Ante Tomić - Ništa nas ne smije iznenaditi

Danas je sve manje razumljivo kako se se mit o JNA, trajno zarobljen u muškim alkoholičarskim pričama, uklapao u vesele apokaliptične osamdesete: humoristički roman o JNA i dalje zvuči kao nemoguća misija. No Ante Tomić je zapamtio kako je Josef Škvorecky, njegov veliki književni uzor, napisao Oklopni bataljon, humoristički roman o podjednako mračnoj temi, koji je svojevremeno bio obavezna lektira prije odlaska u JNA. Na njegovom je tragu Tomić napisao ovaj roman o kojekakvim dogodovštinama tipično tomićevskih likova na albansko-jugoslavenskoj granici, a po motivima romana Rajko Grlić snimio pojednako uspješan film Karaula. “Ozbiljnije, malo smiješno, malo turobno, malo sentimentalno“, tako je ovaj roman, koji naposljetku ispao odliča, opisao sam autor te povjerljivo otkrio kako su “seksualne frustracije u JNA“ zapravo prava tema ovog romana. Kako god, Tomićev roman Ništa nas ne smije iznenaditi je i dalje čitko, zabavno i duhovito - ali nimalo naivno - štivo!

U novom romanu Ante Tomića glavni je junak mladi splitski liječnik, Siniša Siriščević, koji 1985. guli zadnje mjesece u vojsci, u karauli na albanskoj granici. Jedan od načina na koji se brani od besmisla, slušanje je punkrocka, a tu sklonost dijeli i sa svojim buntovnim prijateljem, beogradskim taksistom Ljubom Vrapčetom. Vojnici su svojevrsni zarobljenici karaule, ali tajanstvena bolest Sinišina poručnika Imre Nađa, odjednom otkriva ovom džombi neočekivane mogućnosti Izlaska u grad, pa i upoznavanja poručnikove žene, Mirjane, koja mu ubrzo postaje ljubavnica... Za razliku od Siniše, koji samo broji dane do povratka kući, Ljuba Vrapče neprekidno smišlja subverzije: njegov će sukob s pukovnikom Nađem na kraju romana eskalirati u po život opasnu situaciju. Rukom zrelog autora, Tomić nas vodi u vrijeme koje nam se sada čini davnim, no zapravo ga dobro pamtimo barem većina nas. Ova duhovita proza iz JNA, s nizom likova kojima ćemo se grohotom smijati, plastično nam ocrtava sirovost, ali i male gušte koje su sposobniji vojnici mogli proživjeti u najdosadnijih godinu dana u životu, a na širem planu dekadenciju i depresiju posljednje jugoslavenske petoljetke.
Milana Vuković Runjić

Kad tad svaki hrvatski muž osjeti potrebu da ispriča kako mu je bilo u J-N-A. Činimo to uglavnom u najneprikladnijim društvenim situacijama. Pa nas dame prekoravaju i kolutaju očima, a oni fini dečkići koji su se oslobodili vojske ili su u novije vrijeme služili istu perući prozore po đačkim domovima ili donoseći tetama u vrtiću paštetu iz dućana, drže kako su naše priče potpuno passe. Jebiga, možda su i u pravu ti prigovarači savjesti, ali ne možemo se ni mi tek tako odreći godina vlastitoga života, samo zato što više nisu u trendu. Ante Tomić je, kao u počast svim našim vojnim rokovima, ispričao tipičnu priču s tipskim likovima, koja se osamdesetih događa u jednoj karauli na jugoslavensko-albanskoj granici. Zabavan, duhovit i pomalo nostalgičan prema godinama naših najvećih životnih blesavosti, Tomić je zapravo obavio jedan važan posao. U vrijednu literarnu činjenicu pretvorio je nešto što bi, kao i veći dio naše kolektivne prošlosti, završilo u magmi povijesti i među ljepljivim lažima dnevne politike.
Miljenko Jergović

Ante Tomić rođen je 1970. u Splitu. Studij filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Radi kao profesionalni novinar u Jutarnjem listu. Objavio je zbirku priča Zaboravio sam gdje sam parkirao Split 1997., Zagreb 2001. drugo prošireno izdanje, roman Što je muškarac bez brkova Zagreb 2000. i knjigu feljtona Smotra folklora Zagreb 2001..


Zahvala


Najprije je, na samom početku, kao iskra inspiracije na kojoj se razgorila ova inače posve fikcionalna pripovijest, bila anegdota Ante Tukića, koji je jednom davno u J-N-A liječio nekog jadnog vodnika od gonoreje. Jedan drugi liječnik, Damir Pezelj iz splitske bolnice Križine, pomogao mi je svojim znanjem iz dermato-venerologije. Lik Ljube Vrapčeta ustupljen je dobrotom Dragoslava Mihailovića iz njegova sjajnog romana Kad su cvetale tikve. Jurica Pavičić dao je ruke s iskustvima svojega službovanja u karauli na albanskoj granici, Ivica Ivanišević, kao i obično, sa svojim je savjetima bio neprocjenjiv kada je valjalo rasplesti priču, a nekoliko su mi korisnih sugestija dobacili i Seid Serdarević i Igor Mirković. Rade Simić i osoblje njegova krasnog hotela Vila Marija u Tučepima ljubazno su me ugostili kada sam trebao samoću da završim roman. Teofil Pančić bio je drug i na kraju prosijao srpske dijaloge, da mi u njima ne bi promakla koja osobeno hrvatska riječ. Vasko Lipovac načinio je prekrasnu skulpturu za korice. Zrinka Tukić sve me je vrijeme strpljivo hrabrila svojom ljubavlju.
peace love graciaspara todo.

Ante

jedan
Ko te ljubi dok sam ja na straži?


Dugo je čekao to proljeće. Prije mu ono nije toliko značilo. Kada bolje promisli, prije vojske nije valjda ni zamjećivao prirodu. Trebao je doživjeti da mu se negdje u nekoj makedonskoj vukojebini, na tisuću tristo metara, na minus dvadeset tri smrzne slina iz nosa, ili da se u razmočenom i teškom sivomaslinastom šinjelu koprca kroz snijeg do pojasa, pa da zacvili za onim bezbrižnim toplim danima na rivi i shvati koliko je bio sretan. U šest mjeseci koliko je ovdje trajala zima već je nekako bio počeo vjerovati da je ta sreća zauvijek izgubljena. Od listopada do ožujka, a da sunce nijednom nije provirilo iza teških i gnjecavih, niskih oblaka, oštar studeni vjetar stišavao bi se samo kako bi u krupnim i gustim pahuljama napadalo novih četrdeset centimetara snijega, i on je bivao sve tjeskobniji i tjeskobniji. Ujutro je još bilo donekle podnošljivo, ali popodne, kada bi već poslije ručka čitava njihova strana planine utonula u sjenu, strašna potištenost uvlačila se u ljude. Sati su se sporo cijedili, u pet bi ti se činilo da je već ponoć. Noć je bila beskrajna. Čitavu zimu bio je jadan, bezvoljan i ispunjen samosažaljenjem, a rjeđe se i kupao. Kao i drugi, uostalom. Velika spavaonica u kojoj su živjeli, s usijanom peći od lijevanog željeza čija bi gornja ploča crveno zasjala na sredini sobe navečer kad bi ugasili svjetlo, bila je pregrijani svinjac u kojemu su kiselo smrdjele neoprane noge i znoj. Bilo je to tako drukčije od onoga umivenog i izglačanog, šminkerskog studentskog života kojemu je pripadao do prošlog lipnja, a, opet, tako se lako naviknuo na to životinjsko bivanje. Uistinu, bio je kao životinja koja u brlogu čeka da grane proljeće.
Onda je ono došlo. Čuo ga je, doslovce, jedno jutro u pet i trideset, na asfaltiranom dvorištu, još u mraku u kojemu su žuto svijetlili prozori karaule, kada je u savršenoj tišini odnekud zacvrkutala neka ptica. Taj sitan cvrkut, jebeš mu sve, bio je najljepše što je ikada u svome životu čuo. Bio je to prvi, maleni tračak radosti koji je obasjao njegovu sumornu dušu. Onda je krenulo, mic po mic, gotovo nezamjetno, ali sigurno i neumitno. Prvi put u svojih dvadeset šest vidio je proljeće, pred kojim snijeg kopni i povlači se u sve manje otoke da bi naskoro sasvim potonuo u žutozelenoj travi. Gledao je tu silnu vodu kako se cijedi i slijeva niz planinu u zamršenoj mreži potočića što brzaju između naslaga gnjilog šušnja, kako se diže do crnih grana na kojima se iz pupova izmetnulo sitno lišće. Zatvorio bi oči i učinilo bi mu se kako gotovo može čuti jednakomjerni ritam vode koja oslobođena pulsira cijelom planinom, da bi se dolje na dnu, u dolini, izlila u jezero, čija se površina na crvenom svjetlu sutona pretvarala u rastopljeno zlato.
"Doktore."
"Molim?"
"Opalim te golim!"
Siniša se nasmiješi. Glupa fora, ali zbog nečega, nekakve prostodušne dokonosti s kojom ju je Ljuba izrekao, u tom je času osjetio čudnu prisnost s tim ljudima koji su u prostoriji iza njegovih leđa kartali, drijemali, čitali trivijalno, pretežno pornografsko štivo, ili sa strastvenom znanstvenom znatiželjom otkrivali da metan u prdežu izgara lijepim modrim plamenom. U deset mjeseci koliko je s njima dijelio napor u zajebavanju dnevnih zapovijedi i Pravila službe Oružanih snaga SFRJ, razvila se medu njima čvrsta solidarnost, a katkad i istinsko muško bratstvo, gdje je gotovo pitanjem časti shvaćano da kada neki majmun sa širitima i zvjezdicama nešto zatraži od tebe, ti to ili učiniš nesolidno i loše ili ne učiniš nikako. Što se, na posljetku, po nekakvom običajnom pravu i očekivalo od njih. Njihova junska klasa, za prijatelje junci, odnedavna je brojala dvoznamenkasto do kraja vojnog roka, a to je već značilo biti teški džomba, koja se, razdrljen i nepodšišan, ne da zlostavljati glancanjem čizama, pušaka ili sanitarnih prostorija.
Sunce koje je jutros izašlo na istoku socijalističke Jugoslavije, sada je već sasvim zašlo iza planine, u susjednu i razmjerno neprijateljsku, premda također socijalističku Albaniju. Siniša se okrene od prozora i sjedne do četvorice koji su, izvaljeni na spojenim krevetima igrali šnaps u cigarete.
Ljuba, poznat i kao Ljuba Vrapče, vedro mu namigne.
"Doktore, jebote, gledaj šta im radim", reče bacajući adutovu desetku.
"Konju!" opsuje desetar Milčo.
"Jao, dečaci, šta ću sa vama", reče mangup tobože samilosno, skupljajući karte s prašnjave sive deke. "Još morate puno voća da jedete, i mleka da pijete, da biste jednom kad porastete mogli da igrate kao čika Ljubomir."
"Ne seri, nego igraj", reče Hasan Šišmiš zlovoljno.
Vrijeme im je sporo prolazilo. Stajali su tu u proljeće 1985. na braniku zemlje čekajući da Albanci napadnu, jer je bilo sasvim pouzdano da će Albanci, kao jedan dokazano zločinački narod, jednom svakako, mučki i iz potaje, kako to samo oni znaju, napasti. Pokušat će ih zateći na spavanju, prikrasti se s mrakom preko granice s bajunetama u zubima, sigurni u svoju pobjedu, no najbolji sinovi naših naroda i narodnosti, koji su inače gostoljubiva i pitoma čeljad, ali zmija ljutica ako se drzneš taknuti u integritet i ustavnopravni poredak njihove samoupravne domovine, silovito će ih odbaciti, a onda i pojuriti preko cijele Albanije, natjerati sve do Jadranskog mora, u koje će onda ti kukavelji u panici poskakati i sramno se utopiti... jer Albanci, razumije se, ne znaju plivati... da bi na površini ostale plivati samo tisuće i tisuće njihovih tradicionalnih bijelih kapica. Tako je po prilici u oficirskim projekcijama izgledao rat s Albanijom, i svi su mu se neobično veselili i trljali ruke u slatkom iščekivanju da počne. Čeznutljivo su zurili u tminu ničije zemlje, naprezali oči i trzali se na svaki šum, a njihovi su ovčarski psi požudno njušili studeni zrak. Ali Albanci nisi dolazili. Nije ih čak bilo ni vidjeti. Pješačili su desetke kilometara svakoga dana, a da nijednom nisu naišli ni na otisak neprijateljske čizme, ni na kožuricu salame s albanskim natpisom ili slinavi opušak. Ništa! Šuma jela s granama povijenim pod težinom snijega bila je uvijek jednako tiha i pusta, sve je bilo bijelo i netaknuto kao da je svijet istom jutros stvoren. Poneki srndać, na kojega je pod prijetnjom višemjesečnog vojnog zatvora bilo zabranjeno pucati, šmugnuo bi u gustiš i to je bilo sve. O Albancima su samo slušali u regrutskim predajama vrlo dvojbene vjerodostojnosti. Kako je neki njihov, na primjer, jednom davno kroz kišu metaka prebjegao na našu stranu s nacrtima za nuklearnu podmornicu, ili nešto slično, jednake uvjerljivosti, a sve drugo u vezi s njima bilo im je potpuni misterij. Sve dok Ljuba Vrapče nije naletio na jednoga.
O, to je bila frka, sjeti se Siniša. Pa i sada, dok gleda tog dušanovačkog frajera, kako s cigaretom dogorjelom gotovo do noktiju miješa karte fućkajući Rain Drops Keep Falling On My Head, ne može sakriti zadivljenost njegovim držanjem u tom slavnom slučaju. Prije dva mjeseca otprilike Ljuba se rano ujutro vratio iz patrole s viješću da je vidio albanskoga graničara duboko u našem teritoriju. Karaula se silno uzbudila, a ambiciozni poručnik Nađ brzo je Ljubu izolirao od ostatka voda kako ne bi širio paniku i smjestio ga u svoju kancelariju da napiše izvještaj. Puna četiri sata Ljubi je trebalo da ga sastavi, dok je Nađ nervozno pušio šećući gore-dolje hodnikom, a vojska u spavaonici šaptom razvijala scenarije sada već posve izglednog rata. Onda je Ljuba napokon, nekako oko ručka, izašao iz kancelarije zakopčan i s titovkom na glavi, odrješitim korakom prišao poručniku, stao mirno pred njim i salutirao, ozbiljno mu i bez riječi predajući načetvero presavijen papir. Imre Nađ uzeo je izvještaj i samo lagano kimnuo otpuštajući regruta, a ovaj je ušao u spavaonicu i umorno sjeo na krevet praćen od dvadeset jednog para preplašenih očiju. Samo časak kasnije požarni je uletio u prostoriju s poručnikovim naređenjem da se čitava posada karaule, pod punom ratnom opremom, ima u roku od pola minute nacrtati postrojena na pisti. Nakon trideset sekundi svi su bili tamo, s puškama na ramenima i šljemovima natučenim na oči. "Mirno!" dreknuo je poručnik i svi su se hitro isprsili zatežući remenje pušaka.
"Ljubomir Karanović!" viknuo je Nađ potom.
"Ovde!"
"Tri koraka napreeeed marš!"
Trup! Trup! Trup!... zatuklo je odsječno na zaleđenom dvorištu karaule.
"Naaaalevo krug!"
Ljubomir Karanović zvani Ljuba Vrapče spremno se okrenuo na peti lijeve i prstima desne noge i propisno ponovno sastavio stopala, stojeći sada licem u lice s vodom vojnika.
"Ljubomire Karanoviću, pročitajte svojim drugovima svoj izveštaj o susretu s albanskim vojnikom", rekao je Nađ pružajući mu onaj isti načetvero presavijen papir.
Ljuba Vrapče je uzeo papir i rastvorio ga.
"Albanski vojnik kojeg sam video dvadeset trećeg ovog meseca tekuće godine", pročitao je svečano, "brzo se prebacivao sa grane na granu."
"Dalje, druže vojniče!" zapovjedio je poručnik Nađ.
"Nema dalje, druže poručniče!" odgovorio je Ljuba Vrapče.
Poručnik Imre Nađ zamišljeno je napravio krug oko Vrapčeta i zaustavio se iza njegovih leđa, sasvim blizu, kao da mu hoće nešto prisno šapnuti na uho, tako je to izgledalo, a onda u deset minuta, a da pritom nijednom nije udahnuo ... kako će svi poslije pričati, makar je to, naravno nemoguće, jer bi to bilo više od dvostruko duže od svjetskog rekorda ... prosiktao nesuvislu bujicu najživopisnijih psovki, uvreda i prijetnji koje je vojnički genij ikada izmislio. Siniši se, recimo, osobito upečatljivim učinio moment kad je Nađ Ljubi rekao da mu nekoga, je li to bila majka, sestra ili tetka, Siniša se više nije sjećao, jebe u slezenu!
Za sve to vrijeme Ljuba Vrapče ostao je u propisnom stavu mirno, praznim pogledom zagledan preda se. Možda mu je samo u jednom kratkom trenutku, tako kratkom da je to teško sa sigurnošću kazati, kraj usana zadrhtao u podrugljivu smiješku.
Siniša nikada prije ni poslije nije sreo nikoga tko je bio tako cool kao Ljuba Vrapče. Mladi beogradski taksist u vojsku je bio došao s čvrstom nakanom da se tu nipošto ne zadrži duže od mjesec dana, pa je noćima izbezumljeno vrištao budeći se tobože iz stravičnih mora i zapišavao vojničke madrace ne bi li se prikazao emocionalno nestabilnim za služenje domovini. Uz to je vladao fascinantnom vještinom da može zaplakati kad poželi. Siniša nije mogao vjerovati kada bi to vidio: časak ili dva Ljuba bi se koncentrirao, a onda bi krenuo neviđeno uvjerljiv, neutješan plač sa svim njegovim simptomima, brada bi mu zadrhtala, ramena se počela tresti, a niz obraze bi mu se počele cijediti krupne suze. Na nesreću, u skopskoj je vojnoj bolnici bio jedan valjda potpuno nastran psihijatar, major po činu, koji je odmah, na prvom i jedinom pregledu emocionalno nestabilnom regrutu kazao da te simulantske fore kod njega ne prolaze. Da Ljuba eventualno pojede nekoliko komada žileta, viljušku ili nešto stakla, on bi bio spreman ozbiljno razmisliti o njegovu prijevremenom povratku u civil. Ljuba, naravno, tako ćaknut da bi jeo staklo i žilete ipak nije bio, pa je prestao vrištati i mokriti u postelju i razmjerno se ipak socijalizirao u "vojničkom kolektivu", sa sporadičnim incidentima koji su ga dvaput odveli u vojni pritvor i priskrbili mu nebrojeno mnogo prekorednih požarnih ili stražarskih službi, koje bi uvijek uredno, ali bez trunke kajanja odradio, ravnodušno slušajući oficirska urlanja.
Tada su nekako, kada se Vrapče pomirio sa sivo maslinastim usudom, on i Siniša postali bliskiji. Jednog sparnog srpanjskog predvečerja Siniša je na klupi ispred restorana čekao postrojavanje za večeru slušajući Ramonese na walkmanu, i vjerojatno je u jednome trenutku počeo pjevušiti ... KKK Took MyBaby Away je, sjeća se, slušao ... jer se kraj njega odnekud našao Ljuba Vrapče i kucnuo ga po ramenu. Siniša je u čudu skinuo slušalice.
"Ajde, budi drug", zamolio je Ljuba pokazujući na walkman, "pusti i mene malo."
Siniša mu je prepustio walkman, a Ljuba je sjeo na klupu do njega, stavio slušalice i počeo se ritmično treskati.
"Jesi li prije slušao Ramonese?" upitao ga je Siniša.
Vrapče nije čuo.
"Jesi li prije slušao Ramonese?!" ponovio je Siniša gotovo vičući.
Ljubomir Karanović zvani Vrapče ga je pogledao i nije ništa rekao, samo je otkopčao rukav košulje i zavrnuo ga do ramena, gdje je stajalo tetovirano GABBA GABBA HEY.
And that was beginning of the beautifull friendship. Premda je Siniša bio gotovo sedam godina stariji, unatoč razlici u obrazovanju i podrijetlu i mimo zemljačkih okupljanja, beogradski mangup i mladi liječnik iz činovničke, ponešto blazirane obitelji splitskih koljenovića, otada su puno vremena provodili zajedno, dijeleći strast prema stripovima i prezir prema nogometu, no iznad svega su bili Ramonesi, Crampsi, New York Dolsi, Talking Headsi, Clash i Hendrix, Velvet Undergound, Waits i Zappa, Iggy Pop... gomila bezobrazne muzike u kojoj se vojnička realnost nekako otkrivala apsurdnom i nakaznom. Rokenrol ih je oslobađao od urlanja i maltretiranja, od postrojavanja, marširanja, glancanja i pucanja, od noćnih uzbuna i pjevanja u hodu, na čudan je način razgolićavao nadmenu neukost koja se skrivala iza besmislenih vojničkih rituala i zabrana. Urotnički su se smiješili dok im je ta muzika iz slušalica tutnjala u glavi, čineći se sami sebi nekako boljima od drugih, kao da znaju nešto što ovi nikada neće znati.
"Hendrix je bog!" rekao bi Ljuba.
"Hendrix je bog!" složio bi se Siniša.
I to što su možda samo njih dvojica od dvije i po tisuće ljudi u skopskoj kasarni znali da je Hendrix bog, snažilo je njihovo savezništvo medu neznabošcima koji se klanjaju zlatnom teletu Bijelog dugmeta ili Lepe Brene. Ljuba je u tome bio ortodoksniji. Za njega to nije bila muzika, nego život. Za Ljubu stvar je bila jednostavna: ako slušaš Rolling Stonese, moraš bacati televizore kroz prozor. Kao što je, uostalom, jednom i učinio, iz čista mira, prošlog ljeta, dok je čitava četa nabijena u učionici živčano gledala neku utakmicu na Europskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj. Sinišu su silno zabavljali ti njegovi ispadi, a najviše mu se sviđalo kada bi Vrapče izbezumljivao oficirski i podoficirski kadar postupcima za koje oni nisu znali jesu li bezočna provokacija ili znak potpune imbecilnosti.
"Karanoviću, zašto ti nisi u čizmama?"
"Na pranju su mi, druže poručniče."
"Dao si čizme na pranje?"
"Ne, druže poručniče, u vešeraju su rekli da oni ne peru čizme, pa sam morao sam da ih operem."
"Čizme!?"
"Jeste, druže poručniče. Deterdžentom i toplom vodom."
"Je li ti to mene zajebavaš, Karanoviću?"
"Ne zajebavam, druže poručniče."
Ipak, ono što je Sinišu i Ljubu Vrapčeta vjerojatno više od svega zbližilo jest to da su bili zapravo posve različiti ljudi. Sinišu je golicala Ljubina frajerska smionost, da bude ono što on sebi ni u najrazuzdanijim maštarijama ne bi dopustio ... šutnuti desetara, na primjer, iz sve snage nogom u stražnjicu ... dok je Ljubu strahovito impresioniralo druženje s intelektualcem, liječnikom, a kada je još čuo da ovaj namjerava specijalizirati ginekologiju, umalo nije ničice pao pred njim. To da netko po čitav dan dodiruje ženske genitalije i da ga još i plaćaju zbog toga, dušanovačkom je frajeru bilo vrlo blizu poimanja apsolutne sreće. I nikako se nije dao uvjeriti da postoje ipak stanovite razlike između ginekologije i seksa. Tvrdio je da Siniša tako govori samo zato što je skroman.
"Ovo je moj drugar Siniša, ginekolog iz Splita", rekao bi Vrapče kad bi se upoznavali s djevojkama u skopskim kafićima. Ono ginekolog ... ne budući ginekolog, nego baš ginekolog ... vjerojatno je trebalo cure upozoriti kako im je bolje da se ne smiraju pred jednim stručnjakom koji žensku intimu ima u malome prstu, nego da, ako je moguće, koliko odmah skinu gaćice i podaju im se na licu mjesta. Doduše, valja priznati, uistinu su imali priličnog uspjeha kod žena ako se ima na umu njihov nimalo prestižan regrutski status, no Siniša je to pripisivao više Vrapčetovoj zavodničkoj okretnosti negoli ženskoj impresioniranosti "ginekologom iz Splita". Neizrecivo ga je zabavljalo Vrapčetovo umiljavanje curi. Katkad sasvim nedostojanstveno, gradeći se jadnim i nezaštićenim poput šteneta, trabunjao je kako njegovo srce krvari, duša ga boli, bubrezi mu otkazuju... ako mu dotična ne udijeli mali, posve malecki poljubac. Koliko god je s muškarcima bio hrabar, drsko izravan, podrugljiv i nadmoćan, toliko se sa ženama trsio biti ljubazan i drag, gdjekad gotovo do ljigavosti, makar je i ovdje znalo biti trenutaka kada bi na površinu isplivala njegova prava narav.
"Jao, Svetlana", uzdahnuo je jednom nemoćno gledajući djevojku svojim plavim očima, "kako bi ja sad voleo da te uvatim za tu tvoju sisu."
Svetlana se ukočila od užasa. Siniša se ukočio od užasa. Djevojka s kojom je Siniša bio ukočila se od užasa. No, na posljetku, Vrapčetu se nešto kasnije na klupi u parku želja ipak ostvarila. Siniša ih je u toploj rujanskoj noći, u kojoj je čitavo Skopje mirisalo na mokru prašinu i pečene paprike, zlovoljno slušao kako uzdišu i stenju iz mraka. Njemu, stručnjaku za žensku intimu, njegova sramežljiva djevojka nije dala ni za ruku da je primi, nego su brbljali o Prevertu i Malom princu i pretvarali se da ne čuju pohotno cicanje iz grmlja.
Svakako je Siniši, kojega je Jugoslavenska narodna armija strpljivo čekala da završi fakultet, a onda nakon osam godina zaključila da joj zapravo nisu potrebne njegove medicinske usluge pa ga umjesto u neki ugodan, čist i zagrijan vojnički stacionar bacila u prašinu pješadijske čete, bilo zabavno s Vrapčetom. Čitava bi mu ta zajebancija puno teže pala da nije bilo Ljube, ili da je ovome upalilo ono s pišanjem u krevet i emocionalnom nestabilnošću.
Uzgred, sa septembarskom je klasom bio došao neki luđak iz Belog Manastira koji je poslije posjeta psihijatru stvarno pojeo pivsku flašu i umalo umro od unutrašnjeg krvarenja.
Mrak se već bio spustio pa je netko upalio svjetlo u spavaonici. Desetar Milčo se prebrojao, ustanovio da je na kartama izgubio upravo toliko da mu ostanu još četiri cigarete, dvije poslije večere, jedna prije spavanja i jedna sutra nakon doručka, pa je prepustio svoje mjesto Siniši, skinuo se u potkošulju i otišao na hodnik trenirati s nunčakama. Kada je otvorio vrata, u spavaonicu se ušuljao poznati miris mesnih okruglica, masne i paprene industrijske hrane koja je u karaulu dolazila u velikim neoznačenim ... kao da je i to nekakva vojna tajna ... konzervama od tri kilograma i koju bi kuhar samo istresao u lonac i podgrijao, servirajući je s raskuhanom rižom ili makaronima. Na zgužvanoj posteljini unaokolo regruti su kartali, svojim draganama pisali nježna pisma koja će poslije poprskati jeftinim dezodoransima, ili razmjenjivali nečiste i poderane, bogzna kada kupljene vestern-romane u kojima krezubi nasilnici nisu imali šanse protiv naočite čestitosti.
"Mišo, piše li snajka?" upita Ljuba iznenada.
"Ne piše, majku mu!" odgovori s drugog kraja sobe Miša nasmijano.
Miša Bajramović, nizak i debeljuškast Rom, koji je jedini medu njima bio oženjen, prijazno bi se, gotovo ulizički nacerio svojim bijelim zubima uvijek kada bi mu se tko obratio.
"Ako, ako...", rekao je Vrapče zadovoljno. "I ne treba da piše. Bolje da pere i da kuva nego da piše pisma. Je li tako, Mišo?"
"Pa jeste", složi se Miša, kako se i inače slagao sa svime.
"Nego, sve nešto mislim kako to moram da te pitam", nastavi Ljuba, "koliko si ti platio svoju nevestu?"
"Pa nisam je platio?"
"Nisi je platio?!"
"Nisam."
"Džaba si je dobio?"
"Jeste."
"U, jebote!" začudi se Vrapče. "A ja sam mislio da vi Romi kupujete žene."
"Ma, ne", reče Bajramović, "to je bilo pre."
"Kurac je bilo pre", reče Ljuba Vrapče, "ja znam čoveka u Beogradu, jedan Saša, Ciganin, da izvineš, tako kao ti, inače je iz Vranja... Možda ga znaš?"
Miša odmahne glavom da ne zna Sašu iz Vranja.
"Prodaje čuke na Kalenić pijaci."
"Šta prodaje?" upita Siniša.
"Čuke, časovnike", pojasni Ljuba Vrapče. "Iz Turske. Imitacije poznatih marki, lažnjake. Za male pare. A dobre čuke... E, šta sam počeo da pričam, on kad je hteo da se ženi, otišao dole kod svojih u Vranje i kupio ženu za dvadeset miliona."
"Pa nije puno dao", oglasi se netko.
"To je bilo pre tri godine. Onda je to bila para, sa dvadeset miliona u to vreme mogao si auto da kupiš."
"A on kupio ženu?" čudio se Siniša.
"Jeste", reče Ljuba. "Pametan čovek. A ne ko moj ćale. On petnaest miliona oročio na banci na četiri godine i sad ima kurac."
"Inflacija", reče netko sućutno. "Inflacija", složi se Vrapče.
"Znaš, Mišo", nastavi Vrapče, "baš nešto mislim, nije zgodno kad se čovek oženi pre vojske. Jebi ga, tebe godinu dana nema kod kuće, a žena sama... rizik je to."
Miša Ciganin sada se tjeskobno zagledao preda se. Očito je to bila tema o kojoj je puno razmišljao.
"Pazi da ne bi komšijsku decu ranio kada se vratiš kući", reče Vrapče zloslutno. Znaš kako ona pesma kaže: Ko te ljubi dok sam ja na straži!"
"E, burazeru", reče Miša mračno, pokazujući dlanove s kratkim, debelim prstima, "ovim bi je rukama ubio!"
"Dobro, jebi ga, nije to baš nešto za što se ubija", umiješa se sada Siniša.
"Kurac, nije. Ne znaš ti tu stvar, doktore", reče Vrapče. "Za to se kod nas odma sekira poteže." Siniša je dovoljno dobro poznavao Vrapčeta da bi nazreo gotovo nezamjetni ton podrugljivosti u njegovu glasu.
"Je li tako, Vladika?!" poviče Ljuba preko cijele sobe.
"Šta kažeš?!" oglasi se pozvani otegnutom, pastirskom intonacijom.
"Ako te žena vara, šta ćeš drugo neg da ubiješ kuravu?" upita Vrapče imitirajući crnogorski izgovor.
"Jest, bogami!" složi se Danilo, plećat momak iz nekakve vukojebine na Durmitoru. Svi su ga zvali Vladika, a njemu se, čini se, to sviđalo.
"Ja sam čuo tako za jednoga iz Bijelog Polja", nastavi Ljuba, "što je spavao s komšijinom ženom dok je ovaj bio u vojsci. I to ne samo da je spavao, nego žena ostala u drugom stanju s njim. Trojke joj napravio!"
"Trojke?!" začudi se netko.
"Trojke!" reče Vrapče sigurnim glasom.
Čitava spavaonica sada se utišala slušajući njegovo pripovijedanje. Siniša zamijeti kako je Miša Bajramović spustio glavu na jastuk i u očaju pokrio lice rukama.
"I sad, ovaj se vrati iz armije", nastavi Vrapče, "i, fala kurcu, oće da ubije i nju i njega. Nju ubije, a on mu pobegne kroz prozor."
"A trojke?"
"Trojke smeste u dom za siročad, ali nisu one sad važne. Važan je ovaj što je pobego. Vladika, šta misliš gde je pobegao?!"
"Gdje?!"
Ljuba Vrapče napravi dramatsku stanku duboko uvlačeći dim cigarete. Sinišu je živo zanimalo što će sada izmisliti.
"U Španiju!" kaže Ljuba. "Pobegao čovek u Španiju i tamo postao čuveni toreador."
"Šta je posto?!"
"Toreador, borac s bikovima."
"Je li to istina?"
"Živa istina. Cela Španija ga obožavala. El Montenegro ga zvali."
"El Montenegro?" zainteresira se Siniša.
"El Montenegro", potvrdi Vrapče, "najhrabriji toreador u celoj istoriji španske koride."
"Sereš!" reče sada netko razumno.
"Kurac serem, to je poznat slučaj. Doktore, jesi li ti možda čuo za to?"
"El Montenegro, kako da ne", prisnaži ginekolog iz Splita. U Startu je, mislin, pisalo o njemu."
"E, baš tako je ovaj s čijom je ženom taj spavao i saznao za njega. Posle dvadeset godina vidi njegovu sliku u novinama, pa sednu u auto on i njegova tri rođaka i pravo u Madrid. I ubiju ga. Ubiju ga u koridi. Taman kada se ovaj spremao da dokrajči svog sedamdeset sedmog bika, njih četvorica, svaki sa dva pištolja, upadnu u koridu i pred pedeset iljada ljudi, medu kojima je bio i španski kralj Juan Carlos, počnu da pucaju. Bam! Bam! Bam! Bam!... "
Tu Ljuba ponovno zastane i povuče dim.
"I šta je bilo?" upita netko nestrpljiv da čuje kraj priče.
"A šta će da bude", reče Vrapče. "I toreador i bik na mestu mrtvi!"
I tada, baš kao da je Ljuba tako režirao da podcrta dramatičnost svoje pripovijesti, začuje se prasak stakla i nestane svjetla u hodniku, gdje je desetar Milčo, treći put u posljednja dva mjeseca, nunčakama razbio luster.

