John Banville-Svjetlost iz davnine

Pedesete su godine prošlog stoljeća, a u irskome obalnom gradiću petnaestogodišnji se dječak tajno sastaje s tridesetpetogodišnjom majkom svojega najboljeg prijatelja. Trajalo je nepunih pet mjeseci, ali Alexanderu Cleaveu promijenilo je život.

Ancient Light, 2012



Billy Gray je bio moj najbolji prijatelj, a ja sam se zaljubio u njegovu majku. Ljubav je možda prejaka riječ, ali ne znam slabiju, prikladniju. Sve se to dogodilo prije pola stoljeća. Imao sam petnaest godina, a gđa Gray trideset pet. Lako je to reći, jer riječi same po sebi nemaju stida i nikad ih ništa ne čudi. Možda je još živa. Moglo bi joj biti, koliko, osamdeset tri, osamdeset četiri. To u naše vrijeme nije neka duboka starost. A što bi bilo kad bih je pošao tražiti? Bila bi to prava potjera. Volio bih opet biti zaljubljen, opet ljubiti, samo još jedanput. Mogli bismo primati injekcije sa sekretom iz majmunskih žlijezda, ona i ja, i biti onakvi kakvi smo bili prije pedeset godina, onemoćali od ushita. Pitam se što je s njom, uz pretpostavku da je još na ovome svijetu. U ono je doba bila tako nesretna, tako jako nesretna, sigurno, usprkos svojoj hrabroj i nepresušnoj veselosti, ali se toplo nadam da to nije potrajalo.
Čega se sjećam u vezi s njom, ovdje, ovih blagih svijetlih dana na izmaku godine? Naviru mi slike iz daleke prošlosti, a ja često ne znam jesu li to uspomene ili pak izmišljotine. Nije da baš ima velike razlike između jednoga i drugoga, ako je uopće i ima. Neki kažu da sve izmišljamo u hodu, nesvjesno, da kitimo i uljepšavamo, i ja sam sklon vjerovati daje tako jer je gospođa Memorija velika i lukava opsjenarka. Kad pogledam unatrag, sve je protjecanje, sve rijeka, bez početka, a ne teče prema određenom kraju, ili gaja ne mogu sagledati, osim kao točku na samome svršetku. Uspomene što ih izdvajam iz odbačenog tereta spašavajući ih od posvemašnjeg brodoloma - a što je život nego postupni brodolom? - mogu se činiti nezaobilaznima kad ih dotjerane izložim svijetu, ali one su nasumce odabrane; možda jesu reprezentativne, možda čak neobično zanimljive, no ipak su odabrane nasumce.
Za mene su postojale dvije različite manifestacije gđe Gray, u razmaku od nekoliko godina. Prva od tih žena možda uopće nije bila ona, možda je to bio tek nagovještaj nje, da tako kažem, ali volim misliti da su te dvije bile jedna žena. Travanj, naravno. Sjećate li se kakav je bio travanj kad smo bili mladi, pamtite li onaj osjećaj da sokovi naviru, da vjetar grabi plave žličnjake iz zraka, a ptice luduju u propupalom drveću? Imao sam deset ili jedanaest godina. Bio sam zakrenuo za ugao kod ulaza u dvorište crkve Bezgrešnog začeća, pognute glave kao i obično - Lydia kaže da hodam poput vječnog pokajnika - i prvi mi je nagovještaj žene na biciklu bio cvilež guma, zvuk koji mi se činio uzbudljivo erotičnim kad sam bio dječak, a takvim mi se, ne znam zašto, čini i danas. Crkva je stajala na uzvisini, a kad sam podigao glavu i ugledao je kako mi se primiče - iza leđa joj je stršao zvonik - prošli su me srsi, učinilo mi se da se taj čas obrušila s neba i da ono što sam čuo nije bio zvuk guma na asfaltu nego šum brzih lepetavih krila. Bila me gotovo sustigla na biciklu, opušteno nagnuta natrag, s jednom rukom na upravljaču. Na sebi je imala kišni ogrtač od gabardena čiji su krajevi vijorili lijevo-desno - da, baš poput krila - i plavi džemper poviše bluze s bijelim ovratnikom. Kao daje sada vidim! Bit će da sam je izmislio, hoću reći, bit će da izmišljam sve te pojedinosti. Suknja joj je bila široka i ko motna, kadli je proljetni vjetar iznebuha dohvati i zadigne razgolitivši je sve do pojasa. Ah, da.
Uvjeravaju nas kako gotovo nema razlike između načina na koji spolovi doživljavaju svijet, no kladio bih se da ni jedna nikad nije oćutjela onu mračnu slast što navre u žile muškarca bilo koje dobi, od tek prohodala dječarca do devedesetogodišnjaka, pri pogledu na ženske intimne dijelove, kako su ih nekoć nazivali, izložene slučajno, što će reći nehotice, neočekivanom pogledu javnosti. Nasuprot onome što misle žene, a valjda i na njihovo razočaranje, nas muškarce neće zgromiti pogled na golu put, niti ćemo radi nje iskolačiti oči i blenuti kao telci, ne, to će učiniti upravo ta svilena krpica, ta posljednja prepreka između ženske golotinje i naših izbuljenih očiju. Glupo, znam, ali kad bi se jednog ljetnog dana, na prepunoj plaži, kostimi kupačica mračnim vradžbinama pretvorili u donje rublje, svi bi prisutni muškarci, neodjeveni dječarci punašnih trbuščića i golih piša, dokoni, nabildani kupališni spasioci, čak i papučari zavrnutih nogavica, s rupčićem na glavi zauzlanim na sva četiri kraja, svi bi se, kažem, učas preobrazili i sjatili u krdo uspaljenih lajavih satira spremnih da skoče na lovinu.
Pritom navlastito mislim na davne dane moje mladosti kad su žene pod haljinom - a koja tada nije nosila haljinu, osim poneke golferice ili štrajkolomne starlete u plisiranim hlačicama? - nosile rublje po diktatu nekog prodavača brodske opreme, rublje svih vrsta i oblika načinjeno valjda od brodskih tenda, flokova i jedara, konopa i žica. A moju je Damu od bicikla, zategnutih haltera i bisernobijelih svilenih gaćica, resila poletnost i dražest dobro opremljene škune što smjelo hrli ususret snažnom sjeverozapadnjaku. Osupnuo ju je, činilo se, baš kao i mene, način na koji se vjetar poigravao njezinom čednošću. Pogledala je nizdol, prvo sebe a onda mene, izvinula obrve i zaokružila usnice u slovo
O pa se gugutavo nasmijala te nehajnim pokretom podlaktice slobodne ruke navukla suknju preko koljena i bezbrižno otplovila dalje. Pomislio sam da mi se prikazala prava živa božica, ali kad sam se okrenuo i pogledao je, shvatio sam da je to samo žena koja zuji uokolo na velikom crnom biciklu, žena s tada modernim epoletama na ramenima kišnog ogrtača, u najlonkama krivudavih šavova, sitnokovrčave kose kao u moje mame. Oprezno je usporila vožnju pred ulazom u crkveno dvorište, prednji joj se kotač bio malko ispuhao, te zvrcnula zvoncem prije no što je nastavila dalje i skrenula lijevo niz Church Road.
Nisam znao tko je, nikad je prije nisam sreo, premda mislim da sam dotad zacijelo barem jedanput vidio sve živo u našem skučenom gradiću. A jesam li je zapravo već bio sreo? Je li moguće daje to doista bila gđa Gray, ista ona koja će mi četiri-pet godina kasnije onako značajno banuti u život? Ne mogu se jasno sjetiti lica žene na biciklu, pa ne mogu sa sigurnošću reći jesam li u njoj tada prvi put doista prepoznao svoju Venus Domestica, premda se s čeznutljivom upornošću hvatam te mogućnosti.
Ono što me se toliko dojmilo u vezi s tim susretom ispred crkvenog dvorišta - osim što me dobrano uzbudilo - bio je osjećaj da sam uspio nakratko zaviriti u svijet ženstva, da mi je, makar samo na časak, bio dopušten uvid u tu veliku tajnu. A ono što me oduševilo i očaralo nije bio samo pogled na lijepo oblikovane ženske noge i čudesno komplicirano donje rublje, nego jednostavan, vedar i dobrodušan način na koji me pogledala, onaj grleni smijeh i neusiljena dražest kad je podlakticom zagladila napuhanu suknju. Bit će da mi se i zbog toga u svijesti stopila s gđom Gray, bit će da su ona i gđa Gray za mene dva lica istog dragocjenog novčića, jer cijenio sam, ili sam morao cijeniti a nisam, dražest i dobrodušje te prve i - ponekad nevjernički pomislim, oprosti mi, Lydia - jedine prave strasti moga života. Dobrodušna naklonost ili ono što su nekoć zvali privrženošću punom ljubavi i skrbi bila je vodeni žig uočljiv u svakoj gesti gđe Gray. Mislim da ne govorim iz pretjerane dragosti prema njoj. Nisam je bio vrijedan, to sada znam, ali kako sam to mogao znati onda, ta bio sam tek dječak, zelen i neiskušan? Tek što sam napisao ove riječi, već u njima čujem lukavo plačljiv ton, cmizdrav pokušaj samoiskupljenja. Prava je istina da je nisam volio dovoljno, hoću reći daje nisam volio koliko sam imao snage za takvo Što, mlad kakav sam bio, i mislim da je ona zbog toga patila, i to je sve što imam reći o toj temi, iako sam siguran da me to neće spriječiti da kažem još mnogo više.
Ime joj je bilo Celia. Celia Gray. Taj spoj ne zvuči baš najbolje, zar ne? Imena udanih žena nikad ne zvuče baš najbolje, barem ja tako mislim. Je li to zato što se žene udaju za krive muškarce ili pak za muškarce krivih prezimena? Celia i Gray - spoj tih dviju riječi zvuči previše beživotno; prva je riječ nalik na polagano siktanje, a druga na mukli udarac, pri čemu tvrdog u Gray nije dovoljno tvrdo. A ona nije bila beživotna, upravo suprotno. Kažem li da je bila prsata, ta će lijepa starinska riječ biti pogrešno shvaćena, pridat će joj se previše težine, doslovno i figurativno. Ne mislim da je bila ljepotica, barem ne u konvencionalnom smislu; od petnaestogodišnjaka bi, mislim, malo tko očekivao da prosuđuje kojoj će dodijeliti zlatnu jabuku; nisam o njoj razmišljao kao o lijepoj ili nelijepoj; bojim se da sam bio prestao razmišljati o njoj nakon što je izblijedio prvotni sjaj, jednostavno sam je, premda sa zahvalnošću, uzimao zdravo za gotovo. Jedan spomen na nju, iznenadna slika što mi se vratila nepozvana, prva me ponukala da se nesigurnim korakom zaputim Ulicom sjećanja. Stvarca koju je obično imala na sebi, ono što su, mislim, zvali podsuknjom - da, opet ja o donjem rublju - podatna krpica dužine suknje, od svile ili najlona boje lososa, ostavila bi joj, kad bije skinula, ružičast trag na mjestu gdje bi joj se lastika urezala u podatnu srebrnkastu kožu trbuha i bokova, baš kao i straga, iako je to bilo manje uočljivo, iznad divno ispupčene guze s dvjema jamicama, te na dvjema grudastim, blago hrapavim mrljama na mjestu gdje je sjedila. Duboko me dirao taj ružičasti urez što joj je opasivao struk navodeći me na pomisao o nježnom kažnjavanju, o preslatkoj boli - pritom sam nedvojbeno pomišljao na harem pun žigosanih hurija i tome slično - pa sam ležao obrazom prislonjen na njezin trbuh te vrškom prsta polako prelazio po tom krivudavom otisku dok sam dahom pokretao blistave tamne dlačice pri dnu njezina trbuha i osluškivao krčanje crijeva koja su neumorno radila. Koža joj je uvijek bila toplija duž tog krivudavog uskog traga od lastike, na lijevoj strani, gdje je krv zaštitnički navirala na površinu. Bit će da sam uživao i u bogohulnoj pomisli što ju je on u meni izazivao - u pomisli na trnovu krunu. Jer naše su zajedničke igrice bile prožete blagom, vrlo blagom, bolećivom religioznošću.


Zastajem ne bih li ispričao ili barem spomenuo noćašnji san u kojemu me vlastita žena bila napustila radi druge žene. Ne znam što bi to moglo značiti, i znači li što uopće, no san je doista bio upečatljiv. Kao u svim snovima, i u ovome su ljudi bili isti kao najavi, a istovremeno drukčiji, pa je moja žena - da spomenem glavnu protagonisticu - bila sitna, plavokosa i osorna. Kako sam znao da je to ona kad je bila toliko drukčija? Ni ja nisam bio kakav zapravo jesam, bio sam krupan i mrk, duboko usađenih očiju, a kretao sam se polako, poput starog morža, recimo, ili poput kakvog drugog mekanog, glomaznog vodenog sisavca; poput nečeg zgrbljenog, kožnatog i sivog što klizeći zamiče za stijenu. Takvi smo, eto, bili nas dvoje, neprepoznatljivi jedno drugome, ona ne-ona, a ja ne-ja.
Moja žena ne gaji safijske sklonosti, koliko ja znam - premda ne znam koliko je to koliko - ali u tom je snu bila vesela, živahna muškobanjasta lezbijka. Predmet njezine prenesene nježnosti bio je čudan, sitan muškolik stvor pahuljastih zalizaka i tankih brčića, a nije imao bokova: pljunuti, kad se sada sjetim, ma pljunuti Edgar Allan Poe. Što se tiče samog sna, neću ni vama ni sebi dodijavati podrobnim opisima. U svakom slučaju, kao što sam, mislim, već rekao, ne vjerujem da pamtimo detalje, ili su oni, ako ih pamtimo, tako pomno uklonjeni, cenzurirani i uljepšani maštom da se promeću u nešto posve drugo, u san sna u kojemu je original preinačen, baš kao što raspoloženje iz sna utječe na budno stanje i preinačuje ga. Usprkos tome mislim da snovi imaju mnogo numinoznih i proročanskih implikacija. No Lydiji je sada prekasno da ode od mene, sasvim sigurno jest. Znam samo da sam se jutros probudio prije zore s teškim osjećajem gubitka, odbačenosti i posvemašnje tuge. Imam dojam da se nešto kuha.

Mislim da sam bio malčice zaljubljen u Billyja Graya prije no što sam se preko ušiju zacopao u njegovu majku. Opet ta riječ, ljubav, kako lako kapne s pera. Čudno mi je na taj način razmišljati o Billyju. On će sada biti mojih godina.
Ništa neobično - i tada smo bili vršnjaci - a ipak me ta pomisao itekako osupne. Imam osjećaj da sam naglo napravio korak prema gore - ili je to korak prema dolje? - u novu fazu starenja. Bih li ga prepoznao da ga sretnem? A on mene? Bio se strašno uzrujao kad je pukla bruka. I mene je pogodila ta javna sramota, jednako kao i njega, a mislim i više, ali me ipak zapanjila žestina kojom me odbacio. Meni, na kraju krajeva, ne bi smetalo da je on spavao s mojom mamom, koliko god bi mi to bilo nezamislivo - bilo mije nezamislivo da bi itko spavao s Ma, kako sam je zvao, s tom sirotom staricom, jer takvom sam je držao, sirotom i staricom. Billyja je sigurno boljelo što se morao suočiti s činjenicom da mu je mati žena za kojom netko žudi, a k tome da sam baš ja taj netko. Da, bit će da mu je bila prava muka zamišljati kako se nas dvoje, goli, zagrljeni, valjuškamo po prljavom madracu na podu u Cotterovoj kući. Zacijelo nikad nije vidio majku bez odjeće, ili se toga ionako nije mogao sjećati.
Upravo je on prvi nabasao na Cotterovu kuću, a ja sam se bojao da bijednoga dana mogao nabasati na majku i mene usred našeg Ijubovanja. Je li ona bila svjesna da Billy zna za to mjesto? Ne sjećam se. Ako jest, moj bi strah bio ništavan u usporedbi s njezinim užasom pri pomisli da je njezin jedinac vidio kako je obrađuje njegov najbolji prijatelj u onoj staroj kući, na prljavom podu punom lišća.
Sjećam se dana kad sam prvi put ugledao tu kuću. Billy i ja bili smo u ljeskovom šumarku pokraj rijeke, pa me odveo na hrbat i pokazao mi krov među drvećem. S uzvisine na kojoj smo stajali vidio se samo krov, a ja ga isprva nisam mogao razabrati jer je cijep bio prekriven mahovinom zelenom poput okolnog lišća. Kuća je zacijelo upravo zato tako dugo ostala skrivena i zato će uskoro postati sigurnim sastajalištem za gđu Gray i mene. Htio sam sići i odmah pro valiti u nju - ta bili smo dječaci, u godinama kad smo tražili tajna mjesta koja bismo mogli nazvati svojim klubom, ali Billy se tome usprotivio, što me začudilo jer ju je on otkrio, pa i bio u njoj, ili je barem tako govorio. Mislim da je se malko bojao; možda je nešto predosjećao ili mislio da je opsjednuta, što će se uskoro i dogoditi, samo je neće opsjedati duhovi nego gospođa Venera i njezin nestašni dečko.
Čudno, ali vidim da su nam džepovi toga dana bili puni lješnjaka koje smo skupljali po šumi i okolnom tlu popločenom žeženim zlatom otpalog lisca, a ipak, bio je travanj, mora da je bio travanj, lišće je bilo zeleno i još je bilo na drveću, a lješnjaci se još nisu bili ni zametnuli. Mogu se ja truditi koliko mi drago, u sjećanju ipak vidim jesen, a ne proljeće. Tada smo valjda odlunjali dalje po zelenom a ne zlatnom lišću, džepovi nam nisu bili puni lješnjaka, i krenuli smo kući ostavivši Cotterov posjed na miru. Dojmio me se izgled tog uleknutog krova među drvećem pa sam se već sutradan vratio onamo vođen ljubavlju potrebitom i vazda praktičnom, te shvatio da je ta ruševna kuća bogomdano sklonište za gđu Gray i mene. Jer, da, tada smo već bili intimni, da se izrazim što je finije moguće.
Billy je po prirodi bio umiljat, što je privlačilo ljude. Imao je lijepe crte lica, ali loš ten, pomalo rošav kao, nažalost, i njegova mama, a bio je sklon pristavosti. Imao je i majčine oči vodenasto zemljane boje, i krasne dugačke, međusobno savršeno odijeljene trepavice, tako da sam pomišljao, ili pak sada pomišljam, na onaj fini kist kojim se služe minijaturisti, kist od samo jedne dlačice od sabolova krzna. Hodao je čudnim krivonogim gegavim korakom opisujući rukama krugove po zraku kao da skuplja nevidljive snopove nečega pred sobom. Toga mi je Božica bio poklonio pribor za manikiranje u lijepoj futroli od svinjske kože - da, pribor za manikiranje sa škaricama, grickalicom za nokte i turpijicom, te s uglačanim štapićem od bjelokosti čiji je jedan kraj bio u obliku sićušne plosnate žlice, a koju je moja mama sumnjičavo proučila i izjavila da je to potiskivač kožice - potiskivačkožice? - ili možda nešto prozaičnije: spravica za izvlačenje prljavštine ispod noktiju. Zbunio me taj ženskasti poklon, ali sam ga uljudno premda neodlučno prihvatio. Ja Billyju nisam ništa darovao, nisam se sjetio; no čini se da on to nije ni očekivao niti mu je smetalo što sam zaboravio.
Sada se najednom pitam nije li mu mama kupila taj pribor za manikiranje kao dar za mene, sramežljiv i potajni darak, izručen posredno, misleći da ću možda pogoditi da ga je ona poslala. To je bilo nekoliko mjeseci prije nego što smo ona i ja postali - ma daj, kaži, za Boga miloga! - prije nego što smo postali ljubavnici. Poznavala me otprije, dakako, jer sam te zime na putu u školu uglavnom svaki dan svraćao po Billyja. Zar sam joj izgledao kao momčić koji bi pribor za manikiranje smatrao prikladnim poklonom za Božić? Billyjeva briga za osobnu higijenu bila je daleko od savršenstva. Kupao se čak rjeđe od nas ostalih, na što je upućivao posve osoban, smećkastvonj što gaje kadikad širio oko sebe; usto su mu pore u brazdicama uz nosnice bile začepljene crnim miteserima, pa sam s mješavinom užitka i gađenja zamišljao kako ih istiskujem noktima umjesto pincetom, nakon čega bih sigurno bio prisiljen upotrijebiti onaj otmjeni štapić od bjelokosti. Džemperi su mu bili puni rupa, a ovratnici mu nikad nisu izgledali čisto. Imao je zračnu pušku kojom je gađao žabe. Zaista mije bio najbolji prijatelj i zaista sam ga volio, na svoj način. Prijateljstvo smo zapečatili jedne zimske večeri dok smo naizmjence potajno pušili istu cigaretu na stražnjem sjedalu obiteljskog karavana parkiranog pred kućom - s tim ćemo se vozilom uskoro itekako dobro upoznati - kad mi se povjerio rekavši da mu pravo ime nije William, u što je želio uvjeriti sve oko sebe, nego Wilfred, te da mu je srednje ime Florence po pokojnom stricu Floru. Wilfred! Florence! Čuvao sam tu njegovu tajnu, toliko mogu reći sebi u prilog, a to nije mnogo, znam. Ali, Bože, kako je plakao od jada i gnjeva i poniženja onog dana kad me sreo nakon što je otkrio sve o majci i meni; kako li je plakao zbog mene, jer ja sam bio glavni uzročnik tih gorkih suza.
Ne mogu se sjetiti kad sam prvi put vidio gđu Gray, to jest ne sjećam se je li ona bila žena na biciklu. Mame nisu bile osobe od prevelikog interesa za nas; braća jesu, sestre dapače, ali ne mame. Bezlične, bezoblične, bespolne, za nas su bile tek malčicu više od puke pregače, kuštravog pramena neuredne kose i blago prodornog vonja znoja, uvijek u pozadini, uvijek zauzete nekim neodređenim poslom oko pećnice ili oko čarapa. Mora da sam bezbroj puta bio u blizini gđe Gray prije no što sam je doista zapazio, doista je pogledao kako se priliči. Zbunjuje me što se sjećam - sasvim pogrešno, siguran sam - da mi je jedne zime dječjim puderom posipala pocrvenjelu kožu s unutarnje strane bedara, nadraženu trenjem hlača, što nije nimalo vjerojatno, jer su hlače koje sam tom prigodom imao na sebi bile kratke, a to je gotovo nemoguće ako mi je tada bilo petnaest godina, budući da smo svi, najkasnije do jedanaeste-dvanaeste već nosili dugo priželjkivane duge hlače. Čija li je onda to mama bila, ta koja me posipala dječjim puderom, i kakvu sam priliku za još raniju inicijaciju možda propustio?
Bilo kako bilo, osljepljujuće prosvjetljenje nisam doživio ni kada je gđa Gray iskoračila iz kućnih poslova i okova domaćinstva, te doklizala k meni na svojoj školjki dopuhanoj dahom bucmastih proljetnih zefira. Teško bih je bio mogao podrobno opisati čak i nakon što smo neko vrijeme već lijegali zajedno - da sam to tada pokušao, moj bi opis zacijelo bio inačica mene samoga jer sam, gledajući je, u odrazu tog bajnog zrcala u koje sam je pretvorio uvijek prvo vidio sebe.
Billy mi je nikad nije spominjao - a i zašto bi? - i činilo se da joj ne poklanja ništa više pozornosti od mene. Bio je lijenčina, pa ujutro, kad bih svratio k njemu na putu za školu, često nije bio spreman. Tada bi me pozvali u kuću, osobito kad je kišilo ili kad je bilo jako hladno. Nije me pozivao on - sjetite se one mješavine nijemog gnjeva i vrućeg srama što nas je spopadala kad bi nas prijatelji uhvatili in jlagranti u golim njedrima obitelji? - bit će da me pozivala ona. No ne sjećam se da se ikad pojavila na kućnim vratima u pregači, zavrnutih rukava, te navaljivala da uđem i pridružim se obiteljskom krugu za doručkom. Toga se ne sjećam, ali vidim stol koji je zauzimao zamalo cijelu kuhinju, i veliki hladnjak američkog tipa, boje i teksture usirenog vrhnja, vidim košaru od slame i oprano rublje na sušilici, kalendar kupljen u trgovini mješovitom robom, list mu je okrenut na krivi mjesec, i onaj trbušasti kromirani toster obasjan usijanom sunčevom zrakom što dopire s prozora i zrcali se na njegovoj gornjoj površini.
Ah, taj jutarnji miris tuđih kuhinja, ta paperjasta toplina, žamor i žurba, a svi su još pospani i mrzovoljni. Novost i neobičnost života nikad mi se nije činila očitijom nego u tim trenucima domaće prisnosti i nereda.
Billy je imao mlađu sestru, nesnosno stvorenje nalik na patuljicu iz narodnih priča, djevojčicu dugih masnih pletenica i uska, oštra, blistavo bijela lica čiju su gornju polovinu prekrivale goleme naočale okruglih, poput povećala debelih leća u rožnatim okvirima. Činilo se da me smatra neodoljivo zabavnim; sa zluradom bi veselošću počela migoljiti udovima pod odjećom kad bih se pojavio u kuhinji zgrbljen pod školskom torbom. Zvali su je Kitty, i doista je bilo nečeg mačjeg u načinu na koji bi zaškiljila kad bi mi se nasmiješila skupivši usnice u tanak, bezbojan luk što kao da joj je sezao do obiju zamršeno zavojitih, poluprozirnih, velikih ružičastih ušnih školjki. Sada se pitam nije li možda i ona bila zatreskana u mene i nije li to skrivala pod svom tom djetinjom veselošću. Ili to možda kažem iz puke taštine? Pa ja jesam, ili sam bio - glumac. Nešto nije bilo u redu s njom, imala je neku boljku o kojoj se šutjelo i zbog koje je bila osjetljiva, kao što se tada govorilo. Nisam je podnosio, a mislim da sam je se čak malo plašio; ako jesam, bilo je to vidovito od mene. Gospodin Gray, muž i otac, bio je visok i mršav i kratkovidan baš kao i kći - slučaj je htio da bude optičar - duboku ironiju te činjenice nitko od nas nije mogao ne zamijetiti - a uz to je nosio leptir-mašne i prsluke od šetlandske vune raznobojnih uzoraka. Odnedavno je, naravno, tik iznad čela imao dva kratka tupasta roga, znak rogonje, što je nažalost bilo moje djelo.
Je li moja strast prema gđi Gray barem u početku bila tek duboko uvjerenje koje svi njegujemo u tim godinama, da su obitelji naših prijatelja kudikamo simpatičnije, ljupkije, zanimljivije - riječju, poželjnije - nego naše? Billy je barem imao obitelj, dok smo u našoj kući bili samo ja i moja obudovjela mama. Mama je držala pansion za trgovačke putnike i ostale namjernike, koji su ga opsjedali poput uznemirenih duhova više no što su u njemu boravili. Ja sam izbivao iz kuće kolikogod sam mogao. Kuća Grayevih u kasno je poslijepodne često bila prazna, pa smo se Billy i ja poslije škole satima vrzmali po njoj. Gdje su bili drugi, gđa Gray i Kitty, na primjer, gdje su oni bili u to vrijeme? Još vidim Billyja u mornarskoplavom školskom blejzeru i nečistoj bijeloj košulji s čijeg je ovratnika jednom rukom upravo strgnuo uprljanu školsku kravatu - stoji ispred otvorenog hladnjaka i ukočeno zuri u njegovu osvijetljenu unutrašnjost kao da gleda kakav zanimljiv prizor na televiziji. Televizor je zapravo bio u dnevnoj sobi na katu, pa smo katkad odlazili gore, gdje bismo se skljokali na pod, žarili ruke u džepove, položili noge na školsku torbu i gledali poslijepodnevne konjske trke u prekomorskim mjestima egzotičnih naziva kao što je Epsom ili Chepstow ili pak Haydock Park. Prijenos je bio loš, pa smo često vidjeli samo fantomske jahače nasađene na fantomske konje što se zaslijepljeni koprcaju po mećavi statičkih smetnji.
Jednog popodneva, kad više nije znao što bi, Billy je pronašao ključ ormarića s pićem - o, da, Grayevi su imali tu egzotičnu stvarcu jer su pripadali imućnijoj gradskoj čeljadi, iako sumnjam da je itko od njih ikad popio i jedan jedini koktel - pa smo načeli dragocjenu bocu očeva mu dvanaest godina starog viskija. Stojeći uz prozor, s kristalnom čašom u ruci, moj pajdaš i ja osjećali smo se kao dva razvratnika iz doba Regentstva\'7b1\'7d, koji s dubokim prijezirom gledaju na dosadni svijet trezvenjaka. Tada sam prvi put gucnuo viski i, premda ga nikad nisam zavolio, tog su mi se dana njegov neugodan žuki vonj i peckanje na jeziku učinili nagovještajem budućnosti, obećanjem brojnih bogatih iskustava što ih život čuva za me. Vani, na malome trgu, blijedo je sunce ranog proljeća zlatilo trešnje i bliještalo na crnim artritičnim vršcima njihovih grana, stari je kotlokrpa Busher prolazio ulicom kloparajući kolima, a jedna je pliska prhnula u zrak sklanjajući se pred konjskim kopitima napola pokrivenima dlakom. Promatrajući sve to, osjetio sam oštro slatki ubod čežnje, neuhvatljiv ali oštar bol sličan onome u nepostojećem, amputiranom udu. Jesam li daleko dolje, u tunelu vremena, već tada ugledao ili naslutio sićušan, a ipak sve tvarniji lik svoje buduće ljubavi, gospodarice Grayevih dvora, koja, zamišljena i razigrana, već kreće prema meni?
Kako sam je zvao? Hoću reći, kako sam joj se obraćao? Ne sjećam se da sam je ikad zazvao imenom, no bit će da jesam. Muž ju je katkad zvao Lily, ali mislim da joj ja nisam nadijevao imena od milja, od ljubavi. Čini mi se - i ne mogu se osloboditi te misli - da sam ne jednom u mukama strasti povikao Majko! O, Bože. Kako to protumačiti? Nadam se ne onako kako ćete mi reći da bih trebao.
Billy je odnio bocu viskija u kupaonicu, pa u naočigled ispražnjen dio nadolio pola decilitra vode iz slavine, a ja sam oprao i rupčićem obrisao čaše što sam bolje mogao i vratio ih na mjesto, na policu u ormariću s pićem. Billy i ja, sudruzi u zlodjelu, najednom smo se zasramili jedan pred drugim, zato sam brzo zgrabio torbu, istrčao van ostavivši prijatelja koji je, ponovno sklupčan na sofi, gledao kako nevidljivi trkači jure kroz snijeg elektromagnetskih valova.
Bilo bi mi drago kad bih mogao reći da sam se upravo toga dana - jer sjećam ga se osobito dobro - pred ulaznim vratima prvi put doista našao licem u lice s gđom Gray, da je ona ulazila a ja izlazio, i daje bila rumena u licu od ugodno svježeg zraka dok su meni živci još titrali od viskija; bilo bi mi drago kad bih mogao reći da sam joj slučajno dotaknuo ruku, dobacio joj iznenađen, dug pogled; da sam osjetio naglu promuklost u grlu i blag udarac u srce. Ali nisam. U prednjem je hodniku stajao samo Billyjev bicikl i samo jedna, vjerojatno Kittyna koturaljka, i nitko me nije presreo pred ulaznim vratima, baš nitko. Kad sam zakoračio na pločnik, učinio mi se udaljenijim no što bi trebao biti, pa sam se naginjao kao da hodam na štulama što stoje na ljuljkavim oprugama - riječju, bio sam pijan, ne baš previše, ali ipak pijan. Zato je dobro što u tom natopljeno euforičnom stanju nisam nabasao na gđu Gray, jer tko zna što bih bio učinio i time sve upropastio i prije nego što je počelo.
I gle! Kad sam izašao, na trguje opet - ma to nije moguće - opet bila jesen, a ne proljeće, i sunčeva je svjetlost bila mekša, trešnjino je lišće poprimilo boju hrđe, a kotlokrpa Busher nije više bio na ovome svijetu. Zašto me tako uporno opsjedaju godišnja doba, zašto mi se toliko miješaju u posao? Zašto me majka svih muza neprestano bocka dajući mi naoko pogrešne smjernice, navodeći me na krivi put?
Moja se žena upravo popela do moga orlovskog gnijezda, nevoljko se uspentrala mrskim joj, strmim i klimavim tavanskim stubama kako bi mi rekla da sam propustio telefonski poziv. Kad je provirila glavom kroz niska vrata - o, kako sam lukavo rukom prekrio ovu stranicu, poput školarca uhvaćena pri piskaranju prostota - jedva sam razumio što mi govori. Zacijelo sam bio jako zanijet, izgubljen u izgubljenom svijetu prošlosti. Obično čujem kad u dnevnoj sobi zazvoni telefon - udaljen i nekako neobično tugaljiv zvuk od kojega mi srce tjeskobno poskoči kao nekad davno kad mi je kći bila mala i kad me noću budio njezin plač.
Lydia mi reče da me zvala neka žena kojoj nije ulovila ime, ali da je ta sasvim sigurno Amerikanka. Pričekao sam. Lydia je sneno gledala nekamo iza mene, kroz kosi prozor pred mojim pisaćim stolom, prema brdima u daljini, svijetloplavim i glatkim kao da ih je tko nanio na nebo potezom vodenaste blijedoljubičaste boje; jedna od draži našega grada jest da u njemu ima vrlo malo mjesta s kojih nećete nazrijeti ta mekana i - uvijek to pomislim - djevičanska brda, ako ste spremni istegnuti vrat da ih vidite. O čemu je, tiho sam upitao, o čemu je ta žena htjela razgovarati sa mnom? Lydia s mukom odvoji pogled od vidika s prozora. - O nekom filmu - reče - u kojemu ti nude glavnu ulogu, čini mi se. - Zanimljivo. Nisam još glumio u filmovima. Zapitao sam je za naslov i temu toga filma. Lydijin je pogled sada bio neodređen, to jest neodređeniji nego dotad. Žena joj, misli, nije kazala koji mu je naslov. Izgleda da će biti biografski, ali nije sigurna o kome - možda o nekom Nijemcu. Kimnuo sam. - A je li možda ostavila broj, da je mogu nazvati? - upitah. Na to Lydia pogne glavu i pogleda me mrko, ispod oka, šuteći poput djeteta kojemu su postavili teško i preteško pitanje na koje ne zna odgovora. - Nije važno, - rekoh - sigurno će opet nazvati, ma tko bila.
Jadna moja Lydia, uvijek je malko smušena poslije jedne od svojih neprospavanih noći. Usput rečeno, pravo joj je ime Leah - bio sam ga krivo čuo kad mi ga je prvi put spomenula, čuo sam Lydia pa je tako i ostalo - bivša Leah Mercer, rekla bi moja mama. Stasita je i ljepušna, širokih ramena i izražajnog profila. Kosa joj je u posljednje vrijeme dvobojna - nekoć su to nazivali sol i papar - s nekoliko prljavožućkastih vlasi na zatiljku. Kad sam je upoznao, sjajila joj se poput gavranova krila, a resio ju je širok srebrn pramen, plamsaj bijele vatre; no čim se to srebro počelo širiti, podlegla je laskavim nagovorima Adrijana iz salona Bojice i kovnice iz kojega se svaki mjesec vraća jedva prepoznatljiva nakon tretmana kod tog meštra od boja. Njezine sjajne, garave oči, oči pustinjske kćeri, kako sam ih nekoć u mislima nazivao, odnedavno su izgubile sjaj, zamutile se, što me navodi na zabrinjavajuću misao o mogućoj mreni. Stas joj je u mladim danima imao obline Ingresovih odaliskâ, ali je ta divota isparila pa sad nosi široku lepršavu odjeću prigušenih boja, kamuflažu, kako sama kaže uz tužan smijeh. Malo previše pije, ali pijem i ja; naša se desetljetna pregolema tuga nikako ne da utopiti, ma kako se mi trudili stjerati je ispod površine i koliko god je nastojali zadržati pod njom. Usto i previše puši. Ima oštar jezik kojega se sve više čuvam. Jako mi je draga, a i ja sam njoj, vjerujem, drag, usprkos našim trvenjima i povremenim mrgodnim nesuglasicama.
Proveli smo stravičnu noć, ja sanjajući daje ona prenijela svoju nježnost s mene na neko androgino piskaralo gotskih priča, a ona mučena jednim od onih noćnih napadaja manije koji je u nepravilnim razmacima progone u posljednjih deset godina. Probudi se ili, točnije, skoči iz kreveta pa se u mraku rastrči po svim sobama, gornjima i donjima, dozivajući kćer. To je neka vrsta mjesečarenja, ili mjesec-trčkaranja, pri kojemu vjeruje da je naša Catherine, naša Cass, još živa, da je još dijete i da se izgubila negdje u kući. Tada ustanem, pa bunovan krenem za njom, i sam u polusnu. Nastojim ne buditi je, jer se pridržavam bapskih savjeta da valja biti oprezan i nipošto ne ometati osobu u takvu stanju, samo stojim uz nju za slučaj da se spotakne, kako bih je mogao uloviti prije nego što padne i ozlijedi se. Sablasno je jurcati tako mračnom kućom - ne usuđujem se paliti svjetlost - u očajničkoj potjeri za stvorenjem što trčkara kao muha bez glave. Oko nas, poput nijemoga kora, natisnu se sjene, a povremena zraka mjesečine ili odsjaj ulične svjetiljke što dopire s prozora bude nalik na zamagljen reflektor, pa se sjetim jedne od onih tragičnih kraljica iz grčkih tragedija, koja o ponoći mahnita po palači svoga kraljevskog muža naričući za izgu bljenim djetetom. Na kraju se umori ili se pribere, ili i jedno i drugo, kao noćas, kad se poput vreće skljokala na jednu od stuba roneći gorke suze i grcajući. Bespomoćno sam oblijetao oko nje ne znajući pravo kako bih je zagrlio, tako mi se amorfnom činila u onoj crnoj spavaćici bez rukava, ovješene glave i ruku zarivenih u kosu što je u mraku izgledala crna kao što je bila kad sam je prvi put ugledao, kad je zakoračila u ljeto kroz mimokretna vrata očeva hotela za koji me vežu halkionski\'7b2\'7d sretna sjećanja, dok su visoka stakla na vratima opetovano bljeskala plavim i zlatnim odsjajima - da, da, to je bio vrhunac toga ljeta! Najgore mije ono što slijedi nakon tih spektakularnih provala tjeskobe i vike, kad se Lydia pretvori u sušto kajanje i počne optuživati sebe zbog ludosti i moliti me da joj oprostim što me tako naprasno probudila, što je digla tako nepotrebnu paniku. To je samo zato, kaže, što joj se u tom mjesečarskom stanju učini daje Cass doista živa, da je njezina živa kći u kući, da je ostala zaključana u jednoj od soba, prestravljena i bespomoćna jer nitko ne čuje njezine povike upomoć. Noćas ju je bilo toliko stid i toliko se srdila da je počela samu sebe kleti služeći se groznim riječima sve dok nisam čučnuo uz nju, zagrlio je nezgrapno poput majmuna i privolio je da mi položi glavu na rame, i tada se konačno smirila. Curio joj je nos, pa sam joj dao da ga obriše rukavom moje pidžame. Drhtala je, ali kad sam se ponudio da joj donesem kućnu haljinu ili pokrivač, još se čvršće privila uza me i nije mi dopustila da odem. Osjećao sam blago ustajali vonj njezine kose, a jabučica golog ramena pod mojim skupljenim dlanom bila joj je hladna i glatka poput kugle od mramora. Oko nas u predsoblju stajalo je pokućstvo jedva vidljivo u mraku, nalik na zgranute i nijeme čuvare.
Mislim da znam što muči Lydiju osim te neutješne boli koju nosi u srcu dugih deset godina, otkako nam je stradala kći. Ona, kao ni ja, nikad nije vjerovala u drugi svijet, a ipak mi se čini da se nada kako Cass nije posve zaglavila u jednoj od okrutnih rupa u zakonima života i smrti, nego nekako još postoji zatočena u zemlji sjena i patništva, s još neprogutanom šakom šipkova zrnja u ustima, da uzalud čeka majku koja će doći i zahtijevati da je vrate među žive. No ono što je sada Lydijin užas, nekoć je bila njezina nada. Kako može umrijeti tako živa osoba? pitala me one noći u hotelu u Italiji, kad smo došli po Cassino tijelo, a rekla je to tako jarosnim tonom i uz tako uvjerljiv izraz u očima da sam i ja na trenutak pomislio da je možda došlo do pogreške, da je to možda neprepoznatljiva kći drugih ljudi, koja se smrskala na morem oplakivanim stijenama pod golim zidovima crkvice sv. Petra.
Kao što sam rekao, Lydia i ja nikad nismo vjerovali u besmrtnu dušu, pa smo se pomalo snishodljivo smješkali kad bi drugi govorili kako se nadaju da će jednoga dana opet vidjeti svoje drage pokojnike, ali ništa na svijetu ne može omekšati čvrsta uvjerenja kao što to može gubitak jedinog djeteta. Nakon Cassine smrti - do dana današnjega ne mogu vidjeti ove riječi na papiru a da ne osjetim šok nevjerice, čine mi se nevjerojatnim čak i sada, dok ih upisujem u ovu stranicu - počeli smo potiho, sramežljivo njegovati mogućnost ako ne baš o postojanju drugog svijeta, a ono o svijetu što supostoji s ovim, u kojemu bi nekako mogli pribivati duhovi onih koji više nisu ovdje, a ipak nisu otišli zauvijek. Hvatali smo se svega što je moglo imati neko značenje: maglovitih nagađanja, najsićušnijeg znamenja. Na slučajnosti nismo više gledali kao na puke omaške na inače posve uvjerljivoj površini zbilje, doživljavali smo ih kao znakove nekog drugog koda, brojne i uporne, kao neku vrstu očajničke signalizacije s one druge strane, koda koji nas je izluđivao jer ga nismo znali čitati. Kako bismo samo naćulili uši zaboravljajući na sve drugo kad bismo u društvu načuli ljude kako govore da su ucviljeni, kako smo se bez daha hvatali njihovih riječi, kako smo im gladno ispitivali lica trudeći se vidjeti vjeruju li doista da im pokojnici nisu sasvim upokojeni. Kadikad bi nas redoslijed navodno slučajnih pojava pogađao runskom, mističnom snagom. Osobito ona velika jata ptica, mislim da su to čvorci, što se u određene dane nadviju nad more pa se u jatu što oblikom nalikuje na amebu obruše i preokrenu u letu, pa savršeno usklađeni učas promijene putanju - činilo se kao da u nebo upisuju niz ideograma upućenih isključivo nama, ali prebrzo i previše rastresito ucrtanih da bismo ih mogli protumačiti. Mučila nas je sva ta neproničnost. Kažem nas, ali mi, naravno, nikad nismo govorili o tim smiješnim nadama u mig iz onkraja. Ucviljenost postavlja čudne ograde među ucviljenima, gotovo osjećaj nelagode koji nije lako obrazložiti. Je li to strah da takve pojave, pretočimo li ih u riječi, dobivaju na težini, da postaju još većim bremenom? Ne, nije to, ne baš. Suzdržanost, taktičnost što ih je Lydiji i meni nametao naš zajednički jad, istodobno su bile mjera velikodušnosti, dobrohotnosti, istog onog plemenitog osjećaja zbog kojega tamničar na prstima prolazi pokraj ćelije u kojoj osuđenik na smrt provodi zadnju noć, kao i znak naše bojazni da ćemo probuditi i na još dovitljivije radnje potaknuti one demonske mučitelje kojima je specijalni zadatak bio i jest - mučiti nas. A ipak smo oboje prešutno znali što ono drugo misli i, još jasnije, što osjeća - to je još jedan učinak naše zajedničke tuge, ta empatija, ta žalosna telepatija.
Razmišljam o jutru poslije prvog Lydijina noćnog mahnitanja, kad je skočila iz postelje uvjerena daje naša nedavno preminula kći Cass živa i da je negdje u kući. Nismo mogli pravo zaspati ni kad je panika uminula i kad smo se odvukli natrag u krevet - Lydia je jecala štucajući, a menije srce ludo udaralo - nego smo dugo ležali u postelji, na leđima, kao da vježbamo biti trupla, što ćemo jednoga dana doista i postati. Zastori su bili gusto tkani i čvrsto navučeni pa nisam bio svjestan da je svanulo sve dok nisam vidio kako se preko gotovo cijelog stropa iznad mene oblikuje treperavo svjetlucava slika. U prvi sam mah pomislio daje to halucinacija nastala u mojoj neispavanoj i poluizbezumljenoj svijesti. Nisam je mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep, što nije čudno, jer je bila okrenuta naglavce, a to sam shvatio tek trenutak-dva kasnije. Evo zašto: gotovo neprimjetan razmak između zavjesa propuštao je tanušnu zraku svjetlosti koja je sobu pretvorila u tamnu komoru, pa je slika na stropu bila izokrenut odraz vanjskog svijeta u cik zore. Pod prozorom se nazirala poput borovnice modra asfaltna traka ceste i, malo prema unutra, blistavo crna grba, to jest dio krova našeg auta, usto i samotna srebrna breza prekoputa, vitka i drhtava poput obnažene djevojke, a iza svega zaljev, stisnut između kažiprsta i palca svojih dvaju lukobrana, sjevernog i južnog, te u daljini blijed azur mora što se na nevidljivu obzoru neopazice pretakao u nebo. Kako je jasno bilo sve to, kako oštro ocrtano! Vidio sam hangare duž sjevernog lukobrana, njihove azbestne, mutno svjetlucave krovove u ranojutarnjoj svjetlosti, a u okrilju južnog nakostriješene jarbole boje jantara, jarbole jedrilica što lupkaju jedna o drugu na sidrištu. Zamišljao sam da nazirem i sitne valove s nekoliko veselih mrljica pjene. Misleći da možda sanjam ili da se varam, upitao sam Lidyju vidi li i ona to blistavo priviđenje, a ona reče da ga vidi, da, vidi ga, pa ispruži ruku i čvrsto zgrabi moju. Govorili smo šaptom, kao da bi i sam zvuk naših glasova mogao skrhati tanani spoj svjetlosti i sablasne boje nad nama. Činilo se da slika podrhtava iznutra, da posvuda malčice treperi, kao da je riječ o uzvrtloženim česticama svjetlosti, o rijeci fotona, što je valjda i bila, strogo uzevši. A ipak, to sigurno - govorili smo uz tiho nakašljavanje za kojim je slijedio apologetski hmm - to sigurno nije posve prirodna pojava za koju postoji savršeno jednostavno znanstveno tumačenje, to je sigurno nešto što nam je dano, neki poklon, pozdrav, drugim riječima siguran znak poslan da nas utješi. Ležali smo i promatrali tu sliku puni strahopoštovanja, ah, ne znam koliko dugo. Kad je izašlo sunce, izokrenuti svijet iznad nas već je zalazio, povlačio se po stropu sve dok na jednom njegovu kraju nije nastala neka vrsta šarke, pa je počeo postojano kliziti niz suprotni zid da bi se naposljetku izlio u tepih i nestao. Smjesta smo ustali - što nam je drugo preostalo? - i počeli obavljati dnevne poslove. Je li nas sve to utješilo, je li nam bilo lakše? Da, malo, sve dok se čudo tog prizora kojim bijasmo počašćeni nije počelo raspršivati, povlačiti se i izmicati da bi bilo usisano u uobičajeno vlaknasto tkivo svijeta.
Naša je kći preminula na obali, na jednoj drugoj obali, u mjestu Portovenere koje je, ako ne znate, stara ligurska luka na kraju jezičca kopna što ulazi u Ðenovski zaljev, nasuprot gradu Lerici, gdje se utopio pjesnik Shelley. Rimljani su ga nazvali Portus Veneris jer je tamo u davnini bilo svetište te ljupke božice, na pustom rtu na kojemu sada stoji crkva sv. Petra Apostola. Bizant je sidrio svoju flotu u zaljevu kod Portovenerea. Slava mu je davno izblijedjela, pa je to sada pomalo sjetan grad bijel od soli, a osobito drag turistima i svadbenim slavljima. Kad su nam u mrtvačnici pokazali kćer, nisu joj se razabirale crte lica: stijene Sv. Petra i valovi izbrisali su ih i sveli je na bezličnu anonimnost. No to je bila ona, sasvim sigurno, nedvojbeno, unatoč majčinoj očajničkoj nadi u pogrešan identitet.
Nikad nismo otkrili zašto je Cass bila baš u Liguriji. Imala je dvadeset sedam godina i jako je voljela učiti, premda neredovito - od djetinjstva je patila od Mandelbaumova sindroma, rijetkog mentalnog poremećaja. Što možemo znati o drugoj osobi, čak i kad nam je to rođena kći? Mudar čovjek kojemu sam zaboravio ime - pamćenje mi se prošupljilo - postavio je teško pitanje: koliko je duga obala, bilo koja? Reklo bi se da je pitanje vrlo jednostavno, da na nj može spremno odgovoriti, recimo, profesionalni geodet s malim teleskopom i metrom u ruci. Ali promislite na časak. Koliko precizan mora biti metar da bi izmjerio sve one uvale i dražice? Ima ih bezbroj, ad infinitum, ili barem ad, što će reći do te neodređene granice na kojoj se takozvana materija bešavno gubi u zraku. Slično tome, kad je riječ o dosezima nečijeg života, zaustavljamo se na određenoj razini i kažemo: ovo, ovo je bila ona, premda, naravno, znamo da nije.
Bila je trudna kad je umrla. To je bio šok za nas roditelje, naknadni šok poslije njezine strašne smrti. Volio bih znati tko je bio otac, taj budući ne-otac; da, to bih silno volio znati.

Opet je nazvala ona tajanstvena filmašica, a ja sam ovaj put prvi stigao do telefona pohrlivši što sam brže mogao stubama s tavana, ustranu izbačenih, drhtavih koljena - nisam bio svjestan da sam toliko nestrpljiv, pa sam se sam pred sobom malko posramio. Reče mi da joj je ime Marcy Meriwether i da me zove s kalifornijske obale, iz Carver Cityja. Nije mlada, ima pušački glas. Upitala je razgovara li s g. Alexanderom Cleaveom, glumcem, osobno. Zapitao sam se nije li mi to neki znanac priredio neslanu šalu - kazališna čeljad gaji neugodnu sklonost neslanim šalama. Činilo se da mi zamjera što joj nisam odgovorio na prvi poziv. Požurio sam se rastumačiti da joj moja žena nije zapamtila ime, što je gđicu Meriwether navelo da mi ga počne sricati umorno ironičnim tonom, dajući mi na znanje da ne vjeruje mojoj isprici - ta i meni je zvučala prozirno i neuvjerljivo - ili da joj je dojadilo sricati to svoje milozvučno ali pomalo smiješno ime ljudima koji slušaju s pola uha ili su previše sumnjičavi da bi ga od prve dobro zapamtili. Reče mi daje izvršna producentica, silno važna, siguran sam, neovisnog studija Pentagram Pictures, koji se sprema snimati film o životu nekog Axela Vandera. I to mi je ime počela sricati, polako, kao daje zaključila kako ima posla s glupanom, što je razumljivo za nekoga tko je cijeli radni vijek proveo među glumcima. Priznao sam da ne znam tko jest ili tko je bio Axel Vander, ali odbacila je to kao nevažno i rekla da će mi poslati materijale o njemu. Rekavši to, suho se nasmijala, ne znam zašto. Film će se zvati Izmišljanje prošlosti - nije baš naslov koji se lako prima za uho, pomislio sam, premda to nisam rekao. Redatelj će biti Toby Taggart. Za tom je izjavom slijedila duga stanka puna iščekivanja, koju sam očito ja trebao ispuniti, što međutim nisam mogao jer nikad nisam čuo ni za Tobyja Taggarta.
Pomislio sam da će Meriwetherica sada biti spremna odustati od tako loše informirane osobe kao što sam očito ja, ali ona me dapače umirila rekavši da su svi koji sudjeluju u tom projektu jako, baš jako uzbuđeni izgledima da će raditi sa mnom i da sam ja bio prvi i očigledan izbor za tu ulogu. Počeo sam pokorno presti od zahvalnosti na tu lasku, a zatim napomenuo, smjerno ali ne, prosudio sam, ispričavajući se, da nikad nisam radio na filmu. Jesam li tada začuo brz uzdah iz etera? Zar je moguće da iskusna filmašica, kao što gđica Meriwether zacijelo jest, ne zna takvo što o glumcu kojemu nudi glavnu ulogu? To je u redu, rekla je, sasvim u redu; Tobyje zapravo želio nekoga potpuno novog na filmskom platnu, svježe lice - pazite, ja imam šezdeset godina - tvrdnja u koju, bilo mi je jasno, nije vjerovala ništa više nego ja. Zatim je naglo, tako da sam blenuo od čuda, prekinula vezu. Posljednje što sam od nje čuo dok je slušalica lijegala na svoje mjesto bio je početni napadaj kašlja, hrapavog i sočnog. Ponovno sam se s nelagodom zapitao nije li sve to neslana šala, ali sam bez valjana dokaza zaključio da nije.
Axel Vander. Tako dakle.


