Annegrit Arens - Vještičje sijelo

Hexensabbat

Književni krug AH, TE EVINE KĆERI

Nakon deset godina braka, suprug Till počinje varati svoju ženu Anne s četiri ljubavnice istovremeno. I prevarene ljubavnice i Anne, nekako u isto vrijeme, prozru nevjernog Tilla i odlučuju zajedničkim snagama naučiti ga pameti.

Štovanome čitatelju
Djela koja se pojavljuju u Književnome krugu AH, TE EVINE KĆERI III predstavljaju svojevrstan suvremen trend literature o međuljudskim odnosima, a sva su ta djela napisale žene. One pišu otvoreno, bez lažnih obzira, često pomalo papreno i čak bezobzirno. Ali pišu iskreno i stvarno, opisujući život kako ga danas vide i proživljavaju. Djela su pisana jezikom koji ponekad i prelazi granice onoga što bi se još do nedavno smatralo "pristojnim". Ali, takvi izrazi i riječi postali su dio naše svakidašnjice, pa se sve to uselilo i u književna djela. Ipak, budući da se često radi o izričajima koji su vrlo specifični za pojedine jezike i način izražavanja, pokatkad oni zadaju nevolje prevoditelju. Zato je u nekim slučajevima trebalo posegnuti za slobodnijim prijevodom ili smisliti nešto barem približnoga značenja. Molimo čitatelje da to uzmu u obzir.
Imena koja se pojavljuju u ovim djelima nisu prevođena, već su ostavljena u izvornome obliku. Ponajprije zato, jer se neka i ne mogu prevesti, primjerice Waltraud, Dieter, Holger i si. Neka bi pak ostavljala potpuno drukčiji dojam, kad bi ih se prevelo: primjerice bi Felix bio Srećko, Clara bi postala Jasna, umjesto Rosie bi stavili Ruža itd. To bi osobilo slatko zvučalo uz neko strano prezime, primjerice Srećko Zurhausen ili Ruža Breitenfeld. Pa, kako rekosmo, neka stranci u ovim prijevodima dosljedno nose svoja imena, kakva su i dobili.

Urednik


NAPOMENA: Tekst je dopunujen brojnim podnožnim bilješkama, radi lakšega razumijevanja i pojašnjenja pojedinih pojmova. Sve podnožne bilješke dao je prevoditelj.

DIO PRVI

Kao i svakoga jutra

Anna okrene prsten na tušu. Oštar mlaz vode rasprši se i počne joj nježno milovati tijelo. Ujutro nije voljela ništa tvrdo ni studeno. Dovoljno je zlo bilo već i to što je morala napustiti toplu postelju.
Pokatkad bi ujutro bila još uvijek obuzeta nekim snom. Jer, sanjala je rado i često. No tad bi se probudila i osjetila u ustima nekakav krznenast okus, kao i svoju zategnutu put. Osjećala bi se zgužvanom i tupom. Tuširanje kao da je tad najčešće stvaralo maleno čudo. Koža bi joj se opustila i postala ružičastom, otečene vjeđe bi se zategnule, te bi ponovno bila potpuno prisebnom.
Anna pridrži ručku tuša povrh glave, gledajući kako joj šampon i voda otječu niz tijelo. Peklo ju je u očima. Opet je zaboravila uporabiti rukavicu za otiranje kao zaštitu. U taj tren po ojačanoj stijenki tuškabine odjekne kucanje. Jedva ga je čula, jer su joj ostatci sapunice ostali zalijepljeni za uske, a i vruća je voda bučno prštala. Zadovoljno se protegne pod blagoslovljenim mlazom. Nije osjećala ni najmanju volju požuriti se.
– Anna! – odjekne tad nestrpljiv glas.
Sad je čula razgovijetno. Bio je to Tili, njen suprug. Tjerao bi je tako svako jutro. Mrzila je to kucanje i dozivanje. Kao da mu je bilo stalo do te dvije bijedne minute.! Nakon toga, uz zajutrak, vremena je pak imao na pretek. Tad bi spokojno čitao dnevne novine.
– Odmah.! – promumlja i gurne vrata tuškabine u stranu. Raskuštrane i mokre kose, koja joj je padala preko očiju, nije mogla vidjeti ništa.
– Dodaj mi ručnik.! – uzvikne, ispruživši ruku. Brzo.! – Oči je držala stisnute.
Tili joj utisne u ruku mekan i čupav ručnik.
– To je uistinu nepojmljivo.! – primijeti on. – Zar si ujutro moraš još i prati kosu?! Znaš dobro da moram na posao.
Tili zakorači jednom nogom u keramičku kadu. Drugom je još uvijek ostao stajati na bijelim podnim pločicama. Spolovilo mu se pritom opušteno njihalo.
Anna je u međuvremenu otrla ostatke sapunice iz očiju. Zažmirka očima i nasmije se.
– Izgledaš smiješno.! – primijeti.
Tili pogleda niz tijelo, na svoje raskoračene noge i ono što je bilo između.
– Što ti očekuješ rano ujutro? – upita ju pomalo razdraženo. – Nisam ja neki bik.
– Ne, to uistinu nisi. – Annino hihotanje se zaguši ispod velikoga ručnika, dok si je trljanjem sušila vlasi.
– Mogla bi, recimo, poskrbiti za zajutrak. – odvrati Tili.
Ovaj put, međutim, nije čekao odgovor. Otvorio je vodu i podesio mlaz. Prvo bi kratko puštao sasvim vruću vodu, pa zatim dugo studenu. To bi potrajalo sve dok mu koža ne bi postala crvenom kao kuhanome raku i gotovo potpuno obamrlom. Uživao je u tome ledenom šoku. Anna se pak nikad nije tuširala hladnom vodom. Trudio se pojasniti joj koliko je takvo ledeno tuširanje zdravo, naglašavajući pritom još i kako se time štedi i čuva okoliš. No ti su njegovi napori bili uzaludni.
Odgurnuvši vrata tuškabine, Tili u zrcalu ugleda Anninu glavu i prsa. Prignula se, kako bi kosu držala prebačenu preko glave i tako vlasi bolje izložila struji zraka iz sušilice. Od toga je kosa postajala punijom i lepršavijom. Srednje duge vlasi padale su joj preko lica, a ispod njih su se kod svake Annine kretnje njihale i poskakivale njene punašne i jedre dojke. Premda Anna nije nikad rađala, imala je izraženo poprsje i bradavice na dojkama poput žene, koja je već dojila. Obje zamamne polulopte blago su se njihale ispod lica zastrtog vlasima. Tili osjeti kratko trzanje u svojemu međunožju. Zagleda se u njenu zadnjicu, dok joj je trbuh dodirivao rub umivaonika, a tijelo bilo blago izvijeno prema naprijed. Mogao joj je pristupiti odostrag. Nekoć davno, na početku njihovoga bračnog života, zasigurno bi to i učinio. Jutarnji skok, na brzaka, vrlo lijepo. I ugodno. No sad nije učinio ništa takvo. Bili su već dulje od deset godina oženjeni.
– Zar još uvijek nisi gotova?! – upita on.
– Jesi li ti loše spavao.? – odvrati Anna. Odloži sušilicu i zabaci glavu unatrag. Vlasi popratiše taj zamah glavom i oslobodiše joj oči, kojima ga je ispitivački mjerkala.
Bio je zadovoljan što mu u dijelu zrcala može vidjeti tek gornji dio tijela. Jer, bio je još uvijek pomalo uzbuđen. Posegne za svojim kupaćim ogrtačem i hitro ga navuče.
– Nisam loše spavao.! – odgovori tad. – Jedino sam zaposlen. I moram na posao. Kad ćeš to napokon shvatiti?!
– Dakako! Zaposlen si. I moraš na posao.! – okrene se Anna prema njemu.
– Ljudi koji idu na redovit posao, odlaze u ustaljeno vrijeme. – odmjeri on poučno, pritegne pojasom kupaći ogrtač boje pržene kave i zaveže vrpcu u čvor.
– Pokatkad si osobito starinski nasađen. – odmjeri Anna. – Upravo naglašeno patrijarhalno.
Sad i ona dohvati svoj kupaći ogrtač s vješalice na vratima. Njen je visio lijevo, a njegov desno. S ručnicima i rukavicama za otiranje održavali su isti ustaljen red.


Anna pođe u kuhinju. Nije trebala ništa razmišljati o onome što je radila. Naliti vode, nasipati kavenoga praha u papirni uložak automata, kruh poslagati u košaricu, uzeti maslac i nareske iz hladnjaka, postaviti dva podloška i dva kompleta pribora za jelo. Bilo je kao i svakoga jutra. Mislila je na kratku zgodu u kupaonici. Na to njegovo brbljanje o vlastitoj točnosti. Činilo joj se kao da Tili u posljednje vrijeme svoj posao osobito ističe i gura i prvi plan. Njegove obveze, njegova napetost, njegov uspjeh. Tek devet posto svih kućanstava privrjeđuje mjesečno osam tisuća maraka i više! Tako joj je Tili pročitao iz jednoga gospodarskog časopisa. Anna i Tili Liebold ubrajali su se u te malobrojne bračne zajednice, koje su ležale iznad spomenute granice od osam tisuća. Bio je to Tillov prihod, jer je u obitelji on jedini privrjedivao. Do sada barem, pomisli zadovoljno Anna. Anna je navršila tridesetpetu. I studirala je. Prvo umjetnost, zatim kazališnu znanost. U međuvremenu se izredalo nekoliko malenih poslova, a zatim je završila na pravu. Nitko to njeno studiranje nije više uzimao osobito ozbiljno, pa ni Tili.
– Moja se žena bavi kulturom. – običavao bi reći. Bio je to njegov uobičajen odgovor, kad bi netko upitao čime se Anna bavi ili imaju li djece. Njen studij prava Tili nije osobito spominjao, kao da i to spada pod onaj pojam "moja se žena bavi kulturom". A i Anna bi tad odšutjela.
Sat za jaja zapišti. Anna izvadi žlicom Tillovo četiriminutno jaje iz lonca s drškom i poturi ga pod mlaz hladne vode. Jaje što ga je namijenila sebi ostavila je u loncu, neka se lagano krčka još dvije minute. Duboko joj se gadila gnjecavost poluskuhanih jaja, kakvu je Tili volio. Mlaz vode pljuskao je po lupinki jajeta. U mislima si je dočarala Tillovo lice. Upravo ono koje je napravio kad mu je rekla. "Gotovo je!" "Što to?" "Ispit, dakako!" " Pala si?" "Ne.! Položila!!!"
To je samo po sebi bilo vrijedno hvalisanja. Lice mu je bilo kao da je doživio uzvišenu objavu. I nevjericu. I zaprepaštenje. Nikako nije vjerovao da bi to ona mogla ostvariti.
Anna se naceri. To ga je uistinu pogodilo. Još uvijek. A istodobno je bio i ponosan na nju.
– Što je toliko šaljivo u kuhanju jaja? – javi se Tili i posegne rukom preko Anninoga ramena, te zatvori slavinu.
Zanesena u misli, nije ga čula kako dolazi. Sad je čekala na neku izreku ili mudrost o okolišu odnosno računu za vodu. Ali nije došlo ništa. Njegove su natikače pljeskale dok je hodao po popločenome podu, van u stubište. Otišao je do poštanskoga pretinca po novine i donio ih. Tad se smjestio za stol.
Bio je već potpuno odjeven, golih stopala u natikačama. Uz košulju i hlače s oštro uglačanim rubom, te dvije mršave i kosmate noge što su virile, izgledale su krajnje smiješno. Anna je još uvijek bila u svojemu kupaćem ogrtaču.
Natočila je kavu. Posegnuo je za svojom šalicom, ni ne podignuvši pogled s novina. Progovorio je tek kad je počeo lupkati po skuhanome jajetu.
– Ovo je potpuno hladno.! – reče prijekorno. Anna tek trgne ramenima i dograbi kulturni prilog, koji bi Tili uvijek odložio na stol. Svaki put bi ponajprije čitao političku rubriku. Anna bi obično uzimala kulturni prilog, no unatoč tome iznenadno osjeti želju da mu iz ruku uzme uvodni dio koji je upravo čitao. Svaki put kad bi posegnuo za šalicom s kavom, novine bi se kratko spustile i ona bi ugledala naslovnicu. Tad Tili okrene list. Na drugo\'7d stranici slijedio je osvrt na najnovija politička zbivanja. To je on čitao kao sljedeće. Uvijek.! Redoslijed se nikad ne bi mijenjao.
– Prava propast! – odreže Tili. – Poslušaj ti to! – i gurne novine prema njenome tanjuriću. – Uporaba savezne vojske i u unutrašnjosti zemlje. – čitao joj je.
Često bi joj čitao iz novina. Glas mu je treperio. Bio je dosljedno protiv savezne vojske. Nije ni služio vojni rok. Svojedobno je bio oslobođen vojne obveze zbog upale želučane sluznice.
– Pripazi! – upozori ga Anna. – Maslac.
Novine su naime dodirivale Tillovu obloženu plošku kruha. Papir se napio masnoće i od toga je prozirno svjetlucao.
– Drugoga se ničeg ne možeš dosjetiti? – okosi se Tili i gurne tanjurić na stranu.
– Radije čitam sama. – mirno će Anna.
On je osmotri svojim pogledom tipa "moja se žena bavi kulturom". Zagrize tad u svoju plošku kruha, a mrvice padoše desno od tanjura. Točno mimo, kao da jeto uvježbao. Od njegovoga podloška za zajutrak vodila je stazica mrvica do stolca na kojem je sjedio i odatle na pod. Sve je bilo kao i uvijek, uostalom. Pojevši zajutrak, Tili uzgleda prema njoj.
– To više nema smisla – reče joj. – Svako jutro zapriječiš kupaonicu. Od sutra idem ja prvi na tuširanje. Ti imaš dovoljno vremena.
– Uistinu?
– Pa tako jest.
– A tko će ti od sutra spravljati zajutrak?
– Samo zato jer si položila završni ispit. Pravnika danas ima kao pijeska u moru.
– Možda je tako. – otežući će Anna.
Od prvoga će Anna početi raditi kao sudska izvjestiteljica[1]. To ga nije zanimalo. Anna si je pak zamišljala, koliko će joj se izmijeniti svagdašnji život.
– Misli na jedaći pribor. – upozori je Tili. I obriše si usta u svoj lanen ubrus.
Anna je uvijek rabila papirnate ubruse, štedjeći time na pranju. No Tillu papir nije bio po volji. Izgledalo je to neobično, pred njom izrazito modar papirnat ubrus, a pred njim bijela damastna tkanina. Bio je to dio njihove vjenčane opreme, što su je dobili na dar.
– Ništa šareno ni pastelnih boja – dodao je Til. Još je uvijek govorio o jedaćem priboru.
– Kakav sad jedaći pribor?! – začudi se Anna.
– Zar si zaboravila na moj rođendan? Rezervirali smo za petak navečer u Staroj čekaonici Stalo mi je do toga kako će biti prostrt stol.
Tili je pazio na takve okolnosti. Anna je glede takvih pojedinosti bila nekako nemarnija. Prošle godine je čak zaboravila na pržolicu, njegov omiljen odrezak! Okrugla godišnjica, pa bez pečenja?!? Potpuna propast. Ove je godine Tili rezervirao stol u Staroj čekaonici, uglednome restoranu na kolodvoru.
– Prošlogodišnju sablazan ne bismo trebali ponoviti. – primijeti.
Anna ne uzvrati ništa. U biti joj je tako i bilo pravo. Deset godina redom, uvijek omiljeno pečenje i omiljen kolač. To je uistinu napunilo kapu. Više nije mogla pržolicu ni pogledati niti omirisati, a kamo li peći.!
– Moj Bože.! – reče sad. – Prepusti to osoblju u restoranu. Za to su plaćeni.
– Previše si nemarna i popustljiva. Na ljude treba pripaziti.
Tili vješto previne politički dio svojih novina i uredno odloži list na stolić. Sa svojim novinama postupao je vrlo pozorno. Anni pak ne bi nikad uspijevalo ponovno uredno složiti velike listove. No do toga joj i nije bilo osobito stalo.
– Nazvat ću. – reče mu napokon. I rasklopi kulturni prilog. Nije još ni počela čitati, kad on nastavi zabadati.
– To nije dovoljno! Do toga mi je općenito stalo. Zar to tebi ništa ne znači?
– Moj Bože.! – ponovi ona. – Muče li te općenito kakve nevolje?
– Da! S tobom.! Ništa ne primaš ozbiljno. Ne želiš shvatiti, što su obveze. Živiš ovdje kao u kukavičjemu gnijezdu, visoko u oblacima.
– Od srijede radim u sudu. – podsjeti ga Anna.
– I što će ti to donijeti? – Tili kao da se iznenadno zagrijao. – Smiješne dvije tisuće brutto. – dometne s visoka. – I to u najboljemu slučaju!
– Kao sudska izvjestiteljica. – odmjeri Anna. – No to je tek početak.
– Ali i kraj.! – presretne Tili. – Ti si prešla dobnu granicu za činovnike.
Anna kratko promisli, odakle bi on to mogao znati?! No moglo bi biti točno. Nikad nije s Tillom razgovarala o tome. A ni s ikim drugim. Imala je druge zamisli.
– Tko ti kaže, da želim postati sudkinja ili državna tužiteljica? – tek odvrati.
– Nego što?
Tili je na neki osobit način stiskao usnice, zbog čega bi mu usta pa i cijelo lice poprimali sitničav izraz. Anni su bila draža otvorena lica i otvorene riječi.
– Mogla bih se osamostaliti. – odvrati mu suho.– Ti?!
– Da, ja!
– Odvjetnički ured zahtijeva novca. To znaš! Mnogo novca.
O novcu je Tili znao ponešto. Ono izgovoreno "To znaš" dalo je njegovim riječima prizvuk kao da govori nekome ne previše bistrome učeniku.
– Ja imam novaca. – odvrati Anna blažim glasom. Moje nasljedstvo.
Mislila je pritom na onaj iznos koji nikako nije bio neznatan, što ga je naslijedila od oca. Bit će dovoljno za tu namjenu. To je znala.
– Taj sam novac uložio vezano na pet godina. Uz osam i pol posto kamata.!
Tili stisne obje šake i čvrsto se osloni njima o rub stola, na tren zaboravivši svoje novine. Te mu skliznu u krilo, a jedan list čak spuzne i na pod. No nije se osvrtao na to.
– I to bez poreza! – dometne i pogleda Annu. No njen izraz lica kao da mu nije bio po volji. – Uložio sam novac u ozbiljne dionice. – nastavi tad. – Ali ti o tome nemaš gojma. Nikad nisi brinula za novac. To su dobri papiri. Čak vrlo dobri.
– E, tad ćeš morati te papire ponovno prodati mirno odvrati Anna.
Svojedobno mu je prepustila odluku o tome kako će uložiti njen novac. Sad neka ga i vrati. A kako? To joj je bilo sasvim svejedno. Jedino joj je bilo važno da taj novac postoji.
– Zar buncaš?! – uzvikne on. A to se rijetko zbivalo, da mu glas potpuno isklizne iz svojega odmjerenog okvira.
– Vjerujem da ne. – mirno će Anna na to.
– Pripazi da ne pretjeraš.
Tili ustane. Izvuče svoje čarape i sako od sivoga flanela, provjeri kako mu sjedi bordocrvena kravata, pa dohvati još kovčežić za spise s bravicom na brojčanu šifru. K tomu doda još i ogrtač s uzorkom riblje kosti, što ga je skinuo s vješalice u predsoblju i pozorno složenoga položio preko lijeve podlaktice. Tili je bio voditelj jednepodružnice. Bio je direktor. Šef. Odijevao se u skladu s ustaljenim običajima i primjereno svojemu položaju.
– Misli na jedaći pribor. – ponovio je, izlazeći.
Vanjska vrata se zalupe.

Kasnije, dok je Anna spremala stan i usisavala prašinu, zaobišla je usisavačem one mrvice ispod Tillovoga stolca. Mrvice su ležale na sagu što ga je Tili naslijedio. "Pravi sagovi najdulje traju", pojasnio joj je i smjestio tu neobičnu tvorevinu ispod teškoga stola s granitnom pločom i pripadajućih šest crnih kožnatih stolaca na kromiranim nogama. Sag nikako nije bio u skladu sa suvremenim uređenjem stana, premda je Tili ustrajavo na tome kako se šareni istočnjački uzorci na sagu dobro slažu s hladnim bojama i oblicima novovjekoga namještaja. Anna nije smatrala da staro i novo baš uvijek djeluju skladno. Bila je zadovoljna što stol i stolci prekrivaju i zaklanjaju velik dio saga.
Usisavačem je temeljito počistila stan, jedino je ostavila na podu one mrvice na Tillovome mjestu. Predodžba kako će one tamo protokom dana i tjedana biti ugažene i zapečene u sag, te će njegovo ustaljeno mjesto pretvoriti u prljavu mrlju, iskreno joj se svidjela.

Rođendan u Staroj čekaonici

Anna zastane. Učinila bi to uvijek, kad bi stupila na trg ispred prvostolnice?
– Tako mi.! – izrekla je, ali ne naglas.
A i nije to ni smatrala riječju, već preslikom[2] svojega dubokog osjeta. Ovo "Tako mi." jednostavno bi nabujalo u njoj punom širinom i uzdignulo se u duši, kad bi god pogledala svoj grad.
Tamo otraga protezala se zgrada filharmonije. Posjetitelji su se poput rijeke slijevali prema ulazu. Uskoro je trebala početi glazbena priredba. Uobičajeno, pomisli Anna. Uobičajeno kolnski. Sad svi hrle u novu glazbenu dvoranu, a ranije je nisu htjeli i protivili se njenoj gradnji, tvrdeći kako je presuvremena i nezgrapna između njihove prvostolniceo i njihove Rajne.
Anna se naceri. Između dugih večernjih haljina i dojmljivih kiparskih djela sijevali su amotamo zahuktali skateboardi. Mladež je ovo svetište kulture pretvorila u trkalište.
– Prava sramota.! – okosi se Tili, nakon što mu se neki dječak s koso nasađenom šiltericom[3] točno pred nosom okrenuo u zraku. Daska na kotačima naleti na Tilla.
– Prokletstvo! – zaurla on i odskakuće na stranu. A dječak skoči na svoju dasku i odjuri.
Anna zahihoće. Tillovo skakutanje bilo je strašno smiješno. U svojemu otmjenom ogrtaču, na dvoredno kopčanje, da bi iznenadno njegove sjajno očišćene postole zaplesale po zraku.!
– Dođi već jedanput.! – navaljivao je Tili. Njemu nije bilo do smijeha.
– Ne budi takav. – odvrati Anna.
Šteta što mu daska na kotačima nije naletjela na oštro uglačane rubove hlača, pomisli. Zatvori oči i predoči si zabavan prizor: Tili pada, ruši se na dasku i odjuri na njoj. ravno dolje u Rajnu.
– Anna! Sad je dosta! – Tili je grubo dohvati za lakat. Anna otvori oči. Bilo je kao i uvijek. Zakoračila je na pokretne stube, koje su vodile dolje na trg ispred željezničkoga kolodvora.
Kolodvor je bio star i Anni dobro poznat još od djetinjstva. Ranije se često vozila vlakom. Bila joj je draga ta mračna građevina s visokom kupolom, hodnicima nalik velikim cijevima i ozidanim prolazima koji su vodili gore do kolosijeka. A iza postaje se protezao krajolik s bezbrojnim stražnjim dvorištima. Kad bi se Anna kao dijete, praćena roditeljima vraćala s putovanja, uvijek bi željno čekala na prizor tih sivih stražnjih strana nanizanih kuća. "Odmah stižemo.!", uzvikivala bi, čim bi ugledala poznate kuće. To je s vremenom postalo već nešto poput pogleda na prvostolnicu i stari dio grada.


– Još nema nikoga. Hvala Bogu! – Tili preleti dvoranu jednim pogledom.
– Jasno.! – primijeti Anna.
Velik sat ispred Stare čekaonice pokazivao je deset do osam. A Tili je goste pozvao za osam. Konobar pohita k njima.
– Smijem li? – upita i htjede Anni pomoći pri svlačenju ogrtača.
– To ću ja sam.! – odmahne Tili i posegne za širokim ovratnikom od lisičjega krzna. Dlaka je bila obojena sivo, u skladu s tkaninom ogrtača. Tili je bio slab na tu boju. On je taj ogrtač i darovao Anni.– Dobro izgledaš. – reče joj sad. – Vrlo dobro čak!
– Hvala.
Anna je odjenula nenametljiv, ali otmjen kostim s prugama. Tanke crvene crte ukusno su brazdale antracitno sivilo vunene tkanine, a kroj je bio više klasičan. No ispod izduljenih suvrataka prosijavala je njena obnažena put, a rasporak suknje rastvarao se pokazujući njena vitka koljena. Bila je to vrsta otmjenosti, kakvu je Tili volio. U prvi se mah bila odlučila za svoje kratke samtene hlače, pa ih je već i navukla, ali se u posljednji tren predomislila. Zamijenila ih je ovim kostimom. Ta ipak je bio Tillov rođendan.
– Rezervirali smo. Liebold – priopći Tili konobaru, koji je još uvijek čekajući stajao uz njih.
– Smijem li vas odvesti? – upita čovjek Annu i povede je mimo jednoga dugog stola. Zaustavio se tek kod četvrtoga. – Izvolite. To je ovdje.
Tili primakne supruzi stolac. Dolazeći, cijelim su se putem samo svadili. Anna je sad mislila upravo na to. Povod je bio razmještaj gostiju za rođendanskim stolom. Anna je određivanje mjesta gostima smatrala suvišnim, no Tili je bio odlučno za to.
"Sjedne li tvoja sestra uz moju majku, na primjer7', rekao je, "tad je večer propala!" Anna se začudila: "Zašto bi Marie sjela upravo k tvojoj majci?!" No Tili je bio nabrušen, pa je odrezao: "Zato jer je mrcina!" Tili nikako nije mogao smisliti svoju šogoricu,v a ni ona nije trpjela njega, a k tomu ni njegovu majku. "Živio, seronjo!" rekla je Tillu na proslavi njegovoga četrdesetog rođendana, a pjenušac joj je pljuskao iz čaše dok mu je nazdravljala. Nije tad više bila sasvim trijezna. To što je oslovljavanje "seronjom" Tilla pogodilo više nego Annino zaboravljanje na pržolicu, Marie jednostavno nije mogla razumjeti. U pravilu ona nije jela meso. "Tvoja mi sestra više neće ući u kuću!" rekao je Tili, nakon tog događaja, Anni u kuhinji. Pred uzvanicima nije uopće reagirao, tek je ustao i napunio gostima čaše. Pa čak i one koje su još bile gotovo pune. Jedino je zaobišao čašu svoje šogorice.
"Smiri se.", uzvratila je tad Anna u kuhinji. "Ni ti nisi baš nevinašce." Pritom je nastavila prazniti pepeljarei prati čaše. No Tili se nije htio suzdržavati. "Ti si moja žena.!", uzviknuo je i protresao je za ruku, premda je upravo brisala jednu od strašno skupih kristalnih čaša. Anna je smjesta otresla Tillovu ruku sa svoje, te nadovezala na njegovu rečenicu: "Da, a uz to sam i Marijina sestra, te i sama nekakva osoba!" Zatim se s pladnjem punim čistih čaša zaputila natrag gostima. Nisu o tome više razgovarali, sve dok netom Tili nije započeo o rasporedu uzvanika za stolom.
No sad su bili u restoranu i vladali se miroljubivo. Anna jednostavno nije imala volje za razgovor s Tillom. Promatrala je ljude za stolom sučelice, koji su sjedili nanizani, kao nekoć putnici što su čekali svoje vlakove. Razmještaj stolova i tamne zidne ploče bijahu isti kao u stara vremena, no ostatak uređenja bio je nov. Stolovi su bili prekriveni bijelim stolnjacima, a svako mjesto prostrto i opremljeno za bogato blagovanje s pripadajućim vinima. Čaše su stajale pritom kao u stroju, blistajući i iskreći.
– Pogledaj ovu tamo prijeko. – uzgred reče Anna, zaboravljajući kako zapravo nije htjela razgovarati s Tillom.
Žena na koju je pritom mislila bila je nevjerojatno debela. Dolazila je od švedskoga[4] stola, jer se ovdje moglo birati između ponuđenoga i jela po narudžbi. Žena si je pak donosila tanjur s tri poveće hrpe slastica, na taj način dopunjavajući obrok koji zasigurno nije bio ništa skromniji. Ono što je na tanjuru bilo nalik pudingu, treslo se i podrhtavalo pri svakome ženinom koraku, jednako kao i njena prsa i težak podbradak iznad toga što je nosila. Ostatak tijela gubio se u širokoj i nabranoj crnoj odjeći.
– Gledaj na drugu stranu, ako te smeta. – odvrati Tili. On je pak držao na oku ulaz. Nije htio propustiti dolazak svojih uzvanika. – Tvoja sestra! – reče tad, pa doda u istome dahu: – Moj Bože!
Sad i Anna svrne pogled prema ulazu. Bila je znatiželjna, što je njena sestra Marie ovaj put zgriješila? Katkad se Marie znala držati i ponašati poprilično uvrnuto. Anna ugleda svoju sestru kako im se približava uskim prolazom između nanizanih stolova. Već je htjela reći Tillu: "Uistinu ne znam, što ti je."! S obzirom na svoje navade Marie se ovaj put odjenula srazmjerno prikladno. Crna suknja s naramenicama ispod kožnate jakne bila je, moglo bi se reći, više neupadljiva nego izazovna. Inače bi nosila rastezljivu odjeću, koja je ocrtavala svaku pojedinost njenoga dobro oblikovanog, ali ne i vitkoga tijela.
– Ovo je Marcel.! – objavi Marie u taj tren, pa Anna sad shvati što je Tili mislio onim svojim "Moj Bože!" Njena sestra, koja je još uvijek bila neudana i nije imala stalnoga prijatelja, dovela je nepoznatoga muškarca. Taj nije bio predviđen! Tili je rezervirao za deset osoba. Dovođenje stranca na obiteljsku proslavu smatrao je nečuvenim ispadom! Anna mu je to mogla jasno očitati s lica.
– Marcel. – procijedi Tili, ustavši. Neznanac kimne.
– Halo! – odvrati Tillu.
Rukama se podbočio o uske bokove. Bio je od onih dječačkih tipova muškaraca i još poprilično mlad. U svakome slučaju, mnogo mlađi od svoje pratiteljice.
– Marcel Picolit – dopuni Marie. – On je snimatelj, Francuz.
Ostala je pritom iza pridošlice i preko njegovoga ramena govorila šogoru. Iza nje stajao je konobar, čekajući. Tili je šutio. Razmišljao je kako je to upravo Annina sestra, koja ga ponovno srdi. I to u ovakvoj prigodi! Anna ga gurne pod rebra. Smatrala je neprijatnim takvo njegovo držanje.
– Zasigurno stojim na putu – procijedi Tili napokon i neodređenom kretnjom ruke pokaza na slobodna mjesta za njegovim stolom.
Tad sjedne, a isto učiniše i ostali.
– Smijem li sad donijeti pjenušac? – upita konobar.
– Pričekat ćemo još trenutak. – odvrati Tili. Dao je na led staviti nekoliko boca Pommery Brat Louise. Napeto je osmatrao ulaz, jer bilo je već osam i deset. Obično bi njegovi ljudi dolazili točno.Bilo je već četvrt nakon osam, kad se raskriliše vrata s rešetkastim oknima. Ovaj put su propuštala Tillove uzvanike. Žustro im je zamahao i ustao od stola. Svi su stigli zajedno, kao da su dogovorili sastanak vani, prije nego će ući. Rođendanski napad, točno u četvrt poslije osam.
Tili poljubi svoju majku u oba obraza, a svojemu očuhu Toniju protrese ruku. Anninu majku uhvati rukama za ramena, pa joj ovlaš svojim obrazom dodirne lice, s lijeve i desne strane. Naime, punica mu je, s visokim petama, bila viša od njega.
– Dobru večer, Lisbeth. – reče joj. Zatim zagrli svojega brata Juliusa i poljubi svoju šogoricu Waltraud. Tad još cmokne Barbaru Rumpf, ženu svojega najboljeg prijatelja, pa na koncu padne u zagrljaj tom prijatelju. S Erichom Rumpfom je još zajedno pohađao gimnaziju. Bilo je to pravo muško prijateljstvo. Tili je nekoliko trenutaka otpočinuo u tom čvrstom zagrljaju. Godilo mu je, pa duboko udahne.
– Sve je u redu, mladiću? – upita Erich i potrepta Tilla po leđima. – Ovo je za tebe. – dometne odmah. – Od Barbare i mene!
– Bolje ne može biti.! – odvrati Tili i posegne za darom. Ostale je omote odložio na pokrajnji stolić. Dar Rumpf ovih, kutiju zamotanu u papir kavene boje i povezanu ukrasnom zlatnom vrpcom, otvorio je prije svih ostalih. Bila je to posuda za bowle[5] s kutlačom. Nedavno su kod Rumfovih pili bolu, što je Tili ocijenio vrlo otmjenim.
– Grandiozno! – uzvikne sad. – Baš ono pravo.! Vi ste najsilniji! – te hitro poljubi Barbaru i Ericha još jedanput, oboje u oba obraza, u znak zahvalnosti. Pritom im oboma još i protrese ruku.
– Sjednite, molim vas. – pozove zatim. Naime, uzvanici su još uvijek stajali uokolo, ne znajući je li utvrđen raspored pri stolu. – Sjednite gdje tko voli, izvolite. Zapriječili smo prolaz svim ostalim gostima! – dometne, glasno se smijući. Nema dvojbe, osjećao se ugodno i bio je dobro raspoložen.
Anna promatraše supruga, koji je sada toliko nemarno govorio o tome, kao da nikad nije ni pomišljao na neko određivanje rasporeda za stolom. Pritvorica jedna, pomisli pritom. Razmeće se sad pred svojim prijateljem Erichom. S njim je opušten, sa mnom ukočen.
– Tvojemu je suprugu stalo do Ericha, zar ne? šapne joj njena sestra Marie. Sjedila je do Anne slijeva.
– Ah, ne brbljaj.! – uzvrati Anna, također šapćući. Erich i Tili se poznaju već trideset godina. To povezuje ljude.
– Ne bojiš li se da bi ti suprug mogao biti pomalo pederast? – zahihoće Marie. – On je upravo taj tip.
– Ti uistinu mlatiš! Prestani! Tvoj nastup je već bio dovoljan, sam po sebi.
– Zato što sam povela Marcela? – Marie podrugljivo nabere obrve, koje su bile toliko počupane te su tvorile tek usku crtu. Od prirode je inače imala vrlo guste i čupave obrve.
– Neee. – odmahne rukom Anna. – Radi se o tome, kako si ga predvela. Ti poznaješ Tilla. Htjela si ga izazivati.
– Vi ste oboje malograđani! Sitničavi malograđani! Marie se nasmije. Znala se smijati uistinu zlobno.
– Pokatkad pomišljam, Tili je u pravu.! – sikne Anna prema njoj. Njena starija sestra si uistinu mnogo toga dopušta, zaključi istodobno. Odnosi se prema meni, kao da sam još uvijek ona malena Anna, te još uvijek trčim za njom, moljakajući nekoliko sjajnih sličica iz omota čokolade ili da bih se smjela igrati sa starijima.
Marie se sa svojom četrdesetjednom držala poletno i na neki neobičan način uznosito, ali je po prirodi bila osorna. U tome se nije ni najmanje promijenila. Anna je znala, ona svoju sestru shvaća jednostavno preozbiljno. Tillu bi katkad rekla, neka njenu sestru ne prima previšeozbiljno. "Marie rado riga otrov, ali pritom ne misli tako!", znala bi mu napomenuti. Nikako nije bilo lagano, posredovati između Marie i Tilla. Kad bi god izbio neki sukob između njih dvoje, Anna bi na neki način pritom uvijek sjedila između dva stolca. Jednom je zgodom Anna to predbacila svojoj sestri, no ova se usprotivila. " Ti patiš jedino zbog sebe same i svoje posrane uloge!", rekla je. "Svoj život pretvaraš u prazninu. Ti si tek Tillov privjesak!"
No začudit će se, ta njena sestra! A i svi ostali s njom.! O završenom studiju prava nisu ni slutili. To je bilo samo njeno, Annino. I ničije više.
– Ovo je za tebe. – reče Tillov najbolji prijatelj Erich, uplevši joj se iznenadno u misli.
Anna zbunjeno uzgleda.
– Za mene? – upita.
– Ti si uistinu tajanstvena. – dometne Erichova žena Barbara. – Prava tiha voda! – Sjedila je tu ukoso na drugoj strani, uz Tilla. Naime, on je u međuvremenu promijenio mjesto, obišavši stol. – Nadam se da smo izabrali ono pravo za tebe. – zaključi Barbara.
– Što to znači?! – upadne pitanjem Tillov brat Julius.
– Imamo li još neki povod za slavlje?
Anna pogleda Tilla. Kako to da svojemu bratu nije ništa rekao o njenome završnom ispitu?
– Ti si upravo bio na putu. – reče Tili bratu, kao da joj je pogodio misli. – Anna je završila studij prava. Umjetnost i kazalište su joj bili presuhoparni.
Anna šutke razmotra omotić.
– Kako lijepo! – reče tad, ugledavši sadržaj. U omotiću je našla šesnaest CDa složenih u crnu drvenu kutiju. Upravo Beatlesi.
Bilo je to pomalo pretjerano podilaženje njenome ukusu, jer Rumpfovi zapravo nisu bili ljubitelji liverpulskih čupavaca. No bio je to skup dar.
– To je doista puno previše za ovakvu zgodu. primijeti Anna, pomalo u neprilici.
– Besmislica! – žustro joj odvrati Erich. – Sad imamo nešto poput kućne odvjetnice. Upravo kao i veliki glavonje. – našali se još. – Dopusti da te poljubimo, djevojko!Ustane, obiđe oko stola, priđe i prigne se k AnnL. Poljubac mu je bio srdačniji nego inače. Ostali su bučno pljeskali. Erich se pak vrati na drugu stranu stola i smjesti gdje je i prije sjedio, uz Tilla. Njen suprug nije pljeskao zajedno s drugima. Anna je to točno zamijetila. Tillov krsni kum je došao posljednji. Tili je do njegovoga dolaska otezao s predjelom, pa su svi već stigli do druge čaše pjenušca kad je Tilly Deppisch stigao. On je bio stariji brat Tillove majke, koja je o njemu govorila kao šiparica o svojemu uzoru. Sve na njemu djelovalo je moćno, a glas mu je tutnjio. Bio je ministarski ravnatelj u mirovini. Njegova sestra Juliana mu nije zamjerala kad bi je često nazivao sanjalicom ili budalicom. U najgoremu bi slučaju uzviknula: "Ali, Tillv!" A tad bi je on pomilovao po glavi. Naime, bila je mnogo niža od njega.
Kad bi ga netko upitao, zašto njegov nećak i kumče Tili svoje ime piše bez "y" na kraju, umirovljeni ministarski ravnatelj bi nemarno trgnuo i slegnuo ramenima. "Moja sestra Juliana nije nikad bila osobito jaka u povijesti. Jednoga glasovitog vojnog zapovjednika je zamijenila obješenjačkim likom[6]. Mislila je, to je isto. Dakako, Tilly Deppisch je dobio ime po vojskovođi. Njegovi bi slušatelji pritom kimali s mnogo razumijevanja, premda gotovo nitko nije nikad ni čuo za to ime iz povijesti Tridesetgodišnjega rata.
– Srdačno čestitam.! – zagrmi i ovaj put Tilly.
– Hvala, ujače Tilly! – jednako glasno uzvrati Tili. Potrajalo je neko vrijeme dok nije privedeno kraju međusobno pozdravljanje, razmatanje i razgledanje darova, zahvaljivanje.
– Ovdje. – rekne na koncu Tili. – Hoćeš li sjesti pokraj mojega prijatelja Ericha Rumpfa?
– Rado.! – odvrati Tilly Deppisch i zaputi se kao da će sjesti. No tad naglo poskoči! Za svojih šezdesetosam godina djelovao je još vrlo gipko. Rukom hitro posegne u džep svojega odijela, izvadi nešto, pa zaobiđe stol. I zaustavi se pred Annom.
– Ovo je za tebe, mila moja! – rekne svečano, uručujući joj omotić. – Srdačno čestitam! Obitelj je ponosna na tebe.
U malenomu omotu je bila kovanica. Ujak Tilly je skupljao kovanice i posjedovao je vrijedne primjerke.
– Hvala! – reče Anna. I ponovi još jednaput: – Hvala! Znala je dobro, to je vrlo osoban dar i nešto poput odličja.
Nakon toga je napokon posluženo jelo. Bilo je odlično.
– Uistinu uspjela večer! – govorili su uzvanici na odlasku.
Tili je tijekom povratka kući bio poprilično šutljiv. Nosio je svoje darove, a Anna je u ruci stiskala svoja dva omota.3

Nedjelja, dan kasnije

– Ja odlazim.
Otišao je bez pozdrava, bez poljupca. Kućna vrata zalupiše se za njim. Nije čak ni pričekao na Annin odgovor.
Svejedno! Anna i onako nije bila raspoložena odgovoriti mu bilo što. Bila je zadovoljna što će ovu nedjelju i kuću imati samo za sebe.
Jučer navečer, tijekom povratka kući, još je mislila koliko je to budalasto, što nijemo idu jedno pokraj drugoga, svako noseći svoje darove, kao da su neprijatelji. Došavši kući, spremila je svoje darove i pošla u kupaonicu. Osjećala je nešto nalik laganoj razdraženosti, poput mješavine zadovoljstva i želje. Ta ipak je prošlo već više od tjedan dana otkako je. Nije si utrljala noćnu kremu, koju je Tili smatrao odvratnom, a nije ni odjenula spavaćicu. Obnažena je skliznula pod pokrivač, a on je to postrance promatrao. Ali ništa!
Ma možeš mi.! Uzduž i poprijeko! Sjećanje na taj prizor natjera joj i sad crvenilo u obraze. Ja se tu prenemažem, zaključi Anna, a on se pravi ludim! E, danas ću baš ljenčariti cijeli dan i pomalo se uljepšavati. Potraži u ormaru golemu majicu s otisnutim likom pjevača Phila Collinsa i navuče je preko glave. Tad gurne njegov nov CD u glazbeni stup i zaputi se u kuhinju. Čekajući da iz kuhala poteče kava, prekapala je po svojoj škrinjici s priborom za uljepšavanje, tražeći skupo sredstvo za peeli?tg. Ah, pomisli Anna, zašto jednostavno ne kažu obnavljanje iH osvježavanje kože na licu?! No, dobro.Neka bude peeling. Dobila je to sredstvo za rođendan, još prije pet mjeseci, ali do sada jednostavno nije imala vremena da ga uporabi. Danas, pomisli. Danas ću se tomu posvetiti, mirno i staloženo, ne misleći na vrijeme. I još ću k tome naličiti nokte. To gotovo nikad nije radila. "Krvave kandže.!", ocijenio je Tili njen posljednji takav pokušaj. Namaz joj je kožu uokolo pretvorio u tamnocrvenu oteklinu, jer nije bila uvježbana, pa joj je lak nagrizao pokožicu. Ovaj put će si i za to uzeti puno vremena.
Telefon je zazvonio upravo kad se smjestila za stol, sa šalicom punom kave do vrha i bez podložnog tanjurića, raširivši prije toga po granitnoj ploči cjelokupan svoj arsenal sredstava za uljepšavanje i njegu. "Tako rano?", pomisli. "Tko bi to mogao biti?!" No ipak podigne slušalicu prijenosnoga telefona.
– Liebold. – reče kratko. Glas joj je pritom zasigurno zvučao poprilično bezvoljno.
– Anna? Djevojko, jesi li to ti? – glas ujaka Tillvja grmio je iz slušalice. Pri telefoniranju bi to uvijek osobito zapažala. Malo odmakne slušalicu od uha.
– Da. – odvrati. – Ja sam.
– Je li možda Tili još tu?
– Nije. Zašto pitaš?
– Toliko je bučno kod tebe.
– Ah, glazba.! Trenutak. – Anna hitro ustane i potraži daljinski upravljač glazbenoga stupa. Na tom novome Tillovom uređaju ništa se više nije moglo podešavati ručno.
– Tako. – reče, nakon što je upravljač našla na polici za knjige i utišala glazbu. – Je li sad bolje?
– Mnogo bolje.! A kako si inače? Anna nije bila sigurna, kako on to misli.
– Dobro. – odvrati napokon, oklijevajući.
– Doista?
– Da! Zašto?
– Baš je glupo, što je Tili morao otići upravo u nedjelju. Dosađivat ćeš se.
– No, no. Pa baš i nije toliko loše. I još jedanput hvala za novčić.– Jesi li ga podrobnije razgledala?
– Što? Ah, da.! Jesam, jesam. – to je slagala, no Anna je bila zadovoljna što su skrenuli razgovor s Tilla. Osim toga, činilo se da je očekivao njen potvrdan odgovor glede novčića.
– Novčić je iz moje zbirke. Čuvaj ga s poštovanjem, djevojko. Ob diem felicissimum[7] dometne, smijući se.
Anna baš nije bila sigurna, nije li to bio natpis na novčiću. No moralo je značiti nešto u svezi s najsretnijim danom. Latinski joj ipak nije bio toliko dobar da bi izrečeno mogla točno razumjeti.
– To je čudesno lijep dar, ujače Tilly – odgovori okolišajući.
– A što kaže Tili o tome? Mislim, o tvojemu uspjehu, dakako. On teško prihvaća neke stvari.
– Da, to je točno. – Anna gutne slinu. Toliko razumijevanja ipak nije očekivala od Tillovoga kumaujaka. No to i nije neka nevolja.! – hitro dometne. – Tek je pomalo neobično. Tili je naučen da ostajem kod kuće.
– Da, da. Boji se za svoju udobnost. Kao i svi muževi.! – i bučno se nasmije u slušalicu. Zvučalo je kao potmula grmljavina.
Ovaj put Anna ne ustukne. Nasmije se i ona, tiho.
– A ti, ujače Tilly?
– Ja.? Ja sam iznimka. Pa, pozdravi momka i dobro otvori uši!
Smiješno! Anna promiješa po šalici i otpije kave. U međuvremenu se ohladila, a ona nije voljela hladnu kavu. Unatoč tome pila je dalje. Smiješno, ali i lijepo, pomisli. Kao da joj je stari tetrijeb upravo na prikriven način htio nagovijestiti svoju podršku. Posegne u košaricu s kruhom, jer je upravo osjetila glad. Upriličit će si ugodan dan, obilato jesti, dimiti cigarete i ponajprije se opustiti. Nije bilo nikakve svrhe uzrujavati se zbog Tilla. Bio je krajnje neraspoložen, što je bilo povezano s njenim odličnim raspoloženjem. Deset punih godina Tili je prikupljao bodove, barem one vidljive. Iznenadno joj se sad učinilo neshvatljivim, kako je mogla toliko dugo biti zadovoljna tek time što sitničari uokolo, ne prihvaćajući se ničega ozbiljno.
Ponovno zazvrnda telefon. Sad je pak Anna imala napol puna usta.
– Liebold. – promumlja u slušalicu.
– Zar si prehlađena? – upita njena svekrva zabrinuto. I odmah joj počne nezadrživo nabrajati kućna sredstva protiv prehlade. Anna proguta zalogaj i tad zakašlje.
– Ništa mi nije, Juliana. – napokon zasopće.
– Ta reci to odmah! – odvrgne Tillova majka i bez ikakvoga prijelaza promijeni temu. – Jučerašnja je večer bila vrlo lijepa. Anna, reci to i Tillu, hoćeš li? Je li već otišao? I lijepo mi ga pozdravi, a općenito nemoj uzimati previše k srcu, ako je katkad malo opor, muškarci su takvi, što možeš, no on je unatoč tomu ponosan na tebe, to ti jamčim! Bok, bok!
U prvome je braku Juliana bila vrlo smirena. Takvu ju je Anna i upoznala. No nakon smrti Tillovoga oca njena se svekrva ponovno udala, za čovjeka osam godina mlađega od nje. Od tada je bila sklona takvim neočekivanim postupcima i reakcijama.
Anna hitro poklopi slušalicu. Nije morala govoriti, ali se ipak osjećala kao da je ostala bez daha. Tad se prisjeti onoga izričaja "muškarci su takvi", što ga je ispalila njena svekrva, u onoj rečenici na telefonu, po duljini nalik trakavici. Tek nekoliko minuta ranije ujak Tilly joj je rekao: "Kao i svi muškarci!" Anna veselo i grgutavo zahihoće. To je ipak bilo smiješno. Ujak Tilly i njena svekrva bijahu brat i sestra, ali inače, to je Bog sveti najbolje znao, nisu imali mnogo zajedničkoga. No danas, za divno čudo.
Annin smijeh kao da postade zamišljen. Tili je bio uznemiren, kao da je bio izbačen iz svagdašnje ravnovteže. A bio je i u kritičnoj životnoj dobi, te je u njoj vidio takmaca svojoj uspješnosti. Zar muškarci tako reagiraju?! Njegova obitelj je razumjela i njega i nju.
Anna potrese glavom. Još se nije ni počešljala. Tad pođe u kuhinju, izlije ostatak kave u sudoper i nalije svježu. Ne budali oko toga, reče samoj sebi. Na neki neobičan način kao da je Tili još uvijek bio nazočan, noona si je namjerila upriličiti lijep i ugodan dan. Bez njega. I on je imao svoja zadovoljstva, bez nje.
"Najprije brodom niz Rajnu, tad slijedi kuglanje, pa se vraćamo vlakom", rekao joj je prošloga tjedna. "Na povratku su i tako svi muški nacugani." Anna je tom prigodom zastenjala. Smatrala je te kuglačke pohode odvratnima. "Moramo li to?", upitala ga je. "Ti ne moraš poći./7, odvratio je. "Kako to?", htjela je znati. Bilo joj je sasvim razumljivo da i ona pođe. "To je izlet zaposlenika naše tvrtke. Zar misliš da ostali vuku svoje žene sa sobom?"
Anna na to nije rekla više ništa. No to nije bilo isto kao kod drugih, glede*'toga je Tili nije mogao zavarati. On je bio voditelj odjela, on je kao šef pozivao na taj izlet. A ona je bila šefova žena. Prošle godine je i ona pošla. Ovaj put Tili nije htio da bude nazočna. To je bilo to!
– Ševi se sam! – uzvikne naglas. Na koncu konaca, bila je sama u kući. Inači bi klela tek u sebi, bezglasno, ili bi mrmljala sebi u bradu. Rado se služila kletvama. To bi joj pribavljalo olakšanje. Izgovarajući to "ševi se sam!", prisjetila se prizora iz postelje, onoga od jučer i još nekih drugih. Nastavi li se to tako, neće ni njoj preostati ništa drugo.
Upravo kad se htjela pribrati i utrljati skupu kremu za obnavljanje kože lica, letimično pročitavši na posuditi krupno ispisano velikim slovima "DERMATOLOŠKI ISPITANO I PROVJERENO" i ispod toga "ZATEŽE KOŽU LICA", nazove njena majka.
– Jesi li sve uspješno preživjela? – raspitivala se odmah na početku.
– Kako to misliš? – upita Anna začuđeno. Uopće nije bila raspoložena za bilo kakvo daljnje telefoniranje. Odvrtala je i zavrtala zlatan poklopac posudice s kremom, uglavivši slušalicu u udubljenje između brade i ramena.
– Tili je jučer navečer djelovao poprilično šutljivo. napomene Annina majka.
– Jesi li moguće razgovarala s Marie? – upita Anna, pomislivši istodobno u sebi: ovakav zaključak, upravo tipičan za Marie.– I to. – odvrati Lisbeth. – Izgleda, nešto krije u grmlju. Ti si tako otresita.
– Da.! Ima nešto. Moram na zahod! – Neprestance dosađuje telefon, a neka se brine za vlastito smeće. Eto, to se krije...
– Oprosti! – pomirljivo odjekne s druge stran nakon kraće stanke. – Zapravo sam tek htjela žalu za jučerašnju večer. Prenesi to, molim te, i tvome mužu.
– Hoću.! – Kao da je krivo kućište od umjetne n tresne Anna slušalicu o stol. Zatim zahvati s dva prsta posudicu s kremom, pa si hodajući pljesne obilatu na obraz i razmaze je po cijelome licu. Nekoliko kaj sredstva pritom štrcne na snježno bijelu vunenu oblogu.
– Schiet[8]! – uzvikne Anna, prigne se te čistini pi o druge ruke pokupi i obriše žućkaste masne točku. S podna obloga bila vrlo osjetljiva, a Tili bi se već i zbog najmanje mrljice. Njena je obitelj m znala uzrujavati svoju okolinu. Uistinu!
Ni nepunih pola sata kasnije nazove Mario.
– Sad još i ti! – odmjeri Anna umjesto bilo k.il pozdrava.
– To kako si razgovarala s našom majkom, nije bilo okay[9].
– A to kako se ti miješaš u tuđe stvari, to ja sm.ii da nije okay.
– Mi smo unatoč svemu obitelj.
– Ja sam udana. Neprestance i uporno zabad bockaš protiv Tilla i njegove obitelji.
– Pogledaj ih sama! Tvoju svekrvu oslovljavati "slicom"! Ujak Tilly s ipsilonom na kraju imena! Činovi guzica! Tvoj šogor Julius je spasio svoju vrlu i utekavši u umjetnost. Koliko već drži do umjetn vidi se po tome što stvara kutije za margarin i bočice za jogurt. Njegova žena Waltraud se razmnožava, rađajući odmah blizance. Moj Bože! A tvoj je muž pak krunidba bolesnoga mjehura, papirnat kralj ukiseljenih krastavaca. – Marie zahihoće.
– Prevršila si mjeru, Marie. Uistinu jesi!
– Bojiš li se?
– Nemam razloga za strah. Dobro mi je, bolje nego ikad ranije.
– Pričekaj radije.! Tili te neće pustiti da se uspneš i uspiješ. Poznajem taj tip muškaraca.
– Ti poznaješ mnoštvo tipova, Marie.
– Što misliš time?
– Ono što i rekoh! Moja velika sestra Marie, opunomoćena i Bogom dana za poučavanje, publicistkinja. Poznaje mnoštvo uvrnutih tipova. Pozdravi Marcela! Tako se zove, ili? Bok!
Anna odloži slušalicu. To je dobro sjelo. Nije osjećala grizodušje. Nemarno i polako odšeta u kupaonicu, kako bi s lica sprala koru u koju se pretvorilo čudotvorno sredstvo za njegu kože lica. Već je osjećala zatezanje kože, od čela do podbratka. Dohvatila se losiona za čišćenje i vodice za lice, a u očišćenu i osvježenu kožu lica utrljala je ulje od avokada. Pritom je blago kružila prstima, spuštenih vjeđa. Na koncu je zadovoljno utvrdila da joj je koža pod prstima vrlo meka. Trošak i ulaganje su se isplatili.
Predvečer je još naišao Tillov brat Julius. Bio je iste dobi kao i Anna, a i rođeni su bili u istome znaku Lava. Anna je još uvijek imala na sebi onu majicu s otisnutim likom Phila Collinsa, koja joj je sezala čak malo ispod koljena. Nije bila navukla ni čarape. Sviđalo joj se bosih nogu ići po kući, čak i zimi.
– Hej, lijepa šogorice.! – pozdravi je Julius. – Smetam li?
Anna pomisli na svoje zamršene vlasi i svoj neuredan izgled. Unatoč tome, nije se osjećala loše. Julius je bio mnogo opušteniji od Tilla. I to ne samo zato što je bio pet godina mlađi od brata. Anni je bio drag. Nasmijala se veselo.– Lijepa?! – odvrati mu. – Pogledaj me bolje!
– To i radim sve vrijeme.
Uistinu ju je pogledao. Osjećala je to od glave do pete, ispunila ju je nekakva vrućina. I to premda ju je gledao samo u lice. Dobro da sam napravila peeling, pomisli Anna. Koža joj je u zrcalu izgledala jako ružičasto. Ovako se svidjela samoj sebi više nego kad bi nabacila kompletnu šminku.
– Uđi, ti laskavce. – reče Juliusu. – Zasigurno tek želiš trgnuti nešto za ugrijavanje.
Juliusov vršak nosa bio je crven, a lice mu je izgledalo nekao smrznuto. Nikakvo čudo. Ta bio je siječanj!
– Jasno.! Tek sam zato navratio.
Ruku, koju je sve vrijeme skrivao iza leđa, naglo ispruži prema njoj.
– Srdačno čestitam.! – klikne.
U ruci je držao prekrasno složen cvjetni aranžman. Cvijeće je bilo najrazličiti]ih vrsta, ali sve u različitim tonovima crvenoga.
– Ti si šašav! No cvijeće je uistinu lijepo.
– Hoću li dobiti nešto za ugrijavanje?
– Ma jasno! – Anna se propne i utisne mu poljubac na obraz. Bio je nešto viši od Tilla. – I hvala.
Bilo je ugodno sjediti i pričati s Juliusom. Anna upali svijeću, a Julius otvori bocu vina. Bilo je talijansko, po Juliusovome izboru. Naime, Anna je prepustila šogoru da izabere piće. No vino je bilo i po njenome ukusu, suho no ipak iskričavo. Tili je davao prednost teškim vinima, te je najradije pio crvena. Anna se podvučenih nogu skutri u svojemu omiljenom naslonjaču, a Julius se smjesti njoj sučelice. U međuvremenu je ubacio u glazbeni stup jedan od novih Anninih CDa s "Beatlesima". Jer, dobro je poznavao dom Lieboldovih.
Odjeknu zvuči skladbe "Let It Be."[10] Anna se prigne prema naprijed, a isto učini i Julius. Lica im se gotovo dodirnuše. A Julius na tren položi svoj dlan na Annino obnaženo koljeno.
– Prošla je čitava vječnost od tada. – prošapće Anna. – To smo svirali na mojemu prvom domjenku.
– I na mojemu.! – dometne Julius. Sad je i on govorio vrlo tiho.
– Bilo je to božanstveno razdoblje. – Anna povuče dolje svoju golemu majicu. Iznenadno joj je postalo studeno. Prevuče donji rub majice preko koljena.
– Još smo mladi. – nastavi Julius. – Sve je još pred nama.
– Misliš? – otežući će Anna. I kao da je to primjereno uz njegovu napomenu, upita ga. – Zna li Waltraud, gdje si? Ne bih htjela da se brine.
Julius pogleda na ručnu uru.
– Možda bih trebao kratko nazvati. – odvrati s neobičnim prizvukom u glasu. – Waltraud je poprilično razdražena u posljednje vrijeme.
– Nikakvo čudo, uz blizance. – Anna poskoči, donese prijenosni telefon i uruči mu ga. Sad se s CDa čulo zvuke pjesme "The Long and Winding Road"[11]. Nije to bila vesela skladba, a raspoloženje od tren ranije kao da se netragom rasplinulo.
– Lijepi pozdravi od Waltraud – reče Julius. – Naše obje gracije i opet ne žele u kadu. Mislim, vrijeme je da pođem.
Julius je svoju ulogu oca shvaćao ozbiljno. Anna je to znala. Kod njega to nije bilo tek početno oduševljenje mladoga tatice. Šarah i Laura imale su tek šest godina, No sve je bilo udvojeno. A osobito uzbuđenje i stres, smatrala je Anna. Od rođenja dvije djevojčice svoju je šogoricu uvijek doživljavala razdražljivom. Čak i jučer navečer, premda su djeca ostala kod kuće, gdje ih je čuvala neka djevojka. Tili je naime izričito naglasio kako poziva samo odrasle. VValtraud se jednostavno nije mogla otrgnuti od djece.
Kad je Julius otišao, Anna ostane još neko vrijeme sjediti u mraku. CD se odvrtio do kraja, a svijeću je ugasila iz opreza, prije nego je pošla ispratiti Julius do vrata. "Sve je još pred nama.«, rekao je netom. I bili su si pritom vrlo bliski, njih dvoje. No tad je ponovno bio daleko, uronivši u svoju svagdašnjicu. A ta će mu malo toga ostaviti, jednako kao i njoj njena. Nisu više bili četrnaestgodišnjaci. U tridesetpetoj nije se moglo počinjati iznova.
Anna ustane, odnese napol ispražnjenu bocu vina i ispere vinske čaše. Juliusovo cvijeće iznese van u malen zimski vrt. Zijevne. Nije imalo nikakve svrhe čekati Tilla. Uzme jedan valjkast omot s keksima i čašu mlijeka te to ponese u postelju. Nije imala ni najmanje volje pripravljati jedino sebi nešto za jelo.
– Pošta! – glas je grmio iz kućnoga telefona, preglasno. Barem se to Anni tako činilo. Bila je još uvijek preumorna.
– Tako rano?! – upita Anna u slušalicu.
Bio je ponedjeljak, a Tili je upravo otišao. Bio je strašno mamuran, nakon svojega kuglačkog pohoda. "Bila je to mrtvačka pijanka", rekao je pri zajutarku. I jedino je popio crnu kavu. Anna je još bila u jutarnjemu ogrtaču i nepočešljana. Listonoša bi obično dolazio trk oko jedanaest. Nije bila raspoložena u ovakvome stanju otvarati vrata.
– Gradska dostava! – zagrmi ponovno glas i/ mikrofona.
– Ah, tako. – Anna promisli. Moguće ponovno mandatnav kazna zbog Tillovoga pogrješnog parkiranja?
– Što je sad, hoćete li otvoriti?
– Da, da, dobro.
Morala je još uvijek, svaki put, tražiti koja jr prava tipka. Bilo ih je četiri, jedna iznad druge. Do nedavno su bile tek tri, ali je Tili dao ugraditi i četvrtu, /a ulična vrata. Učinio je to nakon što su se djeca iz susjedstva nekoliko puta njihala na vratima, pa ih zatim nisu uredno zatvorila. "Posvuda pasja kakica!", srdio se Tili. I već dva dana nakon toga stigli su radnici. Ugradili su električnu napravu za otvaranje uličnih vrata, a u stanu četvrtu tipku. Prava je bila druga tipka odozdol, prisjeti se Anna. Pritisne ju i začuje cviljenje vratašca, pa zatim korake kako se po pločama umjetnoga netesanog kamena približavaju kućnim vratima. Tek odškrine vrata i ispruži kroz procijep ruku.– Hvala. – reče.
Čovjek nešto zabrunda i ode. Anna rastrgne omotnicu. Općinski sud, pisalo je u zaglavlju dopisa. A pošiljka je bila naslovljena na nju. Tri retka, nije bilo više, a počinjalo je "Žalimo što." Anna nije odmah nastavila čitati. Utroba joj se uskomešala, pa pođe na zahod, ponijevši zelenu omotnicu i sivkastobijel list. No uzbuna je bila lažna. Sjedeći na dasci pročita dopis do kraja. Žale što joj ne mogu udovoljiti želji, no zbog velike potražnje nemaju od 1. veljače slobodno mjesto izvjestiteljice u kolnskome Općinskom sudu. Čitala je, a istodobno kao da se njen velik pobjednički pohod strmoglavce obrušavao u najdublji ponor na Zemlji. Kraj, sve je propalo, konac sna. Ugleda Tillovo lice pred sobom. "Živiš ovdje kao u kukavičjemu gnijezdu, visoko u oblacima", rekao joj je prije tek nekoliko dana.
Zgužva list u kuglicu. Obuzme je želja da ga baci u školjku, no zadrži je pomisao na Tilla kako bi morao iz začepljene cijevi izvlačiti dokaz njenoga poraza. "Ah, to je u pitanju", već ga je čula u mislima. Dakako, rekao bi to s pobjedničkim prizvukom. Zato se predomisli i gradski dopis baci u posudu za otpatke.
Kasnije je otišla do posude i izvadila taj nesretan list, izravnala ga i s njega otrla mrvice kavenoga praha. "Za četvrt godine.", pisalo je još, na samome kraju, koji prvi put nije dočitala. Posegne za telefonom i utipka broj, no bilo je zauzeto. Pritisne tipku za automatsko ponavljanje broja, ali zvuk bi uvijek bio uporno isti. Zauzeto, zauzeto, zauzeto. Anna si predoči bujicu takvih zelenih omotnica i oluju razočaranja koju ona pobuđuju. Jer, pomisli, valjda nisam jedina koja ovako, privremeno, dobivam odbijenicu.?
– Uistinu nam je žao. – reče žena na drugome kraju žice, kad je Anna napokon dobila vezu. – Kom je upravo prenapučen. A vi čak nemate ni bodove za socijalno stanje.
Anna je i predobro znala kako ne može predočiti podloge za socijalne bodove.! Nije imala djece, a ni majku u zajedničkome kućanstvu za koju bi morala skrbiti.– Za četvrt godine sve će možda izgledati povoljnije – zaključi žena. – U svakome slučaju, vi ste predbilježeni kod nas. Ili ste se moguće predomislili?
Anna protrese glavom.
– Halo?! Jeste li još na vezi? – upita žena.
– Da. – pritvrdi Anna. I još pohita dodati. – Ne, hoću reći, nisam se predomislila.
– Još ćemo vas točno izvijestiti. Pismeno.
Time je razgovor bio okončan. Anna začuje isprekidan zvuk u slušalici. To je potrajalo podulje vrijeme, pa tad spusti slušalicu.
Četvrt godine. Ili tri mjeseca.! Imala je pravo na to mjesto sudske izvjestiteljice. Ne odmah, ali općenito uzevši ipak. Nije to bila nikakva katastrofa, tek odlaganje. Čitala je jednom zgodom ponešto o pozitivnome načinu mišljenja. Mora tek pokušati, u ova tri predstojeća mjeseca, na neki način djelovati pozitivno.


– Uobičajeno, gospođo Liebold? – upita prodavačica u mesnici. Vilica za uzimanje narezaka već je visjela povrh ardenske[12] šunke. Tu je Tili najviše volio. Anna bi uvijek uzimala jedan nanizani slog tog nareska, a k tomu još stotinu grama[13] paštete, komad svježe teleće kobasice, te osam ploški hladne pečene govedine, u sredini malo krvavih. Mesnica Muller imala je najbolju pečenu govedinu, a Anna je dolazila dvaput tjedno i kupovala svježe nareske za Tilla. Ona je pak više voljela sir.
– Uobičajeno. – reče prodavačici.
Žena nabode kobasicu, stavi pojedine vrste narezaka na tanke listove papira, pa odvagne sve redom. Na koncu sve zamota u čvrst papir.
– To je sve, gospođo Liebold? – upita ju ova. No nije pričekala odgovor, već odmah pođe prema blagajni. U posljednje je vrijeme Anna gotovo bez iznimke kupovala jedino nareske. Jednostavno nije imala vremena za kuhanjo A, uostalom, ni osobite volje.
– Čekajte.,! – Anna će, oklijevajući. Predomislila se. – Moguće bih trebala ponijeti još nešto za tavu.
– Dakako. – Žena zastane, okrene se i pođe do rashladne police sa svježim mesom. Ta je bila više otraga. Izgledalo je da se prodavačica veseli Anninoj odluci. Imate li sad ponovno više vremena, gospođo Liebold?
– Privremeno. – pritvrdi Anna. – Što bi bilo najbolje uzeti?
– Imamo vrlo lijepu teletinu za pečenje. Ili moguće komad za nadijevanje?
– Teleće pečenje. – odluči Anna. – I kosano meso za nadijevanje.
– Svježe ću vam samljeti.
– Hvala vam lijepa.
Mesarova žena se, jasno, veseli njenoj kupovini, pomisli Anna. A veselit će se i Tili. To ih je već dvoje za danas. Četvrt godine uistinu nije vječnost. I ne mora to odmah turiti Tillu pod nos! Može to čak malo preokrenuti, kao da se radi o njenoj odluci i reći: "Prvo se moram jednostavno malo opustiti.« Ili nešto slično.
Vratila se kući zaobilaznim putom. Dvije ulice dalje nedavno su otvorili putničku agenciju.
– Imate li nešto za Madeiru[14] – upita, ušavši kroz staklena vrata agencije. Uručiše joj debeo svežanj šarenih prospekata.
– Razgledajte, molim vas, još i našu ponudu na videovrpcama. – reče joj mlad, učtiv namještenik.
Anna kimne. Svojedobno je na tom otoku boravila s Tillom. Bilo je to sasvim na početku njenoga braka. Navečer ju je od stola odnio u njihovu sobu, a ta je bila na drugome katu. Večer za večer tako ju je nosio u sobu, a malobrojni ljudi uokolo su pljeskali. Anni je bilo pomalo neugodno, ali je istodobno taj njegov postupak smatrala lijepim. Tili je tada i mnogo snimao, pa su kod kuće snimke uljepljivali u album. No Anna ih već odavno nije razgledavala.