dva
Bit će to naša mala tajna


"E, ljudi, nemoj da se zajebavamo, poručnik samo što nije došo", kumio je Milčo uspavanu vojsku.
Ništa. Ni na jednom se krevetu nitko nije ni pomaknuo. Ležali su ušuškani u sive deke, ne pokazujući ni trun želje da ustanu u studenu zoru koja se tek počela ljubičasto pomaljati na istoku.
"Drugovi...!" zavapio je desetar.
"Mama ti je drug!"
"Dobro, sami ste to hteli", rekao je Milčo. "Ako poručnik dođe, ja ću da kažem da sam vas budio, a vi kako oćete."
"Laku noć, Milčo!" viknuo je netko.
Milčo tiho izađe iz spavaonice. Još čitav sat ovdje će se čuti još samo lagano hrkanje i zadovoljan, prigušen prdež stare vojske, a Milčo će, mučen savješću koju ipak nije zadovoljila birokratska forma da je na vrijeme oglasio buđenje, strepiti osluškujući komandirov dolazak.
Poručnik Nađ stanovao je u desetak kilometara udaljenoj Strugi i za vedrijih je dana svako jutro razlokanim putem dolazio u karaulu na Yamahinu crosseru, u šminkerskom crnom kožnom motociklističkom odijelu sa crvenim ušitcima na laktovima i ramenima i sjajnom crvenom kacigom na glavi. Još iz velike daljine čulo bi se režanje njegova motora, pa bi karaula namah živnula, svi bi poskakali iz postelja, sakrile bi se igraće karte i pornografski magazini, stražar bi se uspravio s kalašnjikovom o ramenu u stražarnici na krovu, poravnali bi se kreveti, svi bi se zakopčali i natukli kape na glave. S dolaskom oficira vojnički bi se stroj pokrenuo lijeno i psujući. Kada bi Imre prduckajući zamaknuo iza gaja, karauli bi se, s neizrecivom mrzovoljom regruta koji ni u jednom času nisu sumnjali u potpunu besmislenost onoga što čine, makar prividno vratio njezin vojnički ponos i blijedo bi se promolila njezina istinska svrha.
Ako bi noć prije padala kiša, poručnik bi obično došao tako uprskan blatom da se ništa od njegove skupe motociklističke opreme ne bi raspoznavalo. Pojavio bi se nekakav glineni čovjek i tek kada bi podigao vizir kacige, vojnici bi vidjeli da je to njihov voljeni komandir. U rijetkim trenucima kada bi osjetio nekakvu prisnost, nešto što je izdaleka možda bilo i nekakvo prijateljsko čuvstvo, Sinišu bi ispunilo sažaljenje prema tom momku, dvije godine mlađem od njega, koji se tako silno trsio biti frajer. Njegov motocikl, kožna jakna i kaciga, njegovi, inače sasvim nepropisni, podulji uvojci na zatiljku, njegov štemerski nastup s cigaretom u uglu usana - sve je to djelovalo krajnje apsurdno ovdje u planini i otkrivalo duboko beznađe tog subotičkog Mađara koji je u svojoj dvadeset četvrtoj, nabijen životom, neobjašnjivim hirom vojnih vlasti zatočen u ovoj makedonskoj zabiti. No, bilo je teško osjetiti sućut prema njemu, Siniši je samo iznimno to uspijevalo. Imre Nađ naprosto nije želio da išta ljudsko osjetiš prema njemu, ili makar takvo što nije očekivao od regruta. Bio je ohola budala koja je zazirala od intimnosti, uvijek s nekakvim uvrijeđenim grčem na licu, kao da mu je učinjena strašna, do neba vapijuća nepravda.
Siniša, Hasan Šišmiš i Ljuba jednom su ga tako slučajno sreli u nekom struškom kafiću i razveselili mu se, kako se već ljudima u nepoznatoj sredini odjednom i sasvim površni znanac učini neobično bliskim. Stajao je tamo u kaubojskim čizmama, trapericama i istoj onoj svojoj motorističkoj jakni, s crnom kožnom kapom, kao da je sišao s omotnice albuma Village Peoplea, i s čašom piva u ruci, turobno zagledan u svoj odraz u ogledalu nasuprot šanku, kada su njih trojica ušli, već pomalo pripiti i bučni.
"Zdravo, druže poručniče."
Nije ih čuo. Barem se tako isprva činilo. Smjestili su se uz šank odmah do vrata, dva ili tri metra od njega. Došla je konobarica, mala, blajhana i natapirana, s velikim sisama zbijenim u kipući dekolte.
"Čekaj, sad ću da pogodim", rekao joj je Vrapče kažiprstom policijski pokazujući na nju, "Ilinka se zoveš!"
"Milica", ispravila ga je djevojka nasmiješeno.
"Znao sam!" viknuo je Vrapče zadovoljno tresnuvši dlanom o mramornu ploču šanka. "Milice, daj meni i mojim drugarima tri piva... Koje pivo imate?"
"Skopsko", rekla je konobarica ponešto začuđeno, jer je Skopsko bilo upravo jedino pivo koje se moglo dobiti u čitavoj Socijalističkoj Republici Makedoniji.
"Skopsko pivo? Neverovatno! Ko da ste mene pitali!" oduševio se Ljuba. "Daj onda meni i mojim drugarima tri Skopska piva i još jedno za druga poručnika ... Druže poručniče, može pivo?" Drug poručnik ih ponovno nije čuo. "Druže poručniče...?"
Nađ ih napokon zlovoljno pogleda.
"Može pivo?"
"Ne", odgovori on kratko i neprijateljski.
"Kaže se Ne, hvala", ne izdrža Vrapče.
Nekoliko neugodnih sekundi Siniša i Hasan čekali su da se Ljuba i poručnik dohvate, pa da ih njih dvojica moraju razdvajati. Hasan je već stavio dlan Ljubi na prsa, a Siniša je ispod oka motrio na poručnika. Onda je, srećom, poručnik odustao. Možda je zaključio da mu ne trebaju sranja s vojnom policijom, a možda je naprosto bio kukavica.
"Odjebi", rekao je na posljetku tihim glasom, tako tihim da je bilo jasno da je to zapravo njegov poraz, a Hasan je gurnuo Vrapčeta na stolicu, pa je onda nekako došla i Milica s pivom i Vrapče je našao ugodniju zanimaciju.
Ostatak večeri bio je veseo. Napetost se ispuhala u bezazlenom čavrljanju s konobaricom, koja je, doznali su uskoro, imala dečka, nekakvog Gorana, koji je služio vojni rok u Zadru, na što je Ljuba sasvim ozbiljno rekao da u tom slučaju ona neizostavno mora izaći s njim, jer je njemu upravo pitanje vojničke časti da on pazi na djevojku svog druga Gorana. "Regruti se moraju uzajamno pomagati", govorio je Milici koja nije bila sasvim načisto je li on ozbiljan ili se šali.
"Gledaj ovamo", objašnjavao je Vrapče, neobično suvislo za nekoga sa šest piva u želucu, "nema ništa ružno ako ti i ja odemo u bioskop, jer ja, kao vojnik, moram da čuvam devojku drugog vojnika. Isto tako tvoj Goran sada u Zadru može da ode, i u redu je da ode, u diskoteku s nekom Zadrankom čiji mladić služi vojni rok u, na primer, Beogradu, a taj njen u Beogradu, taj Zadranin, možda baš sada dok ti i ja pričamo, moju devojku vodi na kolače i limunadu. I tako je krug zatvoren, razumeš?"
Konobarica ničim nije odala da razumije.
"Ajde, matere ti, ponovi još jednom, nisam te ni ja baš najbolje shvatio", zamolio je i Hasan.
Siniša je kroz smijeh u jednome trenutku uhvatio pogled poručnika Nađa. Zurio je u njih sa svoje strane šanka zlim, vodenastim pijanim očima, u kojima je Siniša jasno vidio koliko je nesretan jer će se svi oni za neko vrijeme uistinu vratiti svojim curama, u svoje lijepe, osvijetljene gradove širokih ulica, a samo on će zauvijek ostati ovdje, osim ako u Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu, gdje mora biti da ima netko tko ga neobjašnjivo mrzi, samo za njega ne izmisle neki još zaostaliji kraj. Ustao je u neko doba i teturavim korakom izašao iz lokala ne pozdravivši.
"Jebate, stvarno je jadan", rekao je Siniša za njim.
"Ma, pakšu!" dodao je Ljuba Vrapče.
"Šta si reko?" upitao je Hasan.
"Šupak!" objasnio je Ljuba podrignuvši.
"Jest vala, pravi pravcati", složio se Hasan.
Sad kada je došlo proljeće bilo je lakše živjeti s njim, jer su putovi bili prohodni i on je po završetku radnog vremena mogao ponovno sjesti na motor i sjuriti se natrag u Strugu. Zimus, međutim, kada je znalo biti da ih snijeg i na nekoliko dana potpuno odsiječe od ostatka svijeta, pa bi Nađ morao spavati u sobičku sa željeznim krevetom pokraj kancelarije, gdješto je bilo zbilja neizdrživo. U tom nesretnom oficiru, koji je krupnim koracima nepokolebljivo grabio u alkoholizam, na čudan su se način miješale dvije oprečne ljudske osobine, mračna malodušnost zbog jezivog mjesta službovanja i sumanuta ambicija da će svojim zalaganjem uspjeti uvjeriti pretpostavljene kako je prema njemu učinjena nepravda, te će oni, makar sa zakašnjenjem, to jednom ipak ispraviti, unaprijediti ga najmanje u majora i naći mu nekakvu lijepu bezbrižnu dužnost u glavnom gradu.
Ta je ambicija, naravno, bila posve besmislena, jer dok god Albanci nisu pokazivali namjeru da pokore Jugoslaviju, nije bilo nikakve šanse da se istakneš u službi na albanskoj granici, što je Nađ vjerojatno znao. Ništa ga na ovome svijetu nije moglo spasiti od njegove sjebane sudbine. Osim možda vinjaka. No, vinjak ga nije činio veselijim i srdačnijim, kako je to obično s pijancima slučaj. Poručnik Nađ bio je u onoj malobrojnijoj kategoriji mračnih pijanaca. S vinjakom je postajao zajedljiv, okrutan i zločesto sitničav, stalno uvodio pojačana patroliranja i straže uz granicu, uzbunjivao ih usred noći i tjerao na postrojavanja po cičoj zimi, pa je ponekad bilo teško razlučiti koliko je to bila revnost, a koliko pakost - revnost i pakost stajale su u savršenom suglasju.
Kada bi zimus po nekoliko dana ostao u karauli, bilo je užasno živjeti s njim i njegovim promjenama raspoloženja, koje su varirale od bezvoljne povučenosti, kad po čitav dan ne bi izlazio iz sobe pa su svi šapćući hodali uokolo, do divljeg, nerazumnog bijesa kad ih je pred spavanje čitav sat tjerao da spremaju i raspremaju postelje. Razdražljivost se bila uvukla medu vojsku i nije bilo dana da se tkogod ne bi potukao. Tada se dogodio i slučaj kad je Ljuba Vrapče vidio onog albanskog vojnika što se "brzo prebacivao s grane na granu". Između poručnika i Ljube stajala je obostrana i nepomirljiva nesnošljivost. Kad god bi se sreli, gledali bi čvrsto u oči jedan drugom, hladno i prezirno, s neodređenom prijetnjom, odmjeravajući se kao boksači ili kao bikovi prije nego što će jurnuti jedan na drugog, s tom razlikom što se Ljuba pritom doimao uvjerljivijim. Ljuba Vrapče bio je krupniji, razvijeniji i čitava je njegova pojava odavala onaj pravi štemerski gard, pa si nepogrešivo i otprve, makar ga i ne poznavao, znao da u tome nema nimalo poze, nego da bi taj, ni časa ne kalkulirajući, neustrašivo skočio na protivnika. Siniša je, makar mu je Ljuba bio silno drag, znao koliko on može biti opak u takvoj situaciji. Vidio je nekoliko puta da Ljuba nije od onih koji će ustuknuti kada vide krv, da ga bol neće uplašiti, nego razjariti, i da neće biti, kao što ljudi nesvikli tučnjavi obično budu, uzbuđen i smeten kada nekoga zvizne šakom, nego da će savršeno predano, a katkad i ... Siniša se toga posebno užasavao ... s nasladom, lica obasjana iskrenom srećom, udarati i rukama i nogama sve dok mu se protivnik cičeći ne sklupča na tlu. Nađ, što god on mislio o sebi, ipak nije bio takav. Ljuba mu je jednom prilikom, dok se ovaj zbog nečega izdirao na njega, prodao onaj prastari trik trznuvši ramenom kao da će ga udariti, na što je ovaj uplašeno odskočio dobar korak unatrag i posramljeno se zacrvenio kada je shvatio da je prevaren.
"Drugi put, druže poručniče", rekao je Ljuba drsko, "drugi put ćemo to."
"Jedva čekam, Karanoviću", kazao je poručnik ne osobito odlučno.
Poručnik Nađ tog je dana, a bio je ponedjeljak drugoga travnja 1985., došao neuobičajeno kasno, tek oko deset sati. Posada karaule već je sama od sebe bila ustala, odjenula se, doručkovala. Sjedili su u dvorištu sunčajući se na škrtom proljetnom suncu. Nekolicina ih je napucavala nogometnu loptu, Vladika je džepnim nožićem svinute oštrice iz zelenog drva djelao nešto što je sličilo na frulicu, Hasan Šišmiš odsutno je lupkao nekakav ritam po butinama, a Lanišnik iz Novog Mesta lunjao uokolo tražeći dva čvrsta i prikladno udaljena stabla o koja bio objesio ležaljku zbog koje je upropastio dvije vojničke deke, kada se začulo brujanje. Sve bliže i bliže čulo se kako se japanski stroj muči po makedonskoj planinskoj cesti, pa su regruti hitro poustajali, zakopčali se i ukočili u stavu mirno.
"Druže poručniče", proderao se Milčo koliko ga je grlo nosilo istom što je oficir skinuo kacigu, "posada karaule obavlja svoje redovne aktivnosti prema dnevnoj zapovijesti. Druga desetina je se u obilasku i kontroli..."
No, Nađ se nije zaustavio da odsluša raport. Zamišljen, natmurena lica, prošao je nepropisno i bezobrazno pokraj desetara, hitro preskočio tri stube što su vodile na betonsko dvorište i zaputio se prema vratima karaule nikoga ne pogledavši. Pažnju mu je privukla samo nogometna lopta zaboravljena nasred dvorišta. Zaustavio se, ljutito je šutnuo u šumu, nešto nerazgovijetno opsovao i nestao u zgradi. Milčo je trčeći pošao za njim, a regruti su se vratili ljenčarenju.
"Koji je danas?" upitao je Račić, koji je do tada nezainteresirano čitao neki raskupusani, tjedan dana star primjerak Nove Makedonije.
"Drugi."
"Jebote, pa sutra je utakmica."
"Koja utakmica?"
"Cibona Real, finale Kupa prvaka u Ateni."
"Jaka stvar!" kazao je Ljuba prezrivo.
"Radi li drugi program?"
Televizijska slika u karauli bila je uglavnom jeziva, što se objašnjavalo dvjema, u biti jednakim, teorijama zavjere. Prema jednima, to je bilo sto posto zato što Albanci ometaju prijem, dok su drugi bili skloni vjerovati da ga ometaju naši. Trezveniji su ipak sumnjičili antenu i neumorno se penjali po krovu, ili tjerali Mišu Ciganina da se umjesto njih vere i aluminijskom konstrukcijom u zraku napipava nešto tako nematerijalno kao što je televizijski signal. Bilo je nečega gotovo šamanskog u tom, uglavnom sasvim uzaludnom, trudu. Dovikivali su sirotom Romu da se popne malo više, ili malo niže, pomakne pola koraka ulijevo, vrati natrag, okrene antenu prema jezeru, pa još malo desno... naganjali su ga, katkad s posve proturječnim nalozima po glatkim, vrlo strmim limenim pločama krova, a na ekranu je svejednako treperio televizijski snijeg iz kojega bi se tek povremeno naslućivali obrisi programa. Samo jedan jedini put na starom je crnobijelom uređaju marke EI Niš zatitrala stvarno dobra slika, bistra i bez ikakvih smetnji, sa savršeno jasnim zvukom, tako dobra da su svi u učionici spontano zapljeskali i počeli urlati od ushićenja kada su je ugledali, no to je potrajalo možda samo pet sekundi, sve dok se Miša nije skotrljao s krova i s uganutim gležnjem zaječao ispod prozora. Nikada kasnije, koliko god su se trudili, nisu otkrili ono mitsko mjesto i kut antene na kojem se on našao prije nezgode.
"E, društvo, ajde da svi pobegnemo na utakmicu", predložio je Ljuba.
"Di da pobjegnemo?"
"Pa u Atinu!"
"Jesi normalan!" pobunio se Hasan. "Iz vojske da pobjegnemo u inostranstvo! Dobili bi svaki najmanje po sto godina zatvora."
"Ajde, jebote, što ste pičke."
"Čekaj", rekao je Siniša, "ali tebe uopće ne zanima košarka."
"Što si glup", rekao je Vrapče. "Ne bi ja pobegao zbog košarke, nego bi pobegao da pobegnem."
"Doktore, Nađ te treba", došao je Milčo u tom času.
"Di?"
"U kancelariju je reko da mu dođeš."
"Sad će da te jebe u dupe", kazao je Ljuba.
"Ne virujen", rekao je Siniša. "On više voli kad mu pušin."
"Izvolite, druže poručniče."
"Zaključaj vrata."
"Da zaključam vrata?" začudio se Siniša.
"Jeste."
Siniša je zaključao vrata. Nađ je izgledao bijesan zbog nečega. Na stolu je između papira, na prljavoj i išaranoj štabnoj karti, stajala dopola puna boca Rubinova vinjaka i jedna čaša od dva deci s prstom smećkastog alkohola na dnu.
"Oćeš da popiješ jednu", upitao je oficir primijetivši njegov pogled na boci.
"Ne bi, fala."
"Uzmi, popij, ne moramo baš uvek da budemo zvanični", rekao je Nađ neobično prijazno. Otkud sad to? pomislio je regrut. Kao i obično, oficirska ga je ljubaznost samo učinila sumnjičavim. Posljednji je put ovako fin prema njemu bio jedan major obavještajne službe koji ga je htio navući da mu priča o nacionalizmu.
"Šta ti misliš, Siniša", upitao ga je major tada slatkim glasom, "ima li u Splitu nacionalizma?"
"Ima", rekao je Siniša spremno.
"A je li", poveselio se major, "pa gde si se ti to susreo sa nacionalizmom?"
"U javnim zahodima."
"Ajde! U javnim zahodima, kažeš?"
"Javni zahodi su puni nacionalističkih poruka po zidovima", objasnio je Siniša.
"Pa ko to piše", prošaptao je major zabrinutim glasom, dok su mu se oči krijesile.
"Nemam pojma, valjda neke budale", rekao je vojnik nevino.
"A ti nisi slučajno nekoga vidio da piše?"
"Pa ne, znate, ja u zahod obično idem sam", odgovorio mu je Siniša jednostavno.
I to je bilo sve što je seronja dobio od njega. Nije bio baš takav idiot da bi se dao zavesti njegovim tobožnjim drugarstvom, pa je i sada, kada ga je Nađ ponudio alkoholom, naslućivao da u njegovoj srdačnosti, u iznenadnom i Nađu tako nesličnom kršenju krutog staleškog odnosa između oficirskog plemstva i regrutskog kmetstva, svakako ne može biti ništa dobro za njega, te je još jednom odbio vinjak.
"Ne bi", rano mi je."
"Shvatam", kazao je Nađ, ponešto smeteno, učinilo se Siniši, kao da je očekivao drukčiji odgovor. Ušutjeli su. Poručnik je s rukama u džepovima nekako očajno zurio preda se, a Siniši je bilo neugodno, pa je kružio pogledom po sitnoj prostoriji, od plavog metalnog ormara na kojem su jedna vrata visjela malo ukrivo, preko crnobijele fotografije Josipa Broza u maršalskoj uniformi, do crnog bakelitnog telefona na kojem je pisalo Pazi, neprijatelj sluša!
"Sedi", rekao je Nađ odjednom.
Siniša je sjeo na stolicu nasuprot stolu. Oficir je ostao stajati.
"Siriščeviću, mogu li da imam poverenja u tebe?" upitao ga je tada ozbiljnim glasom.
Siniša je upitno podigao obrve.
"Situacija je zajebana", nastavio je Nađ, "i u ovome mi treba čovek od apsolutnog poverenja. Tražim tvoju časnu komunističku reč da ništa što je izgovoreno ovde..."
"Oprostite, ja nisam u Partiji", prekinuo ga je vojnik.
"Nisi u Partiji?"
"Ne."
"Zašto sam ja onda mislio da jesi?"
Siniša je zbunjeno, pomalo možda i kao da se ispričava, slegnuo ramenima.
"Dobro, nije važno", nastavio je Nađ, "ono što oću da kažem jeste da je situacija vrlo zajebana i da ja u ovome tražim čoveka na kojeg mogu u potpunosti da se oslonim. Jesi li ti taj?" upitao je Nađ ozbiljno.
"Pa ovisi..."
"Šta ovisi?"
"Ovisi je li opasno. Mislin... ne bi baš volija poginit", kazao je Siniša oprezno.
"Nećeš da pogineš. U tom smislu nema nikakve opasnosti za tebe. Sve što se od tebe očekuje jeste da ćutiš. Je li umeš da ćutiš?"
"Pa, šta ja znan... umem", rekao je vojnik.
"Umeš ili ne umeš?"
"Umem!"
"Stvarno?"
"Stvarno!"
Poručnik Imre Nađ pogledao ga je još jednom sumnjičavo, pa obišao stol i stao pred njega. Na pola metra po prilici.
"Ovo što ćeš sada da vidiš", reče, "ko da nikad nisi video, razumeš?"
Onda se uhvatio za remen i počeo otkopčavati hlače. Siniša se ukočio.
"Ne boj se", reče poručnik.
"Ne kužin", procijedi vojnik zatečeno.
"Moram nešto da ti pokažem."
Shvativši u tom trenutku da mu je glava točno u visini oficirovih prepona, Siniša hitro ustane.
"Ne, ne, sve je u redu, sedi", umiri ga Nađ.
"U čemu je stvar?"
"Sve je u redu, sedi, imam jedan problem koji moram da ti pokažem", govorio je Nađ, sada samo u sivomaslinastim platnenim gaćama, s hlačama na pola bedara.
Siniša nespokojno opet sjedne. Izvrši naređenje pa se žali, sine mu taj čas kroz glavu. Vrijedi li to načelo u ovakvim slučajevima? Predviđa li Pravilo službe ovakve slučajeve?
Nađ tada spusti i gaće i stane pred njim svojim golim rudlavim preponama, pa uzme ud u ruku i smakne prepucij.
"Pogledaj ovo!"
"Šta?"
"Šta ja znam šta, ti si lekar, ti meni kaži."
Siniša se, osjetivši kako ga preplavljuje olakšanje, zagleda u Nađev penis. Na osjetljivoj sluzokoži, tik do glavića stajala je ovalna krvavocrvena rana, veličine po prilici kao otisak palca.
"Mora bi oprat ruke."
"Zajebi sad ruke."
Lagano, kao neku malu životinju, kao pile ili zamorca, Siniša uze u ruku kurac svog poručnika i jagodicom kažiprsta takne izraslinu tvrdih rubova na njemu. Onda pipne vidno natečene limfne čvorove na preponama. Poručnik tiho zaječi.
"Boli?"
"Malo."
Mladi je liječnik takvo nešto dosad viđao samo na slikama, no nakon što se čitavih mjesec dana kinjio s Kožnim i spolnim bolestima Franje Kogoja, s autoritetom petice iz dermato-venerologije, s popriličnom je pouzdanošću mogao kazati...
"Sifilis, druže poručniče."
"Jao!" prostenjao je drug poručnik.
"Jeste li posljednjih dana, posljednja tri tjedna, recimo, imali odnose s osobama... tako... kako bih rekao, sumnjivih seksualnih navika."
"Pičke!" zavapio je Nađ ogorčeno.
"Bilo ih je više?" zadivi se Siniša.
"Ma, ne, ne, nego ovi moji, pičke jedne, svi su se smejali kada sam otišao sa kuravom. Znali su, mamu im jebem, svi su znali, a niko nije hteo da mi kaže."
Poručnik Nađ, očito, ni medu kolegama oficirima nije bio osobito omiljen.
"Kada ste ovo primijetili?"
"Jutros."
"Jeste li već bili u liječnika?"
"Bio sam... Ušao i izašao."
"Ne razumijem. Jeste li bili na pregledu?"
"Ma, nisam", odgovori Nađ. "Uplašio sam se... Ne smem, Siriščeviću... Ja došao u ambulantu, a čovek pita, gde je vaš karton? Kad sam čuo vaš karton, meni se noge odsekle. Neću da mi to bude u kartonu, razumeš?"
"Ali, to je medicinski karton, to nije osobni dosje."
"Pusti ti to", reče oficir nepovjerljivo. "Sve to posle završi na istom mestu."
Ma, da. pomisli Siniša, otkud bi on tako nešto mogao znati. To da bi se u personalnom dosjeu mogle naći intimnosti poput spolnih bolesti, svakako nije bila najnevjerojatnija stvar koju možeš zamisliti.
"Ti ćeš da me lečiš", rekao je tada Nađ odlučnim glasom.
"Ej, pomalo, ne ide to tako", pobunio se Siniša.
"Moraš to da mi napraviš", neumoljiv je bio oficir.
"Ali, kako, čoviče? Ja ovde službeno nisam liječnik, nemam lijekova, ako me uvate..."
"Niko neće da te uvati", kazao je Nađ. "Samo nabavi lekove i pomozi mi da se rešim ovoga sranja, a ja ću znati da ti se odužim. Ali, o tome, pazi, nikom ništa ne smeš da govoriš. Nikom ni reči! Ni vojsci ni oficirima, nikom živom! Ovo će da bude naša mala tajna..."
Naša mala tajna! Kako romantično, pomislio je Siniša.
"Dok ovo traje, karaula je u stanju pojačane borbene gotovosti i niko ne sme da ude ni izađe", nastavio je Nađ sada, valjda sasvim nesvjesno, vojničkim tonom. "Samo ćeš ti još danas da odeš u Strugu i nabaviš sve što ti je potrebno, a usput...", poručnik je ovdje malo zastao pa nastavio smirenijim glasom, "...usput ćeš da odeš do moje žene."
"Nisam znao da ste oženjeni."
"Jesam."
"A jeste li u međuvremenu možda...?"
"Nisam", presječe oficir.
"Mislim, to morate znati", reče Siniša, "to nije zajebancija, jer ako ste imali odnose sa suprugom nakon što ste... "
"Nisam imao odnose sa suprugom", prekine ga još jednom poručnik, odsječno naglašavajući svaku riječ. "To nije tvoj posao, to ne moraš da brineš. I kod nje kad odeš, ovu stvar ne spominji, razumeš?"
Siniša kimne.
"Ona isto ništa ne sme da zna. Samo joj reci da je sranje na granici i da neko vreme... Koliko će lečenje da traje?"
"A, slušajte, najmanje tri tjedna."
"Tri nedelje!?" zaprepasti se poručnik.
"Ne može manje."
"U, jebote, to nisam znao... Ali, nema veze, ti ćeš dakle da odeš do moje žene, ja ću da ti dam adresu, i da joj kažeš da je ovde sranje, da je primećeno, šta ja znam, veliko pomeranje albanskih trupa na granici i da mene tri nedelje... "
"Najmanje tri nedjelje", naglasi Siniša.
"Najmanje tri nedelje neće da bude kod kuće", završi poručnik Imre Nađ. "Razumeš, Siriščeviću?!"
"Razumem, druže poručniče!"
"Ima li kakvih pitanja?"
"Ima."
"Kaži."
"Jeste li možda alergični na penicilin?" upitao je Siniša.

tri
Kad Nadalina noge toća


Šesnaestinke nekog Mozartovog klavirskog koncerta tukle su kao sitna gusta kiša dok je, već pomalo supijan, isto to popodne ležao u bijeloj, svijetloj ambulanti garnizonskog stacionara u Strugi. Buku izvana, urlanje nekog oficira na pisti i udaranje vojničkih potplata, dreku djece što su se popela na razlistale lipe pred prozorom, automobile, sve je zastrla ta vedra glazbena raskoš. Stacionar je bio u vanjskoj zgradi, no s ulazom iz kasarne, i prozori u prizemlju zastrti rešetkama gledali su na ulicu. Regruti u ispranim svijetloplavim flanelskim pidžamama kroz prozore su pružali sitniš dječacima na ulici šaljući ih po cigarete i pivo, ili su dovikivali djevojkama, koje bi sramežljivo ubrzavale korak. Bilo je nekako i očajno i smiješno u isti mah vidjeti te stravično ošišane vojnike kako pružaju mršave ruke između rešetaka. "Mešaj, seko!" čulo se svako toliko kako jedan piskutavo viče valjda svakoj koja bi prošla pločnikom. Kada je možda petnaesti put u posljednjih deset minuta to ponovio, Siniša i Esad su se pogledali i stali se smijati.
"Marva simulantska!" rekao je Esad veselo.
Esad je maločas bio izašao ispod tuša i sjedio je za stolom mokre kose, u bijelom frotirskom ogrtaču, dok se Siniša ispružio na najlonom presvučenom ambulantnom krevetu, na prsima pažljivo držeći čašu viskija. U jednom je trenutku bio sasvim blizu da usne, ali se trgnuo. Lijepo je bilo ovdje. Mozart iz srebrene linije u kutu, frotirski ogrtač, dvanaest godina star Johnny Walker, kristalne čaše, mala biblioteka probrane beletristike na polici ormarića s lijekovima... U ubogu vojničku ambulantu s bijelim, otučenim limenim pokućstvom liječnik iz Sarajeva unio je dašak udobnosti, lijepog građanskog života. Kada bi vojni rok trajao pola godine duže, taj bi valjda ovamo donio i nekakav stilski naslonjač, pomislio je Siniša ne bez zavisti. Makar je, naravno, dobro znao da nijedan od njih dvojice nije kriv što on gore u planini jede govna, dok se Esadu ovdje u gradu čak i pukovnici obraćaju smjernim druže doktore. Esadu Rešidbegoviću se posrećilo, a Siniši Siriščeviću nije, i to je naprosto bilo tako. Tražiti skriveno objašnjenje ili bjesnjeti zbog toga što je od dva liječnika jedan završio u Sanitetskoj oficirskoj školi, a drugi s njemačkim ovčarom u planini, bilo je besmisleno. Ako je ispočetka možda i imao stanovitih zabluda oko toga, Siniša je brzo shvatio da su svi oni ovdje, regruti baš kao i oficiri, poručnici i kapetani ... a vjerojatno ni sa pukovnicima i generalima stvar ne stoji bitno bolje ... uglavnom bespomoćni u gluposti, sasvim nedokučivoj i neljudskoj, koja valja golemi armijski stroj. Ovo je ovdje moglo biti Sinišino mjesto, ovo je mogao biti njegov viski, iz srebrene Tehnicsove linije u kutu sada je umjesto Mozarta mogao tući London Calling ili Stop Making Sense, no to se nije dogodilo, i nitko nije bio kriv zbog toga.
"Mešaj, seko!" vikao je onaj blesan s prozora neumorno.
U svemu ovome bilo je dobro to što je Esad bio dobar tip. Bio je bistar i nije se dao zaplašiti apsurdnim vojničkim zabranama, a istodobno i vrlo susretljiv, i Siniša je znao da može zatražiti uslugu od njega, makar s njim nikada nije uspostavio istinski prijateljski odnos. Sarajlija je bio posebna mustra, uvijek na stanovitoj otmjenoj distanci od drugih, čovjek koji će na poligonu, primjerice, u stanci vježbe gađanja, izvaditi pribor za manikiranje u futroli od teleće nape i malim nožicama uzeti pomno strići zanoktice, dok čitav bataljun razrogačeno zuri u njega i nitko se, ni od vojnika ni od oficira, ne usudi sprdati s njim. Kod Esada je to djelovalo prirodno i ozbiljno, a pomalo je vjerojatno i plašilo seljačku djecu. Neusiljena ugladenost naprosto je nekako pripadala tom izdanku staroga muslimanskog plemstva, koje je vjekovima tiskalo dukate od šljiva, oraha i vune, da bi se po aneksiji Bosne i Hercegovine razmiljelo na školovanje po europskim metropolama. On sam bio je liječnik u četvrtom naraštaju glasovitih bosanskih liječnika, osnivača bolnica, kirurških odjela i medicinskih katedri. Pripadao je sjajnoj tradiciji u kojoj je sićušna sjena, kako se Esad jednom povjerio Siniši, bio tek djed, koji se u Drugom svjetskom ratu iz neobjašnjiva razloga, osim valjda zbog svoje ovisnosti o morfiju, slizao s ustašama i poslije završio na Golom otoku, no naskoro je bio oslobođen i rehabilitiran, a usput i izliječen od nezdrave navike, nakon što je tamo, na mermeru, nekog udbaša spasio od perforacije slijepog crijeva.
"Slušaj, jarane, nemam ti extencillina."
"Ma, daj..."
"Jebeš mu mater, nemam", pravdao se Esad. "Nestalo mi je. Sačekaj, u četvrtak bi mi moglo doć iz Skopja s narednom pošiljkom lijekova."
"Ne mogu, kasno mi je u četvrtak."
"Pa uzmi penicilin."
"A šta ću s penicilinom!" zavapio je Siniša.
"Čuj njega, šta će s penicilinom?! Pomozi se za prvo vrijeme. Malo je jebeno, ali šta ćeš."
"Da je extencillin... "
"Sve ja razumijem šta ti meni govoriš, ti bi mu nabio jednu injekciju extencillina sedmično i boli te kurac. Ali, čuješ šta ti kažem nemam! Matere mi, imam samo penicilin!"
Penicilin je Sinišu stavljao u situaciju da Nađu svaki dan, tri tjedna, dvadeset jedan put mora dati injekciju, a to mu se nikako nije sviđalo. Poručnikov sifilis obvezivao ga je više nego što je planirao. Osim toga, dosad je tek dvaput nekoga ubo injekcijom, još prije nekoliko godina na bolničkoj praksi, i pacijentima je, sudeći po njihovim reakcijama, to svakako moralo biti dosta mučno iskustvo.
"Da ste kojim slučajem veterinar i da je ovo bio konj, kolega, sada biste vjerojatno dobili kopitom u glavu", kazao mu je sijedi primarijus podrugljivo.
"Čuj, je li ja znam toga tvog?" znatiželjan je bio Esad.
"Nemam pojma."
"Kako si reko da se zove?"
"Nađ. Imre Nađ."
"Crni? Niži? Ima brkove?"
"Nema brkove."
"Ma, znam, viđao sam ga ovdje po kasarni. Kakav je tip?"
"Pizda."
"Pa što ga liječiš?"
"E, jebi ga..."
"E, znaš šta, kad bolje promislim", reče Esad, "i ja bih ga liječio. Dvadeset injekcija ćeš mu nabit u guzicu. Koje će to sranje bit! Ako ti se nešto zamjerio, jebalo majku... "
Siniša se nasmiješi. Vidiš, o tome nije razmišljao.
"I ti se još žališ što nemaš extencillina. Ma, i da ga imaš... E, a šta kaže, gdje je fasovo sifilis?"
"Nisam ga puno ispitivao. Bila je, koliko sam ga razumio, nekakva oficirska tervenka."
"A ko je drugarica?"
"Ne znam. Nisam baš siguran ni da on zna."
"I sad hoće da ga ti liječiš? Da niko ne zna?" Siniša kimne. "Joj, budale!"
"Boji se da mu to ne ude u karakteristiku. Osim toga je i oženjen."
"A je li karo ženu poslije ove?"
"Kaže da nije."
"Sigurno je više i ne kara. Sto posto neki gabor... Te oficirske žene, meni je to tužno za gledat, jadna domaća konfekcija, jeftin materijal, ukrivo skrojeno... "
"Ajde, pa nisu baš sve..."
"I, dobro, kako je on to zamislio. Dok ga ti ne izvadiš iz belaja, on ne ide kući?" vratio se Esad na poručnika. "A jesi li mu ti kazao koliko to traje?"
"Sve sam mu ja reka. I sad mu ženi moran poručit da je frka na granici i da mu se do daljnjega ne nada."
"A ideš i k njoj?"
"Čuj, ipak sam ti ja sad njegov čovjek od povjerenja."
Otpiše još po gutljaj onog dvanaest godina odležanog viskija.
"Frka na granici?!" oglasi se zatim Esad. "Kako frojdovski. Seksualnu traumu sublimira obranom domovine!"
"Ne sublimira. Izmislio je."
"To nema veze. Da ti samo znaš kako ti oficiri mogu zaozbiljno povjerovati u ono što su sami izmislili."
"To je istina", složi se Siniša.
"Uopće, čitava je ova vojska jedan strašni psihoanalitički slučaj", nastavi Esad. "Jebo majku, jedina civilna tema za razgovor ovde je seks. Seks! Seks! Seks! Seks! Samo o seksu pričaju. Na kurac su mi se više popeli sa svojim seksualnim aluzijama. Nekad mi se čini ko da sam u onom vicu o Muji i igri asocijacija."
"Ne znan ga."
"Ne znaš ga. Igrali se Mujo i Haso asocijacija. Haso kaže: Lubenice?", Mujo kaže: Sise!" Haso kaže: Jabuke", Mujo kaže: Sise!" E, jebi ga, misli se Haso, pa kaže: Brisači?", a Mujo opet, ko iz puške: Sise!" Slušaj, Mujo", kaže Haso, dobro što su ti lubenice sise, dobro i što su ti jabuke, ali kako ti brisači mogu bit sise? Fino", kaže Mujo, cmok!... cmok!... cmok!... cmok!...", cmakao je u zraku Esad mašući glavom lijevo desno.
Siniša se nasmiješi.
"Tako se ja nekad osjećam ovdje. Što god im ti kažeš, oni ti kažu Sise!" i ti po tomu tačno vidiš koliko je frustrirajući njihov svijet bez žena. Koliko su sjebani od nejebanja."
"Mešaj, seko!" začulo se još jednom piskutavo s prozora vojničkog stacionara.
Bila je to sasvim nova zgrada, neuređenog okoliša, još s vidljivim tragovima gradnje, hrpicama pijeska uokolo i širokim daskama položenima u stazu do svakog ulaza, da za kišnih dana noge ne upadaju u blato. Peterokatnica s tri ulaza, jednostavna, kockasta betonska građevina, blijedožuta, sa smeđim plastičnim rebrenicama, apsurdno se izdizala u četvrti trošnih neožbukanih kućica s trulim i naherenim drvenim zahodima u dnu dvorišta.
"Poručnik Nađ me poslao."
Potrajalo je nekoliko sekundi tišine. Interfon je, čulo se po tihom šumu uređaja, bio uključen, ali žena nije ništa rekla. Napokon...
"Dođite gore", kazala je.
Koji kat, htio je upitati Siniša, no tada se već začulo zujanje s vrata, pa je hitro ušao unutra, u bijelo oličeni haustor, još čist, bez smrada smeća i mokraće, bez natpisa na zidovima, s neoštećenim poštanskim sandučićima u dnu stubišta. Prezimena na sandučićima, baš kao i na interfonu, netko je ... Siniši se činilo da je to svakako morao biti neki intendantski zastavnik ... svima natipkao na pisaćem stroju s crvenom vrpcom i svaki je natpis bez iznimke sadržavao oficirski ili podoficirski čin stanara, ali ni ovdje nisi mogao saznati tko je na kojem katu. Uspinjao se zastajući kod svakih vrata da pročita ime na njima i nijedno mu nije zvučalo makedonski. Bila je to isključivo vojna zgrada. Svi su stanari ovdje, voljom armijskih vlasti, došli odnekud, mogao ih je zamisliti kako nose svoj namještaj, televizore i kartonske kutije s tanjurima i lusterima umotanim u stare novine, trpaju ih u kamione sa sivomaslinastim ceradama na prikolici i sele od jedne do druge prekomande, od jednog do drugog stana u vlasništvu vojnostambenog fonda, u zgrade koje su od lokalnog stanovništva bile zaštićene interfonima i metalnim vratima s armiranim staklom... Siniša ipak nije morao gledati imena. Na trećem je katu mlada, kratko ošišana crvenokosa žena u sivoj pamučnoj trenirci stajala u papučama na vratima očito čekajući njega.
"Poručnik Nađ me je poslao..."
"Uđite, uđite...", prekinula ga je žena jugoslavenskog poručnika.
Pričekala je da uđe pa zaključala vrata i prošla pokraj njega u kuhinju.
"Sedite", rekla je. "Jeste li za kafu?"
"Može."
"Obično je sama pijem", govorila je točeći nad sudoperom vodu u lončić. "Imre, znate, nikad ne pije kafu."
Valjda se boji da ga ne otrijezni, pomislio je Siniša osvrćući se po maloj garsonijeri golih zidova, bez sagova na podu i zavjesa na prozorima. Od sveg namještaja bili su tu samo kauč uz duži zid sobe, fotelja okomito prema njemu, stolić sa staklenom pločom i televizor na podu pred kaučem. Mali blagovaonički stol s tri stolice stajao je prislonjen uz pregradu prema kuhinji. Odjeća, muška i ženska, virila je iz kartonskih kutija u kutu. Kroz odškrinuta vrata ugrađenog ormara na nekoliko vješalica vidio je jedno crno, kao vjenčano, civilno odijelo i nekoliko haljina. Jedne uglancane crne oficirske špicarice, otrcane teniske i par zagasitoružičastih štiklica bili su složeni pokraj vrata. Prozori su bili zamagljeni od centralnog grijanja, nekakav malo sladunjav tjelesni miris ležao je u toplom ustajalom zraku.
"Sedite", ponovila je žena vraćajući se u sobu.
Gotovo istodobno spustili su se, ona na kauč, on u fotelju. Siniša ju je sada malo bolje promotrio. Esad nije bio u pravu, jer supruga poručnika Nađa svakako nije bila jadna domaća konfekcija. Na sitnom licu s velikim smeđim očima lijepo je stajala crvena frizura kao u Bowieja iz faze Ziggyja Stardusta kratka naprijed s malo dužim pramenovima na zatiljku. Zbog široke trenirke nije mogao dobro vidjeti kako je građena, no ono što se vidjelo, uski bokovi i male sise s bradavicama koje su se jedva primjetno ocrtavale kroz tkanje, nije se činilo nimalo neprivlačnim.
"Onda, šta hoće poručnik Nađ?" upitala je, zbog nečega pomalo podrugljivo gledajući vojnika.
"Problemi su na granici, pa vam poručuje da neko vrijeme neće dolaziti kući", slagao je on spremno.
"Problemi na granici?"
"Da, znate...", rekao je Siniša, hineći kao da mu je neugodno, kao da mora objaviti neki neizrecivo povjerljiv vojni podatak, čudeći se u tom času sam u sebi koliko je solidaran s nekim tko mu je tako izrazito nesimpatičan kao suprug ove sirotice. "Primijećeno je da Albanci", nastavio je ozbiljnim, poslovnim glasom, "premještaju trupe pa je oglašena uzbuna i nitko ne smije napuštati karaulu."
"A kako ste je onda vi napustili?" upitala je iznenada žena bistro.
"Tajno", bubnuo je Siniša. "Poručnik Nađ me tajno pustio da vam prenesem poruku."
Supruga poručnika Nađa podigne obrve i zakima, kao da hoće reći da joj je jasno, makar sluti da je ta priča s Albancima najobičnije sranje. Siniša junački otrpi njezin ispitivački, ironičan pogled.
"A zašto poručnik Nađ nije sam tajno došao?" zanimalo je crvenokosu.
Siniša sada ipak odustane od ovog malog igrokaza. Iskoristi neotuđivo pravo svakog regruta da bude blesav i samo zbunjeno slegne ramenima. Žena se nasmiješi.
"I tako", reče.
Vojnik kimne da je tako, makar i nije bio baš načisto o čemu se radi.
"Odakle ste?"
"Iz Splita."
"Ma nemojte?" iznenadi se supruga zapovjednika karaule. "Baš iz Splita?"
"Baš iz Splita."
"Na moru?"
Siniša kimanjem potvrdi da je Split na moru.
"Kupate li se?"
"Pa da...", reče Siniša. "Ljeti je to dosta uobičajeno."
"I pevate."
"Molim?"
"Vi Dalmatinci se samo kupate i pevate."
"Pa sad..."
"Kupate se, pevate i baš vas briga", reče žena vedro.
"Dobro, nije baš tako..."
"Kako beše ona pesma... Kad Nadalina noge toća srid mora u maštilu", zapjeva ona lijepim glasom.
"Dvora", ispravi je Siniša.
"Kako?"
"Nije mora nego dvora. Srid dvora u maštilu."
"Dvor?"
"Da."
"A šta mu to dođe?"
"Dvor. Dvorište."
"To je kao skraćeno?"
"Pa... recimo"
"Srid dvora u maštilu?" ponovi žena.
"Da. Mislim, već i po logici, zašto bi neko držao maštil u moru", nasmije se Siniša.
"E, da, a šta je to maštil, to sam se uvek pitala?"
"Maštil je posuda... Veća posuda za pranje... Korito!"
"A šta je to toća?"
"Toća je glagol. Toćati kao močiti. Prati."
"Aha."
Žena zastane kontajući nešto u sebi.
"To je znači pesma o tome kako žena pere noge u dvorištu?"
"Tako nekako."
"A ja sam uvek mislila da je to nešto lepše. Ne znam, tako mi je nekako zvučalo..."
Vojnik slegne ramenima kao da se ispričava što je tako, a supruga poručnika Nađa ustane i ponovno ode u kuhinju iza pregrade.
"Lijepo pjevate", reče Siniša za njom.
"Nekad sam pevala u folkloru", reče žena sipajući žlicom kavu u lončić s proključalom vodom. "Tako smo se Imre i ja i upoznali, bili smo sa folklornim grupama na jednom takmičenju u Osijeku."
"Nađ je plesao folklor?"
"Ko?"
"Vaš muž. Plesao je folklor?"
"A on... Jeste, na Akademiji. Ali nemojte da mu kažete da sam vam ja rekla... Kakvu kafu pijete? Slađu? Gorču?"
"Srednju."
"On je bio na prvoj godini Akademije, a ja sam još u srednju školu išla. Ja sam iz Rume. Znate gde je to?"
"Znam."
"Čudo neviđeno!... I tako, on je bio na Akademiji u Beogradu, ja u Rumi, pa smo se jednu godinu dopisivali, a onda sam ja posle upisala fakultet u Beogradu i tako... "
"Što ste studirali?"
"Socijalni rad. Ostala su mi još dva ispita za treću godinu", reče žena spuštajući šalice na stolić pred njima. "A vi? Studirate li?"
"Završio sam medicinu."
"A jeke?!" začudi se žena. "Doktor!" Siniša uzme šalicu, otpi gutljaj i opeče jezik. "Je li vam dobra?"
"Odlična."
"Doktor", ponovi ona s uočljivim poštovanjem u glasu.
"Dobro, nije to sad baš nešto... "
"Ma, jeste, nemojte tako. Da znate kako bi ja volela da sam završila fakultet."
"Pa još vam nije kasno."
"Nije kasno, nije to u pitanju, nego gde? Gde, čoveče?! Ovde u Strugi?" reče ona gorko.
Siniša pomisli kako to baš nije nešto o čemu bi slušao.
"Zakopao me ovde ko da sam... Ko da sam mrtva", doda ona tihim glasom, pa pogleda vojnika i blijedo mu se nasmiješi.
Njemu je bilo neugodno.
"Dalmatinac", reče i to je ponovno malo razvedri. "Imate li devojku?"
"Ne... Trenutno, ne."
"A jeste bili u nekoj dužoj vezi?"
"Skoro četiri godine."
"I šta je bilo?"
"Nije važno."
"Ona je prekinula?"
"Nije važno", ponovi Siniša neljubazno. Zadnje što je u ovom trenutku želio je da u stanu svog pretpostavljenog s njegovom ubogom ženom razgovara o Zori.
"Nedostaje vam?" ustrajna je bila poručnikovica.
"Svašta mi nedostaje", reče Siniša diplomatski.
"I meni, bogami", kaže žena.
Pogledaju se u tom času i nasmiju jedno drugome.
"Jeste li za nešto žestoko?"
Siniša odmahne glavom da neće.
"Imre to nikad ne odbija."
Pričaj mi malo o tome, reče vojnik u sebi.
"O, bože, tako sam usamljena!" prošapće iznenada supruga poručnika Nađa i brižne u suze.
Jebote, pomisli Siniša.
"Izvinite", reče žena između ridanja.
"Ništa, sve je u redu."
"Izvinite."
Siniša spusti ruku na njezinu ruku, a žena neočekivano okrene dlan nagore, ispreplete prste s njegovima i grčevito ih stisne. Njezin maleni znojni dlan i mršavi prsti s bezbojnim lakom na noktima učine da se vojnik sasvim izgubi od straha i od želje, strese od bezumnog uzbuđenja koje ga je časovito proželo, pa gotovo nesvjesno digne i drugu ruku i prisloni je uz njezin vreli obraz. No, žena se tada prene i skoči s kauča.
"Šta radiš ti!?"
"Oprostite", zbuni se Siniša.
"Ma, šta oprostite, džukelo jedna!" reče žena neprijateljski. "Šta ti misliš, ko sam ja?!"
"Nisam mislio..."
"Znam ja šta si ti mislio. Mislio si, kurava, sad ću da je povalim! To si mislio, priznaj!"
"Nisam, majke mi, tu ste plakali pa sam..."
"Pa si gledao da me uvatiš dok sam ranjena?"
"Skužajte, zaletija san se."
Žena se smiri. Iznenada kao što je i planula, stane i pogleda ga
"Zaletija san se", reče Siniša još jednom poniznim glasom.
"Zaletija", ponovi žena za njim, ironično imitirajući njegov izgovor.
"Oprostite."
"Dobro je, nemoj da se izvinjavaš", reče ona ljubaznije pa ponovno sjedne na kauč i otare zadnju suzu s obraza. "Ajde da popijemo kafu do kraja."
Regrut, nakon što je sebe već vidio pred vojnim sudom zbog napastovanja supruge pretpostavljenog, sada se opusti. Vani se pomalo već hvatao sumrak i u sobi je bilo sve manje svjetla. Minutu ili dvije sjedili su u potpunoj tišini u kojoj se čulo samo srkanje sada već sasvim ohlađene kave.
"Jeste svi vi Dalmatinci takvi?" upita poručnikovica znatiželjno.
"Kakvi to?"
"Takvi da koristite svaku priliku."
"A zar je ovde bila neka prilika?" upita regrut mangupski.
"Pa ne znam ja", reče žena zagonetno se smiješeći. "Ti mi kaži?"
"E, znaš šta...?"
"Šta?"
"Da je prilika..."
"Šta bi da je prilika?"
"Ne bih ti oprostio!"
"Ma nemoj?"
"Aha."
"E, pa da znaš, neće da bude prilike."
"Onda ništa."
"Čoveče, pa ja ne znam ni kako se zoveš!"
"Joj, stvarno. Siniša", reče Siniša pružajući ruku.
"Ja sam Mirjana."
Rukovaše se gledajući se izazovno u oči. Sranje, pomisli Siniša.
"Mirjana", reče on molećivim glasom, "umrit ću ako te ne poljubin."
"Jao, vi Dalmatinci", kaže Mirjana.
"Ozbiljno ti govorin", kaže Siniša sjedajući do nje na kauč i hvatajući je oko pasa, a žena poručnika Nađa zatvori oči i malo zabacivši glavu pruži mu usne na poljubac.
Kad Nadalina muti jaja,
Zamuti pamet svima
I svakin danon sve je slaja
Ka i gucaj dobrog vina...
Pjevao je Siniša te večeri posrćući kao pijan po planinskom putu, a njegov je glas odjekivao medu golemim jelama koje su se crno ocrtavale na mjesečini.

četiri
Jebač napred, ostali stoj!