Naš prvi - kako da ga nazovem? Prvi susret, prvi spoj gđe Gray i mene? Zvuči previše intimno i previše otvoreno, a usto i previše prozaično jer to, na kraju krajeva, nije bio spoj puti. Što bilo da bilo, dogodilo se jednog akvarelskog travanjskog dana punog zapuha vjetra i iznenadne kiše i golemog, umivenog neba. Da, još jedan travanj; u ovoj je priči nekako uvijek travanj. Bio sam žutokljunac, petnaestogodišnjak, a gđa Gray udana žena u punoj zrelosti svojih tridesetak godina. Naš grad, pomislio sam, sigurno nikad nije čuo za takvu vezu, iako zacijelo nisam imao pravo jer ne postoji ništa što se već nije dogodilo, osim onoga što se dogodilo u Rajskom vrtu na katastrofalnom početku svega. Grad dugo nije doznao za to, i možda nikad i ne bi, da nije bilo pretjerane radoznalosti i nezasitna njuškanja stanovitog zabadala. No, evo čega se sjećam, što pamtim.
Oklijevam, svjestan ograničenja, kao da me sramotna prošlost vuče za rukav ne bi li me osujetila. A ipak je očijukanje - to je prava riječ! - toga dana bilo dječja igra u usporedbi s onim što je imalo uslijediti.
No, dobro, krećemo.
Gospode, imam dojam da mi je opet petnaest godina.
Nije bila subota, a sigurno ni nedjelja, znači da je morao biti blagdan, ili blagi dan - možda Dan sv. Prijapa - ali u svakom slučaju nije bilo nastave i bio sam svratio k Billyju. Kanili smo poći nekamo, učiniti nešto. Na malom pošljunčenom trgu gdje su stanovali Grayevi trešnje su drhtale na vjetru, a otkinute, vjetrom iskrivljene stapke trešnjina cvijeta kotrljale se pločnikom poput gomile svijetloružičastih pernatih šalova. Uskovitlani oblaci, dimnosivi i boje taljena srebra, imali su u sebi krupne ureze kroz koje je prosijavalo vlažnoplavo nebo, a marljive su ptičice jurcale amo-tamo ili se u zbijenim redovima smještale na izbojke krovova, nakostriješena perja, besramno brbljave i cvrkutave. Billy mi je otvorio vrata. Nije bio spreman, kao i obično. Bio je poluodjeven, u košulji i puloveru, ali je na sebi još imao prugaste hlače od pidžame i bio je bosonog te oko sebe širio vunast vonj nečista kreveta. Odveo me gore u dnevnu sobu.
U to doba, kada nitko osim veoma bogatih nije sebi mogao priuštiti centralno grijanje, u našim je kućama u proljetna jutra poput ovoga vladala neobična studen od koje je sve poprimalo oštre bridove, kao da je premazano lakom, kao da se zrak preko noći pretvorio u vodeno staklo. Billy se bio pošao odjenuti, a ja sam stajao posred sobe, i nisam bio nitko, čak ni ja. Ima trenutaka kad iskliznemo u neutralnost, da tako kažem, i ne marimo ni za što, kad čak i ne opažamo svijet oko sebe, a često zapravo i ne postojimo u vitalnom smislu. Toga jutra, međutim, nisam bio odsutan duhom, ne baš, bio sam, kad sada promislim, pasivno prijemljiv, u stanju ne baš svjesna čekanja. Pravokutni prozori metalnih okvira, puni svjetlosti i neba, bili su mi odveć blještavi za oči, pa sam se okrenuo od njih i počeo se dokono ogledavati po prostoriji. Kako nam se zlokobnim uvijek čine predmeti u prostorijama koje nisu naše: onaj naslonjač s pamučnim presvlakama kao da će se svaki čas Ijutito osoviti na noge; ona podna svjetiljka što se pritajila i skriva lice pod kineskim šeširom, onaj glasovir s poklopcem posivjelim od netaknuta sloja prašine, stisnut uza zid, kivna izraza lica, poput velikog nelijepog kućnog ljubimca kojega je obitelj odavno prestala voljeti. Jasno sam čuo one raskalašene ptice vani i njihove faćkave zvižduke. Počeo sam osjećati nešto, neko nejasno peckanje niz jednu stranu lica, kao daje netko u mene uperio slabašnu zraku svjetlosti ili kao da mi je nečiji topli dah okrznuo obraz. Brzo sam pogledao prema vratima, no tamo nije bilo nikoga. A je li maloprije netko tuda proletio? Jesam li to čuo kreštav smijeh što se gubio i kojemu sam uhvatio kraj?
Brzo sam prišao vratima. Hodnik je bio prazan, iako mi se učinilo da slutim trag nečije prisutnosti, nabor u zraku na mjestu gdje je trenutak prije netko stajao. Billyju nije bilo ni traga - možda se vratio u krevet, to me ne bi začudilo. Krenuo sam niz hodnik, a tepih - koje boje, ma koje je boje bio? - tepih mi je prigušivao bat koraka, a nisam znao kamo idem ni što tražim. Vjetar je mrmorio u dimnjacima. Kako svijet razgovara sam sa sobom na svoj sneni, tajnoviti način! Jedna su vrata bila poluotvorena, što nisam opazio sve dok nisam već zamalo prošao mimo njih. Vidim se u tom hodniku: okrećem se ustranu, osvrćem se za sobom, i sve se preda mnom naglo usporava, sve kao da posrće lupkajući.
Tepih je, sad sam se sjetio, bio svijetloplav ili plavkastosiv i uzak, mislim da takve tepihe zovu staza, a daske su na podu uza nj bile premazane neugodnom nijansom smeđeg laka i sjajile su se poput iscuclane, ljepljive karamele. Vidite što sve možemo dozvati u sjećanje, sve i svašta, kad se usredotočimo.
Vrijeme i Memorija nalik su na odveć revan par unutarnjih dekoratera - stalno premještaju pokućstvo, preuređuju prostorije, čak im nanovo procjenjuju vrijednost. Uvjeren sam daje kupaonica bila ono u što sam zavirio kroz otvorena vrata, jer se jasno sjećam hladnog sjaja porculana i cinka, ali mi je pogled privuklo trokrilno zrcalo - takva su zrcala u ono vrijeme stajala na toaletnom stoliću u ženskoj spavaćoj sobi. Središnja je ploča u gornjem dijelu bila zaobljena, a bočna su krila na vrhu imala - je li to točno? - trokutasto zrcalce, tako da se dama za toaletnim stolićem mogla vidjeti odozgo. A da stvar bude složenija, postojalo je još jedno dugačko zrcalo pričvršćeno, mislim, na vanjsku stranu prema unutra okrenutih vrata, i u tom sam zrcalu ugledao sobu s toaletnim stolićem, ili čime već, a na njemu zrcalo ili bolje reći zrcala. Ako ćemo pravo, znači da sam vidio odraz kupaonice ili spavaće sobe, i puki odraz odraza gđe Gray.
Strpite se, ostanite uza me dok prolazim tim labirintom od kristala.
Dakle, stojim pred vratima, iskosa zurim u dugačko zrcalo pričvršćeno na vanjsku stranu prema unutra otvorenih vrata. Nisam odmah registrirao ono što sam ugledao. Dotad sam izbliza poznavao samo vlastito tijelo, a ni s tim odrastajućim stvorom nisam bio u osobito prisnu odnosu. Nisam siguran što bih u to doba bio očekivao vidjeti kad je riječ o ženi bez odjeće. Naravno da sam uspaljeno zurio u reprodukcije starih majstora, čeznutljivo gledao ovu ili onu nimfu ružičastih bedara kako od sebe tjera fauna, ili pak klasičnu, pompozno ustoličenu matronu okruženu paprikašom djece, kao što zgodno reče Madame Geoffrin\'7b3\'7d, ali znao sam da i najrazodjevenija od tih krupnih djeva nabreklih grudi i savršeno glatkih i nerascijepljenih delta ni izdaleka ne odgovara naturalističkom prikazu gole žene. Katkada smo u školi, ispod klupe, drhtavom rukom u drhtavu ruku jedni drugima dodavali starinske “bezobrazne” sličice, ali te su razgolićene dagerotipijske kokote bile jedva vidljive zbog otisaka prljavih prstiju i filigranski finih bijelih nabora u papiru. Moj ideal zrelog ženstva zapravo je bila dama s Kayser Bondorove reklame, tridesetak centimetara visoka kartonska ljepotica što je stajala na pultu s čarapama u pozamanterijskoj radnji gđice D’Arcy na početku Glavne ulice, odjevena u svijetloljubičastu haljinu, malko zadignutu tako daje otkrivala uzbudljivo čedan, resicama ukrašen krajičak podsuknje iznad lijepih i nemoguće dugačkih nogu utegnutih u najlonke od petnaest dena - riječju, vitka, profinjena dama koja je bahato njišući bokovima dohodila u mnoge moje noćne maštarije. Koja bi smrtnica bila dorasla takvoj pojavi, tako dostojanstvenu držanju?
Gospođa Gray u zrcalu, u zrcaljenom zrcalu, bila je gola. Znam, bilo bi galantnije kazati da je bila naga, ali gola je prava riječ. Poslije početne smetenosti i šoka, zapanjio me zrnat izgled njezine kože - valjda se bila naježila - i mutno svjetlucanje nalik na ljeskanje potamnjela sječiva. Umjesto nijansi ružičaste i boje breskve, jer očekivao sam takvo što - za što je uvelike odgovoran Rubens - put joj se nažalost prelijevala nizom prigušenih tonova, od magnezijski bijelog do srebrnog i kositrenog, od prljavožućkastog do svijetlog okera, mjestimice čak blago zelenkastog, a na pregibima je bila osjenčana tonovima mahovinasto svijetloljubičaste.
Preda mnom je bio triptih nje, tijelo takoreći raščlanjenih ili možda rasklopljenih udova. Središnja ploha zrcala, to jest središnja ploha zrcala na toaletnom stoliću, ako je to bio toaletni stolić, uokvirivala joj je torzo, grudi i trbuh i onu tamnu mrlju dolje, dok su joj se u bočnim krilima zrcalile ruke i čudno pregibnuti laktovi. Negdje pri vrhu vidjelo se oko, samo jedno, vodoravno usmjereno prema meni, blago izazovno, kao da kaže Da, tu sam, kako ti se sviđam? Dobro znam da je ovaj zbrkani prikaz neuvjerljiv, ako ne i nemoguć - kao prvo, bila bi morala stajati tik uz zrcalo i točno ispred njega, leđima okrenuta prema meni kako bih je mogao vidjeti, ali nije stajala tamo, u zrcalu joj se vidio samo odraz. Nije li možda stajala malo dalje, na suprotnoj strani sobe, od mene skrivena u kutu otvorenih vrata? Ali tada joj odraz u zrcalu ne bi bio onako velik, bilo bi se činilo da stoji dalje od zrcala i da je mnogo manja no što je doista bila. Osim ako dva zrcala, ono na toaletnom stoliću u kojemu se zrcalila i ono na vratima u kojemu je bio odraz njezina odraza, nisu jedno s drugim povećavali sliku. Mislim da nije bilo tako. A ipak, kako rastumačiti sve te nesklapnosti, te neuvjerljivosti? To mi je nemoguće. Ono što sam opisao jest ono što mi iskrsava u sjećanju, a moram govoriti o onome što vidim. Poslije, kad sam je pitao, poricala je da se takvo što ikad dogodilo i rekla da je vjerojatno smatram običnom fuficom - upravo je tako kazala - ako mislim da bi se na taj način pokazivala stranoj osobi u vlastitoj kući, i to dječaku, najboljem prijatelju svoga sina. No lagala je. Uvjeren sam da je lagala.
I to je bilo sve, strelovit pogled na rascjepkan ženski lik, a ja sam se smjesta zaputio hodnikom, posrćući, kao da me netko snažno lupnuo u križa. Što? - povikat ćete. Zar to nazivaš susretom, spojem, očijukanjem? - O, ali pomislite samo na uzavrelu oluju u dječakovu srcu nakon tako razgolićena prizora, tako uslužno pružene slike. No ipak nije bilo oluje. Nisam se sablaznio ili uspalio, što bih inače bio očekivao. Najsnažnije što sam osjetio bilo je tiho zadovoljstvo kakvo bi mogao osjetiti antropolog ili zoolog koji sretnom slučajnošću iznenada ugleda stvorenje čiji izgled i značajke potvrđuju teoriju o prirodi cijele vrste. U tom sam trenutku doznao nešto što nikad neću moći ne znati, a ako se vi tome podsmjehujete i kažete da je to bilo tek saznanje o tome kako izgleda gola žena, pokazujete da se ne sjećate kako je bilo biti mlad i žudjeti za iskustvom, žudjeti za onim što obično nazivamo ljubavlju. A to da se ta žena nije lecnula od moga pogleda, da nije pohitala zatvoriti vrata ili da nije ispružila ruku kako bi se pokrila, nije mi se činilo ni neopreznim ni besramnim, nego čudnim, bolje reći veoma čudnim, i nečim o čemu treba duboko i dugo razmišljati.
Sve to, međutim, nije završilo bez prepasti. Kad sam, došavši na vrh stubišta, začuo žustre korake za sobom, nisam se htio okrenuti jer sam se plašio da bi to mogla biti ona, da juri za mnom poput menade, da je još gola golcata i tjerana tko zna kakvim bezglavim naumom. Ćutio sam kako mi se koža na zatiljku nabire kao da očekujem da će me netko divlje ščepati, rukama, zgrčenim prstima, čak zubima. Što je htjela od mene? Ono što bi se činilo očitim nije bilo očito - sjetite se da sam imao samo petnaest godina. Bio sam razapet između poriva da jurnem niza stube, zbrišem iz te kuće i nikad joj više ne prekoračim prag, i posve suprotnog poriva da se hrabro suočim sa situacijom, da se okrenem, raskrilim ruke i u njih primim taj raskošni i netraženi darak ženstva, tu ženu zadihanu, ustreptalu i klonulu od žudnje, golu poput igle, kao što zgodno kaže Piers the Ploughman\'7b4\'7d. No osoba iza mene nije bila gđa Gray nego njezina kći, Billyjeva sestra, nesnosna Kitty s repićima i pjegicama, koja se sopćući i cereći se provukla pokraj mene i otklopotala niza stube te pri dnu zastala, okrenula se i dobacila mi znalački pogled od kojeg mi se digla kosa na glavi, a zatim nestala.
Udahnuvši duboko i bolno, tko bi znao zašto, sišao sam i ja, oprezno. Predvorje je bilo pusto, Kitty nije bilo ni traga, pa sam odahnuo od olakšanja. Tiho sam otvorio ulazna vrata i izašao na trg, gonade su mi zujale poput onih zgodnih porculanskih osigurača nalik na debeljuškate lutkice, što su ih stavljali na šipke telegrafskih stupova i kroz koje ili oko kojih su išle žice - sjećate li se? Znao sam da će se Billy pitati kamo sam se djenuo, ali pomislio sam da se ne bih mogao suočiti s njim u tim okolnostima, u svakom slučaju ne još. Billy je jako sličio majci, jesam li to već rekao? Ipak je čudno što nikad nije natuknuo da sam pobjegao iz kuće, ni sutradan kad smo se sastali niti ikad poslije toga. Katkad se zapitam - ah, ne znam što se zapitam. Obitelji su čudne zajednice, a njihovi ukućani znaju kojekakve čudne stvari, često i ne znajući da znaju. Kad je Billy naposljetku otkrio sve o majci i meni, nisam li pomislio da su njegov gnjev i one gorke suze malčice pretjerani čak i za taj tako izazovan događaj u kojemu smo se svi najednom našli oblaćeni? Što pod tim podrazumijevam? Ništa. Idemo dalje, idemo dalje jer nam je zadatak prikazati jedan nesretan slučaj ili zlodjelo.

Prolazili su dani. Ja sam pola vremena provodio u promatranju njezina odraza u zrcalu vlastitog sjećanja, a drugu polovinu zamišljajući da sam sve to izmislio. Prošao je tjedan, možda i više, prije no što sam je ponovno vidio. Izvan grada, pokraj ušća, bio je teniski klub u koji su bili učlanjeni svi Grayevi i kamo sam s Billyjem ponekad odlazio nabijati loptice s užasnim osjećajem da se ističem svojim jeftinim tenisicama i ispranom majicom. Ah, ti negdašnji teniski klubovi! Srce mi još opsjeda misao na ta čarobna igrališta. Čak su im i nazivi - Melrose, Ashburn, Wilton, The Limes - govorili o svijetu ljupkijem od prljave žabokrečine u kojoj smo mi živjeli. Ovaj, pokraj ušća, zvao se Courtlands, Udvaralište; pretpostavljam da je igra riječi bila nenamjerna. Na tom sam igralištu samo jednom vidio gđu Gray, bila je partnerica mužu u igri s još jednim parom koji mi je ostao u sjećanju kao dvojac bijelo odjevenih utvara što đipaju i saginju se u sablasnom bezglasju izgubljene prošlosti. Gđa Gray je igrala na mreži, opasno izbacivala guzu i skakala uvis udarajući lopticu poput samuraja koji dijagonalnim udarcem siječe neprijatelja. Noge joj nisu bile duge kao u Kayser Bondorove dame, zapravo su bile snažnije od ostalih dijelova tijela, ali lijepo osunčane i skladno oblikovanih gležnjeva. Na sebi nije imala jednu od onih nezanimljivih suknjica, nosila je kratke hlačice i pamučnu bluzu kratkih rukava, mokrih pod pazuhom.
Toga dana, dana kad se dogodio izgred - izgred! – što ga kanim opisati, išao sam kući kadli me ona prestigne autom i zaustavi se. Je li to bio dan kad su igrali u parovima? Ne mogu se sjetiti. Ako jest, gdje joj je bio muž? A ako sam se ja vraćao iz teniskoga kluba, gdje je bio Billy? Je li im obojici put prepriječila božica ljubavi, zadržala ih, skrenula ih s puta, pa su zaključani u toaletu uzalud vikali da ih puste van? Nije važno, nisu bili na igralištu. Bila je večer i sunčeva je svjetlost bila vodenasta nakon cjelodnevnih pljuskova. Cesta, prošarana mirišljavim mrljama vlage, pružala se uz željezničku prugu, a riječno je ušće onkraj pruge bilo nalik na pokretnu masu uskovitlana purpura, dok obzor bijaše obrubljen zapjenjenim ledenobijelim oblacima. Prebacio sam džemper preko ramena pa poput pravog tenisača labavo svezao rukave na prsima, a stezaljku za reket nehajno tutnuo pod ruku. Kad sam čuo da je vozač iza mene usporio, znao sam, nemam pojma kako, da je to ona, pa je i meni srce počelo sporije tući poskakujući u sinkopiranom ritmu. Zastao sam i okrenuo se namršten, hineći iznenađenje. Morala se ispružiti preko suvozačkog sjedala kako bi otvorila prozor. To zapravo nije bio običan auto nego karavan, mutnosive boje i mjestimice ulupljen; bila je ostavila upaljen motor pa je velika ružna grbava grdosija dahtala i tresla se na ovjesu poput starog prehlađenog konja koji otraga iskašljava plavi dim. Gđa Gray se sagne, okrene lice prema otvorenom prozoru i upitno se osmjehne, što me podsjeti na glumice iz crnohumornih komedija, na te prostodušne podrugljivice koje su se nabacivale doskočicama, tiranizirale udvarače i mirne duše trošile puste milijune svojih čangrizavih očeva na sportske automobile i šašave šešire. Jesam li rekao da joj je kosa bila boje lješnjaka i podšišana na način koji ne bih znao opisati te da je s jedne strane imala kovrčicu koju je uvijek gurala iza uha, ali se kovrča uvijek vraćala natrag? - Mislim, mladi gospodine, - reče - da idemo istim putem. -I išli smo, premda se ispostavilo da to nije bio put kući.
Bila je nestrpljiva vozačica, noga bi joj često skliznula s papučice, a znala je podglas opsovati i snažno povući mjenjač pričvršćen na stup upravljača pomičući lijevu ruku kao da je pripojena ručki neke crpke. Je Ii pušila? Da, jest, i često je bacala cigaretu kroz centimetar-dva spušteno prozorsko staklo, ali bi se veći dio pepela svaki put vratio unutra. Prednje sjedalo nije u sredini imalo naslon za ruku i bilo je široko i dobro podstavljeno, mekano poput sofe, a kad bi nagazila na kočnicu ili se okomila na mjenjač, oboje bismo složno poskočili na sjedalu. Sada je dugo šutjela, mrštila se gledajući cestu pred sobom, u mislima je, čini se, bila negdje drugdje. Sjedio sam, ruke su mi počivale u krilu, a prsti vršcima dodirivali jedni druge. O čemu sam razmišljao? Ni o čemu spomena vrijednom; samo sam čekao što će se dogoditi, kao što sam čekao onoga dana u dnevnoj sobi Grayevih prije susreta u zrcalu, ali bio sam još uzbuđeniji, još napetiji. Bila se presvukla, bijelu je tenisku odjeću zamijenila laganom haljinom s uzorkom od svijetlih cvjetića. Povremeno bi do mene dopro dašak mješavine njezinih mirisa, a tračci dima s njezinih usana dolijetali su k meni, sa strane, i ulijetali mi u usta. Nikad nisam bio tako duboko svjestan prisutnosti drugog ljudskog bića, te zasebne jedinke, toga neusporedivog ne-ja; toga tijela što je burkalo zrak, te mekane težine što je pritiskala drugi kraj sjedala; te aktivne svijesti; toga tiktakajućeg srca.
Zaobišli smo grad vozeći se suncem prošaranom sporednom cestom uza suhozid i šumu treperavih breza. Rijetko sam kada zalazio u taj dio gradskog zaleđa; čudno kako je i u skučenom gradiću kao što je naš bilo dijelova u koje nikad nisam rado zalazio. Predvečerje se bližilo kraju, ali je svjetlost još bila jaka, sunce je brzo promicalo među stablima pokraj nas, a stabla su, kao da ih sada vidim, bila prebujno razlistana za travanj, jer opet mi se miješaju godišnja doba. Stigli smo na vrh niskog brežuljka, na kraj šume, odakle je pucao neočekivano panoramski pogled na jarko osvijetljene visoravni sve do mora, a zatim smo se sjurili u sjenovitu dolinu. Odjednom, na blatnjavom zavoju, gđa Gray gunđajući okrene upravljač, karavan krene ulijevo i mi sletjesmo s ceste na obrasli šumski put; ona makne nogu s papučice, karavan počne pijano poskakivati po neravnu tlu, zacvili, zanjiše se i stane.
Ona ugasi motor. Tišinu je remetio ptičji pjev. Ruke su joj još bile na upravljaču kadli se nagne prema naprijed te kroz koso vjetrobransko staklo baci brz pogled na čipkasti splet bijelih i smeđih grana iznad nas. - Bi li me htio poljubiti? - upita i dalje gledajući prema gore.
Taj je upit zvučao manje kao poziv, a više kao obično pitanje iz znatiželje. Pogledao sam u bodljikavu tamu pokraj auta. Čudno, no ništa me od toga nije začudilo. I tada, kako to već biva, oboje smo u isti čas okrenuli glavu; ona se šakom podupre o mekano sjedalo pa mi zatvorenih očiju pruži malčice ustranu okrenuto lice, i ja je poljubih. Bio je to doista sasvim nedužan poljubac. Usne su joj bile suhe i krhke poput bumbarova krila. Časak-dva nakon toga odvojili smo se jedno od drugoga, zavalili se natrag u sjedala, a ja sam se nakašljao. Kako su prodorno odzvanjali ptičji glasovi u pustoj šumi! - Da. - promrmlja gđa Gray kao da bi sebi htjela nešto potvrditi, a zatim dade kontakt, okrene se i baci pogled kroz stražnji prozor pri čemu joj se napnu vratne tetive, pa prebaci ruku preko sjedala, ubaci mjenjač u stražnji hod te nas šumskim puteljkom drmusavo izveze natrag na glavnu cestu.
O djevojkama sam znao malo ili ništa - i zato mi je ono malo što sam znao bilo doista dragocjeno - a još sam manje znao o odraslim ženama. Kad mi je bilo deset ili jedanaest godina, jednog sam ljeta na moru pogledavao kestenjastu ljepoticu mojih godina i divio joj se izdaleka - ali tko se nije, na moru, u mednoj maglici djetinjstva, divio kestenjastim ljepoticama? Jedne sam zime u gradu gledao crvenokosu djevojčicu Hettie Hickey koja je, usprkos nelijepu imenu, bila krhka poput porculanske figurice, nosila slojeve čipkastih podsuknja, otkrivala noge kad se okretala u plesu, pa tri uzastopne nezaboravne subotnje večeri pristala sjediti pokraj mene u zadnjem redu kina Alhambra i dopustila mi da joj položim ruku na gornji dio haljine i da joj dlanom obujmim jednu od začudno hladnih, ali uzbudljivo podatnih, nježnih sisica.
Ti pogledi nošeni strelicama boga ljubavi kao i slika biciklistice koju je u crkvenom dvorištu razgolitio povjetarac -jer sigurno je i to bilo djelo nestašnog boga ljubavi - sačinjavali su zbir moga dotadašnjeg erotskog iskustva, izuzmemo li one samotne aktivnosti koje ne računam. A sada, nakon poljupca u autu, imao sam osjećaj ne toliko da živim koliko da lebdim u stanju ustreptale potencije. Teturajući danju i bacakajući se noću po znojnom i zamrljanom krevetu, pitao sam se usuđujem li se...? I bi li se ona usudila...? Kakve sam sve planove kovao e da bih je opet sreo, da bih ostao s njom nasamo, da bih potvrdio ono čemu sam se jedva mogao nadati, a to je da bi ona, osmjelim li se, mogla... mogla što? Na tom je mjestu sve postajalo nejasno. Često nisam mogao prosuditi što je važnije: želja da mi dopusti uroniti joj u tijelo - jer moje su se pasivne namjere nakon toga poljupca prometnule u aktivne - ili potreba da razumijem što bi te radnje točno podrazumijevale. Tu je vladala pomutnja između kategorija glagola znati. Naime, znao sam manje-više što bi meni bilo potrebno da bih mogao djelovati, a što njoj kako bi se predala tom djelovanju, ali sam, premda neiskusan, bio siguran da bi puka mehanika toga djelovanja bila ponajmanji problem.
A bio sam siguran da će ono što su mi po svoj prilici obećavala dva susreta s gđom Gray, onaj sjedne strane spojenih zrcala i onaj s njihove druge strane, u karavanu pod drvećem, da će to biti potpuno nova razina iskustva. Obuzela me vrtoglavo snažna mješavina iščekivanja i strepnje i divlje odlučnosti da objeručke, a možda i nekim drugim ekstremitetom, bude li pozvan, uzmem sve što mi bude ponuđeno. Krv mi se počela burkati od požude, što me iznenadilo, a mislim i da me pomalo šokiralo. No pritom sam svejednako, usprkos toj žudnji i tim mukama, imao neobičan osjećaj da sam odmaknut od svega, da nisam baš posve prisutan, da sam tu i da nisam tu, kao da se sve i dalje događa u dubinama zrcala dok ja stojim izvan njega i gledam u nj, ravnodušan. Ta i vi poznajete taj osjećaj, nije on jedinstven i samo moj.
Poslije kratkog dodira u breziku uslijedio je još jedan tjedan šutnje. Isprva sam bio razočaran, zatim sam se razbjesnio, a onda se predao mrzovoljnom malodušju. Imao sam dojam da sam prevaren i da gđi Gray gotovo ništa nije značio onaj poljubac baš kao ni ono pokazivanje u zrcalu. Osjećao sam se izopćenim; bio sam sam sa svojim poniženjem. Izbjegavao sam Billyja i u školu odlazio sam. On kao da nije opažao moju hladnoću, moju novu suzdržanost. Potajice sam ga promatrao tražeći kakav znak prema kojemu bih zaključio da možda zna nešto o onome što se dogodilo između njegove majke i mene. U mračnijim sam trenucima uvjeravao sebe da gđa Gray zbija obijesne šale i da mi se izruguje, pa sam umirao od srama što sam se dao tako lako nasamariti. Zgroženo sam zamišljao kako za popodnevnim čajem zabavlja ukućane pričom o onome što se dogodilo među nama: - I tad me poljubio, da, poljubio! - a oni, svi četvero, čak i mrki gospodin Gray, umiru od smijeha i razdragano se gurkaju laktovima. Bio sam toliko jadan daje to čak i moju mamu trgnulo iz kronične letargije, ali me do bijesa dovodilo njezino zapitkivanje, mrmljanje i bezvoljna briga, pa joj nisam odgovarao, nego bih ukočeno izašao iz kuće i zalupio vrata za sobom.
Kad sam naposljetku potkraj toga drugog mučnog tjedna slučajno sreo gđu Gray na ulici, prvi mi je poriv bio pretvarati se da je ne vidim i naduto proći pokraj nje bez riječi i znaka raspoznavanja. Bio je proljetni dan pun zimskog vjetra i cmoljave susnježice, i samo smo mi bili vani, na Fisher Walku, uličici s okrečenim kućicama pod visokim granitnim kolodvorskim zidom. Ona se pognute glave borila s vjetrom, kišobransko platno pucketalo je pod njegovim naletima, i zapravo bi bila prošla pokraj mene, jer me nije mogla vidjeti iznad koljena, da nisam stao ravno pred nju prepriječivši joj put. Kako sam smogao hrabrosti, drskosti, za tako smion čin? Vidio sam da me u prvi mah nije prepoznala, a kad je shvatila tko sam, zbunila se. Zar je moguće da je vec zaboravila ili odlučila praviti se da je zaboravila onu predstavu u zrcalu, onaj poljubac u karavanu? Nije imala šešir pa joj je kosa bila poprskana blistavim kuglicama otopljena leda. - Gle, - reče uz kolebljiv osmijeh - smrz’o si se.
Bit će da sam drhturio, ne toliko od hladnoće koliko od turobna uzbuđenja što sam je tako slučajno sreo. Na sebi je imala kaljače i prozirnu, do grla zakopčanu kabanicu boje dima. Nitko više ne nosi takve kabanice, a ni kaljače; pitam se zašto. Lice joj je bilo prošarano mrljama studeni, brada crvena i sjajna, a oči su joj suzile. Stajali smo tako, šibani vjetrom, bespomoćni, svako na svoj način. Iz tvornice slanine uz rijeku dopirao je odvratan smrad. Mokri kamen pokraj nas blistao je i širio miris vlažne žbuke. Mislim da bi se bila izmaknula i nastavila svojim putem da nije ulovila moj pogled pun želje i očajničkog preklinjanja. Dugo me promatrala mozgajući, odmjeravajući mogućnosti, u to sam siguran, procjenjujući rizik, i naposljetku se odlučila.
- Dođi. - reče, okrene se, i mi krenusmo smjerom iz kojeg je bila došla.
Bilo je to u tjednu uskršnjih blagdana pa je toga popodneva g. Gray bio odveo Billyja i njegovu sestru u cirkus. Zamislio sam ih kako sjede zgrčeni na drvenoj klupi, hladno im je, s tla im se među koljenima širi miris izgažene trave, oko njih gromoglasno lamata šatorsko krilo, a glazba trešti li trešti, i osjetio sam se nadmoćan i odrasliji ne samo od Billyja i njegove sestre, nego i od njihova oca. Bio sam u njihovoj kući, u njihovoj kuhinji, sjedio sam za velikim pravokutnim drvenim stolom i pio čaj s mlijekom što mi ga je skuhala gđy Gray, i istina je da sam bio budan, na oprezu, ali zaštićen, ta bilo mije toplo iako sam drhtao poput lovačkog psa očekujući što će se dogoditi. Zar mi je u tom trenutku bilo do akrobata, do gomile tužnih klaunova pa i do jahačice bez sedla, u kostimu ukrašenom šljokicama? Sa svog mjesta za stolom bio bih s veseljem primio vijest daje vjetar srušio veliki šatorski krov i podušio sve živo, izvođače i publiku. Željezna peć na drva iskrila se i siktala pod čađavim prozorom, a cijev visokog crnog dimnjaka podrhtavala je od vrućine. Motor velikog hladnjaka iza mojih leđa isključivao se poskakujući i grokćući, njegovo se nemilo zujanje smjenjivalo s gluhom tišinom. Uto se, trljajući ruke, vrati gđa Gray, koja je bila pošla svući kabanicu i kaljače. Dotad puno mrlja od hladnoće, lice joj se sada žarilo, ali joj je kosa još bila tamna i mokra i stršala kao u ježa. - Nisi mi rekao da imam kapljicu kiše navrh nosa. - dobaci.
Doimala se pomalo zdvojno, a u isti mah činilo se da je situacija na neki tužan način zabavlja. Sve je to, dakako, za nju kao i za mene bilo neistraženo tlo. Da sam bio odrastao muškarac a ne mladac, možda bi bila znala što joj je činiti, kako me zadirkivati, kako se vragolasto smješkati izigravajući nevoljkost koja nagovješćuje upravo suprotno - igrati sve one uobičajene igrice - ali što je mogla sa mnom, šćućurenim poput žapca za kuhinjskim stolom, mokrih nogavica iz kojih se lagano pušilo, odlučno oborenih očiju, laktova uprtih o drvo, sa šalicom koju sam čvrsto stezao u rukama, nijemima od sramežljivosti i prikrivene žudnje?
Bilo kako bilo, vodila je igru lako i žustro, što ja, neiskusan, tada nisam znao cijeniti. U pretrpanom sobičku pokraj kuhinje nalazio se stroj za pranje rublja s otvorom na vrhu za ubacivanje rublja i s velikom metalnom lamelom u sredini; k tome i kameni slivnik i rasklopljena daska za glačanje, tankonoga poput bogomoljke te rasklopni poljski krevet u metalnom okviru koji bi se bio dao pretvoriti u ležaj da nije bio onako nizak. No kad promislim, pitam se je li to zapravo bio krevet? Možda je bio madrac od konjske dlake, bačen na pod, jer mislim da se sjećam da je bio na pruge, presvučen grubim inletom koji mi je bockao gola koljena. Ili ga možda miješam s onim drugim madracem na podu Cotterove kuće? Bilo kako bilo, na to smo mjesto legli zajedno, prvo na bok i licem u lice, još odjeveni, a ona se cijelom dužinom privinula uza me i poljubila me u usta, čvrsto i nekako srdito, ili se meni tako učinilo. Kad sam bacio brz pogled ustranu, mimo njezine sljepoočnice pa prema stropu visoko nad nama, obuzeo me paničan osjećaj da ležim među potonulim stvarima na dnu duboka zdenca.
Iznad kreveta i na pola visine zida bio je prozor, jedan jedini, s mutnim staklom, a kišna svjetlost što je sipila kroza nj bijaše mekana i siva i mirna, pa sam imao dojam da sve to, zajedno s mirisom rublja i sapuna ili kreme što ju je bila nanijela na lice, dopire do mene iz daleke prošlosti moga ranog djetinjstva. A i osjećao sam se poput golemog novorođenčeta koje kmeči i plazi po toj poput matrone toploj ženi. Jer, napredovali smo, o, da, uvelike smo napredovali. Rekao bih da gđi Gray nije bilo na umu ništa drugo nego da odležimo tu neko vrijeme, čedno, u odjeći, da se dodirujemo usnama, zubima i bokovima, no ako joj je to bilo na umu, onda nije računala na petnaestogodišnjeg mladca i njegovu divlju usmjerenost jednom jedinom cilju. Kad sam se izmigoljio iz hlača i gaća, zrak mi je na goloj koži bio tako hladan i svilenkast da mi se učinilo da mi se cijelo tijelo rasteglo u glupav osmijeh. Jesam li još imao čarape na nogama? Položivši mi ruku na prsa ne bi li smirila moje nestrpljenje, gđa Gray ustane i svuče haljinu, zadigne podsuknju i izmigolji se iz donjeg rublja, a zatim, još u podsuknji, ponovno legne i dopusti mi da je ponovno obuhvatim svojim krakovima. Tad mi u uho stade ponavljati ne, ne ne, ne, neee, ali je to meni zvučalo više kao tihi smijeh nego kao molba da prestanem s onim što sam činio.
A pokazalo se da je ono što sam činio bilo vrlo lako, kao da učim plivati bez napora. I zastrašujuće, naravno, jer plivao sam nad neistraženim dubinama, no daleko je snažniji od straha bio osjećaj da sam došao, konačno, a ipak tako brzo, do pobjedonosnog vrhunca. Čim sam svršio - da, sve se nažalost odvilo u hipu - i otkotrljao se od nje, pa skvrčivši nogu legao na leđa balansirajući na samom rubu uskog madraca, i dok je ona ležala stiješnjena uza zid, počeo sam se nadimati od ponosa, iako sam jedva hvatao dah. Dolazilo mi je da istrčim van i da to nekome ispričam - ali kome? Sigurno ne svome najboljem prijatelju. Morao sam se zadovoljiti time da čvrsto prigrlim svoju tajnu, daje ni s kim ne dijelim. Iako mlad, bio sam dovoljno star da znam kako će u toj šutnji ležati svojevrsna moć, moja moć nad samim sobom kao i nad gđom Gray.
Ako sam ja bio u strahu, ako sam mahnito plivao u njemu, što je tek ona morala osjećati? Što bi bilo da se u cirkusu zaista dogodila katastrofa i da su morali prekinuti predstavu i da je dotrčala Kitty s pričom kako je mladiću na trapezu popustila ruka pa se strmoglavio leteći kroz prašnjavu tamu i slomio vrat uronjen u oblak piljevine posred cirkuske arene, što bi bilo da je dotrčala i zatekla mamicu kako izvodi golišave i neobične akrobacije sa smiješnim bratovim prijateljem? Sada se čudom čudim nad rizicima u koje se upuštala gđa Gray. Što li je mislila, kako se usudila? Premda sam se ponosio svojim dostignućem, nije mi se činilo da se dragovoljno i više nego dragovoljno izložila tolikoj pogibelji samo radi mene. Moram reći kako nisam umišljao da sam toliko cijenjen, toliko voljen. Nije to bilo zbog plahosti ili zbog nedostatka vjere u vlastitu važnost, ne, upravo obrnuto: zaokupljen onim što sam osjećao prema sebi, nisam imao mjerilo pomoću kojega bih odredio što ona možda osjeća prema meni. Tako je bilo na početku i tako se nastavilo, do kraja. Tako je to kad drugoga otkrivamo kroz sebe.
Dobivši od nje ono za čim sam tako bolno žudio, suočio sam se sa škakljivim zadatkom da je se otarasim. Neću reći da joj nisam bio zahvalan ili da nisam osjećao dragost prema njoj. Naprotiv, lebdio sam u omami nježnosti i nevjerojatne zahvalnosti. Odrasla žena majčinih mi godina, ali po svemu drugome nimalo nalik na nju, udana žena s dvoje djece, mama moga najboljeg prijatelja, svukla je haljinu i otkopčala pojas za čarape i iskoračila iz gaćica - bijelih, pozamašnih, običnih - te s jednom čarapom još na sebi a s drugom što joj je spuznula do koljena legla poda me raskriljenih ruku i dopustila da se prospem u nju, a sad se, evo, okrenula na bok uz drhtav uzdah zadovoljenja pa mi se prsima privinula uz leđa, podsuknja joj se ovila oko struka, a dlačice na preponama oštre su joj i tople na mojoj stražnjici, vršcima prstiju miluje mi lijevu sljepoočnicu i tiho mi u uho pjevuši nešto poput nježno pohotne uspavanke. Kako da se ne osjećam najpovlaštenijim sinom i obilato blagoslovljenim momčićem ovoga grada, ovoga naroda - ovoga svijeta?
Još sam imao okus nje u ustima. Dlanovi su mi još bridjeli od mrzle hrapavosti njezinih bokova i vanjske strane njenih nadlaktica. Još sam čuo njeno promuklo dahtanje i ćutio kako mi takorekuć pada i klizi iz zagrljaja iako se silovito privija uza me. Da, ona nije bila ja, bila je netko posve drugi, pa sam, iako mlad kakav bijah i novajlija u svemu tome, odmah shvatio s kakvim sam se osjetljivim zadatkom suočio: gurnuti je natrag u svijet, u more drugih koji nisu ja. I doista, već sam se bio otisnuo od nje, već sam tužio i žudio za njom, premda i dalje u njezinu zagrljaju, s njenim toplim dahom na šiji. Jednom sam vidio dva psa zadnjicama priljubljena jedan uz drugoga nakon parenja, svaki je gledao na svoju stranu, mužjak se potišteno i s izrazom dosade ogledavao oko sebe dok ženka bijaše pokunjeno objesila glavu i, oprosti mi Bože, no nisam mogao odagnati misao na to dok sam poput opruge balansirao na rubu niskog ležaja žudeći da budem negdje drugdje i sjećajući se tih raskošnih, zapanjujućih, nestvarnih petnaest minuta radosnog truda u naručju prave pravcate odrasle žene. Tako mlad, Alexe, tako mlad, a već tako surov!
Naposljetku smo tapkajući ustali pa navukli odjeću, posramljeni poput Adama i Eve u vrtu nakon što jabuka bijaše pojedena. Ili, ne, ja sam bio onaj koji se sramio. Premda sam mislio da sam joj zacijelo ozlijedio utrobu svim onim zarivanjem i dubljenjem, bila je sasvim sabrana, čak se činilo da je zabavljena nečim drugim, možda razmišljanjem o tome što će pripremiti uz čaj kad se njezini vrate iz cirkusa, ili se, potaknuta onim što nas je okruživalo, pitala neće li moja mama na dan kad bude prala robu opaziti izdajničke mrlje na mome donjem rublju. Prvo ljubi, kaže cinik, a tek zatim razmišljaj.
No i ja sam bio zabavljen drugim mislima, pitao sam se, primjerice, zašto u sobici za pranje rublja mora postojati poljski krevet ili goli madrac, ako je to doista bio madrac, ali sam se bojao postaviti tako osjetljivo pitanje - nikad nisam dokučio odgovor na nj - a možda sam posumnjao da nisam prvi koji je tu legao uz nju, no ako i jesam, sumnja mi je bila neutemeljena, u to sam siguran, jer je ona bila sve prije nego promiskuitetna, usprkos svemu što se bijaše netom dogodilo i svemu što se još imalo dogoditi među nama. Usto sam bio neugodno ljepljiv oko prepona, a i gladan, jer koji mladac ne bi bio gladan poslije onakvih napora? Neko je vrijeme bilo prestalo kišiti, ali sada je ponovni pljusak zabubnjao po prozoru iznad kreveta, a ja sam gledao kako sablasne, vjetrom tjerane kapi drhture i klize niz sivkasto zamagljeno staklo. Pomislio sam, s tugom, rekao bih, na promočene grane trešanja što vani blistaju, crne, i na zablaćene cvjetove što padaju na tlo. Je li ovo zaljubljenost, zapitao sam se, ova nenadana tugaljiva provala kiše u srcu?
Gđa Gray je zakopčavala pojas za čarape. Bila je visoko zadigla rub suknje, a ja sam zamislio sebe kako klečim pred njom i zaranjam lice među gole i bijele vrhove njezinih bedara, malko nabuhle i zaobljene iznad ruba tijesno priljubljenih čarapa. Vidjevši da je gledam, blago se nasmiješi.
- Baš si drag dečko. - reče pa se uspravi i stane se tapšati od ramena do koljena poravnavajući haljinu - kretnja koju sam, malodušno pomislih, često viđao u svoje mame. Zatim ispruži ruku i dotakne mi lice, pa mi skupljenim dlanom prijeđe preko obraza smiješeći se zabrinuto, gotovo smrknuto. - Što ću ja s tobom? - promrmlja i nasmije se bespomoćno, kao da je sretna i da se svemu čudi. - Pa ti se još ni ne briješ!
Smatrao sam je prilično starom - ta bila je vršnjakinja moje mame. Nisam bio siguran kako bih se stoga morao osjećati. Zar bi mi moralo laskati što tako zrela žena, čestita supruga i majka, misli kako sam ja, iako musav, golobrad i ne baš mirisan, tako neodoljivo poželjan da joj to nimalo ne smeta, pa me vodi u krevet dok njezin muž i djeca, koji ne znaju što se zbiva, pucaju od smijeha uživajući u lakrdijama cirkuskoga klauna zvanog Coco ili pak sa strepnjom i divljenjem gledaju kako mala Roxanna i njezina neobrijana braća balansiraju na žici? A možda sam ja za nju bio puka razbibriga, trenutačna igračka kojom se, usred dosade jednog posve običnog popodneva, poigrala dokona kućanica, da bi me zatim bez pardona odbacila i vratila se u prvotno stanje zaboravljajući i mene i ona preobražena bića kakvi smo, čini se, oboje bili dok mi je poskakivala u naručju i vrištala od zanosa?
Usput, nije da ne zapažam kako se tema cirkusa i njegova jeftinog sjaja i blještavila uporno upliće u ove dogodovštine. Valjda je to prikladna pozadina gorljivoj predstavi koju gđa Gray i ja bijasmo netom uprizorili, iako su nam jedini gledatelji bili stroj za pranje rublja, daska za glačanje i kutija praška za pranje, osim ako, naravno, među publikom nje bila i sama božica, nevidljiva kao i sve njezine zvjezdane vile.
Iz kuće sam izašao oprezno, pijaniji nego što sam onomad bio od viskija Billyjeva tate, koljena klecavih kao u starca, a lice mi se i dalje žarilo. Travanjski dan u koji sam zakoračio bio je, dakako, stubokom izmijenjen - dan pun mlazova i drhtaja i bljeskave svjetlosti za razliku od tromosti što me obuzela onako zadovoljenog, pa mi se, dok sam koračao, činilo ne toliko da hodam koliko da se valjam po tlu poput velikog omlohavjelog balona. Došavši kući, izbjegavao sam majku jer sam bio siguran da će na mom zažarenom licu biti jasno uočljive sivkastoplave mrlje netom ugasle, premda tek privremeno zadovoljene požude, pa sam otišao ravno u svoju sobu i bacio se, doslovno se bacio na krevet, te ležao na leđima nadlakticom zaklanjajući sklopljene oči i na unutarnjem si platnu ponovno prikazivao, kadar po kadar, manijakalno polaganim tempom, sve što se prije nepuna sata dogodilo na onom drugom Iežaju, dok je u mene užasnuto i zapanjeno zijala cijela hrpa nedužnih kućanskih sprava. Dolje u mokrome vrtu jedan je kos stao isplahnjivati grlo vodopadima pjesme, a meni su, dok sam ga slušao, navirale vruće suze na oči. O, gospođo Gray! tiho sam uzviknuo, O, mila moja! i čvrsto se obgrlio, shrvan slatkom tugom, dok sam svejednako s mukom podnosio žiganje bridećeg prepucija.
Nisam ni pomišljao da ćemo ona i ja ikad više raditi ono što smo radili toga dana. Bilo je teško opravdati ono što se dogodilo jedanput, a nezamislivo da bi se to moglo ponoviti. Zato je bilo itekako važno dozvati u pamet svaku pojedinost, ovjeriti, katalogizirati i pohraniti je u olovom zaštićen ormarić sjećanja. No pritom sam se osjećao frustrirano. Shvatio sam da je jednako teško nanovo doživjeti užitak kao što bi bilo nanovo doživjeti bol. Ta je nemogućnost nedvojbeno bila dio cijene za obranu od reaktiviranih moći mašte, jer da mi je bilo dano iznova osjećati, i to istom snagom, svaki put kad sam pomislio na ono što se zbilo, na sve što sam ćutio dok sam skakutao gore-dolje po gđi Gray, mislim da bih bio skončao. Ujedno, nisam mogao u pamet dozvati iole jasnu i suvislu sliku gđe Gray. Sjećao sam je se, naravno da jesam, ali to se sjećanje sastojalo od niza različitih i raspršenih dijelova, kao najednom od onih starih prikaza raspeća na kojemu je oruđe za mučenje - čavli, čekić, koplje i spužva - naslikano s ljubavlju i stavljeno u prvi plan, dok Isus, gurnut ustranu, umire na križu u nerazgovijetnoj anonimnosti. Dragi Bože, oprosti mi što u isti koš trpam bestidnosti i svetogrđe. Vidio sam joj oči boje mokrog pepela koje su me nepodnošljivo podsjećale na Billyjeve, mokre ispod poluzatvorenih vjeđa drhtavih poput krila noćne leptiriće; vidio sam joj vlažni korijen s čela odgurnute kose u kojoj se već nazirala pokoja sijeda vlas; osjećao sam nabreklu površinu punašne i glatke dojke što mi se bibala na dlanu; čuo sam ushićene uzvike i osjećao njezin pomalo jajast dah. Ali cijelu ženu, cijelu nju, e, to nisam mogao ponovno imati u sjećanju. U toj sam slici i ja, čak i ja, bio izvan domašaja vlastitog sjećanja, vidio sam samo dvije čvrsto obavijene ruke i dvije grčevite noge i stražnjicu što se mahnito diže i spušta. Za mene je sve to bila zagonetka, i mučila me, jer tada još nisam znao za jaz što zjapi između činjenja i sjećanja na učinjeno, i trebat će mi mnogo vježbe i prilagodbe prije no što je budem mogao posve utisnuti u svijest i sastaviti je u cjelinu, u ukupnost, i sebe zajedno s njom. Ali što znači kad kažem ukupnost, cjelina? Što sam dozvao u pamet ako ne vlastitu, izmišljenu sliku nje? To je bila još veća zagonetka, još veća muka, ta enigma odvajanja.
Toga se dana nisam želio suočiti s majkom, ne samo zato što sam mislio da mi je krivnja jasno upisana u cijelo tijelo. Zapravo nijednu ženu, pa ni mamu, više nikad nisam gledao istim očima. Ondje gdje su nekoć postojale djevojke i majke, sada je stajalo nešto što nije bilo nijedno ni drugo, a ja nisam znao kako to shvatiti.

Dok sam toga dana izlazio iz kuće, na pragu me zaustavi gđa Gray i zapita me jesam li se ispovjedio. I ona je, kao i ja, bila pobožna na neki maglovit, nejasan način, pa se željela osvjedočiti da sam u dobrim odnosima s Gospodom, a navlastito s Njegovom svetom Majkom, koju je osobito poštovala. Bilo joj je veoma stalo da se smjesta pođem ispovjediti. Očito je o tome razmišljala - zar dok smo se još hrvali na onom improviziranom ležaju u praonici? - pa sada reče da nipošto ne smijem kasniti s priznanjem netom počinjena grijeha, ali ne moram otkriti s kim sam ga počinio. I ona će, naravno, priznati, ali me neće odati. Dok je to govorila, žustro mi je popravljala ovratnik i prstima mi, što je bolje mogla, češljala neukrotivu kosu - baš kao da sam Billy, a ona me ispraća dok krećem u školu! Tada mi položi ruke na ramena, zadrži me u tom položaju na udaljenosti dužine ruke pa me pozorno kritičkim okom odmjeri od glave do pete. Osmjehne se i poljubi me u čelo. - Bit ćeš lijep frajer, - reče - jel’ ti to znaš? - Taj kompliment, premda izrečen blago ironičnim tonom, iz nekog mi razloga smjesta ponovno uzburka krv, i da sam bio iskusniji, da me manje zabrinjavao neminovni povratak ostatka obitelji, bio bih je odgurao niza stube, u praonicu, strgnuo odjeću s nje i sa sebe, polegao je na onu slamaricu ili madrac i počeo ispočetka. Ona moj nenadano mrgodan pogled protumači kao izraz jetke nevjerice, pa reče da je iskreno mislila, da sam zgodan i da bi mi to moralo biti drago. Ne znajući što bih na to kazao, okrenuo sam se od nje uzburkanih čuvstava i uzrujano oteturao na kišu.
I doista sam se pošao ispovjediti. Svećenik kojega sam odabrao nakon mnogo mučna oklijevanja u sumornoj svjetlosti crkve te subotnje večeri bio je onaj kojemu sam i prije odlazio, i to mnogo puta - krupan astmatičar spuštenih ramena i turobna izgleda koji se nekim sretnim slučajem, iako za njega možda ne tako sretnim, preživao Priest, Svećenik, dakle velečasni Priest. Strepio sam da će na temelju prethodnih ispovijedi znati tko sam, ali je teret što sam ga nosio bio toliki da sam osjećao potrebu za uhom na koje sam naviknuo i koje je bilo naviknuto na mene. Svaki put kad bi on odgurnuo malu vratnicu iza rešetke - još joj čujem iznenadni klik od kojega bih se neizostavno trgnuo - velečasni bi progovorio uz dubok uzdah bolne ustrpljive nevoljkosti. To mi se činilo ohrabrujućim, znakom da mu je mrsko slušati o mojim grijesima koliko i meni ispovijedati ih. Otpjevuckao sam propisani popis sitnih prijestupa - laži, prostačenja, neposluha - prije nego što sam se, glasom sniženim na perolak šapat, usudio prijeći na onaj glavni, smrtni. Ispovjedaonica je vonjala po vosku i ustajalom laštilu i nečistom seržu. Velečasni Priest šutke sasluša moj neodlučni uvod, a pritom ponovno uzdahne, ovaj put veoma žalobno.
- Nečiste radnje. - reče. - Razumijem. Sa sobom ili s drugim, dijete moje?
- S drugim, velečasni.
- S djevojčicom, zar, ili s dječakom?
Tu sam zastao. Nečiste radnje s dječakom - kakve bi to radnje bile? Stanka mi ipak pruži priliku za lukavo zaobilazan odgovor. - Ne s dječakom, ne, velečasni. - rekoh.
On se na to vidno trgne. - S vlastitom sestrom?
Zar sa sestrom, sve da sam je i imao? Ovratnik na košulji počne me gušiti. - Ne, velečasni, ne sa sestrom.
- Aha, onda s nekim drugim. Jesi li doticao golu kožu, dijete?
- Jesam, velečasni.
- Na nozi?
- Da, velečasni.
- Visoko gore na nozi?
- Jako visoko, velečasni.
- Ahh. - Dok se primicao rešetki začu se silno, kradomično komešanje - pomislio sam na konja u kolima za transport. Usprkos drvenoj pregradi ispovjedaonice među nama, učinilo mi se da sad zamalo ležimo sklupčani jedan drugome u naručju i vodimo šaputav, znojan razgovor. - Nastavi, dijete moje. - promrmlja.
Nastavio sam. Tko zna kakvom sam ga iskrivljenom inačicom događaja pokušavao obmanuti, no on nakon mnogo nježnog odstranjivanja smokvinih listova naposljetku prodre do činjenice da je osoba s kojom sam počinio nečiste radnje udana žena.
- Jesi li se umetao u nju? - upita.
- Jesam, velečasni. - odvratio sam i čuo kako gutam slinu.
To je umetanje, ako ćemo pravo, obavila ona, jer sam ja bio silno uzbuđen i nespretan, ali prosudio sam da mogu zanemariti tu neistinu.
Uslijedila je dugotrajna zasopljena šutnja. Na kraju se velečasni Priest nakašlje i priđe još bliže. - Sinko moj, - reče toplim glasom, ispunjajući polumračni kvadrat rešetke velikom glavom u poluprofilu - to je težak grijeh, veoma težak grijeh.
Izrekao je još mnogo toga, govorio o svetosti bračne postelje i o tome kako su nam tijela sljepoočnice Duha Svetoga, i kako svaki počinjeni grijeh zabija sve nove i nove čavle u ruke našeg Spasitelja, i koplje u Njegove slabine, ali ja ga gotovo i nisam slušao jer sam bio temeljito pomazan svježim melemom odrješenja. Nakon što sam obećao da nikad više neću griješiti i nakon što me svećenik blagoslovio, prišao sam glavnom oltaru i kleknuo preda nj te pognute glave i sklopljenih ruku izrekao riječi pokore plamteći od pobožnosti i slatkog olakšanja - eh, što znači biti mlad i netom razdjevičen! - kadli mi se, o, užasa, odnekud prišulja grimiznocrveni vražićak, čučne mi na lijevo rame i stane mi u uho šaptati zamaman i anatomski precizan prikaz svega što smo gđa Gray i ja toga dana radili na onom niskom ležaju. Kako me je kivno promatralo crveno oko kandila s vječnim plamenom, kako su se sablažnjeno i bolno doimala lica gipsanih svetaca iz svih niša oko mene! Kao da mi govore kako bih morao znati da ću, umrem li u tom trenutku, otići ravno u pakao ne samo zato što sam počinio tako grozna djela nego i zato što se na ovom posvećenom mjestu prepuštam tako ogavnim sjećanjima, ali je vražićkov glas bio toliko zavodljiv a riječi što ih je izgovarao toliko slatke - njegov je iskaz bio podrobniji i izazovniji od svih mojih dotadašnjih uprizorenja - da mu se nisam mogao oduprijeti, pa sam na kraju morao prekinuti molitve, odjuriti iz crkve i kukavički se sakriti u nadolazeći sumrak.
Kad sam se sljedećeg ponedjeljka vratio iz škole, majka me, sva uzrujana, presretne u predsoblju. Jedan pogled na njezino strogo lice i gnjevno uzdrhtalu donju usnu reče mi da mi se loše piše. U kuću je bio svratio velečasni Priest, glavom! Usred tjedna, usred popodneva, dok je sređivala račune, banuo je nenajavljen, osvanuo pred ulaznim vratima, pogrbljen, sa šeširom u ruci, i što joj je preostalo nego uvesti ga u stražnju gostinjsku sobu u koju ni podstanari nisu smjeli nogom kročiti, i skuhati mu čaj. Znao sam, dakako, da je došao porazgovoriti o meni, a u vezi s onim što sam mu ispričao. To me zgrozilo koliko i prestrašilo - ta što se dogodilo sa slavnom ispovjednom tajnom? Na oči su mi frcnule suze ogorčenja zbog nanesene uvrede. - Što, - upitala je majka - što si to zabrljao? - Odmahnuo sam glavom i pokazao joj nevine dlanove, ali sam u mašti ugledao gđu Gray, bosonogu, krvavih stopala i ostrižene kose: gomila gnjevnih majki vuče je gradskim ulicama, osvetnički vitlaju toljagama, kriješte obasipajući je kojekakvim pogrdama.
Mama me utjera u kuhinju, prostoriju u kojoj smo rješavali sve kućne probleme i gdje mi začas posta jasno da nju nije briga za ono što sam učinio nego da se samo ljuti što sam bio uzrokom svećenikova upada koji je narušio popodnevni mir, vrijeme dok u kući nije bilo podstanara, a ona sređivala kućanske račune. Moja mama nije imala vremena za popove, a valjda ni previše vremena za Boga kojega su predstavljali. Ako išta, bila je poganka a da toga nije bila svjesna, i sva je njezina pobožnost bila usmjerena prema manje važnim likovima panteona, prema svetom Antunu, na primjer, onome koji vraća izgubljene stvari, prema dobrostivom svetom Franji, a ponajviše prema svetoj Katarini sienskoj, djevici, diplomatkinji i ushićenoj stigmatiziranoj svetici čije su rane, neobjašnjivo, bile nevidljive smrtnom oku. - Nisam ga se mogla otarasiti, - ogorčeno je govorila - sjedio je tu za stolom, srkao čaj i govorio o Kršćanskoj braći. - U prvi mah se smela, nije shvaćala na što cilja. Raspredao je o sjajnim mogućnostima što ih nude sjemeništa Kršćanske braće, o travnatim igralištima i olimpijskim bazenima, o obilnim i hranjivim obrocima koji će mladome čovjeku priskrbiti snažne kosti i nabrekle mišiće, da ne spominjem, dakako, neusporedivo bogatstvo znanja što će ga utuviti u glavu bistrom i prijemljivom mladiću kakav je zasigurno njezin sin. Naposljetku je shvatila i razjarila se.
- Služenje Kršćanskoj braći! - gorko i prezirno reče. - Samo služba, a ne svećenički poziv!
To me spasilo, moj je grijeh ostao neotkriven, i nikad se više nisam pošao ispovjediti velečasnom Priestu niti ikome drugome jer je taj dan označio početak moga otpadništva.