– Iznenađenje! – uzvikne Anna. Čula je otvaranje kućnih vrata, pa je hitro odvezala i skinula pregaču, te pošla pred Tilla u predvorje.
– Što to? – upita Tili, koji je upravo bio zauzet poravnavanjem ogrtača što ga je objesio na vješalicu.
– Nadjeveno teleće pečenje! Posebno za tebe.
– Zašto toplo jelo? – upita Tili. – Ne znani baš, jesam li uopće gladan.
– Inače prigovaraš zbog kruščića. Uvijek samo kruščici, kažeš. Htjela sam te razveseliti.
– Imaš li osobit povod za to?
– Kakav povod?!
– Grizodušje, primjerice.
Tili započne na jedaćemu stolu prazniti svoj kovčezić za spise. To bi činio uvijek po dolasku kući. Anna je htjela da svoje tričarije odnese izravno na svoj pisaći stol. No on je smatrao praktičnijim iskrcati to smeće u blagovaonici, jer tad nije imao toliko daleko do posude za otpatke.
– Ne znam, zašto bih trebala imati grizodušje. – oneraspoloži se Anna.
– Čemu onda to izigravanje dobre domaćice? Već mjesec dana imamo navečer tek hladno jelo. – zašilji usnice i doda povišenim glasom, podražavajući ju. "Od prvoga radim kao sudska izvjestiteljica, ne zaboravi to!" Tako si barem rekla.
Anna se trgne. Kad bi samo znao.
– Smatraš li duhovitim, oponašati me?
– Htjedoh ti tek pokazati, da nisam zaboravio. Moja ženica, tridesetpet godina, bez djece, zaposlena je od prvoga.
Anna se bez riječi vrati u kuhinju. Morala je još kušati umak. Nije bilo nikakve svrhe pustiti dobro jelo da strada. Nije htjela da joj propadne trud. Ta nije valjda dva sata uzalud prostajala u kuhinji! Izvadi pečenjeiz folije i razreze konac kojim je bilo zašiveno, pa pozorno počne rezati ploške smotka punjenog smjesom kosanoga mesa, povrća i začina.
Vrativši se u blagovaonicu, kako bi prostrla stol, zateče Tilla kako telefonira. Stajao je leđima okrenut prema njoj i govorio tiho. Unatoč tomu, njegov se glas učini Anni nekako neobičnim. I to na neki čudan način. Tako zasigurno nije razgovarao s ljudima iz poslovnoga kruga, a ni s prijateljima. Tko je onda na drugoj strani?! Najradije bi ga to zapitala. No razgovor je gotovo odmah okončao, a ona zatomi pitanje, jer ga je i sama smatrala nemogućim.
Tili se okrene prema njoj.
– Oprosti. Odmah ću to ukloniti.
– Što to? – pogleda ga Anna. On pokaže na stol.
– Ah, tako. – reče Anna.
– Želiš li piti vino uz jelo?
– Rado. – odvrati ona. Uz dobro jelo pristajalo je i dobro vino. Anna je to voljela, a činilo se da je i Tili ponovno bolje raspoložen: Unatoč svemu!
Tijekom objeda bio je Tili krajnje susretljiv. Točio joj je vino, hvalio meso. Iznenadno je ipak imao teka, a čak se nije ni sjetio upaliti televizijski prijemnik. Anna je bila već pri trećoj čaši. Kad je namjerila ustati, kako bi posuđe odnijela u kuhinju, zahihoće.
– Huh.! – otpuhne.
– Ostani sjediti! – pobrza reći Tili. – To ću ja.! – I pospremi stol. – Ti ništa ne podnosiš. – napomene još.
Tad uključi vijesti. Smjesti se na sofi, na mjesto gdje bi uvijek sjedio. Bio je to dvosjed. Anna ustane sa stolca, pomalo se zanoseći, pa se smjesti uz njega, premda joj je omiljeno mjesto bilo u naslonjaču. Dakako, nije bila uistinu pijana, već tek malo nacvrcana. Zapravo je to bilo čak i ugodno.
Pri vremenskoj prognozi privine se uz Tilla, mazno poput mačkice. On pak posegne za daljinskim upravljačem i prebaci na neku drugu postaju. Inače nije učinio ništa. Ona pojača pritisak na njegova ramena i napokon rukom sklizne na njegovo bedro. Na koncu se još pomakne i gornjim dijelom tijela legne na njegovo krilo.– Postaješ mi preteškom – rekne on i ponovno počne pritiskati tipke na daljinskome upravljaču, mijenjajući postaje. – Pogledaj ovo.! Čista ludost.
Na pokrajinskoj postaji izvješćivali su ponovno o porastu riječnoga vodostaja. Rajna se izlila i poplavila stari dio grada. Sad su pak vatrogasci, uz pomoć drugih gradskih službi, crpkama praznili ulice i podrume.
– Ubrzo više neću moći ni čuti niti gledati. – promrmlja Anna. – Nekako mi je više do druge vrste poplave.
Blago mu je trljala po hlačama, no na onome osobitom mjestu nije se moglo zamijetiti ništa. No, to se može izmijeniti.! Počela je trljati nešto žešće. Ništa! Kratko ga pogleda. Vršak brade i usta su mu ovako odozdol izgledali vrlo izoštrenima. Istodobno je neprekidno buljio u televizijski prijemnik.
– Prestani! – okosi se napokon, uhvati je za ramena i odgurne u stranu, na mjesto pokraj sebe. – Time nećeš postići ništa. – dometne. – Prije ono suprotno.
– Vladaš se kao da smjeram kakvu svinjariju. – primijeti Anna. – Želim tek napokon jednom spavati s tobom. To je sve.
– Smatraš li možda takav način približavanja vrlo prikladnim?
– Kako bi ti bilo milije? S držačima za čarape? Božić je češće.
– Ne volim kad si nasilna. Podsjećaš me na svoju sestru Marie. Ona svojim frajerima zasigurno svlači hlače, kad joj je stalo do onoga. Ali to kod mene ne prolazi! Ja želim i sam pritom nešto reći.
Pritisne na tipku i ugasi prijemnik. Slika tunela na obali Rajne iščezne s mutnoga zaslona. Tili ustane.
– Idem to pogledati u živo. – napomene.
– Smjeraš li sad još poći dolje do Rajne?!
– Zašto ne? Zasigurno neću biti jedini.
– Dakako. Ja mrzim taj turizam vezan /.a katastrofe.
– Brbljaš. Na koncu konaca, živim u ovome gradu.
– Tad trči! Jučer na kuglanje, danas na poplavu. Nadajmo se da nećeš iscrpiti program.
– Trebala bi poći u postelju. Zvučiš kao da si poprilično nalivena.Anna ponovno začuje otvaranje i zaklapanje vrata. Sve se ponavljalo kao i u nedjelju ujutro. Anna otpuhne. Radije cu crknuti, nego zatuliti, pomisli. No ipak je zatulila. Djelovala je samoj sebi nekako jeftino i bijedno, kao da su navještaji strasti njenoga tijela nešto čega bi se trebala stidjeti. Nije osjećala više ništa. Zajecala je još glasnije.
Nije čula Tilla kad se vratio. Probudila se tek kad ju je protresao.
– Hajde napokon! – režao je.
Nekoliko trenutaka je pomišljala kako negdje gori ili se dogodilo nešto strašno. Vonjao je na pivo i ustajali duhanski dim. Mogla mu je raspoznati tek oči i svijetlu košulju. U spavaonici je bilo tamno. Jedino je gorjelo svetto u hodniku.
– Što je? – upita Anna. No tad se prisjeti. – Nestani.! – uzvikne. – Nestani smjesta!
– To je i moja postelja.
– Evo ti! – posegne za njegovim jastukom i zavitla ga prema vratima, što je dalje mogla. Jastuk ga pogodi u glavu. Tad posegne i za njegovim pokrivačem i počne ga vući.
– To ćeš ostaviti! – podvikne on, držeći čvrsto pokrivač jednom rukom. Približavao se sve više, slobodnom rukom prtljajući po hlačama. Tak se sasvim primakne, a ona osjeti kako ju je dodirnuo svojim spolovilom. Ovaj put mu se uspravio.
– Gubi se! Ne želim!
– I te kako želiš! Ranije si moljakala. Sad ga uzmi. Idemo!
Htio joj je silom primaknuti glavu i usta k sebi. Hlače je još uvijek imao na sebi, jedino je otpustio opasač i rastvorio smičak. Kovinasti zupci zatvarača zagrebu je po obrazu.
– Ne! – uzvikne i otkrene glavu.
– Danas uobičajen program? Dobro, može.
Raširi joj noge i klekne između njih. Gurne joj ruke pod guzove, zgrabi ih i silom joj podigne zdjelicu prema sebi. Tad navali. Ali naiđe na suh otvor.
– Sranje!Anna otvori oči. Bila ih je zatvorila u međuvremenu. U jednom mu se trenutku ipak prepustila. Zasigurno je bio pijan. Sa zatvorenim očima je bilo kao da zapravo ne sudjeluje, kao da to nije stvarno. Slično je bilo i s vlagom, koja je bez njene volje navirala iz nje, pokazujući ipak pripravnost prema nekome koji ju je uzimao silom. Ali nije uspio. Otvorivši sada oči, ugleda njegovoga omlohavjelog pijevca. Spustio mu se. Nasmijala se. Zapravo joj uistinu nije bilo do smijeha, Bog joj je svjedok. No smijala se i smijala nezadrživo. Sve glasnije i glasnije.
– Gaduro! – vrisne on.
Anna osjeti udarac po licu. Još je nikad nije udario! Nije ni pomišljala da bi joj se nešto takvo moglo slučiti. Udario ju je, pa zatim uzeo svoju posteljinu i otišao u gostinjsku sobu.


Ujutro ga je čula kako kune. Zaspao je. Kad se oglasila budilica, ona je mirno ostala ležati u postelji. Tek je spokojno zurila u brojčanik ure na njegovome noćnom ormariću. Kad je pak došao u spavaonicu, kako bi uzeo čistu odjeću iz ormara, zatvorila je oči. Nije se ni trudio biti tih. Bučio je još i u kupaonici i u kuhinji. Nekih tričevrt sata kasnije čula je kako napušta kuću. Tad je ustala.
Ponajprije je pošla u kupaonicu. Pod je bio mokar, njegov je ručnik ležao usred tog svinjca, umivaonik i zrcalo bijahu obilato poštrcani kapljicama vode.
Pošla je dalje, u kuhinju. Uložak za kuhanje kave našla je u slivniku, a cijev je bila začepljena talogom. Maslac, kobasica i kruh stajali su otkriveni na jedaćem stolu.
– Govnar! – prokune Anna. I ponovi glasnije. Prokleti govnar!!!
Podignuvši poklopac posude za otpatke, gotovo se nabode na peteljke cvijeća što joj ga je donio Julius. Tili je cvijeće zasigurno otkrio vani u zimskome vrtu. Bacio ga je u smeće. Tek tako. Nekoliko crvenih latica ležalo je razbacano po kuhinjskome podu.Anna klekne i pobere latice. Premetala ih je neko vrijeme u dlanovima, kao da se još nešto može spasiti od cvijeća, koje joj je darovao Tillov brat. No pritom nije mislila na Juliusa, već na Tilla.
– Impotentan kurviš! – izrekne naglas. I ponovi, jasno i glasno. – Impotentan kurviš!!!
Od toga se osjećala dobro.

Šutnja, sqash i ogovaranje uz kavu

– Je li se moje sivo odijelo vratilo s čišćenja? – upita Tili, svježe otuširan i s čistim rubljem na sebi.
Zapravo je Anna htjela ostaviti njegovo prljavo rublje neka leži gdje ga je odbacio. No ipak to nije učinila. Nije mogla reći zašto. Zbog osjećaj za red? Ili pak nečeg drugog? Došao je u spavaonicu, odjeća mu je još uvijek bila u zajedničkome ormaru, premda je sad spavao u gostinjskoj sobi. Anna pribere jutarnji ogrtač oko tijela i pogleda Tilla, kako izvlači čistu košulju iz snopa u ormaru. Bile su to košulje koje je ona izglačala. C.ledala je i dok je zakopčavao košulju, završavajući s narukvicama. Još bi sad samo manjkalo, da me zamoli za pomoć!, pomisli Anna.
– No?! – kratko izbaci on.
Anna se šutke okrene i izađe iz sobe. Blesavo, pomisli. Ponovno joj se pred očima ukazaše cvjetne peteljke kako strše iz smeća. I uokolo rasipane crvene latice. laj joj se prizor ponovno i ponovno vraćao iz sjećanja.
Mogla je Tillu predbaciti i gore stvari, mnogo ore, ali si na neki način to nikako nije mogla predočiti u ,lavi. Uspijevala je prizvati tek nekakve izdvojene isjetke, kao izrezane: kad ga je pogodila jastukom u glavu, kad je čvrsto uhvatio svoj pokrivač i njenu ruku. No i to kao da je bilo umotano u pamučne pahuljice, zaplamtjelo bi i ponovno iščezavalo. Čak joj se i bijes nekako prigušivao. Nije ni slutila što bi moglo biti uzrok tome. Od tada su prošla upravo tri dana.
Popodne Anna svrati u čistionicu.– Vaš je muž već nazvao, gospođo Liebold. – reče joj vlasnica. – Pitao je, možemo li mu odijelo dostaviti. Već sam pomislila, niste li otputovali.
Anna se nasmije.
– Ne, ne. Bila je to zabuna– i plati račun, pa ponese odijelo.
Morala je još u pekarnicu, kako bi podignula naručen raženi kruh.
– I jedan planinac? – upita prodavačica, posežući već na policu s bijelim vrstama kruha. Znala je da Annin suprug ne voli taman raženi kruh.
Anna kimne. Bilo bi sitničavo, ne donijeti mu njegov planinac.
– I svježe paštetice? – upita žena. – Danas imamo opet svježe paštetice.
– Ne! – Anna žestoko protrese glavom. Paštetice se moralo puniti smjesom, svježim sirom ili gljivama. Tili je volio svježe paštetice. Od nje ih on neće dobiti, danas ne i sutra ne! Ždrijelo neka mu se stisne i zaraste! Iznenadno joj se pred očima ukaže njegovo lice, kako otvorenih ustiju hvata zrak. Stisne planinac umotan u papir, stisne ga snažno.
– Pripazite, kruh je još sasvim svjež. – upozori je prodavačica. I dometne. – Naše su paštetice uistinu dobre.


Tjedan je minuo. Anna je pospremala kuću, čistila, stavljala na stol ponešto za jelo. Zapravo je sve bilo kao i ranije. Gledano izvana gotovo je i bilo tako, osim dakako odvojenih postelja. I tu su bili još ti neobični Tillovi telefonski razgovori. Čim bi se vratio kući, zazvonio bi telefon. Dolazio bi u različita vremena, te je izgledalo kao da u naprijed izvješćuje onoga tko je zvao. Kao da je rekao: "Za deset minuta sam kod kuće." Na početku je Anna pomišljala kako ima nevolja u uredu. U biti joj je i to bilo svejedno. Nije ga pitala, a općenito su dogovarali još samo ono svagdašnje, tek ono što ih se oboje ticalo. Unatoč tome uočila je nešto u tom telefoniranju,kao neki znak koji je probijao Tillov uobičajen dnevni raspored. Obično bi se odmah nakon dolaska smjestio na dvosjed, ispred televizijskoga prijemnika, pa bi gledao program ili tek vrtio postaje, sve dok jelo ne bi bilo gotovo. I govorio je drukčije na telefonu. Nije mogla čuti ni razumjeti mnogo, jer bi s prijenosnim telefonom izišao iz prostorije ili bi odmah okončao razgovor, čim bi ona ušla. "Ma uvijek. kao i do sada. dakako. isto./' Bilo je to tek malo razumljivih riječi, no zvučale su neobično, istodobno suzdržano i narogušeno. Nije si nikako mogla predočiti, s kim bi on to tako mogao razgovarati.
U petak ga je čak tri puta čula razgovarati upravo na taj osobit način. Pripravila je punu zdjelu mješavine svježih lisnatih salata, s prelivom od raznih začina. Osjetljivi listovi salate ubrzo su svenuli.
– Tvoja salata! – zazvala je glasno, kad je ponovno skočio i htio izaći s telefonom.
Tili odmahne rukom, kretnjom koja je nalikovala hodu automobilskih brisača, amotamo. Po svemu sudeći, nije namjeravao ništa odgovoriti, kao da mu je neugodno govoriti o salati dok ga telefonski sugovornik čuje. Anna slegne ramenima i uzme još salate. Cijeloga dana nije pojela ništa poštenoga. Na koncu konaca, nije to bila njena briga, ako će on na tanjuru imati tek nekakvu gnjecavu, svenutu hrpicu.
– Erich želi znati, hoću li s njim igrati squash[15]. rekne Tili, onako usput, vrativši se za stol.
– To je bio Erich? – upita Anna. Nikad u životu nije Tili na taj način razgovarao sa svojim prijateljem, pomisli ona začuđeno.
– Zašto ne? Ne bi mi škodilo, ako bih se malo pozabavio športom.
– Hoćeš li još salate? – prinese mu Anna zdjelu s preostalim pripravkom pod nos. Htjela je pospremiti stol. I ne želi raspravljati o njegovim zamršenim pripovijestima.
– Ne, hvala. – odvrati Tili, odgurnuvši svoj tanjur na stranu, premda još gotovo ništa nije pojeo. Čak ni plošku kruha. – Mislim da ću to prihvatiti – dometne i ustane, kako bi uključio vijesti.
Nema sumnje, još je uvijek govorio o svojemu squashu.
Sljedećega je jutra nazvala Erichova žena Barbara, zbog dijapozitiva s Tillovoga rođendana. Htjela je znati, treba li od njih dati napraviti fotografije. Anna se tad prisjeti priče o sqnashu.
– Sto misliš o tomu? – upita Barbaru. No ova nije znala ništa.
– Uostalom, jučer navečer smo bili na roditeljskome sastanku. – napomene.
Sto to Tili želi postići tom pričicom, zamisli se Anna, nakon tog razgovora.
Tili je taj dan otišao u kupovinu. Nakon dva sata vratio se s cjelokupnom opremom za squash.
– Tako. – izjavi zadovoljno. – To sad imamo. Sljedećega tjedna počinjemo.
Anna mu ne odgovori. Navuče svoj ogrtač, jer je još morala ići u nabavku. Ta bila je subota, a oni nisu imali nikakve svježe hrane u kući.
Upravo se vratila i bila zauzeta razmatanjem i pohranjivanjem namirnica, kad ponovno zazvrnda telefon. Tili podigne slušalicu i čula ga je kako govori, poprilično tiho. No to nije bilo na onaj suzdržano nabrušen način. Tek je govorio tiho.
– Bio je to Erich – reče joj kasnije. – Pozvani smo na kavu.
– Kada? – upita Anna.
– Sutra. Tako, oko tri. Prihvatio sam.
To bih si ja trebala dopustiti, pomisli Anna. Prihvatiti poziv, a ne upitati prije toga. Općenito uzevši, smiješno je i što Barbara jutros o tome nije ni zucnula.
Tili je pogleda.
– Mogla si mi zapravo i reći da te je Barbara zvala. Anna također promotri Tilla.
– Barbara jutros nije ni jednom jedinom riječcom spomenula neki poziv na kavu. O squashu takođe nije ništa znala.!
Tili se prigne prema športskoj torbi sa znakom i natpisom poznatoga proizvođača športske opreme.
– Erich joj je zaboravio to spomenuti. Idem sad ovo brzo pospremiti.
– Imaš li i ti već reket? – upita Anna Barbaru, dok su u nedjelju kod Rumpfovih sjedili uz privlačno prostrt stol za kavu.
I inače nije baš dobro znala, o čemu bi s njima mogla razgovarati. Barbara je izgarala oko svoje obitelji, a oboje djece izgledahu jednako dotjerano kao i ovaj stol za kavu. Blijedomodar batist s rupičastim vezom, a na njemu dobar Heinrich* porculan sa zlatnim rubom. Blijedomodri ubrusi, isti kao i stolnjak, bili su zataknuti u zupce vilica za kolače. Anna je odmah morala pomisliti na posebnu sobu tete Juttice, koju su otvarali samo za goste ili uz velike blagdane. Život obitelji inače se odvijao u velikoj kuhinji. Dakako, Rumpfovi su imali dovoljno prostora i novca. Ta Erich je bio voditelj u poslovnici jedne velike banke, to je utjecalo na njegovo držanje i bilo mu primjereno. Mogao bi još postati i zastupnik, onako diskretan, nasmiješen i vrlo sklon održavanju ustaljenih običaja, kakav je doista bio. Ovdje je vladalo raspoloženje, koje je Annu toliko dražilo. Sve je teklo postojano i dražesno, pa čak ni djeca nisu remetila taj sklad. Anna još nikad nije doživjela da se razbjesne ili zaviču.
– Reket? – uzvrati protupitanjem Barbara, premda je Anna zapravo pitanje usmjerila Erichu.
– Da, reket za squasch. – pojasni Anna.
– Ne, ne. To ću srediti sljedećega tjedna! – uključi se Erich. – Jeste li raspoloženi sad pogledati dijapozitive s Tillovoga rođendana?
To je ipak bolje nego tek ovdje sjediti i grčevito tražiti nekakav povod za razgovor, pomisli Anna. I kimne.
– Rado.
Erich postavi platno i projektor. Tad ugasi svjetlo i rođendanska proslava u Staroj čekaonici iskrsne. Darovi, Spoznata robna marka otmjenoga njemačkoga porculanapoljupci, rukovanja, četiri jela, od uvoda do kolača. Tek je nekoliko puta Erich toliko približio kameru Tillu, da mu se na licu mogla očitati mrzovolja. Te subotnje večeri, prije tjedan dana, započeo je velik razdor. Ili je započeo ranije, pa je tek tada došao do izražaja? U međuvremenu je silno zasmrdjelo, pomisli Anna. I dio onoga osjeta umotanosti u pamučne pahuljice kao da spade s nje. Mogla je osloboditi jedan kolačić iz papirnate časke, u kojima su izgledali kao zarobljeni, te ga hitnuti. Pa još jedan i još jedan. Anna promotri pladanj za kolače i prebroji. Bilo bi to osam hitaca, zamišljala je živahno. Promaknuo joj je dio zbivanja. Razlog je vjerojatno bio i u tome što su Erich i njegova žena bili toliko sjajno uigrani. Tek je usputno zamijetila kako Erich izvlači dijapozitive iz projektora, dodaje ih Barbari, te nešto uzima od nje i ponovno gura u projektor.
– Božične snimke! – objavi tad. – Jeste li raspoloženi? Neee, došlo je Anni da zaviče. Svete obitelji joj je bilo već do grla. Dakako, nije zavikala. Kimnula je popustljivo, prepuštajući se. Pogotovu jer joj se nekako činilo da ovaj put ugađaju njoj, a ne Tillu.
Ispila je već četiri šalice kave i jedan liker s jajima, jela je kolača, slatkih okruglica i ploškica, koje su joj neprestance nutkali. "Ta kušaj barem!", čula bi ponovno i ponovno. Iz čiste se uljudnosti do grla nakrcala hranom i pićima. Došlo joj je da zbog toga bljuje i zaurla. No umjesto toga je mirno sjedila na trosjedu, stisnutih koljena jedno o drugo i smješkajući se.
– Počinjemo. – začuje Erichov glas.
I već se pojavi prva slika. Moglo se vidjeti Ericha osobno, na platnu se pojavio sa zvončićem u ruci. Začuje se tiho škljocanje i iskrsne mali Tilli. Sedmo godišnjak je bio Tillovo kumče, a onaj "i" na kraju imena trebalo je naglasiti da je on maleni Tili. Njegova sestrica imala je pet godina i zvali su je Norica. Na dijapozitivu snimljenome tijekom Svete večeri nosila je haljinicu s naramenicama i pregačom, poput malenoga ptića koji posljednji izlijeće iz gnijezda, a glavu su joj uokvirivali dražesni kovrčavi uvojci, premda je po prirodi imala ravne vlasi. Još jedan dijapozitiv i još jedan, božično drvce i svjetlosne niske,pladnjevi sa slatkišima i kolačićima, jelove grančice zataknute u vrata, posvuda treperenje svijeća, i uzvišenost, i smijeh. Cjelokupan stan i ljudi u njemu bijahu nalik golemome božičnom paketu. Manjkao je tek omotni papir i velika vrpca svezana preko svega, pomisli Anna.
– Taaako. – napokon se oglasi Erich. – To je bilo to. – No nije zvučalo kao da mu je dosta gledanja.
– Zar to nije prekrasno. – napomene njegova žena. Unatoč redoslijedu izrečenih riječi, to nije bilo pitanje. Glas joj je zvučao čeznutljivo, kao da je htjela još od toga.
Anna odšuti. Zasigurno su Rumpfovi posjedovali još pune škrinje takvih obiteljskih idila na dijapozitivima. No nije osjećala ni najmanju volju poticati na dodatnu projekciju. Trebalo joj je još vrlo malo, pa da jednostavno eksplodira.
– Vi ste sretna obitelj. – odvrati Tili i površno položi ruku na naslon iza Anninoga vrata. – Može vam se zavidjeti.
– Djeca su najvažnija – pojasni Erich. – U takve dane kao što su božični, osjeća se to dvostruko i trostruko. Oni su naknada za mnogo toga. – i uz te posljednje riječi pogleda Annu.
– Djeca su okay. – rekne ona.
Njena bi djeca bila drukčija, pomisli istodobno. Zasigurno drukčija, moguće poput djece njenoga šogora, koja bi urlala pri odlasku u kadu, čvrsta, koja bi pokatkad išla svojim roditeljima na živce. Jednostavno, bila bi djeca. Ako bi već imala djece, tad bi ta trebala biti upravo takva, a ne poput Rumpfove. No nije imala djece niti ih je željela. To je bila prošlost. Pogleda Tilla. Hvala Bogu što je tako, pomisli, bila bi to prava propast.
– Ja ne bih imao ništa protiv povećanja obitelji. izjavi Tili.
Smrdljiva čizma, pomisli Anna. Slinavac.!
– Vi se držite, kao da više ne biste mogli utemeljiti porodicu. – javi se Erich. – Ta još ste dovoljno mladi za to! – I pogleda prvo Tilla pa Annu. Pritom je čvrsto držao ruku svoje žene.
Ova pak kimne glavom u znak pritvrde.– Katkad i sami dođemo u iskušenje – dopuni svoje kimanje. – I to premda već imamo dva toliko divna primjerka. Zar ne, Erich?
Erich stisne ženinu ruku još čvršće, a oči mu poprime zamišljen izraz. Moguće sad upravo u glavi sređuje blagajnu, pomisli Anna, te izračunava mogu li si priuštiti i treći od tih sjajnih primjeraka?! U ustima osjeti okus po rastopljenome šećeru.
Tili spusti ruku s naslona na Annino rame. Ona opuštena kretnja od malo prije kao da se pretvorila u nešto nalik zagrljaju.
– Što misliš o tome, draga? – upita ju. – Za tristotinepedesetšest dana imam ponovno rođendan! Možda uspijemo do tada.
– Šteta što nisi ništa zamrznuo, dragi. – odvrati Anna i naglo se prigne naprijed. Njegova ruka padne na jastučić.
"Zamrznuo?" Pitanje je upravo virilo iz Barbarinih očiju. Ali ništa nije upitala naglas. Zasigurno joj je bilo neugodno pitati takvo nešto.
– Tiii. – protisne Tili, ušiljivši usta. Izgledalo je to smiješno, kao kad se netko priprema na cjelov. No Tili je nikako nije htio poljubiti! Nipošto ne, prije ubiti.
– Zamrznuti – ponovi Anna. – U nekoj zgodnoj malenoj banci sjemena, dragi.
– Mrcino! – vrisne sad Tili. – Bijedna, bijedna mala smrdljivko!
Drži vilicu poput vila za gnoj, sijevne Anni kroz glavu. I nikako nije mogla odvojiti pogled od toga ukrašenog komada srebrnine u Tillovoj ruci. Nije ga se bojala, ni najmanje. Izgledalo joj je sve to kao da se zbiva u kazalištu. Barbara se pravila nevjestom, dohvativši vrč za mlijeko i zaputivši se iz sobe. Pritom je tek mrmljala nešto. Erich je pak bio pravednik, dobar, poštenjačina.
– Ne kod mene, mladiću! Čuj me dobro! U mojemu stanu nećeš tako govoriti!
Gurne ruku između Tilla i Anne, odgurne njega i zatim zaštitnički položi dlan na Anninu ruku. Djeca i žene na prvome mjestu, pomisli Anna. Stara kavalirskamudrost. Svejedno što brbljaju, o bankama sjemena i duboko zamrznutim spermijima, žene treba zaštititi. Poželi više od svega glasno zahihotati.! Ili zatuliti. Ne bi to bila velika razlika, tek je htjelo izbiti iz nje.! Nekoliko kilograma sluzi. U deset godina braka toga se poprilično nakupilo.
– Ubit ču je! – reče Tili, nerazgovijetno, kao da mora ponajprije sve u sebi ponovno posložiti. A zube i jezik također. Sad Anna doista započne hihotati.
– Ništa ti nećeš učiniti – zapovjednički će Erich. Ništa od toga.
Pođe zatim do prostrtoga stola, pa se vrati s kristalnom bocom i tri čaše.
– Popij to! – reče Tillu i natoči mu čašicu do ruba. Zatim napuni još sebi i Anni.
Žestica iz brušene boce, pomisli Anna. Nije htjela ništa piti, a nije htjela ni da je smiruju. Toga joj je tijekom cijeloga minulog tjedna već bilo preko glave, a zapravo i kroz mnogo godina. No nije se osjećala loše u tom trenutku. Uopće ne.
Tili je pio. Pio je mnogo. Barbara je ostala skrivena, imala je posla s djecom u kupaonici i kasnije u kuhinji. Na koncu je dovela oboje na vrata reći "Laku noć!", držeći ih čvrsto za ruke, jedno lijevom i drugo desnom.
– Tatica će vas kasnije još jedanput poljubiti. Dvoje čisto umivene i počešljane djece kimnu primjereno i složno.
– Laku noć! – odjekne, kao iz jednih usta. Prave dvije lutkice, pomisli Anna.
– Tatica odmah dolazi.! – dovikne Erich za njima. Čaša mu je bila još skoro sasvim puna.
– Možeš li mi pozvati taksi? – zamoli ga Anna i ustane.
– A auto? – upita Tili. – Zar je milostiva gospođa zaboravila na auto?
– Ako meni daš ključeve – odlučno će Anna i ispruži ruku.
– I njih još hoćeš?! – okosi se on, pa dometne, okrenuvši se prijateljima. – Ona hoće sve. Isisava sve iz mene, poput pijavice. Od nje mi je zlo. I sami ste točuli, na svoje uši. – zastane malo, pa će ponovno Anni. – Ništa od toga! Ja vozim! Da znaš!!!
– Tad se ubij sam! – Anna posegne za svojom ručnom torbicom.
– Ja ću te odvesti kući. – javi se Erich i pomogne joj navući ogrtač. Tad pogleda Tilla. – Budi razuman.! reče mu. – Uzmi si taksi ili prespavaj ovdje. Barbara će ti urediti gostinjsku sobu.
Tijekom vožnje je šutio. Zaustio je tek kad stigoše pred kuću Lieboldovih.
– Ne budi toliko tvrda prema njemu, Anna. – reče joj. – Teško mu je, to ćemo već prebroditi. A priču sa squashom ću ja srediti, pouzdaj se u to! U srijedu se pojavljujem pred vašim vratima i tad ću ga dohvatiti. Igrat će squash, sve dok mu znoj ne poteče potocima. Squash i ništa drugo bit će na programu te večeri. Prisižem ti to.!
Zanimljivo, pomisli Anna. Tako dakle stoje stvari! No s kim je to zapravo htio igrati njen muž? To nije znala. I što? Zahihoće, dočaravši si sve uvećano i vrckavo, kao oglas na njegovome omiljenom mutnom zaslonu televizora: Prevrtaljka! Nova igra za mlitavce.

Afera s lizaljkama

– Ti?!
Zazvonilo je, a Tili je pošao otvoriti. Izgledao je poprilično izenađen.
– Ja! Upravo kao što je dogovoreno.
Bila je srijeda navečer, a pred vratima je stajao Tillov prijatelj Erich. Sa športskom torbom u ruci, jasno.!
Anna je naizmjence pogledavala Ericha i Tilla. Ovaj je upravo htio otiči, također sa športskom torbom u ruci. Tako Tili nije mogao ništa proturiječiti glede prijateljeve pratnje. To je, naime, odgovaralo objavljenoj najavi, koja je glasila: "Idem s Erichom na squash. "
– Dobru zabavu – dovikne Anna za obojicom.
Tili ne odgovori ništa, dakako. Poslije nedjeljne kave kod Rumpfovih gotovo i nisu više međusobno razgovarali. Tili se te noći vratio kući tek negdje u svitanje, bučeći. Tko zna, gdje li je bio? Anna ne bi ni jednoj zaviđala na tome uspuhanom i potpuno pijanom slonu, koji je treskao po kući. U takvome stanju i inače ne bi ništa mogao, pa čak ni u svojim najboljim danima. Nekoliko puta je šakama gromovito zabubnjao po vratima spavaonice, no ta su bila zaključana. Anna se pravodobno osigurala.
Ujutro ga je pak našla na dvosjedu. Nedvojbeno je zaboravio da imaju i gostinjsku sobu.
No sad je eto odlazio s Erichom. Na squash.
– Hvala – reče Erich i iza Tillovih leđa na brzinu pokaže Anni figu, palac proturen kroz stisnutu šaku. Pobjeda! No Anna baš i nije bila sigurna, hoće li to zanju značiti pobjedničko slavlje, ako joj muž bude doveden natrag na kolutu proturenom kroz nos.
– Nešto nije u redu? – upita Marie, navrativši pola sata kasnije. I to je bilo dogovoreno. Upravo je Anna predložila srijedu navečer. Vjerojatno je to već bila čista navika, to što je pazila da izbjegne susret svoje sestre s Tillom.
– Bolje ne može biti. – odvrati Anna. – Hoćeš li sa mnom popiti čašu vina?
– Uvijek – jezgrovito odvrati Marie. Pritom osmotri otvorenu bocu na granitnoj ploči jedaćega stola, ispod koje nije bilo pladnja ni podloška, ali je zato bila okružena hrpama tiskovina. – Tilla, izgleda, nema kod kuće. zaključi potom.
Na koncu konaca, poznavala je svojega šogora. Kod njega se čak ni čašu nije smjelo odložiti na granitnu ploču, a da se on zbog toga ne izbezumi.
– Igra scjuash.
– Tako se to po novomu naziva?
– Misliš li nešto određeno? Marie slegne ramenima.
– Vjerojatno sam ja jedina. – primijeti – kod koje nije pokušao. U posljednje vrijeme obilježava kokoši. Nekakvu glupaču će već naći.
– Neka.! – odmjeri Anna i dopuni joj čašu. Čudila se pritom samoj sebi, što joj je ruka ostala toliko mirnom.
– Inače drukčije govoriš.
– Moguće – odvrati Anna i slegne ramenima. – Kako stojimo s mojim računalom?
– Sve ide kao po loju. Stvar je kod mene u prtljažniku, zajedno s printerom. No naprava je mrtvački teška, moraš mi pomoći.
Marie je ponudila Anni njeno staro osobno računalo, besplatno, jer je dobivala novo od svojega instituta. Jasno, poslužila se engleskom kraticom, PC. Koješta, pomisli Anna. PC znači Personal Computer, dakle osobno računalo. No dobro, PC je ipak kraće.Anna je bila happy[16] zbog ponude. Svoju završnu radnju na pravu je još otipkala na pisaćem stroju, premda je Tili, razumljivo, posjedovao kompjuter. Bio je to čak jedan Apple[17] s dakako najnovijim programima za obradbuteksta. No on nikako nije htio pripustiti nekoga neupućenog" tom svojem stroju, a pogotovu ne jednu ženu s toliko oskudnim smislom za tehniku, kakva je bila Anna. Tako je morala naporno ispravljati pogrješke rabeći kredne listiće ili pak bijelu tekućinu za premazivanje, pa bi morala čekati da se osuši. Ključne riječi i literaturu si je pak bilježila na kartice u priručnoj kartoteci. Bilo je to pravo mrcvarenje. Zato joj je sestrina ponuda došla kao naručena.
– Imaš li priključnicu za struju? – upita Marie, nakon što je sve bilo sastavljeno. – Bez nje ne možemo pokrenuti printer. Mislim da sam svoju staru zaboravila donijeti.
– Ne znam. – odvrati Anna. Nije čak ni znala kako ta stvar izgleda.
– Zasigurno tvoj muž ima jednu u pričuvi. Svaku tehničku novotariju ima on u dva ili tri primjerka, a k tomu i notebook[18]. Potraži među njegovim stvarima.
Trenutak. – reče Anna. Notebook je ležao u Tillovome pisaćem stolu, to je znala. Morala je ipak tražiti, jer je pisaći stol bio golem i opremljen brojnim i dubokim pretincima. Nije se snalazila u njemu, obično je držala prste podalje od Tillovih stvari. Glede toga je bio vrlo osjetljiv i čak neugodan. Tražeći, naiđe na neku plastičnu kutiju. Bila je poveća i šarena. Kad je pak izvukla pretinac do kraja, utvrdi da je to pakovanje s pedeset golemih lizaljki, kako je to lijepo pisalo na originalnome omotu. Pokraj kutije ležao je još celofanski omot sa štapićima od osušenoga slatkog soka, također s pedeset komada! Anna potrese glavom. Ta nije patila od priviđenja! Pedeset golemih lizaljki i k tome pedeset punjenih slatkih štapića u pisaćemu stolu njenoga odraslog muža?! I k tomu još, on nikad nije jeo slatko, već u najboljemu slučaju čokoladu za gospodu s obveznom oznakom blago gorka ili čak plemenito gorka. Uistinu nije znala, što bi o tome pomislila.
– Suludo – promrmlja, dok se vraćala sestri, noseći kabel u ruci. Našla ga je pokraj notebooka. Prirodno, Marie je bila znatiželjna. Anna joj pokaže svoj nalaz. No ovaj put čak ni njena sestra, koja bi inače uvijek znala naći pojašnjenje za sve, nije mogla ponuditi razuman odgovor.
– Moj dragi šogor je prolupao – zaključi napokon. Sad je uistinu prolupao, konačno. U pomanjkanju nečega boljeg, kradom guta dječje slatkiše.
– Hvala.! – odreže joj Anna. Već je požalila, što je Marie uopće rekla o tom neobičnom otkriću. Na koncu konaca, njena se primjedba potpuno jasno odnosila na Annine vrijednosti u postelji.
– Moj Bože, ne budi takvom. – pomirljivo će Marie.
– Oženjeni ste deset godina, pa se jednostavno žar ugasio. I tebi i njemu. Ili mi moguće želiš reći da te Tili seksualno uzbuđuje?
– Seks nije sve. – usprotivi se Anna.
– Ali barem polovica najamnine.! – naceri se Marie.
– Iskušaj to malo. Ne bi vjerovala, koliko godi.
Kad joj je sestra napokon otišla, otvori Anna i drugu bocu vina. Misli li i Tili tako? Ako dobro promisli, ipak se u njihovoj bračnoj postelji počelo prije izvjesnoga vremena osjećati nekakvo mrtvilo. Glupost, usprotivi se odmah samoj sebi, to nije moglo biti razlogom, što mu se ne diže. Ili mu to ne uspijeva jedino kod nje, islužene tijekom deset bračnih godina? Mučna predodžba, unatoč svemu. Pokuša tome sučeliti drugi prizor, kako to i sama radi s nekim drugim. To? Nasmije se i otpuhne, jer joj se neutješno cijedilo iz očiju i nosa. Nije si više mogla čak ni predočiti neku dobru prigodu, s nekim zgodnim tipom. Uistinu je bila islužena. Ranije se znala upuštati u erotska snatrenja, koja su znala bit čak i vrlo žestoka. Pokatkad je u Tillovome zagrljaju pomišljala na njegovoga brata Juliusa, zamišljajući ga na Tillovome mjestu iliobojicu istodobno s njom. Nikad nije pokušala s dva muškarca istodobno, ali si je to ipak zamišljala. U stvarnosti nije nikad bilo tako. Tili je i u tom pogledu bio dosljedno privržen uobičajenim navikama i, moglo bi se reci, staromodan.


Tili se vratio sa squasha. I pritom se držao kiselo. Anna je to zamijetila po načinu kako je tresnuo svojim priborom, športskom torbom i jaknom. A jednako se i bacio na svoj omiljen dvosjed, glasno navinuvši televizor. S njom nije progovorio ni riječi. Annin omiljen stolac stajao je pokraj njegovoga dvosjeda, ali jednostavno nije imala ni najmanje volje smjestiti se uz njega.
Njen nov PC bio je postavljen u dječjoj sobi, odnosno barem je prema arhitektovim zamislima to trebala biti. Zapravo je nesuđena dječja soba bila istodobno i najmanja prostorija u kuci, a protokom godina se postupno pretvorila u neki spoj ostave i mjesta za razne kućanske poslove. Tu su utočište našli daska za glačanje, koš za prljavo rublje i stol za šivenje. Nije baš izgledala osobito udobno, ali se u njoj moglo nesmetano glačati, siti i raditi ostale kućanske poslove. Unatoč toj neudobnosti, Anna i sad radije pođe upravo tamo. Dok je morala gledati Tilla, glavom bi joj sijevale najneobičnije misli. Katkad bi pomišljala i na to da su zasigurno njih dvoje morali biti jako zaljubljeni jedno u durgo. No sad joj se to doba činilo beskrajno dalekim.
Tijekom večeri što su uslijedile, pretvorilo se to u stalnu naviku. Tili bi se smjestio dolje u dnevnu sobu, a ona gore uz svoj PC. Odnijela je gore i svoj radijski prijemnik s budilicom, kako ne bi morala neprestance slušati šum njegovoga televizora. Ponijela bi i plošku kruha obloženu nečim te nešto voća. Stol za blagovanje u prizemlju je opustio, poput siročeta. Još je dvaput Anna prostrla stol te postavila pribor i za Tilla, no on je taj njen nijem pokušaj namjerno previdio ili prezreo. Sa mnom nećeš tako, pomislila je Anna. Bio je to i onako tek pokušaj održavanja barem nekakvoga reda. Na koncukonaca, živjeli su pod istim krovom i bili oženjeni. Razmislila je, radi li se sad o onoj ozloglašenoj krizi, o kojoj je već često čitala. Nikad si nije mogla zamisliti da bi mogla zapasti u toliko žestoka osjećajna previranja. Tuga i bijes, želja da ga zgrabi za grlo, a zatim odmah pripravnost da se pokori i bude poslušnom. Njegov otpor prema njoj kao ženi činio ga je istodobno odbojnim i poželjnim. Prolupat ću!!!, zaključi Anna. Pokatkad se uistinu pribojavala neće li poludjeti. Nije čak ni znala nekoga, s kim bi mogla o tomu popričati. Zapravo se bojala govoriti o tome. No najviše se plašila razgovora s Tillom u četiri oka. Kad je to zaključila i priznala sebi, došlo joj je da razbija oko sebe, zaurla širom razjapljenih usta ili se raspukne.
Ponovno je sjedila ispred svojega računala, zureći u zaslon, sve dok se ne pojaviše raznobojne krivulje na crnoj podlozi, zakrivši tekst na kojemu je htjela raditi. Ah, to više nije iznenađenje, pomisli Anna zadovoljno. Treba tek pritisnuti tipku miša i tekst se vraća. Unatoč tome, nije nastavila raditi. Deset minuta kasnije slika ponovno iščezne i vrate se raznobojne krivulje. Odgovarajući naputak bio je usađen u računalo i ono ga je nepogrješivo ponavljalo.
Začuje korake na stubištu. Mjesto zbivanja[19] večeras zasigurno nije bilo ni za što, pomisli Anna. Tili je sad stalno spavao u gostinjskoj sobi. Očekivala je da će odmah leći u postelju koja je svojedobno bila predviđena za goste. Zasigurno se tamo osjećao strano. Anna posegne za kompjuterskim misom i klikne na oznaku za prekid rada. Računalo se oprosti s njom mehanički izvedenom skladbom, nalik cilikanju brojnih zvončića. I to je bilo ugrađeno u računalo. Zaslon nakon nekoliko trenutaka potamni.
Anna ustane i zaputi se iz sobe. U hodniku je vladao polumrak. Prolazeći pokraj vratiju malene prostorije, koju su zvali svaštarnica, osjeti propuh kako joj hladi noge. U svaštarnici su držali pribor za čišćenje, Tillov kovčežić s alatom, pričuve hrane i druge slične stvari. Prostorijica je imala i maleno okno, koje je istodobno bilo i jedino na toj strani kuće. Možda ga je zaboravila zatvoriti? Posegne za kvakom, pritisne je prema dolje i rukom počne pipati po zidu, tražeći prekidač za svjetlo. Nađe ga i pritisne, te svjetlost ispuni prostoriju. Dolazila je od gole žarulje na stropu, jer ovdje nisu smatrali potrebnim ugraditi svjetiljku. I upravo takvo svjetlo gole žarulje osvijetli Tilla. Bio joj je okrenut leđima, stojeći ispred okna. Kad se upalilo svjetlo, Tili se uz kletvu okrene prema njoj.
– Što tražiš ovdje? – upita osorno.
– Ti? – začudi se Anna.
– Uhodiš me, zar ne?
– Samo sam htjela zatvoriti okno. – nesvjesno se opravdavala Anna. No u sebi pomisli: Idiot! No to je pomislila tek poslije izgovorene rečenice, jer je u prvi mah bila previše zabezeknuta da bi se mogla braniti od njegovih prijekora.
– Skrbi za svoje vlastito smeće! – drekne Tili. – Kad ja otvorim neki prozor, tad ga opet i zatvorim.
– Bilo bi lijepo da to vrijedi i za tvoje korice od sira i zamazane čarape.! – odvrgne Anna, koja se u međuvremenu pribrala, pa mu nije htjela ostati dužnom. Naime, spomenute korice od sira i prljave čarape ostavljao bi najčešće ležati uokolo.
– Zmijo otrovna! ~ sikne na nju.
– Tebi su zasigurno iščupali otrovan zub.
Anna hitro privuče vrata, pa njegov odgovor tresne o vratno krilo. Ona pak pođe dolje, u kupaonicu. Isperi si usta sapunicom, djevojko!, pomisli pritom. Njena baka je običavala uzvraćati takvim poslovicama. Zrela sam za obilat obrok tvrdoga sapuna. Bilo je to prokleto podmuklo i prljavo, proleti Anni glavom, dok je pozorno prala zube. No ipak je našla Tillu ranjivo mjesto. Ono gdje ga može pogoditi. Isceri se u zrcalo, jer je to bila pouzdana meta. Na koncu, i on je nju pozlijeđivao. Dakle? Zašto bi se samo njoj zamjeralo?
Vrativši se gore, zatekne sve u mraku. I tanak procijep odškrinutih vrata gostinjske sobe bio je tek nešto crnija crta u gotovo potpunoj tami. Oprezno još jedanputotvori vrata one svaštarnice. Htjela je znati, što je Tili tu tražio? Uđe u prostorijicu i priđe oknu, pa pogleda van, kao što je i on činio. No nije mogla razabrati ništa. Mogla je vidjeti tek nekoliko svjetala u prozorima na zgradama sučelice nihovoj kući. U dnevnoj sobi Maibaumovih svijetlio je televizor, što se dobro vidjelo jer bi ti susjedi navlačili zavjese tek na prednjoj strani kuće. Sve je bilo kao i uvijek.
Anna se prisjeti neobičnoga položaja Tillovih ruku, kad ga je iznenadila. Ruke su mu bile podignute i preklopljene poput krila. Hitro ih je spustio, a i držao je nešto. Počne izvlačiti pretince ormara što je stajao ispod okna. Između čekića, vijaka i kvačica za rublje ležao je dalekozor, bez navlake. Inače je sprava bila brižno pohranjena u svojoj navlaci, dolje u ormaru. Rabili su ga vrlo rijetko, jer kad čovjek već i zatreba takav dalekozor?! Anna ga uzme u ruke i podigne do očiju. Televizor Maibaumovih iskoči pred nju. Kad se malo priviknula na podrhtavanje ruke, usmjeri napravu prema katnici na drugoj strani ulice. Nešto tamo zasvjetluca, pa se Anna podrobnije zagleda u to mjesto. Moralo je biti zrcalo u sobi prekoputa, jer se svijetla mrlja pomicala. Podešajavući oštrinu okretanjem vanjskoga prstena, Anna prvo pogriješi, pa se slika prekomjerno uveća i raspline. Zato počne okretati prsten na drugu stranu, pa se slika izoštri. Ona svjetlucava ploha bilo je zrcalo na vratima nekakvoga ormara, a ta su bila otvorena. U zrcalu je mogla vidjeti obnaženo žensko tijelo, ispruženo na postelji, koja je morala biti ispod prozora. I bila bi nevidljiva kroz prozor, da nije bilo tih poluotvorenih vratiju ormara sa zrcalom na vanjskoj strani.
Moj Bože!, pomisli Anna. Trgne sa natrag, a ruke s dalekozorom joj klonu. Poznavala je tu ženu na drugoj strani ulice i znala što ova upravo radi. Tijelo je tamo ležalo široko raširenih nogu. Kao da je goni neka prisila, ponovno podigne dalekozor i zagleda se u onu sobu. Pritom još jedanput podesi oštrinu. Bilo je uistinu neobično gledati u razjapljeno spolovilo neke strane žene. Ženina ruka je mirno počivala na unutarnjoj strani bedra, koje je bilo vrlo ženstveno, zaobljeno, ne predebelo.Annu oblije srdžba. Tili je bio voajer[20]! Uz sve ostalo, bio je još nastran i na taj način! Potajno se zavlačio u intimu jedne strane žene. Sutra če se pak toj ženi nasmiješiti na ulici i pritom misliti kako če je uvijek vidjeti ovako, dok se samozadovoljavala pred njegovim očima. Bilo je to prosto i bijedno. Mrzila ga je zbog toga. Točnije rečeno, i zbog toga.


Dan kasnije Anna poslije tuširanja promotri svoje tabane. S malo kreme za noge to nije uspjelo, pomisli. Koža na tabanima joj je bila zadebljana i mjestimično ispucala. Nije se usuđivala sama nasrnuti strugalicom na ta zadebljanja. Zato bi si s vremena na vrijeme priuštila odlazak na njegu nogu.
Kod pekara sretne Ramonu Koller.
– Imaš li još mjesta u današnjemu rasporedu? – upita ju, ni ne razmislivši prije toga. – Noge mi izgledaju strašno.
– U dvanaest. – ponudi ova.
– Baš dobro. Vrijedi. Hvala.
U dvanaest sati pođe Anna k Ramoni. Morala je tek prijeći preko ceste. Romana je svoju malenu radnju imala u kući prekoputa, u kojoj je i stanovala. U istomu prostoru ranije je bio postolar. Ušavši, Anna svuče svoje gaćice s čarapama.
– Prvo lijevu, molim! – zatraži Ramona. Anna ispruži obnaženu nogu, te je promatrala kako se žena prignula preko nje. I lice je spustila, pa je Anna mogla vidjeti zatiljak s kosom svezanom u čvor. Inače bi joj vlasi sezale sve do struka. Gledala je i pogrbljenu kralješnicu, te kopču grudnjaka što se na leđima jasno ocrtavala kroz tanak radni ogrtač. U odjeljku je bilo vruće, a žena je ispod bijeloga radnog haljetka imala na sebi samo grudnjak i malene gaćice. Kad se okrenula da dohvati kremu za tabane, pod tankom se tkaninom napadno ocrtaše okruglasti bokovi i bedra. Anna proguta slinu, jer joj se pred oči ponovno vrati prizor od jučer navečer, ono razjapljeno spolovilo. Da li i ona tako izgleda, u takvome položaju? Nikad se nije pogledala dolje, tek se znala popipati. A i to tek katkad. Tillu to nije bilo po volji. Tili!
– Nešto nije u redu? – upita ju žena.
– Što?
Anna razrogači oči, zagledavši se u začuđeno lice druge žene.
– Ne.! – odvrati. Valjda se nije odala? Bilo je dobro što ova žena inače nije ništa ni naslućivala o svemu.
Nakon završenoga uređivanja nogu, Anna je upravo pošla prema izlaznim vratima, kad naiđe na petgodišnjega Ramoninog sina. S vremena na vrijeme bi tu ženu viđala s pratiteljem, ali su se ovi mijenjali. Vjerojatno ni jedan od njih nije bio Rubenov otac. U svakome slučaju, Anna još nikad nije vidjela nekoga muškarca da se igra s djetetom. Bio je to neobičan dječak. Nije pozdravljao, a kad bi ga netko oslovio, uvlačio bi glavu među ramena. Unatoč tome, Anna ga ovaj put oslovi prijateljski.
– Hej, Rubene!
Dječak ne odgovori. Nešto je pritom polagano sisao. Obično bi u ustima držao svoj vlastiti palac, a nerijetko bi se i još uvijek hranio iz bočice. No ovaj put na tren podigne glavu i promotri Annu, kao da mu je iznenadno postala zanimljivom. Anna sad uoči, što to on siše. Bio je to jedan od onih punjenih slatkih štapića.
– Imam i lizaljku s licem na njoj. – povjeri joj se dječak. – Želiš li vidjeti?
Mališan joj se isceri. No to nije bio djetinji smiješak, prije nekakvo kreveljenje, smatrala je Anna.
Istodobno je obuzme nešto nalik panici, ma koliko to izgledalo besmislenim. Zasigurno ima tih slatkih štapića i golemih lizaljki u svakome kiosku. Pohita preko ceste kući, pa u Tillovu radnu sobu. Tamo doslovce istrgne duboki pretinac i zagleda se unutra. Manjkalo je pet slatkih štapića i pet lizaljki. Drolja!, pomisli. Bijedna sitna drolja! Nije joj više bilo žao te žene od prekoputa, samohrane majke. Anna osjeti lagano grčenje u netom ostruganim stopalima. Trebala je trenutak ranije nagaziti tu ženu u prignuto lice. Nije to bio nikakav dokaz, sasvim jasno. Unatoč tome, posložila je ponešto u mislima.f6 čežnjom, Tille!
– Da?
Dječak je pružao ruku prema njoj, držeći otvoren dlan prema gore. Kezio se.
– Ah, odbij! – sikne Anna.
To nije bio petgodišnji dječak, sin te žene. Bio je čudovište.
– Odakle imaš slatki štapić i lizaljku?
Anna je pričekala dok nova posjetiteljica nije ušla kroz vrata s natpisom Medicinska njega nogu. Dječak se već neko vrijeme igrao u vrtu ispred kuće. Anna ga je promatrala i čekala sve dok nije bila sigurna da mu majka neće izaći i umiješati se. Njega nogu trajala je prosječno oko dvadeset minuta. Anna je htjela razgovarati na samuo s djetetom, pa je sad imala dovoljno vremena:
– Ha? – dječak digne vglavu i pogleda je.
– Već si me razumio. Želim znati, odakle to sad imaš lizaljku i slatki štapić?
Ruben pokaže palcem preko ramena na kuću Lieboldovih. I opet nije ništa rekao, tek se ponovno budalasto kezio. No znao je točno o čemu se radi, na to je Anna mogla prisegnuti.
– Od mojega muža?
Dijete kimne. Nije djelovao zbunjeno. Prije bi se moglo reći nekako veselo. Čak pogleda Annu u lice, što je bilo neobično, jer to nikako nije običavao.
– Zašto ? – upita Anna. – Zašto ti je dao slatkiše? Mališan slegne ramenima.
Anna ga zgrabi za ramena. I protrese ga.
– Govori već jednom! – okosi se na dijete.
– Ne znam – odgovori Ruben. Oči mu tad poprimiše prepreden izraz, te dometne. – Svaki put se zatvaraju.
– Hvala.! – Anni je teško palo, reći djetetu još i "hvala". Brzo se okrene, namjerivši prijeći ulicu.
– Hej! – začuje tad. I okrene se.


Vrativši se u kuću, Anna pogleda na sat. Nije više preostalo mnogo vremena, pa će se Tili vratiti doma. Obiđe sve prostorije, ogledavajući se, kao da je to postao tuđ prostor. Ispred njegovoga pisaćeg stola se zaustavi. Naglo izvuče pretinac, ne trudeći se ovaj put prikrivati tragove. Prolista uredne bilježnice. TEKUĆI RAČUN pročita na jednoj, uzornim slovima. Iz zapisa se moglo vidjeti, na račun su stizali visoki iznosi. No da, Tili je zarađivao dobro. Sasvim na kraju bila je prikopčana kopija jednoga trajnog naloga. Ime Ramona Koller upravo joj udari u oči! Bio je naveden i iznos, pet stotina maraka mjesečno. A u kućici Namjena na obrascu je bilo zabilježeno Tillovim rukopisom: Za Ramonu! S čežnjom, Tili!
Nalog je predao u njihovoj zajedničkoj bankovnoj poslovnici. Potpisala je gospođa Arens, stručna savjetnica i uvijek vrlo susretljiva činovnica. Otkriće natjera Anni tamno rumenilo u obraze. Zgrabi kutiju s lizaljkama i omot sa slatkim štapićima iz njihovoga skrovišta, pa sve to bijesno nabije u cijevi od kovine, koje je Tili rabio kao koš za papire. Rokovnik s prikopčanim izvodima ostavi otvoren na stolu. Sjuri niz stube, dohvati svoju jaknu s kapuljačom i otrči dalje u garažu. Tamo se popne na svoju nizozemsku dvokolicu i odveze se, tek tako, bez nekoga odredišta na umu. Vjetar joj je tukao u lice, a otvoreni skuti jakne lepršali su oko nje. Nije osjećala studen, vozila je sve dalje, sve dok nije morala zastati, ostavši bez daha. Stigla je do zabranjenoga područja belgijske vojarne, pa je daljnji put bio zapriječen. Pogleda na sat. Tili će ubrzo stići kući. Učini joj se pritom gotovo previše osobnim, misliti na njega kao na "Tilla". Okrene dvokolicu i usmjeri natrag.U kući je gorjelo svjetlo. Otvori kućna vrata i odmah začuje televizor. Silovito gurne vrata dnevne sobe, te joj u lice odmah zastruji nekakav odvratan vonj. Tili je otvorio kutiju srdela u ulju. Anna je mrzila srdele u ulju. Dakako, sjedio je pred televizorom, a na koljenima je imao pladanj, te se trudio držati ga ravno. Na njemu su bile ploške toasta[21] natopljene uljem, jer je na njih poslagao hladnu ribu. Ispred njega pak, na staklenome stoliću, stajala je boca piva s čašom, uredno smještena na podlošku. To ne bi zaboravio nikad.
– Zatvaraj vrata! – zareži on. Pritom nije ni podignuo pogled s televizora.
Anna otrči u kuhinju. Znala je! Znala je! Na radnoj ploči ležao je svinut poklopac kutije u kojoj je bila riba. Masnoća koja se cijedila s komada lima već je napravila masnu mlaku uokolo. Anna uzme limeni poklopac i s njim poleti natrag u dnevnu sobu.


– Evo! – uzvikne i baci mu zauljen komad lima na njegove besprijekorne hlače od runske vune, s oštro uglačanim rubom na hlačnicama. Pogodila je točno u sredinu.
– Zar si potpuno pomahnitala?! – drekne Tili, skočivši. Poklopac sklizne dolje na snježno bijelu vunenu podnu oblogu, a na njegovim hlačama zaostane tamna masna mrlja. Anna vrištavo zahihoće.
– Ljubavni pozdrav od Ramone! – uzvikne. – Je li zadovoljna s tvojom zauljenom srdelom?
– Govnarko! – drekne Tili. Pladanj s hladnom ribom još je uvijek držao u ruci, a u očima je imao leden izraz. Ali se Anna nije bojala. Ni najmanje! Stajala je ispred njega, puštajući hihotanje da navire iz nje sve glasnije i glasnije. Jednostavno nije mogla prestati.
– Sasvim si skrenula – rikao je on. – Sasvim! – No pritom se nije micao s mjesta. A nije ni spuštao pladanj.
– S čežnjom, Tille! – kroz nos zaunjka Anna. Tako je to bilo zapisano na trajnome nalogu banci. Doslovce.
– Gaduro! Rovala si mi po stvarima.!
– A ti po njenima. Za pet stotina maraka mjesečno. Jadnice!
– Ja ne plaćam ženi. Nikad!
– Pet stotina – zapjevuši Anna.
– To je posao, ti glupa kravo! Uložio sam njen novac. To je dobitak. Vraćam joj pet stotina mjesečno. Za nju je to dobar posao, a i za mene.
– Jest, posao.! Jasno! – Anna se zapilji u uljnu mrlju na njegovoj konj usnici. To potraje neko vrijeme. Nije skretala pogled. Imala je mnogo vremena i nije ga se bojala. Tad pođe na kat, u spavaonicu, gdje je sad uvijek spavala sama. Opreza radi, zatvori vrata za sobom i zaključa ih.
Čula ga je kako buci u prizemlju, pa za neko vrijeme kućna vrata kako se zatvaraju. No nije čak ni ustala, kako bi provjerila nalazi li se prekoputa, u spavaonici s ormarom koji je imao zrcalo na vratima.
Mogla je pokušati, promatrati ga kroz maleno okno u svaštarnici. Na tren si ga predoči, potpuno isprepletenoga s bujnim tijelom tamo prijeko. Njeni svježe ostrugani tabani kratko je zasvrbješe, pa udari njima u posteljnu nogu.
Pođe u kupaonicu, umije se kao i uvijek, te podrobno opere zube. U gostinjskoj sobi izvuče iz utičnice priključni kabel glazbenoga stupa i odgura antracitnosivu kutiju, zajedno sa zvučnicima, u spavaonicu. Htjela je čuti Both Sides[22], Phil Collins joj je trebao pružiti punu silinu svojega hrapavog glasa, obilat obrok čežnje i rastapanja. Upravo joj je bilo stalo do toga. Malenu radiobudilicu izbacila je van.
We voait and we wonder[23], bile su posljednje riječi napjeva, koje je čula. Jer, ubrzo je zaspala, s pjesmom u uhu. Ona ne želi nedjelatno čekati i gledati što on čini! Začudit će se još. To su joj bile posljednje misli prije nego je usnula. A na njenome jastuku počela se širiti vlažna mrlja.
Ali to više nije osjetila, jer je plakala u snu.


Nije ga čula kad se vratio. Tijekom noći se probudila, jer je morala na zahod. Usnice su joj bile suhe i ispucane, vjeđe slijepljene, a trbuh nadut kao neposredno prije početka mjesečnice. No nije još bilo vrijeme na to, premda je moguće i krvarila. Posebna zbivanja znala su joj skratiti razdoblje i ranije potaknuti te ženske dane.
Ustane i odvuče se u kupaonicu. Prošla je pokraj vješalice, ali nije ni pogledala visi li mu ogrtač tamo. Nije to čak ni htjela znati. A nije ni provjerila jesu li mu postole odložene na otiraču za noge. Odlučila je, jednostavno više ne voditi računa o njemu. Ne sada. Ispustiti tekućinu iz sebe i nastaviti spavati, to je bilo jedino na što je mislila. Bilo je lijepo ponovno utonuti u san. Ta jutro će stići i onako dovoljno rano!
Pomokri se i zatim zagleda u tamnožutu mlaku što je ostala u školjci. Bilo je tu i krvi, ali je vonjalo isključivo na mokraću. Njen vlastit vonj grizao ju je u nosnicama. Ustavši, nije se obrisala, te joj nekoliko kapljica poteče niz bedra. Tad otvori slavinu, kako bi oprala ruke. Neko vrijeme je promatrala jak mlaz, lagano prignuta naprijed, rukama oslonjena na umivaonik.
No više nije bila sama.
Više ga je osjetila, još i prije nego je ugledala njegov odraz u zrcalu poviše umivaonika.
– Što hoćeš? – protisne.
Htjela se uspraviti, no on je u tome zapriječi. Promatrao ju je s vrata, te joj prišao i pripio se na kruškoliku izbočinu njenih bokova i zadnjice. Dijelila ih je tek tanka košulja od batista. Bilo je poput zgode od prije nekoliko dana, kad je izašao ispod tuša. No tad je bila obnažena, prsa su joj visjela iznad umivaonika i pomicala joj se u skladu s njenim kretnjama pri sušenju kose. A na dojkama su se isticali veliki tamni kolobari oko bradavica. Tad je osjetio stezanje i probadanje u međunožju, no ona ga je ismijavala. "Rasplodni bik uistinu nisi.!", rekla mu je. Toga se sad prisjetio. Pogleda niz sebe, ali to i nije bilo potrebno. Znao je da mu stoji. Snažan kolac, pa mu se više neće izrugivati. Stupi iza nje ipovuče joj košulju s ružičastim prugama preko glave. Grgljala je nešto kroz tanku tkaninu, ali se on na to nije osvrtao. Uprijevši jednu ruku o njena prignuta leđa, slobodnim je dlanom raščepi, pa se utisne u otvor okružen gustim crnim kovrčama. I odmah navali punom snagom.
– Droljo! – protisne. – Bijedna mala droljo! Ponavljao je to, ne prestajući sve dok nije svršio. Ovaj put mu je to uspjelo.
– Taaako.! – reče tad. – To bi bilo to.
Anna ne reče ništa. Sjedne ponovno na školjku, a on je već otišao. Sve ju je peklo i boljelo, stidne usnice su joj bile otečene i vlažne. Njegovo se sjeme pomiješalo s njenom vlagom, a to je bilo ono najgore. Ovlažila se, te na koncu osjećala čak nešto nalik na strast, pri onim njegovim grubim naletima. Istodobno gađenje i pohotu. Zgadi se same sebe. Ispaštat će on za to!

Prekoputa

Tili si je zagurao jastučić iza leđa i ruke prekrižio iza vrata. Gledao je izravno u jedna od pet vrata sa zrcalima, koliko ih je imao ormar u sobi. Vidio je sebe i ženu u postelji. Smješkao se. Osjeti neodoljivu želju da domahne.
Ako bi netko u kući na drugoj strani ulice, njegovoj kući, uzeo dalekozor i osmatrao kroz prozorčić na svaštarnici, taj bi došao na svoj račun! Anna je znala za to mjesto. Ako ga je netom promatrala. Smiješak mu postane širi.
– Bilo je lijepo s tobom. Vrlo, vrlo lijepo.
Te njene riječi bile su kao odjek onoga o čemu je upravo razmišljao. Ramonine usnice dodirnuše mu dlačice pod pazuhom, a kad je pomicala usta pomalo ga je škakljalo.
Ramona, pomisli on. Kakvo ime! Pogleda ženu koja se nadnijela nad njega, uguravši glavu pod njegovo pazuho. Već je neko vrijeme ležala tako, što zasigurno nije moglo biti osobito udobno. U zrcalu sučelice izgledala je poput tamnoga valovitog saga, koji je počinjao ispod njegove ruke i širio se daleko dolje. Ramona je, naime, imala vrlo dugu i gustu kosu. Sezala joj je skoro do zadnjice, poput gotovo crnoga obruba koji je naglašavao bjelinu puti. Premda je Ramona bila bujnije građena od Anne, zadnjica joj je ipak bila plosnatija, šira i plosnatija, prelazeći blago u bokove. Njegova je žena bila sedam godina starija od Ramone, ali je imala ludo tijelo. Ponovno mu pred oči dođe slika dviju čvstih i lijepo zaobljenih polulopti, dok se prigibala iznad umivaonika.Nije on bio kriv. Anna ga je izazivala.! Svojini zajedljivim izjavama, pa s tim kako ga je progonila. Ženu mogu s godinama postajati vrlo bezobzirne, potpuno zaboravljajući na bilo kakvo suzdržavanje. To je vidio i na njenoj starijoj sestri Marie, koja je zasigurno izvlačila muškarcima njihovu stvar iz hlača. Onaj Marcel nedavno bio je posljednji u nizu, mlad čeponja. Pravi muškarac si takvo nešto ne bi dopuštao. Anna ga je razdražila, nastojala to postići, te ju je on uslužio. Odostrag, pomisli, iscerivši se. Znao je točno da je tako htjela. Nije si morao ništa predbacivati! Ovlažila se, obilno. Nije on glup.
Nešto ga potakne da bez promišljanja pljesne ženu pokraj sebe dlanom po zadnjici. Nije to bilo jako, ali je na udarenome mjestu ostao crvenkast otisak. Ona cikne i uspravi se. Kao da se uplašila.
– Zašto si to učinio? – upita ga.
Anna to ne bi upitala, pomisli on. Njeno bi se tijelo trzalo i izvijalo, znala je biti osobito pohotnom. Jedanput je to i njoj učinio, pljesnuvši je po obnaženoj puti. Učinio je to samo taj jedan jedini put. I bio je pritom poprilično pijan. Poslije toga je razmišljao o načinu kako je reagirala njegova žena. Takvo nešto bilo je izopačeno, barem u jednome braku. Nije se moglo nekoga poštivati i istodobno mu činiti takve stvari, smatrao je Tili.
Ramona se ispravi. Gledala ga je, oči su joj bile velike i modre, duge trepavice je oličila crnomodro i zagladila prema gore. Tili je izbjegavao dodirnuti ih usnicama. Moglo se zamijetiti da je Ramona ponosna na svoje oči. Dok ga je tako netremice gledala, imala je nešto kravlje u očima. No, sasvim razumljivo, to joj nije rekao.
Izgledalo je da razmišlja, a tad joj se lice razvedri.
– Da ti donesem nešto za jelo? – upita mazno. Zasigurno si gladan. Posebno sam kupila ardensku šunku za tebe.
– Ti si srce. – odvrati Tili. I uistinu je to bila. Anna nikad ne bi došla na pomisao ponuditi mu nakon dobre ševe nešto čime bi mu ugodila. Poslije toga bi bila vrlo troma i mlitava, te bi se okrenula na stranu, željeći da je češka. Ako pak ne bi pripazio, pa bi zadrijemao, stisnula bi se kroz neko vrijeme k njemu i htjela još. Već ga jeznala probuditi i usred sna. Naučio se odmah nakon toga ustati i navući svoju pidžamu. Anna bi uvijek spavala gola.