Tek što je Siniša otišao u Strugu, poručnik je oglasio uzbunu. S pištoljem o pojasu, zelenim šljemom na glavi, u čizmama i radnoj uniformi, pojavio se u dvorištu gdje ga je već čekala postrojena posada karaule. Namrgođen je stao pred vojnike koji su, sastavljenih peta i uvučenih trbuha, sasvim plitko dišući, desnicama stiskali remenje svojih pušaka. Oficir, čisto dojma radi, nekoliko časaka nije ništa rekao. Ozbiljnim, malo kao umornim očima ispitivao je lica podčinjenih i neki su se od njih, rijetki medu njima, u tim časovima doista osjetili važno i svečano. Nađev nastup, njegove čizme, pištolj u ulaštenoj kožnoj navlaci i zamišljen pogled ispod limenog oboda šljema, sugerirao je da se događa nešto sudbonosno i oni su se potrudili izgledati doraslo toj situaciji, odlučno i zajebano. Neki od njih dali su sve od sebe da njihov pretpostavljeni vidi kako može računati s njima. No, većina je ipak samo nečujno uzdahnula misleći: Što sad opet hoće ovaj kreten?
"Drugovi!" viknuo je tada poručnik zvonko. "Situacija se ovde, u našoj zoni dejstvovanja neočekivano komplikuje. Šiptari, kako pokazuju nedavna izviđanja, grupišu svoje trupe uz granicu s nama."
"Pa zar opet!?" prošaptao je podrugljivo vojniku do sebe Ljuba Vrapče.
"Karanoviću, izvoli, nešto si hteo da kažeš", čuo ga je Nađ.
"Ništa, druže poručniče."
"Kaži, kaži..." hrabrio ga je oficir. "Ako je nešto važno, pa da svi čujemo."
"Ma, reko", počeo je Ljuba nevoljko, "ti Šiptari, druže poručniče, izgleda da ne mogu da žive ko ljudi, da se zezaju, da vataju ribe, da idu u bioskop, da ... šta ja znam ... Nego se stalno nešto grupišu! Pun mi je više kurac njihovog grupisanja!"
Nađ nije znao što bi rekao na ovo. Na dvorište karaule na nekoliko se trenutaka spustio neugodan muk.
"Drugovi, situacija je takva i mi smo tu nažalost nemoćni", nastavio je poručnik nešto mirnijim glasom. "Neprijatelj, kako je svima nama poznato, nikad ne spava, pa ni mi sebi ne možemo dozvoliti da se opustimo. Dok traje ovakva situacija, do daljnjeg se zabranjuje svako napuštanje karaule, a oni od pre odobreni izlasci, slobodni vikendi i redovna odsustva se otkazuju."
Medu postrojenim graničarima začuje se val poluglasnog negodovanja.
"Druže poručniče", javi se Vladika, "meni od jutros teče redovno, popodne u tri sam hteo da vatam autobus za Skopje."
"Kad nisi već otišao, nećeš ni da odeš", reče Nađ neumoljivo.
"Ali, ja sam od jutros zvanično na redovnom, kuvar me već skinuo s brojnog stanja."
"Bit ćeš vraćen na brojno stanje... Dalje, ima li još neko pitanje?"
"Koliko će to da traje?" upita netko.
"Do daljnjega."
"Otprilike?"
Imre Nađ zastane nekoliko trenutaka pred strojem, s rukama na leđima, gotovo se neprimjetno klackajući na potplatima čizama.
"Prema meni dostupnim informacijama", reče, "ovo neće da potraje manje od tri nedelje."
"Uuu, jebote!" poviče iz stroja netko zgranuto.
"Koliko je rekao?"
"Tri nedelje!"
"Mater mu jebem!"
"Puuu!" pljune jedan ogorčeno.
"Leleee!" zaleleče drugi.
Kao da nisu u stroju, vojnici do jednoga stadoše psovati, proklinjati i pljuvati. Nađ ih pusti neko vrijeme, a onda drekne...
"Tišina u stroju!"
U hipu opet sve zamukne.
"Ako vam je tako lakše", reče oficir, "sve što važi za vas, važi i za mene. Dok god je ovo sranje, ja, kao ni vi, ne smem da napuštam karaulu, a nemojte da mislite da se ovo meni sviđa. I ja bih voleo da sam negde na nekom drugom mestu, da idem u bioskop, da vatam ribe, kako reče Karanović, ali ne mogu. Drugovi, ponavljam, situacija je ozbiljna i ja očekujem od vas da se u njoj postavite odgovorno, kako biste i sebi i meni olakšali posao. Patrola uz granicu do daljnjega se obavlja prema dnevnoj zapovesti, ali se svima koji nisu u službi strogo zabranjuje udaljavanje iz kruga karaule. Kada dam voljno, možete da odložite puške i skinete šlemove, ali ne izuvajte čizme. Dođem li u spavaonicu i nađem nekoga da je legao, najebo sam mu se majke. Vod, mirno!"
Stroj se ukoči.
"Voljno!"
Vojnici se bezvoljno razidoše ponovno psujući i proklinjući. Jedino je Vladika potrčao za zapovjednikom da mu se ipak umilostivi za ono njegovo redovno, ali sve što mu je uspjelo dobiti bilo je jedno prekoredno čišćenje sanitarnih prostorija.
Kasnije u spavaonici, toliko su svi još bili pod dojmom prijetnje izrečene na dvorištu da se jedino Ljuba odvažio ispružiti na postelji. Drugi su sjedili, nalaktivši se na koljenima, zureći zamišljeno preda se i dugo, dugo nitko nije ništa rekao.
"E, ljudi", oglasio se na posljetku Kovačević iz Slavonskog Broda odmaknuvši mali tranzistor od uha, "pa na vijestima nema ništa o ovome."
"O čemu?"
"Pa o ovome s Albancima."
"E, baš će na vestima da bude o ovome", reče Aksentijević, visoki suhi Nišlija, prezrivo. "Ovo je vojnička stvar, s tim se ne izlazi u javnost. Koliko je samo ovakvih situacija bilo, a da narod nije ni znao za njih."
"O čemu ti pričaš", reče tada Ljuba glasom u kojemu se osjećalo da jedva vlada gnjevom, "ako se ne zna da ih je bilo, kako onda ti znaš za njih?"
"Pa pretpostavljam."
"Kako pretpostavljaš? Na osnovu čega?"
"Pa te stvari se znaju."
"E, ajde se odluči, znaju li se ili se ne znaju?"
"Paaa... kako bi rekao", počeo je Aksentijević, "ljudi znaju da se događaju sranja, ali vojska neće da priča o tome da se narod ne uznemiri."
"Daj, zajebi!" prasne Vrapče. "Šest meseci ko vukovi se klatarimo po ovoj planinčugi i ko je ikada video ikakvo sranje? Ko je ikad uopšte video Šiptara?"
"A ako ga ti ne vidiš, to ne znači da ga nema. Ima neko ko ga vidi."
"Ko ga vidi? Pijani Nađ ga vidi?!"
"Drugovi!" vikne tada Milčo, preplašen što je svađa otišla tako daleko da se već i oficiri vrijeđaju.
"Drugovi, nemoj da se svađaju!"
"Milčo, kaže se svađate!" ispravi ga netko.
"Ti ćeš da me učiš!" obrecne se desetar.
"Jebote, kako se kojemu oficiru digne kurac, odma da uzbunu", rekao je tada više za sebe, i ne sluteći koliko je blizu istini, Ljuba Vrapče paleći cigaretu.
Siniša je došao negdje oko sedam navečer, poletan i vedar. Sva su mu osjetila još treperila od žudnje za poručnikovicom, miris njezina rublja, s nepoznatim dezodoransom koji je isparavao iz njezine tople kože, još mu je bio u nosnicama, okus njezine sline, s nečim voćnim, kao od žvake, bio mu je u ustima, pred očima su mu bile njezine male naježurene bradavice i oštre, ugljenocrne, vlažne kovrče njezina krila, polegnute od gaćica kao trava poslije kiše. Još kao civil dugo nije bio sa ženom i zbog toga se već tada doživljavao uskraćenim, nevoljenim i bezvrijednim. Poslije, kada je navukao grubu čohu uniforme, odrpanu regrutsku odjeću koju je tko zna koliko nesretnika prije njega nosilo, u jadnoj sivomaslinastoj odjeći u kojoj nije bilo ničeg osobnog, nego ga je ljudski upravo sasvim poništavala, njegov se očaj samo pojačao. Ponekad, pogotovo spočetka, u prvim danima vojnog roka, osjećao se tako nesretnim i napuštenim da ga je to gušilo; počeo bi isprekidano disati, a jednom je čak, jedno popodne u vojničkoj spavaonici, zureći u šperploču gornjeg kreveta na kojoj je neki cinik tintanom olovkom napisao Sitno - 364!, i kriomice zaplakao. Zora je bila svemu kriva. Ona je bila gvalja u grlu zbog koje je svaki vojnički zalogaj bio odvratniji, ona je bila slabost tijela zbog koje je svako ustajanje u zoru bilo užasnije. Svaka pomisao na nju, još i sada, osamnaest mjeseci nakon što su prekinuli, bio je mukli udarac negdje u utrobi. Hasan Šišmiš imao je jednu pjesmu koju je povremeno pjevušio, jedan glupi i sasvim neoriginalni narodnjak o crnim lažljivim očima nevjernice, Zorice prokletnice se zvala. Bila je to vrsta muzike koju je Siniša inače duboko prezirao, no u ovom slučaju nalazio je kako pjesma opisuje njemu nešto neviđeno istinito i blisko. Svaki put bi ga silno dirnula kada bi je čuo, kada glavni junak na kraju pjesme pođe da se baci u rijeku. Samo je sretni slučaj što oni na planini nisu imali nikakve rijeke Sinišu spriječio da se ne povede njegovim primjerom.
Makar ona njegova Zorica, ako ćemo pravo, uopće nije imala crne oči, nego smeđe. Obične, vrlo svakodnevno smeđe oči. Bila je zgodna, ali ne posebno lijepa i kada su počeli hodati u tome uistinu nije bilo ničega sudbonosnog. Siniša nije bio zaljubljen u nju, dapače, nije je ni zapažao. Studentica pravnog fakulteta, godinu dana mlada, našla je njega, izabrala ga od svih muškaraca u njihovoj klapi koja se okupljala na zidiću na rivi, stisnula se uz njega na jednom koncertu Azre, pa je on plaho stavio ruku na njezin bok i počeli su se ljubiti. Sve dalje događalo se spontano, po inerciji koja je Sinišu gotovo iznenađivala; činilo mu se kao da je to nešto u čemu on zapravo i ne sudjeluje. U klapi su ih počeli smatrati parom, njegovo je ime spominjano uz njezino, za koji mjesec Sinišina je mama znala za Zoru i Zorina za Sinišu i obje su bile vrlo sklone njihovoj vezi. Zorina je bila vrlo ljubazna kada bi Siniša nazvao i prenijela bi poruku ako Zore nije bilo kod kuće, a Sinišina je Zori, valjda već u trećem njihovom telefonskom razgovoru, otkrila da je Sinišu rodila gotovo mjesec dana prije termina i da mu je porodna težina bila tri tisuće i tristopedeset grama. Kada je, nekih pola godine nakon što su prohodali, Siniša sam sebe zatekao kako nesputano, potpuno gol šeće po stanu njezinih roditelja... oni su u to vrijeme bili na skijanju u Austriji... pomislio je kako je čitava ta stvar među njima možda i prebrzo postala ozbiljna. Nije tako lako htio žrtvovati svoju momačku nezavisnost. Barem si je tako utvarao u tom trenutku. No, onda je jednom Zorica izašla na kavu sa svojim bivšim dečkom, koji je studirao kazališnu režiju u Zagrebu, i Siniša je osjetio divlju ljubomoru u sebi. Bilo je to nešto čime nije mogao vladati, vidjelo se na njegovu licu, čulo se u njegovim jadnim i patetičnim pokušajima da bude zajedljiv. Tada je shvatio da je tako silno voli da mu je bolna i pomisao da bi je mogao izgubiti, otkrio je kako je postao ovisan o njoj i prvi put mu je sinulo ono što je zapravo od početka znao da je ona, postoji li neki drugi način da se to kaže, bolja od njega. On je bio iz skromne i zapravo sasvim neugledne obitelji, sin općinskog činovnika i medicinske sestre, dok su njezini bili arhitekti s privatnim uredom, pomodno nazvanim studio, u prostranom potkrovlju u koji se iz stana stizalo kružnim stubištem, i sve im je bilo u svijetlom drvu, kao iz žurnala o uređenju interijera, s biranim pokućstvom, porculanom i grafikama na zidovima. Bilo je to toliko ljepše od njihova zagušljivog, pretrpanog stana, toliko drukčije od nevještih tapiserija njegove mame i ruzinave limenke sa slanim srdelama njegova oca, da se Siniša u tome doživljavao strancem i u njemu dragim trenucima samosažaljenja mislio, makar nikada stvarno nije bilo osnove za to, kako je samo hir bogatašice koja će ga se prije ili kasnije zasititi. Dok se cijela stvar razvijala spontano i nepromišljeno, bilo je sve u redu, no u času kada je ozbiljno počeo prihvaćati vezu sa Zoricom, zaskočio ga je osjećaj inferiornosti kojega se nikako nije mogao otresti, koji je čitavo vrijeme trovao njihovu ljubav i koji ju je na posljetku uništio. Kada su se, nakon skoro četiri godine na Zoričinu inicijativu rastali, nije to doista bilo zato što ga se ona zasitila, nego zato što više nije mogla slušati njegovo jadno, nesigurno kukanje kako će ga se zasititi. Siniša je tako na osobnom slučaju upoznao glasovit poučak iz priručnika popularne psihologije ne možeš ako misliš da ne možeš. Zorica mu je iznervirano dala cipelicu nakon njegova valjda tisućitog cmizdravog monologa o nepomirljivim klasnim razlikama između njih dvoje, a on se našao emocionalno potpuno uništenim, makar sa zdravom spoznajom da je to većim dijelom bilo zbog njegove gluposti.
Ali, nije sebi mogao pomoći, bijedno i sasvim nedostojanstveno i dalje ju je proganjao, nazivao, trudio se kao slučajno zateći u njezinu društvu, no svaki put bi imao bolni grč na licu, pa bi još nepromišljeno bubnuo nešto uvrijeđeno i ružno i time, ako je još uopće bilo takve mogućnosti, ubio svaku šansu u obnovu njihove veze. U njegovu posljednjem susretu s bivšom ljubavi ona je čak rekla da razmišlja o preseljenju negdje daleko, u Australiju, na primjer, samo da ga više ne gleda, a on je napokon sabrao mrvice razuma što mu je još preostao, položio ispite koji su mu se nakupili dok je cvilio za njom i diplomirao. Akademska titula vratila mu je malo samopouzdanja, u nekoliko mjeseci stažiranja u bolnici otkrio je, premda to nijednom nije iskoristio i, da tako kažemo, utjelovio, koliko je ženama privlačan u bijeloj kuti s crveno vezenim prezimenom na džepiću na prsima, ali je onda došao poziv da se četvrtog lipnja do devet ujutro, s priborom za osobnu higijenu ima nacrtati na porti Vojne pošte 5461 u Skopju, i njegovo s mukom stečeno duševno zdravlje ponovno je otišlo u krasan kurac. Sav jad njegova intimnog života dobio je zaokruženost i puninu pod usijanom limenim šljemom koji je kloparao na njegovu tjemenu, dok je na plus trideset dva trčao u prašini za tenkom u vježbi "odelenja u napadu".
"Nekad mi se čini da više nikad neću jebat", povjerio se jednom Ljubi, malo nakon što su se upoznali, dok su u pauzi užinali sok od breskve i čajne kolutiće, među vojskom znamenitije kao očajni kolutići.
"Oćeš, čoveče, oćeš, samo da se ratosiljamo ove bede", utješio ga je Ljuba. "A, ko zna, možda nam se i pre toga posreći".
I tako je stvarno bilo. Ako već nije imao značajnijeg erotskog uspjeha kada ga je Ljuba reklamirao kao "ginekologa iz Splita", danas popodne, prvi put poslije toliko vremena, zagrlio je golu ženu i ljubio se s njom, zaječala je i zgrabila ga za kosu kada joj je lagano zagrizao bradavicu, trznula je karlicom kada je prstima zaronio u vlagu njezine pičke, jebali su se kratko i pohlepno prvi put, onda dugo i strpljivo malo poslije. Kada su napokon oznojeni legli jedno pokraj drugog, ona je, valjda da otjera osjećaj krivnje, nepovezano brbljala, a on je gledao u strop i osjećao se tako lakim da mu se učinilo da bi se mogao odlijepiti od postelje i lebdjeti. Mirjana Nađ, blagoslovljeno bilo njezino malo blijedo tijelo, otplavila je jednu strašnu moru; sva poniženja i sve muke, i fizičke i one duševne, sada su se činili beznačajnima. Vraćajući se u karaulu, činilo mu se da bi mogao otrčati sva tri kilometra uzbrdo i nije gotovo ni primijetio da je stigao.
"Ko je to?" dreknuo je iz mraka stražar revno.
"Siniša Siriščević jebač!" odgovorio je veselo.
"Jebač napred, ostali stoj!"
Vojska se pomalo već spremala na počinak. U učionici nekolicina je očajnika zurila u televizor, na kojemu se kroz snijeg smetnji naslućivalo nešto što su, s podjednakom vjerojatnošću, mogle biti vijesti, baš kao i utakmica, vestern ili obrazovna emisija o gljivama. Ljuba Vrapče sa svojim osobitim smislom za hazardne igre, inače izričito zabranjene u Oružanim snagama SFRJ, jednog se mračnog, očajnog zimskog popodneva prije nekoliko mjeseci bio dosjetio bizarne oklade: da uplate po sto hiljada i pokušaju pogoditi što je na televizijskom programu, a pregled programa u novinama odlučit će pobjednika, koji uzima sav novac. Tipovi su se strašno zagrijali, kao što ih je inače tih dana bilo lako zagrijati za svakakve bedastoće, i gotovo svi uplatili, strasno se opredjeljujući za program posve proturječne prirode, pa su jedni tvrdili da vide partizanski film, drugi dokumentarne o životinjama, treći emisiju narodne glazbe, četvrti prijenos atletskog mitinga, a jedan je čak navijao za crtić o Kamičku i Muharku koji se valjda već deset godina nije prikazivao. I nitko nije pogodio. Na programu, naime, nije bilo ništa.
Kada je ušao u karaulu, u dugački hodnik u kojemu se na blijedozelenom, izgrebenom linoleumu na podu mutno odražavalo slabo neonsko svjetlo s niskog stropa, Siniša u svojoj veselosti nije zamijetio da se išta neobično događa, promakla mu je tišina, zabrinuta i uvrijeđena lica, čak i to da su svi još u čizmama nije mu upalo u oči.
"Gde si ti, čoveče?" upitao ga je požarni, što je sjedio za išaranim stolom u dnu hodnika, pred poručnikovom kancelarijom, dižući glavu sa šahovskog problema iz nekog enigmatskog magazina, koji je pokušavao odgonetnuti na sićušnom džepnom šahu s magnetnim figuricama.
"Ima san nekog posla u gradu."
"Ima si nekog posla u gradu", ponovio je za njim vojnik podrugljivo.
Siniši se katkad sviđalo, a katkad i ne kad bi netko oponašao njegov dalmatinski izgovor.
Kada je to, recimo, danas popodne činila gospođa Nađ, nalazio je to vrlo zgodnim, ali ga je silno nerviralo kada je neki revni kreten u ulozi požarnog to koristio da ga pozove na red.
"Ko te je pustio?" nastavio je ovaj policijski.
"Šta tebe boli kurac ko me je pustio", obrecnuo se Siniša.
"Ja sam požarni, ja to moram da znam."
"Što nisi pita Nađa ko me je pustio?"
"Za tvoju informaciju, Nađ je danas zabranio sve izlaske."
"Ma, daj..." zainteresirao se sada Siniša.
"Na tri nedelje. Nema izlazaka, vikenda, redovnih. Neka je frka tamo preko."
"A šta je reć? Šiptari se opet grupišu?"
"Jeste."
"Mamu im šiptarsku jebem!" opsovao je Siniša vedro.
"A gde si ti ceo dan?" pitao je opet požarni ustrajno.
"Je li Nađ tu?" prečuo je liječnik pokazujući na vrata komandirova ureda i, ne čekajući odgovor, pokucao.
"Ko je to?!" viknuo je Nađ s druge strane promuklim, bijesnim glasom.
"Siriščević!"
"Ko?!"
"Siniša Siriščević, druže poručniče!"
Iznutra se začuje neki tresak, kao da se nekakva stolica srušila na pod, a onda se blijeda, raščupana i razdrljena, izmučena pojava mladog oficira pojavi na vratima.
"Uđi", reče.
Siriščević ude namigujući usput požarnom.
"Zaključaj vrata."
Siriščević zaključa vrata. Nađ je izgledao solidno uneređen, a Siniša je mogao i vidjeti od čega. Ona jutros napola puna boca vinjaka sada je ležala prevrnuta na stolu. Šteta, jer je baš mislio kako večeras neće odbiti čašicu. Kada te Nađ nudi s pićem, shvatio je, tu nema kolebanja.
"Jesi doneo?" upitao je oficir. Siniša kimne. Još jutros osjećao je stanovit, možda ne prevelik, ali ipak strah od ovoga nevoljnika, no onda se u samo nekoliko sati odnos moći medu njima stubokom promijenio. Držao ga je za jaja, doslovce i u prenesenom značenju, a onda mu je još nabio rogove. Tko bi ikada pomislio da vojska može biti tako zabavna.
"Imam dvadeset pet injekcija", rekao je liječnik izvlačeći medikamente iz vojničke torbice. "U iduća tri tjedna morat ćete svaki dan odvojiti malo vremena za nas dvojicu."
"Čekaj", reče Nađ, "rekao si da će da bude samo tri injekcije."
"E, pa zajeba san se" otpovrne Siniša. "Jedino što san uspija nabavit je ovo."
"Dvadeset pet komada", protisne poručnik užasnuto.
"Četiri su za rezervu. Spustite hlače i ležite na trbuh."
"Gde da legnem?"
Siniša se osvrne po kancelariji.
"Oćete da odemo u vašu sobicu?" upita.
Postajaše nekoliko časaka gledajući jedan drugoga. Nađ je razmišljao.
"Ne", reče, "kad smo već ovde."
Uhvati onu bocu što je ležala na stolu pa je makne u stranu, pomakne telefon i nekakve fascikle koji su na gomili ležali do telefona, oslobodi dio plohe pa otkopča hlače i spusti ih, smakne i gaće, rukama se nasloni na stol i svojim bijelim dlakavim dupetom okrene vojniku. Siniši se pogled zaustavi na jednom krupnom crvenom prištu koji je krasno sazrio u toplini esembe gaća, na masnom tkivu mladog časnika. Takav prišt upravo je mamio da ga istisneš. Sekundu ili dvije, gotovo je bio u napasti da to učini.
"Ajde, šta čekaš", probudi ga Imre.
Siniša se prihvati posla. Izvadi bočicu alkohola, razmota sterilnu gazu, natopi je alkoholom i obriše mjesto za injekciju.
"Opustite se", reče, "opustite se, ne smijete biti ovako napeti."
Poručnikova se tvrda stražnjica malo opusti.
"Znate li vi, druže poručniče", upita Siniša lomeći ampulu penicilina, "kako je došao sifilis u Evropu?"
Drug poručnik ne reče ni da zna ni da ne zna.
"Baš sam danas o tome nešto razmišljao", nastavi Siniša. "O tome smo, znate, učili na fakultetu, u kolegiju povijesti medicine. Prvi slučajevi sifilisa ili luesa u Europi su zabilježeni u Španjolskoj 1493. godine, kratko nakon što su se Kolumbovi mornari vratili preko Atlantika, tako da se neko vrijeme mislilo da je bolest došla iz Amerike."
"Amerikanci", procijedi Nađ gnjevno. Pa da, takvo je nešto mogao i očekivati. Odakle bi, nego iz imperijalističke Amerike uopće mogao doći virus koji će napasti oficira jedne zemlje slobodnog svijeta?
"Ali, ta je teorija sada uglavnom odbačena", razočara ga Siniša. "Nego, nisam o tome zapravo želio govoriti. Ono što mi se čini zanimljivim za ovaj naš slučaj je kako se sifilis proširio Starim kontinentom. Malo nakon što su prvi slučajevi zabilježeni u Španjolskoj, francuski kralj Karlo Osmi, smatrajući, zaboravio sam sad zašto, da mu pripada napuljsko prijestolje, krenuo je u vojni pohod na Italiju. Karlovu vojsku od trideset šest hiljada plaćenika, koji po dobrom vojničkom običaju na svom putu ubijaju, pljačkaju, otimaju, pale i siluju, pratilo je osamsto prostitutki. Koja po prilici vojna formacija ima osamsto ljudi?"
"Bataljon", reče Nađ.
"Bataljon", složi se Siniša. "Karlovoj vojsci bio je, dakle, za razonodu pridružen bataljon kurvi. Danas bi se to vjerojatno zvalo kulturnoumjetnička jedinica."
"Jaooo!" zajauče Nađ.
"Dobro je", reče liječnik izvlačeći iglu iz poručnikove stražnjice. "Ostanite sada malo ovako... Nego, di sam stao. Pravi pičvajz počinje kada je Karlo Osmi ušao u Rim. U četiri tjedna koliko su njegovi junaci boravili u Rimu, omiljeno su im društvo četrnaest hiljada kurvi koje su dijelom tek nedavno došle... Odakle su došle? Iz Španjolske! U bjesomučnim orgijama vojske i kurvi tu se rasplamsa epidemija sifilisa koja će već u nekoliko idućih godina opožariti čitavu Evropu. Tako da znate, druže poručniče, ovo što se vama dogodilo, to da ste od neke kurve fasovali sifilis, to zapravo nije ništa novo ni zabrinjavajuće. Ne, u tome vi samo nastavljate jednu slavnu, skoro petsto godina staru vojničku tradiciju."
Siniša se, s praznom špricom u ruci, uspravi i zašuti pomislivši nije li možda ipak malo pretjerao s ovom uvredom. Nađ se svakako nije bunio. Stajao je naslonjen na stol ne mičući se.
"Druže poručniče, gotovi smo", reče Siniša.
Drug poručnik ničim ne pokaza da ga je čuo.
"Druže poručniče", zovne ga vojnik ponovno.
Ništa. Siniša prođe oko stola i zirne. Glavom nabijenom medu laktove, s hlačama i gaćama oko koljena, nagužen na stolu u svojoj kancelariji, poručnik Imre Nađ tiho je jecao. Siniša pokupi medicinski pribor u torbicu i ostavi je na stolu pokraj njega.
"Sačuvajte ovo", šapne, "trebat će nam još."
Onda otključa vrata i tiho se iskrade iz prostorije.

pet
Živio prijateljski narod Maroka!


Ujutro kad su izašli, magla je ležala ispod karaule, zastirući dolinu, pravokutni raster polja, naselja i jezero, negdje se neodređeno u daljini spajajući sa sivim nebom. Sav svijet ispod njih sasvim je iščeznuo u toj pari koja se polagano, tiho valjala i bilo je to nekako nestvarno, kao da planina visi u oblacima. Siniša i Hasan bili su u patroli uz granicu. Pognuti su gazili uskom šumskom stazom, skrivajući lica od gustih sitnih kapljica koje je vjetar dugo vijao prije nego bi pale na tlo. Njemački ovčar Lobo, vesela, dobrodušna životinja, znatiželjno je njuškao po mokrom lišću ili bi otrčao daleko naprijed i nestao, a onda se, kao da ih je htio iznenaditi, dašćući pojavio iza njihovih leđa. Svako toliko dizao bi stražnju nogu pred nekim stablom.
"Ih što može pišat", rekao je Hasan.
"Baš", složio se Siniša.
I to su dugo bile jedine riječi koje su razmijenili. Hasan Nezirović Šišmiš bio je šutljiv, neobično ozbiljan mladić, čije bi mršavo izduženo lice zasjalo vedrinom samo kada bi na prsa objesio svoju sedefnobijelu Hohnerovu harmoniku i kada bi iz nje provalilo zamršeno tkanje šesnaestinki i tridesetdruginki razigranih kola. "Šišmiš jede harmoniku", govorili su, a Siniša se mogao samo složiti s tim. Tek triput, jednom na svečanoj zakletvi i dva puta ovdje u karauli, kada je Hasan zasvirao za svoju dušu, osvjedočio se u vještinu tog samoukog dečka s apsolutnim sluhom i bio zapanjen divljom ponesenošću njegove glazbe. Krv je tukla i blago se uspinjala u njoj sve do bezumnog transa u kojemu bi predaniji slušatelji vjerojatno mogli hodati bosi po žeravi ili dugim iglama bosti obraze.
Siniša je za njega saznao tek kada se prije devet mjeseci bio javio u skopsku kasarnu, no za mnoge je devetnaestogodišnji harmonikaški virtuoz iz Podrinja bio istinska zvijezda, koji je gostovao u nekoliko izdanja neke emisije o novokomponiranoj narodnoj glazbi, a za sarajevski je Diskoton snimio i album čije je izdavanje odgođeno dok umjetnik ne odsluži dug domovini. Mobilizacijski poziv zatekao ga je, otkrio im je jednom, ne nalazeći ništa smiješno u tome ... uopće, bio je sasvim lišen smisla za humor ... a da još nije ni otplatio lijepe umjetne zube koje je njegov menadžer bio uložio u njihov zajednički estradni uspjeh.
Šišmiš je svoj časni nadimak, poslije i umjetničko ime, što se kočilo i na ovitku Diskotonove kasete koju im je pokazao, bio stekao vještinom da svira naglavce, obješen za noge kao šišmiš. Samo bi malo jače pritegnuo remenje svoje hohnerice, zakačio se koljenima za neku prečku ili za kulisu od šperploče koju su u televizijskom studiju bili posebno za njega učvrstili, i svirao jednako kao da stoji objema nogama na zemlji, samo što bi se malo zarumenio od krvi što bi mu se slila u glavu. Tako su ga slikali i za naslovnicu albuma, u crnom fraku, da što više nalikuje krilatom sisavcu, iako u Diskotonu nisu bili sasvim načisto s tim, jer su se bojali da kupce ne bi zbunjivalo na koju stranu valja okrenuti kasetu. Pa ni sam Šišmiš, priznao im je jednom, nije mnogo držao do toga, a Siniši se činilo da ga je možda malo i živciralo. U svom srcu, naslućivao je Siniša, Hasan je bio umjetnik, a šišmiška je točka bila za pijanu raju, koju je neobično uveseljavalo da mu prilazi dok svira i poji ga stockom, vecchiom ili mekom šljivovicom. To je također spadalo u repertoar zabavljačkih trikova Hasana Nezirovića. Pio je naglavce, a da mu ni kap ne bi iscurila iz usta. A mogao je neviđeno popiti. Nalijevali su ga oštrim alkoholom sve čekajući da mu popuste noge i padne na tjeme, a on se držao kao zavaren za prečku i svirao sve brže, i brže, i brže, i brže...
Kada se pojavio u kasarni u Skopju, umalo da ničice nisu padali pred njim. Šišmiš je bio gospodin muzičar, kojega se cijenilo valjda više nego da je Milko Đurovski došao. Zadužio je pušku, a da je nije gotovo ni uzeo u ruke, niti su ga tjerali da nabija cokule strojevim korakom, niti je dana obuke taj vidio, nego, kako je došao, tako su ga smjestili u Dom JNA, da svira za oficirski kadar, pa je jeo i pio s njima i neodgovorno bludničio s nekom mesnatom kuharicom udanom za inženjerskog vodnika koji je uglavnom bio negdje na terenu. Tako je to potrajalo šest mjeseci i tako je trebalo biti u idućih šest, a da su Hasana pitali, mogli su mu još za toliko produžiti vojni rok. Možda nijednome regrutu nikada nije bilo tako lijepo kao njemu. A onda je on, idiot, sve upropastio. Siniši se katkad činilo da je Šišmiš to nekako namjerno učinio, osjećajući da negdje u njegovoj mahnitoj muzici mora biti nekakav suicidalan, samouništavajući poriv. Tko bi ga znao... Kako bilo, Nova godina se slavila, Hasan je svirao još od osam, a tada je već gotovo bila ponoć i više od tri i po sata u komadu visio je obješen za noge. Znoj mu se cijedio niz crveno lice, a košulja na njemu bila je već sasvim promočena, no nije sustajao. Večer se bližila svojemu vrhuncu, već su sramežljivo prasnule prve čaše, oficiri se raskopčali i poskidali kravate s lastikom, žene se uzverale na stolove, a harmonikaš je, bez stanke između pjesama, svirao, i svirao, i svirao, i svirao... Prestao je s repertoarom i svirao samo po instinktu, prsti su mu neobuzdano letjeli pucetima u čarobnoj melodiji koju nitko prije ni poslije neće izvesti, kada je do njega došla žena generalmajora Lukovića, komandanta skopskoga garnizona, jedna prsata, blajhana i natapirana, pričalo se, stjuardesa, mnogo mlađa od muža, pa se stala svojim dugim mišićavim nogama u mrežastim čarapama izvijati pred Hasanom.
Sasvim blizu mu je došla, tako blizu da je harmonikaš mogao odozdo vidjeti njezine gaćice pod crvenom kožnom minicom. I onda je, valjda od šljivovice, Hasan pukao. Ne prestajući sa svirkom, izvio je kičmu lako kao da mu na njoj nije četiri sata visio deset kila težak instrument, zabio se glavom među generaličine noge i zagrizao u pamučno tkanje. Velikom salom Doma Jugoslavenske armije u Skopju prolomio se ženin vrisak. Vrlo pohotan vrisak, kleo se Šišmiš poslije, no to uistinu nije bilo važno. Nekoliko sekundi kasnije prasnuo je hitac iz službenog pištolja koji je general Luković, neobično prisebno, kada se sve okolnosti uzmu u obzir, ispalio u plafon i sve je utihnulo. Koliko preksutra, prvog radnog dana, Hasan Nezirović dobio je rješenje o prekomandi u karaulu na albanskoj granici.
Siniši nikada neće biti jasno koliko je Šišmiš bio mrzovoljan sam od sebe, a koliko je to posljedica njegova istjerivanja iz edenskog vrta skopskog Doma armije. Premda je bio posve drukčijih stajališta, ponešto tvrd i konzervativan, posebice kada su razgovarali o ženama, makar uopće nije kužio njihove fore i naposljetku bio potpuno oprečnoga glazbenog ukusa, Šišmiš je bio jedini kojega su Siniša i Ljuba pripustili u svoje društvo. Bio je častan i odan, drug i komunist, uvijek na raspolaganju kada je trebalo napraviti sranje, mogao si biti siguran da te neće izdati u tučnjavi. Jedino ga je živciralo kada ga je Ljuba zvao Batinanom. Nikako mu nije bilo jasno zašto ga Ljuba zove Batinanom.
Hodali su po kiši, kroz šumu, izbijajući povremeno na nepošumljene proplanke s travom do pasa, poznatom rutom dugom pet kilometara, sve do mjesta gdje su se u podne trebali sresti s patrolom iz susjedne karaule. Vidjeli su pastira s pedesetak prljavih ovaca i mahnuli mu, a Lobo, dakako, nije odolio da ne protrči kroz stado životinja koje su se uplašeno razmicale pred njim. S tim stočarima iz albanskih sela uz granicu, koji su sa svojim stadima slobodno šetali između dviju država, vojnici su tradicionalno gajili srdačne odnose, povremeno s njima na obostrano zadovoljstvo trampeći nareske i sardine za izvrstan ovčji sir, nimalo se ne obazirući na to što su im oficiri kenjali o diverzantima prerušenima u pastire, koji ispod svojih otrcanih kaputa, u pasu povezanih komadom obična užeta, kriju bombe i strojnice. Bio je to jadan svijet, iz musavih sela s malim naherenim prizemnicama na kojima je kroz otpalu žbuku provirivala trska. Blatnjavim ulicama trčala su neuhranjena djeca poplavjela od studeni, muškarci su sjedili na gajbama pred trgovinom mješovite robe i uvijek bi sramežljivo zamukli kada bi neki vojnik došao po cigarete ili alkohol, a žene bi vidio samo kada bi provirile kroz prozor da vide tko prolazi ili kada bi, u dimijama i šarenim papučama preko vunenih čarapa, pred kućnim vratima prolijevale vodu iz plastičnih korita. Siniša, koji nikada prije nije vidio ništa slično, bio je užasnut njihovom bijedom i još jedan put spoznao koliko je Jugoslavija velika i proturječna zemlja. Vojska mu je inače bila prvi susret s toliko različitih kultura, nazora i navika, pa je prvih mjeseci razrogačenih očiju, ponekad možda i malo uplašeno, gledao to šarenilo. U svojih dvadeset šest nekoliko je puta bio u Italiji, vidio je i Njemačku i Englesku, ali ništa ga tamo zapravo nije tako iznenadilo koliko ga je u JNA iznenadila zemlja u kojoj je živio. Jednom je, još u Skopju, primjerice, ušao u zahod da se popiša i zatekao momka kako pjevušeći sapuna noge u pisoaru. To da ima ljudi koji ne poznaju pravu namjenu pisoara bilo je iskustvo na koje nije bio spreman, zapanjeno je tipa gledao nekoliko časaka, a onda se, čisto da ga ne posrami, okrenuo put kabina i pomokrio u čučavcu.
"Ljuba će da napravi sranje", rekao je najednom Hasan Šišmiš, nakon što valjda čitava dva sata nijedan od njih nije usta otvorio. "Jučer je totalno poludio kad je Nađ rekao da nema izlazaka."
Bilo je to na mjestu susreta s patrolom iz susjedne karaule. Mudrijaši su kasnili, puštajući ih da kišnu ispod nadstrešnice od nekoliko trulih dasaka nekoć davno zakucanih između dvije bukve.
"Šta ti je reka da će napravit?"
"Ništa on meni nije reko."
"Pa kako onda znaš?"
"Znam."
Opet su zašutjeli. Kiša je svejednako padala, odjeća im je bila sasvim promočena, Siniša je osjetio neugodan, ledeni curak kako mu se cijedi niz kralješnicu.
"Idemo nazad", rekao je. "Tko ih jebe."
"Ma, jašta."
"Ako Albanci napadnu, mi nismo krivi."
Zaputili su se natrag u karaulu i ponovno dugo nijedan od njih nije ništa rekao. Lobo se, izmoren trkom, sada lijeno vukao za njima.
"Tako je i moj amidža poludio kada je komšija bagerom iskopo njegovu šljivu", oglasio se iznenada Hasan.
"I šta mu je napravio?" zainteresirao se Siniša.
"Ispočetka ništa."
Harmonikaš je ponovno zašutio, a Siniša nije ništa pitao. Već je bio naučio da Šišmiš nije čovjek kojega smiješ požurivati. Trebalo mu je malo vremena. Baš kao i, kako se činilo, njegovom amidži.
"Dvije godine ga je čekao", nastavi Hasan napokon, nakon valjda punih pet minuta šutnje.
"I onda? Šta?" ne izdrži Siniša.
"Onda ga je ubio."
"Ma, daj?"
"Vilama", reče Hasan jednostavno. "Kupio sijeno na jednoj njivi pokraj ceste, kad eto ti komšije Irfana. Irfane", kaže, dođider da te nešto priupitam."
Do karaule više ništa nisu rekli. Sa stabala se čulo kako pjevaju ptice, riđi rep jedne lisice u neko je doba pred njima zamakao u mokri grm lijeske. Proljeće je sigurno nadiralo po svim frontovima, dani su postajali duži i topliji, izmicala je godina koju su dugovali domovini i sada se sasvim približio trenutak njihova povratka u civil, u vlastitu posteljinu i odjeću, u živote koji su pripadali samo njima. Vrhovima čizama razmičući gnjilo lišće, dok ga je drveni kundak automatske puške lupkao po stražnjici, Siniša se prvi put osjetio čudno nostalgičnim za besmislenim regrutskim mrcvarenjem. Nostalgija je bila nešto što je sada, još malo do svršetka vojnog roka, sebi mogao dopustiti. Ili mu se barem tako činilo.
Jer, Ljuba je, Hasan je tu bio u pravu, zaozbiljno naumio napraviti sranje. Počelo je, doduše, nevino i zajebantski. Vratili su se u karaulu i našli ga gdje stoji na stolici pokraj ulaza i petlja oko crvenih slova od stiropora koja su pribadačama bila pričvršćena na bijeloj stiropornoj ploči. Svaka je vojna ustanova u SFRJ bila slično ukrašena. Iz stiropora su se izrezivale i bojale parole poput "Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo" ili "Proleteri svih zemalja ujedinite se", a negdje su bili ambiciozniji pa bi skrojili državnu zastavu ili čak grb sa šest baklji u sredini i klasjem okolo. Ovdje u njihovoj karauli nepoznati je neimar jednom napravio:
ČUVAJMO BRATSTVO I JEDINSTVO KAO ZJENICU OKA SVOGA. JOSIP BROZ TITO
Taj je natpis Ljubomir Karanović slovo po slovo bio skinuo i upravo kad su Siniša i Hasan mokri ušli u karaulu, završavao njegovo slaganje u novi, koji je glasio:
ELEKTRIČNI ORGAZAM
Suvišna slova ležala su razbacana na podu oko stolice. "Uao!" rekao je Siniša zadivljeno.
"Šta kažeš, doktore? Dopada ti se?" upitao je Ljuba Vrapče. "Sjajno!"
"Nedostajalo mi je L pa sam morao da odlomim jedno T iz TITO", kaže Ljuba silazeći sa stolice i odmičući se nekoliko koraka da iz daljega promotri djelo.
"Tita si odlomio?"
"Aha."
"Pa ne primijeti se", reče Siniša zagledavši se malo bolje u natpis.
"Jebi ga, ni ne sme da se primeti", lecne se Ljuba, osjetljiv na svoju umjetnost.
"Bravo, majstore!" pohvali ga Siniša.
"Hvala lepo!" zahvali Vrapče. "Oćeš malo?" reče pružajući mu slinavu cigaretu koju je Siniša tek sada primijetio u njegovoj ruci.
"Čekaj...", reče liječnik oprezno, takvo nešto nije vidio još od prije vojske.
"Uzmi, uzmi", nutkao ga je Vrapče veselo.
"Je li to ono što mislin da je?"
"Baš to, doktore."
"Sereš!" kaže Siniša uzimajući džoint.
Povuče jedan muški dim i od blaženstva sklopi oči gutajući ga
"Uuuu!" reče "Dobar!" Vrapče se blesavo zacereka.
"Čekaj, videćeš još. Meni su se noge odsekle od njega."
"Glupane jedan, pa otkud ti ovo?"
"Jedan drug mi poslao dva grumenčića u pismu. Iz Francuske doneo. Tri granice je prešao s njim."
"Tri granice i sad je doša na četvrtu. Kako je svijet mali", zaključi Siniša zadovoljno.
"Marokanac!"
"Ko, tvoj drug?"
"Ma ne, kakav drug. Hašiš!"
"Živio prijateljski narod Maroka", proštenja Siniša pohlepno srčući smotku.
"Prijateljski nesvrstani narod Maroka", ispravi ga Ljuba.
"Mislim da oni nisu u Nesvrstanima."
"Onda obavezno moramo da ih primimo."
"Šta vam je to?" upita Hasan koji je zbunjeno stajao sa strane.
"Droga!" reče Ljuba dramatično, kao da ga hoće uplašiti. "Oćeš malo?"
"Oću!" reče Šišmiš odlučno, na iskreno zaprepaštenje i Siniše i Vrapčeta.
"Jebote, gde je ovo došlo", kaže Ljuba, "kad i narodnjaci duvaju."
Siniša, sada već prilično pod djelovanjem subsaharskog ekstrakta kanabisa, počne se imbecilno kesiti.
"Doktore, to ti nisam pričao", reče Vrapče gotovo se zagrcnuvši dimom. "Jednom nas nekoliko duvalo u soliteru, u prizemlju pred liftom kod jednog drugara, kad u neko doba upali ti se svetlo i izađe neki njegov komšija, neki čičica od sto godina, u papučama, da baci đubre. Gleda on nas kako duvamo i kaže: Tako treba, deco, tako smo mi u partizanima na ceo bataljon jednu cigaru delili."
"Koje je to sranje tamo?" začuje se tada s druge strane hodnika glas poručnika Nađa.
Siniša, Ljuba i Hasan Šišmiš prestrašeno se okrenuše.
"Skloni hašiš", prošapće Siniša.
"Ma, daj, zajebi", kaže Ljuba tiho. "Kao da paor zna šta je to."
Uistinu, kad im je prišao, oficir nije pokazao ni trun zanimanja za smotku u Vrapčetovoj ruci. Canabis sativa i proizvodi od nje u Jugoslaviji, a posebice u JNA, te su osamdeset pete još bili razmjerno nepoznat porok. Poručnikovu pozornost sasvim je zaokupio onaj ELEKTRIČNI ORGAZAM, koji se kočoperio na zidu, na mjestu učene sentencije najvećeg sina naših naroda i narodnosti.
"Šta je ovo, Karanoviću?" upita on oštro, od prve nepogrešivo prepoznajući krivca.
"Pa, gledajte, druže poručniče", reče Ljuba drsko uvlačeći dim iz džointa, "nešto sam razmišljao da treba da malo osvežimo parole u našem radnom prostoru, da ih malo, kako bi reko, osavremenimo, aktualizujemo."
"Električni orgazam", pročita Nađ mračno.
"To vam je jedan vokalno-instrumentalni sastav iz Beograda. Jako dobar. Evo, Siriščević može da potvrdi."
Siriščević ozbiljnim kimanjem potvrdi navode druga Karanovića. Iza vrata spavaonice provirilo je nekoliko znatiželjnih glava.
"Sem toga, aktivni su u Savezu socijalističke omladine, sviraju na radnim akcijama...", počne sada obijesno Ljuba Vrapče izmišljati izvrsne političke kvalifikacije beogradskoga vokalno-instrumentalnog sastava i vjerojatno bi im svima, od bubnjara do pjevača, zakačio na prsa nekakav Orden zasluga za narod, da ga Nađ nije prekinuo.
"Dosta!" reče poručnik odrješito. "Siriščević, Karanović, obojica u moju kancelariju."
"Mogu li se samo prisvuć", zamoli Siniša, još mokar od patroliranja uz granicu.
"Ne može!"
"Pričuvaj mi ovo", kaže Ljuba Vrapče tutnuvši džoint u ruke Hasanu Šišmišu, koji se polusklopljenih vjeda ljuljao na tabanima.
Bila je to lijepa predstava. Nađ, neobično za njega, posve trijezan i razmjerno miroljubiv, a njih dvojica napušeni, usporeni i zbrkanih misli u stavu na mjestu voljno pred njegovim stolom. Komandir karaule neko ih je vrijeme samo gledao. Ali taj stari psihološki trik, koji kod čovjeka izaziva nelagodu i osjećaj krivnje, ako je kod Ljube i Siniše ikad i proizveo nekakav učinak, ovako drogirane samo ih je nasmijavao.
"Zašto mi to radite?" počeo je napokon Nađ.
Siriščević i Karanović nisu mu umjeli odgovoriti na ovo pitanje. Piljili su preda se, ne usuđujući se ni pogledati jedan u drugoga, da se ne bi počeli smijati. Nađ stoga prijeđe ... valjda je u nekakvim oficirskim priručnicima stajalo da tako treba ... na pojedinačni pristup.
"Zašto, Siriščeviću?"
Siriščević slegne ramenima da ne zna.
"Zašto, Karanoviću?"
"Šta?" upita Karanović.
"Šta šta?" vrati mu Nađ bijesno.
"Šta šta šta!" reče Ljuba Vrapče veselo.
"Šta se glupiraš, pička ti materina!" prasne Nađ.
Ljuba, kojega je, srećom, hašiš učinio vrlo pomirljivim, ništa ne reče.
"Električni orgazam", ponovi Nađ prezirno, gotovo s gađenjem. "Šta ti misliš, Karanoviću, šta da sutra, evo, recimo, dođe GINA i nađe to na zidu?"
"Ko da dođe?" zainteresira se Siniša.
"GINA", objasni mu Ljuba, "Generalna inspekcija Narodne armije."
"Tačno, Karanoviću", potvrdi Nađ. "Šta da dođe GINA i..."
"E, druže poručniče", prekine ga Vrapče, "a je l' znate kako se zove Vanredna generalna inspekcija Narodne armije?"
"Ne interesuje me, druže vojniče", reče Nađ grubo.
"VAGINA", reče Ljuba vedro, ne obazirući se što to poručnika ne zanima.
"Karanoviću, pun mi je više kurac tvojih sranja!" oficir je sada bio sasvim popizdio. "A nemoj da misliš da ću ja to više da trpim. Ako misliš da si mangup koji će sve da nas jebe, malo si se zajebo! Jer, kad ja uvatim da te guzim, nećeš više moći da hodaš! Ti misliš da me poznaješ, a ja ti kažem da ćeš tek da me upoznaš! Kad te uvatim, razvaliću te ko beba zvečku, budalo jedna!"
Siniša krišom pogleda Vrapčeta. Ovaj je samo polako sklapao i otvarao oči, umorno gledajući časnika. Tada je pomislio da je to tupost od hašiša. Puno kasnije, međutim, Siriščević će shvatiti da je to bio mirni, ravnodušni gnjev u kojemu je Ljubi bilo sasvim svejedno što će se dalje dogoditi.
"Požalićeš dan kad si došao u moju karaulu!" nastavljao je Nađ zapjenjeno. "Prebiću te kao kera! Cvilićeš da te pustim, majku ti jebem, a ja ću sve gore i gore da te gazim. Ti misliš, još mesec i po pa ko ga jebe! E, nije, tih mesec i po za tebe će da bude strava i užas! Horor, razumeš?! Otac rođeni više neće moći da te prepozna! A sada marš napolje i sva ona slova da si vratio na svoje mesto. Ako ih za petnaest minuta ne nađem kako su bila, bolje da tebe ne nađem, Karanoviću! Mirno!"
Siniša i Vrapče se isprsiše.
"Ostav!"
Vojnici opušteno ispružiše desnu nogu. "Mirno!"
Regruti se ponovno ukoče. "Postupi po naređenju!"
"Razumem!" povikaše Ljuba i Siniša.
"Napolje!"
Vojnici se uputiše prema izlazu.
"Ne ti, Siriščeviću!" zaustavi oficir Sinišu.
Ostali su u mučnoj tišini nekoliko časaka nakon što je Ljuba izašao izbjegavajući se pogledati.
"Pretjerali ste", rekao je Siniša.
Naći je šutio gledajući u jednu točku negdje na stolu.
"On nije loš", nastavi Siniša, "ako znate s njim. Morali bi bit malo popustljiviji. Mislim, i inače, ne samo s Karanovićem. Ako mene pitate... "
"Niko te ništa ne pita", prekine ga komandir karaule. "Zaključaj vrata."
Uslijedilo je sve kao i jučer. U neslužbenoj i nenapisanoj povijesti bolesti stajalo je da je sifilisom zaražen poručnik Imre Nađ trećeg travnja 1985. primio drugo od dvadeset jednog cjepiva penicilina i dosta ga teško podnio.
"Imaš tešku ruku, Siriščeviću", prostenjao je podižući isprane sivomaslinaste gaće.
Puši kurac, pederu, rekao je Siniša u sebi. Onda se, izbjegavajući susret s Ljubom koji je doista vraćao onu parolu na zid, vratio u spavaonicu. Tamo su svi sjedili u tišini, slušajući Hasana Šišmiša, koji se izvalio na postelji sa svojom bijelom harmonikom na prsima i odsutno svirao nekakvu razlomljenu, potpuno rastrojenu melodiju, tako drukčiju od onoga što je inače svirao. Siniša je, kada je postao svjestan što Hasan svira, pomislio kako je to baš čudno, to da kanabis ima potpuno zapravo jednak učinak na glazbenike, bez obzira radilo se o Jerrvju Garciji iz Grateful Dead ili narodnjačkoj zvijezdi iz Podrinja.

