Izgubljena glava Damascena Monteira

U općinskom parku kraj romske naseobine na periferiji grada Porta Manolo Gitano, nekoć zvan “El Rey“, pronalazi tijelo mladića odrubljene glave. U istrazi, čiji cilj nije samo da se utvrdi istina već i da se ona pretvori u pravdu, sudjeluju mladi lisabonski novinar Firmino i Fernando de Mello, ekscentrični odvjetnik, aristokrat i branitelj potlačenih, opsjednut pravnom teorijom Hansa Kelsena, intelektualac razočaran modernim potrošačkim društvom u kojemu umjesto ljudskosti i pravednosti vladaju moć I novac. Nadahnut stvarnim događajem, takozvanim “zločinom iz Sacavema“, roman se bavi problemima prava i pravednosti, policijske brutalnosti, zlouporabe ovlasti, korupcije i društvene marginalnosti.

Posvećeno Antoniu Casseseu i Manolu Gitanu


SCIENCE FICTION


O marciano encontrou-me na rua
e teve medo da minha impossibilidade humana.
Como pode existir, pensou consigo, um ser
que no existir poe tamanha anulagao de existencia?


CARLOS DRUMMOND DE ANDRADE

Marsovac me susreo na ulici
i uplašio se moje ljudske nemogućnosti.
Kako može postojati, zapitao se, biće koje, postojeći,
u tolikoj mjeri niječe samo postojanje?

1.





MANOLO GITANO OTVORIO JE OČI, ugledao slabu svjetlost koja je prodirala kroz pukotine u baraci i ustao, pokušavajući praviti što manje buke. Nije se morao odijevati jer je spavao odjeven, narančasta jakna koju mu je godinu dana prije darovao Agostinho da Silva zvani Franz Nijemac, krotitelj krezubih lavova u cirkusu „Maravilhas”, služila mu je i kao odijelo i kao pidžama. Nasumice pipajući na blijedoj ranojutarnjoj svjetlosti potražio je sandale koje su mu istovremeno bile i papuče i cipele. Pronašao ih je i obuo. Poznavao je baraku kao svoj džep i mogao se kretati u njezinu polumraku poštujući točan položaj svakog komada sirotinjskog namještaja kojim je bila opremljena. Spokojno se uputio prema vratima kad je iznenada desnom nogom udario u petrolejku koja se nalazila na tlu.
Vražja žena, procijedio je kroza zube Manolo Gitano. Prethodne noći njegova žena ostavila je petrolejku uz svoj krevet pod izlikom da joj u mraku dolaze noćne more za vrijeme kojih sanja svoje mrtve. Ako ostavi upaljeno svjetlo na tlu, govorila je, aveti njezinih mrtvih neće se usuditi posjetiti je i ostavit će je da spava u miru.
- Zašto je El Rey budan u ovaj sat, mori li mu dušu briga za naše mrtve Andalužane?
Glas njegove žene bio je drhtav i nesiguran, kao u nekoga tko se upravo probudio. Uvijek mu se obraćala na geringongi, mješavini romskog, portugalskog i andaluškog jezika. I zvala ga je El Rey.1
Kakav usrani El Rey, želio joj je odgovoriti Manolo, ali nije rekao ništa. Svakako, nekada davno bio je El Rey, u doba kad se Rome još poštovalo, kad je njegov narod slobodno putovao andaluškim ravnicama, u vrijeme kad su izrađivali mjedene ogrlice i prodavali ih po selima, odijevali se u crno, na glavi nosili otmjene klobuke od pusta, a nož nije bio obrambeno oružje koje se nosi u džepu već samo počasni ukras od obrađenog srebra. To su bila vremena kada je još uvijek bio El Rey. Ali sada? Sada kad su bili prisiljeni lutati, kad su im u Španjolskoj učinili život nemogućim, a u Portugalu, kamo su se sklonili, možda čak i više, sada kada više nisu mogli izrađivati ogrlice i šalove, sada kad su morali preživljavati od sitnih krađa i prosjačenja, kakav je to onda kralj bio Manolo? Kakav usrani kralj, ponovio je.
Općina mu je dodijelio ovo zemljište puno otpadaka na periferiji, dalje i od najudaljenijih gradskih kuća, dodijelio mu ga je upravo kao čin milosrđa, dobro se sjećao lica općinskog službenika koji je potpisao dokument gledajući u Manola istovremeno pomalo svisoka i nekako samilosno, koncesija od dvanaest mjeseci po simboličnoj cijeni, a ono što Manolo svakako mora imati na umu jest da se grad ne namjerava baviti infrastrukturom, da se o uvođenju struje i vode i ne govori, a srati mogu ići u borik, Romi su ionako navikli na to, tako će barem gnojiti zemljište, ali pozor, jer policija zna sve o njihovim mutnim poslovima i držat će oči čvrsto otvorenima.
Kakav usrani kralj, pomislio je Manolo, u ovim barakama od kartona pokrivenim cinkom koje se zimi raspuknu od vlage, a ljeti pretvaraju u pećnice. Gdje su sada bile lijepe i suhe granadske jame njegova djetinjstva, ovo ovdje bio je izbjeglički, štoviše, koncentracijski logor, rekao je sam sebi Manolo, kakav usrani kralj.
- Zašto je El Rey budan u ovaj sat, mori li mu dušu briga za naše mrtve Andalužane? - ponovila je žena.
Sada je bila potpuno budna i gledala ga je širom otvorenih očiju. Budući da je prije spavanja uvijek skidala ukosnicu, raspuštena, sijeda kosa padala joj je po grudima, a u svom ružičastom ogrtaču u kojem je lijegala i sama je izgledala poput sablasti.
- Idem pišati - lakonski je odgovorio Manolo.
- Dobro će ti doći - rekla mu je žena.
Manolo je namjestio ud u gaćama; bio je tvrd i nabreknut i pritiskao mu je testise toliko da ga je boljelo.
- Još uvijek bih mogao finfati, rekao je, svakog jutra kad se probudim mangalho mi je tvrd poput užeta, još uvijek bih mogao finfati.
- To ti je mjehur - odgovorila mu je žena - star si, Rey, misliš da si mlad, ali star si, stariji od mene.
- Još uvijek bih mogao finfati - odvratio je Manolo - ali tebe ne mogu jer se na tebi već nakupila paučina.
- Onda idi pišati - zaključila je žena.
Manolo se počešao po glavi. Prije nekoliko dana na koži između vrata i ćele izbili su mu nekakvi mali, ružičasti prištevi koji su mu izazivali neizdrživi svrbež.
- Da povedem Manolita? - prošaptao je ženi.
- Pusti jadno dijete neka spava - odgovorila mu je žena.
- Manolito voli pišati s djedom - opravdao se Manolo.
Pogledavši prema krevetu na kojem je spavao Manolito, obuzela ga je nježnost. Manolito je imao osam godina i bio je sve što mu je ostalo od potomstva. No, gotovo da nije nalikovao Ciganinu. Imao je, doduše, tamnu, glatku kosu poput pravog pravcatog Ciganina, ali oči su mu bile plavozelenkaste, na majku koju Manolo nikada nije upoznao. Paco, Manolov jedini sin, Manolita je dobio s nekom prostitutkom iz Fara, Engleskinjom koja je radila na ulicama Gibraltara i koju je Paco uzeo pod svoju zaštitu. Djevojku je zatim policija deportirala u Englesku i Paco se zatekao s djetetom u naručju. Ostavio ga je djedu i baki jer je on morao dovršiti neki važan posao u Algarveu, bavio se krijumčarenjem cigareta, ali poslije toga ga nitko više nije vidio. A Manolito je ostao s njima.
- Mali voli gledati izlazak sunca - tvrdoglavo je ustrajao Manolo.
- Pusti jadno dijete neka spava - rekla mu je žena - zora je, zar nemaš nimalo srca? Hajde, radije pođi isprazniti mjehur.


MANOLO GITANO otvorio je vrata barake i izašao na jutarnji zrak. Proplanak je bio pust. Cijela je naseobina spavala. Psić mješanac koji se ondje već udomaćio ustao je sa svoje hrpe pijeska i krenuo mu u susret mašući repom. Manolo je pucketnuo prstima i psić se podigao na zadnje noge počevši još jače mahati repom. U pratnji psića Manolo je prešao proplanak i krenuo stazom koja je vodila duž borika u gradskom vlasništvu, na obronak brežuljka koji se spuštao prema rijeci Douro. Tih nekoliko hektara zemlje pompezno su nazivali Općinskim parkom i reklamirali kao zelena pluća toga kraja. A zapravo se radilo o potpuno zapuštenom području bez ikakva nadzora i sigurnosti. Svakoga jutra Manolo bi na tlu nalazio prezervative i igle koje se grad nije ni trudio odande ukloniti.
Počeo se spuštati stazicom obraslom gustim grmljem brnistre. Bio je kolovoz, a brnistra je, tko zna zašto, još uvijek bila u cvatu kao da je proljeće. Manolo je znalački onjušio zrak. Mogao je razabrati najrazličitije mirise u prirodi, a tome ga je poučio stalni život na otvorenome. Brnistra, lavanda, ružmarin, pobrojao je.
Pod njim, u dnu obronka, svjetlucala je rijeka Douro pod kosim zrakama sunca koje se rađalo između brežuljaka. Dvije ili tri velike trgovačke lađe punim jedrima su iz unutrašnjosti prevozile robu prema Portu, ali na površini rijeke činile su se potpuno nepomičnima. Prevozile su bačve vina do gradskih podruma, Manolo je to znao, vina koje će najprije spremiti u boce porta, a zatim odaslati na sve strane svijeta. Osjetio je snažnu čežnju za golemim svijetom koji nikada nije upoznao. Za dalekim, nepoznatim lukama punim oblaka nad koje se spuštala magla kao što je to jednom vidio u nekom filmu. No on je, međutim, poznavao samo to bijelo i zasljepljujuće ibersko svjetlo, svjetlo njegove Andaluzije i Portugala, bijelo okrečene kuće, pse lutalice, hrastove šume i policajce koji bi ga uvijek tjerali s jednog mjesta na drugo.
Odabrao je veliki hrast koji je bacao široku sjenu na travnatu čistinu izvan šumice. Tko zna zašto se baš želio pomokriti po stablu tog hrasta, možda zato što je bilo mnogo starije od njega, a Manolu je bilo drago da na svijetu postoje živa bića starija od njega, pa makar se radilo i o drvetu. Više mu se nikamo nije žurilo, prije no što bi obavio nuždu kao da ga je obuzimao neki duševni mir. Osjećao se u skladu sa samim sobom i sa cijelim svemirom. Prišao je velikom stablu i s olakšanjem se pomokrio. U tom trenutku ugledao je cipelu.
Ono što mu je privuklo pozornost bilo je to da se cipela nije činila starom i odbačenom kakve su se ponekad mogle zateći na tom području već je bila sjajna, ulaštena i, kako mu se učinilo, od jareće kože, a bila je i okrenuta uvis kao da se u njoj još uvijek nalazi noga. Osim toga, virila je iz jednog grma.
Manolo joj se oprezno približio. Iskustvo ga je naučilo da je mogla biti riječ o nekom pijancu ili zločincu koji je vrebao u zasjedi. Pogledao je iznad grma, no ništa nije primijetio. Podigao je komad drveta i njime počeo razmicati grmlje. Nakon cipele, zapravo ne jedne, već dviju polucipela, pojavile su noge u usko pripijenim trapericama. Manolov pogled popeo se sve do struka i ondje se zaustavio. Ugledao je pojas od svijetle kože sa srebrnom kopčom u obliku konjske glave na kojoj je pisalo „Texas Ranch”. Manolo je s mukom pokušao odgonetnuti te dvije riječi i zato su mu se dobro usjekle u pamćenje. Potom je nastavio pregled razmičući grm svojim komadom drveta. Trup je bio odjeven u plavu majicu s kratkim rukavima na kojoj su pisale tri riječi na stranome jeziku, Stones of Portugal, i Manolo ih je dugo promatrao kako bi mu se i one što bolje usjekle u pamćenje. Nastavio je pregled svojim komadom drveta, polako i oprezno, kao da se boji da će povrijediti to tijelo koje je ležalo na leđima u grmlju. Stigao je do vrata i više nije imao kamo. Jer tijelo nije imalo glavu. Radilo se o vrlo čistom rezu pri kojem se nije prolilo mnogo krvi, ostalo je samo nekoliko tamnih grumena nad kojima su zujale muhe. Manolo je povukao svoj komad drveta i ostavio da grmlje ponovo zakrije tu bijedu. Odmaknuo se nekoliko metara, sjeo pod onaj hrast i stao razmišljati. Izvadio je lulu da bi mu pomogla u razmišljanju i napunio je cigaretama marke „Definitivos” koje je pažljivo razmrvio. Nekada je volio pušiti lulu s iskrižanim duhanom, ali on je sada bio preskup pa je morao mrviti cigarete od tamnog duhana koje mu je na komad prodavao gospodin Francisco zvan i Ukakanac jer je uvijek hodao toliko stisnute stražnjice da se činilo kako će se svakog trena obaviti nuždu. Manolo je napunio lulu, povukao nekoliko dimova i razmislio. Razmislio je o onome što je upravo otkrio i došao do zaključka da se ne mora vraćati da bi to ponovo pogledao. Ono što je vidio bilo mu je dovoljno, i previše. Vrijeme je prolazilo, cvrčci su započeli sa svojim neizdrživim cvrčanjem, svuda uokolo osjećao se snažan miris lavande i ružmarina. Pred njegovim očima prostirala se svjetlucava površina rijeke, zapuhao je lagani, topli povjetarac, sjene drveća postajale su sve kraće. Manolo je razmišljao o tome kako srećom nije sa sobom poveo unuka. Djeca ne bi smjela vidjeti takve grozote, rekao je sam sebi, pa čak ni romska. Zapitao se koliko bi moglo biti sati i za pomoć se okrenuo prema sunčevom kolutu. Tek tada uvidio je kako se sjena pomaknula, kako sunce tuče ravno u njega i kako se već kupao u znoju. Umorno je ustao i uputio se prema logoru.
Na proplanku je već bilo vrlo živahno. Starice su kupale djecu u čabrovima, a majke su pripremale hranu. Ljudi su ga pozdravljali, a on bi im jedva odzdravio. Ušao je u svoju baraku. Njegova žena odijevala je Manolita u staru andalušku nošnju jer je zajednica odlučila poslati djecu u Porto da prodaju cvijeće pa su ih zato, da bi ostavila bolji dojam, odlučili nakititi i odjenuti u tradicionalne nošnje.
- Pronašao sam mrtvaca u boriku - rekao je poluglasno Manolo.
Njegova žena isprva nije shvatila. Upravo je češljala Manolita i nanosila mu gel na kosu.
- Što kažeš, Rey? - upitala je starica.
- Pronašao sam truplo kod hrasta.
- Ostavi ga da istrune - odgovorila mu je žena - ovdje ionako sve istrune.
- Nema glave - rekao je Manolo - odrezali su mu je vrlo čisto, zap.
Napravio je pokret rukom ispod vrata. Starica ga je gledala razrogačenih očiju.
- Što hoćeš time reći? - upitala je.
Manolo je stavio ruku pod vrat kao da je riječ o nožu i ponovio pokret: zap.
Starica se uspravila i poslala Manolita van.
- Moraš otići na policiju - rekla je odlučno.
Manolo ju je sažaljivo pogledao:
- El Rey ne ide na policiju - rekao je ponosno - Manolo, kralj slobodnih Roma Španjolske i Portugala ne ide u policijsku postaju.
- Pa onda? - upitala ga je starica.
- Onda će ih obavijestiti gospodin Francisco - odvratio je Manolo - Ukakanac ima telefon, a osim toga je, kao njihov veliki prijatelj, ionako stalno s njima u kontaktu.
Starica ga je žalosno pogledala, ali nije rekla ništa. Manolo je ustao i otvorio vrata barake. Dok je izlazio okupan podnevnim suncem, žena mu je rekla:
- Duguješ mu dvije tisuće škuda, Rey, dao ti je na dug dvije boce giripitija.
- Koga je briga, neka ide kvragu i on i njegove dvije boce rakije - odvratio je Manolo.

2.





FIRMINO JE ČEKAO da se upali semafor na Trgu Rato. Bio je to beskonačan semafor, Firmino je to znao, a nestrpljivi taksi iza njega već je gotovo naslonio svoj odbojnik na njegov automobil. Firmino je bio svjestan da valja imati strpljenja s građevinskim radovima koji su se provodili radi predstojeće Svjetske izložbe i obećavali čist i uređen grad. Bit će to događaj svjetskih razmjera, najavljivali su veliki promidžbeni plakati razasuti po neuralgičnim točkama u prometu, događaj koji će uzdignuti Lisabon na razinu grada budućnosti. No, zasad, Firmino je znao jedino kakva će biti njegova neposredna budućnost, za onu drugu nije mogao jamčiti. Značilo je to čekati barem pet minuta na semaforu jer, čak i da se upali zeleno, nije bilo druge no pričekati da se makne radnik na bageru. Zato se pomirio sa sudbinom, zapalio cigaretu marke „Multifilter” koje mu je poslao prijatelj iz Švicarske, namjestio radio na emisiju Slušatelji nas pitaju da se upozna s aktualnim događajima i bacio pogled na elektronski sat na vrhu zgrade pred njim. Bila su dva sata poslije podne, temperatura je bila trideset i osam stupnjeva. Što se drugo i moglo očekivati u kolovozu?
Firmino se vraćao s odmora od tjedan dana koji je proveo s djevojkom u jednom seocetu u Alenteju, bili su to okrepljujući dani, iako su morske struje bile snažne, Alentejo ga, kao i obično, nije razočarao. Pronašli su malo seosko gospodarstvo na obali čiji su vlasnici bili Nijemci, imali su samo devet soba, a bila je tu i borova šuma, pusta plaža, ljubavne igre na otvorenome, domaća hrana. Firmino se pogledao u retrovizoru. Imao je lijepu, preplanulu boju, osjećao se u formi, za Svjetsku izložbu nimalo nije mario, jedina želja mu je bila nastaviti s poslom u novinama. Osim toga, nije to bila samo želja već prije svega potreba. Na odmoru je potrošio svoju posljednju plaću i bio je bez novaca.
Upalilo se zeleno svjetlo na semaforu, bager se maknuo i Firmino je krenuo. Obišao je trg, skrenuo u Ulicu Alexandra Herculana, a zatim i u Aveniju slobode. Na Saldanhi je ušao u prometni čep. Na središnjoj traci dogodila se nesreća i svi automobili pokušavali su se premjestiti u trake sa strane. On je odabrao traku namijenjenu autobusima nadajući se da u okolo nema nijednog prometnog policajca. Nedavno su on i Catarina sređivali račune i Firmino je primijetio da deset posto njegovih siromašnih mjesečnih primanja odlazi na prometne kazne. No možda u dva poslije podne i po ovolikoj vrućini na Aveniji doista ne bude prometnih policajaca. A ako bude, tim gore. Prolazeći kraj Nacionalne knjižnice nije mogao a da ne uspori kako bi je s čežnjom što bolje osmotrio. Prisjetio se poslijepodneva provedenih u čitaonici proučavajući Vittorinijeve romane i svog plana da jednoga dana napiše esej pod naslovom Vittorinijev utjecaj na poslijeratni portugalski roman. S istom nostalgijom u sjećanje mu se vratio i smrad prženog bakalara iz restorana sa samoposluživanjem u knjižnici u kojem bi ručao tjedan za tjednom. Bakalar i Vittorini. Ali sve je ostalo na planu, barem zasad. Tko zna, možda će mu se vratiti jednom kad bude imao više vremena.
Stigavši u Lumiar, prošao je kraj zgrada Holiday Inna. Kakva grozota. Ondje su se iskrcavali prosječni Amerikanci u potrazi za živopisnim Lisabonom, a našli bi se u četvrti nagrđenoj novim građevinskim pothvatima kao što su nova obilaznica i uzdignuta cesta koja je vodila prema zračnoj luci. Naći mjesto za parkiranje uvijek je bio problem. Parkirao je ispred električnih vrata dvorišta neke zgrade pokušavši ne zagraditi prilaz. Automobil mu je stršao za dobar metar i pol, ali što je tu je. Ako ga odveze dizalica, svota koju je mjesečno izdvajao za prometne kazne narast će za najmanje dva posto, što znači da neće moći kupiti posljednji svezak Velikog rječnika talijanskog jezika. A to pomagalo bilo mu je neophodno za proučavanje Vittorinija. No, bit će kako bude.
Nekoliko metara dalje uzdizala se zgrada u kojoj se nalazila njegova novinska kuća, građevina iz sedamdesetih godina, ružna i obična, od cementa, bez osobnosti. Na svim njezinim katovima stanovali su obični ljudi koji su radili u centru grada, a kući dolazili isključivo da bi prespavali. Neki od stanara su, da bi bar malo uljepšali turobne balkone, na njih postavili suncobran i plastične stolice. Na balkonu na posljednjem katu, za razliku od malograđanskih ukrasa, upadao je u oči plakat na kojem je rumenim slovima pisalo: O Acontecimento. „Ono što građanin mora znati.”
Bio je to list u kojem je radio i odvažno se uputio na radno mjesto. Znao je da se mora suočiti s prsatom telefonisticom paralitičarkom koja je iz svojih invalidskih kolica uređivala sve redakcije, da prije no što dođe do svog sobička mora proći kraj stola gospodina Silve, glavnog urednika, koji se koristio majčinim prezimenom, Huppert, jer je francusko prezime zvučalo otmjenije i da će, kad napokon stigne do svoga stola, osjetiti onu neizdrživu klaustrofobiju koju je uvijek osjećao jer pregradak s lažnim zidovima u koji su ga strpali nije imao prozore. Firmino je sve to znao, ali se ipak odvažno uputio na posao.
Paralitičarka je zaspala u svojim invalidskim kolicima. Pred njezinim obilatim prsima nalazio se mali, metalni spremnik namašćen na rubovima. Bio je prazan. Bio je to ručak koji su joj dostavili iz restorana brze hrane na uglu. Firmino je produžio kraj nje s olakšanjem i ušao u dizalo nalik teretnima, bez vrata koja bi se ručno otvarala. Ispod svijetlećih lampica nalazila se čelična pločica na kojoj je pisalo: „Zabranjeno korištenje maloljetnicima bez pratnje”. Pokraj je netko napisao kemijskom olovkom: Fuck you. Za utjehu, arhitekt koji je projektirao tu veličanstvenu zgradu opremio je dizalo glazbom koja je izlazila iz malenih zvučnika. Pjesma je uvijek bila ista: Strangers in the night. Na trećem katu dizalo se zaustavilo. Ušla je starija gospođa obojene kose s trajnom iz koje se širio užasan miris.
- Silazite? - upitala je gospođa ne pozdravivši.
- Ne, idem gore - odgovorio je Firmino.
- Ja silazim - rekla je gospođa tonom koji nije ostavljao prostora za raspravu. I pritisnula dugme za silazak.
Firmino se pomirio sa sudbinom i sišao, gospođa je izašla bez pozdrava i on se ponovo uspeo. Stigavši na četvrti kat, neodlučno je zastao na odmorištu. Što da radim?, upitao se. Što bi bilo da je otišao u zračnu luku i ukrcao se na avion za Pariz? Pariz, veliki časopisi, posebni dopisnici, putovanja po svijetu. Kao pravi kozmopolitski novinar. Ponekad bi Firminu padale na um takve zamisli, promijeniti život jednom za svagda, učiniti nešto radikalno, baciti se na glavu. Ali problem je bio u tome da nije imao ni novčića, a zrakoplovne karte bile su skupe. Kao, uostalom, i Pariz. Gurnuo je vrata i ušao.
Ured je bio takozvani „open space”.2 Ali, naravno, u početku nije bio tako zamišljen. U njega se pretvorio nakon što su srušili zidove nekadašnjeg stana, a njih, uostalom, vjerojatno nije bilo teško srušiti jer su bili izgrađeni od probušenih cigli. Bila je to zamisao tvrtke koja se bavila izvozom tunjevine u konzervi koja je prije njih boravila u tom prostoru i novinska kuća ga je praktično naslijedila u takvom stanju pa direktor nije imao druge nego pomiriti se sa sudbinom.
Dva stola kod ulaza bila su pusta. Za prvim je sjedila jedna zrela gospođica koje je vršila dužnost tajnice, a za drugim novinar koji je radio na jedinom računalu koje je kuća posjedovala. Treći stol pripadao je gospodinu Silvi, zapravo Huppertu, kako se potpisivao u novinama.
- Dobar dan, gospodine Huppert - rekao je prijazno Firmino.
Gospodin Silva strogo ga je odmjerio pogledom.
- Direktor je izvan sebe od bijesa - procijedio je kroza zube.
- Zašto? - upitao je Firmino.
- Jer nije znao gdje si.
- Ali bio sam na moru - opravdao se Firmino.
- Ne može se biti na moru u ovakva vremena - odvratio je ljutito gospodin Silva. I izgovorio svoju omiljenu izreku: mala tempora currunt.3
- Da - odvratio je Firmino - no ja sam se trebao vratiti tek sutra.
Gospodin Silva nije mu odgovorio već je samo pokazao rukom prema direktorovom uredu, sobičku pregrađenom mliječnim staklom.
Firmino je pokucao i istovremeno ušao. Direktor je upravo razgovarao na telefon i dao mu znak da pričeka. Firmino je zatvorio vrata i ostao stajati. U sobičku je bilo paklenski vruće, a ventilator je bio isključen. A direktor je nosio besprijekorno sivo odijelo i kravatu. Nosio je bijelu košulju. Direktor je spustio slušalicu i odmjerio ga od glave do pete.
- Može li se znati gdje si bio? - upitao ga je razdraženo.
- Bio sam u Alenteju - odgovorio je Firmino.
- Što si radio u Alenteju? - upitao ga je direktor još razdraženije.
- Na godišnjem odmoru sam - objasnio je Firmino - koji završava tek sutra, no ja sam došao u ured vidjeti ima li šta nova i mogu li kako biti koristan.
- Nisi koristan - odvratio je direktor - već neophodan, putuješ vlakom u šest.
Firmino je pomislio kako je bolje sjesti. Sjeo je i zapalio cigaretu.
- Kamo putujem? - upitao je hladnokrvno.
- U Porto - rekao je direktor neutralnim glasom - očigledno u Porto.
- Zašto očigledno u Porto? - upitao je Firmino pokušavši i on poprimiti neutralni ton.
- Zato što se ondje dogodilo ubojstvo - rekao je direktor - ubojstvo zbog kojeg će se proliti more tinte.
- Zar nije dovoljan dopisnik iz Porta? - upitao je Firmino.
- Ne, nije, ovo je velika stvar - objasnio je direktor.
- Pošaljite gospodina Silvu - mirno je odvratio Firmino - on voli putovati, a i tako će dobiti prigodu potpisati se francuskim imenom.
- On je glavni urednik - odgovorio je direktor - mora ponovo napisati smeće koje mu šalju dopisnici, a ti si posebni izvjestitelj.
- Ali ja sam upravo završio priču o onoj ženi iz Coimbre koju je muž izbo nožem - prosvjedovao je Firmino - bilo je to tek prije deset dana, prije godišnjeg odmora, i proveo sam cijelo jedno popodne u mrtvačnici skupljajući izjave sudskih vještaka.
- A, što ćeš - odgovorio je hladno direktor - ti si posebni izvjestitelj, a osim toga, sve je već sređeno, rezervirao sam ti sobu u jednom pansionu u Portu, tjedan dana za početak, jer imam osjećaj da će ovaj slučaj potrajati.
Firmino je razmislio i pokušao udahnuti. Želio je reći da mu se Porto ne sviđa, da u Portu samo jedu tripice na portovski način, da se njemu od tripica povraća, da je u Portu sparno, da je pansion koji mu je direktor rezervirao bez sumnje neka bijeda s kupaonicom na hodniku, da će ondje svisnuti od tuge. Umjesto toga rekao je:
- Ali direktore, moram završiti svoju radnju o poslijeratnom portugalskom romanu, to mi je vrlo važno, osim toga već sam potpisao ugovor s izdavačem.
- Riječ je o ubojstvu - presjekao ga je direktor - o tajni koja se mora otkriti, javnost je gladna vijesti, od jutros svi pričaju samo o tome.
Direktor je zapalio cigaretu i tiho, kao da će upravo ispovijediti neku tajnu, prošaputao: - Pronašli su bezglavo truplo kod Matosinhosa, identitet mu je još nepoznat, otkrio ga je jedan Rom, neki Manolo, dao je vrlo zbrkanu izjavu, iz njega se više ne da izvući ni riječ više od onoga što je izjavio policiji, živi u nomadskoj naseobini na periferiji Porta, moraš ga naći i natjerati da progovori, bit će to vijest tjedna.
Direktor je izgledao mirnije, kao da je slučaj za njega riješen. Otvorio je jednu ladicu i iz nje izvadio nekoliko papira.
- Ovo je adresa pansiona - dodao je - nije luksuzni hotel, ali Dona Rosa je duša od čovjeka, poznajem je već trideset godina. A ovo je ček: hrana, smještaj i troškovi za tjedan dana. Bude li posebnih troškova, stavi na račun. I ne zaboravi, vlak kreće u šest.

3.





TKO ZNA ODAKLE ta njegova odbojnost prema Portu, Firmino je razmišljao. Taksi je prolazio Trgom Batalha, ozbiljnim i dostojanstvenim trgom izgrađenim u engleskom stilu. Svakako, Porto je djelovao engleski sa svojim viktorijanskim pročeljima od sivog kamena i ljudima koji su staloženo hodali po njegovim ulicama. Možda zato što se s Englezima ne osjećam ugodno?, upitao se Firmino. Možda, ali nije to bio glavni razlog. Onaj jedini put kad je bio u Londonu osjećao se vrlo ugodno. Porto, naravno nije bio London već njegova imitacija, ali to vjerojatno nije zbog toga, zaključio je Firmino. A onda se sjetio djetinjstva, strica i strine iz Porta kojima su ga roditelji uvijek slali za božićne praznike. Kakvi grozni Božići. Firminu su navrla sjećanja kao da se sve to dogodilo dan prije. U mislima je vidio strinu Pitu i strica Nuna, nju visoku i mršavu, uvijek odjevenu u crno, s kamejom na grudima, i njega punašnog i vedrog, posebno vještog u pričanju šala koje nikome nisu bile duhovite. A tek kuća. Izgrađena u prvoj polovici dvadesetog stoljeća u buržujskoj četvrti, s oskudnim namještajem i naslonjačima pokrivenima ručno izvezenim prekrivačima, tapetama s cvjetnim uzorkom i ovalnim fotografijama na zidovima koje su prikazivale genealogiju obitelji na koju je strina Pitu bila toliko ponosna. A božićna večera. Prava noćna mora. Uvijek se počinjalo s neizbježnom juhom od raštike posluženom u porculanskim tanjurima, još jednom stvari kojom se strina Pitu ponosila. Sjećao se kako ga je majka uvijek ljubazno nagovarala da je proba, iako je jedva susprezao povraćanje. A mučno buđenje u jedanaest navečer radi odlaska na misu, ritual odijevanja u svečano odijelo, izlazak na hladnu, prosinačku maglu Porta. Porto i njegove zimske magle. Firmino je razmislio o tome i zaključio da je odbojnost prema tom gradu baštinio iz djetinjstva, možda je Freud imao pravo. Sjetio se njegovih teorija. Ne može se reći da ih je osobito temeljito poznavao, ali nikada u njemu nisu izazivale preveliko povjerenje. Lukács, sa svojim dubinskim prikazom književnosti kao izrazom klase, to je već bilo nešto drugo, a osim toga Lukács mu je bio korisniji za proučavanje poslijeratnog portugalskog romana nego Freud, no možda je bečki liječnik ipak u nekim stvarima imao pravo, tko zna.
- No gdje je taj blaženi pansion? - upitao je taksista.
Osjećao je da ga ima pravo to pitati. Kružili su barem pola sata, najprije širokim ulicama u centru, a sada nemoguće uskim uličicama četvrti koju Firmino nije poznavao.
- Stići ćemo kad stignemo - neljubazno je progunđao taksist.
Taksisti i policajci, pomislio je Firmino, dvije vrste ljudi koje ne podnosim. A u poslu kojim se bavio dolazio je u dodir baš s njima. Za novinara časopisa koji se bavi skandalima, žrtvama ubojstava, razvodima, ženama rasporenih trbuha i truplima bez glave to je bio dio života. Pomislio je kako bi bilo lijepo napisati knjigu o Vittoriniju i poslijeratnom portugalskom romanu, bio je siguran da bi to odjeknulo u akademskim krugovima i, tko zna, možda mu otvorilo vrata istraživačkog doktorata.
Taksi se zaustavio nasred jedne uličice, ispred zgrade koja je pokazivala sve svoje godine i vozač se neočekivano okrenuo prema njemu i srdačno se oprostio.
- Bojao sam se da ga neću naći, gospodine, rekao je ljubazno, znate, mi u Portu ne varamo nikoga, ne vozimo se uokolo bez razloga kako bismo iz putnika izvukli novac, nije to kao u Lisabonu.
Firmino je izašao, uzeo prtljagu i platio. Na kućnim vratima je pisalo: Pansion „Rosa”, prvi kat. U predvorju zgrade nalazio se frizerski salon za žene. Nije bilo dizala. Firmino se uspeo stubama ukrašenim crvenim sagom, ili bolje, sagom koji je nekada bio crven, što ga je istovremeno utješilo i u njemu izazvalo sjetu. Pansione u koje ga je slao direktor već je znao u dušu: tužne večere u sedam navečer, sobe s umivaonikom i osobito stare vještice, njihove vlasnice.
Ali ovdje uopće nije bilo tako, barem ne što se tiče vlasnice. Dona Rosa bila je gospođa od svojih šezdesetak godina, s lijepom srebrnom trajnom, nije bila odjevena u uobičajenu kućnu haljinu s cvjetovima kao vlasnice pansiona koje je dotad poznavao već je nosila elegantni sivi kostim i dočekala ga je s vedrim osmijehom. Dona Rosa zaželjela mu je dobrodošlicu i potrudila se objasniti mu dnevni raspored pansiona. Večera je bila u osam, a te večeri posluživali su tripice na portovski način. Ako želi večerati o vlastitom trošku, izašavši na trg odmah s desne strane nalaze se kavana i restoran s dugom tradicijom, možda je čuo za njih, jedni su od najstarijih u Portu, smatraju ih gotovo institucijom, hrana je dobra i jeftina, ali ne želi li se prije toga istuširati i raspremiti stvari u sobi?, soba je druga zdesna u hodniku, morala bi popričati s njim, ali to može učiniti i poslije večere, ionako uvijek kasno liježe.
Firmino je ušao u svoju sobu i povoljan dojam o pansionu „Rosa” još se više učvrstio. Širok prozor koji gleda na mali vrt straga, visoki strop, solidan provincijalni namještaj, bračni krevet. Kupaonica je bila obložena pločicama s cvjetnim uzorkom i imala kadu. A imala je čak i sušilo za kosu. Firmino se polako svukao i istuširao mlakom vodom. Sve u svemu, u Portu nije bilo toliko sparno kao što se bojao, ili je barem njegova soba bila svježa. Odjenuo je majicu s kratkim rukavima, za svaki slučaj preko ruke prebacio laganu jaknu i izašao. Uličica je izgledala dosta živahno. Trgovine su već spustile željezne rešetke, ali stanari su bili na prozorima želeći uhvatiti malo zraka i razgovarali s ljudima na ulici. Suzdržao se da odmah ne počne slušati to čavrljanje koje je u njemu izazivalo neku nježnost. Uhvatio bi tek poneku riječ, naročito od jedne kršne djevojke koja se naginjala sa svog podboja. Govorila je o nogometašima Porta koji su dan prije igrali u Njemačkoj i pobijedili. Čini se da ju je posebno oduševio vođa navale čije ime Firminu nije bilo poznato.
Izašao je na trg i odmah ugledao kavanu. Nije moglo biti zabune. Nalazila se u zgradi iz devetnaestoga stoljeća s pročeljem ukrašenim štukaturama i ulaznim vratima s velikim drvenim okvirom. Na ploči iznad bio je nacrtan rumeni čovječuljak kako sjedi na bačvi vina. Firmino je ušao.
Sala mu se učinila beskrajnom, imala je stare drvene stolove, golemi šank s drvenim ukrasima i mnogo mjedenih ventilatora na stropu. Posljednji stolovi bili su namijenjeni za goste restorana, ali ni ondje nije bilo nikoga. Firmino je sjeo i, pripremivši se za obilnu večeru, pomno proučio jelovnik. Odlučio se što će naručiti i već je osjetio kako mu ide voda na usta kad je došao konobar. Bio je to vitak mladić sa smeđom bradicom i kosom, vrlo kratko ošišane kose.
- Kuhinja je zatvorena, gospodine - obavijestio ga je - mogu vam poslužiti samo hladna jela.
Firmino je pogledao na sat. Bilo je jedanaest i pol, nije ni primijetio da je bilo toliko kasno. Međutim, u jedanaest i pol u Lisabonu se moglo mirne duše večerati.
- U Lisabonu se u ovo doba još uvijek može večerati - rekao je tek toliko da nešto kaže.
- Lisabon je Lisabon, a Porto je Porto - odvratio mu je filozofski konobar - ali vidjet ćete da vas naša hladna jela neće razočarati. Ako mi dopustite da vam predložim, naša kuharica je danas pripremila salatu od rakova sa svježom majonezom od koje ćete prste polizati.
Firmino je pristao i konobar se nedugo zatim vratio s pladnjem na kojem je bila salata od rakova. Poslužio ga je obilnom porcijom i za to vrijeme rekao:
- Porto je jučer pobijedio u Njemačkoj, Nijemci su snažni, ali mi smo ih nadvladali brzinom.
Očigledno je želio pročavrljati i Firmino mu je udovoljio.
- Porto ima dobru momčad - odgovorio je - ali nema takvu tradiciju kao Benfica.
- Vi ste iz Lisabona? - smjesta ga je upitao konobar.
- Iz samog centra - potvrdio je Firmino.
- Shvatio sam po naglasku - rekao je konobar i nastavio: - I što lijepoga radite u našem gradu?
- Tražim jednog Roma - odgovorio je Firmino bez razmišljanja.
- Roma? - upitao je konobar.
- Roma - ponovio je Firmino.
- Meni su oni simpatični - rekao je konobar kao da ispituje teren. - A vama?
- Slabo ih poznajem - odgovorio je Firmino - ustvari, vrlo slabo.
- Možda je to zato što sam ja iz Barcelosa - rekao je konobar - znate, kad sam bio dijete u Barcelosu se održavao najljepši sajam u čitavom Minhu, sada više nije tako. Posjetio sam ga prošle godine i gotovo se rasplakao, ali u ono vrijeme bio je to prvoklasni događaj, ali ne bih vam želio smetati, možda vam dosađujem?
- Nimalo - odgovorio je Firmino - nego, zašto ne sjednete sa mnom, možete mi praviti društvo. Jeste li za čašu vina?
Konobar je sjeo i prihvatio čašu vina.
- Govorio sam vam o sajmu u Barcelosu - nastavio je konobar - kad sam bio dijete, bio je veoma bogat, osobito u pogledu životinja koje su se ondje prodavale, naprimjer, goveda iz Minha, ona s vrlo dugim rogovima, znate na koja mislim? Pa, sada ih više nema, bilo je tu, zatim, konja, ždrijebaca, tovarnih životinja, moj otac bio je mešetar i ljeti je trgovao s Romima, imali su prekrasne konje, bili su časni ljudi, sjećam se da bi nakon svakog sklopljenog posla pozvali oca na ručak, za stolom na trgu u Barcelosu okupilo bi se mnogo ljudi, otac me uobičavao voditi sa sobom.
Napravio je stanku.
- Ne znam zašto vam dosađujem svojim sjećanjima iz djetinjstva - rekao je - možda zato što mi je danas žao Roma, spali su na prosjački štap, a osim toga se i ljudi prema njima neprijateljski odnose.
- Doista? - upitao je Firmino. - Nisam znao.
- To je jedna ružna lokalna priča - dodao je konobar - ali možda vam je ispričam drugi put, nadam se da ćete ponovo objedovati kod nas i da vam se svidjela naša kuhinja.
- Jelo je bilo vrlo ukusno - umirio ga je Firmino.
Firmino bi rado nastavio razgovor, ali sjetio se da je Dona Rosa htjela razgovarati s njime pa je platio račun i požurio nazad u pansion. Zatekao ju je u predvorju kako čita časopis s društvenim zanimljivostima. Lupnula je rukom o sofu pozivajući ga da sjedne i Firmino je sjeo kraj nje. Dona Rosa se najprije raspitala je li mu večera bila po ukusu. Firmino je odgovorio da jest te da je i konobar simpatičan momak koji ima izvrsne odnose s Romima.
- I mi imamo izvrsne odnose s Romima - odvratila je Dona Rosa.
- Tko to, mi? - upitao je Firmino.
- Pansion „Rosa” - odgovorila je Dona Rosa.
I sa širokim osmijehom na licu, nastavila: - Manolo Gitano očekuje vas sutra u podne u logoru, pristao je razgovarati s vama.
Firmino ju je zapanjeno pogledao.
- Stupili ste u kontakt s njime preko policije? - upitao je.
- Dona Rosa ne koristi se policijskim kanalima - odgovorila je blago Dona Rosa.
- Pa kako vam je to onda uspjelo? - ustrajao je Firmino.
- Dobar novinar ne pita odakle mu kontakt, zar ne? - rekla je Dona Rosa namignuvši mu.
- Gdje je ta naseobina?
Dona Rosa rasprostrla je po stoliću plan grada koji je pripremila.
- Do Matosinhosa možete autobusom - objasnila je - poslije morate taksijem, logor je ovdje, točno na ovom zelenom polju, to je gradsko zemljište. Manolo će vas čekati u trafici koja graniči s naseobinom.
Dona Rosa sklopila je plan grada davši mu do znanja da je to bilo sve o čemu je željela razgovarati. - Nosite li magnetofon? - upitala ga je.
Firmino je potvrdno kimnuo glavom.
- Držite ga u džepu, Romi ne vole magnetofone.
Ustala je i počela gasiti svjetla najavljujući da je vrijeme za počinak. I Firmino je ustao i upravo se spremao poželjeti joj laku noć kad ga je upitala:
- Koliko vam je godina?
Firmino je odgovorio kao i uvijek kad bi mu bilo neugodno priznati da ima samo dvadeset sedam godina. Bilo je to glupo i nezgrapno, ali nije mogao smisliti ništa bolje.
- Gotovo trideset - odgovorio je.
- Premlad za ovako mučan posao - promrmljala je Dona Rosa. A zatim dodala: - Vidimo se sutra, dobro se odmorite.

