na čarobnom otoku, bilo je već kasno popodne, a otac je skrenuo s autoceste.
– Ručat ćemo u Veroni – reče.
– Anorev – naopako sam pročitao natpis.
Dok smo vozili prema gradu, otac je pričao pretužnu priču o Romeu i Juliji koji nisu mogli biti skupa zato što su potjecali iz zaraćenih obitelji. Mladi ljubavni par, koji je životom morao platiti tu zabranjenu ljubav, živio je u Veroni prije mnogo stoljeća.
– Podsjeća me to na baku i djeda – rekoh, našto se otac tiho nasmijao jer se on toga nikad nije sjetio.
Jeli smo antipasto i pizzu u velikom restoranu. Prije nego što smo nastavili put, lutali smo ulicama, a otac je u suvenirnici kupio igraće karte pedeset i dviju polugolih žena. I sad je odmah uzeo džokera, ali je zadržao i druge karte.
Sigurno se ustručavao zato što su žene u kartama bile još laganije odjevene nego što je očekivao. Bilo kako bilo, munjevito je gurnuo karte u džep na prsima.
– Nevjerojatno, ima toliko žena – rekao je gotovo kao da sebi govori. Pa nešto je morao reći.
Dakako, veoma glup iskaz. Pa pola stanovništva su žene. Mislio je reći da tu ima mnogo golih žena, nismo naviknuti na tolike.
Ako je to mislio, potpuno se slažem. Malo je pretjerano skupiti pedeset dvije gole žene u kartama. Uz to je to glupa zamisao, jer nije moguće igrati kartama samih dama. U gornjem su uglu pik kralj, tref četvorka i tako dalje, ali onaj tko bi se poslužio takvim kartama, vjerojatno bi samo buljio u žene umjesto da se udubi u partiju.
U tim je kartama jedini muškarac bio džoker. Prema predlošku nekakvoga grčkog ili rimskog kipa ovnujskih rogova. I on je bio gol, ali takvi su već ti stari kipovi.
Kad smo opet sjeli u fiat, još sam razmišljao o neobičnim kartama i rekao: – Zar nikad nisi mislio na to da nađeš novu ženu umjesto da pola života trošiš kako bi otkrio onu koja nije našla sebe? Isprva se tiho nasmijao, a onda odgovorio: – Slažem se, tajanstveno je to, na našem planetu ima pet milijarda ljudi, ali jednu osobu zavolimo i ne bismo je ni za što mijenjali. Više nismo govorili o tim kartama. Iako je imao pedeset dvije razne žene, a svaka je od njih radila sve što je mogla kako bi što bolje izgledala, shvatio sam da otac misli da nedostaje važna karta. Tu ćemo kartu naći u Ateni.

PIK KRALJ





...bliski susret četvrte vrste...


Kad smo na posljetku, u kasno popodne, stigli u Veneciju, morali smo parkirati automobil u velikoj garaži prije nego što ćemo otići u grad, jer Venecija nema ni jedne prave ulice, ali zato je ondje sto osamdeset kanala, više od četiri stotine pedeset mostova, tisuće motornih brodova i gondola.
S parkirališta smo se motornim čamcem (taksijem) odvezli u hotel uz Canal Grande, najveći venecijanski kanal. Otac je sobu naručio još iz hotela u Comu.
Prtljagu smo odnijeli u najmanji i najodvratniji hotel u kojemu smo odsjeli tijekom cijeloga putovanja. Nato smo izišli u grad pa šetali uz kanale i po nekim od nebrojenih mostova.
U kanalnom ćemo gradu provesti dvije noći prije nego što nastavimo put. Znao sam, postoji velika opasnost da se otac u gradu opskrbi većom količinom žestokih pića.
Ručali smo na velikom Markovu trgu. Oca sam nagovorio da se vozimo gondolom. Otac pokaza na karti kamo želi, a gondolijer krene. Jedino što je iznevjerio moja očekivanja zato što nije nimalo pjevao. Nisam se uzrujavao jer sam gondolijerske pjesme uvijek smatrao mačjom kakofonijom.
Dok smo se vozili, dogodilo se nešto o čemu se otac i ja nikako nismo mogli složiti. Kad smo imali proći ispod mosta, kroz rešetku nas je, odozgo, gledalo jedno dobro poznato lice. Bio sam čvrsto uvjeren da je to patuljak s benzinske crpke, taj sam se put naljutio zbog neočekivana susreta. Shvatio sam, uporno nas progoni.
– Patuljak! – povikao sam, uspravio se u gondoli i upro prstom u njega. I danas shvaćam koliko se otac naljutio jer gondola se umalo prevrnula. – Sjedni – zapovjedio je otac. Kad smo prošli ispod mosta, ipak se okrenuo i pogledao gore. Nevolja je bila u tome što patuljka više nije bilo, iščeznuo je kao u lunaparku u Comu. – Vidio sam da je on – rekao sam i zaplakao. Prestrašio sam se jer se gondola nakrivila. Vidio sam da mi otac ne vjeruje.
– To ti samo sebi umišljaš, Hans Thomas – rekao je.
– Bio je to patuljak – nisam odustajao.
– Možda, ali ne isti – prosvjedovao je, iako ga uopće nije vidio. – Misliš li da je cijela Europa puna patuljaka?
Pitanjem sam udario čavao po glavici. Otac se lukavo smješkao: – Može biti – rekao je. – Čudni smo mi patuljci, svi smo mi tajnoviti patuljčići koji se odjednom pojavljuju na venecijanskim mostovima. Gondolijer nije ni trepnuo. Doveo nas je do trga s mnogo vrtnih restorana. Otac je naručio sladoled i sok, a sebi kavu i nešto što je nazvao Vecchia Romagna. Nisam se iznenadio kad su mu uz kavu donijeli neko smeđe piće, u elegantnoj čaši koja me je podsjećala na akvarij zlatnih ribica.
Poslije dvije do tri takve čaše otac me duboko pogleda u oči, kao da je odlučio odati najveću tajnu svoga života.
– Nisi zaboravio naš vrt na Hissoyu? – počeo je. Nisam se htio ponižavati odgovorom na tako glupo pitanje, a on nije ni očekivao odgovor.
– Dobro – nastavio je. – A sad me dobro slušaj, Hans Thomas. Zamislimo da jednoga jutra dođeš u vrt pa među jabukama otkriješ malenoga Marsovca. Recimo, on je malo manji od tebe, a je li žut ili zelen, to prepuštam tvojoj mašti.
Ulizivački sam klimnuo. Nema smisla prosvjedovati zbog izbora teme. – Stranac zuri u tebe, svi zurimo u ljude s drugih planeta – nastavio je otac. – Pitanje je kako ćeš reagirati.
Već sam htio reći da bih frajera pozvao na zemaljski doručak, ali sam rekao, što je i istina, da bih se vjerojatno toliko prestrašio da bih valjda zaurlao kao Indijanci.
Otac je klimnuo glavom, očito je bio zadovoljan odgovorom. Istodobno sam shvatio da mu još nešto leži na srcu.
– Ne bi li se zapitao tko je taj malac i otkud je?
– Dakako – odgovorio sam.
Još je jedanput zabacio glavu, kao da mjerka sve ljude na trgu, a nato upita: – Nikad nisi pomislio da si i ti takav Marsovac?
Od njega sam već bio na sve naviknut, ali sad sam se morao prihvatiti stola kako ne bih pao na pod.
– Ili Zemaljac, kako hoćeš – nastavio je. – Uopće nije važno kako nazivamo planet na kojemu živimo. Zapravo si ti također dvonožac koji gmiže po kugli u svemiru.
– Kao Marsovac! – rekoh.
Otac kimne i reče:
– Ako se u vrtu ne spotakneš o Marsovca, možeš se spotaknuti na sebe. Onoga dana kad ti se to dogodi možda ćeš također ispustiti indijanski poklič. Samo bi još to nedostajalo, jer ne doživljavamo baš svakoga dana da smo živi, živcati planetni stanovnici na otočiću u svemiru.
Shvatio sam ga, ali nije bilo lako nešto nadovezati. Posljednje što je o Marsovcima rekao bilo je pitanje:
– Sjećaš li se kad smo gledali film Bliski susreti?
Kimnuo sam. Super film o ljudima koji otkriju leteći tanjur s drugoga planeta. – Vidjeti svemirski brod s drugoga planeta, to je susret prve vrste. Ako vidiš kako iz svemirskoga broda izlaze dvonošci, to je susret druge vrste. A godinu dana poslije Bliskih susreta vidjeli smo još jedan film...
– Zvao se Bliski susreti treće vrste – rekao sam.
– Tako je, zato što su uhvatili strane androide iz drugog sunčevog sustava. Izravna veza s nepoznatim zove se bliskim susretom treće vrste. Jasno?
– Jasno – rekoh.
Dugo je gledao kafiće na trgu i na kraju rekao:
– Hans Thomas, doživio si bliski susret četvrte vrste. Zacijelo sam izgledao kao živi upitnik.
– Tajanstven si ti svemirko – naglasi otac i tako žestoko tresne šalicom kave po stolu da smo se i on i ja začudili kako to da se nije razlupala. – Ti si to tajanstveno biće, to osjećaš sto posto.
Nisam se mogao oporaviti od čuđenja, ali osjećao sam da otac ima pravo. –Morao bi biti na državnoj plaći kao filozof – rekoh, ali od srca.
Kad smo se navečer vratili u hotel, na podu smo opazili velikoga žohara. Tako velikoga da mu je, dok se gibao, škripio oklop. Otac se nagnuo nad njega i rekao:
– Oprosti, kompiću. ali ne možeš ovdje noćiti, naručili smo dvokrevetnu sobu, nema mjesta trećemu. Osim toga, mi plaćamo račun.
Pomislio sam da je prolupao, ali tad me pogledao rekavši: – Predebeo je da bismo ga tek tako ubili, Hans Thomas. Tako je debeo da ga moramo nazvati individuom, a individualce ne valja ubijati, pa ni onda kad na njih pomalo negativno reagiramo.
– A da ga pustimo na podu dok spavamo?
– Ni slučajno! Otpratit ćemo ga.
To je i učinio. Otac je žohara počeo izvoditi iz hotelske sobe. Najprije je tako složio kovčege i torbe da je u sobi nastao dug prolaz. Nato je žigicom škakljao žohara po zadku ne bi li ga ubrzao. Poslije pola sata našao se na hodniku pred hotelskom sobicom. Otac je smatrao da je to dovoljno, valjda neće otpratiti nezvana gosta sve do recepcije.
– Sad ćemo ubiti oko – rekao je zatvorivši za sobom vrata. Legao je na postelju i odmah usnuo.
Ostavio sam neka gori svjetlo iznad postelje i nastavio čitati zemičkinu knjižicu čim sam se uvjerio da su ocu udarili žig u putovnicu na granici zemlje snova.

TREF


TREF AS





...upravo onakve sličice kao na igraćim kartama...

Cijelo sam se popodne motao bujnim perivojem. Odjednom u daljini opazim dvije ljudske spodobice. Srce mi zaigra u njedrima. Spašen sam, pomislim. Možda sam ipak stigao u Ameriku.
Dok sam im prilazio, pomislim da se nećemo moći sporazumjeti. Govorio sam samo njemački, a nakon četiri godine plovidbe na Mariji i nešto engleski i norveški, ali otočani sigurno govore posve drugim jezikom.
Kad sam im se približio, vidio sam kako se naginju nad gredice. Uočio sam da su manji od mene. Možda djeca?
Kad sam im se još više primaknuo, opazio sam da beru svijetle korijene pa ih slažu u košare. Odjednom su se okrenuli pa me pogledali. Dva debeljuškasta čovječuljka, možda su mi dopirala do prsa. Obojica tamnokosa, masne orahovosmeđe kože, u posve istim tamnomodrim odorama, samo s tom razlikom što je jedan imao na kaputu tri crna puceta, a drugi samo dva.
– Good afternoon – rekoh najprije na engleskom. Čovječuljci odlože oruđe i zagledaju mi se duboko u oči.
– Do you speak English? – opet sam pokušao.
Malecki su odmahivali rukama i vrtjeli glavom.
Slučajno sam ih pozdravio na svom materinskom jeziku. Onaj s tri puceta na odori odgovori mi tečno, njemački:
– Ako imaš više od tri znaka, smiješ nas tući, ali te usrdno molimo, nemoj. Ostao sam bez riječi i nisam znao što bih odgovorio. Na pustom otoku u Atlantiku odgovaraju mi na mojemu materinskom jeziku. Samo što nisam shvaćao što misle s ta tri znaka.
– Dolazim u miru – rekao sam za svaki slučaj.
– Tako valja, ako ne želiš da te kralj kazni.
Kralj, pomislio sam. Dakle, nisam u Sjevernoj Americi.
– Razgovarao bih s kraljem – odgovorio sam. Uto se Dvopucetasti umiješa u razgovor.
– S kojim kraljem želiš razgovarati?
– Nije li tvoj prijatelj rekao da će me kralj kazniti? Dvopucetasti se okrene prema Tropucetastom i reče:
– Kao što sam mislio. On ne zna pravila. Tropucetasti me pogleda. – Nije samo jedan kralj – rekao je.
– Je li? A koliko ih ima?
Samo su se smijuljili, time su mi pokazivali koliko su im glupa ta moja pitanja. – Jedan za svaku boju – pokunjeno uzdahne Dvopucetasti. Tek sam tad uočio koliko su maleni, pravi patuljci, ali su njihova tijelca bila posve normalnih razmjera. Sve mi se činilo da su ti Liliputanci duševno zaostali. Htio sam upitati koliko ima boja, kako bih tako odredio koliko je kraljeva na otoku.
Preskočio sam pitanje i progovorio:
– Kako se zove najveći kralj?
Opet su se pogledali i odmahnuli glavom.
– Misliš li da nas zafrkava? – upita Dvopucetasti.
– Ne znam – reče Tropucetasti. – Moramo mu odgovoriti. Dvopucetasti otjera muhu koja mu se spustila na masni obraz i reče:
– U pravilu crni kralj ima pravo tući crvenoga, ali i crveni kralj smije probosti crnoga. – Grubo je to – rekao sam.
– Takva su pravila.
Odjednom smo u daljini začuli prodoran zveket. Razlupalo se staklo. Patuljci se okrenu prema izvoru zvuka.
– Glupani! – reče Dvopucetasti. – Uvijek slupaju više od polovice onoga što izrade! Nakratko su mi bili okrenuti leđima pa sam neočekivano otkrio: Dvopucetasti je na leđima imao dva crna trolista, a Tropucetasti također tri trefa. Upravo onakve sličice kao na igraćim kartama. Odjednom je razgovor, u koji sam se upleo, postao nešto manje besmislen.
Kad su se opet okrenuli prema meni, odlučio sam ispitati stvar iz posve novog ugla. – Ima li mnogo otočana? – upitam. I tad su se čudno pogledavali. – Kakva gomila pitanja – reče jedan.
– Doista bestidno – nadoveže drugi.
Razgovor mi se učini gorim nego da se uopće ne razumijemo, jer iako sam razumio svaku njihovu riječ, nisam shvaćao što misle. Možda bi bilo bolje da smo se sporazumijevali samo znakovima, a ne riječima.
– Koliko vas ima? – opet pokušam, već sam gubio strpljivost. – Vidiš, mi smo Dvojka i Trojka – odgovori onaj koji je na leđima imao tri trefa. –
Ako ti trebaju naočale, razgovaraj s Frodeom, jedini on poznaje umijeće brušenja stakala. – Koliko si ti? – upitao me drugi.
– Samo ja – odgovorio sam.
Dvopucetasti se okrene Tropucetastom i prodorno zvizne. – As! – rekao je.
– Izgubili smo – zbunjeno će drugi. – On hoće tući i kralja. Iz džepa izvadi bočicu, povuče dug gutljaj blistava napitka i pruži bocu drugomu, koji također otpije.
– Nije li as dama? – prekine Tropucetasti.
– Ne mora biti – odgovori drugi. – Samo je dama uvijek dama, a on je možda iz kakve druge igre.
– Glupost! Nema drugih partija, a as je dama.
Možda imaš pravo, ali treba mu samo četiri puceta kako bi nas probo. – Nas da, ali ne i našega kralja, shvati. Podvalio nam je!
I dalje su pili iz bočice, pogled im je postajao sve tuplji i tuplji. Odjednom se tijelo Dvopucetastoga snažno trzne, pogledao me netremice u oči i rekao:
– ZLATNA RIBICA NEĆE ODATI DOTOČNU TAJNU, ALI ZEMIČKA HOĆE. Obojica legnu na tlo i počnu mrmljati, upadajući jedan drugom u riječ: – Rabarbara... mango... bobice... datulje... limun... hunja... šika... kokos... banana... Nastave nabrajati razno voće, tek sam neka od tih imena prije čuo. Na posljetku se prevrnu na leđa i odmah usnu.
Pokušavao sam ih lupkati nogama, ali nije pomoglo. Nisu se micali. Opet sam bio prepušten sebi. Sjećam se, pomišljao sam da je otok rezervat za neizlječive duševne bolesnike, ona su dvojica možda popila lijek za umirenje. Ako je tako, valjda će se uskoro pojaviti kakav liječnik ili bolničar pa će me još optužiti zato što im uznemirujem bolesnike.
Vraćao sam se njivom. Uskoro prema meni krene onizak čovječuljak, u istoj tamnomodroj odori, samo što je imao kaput na dvostruko kopčanje i ukupno deset puceta. I njemu je koža na licu bila masna i smeđa.
– KADA GOSPODAR SPAVA, PATULJCI ŽIVE SVOJIM ŽIVOTOM rekao je lamatajući rukama i motreći me ustreptalim očima. Opet duševni bolesnik, pomislio sam.
Pokazao sam dvojicu spavača.
– I patuljci su pozaspali – rekao sam.
Ubacio je u petu brzinu. Trčao je koliko su ga nosile njegove kratke noge, ali nedovoljno brzo. Nekoliko se puta prevrnuo i opet ustajao, ustajao i opet padao. Imao sam vremena da pobrojim deset trefova na njegovim leđima.
Našao sam se na kolskom putu. Nisam dugo hodao kadli opazim bučnu vrevu. Odjednom sam iza sebe začuo gromoglasnu buku, nešto poput konjskih kopita. Sve bliže i bliže. Okrenuo sam se i okretno odskočio.
Bile su to one šesteronožne životinje koje sam već vidio. Na dvjema od njih jahač. Otraga juri patuljak i maše dugim štapom. Sva su trojica u modroj odori. Kaputi na dvostruko kopčanje imali su po četiri, šest i osam crnih puceta.
– Stoj! – vikao sam dok su jurili mimo mene. Okrenuo se samo pješak i malo usporio. Na kaputu je imao osam puceta.
– POSLIJE 52 GODINE U SELO DOLAZI BRODOLOMČEV UNUK uzbuđeno je povikao.
Tad nestanu i patuljci i šestonošci. Uočio sam da patuljci na leđima imaju toliko trolista koliko i puceta na odori s dvostrukim kopčanjem.
Uz rub su rasle visoke palme gustih grozdova prepunih žutih plodova, velikih poput naranče. Ispod jednoga stabla čekala su kolica, napola puna žutih plodova, nalik na kolica kojima je otac raznosio kruh kod nas, u Lübecku, samo s tom razlikom što u kola ispod palme nije bio upregnut običan konj. Jedna je šesteronožna životinja ovdje bila tegleća marva.
Tek kad sam došao do kola, ispod stabla uočim patuljka. Prije nego što me opazio, vidio sam da ima kaput na jednostruko kopčanje s pet puceta. Inače je bio posve kao odore drugih patuljaka. Svim patuljcima koje sam dotad vidio, bilo je zajedničko to što su im okrugle lubanje bile pokrivene gustom smeđom kosom.
– Dobar dan, Trefe Petico! – rekoh. Ravnodušno me pogledao. – Dobar d...
Prekinuo se, nije se micao, zurio je nijemo preda se.
– Okreni se – na posljetku će on.
Poslušao sam ga, a kad sam se opet okrenuo prema patuljku, češkao se po glavi punašnim prstima.
– Pozor! – povikao je i raskrilio ruke.
Uto iz palmine krošnje padnu dva ploda. Jedan ravno u krilo Trefu Petici, a jedan umalo meni na glavu.
Nisam se osobito začudio videći malo poslije kako Tref Sedmica i Tref Devetka silaze sa stabla. Time sam upoznao cijeli špil, od dva do deset, pomislim.
– Pokušali smo ga pogoditi plodom šike – reče Sedmica.
– Odskočio je u posljednjem trenutku, upravo kad smo bacili – javi se Devetka. Sjeli su ispod stabla uz Peticu.
– Pa dobro, dobro – rekoh. – Sve vam opraštam. Samo mi morate odgovoriti na jedno posve jednostavno pitanje. Inače ću vam svima zavrnuti glavom. Jasno?
Toliko sam ih prestrašio da su nijemo čekali. Redom sam im zavirivao u oči. Svoj su trojici bile tamnosmeđe.
– Dakle, tko ste vi?
Ustajali su jedan za drugim, a svaki je recitirao svoju umobolnu rečenicu: – PEKAR KRIJE BLAGA ČAROBNOG OTOKA – reče Petica. – ISTINA JE U KARTAMA – izjavi Sedmica.
SAMO JEDAN DŽOKER U ŠPILU PROZIRE SLJEPARIJU – na posljetku će Devetka. Odmahnuo sam glavom.
– Hvala na objašnjenju – rekoh. – A tko ste vi?
– Trefovi – odgovori Petica kao iz topa. Očito je ozbiljno shvatio moju prijetnju. – Da, to sam razumio, ali odakle ste? Jeste li pali s neba ili ste možda niknuli iz zemlje, kao druge djeteline?
ŽURNO SU SE POGLedavali, a nato će Tref Devetica: –Iz sela smo. – Je li? Koliko takve... čeljadi kao što ste vi živi na ovom otoku? – Nitko – odgovori Tref Sedmica. –To jest, samo mi. Nitko nije posve jednak. – Ne, to nisam ni očekivao, ali koliko vas, takve čeljadi živi na otoku? ŽURNO SU SE POGL - ali.
– Dođi! – reče Tref Devetica. – Proboj!
– Smijemo li ga probosti? – upita Tref Sedmica.
– Idemo u proboj, mislim.
I bace se u kola. Jedan udari po leđima bijelu životinju koja pojuri što su je god noge nosile. Nikad se nisam osjećao tako bespomoćnim. Dakako, mogao sam ih zaustaviti. Sigurno sam im svima mogao zakrenuti vratom, ali ni u kojem slučaju ne bih ništa postigao.