šest
Besmrtno Titovo djelo


Iz daljine se čuo jasan ton mjedenog zvona na vratu nekog ovna. Sunce je granulo nakon što je čitav jučerašnji dan i dobar dio noći kišilo, planina je sada lagano isparavala vlagu, mokro je lišće blistalo. S grana bi se, ako bi ih dohvatio glavom ili ramenom, prosulo kao iz tuša. Lica obasjana radošću, gotovo kao nekim zanosom, Lanišnik iz Novog Mesta ujutro je, prstiju uprljanih prhkim crnim humusom, donio nekoliko smećkastih smrčaka, prvih proljetnih gljiva, uputio ih u njihove stožaste smežurane klobuke i poslao u šumu da nadu još, što su nekolicina njih, dobro se sjećajući delicija od vrganja i lisičica prošle jeseni, spremno poslušali. Tumarali su po šumi zamišljeno zureći u tlo, vrhovima čizama razmičući suho lišće, podsjećajući pomalo na luđake koje je Siniša na praksi u psihijatrijskoj klinici viđao kako zamišljeno lutaju bolničkim parkom.
Štafeta mladosti, koju su jutros srdačno ispratili mladi i građani Skopja, od deset sati je medu pionirima, omladincima i radnim ljudima Kosova, odjekivalo je u tišini čitavim krajem, s tranzistora koji je netko iznio u dvorište karaule. Na narodnom zboru u Đeneral Jankoviću Štafetu mladosti od svojih vršnjaka iz Makedonije preuzeli su mladi Kosova. Burno pozdravljena poklicima "Tito! Tito!", Štafeta mladosti se zatim uputila prema Kačaniku, a zatim su je pozdravili i pioniri i omladina Grlice, Doganovića, Štrpca, Brezovice i drugih naselja duž puta koji preko padina Sare vodi prema Prizrenu. Tu je Štafeti priređen naročito svečan doček. Nošena rukama mladih Kosova Štafeta mladosti će u popodnevnim satima krenuti preko Zure, Vrbljice i Dragaša, do sela Brodosane, gde će da prenoći.
"Kako to Štafeta noći?!" viknuo je netko iz šume. "Jebote, ko je stavi na spavanje?!"
"Predsednik opštine!" predložio je jedan. "Pokrije je ćebetom, poljubi u čelo, ugasi svetlo i Štafeta mladosti, umorna od trčanja ceo dan, odma' zaćori!"
"A jel' sanja?"
"Sanja druga Tita! Svaku noć joj dolazi u san!"
"E, ljudi, ko sad otkad je Tito umro prima Štafetu!?"
"Kad je Tito umro?" javio se neki pametnjaković kao zaprepašteno. "Zašto mene niko nije obavestio o tome?!"
"Telefon ti je bio zauzet!"
"Nema on telefon!"
"Ne, stvarno, ko sad prima Štafetu?"
Nitko izgleda nije znao tko sada prima Štafetu mladosti. Siniša se na šumskoj stazi u jednom trenutku mimoišao s Ljubom Vrapčetom. Nisu se vidjeli još od jučerašnjeg raporta kod Nađa. Siniša je bio malo posramljen što se tada nije stavio na njegovu stranu pa ga je izbjegavao, no Ljuba sada nije ničim pokazao da mu bilo što zamjera. Dapače, u prolazu mu je namignuo i prijateljski ga stisnuo za nadlakticu.
"Kako je, doktore?"
"Okej", rekao je Siniša tiho.
Predsedništvo SFRJ održalo je danas sednicu kojom je predsedavao predsednik Veselin Đuranović, čulo se iz tranzistora, U radu sednice učestvovali su predsednici Predsedništva socijalističkih republika, socijalističkih autonomnih pokrajina te najviši funkcioneri Federacije. Na sednici je, kako je objavljeno, razmotrena informacija o opskbljivanju zemlje električnom energijom do 1990. godine i merama za uspešno obezbeđivanje električne energije Za zadovoljavanje sve većih potreba stanovništva i privrede. Predsedništvo je, polazeći od sadašnjeg stanja i budućih potreba, upozorilo da možemo da budemo suočeni sa deficitom električne energije...
"U pičku materinu!" opsovao je netko ogorčeno. "Opet će nam nabit redukcije struje."
"Živećemo kao sove!" dobacio je drugi i zahukao kao Indijanac.
"Moj ćale, kad su ono zadnji put bile redukcije, s rudarskim šlemom hodao po gradu!"
"Sad znamo na koga si ti ispao tako pametan."
"Lanišnik, je li ova dobra?"
"Baci to."
"Je l' otrovna?"
"Jeste."
"Narode, našao sam otrovnu gljivu!" viknuo je regrut veselo. "Daj je ovamo, oću da umrem!"
"I mi oćemo da ti umreš!"
"Puši kurac!"
U nastavku programa emitujemo reportažu iz sela Joldić, zadnja pošta Spionica, gde je naša novinarka razgovarala sa šezdesetosmogodišnjim Fadilom Joldićem, penzionisanim obućarom, koji je i ove godine odlučio da iz svog sela pored Srebrenika u Bosni i Hercegovini peške dođe do Beograda i tamo se dvadeset petog maja, na Dedinju pokloni uspomeni na voljenog i nikad prežaljenog druga Tita.
"Druže Fadile, šta treba čovek da ima za jedno takvo putovanje - čvrstu veru u bratstvo i jedinstvo, odlučnost da se sledi ideja socijalističke revolucije, besmrtno delo kojim nas je drug Tito sve skupa zadužio? Šta je najvažnije?"
"Cipele."
"Onaj Nađ totalno poludio", počeo je Siniša u neprilici razgovor s Ljubom, nikako se ne uspijevajući otresti osjećaja krivnje.
"Samo malo, molim te!" prekinuo ga je Ljuba osluškujući radijski program.
Siniša je to tada razumio kao da je Vrapče ljut na njega, da ne želi razgovarati s njim i to mu pristojno daje do znanja pa je ušutio. Osjetio se malo jadnim kada je ovaj, uopće ga ne primjećujući, kao da mu je taj čas nešto palo na pamet, odjednom sasvim izgubio svako zanimanje za gljive i brzim se korakom uputio prema karauli. Tek koji sat, sat i pol kasnije, shvatio je istinski razlog Vrapčetove užurbanosti. Bio je u kuhinji u to vrijeme, sa skupinom vojnika koja je znatiželjno promatrala kako Lanišnik vješto sjecka skupljene smrčke, kada je požarni došao do njega. "Doktore, poručnik te zove."
Siniša ode do sudopera da opere ruke.
"Pa šta pereš ruke?" rekao je Vladika podrugljivo. "Nađ ga zove, a on pere ruke."
"Vladika, to se zove higijena", kazao je netko u Sinišinu obranu. "Ljudi inače peru ruke, neki čak i do nekoliko puta godišnje."
Siniša je bez kucanja ušao u kancelariju i već po navici zaključao vrata za sobom, okrenuo se prema oficiru, otkopčao puceta na vojničkoj bluzi, skinuo je i stavio preko naslona stolice da bude komotniji. Imre Nađ, međutim, čitavo to vrijeme nije se ni pomakao sa stolice. Namršteno je lupkao tintanom olovkom po stolu gledajući prazno negdje preda se. Siniša je strpljivo čekao da poručnik primijeti da je on u prostoriji.
"Sedi", reče Nađ iznenada.
"A nećemo...?"
"Sedi, sedi, nešto sam te drugo zvao."
Siniša sjedne. Nađ podigne glavu i pogleda ga zabrinuto.
"Ti si dobar s Karanovićem?" upita.
"Pa onako... jesam."
"Kakav je on čovek?"
"Dobar. Kad ga upoznate, vidite da je..."
"Je l' komunista?"
"Mislite, je li u Partiji? Ja mislim da ne... Zapravo, prilično sam siguran da nije..." Sinišu je dosta zbunjivao ovaj razgovor.
"Jel' drug?" upita sada Nađ.
"Pa... ovaj... Kako to mislite?"
"Je li te ikad zajebo?"
"Mene?!"
"Da."
"Karanovič?"
"Da."
"Nije."
"A je l' inače voli da zajebe?"
"Paaa...", otegne Siniša zamišljeno, "ne. U principu, ne."
"Šta znači u principu, ne"?"
"Ma, čekajte", reče Siniša živčano, "o čemu uopće razgovaramo?"
"Taj Karanović..." počne Nađ napaćenim glasom. "On oče da ga ja pustim da peške ide do Beograda na Titov grob."
Siniša je bio tako zaprepašten da se zaboravio smijati.
"Malopre mi došao sa zahtevom da on oće da se pokloni besmrtnom Titovom delu, ideji socijalističke revolucije, bratstvu i jedinstvu, počeo da mi kenja... Mislim", prepadne se mladi časnik kada je postao svjestan što je rekao, "nemoj da misliš da ja mislim da je to kenjanje, bratstvo i jedinstvo i to, nego mislim da me Karanović kenja."
Siriščević ozbiljno kimne da ga je shvatio.
"I sad ne znam šta da radim. Najpre sam počeo lepo da mu objašnjavam da je sranje na granici i da mi je svaki čovek potreban ovde, ali on se zainatio. Oće u Beograd i gotovo. Da je nešto drugo, ja bi ga odjebo, ali on je đubre. Zna koliko je to nezgodno, mamu mu jebem. Ko može vojniku da zabrani da ode da se pokloni na Titov grob!", kaže." Nađ teško uzdahne. "Još će da ispadne da ja ovde imam nešto protiv Tita."
"Onda ga pustite", reče Siniša.
"Kako da ga pustim!?" drekne poručnik očajnim falsetom. "Jesi ti normalan?!"
"A onda ga nemojte pustiti", odgovori mu vojnik jednostavno.
"E, jebi ga. Ja te zovem da mi pomogneš, a ti..."
"Pa šta da vam kažem?"
Nađ stane da razmisli. "Reci mi", kaže, "šta misliš, je li on oće da me zajebe ili bi stvarno išao zbog Tita?"
Siniša neodlučno slegne ramenima.
"Znači, zajebo bi me", reče Nađ.
"A ne znan, možda i ne bi."
"Još jedna stvar mi je pala na pamet. On je iz Beograda", kaže poručnik. "Šta ti misliš, možda je on sve ovo izmislio da ode kući?"
"Pa da mu se ide kući, valjda bi izmislio nešto bolje od toga da ide pješke", reče Siniša.
"Da, tu si u pravu", složi se poručnik razumno.
"Koliko je to uopće kilometara?"
"Šta? Odavde do Beograda? Negde oko šesto."
"O, jebote!" zaprepasti se Siniša
"Ma, nije to neki veliki problem, računao sam. Do dvadeset petog maja ima još mesec i po dana i da svaki dan pešači oko petnaest kilometara, stigao bi on na vreme, pa i pre roka. Ali, nije u tome problem, nego..."
"Oče li vas zajebat?"
"Da."
Siniša zastane da razmisli. Pod jedan, sasvim je nesumnjivo da Ljuba Vrapče ovo nije smislio da bi se išao pokloniti Titovom grobu. Ako je već nije prezirao, bio je potpuno ravnodušan prema službenoj ideologiji. Da se hodočasti u Pariz na posljednje počivalište Jima Morrisona, takvo bi što još mogao razumjeti, ali ovo je isključivalo svaki ozbiljan motiv. Ljuba se na višednevno pješačenje do Kuće cvijeća na Dedinju, sasvim sigurno, odlučio samo da sjebe Nađa. Poslužio se Titom, jer je znao da Nađ neće imati hrabrosti, kao što je valjda nijedan oficir ne bi imao, da ga odbije. Pod dva, Siniša ništa od toga ne smije reći Nađu. Pod tri, trebao je nekako pomiriti dvije lojalnosti, onu veliku, iskrenu i prijateljsku lojalnost Ljubi Karanoviću s daleko manje obvezujućom lojalnosti Nađu. Prije nekoliko dana ne bi se nimalo dvoumio oko toga, ali neobična zavjera koja ga je prekjučer ujedinila s oficirom, učinila je da mu ovaj postane gotovo simpatičan. Savezništvo u zatajenom sifilisu, pa i to da su spavali s istom ženom ... makar je, naravno, ovo drugo Nađu nepoznato ... sada se neočekivano produživalo u novom slučaju. Što da učini? Jedina mogućnost koja se ovdje otvarala bila je da se po drevnom vojničkom običaju napravi blesav i slegne ramenima. Postojao je doduše još jedan, ponešto rafiniraniji oblik vojničke imbecilnosti, da se po drevnom običaju napraviš blesav, slegneš ramenima i prebaciš odgovornost na višu instanciju.
"Što o ovome kažu vaši pretpostavljeni?"
"U Strugi?"
"Da."
"Nisam pitao."
"Upitajte njih. Neka oni odluče, pa kako bude. Ako nešto pode krivo, vi niste ni za što krivi."
"Pa da, imaš pravo", kaže Nađ. "Mislim, i meni je ta stvar pala na pamet, ali sam se pre toga hteo sa tobom da savetujem. Ostani tu", reče birajući četiri broja, "kad ovo rešim, da obavimo i onu našu stvar... Halo!", prodere se on u bakelitnu slušalicu. "Halo, ovde poručnik Nađ iz karaule, je li kapetan Mišović tu negde!? Dajte, molim vas... Ćao, Miško! Pa gde si, čoveče?!... Evo, gura se nekako! Ti?... A jebem mu mater!... Ma, nek puši kurac!... Sranje, čoveče!... Jede govna! Reci mu da jede govna!... Reci mu da sam mu ja rekao da jede govna!"
Siniša je zurio u crni telefon, u tipsko upozorenje na njemu Pazi, neprijatelj sluša! i pomislio kako taj njihov neprijatelj, ma tko on bio, baš svakakve pizdarije mora slušati.
"E, slušaj, znaš zašto te zovem... Šta me jebeš, znam da ne znaš zašto te zovem, nego se to tako kaže... Jao, što si duhovit! Evo, pao sam sa stolice od smeha. Slušaj, imam ovde jednog vojnika koji bi hteo da ide peške u Beograd na Titov grob!... Jeste, hteo bi da pešači do Beograda!... E, Miško, nemoj... Ma, nije smešno! Uopšte nije smešno!... Čoveče, na telefonu smo, svi živi mogu da nas čuju!... Pa jeste!... Da!... Da!... Ma, mislim, ja neću da mu kažem da ne može. Ako ti oćeš da mu kažeš... Eto, vidiš!... Ajde upitaj pa mi javi.... Važi! Ajde, čujemo se!... Ćao!... Oću. Ćao!"
Nađ pogleda Sinišu.
"Sad će da nazove Ohrid da pita pukovnika Jovanovića. U pičku materinu, dokle će ovo da ode!... E, ajmo mi sad onu našu stvar."
Poručnik Nađ, kao da se riješio neke velike brige, poletno ustane, izvadi onu vojničku torbicu s injekcijama iz metalnog ormarića pa počne otkopčavati hlače i onda, kao da mu taj čas palo na pamet koliko je to apsurdna situacija, stane.
"Jebote", kaže, "da nas sad neko vidi šta radimo."
"Da", reče Siniša, "bilo bi dosta nezgodno."
"A da ti nisi peder?" upita poručnik veselo.
"Pa ne", reče Siniša ozbiljno. "Dugo nisam bio s muškarcem i, pravo da vam kažem, nešto mi baš i ne fali."
"Sereš?!" zaprepasti se Nađ.
Siniša se naceri.
"Znam da sereš", kaže poručnik malo kao neodlučno. "Mangup si ti!... Znaš", nastavi on razodijevajući se, "na Akademiji kad sam bio, u Beogradu, imali smo običaj da preko vikenda idemo u park kod Manježa da bijemo pedere. To je jedno mesto gde se okupljaju. Došlo bi nas dva'est, tri'est pitomaca s palicama i bokserima i prebilo ih ko kerove. Jebote, da čuješ kako peder cvili kad ga biješ. Plaču ko mala deca. Al' jednom naletimo na jednog od dva metra. Peder, jebote, ko bizon. Ovakvi mišići. Neki bilder. Jednom našem iz Makarske slomio ruku."
Siniša je pripremio injekciju, a Nađ mu se naguzio preko stola na trbuhu skupljajući krajeve košulje i potkošulje.
"Slušaj", kaže Imre, "trebaš mi opet da odeš kod mene kući."
Sinišu trenutno preplavi takva radost da je poželio zavikati. Srećom, oficir mu je bio okrenut leđima.
"Poručili su mi da je plata stigla", govori poručnik, "pa bi trebao neko da ode do kasarne. Ja ću da odavde nazovem i kažem da ćeš ti da dođeš, nemaš nikakvih problema... Ali, znaš", upozori ga Imre, "nemoj po kafanama da mi se zaustavljaš, nego odma ženi da mi pare odneseš."
"Nemate brige", umiri ga vojnik.
"Jedno piće možeš da popiješ."
"Fala, niste tribali", kaže Siriščević smjerno.
"Neka, neka. Popij", velikodušno će Nađ. "A mogao bi i meni da kupiš jednu flašu."
"Vinjak?"
"Jes... Au, mamu ti jebem!" zavapi oficir.
"Boli?"
"Boli u pičku materinu! Jesi li ti uopšte ikad davao injekcije, idiote jedan?"
"Pa baš i ne."
"Vidi se."
"Bilo bi vam puno lakše da se malo opustite."
"Koja je to kurčeva sreća, baš si na meni morao da se učiš. Baš da meni dođe gušter od doktora."
"Jebi ga, okolnosti", kaže Siniša. "Nisam ja htio da tako bude."
"Ma, znam", reče poručnik pomirljivo.
"Možete se obući."
"Čekaj, još ću malo ovako da ostanem. Da mi dupe malo da'ne", reče poručnik gorko se nasmiješivši. "Jebem ti život", reče on iznenada nekako sjetno, "znaš zašto sam ja otišao na Vojnu akademiju? ... Da pobegnem od žita. Moji gore u Vojvodini seju žito. Mi smo paori. Ćale doduše radi u fabrici, ali imamo tog žita u tri pičke materine. Sa jednog kraja njive se ne vidi drugi kraj. Sranje, čoveče! Svake godine iznova ti to moraš da oreš, da seješ, da žanješ ... Žetva je najgora, kad se digne prašina i one sitne, sitne ljuskice od zrna. Ne možeš da dišeš od toga. Pa si znojan i sve ti se zalepi po licu. A vrućina. Ogadi ti se načisto. Hleb ti se ogadi, majke mi. Ja samo kad bi državni grb video, s onim žitom okolo, meni bi došlo da povratim. A posle... Kad te baci ovako negde, burazeru, ovako u planinu, jebeš mi mater, tri dana ne bi silazio s kombajna, samo..."
U taj čas zazvoni telefon.
"Molim", javi se poručnik pa u hipu, čim je čuo tko ga zove, ne razmišljajući da ga onaj s druge strane telefonske linije ne vidi, mehanički skoči na noge.
"Izvol'te, druže pukovniče!... Jeste, ja sam!... Da, ja sam zvao! Vojnik se javio da bi on hteo... Jeste, sam se javio!... Pa, sad, ne znam šta da vam kažem, nije baš primeran... Razumem..."
Siniša je znatiželjno prisluškivao, zagledan u poručnikovu golu stražnjicu, dopola pokrivenu košuljom. Bilo je strašno smiješno vidjeti tako nekoga u stavu mirno. Je li ono u Kvaki 22 bio sličan prizor?
"Da, da... Razumem, druže pukovniče!... Razumem!... Da ga oslobodim svih obaveza i pošaljem...
U sredu ujutru... Razumem..."
O, sranje, pomislio je Siniša.
"O, sranje", rekao je Nađ spuštajući slušalicu.
"Šta je bilo?" upita Siriščević nedužno.
"Pukovnik Jovanović. Ovo je on zvao, komandant garnizona u Ohridu. Znaš ga?"
"Ne, ja sam došao iz Skopja."
"Bolesnik!" reče Nađ. "Ništa drugo ne radi nego sadi cveće. Da mu vidiš kasarnu, sve puno cveća kao u botaničkoj bašti. Čak i paunove ima. Majke mi!"
"Dobro, a šta kaže za ovo o Karanoviću?" nestrpljivo će Siniša.
"Kaže da ga pošaljem u sredu ujutru, a on će da zove televiziju da ga snime za emisiju Dozvolite da se obratimo."
Siniša je bio zaprepašten.
"On bi dao dupeta samo da ga stave na televiziju", reče poručnik očajnim glasom. "Ali, boli me kurac! Ja nisam ništa kriv! Ti si svedok, ja ništa nisam kriv!"
Regrutska je gamad skoro sve smrčke požderala dok je Siniša bio kod poručnika. Kada je ušao u trpezariju sjedili su smiješeći se, masni oko usta, a u velikoj tavi od rostfraja na sredini stola bilo je još samo nekoliko zalogaja kajgane s gljivama i, da je samo dvije sekunde kasnije došao, Hasan bi i to pokupio.
"Stani, sestru ti jebem!" dreknuo je Siniša. "Odloži oružje, ruke uvis!"
Zaustavio se iznad stola razočarano gledajući ostatke jela.
"Pa, pička mu materina", rekao je, "i to mi je neko drugarstvo i bratstvo i jedinstvo. Vi ste kao neka vojska. Mrš! Ne smi vas čovik minutu jednu ostavit, a da vi ne napravite neko sranje."
Kajgana je bila izvanredna. Završivši s jelom, vojska je zadovoljno pripaljivala cigarete. Iz kuhinje je zamirisala kava.
"Lanišnik, položio si!" rekao je Siniša guštajući. "Moreš se udat."
"Lanišnik, udaj se za mene", kazao je netko.
"Moraš da počneš da pereš noge", reče Lanišnik.
"Sve za tebe, draga."
"Ljubo, nastavi s pričom", zamolio je netko.
"Čekaj, doktor nije bio ovde, da njemu ispričam ispočetka", kaže Ljuba. "Doktore, moj deda rudar, pričao sam ti o njemu."
Siniša kimne. Poprilično je, doduše, bio siguran da mu Ljuba Vrapče nikada nije pričao o svom djedu rudaru, dvojio je da je rečeni uopće i postojao, no u Ljubinim pripovijestima takve pojedinosti nikada nisu bile osobito važne.
"Moj deda Milan, rudar, bog da mu duši prosti, četr'es' sedme kopa u svojoj jami u rudniku pored Bora", pričao je Ljuba. "Lupa on krampom, lupa na hiljadu i po metara pod zemljom, kad u jednom času udari malo jače, odlomi se komad stene i mlaz danjeg svetla kroz jednu malecnu rupicu tamo gde je iskopao probije unutra u rudnik."
"Na hiljadu i po metara pod zemljom!?"
"Jeste."
"Ne može to!"
"Čekaj da ti ispričam. Naravno da ne može, to je i moj deda pomislio. Koji je ovo davo, misli on, i uvati da dalje kopa, ona se rupa širi, svež vazduh ulazi u jamu, sad se već čuje i kako cvrkuću ptice, vidi se kao neko stablo tamo napolju..."
"Jebote, kako izmišlja!"
"Daj, pusti čovjeka da priča!" pobuni se Vladika.
"Proširi on tu rupu i izađe, kad, šta vidi, njegovo selo u daljini. Samo što je jutros, kada je ušao u rudnik, padao sneg, a sad je lep sunčan proletnji dan, sve procvetalo..."
"Jutros snijeg, a sad procvjetalo?!" pobuni se sada i Siniša.
"Čekaj... Izašao dakle moj deda Milan iz rudarskog okna na hiljadu i po metara pod zemljom i vidi svoje selo tamo u daljini. Ptice pevaju, pčele zuje oko njega, lep proletnji dan. Uputi se on drumom. I ide on tako drumom i vidi kako mu u susret ide njegov komšija Stevan. O, Stevane", kaže moj deda. O, Milane, pa jesi li to ti, pobogu, čoveče?" pita ga Stevan. A ko će da bude nego ja?" Pa kad si izašo iz zatvora?" Ja?!" začudi se moj deda. Kad sam ja to bio u zatvoru?" kaže. Kako kad si bio u zatvoru", kaže Stevan, pa ima i dve godine kako su te zatvorili." Tu moj deda vidi da je nešto sumnjivo. Promrmlja on nešto Stevanu, pozdravi se s njim i krene dalje. Ide on prema selu, sve su mu bliže prve kuće, kad, šta vidi Smrt Staljinu!" piše na jednoj kući. Kako to Smrt Staljinu", misli moj deda, pa Staljin je naš najveći saveznik i prijatelj. O, Milane", viče mu neka žena s nekog prozora, jesi li se to vratio iz zatvora?" I tu ti se moj deda prepadne i počne da beži."
U savršenoj tišini u trpezariji karaule čulo se samo srkanje vrele kave. Siniša se obazre po licima vojnika. Svi su se smiješili u iščekivanju poante, samo je Vladika, čini se, bio iskreno prestravljen Ljubinom pričom.
"Trči on kroz selo kao bez duše", pričao je Ljuba, "i vidi, sve je isto, samo se promenile parole na zidovima. Dode on tako do kafane. Nigde nikoga. Samo je neko na jednom stolu pred kafanom ostavio Politiku. Uzme on novine, a tamo na prvoj strani piše: Sovjetski Savez izdao je temelje socijalizma". Pogleda on datum na novinama, a gore stoji 12. maja 1950."
Ljuba ovdje zastane i sve ih pobjedonosno pogleda.
"Ne kontam", prizna Hasan.
"Moj deda Milan je kroz onu rupu na hiljadu i po metara pod zemljom ušao u budućnost. Došao je u svoje selo tri godine posle, nakon Rezolucije Informbiroa. Kada smo već bili raskrstili sa Staljinom!"
"Jebote!" prošapće Siniša tobože zaprepašteno.
"I stoji moj deda Milan tako s tim novinama, ruke mu se tresu, kad iz kafane izađe gazda Radojica i kaže: O, Milane, jesi li to iz zatvora izašao?" A moj deda mu ništa ne reče, nego ponovno počne da beži. Trči on nazad kroz selo, pa onom džadom kroz polje, otrči do rudnika, provuče se nazad kroz onu rupu, ude u okno pa sve spotičući se nastavi da trči hodnicima i onda u jednom času padne, udari glavom u neki kamen i padne u nesvest. Kasnije, budi se on iz nesvesti i vidi lica svojih drugova iznad sebe i prvo što im budala kaže je: Ljudi, Staljin je sranje!" I, naravno, šta se desi?...", Ljuba ponovno napravi dramatsku stanku pa reče: "Zbog te izjave ga bace u ćorku."
"Bacili su ga u zatvor zbog onoga što je vidio u budućnosti?"
"Da."
"Čekaj", upita Lanišnik, "a kako ga nisu pustili iz zatvora kada smo prekinuli sa Sovjetskim Savezom?"
"Pa zaboravili na njega", kaže Ljuba Vrapče. "Ko te jebe kad si u zatvoru. Zadubrio on čitavih deset godina tamo."
"Je li to sve istina?" upitao je tada Vladika tihim glasom.
"Čuj", upitao je Siniša Ljubu malo kasnije, kada su ostali nasamo, "jesi li ti normalan, ti zbilja misliš pješačit do Beograda?"
"Otkud ti to znaš?"
"Nađ mi je rekao."
Ljuba se zagonetno nasmiješi.
"Bio sam kod njega u kancelariji kad je zvao pukovnik Jovanović iz Ohrida. Hoće te snimit za Dozvolite da se obratimo."
"Super!" kazao je Ljuba Vrapče oduševljeno.
"Ma, daj", kaže Siniša, "koja ti je to fora?"
A Ljuba ga pogleda i u jednom trenutku, činilo se, kao da je htio nešto reći, a onda odustane i upita:
"Otkad si ti tako dobar s Nađem?"
"Paaa", zbuni se Siniša, "nisam baš nešto posebno dobar, slučajno sam bio s njim kad je Jovanović zvao."
"A je l'?" kaže Ljuba. "A šta se onda svaki dan zaključavaš s njim tamo u kancelariji."
Sada Siniša nije znao što bi kazao. Zateklo ga je malo da je njegovo zaključavanje s oficirom uopće primijećeno.
"Pričat ću ti o tome jednog dana", reče.
"Ajde, doktore", reče Ljuba, "baš ćemo imati o čemu da pričamo."

sedam
John Lennon i Yoko Ono


Činovnica s visokom staromodnom pundom kakva se nosila u doba njezine mladosti, obješenih obraza ponešto nalik buldogu, s izrazom skamenjene zlovolje i neke uvrijeđene odsutnosti na licu, u jednom uredu u administrativnoj zgradi struške kasarne svojim pjegavim staračkim prstima načičkanim prstenjem izbrojila mu je Nađevu plaću gotovo ga i ne pogledavši. Dio je bio u šušketavim, čistim i glatkim, tek štampanim ružičastim banknotama od pet tisuća, najveće nominacije dotad, s Titovim poluprofilom na lijevoj strani, koje je tih dana upravo bila pustila u optjecaj Narodna banka Jugoslavije. Siniša ih je baš tu prvi put vidio. Inflacija je nezaustavljivo gomilala ništice na novcu; za koju godinu za tu banknotu nisi više mogao ni kutiju cigareta kupiti, a nešto kasnije dodat će joj još šest nula, no toga travanjskog dana 1985. bile su to velike pare, koje je Siniša brižljivo savio i zakopčao u džepu na prsima.
"Tu se potpiši", rekla je žena.
"Koga da potpišem?"
"Baš me briga."
Bile su to nekakve bezvoljne godine, te osamdesete, trome i bez strasti, bez gnjeva ili ushita. Poslije Titove smrti postajalo je sve očitije da se sve potrošilo, premda bi se samo rijetki odvažili to javno kazati. Vozili su na zadnjim parama ideološkog benzina. Bezglasno propadajući u nestašicama kave, redukcijama struje i sveproždirućoj inflaciji, još su samo po navici slavili obljetnice slavnih bitaka. Siniša to tada nije puno šljivio. U dvadeset šestoj brinule su ga zapravo jedino njegove uzaludne erekcije. U kantini kasarne počastio se kavom na poručnikov račun, a onda je naišao Esad pa je zovnuo piće i za njega. Stajali su nalakćeni na jednom od šankova poredanih po sredini velike prostorije, gledajući oficire koji su, raspoloženi zbog svojih plaća, razmetljivo zvali stalno nove runde.
"Doktore, uzmi da popiješ nešto!"
Siniša se po navici okrenuo, no ponuda je bila za Esada. Nekakav major s brkovima. Majori, primijetio je, vrlo često nose brkove, kao da na svoj napredak od kapetana prve klase, od četiri zvjezdice uokvirene jednom zlatnom niti, do majora, jedne zvjezdice s dvije zlatne niti, upozoravaju i uredno poštucanim dlakama pod nosom. Što o tome kaže Pravilo službe, smiju li uopće, upitao se Siniša, oficiri niži od čina majora nositi brkove?
"Ne bih, hvala. Drugi put", otklonio je uljudno Esad majorovu ponudu.
"Čoveče, uzmi dok još imam para."
"Neka, ne treba."
"Jelena, daj doktoru i njegovom drugaru još jednom ovo što su imali", neumoljiv je bio časnik.
"Koja si ti pizda", rekao je u pola glasa Siniša zavidno. "Oficiri te čašćavaju!"
"Dobro, ne časte me baš svi", rekao je Rešidbegović. "Dođi malo..."
Siniša se povjerljivo primakao preko šanka.
"Taj major, nemoj ga gledat da ne skonta da o njemu govorimo. On i ova u kantini, ova Jelena koju je sad zovnuo, su imali jednu malu avanturu. Mislim, njemu je bila avantura, jer je drug major oženjen i ima troje djece, a drugarica Jelena je naravno..."
"Ona je htjela ozbiljno."
"Eto, šta ti je čovjek intelektualac", pohvalio ga je Esad. "I tako su se oni tucali, sve dok ona, slučajno ili ne, nije ostala noseća."
"Sranje!"
"Totalno! Drug major se usro ko grlica. Pa se meni obratio, samo što mi nije plakao, ako bi mogao da mu pomognem. Znaš već na šta mislim... Zato me sad i časti."
"Čekaj..." zaprepasti se Siniša. "Ti si...?!"
Esad se samozadovoljno nasmiješi i kimne.
"Napravio si abortus?!"
Esad potvrdno sklopi oči.
"Di?!"
"Pa u ambulanti."
"U vojničkoj ambulanti si napravio abortus?!"
"Ej, tiše malo."
Zamuknuše načas jer je kantinerka donijela pića za njih. Siniša je krišom promotri. Bila je negdje blizu tridesetih, s blajhanim kovrčama koje su joj padale na lijepo lice, čvrstog tijela nabijena u svijetloplavoj kuti, već pomalo na rubu debljanja. Mogao si točno vidjeti zašto joj je stalo da se što prije uda.
"Čoviče, pa to je za otić na robiju", prošaptao je Siniša užasnuto kada se odmakla. "I da ti više nikad ne dozvole praksu."
Rešidbegović slegne ramenima, tobože kao da se ispričava.
"E, jesi hadžija!" reče Siniša zadivljeno.
"Pa, da znaš, i ja sam sam sebi to rekao", prizna Esad skromno. "E, a znaš šta, da ti i to ispričam... Kad smo ono obavili, znaš već... Nisam je morao obrijati."
"Ne razumin."
"Mislim, za abortus, nisam morao..."
"Sereš?!"
"Majke mi!"
"Izmislio si", pobuni se Siniša. "Sve si izmislio, pičko!"
"Tita mi!" zakune se ponovno Rešidbegović. "Drug major tražio od nje da se brije."
"Perverznjak."
"Ma, nije", naceri se Esad, "nego znaš kako su ti oficiri opsjednuti brijanjem. Svaki dan tjeraju regrute da se briju, pa onda malo izgube mjeru."
Siniša se zagleda u kolegu, pokušavajući proniknuti što je od onoga što mu je ispričao istina. Esad je zadovoljno otpuhivao dim od cigarete.
"A znaš", kaže, "nisu više skupa. Nije mu mogla oprostit onaj abortus."
"Moga san i mislit", reče Siniša.
"Ali se ona još uvijek brije", nastavi Esad mirnim, naoko nezinteresiranim glasom.
Siniša zastane da razmisli što je Rešidbegović s ovim htio kazati, a onda ulovi kako je kantinerka, s pladnjem pića na ramenu, u prolazu namignula mladom Sarajliji i kako je on namignuo njoj. Pogleda Esada, a ovaj podigne obrve kao da ga pita što mu nije jasno. Nasmiješiše se veselo jedan drugome.
"Jebi ga", reče Esad kao da se ispričava, "da vidiš taj lijepi pubis, i ti bi to tražio od nje."
"Mrš, stoko!" prokune ga Siniša nježno.
"Nego, slušaj", uozbilji se sada Bosanac. "Ako hoćeš, sad ti mogu dat extencillina."
"Neka, dobro je", reče Siriščević, "i s penicilinom se skroz dobro snalazim."
"Tako sam i mislio."
Bio je topao proljetni dan. Ovdje u dolini još se jasnije vidjelo da je zima iza njih. Prošao je preko tržnice gledajući nizove zemljanih posuda koje su lončari poslagali po tezgama, pa sjajne sjekire, motike, srpove i drugi alat nasađen na držala od uglačanog bijelog drva, pa ćilime, valjda čitave hektare vunenog tkanja, koji su se šarenili uokolo, pa staklene sanduke slanih koštica, lješnjaka, kikirikija i leblebija u izlozima prodavača sjemenki, pa nakit, uglavnom velike, razmetljive komade prstenja i ogrlica u sićušnim zlatarnicama, pa kolače u slastičarnicama, pravilne rombove baklava koje su se sjajile od šerbeta i bijele visoke šampite malo naherene od vrućine, pa ćevape, ražnjiće, kobasice i pljeskavice, svu tu mirisnu hranu s roštilja koja se s porcijama zapečenog graha tetovca blagovala na stolovima pod razlistalim lipama. Probijao se kroz gužvu tog bučnog pazara na kojemu su se susrele različite civilizacije i stoljeća, gdje se turski ili tajlandski elektronički bofl nudio pokraj alatki ili posuda što se nije promijenilo valjda još od prapovijesnih vremena. Nekoliko musavih Cigančića plesalo je breakdance okretno se bacakajući na rasloženim kartonskim kutijama nasred kaldrme, a prolaznici, neki tihi, pogrbljeni muškarci u džemperima, sivim sakoima s nekakvim značkicama na reverima i okruglim bijelim kapicama ako su bili Albanci, uljudno su se razmicali oko njih kao riječna struja oko kamena nasred matice. Siniša je zastao kod rasplesanih romskih malodobnika, a onda kod šibicara koji je na prljavom ručniku na tlu prevrtao kutijice, mameći naivce i strepeći od milicijske patrole. Znojio se u suknenoj uniformi. S minareta se u podne začulo otegnuto hodžino zapjevanje.
Otezao je s odlaskom Mirjani Nađ. Premda je htio upravo otrčati do njezina stana, potiskivao je svoju žudnju, jer mu se sviđala uznemirenost tijela, bilo je ugodno slušati vlastito srce, krv koja je čvrsto tukla od želje, pa je disciplinirano, vojnički pružao nogu ispred noge, a u jednom je času, sasvim nesvjesno, počeo i brojati, kao na maršu: lijeva... dva... tri... četiri... lijeva... dva... tri... četiri... od čega je potonuo u odsutnost, i najednom, gotovo i nesvjesno, prije nego je mislio doći, našao se pred njezinom zgradom. Zastao je gledajući prozore, tražeći onaj njezin, a onda ju je vidio na trenutak kako je prošla iza stakla i u jednom kratkom trenutku ostao bez zraka od tog prizora.
"Siniša je", rekao je u interfon.
"Koji Siniša?" upitala je žena. Bilo je to kao šamar.
"Siniša Siriščević iz karaule."
"A ti si. Jao, izvini! Gurni vrata."
Penjao se stubama uvrijeđen i razočaran što ga se nije odmah sjetila, trudeći se sada sasvim ugušiti svoju požudu. Nek bude što bude, rekao je u sebi turobno. Ali, njezino nasmijano lice na odškrinutim vratima rastjeralo je svaku malodušnost.
"Upadaj!" rekla je šaptom, zavjerenički.
Ušao je i ukipio se iza vrata ne znajući što sada slijedi. Ona je zaključala. On je još stajao kao bena. Od njezine prisutnosti iza leda naježila mu se koža na vratu.
"Donio san poručnikovu plaću", rekao je skidajući kapu.
Mirjana Nađ je prošla oko njega, taknuvši mu lagano lakat, i stala pred njegovim licem gledajući ga ispitivački.
"Donio san poručnikovu plaću", ponovio je Siniša debilno.
"Čula sam te i prvi put kad si to rekao", kazala je poručnikovica podrugljivo.
"Okej", rekao je Siniša, ne znajući zašto je to rekao.
"A ti si baš dobar sa tim svojim poručnikom, kada te on stalno šalje", rekla je Mirjana ironično.
Siriščević je pametno zaključio da mu je bolje šutjeti.
"Ti si sigurno neki primeran vojnik", nastavila ga je bockati djevojka.
"Pa nisam baš", kazao je Siniša.
"Nisi primeran?"
"Ne."
"Onda si zloća", rekla je Mirjana izazivački. "Jesi li ti jedna zloća, a?"
Siniša, ne mogavši se više savladavati, krene rukom prema njezinoj glavi.
"Ej!" pobuni se Mirjana Nađ, izmaknuvši se. "Kud si navro ko sivonja?!"
"Oprosti", reče regrut zbunjeno.
A Mirjana stane i pogleda ga veselo.
"Oprosti", ponovi za njim podsmješljivo, a onda tihim, izazivačkim glasom reče: "Koja si ti beba."
Siniša nije znao kako da ovo shvati. Priđe joj i zagrli je, čvrsto, da ona vidi da on nije beba, a Mirjana Nađ mu se prepusti, požudno gurajući jezik u njegova usta. Mirisao je šampon od jabuke u njezinim riđim pramenovima, sitnim poljupcima pokrivajući njezine oči, čelo, vrat, uho... "Mmmm!" zamumljala je djevojka zadovoljno.
Vojnik spusti ruku s leda na njezinu stražnjicu, ali ona ga zaustavi. Čvrsto držeći članke njegovih ruku u svojim rukama odmakne se i pogleda ga ozbiljno.
"Toliko sam mislila o tebi", rekla je Mirjana.
"Pa i ja sam mislio o tebi", rekao je Siniša.
Što je, kad bolje promisli, bila istina.
"O čemu si razmišljao?" upitala je supruga poručnika Nađa. "O tome kako ćeš da me povališ?"
Pa i to je uglavnom bila istina, složio se vojnik u sebi.
"Ajde, priznaj."
Nisam lud, rekao je Siniša u sebi.
"Ajde, priznaj, neću ti ništa", ustrajna je bila Mirjana.
"Ma, daj...", rekao je Siniša.
"Šta, ma, daj?"
"A kako to da ti", rekao je Siniša lukavo, "ako si toliko mislila o meni, maloprije kada sam ti se javio na interfon, nisi odmah znala ko je?"
"Kako okrećeš stvar u svoju korist", rekla je Mirjana smješkajući se. "Napad je najbolja odbrana, je li?"
"Pa ne znan baš ko je koga ovde prvi počeo napadat."
"Ma nemoj?"
"Ma moj."
"E, pa da znaš, kada o napadanju pričamo, još ja nisam ni počela."
"Oćeš me upozorit kad počneš?"
"Neće ti trebati upozorenje", rekla je Mirjana otkopčavajući najgornje dugme njegove vojničke bluze. "Kad se to desi, sam ćeš shvatiti... Mislim", nacerila mu se veselo, "završio si fakultet pa verujem da si toliko pametan da ćeš moći da shvatiš."
Siniša pođe rukama prema njezinom struku, ali se ona ponovno izmakne.
"Ništa ne diraj", kaže. "Idemo polako, nigde nam se ne žuri."
Svojim dugim mršavim prstima vješto mu je raskopčala bluzu, a onda je uhvatila za revere, spustila niz ruke do lakata i pogledala ga u oči.
"Moj si", rekla je. Regrut se, ruku sputanih polusvučenom jaknom, stresao od žudnje i ponovno krenuo da će je poljubiti, ali ona je ponovno izbjegla njegove usne.
"Miruj", prošaptala je. "Umiri se, Dalmatinac."
Ostavivši bluzu dohvatila se njegove košulje, sada ipak ponešto šeprtljavo od želje, pa je otkinula jedno puce.
"E, jebi ga."
"Poslije mi ga možeš zašit", kazao je Siniša.
"Zašij ga sam. Nisam ja ovde da ti šijem dugmad", rekla je Mirjana. "Šivanje dugmadi, dragi moj, dođe posle", govorila je odsutno prelazeći dlanom po njegovim prsima, gladeći bijelu majicu koju je Siniša, baš zbog ovoga, jutros čistu odjenuo. "Ako ikad dođemo do tog posle", kazala je poručnikovica zamišljeno.
Siniša nije imao vremena razmisliti o tome što je upravo rekla, jer mu je tada napokon dopustila da je opet poljubi.
"Zatvori oči kad me ljubiš", upozorila ga je. "Ne volim kad me ljubiš otvorenih očiju."
"Kako znaš da su moje otvorene, ako su tvoje zatvorene?"
"Ne pričaj gluposti."
Ljubili su se nekoliko časaka, a onda se ona opet odmakla.
"Šta ja ovo radim", rekla je zadihano. "Ja uopšte nisam svesna šta radim."
Stala je nasred sobe pa u nekom Siniši nejasnom očaju koji se miješao sa željom uhvatila rastezati majicu trenirke. Kao da je zarobljena u toj pamučnoj trenirci, kao nekakav Houdini koji se hoće iskobeljati iz okova, tako je to izgledalo. Onda pogleda vojnika pa krene prema njegovu licu sa široko raširenim prstima.
"Ti...", reče zabijajući mu nokte u obraze, "ti... ti... ti... đubre jedno!"
"Mirjana..."
"Ćuti. Samo ćuti. Dobro je."
I tada, nakon onog neuračunljivog ispada, s neobičnom sabranošću skinula mu je bluzu i košulju, majicu, ljubeći ga po prsima raskopčala mu je remen, pa hlače, sagnula se da mu odveže cipele pa skinula i njih, čarape također, povukla mu je hlače do članaka, a Siniša je samo stajao ispunjen pohotom, nejasnom krivnjom i... ljubavlju. Uistinu, gledajući tu lijepu sitnu djevojku kako sklopljenih očiju stoji pred njim, uočavajući sitno podrhtavanje njezinih usnica, tog sunčanog travanjskog dana 1985. pomislio je kako s njom želi provesti ostatak života i neće biti sretan sve dok ona ne bude sretna.
"Sad ti mene skini", rekla je Mirjana Nađ promuklo.
I on ju je skinuo, trudeći se da to obavi barem približno onako poneseno kako je ona to učinila. Povukao joj je majicu preko glave, i laganu bijelu majicu s naramenicama, dodirnuo njezine naježurene sise, kleknuo i spustio joj donji dio trenirke. Skidajući gaćice poljubio je kovrče njezina krila, šiljatim jezikom dodirnuo vlažno ružičasto meso skriveno medu dlačicama, a ona ga je zgrabila za kosu i podigla.
"Neću ovako", kazala je. "Oću da se okupamo."
Uzela ga je za ruke i povela prema kupaonici.
"Ovako goli parimo Lennon i Yoko Ono", rekao je Siniša.
Djevojka ga je pogledala, očito ne razumjevši što je rekao.
"Izgledamo kao John Lennon i Yoko Ono."
Ako je sada razumjela, nije u tome nalazila ništa zabavno. Ušli su u malenu kupaonicu. Dok je ona namještala toplu vodu, on je gledao oštri hrbat njezine kralježnice, čvrstu okruglu stražnjicu i crnu sjenu spolovila u tjesnacu bedrenih mišića.
Prošli put sve je nekako prošlo u bunilu i to tijelo mu je ostalo samo u bljescima nekih sličica koje nikako nije mogao složiti u cjelinu. Sada je dobro sve vidio i svidjelo mu se što je vidio. Njezine skladne vretenaste udove, ni predugačke ni prekratke, malena stopala, mliječnobijelu put bez ožiljaka i mrlja...
"Ej!", zovnula ga je poslije, kada su se već tuširali.
"Molin?"
"Šaraj malo okolo, majstore. Ima već pet minuta kako me sapunaš po sisama."
"Oprosti, zanija san se."
Nasmijala se grleno, zabacivši glavu i otkrivajući bijele zdrave zube. Onda se i on počeo cerekati. Prskali su uokolo, čupavi svijetloplavi sag pokraj kade bio je sasvim promočen i potamnio od vode.
"Uhhhhh."
"Kaži?"
"Dobro to radiš."
"Nije ovo ništa. Da vidiš šta sve devojke nauče na takmičenjima folklornih grupa."
"Da san to zna", rekao je Siniša tobože ogorčeno, "ne bi ja iša na veslanje."
"Veslanje", rekla je Mirjana posprdno.
Potom su ponovno otišli u sobu, gdje je on morao sačekati da ona razvuče trosjed i prekrije ga plahtom. Nije htjela brzopleti snošaj kao prošli put, nego je požudu nakratko potisnula svojom ženskom potrebom za redom, čistoćom i komforom. Ni u nečemu ovako nedoličnom nije ju napuštao osjećaj za doličnost. Onda ga je oborila na ležaj i zajahala, okretno vrteći bokovima istreniranim višegodišnjim plesanjem kola, tih tradicionalnih rituala zavođenja što su stoljećima tancala na gumnima naših naroda i narodnosti, a Siniša je, možda i više nego u slasti koja mu se širila iz prepona, uživao gledajući koliko je predana i slobodna u svojoj putenosti. Kako je zadovoljno dahtala nabijajući se najprije polako i kao ispitivački, a onda sve brže, sve do klimaksa koji je naslutio u sitnim potresima njezine karlice.
"Tu sam", rekla je.
"Daj, ljubavi", ohrabrio ju je Siniša.
"Dođi sa mnom."
"Neću."
"Dooođiii", zacvilila je.
"Neću."
"Stoko!" rekla je ogorčeno, a onda se sva zgrčila, zaječala nekoliko puta boreći se za zrak, a onda svršila s dugim, drhtavim: "Uuuuuu!"
Onda se on popeo na nju uhvativši je nogama ispod koljena. Sada je bio red na nju da gledala njega i smiješi se njegovoj nemoći. Uspuhani i znojni, cerili su se sretno licem u lice.
"Jesi blizu?" upitala ga je.
"Blizu čega?"
"Nemoj da se foliraš."
Bio je blizu. Sasvim blizu, sve bliže, i bliže, i bliže... a onda je tisuće svjetlaca prasnulo u tami iza sklopljenih kapaka.
"Vadi ga!" povikala je djevojka trezveno. "Vadi ga napolje, konju jedan!" Sa svim onim jadnim ostacima razuma koje je u tom času mogao sabrati, izvukao se iz nje i prosuo po njezinu trbuhu.
Ležali su jedno pokraj drugog. Ona je glavu mazno zavukla u njegovo pazuho. On ju je jednom rukom dirao po kosi, a drugom zapali cigaretu. Oblaci nošeni vjetrom povremeno su zastirali sunce, pa bi u jednom času bili u hladnoj sjeni, a već časak kasnije zaslijepljeni žutom svjetlošću proljetnog popodneva. Iz nekog se stana najednom začuo zvuk bušilice. Žena je nemoćno pogledala u plafon.
"Ceo dan nešto buše i razbijaju", rekla je. "Nismo se ni uselili, a oni već ruše i pregrađuju. Neki dan su na sastanku kućnog saveta tražili da im se dozvoli da probijaju nove prozore."
"Pa jesu li im dali?"
"Videće, kažu, da li se slaže sa planom zgrade."
"A možda im je i bolje bez prozora", kazao je Siniša. "Da ih promaja ne ubije."
"Šta će biti sa nama?" upitala je tada Mirjana tiho.
"Ne znam", rekao je vojnik.
Onda su još malo šutjeli.
"Glupo je to", počela je ona napokon, ponešto odsutno, "kad si devojčica, sve vodi toj prokletoj udaji. Valjda još i ne prohodaš, kad počnu da skupljaju posteljinu i peškire za tvoj miraz. I posle, kada dodu neke godine, malo-pomalo još samo o tome pričaju. Pa je li ti, dete, misliš da se udaješ... Ja sam u tvojim godinama već bila udata za tvog oca, a ti tako neozbiljna... Proći će ti život, Mirjana, a ostaćeš sama... i sve tako u tom stilu. Kad sam otišla u Beograd da studiram, moji nisu skoro ni pitali kako mi ide škola, da li dajem ispite, nego sve kako je Imre?, je li se slažete?..., a jednom, kada smo se nešto posvađali, gore nego da sam pala godinu. Ćale mi napisao pismo na pet strana da budem pametna i gledam šta radim. A posle, kada sam odlučila da prekinem studij i udam se, mislila sam da će mi zvocati. Ama, jok, čoveče! Ništa!... "
Siniša, međutim, gotovo da je nije ni slušao. Ugasio je cigaretu u pepeljari na podu pokraj trosjeda, pogledao njihova tijela u hrpi zgužvanih plahti i poželio zauvijek zaustaviti taj trenutak. Baš kao Lennon i Yoko Ono, ponovno mu je palo na pamet. Baš kao njih dvoje kada su sedamdeset i neke izležavajući se u krevetu nekoliko dana prosvjedovali protiv rata u Vijetnamu, tako je on poželio da ostane u bijeloj posteljini s ovom krasnom golom ženom, a ne da se vraća gore u planinu, u prljavi muški ćumez vojske, nauljenog oružja i čizama, noćnih straža, paranoja... Pacifizam je bio nešto za njega. Svim svojim srcem on je zapravo bio za mir u svijetu. Jagodicom kažiprsta lagano je zaokružio po njezinoj bradavici.
"Oćemo opet?"
"Već sam mislila kad ćeš to više da upitaš", rekla je Mirjana.