4.





MANOLO GITANO SJEDIO je pod sjenicom, za stolom sa stražnje strane trafike. Nosio je crnu jaknu i šešir sa širokim obodom, kao što je to običaj u Španjolskoj. Izgledao je poput propalog plemića: bijeda mu se čitala na licu i na košulji poderanoj na grudima.
Firmino je ušao u trafiku na prednja vrata koja su gledala na dražesnu cestu sa skromnim, ali dobro očuvanim kućama. Ali ondje, straga, sve je izgledalo potpuno drugačije. Iza poderane mreže koja je označavala posjed trgovine nalazila se romska naseobina: pet-šest gotovo raspadnutih prikolica, poneka kartonska baraka, dva američka automobila iz šezdesetih godina, polugola djeca koja su se igrala na prašnjavoj čistini. Pod krovom od suhog lišća magarac i konj tjerali su muhe udarcima repa.
- Drago mi je, moje ime je Firmino - rekao je Firmino ispruživši ruku.
Manolo je s dva prsta dotaknuo obod šešira, a zatim mu stisnuo ruku.
- Hvala što si pristao sastati se sa mnom - rekao je Firmino.
Još uvijek šuteći, Manolo je izvukao lulu i smrvio u nju dvije požutjele cigarete. Lice mu nije odavalo ništa, a pogled je uperio uvis.
Firmino je stavio na stolić notes i kemijsku olovku.
- Smijem li bilježiti? - upitao je.
Manolo nije odgovorio nastavivši gledati uvis.
Naposljetku je rekao: - Koliko baguinesa?
- Baguinesa? - ponovio je Firmino.
Manolo je napokon pogledao u njega. Činio se uzrujan.
- Baguinesa, parné. Zar ne razumiješ geringongu?
Firmino je pomislio kako se stvari ne odvijaju u pravome smjeru. Osjećao se glupim, možda još i više kad se sjetio malog Sony aparata koji je nosio u džepu i koji ga je stajao kao Svetog Petra kajgana.
- Ja govorim i portugalski, ali više geringongu - pojasnio je Manolo.
Ne, Firmino doista nije razumio romski dijalekt to jest ono što je Manolo zvao geringongom. Odlučio je riješiti problem tako da se uhvati za neku logičnu nit, da počne ispočetka.
- Mogu li zapisati tvoje ime?
- Manolo El Rey neće završiti u cagarrãu - odgovorio je Manolo prislonivši zglob jedne na zglob druge ruke, a zatim je stavio prst preko usta. Firmino je shvatio da cagarrão vjerojatno znači zatvor ili policija.
- U redu - rekao je - bez imena, ponovi što želiš zauzvrat.
- Koliko baguinesa? - ponovio je Manolo trljajući palac o kažiprst kao da broji novac.
Firmino je na brzinu izračunao. Za izravne troškove direktor mu je dao četrdeset tisuća škuda. Deset tisuća mogla bi biti pravedna nagrada za Manola, osim toga pristao je na razgovor, što je već bila izuzetna stvar za jednog Roma, i možda bi ga mogao nagovoriti da kaže nešto što je prešutio policiji. A ako nije znao više od onoga što je već rekao, ako je ovaj sastanak bio tek lukavstvo da iz njega izvuče, kako on to kaže, baguinese? Firmino je odlučio biti strpljiv.
- Ovisi o tome što ćeš mi reći - rekao je - ako to što mi ispričaš nešto vrijedi.
Manolo je razdraženo ponovio: - Koliko baguinesa? - ponovo trljajući palac o kažiprst.
Uzmi ili ostavi, pomislio je Firmino, nema druge.
- Deset tisuća škuda, ni novčića više.
Manolo je jedva primjetno kimnuo glavom.
- Un chavelho - promrmljao je prislonivši palac ustima i trgnuvši glavom unazad.
Firmino ga je ovaj puta odmah shvatio, ustao je, ušao u trafiku i vratio se s litrom crnog vina. Putem je gurnuo ruku u džep i ugasio magnetofon. Da ga je netko upitao, ne bi znao reći zašto. Možda zato što mu se Manolo svidio na prvi pogled. Svidio mu se taj istovremeno grub i izgubljen, na svoj način očajan izraz lica i glas starog Roma nije zaslužio da ga ukrade neka japanska elektronska naprava.
- Sve mi ispričaj - rekao je Firmino i naslonio laktove na stol pritisnuvši dlanovima sljepoočnice kao i uvijek kad se želio što bolje koncentrirati. Nije mu više trebao ni notes, pouzdao se u svoje pamćenje.
Manolo je počeo nadugačko i naširoko. Sve u svemu, izražavao se dosta dobro, a za riječi na geringongi, što se može, Firmino ih ne bi uvijek razumio, ali je iz razgovora uspijevao naslutiti njihovo značenje. Počeo je rekavši kako ne može spavati, kako se zna probuditi usred noći kao i svi starci, jer tako je to s njima, probude se i razmišljaju o svome životu i prožima ih tjeskoba, jer čovjek žali kad se sjeti onog što je proživio, posebno ako pripada romskome narodu, narodu koji je nekada bio plemenit a sada je postao narod prosjaka, ali samo Manolova duša i um bili su stari, tijelo ne, on je sačuvao svoju muškost, samo što je to bilo uzalud jer je njegova žena već bila stara, i tako bi noću ustajao i odlazio isprazniti mjehur, nakon toga mu je bilo lakše, zatim je pričao o Manolitu, sinu svoga sina, dječaku plavih očiju i tužne budućnosti, jer kakva druga budućnost može čekati romsko dijete u svijetu poput ovoga? Zatim se udaljio od teme i upitao ga poznaje li mjesto po imenu Janas. Firmino ga je pozorno slušao. Sviđalo mu se kako Manolo pripovijeda, u razgranatim rečenicama prošaranim riječima na dijalektu, i zato ga je sa zanimanjem upitao: - Janas, gdje je to?
I Manolo mu je objasnio da je riječ o mjestu nedaleko od Lisabona, u unutrašnjosti, prema Mafri, gdje se nalazi drevna kružna kapela koja potječe još iz doba prvih kršćana za vrijeme rimskog carstva, o mjestu koje je sveto mjesto za Rome jer oni još od pradavnih vremena krstare Iberskim poluotokom i svake godine, petnaestog kolovoza, portugalski Romi skupljali bi se u Janasu na velikoj svečanosti uz pjesmu i ples, harmonike i gitare ni na trenutak ne bi utihnule, a hrana bi se pripremala u velikim kotlovima u podnožju planine, a onda, u sumrak, dok bi sunce bilo na obzorju, upravo u trenutku kad bi sunčeve zrake bojale u crveno dolinu koja je završavala na grebenima Ericeire, svećenik koji je služio misu izašao bi iz kapele da blagoslovi životinje i Rome, mazge i konje, konje koji su bili najljepši na Iberskom poluotoku i koje bi Romi zatim prodavali stajama u Alter do Chao u kojima bi se obučavali konjanici na koridi, ali sada kada Romi više nisu imali konja i kad su se kupovali užasni automobili, što se moglo blagosloviti?, možda metalne automobile? Naravno, konji ugibaju ako im se ne da zob i mekinje, ali automobili ne umiru ako se nema novaca da se u njih ulije benzin, a kad se napokon ulije, oni ponovo voze i zato oni Romi koji su imali nešto novca više nisu imali konje nego su kupovali automobile, no zar se mogu blagosloviti automobili?
Manolo ga je upitno pogledao, kao da od njega očekuje da mu da odgovor, a lice mu je obuzela duboka tuga.
Firmino je spustio pogled, kao da je on bio odgovoran za ono što se događalo Manolovom narodu i nije smogao hrabrosti da ga zamoli da nastavi. Ali Manolo je nastavio sam, nabrajajući pojedinosti koje je vjerojatno smatrao zanimljivima, to kako je stao da se pomokri pod velikim hrastom i ugledao cipelu koja je virila iz grmlja. A zatim je centimetar po centimetar opisao ono što je vidio pregledavajući truplo koji je ležao u grmlju i spomenuo to da je na majici bio natpis koji je odslovkao zato što ga nije znao izgovoriti, nešto na stranom jeziku i Firmino je to zapisao u svoj notes.
- Ovako? - upitao je Firmino - pisalo je ovako?
Manolo je potvrdio. Pisalo je: Stones of Portugal.
- Ali policija je izjavila da je truplo bilo golo do pasa - usprotivio se Firmino - novine su prenijele da je bilo golo do pasa.
- Ne - ponovio je Manolo - pisalo je baš ovo.
- Nastavi - zamolio ga je Firmino.
Manolo je nastavio, ali ostatak je Firmino već znao. Bilo je to ono što je Manolo ispričao vlasniku trafike i ono što je poslije toga potvrdio policiji. Firmino je pomislio da više ništa ne može izvući iz starog Roma, no nešto u njemu nagnalo ga je da ne odustane.
- Ti teško zaspiš, Manolo - rekao mu je - jesi li čuo nešto te noći?
Manolo je ispružio čašu i Firmino mu je napunio. Manolo je iskapio vino i promrmljao: - Manolo pije, ali njegovom narodu treba alcide.
- Što je to alcide?
Manolo mu je udovoljio i preveo riječ na portugalski: - Znači kruh.
- Jesi li čuo nešto te noći? - ponovio je Firmino.
- Motor - spremno je odgovorio Manolo.
- Misliš, automobil? - pojasnio je Firmino.
- Automobil i lupanje vrata.
- Gdje?
- Ispred moje barake.
- Zar automobil može stići do tvoje barake?
Manolo mu je kažiprstom pokazao zemljani put koji je dolazio iskosa s glavne ceste i prolazio duž naseobine.
- Tim putem može se doći do staroga hrasta - potvrdio je - i zatim se spustiti do rijeke.
- Jesi li čuo glasove?
- Jesam - rekao je Manolo.
- Što su govorili?
- Ne znam - rekao je Manolo - nisam ništa razumio.
- Nijednu riječ? - ustrajao je Firmino.
- Jednu - rekao je Manolo - čuo sam da su rekli cagarrão.
- Zatvor? - upitao je Firmino.
- Zatvor - potvrdio je Manolo.
- A onda?
- Onda ne znam, ali jedan je imao veliku gateiru.
- Što znači gateira? - upitao je Firmino.
Manolo je prstom pokazao na bocu vina.
- Pio je - rekao je Firmino - to znači da je bio pijan, zar ne?
Manolo je potvrdno kimnuo glavom.
- Kako znaš?
- Smijao se kao netko tko ima veliku gateiru.
- Jesi li još nešto čuo? - upitao ga je Firmino.
Manolo je protresao glavom zdesna ulijevo.
- Razmisli dobro, Manolo, sve čega se možeš sjetiti za mene je neprocjenjivo.
Manolo se zamislio.
- Koliko misliš da ih je bilo? - upitao je Firmino.
- Dvojica ili trojica - odgovorio je Manolo - ne znam, možda.
- Ne sjećaš se više ničeg važnog?
Manolo je razmislio i popio još jednu čašu vina. Vlasnik trafike pojavio se na vratima i zastao radoznalo ih gledajući.
- Zove se Ukakanac - rekao je Manolo - dugujem mu dvije tisuće škuda za rakiju.
- S novcem koji ćeš dobiti moći ćeš vratiti dug - umirio ga je Firmino.
- Jedan od njih loše je govorio - rekao je Manolo.
- Kako to misliš? - upitao je Firmino.
- Govorio je loše.
- Hoćeš reći da je govorio loše portugalski?
- Ne - rekao je Manolo - nego ovako: p-p-p ro k-k-letstvo.
- A - rekao je Firmino - misliš, mucao je.
- Tako je - potvrdio je Manolo.
- Još nešto? - upitao je Firmino.
Manolo je odrično odmahnuo glavom.
Firmino je uzeo novčanik i iz njega izvadio deset tisuća škuda. Novac je prešao u Manolove ruke iznenađujućom brzinom. Firmino je ustao i pružio mu ruku. Manolo mu je stisnuo ruku i s dva prsta dotaknuo obod šešira.
- Posjeti Janas - rekao mu je Manolo - prekrasno mjesto.
- Hoću, jednom prije ili kasnije - obećao je Firmino odlazeći. Ušavši u lokal, zamolio je vlasnika da mu nazove taksi.
- Čisti gubitak vremena - odgovorio je neljubazno vlasnik - nijedan taksi neće vam doći ovamo.
- Ali moram natrag u grad - rekao je Firmino.
Vlasnik je prljavom krpom otjerao nekoliko muha i odgovorio mu kako postoji autobus.
- Gdje je postaja? - upitao ga je Firmino.
- Kilometar odavde, spustite se lijevo.
Firmino je izašao na užareno sunce. Idi i ti kvragu, Ukakanče, pomislio je. Vrućina je bila žestoka, bilo je baš onako sparno kako priliči Portu. Cestom nije prošao baš nijedan automobil, pa nije mogao ni stopirati. Pomislio je kako će čim stigne u pansion napisati članak i poslati ga faksom u redakciju. Izaći će za dva dana. Već je vidio naslov: PRIČA ČOVJEKA KOJI JE PRONAŠAO TRUPLO. I podnaslov: Od vašeg posebnog dopisnika iz Porta. Ispričat će potanko cijelu priču, onako kako ju je njemu ispričao Manolo, s onim tajanstvenim automobilom koji se usred noći zaustavio pred barakom. I glasovima u tmini. Zločin i tajna, baš kao što su to voljeli čitatelji njegovih novina. Ali to da je jedan od njih mucao, neće spomenuti. To ne. Firmino nije znao zašto, ali tu pojedinost zadržat će za sebe i neće je podijeliti sa svojim čitateljima.
Na širokom zavoju na pustoj cesti, golemi plakat tvrtke TAP Air Portugal svojim morem kobaltno plave boje obećavao je nezaboravni odmor na Madeiri.

5.





KVRAGU, rekao je Firmino, kako netko može reći da ne voli neki grad ako ga dobro ne poznaje? To je nelogično. Pravi pravcati nedostatak dijalektike. Lukács je smatrao da je izravno poznavanje stvarnosti neophodno za stvaranje kritičkog suda. O tome nije bilo dvojbe.
Firmino je stoga ušao u jednu veliku knjižaru i potražio vodič. Njegov odabir pao je na jedno nedavno izdanje lijepih, plavih korica i s raskošnim fotografijama u boji. Autor se zvao Helder Pacheco i, osim golemog znanja, pokazivao je i bezgraničnu ljubav prema Portu. Firmino je mrzio tehničke, neosobne i hladne vodiče koji su pružali objektivne informacije. Više je volio kad se nešto radi s oduševljenjem, a u situaciji u kojoj se nalazio oduševljenje mu je trebalo više no ikada.
Naoružan vodičem, počeo je lutati gradom tražeći u knjizi mjesta na koja bi ga odvele njegove noge skitnice. Zatekao se u Ulici S. Bento da Vitoria i ona mu se svidjela zato što je čak i po toj vrućini bila mračna i svježa, kao da sunce u nju nije moglo prodrijeti. Potražio je to ime u kazalu koje je bilo vrlo lako za snalaženje i odmah pronašao ulicu na stranici sto trideset i dva. Otkrio je da se ta ulica nekada zvala S. Miguel i da joj je 1600. jedan njemu nepoznat redovnik, Pereira de Novais, posvetio živopisan opis na španjolskom. Uživao je u iskićenom opisu toga fratra koji je govorio o „casas hermosas de algunos hidalgos”,4 o ministrima, pisarima i drugim gradskim uglednicima koje je progutalo vrijeme, ali o čijim životima su ostala arhitektonska svjedočanstva, urešeni zabati i jonski kapiteli koji su podsjećali na plemenito i raskošno razdoblje u životu te ulice prije no što su je povijesne bure pretvorile u običnu ulicu kakva je danas. Nastavio je s razgledom i stigao pred prilično impozantnu građevinu. U vodiču je pisalo da je pripadala barunici Regaleira, da ju je krajem XVIII stoljeća dao izgraditi neki Jose Monteiro de Almeida, portugalski trgovac u Londonu te da su se u njoj nekad nalazili glavna pošta, karmelićanski samostan, državna gimnazija sve dok naposljetku nije postala sjedište kriminalističke policije. Firmino se na trenutak zaustavio pred veličanstvenim ulazom. Kriminalistička policija. Tko zna, možda se netko ondje unutra zanima za slučaj bezglavog trupla čije neizvjesne tragove je i on sam slijedio. Tko zna ne pokušava li neki revni sudski službenik, zadubljen u proučavanje nalaza obdukcije koji su obavili sudski vještaci, proniknuti u identitet tog osakaćenog tijela.
Firmino je pogledao na sat i nastavio. Bilo je već skoro podne. Acontecimento bi se već trebao pojaviti na kioscima budući da je stizao jutarnjim zrakoplovom. Izašao je na neki mali trg čije se ime nije ni potrudio provjeriti u vodiču. Uputio se prema kiosku i kupio novine. Sjeo je na klupu. Acontecimento je slučaju posvetio cijelu naslovnicu na kojoj se nalazio ljubičasti crtež s obrisima bezglavog tijela nad koje se nadvio nož s kojega je kapala krv. Naslov je bio sljedeći: BEZGLAVO TRUPLO JOŠ UVIJEK BEZ IMENA. Njegov članak nalazio se u sredini. Firmino ga je pomno pročitao i primijetio da nije bilo značajnih promjena. Odlomak u kojem se govorilo o majici bio je ponešto promijenjen i to ga je razdražilo. Otišao je do prve telefonske kabine i nazvao list. Naravno, javila se gospođica Odette i najprije željela popričati s njim, jadnica, iz njezinih invalidskih kolica jedino kako je mogla komunicirati sa svijetom bilo je preko telefona. Željela je znati jedu li doista u Portu toliko tripica kao što se priča i Firmino joj je odgovorio da ih je on zasad izbjegao. I zatim je li ljepši od Lisabona, i Firmino joj je odgovorio da je drugačiji, s vlastitim čarom koji on upravo otkriva. Naposljetku mu je čestitala na članku koji je smatrala „fascinantnim” i rekla kako je sretan što može doživjeti tako uzbudljive pustolovine. Zatim ga je spojila s direktorom.
- Halo - rekao je Firmino - vidim da ste krenuli oprezno.
Direktor se samo lukavo zahihotao. - To je taktički potez - odgovorio je.
- Ne razumijem - rekao je Firmino.
- Slušaj, Firmino - objasnio je direktor - ti tvrdiš da je Manolo Gitano policiji nadugačko i naširoko opisao majicu, ali policija u svome priopćenju tvrdi da je truplo bilo golo do pasa.
- Upravo tako - izgubio je strpljenje Firmino - i što s tim?
- Dakle, sigurno postoji neki razlog - ustrajao je direktor - tako da nismo htjeli demantirati policiju nego je bilo bolje reći da je, prema onom što smo dosad uspjeli saznati, truplo bilo odjeveno u majicu s natpisom Stones of Portugal, u slučaju da je Manolo sve to izmislio.
- Ali zar se ne odričemo vijesti ako ne kažemo da je policija prešutjela majicu? - prosvjedovao je Firmino.
- Sigurno postoji razlog - odgovorio je direktor - i bilo bi predivno kad bi ga ti otkrio.
Firmino se jedva jedvice suzdržao. Kakve su to fantastične zamisli padale na um njegovom direktoru. U policiji ga ne bi htjeli ni primiti, a kamoli odgovarati na novinarska pitanja.
- A kako biste, dovraga, to vi učinili? - upitao je Firmino.
- Napregni vijuge - rekao mu je direktor - mlad si, već ćeš ti nešto smisliti.
- Tko je sudac zadužen za istragu? - upitao je Firmino.
- Dr. Quartim, dobro to znaš, ali iz njega nećeš izvući ništa jer mu je sve podatke dostavila policija.
- Izgleda mi kao začarani krug - prigovorio je Firmino.
- Napregni vijuge - odgovorio je direktor - zato sam te i poslao u Porto da to istražiš.
Firmino je izašao iz kabine okupan znojem. Bio je vrlo razdražen. Krenuo je prema maloj fontani na trgu i ondje umio lice. Kvragu, pomislio je, što sada? Autobusna postaja bila je na uglu i Firmino je u zadnji čas uhvatio autobus koji je vozio prema centru. Čestitao si je jer je već stekao osnovnu predodžbu o topografiji ovog grada koja mu se na početku činila toliko neprijateljskom. Zamolio je vozača da ga upozori na postaju najbližu nekom trgovačkom centru. Sišao je kad mu je vozač dao znak i tek tada se sjetio da uopće nije platio kartu. Ušao je u golemi prostor trgovačkog centra koji je neki inteligentni arhitekt, a takvi su danas iznimno rijetki, uklopio u stare zgrade ne oštetivši im pročelje. Porto je bio organiziran grad: na ulazu, u velikom predvorju punom pokretnih stepenica nalazio se pult na kojem je jedna lijepa djevojka odjevena u plavo kupcima dijelila prospekt s planom u kojem su bile ucrtane sve trgovine u tome centru. Proučivši prospekt, Firmino se odlučno zaputio prema hodniku B na prvome katu. Trgovina se zvala ”T-shirt International”. Unutra je sve bilo puno ogledala, kabina za presvlačenje, a police su bile krcate robom. Neki mladići isprobavali su majice i gledali se u ogledalu. Firmino se obratio prodavačici, djevojci duge, plave kose.
- Želio bih jednu majicu - rekao je - posebnu majicu.
- Imamo ih za sve ukusu, gospodine - odgovorila mu je djevojka.
- Domaće? - upitao je Firmino.
- Domaće i strane - odgovorila je djevojka - uvozimo ih iz Francuske, Italije, Engleske i osobito iz Sjedinjenih Država.
- U redu - rekao je Firmino - želio bih plavu, ali može biti i u drugim bojama, ali važno je ono što piše.
- Što piše? - upitala je prodavačica.
- Stones of Portugal - rekao je Firmino.
Djevojka je na trenutak razmislila. Napravila je blagu grimasu kao da joj te riječi ništa ne znače, a zatim je uzela katalog ispisan pisaćim strojem i polako ga počela prelaziti kažiprstom.
- Žao mi je, gospodine - rekla je - nemamo je.
- Ali ja sam je vidio na nekom tipu na ulici - rekao je Firmino.
Djevojka se ponovo zamislila.
- Možda je riječ o reklami - rekla je - ali mi ne držimo reklamne majice već samo one za prodaju.
I Firmino se zamislio. Reklama. Mogla je to biti reklamna majica.
- Da - rekao je - ali reklama za što, po vama što bi moglo biti Stones of Portugal?
- Pa - rekla je djevojka - možda je riječ o nekoj novoj rock grupi koja je upravo imala koncert, obično na koncertima na ulazu prodaju reklamne majice, zašto ne pokušate u trgovini s glazbenim diskovima?, tamo se uvijek prodaju i majice.
Firmino je izašao i u prospektu potražio trgovinu s glazbenim diskovima. Klasična ili moderna glazba. Naravno, izabrao je modernu. Trgovina je bila u istom hodniku. Mladić za pultom nosio je slušalice i nešto očarano slušao. Firmino je strpljivo pričekao da ga prodavač primijeti.
- Poznajete li možda grupu koja se zove Stones of Portugal? - upitao ga je.
Prodavač ga je zamišljeno pogledao.
- Ne, nije mi poznata - odgovorio je - je li riječ o novoj grupi?
- Možda - odgovorio je Firmino.
- Tek osnovanoj? - upitao ga je prodavač.
- Možda - odgovorio je Firmino.
- Ovdje smo vrlo dobro obaviješteni o svemu što se pojavi na tržištu - uvjerio ga je prodavač - najnovije grupe su Novos Ricos i Lisbon Ravens, ali ovu koju tražite ne poznajem, osim ako nije riječ o nekim amaterima.
- Mislite da bi amateri mogli otiskati reklamne majice? - upitao je Firmino već izgubivši nadu.
- Dajte, molim vas - odgovorio je prodavač - ponekad to ne mogu čak ni profesionalci, znate, živimo u Portugalu a ne u Sjedinjenim Državama.
Firmino mu se zahvalio i izašao. Bilo je već skoro dva popodne. Nije mu se dalo tražiti restoran. Možda bi mogao nešto prigristi kod Done Rose. Osim ako specijalitet dana nisu tripice.

6.





JELO KOJE JE DONA ROSA poslužila tog dana bili su rojoes minhotas.5 Možda i nije bilo najprikladnije za vrućinu koja je vladala u Portu, ali ga je Firmino obožavao, komadići svinjetine pripremljeni na tavi uz rumeno ispržene krumpire kao prilog.
Prvi put otkako je stigao, ušao je u malu blagovaonicu pansiona. Tri stola bila su zauzeta. Stigla je Dona Rosa i, budući da je veoma držala do toga, pozvala ga je da mu predstavi druge goste pansiona. Firmino je pošao za njom. Prvi, gospodin Paulo, bio je muškarac u svojim pedesetima koji je uvozio meso na područje Setubala. Bio je ćelav i krupan. Drugi, gospodin Bianchi, bio je Talijan koji nije govorio portugalski već se izražavao na šepavom francuskom. Imao je tvrtku koja je kupovala svježe i sušene vrganje i uvozila ih u Italiju, budući da su Portugalci toliko malo pozornosti posvećivali gljivama. Rekao je s osmijehom da mu je posao cvjetao i da se nada da će Portugalci i dalje posvećivati toliko malo pozornosti gljivama. I, naposljetku, bio je tu par iz Aveira koji je slavio srebrni pir i bio na svom drugom medenom mjesecu. Tko zna zašto su izabrali upravo ovaj pansion.
Dona Rosa mu je rekla da ga je direktor tražio i da želi da ga Firmino hitno nazove. Firmino je barem na trenutak odlučio zaboraviti na direktora jer bi se inače sva ta bogovska hrana na pladnju ohladila. Jeo je polako i s tekom jer je svinjetina uistinu bila izvrsna. Naručio je kavu i naposljetku se pomirio sa sudbinom da je došlo vrijeme da nazove u redakciju.
Telefon se nalazio u predvorju, u sobama su postojali samo interfoni kojima se moglo samo izravno komunicirati s recepcijom. Firmino je ubacio novčiće i odabrao broj. Direktora nije bilo. Telefonistica ga je spojila s gospodinom Silvom kojega je, da bi ga oraspoložio, smjesta oslovio sa gospodine Huppert. Ton gospodina Silve bio je blag i očinski.
- Primili smo anonimni poziv - rekao je - s nama nije želio razgovarati, rekao je da želi razgovarati samo s dopisnikom to jest s tobom, dali smo mu broj pansiona, nazvat će te u četiri, ako mene pitaš zove iz Porta.
Nakon toga je napravio stanku.
- Uživaš li u tripicama? - upitao je zlobno.
Firmino mu je odgovorio da je upravo pojeo jelo o kakvom ovaj ne bi mogao sanjati ni u najluđim snovima.
- Ostani u pansionu - savjetovao mu je Silva - možda se radi o nekom mitomanu, iako na mene nije ostavio takav dojam, budi pažljiv s njime, možda ti može ispričati nešto važno.
Firmino je pogledao na sat i sjeo u naslonjač. Dovraga, sad si čak i ta budala od Silve dopušta davati mu savjete. Uzeo je časopis iz pletene košare. Zvao se Vultos i posvećivao je svoje stranice portugalskom i međunarodnom visokom društvu. Sa zanimanjem je stao čitati reportažu o pretendentu na portugalsko prijestolje, Don Duarteu od Bragance, kojem se upravo tih dana rodio sinčić. Pretendent je nosio brkove po devetnaestostoljetnoj modi i, sjedeći kruto u kožnoj stolici s visokim naslonom, držao za ruku suprugu koja je utonula u niski naslonjač tako da su joj se vidjele samo noge i koljena, kao da ju je netko prerezao napola. Firmino je zaključio kako je to djelo nekog užasnog fotografa, ali nije imao vremena do kraja pročitati članak jer je upravo u tom trenutku zazvonio telefon. Pričekao je da se javi Dona Rosa.
- Za vas je, gospodine Firmino - rekla je ljubazno Dona Rosa.
- Halo - rekao je Firmino.
- Potražite na žutim stranicama, prošaptao je glas iz slušalice.
- Što da potražim na žutim stranicama? - upitao je Firmino.
- Stones of Portugal - rekao je glas - u odjeljku uvoz-izvoz.
- Tko ste vi? - upitao je Firmino.
- Nije važno - odgovorio je glas.
- Zašto ste nazvali mene a ne policiju? - upitao je Firmino.
- Zato što poznajem policiju bolje od vas - odgovorio je glas. I prekinuo vezu.
Firmino se zamislio. Glas je bio mlađahan, sa snažnim sjevernjačkim naglaskom. Nije se radilo o obrazovanoj osobi, to se jasno čulo po izgovoru. I onda? Što s tim? Sjever Portugala vrvio je od neobrazovane mladeži koja je govorila sa snažnim sjevernjačkim izgovorom. Uzeo je sa stolića žute stranice i otvorio ih na odjeljak uvoz-izvoz. Pisalo je: Stones of Portugal, Avenida Herois do Mar, 123. Pogledao je u svoj vodič, ali on mu nije bio od prevelike koristi. Nije mu preostalo drugo no obratiti se za pomoć Dona Rosi. Dona Rosa je strpljivo odmotala plan grada i pokazala mu traženo mjesto. Sigurno je bilo to da se nije nalazilo na dva koraka odande, praktično to više nije bio Porto, Vila Nova bio je samostalni gradić s vlastitom upravom i svim što ide uz to. Žuri mu se? Ako mu se žuri, nema druge nego da uzme taksi jer bi javnim prijevozom onamo stigao tek u vrijeme večere, a koliko to stoji ne bi mu baš znala reći jer nikada nije išla u Vila Novu taksijem, ali što je tu je, svaki luksuz se plaća.
- A sada doviđenja, mladiću - ona ide na svoj popodnevni počinak, u ovom trenutku to je ono što joj najviše treba.