TREF DVOJKA





...mahao je dvjema kartama...


Kad sam se probudio u venecijanskom hotelčiću, najprije sam pomislio na Pekara Hansa koji je na čarobnom otoku sreo neobične patuljke. Iz hlača podno postelje izvadio sam povećalo i zemičkinu knjižicu. Upravo kad sam upalio svjetlo i htio čitati, otac lavovski rikne i probudi se isto onako brzo kao što je inače znao usnuti.
– Cijeli dan u Veneciji – zijevnuo je i odmah ustao.
ZEMIČKINU SAM knjižicu - žicu morao skriti ispod popluna natrag u džep na hlačama. Pa obećao sam da sve što je u zemičkinoj knjižici mora ostati tajnom između mene i staroga pekara u Dorfu.
– Igraš li se skrivača? – upita otac kad sam gurnuo zemičkinu knjižicu u džep na hlačama i izvukao se ispod popluna.
– Gledam ima li tu žohara – rekao sam.
– Zato ti treba povećalo?
– Možda imaju dječicu – rekoh.
Dakako, više nego priglup odgovor, ali u brzini mi nije palo ništa drugo na um. Za svaki sam slučaj nadodao:
– Možda tu ima patuljastih žohara.
– Nikad se ne zna – reče otac i nestane u kupaonici.
Hotel u kojemu smo stanovali bio je tako jednostavan da nije nudio ni doručak, što nam je odgovaralo, jer smo sinoć otkrili prelijepi vrtni restoran, u kojemu se, između osam i jedanaest sati, moglo doručkovati.
Vani tišina i na velikom kanalu, a i na širokim prolazima uz kanale. U restoranu smo naručili sok i tučena jaja, prženac i narančin pekmez. Taj je doručak na cijelom putovanju bio jedina iznimka od pravila da je najbolje doručkovati kod kuće.
Tijekom doručka je ocu sinula jedna od njegovih genijalnih zamisli. Isprva je ukočeno zurio, tako da sam već pomislio da se opet pojavio patuljak. Nato je rekao:
– Hans Thomas, čekaj, evo me za pet minuta.
Još nisam shvaćao po što ide, ali već sam ga takva doživio. Kad bi ocu nešto palo na um, gotovo ga ništa nije moglo zaustaviti. Nestao je kroz velika staklena vrata na drugoj strani trga. Kad se vratio i sjeo, bez riječi je pojeo ostatak tučenih jaja. Nato pokaže prodavaonicu u kojoj je malo prije bio. –Što ono piše na plakatu,
Hans Thomas? – upitao je.
– Sartap Anocna – čitao sam odostraga.
– Ancona Patras, da.
Prženac je umočio u kavu prije nego što će ga ugurati u usta. Bilo mu je teško jer su mu se usta razvukla u širok osmijeh.
– Pa što onda? – upitao sam. Obje su mi riječi bile podjednako strane, čitao ih s jedne ili s druge strane.
Duboko mi se zagledao u oči.
– Nikad nisi sa mnom plovio, Hans Thomas. Ne znaš kako je na moru! Mahao je dvjema kartama i nastavio:
– Nedostojno je staroga mornara da se vozika oko Jadrana, nećemo više biti kopneni štakori, grom i pakao. Fiata ćemo ukrcati na brod pa otploviti u Patras, na zapadnoj obali Peloponeza. Odande je tek nekoliko desetaka kilometara do Atene.
– Doista? – upitao sam.
– Sto posto, do vraga! – rekao je.
Očito će uskoro na more kad bez uvijanja psuje.
Tako nismo u Veneciji ostali ni jedan dan, jer brod je iz Ancone u Grčku plovio još večeras, a do njega je gotovo tri stotine kilometara. Jedino što je otac, prije nego što opet sjedne za volan, želio malo proučiti venecijanska slavna staklarska umijeća.
Za taljenje stakla nužne su otvorene peći. Zato su preselili staklarske radionice, zbog opasnosti od požara, na otočiće izvan Venecije, još u srednjem vijeku. Otok se zove Murano. Otac je svakako htio onamo svratiti na putu do parkirališta. Samo moramo poći u hotel po prtljagu.
Na Muranu smo najprije posjetili muzej u kojemu su staklarski proizvodi svih boja i oblika kroz minula stoljeća. Razgledavali smo i puhaonicu stakla u kojoj su, pred turistima, puhali vrčeve i staklene zdjele. Proizvode su poslije nudili na prodaju, ali otac je tu financijsku stranu posjeta odlučio prepustiti bogatim Amerikancima.
Sa staklopuhačkoga smo se otoka motornim brodom vratili na ono parkiralište, a već u jedan sat opet smo bili na autocesti i vozili se prema Anconi, tristo kilometara južno od Venecije.
Cesta je neprekidno išla uz Jadransko more, a otac je fućkao i izvrsno se osjećao zato što mu je sad more stalno na oku. Prolazili smo uzvisinom s koje je pucao osobito lijep pogled na more. Otac je zaustavio automobil i počeo komentirati sve jedrenjake i trgovačke brodove u vidokrugu.
U automobilu mi je pripovijedao mnogo toga što nisam znao o prošlosti pomorskoga grada Arendala. Navodio je godine i imena velikih brodova. Naučio me razlikovati brikove, barke i najveće jedrenjake. Pričao je o prvim arendalskim brodovima koji su plovili u Ameriku i Meksički zaljev. Čuo sam i to da je u Arendal pristao i prvi parobrod koji je doplovio u Norvešku. Bio je to preuređeni jedrenjak, nadopunjen parnim strojem i kotačem lopatarom, a zvao se Savannah.
Otac je putovao tankerom, sagrađenim u Hamburgu za brodovlasnika Kuhnlea iz Bergena. Imao je više od osam tisuća brutoregistarskih tona, na njemu je bilo četrdeset članova posade.
– Tankeri su danas mnogo veći – rekao je. – Posada je pala na osam do deset članova. Sve se svodi na strojeve, tehniku. Pomorski život pripada prošlosti, Hans Thomas, onaj pravi život na moru. U sljedećem će stoljeću neki idioti daljinski upravljati s kopna.
Ako sam ga točno razumio, pomorski je život krenuo nizbrdo kad su prestali ploviti jedrenjaci, jednom (davno je to bilo) prije sto pedeset godina.
Dok je otac pripovijedao o pomorskom životu, izvadio sam svoje karte. Izdvojio sam sve trefove, od dvojke do desetice, pa ih stavio uza se, na stražnje sjedalo.
Zašto svi patuljci na čarobnom otoku imaju na leđima trolist? Tko su i odakle su? Hoće li Pekar Hans ipak naći nekoga s kim bi mogao suvislo razgovarati o zemlji u koju je došao? Glava mi je vrela od pitanja bez odgovora.
Tref Dvojka rekao je nešto što nisam zaboravljao: Zlatna ribica neće odati otočnu tajnu, a zemička hoće... Možda je pri tomu mislio na pekarevu zlatnu ribicu u Dorfu? A zemička? Možda je to ona koju sam i ja dobio u Dorfu? Tref Petica je rekao da pekar skriva blaga čarobnog otoka. No kako patuljci, koje je Pekar Hans susreo sredinom prošloga stoljeća, mogu znati nešto od tih i takvih stvari? Otac je punih dvadeset kilometara pjevao shanties, uspomene iz mornarskoga života. Izvukao sam zemičkinu knjižicu i čitao dalje.

TREF TROJKA





...trefovi, trice i kučine...


Pošao sam za trojicom patuljaka u kolima. Put je zavijao između visokih stabala. Kao da na oštrom popodnevnomu suncu vrcaju iskre iz lišća stabala.
Na čistini u listopadnoj šumi uzdizala se velika brvnara. Iz dvaju se dimnjaka dizao crn dim. Izdaleka sam u kuhinji opazio nekakvu spodobu u crvenom.
Uskoro se utvrdilo da brvnari nedostaje vanjski zid, a unutra sam vidio nešto tako čudno da sam se morao nasloniti na stablo kako bih sačuvao ravnotežu. U nepregrađenoj je prostoriji bila nekakva radionica. Nije mi trebalo dugo da prepoznam staklanu.
Krov je počivao na debelim gredama. Iznad triju ili četiriju velikih ognjišta bile su velike posude od bijela kamena. U tim je posudama ključala nekakva užarena crvena tekućina, iz koje se dizala gusta para. Između posuda su tapkale žene u crvenom, rastom niske kao patuljci. Uranjale su duge cijevi u staklenu masu u posudama i puhale staklo raznih oblika. U dnu toga doista velikoga pogona uzdizala se hrpa pijeska, a na drugom su kraju poslagali gotove staklene proizvode, na policama uza zid. Nasred prostorije gomila razlupanih boca, čaša i zdjela, visoka jedan metar.
Opet sam se pitao u kojoj sam to zemlji. Izuzmemo li čudne odore, čovječuljci su mogli živjeti i u kameno doba. Sad vidim da otok ima usavršenu staklarsku proizvodnju.
ŽENE U STAKLANI imale su svijetlocrvene haljine, koža im gotovo posve bijela. Sve su tri imale dugu, čupavu srebrnu kosu.
Nisam ih dugo gledao kad začuđen uočim da je straga na svim haljinama simbol karo. Jedna je imala karo trojku, druga sedmicu, a treća devetku. Samo s tom razlikom što su ti znakovi bili srebrne boje.
Staklopuhačice su bile toliko obuzete da su me tek dosta kasno opazile, iako sam stajao pred samim velikim otvorom. Tapkale su po staklani, a kretnje njihovih ruku odlikovale su se takvom lakoćom i prozračnošću da su se gotovo doimale bestežinskima. Da je neka od njih počela lebdjeti prema stropu, ne bih se nimalo više začudio nego sad.
Odjednom me jedna spazi, na haljini je imala sedam kara. Na tren sam razmišljao bih li pobjegao, ali kad me vidjela, toliko se zbunila da joj je staklena zdjela pala na pod i razlupala se. Bilo mi je prekasno za bijeg. Sve su se tri zagledale u mene.
Ušao sam, duboko se poklonio pa ih na njemačkom pozdravio. Pogledavale su se uz tako širok osmijeh da su im bijeli zubi sjali na svjetlu užarenih ognjišta. Prišao sam im. Stale su oko mene.
– Valjda nisam došao u nepovoljno vrijeme? – počeo sam. Opet su se pogledavale, uz još širi osmijeh. Sve su imale duboke modre oči, a bile su toliko slične da su sigurno iz iste obitelji. Možda sestre.
– Razumijete li što kažem?
– Razumijemo sve obične riječi! – reče Karo Trojka slabašnim lutkinim glasom. Upadale su jedna drugoj u riječ, dvije su mi se klanjale uz savijanje u koljenima. Priđe mi Karo Devetica, uhvati me za ruku. Trgnuo sam se jer njezina je krhka ručica bila užasno hladna, iako je u staklani bilo sve prije, samo ne hladno.
– Divno staklo pušete – rekao sam. Uzvratile su mi srebrnim smijehom. Možda su staklopuhačice ljubaznije od onih žestokih čovječuljaka, ali su podjednako nedostupne.
– Tko vas je naučio staklopuhačkom umijeću? – nastavio sam. Nikako to nisu same mogle naučiti.
Nijedna mi ne odgovori, a Karo Sedmica donese staklenu zdjelu pa mi je pruži. – Izvolite! – rekla je.
I djevojke se opet nasmiju.
Doista mi nije bilo lako, okružen tolikom ljubaznošću, izreći svoju molbu. Ako hitno ne otkrijem u kakvoj su vezi s onim čudnim patuljčićima, izgubit ću razum.
– Upravo sam stigao na otok – počeo sam iznova. – Nemam blage veze gdje sam. Možete li mi nešto reći o otoku?
– Ne smijemo govoriti... – odgovori Karo Sedmica.
– Netko vam zabranjuje?
Sve su tri zatresle glavom pa im se srebrnkasta kosa svjetlucala na žaru ognjišta. – Vješte smo staklopuhačice – reče Karo Devetka. – Nismo vješte mišljenju, zato nismo vješte ni razgovoru.
– To su trefovi, trice i kučine – rekoh, na što sve tri opet prasnu u smijeh. – Nismo mi trefovi – odgovori Karo Sedmica. Zamahnula je haljinom i nastavila: –
Zar ne vidiš da smo karo?
– Glupače! – viknuo sam, a one se sve tri skupe od straha. – Ne smiješ se ljutiti – reče Karo Trojka. – Prebrzo se rastužimo i postajemo nesretne. Nisam znao bih li joj povjerovao. Smješkala se tako usrdno da sam pomislio da se taj osmijeh ne može tek tako, zbog malko tuge i bijesa, izokrenuti. Ipak, moram to dobro zapamtiti.
– Jeste li doiste tako praznoglave kao što tvrdite? – upitao sam. Dostojanstveno su klimale glavom. –Tako bih rado... – reče Karo Devetica i stavi ruku na usta.
– Da? – uljudno sam upitao.
– Tako bih rado mislila nešto što je tako teško da nikako ne mogu smisliti. Zamislio sam se nad njezinim riječima. Ta je vještina vjerojatno svima podjednako teška.
Odjednom jedna od njih zaplače. Karo Trojka.
– Ja bih... – grčevito je zajecala.
Devetica je obgrli, a Karo Trojka nastavi:
– Ja bih se probudila... a budna sam. Točno je izrazila ono što sam i ja osjećao. Karo Sedmica me rastreseno mjerkala, a nato je rekla izrazito, najozbiljnije: – ISTINA JE DA JE STAKLAROV SIN SVOJE UMOTVORINE SMATRAO
GLUPIMA.
Uskoro su sve tri zajecale. Jedna zgrabi velik stakleni vrč pa ga namjerno tresne o pod. Druga je čupala srebrnu kosu. Shvatio sam da je vrijeme posjeta isteklo.
Oprostite na smetnji – jednostavno sam rekao. –Zbogom ostajte! Bio sam čvrsto uvjeren da sam u rezervatu duševnih bolesnika. Svakog bi se trena mogao pojaviti bolničar u bijelom pa me pozvati na red zato što na otoku sijem nemir među pacijente.
Nešto ipak nisam shvaćao. Prvo, veličina otočana. Plovio sam u mnoge zemlje, bio sam pomorac pa sam znao da nigdje na svijetu nema tako malenih ljudi. Patuljci i staklopuhačice su, nadalje, posve druge boje kože. Nisu u bliskom srodstvu.
Možda je jednom u svijetu izbila epidemija zbog koje su ljudi postali manji i gluplji? Bolesnike su možda doveli na ovaj otok kako ne bi druge zarazili? Ako je tako, uskoro ću i ja biti tako malen i glup.
Nadalje, nisam shvaćao podjelu na kara i trefove, kao u kartama. Možda liječnici i bolničari na taj način održavaju red među bolesnicima?
Išao sam putem koji je krivudao pod visokim stablima. Tlo prekriveno svijetlozelenim mahovinastim sagom, posvuda plavo cvijeće, podsjećalo me na potočnice. Samo je u najgornje dijelove krošanja prodiralo sunce. Grane su se nadvijale nad krajolik poput zlatnoga baldahina.
Uskoro opazim svijetlu spodobu među stablima. Krhku ženu duge plave kose. Imala je žutu haljinu, nije bila veća od ostalih patuljastih otočana. Na mahove se prigibala i brala modro cvijeće. Na leđima sam joj tako opazio veliko crveno srce.
Kad sam joj prišao, čuo sam da tužno pjevuši.
– Zdravo! – šapnuo sam kad me od nje dijelilo tek nekoliko metara. – Zdravo! – rekla je i uspravila se. Učinila je to posve prirodno, kao da smo se već sreli.
Učinila mi se tako lijepom da nisam znao kamo bih gledao. – Prekrasno pjevaš – na posljetku sam izustio.
– Hvala...
Prođem prstima kroz kosu. Prvi put otkako sam stigao na otok upitao sam se kako izgledam. Nisam se brijao više od tjedan dana. Nato je rekla:
– Mislim da sam zalutala.
– Zabacila je glavicu i učinila bespomoćnu grimasu. – Kako se zoveš? upitam. Zastala je i lukavo se smješkala.
– Zar ne vidiš da sam Herc As?
– To da... – Dugo sam šutio, a onda rekao: – Upravo mi se to čini pomalo čudnim. – Zašto? – Nagnula se i ubrala još jedan cvijet. – Uostalom, tko si ti? – Zovem se Hans. Zastala je i zamislila se.
– Misliš li da je čudnije biti Herc As nego Hans? Ovaj put nisam znao kako bih odgovorio.
– Hans? – nastavila je. – Čini mi se da sam već to čula. Ili sam možda samo to umišljala... Tako užasno daleko...
Sagnula se i ubrala još jedan modri cvijet. Odjednom kao da je dobila napad padavice. Ustreptalim je usnama govorila:
UNUTARNJA KUTIJA RASPREMA VANJSKU KUTIJU KAO ŠTO VANJSKA KUTIJA RASPREMA UNUTARNJU. Kao da tu besmislicu uopće nije govorila ona. Činilo mi se da riječi samo prolaze kroz nju, a ona ništa ne razumije. Čim je to izgovorila, opet je postala ona stara i pokazala moje mornarsko odijelo.
– Kako si gol – iznenadila se.
– Misliš zato što na leđima nemam znak? Klimnula je. Naglo zabaci glavu. – Valjda me nećeš tući.
– Nikad ne bih udario damu – odgovorim.
– Šališ se, pa ja nisam dama.
U obrazima je imala dvije duboke jamice. Učinila mi se natprirodno lijepom, poput vile. Kad bi se nasmiješila, zelene su joj se oči krijesile poput smaragada. Nisam mogao skinuti pogleda s nje. Odjednom joj licem prođe uznemiren trzaj.
– Nisi valjda adut? – upitala je.
– Ma nisam, običan sam mornar. Nato je kliznula iza stabla i nestala. Pokušao sam je slijediti, ali kao da je u zemlju propala.