osam
Izvrši naređenje pa se žali


Bila je to stalna neispavanost. Osobito prvih dana, kada se tijelo još nije bilo sviklo na režim ranog lijeganja i ustajanja i zato što je bio gušter koji tek treba naučiti sve vojničke smicalice; samo što bi načas zamrlo desetarsko urlanje, dovoljna je bila jedna jedina minuta da sjedne negdje u toplome, s glavom na laktovima za stolom u učionici, recimo, ili na nekoj klupi u zabačenom kutu kasarne, pa da usne, i opet, onako isprepadan, sanja kako viču na njega i tjeraju ga da čisti oružje, poravnava krevete, maršira i kopa. Prvih mjesec dana vojnog roka proveo je u bunilu, umorno glavinjajući kasarnom, ne znajući više pravo što se stvarno dogodilo, a što je samo sanjao. I bila je to masovna pojava. Čitava Jugoslavenska narodna armija grčevito se borila ostati budna, u stabilnom miru u kojem su već četrdeset godina živjeli. San je bio najveći neprijatelj te vojne sile, odnoseći joj strašne gubitke u ljudstvu. Svako toliko vidio bi kako se neki vojnik beživotno srušio negdje izvan pogleda svojih pretpostavljenih. Kuhari su spavali na hrpama mokrog zelja i krumpira, skladištari na brdima šinjela, vozači kamiona u kamionima, spavalo se u uredima, učionicama, na livadama, gdje god bi malo popustila disciplina, našao bi regrute kako su se ušuškali u jakne, s glavom na prsima i curkom sline koji im se s ruba usana cijedi niz bradu. U vrijeme televizijskog Dnevnika, koji su zbog političke svjesnosti svi morali gledati, još prije vijesti iz svijeta sa svih bi se stolica začula skladna orkestracija puhanja, hrkanja i zadovoljnog mljaskanja usnulih regruta, a osobito je lijepo bilo zaspati u doba užine. U deset ujutro, kada kuhari podijele gazirane sokove s napolitankama ili čajnim kolutićima u pola sata koje si imao slobodno, svi bi tražili nekakav miran osunčani kut i usnuli. Jednom je vidio kretenski prizor gdje je jedan iz njegove skopske jedinice, neki Bosanac iz Prijedora, zaspao s dopola pojedenom napolitankom medu zubima, pa je došao jedan Sinjanin i iz zajebancije ga uhvatio hraniti.
"Na, mali, na", šaptao je nježno mu gurajući napolitanku u usta, kao što bi ovci gurao busen trave u njušku, a ovaj je, ozarena lica, poslušno mljackao i na posljetku smazao čitav dugački vafl s nadjevom od limunove kreme, a da se uopće nije probudio.
Usnuvši apsurdan san da gol radi sklekove, dok iznad njega, u oficirskoj uniformi s neraspoznatljivim oznakama čina na ramenima, stoji Mirjana Nađ i strogim mu glasom broji od sto naniže, Siniša se jednog proljetnog prijepodneva gnijezdio u sijenu, u štali koja je inače pripadala konju Ridem, bezvoljnoj tovarnoj životinji na čijim su leđima teglili provijant i poštu kada je karaula bila zametena snijegom. Bio je u plitkom snu, djelićem svijesti već zapravo na javi, kada se začulo cviljenje vratnica i kako netko ulazi, pa je otvorio oči i vidio Vladiku kako skida šinjel, prostire ga po sijenu, pa se raspasuje i izuva, došao očito s istom namjerom kao i Siniša. Crnogorac njega, skrivenog u suhoj travi, u polumraku, nije vidio. "Ej, Vladika!" htio je već viknuti Siniša, ali je onda ugledao neobičan prizor da ovaj stavlja u usta i zubima stišće načetvoro složen zeleni vojnički ručnik. Šta mu je ovo, pomislio je Siniša? Pritajio se znatiželjno gledajući što to čovjek radi. A Crnogorac je legao na tlo, ispružio se na boku s ručnikom u ustima i mirovao. Potrajalo je tridesetak sekundi ili možda i čitava minuta da je tako ležao šumno dišući, da bi najednom stao drhtati čitavim tijelom, pa se naglo izvio u luk, uhvatio nekontrolirano ritati udovima, udarati i vrtiti, kroz tkaninu prigušeno ječeči i režeći. Siniša je prestrašeno skočio iz sijena. Kada je došao do njega, Vladika se već ponešto umirio i još se samo crven, kao da mu se sva krv slila u lice, tresao zakovrnutih bjeloočnica.
"Vladika, jebote!" viknuo je Siniša panično.
Vladika ga nije čuo, nego je samo nekoliko puta očajno zasoptao boreći se za zrak.
"Vladika!"
Najednom, kao što je i počeo, napadaj je tada završio i vojnik se umirio, mišići su mu se opustili, sklopio je oči i zaspao. Siniša mu je iz čeljusti izvadio ručnik mokar od sline i maknuo mu oznojenu kosu s čela. Minutu kasnije vojnik se probudio i smeteno pogledao Sinišu.
"Vladika, u pizdu materinu", rekao je Siniša, "jesi li dobro?"
Izbezumljeno gledajući negdje između, Vladika nije rekao ni da mu je dobro ni da nije.
"Je li ti znaš uopće šta se dogodilo?"
Crnogorac je šutio pomalo dolazeći k sebi. Siniši je sinulo, kako je uopće mogao biti tako glup? Naravno da je čovjek znao što mu se dogodilo. Osjetivši auru napadaja padavice, bio se sklonio od drugih i brižljivo pripremio za njega. Ta mu se stvar svakako morala i prije događati.
"Doktore", oglasio se napokon vojnik slabašnim glasom, "nemoj, molim te, nikomu govorit što se desilo."
"Vladika, daj, nemoj se zajebavat", kazao je Siniša. "Moraš kod likara otić, čoviče, ta stvar nije za zajebanciju."
"Doktore, molim te, nemoj", umalo je zacvilio vojnik. "Ja to kontrolišem, nije nikakav problem."
"Pa kako si ti doša u vojsku?"
"Nemoj, doktore, molim te..."
"Kako si uopće proša na komisiji? Majmune jedan, moga si cilo ovo vrime lipo doma bit..." A onda se zaustavio i, gledajući Vladikino molećivo lice, sve shvatio. Došlo mu je do pameti da epilepsija mora biti strašan biljeg kada si iz neke pastirske vukojebine na Durmitoru, da je to sramota koju moraš zatajiti pred svijetom, jer će te u suprotnom, kao ludog i nastranog, ako već ne i s optužbom da si vukodlak ili nekakvav sličan ukletnik opsjednut nečistom silom, izopćiti iz zajednice. U užasnutim očima toga jadnog glupana, koji mu inače nije bio osobito simpatičan, Siniša je mogao samo naslutiti razmjere te nesreće u kojoj je on, da ne bi bio sumnjiv, pred regrutnom komisijom sakrio svoju bolest i prvi je put zaozbiljno razumio koliko ponekad potresno istinita može biti ona narodna izreka da tko nije za vojsku, nije ni za ženidbu.
"Nemoj, doktore", ponovio je još jednom Vladika gotovo plačnim glasom.
Siniša to doista, pa ako možda i nije bilo sasvim u skladu s liječničkom etikom, nikome nije spomenuo, a Vladika je postao neobično ljubazan s njim, ulagivao mu se, nudeći ga cigaretama i suhim razmrvljenim kolačima iz paketa koji je tko zna kad dobio od kuće, ustravljeno ga gledajući kad bi se mimoišli, sve dok to Splićaninu nije postalo neugodno, pa ga je odveo na stranu i rekao mu da može biti miran i bez imalo straha računati na njegovu odanost i diskreciju.
Prošlo je nekoliko lijepih sunčanih, bezličnih dana na granici. Završio je jubilarni trideset peti turnir muških parova u belotu, najuspješnijima su podijeljene diplome i priznanja, te je odmah obavljeno ždrijebanje za trideset šesto natjecanje. Djelić uzbuđenja među regrute je unio neki mladi srndać koji je jednom poslije ručka, dok su se prežderani izležavali u dvorištu, zalutao medu njih, banuo nenadano iz šume, pogledao ih začuđeno kao da pita "Koji ste vi?" i pobjegao natrag u gustiš, a sve je trajalo tako kratko, da su poslije zajebavali desetara Milčeta da se njemu pričinilo.
"Vide li ti ovo?!" viknuo je Milčo zaprepašteno.
"Koje?" upitao je Hasan Šišmiš.
"Jelen, mamu mu jebem!"
"Koji jelen?" kazao je Hasan nezainteresiranim glasom. "Jelen! Doktore, jesi li ti video jelena?!"
"Kojeg jelena?"
Bio je to uvod u skupno iživljavanje nad desetarom. Zavjerenički su, svi do jednoga, poricali posjet tog srndaća, te je Milčo naposljetku stvarno povjerovao da je posrijedi bila halucinacija, premda je ljubazno otklonio ponudu da mu pipnu čelo radi provjere tjelesne temperature. Sutradan ujutro došle su svinje. Prave, ne one metaforičke sa zlatnim zvjezdicama na ramenima. Četvero mladunčadi, od kojih petnaestak kila u svakome, s plastičnim veterinarskim značkama na ušima, a po leđima išarano nekakvim nečitljivim crvenim oznakama, njuškicama je rovalo prljavu slamu u prikolici starog sivomaslinastog kamiona marke Deutz, sve dok ih vojnici što su stigli s njima, dva krupna bilmeza u modrim ogrtačima i gumenim čizmama, ne zgrabiše za stražnje noge i, posve neosjetljivi na njihovo užasnuto skvičanje, ne odniješe naglavce obješene do svinjca.
Kada su ih smjestili, gotovo svi iz karaule okupili su se da gledaju kako životinje žderu gnjile jabuke otpisane u nekoj vojnoj intendanturi.
Karaula bi svake sezone, hraneći ih malo stočnim krmivom, a malo otpacima hrane, uzgojila po četiri praseta. Ujutro, na smotri, kada se čitala dnevna zapovijed, pored uobičajenih vojnih dužnosti kao što su patroliranje uz granicu, straža i požarstvo, uvijek su se određivala i dvojica regruta koji su taj dan skrbili o svinjama, potom jedan zadužen za dva njemačka ovčara i jedan koji je hranio i timario konja. Svinje bi u proljeće sasvim sitne dovezli, a nekako iza Nove godine, kada bi se životinje ugojile i do dvjesto kila, iz Ohrida bi došao ovlašteni vojni mesar da ih pokolje. Karaula sama od toga nije imala gotovo ništa, jer je meso, kako je JNA bila vrlo centralizirana ustanova, odlazilo u nekakvo skladište, no razumije se da bi, kako je JNA bila i vrlo korumpirana ustanova, nekoliko kilograma ipak bilo zatajeno kod vaganja. U siječnju je tako k njima bio došao neki Mitar, podrijetlom negdje iz Šumadije, krupni brkati mesar s činom zastavnika, što je, obilato se krijepeći šljivovicom, u dvorištu zaklao i na sklopivoj tronogoj konstrukciji spretno rasjekao prošlogodišnju svinjsku četvorku. Taj Mitar bio je dobar neki striko, koji nije mnogo mario za vojničke formalnosti, nego ih je zvao deco i svakome dobrostivo udijelio lijepi komad još pušeće svinjetine, koji bi naboli na dugi ljeskov prut i ispekli malo daIje, čučeći oko otvorene vatre kao Indijanci, svaki sa svojim improviziranim ražnjićem u ruci. Siniša, koji nikada prije nije bio na nekom kolinju, pamtit će taj roštilj kao možda najukusniji mesni obrok koji je ikada pojeo.
Od ovih četvero ipak, palo mu je na pamet tri mjeseca kasnije, dok je naslonjen za ogradu svinjca gledao blijedoružičaste životinjice kako se proždrljivo tiskaju oko betonskog korita, ništa neće pojesti. Kada njih budu klali, pomislio je zadovoljno, on će već odavno biti u civilu, potiskujući svaku, pa i onu vedriju, uspomenu na ovo mjesto. Jedan od one dvojice što su došli sa svinjama džepnim je nožićem dubio gnjile dijelove jabuka i očišćene dijelio vojnicima, pripovijedajući zgodu iz farme u kojoj je službovao, gdje je neki regrut veterinar odbio sterilizirati male praščiće te je zbog toga završio u pritvoru i sada čeka vojni sud.
"Došlo za uškopit jedno dvjesto komada, a on ih sredio jedno tri'est, četr'est i... puko! Plače čovjek ko ljuta godina. Jebo mater ako lažem, suza suzu goni. Neću, kaže. Ubijte me, ne mogu više. Ma, hajde, Zlatko ... Zlatko se on zove ... nemoj me zajebavat, kaže kapetan, pa za ovo si se školovao. Nisam se ja za to, druže kapetane, školovao, kaže ti ovaj njemu, nego da pomažem životinjama. I tako ti se njih dvojica neko vrijeme natezati, ovaj ajde, ovaj neću, ovaj - moraš, ovaj opet da neće i na kraju, bogami, kaže kapetan: Znači odbijaš naređenje? Odbijam, druže kapetane, kaže ti ovaj Zlatko. I, ajde, zovi vojnu policiju. Vojnik odbija naređenje."
"I u zatvor?"
"Pritvor."
"Isti kurac."
"A kapetan ga ko sina volio", kazao je tužnim glasom vojnik u plavom ogrtaču i gumenim čizmama. "Baš ko sina ga volio."
"I šta sad?"
"Ne znam. Pričaju da je kazna za to tri do pet godina."
"Ma, daj", prosvjedovao je netko, "pa ne može ga bacit pet godina u zatvor zato što neće da škopi prasad!"
"Može, jebote. Odbio je naređenje."
"Dobro, ali nije to neko naređenje... šta ja znam, nešto što vojnik inače mora da uradi."
"Naređenje je naređenje", reče netko fatalistički. "Izvrši pa se žali."
Svi na ovo složno kimnuše. Bila je to sama srž vojničke egzistencije - izvrši pa se žali. Tek je neki skeptik rekao...
"Ali, šta će se žalit nakon što praščićima otkine jaja?! Šta to što se on žali može popravit po tom pitanju. Oni ostaju bez muda i gotovo. Nema smisla."
"Jebi ga, puno toga nema smisla."
"Ali je čovek u zatvoru", dometne jedan turobno.
"U pritvoru", ispravi ga drugi.
"Ma, isti kurac."
"A još ako mu nabiju nešto politički...", pripomenuo je neki zloslutnik.
"Šta politički?!" razgnjevio se sada skeptik. "Šta politika ima sa škopljenjem svinja?!"
"Ne znam ja...", rekao je onaj oprezno.
Neko vrijeme zamišljeno su šutjeli. Spominjanje politike ubilo je svu slast razgovora te se još čulo samo zadovoljno roktanje svinjskih mladunaca. Siniši je priča djelovala neuvjerljivo, ali se nije htio miješati u debatu, jer ga je silno zabavljalo regrutsko osebujno tumačenje vojnih propisa, njihovo priprosto pretjerivanje, kako su rigidni u svojem strahu i neznanju. Naposljetku ipak, pomislio je gledajući svinje kako jedna drugoj otimaju jabuke iz njuške, već zbog toga što su Jugoslavensku narodnu armiju većim dijelom činili baš takvi glupani, nikakvo pretjerivanje nije bilo nevjerojatno, nikakva rigidnost odveć strašna.
"Bio je tako jedan sa mnom na regrutaciji", osmjelio se napokon jedan, "iz neke sekte što odbija nositi oružje."
"Jehovin svedok", dodao je drugi upućeno.
"Jest, mislim da je tako nešto rekao. On, kaže, neće da nosi pušku, nego ako mogu da ga stave u sanitet, u kuhinju ili tako nešto, negdje gdje ne mora da puca, a neki pukovnik u komisiji popizdio. Baš mu se najebo majke. Ali, ovaj svjedok se ne da. Drži se on svoga i ne sluša šta mu pukovnik sere. I, na kraju, odvojili ga u jednu sobu i zvali vojnu policiju. Došla vojna policija, stavili mu lisice i ajmo, jarane."
"Zatvorili ga?"
"Nego šta."
"Budala", kazao je netko, "ko da je problem u oružju. Uzmeš pušku i baš te briga. Kao da moraš nekoga da ubiješ s njom."
"Ali, kad on ima takav princip..."
"Ma, beži, čoveče. Koji kurčev princip. Šta bi mu se desilo da je uzeo pušku ko što smo je ti i ja uzeli? Ništa. Ko je od nas ikoga ubio?"
"Ja znam jednoga što je na gađanju ubio vodnika."
"To je drugo. To je nesrećan slučaj, jedan na sto hiljada. Sve drugo je zezanje."
"A u slučaju rata?"
"Šta u slučaju rata?"
"Šta bi ovaj, kako se zove... svjedok, u slučaju rata?"
"Pa, jebote, ko da mora da puca u meso", rekao je ovaj sa svojim zdravim konformizmom. "Neka puca u vazduh. Bolje i to nego da se kurči s nekim principima pa završi u zatvoru. Koji principi! Odguliš dvanaest meseci, praviš se blesav i boli te uvo."
Zaista, rijetko su kada razmišljali o pravoj naravi oružja. Bilo je, doduše, manijaka koje je to rajcalo pa su povazdan rastavljali i laštili crne strojnice, zanosno jurišali na manevrima i valjda od ushita svršili u sivomaslinastim gaćama kada su im na gađanju podijelili pravu municiju. Velik dio njih ipak je bio ponešto ravnodušniji prema zaduženim puškama i nakon početnog uzbuđenja, kada su potrošili sve svoje filmske fascinacije nasiljem, od Bulajićeve Bitke na Neretvi do Peckinpahove Divlje horde, ostalo im je tek neizrecivo mrcvarenje čišćenja i podmazivanja i besmisleno premještanje tog predmeta s desnog ramena uz nogu i natrag. Ako su fazani možda još i nalazili nekakvo zadovoljstvo u praskanju manevarskih metaka, starija je vojska te ćorke samo gledala uvaliti nekom drugom, jer su strašno čađavili cijev.
"Nego", upitao je jedan ovu dvojicu što su došli sa svinjama, "šta dole kažu za ovo sranje na granici? Koliko će još da potraje?"
"Koje sranje?"
"Pa ima već par dana da ne smemo da mrdnemo odavde."
"Ma nemoj", začudio se svinjovodac, "nemam pojma o tome."
"Jebi ga, vas na farmi ne zajebavaju s tim", rekao je netko zavidno.
"A šta je, baš takva frka da ne možete da izađete?"
"Niko živ. Svi izlasci zabranjeni do daljnjega. Nema ni redovnih."
"Albanci se grupišu", rekao je netko gorko.
"Jebo majku, ne bih vam volio bit u koži", rekao je vojnik u modrom ogrtaču i gumenim čizmama umazanim svinjskim izmetom.
"Ne bi ni mi, prijatelju. Ne bi ni mi."
Siniša je počeo uočavati napredak u liječenju Nađeva sifilisa. Već zbog činjenice da je mladi časnik bio rijetko zdravstveno osviješten te zatražio stručnu pomoć već u najranijem stadiju bolesti, a potom i stoga što je disciplinirano podnosio svakodnevnu torturu stomiligramskih injekcija, na sluzokoži njegova penisa u međuvremenu se pojavila samo još jedna manja ranica, da bi se s djelovanjem penicilinske terapije obje, za sada još gotovo nezamjetno, počele sužavati i sušiti. Istodobno nekako s poručnikovim se boljitkom, međutim, u vojničkoj zajednici stao urušavati ugled njegova liječnika, a to je nešto s čim potonji baš i nije računao. Kada je pristao liječiti oficira, Siniša uistinu ni za tren nije pomislio kako bi drugim vojnicima moglo biti sumnjivo to da se on i Nađ svaki dan zaključavaju u uredu. Između pretpostavljenih i podređenih stajalo je tako duboko nepovjerenje, da se svaka intimnost među kastama smatrala izdajom. A nije samo Vrapče primijetio Sinišine tajanstvene posjete oficiru. Svi su ... što je napokon bilo i razumljivo, jer karaula je bila malena sredina ... već vidjeli ili barem čuli za to i postali malo, kao, oprezniji i rezerviraniji prema njemu. Počelo je sa sitnim podjebavanjem jednog popodneva u učionici.
"Doktore, šta kažu, hoće li Albanci još dugo da se grupišu?"
"Šta mene to pitaš?" upitao je Siniša rastreseno, čitajući nekakav krimić s tako idiotskim greškama u pisanju engleskih imena, da je autor, unatoč anglosaksonskom pseudonimu na koricama, svakako morao biti domaće čeljade.
"Pa ne znam, reko, ti si stalno kod Nađa pa ti je valjda pričao o tome", nastavio je onaj znatiželjno.
Splićanin je zatečeno podigao glavu. Osvrnuo se po prostoriji i zaprepašteno shvatio da svi zure u njega. Igrači belota ostali su s kartama u zraku, a oni što su slušali prijenos utakmice odmakli se od tranzistora.
"Šta je?" upitao je trudeći se da to zvuči nevino i bezbrižno.
"O čemu onda vas dvojica razgovarate kad ne razgovarate o Albancima?" upitao ga je Rogić iz Varaždina.
"A šta tebe briga o čemu mi razgovaramo", rekao je Siniša svadljivo.
"Pa ne briga me", rekao je Rogić iz Varaždina. "Boli me kurac o čemu vi razgovarate, sve dok znam da ne razgovarate o meni."
"A šta bi mi to razgovarali o tebi?"
"Ne znam ja, nego samo kažem..."
Rečenica je ostala zlokobno otvorena visjeti u zraku između njih.
"Šta?!" razgnjevio se Siniša. "Šta ti to kažeš?! Ajde, majke ti, šta ti to kažeš?!"
"Kažem da ako neko u ovoj karauli počne cinkat", rekao je Rogić ozbiljno, "nećemo puno trebat razmišljat ko je to."
"Ma nemoj?!"
Rogić, taj malešni pizdek koji je Siniši oduvijek zapravo išao na jetra, slegnuo je ramenima kao da je ta stvar razumljiva po sebi.
"A bi li da ti ja pičku razbijem?!" upitao ga je Siniša susretljivo.
Vidjelo se da se Varaždinac na to malo pokolebao. Premda se nikada nisu našli u takvim okolnostima, Splićanin je bio znatno krupniji od njega i već po tome djelovao kadar ostvariti svoju prijetnju. No, Siniša se tada ponovno osvrnuo po prostoriji i shvatio da Rogić nije jedini njegov problem. Ozbiljni, ispitivački pogledi prisutnih odali su mu da je Rogić kazao nešto što sve njih muči. Nesigurno je potražio Ljubu. Trebalo mu je njegovo prijateljsko lice. S nogama na stolu Vrapče se ljuljao na stolici u uglu učionice, ali nije se doimao saveznički. Dapače, bezglasno se cerio Sinišinoj nelagodi. Gledali su se oči u oči nekoliko sekundi, sve dok Beograđanin nije podigao obrve, kao da kaže: "Šta me gledaš? Ja nemam ništa s tim." Splićanin je, međutim, pomislio kako bi lako moglo biti da baš on ima nešto s tim. Zbog nečega je povjerovao kako je upravo Vrapče izmislio ovu regrutsku paranoju.
"Dajte, ljudi, pustite čovjeka na miru", prekinulo je odjednom mučnu tišinu u učionici. "Otac vas jebo, pa nije doktor cinkaroš."
Bio je to Vladika. Siniša ga je zahvalno pogledao. Valjda zato što je on odano čuvao njegovu tajnu, taj se sirotan s Durmitora osjećao obaveznim zaštititi onu Sinišinu. U tom času on je bio jedini kojega je mogao dobiti na svoju stranu. Jedan jedini u čitavoj prostoriji za kojega je znao da ne bi bio u grupi sjena koja bi ga, kao kolaboracionista, u gluho doba pokrila dekom i isprebijala.
Tih su dana inače u Italiji četvorica jugoslavenskih atletskih reprezentativaca osuđena na novčane kazne zbog krađa kozmetike i odjeće koje su u trgovinama u Trstu počinili u studenom prošle godine. Kod željezničke stanice Glibovac pokraj Smederevske Palanke prevrnula su se četiri vagona međunarodnog teretnog vlaka s bikovima koje je jedan slovenski poljoprivredni kombinat prodao u Grčku. Prilikom nesreće uginulo je ili ranjeno mnogo bikova, ali su sva četvorica pratitelja stoke prošla bez težih ozljeda. Hu Yaobang je u Pekingu primio delagaciju SKJ-a predvođenu Dušanom Ckrebićem, generalni tajnik Ujedinjenih naroda Perez De Cuellar u svojoj se mirovnoj misiji na Srednjem istoku u Bagdadu sastao s iračkim predsjednikom Sadamom Huseinom, a u Kartumu je Vojno vijeće predvođeno generalom Svar El Dahabom svrglo predsjednika Džafara Nimeirija. Ništa od toga vojnicima zabačene planinske jedinice JNA nije imao tko kvalificirano protumačiti, jer je poručnik Nađ dosta neodgovorno zapostavljao moralnopolitički odgoj regruta, te su se oni sami morali domisliti pravoj naravi tih događaja, njihovim mogućim posljedicama na situaciju u svijetu, s posebnim naglaskom na situaciju u socijalističkoj i samoupravnoj Jugoslaviji.
"I tako nam više nema Nimeirija", rekao je Lanišnik.
"Kojeg Nimeirija?!" povikao je s kreveta Miša Ciganin uzrujanim glasom.
"Bivšeg sudanskog predsjednika", kazao je Slovenac zbunjeno.
"A tog Nimeirija", umirio se Miša.
"A ti možda znaš nekog drugog Nimeirija?"
"Ma, ništa. Nije važno", rekao je Miša. "Pomešao sam ga s nekim."
"Ej, ljudi, šta mislite kako bi to bilo da, baš ko u Sudanu, mi u Jugoslaviji dođemo na vlast?" javio se Kovačević iz Slavonskog Broda.
"Ko to mi?"
"Pa mi. Vojska."
"A ti misliš da bi tebi, kao regrutu, dali da budeš nekakva vlast kad bi generali napravili puč?"
"Pa ne, nego...", zbunio se Kovačević. "Računam, vojska je vlast, a vojska, to smo svi mi."
"Ja nisam!" viknuo je netko nepatriotski.
"Ni ja!" pridružio mu se još jedan veleizdajnik.
"Jebem te u glavu", kazao je Lanišnik Kovačeviću ogorčeno, "kad ti poslije deset mjeseci ovde možeš reći da smo svi mi vojska."
"Ne znam, samo sam mislio...", počeo se Kovačević ispričavati.
"Koja vojska!? Koji mi!?" razgnjevio se Slovenac.
"Dobro, nisam mislio..."
"Pa i vidi se da nisi mislio", prekinuo ga je Lanišnik.
"E, šta mislite, a bi li Nađ bio neka vlast kad bi bio puč?"
"Ma kakvi! Njega su već i zaboravili ovde na granici."
"Eventualno, kad bi netko odavde bio vlast, to bi bio Milčo!"
"Molim!" javio se desetar Milčo, kada je čuo da spominju njegovo ime.
"Govorimo kako bi u slučaju vojnog udara u Jugoslaviji", objasni mu netko, "tebe, kao jednog primernog desetara, sto posto povukli u Beograd i dali ti neku visoku funkciju."
"Jedi govna", rekao je desetar lakonski.
"Zamisli Milču na mestu, šta ja znam...", počeo je zamišljati jedan.
"Saveznog sekretara za unutrašnje poslove!" predložio je drugi
"To! Baš sam to hteo da kažem! Milčo da bude šef svim milicionerima u državi."
"Pa da svi milicioneri umesto pendreka nose nunčake!"
"Nemaš saobraćajnu, a milicioner te zdimi nunčakama po glavi."
"Jasna stvar."
"Hu!... hu!... hu!... hu!" počeo je jedan ispred Milčeta hukati kao Bruce Lee, mašući rukama kao da vitla ubojitim karataškim palicama, a desetar se raspizdio pa skočio za njim, na što je ovaj preplašeno zdimio u hodnik zalupivši za sobom vratima spavaonice.
"Ljudi", oglasio se tada ponovno Kovačević, "nešto sam razmišljao, možda ipak ne bi bilo loše da u nas vojska preuzme vlast."
"Koji je tebi kurac danas?" upitao ga je Lanišnik iz Novog Mesta.
"Mislim, sve se raspada, kriza i to, pa možda ne bi bilo loše da vojska uvede malo reda."
"Ej, dođi malo ovamo", zovnuo je Lanišnik Kovačevića, pa skočio s ležaja i stao pokraj vrata. "Zašto?"
"Dodi da ti nešto pokažem."
Kovačević mu je nevoljko prišao. Dvojica vojnika stali su na vrata.
"Pogledaj ovo", kazao je Slovenac.
"Šta?"
"Ovo sve", rekao je Lanišnik pokazujući na svinjac vojničke spavaonice, na hrpe zamazane posteljine na kojima su kartali regruti, na njihove blatnjave čizme ispod postelja i komade odjeće koji su se vukli u prašini na podu.
"Ti bi da svima u Jugoslaviji bude kao nama ovde?" upitao ga je nježnim, očinskim glasom.