Ramona pipajući potraži jutarnji ogrtač, koji je ležao na donjemu dijelu postelje. Našavši ga, sklizne u njega, još i prije nego je potpuno ustala. Bio je to nekakav uzorak s velikim cvjetovima, žute latice na crnoj podlozi, pomalo nalik na odjeću gejši[24]. Tili se naceri, jer su njene modre oči i izraz lica povrh ogrtača bili vrlo daleko od azijatskoga izgleda.
– Sviđam ti se? – upita ga ona, vezujući čvor na ogrtaču i poravnavajući nabore oko struka. Na koncu još dlanom pogladi svjetlucavu tkaninu. – Nov je. – napomene značajno.
Nov, ali jeftin, pomisli Tili.
– Jasno, da mi se sviđaš! – rekne pak naglas. I to nije bila laž, a nije ju htio ni pozlijediti.
Zadovoljno se odgegala do vrata, a on je gledao za njom. Materijal je bio nešto poput pokladne svile. Anna se znala odijevati bolje, mnogo bolje. Skupe krpice i kuća, to joj je odgovaralo. Nije se moglo usporediti s ovim ovdje! Anna je imala sve. Tili potrese glavom.
– Nećeš šunke? – upita ga Ramona. Njegovo potresanje glavom povezala je sa svojom ponudom da mu pripravi kruh obložen ardenskom šunkom. – Imam još i jetrene paštete. – dometne ona.
– Ne, ne.! – hitro odvrati Tili. – Radije ardensku šunku.
Kad je prvi put pohodio Ramonu, premazala mu je jednu plošku kruha jetrenom paštetom. Zagrabila ju je iz nekakvoga omota, a pašteta je imala odvratan okus. A zasigurno više nije bila ni svježa. "Mi ne jedemo mnogo narezaka, Ruben i ja", rekla je tad. "Onda bih malo sira", odgovorio je. Anna je napokon također radije jela sir. Ali Ramona nije imala ni sira u kući. "Ili marmelade?", ponudila je još.
Ramona otvori sobna vrata, pa Tili začuje dijete. Upravo je nešto mumljalo, a izgledalo je da se šuljalo oko sobnih vrata, premda mu je Tili, uostalom kao i svaki put, donio jedan statki štapić i jednu lizaljku.
– To ćeš sad lijepo pojesti u kuhinji, čuješ li! – rekla je Ramona i još mu pustila kasetu s pričama.
– I ja želim šunke.! – reče dječak.
Oboje su otišli u kuhinju, no kroz tanak zid Tili je mogao čuti svaku riječ, premda je Ramona govorila vrlo tiho.
– Nemam dovoljno šunke – odgovorila je sinu. Složit ću ti plošku kruha s nutellom*. I donesi još jednu kasetu. Smiješ je slušati uz jelo.
– Kasete su dosadne. – dječakov je glas zvučao ojađeno. – Želim junačke** kornjače.
– Za rođendan – odvrati njegova majka.
– Sad odmah! Želim ih sad odmah!!! – kriještav dječji glas bio je sad vrlo glasan.
Tili promisli, ne bi li sad trebao ustati i otići? No to jednostavno nije mogao učiniti Ramom. Nije bio od onih, koji napuštaju ženu u nevolji. I općento uzevši, ne bi se on u sve ovo upustio. Taj papir o završenome studiju prava joj je udario u glavu. Sudska izvjestiteljica u dobi od tridesetpet godina?! Tili prezrivo otpuhne. Pravnika ima poput pijeska u moru. To si je ona tako umislila. " Ti živiš kao u kukavičjemu gnijezdu, visoko u oblacima!", rekao joj je. Već će to uvidjeti.
Ramona otvori vrata spavaće sobe. U ruci je držala pladanj s ploškom kruha obloženom ardenskom šunkom. Tili se trgne, jer se kriještanje dječaka kroz otvorena vrata sad čulo još mnogo glasnije.
– Mrtvo je umoran – rekne Ramona i prigne se k njemu, kako bi mu utisnula poljubac, vrlo nježan. Pritom joj iskočiše njena puna prsa, ali tek na tren, jer se odmah ponovno uspravila.
– Mislim da trebam kratko leći s njim – pojasni mu. – Tako će se smiriti. A i mi ćemo imati mira.
Tili gurne jednu ruku između nabora glatke tkanine njenoga ogrtača, tražeći joj prsa. Naiđe na jednu dojku i stisne ju.
– Ti si nezasitan.! – zahihoće ona. Svidjelo mu se i to. Anna ne bi nikad došla na pomisao izreći mu nešto takvo.
– Mamice, dođi! – vrata se jače odškrinuše.
– Požuri se. – reče Tili Ramoni. Nije htio da dječak uđe u sobu. I to premda je volio djecu. Primjerice, mala Nora je bila ljupka djevojčica. Erichovi božični dijapozitivi su ga ganuli. Usjeklo mu se ono okruglasto lice i kovrče. Za takvu malenu kćer, pomislio je tad, iskreno je bio pripravan sve zaboraviti. No Anna je tad sve razorila onim svojim "Šteta što nisi ništa zamrznuo, dragi." Ismijala ga je pred njegovim najboljim prijateljima.
Kad se Ramona vratila, jutarnji joj je ogrtač bio olabavljen. Jedno okruglo rame i jedna dojka su se razbludno gurali van. Morao je pomisliti na ono što je netom izrekla, "Ti si nezasitan.!"
– Dosta sam umoran. – promrmlja i bolje se umota u pokrivač.
– No, onda ćemo se tek milovati. Dobro? – Lice joj je blistalo, čisto. Sprala je crnilo s trepavica i smeđu boju, pa je sad stajala bosonoga uz postelju i čekala. Jednu je nogu stisnula ispred druge, jer u sobi baš i nije bilo pretopio.
– Ta dođi već jednom.! – reče joj on. I pomisli, baš je draga. Ramona klizne pod pokrivač i pripije se uz njega. – Je li dječak zaspao? – upita ju tad.
– Da. Napokon. – odvrati ona. – Pokatkad mi nije jednostavno, ovako samoj s djetetom.
– No ti si ga htjela? – zapita Tili. Nisu nikad razgovarali o Rubenovome ocu. Tili je jedino znao da Ramona nije bila udana, te da joj povjerenstvo za mladež svakoga mjeseca isplaćuje tristotinedvadesetpet maraka kao pomoć za njenoga sina. Takav je bio propis.– Dakako! – rekne ona i priljubi se uz njega. – Od uvijek sam željela imati djece. Mnogo djece. A sad, uskoro će mi trideseta!
– Još si dovoljno mlada – napomene on, bez mnogo razmišljanja. Odnosno, barem nije razmišljao o Ramoni. Kad svaka normalna žena čezne za djetetom, zašto to ne vrijedi za njegovu ženu? Anni je bilo tridesetpet. Nije ostajalo još mnogo vremena!
– Želiš li da ti nešto odam? – šapne mu Ramona u uho. Prije toga je gurnula zavjesu svoje bujne kose u stranu, kako bi mu se bolje primaknula.
– Hmmm. – odvrati on neodređeno.
– Od tebe bih rado imala dijete. Ludo rado! – i poljubi ga u usku. Usnice su joj bile vlažne.
Tili si obriše rukom uho.
– Ja sam oženjen. Nemoj to zaboravljati!
– Hvala Bogu, vi nemate djece.
– Kakva je u tome razlika?
– S djecom bi bilo mnogo teže. Ovako bi jednostavno mogao otići, bez većih neprilika.
– Nikad neću otići od kuće. Kuća je moja.! – Tili se uspravi u sjedeći položaj.
– No, tad bi ona mogla otići. Sad, kad je odvjetnica, a nema ni djece.!
– Odvjetnica? O tome tek sanja. Dok do toga stigne, imat će skoro četrdeset. Upućena je na mene. I ovisi o meni.
– Imaš toliko razumijevanja. Čak i za nju! – Ramona mu počne cupkati dlačice na prsima.
– Anna je moja žena. Ne zaboravi to, molim te. – i odgurne njenu ruku sa svojih prsiju. Ah, bilo bi bolje da je šutio, pomisli odmah.
Prošla su približno četiri tjedna, otkad je Anna pala u zanos zbog svojega završnog ispita na pravu. Gotovo je nikad nije bilo kod kuće, a tog je dana Tili kresao živicu u vrtu ispred kuće. Pritom se porezao. "O Bože", dobrzala je Ramona iz svoje malene radnje i dodala, "dođite brzo!" Pružila mu je ruku kako bi se oslonio o nju, pa mu previla ozlijeđeno mjesto. Nakon toga ga je prisilila da legne. "Vaš tlak.", rekla je i natočila mu čašicu žestice. Kasnije se još raspitivala o njegovoj ženi. To se kao prirodno nadovezalo u razgovoru, jedno za drugim. Žene, pristojne žene, te ne skaču tek tako jednostavno s nekim muškarcem u postelju. A pogotovu ne, ako je on oženjen.
Zapravo je to bilo uobičajeno brbljanje, no ona kao da je sve izrečeno shvaćala doslovce.
– Jesi li se sad ozlovoljio? – upita ga Ramona. Tili se trgne iz prisjećanja.
– Zašto? – uzvrati pitanjem.
– Zato što te ne smijem dodirnuti. – Uistinu su joj se ovlažile oči. Tili je vrlo teško mogao podnijeti ženski plač.
– Dakako da me smiješ dodirnuti. Samo ne ovdje. i pokaže na svoja prsa. – To me škaklja.
Oči joj se počeše prelijevati. Ona je jednostavno bila takve prirode, od onih ljudi koji su bez suzdržavanja pokazivali osjećaje. U tome je i bila njena draž. Anna je bila drukčija, mnogo hladnija. I u najromantičnijem trenutku bila je kadra smjestiti neku svoju zajedljivu primjedbu! To je, izgleda, bila obiteljska značajka. Trebao je ranije pripaziti na to.
– Bolje ovdje. – reče pak Ramoni i povuče njenu ruku do svojega pjetlića. Taj kao da je živnuo, po drugi put te večeri.
Ona glasno smrkne.
– Nezasitniče! – ponovi.
– Sa ženom poput tebe. – polaska joj on.
To je umiri. Bilo je zatim dobro. Zaista dobro. Nakon svega je ponovno pogledao u zrcalo na vratima ormara. Ramona uhvati njegov pogled.
– Trebali smo ugasiti svjetlo. – reče. – Ili barem navući zavjesu!
Ona zna, pomisli Tili. I te kako zna! I nasmiješi se.
– Ne brini se, mila. – i nježno je pomiluje po prsima i trbuhu. Koža joj je bila vlažna, jer se lako znojila. Vlaga se sad uhvatila i njega. Najradije bih se smjesta istuširao, pomisli. No Ramona nije imala tuš.
– Na početku sam pri ovome uistinu osjećala grizodušje – napomene Ramona, pogledavši ga. Kao da ju nijesmetalo što se toliko znoji. – Čak i unatoč tomu što vi više niste istinski zajedno, znaš već što mislim. – dometne zatim. Morao se još naviknuti na taj njen ustručavajući način opisivanja pojedinih pitanja. Anna je po prirodi bila vrlo otvorena, pa je i bez okolišanja govorila o svemu.
– Vrlo je uzbudljivo, kad ti to radiš. – primijeti Tili. A to je bilo točno. Ramona je za njega legla na postelju, pripravila se za njega. I gledala je u zrcalo, te znala da ju promatra s druge strane ulice, uistinu se zagrijala. A i on! Tili ponovno pogleda u zrcalo.
– I ne smatraš me zbog toga za jednu.
– Zasigurno ne.! – I da bi ju razveselio, te joj olakšao rastanak, jer je sad uistinu namjerio poći, dometne – Koju si to kasetu o junačkim kornjačama želi Ruben? Kad odem u grad, donijet ću mu je.
– Ti si srce! – i već joj se oči ponovno ovlažiše.
– A ti si budalica. – odvrati on. No mislio je to ljubazno i nježno, jer joj je toliko bilo stalo do njega.
Ustane i navuče odjeću, gledajući pritom kroz prozor. Preko ceste, u njegovoj kući, gorjelo je svjetlo. Anna je bila kod kuće i još uvijek budna.

Ulična svetkovina kod Lieboldovih

– Je li vam žena bolesna, gospodine Liebold?
Tili je netom otvorio prtljažnik automobila i vadio njegov sadržaj: sanduk piva, dvoje hlače u zaštitnoj prozirnoj foliji, što ih je preuzeo u čistonici, te odeblji svežanj izglačanih košulja. Bio je srdit, jer su na njegovim skupim košuljama ponovno bila uništena dva puceta. Čistionica je imala premalo osoblja, pa nisu stizali ručno glačati košulje. Ovratnici i narukvice su također stradavali u stroju za glačanje, točnije napravi za pritiskanje. Ubrzo će sve njegove dobre košulje biti oštećene.
Začuvši pitanje, Tili se, okrenut još uvijek leđima, kratko zamisli. Tko bi to mogao biti? Neka susjeda? Vidjeti nije mogao ništa, jer je podignuo i svinuo ruke, te na njih naslagao snop rublja. Taj mu je sad priječio vidik. Sam je sebi izgledao bedast, kao da je vlastit tegleći magarac. Ah, serem na to, pomisli. Premjestivši teret, prepozna općinsku patronažnu sestru.
– Zašto bi moja žena bila bolesna? – upita ju.
– No, da. – žena je odmjeravala kako njega, tako i sve te silne stvari i omote, koje je vukao. – To je i zbog naše ulične svetkovine. Vaša se žena čak nije ni upisala u popis.
Patronažna sestra je stanovala u kući na uglu, te je već godinama preuzimala pripreme za uličnu svetkovinu. Vjerojatno je Briiderlingasse bila jedina ulica u cijelome gradu Kolnu, koja je svoju uličnu svetkovinu slavila prve subote u veljači, takorekuć kao uvod u poklade. Debeli panjevi, napjevi uz koje se društvo složno ljuljalo ikelnsko pivo iz bačve združivali bi susjede, pa čak i one koji su bili posvađeni zbog psa lutalice ili zapuštene i podivljale tratine na susjednome zemljištu. No svađa se sručila ljeti, a sad je bilo razdoblje ludovanja. Nije bilo nikoga u ulici tko bi se isključio iz toga veselog događaja.
– Jasno, preuzimamo na sebe kolač s lukom i popečke s nasjeckanim bademima – žustro će Tili. Tako se to već ustalilo. Anna čak više nije ni morala tražiti naputak za pripravljanje, jer je sve znala napamet, a on bi odnosio dva lima i punu zdjelu masnih kolačića do prodajnoga mjesta.
– Ah, sad mi je lakše. – reče sestra i u znak pritvrde uzdahne olakšavajuće. – Već sam pomišljala.
– Ne, ne – otkloni odmah Tili, prekinuvši je. – Ne trebate se ništa brinuti. Moja žena jednostavno ima previše posla u kući. Zasigurno je na to zaboravila, jer naime prvoga počinje raditi u općinskome sudu.
– Znači, točno je. Žena vam je sad uistinu odvjetnica? Zašto zapravo Anna ne bi bila odvjetnica, pomisli Tili.
Ta, na koncu konaca, nije oženio nekakvu glupaču:
– O, da – odvrati i istodobno pogleda svoju opskrbu, te silne stvari koje je još uvijek držao na rukama. – Pa, vidimo se. Ove stvari polagano postaju teškima.
Tili pritisne laktom na zvono. No nitko nije pokrenuo električnu bravu. Prokune i odloži svoj teret ispred ulaznih vratašca. Sad je mogao otključati vrata, ali je sve morao ponoviti još i na ulazu u kuću. Mogla bi mi barem otvoriti, pomisli.
– Anna! – dovikne, oslonivši se na stupić kojim je započinjalo stubište. Ispružio je glavu, malo je nagnuvši prema gore i prema stubišnome prostoru. Glas mu odjekne, a zatim ponovno zavlada tišina. Ali ne potpuna. Napregnuvši se, mogao je nešto čuti. Naćuli uši. Phil Collins! Ponovno je stavila taj isti CD. Revanje tog tipa jednostavno više nije mogao slušati. Ona se pak toliko udubljivala u tu nazovi glazbu, kao da je pošašavjela šiparica. Uistinu je time samu sebe činila smiješnom.
– Anna! – vikne ponovno. Uzet će natrag i glazbenu liniju, moja je, pomisli Tili. Bez pitanja je uređaj jednostavno izgurala iz gostinjske sobe i otpremila ga u spavaonicu.A to i nije bila njena spavaća soba.! Pogriješio je, prepustivši joj zajedničku ložnicu. Jednako tako mogla bi i ona spavati u gostinjskoj sobi.
Uspne se drvenim stubama. Još je uvijek imao ogrtač na sebi, nije ga skinuo, a drvo je škriputalo pod njegovim koracima. Morala ga je čuti.! Ali nije davala znaka od sebe, jednako se oglušujući kao i na njegovo dozivanje. Naglo otvori vrata spavaonice i odmah ga zapljusne dimljivo pjevušenje, nalik nekakvome odvratom valu. Anna je ležala poprijeko na bračnoj postelji, s nogama na njegovoj polovici, kao da je i ta njena. Bez riječi se prigne i izvuče utikač.
– Tako!
Usred skladbe, zvuka nestane. Tili se isceri. I odmah počne namatati kabel.
– Što je sad to? – začudi se Anna. Iznenadio ju je.
– To je moja– linija. – odvrati on. Zatim uredno omota kraj kabela s utikačem oko odgovarajućih držača, poprijeko, kako bi ostao pričvršćen. Anna ni do danas nije uspijevala naučiti, kako uredno namotati kabel.
– Trebam li si i ja kupiti jednu liniju? I hoću! I te kako, da znaš.! – u međuvremenu je privukla noge i uspravila se.
– Čime? – upita on i jednom rukom poravna presvlaku na svojoj polovici postelje, koju je ona zgužvala nogama.
– Novcem. – okosi se ona, podižući ruku i trljajući palcem o kažiprst. – Lova! Znaš već.
– Kod mene se nećeš poslužiti. Ne s mojega računa!
– To je još uvijek naš zajednički račun.!
– Dat ću ga zatvoriti.
– Nećeš se usuditi!
– Samo pričekaj. Vidjet ćeš.
Podigne glazbenu liniju i odnese je u pokrajnju sobu. Pođe natrag u prizemlje, pa se tek tad prisjeti ulične svetkovine. Istrgne listić iz blokića pokraj telefona i zapiše poruku. Listić odloži na podložak u kuhinji, koji je Anna pripravila sebi za večeru. Na podlošku je stajala jedna plitica, jedna čaša, jedan komplet pribora za jelo i jedan ubrus. Od svega po jedan komad. Više nije ni pokušavala održavati privid da su bračni par.Općinskoj patronažnoj sestri sam za subotu potvrdio dva lima kolača s lukom i jednu zdjelu popečaka s nasjeckanim bademima! Zasigurno si zaboravila.
To je bila poruka koju je napisao, krupnim slovima i poletnim slovima. Upravo mu je godilo pribilježiti te dvije rečenice. Nakon toga si izvadi jogurt iz hladnjaka. Naziv jogurta je bio Landliebe[25], s okusom jagoda. Zapravo mu nije bilo osobito stalo do jogurta, za razliku od Anne. Ona bi redovito svaku večer pojela po jedan, zbog svoje probave. Anna nije kupila ništa što on voli, to je zamijetio već na prvi pogled. I tako uzme taj jogurt. Bila je to posljednja čašica u hladnjaku. Ponese jogurt u dnevnu sobu i sjedne ispred televizora, držeći čašicu u ruci. Uključi prijemnik, pa započne šetati po kanalima amotamo. No nije našao ništa, što bi ga zanimalo.
Trenutak je promišljao, bi li pošao preko ceste. Ramona bi se veselila. Ne, odluči tad, ona bi to mogla pogrješno shvatiti. Pažljivost kojom ga je okruživala, te vječito ponavljanje onoga njezinog "Ta to je jedino zato, što te toliko volim.!", pa zatim još i suze, jučer je doista slinila, suzila i tulila. Sve to kao da ga je na neki način sputavalo, utjerivalo mu neki prigušen osjet tjeskobe. Trebala bi biti dovoljno mudra, te ga ne sputavati toliko. Razumljivo, na ovoj uličnoj svetkovini je neće iznenadno osloviti s "ti", dohvatiti i vrag će ga znati što još povrh toga. Zato mu i jest jučer izvela tu scenu. Žene nisu pametne, a ni prilagodljive tuđim osjećajima. To je bila tek prosudba i samohvala, ali ni Anna niti Ramona izgleda nisu shvaćale što treba jednome muškarcu.
– Što je sad to? – Anna je zastala u okviru vrata, njišući u ruci onaj listić s porukom, što ju je netom napisao. A tad ugleda praznu čašicu od jogurta, na stoliću ispred njega.
– Kako dolaziš na to da mi pojedeš moj posljednji jogurt? – upita srdito.
– Naš jogurt, naša kuća, naša ulična svetkovina.! ispravi je on.
– Ah, možeš mi.!
– Ništa od jarca! – odvrati on i na trenutak si zamisli kako njena nevolja i potreba tutnje u nemoćnome bijesu, zato jer on više ništa ne pokušava kod nje. Njemu se nije žurilo. On je imao nadomjestak. Imao je i vremena. A bio je i zadovoljan što je ovako smjelom riječju ocrtao svoju muškost, kojoj je jedino on gospodar.
– Ništa od jarca? – ponovi ona. Pritom se cerila, kao da joj je iznenadno sinulo. – Točno! Ti me više ne možeš. – i podigne ruku ispred sebe, pa pusti prste da se preklope na dolje.
Bila je to ista kretnja s kojom je on nju katkad pokušavao zaustaviti, kad bi brbljala o nevažnim stvarima. No ona je to sad mislila drukčije, okrećući na spolnost. I on odmah shvati.
– Gaduro! – uzvikne.
– Puno zadovoljstva pri pečenju kolača – odvrati ona mirno. – Treba ti dva kilograma svježega luka, što se izreže na ploške. Ako pak ne znaš kako se to radi, moguće ti pomogne tvoja njegovateljica nogu.
– Ja sam s tobom oženjen. Želiš li nas sramotili u cijeloj ulici?
– Ja?!?
– Nećeš ništa postići na dulju stazu. Baš ništa. Ona se okrene i zaputi iz sobe. Pritom je pjevušila.
On prepozna napjev: Ramona, na rastanku ću ti poželjeti goodbye.[26] Došlo mu je da za njom baci čašicu od jogurta zajedno sa žličicom, ili možda vazu s blijedožutim ružicama. Mrzio je te blijede boje cvijeća. Da li je taj stručak sama kupila, pomisli. Gotovo i jest posegnuo za vazom, te joj je zavitlao u zadnjicu kojom je tako izazvno njihala u hodu. No u posljednjem se trenutku prisjeti svoje snježno bijele vunene podne obloge. Ako voda u vazi nije svježa, mrlje se neće dati očistiti. A bila je to i Rosenthal[27] vaza.
Zapravo je bio siguran da će se Anna do konca tjedna predomisliti. Ona po prirodi nije bila tip, kojem bi se fućkalo na mišljenje drugih ljudi. To si čak nije mogla ni priuštiti. Tako je čekao do posljednjega trenutka, no sigurnosti radi je ipak nazvao u trgovinu s kolačima i naručio dva lima kolača s lukom.
– Zasigurno misliš da si nevjerojatno važna? – reče Tili, dograbivši ključeve automobila. Bila je subota, a Anna je netom odložila telefonsku slušalicu. "Mogli bismo poći u kino, ulična svetkovina mi je preglupa. Onda, u tri kod dnedoma, bok!" Tako je okončala telefonski razgovor. Doista je bila toliko drska da se upravo danas dogovori za odlazak u kino!
– Smeta te to? – uzvrati ona protupitanjem.
– Samo nastavi tako! Još ćeš se začuditi!
– Ništa od jarca! – odvrati ona, cereći se i spuštajući pogled niz njegovo tijelo. Bilo je to bijedno i nisko. Htjela je omalovažiti i poniziti njegovu muškost! Kao da više nije bila pri sebi.
U trgovini delikatesa Hoss utvrdi da je zaboravio novčarku. Morao se još jedanput vratiti.
– Odmah stižem! – reče, te pohita iz trgovine. Žureći se, pri izlaženju skoro sruši neku ženu. Činilo mu se da svi bulje u njega.
Kolač s lukom iz trgovine, za koji je napokon platio tridesetdvije marke po ploči, bio je obogaćen češnjakom i slaninom. Nitko neće povjerovati kako ga je ispekla Anna. Ona bi svake godine pripravljala isto tijesto i isto punjenje. A popečci s nasjeckanim bademima imali su isti oblik kao i gotovo kupljeno pecivo. I bili su spakirani u vrećice od po stotinu grama. Kupio je deset takvih omota i kod kuće ih istrese u zdjelu, koju bi svake godine rabili tom zgodom. No kupljenoga peciva je bilo tek za pola posude. Ali to je sad bilo svejedno.
– Žao mi je. – ispričavao se ženama na prodajnome mjestu. – Moja se žena nije osjećala dobro.
Nije rekao zbog čega se zapravo ispričava, zbog poluprazne zdjele ili što je zakasnio ili zbog navodne Annine boležljivosti. Tako to pitanje ostade visjeti u zraku.
– Dobro, dobro. – reče općinska patronažna sestra, koja je također tu pomagala. – No vi ćete ipak doći? Počinjemo u tri.
– Sigurno – obeća Tili. Bilo je to točno ono vrijeme, za koje se i Anna dogovorila. Ni jedna ga nije imala pravo tako sramotiti.


Poslije kina Anna ipak navrati na svetkovinu. Bilo je već prošlo sedam, kad se pojavila, Prodajna kućica na malenome trgu već je bila zatvorena, a navečer bi se svetkovina nastavljala u dječjemu vrtiću. Prostorije vrtića bile su u suterenu kuće, u kojoj je stanovala patronažna sestra. Zapravo je to bio uređen podrum, koji je za ovu zgodu bio ispražnjen i pokladno urešen. Bilo je piva i raznih obloženih kriškica, te su upravo otvorili prvu bačvicu.
– Tvoja žena. – reče jedan od susjeda, lagano gurnuvši Tilla ramenom.
Većina žena tu u ulici imala je malenu djecu, te su ih upravo spravljale u postelju. Zato je u tom trenutku sve ostavljalo privid muške zabave. Upravo je zbog toga Anna upala u oči. A i Ramona isto tako. Konačno je trebala otpremiti Rubena na počinak, koji je uporno dodijavao Tillu, ponavljajući kao pokvarena gramofonska ploča: "Hoću jednu lizaljku" i "Ali obećao si mi kasetu o junačkim kornjačama./7 Tili se osjećao krajnje neugodno.
U trenutku kad je Anna ušla kroz vrata, upravo je bio zauzet pojašnjavanjem Ramoni, što on misli o tom ispadu. Priopćio joj je to kratko i jezgrovito, u jednoj rečenici: "Ne mogu si dopustiti nikakvo ogovaranje!" No ona je nastavljala govoriti i govoriti, a nekoliko ljudi ih je već zagledavalo.
Anna se nije osvrtala na Tilla. Kimala je glavom i smješkala se redom uokolo, dala si natočiti pivo iz bačvice, a nekoliko junačina joj je ubrzo prišlo. Takvih se nasrtljivaca nađe posvuda.! Netom što bi im njihove vlastite žene okrenule leđa, već bi navalili, poput uspaljenih tetrijeba. A Anna nikako nije bila ružna, uistinu ne.
Tillu je bilo jasno, dakako, da mu želi napakostiti. Ponašala se kao da su on, Ramona i njen sin smradna mlaka nasred prostorije, koju treba zaobilaziti i pritom začepiti nos. Djetinjasto! U biti je to bilo djetinjasto.
– Je li tvoja stara neraspoložena? – upita Tilla susjed, koji mu je netom dojavio ono "stiže ti žena!".
– Koješta! – odvrati Tili i skoro grubo uhvati Ramonu za ručni zglob.
– Trebali biste svojega sina otpremiti u postelju, gospođo Koller. Dijete je previše razdraženo.
Tili je to izgovorio poprilično glasno. Anna se okrene u njegovome smjeru. Sad, pomisli on, pa korakne prema njoj. Bili su oženjeni, imali su kuću u ovoj ulici, živjeli su dobro, on je zarađivao sjajno. Minule godine je još htio Anni kupiti vlastit automobil, zgodnoga malenog skakavca, ali ona to nije htjela. Nije joj bilo stalo do toga, radije se vozila po okolici na svojoj staroj nizozemskoj dvokolici. Mogla si je pribaviti i citybike[28], primjerice je Peugeot[29] nudio vrhunske modele. No to nije ovisilo o njemu. Anna je bila zadovoljna i svojim starim modelom.
– Bok, bok! Vidimo se uskoro! – bilo mu je izrečeno napol iza leđa, te je tek kutovima očiju vidio Ramonu kako domahuje i napokon odlazi, gegajući se. Nosila je one najnovije gostole; s debelim đonom od pluta, višima od širine njegovoga dlana. Gotovo nije mogla hodati na tim čudovišnim modnim tvorevinama. Prizor je bio mučan. Tili ništa ne odgovori Ramoni, ovdje na uličnoj svetkovini mjesto joj nije bilo uz njega. Možda će to ipak shvatiti.
Ponovno pogleda Annu.
Anna pak pogleda njega. Smiješila se.
I on joj odmah uzvrati smiješkom. No molim! Pođe još jedan korak prema njoj. I ona učini isto. Izgledalo je kao mu hoće prići. Pritom podigne ruku put zatiljka. Bila je to dražesna kretnja, to kako je obilnu crnu i kovrčavu grivu podignula i otkrila pogledu svoj vitak vrat. Imala je osobito lijep vrat. Prisjeti se zgode, kad ga je iznenadno obuzela želja zagristi u tu bijelu put, s plavkastom mrežom žilica. Osjećao je tad kucaje bila na svojim usnicama. I to ga je osobito uzbuđivalo. Ali, sasvim jasno, nije to učinio. Smatrala bi ga nastranim! A znala je reagirati vrlo jetko, već i prije.
– Jesi li ostao bez lizaljki? – upita ga Anna, smješkajući se i dalje jednako ljubazno.
Trebao sam tada zagristi, onako od srca, snažno, proleti Tillu kroz glavu. Zabulji se u bilo što joj je kuckalo na vratu, pa se naglo okrene i pođe u susjednu prostoriju. Tamo je bio predviđen ples. Skoro se spotaknuo na nekoliko namotaja kabela, koji još nisu bili pričvršćeni. Ni pojačalo još nije bilo sastavljeno, pa se na tome užurbano radilo.
– Sranje! – omakne se Tillu. – Ta ovo je po život pogibeljno.! – I osloni se o zid, jer mu je uistinu pozlilo.
– Što je to s tobom? Radije se prihvati posla!
To mu je rekao Hannes. Taj je radio na WDRu[30], te je preuzeo skrb za diskougođaj. I to zajedno sa svojim sinom, koji je već svrstavao gramofonske ploče i CDe. Ubrzo je trebalo početi.
Tili se još uvijek oslanjao na zid, a neonsko svjetlo na stropu se ugasi. Preostala je još samo posebna rasvjeta, koja je svjetlucala crveno, zeleno i modro. Bile su tu čak i jedne svjetlosne orgulje, koje bi jačale i slabile rasvjetu, ovisno o glazbi koja je svirala.
Pruge svjetla njihale su se blago goredolje. Odjekne pjesma Both Sides[31], koja je postala kultnom. A pjevao ju je Phil Collins! Zašto je taj klipan Hannes započeo upravo s tim?!
Kad je Anna ušla u dvoranu, Tili to osjeti istoga trena. Došla je već nakon prvih nekoliko taktova, njišući tijelom i držeći se za ruke s nekim tipom. Bio je to susjed kojega je još nedavno ismijala. "Pogledaj si tu košulju", rekla je tom zgodom, "papagaj bi se postidio kraj tih boja!" Sad je pak kružila s tim papagajskim tipom po podu prekrivenom linoleumom[32]. I promatrala ga je svojim Phil Collins zanesenosanjarskim pogledom. To je bilo upravo idiotski i krajnje smiješno. Tili se okrene i ponovno vrati u pokrajnju prostoriju. I osmotri uokolo. Još uvijek gotovo i nije bilo žena, tek nekoliko arijih majčica i sasvim mladih cura. Nastavio je promatrati uokolo, tražeći neko privlačno lice.
Kako se ono zvala? Ona mladica tamo otraga, pokraj ulaznih vrata? Poznavao je to lice. Jasno, djevojka iz cvjećar niče! Vezivala je vrlo dražesne bukete i bila uvijek krajnje susretljiva, premda pomalo plaha. Bez zelenoga radnog haljetka i ovako s opuštenim kovrčama, izgledala je gotovo još mlađom. Mogla je imati najviše dvadeset. Sjedila je sama i cupkala si donju usnicu. Učinilo mu se to dražesnim i vrlo nedužnim.
– Hoćemo li plesati? – upita je, a ona poskoči, kao da je čekala upravo na njega. Većina žena bi se držala povučeno i nezainteresirano, prenemažući se na ovakav poziv. Ova pak ne, djelovala je vrlo prirodno. Svidjela mu se.
Glazba u pokrajnjoj prostoriji je sad postala bržom. Bio je to discofox[33], dva koraka u lijevo i zatim vrškom noge tipnuti prema natrag. Tako je to Tili naučio u plesnoj školi. I Anna je plesala upravo tako, mogao ju je dobro vidjeti, jer je plesni podij bio gotovo prazan. Jedandvatip! Čovjekpapagaj bi pri svakome "tip" trgnuo bokovima i zanjihao nogom nalik klatnu, kao da nije bio siguran kamo treba s njom zakoraknuti. Djelovalo je to nevjesto. Ranije su Anna i Tili često odlazili plesati. Anna je imala dobar smisao i osjećaj za ritam. "Ne budi tako drven", znala bi mu reći pokatkad. Završili su tri tečaja, a plesna škola je htjela uzeti Annu za turnirske nastupe. No Tili se nije složio, jer je to bilo prenaporno. "Svake subote i nedjelje, ta nisam valjda lud.!", rekao je. A kad je Anna htjela poći bez njega, postao je tvrđi, pa je ona popustila. Od tada plesanje više nisu ni spomenuli.
– Hej! – uzvikne Tili.
Naime, njegova mu se plesna pratilja otrgnula iz naručja, a svilenkasta joj je kosa zalepršala oko glave, dok je žestokim trzajima i izvijanjima pratila zvuk i ritam. Malena mu ne odgovori ništa, tek se smješkala. No pritom je djelovala kao da je negdje daleko, daleko. Daleko i od njega. Neskladni zvuči, barem su se Tillu činili takvima, koji su izvirali iz pojačala, kao da su izravno tekli u njeno sitno tijelo i tamo se rasprskavali. Bilo je upravo nevjerojatno, kako ju je glazba mijenjala. Iznenadno se osjeti poprilično starim. Pogleda preko dvorane prema Anni. Njihala se u bokovima, vjerno prateći glazbu. Općenito su joj kretnje bile vrlo blage i opuštene. To nekako nije bilo u skladu s glazbom, u kojoj nije bilo ničega blagog i mekog. Ponovno osmotri svoju plesnu družicu. Ona je bila pravi odgovor na "te zvučne podražaje! Fortissimo[34] i bez najmanjega uljepšavanja. Bila je vrlo mlada i vrlo daleko od njega.
Kad je disko glazba postala nešto sporijom, djevojka zastane. Ruke joj klonu niz tijelo, te ga pogleda upitno. Tili je privuče k sebi. Sad ga je vjerno slijedila.
– Kako se zapravo zoveš imenom? – upita je, primaknuvši usnice gotovo sasvim do njenih sljepoočica, gdje se paperjasta kosa uvijala u vlažnim kovrčama. Oznojila se od divljega plesanja.
– Andrea – odvrati ona i zapešćem si otare čelo. Zagleda se u znoj na ruci, a zatim njemu u lice, kao da mu duguje pojašnjenje za to svoje znojenje. – Pri plesanju katkad sasvim poludim – dometne.
Tad si obriše ruku o hlače od jeansa, prije nego ju je ponovno položila na njegovo rame. Po svemu sudeći, nije ni najmanje marila za klasičan stav pri plesanju, kakav se učilo u plesnoj školi. Tili obim rukama obuhvati njena leđa, dok ju je i dalje njihao amotamo, lagano je gurajući lijevodesno, ne pomičući se s mjesta.
– Jasno! – pritvrdi on, prešućujući da ne poznaje te divlje plesove i takav lud zanos koji oni pobuđuju. Barem ga nije doživljavao pri plesanju. Ona je bila osobito dražesne biće. Nakon petoga plesa površno je cjelune u vrat, podignuvši prije toga meke uvojke. Imala je vrlo tanak, gotovo djetinji vrat, te zlatan lančić oko njega. Sklizne prstima uzduž lančića, sve do privjeska nad njenim prsima.
– Zgodno. – primijeti Tili i na tren zadrži privjesak između svojih prstiju. Ispod privjeska je osjećao njenu put, vrlo nježnu i pomalo zapaljenu.
– Ja sam blizanac – izjavi ona i posegne rukom za svojim privjeskom. Pritom dodirne vrške njegovih prstiju i naglo porumeni. – 'prosti.
Rekla je to tiho i zamucnuvši, te progutavši prvo slovo.
– Blizanac? – ponovi Tili upitno, ne ispuštajući privjesak. A čvrsto joj je držao i vrh jednoga prsta. – Ne vjerujem. – dometne. – Nešto takvo slatko zasigurno postoji samo u jednome primjerku.
– Rođena sam u znaku Blizanaca. – pojasni ona. Bilo je upravo nevjerojatno, kako je mogla porumenjeti.
Crvenilo joj je plamtjelo obrazima, šireći se prema dolje preko vrata i okrugloga izreza njene majice. Tili na trenutak zamisli, kako klizi prstima preko tih šiljastih dojkica, koje su se ocrtavala ispod tankoga pamučnog tkanja. Te su malene kugle bile nešto sasvim različito od prsiju odrasle i razvijene žene. Imale su u sebi nešto ganutljivo.
Ona pak trgne svoj prst, koji je Tili još uvijek čvrsto držao.
– Tvoja žena. – reče i pogleda. Ali Anna kao da ni najmanje nije marila za svojega muža i njegovu družicu. Plesala je i dalje, a onaj je papagajski grmalj prekrižio obje ruke na njenim leđima. I to spustivši ih poprilično nisko. Namjerava joj počešati zadnjicu, pomisli Tili. A ona se tomu ne protivi. Hitro ponovno pogleda djevojku u svom naručju, Andreu.
– Slatka si.! – reče joj i poljubi jagodicu njenoga prsta. Pritom uoči, nokat joj je kratko odrezan i nelakiran.Ruka joj je bila vrlo snažna za biće toliko nježne građe. Unutarnja joj je strana dlana bila i poprilično tvrda, osobito na izbočinama. Seksi, pomisli Tili i još jedanput palcem protrlja hrapavo mjesto.
– Idemo nešto popiti? – predloži on i tek joj tad ispusti ruku.
– A vaša žena?
Tili prekriži ruke na prsima.
– Nema tu više mnogo.
– Ah, tako.! – ona će, pak spusti glavu i počne se cupkati za vršak nosa. Pritom si ga je i prstom pomicala amotamo. – To mora biti vrlo zlo po vas. – reče napokon.
– Možda i nije – odvrati Tili i rukom podigne vršak njene brade prema sebi. – Sad idemo nešto popiti. Pjenušac! Da mi više ne govoriš "vi", kao nekakvome starom djedici.
– Nisam to tako mislila. Doista ne.!
– Onda?
– Dobro – reče ona i nasmiješi se. Kad su dobili naručeno piće, pila je žustro, naglo. Pritom se čuo tih grgutav zvuk, a ona si prinese dlan pred usta. – 'prosti!
– Ne moraš ponovno porumenjeti.
– To je velika nevolja. Brzo porumenim.
– Izgleda dražesno. Vrlo dražesno.
– Ljubazan si – promrmlja ona, ali ga ne pogleda. Zurila je u jednu točku na svojoj jakni.
– Jesam li? – on će. I pogleda ju.
– O, da! – pritvrdi Andrea.
Imala je sive oči. On to zamijeti tek sada, kad mu je omogućila da je pogleda u njene širom rastvorene zjenice okružene sivim prstenom. No to sivilo nije bilo jednolično. Nije rabila nikakva sredstva za uljepšavanje, pa je jedino to sivilo njenih očiju djelovalo kao privlačna suprotnost blijedoj puti i mekanoj šumi kovrči na njenoj glavi. Vrlo svijetle i tanke vlasi još su više naglašavale njeno djevojaštvo. Tili nije više mislio na Annu, a ni na Ramonu. Osjećao se dobro. Čak vrlo dobro.

Anna

Bila je to čista navika. Malo je manjkalo pa da Anna otvori vrata i uđe u cvjećarnicu nad kojom je stajao natpis Die Blume[35].
Cvjećarnica Die Blume postojala je sve vrijeme otkako su Lieboldovi obitavali u Briiderlinggasse. Stari ljudi, vlasnici cvjećarnice, prodavali su uvijek samo sasvim svježu robu. Čovjek je još uvijek osobno odlazio na veletržnicu, premda je patio od kostoblje. "U velikim halama je zastrašujući propuh", žalila se njegova žena, kojoj je također već bilo više od šezdeset. No njen suprug nije odustajao, pa bi svakoga jutra odlazio u četiri ujutro. "To dugujemo našim kupcima.", govorio bi.
Otkako su starci zaposlili mladu djevojku, svjetlokosu mršavicu, koja je još i bila vrlo ljubazna, Anna je ovdje naručivala i bukete koje je namjeravala darivati nekome. Nova cvjećarska pomoćnica imala je poseban osjećaj za boje, a mladim prstima znala je vješto vezivati i nadijevati cvjetne aranžmane. Starci to više ne bi uspijevali postići, jer su naučili tek dodati nešto zelenila između cvjetova i to je bilo sve.
Anna je već spustila ruku na kvaku. Zaputila se ovamo, jer je trebala cvijeće za majku. Nešto žuto, pomislila je i pogledala u izlog, koji je bio lijepo složen i urešen. Dašak predproljeća u turobnoj veljači. Ponovno je sipilo. Pritisne sjajnu ručku od kovine, a tad se pred njom pojavilo to blijedo lice, iza stručka uskršnjih zvončića. Sa sivim očima, vrlo krupnim i djetinjim, a oko vrata se njihao privjesak, koji zapne za jednu grančicu. Djevojka je izgledala kao da namjerava istoga trena glasno zaplakati. Snažno je povukla zlatan lančić, ne bi li ga nekako oslobodila.
Kao da se na nju odnosi ona pjesmica Ja sam mala Ruža, mamina sam kći., pomisli Anna. Ali tako mlada baš i nije. Tja, neke uspijevaju iz svoje neuglednosti izbiti probitak.
Okrene se i pođe dalje, vrlo odlučno i lagano njišući bokovima. Takve ovo biće nije imalo, čak ni u tragovima! Trup joj je nalikovao izduženoj ljepenki. Nije bila ništa drugo do sivi mišić. A to što je Tili u subotu navečer pao na taj lijepak, uistinu nije značilo ništa. Jednostavno rečeno, trebao je takvo nešto. Na pol' koplja! Tja, i njegova je Ramona moguće već to otkrila. U svakome slučaju, na svetkovini ju se kasnije više nije moglo vidjeti.
"Jesi li ostao bez lizaljki?" Anna se prisjeti te rečenice, pa ušilji usnice. Pokatkad bi jednostavno zaboravila da ne zna fućkati. To je u subotu navečer rekla Tillu, a i morala je. Sto si on umišlja?
Dugo je premišljala bi li poslije kinopredstave pošla na tu uličnu svetkovinu. Od filma nije gotovo ništa shvatila ni zapamtila, premda je bio dobar. Sjedila je tamo, zureći u platno. Filmski je lik pomicao usnicama, nekakav strašno cool[36] tip, naboranoga lica koje joj se svidjelo, ali ga nije čula. Umjesto njegovih riječi, stalno joj je u ušima odzvanjao Tillov glas: "Ja sam s tobom oženjen!" Te se rečenice nikako nije mogla riješiti. Što je to još uopće značilo?! U duši se protivila Tillu, no zatim bi od toga odustajala. A kad se dvoje filmskih junaka našlo, osim jetkih riječi našla je i nekoliko pomirljivih. Možda još i nije sve bilo prekasno.
Tek što je ušla u preuređen dječji vrtić, postalo je sve, dakako, potpuno jasno. Trebala je biti mudrijom. Došlo joj je da se odmah okrene i ode. No to pobjedničko slavlje mu nikako nije htjela priuštiti, da je gleda kako postiđeno bježi. Zato je sebe prisilila na smiješak, koji kao da je govorio: "Pogledajte svi amo, osjećam se sjajno, svejedno mi je kad se moj muž povlači s tom šiparicom.!"
Kad je došla, bilo je tamo tek nekoliko žena. Većina ih je odvela djecu na počinak. Ali ne i njegova Ramona. Stajali su izdvojeni, a iz njihovoga je držanja sve bilo potpuno jasno. Njihovu povezanost potvrđivalo je i međusobno šaptanje. Mogli su se isto tako i javno poljubiti, pred svima! Nisu se osvrtali čak ni na ono užasno dijete, koje je gnjavilo i visilo na Tillu kao da ga je on napravio.
"Želiš li nas ovako sramotiti pred cjelokupnim susjedstvom?", predbacio joj je Tili dan ranije. Prava drskost, ta on je bio taj, koji je izgubio svaki zdrav osjećaj za pristojnost. Vrhunac je bio kad se, uz nedužan smiješak, zaputio prema njoj. I to netom što je ta žena s djetetom otišla! Tili, junačina kod žena, nedužan i nasmiješen, pod zaštitnim znakom "ja sam neodoljiv."
Prvo jedna pa tek onda druga, pomisli Anna, ja sam s njim oženjena, ja dolazim kao druga na red. Pričinilo joj je veliko zadovoljstvo, kad mu je ono "Jesi li ostao bez lizaljki?" zabila u ono njegovo široko cerenje. Zaslužio je to.
– Govnar!
– Kako molim?!? – gospodin koji je uz nju stajao ispred semafora, gledao ju je zaprepašteno. Anni je malo manjkalo da se ne nasmije, jer se to izobličeno lice nikako nije slagalo sa šeširom i svilenim šalom s utisnutim likovima frkćućih puma, te dvobojnim postolama sa zašiljenim vrhom. Kao da mu je baš nešto posebno odvalila.
– Nisam mislila na vas. – reče Anna čovjeku. Zasigurno je tren prije naglas ponavljala misli.
– No, nadam se.!
Nalickani majmun, pomisli Anna. Blesan! Kako izgledaš, trebao bi biti sretan, ako te neka barem oslovi, pa makar ti rekla i "Govnaru!"


– No to je iz neke druge cvjećarnice. – Annina je majka držala buket u ruci, potpuno ispruženoj ispred sebe, te ga promatrala ispitivački. Bilo je to uobičajeno zimsko cvijeće s dodatnim zelenilom između. Anna na brzinu nije mogla dobiti ništa boljega.
– Da. – odvrati kratko. Time je to pitanje valjda bilo riješeno. A i nije bilo nekoga posebnog povoda za cvijeće. Došla je tek na kavu, kao i svakoga mjeseca. Naime, jednaput mjesečno bi Lisbeth VVelter pozivala svoje obje kćeri na kavu i objed. Jednaput bi to bilo brbljanje uz kavu, drugi put večera. Time bijahu pokrivena dva tjedna. Ostala dva puta su bile Marie i Anna na redu. Taj otfred nije nitko smio poremetiti. Lisbeth je ustrajavala na nastojanjima da redovito njeguje odnos sa svojom djecom. "Inače će se obitelj raspasti u nevolji!" govorila bi.
– Poštedi me. – rekao je Tili, kad ga je Anna upitala želi li i on poći na taj obiteljski susret. Bilo mu je sasvim dovoljno što je svoju punicu susretao jedanput mjesečno u svojemu domu. Lisbeth nije nikad otvoreno govorila protiv njega, za to joj on i nije davao povoda. Unatoč tome osjećao je kod nje izvjesnu suzdržanost. U takvim je stvarima bio oštroga zapažanja, premda je to Anna poricala. Njena sestra Marie je pak dovlačila muškarce, a te je Lisbeth sasvim drukčije primala, premda su se kasnije pokazali jednodnevnim mušicama. "Tvoja majka polako postaje smiješnom", ustvrdio bi Tili češće. I bilo je uistinu neobično da se Anna, upravo sad kad su zaratili, mogla složiti s njim. Njena bi majka katkad doista reagirala čudno.
– Marie stiže nešto kasnije. Unatoč tome, mi možemo započeti.
Priopćavajući to, Lisbeth dohvati hvataljku za kolače. No, i prsti bi bili dovoljni, pomisli Anna. Ta ponuđen je bio jedino uobičajen biskvit posipan sitno nakosanim orasima. Uvijek naizmjence, jedanput ovakav biskvit, drugi put nabujak zvan munjevit kolač, zato jer se pripravlja brzo. Obje vrste kolača spadale su u one što ih se zvalo suhima, a bili su i trajni.
– Majko, misli na moje bokove.! – zastenje Anna. No tad ipak uzme drugi, a nedugo zatim čak i treći komad.
– Taaako. – Anna smrvi na tanjuriću komadić biskvita. Učinila je to nesvjesno, jednako je tako na tanjuriću moglo ležati i nešto drugo. A što Marie kasni, bilo joj je također svejedno.
– Ima intervju. – priopći joj majka. – Čovjek je nekakav pročelnik. I dobrotvor. Neki Leon, čekaj, Leon. Nešto s Baum.[37] Annina majka nikako nije uspijevala zapamtiti imena.
– Ludo. – reče Anna i utisne si još jedan komad kolača u usta.
– A kako je kod tebe?
Lisbeth joj pruži papirnat ubrus. Anna, naime, nije uporabila vilicu za kolače, a nešto od nabujka i posipa zalijepilo joj se za prste.
– Hvala. – Anna si obriše dlan, pa zgužva ubrus u lopticu.
– Dakle?
– Što bi već moglo biti kod mene? Upravo ono uobičajeno.
– Mislim poslovno! Jučer je bio prvi. Kako je bilo na sudu?
– To je odgođeno.
– Odgođeno?!
– Za nekih pola godine, približno. Meni je to sasvim po volji. Bila sam poprilično napeta. Moguće jednostavno odem na odmor. Već dugo nisam nikamo išla. Madeira ili takvo nešto. I prospekte već imam, ne bi povjerovala, kako se to sve tamo izmijenilo.


– Tako, tako. – Annina majka ukloni nekoliko mrvica ,sa stolnjaka i spusti ih na Annin tanjur. – Sigurno si završila?
I odmah ustane, pa odnese tanjur iz sobe. Zazvonilo je, naime, a ona je bila vrlo praktično nastrojena, bio joj je to prirodan dar, pa je uz ostalo izbjegavala suvišno hodanje. Uvijek bi ponijela sve, što više ne bi bilo potrebno.
– Halo, halo.! – uleti Marie. – Tip je super. Marie je djelovala uzbuđenom. Ponovno jedan, pomisli Anna. Uvijek bi se spetljala s tim svojim strašnim tipovima, nikakvo čudo što je to povremeno živciralo Tilla.
– Taj Leon.? – upita Lisbeth.
– Upravo. Ludo zanimljiv, ne više sasvim mlad. Ali ima ono u očima, mammamia.[38]
– Mislila sam, riječ je o intervjuu? – upita Anna.
– I to, sestrice, i to. – Marie se okrene na peti, uzme si komad biskvita i zagrize u kolač. Lisbeth ne reče ništa, a ni ne pruži joj ubrus. Velika, silna Marie, pomisli Anna.
– Sviđa ti se on? – upita Lisbeth. – Pričaj!
Ta upravo si to čula, pomisli Anna, strašan tip. I slovilo je već kao šala, da bi pritom upravo Lisbethi zasvjetlucale oči. Glede svoje starije kćeri odlagala bi ćudorednost na led, pokatkad bi znala postajati upravo bestidnom. No sereš na to, pomisli Anna.
Marie je već prispjela do drugoga komada biskvita, ovaj se put posluživši tanjurom. Opisala je onoga strašnog tipa i uplela pritom nekoliko riječi o kulturi. To je zvučalo dobro i dojmilo se Lisbeth. Vidjelo se na njoj. I to što je Marie povremeno ubacila nešto na francuskom, također je djelovalo dobro. Odlično je govorila francuski, a taj je Leon po svemu sudeći bio Francuz. S njim je mogla brusiti svoj francuski, bila je to zgoda za isticanje i privlačenje pozornosti na sebe.
– A kako je kod tebe, sestrice? – upita Marie, bez .nekoga prijelaza sa svojih opisa. Zvučalo je kao da se i ta njena najnovija luda pustolovina upravo izjalovila. Što je već velikoga i značajnoga mogla Anna doživjeti?
– Dobro – odvrati ona, te pomisli pritom: na pol' koplja. I bila je zadovoljna što Marie nema rentgenske oči.
– Njeno zaposlenje u sudu je odgođeno – napomene Lisbeth i pogleda svoju stariju.
– Odgođeno? – upita Marie.
– Odgođeno. – potvrdi Anna.
– Tek tako.? – Marie prestane žvakati. To joj je i bolje, pomisli Anna, postaje predebelom. – No sad će Tili biti happy. – dometne zlobno.
Anna slegne ramenima. Neće potezati vraga i govoriti o Tillovim osjećajima.
– Anna više ne govori o Tillu. – ubaci Lisbeth. – Već neko vrijeme ni jedne jedine riječi. Kao da mu je zaboravila ime.
A kaveni vrč odloži ponovno na stol, premda ga je netom uzela kako bi skuhala svjež napitak.
– Ah tako? – Marie zagura svoj ubrus, neuporabljen, ispod vilice za kolače. – Moguće je to zato što maleni Tili od nedavno pokazuje sklonost prema lizaljkama.
– Lizaljkama.? – ponovi Lisbeth, poput odjeka.
– Golemim lizaljkama – dopuni Marie. – I prema dugim slatkim štapićima. Punjenima i dugima na metre!
– Tako znači. – primijeti Lisbeth i pogleda svoju stariju, kao da je sad sve jasno. Upravo kao i nekoć, jednako tako, njih su dvije s razumijevanjem izmjenjivale izričaje i poglede. A Anna je ponovno bila malena, glupa Anna.
– Ah, možete mi.! – i malo je manjkalo da svojom ručnom torbicom ne prevrne kaveni vrč. Torbica, rukavice, ogrtač, idem!
Tihi pljesak pratio ju je dok je izlazila u hodnik.
– Naša malena pokazuje zube.! – poprati Marie njen postupak dosjetkom. Imala je vrlo prodoran glas. Lisbeth nešto promrmlja kao odgovor, ali to Anna više nije mogla točno razumjeti. Moglo je biti "Jadan Tili.«


"Jadan Tili" se još uvijek nije vratio kući. Bilo je već sedam sati, pa onda i osam. Anna je čak zaboravila upaliti svjetlo. Sjedila je u tami na kauču. Tek kad su svjetla njegovoga automobila obasjala bijeli zid njoj sučelice i tad nestala, jer se spustio strmim prilazom do garaže, Anna ustane. Pipanjem potraži glazbeni stup, pritisne tipku i istodobno izvuče CD Phila Collinsa iz omota. Nekakav poticaj ju je nagnao da to učini. Neka se zaguši od tog zvuka. Mogla je dobro zamijetiti, da bi on taj disk najradije slomio. Začuvši okretanje njegovoga ključa u bravi, okrene podešivač zvuka do kraja.
– Jesi li potpuno sišla s uma?! – Tili pritisne prekidač za svjetlo, dotrčavši u postolama u dnevnu sobu. Inače bi ih uvijek izuvao u hodniku, kako bi čuvao svoju bijelu vunenu podnu oblogu. Anna pogleda otiske nogu, vani je kišilo. Nasmiješi se. Ali ne reče ništa.
– Ti si pošašavjela! Skroz na skroz si prolupala. Želiš li sve među nama učiniti nemogućim?!
Kovrčavica iz susjedstva, pomisli Anna. No naglas rekne tek jednu riječ.
– Sag!
Sad i on ugleda otiske nogu.
– Sranje! – drekne. Rekao je još nešto, ali to nije razumjela.
Anna ustane i pođe u kuhinju. Nije još ništa jela, nakon onoga biskvita posipanog kosanim orasima kod svoje majke. Iz ormara uzme jedan tanjur, jednu šalicu i jedan nož. Pristavi i vodu za čaj, pa je čekala da zakipi. Sve to stavi na jedan pladanj i zaputi se natrag u dnevnu sobu. Tili je morao biti u kupaonici, jer je čula šum vode kako teče.
Usred jedaćega stola stajao je u vazi buket. Žuto proljetno cvijeće u sivosmedem vijencu. Sve je bilo nalik upljesnivjeloj gljivi. Ni ne razmišljajući, Anna dohvati buket, izvuče ga iz vaze, a voda obilno pokapa granitnu ploču. Tad utisne buket naopako u istu trbušastu vazu. Sivosmeđa tvar se počela drobiti. Morala je snažno pritiskati. Peteljke cvijeća koje su virile iz nježnoga porculana izgledale su uistinu šaljivo. Možda bih trebala postati cvjećaricom, pomisli na tren.
Pritom ga je hladnokrvno gledala u zajapureno lice. Rumeni osvajači ženskih srdaca izgledali su prokleto smiješno. Naceri se. Nije ju mogao uplašiti. Nije ga se bojala. Ni najmanje.
– To mi toliko vrijedi.
Odmah će prasnuti, pomisli Anna.
– Nadajmo se da će te tvoja pedikerska flićka i cvjećarska maca posjetiti u zatvoru!
Za svaki je slučaj tad ipak zalupila vratima i okrenula ključ. Izgledalo je kao da će Tili odmah početi rigati vatru ili će sve postati vrlo ozbiljno.
Kroz prozor je promatrala kako napušta kuću.
Njegova miljenica će s njim danas imati malo radosti. I to svejedno koja!
– Zadavit ću te!
Anna ga je čula kako je zaurlao. U međuvremenu je otišla u svoju sobu na katu. Sad otvori vrata i vikne niz stube:
– Za to se dobije doživotno!

Why not?[39]

Anna je pošla kupovati. Probudila se, a pred očima joj je bila ta slika. Kao da vidi sebe kako tumara po Ehrenstrasse i Pfeilstrasse, od butika do butika. I kao da je pritom raspavljala sama sa sobom: "Možda ovu bluzu s ovratnikom" i odmah "Ne, radije ovu tu.!" I na koncu je vidjela sebe kako nakrcana otmjenim vrećicama s kupljenom robom ulazi u kafić.
U stvarnosti pak nije nikad lutala. Kupovala je promišljeno, ono što joj je trebalo. No ta stara stvarnost je bila sranje i prošlost. Why not? Da, zašto ne? A ovako, izrečeno na engleskom, zvučalo joj je to nekako otmjenije i opuštenije.
Anna skoči iz postelje, kako bi se što brže odjenula. Izabrala je otmjene i ukusne stvari, a ispod svega prvo navuče cako i svileni bodi[40]. Kad je donji dio poravnala na zadnjici, kako joj ne bi skliznuo preduboko u medunožje, ugleda svoj lik u zrcalu. Kao izrezana iz onoga oglasa, pomisli, kojim su promicali zlatnu kreditnu karticu. Na njemu se vidjela kapljicama vode orošena morska vila u kupaćem kostimu, kako izvlači karticu iz prsnika. I već joj je svijet bio otvoren.
Kreditna kartica ne bi bila loša stvar. Anna nije imala ni jednu, no i čekovi su bili dobri. Vjerojatno ju je razgovor na televiziji jučer navečer potaknuo da prvi put pomisli na karticu. Odvjetnik za razvode je otkrio popis svojih najuglednijih klijentica. Sve su to bile žene koje su se htjele osvetiti svojim muževima, takvima koji su to zaslužili. A kad bi došla na red njihova lisnica, bili su kažnjeni, često ogoljeni do košulje. Prevarene žene znale su biti nevjerojatno domišljate, rekao je taj stručnjak za razvode.
Ta zamisao s kreditnom karticom nije bila loša, iako ne baš i osobito originalna. Ona će se zasigurno dosjetiti nečemu boljem, ako se potrudi. U to je bila sigurna. Čak nije gubila ni vrijeme na zajutrak. Te otmjene gospođe najvjerojatnije su i to rješavale u centru grada, plaćajući karticom. Anna zahihoće.
Bilo je nevjerojatno, koliko se ljudi u običan radni dan motalo ulicama. Tko onda uopće radi? Anna osjeti neku plahost pred hramom mode. Ili je to bila prava bojazan? U izlogu je bilo tek nekoliko biranih odjevnih predmeta, a kroz vrata su strujali prema njoj neobični zvuči i miomirisi.
Tad se ipak odluči i uđe, jer ju je privukao okerasto žut prsluk od kozje kože, s dugim rukavima. Okružena zrcalima, ugođajem i mirisima, promatrala je jednu ženu, koju su pozdravljali po imenu. Zasigurno je stalan kupac, pomisli Anna. I savšeno odjeven i dotjeran stvor. Obično bi se Anna izrugivala glede takvih izvještačenih umjetničkih djela, ali ovako iz bliza i promatrano u zrcalu butika, ta je izvještačenost bila ipak dojmljiva.
Anna ne bi nikad zamijetila da joj se rub omiljenoga kostima iskrzao, te koliko joj je put blijeda. U modnim časopisima su obično pokazivali i blijedopute ljepotice. "Njegujte svoj proziran ten!", glasila je pritom poruka. No uz tu dotjeranu ženu, Anna se sebi nikako nije činila prozirnom, nego tek blijedom i neuglednom. Zato odluči neodložno otići još i u parfumeriju. Dobro, ne mora to odmah značiti nabavljanje cjelokupnoga novog pribora i sredstava za uljepšavanje, ali barem kreme za potamnjivanje puti.
Od silnoga hodanja uokolo Anna ostade bez daha, noge joj otežaše, no unatoč tome zabavljalo ju je kupovati ovako neodređeno, prepuštajući se trenutačnim nagonima. Prodavačice su, izgleda, nanjušile da je danas raspoloženaza izdavanje novca. Kupovala je stvari za koje čak nije točno ni znala naziv.
– Mislite catsuit[41] – upita je prodavačica. Bilo je to nekakvo izazovno, tijesno pripijeno odijelo. Anna kimne i bila je zadovoljna što je ispod odjenula svileni body, a ne jedne od svojih uobičajenih pamučnih gaćica. Bilo bi doista neugodno, takve pamučne gaćice namiještati cupkanjem i nespretnim potezanjem, ispod takvoga mačjeg odijela.
– Možete ga slobodno obući. – reče prodavačica. Anna se nasmiješi zahvalno na tu pohvalu, premda ju je prodavačica izrekla pomalo ukočeno. Ne bi joj pala kruna s glave, da je rekla i kako bi joj dobro pristajalo ili nešto slično.
Polako povuče rukom po rastezljivome tkanju. Vuna pomiješana s umjetnim vlaknima, pisalo je na uobičajenoj ušivenoj krpici. Odijelo je bilo antracitno sivo, te djelovalo plemenito i istodobno seksi. "Pod njim se ocrtava čak i svaka pjegica od sunčanja.!", pomisli Anna. I odmah zamisli u takvome odijelu Ramoninu krupnu zadnjicu ili cjevastu tvorevinu koju je na tom dijelu tijela imala djevojka iz cvjećarne.
– Uzet ću ga. – reče Anna prodavačici. To mačje odijelo je doista mogla odjenuti.
U parfumeriji plati gotovinom, jer je čekove već sve potrošila. Nabrajala je u sebi. Uz kremu za potamnjivanje puti išla je obrada lica ampulama, jedno crvenilo. Pri biranju ovoga posljednjeg najviše se zadržala. Odlučila se za neobično oslikanu kutijicu na kojoj je pisalo Egypt Wonder[42]. Dala si je sredstvo naprašiti na sljepoočice, vršak brade i jagodice.
– To nevjerojatno oživljava. – povjerljivo joj napomene prodavačica.
Na koncu je Anna još taman imala dovoljno novaca za šalicu kave. No svejedno, sutra ujutro poći će i onako u banku.
– Tisuću u gotovini i nove čekovne obrasce – reče Anna, pružajući nepoznatome blagajniku svoju čekovnu karticu. Netom je hitro skliznula u red ispred te blagajne. Obično bi odlazila gospođi Arens, da je ova usluzi. Ali, poslije onoga otkrića s Tillovim trajnim nalogom za tu Aamonu, na kojem je bilo napisano "S čežnjom, Tili", a ovjerila ga je upravo gospođa Arens, pošla je radije nekome od drugih činovnika.
Mlad čovjek počne kuckati po svojoj tipkovnici. Bilo je to uobičajeno, a za to je vrijeme Anna razmišljala kad bi mogla posvetiti ono svoje novo mačje odijelo. Bilo bi besmisleno i čak bezumno, kupiti nešto toliko skupo i zatim pustiti neka visi u ormaru.


– Žao mi je, ali račun nije pokriven za toliki iznos.
– Kako molim?! – zaprepasti se Anna. Nekakva zabuna, pomisli odmah. Zasigurno je blagajnik bio nov na poslu, nikad ga još nije vidjela. Vjerojatno bi bilo bolje da je ipak pošla gospođi Arens.
– Provjerite to još jednaput, molim vas. – rekne mladiću s druge strane stakla. – Naš je račun zasigurno pokriven.
Ponovno kuckanje. I odmah se na zaslonu računala počeše redati brojke i slova.
– Vi ste vlasnica računa? – upita blagajnik. I pročita glasno Annino ime. – Gospođa Anna Liebold?
– Da.! – potvrdi ona. – Točnije rečeno, mi. Moj muž i ja.
– Tu je unesena jedna izmjena, čini mi se. Anni niz leđa pojuriše trnci. Žmirkala je u zaslon.
– Molim držati razmak! – glasno reče blagajnik. Novčani poslovi su povjerljiva stvar.
To je uputio ljudima iza nje. Zasigurno se red onih koji su čekali iza nje povećao, to ide brzo. Ljudi su, čekajući, po navici gledali i osluškivali što se zbiva ispred njih, nestrpljivi da dođu što prije do blagajne. I ona bi to činila, već i iz puke dosade. Tili!, sine joj.
– Mora biti zabuna. – rekne glasno. – Gospođa Arens bi morala točno znati. Ona nas poznaje godinama.– Ako biste bili toliko ljubazni, molim vas. – učtivo će blagajnik, pokazujući rukom prema udaljenijem kutu velike dvorane.
– Da, hvala.
Anna napusti mjesto ispred blagajne. Pritom nije nikome od čekača pogledala u lice. Zurilo joj se u odjeljak predviđen za savjetodavne razgovore.
– Gospođa Arens će odmah doći. – pojasni joj mladić.
Vidjela ga je kako zatim odlazi iza staklene pregrade, do jednoga također staklenog odjeljka. Tamo je sjedila upravo gospođa Arens, te su oboje neko vrijeme razgovarali.
Stručna povjerenica u banci, koju je poznavala već godinama, došla je s uvezanim snopom kompjuterskih ispisa u ruci.
– Molim vas, sjednite! – reče ozbiljno i glasno pročisti grlo. – Žao mi je, ali ono što vam je upravo rekao moj kolega, potpuno je točno. Račun je prekoračen. – listala je po onim ispisima i nakon nekoga vremena zastala. I to točno za jednu tisuću tristotinedvadesetosam maraka i sedamdeset. Dakako, možete zatražiti povećanje dopuštenoga prekoračenja na računu.
– Ali. – prekine je Anna – tu je plaća mojega muža! Zasigurno je došlo do nekakve nejasnoće.!
No i općenito uzevši, toga se točno sjećala, mogli su prekoračivati neograničeno. U slučaju vrhunske plaće, kakvu je imao Tili, banke su velikodušno odobravale prekoračenje crvene crte. Na koncu bi time obirali vrhnje, no Anna se više nije točno sjećala iznosa kamata na prekoračenje i posebne dodatne naknade. No bila je to poveća stopa, koja bi ovisno o prekoračenju i zajedno s naknadom, davala poprilično velik iznos. Tili je nešto spominjao trideset tisuća maraka, ako se nije varala.
– Vaš muž je sebi otvorio poseban račun – nastavi stručna povjerenica. – A ovaj postojeći – i pročita glasno broj – glasi od prvoga isključivo na vaše ime. Zatim je tu i jedan trajan nalog, na iznos od pet stotina maraka, koji se svakoga mjeseca odobrava vašemu računu.
– Tako je to, znači.
– Žao mi je. Uistinu.– Ne trebate žaliti. Pojasnit ću to. Radi se o zabuni.
– Zasigurno – i bankovna činovnica pruži Anni ruku. – Doviđenja, gospođo Liebold!
To već nije bilo uobičajeno. Žena to još nikad nije učinila.
– Doviđenja. – promrmlja Anna, ne gledajući svojoj sugovornici u lice. I zaputi se prema izlazu.
– Nešto ste izgubili.! – začuje tad sa strane. Okrene se začuđeno. Tu je stajao neki mladić, gotovo dječak. I nije bilo nikakve dvojbe, govorio je upravo njoj.
– Ja?! – začudi se Anna.
– Ovo je vaše, zar ne?
U ruci je držao bordocrvenu novčarku, koju joj je prije dvije godine darovao Tili, zajedno s bordocrvenom ručnom torbicom, te navlakom za ključeve i vrećicom za kozmetički pribor, dakako iste boje. Anna pogleda svoju torbicu, koja joj je o remenu visila preko ramena. Bila je otvorena.
– Hvala. – reče kratko.
Nije dodala ništa, premda su joj u novčarki bile sve isprave, a i čekovna kartica.

Kad je Tili stigao kući, Anni je bilo zlo. I to jako zlo. Sjedila je tamo, čekajući na njega, puštajući da joj bijes bukne do kraja. U međuvremenu je i tulila, a i nekoliko puta naglas ponovila "Ubit ću ga, ubit ću ga!" Ali srdžba koja satima treba ostati na vrhuncu, vrlo je naporno stanje. Tako je u jednome trenutku poželjela nešto slatko. Nakon toga se više nije mogla zaustaviti. Trpala je i trpala u sebe kojekakve slatkiše, počevši s darovanim bombonima i ne zaustavljajući se sve dok nije upravo proždrla i stvari s Tillovoga božičnog tanjura. On to nikad nije jeo, ali bi Annina majka unatoč tome svake godine darivala svojemu zetu taj tanjur slatkiša, a uz to još i po jednu kravatu i vodicu za poslije brijanja. Tili bi to darovao mužu one žene, koja je dolazila pomagati Anni oko čišćenja kuće. On ne bi nikad uporabio neki proizvod, ako sam nije odabrao proizvođača i vrstu.Tako je Anna sjedila na dvosjedu, a stolić ispred nje bio je pun raznobojnih komadića staniola pomiješanih s mrvicama čokolade. Mislila je na kravatu, koju je Tili ovaj put dobio za Svetu večer. Bila je s točkicama ili zvjezdicama, nije se mogla točno sjetiti, ali svakako s nekakvim sitnim uzrokom. Trudila se i trudila, ali se nikako nije mogla domisliti. Da joj nije bilo toliko loše, baš bi ustala i pošla pogledati. A mogla bi si skuhati i čaj od paprene metvice, no i za to se osjećala previše smalaksalom. Tek kad ga je začula kako dolazi, pribere se. Nije mu čak ni ostavila vremena da skine ogrtač.
– Govnaru! – vrisnula je iz punoga grla.
– Kako molim? – okrene se Tili prema njoj, ali tek na trenutak. No odmah se prigne i počne razvezivati vezice na postolama.
– Što ti je palo na pamet?! Zatvoriti naš račun?
– Nisam ga zatvorio. – odvrati mirno i nastavi se izuvati.
– A što je ovo?! – i gurne mu pod nos bankovni izvod.
Morala ga je izravnati dlanom, jer je satima ostao zgužvan u njezinome rukavu. Kad bi bila uzrujana i uz to se još osjećala loše, gurala bi sve moguće u rukave svoje jakne. Papirnate rupčiće, listiće iz bloka za bilješke, naputak nekoga lijeka, pa čak i vrećice s mješavinom kosanoga sušenog voća i koštunjavih plodova ili čak bonbone protiv kašlja. Tili je to ocijenio kao njenu maniju. Dok je pokušavala izravnati i izgladiti papir, ruka joj je podrhtavala.
Tili ni ne pogleda, što mu to ona pokazuje. Izuvao je drugu postolu.
– Ja sam ti to najavio. – napomene. – Osim toga, sad i ti zarađuješ, pa je sasvim pošteno ako dobivaš pet stotina i sve ovo ovdje besplatno. – Rukom neodređeno zaokruži uokolo. – Time si dobro uslužena. Bog mi je svjedok!
Anna se zapilji u njegovu postolu. Mekana smeđa koža, nenaborana. Svake bi večeri u svoju obuću gurao napinjač, što ona nikad nije činila. Njoj su čak i sasvim nove postole već nakon nekoliko dana izgledale oštećeno.Anna zamahne nogom i ritne tu vrhunski njegovanu postolu prema niskome ormaru s pretincima. Bio je to Jugendstil*, vrijedan komad namještaja, za koji je Tili posjedovao procjenu vještaka. Postola, vrteći se oko osi, fijukne preko sobe. I potpeticom tresne u drvo, odbije se pa odleti prema podnoj vazi. Manjkala je tek vlas, pa bi se ova prevrnula. Anna je doista silovito zamahnula nogom.
– Ti si primitivka, znaš li to?
Digne se iz čučnja i sad je stajao pred njom u čarapama. Odmjeravao ju je, pogledom kojim bi katkad piljio u nešto na svojemu tanjuru, nešto njemu mrsko.
– Ah da? – reče Anna.
– Primitivna i djetinjasta. I nemoj se sad čuditi. Pokatkad povjerujem i da više uopće nisi uračunljiva.
– Možda bi me trebao dati pod starateljstvo?! podsmješljivo upita Anna.
– To je dobra zamisao.! Ta pogledaj se samo! – i pokaže na zrcalo.
Zrcalo se protezalo skoro do stropa, a bilo je poravnato prema niskome ormaru i slikama na zidu. Anna pak, slijedeći njegov pogled, ugleda svoj odraz u zrcalu. Bila je blijeda, raščupanih i zamršenih vlasi, lice bez čvrstoga obrisa. A uz nju je stajao Tili, vrlo smiren, uspravan i dotjeran od glave do pete. Trbuh joj je bio okruglasto ispupčen ispod vrpce kojom je zavezala kućni ogrtač. Ispod tankoga tkanja njene majice i obasjano svjetlošću kristalnoga lustera, to je ispupčenje izgledalo krajnje neobično i napadno. I odbojno. Bila je tek debela, stara krava.!
Zamahne još jedanput nogom, te ovaj put pogodi vazu. Ova se rasprsne, a krhotine se razletješe uokolo, stvorivši šaren uzorak na bijeloj podnoj oblozi. Neki su komadići odletjeli čak i do najudaljenijega kutka prostorije, jer je vaza bila od vrlo tankoga i skupocjenog porculana. Potjecala je iz nasljedstva Tillove obitelji.
Smiren, čvrst i nepomičan izraz njegovoga lica se sad promijeni, gotovo se izobličivši. Već i zbog toga je sve stil u umjetnosti i oblikovanju, iz razdoblja oko 1900. godineskupa vrijedilo izvesti, slavodobitno zaključi Anna. Kao da nije mogla odvojiti pogleda s odraza u zrcalu, koji joj ga je toliko dobro prikazivao. Usta i podbradak mu se razjapiše duboko dolje prema prsima, što otkrije prve znakove dvostrukoga podbratka. Izgledalo je kao da se prelijeva iz ovratnika vlastite košulje. Ha, i on je sklon debljanju, zlurado pomisli Anna. I nasmije se, a bio je to nekako usiljen i oslobođen smijeh. Tili će odmah početi urlati, pomisli još.
No on klekne, podigne dno vaze, pa se zagleda u njega. To je od cijele vaze jedino ostalo čitavo, a na mjestu gdje je postajala trbušastom, sad je bila nazubljena. Tillova ruka je drhtala. Bilo je tako i tako maloumno, praznu vazu postaviti upravo na pod u hodnik. I to samo zato jer je po bojama navodno tamo dobro pristajala, a istodobno je jedan stolić umanjivao dojam koji je ostavljala.
"To je podna vaza", rekao joj je Tili, "i što misliš, zašto se tako zove?" Tako joj je to svojedobno objasnio, a glas mu je zvučao sažaljivo, kao da nešto sasvim jednostavno mora pojašnjavati nekome maloumnom. No, sad se može reći, da to nije podna vaza, pomisli Anna. To je do tren prije bila podna vaza. Ta je pomisao razvedri.
– Ubit ću te! – vrisne sad Tili.
Izgledao je smiješno, dok se s nazubljenim dnom u ruci podizao i zaputio prema njoj. Smiješno i prijeteće. Anna se prisjeti, što joj je nekoć rekao otac, kad im je prišao nekakav velik pas prijetećega izgleda, a ona se uplašila. "Nikad ne pokazati strah, ne ustuknuti, te gledati životinji ravno u zjenice!", poučio ju je tom zgodom. Anna korakne prema Tillu i zapilji mu se izravno u lice. Ovako, sasvim izbliza, izgledao je još samo smiješno.
– Jadno djetence. – reče tad Anna. I nekako nagonski ponovi onu istu kretnju. Podigne ruku, ispruživši prste, pa ih zatim preklopi prema dolje.
Mogao je birati, što je od toga prostije. Zapravo je od glave do pete bio na pol' koplja. I izgledao je poprilično jadno.