TREF ČETVORKA





... velika lutrija u kojoj vidimo samo dobitne srećke...

Odložio sam zemičkinu knjižicu i zagledao se u Jadransko more. To što sam pročitao nametalo je tolika pitanja da nisam znao na što bih najprije mislio.
Patuljci na čarobnom otoku postajali su sve zagonetnijima što sam više o njima čitao. Pekar Hans je upoznao patuljaste trefove i karo patuljice. Sreo je i lijepu Herc As, koja je odjednom nestala.
Tko li su ti patuljci? Kako su nastali i odakle su?
Bio sam uvjeren da će mi zemičkina knjižica na posljetku dati odgovore na sva ta pitanja. I još nešto. Karo patuljice pušu staklo. To je posebno zanimljivo zato što sam i ja nedavno bio u staklopuhačkoj radionici.
Sigurno je u nekoj vezi moje putovanje Europom i ono što piše u zemičkinoj knjižici. U knjižici sam čitao ono što je (davno je to bilo) Pekar Hans pripovijedao Albertu. Možda ipak postoji neka tajanstvena veza između mojega života na zemlji i velike tajne koju dijele Pekar Hans, Albert i Ludwig?
Tko je onaj stari pekar kojega sam sreo u Dorfu? Tko li je patuljak koji mi je darovao povećalo, onaj koji se neprekidno pojavljivao u našoj blizini tijekom našega putovanja Europom? Bio sam uvjeren da su pekar i patuljak u vezi, iako možda ni sami nisu svjesni te veze.
Ocu nisam smio spominjati zemičkinu knjižicu, bar ne dok je ne pročitam do svršetka. Ipak je dobro što u automobilu imam filozofa. Prošli smo Ravennu. Tad upitam:
– Vjeruješ li u slučajnosti, oče? Pogledao me u zrcalu.
– Vjerujem li u slučajnosti?
– Tako je!
– Slučajnost je ono što se posve slučajno događa. Kad sam dobio deset tisuća na lutriji, moja je srećka bila izvučena među tisućama drugih srećaka. Dakako, bio sam zadovoljan, ali luda je sreća što sam ja dobio.
– Jesi li siguran? Jesi li zaboravio da smo tog popodneva našli djetelinu s četiri lista? Da nisi dobio taj novac, možda ne bismo imali za putovanje u Atenu.
Promumljao je, a ja nastavim:
Nije li slučajnost što je tvoja teta otputovala na Kretu i odjednom u modnom časopisu otkrila mamu? Ili je tako imalo biti? – Pitaš me vjerujem li u sudbinu – nato je odgovorio. Vjerojatno se veselio što je njegov sin zaokupljen takvim filozofskim pitanjima. – Odgovor je ne.
Pomislih na staklopuhačice i na to kako sam posjetio staklanu malo prije nego što sam o njoj čitao u zemičkinoj knjižici. Nato pomislim na patuljka koji mi je dao povećalo malo prije nego što sam dobio knjižicu ispisanu mikroslovima. Sjetih se i onoga što se dogodilo kad je baki izdušila guma u Frolandu, pa i svega što se poslije toga događalo.
– Nije slučajno što sam se rodio – rekoh.
– Čik-pauza! – poviče otac. Očito sam rekao nešto čime sam potaknuo jedno minipredavanje na izlaz iz njegove pismohrane. Parkirao je na uzvisini odakle je pucao prekrasan pogled na Jadran.
– Sjedni! – zapovjedio je kad smo izišli iz automobila. Pokazivao mi je veliku stijenu. – Tisuću tri stotine četrdeset deveta – rekao je.
– Kuga – odgovorim. Dobro mi je išla povijest, ali nisam shvaćao kakve veze ima kuga sa slučajnosti.
– Pa dobro – rekao je i zanio se. – Sigurno znaš da je kuga odnijela pola Norveške, ali nešto u vezi s tim nikad ti prije nisam ispričao. Kad bi tako počinjao, znao sam da slijedi dugo predavanje.
– Shvaćaš li da si u to vrijeme imao tisuće predaka? – nastavio je. Odmahnuo sam glavom. Kako je to moguće?
– Imamo oca i majku, dva djeda i dvije bake, četiri pradjeda i prabake, osamšukundjedova i šukunbaka i tako dalje. Ako se vratiš do 1349. godine, mnogo ih je.
Kimnuo sam. – Crna je smrt, kuga, kosila od sela do sela, najteže su prošla djeca. Neke su obitelji izumrle, u nekima bi ostalo nekoliko članova. Imaš stotine predaka koji su se tad rodili, Hans Thomas, ali ni jedan od njih nije podlegao pomoru.
– Kako znaš? – začuđeno sam ga upitao. Povukao je iz cigarete i rekao: – Zato što sad lijepo gledaš Jadran.
Opet je dobio bod na prepad, nisam znao kako bih se držao. Shvaćao sam da ima pravo, jer da je samo jedan moj predak u djetinjstvu umro, ne bi mi mogao postati pretkom.
Mogućnosti da ti nijedan predak ne umre u djetinjstvu iznose jedan naprama milijardu – nastavio je, riječi su iz njega tekle kao slap. – Nije samo riječ o kugi, jasno? Svi su tvoji predci stasali i rodili svoju djecu, i tijekom najvećih prirodnih nedaća, i u doba pomora dojenčadi. Dakako, mnogi su bili teško bolesni, ali uvijek bi se izvukli. U tom si smislu stotine milijarda puta bio tek milimetar od smrti, Hans Thomas. Tvom su životu na ovomu planetu prijetili kukci i zvijeri, meteori i gromovi, bolesti i rat, poplave i požari, otrovi i pokušaji umorstva. Samo si u bitki kod Stiklestada bio ranjen nekoliko stotina puta. Naime, na objema su se stranama borili tvoji preci, pa i ti si se žilavo borio protiv sebe i svojih mogućnosti da se rodiš, tisuću godina poslije. Znaš, tako je bilo i tijekom Drugoga svjetskog rata. Da su ti djeda tijekom okupacije ubili dobri Norvežani, ne bismo se rodili ni ti ni ja. Fora je u tome što se to u povijesti događalo milijardu puta. Kad god bi zrakom poletjele strijele, tvoje bi šanse, da se rodiš, pale na minimum. A sad ovdje, sa mnom, lijepo razgovaraš, Hans Thomas! Je li ti to jasno?
– Mislim – rekao sam. Valjda razumijem, bar to koliko je bilo prevažno to što je baki u Frolandu izdušila guma na biciklu.
– Riječ je o dugom lancu slučajnosti – nastavi otac. – Lanac nas vraća do prve žive stanice koja se podijelila i tako potaknula sve ono što se danas na ovomu planetu razvija i što raste. A mogućnosti da se upravo moj lanac ne prekine, u te tri ili četiri milijarde godina, toliko su malene da je to gotovo nezamislivo. Ipak sam se izvukao. Do vraga, jesam! Osjećam se presretnim što skupa s tobom doživljavam ovaj planet. Znam i kakvu sreću ima svaki crvić na ovom planetu.
– A nesretnici? – upitao sam.
– Nema ih! – umalo je zaurlao. – Nisu se ni rodili. Život je velika lutrija u kojoj vidimo samo dobitne srećke.
Dugo je gledao more.
– Hoćemo li dalje? – zapitao sam nakon nekoliko minuta. – Ni slučajno! Samo čekaj, Hans Thomas, ima još.
To je izrekao tako kao da ne govori samo on. Možda je sebe smatrao radioprijamnikom koji hvata samo valne dužine što stižu do uređaja. Valjda je to ono što zovu nadahnućem.
Dok je čekao nadahnuće, izvukao sam povećalo iz hlača pa ga stavio iznad crvenog ušenca koji se motao po kamenu. Ispod povećala je postao prava neman.
– Tako je sa svim slučajnostima – nato će otac.
Privukao sam povećalo i pogledao ga. Kad bi otac prije govora sabirao misli, znao sam da slijedi nešto važno.
– Uzmimo jednostavan primjer: pomislim na prijatelja, a uto on telefonira ili se nađe na stubištu. Mnogi vjeruju da su takve slučajnosti natprirodne, ali ja često mislim na tog prijatelja i kad mi ne pozvoni na vrata. Često mi telefonira i onda kad na njega ne mislim. You see? Jesi li me razumio?
Klimnuo sam.
– Stvar je u tome što se svi uglavnom sjećaju samo takvih slučajeva kad se to istodobno preklopi. Ako nađemo deset kruna upravo onda kad zaškripi, odmah mislimo da je to "natprirodno". Pa i ako smo neprekidno švorc. Tako se šire glasine o tim, tobože natprirodnim doživljajima kojekakvih teta i strika ovoga svijeta. Ljude to toliko zaokuplja da te glasine sve više šire. I tu su vidljive samo dobitne srećke. Nije čudno što mi je ladica prepuna džokera, kad ih skupljam!
Zadahtano je ušutio.
– Nikad nisi pokušao poslati zahtjev? – upitao sam.
– O čemu, do vraga, pričaš? – procijedi on.
– Da budeš na državnoj filozofskoj plaći – rekoh. Tiho se nasmijao, a nato prigušenije nastavi:
– Kad su ljudi toliko zaokupljeni "natprirodnim", zaslijepljeni su. Ne uočavaju ono što je najtajanstvenije od svega, a to je upravo to zašto postoji svijet. Više ih zaokupljaju Marsovci i leteći tanjuri nego ovo zagonetno djelo stvaranja pred našim nosom. Ne vjerujem da je svijet slučajnost, Hans Thomas.
Na posljetku se nagnuo nada mnom i šapnuo:
– Svijet je, mislim, plod nekakve nakane. Vidjet ćeš, postoji nekakva nakana iza svih mirijada zvijezda i galaksija.
Sve što je rekao uklapalo se u niz njegovih poučnih čik-pauza. Ipak nisam vjerovao da je slučajno sve ono što je u vezi sa zemičkinom knjižicom. Možda je doista slijepa slučajnost i to što smo otac i ja otišli na Murano malo prije nego što sam čitao o karo patuljicama. Možda je također slijepa slučajnost i to što sam dobio povećalo malo prije nego što sam našao zemičkinu knjigu ispisanu mikroslovima. A to što sam zemičkinu knjižicu dobio upravo ja, iza toga se sigurno krije nekakva nakana.

TREF PETICA





...postajalo je sve teže kartati...


Kad smo navečer stigli u Anconu, otac je bio tako dobro raspoložen da sam se gotovo njega prestrašio. Dok smo u automobilu čekali da prijeđemo na trajekt, nepomično je i nijemo zurio u brod.
Bio je to veliki žuti brod Mediterranean Sea. Plovidba u Grčku trajat će dvije noći i jedan dan. Isplovit ćemo u devet sati navečer. Cijelu ćemo nedjelju ploviti, a ako nas ne osujete gusari, na grčko ćemo tlo stupiti u ponedjeljak ujutro, u osam sati.
Otac je nabavio knjižicu o brodu pa reče:
– Ima osamnaest tisuća tona, Hans Thomas. Nije to nekakva ljuska. Vozi sedamnaest čvorova, može primiti više od tisuću putnika i tri stotine automobila. Na trajektu je nekoliko butika i restorana, barova i paluba za sunčanje, diskoteka i kasino. I još nešto: jesi li znao da je na palubi i bazen? Nije to osobito važno, baš me briga za to, samo te pitam jesi li znao. Moraš mi još nešto odgovoriti: ljutiš li se što se nećemo voziti Jugoslavijom? – Bazen na palubi? – ponovio sam.
Vjerojatno smo i otac i ja shvatili da se tu više nema što reći. Ipak je otac nadovezao: – Morao sam naručiti kabinu. Na izboru sam imao unutarnju kabinu ili vanjsku, velikih prozora, s pogledom na more. I što misliš, koju sam izabrao? Znao sam, izabrao je vanjsku kabinu, a znao sam, i on je pogodio da ja to znam. Zato sam rekao samo:
– Je li bila velika razlika u cijeni?
– Nešto malo lira. Ne odvlačim sina na pučinu samo zato kako bih ga zatvorio u kokošinjac.
Ništa više nije stigao reći jer je uto automobil dovučen koloturom na trajekt. Čim smo parkirali, otišli smo u kabinu. Bila je na gornjoj palubi, udobno uređena: velike postelje, zastori i svjetiljke, klupska garnitura, stol i stolice. Pred prozorom su po mostiću trčkarali mnogi ljudi.
Iako je kabina imala velike prozore i zapravo uopće nije bila loša, složili smo se da nije za trajan boravak. Iznimno smo se u tome nijemo složili, nismo morali izmijeniti ni riječi. Prije nego što smo izišli iz kabine, otac izvuče bočicu i potegne.
– Živio! – rekao je iako nisam imao čime nazdraviti.
Sigurno je iscrpljen, vozio je sve iz Venecije. Možda mu bridi krv zato što se opet ukrcao na veliki brod poslije tolikih godina kopna. Odavno nisam bio toliko sretan. Pa ipak sam (ili možda upravo zato) komentirao njegovo opijanje.
– Moraš li doista svašta lokati baš svake večeri?
– Yes, Sir! – rekao je, podrignuo se i više nismo to spominjali. Mislio je svoje, a ja svoje. Ni poslije se nismo vraćali na tu temu.
Kad je brodsko zvono oglasilo polazak, izvrsno smo upoznali brod. Malo sam se razočarao zato što je bazen zatvoren, ali otac se odmah raspitao i čuo da će se sutra ujutro rano otvoriti.
Naginjali smo se nad ogradom gornje palube sve dok više nismo vidjeli kopno. – Tako dakle – reče otac. – Plovimo, Hans Thomas.
Poslije te odmjerene izjave otišli smo u restoran i večerali. Kad smo se najeli i podmirili račun, odlučili smo prije spavanja svratiti na tren u bar na kartanje. Otac je imao karte, na sreću ne one s onoliko žena.
Brod je bio prepun ljudi sa svih strana svijeta. Mnogi su mi se pričinjali nevjerojatno malenim, iako su bili odrasli. Otac je rekao da su Grci.
Dobio sam Pik Dvojku i Karo Deseticu. Kad sam izvukao deseticu, imao sam u kombinaciji još dvije karte iste boje.
– Staklarice! – povikao sam. Otac razrogači oči.
– Što kažeš, Hans Thomas?
– Ništa...
– Nisi li rekao: staklarice?
– Jesam! – odgovorio sam. – Mislim one za barom, drže u rukama staklene čaše kao da ništa drugo nikad nisu radile u životu.
Mislio sam da sam se vješto izvukao, ali postajalo je sve teže kartati, kao da imam one karte koje je otac kupio u Veroni. Kad sam spustio na stol Tref Peticu, neodoljivo sam pomišljao na one patuljke koje je Pekar Hans sreo na čarobnom otoku. Kad je na stolu bila neka karta karo, vidio sam pred sobom ljupke ženske spodobice, srebrne kose, u svijetlocrvenim haljinama. Kad je otac tresnuo hercom as na stol pa jačom kartom pobio Pik Šesticu i Pik Osmicu, promrsio sam: – Opet ona!
Otac je odmahnuo glavom i rekao je da je vrijeme za krpice. Mora obaviti nešto važno prije nego što odemo iz bara. Nismo samo mi kartali. Na izlazu je žicao džokere od nekih kartaša. Uvijek je to radio kad bi izlazio. To mi je već doista išlo na jetra.
Odavno nisam kartao s ocem. Mnogo smo češće kartali kad sam bio manji, ali njegovo je zanimanje za džokere s vremenom ubijalo kartaško veselje. Inače je znao sjajne trikove s kartama. Najveći mu je uspjeh bio pasijans koji se otvorio tek nakon više dana. Za pasijans se ne traži samo strpljivost nego i mnogo vremena, dokonost.
Kad smo se vratili u kabinu, zastali smo i zagledali se u more. Ništa nismo vidjeli, bilo je mračno kao u rogu, ali znali smo da je taj mrak koji gledamo – more.
Pred našim je prozorom prošla skupina bučnih Amerikanaca pa smo navukli zastor, a otac je legao. Očito je popio dovoljno pomagala za spavanje jer je odmah usnuo.
Ležao sam budan i osjećao kako se brod ziba na moru. Malo sam poslije izvadio povećalo i zemičkinu knjižicu pa nastavio čitati nevjerojatnu pripovijest što ju je Pekar Hans pripovijedao Albertu, kojemu je nemila bolest odnijela majku.

TREF ŠESTICA





...kao da se morao uvjeriti jesam li pravi čovjek, od krvi i mesa...