AVENIDA HEROIS DO MAR bila je dugačka cesta na periferiji uz koju je raslo pokoje krhko stablo i koja je prolazila kraj građevinskih zemljišta, manjih gradilišta, skladišta i novoizgrađenih kuća s vrtovima punim kipova Snjeguljice i keramičkim lastavicama na lođama. Broj 123 bila je bijela jednokatnica s trijemom od cigle i valovitim zidom u meksičkom stilu. Iza zgrade uzdizao se hangar natkriven limom. Na zidu zgrade stajala je mjedena ploča na kojoj je pisalo: Stones of Portugal. Firmino je pritisnuo dugme i električna vrata su se otvorila. Zgrada je, poput drugih kuća uz cestu, imala mali trijem sa stupovima i na jednom od njih nalazila se ploča na kojoj je pisalo „Uprava”. Firmino je ušao. Prostorija je bila uređena modernim namještajem, ali ne može se reći da joj je nedostajalo ukusa. Za staklenim stolom pretrpanom papirima sjedio je ćelavi stari gospodin s naočalama i tipkao na pisaćem stroju.
- Dobar dan - pozdravio ga je Firmino.
Starčić je prekinuo rad i pogledao ga. Uzvratio mu je pozdrav.
- Koji je razlog vašeg posjeta? - upitao je.
Starac ga je uhvatio na prepad. Kakav sam ja glupan, pomislio je Firmino, cijelim putem razmišljao je o Manolu, zatim o svojoj djevojci koja mu je već počela nedostajati, zatim o tome kako bi reagirao Lukács da se umjesto s pripovjednom situacijom Balzacova tipa morao suočiti s običnom, priprostom stvarnošću koju je on u tom trenutku proživljavao. Razmišljao je o svemu osim o tome kako će se predstaviti.
- Tražim šefa - odgovorio je gotovo mucajući.
- Upravitelj je u Hong Kongu - rekao je starčić - bit će odsutan cijeli mjesec.
- S kime onda mogu razgovarati? - upitao je Firmino.
- Tajnica je uzela tjedan dana godišnjeg odmora - objasnio je starčić - ostali smo samo skladištar i ja koji se bavim knjigovodstvom, je li riječ o nečem hitnom?
- I da i ne - odgovorio je Firmino - no kako sam ovdje u prolazu želio sam nešto predložiti vašem upravitelju.
I onda je nastavio, želeći dati što veću vjerodostojnost svojoj posjeti: - Znate, i ja sam poduzetnik, imam malu tvrtku u Lisabonu.
- A - odgovorio je službenik bez imalo zanimanja.
- Mogu li sjesti na trenutak? - upitao je Firmino.
Službenik mu je rukom pokazao na stolicu koja se nalazila pred njim. Bila je boje pijeska i imala naslon za ruke kao one u kojima sjede režiseri. Firmino je pomislio kako tko god da je opremio ured tvrtke Stones of Portugal ima dobar ukus.
- Čime se bavite? - upitao je s najprijaznijim osmijehom koji je u tom trenutku u sebi uspio pronaći.
Starčić je napokon podigao pogled sa svojih papira. Iz kutije koja je stajala pred njim izvadio je jednu cigaretu Gauloise, zapalio je i požudno povukao prvi dim.
- Ovi računi s Kinezima su pravi pakao, šalju izvješća u hongkonškim dolarima i ja ih moram pretvoriti u portugalske škude, s tom razlikom da hongkonški dolar nikada ne oscilira niti za cent dok se naša valuta rasteže poput harmonike, ne znam pratite li Lisabonsku burzu.
Firmino je kimnuo i raširio ruke kao da kaže: e, da, jako dobro znam o čemu govorite.
- Počeli smo s mramorom - rekao je starčić - prije sedam godina bili smo tu samo gazda, ja, njemački ovčar i limena baraka.
- Da, tako to kod nas ide s mramorom - pokušao ga je potaknuti Firmino.
- Ako uopće ide - uzviknuo je starčić - ako uopće ide. Ali potrebno je prepoznati pravo tržište. A gazda za to ima izvrstan nos, možda je imao i sreće, ali ne može mu se zanijekati da ima smisao za posao, tako se sjetio Italije.
Firmino je napravio začuđen izraz lica.
- Izvoziti mramor u Italiju čini mi se iznenađujućom zamisli - rekao je - Talijani ga imaju na bacanje.
- To mislite vi, dragi moj gospodine - uzviknuo je starčić - a to sam mislio i ja, ali to znači nemati njuha i ne poznavati zakone tržišta. Pitat ću vas jednu stvar: znate li koja vrsta mramora je najviše na cijeni u Italiji?, nije teško odgovoriti, to je mramor iz Carrare. A znate li što se traži na talijanskom tržištu? Niti to nije teško zaključiti, mramor iz Carrare. Ali stvar je u tome da Carrara više ne može zadovoljiti sve zahtjeve, dragi moj gospodine, točni razlozi nisu mi poznati, recimo da je radna snaga preskupa, da su kopači anarhisti i imaju vrlo zahtjevne sindikate, da udruge za zaštitu okoliša gnjave vladu zašto Apuanske alpe nalikuju cjedilu za tjesteninu, i ostale slične stvari.
Starčić je pohlepno usisao dim iz cigarete.
- U redu - nastavio je - nego, recite mi, dragi gospodine, jeste li čuli za mramor iz Estremoza?
Firmino je nejasno kimnuo glavom.
- Posjeduje iste osobine kao mramor iz Carrare - rekao je zadovoljno starčić - ima istu poroznost, iste šare, istu otpornost na čišćenje, sve baš kao i mramor iz Carrare. Starčić je duboko uzdahnuo, kao da mu je upravo otkrio tajnu stoljeća.
- Shvaćate našto ciljam? - upitao je.
- Shvaćam - odgovorio je Firmino.
- U redu - nastavio je starčić - riječ je o Kolumbovom jajetu. Gazda prodaje mramor iz Estremoza Carrari i ona ga preprodaje na talijanskom tržištu kao mramor iz Carrare tako da su trijemovi rimskih palača i kupaonice bogatih Talijana presvučeni lijepim mramorom iz Carrare koji dolazi iz portugalskog Estremoza. I gazda se čak nije morao baciti ni u preveliki trošak, naprosto je uzeo u najam tvrtku iz Estremoza koja se reže mramor u blokove i šalje ih u Setubal, samo, uz cijenu radne snage u Portugalu, znate li što to za nas znači?
Pričekao je nestrpljivo na Firminov odgovor koji nije došao.
- Milijune - sam je sebi odgovorio. A zatim nastavio: - A kako jedna stvar uvijek povlači drugu, gazda je počeo tražiti novo tržište i pronašao ga je u Hong Kongu jer su i Kinezi poludjeli za takozvanim mramorom iz Carrare, a kako jedna stvar uvijek povlači drugu koja za sobom donosi i treću, gazda je, budući da smo se dotad bavili isključivo izvozom, pomislio da je došlo vrijeme za uvoz, tako da smo se pretvorili u uvozno-izvoznu tvrtku, znate, ako pogledate ovo naše skromno sjedište na prvi pogled vam se to možda neće tako učiniti, ali mi smo zapravo jedna od tvrtki s najvećim godišnjim prihodom u Portu, budući da ste i vi poduzetnik, shvaćate da poreznu upravu valja držati po strani, znate li da gazda ima dva Ferrarija, dvije Testarosse, drži ih na svom seoskom imanju, a znate li čime se prije bavio?
- Nemam pojma - odgovorio je Firmino.
- Bio je općinski službenik - rekao je starčić s golemim zadovoljstvom - radio je u uredu za gospodarstvo, to znači imati njuha, naravno da je morao odraditi svoj politički staž, to je logično, bez politike se u ovoj zemlji ništa ne može, vodio je izbornu kampanju kandidata za gradonačelnika u svome gradiću, vozio ga je automobilom na sve skupove u Minhu, ovaj je pobijedio na izborima i za uzvrat mu ustupio ovo zemljište za cijenu lizalice i dao dozvolu za otvaranje tvrtke. Kad smo već kod toga, čime se bavi vaša tvrtka?
- Odjećom - lukavo je odgovorio Firmino.
Starčić je zapalio još jedan Gauloise.
- Dakle? - upitao je.
- Otvaramo lanac trgovina u Algarveu - rekao je Firmino - osobito traperica i majica jer Algarve je mjesto za mlade, znate, plaže, diskoteke i ostalo, i tako nam je palo na um ponuditi im nesvakidašnje majice jer mladi danas žele nositi neobične majice, kad bi prodavali majice s natpisom Harvard University ne bi ih kupio nitko, ali ovakve poput vaših možda i bi, a mi ih možemo proizvoditi u serijama.
Starčić je ustao, pomaknuo jedna pomična vrata, ušao u neku sobicu i počeo pretraživati po kartonskim kutijama.
- Mislite li na ovu?
Bila je to plava majica s natpisom Stones of Portugal. Upravo takvu mu je opisao Manolo.
Službenik ga je pogledao i pružio mu je.
- Uzmite je, ali javite se tajnici idući tjedan, ja joj neću znati točno prenijeti ovo što ste mi ispričali.
- Što uvozite? - upitao je Firmino.
- Uređaje visoke tehnologije iz Hong Konga - odgovorio je starčić - komponente za glazbene linije i bolničke instrumente, i baš zato sam sada u nevolji.
- Zašto? - upitao je obzirno Firmino.
- Prije pet dana imali smo provalu - odgovorio mu je starčić - ušli su noću i, zamislite, isključili alarm i otišli ravno do kontejnera s uređajima kao da znaju što traže, ukrali su samo dva vrlo osjetljiva dijela CT uređaja, znate li što je CT?
- Kompjuterska tomografija - odgovorio je Firmino.
- A pas čuvar - nastavio je starčić - naš njemački ovčar ništa nije primijetio, a sasvim je sigurno da ga kradljivci nisu drogirali.
- Ne čini mi se baš lako prodati dijelove CT uređaja - primijetio je Firmino.
- To vi mislite - rekao je starčić - sa svim tim privatnim klinikama koje u Portugalu niču kao gljiva poslije kiše, ispričavam se, no poznajete li naš sustav zdravstva?
- Otprilike - rekao je Firmino.
- To je tek prava pljačka - rekao je s uvjerenjem starčić - zato su zdravstveni uređaji i tako skupi, ali bilo je nešto čudno u vezi ove krađe, čudno da čudnije ne može biti, tako vješto ukrasti dva strujna mjenjača za CT uređaj iz naših kontejnera i zatim ih ostaviti uz rub ceste niti petsto metara odavde.
- Ostavili su ih? - upitao je Firmino.
- Čini se da su ih bacili kroz prozor automobila - rekao je starčić - ali od njih jedva da je što ostalo nakon što ih je pregazio automobil.
- Jeste li obavijestili policiju? - upitao je Firmino.
- Naravno - rekao je knjigovođa - iako se radi o dvama predmetima od nekoliko centimetara, vrijede mnogo novaca.
- Zaista? - upitao je Firmino.
- Osim toga, sad kad je gazda u Hong Kongu, a tajnica na dopustu, sve je palo na moja leđa - rekao je pomalo očajno starčić - izgleda da mi se čak i pomoćnik razbolio.
- Kakav pomoćnik? - upitao je Firmino.
- Dostavljač - odgovorio je starčić - barem sam imao podređenog kojeg sam mogao slati ovamo i onamo, ali već pet dana nije došao na posao.
- Mladić? - upitao je Firmino.
- Da, mladić - potvrdio je službenik - privremena radna snaga, došao je ovamo prije nekoliko mjeseci tražeći posao i gazda ga je zaposlio kao pomoćnika.
Firminu se iznenada upalila žaruljica.
- Kako se zove? - upitao je.
- A zašto vas to zanima? - upitao je starčić.
Njegov izraz lica odavao je sumnjičavost.
- Tek tako - opravdao se Firmino - pitanje kao bilo koje drugo.
- Zovu ga Dakota jer je lud za svime što dolazi iz Amerike - rekao je starčić - i ja ga zovem Dakota, ali njegovo pravo ime ne znam, nisam ga saznao ni kad je priman u službu, kao što sam vam rekao, on je tek privremena radna snaga. Ali, oprostite, zašto vas to toliko zanima?
- Tek tako - odgovorio je Firmino.
- U redu - zaključio je starčić - a sada mi oprostite, moram se vratiti knjigama, večeras moram poslati faks u Hong Kong, riječ je o hitnoj otpremnici, ako vas još što zanima vratite se idući tjedan, ne mogu vam jamčiti da će gazda biti tu, ali tajnica će se sigurno vratiti s dopusta.

7.





- HALO, DIREKTORE, rekao je Firmino, imam trag, mislim da sam pronašao dobar trag, otkrio sam odakle dolazi majica koju je nosilo truplo, iz jedne uvozno-izvozne tvrtke iz Vila Nova de Gaie, ondje su dali otiskati iste majice kao ona koju mi je opisao Manolo.
- Još nešto? - upitao je flegmatično direktor.
- Imali su pomoćnika - odgovorio je Firmino - mladića koji već pet dana nije došao na posao, no nisam uspio otkriti njegovo ime. Hoćemo li objaviti vijest?
- Još nešto? - ustrajao je direktor.
- U tvrtki su prije pet dana imali provalu - rekao je Firmino - lopovi su odnijeli dvije naprave visoke tehnologije koje su zatim ostavili uz rub ceste prethodno ih zgnječivši pod kotačima automobila. Stones of Portugal uvoz-izvoz, hoćemo li objaviti vijest?
Nastupila je kratka stanka, a zatim je direktor rekao:
- Polako. Pričekat ćemo.
- Ali meni se to čini kao prava bomba - rekao je Firmino.
- Posavjetuj se s Dona Rosom - naredio mu je direktor.
- Oprostite, direktore, ali kako to da je Dona Rosa tako dobro obaviještena o svemu?
- Dona Rosa poznaje osobe koje mogu biti od koristi našem slučaju, štoviše, na neki način ona je gospodarica Porta.
- Oprostite, ali na koji to način? - upitao je Firmino.
- Ne izgleda li ti da žena ima stila? - obrecnuo se direktor.
- Čak i previše za pansion poput ovoga - odgovorio je Firmino.
- Jesi li ikad čuo za Bacchus? - upitao je direktor.
Firmino ništa nije odgovorio.
- Druga vremena - rekao je direktor - bio je to kultni bar, dolazio je onamo cijeli Porto, svi, i ugledni i neugledni. A kad bi odmakne noć, nakon čašice previše čovjek se ponekad sažali nad vlastitim životom, trebao si vidjeti koliko je njih, tko više, tko manje, plakalo na ramenu vlasnice. A to je bila Dona Rosa.
- I završila je ovdje? - uzviknuo je Firmino.
- Slušaj, Firmino - planuo je direktor - prestani toliko gnjaviti i budi miran, zasad ostani tu gdje jesi i vidi kako se razvijaju stvari.
- U redu - rekao je Firmino - ali subota je, sutra bih se mogao ukrcati na vlak i provesti nedjelju i ponedjeljak ujutro u Lisabonu, što kažete na to?
- Oprosti, mladiću, ali što ćeš raditi u Lisabonu cijelu nedjelju i ponedjeljak ujutro?
- Zar nije očito? - odgovorio je strastveno Firmino - u nedjelju ću biti s djevojkom, a u ponedjeljak ujutro idem u Nacionalnu knjižnicu.
Direktorov glas poprimio je pomalo razdraženi ton.
- Za djevojku razumijem - rekao je - svi smo mi imali romantična razdoblja u životu, ali reci mi što ćeš raditi u ponedjeljak ujutro u Nacionalnoj knjižnici?
Firmino je znao da mu što prije valja ponuditi neko prihvatljivo objašnjenje. S direktorom se moralo obazrivo.
- Na odjelu za rukopise nalazi se pismo Elia Vittorinija jednom portugalskom piscu - odgovorio je - to mi je rekao profesor Luis Braz Ferreira.
Direktor je na trenutak zašutio, a zatim se nakašljao u slušalicu.
- A tko bi bio taj profesor Luis Braz Ferreira?
- Veliki stručnjak za rukopise u Nacionalnoj knjižnici - odgovorio je Firmino.
- Tim gore po njega - rekao je prezirno direktor.
- Što to znači? - upitao je glupavo Firmino.
- Znači tim gore po njega, njegov problem - ponovio je direktor.
- Oprostite gospodine direktore - ustrajao je Firmino nastojeći biti ljubazan - profesor Braz Ferreira poznaje sve rukopise iz dvadesetog stoljeća koji se čuvaju u Nacionalnoj knjižnici.
- Poznaje li također bezglava trupla? - upitao je direktor.
- Mislim da to nije njegova specijalnost - rekao je Firmino.
- Dakle, tim gore po njega - zaključio je direktor - mene zanimaju bezglava trupla, a u ovom trenutku je to ono što bi najviše trebalo zanimati i tebe.
- Tako je - složio se Firmino - u redu, ali pismo o kojem vam govorim odnosi se na knjige iz serije „Tres Abelhas”6, zanimalo to vas ili ne, te knjige bile su od ključnog značaja za portugalsku kulturu krajem pedesetih godina jer su se u njima objavljivali Amerikanci, a svi oni dolazili su preko Vittorinija koji je u Italiji objavio antologiju koja se zvala Americana.
- Slušaj, mladiću - presjekao ga je direktor - ti radiš za Acontecimento, dakle za mene, i Acontecimento ti daje plaću. Želim da ostaneš u Portu, a pod tim mislim u pansionu Dona Rose. Nemoj previše šetati uokolo, ne razmišljaj o glavnim sustavima svijeta,7 književnošću ćeš se baviti kada za to budeš imao prilike, sjedni u naslonjač i pripovijedaj šale Dona Rosi, a naročito pozorno slušaj njezine, vrlo su poučne, a sada doviđenja.
Telefon je napravio „klik” i on je ojađeno pogledao Dona Rosu koja se pojavila na vratima blagovaonice.
- Čemu takav izraz lica, sinko - nasmiješila mu se Dona Rosa kao da je čula cijeli razgovor - nemojte to uzimati k srcu, direktori su takvi, prepotentni, i ja sam u životu upoznala mnoge slične njemu, ali valja biti strpljiv, jednom ćemo sjesti ovdje i onda ću vam objasniti kako treba s takvima, no prije svega važno je dobro obavljati svoj posao. A zatim je majčinski dodala: - Zašto ne odete malo pridrijemati? imate podočnjake, soba vam je svježa i plahte su čiste, mijenjam ih svaka tri dana.
Firmino je stigao u sobu. Utonuo je u dubok san i sanjao plažu na Madeiri, plavetnilo mora, svoju djevojku. Kad se probudio bilo je vrijeme za večeru. Odjenuo je jaknu i sišao. Imao je sreće da je na jelovniku bilo jelo iz njegova djetinjstva, prženi oslić. Večerao je s tekom, pozorno praćen od strane mlade konobarice, krupnije djevojke s izraženim brčićima iznad usnica. Talijan, koji je sjedio za stolom pokraj njegova, pokušao je zapodjenuti razgovor o kulinarstvu i počeo mu govoriti o jednom jelu od inćuna i paprike rekavši da je pijemonteško. Firmino se pristojno pravio zainteresiranim. U tom trenutku prišla mu je Dona Rosa i nagnula mu se nad uho.
- Pronašli su glavu - rekla je blago.
Firmino je upravo gledao glave oslića koje su ostale na tanjuru.
- Glavu? - upitao je glupavo - kakvu glavu?
- Glavu koja nedostaje na truplu - rekla je prijazno Dona Rosa - ali bez žurbe, najprije završite s večerom, a onda ću vam sve reći. Čekam vas u predvorju.
Firmino nije mogao suspregnuti znatiželju i odmah je krenuo za njom.
- Pronašao ju je gospodin Diocleciano - rekla je mirno Dona Rosa - upecao ju je iz rijeke, a sad sjednite tu kraj mene i dobro me slušajte.
Kao i obično, dvaput je lupnula o sofu kao da ga poziva da sjedne kraj nje i popije čaj.
- Moj prijatelj Diocleciano ima osamdeset godina - nastavila je Dona Rosa - bio je putujući trgovac, lađar, a sad vadi trupla i mrtva tijela samoubojica iz rijeke. Kažu da je u životu izvadio više od sedamsto tijela. Tijela utopljenih odvozi u mrtvačnicu, a oni mu za to plaćaju određeni iznos. To je njegov posao. Međutim, već je bio upoznat s ovim slučajem i još nije predao glavu vlastima. Isto tako je i čuvar duša na Arco das Alminhas to jest ne brine se samo za trupla već i za njihov vječni mir, uvijek im upali svijeću na tom svetom mjestu, pomoli se za njih i tako dalje. Glava je u njegovoj kući, upecao ju je iz rijeke prije nekoliko sati i smjesta me obavijestio, evo adrese. No na povratku ne zaboravite stati na Arco das Alminhas pomoliti se za mrtve, uzgred, ne zaboravite fotografski aparat, prije no što glava završi u mrtvačnici.
Firmino se popeo u sobu, uzeo fotografski aparat, a zatim sišao potražiti taksi unatoč tome što je jedan njegov ljubomorni kolega iz novina neprestano prigovarao da se suradnici lista previše voze taksijem. Vožnja uličicama povijesnog središta grada bila je kratka. Gospodin Diocleciano stanovao je u staroj kući s pročeljem s kojeg se ljuštila žbuka. Firminu je otvorila gojazna starica.
- Diocleciano vas čeka u dnevnom boravku - rekla je propustivši ga u kuću.
Dnevni boravak u kući Dioclecianove obitelji bila je prostrana prostorija s kristalnim svijećnjakom. Namještaj, vjerojatno kupljen u nekoj robnoj kući, bio je imitacija starog namještaja, svaki komad imao je pozlaćene noge obložene staklom. Nasred stola, kao u biblijskoj priči, na jednom pladnju nalazila se glava. Firmino ju je pogledao s gađenjem, a zatim se okrenuo prema gospodinu Dioclecianu koji je sjedio na čelu stola kao da predsjeda nekom važnom večerom.
- Upecao sam je na ušću rijeke - rekao je informativno - bacio sam udice za klenove i mrežicu za rakove, glava je ostala na udicama.
Firmino je pogledao glavu na pladnju pokušavajući suspregnuti gađenje. Vjerojatno je u rijeci provela posljednjih nekoliko dana. Bila je napuhnuta i ljubičasta, a jedno oko pojele su ribe. Pokušao joj je odrediti dob, ali nije uspio. Mogla je imati dvadeset, ali isto tako i četrdeset godina.
- Moram je predati - rekao je smireno gospodin Diocleciano, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu - ako je želite fotografirati, požurite, jer sam je upecao u pet i ne mogu više odugovlačiti.
Firmino je uzeo fotografski aparat i okinuo nekoliko snimaka. Snimio je glavu sprijeda i iz profila.
- Jeste li primijetili ovo? - upitao je gospodin Diocleciano - priđite bliže.
Firmino se nije pomakao ni za centimetar. Gospodin Diocleciano pokazivao mu je prstom prema sljepoočnici.
- Pogledajte ovamo.
Firmino se napokon približio i ugledao rupu.
- Rupa - rekao je.
- Od metka - pojasnio je gospodin Diocleciano.
Firmino je zamolio gospodina Diocleciana za kratak telefonski poziv. Diocleciano ga je otpratio do telefona u predsoblju. U redakciji se javila telefonska sekretarica. Firmino je ostavio poruku direktoru.
- Ovdje Firmino, pronašli su glavu, iz rijeke ju je upecao starac koji vadi trupla. Fotografirao sam je. Ima rupu od metka na lijevoj sljepoočnici. Smjesta vam šaljem sliku, faksom ili nekako drugačije, svratit ću do agencije Lusa, možda bi se moglo napraviti izvanredno izdanje, ne mislim ništa pisati, zasad nikakvi komentari nisu potrebni, čut ćemo se sutra.
Izašao je u toplu noć Porta. Nije mu se dalo tražiti taksi, dobro će mu doći jedna lijepa šetnja. Samo ne uz rijeku, iako je bila nadohvat ruke. Te večeri nije imao nimalo volje gledati rijeku.

8.





U OSAM JE FIRMINA probudio interfon. Javio se muškobanjast glas brkate konobarice.
- Vaš direktor vas traži na telefon, kaže da je hitno.
Firmino se stuštio u predvorje zaogrnuvši se ogrtačem. Pansion je još uvijek spavao.
- Rotacioni strojevi počinju raditi za pola sata, već danas radimo izvanredno izdanje, samo dva lista s tvojim fotografijama, tekst nije potreban, zasad je bolje da šutiš, u tri sata popodne tajanstveno lice pojavit će se u cijeloj zemlji.
- Kako su ispale fotografije? - zanimao se Firmino.
- Užasne su - rekao je direktor - ali tko ga želi prepoznati, prepoznat će ga.
Firminu su prošli trnci leđima kad je pomislio kakav će dojam na čitatelje ostaviti današnje izdanje: gore od filma strave i užasa. Usudio se sramežljivo upitati kako će biti raspoređene fotografije.
- Na prvoj stranici fotografija snimljena sprijeda, na unutrašnje dvije stranice desni i lijevi profil, a na posljednjoj klasična fotografija Porta s rijekom Douru i željeznim mostom, naravno, u boji.
Firmino se popeo do sobe. Istuširao se, obrijao, odjenuo pamučne hlače i crvenu Lacoste majicu koju mu je darovala djevojka. Na brzinu je popio kavu i izašao. Bila je nedjelja, grad je bio gotovo pust. Ljudi su još uvijek spavali, a kasnije će otići na plažu. Dobio je volju da i on ode, doduše, nije ponio kupaći kostim, ali tek toliko da udahne malo zraka. Naposljetku je odustao. Imao je svoj vodič i pomislio da se upusti u otkrivanje grada, naprimjer, da posjeti tržnice i tradicionalne četvrti koje nije poznavao. Spustivši se strmim uličicama donjega grada počeo je otkrivati živost kakvoj se nije nadao. Porto je uistinu još uvijek zadržao neke tradicije koje su se u Lisabonu izgubile, naprimjer, iako je bila nedjelja, nekoliko prodavačica riba hodalo je uokolo s košarama na glavi, zatim su tu bili pozivi putujućih trgovaca koji su ga vratili u djetinjstvo: brusači noževa pozivali bi kupce okarinama, a prodavači povrća zvonkim trubama. Prešao je Trg radosti koji je, kako mu i ime govori, uistinu bio radostan. Bila je tu mala tržnica sa štandovima na kojima se prodavalo pomalo do svega i svačega: nošena odjeća, cvijeće, povrće, tradicionalne drvene igračke i zemljano posuđe. Kupio je tanjurić od terakote na kojem je nevješta ruka naslikala toranj Clerigos. Bio je siguran da će se svidjeti njegovoj djevojci. Stigao je na Largo do Padrao koji je, iako to ondje nije bilo predviđeno, bio tržnica jer su seljaci i prodavačice riba držali improvizirane trgovine pred kućnim vratima ili na pločniku Ulice Santo Ildefonso. Stigao je na Fontainhas, gdje je bio mali sajam buha. Na mnogim štandovima nije bilo nikoga jer je sajam prije svega radio subotom, no neki trgovci dolazili bi i nedjeljom ujutro. Zaustavio se kraj štanda s krletkama na kojem su se prodavale egzotične ptice. Na krletkama su bili komadići papira s imenima ptica i mjestom podrijetla. Većina ih je dolazila iz Brazila ili s Madeire. Firmino je pomislio na Madeiru i kako bi lijepo bilo otići onamo na godišnji odmor iz snova kao što su obećavali reklamni plakati tvrtke Air Portugal. Odmah pokraj bio je štand s rabljenim knjigama i Firmino se radoznalo upustio u istraživanje. U jednoj staroj knjizi saznao je kako je grad prije jednog stoljeća komunicirao s ostatkom svijeta. Prelistao je poglavlje u kojem se govorilo o novinama i reklamnim oglasima iz tog vremena. Otkrio je da su početkom devetnaestoga stoljeća postojale novine pod nazivom O Artilheiro u kojima se pojavio ovakav oglas: „Osobe koje žele poslati paket u Lisabon ili Coimbru našim konjima mogu ostaviti robu na poštanskoj postaji ispred Tvornice duhana.” Iduća stranica bila je posvećena novinama koje su se zvale O Periodico dos pobres i u kojima su se besplatno pojavljivali oglasi prodavača goveđih iznutrica jer ih se smatralo od javnog interesa. Firmino je osjetio val naklonosti prema tom gradu prema kojem je prije, ne poznajući ga, osjećao određenu nesklonost. Zaključio je da smo svi podložni predrasudama i da mu je, a da to nije ni primijetio, nedostajalo dijalektike, one temeljne dijalektike do koje je toliko držao Lukács.
Pogledao je na sat, bilo je vrijeme ručka i pomislio je da bio mogao nešto prezalogajiti u kavani Ancora prema kojoj se uputio po sjećanju. U kavani je bilo živahno, kao i u prostoru namijenjenom gostima restorana. Firmino je pronašao slobodan stol i sjeo. Gotovo odmah zatim stigao je i simpatični konobar.
- Jeste li pronašli Roma? - upitao ga je s osmijehom.
Firmino je potvrdno kimnuo glavom.
- Ako dopuštate, poslije ćemo razgovarati - rekao je konobar - o Romima, mislio sam, ako želite brzo i svježe jelo preporučam salatu od hobotnice s limunovim sokom i peršinom.
Firmino je pristao i minutu poslije stigao je konobar s pladnjem.
- Smijem li sjesti na trenutak? - upitao je.
Firmino ga je pozvao da sjedne.
- Oprostite - rekao je pristojno konobar - mogu li vas pitati čime se bavite?
- Novinar sam - odgovorio je Firmino.
- Stvarno? - uzviknuo je konobar - pa to onda znači da nam možete pomoći. Gdje, u Lisabonu?
- U Lisabonu - potvrdio je Firmino.
- Zalažemo se za prava Roma u Portugalu - prošaptao je konobar - ne znam jeste li vidjeli ksenofopske prosvjede u nekim mjestašcima u unutrašnjosti.
- Čuo sam o njima - odgovorio je Firmino.
- Ne žele ih u svojim mjestima - rekao je konobar - u jednom gradiću čak su ih i pretukli, to je pravi val rasizma. Ne znam koje stranke potiču ljude na tako nešto, ali nije teško pogoditi, mi ne želimo da Portugal postane zemlja rasista, uvijek smo bili tolerantna zemlja, član sam udruge koja se zove Prava građanina, skupljamo potpise, želite li se potpisati?
- Vrlo rado - odgovorio je Firmino.
Konobar je iz džepa izvadio list papira pun potpisa sa zaglavljem „Prava građanina”.
- Ne bih vam to smio davati u restoranu - objasnio je - jer je na javnim mjestima prikupljanje potpisa zabranjeno, imamo centre za prikupljanje po cijelom gradu, ali vlasnik nas ionako ne gleda pa evo, potpišite ovdje, uz ostale podatke i broj nekog dokumenta.
Firmino je napisao svoje ime, broj osobne iskaznice, a pod „zanimanje” je upisao: novinar.
- Hoćete li napisati članak o tome u svojim novinama? - upitao je konobar.
- Ne mogu vam to obećati - rekao je Firmino - sad sam zaokupljen jednom drugom reportažom.
- U Portu se događaju ružne stvari - primijetio je konobar.
U tom trenutku u kavanu je ušao dječak koji je prodavao novine. Nosio je svežanj novina pod rukom i prolazio između stolova uzvikujući: „Pronađena glava trupla, nastavak misterija u Portu”.
Firmino je kupio Acontecimento. Samo je bacio pogled na njega, a zatim ga pažljivo presavinuo na četiri dijela jer je osjetio nelagodu. Stavio ga je u džep i izašao. Pomislio je kako je bolje da se vrati u pansion.


DONA ROSA SJEDILA JE na sofi u predvorju i pred sobom držala rastvoren primjerak Acontecimenta. Spustila je novine i pogledala u Firmina.
- Kakav užas - prošaptala je - jadničak. A i vi - dodala je - jer se u tim godinama morate baviti takvim strahotama.
- Takav je život - uzdahnuo je Firmino i sjeo kraj nje.
- Zato je pretendentima na prijestolje dobro - primijetila je Dona Rosa - u Vultos su donijeli reportažu o prekrasnom primanju u Madridu, svi su tako elegantni.
U tom trenutku zazvonio je telefon i Dona Rosa se otišla javiti. Firmino ju je promatrao, a zatim ga je Dona Rosa pozvala pokretom glave i kažiprstom koji je svinula nekoliko puta.
- Halo - rekao je Firmino.
- Imate li s čime pisati? - upitao je glas.
Firmino je smjesta prepoznao glas s kojim je prošli put razgovarao.
- Imam - odgovorio je.
- Nemojte me prekidati - rekao je glas.
- Neću vas prekidati - umirio ga je Firmino.
- Glava pripada Damascenu Monteiro - rekao je glas - dvadeset osam godina, radio je kao pomoćnik u tvrtki Stones of Portugal, živio u Ulici Canasteiros, broj pronađite sami, to je na Ribeiri, pred zgradom je jedan vodoskok, obitelj obavijestite vi, ja ne mogu iz razloga koje vam ne mogu reći, doviđenja.
Firmino je spustio slušalicu i smjesta nazvao broj novina spremivši ono što je zabilježio u novčanik. Tražio je direktora, no telefonistica ga je spojila s gospodinom Silvom.
- Halo, ovdje Huppert - odgovorio je Silva.
- Ja sam, Firmino - rekao je Firmino.
- Jesu li dobre tripice? - upitao je sarkastično Silva.
- Slušajte, Silva - rekao je Firmino dobro naglasivši njegovo ime - idite u vražju mater.
Na drugoj strani nastupila je tišina, a onda je gospodin Silva upitao sablažnjenim glasom:
- Što si rekao?
- Dobro ste čuli - rekao je Firmino - a sad mi dajte direktora.
Začula se glazba, a nakon nje direktorov glas.
- Zove se Damasceno Monteiro - rekao je Firmino - radio je kao pomoćnik u tvrtki Stones of Portugal iz Vila Nova de Gaie, obitelj ću obavijestiti ja, stanuju na Ribeiri, a poslije toga idem u mrtvačnicu.
- Četiri su sata - odgovorio je hladnokrvno direktor - ako mi pošalješ članak do devet izaći ćemo s još jednim izvanrednim izdanjem, ovo današnje rasprodano je u sat vremena, zamisli, a nedjelja je i mnogi kiosci su zatvoreni.
- Pokušat ću - rekao je Firmino ne baš uvjereno.
- Morat ćeš - ustvrdio je direktor - i molim te, s mnogo živopisnih pojedinosti, igraj na kartu patetičnog i dramatičnog, kao u nekom dobrom fotoromanu.
- To nije moj stil - odgovorio je Firmino.
- Pronađi onda neki drugi - odvratio je direktor - stil koji treba Acontecimentu. I potrudi se da članak bude dug, svojski dug.

9.





„POPRIŠTE OVE TUŽNE, TAJANSTVENE i, možemo to slobodno reći, okrutne priče je nasmiješeni i radišni grad Porto. Upravo tako: naš domaći Porto, ljupki grad u naručju blagih brežuljaka kroz koji prolaze mirne vode rijeke Douro. Njome od davnina brode Rabelosi, za ovaj kraj toliko karakteristične lađe pune bačvi od hrastovine u kojima se do gradskih podruma prevozi dragocjeni nektar koji će u bocama s elegantnim naljepnicama doći i do najudaljenijih krajeva svijeta doprinoseći tako neprolaznoj slavi jednoga od najcjenjenijih vina na zemaljskoj kugli.
Naši čitatelji već znaju da se u središtu ove tužne, tajanstvene i okrutne priče nalazi ni više ni manje nego obezglavljeno truplo: jadni, stravično osakaćeni, posmrtni ostaci nekog neznanca koje je ubojica (ili ubojice) ostavio u šumarku na periferiji kao da se radi o staroj cipeli ili probušenom loncu.
To je, nažalost, slika koju danas pruža ova naša zemlja. Zemlja u koju se tek nedavno vratila demokracija i koju je Europska zajednica prihvatila među najciviliziranije i najrazvijenije zemlje Staroga kontinenta. Zemlja poštenih i marljivih ljudi koji se navečer vraćaju umorni svojim kućama nakon teškog dana provedenog na radnim mjestima i koje trnci prolaze dok se pred njima odvijaju mučne epizode o kojima ih slobodan i demokratski tisak kao što je i ovaj naš list, iako teška srca, nažalost mora obavještavati.
Uistinu teška srca i duboko potresenom, vašem dopisniku iz Porta profesionalna etika nalaže da opiše tu tužnu, mučnu i okrutnu priču kojoj je i osobno bio sudionik. Priča počinje u jednome od mnogih hotela u ovome gradu gdje vaš dopisnik prima anonimni poziv: jer, poput svih novinara koji prate teške slučajeve, prima na desetke anonimnih poziva. Vaš dopisnik prima poziv sa sumnjičavošću starog, iskusnog novinara, spreman na mitomana koji će mu reći da je taj-i-taj pročelnik korumpiran ili da žena predsjednika tog-i-tog kluba spava s toreadorom...
Ali ne: glas je otresit, gotovo autoritativan, s izraženim sjevernjačkim naglaskom: mladenački glas koji bi zvučao odvažno da ne govori prigušenim tonom. Kaže mu: glava pripada gospodinu Damascenu Monteiru, dvadesetosmogodišnjaku koji je radio kao pomoćnik u tvrtki Stones of Portugal, stanovao je na Ribeiri, u Ulici Canasteiros, broj vam ne mogu reći jer zgrada nema broja, pred njom je vodoskok, obitelj obavijestite vi jer ja ne mogu iz razloga koje vam ne mogu reći, doviđenja. Vaš je specijalni dopisnik problijedio kao krpa. On, iskusni pedesetogodišnji novinar koji je u životu prošao kroz najteže situacije, mora preuzeti bolnu, ali istovremeno i kršćansku zadaću da obitelji žrtve priopći kobnu vijest. Što učiniti? Vašeg specijalnog dopisnika obuzima sumnja, ali se ne prepušta malodušju. Zna da se u njegovom poslu nerijetko moraju obavljati i zadaće poput ove. Izlazi na ulicu, poziva taksi i odlazi na Ribeiru, u Ulicu Canastriros.
A tu pronalazi drugo lice nasmiješenog i radišnog grada Porta za koje pero vašeg dopisnika nije prikladno jer bi za njega trebao sociolog ili antropolog, što vaš dopisnik očigledno nije. Ta Ribeira, najtradicionalnija od svih četvrti, slavna Ribeira koja je u proteklim stoljećima bila dom obrtnika, bačvara, običnog puka; ta Ribeira koju površni turistički vodiči pokušavaju prokrijumčariti kao najživopisniji dio grada; što je, dakle, ta Ribeira? Vaš dopisnik ne želi se služiti jeftinom retorikom ili glasovitim primjerima iz književnosti i zato će se suzdržati od vlastita suda. Ograničit će se na to da vam opiše kuću, ako se to uopće tako može nazvati, kuću poput mnogih drugih u Ribeiri, dom obitelji žrtve. Ulaz također služi kao kuhinja, s bijednim plinskim štednjakom i slavinom. Kartonski zid razdvaja ulaz od prostorije koja je spavaća soba roditelja Damascena Monteira. Njegova soba, u koju se ulazi pognute glave, udubina je napravljena u stubištu zgrade: u njoj se nalazi madrac, pokrivač, a na zidu poster Indijanca iz plemena Dakota. Zahod je na dvorištu i njime se koriste svi stanovi u zgradi.
Vaš dopisnik, glasnik koji donosi te užasne vijesti, uspio je tek promucati kako je novinar iz Lisabona i da prati slučaj osakaćenog trupla. Primila ga je majka, žena od pedesetak godina bolećiva izgleda. Ispripovijedala mu je da je do prethodnog mjeseca zarađivala perući rublje za neke obitelji u Portu, ali da se morala odreći posla jer je patila od velikih gubitaka krvi, liječnik joj je dijagnosticirao fibrom i ona se liječila kod neke iscijeliteljice iz Ribeire koja joj je spravljala napitke od prokuhanog bilja. No, toj joj nije pomoglo, štoviše, krvarenja su se pojačala: morala je u bolnicu, ali u bolnici trenutno nije bilo slobodnih kreveta pa je morala pričekati. Njezin muž, gospodin Domingos, nekada je za život zarađivao izrađivao košare, ali otkad više ne radi počeo je svake večeri ići u krčmu. Postao je alkoholičar i sada je bio na Antabusu. Ali budući da je uzimao Antabus kao što mu je propisao liječnik i istovremeno pio rakiju, padao je u intoksikacijske krize tijekom kojih bi znao povraćati i po cijeli dan. Damasceno je bio jedino muško dijete, rekla je majka, gospođa Maria de Lourdes. Imali su i dvadesetjednogodišnju kćer koja je otišla u Bruxelles i ondje radila kao konobarica u jednom baru, ali već dugo od nje nisu dobivali nikakvih vijesti.
Vaš je dopisnik, dakle, toj napaćenoj ženi morao priopćiti da se glava nalazi u mrtvačnici Instituta za sudsku medicinu i da je potrebno da ona ode onamo izvršiti prepoznavanje. Nesretna majka pojurila je u sobu i trenutak poslije vratila se obuvena u crne sandale s visokim petama i omotana u šal se resama. Rekla je da joj je tu odjeću darovala pjevačica iz bara u Portu koji se zvao „Noćni leptir” i u kojem je njezin sin Damasceno ponekad obavljao sitne električne popravke te da joj je to bila jedina pristojna odjeća koju je posjedovala.
Poslije, nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da pronađu prijevozno sredstvo, vaš dopisnik i sirota majka napokon su stigli u Institut za sudsku medicinu. Liječnik je tek bio skinuo rukavice i upravo jeo sendvič. Bio je mlad i simpatičan, izgledao je kao sportski tip. Upitao nas je jesmo li došli zbog prepoznavanja i dodao da mu se žuri jer navečer ima utakmicu dvoranskog hokeja za momčad „Invictosa” za koje nastupa kao vratar. Odveo nas je u susjednu dvoranu i...
Dakle: želio bih izbjeći ulaziti u pojedinosti nečega što naši čitatelji svakako i sami dobro mogu zamisliti, a to je reakcija sirote majke. Potmuli krik: Damasceno!, moj Damasceno! Neka vrsta jecaja, gotovo hropac, a zatim tresak: jadna žena klonula je prije no što joj je itko uspio priskočiti u pomoć. Glava, ta zastrašujuća glava bila je položena na mramornom stolu poput nekog amazonskog idola. Rez na vratu bio je pravilan i precizan kao da je odrezana električnim nožem. Lice joj je bilo napuhano i ljubičasto jer je vjerojatno provela nekoliko dana u rijeci, ali fizionomija joj je ostala prepoznatljiva: pripadala je mladiću izražajnih i pravilnih crta lica koje su odisale nekom pučkom dostojanstvenošću, mladiću vrane kose, tanka nosa, snažne čeljusti. - Damascenu Monteiru.”


Dona Rosa podigla je pogled s novina, usmjerila ga prema Firminu i rekla:
- Prošli su me trnci, tako je realistično i istovremeno napisano na klasičan način.
- Nije baš moj stil - pokušao joj je objasniti Firmino - ali ga je prekinula.
- Ali vaš direktor je oduševljen - uzviknula je Dona Rosa - kaže da je posebno izdanje razgrabljeno u tren oka.
- Bah - odvratio je Firmino.
- Hrabri ste - rekla je Dona Rosa s divljenjem - to mi se sviđa, hrabar ste list, a ne kao časopis Vultos koji piše samo o elegantnim primanjima.
- Direktor mi je rekao da će naš list poduprijeti obitelj Monteiro u pokretanju građanske parnice - rekao je Firmino - i zato nam treba odvjetnik, a kako mi baš i ne plivamo u novcu trebao bi nam netko tko će nam izaći u susret u pogledu cijene, predložio mi je da pitam vas jer kaže da Dona Rosa bez sumnje zna nekog odvjetnika koji bi nam mogao pomoći u ovom slučaju.
- Naravno da znam - potvrdila je Dona Rosa - kad biste se željeli susresti s njim?
- Bilo bi dobro sutra - rekao je Firmino.
- U koliko sati?
- Pa, ne znam - razmišljao je Firmino - u vrijeme ručka, naprimjer, mogao bih ga posjetiti i pozvati na ručak, ali kako mu je ime?
Dona Rosa se osmjehnula i uzela zraka.
- Fernando Diogo Maria de Jesus de Mello Sequeira - odrecitirala je.
- Pobogu - uzviknuo je Firmino - kakvo ime.
- Ali ako ga tako zovete nitko neće znati o kome je riječ - dodala je Dona Rosa - treba reći odvjetnik Loton jer nalikuje onom debelom engleskom glumcu koji je uvijek igrao odvjetnike.
- Mislite Charlesu Laughtonu? - upitao je Firmino.
- Mi u Portu kažemo Loton - odvratila je Dona Rosa, a zatim dodala: - Pripada staroj plemićkoj lozi koja je u prošlim stoljećima posjedovala skoro cijeli ovaj kraj, ali je naposljetku gotovo sve izgubila. On je genij, ne bi čovjek rekao kad vidi kako je odjeven, ali on je genij, studirao je u inozemstvu.
- Oprostite, Dona Rosa - upitao je Firmino - ali zašto bi on pristao braniti interese obitelji Damascena Monteira?
- Zato što je branitelj ubogih - odgovorila je Dona Rosa - u životu je branio samo sirotinju, to je njegov poziv.
- Ako je tako - rekao je Firmino - gdje ga mogu pronaći?
Dona Rosa je uzela komadić papira i na njemu napisala adresu.
- Za sastanak ću se ja pobrinuti - rekla je - ništa se ne brinite, pođite ga posjetiti u podne.
U tom trenutku zazvonio je telefon. Dona Rosa otišla je odgovoriti, a zatim je pogledala Firmina pozivajući ga uobičajenim znakom kažiprstom.
- Halo - rekao je Firmino.
- Prepoznavanje je obavljeno - rekao je glas - kao što vidite, imao sam pravo.
- Slušajte - rekao je Firmino koristeći prigodu - nemojte prekinuti, imate potrebu govoriti, osjećam to, želite reći važne stvari i želite ih reći meni, a i ja ih želim čuti.
- Svakako ne preko telefona - rekao je glas.
- Svakako ne preko telefona - potvrdio je Firmino - recite mi gdje i kada.
Na drugoj strani nastala je tišina.
- Sutra ujutro? - upitao je Firmino - odgovara li vam ujutro u devet?
- U redu - rekao je glas.
- Gdje? - upitao je Firmino.
- Kod Svetog Lazara - odgovorio je glas.
- Što je to? - upitao je Firmino - nisam iz Porta.
- To je javni park - rekao je glas.
- Kako ću vas prepoznati? - upitao je Firmino.
- Ja ću vas prepoznati, odaberite samotnu klupu i držite na koljenima primjerak vašeg lista, ako netko bude s vama neću se zaustaviti.
Tada je telefon napravio „klik”.