Kasnije je našla u kuhinji jasan prikaz svih stalnih troškova. Voda i struja, grijanje i otprema smeća, osiguranje i čišćenje. Tome nije bilo kraja, u beskrajnom stupcu nizali su se izdaci, ponavljaući se iz mjeseca u mjesec. Na kraju je pak našla stavak "Dragovoljan dodatak za uzdržavanje" i desno upisan iznos od 500 DM. Anna promotri vrst pismena. Prikaz je bio ispisan slovima Times New Roman[43], pismom koje je kao osnovno bilo podešeno u Tillovome računalu. Bio je to njegov udarac. Čak je uračunao i "cea dvije tisuće maraka" za njen posao sudske izvjestiteljice.
"Žalimo što vam moramo priopćiti." Anna nije imala posao sudske izvjestiteljice, pa ni dvije tisuće maraka. Zgužva popis u lopticu. Pet stotina maraka, pomisli. Ta to je manje od državne pripomoći za školovanje.

Malen rat se rasplamsava

Anna si je zamislila kako treba tek ušetati u putničku agenciju i reći: "Evo me, s maturom[44] i završenom visokom školom, dopunjeno izvrsnim znanjem engleskoga. U tome je bilo malo pretjerivanja, ali to je bilo uobičajeno u takvim zgodama. No u engleskim filmovima s izvornim zvukom razumijevala je još uvijek najveći dio, a glede francuskoga manjkalo joj je jedino vježbanje. U svakom slučaju, u gimnaziji je slovila kao darovita za jezike. Mogla se čak pozvati i na radno iskustvo, jer je kao studentica tri godine radila za službu koja se bavila putovanjima za mlade. Osim toga, tko još dobiva voditeljicu putovanja s okončanim studijem prava, a sve to za isti novac? Sasvim jasno, neće zbog toga tražiti ni pfennig[45] više, ta to bi bio tek privremen posao, dok ne nađe nešto primjerenije.
Izabrala je putnički ured s bogatom i raznovrsnom ponudom. Velikim slovima nudio se kulturni program, pa će istodobno zarađivati novac i misliti na druge stvari. Slati će razglednice sa Sevchella ili iz Egipta, a ni Meksiko ne bi bio loš. Listajući po prospektima dobrano se zagrijala za posao vodiča turističkih skupina. Tili uopće više neće zatvarati razjapljena usta. Znala je već i što će obući za predstavljanje. Otmjeni jeans od Aignera, taj je bio prikladan za sve prigode, a stajao joj je savršeno. Bilo je svejedno, što joj ga je darovao Tili. K tomu bi mogla odjenuti i onaj nov, žut prsluk od kozje kože, s dugim rukavima, pristao i otmjen.
Tako je navukla jeans i prsluk. Na lice je nanijela prozirnu šminku, a rumenilom Egypt Wonder je uporabom kista naprašila preko sljepoočica, vrška brade i obraza. Dva se puta vraćala, jer je započinjalo kišiti, a na dvokolici bi se smočila poput mačke. A više nije imala novaca čak ni za podzemnu željeznicu ili taksi. Ostala je bez prebijenoga novčića.
Na koncu joj je uspjelo stići u grad. Bila je suha i bez onim ružnih mrljica kakve ljudi na dvokolicama zarade, poštrcani prljavom vodom koju podižu kotači drugih vozila. A kosa joj je također ostala uredna, jer namjerno nije vozila prebrzo. Zbog svega toga bila je dodatno dobro raspoložena. Eto, takva je otvorila vrata putničkoga ureda.
– Ne, ne, ne bih htjela rezervirati nikakvo putovanje.! – odvrati na ljubazno pitanje činovnice.
– Nego? – kratko upita mlada žena.
Imala je plavu kosu. Lukovi obrva su joj kao naslikani, pomisli Anna. I nesvjesno podigne ruku i opipa vlastite obrve, koje je cupkala svakoga dana, ali su ipak ostajale čupavima i nikako se nisu dale uredno poravnati. Nedavno je te tvrdoglave dlačice slijepila Nivea kremom. To se ovoj svjetlokosoj zasigurno ne bi moglo nikad dogoditi. Mogla je jednako tako raditi i u nekoj parfumeriji, ta bila je upravo takav tip.
– O tome bih se rado dogovorila s voditeljem poslovnice. – neodređeno odvrati Anna.
– A o čemu se radi?
Lukovi obrva polete još više. Kao da su najavljivali uzbunu! Možda neka pritužba?
– Radi se o poslu. Htjela bih se zaposliti kao turistički vodič.
– Vi osobno?
A tko drugi?!, pomisli Anna. Osobito bistra ova baš i nije.
– Da, riječ je o meni – odgovori.
– Trenutak, molim. – plavokosa ustane.No potrajalo je više od trenutka, dok nije došao voditelj poslovnice. No tad se sve odvijalo vrlo brzo.
– Pošaljite nam, molim vas, svoje papire. – rekao je. – Ono uobičajeno.
Čovjek se okrene plavokosoj i nešto joj reče. Anna to nije točno razumjela, ali se radilo o nekakvom otkazu rezervacije.
– Imam sve to već ovdje. – reče Anna i uruči mu omot s ispravama. On ga odloži na hrpu prospekata.
– A koliko ste stari, ako smijem pitati?
I kratko podigne pogled s papira u ruci, da bi je promotrio.
– Tridesetpet.
– Tja. – i pogleda plavokosu. Ova kimne. Imala je najviše dvadeset i koju, dok je njemu moglo biti oko pedeset. – Mi zapravo zapošljavamo ponajprije mlade gospođice, studentice. No ovo mi možete ipak ostaviti. i kucne prstom po hrpi prospekata, gdje su ležale preslike Anninih isprava.
– Hvala – reče Anna.
Otišla je zatim u još pet putničkih agencija. Ništa! Kao da je sa svojih tridesetpet ustala iz grobnice, stara babetina, drhtava i slabačka. "Mladi čovječe", oslovljavali su muškarce njene dobi, ali zaposliti su htjeli zeleno, mlado meso. Mlade i bistre, to je bila prednost.


– Što vi to radite ovdje?!
– Prodajem. – odvrati mirno Anna.
A što bi drugo mogla tu raditi? Stajala je u svojemu bijelom haljetku iza pulta i iščekujući držala papirnatu vrećicu u ruci. Imati otvoreno već rano ujutro bilo je vrlo povoljno, kupci su često stajali u dva reda. Zato je pekar stavio u izlog ploču s natpisom TRAŽIMO ISPOMOĆ. Anna se javila i bila primljena istoga trena. Pekar je bio praktično nastrojen čovjek, a bilo je dovoljno kućanica koje su htjele usput nešto zaraditi. Pritom mu bijaše potpuno svejedno, je li Anna istodobno odvjetnica iližena nekoga tko vrhunski zarađuje. Treba prodavati njegovo pecivo i kruh, torte i kolače. I gotovo!
Žena koja je stajala ispred pulta podigne si ruku ispred usta, kao netko tko se stidi ili mora zakašljati.
– No to je baš zabavno. – reče i zahihoće.
– Što biste željeli, gospođo Koller?
Naime, to je ispred nje stajala Ramona Koller. Anni je bilo jasno da će se ovako sučeliti, jer bi ovdje često ujutro stajale u redu jedna pokraj druge. Tili će dovoljno brzo doznati, čime se to njegova žena bavi.
– Pet običnih peciva i jedan hljepčić, molim. – Žena je još uvijek držala ruku pred ustima. To je izgledalo stvarno budalasto.
– Pet komada? – odvrati Anna i pomisli, ta ih zasigurno neće požderati sama sa svojim sinom. A k tomu još uzima i cijeli hljepčić! Tili više nije jeo ujutro kod kuće, a hladnjak je izgledao kao opustošena duplja. Nije više bilo ni narezaka niti maslaca, ničega.! Anna je elanima preživljavala od pričuva raznih žitnih pahuljica i takvih mješavina, dopunjavajući to voćem iz limenki. Čak ni mlijeka više nije bilo u kući.


"Gdje je moja pileća salata?"
Tili si je donio pileću salatu, toast i slani maslac, te kao dodatak briselsko grožđe i komad sira. To je bilo prošloga tjedna, nedugo nakon neprilike s bankovnim računom. Anna je ujutro i u podne jela miisli,[46] premda okus te mješavine više jednostavno nije mogla podnijeti. U takvim se okolnostima, prirodno, odmah prihvatila hrane što se kao nekim čudom pojavila u hladnjaku. Nakon njenoga napada preostade tek nekoliko ploški toasta i malo maslaca. Upravo je gutala posljednji zalogaj, kad je Tili došao iz kupaonice. Vjerojatno se već pripravljao za predstojeću večer. Obično bi, došavši kući, prvo pogledao televizijske vijesti; zatim bi se osvježio, pojeo koji zalogaj, te odlazio. I ostajao vani do kasno u noć. Anna se trudila da više ne gleda na svoju budilicu, kad bi ga čula kako se vrača.
Anna je slegnula ramenima, ne rekavši ništa.
"A moje grožđe?", upitao je, podižući zvono iznad okrugloga pladnja za sir. "I moj brie[47]"
"Nema", odvratila je kratko Anna i izašla iz kuhinje.
Tako se to zbilo. Od tada on više nije popunjavao zalihe i nije si više donosio ništa za jelo, osim ako to nije skrivao ispod svoje postelje. Anna mu je čak prekopala pisaći stol i kovčežić za spise. Ništa! Nije više pribavljao čak ni svježu kavu, pa je Anna morala piti čaj. Tili se sad hranio izvan kuće, ne govoreći ništa. Tad je Anna napokon došla na pomisao o zapošljavanju u pekarnici, kao ispomoć. To mu zasigurno neće biti pravo. Poznavala ga je dovoljno dobro.
– Pet peciva – pritvrdi Ramona, koja je eto sad stajala ispred pulta. I koja će to još vruće prenijeti Tillu: "Ti, tvoja žena sad prodaje pecivo u pekarnici na uglu."
Anna se isceri, pomislivši na Tillovo lice. Istodobno posegne u veliku košaru ispletenu od lika.
– Pet peciva. – ponovi poput jeke. – A možda i jedan kruh od miješanih žitarica? Moj muž voli tu vrstu.
– Tad mi zamotajte jedan. – odvrati druga. Zasigurno se osjećala Bog će ga znati koliko ludo:
Kupovati kruh za ljubavnika, od njegove žene?! Kakav šašav osjećaj! No još će se začuditi. Tili će joj žestoko odbrusiti zbog toga crnog kruha, on je volio svoj planinac, što bjelji i gnjecaviji, to bolje. Anna se nasmiješi i zamota kruh u papir.
– Molim lijepo. – dometne uljudno.
Stvor se odgega van, s pecivom, hljepčićem i crnim kruhom. Duge vlasi su joj se pritom njihale na leđima. Inače bi ujutro povezala kosu i pričvrstila je na glavi, no danas je već rano nabacila ratne boje i otpustila lelujavu grivu, danak junacima. Junak? No da, bolje polovica muškarca nego nikakav. Sa svojom nakazom od djeteta teško se mogla probiti na tržištu partnera, jednako teško kao Anna na tržištu radne snage. Ova tu je doduše bila mlađa nekoliko godina, no to je bilo sve. Može ga imali, s rukoljubom i ukrasnom vrpcom.
– Gospođice, nije vam dobro?
– Što.? Kako to mislite?! – trgne se Anna. Kupac ispred nje gledao ju je zabrinuto.
– Već sam četiri puta rekao "dva obična i dva slanca." Strašno ste blijedi.
– Oprostite – rekne Anna. I za to će joj Tili platiti, pomisli istodobno. Za to i sve ostalo. – Dva obična i dva slanca, to iznosi dvije i šezdeset. – dometne naglas.
– Što treba značiti to majmuniranje?
Nije to bilo Tillovo uobičajeno vrijeme, netom je minulo devet. I te je večeri otišao, negdje oko osam. Inače se ne bi vraćao već za jedan sat. Bjelodano si je njegova ljubavnica veliku novost, "tvoja žena prodaje pecivo", pričuvala za navečer. Anna si je lako mogla domisliti, zašto. Ujutro bi Tili bio čangrizav i oženjen svojim novinama, pridržavajući se svojega ustaljenog rasporeda. U tome ni Ramona nije mogla ništa izmijeniti.
Anna si je dovoljno puta dočarala idilu u stanu na drugoj strani ceste, previše napadan jutarnji ogrtač i usku sobicu. Ta Ramona mora snažno ljuljati svojom kruškolikom pozadinom, želi li nadoknaditi te nedostatke. Usko, drečeće i s krupnim cvijećem, to jednostavno nije bio Tillov stil, toliko je znala. I to pouzdano.
– Govoriš li meni?
– A kome inače?
– Ti imaš velik izbor. Ili se varam? Ta govoriti još možeš s miljenicama svojega srca.
– Mi govorimo o tvojemu smiješnom nastupu kod našega pekara.!
– Trebam novaca.
– Imaš više od dvije tisuće i pet stotina mjesečno. Samo za žderaču i tvoje krpice.– Postaješ prost.
– Ti si prosta!
– Jesi li siguran da misliš na mene, a ne na onu tamo? – i pokaže palcem u smjeru prozora. U kući prekoputa gorjelo je svjetlo. Čeka li ga?
– Ostavi Ramonu izvan igre. Za razliku od tebe, nema ona nikoga tko bi joj mazao rit guščjom mašću. Ona je vrsna osoba. I prava žena!
– Da, tatice.! – Znala je da će ga to pogoditi, on u istome prostoru s tim nakaznim djetetom. A bilo je i podmuklo od njega, što je nju usporedio s tom osobom, na njenu štetu. No ni on nije stajao bolje. Za to će ona poskrbiti! I to odmah.
– Čak ni to nisi uspjela. Mogla si imati dijete sa mnom. Nije ovisilo o meni.!
Bio je pravi pravcati posranac. Tašt, izvještačen, isprazan. Trebala bih klicati, zapravo bih trebala klicati, pomisli Anna. Dulje je vrijeme sanjarila o tome da ima dijete, no tad se prestrašila, gledajući kako se ta varka brzo rasplinjuje. Posvuda uokolo su ljudi dobivali djecu i bučno to slavili, muževi su svojim ženama tijekom trudova masirali leđa, te novorođenome djetetu skidali povez s pupčića, izjavljujući kasnije "bio je to apsolutno najveći doživljaj u mojemu životu". Bio je to nov naraštaj majki i očeva, sve se sada dijelilo, ali bi se već za nekoliko mjeseci sve to novo rasplinulo i nestalo. I Anna više nije mogla zamijetiti nikakvu razliku u odnosu na doba prije rođenja djeteta. Majke su bile razdražene i zaglupljene, dok bi se on napuhavao i kočio poput pauna, te istodobno napredovao i izbijao u prvi plan. Uloga oca bila je prispodoba za nedjelju. Zato više nije imala ni najmanje volje, da ubrzo ostane sama s pokakanim pelenama i gaćicama, crvenim nosićima koji nezaustavljivo cure, provalama bijesa i kaosom od kockica za slaganje. Jednostavno rečeno, nije bila ni najmanje sklona plaženju uokolo po podu.
Pogleda Tilla, kako tu stoji ispred nje. I osjeti nešto neobično, kao da ga već godinama nije više dobro i temeljito osmotrila. Ništa, zaključi. Ništa od onoga što bi je moglo podsjetiti na onoga muškarca od prije okruglo dvanaest godina, u kojeg je bila zatelebana, od onemješavine dosljednosti i snage, čistoće i odlučnosti. Već je i tad bio vrlo opredijeljen, išao je čvrsto prema postavljenome cilju. Pristupio joj je bučno i izravno, pa su oni cool tipovi koje je njena sestra dovlačila sa sveučilišta, bili prema njemu ništice. Našla je ganutljivim i to što je ubrzo počeo govoriti o ženidbi, bio je to laskav osjećaj i sve je djelolvalo vrlo romantično. Čak je ni Marie nije uspjela odgovoriti od toga. "On te želi posjedovati poput jednoga porschea[48], rekla joj je, "ali za taj auto nema dovoljno, zato uzima tebe!" Bile su to prosudbe žene koja se bližila tridesetoj i još je uvijek bila sama, žene koja je svoj status navodila kao vlastit, slobodan izbor. Anna je pritom naglašavala tu sestrinu dob od trideset. Sad je pak njoj bilo tridesetpet, bila je prestara da dobije posao kao turistički vodič, a i prestara da još jedanput sve započne iznova, od početka, sa zaljubljivanjem, djetetom i muškarcem koji bi toga bio vrijedan. Tili to nije bio, on je bio sljepar.
– Radije bih dopustila patuljastome pinču[49] da me oplodi, nego tebi! – odvrgne ona.
– Samo naprijed! – on će na to. – Patuljasti pinč bi ti upravo odgovarao po veličini.
– Klipklap! – reče ona i istodobno podigne ruku, pa je nekoliko puta naglo privlačila i otpuštala prste. Kad bi prsti klepnuli o donji dio dlana, čuo se neobičan zvuk, nešto nalik kuckanju kastanjeta, ali mnogo mekše. Pritom je promatrala kako se trgnuo, bilo je to kod njega poput Pavlovljevoga[50] refleksa.
– Patuljasti pinčevi su, usporedbe radi, vrlo živahne životinjice.! – dometne Anna, i dalje puckajući prstima.
– Bilo je žena, koje se prerezanoga grla ujutro više nisu probudile.
– Tebi ne bi ni jedna ništa prerezala. Ne bi ništa promijenilo. – i zahihoće. To je bilo dovoljno.
Postupao je mogla i prestati s onom klipklap kretnjom, on je smjesta shvatio što je time mislila. Srećom, nije bio od one vrste nasilnih i grubih muškaraca, to jednostavno nije bio njegov riječnik, vjerojatno je za takvo nešto bio previše mlitav i strašljiv. Bilo je događaja u tom braku, kad je Anna znala poželjeti da je zgrabi i dobro protrese, pa je zatim obljubi. Nije bila nastrana, zasigurno ne, tek je čeznula da svojemu tijelu dopusti da sudjeluje u svađi, da sve ne završi samo na riječima. No Tili je sve radio nekako uredno i suzdržano, kao da se pridržava nekakvoga strogog rasporeda, te istodobno svaku svoju reakciju prethodno procijeni. A kad mu je jednom zgodom dala mig u tom smislu, on se trgnuo i povukao. Bio je prava baba, bijedan strašljivac. Tako može jedna žena govoriti samo sa strašljivcem. A pravi muškarac. Događalo se pa bi sanjarila o tome, a bilo je neobično što su se takvi snovi sada vratili, upravo onakvi kakve je imala kao još vrlo mlada žena. Unatrag nekoliko noći pohodili su je gotovo redovito.
Ovaj put Tili izađe iz sobe. Anna je gledala za njim. Ovratnik košulje se bjelasao, kao da tone u vrat. Muškarci s godinama često dobiju bikovsku šiju. Taj joj se prizor svidio. Istodobno prijeđe rukom preko vlastitoga vrata. Bio je dug i vitak. Taj je osjećaj bio dobar. Nije točno kako muškarci u svemu imaju prednost. Vremena kad su tipovi sa sjedinama na sljepoočicama bili zanimljivi i privlačni, a sijede žene slovile kao bake, bila su sad passe[51].
Te noći Anna ustane još jedanput. Budući da nije znala, hoće li Tili ujutro uopće stupiti u kuhinju, zaputi se u kupaonicu. Tu položi onaj dopis općinskoga suda, kojim su joj javili da za sada nema posla za nju, povrh njegovoga pribora za brijanje.

Po nalogu gospodina Iiebolda."

Kad je Anna rano ujutro stupila u kuhinju i ugledala list koji je ležao pokraj hladnjaka, srce joj je snažno tuklo. Glupa kravo, reče samoj sebi, prisiljavajući se da ne posegne odmah za tim listom papira s Tillovim rukopisom. Uostalom, već je na prvi pogled mogla vidjeti, napisano je bilo tek nekoliko redaka. Umjesto toga, s automata za spravljanje kave skine spremnik za vodu, napuni ga do oznake za četiri šalice, pa posegne za kutijom oslikanom čeznutljivim motivima. Sranje! Sranje! Potpuno je zaboravila. U kući već odavno nije bilo ni mrvice kave. Pekarnica je pomoćnu radnu snagu plaćala tjedno, a tek za četiri dana navršavao se pun tjedan otkako je Anna tamo prvi put stala iza pulta. Tad će si moći kupiti kavu. Bilo je to šaljivo, još joj je u ušima zvonilo kako se Tili hvali svojom vrhunskom plaćom, a ona pije čaj spravljen iz vrećica. A i tih je bilo još samo šest! Zatim je još mogla piti čaj od kamilice i mineralnu vodu, toga je još bilo u kući. Pravo ruglo!
Bilo joj je teško držati ruku mirnom, dok je čitala Tillov zapis.
"Uzimam na znanje, da je i tvoje sjajno zaposlenje na sudu još jedan tvoj neuspjeh", pisalo je. "U staklenki od marmelade leži tri stotine u gotovini, za ovaj tjedan. Od sljedećega mjeseca prebacivat ću ti dvanaeststotina više. U pekarnicu Weber sam faksom poslao tvoj otkaz."
Baš je bijednik!, pomisli Anna. Tad odvrne poklopac sa staklenke, u kojoj su već godinama čuvali novac za slučaj prijeke potrebe. Kad bi zaboravili poći u banku ilikad bi Regina morala platiti čovjeka što je donosio jaja, odnosno kad bi nešto pristiglo pouzećem. Regina je bila žena što je ispomagala Anni oko čišćenja, a dolazila je dvaput tjedno. No i to se izmijenilo, sad je dolazila još samo jedanput.
"Regina.", pozvala je Anna. Bilo je to negdje početkom mjeseca. Regina se nije žurila odazvati, pa ju je Anna morala zazvati još jedanput, kako bi joj pokazala pahuljice od prašine u spavaonici i u malenoj sobi, gdje je stajao njen PC. "Tako to ne može dalje, Regina", rekla joj je. Žena je tek slegnula ramenima. "Radim po naputcima gospodina Liebolda", odgovorila je. "Trebam dolaziti još samo je\danput tjedno i skrbiti jedino za njegove stvari. Njegove\ košulje nosim na glačanje sebi doma, to je prava sramota, kako su te skupe košulje sredili u toj praonici."
Tako je to bilo. Anna je zatim još saznala kako Tili plaća dvije marke više, te je čistačici izrigao sve o svojoj ženi, koja dopušta da njenome mužu skupe košulje unište u tijesku za glačanje, premda ona ima vremena na pretek. Ne treba čak skrbiti ni za dijete. Tako nekako je sve to moglo zvučati. Tili je bio smrdljivac, a vjerna i vrsna domaćica ga je podržavala. Anni je došlo da ugrize samu sebe, zato što je ovoj toliko toga krišom darovala. Posljednje je bio crven zimski ogrtač, koji je bio gotovo nov. Anna ga, zapravo, skoro uopće nije nosila, jer crveno nije bila njena boja. Prošle zime ga je kupila, u nastupu prkosa, kad joj je Tili izveo onu scenu zbog zaboravljene pržolice za njegov rođendan. Jarke boje bile su mu trn u oku, pa mu je tim ogrtačem htjela uzvratiti. No to je bilo djetinjasto, pogotovu jer je i sama patila zbog te boje.
Tako je sad Regina dolazila još samo jedanput tjedno, kako bi uklanjala isključivo njegovo smeće. Katkad bi Anna namela nešto od svojega smeća i ubacila ga u njegovo. Ta bilo je teško razlikovati otpatke i razvrstati ih, tvoje i moje. Annina ukosnica je u svakome slučaju danima ležala u kuhinji, na njenome pladnju.
Anna dlanom poravna tri stotice, jer ih je u prvi mah zgužvala u lopticu, zajedno s Tillovom porukom.Trebala bi poderati novčanice, te pomisli: "Gurni si svoj posran novac na jedno mjesto!" No jedno su bile misli. Na koncu ipak uzme novac, jer je bila bez i prebijenoga novčića. Bio je to ponižavajući osjećaj, promijeniti stav zbog bijednih tri stotine maraka. No bilo bi još gore, iscijediti svoju sestru ili majku. To jednostavno ne bi mogla izvesti. Bilo joj je krivo da ponovno ispadne malena, glupa Anna. No na neki način je to ipak bila. Osjećala se sitnom i bijednom.
– Još dobijete novaca! – dovikne joj pekar, kad je pokušala šmugnuti mimo izloga njegove prodavaonice. Razmišljala je prije toga, ne bi ušla i rekla pekaru "Ako me trebate još ovaj tjedan." No Tili je na koncu konaca sve sredio. Pročitala je lijepo sročenu telefaks poruku što je bila priložena i za onaj list papira pričvršćena spojnicom, a uzela je i njegov novac. Pa, u buduće će svoj kruh morati kupovati negdje drugdje.
– Ah, da.! – odgovori sad i zastane. Uvijek se nađe znatiželjnika, a ovdje u ulici su se svi međusobno poznavali. Zakorakne prema vlasniku pekarnice.
– Dva dana po četiri sata, to iznosi stotinučetiri marke – zagrmi on. No možda joj se to tek pričinilo, da mu je glas toliko bučan.
– Da, da. – pritvrdi žustro. Čovjek izgleda nije zamjećivao koliko je situacija neugodna. – Anne – zazove.
U jednoj je ruci držao poveći lim s pecivom koji je netom izvadio iz peći, dok je drugom pozivajući držao otvorena vrata svoje trgovine.
– Daj gospođi Liebold stotinučetiri marke – dometne pekar jednako glasno.
Anne je bila njegova žena, stajala je iza blagajne, a na njegovo dovikivanje kimne.
– I onako trebam još dva slanca, jedan raženi i jedan planinac. – reče Anna. U pekarnici je bilo još četvoro kupca, a od toga dvoje iz njene ulice. Kimnuli su joj glavom, a i ona je njima uzvratila pozdrav, na isti način. Nije joj ništa značilo niti joj smetalo, dok je jučer iprekjučer tu stajala iza pulta, odjevena u bijeli haljetak, te usluživala te iste ljude. Osjećala se jakom, misleći na Tillovu reakciju. Ali sad je taj pobjednički osjećaj nestao. Najradije bih da postanem nevidljivom, pomisli.
Tek kad je kod kuće odmotala planinac, postane svjesnom da je kupila Tillov omiljen kruh. Mrzila je njegov gnjecav kruh, ne bi ga mogla progutati. Radije bi izgladnjela. Neko je vrijeme bespomoćno okretala kilogram kruha u ruci. Mrvice, za to bi bio dobar, pomisli. Izvuče nastavak svestranoga kuhinjskog stroja iz donjega ormarića, razreze kruh na komade i nagura ih u otvor. Tad okrene prekidač na najviši stupanj. Odjekne brujanje, čegrtanje i na koncu nekakav zavijajući zvuk. Istodobno je počelo smrdjeti po paljevini. Anna isključi stroj i podigne tučak kojim je natiskala kruh u otvor. Mekane i gnjecave gvalje svježega kruha potpuno su se slijepile. Ta tko bi inače bio toliko bedast, pa pokušavao smrviti svjež kruh. Bila je to golema svinjarija, a vjerojatno je i skupa naprava bila zasrana. No Anna to kuhinjsko pomagalo i onako nije željela. "Sasvim dobro izlazim na kraj sa svojim dreimixom[52]", rekla je svojedobno Tillu. No on je ustrajavao na nabavci ove luksuzne naprave. "S njom čak možeš raditi i domaći maslac", rekao je, nabrajajući koliko se različitih nastavaka nalazi u kompletu. Tko uopće želi sam spravljati maslac?!, pomislila je tad Anna. Bilo je to krajnje slaboumno, ali je Tili ipak kupio svoj Kenwood Chef[53]. "Moja žena ima najbolji kuhinjski stroj, koji se može naći na tržištu", isticao bi u raznim prigodama. Sad je pak stroj bio zasran i uništen, ta njegova luda naprava, pravo mu budi.
Anna skine plastično kućište, okruglu pločunož sa zakrivljenim prorezom, ravni podložak i vijak, pa sve gurne pod mlaz vode. Htjela je prvo razmočiti tu gnjecavu masu, kako bi je mogla iščeprkati. No zašto, zapravo?, pomisli. Posegne u slivnik u kojem je razina vode porasla, a na njenoj su površini plutale grude tijesta. Napipa čep i izvuče ga, pa voda počne polagano otjecati, uz nekakav grgotav zvuk. Na koncu u slivniku ostade kaša, zajedno s ljepljivim dijelovima kuhinjskoga Anna ih ostavi tako. Tili će pobjesniti. I treba! toga, bila je srijeda, pa se morala požuriti. Inače prekasno pojaviti na brbljanje uz kavu kod svoje...
– Što smjeraš za poklade?
– Poklade?!
Anna pogleda sestru. Danas je trpala već četvrti komad kolača u sebe, ali pritom baš nije izgledala kao da joj osobito ide u tek. I inače je izgledala jako bezvoljno, a čak si nije ni namazala usnice. A vlasi stisnute i smotane na stražnjemu dijelu glave činile su da joj lice izgleda vrlo oporo i ukočeno.
– Držiš se kao da ti je to nekakva strana riječ! Ta sutra je ženska pokladna noć.
– Ah, da. – odvrati Anna. Na to je potpuno zaboravila. Prošle godine je otišla po Tilla u njegov ured. "Oslobodi me, za ime Božje, od tih ženki, toliko pohotnih za muškarcima!", rekao je. Anna se naceri, jer je jednostavno morala pomisliti na godinu ranije. Tad ga je neka tipkačica ugrizla u stegno, mladica koja je cijele godine vrijedno i nezamjetno radila svoj posao i ispunjavala svoje obveze. Tili se zbog toga strahovito uzrujao. Tako su zajedno otišli Forsteru, premda Anna inače nije osobito cijenila točionice. Nije voljela pivo, a sav onaj smrad i buka izazivali su joj glavobolju. No prošle je godine bilo veselo. Satima je plesala s Tillovim bratom, koji je došao sam, jer Waltraud nije htjela ostaviti djecu samu, unatoč sustavu za nadzor. Bila je ona uistinu krajnje skrbna majka. Tili je izveo svoj uobičajen show[54], ali je ubrzo pretjerao. Pivo i žitna žestica, crte na njegovome pivskom podlošku su se brzo množile, a on nije podnosio mnogo. Na koncu ga je zajedno s Juliusom morala otpremiti kući. Teškom mukom su ga zajednički smjestili u postelju, izuli mu obuću, te svukli čarape i hlače, no on je sve vrijeme nastavljao hrkati. "Trebam li i tebi pomoći, najmilija šogorice? Kod tebe bih u tome uživao", upitao ju je tad Julius, vragolasto. Dodir njegove ruke na njenom tijelu bio joj je ugodan, na trenutak je popustila, te uživala u osjetu draškanja i topline. No tad se prisjetila da je Julius Tillov brat, oženjen čovjek i otac. Zasigurno je svemu bila kriva tek ona zaboravljena pržolica. Da Tili nije još tjednima nakon svojega rođendana izvodio onu predstavu, "u tebe se čovjek jednostavno ne može pouzdati", ne bi ona nikad došla na pomisao tako otvoreno i neprikriveno očijukati s njegovim bratom. I moglo se dogoditi. Skoro se dogodilo. Sranje, pomisli Anna.
– Hej, jesi li još tu? – reče Marie, pomičući svojom rukom amotamo ispred Anninoga lica.
– Zašto ne bih bila? – ispravi se Anna na stolcu. Bila je sreća, pa Marie nije mogla ni slutiti, što si je Anna netom predočivala.
– U posljednje vrijeme si uistinu nekako rastresena. Nisi li htjela otputovati?
– Tako je.
– Kako bi bilo s pokladama? Pozivam te, imam dvokrevetnu sobu u Bruggeu[55]. Jedan ležaj je slobodan.
Brugge, Belgija, on park frangais.[56] Tip je zbrisao, pomisli Anna. Ili onaj dobrotvor ili snimatelj prije njega. Njoj je to moglo biti svejedno, zapravo joj je taj poziv bio rješenje. Zaboravila je na poklade, ali sad, zamišljajući sebe kako se sama kreće po toj šašavoj vrevi, obuzme ju bojazan. Samo otići, otići, otići.!, počne joj zvoniti u glavi.
– Okay. A na koliko dugo?
– Šest dana. Polazak je sutra.
Tip je morao strugnuti iznenadno. Marie pak ponovno uzme komad kolača, a slika se u Anninoj glavi razbistri. Dvije sestre ujedinjene u ljubavnim nevoljama. Anna dohvati hvataljku za kolače. Njena majka ju pogleda zapanjeno, ta bio joj je to već drugi komad.
– A što će na to reći tvoj muž? – upita Anitu.
– Tili? – Anna izgovori muževo ime otežući, p"i zazvučalo neobično, kao "Tiiill". Učinila je to k, dobila na vremenu.
– Tako se on zove. Ili si i to zaboravila?
Lijepo bi bilo, pomisli Anna. S kim će on slaviti poklade? S Ramonom ili cvjetnom vilom, obje su bile iz četvrti, takvo nešto ne ostaje tajnom, takva se govorkanja šire poput ubrzane paljbe. Kad je žena s broja dvadesetdva započela odnos s ljekarnikom, ubrzo su i za to dočuli svi, jedino je muž rogonja saznao posljednji. Ovaj je put ona bila rogonja. I to dvostruki. No najgore je bilo, što nije bio bar toliko pristojan, pa svoje jarčje skokove izvodio na nekome drugom području, gdje nitko nije poznavao ni njega niti nju.
– Mogu raditi, što želim. – reče Anna. Sljedećega jutra Anna ostavi poruku Tillu. "Šest dana
sam na putu", napisala je kratko. I čekala je da on napusti kuću, pa je tek tad pošla odložiti listić na vidno mjesto. A prije nego ga je ispustila iz ruke, kratko pomisli: bi li se, znajući za ovu poruku, predomislio glede onih dodatnih dvanaest stotina maraka?

Vještičje sijelo

– No?!
Marie je trzajem otvorila prozorsko krilo, te je studen zrak zastrujao u hotelsku sobu. Ova pak nije bila osobito velika, a ni posebno komforna.
Anna je bila naučena na udobnost. Tili je davao prednost jedinstveno visokom standardu određenih hotelskih lanaca. Ova kuća ovdje mu se zasigurno ne bi svidjela. Na prvi pogled je čak djelovala pomalo musavo. Kad je Anna netom pošla na zahod, automatski je povukla prstom po gornjemu rubu odjeljka za tuširanje. Tili bi to uvijek činio, napominjući: "Mjestimice su vrlo neuredni.!" Bio je to njegov mjerač za valjanost podvorbe. Na Anninim prstima su ovdje ostale zalijepljene grudice vlaknaste prašine. Tu zasigurno već dugo nije nitko čistio. Hitro je gurnula ruku pod mlaz vode. Baš sam glupa, pomisli tad. Ali kad se vratila u sobu, navukla je papuče na bose noge. Srećom ih je stavila u kovčeg. S ovakvim podnim oblogama sa sitnim uzorkom nije se nikad moglo znati, te su skrivale prljavštinu više naraštaja.
Marie se ponašala, kao da je iznova otkrila Brugge, zaključi Anna, gledajući svoju sestru kako stoji ispred otvorenoga prozora i gleda van. Anna sad više nije bila sigurna, je li to baš bila toliko veličanstvena zamisao, otputovati ovako u veljači. I to još sa sestrom. Putem je vozila upravo Marie, pušeći pritom, a trebalo im je četiri sata od Kolna do Bruggea. Usput joj je sestra govorila malo, no zato je bez prestanka navijala svoju Carrnen fantaziju. Povremeno bi uzviknula "Sad!" i s dva prstaizmeđu kojih je držala zataknutu cigaretu, u kao da drži dirignetski štapić. Zasigurno sv osobito dobrim mjestima, ali Anna baš i nije bila za violinske koncerte. Vjetrobran jarko crvene lunuu se uporno probijao kroz zid dosadne kišice, a nekoliko zvonika i plovnoga kanala, iza kojeg se ., kišni zid još zgušnjavao, nije mogla vidjeti ništa > Marijinoga grada snova.
– Da, da. – primijeti bezvoljno. Bilo joj je studeno. Marie bi trebala napokon zatvoriti prozor.
– No dođi već! – reče ova.
Anna popusti. Pogled kroz prozor bio je poput skoka u srednjevjekovlje. Stepenast zabat na kući sučelice, prigušeno svjetlo koje se jedva probijalo kroz uske prozore, te kućni zid od nejednakih kamenih gromada, koji se izdizao iz valovitoga nogostupa uske ulice.
– Pođimo van – reče Anna, a Marie se tiho nasmije.
– Meni je prvi put bilo jednako tako pri duši. napomene.
– Zasigurno izgledam poput ižmikane mačke. – reče Anna i prođe obim rukama kroz kosu.
Već su skoro tri sata lutale, bez kišobrana, preko mostova i mostića, kroz tihe uličice. I gotovo uvijek išle uzduž nekakve vode. Dosadna kišica što je uporno sipila, zavukla im se u vlasi i odjeću. No Anna je to zamijetila tek sad, u ovome lokalu.
– Izgledaš rumeno – odvrati Marie. – I vrlo zgodno. Tako bi trebala uvijek izgledati. Dobro ti pristaje.
– No da. – reče Anna i prijeđe dlanom preko usplamtjele puti. Ovdje u toploj prostoriji počela se doslovce žariti. A neobično je bilo što, unatoč svoj toj vlazi što se upila u nju, nije osjećala potrebu da ode mokriti i dotjerati se. Obično bi to učinila. Kad bi s Tillom ušla u neki restoran, prvo bi otrčala počešljati se, popraviti j nalič, nL?Aisnicama i napudrati lice. Pogleda Marie koja joj se smjestila sučelice. Sestra joj se smješkala, ovaj put bez onoga nabora u kutu usnica, koji je svemušto bi izrekla pridavao neku oštrinu. Bila je vrlo opuštena. Crnilo oko očiju joj se razmrljalo i obrisalo, pa je bilo nalik tek na nekakvu tamnu sjenu. Čak je i tamno crvenilo na usnicama, kakvo je uvijek rabila, nekako izblijedilo. I ona je izgledala zgodno i nekako ženstvenije, zaključi Anna.
– I ti. – reče. – I ti izgledaš zgodno.
– Sad ćemo si dobro zabiti noseve u čašu, nas dvije zgodnice. Što misliš o tome?
Marie je svukla svoju kožnatu jaknu. Tanka majica zalijepila joj se između dojki. Imala je vrlo punačke dojke, a bradavice su se također ocrtavale kroz majicu. Lijeva je dojka bila malo jedrija. Isto kao i kod mene, pomisli Anna. Smiješno, to još nikad nisam uočila. Ni jedna od nas nije davala sisati djetetu, pa ipak imamo silne cice, a osobito lijeve. Anna zahihoće.
– Da, dobro bi mi sjelo piće – primijeti, kimnuvši sestri glavom.
– Šašavo! – Marie protrese glavom, a iz podignute kose joj se odvoji jedan vlažan pramen i padne joj preko očiju. Ona ga žustro otpuhne, ušiljivši i iskrivivši usnice. Izgledalo je to uistinu smiješno. – Tebi je tridesetpet – reče Anni – a nisi se još nikad napila.
– Nikad. – potvrdi Anna. – Zamisli si Tilla. Marie prasne u smijeh. Obje si zamisliše, kako bi Tili reagirao na pijanu ženu, on, malograđanin. Lokanje je za muške, nacugane žene bile su nasrtljive i neprivlačne, prava kuga. Od silnoga hihotanja, na koncu su obje žene još samo dahtale, hvatajući zrak, istodobno si brišući suze koje im je smijeh obilato natjerao na oči.
– Za to ćemo popiti i nazdraviti! – uspije napokon promuca ti Marie, zagušena smijehom. – Patron, s'il vous plais[57]. – pozove gostioničara.
Patron je čekajući sjedio za stolićem pred ulazom u kuhinju. Povremeno bi razgovarao s nekom osobom koju se nije moglo vidjeti. Moglo se čuti tek njen glas i uobičajene zvukove, koji nastaju kad se rukuje tavama; učtiv način pozivanja posluge u restoranuloncima, mutilicom za jaja i sličnim priborom. Bilo je lek šest stolova, u toj tijesnoj prostoriji s niskim stropom Anna i Marie su bile jedini gosti.
Sad patron ustane i priđe im. Nije tu bilo jelovnika, već je nabrojio što im može ponuditi. Anna ga nijr razumjela, gutao je slogove i povezivao riječi kao u neki napjev, što se u Anninome školskom francuskom nije pojavljivalo. No zato je Marie kimala i odgovarala mu, pa je taj neobičan razgovor potrajao neko vrijeme. Anna pak započne shvaćati, zašto se Marie toliko zanosila svime što je bilo francusko. Zasigurno to nisu bili jedino muškarci, na koje je Marie padala. Izgledalo je da joj je mnogo važnije uključivanje u taj stran jezik i ozračje, kao da je ovo tu njen stvaran zavičaj. Iznenadno joj je lice djelovalo opušteno i slobodno, puno života. U Anni počne rasti mješavina zavisti i naklonosti. Pokuša se prisjetiti, do čega je njoj stalo jednako toliko, ali se ne dosjeti ničega.
– Želiš li. – započne Marie.
– Ne, naruči ti – upadne joj Anna u riječ. – Ja to ne mogu.
Kad ponovno ostadoše same, Anna pogleda sestru.
– Mislim da ću upisati tečaj francuskoga na otvorenoj školi – reče joj. – Došla sam samoj sebi poput neznalice.
– Bedastoća! To si tek umišljaš. Zašto ne učiš talijanski, od uvijek si ludovala za Italijom.
– Da. A nisam ni bila toliko loša.
Djevojke su zajedno s roditeljima svojedobno nekoliko godina za redom odlazile na Lago di Maggiore*. I dok bi Marie i majka ležale na plaži, Anna bi s ocem odlazila u obilazak okolice. "Što to znači?", dodijavala je Anna neprestance, pa joj je ubrzo otac kupio rječnik. "Pogledaj sama!", rekao je, uručujući joj ga. To ju je zabavljalo, pa je na koncu već mogla čitati dnevne novine i razumjeti o čemu muškarci razgovaraju, dok ispijaju espresso. Njen bi otac vrlo često zaboravio da je Anna s njim, ali se ona nikad nije dosađivala. Žudno je upijala prizor, kako muškarci žustro pomiču usnice, glave i ruke, kao u jezero u sjevernoj Italijikakvome igrokazu. Bilo joj je to mnogo zanimljivije, nego da, satima drijema na suncu. Na suncu čak nije mogla ni nesmetano čitati niti sanjariti, od vrućine je postajala tupom i tromom. Bilo je to lijepo doba, dok je s ocem lutala uokolo po zemlji koju je on volio. I to premda zapravo nije viđala ništa drugo osim boca, njen je otac naime strastveno igrao u boce, te onih tamnih barova, u kojima najčešće nije bilo ni stolaca niti stolova. Muškarci bi se okupljali oko visokih stojećih stolova, a gusti oblaci duhanskoga dima miješali su se s oporim mirisom svježe prženih kavenih zrnaca. Tada Anni to pušenje oko nje nije smetalo. Nekako je spadalo u takvo okružje, odgovaralo ugođaju.
– Da. – reče sad i pogleda Marie. – Imaš pravo, trebala bih možda ponovno početi s talijanskim. No ovaj put ozbiljno. I tad ću napokon ponovno otputovati tamo, zasigurno se mnogo toga u'međuvremenu promijenilo. Nikad više nisam bila u Italiji, otkako sam tamo boravila zajedno s Tillom.
– I misliš da će Tili to prihvatiti?
– Ne – odvrati kratko Anna.
– I unatoč tome želiš ozbiljno početi s talijanskim i putovati u Italiju?
– Da. – potvrdi Anna. – To ću učiniti. Upravo to!
– Nazdravit ćemo i tome! – odvrgne Marie i podigne čašu.
Patron im je donio bocu Chdteau Maucaillou i ponosno pokazao na naljepnicu. Marie je kimunula i pritom isturila donju usnicu. //Ljetnilc983.// rekla je. "Dobra kapljica.!" I na trenutak je Anna ponovno imala onaj osjećaj da je malena glupava sestrica, no taj je brzo nestao. Marie je danas bila drukčija.
– Salute[58] – reče Anna i također podigne čašu. Njihove se čaše dodirnuše, te odjekne vrlo nježan i istobno nekako pun zvuk. – Lijepo je večeras s tobom. dometne Anna nakon tog,kucanja čašama.
– Uistinu je vrlo lijepo – pritvrdi Marie. – Ti si danas potpuno drukčija.
Anna se nasmije, ta upravo je tren ranije ona to i pomislila o svojoj sestri! No ne reče više ništa, jer M% zamahom otvoriše kuhinjska vrata i u prostoriju se proli, slastan miris. Dobile su školjke u umaku od češnjaka na maslacu. Okus je bio božanstven, unatoč češnjaku. Anna zapravo nikad nije jela češnjak, zbog zadaha i jer joj se od njega podrigivalo, tili je smatrao općenito odvratnim, kad bi ljudi bez ustručavanja i ikavoga obzira proždirali češnjak, te nakon toga vonjali po njemu. Otvoreno izražavajući negodovanje, promijenio je mjesto, kad je jednom zgodom na obiteljski susret Marie došla okružena tim miomirisom. "Ne treba se čuditi, što svaki tip strugne!", rekao je. No Marie kao da je bilo osobito stalo da ga time draži. Jer, kad je Anna susretala svoju sestru kod majke, nikakav se sličan miris nije mogao zamijetiti.
Anna odloži svoj pribor na podložak. To ju podsjeti na njeno djetinjstvo, pa otkine komadić baguette[59] i utopi ga u umak na tanjuru. Grumenčić kruha se napije tekućine. – Hmmm.! – zadovoljno promrmlja. – Slasno!
– Ti uistinu nisi za prepoznati! Bez svojega muža sasvim si podnošljiva.
– I ti, bez onih svojih francuskih pijetlova, rekla bih. Pokatkad je . prava muka, biti prisiljen slušati te, kad prikazuješ jednoga od tih svojih igrača.
– Bolje je ako ja prikazujem njih, nego oni mene!
– To je za mene malo previše umno. Mislim da me pomalo hvata.
– Tome smo htjeli nazdraviti, sjećaš li se? Salutel Boca je bila prazna, pa Marie kucne prstom o grlić.
Patron shvati, pa donese novu.
– Tvoj najveći nedostatak, koliko se meni čini nastavi Marie, trljajući prstom vrh nosa – jest to što uvijek stupaš u nečijoj pratnji. Prvo je to bio naš otac, zatim ja, pa sad na koncu Tili. No s njim je najgore. Baš ništa ne znači to što je široke ruke, unatoč tome te voda za prsten u nosu. Darežljiv je tek zato da bi to vodanje izgledalo zgodnije nego kod paša koji zarađuju manje.
K tomu još i nema onu mušku stvar kakva je primjerena jednome paši, a pravi paša i nije toliko odbojan. Tili je pravi pokakanac! Tebi to ne treba, ti imaš ono nešto u sebi. Morala sam uvijek čvrsto i snažno mlatnuti, kako bih djelovala. Ti ne, ti tek moraš pustiti da to struji iz tebe. Osim toga, mislim da sam sad stvarno nacugana. Salute!
– Salute! – odvrati Anna, uhvativši se za glavu. Njena glava, stolac, kao i općenito sve u toj prostoriji, kao da više nije čvrsto stajalo na svojemu dotadašnjem mjestu. Nije to nikako bio ugodan osjećaj. I ja sam nacvrcana, pomisli. A to što je njena velika sestra netom izrekla, zvučalo je kao da joj pokatkad zavidi. I ono s pokakancem, to baš i nije bilo promašeno. Tili je izigravao pašu i junačinu kod žena, no u biti je stajao na pol' koplja. S tim se slagao i bijedan način kojim ju je kroz novac htio natjerati neka poklekne. Nosni prsten je, prema najnovijemu, bio od običnoga lima, ali to Marie nije mogla znati.
– Moram na zahod. – reče sestri. – Hitno.
– Tamo otraga, kroz ona vrata. Pripazi, poprilično je usko.
– Dobro. – odvrati Anna.
Kao da je to neko umijeće, otići na zahod, pomisli pritom. No uski se prolaz između stolova nekako čudno ljuljao, kvaka na vratima s djevojačkim likom od mjedi nekoliko joj puta isklizne iz ruke, te još nogom zapne za prag. Na koncu je ipak uspjela stići do odredišta.
Zureći se, nespretno zguli hulahupke i gaćice i sad joj više ništa nije stajalo na putu. Okrene se i spusti u sjedeći stav, usput otpuštajući branu. I istoga trena glasno krikne, što poprati snažan tresak. Obnaženom zadnjicom naletjela je na nešto grozno, mrtvački ledeno, a u tom prokletom zahodu nije bilo rupe! Sasvim razumljivo, poskočila je kao oparena, pokušavajući istodobno zaustaviti pražnjenje mjehura. Dakako, bilo je prekasno. Osvrne se i pogleda iza sebe. I ugleda zahodski poklopac. Zaboravila ga je podići! A izvana odjekne lupanje po vratima.
– Je li sve u redu? – začuje glas. Bila je to Marie.– Da.! – uzvikne i Anna, hiruuu"i gaćice bile mokre. Kad ih je ponovnu " vlage su je nekako stezale i greble iznunli.
– Što se dogodilo? – htjela je znati.
– Nećeš vjerovati. – Anna je jednost.i.n ponovno zahihotati.
– Bila je to mrtvačka uzbuna.!
– Pišnula sam na zahodski poklopac. Potpuno .m. zaboravila na njega.
– Prase!
– No eto.
– I k tomu još smrdiš na češnjak!
– I ti!
– Kad bi te Tili takvu vidio.
– Bez oklijevanja bih ga poljubila.
– Ovako smrdljiva i zapisana?
– Još jedino tako.
– Napreduješ, malena sestrice.


Hotelska postelja nije bila osobito široka, a u sredini je madrac bio jako udubljen. Kad su legle, Anna se privine uz svoju sestru. Nisu očistile lice od šminke i nisu se umile, ni jedna od njih. Tek su se izvukle iz svoje odjeće i bacile se u postelju. "Izgledaš kao clown[60]"', rekla joj je Marie, prije nego je utrnula svjetlo.
Anna se cerila, ovakvo nešto bilo je moguće jedino bez muškoga društva. S muškarcem i pogotovu s nekim poput Tilla, žene moraju biti lijepe i čiste. No na neki osobit način se Anna, u toj mješavini mirisa vinočešnjakpišačaznoj, osjećala nevjerojatno dobro.
– Ja sam pravo pravcato maleno prase. – hihotala je.
– Što? – Marie je već skoro zaspala.
– Ništa. Spavaj dalje.
Zvonilo joj je u ušima i nije prestajalo, poput nekakvoga napjeva, moguće poput Marseillaise.[61] Nešto kao njen osoban revolucionarni napjev, a kasnije moguće i himna, nakon što uspije. "Ti imaš ono nešto, to je u tebi", rekla joj je Marie, "tek moraš pustiti neka slobodno struji van." Radila je na tome, čvrsto i odlučno. U snu je bila vještica i čarobnica, Jeanne d'Arc[62] i Mefisto[63], ali zgodnija, mnogo zgodnija. "Izgledaš zgodno", rekla joj je Marie, a takvi poput Tilla spadaju na lomaču ili roštilj. Započelo je neko novo doba, loše za paše i pokakance i one na pol' koplja. Bio je to vrlo zamršen, ali i lijep san.
– Jesi li dobro spavala? – upita ju Marie ujutro. No zapravo je već bilo podne.
– Super.
– Imaj na umu, prvi san u stranoj postelji se ostvaruje.
– Jadan Tili!
– Zar si ga u snu.? – Marie podigne rub dlana do grla, te ga je pomicala lij evodesno.
– Nešto slično. – odvrati Anna. – Ne postoji li ovdje u Flandriji nekakvo glasovito vještičje sijelo?
– Točno. U Nieuwportu. Hoćemo li otići?
– Jasno!
– Tako rekuć, službeno putovanje kolegicama?
– Upravo tako.
Anna se protegne. Uopće nije bilo toliko loše, imati sestru. Marie je bila u redu. Bez svih onih izvještačenih ludorija, bila je čak jako u redu.

Pokladni princ gori

Anna otvori kućna vrata i ugleda njegove postole. Sjajno uglačane stajale su u hodniku, vrhovima točno poravnate s kutnom letvicom koja je pridržavala podnu oblogu. Tili je bio kod kuće. Anna se okrene prema Marie.
– On je tu. – reče joj tiho. Marie slegne ramenima.
– Pa što?
Točno, pomisli Anna. Pa što to smeta. To je jednako tako moja kuća, kao i njegova. Neću valjda kucati na vrata, unutar moja vlastita četiri zida?! Nogom gurne vrata dnevne sobe, koja su bila tek prislonjena.
– Dobru večer. – reče. Ta između uljuđenih je tako bilo uobičajeno, čak i kad bi se nekome željelo kugu na vrat.
Tili se ne okrene. Sjedio je napol leđima okrenut Anni, na svojoj omiljenoj sofi, a ispred njega je bio uključen televizor. Zapravo mu to nije bio običaj. Ili bi gledao program ili bi čitao ili jeo. Jedino su jutarnje novine uz zajutrak bile iznimka. "Dan treba započeti dobro obaviješten". "Treba", to je bio on.
Tili okrene list i istodobno nagne glavu. Na pokrajinskome je programu voditelj izvještavao o pokladama, točnije o ophodnjama zakrabuljenih po gradskim četvrtima. Na zaslonu se upravo moglo vidjeti jedno indijansko pleme, a iza toga su slijedili Vikinzi. Iz pozadine se pak moglo čuti veselo i izazivajuće dovikivanje i klicanje svjetine. Povremeno bi kamera prikazivala nekoliko ruku,Ovaj put Tili podigne pogled.
– Ti? – reče.
– Ne boj se, odmah opet odlazimo
Vrati ću se.' Okrene Još šarma i je n list svojih – nije mu
– Ništa od jarca! – reče Marie
– Pitaj ga sama.
prema njemu se nije smanjila tijekom o\ i izbivala. Baš suprotno! Ali je on nekako . je sjedio ispred televizora i prtljao s novina t izazvati od Marie. Takav se već mogao nck sažaliti. No vjerojatno je to bila sudbina oval m ih nitko nije žalio. Jao njemu, kad to njegovi[64] otkriju, koliki je zapravo strašljivac. Možda su ga prozrele. Zašto bi inače na pokladni utorak čučao ki kuće? Nije izgledalo kao da još namjerava izlaziti. Minuli su već tjedni, otkako je posljednji put u ovo doba bio kod kuće. Je li to bilo na neki način povezano s tim što je ona otputovala?


Kod "Stossera" im u lice doslovce udariše buka iz glazbenoga automata, oblaci dima i zbrka glasova. "Stosser" je bila točionica u Marijinoj četvrti, gdje su se sretali mnogi šezdesetosmaši*, dakako sad već posijedjeli. Ranije su zajedno izlazili na ulice i zauzimali zgrade, a jednom su zgodom čak zatvorili dekana sveučilišta. I Marie je pritom bila nazočna. Sretali su se još uvijek u svojoj omiljenoj točionici, popriličan broj njih od onoga starog društva. Ali redovi su im se, sasvim razumljivo, ipak prorijedili.
– Ne uvlači odmah glavu poput kornjače.! – reče Marie i gurne Annu naprijed. I naputi je odmah. Tamo otraga.
Domahnula je društvu što je sjedilo za stolom na uglu. Otkrila je prva poznata lica.
– Pa, ne znam baš. – Anna je oklijevala, nekako joj se sve ispremiješalo, kao da je plesalo goredolje, od srednjevjekovlja do današnjih dana, pa ponovno natrag. Osjećala se kao da je biće s nekoga drugog planeta. Sto ona traži tu?
– Ta dođi već – ljudi na klupi se stisnuše, praveći mjesta. – Bok, Marie! – dovikivali su.
Ona im je uzvraćala mahanjem.
– Ovo je moja sestra Anna – objavila je.
Društvo se još malo stisne na klupi. – Bok, Anna! zaredaše sad ponovno povici oko uokolo.
Anna je dospjela pokraj jednoga s umjetnim nosom. Neko vrijeme nije ništa drugo zamijedvala, osim toga smiješnoga nosa i prosijedih vlasi iznad njega. I čaše piva, koju je konobar stavio pred nju.
– No, pa živjeli! – reče čovjek pokraj nje. Nije zvučalo neugodno.
– Živjeli – odvrati ona i primakne čašu usnicama. Već joj je i sama pivska pjena bila odvratna, pa hitro odloži čašu natrag na stol.
– Zasigurno ni ti nisi iz Kolna? – upita je papirnati nos.
– Jesam. Ali ne volim pivo.
– Ja nisam. Hamburžanin sam.
– To je onda nalik.
Anna ga sad pogleda. Zapravo je imao privlačne oči.
– Zar ne možeš skinuti taj glup nos? – upita ga.
– Vrlo rado – i odmah povuče tu kartonsku tvorevinu, no ova mu isklizne iz ruke i pljesne natrag na lice. Bila je pričvršćena gumenom vrpcom.
– Pusti mene.
Anna mu oprezno povuče gumenu vrpcu preko glave. Vlasi su mu bile vrlo meke, gotovo kao pahuljice. Tili je utrljavao nekakav gel u svoju kosu, njegove su vlasi na opip bile poput oklopa. I općenito nije volio, kad bi mu ona raskuštrala frizuru.
Dok je strancu tako skidala gumenu vrpcu, malim prstom mu sklizne po koži na glavi.
– Hm. – reče on, namignuvši joj.
– No, vi ste mi baš neki.! – odvrati Anna. Tad se oboje moraše nasmijati.
– Hoćemo li piti limunadu? – upita je.
– Konobar će nas kamenovati.
– Neeeće – otegnuto će on, pa podigne ruku i naruči dvije limunade. Konobar razvuče lice. To je valjda trebalo značiti: "U jednoj kolnskoj točionici pije se pivo!" Ali ne reče ništa.– Kao Hamburžanin, uživam zar ne? – upita susjed Annu.
Pogleda je, a kad je kimnula, pg cmokne je posred usta. I dodir njegovih um vrlo mek. I to uopće nije bio jedan od 01 pokladnih poljubaca. Cmokac je jednostavno Im ugodan.
Tad joj položi ruku oko ramena, ali nije luinu. mi drugo. Tako su sjedili oboje usred te buke i oblaka dim.i, pijući limunadu i povremeno se ljubeći. Pritom se Anna morala nasloniti, a on bi joj primaknuo lice, jer je jedostavno bilo preusko da bi se mogli ljubiti sjedeći jedno pokraj drugoga. S vremenom kao da je nastupilo nešto nalik pravilnoj učestalosti ljubljenja, a poslije svakoga poljupca on bi joj se nasmiješio pomalo zbunjeno. Ali i pomalo vragolasto.
Kad su vani u dvorištu spaljivali pokladnoga princa, čvrsto ju je zagrlio. U dvorištu je bilo mračno, a studen je zrak bockao kožu. Svaki put pak, kad bi joj oslobodio usta, vlaga joj se smrzavala na usnicama. U jednome trenutku ugleda svjetlucanje zapaljene slamnate lutke, zločestoga pokladnog princa. Doba ludovanja je minulo, a razdoblje posta je započinjalo. Ali Anna nije ni na koji način bila povezana s pokladama, ona je utekla u srednjevjekovlje, a taj stari običaj spaljivanja pokladnoga princa bio je dio toga. Osjećala se pustolovno i pomalo tužno, nije čak ni znala, kako se zove.
– Kako se zapravo zoveš? – upita ga.
– David – reče on.
– Maleni David? – zapita ona, prisjetivši se davne slike s vjeronauka. Maleni David kako sa svojom praćkom za vitlanje kamenja smjelo nastupa prema divu Golijatu i pobjeđuje ga. Voljela je nastavu što ju je držao stari pastor. Pripovijedao je priče, koje su nalikovale njenoj bajci.
– Da – pritvrdi on. – Vrlo malen. A postoji i još manji David. To je moj sin, star je tri godine.
– Tri godine. – ponovi Anna, premda to nije ništa značilo. On nije nosio vjenčani prsten., Promatrala mu je ruke tamo unutra u točionici, bile su vrlo vitke i privlačne,bez prstena. To kao da ju je na neki način podbolo i potaknulo, premda je bilo bezumno. Dobro, bila je udana, no to su samo poklade. A tko već shvaća poklade ozbiljno?
– On je ljubak dječak – javi se David.
– A tvoja žena?
– Ona je vrlo u redu i pazi na nas.
– Je li to nužno?
– Zapravo i nije. U biti sam čestit. Ali danas.
– Danas. – ponovi ona poput jeke.
– Danas mi pada vrlo teško, da budem čestit.
– Vatra se gasi. – prošapće Anna. Gotovo mu i nije više mogla raspoznati crte lica. A ni on njene. I to je bilo dobro tako.
– Da. Ali sljedeće će godine ponovno spaljivati pokladnoga princa. Hoćeš li i tad doći?
– Možda.
– Onda zapamti. Sljedeće godine, ovdje. Sigurno dolazim!
– Govoriš bedastoće.!
– Možda – odmjeri on. – Ali katkad je dobro govoriti tako. Govorit ću gluposti o tebi, o lijepoj Kolnčanki.
Anna ne reče ništa, ali se ispravi, kako bi mu utisnula posljednji cjelov. Bio je poprilično velik za "malenog Davida''.


Kad se Anna vratila kući, bilo je već minulo jedan. Tillove su postole u međuvremenu iščeznule iz hodnika. Ipak je još otišao van, možda također u neku točionicu, gdje su u ponoć spaljivali pokladnoga princa. Zasigurno nije pošao sam.
Anni je bilo teško pretpostaviti, kako bi to bilo kad bi susrela nekoga poput Tilla, sjedila s takvim i voljela ga, dodirivala i ljubila, tek tako, a nakon toga osjećala ovu prigušenu tugu. Jasno, ljubila je svojedobno Tilla, snažno i žestoko, ali sad od toga jednostavno više nije bilo ni traga u njoj. Rado bi imala muža nalik ovome strancu, koji bi rekao "moja žena je jako u redu", čak i uonakvim okolnostima u točionici. Tili to nijr i mio, tim svojim priležnicama prikazivao ju je crvljivom, a Čak i pred čistačicom. Bio je pravi gad, zato.
Te je noći Anna sanjala o vrlo mekim usnicama \w svojima, te o plamenim jezicima koji su lizali uz slamnatu lutku, sažižući je. Na koncu se nezgrapno svezano slamnato tijelo još jedanput propelo, a u snu je to bio Tili, koji sr pred njenim očima smanjivao i smanjivao, da bi na koncu ostao samo kao oprljen i pocrnjeo kolac. No ona se nije brinula zbog toga, još je uvijek osjećala one meke strančeve usnice. Kad se probudila, bila je tužna, ali ne zbog Tilla. Bilo je to zbog stranca. Već je dugo nije ni jedan muškarac ljubio toliko nježno i iskreno.16

DIO DRUGI

Pogled u tuđe lonce

Razdoblje posta je uistinu započelo. Ujutro je nebo bilo zastrto, a čak ni oblaci nisu imali obrise. Povrh glava visio je spužvast sloj beskrajnoga sivila. Anna hitro zatvori prozor. U grlu osjeti lagano grebanje, kao kad počinje prehlada. Nije osjećala volje ni za što. Čak ni telefon nije zvonio, osjećala se odrezanom od svijeta. Tili se nije vratio kući. Je li spavao na drugoj strani ulice? Zamišljala si je kako u svoje uobičajeno vrijeme otvara tuđa vrtna vratašca i pozdravlja. Žena u prizemlju bila je ogovaračica, kroz uličicu Bruderling vijest će se proširiti poput iskre koja juri zapaljenim stijenjom: Liebold šara, odmah tu prekoputa, a iza ugla još i s djevojkom iz cvjećar niče. Strašan jelen!
Anna popije kavu, bila je to već treća šalica. Zapravo je pritom trebala uživati, nakon cijeloga tjedna čaja iz vrećica. Ali je u ustima osjećala tek bljutav okus. Možda joj se razvija prehlada? Listala je novine, koje je odmah nakon sedam uzela iz pretinca za poštu. Kako se snalazi bez svojih novina, proleti joj kroz glavu. No i to sitno pobjedničko zadovoljstvo kao da je bilo bez okusa. Otkako su se zavadili, Tili bi jutarnje novine redovito odnosio u ured. "Napokon, ja sam ih i platio", bila je njegova usputna napomena. Navečer bi ih odložio na hrpu staroga papira. Anna je cijeli tjedan uz zajutrak čitala novine od dana ranije, pazeći da ih složi i odloži na hrpu jednako kao što ih je tamo i našla. Unatoč tome nije se mogla osloboditi osjećaja da Tili zna, kako se ona poslužuje njegovim starim papirom. No danas nije bio tu.Otvori stranicu s pregledom priredbi. Prstom pođe redom preko stupaca: obilasci s vodičem, kazališta, umjetnost, književnost, glazba, film, cirkus, vjerske priredbe, skupine za samopomoč. Nije mogla ni naslutiti što to ljude tjera na takva okupljanja. Na pomisao da bi odlazila čučati okružena prevarenim ženama i jadati se, prođu je srsi niz leđa. Tad će se radije pozabaviti kulturom, jednostavno mora postojati neka mogućnost za provođenje vremena u ovome gradu sadržajno i smisleno.
Nastavi kliziti prstom uzduž stupaca. Pivnički obilazak, Kom u staroj gotici, Tjelovježbom do zdravlja, Narodna zvjezdarnica, Priče i predaje, O njezi u kući, Ženski zajutrak. Tome nije bilo kraja, stupac za stupcem nizale su se najnevjerojatnije ponude. Nije znala bi li se tomu smijala ili sve ipak shvatila ozbiljno. Učinilo joj se sve to kao nešto neprimjereno, a u svakome slučaju sadržaj koji ne spada u njen život. Kao da je netko pred nju smjestio golem pladanj s kiselim krastavcima i čokoladom i muslijem i usoljenim svinjećim nogicama i ostrigama i hamburgerima. I pritom joj rekao: "Sad se valjano najedi!" Od riječi hamburger osjeti toplinu. Čovjeka iz Hamburga poznavala je tek nekoliko sati, ali je on u njoj nešto potaknuo. Obično bi joj za buđenje neke naklonosti trebalo mnogo više vremena.
Razmisli o tome, što je sve radila ove godine. Studirala je sve moguće, ali sasvim razumljivo ne od jutra do večeri i ne samo fakultetske struke. Bila je i supruga, ne baš osobito savršena, vođenje kućanstva ju nije osobito zaokupljalo. I sedamnaest je godina bila studentica, s mnogo je predanosti proučavala knjige, lica i glasove, osvojila je j:o veliko sveučilišno područje koje općenito nazivamo Život. U prvo vrijeme ga se bojala, ali na koncu je postalo blisko, njeno. K tomu su još spadale patke na Weiheru[65], kao i sklizanje kad bi se jezero zimi smrznulo. A ljeti je mogla satima ležati na livadi i promatrati ljude. Bilo je uistinu ludih ljudi, no miješali su se s normalnima. Ali, možda su i oni izgledali normalno. Zasigurno ne bi nitko povjerovao da bi Tili mogao raditi ovo što sad čini. Prije je izgledao kao jrd. od onih vrlo čestitih,marljivih i pouzdanih. Kakva zabiti!
Anna čvrsto odluči isključiti Tilla iz svojih razmišlj.m] barem na nekoliko sati. Morala je u svoj život uvesti m smisao, te pritom i sama nešto pokrenuti. Dok je bi hi Marie, nije joj to izgledalo osobito teškim. "Ti imaš onu nešto, to je u tebi, moraš tek pustiti neka struji van.", ponovno se prisjeti onoga što joj je u Bruggeu rekla Marie. Ali ovdje, s trećom šalicom kave ispred sebe i držeći stranicu o priredbama izvađenu iz Tillovih novina, osjećala se potpuno blokiranom. Posegne za telefonom, otklopi ga i utipka Marijin broj. Valjda je tamo.
Marie se javi. Glas joj je zvučao kao da nije sama. Jedan od jučer navečer, pomisli Anna. Ali se nije mogla sjetiti izgleda ni jednoga iz društva, osim Davida. Ponovno osjeti sitno bockanje u sebi.
– Smetam te? – upita Anna.
– Nooo*\ Ne osobito.
– Imaš li kakvu zamisao, što bih danas mogla poduzeti? Anni je i samoj izgledalo glupo, kako je to izgovorila.
Ali je sad već bilo prekasno. Bilo joj je tridesetpet i pitala je svoju veliku sestru, kako da provodi vrijeme.
– Zar ne ideš na sveučilište? – upita Marie, ali tad zastane. Nakon nekog vremena, očito se prisjetila, pa dometne. – Točno, završila si studij. Smiješno, zar ne?
– Da, uistinu smiješno – pritvrdi Anna.
– Otvoreno priznavši, ni ja baš nisam osobito daleko izvirivala preko ruba svojega lonca. A taj se zove umjetnost.
– Možda nešto vezano za umjetnost? Za početnike i tijekom dana? – upita Anna.
Marie se nasmije, ali srdačno.
– Čekaj malo, danas je nekakav obilazak ateljea na temu ženske umjetnosti. Bi li to bilo nešto za tebe?
– Dooo.[66]
– Jesi li prešla na kolsch*?
Sad se nasmiju obje. Njihova je majka oduvijek strogo pazila da nikad ne govore kolschl Danas su obje zgriješile.
– Dobro, dat ću ti onda adresu. Okav?
– Okay.
Anna tad zapiše ime i adresu. Morala se požuriti. Za manje od pol sata započinjao je obilazak sa stručnim vodstvom, a još se morala odjenuti. Razmisli i odluči se za jeans i blejzer[67]. S tim nije nikad mogla pogriješiti. Dok je ispred zrcala kajalom[68] opcrtavala oči i usnice ličila u smeđecrveno, kratko se prisjeti riječi "lijepa Kolnčanka". To joj je godilo. Pritom uhvati samu sebe kako se smiješi odrazu u zrcalu, vrata lagano ispruženoga, što je isticalo profil. Hitro se iskrevelji, pomislivši: "Toliko lijepa baš i nisi.!"
Unatoč tomu je poprilično poletno pošla iz kuće i uspela se na svoju nizozemsku dvokolicu. Zapravo je bila glupa, odbijajući Tillov prijedlog, zgodan citybike uopće ne bi bio loš. Iz pukoga je inata tad rekla "Ne, hvala!" Imao je toliko neobično nadut način da joj pojašnjava što bi za nju bilo dobro. Tad joj je držao predavanje koliko dtybyke ima brzina, o mjenjaču, sjedalu. No to je sve i onako bila prošlost. Žustro pritisne pedale i zaputi se u susret ženskoj umjetnosti.
Na pločici uz zvono umjetničino ime djelovalo je još gizdavije i razmetljivije. Tremezza von Brentano. Anna automatski prođe obim rukama kroz vlasi, kako bi ih rastresla. Došlo joj je i da se još hitro pogleda u ručno zrcalo, ali to nije bilo moguće, jer su iza nje već stizale daljnje dvije posjetiteljice. Pritom su uzbuđeno raspravljale. Anna ih propusti ispred sebe.
Vonjalo je na boje i razređivače, vjerojatno je to uobičajeno u jednome ateljeu. Posvuda uokolo stajali su lončići s bojom i kistovi, ovih je bilo na stotine. Anna posumnja nisu li namjerice tako razmješteni i namočeni u boje, kako bi se osobito istaknulo umjetničku crtu ovoga okružja. Tad ugleda slike, prikazivale su žene kako se istežu, pripijaju, zavode, s dugim nogama i velikim prsima, sve idealnih mjera. Ni jedna nije narušavala ideal ljepote, a i njihova oskudno urešena odjeća bila je tek lijepa. Same otmjene djevojke za zabavu, pomisli Anna, te gotovo sve svijetlih vlasi. Kao da brinete ne mogu biti jednako dražesne.!
Tek iz natucanja povjesničarke umjetnosti, koja je vodila pri obilasku, Anna dozna kako prikazana ljepota treba djelovati odbijajuće, jer ona žene srozava na objekte pohote, uvijek nasmiješene i uvijek raspoložive. Pojam "objekt pohote" se stalno ponavljao. Nazočne su bile samo žene, čitava zbirka izdanja u crnome i kanacrvenome[69]. Nalikovale su međusobno jedna drugoj jednako kao i one ljepotice na platnima, ali kao sušta protivnost. Naime, nitko nije došao na pomisao da se naslađuje gledajući te ujednačeno podrezane vlasi, ujednačene krojeve vrećastih haljina, ujednačene crte lica.
Anni su nazočne izgledale još beživotnije od onih zavodničkih položaja na zidovima uokolo. Tu sam radije objekt pohote, pomisli Anna.
Pri izlasku je osjećala kako je neobično gledaju, kao da joj je izdaja prema družicama istoga spola bila ispisana na čelu. Zasigurno je jednostavno premalo znala o umjetnosti, a i o ženskome pokretu općenito. Uspne se na dvokolicu, to se svakako slagalo s netom doživljenim .' ugođajem. Anna odluči još poći frizeru.
– Pramenove. – reče kratko, kad se spustila u udoban stolac. – Danas mi je do pramenova.
Njen umjetnik češlja i šampona pokaže joj lepezu boja.
– Kako bi bilo s ovim toplim tonom lješnjaka? upita. – I s laganom preljevom na crveno.?
– Samo ne crveno.! – odvrati Anna, misleći na one ujednačene glave s kanacrvenim preljevom. Radije bi pustila da joj posvijetle vlasi oksidansom.
Stajala je ispred kućnih vrata i rovala po torbici, tražeći svoj ključ. Jasno, sve joj je moguće dolazilo prije pod prste, redom češalj, crvenilo za usnice, intimni uložak. "Tvoja torbica je pravi svinjac", koliko je samo puta čula od Tilla. Iznenadno postane svjesna, on je kod kuće. Još i prije nego je ugledala njegovu obuću i ogrtač i kovčežić za spise, to je nekako osjetila. Dok je svoj blejzer vješala u garderobu, očeše rukav njegovoga ogrtača. Odmah ga poravna. Miris Tillove vodice za brijanje uspne joj se u nosnice. Nekako slično mora biti kad se nešto odbaci, pa se ponovno sretne. Čovjekom nekoliko trenutaka ovlada osjet posjedovanja, no tad uslijedi ono "Ah, da!", jer se sve nepovratno promijenilo. Tili se jednom zgodom vozio za automobilom koji je prodao, a bio mu je vrlo drag, samo da bi se osvjedočio postupa li novi vlasnik dobro s vozilom. Anna je tad pucala od smijeha. No danas se tome više ne bi smijala.
Čula ga je kako buci u kupaonici. Zasigurno će ubrzo ponovno otići. Morala je na zahod, pa se uspne na kat. Na njenim je vratima nešto visjelo. Uključi svjetlo na hodniku. Bila je to tiskana pozivnica lanca Star[70]. Nije to bilo ništa novo, svake godine u veljači upriličili bi taj golem spektakl. U Tillovom su poduzeću poput grabljivica vrebali na taj kič, bio je to tako rekuć pokazatelj pojedinačne važnosti zaposlenih. Tili je bio pozivan već godinama, još i prije nego je postao voditelj prodaje. Tad joj je nabrajao, koga je sve pretekao. "Pitsch je u istoj plaćevnoj skupini, ali i šest godina dulje u tvrtki", naglasio je, primjerice. Ovaj put je Tili ulaznice zalijepio prozirnom vrpcom na vrata spavaonice. Koso ispod je dopisao "sa suprugom" i dvaput podvukao.
Ona uzme pozivnicu i pode s njom dolje, zaboravivši da je netom pošla na zahod.
– Što je ovo? – upita, mašući mu pred očima listom ručno izrađenoga papira.
– Pa to je jasno – odgovori Tili. – Ili po najnovijem više ne znaš ni čitati?
– To je tvoje poduzeće.
– U kojoj zarađujem svoj novac, koji ti želiš prip Mi
– Što se tiče novca. – Anna zastane i ispruži ruku prema njemu. Ovaj put je dlan bio okrenut prema gore, ali je kretnja bila slična kao onom zgodom: klipklap. Pomicala je prste prema sebi i otpuštala ih, ali pritom nije njihovim vršcima pljeskala o dlan. Bio je to znak traženja. On sad hoće nešto od nje, a nije čak ni ono obećano platio za ovaj tjedan. Staklenka od marmelade se ispraznila, posebno je to provjerila, a danas je već bila srijeda.
– Lihvarko! Dobit ćeš svoj novac. – odvrati Tili. Pođe zatim u svoju sobu. Po najnovijem je svoj sako s lisnicom odnosio uvijek gore u svoju sobu, koju je zaključavao. Za nekoliko minuta se vrati.
– Evo.! – reče i položi novac na jedaći stol.
Bilo je tu dvijestotinečetrnaest maraka i trideset pfenniga, za ponedjeljak i utorak je ustegnuo odgovarajući dio.
– Valjda si zaokružio. Ttek reče Anna. Bio je doista sitničav.!
– Dva pfenniga – odvrati on. – Sad idem. Ne zaboravi, subota nevečer. I obuci nešto prikladno.
Anna se ukočeno zagleda za njim. Takvoga kao što je Tili nije se moglo ni svariti niti shvatiti, jedino možda zatući. Tad se prisjeti catsuita, ludo skupoga mačjeg odijela, ispod kojega se ocrtava čak i svaka pjega od sunčanja. Naceri se. Tili će se uistinu zapanjiti. Započne se veseliti suboti. Osjećala se i pomalo crvotočno, no to je bilo povezano, trema prije velikoga nastupa.