Išao sam bjelogoričnom šumom i uskoro izbio na čistinu. Podno cvjetnoga se proplanka, blizu čistine, stisnulo selo. Među kućama se uvijala ulica, prepuna čovječuljaka, sićušnih kao oni koje sam već sreo. Malo poviše je na proplanku bila usamljena kuća.
Sigurno nigdje nema redarstvenika kojemu bih se mogao obratiti, zato moram posve sam pokušati naći odgovor na pitanje gdje sam. Jedna je od prvih seoskih kuća bila pekarnica. Kad sam prolazio, na vrata je stala svjetlokosa žena u crvenoj haljini. Na prsima joj tri krvavocrvena srca.
– Svjež kruh! – viknula je, obrazi su joj se užarili, blago se smješkala. Osjetio sam zapah svježe pečena kruha, taj je miris bio tako neodoljiv da sam odmah ušao u malenu pekarnicu. Više od tjedan dana nisam okusio kruh, a na širokoj je polici uza zid bila gomila slasnih pereca i krušaca.
Iz stražnje je sobice prodiralo malo dima iz peći. Tad u prodavaonicu uđe još jedna gospođa u crvenom, na prsima je imala pet srdaca.
Trefovi rade u polju i goje životinje, pomislio sam. Kara proizvode staklo, asovi se šeću u lijepim haljinama, beru cvijeće i bobice. A srca peku kruh. Samo neka još doznam čime se bave pikovi pa ću steći nekakav pregled nad tim pasijansom.
Pokažem jedan krušac.
– Smijem li kušati? – upitam. Herc Petica nagnu se nad tezgu sklepanu od brvana. Na njoj velika staklenka, a u njoj jedna jedina zlatna ribica. Herc Petica mi se zagledala ravno u oči.
– Danima nisam s tobom razgovarala – rekla je uz nesigurnu grimasu. – Tako je – odgovorio sam. – Pao sam s Mjeseca. Nikad nisam bio osobito vješt govoru, zapravo mi nije osobito lako misliti, a kad netko ne može misliti, nije mu ni do pričanja.
Već sam se osvjedočio da s tim patuljcima uopće nema smisla razgovarati. Možda s njima lakše uspostavim vezu budem li se izražavao isto onako nerazumljivo kao oni.
– S Mjeseca, kažeš?
– Tako je.
– Onda si doista zaslužio komad kruha – lakonski će Herc Petica, kao da je pasti s Mjeseca isto tako uobičajeno kao stajati za tezgom ili prodavati kruh.
Ispravno sam pretpostavljao. Zapjevam li njihovu pjesmu, neću tako teško naći valnu duljinu tih patuljčića. Odjednom se, u naletu žestine, nagnula nad pult i uzrujano šapnula:
– U KARTAMA JE ONO ŠTO ĆE SE DOGODITI.
Nato je opet postala ista kao prije, odlomila oveći komad kruha pa mi ga gurnula u ruku. Odmah sam ga prinio ustima i izišao na uličicu. Kruh je bio kiselkastiji nego što sam bio naviknut, ali veoma ukusan i zasitan, kao svaki drugi kruh.
Na ulici sam uočio da svi patuljci imaju na prsima malena srca, djeteline, kara i pikove. Imali su četiri odore, herčevi crvene, trefovi modre, karo ružičaste, a pikovi crne.
Neki su bili malo viši od ostalih, u odorama kraljeva, kraljica i pubova. Kraljevima i kraljicama su na glavi bile krune, a pubovi su oko struka zadjenuli mač.
Koliko sam vidio, samo jedan svake vrste. Samo jedan Herc Kralj, jedan Tref Šestica i jedan Pik Osmica. Djece nije bilo, a ni staraca. Svi su ti patuljčići bili zreli čovječuljci u najboljim godinama.
Kad su me patuljci opazili, na tren su me mjerkali, ali su se odmah nato okrenuli, kao da ih se nimalo ne tiče to što im je u selo došao stranac.
Samo je Tref Šestica, koji je danas projurio na jednoj šestonogoj životinji, stao ispred mene pa ponavljao jednu od onih besmislenih rečenica koje su vječito mljeli:
– KRALJEVNA SUNČICA NA MORE STIŽE – rekao je, naglo skrenuo iza kućnog ugla i nestao.
Zavrti mi se u glavi. Očito sam u zajednici mnogobrojnih kasta. Kao da otočani nemaju drugih zakona nego kartaških.
Kad sam krenuo kroza selo, nelagodno sam se osjećao, kao da sam između dviju karata u pasijansu, koji se samo slaže i slaže, a nikako se ne otvara.
Bile su to drvene potleušice, ispred njih su visjele staklene uljanice, prepoznao sam ih, kao iz staklane. Nisu bile upaljene, a iako su se sjene izduljile, zlatno je večernje sunce sveudilj obasjavalo selo. Na klupama i prozorskim daskama nebrojene staklenke, a u njima zlatne ribice. Svugdje sam vidio boce raznih veličina. Neke pobacane između kuća. Bilo je patuljčića koji su u ruci držali bocu. Jedna je kuća bila mnogo veća od drugih, podsjećala je gotovo na žitnicu. Iz nje je dopirala urnebesna buka, a kad sam zavirio kroz otvorena vrata, vidio sam da je to stolarska radionica. U njoj je pet marljivih stolara dovršavalo dijelove velikoga stola. Njihove su me odore podsjećale na modre patuljke, samo što su bile posve crne, a na leđima su imali pik, dok je modrima ondje bio tref. Zagonetka je time bila riješena: pikovi su stolari. Kosa im je ugljenocrna, a koža mnogo svjetlija nego u trefova.
Ispred jedne je potleušice na klupici sjedio Karo Pubi motrio kako mu se večernje sunce prelijeva na maču. Imao je dug, svijetlocrven kaput i široke zelene hlače.
Pristupio sam mu i udvorno se poklonio.
– Dobra večer, Karo Pube – rekao sam nastojeći da mi glas bude što srdačniji. – Možeš li mi reći koji je kralj sad na vlasti?
Vratio je mač u korice i tromo me odmjerio.
– Pik Kralj – zlovoljno će on. – Sutra je džoker. Karte se ne smiju imenovati. – Šteta, onda bih te morao zamoliti da mi pokažeš gdje je vrhovna otočna vlast. – Onsaj itavonemi ujims en es etrak – rekao je.
– Kako?
– Itavonemi ujims en es etrak – ponovio je.
– Dakako. Što ti to znači?
– Esiporp itavotšop šarom!
– Ma nemoj?
– Okat.
– Ti to kažeš?
Proučavao sam mu lišce. Imao je istu sjajnu kosu i blijedu put kao radnice one u staklani.
– Oprosti, ali nisam vješt tom narječju – rekoh. – Možda nizozemski? Pubić me slavodobitno pogleda.
– Samo kraljevi, dame i pubovi smiju govoriti u oba smjera. Kad to ne razumiješ, znači da si manje vrijedan od mene.
Zamislio sam se. Možda je pub govorio odostraga?
Otak mu znači tako. Dvaput mi je rekao Itavonemi ujims en es etrak. Ako izgovorim naopako, to znači "Karte se ne smiju imenovati".
– Karte se ne smiju imenovati – rekoh. Postao je oprezniji. – Šidar ot otšaz? – neodlučno upita.
– Oašuksi et hib okak – odlučno sam odgovorio. Sad se činilo kao da je on upravo pao s Mjeseca.
– Pitao sam te znaš li koji je kralj na vlasti samo zato da vidim znaš li zaobići odgovore – nastavio sam. – Nisi vješt tom umijeću pa si zato prekršio propise.
– Nikad nisam čuo takvu drskost – odgovorio je.
– Uskoro bi mogao čuti i veću drskost.
– Ot okak?
– Otac mi je Otto – rekoh. – Znaš li to ime reći naopako? Dignuo je pogled prema meni.
– Otto – rekao je.
– Tako je – kazao sam. – Bi li pokušao naopako izgovoriti? – Otto – ciknuo je. –Čuo sam te – nastavio sam. – Hoću da mi kažeš s druge strane. – Otto, Otto! – cvilio je pub.
– Bio je to pokušaj – rekoh kako bih ga smirio. – Hoćemo li pokušati neku dulju riješ?
– Ežom! – odgovori pub.
– Unuka kunu – rekoh.
– Unuka kunu – ponovio je pub.
Samo sam odmahivao rukama i govorio:
– Sad tu riječ izgovori naopako.
– Unuka kunu, unuka kunu! – vrištao je pub.
– Hvala, dosta. Znaš li prevesti cijelu rečenicu?
– Okakad!
– Onda mi izgovori: A pisar rasipa.
– A pisar rasipa! – ispali pub kao iz topa.
– Tako je, a sad s druge strane.
– A pisar rasipa – ponovi on. Odmahivao sam glavom.
– Samo ponavljaš za mnom. Zato što ne znaš izreći naopako. – A pisar rasipa, a pisar rasipa! – ponovno je vikao. Već sam ga žalio, ali nisam ja počeo tu lakrdiju.
Pubić izvadi iz korica mač pa raspali po boci koja se razlupa o zid potleušice. Neki herčevi u prolazu razrogače oči, ali nato žurno pogledaju u drugom smjeru.
Opet sam pomišljao da je ovaj veliki otok sigurno rezervat za neizlječive duševne bolesnike. Kako to da su tako maleni? Zašto govore njemački? A prije svega, zašto su podijeljeni na boje i brojeve, kao u kartama?
Nikako ne smijem izgubiti iz vida Karo Puba prije nego što dobijem bar nekakav odgovor o uzajamnim vezama. Ne smijem se izražavati prejasno, jer patuljčići ne razumiju jedino kad im se jasno govori.
– Upravo sam stigao – rekoh. – Mislio sam da je nenastanjeno kao Mjesec. Zanimalo bi me tko ste i odakle ste.
Pub uzmakne i očajnički upita:
– Jesi li ti novi džoker?
– Nisam znao da Njemačka ima koloniju u Atlantskom oceanu – nastavio sam. – Obišao sam mnoge zemlje, ali priznajem, sad prvi put vidim takve čovječuljke.
– Ti si novi džoker. Ovtstelkorp! Samo da se ne pojave i drugi. Ne treba nam jedan džoker za svaku boju.
– Nemoj tako! Ako samo džokeri poznaju umijeće vođenja pravoga razgovora, pasijans bi se mnogo lakše složio kad bi svi bili džokeri. Pokušavao me udaljiti mašući rukama.
– Užasno je naporno kad moramo uzvraćati na sva moguća pitanja – rekao je. Znao sam, bit će teško, ali sam opet pokušao.
– Tako prolazite neobičnim otokom u Atlantskom oceanu – rekoh. – Zar ne bi bilo lijepo kad biste mogli dati i nekakav odgovor na pitanje odakle ste?
– Idem!
– Što si rekao?
– Igru si prevrnuo. Idem.
Iz džepa na kaputu izvadio je bočicu i prevrnuo je, srkao je onu istu sjajnu tekućinu kao trefovi. Začepio je, ispružio ruku i rekao, glasno i usrdno, kao da čita početak pjesme:
– BRIK, SREBRA PUN, U ZAPJENJENOME MORU TONE. Odmahnuo sam glavom i malodušno uzdahnuo. Uskoro će i on zaspati. Moram osobno pokušati naći Pikova Kralja. Istodobno sam shvatio da se s njim neću maknuti dalje od početka.
Odjednom se sjetim onoga što sam čuo od trefova. Tiho sam promrmljao: – Moram pokušati naći Frodea...
Odjednom Karo Pub živne, skoči na noge i digne ruke u ukočen pozdrav. – Frodea si spomenuo? Klimnuo sam.
– Možeš li me odvesti k njemu?
– Okakad!
Išli smo između kuća. Uskoro smo izbili na trgić. Na sredini velik zdenac. Herc Osmica i Devetica izvlačile su iz njega kantu vode. Trg se prelijevao od njihovih sjajnih, svijetlocrvenih haljina.
Sva su četiri kralja obgrljena stala u krug ispred studenca. Možda su se dogovarali o kakvoj važnoj zapovijedi. Sjećam se kako sam zaključio da je užasno nepraktično imati četiri kralja. Kraljevske su odore bile iste boje kao pubova, samo ipak malo raskošnije, a uz to je svaki na glavi ponosno nosio zlatnu krunu.
Na trgu su bile i sve kraljice, trčkarale su između kuća i neprekidno se gledale u zrcalcu. Kao da su tako brzo i tako često zaboravljale tko su i kako izgledaju da su se neprekidno morale gledati. I kraljice su na glavi imale krunu, nešto višu i tanju nego kraljevi.
U pozadini sam uočio čovječuljka svijetle kose i duge bijele brade. Sjedio je na velikomu kamenu i pušio lulu. Najzanimljiviji mi se učinio zbog veličine, bio je otprilike moje visine. Još se po nečemu razlikovao od patuljaka. Starac je imao sivu košulju od čupave vunene tkanine i široke smeđe hlače, siromašne, domaće izrade, u oštroj suprotnosti s raznobojnom odorom patuljaka.
Pub potrči prema njemu te me predstavi.
– Gospodaru – rekao je – evo nam novoga džokera.
Nije više ništa stigao reći, klonuo je na tlo i zaspao, vjerojatno zato što je povukao iz one bočice.
Starac skoči s kamena na kojemu je sjedio. Bez riječi me mjerkao. Na posljetku me dodirnuo, pomilovao po obrazu, oprezno čupkao za kosu i opipavao moju mornarsku odjeću. Kao da se morao uvjeriti jesam li pravi čovjek, od krvi i mesa.
– Pa to... to nisam nikada vidio – na posljetku je rekao.
Frode, pretpostavljam – rekoh pruživši mu ruku. – Ja sam Hans. Dugo je i čvrsto stiskao moju ruku. Odjednom mu se počelo žuriti, kao da se sjetio nečega neugodnog.
– Hitno moramo otići iz sela – rekao je.
Učinio mi se smušen kao i ostali, ali bar nije onako ravnodušan. Bilo je to posve dovoljno da mi ulije malo nade.
Starac potrči iz sela iako je bio tako slab na nogama da je nekoliko puta posrtao. Na brdu u pozadini opazio sam usamljenu kolibu iznad sela. Uskoro smo se našli ispred nje, ali nismo ušli. Starac mi pokaže neka sjednem na klupicu. Kad sam sjeo, čudan svat pomoli glavu iza kućnog ugla. Vrckast momak u ljubičastom ruhu i zelenocrvenoj kapi s magarećim ušima. Na kapi i ljubičastom ruhu bili su mu pričvršćeni zvončići koji su prodorno cilinkali kad god bi se maknuo.
Skoči preda me, najprije me uštipne za uho, a onda me bubne po želucu. – Idi u selo, džokeru! – zapovjedi mu starac.
– Gle ti to! – frkne čovječuljak uz podmukli smiješak. – Na posljetku je došao posjetitelj iz zavičaja pa se gospodar odlučio odbaciti stare prijatelje. Opasno ponašanje, kaže Džoker. Valja zapamtiti moje riječi.
Starac utučeno uzdahne.
– Sigurno još moraš razmisliti o velikoj svečanosti – reče. Vrckasto čeljade se dvaput okretno premetnulo.
– Ne bih dvaput rekao, ali ništa se ne smije uzeti zdravo za gotovo. Odskoči nekoliko koraka.
– Za sada ni riječi više – reče. – Vidjet ćemo se! Nato odjuri proplankom prema selu. Starac sjedne do mene. S klupice smo mogli vidjeti šarene patuljčiće koji su švrljali među smeđim brvnarama.

TREF SEDMICA





...da mi u ustima rastu emajl i slonova kost...


Do kasno u noć čitao sam zemičkinu knjižicu. Kad sam se sutra rano probudio, prestrašeno sam se trgnuo. Noćna je svjetiljka još uvijek gorjela. Zacijelo sam zaspao držeći u rukama povećalo i zemičkinu knjižicu.
Laknulo mi je kad sam vidio da otac spava. Povećalo je bilo na jastuku, ali zemičkinu knjižicu nisam mogao naći. Na posljetku sam je našao, ispod postelje. Žurno sam je skrio u džep hlača. Kad sam uklonio sve tragove, digao sam se.
Ono što sam pročitao prije spavanja bilo je tako uzbudljivo da sam u cijelom tijelu osjećao uzrujanost i nemir.
Razgrnuo sam zastor i stao do prozora. Vani se vidjelo samo more, dokle je god dopirao pogled. Osim nekoliko manjih jedrenjaka, nisam vidio osobiti brodski promet. Sunce još nije izišlo. Jutarnje se rumenilo, poput tanka pojasa, razvlačilo između neba i mora.
U kakvoj li je to vezi s tajanstvenim patuljcima na čarobnom otoku? Dakako, nisam mogao biti siguran u to da je istina to što sam pročitao. A sve što sam čitao o Ludwigu i Albertu u Dorfu doimalo se tako istinskim.
Nema sumnje, i ljubičasti sok i sve zlatne ribice vjerojatno potječu s otoka na koji je stigao Pekar Hans. Jednu sam zdjelu i zlatnu ribicu svojim očima vidio u pekarnici u Dorfu. Nisam kušao ljubičasti sok, ali stari pekar, koji mi je dao bočicu kruškina soka, rekao je nešto o soku koji je mnogo bolji...
Sve je to možda izmišljeno. Nije sigurno da ljubičasti sok uopće postoji, možda je fantazija sve ono što piše u zemičkinoj knjižici. Nije nimalo neobično da pekar u Dorfu okiti svoj izlog zlatnom ribicom. Nesporno je čudno što je ispekao knjižicu u zemički koju je spremio u vrećicu pa je dao putniku namjerniku. Pa ipak je veoma naporno ispisati cijelu knjigu tako sitnim slovima. Ponajviše mi se glavom motalo to kako je čudno što sam, upravo nešto prije toga, dobio povećalo od tajanstvenoga patuljka.
Tog me jutra ipak nisu najviše zaokupljale takve tehničke finese. Bio sam uznemiren iz posve drugog razloga. Odjednom sam shvatio da su ljudi na zemlji isto onako besvjesni kao tupi patuljčići na čarobnom otoku.
Svoj život živimo u čarobnoj bajci, pomislim. Ipak ljudi uglavnom smatraju da je svijet "normalan", ali zato neprekidno jure za nečim nenormalnim, kao što su anđeli ili Marsovci. I to samo zato što ne shvaćaju da je svijet zagonetka. Ja razmišljam posve drukčije. Svijet smatram predivnim snom. Upravo sam lovio bilo kakvo razumno objašnjenje u kakvoj li je sve to vezi.
Dok sam tako gledao kako se nebo sve više crveni, a nato postaje sve svjetlije i svjetlije, u tijelu osjetim nešto što nikad prije nisam oćutio, nešto što me otad nikad nije napuštalo:
Stojeći tako, uz prozor, osjećao sam se kao neko tajanstveno biće, koje je živo srebro, ali ipak ništa ne zna o sebi. Doživio sam to da sam biće na planetu u Mliječnoj stazi. Možda mi je to oduvijek bilo jasno, jer nije bilo lako zatvoriti oči pred takvim stvarima, nakon izobrazbe koju sam dobio. Tad sam prvi put to spoznao, tad se to usadilo u svaku stanicu moga tijela.
Svoje sam tijelo doživljavao kao nešto čudno i strano. Kako uopće mogu ovdje, u kabini, biti zaokupljen tako čudnim mislima? Kako to da mi raste koža, kosa, nokti? A zube da i ne spominjemo! Nikako nisam mogao shvatiti da mi u ustima rastu emajl i slonova kost, da su te tvrde stvari ja. Ali ljudi na to misle tek prije nego što pođu zubaru.
Prava je zagonetka kako to da ljudi na zemlji samo zuje po svijetu, a ne postavljaju uzastopna pitanje tko su i odakle su. Kako život na ovomu planetu može biti nešto pred čime zatvaramo oči ili pak sve uzimamo zdravo za gotovo?
Sve misli i osjećaji, kojima sam bio ispunjen, istodobno su me i veselili i žalostili. Osjećao sam se potpuno usamljeno, ali mi je ta usamljenost bila korisna.
Bio sam veseo kad je otac odjednom potmulo riknuo kao lav. Prije nego što je skočio iz postelje, pomislio sam koliko je važno imati otvorene oči za sve na svijetu, ali ništa nije važnije nego biti skupa s dragom nam osobom.
– Već si se digao – rekao je.
Glavu je primaknuo zastoru upravo kad se sunce diglo iznad mora. – I Sunce se diglo – odgovorio sam.
Tako je počeo dan koji ćemo cijeli provesti na moru.

TREF OSMICA





... kad bi naš mozak bio tako jednostavan da bismo ga mogli razumjeti...