10.





NA POTKRESANOM TRAVNJAKU PRED NJIM sjedokosi gospodin odjeven u trenirku obavljao je tjelovježbu. Svako malo sramežljivo bi potrčao jedva dižući pete s tla da bi se zatim vratio na isto mjesto gdje ga je čekao doberman koji bi mu se svaki put iznova razveselio. Muškarac je izgledao veoma zadovoljno, kao da radi najvažniju stvar na svijetu.
Firmino je pogledao u novine koje je imao rastvorene na koljenima. Bio je to Acontecimento s naslovnicom izvanrednog izdanja na kojoj se vidio glavni naslov. Firmino je presavinuo novine na dva dijela ostavivši vidljivim samo ime tjednika. Uzeo je karamelu iz džepa i čekao. U to doba dana nije osjećao baš nikakvu volju za pušenjem, ali, tko zna zašto, zapalio je cigaretu. Pred njim su prošli samo neka starica s vrećicom koja se vraćala iz kupovine i majka koja je vodila dijete za ruku. Mirno je promatrao gospodina koji se razgibavao pred njim. Istu tu smirenost pokušao je zadržati kad je neki mladić sjeo na suprotni kraj klupe. Firmino ga je pogledao ispod oka. Mogao je imati oko dvadeset i pet godina, nosio je plavi radnički kombinezon i mirno gledao pred sebe. Mladić je upalio cigaretu, a Firmino svoju bacio na tlo i zgazio.
- Htio ih je sjebati - promrmljao je mladić - ali oni su sjebali njega.
Mladić je zašutio, a ni Firmino nije rekao ništa. Ta tišina činila mu se beskonačnom. Sjedokosi gospodin koji je obavljao tjelovježbu protrčao je samopouzdano kraj njih.
- Kad se to dogodilo? - upitao je Firmino.
- U noći prije šest dana - rekao je mladić.
- Priđite bliže - rekao je Firmino - ne čujem vas dobro.
Mladić se privukao bliže.
- Pokušajte mi ispripovijedati slijed događaja - zamolio ga je Firmino - sve po redu, uzmite u obzir da ne znam baš ništa, zato počnite otpočetka.
Na travnjaku pred njima sjedokosi gospodin ponovo je počeo obavljati tjelovježbu. I dalje šuteći, mladić je zapalio novu cigaretu. Firmino je uzeo još jednu karamelu.
- Sve se dogodilo zbog noćnog čuvara - promrmljao je mladić - zato što je bio u dosluhu sa Zelenim Zrikavcem.
- Molim vas - ponovio je Firmino - otpočetka, pokušajte početi otpočetka.
Pogleda uprta u travnjak, mladić je potiho počeo govoriti.
- U tvrtki Stones of Portugal, gdje je Damasceno radio kao pomoćnik, bio je jedan noćni čuvar koji je iznenada umro od moždanog udara, on je primao drogu u kontejnerima i njome opskrbljivao Zelenog Zrikavca koji ju je potom raspačavao u „Butterflyu” to jest „Noćnom leptiru”, to je bio taj krug.
- Tko je Zeleni Zrikavac? - upitao je Firmino.
- Narednik u Nacionalnoj gardi - odgovorio je mladić.
- A „Noćni leptir?”
- „Puccini’s Butterfly”, diskoteka na obali, pripada njemu, ali ju je on registrirao na šogoricu, prepreden je on, a odande se droga raspačava na sve plaže u Portu.
- Nastavi - rekao je Firmino.
- Noćni čuvar bio je u dosluhu s nekim Kinezima iz Hong Konga koji su skrivali drogu u kontejnere s uređajima visoke tehnologije. Tvrtka nije ništa znala o tome, znao je samo noćni čuvar i, naravno, Zeleni Zrikavac koji bi jednom mjesečno noću došao po pakete. No, i Damasceno je saznao za to, ne znam kako. Tako je, istoga dana kad je noćni čuvar doživio moždani udar, Damasceno došao k meni u radionicu i rekao: nije pošteno da sva ta lova padne u ruke Nacionalnoj gardi, večeras ćemo ih preduhitriti, Zeleni Zrikavac ionako dolazi sutra, njegov dan je tek sutra. Ja sam mu rekao: Damasceno, ne budi lud, njih ne možeš preveslati tek tako, osvetit će ti se, zaboravi na to, ne računaj na mene. Te večeri došao je kod mene u jedanaest sati. Nije imao automobil i zamolio me da ga odvezem svojim, zadovoljio se time da ga odvezem, ako nisam htio ući, nema veze, učinit će sve sam. I pozvao se na naše prijateljstvo. Tako sam ga odvezao onamo. Kad smo stigli, upitao me želim li ga doista ostaviti samog. Pošao sam za njim. Ušao je unutra kao da je to njegova kuća, kao da je to najprirodnija stvar na ovome svijetu. Imao je ključeve ureda, upalio je svjetla. Počeo je prekopavati po ladicama sve dok nije našao šifre za kontejnere. Svaki kontejner otvarao se sa šifrom. Bio je to mačji kašalj, Damasceno je otišao otvoriti kontejner, očigledno je jako dobro znao gdje je roba jer se vratio za pet minuta. U rukama je držao tri velike plastične omotnice pune praha, mislim da se radilo o čistom heroinu. I dva mala elektronička uređaja. ’Kad smo već ovdje, uzet ćemo i njih’, rekao je, ’prodat ćemo ih privatnoj klinici u Estorilu koja ih treba.’ U tom trenutku začuli smo zvuk automobila.
Sjedokosom gospodinu koji je obavljao tjelovježbu prišla je gospođa s frizurom poput kacige koja ga je prisno pozdravila. Zajedno su prešli travnjak i stigli do ruba staze, upravo pred klupom. Zrela gospođa s frizurom poput kacige rekla je da nikad ne bi očekivala da će ga zateći u parku kako obavlja tjelovježbu, a sjedokosi gospodin odgovorio je da je voditi banku poput njegove težak posao od kojeg se čovjeku ponekad ukoči vrat. Mladić je prestao govoriti i sada mu je pogled bio uprt u tlo.
- Nastavi - rekao je Firmino.
- Ovdje ima previše ljudi - odgovorio je mladić.
- Možemo otići na drugu klupu - predložio je Firmino.
- Moram ići - ustrajao je mladić.
- Barem onda na brzinu dovrši priču - zamolio ga je Firmino.
Mladić je nastavio tiho pripovijedati i Firmino je nešto od toga razumio, a nešto ne. Razumio je da se mladić, čuvši automobil, sakrio u neku sobicu. Da je u automobilu bila ophodnja Nacionalne garde pod vodstvom takozvanog Zelenog Zrikavca. Da je Zeleni Zrikavac zgrabio Damascena za vrat i opalio mu tri-četiri pljuske naloživši mu da pođe s njima, da je Damasceno to odbio odgovorivši mu da će ga raskrinkati kao raspačivača droge te da su ga u tom trenutku dva agenta iz ophodnje počeli tući šakama, natovarili u automobil i odvezli se.
- Moram ići - rekao je nervozno mladić - sada stvarno moram ići.
- Pričekaj trenutak, molim te - rekao je Firmino.
Mladić je zastao.
- Jesi li spreman svjedočiti? - oprezno ga je upitao Firmino.
Mladić je razmislio.
- Možda - odgovorio je - ali tko će onda mene braniti?
- Odvjetnik - odgovorio je Firmino - imamo dobrog odvjetnika.
A da bi bio još uvjerljiviji, dodao je: - I cijeli portugalski tisak, imaj povjerenja u tisak.
Mladić ga je prvi put pogledao u oči. Imao je duboke, tamne oči i blag izraz lica.
- Kako ću te naći? - upitao ga je Firmino.
- Telefonirajte u autoelektričarsku radionicu „Faisca” - rekao je mladić - tražite Leonela.
- Leonel i kako još? - upitao je Firmino.
- Leonel Torres - odgovorio je mladić - ali ovo sam vam ispričao da olakšam savjest jer znam da su ga oni ubili, ali zasad nemojte ništa napisati, poslije ćemo se već dogovoriti.
Zaželio mu je ugodan dan i otišao. Firmino ga je promatrao kako odlazi. Bio je nizak, s predugim trupom na prekratkim nogama. Tko una zašto mu je na pamet pao jedan drugi Torres. Ali njega nikada nije osobno upoznao, vidio ga je samo u kratkim filmskim isječcima iz tog razdoblja. Bio je to jedan dugonja koji je bio idol njegova oca, napadač Benfice šezdesetih godina. Nije znao igrati, govorio je njegov otac, ali bilo je dovoljno da digne glavu i paf, kao nekim čudom lopta bi se našla u mreži.

11.





BILO JE PODNE I ČETVRT. Firmino je pomislio kako je bolje ovako, nije želio biti pretjerano točan. Spuštao se Cvjetnom ulicom. Bila je to lijepa ulica, istovremeno elegantna i tradicionalna. Tradicionalan izgled davali su joj podboji na prozorima ukrašeni geranijima, a eleganciju zlatarne s raskošnim izlozima. Firmino je zaboravio ponijeti vodič i zbog toga je bio prilično razočaran. Nema veze, pročitat će ga poslije.
Raskošna ulazna vrata od hrastovine sa zakovanim čavlima koja su potjecala otprilike iz XVIII stoljeća zasigurno su se sjećala i boljih vremena. Bila su širom otvorena da propuste automobil jer je u dnu malog dvorišta bilo mjesto za parkiranje. Potražio je pločicu s imenom odvjetnika Mella Sequeire, ali je nije pronašao. Ušao je zbunjeno u predvorje zgrade. Unutra je zatekao kućepaziteljicu. Sjedila je u staklenoj kućici i plela. Takvih kućepaziteljica još se uvijek moglo naći u Portu i možda u Parizu, ali samo u nekim četvrtima. Bila je gojazna, raskošnih grudi, strogog izraza lica, a na nogama je nosila papuče s pomponom.
- Tražim odvjetnika Mella Sequeiru - rekao je Firmino.
- Vi ste novinar? - upitala je kućepaziteljica.
Firmino je odgovorio potvrdno.
- Odvjetnik vas očekuje, stanuje u prizemlju, ima četvera vrata, pokucajte na koja god želite, sva su njegova - rekla je kućepaziteljica.
Firmino je zašao u hodnik stare zgrade i pokucao na prva vrata. U hodniku nije bilo svjetla, vrata su škljocnula i otvorila se. Firmino je ušao i zatvorio ih iza sebe. Našao se u golemoj prostoriji s nadsvođenim stropom koja je bila u polusjeni. Bila je gotovo potpuno obložena knjigama kojih je bilo i svuda po podu, ležale su u hrpama jedne na drugima i izgledalo je kao da će se svaki tren srušiti. Osim knjiga, bili su tu svežnjevi novina i svakojaki papiri. Firmino se pokušao naviknuti na polumrak. Na drugom kraju sobe, zavaljen na kauču, sjedio je muškarac. Firmino ga je pozdravio i krenuo prema njemu. Bio je gojazan, štoviše, toliko debeo da je njegovo tijelo zauzimalo pola kauča, onako na prvi pogled mogao je imati šezdesetak godina, možda koju godinu više, glatko izbrijanog lica, obješenih obraza i mesnatih usana. Glave pognute unatrag, netremice je gledao u strop. Doista je nalikovao Charlesu Laughtonu.
- Drago mi je - rekao je Firmino - ja sam novinar iz Lisabona.
Gojazni muškarac rastreseno mu je pokazao na naslonjač i Firmino je sjeo. Na kauču kraj muškarca ležalo je posljednje izdanje Acontecimenta.
- Vi ste autor ove proze? - upitao je neutralnim tonom.
- Jesam - odgovorio je pomalo posramljeno Firmino - ali nije to baš moj stil, moram se prilagoditi stilu mojih novina.
- Smijem li vas upitati koji je to vaš stil? - upitao ga je istim neutralnim tonom gojazni muškarac.
- Pokušavam stvoriti vlastiti - odgovorio je još posramljenije Firmino - ali kao što znate stil se stvara i čitanjem knjiga drugih autora.
- Kojih, naprimjer, ako dopuštate - upitao ga je.
Firmino nije znao što da mu odgovori. Naposljetku je izustio:
- Lukácsa, naprimjer, Geörgya Lukácsa.
Gojazni muškarac se nakašljao. Odvratio je pogled sa stropa i napokon pogledao u Firmina.
- Zanimljivo - odvratio je - mislite da Lukács ima stil?
- Pa - rekao je Firmino - vjerujem da ima, na neki svoj način, ima.
- I kakav bi bio taj stil? - upitao je još uvijek neutralnim tonom gojazni muškarac.
- Onaj dijalektičkog materijalizma - smjesta je odgovorio Firmino - recimo to tako, esejistički.
Gojazni muškarac ponovo se nakašljao i Firminu se učinilo da su ti napadaji kašlja zapravo neka vrsta prigušenog smijeha.
- Vi, dakle, dijalektički materijalizam smatrate stilom? - nastavio je s jednakom ravnodušnošću gojazni muškarac.
Firmino se osjetio u neprilici. Čak i pomalo razdraženo. Taj gojazni odvjetnik kojeg vidi prvi put u životu krenuo ga je ispitivati kao da je na nekom ispitu na fakultetu.
- Hoću reći - pojasnio je - da mi Lukácseva metodologija služi za istraživanje jednog točno određenog područja o kojem želim napisati esej.
- Jeste li pročitali Povijest i klasnu svijest? - upitao je gojazni muškarac.
- Naravno - odgovorio je Firmino - to je ključni tekst.
- To je tekst iz tisuću devetsto dvadeset i treće - primijetio je gojazni muškarac - znate li što se tih godina događalo u Europi?
- Više-manje - odvratio je Firmino.
- Bečki krug - promrmljao je gojazni muškarac - Carnap, zasnivanje formalne logike, nemogućnost proturječja unutar nekog sustava, tričarije takve vrste. Što se tiče Lukácseva stila, budući da se bavite stilom, o njemu bolje da i ne govorimo, ne mislite li?, meni on nalikuje na stil mađarskog seljaka koji se povjerava konjima u pusti.
Firmino mu je želio odgovoriti da nije ondje da bi razgovarao o stilu, ali je naposljetku ipak odustao od toga.
- Meni pomaže pri proučavanju portugalskog neorealizma - odlučio je umjesto toga pojasniti.
- Oh - zijevnuo je gojazni muškarac - portugalski neorealizam, baš nam treba netko da mu proučava stil.
- Ne govorim o prvom neorealizmu - nastavio je pojašnjavati Firmino - ne o onome iz četrdesetih godina, mene zanima onaj drugi, iz pedesetih, nakon zakašnjele pojave nadrealizma, uobičajeno ga je zvati neorealizmom, ali je bez sumnje riječ o nečemu sasvim drugom.
- To mi se čini zanimljivijim - promrmljao je gojazni muškarac - mnogo zanimljivijim, ali kao sredstvo istraživanja ne bih izabrao baš Lukácsa.
Gojazni muškarac vrlo pozorno ga je pogledao i pružio mu drvenu kutiju. Upitao ga je želi li cigaru, no Firmino je odbio. Gojazni muškarac zapalio je golemu cigaru. Izgledala je kao havanska i imala je vrlo snažan miris. Šutio je i mirno pušio. Firmino se zbunjeno ogledao oko sebe promatrajući tu golemu prostoriju do vrha ispunjenu knjigama, po zidovima, na stolicama, na podu, posvuda samo knjige, svežnjevi papira i novina.
- Nemojte misliti da se nalazite u kafkijanskoj situaciji - rekao je gojazni muškarac kao da mu čita misli - sigurno ste čitali Kafku ili gledali Orson Wellesov Proces, ja nisam Orson Welles, iako je ova jazbina prepuna papira, iako sam gojazan i pušim golemu cigaru, nemojte me pomiješati s pogrešnim filmskim likom, u Portu me zovu Loton.
- Rekli su mi - odvratio je Firmino.
- No, da prijeđemo na praktične stvari - rekao je gojazni muškarac - recite mi točno što želite od mene.
- Mislio sam da vam je Dona Rosa već sve objasnila - prigovorio je Firmino.
- Samo djelomično - promrmljao je gojazni muškarac.
- U redu - rekao je Firmino - slučaj je taj o kojem ste čitali u mojim novinama, unatoč tome što članak nije napisan stilom koji vam se sviđa, moj list želio bi vam nešto predložiti, obitelj Damascena Monteira nema novaca za odvjetnika, tu im je moj list odlučio pomoći, potreban nam je odvjetnik i pomislili smo na vas.
- Nisam siguran - promrmljao je gojazni muškarac - trenutno se bavim Angelinim slučajem, pretpostavljam da ste o njemu već čuli, novine ga prate u gradskim kronikama.
Firmino ga je zbunjeno pogledao i priznao:
- Ne, iskreno, nisam.
- Riječ je o prostitutki koja je zlostavljana do iznemoglosti - rekao je gojazni muškarac - o tome pišu sve novine u Portu, ja je zastupam. Šteta što vi iz tiska tako slabo pratite druge novine, Angela je prostitutka iz Porta, unajmili su je za „zabavnu” večer u provinciji kamo ju je odvezao njezin zaštitnik, odveli su je u jednu vilu kod Guimaraesa gdje je jedan imućni mladić naredio dvojici nasilnika da je vežu i zatim se na njoj iživljavao, bio je to jedan njegov hir kojem je htio udovoljiti, ali nije znao s kim bi pa je to učinio s Angelom, ona je ionako kurva.
- Užasno - rekao je Firmino - i vi je zastupate?
- Tako je - potvrdio je odvjetnik - a znate li zašto?
- Ne znam - odgovorio je Firmino - rekao bih zbog pravde.
- Nazovimo to tako - promrmljao je gojazni muškarac - i to je na svoj način definicija. Imajte na umu da je sadist sin malog provincijskog moćnika koji je to postao praktično ni iz čega, obogatio se s posljednjom vlašću, to je najgora buržoazija rođena u Portugalu u posljednjih dvadeset godina: novac i neukost uz izrazito velike količine oholosti. To su užasni ljudi s kojima se treba razračunati. Obitelj kojoj pripadam stoljećima je iskorištavala žene poput Angele i na neki način ih zlostavljala, možda ne kao ovaj naš mladić, već na jedan, recimo to tako, elegantniji način. Ako želite, mogli bismo reći da je kod mene riječ o nekoj vrsti zakašnjelog ispravljanja povijesti, paradoksalnom obrtanju klasne svijesti, iako ne prema temeljnim mehanizmima vašeg Lukácsa, već na jednoj drugoj razini, ali to je moja stvar i radije o tome ne bih govorio.
- Željeli bismo vas pozvati da zastupate obitelj u građanskoj parnici - pokušao ga je uvjeriti Firmino - ako se uspijemo dogovoriti oko vašeg honorara.
Gojaznog muškarca ponovo je uhvatio napad kašlja koji je nalikovao na prigušeni smijeh. Otresao je pepeo cigare u pepeljari. Izgledao je razonođeno. Neodređenim pokretom ruke pokazao je na sobu u kojoj su se nalazili.
- Cijela ova zgrada pripada meni - rekao je - nekada je pripadala mojoj obitelji, kao i cijela susjedna ulica. Nemam potomaka, sve dok traje nasljedstvo, mogu se zabavljati.
- A ovaj slučaj vas zabavlja? - upitao je Firmino.
- Nisam to želio reći - staloženo je odvratio odvjetnik - što se tiče slučaja, recite mi čime točno raspolažete.
- Imam svjedoka - rekao je Firmino - susreo sam se s njim jutros u parku.
- Je li vaš doušnik spreman s time izaći pred suca? - upitao je odvjetnik.
- Ako ga vi to zamolite, mislim da jest - odgovorio je Firmino.
- Prijeđite na stvar - rekao je odvjetnik.
- Izgleda da je Damasceno Monteiro ubijen u postaji Nacionalne garde - ispalio je Firmino kao iz topa.
- Nacionalna garda - promrmljao je odvjetnik. Povukao je dim iz cigare i lagano se nasmijao: „ali onda je to, znači, Grundnorm.”
Firmino ga je zbunjeno pogledao i odvjetnik mu je tu zbunjenost pročitao na licu.
- Ne mogu od vas tražiti da znate što je to Grundnorm - nastavio je odvjetnik - svjestan sam da ponekad mi pravnici govorimo zakučastim jezikom.
- Objasnite mi - zamolio ga je Firmino - ja sam završio filozofski fakultet.
- Znate li tko je Hans Kelsen? - upitao je odvjetnik tiho, kao da razgovara sam sa sobom.
- Hans Kelsen - odgovorio je Firmino pretražujući po svom krhkom znanju iz povijesti prava - mislim da sam čuo za njega, on je filozof prava, zar ne, ali vi mi zasigurno možete reći mnogo više o njemu.
Odvjetnik je uzdahnuo tako duboko da se Firminu učinilo da čuje jeku.
- Berkley, Kalifornija, tisuću devetsto pedeset i druge - prošaptao je. - Možda vam je teško zamisliti kakvom se u to vrijeme morala činiti Kalifornija mladiću koji je dolazio iz aristokratske obitelji provincijskog grada poput Porta i totalitarne zemlje poput Portugala, jedna riječ sasvim je dovoljna, a to je - sloboda. Ne ona stereotipna sloboda koju prikazuju mnogi američki filmovi toga vremena, tada je i u Americi vladala strašna cenzura, već istinska, apsolutna, potpuna unutrašnja sloboda. Zamislite, imao sam djevojku i čak smo igrali squash, igru koja je tada u Europi bila gotovo potpuno nepoznata, živio sam u drvenoj kući uz ocean južno od Berkleya koja je pripadala mojim američkim bratićima, jer moja obitelj s majčine strane je američkog podrijetla. Možda se pitate zašto sam išao na Sveučilište Berkley. Zato što mi je obitelj bila bogata, o tome nema spora, ali nadasve zato što sam želio otkriti koji to razlozi nagone ljude da stvaraju zakone. Nisam se njima želio baviti u onom smislu u kojem su ih proučavali moji vršnjaci koji su poslije postali glasoviti odvjetnici, već otkriti razloge koji su u njima bili sadržani, baviti se njima na način koji je možda ponešto apstraktniji, shvaćate li?, ako ne, uskoro ćete shvatiti.
Gojazni muškarac napravio je stanku i povukao još jedan dim iz svoje cigare. Firmino je postao svjestan teškog ozračja koje je vladalo u velikoj prostoriji.
- Dakle - nastavio je - taj čovjek mi je smjesta privukao pozornost budući da sam već ponešto o njemu saznao kao student u Portu. Hans Kelsen, rođen u Pragu 1881, srednjoeuropski Židov, dvadesetih godina napisao je esej pod naslovom Hauptprobleme der Staatsrechtslehre8 koji sam ja pročitao još ranije jer vladam njemačkim jezikom, znate, sve moje učiteljice bile su Njemice pa mi je to gotovo materinski jezik. Tako sam počeo polaziti njegova predavanja na Sveučilištu Berkley. Bio je visok i suhonjav, ćelav i zbunjen, na prvi pogled nitko ne bi rekao da je riječ o velikom filozofu prava, više je bio nalik nekom državnom službeniku. Pobjegao je pred Nacistima najprije iz Beča, a zatim i iz Kolna. Poučavao je u Švicarskoj, a nakon toga otišao u Sjedinjene Države. Godinu dana poslije ponovo se premjestio na Ženevsko sveučilište i ja sam pošao za njim u Ženevu. Postao sam opsjednut njegovim teorijama o Grundnormu.
Odvjetnik je zašutio, ugasio cigaru i još jednom udahnuo kao da mu je ponestalo zraka.
- Grundnorm - ponovio je - naslućujete li o čemu je riječ?
- Bazična norma - rekao je Firmino pokušavajući prizvati u pamćenje ono malo njemačkoga što je govorio.
- Svakako, bazična norma, samo što je Kelsen smješta na vrh piramide - objasnio je gojazni muškarac - to je izvrnuta bazična norma, nalazi se na vrhu njegove teorije o pravdi, onoga što on naziva Stufenbau Theorie, teorija o izgradnji hijerarhijskih struktura.
Odvjetnik je napravio stanku. Ponovo je uzdahnuo, ali ovaj put tužno. - Riječ je o normativnom načelu - nastavio je - koje stoji na vrhu piramide takozvanog prava, ali je plod istraživačeve mašte, puka pretpostavka.
Firmino iz njegova izraza lica nije razabrao je li više odgojan, misaon ili naprosto sjetan.
- Ako želite, to je metafizička pretpostavka, potpuno metafizička. Stvar je kafkijanske prirode, Norma nas sve hvata na ljepak i iz iste te Norme, koliko god vam se to proturječnim moglo činiti, može proizlaziti i oholost malog moćnika koji vjeruje da ima pravo išibati kurvu. Putevi Grundnorma beskonačni su.
- Svjedok s kojim sam jutros razgovarao - rekao je Firmino promijenivši temu - siguran je da je Damascena ubila Nacionalna garda.
Odvjetnik se umorno osmjehnuo i pogledao na sat.
- Oh - rekao je - kao vojna institucija Nacionalna Garda je lijepo utjelovljenje Grundnorma, stvar me počinje zanimati, također i zato što možda ne znate koliko je osoba ubijeno ili zlostavljano u našim simpatičnim postajama u posljednje vrijeme.
- Mislim da znam isto toliko kao i vi - dao mu je do znanja Firmino - posljednja četiri slučaja pratio je moj list.
- Istina je - promrmljao je odvjetnik - i svi odgovorni su oslobođeni, svi su se mirno vratili na svoje dužnosti, stvar me doista počinje zanimati, ali što kažete da odemo na ručak, već je jedan i pol i polako mi se otvara apetit, u blizini je restoran koji uživa moje povjerenje. Usput, volite li tripice?
- Ne baš osobito - odgovorio je zabrinuto Firmino.

12.





- OVAJ MLADIĆ, NAŽALOST, ne voli tripice - rekao je odvjetnik gostioničaru - stoga mu predstavi ostale specijalitete kuće, Manuel.
Stavivši ruke na bokove, gostioničar je odmjerio Firmina koji je posramljeno spustio pogled.
- Don Fernando - mirno je odvratio gostioničar - ako ručak ne bude po volji vašega gosta, bit će na račun kuće. Stranac je?
- Gotovo - odgovorio je odvjetnik - ali se polako navikava na običaje ovoga grada.
- Mogu vam ponuditi pržene koljuške s rižom i crvenim grahom - objasnio je gostioničar - ili svitke od bakalara iz pećnice.
Firmino je izgubljeno pogledao u gostioničara kao da mu time govori da bi mu prijalo bilo koje od ta dva jela.
- Uzet ćemo oboje - odlučio je odvjetnik - tako da možemo prigristi od svega pomalo. A za mene, naravno, tripice.
Restoran, koji zapravo i nije bio pravi restoran već podrum pun bačvi, nalazio se u dnu uličice nedaleko od Cvjetne ulice i, kako se činilo, nije imao ime. Firmino je primijetio da se nad vratima nalazio drveni natpis oslikan nevještom rukom na kojem je pisalo: „Ovo je mjesto za osjetljivo nepce”.
- Što bi, po vama, trebao biti naš sljedeći korak? - upitao je Firmino.
- Kako se zove svjedok? - upitao je odvjetnik.
- Zove se Torres - odgovorio je Firmino - radi kao autoelektričar u radionici „Faisca”.
- Popodne ću otići po njega i odvesti ga istražnom sucu - rekao je odvjetnik.
- A što ako ne bude htio svjedočiti? - prigovorio je Firmino.
- Rekao sam vam da ću ga odvesti istražnom sucu - odgovorio je blago odvjetnik.
Natočio im je u čaše vinho verde9 i podigao svoju u znak zdravice.
- Ovaj Alvarinho10 nije na prodaju, nigdje ga nećete naći, ali to je samo aperitiv, poslije ćemo piti crveno vino.
- Nisam baš toliko naviknut na vino - ispričao se Firmino.
- Nikad nije kasno da se naviknete - odgovorio je odvjetnik.
U tom trenutku stigao je gostioničar s pladnjevima obraćajući se odvjetniku kao da Firmino ne postoji.
- Izvolite, Don Fernando - rekao je zadovoljno - a ako se vašem gostu ne svidi, kao što sam rekao, ručak je na moj račun, ali tada bi gospodinu bilo bolje da ode iz grada.
Uronjena u nekakav smeđi umak, riža s grahom nije izgledala odviše primamljivo. Firmino je s pladnja uzeo dvije pržene koljuške i odrezao komad bakalara. Odvjetnik ga je odmjerio svojim ispitivačkim pogledom.
- Jedite, mladiću - rekao je - bolje da skupite snage, bit će to dug i zamršen posao.
- Što je moja zadaća u ovom trenutku? - upitao je Firmino.
- Sutra ćete otići do Torresa i napraviti jedan lijep intervju s njime - rekao je odvjetnik - što dulji i sa što više pojedinosti možete, a zatim ćete ga objaviti u vašim novinama.
- A ako Torres ne pristane? - upitao je Firmino.
- Naravno da će pristati - smireno je odgovorio odvjetnik - nema drugog izbora, nije teško pogoditi zašto i Torres će to odmah shvatiti, mislim da nije glup.
Odvjetnik je ubrusom obrisao umak koji mu se cijedio po bradi, a zatim, kao da objašnjava nešto vrlo jednostavno, nastavio neutralnim tonom: - Budući da je već do grla u ovome - rekao je - danas popodne Torres će pod mojim nadzorom, u to vas uvjeravam, dati izjavu pred istražnim sucem, ali znate, izjava u rukama istražitelja uvijek je plutajuća mina, bolje je ne pouzdati se previše u nju, netko drugi, kome se to možda neće baš previše svidjeti, mogao bi doznati za nju i sa svim tim automobilskim nesrećama koje se danas događaju, možete zamisliti, usput, jeste li znali da je Portugal na prvom mjestu u Europi po broju automobilskih nesreća?, Portugalci su uistinu neodgovorni vozači.
Firmino je pogledao u odvjetnika koji ga nije prestajao zbunjivati.
- A kako će mu intervju u mom listu pomoći? - upitao je.
Odvjetnik je halapljivo progutao traku tripica. Iako su bile narezane na manje komade, cijelo vrijeme ih je bezuspješno pokušao omotati oko viljuške.
- Mladiću moj - uzdahnuo je - zapanjujete me, zapanjujete me otkako ste me danas došli posjetiti, pišete u listu velike naklade, a kao da ne znate što je to javno mnijenje, to zaslužuje svaku pokudu, pokušajte me pratiti na trenutak: ponovi li Torres nakon današnje izjave istražnim organima sutra sve to vašem listu može biti miran jer će iza sebe imati javno mnijenje i neki rastreseni vozač, naprimjer, dvaput će promisliti prije no što pregazi osobu koja je pod budnim okom javnog mnijenja, shvaćate li o čemu govorim?
- Shvaćam - odgovorio je Firmino.
- A zatim - nastavio je odvjetnik - i to se izravno tiče vas kao novinara, znate li što je rekao Jouhandeau?
Firmino je odmahnuo glavom. Odvjetnik je otpio gutljaj vina i obrisao mesnate usne.
- Rekao je: budući da je temeljni cilj književnosti spoznaja ljudskoga bića i budući da ne postoji bolje mjesto za to od sudnice, ne bi li bilo poželjno da prema zakonu među porotnicima uvijek bude i jedan pisac?, njegova nazočnost bila bi poticaj za sve da još dublje promisle. Kraj citata.
Odvjetnik je napravio kratku stanku da bi popio još gutljaj vina.
- Dakle - nastavio je - sasvim je jasno da nikada nećete sjesti među porotnike kao što bi to htio gospodin Jouhandeau, štoviše, nećete biti nazočni ni ispitivanju u istražnom postupku jer vam to zakon ne dopušta, a također je točno i da u strogom smislu riječi i niste pisac, ali uz određen napor mogli bismo vas smatrati piscem jer pišete u novinama. Recimo da ste vi virtualni porotnik, da je to vaša zadaća, shvaćate li o čemu govorim?
- Mislim da da - odgovorio je Firmino.
A zatim je pošteno priznao: - Ali tko je taj Jouhandeau?, nikad nisam čuo za njega.
- Marcel Jouhandeau - odgovorio je odvjetnik - bio je iritantni francuski teolog sklon skandalima, zagovornik pokvarenosti, ako se tako mogu izraziti, zapravo, neke vrste metafizike izopačenosti to jest nečega za što je vjerovao da je metafizika. Morate uzeti u obzir da je pisao u vrijeme kad su nadrealisti u Francuskoj slavili pobunu, a Gide već iznio svoju teoriju o zločinu bez povoda. Ali on, jadnik, naravno, nije bio dorastao Gideu, iako su neke njegove rečenice o pravdi pogodile u cilj.
- Još uvijek nismo riješili glavno pitanje - rekao je Firmino - kao što sam spomenuo, moj je list, naravno, preuzeo na sebe brigu oko vašeg honorara.
Odvjetnik ga je odmjerio onim svojim ispitivačkim pogledom.
- To jest? - upitao je.
- To znači da ćete dobiti odgovarajuću naknadu - rekao je Firmino.
- To jest? - ponovio je odvjetnik - o kojim brojkama govorimo?
Firmino se osjetio lagano posramljenim.
- Ne znam - odgovorio je - to će vam reći moj direktor.
- Postoji kuća u Ulici Ferraz - rekao je nepovezano - u kojoj sam proveo djetinjstvo, malo poviše Cvjetne ulice, u zgradi iz osamnaestog stoljeća u kojoj je živjela moja baka markiza.
Uzdahnuo je sa sjetom.
- Gdje ste vi proveli djetinjstvo, u kakvoj vrsti kuće? - upitao je zatim.
- Na obali blizu Cascaisa - odgovorio je Firmino - moj otac bio je u obalnoj straži i dobio je na korištenje kuću na moru, moja braća i ja praktično smo ondje proveli djetinjstvo.
- Ah - rekao je odvjetnik - obala Cascaisa, ta bijela podnevna svjetlost koja se boja ružičastim tonovima u sumrak, plavetnilo mora, Guincho s njegovim boricima, dok se ja, s druge strane, sjećam mračne kuće, ravnodušne bake koja je pila čaj i svakog dana nosila drugu vrpcu oko svoga naboranog vrata, uvijek od crne svile, ponekad običnu, ponekad lagano obrubljenu čipkom. Nikada me nije dodirivala, samo ponekad bi lagano prešla svojom hladnom rukom preko moje i rekla da je jedino što dijete mora naučiti o svojoj obitelji to da poštuje pretke. Ja bih tada promatrao one koje je nazivala mojim precima. Bili su to stari uljani portreti oholih ljudi kojima se na licima mogao pročitati prezir i koji su imali mesnate usne kao i ja, to je ono što su mi ostavili u nasljeđe.
Probao je komad bakalara i rekao: - Ovo je božanstveno, što mislite?
- Sviđa mi se - odgovorio je Firmino - ali pripovijedali ste mi o svome djetinjstvu.
- Dakle - nastavio je odvjetnik - ta kuća je sada napuštena, sa svim uspomenama na gospođu markizu koja je na neki njezin način ipak bila moja baka: njezinim portretima, namještajem, dekama iz Castela Branca11 i njezinim obiteljskim stablima. Moglo bi se reći da je moje djetinjstvo pohranjeno u njoj kao u nekoj škrinji. Još prije koju godinu odlazio bih onamo pregledavati obiteljske arhive, ali ne znam jeste li primijetili kakva je Ulica Ferraz, da biste se onamo uspeli treba vam uspinjača, ovakav golem kakav jesam ne mogu onamo, trebao bih pozvati taksi da prijeđem petsto metara, dakle već sedam godina nisam onamo kročio. Zato sam je odlučio prodati, obratio sam se jednoj agenciji, dobro je da te agencije proždiru djetinjstva, to je najsterilniji put kojim ih se možemo riješiti, ne možete ni zamisliti koliko imućnih skorojevića, onih koji su se obogatili u nekoliko posljednjih godina zahvaljujući subvencijama Europske zajednice, želi tu kuću. Prema njihovom načinu razmišljanja to bi im donijelo društveni status za kojim toliko žarko žude, moderne vile s bazenima u stambenim četvrtima još su im nadohvat ruke, ali zgrada iz osamnaestog stoljeća još je mnogo stuba više na njihovoj ljestvici, shvaćate li o čemu govorim?
- Shvaćam - potvrdio je Firmino.
- I tako sam je odlučio prodati - rekao je odvjetnik. - Najgorljiviji kupac dolazi iz provincije, tipičan predstavnik društva u kojem danas živimo. Njegov otac bio je sitni uzgajivač. On sam počeo je s malim obućarskim obrtom još za vrijeme Salazara. S nekoliko radnika izrađivao je cipele od voštanog platna. Sedamdeset i četvrte, kad je stigla revolucija, priklonio se zagovornicima zadruga, čak je jednom zagriženom dnevniku dao gotovo revolucionaran intervju. Nakon razočaranja revolucijom, stigao je razuzdani neoliberalizam i on se opet priklonio na pravu stranu. Znate, jedan od onih koji se uvijek zna postaviti. Posjeduje četiri Mercedesa i golf igralište u Algarveu, mislim da ima udjele u nekretninama u Alentejo, tko zna, možda čak i na poluotoku Troia12, jedan je od onih koji je u dobrim odnosima sa svim strankama političkog spektra, od komunista do desnice, i, naravno, njegovoj tvornici obuće posao cvate, izvozi ponajviše u Sjedinjene Države. Što kažete, trebam li mu je prodati?
- Kuću? - upitao je Firmino.
- Kuću, naravno - odgovorio je odvjetnik. - Možda mu je prodam. Prije nekoliko dana posjetila me njegova žena, vjerojatno jedina pismena osoba u obitelji. Poštedjet ću vas opisa te nakinđurene gospođe. No ja sam povisio cijenu, rekao sam joj da prodajem kuću s antiknim namještajem i vrijednim slikama i upitao je: što će obitelji poput vaše ovakva kuća bez antiknog namještaja i vrijednih slika? Što vi mislite, mladiću, jesam li dobro učinio?
- Mislim da ste jako dobro učinili - odgovorio je Firmino - budući da me pitate za mišljenje, mislim da ste jako dobro učinili.
- Prema tome - zaključio je odvjetnik - prenesite svom direktoru da su troškove parnice Damascena Monteira obilno podmirile dvije slike iz osamnaestog stoljeća iz moje kuće u Ulici Ferraz i neka mi, molim vas, više ne dolazi s ponudama za honorar.
Firmino nije odgovorio već je šutke nastavio jesti. Sramežljivo je kušao rižu s crvenim grahom i bila mu je izvrsna pa se zato sada ponovo poslužio s pladnja. Želio je nešto reći, ali nije znao kako. Naposljetku je pokušao uobličiti misao.
- Moj list - promucao je - dakle, moj list je ono što jest, hoću reći, dobro znate kakav je njegov stil, stil kojim pokušavamo privući pozornost naših čitatelja, ukratko, to je list za široke društvene slojeve, možda hrabar, ali to je list za masovnu publiku, daje one ustupke koje mora dati kako bi prodao što više primjeraka, ne znam jesam li bio dovoljno jasan.
Odvjetnik se posvetio jelu i nije ništa rekao. Sada se sav usredotočio na bakalar. - Ne znam shvaćate li o čemu govorim - pokušao je Firmino primijeniti odvjetnikovu formulu.
- Ne shvaćam - odgovorio je odvjetnik.
- U svakom slučaju - nastavio je Firmino - hoću reći, znate i sami kakav je moj list, takav je kakav jest, a vi ste, dakle, vi ste ugledan odvjetnik, s imenom i prezimenom, dakle, stavljate svoj ugled na kocku, ne znam razumijete li sada što želim reći.
- Ne prestajete me razočaravati, mladiću - odgovorio je odvjetnik - svim se silama trudite biti manje vrijednim no što to jeste, nikada ne bismo smjeli pokušavati biti manje vrijednima no što to jesmo, što ste ono rekli o meni?
- Da stavljate svoj ugled na kocku - odgovorio je Firmino.
- Slušajte - promrmljao je odvjetnik - mislim da se nismo razumjeli, reći ću vam jednom za svagda, dobro sad naćulite te svoje uši. Branim te nesretnike jer sam i sam poput njih, to je čista i jednostavna istina. Od svog plemenita roda koristim se samo materijalnim nasljedstvom koje mi je ostalo, ali poput sirotinje koju branim vjerujem da znam što znači nesreća u životu, da sam je razumio, čak i osjetio na vlastitoj koži, jer da bi razumio tuđu nesreću čovjek mora, oprostite na izrazu, i sam zaroniti ruke u govno i nadasve uvijek biti svjestan toga. Ne prisiljavajte me na retoriku, jer ovakva retorika je jeftina.
- Ali u što vi vjerujete? - naglo je upitao Firmino.
Ni njemu samome nije bilo jasno zašto je u tom trenutku postavio to naivno pitanje i upravo dok ga je izgovarao učinilo mu se poput onih pitanja koja se u školi postavljaju družici u klupi i od koje se zacrveni i onaj tko ga postavlja i onaj tko ga prima. Odvjetnik je podigao glavu s tanjura i odmjerio ga onim svojim ispitivačkim pogledom.
- Postavili ste mi osobno pitanje? - upitao ga je očigledno ozlojeđen.
- Recimo da jesam - odgovorio je hrabro Firmino.
- A zašto ste mi ga postavili? - ustrajao je odvjetnik.
- Zato što vi ni u što ne vjerujete - uzviknuo je Firmino - imam dojam da vi ni u što ne vjerujete.
Odvjetnik se osmjehnuo. Firminu se učinilo da mu je neugodno.
- Možda vjerujem u nešto što se vama može učiniti nevažnim - odgovorio je.
- Objasnite mi u što, naprimjer - nije odustajao Firmino - uvjerite me. Ionako je već preduboko zaglibio u tom neugodnom razgovoru i nije se tek tako želio povući.
- Naprimjer u jednu pjesmu - odgovorio je odvjetnik - u nekoliko stihova, može zvučati budalasto, ali može biti i izuzetno važno, naprimjer:


„Sve što znam,

Napisat ćeš mi da me podsjetiš, u pismu,

A i ja ću tebi,

Ispričati cijelu tvoju prošlost”.