Materijal, kako ga je nazvala Marcy Meriwether - što je mome uhu iz nekog razloga zvučalo kao da je riječ o posmrtnim ostacima - stigao je danas posebnom dostavom iz dalekog sunčanog dijela Amerike. Kakva li se graja digla oko dospijeća te pošiljke! Ne bi bilo neumjesno ni da ju je pratio topot kopita i fanfare poštanske trublje. Dostavljač, koji se držao poput ratnog zločinca s Balkana, obrijane glave, sav u sjajno crnom, obuven u nešto nalik na komandoske čizme s vezicama do pola listova, nije smatrao dovoljnim pozvoniti, nego je odmah počeo mlatiti šakom po vratima. Nije htio Lydiji predati veliku podstavljenu omotnicu, uporno je ponavljao da je smije preuzeti samo onaj na koga je naslovljena. Čak i kad sam se na Lydijino ogorčeno dozivanje odvažio sići iz svoga tavanskoga gnijezda, zahtijevao je da mu predočim fotografsku identifikaciju samoga sebe. To mi se činilo u najmanju ruku nepotrebnim, ali on se nije dao smesti - očito ima ludo iskrivljenu sliku o sebi i svojim ovlastima - i na kraju sam mu donio putovnicu u koju je buljio punih pola minute glasno dišući kroz nos, a drugih mi je pola minute sumnjičavim okom pozorno motrio lice. Toliko me zastrašio svojim neopravdano divljačkim ponašanjem da mi je ruka drhtala dok sam upisivao ime u formular na njegovoj podlozi za pisanje s kvačicom za papir. Sva je prilika da ću se - kanim li postati filmskim glumcem - morati naviknuti na takve stvari, hoću reći na posebnu dostavu i susrete s grubijanima.
Pokušavao sam otvoriti omotnicu trgajući je noktima, ali bila je podstavljena neprobojnom plastikom, pa sam je morao odnijeti u kuhinju i staviti je na stol i parati je nožem za kruh, dok me Lydia promatrala smješkajući se. Kad sam je konačno otvorio, iz nje je izletio snop papira i rasuo se po stolu. Bilo je tu izrezaka iz novina i separata iz književnih časopisa te opširnih recenzija tiskanih sitnim slogom iz pera meni gotovo nepoznatih ljudi upečatljivih i često neobičnih prezimena - Deleuze, Baudrillard, Ingeray i, meni iz nekog razloga najmilije: Paul de Man - a svi su razmatrali i uglavnom žestoko napadali djelo i mišljenja Axela Vandera.
Znači da je taj Vander bio čovjek iz knjiških krugova, kritičar i profesor i - očigledno - razdragani raspirivač kojekakvih prijepora. Pomislio sam da to nije baš najsretnija tema za dugometražni film. Proveo sam jutro mučno se probijajući kroz ono što su njegovi protivnici i klevetnici pisali o njemu - čini se da je imao vrlo malo prijatelja - ali nisam uspio bogzna kako napredovati. Vander se bavi nekom vrstom tajanstvenog, kodiranog umijeća - često rabi riječ dekonstrukcija - o kojemu bi moja kći Cass znala sve. U omotnici je uz pojedinačne listove papira umjesto scenarija za film bila i debela knjiga naslovljena Izmišljanje prošlosti - otud im, dakle, naziv za film - koju nakladnik s hvalevrijednom drskošću proglašava neautoriziranom biografijom Axela Vandera. Odložio sam je, proučavat čuje kasnije.
Morat ću duboko udahnuti prije nego što zaronim u to zamućeno vrelo činjenica i, dakako, izmišljotina, jer sve biografije nužno, premda nenamjerno, lažu. Imam dojam daje taj Vanger ljigavac, a ime mu, usput rečeno, uvelike nalikuje na anagram, barem meni. Usto mi je i nekako poznato, pitam se nije li mi Cass možda doista govorila o njemu.
Navečer je Marcy Meriwether opet nazvala - telefon joj je od silne uporabe valjda urastao u ruku poput Orfejeve lire - ne bi li se osvjedočila da je materijal stigao. Kaže da mi šalje i nekoga tko će me posjetiti, jednog od svojih agenata za otkrivanje darovitih glumaca, tako gaje opisala. Ime mu je Billy Striker. Neobično ime, ali ime koje barem narušava zamorno aliteracijski niz imena poput Marcy Meriwether i Toby Taggart i Dawn Devonport - da, Dawn Devonport: jesam li rekao da će mi ona biti partnerica u filmu Izmišljanje prošlosti? Zadivljeni ste. Priznajem da strepim od pomisli na suradnju s tako sjajnom zvijezdom. Vjerojatno ću se osušiti i smežurati na blještavoj svjetlosti njezine slave.
Kako bih odvratio misli od tako uznemirujući uzbudljivih stvari, črčkam po margini ovog rukopisa, računam. Prvi sastanak s gđom Gray, pod okriljem daske za glačanje, dogodio se tjedan dana prije njezina rođendana, koji je padao, a i dalje pada ako je još živa, na posljednji dan travnja. To znači da je naša... ma kako je zvali - veza? zaluđenost? nesmotrena igrica? - izdržala nepunih pet mjeseci, ili točnije, sto pedeset i četiri dana i noći. Ali, ne, bilo je samo sto pedeset i tri noći jer je ona posljednjeg dana navečer zauvijek otišla od mene. To ne znači da smo zajedno proveli i jednu jedinu noć, pa ni dio jedne, jer gdje bismo je i kako mogli provesti zajedno? Istina je da sam sanjario o tome kako će svi Grayevi nekamo otići pa tamo i prespavati, a da će se gđa
Gray došuljati natrag i pustiti me u kuću, odvesti me gore u spavaću sobu i držati me strasno uposlenim sve dok se kroz rebrenice ne ušulja ružoprsta zora i natjera nas da ustanemo. Bila je to tlapnja kojom sam kratio mnoge isprazne sate daleko od svoje dragane. Tlapnja, naravno, jer je tu - osim krasnih neprilika što bi ih gđa Gray imala da se htjela otarasiti obitelji - bilo i pitanje o tome što bi rekla moja mama kad bi ustanovila da nisam spavao u svome krevetu, da ne spominjem g. Graya te što bi on bio učinio da je posumnjao, dojurio kući i zatekao ženu i njezina maloljetnog dragana pri energičnom kaljanju bračne postelje. Ili što bi bilo da su se vratili svi zajedno, g. Gray i Billy i Billyjeva sestra, i zatekli nas na djelu? Zamišljao sam ih kako stoje pokraj odškrinutih vrata spavaće sobe, u tom blještavom klinu svjetlosti što dopire s odmorišta, g. Gray u sredini s Billyjem s jedne i ICitty s druge strane, čvrsto se drže za ruke, razjapljenih usta zaprepašteno pilje u grešne ljubavnike koji se, zatečeni u tom sramnom činu, na brzinu ispetljavaju iz posljednjeg bludnog zagrljaja.
Isprva je stražnje sjedalo starog obiteljskog karavana - bio je boje slonove kože, još ga jasno vidim - ili čak prednje sjedalo u trenucima kad nisam mogao obuzdati žudnju, bilo dovoljno prostrano skrovište užitka za demonsku ljubavnicu i njezina momčića. Ne kažem daje bilo udobno, ali što mladom čovjeku znači udobnost kad mu krv uzavre? Sljedeći smo se put sastali posljednjeg dana u travnju, iako nisam znao da joj je rođendan. Da sam bio pažljiviji i da sam se manje žurio obaviti najvažnije, možda bih bio opazio daje tiha, zamišljena, čak pomalo sjetna, daje nestalo one živahnosti i veselosti što ju je resila kad smo prvi put legli zajedno. Tada mi otkrije koji je dan i doda da osjeća svoje godine, a pritom duboko uzdahne. - Trideset i pet. - reče - Zamisli! Karavan je bio parkiran na istom šumskom puteljku na kojem smo se bili zaustavili prve večeri; ležala je opružena na stražnjem sjedalu glave poduprte složenom izletničkom dekom, haljinu je bila zadigla do pazuha, a ja sam, nad njom, trenutačno potrošen, lijevom rukom prelazio po mokroj vrućoj brazdi među njezinim bedrima. Večernje je sunce sjalo blijedim sjajem, ali je u isti mah padala kiša; krupne su kaplje u sinkopiranom ritmu bubnjale limenim zvukom po metalnom krovu nad nama. Pripalila je cigaretu - najmilije su joj bile one marke SweetAfton u lijepoj kutiji blijedožute boje - a kad sam je zamolio da mi dade jednu, razrogačila je oči praveći se daje šokirana i rekla ne, nikako, pa mi zatim otpuhnula dim u lice i nasmijala se.
Nije bila rodom iz našega grada - jesam li to već rekao? - a nije ni njezin muž. Došli su ovamo nakon vjenčanja i prije nego što se rodio Billy; g. Gray je unajmio prostorije na uglu Haymarketa i tamo otvorio optičarsku radnju. Pojedinosti iz njezina svakodnevnog života, života koji se nije ticao nas i našeg odnosa bile su mi dosadne i vrlo bolne, pa bih, kad bi počela govoriti o njima, što je često činila, nestrpljivo uzdahnuo i nastojao je skrenuti na druge teme, usmjeriti je na druge radnje, u druge radnje. Ležeći u njezinu zagrljaju uspijevao sam zaboraviti da je ona Grayeva žena i Billyjeva mama - čak sam uspijevao zaboraviti i mačkastu Kittyi nisam htio da me podsjeća kako ima solidnu obitelj i kako sam ja, usprkos svemu, nezvan gost.
Grad iz kojega su se Grayevi doselili - ne sjećam se gdje se nalazio, ako sam se ikad i potrudio zapitati - bio je mnogo veći i velebniji od našega, ili je barem ona to uporno ponavljala. Voljela me zadirkivati opisujući njegove široke ulice, fine prodavaonice i bogate stambene četvrti; tamo su i stanovnici, govorila je, bjelosvjetski ljudi, uglađeni, a ne kao ovi ovdje među kojima se osjeća zarobljena i strašno nezadovoljna. Zarobljena? Nezadovoljna? A ima mene! Ulovila je moj pogled, uzela mi lice među ruke, privukla me k sebi i poljubila otpuhnuvši mi smijeh i dim u usta. - Nikad nisam dobila ljepši dar za rođendan. - promuklo je šapnula. - Divni moj dječače!
Njezin divni dječak. Doista mislim da me smatrala, ili barem sebe uvjerila da me smatra nekom vrstom davno izgubljena sina, sina razmetnoga koji se za divno čudo vratio, ali mahnit od boravka među svinjama i potrebit njezine ženske, štoviše matronske skrbi i nastojanja da ga smiri i uljudi. Udovoljavala mije, naravno, udovoljavala mi mnogo više nego što to mlad čovjek može zamisliti u najluđim snovima, ali je i budno pazila na mene. Morao sam joj obećati da ću se kupati češće i temeljitije te redovitije prati zube. Naložila mije da svakodnevno mijenjam čarape i da zamolim majku, a da joj pritom ne pobudim sumnje, da mi kupi pristojnije donje rublje. Jednog je popodneva u Cotterovoj kući izvadila omot od jelenje kože vezan kožnatim remenčićem pa ga razmotala i položila na madrac: pribor za brijanje s nožićem, britvicom i češljevima od kornjačevine i sa sjajnim srebrnim škaricama dvorednih oštrih zubaca. Bila je to starija inačica pribora za manikiranje što mi gaje Billy bio poklonio za Božić. Rekla mi je da je završila frizerski tečaj i da šiša sve ukućane uključujući sebe. Unatoč mome negodovanju - ta kako ću to objasniti majci? - natjerala me da sjednem na stari stolac od pruća ispred sunčanih vrata kolibe pa se spretno poput prave profesionalke uhvatila ukoštac s mojom gustom grivom, a pritom pjevušila. Kad je završila, dala mi je da se pogledam u sićušnom zrcalu svoje pudrijere; izgledao sam kao Billy. A što se tiče moje mame, uzalud sam se zabrinjavao jer ona, vječno odsutna duhom, nije ni zamijetila da imam neobjašnjivo ošišanu kosu - takva je bila moja mama, od glave do pete.
Najednom sam se sjetio odakle su potekli svi ti predmeti, taj pribor za manikiranje i pribor za brijanje, a zacijelo i pudrijera: njima je u svojoj radnji trgovao g. Gray, dakako! Kako sam to mogao zaboraviti? Znači da su ih dobavljali po veleprodajnoj cijeni. Pomalo me razočarala pomisao da mi je draga škrtica, moram priznati. Kako je strogo sudim, još i danas.
Ali ne, ne, bila je pravo oličenje darežljivosti; to sam već rekao i to ponavljam. Dopustila mi je potpunu slobodu nad vlastitim tijelom, nad tim raskošnim vrtom užitka iz kojega sam pijuckao i isisavao slast, omamljen poput bumbara na vrhuncu ljeta. Za druge su stvari, međutim, postojale granice izvan kojih mije bilo zabranjeno švrljati. O Billyju sam, primjerice, smio govoriti što god me volja, ismijavati ga ako sam baš želio, smio sam odavati njegove tajne - te je priče o svom iznenada nepoznatom sinu slušala s napregnutom pozornošću, kao da sam putnik iz davnine, koji se vratio s vijestima iz bajnog Kitaja - ali nisu mi bile dopuštene zajedljive primjedbe na račun njezine osjetljive Kitty, a osobito ne na račun njezina ganutljivo kratkovidnog muža. Treba li reći da sam gorio od želje da ih oboje ismijem i prezrem pred njom, no nisam, jer sam znao što je dobro za mene. O, da, to sam itekako dobro znao.
Sjećajući se tih dana čudim se koliko sam malo znao o njoj i njezinu životu. Znači li to da nisam slušao što je govorila? Jer bila je vrlo pričljiva. Bilo je trenutaka kad bih posumnjao daje iznenadna provala strasti - nokti zariveni u moje lopatice, vatrena riječ zadihano izgovorena u moje uho - da je to samo manevar kojim me požuruje kako bi mogla predahnuti i blaženo se predati brbljanju. Mozak joj je bio zatrpan kojekakvim ezoteričnim i čudnim podacima popabirčenima iz novinskih kolumni O svemu pomalo i Vjerovali ili ne. Znala je sve o pčelinjem plesu u doba skupljanja meda. Umjela je reći od čega su drevni pisari pravili crnilo. Jednog popodneva u Cotterovoj kolibi, dok nas je sunce vrebalo kroz visoki napukli prozor, objasnila mi je sve o kućevlasničkom pravu na dnevnu svjetlost\'7b5\'7d - to jest da nebo mora biti vidljivo u prozoru gledanom s podnožja suprotnog zida, ako se dobro sjećam - jer je jednom službovala u tvrtki ovlaštenih geodeta. Znala je definiciju neotuđivog prava, mogla je po redu nabrojiti zodijačke znakove. Od čega se prave ušećerene trešnje? Od morske trave! Koja je najduža riječ što je možemo napisati slovima iz gornjeg reda na pisaćem stroju? Typewriter, engleska riječ za pisaći stroj! - Nisi to znao, jel’ da nisi, pametnjakoviću? - povikala bi i razdragano se nasmijala te me lupila laktom u rebra. Ali što mi je pričala o sebi, o onome što popularna psihologija naziva unutarnjim životom? To mi je iščililo, sve mi je to iščililo iz sjećanja.
Ili ne sve, ne potpuno. Sjećam se što je rekla jednog dana kad sam samozadovoljno izjavio kako ona i g. Gray ne mogu, naravno, činiti ono što nas dvoje tako često činimo. Prvo se namrštila jer nije točno razumjela što sam htio reći, a zatim mi se ljupko osmjehnula i tužno odmahnula glavom. - Ali ja sam udana za njega. - kazala je kao da bi mi ta jednostavna izjava trebala razjasniti sve što sam morao znati o njezinu odnosu s čovjekom kojega sam bio naučio mrziti i prezirati. Bilo mi je kao da me netko slučajno ali žustro i snažno udario u solarni pleksus. Prvo sam se počeo duriti, a zatim se rasplakao. Privinula me na prsa poput malog djeteta mrmljajući mi na uho psst, psst, ljuljajući nas oboje amo-tamo, amo-tamo. Otrpio sam taj zagrljaj, nakratko - eh, kakvo se slatko osvetničko zadovoljstvo krije iza ljubavnog jada - a zatim sam se bijesno istrgnuo iz njega.
Bili smo u Cotterovoj kući, na madracu, na podu prostorije u kojoj je nekoć bila kuhinja, oboje goli, ona je sjedila u turskom sjedu - iako sam bio uzrujan spazio sam blistave kapljice kojima sam joj bio poprskao kovrčave maljice među nogama - a ja sam klečao pred njom lica izobličena ljubomornim gnjevom, umrljana mješavinom suza i šmrklji, i derao sam se na nju zbog vjerolomstva. Pričekala je da se ispušem, a zatim me, onako šmrcavog, polegla uza se i počela se rastreseno igrati mojom kosom - Bože, kakve sam kovrče, kakve vitice imao u to doba unatoč škaricama kojima se bila razmahala - pa nakon mnogo oklijevanja i poludovršenih rečenica, uz brojne uzdahe i mrmljanje, kazala da moram pokušati shvatiti koliko joj je teško sve ovo, jer supruga je i majka, i njezin je muž dobar čovjek, dobar, ljubazan čovjek, i radije bi umrla nego ga povrijedila. Jedini moj odgovor na to papagajsko ponavljanje sentimentalnih gluparija iz ženskih časopisa što ih je tako rado čitala bilo je srdito odmahivanje rukom. Zamukla je, dugo šutjela i prestala mi prstima prebirati po kosi. Šume oko nas odjekivale su manijakalnim zvižducima drozdova, a sunce ranog ljeta što se probijalo kroz polupano prozorsko staklo žarilo me po vratu. Mora da smo u tom položaju bili dojmljiva kompozicija, svjetovna Pieta: zdvojna žena u naručju njiše snuždenog mladog mužjaka, koji joj nije, a nekako ipak jest - sin. Kad je konačno progovorila, glas joj je zvučao kao da dolazi iz daljine, i bio je drukčiji, kao da je postala druga osoba, tuđinka, zamišljena i smirena, drugim riječima zastrašujući odrasla osoba.
- Znaš, rano sam se udala, - reče - s nepunih devetnaest, znači bila sam, koliko, samo četiri godine starija od tebe. Bojala sam se da ću ostati za sjeme. - Nasmijala se gorko, pokajnički i - osjetio sam - odmahnula glavom. - A pogledaj me sada.
Shvatio sam to kao priznanje njezina dubokog nezadovoljstva bračnim životom i pristao na pomirenje.
Mislim da bi sada valjalo reći riječ-dvije o našem tajnom sastajalištu. Kako sam bio ponosan na sebe i svoju snalažljivost kad sam je prvi put odveo da vidi što sam pronašao! Dočekao sam je na dogovorenu mjestu, na puteljku iznad ljeskove šume iskočivši iz sjenovita zaklona s divnim osjećajem da sam poput filmskog junaka spremnog na kakvu psinu. Dovezla se u svom nehajnom stilu koji me uvijek oduševljavao, jednom rukom labavo držeći veliki, izlizani, ulašteni svijetložuti volan, a drugom cigaretu, pjegavog lakta izbačenog kroz otvoren prozor, s kovrčom iza uha što je lepršala na vjetru.
Zaustavila se malo dalje od mene i pričekala da prođe auto iz suprotnog smjera. Svibanjsko je nebo bilo zastrto oblacima kovinastog sjaja. Nisam bio otišao u školu, iskrao sam se u šumu, a torbu sakrio u grmlje. Rekao sam joj da imam slobodan dan jer moram ići zubaru. Iako mi je tehnički bila ljubavnica, bila je odrasla osoba, pa sam se znao zateći da joj Iažem, kao što sam lagao majci. Na sebi je imala laganu haljinu sa cvjetnim uzorkom i širokom suknjom jer je već znala da uživam gledajući je kako je svlači - preko glave, ispruženih ruku i nabreklih grudi sapetih bijelim prslukom - a k tome i crne plišane balerinke koje je, izuvši ih, morala uzeti u ruke da ih ne uprlja šumskim blatom. Imala je lijepa stopala; gle, najednom ih opet vidim: bijela, neočekivano dugačka i tanka, uska pri peti a ljupko šira prema prstima, pravilnima i dugačkima gotovo poput prstiju na ruci, te migoljila njima u hodu utiskujući ih u podlogu od lišća i vlažne ilovače, tiho cikćući od ugode.
Pomišljao sam da joj stavim povez na oči ne bi li je što više iznenadilo ono što sam joj htio pokazati, ali bojao sam se da će se možda spotaknuti i slomiti nogu ili ruku. Užasavala me pomisao da bi se mogla ozlijediti dok je sa mnom jer bih tada bio morao odjuriti po nečiju pomoć, recimo pomoć moje mame ili pak, ne daj Bože, g. Graya. Bila je uzbuđena kao dijete, silno je željela znati kakvo je to iznenađenje, ali joj nisam htio kazati, pa sam se to više tvrdoglavio što je ona više navaljivala, čak me počelo pomalo srditi to njezino dodijavanje, zato sam ubrzao korak tako da se morala žuriti, gotovo potrkivati ne bi li onako bosonoga držala korak sa mnom. Staza je u polumraku vijugala pod drvećem bez lišća - eto vidite, najedanput je opet jesen, nevjerojatno! - a mene je već obuzimao bijes. Kad pogledam unatrag, zaprepastim se kako sam prevrtljiv bio u njezinu društvu, kako sam znao iznenada planuti zbog sitnice, pa i bez razloga. Kao da sam stalno visio nad jamom zagušljivog, sumpornog gnjeva od čijih su me para pekle oči i ponestajao mi dah. Zašto me stalno progonio osjećaj da me muči i iskorištava? Nisam li bio sretan? Jesam, ali i srdit, iznutra, neprestano. Možda je ona bila previše za mene, možda mi je ta ljubav i sve ono što je od mene zahtijevala bila prevelik teret, tako da sam i u trenucima kad sam se ushićen previjao u njezinu zagrljaju u dnu duše žudio za negdašnjim spokojem, za onom starom i ugodnom običnošću prije no što se sve preobrazilo pod njezinim dodirom. Bit će da sam u duši želio opet biti dječak, a ne ono, ma što to bilo, u što me pretvorila žudnja za njom. Od kakvih sam protuslovnih želja patio, kakav sam siroti, zbunjeni Pinokio bio!
Ali, Bože, kako se snuždila kad je naposljetku vidjela gdje sam je doveo, to jest u staru Cotterovu kuću, u šumu. No to je kratko potrajalo jer se začas pribrala i razvukla lice u najširi, najhrabriji osmijeh poslušne školarke, ali nikome pa ni meni, onako nepažljivom i zaokupljenom sobom, ne bi bio promakao duboko ojađen pogled od kojega su joj se obrazi osuli crvenim pjegama, usnice skupile, a oči joj se snuždile kao da je ono što je ugledala, ona nekoć čvrsta i lijepa a sada ruševna kuća trošnih zidova i trulih greda što su stršale sa svih strana, kao daje to slika i prilika ludosti i pogibelji u koju se uvalila uzevši za ljubavnika momka koji joj je mogao biti sin.
Ne bi li nas oboje odvratila od tužnih misli počela je žurno obuvati one smiješno lagane cipelice podupirući gležanj koljenom, služeći se kažiprstom umjesto žlicom za cipele, održavajući ravnotežu i čvrsto me držeći za nadlakticu rukom drhtavom ne samo od pukog napora da ostane uspravna. Njezino je razočaranje utjecalo i na mene, pa sam tu staru ruševnu kucu sad odjednom ugledao u pravoj svjetlosti i proklinjao sebe što sam je doveo u nju. Izvukao sam ruku iz njezina stiska i osorno se odmaknuo od nje te krenuo naprijed i svom snagom ljutito lupio plijesni prekrivena vrata pri čemu su se ona divlje zaljuljala na jedinoj šarki za koju su se držala, pa ušao unutra. Zidovi su se mjestimice bili pretvorili u puku mrežu letvica tu i tamo pokrpanu razmrvljenim mortom i zidnim tapetama koje su visjele u uskim trakama, poput lijana. Sve je vonjalo na gnjilo drvo i vapno i na ustajalu čađu. Stubište se bilo urušilo, stropovi donjih i gornjih soba pa i sam krov bili su puni rupa, tako da sam, pogledavši uvis, kroz dva kata i tavanski strop ugledao nebo što je u krpama prosijavalo među crijepom.
O Cotteru sam znao tek toliko da se zacijelo već odavno odselio zajedno sa svim ostalim Cotterovima.
Daska na podu iza mene najednom zaškripi. Gđa Gray se tiho nakašlja. Naduren, nisam se htio okrenuti. Stajali smo tako u prašnjavu muku među blijedim zrakama svjetlosti odozgo, ja zagledan u praznu kuću, a ona iza mene. Kao da smo u crkvi.
- Sjajno mjesto, - reče prigušenim glasom kao da se hoće ispričati - dobro si se dosjetio.

Hodali smo po toj kući ozbiljni i zamišljeni, šutke, izbjegavajući pogledati se u oči, poput netom vjenčanih mladenaca koji dvojeći hodaju prostorijama svoga mogućeg prvog doma, dok se posrednik za prodaju nekretnina dosađuje i šetka pred kućom, pušeći. Toga se dana nismo ni poljubili.
Nekoliko dana kasnije ona pronađe kvrgavi, prljavi stari madrac, presavijen na pola i uguran u vlažni smrdljivi ormar pod stubištem. Zajedničkim smo ga snagama izvukli i zračili ga rasprostrta preko dva kuhinjska stolca pod jedinim još ostakljenim prozorom, gdje će, prosudili smo, sunce najjače sjati. - Poslužit će. - reče gđa Gray. - Drugi put ću donijeti plahte.
I doista, sljedećih je tjedana donijela gomilu svega i svačega: petrolejku koju nikad nismo upalili, a imala je gomoljast cilindar od čudesno krhkog puhanog stakla što me podsjećalo na drevno moskovsko vojvodstvo; čajnik i komplet rasparenih šalica s tanjurićima, koji također nikad nismo upotrijebili; sapun i veliki ručnik te bocu kolonjske vode; kojekakve jestvine uključujući i staklenku usoljenog mesa te kutiju sardina i nekoliko kutija krekera. - Za slučaj, - reče uz prigušen smijeh - za slučaj da ogladniš.
Uživala je u toj parodiji kućenja. Govorila je da se voljela igrati kućanice kad je bila mala, i doista, dok sam je gledao kako iz košare vadi kojekakve sitne delicije i slaže ih na uleknute police po cijeloj sobi, činila mi se kudikamo mlađom od mene. Pravio sam se da ne marim za taj bijedni privid kućne sreće što ga je gradila korak po korak, no u meni je valjda još tinjao tračak dječaštva koji mi nije dopuštao da se susprežem, nego me, kao da me drži za ruku, navodio da joj se pridružim u tim veselim igricama.
Igricama? Je li bila kriva za silovanje, barem u zakonskom smislu? Može li žena biti silovateljica, tehnički? Zbog odvođenja u postelju petnaestogodišnjaka, a usto djevca, pred zakonom bi zacijelo bila itekako kriva. Mora daje razmišljala o tome. Možda joj je pomisao na prijeteću katastrofu bila otupljena sviješću o mogućnosti - neizbježnosti, zapravo da jednog dana u dalekoj budućnosti bude raskrinkana i osramoćena ne samo pred vlastitom obitelji nego i u očima cijeloga grada, ako ne i cijele države. Bilo je trenutaka kad bi zašutjela i odmakla se od mene kao da gleda nešto što joj se primiče ali je još daleko, no ipak ne tako daleko da ga ne bi mogla sagledati u svoj njegovoj strahoti. A jesam li je ja u tim trenucima tješio, jesam li joj nastojao odvratiti misli, odvući je od tog strašnog prizora? Nisam. Počeo bih se duriti što me zanemaruje, ili bih joj dobacio kakvu zajedljivu primjedbu i skočio s madraca na trule podne daske pa odmarširao u drugi dio kuće. Okrečeni zahod u stražnjem vrtu s prljavom školjkom bez daske i dugogodišnjom nakupinom paučine u kutovima bio mi je omiljeno sjedalo kad sam je dugotrajnim i - vjerovao sam - zabrinjavajućim izbivanjem želio kazniti zbog kakvog sitnog propusta. O čemu sam mozgao sjedeći tamo u klasičnom položaju, laktovima uprt o koljena, dlanovima podupirući bradu? Za razliku od tragične kobi junaka iz grčkih priča, naša je tragična kob ispisana na rolama toaletnog papira. Izvana je dopirao oštar, zeljasto kiseo vonj što je ulazio kroz pravokutni otvor visoko gore u zidu iza vodokotlića, vonj što ga katkad još osjetim za vlažnih ljetnih dana i koji kao da hoće rastvoriti nešto u meni, neku uspomenu, neki zakržljali cvat što se silom pomalja iz prošlosti.
Činjenica da nikad nije potrčala za mnom ili me pokušala namamiti natrag kad bih bijesno izjurio iz kuće samo je pojačavala moje ogorčenje, a kad bih se ipak vratio hineći hladnu, mrgodnu ravnodušnost, krajičkom sam oka vrebao i najmanji znak podsmijeha ili ironije - ugriz u usnu koji će zatomiti smijeh ili pak brzo svrnut pogled bili bi me otjerali natrag u zahod - no uvijek bih je zatekao kako me čeka mirna i ozbiljna, s izrazom krotkoga kajanja, premda se vjerojatno cijelo vrijeme pita zbog čega se mora posipati pepelom. Kako bi me tada nježno privinula k sebi i kako bi se uslužno ispružila na onom prljavom madracu te primila u se sav moj potisnuti gnjev, žudnju i zbunjenost.
Čudno je što nas nisu otkrili i prije no što jesu. Poduzimali smo sve moguće mjere opreza. Ispočetka smo pazili da u Cotterovu kuću uvijek dolazimo odvojeno. Ona bi parkirala karavan na sjenovitom puteljku pola kilometra dalje, a ja bih sakrio bicikl pod kupinjak pokraj puta uz ljeskovu šumicu. Bilo mi je zastrašujuće i uzbudljivo jurnuti kroz šumu pa se krišom zaputiti prema udolini u kojoj je stajala kuća, zastajkivati s vremena na vrijeme, naćuljenih ušiju, budan poput Kožne Čarape, dok se ne bih domogao šumskoga spokoja.
Nisam mogao reći što mi je draže, stići prvi i čekati je vlažnih dlanova i ustreptala srca - hoće li doći ili se opametila i odlučila smjesta prekinuti sa mnom? - ili ustanoviti da je već došla pa po običaju zabrinuto čuči pred vratima, jer bojala se štakora i govorila da se ne usuđuje ući sama. Prvih bi se minutu-dvije među nas uvukao čudan osjećaj sputanosti, nismo progovarali, ili samo ukočeno, poput uljudnih neznanaca, a nismo se pravo ni gledali, užasnuti onim što smo bili jedno drugom i, naravno, grozotom onoga u što smo se bili zajedno upustili. Tada bi ona udesila da me ovlaš dodirne, da me tobože slučajno okrzne rukom ili da mi pramenom kose prijeđe preko lica, i tada bismo odmah, kao daje otpušten kakav zapon, pali jedno drugome u zagrljaj ljubeći se i stišćući pri čemu je ona tiho stenjala od slatke nelagode.
Bili smo se izvještili u razodijevanju, posve ili djelomice, a da se pritom nismo izvlačili iz zagrljaja, ona bi se cijela, divno svježe i blago naježene kože privinula uza me pa bismo se potom, hodajući unatrag, zaputili prema improviziranom ležaju te polako zapadali u neku vrstu nesvijesti. Isprva smo se na tom madracu sudarali koljenima, bokovima i laktima, ali bi nam se kosti nakon minutu-dvije očajničkog hrvanja nekako opustile, suživjele i sljubile; ona bi pritisnula usne na moje rame i ispustila dug drhtav uzdah, i tako smo započinjali.
Ali što, zapitat ćete se, što je bilo s mojim prijateljem Billyjem, što je on radio ili nije radio dok smo se majka mu i ja bavili našom veselom tjelovježbom? To sam se i ja često pitao, itekako zabrinut. Naravno da mi je bilo sve teže suočavati se s njime, gledati ga u one vazda smirene i bezbrižne oči, jer kako da ne zamijeti odsjaj krivnje što sam ga sigurno širio oko sebe? Lakše mije bilo kad je završila škola i kad su počeli ljetni praznici. Prijateljske su se naklonosti mijenjale u doba praznika, rađali su se novi interesi koji su nas nužno uključivali u nova ili barem drukčija društvanca. Naše prijateljevanje nije dolazilo u pitanje, i dalje smo bili najbolji prijatelji, samo smo se sada rjeđe viđali, to je sve. Čak su i najbolji prijatelji, izvan škole, pokazivali blagu međusobnu suzdržanost, stidljivost i nespretnost, kao da se boje da bi u novoj raspodjeli neograničenih i nesputanih sloboda mogli nehotice uloviti jedan drugoga u nekim sramnim okolnostima - vidjeti, recimo, onoga drugoga u komičnim kupaćim gaćicama ili pak kako se drži za ruku s djevojkom. Tako smo se toga ljeta Billy i ja, kao i svi drugi, počeli obazrivo izbjegavati, on iz uobičajenih, spomenutih razloga, a ja - eh, ja iz vlastitih, neuobičajenih razloga.
Jednog smo se jutra njegova mama i ja užasno prepali. Bilo je maglovito subotnje jutro ranog ljeta, bljedunjavo se sunce probijalo kroz drveće i najavljivalo sparan dan. Gđa Gray je tobože bila u gradu, kupovala, a ja tobože radio - ne sjećam se što. Sjedili smo na madracu, bokom uz bok, leđima oslonjeni o oljušten zid, a laktovima uprti o koljena; bila mi je dopustila da povučem dim iz njezine cigarete - pravili smo se da ne pušim, premda sam već tada bio na desetak-petnaestak cigareta na dan, što je dobro znala - kadli se ona naglo trgne i prestrašeno me zgrabi za zapešće. Prije toga nisam ništa čuo, no sada već jesam. S hrpta iznad nas dopirali su glasovi. Sjetio sam se kako smo Billy i ja stajali na hrptu onog dana kad mi je pokazao mahovinom obrasli krov Cotterove kuće skrivene pod drvećem. Zar je moguće da je to opet on, da je došao pokazati kuću nekome drugome? Naprezali smo se ne bismo li što čuli i disali što smo tiše mogli. Gđa Gray me gledala iskosa i užasnuto sijevala očima. Glasovi što su dopirali kroz drveće zvučali su šuplje i odzvanjali su, kao da netko čeličnim batićima ritmički udara o drvo ili, bolje, kao da Sudbina, smješkajući se, udara u svoj bubanj. Jesu li to bili dječji glasovi ili glasovi odraslih ili i jedni i drugi? Nismo znali. Po glavi su mi se vrzmale kojekakve lude misli: ako nije Billy, onda su radnici, došli su maljevima i čeličnim šipkama srušiti ono što je ostalo od kuće; ili: služba spašavanja, tragaju za nestalom osobom; ili: policija, poslao ih je g. Gray da uhite njegovu nestašnu ženicu i njezina malodobnog dragana.
Donja joj usna počne drhtati. - O, Bože sveti... - šaptala je gutajući slinu. - O, dragi moj Isuse.
Domalo su, međutim, glasovi zamrli i hrptom je opet zavladala tišina. A mi se i dalje nismo usuđivali maknuti, i dalje su mi se prsti gđe Gray poput pandža zabadali u zapešće. Tada se ona naglo osovi na noge i počne se žurno, nespretno oblačiti. Promatrao sam je uspaničen, ali me više nije bilo strah da će nas netko raskrinkati, ne, plašio sam se mnogo gorega, to jest da ce joj šok što ga je doživjela konačno utjerati strah u kosti pa ce pobjeći odavde i nikad mi se više neće vratiti. Prepuklim sam glasom zahtijevao da mi kaže što je naumila, ali mi nije odgovarala. Po očima sam joj vidio daje već negdje drugdje, vjerojatno na koljenima, zgrabila je muža za nogavice pa ga očajnički preklinje da joj oprosti. Pomislih da bih joj mogao dobaciti kakvu strašnu prijetnju, izreći joj kakvu oštru opomenu - Odeš li sada, nemoj više pomišljati na... - ali se ne bih bio usudio izgovoriti je sve da sam i mogao. Zurio sam u provaliju koja je sve vrijeme bila poda mnom. Kad bih je morao izgubiti, kako bih to podnio? Znao sam da moram ustati i zagrliti je, ali ne daje umirim - zar me je bilo briga što je nju strah? - nego da je spriječim pukom silom. Bila me, međutim, obuzela neobična letargija, užasna letargija kakva, kažu, obuzme miša u bijegu kad prestravljeno pogleda u nebo i ugleda kopca u letu, i nisam se mogao maknuti, samo sam sjedio i gledao kako nateže gaćice pod odjećom i saginje se da dohvati plišane balerinke. Okrenula se prema meni, izbezumljena. - Kako izgledam? - prošapta. - Jel’ dobro? - Ne dočekavši odgovor, otrči po torbu, izvadi pudrijeru, otvori je i virne u zrcalce. I sama je u tom trenutku bila pomalo nalik na izbezumljena miša: nosnice su joj se trzale iznad ona dva prednja zuba što su rasla malko jedan preko drugoga. - Gle na što sličim. - potišteno šapne. - Propast Hesperal.\'7b6\'7d
Počeo sam plakati, što me i samog iznenadilo. Bio je to pravi plač, djetinje bolno, nemoćno ridanje. Gđa Gray zastane, okrene se i pogleda me, preneražena. Bila me već i prije vidjela kako plačem, ali sam tada plakao od bijesa ili kako bih je natjerao da mi ugodi, a ne ovako, jadno, bespomoćno. Mislim da joj je tada doprlo do mozga da sam ipak premlad i da me predaleko odvela. Ona opet klekne na madrac i zagrli me. Stresao sam se od osjećaja da stojim gol u njezinu zagrljaju dok je ona odjevena, ali sam se, zaplakan i priljubljen uz nju, ugodno iznenadio kad sam ustanovio da sam se ponovno uzbudio. Legao sam i privukao je k sebi te joj unatoč glasnom protivljenju segnuo rukom pod haljinu, i tako smo počeli iznova, a moji su jecaji puni djetinjeg straha i tjeskobe prešli u ono staro, hrapavo dahtanje što je bivalo sve glasnije i vinulo se do onog završnog, likujućeg vriska posvemašnjeg olakšanja.
Mislim da sam joj toga dana rekao kako želim da zatrudni. Sjećam se pospanog podneva i kako smo mirno ležali sklupčanih i znojnih udova dok je u kutu raspuknula prozorskog stakla zujala neka pčela, a iz pukotine u krovu na pod pokraj nas iskosa padala prašnjava sunčeva zraka. Razmišljao sam, kao cesto dotad, o bolnoj i neizbježnoj činjenici da postoji g. Gray, taj njezin neuklonjivi muž, i cijelo sam se vrijeme žestio u sebi susprežući bijes, ali mi se pomisao na osvetu zapravo nije začela u glavi sve dok nisam čuo sebe kako glasno izgovaram te riječi, kao da je to nešto što još samo valja provesti u djelo. Isprva se činilo da gđa Gray nije razumjela, da ne može pojmiti što sam joj rekao, a nije ni čudo - nije to bilo nešto što bi žena u više no pogibeljnoj vezi mogla očekivati iz usta svoga maloljetnog ljubavnika. Kad bih je ulovio nespremnu ili kad bih joj rekao nešto što ne bi odmah shvatila, smjesta bi se primirila i zamukla - zamijetio sam to i u drugih žena - kao daje najednom osjetila prijetnju pa se pritajila dok ne prođe opasnost. Ostala je tako, nepomična na trenutak, leđima i toplom stražnjicom privijena uza me, dok je meni ruka pod njom sasvim utrnula. Zatim se naglo okrenula na drugi bok, tako da mi je sada bila sučelice. Prvo se s nevjericom zagledala u mene, a onda me snažno odgurnula objema rukama tako da sam se otkotrljao s madraca i udario lopaticama o zid. - Odvratno je to što si rekao, Alexe Cleave. - izgovorila je tihim i strašnim glasom. - Sram te bilo, baš te bilo sram.
Je li mi tada rekla da je izgubila dijete? Djevojčicu rođenu nakon Billyja i njegove sestre. Djetešce je bilo slabašno, gasilo se i umrlo dan-dva nakon rođenja. Smrt je, međutim, nastupila iznenada, pa je gđu Gray mučila misao da malena nije bila krštena i da joj je zato duša otišla u limb. Bilo mije neugodno slušati o tom malom biću koje je za majku još bilo živo prisutno, idealizirano i obožavano. Kad je gđa Gray govorila o njoj uzdišući s ljubavlju, ja sam pomišljao na pozlaćeni kipić praškog Djetića s krunom i plaštem, žezlom i kuglom, koji je kraljevao u spokojnom, minijaturnom sjaju iza polukružnog prozora nad ulaznim vratima u kući moje majke i kojega sam se bojao kad sam bio mali, a i sada mi se čini zazornim. Njezino poimanje tananijih pitanja kršćanske eshatologije nije bilo baš najodređenije, pa limb po njezinu mišljenju nije bilo mjesto trajne izdvojenosti nekrštenih duša, nego neka vrsta čistilišta u kojemu nema patnje, prebivalište na pola puta između zemnog života te sjaja i radosti blaženih transcendenata u kojemu i dan-danas boravi njezino čedo strpljivo iščekujući da jednoga, možda sudnjeg dana, bude uzdignuto u prisutnost svoga nebeskog Oca, gdje će obje, i mati i kći, biti radosno sjedinjene. - Ni ime joj još nisam bila odabrala. - tužno reče gđa Gray i obriše nos o nadlanicu. Nije čudo što ju je moja prijetnja da ću joj napraviti dijete bila prepala i rasrdila.
Ipak sam joj toga dana možda mogao natuknuti da bi naše čedo, kad bismo ga doista imali, moglo biti ovozemaljska zamjena za anđelka koji nestrpljivo čeka svoj red na vratima limba. No sada je, zbog tog razgovora o mrtvoj dječici, moje oduševljenje za preuranjeno očinstvo prilično splasnulo - zapravo se pretvorilo u prah.
Naknadno mi je palo na um da se nije baš iznenadila kad sam joj izrekao što sam nakanio; to ju je, dakako, sablaznilo, ogorčilo, ali je nije iznenadilo. Možda žene nikad ne iznenadi mogućnost da zatrudne, možda one žive u trajnom stanju spremnosti upravo za tu vjerojatnost. Možda bih se o tom mogao raspitati kod Lydije, moje Lydije, moje enciklopedije. Gđa Gray toga me dana čak nije ni pitala zašto bih želio da nam rodi dijete, kao da je to već prihvatila kao moju najprirodniju i najočitiju želju. Da me pitala, ne bih joj bio znao odgovoriti. Da je morala zatrudnjeti sa mnom, bila bi povrijedila muža, da, a meni bi to bilo drago, ali bi i nama naškodilo, i to uvelike. Jesam li doista znao što govorim i, ako jesam, jesam li to ozbiljno mislio? Siguran sam da nisam - i sam sam, na kraju krajeva, bio dijete - i siguran sam da sam to kazao samo ne bih li je šokirao i svu njezinu pozornost privukao na sebe, samo na sebe, stoje bila zadaća u koju sam ulagao mnogo truda i domišljatosti. A ipak, sada, s trunkom iskrenog žaljenja razmišljam o tome da smo mogli napraviti lijepog, pametnog sina, recimo, s njezinim očima, a moje tjelesne građe, ili rumenu djevojčicu, sićušnu inačicu nje, curicu lijepo oblikovanih gležnjeva i tanušnih prstiju, s neukrotivom kovrčom iza uha. Smiješno, smiješno! Zamislite kako bi bilo kad bih ih sada sreo, njega ili nju, sina ili kćer zamalo mojih godina, zamislite kako bismo zanijemjeli od neugode zbog nakaradne i komične situacije u koju nas je dovela puka slučajnost i moj mladenački inat i iz koje bi nas mogla izvući samo moja smrt, a čak mi ni smrt ne bi mogla izbrisati tu smiješnu mrlju iz životopisa. A ipak, a ipak. Zbunjen sam, srce mi se steže i nadima. Smiješno. Ta pogledajte, brbljam ovdje na pragu starosti i još čeznutljivo snatrim o potomstvu, o sinu koji bi mi mogao biti osloncem, o kćeri koju bih mogao voljeti i na koju bih jednoga dana možda mogao položiti nemoćnu ruku i biti odveden niz posljednju stazu na kraju koje čeka ono što Psalmist svečanim tonom naziva svojim drugim domom.

Naravno da bih bio više volio imati kćer. Da, kćer, sasvim sigurno.
Zapravo je čudo što gđa Gray nije zatrudnjela s obzirom na to kako smo često i kojom žestinom činili ono od čega bi se to bilo dogodilo. Kako je to izbjegla? U ovoj zemlji, u ono vrijeme, nije - osim neženstva - na raspolaganju bilo drugih, zakonom dopuštenih sredstava za sprečavanje začeća, a da ih je i bilo, ona na njih nikad ne bi bila pristala jer je bila odana svojoj vjeri. I doista je vjerovala u Boga, ne u boga ljubavi, mislim, nego u boga osvete.
Ali, čekajte. Možda i jest zatrudnjela. Možda je zato utekla glavom bez obzira kad su nas razotkrili. Možda je nekamo otišla i rodila to dijete, curicu, našu, a da mi to nije rekla. Ako jest, sada je ta curica odrasla žena, pedesetogodišnjakinja s mužem i vlastitom djecom, možda - a to su drugi, nepoznati ljudi koji nose moje gene! Bože dragi. O čemu to razmišljam. Ali, ne, ne. Bit će da je u vrijeme kad sam se ja pojavio, obijestan i pun sebe, već bila neplodna.


Ispostavilo se da se agent za otkrivanje darovitih glumaca kojega su mi poslali iz tvrtke Pentagram Pictures zove Billie, a ne Billy kao moj prijatelj, a prezime da je Stryker, a ne Striker - valjda se Marcy Meriwether htjela našaliti na svoj način pa mi nije rekla kako se piše to ime i prezime - a ispostavilo se i daje to žena, a nikako muškarac kao što sam ja pretpostavljao. Bio sam, kao i obično, ovdje gore na tavanu kadli začuh kako se onaj njezin smiješni autić cvileći i kašljucajući približava trgu, a zatim sam čuo zvonce. Nisam se obazirao misleći daje netko došao u posjet Lydiji. Dogodilo se daje Lydia doista zadržala gošću, uvela je u kuhinju, posjela je i ponudila joj cigaretu, čaj i kekse; moja žena ima slabost prema nevoljnicima i čudacima svake fele, osobito ako su to žene. O čemu su te dvije mogle razgovarati? Nisam poslije pitao Lydiju, možda iz obazrivosti ili sramežljivosti ili sam možda slutio kakvo zlo. Dobrih dvadeset minuta nakon što ju je uvela u kuću, Lydia se popne k meni, pokuca na vrata i reče mi da imam gošću. Ustao sam od radnog stola spreman krenuti dolje za Lydijom, ali se ona makne ustranu u uskom dovratku pa mi, poput mađioničara koji iz maloga šešira izvadi velikoga zeca, pokaže na mladu ženu koja je čekala na uskom stubištu, nježno je ugura u sobu i ode.
Osim što je žena, Billie Stryker uopće nije ono što sam očekivao. A što sam očekivao? Valjda neko bistro i živahno stvorenje onkraj velike bare. No Billie je očito naše gore list: niska zdepasta ženica srednjih, rekao bih, ili poodmaklih tridesetih godina. Stas joj je doista neobična oblika, kao da je sastavljena od nekoliko kartonskih kutija raznih veličina koje je netko ostavio vani na kiši, a zatim ih onako promočene nabacao jednu na drugu. Općem dojmu nije išlo u prilog ni to što je na sebi imala strahovito uske traperice i crnu dolčevitu zbog koje joj je glava izgledala kao gumena loptica nasađena na gomilu kartonskih kutija. Lice joj je sitno, milo, usađeno u masu suvišnog mesa, a zapešća su joj nabuhla kao u malog djeteta pa izgleda kao da su čvrstim koncem pričvršćena ili možda umetnuta u podlaktice. Pod lijevim okom ima Ijubičastožutu mrlju, trag onoga što je prije nekih tjedan dana zacijelo bila prava šljiva - pitam se kako ju je i gdje zaradila.
Šteta što ju je Lydia dovela ovamo gore, jer ova tavanska prostorija, osim što mi služi kao skrovište, veoma je mala, dok Billie to nije, pa sam se, polako joj prilazeći, osjećao kao naglo izrasla Alica zarobljena u kući Bijeloga zeca. Ponudio sam joj da sjedne u staru zelenu fotelju, jedini komad pokućstva za koji ima dovoljno mjesta u ovom sobičku, a tu je još i stol za kojim radim - ja to zovem radom - i prastari rotirajući stolac na kojemu sjedim. Kad smo se doselili ovamo, Lydia me pokušavala nagovoriti da jednu od praznih prostorija u prizemlju pretvorim u radnu sobu - jer kuća je velika, a nas je samo dvoje - no ja sam zadovoljan ovom i ne smeta mi što je pretrpana, smeta mi samo u iznimno rijetkim slučajevima poput ovoga.
Billie sjedne na ponuđeni naslonjač, odlučna ali neobjašnjivo nevesela izraza lica, motajući debeljuškastim palcima i tiho dašćući, gledajući i amo i tamo, samo ne u mene. Sjedila je nehajno, kao da će ispasti iz naslonjača onako nasađena na sam rub, krupnih, labavo raširenih koljena i uvrnutih stopala, tako da su joj gležnjevi vanjskom stranom počivali na podu. Prišao sam radnom stolu smješkajući se i kimajući poput krotitelja lavova koji se oprezno šulja prema svome stolcu i pištolju te naposljetku sjeo.
Činilo se da ona, kao ni ja, ne zna zašto je došla. Posao joj je istraživati, tražiti darovite glumce, ako sam je dobro razumio; pitam se nazivaju li filmske istraživače skautima? Ne znam, imam još štošta naučiti. Upitao sam je istražuje li život Axela Vandera, a ona me pogleda kao da sam izvalio neslanu šalu, pa prasne u kratak ali naoko posprdan smijeh koji kao da je naučila od Marcy Merivvether. - Da, - reče - obradila sam Vandera. - Obradila? Naporan posao, nema što, pomislih. Zbunjivala me ta njezina nesusretljivost, nisam znao što bih dalje, pa smo dugo sjedili u gluhoj tišini. Najednom mi sine da bih je, kad se već bavi istraživanjem, mogao honorarno uposliti da mi pronađe gđu Gray. Nevjerojatno kakve mi sve gluposti padaju na pamet. Ipak, ne bi trebalo biti teško pronaći tu moju izgubljenu ljubav. U gradu sigurno još ima ljudi koji će se sjetiti Grayevih - prošlo je tek pedeset godina otkako su otišli, a razlog njihova odlaska u svakom je slučaju bio upečatljiv - znači da će biti onih koji će sigurno znati što se s njima dogodilo. A uvjeren sam da bi Billie Stryker bila poput neumornog psa tragača kad bih je naveo na pravi trag.
Postavio sam joj dva-tri pitanja o projektu kojim ćemo se zacijelo oboje baviti, a ona mi opet uputi onaj brz pogled pun nevjerice što nije sezao više od mojih koljena, a zatim se iznova mrgodno zagleda u tepih. Nije mi bilo lako, počeo sam gubiti strpljenje. Iz dosade sam prelazio prstima po stolu i pjevušeći pogledavao kroz prozor s kojega se iza jednog ugla na trgu vidi kanal. Ta uredna i mirna imitacija rijeke najviše je što ovih dana mogu podnijeti kad je riječ o vodi; nakon Cassine smrti Lydia i ja nismo više mogli živjeti uz more; nepodnošljiv nam je bio pogled na valove što se razbijaju o stijene. Zašto mi je i s kojim ciljem Marcy Meriwether poslala to nerazgovorljivo i nezgrapno stvorenje? I što je Lydiji bilo da onako dugo sjedi s njom u kuhinji? Ima trenutaka kad se osjetim uhvaćenim u očiglednu, smišljenu a opet naoko besciljnu zavjeru ženskog roda. - Nije da sve ima neko značenje. - zagonetno voli reći Lydia, a pritom se nekako nadme, kao da odlučno ali s mukom suspreže smijeh.
Upitao sam Billie Stryker želi li da joj donesem neko osvježavajuće piće, a ona mi reče da ju je Lydia dolje u kuhinji ugostila čajem i keksima. Moram vam kazati nešto o toj kuhinji. To je Lydijino carstvo, kao što je ova tavanska soba moje. Odnedavno u njoj provodi mnogo vremena, dok joj se ja rijetko kada usudim prekoračiti prag. Nalik je na špilju s visokim stropom i golim zidovima od gruba kamena. Ima veliki prozor iznad sudopera, ali taj gleda ravno u trnov, a nekoć davno ružin grm, tako da svjetlost jedva prodire kroz staklo pa u prostoriji vlada otužna polutama. Lydijino pustinjsko podrijetlo nikad nije očitije, barem meni, nego kad sjedne za visoki pravokutni stol od dobro obrađene jelovine, s novinama i kutijom cigareta, s grimiznim čerkeskim šalom prebačenim preko leđa, tamnih podlaktica ukrašenih gomilom tankih narukvica od zveckavog srebra i zlata. Ne bih to smio reći, ali često pomislim da bi moju Lydiju u nekom drugom vremenu možda smatrali vješticom. O čemu su to u toj kuhinji razgovarale ona i Billie Stryker?
Billie sada reče da bi morala poći - kamo, zapitao sam se - ali mi ničim drugim ne dade vidjeti da je spremna za odlazak. Iako nisam mogao sakriti zbunjenost, rekoh joj da mi je drago što je navratila i da sam sretan što sam je upoznao. Ponovno je uslijedio muk i dokono zurkanje. I tada, gotovo i prije nego što sam shvatio što činim, stadoh pričati o svojoj kćeri. Čudno, jer to inače ne činim. Ne mogu se sjetiti kada sam posljednji put ikome spominjao Cass, čak ni Lydiji. Ljubomorno čuvam uspomene na svoju izgubljenu djevojčicu, držim ih na sigurnom tajnom mjestu kao da je to zbirka nježnih akvarela koje valja štititi od jarke dnevne svjetlosti. A sad ovoj nerazgovorljivoj i opreznoj neznanki brbljam o njoj i onome što je učinila. Naravno da vidim Cass u svakoj mladoj ženi koju sretnem, ne onu Cass kakva je bila kad si je oduzela život, nego Cass kakva bi mogla biti sada, deset godina poslije. Bila bi otprilike stara kao Billie, no to je sasvim sigurno sve što bi im bilo zajedničko.
Ipak, ovo površno prisjećanje na Cass nije bilo ništa u usporedbi s bujicom riječi o njoj što je tako naglo, čak neobuzdano potekla iz mene. Kad pomislim na Cass - a kad ne mislim na nju? - učini mi se da svuda oko sebe osjećam silan žubor i hučanje, kao da stojim pod vodopadom koji me zapljuskuje i kvasi, a ipak me ostavlja suhim poput kosti. Eto u što se pretvorilo moje tugovanje, u trajni isušujući potop. Mislim da oplakivanje prati i neka vrsta stida. Ili ne, ne baš stida. Prati ga neka vrsta nelagode, recimo, svojevrsna plahost, bojažljivost. Već sam u prvim danima nakon Cassine smrti osjetio da ne smijem pretjerano tugovati pred drugima, da po svaku cijenu moram zadržati ravnotežu ili hiniti da sam je zadržao. Kad smo Lydia i ja plakali, plakali smo daleko od tuđih očiju; uz smiješak smo zatvarali vrata za tješiteljima na odlasku, da bismo zatim ridajući pali jedno drugom u zagrljaj. No u razgovoru s Billie Stryker imao sam dojam da doista plačem. Ne mogu to protumačiti. Naravno da nije bilo suza, da su to bile samo riječi koje su nezaustavljivo kuljale iz mene, a ipak sam imao onaj zamalo razbludan osjećaj olakšanja koji nas obuzme kad se pošteno isplačemo. A kad mi je naposljetku ponestalo riječi, rastužio sam se i zastidio kao da sam se malko ofurio. Ta kako me Billie Stryker, naoko bez pol muke, navela na tolike riječi? Mora daje drukčija no što se oku čini. Nadam se da jest, jer ono što se oku čini nije nimalo privlačno.
Sto sam joj kazao, o čemu sam joj pričao? Ne sjećam se. Sjećam se samo da sam brbljao, ali ne znam što. Jesam li joj rekao da mi je kći bila studentica i da je patila od rijetkog mentalnog poremećaja? Jesam li govorio kako smo Lydia i ja, dok je bila mala i dok još nije imala dijagnozu, vrtoglavo balansirali između tjeskobne nade i crnog razočaranja kad bi znakovi bolesti počeli naoko jenjavati kako bi opet izbili na vidjelo još žešće i neukrotivije nego do tada? Jesam Ii joj govorio kako smo tih godina žudjeli za jednim jedinim običnim danom, za danom kad bismo ujutro mogli ustati i bezbrižno doručkovati te jedno drugom čitati ulomke iz novina i smišljati što ćemo raditi, a zatim otići u kratku šetnju i nedužnim okom promatrati krajolik, navečer popiti čašu vina, pa nešto kasnije poći u postelju i ležati, mirno, zagrljeni, prepuštajući se bezbrižnom snu? Ali ne, naš je život s Cass bio neprestana budnost, neprestano bdijenje, a kad nam je naposljetku pobjegla i izvela onaj svoj trik te nestala - kad je, kao što s pravom kažu, sama sebi presudila - priznali smo si, premda duboko ožalošćeni, da je kraj kojemu je privela to naše bdijenje bio neizbježan. I pitali smo se, užasnuti što se pitamo, nije li to bdijenje samo po sebi nekako ubrzalo dolazak kraja. Gorka je istina da je sve vrijeme bježala od nas. U trenutku kad je skončala, mi smo vjerovali daje u Nizozemskoj, zaokupljena ezoteričnim studijem, a kad je stigla vijest izdaleka, s juga, iz Portovenerea, grozna vijest za koju smo sve vrijeme u duši znali da će jednog dana stići, osjećali smo se ne samo ucviljenima nego i na neki način okrutno izigranima, da, i neoprostivo nadmudrenima.
Ali čekajte časak, upravo sam se nečega sjetio. Danas sam ja bio taj kojega je ispitivala Billie Stryker. To je bio razlog sveg onog izmotavanja i oklijevanja, sve one tegobne šutnje: obmanjujuća taktika dok je strpljivo čekala da počnem govoriti, što htio-ne htio jesam, kako bih riječima ispunio prazan prostor što ga je bila onako pomnjivo pripremila. Kako domišljato, da ne kažem lukavo, da ne kažem dozlaboga podmuklo. Ali što je otkrila o meni osim da sam jednom imao kćer i da je ona umrla? Kad sam joj se ispričao što toliko raspredam o Cass, slegnula je ramenima i nasmiješila se - usput rečeno, ima vrlo ganutljiv osmijeh, tužan i umiljato ranjiv - i kazala daje sve u redu, da joj to ne smeta, da joj je posao slušati. - To sam ja, - kazala je - melem u ljudskom obličju.
Mislim da ću je doista zamoliti da mi pronađe gđu Gray. Zašto ne?
Sišli smo, a ja sam je otpratio do vrata. Lydiji nije bilo ni traga. Billiein auto je stari, zarđali deux chevaux. Kad se uzverala u nj i sjela za upravljač, nagne se kroz prozor i reče mi nešto čega se tobože upravo sjetila: da ćemo u Londonu, početkom sljedećeg tjedna, imati čitaču probu i pročitati cijeli scenarij. Doći će cijela glumačka ekipa, redatelj, naravno, i pisac scenarija. Taj se zove Jaybee, tako nekako - malo sam oglušio pa mije muka što stalno moram moljakati ljude da ponove što su rekli.
Billie se odvezla u kovitlacu tamnosmeđeg ispušnog dima. Stajao sam i gledao za njom dok nije nestala s trga. Bio sam zbunjen, nisam znao što bih mislio onako prepušten milosti i nemilosti blage ali očigledne nelagode. Je li me čaranjem navela na razgovor o Cass, ili sam ja jedva dočekao tu priliku? I ako je to osoba s kojom ću imati posla sljedećih mjeseci, u što sam se upustio?

Proveo sam popodne zadubljen, to je, mislim, prava riječ, zadubljen u opširnu biografiju Axela Vandera, naslovljenu Izmišljanje prošlosti. Prvo što me zapanjilo, zamalo oborilo s nogu, bio je stil kojim je pisana. Je li to afektiranje ili promišljen stav? Je li to posvemašnja i postojana ironija? Stil, krajnje retoričan, dramatično intoniran, posve neprirodan, sintetiziran i neujednačen, stil je koji bi mogao iskovati - le mot juste\'7b7\'7d - kakav niži dužnosnik s bizantskog dvora, negdašnji rob, recimo, kojemu je gospodar velikodušno dopustio pristup svojoj bogatoj i eklektičnoj knjižnici, a jadnik se njome odveć revno poslužio. Toga našeg autora - ton mu je zarazan - toga našeg autora naveliko ali nesustavno čitaju, a on se služi sočnim pojedinostima napabirčenim iz gomile knjiga kojima prikriva manjak znanja - malo latinskoga, a još manje grčkoga, ha, ha - premda je dojam upravo suprotan, jer se u svakoj bajnoj slici i zamršenoj metafori, u svakom primjeru na brzinu stečena znanja i tobožnje učenosti neupitno iskazuje kao nezasitan autodidakt, što nedvojbeno i jest. Pod lakirovkom, prostudiranom elegancijom i dendijevskim razmetanjem krije se čovjek razdiran strahovima, tjeskobom, ogorčenošču, ali čovjek povremeno jetke duhovitosti i oka za ono što bismo mogli nazvati mračnim naličjem ljepote. Nije čudo što ga je privukla tema o Axelu Vanderu.
Mogu reći daje taj Vander bio iznimno rijetka ptica. Kao prvo, čini se da uopće nije bio Axel Vander. Pravi se Vander rodio u Antwerpenu, umro tajanstvenom smrću početkom rata - kružile su mnoge iako jedva uvjerljive glasine da je unatoč svojoj sablažnjivo nazadnjačkoj politici sudjelovao u pokretu otpora - a ovaj drugi, lažni, o kojemu nema službenih zapisa, jednostavno je prisvojio njegovo ime i spretno se ubacio na njegovo mjesto. Lažni je Vander nastavio s novinarskim i kritičarskim radom pravoga Vandera, pobjegao iz Europe u Ameriku, oženio se i nastanio u Kaliforniji, u gradu milozvučna imena Arcady, te dugo profesorovao na tamošnjem sveučilištu; žena mu je umrla - izgleda da je prerano postala senilna i da ju je Vander možda ubio - a nedugo je zatim napustio posao i preselio se u Torino, gdje je godinu-dvije poslije i sam umro. Te činjenice, prikupljene iz dobrodošle Kronologije, iznosi naš autor iza Predgovora, a zgrozio bi se kad bi vidio kako ih ovdje podastirem nenakićene i nefrizirane. Knjige što ih je Vander napisao dok je živio u Americi, osobito zbirka eseja hermetičnog naslova Alias kao relevantna činjenica: nominativ u potrazi za identitetom priskrbile su mu nadaleko poznat iako osporavan glas ikonoklasta i intelektualnog skeptika. “Kroz djelo se provlači nit zluradosti”, piše njegov razočarani biograf uz gotovo vidljivo preziran smiješak, “a ton mu je prečesto ton čangrizave i pakosne usidjelice, osobe koja plijeni nogometne lopte što joj ih dečki slučajno šutnu u vrt, a večeri provodi pišući otrovna, namirisana, anonimna pisma i šalje ih svojim seoskim susjedima.” Shvaćate što hoću reći kad govorim o stilu?
I sad ja moram glumiti toga Vandera! A, joj.
U jednu ruku ipak razumijem zašto je netko pomislio da tu ima materijala za film. Vanderova priča širi oko sebe neki otrovni čar. Možda sam odveć sugestibilan, no dok sam sjedio čitajući u starom zelenom naslonjaču u kojemu se maloprije dašćući gnijezdila Billie Stryker, obuzeo me osjećaj da me nešto krišom dograbilo i spretno privuklo k sebi. Na kolovoskom nebu što se vidjelo kroz koso položen tavanski prozor nada mnom bilo je nekoliko bakrenastih oblaka, svjetlost u sobi bijaše boje gustog bjelkastog plina, čak je i tišina bila gusta poput one što nastupi kad vam se u avionu začepe uši, a meni se učinilo da vidim kako nejasan lik prvoga i pravoga Axela Vandera glavinja i nečujno pada dok njegov uzurpator neopazice stupa na njegovo mjesto i kroči dalje, u budućnost, pa pretječe mene, koji ću uskoro postati neka vrsta njega, još jedna netvarna karika u lancu prerušavanja i prijevare. Poći ću se prošetati; možda ću se tako sabrati.