Tijekom doručka smo filozofski čavrljali. Otac je u šali predložio da otmemo brod i preslušamo sve putnike, kako bismo utvrdili zna li itko od njih nešto što bi moglo baciti svjetlo na tajnovitost života.
Pruža nam se jedinstvena prilika – nastavio je. – Ovaj je brod poput minijaturna čovječanstva. Nas je putnika više od tisuću, sa svih strana svijeta, a svi smo na istom brodu, sve nas nosi isti brodski kljun...
Pokaže prstom u blagovaonicu pa nastavi:
– Valjda netko ipak zna nešto što mi ne znamo. Kad su u ruci tolike dobre karte, valjda je tu negdje i džoker!
– Dvojica su – rekao sam pa ga pogledao. Otac je dobro razumio što mislim, vidio sam mu to po osmijehu.
Na posljetku je rekao:
– Morali bismo zapravo postrojiti sve putnike pa jednoga po jednoga ispitivati mogu li nam odgovoriti zašto živimo. One koji ne znaju odgovor bacimo u more.
– A djecu? – upitao sam.
– Taj bi ispit položila s najboljim ocjenama.
Tog sam se prijepodneva odlučio na neka filozofska istraživanja. Dugo sam plivao u bazenu dok je otac čitao njemačke novine. Poslije sam sjeo na palubu pa motrio sve ljude.
Neki su se temeljito mazali masnim kremama za sunčanje, drugi su čitali francuske, engleske, japanske ili talijanske džepne knjige. Jedni su se uživljavali u razgovor i napajali pivom ili crvenim napicima, u kojima su bile kocke leda. Bilo je i djece. Veća su se sunčala, kao odrasli, srednja su trčkarala palubom, spoticala se o torbe i štapove, a najmanja su dosađivala nekomu u krilu. Jedno je djetence sisalo majku, a i majka i dijete bili su podjednako mirni kao da su kod kuće, u svojoj kuhinji, u Francuskoj ili Njemačkoj.
Tko li su svi ti ljudi? Kako su nastali? A prije svega, postavlja li takva pitanja možda još netko osim oca i mene?
Motrio sam svakog pojedinca ne bih li otkrio nešto što bi ih izdalo. Primjerice, ako postoji Bog koji određuje što svi oni govore i rade, sigurno bi intenzivno motrenje tih procesa moralo uroditi nekakvim rezultatima.
Mogao sam se okoristiti važnom prednosti. Nađem li posebno zanimljiv predmet proučavanja, ne može mi izmaći sve dok ne uplovimo u Patras. U tom je smislu lakše proučavati ljude na brodu nego hiperaktivna ušenca ili vječno pokretljive žohare.
Ljudi su mlatarali rukama, neki su se dizali iz ležaljka za sunčanje pa protezali noge, jedan je starac u minuti skinuo naočale četiri do pet puta.
Ljudi na brodu očito nisu svjesni što sve rade. Nisu svjesni svakog, pa i najmanjeg svojega pokreta. Znači, više su živi nego svjesni. Posebno mi je zanimljivo bilo gledati kako razni ljudi miču vjeđama. Dakako, svi su treptali, ali nisu svi podjednako često treptali. Neobično je bilo promatrati kako se maleni kožni nabori iznad očiju sami po sebi dižu i spuštaju. Jednom sam gledao kako neka ptica žmirka. Činilo mi se kao da tim žmirkanjem upravlja neki ugrađeni stroj. Sad mi se učinilo da i ljudi na brodu žmirkaju na isto tako mehanički način.
Trbušasti su me Nijemci podsjećali na tuljane. Sunčali su se na palubi, nabivši na čelo bijelu kapicu, a jedino što su cijelog jutra radili, osim što su se sunčali i drijemali, bilo je mazanje. Otac ih je prozvao Bratwurstima. Isprva sam mislio da su iz nekoga njemačkoga grada koji se zove Bratwurst, a nato otac objasni da im je to ime dao zato što toliko žderu debelu kobasicu koja se zove Bratwurst.
Pitao sam se o čemu razmišlja Bratwurst dok se sunča. Zaključio sam: razmišlja o Bratwurstu. Zapravo ništa nije upućivalo na to da on ni o čemu drugome ne može razmišljati.
Do kasnog sam popodneva nastavljao filozofska istraživanja. Otac i ja smo se dogovorili da danas nećemo biti blizu jedan drugomu. Smio sam se slobodno kretati brodom, jedino sam mu morao obećati da neću skočiti preko palube.
Otac mi je ustupio dalekozor. Nekoliko sam puta krišom motrio putnike, a bilo je doista napeto, jer sam morao paziti da me ne opaze. Najpodlija mi je fora bila kad sam slijedio američku gospođu koja je tako luda da će me možda, ponadao sam se, približiti objašnjenju što je čovjek.
Tako sam je zatekao kako nepomično sjedi u kutku salona i osvrće se kako bi se uvjerila da je nitko ne gleda. Skrio sam se iza sofe i oprezno virio preko ruba, nije me mogla vidjeti. Titralo mi je u želucu, ali nisam se bojao zbog sebe. Bio sam užasno uzrujan zbog gospođe. Do vraga, kakve su to bijesne tajne kojima se prepuštala? Tad vidjeh kako iz torbice izvlači zelenu toaletnu torbicu. U njoj je bilo zrcalo. Najprije se ogledala sa svih strana, a nato se počela mazati rumenilom za usne.
Odmah sam shvatio da bi to, što sad promatram, moglo imati nekoga značenja za filozofa. I još nešto: kad se našminkala, počela se smješkati samoj sebi. I nije se prestajala smješkati. Kad je vratila zrcalo u toaletnu torbicu, dignula je jednu ruku i mahnula samoj sebi u zrcalu. Istodobno se široko nasmiješila i namignula jednim okom.
Kad je izišla iz salona, ostao sam u svojemu skrovištu, potpuno iscrpljen. Kako je mogla sebi samoj mahati? Nakon nekih filozofskih razmatranja zaključio sam da je ta gospođa možda nešto tako rijetko kao džokerica. Naime, prije nego što je mahnula samoj sebi, morala je valjda biti svjesna svojega postojanja. U neku je ruku bila ne jedna, nego dvije osobe. Bila je gospođa, koja se u salonu mazala rumenilom za usne, i gospođa koja samoj sebi maše u zrcalu.
Bilo mi je jasno da je zabranjeno raditi pokuse na ljudima, zato sam se zaustavio samo na tomu motrenju. Kad sam potkraj popodneva opet vidio gospođu kako igra bridž, pritrčao sam stolu i na engleskom je upitao ima li džokera.
– No problem – rekla je gospođa i darovala mi džokera.
Kad sam pošao dalje, digao sam jednu ruku pa joj mahnuo, a jednim sam joj okom istodobno namignuo. Od prevelike je zbunjenosti umalo pala sa stolca. Možda se zapitala poznajem li njezinu malenu tajnu. Ako je na to pomislila, sigurno je sad, negdje u Americi, i dalje peče savjest.
Bio je to prvi put da sam, posve sam, uspio ižicati džokera. Otac i ja dogovorili smo se da ćemo se prije večere naći u kabini.
Nisam mu sve ispripovijedao, ali odao sam mu da sam ostvario važna motrenja. Za stolom smo vodili zanimljivu raspravu o tomu što je čovjek.
Smatrao sam čudnim što mi, ljudi, koji smo u toliko pogleda toliko mudri, da istražujemo i svemir i atomski sastav, sebe bolje ne poznajemo. Tad je otac rekao nešto tako mudro da to mogu, mislim, doslovce prenijeti: –Kad bi naš mozak bio tako jednostavan da bismo ga mogli razumjeti – rekao je – opet bismo bili tako glupi da ga ne bismo razumjeli.
Dugo sam se zamislio nad tom rečenicom. Na posljetku sam zaključio da je time kazao otprilike sve što se može reći na pitanje koje sam mu postavio.
Otac nastavi:
– Naime, postoje kudikamo jednostavniji mozgovi nego što je naš. Primjerice, shvaćamo kako funkcionira mozak kišne gliste, bar otprilike, a sama kišna glista to ne razumije, njezin je mozak za to prejednostavan.
– Možda postoji Bog koji nas razumije – rekao sam.
Otac se trgne. Možda je bio pomalo zadivljen što znam postavljati tako mudra pitanja. – Da, moguće – rekao je. – Onda bi on bio tako užasno složen da ni sebe ne bi shvaćao.
Mahnuo je konobaru i naručio bocu piva uz jelo. Filozofirao je sve dok mu nisu donijeli pivo. Dok mu je konobar točio u čašu, rekao je:
– Ako postoji nešto što ne razumijem, onda je to zašto je Anita od nas otišla. Trgnuo sam se zato što je odjednom izustio njezino ime, obično bi govorio samo mama, kao i ja.
Otac je o mami tako često govorio da me katkad znao i naljutiti. Meni nedostaje bar toliko koliko i njemu, ali smatrao sam da je bolje da ona svakom od nas posebno nedostaje nego da nam obojici skupa nedostaje.
Uto će on:
– Mislim da se više razumijem u svemirski sklop nego u to zašto je ta žena otputovala, ne navodeći nam pošten razlog zašto je iščeznula.
– Možda to ni ona ne razumije – rekao sam nato.
Za ručkom nismo ništa više govorili. Sve mi se čini da smo i otac i ja posumnjali hoćemo li je doista naći u Ateni.
Poslije ručka šetali smo po brodu. Otac mi je pokazivao časnike i posadu i objašnjavao značenje raznih prugica i znakova. Nametala mi se pomisao na igraće karte.
Te mi je večeri otac povjerio da bi nakratko svratio u bar. O tome sam odlučio ne raspravljati. Samo sam rekao da bih radije otišao u kabinu čitati Paška Patka.
Vjerojatno mu je dobro došlo da ostane malo sam, a ja sam već počeo razmišljati što li će Frode reći Pekaru Hansu dok s uzvisine gledaju selo otočnih patuljčića.
A u kabini neću čitati Paška. Možda ću ovoga ljeta prerasti i Paška i družinu. Taj me dan, u svakom slučaju, naučio jednoj stvari: ne filozofira više samo otac. I ja sam se u to uputio, u manjim razmjerima.

TREF DEVETICA





...sladak, sjajni sok, lagano iskričav, a u njemu mjehurići...

– Dobro što smo se udaljili! – počeo je starac duge sijede brade. Dugo me motrio, a okom nije trepnuo.
– Bojao sam se da ćeš nešto reći – nastavio je. Tek je tad skinuo s mene pogled. Pokazao mi je selo. Uto se sav skupi:
– Valjda nisi ništa rekao?
– Ne razumijam što zapravo misliš – rekao sam.
– Da, imaš pravo, očito sam počeo od pogrešnoga kraja. Pun razumijevanja sam klimnuo.
– Ako postoji drugi kraj – rekao sam – sigurno je bolje njime početi. – Aber natürlich! – povikao je. – Dakako! Najprije mi moraš odgovoriti na jedno važno pitanje. Znaš li koji je danas dan?
– Pa, nisam siguran – morao sam priznati. – Možda smo u početku mjeseca listopada...
– Nisam mislio na dane. Znaš li u kojoj smo godini?
– Sad je 1842. godina – rekao sam. Tad sam odjednom počeo shvaćati. Starac je samo klimao glavom.
– Prošle su pedeset i dvije godine, dječače.
– Toliko si na ovom otoku? Opet je klimnuo.
– Da, toliko dugo.
Iz jednog mu se ugla oka izdvoji suza. Potekla mu je niz obraz, a on je uopće nije pokušavao obrisati.
U listopadu 1790. isplovili smo iz Meksika – nastavio je. – Poslije nekoliko dana plovidbe brik na kojemu sam plovio doživio je brodolom. Ostala je posada potonula s brodom, ali ja sam se prihvatio čvrstih mosnica koje su plivale među olupinom. I na kraju sam se izvukao na kopno...
Duboko se zamislio. Rekoh da sam i ja na otok stigao poslije brodoloma. Tugaljivo je klimao glavom i rekao:
– Kažeš otok, i ja sam to rekao, ali možemo li biti posve sigurni da smo doista na otoku? Ovdje sam više od pedeset godina, mladiću, daleko sam ga obilazio, ali nikako nisam mogao naći put natrag do mora.
– Znači, velik je to otok – rekoh.
– A nije ucrtan na svjetske zemljovide? Digao je pogled prema meni. – Dakako, mogli smo se nasukati negdje na američkom kontinentu – rekao sam. – Ili u Africi, što se mene tiče. Tko bi znao koliko smo vremena bili prepušteni na milost i nemilost morskih struja, prije nego što su nas bacile na kopno.
Starac dotučeno odmahne glavom.
– I Amerika i Afrika imaju ljude, mladi prijatelju.
– Ako ovo nije otok, a niti jedan od velikih kontinenata, što bi onda bio? – Nešto posve drukčije... – promrmljao je. Opet se duboko zamislio. – Patuljci – nato sam rekao. – Misliš li na njih? Nije mi odgovorio. Samo reče: – Jesi li siguran da dolaziš iz vanjskoga svijeta? Nisi li i ti odavde? I ja? Misli da sam i ja kao patuljčići.
– Ukrcao sam se kao mali u Hamburgu – rekao sam.
– Ma nemoj? Ja sam iz Lübecka...
– Kao i ja. U Hamburgu sam bio brodski mali na norveškom brodu, ali rodni mi je grad Lübeck.
– Doista? Najprije mi ispričaj što se u Europi događalo u ovih pedeset godina kako me nije bilo!
Ispričao sam ono što sam znao. O Napoleonu i ratovima. Kako su Francuzi 1806. opljačkali Lübeck.
Godine 1812. jednu godinu poslije mojega rođenja, Napoleon je otišao na Rusiju – zaključio sam. – Morao se povući uz teške gubitke, a 1813. je poražen u velikoj bitki kod Leipziga. Tad je dobio otok Elbu kao svoje maleno carstvo. Nekoliko godina poslije vraća se i ponovno utemeljuje svoje francusko carstvo. Tad su ga potukli kod Waterlooa, a posljednje je godine proveo na otoku Svetoj Heleni, zapadno od Afrike.
Starac je sa zanimanjem slušao.
– Bar je mogao vidjeti more – promrmljao je.
Kao da je temeljito razmišljao o svemu što sam mu pripovijedao. – Zvuči poput bajke – rekao je malo poslije. – Tako je mogla teći povijest otkako sam napustio Europu. A mogla je teći i posve drukčije.
Morao sam mu dati za pravo. Povijest je poput velike bajke. S tom razlikom što je povijest istinita.
Sunce tek što nije zašlo za brda na zapadu. Već je maleno selo bilo u sjeni. Dolje su se patuljčići, poput sićušnih šarenih točkica, sveudilj motali između kuća.
Pokazao sam mu ih.
– Hoćeš li mi o njima pričati? – upitam.
– Dakako – rekao je. – Sve ću ti ispričati, ali moraš mi obećati da do njihovih ušiju nikad neće doći to što ti ispričam.
Pun sam očekivanja klimnuo glavom, a Frode mi počne pričati svoju povijest. – Bio sam mornar na španjolskomu briku koji je plovio iz Vera Cruza u Meksiku u Cadiz u Španjolskoj. Vozili smo teret srebra. Vrijeme vedro i mirno, pa ipak smo doživjeli brodolom nekoliko dana nakon polaska. Bilo je to negdje između Puerto Rica i Bermuda, naslušali smo se o neobičnim događajima u tom području. Bili smo čvrsto uvjereni da su to mornarske laži, ali jednoga nam se jutra brod digao na posve mirnomu moru. Kao da je divovska ruka zakrenula brikom, da, kao kakav vadičep. Trajalo je samo nekoliko sekunda, onda smo ponovno pali. Tresli smo se na moru, a kad se teret maknuo, počela je prodirati voda.
Nejasno se sjećam uvalice u kojoj sam se na posljetku iskrcao. Zato što sam odmah počeo lutati po unutrašnjosti otoka. Poslije nekoliko lutajućih tjedana ovdje sam se nastanio, otad mi je ovo dom.
Dobro mi je bilo. Rastao je ondje krumpir, kukuruz, jabuke, banane. Bilo je i drugoga voća i raslinja koje nikad prije nisam vidio niti sam za njih čuo. Bobice, repica i gramini bili su važan dio moje prehrane. Morao sam dati imena neznanim biljkama na otoku. Nakon nekoliko godina ukrotio sam šesteronožne moluke. Nisu davali samo slatko i hranjivo mlijeko, služili su mi i za vuču. Katkad bih ubio koju od tih životinja pa pojeo svijetlo, ukusno meso. Podsjećalo me na veprovinu koju smo kod kuće, u Njemačkoj, uvijek jeli za Božić.
S godinama sam od biljaka na otoku naučio pripremati i lijekove protiv raznih bolesti koje sam dobivao. Pripremio sam i napitke za oraspoloženje. Uskoro ćeš vidjeti, često pijem nešto što nazivam tuf. Gorkast je to napitak, a kuham ga od korijena palme tuf. Tuf me razbuđuje kad sam umoran, a želim se razbuditi, a umara kad sam budan, a želim spavati. Ukusan, a istodobno posve bezopasan napitak.
Spravio sam i takozvani ljubičasti sok, napitak neodoljivo ukusan cijelom tijelu, ali istodobno tako podmukao i opasan da sam sretan što ga ne prodaju u trgovinama kod nas, u Njemačkoj. Uvario sam ga od latičnoga soka ljubičastih ruža. Omanji je to grmić, a na njemu sitne ljubičaste ruže, raste na cijelom otoku. Nisam morao brati ruže niti cijediti cvjetni sok. Taj mi posao obavljaju velike pčele, veće od ptičica kod nas, u Njemačkoj. Košnice grade u dupljima stabala, ondje skupljaju i svoje zalihe ljubičastoga soka. Samo sam se morao poslužiti.
Kad sam pomiješao cvjetni sok s vodom iz Dugine rijeke, iz koje nabavljam i zlatne ribice, dobio sam sladak sjajni sok, lagano iskričav, a u njemu mjehurići. Zato sam ga i nazvao iskričavim sokom.
Ljubičasti je sok utoliko zamamniji što ne izaziva samo jedan osjet okusa. Taj crveni napitak napada osjetila okusa širokim rasponom, i još nešto. Okus ljubičastog soka ne zadržava se samo u ustima i u grlu, osjećamo ga u svakoj tjelesnoj stanici. No, posrkati cijeli svijet jednim gutljajem, to nije zdravo, mladiću. Bolje je uzimati svijet u dozama.
Čim sam spravio ljubičasti sok, počeo sam ga svakoga dana piti. Isprva me razvedravao, ali samo u početku. Malo–pomalo, počeo sam gubiti pojam o vremenu i prostoru. Znao bih se odjednom probuditi negdje na otoku, a nisam se sjećao kako sam onamo dospio. Tako sam se danima i tjednima mogao vucarati, a put kući ne bih našao. Zaboravljao sam tko sam i odakle sam. Činilo mi se da je sve oko mene... dio mene. Počinjalo je bockanjem u rukama i nogama, širilo se u glavu, na posljetku bi napitak obuzeo i moju dušu. Bilo kako bilo, drago mi je što sam uspio prestati prije nego što je postalo prekasno. Danas ljubičasti sok piju samo druge osobe na otoku. A kako je do toga došlo, poslije ću ti ispripovijedati.
Dok je pričao, gledali smo selo ispod sebe. Smračilo se, patuljci su upalili uljanice među kućama.
– Prohladno je – reče Frode.
Ustao je i otvorio vrata kolibe. Ušli smo u sobicu, a pokućstvo mi je potvrdilo da je Frode sve, što mu je bilo nužno, morao izraditi od građe koju je mogao naći na otoku. Ništa nije bilo od kovina, sve samo od drva, kože i kamena. Samo je jedan materijal svjedočio i o civilizaciji, bilo je ondje šalica i vrčeva, svjetiljaka i raznih staklenih posuda. Na mnogim sam mjestima u sobici vidio velike akvarije pune zlatnih ribica. I na prozorčićima su bila prava stakla.
– Otac mi je bio staklar – nato će starac kao da mi čita misli. – Prije nego što sam se ukrcao na brod, izučio sam taj zanat, a na ovom mi je otoku koristio. Poslije stanovitog vremena počeo sam miješati razne vrste pijeska. Uskoro sam mogao rastaliti prvorazrednu staklenu masu u pećima koje sam izradio od vatrostalnog kamena. Tu sam vrst kamena nazvao dorfit, zato što sam ga našao u planini, malo izvan sela.
– Već sam bio u staklani – rekao sam. Starac se okrene pa me mrzovoljno pogleda. – Nisi im valjda nešto rekao?
Nisam bio posve siguran razumijem li što mu zapravo znači to kad me neumorno zapitkuje jesam li patuljcima nešto rekao.
– Samo sam pitao kako ću doći u selo – rekao sam.
– Dobro! Sad ćemo nas dvojica popiti čašu tufa.
Sjeli smo na oniske stolice ispred stola sklepanoga od tamna drva kakvo nikad prije nisam vidio. Frode natoči smeđi napitak iz velikoga staklenog vrča u dvije okruglaste čaše pa upali stropnu uljanicu.
Oprezno sam srknuo smeđi napitak. Okus je bio mješavina kokosa i limuna. Još dugo nakon gutljaja u ustima mi je ostao kiselkast okus.
– Što misliš? – upitao me starac pun iščekivanja. – Prvi sam put ponudio tufom pravog Europljanina.
Odgovorio sam, kao što je bila istina, da je piće osvježavajuće i veoma ukusno. – Dobro! – ponovio je. – Sad bih ti pričao o svojim malenim otočnim pomagačima.
Sigurno o njima razmišljaš, mladiću.
Klimnuo sam. Nato starac ponovno počne pripovijedati.