– Gdje ti je sivi ogrtač? – upita Tili.
Na pozivnici je pisalo dvadeset sati. Imali su još pol ure vremena. Prošle su godine također došli prerano, pa je Anna morala punih dvadeset minuta razgledati izlog jedne trgovine opremom za unutarnje uređenje. Jer, prije naznačenoga vremena se, razumljivo, nije smjelo ulaziti.
– Tko ti kaže, da želim obući sivi? – odvrati Anna pitanjem.
– Neki drugi nije prikladan.
– Možda crveni – usprotivi se ona. Taj je ogrtač, doduše, još prije više mjeseci darovala Regini. Ali, on to nije znao.
– Želiš li me izvrgnuti ruglu?
– Ne, dragi! Sasvim sigurno ne!
– Prestani s bedastoćama!
– Mislim, večeras bih trebala izigravati zaljubljenu suprugu.
– Dovoljno je ako započneš kad dođemo tamo. Zar misliš da ta komedija mene zabavlja?
– Uvijek sa smiješkom, uvijek raspoložen. – pjevušila je Anna. – Odakle je to, dragi?
– Gdje je taj prokleti ogrtač? – okosi se Tili.
– Ovdje, dragi! – i doda mu ogrtač.
Preko svojega mačjeg odijela dodala je dugu jaknu u jahaćem stilu. Tili je vidio tek skladbu od raznih sivih tonova, a sivo je smatrao plemenitim. Prigovorio je jedino zbog naušnica. Anna si je, naime, nataknula zlatne kreolske prstenove, koji su se njihali između nakovrčane kose. Vlasi si je sušila strujom vrućega zraka odostrag prema naprijed, a sad će ih još jedanput protresti, izgledat će uistinu privlačno divlje. I pritom si zamisli, kako će kasnije skinuti jaknu.
Nije žurila s tim. Prvo je poslužen pjenušac, pa je pao jedan govor, zatim je došla salata od prepelica. "Slasno!" govorili su uzvanici glasno. Noževi se zabiše u začinjen maslac i počeše kliziti po ploškicama kruha, razmazujući smjesu. Konobari su morali više puta dopunjavati košarice za kruh. Tillov šef, koji je sjedio lijevo uz Annu, a prvi je put imala čast da mu bude pratilja za stolom, prigne se k njoj.
– Voditelj kuhinje je čarobnjak. – povjeri joj. – Već je i u Pekingu pripravljao psa na ražnju, a isto tako medvjeđe šape, kokošje noge i pitone[71].
Annu prostrijeliše srsi. Ni uz najbolju si volju nije mogla predočiti, što je to toliko čudesno u jako začinjenim mariniranim kokošjim nogama ili pasjemu pečenju. Kad je posluženo meso, zgulila je ovitak od tijesta. Jelo )t imalo nekakav istočnjački naziv, te možda bilo su per zdravo i superslasno, ali ne i njoj. Jela je povrće i krumpir, poslužene kao prilog. Od toga nije moglo biti većih posljedica. Raščeprkano meso na koncu skrije ispod ukrasa na tanjuru, koji se unatoč dalekoistočnome ugođaju, nastojao od bijedno običnoga lista zelene salate na koji je bila položena ploškica manga.
– Nadam se da ste bili zadovoljni – reče Tillov šef. Zvao se dr. Niissli. Premda je bio opunomoćen i član" uprave, bio je još poprilično mlad, možda najviše pet godina stariji od Tilla. A to je za njenoga muža bilo nepovoljno, jer čovjek neće tako brzo napustiti svoje mjesto. Između njih je povremeno dolazilo do trvenja, koja je dr. Niissli znao okrenuti u svoju korist. "Stari tamo gore drži otponac", pojašnjavao bi Tili srdito. On je rado potezao mač na svojega šefa. "U biti je skorojević i čovjek zaštićen odozgor." Zašto je to bilo tako, Tili nije dalje razlagao.
– Volite li trbušni ples? – upita ju dr. Niissli.
– Ne znam. – odgovori Anna.
– To je vrlo uzbudljivo.
– Može biti.
– Vidjet ćete.!
Čovjek kucne žličicom za prilog o svoju čašu, najavljujući prvu točku programa. Svi započeše pljeskati, a na pozornici se uz treštavu pratnju bubnjeva pojavi jedna žena pod velom. Velova je zapravo na njoj bilo više, tankih i lepršavih poput daha, a postajali su i prozirni kad bi svjetlo reflektora koji su šarali pozornicom palo na taj lik što se njihao amotamo. Prsa i trbuh i bokovi treperili su i trzali se i zabacivali meso iz steznika urešenoga sjajnim pločicama. Na koncu skoči plesačica s pozornice i zaleprša svojim velovima povrh gostiju, pritom osobito birajući muške. Ovi su oduševljeno pljeskali, kad bi ih dodirnuo rub prozirne tkanine. Anna zamijeti njezin znoj i u prolazu osjeti njegov zadah. Nastup nije smatrala osobito uzbuđujućim.
– Dolazi iz Amsterdama – povjeri joj dr. Niissli šaptom. Po svemu sudeći, to je trebala smatrati jednako značajnimkao i osobito naglašenu sklonost kuhara prema medvjeđim šapama i pitonima.
– Nisam baš ljubitelj takvih stvari. – primijeti Anna, razmišljajući, hoće li se cijele večeri nastaviti ovako.
– Možda nećete vjerovati, ali meni je stalo do tih oblika. – reče čelnik stola i rukama ocrta bujne obline trbušne plesačice. – No pritom mi je samo do plesa. Kao muškarac dajem prednost vitkim ženama, visokim i vitkim.
Anna nije smatrala potrebnim nešto odgovoriti. On je pogleda prosudbeno.
– Kladim se, teški ste manje od šezdeset kilograma.
– Odbij te još šest. – odvrati Anna, pomislivši kako već dolazi vrijeme da skine svoju jaknu. Po svemu sudeći, u njoj izgleda bucmasto.
– No, eto vidite.
Anna ga pogleda. Bio je nekako ufrkan i za muškarca ipak nizak. Uistinu nije znala, što bi to on htio početi s nekom visokom ženom. Imao je u sebi neke značajke koje su podsjećale na jazavčara[72]. Koliko se mogla sjetiti, imao je kratke noge, zaobljene u obliku slova "O". Uz to je bio još i svadljiv, nastrljiv i ograničen. Posegne za svojom čašom, nemajući više ni najmanjega pojma o tome koliko je već popila. Naime, konobar je upravo vrebao oko stola i odmah nadolijevao vino. I ni za vraga nije htjela zirnuti preko stola prema Tillu, gleda li je opominjući. Obično bi brojao popijene čaše, te pogledom upozoravao: "stop!", kad bi zaključio da je popila dovoljno.
– Polagani valcer! – reče dr. Niissli. – Volim klasične plesove. Smijem li moliti?
Sad, pomisli Anna i ustane.
– Trenutak samo – napomene. – Ovo je pri plesu previše neudobno.
I započne se polagano izvlačiti iz jahaće jakne. On joj je pritom susretljivo i uglađeno pomagao. No usta mu se razjapiše i ostadoše tako, dok se Anna milo smješkala. S tim nisi računao, pomisli Anna i prijeđe dlanovima preko bokova. Bilo je jednako kao da opipava svoje nago tijelo, toliko je to mačje odijelo bilo tijesno pripijeno.
– Uzbuđujuće – oglasi se on, tek jednom riječju.
Stajao je pokraj nje, još se uvijek ne mičući. Tad sr napokon pribere i uhvati je za lakat, kako bi je poveo prema prostoru za ples. Učinio je to s ponosnim cerenjem lovca, koji je odstrijelio najveći plijen dana. Tili se, naprotiv, nije cerio. U prolazu ga Anna još jednaput letimice pogleda. Najradije bi ju ubio, to se moglo vidjeti na njemu. Bilo je uistinu spomena vrijedno, koliko je licemjerno reagirao kad se radilo o njegovoj ženi.
Anna nije plesala samo s dr. Nusslijem. Došli su i drugi Tillovi kolege, većini Anna nije znala čak ni ime. Usko odijelo u kojemu se pojavila, kao da je poticalo muškarce i izazivalo ih. Gotovo ni jedan nije zauzeo uobičajen stav za plesanje, premda je mjesta bilo dovoljno, da se jednu ruku opušteno odmakne i drugom tek lagano dodiruje partneričina leđa. Uvijek iznova Anna bi osjećala kako ona ruka na leđima klizi prema dolje, da bi preko udubljenja stigla do početka zaobljenih polovica njene pozadine. A sprijeda je pritisak na njen trbuh postajao sve jači, jedan, dva, zanjiši se. Na trbuhu je osjećala tvrdoću, pa bi se trgnula natrag. Tako to ipak nije bilo zamišljeno! Kasnije je i Tili zaplesao, te se u prolazu jedanput okrenuo prema njoj, dok se žena koju nije poznavala okretala ispod njegove visoko podignute ruke.
– Flićko! – sikne prema njoj, pogledavši je.
I ponovno privuče svoju plesnu družicu k sebi, nasmiješivši se. S Annom nije zaplesao ni jedan jedini put. Jasno, to je bilo upadljivo.
– Vaš suprug, čini se, ni ne zna kakav dragulj posjeduje – reče joj dr. Niissli, kad se ponovno našla u njegovim rukama. Plesao je odlično, bolje od Tilla. Anna je morala muža često ispravljati pri plesu, što joj je on zamjerao. "Tko zapravo vodi?!", upitao bi srdito. S Tillovim šefom tih poteškoća nije bilo, vrlo ju je sigurno vodio preko parketa.
– Mene nitko ne posjeduje.! – okosi se Anna. Tijelo joj se ukruti i isklizne iz ritma. No njen je partner povuče natrag, pa nastaviše kliziti po plesnome prostoru.– No, no. – reče joj. – Prihvatite to, molim vas, kao kompliment.
Otplesali su još nekoliko okreta.
– U toliko bolje, ako vas ne posjeduje – dometne tad dr. Niissli.
Upravo su plesali polagani valcer na jednu pjesmu Beatlesa. Bio je to omiljen ples dr. Nusslija, a i njoj draga pjesma. Barem nešto, pomisli Anna. Tad joj ponovno uleti u plesni korak. Plesao je klasičnim pokretima, ali istodobno na neki način i ne. Stoji mu, sijevne Anni glavom. Zato pripazi malo, kad ju je ponovno dodirnuo tijelom. Doista, stajao mu je. Snažno i čvrsto. Na tren podigne pogled i osmotri ga ravno u oči, zatečena. Svaki put kad bi mu se u okretima primicala, prisnuo bi joj snažno leđa prema sebi. Bila je to vrlo odmjerena i proračunata kretnja, nešto kao ševa. Anna osjeti kako se ovlažila. Valjda se to u ovome mačjem odijelu ne vidi, pomisli, ali između nogu joj je bilo nekako tijesno.
– Ispričajte me na trenutak – reče.
– Ali naravno.
Prema toaletima je vodilo zavojito stubište, desno za gospođe i lijevo za gospodu. U sredini su bila još jedna vrata, na kojima je pisalo PRIVATNO. Kad se Anna vračala, ta su vrata bila odškrinuta.
– Dođi! – začuje se tiho.
Anna pusti da ju ruka, što se pojavila kroz procijep, uvuče unutra. Tu je bilo polumračno, jer je u omanjoj prostoriji gorjela tek jedna jedina žarulja, gore na stropu, zaštićena žičanom mrežicom. Kad joj se oči malo priučiše na oskudno svjetlo, zamijeti da je to nekakva ostava. Uokolo su se nizale visoke police sa zahodskim papirom, papirnatim ubrusima, spremnicima za tekući sapun, raznim sredstvima za čišćenje i pranje, a u uglu je bila naslonjena jedna metla i pokraj nje ribača četka na dršku. Vonjalo je po sredstvima za raskuživanje, a zaštitina žičana mrežica oko žarulje bila je crveno oličena, no lak je u komadićima otpadao s nje. Povremeno bi svjetlo i zatreperilo, zasigurno će žarulja uskoro pregorjeti, pomisli Anna. Obim se rukama osloni na ožbukan zid iza sebe. Bilo je i studeno ovdje.Kasnije, dok se trudila antracitnosivu zbrku oko svoji li nogu povući gore i poravnati, prvo što je pomislila, bilo je: "Hvala Bogu, utkana su umjetna vlakna! Zadržat će oblik.« Odmah pomisli i kako bi se trebala osjećati jeftino. Ali jedino što je ćutila bila je drhtavica u koljenima, te nešto nalik razočaranju. Često si je zamišljala, kako bi izgledala kratka i vruća točka doživljena iznenadno, s nekim strancem, primjerice u zrakoplovu ili u dizalu. Ovo tu bilo je jednako pustolovno, barem što se tiče mjesta zbivanja.
– To je bilo uzbudljivo. – reče dr. Niissli i povuče prema gore smičak svojih tamnosivih suknenih hlača.
– Da. – složi se Anna.
Teško da je mogla reći nešto drugo. Valjda joj je odijelo u redu.? Najradije se više ni ne bi vraćala u dvoranu, pomisli.
Tilla tamo više nije bilo. Anna se neko vrijeme osvrtala uokolo, ali ga ne otkrije ni na prostoru za ples, niti uz bar. Prinese ruku ustima, jer ju je obuzeo nekakav val gađenja, usta joj je ispunio čudan kiselkast okus. Gutne i odmah se podrigne.
– Oprostite.! – promrmlja. Srećom, onaj val gađenja popusti.
– Naručit ću vam kavu. – predloži Tillov šef. Potrajalo je dvadesetpet minuta dok se Tili nije vratio, zajedno sa ženom s kojom ga je Anna vidjela nekoliko puta plesati. No nisu se vratiH za stol, već su ostali stajati za barom.
U njihovome držanju nije bilo ničega što bi se moglo prigovoriti, a ni žena nije bila jedna od onih šmrkljivki, s kojima se Tili rado šepurio. Žena je mogla biti blizu pedesetima, u svakome slučaju vidno starija od Anne i više oporoga, krutog držanja. Skupa odjeća, komplet nenametljive boje bio je strogoga kroja, zajedno s crnom leptirkravatom i kratko podrezanom kosom, naglašavahu muškaračku crtu te žene. Jedino su naušnice, brojne narukvice i sat na njoj bili ukrašeni, čak bi se moglo reći zaigrani. Ako je taj nakit bio pravi, morao je vrijediti imetak.
– Pošla bih kući. – reče Anna.Smetalo joj je promatrati to dvoje. Nije više htjela piti, a ni plesati. A i s kim? Čelnik njihovoga stola prisjetio se svojih obveza koje je imao kao domaćin. Redom je sad vrtio razne gospode po plesnome prostoru. Anna je ustala od stola i pošla do bara.
– Tako – odvrati Tili, kratko je pogledavši. Nije joj predstavio gospodu s kojom je stajao uz bar. – Možete li naručiti taksi, molim vas – rekne barmenu.
Čovjek kimne i posegne za telefonom. Bila je to uvreda i poniženje. Anna ni sama nije znala zašto je ponovno navukla dugu antracitnosivu jaknu, dok se od toaleta vraćala prema stolu. Nije bilo nikakvoga razloga za to. Ni jednoga jedinog.

Daleko, daleko.

Hoće li doći? Tili pogleda na ručni sat, bilo je pola dvanaest. Gurne narukvicu sata, bila je od kovine, a sastojala se od mnogo ovećih dijelova nalik karikama lanca. Anette je na proslavi koju je upriličila tvrtka nosila sat od žutoga i bijelog zlata, urešen vijencem briljanata koji je okruživao pločicu s brojkama. Bio je to jedan cartier[73], imao je on oko za to. Anna bi ga izazivala pritom: "Znaš li i cijenu?" Nekoliko puta joj je pao na lijepak. Anna, pomisli sad. Zašto uvijek i ponovno Anna? Dosta s njom! Passel Prošlost! Stvar je bila potrošena. On je iščekivao Anette. Nepristupačnu i nedodirljivu Anette Schmucker. Tili je znao pristupiti bolje.
Okretna vrata se pomaknuše, Tili poskoči. Ali nije bila ona. Neki stranac stupi u predvorje hotela Elysee, a gospodin koji ga je slijedio nosio je ručni kovčežić. Kao da se nitko nije osvrtao na njih, čak se ni portir nije pojavio. Bio je to vrlo povjerljiv hotel. Ponajprije je Tili pomislio na hotel Četiri godišnja doba i htio tamo rezervirati, jer bi grandhotel[74] bio lijepo i prikladno okružje za ženu kakva je Anette. Ali se u Četiri godišnja doba nije moglo proći toliko nezamijećeno, a Tili nije bio siguran koliko obzira i prikrivanja očekuje jedna žena poput Anette, prigodom susreta s jednim oženjenim muškarcem u hotelu. Dođe li uopće. Tili ponovno pogleda na sat. Četvrt do dvanaest. Njen zrakoplov morao je sletjeti prije više od sata.
Anette je ustrajavala na tome da doputuju odvojeno, "želimo izbjeći suvišna govorkanja, zar ne?", rekla je. A on se složio. Napokon, tom je linijom letjela skoro tjedno, poznavali su je. Nije bilo isključeno ni da s njom leti netko iz lanca Star, jer je tridesetpet posto tvrtke pripadalo Remu, a ti su imali sjedište u Hamburgu. Anette je imala ugovor s Tillovom tvrtkom kao savjetnica, bila je istraživačica u gospodarstvu, jedna od rijetkih koji su se probili u vrh. Tko bi ju upoznao, ne bi se više čudio. Bila je nevjerojatna žena. Tili nije nikad smatrao mogućim, da bi prihvatila njegov poziv. Zapravo je čak ona dala poticaj. "Predstojeći tjedan idem ponovno u Rem, ali na sasvim kratko, moguće nadovežem na to dva dana dopusta." Reagirao je munjevito. "Mogli bismo se tad naći.", rekao je. "Bio bih najsretniji čovjek!" I ona je prihvatila njegov poziv. Ako uopće dođe. Ide li mu sat točno? Tili se ogleda po predvorju za drugim satom. Skoro će dvanaest.
Na trenutak pomisli Tili na Annu. Bilo bi mu draže, da se nije ponovno morao prisjetiti nje. Oženjeni su već deset godina, zapravo će u svibnju biti i jedanaest. A Anna je sad poduzimala sve da od toga ništa ne preostane. Čak je ni novac nije mogao prizvati razumu. Ona je živjela u snovima, sanjala i sanjarila čak i kad je bila budna. Anna u crnome talaru[75], osvetnica slabih i potlačenih. Zasigurno je sebe vidjela upravo takvom. Sad se njena karijera državne tužiteljice izjalovila, kao što joj je prorekao. Smio je i dalje plaćati. Upravo tako, plaćati je smio i dalje. Nije rekla ni "hvala", nije pokazivala ni najmanje susretljivosti, ništa. Kako je samo ispružila ruku, nakon što je rekla "što se tiče novca". Bila je to nevjerojatno drska kretnja, gotovo toliko drska kao i njen nastup na svečanosti koju je upriličilo njegovo poduzeće. Je li Anna s Nusslijem.?
"Naš gospodin Niissli ponovno ima novu žrtvu", rekla je Anette. "Tko je ta lady[76]" Ali kad je to upitala, bila je za Tilla još uvjek gospođa Schmucker. Upravo ju je bio pozvao na plesanje, svirali su polagani valcer. "Moja žena", odgovorio joj je. Anette to nije mogla znati. Nerado je dolazila na takve poslovne proslave, a i ovaj je put došla tek kasnije. Tad je Anna već sjedila pokraj toga nepopravljivog nastrljivca. Taj nije propuštao ni jednu tajnicu, pa čak ni vruće migove u hotelima. Anna me je izvrgnula ruglu, ovako ili onako, pomisli.
"Žao mi je", rekla je Anette Schmucker, "jako mi je žao." I pritom ga je vrlo nježno pomilovala po obrazu. Učinila je to vrlo, vrlo nježno. Bio je to upravo trenutak, kad ju je počeo gledati kao ženu. Prije toga ju gotovo i nije poznavao, povremeno bi razmijenili tek nekoliko riječi vezano za posao, osim toga ništa. Žene poput Anette znale su ostajati na udaljenosti.
"Hvala. Živimo odvojeno, ali unatoč tome.", odvratio je Tili i uhvatio ju za ruku, te joj usnicama dodirnuo meku kožu na sredini dlana. Bio je to rukoljub, ali vrlo intiman. Koža joj je odisala po mirisu koji nije poznavao, premda se ponešto u to razumio. A i godinama je birao Anni pravi miris. Podivljao bi, kad bi mu Anna došla s nekakvim jeftinim kremama i losionima za tijelo. Pokušavao joj je pojasniti, kako svoju kozmetiku mora uskladiti međusobno. "Hej, lovce na glasovite marke!" pokušavala mu se izrugivati Anna, "Hajde, onjuši malo!" I gurnula bi mu pod nos porculansku posudicu, prekrivajući otisnuto ime. No oblik posudice bio je nezamjenljiv. "Payot" , rekao je. Ona je pak pucala od smijeha. "Bezimeno iz obične drogerije, ja sam pretočila u drugu posudicu." Takva je bila Anna, upravo takva!
Anette je, u svakome slučaju, odisala vrlo plemenitim mirisom. Kasnije mu je odala kako poznaje jednoga stručnjaka koji se bavi mirisima, pa mu povjerava neka joj spravi njenu osobnu mješavinu, kakva joj odgovara.
– Smetam li?
– Što? – Tili se trgne i poskoči. Ali to završi tek na neuspjelome pokušaju, jer ga je podstavljena sjedalica na neki način zarobila. Tako ponovno klone u poluzavaljen položaj. Sam je sebi djelovao glupo, dok je sekundama dugim poput vječnosti, svinutih leđa i zadnjice čvrsto ukopane u sjedalici, gledao pruge njenih hlača. Bile suto tanke pruge boje sladce na crnome, dok je bluza također bila boje slačice. Na koncu se uspije iskobeljati, istrgnuti nasilnome zagrljaju sjedalice i napokon ustati.
– Oprosti! – reče.
– Te su sjedalice pomukle. – nasmije se ona. Smije se, klikne u sebi Tili i pridruži se hihotanju.
– Upravo sam sanjario o tebi. – reče joj.
– Varalico!
– Uistinu. Sanjario sam o tvojemu mirisu, ti mirišeš nevjerojatno dobro.
Tili se osvrne uokolo, tražeći pogledom postoji li ovdje u predvorju prodavaonica cvijeća. Mogao bih joj sad darovati cijeli buket ruža, pomislio je. Ali nigdje nisu prodavali cvijeće. Jedino nalik tome, bilo je nešto poput tropskoga vrta, gdje su u krletkama kriještale velike šarene papige. Ispred toga je bilo mjesto za susrete, označeno velikim televizijskim tornjem, a sasvim otraga bio je kiosk s cigaretama i suvenirima. Osim toga ništa.
Anette je slijedila njegov pogled.
– Poput Hollywooda – primijeti ona.
– Ne moramo ostati ovdje. – reče Tili.
Dakako, ovo je okružje bilo prepuno mjedi, tropskih biljaka i tamnoga drva. Bilo bi ipak bolje da je rezervirao kod Četiri godišnja doba.
– Ne, ne. – usprotivi se ona. – Meni izgleda zabavno.
– Stvarno?
– Stvarno.
Stajala je tu, kovčeg je odložila pokraj niza sjedalica, a on je stajao uz nju i gledao ju. Uistinu je imala stila.
– Rado bih se malo osvježila – reče mu.
– O, da! Jasno!
Tili posegne za njenim kovčegom. Svoju je prtljagu još ranije odnio gore u sobu, ali ju je tek odložio, te se odmah ponovno vratio dolje. Čak je i na zahod otišao tu dolje, jer nije znao, ne želi li možda prva uporabiti kupaonicu s mnogo bijelih i mekanih ručnika, te prva smjestiti stvari u ormar za odjeću.? Zato nije ništa ni dodirnuo u sobi.
– Moramo se odvesti gore. – reče sad. Zvučalo je pomalo priglupo.– To si i mislim – nasmiješi se ona. Zajedno pođoše prema dizalima.
– Na trećem smo katu – napomene on. – Ovo ovdjr je lijepa četvrt, same vile.
Ona se tek tiho nasmiješi, a on se ponovno prisjeti kako je ona skoro svaki tjedan u Hamburgu.
Promatrao joj je lice, dok se ogledavala po sobi.
– Zgodno! – rekla je.
Bila je to uistinu bogato opremljena soba s erkerom[77] i udobnom garniturom za sjedenje, gdje se moglo lijepo smjestiti osam osoba. Kingsize[78] postelja bila je prikladno odvojena od dnevnoga dijela, a k tomu je tu bila i odvojena spavaonica. Tili je vrata te prostorije ostavio lagano odškrinutima, a u nju se moglo ući i izravno iz hodnika.
Anette otklopi svoj kovčeg i izvadi kovčežić s osobnim priborom. I usmjeri prema onim odškrinutim vratima.
– Ne tamo. – zaustavi je Tili. – Kupaonica je ovdje. – doda i otvori prava vrata.
– A ona druga, tamo?
– Tražio sam apartman s dvije spavaonice. Nisam znao, kako ti je milije.
– Sladak si. – i prođe mu slobodnom rukom kroz kosu, protivno smjeru rasta vlasi. Zapravo to nije volio, ali pod njenom rukom ipak osjeti ugodu. Svidjelo mu se i kako je rekla ovo "Sladak si." Tako kao ona, nije s njim još razgovarala ni jedna žena.
– Prisjećam li se dobro. – nastavi ona, kimnuvši glavom u smjeru kingsize postelje – nas smo dvoje već otišli malo dalje.
– Bilo je tek reda radi.
– Smijem li zatvoriti vrata?
– O, da. Svakako!
– E, sad ću se doista osvježiti.
– Da. Jesi li već gladna? – Tili pogleda na svoj sat, bližilo se već jedan.
– I kako ti to misliš?
Tili ju pogleda. Žmirkala je. Hi čak i pomalo namigivala? U svakome slučaju, činila je to vrlo profinjeno.
– Ovako i onako. – odvrati on. – Ja osobno osjećam pomalo glad prema hrani i mnogo čežnje za tobom.
– Laskavce.!
– To je istina.
– Ovako, dok me gledaš, mogla bih ti skoro i povjerovati.
– Dokazat ću ti.
– Milost!
Kad se vratila iz kupaonice, odmah se maši za svojom jaknom. On hitro skoči i pomogne joj. No pritom je gotovo bio pomalo razočaran. Da se sad vratila u sobu svučena ili poluodjevena? No bilo je već lijepo i to što nije u sebi imala ništa drsko. Ta posjedovala je iskustvo jedne zrele žene i ni u čemu nije prenagljivala. Prisjeti se Ramone. Ili Andreje. Postojala je tu razlika, zapravo mu se moglo zavidjeti. Na trenutak poželi da ga Anna može ovako vidjeti.
– Idemo u Atlantic.? – predloži Tili. Atlantic je bio firstclass[79], jednako kao i hotel Četiri godišnja doba, jedino ne toliko hlađen.
– Nemoj mi to činiti. – odvrati ona. – Raspoložena sam za ribu i salatu, a ne francuskohamburšku kuhinju. Što misliš o Michelsenu?
– Michelsen je u redu.
Tili zapravo nije poznavao taj Michelsen, no to baš nije htio pokazati. Jednostavno će uzeti taksi.
Automobil se zaustavi ispred jedne prodavaonice biranih jestvina. Ali izlog se ni približno nije mogao usporediti s onim što je, primjerice, nudio KaDeWe u Berlinu. Svaka suvremena robna kuća imala je u današnje doba više, taj Michelsen ličio je na trgovinu zašlu u godine. Lijevo je bila prodavaonica, a desno kao dodatak zalogajnica.
– Ovdje? – upita Tili, provjere radi.
– Ne sviđa ti se? Mislila sam da znaš za Michelsena.
– Da, da. No u sjećanju mi je ostao kao da je veći.
– Sreća da nije! I da ga neće povećati. Tad od stalnih gostiju uskoro više nitko ne bi dolazio ovamo. Tu unutra sjedi gotovo isključivo stalno društvo.
Ipak se može sjediti, pomisli Tili i pogleda dva golema stola, za kojima su se ljudi smjestili kao za barskim pultom, s jedinom razlikom što su sjedili uokolo. Na svakoj strani stola bilo je mjesta za po tri do četiri gosta, te je bilo i toliko postavljenih pribora na posebnim podlošcima. Tili je zamišljao birani objed za dvije osobe. No to su mogli nadoknaditi navečer, a i ujutro. Mnoge žene u podne nisu jele skoro ništa, kako bi očuvale svoju vitku liniju. No Anette je ipak imala četrdesetosam.
Konobar im donese jelovnik. Nije bio osobito srdačan, nego tek uljudan. Ipak se nasmiješio Anette, izgledalo je da ju poznaje.
– Volim ovaj način. – reče Anette, kad je konobar otišao s narudžbom. – I ti?
– Da, da, Hanzeati[80] su narod za sebe – neodređeno odvrati Tili. Uistinu nije znao, što bi još mogao reći. Osobno je poznavao tek malo Hamburžana, a otvoreno priznavši, savršena usluga u nekome firstclass restoranu bila mu je milija od pomalo narogušenoga i čak režećega načina ovih originalaca. Nadajmo se, pomisli, da će barem s jelom biti sve u redu.
Anette je naručila svježe račiće i pliticu salate, dok je on uzeo također račiće i k tome dimljena pačja prsa. Za salate nije mario. Anna ga je godinama pokušavala nagovoriti na taj zdrav dodatak, pa je njoj za ljubav pristajao i jeo salatu. No to je sad bila prošlost.
Tili se osvrne uokolo. Lijevo od njih sjedila su tri gospodina, otac s dva sina. Svi su bili odvjetnici i strašno bogati, kao što je Tili ubrzo doznao.
– Danas ću ponovno uzeti jastoga – rekao je jedan. Drugi je pak upitao za teleća jetrica na mladome češnjaku, kakva je jeo dan ranije.
– Nježna poput. – no posljednju je riječ prošaptao, pa to Tili nije čuo.
Konobar se nakašljao poput tuljana, što je vjerojatno trebalo biti nekakvo smijanje. Odlazeći, sva trojica kimnuše Anette.
– Poznaješ li i ti njih? – upita Tili.
– Stalni su gosti.
– I imaju novaca k'o pljeve. Najmlađi je neprestance govorio o svojoj jahti.
– To mu je hobi. Oni su dobra obitelj.
Tili postrance pogleda Anette. Razgovor o tome smatrala je okončanim. Nastupala je nevjerojatno sigurno i nadmoćno, bez obzira radilo se o mnogo novaca, hramu sladokustva ili hobijima nekakvih uglednika odnosno plemića.
Anette je posjedovala onu svojevrsnu lakoću, dok je Anna odmah postajala zajedljivom, imala je tako oštar jezik. Njena slika na tren izblijedi Anettinu. Vidio je Annu ispred sebe, u onome njenom pripijenom ovitku, koji je bio uzbudljiviji nego da je nastupila potpuno gola. Je li doista raširila noge njegovome šefu? Sišla je niz stube, a iza nje i on. Dolje su bili samo toaleti i neka vrst podruma. Izostali su nekih dvadeset minuta, gledao je na sat.
– Račun – reče konobar.
Tili se tgne. Nije se mogao prisjetiti da je zatražio obračun.
– Slušajte vi. – odvrati mu. – Možda gospođa želi još nešto slatko.
No Anette mu položi dlan na ruku.
– U redu je, ja sam mu dala znak. Izgleda, ponovno si se zamislio.
– Oprosti! – reče Tili.
I za to je Anna bila kriva. No on neće dopustiti da mu pokvari ova dva dana, već je dosta toga uništila. Prigne se prema Anette.
– Želim s tobom u hotel – šapne joj na uho.
– Na podnevni sanak? – upita ona.
Uistinu je imala stila. Bila je žena kakvu je trebao muškarac poput njega.
– Hoćeš mi pomoći?
Anette je stajala ispred zrcala koje se protezalo do stropa i prstima prebirala oko najvišega puceta svoje bluze, zakopčane na leđima.
– Ako smijem.
Tili stane iza nje. Nije bio siguran kako da započne. Anette nije bila od onih žena koju se obaspe žestokim poljupcima. Hoće li se sama svući? Već joj je htio ponuditi pjenušac, a i on je poželio nešto popiti. Grlo mu je bilo suho. No tad bi morao zatražiti dostavu u sobu, u sobnome minibaru bio je tek uobičajeni piccolo.[81] A nije znao, hoće li joj biti pravo, ako posluga dolazi u sobu. Mučila ga je ta dvojba, dok ga nije zamolila da joj pomogne.
Ugleda sebe u zrcalu, kako stoji iza nje, visok i vitak. Promatrao je sebe kako joj istiskuje puce za pucetom kroz rupice. Bio je to bajoslovno fin način za početak ljubavne igre. Kad je otkopčao i posljednje puce presvučeno tkaninom, padne rastvorena bluza prema naprijed, a ona se okrene prema njemu. Nosila je neku vrst steznika, koji joj je tijesno sjedio oko prsa i struka, gladak i bez ikakvih ukrasa, tek plemenit materijal. Bila je žena koja je iz svojega života isključila sve koještarije. Klizne pogledom uz njeno tijelo do glave. Kratko odrezane vlasi, na manje od širine palca, savršeno su joj oblikovale obris glave. Za jednu ženu imala je vrlo zaobljen stražnji dio glave i vrlo ravna ramena. Većini žena su ramena i zatiljak bili blago skošeni prema natrag.
Tili osjeti kako mu se muškost ukrućuje. Iznenadno osjeti neobično snažnu želju da probije tu hladnu i savršenu formu.
– Želim te – reče. Zvučalo je oporo.
– Vidim! – odvrati ona i oboje pođoše prema kingsize postelji. On se svuče, a i ona, skladnim se pokretima oslobodila ostataka svoje dojeće. Nije od toga trebala stvarati zavodnički prizor, upravo je ovako bilo uzbudljivo. Pričalo se kako muškarce uzbuđuju situacije tipa "drž'me", ali to nije bilo točno, barem ne za njega. Nije bilo ničega privlačnijeg, nego sam osvajati nepoznato. Tili je pritom osjećao nešto poput posvemašnje punoće. Pogleda niz svoje tijelo, osjećajući kao da će za tren jednostavno morati eksplodirati.
– Moj gospodine. – reče ona, odgrnuvši pokrivač za njega.
Već je ležala tamo, posteljina je bila bijela i svilena. To je također volio. Kod kuće su imali još jako mnogo posteljine s uzorkom, a većinu od toga im je darovala njegova majka. Anna pak zasigurno nije nikad došla na pomisao o kupovini nečega boljeg. Općenito je na neki način bila ravnodušna, što je partnera moglo izluditi. Osim u postelji, tamo je rado izigravala divlje i obijesno djevojče. No to ga je pak odbijalo, a odbilo bi i svakoga muškarca, osim možda takvoga kakav je Niissli. Ali taj bi skočio čak i na nogu od stola, samo ako je okruglo oblikovana. Taj je tip bio sveševac, ne birajući ni najmanje.
– Hej! – prene ga njen glas.
Pokrivač se micao ispred njegovih očiju, amotamo, a studen zrak ga je hladio u valovima.
Tili pogleda u lice ispred sebe. Ugleda kratko podrezane svijetle vlasi i malene dojke, lagano usmjerene prema van. To je zbog tijela nagnutog unatrag, pomisli Tili. Anette je ležala oslonjena rukom na jastuk i gledala ga kroz tek malo spuštene vjeđe.
– Ti.! – reče on.
Bila je vrlo strpljiva s njim. Sad se prigne preko nje. Pravo otkriće, pomisli, dodirivati i osjećati tu hladnu put, kako postaje podatnom. Sklizne joj prvo rukom, a zatim i usnicama preko vrata na prsa i sve dolje do ravnoga trbuha. Bila je vrlo mišićava. Usnice mu se zaustaviše na toj koži, koja je bila glatka, ali istodobno i valovita, ocrtavajući mišiće ispod nje. Tili poljubi Anetti bokove, a na koncu i krilo. Svijetle su joj dlačice izgledale vrlo dražesno. Anna je imala tamne kovrče, taj crn obris imao je u sebi nešto nasilno. Nikad je nije ljubio po tommjestu, premda je to htjela. Sad blago raširi ženiiv noge i krene jezikom naprijed. Ona se postupno ovla/i istodobno se tek tiho oglasivši. Čekala ga je. Uspijeva"' se još neko vrijeme suzdržavati, ali tad više nije mogao izdržati.
– Reci mi, kad i kako. – reče joj.
– Da.! – odgovori ona tek jednom riječju. Bilo je kao da će utonuti nekud u daljine. Milovala ga je po leđima, a tad se okrenula na bok.
Protegnula je tijelo, a zatim se sklupčala. Sad je on nju milovao po leđima, ali se nije micala. Zaspala je! Bila je to prva žena u Tillovome životu, koja nije tražila da ju se nakon toga beskrajno dugo miluje. Bila je čak u stanju dijeliti muškarčevu iscrpljenost i njegovu potrebu za mirovanjem. Neobično, no on je u tom trenu bio pripravan nastaviti. Potrajalo je neko vrijeme, prije nego je mogao zaspati.
– Anna!
Dodir nula ga je jedna ruka, ležao je u postelji, a ruka ga je tresla za rame. Bila je to kretnja, kojom ga je Anna budila godinama.
– Ja sam Anette – začuje.
Otvori oči i ugleda je, kako potpuno odjevena stoji pokraj postelje.
– Oprosti! – još je bio omaljen od sna. Posegne za njenom rukom.
– Osim toga, upravo je nazvala tvoja žena.
– Što?! Ovamo???
– Kamo inače?
– To mi je neshvatljivo.
– Trebao bi poskrbiti za jasne odnose. Ovako nešto ne volim.
– Ali ona točno zna.
– Nije zvučalo baš tako.
– Razgovarat ću s njom.
– Učini to! A sad sam gladna.
– Dakako.Pogleda na radiobudilicu. Skoro sedam.! Pomišljao je na romantičnu večeru, a to je bilo u podne. Nadajmo se da sad mje sve propalo, Anette je djelovala jako hladno Došlo mu je da ubije Annu.

Dvostruka uloga

Anna se pribrala i sad se na dvokolici vozila na tržnicu. Upriličili bi je svakoga utorka i petka, ranije je Anna redovito odlazila tamo. Tili je doduše u podne jeo na poslu, imali su tamo lijep restoran, ali bi unatoč tome kenjkao ako bi ga za večeru dočekali kruščiči. K tomu bi najčešće napravila još neku salatu i hladnu mješavinu, u svakome slučaju nešto zdravo. Sad je več tjednima živjela od muslija i hrane iz limenki. Uobičajen samački sindrom[82], znala bi pomisliti. Zato je ovaj utorak sjela na dvokolicu. Kupila je jedan krastavac, dvije paprike, glavicu zelja, rotkvice, hrena, dva prutića cikorije i svežanj mladoga luka. I već je platila, kad se prisjeti kako je, prema staroj navici, kupovala za dvoje.
Objesi košaru na dvokolicu. Ne sa mnom, pomisli. Radije ću baciti polovicu! Ponovno ugleda Tilla pred sobom, kako pucketanjem prsta poziva barmena i naručuje taksi za nju. Pritom je ostao sjediti s tom plavokosom. Boja kose joj je zapravo bila vrlo blijeda, prema ženinoj dobi mogle su to jednako biti i sijede vlasi. Tili te noći nije došao kući.
Anna je već izvukla pretinac za povrće u hladnjaku, kad ugleda listić. Prije jednoga sata nije ga još bilo, na to je mogla prisegnuti. Tili se zasigurno još posebno vratio.
Zalupi vrata hladnjaka i posegne za listićem.
'Tvoj koš s rubljem smrdi", čitala je. A zatim: "Za svaki slučaj, moja adresa u Hamburgu je." Znala je da se lanac Star spaja s Remom u Hamburgu. U biti joj je bilo pravo, što neće morati gledati Tilla. Ugođaj i raspoloženje u međuvremenu su pali na ništicu. No ono s košem za rublje bilo je besramno. Kod njega su smrdjele sasvim druge stvari.
– Jeste li pročitali?
Anna se trgne, no to je bila tek Regina.
– Što radite ovdje? – upita ju Anna.
– Vaš me muž zamolio da dođem danas. Zato jer ipak putuje. I ponovno tek onaj sljedeći tjedan. I trebala sam vam ostaviti pisamce.
– Da, hvala – odvrati Anna. Nije to bilo nikakvo pismo, tek list papira, jedanput previnut. Zašto odmah ne napravi javni oglas?
– Idem sad – reče žena i zastane na vratima.
– Da – odvrati Anna, osjećajući se kao da je u zoološkom vrtu. A budući da žena i dalje nije odlazila, upita. – Još nešto?
– Ne, ništa. – odgovori ova i prigne se, kako bi papuče zamijenila postolama. Naime, Tili je zahtijevao da nosi papuče, zbog skoro potpuno bijele podne obloge. Obuvši se, žena otkopča radni haljetak, pa napokon navuče ogrtač. Sve to vrijeme zaprječavala je Anni put, nasadivši se u prolaz između kuhinje i predvorja, umjesto da se kao i inače presvlači na nekome drugom mjestu, gdje nikomu ne smeta.
Anna pođe u kupaonicu, morala je na zahod. Podigne pritom poklopac s koša za rublje. Uistinu je vonjalo, nekako po plijesni. Preokrene koš i istrese sadržinu na pod. Vonjao je omanji sag, koji je inače stajao ispred kade. Bio je vlažan i zgužvan, pun pljesnivih mrlja. A za njeg se zalijepio njen najbolji prsnik. To više nikad neće moći isprati, došlo joj je da zaurla od bijesa. Sasvim jasno, ona ne bi nikad bila toliko glupa i ubacila vlažan otirač u koš za rublje.
Mehanički počne razvrstavati prljavo rublje. Pritom nađe i jedne Tillove gaće. Dio s gumicom bio je već istrošen, ali je te stare gaće ipak navlačio noću. To je bila još jedna njegova mušica, noću bi se u mat no strašljive djevice. Mnogo zamatanja i malo sadržaja, i Anna. Nehotice se nasmije. Zanjiše komadom rul zraku. Sprijeda je bila uobičajena žuta mrlja. Trci njegove zapisane gaće staviti u omotnicu i posl.ih njegovoj flićki, s potpisom "Ljubazni pozdravi od Tili.1 Ali kojoj flićki?
Trenutak je neodlučno stajala ispred koša za rublje, iznutra je bio prekriven nekom vrstom sjajne folije, ali joj se gadilo ući rukom u trbušasto kućište i obrisati ga. Na koncu ode po usisavač i gurne sjajnu cijev unutra. No kad je dodirnula dno u košu, struja zraka se započne prekidati, kao da je usisavač počeo kašljati. Zasigurno je unutra ponovno ostala zalijepljena jedna od njegovih čarapa, pomisli Anna. Izvuče cijev, a na njenome ulaznom otvoru visjela je nekakva svijetla vrpca. Pritisne nogom na prekidač i isključi stroj, pa skine tu stvar. Bio je to uložak za ženske gaćice, na televiziji je često vidjela oglase za njih. Ona pak nije još nikad uporabila nešto takvo.
Anna se trgne, kao da ju je ugrizla otrovnica. Strese tu stvar s prsta, ali je ljepljiva vrpca čvrsto držala. Kovinasta cijev usisavača zazveči po popločenome podu. Anna se prigne uz rub kade, privukavši jedno koljeno i oslonivši glavu na njega. Nekoliko pula zatetura, te se nagonski upre jednom rukom o zid. Tili je zasigurno doveo jednu ženu ovamo.
Nakon nekogaa vremena se uspravi i protrlja po zadnjici, boljela ju je od neudobnoga položaja u kojem je neko vrijeme bila. Nije mogla prosuditi koliko dugo. Tad se zaputi od prostorije do prostorije. Podignula je svilene jastučiće na kauču, preokrenula velik uložak za sjedenje, zavlačila dlan uz rubove, premetnula hrpu njegovih novina. Otkriće ju je čekalo iza njegovoga dvosjeda u dnevnoj sobi. Jeftina kopča za kosu, zlatne boje i s nalijepljenim ružičastim tulipanom. Cvjetna djeva, znači, pomisli Anna. Ona je takvim kopčicama učvršćivala svoj konjski rep, kad bi se vraćala s posla. Zbog toga je izgledala upravo smiješno mladom. Sasvim na početku Anna nije htjela povjerovati, da je Andrea školovana cvjećarka. "Vašunovu pomoćnicu smatrala sam u najboljemu slučaju petnaestgodišnjakinjom", rekla je svojednobno starome vlasniku cvjećarnice. "Ne, ne, njoj je već dvadeset", odgovorio joj je on, "ali ona dolazi iz zavičaja moje žene, iz Odenkirchena[83], tamo ne sazrijevaju tako rano kao ovdje." Anna je tad kimnula. Sad više neće kimati, nevinašce iz Odenkirchena se spetljalo s oženjenim čovjekom, koji bi joj mogao biti otac, s njenim mužem i u njenoj kući. Pozvat će to nevinašce na red, pa makar slušala cijela cvjećarnica.
No ponajprije će se dotjerati. U svojim starim i izlizanim cjevastim trapericama, te s vlasima nemarno skupljenima kao što ih slično ima ta osoba, scena koju si je zamislila u glavi, u stvarnosti bi glatko propala. Kopča za kosu s plastičnim tulipanom! Anna prijezirno otpuhne, takav ukras u kosi bio je doista primitivan. Izabere svoj obruč za kosu izrađen od prave kornjačevine, odlučivši zagladiti vlasi i k tomu nabaciti odmjerenu šminku. Što joj je to zgoljavo stvorenje moglo sučeliti? To je trebalo biti jasno i zamjetljivo, svakome tko slučajno navrati. Glas o tome će se proširiti, pa će svi govoriti: "Kako samo može? Ima krasnu ženu, a upušta se s djevojkom nalik na Pipi!" Upravo će tako biti.
Anna iskrca povrće iz košare za nabavke. U međuvremenu je na kupljeno sasvim zaboravila. Svenut će i propasti, ako ga najhitnije ne zbrine. Cvjetna vila joj neće pobjeći, a nakon njenoga posjeta neće više biti osobito slična jednoj cvjetnoj vili. Možda dobije i otkaz. Biranju ogrtača posvetila je također osobitu pozornost. Odlučila se za antracitnosivi s krznenim ovratnikom, što joj ga je darovao Tili. Bio je to njen najelegentniji ogrtač. Upravo ga je htjela navući, kad zazvoni telefon.
Potrči prema niskome ormaru u dnevnoj sobi, gdje je stajao punjač, ali telefona nije bilo tu. U međuvremenu je zvonjava prestala. Anna prtisne tipku za traženje, morala je tek slijediti pisak i naći će uređaj. Tili je za sebe tvrdio kako je uredan čovjek, no po svemu sudeći nije bio u stanju ni telefon odložiti na pravo Slijedeći pisak, Anna dospije do Tillove sobe, nekadašnje sobe za goste. No ponovno ju je zaklju telefon je ostao unutra. Sad više ne može iz m vlastite kuće ni nazivati, a i nitko ne može nju dolu u Bila je odsječena od vanjskoga svijeta. Sjedne i zaplače. Nakon toga je ona odmjerena šminka bila upropaštena, oči otečene, a vlasi raščupane.
Ubit ću ga!, razbjesni se Anna. Pođe u kuhinju, moralo je biti još čaja od kamilice. Na štednjak postavi kotlić s vodom, a u jednoj plitici za juhu pripravi tri vrećice s čajem. Potraži tad nešto uporabljivo kao oblog. U košarici za glačanje ležali su Tillovi platneni rupčići. Dosljedno je izbjegavao rabiti papirnate. Njegova majka bi mu svake godine redovito darivala pola tuceta rupčića od batista Made in Szvitzerland[84], ručno vezenih i s monogramom[85]. Na rubu su rupčići imali još i prugu u boji. Prošle godine je ta bila srebrnosiva, a godinu dana ranije tamnocrvena. Po tim obojenim prugama moglo se utvrditi koje su godine rupčići bili darovani. Anna uzme jedan s hrpe i uredno ga razreze u vrpce. Bio je to jedan iz najmlađe rupčićere, sa srebrnosivom oznakom. Anna otpuhne i započne pjevušiti: – .tad ostade ih tek pet.
Telefon je zvonio još nekoliko puta. Svaki put je Anna ponovno usplamtjela od bijesa. Razmišljala je, ne bi li pozvala bravara, ali se tad prisjeti kako čak ni nema dovoljno novaca za plaćanje usluge. Jednom je zgodom morala pozvati bravarsku službu, jer je ključ ostavila utaknut s unutarnje strane kućnih vrata. Čovjek je htio da mu se plati gotovinom, pa je novac posudila od susjeda. Zamisli, kako bi to bilo da pozvoni Kramerovima: " Trebam hitno dvijestotineosamdeset maraka, kako bih dala provaliti u sobu svojega muža." U toj je slici bilo nešto. Zapravo i nije ona bila ta, koja bi se trebala stidjeti.
Kad je pak napokon Anna navukla ogrtač, nije to bio onaj sivi, već obična kabanica u kojoj je nesmetano mogla i voziti dvokolicu. Svoju raniju zamisao je odbacila. Ponajprije će nazvati, ali ne s javne govornice. Zato se odveze sestri. Postoje razgovori, za koje staklena škrinja jednostavno nije pravi okvir, usred prometne buke i s ljudima koji nestrpljivo kuckaju na vrata.
Anna je imala sreće. Marie je bila kod kuće.
– Mogu li telefonirati odavde?
– Tili nije platio telefonski račun? – odvrati protupitanjem Marie.
– Reći ću ti kasnije.
– Posluži se.
– Hvala.
Anna pođe u sestrinu radnu sobu. Njen telefon je bio jedan od onih staromodnih uređaja s okretnim bojčanikom. Anna dvaput pogriješi pri biranju, jednostavno se već previše priučila na suvremene telefone s tipkama.
– Hotel Elysee, dobar dan. – začuje napokon.
– Dobar dan. Spojite me, molm vas, s gospodinom Lieboldom.
– Trenutak, molim.
Začuje se glazba, a tad zvuk podizanja slušalice.
– Liebold. – javi se neki glas. Ali nije bio Tillov, već glas neke žene.
– Liebold? – upita Anna.
– Da – potvrdi glas. – Sto želite, molim?
– Mojega muža.
– Vi ste.?
– Gospođa Liebold – odvrati Anna. – Gospođa Liebold Prva.
– Trenutak, molim.
Anna je čula više puta ponovljeno "Tille", "Tille", prigušenim glasom* Kao da je vidjela prizor svojim očima. Tili je nakon toga uvijek spavao poput vreće. Izgleda da mu je uspjelo, odigrao joj je pastuha i sad je spavao kao mrtav.
– Žao mi je. – javi se ženski glas na drugom kraju.
– Ne trudite se dalje – prekine je Anna. – I još mnogo zadovoljstva s mojim mužem. – I spusti slušalicu.Anna je zaboravila, zašto je zapravo nazvala, i U mu je reći: "Trebamo li razvaliti vrata tvoje sobe, kil bismo došli do posranoga telefona?" I time ga uzneni j , No sad se naslonila na rub sestrinoga pisaćeg Mula, mozgajući, čiji bi to mogao biti glas. Nije bio ni Ramonin niti cvjetne vile. Broj tri, dakle, moguće ona blijedoplavokosa s proslave Tillovoga poduzeća.? Za poravnanje sad jedna stara, pomisli, te su zahvalne i za malo dobivenoga. "Gospođa odgrizla muškarcu vrh penisa!", to je bio naslov koji je još nedavno pročitala u novinama. Anna mu ne bi ništa odgrizla, već i sama pretpostavka o tome tjerala ju je na bljuvanje. Svejedno, ne bi od njega mnogo ostalo. Penis je, tako rekuć, bio ponos svakoga muškarca, do toga je jednako stalo smetlaru kao i najvećemu direktoru. Ona će se pobrinuti za taj Tillov ponos, i te kako će se pobrinuti, njegov će pijevac dobiti zasluženu nagradu. A taj njegov repić, jer to je zapravo i bio, dva spužvasta spremnika koji se mogu naliti krvlju, sve je češće padao na pol' koplja.
– Zar si srela duha? – upita ju Marie.
– Sablast Tillovoga pimpeka.
– Zar je toliko silovit?
– Baš naprotiv – odvrati Anna. – Spušta se prema ništici.
– No onda.
– Upravo zato!

Pet jednim udarcem

– Vi?!
– Mene, po svemu sudeći, niste očekivali? – Anna pogleda djevojku iza pulta, koja je upravo vezivala bijele tulipane u buket. Smotak lika joj ispadne iz ruke, odbije se na pod i dokotrlja sve do Anninih nogu. Gotovo se sažali na djevojku.
– Ne, vas nisam očekivala. – reče djevojka i prigne se po smotak lika.
– Ali mojega muža jeste?
– Možda.
– Njega ne trebate čekati. Niste mu jedina.
– Znam to.
– Znate?
– Moja sestrična mi je rekla.
– Kako to, vaša sestrična?
– Ona je bila ta. Tili ju je upoznao na pokladama. Ona je iz Odenkirchena, a bila je ovdje tek nekoliko dana. Tili ju je htio na pepelnicu rano ujutro odvesti na vlak. I tad se dogodilo. Gore u mojoj sobi, dok sam ja ovdje dolje radila.
– Broj četiri!
– Što?
– K tomu i supruga. Moj muž ima suprugu i četiri ljubavnice. To je najnovije stanje.
– Vi ste ludi.
– Zašto ja?
– Tili je rekao, kako pokatkad izmišljate razne smiješne stvari.– I to vi vjerujete?
– Ne znam. Ne znam više ništa.
– Evo – Anna položi listić s telefonskim brojem hotela Elyseena pult. – Nazovite.
– Što je to?
– Nazovite! Ja sam nazvala, a javila se gospođa Liebold.
– Ta to ste vi.!
– Upravo.
– Ali on nije, mislim.
Djevojka se splete i ušuti. Lice joj se naglo oblilo tamnim rumenilom, a slične nejednake mrlje proširiše joj se i niz njen dug dječji vrat, sve do izreza zelene radne halje.
– Kod vas je, dakle, također splasnuo.
– Da.
Djevojka prinese dlan ustima. Nokti su joj izgledali izgriženo, a završavali su nekakvim crnim obrubom. No to je mogla biti i cvjećarska zemlja.
– To je podlo. – promucala je.
Usnice joj se pritom razvukoše u neku vrstu četverokuta, zašiljenoga prema dolje. Nije više ništa govorila, ali joj usta ostadoše malo otvorena, nalik nekakvome neobičnom pretincu. Bilo je to cendravo lice djeteta i ne osobito privlačno.
– Razmislite smireno, tko je tu podao. – mirno joj odmjeri Anna.
Prigne se naprijed i osloni obim rukama na pult. Djevojka ustukne korak, ali dalje nije mogla, jer je naišla leđima na zid.
– Nemojte čekati, da bude prekasno – nastavi Anna. – Možete me nazvati. Moj broj je isti kao i Tillov, a on rijetko dolazi doma prije šest.
– Nemojte ništa reći mojoj šefici, molim.
– Razmislit ću.
Anna se nasmiješi u to blijedo lice obrubljeno tankim uvojcima kose, što ih je pridržavala kopča s ružičastim tulipanom. Tja, kopče za kosu s ružičastom plastikom mogu i ubosti, pomisli Anna. Tad se prisjeti vještičjega sijela i vještica koje jezde na svojim metlama. Zašto to nebi mogle biti i kopče za kosu ili strugovi za guljenje tabana,. Ili zašiljene riječi, u tome je bila umješnik. Anna, glavna vještica! Ne zvuči loše.


Na povratku kući, Anna je kao i uvijek prolazila mimo pekarnice. U izlogu ugleda izvješen karton, na kojemu je pisalo: DANAS SVJEŽ BIENENSTICH[86]. Anna zastane.
Učinilo joj se da osjeća miris svježega kvasca, a ugleda i gustu kašu od izmiješanih listića badema i meda, kako se prelijeva iz lonca i cijedi na podložak od tijesta. Pečene ploške tijesta bi se rezalo i punilo namazom, pa ponovno sastavljalo. Kod narezivanja bi punjenje istjecalo preko ruba. Taj pčelinji ubod bio je dio djetinjstva. Annina majka je nekoć često pekla taj kolač.
Anna pruži ruku prema kvaki. Bilo je to idiotski, zašto ne bi više kupovala kod Weberovih? Bilo joj je i inače prokleto mrsko svakoga jutra, zbog dva kruščića trčati čitav blok kuća dalje.
Unutra je uistinu mirisalo na svjež kvasac, gotovo kao netom u njenome sjećanju, a na dva lima ugleda gotov pčelinji ubod.
– Od ovoga bih rado jedan komad – rekne i posegne za novčarkom. Marku i osamdeset stajao je taj komadić, a ona već odavno nije više kupovala nikakve kolače. Tili nije volio slatko.
– Dva pčelinja uboda[87] i dva amerikanera[88] – začuje tad glas iza sebe.
Okrene se, glas joj je bio poznat. Bila je to Ramona, kose svezane u čvor otraga na glavi. A i nenašminkana, premda je već bilo podne.
– Vi opet ovdje? – upita žena.
Annu je tek sad zamijetila, po svemu sudeći, premda je stajala odmah ispred nje. Prodavačica uruči Ramoni podložak s četiri komada kolača, a ova prihvati omot.
– Moj sin tako rado jede ameriknncrc kao da duguje nekakvo objašnjenje.
Slobodnom je rukom pritom cupkala gumi pridržavala kosu. Podložak s kolačima joj skoi iz ruke.
– Ali pčelinji ubod ćete zasigurno sami pojesti i Anna.
Dva komada, pomisli pritom, ovi bokovi nisu slučajnost. Kad bude stara poput mene, izgledat će poput matrone.
– Katkad poželim slatko.
– To si mogu misliti. Osobito sada. – i pođe prema vratima. – Doviđenja! – doda glasno.
Druga krene odmah za njom, napokon išle su istim putom. U nekoliko koraka dostigne Annu.
– I kako to mislite? – upita ju.
Anna ponovno zastane. Promotri ženu. Osobito sretno baš ne djeluje, zaključi. Da vidimo, koliko zna.
– Kako to mislim? No, moguće patite od usamljenosti.
– Zašto bih trebala biti sama?
– Jer vam manjka moj muž.
– Tili je tek nekoliko dana na putu. Poslovno.
– I to vi vjerujete?
– Inače bi me poveo.
– Za veseli trokut?
– Pakosni ste, samo zato jer vas je Tili ostavio.
– On tako tvrdi?
– Znam to i sama.
– Meni se čini, vi mnogo toga ne znate. Trebali biste otvoriti klub, klub Tillovih žena. To bi mu se svidjelo, vjerujem.
– Tili ostaje kod vas još jedino zbog kuće. Ne želi se odreći kuće. Ali voli mene.
– A za Uskrs stiže mali Isus s darovima. Glupe žene uvijek izvlače kraći kraj.
– Mislite time mene?
– Vi ste uistinu ovčica.
Anna lagano podigne ruku i zaputi se preko ulice. Sasvim će mirno pojesti svoj komad pčelinjega uboda, k tome popiti šalicu kave i pročitati jutarnje novine. Danas ih još nije ni pogledala.Započela je s političkom rubrikom. Nije više bilo nikoga tko bi joj uskratio dio novina ili joj čitao iz njih. Usrećuje li Tili i svoje flićke glasnim čitanjem? Njoj bi to zapravo trebalo biti svejedno. Temeljito se zadubila u čitanje, stranicu po stranicu, to joj je skretalo misli. Povremeno bi si skuhala još po jednu kavu, a bila je i gladna, pčelinji ubod joj se nedvojbeno zalijepio o stijenku želuca.
Bit će bolje, ako si pripravi salatu, prije nego kupljeno zelenje svene do kraja. No nije imala ni najmanje volje za čišćenje i pranje i usitnjavanje salate. Zapravo nije imala čak ni volje da uljudno sjedne i s priborom pojede nešto valjano. Otvori ormarić sa zalihama, ali tamo je osim nekoliko vrećica s brašnom i šećerom, vladala sveopća pustoš. Uzme posljednji omot suhih grožđica, odmah ga otvori i još onako hodajući ubaci punu šaku u usta. Okus je bio strašno sladak.
Anna se ponovno smjesti uz jedaći stol i otvori prilog s nadnaslovom Pogled. Pogled kamo? Pročita nešto o umijeću kraljevske diskrecije, pa se upita, što to ljudi nalaze toliko zanimljivim u naklapanjima o kraljevskim obiteljima? Na slici, koja je bila uz članak, ugleda jednoga debeljkastog vladara u polo majici. Bio je ruku pod ruku s Dolce Paola.[89] Doslovce tako je pisalo, talijanski. Takve će bokove uskoro imati i Ramona, pomisli Anna. Jedino, Ramona nije bila kraljica, a zasigurno ni pjevač poput Adamoa neće žuditi za njom, pjevajući joj "slatka princezo". Žudi li Tili za Ramonom? Ako je tako, Anni je bilo zagonetno, zašto? Moguće su nekoć takvi likovi bili in[90] odnosno možda takvi kruškasti oblici djeluju na muškarce istodobno i majčinski? No Tili je ujedno bio ljubitelj lijepoga i skladnog, bilo je dovoljno da Annina kosa tek centrimetar sklizne na lice, pa bi se već zakačio za to, rekavši: "Moraš frizeru." A sad je imao jednu s vlasima do zadnjice, vršci vlasi bili su joj ispucani, a rit široka. Sve na toj ženi bilo je pomalo nategnuto, govorila je uređen jednako tako, a kao da ni nije bila. Anna je netom svjesno rekla "moj muž", ali i prešla preko toga i govorila o Tillu kao da je već njen posjed. Ili je glupa poput lutka od slame promišljena ili vrlo sigurna u svoju stvar.
Anna sklizne pogledom na sljedeću sliku, n; stranici. No ta je bila objavljena uz drugi članak. Ispod slike na kojoj se vidjelo dugogrivu mladu ženu li manekenskoj pozi, pisalo je: "Nepomirljiva feministkinja sad i u Kolnu." Izgledaju li, po najnovijem, borkinje za ženska prava upravo ovako? Anna je o njima još uvijek nosila u sebi drukčiju sliku: dojke koje se slobodno njišu, mnogo ljubičastoga, sitno nakovrčane duge vlasi povrh prirodno blijedih lica, pomalo lezbijski nastrojene, kratko ošišane glave. Na sveučilištu je u luku obilazila takve žene, tamo ih je još bilo mnogo, najčešće s nekakvim proglasom u ruci koji bi dijelile prolaznicima. Na onu nedavnu izložbu o ženskoj umjetnosti, također su došle, u međuvremenu tek promijenjene boje odjeće u crno umjesto ljubičastoga, a donekle su i ostarile. Ali inače razlika u odnosu na uspomene sa sveučilišta gotovo i nije bila velika. Annina reakcija je također bila jednaka! Sto brže otići. Sebi je to objašnjavala okolnošću da je oduvijek bila usamljeni strijelac.
Novinski članak bio je nešto poput objave rata kutijicama za puder i visokim potpeticama. "Žene mogu biti žrtve i počinitelji", tvrdila je američka autorica u sljedećem odlomku. To je već zvučalo zanimljivije. Večeras je nastupala u Kolnu, gdje će čitati ulomke iz svojih djela. Ulaznice su bile po deset maraka. Anna promisli, bi li trebala poći na tu autorsku večer.? Tek tako, šale radi. Možda bi i Marie pošla s njom?
Htjela je nazvati sestru, te je već prišla telefonskome punjaču. No pogled joj se zaustavi na praznoj ploči. Morala je nazvati usput. No Marie nije bila raspoložena za takav izlazak.
– Dođi u našu točionicu, danas se okuplja staro društvo – preložila joj je.
– Možda kasnije – odvrati Anna.Nekako je osjećala u sebi, jednostavno mora poći na to čitanje.