Odvjetnik je zašutio. Odmaknuo je tanjur od sebe, a drugom rukom poigravao se s ubrusom.
- Hölderlin - nastavio je - pjesma se zove Wenn aus der Ferne to jest „Ako izdaleka”, jedna je od njegovih posljednjih. Pretpostavimo da postoje osobe koje očekuju pisma iz prošlosti, djeluje li vam to dovoljno uvjerljivo kao nešto u što se može vjerovati?
- Možda - odgovorio je Firmino - moglo bi biti uvjerljivo, iako bih volio da mi to malo pojasnite.
- Vrlo je jednostavno - promrmljao je odvjetnik - pisma iz prošlosti koja nam objašnjavaju neko razdoblje našeg života koje nikada nismo shvatili, koja nam daju bilo kakvo objašnjenje koje nam pomaže shvatiti smisao tolikih godina koje su prošle, onoga što nam je tada promaklo, vi ste mladi, vi očekujete pisma iz budućnosti, ali pretpostavimo da postoje osobe koje očekuju pisma iz prošlosti, a ja sam možda jedna od njih i možda zamišljam da će mi jednoga dana i stići.
Napravio je stanku, zapalio jednu od svojih cigara i upitao: - A znate kako zamišljam da će mi stići?, pokušajte pogoditi.
- Nemam pojma - odgovorio je Firmino.
- U redu - rekao je odvjetnik - zamišljam da ću ih dobiti u svežnju zavezanom ružičastom vrpcom, baš tako, i da će mirisati na ljubičice, kao u najgorim feljton-romanima. I ja ću tog dana primaknuti svežnju ovaj svoj grozni nos, razvezati ružičastu vrpcu, otvoriti pisma i postat će mi kristalno jasna neka zgoda koju prije nisam shvaćao, neka jedinstvena i temeljna zgoda, ponavljam, jedinstvena i temeljna, nešto što se događa samo jednom u životu, nešto što nam bogovi daju samo jednom u životu i našto nismo obraćali dovoljno pozornosti baš zato što smo bili uobraženi idioti.
Napravio je još jednu stanku, ovaj put nešto dulju. Firmino ga je promatrao u tišini, promatrao je njegove debele i obješene obraze, mesnate, gotovo odbojne usnice, to lice zadubljeno u sjećanja.
- Jer - nastavio je odvjetnik tiho - que faites-vous des anciennes amours? Bah, to se i ja pitam, que faites-vous des anciennes amours? To je stih iz jedne pjesme Louise Colet, koja se nastavlja ovako:les chassez-vouz come des ombres vaines? Ils ont ete, ces fantomes glaces, coeur contre coeur, une part de vous meme.13 Nema sumnje da se obraća Flaubertu. Valja reći da je Colet pisala loše stihove, iako je, jadnica, vjerovala da je velika pjesnikinja i željela se probiti u pariškim književnim salonima, vrlo osrednji stihovi, nema se tu što dodati. Ali tih nekoliko stihova tjeraju nas da se zapitamo: što uistinu radimo s prošlim ljubavima?, stavljamo li ih u ladicu zajedno s probušenim čarapama?
Pogledao je Firmina kao da od njega očekuje potvrdu, ali on se nije oglasio.
- Znate li što ću vam reći? - nastavio je odvjetnik - ako Flaubert ovo nije shvatio onda je uistinu bio idiot, a u tom slučaju bi trebalo dati za pravo onom arogantnom Sartreu, ali možda je shvatio, što vi mislite, je li Flaubert shvatio ili nije?
- Možda je shvatio - odgovorio je Firmino - ovako naprečac mi je to teško potvrditi, možda je i shvatio, ali nisam to u stanju reći sa sigurnošću.
- Oprostite, mladiću - rekao je odvjetnik - tvrdite da se bavite književnošću, štoviše, da želite napisati esej o književnosti, a priznajete da se niste u stanju izjasniti o tako temeljnom pitanju je li Flaubert shvatio ili ne kodiranu poruku Louise Colet.
- Ali ja se bavim portugalskom književnošću pedesetih godina - branio se Firmino - kakve veze ima Flaubert s portugalskom književnošću pedesetih godina?
- Na prvi pogled nikakve - odgovorio je odvjetnik - ali samo na prvi pogled, jer u književnosti sve ima veze sa svim. Gledajte, mladiću, to je poput paučje mreže, zamislite paučju mrežu, možete li?, u redu, pomislite na sve one zamršene niti koje plete pauk, sve su to putevi koji vode prema središtu, gledajući ih s jednog kraja možda se to tako ne čini, ali sve vode prema središtu, dat ću vam jedan primjer, kako možete razumjeti Sentimentalni odgoj, taj toliko zastrašujuće pesimističan, a istovremeno toliko zastrašujuće reakcionaran roman, jer prema mjerilima vašeg Lukácsa uistinu i jest zastrašujuće reakcionaran, ako ne poznajete petparačke romane iz tog razdoblja grozomorno lošeg ukusa kakvo je bilo razdoblje Drugoga carstva? A skupa s tim, povlačeći nužne paralele, što ako ne znate za Flaubertovu depresiju? Jer, znate, dok je Flaubert promatrao svijet s prozora svoje kuće u Croissetu bio je užasno depresivan i sve to, iako se to vama možda ne čini, tvori paučju mrežu, sustav skrivenih odnosa, nematerijalnih spona, nepredvidivih veza. Želite li se baviti književnošću barem naučite prepoznavati veze.
Firmino ga je pogledao pokušavajući pronaći neki odgovor. Nekim čudom ponovo je osjetio onaj besmislen osjećaj krivnje koji je u njemu izazvao gostioničar predstavljajući mu jelovnik.
- Ja se skromno pokušavam baviti portugalskom književnošću pedesetih godina - odgovorio je - a da mi to ne udari u glavu.
- U redu - odvratio je odvjetnik - ne mora vam udariti u glavu, ali zato vi morate uroniti u to razdoblje. A za to biste možda trebali poznavati meteorološke izvještaje koje su portugalske novine objavljivale tih godina, kao što možete pročitati u sjajnom romanu jednog našeg pisca koji opisuje cenzuru koju je provodila politička policija koristeći se vremenskom prognozom iz novina, znate li na koju knjigu mislim?
Firmino nije odgovorio već je neodređeno kimnuo glavom.
- Ostavljam vam to kao naznaku pravca mogućeg istraživanja - rekao je odvjetnik - ne zaboravite, i meteorološki izvještaji mogu biti korisni ako se tumače kao metafora, kao naznaka, a da se istovremeno ne padne u sociologiju književnosti, jesam li bio dovoljno jasan?
- Mislim da jeste - odgovorio je Firmino.
- Sociologija književnosti - ponovio je s gađenjem odvjetnik - ma dajte, molim vas, živimo u barbarskim vremenima.
Učinio je pokret kao da će ustati i Firmino je skočio na noge.
- Stavi sve na moj račun, Manuel - viknuo je odvjetnik gostioničaru - našem gostu se svidio ručak.
Zaputili su se prema izlazu, no odvjetnik je zastao na pragu.
- Večeras ću vam javiti kakav je stav zauzeo Torres - rekao je - poslat ću poruku u pansion „Rosa”. Ali vrlo je važno da ga već sutra intervjuirate i da vaš list objavi još jedno izvanredno izdanje, kad već objavljujete tolika izvanredna izdanja o toj odrezanoj glavi, jesmo li se razumjeli?
- Jesmo - odgovorio je Firmino - možete računati na mene.
Izašli su na poslijepodnevnu svjetlost Porta. Na ulicama je bilo živahno, u zraku je vladala vlaga, a nad grad se nadvila neka maglica. Odvjetnik je obrisao čelo rupčićem i pozdravio ga brzim pokretom ruke.
- Prejeo sam se - promrmljao je - prejeo sam se, kao i uvijek. Usput, znate li kako je skončao Hölderlin?
Firmino ga je gledao ne znajući što da mu odgovori. U tom trenutku se doista nije mogao sjetiti kako je umro Hölderlin.
- Umro je lud - rekao je odvjetnik - to valja uzeti u obzir.
I udaljio se nesigurnim koracima ljuljajući amo-tamo svoje golemo tijelo.

13.





„LEONEL TORRES, DVADESET I ŠEST GODINA, nekažnjavan, oženjen, otac devetomjesečnog djeteta, rođen u Bragi, s boravištem u Portu, prijatelj Damascena Monteira. Bili su zajedno u noći ubojstva i već je podnio izjavu istražnim tijelima. Prihvatio je dati ekskluzivni intervju za naš list. Njegovo svjedočenje otvara novo poglavlje u ovom mutnom slučaju i baca zabrinjavajuću sjenu na ponašanje naše policije. Od vašeg posebnog dopisnika iz Porta.


- Kako ste upoznali Damascena Monteira?
Upoznao sam ga kad se moja obitelj preselila u Porto. Imao sam dvanaest godina. Njegovi su roditelji u to vrijeme stanovali na Ribeiri, ali ne u istom stanu kao danas. Njegov otac izrađivao je košare i dobro zarađivao.
- Znamo da ste u nekoliko posljednjih mjeseci bili vrlo bliski.
Zapao je u poteškoće i dolazio često k meni na ručak i večeru, imao je malo novca.
- Međutim netom prije pronašao je zaposlenje.
Zaposlio se kao pomoćnik u uvozno-izvoznoj tvrtki iz Gaie, Stones of Portugal, većinom je bio zadužen za kontejnere.
- I što je to, da tako kažemo, neobično što je gospodin Monteiro otkrio na poslu?
Pa, otkrio je da su u kontejnerima s elektronskim uređajima stizali plastični omoti s drogom zaštićeni stearinom.
- Dakle, mislite da je Damasceno Monteiro previše znao?
Ne mislim, siguran sam u to.
- Možete li to pojasniti?
Damasceno je shvatio da drogu prima noćni čuvar, starac koji je umro prije nekoliko dana. Naravno, tvrtka o tome ništa nije znala, noćni čuvar bio je u dosluhu s krijumčarima u Hong Kongu odakle su dolazili kontejneri. On je primao pakete i preprodavao ih u Portu.
- O kakvoj vrsti droge je bila riječ?
Čistom heroinu.
- I gdje bi on završavao?
Pakete je preuzimao Zeleni Zrikavac.
- Oprostite, ali tko je Zeleni Zrikavac?
Narednik u mjesnoj postaji Nacionalne garde.
- A kako se zove?
Titanio Silva, zvan Zeleni Zrikavac.
- Zašto ga zovu Zeleni Zrikavac?
Zato što kad se naljuti muca i skače gore-dolje poput zrikavca, osim toga ima i nekakvu zelenkastu put.
- Što se dogodilo zatim?
Nekoliko mjeseci prije Damasceno je radio kao električar u „Noćnom leptiru”, lokalu koji pripada Zelenom Zrikavcu ali ga je on registrirao na svoju šogoricu. To je središte iz kojeg se droga raspačava po cijelom Portu. Trgovci dolaze onamo kupiti robu i zatim je predaju mazgama.
- Mazgama?
Sitnim preprodavačima, onima koji se potucaju po cesti prodajući ovisnicima.
- I što je gospodin Monteiro saznao?
Otkrio je da Zeleni Zrikavac prima drogu iz Hong Konga preko neke uvozno- izvozne tvrtke. Možda joj je ušao u trag, tko zna, jer činjenica je da je nedugo zatim primljen kao pomoćnik u tvrtki Stones of Portugal u čijim kontejnerima je droga stizala iz Azije. Nije mu trebalo dugo da shvati da drogu prima noćni čuvar.
- Koji je, kako se čini, umro od moždanog udara?
Da, starac je iznenada doživio apoplektički napadaj i otegnuo papke. Bila je to jedinstvena prilika: vlasnik tvrtke bio je u inozemstvu, tajnica na godišnjem odmoru, a knjigovođa je kreten.
- I zatim?
Zatim je te večeri, iste večeri koje je noćni čuvar doživio moždani udar, Damasceno došao k meni i rekao mi da su se zvijezde napokon posložile, da će to biti posao našeg života i da nakon toga možemo pobjeći u Rio de Janeiro.
- Što je time mislio?
To da su upravo stigli kontejneri puni robe iz Hong Konga i da, budući da su Zeleni Zrikavac i njegova banda, kao što je to bilo dogovoreno s noćnim čuvarom, trebali doći tek idući dan, mi za to vrijeme odmaglimo sa svom robom.
- Kako ste reagirali na to?
Rekao sam mu da je lud i da će nas Zeleni Zrikavac bez ikakve sumnje ubiti ako ga pokušamo preveslati. Osim toga, kome bismo, dovraga, prodali svu tu robu?
- I što je on na to rekao?
Rekao je da će se za prodaju pobrinuti on, da zna mjesto u Algarveu odakle se roba šalje u Francusku i Španjolsku te da se radi o basnoslovnoj svoti, o milijunima.
- A zatim?
Zatim sam mu ja rekao da ne idem s njim, da imam ženu i malo dijete i da mi je dovoljna plaća koju dobivam u radionici, a on mi je na to rekao da je u govnima, da njegov otac uzima Antabus i po cijele noći povraća, da mu je dosta takvoga života, da želi živjeti na Copacabani i budući da ja imam automobil a on je pješice da bih ga barem trebao onamo odvesti.
- I to ste učinili?
Da, odvezao sam ga, i da budem iskren, čak sam ušao u dvorište s njim, učinio sam to svojom voljom, on me ni na što nije prisiljavao, bilo bi mi krivo da ja ostanem pred vratima dok on obavlja sam taj opasni posao.
- Oprostite, ali kad to tako kažete ispada da ste to učinili isključivo iz velikodušnosti. No, jeste li barem na trenutak pomislili na sve te milijune koje biste pribavili tom krađom?
Možda i jesam, moram biti iskren. Znate, po cijele dane radim za crkavicu kao autoelektričar, živim u podrumu koji je moja žena pokušala uljepšati zavjesama s cvjetovima, ali zimi vlaga probija iz zidova, to je vrlo nezdravo mjesto za život. A ja imam dijete od svega nekoliko mjeseci.
- Što je onda učinio vaš prijatelj Monteiro?
Upalio je svjetla u uredu kao da je kod kuće i rekao mi da se ne mičem, da će se za sve on pobrinuti. Nisam se ni pomakao i tako nisam sudjelovao u krađi. Počeo je prekopavati po ladicama sve dok nije našao šifre za kontejnere, a zatim je izašao na dvorište. Ja sam sjeo za pisaći stol i nisam znao što da radim pa sam pomislio da bih mogao obaviti besplatni telefonski poziv u Glasgow.
- Oprostite, ali vi ste iz ureda tvrtke Stones of Portugal nazvali u Glasgow?
Jesam, zato što imam sestru koja živi u Glasgowu, a prošlo je pet mjeseci otkako smo se posljednji put čuli. Znate, telefonirati u Glasgow nije jeftino, a moja sestra ima mongoloidno dijete koje joj zadaje velike probleme.
- Nastavite, molim vas.
Dok sam telefonirao, začuo sam zvuk automobila. Spustio sam slušalicu i brzo se sakrio u sobicu s pokretnim vratima u kojoj drže usisavač. U tom trenutku kroz vrata koja vode na dvorište ušao je Damasceno, a na glavnim vratima pojavili su se Zeleni Zrikavac i njegova banda.
- Što mislite pod „bandom”?
Dva agenta Nacionalne garde koja se nikad ne odvajaju od njega.
- Prepoznali ste ih?
Jednoga jesam, zove se Costa, zbog ciroze ima golem trbuh. Drugoga ne poznajem, bio je mlad, vjerojatno neki novak.
- Što se onda dogodilo?
Damasceno je u rukama držao četiri paketa droge u plastičnom omotu. Shvatio je da sam nestao i odlučio se suočiti sa Zelenim Zrikavcem.
- Što je učinio narednik?
Narednik je počeo poskakivati prvo na jednoj, onda na drugoj nozi kao i uvijek kad je nervozan, zatim je počeo mucati, jer kao što sam vam rekao, kad god je nervozan muca i nitko ne razumije ni riječi od onoga što govori.
- A zatim?
Počeo je mucati i rekao: kurvin sine, ova roba je moja. Ja sam ih promatrao kroz jednu pukotinu iz sobice. Zeleni Zrikavac uzeo je vrećice s robom i zatim učinio nešto nezamislivo.
- Što je učinio?
Otvorio je jednu vrećicu preklopnim nožem, baš ju je rastrgao, a zatim je prosipao njezin sadržaj Damascenu po glavi. Rekao je: kurvin sine, sada te krstim. Znate li što to znači? To su bili milijuni, upravo milijuni.
- A zatim?
Damasceno je bio prekriven prahom, kao da je po njemu sniježilo, a Zrikavac je bio nervozan, poskakivao je uokolo kao vrag, mislim da je bio gotov.
- Što želite reći?
Da se nafiksao. Zrikavac prodaje robu, ali povremeno je i uzima, a njegova roba je loša, isto kao što neki ljudi imaju loše vino, i želio je ukloniti Damascena na licu mjesta.
- Možete li objasniti, u kom smislu „ukloniti”?
Izvukao je pištolj. Bio je histeričan, prislonio ga je Damascenu na sljepoočnicu, a zatim na trbuh i vikao: ubit ću te, kurvin sine.
- Je li pucao?
Pucao je, ali metak je otišao u zrak, završio je u stropu, ako odete u ured tvrtke Stones of Portugal sigurno ćete zateći rupu u stropu, nije ga ubio zato što su priskočili njegovi ljudi i skrenuli putanju hica, a on je potom vratio pištolj u korice.
- Što se dogodilo zatim?
Zrikavac je shvatio da ga ne može ubiti ondje, ali se sasvim sigurno nije smirio. Udario je Damascena nogom u jaja i ovaj se svinuo od bola, zatim ga je opalio koljenom po licu, baš kao u filmovima, i počeo ga tući. Nakon toga svojoj bandi rekao je da ga stave u automobil i da će se s njime razračunati u postaji.
- A vrećice s drogom?
Stavili su ih u džepove jakni, odnijeli su Damascena u automobil i otišli u Porto. Bili su razjareni poput životinja koje su osjetile miris krvi.
- Želite li nam još nešto reći?
Ostalo je na vama. Idućeg jutra Damascenovo, kao što znamo, obezglavljeno truplo pronašao je neki Ciganin na zemljištu punom otpadaka. Sad je na meni red da postavim pitanje: koji biste zaključak vi iz toga izvukli?


UPRAVO JE TO PITANJE koje bi vaš dopisnik želio postaviti svim čitateljima.

14.





U TAJ SAT U PANSIONU Dona Rose bilo je mirno. Rijetki gosti još se nisu vratili iz grada. U dnevnom boravku, na televizoru s prigušenim tonom, prikazivao se neki društveni magazin koji je uvijek išao prije dnevnika.
- Vidjet ćemo hoće li išta reći u dnevniku - promrmljao je odvjetnik.
Njegovo golemo tijelo prelijevalo se iz jednog od podstavljenih naslonjača u dnevnom boravku Dona Rose dok je pijuckao vodu i brisao čelo rupčićem. Čim je stigao, bez riječi je sjeo u naslonjač u dnevnom boravku. Bez ikakva pitanja, Dona Rosa mu je brižno donijela bočicu gazirane vode.
- Upravo dolazim iz ureda javnog tužitelja - dodao je - već su izvršena prva ispitivanja.
Firmino nije rekao ništa. Dona Rosa, krećući se na prstima, blago je poravnavala presvlake na naslonima naslonjača.
- Mislite li da će o tome govoriti u dnevniku? - ustrajao je odvjetnik.
- Mislim da hoće - odgovorio je Firmino - ali vidjet ćemo kako.
I doista, bila je to prva vijest u dnevniku. Gledateljima su pružene osnovne informacije, uglavnom prenijete iz tiska, osobito iz Torresova intervjua Acontecimentu, uz opasku da se više od toga zasad ne može iznijeti da se ne bi ugrozila tajnost istrage. Zatim se u studiju pojavio dežurni sociolog sa svojom analizom nasilja u Europi, komentarom jednog američkog filma u kojem se vidi truplo bez glave i zaključcima koji su bili gotovo psihoanalitičke prirode.
- Ali, kakve sve to skupa ima veze s tim? - upitao je Firmino.
- Naklapanja - lakonski je primijetio odvjetnik - o, da, naravno, pozivaju se na tajnost istrage, nego, što kažete da večeramo?, moram se malo opustiti.
Okrenuo se prema Dona Rosi.
- Dona Rosa, što nudite večeras?
Dona Rosa pokazala mu je jelovnik. Odvjetnik nije ništa rekao, ali čini se da je bio zadovoljan jer je ustao i pozvao Firmina da ga slijedi. Blagovaonica je bila u mraku, ali odvjetnik je upalio svjetlo kao da je kod vlastite kuće i odabrao stol.
- Ako je preostala neka boca vina od ručka - rekao je Firminu - recite Dona Rosi da je baci, ne podnosim napola ispijene boce vina koje znaju posluživati u nekim pansionima, čine me sjetnim.
Te večeri kuharica Dona Rose pripravila je mesne okruglice u umaku od rajčice, a kao prvo jelo juhu od raštike. Brkata konobarica stigla je s kipućom zdjelom juhe i odvjetnik joj je rekao da je za svaki slučaj ostavi na stolu.
- Govorili ste o tajnosti istrage - rekao je Firmino - tek toliko da nešto kaže.
- Ah, da, tajnost istrage - rekao je odvjetnik - volio bih s vama razgovarati o takozvanoj tajnosti istrage, ali takav razgovor postao bi neizbježno vrlo zahtjevan i za vas možda dosadan, a ne bih vam volio dosađivati.
- Uopće mi ne dosađujete - odgovorio je Firmino.
- Ne čini li vam se juha prerijetka? - upitao je odvjetnik - ja više volim gušću, krumpir i luk tajna su dobre juhe od raštike.
- Kako god bilo, ne dosađujete mi - odgovorio je Firmino - ako želite govoriti o tome, samo naprijed, sav sam se pretvorio u uši.
- Izgubio sam nit - rekao je odvjetnik.
- Rekli ste da bi razgovor o tajnosti istrage neizbježno postao dosadan - podsjetio ga je Firmino.
- Ah, da - promrmljao je odvjetnik.
Konobarica je donijela mesne okruglice na pladnju i počela ih posluživati. Odvjetnik je svoje gotovo utopio u umaku od rajčice. - Etika - rekao je odvjetnik uvaljavši jednu okruglicu u umak.
- Što s etikom? - upitao je Firmino.
- Tajnost istrage - profesionalna etika, to je gotovo nerazdvojiv binom, barem na prvi pogled - odgovorio je odvjetnik.
Mesna okruglica koju je pokušao zarezati nožem pobjegla mu je s tanjura i završila na košulji. Konobarica je napravila pokret kao da će mu priskočiti u pomoć, ali on ju je zaustavio odlučnim pokretom.
- Mesna okruglica i košulja, i to je binom, barem kad sam ja u pitanju. Ne znam jeste li primijetili da je svijet binaran, priroda se oslanja na binarne strukture, ili barem naša zapadna civilizacija, a ona je ta koja voli sve svrstavati u klase, prisjetite se samo osamnaestog stoljeća, naturalista, Linnea, kako ga kriviti što ova bijedna kuglica koja se kotura svemirom i na kojoj putujemo naposljetku djeluje prema izuzetno jednostavnom sustavu kakav je onaj binarni, što vi kažete na to?
- Znači, pojednostavljeno rečeno, ili je žensko ili muško - rekao je Firmino - na to mislite kad kažete binarni sustav.
- Otprilike - potvrdio je odvjetnik - i iz takvog sustava proizlaze istina i laž, i upravo to je onaj trenutak kada razgovor postaje dosadan, a kao što sam rekao, ne bih vas želio zamarati, istina i laž, oprostite mi na tom pindarskom letu14, ali to je pitanje etike i očigledno pravni problem, a sada vam ne bih želio navoditi komplicirana djela koja se bave tim pitanjem, mislim da nije vrijedno truda.
Puhnuo je kao da je ljut, ali prvenstveno na samoga sebe.
- Vjerujete li da je svemir binaran? - iznenada je prošaptao.
Firmino ga je začuđeno pogledao.
- U kom smislu? - upitao je.
- Je li binaran poput Zemlje - ponovio je odvjetnik - vjerujete li vi da je binaran poput Zemlje?
Firmino nije znao što bi odgovorio i zato mu je uzvratio protupitanjem:
- Što vi mislite?
- Ne vjerujem - odgovorio je odvjetnik - nadam se da nije, recimo da se nadam da nije.
Pokretom ruke konobarici je pokazao na praznu čašu.
- To je samo nada - rekao je - nada za ljudski rod kome pripadamo, ali koja se ne tiče nas izravno jer ni vi ni ja nećemo poživjeti dovoljno dugo da bismo saznali od čega je, naprimjer, napravljena Andromeda ili što se događa na tom kraju svemira. Samo pomislite na sve te znanstvenike i sve ostale u NASA-i koji naporno rade kako bi za stoljeće ili dva budući naraštaji stigli do tih područja koje nazivamo granicama našeg sunčevog sustava, i zamislite lica tih sirotih budućih naraštaja kad se nakon toliko dugog puta napokon iskrcaju iz svemirskog broda i zateknu ondje jedan lijep binarni sustav: žensko ili muško, istina ili laž i, recimo, grijeh i krepost jer, da, binarni sustav, iako to nisu očekivali, predviđa i svećenika, katoličkog ili bilo kojeg drugog, koji kaže: ovo je grešno, ovo je kreposno. Možete li zamisliti njihove izraze lica?
Firmino se želio nasmijati, no samo se osmjehnuo.
- Odvjetniče - rekao je - mislim da znanstvena fantastika još nije pomislila na takvu pretpostavku, pročitao sam mnoge znanstveno-fantastične romane, ali na takav problem još nisam naišao.
- Ah - rekao je odvjetnik - nikad ne bih pomislio da vam se sviđa znanstvena- fantastika.
- Veoma mi se sviđa - odgovorio je Firmino - to mi je najdraže štivo.
Odvjetnika je uhvatio još jedan napadaj kašlja koji je nalikovao smijehu.
- U redu - promrmljao je - a kakve veze s tim ima vaš prijatelj Lukács?
Firmino je osjetio kako se zacrvenio. Učinilo mu se kao da je pao u zamku pa je ponosno odvratio:
- Lukács mi treba za poslijeratnu portugalsku književnost, a znanstvena fantastika je stvar mašte.
- Tu sam vas čekao - odgovorio je odvjetnik - mašta. To je vrlo lijepa riječ i pojam o kojem valja porazmisliti, ako imate vremena, razmislite o njemu. Što se mene tiče, maštao sam o desertu koji je Dona Rosa večeras za nas pripremila, to je flan brule, ali možda je bolje da odustanem, još kapljica i idem u krevet, moj dan je završio, ali vaš bi se mogao nastaviti nečim vrlo korisnim.
- Učinit ću sve što mogu - rekao je Firmino - naprimjer?
- Naprimjer da skoknete do kluba „Puccini’s Butterfly”, to mjesto moglo bi nam pružiti zanimljive informacije, tek toliko da bacite pogled.
Ispraznio je čašu i zapalio jednu od svojih velikih cigara.
- Sami prosudite - nastavio je dok mu je šibica gorjela među prstima - promotrite dobro goste, zaposlenike, vidite je li došao Zeleni Zrikavac jer su mi rekli da ondje ima ured, bilo bi zanimljivo i s njim porazgovarati iako bi to, doduše, trebala biti zadaća policije, no možete li zamisliti policiju kako odlazi u „Puccini’s Butterfly”?
- Ne mogu - odvratio je Firmino.
- Upravo tako - rekao je odvjetnik - ne bih želio da si umislite da ste Philip Marlowe, ali mogli bismo saznati nešto usputno o Zrikavcu, možda nekakav sitni prijestup jer, znate li što je rekao De Quincey?
- Što je rekao?
- Rekao je: ako si netko jednom dopusti da ubije, ubrzo će mu se učiniti kako nije prevelik grijeh počiniti pljačku, zatim neće proći mnogo prije no što se krene opijati, prestane štovati blagdane, počne se ponašati prostački i gaziti vlastitu riječ. Kad netko jednom krene tom stazom, ne zna se gdje će završiti i mnogi duguju svoju propast ovom ili onom ubojstvu za koje u dotičnom trenutku nisu previše marili. Kraj citata.
Odvjetnik se nasmijao sebi u bradu i dodao: - Dragi moj mladiću, kao što sam već rekao, ne bih vam želio dosađivati, ali pretpostavimo da ja, koji sam vam maloprije govorio o profesionalnoj etici, trebam pomoć u probijanju takozvanog vela neznanja. Neću duljiti, to je definicija jednog američkog filozofa prava i radi se o čisto teorijskom pitanju koje prebiva u nekoj vrsti Platonove spilje. No pretpostavimo da svojim pindarskim letovima na trenutak prizemljim to načelo na posve praktičnu, recimo to tako, faktičnu razinu, što mi nijedan teoretičar prava nikad ne bi oprostio, za što me, iskreno, nimalo nije briga, što biste vi rekli na to?
- Da cilj opravdava sredstva - odgovorio je spremno Firmino.
- Nisam baš na to mislio - odgovorio je odvjetnik - i ne ponavljajte više tu frazu, mrzim je, u njezino ime čovječanstvo je počinilo najgore okrutnosti, no recimo naprosto da sam spreman besramno iskorištavati vas to jest vaš list, jesam li bio dovoljno jasan?
- Izrazito - odgovorio je Firmino.
- I recimo isto tako da bih se uvijek mogao opravdati nekim definicijama iz teorije prava, mogao bih, ne bez izvjesnog cinizma, ustvrditi da pripadam sljedbenicima takozvanog intuicionističkog načela, ali neću to učiniti, radije bih da to nazovemo arbitrarnim činom mašte, sviđa li vam se ta definicija?
- Vrlo - potvrdio je Firmino.
- U tom slučaju - rekao je odvjetnik - arbitrarnim činom mašte izokrenut ćemo De Quinceyev paradoks to jest: budući da sam potpuno uvjeren kako nećemo zateći Zelenog Zrikavca kako reže ljudima glave električnim nožem, pokušat ćemo pronaći dokaze za njegovo antisocijalno ponašanje, što ja znam, recimo, otkriti kako razbija tanjure na glavi svoje žene, shvaćate li na što ciljam?
- Savršeno - odgovorio je Firmino.
Odvjetnik se činio zadovoljnim. Naslonio se u stolici. Njegove oči poprimile su sanjiv izraz.
- A u ovom trenutku bismo na pozornicu mogli pozvati i vašeg Lukácsa - dodao je.
- Lukácsa? - upitao je Firmino.
- Načelo stvarnosti - odvratio je odvjetnik - načelo stvarnosti, ne bih se začudio da vam unatoč svemu ono večeras bude od koristi. A sada je možda bolje da pođete, mladiću, vrijeme mi se čini prikladnim za posjet mjestu kao što je „Puccini’s Butterfly”, poslije ćete mi, naravno, sve potanko ispričati, ali nemojte smetnuti s uma načelo stvarnosti, vjerujem da će vam biti od koristi.

15.