TREF DESETICA





...nisam mogao shvatiti kako išta može nastati ni iz čega...

Povećalo i zemičkinu knjižicu odložio sam na noćni ormarić. Prošetao sam se po kabini i razmišljao o onomu što sam pročitao. Frode je na čarobnom otoku proživio pedeset dvije godine. Jednoga je dana ondje sreo trome patuljke. Ili su patuljčići odjednom došli na otok, mnogo poslije Frodea?
U svakom slučaju, sigurno je Frode kara naučio staklarskom umijeću. Zacijelo je on i trefove naučio da obrađuju zemlju, herčeve je uputio u to kako se peče kruh, a pikove u stolarstvo. No, tko li su oni patuljčići?
Znao sam, nastavim li čitati, možda ću doznati odgovor na to pitanje, ali nisam bio posve siguran smijem li čitati dalje sad, kad sam posve sam u kabini.
Razgrnuo sam prozorski zastor. I zabuljio se u lišce ispred prozora. Patuljak! Zurio je u mene s mostića.
Trajalo je tek nekoliko sekunda. Pobjegao je čim je shvatio da sam ga otkrio. Toliko sam se prestrašio da sam se posve ukočio, nisam se micao. Jedino što sam odmah navukao zastore. Malo poslije bacio sam se na postelju i zaplakao. Nisam ni pomišljao da mi je dovoljno samo izići iz kabine i potražiti oca u baru.
Toliko sam se bojao da se nisam usuđivao učiniti ništa drugo doli skriti glavu u jastuk, gotovo ni za to nisam smogao hrabrosti. Ne znam koliko sam ležao i plakao. Otac je na hodniku vjerojatno čuo divlji ratnički poklič jer je umalo odvalio vrata kabine i jurnuo prema meni.
– Što ti je, Hans Thomas?
Preokrenuo me na postelji i pokušavao mi otvoriti oči.
– Patuljak... – jecao sam. – Vidio sam patuljka na prozoru... Tu je bio... i gledao me. Gotovo bi se moglo pomisliti da je otac očekivao nešto još gore, jer me odmah pustio i ushodao se po kabini.
– Gluposti, Hans Thomas! Nema patuljaka na ovomu brodu. – Kad sam ga vidio – nisam odustajao.
– Vidio si omanjega čovjeka – reče otac. – Sigurno neki Grk. Otac me na posljetku gotovo potpuno uvjerio da sam se prevario. Bilo kako bilo, primirio me. Postavio sam uvjet: nećemo više o tomu razgovarati. Otac mi je morao obećati da će prije iskrcaja u Patrasu pitati brodsku posadu je li na brodu patuljak.
– Misliš li da malo previše filozofiramo? – pitao me dok sam ja i dalje, u pravilnim razmacima, tiho jecao.
Odmahnuo sam glavom.
– Najprije moramo naći mamu u Ateni – nastavio je. – Pričekajmo malo s rješenjem životne zagonetke. Nema žurbe, nitko nam dotle neće ukrasti projekt.
Zamišljeno me pogledao i rekao:
– Zanimati se tko su ljudi i odakle svijet, tako je užasno rijedak hobi da se njime tako reći bavimo samo nas dvojica. Mi, koji se time bavimo, stanujemo toliko daleko jedan od drugoga, da se nismo potrudili ni osnovati svoju udrugu.
Kad sam prestao plakati, natočio je malo prepečenice u jednu čašu. Tek pola centimetra. Dolije vode pa mi pruži čašu.
– Popij, Hans Thomas. Dobro ćeš spavati.
Otpio sam nekoliko gutljaja. Okus je bio tako odvratan da nikako nisam shvaćao kako to da otac neprekidno takve stvari cuga.
Kad je otac bio spreman za spavanje, pokazao sam mu džokera što sam ga izmolio od američke gospođe.
– Darovat ću ti ga – rekoh.
Uzeo ga je i pomno proučavao. Ne vjerujem da je bio toliko rijedak primjerak, ali tad sam mu ja prvi put pribavio džokera.
Zahvalio mi je na daru kartaškim trikom. Džokera je umiješao u karte koje je našao u torbi. Karte je odložio na noćni ormarić. U sljedećem je trenutku iz zraka izvukao istoga džokera.
Pozorno sam sve motrio i mogao se zakleti da je džokera stavio među karte. Možda ga je istresao iz rukava? Kako mu je to pošlo za rukom?
Nisam mogao shvatiti kako išta može nastati ni iz čega.
Otac je održao obećanje da će posadu pitati za patuljka, ali mogli su mu potvrditi samo to da na brodu nisu vidjeli nikakva čovječuljka. Znači, vjerojatno ono čega sam se bojao: patuljak je slijepi putnik.

TREF PUB





...ako je svijet opsjena, sigurno postoji i veliki opsjenar...

Složili smo se, nećemo gubiti vrijeme na brodski doručak prije iskrcaja u Patrasu. Budilicu smo namjestili na sedam, jedan sat prije dolaska, ali sam se probudio već u šest sati.
Najprije sam na noćnom ormariću opazio povećalo i zemičkinu knjižicu. Potpuno sam zaboravio ukloniti knjižicu kad sam pred prozorom vidio ono zloguko lice. Prava je sreća što je otac nije vidio.
Šef je i dalje spavao, a ja sam, čim sam otvorio oči, razmišljao o tomu što će Frode ispričati o otočnim patuljcima. Tako bih mogao još dosta pročitati prije nego što se otac počne meškoljiti na postelji, kao uvijek prije buđenja.
– Mi mornari često kartamo na moru. U prsnomu sam džepu uvijek čuvao igraće karte, a nakon brodoloma sam na otok donio samo te francuske karte.
Prvih sam godina samoću skraćivao slaganjem pasijansa. Karte su bile jedine slike koje sam vidio. Nisam samo slagao pasijanse koje sam naučio kod kuće, u Njemačkoj, i na moru. Uz pedeset dvije razne karte, a uz ocean vremena, nema granica pasijansima koji se mogu redati. To sam uskoro otkrio.
Postupno sam pojedinim kartama pripisivao razne osobine. Zamišljao sam ih kao pedeset dvije osobe iz četiriju raznih obitelji. Smeđoputi su trefovi snažne tjelesne građe i guste kovrčave kose. Kara su tanja, lakša, ljupkija. Koža im je gotovo posve bijela, a kosa ravna, srebrna i sjajna. A herčevi, srca, to da, srdačnija su od drugih. Okruglasta su tijela i rumenih obraza, a kosa im je svijetloplava griva. I na kraju pikovi! Kruta su im tijela, blijedi su, ukočena i stroga izraza, prodornih tamnih očiju i i crne, čupave kose.
Tako sam, redajući pasijans, uskoro pred očima vidio sličice. Kad god bih spuštao kakvu kartu, kao da sam puštao duha iz začarane boce. Duha, da, jer nisu se samo spodobe vanjštinom razlikovale od obitelji do obitelji. Svaka je bila karakteristična temperamenta. Trefovi su po prirodi tromiji i ukočeniji od duboko osjećajnih figura boje kara. Srca su vedrija i blaža od zlovoljnih i raspaljivih pikova. No i u svakoj su obitelji postojale velike razlike. Kara su bila veoma uvredljiva, ali bi se najčešće rasplakala Trojka. Svi su pikovi sami po sebi bili žestoki, ali je najveći prgavac Pik Desetica.
Tako sam tijekom godina stvorio pedeset dvije nevidljive individue koje su, u neku ruku, skupa sa mnom živjele na otoku. Sve u svemu, bilo ih je pedeset troje, jer će važna uloga pripasti i Džokeru.
– A kako?
– Ne znam možeš li zamisliti koliko sam se usamljenim osjećao. Ovdje je bilo užasno tiho. Uvijek sam svugdje susretao samo razne životinje; noću su me budile sove i moluci, ali nisam imao nikoga s kim bih razgovarao. Već sam nekoliko dana poslije brodoloma počeo razgovarati sa sobom, a poslije dva mjeseca uvelike sam razgovarao i s kartama. U velikom sam ih krugu slagao oko sebe i igrao se kao da su obični ljudi, od krvi i mesa, poput mene. Na mahove bih okrenuo samo jednu kartu i s njom vodio duge razgovore.
Karte su se s vremenom toliko istrošile da su se već počele raspadati. Sunce je tako izbijelilo boje da gotovo više nisam ni razlikovao sličice. Ostatak sam spremio u drvenu kutijicu koju do danas čuvam. Sličice su nastavile živjeti u mojoj svijesti. Mogao sam u mislima slagati pasijans. Više mi nisu trebale karte. Kao kad odjednom jednoga dana naučimo računati bez upotrebe računala na kuglice. Sedam više šest je trinaest, pa i kad to ne pokazujemo kuglicama.
I dalje sam razgovarao sa svojim nevidljivim prijateljima. Uskoro mi se činilo da mi odgovaraju, makar samo u mislima. Najjasnije je to bilo kad sam spavao, jer u snovima sam gotovo uvijek bio sa sličicama iz igraćih karata. Bili smo pravo maleno društvo. U snovima su figure samostalno govorile i radile. Tako su moje noći uvijek bile manje samotne od dugih dana. Tada su pokazivale svoju pravu narav. Skakutale su po mojoj svijesti, kao pravi kraljevi i kraljice, kao ljudi od krvi i mesa.
Prema nekima sam osjećao veće povjerenje. Još od početka sam vodio duge razgovore s Tref Pubom. Volio sam se šaliti i s Pikom Deseticom, kad je mogao ukrotiti svoju hrlu ćud.
Neko sam vrijeme bio tajno zaljubljen u Herc Asicu, zaljubio sam se u svoju umotvorinu, toliko sam bio usamljen. Činilo mi se da je vidim. Imala je žutu haljinu, dugu svijetlu kosu i zelene oči. Toliko mi je nedostajala žena na otoku. Kod kuće, u Njemačkoj, bio sam zaljubljen u djevojku koja se zvala Stine. Jadnica, more joj je progutalo dragoga.
Starac prijeđe rukom po bradi. Dugo mi ništa nije govorio. – Kasno je, mladiću – na posljetku je rekao. – Sigurno si umoran nakon brodoloma.
Možda želiš da sutra nastavim?
– Ni govora! – usprotivio sam se. – Sve hoću odjednom čuti. – Da, dakako. Uostalom, moraš sve znati prije nego što pođemo na džokersku svečanost.
– Džokersku svečanost?
– Da, na džokersku svečanost! Ustao je i ushodao se.
– Sigurno si gladan – rekao je.
Nisam mogao poreći. Starac uđe u smočnicu i donese hranu, zamamno raspoređenu, u lijepim staklenim tanjurima. Stavi sve na stol između nas.
Dotad sam mislio da je otočna hrana prejednostavna i spartanska, ali Frode najprije stavi preda me kruh i pecivo. Nato me nudio raznim sirevima i paštetama. Donio je i vrč mlijeka, bilo je prebijelo i privlačno, ali sam shvatio da je molučko. Na posljetku, desert. Velika posuda, a u njoj deset do petnaest vrsta voća. Prepoznao sam jabuke, naranče i banane. Druge su vrste voća bile otočni specijaliteti.
Neko smo vrijeme šutke jeli, a tad Frode nastavi pripovijedati. I kruh i sir bili su malo drukčijeg okusa od onoga na koji sam bio naviknut. A i mlijeko, bilo je mnogo slađe nego kravlje. Najveće sam okusne šokove doživio kad smo prešli na voće, jer neki su plodovi bili posve drukčijeg okusa od meni poznatih plodova.
Svakog sam trena mljackao i poskakivao na stolici.
– U hrani nikad nisam oskudijevao – reče starac.
Odreže krišku okrugla ploda nalik na tikvicu. Plodnica je bila mekana i žuta poput banane.
– Dogodilo se to jednoga jutra – nastavio je. – Te sam noći osobito mnogo sanjao. Kad sam tog ranog jutra, dok je rosa još bila na travi, izišao iz kolibice, sunce se tek dizalo nad planinom. Odjednom su s istočnoga proplanka prema meni krenule dvije spodobice. Pomislio sam da na posljetku imam posjetioce na otoku. Pošao sam im u susret. Srce mi se uzlupalo u prsima kad sam im se približio i prepoznao ih. Bili su to Tref Pub i Herc Kralj.
Najprije sam pomišljao da još uvijek spavam u kolibi i da je taj čudni susret samo novi san. Istodobno sam bio potpuno siguran i u to da sam posve budan. To mi se često događalo u snu, nikad nisam mogao biti posve siguran.
Pozdravili su me kao staroga znanca. U neku smo ruku to i bili! – Lijepo jutro, Frode – reče Herc Kralj.
Bile su to prve riječi koje je na otoku izgovorio netko drugi, a ne ja. – Danas moramo učiniti nešto korisno – nastavi Pub.
– Zapovijedam, sagradimo novu kolibu – rekao je Kralj.
Rečeno, učinjeno. Prvih su noći obojica spavala u ovoj kolibi sa mnom. Poslije dva dana mogli su se useliti u novu novcatu kolibu ispod moje.
Postali su mi prijatelji, samo s važnom razlikom. Nikad nisu shvatili da ne žive na otoku toliko godina koliko ja. Zbog nečega u sebi nikako nisu shvaćali da su zapravo moje umotvorine. Tako je to sa svim umotvorinama. Ništa što stvaramo u mašti nije svjesno sebe. Upravo te umotvorine nisu bile točno onakve kao druge predodžbe. Prešle su neshvatljiv put od stvaralačkoga prostora u mojemu mozgu do istinskoga prostora pod vedrim nebom.
– Pa to... to je nemoguće! – šapnuo sam. Frode je i dalje pripovijedao svoju priču. – Malo–pomalo pridruživale su im se i druge figure. Najčudnije je bilo to što se stare nikad nisu uzrujavale zato što dolaze nove. Kao kad se dva čovjeka odjednom sretnu u perivoju. Nijedan se od njih ne ustručava samo zato što dolazi drugi.
Patuljci su čavrljali kao da se odavno poznaju. U neku je ruku tako i bilo. Godinama su skupa na ovom otoku, jer sam dan i noć sanjao o tomu kako figure uzajamno razgovaraju.
Jednoga popodneva, kad sam ovdje sjekao drva u šumi, prvi sam put sreo Herc Asicu. Mislim da je pripadala srednjima. Nije bila podijeljena ni među prvima ni među posljednjima.
Isprva me nije vidjela, samo je pjevušila lijep napjev. Zastao sam, suze su mi došle na oči. Zato što sam pomislio na Stine.
Skupio sam hrabrost i pozvao je.
– Herc Asice! – šapnuo sam.
Tek me tad opazila i pošla prema meni. Bacila mi se oko vrata i rekla: – Hvala ti što si me našao, Frode. Što bih ja radila bez tebe? Posve opravdano pitanje. Bez mene ništa ne bi radila. To nije znala, nikad ne smije ni znati.
Usta su joj bila tako crvena i mekana. Zaželio sam je poljubiti, ali nešto me zadržalo. Kako se otok punio došljacima, mi smo im gradili kuće. Tako je oko mene nastalo selo. Više se nisam osjećao usamljenim. Tako smo stvorili zajednicu u kojoj je svatko imao svoju dužnost.
Već prije trideset ili četrdeset godina bio je dovršen pasijans s pedeset dvjema figurama. Postojala je samo jedna iznimka. Džoker je bio došljak, na otoku se pojavio tek prije šesnaest ili sedamnaest godina. Taj je mutikaša narušio našu idilu upravo kad smo se svi skupa naviknuli na nove živote. No to mora pričekati. I sutra je dan, Hans. Ako me ičemu naučio život na otoku, onda je to: i sutra je dan.
To što je Frode pripovijedao bilo je tako nevjerojatno da se i danas sjećam svake riječi.
Kako su pedeset tri sličice iz snova mogle skoknuti u stvarnost, postati kao živi ljudi, od krvi i mesa?
– Pa to... to nije moguće – ponovio sam. Frode klimne i reče: Tijekom godina su se sve igraće karte iz moje svijesti izvukle na ovaj otok gdje sam.
Ili sam ja išao obratnim putem? I to je jedna od mogućnosti, uvijek i o njoj razmišljam. Iako sam tolike godine proživio sa svojim novim prijateljima, iako smo skupa izgradili selo, skupa obrađivali zemlju, pripremali obroke i jeli ih, nikad se nisam prestajao pitati jesu li spodobe oko mene istinske.
Jesam li ja ušao u vječni svijet snova? Jesam li zalutao, ne samo na velikom otoku, nego i u svojoj mašti? Ako je tako, hoću li ikad naći put natrag u stvarnost?
Tek kad te Karo Pub doveo na studenac, mogao sam biti potpuno siguran da je posve istinski ovaj život kojim živim. Ti nisi novi džoker, Hans, zar ne? Tebe nisam sanjao, je li?
Starac me molećivo pogleda.
– Nisam – žurno sam odgovorio. – Mene nisi sanjao. Oprosti što mi se glavom mota pitanje: ako ne spavaš ti, spavam valjda ja. Ja onda sanjam sve one neistinite stvari o kojima pripovijedaš.
Otac se odjednom prevrne na postelji. Skočio sam na noge, navukao hlače i oprezno spustio zemičkinu knjižicu u džep.
Nije se odmah probudio. Prišao sam prozoru i skrio se iza zastora. Vidio sam kopno, ali nisam se na to osvrtao. Misli su mi bile negdje drugdje, u posve drugom vremenu.
Ako je istina ono što je Frode pripovijedao Pekaru Hansu, čitao sam o najvećem kartaškom umijeću na svijetu. Dočarati sve igraće karte bilo bi doista dojmljivo, ali pretvoriti svaku od pedeset dviju karata u žive živcate ljude, to je opsjena posve druge razine. Mnogo je godina za to trebalo.
Mnogo sam puta poslije posumnjao u sve što je pisalo u zemičkinoj knjižici. Istodobno sam od toga dana promatrao cijeli svijet, a i sve ljude na njemu, kao veliku opsjenu.
Ako je svijet opsjena, sigurno postoji i veliki opsjenar. Nadam se da ću ga jednoga dana razotkriti, ali nije lako prozreti varku kad se opsjenar uopće ne pojavljuje na pozornici. Otac je poludio od veselja kad je pogledao kroz prozor i vidio da se primičemo kopnu.
– Uskoro ćemo stići u domovinu filozofije – rekao je.

TREF DAMA





... mogao je ipak potpisati umjetninu prije nego što je odmaglio...