Volim hodati. Ili bolje, hodam i to je sve. Stara je to navika koju sam stekao u prvim tužnim mjesecima nakon Cassine smrti. Ima nečeg smirujućeg u ritmu i besciljnosti tumaranja. Moja profesija, koju sam, mišljah, bio napustio sve dok me Marcy Meriwether nije pozvala natrag pred svjetla pozornice, ili reflektore, ili kako li ih već zovu, uvijek mi je dopuštala slobodu tijekom dana. Ima stanovitog mlakog zadovoljstva u osjećaju da šećemo bez žurbe dok drugi rintaju zatvoreni u četiri zida. Sredinom dopodneva ili u rano popodne ulice odišu posve određenom ali neispunjenom svrhovitošću, kao da se nešto važno zaboravilo dogoditi na njima. Hromi i kljasti izlaze danju udahnuti zraka; to čine i stari i nezaposleni, ubijaju prazne sate, viđaju rane, valjda, zbog onoga što su izgubili, baš kao i ja. Kreću se oprezno, s blagim izrazom krivnje; možda strahuju da će ih tko ukoriti zbog nerada. Zacijelo im je teško priviknuti se na činjenicu da ih ne čeka nikakav hitan zadatak, a to ću nužno i sam osjetiti kad završi snimanje i kad se zadnji put ugase ona nadsvjetla, a set opusti. Mislim da u njihovu svijetu nema poticaja. Vidim ih kako drugima zavide na uposlenosti, kako ljutito pogledavaju poštara na dnevnom zadatku, kućanice s košarom u ruci, dostavljače u kamionima što dovoze namirnice. A oni? Oni su nenamjerni besposličari, čeljad uklonjena s puta, ljudi koji ne znaju kamo bi se djenuli.
Promatram i skitnice, to mi je još jedna stara razbibriga. Ni oni nisu što su nekoć bili. Broj skitnica, onih pravih, s godinama biva sve manji, a oni sve drukčiji. Nisam siguran da sad uopće možemo govoriti o skitnicama u negdašnjem, klasičnom smislu. Danas više nitko ne lunja cestama, nitko ne nosi zavežljaj na štapu ni šareni rubac oko vrata, nitko ne vezuje nogavice konopcem ispod koljena niti skuplja opuške s ceste i sprema ih u limenke. Lutalice su sad odreda pijanci, ili drogeraši, i nimalo ne mare za uvriježena drumska pravila. Osobito su ovisnici posve nov soj, vazda se žure, vazda na nekom zadatku, gaze ravno prepunim pločnicima ili se bezglavo probijaju kroz promet mršavi poput prerijskih pasa, suhih stražnjica i ravnih stopala, mladići mrtva pogleda i tiha kreštava glasa, a žene teturaju za njima stišćući krmeljavu deriščad, izvikujući nesuvisle riječi.
Već duže vremena promatram jednog lutalicu kojega sam nazvao Trevor iz Trinityja. Taj je tip pravi gospodin, aristokratski primjerak svoje vrste. Kad sam ga prvi put ugledao, prije jedno pet-šest godina, izgledao je odlično, bio je trijezan i pun života. Bilo je to jednog blještavog ljetnog jutra; prelazio je jednim od mostova nad rijekom poskakujući u oštroj svjetlosti, lamatajući rukama, odjeven u tamnoplavi mornarski kaput i nove novcate timberlandice od žute brušene kože s debelim potplatima od sirove gume. Imao je i šeretsku šiltericu od krupnog rebrastog samta, a oko vrata, unatoč ljetnoj vrućini, šal koledža Trinity - otud i nadimak što sam mu ga nadjenuo. Prosijeda mu je brada bila uredno podrezana, ušiljena, oči bistre, lice rumeno s jedva vidljivim spletom naprslih žilica. Ne znam čime mi je privukao pozornost. Vjerojatno time što je izgledao kao čovjek koji se vratio s nekog strašnog mjesta gdje su mu povratili zdravlje i čilost, jer sam siguran daje bio na odvikavanju od alkohola u bolnici sv. Vincenta ili sv. Ivana od Križa; bit će daje tako izgledao Lazar kad su ga Marta i Marija dovele kući s groblja, odmotale mu zadnji povez, osovile ga na noge i sredile ga od glave do pete. Na ulicama sam ga viđao još nekoliko puta, i dalje je bio živahan i bistar, a jednog sam jutra stajao iza njega kod kioska s novinama gdje je kupovao Times, i čuo ga kako govori izrazito ženskastim tonom.
A onda je nastupila katastrofa. Bilo je rano, oko osam ili osam i pol jednog maglovitog jesenskog jutra, prelazio sam most na kojemu sam ga prvi put ugledao, kad tamo on, sa šalom, šiltericom, žutim timberlandicama, stoji sam, izdvojen iz rijeke užurbanih službenika, naheren, mlitav poput krpene lutke, opasno se ljulja zatvorenih očiju kao da drijema, donja mu se usna objesila, crvena, lijevom rukom steže veliku bocu u smeđoj papirnatoj vrećici.
To posrnuće ipak nije značilo kraj, ne, nikako. Često odustaje od alkohola, i premda se svaki put ponovno propije, premda ga svaki novi pad još vidljivije obilježi, raduju me ta njegova opetovana uskrsnuća i nasmiješim se kad vidim kako, nakon još jednog zlokobnog izbivanja, živahno hoda ulicom, ide prema meni, bistrook, očetkanih cipela, svježe opranog Trinityjevog šala, trijezan, ne slini. On se na mene i ne obazire, a siguran sam da nijednom na sebi nije osjetio težinu mog isljedničkog pogleda.
Kad pije, prosi. Svoju je predstavicu dotjerao do savršenstva i izvodi je s hvalevrijednom dosljednošču: dovuče se do moguće mete, ispruži ruku cendrajući poput umorna i žedna djeteta, zgrčena, ustranu okrenuta lica i krvavih očiju punih neisplakanih suza. No to je samo gluma. Jednoga dana kad me spopala osobita darežljivost, dadoh mu deset funta - to je bilo poslije objeda, pa sam i sam bio malo više popio - na što on, zapanjen tim neočekivanim dobitkom, iskorači iz naučene uloge, ozareno mi se nasmiješi i toplo mi zahvali govoreći snažnim vvoosterskim naglaskom. Da sam mu dopustio, bio bi mi, mislim, uzeo ruku u svoje dvije i stisnuo je u znak drugarske zahvalnosti i dragosti. No čim sam se malko udaljio, vratio se staroj ulozi kmečeći i kreveljeći se, ispružene ruke.
Kad mu dobro krene, na dan isprosi pozamašnu svoticu. Motrio sam ga jednom u banci, baš u banci od svih mogućih mjesta, kad je na blagajni mijenjao hrpu bakrenih novčića u papirnate novčanice. Kako ga je strpljivo dvorila uniformirana mlada žena, kako obzirno i dobrohotno, a da joj pritom, činilo se, nije nimalo smetao odvratan vonj što ga širi oko sebe. Mirno ju je gledao dok je brojila novčiće, ljupkom je kretnjom dohvatio tanki svežanj uručenih novčanica i tutnuo ga u unutarnji džep onoga svoga tada već otrcanog i vazda zapackanog mornarskog kaputa. - Hvala, dušo, baš si ljubazna. - promrmljao je - da, prišuljao sam mu se iza leđa ne bih li čuo što će reći - pa joj u znak zahvalnosti vrškom prljavog prsta ovlaš dotaknuo nadlanicu.
Operira u širokom krugu jer viđam ga posvuda u gradu, čak i u predgrađima. Jednog sam ga ledenog proljetnog jutra, krećući na put avionom, spazio na cesti za aerodrom. Odlučno se probijao prema gradu, dah mu se pušio u studenom zraku, a na vrhu onog sirotoga rascvaloga nosa na ružičastoj je i mrzloj sunčevoj svjetlosti blistala jedna kapljica poput netom izbrušena dragulja. Stoje tamo radio, odakle se vraćao? Je li moguće da je bio u inozemstvu i da se netom vratio ranojutranjim letom? Kako mogu znati da nije riječ o svjetski priznatom znanstveniku, stručnjaku za sanskrt, recimo, ili o nenadmašnom autoritetu za kazalište Noh? Ta veliki je pragmatičar Charles Sanders Peirce morao prositi za kruh, a nekoje vrijeme čak živio na ulici. Sve je moguće.
A tek onaj njegov hod. Mora da mu nešto nije u redu sa stopalima - možda ima lošu cirkulaciju - jer posrče i vuče noge, kao da mu nešto ne da naprijed, iako se i dalje kreće začudnom brzinom. Ni ruke mu nisu u boljem stanju - opet cirkulacija - a opazio sam da je počeo nositi prljave bijele vunene rukavice bez prstiju koje mu je vjerojatno netko ispleo. Dok hoda, podigne ruke i savine ih u Iaktovima, a šape u rukavicama ispruži preda se pa izgleda kao ošamućeni boksač koji se u polaganu ritmu zagrijava za boj.
Sablaznim se kad pomislim da je zacijelo dobrih dvadeset godina mlađi od mene.
Sreo sam ga danas popodne kad sam izašao u šetnju, a i nadao sam se da ću ga sresti, jer mi je već postao nekom vrstom talismana. Bio sam dolje pokraj staze za istrčavanje pasa, gdje još stoji kostur starog plinskog rezervoara. Najviše volim tumarati takvim oronulim i skromnim četvrtima; nisam baš neki flâneur, nikad se nisam uspio zagrijati za otmjene avenije ili za široka prostranstva gradskih parkova. Nabasao sam na Trevora iz Trinityja koji je zadovoljno sjedio na ostatku srušenog zida nasuprot autobusnom spremištu. U krilu je imao prozirnu plastičnu kutiju i jeo iz nje nešto što je zacijelo kupio u dućanu uz benzinsku crpku nekoliko koraka niz cestu. Pomislio sam da će to biti neka vrsta pite ili jedna od onih kobasica umotanih u prstenasto savijeno lisnato tijesto, što izgledaju kao da ih je netko već odgrizao, ali kad sam mu se približio, shvatih da je to ni manje ni više nego kroasan. Dobri stari Trev, vječni pobornik sitnih životnih radosti! Imao je i kartonsku šalicu punu kave - kave a ne čaja, jer sam osjetio bogatu smeđu aromu prženog zrnja. No bio je pijan i ošamućen i govorio je sam sa sobom dok je jeo, a niz prednjicu su mu se kotrljali listići tijesta. Mogao sam zastati i sjesti pokraj njega; čak sam usporio korak i neznatno odstupio spremajući se sjesti, ali sam izgubio volju i nažalost produžio dalje. Kao i obično, nije bio svjestan moje prisutnosti, prenacvrcan da bi opazio kako se pokraj njega šulja stari sijedi zaboravljeni idol iz filmskih matineja, u finom kaputu od tvida i rukavicama od jareće kože.
Volio bih znati tko je, ili tko je bio, taj tip. Volio bih znati gdje živi. Ima krov nad glavom, u to sam siguran. Netko se brine za njega, netko ga pazi, kupuje mu nove cipele kad mu se poderu stare, opere mu šal, otpremi ga u bolnicu na odvikavanje od pića. Siguran sam da mu je to kći. Da, odana kći, sigurno.

Sada nešto o meni i o srebrnkastom platnu - znam da ćete poželjeti čuti sve o tome. Platno, naravno, sada više nije srebrnkasto, sada je blještavo, što je nazadak, po mome mišljenju. Marcy Meriwether uvjeravala me da su ulogu Axela Vandera ponudili prvo meni, ali sam poslije doznao da su je prije toga nudili barem trojici glumaca mojih godina i da su je svi odbili, i tada je Marcy M. iz očaja nazvala mene i ponudila mi da glumim to staro čudovište. Zašto sam pristao? Cijeli sam svoj radni vijek bio kazališni glumac, pa sam pomislio daje prekasno krenuti drugim smjerom. Valjda mi je to laskalo - da, jest, naravno da mi je laskalo: opet taština, taj moj opsesivni grijeh - i nisam mogao drugo nego reći da. Glumiti u filmu, ustanovio sam, naoko je veoma lako - uglavnom se motaš uokolo i stalno ti popravljaju šminku i nanose novu - lako je, velim, u usporedbi sa svakovečernjom tlakom pozornice. To je zapravo laka lova. Ili lova do krova, kažete vi?
Scenarij smo čitali u velikoj, bijeloj, sablasno praznoj kući na Temzi, unajmljenoj upravo za tu prigodu, nedaleko od novoga kazališta Globe. Priznajem da mi nije bilo ugodno kročiti u taj novi i pomalo zastrašujući svijet. Poznavao sam nekoliko glumaca iz kazališnih predstava u kojima smo zajedno nastupali, a drugi su mi bili toliko poznati iz raznih filmova u kojima sam ih gledao, da mi se činilo kao da i njih osobno poznajem. Rezultat bijaše da me sve to pomalo podsjećalo na povratak u školske klupe nakon dugih ljetnih praznika: novi razred i novi nastavnici s kojima će trebati izlaziti na kraj, mnoštvo novih lica i onih kojih sam se sjećao iz prethodne godine, svi malko izmijenjeni, malko krupniji, grublji, strašniji. Na čitaćoj je probi bila i Billie Stryker, koja je sada, u onim nabijenim trapericama i dolčeviti, još više nalikovala na hrpu promočenih kartonskih kutija. Mahnula mi je, oprezno, i uputila mi jedan od svojih rijetkih, nesigurnih i umorno sjetnih osmijeha. Smirio me pogled na nju, što sigurno govori o tome koliko mi je trebalo ohrabrenje.
Unajmljena kuća bila je poput špilje, bijela kao kost, nalik na golemu praznu izbijeljenu lubanju punu hodnika, udubina i zavojitih stubišta kojima su odzvanjali naši glasovi stapajući se i sudarajući u blještavoj svjetlosti od koje vas spopadne glavobolja. Vrijeme je bilo čudno - jedan od onih ludih dana kakvi ponekad nastupe u listopadu kad se čini da su se godišnja doba iz čiste pakosti načas ispremiješala i vratila se u proljeće. Žutosmeđa sunčeva svjetlost bijaše oštra, prohladna, a rijekom se valjao snažan vjetar i bućkao vodu pretvarajući je u blatnjavosmeđe valove.
Dawn Devonport je stigla posljednja, naravno, jer je ona najzvjezdanija zvijezda naše ekipe. Njezina limuzina, jedna od onih izvanserijskih, otmjenih crnih sjajnih meštrija, vjerojatno blindirana, sa zatamnjenim staklima i rešetkastom maskom hladnjaka prijetećeg izgleda ljuljala se, teška, na pojačanom ovjesu dok se zaustavljala pred vratima. Gizdav u golubinjesivom odijelu i kapi sa sjajnim šiltom, vozač je energično ali gipko poput baletana iskočio iz limuzine i hitro otvorio vrata, na što se dama izvježbanom spretnošću iskobeljala iz dubokog stražnjeg sjedala i priuštila nam strelovit pogled na stražnju stranu jedne od svojih dugih zlatnosmeđih nogu. Nekoliko desetaka obožavatelja već su je odavno čekali gurajući se na pločniku, na oštrom vjetru - kako su znali gdje će je čekati; možda je naivno od mene što to pitam? - i umah udarili u neravnomjeran pljesak koji je meni zvučao više kao izraz poruge nego divljenja. Dok se probijala kroz njih činilo se da ne hoda nego da lebdi u balonu svoje nedodirljive ljepote.
Pravo joj je prezime Stubbs ili Scrubbs, tako nešto, prezime posve obično i neprimjereno filmskoj zvijezdi, zato nije čudo što se požurila promijeniti ga - ali zašto, zašto baš u Devonport? U svom je cehu - neizbježno - poznata pod nadimkom “krevetom do zvijezde”, premda mi je čudno što ovi današnji mladi glumci znaju za tu etiketu, jer je ona posve sigurno nestala zajedno s Metroima i Goldwynima i Mayerima. Dawn je uistinu očaravajuće stvorenje. Jedina sitna mana u njezinoj ljepoti - koliko ja mogu prosuditi - sivkaste su maljice na licu, što pod kamerom izgledaju kao treperav mašak na koži breskve i zbog kojih uživo izgleda musava poput uličnog derana. Odmah moram dodati da mi se taj podsjetnik na sirotinjske četvrti čini uzbudljivim, ne bih znao zašto, ali da sam mlađi - no, da sam mlađi zacijelo bih bio spreman na koješta i na kraju bih od sebe napravio veliku budalu. Priključila se našoj ekipi u velikom vjetrovitom predvorju gdje ju je dočekalo zborno odobravanje muških grla - bit će da smo zvučali poput gomile žabaca na vrhuncu uzavrele sezone parenja - pa blago pognute glave kao u morskog konjića smjesta otplovila prema našem redatelju Tobyju Taggartu, položila mu dva prsta jedne ruke na zapešće, nasmiješila se onim svojim čuvenim jedva zamjetnim smiješkom, bacila zamagljen pogled ustranu te brzo i zadihano protisnula riječ-dvije namijenjene samo njegovim ušima.
Iznenadit ćete se kad vam kažem daje Dawn sićušna, u svakom slučaju mnogo sitnija no što izgleda na platnu s kojega nas gleda u svem svojem sjaju, prekrasna i dostojanstvena poput Dijane od tri puta\'7b8\'7d. Nevjerojatno je mršava, kao što sve glumice u naše doba moraju biti - O, ali ja ne jedem. - kazala mi je uz zvonki smijeh u pauzi za ručak kad sam se bio galantno ponudio poći joj po sendvič - što se osobito vidi na doslovno konkavnim nadlakticama na ko jima se pod blijedom kožom što me podsjeća na - žao mi je što to moram reći - na očerupanu kokoš, naziru mlohave tetive. Teško je reći kako izgleda drugdje po tijelu, uživo, iako nema mnogo dijelova što ih već nije izložila oku javnosti, osobito u ranijim ulogama kad je blaziranim mamutima koji gospodare njezinim svijetom gorljivo pokazivala od kakve je tvari sazdana, ali koža se na filmskom platnu uvijek nekako zategne pa se čini da je glatka i čvrsta, otporna poput plastike. Ima u njoj nečega što podsjeća na emancipirane žene iz dvadesetih, tridesetih godina prošlog stoljeća, a ona taj dojam, siguran sam, namjerno njeguje. Najviše voli male, zašiljene zatvorene cipele s prednjim kopčanjem i staromodne čarape s natom te prozračne, ravno krojene haljine u kojima joj se gipko i naoko bestežinsko tijelo nesputano kreće u vlastitu vijugavu i nemirnu ritmu. Jeste li opazili da joj nikad ne vidite ruke u krupnom planu? Jer ni one nisu savršene, iako se meni sviđaju. Velike su, u svakom slučaju prevelike za ona krhka zapešća, i pune su žila, a prsti su joj čvornati i lopatasti.
Uza svu trudom stečenu krhkost što je predočuje gledateljima, u sebi ima i dozu muškosti, koja mi se također sviđa. Puši kao Turčin - da, zar niste znali? - zabacujući glavu straga i ustranu, uvlačeći dim napućenim usnicama, što joj daje plebejski izgled, kao u kakvoga šljakera ili predradnika. Često sjedi laktovima uprta o koljena, a pritom objema rukama steže neki predmet - šalicu čaja, smotak papira s tekstom scenarija; tada joj se ističu zglobovi na prstima, sjajni i više nalik na bokser nego na zglobove. I glas joj je u pojedinim registrima hrapaviji no što bi trebao biti. Pitam se nema li u životu filmskog svijeta nečeg osobitog od čega glumice ogrube i postaju manje osjećajne, baš kao što im od pretjerane tjelovježbe previše ojačaju mišići. Možda je to ono što ih polovini muškog dijela publike čini tako uznemirujuće privlačnima, a zacijelo i polovini ženske polovine - dojam da pripadaju trećem rodu, nadmoćnom i neosvojivom.
Ali to lice, ah, to lice, ne mogu ga opisati, što znači da se neću u to upuštati. Ta tko ga ne zna, tko nije vidio svaki njegov pedalj, svaku sjenu, svaku poru? Iz kojega sna uspaljenog mladca nije izvirilo, ili se u nj navirilo, to ozbiljno i sivooko, umiljatotužno, svejedski erotično lice? Obje su joj strane nosa prošarane nježnim pjegicama, crvenkastosmeđim, boje starog zlata i tamne čokolade; ona ih na platnu skriva iznimno debelim slojem pudera, ali ne bi smjela, jer vrlo su efektne, kao što kažemo mi glumci, i blago izazovne. Držanje joj je sigurno i pribrano, što nije čudo, no ja ipak naslućujem, duboko u njoj, u samoj srži njezina bića, otkucaje praiskonskog straha, titranje duž svih živaca tako ubrzano i slabo da je jedva zamjetno, drhtaje straha kojemu smo skloni svi mi u našem zanatu - a koliko znam i svi izvan njega - običnog, čistog, nepodnošljivog straha da će biti raskrinkana.
Svidjela mi se od samoga početka, od trenutka kad ju je trapavi Toby Taggart uzeo za lakat - kakav kontrast! - i krenuo s njom prema mjestu na kojemu sam stajao dokono pregledavajući nokte, i kad me upoznao s njom, mene, njezina vremešna partnera. Dok mi je prilazila, nije mi promaknuo izraz blagog neodobravanja, napola očaja a napola zgranuta podsmijeha od kojega joj se, kad me ugledala, naborala besprijekorno glatka, svijetla koža među obrvama. A nije mi promaknulo ni jedva zamjetno ali turobno slijeganje ramenima što ga nije mogla suspregnuti. Nisam se uvrijedio. Scenarij predviđa nekoliko prizora žestokog hrvanja, što njoj, onako lijepoj, onako nježnoj, onako besramno mladoj ne može biti primamljivo. Ne sjećam se što sam kazao ili promucao kad nas je Toby predstavio jedno drugome; mislim da se ona potužila na hladnoću. Toby, koji ju je zacijelo krivo čuo, prasnuo je u glasan, neveseo smijeh koji je zvučao kao struganje teškoga komada pokućstva što ga vuku po golom drvenom podu. Tada smo svi već bili u stanju blage histerije.
Ježim se rukovanja, onog neopravdano vlažnoprisnog dodira i užasnog osjećaja da ste iz nekoga nešto ispumpali, a pritom ne znate kada osloboditi i povući tu svoju jadnu, nevoljko pruženu šapu. Bit će da su Dawn Devonport dobro poučili što joj je pritom činiti jer je rukom protkanom žilama tek ovlaš dotaknula moju prije no što ju je žustro povukla - ne, ne žustro nego brzokliznim pokretom nalik na milovanje, koji se potkraj usporio za desetinku sekunde, kao što akrobati na trapezu, kad se rastaju u zraku, razdvoje vrške prstiju tromo senzualnim i naoko sjetnim pokretom. Usto mi se osmjehnula istim onim ustranu upravljenim smiješkom kao i Tobyju, a zatim se odmakla, i začas smo svi umarširali u prizemnu prostoriju visoka stropa, s brojnim prozorima, te posrćući koračali za tom zvijezdom, zvijezdom nad zvijezdama, poput vezanih robijaša, ali vezanih nevidljivim okovima, gazeći jedni drugima pete.
Prostorija je bila sva u bijelom, čak su i daske na podu bile premazane slojem nečega nalik na bijelu ilovaču, a u njoj je, poredano uza sva četiri zida, bilo dvadesetak jeftinih drvenih stolaca kolutastih naslona i velik prazan prostor u sredini koji me podsjećao na kaznionicu kamo će biti otjerani oni tupani među nama koji zaborave tekst ili se o nešto spotaknu, pa će siročići morati stajati tamo, izdvojeni, zbunjeni i posramljeni. Tri visoka, štropotava dvodijelna prozora gledala su na rijeku. Toby Taggart mahne širokom četvrtastom rukom i, misleči da će nas to opustiti, reče nam da sjednemo gdje hoćemo, i u tom trenutku, dok smo se sudarali jurcajući poput ovaca prema onome što nam se činilo najneupadljivijim kutkom, u tom trenutku najednom nestade kratkotrajnog osjećaja da nam se pružaju čarobne mogućnosti; obuze nas klonulost kao da smo na kraju a ne na početku tog fantastičnog, snovitog filmskog pothvata. Kako je osjetljivo ovo smiješno zvanje kojim se bavim cijeli život hineći da sam netko drugi, a ponajviše hineći da nisam ono što jesam.
Toby reče da će za početak pozvati scenarista koji će nas upoznati s pozadinom naše priče, baš tako reče - naše priče. Tipično za Tobyja i njegov supergospodski, kolegijalni način izražavanja - pa vi znate, zar ne, da mu je mati, Lady Ta i Ta, zaboravio sam kako se zvala, bila velika dama? Kako li je drukčiji bio njegov otac, istaknuti, omiljeni i najlošiji glumac svoga naraštaja, Taggart Razbarušeni, kako ga je s guštom nazivao žuti tisak. Kao što vidite, potrudio sam se doznati sve što sam mogao o šefovima u čijoj ću tvrtki veleumnostakleničkog ozračja raditi sljedećih tjedana i mjeseci.
Kad je Toby spomenuo pisca scenarija, svi smo istegnuli vrat, poput ždralova, jer većina nije bila svjesna da je on tu, među nama. Brzo smo otkrili tko je taj tajanstveni g. Jaybee: pritajio se, sâm, u kutu i, valjda zato što smo se zabuljili u njega, izgledao prestrašeno kao gđica Muffet na jastuku\'7b9\'7d kad je spazila pauka. Zapravo sam ustanovio da nisam bio dobro čuo kako se zove, da mu ime nije Jaybee nego J. B., jer autora Vanderove biografije tako nazivaju oni koji tvrde da su mu bliski. Da, krivac za naš scenarij doista je isti onaj koji je napisao Vanderovu biografiju, čega dotad nisam bio svjestan. Odaje dojam podmukla i samozatajna čovjeka otprilike mojih godina; činilo mi se da mu je nelagodno što se obreo među nama - zacijelo drži daje ono što radi mnogo važnije od pukog pisanja scenarija. Takav je, dakle, taj tip koji piše kao što bi pisao Walter Pater\'7b10\'7d u deliriju! Isprva je zastajkivao i petljao, dok mu je Toby sekundirao smješkajući se bolno dobroćudnim smiješkom, tako da se pripovjedač naše priče konačno razvezao. Nije nam imao reći bogzna što novo, sve je već pisalo u scenariju, ali je nadugo i naširoko raspredao o tome kako se domogao Vanderove biografije nakon što je u Antvverpenu - ako ste pažljivo čitali, sjetit ćete se da je Antwerpen bio rodni grad pravoga, ur-Vandera - slučajno upoznao učena čovjeka koji je tvrdio daje raskrinkao starog varalicu, što će reći lažnog Vandera. Taj je dio priče prava poslastica. Zahvaljujući svojoj marljivosti i upornosti, taj je učeni čovjek, inače profesor emeritus s katedre postpunkovskih studija Sveučilišta u Nebraski, imenom Fargo DeWinter - “Ne, gos’n, imate prav, ubavi gradić Fargo nije u Nabraski, k’o što mnogi misle” - otkrio i objelodanio nekoliko antisemitskih članaka što ih je Vander u vrijeme rata pisao za kolaboracionističko glasilo Vlaamsche Gazet. DeWinter je priznao da su ga više zabavila nego sablaznila sva nedjela iz kojih se Vander, kažu, izvukao nekažnjen, a to nisu bili samo odvratni članci u sada pokojnom glasilu, nego - ako nam je vjerovati - i ubojstvo (koje bi taj gad nedvojbeno bio nazvao ubojstvom iz samilosti), ubojstvo, dakle, bolesne supruge koja mu je, kad je oboljela, samo bila na teret. To je zlodjelo otkriveno tek kad je J. B. naveo Billie Stryker na Vanderov smrdljiv trag, i tada je istina izašla na vidjelo - a istina nije uvijek potpuna, kao što je primijetio J. B. uz sladunjav osmijeh, ili ako jest, nije sigurno da će izaći na vidjelo. No ta su otkrića došla prekasno da bi naudila dičnome Vanderu, koji je tada i sam bio pokojni, ali su mu postumno doslovno uništila dobar glas.
Radili smo do podneva. Hvatala me vrtoglavica i zujalo mi je u ušima. Sve je oko mene bilo bijelo, vani vjetar od kojega su se tresla prozorska stakla, pa nabujala rijeka i hladna sunčeva svjetlost što se caklila na uzburkanoj vodi - imao sam osjećaj da sam dio neke brodske veselice, neke, recimo, amaterske predstave uprizorene na jedrenjaku, s posadom prerušenom u glumce, mornarima preodjevenima u gradsku čeljad, i s malim od palube koji glavinja po palubi. Sendviče - flaširanu vodu ponudili su nam u jednoj od prostorija na katu. Uzeo sam tanjur i čašu, i jedno i drugo od kartona, sklonio se u izbojak jednog od visokih prozora i pustio da mi svjetlost izvana obasjava nadražene živce. S visine prvoga kata imao sam širi, obuhvatniji pogled na rijeku, pa sam, unatoč vrtoglavici, netremice promatrao taj vodeni krajolik duboko pod sobom ne obazirući se na ostale koji su se motali oko stola na koji bijahu iznijeli improvizirani ručak. Činit će vam se smiješnim, no mene uvijek obuzme sramežljivost u glumačkom društvu, osobito kad tek počinjemo raditi na novom komadu, a usto i nejasan osjećaj ugroženosti, ne znam od čega ni zašto. Glumačka ekipa u neku je ruku uvijek nemirnija od drugih skupina ljudi, nestrpljivo očekuje znak, zapovijed, uputu, koja će ih usmjeriti, reći što im je činiti i smiriti ih. Ta moja sklonost osami priskrbila mi je, rekao bih, glas egocentrika - egocentrik među glumcima! te u doba najvećih mojih uspjeha izazvala gnjev drugih glumaca. A ja sam sve vrijeme bio nesiguran kao i svi oni, u glavi sam mehanički recitirao svoju rolu i drhtao od treme. Čudno mi je što ljudi to nisu vidjeli, ako već ne gledatelji, a ono barem moji kolege, oni među njima koji imaju veću moć zapažanja.
Stalno mi se nametalo pitanje: zašto sam ovdje? Kako to da sam bez ikakva truda dobio ovu sjajnu ulogu, i to bez audicije? Opazio sam, dakako, kako se dva-tri mlađa glumca smijulje gledajući me s mješavinom gnjeva i poruge. To je bio dodatni razlog da im svima okrenem leđa. Ali, Bože, kako sam osjećao teret godina! Uvijek sam imao veću tremu iza pozornice nego na njoj.
Osjetio sam da mi je blizu prije no što sam pogledao udesno i vidio kako stoji uza me i ogledava se, i ona s kartonskom šalicom u ruci. Za mene sve žene imaju auru, ali one tipa Dawn Devonport, ma kako malobrojne, jednostavno blistaju. U filmskoj inačici Izmišljanja prošlosti ima dvanaestak protagonista, no samo su dva lika vrijedna spomena: ja kao Vander i ona kao Ćora. I kako to obično biva - ona zacijelo nije ništa imunija od mene na ljudsku zavist - među nama se već počela stvarati neka vrsta povezanosti, pa smo stajali opušteni, ili opušteni koliko to mogu biti dvoje glumaca koji stoje jedno u svjetlosti drugoga.
Upoznao sam mnoge velike glumice, ali nikad prije nisam bio tako blizu pravoj pravcatoj filmskoj zvijezdi, pa sam imao dojam daje ova Dawn Devonport točna replika vlastite javne osobe, znalački dotjerana i živahna, ali da joj ipak nedostaje ona unutarnja iskra, da je bezbojnija, malčice neurednija, ili tek ljudskija - ukratko, da je obično ljudsko biće, i nisam znao bih li time trebao biti razočaran, hoću reći raz-čaran. Ne sjećam se o čemu smo razgovarali tijekom tog drugog susreta, kao što se ne sjećam što smo jedno drugom kazali kad smo se upoznali dolje u prizemlju. Nešto u njoj, nešto u mješavini krhkosti i blage muškobanjosti, jasno me podsjetilo na moju kćer. Ne vjerujem da sam gledao ijedan film u kojemu glumi Dawn Devonport, ali to nije važno: njezino lice onako izazovno napućenih usana i dubokih, poput zore sivih očiju bilo mi je poznato kao što mi je poznato lice samog mjeseca, i jednako daleko od mene. I kako onda da me, dok sam stajao pod visokim prozorom punim svjetlosti, kako da me ne podsjeti na izgubljenu kćer?

Svaka žena s aurom koju sam u životu volio, a riječ volio rabim u najširem smislu, ostavila je dojam na mene, kao što su, kažu, drevni bogovi stvaranja ostavili otisak palca na sljepoočnicama ljudi koje su oblikovali iz blata i pretvorili ih u nas. Jednako sam tako sačuvao osobit trag svake od svojih žena - jer sve ih i dalje držim svojima - trag neizbrisivo utisnut u naličje sjećanja. Često u prolazu ugledam glavu poput žita plave kose što promiče u užurbanoj gomili ili pak karakterističan pokret vitke ruke što maše na rastanku; začujem kratak smijeh s druge strane hotelskog predvorja ili riječ izgovorenu prepoznatljivo toplim tonom, i tada se ova ili ona od tih žena učas pojavi preda mnom, živa, lepršava, a meni srce poskoči poput starog psa i tužno zalaje. Nije da u pamćenju zadržim samo jednu osobinu svake od tih žena, nego mi se u pamćenje najsnažnije ureže upravo najtipičnija njezina osobina: bit te žene, rekao bih. Ali gđa Gray mi je, usprkos godinama što su prošle otkako sam je posljednji put vidio, u sjećanju ostala cijela cjelcata ili toliko cijela koliko je moguće u sjećanje primiti drugu osobu. Prikupio sam nekako sve njezine dijelove, kao što ćemo, kažu, kad odjekne posljednja trublja, učiniti s vlastitim ostacima, i složio ih u radni model, dovoljno cjelovit i životan da bi se u nj smjestilo sjećanje. Zato je, eto, ne viđam na ulici, zato je ne nalazim prizvanu u pokretu neke druge, nepoznate glave, i ne čujem joj glas iz središta ravnodušne gomile: toliko je snažno prisutna u meni da mi ne mora odašiljati pojedinačne signale. Ili možda, kad je riječ o njoj, moje sjećanje funkcionira na osobit način. A možda to što mislim da sam je sačuvao u sebi uopće nije sjećanje nego neka sasvim druga sposobnost.
Ona čak ni u onim davnim danima nije uvijek bila moja ona. Kad bih joj došao u kuću i kad bi obitelj bila na okupu, za mene je bila žena g. Graya, ili Billyjeva, ili, još gore, Kittyna majka. Kad sam, svraćajući po Billyja, morao ući i sjesti za kuhinjski stol i čekati ga - jer taj je ljenčina uvijek kasnio - pogled bi joj, inače usredotočen, preletio preko mene, neodređeno bi se osmjehnula i prihvatila se kakvog sitnog posla kao da ju je na nj podsjetila moja prisutnost. Tada se kretala sporije nego inače, nekom neuobičajenom, izdajničkom snenošću koja bi ostale, da nisu spadali u obitelj, posve sigurno bila navela na sumnju. Dohvatila bi nešto, bilo što - šalicu, kuhinjsku krpu, nož zaprljan maslacem, pa bi pogledala taj predmet kao da joj je hotimice upao u oko te traži njezinu pozornost. Trenutak bi ga kasnije odložila, još odsutnija duhom. I sad je vidim za kuhinjskim stolom, odlaže predmet što ga je uzela u ruku, ali ga još ne ispušta, još joj ruka lako počiva na njemu kao da hoće zapamtiti kakva mu je površina, dok prstima druge ruke vrti i vrti onu neposlušnu kovrčicu iza uha.
A ja, što sam ja tada radio, kako sam se ja ponašao? Možda će se činiti da izmišljam ili da se hvalisam kad kažem da sam u tim mučnim trenucima u kuhinji Grayevih činio prve nesigurne korake prema daskama pozornice a da toga nisam bio svjestan; ništa nas neće tako dobro poučiti osnovama glumačkog zanata kao što će to učiniti mladenačka nedopuštena ljubav. Znao sam što se od mene traži, znao sam koju mi je ulogu igrati. Najvažnije je bilo graditi se gotovo idiotski nedužnim. Kako sam se vješto zaogrtao zaštitnim plaštem glupave adolescencije te zamuckivanjem i mumljanjem uveličavao prirodnu nespretnost petnaestogodišnjaka hineći da ne znam kamo bih pogledao i što bih s rukama, istrčavajući se neumjesnim primjedbama, obarajući soljenku, prolijevajući mlijeko iz vrčića. Čak mi je uspijevalo pocrvenjeti kad bi mi se netko izravno obratio, ali ne pocrvenjeti od osjećaja krivnje nego od tobožnje bolne stidljivosti. Kako sam se ponosio savršenstvom svoje izvedbe! Iako sam siguran da sam pritom uvelike pretjerivao, vjerujem da ni Billy ni njegov otac nisu zamjećivali moju glumu. Kao i obično, zabrinjavala me Kitty jer bih je često, usred jedne od svojih malih pantomima, ulovio kako me gleda sa znalačkim i zlobnim sjajem u očima.
Unatoč uvježbanom izrazu neodređene odmaknutosti od svega što se događalo, gđa Gray je nedvojbeno cijelo vrijeme bila na iglama strahujući da ću prije ili poslije prevršiti mjeru, poskliznuti se i razotkriti našu podmuklu igru pred očima njezinih milih i dragih. A ja sam je, stid me reći, nesmiljeno izazivao. Zabavljalo me s vremena na vrijeme dopustiti da krinka padne, samo na tren. Namignuo bih joj izazivački kad bih ocijenio da me drugi ne gledaju ili bih se u prolazu tobože slučajno nježno očešao o nju. Ugodno su mi erotični bili trenuci kad bih joj, recimo, pod stolom dodirnuo nogu i kad bi ona pokušala prikriti navalu straha, jer me to podsjećalo na njezina nelagodna i bespomoćna nastojanja da mi se ne preda kad bih je, u prvim danima naše veze, na brzinu ugurao na stražnje sjedalo karavana i počeo joj natezati odjeću žureći se da dođem do ovog ili onog dijela gole puti dok je ona uzmicala i tako me još više mamila. Pod kakvim je pritiskom morala biti u tim trenucima, u vlastitoj kuhinji, kakav je paničan strah morala osjećati? I kako sam bešćutan, kako bezobziran bio stavljajući je na takve kušnje! No u sebi je imala i dozu nestašnosti i siguran sam da su je, uza sav strah, ushićivala ta podbadanja kojima sam tako kavalirski burkao jednoličnu kućansku površinu njezine svagdašnjice.
Sjećam se jedne Kittyne veselice. Kako sam na nju dospio, tko me pozvao? Kitty nije, to znam, ni Billy, a pogotovo ne gđa Gray. Čudne su te praznine na koje naiđemo kad se odveć revno obrušimo na moljcima izjedeno tkanje prošlosti. U svakom slučaju, bio sam na toj veselici. Mala aždaja slavila je rođendan. Ne sjećam se koji - uvijek mi se činilo da je bezvremena. Kakvo urnebesno slavlje! Jer bile su to mahom djevojčice, dvanaestak razularenih patuljica koje su nesmetano đipale po kući, mlatile se laktima, drpale se i vrištale. Jedna od njih, bljedoliko debelo stvorenje prekratka vrata, pokazivala je zastrašujući ljepljivo zanimanje za mene i stalno mi se motala oko lakata smijuljeći se širokim izazivačkim osmijehom - bit će da joj je Kitty pričala o meni. Igrale su se društvenih igara što su odreda završavale žestokom tučnjavom, čupanjem kose i ćuškanjem. Billy i ja, kojima je gđa Gray, prije no što se povukla u kuhinju, bila u zadatak dala održavanje reda, povremeno bismo se umiješali u te zadjevice urlajući i dijeleći pljuske baš poput brodskog časnika i njegova pomoćnika koji se trse ukrotiti divljanje pijanih mornara u lučkoj krčmi, a puštenih na kopno sa strogom zabranom konzumacije alkohola.
U jednom osobito burnom trenutku te bučne veselice bio sam se i sam povukao u kuhinju, raskuštran i živčan.
Kittyna debela prijateljica imenom Marge, ako me sjećanje ne vara - poslije se zacijelo prometnula u ljupku vitku curu koja pukim treptajem oka slama muška srca - pokušala je poći za mnom, ali sam joj dobacio gorgonskoskamenjujući pogled od kojega se snuždila pa nije ni zucnula kad sam joj pred nosom zalupio vrata. Nisam bio došao tražiti gđu Gray, ali se ona u tom trenutku zatekla preda mnom, u kecelji, zavrnutih rukava i brašnjavih ruku, prignuta jer je iz pećnice vadila pleh pun vilinskih poljubaca. Vilinski poljupci! Prišuljao sam joj se kaneći je obgrliti oko bokova, kadli ona, i dalje prignuta, okrene glavu i ugleda me. Zaustio sam da nešto kažem, ali joj je pogled bio usmjeren nekamo iznad mene, prema vratima kroz koja bijah netom ušao, a na licu joj se pojavi izraz uzbune i straha. U kuhinju je nečujno bio ušao Billy. Smjesta sam se uspravio i spustio ruke pitajući se jesam li bio dovoljno brz i je li on vidio kako se ispruženih ruku i svinutih prstiju šuljam prema majčinoj mu napetoj, naprćenoj stražnjici. No Billy nasreću nije bio pronicav pa nas je oboje okrznuo nezainteresiranim pogledom, prišao stolu, zgrabio krišku voćnoga kolača i počeo je nemarno trpati u usta. A meni je srce zamalo prestalo kucati od užasa, ali i od sreće što nije ništa primijetio.
Uto nam priđe gđa Gray praveći se da me ne vidi, položi pliticu na stol, odmakne se, napući donju usnu i brzo dahne otpuhujući pramen s čela. Billy je i dalje žvakao kolač gunđajući zbog sestre i bučnih joj prijateljica. Majka ga odsutno zamoli da ne govori punih usta - još se divila kolačićima utisnutima u košarice od papira, udobno smještenima svaki u svoju udubinu na plehu, toplim kolačićima s mirisom vanilije - ali on se nije obazirao. Tada ona ispruži ruku i položi mu je na rame. Učinila je to gotovo nesvjesno, rastreseno, što je mene dodatno rastužilo. Srdilo me što ih vidim zajedno, što joj ruka nježno počiva na njegovu ramenu, što stoje u toplini kućnog ognjišta, u zajedničkom i bliskom im svijetu, dok ja čekam kao da su zaboravili na mene. Kakvu mi god slobodu inače dopuštala, pomislih, nikad joj neću biti blizak kao što joj u tom trenutku bijaše Billy, kao što je vazda bio i vazda će biti, dovijeka. Ja sam joj se smio približiti samo izvana, no on, on je niknuo iz sjemena i rastao u njoj, pa je, i nakon što se grubo iskoprcao iz nje, i dalje bio put njezine puti, krv njezine krvi. Ne, ne kažem da sam baš to pomislio, pomislio sam nešto slično, ali sam u tom trenutku najednom osjetio oštar bol. Nije bilo tog stvora na kojega nisam bio ljubomoran kad je riječ o njoj; ljubomorno sklupčan u vlastitoj nutrini, poput nakostriješena zelenookog mačka spremnog da skoči na najmanji izazov, stvaran ili - češće - izmišljen.
Ona zamoli Billyja da iznese tanjur s ostatkom voćnoga kolača, a k tome i veliku bocu limunade, pa izađe za njim iz kuhinje noseći drveni poslužavnik pun maštovito poredanih sendviča ukrašenih kolutićima banane. Je li kuhinja imala mimokretna vrata? Jest, i ona pred njima zastane, odgurne ih koljenom, okrene se i dobaci mi smrknut pogled, prijekoran i praštajući u isti mah, te mi bez riječi dade mig da pođem za njom. Uzvratio sam joj nadurenim izrazom lica, koraknuo ustranu i začuo onaj smiješni, gumenasti zvuk - boing-g-g! - što se razlijegao kad je otpustila vrata koja su pritom zaškripala i takoreći duboko uzdahnula.
Ostavši sam, zlovoljno sam se motao oko stola buljeći u pleh s kolačima koji su se hladili. Sve je bilo mirno. Čak su i one male divljakinje bile zamukle, valjda su ih nakratko utišali sendviči i limunada. Zimska sunčeva svjetlost - ne, ne, bilo je ljeto, priberi se, zaboga! - ljetna sunčeva svjetlost, mirna i medno gusta, padala je kroz prozor pokraj utihlog hladnjaka. Gđa Gray je na štednjaku bila ostavila čajnik s vodom koji je podglas brundao na tihom plamenu. Bio je to jedan od onih čunjastih čajnika veoma popularnih u to doba, onih kakve danas gotovo i ne viđamo jer su svi podlegli izazovu električnih. Ovaj pak nije imao pištaljku, pa mu se iz zdepastoga kljuna polako dizao širok, gust, suncem obasjan i lijeno vijugav stup pare što se pri vrhu kovrčao u ljupku vijugu. Kad sam koraknuo prema štednjaku, nešto iz moje guste aure zacijelo se umiješa u paru pri čemu ta začarana zmija skrene blago ustranu, kao da se malko preplašila; zastao sam, a ona se ispravi, a kad sam se opet pomaknuo, pomakne se i ona. Stajali smo tako lelujajući, taj dobroćudni dušić i ja, dok nas je gust ljetni uzduh držao u drhtavu ravnovjesju, i tada me iznenada i ni iz kakva poznata mi razloga preplavi blagi osjećaj sreće, bestežinske, bespredmetne sreće, jednostavne poput sunčeve svjetlosti što je dopirala kroz prozor.
No kad sam se vratio na Kittynu veselicu, taj jasni i radosni sjaj u hipu zamrači neočekivani dolazak g. Graya. Bio je ostavio pomoćnicu da mu pazi na radnju - gđicu Flushing; s njom ću se uskoro pozabaviti budem li imao srca za takvo što - i došao kući s rođendanskim poklonom za Kitty. Visok, mršav, koščat, stajao je u kuhinji okružen gomilom djevojčica, nalik na jedan od onih naherenih kolaca što strše iz venecijanske lagune. Glava mu je bila izrazito mala u odnosu na tijelo, tako da ste uvijek imali dojam da stojite dalje od njega no što ste uistinu stajali. Na sebi je imao neurednu svijetlosmeđu lanenu jaknu i vrećaste hlače od smeđeg rebrastog baršuna te cipele od antilop kože, izgrebene na prstima. Volio je leptir-mašne, što je i tih davnih dana bio znak uštogljenosti, jedini vidljiv tračak boje ili osobnosti na inače bezbojnoj vanjštini. Premda mu je optičarska rad nja bila puna okvira raznih oblika i proizvođača, radije je nosio jeftine naočale metalnih okvira, a skidao ih je polako: nježno bi ih dohvatio za jednu nožicu, između palca i dva prsta, kao daje riječ o lornjonu, pa bi kažiprstom i srednjakom druge ruke polako protrljao naboranu kožu na prijevoju nosa i usput tiho uzdahnuo. Ti njegovi tihi uzdasi istovremeno su zvučali kao negodovanje i mirenje sa sudbinom, kao molitve svećenika koji je već odavno podlegao sumnji u vjeru. Činilo se da ga neprestano muči osjećaj da je nedorastao situaciji, nesposoban da se nosi s problemima svagdašnjeg života. Posljedica tog nemilog stanja bijaše da su se oko njega okupljali brojni dušobrižnici. Ljudi kao da su se vazda trudili priskočiti mu upomoć, olakšati mu tegobe, poravnati mu put, skinuti mu nevidljivo breme s pogrbljenih leđa. Čak su i Kitty i njezine prijateljice, okupljene oko njega, zašutjele kao da mu time hoće pomoći. I gđa Gray mu je zabrinuto, iznad dječjih glava, pružila kristalnu čašu s pola prsta zasluženog viskija, možda istu onu iz koje sam onomad pio s Billyjem i koju sam poslije s osjećajem krivnje obrisao ne baš čistim rupčićem. Kako je umoran bio zahvalni osmijeh što joj gaje uputio, kako se klonulom činila ruka kojom je odložio piće - nedirnuto - na stol iza sebe.
A možda je zbilja bio bolestan. Ta zar se ne sjećam šaputanja o liječnicima i bolnicama nakon što su Grayevi pobjegli od nas? Ogorčen i tužan, u to sam vrijeme mislio da mještani, kao i obično, šire tu izmišljenu priču ne bi li zataškali skandal koji je, kad je izbio, ushitio mnoge. No možda nisam imao pravo, možda je g. Gray sve vrijeme patio od neke kronične bolesti koju je do vrhunca dovelo otkriće o našim nepodopštinama. Uznemirujuća je to misao ili bi barem trebala biti takva.
Njegov je rođendanski poklon za Kitty bio mikroskop - zanimale su je prirodne znanosti - još jedna skupa stvarca iz, zlobno bih rekao, Grayeve optičarske radnje. Bio je to skupocjen uređaj mat crne boje na polukružnoj nožici čvrsto usađenoj u postolje, gladak i hladan na dodir, s majušnim, lako pokretnim pucetom za podešavanje oštrine i s nevelikom lećom pod kojom je iskrsavala veoma povećana slika svijeta. Ja sam, naravno, čeznuo za takvom stvarcom. Osobito sam se divio kutiji u koju je bio upakiran i u kojoj će počivati kad ga ne budu rabili. Kutija je bila načinjena od svijetlog, glatkog, perolakog drva spajanog tehnikom lastavičjeg repa - kakve je sićušne piliće valjalo imati za tako precizan posao! - a na poklopcu je s prednje strane bila kopča koju je, da biste otvorili kutiju, valjalo pomaknuti ustranu po dvorednom navoštenom utoru. U kutiji je bilo nekoliko sitnih kozlića od tanke šperploče na kojima je mikroskop, okrenut nauznak, počivao poput obožavanog crnog djetešca u svojoj po mjeri rađenoj kolijevci. Oduševljena tim poklonom, s vatreno posjedničkim sjajem u očima, Kitty ga je odnijela u kut, da mu se može pobjedonosno diviti, dok su njezine prijateljice, iznenada zaboravljene, ostale stajati poput drhtavih, nesigurnih zečića.
Ja sam pak bio razapet između osjećaja zavisti prema Kitty i ljubomorne potrebe da držim na oku gđu Gray, koja je dvorila muža, hranitelja obitelji, iscrpljenog i klonulog od dnevne rabote. Njegov je dolazak utjecao na opće raspoloženje: ludovanje je prestalo, a gošće su se, utišane, obuzdane i zanemarene od strane svoje patuljaste domaćice, spremale krenuti kući onako neuredne. Pognuvši dugački trup kao da je to krhki dio kakve geometrijske naprave, pomično mjerilo, recimo, ili veliki drveni šestar, g. Gray sjedne u stari naslonjač pokraj peći. Taj naslonjač, njegov naslonjač, prekriven otrcanom, poderanom tkaninom nalik na mišje krzno, izgledao je jadnije od svoga vlasnika: sjedalo mu je u sredini bilo uleknuto i pijano nagnuto ustranu, tamo gdje mu bijaše otpao kotačić. Gđa Gray donese čašu s viskijem pa je ponovno pruži mužu, ovaj put nježnije, a on joj se ponovno zahvali patnički bolnim smiješkom. Tada se ona odmakne, sklopi ruke pod prsima i uze ga promatrati zabrinjavajuće bespomoćnim pogledom. Tako je, pomislih, uvijek bilo i uvijek će biti među njima - on, na izmaku snaga što bi se mogle obnoviti tek uz silan napor, a ona, brižna, izgara od želje da mu pomogne, ali ne zna kako.
A gdje je Billy? Izgubio sam ga iz vida. Kako - opet pitam - kako on nije vidio što se događa između njegove majke i mene? Kako svi to nisu vidjeli? Odgovor je ipak jednostavan. Vidjeli su ono što su vidjeli, a ne ono što nisu očekivali vidjeti. Ali što se toliko čudim? Ni ja nisam bio ništa pronicljiviji od njih. Ta vrsta sljepila endemska je boljka.
Stav što ga je g. Gray zauzeo prema meni bio je doista neobičan, to jest čudan: kao da mu nisam baš nimalo zanimljiv. Okrznuo bi me, ili bolje, prešao preko mene okom nalik na nauljen kuglični ležaj a da pritom nije ništa registrirao, ili mi se barem tako činilo. Kao da zapravo nikad nije znao tko sam. Možda je, onako kratkovidan, mislio da vidi drugu osobu svaki put kad bih se ja pojavio u kući, da vidi cijeli niz Billyjevih prijatelja koji mi neobjašnjivo sliče. Ili se možda bojao da sam netko koga bi morao jako dobro poznavati, neki rođak, bratić njegove djece, koji često zalazi u kuću, a njemu je već neugodno pitati tko je. Što se mene tiče, mogao je misliti i da sam mu mlađi sin, Billyjev brat kojega je bogzna zašto zaboravio, pa ga sada mora bespogovorno prihvatiti. Mislim da nisam bio iznimka u tom njegovu nesnalaženju. Koliko sam vidio, on je svijet promatrao uopćeno, istim pomalo zbunjenim, pomalo zabrinutim, zamućenim pogledom pedalj-dva iznad naherene leptir-mašne dok je dugim, koščatim, poput grančice tanahnim prstima prelazio po površini svijeta malaksalo ga i bezuspješno ispitujući.
Te večeri, večeri Kittyna rođendanskog slavlja, gđa Gray i ja imali smo zakazan sastanak. Zakazati sastanak: sviđa mi se ta riječ jer u pamet doziva plašt od baršuna i trorogi šešir, lepršavu lepezu i grudi što se nadimlju pod napetom svilom, ali naši potajni susreti nisu, nažalost, imali toliko stila, toliko sjaja. Kako joj je uspjelo iskrasti se iz kuće uza sav onaj posao poslije rođendanskog slavlja? Jer žene su u to doba same raspremale stol, same su prale tanjure ne očekujući tuđu pomoć, ne pomišljajući da bi se mogle pobuniti. Zapravo me srdi što ne znam kako joj je uspijevalo doći na bilo koji od naših nesretnih sastanaka i kako je tako dugo mogla izlaziti neprimijećena. S obzirom na pogibelji što su nam prijetile, dugo nas je pratila vraška sreća. I nisam samo ja vukao za nos božicu ljubavi. I gđa Gray se upuštala u ozbiljne rizike. Slučaj je htio da smo se baš te večeri odvažili na šetnju drvenom šetnicom uz obalu. To je bila njezina zamisao. Ja sam očekivao, zapravo toplo sam se nadao da ćemo te večeri činiti ono što smo uvijek činili kad bi nam uspjelo ostati nasamo, ali mi ona, stigavši na naše sastajalište na cesti iznad ljeskove šume, zapovjedi da uđem u karavan pa odmah krene dalje i ne htjede odgovoriti na moje pitanje kamo idemo. Ponovio sam pitanje još plačljivijim, još cmizdravijim glasom i, ne dobivši odgovor, počeo sam se duriti. Moram priznati da mije durenje bilo glavno oružje protiv nje i da sam se - gad mali - služio njime tako vješto i promišljeno kako to može samo bešćutan stvor kakav sam tada bio. Opirala se koliko je mogla dok sam se ja pjenio u tišini, potuljen, pognute glave, naduren, ali bi ona na kraju uvijek popustila. Ovaj je put izdržala sve dok nismo, vozeći se uz rijeku, dospjeli do ulaza u teniski klub. - Strašno si sebičan - prasnula je, ali se nasmijala, kao da mi je udijelila nezasluženi kompliment. - Bogme jesi.
To me, naravno, silno ozlojedilo. Kako to može reći za mene koji sam radi nje riskirao gnjev Crkve, Države i vlastite majke? Nisam li je držao vladaricom svoga srca, nisam li udovoljavao svakom njezinu hiru? Bio sam toliko uzrujan da mi se u grlu stvorila gruda gnjeva i samoobrane te ne bih bio mogao progovoriti sve da sam i htio.
Bio je lipanj, sredina ljeta, doba dugih večeri i bijelih noći. Tko može zamisliti kako je bilo biti mlad i voljen upravo u to doba godine? Bio sam još premlad da bih shvatio ili sam sebi priznao da se godina, premda još na blistavu vrhuncu, već počinje bližiti kraju. Da sam tako gledao na vrijeme i prolaznost godišnjih doba, možda bih bio razumio zašto sam u srcu osjetio ujed beskrajne tuge. No bio sam mlad i nisam sagledavao kraj ama baš ničega na svijetu, pa mi se ta ljetna tuga činila tek blagim, paučinastim rumenilom na obrazu zrele i sjajne jabuke ljubavi.
- Hajd’mo se prošetati. - reče gđa Gray.
Zašto ne? Pa to je najobičnija, najnedužnija stvar na svijetu, pomislili biste. Ali promislite. Naš je mali grad bio panoptikum kojim su patrolirali vazda budni dušobrižnici. Istina, nitko ne bi imao bogzna što prigovoriti kad bi ugledao čestito udanu ženu koja se usred bijele ljetne večeri šeće obalom u društvu momčića, najboljeg prijatelja svoga sina - to jest, ne bi imao što prigovoriti promatrač nesklon umovanju i sumnjičenju, ali je grad i svi koji su živjeli u njemu razmišljao na nepopravljivo prljav način i nikad nije prestajao računati, te zbrajajući jedan i jedan vazda nepogrešivo dolazio do nedopušteno združena dvojca, do ono dvoje koji, čvrsto zagrljeni a krivi, dašću jedno drugome u naručju.
Vjerujem da je ta naoko nedužna šetnja drvenom šetnicom - tako su je nazivali mještani - bila najsmjeliji i najpreuzetniji rizik kojemu smo se ikad izložili, izuzmemo li onaj konačni, što ga nažalost nismo prepoznali, a koji je našu vezu priveo strmoglavom kraju. Bili smo se dovezli do luke, pa je gđa Gray parkirala karavan uz asfaltirani rub pokraj jednotračne pruge na šetnici, pruge po kojoj je naš grad bio i - koliko znam - još jest poznat. Kad smo izašli iz karavana, ja sam se i dalje durio, a gđa Gray je pjevušila sebi u bradu praveći se da ne primjećuje moj smrknuti pogled. Jednom je rukom hitro povukla donji dio haljine što joj se otraga bio prilijepio za tijelo, što je u meni, kao i svaki put kad bi to učinila, izazvalo bujicu bolne žudnje. Zrak je nad morem bio miran, a voda je, visoka i nepokretna, na sebi imala tanak sloj nafte iz usidrenih brodica za prijevoz ugljena, pa se činilo da je prekrivena plahtom užarena i naglo ohlađena čelika prošaranog nijansama srebrnoružičaste, smaragdne i divno blistave prozračno plave boje, a sve se to ljeskalo poput šara na paunovu perju. Nismo bili jedini šetači. Bilo je još nekoliko parova koji su sneno, rukom pod ruku, s noge na nogu, koračali u blagom, kasnom, iskonskom sjaju sunca te večeri. Možda nas, na kraju krajeva, nitko nije ni zamijetio niti nam poklonio pozornost. Srce koje se osjeća krivim posvuda vidi širom otvorene oči i znalačke osmijehe.
A sada, iako sam siguran daje ovo presmiješno da bi bilo istinito, sjećam se da je gđa Gray, u ljetnoj haljini kratkih rukava, na sebi imala lijepe crvenkastoplave mrežaste rukavice - vidim ih pred sobom - prozračne i fine, pri zapešću obrubljene nabranom trakom tamnije, grimizne boje i, što je još smješnije, šeširić što je pristajao uz rukavice, malen, okrugao i plosnat poput tanjura, malko naheren. Odakle mi sve te budalaštine? Toj egzotičnoj polu mondenoj slici gđe Gray nedostaje još samo suncobran i lornjon s drškom od sedefa. A k tome i jastučić, umetnut otraga, niže od struka - zašto ne? Bilo kako bilo, eto nas, dakle, mladi Marcel u neočekivanu društvu goloruke Odette, hodamo šetnicom rame uz rame, pete nam muklo lupkaju po daskama, a ja se šutke i s osjećajem najdublje sućuti prema nedozrelu stvoru kakav sam nekoć bio - ja se sjećam kako sam još nedavno, kad bi se more povuklo, stajao dolje pod šetnicom pa se s ostalim deranima navirivao kroz pukotine među daskama u nadi da ću moći zaviriti pod suknju djevojaka koje se šetkaju iznad nas. Premda mi ne bi bilo palo napamet da je dodirnem na tako javnom mjestu, ćutio sam kako u prostoru koji nas dijeli frcaju iskre njezina užasa zbog toga što se osmjelila na tako pogibeljan korak; užasa, ali i odlučnosti da ga drsko provede u djelo. Nije htjela gledati prolaznike; hodala je uspravno, prostudirano prazna pogleda kao u drvene sirene na pramcu starinske korablje, izbačenih prsa i visoko uzdignute glave. Nisam mogao dokučiti što time smjera, zašto tako paradira pred očima grada, no imala je u sebi, i do kraja će imati, nešto od pustopašne djevojčice.
Sada se pitam nije li potajno i gotovo nesvjesno priželjkivala da bude raskrinkana, nije li se zato tako izazovno pokazivala svijetu. Možda ju je, kao ponekad i mene, naša veza previše opterećivala, možda je željela biti prisiljena na raskid. Ne moram vam reći da mi ta mogućnost tada nije bila ni na kraj pameti. Kad je riječ o djevojkama, bio sam nesiguran i pun sumnje u sebe kao i svaki prosječan mladac, ali mi je bilo posve normalno da me gđa Gray mora voljeti, kao daje to nešto unaprijed ugrađeno u prirodni poredak stvari. Majke postoje kako bi voljele sinove, a gđa Gray je majka, i kako bi stoga meni, premda joj nisam sin, kako bi mi mogla išta uskratiti, čak i najskrovitije tajne vlastite puti? Tako sam razmišljao, i takvo je razmišljanje upravljalo svim mojim djelima i nedjelima. Jednostavno je bila tu, u nju mi ni na trenutak nije bilo sumnjati.
Zastali smo pokraj krme jedne od brodica za prijevoz ugljena i zagledali se u baražni sprud - tako su ga zvali - to jest u bezobličnu gomilu betona istovarena usred luke za koji više nitko nije znao čemu je izvorno služio. Ispod površine, uz kosi i prljavi stražnji dio broda, u neredu su krivudale velike sivkaste ribe, a malo dalje, u plićaku smeđe vode, jedva sam nazirao morske rakove što su onim svojim hitrim hodom ustranu gotovo neopazice trčkarali među stijenama i potonulim pivskim bocama, limenkama i dječjim kolicima s kotačima bez guma. Gđa Gray se okrene prema meni. - Dođi, idemo. - reče iznenada umornim, snuždenim glasom. Što se dogodilo da je tako brzo promijenila raspoloženje? Unatoč dugim satima što smo ih provodili zajedno, nikad nisam znao što joj se mota po glavi, nikad mi nije rekla ništa određeno, a ja se baš i nisam trudio doznati. Govorila je, dakako, pričala je o koječemu, neprestano, ali sam ja uglavnom mislio da govori sama sa sobom, da si pripovijeda neku svoju zamršenu, vazda novu i nepovezanu priču. To me nije smetalo. Njezino sam brbljanje i umovanje i poneki zadihan usklik čuđenja smatrao tek predigrom s kojom se moram pomiriti prije no što je uguram na stražnje sjedalo onog izgrebenog starog karavana ili na neudobno grudast madrac na prljavom podu Cotterove kuće.
Kad smo ušli u auto, nije odmah upalila motor; sjedila je i kroz vjetrobran promatrala parove koji su se još šetkali u sve gušćem sumraku. Ne vidim više one fine rukavice ni onaj smiješni šeširić. Siguran sam da sam ih izmislio iz puke obijesti, jer se i gospa Memorija gdjekad razigra. Gđa Gray je sjedila uprta o naslon sjedala, ispruženih ruku i stisnutih šaka položenih na vrh upravljača. Jesam li već govorio o njezinim podlakticama? Bile su punašne ali nježne, imale su zavojitu jamicu ispod svakog lakta, i u lijepom su se luku spuštale do zapešća, a mene su ugodno podsjećale na bučice s kojima smo subotom ujutro vježbali u školskom dvorištu. Otraga su bile malko pjegave, a s unutarnje strane plavičaste poput riblje krljušti, te na dodir divno hladne i svilenkaste, blago prošarane ljubičastim žilicama po kojima sam volio prelaziti vrškom jezika i slijediti ih sve do mjesta na kojemu su naglo iščezavale u vlažnjikavom pregibu lakta, što je bio jedan od brojnih načina kojim sam je navodio da zadrhti, da se počne trzati i kukati da joj se smilujem, naime bila je divno škakljiva.
A sad sam joj, da je požurim, položio ruku na bedro jer sam žarko želio da krenemo, ali se ona nije obazirala. - Nije li neobično - reče tonom snenog čuđenja, i dalje gledajući kroz vjetrobran - što se čini da su ti ljudi tako trajni? Kao da će zauvijek biti tu, ti isti ljudi, i šetati se amo-tamo.
Pomislio sam, tko zna zašto, na lelujavi stup pare iz čajnika u kuhinji i na onaj beskrajno umorni pokret g. Graya kojim je na stol odložio čašu s neispijenim viskijem. Zatim sam se zapitao hoće li nam na kraju toga dugog svijetlog dana dostajati vremena i svjetlosti da me odveze u Cotterovu kuću i dopusti mi da legnem na nju kako bih nakratko ublažio tako snažnu, nježnu i nezasitnu potrebu za njom i za njenom neiscrpno poželjnom puti.