AVENIDA DE MONTEVIDEU i Avenida do Brasil zajedno su tvorile dugačko šetalište uz obalu, mnogo dulje no što je to Firmino zamišljao, ali nije mu preostalo ništa drugo no da nastavi hodati jer nije točno znao na kojem dijelu obale se nalazi diskoteka. Na ugodnom atlantskom povjetarcu vijorile su zastave pred jednim velikim hotelom. Šetalište je, barem na početku, bilo krcato, terase slastičarnica bile su uglavnom pune roditelja s djecom koja su se pospano njihala umorno ližući svoj sladoled. Firmino je pomislio kako njegovi sunarodnjaci puštaju djecu da ostaju budna dokasna i kako općenito rade previše djece. A zatim je u sebi rekao: kakva idiotska pomisao. Nakon nekog vremena primijetio kako je napučeno šetalište postupno svoje mjesto ustupilo samotnijoj, profinjenijoj četvrti u kojoj su prevladavale elegantne vile i zgrade iz prve polovice dvadesetog stoljeća sa željeznim balustradama na balkonima i pročeljima s gipsanim ukrasima. Ocean je bio prilično uzburkan, njegovi siloviti valovi razbijali su se o hridi.
„Puccini’s Butterfly” zauzimao je cijelu zgradu za koju je Firmino procijenio da je izgrađena negdje dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. Bila je to lijepa secesijska građevina s krovnim vijencima popločanim zelenim pločicama i verandama s malim zabatima u manuelinskom stilu. Na malom balkonu na prvom katu nalazio se ljubičasti neonski natpis na kojem je slovima u rokoko stilu pisalo: „Puccini’s Butterfly”. Na svakome od tri ulaza u zgradu nalazili su se manje upadljivi natpisi na kojima je pisalo „Restoran Butterfly”, „Noćni klub Butterfly” i „Diskoteka Butterfly”. Jedino pred ulazom u diskoteku nije bilo crvenog saga. Druga dva ulaza nadzirao je elegantno odjeven vratar. Firmino je pomislio kako diskoteka vjerojatno nije bila prikladno mjesto za istraživanje, ondje se sasvim sigurno nije moglo normalno razgovarati uz psihodelična svjetla i zaglušujuću glazbu. Isto tako nije imalo smisla ići u restoran, mesne okruglice bile su mu dovoljne za tu večer. Nije mu preostalo ništa drugo nego odlučiti se za noćni klub. Vratar mu je otvorio vrata jedva primjetno se naklonivši. Svjetlo unutra bilo je plavkasto. Niže u predvorju nalazio se mali bar u engleskom stilu sa šankom od masivnog drveta i crvenim kožnim stolicama. Bio je potpuno pust. Firmino je prošao kraj njega, razmaknuo baršunaste zavjese i ušao u dvoranu. Svjetlo je i ondje bilo plavkasto. Poput poslužitelja koji čeka glumca iza kulisa, uslužni lik u čijem je glasu unatoč svemu bilo nečega odbojnog, prošaptao je:
- Dobra večer, gospodine, imate li rezervaciju?
Bio je to voditelj kluba. Imao je pedesetak godina, besprijekoran smoking, sijedu kosu koja je na plavkastom svjetlu poprimala plave tonove, na licu nametljiv, banalan osmijeh.
- Ne - odgovorio je Firmino - potpuno sam zaboravio.
- Nema veze - prošaptao je voditelj - imam dobar stol za vas, pođite za mnom, molim vas.
Firmino je pošao za njim. Procijenio je da u klubu ima tridesetak stolova od kojih su gotovo svi bili zauzeti. Činilo mu se da je većina gostiju bila srednjih godina. Dame su izgledale prilično elegantno dok su njihovi pratitelji u laganim lanenim jaknama, neki čak i u majicama s kratkim rukavima, bili mnogo ležernije odjeveni. U dnu prostorije nalazila se mala pozornica s proscenijem u baroknom stilu. Nije bilo nikoga na njoj. Očigledno je bila stanka i u dvorani s plavkastim svjetlom čula se neka glazba koja se Firminu činila poznatom. Upitno je prinio prst uhu i voditelj mu je prošaptao: - Puccini, gospodine. Odgovara li vam ovaj stol?
Stol nije bio odveć blizu pozornice, ali je bio okrenut u stranu što mu je omogućavalo dobar pogled na cijelu dvoranu.
- Jeste li već večerali, gospodine, ili da donesem jelovnik? - upitao je voditelj.
- Zar se i ovdje može večerati? - upitao je Firmino - mislio sam da je restoran ovdje pokraj.
- Samo lagani obroci, gospodine - odgovorio je voditelj.
- Naprimjer?
- Dimljeni modri sabljan - odgovorio je voditelj - hladni jastog i tomu slično, ali želite li da vam donesem jelovnik ili biste najprije željeli nešto popiti?
- Pa - rekao je Firmino neodlučno - što biste mi preporučili?
- Mislim da za početak ne možete pogriješiti s čašom dobrog šampanjca - odgovorio je voditelj.
Firminu je palo na um da mora hitno telefonirati direktoru da mu pošalje još novca jer je već potrošio predujam i trenutno je živio od novca koji mu je posudila Dona Rosa.
- U redu, neka bude šampanjac - odgovorio je nehajno - ali najbolji koji imate.
Voditelj se udaljio na prstima. Puccinijeva glazba je utihnula, svjetla su se prigušila i pozornicu se našla pod krugom svjetlosti reflektora plavkaste boje. U krugu se pojavila lijepa, mlada djevojka kose spletene u punđu i počela pjevati. Pjevala je bez pratnje, riječi su bile na portugalskom, ali melodija se činila kao nekakav blues i Firmino je tek tada shvatio kako se radilo o jednom starom fadu iz Coimbre koji je djevojka pjevala kao da je riječ o jazzu. Začuo se suzdržan pljesak i svjetla su se ponovo upalila. Stigao je konobar sa čašom i stavio je pred njega na stol. Firmino je ispio gutljaj. Nije baš da se smatrao stručnjakom, ali šampanjac je bio užasan, slatkastog okusa. Ogledao se oko sebe. Sve je bilo tiho i mirno, vladala je nekakva prigušena atmosfera. Konobari su se kretali oko stolova baršunastim korakom, iz zvučnika jedva čujno dolazila je neka morna15 Cesarije Evore, a gosti su čavrljali ispod glasa.
Za susjednim stolom sjedio je neki gospodin koji je pušio cigaretu za cigaretom netremice gledajući u vjedro s bocom šampanjca koje se nalazilo pred njim. To je pravi šampanjac, pomislio je Firmino primijetivši naljepnicu poznate francuske marke. Gospodin je primijetio da ga Firmino promatra i okrenuo se prema njemu. Imao je pedesetak godina, naočale s rožnatim okvirom, čupave brkove i crvenu kosu. Majica sljezove boje koju je nosio ispod izgužvane lanene jakne davala mu je više razbarušen nego sportski izgled. Nesigurnom rukom podigao je čašu u znak zdravice. I Firmino je podigao svoju, ali nije otpio iz nje. Muškarac ga je upitno pogledao i primakao bliže svoju stolicu.
- Ne pijete? - upitao je.
- Šampanjac nije dobar - odgovorio je Firmino - ali u duhu se pridružujem vašoj zdravici.
- Znate li u čemu je tajna? - upitao je muškarac namignuvši - u tome da naručite cijelu bocu, samo tako možete biti sigurni, ako tražite samo čašu poslužit će vam domaći pjenušac i za njega vam zaračunati pravo bogatstvo.
Natočio si je još jednu čašu i ispio je u jednom gutljaju.
- Utučen sam - promrmljao je povjerljivim tonom - dragi moj prijatelju, prilično sam utučen.
Duboko je uzdahnuo i podbočio rukom glavu. Lice mu je poprimilo veoma tužan izraz. Promrmljao je: - Ona mi kaže: stani. Tek tako, iznenada: stani. I to na cesti za Guimaraes koja je puna zavoja. Ja usporim, pogledam je i ona kaže: rekla sam ti da staneš. Otvorila je vrata, strgnula s vrata bisernu ogrlicu koju sam joj tog jutra poklonio, bacila mi je u lice, izašla bez jedne jedine riječi i zalupila vratima. Imam li pravo biti utučen?
Firmino nije odgovorio, ali se njegov pokret glave mogao protumačiti kao potvrdno kimanje.
- Dvadeset pet godina razlike među nama - povjerio mu se muškarac - ne znam da li me razumijete, ali imam li pravo biti utučen?
Firmino je zaustio da nešto kaže, ali muškarcu se razvezao jezik: - Baš zato sam večeras došao u „Puccini’s” jer to je pravo mjesto kad se osjećate utučeno, zar ne?, pravo mjesto da se čovjek oraspoloži, ali ne moram vam to ni govoriti, sigurno to znate bolje od mene.
- Naravno - odgovorio je Firmino - savršeno vas razumijem, to je pravo mjesto.
Muškarac je lupnuo prstom po čaši šampanjca, a zatim kažiprstom dotakao nosnicu.
- Ovo - rekao je - ovo nama treba, ali jasno, ne ovdje nego tamo u salonu. Pokretom ruke neodređeno je pokazao prema drugom kraju dvorane.
- Ah - promrmljao je Firmino - salon, svakako, to nam treba.
Muškarac je ponovo dodirnuo nosnicu kažiprstom.
- Najbolja roba, pristupačna cijena i zajamčena diskrecija, ali vi ćete poslije mene.
- Znate - rekao je Firmino - ni ja se danas ne osjećam najbolje, ali pričekat ću svoj red.
Utučeni pedesetogodišnjak pokazao mu je na baršunaste zavjese kraj pozornice.
- La Boheme je prava stvar - zasmijuljio se - upravo prava vrsta glazbe da vas digne. I ponovo je dodirnuo nosnicu.
Firmino je ležerno ustao i obišao dvoranu držeći se uza zid. Pokraj zavjese koju mu je pokazao utučeni pedesetogodišnjak nalazila se još jedna, nad ovom je bio natpis „Toalet” na kojem su bila nacrtana dva lika u regionalnim nošnjama, seljak i seljanka. Firmino je ušao, oprao ruke i pogledao se u ogledalu. Sjetio se odvjetnikova savjeta da se ne igra Philipa Marlowea. Nije to bila njegova uloga, ali prostorija prema kojoj ga je uputio utučeni pedesetogodišnjak pobudila je njegovo zanimanje. Izašao je iz toaleta i s jednakom ležernošću prošao kroz susjednu zavjesu. Iza nje nalazio se hodnik čiji su zidovi i pod bili presvučeni moketom. Firmino je smireno nastavio. S desne strane nalazila su se obložena vrata sa srebrnom pločicom na kojoj je pisalo: La Boheme. Firmino ih je naglo otvorio i zavirio. Unutra se nalazio mali budoar, sav presvučen u plavo, s plavim svjetlima i kaučem. Na njemu je ugledao muškarca. Glazba je, činilo mu se, bila Puccinijeva, ali nije prepoznao o kojoj je operi riječ. Firmino je prišao muškarcu koji je ležao na leđima i potapšao ga po ramenima. Muškarac se nije pomakao. Firmino ga je protresao za ruku. Muškarac je izgledao u dubokoj komi. Firmino je brzo izašao i zatvorio za sobom vrata.
Vratio se za stol. Utučeni pedesetogodišnjak i dalje je netremice gledao u svoju bocu šampanjca.
- Čini mi se da ćete morati malo pričekati - promrmljao je - salon je zauzet.
- Mislite? - upitao je muškarac sa zebnjom.
- Siguran sam u to - odgovorio je Firmino - unutra se nalazi jedan gospodin koji je u svijetu snova.
Lice utučenog pedesetogodišnjaka prožeo je očaj.
- Ali meni ne treba dugo - rekao je - dvije minute najviše, možda bih trebao svratiti do upraviteljeva ureda.
- Ah, da, svakako - odvratio je Firmino.
Muškarac je mahnuo voditelju kluba i nakon kratkog razgovora dvojica su prešla na drugi kraj dvorane i nestala iza baršunaste zavjese. Svjetla su se ponovo ugasila, djevojka koja je prije pjevala blues ponovo se pojavila na pozornici, zabavila publiku s dvije dražesne šale i obećala da će otpjevati jedan fado iz tridesetih godina zamolivši publiku za još samo desetak minuta strpljenja jer je, kao što je objasnila, gitarist imao malu nezgodu. Firmino nije skidao pogleda sa zavjese koja je vodila u hodnik. Utučeni pedesetogodišnjak ubrzo se pojavio i, prošavši okretnim korakom između stolova, vratio se za svoj stol. Sjeo je i pogledao u Firmina. Više nije bio utučen, oči su mu svjetlucale i u njima se sada mogla pročitati živahnost. Pokazao je Firminu palac gore poput pilota koji je spreman za polijetanje.
- Je li sve u redu? - upitao ga je Firmino.
- Dvadeset pet godina mlađa od mene, ali kurvica - prošaptao je muškarac - samo što mi je trebao trenutak razmišljanja da to shvatim.
- Skupo vas je stajao taj trenutak - prošaptao je i Firmino.
- Dobro utrošenih dvjesto dolara - rekao je muškarac - što je jeftino ako uzmete u obzir diskreciju.
- Uistinu nije tako skupo - odvratio je Firmino - ali nažalost zaboravio sam dolare kod kuće.
- Titanio prima samo dolare - rekao je pedesetogodišnjak - dragi prijatelju, stavite se u njegovu kožu, biste li vi primali portugalske škude uz sav taj rizik kojem se morate izložiti?
- Ni za živu glavu - rekao je Firmino.
- Prava šteta za vas - rekao je muškarac - ako ste rezervirali La Boheme.
Firmino je platio račun ne ostavivši ni novčića više. Na svu sreću, mogao ga je platiti u škudama. Odlučio se vratiti pješice uz obalu cijelim šetalištem, bio je siguran da će mu goditi malo zraka.

16.





FIRMINO JE UŠAO U DVORIŠTE zgrade u Cvjetnoj ulici i prošao kraj kućepaziteljičine kućice. Žena ga je letimice pogledala, a zatim se ponovo udubila u svoje pletenje. Firmino je prešao hodnik i pozvonio na vratima. Kao i prvi put, vrata su škljocnula i otvorila se.
Don Fernando sjedio je za stolom prekrivenim zelenom čohom s mukom održavajući ravnotežu na stolici koja je bila premala da bi izdržala njegovu težinu i pred sobom je imao svežanj igraćih karata. Njegova cigara gotovo je već dogorjela u pepeljari na stolu. U prostoriji je vonjalo po plijesni i ustajalom duhanskom dimu.
- Igram Spite and Malice - rekao je Don Fernando - ali ne ide mi, nije moj dan. Znate li vi igrati Spite and Malice?
Firmino je stajao kao ukopan pred njim sa svežnjem novina pod rukom i bez riječi promatrao odvjetnika.
- Zovu ih igrama strpljenja - rekao je Don Fernando - ali to je netočna definicija, trebaju vam i pronicavost i logika, a uz to, naravno, i malo sreće. Ovo je inačica Milligana, ne znate igrati niti Milligan?
- Iskreno, ne - odgovorio je Firmino.
- Milligan se igra s više igrača - objasnio je Don Fernando - s dva snopa od pedeset i dvije karte koje se slažu u dva stupca, otvara se asom ili damom, u stupcu s asom karte se moraju slagati od manje prema većoj, a u stupcu s damom od veće prema manjoj, ali to nije ono najbolje, ono najbolje su zapreke.
Odvjetnik je uzeo cigaru čija dobra dva centimetra su se već pretvorila u pepeo i požudno povukao dim. - Proučite malo te takozvane igre strpljenja, neke imaju sličan ustroj kao ona nepodnošljiva logika koja vlada našim životima, naprimjer Milligan, ali sjednite, mladiću, uzmite onu stolicu.
Firmino je sjeo i položio svežanj novina na pod.
- Milligan je vrlo zanimljiva igra - rekao je odvjetnik - temelji se na potezima koje svaki od igrača vuče kako bi protivniku koji dolazi nakon njega postavio zamke i ograničio mu mogućnost izbora i tako u krug, baš kao na međunarodnim konferencijama u Ženevi.
Firmino je začuđeno pogledao odvjetnika. Na brzinu je pokušao protumačiti ono što mu je upravo rekao, ali nije u tome uspio.
- Na međunarodnim konferencijama u Ženevi? - upitao je.
- Znate - rekao je odvjetnik - prije nekoliko godina zatražio sam dopuštenje da budem promatrač tijekom razgovora o nuklearnom razoružanju koji se redovito održavaju u sjedištu Ujedinjenih naroda u Ženevi. Sprijateljio sam se s jednom gospođom, veleposlanicom zemlje koja se zalagala za razoružanje. Pokazalo se da je njezina zemlja, koja je u to vrijeme vršila nuklearne pokuse, gorljivi zagovornik nuklearnog razoružanja u svijetu, shvaćate?
- Shvaćam - rekao je Firmino - riječ je o paradoksu.
- U redu - nastavio je odvjetnik - uzevši u obzir njezinu dužnost, nije teško pretpostaviti da je ta gospođa bila osoba vrlo široke naobrazbe, no iznad svega bila je velika ljubiteljica kartaških igara. Jednog dana zamolio sam je da mi objasni mehanizam tih pregovora jer nikako nisam mogao pojmiti logiku koja je stajala iza njih. Znate što mi je rekla?
- Ne znam - rekao je Firmino.
- Da proučim Milligan - rekao je Don Fernando - jer je logika ista, a to je da svaki igrač koji se pretvara da surađuje s drugim zapravo stvara slijed karata koji će protivnika natjerati u zamku i ograničiti mu mogućnost izbora. Što kažete na to?
- Lijepa igra - odgovorio je Firmino.
- E, da - rekao je Don Fernando - a na tome se temelji nuklearna ravnoteža na našem planetu, na Milliganu.
Lupnuo je prstom po jednom snopu karata.
- Ali ja ga igram sam, kao da igram Spite and Malice, to mi se čini prikladnijim.
- A to znači? - upitao je Firmino.
- Znači da sam istovremeno u ulozi samoga sebe i vlastitog protivnika, mislim da to situacija zahtijeva, budući da je istovremeno potrebno lansirati i izbjegavati projektile.
- Projektil imamo - objavio je zadovoljno Firmino - možda ne s nuklearnom glavom, ali i ovo je već nešto.
Don Fernando prekinuo je svoju igru strpljenja i počeo vraćati karte jednu po jednu natrag u snop. - Slušam vas, mladiću - rekao je.
- U „Noćnom leptiru” se droga ne samo raspačava već i konzumira na licu mjesta. U hodniku straga postoje saloni s udobnim sofama i opernom glazbom, mislim da je prije svega riječ o kokainu, ali moglo bi biti i druge droge, jedan šmrk stoji dvjesto dolara, a onaj tko stoji iza svega toga je sigurno Titanio Silva. Da ga potopim projektilom u svome listu?
Odvjetnik je ustao i nesigurnim korakom prešao na drugu stranu sobe. Zaustavio se kod konzole u Empire stilu na kojoj je bila uokvirena fotografija koju Firmino prije nije primijetio. Naslonio je lakat na mramor konzole i zauzeo stav koji se Firminu činio istovremeno teatralnim i tribunskim, kao da je pred njim neki sud kojem će se upravo obratiti.
- Vi ste dobar novinar, mladiću - uzviknuo je - uz poneku manu, naravno, ali nemojte se igrati Don Quijotea jer je narednik Titanio Silva vrlo opasna vjetrenjača. A budući da znamo kako je završio naš junački Don Quijote kad su ga uhvatili krakovi vjetrenjače i budući da ja ni ne mogu ni ne želim biti vaš Sancho Panza i vidati rane na vašem jadnom, natučenom tijelu, reći ću vam samo jednu stvar, dobro naćulite uši. Dobro naćulite uši zato što je ovo ključan potez našeg Milligana. Sada ćete sastaviti opširno priopćenje za tisak koje ćete poslati nekoj od novinskih agencija i to priopćenje, u kojem ćete do u najsitnije pojedinosti navesti sve što se događa u „Noćnom leptiru”, njegove udobne salone, opernu glazbu, vrećice s raznolikim supstancama i dolare koje svojim spretnim rukama broji vješti blagajnik Titanio Silva, sve to prenijet će istovremeno sav portugalski tisak, svi listovi koje možete zamisliti, oni kojima je pri srcu veličanstvena i napredna sudbina ljudskoga roda i oni koji više drže do sportskih automobila u posjedu sitnih industrijalaca sa sjevera, što je naprosto tek drugi način poimanja veličanstvene i napredne sudbine ljudskoga roda, jednom riječju, svatko će na svoj način prenijeti vijest, netko bijesno, netko sablažnjeno, netko suzdržano, ali svi će morati napisati da se vjerojatno, naglašavam vjerojatno, u svjetlu nekih vrlo vjerodostojnih dokaza, na dotičnome mjestu, kao posljedica neobične rastresenosti Nacionalne garde koja se nikada nije sjetila ondje izvršiti pretres, nekažnjeno raspačava prah s oniričnim djelovanjem, sviđa li vam se taj pridjev?, po umjerenoj cijeni od dvjesto dolara po vrećici, što znači trećinu mjesečne plaće običnog portugalskog radnika, tako ćemo „Noćnom leptiru” i, naravno, gospodinu Titaniju natovariti na vrat kriminalističku policiju.
Odvjetnik je zastao da uzme zraka. Udahnuo je zrak poput utopljenika i pritom zazvučao poput starog mijeha.
- Za sve su krivi „Puros” - rekao je - sada moram kupovati španjolske cigare „Puros” jer se havanske više nigdje ne mogu naći, postale su sjećanje, ali možda je i cijeli taj otok postao samo sjećanje. A zatim je nastavio: - Skrećemo s teme, zapravo, ja sam taj koji skreće s teme, oprostite mi, ali danas mi se toliko stvari mota po glavi.
Rukom na kojoj mu je cijelo to vrijeme počivala brada stisnuo je svoje obješene obraze.
- Osim toga, loše sam spavao - dodao je - proveo sam previše besanih noći, a besane noći sa sobom donose utvare i zbog njih se povlači vrijeme. Znate li što to znači kad se vrijeme povlači?
Pogledao je ispitivački Firmina i on je ponovo osjetio onu istu nelagodu i sram. Nije mu se nimalo sviđalo to što Don Fernando od njega, a tko zna, možda i od drugih, kao da je zahtijevao sudioništvo i tražio potvrdu za sumnje koje su ga mučile, ali uvijek na tako prijeteći način.
- Ne znam što to znači, odvjetniče - rekao je - ponekad govorite vrlo nejasno, ne znam što to znači kad se vrijeme povlači.
- Svjestan sam toga da možda niste prikladan sugovornik - prošaptao je odvjetnik. Mladi ste i za vas je vrijeme poput vrpce koja se odmotava pred vama, vi ste poput vozača automobila koji se vozi nepoznatom cestom i jedino što ga zanima je ono što dolazi iza sljedećeg zavoja. Ali nije to baš ono što sam naumio reći, više sam mislio na jedno teorijsko načelo, kvragu, tko zna zašto me toliko zaokupljaju teorije, možda zato što se bavim pravom koje je i samo jedna velika teorija, nesigurna građevina na čijem stropu se otvara beskrajna kupola, poput nebeskog svoda koji promatramo iz naših udobnih stolica u planetarijumu. Znate, jednom mi je u ruke došla neka studija iz teorijske fizike, jedan od onih iscrpnih i temeljitih radova koje je neki matematičar dugo stvarao u udobnosti svoje fakultetske sobice, uglavnom, bila je riječ o vremenu i jedna rečenica mi se osobito usjekla u pamćenje, autor na jednom mjestu kaže kako je u nekom trenutku u svemiru vrijeme počelo postojati. Nakon toga zlobno dodaje kako ljudski um nije u stanju tako nešto pojmiti.
Odmjerio je Firmina svojim ispitivačkim pogledom. Zatim je promijenio položaj. Stavio je ruke u džep zauzevši pomalo mangupski stav.
- Ne bih želio da me smatrate uobraženim - rekao je provokativno - ali tako apstraktna ideja zaslužila je prijevod na normalni ljudski jezik, razumijete?
- Trudim se koliko god mogu - odgovorio je Firmino.
- Snovi - nastavio je odvjetnik - prijevod teorijske fizike na ljudsku razinu moguć je samo u snovima. I to zato što se takav prijevod može dogoditi samo ovdje unutra.
Potapšao se kažiprstom po sljepoočnici.
- U našim glavicama - nastavio je - ali jedino dok spavamo, u tom prostoru koji je nemoguće nadzirati, a koji doktor Freud naziva slobodno stanje Nesvjesnog. Točno je da taj izuzetni detektiv nije uspio povezati snove s teoremom teorijske fizike, ali bilo bi zanimljivo kad bi to jednoga dana netko uspio. Bi li vam smetalo ako zapalim?
Odgegao se do stolića i zapalio jednu od svojih cigara. Potegnuo je dim, ali ga nije uvukao i napravio je njime nekoliko kolutova u zraku.
- Ponekad sanjam svoju baku - rekao je zamišljeno - prečesto sanjam svoju baku. Znate, bila je vrlo važna za moje djetinjstvo, praktično sam odrastao uz nju iako su zapravo svu brigu o meni vodile odgajateljice. A ponekad je sanjam i kao djevojčicu. Jer, naravno, čak je i moja baka je jednom bila djevojčica. Ta užasna starica, gojazna kao što sam gojazan ja sada, kose spletene u punđu, sa svilenom vrpcom oko vrata i njezinim crnim, svilenim haljinama, načinom na koji bi bez riječi zurila u mene dok me prisiljavala da s njom pijem čaj u njezinim odajama, ta strašna žena koja je bila moja noćna mora dok sam bio budan ušla je u moje snove kao djevojčica, kako je to čudno, nikad ne bih pomislio da je ta stara vještica nekad bila djevojčica, a u mojim snovima jest, nosi plavu suknju laganu poput oblaka, hoda bosonoga, plave kovrče padaju joj po ramenima. Ja sam s druge strane potoka i ona, da bi došla do mene, stavlja svoje ružičaste nožice prvo na jedan, a onda i drugi kamen u potoku. Cijelo to vrijeme znam da je ona moja baka, ali istovremeno je i djevojčica, baš kao što sam ja dječak, ne znam jesam li vam to uspio dobro objasniti, jesam li?
- Ne znam - oprezno je odgovorio Firmino.
- Nisam - nastavio je odvjetnik - jer snovi se ne objašnjavaju, ne događaju se na području izrecivoga kao što nas je doktor Freud pokušao uvjeriti, samo sam želio reći da vrijeme može početi baš tako, u našim snovima, ali nisam se uspio izraziti.
Ugasio je cigaru u pepeljari i duboko uzdahnuo ponovo proizvevši zvuk koji je podsjećao na stari mijeh.
- Umoran sam - rekao je - moram razbistriti um, poslije moram s vama razgovarati o konkretnijim stvarima, ali sad moramo izaći.
- Ovamo sam došao pješice - želio je naglasiti Firmino - kao što znate, ovdje nemam prijevozno sredstvo.
- Ja sasvim sigurno neću hodati - rekao je Don Fernando - sa svim tim salom brzo se umorim kad hodam, možda bi nas mogao povesti Manuel ako večeras ne bude imao previše posla u gostionici, u rijetkim prigodama zamolim ga da bude moj vozač, on se, inače, brine o automobilu moga oca, starom Chevroletu iz 1948. koji je još u izvrsnom stanju, ima motor koji radi poput sata, možda bismo njega mogli zamoliti da nas poveze.
Firmino je shvatio da odvjetnik čeka na njegovo odobrenje i smjesta mu ga je pružio potvrdno kimnuvši glavom. Don Fernando uzeo je telefon i nazvao gospodina Manuela.


- NIJE LAKO POBJEĆI iz Porta - rekao je odvjetnik - ali možda je pravi problem u tome da nije lako pobjeći od nas samih, oprostite mi na banalnosti.
Automobil je klizio cestom uz obalu, gospodin Manuel vozio je vrlo oprezno, pao je mrak i s njihova lijeva svjetla grada već su bila daleka. Prošli su kraj goleme zgrade s krovom od škriljevca prema kojoj je odvjetnik mahnuo rastresenim pokretom ruke.
- Staro sjedište tvrtke za opskrbu električnom energijom - rekao je - kakva zlokobna zgrada, zar ne?, sada je neka vrsta spremišta svih gradskih sjećanja, no u vrijeme dok sam bio dijete i kad bi me vodili na imanje, struja još nije bila došla na selo, ljudi su imali petrolejke.
- U Dom životinja? - upitao je gospodin Manuel lagano se okrenuvši prema njemu.
- U Dom životinja - odgovorio je odvjetnik.
Spustio je prozorčić i pustio da uđe malo zraka.
- Dom životinja za mene znači rano djetinjstvo - promrmljao je - ondje sam proveo prve godine života, osim što bi me svake nedjelje u grad vodila njemačka odgajateljica na čaj s mojom bakom, a ondje je živjela i moja zamjenska majka, zvala se Mena.
Automobil je prešao most i skrenuo desno na cestu na kojoj gotovo da nije bilo prometa. Na svjetlu farova Firmino je uspio pročitati nekoliko natpisa: Areinho, Massarelos. Ta imena nisu mu govorila ništa.
- Kad sam bio dijete, imanje je bilo na svom vrhuncu - rekao je odvjetnik - zvalo se Dom životinja zato što je ondje bilo mnogo konja, ponajviše konja, mazgi i svinja. Krava nije bilo, krave su držali na imanjima na sjeveru, kod Amarantea, ovdje su mahom držali konje.
Uzdahnuo je. No, bio je to lagan, jedva primjetni uzdah.
- Moja dojilja zvala se Mena - nastavio je šapatom - bila je to umanjenica, ja sam je uvijek zvao Mena, mama Mena, junonska žena s grudima koje su mogle podojiti desetero djece i uz koje bih sa ja uvijek privio tražeći utjehu.
- Lijepa sjećanja - primijetio je Firmino.
- Mena je, nažalost, umrla premlada - nastavio je odvjetnik ne obazirući se na Firminovu upadicu - imanje sam darovao njezinom sinu natjeravši ga da mi obeća da se neće odreći konja i on još uvijek drži tri ili četiri, iako je zbog njih na gubitku, ali drži ih samo da bi udovoljio mom hiru, da se ondje osjećam kao u kući svoga djetinjstva, zato odlazim onamo uvijek kad mi je potrebna utjeha ili vrijeme za razmišljanje. Jorge, sin mame Mene, moj brat po mlijeku, jedini je rod koji mi je još preostao, mogu mu doći u kuću u bilo koje doba dana ili noći, večeras ste vrlo počašćeni.
- Svjestan sam toga - odgovorio je Firmino.
Gospodin Manuel skrenuo je na jedan zemljani put pa je automobil ubrzo iza sebe počeo dizati oblak prašine. Zemljani put završavao je s gumnom na čijem drugom kraju se uzdizala seljačka kuća izgrađena u tradicionalnom stilu. Na trijemu ih je čekao stariji gospodin. Odvjetnik je izašao iz automobila i zagrlio ga. Firmino mu je stisnuo ruku, čovjek je promrmljao neki pozdrav i tada je postalo jasno da je riječ o Don Fernandovom bratu po mlijeku. Ušli su u rustičnu prostoriju s drvenim gredama na stropu i stolom postavljenim za pet osoba. Firmino je sjeo, a gospodin Jorge je poveo odvjetnika u kuhinju. Vratili su se s čašom bijela vina u rukama, a djevojka koja je došla za njima napunila je čaše svima.
- Ovo je domaće vino - objasnio je odvjetnik - moj brat ga izvozi u inozemstvo, ali ovu bocu nećete naći na tržištu, namijenjena je isključivo za osobnu upotrebu.
Nazdravili su i sjeli za stol.
- Dovedi i ženu - rekao je odvjetnik gospodinu Jorgeu.
- Znaš da se srami - odgovorio je gospodin Jorge - radije će večerati u kuhinji s malom, kaže da su ovo muški razgovori.
- Dovedi ženu - ponovio je Don Fernando autoritativno - želim da sjedne s nama za stol.
Žena je ušla sa zemljanom posudom u rukama, kimnula svima glavom i šutke sjela za stol.
- Svinjska rebrica - rekao je gospodin Jorge odvjetniku kao da se opravdava - uvijek nazoveš u posljednji trenutak, ovo je jedino što smo stigli pripremiti, svinjetina nije naša, ali možeš biti siguran da je dobra.
Tijekom večere razgovarali su vrlo malo, o vremenu, o sparini, o tome kako je promet postao nemoguć i tome slično. Gospodin Manuel osmjelio se na dosjetku rekavši: - Ah, dragi Jorge, da barem ja imam ovakvog kuhara u gostionici!
- Moj kuhar je moja žena - jednostavno je odgovorio gospodin Jorge.
I na tome je završilo. Djevojka koja je natočila vino došla je iz kuhinje s kavom.
- To je Joaquimova unuka - obratio se gospodin Jorge Don Fernandu - više vremena provodi kod nas nego kod vlastite kuće, sjećaš li se Joaquima?, prije smrti mnogo je propatio.
Odvjetnik je šutke kimnuo. Gospodin Jorge otvorio je bocu rakije i svima je natočio u čaše.
- Fernando - rekao je - Manuel i ja ostat ćemo za stolom i čavrljati o starim automobilima, a ti možeš, ako želiš, odvesti svoga gosta da vidi konje.
Odvjetnik je ustao sa čašom rakije u ruci i Firmino je pošao za njim. Noć je bila zvjezdana, a nebo nevjerojatno svijetlo. S druge strane brežuljka dopirao je odraz svjetala Porta.
- Dunje - rekao je - jednom su svuda uokolo bile stabla dunje. Pod njima je uvijek bilo svinja jer je na tlu bilo mnogo plodova. Mena je kuhala slatko od dunja u crnom loncu nad ognjištem.
S druge strane gumna vidjeli su se tamni obrisi staja i sjenika. Odvjetnik se uputio u tom pravcu svojim nesigurnim korakom.
- Govori li vam nešto ime Artur London? - promrmljao je.
Firmino je na trenutak razmislio. Uvijek se bojao da će pogriješiti odgovarajući na odvjetnikova iznenadna pitanja.
- Ne radi li se o onom čehoslovačkom rukovodiocu kojega su mučili komunisti? - odvratio je.
- Da ga natjeraju da prizna ono što nije učinio - dodao je odvjetnik - poslije je o tome napisao knjigu, zove se Priznanje.
- Gledao sam film - rekao je Firmino.
- To je dovoljno - promrmljao je odvjetnik - imena njegovih glavnih mučitelja su Kohoutek i Smola, upravo su se tako zvali.
Otvorio je vrata staje i ušao. Unutra su bila tri konja i jedan od njih zatoptao je kopitima kao da ga je nešto uplašilo. Nad vratima se nalazila plavkasta lampica poput onih u vlakovima. Odvjetnik se svom težinom spustio na balu sijena i Firmino se poveo za njegovim primjerom.
- Volim ovaj miris - rekao je Don Fernando - kad se osjećam utučeno, dođem ovdje udišem taj miris i promatram konje.
Potapšao je svoj ogromni trbuh.
- Vjerujem da za nekoga poput mene, s toliko izobličenim i odvratnim tijelom, promatrati ljepotu konja može predstavljati utjehu, neku vrstu vjere u prirodu. Usput, znači li vam išta ime Henri Alleg?
Firmino se ponovo osjetio uhvaćenim na prepad. Naprosto je odmahnuo glavom u polutami i radije ništa nije odgovorio.
- Šteta - rekao je odvjetnik - bio je vaš kolega novinar, napisao je knjigu koja se zove La question u kojoj pripovijeda kako su ga 1957. Francuske oružane snage optužile da je komunist i sklon Alžiru, njega, Europljanina i Francuza mučili su u Alžiru da otkrije imena drugih ustanika. Ukratko: Londona su mučili komunisti, Allega zato što je bio komunist. Što potvrđuje da se mučenjem služe svi i u tome, po mom mišljenju, leži pravi problem.
Firmino nije odgovorio. Jedan od konja iznenada je zanjištao, zvuk koji se Firminu učinio vrlo uznemirujućim.
- Allegov mučitelj zvao se Charbonnier - prošaptao je odvjetnik - bio je poručnik u padobrancima i upravo on, Charbonnier osobno, izlagao je elektrošokovima njegove testise, imam tu maničnu sklonost prema pamćenju imena mučitelja, tko zna zašto, imam dojam da ima smisla zapamtiti imena mučitelja, a znate li zašto?, zato što je mučenje individualna odgovornost, slušanje zapovijedi nadređenih nije nikakvo opravdanje, previše njih skrivalo se iza tog jadnog objašnjenja rabeći ga kao pravni štit, razumijete?, skrivaju se iza Grundonorma.
Duboko je uzdahnuo, na što je jedan od konja odgovorio ljuto topoćući kopitima.
- Prije mnogo godina, kad sam bio mladić pun poleta i kad sam vjerovao da pisanje može nešto promijeniti, utuvio sam si u glavu da ću pisati o mučenju. U to vrijeme vratio sam se iz Ženeve u Portugal u kojem je vladao diktatorski režim u kojem je politička policija dobro znala kako iznuditi priznanje, ako me razumijete. Ako uz to dodamo portugalsku inkviziciju, ovdje kod kuće nije mi moglo nedostajati materijala za istraživanje i počeo sam posjećivati arhive u Torre de Tombo. Uvjeravam vas da profinjene metode mučitelja koji su se stoljećima iživljavali na žrtvama u našoj zemlji zavređuju posebno zanimanje, od pozornosti koju su posvetili tjelesnoj muskulaturi koju je proučavao veliki anatom Vesalije pa sve do reakcije glavnih živaca koji prolaze našim udovima, našim jadnim genitalijama, kažem vam, savršeno su poznavali anatomiju i to sve u ime najvećeg od svih Grundnorma, Apsolutne Norme, razumijete?
- To jest? - upitao je Firmino.
- To jest Boga - odgovorio je odvjetnik. Ti revni i profinjeni mučitelji radili su za račun Boga, on je bio taj nadređeni od kojeg su primili zapovijedi, no naposljetku se sve svodi na isto: ja nisam odgovoran, ja sam tek obični narednik i to mi je zapovjedio moj satnik, ja nisam odgovoran, ja sam običan satnik i to mi je zapovjedio moj general, ili Država. Ili Bog. A tko se može suprotstaviti Bogu?
- I nikad niste ništa napisali? - upitao je Firmino.
- Odustao sam.
- Zašto? - upitao je Firmino, oprostite što vas to pitam.
- Tko zna - odgovorio je Don Fernando - možda mi se učinilo beskorisnim pisati protiv Grundnorma, osim toga pročitao sam ogled o mučenju od jednog veoma umišljenog njemačkog autora i to me navelo da odustanem.
- Ponovo oprostite na pitanju - rekao je Firmino - ali zar vi čitate samo Nijemce?
- Uglavnom - odgovorio je Don Fernando - možda je to kultura kojoj doista pripadam, iako sam odrastao u Portugalu, to je prvi jezik na kojem sam se naučio izražavati. Autor tog ogleda zvao se Alexander Mitscherlich, po zanimanju psihoanalitičar, nažalost, tim su se problemima počeli baviti psihoanalitičari, dakle, taj autor poslužio se slikom razapetog Krista tvrdeći kako je riječ o slici blisko vezanoj uz našu kulturu i služeći se njome kako bi pokazao da smrt u Nesvjesnome sama po sebi ne predstavlja dovoljnu kaznu, bah, sve se svodi na sljedeći zaključak: ne zavaravajmo se, mučenje nikad neće nestati jer ne možemo suzbiti čovjekov nagon prema uništenju. Ili, ukratko, pomirimo se sa sudbinom jer l’homme est méchant. Sa svim svojim frojdovskim teorijama, to je sve što je taj tip želio reći, da je čovjek zao. I zato je moj izbor bio drugačiji.
- To jest? - upitao je Firmino.
- Prijeći s riječi na djela - odgovorio je Don Fernando - mnogo je ponizniji čin braniti na sudu one koji trpe slična mučenja. Ne bih vam znao reći je li korisnije napisati znanstveni rad o poljoprivredi ili razbiti grumen zemlje motikom, ja sam se poput seljaka odlučio za razbijanje grumena motikom. Spominjao sam vam poniznost, ali ne vjerujte mi previše kad vam o tome govorim, moj stav je ponajviše pitanje oholosti.
- Zašto mi sve to govorite? - upitao je Firmino.
- Damascena Monteira su mučili - promrmljao je odvjetnik - po cijelom tijelu ima tragove opušaka.
- Kako znate? - upitao je Firmino.
- Zatražio sam novu obdukciju - rekao je Don Fernando - u prvoj su zaboravili spomenuti tu beznačajnu pojedinost.
Udahnuo je duboko poput astmatičara.
- Izađimo - rekao je - treba mi malo zraka. No, vi o tome svakako morate pisati u svome listu, razumije se, izvor će ostati nepoznat, ali morate smjesta o tome obavijestiti javnost, za dva ili tri dana razgovarat ćemo o takozvanoj tajnosti istrage i istražnih radnji, ali moramo ići korak po korak.
Izašli su na gumno. Don Fernando je podigao glavu prema nebeskom svodu.
- Milijuni zvijezda - rekao je - milijuni zvjezdanih sustava, a ljudski rod se, dovraga, bavi elektrodama koji jedni ljudi drugima stavljaju na genitalije.

17.