Autorica Naomi Wolf se još nije bila pojavila. Moguće je čak provirila u dvoranu i utekla? Bilo bi to shvatljivo. I Anna bi vrlo rado strugnula. Okružena s oko tri stotine kolnskih feministkinja osjećala se vrlo nelagodno. Svejedno koliko su ta Naomi i njene američke obožavateljice i sljedbenice možda pokažu zgodnima i ženstvenima, ovdje u Kolnu su se izgleda narojile same siveljubičastekanacrvene nezadovoljne žene. Anna se među njima, u svojim cjevastim trapericama i tijesnome boleru[91] osjećala poput začuđene princeze, sve dok se nije pojavila autorica bestsellera[92]. Ta je nosila dugačku i lepršavu suknju i strahovito zgodnu bluzu, bila je upadljivo naočita i sva je sjala. Počela je pripovijedati o svojemu vjenčanju upriličenome prije nekoliko tjedana, te navela kako si želi djece, točnije dvoje. Nazočni zapljeskaše kao opsjednuti. Anna nije mogla pojmiti, kako svi ovdje ne shvaćaju da je riječ o nečemu posve drugom, kad nagradama ovjenčana autorica u odjeći primjerenoj modelima i netom udana propovijeda o ženskoj jakosti.
– Pustite svoje želje neka izbiju! – uzvikne voditeljica. Anna se osvrne uokolo. Koje to želje?
– Uživajte u svojoj ženstvenosti!
Anna pogleda uzduž ljubičastosivih redova stolaca.
– Nemojte slijepo utapkati u klopke kozmetičke industrije, proizvođača dijetne hrane, kirurga koji operacijama uljepšavaju!
Zasigurno ne, zaključi Anna, ni jedna jedina od nazočnih žena neće to učiniti.
– Udružite se!
Eh, ne! Samo to ne!!! Anna ustane, jednostavno više nije mogla ostati sjediti. Bilo je za povraćanje, kad su žene pljeskale pri vlastitome smaknuću.
– Kako je bilo – htjela je znati Marie.
Anna se ugurala pokraj sestre na drvenu klupu. S naporom JE mogla razumjeti, što joj ova govori, jer jer u prostoriji bilo bučno, a i svi su za stolom dovikivah jedni drugima, uzduž i poprijeko.
– Osjećala sam se posrano – odvrati Anna.
– O čemu se radilo? – upita jedna od nazočnih za stolom.
I ta je imala neke povezanosti s kulturom. U starome društvu njene sestre svi su imali nekakav stvaralački pristup. Tako se slikalo na svili ili poleđini stakla, naivno ili apstraktno, kao pratnja glazbi ili se barem o slikanju umno raspravljalo. Osim Marie, u skupini su bila i četiri docenta.
– O čvrstome feminizmu – odvrati Anna. Razdraživalo ju je tek tako ubaciti tu natuknicu. Ti su ljudi mogli satima raspravljati o tome kako Wesley uobličuje pupak i njegovoj podsvjesnoj erotici. "Što, ti ne poznaješ Wesleya?!", zapitali su je. Anna je tad odmahnula glavom i osjetila se isključenom. Bilo je to prije nekoliko mjeseci, nakon toga više nije zalazila ovamo.
– Zvučalo je, kao da se čovjek treba toga čuvati?
– Kao žena, da! – odvrati Anna.
– A kao muškarac? – upita jedan od docenata.
Taj je izgledao gotovo normalno, ne računajući čuperak kose što ga je, kao protutežu navještaju čeone ćelavosti, nakovrčao na zatiljku.
– Kao muškarac. – ponovi Anna i kratko se zamisli. – Mislim, muškarci se samo smiju, kad se hrpa ljubičasto sivih mišeka javno odriče industrije sredstava za uljepšavanje, izvikuje svoje želje i pohotu, te objavljuju kako žele stvoriti mrežu moći.
– A ti? – čovjek se nasmije. – Gdje si ti u tome?
– Ja? Ja bih to učinila i pritom šutjela. Ili to ne bih učinila i opet šutjela. Bitno je jedino djelovanje. O tome sve ovisi.
– Hm. Ti misliš, u takvim se zgodama govori mnogo nepotrebnoga?– Može biti.
– Možda je stvarno tako. Marie, tvoja sestra je okay.
– Znam.! – Marie uhvati Annu oko bokova i na tren je stisne k sebi.
Smiješno, pomisli Anna, potrajalo je tridesetpet godina, pa me tek sad može dodirnuti i zaključiti da sam u redu. To je pak bilo nešto sasvim drugo, nego kad bi joj se divio neki muškarac. Tad bi u igri bio i svojevrstan odraz spolnosti, koji bi omogućavao muškarcu da danas pobjednički kliče, a sutra već palac okreće prema zemlji. Završna pjesma i nakon toga mračna rupa.
– Drago mi je, da si mi sestra – reče Anna tiho.
– Hej, malena! – Marie je pogleda, upitno i pomalo zabrinuto, a moguće i ganuto. – Mislim da trebaš nešto snažnije od ovoga tu – i pokaže na čašu limunade ispred Anne. – Sto misliš o jednome grogu[93]?
Anna kimne, a Marie rukom pozove gostioničara.
– Dva groga, molim! – dovikne mu.
– Tri groga! – javi se čovjek s čuperkom.
Obje žene namignuše jedna drugoj. Muškarci ne vole, kad ih se isključuje, ovaj ovdje htio je sudjelovati.
Poslije groga Anna je ubrzo morala na zahod. Pritom je morala proći pokraj pulta, pa se spustiti niz nekoliko stuba. Stubište je završavalo u malenome predvorju, a tu su visile slike uglednih gostiju i vlasnikove obitelji. Uz to su na zid bila pričvršćena i dva plakata, koji su izvješćivali o priredbama. Po svemu sudeći, vlasnik je osjećao slabost prema umjetnosti.
Desno su bila vrata na kojima je pisalo GOSPOĐE. Već je imala ruku na najvišemu pucetu hlača, jer joj se doista poprilično žurilo, ali tad ipak zastane. U udubini između plakata s tri ženske glave i vrata, visjelo je još nešto, uokvireno. U staklu se zrcalilo neravnomjerno svjetlo stropnih cijevi, pa su blistave točkice poigravale i promicale preko crteža.
Anna priđe bliže. Nije se prevarila.! Nacrtan je bio maleni David s praćkom. Imao je milo lice i nije baš izgledao kao da se smjesta sprema u boj. Anna potraži potpis. Pisalo je samo D. W. i uz to nadnevak. Bio Je I onaj pokladni utorak.
– Ovaj crtež – upita ona, pomalo bez daha. – Tko y, je nacrtao?
Gostioničar uzgleda preko svojega pipca za točenji piva.
– Crtež? – upita. No tad mu se razvedri lice. Crtež.! – ponovi. – Onaj s Davidom i praćkom?
– Da, taj! – kimne Anna.
– To je djelo jednoga gosta iz Hamburga. Darovao mi ga je i upitao, bih li ga objesio na zid. Sviđa vam se?
– Da. Je li taj čovjek bio ovdje?
– Slika je stigla poštom. Poznajete li slikara?
– Možda. – odvrati Anna i vrati se k stolu. Ugura se ponovno na svoje mjesto pokraj Marie i primakne čašu s grogom do usnica.
– U čaši više nemaš ništa – upozori je Marie.
– Što.?! – začudi se Anna, pa pogleda čašu koju je držala u ruci. Uistinu, bila je prazna.
– Jesi li imala priviđenje ili nešto slično?
– Nooo[94] – odvrati Anna, zibajući se na klupi. Tad ustane. – Mislim da moram na brzinu.
– Mislila sam da upravo dolaziš sa zahoda?
– Zaboravila sam. Anna kaže "neee", ali muklo, pa to zvuči kao "nooo"

HipHop

Anna se probudila usred noći, mokra od znoja. Kad se to pročita u romanu, zvuči dramatično, no ona se osjećala tek ljepljivom i zgužvanom. Sreća što se nije morala pogledati u zrcalo.
Sanjala je. Na početku je to bio lijep san. Sve dok David s dragim licem nije izgubio svoju praćku, a Golijat se pakosno nacerio: "Imaš li poteškoća?" Anna se htjela umiješati i pomoći malenome Davidu. "Veliki se tek razmeće!" Ona je pak htjela Tillu strgnuti s lica Golijatovu masku, no u snu to nije uspijevala. Na koncu je ostala sama, s praćkom u ruci, nakon što je tu malu napravu zdvojno tražila i na koncu pronašla. "Davide, imam je!", povikala je. Ali joj nitko nije odgovorio, te se tad probudila. Pokušavala je ponovno usnuti, ali se bojala da se onaj san ne vrati. Pritisnula je prekidač svjetiljke pokraj postelje, pa je ležala, promatrajući sjenu na zidu. Na koncu ustane, htijući nešto popiti. Kad bi kao dijete imala ružne snove, dolazio bi joj otac s čašom milijeka. " To pomaže", rekao bi. Sad će si donijeti čašu mlijeka i zatim nastaviti spavati.
U kuhinji zatekne Tilla. Stajao je i premazivao kriške kruha maslacem. Moglo je biti nešto prije pet. Nije rekao, kad se namjerava vratiti. Anna ga je uspjela toliko potisnuti iz misli, da više nije osluškivala svako kočenje automobila na ulici. Bilo joj je svejedno, kad će se vratiti, ta nije se vraćao njoj.! Sad je pak bio tu, u njenoj kuhinji. Djelovao joj je poput provalnika, premda je to, točno uzevši, bila još uvijek i njegova kuća.
– Baš dražesno, kako mi izjedaš moj kruh... Anna je u utorak bila n;i tržnici, od tada su prošla tri dana.
– Drugih problema nemaš, što? – upita Tili i zagrize u kruh obložen sirom.
Anna promatraše kako zalogaj iščezava u Tillovim ustima, te kako mu Adamova jabučica slijedi pomicanje vilica pri žvakanju. Promatrati nekoga čovjeka pri jelu može biti nevjerojatno poučno. Čak i kad je Tili držao zatvorena usta, izgledalo je odurno, nekako trzavo i pohlepno. I upravo je on blebetao i trabunjao o uljuđenosti! Trebao je sam sebe pogledati pri žvakanju, od tog je prizora promatraču moglo pozliti!
– Probleme. – ponovi ona, poput jeke. – Čim te pogledam, imam ih punu vreću. Ti si, tako rekuć, moj problem u obliku zbirke.
On je promotri, od glave do pete i natrag, pa zaustavi pogled na njenome licu.
– Jesi li u posljednje vrijeme zavirila u zrcalo? – upita ju.
Anna doslovce osjeti kako joj se naglo produbljuju bore na licu, postaju crvene i slažu se jedna do druge, a dojam još dopunjuju i znojem natopljeni uvojci. Nitko, baš nitko, probudivši se iz noćne more ne izgleda svježe. Pogotovu ne ako mu je tridesetpet, čak ni Claudia Schiffer[95] nije u takvim okolnostima zgodna.
– Dupe! – reče Anna.
No to je bilo slabačko. Ali se osjećala toliko bijednom, da se ničega drugog nije dosjetila, čime bi mogla uzvratiti ubod.
– Dupe tek uzima svoje stvari i ponovno nestaje.
– Odlaziš?
Iznenadno osjeti kao da joj se stopala grče i skupljaju i smanjuju, a noge i trbuh ljuljaju i uvlače u sebe. Obim rukama dohvati vrata hladnjaka, koja su joj bila najbliža.
Trenutak je pomišljala da će se i vrata početi nekako smanjivati ili urušavati.
– Želiš li hladiti kuhinju? – upita Tili.
Gurne je u stranu i ponovno zatvori vrata na hladnjaku. Kad joj je dodirnuo ruku, ona se pribere, no i mučnina se vratila. A s njom i paničan strah od onoga što će se dogoditi. On pode. Zapravo je bilo jasno da će otići. Bilo je i bolje da već ode.
– Nemoj pomišljati da će ti igra biti baš tako laka napomene usput. – Odlazim samo preko vikenda. Privatno.
– Privatno? Plaća li stara, koju si izvukao iz vode na kopno?
– Pripazi malo!
– Stare su zahvalne za malenkosti. U malenim stvarima ti si velik.
– Mogao bih te.
– Ne bi me mogao.! Ili te je toliko nakljukala kašicom?
– Bijedna mala droljo!
Pošao je prema njoj, no ona trgne nogu u vis i odmjeri pravu visinu. Odmjeri i on, visina je odgovarala. U posljednji tren trgne tijelom unatrag i zaustavi se, ukočen u tom neobičnom položaju. Održavajući ravnotežu, raširenih ruku, kao da lebdi. Izgledao je nezamislivo smiješno.
– Vježbaš li za umirućega labuda? – upita podsmješljivo. Anna se okrene i izađe, zalupivši vratima iza sebe.
Kako se god uzme, ipak mu je pokvarila tek na krušac sa sirom i njegov vruć kraj tjedna. Barem se tako nadala!


Nepunih pola sata nakon toga začuje njegova kola kako kreću. Bilo je nekoliko minuta prije šest. Kamo je odlazio tik prije šest? Pogleda kroz prozor, ali u kući sučelice bilo je sve u mraku. Moralo se raditi o ženi iz hotela, koja ga je čekala, onoj koja je starija od nje, mnogo starija, ako je to ona ista s proslave Tillovoga poduzeća.
Anna si skuha čaj. Ne bi sad podnijela kavu, obuzimali su je srsi već i na samu pomisao o snažnome mirisu iokusu svježe smrljevenih zrnaca kave. Uhvati tat blijedožutom kamilicom za ručku i s čajem u ruci j obilaziti prostorije. Telefon je ponovno položio na pm soba mu je bila zaključana, u dnevnoj sobi je ostavio automobilski atlas i dvoje novine. Bio je to kolnski dnevni list od jučer i prekjučer. Držao se kolnskih novina, zasigurno ih je kupio u Hamburgu.
Kao da su njegove novine drukčije od njenih, Anna ih prolista. U prilogu PUTOVANJA jedna je stranica bila istrgnuta. A rekao je da odlazi preko vikenda. Zaputi se u podrum, pa tamo počne rovati po starome papiru.
Običavala je pročitane novine uvijek onako na slijepo zabiti u veliki koš koji je tu stajao. Ipak nađe taj broj novina, pa ga ponese natrag gore u dnevnu sobu. U Tillovome primjerku manjkala je tridesetčetvrta stranica.
Hitro prelista donesene novine. Na toj stranici ugleda prvo članak o Skolskome muzeju. No pokraj njega bio je prikaz o prvome gurmanskom i kulturnom krstarenju od Kolna do Basela, od petka do ponedjeljka. To je moralo biti to, izlet za sladokusce i bogatune, tritisućesedamsto tinačetrdesetpet maraka po grlu. Možda uistinu plaća ona, ta blijedoplavokosa, ali tako baš nije izgledala. Anna pomnoži iznos s dva i procijeni Tillov vikend na osam tisuća maraka. Za svoju ženu imao je tek traljavih sedamnaest stotina mjesečno. Višekatni stalak nakrcan jetrom tovljene guske i plitice hladetine od odojka skuhane s dodatkom crvenoga vina. Cijeli jedan stupac bio je ispunjen popisom i redoslijedom jela. Nek' zastanu Tillu u grlu! Nek' crkne od tih silnih jestvina!
U kupaonici se Anna spotakne o Tillovo prljavo rublje. Dobro, nije se baš stvarno spotaknula, jer je u posljednji tren ugledala hrpicu kako leži na podu. Bila je to najveća bezobraština, ostavljati joj ovako još i svoje smeće. Tri para čarapa, tri majice i troje gaće, dakako od boljih, ne onih s iskrzanim rubom. Ali zapisane su ipak bile. Anna dohvati nožice za nokte, ne razmišljajući pritom, kao da su joj same od sebe skliznule u ruku. I počne rezuckati po gaćama, točno po dvostruko ojačanome trokutu na prednjoj strani. Sve to ponovi triput, jer bile su tu troje gaće. Kad je dvostruku tkaninu raširila, bilasu tu tri uredno izrezana malena tulipana. Maleni za malenoga, tulipani za ljubitelja tulipana. Kopču za kosu s jeftinim ružičastim tulipanom od plastike, uspomenu njegove flićkice, odloži uz gaće. Začudit će se, kad se vrati kući!


Dan se mučno otezao. Navečer Anna razmisli, bi li pošla u kino. Nekoć je često odlazila u Broadway ili Metropolis, tamo su mnoge filmove puštali u izvornome obliku. A i ugođaj je bio drukčiji, različit od kinematografa s plišanim stolcima, nekako opušten i na drugoj razini. Većina sveučilištaraca odlazila je upravo tamo. Jednostavno ču poći, pomisli Anna, zapravo je svejedno koji film prikazuju. U tim kinima nikad nisu davali smeće. Samo van iz kuće!
Pođe u kupaonicu i izvadi svoju kajal olovku iz torbice za kozmetiku. Izvuče sivu crtu po rubu vjeđe, gore i dolje, pa si tapkanjem nanese malo crvenoga sjajila na usnice. Na dodir su bile ispucane, pa je to bio dio svečanoga postupka vezanog za izlazak. K tomu je još spadalo pranje ruku i češljanje, a Anna je sve to radila gotovo po navici i kao kroz nekakav veo. Gledala je sebe pritom, a istodobno i nije, zapravo tek ono mjesto na licu, po kojemu je upravo ličila i tapkala.
Bila je već gotova i na izlasku iz kupaonice, kad usput u zrcalu letimično ugleda svoj lik. Tad joj se vratiše Tillove riječi: "Jesi li u posljednje vrijeme zavirila u zrcalo?« Zastane i primakne se staklu, toliko blizu da se na njemu uhvati vlaga od njenoga daha. Gotovo kružna mrlja skrivala joj je lice, kao kad na slikama žele prikriti nečiji identitet. Obriše rukom vlagu pa ugleda crvene mrlje i tupo bljedilo, oči u sivo ocrtanim udubinama. To je bila ona. Nagne se prema naprijed, otvori pipac za vodu i opere cjelokupan naličkoji je nanijela. Sad je to bilo tek golo lice. Tad se počne ponovno dotjerivati, kao da se sprema za svečan izlazak. Nanijela je čak i novu podlogu, a na koncu se još i presvukla, odabravši nov, žut prsluk od kozje kože i k tome sivocrnu svilenubluzu. Tome je još dodala otmjene hlače i napokon zaputila iz kuće.
Ehrenstrasse je bila prepuna ljudi. Sami parovi, ponu.l" Anna. Ponekad su zajedno išle i dvije žene. Ali uvijcl po dvoje. Anna je bila uvjerena kako zure u nju, ženu koja u petak navečer sama ide ulicom, tu nešto nije u redu. Bila je zadovoljna kad je stigla do kina i mogla stati u red ispred blagajne. A kad je sjela na svoje mjesto, nije još uvijek znala koji je film na programu. – Je li tu slobodno? – upita je neki čovjek. Anna kimne, desno od nje bilo je još jedno mjesto nepopunjeno. Zapravo je voljela imati prostora oko sebe, ali ovaj put osjeti olakšanje, što će netko sjediti uz nju, pa makar to bio i neki stranac. Sjedalica se spusti, a na nju padne jedan ogrtač i još jedan, pa zatim i ručna torbica. Mladić je uporabio slobodno mjesto pokraj Anne za odlaganje garderobe, kako svoje tako i, njegove prijateljice. Jedanput joj je pružio i svoju papirnatu čašu s kokicama, upitavši "Hoćete li?" No ovo oslovljavanje s "vi" odvajalo je Annu jednako kao i brdo odjeće. Ovdje je bilo uobičajeno oslovljavanje s "ti".
Anna se osjećala kao opkoljena glasovima i škripom. Oglasne poruke i predfilm je nisu zanimali, no tad preko platna zablještaše velika slova: VOLJENA KONKUBINAT[96] To je napokon morao biti glavni film. Ukaže se uzvišena ali i osamljena slika dva glumca na golemoj pozornici, a zatim prizori iz prošlosti prepune krvi, nasilja i sakaćenja. Glavni lik bio je dječak, koji je trebao igrati konkubinu, a bila je to vodeća uloga u pekinškoj operi, koja je zahtijevala mnogo odricanja i stege. Dječak je naučio ulogu, rastao je i proslavio se. Ali više nije bio muškarac, a ni čovjek.
Film je bio strašno dugačak, pa je zato bila ubačena stanka. Glasovi oko Anne postajali su sve žešći i raspaljeniji. Preživači, pomisli Anna i ustane.
– Tuljac za sladoled, molim! – rekla je pet minuta kasnije. Morala je otići tek malo dalje niz ulicu. No ovaj se put nije osvrtala na prolaznike.
– S čokoladom? – upita mlad prodavač s McDonalds kapom na glavi.
– S mnogo čokolade – odvrati Anna.
U tuljac si je kupila još i sladoled, te prisili sebe da misli jedino na tu slasticu. Poslije joj je bilo pomalo mučno. No to nije bilo toliko loše.
– Moramo odgoditi naš objed.
Marie je rekla "moramo", ali je zvučala kao navinuta. Anna je poznavala taj prizvuk sestrinoga glasa. Obično bi joj glas tako zvučao, kad bi neki nov "strašan tip" bio u igri.
– Kako se zove?
Anna je to upitala, jer se još nije ni otuširala, premda je već skoro bilo podne, a trgovine su kao i svake subote zatvarale vrata točno u dva. Salatu koju je kupila u utorak, morala je baciti, a osim dvije ploške kruha i komadića sira doslovce ničega nije bilo u kući. Zaspala je tek pred jutro, te je sanjala kako mora naučiti napamet neku ulogu, ali nije znala koju. A svi ostali su se smijali.
– Ne poznaješ ga – reče Marie. – Onaj s čuperkom, iz mojega starog društva. Preko vikenda ćemo se odvesti iz grada.
– Tog poznaješ već stotinu godina.
– Ali ne ovako!
– A nije ni Francuz.
– Sauerlanđanin[97] je.
Marie se nasmije i spusti slušalicu.
Anna zadrži telefon u ruci. A što je s njenom majkom? Poziv na večeru kod Marie jednako je tako vrijedio i za njihovu majku, zapravo ponajprije za nju. Bio je to jedan od redovitih susreta, na kojima je Lisbeth VVelter ustrajavala, kako bi održala obitelj na okupu. Anna otipka broj.
– Halo, majko! Marie me upravo nazvala.
– Znam već. Mora otputovati.
– Da dođem k tebi?
– Nije potrebno. Već sam se dogovorila s gospodom Meisen.
Gospođa Meisen je bila majčina susjeda.
– Onda je sve u redu.
Anna je trebala osjećati olakšanje. Večeri s njenom majkom, a osobito na samu s njom, znale su biti vrlo zategnute. Ali ovako, izgledalo je kao da je čak i njena majka odbacuje. Anna nije imala prijateljice, Tili je uvijek pogrdno govorio o takvim posestrimstvima, kako bi znao reći. Anna mu je pak davala za pravo, ona nije bila tip za nešto takvo. No to je prestalo ubrzo nakon satova plesa. Već sa sedamnaest je imala stalnoga prijatelja, a zatim je došao Tili. Dakako, poznavala je Anna mnoštvo ljudi, kolege sa sveučilišta i susjede, zajedničke poznanike Tillove i svoje. A i nikad se nije osjećala osamljenom. Ali sad nije znala nikoga, koga bi mogla nazvati u jednu subotu i upitati: "Imaš li volje za.?" Svatko bi odmah upitao: "A Tili?" Toga se pribojavala.
Vrativši se iz kupovine, Anna uključi televizor. Ubrzo pak uhvati samu sebe, kako jednako poput Tilla neprestance prebacuje s postaje na postaju amotamo. Istoga trena ugasi prijemnik. Odluči pospremiti ostavu. Možda pritom napokon nađe pokrivač s ugrađenim grijačem. Noću je često imala ledene noge. Minule noći ih jednostavno nije uspjela ugrijati. Kad im je Tillova majka darovala taj pokrivač, bilo je to prije nekoliko godina, Anna ga je ostavila u omotu i odmah nekamo odložila. Baš primjereno Juliani, pomislila je tad. Bila je srdita, jer je njena svekrva tad koristila svaku prigodu da se umiješa. "Jako griješiš, Anna, tražeći od Tilla neka odustane od djeteta!", rekla joj je. Svojemu je sinu pak darovala taj grijani pokrivač, kao da će ovaj obvezatno uz Annu također zaraditi ledene noge.
Limenke, stare kvake i ključevi, odavno zaboravljen božični nakit, lim za pečenje kolača, okrhnute vaze i čak staklenke za ukuhavanje voća. Zbrka oko Anne je rasla. Kako to, da Regina zapravo nije nikad ovdje očistila?Svaki put, kad bi uzimala svoj pribor za čišćenje s police, morale su joj krpice prašine doslovce zalepršati oko ušiju. Ona je bila obična prljuša, koja je težila tek za brzo zarađenom markom. Nikakvo čudo, što se sad urotila s Tillom.
Anna napuni vedro sapunicom i započne čistiti. To ju je srdilo i istodobno ispunjavalo zadovoljstvom, dok je razmekšavala tu staru prljavštinu i zatim je brisala. Sve Tillovo nagomilala je i nabacala pred vrata njegove sobe. Na zidnoj oblozi ostave nastala je prljavosiva crta, trag njegovoga naslonjenog šatora. Jednom zgodom je kupio šator, koji dakako nisu nikad uporabili. Anna ga odloži u predvorje k ostaloj starudiji. Svoje stvari neka sam počisti i pobrine se za njih.
Već je skoro završila, kad otkrije kutiju s koturaljkama. Bile su to one suvremene, s ludo šarenim platnenim postolama i debelim gumenim čepovima naprijed. Kupila ih je na nekakvome uličnom sajmu i potpuno zaboravila na njih. Kao djevojka se rado vozila na koturaljkama, i to dobro. Naučila je čak i umjetničke likove, no to je bilo prije skoro dvadeset godina.
Isklizne iz svojih drvenih natikača i navuče koturaljke. Oprezno počne široko nabadati po sagu i tad se malo otisne. Bile su vražji brze, ali zadrži ravnotežu. Nije zaboravila, zaključi zadovoljno. Bilo bi zasigurno zabavno, ponovno jedanput jurnuti glatkom stazom. Upravo kao i nekoć.
A zašto zapravo i ne? Anna si predoči Tillovo užasnuto lice. Ona, njegova žena, usred breakdancera[98], rappera[99] i onih što sprejevima ispisuju graffite[100]. Odlučivši na brznu, strpa koturaljke u jednu naprtnjaču i krene iz kuće. Dani su se već odužili, pa je vani još uvijek bilo danje svjetlo.
– Hiphop[101]. – mrmljala je. Ta joj je riječ nekako dofil sama od sebe, kao da je visjela u zraku i ona ju | jednostavno upila. Bila je to nova i poletna riječ, zvufal je mladenački. Sjedila je na stubama Trga Roncalli" netom zamijenivši svoju obuću koturaljkama. Pokraj nj[102] klizili su i skakali i kovitlali zrakom likovi u majicama s kapuljačom, zamaštenim i zamrljanim trapericama, poderanima na koljenima, u košuljama kakve su nosili drvosječe, s bejzbolskim ili vunenim kapama na glavi. Anna nije bila sasvim sigurna, što onaj "hiphop" zapravo znači, no imao je neke veze s prosvjedovanjem i pobunom.
Bio je poput onoga dječaka tamo malo dalje na trgu, koji se uz živahno pljeskanje i pjevanje svojih drugova izvijao, spustivši glavu skoro do samih kamenih podnih ploča, istodobno se sve brže okrećući oko vlastite osi.
– Rico će se proslaviti – reče jedan od promatrača. Ostali kimnuše glavama. Moralo se dobrano potruditi i isticati, da bi se steklo slavu i glas, da bi se bilo hiphop. Anna oprezno ustane s kamene stube, na kojoj je sjedila.

Zamjena uloga

– Andrea ovdje., Imam vaš zaustavljač.
– Što?
Anna promisli. Tko je Andrea?! Došlo joj je da najradije ni ne pođe podići slušalicu. Naime, upravo je podignula nogu na stolac i nanijela gel za hlađenje. Koljeno ju je prokleto boljelo.
– Andrea Flaum. Iz cvjećarnice Blutne. I ja sam netom bila na trgu ispred prvostolnice.
– Da. – reče Anna. – Vidjela sam vas.
Zapravo nije bila sasvim sigurna, je li to bila djevojka iz cvjećarnice. Tanašno tijelo je na koturaljkama dobivalo sasvim novu pokretljivost i zamah, jedino je bilo teško pojmljivo da je to uskovitlano biće onaj isti stvor kojeg je Anna pozvala na red zbog Tilla. Neko vrijeme je djevojka stajala uz breakdancere. Dok je mirovala, pretvarala se u svakidašnje biće i uobičajeno lice. A u kosi što joj se spuštala u pramenovima, imala je zataknutu kopču s ružičastim tulipanom od plastike.
– Mogla bih vam donijeti vaš zaustavljač, ako želite. – reče cvjetna vila.
– Tako brzo se zasigurno više nikad neću voziti na tim koturaljkama. – odvrati Anna.
Da, započela je sporo i oprezno, tamo na trgu pokraj prvostolnice. No ponijelo ju je, pa se otiskivala sve brže i brže. Jednolično hujanje gumenih kotača po kamenim pločama kao da joj se uspelo u noge i sve dalje do u glavu. Bio je to neobičan osjet, poput nekakve vrtoglavice. Kao dijete je puštala ocu neka je uhvati za ruke i zatim vrti u krug oko sebe. Ovo sad bilo je nalik tome. Na početku je kočila daleko ispred zida, ali je prestala biti toliko opreznom. Upravo je u tome bio čar, jurnuti kao vjetar, kako bi se zbog brzine pravilne četvorine kamenog opločenja u očima stopile u kamenosivu vrpcu. Tad bi se iznenadno uzdignuo taj zid, a želudac bi oblila paleća vrućina, koja bi pratila pitanje postavljeno samome sebi: "Hoću li uspjeti?/r Zakočiti i skrenuti u krug gotovo u mjestu, dok bi neki čak pritom poskočili u divljemu okretu. Anna nije mogla reći kako je postavila noge. Osvijestila se tek od naleta. Bila je na tlu, koljena potpuno natučenih, a rukama se upirala o zid. No dlanovi su joj bili tek malo ostrugani. Anna je gledala gore u jurnjavu i vrtloženje ostalih, vidjela je samo tijela, ali ne i lica, bila su predaleko.
– Jesi li se ozlijedila.? – začuje glas povrh sebe. Boli H te nešto?
– Ne, ne! – odvratila je.
Padanje je bilo dio koturaljkanja, to je jednostavno spadalo u tu zabavu. Ostali se odvezoše dalje. Ležeći ovako dolje na tlu, koturaljkanje po kamenu djelovalo je poprilično bučno.
– Meni ste izgledali strašno ludo – reče djevojka. Anna pogleda telefon s tipkama u svojoj ruci. Slika kako se vozi na koturaljkama raspline joj se pred očima, a djevojka na drugom kraju izbije naprijed. Djevojka, koja je spavala s Tillom. Jedna, koja se vozi na koturaljkama i pritom ne ispada smiješnom.
– Što je toliko ludo u tome, kad tresneš na njušku? upita srdito. Zasigurno je izgledala smiješno, pomisli sad, ne mogavši točno opisati što osjeća.
– Ne to, što ste pali.! Smatram strašno ludim, što činite nešto takvo. Koturaljkanje, mislim.
– Bakica se vozi na koturaljkama, jel? Nije bilo odgovora. Djevojka je šutjela.
Ah, pa što onda, pomisli Anna. Onoj je dvadeset, prirodno je da sam za nju poprilično stara. Kad je pak netom rekla ono "strašno ludo", zvučalo je kao da to iskreno misli.
– Žao mi je. – reče.– Ah, to je okay – odvrati mala. – Da vam sad donesem zaustavljač?
– Ako hoćete. Tad možete odmah ponijeti svoju kopču za kosu.
Ponovno izostane odgovor. Moglo se čuti tek djevojčino disanje.
– Kopču s ružičastim tulipanom. Ta je vaša, zar ne?
– Da. – začuje se, nakon kraće stanke. – Žao mi je.
– Koja korist od toga. Dakle, vidimo se.
Bol se vrati, pa Anna odšepesa do kauča i ponovno položi nogu na povišeno mjesto. Zapravo bi trebala drukčije osjećati. Bijes i mržnju! Ili nešto tomu nalik. Ali prema toj djevojci bijaše to teško. S Ramonom je bilo drukčije, nju bi mogla ubiti uz hladan smiješak.


– Hej!
– Hej – odvrati Anna.
Tili je mrzio taj "hej", je li to djevojka znala? Obično bi Marie pozdravljala svojega šogora s "Hej". Tili se zbog toga uzrujavao. "Nepristojnost", rekao bi. "Zar ne može tvoja sestra reći, kao i svaki razuman i uljudan čovjek, obično Dobar dani "
Djevojka si odmakne svoje poni šiškice s čela. U predsoblju je bilo polumračno, jer Anna nije uspjela odvrnuti poklopac sa svjetiljke na stropu, kako bi promijenila pregorjelu žarulju. Inače bi Tili sređivao takve stvari.
– Izgleda loše – reče djevojka.
Anna nije bila sigurna, misli li time na njena natučena koljena ili na slučaj s Tillom. Pogleda niz tijelo. Dobro da se presvukla i odjenula novu, dugačku košulju. Zapravo je bilo šteta u njoj ljenčariti kod kuće, no Anna je tu košulju uzela samo zato jer je ležala sprijeda u ormaru, a i ostavljala joj je koljena otkrivenima. Košulja je s obje strane imala velike izreze i pokazivala mnogo od Anninih dugih nogu. Znala je da su njene noge bod njoj u prilog, pa čak i ovako izgrebene i s krvavim krastama.
– Prođite unutra – reče Anna. – Svjetlo ovdje ne radi. Žarulja.Pođe ispred djevojke, a u dnevnoj sobi zastane. Trohi li ljubavnici svojega muža ponuditi neka sjedne? Prevareno) ljubavnici, ispravi se odmah. A to je ipak izvjesna razlika! Sjedne na naslon kauča.
– Izvolite – napomene, poprativši to neodređenom kretnjom ruke. Vrlo rado bi ponovno smjestila nogu na povišeno mjesto, no to joj se činilo previše prisnim.
Djevojka ostane stajati. Sisala je uvojak kose. Desno od razdjeljka vlasi su joj padale u lice, dok ih je na lijevoj strani pridržavala kopča s plastičnim tulipanom.
Anna pokaže na tu njenu kopču za kosu.
– Pođite mirne duše gore i donesite drugu – naputi djevojku. – Poznajete put do njegove sobe.
Djevojka kimne. Pođe prema stubama, ali se ponovno zaustavi i okrene prema Anni.
– Da doista pođem? – upita.
– Zašto ne? – odvrgne Anna.
Prava budalaština, pomisli pritom, tu se u kući ševila s Tillom, a sad se ustručava sama poći gore do spavaonica.
– Okay – reče ova i sad uistinu pođe uz stube. Nosila je mini suknju i ispod toga crne hulahupke. I premda je suknja bila krajnje kratkom, nije izgledala ni najmanje izazovnom. Nabadajući tako uz stube, prije bi se moglo reći da je djelovala nekako nezgrapno i bespomoćno. Hod ždrijebeta, pomisli Anna i ponovno pogleda svoje vlastite noge, koje su bile vitke i ipak ženstveno oblikovane. Ona je u toj bedrenoj pregači prenosila drugu poruku.
– Moj Bože! – javi se djevojka.
Vratila se, noseći u jednoj ruci drugu kopču s tulipanom, a u drugoj Tillove gaće.
– Jeste li to bili vi.
Anna više nije mislila na troje gaće s rupama u obliku malenih tulipana. Jasno, znala je da leže tamo gore, zajedno sa svom ostalom ropotarijom ispred Tillovih zaključanih vrata. Ta osobno ih je tamo bacila. Zapravo je bilo jasno i da će ih Andrea vidjeti. No ipak nije namjerice uputila djevojku onamo, barem ne izravno.
– Da – odgovori Anna. – Slaže se dobro, zar ne?
– Vi ste cool.J Potpuno drukčiji.– Drukčija od čega?
– On onoga kako vas je Tili opisao.
– "Moja me žena ne razumije." To?
– Nešto slično.
– Ta priča ima podulju bradu. Na takvo nešto vi nasijedate?
– Rupe u obliku tulipana na njegovim gaćama su u svakome slučaju cool.
– Da – reče Anna – i ja tako mislim.
Bilo je to uistinu neobično, dvije žene koje stoje ovako sučelice jedna drugoj, gledaju se međusobno i suglasno kimaju nad rupama u obliku tulipana u njegovim gaćama, čiji su sadržaj obje poznavale. Rupe su bile izrezane prema ovješenome uzoru, a cvjetna je časka gledala prema dolje.
– Ovako – reče djevojka i previne kažiprst.
Nije bila glupa, pristajalo joj je napuštanje uloge školarke.
– Ovako – ponovi Anna i preklopi cijeli dlan na dolje.
Nasmije se pritom, ali to nikako nije bilo namjerno. Nije čak ni bila sigurna, tko je od njih dvije s tim započeo. No smijeh je u početku bio tih, pa sve glasniji i glasniji, sve dok se nije pretvorio u grgotavo hripanje i dahtanje. Spopao ih je pravi napad smijeha.


Kad je zazvonilo na kućnim vratima, bilo je već devet. Anna otvori. Ovo već prepunjava čašu, pomisli. Morala se nasloniti na dovratak, ali zlo joj nije bilo. Osjećala se, u svakome slučaju, bolje nego jučer i prekjučer.
– Hej. – reče.
No tek tad prepozna ženu tamo vani. Bila je to Ramona.
– Je li možda Ruben kod vas? Anna se naceri.
– Vaš sin kod mene? To bi bilo još ljepše.!
– Otišao je.
– Otišao ljubavnik! Otišao sin! Baš nemate sreće.– Tili je uistinu otišao?
– Upravo ovoga trenutka sladi se on hladetinom od odojka ukuhanom u crvenome vinu.
– Što?
– Moj je muž na luksuznome izletu s luksuznom lady.
– Htio se vratiti u petak. Rubenu je obećao brod na daljinsko upravlj anj e.
– Brod protiv gospođe.
– Dječak se izbezumio. Tili mu je to obećao.
– Pričekajte, imam nešto za vas!
Kutija sa šećernim štapićima i lizaljkama stajala je u ostavi, a nije još bila prazna. Bilo je to krajnje cool, ovoj osobi ponuditi nekoliko šećernih štapića. Prije tri dana ova se još držala, kao da je Tili sigurno njen. Tempi passati[103]. Nema ljubavnika! Nema slatkih štapića! Nema sina! Anna pođe uz stube, usput domahnuvši Andrei. Ta zvala se Andrea, zapravo sasvim zgodno ime.
– Odmah se vraćam – dobaci Anna preko ramena. Pođe u ostavu, uzme kutiju sa slatkišima i čvrsto ju stisne pod rukom. Zatim se vrati dolje.
– Evo.! – reče. – S tim možete, što se mene tiče, navabiti svojega sina.
– Ne mogu više.
I ta osoba doista započne tuliti, vani ispred Anninih vrata.! A ulična je rasvjeta gorjela, jednako kao i svjetiljka na kućnome zidu. Anna nije imala ni najmanje volje za opću sablazan.
– Pssst! – psikne i povuče ženu u kuću. Što joj je drugo i preostajalo?! – Prokleti prostak će se vratiti dometne.
Žena digne oči. Nije baš izgledala osobito privlačno, ali tko već i jest zgodan dok tuli?!
– Vjerujete u to?
– Maleni da – reče Anna. – Veliki pak ne. Taj leprša i poskakuje amotamo. No nema dovoljno goriva.
Podigne ruku i ponovno pusti prste da joj se preklope, sad je to već bilo prokleto smiješno. Imala je eto već dvije Tillove žene u kući, uskoro će utemeljiti savez.
Anna pomisli na skupine za samopomoć, te su uvijek oglašavale u novinskome dnevnom vodiču. Samo da još nađe prikladan i prihvatljih naziv. Traže se pristaše i sljedbenici tulipana, taj bi bio dobar, na primjer.5rod za bogatune.
Sedamtisućačetiristotinedevetnaest maraka za četiri dana nije bio mačji kašalj. Tili je unajmio luksuzan odjeljak na MB Britannia. Za običan odjeljak s dva ležaja mogao je uštedjeti tisućicu po osobi, ali nije htio štedjeti. Ne na Anette. Ne nakon što je Anna svojim sudbonosnim pozivom u hotel Elysee zamalo sve upropastila. Kako je uopće tamo nazvala? Još se uvijek nije nikako mogao dosjetiti rješenju te zagonetke. Tili nije vjerovao u providnost, no dok je poslije tog poziva sjedio tamo dolje u predvorju hotela i čekao Anette, uočio je članak o krstarenju po Rajni za bogatune. Bilo je to kao prst Božji. To je ono pravo, pomislio je spontano.
Anette ga je ostavila čekati u predvorju punih tričetvrt sata. Konobar je dolazio dvaput, zapitavši smije li donijeti nešto za piće, te javljajući da je stol u restoranu slobodan. Tili je promišljao, tko je taj Anselm? "Doći ću odmah za tobom, imam važan telefonski razgovor", rekla mu je Anette gore u sobi. Izlazeći, čuo je još: "Halo, Anselm! Ja sam.!" Napokon Anette izađe iz dizala, odjevena u klasičan kostim, ispod kojega je nosila bluzu sličnu košulji i s odgovarajućim ovratnikom. Upravo ovakvom ju je poznavao iz poduzeća, bila je slika i prilika uspješne poslovne žene, hladna i elegantna.
Tili je tad ustao i pošao prema njoj.
" Presvukla si se?", upitao ju je.
"Došlo mi je tako", odvratila je.
Nekoliko su minuta šutke sjedili jedno pokraj drugoga, dok konobar nije poslužio piće. "Za nas!", rekao je tad,podižući čašu. No ona je šutjela, pa je dodao: "Pogledaj, zar to nije ono pravo?/r Gledala je mimo njega i otvorila ručnu torbicu, te iz nje izvukla zlatnu kutiju za cigarete. Tili do tada nije ni znao da ona puši. Osjećao se bespomoćnim, jer kao nepušač nije imao pripravljen upaljač u ruci. Cigareta između vršaka njenih prstiju i dim još su ga više udaljili. Na koncu joj je pružio novinski članak, nijemo, gotovo već napustivši nadu u providnost. Preletjela je pogledom retke, više kao iz dosade, ali se tad prignula naprijed i uzela novine u ruku. "Emil Jung", promrmljala je. Trenutak je morao promisliti, a tad se prisjeti. Tako se zvao jedan od četiri velika kuhara, koji će spravljati jela za putnike MB Britannia. Ime "Emil Jung" je na nju djelovalo kao poticajna droga. "Znalac", rekla je i zatim ispričala o svojemu posjetu restoranu Le Crocodile u Strasbourgu. Led je bio probijen, a Tili je na trenutak morao pomisliti na Annu. "Preračunala se, njen podmukao poziv postigao je suprotno", zaključio je zadovoljno.
Les Champs Fulliots, predočio je sommelier[104] bocu. Tili očita ljetnik 1988 i kuša vino.
– Dobro – reče. – Odlično.
Bez svake dvojbe je vino po stotinupedeset maraka za bocu bilo dobro. A Tili je bio i izniman znalac vina, jedino mu sad pod ispitivačkim pogledima vinotoče i Anette nije uspjelo osjetiti puno bogatstvo mirisa i okusa biranoga napitka. Ispio je čašu žustro, gotovo je morao štucnuti.
– Je li ti dobro? – upita Anette.
– S tobom uvijek. Ti si čudesna žena.
– Hvala.
Tili posegne za njenom rukom. Obično to nije radio. Nikad nije bio siguran, voli li Anette nešto takvo. Kod nje su vrijedila potpuno drukčija pravila igre nego kod drugih žena, koje je poznavao. Bilo je to naporno, ali istodobno i lijepo. Nije htio ni u čemu pogriješiti.
– Ti.! – reče joj.
– Da?
Anette podigne glavu. Pružala je vrat na osobito ponosan način. Ženin vrat otkriva njenu dob, ali je Anette izgledala mladom, osobito pri ovome mekom, blagom svjetlu.
– Vrlo si lijepa.
– Hvala – odvrati ona, nasmiješivši se i pritom lagano otvorivši usta.
Tili osmotri čisto izvučen obris njenih usnica. Anette je na njih nanijela, u skladu s bojom haljine, smeđkasto rumenilo. Namaz je bio besprijekoran, nije se ni najmanje razmazao, a čak ni na vinskoj čaši nije ostalo traga. Anna bi na svakoj čaši odmah ostavila crveni polumjesec. "Zar si ne možeš kupiti nekakvo razumno crvenilo za usnice?", pitao ju je dovoljno često. No ona bi ga ismijala, a katkad bi joj se crvenilo uhvatilo i na rubove zuba. Od toga bi podivljao. Ponovno pogleda Anettine usnice. Bile su vrlo pravilno oblikovane i vlažno su svjetlucale, dok su mu se vlastite činile ispucanima, pa prijeđe jezikom preko njih.
– Bi li još nešto popila? – upita ju.
– Ne, hvala – odvrati ona, previne ubrus i uredno ga odloži na stol.
Anna bi ubrus uvijek nemarno zgužvala u bezobličnu grudu.
Anette sad ustane.
– Ja ću poći naprijed. – reče.
– Je li ti dvadeset minuta dovoljno? – upita Tili. BiH su već treći dan zajedno na tom brodu, te je znao, da se Anette želi neometano umivati i pripraviti. "Izluđuje me, ako me netko gleda", rekla je Tillu još prvoga dana, a on je promrmljao "Oprosti!" i izašao iz odjeljka. Druge žene nisu se osobito ustručavale, čim bi se zbližile s muškarcem. Ramona je čak i glasno piškila pri otvorenim vratima, te mu još i doviknula: "Samo uđi!" Tilla to baš nije uzbuđivalo, u biti je Anette imala pravo.Tili si naruči još jedan konjak na baru. Osjećao je laganu prezasićenost i nadutost. Moglo je to biti i od listića češnjaka, koji su posluženi uz goveđi filet. Želudac mu jednostavno nije podnosio češnjak. Pogledao je Anette za stolom, ona je jela i nije razvukla lice. Oponašao ju je tad, uzdajući se da će taj začin u rukama jednoga vrhunskog kuhara biti nešto drugo od onoga, što mu je nakon jednoga posjeta talijanskome restoranu na uglu, toliko teško leglo na želudac.
Kad je Tili stupio u odjeljak, Anette je već ležala u postelji. Tili posegne za prekidačem i isključi stropnu svjetiljku. Pritom se prisjeti kako je, za njegovoga posljednjeg boravka kod kuće, u predvorju vladao mrkli mrak. Mogao se kladiti kako Anna nije uspjela odvrnuti poklopac stopne svjetiljke. Vidio ju je ispred sebe, kako rukama pipa po kući, kao da je provalnik. Tako se barem odnosila prema njemu, kad je u četvrtak noću došla u kuhinju, kao da to nije i njegova kuhinja. Općenito je kuća bila zapisana na njegovo ime, trebala bi se pripaziti! Čak mu je htjela obračunati i te smiješne kruščiće sa sirom, naglašavajući "To je moje!" Poput malenoga djeteta. Ali plaćati je trebao on.
– Zašto gasiš svjetlo? – upita Anette.
– Mislio sam, smeta ti.
– Ne smeta mi. Ugodno je.
– Tad dobro – Tili ponovno kucne po prekidaču, pa se prostorija opet rasvijetli. Njemu se zasijenjeno svjetlo povrh postelje činilo ugodnijim.
– Idem se i ja svući – reče i pođe u kupaonicu. Učinilo mu se smiješnim, razodijevati se ovdje pred njenim očima, pri svečanoj rasvjeti.
– Učini to. – odvrati Anette i sklopi oči.
Tili se otuširao i svježe obrijao. Vrativši se, zatekne ju još uvijek spuštenih vjeđa. Na trenutak pomisli da je zaspala. No kad je podignuo pokrivač, ona se pomakne. Bila je gola.
– Što to hoćeš u tim gaćama? – upita ga.
– Ah, tako.
Tili nije pretpostavljao da će ga ovako potpuno obnažena čekati u postelji. Ovo, kako je tu ležala, bilo jevrlo izravno, unatoč sklopljenim očima i glazbi. No činilo se da ju to ni najmanje ne smeta. A htio je, dakako, i spavati s njom.
Stisne se uz nju i potraži joj lice. Začuje se tih cmoktav zvuk, kad je pritisnuo svoje usnice na njene, ali ona svoje gotovo i ne otvori. Bilo je teško ljubiti ju. Okrenula je glavu na stranu, a on sklizne u udubinu na njenome vratu.
– Želim te poljubiti. – reče Tili i sklizne ponovno usnicama uz njen vrat, kako bi joj prispio do lica.
– Jeo si češnjak – reče ona. – Oboje smo ga jeli.
– Oprao sam si zube.
– Unatoč tome. Češnjak je prodoran.
Tili joj je ljubio vrat i prsa, a tad ona započne stenjati. Nije kriv samo vonj, pomisli Tili. Jučer i prekjučer pouzdano nisu jeli češnjaka, pa unatoč tomu nije htjela da njegov jezik prodre u njena usta. Nije ga izravno odbijala, ali je nepomično ležala i stisnula usnice. No sad zavuče ruku za njegov vrat i potisne ga dolje, gdje joj se zdjelica žustro pomicala. Natkoljenice joj se rasklopiše, a ruke skliznuše između njih. S dva prsta rastvori samu sebe još više.
– Dođi! – zazove tad.
Izgledalo je prijeteće. Tillu iznenadno iskrsne ispred očiju Annina preklopljena ruka i kao da je začuo ono njeno "Ništa od jarca!"
Glas ispod njega je navaljivao, upravo gonio, taman i opor, zvučala je vrlo strano. Tili oklijevajući obuhvati svoj ud i uvede ga u razjapljeno grotlo. Osjeti pritom Anettine prste na svojoj osovini.
– Dođi! – začuje kako je zastenjala.
Anna? Anette? Htio je doći, osjećao je već navalu vruće krvi, zastenjao je i trzao se, sve žešće, znoj mu je izbijao kroz sve pore.
Žena ispod njega zgrčila se i kružila divlje, pa se napokon smiri i ostane mirno ležati. Tili je ostao u njoj, ud mu je još uvijek bio ukrućen, ali doći ipak nije mogao.
– Dolazim! Sad! – prostenjao je.
Ali došao nije. Anette je već zaspala.


Ujutro se Tili probudi s jednim zalijepljenim okom. Debeo sloj žućkaste zgusnute skrame slijepio mu je vjeđe. Trljao je i brisao, ali je bivalo samo gore. A čak nije ni imao sa sobom naočale sa zatamnjenim staklima.! Klepnuto oko, nazivala bi to Anna, prisižući u djelotvornost svojega pripravka za ispiranje od kamiličinih cvjetova. Imao je to već nekoliko puta, dolazilo je kao doneseno vjetrom, izbijalo iznenadno. Anna bi ga tad liječila, a izlazio bi ponovno iz kuće tek kad bi mu oko opet izgledalo uobičajeno. "Taštiji si od jedne žene", grdila ga je i izrugivala mu se Anna.
– Što ti je to? – upita Anette.
– Klepnuto oko.
– Pođi u brodsku ljekarnu, neka ti nešto daju za to.
– Idem liječniku.
– A izlet na kopno?
– Bez mene.! Ti samo pođi.
Potajno se Tili ipak nadao, da će ona u tim okolnostima odustati od izleta. No nada mu se iznevjerila.
– Ako tako misliš. – tek je rekla i pošla zajedno s ostalim izletnicima.
Zapravo je imala pravo, zašto bi s njim sjedila u nekakvoj čekaonici? A i općenito nije htio da ga ovakvoga gleda, trenutačno baš i nije pružao veseo prizor.
Navečer je već Tillu bilo mnogo bolje. Cijeli je dan ležao u odjeljku i svakih pola sata mijenjao oblog na oku, a za svečanu večeru su mu prepisali kapljice. Sad je stajao potpuno odjeven pred zrcalom i stiskao gumeni vrat kapaljke usmjerene u upaljeno oko. Glavu je pritom zabacio unatrag.
– Sranje! – otme mu se.
Osjetio je potočić kako mu se slijeva niz lice. Svaki put kad bi iz vrha staklene cjevčice navrla nova kap, stisnuo bi vjeđe. Kod kuće je to Anna radila. Odlučno bi jednim prstom podignula njegovu gornju vjeđu, pa bi ju morao gledati ravno u lice i kap kako buja prije nego mu pljusne u nezaštićeno oko. Sam to jednostavno nije mogao izvesti.– Dolaziš li napokon? – upita Anette.
Pojavila se iza njega u zrcalu, vrlo otmjenoga izgleda, u večernjoj haljini otkrivenih ramena. Bijela svila s tek laganim žućkastim preljevom priljubljivala joj se oko tijela, gotovo i nije bilo razlike između boje haljine, njene puti i svijetlih vlasi. Čak je i biserna ogrlica svjetlucala u istome tonu.
– Da – odgovori Tili.
Izgledao je sam sebi glup, stojeći tako tu ispred zrcala. Obriše si lice i zavrne čep na bočici. Izdržat će i ovako. Osim toga, bilo je već krajnje vrijeme za svečanu večeru.
Uživao je u pogledima, koje privukoše kad su stupili u dvoranu i dok su išli prema svojemu stolu, prepustivši posluzi neka ih vodi.
– Ti si najljepša – reče Tili i primakne Anette stolac. – Svi mi zavide.
Anette mu se nasmiješi, a zatim i konobaru, koji joj je pružao otmjeno otisnut jelovnik. Kulinarsku završnicu skladao je njen miljenik, kuharski znalac i umješnik iz Strasbourga.
– Čita se poput pripovijesti – primijeti Tili.
Tri retka samo za opis jedne jedine juhe, kao da je svako zrnce soli moralo biti posebno navedeno. Tillu se to činilo pretjeranim.
– On sam sastavlja imena jestvinama. Nevjerojatno je stvaralački obdaren. Pokatkad čak sjedne i uz glasovir, pa prebire po tipkama za goste u Le Crocodileu. Jednostavno rečeno, on je umjetnik.
– Valjda neće zato nešto zagorjeti.
Anette ne odgovori ništa na tu Tillovu upadicu. A kad joj je htio uzeti jelovnik iz ruke, usprotivila se.
– Hvala. – rekla je odlučno. – Kasnije ću ga ponijeti sa sobom.
Zatim je odložila jelovnik na prazan stolac pokraj sebe.
– Stvarno dobro – pohvali Tili.
U međuvremenu su im poslužili ribu. On kriomice podigne platnen ubrus i ¦njim si potapka po oku. Osjećao je kako mu oko ponovno suzi. Vjerojatno su tome bila kriva vruća jela i svijeće.
– Da – pritvrdi Anette.
Nije dodala ništa više. Tek ta jedna jedina riječ. Tili podigne pogled sa svojega iverka[105]. Anette je okrenula glavu prema hodniku, odakle se približavao u bijelo odjeven lik s visokim kuharskim tuljcem na glavi.
– Veliki umješnik glavom. – primijeti Tili i vilicom unese posljednji zalogaj u usta.
Sad je već kuhar stigao do njihovoga stola.
– Madame[106] Schmucker! – uzviknuo je, izgovorivši prezime s francuskim naglaskom i pretvorivši "u" u "ii", te gotovo progutavši "r" na kraju.
– Emile!
– No, to da ste vi na brodu.
– Da.
Moguće je za to bila kriva svjetlost svijeća ili pak Tillovo suzeće oko, ali lice joj je iznenadno izgledalo toliko strano. Strano i jako udaljeno. Kao da joj je netko naglo raširio nekakav veo preko lica.
– Zna li monsieur[107] Anselm.
– Ali neee.
– Smijem li ga pozdraviti.?
Tili uhvati pogled, kojim ga je čovjek odmjerio.
– Ovo je gospodin Liebold – rekne Anette. – Dobar znanac.
Tad ponovno ušuti. Tili razmisli o "dobrome znancu". Zašto je rekla baš to? Pokuša prosuditi, kako bi bilo ispravno. Razumljivo, nije očekivao da ga predstavi kao svojega ljubavnika! Ne jednome potpunom strancu. Tom je Emilu govorila "vi", bio je stranac, jedan koji je poznavao Anselma. Toga tajanstvenog Anselma, njemu nije govorila "vi".
Tillov pribor zastruže po tanjuru. Još je uvijek držao vilicu i nož za ribu u ruci. Kuhar je otišao, ali to Tili nije zamijetio.
– Nemoj, molim te.! – reče Anette.
Na obnaženim podlakticama su joj se naježile dlačice.
– Što?
Tili se zagleda u dlačice na njenim rukama, a tad svrne pogled ponovno na svoj tanjur. Taj je već odavno . bio ispražnjen. Odloži pribor.
– Oprosti! – rekne. A nakon izvjesnoga vremena domente pitanje. – Tko je taj Anselm?
– On je vlasnik Le Crocodilea.
– A tebi? Što je on tebi?
– Prijatelj. Jako dobar prijatelj.
– Koliko dobar?
– Želiš li nam pokvariti posljednju večer? Ne volim takva ispitvanja. Nisam tvoj posjed.
– Volim te.
– Lijepo.
Nešto u njenome glasu ga upozori neka ne vrta dalje. U Hamburgu je telefonirala s nekim Anselmom, "hitan razgovor", rekla je. Kasnije je oduševljeno govorila o tom kuharu i restoranu u Strasbourgu. Zapravo nije bila žena, koja bi se lako zanosila. Kuhar ju je pozdravio kao čežnjom obuzet srednjoškolac, a njeno oporo lice je pritom potpuno omekšalo. Bio je to neobičan razgovor, između to dvoje. Ne, glup i slijep Tili nije. I upravo je ona zahtijevala, da se on pobrine za jasne odnose kod kuće. Trebao bi prekinuti sa svojom ženom, o tome se radilo. "Ne volim to, sredi to", rekla mu je. A ona? Ni ! on to nije volio.

Smisao obitelji

Sljedećega jutra su ih iskrcali i odvezli na željezničku postaju. Krstarenje Rajnom za bogatune je završilo. U Intercityju[108] za Koln podijeliše im obložene ploške kruha, te jabuke i čokolade.
– Upravo je nazvao.!
– U prodavaonicu? – odvrati Anna protupitanjem. Andrea joj je ispričala, kako je Tili izbjegava nazivati u cvjećarnicu Die Blume. Jasno, vlasnici cvječarnice poznavali su ga. Njega i Annu.
– Da, ovamo u prodavaonicu – potvrdi Andrea.
– I?
– Rekao je kako ima mnogo posla.
– Mnogo posla.? To je rekao?
– Upravo je tako rekao.
– Onda ostajemo pri dogovoru za večeras?
– U šest na tramvajskoj postaji – potvrdi Andrea. Tad utiša glas. – Bok.!
Potjera tramvajem, pomisli Anna. Ni jedna od njih nije posjedovala automobil, ni Ramona, ni Andrea, ni ona. Bile su neobična trojka. Tri suparnice, koje su se udružile, zato jer ih je Tili sve tri prevario. Htjele su ga uhvatiti na djelu i dokazati mu krivicu. A zatim? "Vještičje sijelo", izrekne Anna naglas i još jedanput ponovi, kao da se u te dvije riječi krije nešto magično. Zavrti se kroz sobu, potpuno zaboravljajući da je još bole koljena. Bilo joj je čak svejedno, što se Tili prvo javio svojoj priležnici. Točnije rečeno, jednoj od njih, Andrei, koja joj je i onako bila naj simpatičnijom.
Bio je to čist slučaj, što je gledala kroz prozor upravo oko podne, pa je ugledala Tilla kako nestaje u kuci prekoputa. Kad se ponovno pojavio, bilo je pet do dva. Kod Ramone je ostao debelo više od jednoga sata.Anna je uzalud čekala na zvuk njegovoga ključa u bravi ulaznih vrata. Ni vidjeti ga više nije mogla, jer je brzo otrčala u svoju sobu na katu. Nije trebao pomisliti, kako ona čeka na njega. No nije čula ništa. Nije došao kući.


Popodne je nazvala Tillova majka.
– Tilla još uvijek nema – reče Anna odmah. Čitavu vječnost nije razgovarala s Julianom. Računajući unatrag, stigla je sve do Tillovoga rođendana. Od tada je prošlo više od dva mjeseca.
– Sasvim jasno što ga još nema – reče Juliana. Htjela sam govoriti sa tobom.
– Sa mnom?
– Je li s tobom sve u redu?
– Sa mnom? Da, sa mnom je sve u redu.
– A što je s Ukrsom?
– Uskrsom?
– Ipak se s tobom nešto zbiva.!
– Ne, ne. Dakle, što je s Uskrsom?
– To želim ja od tebe čuti. – prijekorno odmjeri Juliana. – Dolazite u nedjelju?
– Bolje upitaj Tilla.
– Pitam tebe.
– Okay.
– Onda da?
– Da.
Anna se znojila. Bila je to ona vrsta znoja, koji se lijepi i vonja kiselo, te ga se mora jako trljati sapunom, da bi i nakon toga još uvijek uporno probijao i probijao. Posljednji se put tako znojila, koliko se mogla prisjetiti, za svoj završni ispit.
– Sranje. – reče.
Dala se namamiti. Sveta obitelj! Već je vidjela sebe kako pokorno i lijepo tamo sjedi, Tili će klicati pobjednički. Ili ipak ne? Mogla je to preokrenuti, u duhu vrhunske vještice, tad će se on znojiti. Muškarci koji ne znaju na čemu su, iznojavaju krv i vodu.
– Jer ti se javio?
Anna je, odlučivši bez mnogo promišljanja, odtipkala Ramonin broj. Nije vjerovala toj samohranoj majci. Takva jedna tražila je odmah dvostruko, prvo za sebe i zatim još za dijete.
– Tili? – upita Ramona, hineći kao da se jedva uspijeva prisjetiti imena muškarca, koji je još nedavno bio kod nje.
– Jasno, Tili!
– Ne, do sada ne. Lažljivica, pomisli Anna.
– U svakome slučaju, vratio se – upozori ju, za svaki slučaj. – Potjera može započeti.
– Možda ni neće otići toj ženi.
Ti bi to rado htjela, podsmjehne se Anna u sebi.
– Uvjerit ćemo se – reče pak naglas. – Ne zaboravi, u šest na tramvajskoj postaji.
Ta je Ramona bila sva nekako lijeva, Anna je to naslućivala. Bila je od onih koje će napustiti ženski savez i urotu, čim Tili pucne prstima. Sanjala je o oživljavanju i obnavljanju.
– Žene mogu biti žrtve i počinitelji – doda Anna. Prisjetila se te rečenice, koju je izrekla jedna od onih borkinja za ženska prava, a odnosila se na muškarce kao protivnike. No moglo je biti i drukčije, od žene ženi. Anna neće ostati žrtvom, prisegne u sebi.
– Halo, ljubljena šogorice.!
Anna se nasmije, bilo je to kao nesvjestan odgovor na podražaj, bez razmišljanja. Bio joj je drag njen šogor Julius, kao i ta malena igra između njih. Ali je kovitlac i košmar s Tillom izblijedio sve drugo.
– Halo. – odvrati.
– Jesi li dobro? – htio je čuti Julius.
– Pa, takotako. A kako je kod vas? Jeste li vi svi dobro? – uzvrati Anna.– Uobičajeno. Izgubljena naprtnjača za vrtić, curi nos, nasilje u kadi, jedna uništena "barbika", povremeno stanka za predah. A moj stvaralački vrhunac je skladba za jednu čašicu od jogurta, za dvije čašice od jogurta, jedanput punomasno i jedanput polumasno. Oboje prihvaćeno, možeš mi čestitati.
– Čestitam, jadnice.
– Mnogo gore, znači, ne možeš biti ni ti.
– Kako dolaziš na pomisao, da sam loše?
– Majka muče. Upravo je nazvala. Akcija smisao obitelji.
– A, da.
– Znači, ima nešto u tome?
– Ja neću zakazati glede potrage za uskršnjim jajima. Anna je znala, koliko značenje Lieboldovi pridaju takvim službenim povodima. U to se ubrajalo i rođendane, a Božić i Uskrs osobito. Do Uskrsa je preostalo još deset dana.
– Hoće li Tili zakazati?
– To ne znam. Upitaj svojega brata.
– I hoću.
– Okay.
Anna poklopi telefon. Danas nije ništa zaiskrilo, osim onoga "ljubljena šogorice", Julius nije pokušao ništa drugo u tom smislu. Svejedno, pomisli Anna, njoj i onako nije bilo do iskrenja. Bilo je već samo po sebi šaljivo, kako su Lieboldovi odjedanput zbijali redove. Akcija smisao obitelji.
– Ja ne vjerujem, da će se odvesti k njoj – gunđala je i durila se Ramona. – Ako uopće takva i postoji.
Vidjelo se na njoj, da bi se najradije okrenula i vratila.
Prije dva dana, one večeri, Ramona je bila kup jada. Anna ju je još i sad mogla vidjeti pred sobom, kako stoji u kućnim vratima. Kose raščupane u neurednim pramenovima, nenamazana, na koncu je još i zaridala. Bila je prava histerična krava.– Zato i jesmo ovdje – reče Anna naglas. – Kako bismo se osvjedočile.
– Tramvaj! – uzvikne Andrea, umiješavši se tako u njihovo pogađanje.
Anna pričeka dok se Ramona nije popela. Za svaki slučaj.
Do Tillovoga poduzeća bilo je tek šest postaja.
– Ja idem s Ramonom po taksi, a ti ćeš nazvati – reče Anna Andrei.
Dogovorile su, jedna se treba uvjeriti je li Tili još uvijek u uredu.
Andrea se vrati iz telefonske kućice, mašući rukama. Izgledalo je kao da se opekla.
– Bio je strašno mrzovoljan, što sam ga nazvala u njegovo presveto poduzeće.
– Znači, još je tu – zadovoljno utvrdi Anna, pa odmah pouči vozača taksija. – Kad vam kažem, krenut ćete. I stalno slijediti čovjeka kojega vam pokažem. Ali nenapadno.
– Sto je ovo?! Nekakva šala? – javi se taksist, okrenuvši se u sjedalu prema njima.
Tri luđakinje, govorio je izraz njegovoga lica. Valjda me neće izigrati? Ugodno mu sve to nije bilo.
– Šala – potvrdi Anna. – Riječ je o jednoj okladi.
– No, onda.
Čekali su nekih četvrt sata. Tad je napokon Tili napustio prostor svojega poduzeća.
– Tamo, onaj srebrnosiv automobil.! – uzvikne Anna. Taksist krene.
– Nemojte prilaziti preblizu – naloži Anna.
– Ma dobro. – zabrunda čovjek.
– Ali ga nemojte ni gubiti iz vidokruga. – doda Anna, trgnuvši se, jer se jedan golf ubacio između Tilla i potjere.
– Da, šefice. – odvrati vozač i prinese blago svinut dlan čelu, kao na vojnički pozdrav.
Vjerojatno se htio sprdati s njom, ali Annu je zgrabila lovačka groznica. A bila je i vođa! Izdavala je zapovijedi, a ostale dvije sjedile su nijemo lijevo i desno pokraj nje, slušajući.Srebrnosiv automobil ispred njih uspori daleko u ulici Diiren[109]. Ubacio se na jedno slobodno parkirališno mjesto.
– Stanite! – prošapće Anna i prigne se iza vozačevoga sjedala.
– To iznosi pedesettri marke i četrdeset – reče taksist i okrene se prema otraga. Anna mu utisne u ruku jednu peticu i jednu pedeseticu. Promatrajala je brojač i držala novac odbrojan i pripravljen.
– U redu je – napomene. Čovjek ponovno prinese dlan čelu.
– Puno hvala, gospođo.
Anna hitro proračuna, koliko postotaka iznosi napojnica. Tili je uvijek govorio neka računa s pet posto, a ako je usluga vrhunska i dvostruko. Ali nikad više od deset maraka. Svejedno, nisu se sad mogle zadržavati oko napojnice jednome taksisti.
– Dođite.! – pozove ih Anna.
– Ako nas Tili vidi. – zastane Ramona.
Hinila je kao da mora popraviti čarape, prignuvši se i okrenuta u protivnom smjeru.
– Ne brbljaj – gurne je Anna pod rebra.
Tili je upravo nestao kroz ulaz jedne kuće, koja je izgledala kao da su stanarine u njoj astronomski visoke. Mramorno predvorje, obilje stakla i kroma, zelenila. Anna je imala dobar nos, ova nova je bila lovašica.
– Možemo se odmah okrenuti i otići – primijeti Ramona, kucnuvši prstom po ploči s imenima.
Pet katova s po četiri stanara, a samo se na pet moglo vidjeti da se radi o muškarcima. Kod svih ostalih stajalo je uz prezime neko žensko ime ili samo prvo slovo imena. To su mogli biti i muškarci i žene. Andrea je također imala bespomoćan izraz lica.
– To je.! – Anna pokaže na najviše ime, u krajnjemu lijevom stupcu.
– Odakle bi to mogla znati?
– Prvo, Tili je zazvonio na najviše zvono. A zatim, to sam ime već čula. U svezi s lancem Star. Hoćemo li se kladiti, to je ona stara s proslave poduzeća. Ta je nabacala tri funte[110] pravoga kamenja. To se sasvim slaže s ovom pojatom.
– Otmjena pojata. – Ramonin glas kao da je zvučao zavidno.
– I sad? – upita Andrea.
– Sad ćemo se lijepo odvesti kući. Za danas smo doznale dovoljno.