devet
Kod crnog pastuva


U tih nekoliko mirnih proljetnih dana, srdačno pozdravljena od žitelja mjesne zajednice Brodosane, Štafeta mladosti 4. travnja ujutro nastavila je put po Kosovu. Simbol bratstva i jedinstva omladine Jugoslavije pronesen je pokraj spomenika Bore Vukmirovića i Ramiza Sadikua u Landovici. Štafeta je dalje nastavila put prema Đakovici, Dečanima, Peči, Istoku, Klini i Mališevu, da bi u večernjim satima stigla u Orahovicu, gdje je i noćila. Prevalivši put dug oko sto osamdeset kilometara, sutradan je, u svom trećem danu boravka na Kosovu, Štafeta stigla u Prištinu. U glavnom gradu Pokrajine, tom znamenju mlade generacije i simbolu njezina samoupravnog Titova puta priređen je impresivan doček. Na ulicama Prištine i Trgu bratstva i jedinstva, gdje je održan veliki narodni zbor, Štafetu je pozdravilo oko pedeset tisuća pionira, omladine i građana. Štafeta je noćila u Omladinskom domu Boro i Ramiz, gdje je priređen bogat kulturnoumjetnički program za mlade. U toku dana inače Saveznu štafetu mladosti srdačno su dočekali i omladina, pioniri i građani Suve Reke, Uroševca, Vitine i Gnjilana. Završivši svoj put po Kosovu, Štafeta je 7. travnja stigla u Crnu Goru. Mladi te republike preuzeli su je od svojih vršnjaka s Kosova na svečanosti u Zubinu Potoku, nedaleko od Titove Mitrovice. U ime mladih Kosova Štafetu je predala Drita Ljuhi, radnica tekstilnog kombinata Emin Duraku iz Đakovice. Štafetu mladosti je u ime mladih Crne Gore preuzeo Dušan Radović, radnik RO Gornji Ibar iz Rožaja. Nositelji Štafete su se zatim uputili ibarskom magistralom prema Ribarićima i Rožajama, gdje im je, u prisutnosti nekoliko tisuća omladinaca, radnih ljudi i građana, priređen svečan doček ispred hotela Rožaje. Prvog dana boravka u Crnoj Gori Štafeta je obišla Ivangrad, Plav i Gusinje, da bi noćila u Vunarskom kombinatu u Bijelom Polju. Drugog dana boravka u Crnoj Gori te 1985. Štafeta je zasipana cvijećem stigla u Tomaševo, Vrulju i rudarsko naselje Gradac, gdje su je srdačno pozdravili mještani i rudari rudnika olova i cinka Šuplja stijena. Posebno svečan doček priređen je Štafeti mladosti na Trgu 13. juli u Pljevljima, gdje se na velikom narodnom zboru okupilo više od deset tisuća građana. Iz grada rudara Štafeta je nastavila put preko Odžaka i Kostajnice do mosta na Đurđevića Tari, gdje je predana omladini Žabljaka. Štafeta je noćila u Plužinama, da bi je sutradan, trećeg dana njezina puta po Crnoj Gori, svečano pozdravili pioniri, omladina, radni ljudi i građani Grahova, Cetinja, Rijeke Crnojevića i Danilovgrada. Pokraj Vezirova mosta od mladih Danilovgrada Štafetu su preuzeli mladi glavnog grada Crne Gore. Pošto je prethodno obišla nekoliko radnih organizacija i obrazovnih institucija, Štafetu je na svečano ukrašenu tribinu na Stadionu malih sportova donio student Ekonomskog fakulteta Vujica Lazović. U prigodnom kulturnoumjetničkom programu oko 260 sudionika na simboličan je način iskazalo ljubav mlade generacije prema Titovu djelu...
"Ubit ću te, mamu ti jebem!" vikao je Hasan Šišmiš gnjevno, u promočenoj bluzi i hlačama, s kapljicama vode što su mu se još sjajile u kosi, jureći oko karaule za Mišom Ciganinom.
"Nemoj, Šišmiše!" derao se Miša.
"Ubit ću te, vole!"
"Nemoj, bato, slučajno je bilo!"
"Uši ću da ti iščupam! Crijeva ću da ti izvadim!" grozio se Šišmiš strašnim glasom, odlučan da krvavim primjerom obeshrabri sve one koji su ga posljednjih mjeseci u klozetu zlostavljali po nacionalnoj osnovi. Jer, što je bilo? Bilo je jedno plavo gumeno crijevo od po cola, koje su armijske vlasti jednom davno, uviđavne prema običajima vojnika muslimanske vjeroispovijesti, pričvrstile na jednu slavinu u sanitarnoj prostoriji, da bi se ovi mogli oprati nakon obavljene velike nužde. Ta guma vijugala je preko prostorije do kabina s čučavcem, na usluzi svima koji su mlaz bistre vode pretpostavljali ružičastom toaletnom papiru, a anonimni se zločinac nekoć davno ... puno prije nego što su oni došli, bila je to vojnička tradicija koja se prenosila s generacije na generaciju graničara ... dosjetio da, dok regrut s golim dupetom iznad smrdljive rupe bespomoćno čuči u kabini, vodu odvrne na najjače. Divlji mlaz iz vodovoda, iz nekog mrzlog planinskog izvora negdje gore pod vrhom, naglo bi šiknuo kroz plavo crijevo, nekontrolirano mlatarajući njime po zidovima uske kabine i prskajući vojnika zatečenog u izvanredno delikatnoj okolnosti. Nakon što su ga desetak puta tako iznenadili, Hasan se odlučio osvetiti jednom mudrijašu i, ako je bilo suditi po Mišinu užasnutom cijukanju koje se razlijegalo iz bukava, upravo je izvršavao svoj grozni naum. Svaka je aktivnost u spavaonici na nekoliko minuta zamrla, dok su kroz otvorene prozore nasmiješeno osluškivali Bajramovićevo preklinjanje iz šume. Siniša je sa svog kreveta pogledao Ljubu Vrapčeta, pokušavajući na njegovu licu dokučiti što on misli. Malo su se družili posljednjih dana, zadržali bi se kratko kad bi se susreli i razmijenili nekoliko nespretnih rečenica u kojima nije bilo prave volje za razgovorom. Odnosno, razgovor je čitavo vrijeme bio tu negdje, osjećala se napetost iz koje je svaki put mogla poteći priča, imali su toliko toga reći jedan drugome, ali nije više bilo onog uzajamnog povjerenja. Vrapčetu je na usnama stajao zločest, zagonetni smiješak, Siniši otprije dobro poznat. Vidio ga je, recimo, kada je ono Nađ podivljao u onom incidentu s albanskim graničarom koji se prebacivao s grane na granu. Bio je to smiješak koji je pouzdano nagovještavao da je Ljuba naumio napraviti nekakvu psinu, ali što je ta psina bila, Siniša nije mogao znati, jer je osjećao da između njih više nema one bliskosti da ovaj to podijeli s njim.
"Šta ti misliš?" upitao je jednom Hasana, "je li Ljuba stvarno misli ić' pješke do Beograda?"
"Ne znam", kazao je Hasan zbunjeno podižući obrve. "Kako je lud, možda i oče."
"A je li tebi reka išta o tome?"
"Jok! Kad god ga ja upitam, on samo namigne."
"Pa šta misliš, je l' to znači da oće ili da neće?"
Hasan je zbunjeno slegnuo ramenima.
"Šta misliš, oće li Karanović stvarno da pešači do Beograda?" pitao bi Sinišu Nađ ama baš svaki dan kada bi ovaj došao da mu da injekciju.
"Neman pojma", govorio je Siniša. Događaji su izmicali njegovu nadzoru. Donedavno pasivni regrutski život, ono bezlično bivanje od kojega nisi očekivao ništa više nego da što prije završi, odjednom i bez ikakve najave, zamrsio se s tuđim životima, željama i frustracijama. Poručnik mu je u diskreciji povjerio brigu o vlastitom zdravlju, a njegova mu je nesretna žena dala svoje srce i on je, ne razmišljajući o posljedicama, uzeo i jedno i drugo. No, kada je Ljuba Vrapče, svojom sumanutom nakanom da se na Dedinju "pokloni besmrtnom Titovom djelu", zatresao konstrukciju od obmana u čijoj je gradnji i sam sudjelovao i koja mu je dotada bila silno zabavna, došlo mu je do pameti koliko je bio nesmotren i kako uopće nije isključeno da bi i on mogao najebati u toj gunguli. Paranoičan već po svojoj prirodi, zamišljao je kako ga zbog neovlaštenog vršenja liječničke prakse izbacuju iz komore, kako ga tuže i pred građanskim i pred vojnim sudom, kako mu u divljem napadu ljubomore Imre Nađ prazni spremnik službenog pištolja u prsa... Kada je počeo razmišljati o tome, čisto se začudio koliko je širok izbor tragičnih ishoda sadašnje situacije i kako se oni međusobno čak i ne isključuju, nego bi mogli doći i pojedinačno i skupa, u paketu sranja koja bi ga mogla zeznuti za čitav život, a on je sam više ili manje bespomoćan da utječe na išta, nego se sve odvija mimo njegove volje i svakim danom zapravo sve blesavije i blesavije.
Primijetio je tako, recimo, da su Nađ i Karanović u posljednjih nekoliko dana postali srdačni jedan s drugim. Najprije ih je jedno prijepodne vidio kako opušteno razgovaraju u dvorištu karaule. Nezamisliv prizor. Vojnik je bio s rukama u džepovima i bez kape, a Nađ ga je prisno nudio cigaretama. Onda ih je malo kasnije zatekao pokraj Nađeve Yamahe i izdaljega čuo kako razgovaraju o motorima. Treći put banuo je poručniku u kancelariju, a njih su se dvojica tamo, bekrijski raskopčani i zavaljeni u stolce, s čašama vinjaka u rukama, smijali nečemu.
"Uđi, Siriščeviću", zovnuo ga je ga Nađ vedro, očito već malo pripit.
"Neka, neka, poslije ću", rekao je Siniša zbunjeno i zatvorio vrata, uhvativši na tren Vrapčetov ironičan pogled.
Koji sat poslije toga opet, malo prije večere, na hodniku karaule naletio je na scenu da Ljuba pokazuje oficiru neku boksačku fintu koju je valjda pokupio negdje na beogradskim ulicama i prvi se put odvažio prići tom neobičnom društvu.
"To je jedan opak udarac", objašnjavao je Ljuba, u gardu s rukama ispred glave, usporeno pružajući šake prema Nađu, koji mu je opušteno stajao nasuprot. "Levom rukom gađaš levu stranu lica, a onda ovaj digne ruku da se zaštiti. Tada, kada on digne ruku, hvataš momenat kada je srce nezaštićeno i udaraš ovako, aperkatom pod sisu. To je jedan strašan udarac. Čoveku se oduzme cela jedna strana i onda možeš da mu radiš šta hoćeš. A može da dođe i do aritmije, od udarca mu se poremeti rad srca i pada kao pokošen. Može i da umre."
"Šta je, pičko", rekao je podsmješljivo Siniša malo kasnije, kada se poručnik odmakao, "štekamo se pretpostavljenima, a?"
"Pa mora se malo", odgovorio mu je Ljuba Vrapče uzvišenim glasom. "Dugo mi je trebalo, ali sam konačno shvatio kako to ide. I više nemam problema. Moj mi je pretpostavljeni kao otac."
"Ma, bogati? Ka otac?"
"Jeste", kazao je Vrapče odlučno. "Baš kao otac."
"Strog, ali pravedan?" upitao je Siniša.
"Strog, ali pravedan", složi se Vrapče svečano.
Drsko su se cerili jedan drugome, čvrsto se gledajući oči u oči, odmjeravajući tko će prvi odustati od komičnog igrokaza o vojničkoj odanosti.
"Šta me tako gledaš?" upitao je Ljuba napokon. "Oćeš li to da me jebeš?"
"Ne. Oćeš ti mene?"
"Pa malo si mi debeo."
"Ajde, baš dobro. Već sam se uplašio", rekao je Siniša.
Postajali su još nekoliko časaka gledajući se, dok je Sinišu razdirala želja da kaže: "Daj, seronjo, šta se foliramo jedan drugome", i da je samo u jednom jedinom trenu našao makar zericu nekadašnje prisnosti u Ljubinim očima, sve bi mu rekao, i za Nađev sifilis, i za lažnu uzbunu na granici, možda bi mu povjerio čak i little affair s Nađevom ženom. Toliko mu je nedostajalo to prijateljstvo. Ali, Ljuba je nepopustljivo zurio u njega kroz obrazinu ironije iza koje se sve vrijeme skrivao od vojničkih sranja i Siniša je shvatio da je i on sam za njega sada na drugoj strani, jedan od onih koji su zbog gluposti ili konformizma odustali od pobune protiv neljudskog armijskog maltretiranja. Taj strašni sustav stao je između njih dvojice i Ljuba ga je sada gledao umalo kao Stevicu Jokića, jednog iz prošlogodišnje januarske klase, bijednika koji unatoč nekoliko zvjerskih ćebovanja u sitnu uru nije odustajao od cinkarenja. "Sve je to malo složenije nego što misliš, moj Vrapče", htio mu je reći Siniša, ali Vrapče mu nije dao priliku za to. Razišli su se, a Siniša je u grudima osjetio srh tuge što je izgubio prijatelja.
Puno kasnije mislio je kako je možda pogriješio, odbio Ljubu od sebe kada mu je rekao da se ulizuje Nađu. Jer, naravno da se Ljuba nije ulizivao poručniku. Bilo je upravo obratno. Ustravljen da ga ovaj ne zajebe, glupi se Nađ počeo ulizivati regrutu. U onih nekoliko dana koliko ih je dijelilo od časa kada je Vrapče trebao stati pred pukovnika Jovanovića, htio je poništiti nesnošljivost što ju je u posljednjih sedam mjeseci svojom gadnom naravi izazvao kod Vrapčeta. Nuđenjem cigareta, čavrljanjem o motociklima i pijuckanjem obojenog alkohola u uredu komandira karaule mislio se, kao na nekom partijskom tečaju gdje se u sedam dana svladavala čitava povijest marksizma, ekspresno sprijateljiti s njim, kako bi ga ovaj u što ljepšem svjetlu predstavio kod komandanta ohridskog garnizona. Panično je trošio svoje oficirsko dostojanstvo ne bi li se umilio Karanoviću i Karanović mu je na to stvarno odgovarao toplom ljubaznošću, zbog čega je blesan naposljetku povjerovao da njegovo ulizivanje doista ima učinka.
"Onaj tvoj drug Karanović je baš neki dobar čovek", rekao je jednog od tih dana Siniši nakon penicilinske terapije, laktovima naslonjen na stol.
A Siniša je šutio i gledao njegovu guzicu. Da je netko drugi bio na Nađevu mjestu, netko stvarno dobar, netko do koga mu je stalo, rekao bi mu da ga Ljuba Vrapče zajebava, da se, sadistički se naslađujući, poigrava s njim, hini da mu je prijatelj kako bi ga u presudnom času njegova, to jest Vrapčetova, podlost što strasnije zaboljela. Sve bi to Siniša, ni trena ne dvojeći koliko je u pravu, rekao Imretu Nađu da mu je taj čovjek bio imalo bliži. Ovako je šutio i gledao preda se, u bijelo mršavo dupe u kojemu je upravo bio sav jadni smisao druga poručnika. I malo se, kao, sažalio nad njim.
"Baš dobar čovek", ponovio je Nađ, valjda nespokojan što mu Siniša ništa ne odgovara.
"Pa jesam li vam rekao", kazao je Siniša.
"Jeste, bio si u pravu", nastavio je Imre. "Bio sam prekrut, nisam imao razumevanja za vojničke potrebe. Ne treba da uvek imamo zvaničan odnos, nego možemo da budemo drugovi. Naposletku, svi smo tu negde istih godina."
Ma, da, pomislio je Siniša, sjetivši se da je valjda navlas istim riječima Nađ i njega vabio kada su mu trebale njegove liječničke usluge. Drugovi? Možeš si misliti!
"Pa sam baš mislio o nečemu, šta bi ja, sa svoje strane, mogao da učinim za vas, da vam nekako olakšam boravak u Armiji", pričao je Nađ, "pa mi je pala na pamet jedna stvar... Slušaš me?"
"Da, recite."
"Odlučio sam da nabavim stol za pingpong!" rekao je Imre.
O, jebote, pomislio je Siniša, liberalizacija u JNA je baš uzela maha.
"Spomenuo sam to i Karanoviću. On misli da je to odlična ideja."
"Pa je", složio se Siniša nevoljko.
"Jelda?" ozario se Nađ. "Već znam za jedan stol u podrumu u Domu Armije u Strugi, koji ću da uzmem za nas ovde. A onda možemo i turnire da organizujemo. Karanović je, doduše, otišao malo predaleko pa je predložio da igramo u svlačenje."
"Šta je predložio?" zaprepastio se Siniša.
"Da igramo stoni tenis u svlačenje. Kao poker. Nakon svakog izgubljenog poena da skineš po jedan deo odeće. Ali, to bi ipak bilo malo previše", rekao je Nađ trezveno.
Siniša je pokušao zamisliti neuhranjene vojnike kako samo u sivomaslinastim soknama skakuću s reketom za stolni tenis u rukama i nije znao bi li se nasmijao tom prizoru ili se užasnuo kako se Ljuba bezočno sprda s oficirom, a da ovaj pojma nema o tome. Pingpong na svlačenje! Pa to valjda ni sotoni ne bi palo na pamet.
"Ej, doktore", čuo je kroz san kako mu netko šapuće. "Doktore... Doktore, probudi se."
"Molim!" prenuo se Siniša.
"Pst!" ušutkao ga je glas. "Nemoj da se dereš. Digni se, idemo!"
"Šta je, uzbuna?!"
"Ma, kakva uzbuna", govorila je silueta nad njegovom posteljom. "Idemo u kafanu!"
"Kakvu kafanu?"
"Zajebi priču, digni se i obuci. Posle ću sve da ti objasnim."
"Di je svitlo?" mucao je još nerazbuđeni Siriščević. "Koja je ura?"
"Nema svetla, oblači se u mraku", rekla je crna prikaza u kojoj je Siniša tek sada, na blijedom svjetlu punog mjeseca koje se jedva probijalo kroz nečiste prozore vojničke spavaonice, prepoznao Vrapčeta.
"Di su mi gaće?" upitao je ustajući s mukom.
Ljuba se zacerekao.
"Šta ja znam gde su ti gaće", rekao je. "Valjda na tebi."
"Jako smiješno", kazao je Siniša, trljajući oči. Šta on očekuje, da bi on u ovom stanju, u ovaj sat mogao vladati suptilnim značenjskim distinkcijama riječi gaće u različitim narječjima hrvatskog ili srpskog? Koji je sat, uostalom?
"Pola jedan", obavijestio ga je Ljuba Vrapče. U dahu mu se osjećao nekakav alkohol. Pola jedan, pomislio je Siniša. Ponoć i po, preveo je to u sebi. Zašto ga bude u ponoć i po? Je li ono Ljuba spomenuo nekakvu kafanu? Sranje. On ne želi ni u kakvu kafanu. Njemu se spava.
"Alo, drugar!" zatresao ga je Vrapče bezdušno, otkopčavajući mu usput dugmad pidžame. "Nema više ćorenja. Otadžbina zove. Idemo!"
U bunilu i po mraku nespretno se odjenuo, košulju, hlače i bluzu, na minutu je ponovno zaspao, sjedeći na krevetu, s jednom čarapom navučenom tek do pola stopala, a onda ga je Ljuba ponovno drmusnuo i u razvezanim ga čizmama gotovo odvukao izvan karaule. Svjež noćni zrak ga je sada sasvim razbudio. Stajao je začuđeno slušajući nekakvo brujanje, da bi napokon skontao da to bruji motor kampanjole, službenih kola koja su, zbog Nađeve sklonosti motorima, malo korištena stajala u jednom dijelu sjenika.
"Šta je ovo?"
"Daj, dosta priče", rekao je šaptom Vrapče gurajući ga prema automobilu parkiranom u dvorištu. "Idemo u kafanu!"
"Kakvu kafanu, jebote?!" shvatio je napokon Siniša i otrgao mu se. "Koju kurčevu kafanu?! Jesi li ti normalan, idiote jedan?! Nađ će nas ubit zbog ovoga!"
Iz otvorenog se auta tada začuo nečiji razdragan smijeh. Onda se i Ljuba počeo cerekati. A Siniša se ukipio u nevjerici. Nije valjda...?
"Siriščeviću, ulazi u kola, to je naređenje!" dreknuo je, potvrđujući Sinišine najstrašnije slutnje, iz kampanjole vedrim glasom poručnik Imre Nađ.
"Pst!" psiknuo je ponovno Vrapče veselo.
Morali su biti jako, jako pijani za ovakvo što.
"Mi smo malo popili", rekao je Vrapče kao da čuje što Siniša misli. "Zapravo, popili smo sve što smo imali pa bi trebalo neko da nas vozi Kod crnog pastuva da dalje pijemo. Ti si jedini kojeg smo se setili koji može da ispuni taj zahtevni zadatak."
"Daj, nemojte me zajebavat", rekao je Siniša.
"Siriščeviću", kazao je iz kampanjole Nađ autoritativnim glasom, "ulazi u automobljuuu...", završio je ponešto nerazgovjetno drug poručnik, jer mu je baš došlo da povrati pa je na betonirani krug karaule preko stranica kampanjole izručio kiseli sadržaj svoje izmučene utrobe. Vrapče se počeo divlje smijati.
"Vi ste totalno poludili", rekao je Siniša sjedajući, još kao nevoljko, za volan, premda mu se zapravo sviđala njihova ludost.
"Kod pića", objasnio je, malo se pribravši, poručnik sa stražnjeg sjadala, "nije važno koliko čovek može da popije, nego da zna kad mora da povrati."
Ni Siniša ni Ljuba nisu replicirali na tu poručnikovu mudrost. Siniša je upalio kratka svjetla, ubacio u brzinu, spustio ručnu kočnicu i lagano digao nogu s kvačila, a kampanjola se trznula, protresavši ih tako da se Siniša prepao kako bi se oficir još jednom mogao pobljuvati, ovaj put po njegovim leđima. Onda su krenuli, polako, razlokanim putem, po mjesecu, što bi vjerojatno bilo iskušenje i za nekog vozača planinskih relija. Vrapče i Nađ, srećom, nisu bili tako pijani da bi ga dekoncentrirali svojim brbljanjem, nego su ozbiljno i strpljivo desetak minuta šutjeli sve dok se Siniša nije uspio nekako dokopati sela i malo bolje makadamske ceste.
"Vrlo dobro", pohvalio je njegovu šofersku vještinu Nađ otraga.
"Služim narodu!" odgovorio je regrut spremno.
"Imaš nagradni vikend za ovo."
"Kažite mi to sutra, kad se otrijeznite."
"Sutra ne može", kazao je poručnik odsječno, "Ili uzmi sad, ili ništa!"
"Onda ništa."
"To cenim", rekao je Nađ pružajući mu preko naslona desnicu da se rukuju. "Svaka čast, majstore!"
"Druže poručniče, vozim", upozorio ga je Siniša.
"Izvini, nisam znao", ispričao se Imre, ponovno se zavaljujući u sjedalo.
Spustili su se napokon do asfaltirane prilazne ceste prema Strugi, provezli se kroz usnuli grad i izbili na pravac prema Ohridu. Veliki okrugli mjesec srebreno se ljeskao na jezeru, kao da veliko ogledalo leži na mirnoj površini vode. Siniši nije trebalo pokazivati put. Znao je za Crnog pastuva. Svi su znali. Najkasnije u prvih sat vremena u bilo kojoj jedinici Ohridskog garnizona JNA svaki je vojnik beziznimno bio upozoren da mu je najstrože zabranjeno odlaziti u to leglo grijeha uz jezero. I ta se zapovijed poštovala. Ne, naravno, zato što su vojnici bili nešto specijalno disciplinirani ... dapače, zabrana je prije mogla biti shvaćena izvanrednom preporukom za zloglasnu ugostiteljsku destinaciju i uroditi njezinom od regruta neobičnom brojnom posjećenošću ... nego zbog činjenice da je pred birtijom stalno dežurala patrola vojne policije. Čak i sada, malo prije jedan u noći, bili su tamo kada je Siniša parkirao pred širokom katnicom, ispod neonskog cimera s konjem u propnju iznad kojeg je, s nekoliko mrtvih, ugašenih slova, krezubo treptalo jarkocrveno Kod crnog pastuva. Kao hijene kada nanjuše strvinu, dvojica s bijelim uprtačima i pendrecima za pašom krenuli su prema njima, no tada je Nađ izašao iz kampanjole i rekao... "Dobro je momci."
Dvije zvjezdice na njegovim ramenima učinile su da se, kao dodirom čarobnog štapića, policijska patrola gotovo u pokretu zaustavi. U travanjskoj noći jeka je preko jezera kroz čitav kraj, sve valjda tamo do planina prema Albaniji, raznosila poneseni narodnjak iz gostionice...
Bila mi je jedna topla zima, Bila mi je sve što srce ima, Bila mi je, ali više nije, Prijatelju stari, pozdravi je..
"Idemo, dobri moj Vergilije", rekao je Siniša, sjetivši se u tom času renesansnog epa o kojemu je ponešto sitno načuo u prvom srednje.
"Molim?" kazao je začuđeno Ljuba Vrapče, koji nije bio baš redovit na nastavi.
Žute žarulje u jednostavnim tanjurastim lusterima mutno su sjale kroz duhanski dim što se dizao i kovitlao pod niskim stropom u velikoj prostoriji s drvenim podom, pokrivenim otrcanim i mjestimice poderanim linoleumom, koji je, poput broda od stroja u svojoj utrobi sve vrijeme lagano podrhtavao. Činilo se kao da je prostorija živa i pulsira u jednoličnom tutnju basova iz razglasa, kroz koji se jedva nazirala iskidana melodija sintesajzera, žamor gostiju i pokoji povik konobarima ili muzici. Za nekim su stolovima pjevali i nazdravljali pjevaču u srebrenom sakou zasukanih rukava, koji je na nisko podignutoj pozornici u kutu, s klavijaturistom i gitaristom, bez stanki između pjesama, poletno šibao standardni repertoar narodnjačkih hitova. Klijentela je bila većim dijelom muška, tek za nekoliko stolova sjedile su neke upadljivo našminkane žene, natapirane, u minicama s volanima, koje su se smijale dlanom pokrivajući usta. Za stolom do njihova neki je krupni sredovječni muškarac, u razdrljenoj košulji i razvezane kravate, sklopljenih očiju, gotovo poneseno, dlakavom rukom mijesio sisu djevojke koja je mirno sjedila u njegovu krilu i prstima mu nježno prolazila kroz znojnu kosu.
"Strašno mjesto", rekao je Siniša Nađu dok su se spuštali na stolce.
"Šta si rekao?!"
"Strašno mjesto!" ponovio je Siriščević primičući se poručnikovu uhu, gotovo vičući.
Imre je zadovoljno kimnuo.
"Jedno veče", rekao je, "pili smo ovde. Mnogo se popilo. Kad, u neko doba, ja pogledam u tavanicu, a ono sve puno zmija. Zmije, jebote, na hiljade njih, pužu gore i sikću na mene. Usro sam se ko grlica."
Siniša pogleda u plafon. Makar su Nađu zmije došle u alkoholnom deliriju, gotovo je očekivao da bi ih i on mogao vidjeti. Kod crnog pastuva bilo je takvo nekakvo mjesto gdje bi pomislio da će oživjeti sve sumanute delirične vizije. I doista, spustio je pogled sa stropa i... uh! Ništa nije čuo ni vidio, nego iznenada, kao prikaza, na možda petnaestak centimetara pred njegovim se licem ukazalo lice vjerojatno najmršavije žene koju je ikada vidio. Sivo, umorno, ispijeno lice izbočenih jagodičnih i čeonih kostiju, s oštrom bradom i tankom plavom kosom čvrsto skupljenom na zatiljku. Pod oskudnim, mutnim žutim svjetlom taj je kostur, kao neki izaslanik Strašnog suda, stajao kraj njega s blokićem i kemijskom u ruci i bijelom pregačicom oko uskih bokova.
"Rajka, daj nam da pijemo", rekao joj je Nađ jednostavno.
Rajka, pomislio je Siniša osjećajući kako mu se život lagano vraća u udove. Neobično ime.
Mali mrav, mali mrav, U nedrima nesto. Moram da ga nađem Da menjamo mesto, pjevalo se sada Kod crnog pastuva, neki su u dnu prostorije zanosno digli ruke u zrak, a neka se žena popela na stol štiklicama se vrteći između staklarije.
"Šta ti misliš, Siriščeviću", povikao je Nađ, "oće li mene ova pička od Karanovića ujutro da zajebe?"
"Kad ujutro?"
"Pa ujutro, kad ode kod Jovanovića?"
"A to je već ujutro?"
"Jeste. Ovde smo došli da se oprostimo. Ako on ode da pešači do Beograda, više se nikad nećemo videti."
"Fala kurcu", rekao je na to Ljuba Vrapče drsko.
"I ja isto kažem", složio se poručnik pomirljivo. Onda se zagledao u Vrapčeta pa mu iskreno, od srca kazao: "Idi u tri pičke materine, da te moje oči nikad više ne vide."
"Razumem!" dreknuo je Ljuba veselo.
"Jedi govna!" rekao je oficir iznervirano.
"Razumem!"
"Onda", odustao je Nađ i ponovno se okrenuo Siniši, "šta misliš, oće li pička da zajebe?"
"Što ga sami ne upitate?" rekao je Siniša gledajući Ljubu kako se smije.
"Ne smem", rekao je Nađ iskreno. "Bojim se."
Rajka im je, očito upućena u Imrine navike, donijela tri čaše vinjaka, a Nađ joj je naložio da odnese i pivo nekom starijem zdepastom čovječuljku, koji je sam, izgubljeno gledajući preda se, kao da razmišlja o samoubojstvu, sjedio nekoliko stolova dalje.
"Ko je to?" upitao je Siniša oficira.
"Kurva", kazao je Nađ ogorčeno. "Zastavnik za prekomandu."
Siniša ga je zadivljeno promotrio, jer nikada prije nije vidio to mitsko čudovište, gospodara života i smrti, središte mračnih intriga u svakoj kasarni JNA, čisto, nerazrijeđeno zlo, podoficira koji je u rukama imao moć da stvara i upropaštava karijere čak i onih s činom puno višim od njegova. Tko bi rekao da zastavnik za prekomandu može biti jedna takva potištena pojava? Najbliže nekom zastavniku za prekomandu bio je kad je u Skopju upoznao njegova ćatu, nekog Sandžakliju, koji je o svom šefu govorio sa strahom i obožavanjem, kakvo valjda ni amazonski urođenik pred laserom ne bi osjetio. Taj zastavnik, govorilo se, nekog je jadnog potporučnika poslao na drugi kraj države, samo zato što je taj gušter neupućeno parkirao na njegovu mjestu. Iskreno se potrudivši naći mu vojnu poštu bez automobila, otpravio ga je čak na Premudu, gotovo napušteni kamen usred jadranske pučine, u isturenu graničnu jedinicu prema Italiji. "Neka sad đubre parkira u Zadru", pričaju da je rekao potpisujući rješenje o prekomandi.
Zoveš me na piće, zoveš me na lom Zar ne vidiš, druže, bol u srcu mom,
pjevao je sada glazbeni umjetnik u sakou od srebrenog lamea, a gosti su, sve više njih kako je noć odmicala, ustajali i pratili ga:
Daj mi malo hleba, daj mi malo soli, I najlepšu ženu koju srce voli.
Negdje u magli praskale su čaše. Konobarica iz zemlje sjena im je u nekom času neprimjetno donijela novu turu. Ili možda i dvije. Siniša je pomalo u nogama osjećao vinjak, tuklo mu je u glavi. Gledao je Nađa, Nađ je gledao Ljubu, a Ljuba je piljio u onu sisatu za susjednim stolom. Zapravo, djevojka je sada bila na stolu, podignutih ruku, a onaj što joj je gnječio sise spavao je s glavom na mokrom stolnjaku. Jedan je s rukom na stražnjici djevojke u minici s volanima odmicao stubištem na kat. Zastavnik za prekomandu je ustao i otišao. Nađ ga je ispratio čeznutljivim pogledom, ali ovaj se nije osvrnuo.
Poručnik ga je, očito redoviti posjetitelj gostionice, upoznavao s gostima, majorima, kapetanima, zastavnicima, potporučnicima i poručnicima, a Siniši je pomalo postajalo jasnije zašto je vojna policija pred vratima. Valjda više od polovice gostiju Kod crnog pastuva plaću je dobivalo iz budžeta Saveznog sekretarijata za narodnu obranu. Ovaj je ćumez zapravo bio oficirski klub, poput nekakvog zlog blizanca Doma JNA. U noćima poput ove aktivna vojna lica tu su se praznila od dnevnih frustracija svojega užasnog posla, od represije salutiranja i raportiranja, od svojih očetkanih špicarica, redovitog šisanja i brijanja, od nesnosnih mjesta službovanja i nepravdi u promaknućima. Ovo ovdje, prikladno smješteno na močvarnom tlu, u blato i šaš Ohridskog jezera, bio je njihov svijet nagona...
U razmišljanju o tome Sinišu najednom prekine Nađ koji ga iz čista mira zgrabi u strastven zagrljaj, s očima punim suza cvileći pjesmu koja je tog časa bila na repertoaru:
Moj jarane, jarane, jarani smo mi,
Ne daj, ne daj jednoj ženi da nas da nas zavadi.
Shvativši o čemu pjesma govori, Siniša se smrznuo od užasa. Zašto mu poručnik ovo pjeva? Da možda ne sumnja? Nije se valjda čuo s ženom? Bi li mu ona išta rekla? I je li ga ovo grli ili davi?
Ljubio je sutra ja I ljubio ti Neće moći, jarane, da nas rastavi,
zakleo se Imre Nađ potresenim glasom, a onda je njegov stisak ipak popustio i glava mu se srušila na stol. Dobro je, pomislio je Siriščević. Poručnik samo jako voli ovu pjesmu. Onda shvati kako ga je Ljuba čitavo vrijeme gledao.
"Šta je bilo?" upita.
"Ništa", rekao je Vrapče, "samo gledam."
Poručnik se uto ponovno malo pribrao, obrisao suze i otpio dobrih pola čaše vinjaka.
"Vidiš onu žensku tamo?" nagnuo se u jednom času povjerljivo Siniši na uho.
"Koju?"
"Onu malo puniju, duge plave kose, tamo s onim tipom za stolom levo od bine?"
"Onu što je frajer ljubi po vratu?"
"Da. Ta", rekao je Nađ. "Od nje sam dobio... znaš već."
"A jel'?"
"A ovaj što je ljubi po vratu je jedan inžinjerac, moj klasić. Čak mi je jedno kratko vreme bio i cimer na Akademiji."
"Pa hoćete li upozorit cimera?"
"Ma, ko mu jebe mater", rekao je Imre Nađ, nakon što se čitave tri sekunde premišljao o tomu.

deset
Uđite u srca vojnika


Vratili su se u zoru, desetak minuta nakon ustajanja. Lanišnik, još u papučama i s četkicom za zube u ruci, zapanjeno je izvirio iz kupaonice ugledavši ih kako se prebijeno vuku hodnikom.
"Čao, Lanišnik", rekao je Nađ u prolazu, a Slovenac je zinuo, dok mu se pjena od zubne paste cijedila niz bradu.
Siniša i Ljuba mislili su skrenuti put spavaonice, no Nađ im je pokazao da nastave ravno, u njegov ured.
"E, sad kad legnem...", rekao je Siniša ulazeći u kancelariju, ne obazirući se što mu je neposredni pretpostavljeni tu, a dnevnom zapoviješću baš i nije predviđen počinak regruta.
"Zajebi, nema ti spavanja", kazao je oficir premoreno se spuštajući u stolicu.
"Dajte, druže poručniče, cilu noć smo bili vanka."
"Ne može, Siriščeviću, trebaš mi. Odlučio sam da ti ideš s Karanovićem."
"Di?!" zaprepastio se Siniša. "Na Dedinje?! Oćete da i ja pješačim do Beograda?!"
"Imaću društvo", dodao je Ljuba Vrapče zadovoljno.
"Ma, ne...", rekao je Nađ pokazujući na Sinišu. "Ti ćeš da ga otpratiš do kasarne u Strugi. Da budem siguran da je otišao."
"A, dobro, to može", složio se Siriščević. Odjednom mu se više nimalo nije spavalo. Da otprati Karanovića do Struge? Kako da ne, njemu je uvijek drago otići u Strugu.
"Šta se smeješ?" upitao ga je poručnik.
"Ja?!" iznenadio se Siniša.
"Ti! Smejao si se!"
"Može bit... Slučajno."
Poručnik ih je sumnjičavo pogledao, jednog pa drugog, i onda, po tko zna koji više put u posljednjih nekoliko dana, upitao Sinišu...
"Šta misliš, oće li Karanović da me zajebe?"
"Oće", rekao mu je napokon Siniša jednostavno.
"Misliš?"
"Sto posto."
"Da će da zajebe?"
"Računajte da je to gotova stvar."
Ljuba je stajao i bezizražajno zurio preda se, kao da se ništa od toga njega ne tiče. Mladi je oficir uzrujano ustao sa stolice, zgrabio se očajno rukama za kosu pa im okrenuo leda i zagledao se kroz prozor. Stajao je nekoliko trenutaka tamo pred prozorom. Siniša je mislio da plače. Ali nije. Okrenuo se i oči su mu bile suhe, ali je nekako odjednom izgledao strašno iscrpljeno i najmanje deset godina stariji.
"Nemoj da me zajebeš", rekao je tihim, očajnim šaptom Ljubi. "Budi drug. Nemoj, molim te."
"Neću", odgovorio mu je Ljuba.
Siniša se prenuo i pogledao ga.
"Jel' nećeš? Stvarno nećeš?" ponovio je Nađ glasom punim nade.
"Stvarno neću", rekao je Vrapče iskreno, prijateljski. Nađ se blijedo nasmiješio.
"Pa šta si ti meni rekao da će da zajebe?" rekao je Siniši.
"Onako", kazao je Siniša. "Zeza san se."
"Ma, ajde u kurac", oraspoložio se Nađ i vedro odmahnuo glavom. "Koji ste vi mangupi. Nego, slušaj", obratio se sada Ljubi, "razmišljao sam o ovom tvom putu do Beograda. Valjda ne misliš ozbiljno da ideš peške? Zajebi tu priču. Nego ideš od mesta do mesta autobusom ili vozom i samo koji kilometar pre nego što ćeš negde da dođeš, negde gde znaš da će da te čekaju, lepo izađeš, propešačiš ono malo koliko ti je ostalo, onako, samo da se malo oznojiš i naprašiš čizme."
"Vidiš, to je dobra ideja", složio se Siniša.
"Ma, jasno", rekao je poručnik, "ko će sad da ide peške šesto kilometara."
"Jebote stvarno", kazao je Ljuba, kao da mu je taj čas ta stvar sinula.
"Ajde, pa nije valjda da nisi i sam razmišljao o tome?" začudio se Nađ.
"Pa sad...", počeo je Karanović.
"Daj, nemoj da se foliramo", kazao je poručnik prisno.
"Dobro, jesam...", protisnuo je Ljuba. "Mislio sam da idem vozom."
"Fala kurcu", rekao je Nađ, "svi bi išli vozom... E, ali nemoj da kažeš da sam ti to ja rekao."
Stajao je pred vojnikom i nasmiješeno ga gledao, a onda, u jednom času skoči i grčevito ga zagrli.
"Srećan ti put, majstore", kaže.
"Fala, druže poručniče."
"I nemoj da mi zameriš ako sam nešto..."
"Neću, druže poručniče."
"A ti", reče Nađ puštajući Ljubu i okrećući se Siniši, "da mi paziš na njega."
Otuširali su se, obrijali i presvukli, na brzinu pojeli doručak. Ljuba je potom u mali vojnički ruksak stavio pribor za osobnu higijenu, jednu čistu košulju, čarape, gaće i majicu. Sve kako je stajalo u detaljnim, opširnim uputama koje su, s oznakom "Vojna tajna, strogo poverljivo" u lijevom gornjem uglu dokumenta, po kuriru prekjučer stigle iz Komande Ohridskog garnizona. Pukovnik Jovanović, naime, vrlo je seriozno shvatio vojnikovu namjeru da hoda do Beograda i dao načiniti podroban nacrt njegova putovanja, podijelio ga na dionice s postajama u različitim armijskim ustanovama, što su po prilici bile jednako udaljene jedne od drugih, organizirao da Karanovića tamo čekaju topli obroci, čista odjeća, tuševi i namještene postelje. Čitav taj put, od Ohrida u Socijalističkoj Republici Makedoniji, preko Socijalističke Autonomne Pokrajine Kosovo, kroz užu Srbiju do glavnog grada, bio je za Vrapčeta pomno iscrtan; mogao si zamisliti sobu punu mladih oficira kako se grbe nad velikim topografskim kartama, s mastiljavim olovkama u rukama, trudeći se do najsitnije potankosti isplanirati tijek te zamašne vojne akcije.
Ispraćeni pogledima čitave karaule Vrapče i Siniša izašli su iz kruga, pa kroz šumu, do sela gdje su čekali stari, razlupani autobus za Strugu. Putem su malo razgovarali.
"Blago tebi, ti ideš kući", rekao je Siniša.
"Da, jebote", kazao je Vrapče. "Već sam nazvao svoje da me čekaju."
"Malo si isto uranija."
"Ma, dok se keva obuče i našminka, taman nekako ću da dođem."
"A ti stvarno misliš ić' u Beograd?"
"Pa ne znam, možda i odem... Sednem u voz, pa malo pešačim, zezam se putem, nema poručnika da me zajebava. Zašto ne?"
"Ajde, ako ti tako kažeš...", rekao je Siriščević sumnjičavo.
Onda su ponovno zamukli i šutjeli sve dok autobus nije stigao u Strugu. Malo prije devet ujutro je bilo. Popili su kavu u kafiću kroz izlog zagledani na ljude na ulici. Potom su izašli i zaustavili se na pločniku.
"Eto ga, doktore", kazao je Ljuba Vrapče. "Idem ti ja."
Siniša ga je iznenađeno pogledao.
"Šta?" rekao je Ljuba. "Nisi valjda ozbiljno shvatio Nađa? Ti mene stvarno misliš otpratiti do kasarne?"
"Ma, ne...", zbunio se Siniša. "Naravno da ne."
"Ajde, jebote, već sam mislio...", kazao je Vrapče. Nasmiješio se Siniši i Siniša se nasmiješio njemu. Onda su se zagrlili.
"Nedostajat ćeš mi, doktore."
"Piši."
"Oću. Piši i ti meni."
Onda su se okrenuli jedan od drugoga i pošli svaki svojim putem. Siniša je zamaknuo iza ugla, da bi tamo zastao i izbrojao do dvadeset. Pa se vratio i virnuo je li Vrapče odmakao. Na udaljenosti od kojih pedesetak metara, istodobno pazeći da Vrapčeta ne izgubi u gomili prolaznika i da Vrapče ne vidi njega, pratio ga je nekoliko ulica, sve do kasarne i vrlo se začudio kada je ovaj stao na portu i dežurnom predao svoju vojnu knjižicu.
Pred rampom, malo prije nego što će ući u kasarnu Ljubomir Karanović se okrenuo i mahnuo u smjeru telefonske govornice od pleksiglasa iza koje se skrivao Siniša Siriščević. Kurva jedna, pomislio je Siriščević smiješeći se u sebi. Premda ga je malo ipak bilo sram.
Tad je zadnji put vidio Ljubu.
Mirjana mu je skinula kapu i prošla mu prstima kroz kosu, a on je malo držao njezino lice u svojim dlanovima i cmoknuo je u nos. Zaljubljeno se privila se uza nj. Siniša se počeo raskopčavati, no žena ga je zaustavila.
"Ne sad", rekla je. "Idemo napolje."
Zbog susjeda ju je morao čekati stotinjak metara niz ulicu. Gledao ju je kako mu prilazi, u kontralihtu, sa suncem u svojim kratkim crvenim pramenovima, u sivoj minisuknji koju je gotovo sasvim pokrio široki svjetloružičasti pulover. Preko pulovera je imala bijelu zimsku jaknu do pola bedara, s pojastučenim ramenima. Tako se tada nosilo. U bijelim niskim čizmicama gazila je između lokava koje su se napunile u uleknutom i razmrvljenom asfaltu. Prvi put ju je vidio da nije u trenirci i bila mu je lijepa.
"Mladiću, ja vas odnekud znam", kazala je hvatajući ga ispod ruke.
"Pa i vi ste meni poznati."
Obgrlila je njegovu nadlakticu i prislonila mu glavu uz rame. "Oćeš da ti danas skuvam ručak?"
"Pa može", rekao je vojnik. "Zašto ne? Na regrutaciji su nas cijepili protiv svih poznatih crijevnih zaraza."
"Vole jedan!"
Siniša ju je poljubio u tjeme. "Šta voliš da jedeš?"
"Pašticadu s njokima."
"Šta ti je to?"
"Zaboravi."
U jednoj maloj slastičarnici ona je jela žito sa šlagom, jer je tih dana bila neka slava, sveti Arhangel Gavrilo, tako je nekako rekla, za koju su njezini u Rumi uvijek imali punu kuću gostiju. Siniša se malo lecnuo na spomen vjere i svetaca. On ni one katoličke nije baš znao. Uzeo je baklave, po drugi put pokušao s bozom i ostao u uvjerenju da to definitivno nije napitak za njega. Posluživao ih je sitan, vjerojatno malodoban slastičarski pomoćnik rumenih obraza. Potom su prošli gradom, pogledali oskudan izbor gramofonskih ploča u izlogu nečega što je bila knjižara i prodavaonica papirne galanterije. Jedva vidljiv u hrpi narodnjačkih kaseta stajao je Little Creatures Talking Headsa. Kako se ta ploča našla u ovoj zabiti, Siniši je bio potpuni misterij, ali baš tu ju je prvi put vidio i silno se uzbudio zbog toga. Mirjana nikada nije čula za Talking Headse. Nakon toga su završili u valjda jedinoj struškoj parfumeriji, gdje je ona iskušavala deodorante, a on se nosom naginjao nad njezin vrat da prosudi. Nije odolio da je ne ugrize za usnu resicu, na što je ona ciknula, a prodavačica u ljubičastoj kuti je namjestila uvrijeđeno lice. Besciljno hodajući naposljetku su izbili na jezero i nasmrt se prepali jata pataka koje je pokraj njih divlje gačući izletjelo iz šaša. Odnekud se začula lovačka pucnjava.
"Evo ga", razveselio se vojnik. "Napokon. Albanci napadaju."
"Molim te, samo nemoj reći da sada moraš da se javiš u jedinicu."
"Ne moran. Riješit će to i bez mene."
Plaža je bila pusta, a veliki bijeli, moderno građeni hoteli zatvoreni. Virili su kroz stakla u napušteno hotelsko predvorje s mramornim podom, kožnim foteljama i fikusima. Ona je htjela plesati na praznoj terasi, čak je i zapjevala Dok palme njišu grane da ga privoli, ali on se nije dao.
Bilo mu je i malo kao neugodno. Srećom je odnekud iskrsnuo šepavi čuvar i otjerao ih.
"Volela bi da završim fakultet", rekla je Mirjana. "Da se zaposlim. Ujutro kad ustanem, da imam negde da idem."
Sjedili su na klupici u malenom parku pokraj zatvorenog hotela. Ona se šćućurila u njegovu krilu igrajući se s pucetom na njegovoj bluzi.
"Mrzim samu sebe", nastavila je. "Živim ko zadnja guska."
Osjetio je kako se lagano zatresla pod njegovom rukom. Onda je posve tiho, kao da se stidi, zajecala.
"Nemoj, dušo. Sve će bit dobro."
"Neće. Ništa neće biti dobro."
"Nemoj... "
"Izvini", kazala je otirući suze. "Vidi ovo."
"Šta?"
"Otkinula sam ti dugme."
"Oćeš mi ga zašit?" upitao je Siniša i stisnuo njezinu malenu šaku u kojoj je stajalo sivomaslinasto dugme s reljefnom petokrakom.
"Ajde, daj", rekla je Mirjana.
"To mi je jedna od najvećih misterija vojske", pričao je regrut gledajući kako djevojka, s njegovom jaknom preko koljena, usredotočeno šiva gumb. "Ko se prvi sitija, ko je mudrijaš kojemu je palo na pamet da iglicu s malo konca vojnik mora nosit zataknuto s unutrašnje strane, u postavi kape. Kako je naša baš to misto? To je, ja mislin, jedna velika vojna tajna. Šta ti misliš?"
Mirjana Nađ nije ništa mislila o tome.
"Stavit iglu i konac u kapu", nastavio je Siniša zadivljeno. "Zamisli, neko je jednon razmišlja o tome. Mučilo ga je. Noćima nije moga spavat zbog toga. A onda mu je sinilo. Postava kape! Naravno! Logično! Kako se prije nije toga sitija! Onda je napisa propis o tome, potpisa se, doli udrija pečat i to je umnoženo u po miljarde primjeraka i po kuririma poslano u sve jedinice JNA. Potrošeno je ne znan koliko radnih sati, papira, tinte, kurcapalca da bi svi regruti stavili iglu i konac u postavu kape. Šta to nije jedna... jedna...", vojniku je ponestalo riječi da to opiše. "Jedna uznemirujuća glupost", završio je napokon.
Pogledao je Mirjanu. Ona je pogledala njega.
"A jel tebe inače uznemiruju takve gluposti?" upitala je jednostavno zubima kidajući kraj konca.
"Ma, ne...", rekao je Siniša i zamukao zureći u ženu. Ona nije razumijela ni riječi od onoga što joj je rekao. Ta je stvar bila sasvim izvan obzora njezina zanimanja, kao što je i inače bila potpuno ravnodušna na štošta od onoga što je njemu značilo. Čitavi su svijetovi stajali između njih. U jednoj je maloj sekundi shvatio kako je bliskost medu njima moguća samo u ovom trenutku i ovdje, a izvan toga je bez ikakve šanse. No, to je potrajalo doista samo jednu jedinu malenu sekundu i bilo netragom otjerano toplim poljupcem njezinih usana.
Na povratku su na tržnici kupili pile i zelenu salatu. On je u samoposluživanju izabrao bocu nekakvog makedonskog crnog vina, ona kekse Domaćica. Vratili su se u stan kao što su i izašli, ona je otišla naprijed, a on poslije nekih pet minuta za njom. Zajedno su nad sudoperom ogulili krumpir, pa je Siniša otišao na trosjed. Sjeo je i, umoran od sinoćnje terevenke u Crnom pastuvu, istog se časa srušio u crnu provaliju sna.
Sat i po kasnije možda ona ga je probudila sitnim poljupcima. Otvorio je oči i vidio kako se smiješi pred njegovim licem. Otkrio je da mu je skinula cipele, podigla noge na ležaj i pokrila ga dekom dok je spavao.
"Uzmi", rekla je gurajući mu jedan keks u usta.
"Mmmm... Daj još."
"Ne može sad. Operi ruke pa da ručamo."
Povirio je na stol i vidio staklenu vatrostalnu zdjelu u kojoj su se sjajili krumpiri i piletina sa zlatnožutom koricom od pečenja, pa drugu zdjelu sa zelenim listovima salate, dva tanjura jedan nasuprot drugome, čaše što su se caklile na suncu s prozora, bocu vina koja je na grliću imala masnicu od salvete, da se tekućina ne cijedi po bijelom stolnjaku koji je još imao pregibe od glačanja. Usred svega toga u uskoj je vazi stajala jedna žuta ruža. Mirjana Nađ ga je dirala po kosi. Ako je ikada prije osjetio toliku sreću, sada se toga nije mogao sjetiti.
"Kad se moraš vratiti u karaulu?"
"Jebe mi se za karaulu."
Uz njegovo ime uvijek se spominjala ta priča s paunom, neumrla u regrutskoj predaji. Pukovnik Radisav Jovanović, poznat i kao Rade Orhideja, nizak i okrugao četrdesetpetogodišnjak bolesno blijedog tena, uvijek uspravan i malo podignute brade, kao što se katkad znaju držati vrlo niski ljudi, bio je opsjednut ukrasnim biljem, rijetkim grmovima, travom, lukovicama tulipana, sjemenjem i sadnicama. Dio jutra redovito je provodio u gumenim čizmama, ogrtaču i s radnim rukavicama od žute kože, pa kopao, razbacivao gnoj, obrezivao, zalijevao i prskao otrove protiv biljnih nametnika na zelenim površinama u krugu ohridske kasarne. U zimskim mjesecima nisi gotovo ni znao da taj čovjek postoji, sasvim bi se povukao u sebe, kao da valjda nije ni disao, gotovo poput onih životinja što u hibernaciji na minimum svedu životne funkcije. Za mračnih siječanjskih popodneva pred osvijetljenim bi prozorom kancelarije s rukama na leđima katatonično piljio u smrznutu zemlju i gole grane kestena. Ali, čim bi izbili prvi pupovi i sitno prolistalo, s buđenjem prirode budio se i Rade Orhideja. Na sve strane se kopalo, grabljalo, sijalo, sadilo, podrezivalo i šišalo. One uobičajene ideološke dekoracije koje su se u parkovima armijskih ustanova slagale od obojenih kamenčića ili zdrobljene cigle, sve one crvene zvijezde, srpovi i čekići, parole, partijske i državne zastave, u Ohridu su bile od gladiola, dahlija, begonija, nevena, sunovrata, maćuhica, ljiljana, gerbera... sve s uredno ispisanim latinskim nazivljem, sitnim slovima na malim bijelim pločicama sa strane. Bili su krasni ti pomno uređeni vrtovi, no strast koja ih je načinila svakako nije bila previše zdrava, jer je Jovanović običavao, bez pardona, prekorednim stražarstvima kažnjavati čitavu jedinicu ako bi regruta zatekao da gazi po travnjaku ili bere cvijet. Tko zna otkud i zašto, valjda stoga jer ih je vidio na Dedinju pokraj Kuće cvijeća, Rade Orhideja je prije dvije godine za svoj park bio dobavio dva para paunova, dvije malene, neugledne ženke i dva mužjaka s raskošnim lepezama od perja na guzici. Te šarene kokoši šepurile su se po čitavoj kasarni, slobodno ulazile u vojnički restoran ili kantinu, u spavaonice, urede i radionice, jer je bilo najstrože zabranjeno da ih itko uznemiruje. Neka od tih ptica, recimo, zaustavila bi se nasred piste u vrijeme jutarnjeg postrojavanja i uzela bi tako divlje kričati da oficiri pred strojevima ni sami sebe više ne bi mogli čuti. Smotra bi se zaustavila, svi bi disciplinirano ušutjeli dok paun ne bi rekao što je imao. A jedan od njih, pričaju, bio je posebno bezobrazan. Baš zločinačka narav. Ta opaka ptica, kao da to namjerno čini, tiho bi se, nečujno prikrala s leda nekom vojniku ili cijeloj skupini, na metar ili čak bliže i tako nesnosno zajaukala da bi se čovjek oduzeo od užasa. Sve do jednom. Neki vojnik je bio, u predaji mu je zatureno ime i podrijetlo, koji je jednom klečeći na travnjaku dubio rupe za nekakvo pukovnikovo grmlje, kada mu se paun došuljao, gotovo na centimetar od uha prišao i zalelekao tako strašno, kao da mu je ovaj čas mater umrla. "Mrš, konju jedan!" zavikao je obnevidjeli vojnik, pa se okrenuo i, ne razmišljajući o posljedicama tog čina, vojničkim ašovčićem mlatnuo po lijepoj kruni na paunovoj glavici.
Rade Orhideja, koji je malo dalje nadzirao vojničke radove, brzo je pritrčao mjestu udesa, no jedino je mogao suznih očiju dijagnosticirati smrt svojega pernatog ljubimca. Istog je časa prekinut popodnevni odmor i uslijedilo je žurno postrojavanje čitave kasarne. Svi koliko ih ima izletjeli su u čizmama i šljemovima na glavama, s oružjem i stali mirno na prostranoj asfaltiranoj pisti, a onda je pukovnik Jovanović izveo pred njih ubojicu i veleizdajnika, neprijatelja socijalističkog poretka, pedofila, sodomita... Tko zna što je taj, u stanju posvemašnje duševne rastrojenosti, sve nadrobio u desetak minuta nečuvenog verbalnog zlostavljanja, prije nego što je zvjerski ispljuskao vojnika, pljunuo mu u lice i prepustio ga dvojici vojnih policajaca koji su ga bacili u ćeliju vojnog zatvora, odakle je ovaj, zbog pokušaja samoubojstva vješanjem, poslije dva dana odveden na psihijatrijski odjel vojne bolnice u Skopju.
Radisav Jovanović zvani Rade Orhideja bio je neuračunljiv tip, koji je iz mračne potištenosti skakao u vatru nekontroliranoga gnjeva. Kao patološki pedant zbog nevjerojatnih se sitnica sadistički iživljavao nad podčinjenima, a osobito mu je veselje bilo otvoreno, pred vojnicima, ponižavati mlade oficire. Kod nekih je regruta zbog toga čak i stekao stanovite simpatije. Bio je prznica, zlopamtilo i hvalisavac gladan publiciteta, te je stalno pozivao i častio nekolicinu ohridskih novinara, koji su dosad objavili neviđenu količinu zadivljenih reportaža i crtica o njegovim botaničkim uspjesima.
U ralje takvog čudovišta, na stražnjem je sjedalu njegova tamnosivog službenog Audija, cestom od Struge prema Ohridu upravo hitao Ljuba Vrapče. Brbljavi vozač s vojvođanskim naglaskom htio je zapodjenuti razgovor, ali Vrapče je zamišljeno šutio, gledajući kroz prozor olovnosive oblake kako se gomilaju iznad jezera. Limuzina je bez zaustavljanja ušla u ohridsku kasarnu i zaustavila se pred komandom, gdje je neki vodnik prve klase Ljubu lagano uhvatio za nadlakticu i bez riječi ga poveo u zgradu. Popeli su se na drugi kat gotovo trčeći stubama.
"Sve je to, drugovi, rezultat kvalitetnog vaspitnog rada sa regrutima", govorio je za to vrijeme komandant garnizona novinarima. "Sa svojih osamnaest godina, oni su još deca i prevashodni zadatak svakog oficira je da bude otac tom mladiću koji mu je dodeljen. Samo takav pristup garantuje neki uspeh. Otac, nepopustljiv, ali pravedan, treba da usadi socijalističke samoupravne vrednosti tom detetu koje je još u godinama kad luta i kad mnogi neprijatelj našeg sistema samo gleda da ga zavrbuje na svoju stranu..."
Sjedili su u kožnim foteljama u salonu pokraj Jovanovićeva ureda, ispod monstruozno velikog ulja s prikazom junačkog boja partizanskih gerilaca s njemačkim okupatorom u nekoj suroj vrleti. Pijuckali su pukovnikov konjak, televizijska ekipa emisije Dozvolite da se obratimo, koja je samo zbog ovoga jutros doletjela iz glavnog grada Federacije, dopisnici Nove Makedonije i Ekspres politike s fotoreporterima. Snimatelj je namještao kameru na stalak, rasvjetljivao je petljao s reflektorima, a Rade Orhideja nastavljao samozaljubljeno mljeti...
"Budite roditelji svojim vojnicima, to je ono što ja stalno ponavljam oficirima. Ako vidiš da nekoga od njih nešto muči, priđi mu i pitaj: Sine, treba li ti nešto?" Uđite u srca tih vojnika, jer samo tako možete da u njima usadite ljubav i veru za našu socijalističku feredativnu otadžbinu", govorio je Jovanović angažirano, sjedeći na rubu fotelje, malo nagnut prema sugovornicima, a onda je povukao stražnjicu, izvalio se u naslon i zadovoljno dodao: "Takvom predanom i nesebičnom radu mi danas možemo zahvaliti da je jedan od vojnika ovog garnizona odlučio da pešači šesto kilometara, od svoje jedinice ovde u Ohridu sve do glavnog grada, kako bi se u jutro dvadeset petog maja, na Dan mladosti, poklonio uspomeni na našeg nikad prežaljenog vrhovnog komandanta."
Zgromljeni snagom ovih riječi svi su pošutjeli nekoliko časaka, a onda je drug s televizije lagano podigao ruku s praznom čašom.
"Izvolite, hteli ste nešto da upitate", rekao je, krivo shvativši ovu gestu, Jovanović susretljivo. "Ako bi mogao da dobijem još jedan konjak", kazao je ovaj smjerno.
"Naravno, kako da ne."
Poručnik, koji je iza pukovnikovih leda diskretno čekao naloge svog pretpostavljenog, spremno je natočio beogradskom novinaru, pa su i lokalni dopisnici, koji nisu imali drskost kolege iz glavnog grada, iskoristili priliku i sramežljivo primaknuli čaše.
"Todorovski, ako se dobro sećam, vaša supruga voli tulipane?" upitao je Rade Orhideja jednog od njih.
Todorovski je nacereno, služinski kimnuo.
"Onda svakako morate da mi dođete, ove godine sam iz Holandije nabavio jednu novu narandžastu sortu, prelepi su mi ispali."
Kroz vrata u dnu prostorije tada je provirio vodnik prve klase i kimnuo poručniku, a ovaj je nešto šapnuo pukovniku.
"Izvinite", ispričao se Jovanović drugovima iz masovnih medija ustajući i popravljajući bluzu, "baš su mi javili da je vojnik stigao."