Doznao sam da je i Dawn Devonport doživjela smrt drage osobe, i to nedavno. Prije malo više od mjesec dana umro joj je otac od iznenadnog srčanog udara, u pedeset i nekoj. Rekla mi je to sinoć pri kraju cjelodnevnog snimanja, dok smo šetali na otvorenom, iza studija u kojemu radimo ovaj tjedan. Bila je izašla popušiti petu od šest cigareta, to joj je, tvrdi, dnevna doza - pitam se zašto baš šest. Ne voli, kaže, da je glumci i tehničko osoblje vide kako puši, a ja sam očito iznimka; čini mi se da sam joj već postao zamjenom za oca koji je tek nedavno nestao iz njezina života. I njoj i meni bilo je pomalo neugodno poslije one scene brutalne strasti što smo je snimali i ponavljali cijelo popodne - devet dugih sekvenci prije nego što je Toby Taggart gunđajući izjavio da je zadovoljan; ta zar sam ikad rekao da je lako glumiti u filmu? - pa nam je hladni kasnojesenski zrak s mirisom dima i mjedenim sjajem bio melem za užareno čelo. Bilo mi je teško već i to što sam se pred kamerom morao pretvarati da vodim ljubav - Axel Vander, barem kako ga opisuje J. B., definitivno nije bio dobar čovjek - ali me zgrozilo što sam u sljedećoj sceni morao glumiti da je udaram šakom među male, gole i šokantno bespomoćne grudi. Dok smo se šetali uskim pojasom bljedunjave trave pod visokim olovnosivim stražnjim zidom studija, bez prozora, ona mi je u kratkim brzim naletima pričala o ocu, a pritom duboko uvlačila dim i otpuhivala ga stvarajući oblačiće poput onih iz stripova, kojima su nedostajali još samo uskličnici za označavanje bola, gnjeva i nevjerice. Otac joj je bio taksist, veseljak, čini se, i zdrav kao dren sve dok mu arterije, potpuno začepljene nakon četrdeset godina uz četrdeset na dan - pogledala je cigaretu u ruci i kiselo se nasmijala - sve dok mu arterije jednog listopadskog dana nisu zatvorile ventile unutarnjeg motora, koji je kašljucnuo i prestao raditi.
Ispostavilo se da ju je upravo otac, njezin dragi tata, usrećio naprtivši joj ime Dawn Devonport. Izmislio ga je za nju kad je imala deset godina i kad je kao korska plesačica dobila ulogu glavne vile u pantomimi u londonskom West Endu. Ne znam zašto ga je zadržala. Možda iz pretjerane kćerinske odanosti. Brzina kojom je taj stari taksist otprašio na onaj svijet dok je ona stajala na rubu pločnika i očajnički dozivala pomoć zbunila ju je i razljutila, kao daje otac svojom smrću iznevjerio svoju očinsku dužnost. Poput Lydije i mene, i ona se vjerojatno osjeća ne toliko napuštenom koliko izigranom od voljene osobe. Bilo mi je jasno da još nije naučila kako tugovati - zar je moguće naučiti tu tešku lekciju? - a kad smo se odmakli od seta i krenuli van, u mrak, spotakla se o jedan od onih groznih debelih crnih kablova zbog kojih pod u studiju izgleda kao zmijsko leglo, a kad me zgrabila za zapešće, osjetio sam kako joj snažne, gotovo muške ruke drhte od potisnute ojađenosti.
Kad sam već kod ojađenosti, bilo mi je navrh jezika kazati joj što mi je ispričala Billie Stryker, a to je da je Axel Vander, glavom, bio u Italiji, i to ne samo u Italiji nego u Liguriji, i ne samo u Liguriji nego blizu Portovenerea, točno ili otprilike, kao što bi rekao policajac svjedočeći u sudnici, točno ili otprilike na dan smrti moje kćeri. Ne znam što bih mislio o tome. Zbilja bi mi bilo draže i ne misliti.
Snimanje filmova uistinu je čudan posao, čudniji no što sam očekivao, a ipak mi je nekako blizak. Upozoravali su me na nužno nepovezanu, rascjepkanu prirodu toga posla, ali me čudi način na koji on djeluje na mene. Imam osjećaj da se - ne samo kao glumac nego i kao ja - pretvaram u nekakvo rascjepkano, raskomadano biće, i to ne samo nakratko, dok stojim pred kamerom, nego i kad iskoračim iz svoje uloge, iz svoga dijela teksta, i kad ponovno poprimim svoj stari, svoj naoko stvarni identitet. A nije da sam sebe ikad smatrao proizvodom ili čuvarom cjelovitosti: dovoljno sam dugo na svijetu i dovoljno sam razmišljao da bih mogao svjedočiti o rascjepkanosti onoga što smo nekad smatrali cjelovitim bičem. Kad god iz vlastite kuće izađem na ulicu, imam dojam da je zrak šuma isukanih sječiva što me neopazice komadaju stvarajući brojne inačice one samosvojne osobe kakvom sam se prikazivao ukućanima i kakvim su me doista smatrali. No osjećaj što ga imam pred kamerom, osjećaj da nisam jedno nego mnogo bića - ime mi je Legija! - ima neku dodatnu dimenziju, jer ti mnogi nisu zasebna jedinica nego njezini dijelovi. Zato glumiti u filmu i jest i nije neobično u isti mah; to je intenziviranje, račvanje znanoga, usredotočenost na razgranatog sebe; a sve je to i zanimljivo i zbunjujuće i uzbudljivo i uznemirujuće.
To sam sinoć pokušao kazati Dawn Devonport, ali se ona samo nasmijala. Priznala je da je gluma u početku zbuni “Izgubiš konce, ne znaš gdje si”, ali uvjeravala me da ću se s vremenom i na to naučiti. Mislim da nije posve razumjela što sam govorio. Kao što rekoh, imam dojam da već poznajem tu drugost u kojoj sam se zatekao, a sve što je u njoj drukčije samo je silina određenog doživljaja, njegova osobitost. Dawn baci polupopušenu cigaretu u travu i zgnječi je petom čvrste cipele od crne kože - na sebi je imala kostim Core, čedne mlade žene koja se podaje Axelu Vanderu kao što bi se kršćanska mučenica podala starom izgladnjelom lavu - pa me pogleda, iskosa, uz jedva zamjetan smiješak, ljubazan i vragolasto podrugljiv u isti mah. - Od nečega moramo živjeti, znate. - reče. - A ovo nije život, rekao bi vam moj otac. - Što lije time htjela kazati? Dawn Devonport ima u sebi nešto od proročice. No nema li to - u mojim zatravljenim očima - i svaka druga žena?
U jednom trenutku zastane, okrene se i upita me jesam li Billie Stryker pričao o kćeri. Rekoh joj da jesam; da sam se i sam začudio kako sam joj sve izbrbljao već prvog dana dok je šutke sjedila u onom mom orlovskom gnijezdu na tavanu. Ona se nasmiješi i posprdno odmahne glavom. - Ah, taj Toby! - usklikne. Upitao sam je što je htjela reći. Nastavili smo hodati. Na sebi je imala tanku haljinu i laganu vestu prebačenu preko ramena, pa sam se pobojao da će joj biti hladno. Ponudio sam joj svoj sako, ali ga ona odbije. Svi znaju, reče, za Tobyjevu prokušanu taktiku: kad se sprema početi raditi s novim glumcem pošalje mu Billie Stryker sa zadatkom da ga ispipa i da se vrati s kakvom pikanterijom iz glumčeva intimnog života, najbolje s nečim sramotnim ili tragičnim, pa to zatim prouči, pomno pohrani i upotrijebi kad i ako se ukaže potreba, kao da je riječ o rendgenskoj snimci. Billie je majstorica u tom poslu: namami ljude da joj se povjere a da ni sami nisu svjesni što joj povjeravaju, a Toby Taggart visoko cijeni to majstorstvo i često se njime služi. Sjetio sam se kako mi je Marcy Meriwether bila najavila Billie Stryker nazvavši je izvidnicom, sjetio sam se njezina promuklog smijeha što je telefonskom žicom dopro do mene iz dalekog sunčanog Carver Cityja i osjetio se glupim i naivnim, ni prvi, a valjda ni zadnji put, naivčinom koji zajedno s Dawn Devonport i ostalima mjesečarski hoda kroz taj rastrgan, blještav san, taj privid zvan film. To je, dakle, Billie Stryker, nije ona toliko izvidnica koliko je obično njuškalo. Začudo - barem meni - nije me bilo briga što su me obmanuli.
Kad spominjem snove, upravo sam se sjetio da sam noćas sanjao jedan od onih mojih luckastijih. Čini mi se da ga moram ispričati do u tančine, ma kako dvojben bio - neki snovi upravo su takvi. A ovoga bi jedino rapsod mogao dobro opisati. No, dat ću sve od sebe. Bio sam u kući pokraj rijeke. Kuća je bila stara, visoka i klimava, nemoguće kosog krova i naherena dimnjaka, poput kolibe od slatkiša, kolibe iz bajki, čudne i sablasne, ili sablasne baš zato što je bila čudna, kao što to biva u bajkama. Stanovao sam u njoj, mislim da sam bio na nekoj vrsti radnog odmora zajedno s nekoliko drugih ljudi, članova obitelji ili možda prijatelja, premda ih u snu nisam vidio, i upravo smo bili na odlasku. Pakirao sam se u sobici na katu, s velikim, širom otvorenim prozorom okrenutim prema rijeci. Sunčeva je svjetlost bila prozirna, limunski žuta, nalik na bistru tekućinu, tako da nisam mogao razabrati je li jutro, podne ili večer. Znao sam da kasnimo, da vlak ili neko drugo vozilo domalo kreće, pa sam se zabrinuto i šeprtljavo žurio utrpati sve svoje stvari, a bilo ih je nemoguće mnogo, u dva-tri očajno mala kovčega što su otvoreni ležali na uskom krevetu. U tom je kraju vjerojatno vladala kronična suša jer je rijeka - za koju mi se činilo da ni u doba poplava nije dovoljno široka i duboka - bila tek plitko korito puno ljepljiva svijetlosiva mulja. Iako sam bio zauzet pakiranjem, svejednako sam nešto čekao, ali nisam znao što, pa sam se pakirajući svako malo navirivao kroz prozor. U jednom sam trenutku shvatio daje ono što sam dotad smatrao deblom oborena i poprijeko položena stabla prekrivena sluzavim muljem, daje to zapravo živ stvor, nešto poput krokodila, ali ne baš krokodil nego nešto veće. Jasno sam vidio kako miče krupnim vilicama te polako i s mukom trepće prastarim kapcima. Zacijelo gaje tamo nanijela bujica prije no što je nastupila suša, pa se nemoćan i u samrtnom hropcu zaglavio u toj močvari. Je li to bilo ono što sam čekao? Osjećao sam tjeskobu i zlovolju u isti mah, tjeskobu radi izmučene životinje, a zlovolju jer sam znao da ću se morati nekako pozabaviti njime, pomoći da ga izvuku na obalu ili nekome naložiti da mu skrati muke. No činilo se da ne pati, da ga ništa ne boli, da je miran i prepušten sudbini, zamalo ravnodušan. Možda ga bujica i nije otplavila u rijeku, možda je to bila neka životinja što živi u mulju, pa su je valovi nedavne poplave izbacili na površinu da bi, kad se voda povukla, ponovno utonula u svoj negdašnji mračni podvodni svijet. Teškim sam i bučnim koracima sišao niz usko stubište, kao da na nogama imam nazuvke od olova, te izašao na sunce, na onu neobičnu, vodenastu svjetlost. Došavši na obalu, vidio sam da se onaj stvor iskobeljao iz mulja i pretvorio u krasnu mladu ženu - ta mi se preobrazba čak i u snu činila banalnom i prejednostavnom, što me još više razljutilo i uzrujalo: kovčezi su još poluprazni, a mene od pakiranja odvlači neka glupa varka što se izdaje za čaroliju. No preda mnom je bila ta djevojka iz riječnih dubina, sjedila je na pravom pravcatom panju, na obali obrasloj proljetno zelenom travom, naduta i mrzovoljna izraza lica, sklopljenih ruku položenih na koljeno, sjajne duge kose što joj je padala po ramenima i niz strogo uspravljena leđa. Učinilo mi se da bih je morao poznavati ili barem znati tko je. Na sebi je imala haljinu s volanima u ciganskom stilu, ili pak odjeću kao u kakvog ženskog poglavice, a k tome i svu silu narukvica, perlica i vrpcâ od teške svjetlucave tkanine živih boja, smaragdno zelene, tamnocrvene i boje zlatne zobi. Nestrpljivo je i pomalo srdito čekala da učinim nešto za nju, da učinim nešto od čega je i sama zazirala. A ja sam, kao što biva u snovima, znao i nisam znao što bi to trebalo biti, i nimalo mi se nije milila misao da moram nešto učiniti, ma što to bilo. Jesam li već rekao da sam u tom snu bio vrlo mlad, tek malo stariji dječak, ali preopterećen brigama i odgovornostima neprimjerenima mojim godinama, pakiranjem na primjer, nedovršenim poslom što me čekao gore u onoj sobi s prozorom u koji sam gledao odozdo i u koji je ulazila svevremena blijeda sunčeva svjetlost? Kapci prislonjeni uza zid s obje strane prozora bili su načinjeni od nečega nalik na rogožinu, što mi je osobito privuklo pozornost i što je u tom snu bilo neobjašnjivo važno. Bio sam svjestan da bih se učas mogao zaljubiti u tu djevojku, tu bahatu kraljevnu, ali sam znao da bi me to upropastilo, a osim toga imao sam mnogo i previše posla da bih si dopustio tako nepromišljenu predaju. Tada se san počeo rasplinjavati i zamagljivati, ili mi se barem tako čini u sjećanju. Radnja se odjednom preselila u kuću, u pretrpanu sobu uskih dugoljastih prozora nalik na puškarnice. Tad se pojavila druga djevojka, prijateljica ili družica one kraljevne, starija od nje i od mene, okretna i poduzetna i pomalo zapovjednički nastrojena, ali se kraljevna opirala njezinim zapovijedima, baš kao i ja. Na kraju je izgubila strpljenje, zarila šake u veoma duboke džepove veoma dugačkog kaputa i izašla iz sobe duboko uvrijeđena. Kad sam ostao sam s tamnokosom ljepoticom, pokušao sam je na brzinu poljubiti - još sam bio zabrinut zbog poluspakiranih kovčega što su me neuredno složeni čekali poput pilića u gnijezdu, razjapljenih usta, ali me ona odgurnula jednakom brzinom. Tko je to mogao biti, koga je predstavljala u tom snu? Očita kandidatkinja je Dawn Devonport, ali ipak mislim da to nije bila ona. Zar možda Billie Stryker, stanjena i poljepšana snom? Teško. A moja Lydia, kći drevnih pustinja? Hmm. Ali, čekajte - sjetio sam se. To je bila Cora, Vanderova djevojka, naravno, ali ne Dawn Devonport iz moga opisa koji, iskreno rečeno, smatram površnim, nego Dawn kakvu je vidim u mašti: neobičnu i stranu, tešku, ponosnu i izgubljenu. Koliko se sjećam, san se na kraju rasplinuo u kolebljive, nejasne slike, a ona čarobna djevojka - nazvao sam je kraljevnom tek tako, no siguran sam daje bila pučanka, premda neobične vrste - otišla je na golu riječnu obalu, i nije hodala nego se, kao da lebdi, nečujno odmicala i nekako u isti mah primicala meni. Taje čudna pojava potrajala neko vrijeme, to smiješno, istovremeno odlaženje i dolaženje, udaljavanje i vraćanje, sve dok više nisam mogao izdržati, i tada se sve zamutilo i polako utonulo u neproničnu tamu.
Zašto, upitao sam Dawn Devonport - još smo hodali onim pojasom slabašne trave iza studija - zašto Toby Taggart šalje Billie Stryker da njuška po skrivenim slabostima i jadima svojih glumaca? Naravno da sam znao odgovor na to pitanje, zašto sam ga uopće postavio? - Da bi nas mogao držati u šaci. - reče ona i nasmije se. - Umišlja si da je Svengali - nije li to uobičajena pojava?
Činit će vam se čudnim, no nisam zbog toga izgubio dobro mišljenje o Tobyju, a ni o Billie Stryker. Profesionalac je kao i ja, drugim riječima obojica smo kanibali spremni požderati svoje mlade za ljubav jedne jedine scene. Drag mi je, ne mogu si pomoći. Krupan je i nelijepo građen, poput bivola, ima smiješno mala stopala i tanke noge i široka prsa i još šira ramena i kuštravu grivu tamnocrvenih kovrčica ispod kojih proviruju sjajne tužne smeđe oči što traže ljubav i strpljenje. Ime mu je Tobias - da, pitao sam ga - ime što potječe od njegove majke, od njezina oca, vojvode, i provlači se kroz prašnjava stoljeća, sve do prvog Tobiasa, Tobiasa Strašnog, koji se borio kod Hastingsa i koji je, kažu, držao smrtno ranjenoga kralja Harolda na rukama. A budući daje bio u viteškom oklopu, taj je oklop ostao u obiteljskom nasljedstvu, pa nam ga sada Toby ponosno pokazuje kao znamen slavne prošlosti svojih pradjedova. Toby je sentimentalan čovjek i rodoljub starog kova, i ne ide mu u glavu da ja ne marim za junačka djela njegovih predaka. Objasnio sam mu da nemam spomena vrijednih predaka, da imam samo šarolik niz sitnih trgovaca i poluseljaka koji nikad nisu vitlali bojnom sjekirom ili pak tješili umirućega kralja sa strelicom u oku. Rekao bih daje Toby anakronizam u filmskom svijetu, kad bih mislio daje samo on takav - ta pogledajte mene, za Boga miloga. A što ga sve muči na snimanju! Te jesmo li svi zadovoljni svojom ulogom; te je li on vjeran duhu J. B.-jeva bajnog scenarija; te trošimo li novac na pravu stvar; te hoće li gledatelji razumjeti što smo htjeli reći. Dok snima, uvijek stane udesno, korak-dva iza kamermana, među sve one žice i tajanstvene, dugačke crne kutije metalnih uglova što leže razbacane po podu, odjeven u veliki smeđi džemper i pohabane traperice, i gricka nokte kao vjeverica lješnjake, reklo bi se da želi proniknuti u vlastitu neuhvatljivu suštinu. I vječno je zabrinut. Osoblje ga obožava, svi ga uvijek štite, roguše se i prijekim okom gledaju na svakoga tko bi mu mogao iole nauditi. Jer Toby ima nešto svetačko u sebi. Ne, ne baš svetačko. Ah, znam, znam na koga me podsjeća: na jednog od onih visokih crkvenih dostojanstvenika kakve je nekoć gojila militantna Crkva, snažnog a blagog, na čovjeka velikoga srca, koji dobro poznaje kloaku grijeha ovoga svijeta, ali se nikad ne da obeshrabriti, koji ni trenutak ne dvoji da će kaotična fantazmagorija u koju mora uranjati svakog dana na kraju biti okajana i pretvorena u rajsku viziju svjetlosti i milosrđa i blistavih usplesanih duša.
Teško mi je u to povjerovati - već smo zašli u zadnji tjedan snimanja. Brzo to napreduje, vrlo brzo.

Kako bi gđa Gray bila sretna i ponosna kad bi me mogla vidjeti na setu, kad bi mogla vidjeti svoga dečka koji je uspio u životu. Bila je amaterski zaljubljena - aficionado ili aficionada? - u kino, samo što ga je ona nazivala kinematografom. Grayevi bi se gotovo svakog petka navečer lijepo odjenuli pa krenuli - roditelji naprijed, a djeca dva koraka iza njih - u kino Alhambra, negdašnji varijete, zgradurinu nalik na seosku sušu što je stajala na skrivenom uglu po sredini glavne ulice. Sjeli bi na najskuplja mjesta, jedno do drugoga, i gledali najnovije filmove iz produkcije kompanija Parametro, Warner-Goldwyn-Fox, Gailing ili Eamont. A što reći o danas nepostojećim kinopalačama naše mladosti? Za mene je kino Alhambra bilo vrlo erotično mjesto unatoč ispljuvcima na drvenom podu i ustajalom zraku što je smrdio na cigarete. Osobito sam se divio krasnom grimiznom zastoru mekanih nabora obrubljenom finim zlatnim volanom koji me, dakako, podsjećao na damu s Kayser Bondorove reklame, u plisiranoj haljini i čipkastoj podsuknji. Taj se zastor nije dizao kao valjda u doba varijetea, nego bi se rastvorio po sredini te uz prigušen, svilenkast šum kliznuo na jednu i drugu stranu dok su se svjetla u dvorani polako gasila, a fakini s jeftinih mjesta u prednjim redovima zviždukali poput papiga i cipelama potkovanih peta urnebesno bubnjali po podu.
Nekoliko petakâ uzastopce toga proljeća - nesmotreno, kao što ću kasnije ustanoviti, jer sve se bilo pretvorilo u čisto mučenje - iskamčio sam od majke dva šilinga pa i sam krenuo u Alhambru, ali ne radi filma, nego da uhodim Grayeve. E, sad, trebalo je pogoditi pravi trenutak i pažljivo odabrati mjesto u dvorani. Ako sam, recimo, htio ostati nezamijećen, morao sam dobro paziti da ne uđem prije nego što se pogase svjetla i počne film, te da se iskradem prije no što se svjetla na kraju iznova upale, jer tad će zasvirati državna himna\'7b11\'7d i neću se moći maknuti. Već sam zamišljao prestrašen i bijesan pogled gđe Gray ili pak Billyjev otegnut, zaprapašten cerek, već sam vidio kako Kitty skače sa sjedala i upire prst u mene smijuljeći se zlurado, dok g. Gray tapka rukom ispod sjedala tražeći kišobran. A što bi tek bilo u stankama između reklama i filma, kad se upale svjetla, a pred zastorom se, u svjetlu reflektora, kao nekom čarolijom pojavi djevojka sa sladoledom na malom pladnju pod uštirkanim grudima? Zar bih se mogao poguriti u sjedalu toliko da me nitko ne vidi? Prvi sam put stigao prekasno, dvorana je bila zamalo dupkom puna, jedino je mjesto koje sam mogao naći bilo šest redova iza Grayevih. Odatle mi se pružao izluđujuće ometan pogled na, učinilo mi se, zatiljak gđe Gray, ali se začudo ispostavilo da je to ćelava glava debelog starkelje s velikim, blistavim i nabreklim čirom na šiji. Drugi put je bilo bolje, to jest imao sam bolji pogled, ali sam se još više mučio. A nisam ni bolje vidio. Sjedio sam dva reda ispred Grayevih, ali na suprotnom kraju dvorane, tako da sam stalno morao okretati glavu ustranu i otraga, kao da me steže ovratnik od košulje ili kao da patim od boljke zbog koje se svakih tridesetak sekunda trzam i okrećem.
Strašno mi je bilo gledati gđu Gray uhvaćenu u tako bezazlenu užitku - ta mi se bezazlenost činila strašnijom nego užitak. Sjedila je malko nagnuta prema naprijed, sanjalački razdragana lica uzdignuta prema ekranu, usana rastegnutih u jedva zamjetan smiješak, utonula u blaženi zaborav, zaborav sebe, okoline i - najbolnije - mene. Zbog treperave svjetlosti što joj je s ekrana klizila po licu činilo se daje netko opetovano i požudno pljuska sivom svilenom rukavicom. Način na koji sam neprestanim i hitrim okretanjem glave ustranu dobivao niz treperavih slika bio je nesavršena inačica procesa što se odvijao na pucketavoj vrpci projektora u prostorijici iza nas. Je li me, usprkos mojim prikrivenim manevrima, vidjela kad sam ušao? Je li znala da sam tu, pa odlučila ne obraćati pozornost na mene, ne dopustiti da joj kvarim užitak? Ako jest, nije to pokazivala, a poslije me bilo previše sram pitati, jer kako joj priznati da se upuštam u tako ogavne stvari kao što je virkanje? Nisam gledao ni muža koji je sjedio uz nju, a ni Billyja i njegovu sestru - neka me vide, baš me briga - toliko sam buljio u nju, nju, nju, sve dok se čovjek koji je sjedio jedno mjesto dalje od mene, krupan tip u tijesnom odijelu, sa zalizanom kokoticom što je jako vonjala na ulje za kosu, sve dok se taj tip nije nagnuo preko svoje djevojke i podglas mi dao na znanje da će mi, ne prestanem li se trzati i komešati, sasuti zube u gubicu, dovraga.
Filmski ukus moje ljubljene uključivao je gotovo sve, no bilo je i iznimaka. Nije voljela mjuzikle jer nije imala sluha, što nije tajila. Nije marila ni za plačljive, srcedrapateljne ljubavne priče kakve su u ono doba još bile popularne, s nalarfanim ženama u odjeći pojastučenih ramena i frajerima koji su bili kukavice ili hulje ili i jedno i drugo - “sladunjave gluparije”, prezirno bi kazala napućivši usne u stilu Betty Hutton. Čeznula je za akcijom. Obožavala je ratne filmove s mnogo eksplozija i njemačkih vojnika u četvrtastim kacigama koji lete u zrak poput minobacačkih mina, zasuti kišom morta i kamenja. Najdraži su joj ipak bili vesterni ili “kauboji i Indijanci”, kako ih je nazivala. Slijepo je vjerovala u sve, u revolveraša plemenita srca i u goniča krava s kožnatom navlakom preko kaubojskih hlača, u mjesnu učiteljicu u kariranoj košulji, u nacifranu salunsku frajlu koja je takva kakva jest, ali umije bocom viskija odalamiti razbojnika po glavi a da pritom ne prestane pjevati svoju sentiš tralalajku. No nije joj bilo dovoljno samo odgledati film: poslije ga je morala ponovno odvrtiti u sjećanju. Ja sam bio idealan slušatelj toga prepričavanja koje je u njezinoj inačici imalo užasno zamršen zaplet, brojne obrate i flešbekove i svu silu zbrkanih, poluzapamćenih imena i posve zaboravljenih motiva. Bilo mi je drago slušati je ili hiniti da je slušam sve dok mi je mirno ležala u naručju, na stražnjem sjedalu karavana ili na madracu u Cotterovoj kući, slušati je kako prepričava film trudeći se dokučiti tko je koga napao iz zasjede ili koji dio nasipa Švabe nisu uspjeli probiti, slušati je a pritom se igrati i čeprkati po toplim i - prema njezinu mišljenju - zanemarenim dijelovima nje. Imala je vlastiti rječnik filmskih imena i izraza. Glavni junak u vesternu uvijek je bio Frajer, a junakinja Cura, bez obzira na to koliko su glumci imali godina. Kad bi zaboravila nečije ime, zamijenila bi ga atributom - “i onda je Bradati potegnuo revolver i upucao Škiljavoga” - pri čemu bi katkad polučila čudnovato pjesničko ili slikovno suzvučje, kao primjerice Samotni Sam ili Barska Bella ili - meni najmilije - Ljigavi Liječnik.
Sada mi se čini da je sve to potanko prežvakavanje barem dijelom bilo lukavstvo kojim sije osiguravala kratak predah od moga upornog nagovaranja da legne i dopusti mi činiti ono čega se nikad nisam mogao nasititi. U isti je mah bila Šeherezada i Penelopa koja bez kraja i konca tka i rastkiva priče iz filmova. Negdje sam bio pročitao ili mije to u školi netko rekao - imali smo jednog dečka, mislim da se zvao Hynes, koji je znao nevjerojatne stvari - da se u muškarcu nakon koitusa obnove svi sokovi i da je poslije samo petnaest minuta sposoban za punu erekciju. Silno sam želio ispitati tu tvrdnju. Ne sjećam se da mi je to uspjelo, ali sam se sasvim sigurno trudio iz petnih žila. No ipak mi je u primozgu uvijek čučala sumnja da moji opetovani napori nisu gđi Gray bili onoliko dobrodošli koliko su mogli biti ili koliko me ona vazda nanovo uvjeravala da jesu. Sve muškarce, rekao bih, muči misao da nije svim ženama stalo do tjelesnog očitovanja ljubavi, da one na to pristaju ne bi li udovoljile nama, svojoj velikoj, pohlepnoj, nezasitnoj djeci. Zato nas u vlasti postojano drži mit o nezasitnoj ženki, tom bajnom stvorenju neuhvatljivijem od jednoroga ili njegove družice, koja će nam, kad ju jednom nađemo, ublažiti i najdublje strahove. Bilo je trenutaka kada bih, ležeći joj prilijepljen za grudi ili čeprkajući joj po krilu, slučajno pogledao prema gore i vidio kako mi se smješka s ni manje ni više nego majčinskom dobrohotnošću. Ponekad bi i nju iznerviralo takvo moje ponašanje, kao što bi svaku majku iznerviralo prenametljivo dijete. - Makni se od mene! - progunđala bi, odgurnula me i sjela mršteći se, ljutito tražeći odjeću. Ipak sam je uvijek uspijevao navesti da ponovno legne tako što bih joj vrškom jezika dodirnuo čokoladnosmeđi madež među lopaticama ili s dva prsta polako prešao po nježnoj, poput ribljeg trbuha bijeloj unutarnjoj strani nadlaktice. Tada bi zadrhtala i okrenula se prema meni te mi zatvorenih očiju i drhtavih vjeđa uputila nešto što je bilo više od uzdaha a manje od jecaja, a pritom bi mi, razoružana, pružila vruće, opuštene usne na poljubac. Nikad mi se nije činila poželjnijom nego u tim trenucima nevoljke predaje. Osobito su mi drage bile te vjeđe, te školjke isklesane iz poluprozirnog, žilicama prošaranog mramora, uvijek hladne, uvijek divno vlažne na dodir usana. Osobito sam volio dragati joj mliječnobijele jamice sa stražnje strane koljena. A nisu mi bile mrske ni sjajne, sedefaste strije na trbuhu.
Jesam li onda kao i danas cijenio sve te divote ili u njima uživam tek u sjećanju? Je li petnaestogodišnji momčić mogao imati kritičko i gladno oko starog razvratnika? Gđa Gray me naučila mnogočemu, a prvo i najdragocjenije od svega bijaše oprostiti drugom ljudskom biću zbog toga što je ljudsko biće. Bio sam dječak i zato sam zamišljao da postoji platonski savršena djevojka, stvorenje poput krojačke lutke koja niti smrdi niti miriše, koja se ne znoji i ne ide na toalet, koja je krotka, puna ljubavi i fantastično poslušna. A gđa Gray nije nimalo nalikovala toj mojoj slici iz mašte. Trebalo je samo da se nasmije onim svojim visokim nazalnim smijehom praćenim muklim tonovima iz ošita, pa da tu beživotnu krpenu lutku izbacim iz glave, rastrganu u tisuću komadića. Nije bilo lako zamišljeni ideal zamijeniti stvarnom ženom. Isprva, u nekim trenucima i u nekim položajima, smetala me i sama njezina putenost. Sjetite se, do tada se moje poznavanje ženskog tijela ograničavalo na noge dame s Kayser Bondorove reklame i na pupoljaste grudi Hettie Hickey, koje sam, davno, uz njezino dopuštenje, pipkao u zadimljenoj tami kina Alhambra. Premda gđa Gray nije bila mnogo stasitija od Hettie, gdjekad mi se, barem u početku, kad bi se nadvila nad mene, činila pravim ženskim divom, stvorenjem nesavladive erotske snage.
A ipak je bila biće od krvi i mesa, potpuno, neizbježno, a gdjekad i bolno takva, ljudsko biće sa svim ljudskim slabostima i manama. Jednog dana dok smo se hrvali na podu u Cotterovoj kući - bila je odjevena i upravo je bila ustala da ode, ali sam je dohvatio i povukao, onako punašnu, natrag na madrac stavivši joj ruku pod stražnjicu - nehotice joj pobjegne tih prdež ravno u moj dlan. Uslijedila je strašna tišina poput one kakva valjda zavlada nakon hica iz pištolja ili poslije prvog udara zemljotresa. Za mene je to, naravno, bio strašan šok. Iako sam znao da nema razlike među spolovima kad je riječ o peristaltici, tada sam još bio u godinama kad sam to pred sobom mogao glatko poreći. No prdež je bio neosporiv. Gđa Gray se brzo odmakne od mene sliježući ramenima. - Eto, - reče - eto na što si me naveo, pa naravno kad si me navlačio k’o običnu djevojčuru. - Ostao sam bez riječi zbog te nepravedne optužbe. Ali kad se okrenula i vidjela da sam se uvrijedio, prasne u smijeh, pa me snažno lupi u prsa te, i dalje se smijući, upita nije li me sram. Kao mnogo puta do tada, taj je njezin smijeh spasio situaciju, a ja sam se s vremenom - umjesto da me odbije pomisao na taj tako prirodan čin - počeo osjećati povlaštenim, kao da me bila pozvala tamo gdje je svima prije mene bio zabranjen pristup.
Zapravo me odbila od većine drugih žena. Sad mi više ništa nisu značile djevojke poput Hettie Hickey - one njihove slabašne grudi i dječački bokovi, ikserice, pletenice i konjski repići, sve sam to odbacio, ja koji sam upoznao bujnu raskoš odrasle žene, dodir njezine čvrste puti sapete odjećom, vruću puninu usana nabreklih od strasti, hladan vlažan dodir blago rošava obraza kad bi mi ga prislonila na trbuh. U njoj je osim putenosti bilo i neke lakoće, neke dražesti s kojom se nije mogao mjeriti ni najljupkiji djevojčurak. Njezine su boje u mojoj mašti bile sive\'7b12\'7d, dakako, ali ne posve sive nego ljubičastosivkaste i crvenkastosmeđe i ružičaste, no bilo je i nijansi koje je teško imenovati - boja tamnog čaja? zgnječenog cvijeta kozje krvi? - a vidljive su bile na najskrivenijim mjestima, uz rub donjih usnica i oko rupice u guzi.
I bila je jedinstvena, za me. Ne znam na koje bih je mjesto na ljestvici ženskosti mogao staviti. Nije bila poput moje majke, a sasvim sigurno ne poput djevojaka koje sam poznavao; bila je, mislim da sam to već kazao, sasvim svoja, osobitog, vlastitog roda. A usto je, dakako, bila oličenje ženstva, mjerilo kojim sam svjesno ili nesvjesno procjenjivao sve žene koje su mi zakoračile u život poslije nje; sve osim jedne. A što bi moja Cass bila mislila o njoj? Kako bi bilo daje majka moje kćeri bila gđa Gray, a ne Lydia? To me pitanje ispunja strahom i čuđenjem, ali postavio sam ga i sad moram razmisliti o njemu. Zanimljivo je kako i najtričavija misao može u hipu sve izokrenuti. Kao da se svijet nekako pomaknuo, opisao polukrug i prikazao mi se iz nepoznatog kuta, a ja iznebuha zaronio u osjećaj sretne boli. Moje dvije izgubljene ljubavi - zar zbog toga ja... O, Cass...
Upravo me nazvala Billie Stryker, kaže da se Dawn Devonport pokušala ubiti. No čini se da joj nije uspjelo.

Kad je bila mala, moja je kći patila od nesanice, osobito u tjednima sredinom ljeta, pa sam je katkad, očajan kao i ona, u tim kasnim bijelim noćima zamatao u deku, odnosio u auto i vozio se s njom sporednim obalnim cestama prema sjeveru, jer tada smo još živjeli uz more. Uživala je u tim izletima; ako je i nisu uspavljivali, uljuljkivali su je u neki sneni mir; govorila je da joj je čudno biti u autu a u pidžami, da joj se čini kao da je konačno zaspala pa putuje u snu. Godinama kasnije, kad je već stasala u mladu ženu, proveli smo jedno nedjeljno popodne vozeći se tom našom starom obalnom rutom. Nismo jedno drugome govorili o osjećajima što ih je u nama budila ta vožnja, a ja nisam spominjao prošlost - valjalo je paziti što govorite Cass - ali mislim da se ona, baš kao i ja, sjetila tih noćnih izleta i snenog osjećaja da se vozi kroz sivkastu tamu, uz pješčane dine i more nalik na pojas svjetlucave žive pod obzorom tako visokim te se činilo da je sve to puko priviđenje.
Na jednom mjestu, visoko prema sjeveru, ne znam kako ga zovu, cesta se suzuje i dijelom ide uz hridine. Nisu to vrlo visoke hridi, ali su strme pa stoga i opasne, zato su u pravilnim razmacima uz cijelu cestu postavljeni žuti znakovi upozorenja. Cass me te nedjelje bila natjerala da zaustavim auto, da izađem i krenem s njom po vrhu hridine. Nije mi se dalo, jer se oduvijek bojim visine, ali nisam joj mogao odbiti tako skromnu molbu. Bilo je kasno proljeće ili rano ljeto, i dan je bio blistav pod ispranim nebom, s mora je puhao topao vjetar, a u zraku punom soli osjećao se oštar miris joda. No mene taj sjajni prizor nije previše zanimao. Bilo mi je mučno od pogleda na uzburkano more duboko pod nama i na valove što su bjesnjeli po stijenama, ali sam se držao što sam hrabrije mogao. Morske ptice u visini očiju, tek nekoliko metara od nas, nepomično su lebdjele u struji, samo su im krila podrhtavala, a kriještanje im je zvučalo kao da nam se podruguju. Uska je staza domalo postala još uža i počela se naglo spuštati. Sad smo sjedne strane imali strmu liticu i klimavo kamenje, a s druge ništa, samo nebo i bijesno more. Spopala me vrtoglavica kakvu dotad nisam osjetio pa sam hodao umirući od straha, naginjući se prema litici s lijeve i što dalje od vjetrovite plave provalije s desne strane. Bilo bi bolje da smo išli jedno iza drugoga, budući daje staza bila uska a naš hod nesiguran, ali Cass je tvrdoglavo koračala uza me, po samom rubu staze, čvrsto me držeći za ruku. Čudio sam se njezinoj neustrašivosti, čak sam se bio počeo srditi na nju zbog tako nehajna ponašanja jer sam bio toliko prestrašen da sam se znojio i počeo se tresti. Pomalo je, međutim, postalo očito daje i nju strah, da se možda i više od mene boji vjetra što je snubi i doziva svojom pjesmom, praznine što kao daje povlači za kaput, pada u dubinu što je raširenih ruku doziva k sebi, a od koje ju dijeli tek koračić. Uvijek je očijukala sa smrću ta moja Cass - ne, još gore, drugovala je s njom. Hod po rubu litice za nju je, siguran sam, bio gutljaj najgušćeg, najtamnijeg napitka, najopojnijeg vina. Dok me čvrsto držala za ruku osjećao sam kako joj strah bubnja u tijelu, kako joj se živci trzaju od jeze, i shvatio sam da sam se, možda zbog njezina straha, prestao bojati, i tako smo hodali, žustro, otac i kći, i bilo je nemoguće reći tko koga pridržava i sokoli.
Da je tada skočila, bi li me bila povukla za sobom? E, to bi bio krasan prizor: sunovraćamo se ona i ja, rukom pod ruku, ispruženih nogu, propadamo kroz vedri plavi uzduh.
Privatna bolnica u koju su žurno dopremili Dawn Devonport u dubokoj nesvijesti - ni manje ni više nego helikopterom - sagrađena je na lijepom komadu zemljišta i okružena širokim pojasom kratko podšišane trave nestvarna izgleda. Ta žućkastobijela četvrtasta zgrada s mnogo prozora najsličnija je starinskom luksuznom prekooceanskom brodu gledanom s prednje strane, brodu s kojega se na povjetarcu ponosno vije velika zastava, a ventilacijski otvori klimatizacijskih uređaja doimaju se poput dimnjaka. Od djetinjstva potajice gajim predodžbu o bolnici kao o romantičnom mjestu punom čari, što je predodžba od koje me nije mogao osloboditi ni čitav niz turobnih posjeta pa ni nekoliko kratkih ali neugodnih boravaka u njoj. Ta predodžba potječe iz doba kad sam imao pet ili šest godina i kad me otac jednog jesenjeg popodneva biciklom odvezao izvan grada, na brdo Fort, gdje smo sjedili na strmom obronku, među paprati, jeli kruh s maslacem i pili mlijeko iz boce u kojoj smo inače držali limunadu, a čepili je smotuljkom navoštenog papira. Bolnica za plućne bolesnike, i sama žućkastobijela i s mnogo prozora, dizala se visoko iznad nas, a ja sam na njezinim skrovitim terasama zamišljao uredne redove blijedih djevojaka i neurasteničnih mladića, prefinih i preosjetljivih za ovaj svijet - počivaju na rasklopljenim ležaljkama pod žarkocrvenim pokrivačem, drijemaju i sanjare. Čak me i miris bolnice navodi na misao o nekom neobičnom i djevičanski čistom svijetu u kojemu se liječnici u bijeloj kuti, sa sterilnom maskom na licu tiho kreću među uskim ležajevima, a uz ležaj stoji stalak s bocom iz koje u žile posrnulih mogula i rastrojenih filmskih zvijezda polako kaplje dragocjena sukrvica.
Dawn Devonport se nakljukala tabletama, progutala je punu kutiju. Tablete su, vidim, omiljeno sredstvo u našoj struci, pitam se zašto. Sada valja ustanoviti koliko je ozbiljan bio taj njezin naum. Ali progutati cijelu kutiju - dojmljivo, nema što! A što sam ja osjećao? Bio sam užasnut, zbunjen, gotovo skamenjen i pomalo ljutit. Bilo mi je kao da su se preda mnom, dok sam besciljno šetkao lijepom nepoznatom ulicom, iznebuha otvorila vrata iz kojih me netko zgrabio za šiju i bez pardona odvukao na neko neobično mjesto, ali na mjesto koje sam predobro poznavao i mislio kako se nikad neću morati tamo vratiti - toliko je strašno.
Kad sam ušao u bolničku sobu - bolje bi bilo reći kad sam se dovukao do nje - i vidio kako ta nekoć živahna mlada žena nepomično i upala lica leži na krevetu, probolo me u srcu jer sam pomislio da su me valjda krivo izvijestili, da joj je doista uspjelo učiniti što je bila naumila, te da je preda mnom mrtvo tijelo koje još samo valja pripremiti za ukop. Još sam se više preplašio kad je otvorila oči i nasmiješila se - da, nasmiješila, zadovoljnim toplim osmijehom, ili mi se barem tako učinilo. Nisam znao kako to protumačiti, kao dobar ili kao loš znak. Je li izgubila razum od tuge i očaja, pa sad leži u bolnici i smiješi mi se? No kad sam je bolje pogledao, shvatio sam da to baš i nije osmijeh nego izraz nelagode. Zapravo je to bilo prvo što mi je rekla pokušavajući sjesti: da joj je neugodno i da ju je sram, a zatim mi je pružila drhtavu ruku. Ruka joj je bila vrela kao da je dobila vrućicu. Podupro sam je jastucima pa se stenjući naslonila na njih. Opazio sam da oko ručnog zgloba ima plastičnu pločicu te pročitao ime na njoj. Kako mi se sitna činila, sitna i izmoždena, poduprta jastucima, kao da na sebi nema ni grama mesa, kao da je ptiče ispalo iz gnijezda, neobično velikih očiju, unatrag začešljane kose i koščatih ramena što su provirivala iz izblijedjele prljavozelene bolničke pidžame. One njezine krupne ruke sada su se činile još krupnijima, a prsti još zdepastijima. Mrvice nekakve osušene sive tvari bile su joj se skupile u kutu usana. Iz kakvih je uzburkanih dubina isplivala, kakav ju je to olujni ponor dozivao k sebi?
- Znam, - skrušeno reče - izgledam kao moja mama na samrtnoj postelji.
Nisam bio siguran da sam je uopće trebao doći posjetiti. Ta zar je tako dobro poznajem da bih to morao? U slučajevima kad nasamarena smrt kivno lebdi nad čovjekom, vrijede pravila lijepog ponašanja stroža od onih u vanjskom svijetu, u carstvu živih. Ali kako sam mogao ne doći? Nismo li bili uspostavili prisan odnos, ne samo pred kamerom nego i inače, kad nismo glumili? Nismo li jedno drugome pripovijedali o onima koje smo izgubili? Ona je znala za Cass, a ja za njezina oca. Ali pitanje je neće li se upravo to znanje ispriječiti među nama poput dvaju napasnih duhova i natjerati nas na šutnju.
Što sam joj rekao? Ne mogu se sjetiti, valjda sam promrmljao nekoliko otrcanih fraza sućuti. A što bih bio kazao vlastitoj kćeri daje nekako ipak preživjela pad na one sklizave smećkastocrvene stijene podno rta u Portovenereu?
Privukao sam plastičnu sjedalicu k njezinu krevetu, a zatim se sklopljenih ruku nagnuo prema naprijed, laktovima uprt o koljena; mora da sam izgledao kao svećenik koji ispovijeda umirućeg. No bio sam siguran u jedno: ako Dawn spomene Cass, ustat ću i šutke izaći iz sobe. Bolnički zvuci oko nas stapali su se u neujednačen žamor, a zrak u pregrijanoj sobi činio mi se poput toplog, vlažnog pamuka. Kroz prozor nasuprot krevetu nazirali su se obrisi planina u daljini, a u prvom planu veliko gradilište s dizalicama, buldožerima i mnoštvom radnika koji su se, s kacigom na glavi, u žutim zaštitnim prslucima, verali po hrpama građevinskog materijala. Trudbenički svijet i ne zna kako je bešćutan.
Dawn Devonport izvuče ruku iz moje i položi je uz bok, mlitavu i blijedu poput plahte na kojoj je počivala. Ime na plastičnoj identifikacijskoj narukvici nije bilo njezino, to jest na pločici nije pisalo Dawn Devonport. Vidjevši da gledam u pločicu, gorko se nasmiješi. - To sam ja, - reče s koknijevskim naglaskom - to je moje pravo ime, Stella Stebbings. Nije ga baš lako izgovoriti, jel?
Sobarica ju je u podne bila našla u apartmanu hotela Ostentatious Towers, zavjese su bile navučene, a ona je napola visjela iz neuredne postelje, s pjenom na usnama i praznom kutijom tableta u ruci. Zamislio sam taj prizor predočen na klasičan način, na blago zaobljenom prosceniju ili pak u okviru tmasto osvijetljena filmskog platna. Reče mi da ne zna zašto je to učinila, pa ponovno ispruži ruku i obuhvati njome obje moje čvrsto stegnute šake - bit će da je te krupne ruke naslijedila od oca. Valjda je, reče, to bila posljedica trenutačnog poriva, ali ni sama ne zna kako je u tako kratkom vremenu mogla progutati tolike tablete. Premala doza, jer bi inače sigurno bila umrla, kazao joj je liječnik, Indijac, čovjek blage naravi i mila osmijeha. Gledao ju je u novoj verziji filma Gorka žetva, u ulozi Pauline Powers. A to je, izvorno, bio jedan od najdražih filmova njezina oca, s Flame Domingo kao Pauline. Upravo ju je otac potaknuo na glumački poziv. Silno se ponosio kad bi joj ugledao ime na svjetlećim reklamama, ime što joj gaje sam izmislio dok je još bila brzonogo čudo od djeteta, u kratkoj baletnoj suknjici, s krilima od celofana. Tad mi jednom rukom čvrsto stegne obje šake, a ja ispružih prste, iskrenuh ruku i osjetih njezin vruć dlan na svojemu. Zatim povuče ruku kao da ju je taj dodir opekao, privuče koljena k bradi i pogleda kroz prozor. Čelo joj se rosilo, kosa, ovijena oko ušiju, slijepila se, koža se sjajila, a oči joj sjale grozničavim sjajem. U sjedećem položaju, uspravnih ukočenih leđa i profila što se ocrtavao na svijetloj pozadini, izgledala je kao bjelokosna figurica primitivnih naroda. Zamislih da joj vrškom prsta prelazim preko čeljusti, da prislanjam usne na pregib glatkog, osjenčanog vrata, daje ona Ćora, Vanderova djevojka, a ja Vander: ona - oskvrnuta ljepotica, ja - zvijer. Već smo tjednima glumili njihovu mahnitu ljubav; ne znači li to da smo mi na neki način oni? Počela je plakati; krupne blistave suze ostavljale su siv trag na plahti. Stisnuo sam joj ruku.- Morala bi otići odavde. - rekoh glasom promuklim od siline osjećaja, a kakav je to osjećaj bio, e, to, onako ganut, nisam pokušavao ustanoviti. - Morala bi nagovoriti Tobyja Taggarta da obustavi snimanje na tjedan ili mjesec dana, i maknuti se od svega. - rekoh. No nije me slušala. Planine u daljini bile su plave poput nepomičnog svijetlog dima. Moja izgubljena djevojka, tako je naziva Vander u scenariju. Moja izgubljena djevojka.
Pripazi, stari moj.
Na kraju nismo imali bogzna što reći jedno drugome - jesam li je morao prekoriti, obodriti, reći joj da se razvedri, da počne gledati svijet s vesele strane? Domalo sam otišao iz bolnice rekavši da ću doći sutradan. Ona je još bila daleko, u svom svijetu ili u onim plavim brdima, i mislim da gotovo i nije opazila kad sam otišao.
U hodniku sam naletio na Tobyja Taggarta, koji je nemirno šetkao uokolo, vrpoljio se i grizao nokte i više nego ikada izgledao kao ranjeni preživač. - Ti ćeš naravno misliti - prasne on – da je meni samo do snimanja. - Zatim se zbuni i odmah počne divljački gristi nokat jednog palca. Shvatio sam da odgađa trenutak kad će poći posjetiti svoju posrnulu zvijezdu. Rekao sam mu da mi se nasmiješila kad je otvorila oči. Tu je vijest primio s izrazom silnog čuđenja i - učinilo mi se - s tračkom negodovanja, ali nisam bio siguran što mu se pritom nije svidjelo, činjenica da mi se Dawn ipak nasmiješila ili što sam mu to rekao. Nastojeći se smiriti, jer bio sam potresen - cijelo mije tijelo podrhtavalo kao da mi živce trese snažna električna struja - počeo sam razmišljati o složenom ustroju bolnice. Pokraj nas su prolazile beskrajne rijeke ljudi, gore-dolje, amo-tamo: bolničarke u bijelim cipelama škripavih potplata, liječnici sa stetoskopom što im se njihao na prsima, pacijenti koji su u jutarnjem ogrtaču cupkali držeći se što bliže zidu, i oni užurbani tipovi u zelenoj kuti, nikad ne znam jesu li to kirurzi ili medicinski tehničari. Toby me promatrao, ali je hitro skrenuo pogled kad je vidio da sam ga spazio. Valjda je razmišljao o Cass kojoj je uspjelo ono u čemu je Dawn Devonport omanula. Je Ii s osječajem krivnje pomišljao i na to kako je poslao Billie Stryker da ispipa tu priču iz mene? Nikad nije pokazao da zna za Cass, čak joj ni ime nikad nije spomenuo u mojoj nazočnosti. Lukav je to tip, iako voli davati dojam plašljiva i glupava čovjeka.
S dugačkog pravokutnog prozora pucao je pogled na krovove i nebo i na one vazda prisutne planine. U daljini, među dimnjacima, novembarska je sunčeva svjetlost bila pala na neki sjajni predmet, na komadić prozorskog stakla ili na čeličnu cijev koja se ljeskala i namigivala mi, što mi se u tim okolnostima činilo bešćutno neozbiljnim. Tek toliko da nešto kažem, upitao sam Tobyja što će biti sa snimanjem. On slegne ramenima i ljutito reče da ekipi iz studija još nije kazao što se dogodilo. - Mnogo je toga već snimljeno, radit ću na tome, - doda - ali treba još snimiti kraj, naravno. - Obojica smo kimnuli, obojica napućili usne, obojica se namrštili. U scenariju piše da se Ćora na kraju utopi. - Što ti misliš? - oprezno će Toby i dalje izbjegavajući moj pogled. - Bi li trebalo izmijeniti kraj?
Uto pred nas doguraju sjedokosog starca vojničkog izgleda; preko jednog je oka imao povez, a drugim je srdito zvjerao oko sebe. Kotači na kolicima kretali su se glatko, gotovo bešumno prianjajući uz plastične ploče na podu.
- Moja je kći - rekoh - često u šali govorila da će se ubiti.
Toby kimne, rastreseno, kao da je samo s pola uha slušao što govorim. - Strašno. - reče. Ne znam je li pritom mislio na Cass ili na Dawn Devonport. Možda na obje. Složio sam se rekavši da je to strašno, da, strašno. On samo ponovno kimne. Valjda je i dalje razmišljao kako će snimanje privesti kraju. Nije mu bilo lako. Nije ugodno imati posla sa samoubojstvom, makar i neuspjelim.