Ovaj put se povezoše tramvajem, to je bilo jeftinije.
– Moramo još podijeliti trošak za taksi – podsjeti Andrea.
Ramona odmah razvuče lice.
– Ne znam baš, imam li dovoljno novaca uz sebe. Andrea je odmah gurne, ne baš nježno.
– Tad ćemo navratiti k tebi – reče joj.
Ramona tad bez riječi izvuče novčarku i namiri Anni svoj udjel.
– Ne zaboravi napojnicu.! – podsjeti je još Andrea. Zajedno s napojnicom to iznosi točno osamnaest maraka i trideset pfenniga za svaku od nas.
Anni bi trebalo više vremena da dođe do istoga rezultata. Nije nikad bila osobito dobra u računanju napamet. Stalno Andreino vježbanje u cvjećarnici Blume dolazilo je do izražaja. Na koncu konaca, mala je i naplaćivala tamo.
– Sutra u vrijeme Andreine stanke, u kafiću na uglu – podsjeti Anna.
– A ako ću imati mušteriju? – prigovori Ramona. Anna si je mogla misliti, na koju to ona mušteriju misli.
– Ništa zato, doći ćeš – reče joj. – Inače ćemo doći po tebe. Sto se pak mene tiče, misli na mramorno predvorje i na staru s kojom se Tili sad nateže.
To je djelovalo. Ramona kimne.
– Sto se mene tiče. – reče – sutra u jedan.
Anna namigne Andrei. Ova joj uzvrati na isti način.
– Do sutra.!
– Ovo je najobičnije sranje, od Boga prokleto sranje!!! Ubit ću te, ubit ću ih sve.
Tili je stajao ispred one hrpetine starudije i ropotarije, što ju je Anna nagomilala uz vrata njegove sobe. Točnije, gostinjske sobe. Knjige, časopisi, ručni alat i pribor, radijska stanica, boce u božićnome omotnom papiru. Pa još i šator! Prava pravcata svinjarija. Čak je i njegove gaće bacila na istu hrpu, prljave gaće, na kojima su trokutasta pojačanja u sredini bila nalik tamnim rupama. Prigne se i podigne ih. Nije je to samo izgledalo poput rupa, to jesu bile rupe.! Ta je ženska na izvjesnome mjestu urezala malene tulipane s obješenim cvjetnim čaškama.
– Govnarko – urlao je. – Ubit ću te!!!
– Nešto se događa? – upita Anna, izvirivši glavom kroz vrata spavaonice.
Kako to da nije više kod svoje lady, pomislila je. I ona se sama tek netom vratila kući. Tillova međuigra kod njegove nove mogla je potrajati najviše pola sata. Smiješno! Anna si je s glave na brzinu počupala namatače za vlasi i svoju staru majicu zamijenila novom s dubokim izrezom. Bit će gužve, a kad si dotjeran i lijep, bolje se svađaš.
– Što je ovo?
Tili pokaže na zbrku ispred vrata svoje sobe. Bio je sit svega. Prvo Anette. "Što želiš kod mene, ovako nenajavljen?!", upitala je hladno. A na njegovo pitanje, ima li vremena, odgovor je bio jednao odbojan. "Ne, nemam vremena.!" "Zasigurno taj Anselm?", upitao je. No ona je tek slegnula ramenima, kao da nije netom uložio u nju osam tisuća maraka. Zatim je navratio Andrei, a putem mu je pred očima lebdjelo njeno neiskvareno i bezazleno djevojačko lice. Čekat će ga, čak je netom nazvala u njegov ured. Ali ga nije čekala. Zvonio je, ali nitko nije otvorio. Na koncu je bio i kod Ramone. Otvorila mu je, ali ga je pogledala kao da je sablast. "Ne možemo sada.", rekla je.
"Kako to?", začudio se.
"Tvoja žena."
Začudio se još više."Otkad te smeta moja žena?", upitao je.
"Ipak ne možemo.«
"Onda sutra u podne«
"Ni to ne može."
Jesu li sve te ženske poludjele, pomahnitale, prolupale?!
– Što je ovo? – ponovi Anna. – To je tvoj otpad. Pogledaj, što ćeš s njim započeti. Mene smeta ta ropotarija.
– Ovo je moja kuća.
– Naša kuća.! – ispravi Anna.
U posjedovno pravo je bila upućena. Nije imala bračni ugovor, dakle je imovina stečena u braku pripadala oboma, pa tako i kuća.
– O tome sanjaš. Kuća je upisana na moje ime, a i opterećena je zalogom sve gore do krovnih greda. Još ćeš se začuditi.!
– Ako je to istina.
– Istina je.
Anna pogleda gaće u njegovoj ruci.
– Sljedeći put se neću zadovoljiti s tvojim zamusanim gaćama.
– Nabrusila si se, ha? – upita Tili.
I počne se trljati po prednjoj strani hlača, upravo preko međunožja. Uistinu je osjećao kuckanje u svom jarcu. Lice joj je bilo da crkneš od smijeha. Pušačica!, pomisli. No njegovoga neće dobiti, ni za žvakanje niti da ga odgrize. Bila je luda, upravo je to bila, kompletno pomahnitala i prolupala. Počeo je obim rukama odgurivati onu ropotariju ispred svoje sobe, sve dok nije mogao ući. Za sobom tresne vratima. Pričekao je zatim dok nije začuo zatvaranje Anninih vrata. Morao je još jedanput dolje, trebao je nešto za piće. Iz bara si uzme bocu konjaka, a telefon si gurne pod pazuho. Bilo je to prvi put da je pio konjak iz boce.


Tili nije imao ni približno pojma, koliko je kasno, kad je zazvonio telefon. Prijenosni je uređaj odložio pokraj sebe, no unatoč tomu je dvaput uzalud, posegnuo za njim. Nije znao ni koliko je popio. Konjak mu nije bioukusan, a pogotovu ne jer ga je pio izravno iz boce, ali je potezao i dalje. Sve se urotilo protiv njega. Napokon uspije napipati crnu napravu i zgrabi je. Dok je otklapao slušalicu, pero zaškripi. I to posrano smeće neće više dugo izdržati, pomisli.
– Da. – javi se napokon.
– Tille?
– A tko inače? – zareži on u slušalicu. Prepoznao je glas, bio je to njegov brat. Nije bio raspoložen za razgovor sa svojim bratom.
– Ti imaš ženu, sjećaš se? – reče Julius. – Danas u podne se javila na telefon. – Julius si bučno pročisti grlo. – S našom majkom sam, usput budi rečeno, također telefonirao.
– Aha.
Pravi se važan, taj razmetljivac, pomisli Tili. Nazdravimo svetoj obitelji! Popipa uokolo za bocom.
– Živio! – nazdravi i počne žudno piti. Konjak ga je palio po podbratku, piće je bilo pravo smeće. U kući je trebalo biti piće valjane marke.
– Jesi li pijan? – ponovno se javi Julius.
Što se to ovoga tiče, ločem li ja, upita se Tili? Potegne još jedan gutljaj, progrglja, pa podrigne.
– Što te briga? – okosi se na brata.
– Opijaj se, ali ostavi Annu na miru. Ostavlja dojam da nije dobro.
– Ja je ostavljam na miru, kad mi tako dođe. Pravodobno ću ti i točno reći, ako ću je odbacivati. Dobit ćeš obiteljski popust.
.– Ti si svinja.
– Samo bez zavisti.
– Na čemu bi se tebi moglo zavidjeti?
– Ti ne poznaješ život, maleni brate. Ja ga poznajem. Velike sise, male sise, mlado meso i zrelo, moraš zgrabiti. Ti imaš dječju dreku i ženku s mladima na vratu, zato si napaljen na nju.
– Ostavi Annu izvan igre!
– To je moja briga, mladiću.
– Ne samo tvoja! Čak je i majka već postala sumnjičavom. Želi znati, što je s Uskrsom.– Poseri se na njega!
– Izvijestit ću majku.
– Vraga ćeš to učiniti.
– Moraš se napokon odlučiti.
– Što je Anna rekla?
– Ako je uljudno zamoliš, sudjelovat će.
– Akcija smisao obitelji, zar ne?
– Upravo tako!
Julius je položio slušalicu, a Tili je sjedio na uskoj postelji namijenjenoj gostima i ukočeno zurio u bocu konjaka. Sranje, sranje, sranje! Bilo je stvari, koje se moglo činiti, ali nisu smjele u javnost. Tili nije bio od onih, kojima se fućkalo za obitelj. Nije bio tako odgojen. Jedino, ako bi cijena bila jedna poput Anette, za nju bi i to stavio na kocku. No ona ga je netom odstrijelila, odbrusila mu i najurila ga nakon dvadeset minuta. Sve su bile jednake, ćudljive, njima je upravljala njihova mica. Jedino je Anette, teoretski uzevši, vjerojatno već izašla iz svojih poslova s mjesečnicom, na koncu konaca bližila se već pedesetoj. Već joj je i bilo vrijeme. Zamijetio je, dakako, da si boji vlasi, pa čak i dolje. Borila se protiv vremena. Muškarci su glede toga bili u povoljnijemu položaju. Tili se isceri. Mogao ih je sve imati, stare i mlade. Kako su te mlade samo padale na njega, to je govorilo sve. Prvo Ramona i tad Andrea, pa zatim njena glupa malena sestrična.
Tili je i dalje držao bocu u ruci, bila je još puna do polovice. Ali više neće piti. Bit će najbolje, skuha li si kavu, takvu da u njoj žličica stoji. Ponovno je morao zahihotati.


Anna,– prolazeći kroz blagovaonicu, ugleda Tilla kako sjedi za jedaćim stolom. Prije dobra dva sata čula je zveckanje u barskome ormaru, kad je odatle vadio bocu s konjakom. Kasnije je zazvonio telefon, a on je preuzeo razgovor u svojoj sobi. Anna je osjećala nešto poput nesvjestice, jer je bila isključena iz nečega svakidašnjeg, kao što je bio taj telefon. Sad je pak sjedio tu i pio kavu,usred noći si ju je skuhao. A šalica mu je stajala na granitnoj ploči, izravno na kamenu, bez podloška. Mogli su nastati krugovi i mrlje, vrućina je mogla probiti u kamen.! Inače bi uvijek stavio ispod ubrus, podložak ili pladanj.
Anna bez riječi prođe mimo. Nije mogla spavati. Jezik joj je bio nekako odebljao i hrapav. Morala je nešto popiti.
– Hej. – reče on.
– Sto? – Anna zastane.
– Rekao sam hej.
– Ah, tako.
Anna pođe dalje. Otvori vrata hladnjaka, uzme jednu bocu Beste Quelle[111] i natakne čašu preko zakretnoga čepa. Zatim ponovno pritisne prekidač i ugasi svjetlo u kuhinji. U hodniku je bilo mračno, ali je u blagovaonici još uvijek gorjelo svjetlo.
– Laku noć! – reče joj Tili, pogledavši je dok je prolazila mimo njega.
– Što? – ponovno upita Anna.
Djelovala je samoj sebi nekako bedasto, nikako ne uspijevajući dokučiti, što bi to sad trebalo značiti. Prije nekoliko sati je vikao "Ubit ću te", a sad "Hej!" i "Laku noć!" U tome nema nikakvoga smisla.
Tili si nadlanicom obriše usta. To inače nije nikad činio.
– Nekoliko pravila bismo ipak trebali poštivati. – reče tad.
– Tako?
Anna je mislila da je pijan. Kako je izgledao i ponašao se, bilo je moguće da jest. A i to što je govorio, zvučalo je neobično. Unatoč tomu, Anni se činilo kako to on ponovno nešto smjera. Pijani to ne rade, zar ne?
– Što je s Uskrsom?
Tili je uzeo u ruku šalicu s kavom, pogledao Annu, pa ponovno odložio šalicu na stol, ne otpivši ni gutljaj.
– Što bi trebalo biti s Uskrsom?
Anni napokon počne svitati, što se to odvija. Akcija smisao obitelji.! Znala je koliko jako Tili ovisi o mišljenju svoje obitelji i drži do njega.
– Uskrs je obiteljska svetkovina.
Anna osjeti lagan svrbež. Zapravo joj nije bilo do smijeha, uopće ne. Unatoč tomu, ta je rečenica zvučala toliko šaljivo. Julisu je danas u podne rekao na vlas isto: "Uskrs je obiteljska svetkovina/7
– Onda?
Tili je ponovno uzeo šalicu s kavom u ruku, tekućina je morala biti ledena. Anna bi je već odavno istočila u slivnik.
– Okay – reče i zagleda se u ruku sa šalicom. Sudjelovat ću u velikoj potrazi za uskršnjim jajima.
– Znači, dolaziš?
Tili i opet odloži šalicu, a da je nije prinio usnicama. Anna se nasmiješi. Bilo je to uistinu smiješno.
– Uvjerio si me.! – reče.
– Ti nešto smišljaš. Smjeraš li upriličiti scenu.
– Ja? – Anniri smiješak se izdulji.
Tili se nije smješkao. Možda je mislio na njeno mačje odijelo i malene tulipane na svojim gaćama. Njegova mu žena više nije bila pouzdana i predvidiva vrijednost. To je Annu zabavljalo. A on nije imao mogućnost izbora.Jelovnik Ljubavni žar– Jučer navečer bio je kod mene – izjavi Ramona. Isturila je donju usnicu, izgledala uvrijeđeno i pomalo priglupo.
– Kod mene je bio također – dometne Andrea. Obje žene su se međusobno odmjeravale. Kao da svaka od njih gleda gadnu hrpu nečisti, upravo tako se motre, pomisli Anna.
– Tili je bio kod svake od nas. – ubaci Anna. – No ponajprije je bio kod lady od mramornoga predvorja. To ste i same vidjele. Vjerojatno mu je dala košaru.
– Moglo je to biti i sasvim poslovno – usprotivi se Ramona.
Govorila je vrlo svadljivo i nepopustljivo, kad ne bi baš tulila, zaključi Anna.
– Nakon završetka posla, pa u njenome stanu, jeF? A i rasipničko putovanje za osam tisuća maraka je vjerojatno bilo poslovni susret.
Anna se trudila govoriti tiho. Sjedili su u kafiću, a za većinom stolova sjedio je tek po jedan gost. Tko je pak bio sam, jednostavno je morao raskriliti uši.
– Tko nam uopće dokazuje, da je točno to što govoriš? – naroguši se Ramona. – Ja jedino znam, Tili je morao na poslovno putovanje u Hamburg.
Njen glas nije postao tišim. Upravo suprotno!
– Ne kužim to. – zastenje Anna. – Tko je ono nedavno stajao kod mene pred vratima i tulio?
– Tad sam izgubila živce. Ponajprije zbog mojega sina. Djeci se nikako ne bi smjelo lagati. To ona nikad nepregore, a kasnije i sama postaju ustrajni i nepopravljivi lasci.
– Tebi su kao djetetu, izgleda, vrlo često lagali.!
– Kako to misliš?
– Jer neprestance lažeš. Zar vjeruješ da nisam jučer u podne vidjela Tilla, kako nestaje kroz tvoja vrata? U podne ga nisi otpravila.
– Još mi je uvijek drag. – zajeca Ramona.
Za nju su postojala, po svemu sudeći, tek dvije krajnje suprotnosti: tuljenje ili svađa. Najradije bih joj odvalila jednu, pomisli Anna.
– Razumijem to – uključi se Andrea. – I meni je na neki način još uvijek drag.
– Zar ste obje pošizile?! – okosi se Anna, prešavši rukom preko čela.
U kafiću je bilo vruće. Kod nje je to bilo nešto drugo, kad bi joj se pokatkad u želucu javio neobičan i smiješan osjećaj. Ta bila je dulje od deset godina u braku s Tillom, to je združivalo i spajalo, te je izazivalo trzaje kad se raspadalo.
– Bio je čak drag i prema Rubenu – izjavi Ramona. – Inače nitko nije bio ljubazan prema mojemu sinu.
– Tili je sljepar i varalica – poklopi je Anna. Zapravo djecu smatra tek dosadnom i nesnosnom.
Anna je to i te kako bolje znala od ove osobe, koja je dopuštala da ju se zaludi plastičnim zrakoplovčićem ili lizaljkom. Tili je uložio nekoliko maraka u nesmetanost pri ljubavnim trenutcima, to je bilo sve. Ponajmanje se radilo o ljubavi prema djeci!
– Možda i jest sljepar. – Andrea se poigravala svojim zlatnim lančićem, povukavši ga preko donje usnice. – Ali je nebeski uzvišeno, osjećati se barem pet minuta poput žene iz snova, čak i ako on pritom ne misli ozbiljno. On to i nije mogao misliti ozbljno, ne kod svake od nas i kod još njih nekoliko. Primjerice, ne s mojom sestričnom. Nju je poznavao tek nekoliko sati, pa je unatoč tomu ipak povjerovala, kako je ludo zatreskan u nju. Bilo je poput potresa, rekla mi je.
– Tili proizvodi potrese na tekućoj traci.! – podrugne se Anna. – U tome je on kralj. On neopisivo voli kad seoko njega sve ljulja i trese. Od toga se osjeća v važnim. Ali jao, pritom se i on zanjiše, pa je tad finito[112]. Gotovo, prošlost. Tad traži daljine. On je razmetljivac. U tome ga moramo zgrabiti. Pri njegovome od Boga prokletome razmetanju!
– Jednostavno ga neću moći ponovno otpraviti otpuhne Ramona glasno. – Radije ću se ubiti.
Sad se doista dvoje ljudi u kafiću okrenuše prema njima.
– Priberi se – okosi se Anna na nju. – Smiješ ga primiti, čak i preslatko, ali i mi ostale smo u igri. Misli na to!
– U igri? – upita Ramona.
Ima blesavo Hce, pomisli Anna. Kako samo netko može biti toliko lakovjeran? Zar zamišlja, kako ćemo se nas dvije zavući ispod postelje?!
– Kao suučesnice – pojasni. – Nemoj zaboraviti, sad si usred svega toga. Tili i onako više neće ni riječi progovoriti s tobom, a ni s jednom od nas, dozna li o našoj zavjeri.
– A mogu li se s njim i.? – Ramona zastane usred riječi.
Ovaj put je čak govorila naglašeno tiho, bio je to gotovo šapat.
– Tucati.! – dopuni Anna.
Gospođa dva stola dalje glasno zazvekeće kavenom žličicom.
– Da, čak i trebaš! – nastavi Anna. – Prihvati ga, salijeći/ navali na njega, uspali ga. To on voli. A tad ćemo se dogovarati dalje.
Bilo bi prirodno i razumljivo, da je Ramona zapitala "Što dalje?" Ali nije rekla ništa, već je tek kimnula glavom. Anna je pak i ovako znala, ta si žena zamišlja, kako bi Tilla mogla iznova potaći ljubavnim žarom. Pri pomisli, kako je Tili obično reagirao na nasrtljive žene, morala se Anna naceriti. Na pol' koplja! Bilo je u tome i značajnih prednosti, kad je u borbu kretala kao supruga. Kao bračna družica imala je vrlo probran izbor oružja i postupaka.
– A ja? – upita Andrea.
– Ti ćeš postupiti jednako tako. Htio je imati pol' tuceta žena. Dobit će ih.! Jedino ne pojedinačno i potajno, poslužit ćemo mu cjelokupan jelovnik, žderačku orgiju, urnebesno proždiranje ljubanoga žara, a tad.
Anna namigne Andrei, ona je točno znala što će slijediti. Možda je znala i Ramona. Ništa nije govorilo da je kod nje već zakazao, no dakako to ona ne bi ni priznala. Bila je podmuklica, lukava i zlobna, unatoč svojoj prigluposti. Ili baš zato? U svakome slučaju, nije bila previše bistra. I to je bilo dobro tako.

Uskršnja jaja i jetset

– Za mene? – upita Anna.
– Za tebe – odgovori Tili.
Pružao joj je golemo uskršnje jaje, zapravo lupinku od čokolade ispunjenu slatkišima. Jaje je bilo presvučeno zelenom folijom boje pistacije, a preko svega je bila svezana široka ukrasna vrpca iste boje, s velikim i bogato nakovrčanim čvorom.
– Sretan Uskrs! – doda Tili.
Anna uzme jaje u ruku i procjenjivački osmotri naljepnicu. Jaje je stizalo iz jedne od skupih slastičarnica. Blago gorko, pisalo je. Anna je pak jela samo čokoladu s punomasnim mlijekom. Već joj je bilo na jeziku pitanje, nije li moguće za pola tuceta tih jaja dobio popust. Ta, zasigurno nije jedino za nju kupio ovakvo divovsko jaje. Ali proguta upit, "slatkopreslatko" bilo je utanačeno za danas. Tako su dogovorili. Tili treba žestoko nabujati. Tili, super kokot, a tad.
– Hvala ti.! – odvrati Anna blago.
– Trebali bismo se dogovoriti.
On je pogleda, kao da čeka nekakav njen prigovor. No Anna je šutjela, smješkajući se.
– Napokon, civlizirani smo ljudi. – dometne Tili tad.
– Dakako – pritvrdi Anna, važući jaje u ruci. Njena blagost mu nikako nije bila po volji, osjećala je to nagonski.
– Je li ti pravo, ako krenemo za pola sata? – upita ju ljubazno.
– Ali svakako.Dok su ulazili u automobil, Anna je imala samo ručnu torbicu. Tili je u prtljažnik smjestio veliku plastičnu vreću. Uskršnja jaja za obitelj, do sada je glede toga sredio Annu.
– Za tebe – rekne Julius.
– Za mene? – nasmiješi se Anna.
Došlo joj je da pukne od smijeha. Divovsko jaje bijaše presvučeno zelenom folijom boje pistacije, tu je bila široka vrpca, čak je i naljepnica bila potpuno jednaka.
– Od punomasnoga mlijeka.! – uzvikne. – Baš ono pravo za mene.
– Nije samo u pitanju punomasno mlijeko. – napomene Julius. – Zaviri malo unutra.
Anna povuče ukrasnu vrpcu, pa rasklopi polovice jajeta. U jednoj su bili uobičajeni slatkiši, a u drugoj je ležala bočica.
– Moj omiljen miris! – uzvikne Anna. – Ti si srce.
– Dragi, djevojke žele da im pomogneš tražiti – reče VValtraud, potežući Juliusa za rukav. Blizanke su već odavno iščeznule iza jednoga grma u vrtu. VValtraud je od svojega muža dobila na dar električno kuhalo za jaja.
– I onako ne volim slatkiše – pojasnila je – a glede mirisa sam vrlo osjetljiva i izbirljiva.
– Ideš i ti? – upita Julius Annu.
Ona kimne, a on je uzme pod ruku i povuče u smjeru grmova. Anna je bila sigurna kako VValtraud i Tili zure za njima. A vjetojatno i njegova majka. Vijest je već prostrujala uokolo, "u Tillovome braku škripi". To im je utjerivalo zabrinutost i strah. Prijetilo je sve moguće, kojekakav slijed događaja.
– Hoću li dobiti poljubac? – upita Julius, kad stigoše na kraj vrta.
– Jasno! – bez oklijevanja pritvrdi Anna.
Zagrli ga oko vrata, a dok ga je ljubila, mogla je preko vrhova grma s rascvjetanim macama vidjeti svoju svekrvu i šogoricu i supruga, kako promatraju. To troje je ukočeno piljilo prijeko prema njima. Bilo je zabavno.– Mislim, sad ću ti češće darivati uskršnja jaja s posebnim punjenjem – rekne Julius i pusti da mu se ruka kao slučajno zanjiše preko Anninih bokova. A s palcem pak zastruže po smičku na rasporku njenih traperica. Njegove su kćeri bile negdje blizu, šarene jakne svjetlucale su kroz grmlje.
– A VValtraud? – upita Anna.
Pritom ga je tijesno okrznula. Moglo je to biti slučajno, ali i ne.
– VValtraud? – upita on. – Ona je potpuno zaokupljena i zaposlena s blizankama i svojim kućanstvom. Ona je više praktično obdarena.
– A ja?
Anna nija pošla dalje, niti se pomaknula. Stajala mu je još uvijek vrlo blizu.
– Ti? – primakne joj se još bliže, a vruć dah iz njegovih usta upravo joj udari u lice. – Ti si maštovita žena. Osjećam to. Ti i ja.
Toliko jednostavno je to, znači, pomisli Anna. Unijeti u glas malo ganutljivoga prizvuka, te pritom lagano pokrenuti bokovima, pa su čast i poštenje već usrani. Julius, uzoran otac obitelji, bio je isti poput Tilla.! Mogla ga je imati, njegova je žena dobila svoje kuhalo za jaja, te imala i djecu i čast da mu bude ženom. Muškarci primaju sve to prokleto jednostavno. Svi?
– Šarah? Laura? – uzvikne Anna.
S oba dlana složi lijevak ispred usta, pa joj je glas odjekivao. Blizanke su hihotale, morale su biti negdje vrlo blizu. Ali do kuće, gdje su stajali ostali, bilo je nekoliko metara.
Anna je izgubila volju za igricu sa svojim šogorom. Zajedno s obje nećakinje pošla je tražiti posljednje čokoladne zečeve po grmlju.
– Dođite – reče im i uhvati ih za ruke, jednu lijevom i drugu desnom. – Vaša majka zasigurno već čeka.
– Predstavu s mojim bratom si sebi ipak mogla prištedjeti – reče Tili.Vozili su se natrag kući. Pri zajedničkome objedu i zatim kavi bio je vrlo susretljiv, upravo uzorno. Sve dok nije bilo skoro četiri. "Mislim, polako je vrijeme za nas", rekao je, pogledavši na sat i odloživši pribor za jelo.
"Smijem li uzeti još jednu pletenicu?", upitala je Anna. Jela je vrlo polako, te popila još jednu šalicu kave i jedan konjak. "Otkad ti to jedeš kolače, pa još k tome dva komada?", promrmljao je Tili. Njegova ga je majka ipak čula. "Ta ostavi Annu.!", rekla je. "Veselim se kad joj je slasno. Možda će se tad malo smiriti." Tili nije imao ni najmanju mogućnost, sve dok nisu ponovno sjedili u automobilu.
– Koju to predstavu? – upita Anna.
– Potpuno je suvišno što izazivaš mojega brata. On ne zna razlikovati poklopac za jogurt od ženskoga dupeta.
– Jesi li baš siguran u to?
– Što? Jesi li s njim prikupila drukčija iskustva?
– Pa što.
– Upozoravam te!
– Upravo ti?
Anna osjeti kako se u njoj diže taman i silovit val bijesa. U njoj zakipi. Na trenutak zaboravi kako je bilo dogovoreno "slatkopreslatko". Bilo je prokleto teško, ustrajati u toj ulozi.
Tili ne reče više ništa. Kod kuće je na trenutak iščeznuo u svoju sobu, pa se vratio s nekakvom vrećicom. U prolazu Anna uspije prepoznati ukrasnu vrpcu boje pistacije. Tko drži mnogo žena, mora i darivati mnogo divovskih uskršnjih jaja.
– Nadajmo se, da barem tvoje gracije vole polugorko. – reče mu.
– Otrovnice!
Bilo je to sve što je rekao. I nestade. Obiteljska svetkovina je završila.
– Smijem li navratiti i poželjeti sretan Uskrs? Tili je jednom rukom držao slušalicu, a slobodnim dlanom prekrivao drugo uho. Telefonirao je iz govornicekojoj kućica nije imala vrata, a uokolo je bilo btu'no. Ukoso, preko ceste, mogao je vidjeti kuću s apartmanima, u kojoj je stanovala Anette.
– Netom sam stigla iz Hamburga i sad sam poprilično k.o[113] – odgovori ona.
– Samo na pola sata – molbeno će Tili.
– No dobro. – prihvati ona.
Kad mu je otvorila vrata, imala je na sebi haljinu nježne žute boje kukuruza. Tili ju je do tada uvijek viđao u kostimima i odijelu s hlačama. Široka lepršava suknja i velik ovratnik, od kojega su joj vrat i glava izgledali vrlo nježno i blago, činili su od nje sasvim drugu ženu.
– To je vrlo lijepa haljina – rekne Tili. – I istodobno vrlo zavodljiva.
– Misliš?
Pogledala ga je, u očima joj je bilo nešto sjetno. I to je bilo u skladu s ovim vrlo ženstvenim izgledom.
Kad je Anette ponovno navlačila haljinu, koju je uredno bila objesila na vješalicu, blaga koprena je već iščeznula iz njenih očiju. Već je to poznavao kod nje, ona je osjećala i proživljavala seks i uzimala si pritom što je trebala. U tome je potpuno sudjelovala, ali bi poslije bila na neki način vrlo daleko od njega i vrlo hladna, ako ne bi odmah zaspala. Ovaj put je pogledala na sat, od Tillovoga dolaska minulo je tričetvrt sata.
– Hvala ti na daru – reče mu. – Ali uistinu moram poći, – Razumijem. – složi se Tili.
Na trenutak pogleda rasklopljeno divovsko uskršnje jaje, koje je donio. Jedna polovica umotana u zelenu foliju boje pistacije bila je napunjena slatkišima, dok je stijenka bila od blagogorke čokolade. Ranije je promislio i zaključio, kako ženi poput Anette nije primjerena čokolada s punomasnim mlijekom. U drugoj polovici jajeta ležao je srebrn privjesak za ključeve, s Anettinim inicijalima[114]
Bila je Riba. "Pritisneš li ovdje", rekao joj je, pokazujući odgovarajuće mjesto, "ključanicu ćeš zasigurno naći.!" Naime, njihove prve zajedničke večeri, kad su nakon proslave poduzeća pošli zajedno u njen stan, Anette je imala neprilika s otključavanjem brave. Dugo je promišljao, što bi joj mogao darovati. Pritisne li na riblju glavu, iz riblje gubice bi sinuo trak svjetla. Bio je to jedinstven primjerak.
– Posebno sam ga dao izraditi za tebe. – priopći joj sada.
– To je vrlo ljubazno od tebe.
Privjesak je ležao u polutki jajeta. Čak nije ni pogledala taj jedinstven dar.
– I kad ću te ponovno vdjeti?
– Nazovi me.
– Sutra – reče on i priđe joj.
No kad ju je htio poljubiti, ponovno naleti na njen vrat. I ovaj je put otkrenula glavu.
– Ti. – reče joj. – Mogao bih ponovno.
– Ne pretjeruj! – odvrati ona i otvori vrata prema hodniku.
Tili ugleda dizalo kako klizi mimo. Bio je to staklen ormar potpuno u skladu s vrlo dojmljivim predvorjem u prizemlju.
– Vidimo se. – dobaci Tili i pritisne tipku sa slovom » p«
Do prizemlja je bilo pet katova. Dok je stakleni ormar nečujno klizio dolje, maši se hlača. Stvarno je mogao ponovno.
– Sretan Uskrs.
– Ti? Već sam mislila.
Ramona je osmatrala Tilla, oči su joj bile nekako sitnije, manje i crvenkaste, kao da je plakala.
– Pogrješno si mislila.
Ugura je u predvorje. Vrata u kuhinju bila su tek prislonjena, odatle se čuo zvuk radiokasetofona.
– Ruben sluša svoje kornjače? – upita Tili.– Da. – potvrdi Ramona.
Obriše si oči, a istodobno počne čeprkati po iiiimi koja joj je držala kosu skupljenu na zatiljku. Zasigurno više nije računala s njim, premda je tek minulo sedam.
– Utoliko bolje. – on će. – Dođi.!
Povuče je, do vratiju spavaonice bila su tek dvatri koraka.
– Svući hlače! – naloži joj.
Ona ga posluša, ruke su joj nevjesto podrhtavale.
– Zrcalo.! – rekne ona, istodobno kimnuvši glavom prema prozoru.
Sučelice je bila njegova kuća.
– Svejedno – odvrati on, sprječavajući je da navuče zavjesu.
Još mu je uvijek stajao, u njemu su se nakupili bijes i pohota. Kao da se to Ramoni sviđalo.
– Ovako divalj nisi bio još nikad. – rekne ona poslije.
– Ti si me uvijek napaljivala – odvrati Tili. – Imam nešto za tebe.
Počne udičariti rukom pokraj postelje, tražeći plastičnu vrećicu. Napipa ju, pa na svjetlo dana iskrsne divovsko jaje, zeleno, boje pistacije. Vrećicu je, ulazeći u spavaonicu, jednostavno odbacio na pod. Sad iz nje izvuče i drugo jaje, bilo je manje i bez slatkiša unutra.
– Za tvojega sina. – napomene Tili.
Trenutak se pribojavao da će ona ponovno zaplakati. No obuzdala se i svladala.
– Hvala – tek je promucala.
Nije ga gledala. A kad se na cesti zalupiše vrata automobila, Ramona se trgne. Nešto je bilo neobično na njoj. Nija ga čak ni pokušala nagovoriti neka ostane. Djelovala je uzrujano, kao da joj netko sjedi za petama. Ah, te žene!, pomisli on.


Kad se Tili ujutro spustio niz zavojite stube, Anna je već sjedila za jedaćim stolom i zajutarkovala. Pritom nije smatrala nužnim, ponuditi mu barem šalicu kave. Raširilase po granitnome stolu, izloživši croissante[115]. Otkad to pa ona jede croissantell, začudi se Tili. Osjeti glad, vidjeći je kako zagriza u lisnato tijesto.
– Pripazi! – reče.
Jednostavno je to morao reci. Bila je prava svinjarija, naime, kako je puštala masne mrvice da preko ruba padaju na osjetljivu stolnu ploču. Anna je točno znala, koliko mu je stalo do te ploče.
– Na što bih trebala paziti? – mirno odvrati Anna, nedižući pogled.
Nije ga čak ni pogledala. Jela je dalje. Imala je na sebi vrlo pristalu bluzu, koju nije poznavao, morala je biti nova. Razvidno, ima još uvijek previše novaca.! Plemenito tkanje, procijeni, za to je imao oko. Ranije je Anna doručkovala u jutarnjemu ogrtaču.
– Zar si slijepa? – obrecne se on na nju. – Uništavaš mi stol za deset tisuća.
Ugledao je i mrlju od trešnjeve marmelade, koja je štrcnula na ploču.
– Pokakanac! – mirno će Anna.
Prstom prijeđe preko marmeladne mrlje i zatim ga poliže, zavukavši cijeloga u usta. Bio je to nedoličan, sramotan prizor.
– Gdje je telefon? – upita on.
Na punjaču ga nije bilo, to je mogao vidjeti. A on ga je jučer navečer tamo odložio, na to je mogao prisegnuti. Ponovno pogleda Annu.
Anna polagano izvuče prst iz usta.
– Ma gdje bi to mogao biti? Potraži malo u svojoj postelji.!
Je li to nekakva aluzija? Tili se vrati u svoju sobu. Ugleda crvenu žaruljicu, kako svijetli na uređaju, koji je odložio na noćni ormarić. Izmijeni akumulatorsku bateriju, pa otipka Anettin broj. Potrajalo je neko vrijeme dok se nije javila. Nije zvučala neljubazno, prije nekako mutno, kao da je još spavala.
– Jesi li dobro, draga moja? – upita je Tili, počevši se spuštati niz stube.
Dolje je Anna još uvijek sjedila za jedaćim stolom. Bude li govorio dovoljno glasno, mora ga čuti.
Anette je rekla nešto o glavobolji, što Anna nije mogla čuti.
– Odmah stižem k tebi, zlato – odgovorio je u slušalicu.
Rekao je to vrlo razgovijetno. Odmah zatim sklopi uređaj i odnese ga natrag u svoju sobu. Zatim izađe na hodnik, zaključa vrata i gurne ključ u džep na hlačama.
Usput se zaustavio u jednoj cvjećarnici. Kupio je dvanaest baccara[116] ruža, dakako ne u cvjećarnici Blume. U toj drugoj cvjećarnici morao je na tren pomisliti na Andreu i posljednje divovsko jaje u prtljažniku svojega automobila.
– Hvala – rekne Anette, kad joj je Tili uručio ruže. Držala je buket u ruci toliko opušteno i mlohavo, kao da ne zna što bi započela s cvijećem. Bila je vrlo blijeda, no mogao je to biti tek dojam zbog muljevito zelene boje ogrtača koji je nosila. Boja je bila moderna, upravo kao i kućno odijelo na njoj, ali je u tome djelovala blijedo.
– Boli li te još uvijek glava? – upita Tili.
– Glava? – uzvrati ona pitanjem, istodobno si zagladivši vlasi prema natrag. – Ne, zapravo ne, nije toliko strašno.
Da ju nije bolje poznavao, smatrao bi njen izraz lica odrazom bespomoćnosti, bespomoćnosti i slabosti. No jedna žena poput Anette, razumljivo, nije bila stvarno slaba. Možda je ostavljala takav dojam jer danas nije namazala lice. Izgledalo mu je to neobičnim, ali je istodobno bio i znak kako ima povjerenja u njega. U protivnom mu ne bi pokazivala nedotjerano lice. Jutarnje je sunce sjalo u veliku dnevnu sobu sa staklenom stijenom, koja se protezela uzduž cijeloga pročelja. Anette je ipak bila sedam godina starija od njega. Ali mu to nije ništa značilo.
– Da nam skuham kavu? – upita ju.
Nije to upitao zato što ni sam još nije popio kavu. Mislio je uistinu na nju.
– Ako želiš. – doda.
Ona tek kimne, ne rekavši ništa.
Tili pođe u kuhinju i pristavi kavu. Potrajalo je to neko vrijeme, jer se u ovoj nepoznatoj kuhinji nije snalazio. A i općenito nije baš bio naučen pripravljati kavu. Kad je pak zarezao kartonsku kutiju s mlijekom, pljusne mu malo po jakni i postolama. Potisne kletvu i obriše mlijeko sa sebe. Na koncu se prigne i prijeđe krpom po podnim pločicama, jer je nekoliko kapljica štrcnulo i po njima.
Sve smjesti na pladanj, pa odnese u dnevnu sobu. Ona je u međuvremenu sjela na crveni trosjed. Crvenilo tog komada namještaja bilo je jarko, djelovalo je poput krika boje u toj svijetloj prostoriji. Njeno vitko tijelo u onome muljevitom zelenom ogrtaču, ležalo je na crvenome poput nekakvoga uzorka, jedino joj je lice odudaralo. A ruke. Po prvi put uoči smeđkaste mrlje na njenim nadlanicama.
– Hvala – rekla je i posegnula za šalicom, koju joj je natočio.
Dodao je odmah i dvije kocke šećera, te malo mlijeka. Zapamtio je kako si ona priprema kavu. Ona počne miješati po šalici.
– Možeš već piti – upozori je, jer i promiješao je napitak za nju.
– Hvala – ponovi ona, ali je i dalje pomicala žličicu po šalici.
U očima joj se ponovno moglo zamijetiti ono mliječno sivilo, koje je već poznavao od jučer. Jučer je otišao, nakon što je spavao s njom. Tili kratko promisli, bi li je sad dodirnuo, ali odustane. Ugođaj je bio drukčiji. Nije izgledala kao da želi seks.
– Da ti malo istrljam vrat? – upita je.
Prisjetio se, koliko mu je to pomoglo, kad je zadnji put bio kod Ramone. "Prenapet si", rekla je i počela mu gnječiti prvo ramena, pa se zatim polako selila prema gore, sve do prvih korijena kose. "Čudi te to?", potužio se tad. Bio je strahovito bijesan na Annu, tolikoda mu je od toga gorio želudac. Ramona je svojim snažnim rukama doslovce istiještila taj bijes iz njega. Nakon toga osjećao se ugodno. Sad je pak on želio Anetti pruži olakšanje. Prirodno, nije znao može li on to svojim prstima uopće postići. Nije bio baš neki osobit milovatelj.
– Baš si drag – reče Anette i dopusti mu da je dodirne.
Pod prstima osjeti čvrsto i napeto tkivo. Nije ni naslućivao da žene mogu imati takve snopove mišića na vratu! Upravo kad su ti otvrdnuli mišići počeli omekšavati pod vršcima njegovih prstiju, zazvoni telefon. Ona skoči. Još dok se javljala, pođe s bežičnim telefonom u spavaonicu i zatvori vrata za sobom.
Tillu glavom proleti onaj Anselm. Na njenome pisaćem stolu stajala je uokvirena slika nekog čovjeka, s tamnim valovitim vlasima i tamnim očima. Je li to bio taj koji je nazvao? Tili ustane i posegne za srebrnim okvirom. Nije mu se činilo da taj čovjek izgleda osobito dobro, prije bi se moglo reći nekako prosječno. Tili je naslućivao mekanu kožu ispod tamne brade, a i općenito je sumnjivo ako muškarci skrivaju lice s ovakvim čupavim sagom. Kad se pak telefon na pisaćem stolu oglasi piskom, ravno u njegovo uho, jer se bio prignuo nad stol, skoro mu je slika ispala iz ruke. Odloži je i pohita natrag do crvenoga trosjeda. Ostavši pomalo bez daha, gledao je kako se Anette vraća iz spavaonice. Ali, kao da nije ništa zamijetila. Ako je telefonirala s tim Anselmom, to nikako nije mogao biti osobito ugodan razgovor. Sretno zaljubljena žena izgleda drukčije.
– Sve u redu? – upita ju. Anette kimne.
– Jedan od uobičajenih blagdanskih poziva. Telefon je još više puta zazvonio. Svaki put bi poskočila i odlazila s telefonom u pokrajnju prostoriju. Tili bi svaki put čuo njeno javljanje: "Ovdje Anette Schmucker", prije nego bi se vrata zatvorila za njom. I svaki bi se put vraćala s tim gladnim izrazom na licu. Tillu padne na pamet, kako još uvijek nije ništa pojeo. A bilo je već skoro šest popodne. Nije se mogao prisjetiti, kad je posljednjir put tako dugo izdržao natašte. Znao je postajati vrlo mrzovoljan i neugodan, kad ne bi imao ništa u želucu. Anna je to znala. "Ja nisam nikakav hotel", okosila bi se na njega, kad bi preko vikenda on postajao nestrpljiv, zato jer bi se ona beskrajno motala po kući, umjesto da nešto skuha. "I ja imam vikend, pripravi si sam nešto! Nisam ja tvoja kantinal[117]", otresala se. Ona to ni nije bila, sasvim prirodno i razumljivo, ali svaka normalna žena bi osjećala razumijevanje prema okolnosti, da se naučio na redovite obroke. Tijekom tjedna je Tili redovito jeo u Casinu, restoranu za vodeće zaposlenike. Između dvanaest i pola dva mogao je tamo svakoga dana birati između tri menija, a uz to je bilo i raznih sitnih stvari za prezalogajiti.
– Sto misliš o tome – predloži Tili – da smjesta pođemo nekamo otmjeno i ukusno jesti?
Sad, kad je progovorio o jelu, doista osjeti uzbunu u želucu.
Anette je pak oklijevala.
– Za večeras imam poziv na jedan otmjen prijem rekne napokon. – Želiš li, možeš me pratiti.
Svečan prijem? Nadajmo se, da mi je smoking[118] u redu, pomisli. Anna bi bila kadra objesiti natrag u ormar odijelo koje je bilo zaprljano i zgužvano. Nije više bio siguran, kad je svoj smoking nosio zadnji put.
– Vrlo rado – odvrati Tili. – Hoćemo li još stići?
– Morali bismo – odvrati Anette, pogledavši na sat. Zrakoplov polijeće za sat i pol.
– Zrakoplov?
– Svečani prijem je u Hamburgu. Nešto poput priredbe u čast nositelja kuharskih kapa, zvijezda, zlatnih žlica i sličnih njihovih priznanja. Možeš to nazvati i samokađenjem, ali općenito uzevši je tamo vrlo veselo.
Tili htjede upitati, je li priredba međunarodna. Ali prešuti, zaključivši kako zasigurno mora biti međunarodna.
Taj Anselm bio je maitre[119] jednoga restorana s četiri zvjezdice. A Anette sad pita njega, želi li je pratiti. Jamačno, i te kako hoće!
– Već hitam! – izjavi užurbano.
– Srest ćemo se na poletištu.
– Okay – složi se Tili.
Imala je pravo, tako je spretnije.
– Posrana kola! – kleo je Tili.
Već se pribojavao, motor njegovoga automobila se neće dati upaliti. Ali tad, hvala Bogu, ipak zaprede.
Kod kuće Tili istrgne svoj ručni kovčeg iz ostave. Nije čak upitao Anette, hoće li uopće prespavati u Hamburgu?! Hvala Bogu, nije u utorak ujutro imao nikakve važne dogovore. Jedino je u ured morao točno javiti, da neće doći. S kovčegom u ruci napusti kuću. Ostalo mu je još trideset minuta, to je moralo biti dovoljno. Upravo kad je otvorio poklopac svojega prtljažnika, netko ga oslovi odostrag. Tili se trgne.
– Ti? – upita, okrenuvši se. Bila je to Ramona.
– Ti putuješ? – upita ga.
Donja usnica joj je podrhtavala. U svojemu istrošenom puloveru doista ne bi izdržala usporedbu s Anette. Bila je kadra napraviti mu scenu na otvorenoj ulici.
– Točno, ja putujem – odvrati Tili i odgurne Ramonu na stranu.
Jednim zamahom ubaci svoj samsonite[120] u prtljažnik. Bio je to jedan od onih, koje su u zrakoplove smjelo unositi kao ručnu prtljagu. Spremajući se, Tili je mislio na to i izabrao odgovarajući kovčeg.
– A ja? – upita ga Ramona.
– Ti me živciraš.
Tili pođe prema vozačevim vratima, uđe u automobil i pokrene motor. Pritom se uopće nije osvrnuo. Ni jedanput.
Ramona! Andrea! Što su one prema jednoj ženi poput Anette? Sad malo zrakoplovom brzo na svečan prijem u Hamburg! To je ono, u tome je bilo stila. Jetset[121]. Po prvi je put osobno stekao dojam o tome, nije mu baš bilo mrsko. Oh, ne! Dapače! Anna! Pri pomisli na nju, sve se u njemu divlje uskomeša. Trebala bi ga ovakvog vidjeti! Bila je sama kriva.! Moglo joj je biti drukčije! U zrcalu pokuša još jedanput osmotriti svoju kuću, ali je već bilo prekasno. Mogao je uočiti tek susjednu zgradu, kako iščezava iza njega.

hody od mramornoga predvorja

Smiješno! Anna odloži svoju šalicu s kavom na jedaći stol i posegne za ilustriranim časopisom. Mora da ga je Tili ostavio ležati.
Anna je uzalud pokušavala namamiti Tilla iz smirenog raspoloženja i razdražiti ga. Došao je iz kupaonice, a ona je počela glasno njuškati u njegovome smjeru.
– Nova vodica poslije brijanja? – upitala je. – Nova lady?
U uobičajenim okolnostima on bi pobjesnio. Ali nakon Uskrsa doslovce se nekako prebacio na ukočeno držanje, kao da je mirisao postojanje zavjere protiv njega. Bio je lijen otvoriti usta, a oko njih je pritom imao nekakav sit izraz. Nije uopće bilo upitno, da puni spremnike kod lady od mramornoga predvorja. Kod Ramone i Andree se u posljednjih četrnaest dana, u svakome slučaju, vrlo rijetko pokazivao.
Ramona je bila glupa krava. Zasigurno je Tilla ogorčila onom svojom scenom na Uskrs. Anna je čula Tilla kako je došao predvečer i pakirao stvari, u krajnjoj žurbi. Nakon toga je utvrdila da manjka njegov smoking. Promatrala ga je s prozora dnevne sobe. Njega i Ramonu. Ta je dolovce dotrčala iz svoje kuće. Neuredna! Teatralna! Tili ju je morao odgurnuti na stranu, čudo da mu se čak nije bacila pred kotače. Muškarci mrze scene! Anna je kasnije oštro prekorila Ramonu, no tad je već bilo prekasno. Tili je izmaknuo njenome zahvatu. Bilo je to kao začarano.
Časopis što ga je Tili ostavio ležati na jedaćem stolu zvao se Sladokusac. Anna ga uzme u ruke, a on se rasklopi, kao sam od sebe. Bilo je to na tridesetčetvrtoj stranici. Anna se zapilji u sliku. Tili! Ugledala ga je u časopisu, na fotografiji. Prokleto neobičan osjećaj, gledati sliku vlastitoga muža, kako u punome sjaju i javno istupa s jednom drugom ženom. Bila je to ona ista, s kojom ga je Anna vidjela zajedno na proslavi poduzeća, ne više mlada poput rose, jednom riječju lady od mramornoga predvorja.! Imala je novca, uživala ugled i uvažavanje, te je općenito bila dovoljno važna da bi je slikali za taj otmjen časopis, zajedno s Tillom. On se pak smiješio poput pijevca, za to je dakle trebao svoj smoking!
Anna je zatim pročitala o rukom kovanim tanjurima od bronce, o pozlatama i starinama, mnogo mramora i velikim kristalnim zrcalima u lokalu Le Mer[122]." Tamo je, naime, fotografija bila snimljena. Vlasnik je imao njemačko ime, što zapravo nije bilo začuđujuće, jer je Le Mer bio hamburški lokal.
Anna tek letimično preleti popis jestvina: jastog u hladetini, maštovite salate, punjena jaja, paštete. Što su, k vragu, brimbelier vjenčići s bademcow/zs?! Pokraj toga bilo je navedeno ime Emile Jung. Anni se učinilo nekako poznatim. Morala je tren promisliti, tad se prisjeti. U kolnskim je novinama onom zgodom čitala o četiri kuharska znalca i umješnika, koji su upriličili prijem na brodu što je plovio Rajnom, za tisućicu po glavi i danu. Tili je bio tamo. Tili i ta lady. A Emile Jung je bio jedan od kuhara. Krug se zatvorio.
Anni dođe da podere časopis. U sasvim male komadiće, pa da ga zatim zasipa u zahod, povuče vodu, pa da sve nestane. No nije učinila ništa od toga. To ne bi ništa izmijenilo. Te obje stranice bile su dokaz, Tili ih nije tek slučajno ostavio ležati. To joj nitko ne bi mogao dokazati. On se prsio i razmetao svojim skretanjem i šaranjem. Pogledajte svi ovamo, kako da je vikao, kakvu sam samo izvukao na kopno! Jednu vrhunsku, ostale su tek za pričuvu. Njegovateljicu nogu i prodavačicu u cvjećarni i vlastitu ženu, njih se ne pokazuje uokolo. Bio je to udarac posred lica.
– Krajnje je vrijeme – reče Anna.
Bilo je to iste večeri. Nazvala je Andreu i Ramonu, te ih naručila k sebi. U tome nije bilo nikakve pogibli, jer je Tili već dva tjedna imao ustaljen raspored izlazaka. Njegova jedina večer bez obveza prema lady od mramornoga predvorja bila je, po svemu sudeći, srijedom. A u utorak je odlazio od kuće tek poslije kasnih vijesti. Petkom i subotom izbivao bi cijele noći.
– Vrijeme za što? – upita Ramona.
Uistinu nije osobito bistra, po tko zna koji put ponovno zaključi Anna. A i udebljala se u međuvremenu. Otkad je došla ovamo, neprestance je grickala kikiriki i kekse i kuglice s rumom.
Umjesto bilo kakloga odgovora, Anna pošalje onaj ilustriran časopis uokolo. Pričekala je nekoliko minuta, promatrajući lica obje žene. Mogla je na njima očitati zavist i bijes.
– To je ona – reče napokon. – To je Anette Schmucker. Imala sam pravo.
– Mogla bi mu mirne duše biti majkom. – primijeti Ramona. Upravo se zalijepila za sliku u časopisu, koja je pokazivala privlačnu ženu, koja se znala odijevati, a večernja joj je haljina zračila jednostavnom i skromnom istančanošću. Opor i hladan lik, to je bilo uočljivo već na prvi pogled, ali možda su muškarci cijenili upravo to. To kao da im je postavljalo zapreku, pa su se kasnije mogli hvaliti da su osvajači.
– Ne preteruj – rekne Anna, posegnuvši rukom za pliticama s ponuđenim sitnicama za grickanje. – I prestani već jedanput trpati u sebe koliko god stane. Budeš li i dalje tako žderala, već ćeš zbog toga ispasti iz utrke. Radije jednu staru s dobrim stasom, nego mladu koja se rascurila.
– Ti si prosta! – šmrcne Ramona.
Jadikovala bi na neobičan način, koji je upravo vapio da ju se ritne nogom. Bila je rođena žrtva. Anna pak ne. Nikako! Prisegne u sebi, u ovoj igri neće ona biti među žrtvama.– Ta žena djeluje poticajno na Tilla. – primijeti Andrea. – Kad se ovako smiješi. – i zastane u pol rečenice.
Anna si zamisli ostatak onoga što je htjela reći. Nije to bilo osobito teško, jer je na licu djevojke njoj sučelice mogla očitati nastavak. Tili se zasigurno i kod Andree smješkao na takav način. Anna se nikako nije mogla sjetiti, kad se on kod nje tako smiješio, toliko iz duše, otvoreno.
– Danas se smiješi kod jedne, sutra kod druge napomene. – On rabi svoj smiješak sonenboya[123] kao oružje, a vi padate na to.
– I ti si nekoć pala na to – primijeti Andrea.
– Da, ali to je prošlost. Treba učiti iz svojih pogrješaka, inače se propada. On ili mi. Hoćete li dopustiti da vas se ponizi i uništi?
Andrea potrese glavom. I Ramona potrese glavom, ali to nije govorilo ništa. Njena je postojanost bila ravna onoj jedne sobne palme.
– A što, ako ga ta osoba sad voli? – javi se Andrea, podignuvši pogled. – Čini mi se, ona bi ga mogla zarobiti.
– Sa svojim novcem. – ubaci Ramona.
– Ne – usprotivi se Andrea. Nije u pitanju novac. To je nešto drugo.
Po svemu sudeći, teško je nalazila prave riječi za objašnjavanje, što bi to "drugo" moglo biti.
– To je ona uvijek jedna te ista pjesma – primijeti Anna. – Ona mu pruža osjećaj ela je važan. Važniji nego kad je s tobom ili s tobom.
– Ili s tobom.! – dopuni Ramona.
– Ili sa mnom. – tiho će Anna.
– Glede toga smo nemoćne – zaključi Andrea. – Ako ga uzme.
– Prije ili kasnije će ga prozrijeti – ocijeni Anna, pogledavši Andreu koja joj je sjedila sučelice.
– Ti misliš. – Andrea ispruži prst i pusti ga neka se preklopi na dolje.
– Upravo to – kimne Anna žustro, ispruži ruku i preklopi svih pet prstiju prema dolje.
– Što to znači? – upita Ramona, zagledajući naizmjence jednu pa drugu.
Ali ne dobije odgovora. Sudjelovala je, doduše, u njihovoj uroti – ali nije spadala u to.
– Mi ćemo pomoći toj Anette Schmucker – predloži Anna – da razotkrije Tilla.
– A kako to misliš udesiti? – upita Andrea. – Trebamo li mi sve tri jednostavno nahrupiti k njoj strojevim korakom i reći: "Pogledaj nas! To i tebe čeka uskoro/'
– Glupost! – okosi se Anna. – Ponajprije moramo više doznati o njoj.
Anna gutne. Osjećala je nekakav neobičan okus, a u grlu ju je greblo. Zasigurno je to od kikirikija, pomisli. U njenoj nutrini još su odjekivale i tutnjale riječi koje je netom izgovorila Andrea: "Takva jedna bi mogla zarobiti Tilla/' Nije to bila lijepa predodžba, kako Tili ostaje kod neke druge žene. Takav ishod joj se na trenutak učini čak i gorom mogućnošću od ovoga neprestanog trčanja između više žena, za što ga se moglo prezirati i kazniti. Zarobljen. To je u sebi imalo nešto obvezujućega i gotovo ponovno ozbiljnoga.
– Pomoći ćemo joj da poskoči – najavi Anna. – Treba tek smisliti osnovu za to.
Tad Anna započne raspredati svoje zamisli, tek tako, bez nekoga osobitog promišljanja ili priprave. Bile su to zamisli, koje su u sebi sadržavale ponešto od istražiteljske igre, no to je bio tek početak. Uopće nije bilo jednostavno, upriličiti jedno vještičje sijelo.
Anna zijevne. Bilo je naporno, izigravati istražitelja. Naporno, a i skupo. Već je izdala više novca za taksi nego si je to mogla priuštiti. Sad je već znala, Anette Schmucker petkom odlazi kupovati, a subotom frizeru i kozmetičarki. Ostatak vikenda pripadao je Tillu. Anna jeproračunala, ti kokteli i objedi u lokalima s četiri zvjezdice i praizvedbe morali su Tilla stajati čitav imetak! U ponedjeljak se ta žena izravno s posla odvezla na bodybuilding[124], a Tili je tamo došao po nju. Zatim su zajedno otišli otmjeno jesti, a poslije toga k njoj u stan. U promatranju kuće s mramornim predvorjem, Andrea je zatim zamijenila Annu. U utorak je žena odletjela u Hamburg, ujutro je otišla i navečer se vratila. Činilo se i to uobičajenim, jer je Tili kao i prethodna dva tjedna utorkom otišao tek poslije kasnih vijesti. Odvezao se u zrakoplovnu luku, tamo pokupio lady od mramornoga predvorja i otpremio je njenome domu. Ostatak se moglo zamisliti.
Za to je vrijeme Ramona praktički beskorisno stražarila pred kućom. No u nju se i tako nije moglo pouzdati.
Za ovu srijedu je Anna morala prihvatiti otkaze svojih suučesnica. Srijedom je Tili ostajao kod kuće, pa se taj dan moglo mirne duše brisati u rasporedu uhođenja, smatrale su Ramona i Andrea. Anna je naslućivala da se svaka od njih dvije zapravo potajno nada Tillovome posjetu, jer srijedom nije odlazio svojoj lady. No, kako se god uzme, morala je Anna sama preuzeti nadzor.
Puna tri sata Anna je u taksiju slijedila metalicsivi BMW. Prvo ju je odveo do jedne prodavaonice biranih jestvina, zatim dalje do jednoga ljetnikovca u Rodenkirchenu[125] gdje je na pločici uz zvono pisalo Schmucker. Anna je u kući na tren ugledala jednu stariju gospođu. Na koncu ju je BMW odveo natrag tlo kuće u kojoj je Anette stanovala.
U dva sata se raskriliše staklena vrata, pa izađe jedna drukčija Anette Schmucker.! Nije to bilo samo pitanje odjeće i drukčije šminke. Anna je upravo njušila takvo nešto! Vožnja je uslijedila prema zrakoplovnoj luci, pa se Anna na tren uplašila kako će joj suparnica otputovati. No odmah joj postane jasno, kako je to bez prtljage malo vjerojatno. Pokazalo se da jr imala pravo.
Upravo kad je Anna snažno i od srca zijevnula, dođoše to dvoje. Anette Schmucker je izašla kroz okretna vrata na zgradi zrakoplovne luke, ruku pod ruku s nekim tamnokosim čovjekom. Kad mu je uručila ključeve automobila, poljubio ju je. Bio je to sve prije nego čedan poljubac, no koji se dobro slagao s njenim izazovnim bermudama[126] i tijesnom jaknom, kao i s načinom kako se kretala. Od prijepodneva do poslijepodneva nikako joj se nisu mogli zaobHti bokovi i nabujati prsa, no upravo je tako izgledala. Bilo je upravo nevjerojatno, kako se i koliko izmijenila. Anna se neko vrijeme pokušavala dosjetiti, tko bi mogao biti taj čovjek. Morala je to otkriti. Nekako daleko, kao u magli, činilo joj se da ga poznaje. No zasigurno je to tek zamišljala, jer takvih stjecaja okolnosti i slučajeva u životu nema.
Zatim je slijedila to dvoje natrag do kuće gdje je Anette obitavala. Smjestila se u točionicu vina, ukoso na drugoj strani ceste. Vlasnik točionice Ambrosius već ju je poznavao.
– Uobičajeno? – upitao ju je.
Anna kimne, ne skrećući oči s broja dvanaest. Premda, nije baš vjerojavala da će ono dvoje uskoro napustiti stan. Pokuša si predočiti, što se tamo gore zbiva. Pritom nije ni zamijetila kad joj je gostioničar donio i stavio pred nju malen čajnik i toast[127]. I dalje je zurila kroz prozor.
– Nije vam ukusno? – začuje tad.
Anna se tek sad prestrašeno trgne. Sir se skorio i naborao, čaj se ohladio.[128] – U redu je. – reče ipak.
Pruži ruku i dohvati toast, pa odgrize zalogaj. Okus je bio ogavan. Položi papirnat ubrus preko kruha i nastavi gledati kroz prozor.
Prošlo je šest i pol sati, kad su oboje ponovno izašli. Anna si je netom dala pozvati taksi, jer je već htjela odustati od daljnjega čekanja. Sad je pak nalagala vozaču taksija kako da slijedi BMW. Put ih je ponovno vodio do zrakoplovne luke, pa ono dvoje iščezne u zgradi. Vjerojatno im je Anna mogla stati na put, a mogao je i pasti zrakoplov s neba, no ono dvoje kao da su bili daleko od svega stvarnoga. Anna je zurila prijeko u metaliksivi BMW. Taksist ju je promatrao, pa sad potrese glavom.
– Još nikad u životu nisam vidio ovako svinjsko parkiranje – primijeti.
BMW je stajao isprepriječen u traku za taksije, do polovice zatjeran na nogostup. Upravo se javiše prve automobilske sirene, kojima se ubrzo pridružiše druge i sve počne prerastati u koncert ogorčenih i razdraženih vozača.
– Krenite.! – rekne Anna.
Shvatila je, večeras se više ništa ne može dogoditi, što bi ju moglo zanimati. Utone u mekano stražnje sjedalo taksija i pred licem joj se ukaže lice lady od mramornoga predvorja. Lice je bilo vrlo pokretno i živahno. Nija ga bilo lako mrziti! Ta Anette Schmucker je ljubila jednoga čovjeka. A taj nije bio Tili. To je bilo sigurno.


Usred noći Anna ustane, pode do ormara s odjećom i potraži časopis Sladokusac. Gurnula je ruku u hrpu naslaganih majica, malo rovala, napipala ga i izvukla. Oduvijek je stvari, koje su trebale ostati neotkrivenima, skrivala između svojega rublja. Tili je ostavio časopis na jedaćemu stolu, ali se mogao predomisliti, a taj je članak bio dokument. Ponovno se svezak rasklopi na stranici tridesetčetiri, sam od sebe. Uz članak su bile objavljene tri slike. Jedna je bila skupna, na kojoj su bili snimljeni svi sudionici te svetkovine. Pokraj jedne spodobe odjevene u bijelo i s kuharskim tuljcem na glavi, na slici otkrije ono što je tražila. U podsvijesti je pohranila lik onoga tamnokosog muškarca, s kojim je Tillova mramorna lady održavala blisku vezu. Prema potpisu ispod slike, zvao setaj čovjek Anselm Husser. Uz to je postojala i jedn.i madame Husser, peta s lijeva, žena uglednoga gastronoma. Lady od mramornoga predvorja se pojavila na svečanome prijemu kao gost. A povela je Tilla, kako bi bolje prikrila, što se uistinu zbiva. Žena uistinu ima stila, pomisli Anna. Eto, ja je od prvoga dana, tko će ga znati zašto, nazivam Lady od mramornoga predvorja, kao da je neka plemkinja. Ispravnije bi bilo, ali i obično, gospođa s mramornim predvorjem. No ovako s lady zvučalo je otmjenije. I s velikim slovom na početku! A sad se i lijepo uklopilo, u skladu s najnovijim otkrićima.
Anna si zamisli Tillovo lice. On, osvajač! Taj bi se zapanjio!!! I odmah urušio u sebe. Na pol koplja! Anna se morala smijati. I uopće nije mogla prestati. To je bio pogodak!

Korak po korak

– Kako je bilo? – upita Anna.
– Ti?!
Ramona je tek odškrinula kućna vrata. Na sebi je imala neku tvorevinu nalik kimonu[129], od sjajne sintetike.
– Ja!
Anna gurne vrata i otvori ih, pa stupi u maleno predvorje. Zastane ispod svjetiljke u hodniku. Osvijetljen, žutocrn materijal Ramoninoga haljetka i/gledao je sad još bijednije. Gejša iz Kaufhalle[130], pomisli Anna.
– Nisam ništa kriva za to. – K.miona prekriži ruke na prsima. – Uistinu nisam.
Anna je bila sretna što više nijr morala gledati obnaženo meso koje je upravo bujalo iz odjeii– A ni crvene mrlje. Izgledalo je, kao da je netko te mekane lopte zgrabio i zgnječio. Anna zamisli Tilla kao tako nekoga ljubavnog divljaka. Kod nje je deset godina i/.igravao blagost. Ah, znala je i ona poželjeti da sve I nule divlje i žestoko.
– Umiri se – reče Ramoni. – Napokon, utanačile smo, da trebaš biti ljubazna prema njemu.
– Da! O da!
Ramona olabavi ruke i pusti da joj skliznu u izvješene džepove njenoga kimona. Izrez na prsima joj se ponovno rasklopi, pokazujući crvene biljee na mliječno bijeloj koži. Anni dođe da tu ženu poene snažno vući i čupati za duge uvojke.
– Dakle, kako je bilo? – upita opet Anna. Utanačile su kako će sve tri uhvatiti Tilla u mrežu i tjerati do samih granica krajnosti. Trebao je pucati od osjećaja važnosti, sve u stilu "Ja sam najveći i imam najvećega!" No bio je nedopečeno jaje, sam će si iscijediti životne sokove. One će mu u tome tek pomagati. Tri voljne ljubavne službenice, možda uskoro i četiri, ako mramorna lady prihvati sudjelovanje u igri. I za to je Anna već skovala zamisao.
– Kako je bilo?!? – Ramona zajeca.
Samo ne opet!, pomisli Anna. Još samo potok vrućih suza, pa tren kasnije izljev jadanja, to nitko živ ne može izdržati!
– Zašto? – upita Ramonu. – Zar nije.
Ramona je šmrcala, a u taj tren proturi dijete glavu kroz otvor kuhinjskih vrata.
– Mama, kaseta je završila.
Odlučnom kretnjom gurne Anna dječaka natrag u kuhinju.
– Sad ostavi svoju majku barem pet minuta na miru, jasno? – rekne strogo, pa se ponovno okrene Ramoni. Je li ovo tu dnevna soba?
– Nemam dnevne sobe. – odvrati ova žalobno. Kod mene nije tako veleposjednički, kao kod tebe. Samo kuhinja i dječja soba i moja spavaća. – i pri tim zadnjim riječima pokaže na najudaljenija vrata.
– Što se mene tiče, možemo poći i u tvoju spavaću sobu.
Anna zapravo nije osjećala osobitu želju da vidi ispremetanu i zgužvanu postelju. Ipak je Tili bio njen muž. Poznavala je tu postelju i žensko tijelo koje se previjalo na ležaj u, doduše iz daljine. Gledano kroz dalekozor, s druge strane ulice, bilo je ipak drukčije nego sada. Ono je bilo više kao u kinu. Izgledalo joj je, kao da sad treba stupiti iza kulisa. Oklijevajući stupi za Ramonom u sobu.
U lice joj udari vlažna i zagušljiva toplina. Odaja je bila malena, a prozori zatvoreni.
– Zar ti zapravo nikad ne zračiš? – okosi se na Ramonu.Ova se trgne i pođe k prozoru, a Anna tek sad pogleda postelju. Malena izbočina na gornjemu kraju, bilo je to uzglavlje. Dalje se nastavljala podbuhla perina, prekrivena dnevnim pokrivačem s jarkom cvjetnom šarom. Vrpca s resama koja je obrubljivala pokrivač, na jednom je mjestu bila odparana i visila skoro do poda. Bila je to tek neuredno složena postelja. Pristajala je Ramoni. Razbacana i zgužvana nije bila.
– Dakle, ipak ništa. – rekne Anna i pokaže na neuporabljenu postelju.
Smrcanje i jecanje postane glasnije.
– O, ipak. Ali kao životinja! On me više ne voli. Već je treći put bilo tako!
Lažljivica, pomisli Anna. O dva prethodna posjeta nije ova osoba do sada ništa spomenula.
– Što to znači, kao životinja? – upita naglas i pokuša uobličiti sliku Tilla, kako se baca na žensko tijelo.
– Ušao je, ovaj put nije ni zaključao vrata. – isprekidano počne opsivati Ramona. – Zagrabio me odostraga i preko umivaonika, taj je i onako već raskliman. Mogao se otkinuti! Ja sam. Boljelo me, nije me čak ni poljubio. Nije ni rekao da me ljubi. Tek je povukao smičak na rasporku i otišao.
Sve je bilo izrečeno s kratkim stankama između rečenica.
– Brzak, znači! – zaključi Anna.
Prisjeti se, kako je Tili i nju napao one noći, kad je htjela na zahod. Bilo je jednajco tako, hladan porculan umivaonika pritisnut na njene bđkove, bespomoćnost bijaše još gora nego bol. Gotovo joj se sad smili ova žena.
– Oprosti – rekne joj. – Shvaćam te.
– Ubit ću ga! – zatuli Ramona, histerično.
Unatoč tome, bio je tu i neki dodatan prizvuk, koji natjera Annu na budnost.
– Van s tim! – rekne joj. – To još nije sve.
– Rekao je da sam tek jeftina musavka s ludim djetetom. Ubit ću ga! Zbog toga ću ga ubiti!
– Ubijanje se ne isplati – staloženo će Anna. – Za to seliš u ćorku. Naša je zamisao bolja. Zamisli si, on ostane bez svojega najboljeg prijatelja.
– Odrezati.? – prenerazi se Ramona.– Koješta!
Anna si kucne vrškom prsta po čelu. Bila je to djetinjasta kretnja, jedna odrasla žena pokazuje drugoj da je šašava. Na to je potaknuo taj stvor ispred nje. Stotinu puta su to raspravile, ali ova tu nikako nije shvaćala. Stvor bez mašte, zaključi Anna.
– Pridržavaj se našega dogovora.! – bilo je ipak sve što je Anna rekla.
Svaka daljnja riječ bila bi suvišna. Ono s jeftinom musavkom i ludim djetetom, pogodilo je u samu sredinu mete. Anna bi to potpisala, da to nisu bile Tillove riječi. Ovako, iz njegovih usta, bilo je to drsko, zlobno i omalovažavajuće.
Pri izlasku Anna naleti na vrata ormara. Ona odskoči, a nešto iz ormara ispadne na pod. Ramona skoči pred nju i prigne se za tim predmetom. Anna nije smatrala mogućim, da bi ta žena mogla reagirati toliko okretno i hitro. Zastane. Ono što je Ramona toliko žustro pokupila s poda, bilo je ružičasto i sa svjetlucavim točkicama. Oblikom je pak podsjećalo na nekakav bat.
– Nešto si zaboravila! – rekne Anna i također se prigne. Pokupi s poda i pruži Ramoni jednu tubu, ružičaste boje s crnim slovima. Bila je to krema za podmazivanje.
– Moraš razumjeti. – zamuca Ramona. Nije ni pokušavala uzeti tubu.
– Ta uzmi već! – rekne Anna.
Ovoj ovdje baš i nije moglo biti toliko loše. Bila je najbolje obrađena.
"Svinjsko smeće!", nazivao je Tili takva seksualna pomagala. Jednom zgodom je Anna donijela nekoliko japanskih ljubavnih kuglica. Tili je skoro eksplodirao. Je li ga zabavljalo, upuštati se u pokuse s takvim igračkicama, ali na nekome drugom mjestu? Ili se ova žena sama time opskrbljivala? Anna nikad nije mogla prikupiti hrabrost da uđe u neki sexskop[131]. Ljubavne je pak kuglice dobila na dar od svoje sestre. U prvi ih je mah htjela baciti. Kasnije je to i učinila. Ali zašto, zapravo?
– Što se to zbiva s Ramonom? – htjela je doznati Andrea.
Anna pritegne do kraja svoju koturaljku. Dogovorila se s Andreom za vožnju. Jednostavno je morala nešto raditi, kretati se, trčati. Inače bi puknula!
– Tako – reče sad i zagura krajeve uzica iza štitnika na koturaljki.
– Što je to s Ramonom? – ponovno upita Andrea.
– Napokon je shvatila, kako si Tillovu ljubav može nekamo zataknuti. Zdvojno tucanje umjesto ljubavne čarolije. Vrhunska lady tjera u zdvojnost našega kraljevića iz bajke, a on se iživljava na jadnoj maloj Ramoni. Sve je to upravo tako jednostavno i tako se odvija.
– Ti si bezobzirna.
– Već sam deset godina udana za Tilla.
– Pokatkad povjerujem, kako si u biti sasvim drukčija. Vrlo romantična. Premda ti je već. – Andrea zastane u polovici rečenice.
Anna nije trebala pogledati Andreu, znala je i bez toga, djevojka je porumenjela. U međuvremenu je već upoznala to rumenilo, koje je munjevito izbijalo i širilo se po licu, vratu i poprsju. Uz njenih dvadeset, izgledalo je to čak dražesno.
– Premda mi je već tridesetpet – dometne Anna. – To si mislila, zar ne?
– Nisam mislila time ništa zlo – ispričavala se Andrea, brišući si rukom vrat, gdje su crvene mrlje bile osobito snažno izražene.
– Ne, to zasigurno nisi.
– Ponekad ti se čak divim!
– Zaboravi!
– Stvarno. Ali me i plašiš. Imaš ono nešto.
Ti imaš ono neštol To joj je rekla i njena sestra. Pokatkad bi i Anna to osjetila, no ubrzo bi iščeznulo. Pusti neka izbija iz tebe! Moraš to učiniti, rekla je Marie. No bilo je prokleto teško otvoriti takve brane, a da pritom čovjek ne postane gorak. Vjerojatno je ipak bila beznadna romantičarka, a cinizam je pritom samo omot.– Idemo! – tiho uzvikne Anna.
Ustane i pojuri. Vjetar i koturaljkanje vjetrili su joj glavu. Zaustavila se tek kad ju je Andrea, dašćući, uhvatila za rukav.
– Za jednu matoru, imaš prokleto mnogo snage.
– Jasno!
Anna je hvatala zraka. Koža joj je bridjela. Bio je to vrlo živahan osjećaj. Noću bi se katkad budila, a prsti na rukama i nogama bi joj bili obamrli.
– To je godilo! – reče.
Dakako da je imala snage.! Morala ju je tek pustiti neka struji iz nje.
– Sad izgledaš kao nadvještica osobno. – primijeti djevojka.
Andrea ju je promatrala, prignuvši pritom tanašni vrat u stranu.
– Ja i jesam nadvještica.! – nasmije se Anna. Dakle, nešto sam smislila.
Počela je govoriti, a Andrea je slušajući tresla glavom. Anna zašuti tek kad se to potresanje glavom pretvorilo u kimanje.
– Vidjet ćeš – zaključi Anna. – To će ga srediti.
– To će ga srediti. – ponovi Andrea. Zvučalo je kao utvrđena prisega.