jedanaest
Crna cijev službenog pištolja


Grabežljivo ga odmjeravajući, pukovnik je napravio krug oko vojnika koji se ukočio na sredini prostorije. Prebrajao mu je dugmad na bluzi, unoseći mu se u lice provjerio ne viri li koja čekinjica na njegovoj bradi, da možda kosa ne pada po ušima, je li zatiljak propisno izbrijan, ima li čistu košulju. Nezadovoljno je frknuo ugledavši iskrzan ovratnik. Baš se ni u čemu nije mogao osloniti na podčinjene.
"Karanović, je li?" upitao je Jovanović, završivši ciklus u Vrapčetovoj orbiti, sada ponovno oči u oči s njim.
"Jeste, druže pukovniče."
Oficir je kimnuo kao da je to neobično važan podatak.
"Imam sina tvojih godina", rekao je. "Služi u Pančevu."
Ispravno zaključujući da se od njega ne očekuje nikakav komentar podatka da Jovanovićev sin, a njegov vršnjak služi u Pančevu, Vrapče je šutio čvrsto zagledan preda se.
"Da moj sin napravi ono što si ti naumio, Karanoviću", kazao je svečano komandant ohridskog garnizona, "ja bih bio najsrećniji otac na svetu."
Ako ga je imalo ganuo pukovnikov prisan očinski nastup i to što se u ovome času sjetio svoga sina, Karanović to nije baš ničim pokazao. Rade Orhideja mu se toplo nasmiješio.
"Ovde u drugoj sobi su drugovi novinari koje sam pozvao da te snime, da naprave priču o tebi, priču koja će da bude svetao primer mladićima i devojkama svih naših naroda i narodnosti. Zato je vrlo važno da ostaviš dobar dojam. Nemoj da se bojiš, neće dugo da te gnjave, uglavnom ću ja da govorim. Sve je dogovoreno, samo da se pripremimo na nekoliko kratkih pitanja, razumeš?"
"Razumem, druže pukovniče."
"Ono što će prvo da te pitaju jeste kako si došao na ideju da ideš peške do Dedinja. Šta ćeš da im kažeš?"
"Poručnik Nađ me nagovorio", rekao je Ljuba Vrapče.
Jovanović se malo lecne.
"Ne, ne, čekaj, ne možeš to da im kažeš", reče.
Ne bi imao ništa protiv činjenice ako je poručnik potaknuo vojnika, dapače, smatrao bi to vrlo poželjnom oficirskom inicijativom, ali takvo što ipak nije bilo za televiziju.
"Trebaš da kažeš ovako: Drug Josip Broz Tito nas je sve zajedno toliko zadužio", govorio je pukovnik kao da čita s nekog papira, "da sam osetio da je najmanje što ja, kao vojnik Jugoslovenske narodne armije, mogu da učinim, jeste to da se na njegovom poslednjem počivalištu poklonim delu velikana i zakunem na svoju doživotnu vernost. Ponovi!"
"Sve to?" upitao je Ljuba plašljivo.
"Sve!"
"Drug Josip Broz Tito nas je sve zajedno zadužio...", počeo je Ljuba nesigurno.
"...da sam osetio da je najmanje što ja", pomogao mu je pukovnik kimajući.
"...da sam osetio da je najmanje što ja..."
"...kao vojnik Jugoslovenske narodne armije..."
"...kao vojnik Jugoslovenske narodne armije...", ponavljao je Ljuba kao na vojničkoj zakletvi. "...mogu da učinim... "
"...mogu da... Druže pukovniče, dozvolite da nešto kažem", rekao je Vrapče plaho.
"Šta je sad?" upitao je Jovanović pomalo živčano.
"Ja ne bih da idem na Titov grob."
Rade Orhideja stane kao da ga je netko hladnom vodom polio.
"Kako to misliš?!"
"Druže pukovniče, dozvolite..."
"Jesi li ti normalan, idiote jedan?!"
Ljuba Vrapče pokrije lice dlanovima kao da se stidi. Radisav Jovanović mu bijesno makne ruke.
"Kako to misliš da ti ne bi da ideš na Titov grob, majmune?!" zaviče. Potom, sjetivši se da su novinari u drugoj sobi, siktavo doda: "Misliš li ti da je ovo neka zajebancija?!"
"Ne mislim, druže pukovniče, nego..."
"Nego šta?"
"Ja nisam hteo... Meni je, druže pukovniče...", rekao Vrapče jadnim glasom, "meni je poručnik Nađ zapretio da moram da idem... On mene, druže pukovniče, mora da zbog nečega mrzi... Proganja me... Mahahaltretira", jedva je izgovorio vojnik Karanović gušeći se u navali plača.
Doista je zaridao. Makar se dugo nije koristio tom vještinom, točnije, sve od onog vremena kada je psihijatra u skopskoj vojnoj bolnici pokušao uvjeriti da je emocionalno nestabilan za služenje domovini, suze su mu se spustile niz obraze, spustio je ramena i stao se tresti od jecaja, a Rade Orhideja je iskolačio oči na njega.
"Rekao mi je da će da mi se krvi napije ako se ne javim", nastavio je Vrapče pribravši se na trenutak. "Baš tako je rekao... Krvi će da mi se napije... I majku mi je psovao..."
"Čekaj", rekao je "ali kako... Ako je... Jesi li se ti javio da ćeš da pešačiš ili nisi?
Vrapče zatrese glavom da nije.
"On te prijavio?"
Vrapče kroz suze zakima glavom.
"Pu! Oca vam jebem!" pljune pukovnik.
"Ja mislim, druže pukovniče... Ja mislim da je to zato što je on ahahahambiciozan."
I onda opet udri u suze.
"A ja...", promucao je nemoćno šireći ruke. "Šta sam ja mogao, druže pukovniče?..." i tu Vrapče više ne izdrži, nego zacvili otegnuto i jadno kao prebijeno štene i ponovno pokrije lice dlanovima. Srce bi ti prepuklo gledajući ga. Ali, Rade Orhideja nije bio tako tankoćutna dušica. On je u ovome času više nekako razmišljao kako bi nekome otkinuo glavu.
"Mater vam jebem, da vam jebem", prošaptao je gnjevno. "Slušaj, mlatimudane, šta je bilo, bilo je, ti sad moraš da ideš!"
"Uhuhuhu...", ridao je Vrapče.
"Jesi, razumeo! Ovo sad nije zajebancija! Ti moraš da ideš!" šaptao je Jovanović uzrujano. "Glavu ću da ti otkinem ako ne odeš!"
"Uhuhuhu..."
"Pederu jedan!"
"Uhuhuhu!"
"Prestani da plačeš!" gotovo je zavikao komandant garnizona zgrabivši ga za prsa i ljutito ga drmusajući. "Prestani da plačeš! Prestani da plačeš!"
"Uuuhuuuhuuuhuuu!" zaplakao je Vrapče nedisciplinirano, još neutješnije.
Shvativši svu uzaludnost svojega uvjeravanja, pukovnik Jovanović se odmaknuo od njega i napravio živčan krug po kancelariji, šutnuvši nekakvu hrpu spisa koja je ležala na podu. Pogledao je kroz prozor i uhvatio jagodicama prstiju masirati sljepoočnice. Na nekoliko se trenutaka sabrao da vidi što mu je činiti. Nije, znao je, imao puno vremena za to. Vojnika, ovako zaslinjenog plakanjem, nije mogao pustiti pred novinare. Pa i da se umiri, tko može jamčiti da se idiot neće ponovno slomiti i napraviti novi ispad, ovaj put pred kamerama. Ta mu sramota nije trebala. Odlučnim koracima otišao je do vrata salona, nekoliko puta duboko udahnuo da se smiri, a onda otvorio.
"Drugovi", rekao je skrušenim glasom novinarima, "krivo su me obavestili. Sa žaljenjem moram da vam saopštim da je vojnik Karanović, koji je jutros trebao da pode na šesto kilometara dug put, jutros u patroli uz albansku granicu pao i slomio levu nogu."
"Jao, šteta", rekao je Todorovski iz Ekspres politike.
"Pa gde baš danas", dodao je televizijski novinar razočarano.
Rasvjetljivač je ugasio reflektor.
"Nesrećan slučaj", ispričao se Jovanović. "Njegov oficir, koji je trebao da ga oslobodi svih drugih obaveza, nije poslušao moje naređenje i zbog toga će, to vam garantujem, biti primerno kažnjen, a vas sve najlepše molim da prihvatite moje izvinjenje. Siriću", okrenuo se Rade Orhideja sada poručniku iza svojih leđa, "prenesi da sam naredio da se drugovima novinarima nabere gladiola." Visoki je oficir sačekao nekoliko minuta dok novinari nisu spakirali opremu i odjenuli jakne, čitavo vrijeme ponizno ponavljajući:
"Žao mi je da je ovako ispalo... Šta ćete, nesrećan slučaj... Ništa nas", pokušao je biti duhovit, "ne sme iznenaditi... Todorovski, vi obavezno morate doći sa suprugom... Pa i vi ostali, uvek ste dobrodošli... Žao mi je... Više sreće drugi put..."
Sve su se isprike, međutim, činile suvišnima. Novinari, čak i oni iz Beograda, neobično su ravnodušno primili ovakav rasplet. Štoviše, ako bi njih pitao, ovo im se čak sviđalo. Pristojno su se smješkali, jedva zapravo čekajući da nestanu odavde i negdje zapiju dnevnice, jer su te mrcine odavno izgubile svaku strast za svoj posao. Svako je uzbuđenje, ako ga je uopće i bilo, iščeznulo još prije mnogo godina, kada su počeli otaljavati besmislene priče poput ove s vojnikom koji bi pješačio od Ohrida do Beograda. Sve se utopilo u beznadnom alkoholizmu, sitnom potkradanju poslodavaca i zajebavanju koje je zdušno poticao sustav socijalističkog samoupravljanja. Premda, pravo reći, ni Jovanović nije bio sasvim iskren i ozbiljan u isprikama. Rastreseno je drobio nestrpljivo se ljuljajući na tabanima, samo čekajući čas kada će novinari nestati na stubama, pa da se svim svojim bićem preda slasti osvete. Mahnuo im je zadnji put i njegovo se lice momentalno smračilo. Svojim je kratkim nogama hitro odmarširao natrag u kancelariju, gdje je Ljuba Vrapče još uvijek stajao u ponešto pokislom stavu mirno.
Jovanović se, čim ga je vidio, već s vrata, zaletio prema njemu i pljunuo ga. Ljuba je isti čas ponovno počeo cviliti. Pukovnik je onda uzeo nekakvu Novu Makedoniju sa stolice, presavio je i uzeo ga divlje mlatiti novinama. Vrapče se prestrašeno pokrio po glavi dok su udarci pljuštali po njemu, jedan, drugi, treći, četvrti... Valjda čitavih deset minuta ga je Rade Orhideja lemao, sve dok mu se novine nisu raspale u ruci. Zaustavio se teško dišući. U tišini se nekoliko časaka čulo samo to njegovo disanje i Vrapčetovi jecaji.
"Širiću!" viknuo je pukovnik.
"Izvol'te, druže pukovniče!" javio se poručnik iz druge sobe.
"Vodi ovu stoku odavde."
"Gde da ga vodim, druže pukovniče?"
"Vodi ga...", zastao je komandant garnizona. "Vodi ga u pičku materinu, da ga ne vidim."
"Da ga pustim?"
Rade Orhideja je malo stao da razmisli. Pogledao je Vrapčeta. Njegovo uplakano lice sasvim ga je obeshrabrilo. Da ga baci ,u zatvor, taj bi se, kao onaj ubojica prije nekoliko godina, još pokušao objesiti. U nekom bijednom ostatku svoje ljudskosti možda je čak osjetio i sićušni srh sućuti za vojnika.
"Pusti đubre", rekao je naposljetku velikodušno. "I nazovi mi onog poručnika iz njegove karaule", dodao je zlokobnim glasom.
Nikakva limuzina Ljubu Vrapčeta sada nije čekala da ga odveze natrag u Strugu. No, nije bio razočaran zbog toga. Štoviše, bio je sretan da pred vratima komande nije zatekao kampanjolu vojne policije. Pogrbljen, umornim korakom, jer nije mogao biti siguran da ga Jovanović ne gleda s prozora kancelarije, vukao se preko puste asfaltirane piste. Izašao je iz kasarne. Zamakao iza ugla. I tek je tu, pred izlogom nekog kafića, pogledao svoj odraz u staklu i osmjelio se nasmiješiti sam sebi. Ušao je na pivo.
"Čekaj, sad ću da pogodim", rekao je Vrapče konobarici spuštajući se na visoki stolac uz šank, "Ilinka se zoveš!"
"Silvija", ispravila ga je djevojka.
"Uvek pogodim!" viknuo je Ljuba zadovoljno.
Vani se naglo smračilo i prve su kapi kiše kliznule niz prozorsko okno, kada je zazvonio crni telefon u kancelariji.
"Nađ, izvolite", rekao je poručnik uslužno.
"Naaađ", začulo se kao jeka iz slušalice. Mladi se oficir skamenio od straha. Podrugljiva, otegnuta intonacija kojom je onaj s druge strane ponovio njegovo obiteljsko ime, taj zli glas koji je odmah prepoznao, bili su dosta pouzdan znak da se ničemu lijepom ne smije nadati.
"Naaađ?"
"Izvol'te, druže pukovniče?"
"Jebo sam ti majku!"
"Razumem, druže pukovniče", rekao je, oduzet od strave, Imre blesavo.
"Šta razumeš, stoko jedna?!"
"Ništa, druže pukovniče!"
"Ništa ne razumeš?!" zaprepastio se Rade Orhideja. Poručnik se malo sabrao i odšutio.
"Jebo sam ti majku, Nađ", ponovio je pukovnik prisnim šapatom.
"Druže pukovniče, dozvolite..."
"Ćuti! Ko ti je dao pravo da govoriš?!... Ko je ona pička koju si mi poslao?!"
"Jutros sam ga poslao, druže pukovniče."
"Je li ti razumeš šta te ja pitam, konju?!"
"Pa jutros je..."
"Je li ti razumeš šta te ja pitam, govno jedno mađarsko!? Ko je ona plačipička koju si poslao da me osramoti pred novinarima?"
"Ja ne znam, druže pukovniče... Ja sam poslao vojnika kako ste vi rekli da pošaljem...?"
"Kojeg vojnika, Nađ!?" raspametio se sada komandant garnizona. "Kojeg si mi to vojnika poslao!? Jesi li mogao veću pizdu da mi pošalješ?!"
Poručnik je bijednim ostatkom razuma koji nije bio zakočen od straha pred starješinom zastao da razmisli o smislu onoga što je pukovnik kazao. Je li se Karanović stvarno javio Jovanoviću? Ili je ipak pobjegao? O čemu ovaj priča? Komandant garnizona naposljetku mu je sam objasnio. "Bednik se rasplakao preda mnom da on ne bi da ide do Beograda, nego da si ga sve ti nagovorio", rekao je Jovanović uzrujano. "Rasplakao se ko pičkica, a mene novinari čekaju. Pu, majku ti jebem, Nađ, mene si našao da zajebeš!"
"Druže pukovniče, nisam ga ja...", povikao je mladi oficir skontavši što se dogodilo. "On se sam javio. Majke mi! Sam se javio! Sam mi je došao da bi on da pešači!" ponavljao je poručnik preklinjućim glasom.
"Nađ, nemoj da lažeš, ja sam video vojnika. Taj jadnik se nije sam javio. To je nemoguće. Nemoj da me lažeš, Nađ!"
"Druže pukovniče..."
"Nemoj da lažeš, Nađ, nego lepo, kao čovek reci: Hteo sam da zajebem pukovnika Jovanovića."
"Druže... "
"Reci, Nađ. Hteo sam da zajebem pukovnika Jovanovića. Reci to, Nađ. Ponovi: Hteo sam da zajebem pukovnika Jovanovića. Ako si imao hrabrosti da me zajebeš, imaj sad hrabrosti, pička mu materina, da to priznaš."
"Ali, kad nisam, druže pukoviče, nisam hteo..."
"Jesi, Nađ, jesi. Hteo si da me zajebeš i zajebo si me! Uspeo si. Svaka čast, druže poručniče! Zajebo si me! Mene! Mene si našao, kurvin sine?! Oooo!" zaookao je Rade Orhideja zloslutno, glasom drhtavim od gnjeva. "Oooo! Kako ću da te sjebem, druže poručniče! Krv ćeš da propišaš, lepi moj druže poručniče! On mene onako da osramoti! Marva jedna, kopile prljavo, uštva pederska, sestru mu u dupe jebem!..." nabrajao je sada Radisav Jovanović nadahnuto, gotovo bez stanki između uvreda, padajući u gnjevni trans, u odsutnost u kojoj je najednom kao iščeznuo njegov sugovornik, te su uvrede iz drugog prešle u treće lice jednine.
Promjena zamjenice, međutim, nije nimalo uspokojila Imru Nađa. Tresla mu se ruka sa slušalicom, čitavo mu je tijelo obamrlo u strašnoj spoznaji da je i onaj ti od maloprije i ovaj on sada, sve vrijeme isto, njegovo maleno usrano.
"Ciganin, zgaziću ga ko bubu ću da ga zgazim, đubre jedno paorsko...", pjenio je dalje Jovanović, "...šupak, pas mu mater jebo, konj, izdajnik, sluga neprijatelja, krvopija kapitalistička...!"
"Druže pukovniče", oglasio se poniznim glasom Nađ, da ga upozori da je njegova beznačajnost još uvijek tu, a i zato što je pretpostavljeni u svojoj mahnitosti s normalnih, ideološki neutralnih uvreda zakoračio u opasno područje političkih kletvi.
"Molim?!" prenuo se Rade Orhideja.
"Druže pukovniče, dozvolite da vam..."
"Šta da dozvolim, Nađ", rekao je komandant garnizona sada neobično smirenim glasom. "Šta da ti dozvolim, govno mađarsko?! Ti nakon svega hoćeš da ti ja nešto dozvolim?! Nema, Nađ! Nema milosti za takve kao što si ti!..."
"Dru...!"
"Ćuti, majmune, i slušaj dobro šta ću sad da ti kažem. Video sam tvoj karton. Video sam sve one molbe koje si poslao za prekomandu. E, pa da te upozorim Nađ, nemoj više da ih pišeš. Ne vredi. Džaba ti je. Svaku tvoju molbu koja dođe ja ću sopstvenim rukama da pocepam i bacim u đubre. Za prekomandu, unapređenje, bilo šta da zatražiš, nema šanse. Razumeš, Nađ? Gotov si. Ti si mrtav čovek! Istrunućeš tu u toj planini, ne zvao se ja Radisav Jovanović. Vukovi će tamo gore da te pojedu, druže poručniče. Jesi li razumeo? Jesi li me razumeo, Nađ?"
Poručnik Imre Nađ nije mogao kazati ni da je razumio ni da nije, jer kao da mu se sav život istočio iz udova, slušalica mu je ispala iz ruke i tresnula o ploču stola, čitava mu se kancelarija zavrtjela. Rade Orhideja nastavljao je divljački siktati, ali komandir karaule ga više nije čuo. Ustao je i primio se rukama za plavi metalni ormar, pa bijesno zaljuljao tu golemu limenu kutiju, povukao je svom snagom i srušio preko stola. Tresnulo je da se učinilo kao da se čitava zgrada zaljuljala. Po čitavoj prostoriji rasuli su se spisi, zemljovidi, poručnikove košulje, par blatnjavih čizama, nekoliko pornografskih magazina, službeni pištolj u navlaci od smeđe kože odletio je sve do vrata, prazne su boce vinjaka zazvečale kotrljajući se po podu ... cin, cin, cin, cin... čulo se kao da se neko društvo kucka čašama, a onda se sve ponovno utišalo i negdje iz sveg tog krša odnekud se ponovno začulo slabašno...
"Jesi li razumeo, Nađ? Ti si mrtav čovek! Možeš slobodno sam sebi da iskopaš grob negde gore u šumi, jer do smrti nećeš da se makneš odatle. Upropastit ću te, đubre jedno!..."
Imre se osvrnuo ne bi li vidio odakle dolazi taj glas, a onda je ugledao telefon koji je pao na pod ispod prozora. Prošao je oko stola, uzeo slušalicu i ponovno je prinio uhu, upravo u trenutku kada je komandantu garnizona postala sumnjiva buka koju je čuo pa je zašutio osluškujući što se to tamo događa. Na nekoliko su časaka oba časnika zamukla, u telefonskoj se liniji čulo samo kako se nerazgovijetno miješaju neki daleki glasovi.
"Nađ, pičko, jesi li tu?" progovorio je napokon pukovnik prvi.
"Tu sam", rekao je Nađ.
"Uništiću te."
"Odjebi, majmune", kazao je tada ogorčeno, jasnim glasom, mladi poručnik.
U porazu u kojem je izgubio sve što je zapravo mogao izgubiti, kada je pao na dno s kojega se više nikakvom predanošću, vezama ili ulizivanjem nije mogao podići, osjetio se najednom slobodan i jak ... gotovo uzvišen bio je taj osjećaj ... da tom manijaku Jovanoviću, u kojemu se u tom trenutku utjelovio čitav onaj manijački sistem koji mu je upropastio mladost, kaže sve što mu je na duši.
"Šta si rekao?!" propištao je bijesno komandant garnizona. "Ponovi šta si to rekao?!"
"Odjebi, majmune!" poslušao ga je, odsječno naglašavajući svaku riječ, poručnik Nađ, i bilo je to tako slatko reći, tako ugodno i oslobadajuće, da je morao kazati još jednom, pa još jednom, kao brojalicu je ponavljao: "Odjebi, majmune! Odjebi, majmune! Odjebi, majmune! Odjebi, majmune!...", još dugo nakon što je shvatio da je Rade Orhideja prekinuo vezu.
Kada je to napokon otkrio, spustio je ruku sa slušalicom i dugo je gledao, dok mu je čitavo tijelo drhtalo od šoka u kojemu više nije bilo ni straha, ni bijesa ni zadovoljstva, ničega osim potpune izgubljenosti i strašnog umora. Pogled mu je pao na pištolj u kožnoj futroli na podu kraj vrata i slika koja ga je često proganjala, slika što mu je posljednjih godina ponekad i u posve bezazlenim prigodama bljesnula u svijesti ... dok bi se ujutro pospano brijao pred ogledalom, recimo, ili dok bi razgledavao novinske naslove u izlogu kioska, dok bi žvakao Karadorđevu šniclu u restoranu Doma Armije, a jednom čak i dok je gledao svoju ženu kako stenje pod njim ... slika kako je uzeo taj pištolj i njegovu crnu cijev gurnuo sebi u usta, učinila mu se jasnijom nego ikada.
"Čekaj, imaš malo ajvara ovde", rekao je Ljuba Vrapče brišući preko stola djevojci salvetom rub usana, a ona se umirila i malo isturila bradu. Kao na poljubac. Što je u osnovi, znali su to oboje, i bio skriveni smisao tog brisanja. Vojnik je konobarici uklonio crvenu mrljicu, a onda je ozbiljno pogledao u oči, zgužvao u lopticu papirnatu salvetu i nadlanicom je, jer su mu jagodice bile masne od lepinje natopljene uljem od pečenja, pomazio po obrazu. Silvija se plaho nasmiješila.
"Dobri ćevapi", rekao je Vrapče.
"Ha?!" prenula se konobarica.
"Kažem, odlični ćevapi ovde. Na dobro mesto si me odvela. Jebi ga, ja ovo sam nikad ne bi našao. Sreća da sam na tebe naišao. Ali, zapravo, ko zna, možda i nije sreća, nego mi je negde u glavi sinulo ono što je nama vojnicima jedan vodnik uvek govorio: Drugovi, slušajte ovamo, tako bi on počeo, kad ste na nepoznatom terenu, zajebite i busolu, i mahovinu, i zvezdu Severnjaču. Najvažnija je, drugovi, kvalitetna saradnja s lokalnim stanovništvom. Kartu čitaj, seljaka pitaj!" mljeo je Ljuba raspoloženo, osvrćući se po malenoj pečenjarnici, koja je sva bila u tamnoj lamperiji, s kitnjasto uokvirenim i ostakljenim, gotovo do neraspoznatljivosti izblijedjelim posterom šampionske Hajdukove momčadi iz 74. na zidu.
Silvija ga je zadivljeno gledala s druge strane stolića, ne razumijevajući zapravo baš puno od onoga što je govorio ovaj šašavi, pomalo prepotentni Beograđanin. Svi su Beograđani koje je Silvija srela, a u njezinom su se iskustvu, računajući ovoga današnjeg, skupila čak trojica, bili prepotentni. Samo bi valjda netko iz Beograda, poput ovoga preko puta ... je li ono Ljuba rekao da se zove?... imao smjelosti staviti ruku oko pasa djevojci koju je tek upoznao. Bilo je to kada su izašli iz kafića. Pozvao ju je na ćevapčiće kad joj je završila smjena, pa su izašli, i on je bez pitanja stao pod Silvijin kišobran i stavio ruku na njezin bok, nekako prirodno i samorazumljivo, kao da su njih dvoje neki stari par. Ona se malo lecnula. Ta se gesta nikako nije slagala s ohridskim poimanjem djevojačke čestitosti pa je najprije mislila maknuti njegov znojni, vrući dlan i oštrim ga glasom upozoriti: "Slušaj, ti, ja ne znam kakvi su običaji kod vas u Beogradu, ali ovdje kod nas..." No, onda opet, nije to učinila, jer joj se zapravo svidjela ta drskost, uzbuđivala ju je sloboda da zagrljena s nepoznatim muškarcem hoda pločnikom. Odavno je, uostalom, nitko nije grlio.
Rijetko je tko uopće bio ljubazan sa Silvijom. Dečki s kojima je dosad imala posla, oni ovdašnji, bili su nesigurni u sebe, ili odveć plahi, ili odveć agresivni, ili bi sramežljivo zamuckivali, ili bi je vrijeđali, alkohol ih je nosio iz jedne krajnosti u drugu, a ovaj ovdje je bio tako samouvjeren i spontan, nije mu trebala rakija da joj priđe, imao je neku mirnu snagu uz koju se, nakon početne osupnutosti kada ju je zagrlio, osjetila sigurnom. Iako je cijelim putem do pečenjarnice ipak bila ponešto drvena i u sebi strepila da ne naiđe netko poznat. Gledala je ispod oka njegov profil. Odmah joj se svidio. Bio je, vidjelo se već kada je ušao u kafić, veliki mangup, no nije bio sirov. U njegovu udvaranju, unatoč tomu što se sve tako brzo dogodilo, ni u jednom času zapravo nije osjetila da je nametljiv i nasilan, zapričao ju je i nasmijao nekoliko puta, lukavo vrebajući ... znala je ona te fore ... kako da je dotakne.
"Jao, kakva ti je to minduša", rekao je u jednom času jutros u kafiću, krenuvši rukom preko šanka prema njezinoj kosi.
"Čekaj, sama ću da ti pokažem", pobunila se Silvija nasmiješeno koraknuvši unatrag i mičući pramen iza uha.
"Šta je to?"
Konobarica se nalaktila na šank sasvim blizu regrutu.
"Je li to safir?"
"Ma, ne, neko staklo."
"Meni izgleda kao safir. Gde si to kupila?"
"Na pijaci."
"Onda nije safir. Ali, ovako kad gledaš, skoro isto izgleda", rekao je Ljuba primivši lagano, kao slučajno, njezinu usnu resicu između palca i kažiprsta. "Odlična imitacija."
"A otkud se, molim te, ti razumeš u te stvari?" upitala je Silvija sumnjičavo.
"Od jednog drugara."
"A on je zlatar?"
"Provalnik. Obija zlatarije. On je video tonu ovoga."
"Zezaš me?"
"Ma, ne. Čovek je provalnik, sad je u zatvoru u Holandiji. Baš pre neki dan sam dobio pismo od njega."
"Provalnik ti piše. Lepo ti društvo", rekla je konobarica ironično.
"Pa nije on loš, nego, eto, okolnosti...", kazao je Vrapče tronuto. "Znaš, keva mu je umrla."
"Jao", rastužila se Silvija. "Je l' bio mnogo mali kad je umrla?"
"Dvadeset sedam godina."
"Beži, budalo jedna", naljutila se Silvija odmičući se od šanka. "Mene si našao..."
Okrenula se od vojnika i otišla poslužiti dvojicu u kutu, pa se vratila i zapalila cigaretu. Ponovno je pogledala Beograđanina, a on joj je veselo namignuo. Onda se i ona nasmijala.
"Dvadeset sedam godina?" rekla je konobarica.
"Jedva", kimnuo je Ljuba ozbiljno. "Baš bio napunio dvadeset sedmu."
"C, c, c...", zacoktala je Silvija prijekorno vrteći glavom.
"E, ajde dođi da ti vračam", pozvao ju je Ljuba.
"Ti da mi vračaš!?"
"Da vidiš kako vračam. Iz dlana. Sve pogodim."
"Ti?"
"Ja. Jednom sam komšiji pogodio da će da dobije prinovu u kući."
"I? Je li dobio?"
"Šestero?"
"Šta šestero?!" zgranula se Silvija.
"Kučića", rekao je Vrapče. "Ovolicnih."
Sivija se vedro zacerekala.
"E, snajka, sunce te ogrejalo, dođi da ti vračam", rekao je vojnik unjkavo, kao neka Ciganka.
"Ma, beži!" odmahnula je konobarica.
"Ne, stvarno, da vidiš kako vračam", uozbiljio se Ljuba. "Daj ruku ovamo."
Djevojka je pružila dlan crven i hladan od vode u sudoperu, a vojnik ga je odozdo uzeo lijevom rukom, dok je kažiprstom desne gledajući zamišljeno slijedio neke linije na njemu.
"Golicaš me."
Ljuba se naoko stvarno zadubio.
"Ti si sve izmislio samo da me pipkaš."
"Neverovatno!" kazao je Beograđanin zaprepašteno, ne obazirući se na ono što djevojka govori.
"Šta je?!" uplašila se Silvija.
"Linija života! Ti ćeš da uhvatiš... Samo malo...", nešto je kao brojao u sebi, da bi napokon svečano prošaptao: "Četiristo sedamnaest godina!"
"Koliko?!"
"Četiristo sedamnaest!"
"Vole!" rekla je konobarica izvlačeći ruku. Odmakla se ponovno od njega i otišla posluživati.
Ispraznila je pepeljare i oprala šalice i čaše, ispod šanka je iznijela praznu gajbu piva i iz skladišta se vratila s punom, a Beograđanin, bezobraznik jedan, čitavo vrijeme nije skidao pogled s nje.
Napokon, nije više izdržala, pa je pogledala i ona njega. Nasmiješili su se jedno drugome.
"Koliko ti je još ostalo do skidanja?" upitala je Silvija.
"Ti samo reci", kazao je Ljuba spremno, "i ja mogu ovaj čas da se skinem."
"Ha, ha!" nasmijala se konobarica usiljeno. "Nemoj da se glupiraš, znaš ti šta sam ja mislila. Koliko ti je još do kraja vojnog roka?"
"Nema više."
"Odslužio si?"
"Gotovo."
"I sad ideš nazad u Beograd?"
Ljuba je kimnuo.
"Beograde, Beograde, na ušću dveju reka ispod Avale... ", zapjevušio je potom lokalpatriotski.
Silvija se nasmiješila.
"Ajde sa mnom", pozvao ju je Ljuba.
"Gde?"
"Pa u Beograd."
"Ma, daj..."
Malo nakon toga završila joj je smjena i otišli su na ćevape. Vani je pljuštala kiša pa je ona otvorila kišobran, a on se zavukao do nje i stavio joj ruku oko pasa. Sa Silvijom, u njezinih devetnaest godina, nikada nitko nije zagrljen hodao pločnikom. Nije ni znala koliko je to lijepo. Premda je malo strepila da ne naiđe netko poznat, privila se uz vojnika, praveći se tobože da je to zbog kiše.
A kada su pojeli i vojnik se preko stola nagnuo da je poljubi, pomislila je kako je dobro da nije uzela ćevapčiće s lukom.
"Onda", rekao je Ljuba, "ideš sa mnom?"
"Gde?"
"U Beograd?"
"Jesi li ti normalan?"
"Zašto?" upitao je Beograđanin. "Ajde, dođi. Možeš kod mene da spavaš."
"Baš kod tebe?" upitala je konobarica zajedljivo.
"Pa ne kod mene u krevetu, naravno. Iako možeš i to."
"Je li ti uvek tako?"
"Šta?"
"Upoznaš devojku i odmah je zoveš kod sebe?"
"Ne uvek. Samo ako devojka ima ono nešto. Razumeš o čemu govorim?"
Silvija je kimnula da razumije. Ona je svakako imala ono nešto. Samo što to do sada nitko nije primjećivao.
"Onda? Idemo?"
Konobarica se ugrizla za usnu.
"Šta kažeš?" uporan je bio Vrapče.
Silvija je plaho kimnula.
"To!" viknuo je vojnik pobjednički. "Samo... Znaš", dodao je, "ako ti nije problem, imaš li možda neku civilku u kući? Moji mi nisu poslali na vreme, a ja jedva čekam da se ratosiljam ovih dronjaka."
"Možda bi ja od ćaleta mogla da uzmem nešto odeće", rekla je Silvija.
"Šta onda čekamo?" kazao je Vrapče nasmiješeno.
Vani se, valjda zbog kiše, lagano već počelo mračiti.