Došavši kući, krenuo sam prema telefonu u dnevnoj sobi i pričekao da vidim nije li Lydia negdje u blizini, a zatim sam nazvao Billie Stryker i upitao je bi li se mogla sastati sa mnom, i to odmah. Isprva se činilo da neće pristati. U pozadini se čula silna galama; Billie mi reče da je to televizija, ali ja mislim da je to bio onaj njezin nemogući muž, derao se na nju - siguran sam da sam u tom glasu prepoznao onu za njega karakterističnu mješavinu prijetnje i cendranja. Billie u jednom trenutku prekrije slušalicu rukom i srdito podvikne, vjerojatno na njega. Jesam li ga već spominjao? Grozan tip - Billie pod okom još ima prljavožućkaste tragove od modrice što ju je krasila kad sam je upoznao. Opet se začu dreka, i ona opet prekrije slušalicu, ali na kraju brzo šapne da će doći, pa prekine vezu.
A ja sam se opet išuljao u hodnik svejednako osluškujući je li Lydia u blizini, dohvatio šešir, kaput i rukavice, pa se žustrim, tihim, lupeškim korakom iskrao iz kuće. Uvijek sam se u dubini duše smatrao podmuklicom.
Palo mi je na pamet da od svih žena koje sam u životu upoznao najmanje poznajem Lydiju. Ta bi me misao mogla spriječiti da odem na sastanak s Billie Stryker, pomislih. Ta zar je moguće da je ne poznajem? Zar je moguće da sam sve ove godine živio s enigmom? Enigmom koju sam sam stvorio? A možda, budući da već tako dugo živim s njom, možda mislim da bih je morao poznavati u dušu, što je nemoguće i meni i svakom drugom ljudskom biću. Ili je možda više ne vidim onakvom kakva doista jest, u pravom svjetlu? Možda je za svih ovih godina zajedničkog života postala dio mene, kao što se sjena čovjeka koji hoda prema svjetlosti ulične svjetiljke malo-pomalo stopi s njime i postane nevidljiva? Ne znam što Lydia misli. Nekad sam vjerovao da znam, ali to više nije tako. A kako bih i mogao znati? Jedva znam što i sâm mislim, a kamoli drugi. Da, možda je Lydia doista postala dio mene, dio najveće od svih mojih enigma, a to sam ja. Sada se više ne svađamo. Nekoć smo se svađali kao pas i mačka, divljački, bile su to dugotrajne provale bijesa poslije kojih smo se oboje tresli, ja blijed kao krpa, a Lydia šutke, ogorčeno; pritom su joj se niz obraze slijevale suze nalik na potočiće prozirne lave. Mislim da je smrt naše Cass unijela neku lažnu težinu, lažnu ozbiljnost i u nas i u naš zajednički život. Kao da nam je svojim odlaskom u zalog ostavila važan zadatak koji je premašivao naše snage, a mi smo se uporno trudili izvršavati ga, pa nas je taj neprestani trud opetovano dovodio do bijesa i sukoba. Pretpostavljam da nam je zadatak bio nastaviti žaliti za njom, bez zadrške, bez pogovora, s istim žarom s kojim smo to činili u prvo vrijeme nakon što je otišla, kao i tjednima, mjesecima, pa i godinama poslije toga. Ponašati se drukčije, posustati, odložiti breme makar na tren, bilo bi značilo izgubiti je za sva vremena sa sviješću o konačnosti toga gubitka koja bi za nas bila konačnija od same smrti. I tako smo se nastavili gložiti i trviti, sve u želji da nam suze ne presuše, da nam se ne ohladi žar, dok se na kraju nismo iscrpili, ili ostarjeli, te sklopili labavo primirje što ga danas remeti tek pokoja kratka i bezvoljna razmjena lakobaražne vatre. Valjda zato mislim daje ne poznajem, da sam je prestao poznavati. Svađati se, to je za nas značilo prisnost.
S Billie sam se trebao sastati pokraj riječnog kanala. Eh, što volim onu iskonsku svjetlost kasnojesenskih popodneva. Nisko na obzoru vidiš tračke oblaka poput zgužvanih zlatnih listića, nad njima nebo prekriveno žućkastobijelim, ružičastim i blijedozelenim prugama, a sve se to, u svijetloljubičastim tonovima, ogleda na površini nepomične, nabujale vode kanala. Još sam se tresao, još sam ćutio ono peckavo vrenje krvi što me bilo spopalo uz postelju Dawn Devonport. Odavno nisam imao takav osjećaj. Sjećam ga se iz mladosti kad mije sve bilo novo, kad budućnost nije imala granica - stanje nemirna, ushićena iščekivanja poput onog u koje je prije mnogo godina zakoračila gđa Gray pjevušeći odsutno, tiho, i natežući onu svoju neposlušnu kovrču. Što li me to danas glazbenom vilicom kucnulo po ramenu? Je li to opet bila prošlost ili pak budućnost?
Billie Stryker na sebi je imala svoje uobičajeno ruho: traperice i iznošene tenisice od kojih je jedna bila razvezana pa joj se vezica vukla po podu; jaknu od sjajne crne kože i tijesnu, napetu bijelu majicu pod kojom su se ocrtavale grudi i dvije nabrekle kobasice nad trbuhom presječenim dubokom brazdom pojasa. Kosa joj je, za razliku od prije nekoliko dana, bila narančasta i kratko ostrižena - domaća radinost, zaključio sam - te stršala u kusavim čupercima, kao da joj je netko u lubanju zadjenuo čekinjaste strjelice. Imam dojam da osvetnički uživa u njegovanju, održavanju i usavršavanju tako nelijepa izgleda, da to čini s jednakim žarom s kakvim bi druga žena njegovala vlastitu ljepotu. Tužno je što toliko obezvrjeđuje samu sebe; nisu li joj dovoljne uvrede kojima je uspješno obasipa onaj odvratni muž? U ovih nekoliko tjedana napornog rada i opetovanog snimanja izmišljenih događaja počeo sam cijeniti njezinu nepokolebljivu praktičnost, upornost i trijeznu odlučnost.
A taj je muž po mome mišljenju iznimno neprivlačan tip. Visok je i mršav, sav nekako ulupljen, kao da mu je netko iščupao meso s bokova, iz trbuha i s prsa; glava mu je sitna poput kuglice na pribadači, a usta puna pokvarenih zuba; kad se nasmiješi, reklo bi se da reži. Sve na što baci oko kao da zadrhti pod njegovim ubitačnim pogledom. Bio je počeo dolaziti na snimanje, pa se dobrodušni Toby Taggart osjetio ponukanim da ga nečim uposli. Ja bih ga bio izbacio sa seta, uz prijetnje ako treba. Ne znam čime se inače bavi u životu, zarađuje li što - Billie izbjegava govoriti o tome kao i o mnogočemu drugome - ali odaje dojam vječno zaposlena čovjeka, nekoga tko će se taj čas prihvatiti neke važne rabote ili nekih velebnih planova koji će krenuti čim on trepne okom. Čisto sumnjam. Mislim da se dovija na sve mile načine, ili se pak oslanja na Billieinu domišljatost, koja je sigurno veća od njegove. Odijeva se po radnički, u izblijedjeli kombinezon, košulju bez ovratnika i čizme debelih potplata, a prašnjav je od glave do pete. Kad sjeda, svali se na stolac, jednim se gležnjem upre o koščato koljeno, a ruku prebaci preko naslona, kao daje netom obavio kakav dugotrajan, mukotrpan posao pa sjeo naužiti se zaslužena odmora. Moram reći da ga se malo plašim. Siguran sam da je izmlatio sirotu Billie, a ne bih se začudio ni da meni priprijeti šakom. Zašto ona još živi s njim? Jalovo pitanje. Zašto itko čini što čini?
Rekao sam Billie da želim da mi pronađe gđu Gray. I da ne sumnjam da će joj to uspjeti. I zbilja ne sumnjam. Kanalom su uzvodno plovila dva labuda, valjda ženka i mužjak - labudovi spadaju u monogamnu vrstu, zar ne? Zastali smo i gledali kako nam se približavaju. Uvijek imam dojam da labudovi, u onoj svojoj nezemaljskoj i prljavoj ljepoti, hine ravnodušnost, a zapravo životare mučeni nesigurnošću i dvojbama. Ovi koji su nam se primicali bili su vješti glumci, zamišljeno su nas promatrali pa, vidjevši da im ne nudimo kruh, otplovili dalje hineći dostojanstven prezir.
Taktična kao uvijek, Billie me nije pitala zašto odjednom tako silno želim pronaći tu ženu iz svoje prošlosti. Teško je znati što Billie misli o bilo čemu. Razgovarati s njom isto je što bacati kamenje u dubok zdenac; odgovor je mutan, a nije ni brz. Oprezna je kao i svaka žrtva zlostavljanja i prijetnje - opet onaj muž - pa odvagne svaku riječ prije nego što odgovori, prouči je sa svih strana nastojeći prosuditi hoće li njome uvrijediti i izazvati slušatelja. No zacijelo se pitala zašto mije to toliko važno. Rekoh joj da je gđa Gray već vrlo stara, a možda i nije više među živima, da je bila majka moga najboljeg prijatelja i da je već gotovo pola stoljeća nisam vidio ni čuo za nju. Namjerno joj nisam rekao zašto je želim pronaći. A zašto to uopće želim? Je li to nostalgija? Ili hir? Ili starim, pa mi se prošlost počinje činiti življom od sadašnjosti? Ma ne, pokreće me nešto mnogo važnije, samo ne znam što. Billy zacijelo misli da sam zašao u godine kad si mogu dopustiti takve donkihotovske ludorije i da bi bila blesava kad bi tu moju ludost dovodila u pitanje ako joj već nudim tako lijepe novce za pronalazak tog svog babca iz mladih dana. Je li nanjušila da sam s gđom Gray imao posla što ga je ona nekidan - čuo sam - prezirno nazvala ljubakanjem? Možda jest, pa joj je bilo neugodno zbog mene, kojega zacijelo smatra simpatičnim starim osobenjakom, a i sam se smatram takvim. Što bi mislila kad bi znala kakve su mi gluposti padale na um dok sam razgovarao s onom siroticom u bolnici? Ljubakanje, nema što!
I dalje smo hodali uz kanal. Bijele jarebice, šuštav grm trstike i oni mali zlatni oblaci.
Smrt naše kćeri pala nam je to teže što smo Lydia i ja jedno drugom bili potpuna zagonetka. Nadam se ne i njoj. Ne kažem da smo se iznenadili. Ta zar smo se mogli iznenaditi kad smo znali za strašnu zbrku u Cassinu unutarnjem svijetu? Mjesecima prije smrti, dok je bila u inozemstvu, stalno mi se priviđao njezin lik, neka vrsta njezina dvojnika iz svijeta duhova, priviđao mi se u snovima na javi koji zapravo i nisu bili snovi. - Znao si što smjera! - vrisnula je Lydia kad je Cass već bila mrtva. - Znao si i nisi mi rekao! - A jesam li znao i jesam li, opsjednut kao što sam bio njezinom živom prisutnošću, mogao predvidjeti što je nakanila? Je li mi možda tim javljanjem iz drugoga svijeta slala znakove upozorenja iz budućnosti? Je li Lydia imala pravo, jesam li mogao učiniti nešto daje spasim? Opsjedaju me te misli, a ipak, bojim se, ne onoliko koliko bi zapravo morale; deset godina neumoljivog preispitivanja iscrpile bi i najtvrdokornijeg poklonika te krišom odbjegle duše. A i umoran sam, strahovito umoran.
O čemu sam ono govorio?
O Cass u Liguriji.
Njezina prisutnost u Liguriji bila je prva karika u tajanstvenom lancu koji ju je odvukao u smrt na gole stijene Portovenerea. Što ili koga je imala u Liguriji? Tražeći odgovor, ključ odgovora na to pitanje, znao sam satima zuriti u njezine bilješke, u zgužvane i zamrljane listove papira išarane njezinim sitnim rukopisom - još ih negdje čuvam što ih je ostavila u sobi onog odvratnog hotelčića u Portovenereu, nikad ga neću zaboraviti, na vrhu popločene ulice odakle se vidi ružni zvonik crkve San Pietro s kojega se bacila. Želio sam vjerovati da je ono što je izgledalo kao mahnito piskaranje poremećena uma, da je to zapravo zamršeno šifrirana poruka namijenjena meni i samo meni. I doista je u tim bilješkama bilo pojedinih mjesta na kojima kao da se obraćala izravno meni. Na kraju sam, međutim, htio-ne htio, morao prihvatiti činjenicu da nije pisala meni nego nekome drugome, možda nekom mojem surogatu, tajanstvenom i neuhvatljivom. Jer na tim je listovima bila zamjetna neka druga prisutnost ili bolje reći opipljiva odsutnost, sjena sjene, kojoj se uvijek obraćala samo i uvijek imenom Svidrigajlov.
Bacila se. Zašto uvijek kažem da se bacila s tog mjesta? Možda se, laka poput pera, prepustila padu. Možda joj se i samoj činilo da lebdeći plovi u smrt.
- Kći mi je bila trudna kad je umrla. - rekoh.
Billie primi tu vijest bez komentara, samo se namršti izbacivši ružičastu i sjajnu donju usnu. Kad se tako namršti, podsjeća me na srditog kerubina.
Nebo je gasnulo, spuštao se hladan sumrak, pa sam predložio Billie da odemo nešto popiti. To je bilo neuobičajeno za mene - ne sjećam se kad sam posljednji put bio u pivnici. Otišli smo u onu na uglu pokraj jednog od mostova iznad kanala. Smeđi zidovi, prljavi tepih, golemi televizor iznad tezge, utišan, i nogometaši u dresovima žarkih boja, poskakuju, gurkaju se i lamataju rukama kao da glume u kakvoj surovoj pantomimi. Bilo je i uobičajenih popodnevnih mušterija s kriglom piva i biltenom za klađenje na konjskim trkama, dva-tri fićfirića u finom odijelu i neizbježni par starčića, sjedili su sučelice za malenim stolom, sa zamrljanom čašom viskija u ruci i šutjeli kao zaliveni. Billie se prezirno ogleda oko sebe. Već sam i prije primijetio da se drži nekako svisoka. Mislim da je pomalo puritanka i da se u dubini duše smatra malko iznad nas običnih smrtnika, jer ipak je ona tajna agentica, zna sve naše tajne, svjedokinja je svih naših najmračnijih grijeha. Predugo se već bavi detektivskim poslom. Ispostavilo se da joj je najmilije piće nekoliko kapi džina u velikoj čaši soka od naranče, pa još razvodnjeno šakom zveckavih kockica leda. Uz prst mlakog porta, koji ona zasigurno drži bapskim napitkom, počeh joj pričati kako smo onomad Billy Gray i ja ustanovili da nam je džin draži od viskija. I dobro je što smo to ustanovili jer je viski u boci iz očeva mu ormarića za piće, u koji smo tjednima nalijevali vodu, na kraju bio toliko razvodnjen da je zamalo sasvim izgubio boju. Džin, čist i srebrnkast poput žive, tada nam se činio kudikamo profinjenijim i žešćim od tamnozlatnoga viskija. Neposredno nakon prve pustopašne igrice s gđom Gray u praonici, strahovao sam od susreta s Billyjem misleći da će on, prije nego moja mama, pa i njegova sestra, odmah spaziti grimizni pečat krivnje što mi je vjerojatno bio utisnut u čelo. No naravno da nije ništa opazio. A ipak, kad mi je jednom prišao i sagnuo se da mi natoči još prst džina, i kad sam mu na tjemenu ugledao svijetli pramenčić kovrčave kose, zazeblo me u srcu tako da sam zamalo zadrhtao, odmaknuo se od njega i prestao disati od straha da ću mu osjetiti miris i u tom mirisu prepoznati dašak majčinoga. Nastojao sam ne gledati u smeđu dubinu tih očiju, ne osvrtati se na one uznemirujući vlažne ružičaste usne. Odjednom mi se učinilo da ga ne poznajem, ili još gore, da - zbog toga što sam mu upoznao majku u oba smisla te riječi, drevnom i modernom - da zbog toga poznajem i njega, dobro i predobro, intimno. I tako sam sjedio na sofi pred treperavim televizorom, pijuckao džin i vrpoljio se od muke i potajnog, divnog stida.
Rekao sam Bille Stryker da ću otputovati na neko vrijeme. Ni na to nije reagirala. Ta je mlada žena uistinu nekomunikativna. Ili mi je možda nešto promaknulo? To mi se obično događa. Rekoh joj da ću sa sobom odvesti Dawn Devonport i da računam na nju, Billie, da o tome izvijesti Tobyja Taggarta. Oba će mu glavna glumca, i Dawn i ja, biti odsutni najmanje tjedan dana. Billie se nasmiješi. Voli ona kad iskrsne kakva neprilika, kakav spor, ta naša Billie. Bit će da se tada osjeća manje sama u vlastitim nevoljama. Upita me kamo idem; u Italiju, rekoh. Ah, u Italiju, uzdahne, kao da joj je to druga domovina.
A putovanje u Italiju je bilo vrlo visoko na popisu stvari za kojima je gđa Gray čeznula i držala da ima pravo na njih. Sanjala je kako će iz jednog od onih razvikanih gradova na Rivijeri, iz Nice, Cannesa ili nekog sličnog mjesta, krenuti autom duž obale i odvesti se sve do Rima pa poći u Vatikan, na audijenciju k papi, sjesti na Španjolske stube i baciti novčić u fontanu Trevi. Žudjela je i za bundom od nerca koju će, maštala je, odijevati za odlazak na nedjeljnu misu, za otmjenim novim autom namjesto starog izlupanog karavana - ta krntija, znala je reći - i za kućom od crvene opeke s izbojkom što gleda na Pikardsku aveniju u otmjenijem dijelu našega grada. Pucala je na visoko. Žalila je što joj muž nije nešto više od pukog optičara - htio je biti gospon doktor, ali mu roditelji nisu mogli ili nisu htjeli plaćati troškove studija - po svaku je cijenu željela da Billie i njegova sestra uspiju u životu. Uspjeti - to je bio cilj svih njezinih napora, pa neka susjedi svisnu od jala, neka grad - ta selendra - zine od čuda, neka znaju. Voljela je sanjariti naglas dok smo zagrljeni ležali na podu našeg ruševnog ljubavnog gnijezda u šumi. Kakvu je maštu imala! I dok je raspredala o tome kako će, umotana u krzno, jurcati Ažurnom obalom u otvorenom sportskom automobilu, uz muža čuvenog neurokirurga, ja sam se zabavljao štipkajući joj grudi ne bi li joj bradavice nabrekle i ukrutile se - da, da, iste one bradavice koje su hranile moga prijatelja Billyja! - ili sam pak usnama prelazio preko ružičaste, nadražene, iskrzane crte koju joj gaćice bijahu utisnule u nježnu kožu trbuha. Sanjala je o životu punom romantike, a dobila mene, prištavog momčića pokvarenih zuba i - kao što je često smijući se jadikovala - mladca kojemu je samo jedno na pameti.
Nikad nije izgledala mlađa nego kad je ispredala velebajke o uspjehu i hrpama novca. Neobično mi je kad pomislim da sam tada bio gotovo dvaput mlađi od nje, a ona duplo mlađa nego što sam ja danas. Gledajući unatrag, teško se mirim s tim razlikama, ali sam u ono vrijeme, nakon početnog soka u praonici dok je vani kišilo, počeo sve uzimati zdravo za gotovo: i njezine godine, i vlastitu mladost, i pogibeljnost naše ljubavi - ama baš sve. Menije, u petnaestoj, bilo dovoljno da mi se možda samo jedanput dogodi nešto nevjerojatno pa da mi to postane normom. Pitanje je, međutim, što je ona mislila i osjećala. Ne spominjem se da je ikad naglas priznala nerazmjer i neprimjerenost naše - još ne znam koju bih riječ upotrijebio - naše ljubavne avanture, valjda je to prava riječ, iako mi zvuči pogrešno. U ljubavne su se avanture upuštali ljudi iz časopisa koje je čitala i likovi iz filmova što ih je odlazila gledati petkom navečer, dok se meni, a i njoj, činilo da je ono što se zbiva među nama kudikamo jednostavnije, elementarnije i - ako smijem upotrijebiti tu riječ u ovom kontekstu - mnogo djetinjastije od preljubničkih veza odraslih ljudi. Možda je to ono što sam joj ja pružao, povratak u djetinjstvo, ali ne djetinjstvo s lutkicama i mašnicama, nego djetinjstvo puno velikih uzbuđenja, znojnih igrica i slatke nečisti. Katkada je, za moje dobro, znala biti prava zloćka.
Našom je šumom pretjecala rječica, skrovit, smeđ, vijugav potok što kao da je skrenuo u tu sjenovitu dolinu na putu prema mnogo važnijem odredištu. U to sam doba gajio duboku naklonost, gotovo štovanje prema vodi, a tako bih osjećao i dan-danas kad ne bih, ovako tužan, povezivao vodu s Cassinom smrću. Vodu nalazimo posvuda - u zraku, nebu, svjetlosti i tami, u svemu što krije neku neobjašnjivu tajnu. Bila nam je draga ta naša rječica, potok, potočić, bujica, što li? Na jednom je mjestu zavijala oko skupine joha, mislim da su to bile johe. Tu je voda bila duboka i tekla je tako polako te bi se bilo činilo da i ne teče da joj se na površini nisu stvarali mali, izdajnički virovi, stvarali se i razilazili pa se opet stvarali. U rijeci je kadikad bilo pastrva, pjegavih, jedva vidljivih stvorenja pri dnu korita, nepomičnih u struji, a ipak tako brzih kad bi se preplašile, da bi samo zadrhtale i smjesta nestale iz vida. Mnogo smo sretnih trenutaka proveli na tom mjestu, moja ljubljena i ja, uživajući u melemnim danima toga ljeta, u ugodnom hladu pod kržljavim, treperavim drvećem. Gđa Gray je voljela gacati po toj vodi što je u dubini bila iste smećkastosjajne boje kao i njezine oči. Kad bi oprezno zagazila u nju izbjegavajući oštro kamenje, s onim svojim odsutnim osmijehom i suknjom zadignutom do bokova, bila je nalik na Rembrandtovu Saskiju do potkoljenica uronjenu u vlastiti smećkastozlatni svijet. Jednog je dana bilo tako vruće daje svukla haljinu i bacila je prema meni, da je uhvatim. Pod haljinom nije imala ništa; zakoračila je, gola, prema matici i zastala u vodi do pojasa, raširila ruke i počela razdragano tapkati dlanovima po površini, pjevuckajući - jesam li već rekao da je bila nepopravljiva pjevuckalica iako uopće nije imala sluha? Sunce ju je kroz johino lišće zasipalo kišom zlatnih pjegica - moja Danaja! - a koža joj se ispod ramena i grudi ljeskala od odsjaja lelujave svjetlosti. Izazvan ludošću trenutka - što bi bilo da je neki gradski šetač slučajno naletio na taj prizor? - zagazio sam u vodu za njom, u kratkim zelenosmeđim hlačama i košulji. Gledala je kako joj se približavam, kako naprijed ispružene glave lomatam laktovima, i dobacila mi pogled ispod trepavica, pogled koji je u mojoj mašti čuvala samo za mene. Bradu je bila spustila na prsa, a usne izvinula u tanak vragolast luk, i ja skočih u smeđu vodu, natopljene hlače odjednom mi otežaju a košulja, užasno hladna, prilijepi mi se za prsa, no ipak sam se pod vodom nekako uspio okrenuti na leđa - Bože, u to sam doba bio brz i okretan poput onih pjegavih pastrva! Ispružio sam ruke i obujmio je oko stražnjice, privukao je k sebi i zašao joj licem među bedra koja su se u početku opirala, a zatim se drhćući opustila, te pritisnuo ribolika usta na njezine donje usnice, izvana hladne i glatke poput oštriga, a iznutra vruće. Hladna mi je voda navrla u nos, osjetio sam oštar bol među očima, pa sam je morao pustiti i iskoprcati se na površinu mlatarajući rukama, hvatajući zrak, ali likujući - o, da, svaka premoć nad njom bila je moja mala, lukava pobjeda, uvećavala mije samopoštovanje i osjećaj da gospodarim njome. Izašavši iz vode, otrčali smo natrag u Cotterovu kuću, ja s njezinom haljinom u ruci, a ona i dalje obnažena bjeloputna drijada - prosijava preda mnom kroz sunčevu svjetlost i šumske sjene. I danas, kao i tada, kad smo se zadihani bacili na naš improvizirani ležaj, još osjećam hrapavost njezinih naježenih ruku, još udišem uzbudljivo ustajali vonj riječne vode na njezinoj koži i slankastu svježinu među stegnima.
Ah, ti dani igre, dani - hoću li se usuditi reći? - dani nevinosti.
- Jel’ vam rekla zašto je to učinila? - upita Billie.
Sjedila je preda mnom na visokom drvenom stolcu, razmaknutih nabreklih bedara u uskim trapericama, s čašom koju je objema rukama držala među koljenima. Smeo sam se na trenutak, još sam bio odsutan duhom, zanijet smjelim igricama s gđom Gray, pa pomislih da govori o Cass. Ne, rekoh, naravno da nije, nemam pojma zašto je to učinila, a kako bih i mogao znati? Billie me prostrijeli onim svojim zlokobno podcjenjivačkim pogledom - katkad tako izbulji oči da me to zbilja rasrdi - i tad shvatih da govori o Dawn Devonport. U želji da prikrijem svoju pogrešku, namrštio sam se i pogledao ustranu igrajući se čašom porta u ruci. - Siguran sam da su se prevarili, da se Dawn nije htjela ubiti. - rekoh, a pritom mi je ta tvrdnja zvučala preuzetno. Billie nešto progunđa i dokono se ogleda oko sebe, kao da je izgubila zanimanje za temu našeg razgovora. Stadoh joj proučavati podbuhli profil i tad me nakratko obuze osjećaj vrtoglavice, kao da me netko odnio na sam vrh visoke strme hridine. Isti me osjećaj obuzme kad se zagledam, da ne kažem zabuljim, u drugu osobu, što ne činim često, što nitko, rekao bih, često ne čini. Taj je osjećaj na neki tajanstven način povezan s osjećajem što me znao spopasti na pozornici: padam u lik koji glumim, doslovno padam u nj poput čovjeka koji se spotaknuo i tresnuo licem o tlo, i gubim vezu s onim svojim drugim, neglumačkim bićem.
Statističari kažu da slučajnost ne postoji, pa moram prihvatiti pretpostavku da znaju što govore. Kad bih vjerovao da je stanovito poklapanje događaja osobita i jedinstvena pojava izvan uobičajenog slijeda slučajnosti, morao bih prihvatiti misao, što ne mogu, da je na djelu neka vrsta transcedentnog procesa iznad ili iza ili unutar ove naše zbilje. A ipak se pitam - zašto ne? Zašto ne bih dopustio da postoji neka tajna i lukava sila što upravlja naoko slučajnim događanjima? Axel Vander bio je u Portovenereu kad mi je umrla kći. Ta činjenica, a smatram je činjenicom, stoji preda mnom golema i postojana poput stabla kojemu je korijenje skriveno duboko u tami. Zašto je ona bila tamo, i zašto on?
Svidrigajlov.
- Kanim poći - rekoh - u Portovenere i sa sobom povesti Dawn Devonport, iako ona još ne zna za to. - Tada sam, mislim, prvi put čuo da se Billie Stryker glasno nasmijala.

Jedini pristup tim malim priobalnim gradovima nekoć je bio s mora, jer je veći dio priobalnog zaleđa brdovit, a brdski se obronci pod oštrim kutom spuštaju u zaljev. Sada je kroz stijene probijena uskotračna pruga što prolazi kroz brojne tunele i s koje se povremeno pruža iznenadan, vrtoglav pogled na strme padine i uvalice u kojima se more ljeska mutnim sjajem nalik na sjaj tonirana čelika. Zimi je svjetlost u tom kraju plava poput modrica, a u zraku ima soli, mirisa morske trave i dizelskih para od ribarskih brodica kojima vrve lučice. Mnogo mi je muke zadao unajmljeni auto, neprilagodljiv i svojeglav kao magarac, i više me no jednom propisno isprepadao na cesti od Genove prema istoku. Možda sam i ja za to kriv, jer bio sam uzrujan - traljav sam putnik, nesiguran u tuđini, a k tome loše govorim strane jezike. Dok smo se vozili, razmišljao sam o gđi Gray i o tome kako bi nam zavidjela na toj plavoj obali. U Chiavariju smo ostavili auto i ukrcali se na vlak. Iskilavio sam se prenoseći prtljagu. Vlak je bio smrdljiv, a sjedala tvrda. Dok smo se koturali prema istoku, s brda se stuštila kiša i šibala po prozorima vagona. Promatrajući pljusak, Dawn Devonport se oglasi iz dubine visoko izdignuta ovratnika. - Eto ti sunčanog juga. - reče.
Premda je imala rubac na glavi i goleme sunčane naočale, ljudi su je prepoznavali gdjegod bismo došli; možda to jest bilo zbog naočala, jer naočale su očita krinka skrhane zvijezde koja bježi od svijeta. Nisam očekivao da ćemo biti tako uočljivi, pa iako na mene, koji sam hodao uz nju, ili češće, iza nje, uglavnom nitko nije obraćao pozornost, osjećao sam se neugodno izloženim - kao kameleon koji je izgubio moć prilagodbe. Toga smo dana trebali stići u Lerici, gdje sam bio rezervirao dvije hotelske sobe, ali je ona navaljivala da prvo hoće vidjeti Cinque Terre, i tako smo, ne znajući pravo kamo idemo, skrenuli s puta u to neveselo zimsko popodne.
Dawn Devonport se ponašala drukčije nego prije. Bila je razdražljiva i stalno je prtljala po stvarima, rovala po torbi, igrala se naočalama i pucetima na kaputu, tako da sam dobio živu ali neveselu predodžbu o tome kakva će biti kad ostari. Usto je previše pušila. Čak je i drukčije mirisala; bio je to blag no prepoznatljiv vonj zamaskiran mirisom parfema i pudera, nezanimljiv i suh, kao da je od nečega što se prvo užeglo pa osušilo i smežuralo. I u tijelu je sada drukčije izgledala, ukrutila se, ali je i to strpljivo podnosila, poput bolesnika koji je toliko dugo bolovao da mu je stanje bola postalo drugim načinom života. Omršavjela je, što bi se nekoć činilo gotovo nemogućim, pa su joj ruke i lijepo oblikovani gležnjevi izgledali krhko, zastrašujuće lomljivo.
Očekivao sam da će se opirati putovanju, ali je zapravo nisam trebao nagovarati, što me začudilo i - moram priznati - pomalo uznemirilo. Čitao sam joj plan puta, a ona me slušala, malko se mrštila i okretala glavu ustranu kao da je oglušila. Sjedila je u bolničkom krevetu, u izblijedjelom zelenom haljetku. Kad sam završio, skrenula je pogled, zagledala se u plave planine i uzdahnula, a ja sam, u nedostatku drugih znakova, odlučio to protumačiti kao znak pristanka. Putovanju su se, moram li reći, usprotivili Toby Taggart i Marcy Merhvether. Kako li su vikali, Toby grmeći onim svojim basom, a Marcy kriješteći poput papige u telefonsku slušalicu! Nisam se na to obazirao pa smo sutradan Dawn Devonport i ja jednostavno sjeli u avion i odletjeli. Bilo mi je neobično biti s njom. Kao da sam s nekim tko nije sasvim prisutan, a ni sasvim priseban. Kad sam bio mali, imao sam lutku, ne znam kako sam došao do nje; majka mi sigurno ne bi bila dopustila da se zabavljam igračkom za djevojčice.
Držao sam je na tavanu, skrivenu pod starom odjećom na dnu drvene škrinje. Zvao sam je Meg. Do tavana, na kojemu sam jednom, godinama poslije, ugledao sjenu pokojnog oca kako neodlučno tumara uokolo, bilo je lako popeti se uskim drvenim stubama što su sa zadnjeg kata vodile uza zid. Majka je tamo držala crveni luk rasprostrt po podu. Mislim da je to bio luk, čini mi se da se sjećam mirisa, ili su možda bile jabuke? Lutka, koja je nekoć zacijelo imala bujnu kosu, sad je bila ćelava, samo je na zatiljku imala tanki plavi čuperak slijepljen grudicom sjajnog žutog ljepila. Mogla je micati rukama iz ramena i nogama iz kukova, ali su joj laktovi i koljena bili kruti, a noge i ruke svinute, pa se činilo da se očajnički trudi zagrliti nekoga, možda svoju odsutnu blizanku. Kad bih je položio na leđa, zatvarala je oči, a pritom bi joj kapci tiho škljocnuli. Ludo sam volio tu lutku, volio sam je mračnom, uznemirujući snažnom predanošću. Provodio sam vatrene, strasne sate odijevajući je u kojekakve krpice, a zatim je nježno razodijevao. Pravio sam se da je operiram, da joj vadim krajnike ili - još uzbudljivije - slijepo crijevo. Silno sam uživao u tim operacijama, a da nisam znao zašto. Činjenica da je bila lagana i iznutra šuplja - nešto poput suhog zrna graška zveckalo je u njoj - budila je u meni zaštitničke osjećaje i u isti mah godila erotskoj okrutnosti što se tek rađala u meni. Tako mi je sada bilo i s Dawn Devonport. Podsjećala me na Meg, na tu lutku bez kostiju, krhkih udova i škljocavih kapaka. Imao sam osjećaj da je Dawn, baš kao i Meg, iznutra šuplja, lagana kao perce, i da je držim u svojoj moći dok je zapravo ona, na neki uznemirujuć način, držala mene u svojoj.
Sišli smo s vlaka nasumce, u jednom od pet gradova, ne sjećam se kojem. Dawn je brzim korakom krenula niz peron, pognute glave, stišćući torbu uza se, a po tijesnom kaputu s velikim ovratnikom, po čarapama sa šavom i laganim cipelicama podsjećala me na mršave, učene mlade žene iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ponovno me pustila da se borim s prtljagom, da hodajući za njom vučem tri kovčega, dva velika, njezina, i jedan moj, mali. Nije više padala kiša, ali je nebo i dalje nisko visjelo nad tlom i bilo je boje promočene jute. Objedovali smo, kasno, u pustom lučkom restoranu na kraju mola o koji su se razbijali tamni valovi nalik na velike metalne kutije prepuštene milosti i nemilosti snažnog vjetra. Dawn je sjedila zgrbljena nad netaknutim tanjurom morskih školjaka i zlovoljno uvlačila dim cigarete koja je pritom bivala sve kraća, kao da je drveni prutić što ga odsijeca zubima. Zapitkivao sam je o koječemu - srdila me njezina šutnja - ali se ona rijetko kada udostojala odgovoriti. I sam taj izlet u nepoznato činio mi se nestvarnijim od izmišljene filmske priče koju je naglo prekinuo njezin pokušaj samoubojstva i naš bijeg, i koji je, koliko znam, mogao rezultirati nedovršenim, nedovršivim i neslavnim krajem. Kakav smo nesklapan par zacijelo bili: ona, smrknuta, potištena mlada žena stroga lica, s rupcem i tamnim naočalama, i ja, prosijed sredovječan muškarac koji, utonuo u zlovoljnu nelagodu, sjedi nemušt u tom polumračnom niskom zdanju nad hladnim morem, dok u ostakljenom predsoblju stoje kovčezi, naslanjaju se jedni na druge i čekaju nas poput tri velika, poslušna, strpljiva psa koji ne razumiju što se zbiva.
Kad je čula da kanim otputovati s Dawn Devonport, Lydia se nasmijala, zabacila glavu, izvinula obrvu i uputila mi pogled pun nevjerice, isti kakav mije znala dobaciti Cass kad bih izvalio nešto što se njoj činilo glupim ili luckastim. - Misliš li to ozbiljno? - upitala me moja žena. - Opet neka curičkica, u tvojim godinama? - Ukočeno sam joj odvratio da to nije ono na što misli, da to uopće nije to, nego putovanje čisto terapeutske prirode i dobrotvorni čin s moje strane. Te su riječi čak i meni zazvučale poput pompoznih i tendencioznih floskula nekog zvekana iz drama Bernarda Shawa. Lydia uzdahne i odmahne glavom. - Kako, - upita me tiho kao da bi je netko mogao čuti - kako možeš ikoga, a najmanje Dawn Devonport, odvesti na to mjesto, od svih mjesta na ovome svijetu? - Nisam znao što bih joj odgovorio. Bilo mije kao da me optužuje za blaćenje uspomene na Cass, a to me sablaznilo jer na to, morate mi vjerovati, uistinu nisam pomišljao. Rekoh joj da će mi biti drago dođe li i ona s nama, ali je to dodatno pogoršalo situaciju. Uslijedila je duga šutnja, zrak je među nama titrao od napetosti. Ona polako pogne glavu i zlokobno namršti čelo, a ja sam se osjećao kao toreadorčić pred zastrašujuće hladnim i proračunatim bikom. Ipak mi je spakirala kovčege, kao nekoć dok sam još odlazio na gostovanja. A kad je i to bilo gotovo, nabusito krene prema kuhinji. Kod vrata zastane i okrene se. - Nećeš je dovesti natrag k nama, da znaš, - reče - ne na taj način. - Znao sam da ne misli na Dawn Devonport. S tom izjavom na kraju balade - nije sve ove godine uzalud živjela s glumcem - ode u svoj brlog i zalupi vratima. No ja sam imao dojam, što me zgranulo, da joj se sve to čini, ako išta, a ono smiješnim.
Dotad nisam Dawn Devonport pričao o Cass, to jest nisam joj govorio da mi je kći skončala u Portovenereu. Bio sam joj predložio Liguriju kao slučajno odabrano odredište, miran južni kraj, sjajno mjesto za oporavak u kojemu nema gužve u ovo doba godine. A njoj valjda nije bilo previše važno kamo ide, kamo je vodim. Pošla je sa mnom ošamućena, kao da je pospana djevojčica koju vodim držeći je za ruku. Trgnuo sam se kad je u restoranu najednom progovorila.
- Željela bih da me zoveš Stella. - procijedi kroz stisnute zube, s ljutitim prizvukom u glasu. - To mi je, znaš, pravo ime, Stella Stebbings. - Zašto se najedanput toliko rasrdila? Da sam i sam bio bolje raspoložen, možda bih to bio protumačio kao znak da joj se vraća životna snaga. Zgnječila je cigaretu u plastičnoj pepeljari na stolu. - Ne znaš ni ono najosnovnije o meni, jel’ da ne znaš? - upita. Promatrao sam zaigrane valove kroz prozor, a zatim je srditim, strpljivim ali blago uvrijeđenim tonom zapitao što to smatra najosnovnijim o sebi. - Ime! - prasne ona. - To je prvo što bi trebao naučiti. Stella Stebbings. Daj, ponovi. - Ponovio sam, odvratio pogled s mora i zagledao joj se u oči. Sve to prepucavanje što prethodi svađi sa ženama bilo mi je, nažalost, itekako poznato, kao nešto što sam nekoć znao napamet, a onda zaboravio pa sad shvatio da me opet neumitno snašlo, a podsjećalo me na bučnu ali neuspjelu komediju u kojoj sam jednom glumio. Zagledala se u mene s izrazom, rekao bih, otrovnog prezira, a zatim se naglo zavalila u stolac i slegnula ramenom, ravnodušna kao što je maločas bila bijesna. - Shvaćaš? - reče tonom umorna gnušanja. - Ne znam zašto sam se uopće pokušala ubiti. Pa ja gotovo i ne postojim, nemam ni svoje pravo ime.
Naš konobar, nevjerojatno lijep momak tipično talijanskog orlovskog profila i guste crne, od čela zalizane kose, stajao je otraga na kuhinjskim vratima s kojih je provirivala glava glavnoga kuhara - kuhari u prljavoj kecelji uvijek me podsjećaju na otpisane kirurge - pa sad obojica krenuše prema nama, kuhar sramežljivo, oklijevajući, kaskajući iza svoga srčano samouvjerenog kolege. Znao sam što smjeraju jer sam bezbroj puta otkako smo stupili na talijansko tlo bio svjedokom manje-više sličnih situacija. Prišavši našem stolu - sad smo bili jedini gosti u restoranu - konobar Mario biranim riječima predstavi kuhara Fabija. Fabio je bio debeljuškast sredovječan muškarac poput pijeska svijetle kose, što je neobično u toj zemlji garavih zavodnika. Došao je po autogram, naravno. Mislim da nikad dotad nisam vidio Talijana koji se crveni. Sa zanimanjem sam čekao njezinu reakciju - tek me časak prije htjela gađati torbom - no ona je, naravno, profesionalka od glave do pete ili od pete do vrha svoje male srebrne penkale, koju sad spremno izvadi i potpiše se na jelovnik što joj ga bijaše dao rumeni Fabio, i zatim mu ga vrati uz onaj svoj otegnut smiješak koji je čuvala za susrete s obožavateljima. Uspio sam baciti pogled na taj potpis - dva velika, okrugla, kićena slova D nalik na sklopljene vjeđe. Vidjevši da sam spazio što je napisala, kiselo mi se nasmiješi. Stella Stebbings, ma nemoj! Sav sretan, kuhar se odgega natrag pritišćući dragocjeni jelovnik na grudi prljave kecelje, a nasmiješeni Mario se isprsi i, ne obazirući se na mene, upita divu bi li joj po volji bio un caffe. Valjda svi misle da sam joj menadžer ili agent; sumnjam da me smatraju iole važnijim.
Budući da ništa u stvorenome svijetu nikad ne podliježe uništenju nego se samo rastoči i rasprši, pitam se ne vrijedi li to i za individualnu svijest? Kamo, kad umremo, ode sve ono što smo dotad bili? Kad pomislim na one koje sam volio i izgubio, osjetim se poput čovjeka koji u sumrak vrluda vrtom među kipovima bez očiju. Zrak oko mene mrmoreći priča o onima koji više nisu među nama. Razmišljam o očima gđe Gray, vlažnim i smeđim i prošaranim mrvicama zlata. Kad smo vodili ljubav, boja im se iz jantarne prelijevala u smeđu pa u mrku nijansu brončane. - Da imamo nekakvu muziku, - često je govorila u Cotterovoj kući - mogli bismo plesati. -I sama je pjevala, neprestano, u pogrešnom ključu, pjesme kao što su Valcer Vesele udovice, Čovjek koji je orobio banku u Monte Carlu, Ruže cvatu u Pikardiji, te neke o pticama, o ševi i slavuju, kojima nije znala riječi nego ih je samo pjevuckala, pogrešno, bez sluha. Od nje mi je ostalo ono što je bilo među nama, to i bezbroj, bezbroj bezbroja svega drugoga, ali što će biti s time kad ja odem, ja, njihov skladištar i jedini čuvar?
- Vidjela sam nešto dok sam bila mrtva. - reče Dawn Devonport. Laktovima se upirala o stol i naginjala prema naprijed, pogrbljena, te vrhom prsta tapkala po hladnom pepelu u pepeljari. Mrštila se i nije me gledala. Popodne je, vidjelo se kroz prozor, poprimalo pepeljastu boju. - Bila sam klinički mrtva zamalo cijelu minutu, tako su mi rekli; jesi to znao? I vidjela sam nešto, valjda sam to izmislila, ali ne znam kako sam mogla izmišljati ako sam bila mrtva.
- Možda je to bilo prije nego što si umrla, ili možda poslije? - rekoh.
Ona kimne; i dalje se mrštila i nije me slušala. - Nije to bilo nešto kao san. - reče. - Nije bilo nalik ni na što. A zar nije glupo reći da nešto nije bilo nalik ni na što? Ali tako je bilo: vidjela sam nešto nalik ni na što. - Pogledala je pepelom umrljan vršak prsta, a zatim me odmjerila čudnim beživotnim pogledom. - Strah me. - reče sasvim mirno, pribrano. - Dotad se nisam bojala, ali sada me strah. Čudno, jel?
Konobar i kuhar su stajali na vratima, klanjali su nam se i smješkali dok smo izlazili. Fabio mi namigne, veselo i gotovo bratski prezirno.