Kad smo se iskrcali na Peloponezu, otac je najprije kupio novi broj modnoga časopisa koji je teta donijela s Krete.
Sjeli smo u vrtni restoran u živahnom lučkom gradu i naručili doručak. Dok smo čekali kavu, sok, suhi kruh i ukuhane trešnje, otac je prelistavao ženski časopis.
– Grom i pakao! – odjednom je povikao.
Okrenuo je časopis prema meni i na cijeloj stranici pokazao mamu. Nije bila golišava kao one žene u kartama što ih je otac kupio u Veroni, ali nije joj mnogo nedostajalo. Lagana joj se odjeća donekle mogla opravdati. Mama je prikazivala kupaće kostime.
– Možda ćemo je sresti u Ateni – reče otac. –Samo, neće je biti lako odvesti kući. Pri dnu je stranice nešto pisalo, ali na grčkom, pa je tu i otac imao jezičnih teškoća. Ne samo što se tiče značenja riječi. Grčkoj ne pada na um da prijeđe na europsko pismo. Doručak je bio pred nama, ali tata nije dirnuo šalicu kave. Uzeo je modni časopis pa pitao ljude za okolnim stolovima znaju li engleski ili njemački. Sreća mu se nasmiješila kad je došao do nekih mladića. Otac je raširio maminu sliku i zamolio neka mu prevedu ono dolje, što piše sitnim slovima. Dečki su me gledali, nelagodno sam se osjećao. Čekao sam, u nadi da se otac neće s njima potući zbog toga što su kradljivci norveških žena ili slično.
Kad se otac vratio, zapisao je ime atenske reklamne agencije. – Fitilj gori – kratko je rekao.
Dakako, u časopisu je bilo i slika mnogih drugih žena, ali tatu je zanimala samo mamina. Oprezno ju je istrgnuo, a ostatak časopisa bacio u kantu za smeće, otprilike kao onda kad se katkad oslobađao novih novcatih igraćih karata, nakon što bi izdvojio džokera. Najbrži je put u Atenu vodio južno, uz Korintski zaljev pa preko slavnoga Korintskoga kanala, ali otac nikad ne ide najbržim putem ako može izabrati zanimljivu zaobilaznicu.
Zato što je morao nešto upitati proročište u Delfima. Značilo je to da Korintski zaljev moramo prijeći trajektom pa onda proći kroz Delfe, u sjevernom dijelu Korintskoga zaljeva.
Trajekt nas je vozio samo pola sata. Automobilom smo, nakon dvadesetak kilometara, stigli u seoce Nafpaktos. Ondje smo se zaustavili, a na trgu s pogledom na venecijansku utvrdu, pili smo kavu i sok.
Dakako, mislio sam na to što će se dogoditi kad u Ateni sretnemo mamu, ali bio sam isto zaokupljen i onim što sam pročitao u zemičkinoj knjižici. Mozgao sam kako bih s ocem razgovarao o ponečem od onoga što mi ne daje mira, a da se ne odam.
Otac mahne konobaru i zatraži račun, a ja upitam:
– Vjeruješ li u Boga, oče? Trgnuo se.
– Ne čini li ti se da je prerano? – upitao je.
S tim sam se slagao, ali tata nema pojma gdje sam ja bio jutros rano, dok je on još boravio u zemlji snova. Kad bi samo znao ono što ja znam! Ovdje hvata ravnotežu s mudrim mislima, katkad pokaže kartašku opsjenu, pa vidio sam kako je snop karata odjednom ustreptao kao živo biće, od krvi i mesa.
– Ako Bog doista postoji – nastavljao sam – vješto se igra skrivača sa svojim stvorenjima.
Tata se tiho nasmije, ali shvatio sam da se slaže sa mnom. – Možda je u šoku otkako je vidio što je učinio – rekao je. – Zato je odmaglio. Znaš, ne zna se tko se više prestrašio, Adam ili Stvoritelj. Uvjeren sam da takav stvaralački čin zapravo plaši obje strane. No, slažem se, mogao je ipak potpisati umjetninu prije nego što je odmaglio.
– Potpisati?
– Mogao je ispisati svoje ime u planinskom klancu ili slično. – Dakle, ipak vjeruješ u Boga?
– To nisam rekao. Samo sam ti upravo rekao da se Bog na nebu smije zato što ne vjerujemo u njega.
Upravo, pomislio sam. O tomu mi je govorio u Hamburgu. Nastavio je: – Iako nije ostavio posjetnicu, ostavio je svijet, a to je, mislim, dovoljno. Zamislio se i rekao: – Raspravljali jednom o kršćanstvu ruski astronaut i ruski kirurg za mozak. Kirurg za mozak bio je kršćanin, a astronaut nije bio. "Mnogo sam puta bio u svemiru", šalio se astronaut, "a nikad nisam vidio anđele." Mozgovni ga je kirurg samo gledao i rekao: "A ja sam operirao mnogo mudrih mozgova, ali nikad nisam vidio ni jednu jedinu misao."
Tada sam ja ostao bez teksta.
– Sad si to smislio? – upitao sam ga. Odmahnuo je glavom. – Jedan od glupih viceva predavača filozofije u Arendalu. Jedino što je otac učinio, kako bi dobio potvrdu da je filozof, bilo je to što je upisao filozofiju na Pučkom sveučilištu. Prije toga se načitao svih mogućih knjiga, ali je prošle jeseni išao na tečaj povijesti filozofije u arendalskoj školi za njegu bolesnika.
Dakako, otac je smatrao da nije dovoljno samo slušati što predaje "profesor" u školi za njegovateljice. Doveo ga je i k nama na Hisoy. "Nisam ga mogao ostaviti samog u Central hotelu", rekao je otac. Tako sam ga i ja upoznao. Frajer je neprekidno govorio, kao vodopad. Za vječne je istine bio gotovo toliko zagrijan kao otac. Samo s tom razlikom što je "profesor" bio priučeni varalica, a otac je bio obični varalica.
Otac se zagledao u venecijansku utvrdu i izjavio:
– Ne, Bog je umro, Hans Thomas. A mi smo ga ubili.
Taj mi se iskaz učinio toliko neshvatljivim i toliko užasnim da ništa nisam odgovorio. Kad smo iza sebe ostavili Korintski zaljev i počeli se pentrati uzbrdicama prema Delfima, vozili smo uz beskonačne maslinike. Mogli smo istog dana stići i u Atenu, ali otac me uvjeravao da ne možemo samo prozujati mimo Delfa, a ne odati dužno poštovanje staromu svetištu.
Kad smo oko podneva došli u Delfe, najprije smo svratili u hotel smješten iznad gradića. Odatle je pucao prelijep pogled na Korintski zaljev. Bilo je tu i mnogo drugih hotela, ali otac je izabrao upravo onaj iz kojega je pucao najljepši pogled na more.
Iz hotela smo se zaputili kroz grad prema slavnomu hramu nekoliko kilometara istočnije. Kako smo se približavali području iskopina, otac se zahuktao kao vodopad:
– Ovamo su ljudi tijekom antike dolazili pitati Apolonovo proročište, pitali su ga sve moguće, koga uzeti za bračnoga druga ili družicu, kamo putovati, kad bi mogli otići u ratni pohod na drugu državu, prema kojim se kalendarskim odrednicama imaju ravnati.
– Što je bilo proročište? – htio sam ga znati.
Otac mi ispripovjedi kako je bog Zeus poslao dva orla neka nadlijeću zemlju, svaki sa svoje strane. Budući da su se sreli u Delfima, Grci su smatrali da su Delfi središte svijeta. Nato je došao Apolon. Prije nego što se smio nastaniti u Delfima morao je ubiti opasnoga zmaja Pitona, zato se njegova svećenica zvala Pitija. Kad je zmaj bio ubijen, pretvorio se u zmiju koju je Apolon uvijek imao uza se.
Moram priznati, nisam baš mnogo razumio od svega toga što mi je govorio, a još mi uopće nije odgovorio što je to proročište. Približili smo se ulazu u hram, smješten u klancu podno planine Parnas. Na toj su gori živjele Muze koje su ljudima dale umjetničke sposobnosti.
Otac je zahtijevao neka prije ulaza popijemo vodu sa svetoga izvora, malo niže od ulaza. Tu su se svi morali očistiti prije nego što pođu u sveto područje, tvrdio je. Nato je rekao da će onaj, koji se napije vode s tog izvora, posrkati mudrost i pjesničke vrline.
Kad smo ušli u područje hrama, otac je kupio kartu na kojoj se vidjelo kako je to izgledalo prije dvije tisuće godina. Karta nam je dobro došla, pomislio sam, jer sad su ovdje samo nepregledne razvaline.
Najprije smo prošli kroz ostatke riznice staroga grada državice. Preduvjet da se uopće pita proročicu bio je donijeti Apolonu bogate darove, a čuvali su ih u posebnim kućama, koje su morale sagraditi razne državice.
Kad smo se popeli do velikog Apolonova hrama, otac mi je podrobnije objasnio što je to proročište.
Ovdje vidiš ostatke velikog Apolonova hrama – počeo je. – U hramu je bio udubljeni kamen, nazivali su ga pupkom, jer su Grci ovaj hram smatrali pupkom svijeta. Vjerovali su da u hramu stanuje Apolon, bar u stanovito godišnje doba. Njega su pitali za savjet. Govorio je posredstvom proročice Pitije koja je na tronošcu sjedila iznad pukotine u zemlji. Iz pukotine su izlazili opojni plinovi koji bi Pitiju potpuno omamili. Bilo je to nužno kako bi ona postala Apolonovom glasnogovornicom. Tko bi došao u Delfe, najprije bi ovdje uputio svoje pitanje svećenicima, a oni su ga prosljeđivali Pitiji. Ona bi pak govorila nešto tako zagonetno i mnogoznačno da su svećenici morali tumačiti odgovor onomu tko im je dolazio s tim pitanjem. Grci su se na taj način okoristili Apolonovom mudrosti, jer Apolon je znao sve, i prošlost i budućnost.
– A što ćemo mi pitati? – izlanuo sam.
– Pitat ćemo hoćemo li u Ateni sresti Anitu – reče otac. – Budi svećenik koji pita, a ja ću biti Pitija koja prenosi božanski odgovor. I sjedne uz ruševine slavnog Apolonova hrama, a glavom i rukama zatrese kao da je poludio. Neki su francuski i njemački turisti prestrašeno uzmicali, a ja ozbiljno upitam:
– Hoćemo li u Ateni sresti Anitu?
Otac je očito čekao da u njemu prorade Apolonove moći. I nato reče: – Mladić iz zemlje daleke... sreće lijepu ženu... kod staroga hrama. Uskoro se vratio u stvarnost. Zadovoljno je klimnuo glavom.
– Bilo bi dosta – reče. – Ni Pitijini odgovori nikad nisu bili jasniji. Nisam se slagao s njim da je taj odgovor valjan. Tko li je taj mladić, tko je lijepa žena i gdje je veliki hram?
– Bacit ćemo pismo ili glavu hoćemo li je sresti – rekao sam. – Ako Apolon znade upraviti tvoja usta, valjda će znati upraviti i novčić. Otac prihvati moj prijedlog. Izvuče dvadeset drahma. Dogovorili smo se: padne li pismo, srest ćemo mamu u Ateni. Hitnuo sam novčić u zrak i napeto gledao u zemlju. Pismo! Palo je pismo. Novčić nas je gledao kao da već tisućama godina leži na zemlji i samo čeka da prođemo u blizini pa ga otkrijemo.

TREF KRALJ





...što se izjedao zato što ne zna više o životu i svijetu...

Kad nas je proročište uvjerilo da ćemo u Ateni naći mamu, penjali smo se prema području oko hrama i našli staro kazalište u kojemu je bilo mjesta za pet tisuća gledatelja. Iz kazališta smo gledali hramsko područje i, dolje, dolinu.
Kad smo se spuštali, otac reče:
– Još ti nešto moram reći o proročištu u Delfima, Hans Thomas. Razumiješ, to je mjesto osobito zanimljivo filozofima poput nas. Sjeli smo na ostatke hrama. Neobično mi je bilo pri pomisli da su stari nekoliko tisuća godina.
– Sjećaš li se Sokrata? – počeo je.
– Ne osobito – morao sam priznati. – Pa da, bio je grčki filozof. – Tako je. Najprije bih ti rekao što znači riječ filozof...
Znao sam počinje mini predavanje, a sad baš nije vrijeme, pomislio sam, jer sunce nam je toliko pržilo lice da nam je znoj curkom curio.
– Filozof je onaj tko traži mudrost. To ipak ne znači da je filozof i osobito mudar. Shvaćaš li razliku?
Klimnuo sam.
– Prvi, koji je to spoznao i u skladu s tim živio, bio je Sokrat. Prolazio bi atenskim trgom i pripovijedao s ljudima, ali nije nikoga poučavao. Naprotiv, s onima, koje bi sretao, razgovarao je kako bi i sam nešto naučio. Stabla i polja me ničemu ne mogu naučiti, govorio je. Prilično se razočarao vidjevši da ljudi, koji su se rado pretvarali da mnogo znaju, zapravo ništa ne znaju. Znali su mu reći cijene vina i maslinova ulja, ali nisu mu mogli ništa važno reći o životu. Sokrat je rado ponavljao da zna samo to da ništa ne zna.
– Onda nije bio osobito mudar – upao sam.
– Ne trči pred rudo – strogo će otac. – Ako dvije osobe o nečemu nemaju pojma, ali jedna ipak ostavlja dojam da mnogo toga zna, koja je od tih dviju osoba pametnija, što misliš?
Morao sam priznati, mudrija je osoba koja se ne pretvara da više zna nego što zapravo – U tom grmu leži zec! Sokrata je filozofom učinilo upravo to što se izjedao zato što ne zna više o životu i svijetu. Osjećao se nekako izvan.
Opet sam klimnuo.
– Otišao tako jedan Atenjanin u delfijsko proročište i upitao Apolona tko je najmudriji Atenjanin. Proročište je odgovorilo da je to Sokrat. Kad je Sokrat to čuo, u najmanju se ruku začudio, jer je bio uvjeren da baš ne zna mnogo. No kad je ispitao one koji su slovili kao pametniji od njega, kad je i njima postavio mnoštvo mudrih pitanja, ipak je zaključio da je proročište reklo istinu. Razlika između Sokrata i svih ostalih sastojala se u tomu što su drugi bili posve zadovoljni i s onim malim što su znali, iako nisu znali više nego Sokrat. A ljudi koji su zadovoljni onim što znaju, nikad ne mogu postati filozofima.
Smatrao sam tu zgodu prilično poučnom, ali otac se nije samo na tomu zadržao. Pokazivao mi je turiste koji su dolje izlazili iz autobusa pa poput mrava gmizali područjem oko hrama.
– Ako bar jedan među njima neprekidno doživljava svijet kao nešto bajkovito ili zagonetno...
Udahnuo je i nastavio:
– Dolje vidiš tisuće ljudi, Hans Thomas. Ako samo jedan od njih doživljava postojanje kao ludu bajku ili pustolovinu, a pri tomu mislim, ako taj on ili ona to svakog dana proživljava...
– I onda? – ohrabrivao sam ga kad je opet ušutio usred rečenice. – Onda su taj on ili ona džokeri u kartama.
– Misliš li da je i ovdje jedan takav džoker? Slijegao je ramenima. – Ni slučajno! – reče. – Dakako, ne mogu biti posve siguran, jer džokera je zapravo prilično malo, ali mogućnosti su beskonačno malene.
– A ti? Doživljavaš li ti svakoga dana život kao bajku?
– Točno tako!
Odgovorio je kao iz topa, nisam mu se usuđivao proturječiti. Tad je nadodao: – Svakoga se jutra budim s praskom. Kao da se u meni širi svijest da sam živ, da sam živa lutka u bajci. Naime, tko smo mi, Hans Thomas? Možeš li mi odgovoriti? Sklepani smo od djelića zvjezdanoga praha. Ali, što je to? Odakle je, do vraga, ovaj svijet?
– Nemam blage veze – odgovorio sam, osjećajući se nekako izvan toga, kao Sokrat. Otac nastavi:
– Ta mi se misao navraća i navečer. Samo sam taj jedan jedini put čovjek, mislim. Nikad se više neću vratiti.
– Živiš teškim životom – rekao sam.
– Da, teškim, ali neizrecivo napetim. Ne moram ići u hladne dvorce kako bih lovio duhove. Pa ja sam duh.
– I zato si zabrinut kad tvoj sin pred prozorom kabine vidi duha – rekao sam. Ne znam zašto sam to rekao, ali smatrao sam da ga moram podsjetiti na ono što je sinoć rekao na brodu.
Tiho se nasmijao.
– Izdržat ćeš ti sve to – kratko će on.
Posljednje što je otac rekao o delfijskom proročištu, bilo je to da su stari Grci na velikom hramu urezali natpis "Upoznaj sebe".
– Lakše je to reći nego učiniti – nadovezao je za svoju dušu. I spustimo se prema ulazu. Otac je htio svratiti i u muzej kako bi pogledao slavni "pupak svijeta" koji se čuvao u Apolonovu hramu. Usrdno sam ga molio neka me toga poštedi pa mi je dopustio da ga pričekam u sjeni stabla. Valjda ništa u tomu muzeju nije nužno za moju izobrazbu.
– Sjedni ispod one jagode – rekao je.
Povukao me i pokazao mi stablo kakvo nikad prije nisam vidio. Mogao sam se zakleti da to nije moguće, ali drvo se savijalo od crvenih jagoda.
Imao sam ja razloge zašto nisam htio u muzej: cijelog su me prijepodneva pekli u džepu povećalo i zemičkina knjižica. Nisam propuštao ni jednu priliku da proučavam to štivo. Najradije ne bih digao glavu od knjižice dok ne pročitam do svršetka. Morao sam ipak imati obzira i prema ocu. Počeo sam se pitati nije li knjižica proročište koje će mi na kraju odgovoriti na sva postavljena pitanja. Sav sam se naježio dok sam čitao o džokeru na čudnovatom otoku, i to upravo sad, kad smo nedavno razgovorali o džokerima.

DŽOKER



DŽOKER





...uvukao se u selo kao zmija otrovnica...