dvanaest
Smrt Envera Hoxhe


Otvorio je oči i vidio Mirjanu nagnutu iznad njega. Ležala je na boku, s golim bedrom preko njegovih prepona, i noktom kažiprsta zamišljeno šarala po njegovim prsima. Dok je spavao, oboje ih je pokrila smeđom dekom. Kiša je u naletima vjetra udarala u prozor. S poda ih je oskudno osvjetljavala jednostavna stolna lampa sa žutim limenim sjenilom.
"Žedan san", rekao je Siniša promuklo.
Žena ga je poljubila. Dlanom ga je uhvatila za obraz, liznula mu ispucane usne i mekano gurnula vlažni i topli mišić jezika u suha usta. Istog mu se časa digao i ona je to primijetila te se uhvatila koljenom trljati o njega. Slobodnom ju je rukom uhvatio za stražnjicu i povukao na sebe. Uprla se rukama o ležaj kod njegovih ramena i skopljenih očiju mokrim se žbunom mazila o njegovo čvrsto spolovilo. Deka joj je kliznula s mršavih lopatica, otkrivajući sise koje su se lagano zibale u pokretima zdjelice. Pridigao je glavu i uhvatio joj bradavicu medu zube.
"Za dupe me drži!" rekla je zapovjednim tonom. "Tako... Jače! Jače, srećo!"
"Daj mi da te jebem", zamolio je Siniša.
"Sve ću da ti dam", prošaptala je Mirjana. "Sve ću da ti dam, samo budi dobar. Budi dobar prema meni."
Uzela ga je u ruku i uvukla u sebe, pa se spustila svom težinom i gladno poljubila. Bili su kao stroj, s radilicom u njezinim bokovima, mehanizam zadihanih tijela u kojemu je njegov klip skladno ulazio i izlazio iz tople rodnice. S uzbuđenjem se lagano povećavao broj okretaja. A onda se žena podigla i otraga uhvatila rukama za njegova koljena. Izvila se u luk miješajući stražnjicom kao da pleše. Kao da joj tijelo nosi nekakva divlja melodija.
"Budi dobar prema meni", ponavljala je isprekidano. "Hoćeš biti dobar prema meni? Reci da ćeš biti dobar prema meni."
"Bit ću dobar prema tebi."
"Bićeš dobar prema meni."
Svjetlo s poda ocrtavalo joj je rebra pod napetom kožom. Zabacila je glavu te se Siniši činilo kao da u rukama ima tijelo koje završava ramenima, kao da iza ključnih kostiju nema više ništa, samo zrak. Na stropu gore iza nje micala se njezina velika crna sjena. Bila je, ili se to muškarcu samo činilo, neobično lagana. Ponešto sablasna je bila ta ... tada to još nisu znali ... njihova zadnja ševa. Nešto kasnije, dok je ona stisnuta ležala uza nj, Sinišu je preplavila mrzovolja. Najednom ... je li to bila mamurnost od sna ili tuga što dolazi poslije snošaja, u časovima kada se tijelo trijezni od strasti ... nije osjećao više nimalo onoga zanosa od jutros. Samo nekakav očaj, bijes i sram. Odjednom ga zaskočio onaj njegov poznati jad i bio mu je strahovito neugodan dodir njezina mlitavog znojnog tijela na njegovim prsima. Tako su mu se jadnima činili njih dvoje. Ta beznadna žena koja se tiho, uplašeno šćućurila uza nj uistinu je mogla naći samo nekoga tko je jednako beznadan poput njega. Pod sintetičkom dekom, na kauču pokraj Mirjane Nađ, u crnoj struškoj večeri iza stakala niz koje se slijevao diluvijalni proljetni pljusak, Siniši je u jednom trenutku došlo da bi se najradije objesio. Što on uopće radi ovdje? Ova oficiruša, premda takvo što nije rekla, sasvim je jasno, očekuje da je on spasi od njezina odvratnog života, od usamljenosti i čemera u makedonskoj zabiti, pokraj muža koji već u dvadeset i nekoj trusi bocu vinjaka dnevno. On je trebao iskupiti njezine mladenačke grijehe, kada se bezglavo zagledala u gubitnika Nađa, i izvesti je iz tog ropstva. Oženiti je, valjda. Izroditi djecu s njom. Jebote bog! Neće to ići, curo, pomislio je u sebi. Što bi njih dvoje radili skupa? Da se upišu u nekakvo kulturnoumjetničko društvo i u opancima skakuću na svečanim akademijama za Dan borca? Kako bi mogao doći u Split s njom? Poslije puno vremena ponovno se sjetio Zorice. Kako bi se samo ona smijala da ga vidi s nekom iz Rume, koja čak ni fakultet za socijalni rad nije uspjela završiti. Poslije puno vremena ponovno je osjetio onaj mukli udarac u utrobi, pa slabost, pa gušenje nakon kojega su dolazile suze.
"O čemu razmišljaš?" upitala ga je Mirjana Nađ bojažljivim glasom.
"Ništa", rekao je Siniša prenuvši se. "Mora bi poć."
"Kiša je. Ostani još malo."
"Ne mogu... Stvarno ne mogu."
Čekajući Silviju koja je otišla po odjeću za njega, Ljuba se bio sklonio preko puta, pod tendom ispred jedne trgovine rubIjem i posteljinom. U prljavom izlogu stajale su plahte i jastučnice posivjele od prašine. Oko osam je moglo biti, ulice su već valjda čitav sat bile sasvim puste, tek bi poneki rijetki automobil prošao ulicom i nikakav se ljudski glas nije čuo. Sve je zastrla kiša što je zvonila u olucima. Bujice su tekle kaldrmom i klokotale nestajući u podzemlju. Neki se mršavi mokri pas drhtureći nakratko zaustavio kod njega, Ljuba ga je pomazio po leđima, a on se nezahvalno otresao i otišao. Cipele i nogavice do koljena bili su mu sasvim promočeni. Već je prošlo dosta vremena otkako je djevojka otišla i vojnik je počeo misliti da je odustala od bijega s njim, kada je kampanjola vojne policije izronila iz mraka i kiše i posve polako, vjerojatno ne brže od dvadeset na sat prošla pokraj njega. Ljuba je prekasno zamijetio natpis na boku kola. A stajao je pred osvijetljenim izlogom. Nisu ga mogli promašiti. Gledao je kako se na desetak metara od njega pale crvena zaustavna svjetla na stražnjoj strani auta, sekundu se predugo premišljajući bi li bježao ili ih čekao. Kampanjola je krenula u rikverc.
"Knjižicu i dozvolu", rekao je izlazeći iz auta desetar s bijelim uprtačima kratko i službeno.
"Dobro veče", nacerio se Ljuba.
"Ajde, nemoj da se glupiraš, knjižicu i dozvolu."
"Jebote, al' ste opasni", kazao je Ljuba posežući prema džepu na prsima. "Dođete, kao i ja, na dvanaest meseci u vojsku i samo zato jer su vam dali te bele kajiše mislite da možete da me prcate kako vas volja."
Zlovoljno proučavajući njegovu dozvolu, desetar mu nije ništa rekao na ovo.
"Ovde piše da imaš izlaz do dvanaest", primijetio je samo.
"Pa da. A sad još nije ni osam. Imam znači još više od četiri čuke slobodno."
"Ovde piše dvanaest", neumoljiv je bio policajac. "Ne dvadeset četiri."
"E, jebi ga", rekao je Vrapče razočarano, "pa nećete valjda zbog toga da mi sad pravite sranja?" Desetar se s njegovom vojnom knjižicom u ruci lupkao po dlanu druge ruke.
"Daj, čoveče", rekao je Ljuba, "pa zajedno smo u ovim govnima. Ja možda i duže od vas, više od deset meseci me zajebavaju kao mladog majmuna i baš sad, kad sam izašao da se malo provedem sa devojkom, vi dođete da me drkate s tom dozvolom."
"Jovice, matere ti, vidiš li ti neku djevojku ovde?" upitao je posprdno policajac koji je ostao u autu, po naglasku Bosanac.
Desetar Jovica se nacerio.
"Tu je, u ovoj kući preko puta", objasnio je Ljuba Vrapče. "Otišla je samo da nešto uzme. Sad će da iziđe."
"Pazi da ti ne povjerujemo", rekao je Bosanac.
"A šta misliš da radim ovde na ovoj kiši? Kao da se meni sviđa da bezveze kisnem. Čekam devojku, majke mi, sad će da dođe. E, ljudi", dodao je Vrapče prisnim tonom, "dva meseca je barim da mi da ribe i baš večeras bi trebalo da mi se posreći. Ajde, budite drugari, nemojte da mi to zajebete."
Desetar je pogledao kolegu u kampanjoli, a ovaj mu je vedro namignuo.
"Nemojte da ste stoka", zamolio je Vrapče.
"A da sačekamo tu njegovu djevojku?" predložio je Bosanac.
Desetar je razmišljao nekoliko časaka. Kasniti osam sati s povratkom u kasarnu bio je ozbiljan prekršaj. No, ovo je bio džomba, junac, za manje od dva mjeseca će se skinuti, čak je stariji od njega. Osim toga, spominje djevojku. To da je netko savladao hendikep regrutske uniforme i našao žensku ... ako ju je našao, ako ne laže ... ispunjavalo ga je silnim poštovanjem. Ako će on doista ševiti večeras, bilo bi vrlo ružno osujetiti ga u tome. Vojni su propisi uzmicali pred erotskim motivima.
"Imaš pet minuta", rekao je napokon. "Ako ne dođe za pet minuta, sjebo si se."
Stajali su pod tendom dućana s rubljem i posteljinom i šutjeli. Kiša se nije stišavala.
"Odakle si?" upitao je Bosanac iz auta.
"Iz Beograda."
"Ozbiljno?!" razveselio se vojni policajac. "Je li znaš Dragana?"
"Kojeg Dragana?"
"Dragana iz Beograda."
"Čoveče, u Beogradu živi milion ljudi."
"Ali njega svi u Beogradu znaju. Dragan, jebote, kako ne znaš?"
"Misliš na glumca Dragana Nikolića?"
"Ne, nije on, nego jedan drugi", rekao je vojni policajac, koji je očito bio malo kratak između ušiju. "Onako, viši, crn, s brkovima."
"Žao mi je", kazao je Ljuba ljubazno, "ali ne znam čoveka."
"Šta misliš", zamislio se Dino, "da je tako uhvatit deset vojnih bjegunaca i dobiješ dva i po mjeseca skraćenja?!"
"Ili da ih je dvadeset", dodao je desetar razdragano, "pa bude pet mjeseci."
"Ili pedeset dva", zanio se Bosanac, "pa ne moraš ni ić' u vojsku."
"E, jebi ga", upozorio ga je Jovica, "to ne može. Kako ćeš da uhvatiš vojnog begunca, ako uopšte nisi došao u vojsku."
"Da, vidiš", složio se Dino, "o tome nisam razmišljao."
Kiša je bubnjala po natruloj ceradi na krovu kampanjole, koja se mučila uz blatnjavu planinsku cestu prema karauli.
"Jebalo majku, a ovoliko je falilo", rekao je Bosanac ponovno se razvedrivši, "da nam umakne. U zadnji čas smo ga dofatili."
"E, burazeru", sjetio se tada desetar gledajući Vrapčeta u retrovizoru, "znaš kad ono u filmovima bude tempirana bomba... ?
"Puši kurac", rekao je Vrapče.
"A ti mora da si se nešto gadno zamjerio ovom svom poručniku", kazao je Bosanac. "Da znaš kako se obradovo kad je čuo da smo te našli. Samo što nije počeo vikat. Dovedite ga ovamo", kaže. Ne može, druže poručniče", govorim mu ja, po propisima je da ga mi sad vodimo u pritvor." Ali, on ni čut. Dovedite ga ovamo, to je naređenje", kaže..."
"Koji ste vi kreteni", kazao je Ljuba gorko.
"Udari ga", rekao je Dino.
"Neću", sažalio se Jovica. "Ko gubi, ima prava da se ljuti."
"Majmuni", nastavio je Vrapče izazivački.
"Majmuni imaju sedam dana nagradnog", dobacio mu je desetar. "A ti, budalo, ideš u zatvor."
"To si mu dobro kazao", rekao je Dino.
Karaula se blistavo osvijetljena dvorišnim reflektorima promolila iza gaja jela. Vidjevši kampanjolu vojne policije, poručnik Nađ je izašao ispod nadstrešnice pred ulazom i krenuo prema njima. Premda je službeno već bilo povečerje, na svim su prozorima bila natiskana lica znatiželjnih regruta. Bosanac se zaustavio i ugasio motor. Desetar je izašao u susret poručniku i salutirao mu. Oficir mu je ovlaš odzdravio. Pognuti od kiše kratko su razgovarali nasred dvorišta. "Jebi ga, šta ti je ovo trebalo", kazao je tihim glasom Bosanac Ljubi.
Ljuba mu nije ništa rekao.
"Žao mi je", nastavio je Dino.
"Ma, nemoj", prošaptao je Vrapče. "Baš ti je žao?!"
"Duše mi, baš mi je žao", zakleo se Bosanac.
"Daj, ćuti!"
Desetar se vratio do auta i izveo vojnog bjegunca. "Oćeš mu skinit lisice?"
"Oficir je rekao da mu ih ostavimo. Kod njega su ključevi", kazao je Jovica.
"Pa nemoj ostavljat lisice", pobunio se Dino.
"Ništa ne brini, sve je sređeno."
Držeći ga lagano za nadlakticu, jer se ovaj baš nimalo nije otimao, desetar je doveo Ljubu pred Nađa, na dva metra, po prilici, od oficira.
"Evo ga, druže poručniče."
"Možete da idete", rekao mu je Imre ne gledajući ga.
"Razumem!"
Vojni je policajac ponovno pozdravio i otrčao do kampanjole. Okrenuli su se u dvorištu i nestali nizbrdo. Možda minutu je to potrajalo, a da se Nađ nije ni pomakao, niti je štogod rekao. Kisnuli su nasred dvorišta zureći jedan u drugoga. Kiša im se niz obrve cijedila u oči pa ih je bilo teško držati otvorenima. Oficir je očito bio pripit. Oglasio se tek kada je zvuk automobila nestao u šumu kiše.
"Zajebo si se što si se vratio", rekao je.
"Nisam ja ni mislio da se vraćam", odgovorio mu je Ljuba. "Vratili su me."
"Hteo si da pobegneš, je li, pičko?"
"Pa, onako", kazao je Vrapče šeretskim tonom, "jesam malo." Nacerio se izazivački oficiru, a ovome se smračilo lice.
"Zašto si mi ono napravio?"
"Onako... Zezao sam se."
"Zezao si se?" Ljuba je kimnuo.
"Vi oficiri sve preozbiljno shvatate... Ne znate da se opustite, da se zabavljate..."
"Đubre!"
"Nisi se valjda naljutio na mene?"
Nađ ovo više nije mogao otrpjeti, nego se zaletio i svom snagom tresnuo šakom Vrapčeta posred lica. Vojnik je, s rukama u lisicama, nespretno zateturao nekoliko koraka unatrag. Iz nosa su mu se isti čas izlila dva tanka crvena ćurka i blijedo se razvodnjavala na kiši. Podigao je ruke da se obriše rukavom, ali poručnik je već bio kod njega i udario ga desnicom u prsi. Pa lijevom u stomak. Ljuba se srušio na tlo, u plitku lokvu na mjestu gdje je beton bio malo ulegnut, a oficir ga je uhvatio mlatiti čizmama. Ljubi je prokrvarilo iz usta, pa iz arkade, pa ga je jedan udarac zahvatio po vratu i on se zakašljao i počeo gušiti.
"Koja stoka, bije čovjeka s lisicama na rukama", rekao je netko u gomili vojnika koja se nagurala na prozore spavaonice.
"Jebi ga, da mu skine lisice, zna da bi dobio po pički."
"Ljudi, pa nećemo valjda ovo mirno gledat?!" zavapio je jedan humanist.
"A zašto ne bi gledali?" odgovorio mu je drugi mirnim glasom.
"Kome bih pomogao, ne smijem, a kome bih smio, tome neću", presudio je Lanišnik jednostavno.
Vani u dvorištu Nađ se bio zapuhao, a vjerojatno ga je i alkohol učinio pomalo malaksalim.
Zastao je pognut s rukama na koljenima, dok se Ljuba s mukom uspravio, načinio nekoliko koraka unatrag i uhvatio malo zraka. Sada je bio puno spremniji nego maločas i, kada se Nađ zaletio da ga dohvati aperkatom po licu, on se izmakao i skupljenim ga šakama mlatnuo po desnom obrazu. Mlaz sline i krvi istog je časa šiknuo iz poručnikovih usta.
"Ubij ga, mater mu jebem!" povikao je netko poneseno iza prozora.
"Raskrvari ga, Vrapče!"
"Imre, je li ti to došla menga?!"Karaula je vedro zagrajala. Dvojica u dvorištu ionako ih od kiše nisu mogli čuti. Tučnjava se pomalo pomicala prema istočnom rubu dvorišta, a omjer udaraca s jedne i druge strane sada se gotovo izjednačio. Kiša je, činilo se, pomalo počela slabiti.
"Žilav si, kopile jedno", rekao je Nađ pljujući krv.
"Pa neću valjda da dozvolim da me pičkica kao što si ti prebije", kazao je Ljuba jezikom dodirujući jedan rasklimani zub. "Pre bi se sam ubio."
Nađ se pognut zatrčao prema njemu i tjemenom ga udario u stomak, a Ljuba je zateturao i pao na leda, u grm lijeske. Otkotrljao se po mokrom šušnju, dok ga je šiblje udaralo po licu, nekoliko metara nizbrdo u grabu. Poručnik je, čuo je, padao za njim. Nekoliko časaka nijedan od njih ništa nije vidio. Čuli su se samo jecanje i psovke negdje neodređeno iz tmine. Konačno, Ljubi su se oči pomalo naviknule na mrak i na slabom svjetlu koje je jedva probijalo kroz gusto lišće vidio je siluetu kako se diže i četveronoške baulja prema njemu. A on je bio pao na trbuh i sputan lisicama jedva se stigao okrenuti, kada se oficir bacio na njega, zajahao ga i stao divlje udarati šakama po licu. Ruke su mu bile zarobljene pod njegovim bedrima pa mu nije zapravo mogao ništa. Činilo mu se već da će se onesvijestiti, kada je očajnim trzajem bokova ipak nekako uspio zbaciti oficira sa sebe. Otkotrljali su se još niže u jarak. Ovdje se više ništa nije vidjelo.
"Gde si, jajaro?" zvao ga je Nađ odnekud. "Što se ne javljaš?... Pritajio si se, a?"
Ljuba je pomalo dolazio k sebi. U glavi mu je bubnjalo, krv mu se cijedila u oči, ruke i noge od bolova gotovo nije mogao pomaknuti.
"Javi se, šupčino!" izazivao ga je poručnik.
Pod prstima je u mokrom šušnju napipao nekakvu granu Valjda je to bila grana. Bit će jako loše ako je vanjski korijer nekog stabla. Osluškivao je poručnikove nespretne korake i šušnju, sve bliže i bliže, činilo se.
"Karanoviću, pa gde si, čoveče? Nisi mi valjda pobegao?"
Nije to trebao reći. Vrapče ga je po glasu točno mogao odrediti na dva metra, možda i manje, malo lijevo od sebe. Učinile mu se čak i da ga vidi. Uzeo je čvrsto s obje ruke onu granu .. bila je to grana, suha grana otpala s nekog stabla ... i pritom si začuo sitan sušanj. Oficir se zaletio na tu stranu, a Ljuba je na slijepo, svom snagom zamahnuo iznad sebe. Puklo je o nešte tvrdo. Crna prilika, jedva zamjetno tamnija od mraka koji ih je okruživao, s krikom se srušila pokraj njega. Vrapče se hitro podigao na koljena i nastavio udarati. Osjećajući samo da je poručnikovo tijelo tu negdje na tlu, udarao je bjesomučno nemajući pojma udara li po nogama, trupu, glavi... Ni sam više nije znao koliko je puta spustio toljagu na njega. Onda je načas zastao i osluhnuo. Nađ se nije ni micao, ni govorio, ni ječao Ništa. Pipnuo je poda se i našao mu glavu, pa se spustio niz vrat do prsiju. Pretražio gornje džepove bluze. Pa donje. Ključevi od lisičina bili su u lijevom džepu poručnikovih hlača.
Kiša je prestala i šuma je zamirisala. Vonj paprati, mahovine, gnjilog lišća, smole i ciklama lebdio je u ozonu. Oblaci su si tiho razišli, u modrini su zasjale zvijezde, kao da je netko sitnom sačmom probušio limeni svod neba.
"Dosta dugo ih nema."
"Bogami, sigurno dvadeset minuta."
Hasan, Milčo i Lanišnik nazuli su čizme, zakopčali se i izašli. Razmaknuli su široke grane lijeskova grma kod kojeg su posljednji put vidjeli Nađa i Vrapčeta, a Milčo je baterijskom svjetiljkom posvijetlio u grabu.
"U, jebem ti mater!" opsovao je Lanišnik.
"Šta je? Je li ih vidiš?"
"Jedna kap mi je s grane pala niz vrat", rekao je Slovenac.
Oprezno gazeći po mokrom lišću spuštali su se u prirodni jarak, na čijem su sjenovitom dnu još donedavno žilavo opstajali posljednji otočići smrznutog snijega. Na svjetlu lampe vidjeli su razlomljeno granje, razbacan sušanj, na jednome mjestu, učini se Milči, čak i krv, ali nijednog od aktera tučnjave još nisu bili našli, kada je negdje odozgo netko viknuo...
"Šta to radite?!"
"Jebote, kako si me prepo!" rekao je Hasan, prepoznajući Sinišu na vrhu grabe.
"Nađ i Ljuba se potukli", obavijestio je, reklo bi se, gotovo veselim glasom Lanišnik Splićanina.
"Nemoj me jebat?!"
"Majke mi, baš onako muški se poštemali. Sad ih tražimo. Ovde su negde završili."
"Evo jednoga!" dreknuo je desetar Milčo s dna. "Poručnik! Ljudi, našao sam poručnika!"
"Čekaj mene!" viknuo je liječnik spremno, spuštajući se hitrim koracima prema svjetlu u Milčinoj ruci. Imre Nađ jedva je čujno stenjao, krvava i natečena lica, ležeći čudno raskrečen na nizbrdici, s glavom naniže. Tako izobličen je bio da ga je desetar zapravo prepoznao tek po zvjezdicama na ramenima razderane, prljave i mokre oficirske bluze.
"Pa lepo ga je udesio", rekao je desetar zadivljeno.
"Čekaj da nađemo drugoga", opomenuo ga je Šišmiš.
"Ako ga nađemo", optimistički je dodao Lanišnik.
"Najbolje je ništa ne dirat", kazao je Siniša dižući se iz čučnja, nakon što je vidio poručnikovo stanje. "Ako mu je kičma stradala, samo ćemo napravit pizdariju. Triba bi neko otić po nešto tvrdo, najbolje neka vrata da skinu. I tribalo bi doć još ljudi."
"Idem ja!" javio se Lanišnik.
"I ponesi jednu deku da mu imobiliziram vrat!"
"Razumem, druže doktore!" viknuo je Slovenac uspinjući se uz grabu. Istrčao je na dvorište, krenuo prema karauli. A onda je negdje napola začuđeno zastao. Nekakvo brujanje se čulo izdaleka. Pa sve bliže. Nekakav automobili... ne, više njih, dolazili su iz doline. Veliki se Deutz, baš poput onoga u kojemu su prije nekoliko dana došle svinje, njišući se visokom prikolicom na neravnoj cesti, te se činilo da će se prevrnuti, promolio iza ugla. Pa još jedan. I još jedan. Tri kamiona jedan za drugim ušla su u dvorište i zaustavila se. Brujanje je prestalo. Iz prvih kola iskočio je oficir, major po činu, u čizmama i s kacigom na glavi i, činilo se, uopće ne primjećujući zaprepaštenog Lanišnika, oštro zapovjedio iskrcavanje vojnika. Ispod cerada počeli su iskakati regruti u punoj ratnoj opremi. Utrobe kamiona u svježu su proljetnu noć izrigale valjda čitava dva voda isprepadanih klinaca s automatskim puškama u rukama, s gas maskama, rancima na leđima i ašovčićima što su ih tukli po stražnjicama. Učas, čitavo se dvorište napunilo kaotičnom gomilom uspaničene vojske u koju su niži oficiri pomalo uvodili red.
"Koji je ovo kurac?" upitao je Slovenac jednoga.
"Ne znam", rekao je dečko uplašeno. "Pričaju da je umro Enver Hoxha."
"Albanci se grupišu", dobacio je drugi užasnutim glasom.
"Zar opet", zavapio je Lanišnik malodušno.

Epilog
Oj, drugovi, jel' vam žao


Enver Hoxha, rođen je 16. listopada 1908. u Qirokastri, u južnoj Albaniji. Školovao se u Qirokastri i Korci. Godine 1930. i 1931. u Montpellieru je studirao prirodne znanosti, a zatim u Bruxellesu pravo. U belgijskom je glavnom gradu od 1932. bio tajnik u albanskom konzulatu, da bi se 1936., kao nesvršen student, vratio u domovinu i do 1939 predavao francuski u gimnaziji u Korci. Netom po povratku u Albaniju priključio se Korčanskoj komunističkoj grupi. Na osnivačkoj skupštini Komunističke partije Albanije, 8. travnja 1941., izabran je za generalnog sekretara Centralnog komiteta. U ratu je bio komandant glavnog štaba albanskih partizana.
Nakon oslobođenja postaje prvi predsjednik albanske vlade, a istodobno je i ministar vanjskih poslova i narodne obrane. Na čelu vlade ostaje do 1954., kada tu dužnost ustupa Mehmedu Shehuu. Za prvog sekretara Albanske partije rada jednoglasno je biran na svim njezinim kongresima, počevši od prvoga u prosincu 1948. Na toj dužnosti ostao je sve do svoje smrti 11. travnja 1985.
U saopćenju najvišega državno-partijskog rukovodstva Narodne Republike Albanije, koje je netom po Hoxhinoj smrti objavila Albanska telegrafska agencija, istaknute su zasluge prvog sekretara Centralnog komiteta Albanske partije rada u Drugom svjetskom ratu, poslijeratnoj obnovi Zemlje orlova i provođenju njezine vanjske politike. Osim toga, naglašen je Hoxhin doprinos borbi protiv svakovrsnih revizionista i unutrašnjih neprijatelja, njegovo značenje kao teoretičara i marksističko-lenjinističkog mislioca, njegove nemjerljive zasluge u industrijalizaciji zemlje i razvoju poljoprivrede, kao i u kulturno-ideološkoj probrazbi albanskog naroda. "Ne postoji nijedno područje u političkom, ideološkom i društvenom životu naše Partije u kojemu filozofska misao, organizatorske sposobnosti i vodeća uloga druga Envera nisu našli svoj puni izraz", rečeno je u saopćenju u povodu smrti političara, koji se desetljećima odlučno suprotstavljao američkom i sovjetskom imperijalizmu i svjetskoj reakciji, hrabro odbacivao oportunistička skretanja u tumačenju Marxa, Engelsa, Lenjina i Staljina i lavovski se borio protiv unutrašnjih neprijatelja partije, frakcionaških grupa i stranih agenata. Državno-partijski vrh pozvao je Albance da u trenucima žalosti zbog gubitka dragog vode zbiju svoje redove i daju svoju punu podršku partiji i Centralnom komitetu.
Smrt tog slavnog druga krasno je sjebala sve pogranične jedinice Jugoslavenske narodne armije. Ispravno računajući da tuga čovjeka katkad nagoni na posve iracionalne postupke, u Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu hitro su se osigurali za slučaj da Albanci, obnevidjeli od boli, suznih očiju navale na teritorij SFRJ, te je u svim karaulama proglašen najviši stupanj bojeve gotovosti i dovedena su neviđena pojačanja u ljudstvu i materijalnotehničkim sredstvima. Graničnim je patrolama udijeljena ovlast da bez upozorenja otvore vatru čim im se nešto učini sumnjivim, što je u jednom slučaju glavom platio stanoviti ideološki neopredijeljen izgladnjeli vuk, neupućen u delikatne razlike između albanskoga i jugoslavenskog socijalizma. Čitav tjedan, koliko su u susjednoj državi sve zastave službeno bile spuštene na pola koplja, u karaulama se s naše strane, a zacijelo nije bilo drukčije ni u njihovima, spavalo u čizmama, svi su izlasci, razumije se, bili ukinuti, a za napuštanje jedinice bez dozvole fasovao se vojni zatvor.
Regruti što su one večeri isprepadani poiskakali iz kamionskih prikolica, koje su u nedostatku smještajnih kapaciteta u vrećama za spavanje nabili da spavaju na podu učionice, neobično su ozbiljno shvatili tu uzbunu. Dok je onaj major na smotri piskutavo urlao kako je baš njih dopala čast da dočekaju prvi udar albanskog napada na Jugoslaviju, udar koji se pouzdano očekuje u idućih četrdeset osam sati, a u kojemu će, prema procjenama vojnog vrha, najmanje osamdeset pet posto njih poginuti, ta su djeca razrogačenim očima očajno gledala jedni u druge, kao da traže rijetkog sretnika među njima koji će izmaći svečanom pogrebu o trošku Federacije i posthumnom odlikovanju za nesebične zasluge za socijalističku domovinu. Stara vojska bila je ipak ponešto manje uzrujana. Džombe iz karaule, otupjeli na oficirsku paranoju, strpljivo su čekali da prođe i to sranje u nepreglednom nizu vojničkih sranja koja su otrpjeli od početka služenja.
Dašak uzbuđenja među njih donijela je tek pojava jednog obavještajnog kapetana, koji je došao ispitati slučaj Vrapčetova bijega. Nizak brko zalizanih crnih kovrčica pojedinačno je sa svima ljubazno porazgovarao o tome i svi su ... u neshvatljivoj epidemiji imbecilnosti, kakvu obično izazivaju pojave oficira tajne službe ... listom, na sva pitanja odgovarali da ne znaju, nikad nisu čuli, sa šutljivim Karanovićem nitko od njih zapravo nije bio osobito blizak, momak je bio introvertirani čudak, dosta nezamjetan u vojničkom kolektivu. Vrhunac je idiotizma bio kada je Lanišnik na pitanje nije li bjegunac čitavih osam mjeseci spavao na postelji do njega, sramežljivo kazao da je to lako moguće istina. Kapetan je otišao sa slabašnom utjehom da su mu se svi susretljivo obećali javiti ako im nešto naknadno padne na pamet. O Ljubi Vrapčetu, baš kao i o Nađu kojega su one večeri beživotna odvezli sivomaslinastim ambulantnim kombijem, nakon toga u planinskoj karanteni nisu imali nikakvih vijesti.
Devet dana je prošlo prije nego što je Siniša izašao u grad. Uljudno je otklonio ponudu Šišmiša i Kovačevića da se, u slavu novostečene slobode, svi skupa zvjerski obloču. Ostavio ih je u kafiću, gdje će koji sat kasnije njih dvojica upasti u nepromišljenu tučnjavu s nekim brojčano višestruko premoćnijim lokalnim propalicama, i zaputio se do periferijske peterokatnice u kojoj su svoje bračno gnijezdo svili Mirjana i Imre Nađ. Nije zapravo znao zašto ide onamo. Je li u tome možda bilo zaostalog srha požude? Ili je to bila krivnja i sram? Čudno pomiješanih osjećaja stajao je pred novogradnjom. Iskoristio je trenutak kada je izlazila neka žena i pokraj nje se, promrmljavši ispriku koja ni njemu samome nije bila jasna, progurao u zgradu. Popeo se na treći kat i zastao pred vratima. Podigao je ruku do zvona. Onda ju je spustio. Što ako mu Imre otvori, sinulo mu je, premda je u sebi znao koliko je neznatna vjerojatnost da bi Imre mogao otvoriti. Spuštajući se tromim korakom stubištem, u sebi je znao da nije pozvonio jer se bojao da ne otvori Imrina žena. Izašao je iz zgrade i zadnji se put melodramatično osvrnuo na poznati prozor, kada je iza sebe čuo...
"Siniša, jesi li to ti?!"
Siniša valjda u životu nije osjetio takav strah. Okrenuo se.
"Ej...", protisnuo je nelagodno.
Ženi to, vidio je, nije promaklo. Ako ga je i poželjela dotaknuti, zastala je na metar od njega, s vrećicama u rukama. U jednom sićušno malenom trenutku njihova su se tijela gotovo nezamjetno zanjihala nošena magnetizmom nekadašnje intimnosti, približila se i udaljila jedno od drugoga i sve je u tom času, shvatili su oboje, medu njima bilo mrtvo.
"Pa gde si, čoveče?" upitala je Mirjana Nađ.
"Evo... Nisam mogao prije, uzbuna je bila. Enver Hoxha...", rekao je muškarac blesavo, pokazujući rukom prema planinama.
"Zašto tako govoriš? Jesi li dobro?" kazala je žena, koju ni u tako neugodnom trenutku nije napuštao njezin sjajni osjećaj za ironiju.
"Ma, ne", promucao je Siniša, "nego objašnjavam zašto ti se nisam mogao prije javiti."
"A to", kimnula je Mirjana. "Sigurno je bila neka frka na granici?"
"Da."
"Pa što nisi nekoga poslao da mi javi?" upitala je Mirjana lukavo se smiješeći.
Sada se i Siniša nasmiješio.
"E, znaš šta...", rekao je.
"Šta?" kazala je Mirjana znatiželjno.
Na sekundu se učinilo kao da bi među njima sve moglo biti kao nekada. Ona ga je gledala sjajnim očima čekajući da je zagrli. Toliko ga je željela da joj se činilo da bi se mogla ovdje, na ulici, skinuti i pred svima mu se podati. No, tada je Siniša, pizda, ustuknuo i suho je upitao...
"Kako si ti?"
"Dobro... Imre je u bolnici."
"Znam."
"Neki vojnik ga je prebio."
Siniša je kimnuo.
"Šta je to bilo gore u karauli?"
"Svašta... Komplicirano je objasnit", odmahnuo je regrut.
"Ima jedna stvar..." počela je tada Mirjana Nađ. Siniša je naslutio što će reći i ukočio se od neugode, "...u bolnici su otkrili da Imre ima sifilis."
Vojnik nije ništa rekao.
"A neko ga je lečio tamo gore. U karauli", nastavila je supruga jugoslavenskog poručnika. "Znaš li ti nešto o tome?"
Liječnik ju je pogledao i ispričavajući se podigao obrve.
"Znaš da si ti jedan kvaran tip", rekla je Mirjana.
Siniša se nije trudio obraniti od ove uvrede jer se u tome času upravo tako i osjećao.
"Je li dobro?" bilo je jedino što se usudio upitati.
"Ko? Imre? Jeste, dobro je. Bit će dobro. Razmišlja da ode iz vojske i vrati se svojima u Vojvodinu. Uželeo se, kaže, kombajna."
"A ti?"
"Ne znam", kazala je žena. "Nisam još odlučila... A bi li ti, Dalmatinac, da me oženiš?" upitala je najednom ozbiljno.
"Pa zapravo...", zbunio se on. "Daj da sve ovo prođe... Javit ću ti se."
"Ma, nećeš", rekla je ona kratko i ogorčeno.
"Oću."
"Nećeš, Dalmatinac. Znam ja vas muškarce. Svi ste vi đubrad."
Briznula je u suze.
"Koja sam ja glupača", govorila je kroz jecaje, ukopana u dvorištu, s najlonskim vrećicama u rukama. Činilo se kao da čeka da je on zagrli i umiri. I Siniša je, doista, bio u napasti da to učini i da se sve ono medu njima ponovno nastavi, kad je neki glas iza njega rekao...
"Drugarice, je li neki problem? Gnjavi li vas ovaj ovde?"
Siniša se okrenuo. Nekakav zastavnik prve klase nije imao drugog posla nego da glumi kavalira. Mirjana Nađ zatresla je glavom i plačući pobjegla put zgrade, a vojnik je ostao gledajući za njom, pokraj podoficira koji ga je, valjda od nelagode, da ne ispadne glup, uhvatio masirati da izvadi češalj i ogledalce, pokaže da ima iglu i konac u kapi i naposljetku ga upozorio na jedno labavo zašiveno dugme na bluzi.
Imre Nađ uistinu se više nije vraćao u karaulu, barem dok je junska klasa bila gore. Umjesto njega bio je došao nekakav potporučnik iz Kutine, mlad, drag dečko, još svjež s Akademije i pod dojmom pedagoških bedastoća o tome kako vojnici i oficiri u našoj Narodnoj armiji trebaju biti drugovi, što su džombe, jasno, nemilosrdno iskorištavale žicajući dozvole za izlazak. Prošao je jedan mirni proljetni mjesec u kojemu je junska klasa besramno otaljavala svoje vojničke obaveze, većinu vremena spavajući i kartajući, sporadično se alkoholizirajući u struškim lokalima. Desetar Milčo napravio je luk i strijelu i tim oružjem navodno teže ranio jednog srndaća, ali to nitko živ nije vidio. Hasan Šišmiš odbio je da harmonikom uveseljava svatove nekog generalskog sina u Beogradu. Bilo je to vrlo kratko prije skidanja, niti je mogao imati nekakve koristi od toga, niti su mu mogli znatnije nauditi, te je narodnjačka zvijezda iz Podrinja uzela sebi slobodu da u telefonsku slušalicu ljubazno otkloni ovu ponudu sljedećim riječima...
"Mrš u pičku materinu!"
Završen citat.
Siniša Siriščević prvi je u svojoj klasi okončao služenje domovini, skrativši na samom kraju svoj jednogodišnji rok za dva tjedna neiskorištenog redovnog odsustva, plus dva slobodna dana kojima je nagrađen zbog dobrovoljnog davanja krvi. Davanje krvi u JNA stimuliralo se slobodnim danima, što je možda ponešto kompromitiralo plemenitu ideju dobrovoljnosti, ali je zato odaziv davatelja među regrutima bio gotovo stopostotan. Čak i oni bljeđi i slabokrvniji, ili naprosto plahovitiji spremno su lijegali na ambulantnu postelju i očajno stiskali oči dok bi im bolničarka zabadala iglu u venu, da bi tek kasnije mogli reći: "Imam dva dana za krv." Tako su naime regruti govorili: "Imam dva dana za krv." Neki se od njih vjerojatno ne bi puno dvoumili ni da je Armija nudila dva slobodna dana, po jedan za svaku srčanu pretklijetku. Kada je dakle od tristo šezdeset pet oduzeo svojih četrnaest dana redovnog i "dva dana za krv", Siniša je već u subotu, 18. svibnja ujutro pojeo svoj zadnji vojnički obrok. Čitava mu je karaula za doručkom zapjevala... Oj, drugovi, je l' vam žao, Je l' vam žao, je l' vam žao? Rastanak se primakao, Primakao, primakao.
Siniša se smiješio. Bilo mu je uočljivo neugodno. Jedva je dočekao da pjesma završi, pa je podigao torbu, krenuo da će im mahnuti, no Vladika je tada krenuo gotovo izbezumljeno urlati sljedeću strofu...
Rastanak nam nije mio, Nje mio, nije mio.
Da bi svi u trpezariji nakon toga prihvatili...
Drugarski je život bio, Život bio, život bio.
Siniša je ponovno uhvatio ručke putne torbe, ali sada je ustao Lanišnik. Srećom, ovo je bilo kratko...
Oj, mašino, slomila kotače, Što razdvoji najbolje jebače,
proderao se taj blesavi Slovenac poneseno šireći ruke, na golemo zaprepaštenje čitave pogranične jedinice Jugoslavenske narodne armije.
"Pa nije ti bogzna kakva pjesma", rekao je Siriščević.
"Bit će bolje drugi put", ispričao se Lanišnik.
Potom se Splićanin sa svima izljubio, pa se spustio do sela, ondje dočekao autobus za Strugu i iz Struge nastavio autobusom do Skopja. U Skopju je sjeo u brzi za Beograd. U Beogradu je navečer presjeo u noćni vlak za Split. Rano ujutro idućeg dana krmeljavim je očima gledao svoj rodni grad, graju na peronima, seljake koji su vlakom iz Perkovića došli s vrećama mokrog zelja i njemačke penzionere u predsezoni. Gledao je oronulog nosača s brojem trinaest na prljavoj modroj šilterici kako umorno gura svoja kolica i dvije babe što su u uglu kolodvora nudile prenoćište, monotonim glasom ustrajno ponavljajući: "Soba? Tribate sobu?" Gledao je odrinu od divlje loze na kolodvorskoj zgradi i razlistale krošnje javorova iznad nje, bijele trajekte u luci, galebove na plavom nebu i u daljini komadić sivog obrisa Brača. Mnogo je puta u posljednjih jedanaest i po mjeseci zamišljao taj trenutak. Kada bi u prosincu već oko dva planina utonula u mrak, u beznađu beskrajne zimske noći, jedina mu je utjeha bila prizor ovoga vedrog mediteranskog jutra, ova blagost prirode njegova zavičaja. No, sada, kada se napokon ponovno našao tu, na neki čudan način kao da ga je sve to zateklo. Osjetio se izgubljeno i tuđe.
Čekali su ga sestra i zet. Seka ga je dugo grlila, malo čak i zasuzila, a on je stajao zbunjen, ispunjen nejasnom nelagodom s rukama oko njezinih ramena. Ništa od onoga što su govorili u autu do kuće nije zapravo razumio. Pa i poslije u stanu, mama i tata su govorili, i govorili, i govorili... a on im se samo odsutno smješkao sjedeći na rubu fotelje s rukama na koljenima. Bilo je to pomalo kao ona scena u Diplomcu, kada Dustin Hoffman u ronilačkom odijelu zaprepašteno gleda ljude oko sebe. Dosta dugo, možda i nekoliko mjeseci po povratku iz vojske, Siniša će trebati da ponovno pohvata niti onog života koji se prekinuo prošlog lipnja.
Mama priča o nekim njegovim prijateljima koji su je pitali kada se on vraća. Srela je, kaže, i Zoričinu mamu. Zorica se udaje, kaže mama opreznim glasom, zato što naslućuje ... majka to uvijek zna ... koliko je njemu bio bolan prekid njihove veze. No, Siniša ne reagira. Ništa mu to u ovom času ne znači.
"Dobio si neku razglednicu iz Marseillea", kaže majka. "Prije neki dan je došla."
Siniša sjedi sa šarenom dopisnicom. Vrti je u rukama i treba mu dobra minuta dok shvati što tamo piše. A piše:
Čao lepi,
Evo samo da ti kažem da sam dobro i zdravo. Kapitalisti su me ljudski primili. Kapitalistkinje da i ne pominjem. Voleo bih da se još koji put vidimo, ali znam da je to malo verovatno. Cest la vie, doktore.
Vrapče.
"Ko je taj što ti piše?" pita mama.
"Jedan...", reče Siniša i zastane. "Nije važno."
Potom je otišao u kupaonicu i napunio kadu, razodjenuo se i legao u gotovo vrelu vodu. Sklopio oči. Čuo je lavež nekog psa, čuo je zveket lonaca iz nekog stana, čuo je vodokotliće, automobile pod prozorima, prolaznike, djecu, limenku što je kloparala nošena vjetrom niz ulicu, čuo je jednu brodsku sirenu iz luke, čuo je tvornice. Mogao je, činilo mu se, jasno čuti svaki jebeni zvuk u gradu. Onda je zagnjurio glavu pod vodu i sve je najednom stalo. Poželio je da nikada ne izroni.


svibanj 2002. travanj 2003.