Bilo je već kasno kad smo stigli u Lerici i još nam je bilo slabo od kiselog vina koje smo pili za objedom, a kasnije od zagušljivog zraka i štropota vlaka. Počelo je sniježiti pa se more, iza niske ograde šetnice, uzburkalo, potamnjelo. Pokušavao sam nazrijeti svjetla Portovenerea na drugoj strani zaljeva, ali mi to nije uspijevalo zbog gustih nakupina bjeline što se nasumice gomilala u magličastu uzduhu. Osvijetljeni grad pred nama raštrkan se penjao uz obronak prema suroj stijeni s koje se dizao castello. Zavojite uske ulice izgledale su nepristupačno i mračno u sniježnoj tišini. Kao da svemu bijaše zastao dah od čuđenja nad tim prizorom neprestanog sablasnog padanja. Hotel Le Logge bio je stiješnjen između dviju zgrada: male prodavaonice mješovitom robom i zdepaste, ožbukane crkve. Iako je bilo kasno, prodavaonica još bijaše otvorena - neobična, jarko osvijetljena prostorijica bez prozora, s pretrpanim policama što su sezale do stropa i s dugačkom zaobljenom tezgom u prednjem dijelu, punom vlažnog, sjajnog povrća i ulaštena voća. Bilo je tu sanduka s gljivama, bijelima i smećkastima, bestidno krupnih rajčica, kutija punih kuštravog poriluka debelog poput moga ručnog zgloba, tikvica boje ulaštena palmina lista, razvezanih jutenih vreća s jabukama, narančama i amalfijskim limunima. Izašavši iz taksija zastali smo te u čudu i gotovo rastuženo promatrali svu tu silu izvansezonskog obilja.
Hotel je bio star i pohaban, a iznutra sav u smeđem tonu - tepih je podsjećao na majmunovo krzno. Osim uobičajenog smrada iz odvodnih cijevi - širio se u valovima, u pravilnim razmacima, kao da izlazi iz starih, trulih pluća - osjećao se i neki drugi vonj, suho sjetan, možda miris sunca prošlogodišnjeg ljeta, zaostao u kutovima i zakutcima da bi se zatim uspljesnivio. Kad smo ušli, dočekalo nas je silno klanjanje i osmijesi upućeni Dawn Devonport, koja je hodala žustrim, kraljevskim korakom - javno iskazivanje pažnje uvijek joj podigne perje, kao i svima nama u glumačkoj profesiji. Omršavjelo joj se lice činilo još mršavijim i sitnijim zbog visoko podignuta krznena ovratnika; rubac je bila složila u trokut i čvrsto vezala oko glave poput one glumice, zaboravio sam kako se zove, iz filma Bulevar sumraka. Ne znam kako se uspijevala kretati polumračnim predvorjem u onim tamnim sunčanim naočalama - neugodno me podsjećaju na zlokobno svjetlucave prizmolike oči kukaca - no brzim je lupkavim korakom prije mene prišla recepciji, hitnula torbu na pult uz bradavičasto mjedeno zvono, okrenula se bokom prema naprijed izloživši svoj velebni profil onom već zatravljenom recepcionaru u tamnocrvenom sakou i ispranoj bijeloj košulji. Baš me zanima mora li svaki put iznova smišljati takve tobože neusiljene poze ili ih je dosad već usavršila pa su joj postale dijelom repertoara, nekom vrstom oružja. Morate me razumjeti: pred tako spektakularnim razmetanjem ljepotom osjećao sam se jednako skrušenim kao i onaj jadnik na recepciji - kakva li apsurda, srce, o srce onespokojeno.
A zatim: štropotavo dizalo, crvoliki hodnici, reski zvuk ključa u bravi i zapah ustajalog zraka iz zamračene sobe. Pogrbljeni vratar mrmljajući uđe prvi i spusti kovčeg pred velik, četvrtast, uleknut krevet, koji je izgledao kao da su u njemu na svijet došli cijeli naraštaji hotelskih vratara, djedovi i pradjedovi ovoga našega. Kako nas optužujućim pogledom zna promatrati kovčeg ostavljen na podu hotelske sobe! Dawn Devonport je u susjednoj sobi raspakirala prtljagu - čuli su se tihi tajanstveni zvukovi, zveckanje, lupkanje i prigušeno šuškanje. Mene obuze osjećaj blage panike nakon što sam objesio odjeću, spremio cipele, a pribor za brijanje odnio u kupaonicu i odložio ga na policu koju na jednome mjestu bijaše progorila nečija zaboravljena cigareta ostavivši crn trag žutosmeđeg obruba. Ulicom projuri auto, jarka svjetlost farova u tankom se snopu probije kroz otvor među zavjesama prije no što ih stigoh hitro navući, te obasja sobu od jednog do drugog kraja. Zahodska školjka s gornjeg kata usisavala je i gutala, a odvodna je cijev iz moje kupaonice prihvaćala igru i odgovarala joj dubokim grlenim klokotom nalik na raskalašen hihot.
Dolje u predvorju vladala je potmula tišina. Nečujnim sam se koracima kretao po grubom tkanju tepiha. Restoran je bio zatvoren; kroz zatamnjeno staklo ugledao sam svu silu stolaca; stajali su izokrenuti na stolovima, kao da su đipnuli uvis od straha pred nečim na podu. Onaj tip na recepciji bio je spomenuo da možemo naručiti jelo u sobu, ali je pritom zvučao prilično nesigurno. Zvao se Fosco, tako mu je pisalo na identifikacijskoj pločici s revera, Ercole Fosco. Učinilo mi se da je to ime loš znak, premda nisam znao što bi loše mogao naviještati. Ercole Fosco. Šef noćne smjene. Dopao mi se. Sredovječan, prosijedih zalizaka, jake čeljusti i pomalo žućkaste puti - Albert Einstein u srednjim godinama, prije nego što je postao ikonom. Njegove su me blage smeđe oči malko podsjetile na oči gđe Gray. Bilo je u njemu svojevrsne sjete, ali je i ulijevao povjerenje, kao daje jedan od onih neoženjenih stričeva koji su o Božiću, kad sam bio dijete, dolazili k nama noseći darove. Vrzmao sam se pred pultom nastojeći smisliti što bih mu rekao, ali mi ništa nije padalo na pamet. Osmjehnuo se kao da se ispričava, prekrio usta šakom - imao je malecne ruke - i nakašljao se u nju, a pritom su mu se vanjski kutovi onih blagih očiju malko ovjesili. Uznemirivala ga je moja prisutnost - pitao sam se zašto. Pomislio sam da možda nije iz ovih krajeva, po izgledu mi se činilo da je sa sjevera, možda iz Torina, prijestolnice magije, ili iz Milana, ili pak iz Bergama, a možda odnekud još sjevernije, iza Alpa. Upitao me, umorno, mehanički, je li mi soba po volji. Rekoh da jest. - A signora, je li ona zadovoljna? - Da, da, rekoh, i ona je zadovoljna. Oboje smo jako zadovoljni, jako sretni. - On se na to lako nakloni nagnuvši se ustranu, pa se činilo da je slegnuo ramenima. Zapitao sam se nisu li njemu moje kretnje i način ophođenja jednako strani kao i meni njegovi.
Krenuo sam dalje, zastao pred staklenim vratima i pogledao van. Bio je mrkli mrak u razmaku između dviju uličnih svjetiljaka, a snijeg, zamalo crn u toj mekoj prhavoj tišini, padao je brzo u krupnim mokrim pahuljama. Možda trajekti neče voziti u Portovenere u ovo doba godine, po ovakvu vremenu - e, to sam mogao pitati Ercolea - možda ću morati krenuti cestom, natrag kroz La Speziju, a potom uz obalu. Dug je to put, cesta iznad vrletnih hridi puna je zavoja i okuka. Što bi bilo da Lydia čuje kako joj se muž zabušio u stijenu i poginuo na mjestu na kojemu joj je na sličan način smrtno stradala kći, u drugim okolnostima.
Kad sam se pomaknuo, moj se odraz u staklu začudo nije pomaknuo sa mnom. Tada mi se oči priviknuše na tamu i vidjeh da to nije moj odraz, da vani netko stoji i gleda me. Odakle se pojavio, kako je dospio ovamo? Bilo je kao da se u hipu materijalizirao preda mnom. Na sebi nije imao ni kaput ni šešir, a nije nosio ni kišobran. Nisam mu baš mogao razabrati crte lica. Odmaknuo sam se i otvorio mu vrata, a ona su usisala zrak i noć je poput životinje nahrupila unutra, žustro i nestrpljivo, sa studenim zrakom u krznu. Čovjek uđe. Imao je snijega na ramenima; zatopta nogama po otiraču, prvo jednom pa drugom, svakom tri puta. Znatiželjno me odmjerio. Bio je to mlad čovjek visoka obla čela. A možda, pomislih kad sam ga bolje promotrio, možda nije mlad, jer uredno podrezana brada prosijeda je, a u kutovima očiju nabrale su mu se sitne bore. Imao je naočale tankih okvira i ovalnih stakala, što mu je davalo pomalo znanstvenički izgled. Na trenutak smo stajali okrenuti jedan prema drugome - htjedoh red sučelice - baš kao i maloprije, samo što nas sada nije dijelilo staklo. Izraz lica bio mu je sumnjičav, ublažen smiješkom. - Hladno - reče napućivši usne pri izgovoru te riječi, kao što ih kušač vina napući kad usrkne prvi gutljaj. Govorio je kao da ima nešto u ustima, sjemenku ili kamenčić koji stalno mora obilaziti jezikom. Jesam li ga već negdje vidio? Činilo mi se da ga znam, ali odakle?
U doba dok sam još radio u kazalištu, to jest sve vrijeme dok je predstava u kojoj sam glumio bila na repertoaru, uopće nisam sanjao. Naime, zacijelo jesam, jer kažu nam da mozak nikad ne miruje, pa ni u snu, no ako jesam, zaboravio sam o čemu. Šepirenje i blebetanje na pozornici pet puta na tjedan i dvaput subotom vjerojatno je obavljalo zadaću snova, ma kakva ona bila. Ali kad sam otišao u mirovinu, noći su mi se pretvorile u pakao: često sam se ujutro budio znojan, zadihan i iscrpljen, što je bila posljedica ružnih snova u kojima sam prolazio dugačkim zavojitim hodnicima i sobama punim užasa ili pak tunelima ljubavi, a ponekad jednima i drugima, bespomoćno teturajući, upadajući u kojekakve groteskne neprilike, često i bez hlača, s košuljom što me donjim dijelom lupkala po goloj stražnjici. Da ironija bude veća, i danas me jedan od mojih najčešćih košmarnih snova - tih neukrotivih divljih konja - odvodi natrag na pozornicu i opet me baca pred reflektore. Glumim u nekoj velikoj tragediji ili u nemoguće zamršenoj komediji, te usred dugog govora najednom zanijemim. To mi se, da bude još ljepše, dogodilo i u zbilji, to jest na javi kad sam glumio Kleistova Amfitriona, i upravo je to moju kazališnu karijeru privelo nenadanom i neslavnom kraju. Čudno je bilo što sam tada ostao bez teksta jer sam nekoć, u najboljim godinama, imao sjajno pamćenje, možda čak pamćenje koje nazivaju fotografskim. Moja je metoda učenja bila takva da sam si tekst upisivao u glavu, to jest upisivao sam cijeli niz stranica u obliku slika iz kojih sam potom čitao i izgovarao ulogu. Užas spomenutog sna u tome je što tekst sa stranica koje sam memorirao, dotad crn i čitak, u sljedečem trenutku počinje blijedjeti i rasipati mi se pred unutarnjim, usnulim očima, koje se očajnički trude vidjeti. U početku me to baš i ne zabrinjava, jer vjerujem da ću se moći sjetiti dovoljno velikih dijelova teksta kako bih se blefiranjem izvukao iz nevolje, ili da ću, ako vrag odnese šalu, uspjeti improvizirati cijeli govor. No gledatelji uskoro uviđaju da je nešto pošlo naopako, a moji kolege na pozornici - ima ih cijela gomila - shvativši da imaju posla s “mrtvacem”, počinju se vrpoljiti i značajno se pogledavati. I što sad? Pokušavam se snaći, pridobiti publiku umilnim smješkanjem, zamuckivanjem, slijeganjem ramenima, brisanjem čela, mrštenjem i kolutanjem očima, a pritom se sve vrijeme pomičem ustranu, mic po mic, prema blaženom skloništu iza jedne ili druge strane pozornice. U tome je grozna komedija glume, komedija koja je to neugodnija što nema nikakve veze sa stvarnim zbivanjima. To je zapravo sama bit moga košmarnog sna: padaju sve maske, a s njima i sva zaštita. Kostim, koji mi se mjestimice lijepi za tijelo, postaje proziran ili poluproziran, a ja stojim na pozornici gol i izložen svim pogledima, preda mnom je dupkom puno, sve nemirnije gledalište, a iza mene glumci koji bi me, da mogu, sa zadovoljstvom ukokali i pretvorili me u pravog pravcatog mrtvaca. Već se čuju prvi podrugljivi povici iz publike, a ja se budim i shvaćam da sam se jadnik sklupčao nasred neuredne, vruće i znojne postelje.
Netko je bio pred vratima. Lupao je po njima. Nisam znao gdje sam, ležao sam drhtureći, nepokretan poput odbjegloga kriminalca skrivenog u jarku. Počivao sam na boku, jedna mi je ruka, ona poda mnom, bila utrnula, a drugu sam podigao kao da se štitim od napada. Mrežaste zavjese na prozoru žarile su se čudnim žutim sjajem, iza njih je nešto lelujalo, klizilo, brzo i cijelom površinom prozora, a ja nisam shvaćao ni mogao odrediti o čemu je riječ, sve dok se nisam sjetio da pada snijeg. Tko god je bio pred vratima, sada prestane lupati, dapače se činilo da se upire o njih i da tiho cvili prislonjen o drvo. Ustao sam iz kreveta. Soba je bila hladna, a ipak sam se znojio, pa sam u vlastitom smradu morao doći do vrata. Tu sam zastao oklijevajući, s rukom na kvaki. Nisam bio upalio svjetlost, jedino osvjetljenje u sobi bijaše tek sumporast sjaj ulične svjetiljke što je dopirao kroz zavjese iza mojih leđa. Otvorio sam vrata. U prvi mah pomislih da je netko iz hodnika bacio na mene odjevni predmet od tanke tkanine jer mi se za tijelo prilijepilo nešto hladno, drhtavo, svilenkasto, sklizavo - komad odjeće u kojemu, činilo se, nije bilo nikoga. Zatim sam osjetio kako me po zapešću grebu prsti Dawn Devonport i najedanput se iz spavaćice pojavi ona, uzdrhtala, zadihana, prestravljena.
Nije znala reći što joj je. Zapravo je jedva govorila. Je li ružno sanjala, upitao sam, je li to bio košmarni san, možda poput onoga iz kojega me probudilo njezino lupanje po vratima? Ne, reče, nije spavala. Osjetila je prisutnost nečega golemog u sobi, nečeg prepredenog, zlog, nevidljivog. Odveo sam je do kreveta i upalio svjetiljku na noćnom stoliću. Sjela je pognute glave, kosa joj se ovjesila, a ruke, iskrenutih dlanova, mlitavo su joj počivale na bedrima. Bila je u spavaćici od bisernosive svile, toliko finoj i tankoj da sam joj mogao izbrojiti pršljenove na leđima. Skinuo sam sako i prebacio joj ga preko ramena i tek tada shvatio da sam još potpuno odjeven - mora da sam se bio vratio u sobu, bacio se na krevet i smjesta zaspao. I što sam mogao učiniti s tom drhtavom mladom ženom koja je u spavaćici izgledala obnaženije nego da na sebi nije imala ništa? Jedva sam se usudio staviti joj ruku na rame. Reče mi da ništa ne moram činiti, neka joj samo dopustim da još malo ostane u sobi dok ne prođe ono nešto, ma što to bilo. Nije pogledala uvis prema meni dok je to govorila, sjedila je kao i prije, snuždena i drhtava, spuštene glave, bespomoćno iskrenutih dlanova, a bijeli joj se goli zatiljak sjajio u svjetlosti lampe na noćnom stoliću.
Čudna li je ta neposredna i prisna blizina druge osobe. Ili možda samo ja mislim da je čudna? Drugi ljudi u očima drugih možda uopće nisu drugi, ili barem ne onakvi kakvi su u mojim očima. Za mene postoje samo dva oblika dragosti: drugost voljene osobe i drugost neznanca. Voljena osoba zapravo i nije drugi, ona je više produžetak mene. Vjerujem da za takvo mišljenje moram zahvaliti gđi Gray, ili je pak zbog njega kriviti. Tako me zarana uzela u svoje ruke da nisam imao vremena učiti se zakonima pravog pristupa drugima. Bila mi je toliko bliska da sam ostale ljude - neizbježno - previše odgurivao od sebe. Ovdje moram stati na trenutak i razmisliti je li to zbilja bilo tako ili se sad upuštam u mudrovanje od kojega patim od mladih dana. Ali kako mogu znati je li bilo tako? Imam osjećaj da jest, da je gđa Gray bila prvi, a donekle i stalni arbitar u mojim odnosima s drugima, i nikakvo me mudrovanje, ma kako iscrpno ili duboko bilo, neće uvjeriti u suprotno. Sve kad bih snagom misli prisilio sebe na oprečno mišljenje, nezadovoljni ostatak toga osjećaja bio bi i dalje prisutan u meni, uvjeren da ima pravo, spreman nametnuti svoj stav čim mu se za to pruži i najmanja prilika. U takva se, eto, razmišljanja upušta čovjek koji se u sitne, snježne sate, kilometrima daleko od vlastita ognjišta, u hotelskoj sobi, neočekivano zatekne u ulozi tješitelja glasovite i notorno lijepe filmske zvijezde koja na sebi ima samo spavaćicu.
Nagovorio sam je da legne na moj ne baš mirisni, hoću reći znojni krevet - bila je toliko slabašna da sam joj morao rukom podržati gležnjeve i pomoći joj da odigne hladna stopala s poda - i prekrio je dekom. Na sebi je još imala moj sako. Očito je još napola spavala, što me podsjetilo na Lydijina mahnita noćna lutanja po kući u potrazi za našom izgubljenom kćeri; zar mi je preostalo još samo to da budem tješiteljem sumanutih ožalošćenih žena? Primaknuo sam krevetu stolac sa sjedalom od rogožine i sjeo da razmislim što mi je činiti s tom mladom ženom koju gotovo i nisam poznavao, neispavanom i izmučenom, ovdje, na ovoj hladnoj obali. A pritom su mi se ipak s dna kralježnice počeli širiti vrući žmarci potajnog uzbuđenja. Kad sam bio dječak, dobrano poslije onih igara s lutkom Meg, ali mnogo prije no što mi se dogodila gđa Gray, često sam maštao o tome kako će me neka odrasla žena zamoliti da joj pomažem pri dotjerivanju. To nikad nije bila određena žena nego valjda žena u generičkom, apstraktnom smislu, ono glasovito Ewig-Weibliche.\'7b13\'7d Sve je to bilo veoma nevino, barem naoko, jer sam tom zamišljenom idolu trebao samo prati kosu ili, recimo, lakirati nokte ili joj u iznimnim prilikama namazati usne. Usput rečeno, ovo posljednje nije bio nimalo lak zadatak, što sam otkrio mnogo kasnije, kad sam nagovorio gđu Gray da mi dopusti premazati one njezine divno pune, neukrotive usnice jednom od patrona skrletnog voska što me uvijek podsjećaju na mjedenu čahuru u koju je utisnut neprirodno mekan i blistavo grimizan metak. Ono što sam osjetio tada, u toj zapuštenoj hotelskoj sobi, bilo je praćeno istom blago bubrećom nasladom u kakvoj sam uživao prije mnogo godina, kad sam zamišljao da svojoj fantomskoj dami pomažem pri toaleti.
- Reci mi, - šaptom i bez daha upita moja nezvana gošća razrogačivši one svoje malko zamagljene sive oči - reci mi što se dogodilo tvojoj kćeri.
Ležala je na leđima, ruke je bila sklopila i položila ih na grudi, a glavu okrenula ustranu, prema meni, tako da je obrazom gužvala rever sakoa pod sobom. Ima običaj, to sam već shvatio, progovoriti iznebuha, tiho, kad to najmanje očekujete, a ta nenadanost daje proročanski ton svemu što kaže, tako da joj riječi, koliko god obične i nesuvisle bile, šire pazvuk arhajskih vremena. Pretpostavljam daje taj trik naučila dugogodišnjim stajanjem pred kamerom. No istina je da na filmskom setu ima nečeg od zaglušne tišine sibilskog svetišta. Tamo, u toj špilji vruće svjetlosti, s mikrofonom što nam se s kraja motke njiše nad glavom i s tehničkim osobljem koje nas poput skupine tihih molitelja promatra iz sjene, treba nam možda oprostiti što umišljamo da su rečenice koje izgovaramo zapravo riječi iz usta zagonetkama sklonog boga\'7b14\'7d.
Rekoh joj da ne znam što se dogodilo mojoj kćeri, osim što znam da je umrla. Rekoh joj daje Cass često čula nekakve glasove i da su je možda oni odveli u smrt jer to se, kažu, nerijetko događa ljudima oštećena uma, navodi ih na samouništenje. Pritom sam bio veoma smiren, mogao bih čak reći odmaknut od svega, kao da su me okolnosti - anonimna hotelska soba, sitni noćni sati, netremičan, ozbiljan pogled te mlade žene - u hipu i na vrlo jednostavan način oslobodile ili barem uvjetno riješile tegobnog desetogodišnjeg pakta o suzdržavanju i šutnji što ga bijah sklopio s Cassinim duhom. Učinilo mi se da sad mogu reći što me volja, da mogu posegnuti za bilo kojom misli i slobodno je uobličiti u riječi. Dawn Devonport je čekala, njezine su me krupne oči netremice promatrale. Rekoh joj daje s mojom kćeri bio još netko. - I zato si se vratio ovamo, - promrmlja ona - da otkriješ tko je to bio.
Na to sam se namrštio i pogledao ustranu. Kako li je žuta bila svjetlost noćne lampe, kako su se gusto iza nje rojile sjene! U prozoru iza mrežastih zavjesa padale su, padale teške mokre pahuljice.
- Tko god bio, - odmjereno rekoh - zvala ga je Svidrigajlov. - Ona izvuče ruku ispod pokrivača pa je lako, kratko, položi na moju, ne toliko u znak ohrabrenja koliko da me primiri. Dodir joj je bio hladan i začudno bezličan, kao da je medicinska sestra pa mi mjeri temperaturu i opipava bilo.
- Znaš, bila je trudna. - dodao sam.
Jesam li joj to jednom već rekao? Nisam se mogao sjetiti.
I to je, na moje neveliko iznenađenje, bio kraj našeg razgovora, jer ona, poput djeteta zadovoljena pukim početkom priče za laku noć, uzdahne, okrene glavu i utone u san, ili se barem pričini da spava. Čekao sam, nisam se micao od straha da bi stolac mogao zaškripati i probuditi je. U tišini mi se učini da čujem kako vani pada snijeg, tiho prši i mrmori o golemom trudu i skrivanom, nepokolebljivo podnošenom trpljenju. Eh, kako se svijet i dalje okreće, bez negodovanja, ne mareći ni za što, kako čini što činiti mora. Shvatio sam da sam posve smiren. Imao sam dojam da sam duhom uronjen u jezero nezamućene melemne tame. Još od onog davnog dana kad sam se ispovjedio velečasnom Priestu, nisam se osjetio tako olakšanim, tako rasterećenim i - što još? - ogoljelim poput netom ostrižene ovce. Pogledao sam telefon na noćnom stoliću i pomislio da bih mogao nazvati Lydiju, no bilo je već veoma kasno, a ionako nisam znao što bih joj rekao.
Oprezno sam ustao, polako izvukao sako ispod usnule mlade žene, odmaknuo stolac, uzeo ključ i izašao iz sobe. Dok sam zatvarao vrata, bacio sam pogled na krevet obasjan niskim polukrugom svjetlosti noćne lampe, ali se u njemu ništa nije micalo i ništa se nije čulo, samo jednolično disanje Dawn Devonport. Je li i nju na tren obuzeo mir, barem na tren?
U hodniku je vladala tišina. Klonio sam se dizala - uska dvostruka vrata toga čudovišta od rebrastog nehrđajućeg čelika zlokobno su svjetlucala - pa sam krenuo stubištem koje me dovelo u nepoznat dio predvorja, s bujnom palmom u tegli i automatom za cigarete velikim poput uspravno položena sarkofaga što se pri dnu ljeska tamnim sjajem. Na trenutak sam posve izgubio orijentaciju i osjetio da me obuzima panika. Vrludao sam amo-tamo okrećući se na peti, te na kraju ugledao recepciju iza busena prašnjavog palmina lišća. Za pultom je sjedio šef noćne smjene Ercole, vidjela mu se samo glava u profilu, kao da je položena na pult, iza pladnja s bombonima. Pomislio sam na Salominu jezivu nagradu na pladnju. Ti bomboni, usput rečeno, pripadaju negdašnjim vremenima kad su ih nudili u zamjenu za pregršt tričava sitniša. Kakve li to sitnice pamtim, hrpu bezvrijednih Memorijinih novčića!
Prišao sam pultu. Bio je visok, a Ercole je sjedio otraga, postrance, na niskom stolčiću, i čitao jedan od onih staromodnih stripova s neobično blijedim fotografijama umjesto crteža. Pogledao me uslužno i pomalo razdraženo u isti mah, polusnenim očima što su se doimale potištenije nego inače. Upitao sam ga bih li mogao nešto popiti, na što on uzdahne i reče dakako, dakako, ali neka pođem u bar, odmah će doći za mnom. Krenuo sam i začuo kako me zove, pa sam zastao i okrenuo se. Bio je odložio strip, ustao sa stolčića, nagnuo se malčice prema naprijed upirući se šakama o pult, kao da mi hoće kazati nešto povjerljivo. Vratio sam se polako - zamalo rekoh poslušno. - Signora Devonport, - upita - je li s njom sve u redu? - Govorio je tiho, zadihano, kao da je do maloprije sudjelovao u kakvom tužnom, plačnom obredu. Imao sam dojam da me vlažnim očima pipa po licu, kao da su te oči prsti slijepog promatrača. - Da, - rekoh - sve je u redu. - Nasmiješio se s izrazom blage nevjerice, tako mi se barem učinilo. Nisam znao što je htio s tim pitanjem, zašto je uopće pitao. Da nije iz predostrožnosti? Je li možda čuo kako mi je Dawn Devonport lupala na vrata, je li netko opazio da mi je ušla u sobu, sva očajna? Nikad nisam siguran u hotelske propise. Nekoć, ako bi se dama noću krišom prišuljala sobi kakvoga gospodina, hotelski bi detektiv dojurio strelimice pa i damu i gospodina - ili barem damu, nedostojnu, pomislio bi, tog imena - izbacio na snijeg. Nakon zamišljene stanke Ercole kimne, žalosno, pomislih, kao da sam ga nečim razočarao. Bit će da se iz noći u noć mora nositi s kojekakvim lažima i sitnim izmotavanjima. Pokušavao sam smisliti nešto čime bih ublažio optužbu u pogledu njegovih tužnih smeđih očiju, ali mi ništa nije palo na um, pa sam se okrenuo i otišao. Uza sve to sam osjećao kao da mi je udijelio, ni sam ne znam kako, neku vrstu blagoslova, kao da mi je svetim uljem pomazao čelo i smirio duh.
Bar je, kad sam ga pronašao, bio neočekivano nov i otmjen, sa zatamnjenim zrcalima, stolovima od crnog mramora i svjetiljkama što kao da nisu isijavale svjetlost nego neku vrstu treperave sjene koja je cijelome prostoru davala varljiv zor. Probio sam se kroz taj polumračni ostakljeni labirint i sjeo na visok stolac za šankom. Iza šanka je bilo još jedno zrcalo, a pred njim police s bocama, osvijetljene sablasnom svjetlošću odozdo. Jedva sam razabirao vlastiti lik što se odražavao iza boca u zrcalu, izgledalo je kao da sam se sagnuo, da se skrivam i od sebe. Čekao sam Ercolea i bubnjao prstima po šanku. Bilo je kasno, za sobom sam imao dug dan, ali nisam bio nimalo umoran ni pospan - naprotiv, bio sam gotovo bolno budan, pripravan, kosa mi se od iščekivanja ježila iz korijena. Pitao sam se što bi mogao biti uzrok tom stanju čudna ushita, neobična iščekivanja. Uto se netko iza mene tiho nakašlje, upitno, pomislih. Hitro sam se okrenuo na stolcu i zagledao se u polumrak. Netko je sjedio za obližnjim stolićem i mirno me promatrao. Zašto ga nisam opazio kad sam ušao u bar? Vjerojatno sam prošao upravo pokraj toga stola. Sjedio je zavaljen u niski naslonjač od crne kože, ispruženih nogu, ukrizanih gležnjeva i prstiju isprepletenih pod bradom. U prvi ga mah nisam prepoznao. Tad slučajna zraka svjetlosti s osvijetljenih polica iza mene preleti preko njegovih naočala i ja vidjeh da je to čovjek kojega sam sreo na ulazu u hotel, čovjek sa snijegom na plećima. - Buenas noches. - reče i lako se nakloni sagnuvši glavu za cigli centimetar. Pred njim je na stolu stajala boca i čaša - ne, ne jedna nego dvije čaše. Zar je nekoga očekivao? Mene, očigledno, jer sad prepletenim prstima pokaže prema boci i upita bih li mu se htio pridružiti. Pa zašto ne, pomislih, zašto mu se ne bih pridružio u ovoj beskrajnoj noći neobičnih susreta i sudbinskih križanja puteva?
Pokaže mi naslonjač prekoputa. Sjeo sam. Tad vidjeh da je mlađi od mene, da, mnogo mlađi. Opazio sam i daje boca još puna - zar je doista mene čekao? Kako je znao da ću doći? On se nagne prema naprijed pa polako, odlučno, napuni obje čaše gotovo do vrha. Pruži mi jednu. Gusto crno vino na površini je bilo još crnje, a rub čaša ovjenčan grimiznim mjehurićima. - Vino je, nažalost, iz Argentine. - osmjehne se. - Kao i ja.
Podigli smo čaše, nazdravili bez riječi i otpili gutljaj, gorak i kiselkast, s okusom crnila i slatkaste truleži. Zavalili smo se svaki u svoj naslonjač, on raširi ruke u neobičan, zamašan luk i otkrije manšete, a mene to podsjeti na negdašnje dijeljenje oprosta, kad bi se svećenik okrenuo od vjernika, odložio kalež, te upravo na taj način podigao ramena i ruke ogrnute teškim teretom misnice. Tad mi se predstavi: Fedrigo Sorran, i zapiše mi to ime na stranicu malog crnog notesa, a ja pomislih na daleke ravnice, lutajuća stada i hidalga na konju.
Priđe nam Ercole, pogleda nas, kimne i nasmiješi se kao da je sve to bilo unaprijed dogovoreno; zatim se okrene i ode tiho tapkajući ravnim stopalima.
O čemu smo u početku razgovarali taj južnjak i ja? Reče mi da mu je noć milija od dana. - Noću je vrlo tiho. - doda kružeći otvorenim dlanom po zraku, kao da ga hoće zagladiti. Brrlo diho. - Mislim da sam već negdje čuo vaše ime, je li to moguće? - upita. - Nekoć sam bio glumac, ali sumnjam da ste čuli za mene. - odvratio sam. - Onda ste možda prijatelj... - upre prstom prema stropu, izvije obrve i širom otvori oči - ... prijatelj božanstvene senorite Devonport.
Otpili smo još gutljaj kiselog vina. - A čime se vi bavite? - upitao sam ga. On razmisli na trenutak, blago se nasmiješi, ponovno ispreplete prste, pa vrhovima ovlaš dotakne usnice. - Bavim se, recimo, rudarstvom. - odvrati. Činilo se da ga zabavlja takva formulacija. Zatim upravi podrugljivo značajan pogled prema podu. - Dolje, pod zemljom. - prošapće.
Bit će da sam tada odlutao u mislima, svladan vinom i nedostatkom sna, ili sam možda nakratko zadrijemao. A on poče govoriti o rudnicima i metalima, o zlatu i dijamantima i ostalim dragocjenostima skrivenima duboko pod zemljom, ali domalo, ni sam ne znam kako, odluta u svemirske dubine i raspriča se o kvazarima i pulsarima, o crvenim divovima i smeđim patuljicima, o crnim rupama, o vrućoj smrti svemira i Hubbleovoj konstanti, o kvarkovima i sličnim čudima, o višestrukim beskonačnostima. I o tamnoj materiji. Svemir se, po njemu, sastoji od nedostajuće mase koju mi ne možemo ni vidjeti ni dotaknuti, a kamoli izmjeriti. Ima je kudikamo više nego svega drugoga, a vidljiv svemir, onaj koji mi poznajemo, rijedak je i slabašan u usporedbi s njom. Počeo sam razmišljati o toj masi, o tom golemom nevidljivom moru bestežinske i prozirne tvari koje ima posvuda, koja je neotkrivena, u kojoj se krećemo a daje nismo svjesni, i koja kola kroz nas, ta nijema, tajna esencija.
Tad se raspriča o iskonskoj svjetlosti galaksija, o svjetlosti što putuje milijunima - milijardama - bilijunima - kilometara kako bi došla do nas. - Toj svjetlosti - reče - što stvara sliku u mojim očima treba vremena čak i ovdje, za ovim stolom, beskrajno malo vremena, ali treba joj vremena da dopre do vaših očiju, i zato, kamo god pogledamo, svagdje gledamo u prošlost.
Ispili smo bocu, ostalo je još malo taloga na dnu. On ga nalije u čaše, nagne rub svoje prema rubu moje kupice i kucne o nju. - Morate čuvati svoju zvijezdu u ovim krajevima - šapne što je tiše mogao, osmjehujući se, pa se nagne toliko naprijed iz naslonjača da se ugledah u dvostrukom odrazu, u jednom i drugom staklu njegovih naočala. - Bogovi nas drže na oku, i ljubomorni su. - reče.

Vruće je bilo to ljeto, ljeto gđe Gray. Obarani su stari, a postavljani novi rekordi. Vladala je suša i trajala je mjesecima; upotreba vode bijaše ograničena, na ulične su uglove postavili crpke pred kojima su u redu čekale uzrujane majke s kablićima i loncima, gunđajući, ratoborno zavrnutih rukava. Stoka je crkavala ili mahnitala po poljima. Vatra je izbijala sama od sebe u grmovima štipavca; popaljeni obronci crnjeli su se, tinjali i pušili, a zrak je u gradu satima nakon požara bio trpak od dima koji je peckao grlo i izazivao glavobolju. Katran na cestama i u utorima među kamenim pločama topio se i lijepio nam se za poplate, kotači bicikla upadali su u nj, a jedan je dječak zbog toga pao s bicikla i slomio vrat. Seljaci su jadikovali da će žetva biti katastrofalna, u crkvama su se održavale posebne molitve za kišu.
A ja te mjesece pamtim samo po tome što su bili vedri i blagi. Slika koju imam u glavi nalik je na sladunjave mazarije koje su u ovim krajevima bile veoma popularne u ono doba: visoko nebo kojim lijeću pahuljasti oblaci, u daljini zlatna polja s čunjastim stogovima sijena, u dnu crkveni zvonik tanak poput najtanjeg čavlića, a na obzoru tek tračak kobaltnoplavog - nagovještaj mora. Nevjerojatno, no sjećam se i kiše - gđa Gray i ja voljeli smo mirno ležati zagrljeni na podu Cotterove kuće i slušati je kako sipi kroz lišće dok ushićeni kos negdje u blizini pjeva koliko ga grlo nosi. Kako smo se sigurnima osjećali u to doba, kako daleko od svega što bi nam moglo nauditi. Sparušeni svijet oko nas može se sasušiti i pretvoriti u pepeo, mi ćemo i dalje želju gasiti ljubavlju.
Mislio sam da našoj idili nikad neće doći kraj. Ili pak nisam želio ni razmišljati o njezinu kraju. Mlad kakav sam bio, sumnjičavo sam gledao na budućnost, ona je za mene bila samo mogućnost, stanje koje možda hoće a možda neće nastupiti, no zacijelo nikad neće. Dakako da je bilo mijena kojima se valjalo pokoravati, neposrednih znakova vremena. Kao na primjer činjenica da će ljetu doći kraj, da će završiti praznici i da ću svakoga jutra na putu za školu morati svraćati po Billyja - kako ću se s time nositi? Hoću li i dalje moći hiniti bezbrižnost kao prije ljeta, kad smo se gđa Gray i ja samo držali za ruke penjući se po donjim obroncima onoga što će se uskoro pretvoriti u planinu Himet, taj raj zlatnih košnica i klisura od krasnog sivoplavog mramora i golih nimfa u dolju? Istina je da mi je, unatoč mladenačkoj smionosti i drskosti, nad glavom lebdio oblačić zlih slutnja. Bio je to tek oblak, lagan, neodređena oblika, a ipak taman unutar svoga zloćudno blistavog srebrnog obruba. Najčešće mi je uspijevalo ne obazirati se na nj ili hiniti da ga nema. Što je jedan oblak u usporedbi s blistavim suncem ljubavi?
Zbunjivalo me što ljudi oko nas ne slute našu tajnu; ponekad sam se gotovo zgražao nad takvim sljepilom, nad takvom nemaštovitošću - riječju, nad time što nas podcjenjuju. Osobe poput moje majke, Billyja i g. Graya nisu bile dovoljno moćne da bi mi utjerale strah u kosti, iako mi se često činilo da u tom prijetećem oblaku vidim Kittyno pakosno nacereno lice nalik na lice Cerigradske mačke\'7b15\'7d, ali što je s gradskim zabadalima, čuvarima ćudoređa, što sa svijetloplavo odjevenim Legionarkama Djevice Marije? Zašto one tako zanemaruju svoju svetu dužnost, njuškanje, dok se gđa Gray i ja besramno prepuštamo najmaštovitijim oblicima pohote i žudnje? Samo nebo zna da smo se upuštali u rizik nad kojim se zacijelo i ono zgražalo. U tom je pogledu gđa Gray bila kudikamo bezobzirnija od mene, kao što sam već rekao. Nisam mogao dokučiti uzrok takvu ponašanju, nisam to mogao razumjeti. Bilo mi je navrh jezika da kažem kako se nije bojala, ali ne, znam da se bojala, jer sam je više no jednom vidio kako drhti od straha i pretpostavljao da je to stoga što se boji da će je netko uloviti sa mnom; katkad se pak ponašala kao da ni na trenutak ne sluti na zlo, primjerice onoga dana kada je drsko paradirala sa mnom po šetnici uz rijeku ili kad je usred bijela dana đipala po šumi kao od majke rođena, kada se činilo da i drveće, užasnuto i sablažnjeno tim prizorom, podiže grane i uzmiče od grozote. Premda sam bio neiskusan u tim stvarima, činilo mi se da mogu pouzdano kazati kako takvo ponašanje nije uobičajeno među matronama našega grada.
Sad se opet pitam nije li namjerno izazivala svijet u želji da nas netko raskrinka. Jednog mije dana ugovorila sastanak poslije posjeta liječniku - “ženske boljke” - otresito je rekla i namrštila se - a kada je karavanom stigla na ugovoreno mjesto na cesti iznad ljeskove šume, počela je navaljivati da vodimo ljubav upravo tu, na licu mjesta. - Daj, - reče zamalo ljutitim glasom, a stražnjicom mi je migoljila pred nosom dok se verala na stražnje sjedalo - daj, učini mi to, hajde. - Moram priznati da me sablaznila takva bestidnost, da mi se, barem jedanput, čak i nije dalo - iskazivanje tako sirove žudnje prijetilo je splasnućem mojih sposobnosti - no ona mi snažnim, gotovo muškim pokretom ovije ruku oko vrata pa me silovito privuče k sebi, a ja osjetih kako joj srce već ludo tuče, a trbuh podrhtava, i dakako da sam učinio što je tražila. Sve je trajalo puku minutu nakon koje me ona žustro odgurne, dohvati odjeću i obriše se. Na kožnatom je sjedalu među nama ostao blistav trag. Bila je parkirala karavan kojih devet metara od glavne ceste, pa iako u to doba nije bilo mnogo prometa, bio bi nas mogao vidjeti svaki vozač koji bi u prolazu slučajno smanjio brzinu - vidio bi njezine uzdignute noge u najlonkama i moju golu bijelu stražnjicu što se diže i spušta nad njima. Zatim smo se preselili na prednja sjedala čudeći se kako je koža na njima vruća od sunca; ona pripali cigaretu i sjedne gotovo mi okrenuvši leđa, izbaci lakat kroz otvoren prozor i podupre bradu šakom svejednako šuteći. Pokorno sam čekao da je prođe zlovolja i namršteno si zurio u ruke.
Što se dogodilo, pitao sam se, da je tako napeta? Jesam li je nečim rasrdio? Uglavnom sam nepokolebljivo, s tvrdokornim samopouzdanjem mladosti, vjerovao u njezinu ljubav, a ipak je bilo dovoljno da mi dobaci samo jednu otresitu riječ ili omalovažavajući pogled pa da smjesta povjerujem kako je među nama gotovo. Bilo mije neobično uzbudljivo biti siguran u njezinu ljubav, a ipak uvijek strahovati da ću je izgubiti; imati određenu vlast nad tom strastvenom ženom, a ipak ovisiti o njezinoj milosti. Davala mi je sjajne poduke o pitanjima ljudskog srca. No toga je dana, kao i obično, ubrzo prođe zlovolja. Pomakne se i baci nepopušenu polovinu cigarete kroz prozor - mogla je zapaliti šumu, a s njom i naše ljubavno gnijezdo - pa se sagne, povuče suknju i virne si u krilo. Uhvativši moj iznenađeni pogled pun nevjerice - je li moguće da je već spremna početi iznova? - nasmije se grlenim glasom. - Ne boj se, - reče - samo tražim puce koje si mi otgrnuo s haltera. - Nismo mogli naći to puce, pa sam joj na kraju dao novčić od tri penija da ga upotrijebi namjesto puceta. Znao sam za taj trik jer sam ne jednom vidio kako se mama služi njime. Ona tada izvadi iz torbe okruglu posudicu kreme za lice - bila je to krema marke Pond’s, ista kakvu je rabila moja mama - otvori je brzim pokretom ruke kao da kakvom malom stvorenju spretno zavrće vrat pa se, držeći posudicu i poklopac u opuštenoj lijevoj ruci, pomakne prema naprijed u sjedalu, podigne glavu i pogleda se u vozačkom zrcalu, te vrškom prsta nanese ledenobijelu kremu na čelo, obraze i bradu. Ne znam postoji li posve nesebična ljubav, ali ako postoji, bio sam joj najbliži u trenucima poput spomenutog, kad je bila zaokupljena jednim od obreda kakve je izvodila tako često da ih više i nije bila svjesna, kad bi napregnula oči nastojeći se usredotočiti i kad bi joj se koža na licu opustila i postala divno glatka osim u predjelu između obrva, gdje bi se nabrala u sićušnu boru.
Toga mi je dana, mislim, rekla da će otputovati - da cijela obitelj odlazi na godišnji odmor, na more. U prvi mah nisam razumio što govori. Sada se čudim kako mi je mozak, prije no što gaje gorko iskustvo dovoljno omekšalo i prošupljilo, odbijao prihvaćati sve što mu se činilo neugodnim. U to doba nije bilo ničega u što ne bih mogao povjerovati ili ne povjerovati, prihvatiti ili odbaciti ako je to meni odgovaralo i ako se uklapalo u moje mišljenje o tome što i kako mora biti. Ne može ona otputovati, mislio sam; to je nemoguće, nemoguće je da se moramo rastati, apsolutno nemoguće. Pa ne može me ostaviti samog i otputovati na dva tjedna - dva tjedna! - i provoditi se polugola na plaži, igrati tenis i vrtni golf i uživati u večerama uz svijeće s onim svojim smušenim mužem, a onda nacvrckana oteturati u sobu, pa se hihoćući baciti na hotelski krevet - ne, ne, ne! Dok sam razmišljao o toj groznoj, nezamislivoj mogućnosti, osjetio sam kako me obuzima ona užasna nevjerica koja pogodi čovjeka kad si nožem razreže prst ili kad mu bace kiselinu u oči, kad sve stane, kada bol, taj obijesni zloduh, duboko i odlučno udahne prije no što se dade na posao. Što bih ja radio bez nje sve to vrijeme - što bih pobogu radio? Promatrala me smiješeći se tužno, šokirana mojim šokom. Reče da ne ide daleko, da je Rossmore samo petnaestak kilometara vlakom od grada - bit će takoreći u susjedstvu, kao da i nije otputovala. Odmahnuo sam glavom. Možda sam čak sklopio ruke pred njom. Tjeskobni jecaj rastao je iznutra u meni nalik na veliko toplo nesnesivo jaje. Činilo se da nikako ne može shvatiti važnu činjenicu da bi mi bilo nezamislivo odvojiti se od nje, znati daje negdje gdje nema mene. - Dogodit će mi se nešto, - rekoh - oboljet ću, možda i umrijeti. - Na to se ona počne smijati, ali se brzo uozbilji. - Ne budi smiješan, - reče tonom udane žene - nećeš oboljeti, nećeš umrijeti. - Onda ću pobjeći od kuće, - osvetnički rekoh - spakirat ću sve što imam, uzet ću školsku torbu i doći ću u Rossmore i cijela ću dva tjedna dok budeš tamo spavati na plaži, i svaki put kada ti i tvoji budete izlazili iz hotela, bit ću tamo, vući ću se tužan po hotelskom vrtu, po igralištima za tenis i golf, da, ja, tvoj jadni nesretni dečko.
- Čuj, - odvrati ona, okrene se, položi ruku na volan, prigne glavu i strogo me pogleda - moram se poći odmoriti, shvaćaš? Moram.
Ponovno sam odmahnuo glavom, pa odmahivao i odmahivao sve dok mi se obrazi nisu počeli drmati. Sa zadovoljstvom sam shvatio da je obuzima strah od tako žestoke reakcije, a u tom sam strahu ujedno nazreo tračak nade. Moram i dalje navaljivati, još više, pomislio sam. Sunce je udaralo u vjetrobran koji je tamnio pod svjetlošću, dok se iz kožnatih navlaka širio neki animalni vonj pojačan našim postkoitalnim zadahom. Obuzela me drhtavica, kao da se sve u meni pretvorilo u kristal pa podrhtava u brzom jed noličnom ritmu. Da sam u tom trenutku čuo kako nam se približava auto, mislim da bih bio iskočio iz karavana, stao nasred ceste, podigao ruku, zaustavio ga i potužio se vozaču na gđu Gray - Pogledajte, gospodine, ovu bezdušnu žensku! - jer sam onako očajan kiptio od bijesa i bio bih pozdravio svakoga tko bi mogao posvjedočiti o strašnoj nepravdi kojoj sam bio izložen. Tko zna vrijeđati gadnije i bolnije od zaljubljena momčića? Rekoh joj daje neću pustiti u Rossmore, neću i gotovo. Rekoh joj da ću ispričati Billyju u što mu se majka upetljala, a on će kazati ocu, pa će je g. Gray izbaciti na ulicu, i tada neće imati izbora, morat će pobjeći sa mnom u Englesku. Po načinu na koji su joj se trzale usne vidio sam da se jedva suzdržava od smijeha, a to me još više raspalilo. - Odeš li, bit će ti žao. - suho sam rekao. - Nećeš me naći kad se vratiš, i nikad me više nećeš vidjeti, i što ćeš onda? Da, otići ću, odselit ću se odavde, i tada ćeš shvatiti što znači biti napušten i sam.
Naposljetku, nakon svih tih nastojanja, ponestalo mi je snage pa sam se okrenuo od nje, prekrižio ruke i smrknuto se zagledao u neravnu živicu pokraj koje smo bili parkirani. Među nama se, poput pregrade od stakla, ispriječila tišina. Tada se gđa Gray pomakne, uzdahne i reče da se mora vratiti kući, da će se njezini pitati gdje je i zašto toliko kasni. - O, da, pitat će se, ma nemoj. - odvratio sam s namjernom dozom zajedljivosti. Ona mi rukom nježno dotakne nadlakticu, ali me ni to nije umekšalo. - Jadni Alex. - umiljato reče, a ja pomislih kako mi se rijetko kada obraća imenom, što izazove novu provalu gnjeva i ogorčenja.
Ona dade kontakt, te kao i obično počne petljati po mjenjaču, krene natraške i okrene karavan tako da se oko njega uzvitla silna prašina, a s njom i kamenčići s puta. Tek tada spazismo tri dječačića koji su s biciklima stajali na suprotnoj strani ceste i promatrali nas. Gđa Gray promrmlja nešto podglas, prebrzo makne nogu s kvačila, motor zabrunda, zatrese se i ugasi. Oko nas se i dalje lijeno kovitlala prašina. Bili su to mali, gotovo patuljasti dječaci musavih lica, krastavih koljena i grubo ošišane kose, vjerojatno dječurlija iz šatora pokraj gradskog smetlišta. I dalje su nas blijedo gledali, a mi smo sjedili bespomoćno upijajući te začuđene poglede sve dok se nisu okrenuli, prezirno, rekao bih, zajašili bicikle i mirno odjedrili niz cestu. Gđa Gray se nasmije. - Eto, ne moraš se toliko brinuti - reče - jer ako nas ovi šmrkavci cinkaju, ja necu nikamo otići, a nećeš ni ti, dragoviću moj, osim možda u popravni dom.

A ipak je otišla. Do zadnjeg časa nisam vjerovao da će imati hrabrosti oprostiti se od mene i ostaviti me da tugujem, ali je trenutak odlaska kucnuo i ona je otputovala. Može li petnaestogodišnjak spoznati muke ljubavi, hoću reći uistinu ih spoznati? Morao bi biti potpuno i bolno svjestan neizbježnosti smrti kako bi iskusio istinsku bol gubitka, a meni se u tim godinama neumjesnom činila pomisao da cu jednoga dana umrijeti, činilo mi se da je to nešto o čemu jedva vrijedi razmišljati, nešto poput ružna i poluzaboravljena sna. Ali ako to nije bila istinska bol, što je bilo ono što sam osjećao? Bila je to neka vrsta posvemašnje bolne drhtavosti, kao da sam iznenada ostario, onemoćao i pretvorio se u staro zanovijetalo. U više od tjedan dana koliko sam morao izdržati do njezina odlaska ustrajavao je i pojačavao se u meni osjećaj nemira, unutarnje ustreptalosti stoje započela onog dana u karavanu uz rub ceste kad mi je najavila da će otputovati na odmor. A možda i neki oblik groznice, unutarnji ples sv. Vita\'7b16\'7d. Izvana sam zacijelo izgledao nepromijenjeno jer nitko, pa ni moja mama, nije opazio da se sa mnom nešto zbiva. Iznutra sam, međutim, bio grozničav i zbunjen. Osjećao sam se kao što se valjda osjeća osuđenik na smrt, razapet između osjećaja nevjerice i grdnog straha. Jesam li ikad dotad pomislio da ću se prije ili poslije morati razdvojiti od nje, makar i nakratko? Ne, nisam. Za mene, koji sam se samodopadno ljuljuškao u krilu raskošne, posvemašnje ljubavi gđe Gray, postojala je samo sadašnjost bez pogleda u budućnost, a posve sigurno ne budućnost u kojoj neće biti nje. Sada, kad je presuda bila izrečena, zadnji obrok pojeden, a ja gurnut u kola za stratište, začuo sam kako im kotači klopoću po cesti i ugledao vješala podignuta nasred gradskog trga, a pokraj njih krvnicu - čeka me, s crnom kapuljačom na glavi.
Otputovali su jedne subote ujutro. Zamislite, molim vas, ljetni dan u malome gradu: besprijekorno plavo nebo, ptice u krošnji trešanja, nenapadno slatkast vonj blata sa svinjogojstava u predgrađu, larma i graja i cika razigrane djece. A sad svrnite pogled na mene: šuljam se, pogrbljen i izmučen, koračam nedužnim sunčanim ulicama ususret prvoj velikoj nesmiljenoj patnji svoga mladoga života. O patnji ću reći ovo: ona stvarima pridaje dostojanstvenu težinu, predočuje ih u svjetlosti koja je jača i razotkriva više nego bilo koja svjetlost što je dotad na njih pala. Ona širi obzore duha, ljušti zaštitnu ovojnicu unutarnjeg bića i ostavlja ga bolno izložena silama prirode - ogoljelim živcima što ječe poput harfe na vjetru. Dok sam preko malog trga prilazio njezinoj kući, do zadnjeg sam trenutka odvraćao pogled od tog zdanja, jer nisam želio vidjeti tamnoplave navlake na prozorima, ceduljicu za mljekara utaknutu u grlo prazne boce i bešćutno zaključana ulazna vrata. Umjesto toga - usredotočivši se kao da ću snagom mašte udesiti stvari prema svojoj želji - zamišljao sam da vidim svoga gostoljubivog, vjernog, starog prijatelja u obliku izlupanog karavana: stoji, kao uvijek, na zavoju, ulazna su vrata odškrinuta i svi su prozori otvoreni, a s jednog se pokajnički naginje gđa Gray, milo mi se smiješi i širi ruke u znak dobrodošlice. No tada stigoh pred kuću i vidjeh, jer morao sam pogledati, vidjeh da nema karavana, da je kuća zaključana, a moja ljubav otputovala i ostavila me pred pragom, u lokvi žalosti.
Kako sam preživio ostatak dana? Bezvoljno sam se prepustio prilikama, izvana miran a iznutra uzdrhtao. Moj dojučerašnji svijet, svijet u kojemu je postojala gđa Gray, imao je u sebi nešto od lakoće i glatkosjajne napetosti netom napuhanog dječjeg balona; sada, tada, kad nje više nije bilo, najednom se sve ispuhalo, sve je postalo ljigavo na dodir. Tjeskoba, ta neprestana, neumorna tjeskoba, užasno me zamarala, a nisam znao kako bih se opustio. Činilo mi se da mi je cijelo tijelo suho, suho i vruće, kao da me nešto opržilo; pekle su me oči, čak su me i nokti boljeli. Bio sam poput velikog lista egipatske smokve što se nalik na spržene pandže vuče i grebe po pločnicima nošen jesenskim vjetrom. Ali, što to govorim? Nije bila jesen, bilo je ljeto, na tlu nije bilo suhog lišća. Ipak, to je slika koju imam pred očima: pada lišće, u žljebovima uz pločnik vrtloži se prašina, a ja, patnik, stojim licem u lice s ledenim vjetrom koji najavljuje početak zime.
Kasno toga popodneva došao sam do važnog otkrića nakon kojega je uslijedila još važnija odluka. Lunjajući gradom, zatekao sam se pred optičarskom radnjom g. Graya. Mislim da to nije bilo namjerno iako sam se cijeli dan hotimice zadržavao na mjestima što su me podsjećala na moju odsutnu dragu, kao na primjer na igralištu za tenis gdje sam je jednom vidio kako igra, i na šetnici uz rijeku po kojoj smo onako neustrašivo paradirali izlažući sebe i svoju ljubav. Radnja je bila neugledna baš kao i njezin vlasnik. U prednjoj je prostoriji bio pult i stolac na koji je kupac mogao sjesti i diviti se novoj robi, a usput je isprobavati ogledajući se u povećalu okruglog srebrnog okvira postavljenom na pult pod prikladnim kutom. U stražnjoj je sobi bila ordinacija, zidovi su bili prekriveni ugrađenim ormarima s plitkim drvenim ladicama punim okvira za naočale, a tu je bila i naprava s dvije velike okrugle leće nalik na začuđene oči kakva robota - pomoću njih je g. Gray pregledavao vid svojih pacijenata. Dodatna djelatnost - sjećate li se kako je malo ljudi nosilo naočale u ono doba? - bijaše prodaja skupih drangulija i kozmetičkih preparata, čak retorti i epruveta raznih veličina, ako se ne varam. Gledajući te predmete u izlogu ipak sam se, premda tužan, sjetio Kittyna rođendanskog poklona, mikroskopa koji sam i dalje priželjkivao, a pomisao na nj samo je uvećala moju bol i ljubomoru.
Mora da toga popodneva nije bilo mnogo posla jer je Grayeva pomoćnica gđica Flushing stajala kod otvorenih vrata na ulazu u radnju i uživala u sunčevoj svjetlosti što se pod oštrim kutom već bila počela povlačiti preko krovova, ali je još bila žarka i teška od vrućine. Je li u tom trenutku gđica Flushing pušila? Ne, u to doba žene nisu pušile u javnosti, premda hrabra gđa Gray katkad jest, koji put i na ulici. Gđica Flushing je bila plavuša jakih kostiju, široka u prsima i pojasu, izbočenih i veoma bijelih zuba, upečatljivih ali i pomalo zastrašujućih. Po cijelom je tijelu, rekao bih, bila bijela i ružičasta, a uz rub nosnica i uz krajeve pomalo izbuljenih očiju koža joj se uvijek blago ljeskala poput unutarnjih zavoja morske školjke. Najradije je nosila veste od angorske vune, zacijelo ih je sama plela, ili joj ih je možda izrađivala majka; te su veste uvijek bile čvrsto zakopčane tako da su naglašavale neprirodno zašiljene vrhove savršeno čunjastih grudi. Bila je strahovito kratkovidna i nosila naočale debelih leća, debelih poput dna boce. Nije li zanimljivo daje g. Gray, i sam kratkovidan, uposlio pomoćnicu čiji je vid bio još lošiji od njegova? A možda mu je služila kao neka vrsta reklame, kao strašno upozorenje da ne smijemo zanemarivati oštećeni vid. Bila je ljubazna iako pomalo rastresena, ali je s tromim i neodlučnim pacijentima znala biti vrlo nestrpljiva. Moja mama, kraljica neodlučnosti, nije ju voljela, nije odobravala takvo ponašanje, pa kad bi jedanput na godinu uzela deset šilinga iz kasice-prasice te krenula na pregled očiju, zahtijevala je daje pregleda samo i jedino g. Gray - divan čovjek, često je govorila uz čeznuljiv osmijeh. Pomisao da se moja mama prepušta stručnom nadzoru g. Graya izazivala je u meni osjećaj nelagode pa i gađenja. Jesu li pritom razgovarali o gđi Gray? Je li se moja mama raspitivala za njezino zdravlje? Zamišljao sam kako i ta tema dolazi na tapet, kako biva brzo, letimično razmotrena, a potom odložena, pažljivo kao što odlažemo naočale u svilom podstavljenu futrolu. I kako nakon toga slijedi tišina koju ce mama narušiti tihim, jedva čujnim nakašljavanjem.