Starac ustane, prođe kroz sobu i otvori vrata trijema. Pošao sam za njim. Vani mrkla noć.
– Zvjezdano je nebo i nada mnom i pod mojim nogama – promrmljao je. Shvatio sam ga. Nad nama se iskrilo najvedrije zvjezdano nebo koje sam ikad igdje vidio. No bilo je to tek jedno zvjezdano nebo. Dolje je, na proplanku slabašno blistalo i iz seoskih kolibica. Kao da se zvjezdani prah odvojio od neba pa se rasuo po zemlji.
– Oba su zvjezdana neba podjednako nedokučiva – nadodao je. Pokazao mi je selo ispod nas:
– Tko su oni? Odakle su?
– Sigurno i oni postavljaju sebi ta pitanja – primijetio sam. Starac se odmah okrene: – Ne, ne – povikao je. –Nikad se ne smiju to zapitati.
– Ali...
– Ne bi više mogli živjeti uz onoga tko ih je stvorio. Zar to ne razumiješ? Opet smo ušli u kolibu, zatvorili vrata pa opet sjeli za stol. – Sve su pedeset i dvije figure bile različite – nastavi starac. –Samo im je jedno bilo zajedničko: nitko nije postavljao pitanja o tomu tko su i odakle su. Tako su se uklapale u prirodu oko sebe. Samo su bile u bujnomu vrtu, prazne i bezbrižne, kao životinje... Tada je došao Džoker. Uvukao se u selo kao zmija otrovnica.
Glasno sam zazviždao.
– Prošlo je mnogo godina, karte su se upotpunile, nisam mislio da će na otok doći Džoker, iako je u mojemu špilu bila i ta karta. Sebe sam smatrao džokerom. Odjednom je jednoga dana onaj glupko došetao u selo. Najprije ga je vidio Karo Pub. Tad je, po prvi put u otočnoj povijesti, nastao nered zbog jednog pridošlice. Ne samo da je imao neobično ruho i zveckao zvončićima, nego nije pripadao ni jednoj od četiriju obitelji. Osobito je uzrujavao patuljke postavljajući im pitanja na koja nisu mogli ni znali odgovoriti. S vremenom se sve više povlačio od ostalih. Dobio je i vlastitu kolibu, na rubu sela.
– Je li shvaćao više od ostalih? Starac duboko izdahne i udahne. – Jednoga jutra, kad sam sjedio na trijemu ispred kuće, skočio je iza ugla. Izveo je divlji sputani skok, skakutao preda mnom i zveckao. Nakrivio je glavicu dok mi je govorio: "Gospodaru, ja tu nešto ne razumijem..." Trgnuo sam se zato što me zvao gospodarom, jer su me svi patuljci uvijek zvali Frode, a nije bilo uobičajeno da razgovor počinju time što bi priznali da nešto ne razumiju. Naime, kad shvaćamo da nešto ne shvaćamo, na najboljemu smo putu prema tomu da to shvatimo.
Maleni se džoker dva puta nakašljao pa rekao:
– U selu su četiri kralja. Dakle, i četiri kraljice i četiri puba. Imamo četiri kraljevne, od svega po četiri, od dvojke do desetice.
– Tako je – rekao sam.
– Dakle, od svega četiri vrste – nastavio je. – I trinaest od svake vrste, jer svi su ili karo ili srca, trefovi ili pikovi.
Klimnuo sam. Prvi je put jedan patuljak tako točno opisao cjelinu kojom smo svi obuhvaćeni.
Nastavio je:
– Tko li je sve to tako mudro uredio?
– Valjda je to čista slučajnost – lagao sam mu. – Baciš li u zrak štapiće, uvijek će tako pasti da ispadne nekakva šara. – Ne vjerujem nastavio je glupko.
Prvi sam put doživio protivljenje od nekoga na otoku. Nije više bio kartonska spodoba, bio je osoba.
U neku sam se ruku veselio. Možda Džoker može biti ravnopravan sugovornik. Istodobno sam se i uznemirio. Što će se dogoditi ako patuljci odjednom shvate tko su i odakle su?
– A što ti misliš? – upitao sam.
Gledao me ravno u oči. Tijelo mu je bilo nepomično, poput kipa, jedna mu je ruka podrhtavala, zvona su zacilinkala.
– Sve se to doima tako smišljeno – rekao je pokušavajući skriti zabrinutost. – Tako raspoređeno i ciljano. Mislim da smo okrenuti leđima prema nečemu što odlučuje hoće li nas okrenuti tako da slika bude prema gore, a može odlučiti i da nas ostavi ovakve kakvi jesmo. Često su patuljci govorili izraze iz kartaškoga rječnika, tako su izražavali svoje mišljenje. U tom bih im slučaju i ja uzvraćao istom mjerom.
Glupko zatrese tijelom, tako iznenadno da su zvonca neobuzdano zacilinkala. – Ja sam Džoker! – povikao je. – Ne zaboravi, dragi gospodaru. Nisam kao drugi, niti sam kralj niti pub, nisam ni karo ni tref, ni srce ni pik.
Prestrašio sam se. Znao sam da ne smijem spustiti karte na stol. – Tko sam? – nastavio je. – Zašto sam Džoker? Odakle sam i kamo idem? Odlučio sam baciti odlučnu kartu.
– Vidio si kakve biljke uzgajam na otoku – počeo sam. – Što bi rekao kad bih ti kazao da sam ja stvorio tebe i sve patuljke u selu? Netremice mi se zagledao u oči. Vidio sam kako dršće njegovo krhko tijelo, zvonca su uzrujano zacilinkala.
Drhtavo je rekao:
– Ne bih imao izbora, dragi gospodaru. Morao bih te pokušati ubiti kako bih povratio svoje dostojanstvo.
Usiljeno sam se nasmijao.
– Dakako – odgovorio sam. – Sva sreća što nije tako.
Dvije me sekunde nepovjerljivo motrio. Onda je otrčao iza kućnog ugla. Uto se opet našao ispred mene, a u jednoj mu ruci bočica ljubičastoga soka. Prije mnogo sam je godina skrio u ormaru.
– Živio! – rekao je. – Mljac, mljac, kaže Džoker! I prinese bocu ustima. Bio sam pogođen. Nisam se bojao samo za sebe. Najviše sam se prestrašio toga da bi se sve, što sam na otoku stvorio, moglo raspasti i nestati isto onako naglo kao što je nastalo. – Ipak nije? – Shvatio sam, Džoker je potegao iz boce, zbog čarobnog je napitka odjednom postao tako bistrouman.
– Nisi li rekao da od ljubičastoga soka glava postaje usporena, a gubimo i sposobnost orijentacije?
– Tako je, ali ne u početku. Isprva od napitka postaješ blistavo inteligentan. To je samo zato što se sav razum odjednom potroši. Poslije nastupa tupost. Zbog toga je napitak tako opasan.
– Što je bilo s Džokerom?
– Povikao je: Ni riječi više! Još ćemo se vidjeti!
Otrčao je u selo. Bocu je slao od patuljka do patuljka. Od toga dana svi u selu piju ljubičasti sok. Trefovi nekoliko dana u tjednu vade ljubičasti sok iz šupljih stabala. Srca pripremaju onu crvenu tekućinu, karo je toče u boce.
– Jesu li svi patuljci postali bistri kao Džoker?
– Nisu, to nikako, ali i oni su na mahove bili tako oštroumni da sam se bojao da će me prozreti. Poslije su postajali još rastreseniji. Danas si vidio samo ostatke onoga što je nekoć ovdje bilo.
Pomišljao sam na sve one šarene odore i nošnje. Na tren pred sobom vidjeh Herc Asicu u žutoj haljini.
– Ipak ima i lijepih ostataka – rekao sam.
To da, lijepih, ali besvjesnih. U bujnoj su prirodi, ali ne znaju da su ondje. Vide sunce i Mjesec, jedu sve ove biljke, ali to ne znaju. Kad su učinili veliki skok, postali su prave osobe, ali čim su počeli piti ljubičasti sok, sve su mi više izmicali. Kao da se povlače u sebe. Kao da vode nekakve razgovore, ali čim nešto izuste, gotovo odmah zaborave što su to rekle. Samo je Džoker zadržao svoju staru iskričavost. Možda i Herc Asica. Neprekidno ponavlja da nastoji naći sebe.
– Čudim se zbog jedne stvari – rekao sam.
– Da?
– Kažeš da su prvi patuljci došli na otok samo nekoliko godina poslije tebe. A svi se doimaju mlado. Nevjerojatno mi je da je mnogima od njih pedesetak godina.
Zagonetan je osmijeh obasjavao staro lice.
– Oni ne stare.
– Ali...
– Kad sam bio sam na otoku, slike iz snova su sve više jačale. Išuljale su se iz mojih misli i upale u ovdašnji život. Samo što su oni još uvijek mašta. A mašta ima divnu osobinu da sve ono, što u njoj jednom stvorimo, ostaje uvijek mlado i živo.
– Pa to je nepojmljivo...
– Jesi li čuo za Matovilku, mladiću? Odmahnuo sam glavom. – A čuo si za Crvenkapicu? Ili za Snjeguljicu? Ili za Ivicu i Maricu? Klimnuo sam. – Što misliš, koliko je njima godina? Sto? Možda tisuću godina. Užasno su mladi i užasno stari, istodobno. Zato što su potekli iz ljudske mašte. Ne, nisam se bojao da će patuljci na ovom otoku ostarjeti i posijedjeti. Pa ni njihova odora nije nimalo istrošena, posve je drukčije s nama, običnim smrtnicima. Mi starimo, a kosa nam sijedi. Jednoga se dana istrošimo, umiremo. Nije tako s našim snovima. Mogu nastaviti živjeti u drugim ljudima, još mnogo, mnogo godina otkako nas više nema. Prelazio je rukom po sijedoj kosi. Pokazao je otrcani kaput.
– Najvažnije pitanje – nastavio je – nije to hoće li zub vremena nagristi figure. Pitanje je jesu li doista u vrtu, tako da ih mogu vidjeti i drugi ljudi, ako jednoga dana dođu na otok.
– Vidljivi su! – povikao sam. – Najprije sam sreo Trefa Dvojku pa Trefa Trojku. Onda sam u staklani vidio kara...
– Hmm...
Starac se zadubio u svoje misli. Kao da me uopće nije čuo. Drugo je veliko pitanje – na posljetku je rekao – hoće li oni i dalje ovdje biti, i kad mene više ne bude.
– Kako misliš?
– Na to pitanje nemam odgovora. Na to pitanje nikad neću ni dobiti odgovor. Naime, kad mene više ne bude, neću znati jesu li moje figure i dalje na otoku.
Opet je dugo šutio. Pitao sam se nije li sve to san. Možda uopće nisam u Frodeovoj kolibi. Možda sam negdje drugdje, a sve je drugo negdje u meni?
– Sutra ću ti više pripovijedati, mladiću. Moram ti pričati o kalendaru i o velikoj Džokerskoj igri.
– Džokerska igra?
– Sutra, sine. Sad obojica moramo spavati.
Pokazao mi je ležaj, a na njemu kože i istkane pokrivače. Dao mi je i vunenu noćnu košulju. Divno je bilo skinuti prljavo mornarsko odijelo.
Otac i ja smo navečer s krovne terase gledali grad i Korintski zaljev iza njega. Otac je bio toliko prepun dojmova da je malo govorio. Možda se pitao smije li se pouzdati u ono što mu je reklo proročište: da ćemo uskoro sresti mamu.
U kasnu se noć puni mjesec digao nad istočnim obzorjem. Obasjavao je mračnu dolinu, pred njim su blijedjele zvijezde na nebu.
Kao da sjedim ispred Frodeove kolibe i gledam selo otočnih patuljčića.

KARO


KARO AS





...pravedan čovjek, htio je staviti sve karte na stol...

Po običaju, probudio sam se prije oca. Uskoro su mu se počeli trzati mišići. Odlučio sam istražiti je li istina ono što je jučer rekao; da se svakoga jutra budi s praskom.
I zaključio sam da je možda upravo tako. Čim je otvorio oči, doista se doimao prilično začuđeno. Isto se tako mogao probuditi na posve drugome mjestu. Primjerice, u Indiji. Ili na kakvu malenu planetu u drugoj galaksiji.
– Živ si čovjek – rekao sam. – Sad si u Delfima. To je mjesto na kugli zemaljskoj, a ona je živi planet, vrti se na putanji oko zvijezde u Mliječnoj stazi. Za putanju oko zvijezde planetu treba oko 365 dana.
Zagledao mi se u oči, netremice, kao da mora prilagoditi leće na prijelazu iz zemlje snova u oštru stvarnost.
– Hvala na objašnjenju – rekao je. – Sve to, što si sad rekao, ja u sebi ponavljam svakoga jutra prije nego što ustanem iz postelje. Ustao je i išao gore i dolje po sobi. Nato će: – Možda bi mi svakoga jutra morao šapnuti na uho neke istinite riječi, Hans Thomas.
Onda bih bio brži u kupaonici.
Žurno smo se spremili i doručkovali. Uskoro smo se našli u automobilu. Kad smo prolazili ispred hrama, otac reče:
– Nevjerojatno je koliko su vjerovali u bogove.
– Misliš zato što su vjerovali proročištu?
Nije odmah odgovorio. Prestrašio sam se da je počeo sumnjati u proročanstvo da ćemo u Ateni sresti mamu.
– Da, i to – na posljetku je rekao. – Sjeti se samo svih bogova. Apolon, Asklepij, Atena, Zeus, Posejdon, Dionizije. Stoljećima su tim bogovima gradili skupe, mramorne hramove. Zamisli na kolike su daljine morali tegliti teške mramorne blokove.
Nisam razumio mnogo toga o čemu mi je pripovijedao, ali sam mu ipak rekao: – Kako možeš biti tako siguran u to da bogovi nisu postojali? Možda ih nema sad ili su našli neki drugi bogovjerni narod, ali nekoć su hodali po zemlji. Otac me pogleda u zrcalu.
– Vjeruješ li u to, Hans Thomas?
– Nisam posve siguran – rekao sam. – Možda su na zemlji bili sve dok su ljudi u njih vjerovali. Vidimo ono u što vjerujemo. Nisu ostarjeli ni oronuli sve dok ljudi nisu u njih posumnjali.
– Lijepo rečeno – izjavi otac. – Do vraga, doista lijepo rečeno, Hans Thomas. Jednoga ćeš dana možda i ti postati filozofom.
Iznimno sam i ja osjećao da sam rekao nešto tako mudro da i otac mora promisliti o tomu što sam rekao. Dugo je nijemo čekao. Zapravo sam mu malko podvalio, jer ništa od toga ne bih rekao da nisam čitao zemičkinu knjižicu. Uopće nisam mislio na bogove u staroj Grčkoj, mislio sam na Frodeove karte za pasijans.
U automobilu je zavladala tako duga tišina da sam oprezno pokušao izvući povećalo i zemičkinu knjižicu. Upravo kad sam se spremao početi čitati, otac je zakočio i zaustavio se uz rub ceste. Skočio je iz fiata, pripalio cigaretu i zagledao se u autokartu.
– Ovdje! Pa da, sigurno ovdje.
Ništa nisam rekao. Lijevo ispod nas dolina, ali ništa nisam vidio čime bih mogao objasniti njegov iznenadni zanos.
– Sjedni – reče otac.
Shvatio sam, ne gine mi novo minipredavanje, ali sad se nisam zbog toga ljutio. Znao sam, povlašteni sam sin.
– Tu je Edip ubio oca – nastavio je i pokazao mi dolinu.
– To mu je bilo užasno glupo – odgovorio sam. – Do vraga, o čemu govoriš? – Sudbina, Hans Thomas. Govorim o sudbini. Ili o obiteljskom prokletstvu, ako hoćeš. To bi nas dvojicu moralo zanimati, pa u ovu smo zemlju doputovali kako bismo našli odbjeglu ženu i majku.
– Zar vjeruješ u sudbinu? – morao sam ga upitati.
Otac se nadvijao iznad mene. Nogu je digao na kamen na kojemu sam sjedio, u ruci mu cigareta.
Odmahnuo je glavom.
– Grci su vjerovali. Tko se pobuni protiv sudbine, bivao je pravedno kažnjen. Već sam se osjećao pomalo krivim, ali on se tek tad zapalio: – U Tebi, staromu gradu kroz koji ćemo uskoro proći, živjeli su kralj Laj i njegova žena Jokasta. Delfijsko je proročište reklo da Laj nikad ne smije imati djece, jer rodi li mu se sin, ubit će njega, svog oca, i oženiti se svojom majkom. Kad je Jokasta ipak rodila sina, Laj ga je odlučio izložiti pa neka umre od gladi ili neka ga razderu divlje životinje.
– Barbarski – rekao sam.
Dakako, ali slušaj tek ovo. Kralj Laj zapovjedi neka pastir izloži dijete. Za svaki je slučaj dao dječaku sapeti noge, kako se nikako ne bi mogao kretati planinom i možda vratiti u Tebu. Pastir je poslušao svojega kralja, ali kad je u planini pasao ovce, susreo je pastira iz Korinta, jer je ondje i kraljevska korintska kuća imala svoje pašnjake. Korintski se pastir sažalio nad dječačićem koji će umrijeti od gladi ili će ga požderati divlje životinje. Tebanskoga je pastira zamolio smije li dječačića odnijeti svomu kralju u Korint. Tako su u tom gradu dječaka odgajali kao kraljevića, jer kralj i kraljica nisu imali djece. Nazvali su ga Edip, što znači "natečenih nogu". Naime, dječačiću su noge bile užasno natečene poslije nemila postupka u Tebi. Izrastao Edip u naočita mladića kojega su svi voljeli, ali nitko mu nije rekao da nije pravi kraljevski sin. Jednom se u veselu društvu pojavio neki gost koji je izbrbljao da nije pravi kraljev i kraljičin sin...
– Pa i nije bio – rekao sam.
– Tako je, ali kad je upitao kralja, nije dobio valjan odgovor. Tako je odlučio upitati delfijsko proročište ne bi li razjasnio slučaj. Na pitanje je li punopravni nasljedni kraljević korintske kraljevske kuće, Pitija je odgovorila: "Kloni se svog oca, jer ako ga opet sretneš, ubit ćeš ga. Poslije ćeš se oženiti rođenom majkom i imati s njom djecu."
Glasno sam zazviždao. Bilo je to isto proročanstvo koje je čuo i tebanski kralj. Otac je nastavio:
– Edip se poslije toga više nije usudio vratiti u Korint, jer je sveudilj vjerovao da su mu kralj i kraljica pravi roditelji. Umjesto toga je pošao u Tebu. Kad je došao do mjesta na kojemu smo mi sad, naišao je na nekog uglednika koji se vozio raskošnim četveropregom. S njim i nekolicina sluga, a jedan od njih gurnuo je Edipa neka učini mjesta kočiji. Edip, također odgojen kao korintski nasljedni kraljević, nije otrpio takvo ponašanje, a poslije oštre tučnjave nesretni je susret završio tako što je Edip ubio bogataša.
– Koji mu je u stvari bio otac?
– Tako je. Pobijeni su i svi čuvari, samo je kočijaš pobjegao. Vratio se u Tebu i pripovijedao kako je cestovni razbojnik ubio kralja Laja. Tugovala je kraljica i sav tebanski narod, ali građane je još nešto mučilo.
– A to je?
– Jedna sfinga, snažna neman lavljega tijela i ženske glave, čuvala je prilaz gradu Tebi i proždirala sve koji nisu mogli odgonetnuti zagonetku koju je postavljala svim prolaznicima. Tebanski je narod obećao da će se onaj tko riješi sfinginu zagonetku oženiti kraljicom Jokastom i postati tebanskim kraljem.
Opet sam zazviždao.
– Edip, koji je uskoro zaboravio da je na dugu putu isukao mač, uskoro je došao na sfinginu goru, a sfinga zatraži neka joj riješi sljedeću zagonetku: Tko ujutro hoda na četiri, o podne na dvije, a predvečer na tri noge? Otac me pogledao da vidi znam li odgovor na tešku zagonetku. Odmahnuo sam glavom.
– To je čovjek, kazao je Edip, ujutro puzi na sve četiri, danju hoda uspravno na dvije, a navečer na tri jer se služi štapom. Edip je ispravno odgovorio, a sfinga to nije preživjela, stropoštala se s hridine i pala mrtva. Edipa su u Tebi dočekali kao junaka. Dobio je obećanu nagradu i oženio se Jokastom, koja mu je zapravo bila majka. Dobili su dva sina i dvije kćeri.
– Grom i pakao – rekoh. Nisam skidao pogled s oca. Sad sam ipak pogledao i mjesto gdje je Edip ubio oca.
– Priča tu ne završava – nastavi otac. – Uskoro je u gradu izbila užasna kuga. Grci su vjerovali da takve nesreće proizlaze iz Apolonova gnjeva, a da postoji dublji razlog njegova bijesa. Opet su morali otići u delfijsko proročište po odgovor zašto je bog poslao tu pošast. Pitija je odgovorila da grad mora naći onoga tko je ubio kralja Laja. Inače će propasti cijeli grad.
– Ti bokca! – procijedio sam.
– Upravo je kralj Edip učinio sve kako bi našao ubojicu prijašnjega kralja. Nikad nije cestovni sukob doveo u vezu s umorstvom kralja Laja. Tako je Edip nesvjesno postao ubojicom koji objašnjava svoj zločin. Najprije je vidovnjaka pitao tko je ubio kralja Laja, ali čovjek mu je uskratio odgovor zato što je istinu smatrao preokrutnom. No Edip, koji je naumio učiniti sve što je moguće kako bi pomogao svom narodu, ipak je, na posljetku, iz njega izvukao istinu. Vidovnjak je Edipu odao da je on, kralj, krivac. Iako se Edip sjetio događaja na cesti, iako je shvatio da je ubio kralja, ipak još nije imao dokaza da je Lajev sin. No Edip je bio pravedan čovjek, htio je staviti sve karte na stol. Na posljetku je suočio staroga tebanskoga pastira s korintskim, tako je dokazano da je ubio rođenoga oca i živio u braku sa svojom majkom. Kad je doznao istinu, iskopao je oba oka, a zapravo je, u neku ruku, cijelo vrijeme bio slijep. Duboko sam udahnuo. Ta mi se stara priča činila istodobno duboko tragičnom i užasno nepravednom.
– To je pravo obiteljsko prokletstvo – rekoh.
– A i kralj Laj i Edip su nekoliko puta pokušavali pobjeći od sudbine, a Grci su smatrali da se od nje ne može pobjeći.
Kad smo prolazili kroz Tebu, u automobilu je vladala tišina. Otac je, vjerujem, razmišljao o svojem obiteljskom prokletstvu. Bilo kako bilo, nije ni pisnuo.
Kad sam temeljito razmotrio tragičan slučaj kralja Edipa, izvadio sam povećalo i zemičkinu knjižicu.