DONA ROSA SJEDILA je u naslonjaču u predvorju pansiona i pila kavu. Bilo je deset sati ujutro. Firmino je bio svjestan toga da mu je pogled još uvijek staklast, čak i nakon što je proveo četvrt sata pod tušem pokušavajući se razbuditi.
- Dragi moj mladiću - rekla je prijazno Dona Rosa - sjednite sa mnom popiti kavu, više vas gotovo uopće ne viđam.
- Jučer sam bio u botaničkom vrtu - opravdao se Firmino - proveo sam ondje skoro cijeli dan.
- A prekjučer? - upitala je Dona Rosa.
- U muzeju, a onda u kinu, gledao sam jedan film koji sam propustio u Lisabonu - odgovorio je Firmino.
- A dan prije toga? - nastavila je s osmijehom Dona Rosa.
- Kod odvjetnika - rekao je Firmino - odveo me na večeru na selo, na njegovo imanje.
- Nije više njegovo - objasnila je Dona Rosa.
- Rekao mi je - odvratio je Firmino.
- I što ste to toliko zanimljivoga vidjeli u botaničkom vrtu? - upitala je Dona Rosa, ja nikad nisam bila, praktično sam uvijek u ova četiri zida.
- Stoljetni zmajevac - odgovorio je Firmino - golemo tropsko drvo, u Portugalu ima vrlo malo primjeraka, ovaj je, koliko se sjećam, posadio Salabert u devetnaestom stoljeću.
- Toliko toga znate, moj dragi mladiću - uzviknula je Dona Rosa - uostalom, za zanimanje poput vašega potrebna je široka kultura, nego, ispričajte mi, tko je bio taj gospodin sa stranim prezimenom koji je posadio drvo?
- Ne mogu reći da baš znam mnogo o tome - odgovorio je Firmino - u svome vodiču pročitao sam da je to bio jedan Francuz koji je stigao u Porto kad nas je napao Napoleon, mislim da je bio časnik u francuskoj vojsci, bio je strastveni botaničar i upravo je on osnovao Botanički vrt u Portu.
- Francuzi su kulturan narod - rekla je Dona Rosa - njihova republikanska revolucija bila je mnogo prije nego naša.
- Mi smo postali republika tek 1910 - odgovorio je Firmino - svaka zemlja ima svoju povijest.
- Jučer sam u emisiji Hola gledala reportažu o monarhijama iz sjeverne Europe - rekla je Dona Rosa - to su veoma vrijedni ljudi, no njihov stil je posve drugačiji.
- Osim toga, suprotstavili su Nacistima - rekao je Firmino.
Dona Rosa začuđeno je uskliknula:
- Nisam to znala, znači da se za njih doista može reći kako su vrijedni ljudi.
Firmino je popio kavu i ustao uz ispriku da mora ići kupiti novine. Dona Rosa mu je ozarena lica pokazala na svežanj novina koji se nalazio na kauču.
- Imamo sve svježe novine, Francisca ih je otišla kupiti u osam sati, sve novine govore o tom skandalu, taj Titanio je sad u pravom škripcu, da nije vas novinara policija ne bi nikada otišla u taj lokal, na svu sreću, postoji tisak.
- Trudimo se koliko god možemo - odgovorio je Firmino.
- Odvjetnik je nazvao u devet - obavijestila ga je Dona Rosa - mora s vama razgovarati, ustvari mene je zadužio za sve, ali mislim da je bolje da prije toga porazgovarate s njime.
- Idem smjesta k njemu - rekao je Firmino.
- Mislim da to ne bi bilo pametno, danas vas odvjetnik ne može primiti, ima jednu od svojih kriza - objasnila mu je Dona Rosa.
- Kakvu krizu? - upitao je Firmino.
- Svatko od nas ima svoje krize - rekla je blago Dona Rosa - mislim da je bolje da ga danas ne uznemiravate, ali ne brinite, rekao je da će nazvati da vam da sve upute, morate imati samo malo strpljenja.
- Strpljenja imam - rekao je Firmino - ali sam želio malo prošetati, možda skoknuti do kavane „Central”.
- Vidim da vam treba jača kava - rekla je prijazno Dona Rosa - Francisca ujutro miješa pravu kavu s ječmenom, vama treba jedan dobar espresso, sad ću reći da vam ga donese, a vi lijepo sjednite ovamo i pročitajte sve vijesti o tom noćnome klubu, a zatim ćemo zajedno pogledati emisiju o prirodi, ne znam jeste li je ikad gledali, ali ja je obožavam, vodi je jedan simpatični znanstvenik s Lisabonskog sveučilišta, današnja epizoda posvećena je kameleonima iz Algarvea, čini se da je Algarve još jedno od rijetkih mjesta u Europi na kojem su kameleoni uspjeli preživjeti, pročitala sam to u televizijskom vodiču.
- Po mom mišljenju kameleoni mogu svugdje preživjeti, dovoljno je samo da promijene boju - ispalio je dosjetku Firmino.
- Uzeli ste mi riječ iz usta - rekla je smijući se Dona Rosa - o toj vrsti kameleona zasigurno znate više od mene s obzirom na posao kojim se bavite, ja sam stalno u ova četiri zida, ali vjerujte mi, nekoliko takvih poznajem i ja, osobito u ovom gradu.
Na televizijskom ekranu pojavila se laguna s bijelom, pješčanom plažom i valovitim dinama. Firmino je pomislio na Taviru i možda se radilo upravo o njezinoj okolici. Zatim se vidjela neka daščara koja je bila i restoran, s nekoliko plastičnih stolica i plavokosim gostima koji su izgledali kao stranci i jeli školjke. Kamera je zatim zumirala neku pjegavu djevojku koju je komentator upitao što misli o mjestu na kojem se nalazila. Djevojka je odgovorila na engleskom i ispod nje se na ekranu pojavio prijevod. Rekla je da je ta plaža bila pravi raj za nekog tko, poput nje, dolazi iz Norveške, riba je bila izvrsna, a ručak od morskih plodova stajao je koliko i dvije kave u Norveškoj, ali glavni razlog zašto je ručala u toj daščari bio je Fernando Pessoa, pokazala je kažiprstom prema pergoli koja je natkrivala restoran. Objektiv kamere pomicao se po grančici, a zatim se u prvom planu pojavio golemi, nepomični gušter velikih očiju koje su se micale amo-tamo koji se činio kao da je dio drveta. Bio je to jedan od sirotih kameleona koji su preživjeli u Algarveu. Televizijski novinar zatim je mladu Norvežanku upitao zašto se ta životinja zove Fernando Pessoa, a ona je odgovorila da nikada nije čitala ništa od tog pjesnika, ali zna da je to bio čovjek s tisuću lica koji je poput kameleona mijenjao krinke te da ga je zato vlasnik restorana odlučio uzeti za svoj zaštitni znak. Kamera je zatim pokazala natpis ispisan rukom iznad daščare na kojem je pisalo: „Kameleon Pessoa”.
U tom trenutku zazvonio je telefon i Dona Rosa je pozvala Firmina da se dođe javiti.
- Moram vam reći nekoliko stvari - rekao je odvjetnik - imate li gdje pisati?
- Imam svoj notes - odgovorio je Firmino.
- Dali su proturječne iskaze - rekao je odvjetnik - bilježite što vam kažem zato što je važno. U prvom iskazu zanijekali su da su odveli Damascena u postaju. Na njihovu žalost pobio ih je svjedok koji ih je, tko bi rekao, slijedio automobilom. Oni su najprije tvrdili kako su ga još putem pustili iz automobila, no Torres, koji ih je slijedio sve do Porta kaže da je vlastitim očima vidio kako su Damascena pljuskama i udarcima uveli u postaju. A sada dolazi drugo proturječje: budući da su bili prisiljeni priznati kako su Monteira ipak odveli u postaju, ustvrdili su da su ga ondje zadržali samo nakratko, onoliko koliko je potrebno za provjeru, najviše pola sata. Dakle, uz pretpostavku da su onamo stigli oko ponoći, Monteiro je već oko ponoći i pol trebao izaći iz postaje na vlastitim nogama. Pratite li me?
- Pratim vas - umirio ga je Firmino.
- Samo što Torres, koji se čini kao tvrd orah, tvrdi da je ostao u automobilu do dva i da nije vidio da Damasceno izlazi iz postaje. Pratite li me? - upitao je odvjetnik.
- Pratim vas - potvrdio je Firmino.
- Dakle - nastavio je odvjetnik - barem do dva Monteiro je još uvijek bio u postaji, nakon čega je Torres pomislio kako bi bilo najbolje vratiti se kući. I od tog trenutka stvari postaju zbrkane, naprimjer, dežurni zadužen za zapisivanje dolazaka u postaju u tom trenutku spavao je kao beba s glavom na stolu, a tu je i priča o nekoj kavi koju je Zeleni Zrikavac otišao skuhati u kuhinju u pratnji jednog agenta, i takve stvari, sve dok nisu dogovorili oko malo logičnije verzije koja će, zapravo, biti ona konačna i koju će Zeleni Zrikavac zasigurno upotrijebiti na sudu. Ali neću vam ja o tome pričati.
- Nego tko će? - upitao je Firmino.
- Reći će vam je Titanio Silva osobno, siguran sam da je to posljednja verzija priče koju će iznijeti na sudu, ali to svjedočenje najbolje je pribaviti iz prve ruke.
Firmino je u slušalici začuo hropac praćen kašljem.
- Imam napade astme - objasnio mu je odvjetnik istim hroptavim glasom - moje krize su psihosomatske prirode, zrikavci pod krilima imaju prah od kojega dobijem astmu.
- Što moram učiniti? - upitao je Firmino.
- Obećao sam vam da ćemo razgovarati o profesionalnoj etici - odvratio je odvjetnik - smatrajte ovaj telefonski razgovor prvom lekcijom u praksi. U međuvremenu, u vašem listu dobro naglasite proturječne iskaze te gospode, dobro je da javnost o tome stekne sliku, a što se tiče posljednje verzije priče, napravite intervju sa Zelenim Zrikavcem, on će svakako pomisliti kako će se tim razgovorom na neki način osigurati, međutim, i mi ćemo se osigurati, svatko igra svoju igru, baš kao u Milliganu, zar ne?

18.





„NALAZIMO SE NA UŠĆU rijeke Douro, u poznatoj slastičarnici ’Antartik’ s prekrasnim pogledom na rijeku na čijim obalama se nalazi grad Porto. S nama je osoba koja se u posljednje vrijeme nalazi pod osobitim povećalom javnosti jer prema nekim svjedočenjima na njoj leži velik teret odgovornosti za smrt Damascena Monteira, Titanio Silva, narednik u mjesnoj Nacionalnoj gardi. Evo njegove kratke biografije: pedeset i četiri godine, rođen u Felgueirasu, dolazi iz skromne obitelji, završio je vojnu školu u Mafri, borio se u Angoli od 1970. do 1973., odlikovan zbog službe u Africi, već više od deset godina narednik u postaji Nacionalne garde u Portu.


- Naredniče, slažete li se sa svime što smo naveli? Jeste li heroj rata u Africi?
Ne smatram se herojem, učinio sam ono što je bila moja dužnost prema mojoj domovini i prema mojoj zastavi. Iskreno govoreći, kad sam odlazio u Angolu jedva da sam znao gdje se nalazi. Može se reći da sam svoju nacionalnu svijest stekao na prekomorskim teritorijima.
- Možete li pojasniti što smatrate nacionalnom sviješću?
To znači da sam shvatio da mi je dužnost boriti se protiv onih koji su rušili našu civilizaciju.
- Što podrazumijevate pod civilizacijom?
Mislim na našu, portugalsku civilizaciju.
- A tko ju je rušio?
Crnci koji su pucali po nama zato što su im tako govorili oni poput Amilcara Cabrala. Shvatio sam da branim teritorije koji su bili naši od pradavnih vremena kad u Angoli nije bilo ni kulture ni kršćanstva, oboje smo im mi donijeli.
- I zatim ste se, dobivši odlikovanje, vratili u Portugal i zaposlili se u policijskim snagama u Portu.
To nije posve točno. Prvo su me poslali u predgrađe Lisabona, a budući da smo izgubili rat, morali smo se baviti s retornadosima, svima onima koji su se vratili iz Afrike i bili bez zaposlenja.
- Tko to mi? Tko je izgubio rat?
Mi, Portugal.
- Kako su se odvijale stvari s povratnicima iz bivših kolonija?
Bilo je mnogo problema jer su tražili da budu smješteni u skupim hotelima. Čak su organizirali prosvjede i bacali kamenje na policiju. Umjesto da su ostali braniti Angolu s puškom u ruci, dolazili su u Lisabon i tražili luksuzni smještaj.
- Kako se nakon toga razvijala vaša karijera?
Nakon toga sam dobio premještaj u Porto, ali prije toga proveo sam jedno vrijeme u gradiću Vila Nova de Gaia.
- Navodno ste ondje sklopili i neka prijateljstva.
Što hoćete time reći?
- Priča se o prijateljskim odnosima koje ste sklopili s određenim uvozno-izvoznim tvrtkama.
To su čiste insinuacije. Ako me želite optužiti za nešto konkretno, recite mi to u lice, a onda se vidimo na sudu, vi novinari drugo i ne zaslužujete no da vas čovjek tuži.
- No dajte, naredniče, ne morate se odmah ljutiti, samo vam prenosim ono što se priča. U svakom slučaju, ono što sasvim sigurno znamo jest da ste bili u doticaju s tvrtkom Stones of Portugal. Ili je i to insinuacija? Ponavljam pitanje: je li vam poznata tvrtka Stones of Portugal?
Poznata mi je kao i sve druge tvrtke u okolici Porta. Zato sam i znao da joj treba zaštita.
- Zašto? Zar ste imali dojavu da joj netko prijeti?
I da i ne, vlasnik se nikada na to izravno nije žalio, no znali smo da im treba zaštita zato što uvoze uređaje za visoku tehnologiju, vrlo osjetljivu robu vrijednu milijune.
- Čuli smo da je u nekima od kontejnera s visokom tehnologijom dolazila i druga vrsta robe. Jeste li bili upoznati s time?
Ne znam na što mislite.
- Na drogu, čisti heroin.
Da je to istina, mi bismo to znali. Imamo vrlo dobre izvore informacija.
- Znači niste znali da je u kontejnerima tvrtke Stones of Portugal stizala droga iz Hong Konga?
Nisam to znao. Našem gradu ne treba droga, to je zdravi grad. Mi volimo tripice.
- Pa ipak, u tisku smo pročitali da se u jednom noćnom klubu u Portu koji je, kako se čini, u vašem vlasništvu, raspačava droga.
Odlučno odbijam tu insinuaciju. Ako mislite na „Puccini’s”, onda ću vam reći da taj klub posjećuju istaknuti ljudi, a osim toga, on ne glasi na mene već na moju šogoricu, kako je i zavedeno u općinskom registru.
- Ali navodno ondje radite.
Ponekad skočim onamo pomoći u knjigovodstvu. Dobro mi ide matematika, a osim toga, položio sam i tečaj iz računovodstva.
- No, da se vratimo na tvrtku Stones of Portugal, čini se da ste te večeri bili u ophodnji sa svojim ljudima, možete li nam nešto reći o tome?
Stigli smo s ugašenim svjetlima, ne sjećam se koliko je točno bilo sati, vjerojatno negdje oko ponoći, bila je riječ o rutinskom pregledu.
- U koju svrhu?
Zato što, kao što sam vam rekao, ta tvrtka je na meti lopova zato što uvozi uređaje visoke tehnologije i naša je zadaća da je štitimo.
- Nastavite.
Parkirali smo automobile izvan dvorišta i ušli. Svjetla u uredu bila su upaljena. Ja sam ušao prvi i uhvatio Damascena Monteira na djelu.
- Kako to mislite?
Stajao je kraj stola i u ruci držao jedan od uređaja visoke tehnologije koji je zasigurno ukrao.
- Samo uređaj?
Samo uređaj.
- Nije li u rukama imao vrećice pune bijelog praha?
Ja sam policajac, državni službenik, hoćete reći da sumnjate u moju riječ?
- Ni za živu glavu. Što se zatim dogodilo?
Smjesta smo uhitili sumnjivu osobu za koju se kasnije pokazalo da je Monteiro. Smjestili smo ga u automobil i odveli u postaju.
- Na ovom mjestu dolazimo do prvog proturječja u vašim iskazima. U prvom iskazu izjavili ste da ste ga još putem pustili iz automobila.
Tko vam je to rekao?
- Recimo da je tužiteljstvo puno krtica: ponekad to može biti tipkačica, ponekad telefonistica, a ponekad i obična čistačica, nije važno, ali činjenica je da ste u svom prvom iskazu pred istražnim sucem izjavili da Damascena Monteira niste odveli u postaju već da ste ga pustili iz automobila još putem.
To je nesporazum za koji sam se osobno pobrinuo da bude ispravljen. Moj kolega, agent Ferro, se zabunio.
- Možete li nam to objasniti?
Bili smo u ophodnji s dva automobila. Monteiro je bio u mome. Drugi, u kojem je bio kolega Ferro, vozio se iza nas. U jednom trenutku smo se zaustavili i agentu Ferru učinilo se da vidi Monteira kako izlazi, ali se zabunio. Znate, agent Ferro je novak, mlad momak i ponekad zaspi u automobilu. Naprosto se zabunio.
- No vi ga niste opovrgli pred istražnim sucem.
Opovrgnuo sam ga poslije kad sam pozorno pročitao njegov iskaz.
- Nije li se to dogodilo zato što je svjedok, gospodin Torres, izjavio kako vas je pratio u svom automobilu i na svoje oči vidio kako uvodite Damascena Monteira u postaju udarajući ga rukama i nogama?
Rukama i nogama?
- To je izjavio svjedok.
Dragi moj gospodine, mi ne udaramo ljude! Napišite to u svojim novinama: mi poštujemo građane.
- Uzeli smo na znanje da Nacionalna garda postupa korektno prema građanima. No, možete li nam opisati događaje od te noći?
Svakako. Popeli smo se na prvi kat gdje su uredi i ćelija za pritvorenike i ispitali osumnjičenika. Činio se očajnim i počeo je plakati.
- Jeste li ga dirali?
Kako to mislite?
- Jeste li digli ruku na njega?
Mi ne dižemo ruku ni na koga, dragi gospodine, zato što poštujemo zakon i Ustav, ako vas to zanima. Samo ću vam reći da je Monteiro bio očajan i počeo je plakati, a mi smo ga čak i pokušali utješiti.
- Pokušali ste ga utješiti?
Čovjek je bio sav očajan, nesretnik je zazivao majku i vikao da mu je otac alkoholičar. U tom trenutku u prostoriji nalazili smo se samo ja i agent Costa jer je naš kolega otišao na zahod. Rekao sam agentu Costi da siđe u kuhinju i pripravi mu kavu jer je bilo teško ne sažaliti se nad tim mladićem, vjerujte mi, agent Costa zatim je sišao i dvije minute poslije zazvao me sa stubišta vičući kako je aparat pokvaren, kako kava ne prolazi. Tako sam i ja sišao za njim.
- I ostavili ste Damascena Monteira samog?
Nažalost. To je naša jedina krivnja, za to preuzimamo potpunu odgovornost, otišli smo mu napraviti kavu i ostavili očajnog mladića samog. Tako se i dogodila ta nesreća.
- Kakva nesreća? Možete li to objasniti?
Začuli smo hitac i smjesta dojurili. Monteiro je nepomično ležao na zemlji. Uzeo je pištolj koji je drugi agent neoprezno ostavio na stolu i ispalio si je metak u sljepoočnicu.
- Iz blizine?
Kad si netko ispali metak u sljepoočnicu onda to svakako mora biti iz blizine, ne čini li vam se?
- Svakako, samo sam htio da nedvosmisleno utvrdimo tu činjenicu, naravno da su takvi hici uvijek ispaljeni iz blizine. Što se dogodilo zatim?
Zatim smo se zatekli u situaciji da nam na podu u uredu leži mrtvo tijelo. A takvo što, kao što možete zamisliti, u ljudima izaziva paniku, čak i u policajcima naviklim na svakojake strahote koje se događaju na ovome svijetu. Osim toga, bio sam na izmaku snaga, bio sam u službi od osam sati ujutro i morao sam otići kući po injekciju sumigra.
- Sumigra?
To je američki lijek koji je nedavno stigao na tržište, jedini koji vam može pomoći kad glavobolja postane doista nesnošljiva. Priložio sam dokumentima liječničku potvrdu o glavoboljama od kojih trpim još otkada je u Angoli u mojoj blizini eksplodirala mina od čega mi se probušio bubnjić. Zbog toga sam napustio poprište, to je moja jedina krivnja, ako se uistinu može nazvati krivnjom, zbog koje moram odgovarati pred sudom, napustio sam poprište, ja koji u Africi nikada nisam napustio bojno polje.
- Ostavili ste tijelo Damascena Monteira na tlu?
Točno tako. Ne znam što su s njim učinili moji kolege.
- O kome je riječ?
Ne bih o imenima. Svi su bili kod istražnog suca i njihova imena saznat ćete tijekom procesa.
- A Damasceno Monteiro?
Morate shvatiti paniku i zbunjenost dvaju jadnih agenata koji su ostali s mrtvim tijelom koje je ležalo na tlu u njihovoj postaji. Ne opravdavam ih, ali mogu razumjeti da su ga uklonili.
- Ali to je kazneno djelo skrivanja leša.
Svakako, slažem se s time, ali, kao što sam vam rekao, morate razumjeti paniku i zbunjenost dvojice agenata koji su se zatekli u toj situaciji.
- Truplo Damascena Monteira nađeno je bez glave.
U današnje vrijeme se događaju svakojake stvari po parkovima.
- Želite reći da je tijelo Damascena Monteira još uvijek imalo glavu kad je izneseno iz postaje?
To će se razjasniti tijekom procesa. Što se mene tiče, mogu vam samo reći da bih za svoje ljude stavio ruku u vatru. Uvjeravam vas da moji agenti ne sijeku ljudima glave.
- Tvrdite, dakle, da je Damascenu Monteiru glava odrezana u parku?
Tako nešto teško je izvesti u parku, prema nalazima obdukcije rez je bio savršeno izveden, kao da se netko koristio električnim nožem, a zato vam treba izvor napajanja električnom energijom. No, postoje mesarski noževi koji režu mnogo bolje od električnog.
- Nalazi obdukcije, međutim, pokazali su i da su na tijelu Damascena Monteira pronađeni znakovi mučenja, kao da je netko na njemu gasio opuške.
Mi ne pušimo, dragi moj gospodine, napišite to u svojim novinama. Nitko ne puši kod mene u uredu, izričito sam to zabranio, čak sam objesio znakove zabrane po zidovima. Osim toga, jeste li vidjeli što je država napokon odlučila staviti na kutije cigareta? Da pušenje ozbiljno šteti zdravlju.”

19.





- SVAKA ČAST, mladiću, dobro ste obavili posao.
Odvjetnik je sjedio u naslonjaču ispod police s knjigama. Tog jutra u prostoriji je vladao neobično svjež miris, nešto između osvježivača od lavande i dezodoransa.
- Osjećate li ovaj smrad - upitao je Don Fernando - danas je bila kućepaziteljica, ona ne podnosi moje cigare, a ja ne podnosim njezine sprejeve.
Firmino je primijetio da su na stolu sve karte bile posložene u stupce i otkrivene.
- Složili ste vaš pasijans? - upitao je.
- Jučer mi je to pošlo za rukom - odgovorio je odvjetnik - ponekad se dogodi.
- Taj Titanio je pravi ljigavac - primijetio je Firmino. - Vidjeli ste što je sve imao obraza reći.
- Jeste li od njega očekivali išta bolje? - upitao je odvjetnik - te će se priče držati na sudu i tim istim riječima, jer je očigledno da Titanio ima svoj osebujni stil i od njega ne odstupa, samo što se sudski spisi nikada ne objavljuju u novinama, a vi ste čitateljima uspjeli predočiti kako govori Zeleni Zrikavac. I s tim, po mom mišljenju, vaša zadaća ovdje završava.
- Potpuno? - upitao je Firmino.
- Barem zasad - odgovorio je odvjetnik - svi dokumenti su prikupljeni i istražni postupak je završen, ostaje nam da pričekamo početak procesa. A to će se dogoditi uskoro, prije no što možete zamisliti, možda ćemo se ponovo imati priliku vidjeti tijekom procesa, tko zna.
- Mislite da će se to dogoditi ubrzo? - upitao je Firmino.
- U ovakvim slučajevima postoje dvije mogućnosti - odgovorio je odvjetnik - prva je da odgađaju proces do sudnjeg dana i puste ga da se utopi u birokratskoj močvari sve dok ga ljudi ne zaborave, sve dok se ne dogodi neki lijepi domaći ili međunarodni skandal na koji će se usmjeriti pozornost tiska. Druga je da ga razriješe čim prije i vjerujem da će se odlučiti za ovu drugu kako bi pokazali da je pravda brza i učinkovita te da su državne institucije to jest policija čiste, transparentne i nadasve demokratične. Shvaćate o čemu govorim?
- Shvaćam - odgovorio je Firmino.
- Osim toga, imate djevojku - nastavio je odvjetnik - a one se ne smiju predugo ostavljati same jer inače postanu sjetne, vratite joj se i vodite ljubav, to je jedna od najboljih stvari koje možete činiti u vašoj dobi.
Odmjerio ga je onim svojim ispitivačkim pogledom kao da od njega očekuje potvrdu. Firmino je osjetio kako se crveni i kimnuo glavom.
- A tu je i esej o poslijeratnom portugalskom romanu, to je još jedna zadaća koja vas očekuje, zar ne? Vratite se u pansion i spakujte prtljagu, ako požurite možete stići na vlak u četrnaest i osamnaest, ali taj nije bog zna što jer staje čak i u Espinhu, idući je u petnaest i dvadeset i četiri, ili u sedamnaest i dvanaest, ili u osamnaest i deset, odlučite se za onaj koji vam najbolje odgovara.
- Znate raspored vlakova napamet - rekao je Firmino - pretpostavljam da često putujete tom linijom.
- Već dvadeset i pet godina nisam putovao tim vlakom - odgovorio je odvjetnik - ali volim rasporede vlakova, mislim da su zanimljivi na svoj način.
Ustao je i otišao do police na drugom kraju sobe na kojoj su se nalazile stare, raskošno uvezane knjige. Izvukao je tanku knjigu uvezanu u finu kožu i pružio je Firminu. Na prvoj stranici uveza, na pergamentu, bilo je otisnuto ime knjigovežnice i datum: „Oficina Sampayo, Porto 1956”. Firmino ju je prelistao. Naslovnica originalnog sveska koju je knjigoveža ostavio bila je od jeftinog, požutjelog kartona i na njoj je na francuskom, njemačkom i talijanskom jeziku pisalo: Red vožnje Švicarskih željeznica. Firmino ga je na brzinu pregledao uputivši odvjetniku upitan pogled.
- Kupio sam taj red vožnje prije mnogo godina - rekao je Don Fernando - dok sam studirao u Ženevi, bilo je to izdanje za obljetnicu Švicarskih željeznica, švicarske željeznice doista odlikuje švicarska točnost, ali ono najljepše u svemu je što Zurich smatraju središtem svijeta, naprimjer okrenite na četvrtu stranicu, nakon reklama za satove i hotele.
Firmino je okrenuo na četvrtu stranicu.
- Zemljovid Europe - rekao je. - Sa svim željezničkim linijama - dodao je Don Fernando - brojevi pokraj odnose se na brojeve stranice na kojima možete pronaći rasporede vlakova za razne europske zemlje. Iz Zuricha se vlakom može putovati u cijelu Europu, a ako slučajno morate presjedati, Švicarske željeznice daji vam red vožnje i tih vlakova. Recimo da želite otputovati u Budimpeštu, otvorite šesnaestu stranicu.
Firmino je potražio šesnaestu stranicu.
- Vlak za Beč polazi iz Zuricha u devet i petnaest s četvrtog perona - rekao je odvjetnik - točno? Najbolja veza za Budimpeštu označena je zvjezdicom i taj vlak polazi u dvadeset jedan i četrdeset i pet jer u tom slučaju možete stići na vlak u Veneciji. Na cjeniku su navedene cijene usluga, u ovom slučaju ležaja u odjeljcima za četiri osobe, što će vas stajati najmanje, zatim kabine s jednim ili dva ležaja u spavaćim kolima, vagon restorana i cijene pića noću. Ako, međutim, želite nastaviti do Praga koji je na sljedećoj stranici, ne preostaje vam ništa drugo no da odaberete jednu od raznih mogućnosti koje vam pružaju mađarske željeznice, provjeravate li ih?
- Provjeravam - rekao je Firmino.
- Želite li posjetiti veličanstvene zemlje sjeverne Europe? - nastavio je Don Fernando. - Oslo, naprimjer, grad ponoćnog sunca i Nobelove nagrade za mir, stranica devetnaest, polazak iz Zuricha u dvanaest i dvadeset jedan sa sedmog perona, red vožnje trajekata nalazi se u bilješci na dnu stranice. Ili, što ja znam, možda želite vidjeti Magna Greciu, grčko kazalište u Siracusi, drevnu mediteransku civilizaciju, za putovanje u Siracusu okrenite stranicu šesnaest, polazak iz Zuricha je točno u jedanaest, označene su sve moguće veze na talijanskim željeznicama.
- Putovali ste u sva ta mjesta? - upitao je Firmino.
Don Fernando se osmjehnuo. Uzeo je cigaru, ali je nije zapalio.
- Naravno da ne - odgovorio je - naprosto sam se ograničio na to da ih zamislim. A zatim sam se vratio u Porto.
Firmino mu je pružio svezak. Don Fernando ga je uzeo, bacio na njega kratak pogled ne otvarajući ga, a zatim ga ponovo pružio Firminu.
- Znam ga napamet - rekao je - ovo je moj dar vama.
- Ali sigurno vam je prirastao srcu - rekao je Firmino ne znajući što bi drugo rekao.
- Oh - rekao je Don Fernando - svi ti redovi vožnje odavno su istekli, precizni švicarski raspored progutalo je vrijeme. Darujem vam ga u sjećanje na ove dane koje smo proveli zajedno, ako s moje strane nije previše umišljeno smatrati da želite uspomenu na mene.
- Zadržat ću ga kao uspomenu - odgovorio je Firmino. - Oprostite, odvjetniče, ali moram otići po nešto, vraćam se za deset minuta.
- Ostavite pritvorena vrata - rekao je odvjetnik - ne tjerajte me da ustajem pritisnuti dugme.


FIRMINO SE VRATIO sa svežnjem pod rukom, pažljivo ga je odmotao i stavio bocu na stol.
- Prije odlaska želio sam nazdraviti s vama - objasnio je - nažalost, boca nije baš prehladna.
- Šampanjac - rekao je Don Fernando - sigurno vas je stajao pravo bogatstvo.
- Stavio sam ga na račun svog lista - priznao je Firmino.
- Suzdržat ću se od kritika - rekao je Don Fernando.
- Sa svim izvanrednim izdanjima za koje su zaslužni naši članci učinilo mi se da nas list može počastiti bocom šampanjca - rekao je Firmino.
- Vaši članci - rekao je Don Fernando uzimajući čaše - vaši članci.
- Kako god bilo - promrmljao je Firmino.
Podigli su čaše u znak zdravice.
- Nazdravljam za dobar uspjeh ovog suđenja - rekao je Firmino.
Don Fernando je otpio gutljaj, no nije odgovorio.
- Nemojte imati previše iluzija, mladiću - rekao je odlažući čašu - proces će se voditi pred vojnim sudom, kladim se u to.
- Ali to je smiješno - uzviknuo je Firmino.
- To je logika zakona - odgovorio je mirno odvjetnik - Nacionalna garda je vojno tijelo, učinit ću sve da tu logiku pobijem, ali ne pouzdajem se previše u to.
- Ali riječ je o teškom ubojstvu - rekao je Firmino - mučenju, trgovini drogom, korupciji, to nema nikakve veze s ratom.
- Istina - promrmljao je odvjetnik. - Kako se zove vaša djevojka?
- Catarina - odgovorio je Firmino.
- Lijepo ime - rekao je odvjetnik - a čime se bavi?
- Predala je molbu za mjesto u gradskoj knjižnici, ali joj još nisu odgovorili - rekao je Firmino. - Diplomirala je bibliotekarstvo.
- Lijepo je raditi s knjigama - promrmljao je odvjetnik.
Firmino je ponovo napunio čaše. Neko vrijeme pili su u tišini. Tada je Firmino uzeo svoj dar i ustao.
- Mislim da je vrijeme za polazak - rekao je.
Kratko su jedan drugome stisnuli ruku.
- Pozdravite Dona Rosu - viknuo je za njim Don Fernando,
Firmino je izašao na Cvjetnu ulicu. Puhao je svjež, gotovo oštar povjetarac. Zrak je bio bistar. Primijetio je da su se na listovima platane pojavile sitne, jedva primjetne žute mrlje. Bio je to prvi znak jeseni.

20.





TAJ DAN FIRMINO će poslije pamtiti nadasve po tjelesnim osjetima, vrlo jasnim, no istovremeno i nekako tuđim, osjetima koji kao da se njega uopće nisu ticali, kao da se između njega i svijeta ispriječila neka zaštitna opna koja ga je zatvorila u neko stanje između sna i jave u kojem svijest bilježi informacije, ali ih mozak nije sposoban obraditi i one lebde uokolo poput nejasnih duševnih stanja: to maglovito jutro krajem prosinca kada je drhteći od hladnoće sišao s vlaka na stanici u Portu, lokalni vlakovi iz kojih su izlazili putnici pospanih lica, vožnja taksijem kraj sumornih zgrada tog vlažnog i natmurenog grada. A zatim dolazak pred palaču pravde, birokratske formalnosti prije ulaska, glupi prigovori policajca na ulazu koji ga je pretražio i koji ga isprva nije htio pustiti s magnetofonom sve dok mu nije pokazao svoju novinarsku iskaznicu, ulazak u tu malu dvoranu u kojoj su sva mjesta već bila zauzeta. Zapitao se zašto su za tako važno suđenje izabrali tako malu dvoranu i osjećao je da zna odgovor, samo što ga u takvom stanju izuzetno izoštrenih osjeta ali istovremeno i neke mentalne obamrlosti nije uspijevao jasno uobličiti, pa mu nije preostalo ništa drugo no da se naprosto pomiri s tom činjenicom.
Naposljetku je pronašao mjesto na uskom podiju namijenjenom novinarima iza drvene ograde koju su pridržavali tamni, obli stupovi. Očekivao je gomilu izvjestitelja i fotografa s bljeskalicama. Ništa od toga. Prepoznao je dvojicu ili trojicu kolega kojima je kimnuo u znak pozdrava, a ostali su vjerojatno bili novinari specijalizirani za praćenje suđenja. Shvatio je da će se mnogi listovi osloniti na njihove izvještaje putem novinskih agencija.
U prvom redu ugledao je Damascenove roditelje. Majka je bila umotana u sivi kaput i svako malo brisala oči izgužvanim papirnatim rupčićem. Otac je odjenuo za ovakvu prigodu neumjesnu jaknu s crvenim i crnim kvadratićima u američkom stilu. S desne strane, za odvjetničkim stolom, ugledao je Don Fernanda. Odložio je odvjetničku halju na stol i proučavao neke dokumente. Na sebi je imao crni sako i bijelu leptir-kravatu. Imao je duboke podočnjake i njegova debela donja usna bila je obješenija no obično. Među prstima lijeve ruke vrtio je ugašenu cigaru.
Leonel Torres sjedio je gotovo šćućuren na svojoj stolici i izgledao uplašeno. Kraj njega je sjedila krhka plavokosa djevojka koja mu je vjerojatno bila supruga. Narednik Titanio Silva sjedio je kraj druga dva optužena agenta. Agenti su bili u uniformi, a on u civilnoj odjeći, vrlo elegantan, u tamnom odijelu s bijelim prugama i svilenom kravatom. Kosa mu je blistala od briljantina.
Ušao je sudac i suđenje je moglo započeti. Firmino se bavio mišlju da uključi magnetofon, ali je brzo odustao jer dvorana nije imala dobru akustiku, on je bio predaleko i snimka bi sigurno ispala loše. Bilo je bolje zapisivati bilješke. Izvadio je notes i zapisao: Izgubljena glava Damascena Monteira. Nakon čega više nije zapisao ništa, radije je odlučio slušati. Nije zapisao ništa jer mu je sve što je rečeno već bilo poznato: čitanje iskaza Manola Gitana o pronalaženju tijela, svjedočenja gospodina Diocleciana koji je upecao glavu na udici za klenove, nalaza dviju obdukcija. A već je znao i ono što je rekao svjedok Torres jer ga je sudac naprosto upitao ostaje li pri svom iskazu danom tijekom istrage i Torres je odgovorio potvrdno. A kad je došao red na Titania Silvu i on je izjavio da ostaje pri prethodnom iskazu. Njegova crna kosa svjetlucala je, njegovi tanki brčići pratili su pokrete tankih usana: naravno, prvi iskaz u istražnom postupku bio je plod nesporazuma jer je agent koji se vozio u drugom automobilu bio pospan, jako pospan, bio je u službi od šest sati ujutro toga dana, ima samo dvadeset godina, a u dobi od dvadeset godina tijelu je potreban san, da, uistinu su odveli Monteira u postaju, bio je shrvan, očajan čovjek, rasplakao se kao malo dijete, bio je sitni lopov, ali i lopovi vas katkad mogu dirnuti u srce tako da je Silva osobno sišao s drugim agentom u kuhinju pripremiti mu šalicu kave.
Sudac je primijetio kako mu se za pripremu jedne šalice kave dvije osobe čine pretjeranima. Da, to je točno ili bi se na prvi pogled moglo činiti točnim, odgovorile su ležerno usne Titania Silve u nekoj vrsti povjerljivog šapta, no, s druge strane, valja uzeti u obzir da su kuhinjska oprema i općenito namještaj kojim država oprema postaje daleko od idealnog stanja, ni na trenutak mu ne pada na pamet kritizirati državu, potpuno je svjestan teškoća u kojima se ona nalazi i oskudnih sredstava kojima raspolaže nadležni ministar, ali taj aparat za kavu nabavljen je prije devet godina, ako sud želi, slobodno to može provjeriti, u računovodstvu u postaji postoje arhivi sa svim fakturama, i stoga je posve razumljivo da je aparatu za kavu starom devet godina koji ne radi onako kako bi trebalo potrebno posvetiti pozornost, po potrebi pojačati ili smanjiti plin, i tako su se on i agent bavili aparatom kako bi jadnom Monteiru odnijeli kavu, kad su iznenada začuli pucanj. Pojurili su na prvi kat i zatekli Monteira kako nepomično leži kraj stola s pištoljem u ruci, službenim pištoljem novaka Ferra koji je on neoprezno ostavio na stolu. Da, jer ni policijski djelatnik nije robot, čak se i njemu može dogoditi da zaboravi pištolj na stolu.
Od onoga što je slijedilo, Firmino je uspio zapamtiti tek pokoju nepovezanu rečenicu. Pokušao se usredotočiti najbolje što je mogao, no njegov um kao da se oteo nadzoru i počeo lutati za svoj račun vodeći ga natrag kroz vrijeme, izvan te apsurdne sudnice, ne poštujući neki logični slijed, pa se tako iznenada zatekao pred odrezanom glavom položenom na tanjuru, zatim u romskoj naseobini jednog zagušljivog, vrućeg kolovoškog dana, a zatim u botaničkom vrtu pred egzotičnim stoljetnim stablom koje je posadio neki Napoleonov poručnik. U tom trenutku raspravljalo se o glavoboljama Titania Silve i Firmino je ponešto od toga uhvatio, predočenje liječničkog nalaza koji je svjedočio o tome da je narednik Silva patio od užasnih glavobolja kao posljedica oštećenja bubnjića prilikom mine koja je eksplodirala blizu njega u Angoli zbog čega nikada nije zatražio državnu mirovinu, pa se tako te noći zbog svojih zdravstvenih tegoba morao vratiti kući da uzme injekciju sumigra ostavivši tijelo Damascena Monteira na na tlu, nakon čega su dva agenta počela zamuckivati kako tek sada shvaćaju da bi mogli biti optuženi za kazneno djelo skrivanja tijela, ali da te večeri nisu mogli razmišljati o kaznenom zakonu koji ionako slabo poznaju, bili su toliko uplašeni, toliko pod dojmom svega što se dogodilo da su odnijeli tijelo i ostavili ga u Općinskom parku.
Odgovore na pitanja o tragovima opušaka na tijelu Damascena Monteira na sebe je preuzeo Titanio Silva. Slušajući njegove riječi koje, iako jasne, kao da su do njega dolazile kroz neki sloj vate, Firmino je osjetio kako se počeo znojiti kao da je gorio iznutra, a u međuvremenu su tanke usnice Titania Silve ležerno sudu objašnjavale kako je u ured postavio natpise „Zabranjeno pušenje” jer, kao što kažu znanstvenici i prema upozorenjima koje su civilizirane države dale otisnuti na kutije cigareta, pušenje izaziva rak. Netko se u sudnici glupavo nasmijao i Firminu se to učinilo poput neke mahnite poruke. Primijetio je da mu je ruka lagano zadrhtala i mehanički je zapisao: smijeh u sudnici.
A zatim je sudac, nakon intervencije državnog odvjetnika, upitao sve odvjetnike žele li se obratiti sudu prije uvodne riječi. Ustao je branitelj, nadmeni, trbušasti čovječuljak i izjavio da se nameće jedna stvar koju bi trebalo unijeti u zapisnik, a to je pitanje načela, da, upravo tako, načela, glas mu je bio hladan i odlučan. Firmino se pokušao usredotočiti na ono što je čovječuljak govorio, ali kao da se njegov mentalni integritet osjetio ugroženim tim riječima pa je uspio zabilježiti samo dijelove njegova govora za koje mu se poslije učinilo da nemaju previše smisla: junak rata u Africi, brončano odličje za hrabrost, odanost zastavi, domovini, branjenje vrijednosti, borba protiv kriminala, povjerenje u državne institucije.
Zatim je slijedila stanka od nekoliko sekundi koje su se Firminu činile poput beskonačnosti, neka vrsta limba tijekom kojega ga je mašta odvela u bijelu kućicu na obali kod Cascaisa, do očeva lica, plavog mora namreškanog bijelim krestama valova i drvenog Pinocchia s kojim se mali Firmino kupao na terasi u cinčanoj kadi. A onda je sudac je rekao: riječ ima zastupnik tužitelja. Don Fernando je ustao, nehajno se ogrnuo haljom, izašao pred sudački stol i promotrio publiku. Lice mu je bilo žućkasto. Obrazi su mu visjeli poput ušiju jazavčara. U ruci je držao ugašenu cigaru koju je uperio u neku točku na stropu kao da pokazuje na nekog određenog.
- Započet ću s pitanjem koje upućujem prvenstveno samome sebi - rekao je Don Fernando. - Što to znači biti protiv smrti?
U tom trenutku Firmino je uključio magnetofon.