Tili je sjedio u svojoj sobi. Dogurao je malen stol do prozora i pokušavao pisati. Od snopa papira, popriličan broj listova ležao je već zgužvan u košu.
"Draga Anette." No već je i samo oslovljavanje bilo glupo. Ali nije mogao napisati "Najmilija./' Jer, to nije trebalo biti ljubavno pismo.
Sad je znao, pouzdano je znao, zašto srijedom nije trebao dolaziti.
Anette mu je pojasnila, kako srijedom uvijek odlazi svojoj majci.
– A navečer? – upitao je odmah.
– Trebam se i ja pokatkad malo odmoriti, tek tako. odvratila je.li
Ali je u četvrtak, nakon što bi se eto odmorila, bila osobito opora. A ljubiti ju uopće nije smio. Pa se odlučio slijediti je. Riječ je bila o tom Anselmu.
Na svečanome prijemu u Hamburgu morao je Tili protresti ruku tom Anselmu, njemu i njegovoj ženi. Anette ih je predstavila i smješkala se, bila je vrlo lijepa te večeri. Kad mu se pak ovjesila o ruku i rekla: "Dođi, vrijeme nam je.", osjećao se poput pobjednika.
Anselm ju je posjećivao. Jedanput tjedno. Svake srijede! Bila je to šestosatna ljubav. Tili ju je gledao sve ostale dane, spavala je s njim, a za konac tjedna smio je i ostajati kod nje preko noći. Nije više odlazio Ramoni i Andrei, za njega je još postojala samo i jedino Anette, sve do srijede. Srijedom bi dolazio taj drugi.
"Moraš se odlučiti", htio je napisati. Ali se nije usuđivao. Tražio je izričaje, koji bi zvučali blaže, no sve je bilo nekako jadno, drveno i ukočeno, kao u kazalištu. Nije joj to mogao napisati. Bojao se, mogla bi se odlučiti za tog Anselma.
Ponovno je otišao Ramoni. U srijedu. Anette je s onim drugim ležala u postelji. Bijes mu je navalio u njegov ud, uporabio ga je kao toljagu. Nakon toga je i njega samoga boljelo. Ramona kao da se ukočila. A kad je zaurlala, zamislio si je da je ona Anette, koja se jadikujući i zaobljenih leđa prigiblje iznad umivaonika. Ta mu je predodžba godila.
Morao je nazvati Anette. Pogleda na ručni sat, bilo je već skoro sedam, za pola sata ga je očekivala. Tili je naručio stol u njenome omiljenom francuskom restoranu. Postupno je zamrzio francusku kuhinju. Začudit će se, kad je sada nazove. Ustane i pođe niz stube. Punjač za telefon stajao je na njegovome pisaćem stolu u dnevnoj sobi. Po navici posegne za slušalicom. Ništa!
– Prokletstvo! – zaurla. – Gdje je moj telefon?
Odgovora nije bilo.
Iz Annine sobe, spavaonice, probijalo se mrmljanje i smijeh. Možda se smiju njemu?! U posljednje je vrijeme napadno mnogo telefonirala, a on se pitao, s kim? Nije to bilo uobičajeno za nju, a ni to hihotanje i brbljanje joj nekako nije pristajalo.Tili podigne šaku i počne udarati po vratima.
– Želim svoj telefon, prokletstvo! – urlao je.
Anna ga je ostavila najmanje pet minuta stajati ispred zaključanih vrata. Tek je tad otvorila i uručila mu napravu.
– Molim lijepo.! – rekla je.
Tili zgrabi telefon i okrene se u mjestu, pa ode. Nije rekao ništa, ali već će joj pokazati, što je ide. Odloži telefon na drveni stolić ispred prozora i prigne se, kako bi pokupio zgužvane papire iz koša. Ugurat će ih u veliku posudu za otpatke, odmah sad, kad pođe Anetti. Za telefoniranje je sad bio previše razdražen.
Upravo je htio poći, kad zazuji crni uređaj na drvenome stoliću.
– Liebold. – reče, podignuvši slušalicu.
Zatim je neko vrijeme šutio. Na drugome je kraju bila Andrea. Bila je još gotovo djevojčica. Nevjerojatno, što mu je navaljala. Trudna je od njega, rekla je. Već čitavu vječnost nije spavao s njom, a sad je računao unatrag. Moglo je od tada minuti oko tri tjedna.
– Hoćeš li novaca? – zaurlao je. – Daj to ukloniti! No ona je počela govoriti o savjesti i o ljubavi i o svojim roditeljima. Tilla oblije strašna vrućina. Trudnica na vratu! Bilo je to posljednje što je mogao zatrebati. Dijete je moralo nestati. Ako uopće i jest njegovo. Ako uopće i jest u drugome stanju!
– Ti lažeš! Sigurno lažeš! – dometne, spustivši sada glas.
Možda Anna prisluškuje, između njene i njegove sobe bio je tek tanak zid.
– Dođi ovamo, dokazat ću ti! – odvrati Andrea i spusti slušalicu.
U posljednji tren Tili se sjeti, kako Anetti mora točno reći. Hitro otipka njen broj.
– Doći ću kasnije – reče kratko, kad se javila. – Neke obiteljske priče.
To čak i nije slagano, pomisli pritom. Bojao se da će biti nezadovoljna i oneraspoložiti se. No zvučala je nekako ravnodušno.
– Ništa ne smeta. – rekla je. Samo to. Ni riječi više.
– Je li uspjelo? – upita Anna.
Točno u sedam začula je Anna zvrndanje telefona u susjednoj sobi. Čula je i kako je Tili zaurlao, da bi se odmah sve utišalo. Poznavala mu je korak, kad bi se razbjesnio. Stupao bi čvrsto uokolo, zaboravljajući svoj odmjeren i ujednačen korak, koji je Anna uostalom oduvijek smatrala neobičnim. Njiše bokovima poput nekakvoga dvospolca, pomislila je nedavno, ugledavši ga kako joj prilazi u haljetku boje metvice, ramena debelo podloženih s umetcima.
Prije dva sata zasigurno nije ništa na njemu bilo odmjereno i ujednačeno, zavojite stube od čeličnih cijevi su treperile, svaki korak kao da se zabijao Anni u glavu.
Tad se zalupiše kućna vrata. Ne bi se začudila, ako je pritom otpala žbuka sa strehe.
– Da.– odgovori Andrea. – Vjerujem barem da jest. Bio je toliko bijesan.
– I ultrazvučnu snimku je također progutao?
– Stotinu posto! To ti je bila mrtvačka zamisao.
– Kad bi Tili znao.!
Ultrazvučna snimka tobožnjega ljubavnog ploda prikazivala je Andreinu jetru. Na donjemu dijelu bilo je usnimljeno njeno ime, nadnevak rođenja i ime liječnika. Sve je izgledalo vrlo službeno. Inače se nije moglo vidjeti ništa, osim jedne tamne mrlje u bijelosivome mutežu. Anna je i sama prije izvjesnoga vremena dala napraviti sonografiju svoje jetre.
– Pogledaj – rekla je svojoj šogorici, a ova je pogledala bijelosiv mutež s crnom mrljom u sredini i smjesta joj pala oko vrata.
– Baš krasno! – uzviknula je. – Ta ti si u drugome stanju!
To je Annu navelo na pomisao da smisli i pribavi dokaz o Andreinoj trudnoći. I uspjelo je.
– Dao mi je tisućicu.
– Tisućicu za pobačaj? On je škrt.
– Što da napravim s novcem?– Uloži je u "pothvat Tili". Hitno trebamo obrtni kapital.
– Kad bi znao.
– Samo polako. I ne zaboravi na dječju opremu. Čim nahrupi sljedeći put, isturit ćeš trbuh i pokazati mu nekoliko dražesnih odijelaca. To će ga oboriti.
– Ili on mene.
– Osigurat ćemo te, ne brini. Pismo kod bilježnika i tako nešto.
– Misliš da će uspjeti? .
– Zajamčeno.
Spuštajući slušalicu, Anna se osjećala kao kod dobroga seksa. Čak nije ni zatvorila sobna vrata. Natkoljenice joj se razmaknu, a jedna joj ruka sklizne između. Tamo je bilo vrlo toplo.
Kad je podignula pogled, ugleda Tilla. Stajao je vani, u mračnome predvorju. Ruka joj klone na stranu. Prije nego se stigla okositi na njega, već je iščeznuo. Anna razmisli, je li to on stvarno bio tamo i gledao ju? Ili joj se tek pričinilo? No u mislima je jasno vidjela njegovo lice ispred sebe. Uspalio se, gledajući ju pri onome.
Tili, zirkalo! Možda će ga ponovno pustiti neka gleda. Ovaj put je to bila slučajanost. No moglo je biti drukčije, dio velike zamisli "Tili, ščepat ću te!" Po prvi put Anna osjeti kako je moć zavodljiva. Odvratna sam, pomisli.

Zabija sluz i igra prstima

Anna se probudi i pomisli na svoje cvijeće. Jučer je kupovala poput luđakinje. Patuljasti papar, slak, bršljan, mahovinu, gloksinije i dvije sadnice oleandra. Ne razmišljajući posebno, u cvjetnome je centru grabila redom, za šeststotina sedamdesetosam maraka. No to ju je ostavilo hladnom. I to premda je još jedva imala novaca za ovaj mjesec, bilo joj je kao da više ne mora pretjerano štedjeti kao do tada.
Protegne se u postelji i zažmirka prema suncu. Provest će dan u vrtnim poslovima, sve iznova zasaditi i biljke preseliti u nove lonce. Vidjela je već i njušila šareno bogatstvo. Ako će Sunce sjati kao sada, neće dugo potrajati, pa će sve uokolo nje cvjetati.
Anna je radila u vrtu. Nije čula Tilla kako dolazi.
– Što je ovo? – začuje iznenadno.
Tek zahvaljujući tim trima riječima, postane svjesna njegove nazočnosti. Pažljivo smjesti sadnicu u pripravljenu posudu i dopuni svježom zemljom. Ta vidio je, što radi.
– Stojiš mi na putu – reče on.
Tili je stajao točno ispred kante za polijevanje. Morala je još zaliti svježe posađene begonije.
– Mrzim begonije – reče on, ne mičući se s mjesta. Kod njegovih doma stajali su uredno nanizani redovi kutija s begonijama. "Kao desetak jastučića na sofi, svaki s udubljenjem u sredini", izrugivala se nekoć Anna, jer je nadu to prenemaganje i petljanje svoje svekrve s begonijama nalik jastučićima na sofi i istodobno oko svečane smotre zidnih tanjura doživljavala kao proturječje.Takvim je primjedbama Anna pogodila Tillovo osjetljivo mjesto, jer je odbijao priznati da spada u taj svijet jastučića s udubljenjem, kao ni u one previše napredne tipove.
Anna je sadila svoje begonije razbacano i grmoliko. Nije imala ništa protiv begonija.
– Volim begonije. – reče i okrzne Tillovu hlačnicu. Stajao je tu poput uljenoga kumira.
– Pripazi malo! – uzvikne Tili.
I odmah započne otresati negužljivo sukno svojih hlača maslinaste boje. U posljednje je doba razvijao nekakvu sklonost prema najmodernijim materijalima i krojevima. Vlažan grumen zemlje, koji se odmrvio s Annine ruke, lijepo se razdijelio po njegovoj hlačnici. Izgledao je kao posran. Anna je s krajnjim naporom uspijevala očuvati barem poluozbiljno držanje.
– Smijeh će te već proći! – okosi se on.
– Tako?
Anna je čučala na nožnim prstima, pa se sad obim rukama upre u natkoljenice. Tili joj je pogledom slijedio ruke. Jesu li joj moguće traperice otvorene?! Opipa zatvarač na rasporku, sve je u najboljemu redu. Kad je pak maknula ruke, ostadoše joj na prednjemu dijelu traperica tragovi zemlje.
Tili se zabulji u tamnosmeđe grumenčiće.
– Svinjo.! – reče.
Anna ga pogleda, upravo joj je pred očima zaigrao prizor od jučer navečer.
– Ma nemoj?
– Samo si ništa ne umišljaj!
– Dobro, razgovarajmo o opipljivijim stvarima. odvrgne ona. – O novcu. Novac koji sam naslijedila, nije nikakvo umišljanje. Do sljedećega tjedna želim svoj novac natrag.
Bilo je sasvim jednostavno, riječi su kao same od sebe tekle iz njenih usta. Čudila se, koliko je to lako išlo. Još je mnogo ranije trebala načeti to pitanje, jasno i s utvrđenim rokom, do sljedećega tjedna.
Jedino je tako sve postajalo konačnim. Novac je bio istodobno i moć.– Moraš ponajprije dokazati, da je nešto ostalo od tvojega novca. – smišljeno će on. – Zajedno smo ga spiskali. To je moj prikaz stvari.
– Kupio si vrijednosnice za taj novac. To se može dokazati.
– Otvoreni poslovi. Bez imena i dokaza.
Anna ustane. Dohvati veliku kantu za polijevanje, zamahne širokom kretnjom i zaljulja je poletno preko sandučića s cvijećem. Mlaz raspršene vode pljusne po njegovim postolama i hlačnicama, a ona je i dalje ravnomjerno ljuljala posudu amotamo. Uredno i temeljito zalijevajući.
Dakako, znala je to u naprijed. Imao je svoju prigodu. Za sve što je sad dolazilo, bio je sam odgovoran. Kocke su bile bačene.
Anna se nije ni najmanje osvrtala na njegove kletve, pa s praznom kantom pođe u podrumsku v praonicu. Tamo uzme gumenu cijev i otvori slavinu. Šum vode prekrije zvuke iz vrta. Kad se pak Tili pojavio na podrumskim vratima, ona bez riječi usmjeri mlaz u njega, potegnuvši kratko vodom po njemu gore i dolje. Zatim mirno napuni kantu za zalijevanje do vrha.
– Dopusti. – rekne i progura se mimo njega van. On ostade stajati na mjestu, kao lipov svetac, ne mičući se.


Anna se otuširala. Nokte na rukama je snažno istrljala četkicom, a zatim očistila i dotjerala turpijicom. Unatoč tome ostao joj je smeđi rub ispod nokata. Svejedno, pomisli. Mrzila je s rukavicama raditi po vrtu, od toga je gubila osjećaj za zemlju, nježne biljke i vlastite prste. Radije je nekoliko dana hodala uokolo sa žalobnim rubovima na rukama. Utrljala se kremom i zatim navukla jutarnji ogrtač, pa pođe u kuhinju. Tamo si natoči veliku čašu mlijeka. Napuni nešto mlijeka i u malenu keramičku pliticu, pa se s tim zaputi natrag u svoju sobu. Oba njena gosta, koje je imala na boravku, također su voljela mlijeko.
– Hans! Franz! – zazove glasno.No obje crne žabice u terariju[132] djelovale su kao da spavaju. Nisu se micale. Bile su to trome, bradavicama prekrivene životinje. Anna si nikako nije mogla zamisliti, što su to njene obje nećakinje nalazile na njima. Te riječne žabe je Julius donio s jednoga godišnjeg odmora. Zajedno s mačorom i dva kunića, po jednim ježom, hrčkom i papagajem, posjedovali su Lieboldovi trenutačno 'malen zoološki vrt. A taj je redovito predstavljao nepriliku, kad bi oni odlazili na putovanje. Tad bi životinje dijelili uokolo na čuvanje. Anna se odlučila za obje riječne kornjače.
– Zašto ne uzmeš hrčka? – upitao ju je Julius. Znao je da Anna smatra žabe odvratnima.
– Ne, daj mi Hansa i Franza – odvratila je. Zapamtila je, što je njen šogor prije dvije godine pričao o koloradskim[133] riječnim žabama. "Takva žaba luči najluđu drogu, a nitko me ne može otkriti!" Svi su se smijali, razumljivo. Prije nekoliko dana je Anna posla u sveučilišnu knjižnicu i potražila u registru pod bufo arvalis[134]. Bilo je točno. Žablji otrov je unutar nekoliko sekundi izazivao snažna priviđenja. Djelovao je jedino u glavi. Tamo je izazivao pomutnju, ostatak tijela je odumirao. Zapisala je kako se otrov rabi, pokatkad čak pri liječenju, primjerice kod reume i kostobolje. Čitajući to, morala se nasmijati. No njen vlastit smijeh je prestraši, pa se nelagodno osvrne uokolo. No tu je bila tek stara knjižničarka, koja je premetala svoje kartice i čak nije ni podignula pogled. Anna je nastavila žustro čitati. Taj otrov djeluje preko dišnih putova, kroz kožu i želudac. Zajedno s vlagom djeluje osobito brzo. Konjak, pomisli odmah Anna, prisjetivši se kako je nedavno Tili natezao iz boce s tim pićem, premda je inače pio umjereno. Još joj nešto padne na pamet, sperma je također vlažna. Postupak dostojan jedne vještice, zaključi.
Zaklopila je leksikon i uredno ga odložila natrag na policu. Bila je to njena igra. Jedino je morala sastrugati sluzavu izlučevinu iza žabljih očiju i s nogu, pa je osušiti.
Za to je sad uporabila malenu drvenu lopaticu, pri čemu je pobjednički osjećaj u njoj nadvladao gađenje. Jedino nije bila sasvim sigurna, koliko jak mora biti obrok namijenjen za njenu svrhu. Iskušat će to, odluči. Ta imala je vremena! Posjedovala je već sasvim lijepu pričuvu te tvari. Osušena, izgledala je bezazleno, moglo se čak reći, nije djelovala ni neukusno. Osušenu masu je zdrobila tučkom u mjedenome mužaru.


Annu iz sanjarenja prene zvrndanje telefona. Upravo je klečala pokraj terarija i promatrala obje žabice. Gledanje životinjica još ju je dublje uvlačilo u tu zamisao, koja je niknula i uobličila se u njenoj glavi. Na početku se činilo kako su to tek poigravanja njene mašte, ali sad su poprimale stvaran oblik. Svako Tillovo uzmicanje doprinosilo je oživotvorenju njene zamisli.
Anna se hitro uspravi. Trnulo joj je u stopalu, jedna noga joj je zaspala. Trnci su bili neugodni, pa jednom rukom protrlja zamrlu nogu, dok je drugom rasklapala slušalicu.
– Liebold – javi se. – Anna Liebold.
– Ovdje Anette – začuje se glas na drugome kraju, te ne čekajući Annin odgovor, dometne. – Kad ćeš biti pripravna?
Zamisao o tome javila se Anni, kad je otvorila poštanski pretinac i u njemu našla tu omotnicu. Kao da je na taj komad papira netko prevrnuo cijelu bočicu mirisa. Toliko je vonjalo to pismo! Anna je naškubila nos, bilo joj je odmah jasno, pismo je namijenjeno Tillu. No u ratu ruža vrijedila su druga pravila. Otvorila je pismo. Žena se zvala Monika. 'Tvoja Monika", stajalo je pri dnu lista, ostatak je bila čista pornografija[135]. Anna je ipak uspjela razabrati, Monika je jedna od tipkačica iz ureda za prijepis u njegovome poduzeću, te je dopustila Tillu da je potuca. U pismu se potanko upućivalo na Tillov okretan stolac, na čajnu kuhinju i čak na zahod za gospođe. Sve skupa bilo je za bljuvanje. Vrhunac je pak bila ta slika. Gore i dolje afrokovrčice, gore žute slamaste boje, dolje polusmeđe. Ostatak je svjetlucao kroz nekakvu krpu od prozirnoga tkanja, nalik velu. Nije izgledala loše, jedino užasavajuće prosto. Monika je bila ključ za Anette.
Anna je pričekala sljedeću srijedu. Dobro joj je došlo, što je poznavala Anettin raspored. Ispred prodavaonice biranih jestvina Hoss prišla je ženi. "Ja sam Anna Liebold", rekla je bez uvijanja. Ona druga je razvukla lice. Anna je pak odustala od rečenica, koje je prethodno pripremila. Ova Anette je bila drugoga kalibra nego Ramona ili Andrea. Anna je to osjetila. A bio je to i izazov, jednu takvu ženu privući na svoju stranu. Zato je tek, bez riječi, izvukla iz ručne torbice obnaženu snimku one Monike. "To je Tillova najnovija družica", rekla je zatim i dodala "Trebale bismo popričati, trenutačno nas je četiri«.
"Četiri", upitala je Anette, zureći u snimak. Bilo je bjelodano, ona poznaje tu Moniku. Jedna od mnogih iz njegovoga ureda za prijepis, koju je moguće i Anette osobno zvala radi kazivanja u pero i s kojom je dijelila svojega ljubavnika. Jasno, ni ne sluteći to.
"Četiri", ponovila je Anna. "Želite li dokaze?"
"Ne", odvrati druga, zureći i dalje u snimak, u prozirnu krpu prebačenu preko obnaženoga tijela, te razbludan smiješak na licu iznad toga. Da, poznavala je to lice. "Maknite je.", reče. Glas Lady od mramornoga predvorja je zadrhtao.
"Dobro", odvratila je kratko Anna. Ponovno je složila pismo, pa ga zajedno s fotografijom vratila u svoju ručnu torbicu. Tad se Anette ponovno pribrala. "I što hoćete od mene?", upitala je.
Tako je Anna počela kazivati o svojemu vještičjem sijelu, o maštanjima i žapcima, o Tillovome "na pol koplja", te o znaku preklapanjem prstiju, od kojega bi pobjesnio.Kad je završila, oko Anettinih usnica poigravao je smiješak. Ali u njemu nije bilo ničega prijateljskog. "Zasluživao bi to." rekla je.
"Zaslužio je to", ispravila ju je Anna.
"Da", kimnula je Anette. "Slažem se, neka doživi svoje vještičje sijelo." Inače nije mnogo govorila. Čak nije ni jedan jedini put spomenula tog Anselma Hussera, premda joj je moralo biti jasno, kako Anna pouzdano zna sve o njenim srijedama.
Anna je pak istodobno mogla dobro naslutiti, što se odvija u Lady od mramornoga predvorja. Ta je imala svoju veliku ljubav, jedanput tjedno, svake srijede. Sve ostale dane imala je jedino svoj posao i sebe samu. Bila je tipična poslovna žena, koja je bezuvjetno težila za uspjehom, no unatoč tomu ostajalo je dovoljno usamljeničkih sati. Anna je pak i predobro znala, koliko je Tili mogao djelovati uvjerljivo, kad mu je do toga bilo stalo pa se trudio. Mogao je toj ženi hiniti bliskost i prisnost, ali ju je zavarao. Žena poput Anette ne oprašta to nikad, pa makar i stotinu puta imala drugoga ljubavnika.
Anette je preuzela i da obuzda tu uredsku curu. "To ću ja srediti", rekla je kratko.
"A ako sve izbrblja Tillu?", napomenula je Anna, postavši nepovjeljivom. Nije bila naučena da jedna od drugih žena preuzme vodeću ulogu, a nije to ni htjela. Potezanje konaca htjela je sačuvati za sebe.
"Neće blebetati", odvratila je Anette vrlo hladno. " Posao joj ovisi o tome, a i još ponešto uz to."
Anna nije više razglabala. Tu se ženu nije moglo baciti u isti lonac s Ramonom i Andreom. No ona će ipak pripaziti.
– Kad ću biti pripravna? – ponovi sad Anna pitanje one druge, svejednako si trljajući stopalo, premda su trnci popustili. – Bilo kad! – dometne.
– Onda sutra – odvrati Anette. Zvuči kao zapovijed, osupne se Anna.
– Ne! – usprotivi se. – Ne sutra.Zapravo nije ništa proturiječilo sutrašnjemu danu. Osim jednostavne okolnosti, Anna si nije htjela dati oduzeti vodeću ulogu iz ruku.
– Nego kad?
– Sljedećega petka počinje moj žablji igrokaz – odredi Anna. – A za završni udarac uzet ćemo srijedu koja slijedi nakon toga, tad je Tili i onako kod kuće.
Anna je znala, ovoj drugoj neće biti pravo za tu srijedu, ali i da neće ništa reći, jer nije htjela spominjati onoga Anselma Hussera. Anselm Husser je bio zajednička tajna između te dvije žene. Ramona i Andrea nisu znale ništa o tajanstvenome gastronomu. Zbog Anettine šutnje se Anna osjeti još malo jačom.


Sljedećega petka došao je Tili kući već u četvrt poslije deset. Unatoč tomu, Anna nije bila nepripravna. Jer, dvije minute poslije deset, nazvala ju je Anette Schmucker: "Upravo je pošao!" Sve se odvijalo prema zamislima.
Čuvši ga kako otključava vrata, Anna se zavali u postelji. Glava joj je dodirivala ležaj, zatvorila je oči i raširila noge. Ruka joj se počne poigravati, glavu joj je obuzela želja.
Znala je, Tili će stići nabrušen. Anette ga je trebala razdražiti i zatim otpraviti. Zastat će tamo u predvorju i motriti je, ta vrata je ostavila širom otvorena. Svjetiljku je pak tako smjestila na svoj stolić za dotjerivanje i podesila joj kut, da može sve dobro vidjeti.
Stajao je tamo. Zurio je u nju. Ovaj put nije nestao, kad se Anna uspravila na postelji.
– Stalo ti je do toga.! – reče on, povlačeći kopču na pojasu.
– Jedino s gumicom. – odvrati ona, pokazujući na noćni ormarić.
Tili se zabulji u kondom, koji je tamo ležao izvađen iz omota, tako rekuć pripravljen. Nije bio glup. Bila je to stupica. Mogla je biti stupica.!
– Ili moguće želiš da zaneseni? – nije mu Anna dopustila daljnje razmišljanje. – I to upravo sad?!Nije to bila samo odvratnost prema njegovome ogoljenom udu, koja je Annu potaknula na zamisao o kondomu. Doduše, ovako utrpano u gumu, bilo je nekako manje osobno. Ipak, bilo je tu još nešto.
Zanijeti? Tili se trgne. Andrea je bila trudna! I nije htjela pobaciti. Trenutak je izgledalo da je izgubio želju.
Anna ga dozove natrag. Kružeći bokovima, pohotno. Jednostavno nije mogao skrenuti pogleda s prizora koji mu je nudila.
– Gaduro! – zastenje on i dograbi kondom.
Hitro ga navuče, bio je vrlo uspaljen. Uzdisao je pritom i stenjao. Anna ga je pak promatrala. Moralo bi ubrzo početi djelovati. Droga bi jedino planula u glavi, ostatak tijela bi odumirao. Nije ga ispuštala iz vida, njegov je jarac sad bio u gumici. A kondom je ona prethodno obradila, pa ipak mu je još uvijek stajao. Žablji prah nije djelovao. Morao je postojati neki izlaz, a tad se dosjeti.
– I opet ništa?! – istisne, hineći žaljenje. Izgledalo je kao da ju ne čuje.
– I opet ništa?! – ponovi Anna, glasnije i s još više žaljenja u glasu.
Napokon se promijeni ono njegovo dahtanje i stenjanje.
– I opet ništa?! To je djelovalo.
Tillovo lice kao da postade nekako prazno. Pjetlić mu splasne. Zabulji se u čistu gumicu navučenu preko njegovoga smežuranoga uda.
– Ništa? – upita blesavo.
– Ništa! – odvrati Anna i okrene mu leđa. – Ugasi svjetlo! – dovikne za njim.
Stvar je djelovala.

Priviđenja

U Tillovoj je glavi tutnjala strahovita zbrka.
Oženiti se? Ta bio je oženjen Annom.
"Ugasi svjetlo", rekla mu je, a on je poslušao. I to ostavivši spuštene hlače i s mlohavim udom.
Anette je bila svemu kriva. "Moram pod tuš, sjedni!", rekla mu je.
Način na koji je podignula obnaženu ruku i onjušila se pod pazuho, raspalio ga je do krajnosti. Već se razodjenuo. Kad je pak došla iz kupaonice, pogledala ga je i zijevnula. Jednostavno ga je otpravila. Postojao je taj drugi. Danas je bila srijeda, sad je bila s njim, vidio ih je ispred sebe, promatrao ih je oboje. Toga se jednostavno nije mogao osloboditi.
Bilo mu je kao nekome, tko tek jedanput pogrješno nagazi i pritom pokrene odron.
Andrea je s njegovim novcem kupila dječje hlačice i čarapice. "Dobit ću dijete«, rekla mu je, kad se pojavio kod nje. Nije više bila ono bledunjavo stvorenje, a ni djevojka nije bila više.
Ramona, sljedeći pokušaj, bila je živčana. "Ubit ću te!", zakriještala je. Zapravo je oduvijek bila živčana. Mrzio je živčane žene.
Tili je danas satima sjedio za svojim uredskim pisaćim stolom, tek tako. "Gospoda čekaju već tričetvrt sata.", upozorila ga je činovnica. Čak je zaboravio i taj poslovni dogovor.
Napokon je ipak otišaotamo , no poslije više nije znao o čemu se razgovaralo.
– Naručio sam stol kod Maxwella. Za osam! Dotjeraj se.
Rekavši to, Tili je već htio poklopiti slušalicu. Birao je "12", to ga je na kućnoj mreži spajalo s prijepisnim uredom. Zatražio je gospođicu Moniku, to nije bilo neobično, pogotovu jer je njegova vlastita tajnica već tri tjedna bila na oporavku u toplicama. Tili baš nije bio osobito raspoložen za izlazak s tom djevojkom. Nije čak ni bio siguran, je li lokal poput Maxwella prikladno mjesto za nju. U uobičajenim okolnostima vrlo bi temeljito odmjeravao kamo će pozvati neku ženu. Dva ili tri puta je naručio jelo iz Casina, restorana za više činovnike, kad je Monika bila kod njega. Prekovremeni sati s njom nisu bili loši, no posljednji takav susret bio je prije punih tjedan dana. U posljednje vrijeme pak kao da joj je glas zvučao pomalo narogušeno. Poznavao je takav tip, željne ševe i istodobno tobože sramežljive, a mislile su zapravo jedino na vjenčanje.
– Ne! – reče je Monika.
– Kako? – Tili se zabuljio u slušalicu, ne vjerujući svojim vlastitim ušima. – Nego što onda? – upitao je nestrpljivo.
Trebala bi biti sretna, što izlazi s njim, pomisli. To još nikad nije učinio, ni s njom niti s bilo kojom drugom namještenicom. Nije bio sklon miješanju ta dva svijeta. Anette je bila iznimka.
– Rekoh ne. Neću ići s tobom na večeru!
– Razumijem, gospođice Monika. – rekao je Tili i tresnuo slušalicom.
Nije razumio ništa. Živio je u svijetu pomahnitalih žena, o tome sad više nije moglo biti nikakve dvojbe. Najbolje će biti, pođe li mirno doma i dobro potegne iz boce.
Usput se Tili zaustavio uz kiosk i kupio bocu konjaka. Nije bio siguran, je li konjak što ga je imao kod kuće, još pitak.
Slike što su ga progonile neka se rasplinu i nestanu. Ovo se više nije moglo izdržati.
– Dupe jedno! – zaurla Tili.
Dvokolica se na semaforu pogurnula ispred njegovoga automobila. Lijepo je zastrugalo, dobro je to čuo. Mulac mu je uništio auto! Tili silovito gurne vozačeva vrata i iskoči na cestu. Spodoba sa zaštitnom kacigom na glavi je upravo htjela ponovno uzjahati na svoje vozilo, jer se svjetlo promijenilo na zeleno. Otraga se oglasiše automobilske sirene.
– Ništa od toga, prijatelju! – drekne Tili i dograbi čovjeka za kožnat ovratnik, stišćući snažno, te povuče.
Vozač dvokolice se nađe na tlu, a ljudi otraga se počeše uzrujavati. Pojavi se i policajac.
– Želite li podnijeti prijavu zbog tjelesne ozljede? upita policajac vozača dvokolice.
– Da! – odvrati ovaj. – Takav jedan to zaslužuje.! Zabilježeni su tad osobni podaci. Tili razumljivo nikoga nije htio ozlijediti, izjavio je, nije ni ozbiljno nasrnuo, nikad nije bio sklon nasilju.
– Ispričajte to sucu – odmjeri policajac, sklapajući svoju bilježnicu.
– Dupe jedno! – oglasi se Tili.
– Kako, molim? – okrene se policajac ponovno prema Tillu.
Tili potrese glavom.
– Ah, ništa! – odvrati i sjedne u svoj automobil.


– Anna?
Neće ga više navući.! Tili zazove još dvaput. U kući sve ostade tiho.
Tili odloži bocu s konjakom na stol u dnevnoj sobi, postole je kao i uvijek izuo pokraj vrata. Pođe zatim u kupaonicu i otvori pipac, to mu je bila navika. Uvijek bi, došavši iz ureda, ponajprije odlazio u kupaonicu, te si temeljito umio ruke i lice, a potom i oprao zube. Na koncu bi još progrgljao vodicom za usta. Poslije toga bio je drugi čovjek.
Vodica za usta je imala neobičan okus. No danas je sve imalo neobičan okus.! Unatoč tomu progrglja triput, puštajući da mu vodica zalazi duboko u ždrijelo. Na stoliću ispred kauča, pokraj boce konjaka, otkrije svoj okrjepljujući napitak. Nije se mogao prisjetiti da ga je ovamo stavio. Obično bi ga odlagao na policu u kuhinji. Svakoga jutra i večeri popio bi pun poldopčić, bila je to njegova posebna mješavina. Ljekarnik je bio čovjek njegove dobi, a između njih dvojice uspostavilo se ono posebno razumijevanje kakvo zna nastati između muškaraca.
Tili i sad natoči pun poklopac napitka i proguta tekućinu. Onaj neobičan okus u grlu ostade. Posegne tad za bocom konjaka. Nije imao čašu. Ustane još jedanput, kako bi iz staklene police uzeo jednu trbušastu za konjak. Vrativši se, učini mu se kako čuje tihu glazbu. Vrlo tihu. Zasigurno se Anna ponovno rasteže na svojoj postelji, puštajući pritom toga Phil Colinsa da gudi.
– Mir! – zaurla. – Mir!!!
Možda ga samo želi na vabiti gore. Mene ne, pomisli, tebi više neću uletjeti u mrežu. Potegne dobar gutljaj iz čaše. Neobičan okus u ustima mu popusti. Ponovno posegne za bocom, konjak je uz pljuskanje tekao u bucmastu čašu, a pritom je ponešto kapalo i na stol. On to ne zamijeti. Kad je ispio i treću čašu, piće počne djelovati. I to brzo, nije bio naučen na alkohol. Trebao je prije toga nešto pojesti.
Okretanje u glavi mu se ubrza. Zagleda se u svoje ruke, koje su mirno počivale na naslonima sjedalice. No unutra su se i one vrtjele, bio je to vrlo neobičan osjećaj. Imati ruke, u kojima se sve kovitla i kruži. Moram ih čvrsto uhvatiti, pomisli, ali kad je desnom pokušao dohvatiti lijevu, nije ju našao. Stisne oči.
Nakon nekoga vremena ponovno ih otvori i uzgleda, ali vrlo polako. Jer, ono okretanje, kruženje i kovitlanje u njemu sad mu je zahvatilo i vrat i prsni koš. Tad ugleda Moniku. Stajala je netom ispred njega, vrlo velika, a glazba odozgor je iznenadno zatutnjala vrlo glasno. Žena je bila potpuno naga, osim prozirnoga vela koji je ogrnula. Vlasi na glavi bile su joj obojane, dolje je bila mnogo tamnija. Tili zahihoće, zapazivši kako je Monika četvrtastai odrezana kod koljena. Još nikad nije ispred sebe imao ženu bez potkoljenica i stopala.
No tad mu se hihotanje sledi.! Četvrtastoj Moniki pristupi Ramona, za njom Andrea, pa Anette i posljednja dođe Anna. Sve četiri žene bile su potpuno obnažene.! Bilo je kao na nekakvoj pozornici, ali je to bila njegova dnevna soba. Toliko je još znao.
– Odlazite! – rekne i pokuša rukom obrisati tu suludu sliku ispred očiju.
Ruka ga ne posluša. Zakovitla se i zaokruži, vrtlog divljih krugova i lopti prostruji mu tijelom, razvlačeći se u spirale i beskrajno se zaplićući međusobno. Šćućurio se iza tih silnih rešetki i kružnih prstenova, ali onih je pet žena i dalje zurilo u njega. Rešetke nisu bile nikakva zaštita protiv njih, ostao je visjeti unutra. A one su prilazile bliže, sve bliže.
– Ne! – zaurla.
Ili mu se tek učinilo da je istisnuo neki glas?
– O, ipak. – rekne jedna od žena i stupi još korak bliže.
Glava joj je ostala zabačena prema natrag. Svih pet lica kao da je bilo uronjeno u nekakvu neobičnu maglu, no zato su im prsa i međunožja bujala do divovskih razmjera. Nije više znao, koja je od žena prva posegnula kroz te uzvitlane krugove prema njemu. Krugovi se zaustaviše.
– Ne ide. – promrmlja on.
Nije ni moglo uspjeti. Jednoga muškarca nisu mogle silovati. Muškarac mora pritom biti pripravan.
– O, ipak!
– Mlohav je.
Po prvi put je Tili bio sretan, što mu je smežuran.
– Tvrd je.! – začuje tad. – I danas će ostati tvrd. Darujemo ti vječnu tvrdoću.
Tili zatrepće prema dolje. Između raskrečenih nogu, koje su ga s tiskale, nešto je stršalo. A na lice mu se natisne mekano meso, prsa neke žene, vonjalo je po ženi. Duboko udahne za zrakom, kruženje i kovitlanje se ponovno pojača.
– Stoji mu! – začuje. – I kako mu samo stoji!Tili ih je slušao kako govore, bilo ih je četiri. A vidio je to između svojih nogu i vlastitim očima, nije bilo mlohavo, premda je mislio da bi moralo biti beživotno. Sad je i sam osjećao kako ta njegova stvar raste i raste, a on se od toga nije mogao obraniti.
– Ja prva! – rekne jedna od te četiri.
Više nije mogao razlikovati glasove tih žena, samo je osjećao jednolično udaranje o njegovo tijelo. Prva ga je zajahala.
– Sad ti! – rekla je.
I druga se uspne na Tilla.
Bilo je to poput beskrajnoga kolopleta žena bez lica, on im više nije mogao razlikovati ni tijela. Postupno su sve više i više ličile jedna na drugu, njihovi su bokovi kružili po njegovome tijelu. Morala je to bili silovita osovina, koja ih je nagonila na takvo strašno stenjanje i zavijanje.! Njegova osovina, mogao ju je slomiti, ali ruke su mu posizale u prazninu.
– Tvoja stvar sada pripada nama.! – čuo ih je kako govore i smiju se pritom.
Bilo je to prosto i razulareno cerekanje, ni jedna se žena ne bi smjela smijati tako. Njegove prazne ruke pretvoriše se u nožice, htio je njima ubadati ta ženska tijela. No tek je nabadao rukama, a njihov se smijeh sjedini u prodorno kriještanje. Ubadao je u prazninu, one bi se zalelujale i razmaknule, ali čim bi povukao ruku, nekako bi se ponovno zgusnule i slile u ranije oblike.
Potonuo je u kružeća međunožja i njihova runa, oko njega su tukle i pljeskale podivljale sise goredolje. Osjeti, kako je besmisleno braniti se od svega toga. I potpuno se izgubi.
– Izgubio je svijest – reče Anette i siđe s opuštenoga muškog tijela.
– Stvarno? – upita Ramona. – Mislim, je li mrtav?
– Glupost! – odreže Anette, prigne se i posegne za onim između Tillovih nogu.Stvar je bila slomljena, a ličila je na jelov češer. Zapravo to i jest bio češer. Andrea je taj klin ukusno umotala u ružičastu svjetlucavu foliju, koju je prije toga izrezala u trakove. Pri ovome šašavom igrokazu su se traci pomaknuli, pa su ljuske jelovoga češera sada prosijavale. Bila je to Andreina zamisao, za podlogu cvjetnih aranžmana i inače je rabila jelove češere.
– To izgleda smiješno – primijeti Ramona, zagledavši se u ružičastu tvorevinu u Anettinoj ruci. Pritom još i zahihoće.
– Radije već jednom izlij taj njegov okrjepljujući napitak – naloži Anette Ramoni.
To baš nije zvučalo osobito ljubazno, prije bi se moglo reći razdraženo.
Anna nije bila sigurna, hoće li uopće djelovati žablji prah, što ga je ubacila u Tillovu vodicu za usta i njegov okrjepljujući napitak. Ostalima nije ništa rekla o svojim dvojbama. Slutila je, ova će čarolija jače djelovati na Tilla od bilo kakve droge. Riječi i pogledi i tijela mogu biti jači, žene vladaju tim oružjem. Zato su u srednjevjekovlju i bile spaljivane kao vještice. Bila je to čarolija, na koju će Tili u budućnosti uvijek misliti, kad god svojega pjetHća uzme u ruku. Netom je pak izgledalo, kao da si ga želi otrgnuti s tijela. Svojega najboljeg prijatelja!
– Na neki je način ipak mrtav. – primijeti Anna i pomiluje smežuran ud, koji je prouzročio tu dvorsku revoluciju.
Pritom gotovo osjeti sažaljenje.
– Dođi – Anette uhvati Annu za ruku, pa doda tiho, kako je ostale ne bi čule. – I meni je bio drag, na neki način.
– Da. – dopusti Anna da je ova povuče. Iznenadno joj postade studeno. Vještičje je sijelo minulo, netom se još žarila, bila je to vražja igra i vrlo dojmljiva. Anna potraži uokolo svoju odjeću i navuče ju, pa se zaputi do zrcala. Tamo pozorno popravi luk na vjeđama, te nanese crvenila na usne. Mora hitno frizeru, ali to može srediti i u Hamburgu. Pri pomisli na predstojeće putovanje uvijek bi se zagrijala, ali ipak drukčije nego netom, u onome kovitlacu vještičjega sijela.– Kad nam polijeće zrakoplov? – upita Anettu.
– U šest i pet – odvrati Anette, koja je i pribavila karte. – Imamo još dovoljno vremena. – napomene.
– Na brzinu ću nam još skuhati kavu – reče Anna. Sjedile su za jedaćim stolom, ni deset punih koraka udaljene od Tilla. I držale se kao da on više ni ne postoji. Nije se micao.
Popile su kavu, ne govoreći ništa. Kao da su osjetile potrebu ostati na samu sa svojim mislima. Čak i Ramona.
– Mogle bismo. – reče tad Anette.
Ustane prva, a ostale pođoše za njom gore, na kat. Tamo su stajale četiri putne torbe, poredane jedna uz drugu.
– Trenutak – rekne Anna i pođe dolje do Tilla. Prigne se k njemu i iz džepa na hlačama mu izvuče ključ. Zatim pođe ponovno na kat, otključa njegovu sobu i ormar, u kojemu je po najnovijemu čuvao važne isprave. Prolista hrpicu tankih plastičnih košuljica, sve dok ne naiđe na jednu s natpisom Vrijednosnice.
Tili je istodobno bio i uredan i nepovjerljiv čovjek, nije imao povjerenja čak ni u trezor svoje banke. Svoja blaga htio je uzimati u ruku i razgledavati ih, pa čak i kad se radilo o otisnutim papirima.
Anna je ispravno pretpostavila, pa iz prozirne folije izvuče vrijednosnice, odreske i obračun. Gurne ih u svoju torbicu i zadovoljno kimne. Što je ono Tili rekao? Papiri bez imena nemaju čvrstoga vlasnika. Toliko je bio u pravu!
Zaključa ormar i sobu, vrati se u prizemlje i gurne ponovno ključ u Tillov džep na hlačama. Zatim još preko njega raširi vunen pokrivač, prije nego se pridružila ostalima.
– Nešto si zaboravila? – upita Anette.
– Da. Nešto, što je moje.
– Onda idemo.
– Onda idemo. – ponovi Anna.
Nekako je osjećala, više se neće morati vraćati. Bio je do dobar osjećaj.
– Ja letim! – uzvikne i skoči preko četiri stube, koje su vodile od izlaznih kućnih vrata u vrt.Tamo pak potpeticom zapne za komad željeza, koje \v Tili postavio kao otirač blata s obuće. Prigne se za postolom, no u ruci joj se nađu dva komada. Potpetica se odlomila.
– Vidiš! – reče joj Ramona.
Ona vjerojatno nikad ne bi došla na pomisao, da koči niz nekoliko stuba.
– Svejedno – odmahne rukom Anna. – To su tek postole.
Zavitla postolu i njenu potpeticu u grm rododendrona. Tili će se začuditi. Tad rastvori svoju putnu torbu i iz nje izvuče drugi par obuće.
– Taaako! – rekne glasno. – A sad krenimo već jedanput!
Najradije bih još jedanput poskočila, pomisli.

Žena od krvi i mesa

– Liebold iz Kolna. – odmjereno reče Anette. – Naručene su jednoposteljne sobe.
Mlada dama na prijemnici hotela Elysee se ljubazno smješkala, uvježbanim vrscima prstiju klizeći preko tipkovnice svojega računala.
– Četiri jednoposteljne na ime Liebold – potvrdi i posegne za prijavnim obrascima. – Biste li se htjeli upisati. – na tren je oklijevala. Tad doda, pogledavši Anette. – Gospođo Liebold.?
– Da – odvrati ova.
No i ostale četiri ponoviše uglas "Da!" Četiri puta gospođa Liebold?!? Mlada dama se zabezekne.
– Molim". – reče, pomalo suzdržano, pa otrgne četiri prijavnice. Žene su upisaše. Kao Anna Liebold, Ramona Liebold, Andrea Liebold, Anette Liebold. Četiri tajnovite sestre.
– Jeste li vidjele to glupo lice? – javi se Ramona, blago gurnuvši Annu, dok je ispred nje išla prema dizalu.
Guranje doista nije bilo nužno, Ramonu se nije moglo prečuti.
– Sala ne postaje boljom zahvaljujući glasnoći – primijeti Anna.
No bilo je uistinu duhovito, pretpostaviti kako će iza njih šaputati i nagađati.
– Ne budi takvom.! – prekori ju Ramona, stisnuvši oči u uske proreze.Iscrtano crnilo na vjeđama joj se razmazalo. Tuliti i svaditi se, pomisli Anna. Bilo je pravo čudo, što im ta osoba nije sve pokvarila.
– Za pola sata, prema dogovoru – žustro dobaci Andrea. – Već se veselim našoj kružnoj vožnji lukom.
– A ja na Reeperbahn[136] noćas – zahihoće Ramona. Ostale tri su šutjele. Ramonu se jednostavno nije moglo odgovoriti od te zamisli.


Aussenalster. Binnenalster. Alsterhaus. Rathaus. CreativBunker. Onsongtheater. St. Pauli.[137] Hodale su i razgovarale i jele i pile, spavale i zajutarkovale. Anna nije jela gotovo ništa, premda je bio postavljen bogat zajutrak sa samoposluživanjem.
– Jesi li bolesna? – upita ju Anette.
– Ne.
Anna posegne u ručnu torbicu. Malen rokovnik je još uvijek bio tu, a uz njega je bio i adresni dio.
– Ispričajte me na trenutak – reče im. – Moram upravo sad nazvati.
Zapravo nije ni o čemu drugom ni mislila, još od samoga dolaska na hambušku zrakoplovnu luku. U telefonskoj knjizi su pod David Hansen bila navedena dva broja. Sasvim jasno, nije mogla nazvati kući. Bio je oženjen i imao sina, manjega Davida. Bilo je netom devet. Sad bi morao biti u uredu. Javio se neki ženski glas.
– Halo. – glas je zvučao nestrpljivo.
Žena se javila korektno, no Anna nije odmah odgovorila. Bilo je to šašavo, ali je zamišljala kako će odmah začuti njegov glas. Pomalo se i pribojavala, da će joj taj glas na telefonu zvučati nekako strano. Ali nije računala s tim, da će se javiti netko drugi. Uvijek je mislila tek na Davida.
– Htjela bih govoriti s gospodinom Hansenom – javi se napokon Anna. – Gospodinom Davidom Hansenom.
As kim govorim?
– S Annom.
– Anna.
– Anna Liebold – doda Anna žustro. Došlo joj je da najradije spusti slušalicu.
– Anna? Ti?
– Da.! Ja!
– Mnogo puta sam te htio nazvati.
– Da.
– Nisam stigao. Ja sam tek maleni David.
– Crtež u točionici. – započne Anna. Ali nije znala kako nastaviti. – Hvala! – reče, umjesto bilo čega drugog.
– Nekoliko sam puta navraćao tamo i zamišljao da ćeš ući.
– Ja sam u Hamburgu.
– Dolazim.
– Sad odmah?
– Sad odmah!
I spustio je slušalicu. Anna učini isto. Tad joj padne na pamet, kako on ne može znati, gdje je.! Nazove još jednaput u njegov ured. Ponovno se javi onaj ženski glas od maloprije, ali to Anni nije više ništa značilo.
– Ja sam u Elyseeu. – reče, kad se javio David. Soba tristotine jedanaest.
– Ja sam glupan.
– Ne, ti si David.
– Stižem.


On stiže! Anna odjuri u kupaonicu, izvuče jedan papirnat ubrus iz kutije i s. njim se potapka po licu. Put joj se sjajila, oznojila se. Svuče bluzu, pa nestrpljivo počne pritiskati posudu s tekućim sapunom. Pritiskala je prejako, pa iz pipca iscuri previše guste tekućine. Kremastapjena zalijepi joj se za zglavke. Kad je pak povukla ručicu na slavini, da bi oprala pjenu, okrzne staklenu bočicu s mirisom. Staklo prsne, pa se sitna kiša Chanel No 15[138] rasprši po kupaonici. Sranje! Sad je vonjala kao da je iz javne kuće.
Začuje kucanje na vratima. I još jednaput, žešće.
– Da. – javi se Anna. – Odmah. Pođe i okrene kuglastu kvaku.
– Jesi li imala priviđenje? – upita je Anette. Naime, to je bila ona. A Anna je ostale tri žene potpuno zaboravila.
– Da. Ne. U međuvremenu mi je nešto naišlo. pokuša pojasniti.
Anette počne njuškati.
– Pomalo preobilje mirisa. – reče. – A i bluzu bi trebala ispravno zakopčati.
– Hvala.
– Razumijem. – rekne Anette. – Dobru zabavu! Anna zatvori vrata. On stiže! Odmah pokraj vrata bio je ormar s velikim zrcalom. Anna ugleda svoj odraz u njemu. Drugo puce bluze u prvoj rupici, na vratu još uvijek zalijepljeni ostaci pjene za tuširanje. Obriše ih ručnikom, ali oči malene djevojčice ostadoše.
– Buncam! – rekne glasno i svojemu odrazu u zrcalu isplazi jezik.
No ovo "buncam" zvučalo je jednako kao "on stiže!". Upravo je dotjerala bluzu i jedanput provukla češljem kroz vlasi, kad se oglasi telefon.
– Gospodin Hansen vas čeka u predvorju – oglasi se prijavnica.
Anna pohita dolje.
Davida je vidjela tek jedan jedini put, a bile su tad i poklade. Čovjek s papirnatim nosom i oskudnom paperjastom kosom, a gumena vrpca onoga zastrašujućeg nosa ostavila mu je crveni trag na koži. Ona ga je malim prstom gladila po toj prugi, a on je rekao "Hm." Toga se još sjećala, potpuno jasno.
– Anna.!
Bilo je to sve što je tad rekao. Ugledala ga je sad, nekoliko koraka od nje, a već tren kasnije bio uz nju.
– Anna. – ponovio je, ispruživši obje ruke i pustivši ih za tren da opet klonu.
Samo to "Anna." li ništa više.
– David. – reče ona. – Maleni David?
– Sasvim malen David – odvrati on.
Sad se oboje moraše nasmijati. To je bilo ugodno. Najradije se ne bih ni prestajala smijati, sine Anni.
– Hoćemo li poći nešto popiti? – upita on.
– Da. Rado!
Mogao je isto tako upitati, hoće li poći plivati ili se penjati na brijeg, odgovor bi bio isti. Bila je tu i istodobno daleko, David s papirnatim nosom se ugnijezdio u njoj.
– Zar ne možeš još jedanput nataknuti onaj grozan nos? – upita ga, nakon što je naručio dva čaja.
David pogleda Annu. Sićušne boriće iskočiše mu oko očiju. Bijahu to simpatične oči, prepoznala ih je ponovno.
– Gospođice. – podigne on ruku.
– Vaš čaj stiže smjesta. – odvrati konobarica.
– Gospođice.! – ponovi on, iznova dignuvši ruku.
– Vaš čaj stiže smjesta. – ponovi i konobarica, brzajući put kuhinje i ruku punih prljavoga posuđa.
– Donesite nam, molim, još i dvije limunade te jedan papirnati nos.
Žena zastane, bila je to jedra osoba s običnim, svakidašnjim licem. Promotri Davida i Annu.
– Dvije limunade. – ponovi. – Papirnate nosove, na žalost, nemamo.
I ode sa svojim nagomilanim posuđem.
– Zasigurno misli da smo ludi. – napomene Anna.
– Privlačno ludi. Uzvratila nam je ljubaznim smiješkom.
– Ja sam rado luda. Bilo je to vrlo zabavno, kako si naručio dvije limunade i papirnat nos.
– Sad izgledaš jednako kao i onaj put. Upravo tako. O tome sam sanjario.
– Zagrli me – rekne Anna. – I poljubi me! Snovi, pomisli pritom, sanjarila sam dovoljno.– Ovdje?
– Gore. – odvrati Anna i iz džepa izvuče ključ hotelske sobe.
– Dođi.!
David ustane i ostavi novčanicu na stolu. I/ki/n i. sretoše konobaricu.
– Predomislili smo se – dovikne joj.
Ona im pak kimne, kao da točno zna o papinu tom"nosu i svemu ostalom.
– Žao mi je. – reče David.
– Ti si bedast. Poprilično bedast.
Anna se prigne i poljubi bedastoga Davida u usta. A tad poljubi i malenoga, vrlo malenoga Davida. Kao da ju je cijelu ispunila toplina, nježnost i nekakva osobita lakoća. Sve ono strano rasplinulo se u daljini.
– Ti si draga. Vrlo draga. Anna zahihoće.
– Vidi, vidi! – reče ponosno. – Maleni David mi odgovara.
– Ti si vještica. Čarobnica! Ti.
– Hmhmhm.
Bila je žena. Žena od krvi i mesa.

[1] položaj u njemačkome sudstvu, nešto kao naš sudski pripravnik; preduvjet je akademska naobrazba i položen prvi državni ispit
[2] Otmjen ogrtač na dvoredno kopčanje
[3] kapa sa zaslonom (njem.)
[4] način suvremenoga posluživanja hrane u restoranima: sva jela (katkad i pića) izložena su na stolu, pa gosti uzimaju samo što žele i koliko žele
[5] zdjela (engl.); uobičajen naziv za slavljenički napitak što ga se spravlja miješanjem alkoholnih pića (poglavito žestokih, ali može i vina), uz dodavanje voćnih sokova, nasjeckanoga voća i si.; kod nas se susreće i naziv bola. Napitak se spravlja u povećoj posudi karakterističnoga loptastog oblika, a zahvaća odgovarajućom kutlačom, nalik onoj za juhu, no ta najčešće nije od kovine nego npr. od stakla i si.
[6] Tilly, Johann Tserclaes (15591632). Rodom Flamanac, bio je zapovjednik kršćanske lige u Tridesetgodišnjem ratu. Kasnije je postavljen za zapovjednika carske vojske, no poginuo je na bojnom polju. Za razliku od njega. Tili Eulenspiegel je obješenjački lik, pučki lakrdijaš iz starije njemačke književnosti. Prema predaji, taj je lik stvoren na živome uzoru iz XIII. ili XIV st., a poslužio je kao poticaj za brojna književna, glazbena, likovna i druga umjetnička djela.Konobar je još uvijek iščekujući stajao uz stol. Bilo je već krajnje vrijeme za predjelo.

[7] uz najsretniji dan (lat.)
[8] sranje (donjonjemački); danas uobičajena uzrečica, ali je k i prispjela iz engleskoga (shit); kao što vidimo, uvriježila se ne na engleskome govornom području, a gotovo se više i ne n kao kletva
[9] u redu, ispravno (engl.); uobičajilo se gotovo u svagdaš rječniku

[10] Neka bude (tako) (engl.); jedna od brojnih glasovitih uspješnica sastava "The Beatles"I
[11] Dug i zavojit put (engl.)
[12] brdski predjel koji zadire u južnu Belgiju, sjeveroistočnu Francusku i Luksembourg
[13] u Njemačkoj, odnosno općenito u zapadnim zemljama, gotovo je pravilo da se naresci i slična roba (pogotovu ona skuplja i koja se važe) iskazuje u gramima, a ne kao kod nas u dekagramima
[14] otočje ispred sjeverozapadne afričke obale (port); omiljeno odredište njemačkih turista
[15] Igra nalik tenisu; razlika je u tome što se igra samo na jednoj polovici igrališta, jer je "mreža" nacrtana na zidu. Može igrati jedan igrač (sam protiv sebe), što je nalik teniskome treningu pred zidom, ali i dva odnosno i više igrača. Squash se najčešće igra u dvorani, gdje se lopta odbija i od bočnih zidova.
[16] sretna (engl.)
[17] jabuka (engl.); marka osobnoga računala, danas na tržištu pod nazovom Macintosh; za razliku od većine osobnih računala, kompjuteri Apple rade s drugim rješenjima, a i skuplji su
[18] vrst prijenosnoga računala
[19] Tatort (njem.); Mjesto zbivanja: poznata emisija na zapadnonjemačkoj televiziji. U suradnji s policijom daje se prikaz počinjenoga zločina, pa se traži pomoć gledatelja u rješavanju ili pronalaženju počinitelja.
[20] spolna nastranost; virkalo, čovjek koji se naslađuje promatrajući tuđe spolne aktivnosti
[21] poseban kruh za prepeći, da bi se dobio prepečenac (engl.); prirodno, prepeći se može svaki kruh, no toast je četvrtast i spravlja se od posebnoga tijesta

[22] Obje strane (engl.)
[23] Čekamo i čudimo se (engl.)
[24] posebno školovana zabavljačica u Japanu, ali nikako se ne smije poistovijetiti s "damama" za zabavu na Zapadu; gejše su posebno obučene da umjetničkim izvedbama zabavljaju goste
[25] ljubav za ladanjem; ladanjska ljubav (njem.)
[26] zbogom (engl.); Ramona je inače poznata predratna zabavna pjesma
[27] glasovita marka porculanskoga posuđa
[28] gradski bicikl (engl.) opće prihvaćen naziv za dvokolicu prilagođenu vožnji po gradu
[29] francuski Peugeot je najglasovitiji proizvođač dvokolica, te to predstavlja pojam na tom području; no to je kod nas manje poznato
[30] West Deutscher Runfunk: Zapadni njemački radio
[31] Obje strane (engl.)
[32] jedna od prvih i najprostijih podloga od umjetne mase; danas se gotovo uopće više ne rabi, pogotovu u kvaliteti kakva je izrađivana prije nekoliko desetaka godina
[33][33] vrsta življega plesnoga ritma
[34] najjače, najglasnije (tal.) oznaka ritma uobičajena u glazbi
[35] cvijet (njem.)
[36] teško prevedivo s engleskog; moglo bi se reći hladnokrvan, hladan, staložen ili si
[37] drvo; čest dio složenih, opisnih njemačkih prezimena
[38] majko moja (tal.); ispravnose piše odvojeno, tj. mamma mia

[39] Zašto ne? (engl.)
[40] tijelo (engl.); naziv za jednodjelno donje rublje, nalik na tjelovježbenu odjeću
[41] mačje odijelo (engl.); odjevni predmet za cijelo tijelo, tijesno pripijen, s dugim nogavicama i rukavima
[42] Egipatsko čudo (engl.)
[43] vrsta klasičnoga reza za izradu pismena; podrijetlo vuče od rimske antikve
[44] završni ispit kojim se okončava srednju školu, trajno postoji u većini zapadnih zemalja; kod nas bio napušten, pa je ponovno uveden

[45] stoti dio njemačke marke
[46] posebna mješavina od žitarica, sušenoga voća i drugih sastojaka, koju se jede prelivenu npr. mlijekom
[47] mekan sir s bijelom plijesni (franc.)
[48] glasovita marka njemačkoga športskog automobila; posjedovanje porschea je znak prestiža čak i u zapadnim zemljama
[49] vrsta kratkodlakoga psa; postoji patuljasti i srednji, a nekoć je službeno postojao i veliki pinč no to je sadašnji doberman
[50] glasovit ruski fiziolog (18491936); fizološka istraživanja dovela su ga do otkrića prirođenih i uvjetovanih refleksa
[51] prošlo, preživjelo (franc.)
[52] model jeftine kuhinjske miješalice, s raznim nastavcima
[53] vrhunska kuhinjska mješalica, slovi i kao stvar prestiža
[54] 'prikaz, predstava (engl.)
[55] grad u zapadnoj Belgiji, nedaleko morske obale
[56] neki govore francuski
[57] Gazda, ako vam je po volji (franc)
[58] živio, živjela (tal.)
[59] prutić (franc); u dodatnom značenju, vrlo dug i uzak hljepčić podrijeltom iz Francuske, kod nas poznat pod nazivom francuz

[60] (engl.) pod tim se nazivom uobičajio poseban lik, gotovo neizbježan u svakoj cirkuskoj predstavi; u našem jeziku rabimo prilagođen način pisanja tj. "klaun", ali je autorica u njemačkome izvorniku napisala clown, želeći time istaći uporabu engleskih riječi i kod Nijemaca, pa je zato i ovdje ostavljeno upravo tako
[61] današnja francuska himna; no nekoć je to bila revolucionarna pjesma marsejskih dobrovoljaca, spjevana za buržoaske revolucije
[62] glasovita francuska junakinja Ivana Orkanska, koja je uzela mač u ruke i povela vojsku za spas francuskoga kralja i kraljevstva
[63] zao duh; inače lik iz židovske i kršćanske vjere
[64] pripadnici pokreta mladih u Njemačkoj 1968. godine, koji su prosvjedovali protiv uređenja i odnosa u društvu
[65] umjetno jezero u kolnskoj sveučilišnoj četvrti
[66] radi se o narječju kolsch (čit. kelš) koje se govori u Kolnu i okolici, znakovito npr. po muklome izgovaranju samoglasnika, primjerice, kod riječi s "a" ili "e" usta se namjesti na "o", pa ti samoglasnici dobivaju prizvuk na mukli "o"; drugim riječima, ovdje se radi o muklome "daaa" i "neee" (dooo i nooo)– Nooo.
[67] engl blazer; kratka športska jakna
[68] istočnjačko ličilo za oči; riječ je sanskrtska
[69] kana je istročnjačka biljka iz koje se od davnina dobivalo crvenilo za ličenje dijelova tijela; u stara vremena njom se bojilo vlasi, nokte, dlanove i si.; danas je najpoznatija kao bojilo za kosu
[70] zvijezda (engl.)
[71] vrsta velike zmije

[72] vrsta manjeg psa, živahne naravi
[73] glasovit svjetski urar i draguljar

[74] pridjevak osobito otmjenih hotela u zapadnim zemljama
[75] duga svečana halja svećenika, sudaca, vladara
[76] gospođa (engl.)
[77] zatvoreni balkon, najčešće s prozorima na sve tri strane
[78] kraljevska mjera (engl.); u prenesenom značenju: golem, osobito velik i si.
[79] prva klasa, vrhunski (engl); česta oznaka za hotelskougostiteljsku ponudu, ali i pri kategorizaciji prijevoznih sredstava ili dijelova na njima (npr. na brodu, u zrakoplovu, u vlaku) i si.
[80] Hansa je bila srednjevjekovna trgovačka udruga sjevernih njemačkih gradova, po čemu se i njihov savez zvao hanzeatski
[81] malen, maleno (tal.); misli se na bočice pića u sobnome baru; pjenušac je obično u bocama od 0,2 ili 0,33 1
[82] stjecaj niza pojedinačnih utjecaja, koji zajednički stvaraju dodatan učinak
[83] Pipi Langstrumpf (Duga Čarapa); lik iz dječje priče, pjegava djevojčica s konjskim repom
[84] Izrađeno u Švicarskoj (engl.); švicarski proizvod
[85] urešeno početno slovo imena, obično oznaka vlasništva na uporabnim predmetima
[86] pčelinji ubod (njem.)
[87] medni kolač posipan listićima badema
[88] vrst kolača; naziv kod nas nije uobičajen
[89] Slatka Paula (tal.)
[90] u (engl.); riječ ima šire značenje, tj. sve što u modi, poznato, popularnoa i
preglasno i oblačila se previše drečavo
[91] vrst jakne
[92] najbolje prodavan (engl.); najčešće se odnosi na knjige, premda se sve više rabi za prodaju bilo kakve robej
[93] (engl.) piće od ruma, konjaka i si. sa šećerom i vrućom vodom
[94] ponovno u već spominjanome narječju kolsch (čit. kelš)
[95] jedna od najpoznatijih svjetskih manekenki, inače Njemica
[96] (lat.) priležnica, nevjenčana žena, ali može i bludnica
[97] sauerland (u prijevodu, kisela zemlja.) pokrajina u "westfaliji, istočno od Rajne, glavni grad Wuppertal
[98] poseban ples neuobičajenih pokreta, često se izvodi na ulici (engl.)
[99] app (engl.) je vrst pjevanja, pri kojemu se uz živ ritam i kratak slijed nota, u nedogled ispreda tekst; rapper (engl.) je pak pjevač tog stila
[100] prigodni natpisi na zidovima i drugim javnim površinama (engl.)
[101] ples uz popglazbu; istodobno i prigodan poklič
[102] trg u najstrožemu središtu staroga dijela Kolna, proteže se južno od prvostolnice
[103] prošla vremena (tal.)
[104] (franc.) predstavljač vina; mi bismo mogli reći vinotoča, što je lijepa i prikladna hrvatska riječ, ali sommelier je posebno izučen i osposobljen stručnjak, pa je zato ovdje ostavljen izvoran naziv
[105] vrst morske ribe (Pleuronectes flesus)
[106] gospođa (franc.)
[107] gospodin (franc.)
[108] posebni brzi vlakovi koji prometuju na većim udaljenostima i zaustavljaju se samo u većim gradovima.

[109] "ulica u Kolnu koja se od stare gradske jezgre udaljava prema jugozapadu
[110] mjera za težinu, uobičajena u zapadnoj Europi, premda je i tamo zakonit SI sustav; funta teži približno pola kilograma
[111] najbolje vrelo (njem.) jedna od mnogobrojnih marki pitke vode u bocama (u Njemačkoj)
[112] svršeno, završeno, gotovo (tal.)
[113] kratica za knock out (engl.); izbačen udarcem, no općenito usvojeno za: iscrpljen, jako umoran, jako loše volje i si.
[114] početna slova imena i prezimenanjenim astrološkim znakom
[115] croissant (franc.) roščić; vrst prhkoga peciva od lisnatoga tijesta
[116] vrst ruža, osobito krupnih, tamnocrvenih latica
[117] tvornički restoran, restoran u poduzeću

[118] dio svečanoga večernjeg odjela, točnije kratak kaput s produljenim ovratnikom opšivenim svilom; uobičajen je crn, ali ljeti i na jugu se javlja u svijetlim bojama, od krem do raznih pastelnih, katkad i jarkih boja
[119] (franc.) gospodar, majstor, meštar, učitelj; uvriježilo se međitim za upravitelja, osobto u turizmu, gastronomiji i si.
[120] poznata svjetska marka kovčega raznih oblika i veličina; danas se proizvode od ručnih pa do velikih putničkih, manjih za ženske potrepštine, ali i razne torbe, torbice i si.
[121] mlazno društvo (engl.), dakako doslovce prevedeno; u prenesenome smislu: otmjeno i bogato društvo koje po svijetu kruži mlažnjacima, najčešće bez suvišne prtljage, jer ih posvuda čekaju stvari ili ih po potrebi kupuju
[122] more (franc.)
[123] sunčani dječak (engl.); iza tog priglupog doslovnog prijevoda, krije se pojam, nastao prema liku iz američkoga filma (jedan od prvih zvučnih filmova uopće) i pjesme iz njega – misli se na uvijek veseloga i dobro raspoloženoga dječaka, što zapravo nije ispravno, jer je spomenuti film tužnoga sadržaja
[124] izgradnja tijela (engl.), dakako doslovrc; pojam koji označava usmjerenu tjelovježbu, radi razvijanja mišua i postizanja odgovarajućeg izgleda
[125] predjel desetak kilometara jugoistočnu od središta Kolna, zapravo poluotok što ga tvori zavoj Rajne
[126] kratke hlače, u pravilu tijesne i s nešto .duljim nogavicama, do iznad koljena; naziv dobile po istoimenome otočju (pod britanskom upravom) oko 1000 km ispred atlantske obale SAD
[127] topao sendvič (engl.); između dvije ploške posebnoga kruha stavi se tanko narezanu šunku, sir ili što slično, po želji se malo zamasti maslacem i doda npr. list salate, pa sve prepeče u posebnoj napravi
[128] pojam ima više značenja, vezanih za hranu; ovdje se misli: vrstan ugostitelj
[129] duga halja, širokih i dugih rukava, podrijetlom iz Japana; kroj je danas prihvaćen u cijelome svijetu
[130] lanac vrlo jeftinih robnih kuća u Njemačkoj
[131] prodavaonica seksualnih pomagala, erotske literature, rublja i dr.

[132] nastamba za malene životinje, osobito vodozemce
[133] Colorado; savezna država, rijeka i predjel u jugozapadnome dijelu SAD; predjel velikim dijelom zadire i u države Utah i Arizona
[134] poljska žaba (lat.)
[135] (lat.) izvorno značenje: pisanje o bludnicama; danas je pojam širi pa obuhvaća sve nećudoredne zapise, od tekstova do slika i dr.
[136] *lučka četvrt u Hamburgu, glasovita po prijateljicama noći i tomu primjerenoj ponudi
[137] hamburške znamenitosti: dijelovi grada, građevine i si.
[138] glasovita marka francuskoga mirisa