VLAK JE VOZIO kroz noć. Firmino je kroz prozor ugledao skupinu svjetala u daljini. Možda je to bio Espinho. Sjedio je u vagon restoranu koji je zapravo bio samoposluživanje s nekoliko stolova u dnu. Za pultom je bio konobar umornog izraza lica i s krpom u ruci. Prišao je Firminu.
- Dobra večer - rekao je - oprostite, ali ne možete sjediti ovdje ako ništa ne jedete ili pijete.
- Donesite mi što god želite - rekao je Firmino - možda kavu.
- Aparat je isključen - rekao je konobar.
- Onda mineralnu vodu.
- Žao mi je - rekao j e konobar - ali ne možete ništa naručiti jer je restoran zatvoren.
- Pa što ćemo onda? - upitao je Firmino.
- Ne možete biti ovdje ako ništa ne jedete ili pijete - ponovio je konobar - ali ne možete ni naručiti ništa za jelo ili piće.
- Ne shvaćam tu logiku - odvratio je Firmino.
- Takva su pravila tvrtke - blago je odgovorio konobar.
- Ali što vi sada morate raditi? - upitao je taktično Firmino.
- Moram počistiti, gospodine, trebao bih biti samo konobar jer tako piše u mom ugovoru, ali me Željeznice tjeraju i da čistim, a moj sindikat ne čini ništa kako bi me zaštitio.
- U redu - rekao je Firmino - dopustite mi da budem ovdje dok čistite, neću vam smetati, možemo jedan drugome praviti društvo.
Konobar je kimnuo glavom s razumijevanjem i otišao. Firmino je uzeo blok i magnetofon. Razmišljao je o tome kako napisati članak o suđenju. Nije imao bilješke, ali za sam tijek procesa mogao se pouzdati u svoje pamćenje. Što se Don Fernandova govora tiče, imao ga je u tom malom uređaju, možda snimka nije bila savršena, no uz malo truda uspjet će je rekonstruirati. Kroz prozor je ugledao nova svjetla. Granja? Kvragu, više se nije mogao sjetiti dolazi li Granja prije ili poslije Espinha.
Noć se spustila na prozorska stakla. Firmino je uzeo olovku i pripremio se za stenografiranje. Pomislio je kako čovjek toliko puta nije svjestan da mu sve u životu može dobro doći, čak i tečaj iz stenografije na koji je išao prije mnogo godina. Nadao se da je još uvijek dovoljno brz i pritisnuo je dugme na magnetofonu.
Glas je dolazio izdaleka. Snimka je bila veoma loša i rečenice su se gubile u ništavilu.


„... ponavljam, pitanje koje upućujem prvenstveno samome sebi: što to znači biti protiv smrti?
......................................................................................................................
.......................................................................................................................
.......................................................................................................................
svaki čovjek je prijeko potreban svim ljudima i svi ljudi su prijeko potrebni svakome čovjeku ...............................................................................................................................
..................................................................................................................................
i svi su bića koja u ljudskom smislu vode k njemu, u svakom čovjeku nalaze se korijeni ljudskosti .................................................................................................................
..........................................................................................................................
Ponavljam, ljudskost u čovjeku je putokaz ......................................................
......................................................................................................................
etička afirmacija izvorno je usmjerena protiv negacije čovjeka, dakle činjenica da se protivi smrti čovjeku ide u prilog, ali budući da čovjek nema iskustvo vlastite već samo tuđe smrti u čijem odrazu može tek zamisliti i bojati se vlastite .......................................................
...........................................................................................................................
.............................................................................................................................
i to je krajnji temelj i neosporivi uvjet bilo koje humanističke etike to jest bilo ...................................................................................................................................
............................................................................................................
.............................................................................................................


Dolazio je konobar i Firmino je isključio magnetofon.
- Slušate radio? - upitao ga je konobar.
- Ne - odgovorio je Firmino - to sam snimio jutros, riječ je o suđenju.
- Ako je suđenje, onda je vjerojatno zanimljivo, jednom sam gledao neko suđenje na televiziji, izgledalo je kao na filmu.
A zatim je dodao: - Da biste mogli ostati ovdje morate nešto pojesti ili popiti.
- A kada bih doista nešto pojeo ili popio? - upitao ga je Firmino.
- Ne možete - odgovorio je konobar - to je protiv pravila Željeznice.
- A tko to, po vašem mišljenju, predstavlja Željeznicu?
Konobar je zastao da porazmisli i naslonio metlu na zid vagona.
- Pa, ne znam, ja samo poznajem gospodina Pedra sa šaltera u kadrovskoj službi.
- I, po vašem mišljenju, je li taj gospodin Pedro Željeznica?
- Ma dajte, molim vas - odgovorio je konobar - čovjek će uskoro u mirovinu.
- A zašto onda nas dvojica ne bismo zajedno pojeli ili popili nešto toplo - rekao je Firmino - što kažete na to?
Konobar se počešao po glavi.
- Aparat za kavu je isključen, odgovorio je, ali bih mogao upaliti električne ploče.
- Odlična ideja - rekao je Firmino - a što bi se na njima moglo pripremiti?
- Što kažete na nekoliko jaja na kajganu? - upitao je konobar.
- S malo pršuta? - predložio je Firmino.
- S pršutom iz Trás-os- Montesa - rekao je konobar i otišao.
Firmino je ponovo uključio magnetofon.


„Es ist ein eigenmutlicher Apparat, to je doista osebujna naprava. Te riječi daleke 1914. zapisao je nepoznati Židov iz Praga koji se izražavao na njemačkom jeziku
.....................................................
...........................................................................................................................................................................................................prilično osebujna naprava koja održava barbarski zakon .................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................. tek jedna od naprava u kaznenoj koloniji ili užasna slutnja čudovišnog čina kojem će Europa posvjedočiti? .......................................................................................................................................................................................................................................................................................................................... čudovišno, ungeheuer, monstrum, vampir koji se skriva iza Bazične norme ........................................................................................................................................................................................................................................................................................................... taj praški pisac nije mogao znati što će učiniti narod na čijem jeziku je pisao ................................................................................................................................................................................... jer očigledno je kako ubojstvo nije dovoljno ...................................................................................................................................................................................................... mučenje, mučitelj .....................................................................................................................................................................................................i prije no što se počini ubojstvo potrebno je nanijeti bol, iživljavati se, mučiti ljudsko tijelo ................................................................................................................................................................................................................................................................................................................. reći ćete i reći ćemo kako nitko od nas nije odgovoran za okrutnosti počinjene u povijesti, ali gdje prestaje individualna odgovornost?, jer jedan od teorijskih temelja čudovišnosti, mučenje ...............................................................”


Slijedili su nerazumljivi šumovi, pozadinska buka i žamor publike. Firmino je isključio magnetofon. Konobar je stigao s kipućom tavom punom pečenih jaja i prepečencem namazanim maslacem. Stavio je stol tanjure i pribor za jelo.
- Isključili ste ga? - upitao je konobar.
- Nažalost, vrlo slabo se razumije - odgovorio je Firmino - a kad se okrene prema sucu glas se potpuno gubi i čuje se samo pucketanje.
- Ali, tko je osoba što govori? - upitao je konobar.
- Jedan odvjetnik iz Porta - odgovorio je Firmino - ali razumije se tek pokoja riječ.
- Mogu li poslušati? - zamolio je konobar.
Firmino je pritisnuo dugme i uključio magnetofon.


„... neka mi stoga bude dopušten jedan književni citat jer i književnost može pomoći da se shvati pravo ......................................................................................
.............................................................................................................................................................................................................................................
machines-celibataires , kako su ih nazivali francuski nadrealisti...naprave koje predstavljaju poricanje života jer ga prenose na samrtnu postelju
..............................................
..........................................................................
naše policijske postaje u današnje vrijeme, i kažem u današnje vrijeme, ovog ljeta gospodnjeg u kojem nam je dano da živimo, naše su machines-celibataires .............
..............................................................................................................................
.......................................................................................................................
igle kojima su se koristili u kaznenoj koloniji ili tek cigarete ugašene na koži
........................................................................................
čitajući izvješća o ljudskim pravima inspektora koje je Vijeće Europe u Strasbourgu imenovalo da istraži uvjete pritvora u našim takozvanim „civliziranim” zemljama, izvješće od kojeg se ledi krv u žilama....................................”
Odvjetnikov glas izgubio se među nerazumljivim šumovima.
- Bio je predaleko - rekao je Firmino - a k tomu on još ponekad govori tiho, kao da mrmlja sebi u bradu.
- Pokušajte ponovo - rekao mu je konobar.
Firmino je pritisnuo dugme i uključio magnetofon.


„... jedan veliki suvremeni pisac protumačio je to proročansko djelo iz 1914. došavši do istih humanističkih zaključaka kojima sam započeo ovo izlaganje ..........
......................................... i ako je istina, kako to on tvrdi, da je to djelo uspjelo otjeloviti utvare kajanja ........................................................................................
..........................................................................................................................
ali o kakvoj vrsti čežnje je riječ?, o čežnji za izgubljenim rajem, za čistoćom, za vremenom kad čovjek još nije bio onečišćen zlom?, ne možemo to sa sigurnošću reći, ali možemo kao i Camus ustvrditi da su sve velike revolucije uvijek metafizičke te da se, kako to on kaže pozivajući se na Nietzschea, veliki problemi uvijek pronalaze uz cestu
...................................................................................................................................
......... ovaj čovjek koji stoji pred nama i kojega bez imalo ustručavanja nazivam niskim zbog mučenja koja je izvršio jer nitko sasvim sigurno ne može zamisliti da bi netko gasio opuške na mrtvom tijelu, dakle ....................................................
.................................................................................................................................................................................................
te naše postaje Nacionalne garde bez ikakvog pravnog nadzora ili zaštite u kojima djeluju spodobe poput Titania Silve............”
Ponovo su se začuli nerazumljivi šumovi i Firmino je isključio magnetofon.
- Vrijeme je da pojedete jaja - rekao je konobar.
- Još se nisu ohladila - odgovorio je Firmino.
- Želite li kečapa? - upitao je konobar - danas svi žele kečap.
- Mogu i bez njega - rekao je Firmino.
- Ona rečenica da se veliki problemi nalaze uz cestu mi se baš svidjela - rekao je konobar - tko to kaže?
- Camus - odgovorio je Firmino - francuski pisac, iako zapravo citira jednog njemačkog filozofa.
- A odvjetnik - upitao je ponovo konobar - kako se zove odvjetnik?
- Ima dugačko ime - odgovorio je Firmino - ali ga u Portu svi poznaju kao odvjetnika Lotona.
- Pustite još malo - zamolio je konobar - želio bih čuti još malo.
Firmino je pritisnuo dugme i uključio magnetofon.


„... a što se tiče navodnog samoubojstva Damascena Monteira
.................................................................................................................................................................................................... Jean Amery
......................................................................................................
...........................................................................................................
neumoljive stranice djela Diskurs über den Freitod poučavaju nas da je gađenje prema životu temeljni uvjet za dobrovoljnu smrt, ali ne samo njegova knjiga već i život od ključnog su značenja za shvaćanje
.......................................................................
........................................ Jean Amery, srednjoeuropski Židov, rođen u Beču, pobjegao u Belgiju krajem tridesetih godina, 1940. Nijemci su ga deportirali u logor Gurs iz kojega je pobjegao i pridružio se belgijskom pokretu otpora nakon čega je 1943. ponovo pao u ruke nacistima. Mučen od Gestapa i deportiran u Auschwitz, preživio je .........
................................................................................................................
...... ali što znači preživjeti?
................................................................................................................
................................................................ali pitam se .......................
...............................................................................................
posvetivši se književnosti s velikom profinjenošću pisao je na njemačkom i francuskom, podsjećam na njegovu studiju o Flaubertu i dva romana...
.................................................................................................................................................................................................................... no može li književnost spasiti od neizbrisivog poniženja ....................................................................................
..................................................................................
naposljetku si je oduzeo život u Salzburgu 1978.
..........................................................................................................
......................................... i stoga tvrdim da, ako je Damasceno Monteiro uistinu dignuo ruku na sebe, jer moje najdublje sumnje u tu tvrdnju ne može potvrditi nikakav svjedok, ako se, dakle, napregnemo do krajnjih granica da bismo povjerovali u tu tvrdnju
...................................................................................................................
............................................... takav očajnički čin bio bi mu nametnut, bio bi posljedica pretrpljenog mučenja o čemu svjedoče i obdukcijski nalazi
...........................................................................................
................................................. tvrdim da je za to odgovoran Titanio Silva
...............................................................
................................................ inkvizicijske metode primjenjene u njegovoj postaji
.........................................................................................................
.................................................................................. moji stavovi vam se čine donkihotovskima?, ako je tako, dopustite mi posljednji citat, reći ću samo da su prilikom svih ključnih životnih situacija, to jest onih gdje postoji rizik smrtne opasnosti ili se osnažuje strast prema životu, moguća samo dva stava, onaj La Palisseov i onaj Don Quijoteov
.................................................................................
..................................................
............................................... žele da povjerujemo kako je Damasceno Monteiro umro zbog šalice kave ......................................................................
.......................................................................... ali taj uvredljivi idiotizam dostojan La Palissea koji smo čuli u grotesknim izjavama okrivljenika ustvari nije ništa drugo do velika gadost .........................................................................................................
...................................................................................... gadost ............
gadost .........................................................................................
pokušat ću objasniti što podrazumijevam pod gadošću............”
Firmino je isključio magnetofon.
- Od tog trenutka snimka je praktično neupotrebljiva - rekao je - ali uvjeravam vas da je od tog trenutka odvjetnikov govor postao takav da su vas morali proći trnci, trebao sam ga stenografirati u tom trenutku, ali nisam mogao, osim toga pouzdao sam se u ovu spravu.
- Šteta - rekao je konobar - a zatim?
- Zatim dolazimo do završnog dijela govora u kojem se pozvao na slučaj Salsedo.
- Što je to? - upitao je konobar.
- Ni ja nisam bio čuo za njega - odgovorio je Firmino - riječ je o slučaju koji se tridesetih godina dogodio u Sjedinjenim Državama. Salsedo je bio anarhist kojeg su bacili s prozora jedne policijske postaje i poslije to prikazali kao samoubojstvo, no pravu istinu svijetu je otkrio odvjetnik koji mislim da se zvao Galeani, to je bio zaključak govora, ali, kao što vidite, na vrpci više nema ničega.
Konobar je ustao.
- Uskoro stižemo u Lisabon - rekao je - moram pripremiti stvari.
- Donesite mi račun - rekao je Firmino - ja častim.
- To je nemoguće - pobunio se konobar - trebao bih ga provući kroz blagajnu, a blagajna bilježi sat u kojem se izdaje račun, što bi značilo da ste posluženi u vrijeme kad ne biste smjeli biti posluženi.
- Nije mi jasna ta logika - odgovorio je Firmino.
- Četiri jaja na kajganu neće upropastiti Željeznicu - zaključio je konobar - a i bilo je lijepo s nekim razgovarati, u vašem društvu ovo putovanje mi je brže prošlo, žao mi je zbog snimke, doviđenja.
Firmino je stavio magnetofon u torbu i prolistao notes koji je ostavio otvoren na stolu. Bio je prazan. Jedino što je na brzinu uspio zabilježiti bila je presuda. Ponovo ju je pročitao.


„Ovaj sud, prema ovlastima koje mu zakonski pripadaju, nakon što je proučio sve dokaze, saslušao okrivljenike, svjedoke i pravne zastupnike svih strana, osuđuje agenta Ferra i agenta Costu na dvije godine zatvora uvjetno zbog kaznenog djela skrivanja mrtvog tijela i tešku povredu službene dužnosti. Sud smatra agenta Silvu odgovornim za nemar utoliko što je napustio postaju za vrijeme službe i suspendira ga na šest mjeseci sa svih njegovih dužnosti. Agent Silva oslobađa se optužbe za ubojstvo.”


Kroz prozor su zasvjetlucala prva svjetla periferije. Firmino je uzeo torbu i izašao na hodnik. Bio je pust. Pogledao je na sat. Vlak je stigao točno na vrijeme.

21.





FIRMINO JE IZAŠAO iz Filozofskog fakulteta i zaustavio se na vrhu stuba tražeći pogledom Catarinu na parkiralištu. Travanj je blistao u svom svojem sjaju. Firmino je pogledao stabla na velikom trgu sveučilišnog grada na čijim je krošnjama buknulo rano proljetno zelenilo.
Skinuo je jaknu, vani je vladala gotovo ljetna vrućina. Ugledao je njezin automobil i potrčao niz stube mašući listom papira.
- Možeš početi pakirati kovčege - uzviknuo je slavodobitno - putujemo!
Catarina mu se bacila u zagrljaj i poljubila ga.
- Otkad počinje?
- Odmah, teoretski bismo mogli otputovati već sutra.
- Na godinu dana?
- Godišnju stipendiju dobio je jedan tip koji je klasa za sebe - rekao je Firmino - meni su dali semestralnu, ali bolje išta nego ništa, zar ne?
Spustio je prozorsko staklo i izrecitirao kao u snu: - Slavoluk pobjede, Champs- Elysees, muzej d’Orsay, nacionalna knjižnica, Latinska četvrt, šest mjeseci u „Gradu svjetla”, to moramo proslaviti, zar ne?
- Proslavit ćemo - odgovorila je Catarina - no jesi li siguran da će novac dostajati za dvoje?
- Mjesečni iznosi stipendije su prilično visoki - odgovorio je Firmino - istina je da je Pariz skup grad, ali imam pravo i na bonove u studentskoj menzi, nećemo voditi bog zna kako raskošan život, ali nekako ćemo se snaći.
Catarin se priključila koloni vozila na Trgu Campo Grande.
- Gdje ćemo proslaviti? - upitala je.
- Mogli bismo otići u „Tony dos Bifes” - predložio je Firmino - ali obiđi oko rotora i odvezi me najprije u novine, želio bih se smjesta dogovoriti s direktorom, ionako je tek podne.


TELEFONISTICA U INVALIDSKIM KOLICIMA već je jela iz malog spremnika od staniola i čitala tjedni časopis koji joj je osobito prirastao srcu.
- Ovdje se čita konkurencija! - prekorio ju je u šali Firmino.
Tog jutra cijela redakcija bila je na okupu. Firmino je poveo Catarinu između stolova, prošao kraj glavnog urednika ljubazno ga pozdravivši s „dobar dan gospodine Huppert” i ušao u direktorovu sobicu prethodno dvaput pokucavši po staklu.
- Ovo je moja djevojka - rekao je Firmino.
- Drago mi je - promrmljao je direktor.
Smjestili su se u neudobnim bijelim metalnim stolicama koje je modernistički arhitekt posijao posvuda uokolo. Kao i uvijek, u direktorovoj sobi bilo je toliko zagušljivo da se jedva dalo disati.
- Moram s vama o nečemu razgovarati - rekao je Firmino ne znajući ni sam kako da započne. A zatim je ispalio kao iz topa: - Želio bih vas zamoliti za šest mjeseci dopusta.
Direktor je zapalio cigaretu, bezizražajno ga pogledao i upitao: - Kako to misliš? Firmino mu je pokušao objasniti najbolje što je mogao: da je dobio stipendiju, da u Parizu ima mogućnost istraživanja s profesorom sa Sorbone, da će se, to se podrazumijeva, odreći plaće, ali da ne želi dati otkaz jer bi tada ostao bez socijalnog osiguranja, naravno, od lista ne traži da mu uplaćuje mjesečne doprinose, to će platiti iz svog džepa, naprosto se ne bi želio naći u položaju nezaposlene osobe jer, kao što je direktor dobro znao, u zemlji u kojoj su živjeli naknada za nezaposlene nije bila dovoljna ni da nahrani psa lutalicu, a osim toga, za šest mjeseci će se ionako vratiti na posao, daje časnu riječ.
- Šest mjeseci je dugo vremena - promrmljao je direktor - tko zna koliko će se slučajeva dogoditi u idućih šest mjeseci.
- Pa - rekao je Firmino - počinje proljeće, uskoro će doći doba godišnjih odmora i ljudi će otići na more, prema statistikama koje sam pročitao čini se da se ljudi manje ubijaju ljeti, u slučaju potrebe kao dopisnika možete poslati gospodina Silvu, ionako je to oduvijek želio.
Direktor se zamislio i nije ništa odgovorio. Firminu je iznenada pala na um jedna zamisao.
- Slušajte, rekao je, možda bih vam mogao slati članke iz Pariza, Pariz je grad u kojem se događaju mnogi zločini iz strasti, ne može se bilo koji list priuštiti dopisnika iz Pariza, a vi biste ga imali besplatno, pomislite kako bi to otmjeno zvučalo: od našeg dopisnika iz Pariza.
- To bi moglo biti rješenje - odgovorio je direktor - ali moram razmisliti, sutra ćemo o tome na miru porazgovarati, dotad me pusti da malo razmislim.
Firmino je ustao i zakoračio prema vratima. Catarina je pošla za njim.
- Ah, samo trenutak - rekao je direktor - jučer je stigao brzojav za tebe.
Pružio mu je brzojav i Firmino ga je otvorio. U njemu je pisalo: „Moram hitno s vama razgovarati Stop Očekujem vas sutra u stanu Stop Ne pokušavajte telefonirati Stop Srdačno Fernando de Mello Sequeira.”
Firmino je pročitao brzojav i zbunjeno pogledao Catarinu. Ona mu je uzvratila upitnim pogledom. Firmino je glasno pročitao brzojav.
- Što želi od mene? - upitao je.
Nijedno od njih nije znalo što da kaže.
- Što da radim? - obratio se Firmino Catarini.
- Mislim da bi trebao otići - odgovorila je.
- Doista to misliš? - ustrajao je Firmino.
- Zašto ne - nasmiješila se Catarina - Porto nije na kraju svijeta.
- A naše slavlje u „Tony das Bifes”? - upitao je Firmino.
- Možemo ga odgoditi do sutra - odgovorila je Catarina - nešto ćemo na brzinu pojesti u slastičarnici „Versailles” i onda ću te otpratiti do željezničke stanice. Više se i ne sjećam kad sam zadnji put bila u „Versaillesu”.


KOLIKO DRUGAČIJI JE NEKI GRAD kad ga se promatra na blještavoj sunčevoj svjetlosti. Firmino se sjećao svog posljednjeg dolaska u Porto onog maglovitog dana kad mu se grad činio toliko sumornim. Sada je, međutim, Porto bio veseo, živahan, razigran, a cvijeće na podbojima prozora u Cvjetnoj ulici bilo je svo u cvatu.
Firmino je pozvonio i vrata su škljocnula i otvorila se. Don Fernando bio je zavaljen na kauču ispod police se knjigama. Bio je u kućnom ogrtaču, kao da je tek ustao, a oko vrata je nosio svileni rubac.
- Dobar dan, mladiću - rekao je ravnodušnim tonom - hvala vam što ste došli, sjednite, molim vas.
Firmino je sjeo.
- Rekli ste da je hitno - rekao je - o čemu je riječ?
- Poslije ćemo o tome - odgovorio je Don Fernando - no najprije mi pričajte o sebi, kako je vaša djevojka, jesu li je primili u knjižnicu?
- Još nisu - odgovorio je Firmino.
- A vaš esej o poslijeratnom portugalskom romanu?
- Napisao sam ga - rekao je Firmino - ali nije dugačak, ima tek dvadesetak stranica.
- Držali ste se vašeg Lukácsa? - upitao je Don Fernando.
- Pa, pristupio sam temi s malo drugačijeg gledišta - objasnio je Firmino - usredotočio sam se na jedan jedini roman koristeći se također drugim metodologijama.
- Sve mi ispričajte - rekao je odvjetnik.
- Meteorološki izvještaji u novinama kao metafora zabrane u jednom portugalskom romanu iz šezdesetih godina - rekao je Firmino - tako sam nazvao svoj rad.
- Lijep naslov - rekao je odvjetnik s odobravanjem - uistinu lijep naslov. A metodologija?
- Uglavnom Lotman, kad je riječ o dešifriranju skrivene poruke - objasnio je Firmino - ali zadržao sam i Lukácsa vezano uz političke ideje.
- Vrlo zanimljiva mješavina - rekao je odvjetnik - vrlo rado bih ga pročitao, možda mi možete poslati primjerak. Još nešto?
- S tim radom sudjelovao sam na natječaju za stipendiju u Parizu i dobio sam je - rekao je zadovoljno Firmino - imam dobru ideju za istraživanje.
- Zanimljivo - rekao je odvjetnik - a čime će se baviti vaše istraživanje?
- Cenzurom u književnosti - odgovorio je Firmino.
- Ma nemojte! - uzviknuo je odvjetnik - iskreno vam čestitam na tome, a kad se nadate da biste mogli otputovati?
- Što prije - odgovorio je Firmino - stipendija počinje od trenutka kandidatova pristanka, a ja sam pristanak potpisao jutros.
- Razumijem - rekao je odvjetnik - u tom slučaju možda vas nisam trebao zvati, ali nisam mogao zamisliti jednu za vas tako sretnu, ali i obvezujuću okolnost.
- Zašto ste me zvali?
- Zato što vas trebam - rekao je odvjetnik.
Don Fernando ustao je i otišao do radnog stola. Uzeo je cigaru i dugo je mirisao ne odlučivši da je zapali, a zatim se ponovo strovalio na kauč, zabacio glavu unatrag i usmjerio pogled prema stropu.
- Zatražit ću ponovno suđenje - rekao je.
Firmino ga je zaprepašteno pogledao.
- Ali sad je kasno - odvratio je - niste podnijeli žalbu na vrijeme.
- Točno - priznao je odvjetnik - tada mi se to činilo uzaludnim.
- A i presuda je već postala pravomoćnom - dodao je Firmino.
- Istina - rekao je odvjetnik - postala je pravomoćnom. A ja ću bez obzira na to zatražiti novo suđenje.
- Na temelju čega? - upitao je Firmino.
Don Fernando nije odgovorio. Uspravio se i, ne ustajući, otvorio ormarić pokraj kauča i iz njega izvadio bocu porta i dvije čaše.
- Ne spada među vrhunske, ali ima svoju vrijednost.
Natočio je vino u čaše i napokon se odlučio zapaliti cigaru.
- Imam očevica - rekao je tiho - ono što je vidio omogućuje mi da zatražim novo suđenje.
- Očevica? - ponovio je Firmino - što mislite pod tim?
- Očevica ubojstva Damascena Monteira - odgovorio je Don Fernando.
- A tko je to? - upitao je Firmino.
- Zove se Wanda - rekao je Don Fernando - osoba koju otprije poznajem.
- Tko je ona? - upitao je Firmino.
Odvjetnik je otpio gutljaj vina.
- Wanda je jadno biće - odgovorio je - jedno od onih jadnih bića koja lunjaju po ovom svijetu bez nade da će jednom doseći Kraljevstvo nebesko. Eleuterio Santos zvan Wanda, transvestit.
- Ne razumijem - rekao je Firmino.
- Eleuterio Santos - nastavio je Don Fernando kao da čita dosije - trideset dvije godine, rođen u seocetu na planini Marao, iz siromašne obitelji pastira, s jedanaest godina silovao ga je stric, odrastao u sirotištu sve do šesnaeste godine, povremeno radio na istovaru voća na ušću Douro i kao grobar na gradskom groblju, zbog depresije godinu dana proboravio u gradskoj umobolnici što mu je omogućilo da provodi vrijeme s oligofreničarima i šizofreničarima u blagotvornoj okolini mentalne institucije kakvom se naša zemlja može podičiti, trenutno Wanda, poznat policiji zbog prostitucije na ulicama Porta, s vremena na vrijeme ima blage depresivne krize, ali sad si može priuštiti liječnika.
- Vrlo dobro ga poznajete - primijetio je Firmino.
- Zastupao sam ga na sudu u tužbi protiv nekog klijenta koji ga je posjekao za vrijeme susreta u automobilu - rekao je Don Fernando - sitni sadist koji je, međutim, imao nešto novca za odštetu tako da Wanda na kraju nije ni tako loše prošla.
- A svjedočenje? - upitao je Firmino - ispričajte mi što je vidjela.
- Ukratko - započeo je Don Fernando - Wanda je bila u ulici gdje obično radi samo što je te večeri, čini se, ondje bilo malo posla, pa se premjestila u pokrajnju ulicu koja je bila izvan njezinog područja gdje ju je zatekao svodnik koji nadzire taj dio i smjesta skočio na nju. Wanda se branila i njih dvoje našli su se na tlu. U tom trenutku prolazila je ophodnja Nacionalne garde, svodnik je dao petama vjetra, a Wanda je ostala na tlu. Ugurali su je u automobil, odvezli je u postaju i smjestili u ćeliju to jest ono što oni nazivaju ćelijom, a zapravo je sobica koja se nalazi odmah kraj ureda. Čini se da su ti dežurni djelatnici imali osjećaj za dužnost jer su je unijeli u popis pritvorenika u kojem jasno piše: Eleuterio Santos, pritvoren u dvadeset tri sata. A to se više ne može krivotvoriti.
Odvjetnik je zašutio, napravio nekoliko kolutova dima u zraku i ponovo se zagledao u strop.
- A zatim? - upitao je Firmino.
- Zatim je ophodnja koja ju je uhitila otišla zato jer joj je završavala smjena, a Wanda je ostala u sobici kraj ureda, ispružila se na krevetu i zaspala. Oko ponoći i pol probudili su je krici, lagano je odškrinula vrata i pogledala kroz pukotinu. Bio je to Damasceno Monteiro.
Odvjetnik je zastao i ugasio cigaru u pepeljari. Njegove očice utopljene u salu gledale su nekamo u daljinu.
- Zavezali su ga za stolac, bio je gol do pasa i narednik Titanio Silva gasio mu je opuške po trbuhu. Budući da je u toj postaji zabranjeno pušenje, Damasceno Monteiro je bio odlična pepeljara za njegove opuške. Titanio je želio znati tko je ukrao heroin iz prethodne pošiljke jer je ovo bio već drugi put da ga netko okrada, Damasceno se zaklinjao da ne zna, da je ovo bila njegova prva krađa u Stones of Portugal. U jednom trenutku Damasceno je viknuo kako će ga prijaviti, da će svima reći kako narednik Titanio Silva nadzire raspačavanje heroina u Portu i Titanio je počeo mucati i poskakivati kao da je sam vrag ušao u njega, no te pojedinosti su suvišne, poslije možete više o tome saznati, uglavnom, izvukao je pištolj i ispalio mu hitac u sljepoočnicu.
Odvjetnik si je natočio još jednu čašu porta.
- Zvuči li vam to zanimljivo? - upitao je.
- Vrlo zanimljivo - odgovorio je Firmino - a što je bilo dalje?
- Titanio je naredio agentu Costi da iz kuhinje donese električni nož. Agent Costa se vratio s električnim nožem i Titanio mu je rekao: odreži mu glavu, Costa, ima metak u lubanji koji nas može odati, ti baci glavu u rijeku, a ja i Ferro ćemo se pobrinuti za tijelo.
Odvjetnik ga je pogledao svojim nemirnim očicama i upitao:
- Je li vam ovo dovoljno?
- Jest - rekao je Firmino - ali što je moja zadaća?
- Gledajte - objasnio je Don Fernando - sve te stvari ja znam, ali ih ne mogu dati u novine. A budući da sam jutros otpratio Wandu kako bi dala iskaz nadležnim vlastima, volio bih da to isto ispriča i nekim novinama, bolje spriječiti nego liječiti, da tako kažemo, u sve te prometne nezgode koje se događaju u ovoj zemlji čovjek nikad ne zna.
- Shvaćam - rekao je Firmino - a gdje mogu pronaći tu Wandu?
- Sklonio sam je na imanje svog brata - odgovorio je Don Fernando - tamo će biti na sigurnom.
- Kad bih mogao razgovarati s njom? - upitao je Firmino.
- Možete i sada - rekao je odvjetnik - ali bolje bi bilo da odete sami, ako želite nazvat ću Manuela da vas odveze onamo mojim automobilom.
- U redu - rekao je Firmino.
Odvjetnik je nazvao gospodina Manuela.
- Za desetak minuta - rekao je spuštajući slušalicu - dok ode po automobil u garažu.
- Čekat ću ga vani - rekao je Firmino - danas je zrak vrlo ugodan, jeste li osjetili taj miris proljeća?
- A što je s vašom stipendijom? - upitao je Don Fernando.
- Nema veze - rekao je Firmino - to može pričekati, traje šest mjeseci, nije važno ako i izgubim koji dan, poslije ću telefonirati mojoj djevojci.
Otvorio je vrata i zakoračio prema van. No, zaustavio se na pragu.
- Znate - rekao je - nitko neće vjerovati tom svjedočenju.
- Mislite? - upitao je odvjetnik.
- Transvestit - rekao je Firmino - bio u psihijatrijskoj bolnici, poznat policiji zbog prostitucije. Pokušajte to zamisliti.


UPRAVO SE SPREMAO ZATVORITI vrata za sobom, kad ga je Don Fernando zaustavio pokretom ruke. S mukom je ustao i napravio nekoliko koraka do sredine sobe i ondje zastao. Uperio je kažiprst prema stropu kao da se obraća nekome u zraku, zatim prema Firminu i, naposljetku, prema svojim grudima.
- Ona je ljudsko biće - rekao je - zapamtite to, mladiću, prije svega ljudsko biće.
A zatim je dodao:
- Budite obazrivi prema njoj, postupajte prema njoj s mnogo obzira, Wanda je stvorenje krhko poput kristala, jedna kriva riječ i spopadnu je napadaji plača.


Helsinki, 30. listopada 1996.

Bilješka





Likovi, mjesta i situacije opisani u ovom romanu plod su književne mašte. Stvaran je jedino konkretan događaj koji je pokrenuo tu maštu: u noći 7. svibnja 1996. Carlos Rosa, portugalski državljanin od 25 godina, ubijen je u postaji Republikanske nacionalne garde u Sacavemu, u predgrađu Lisabona, a njegovo tijelo pronađeno je u jednom parku, odrubljene glave i s tragovima mučenja.
Za određene pravne probleme od neprocjenjive važnosti bili su mi prijateljski razgovori sa sucem Antoniom Casseseom, predsjednikom Međunarodnog kaznenog suda u Haagu kao i razmišljanja koja je potakla njegova knjiga Umano-Disumano. Commissariati e prigioni nell’Europa di oggi („Humano - Nehumano. Policijske postaje i zatvori u Europi danas”).
Ovaj roman također dugujem i onome koga ovdje nazivam Manolo Gitano: izmišljenom liku ili, bolje rečeno, kolektivnom biću koje se zgusnulo u individualni lik u priči koja, na razini takozvane realnosti, nema nikakve veze s njim, ali koja ima itekakve veze s nezaboravnim pričama koje su pripovijedali stari Cigani prilikom blagoslova životinja jednog davnog popodneva u Janasu kad je nomadski narod još uvijek posjedovao konje.
Zahvaljujem Danilu Zolu na svim informacijama o filozofiji prava koje je ljubazno podijelio sa mnom, a Paoli Spinesi i Massimu Marainettiu na brizi i strpljenju kojima su pretipkali rukopis romana.
Preostaje mi još samo reći da je Damasceno Monteiro ime jedne ulice u skromnoj lisabonskoj četvrti u kojoj sam živio te da početak govora odvjetnika Lotona pripada filozofu Mariu Rossiu. Ostatak govora pripada isključivo obrazovanju i uvjerenjima mog lika.


A. T.

1 Kralj (španj). Sve napomene su prevoditeljeve.
2 Otvoreni prostor (eng), tj. prostorija bez zidova.
3 Teška su vremena (lat).
4 Lijepim kućama nekih vitezova (španj).
5 Tradicionalno jelo od svinjetine tipično za portugalsku regiju Minho.
6 „Os Livros das Tres Abelhas” bila je popularna biblioteka koju su 1949. pokrenuli Victor Palla, Jose Cardoso Pires i nakladnička kuća Gleba. Ime („knjige tri pčele”) dobila je po logotipu tri pčele koji se pojavljivao na naslovnicama knjiga.
7 Direktor ovdje aludira na glasoviti Galileov Dijalog o dvama glavnim sustavima svijeta, 1632.
8 Glavni problemi teorije državnog prava (njem.).
9 Portugalsko „zeleno” vino.
10 Sorta zelenog vina.
11 Distrikt Castelo Branco smješten je u središnjem Portugalu.
12 Poluotok Troia u blizini Setubala, turističko odredište poznato po svojim plažama, hotelima i golf igralištima.
13 Što činite sa starim ljubavima? Tjerate li ih poput praznih sjenki? Te ledene utvare bile su, srce uz srce, dio vas. (franc).
14 Odnosi se na iznenadnu promjenu teme, vezano uz tehniku kojom se u svojim odama koristio grčki pjesnik Pindar (522. ili 518. - 442. pr. Kr.).
15 Tradicionalni sjetni napjev s Kapverdskog otočja.