Nisam poznavao gđicu Flushing, znao sam je samo iz viđenja, kao što je svatko poznavao manje-više svakoga u našem slabo napučenom gradu. Kad sam te večeri došao pred radnju i kad sam, ugledavši je navratima, podigao glavu, naborao čelo i strugnuo pokraj nje kao da se žurim po nešto od životne važnosti, nisam htio da pomisli kako sam došao radi nečega u vezi s Grayevima, osobito ne u vezi s gđom Gray - ona najednom progovori, zovne me imenom, što me osupnulo, čak preplašilo, jer nisam mislio da zna kako se zovem. Priznajem da sam se u to vrijeme, dječački radoznalo i iz puke želje za osobom čije bih čari mogao usporediti s punokrvnim čarima gđe Gray, priznajem da sam se često pitao kako bi izgledala gđica Flushing kad bih je jednog dokonog popodneva u, recimo, Cotterovoj kući uspio nagovoriti da skine onu vestu od angore i ono šiljasto čudo od čipke i žice. Bit će da sam zato pocrvenio kad je izgovorila moje ime, što ona valjda nije opazila.
Reče mi da su Grayevi otputovali. Kimnuo sam i dalje se mršteći, i dalje hineći da žurim za važnim poslom i da me ona zadržava. Gledala me žmirkajući kratkovidno, a pritom je malko podigla punašnu gornju usnu i naborala nos. One njezine svijetle izbuljene oči pod debelim su lećama bile veličine i boje osušena ogrozda. - Otišli su u Rossmore - reče - na dva tjedna. Jutros su otputovali. - Učinilo mi se da sam joj u glasu osjetio tračak sućuti. - Je li i nju netko napustio? Žali li i ona za nekim pa mi se zato obraća žalobnim tonom? - upitao sam se. Sunčeva je svjetlost padala na ulaštenu površinu u izlogu i zasljepljivala mi oči ionako slijepe od tuge. - G. Gray će svaki dan dolaziti vlakom u grad. - reče smješkajući se, a ja sam bio siguran da se smješka od teškog, postojanog jada. - Po danu će raditi, a navečer će se vraćati njima. - Njima. - Vlakom nije daleko. - doda, a glas joj zadrhti. - Stvarno nije daleko.
Tada mi sine o čemu je riječ. Gđica Flushing nije sažalijevala mene nego sebe. Tuga koju nije mogla prikriti nije se ticala mene nego nje. Naravno! Zato što je zaljubljena u g. Graya, pomislio sam, siguran da imam pravo. A on? Je li on u nju zaljubljen? Jesu li oni jedno drugome isto što gđa Gray i ja? To bi moglo objasniti koješta, moglo bi na primjer objasniti drugu vrstu kratkovidnosti g. Graya zbog koje ne vidi što mu se događa pred nosom, a to možda uopće nije kratkovidnost nego ravnodušnost čovjeka koji je svoju nježnost prenio na drugu osobu. Da, to je to, bit će da je to to: nije ga briga što mu žena provodi popodneva valjuškajući se sa mnom u Cotterovoj kući umjesto da, kao što govori, obilazi trgovine ili igra tenis s prijateljicama, kućanicama - ima li ona uopće prijateljica? - a nije ga briga jer on dotle u stražnjoj prostoriji sa spuštenim rebrenicama i natpisom Zatvoreno jaši gđicu Flushing koja je skinula one svoje ružne naočale i tijesnu vestu i onaj žicom pojačan oklop. O, da, sve sam to sada jasno vidio i likovao sam, a balon životnih mogućnosti u istom se trenu ponovno napuhao do rasprsnuća i otimao se od konopca o koji bijaše privezan. I znao sam što mi je činiti. U ponedjeljak ujutro, dok g. Gray bude putovao u grad, ja ću putovati u obrnutom smjeru, jurit ću obavijen vrtlogom pare i iskrica ususret svojoj dragoj čiji će krasni udovi sigurno već biti zamamno rumeni od prvog sunčanja. Ali što ću s mamom, što će ona reći? Baš me briga. Praznici još traju, naći ću nekakvu ispriku, reći ću joj da moram otići na jedan dan, neće se protiviti, ionako uvijek vjeruje u sve moje laži i izmotavanja, blesavica.
Zastajem na tren. Najednom me preplavilo sjećanje na nju, na moju mamu, sjedi na plaži jednog vedrog vjetrovitog dana okružena ostacima piknika, tanjurima od kartona i zgnječenim kartonskim čašama, mrvicama kruha u velikoj limenoj kutiji za kekse, besramno raskrečenom korom od banane; tu je i boca zabodena u pijesak i pijano nagnuta ustranu, na dnu boce je talog od čaja s mlijekom. Mama sjedi uspravnih leđa, ispruženih zamrljanih golih nogu, a na glavi ima nešto, rubac ili bezobličnu pamučnu kapu. Zar možda veze? Jer na licu ima onaj odsutni poluosmijeh kojim se smiješi dok veze. A gdje je moj tada još živi otac? Ne vidim ga. Mora da je dolje u plićaku, često bude tamo, gaca po vodi, zavrnuo je nogavice, ogolio potkoljenice i natekle gležnjeve, sivkastobijele, boje svinjske masti. A gdje sam ja? Ja, ili - što? - oko koje visi gore u zraku poput lebdećeg svjedoka koji jest i nije tu. Ah, majko, kako prošlost može biti prošlost, a ipak još prisutna, nepotamnjela, sjajna poput one limene kutije? I zar nikad, ni jedan jedini put toga uzavrelog, bujnog ljeta nisi naslutila u što ti se sin upetljao? Majka, siguran sam, ne može biti toliko slijepa za strasti svoga jedinca. A ti nisi rekla ni riječ, ni jednom nisi dala naslutiti da sumnjaš, niti si me ikad išta zapitala. Ali što i da jesi posumnjala, i što ako si znala ali nisi rekla ništa čime bi me spriječila, zaustavila, a nisi jer si bila previše zgranuta, previše užasnuta da bi mi se suprotstavila, da bi mi stala na put. Ta me mogućnost muči čak više od one da su svi znali sve, od samoga početka. Tolike sam ljude u životu iznevjerio počevši od tebe, svoje prve žrtve.
Hoću li ili neću otići u Rossmore? Bezbroj puta te subotnje večeri i cijeli dan u nedjelju napuštala me odlučnost pa se opet javljala kako bi ponovno splasnula i uminula. No otišao sam, samog sam sebe time iznenadio. Pokazalo se da je otići toliko jednostavno da ne može biti jednostavnije - siguran sam da po svijetu hoda đavolji učenik kojemu je specijalni zadatak utabati put tajnim ljubavnicima. Na nagovor tog zloduha rekoh majci da me Billy Gray pozvao k sebi na jedan dan. A ona, ne samo što nije posumnjala nego se dapače razveselila, jer Grayeve je smatrala obrazovanim ljudima, tako je govorila, i stoga poželjnom vezom koju valja imati i njegovati. Dala mi je novac za kartu, a usto i nešto sitniša da si kupim sladoled, napravila mi je sendviče, izglačala jednu od mojih dviju pristojnih košulja, čak mi je na silu obijelila teniske. Naravno da sam bjesnio zbog te pretjerane brige, ta gorio sam od nestrpljenja da krenem, ali sam se suzdržavao strepeći da bih mogao izazvati hirovitu Sudbinu, koja mi se dotad tako nezasluženo, a tako snošljivo osmjehivala.
Dok sam ulazio u vlak osjetio sam tračak sumnje koja je na neki tajanstven način imala veze sa smradom dima i hrapavošću presvlaka na sjedalima. Jesam li se i tada sjetio majke u Rossmoreu? Jesam li se zastidio što sam joj toga jutra onako slatkorječivo, onako olako lagao? Zanimljivo je kako sam u to doba rijetko kada patio od grizodušja - čuvao sam to za kasnije, za sada - ali možda mi je, u trenutku dok je vlak kretao sa stanice sopćući i kloparajući, možda mije bilo dano vidjeti ognjenu dolinu i goruće jezero tuge i ćuti kako iz te jame odjekuju vapaji ukletih ljubavnika. Težak je to grijeh, dijete moje, kazao mi je onomad velečasni Priest, i dakako da jest, težak je to grijeh. No baš me briga budem li proklet, pomislio sam. Ustao sam sa sjedala praćen oblačićima prastare prašine s presvlaka, potegnuo debeli kožni remen i otvorio teški prozor u drvenom okviru i tada mi je u naručaj uletjelo ljeto sa svim svojim obećanjima.
Oduvijek sam volio vlakove. Najbolji su, naravno, bili oni stari, čiji su čađavi strojevi ispuštali oblake pare i prhave kružiće bijelog dima, dok su se vagoni drmali i zibali a kotači pomamno klopotali - tolika snaga i napor, a doimaju se veselo poput dječjeg vlakiča. Pa onda način na koji su se krajolici smjenjivali kao da se okreću na kakvu golemu sporom kotaču, ili da se rastvaraju poput lepeze, pa telegrafske žice ovješene i labave, i ptice što lete natraške, polako, s naporom, poput gomile odbačenih krpica crnog sukna.
Kako je duboka i mukla tišina što preplavi peron, ljeti, dok vlak kreće. Jedino sam ja sišao u Rossmoreu. Debelovrati šef stanice u šilterici i tamnoplavom kaputu pljune na tračnice pa polako krene natrag vrteći na ramenu signalnu palicu što mu je bijaše predao vlakovođa ili možda pratitelj vlaka. Spržena je trava s onu stranu pruge pucketala na suncu. Na telegrafskom stupu čučala je vrana. Izašao sam na cestu kroz zelena vratašca. Kroz maglu mi posta jasno - kao da je hladan vjetar iznutra u meni uzbibao tešku crnu zavjesu - posta mi jasno da je bila prava ludost doći ovamo, ali ni za to nisam mario, nisam htio. Bio sam otišao predaleko da bih se sada vraćao, a znao sam da satima neće biti vlaka u obrnutom smjeru. Iz džepa sam izvadio onih nekoliko sendviča što mi ih je majka bila pripremila, pa ih preko pruge zavitlao u travu, valjda kao zavjet svojemu naumu, svojoj odluci da me ništa neće obeshrabriti. Vrana sa stupa zlovoljno zakriješti, raširi crna krila te uz nekoliko lijenih lepeta naglo odleti istraživati okolicu. Sve se to već negdje bijaše dogodilo.
Hotel Plaža, u kojemu su odsjeli Grayevi, dugačko, nisko jednokatno zdanje s ostakljenom verandom, bio je hotel samo po imenu, a zapravo tek malo bolji od običnog pansiona, premda za stupanj iznad otrcanog prenoćišta moje mame. Prošišao sam pokraj njega ne usuđujući se ni pogledati brojne prozore u kojima se ogledalo nebo. Što bi bilo da Billy, ili još gore, Kitty, izađu i ugledaju me? Kako bih mogao opravdati svoj dolazak? Nisam imao potrebne rekvizite u prilog svom alibiju, čak ni kupaće gaćice, pa ni ručnik. Produžio sam i dospio do prolaza što između kavane i prodavaonice vodi na plažu. Jutro je bilo vruće pa sam pomislio da bih mogao kupiti sladoled za novac što mi gaje dala majka, ali odlučio sam pričekati jer nisam znao koliko bi taj dan mogao potrajati. Već sam žalio za sendvičima što sam ih bio onako rasipnički bacio.
Pošao sam dalje i sjeo na plažu, skupio ruku u lijevak i pustio da pijesak sipi kroz nju dok sam tužno zurio u more. Blistava od sunca, voda je bila nalik na široku plohu po kojoj hitro skakuću oštre kovinaste pahulje staroga zlata, srebra, kroma. Ljudi su šetali pse, a u moru su se već prskala i ciktala dva-tri plivača. Bio sam siguran da su sve oči uprte u mene, da sam u središtu pozornosti. Što bi, na primjer, rekao onaj stari momak s buldogom ili pak ona mršava ženska s grančicom jorgovana na vrpci slamnatog šešira, i što bi se dogodilo kad bi on ili ona posumnjali i pozvali me na odgovornost, čime bih tada mogao opravdati svoju dokonu prisutnost na plaži? A gđa Gray, što bi ona rekla kad bi me vidjela, što bi učinila? Bilo je trenutaka kad je i ona za mene bila samo još jedna odrasla osoba, zaokupljena vlastitim brigama, nepredvidiva i sklona izljevima nerazumna gnjeva, drukčija od mene kao i sav odrasli svijet.
Pokunjeno sam čučao na pijesku - najmanje, činilo mi se, sat - ali kad sam pogledao uru na zvoniku protestantske crkve iza plaže, shvatio sam da taj moj sat nije trajao ni pukih deset minuta. Ustao sam, otresao pijesak sa sebe i krenuo kroz selo u potragu za kakvom zanimljivošću, no sve je bilo sasvim obično: izletnici u širokim kratkim hlačama i smiješnim šeširima, dućani s loptama za plažu pred ulazom, zujavi aparati za pravljenje sladoleda, igrači golfa na igralištima, odjeveni u žute pulovere bez rukava i velike cipele narezuckanih kožnih ukrasa. Sunce je bljeskalo po vjetrobranima automobila u pokretu i bacalo oštre sjene u prolaze među zgradama. Zastao sam da pogledam borbu triju pasa, ali je i to kratko potrajalo. Dok sam prolazio pokraj crkve od rebrastog lima učinilo mi se da vidim kako mi ususret dolazi Kitty na biciklu, pa sam se sakrio iza živice, a srce mi je bilo užarena gruda što se otima u grudima kao mačak u vreći.
U tim gluhim špiljama ničim ispunjena vremena, neprimijećen, nezapažen, počeo sam se sve više odvajati od sebe, sve više gubiti tjelesnost. Na trenutke sam imao dojam da sam postao duh, pa mi se činilo da bih mogao prilaziti ljudima i prolaziti kroz njih, a da oni ništa ne bi osjetili. U podne sam kupio pecivo i čokoladicu i pojeo ih sjedeći na klupi pred Mylerovom prodavaonicom mješovite robe. Osjećao sam laganu mučninu zbog dosade i žege. Očajan, počeo sam smišljati kojekakve lukavštine, a sve kako bih mogao poći u hotel i potražiti gđu Gray. Reći ću joj da sam zabunom sjeo na vlak za Rossmore i da se ne mogu vratiti jer nemam novca za kartu kući; ili da im je netko pokušao provaliti u kuću na trgu pa sam im dojurio reći što se dogodilo; ili pak da se g. Gray na putu u grad bacio iz vlaka jer mu je gđica Flushing zaprijetila da će ga ostaviti, da po pruzi još traže izmrcvareno tijelo - nešto ću već smisliti. Bio sam spreman izjaviti bilo što, ali sam ipak oklijevao, nemiran i očajan, a vrijeme je prolazilo sve sporije.
I zbilja sam naletio na Billyja. Nevjerojatno: skrenuvši za ugao, zabubao sam se u njega. Vraćao se s općinskog igrališta za tenis s još nekoliko frajera od kojih nijednog nisam poznavao. Billy i ja smo se zanjihali pa zastali i zinuli od čuda. Ni Stanley i Livingstonc\'7b17\'7d ne bi se bili toliko zapanjili. Billy je bio u bijelim hlačicama i žućkastom puloveru s plavom prugom, rukavima vezanim oko struka, a nosio je reket, ne, dva reketa, kao da ih sad vidim, u sjajnim novim drvenim stezaljkama. Pocrvenio je, kao vjerojatno i ja, u tom itekako neugodnom trenutku. Obojica smo u isti mah zaustili da nešto kažemo, pa zašutjeli. Nismo računali da će se to dogoditi, da ćemo se ovako sresti - ta otkud ja ovdje? I što sad? Billy je pokušavao sakriti rekete u onim šminkerskim stezaljkama pritišćući ih tobože nehajno uz bok. Ostali su produžili dalje, ali su sada i oni zastali i gledali nas prilično nezainteresirano. Pazite, ja u tom trenutku nisam ni pomišljao na gđu Gray ni na ono po što sam bio došao, nije to bio uzrok tog nemilog osjećaja, te vruće mješavine nelagode, skrivene strepnje i otvorene razdraženosti. A što je onda bilo? Pa valjda iznenađenje, osjećaj da sam ulovljen jer nisam bio dovoljno oprezan. Bilo je kao da smo se obojica uvalili u kakvu sramotnu rabotu, a ne možemo smisliti kako se izvući iz nje; u jednom se trenutku činilo da ćemo početi režati jedan na drugoga poput dviju zvijeri što su se, na stazi u džungli, sudarile njuškom o njušku. Tada se iznenada sve smiri, Billy se osmjehne onim svojim nesimetričnim i pomalo obranaškim smiješkom, nakrivi glavu - na trenutak je bio slika i prilika svoje majke - te se oborena pogleda, krivudajući, polako odmakne od mene kao da zaobilazi bod ljikavu prepreku što mu je iskrsnula na putu. Pritom izusti riječ koja meni promakne, i krene k svojim novim prijateljima, dečkima s mora, koji su se smijuljili naslađujući se onim što su vidjeli a nisu razumjeli. Jasno sam nazirao Billyjevu šiju - još se crvenjela. Jedan ga pljesne po ramenu, u pohvalu, valjda, što je hrabro prebrodio tešku kušnju, a zatim smijući se krenu dalje; drugi ga pak obgrli oko ramena, okrene se prema meni i pogleda me s izrazom zlurada prezira. Sve se to odvilo tako brzo kao da se i nije dogodilo, pa sam se mirno, čudeći se sam sebi, vratio svojim lutanjima.
Upravo je sablasno kako mi se toga dana nekoliko puta učinilo da sam ugledao - ne, nije mi se učinilo, nego sam nekoliko puta doista ugledao gđu Gray u gomili izletnika. Bila je posvuda, kao neka zamamna svjetlost, treperava u mnoštvu bezobličnih sjena. Zamorno je bilo nositi se s tim naletima radosna prepoznavanja što bi jenjalo čim bi me preplavilo, kao daje riječ o vragolastom, bešćutnom dušiću koji se sa mnom, u gomili prolaznika, igra skrivača. Što mi se češće prikazivala i odmah gubila iz vida, to me više izluđivala žudnja za njom sve dok nisam pomislio da ću se onesvijestiti ili izgubiti razum ne pojavi li se uskoro prava ona. A kad se pojavila, u prvi mah nisam povjerovao vlastitim očima, zbunjen mnoštvom izmišljenih inačica njezina lika.
Dotad sam već bio napustio svaku nadu, vukao sam se cestom prema kolodvoru da ulovim zadnji vlak kući. Bio sam toliko obeshrabren da sam, prolazeći pokraj hotela, bacio tek letimičan pogled na nj. A kad tamo, ugledah je kako dolazi prema meni iz pravca kolodvora, sa suncem za leđima, ona, pokretna silueta obrubljena usplamtjelim zlatom. Bila je u sandalama i ljetnoj haljini cvjetna uzorka - zapravo sam prvo prepoznao haljinu - a kosa joj je bila skupljena na potiljku, pa se činilo daje sasvim mlada, golo noga djevojčica u klepetavim sandalama, s torbom što joj se njihala u ruci. Bilo mi je jasno da ni ona u prvi mah nije povjerovala vlastitim očima. Zastala je na cesti i zagledala se u mene, preneražena, s prvim znacima panike na licu. Nisam zamišljao da ćemo se tako sresti. - Što tu radiš? - upita. - Jel’ se nešto dogodilo? - Nisam znao što bih rekao. No imao sam pravo kad sam zamišljao da ću je zateći potamnjelu od sunca: čelo i vrat bili su joj porumenjeli, a hrbat nosa dražesno osut pjegicama.
Ona nagne glavu i odmjeri me oštrim pogledom, iskosa, žmirkajući, stisnutih usnica. Strah što joj se bio pojavio na licu kad me ugledala pretvarao se u izraz sumnje i ljutitog prijekora. Osjećao sam kako u glavi na brzinu važe težinu problema pred koji je bijaše stavio moj iznenadni, šokantni dolazak. Iz hotela, ni stotinu metara niz cestu, svaki se čas moglo pojaviti jedno od njezine dvoje djece i vidjeti nas, i što onda? Ja sam je zauzvrat promatrao nadureno, lupkajući nogom o pukotinu u pločniku. Bio sam razočaran - i više od toga - gorko lišen svih svojih očekivanja. Da, šokirao sam je; da, opasno je, netko bi nas mogao vidjeti, a ne znamo čime bismo se opravdali, ali što je ostalo od onih njezinih opetovanih očitovanja ljubavi, ljubavi tobože lišene svih konvencija? Kamo je nestala bezglava strast što ju je onog travanjskog popodneva bila natjerala da legne sa mnom u praonicu, da đipa po ljetnoj šumi kao od majke rođena, i zbog koje je uvijek, usred bijela dana, znala spremno parkirati karavan podalje od gradske ceste, uspentrati se na stražnje sjedalo te bez ikakva uvoda zadići suknju do pojasa pa me zamalo zapovjednički privući k sebi, mene, svog mladog pastuha? Sad joj oči poprime zabrinut izraz, svaki je čas mimo mene pogledavala niz cestu prema hotelu, te vrhom jezika prelazila preko donje usnice pritišćući je. Shvatio sam da moram nešto učiniti, i to brzo, da joj moram odvratiti pozornost od brige za sebe i za sve što bi mogla izgubiti, pa onda mene okrivljavati zbog toga. Opustio sam ramena i smjerno oborio pogled - o, da, več sam tada bio glumac u nastajanju - pa joj gotovo plačnim glasom kazao da sam došao u Rossmore jer nisam znao što ću, jer više ne mogu biti daleko od nje ni jedan jedini dan, ni jedan jedini sat. Ona se zagleda u mene, zapanjena prividnom silinom osjećaja u mojim riječima, a zatim se nasmiješi onim svojim razgaljenim, polaganim, tajanstvenim osmijehom. - Strašan si. - promrmlja sad već dubljim glasom, odmahne glavom i - opet je bila moja.
Krenuli smo natrag putem kojim je bila došla, prošli smo pokraj kolodvora, a kad smo prešli preko maloga grbavog mosta, najednom se zatekosmo u prirodi. Upitao sam je gdje je bila, odakle je došla. Nasmije se i reče da je cijeli dan provela u gradu. Pokaže mi torbu punu stvari. - Ovi ovdje nemaju baš ništa, - doda prezirno odmahnuvši glavom prema hotelu - samo kobasice i krumpir, krumpir i kobasice, svaki božji dan. -I zato si jutros otišla u grad i sad se vratila, vlakom? - Da, satima sam lutala gradom, kao i ti, pitajući se gdje bi mogao biti, a ti si cijelo vrijeme bio ovdje! - Vidjevši da sam se rastužio i namrštio, opet se nasmije. Hodali smo uz rub ceste. Sunce nam je blještalo u oči, a večernja je svjetlost poprimala boju potamnjelog zlata. Duge vlati trave povijale su se iz jarka uz puteljak, draškale nam i prašile noge. Pramenasta, bijela, koliko je gležanj visoka maglica lijegala je na polja, a stoka je stajala na nevidljivim kopitima i gledala kako prolazimo; donja im se čeljust lijeno, mehanički pokretala uzgor i ustranu. Ljeto, večernja tišina, a uza me moja ljubav.
Ako li je došla vlakom, gdje je g. Gray, upitao sam je, a ona mi reče da je zapeo u gradu i da će se vratiti noćnim, poštanskim vlakom. Zapeo u gradu. Sjetio sam se gđice Flushing, one njezine plave valovite kose, visokog struka i velikih vlažno sjajnih prednjih zuba. Upitao sam se ne bih li trebao nešto kazati, natuknuti nešto o mračnoj tajni g. Graya. Ne još, pomislio sam. A kad sam joj nakon nekog vremena ipak kazao, ona prasne u smijeh. - O, Bože, mislim da sam se upiškila. - vrisne plješćući rukama. Bolje je od mene poznavala vlastitog muža.
Na zavoju smo zastali i sklonili se u grimiznosmeđu sjenu nekoliko šumećih stabala. Poljubio sam je. Jesam li već rekao da je bila viša od mene, oko dva centimetra, tako nešto? No tada sam još rastao; sada mi je teško i sjetiti se toga. Potamnjela put oko usta bila joj je baršunasto topla pod mojim usnama, malčice nabrekla, mrvicu ljepljiva, više nalik na skrivenu unutarnju nego na vanjsku kožu. Od svih naših poljubaca najživlje se sjećam tog jednoga, valjda zato što je bio neobičan, jer bilo je neobično stajati na nogama, pod drvećem, u suton jedne inače posve obične ljetne večeri. No i nas smo dvoje bili bezazleni, na svoj način, a i to je neobično. U mašti nas sada vidim kao likove iz jednog od onih starih, rustičnih drvoreza: mlado momče i njegova pjegava Flora čedno se grle u sjenici pod bokorima kozje krvi i rosnoslatkih ruža. No sve je to, znajte, puka mašta, pusti san. Poljubivši se, odmaknuli smo se jedno od drugoga, nakašljali se i krenuli dalje, šutke, kako se i pristoji. Držali smo se za ruke, a ja, nadobudni kavalir, nosio sam njezinu torbu s namirnicama. I što smo sad mogli? Spuštala se noć, zadnji je vlak već davno bio otišao. Što bi bilo da nas ugleda netko iz auta, netko tko nas poznaje, da vidi kako u taj kasni sat tumaramo magličastim poljima držeći se za ruke, ja, golobrad mladić i ona, udana žena, a očito ljubavnici? Zamislio sam taj prizor: auto velikom brzinom skreće ustranu, vozač, nagnut nad upravljačem, zinuo je od čuda, ne vjeruje vlastitim očima. Uto mi gđa Gray počne pričati kako ju je u djetinjstvu, u predvečerja poput ovoga, otac često vodio brati gljive. No ubrzo zašuti i zamisli se. Pokušavao sam je sebi predočiti kao djevojčicu: bosonoga cupka po magličasto bijelim livadama, s košaricom u ruci, a otac korača pred njom, ima naočale, zaliske, prsluk, poput svih očeva iz bajki. Ona, po mome mišljenju, može imati samo i jedino prošlost iz bajke. Ta nisam li je ja izmislio, nisam li je ja prizvao iz lude želje vlastitoga srca?
Tada reče da će se vratiti u hotel, uzeti karavan i odvesti me kući. Ali kako će to izvesti, što će reći svojima, upitao sam, jer sam na kraju ipak počeo vagati opasnosti škripca u koji smo upali. - Ah, smislit ću već nešto, ispričat ću im nekakvu pričicu, osim ako ti nisi smislio nešto bolje? - upita. Nije mi se svidio taj zajedljiv ton pa sam se, kao i obično, počeo duriti. Ona se nasmije i reče da sam veliko dijete, a zatim me objema rukama privuče k sebi i napol me zagrli a napol prodrma. Tad me opet odgurne od sebe, izvadi ruž i stade si crtati nova usta, cmačući i uvlačeći usnice tako te se činilo da nema zuba. Neka je pričekam kod kolodvorskog mosta, reče, ona će se vratiti i pokupiti me. I neka pripazim, jer bi vlak g. Graya mogao stići dok nje nema. - A što ako stigne? - upitao sam. - Sakrij se u jarak, - suho odvrati - ta nećeš mu valjda objašnjavati zašto tako kasno šetkaš kolodvorom.
Uze mi torbu iz ruku i krene. Gledao sam je kako krivudajući biva sve neuočljivija u sutonskoj svjetlosti, kako prelazi preko mosta i nestaje klizeći poput sjene kroz ponor između dvaju svjetova, svoga i moga. Zašto u tolikim mojim sjećanjima uvijek odlazi od mene? Nisam je pitao što je kupila u gradu. Nije me zanimalo, ali sam je sada zamislio kao majku iz jedne od onih veselih reklama živih boja, pjegavu i potamnjelu od sunca, u ljetnoj haljini, uz nju stoje Billy i Kitty, podigli su pogled prema njoj, rukom podupiru rumene obraze, smješkaju se, oči im blistaju od radoznalosti dok ona iz roga obilja svoje torbe vadi brojne poslastice - kekse i bombone, kuhani kukuruz, pohane odreske umotane u navošteni papir, poput kegla velike naranče, ljuskavi ananas s veselim čuperkom na vrhu - dok u pozadini sjedi g. Gray, muž, otac, jedini hranitelj obitelji, koji im je priuštio sve to obilje, diže pogled s novina i blago se smiješi, taj smjerni, pouzdani g. Gray četvrtastih vilica. To je njihov svijet, pomislio sam, svijet koji nikad neće biti moj. Ljeto se bližilo kraju.
Krenuo sam i sjeo na ogradu kolodvorskog mosta. Poda mnom sjajile su se tračnice u posljednjoj svjetlosti dana, a iz ureda šefa stanice tišinu je remetilo zujanje radioaparata. Spuštala se noć, razgonila grimiznosivi sumrak što ga u to doba godine nazivamo mračkom. Uto se u čekaonici upali svjetlost, vidjeh kako noćne leptiriće plešu svoj pijani cikcakavi ples pod šištavom svjetiljkom na kraju perona. Iz polja iza mene oglasi se zrikavac suhim, postojanim piskutanjem. Bilo je i šišmiša, čuo sam ih kako lepršaju u modroljubičastom zraku, kako krilima proizvode tih zvuk nalik na šuštanje svilenog papira. Uto se na nebo odnekud uspentra velik mjesec boje meda, debelih obraza, i zagleda se u mene, vedro, značajno. A tek zvijezde padalice! Kad ste posljednji put vidjeli zvijezdu padalicu? Dugo nije bilo gđe Gray, zabrinjavajuće dugo. Zar se nešto dogodilo, zar ju je netko napao iz zasjede? Možda i neće moći doći po mene. Bilo mije hladno i bio sam gladan i snuždeno sam pomišljao na vlastiti dom, na mamu u kuhinji, u naslonjaču kod pro zora, čita krimić iz knjižnice, naočale su joj spuznule navrh nosa, slušni aparat u jednom uhu slijepljen je flasterom, navlaženim prstom okreće stranice i žmirka, pospana je. A možda ne čita, možda stoji uz prozor i zabrinuto zirka u mrak pitajući se zašto me još nema a tako je kasno, gdje li sam i što radim.
Brklja pod mostom spusti se, poskoči i zaštropoće, preplaši me, a signalno svjetlo prijeđe iz crvenog u zeleno, i tad u daljini ugledah prednja svjetla poštanskog vlaka. Za koji tren stići će g. Gray, sići će na peron s aktovkom i smotuljkom novina pod rukom, zastat će na časak, ogledat će se oko sebe škiljeći, kao da nije siguran je li se iskrcao na pravoj stanici. A što ću ja? Hoću li mu pokušati nekako skrenuti pozornost? Ali kao što razumno reče gđa Gray, kako ću mu rastumačiti zašto sam tu, sam, tako kasno navečer, zašto drhtim od studeni? U tom se času na vrhu brežuljka pojavi karavan. Jedno mu je prednje svjetlo bilo nahereno, tako da su oba zajedno izgledala škiljavo, žmirkavo, smiješno. Dokotrlja se do brklje i stane. Prozor s vozačke strane bio je otvoren, a gđa Gray je pušila. Baci brz pogled prema prednjem svjetlu dolazećeg vlaka, velikom i žutom poput mjeseca. - Isuse, - reče - u pravi čas, ha? - Ušao sam i sjeo pokraj nje. Kožom presvučeno sjedalo bilo je hladno i ljepljivo. Ona ispruži ruku i dotakne mi obraz. - Jadno moje, - doda - cvokoćeš. - Zatim se obruši na mjenjač, ubaci u prvu brzinu i mi jurnusmo u noć praćeni oblačićem prašine.
Reče da joj je žao što se tako dugo zadržala. Kitty nije htjela poći spavati, a Billy je bio vani s prijateljima, morala je pričekati da se vrati. S prijateljima, pomislih, o, da, s tim tako brzo stečenim novim prijateljima. Tada mi stane pričati o starcu, hotelskom gostu koji povazdan hoda po plaži i škica cure dok oblače kupaći kostim. Pritom je cijelo vrijeme opisivala velike krugove cigaretom koju je držala u ruci kao da je cigareta kreda, a zrak školska ploča, i smijala se, njištavo, kroz nos, kao daje lišena svih briga na ovome svijetu, što mene, dakako, rasrdi. Prozor je još bio otvoren pa ju je noć, dok smo jurili mjesečinom obasjanim krajolikom, šibala po laktu, kosa joj podrhtavala na vjetru, a haljina na leđima nabirala se i pucketala. Rekoh joj da sam sreo Billyja i njegove prijatelje. Tu sam vijest čuvao za pogodan trenutak. Na to je dugo, zamišljeno šutjela. Domalo slegne ramenima i reče da je cio dan bio vani, da ga od jutra gotovo i nije vidjela. Mene to nije zanimalo. Zapitao sam je ne bismo li mogli negdje stati, podalje od ceste, na nekom puteljku. Ona me iskosa pogleda i odmahne glavom praveći se daju je to užasnulo. - Zar ti nikad ne misliš ni na što drugo? - upita. Ali ipak stane.
Kasnije, kad smo stigli u grad, zaustavila se na dnu moje ulice. Kuća je, vidio sam, bila u mraku. Mama je zacijelo bila pošla na počinak - i što sad? Gđa Gray mi reče da uđem, ali sam ja ostao sjediti. Mjesečeva svjetlost bijaše preoblikovala ulicu u gomilu oštrobridnih kocaka i čunjeva, a sve kao da je bilo prekriveno tankim glatkim slojem srebrnosive prašine. Padne još jedna zvijezda, pa još jedna. Gđa Gray je šutjela. Je li razmišljala o djeci? Je li se pitala što će reći mužu kad se vrati u hotel, kako će opravdati svoje izbivanje? Hoće li je on čekati, hoće li sjediti u mraku, na ostakljenoj verandi i bubnjati prstima, hoće li mu stakla u naočalama prijekorno bljeskati? Naposljetku uzdahne, umornom se kretnjom uspravi na sjedalu, potapša me po koljenu i ponovno reče da je jako kasno i da bih morao poći kući. Nije me poljubila za laku noć. Rekoh da ću opet doći u Rossmore, ali ona stisne usnice i brzo odmahne glavom svejednako zagledana u vjetrobransko staklo. Nisam mislio ozbiljno kad sam rekao da ću opet doći, znao sam da neću, da ne želim provesti još jedan dan sličan ovome što je netom završavao. Ona pričeka da dođem do sredine ulice, pa krene. Zastao sam, okrenuo se i gledao kako rubinski crvena stražnja svjetla karavana bivaju sve manja i nestaju. Tada se sjetih kako je izgledala kad je na kolodvorskoj cesti vidjela da joj idem ususret, kako se panično i zdvojno lecnula i kako su joj oči, ni trenutak nakon toga, poprimile proračunat izraz. Zar bi tako bilo i jednoga dana, zadnjeg dana, zar bi joj oči bile hladne, a lice tvrdo unatoč svim mojim molbama i jadikovkama, unatoč mojim gorkim, najgorčim suzama? Zar bi tako bilo i na kraju?

Ali što, upitat ćete, što se dogodilo, što je izašlo na vidjelo, kao što bi rekla gđa Gray, one noći u Lericiju nakon što sam u snijegom zatrpanom hotelu sreo tajanstvenog čovjeka iz pampa? Jer nešto, reći ćete, nešto se sigurno dogodilo. Ta nije li tema znojnih maštarija mojega dječaštva bila želja da mi u krevet nepozvana dođe osoba poput Dawn Devonport, zvijezda kojoj treba pomoć, božica željna nježne pažnje? A kad sam poodrastao, bilo je sličnih prigoda u kojima sam točno znao što bih učinio, kad ne bih bio oklijevao ni časka. Nije da sam ikad bio ženskar, to ne, čak ni u doba vatrene mladosti i snage, ma što neki ljudi govorili. No nikad se nisam mogao oduprijeti glumici u nevolji. Turneje su bile osobito dobra prigoda za brze noćne aktivnosti, jer su sobe bile hladne a postelje puste u otužnim prenoćištima i jeftinim hotelima, ustanovama u kojima su glumile naše male družine, a koje sam ja, sin vlasnice pansiona, nažalost dobro poznavao. U grozničavu raspoloženju nakon večernje predstave jedna je jedina nemila riječ kritike u ranojutarnjim novinama znala natjerati mladu glumicu - još sa slojem kreme za skidanje šminke zaostale pokraj uha - da mi se plačući baci u naručaj. Uživao sam glas nježna ljubavnika. Lydia je bila svjesna tih mojih slučajnih izleta ili je barem nešto naslućivala, to pouzdano znam. Je li i ona švrljala dok sam ja, izbivajući, ljubio druge? A ako jest, kako sada gledam na to? Pritišćem mjesto koje bi me moralo boljeti, i ništa me tu ne žulja. A ipak sam je silno volio i bio voljen. No to je bilo prije toliko mnogo godina da imam dojam kako govorim o nepovratnoj davnini. Ah, Lydia.
Moram vam reći da Dawn Devonport hrče. Nadam se da joj neće smetati što vam otkrivam tu neugodnu činjenicu. Njoj to, siguran sam, neće nauditi - mi glumci volimo da naša božanska bića izlože svijetu i poneku ljudsku manu. Bilo kako bilo, volim slušati ženu kad hrče; to me smiruje. Dok ležim u mraku uz taj zvonki ritam, imam osjećaj da plovim mirnim morem, noću, u brodici što se nježno ljulja s boka na bok; to je možda potisnuto sjećanje na zibanje u majčinoj utrobi. Te noći, kad sam se naposljetku ušuljao u sobu, ulična je svjetiljka i dalje bacala prljavožutu svjetlost kroz prozor, a snijeg je i dalje uporno padao. Jeste li ikad razmišljali o tome kako je čudno što su sve hotelske sobe zapravo puke spavaonice? Čak i u hotelskim apartmanima, pa i onima najraskošnijima, ostale su prostorije tek predvorja što vode u unutarnje svetište u kojemu se koči postelja u svoj svojoj samodopadnoj, baldahinskoj velebnosti, a najviše sliči žrtveniku? U mojoj je postelji i dalje ležala Dawn Devonport, spavala je. Upitao sam se što mije činiti. Hoću li, umotan u kaput, provesti tih nekolko neugodnih sati na stolcu poput onog Van Goghova, sa sjedalom od rogožine - bilo je već jako kasno, domalo je trebalo svanuti - ili ću se, ukočen, trapiti na jednako neudobnoj sofi? Pogledao sam prvo stolac pa sofu. Stolac mi se činio još manjim, kao daje ušao u sebe, a sofa, stisnuta uza zid nasuprot krevetu, s visokim jastukom otraga i tapeciranim naslonima za ruke, promatrala me iz tame s izrazom prikrivene sumnje. Sve češće imam osjećaj da mi tobože neživi predmeti zamjeraju što sam tu. Možda mi time ovaj svijet ljubazno ali sve češće daje na znanje da nisam dobrodošao među njegovim pokretninama, možda me lagano gura prema posljednjim vratima, onima kroz koja ću uskoro biti otpraćen, zauvijek.
Na kraju sam se odlučio za rizik kreveta. Tiho sam otapkao na drugu stranu, te iz navike skinuo sat i položio ga na stolić sa staklenom pločom na vrhu. Tih udarac metala o staklo najednom me podsjeti na sva ona noćna bdijenja uz Cassinu bolesničku postelju dok je bila mala, na tjeskobnu tamu i ustajali zrak, na bolesno dijete koje kao da ne spava nego je negdje daleko, u nekom polumučeničkom transu. Nečujno izuvši cipele, ali i dalje odjeven, čak čedno zakopčan, pažljivo sam legao ne zadižući pokrivače - pritom se ipak iz dubine madraca oglasi nekoliko opruga kao da mi se likujući izruguju, tako je to zvučalo - i ispružio se na leđa pokraj usnule žene, te sklopio ruke na prsima. Ona se pomakne i tiho šmrcne, ali se ne probudi. A da se probudila, da se okrenula i ugledala me, bila bi se itekako prepala pomislivši da joj je, dok je spavala, netko u postelju stavio lešinu uredno umotanu u mrtvački pokrov. Ležala je na boku, okrenuta od mene. Visoko uzdignuta krivulja njezina boka na pozadini mutno osvijetljena prozora bila je nalik na obris ljupkog brežuljka gledanog iz daljine, tamnog nasuprot blijedožutoj svjetlosti neba. Uvijek sam se divio ženskom tijelu u tom položaju, monumentalnom i jednostavnom u isti mah. U nosnicama joj je zbog hrkanja nešto tiho brujalo. Tajanstveno je stanje sna. Oduvijek mislim da je to svakonoćna generalna proba za smrt. Pitao sam se o cemu sanja, premda gajim ni na čemu temeljenu teoriju da hrkanje isključuje san. A ja, ja sam bio u stanju kasnonoćne halucinantne budnosti u kojemu se sam pojam sna doima neumjesnim, a ipak mi se učinilo da sam hodajući najednom skrenuo sa staze i okliznuo se; zato sam se trgnuo, krevet poda mnom zaljuljao se i tada sam shvatio da sam ipak načas zadrijemao.
Probudila se i ona. Ležala je na boku kao i dotad i nije se pomakla, ali prestala je hrkati i bila je mirna poput osobe koja nešto budno osluškuje, toliko mirna da sam pomislio da se možda ukočila od straha - moguće je da se nije mogla sjetiti kako je usred noći dospjela u tuđi krevet, pri onoj sablasnoj svjetlosti što se probijala kroz prozor dok je vani sniježilo. Tiho sam se nakašljao. - A da se iskradem iz postelje - pomislio sam - i da opet pođem dolje? Senor Sorran bi još mogao biti u baru, možda otvara novu bocu argentinskog crnjaka. Tad će ona pomisliti da je sanjala, pa će primirena opet utonuti u san. Vagao sam te neuvjerljive alternative, kadli osjetih da je krevet počeo podrhtavati, ili bolje, da se počeo tresti, no u prvi mah nisam znao zašto. Odjednom sam shvatio: Dawn Devonport je plakala, gotovo nečujno, susprežući silovite jecaje. To me zgranulo, ruke na prsima ščepale su mi jedna drugu i zgrčile se od prepasti. Strašno je čuti ženu dok pritajeno jeca u mraku. Što sam mogao? Kako sam je mogao utješiti - jesam li bio pozvan tješiti je? Zar se od mene uopće išta moglo tražiti? Pokušao sam se sjetiti riječi smiješne pjesmice koju sam pjevao s Cass kad je bila mala, nešto kao: Ležiš, plačeš, sve se puši, suze ti se slijevaju u uši - ah, kako se Cass tome smijala - i mislim da bih u tom strašnom trenutku i sâm bio počeo plakati, da se Dawn Devonport nije naglo uspravila, snažno odgurnula pokrivače i doslovno izletjela iz kreveta vrisnuvši od bijesa te izjurila iz sobe ostavivši za sobom širom otvorena vrata.
Upalio sam svjetiljku i sjeo, žmirkajući, prebacio noge preko ruba kreveta, a zatim ih, u čarapama, spustio na pod. Najednom sam osjetio umor u pogrbljenim plećima, kao da mi se na njih svalila sva težina snijega, sav teret te noći i golema svoda tame nada mnom. Noge su mi bile hladne. Ugurao sam ih u cipele, prignuo se i ostao u tom položaju, a ruke su mi nemoćno visjele, ni vezice nisu mogle zavezati. Ima trenutaka, nisu česti ali su značajni, kad mi se učini da sam, zbog neznatnog pomaka ili preskoka u vremenu, ispao iz kolotečine, da sam učinio korak-dva ispred ili iza sebe. Pritom ne pomislim da sam se izgubio ili zalutao, pa čak ni da ne bih trebao biti gdje jesam. Ne, nego mi se učini da se nalazim negdje, hoću reći na nekom mjestu u vremenu - čudna li načina izražavanja - na koje nisam dospio vlastitom voljom. Tada na tren posve onemoćam, toliko da mi se učini kako se neću moći pomaknuti i krenuti dalje, ili da se neću moći vratiti na mjesto s kojeg sam došao - da se uopće neću moći pokrenuti, da ću morati ostati gdje jesam, zbunjen, zarobljen pod svodom toga nerazumljivog fermata\'7b18\'7d. No taj trenutak dakako uvijek prođe, a prošao je i tada, pa sam ustao, te u razvezanim cipelama otapkao do otvorenih vrata, zatvorio ih, vratio se, ugasio svjetiljku, ponovno legao, odjeven, s nerazvezanom kravatom, i istog trenutka pao u blažen zaborav, kao da se iz bedema noći izmaknuo jedan kamen, a mene netko gurnuo u mrak i tu me, zarobljena, ostavio.

Dawn Devonport i ja nikad nismo stigli do Portovenerea. Možda ja to nikad nisam ni kanio. A mogli smo, ništa nam nije stajalo na putu - ništa a možda sve, naravno - čak su i trajekti vozili unatoč zimskim olujama, a ceste su bile prohodne. Ispostavilo se daje ona cijelo vrijeme znala da mi je kći smrtno stradala u lučici s onu stranu zaljeva - zacijelo je to čula od Billie Stryker ili od Tobyja Taggarta jer to, na kraju krajeva, nije bila nikakva tajna. Nije me pitala zašto joj sam nisam rekao što se dogodilo, zašto sam se pravio da sam nasumce izabrao mjesto u koje ćemo poći. Valjda je mislila da imam osobit plan, program, vlastitu zamisao na koju bi mogla pristati u nedostatku boljega. A možda nije ništa mislila, možda je samo dopustila da je odvedem, kao da nema drugog izbora pa je zadovoljna ovim. - Ovdje je stradao Keats, je li? - upita. - Utopio se, tako nešto? - Šetali smo obalom ispred hotela, u zimskim kaputima, sa šalom oko vrata. - Ne, - kazao sam - to je bio Shelley. - Nije se na to obazrela. - Ja sam kao on, kao Keats. - reče žmirkajući prema burnom obzoru. - Živim život poslije života; nije li on to negdje kazao govoreći o sebi? - Pritom se kratko nasmijala; činilo se da je zadovoljna sama sobom.
Nakon ometana i isprekidana sna prethodne noći, toga me jutra sve boljelo, drhtao sam i osjećao se ogoljelim do krvi, poput netom oljuštena pruta. Dawn Devonport je pak bila neobično smirena, da ne kažem omamljena. Vjerojatno su je u bolnici opskrbili sredstvima za smirenje - njezin liječnik, onaj simpatični Indijac, nije ju htio pustiti na put - pa je bila odsutna duhom i pomalo smušena; sve je oko sebe gledala sa sumnjom, kao da je sigurna da je sve to puka namještaljka. Svako malo bi se sabrala i pogledala na sat žmirkajući, mršteći se, kao da misli da bi se moralo dogoditi nešto veoma važno, ali, eto, bogzna zašto - ne događa se. Ispričao sam joj kako sam upoznao Fedriga Sorrána, premda onako umoran i grozničav od puta nisam bio siguran jesam li ga sanjao ili izmislio, a zapravo još dvojim o tome. U hotelu mu toga jutra nije bilo traga, pa sam bio uvjeren daje otišao, ako je uopće ikad i bio tamo. Nismo spominjali da mije bila došla u sobu, nismo spomenuli ni našu čedno podijeljenu postelju, a ni njezine suze i nagli, naprasni odlazak. Bili smo poput dvoje neznanaca koji su se navečer sreli u lučkom baru pa se pripiti, u prijateljskom raspoloženju, ukrcali u brod. Brod je isplovio, a mi smo, onako mamurni, pred sobom imali još i to mučno putovanje.
Rekao sam joj da se vraćao iz Livorna kad mu je brod potonuo u oluji. Pogledala me. - Shelley. - dodao sam. - S njim je bio njegov prijatelj Edward Williams ijedan mladić, ne sjećam mu se imena. Brod im se zvao Ariel. Neki kažu da gaje pjesnik sam potopio. Tada je pisao poemu The Triumph ofLife, Pobjeda života. - Nije me više gledala, a nisam bio siguran ni da me sluša. Zastali smo, stajali i promatrali suprotnu stranu zaljeva. Tamo je bio Portovenere. Mogli smo jednako tako biti na krmi broda što se nepokolebljivo odmiče od mjesta koje nam je trebalo biti odredištem. More je bilo visoko i tamnomodro, jedva sam nazirao burkanje bijele vode u podnožju onog udaljenog rta.
- A što ti je kći tamo radila? - upita ona. - Zašto tamo?
Zbilja, zašto?
Krenuli smo dalje. Za divno čudo, noćašnji je snijeg bio posve okopnio, kao daje scenograf pomislio da se bio prenaglio, pa ga dao pomesti, a na njegovo mjesto staviti dvije-tri barice blatnjave bljuzgavice. Nebo je bilo tvrdo i prozirno poput stakla, a gradić iznad nas u prozirnoj se svjetlosti oštro ocrtavao na pozadini obronka - zbrkani raspored uglatih površina oker žute, gipsano bijele i smećkasto-ružicaste boje. Dawn Devonport koračala je pokraj mene pognute glave, ruku zarivenih u džepove do polovine listova dugačkog, krznom opšivenog kaputa. S onim golemim sunčanim naočalama i velikom šubarom bila je zamaskirana od glave do pete. - Mislila sam, - reče - kad sam napravila ili pokušala napraviti ono, hoću reći kad sam progutala tablete, mislila sam da idem na poznato mjesto, na mjesto gdje ću biti dobrodošla. - Teško je govorila, kao da joj je jezik odrvenio. - Mislila sam da idem kući.
- Da. - rekoh. - Ili u Ameriku, kao Svidrigajlov prije nego što je uperio pištolj u glavu i povukao okidač.
Tad reče da joj je hladno. Pošli smo u kavanu na obali; popila je vruću čokoladu nagnuta nad okruglim stolićem, stežući šalicu onim svojim krupnim rukama. Čudno, uvijek imam dojam da su te južnjačke kavanice izvorno imale drugu namjenu, da su bile ljekarne ili mali uredi, možda čak obiteljski saloni, koje su vlasnici malo po malo, tobože nenamjerno, prilagođavali novim potrebama. To je zbog visokih, uskih pultova i naguranih stolića i stolaca - kao da je riječ o privremenom, improviziranom smještaju. A i konobari su nezainteresirani, lakonski se obraćaju gostima, pa imate dojam da su ih vlasnici privremeno zaposlili kako bi popunili trenutni manjak, a oni zapravo jedva čekaju otići i vratiti se mnogo zanimljivijem poslu, onome kojim su se dotad bavili. Pa svi oni reklamni listići i kazališni oglasi pokraj blagajne, razglednice i fotografije s potpisom, papirići s kojekakvim porukama zataknuti u okvir zrcala iza pulta, sve to čini da debeli vlasnik - ćelavac s dva-tri masna sijeda pramena začešljana preko gole glave, usukanih brkova, s velikim zlatnim pečatnjakom na tustom malome prstu - nalikuje na varijetetskog blagajnika koji se razbaškario za pultom, okružen izrescima iz novina i podsjetnicima na svoj posao.
Nećeš je vratiti, znaš, govorila mi je Lydia - ne na taj način. I naravno da je imala pravo. Ni na ovaj, ni na bilo koji drugi način.
- Tko, - mršteći se upita Dawn Devonport - tko je bio taj Svidrigajlov? - To je ime - strpljivo sam ponovio - što ga je moja kći bila nadjenula čovjeku s kojim je došla ovamo i čije je dijete nosila. - Kroz staklena vrata kavane, duboko u zaljevu, ugledao sam blistavo bijeli brod niske krme i visoka pramca, probija se kroz skrletne valove kao da će svaki čas uzletjeti u nebo, čarobni brod što prkosi vjetru. Drhtavom rukom Dawn Devonport pripali cigaretu. Rekoh joj što mi je bila kazala Billie Stryker – da je Axel Vander bio ovdje ili negdje u blizini u isto vrijeme kad i moja kći. Ona samo kimne; možda je već znala, možda je i njoj Billie ispričala što se dogodilo. Skine naočale, sklopi ih i položi na stol, pokraj šalice. - A sad smo i mi tu, - reče - tu gdje se utopio pjesnik.
Izašli smo iz kavane i krenuli natrag uskim gradskim uličicama. Hotelsko predvorje bijaše pusto. Ta prenatrpana prostorija visoka stropa, veoma nalik na dnevnu sobu u pansionu moje majke, bila je tamna i tiha te odisala neodređenim ali neraspršivim osjećajem nelagode. Sjeo sam na neku vrstu sofe niska naslona i visoka sjedala; presvlake su snažno vonjale na davno popušene cigarete. U kutu, uspravno poput vojnika na straži, stajala je velika starinska ura s ovalnim ostakljenim brojčanikom i polako, zamišljeno tiktakala, kao da oklijeva prije svakog tika ili taka. Sredina prostorije bijaše zakrčena visokim, glomaznim stolom od crnog drva, debelih izrezbarenih nogu, a preko stola je bio prebačen dugačak, resama obrubljen stolnjak od teškog brokata što je sezao gotovo do poda. Marni scenograf bio je na stol položio - od svih stvari na ovome svijetu i tobože nehotice - stari svezak Leopardijevih pjesama, mramorastih rubova i reljefnoga kožnatog hrpta. Uzeo sam čitati –


Dove vai? Chi ti chiama
lunge dai cari tuoi,
Bellisissima donzella?
Sola, pregrinando, il patrio tetto
Si per tempo abbandoni?\'7b19\'7d

ali su me učas rastužile tugaljive kadence i krasna zvonkost tih stihova, pa sam stavio knjigu odakle je bijah uzeo i vratio se na škripavu sofu, pokunjen poput prekorena školarca. Dawn Devonport sjedila je u uskom naslonjaču nasuprot staroj uri u kutu, pognuta, prekriženih nogu, te brzo i prezirno listala bogato opremljen ilustrirani časopis što ga je držala u krilu. Pušila je, a svaki put kad bi otpuhnula dim ne okrećući glavu, napućila bi usta kao da će zazviždati i ponovno izbaciti tanušni dimni oblačak. Pozorno sam je promatrao. Često mi se učini daje osoba kojoj se približim to udaljenija od mene što joj stojim bliže. Pitam se kako je to moguće. Tako sam nekoć promatrao gđu Gray dok smo zajedno ležali na madracu i imao sam osjećaj da se udaljuje iako je ležala uza me. Slično biva i s riječima: katkada se riječ uzjoguni, odvoji se od predmeta i otplovi dalje, lišena težine i sva u duginim bojama, poput mjehura od sapunice.
Dawn Devonport naglo hitne časopis na stol - kako su samo teške stranice mlohavo ljosnule o površinu - pa ustane i reče da ide prileći u svoju sobu. Zadrži se još trenutak i čudno me pogleda, kao da nešto nagađa. - Vjerojatno misliš da je taj Svidrigajlov bio Axel Vander. - reče, a pritom zadrhti i trgne se kao da je okusila nešto kiselo, pa ode.
Dugo sam sjedio u predvorju, sâm. Sjećao sam se - ili se sada sjećam, nije važno kada - kako mi je gđa Gray jednog dana govorila o smrti. Gdje li smo tada bili? U Cotterovoj kući? Ne, negdje drugdje. Ali gdje smo mogli biti ako ne tamo? Čudno, no sjećanje mi kaže da smo bili gore na katu, u njihovoj dnevnoj sobi, onoj u kojoj smo Billy i ja znali piti očev viski. Nemoguće, no tamo nas sada vidim. Ali kako bi me bila uspjela prokrijumčariti u kuću, s kakvom izlikom i zašto? Sigurno ne iz uobičajenih razloga, jer bili smo u dnevnoj sobi, odjeveni, a ne dolje u praonici. Na slici iz moga sjećanja oboje vrlo dolično sjedimo svaki u svome naslonjaču, a naslonjači su pod blagim kutom okrenuti jedan prema drugome, stoje sučelice pravokutnom prozoru metalnog okvira. Mislim da je to bilo jedne nedjelje ujutro, potkraj ljeta, na sebi sam imao odijelo od tvida u kojemu mi je bilo vruće, bockala me vuna, i u kojemu sam se osjećao smiješno, više polugol nego odjeven, kao uvijek kad sam se morao svečano odjenuti. A gdje su bili ostali, Billy i Kitty, g. Gray? Kojim je to povodom bilo? Sigurno sam imao razloga da dođem k njima; bit će da smo se Billy i ja nekamo spremali, možda na školski izlet, možda je on kasnio kao i obično, a ja sam ga čekao. No zar bih bio svratio po njega kad sam se u to vrijeme iz petnih žila trudio i na sve se mile načine dovijao da ga izbjegnem? Bilo kako bilo, bio sam tamo, i to je sve. Sunce je obasjavalo trg pred kućom i činilo se da je sve na njemu načinjeno od raznobojna stakla, a razigran je vjetrić nadimao čipkastu zavjesu pred otvorenim prozorom mlitavo je upuhujuci unutra. Kad sam bio mlad, u takva sam nedjeljna jutra uvijek imao snažan osjećaj otuđenosti - ovratnik od košulje stezao me poput omče, ptice su uzbuđeno pjevale, u daljini su zvonila crkvena zvona - i uvijek je popuhivao blag vjetar kao da dolazi s juga, da, s juga, noseći prašinu boje lavljeg krzna i bljesak limuna. Bit će da sam iščekivao budućnost i njezina blistava obećanja, jer budućnost je za mene uvijek imala nešto juznjačko u sebi, a čudno je što sada razmišljam o tome, sada kad je budućnost stigla ovamo gore u Ultima Tule, na kraj svijeta, pa kroz luknjicu sadašnjosti nepokolebljivo sipi u prošlost.
Gđa Gray na sebi je imala modri kostim strogoga kroja - kompletić, govorila je - i crne cipele visokih potpetica, čarape sa šavom i bisernu ogrlicu. Kosu je bila začešljala drukčije nego inače, skupila ju je na potiljku, tako daje čak uspjela nakratko ukrotiti onu tvrdoglavu kovrčicu pokraj uha, a mirisala je kao moja mama, kao što su valjda mirisale sve mame u ljetna nedjeljna jutra, na puder i kremu za lice, a malčice i na znoj, na topli najlon i na vunu s daškom naftalina i natruhom nečega što me podsjećalo na pepeo, premda nikad nisam ustanovio što bi to moglo biti. Jakna od kostima bila joj je sašivena po ondašnjoj modi: visokih ramena, pripijena u struku - bit će daje nosila steznik - a uska suknja s prorezom otraga sezala joj je do polovine listova. Dotad je nisam vidio tako svečano, tako strogo odjevenu, privlačno utegnutu i zakopčanu, pa sam je promatrao gotovo besramnim i zamalo supružnički posjedničkim pogledom. Taj je prizor, dakako, bio kao preslikan iz onodobnih filmova o dokonim ženama i njihovim žigolima, filmovima koje gđa Gray nije voljela, jer vidim ga u crno-bijeloj, ili bolje, u kao ugljen tamnoj i srebrnoj boji: ona u ulozi zrele žene, a ja, čudo od momčića vragolasta osmijeha, s kokot frizurom, drznik u pristalom odijelu od tvida, uštirkanoj bijeloj košulji i kravati na pruge, s kopčom.
U prvi mah nisam shvatio o čemu govori jer sam bio zaokupljen proučavanjem složenog sustava spojeva - šavova, tako ih, mislim, zovu - na prekrasno punašnim grudima jakne od porozne modre tkanine zamamno metalnog sjaja, tkanine što je pucketala kad god bi ona udahnula. Bila je okrenula glavu i zamišljeno se zagledala u prozor i sunčani trg, te prislonivši prst na obraz govorila da se katkad pita kako bi bilo ne biti na svijetu - bi li to možda bilo kao pod anestezijom, kad ništa ne osjećamo, pa ni da vrijeme prolazi - i kako joj je teško zamisliti da bi mogla biti negdje drugdje, a još teže - nigdje. Riječi su joj malo-pomalo prodirale u naraspršivu tamu moje sobom zaokupljene svijesti, sve dok mi se nije upalila lampica i ja shvatio, ili pomislio da shvaćam, što govori, pa se umah pretvorio u uho. Ne biti na ovome svijetu? Biti negdje drugdje? To mi ona okolišajući kazuje da se sprema prekinuti sa mnom, pomislio sam. E, sad, da se to dogodilo drugom zgodom, da mi se tada u glavu uvukao ma i tračak sumnje da cilja na to, smjesta bih bio počeo cmizdriti, derati se i lupati šakama jer tada sam - sjetite se - još bio dijete i djetinje vjerovao kako mojim potrebama mora biti udovoljeno čim se pojave, što je bio plačljiv i bučan odgovor na najmanju prijetnju mojoj dobrobiti. No toga sam dana, tko zna zašto, čekao, oprezno, budno, i pustio je da govori sve dok sama - osjetivši valjda da je napeto slušam - nije zašutjela, okrenula se i pogledala me na onaj svoj osobit način, kao da je uperila nevidljiv teleskop u me. - A jel’ ti ikad razmišljaš o tome, - upita - o smrti? - Prije no što joj stigoh odgovoriti, samoprijekorno se nasmije i odmahne glavom. - Naravno da ne razmišljaš. - reče. -I zašto bi?
Tad mi na um padne druga mogućnost. Ako doista govori o smrti kao smrti, ako to nije nagovještaj da će me ostaviti, bit će da govori o g. Grayu. Mogućnost da joj je muž smrtno bolestan već mi se duže vremena i sve čvršće gnijezdila u mašti, što je krijepilo moje nade da će jednoga dana biti samo moja, zadugo. Ako je starome pisano da odapne, meni će se konačno pružiti sjajna prilika. No ne smijem se prenagliti, naravno. Morat ćemo pričekati, i ona i ja, dok ne budem punoljetan, a i tada ćemo nailaziti na prepreke, najviše u liku Kitty i moje mame, da ne govorim o Billyju kojega neće oduševiti nakaradna zamisao da će mu očuh biti vršnjak, i to nekadašnji najbolji prijatelj. A u međuvremenu, dok budemo čekali moju punoljetnost, pružat će mi se brojne prilike za ostvarenje dječačkog sna, ali tada neću imati ćelavu i nemuštu lutku, pa je milovati i paziti i izvoditi na njoj kojekakve operacije, ne, imat ću, samo za se, odraslu, toplokrvnu, pouzdano obudovjelu ženu, koja će mi biti dostupna cijeli dan i svaki dan, i što je još važnije, svaku noć, imat ću dragocjeno blago koje ću moći hrabro pokazivati svijetu kadgod i gdjegod me bude volja. Zato sam sada naćulio uši i pozorno slušao što bi mogla dodati u vezi s očekivanom smrću svoga muža. Nije mi, nažalost, ništa više htjela kazati, a činilo se daje posramljena onim što već jest, i tako, budući daje nisam izravno upitao koliko još vremena liječnici daju slabovidnom optičaru, nisam iz nje ništa više izvukao.
Ali što sam radio tamo, u njezinoj dnevnoj sobi, u bockavu odijelu, te nedjelje na izmaku ljeta - što? Prošlost je često poput slagalice kojoj nedostaju najvažniji dijelovi.

Premda sam odrastao u hotelskom svijetu prolaznosti i skrivenih prisutnosti, te oženio ženu koja je i sama odrasla u njemu, hoteli mi se i dalje čine zastrašujućim mjestom, i to ne samo u noćnoj tišini nego i usred bijela dana. Osobito sredinom jutra imam osjećaj da se pod plaštom njihova umjetnog, stakleničkog mira sprema nešto zlokobno. Sada za recepcijom sjedi čovjek kojega prije nisam vidio, blijedo me gleda dok prolazim pokraj njega i ne osmjehne se, ne pozdravi. Svi stolovi u opustjeloj blagovaonici čekaju postavljeni, a sjajni pribor za jelo i snježnobijeli ubrusi složeni su uredno poput kirurških instrumenata u operacijskoj dvorani gdje će domalo biti izvedeno nekoliko zahvata. U hodniku na katu nešto bruji, ćuti se silna napetost, misliš - nešto se sprema. Tiho prolazim tim hodnikom, kao da sam oko bez tijela, hodajuća leća. Vrata, sva jednaka, u dugačkom dvostrukom nizu, doimaju se kao da ih je netko lukavo zatvorio trenutak prije no što sam izašao iz dizala. Što se zbiva iza njih? Zvukovi što dopiru s druge strane - svadljiva riječ, kašalj, ulomak tihog smijeha - zvuče poput početnih riječi kakve molbe ili drskog odgovora hitro ušutkanog nečujnom pljuskom ili rukom stavljenom na usta. Zrak vonja na sinoćnje cigarete, na već hladnu jutarnju kavu, na fekalije, na gel za tuširanje i vodicu za brijanje. A što rade ona velika napuštena kolica s brdom uredno složenih plahta i jastučnica, ona kanta s čupavom metlom prikvačena o stražnju stranu kolica, gdje li je sobarica koja bi se trebala pobrinuti za njih, kamo se djenula?
Cijelu sam minutu stajao pred vratima Dawn Devonport prije no što sam pokucao, a i tada sam ih samo okrznuo zglobovima prstiju. Nije bilo odgovora. Zar opet spava? Pritisnuo sam kvaku. Vrata nisu bila zaključana. Odškrinuo sam ih za cigli centimetar i opet pričekao, oslušnuo i zakoračio u sobu, bolje reći uvukao se unutra postrance, nečujno, pa ih pažljivo zatvorio za sobom suspregnuvši dah u trenutku kad je zasun škljocnuo. Zavjese nisu bile navučene, tako da je soba, premda hladna, bila svjetlija no što sam očekivao; zračila je gotovo ljetnom svjetlošću, jer se odozgo, iz kuta prozora spuštala široka reflektorski snažna sunčeva zraka, a mrežasta se zavjesa žarila od bjeline. Sve je bilo uredno i počišćeno - sobarica je očito obavila svoj posao - pa se činilo da u sobi nitko nije spavao. Dawn Devonport je ležala na prekrivaču, opet na boku, s rukom pod obrazom, skvrčenih nogu. Madrac pod njom bio se tek malko uleknuo, toliko je bila lagana i sitna. Na sebi je još imala kaput; lice joj je bilo uokvireno ovalom krznenog ovratnika. Promatrala me onim svojim sivim očima, većima i širima no ikada. Bila je uplašena - jesam li je prepao kad sam se onako potajice ušuljao u sobu? Ili je bila pod lijekovima? Nije podigla glavu, samo je ispružila ruku prema meni. Uspentrao sam se na krevet, u odijelu i cipelama, i legao joj sučelice, tako da su nam se koljena dodirnula. - Zagrli me, - promrmlja - stalno imam osjećaj da padam. - Tad odgurne skut kaputa, primakne mi se, uze mi ruku i položi je sebi na bok, pod kaput. Dah joj je na mom obrazu bio hladan, a oči gotovo sve što se vidjelo na licu. Pod rukom sam joj osjećao rebra i srce - kucalo je. - Zamisli da sam ti kći, - reče - pričinjaj se da jesam.
Ostali smo tako neko vrijeme na krevetu, u hladnoj, sunčanoj sobi. Bilo mi je kao da gledam u zrcalo. Ruka joj je, lagana poput ptičje nožice, ležala na mojoj nadlaktici. Govorila mi je o ocu, o tome kako je bio dobar i veseo i kako joj je pjevao kad je bila djevojčica. - Smiješne pjesmice, - reče - slušaj: Hajd’ u kolo dječice, podajmo si ručice, mi smo djeca vesela... Jedne su ga godine izabrali za Bisernog kralja koknijevaca\'7b20\'7d. Jesi li ikada vidio Bisernog kralja? Otac je bio izvan sebe od sreće u toj smiješnoj odjeći, imao je sedefne kuglice čak i na kapi, a ja sam se toliko sramila da sam se sakrila u ormar pod stubištem i nisam se dala van. A mama je bila Biserna kraljica. - Tad kratko zaplače, pa nestrpljivo obriše suze nadlanicom - Glupo, - reče - baš glupo.
Povukao sam ruku; sjeli smo. Ona prebaci noge preko ruba kreveta, ali ostane sjediti, okrene se od mene i pripali cigaretu. Ponovno sam se opružio oslonjen o lakat, zagledan u ljubičasti dim što se kovrčav dizao prema zraci sunca u prozoru. Sad je sjedila prignuta, prekriženih nogu, laktom uprta o koljeno, a rukom o bradu. Promatrao sam je, gledao joj prignuta leđa, obris lopatica što su stršale poput krila, i kosu ovjenčanu dimom. Instruktor koji me nekoć poučavao glumi govorio je da dobar glumac mora moći glumiti i stražnjim dijelom glave. - Mi smo djeca vesela, - zapjeva ona, tiho, promuklo - rado bi se igrala.
- Ma jesi li se zbilja htjela ubiti? - upitao sam je. - Jesi li željela umrijeti? - Dugo mi nije odgovarala; zatim umorno slegne ramenima i ne okrenuvši se reče: - Ne znam. Zar ne kažu da oni kojima to ne uspije ionako nisu mislili ozbiljno? - Možda je to bilo samo... znaš, ono čime se ti i ja bavimo. - Tad okrene glavu i pogleda me iskosa, preko ramena. - Samo gluma.
Rekoh joj da se moramo vratiti, da se sada moramo vratiti kući. I dalje me promatrala kroz spuštenu kosu, glave nagnute ustranu, s bradom na ramenu. - Kući. - reče. - Da, - rekoh - kući.

Sve mi se čini da je našem razlazu kumovao grom, to jest mislim da je u svemu imala prste crna magija. Ona je sasvim sigurno ubrzala kraj. Kišna nas je oluja ulovila nadomak Cotterovoj kući. Ima nečeg osvetničkog u takvoj vrsti kiše, kao da nam netko odozgo hoće vratiti milo za drago. Kako je toga dana nesmiljeno bubnjalo po krošnjama! Kao da se na bespomoćno, pogureno selo stuštila artiljerijska vatra. Dotad nam kiša nije smetala, ali je ta kiša bila tek sitna sačma u usporedbi s ovom baražnom vatrom. U Cotterovoj je kući čak znalo biti zabavno kad je samo sipilo - ustrčali bismo se amo-tamo, pa na pod ispod pukotina u krovu stavljali lonce i teglice od džema. Kako je gđa Gray cičala kad bi joj na zatiljak pala hladna kaplja pa niz gola leđa skliznula pod haljinu cvjetna uzorka! Na sreću je kut u kojemu smo rasprostrli madrac bio jedno od rijetkih suhih mjesta u kući. U njemu smo znali zadovoljno sjediti jedno uz drugo i slušati romon kiše u krošnjama, ona pušeći jednu od svojih omiljenih cigareta marke Sweet Afton, a ja vježbajući korejsku igru jackstones kuglicama iz ogrlice koju joj bijah nehotice potrgao jednog popodneva osobito strasne ljubavi. - Dječica u šumi, to smo ti mi. - rekla bi i nasmiješila se otkrivajući ona dva simpatična prednja zuba što su rasli jedan preko drugoga.
Ispostavilo se da se užasava grmljavine. Na prvi udar groma, a činilo se da nam je puklo točno nad glavom, malko iznad krova, problijedjela bi i brzo se prekrižila. Bili smo nadomak kući kad je pljusnulo i kad se kroz krošnje obrušilo na nas uz muklo bubnjanje, i premda smo zadnjih metar-dva prešli trkom, bili smo mokri do kože kad smo uletjeli unutra. Njoj se kosa slijepila uz glavu, ostala je samo ona neukrotiva kovrčica pokraj uha, a haljina joj se prilijepila za noge i istaknula joj obline trbuha i grudi. Stala je nasred sobe kao ukopana mašući ispruženim rukama, otresajući kapljice s prstiju. - Što ćemo sad? - zavapila je. - Na smrt ćemo se razboljeti!
Ljetu je već bio došao kraj, a da to gotovo i nismo opazili - podsjetila nas je oluja - i meni je već bila počela nastava. Prvog jutra nove školske godine nisam svratio po Billyja, a nisam svraćao ni sljedećih dana. Sada mi je bilo još teže gledati ga u oči ne samo zato što su te oči toliko sličile majčinima. Što on misli, što se dogodilo da ga toliko izbjegavam, pitao sam se. Možda se sjeća onog dana u Rossmoreu kad sam naletio na nj i ekipu s tenisa i vidio kako nosi dva reketa u novim šminkerskim stezaljkama. Bilo kako bilo, klonili smo se jedan drugoga u školskom dvorištu, a kući smo se vraćali svaki svojim putem.
Imao sam i drugih nevolja. Bio sam loše prošao na ispitima, što je iznenadilo sve osim mene, jer toga proljeća nisam dovoljno učio, a sve zbog ljubavi. Bio sam bistar dečko, od mene se mnogo očekivalo, pa je mama bila duboko razočarana. Prepolovila mije džeparac, ali to je potrajalo samo tjedan-dva - ta žena zbilja nije imala moralne čvrstoće - i, još gore, prijetila je da će mi zabraniti izlaske i prisiliti me na učenje. Kad sam gđi Gray ispričao kakva mi se kazna sprema, ona je na moje zaprepaštenje stala na maminu stranu i rekla da mama ima potpuno pravo, i neka se stidim što nisam više učio, što sam tako loše prošao. Zbog toga je odmah izbila naša prva svađa, to jest prva svađa uzrokovana nečim drugim, a ne mojom postojanom ljubomorom i njezinim podrugljivim neobaziranjem na takve izljeve; obrušio sam se na nju - tako bi ona to bila rekla - što znači da sam je napao kao pravi odrasli muškarac, jer sam več bio kudikamo zreliji nego početkom ljeta. Kako me mrko, kako prkosno pogledala ispod spuštenih obrva kad sam joj prislonio lice uz obraz te stao cmizdriti i rezati na nju. Takve svađe nikad ne zaboravljamo jer one, iako zatomljene, i dalje krvare pod svojom krhkom brazgotinom. Ali kako smo se poslije toga nježno mirili, s koliko me ljubavi njihala u naručju!
U zlatnoj svjetlosti toga dugog ljeta nismo pomišljali da ćemo prije ili poslije morati potražiti drugo sastajalište, mjesto koje će biti otpornije na vremenske neprilike nego ta stara kuća u šumi. U zraku se već osjećala jesenska svježina, osobito krajem poslijepodneva kad se sunce brzo spuštalo iz zenita, a uz nadošle je kiše bilo još hladnije. - Uskoro ćemo voditi ljubav odjeveni u kapute. - potišteno reče gđa Gray. Iz zidova oko nas i dasaka na podu širio se vonj vlage i truleži. A uskoro se svemu pridružio grom. - E, što je previše, previše je. - reče ona drhtavim glasom otresajući kišne kapi s prstiju. Ali gdje bismo mogli naći drugo pribježište, očajnički smo razmišljali. Ja sam se čak poigravao mišlju da zaposjednem jednu od praznih prostorija na tavanu majčine kuće, mogli bismo ulaziti iz stražnjeg vrta, gorljivo sam izjavio, a u mašti sam nas već vidio na tavanu; mogli bismo ući kroz stražnja vrata i doći do nje stražnjim stubama, iz praonice, i to nitko živ ne bi opazio. Ona me samo pogleda. - Kad je tako, - nadureno rekoh - imaš li bolji prijedlog?
Ispostavilo se da nam je briga izlišna, to jest imali smo razloga za brigu, ali ne o novom sastajalištu. Toga dana, čak prije no što su jenjali i uminuli posljednji tutnji groma, gđa Gray prestrašeno istrči iz kuće, jurne niz puteljak, po kiši, kroz mokru sumu, s cipelama u ruci i vestom navučenom preko glave kao daje to kapuljača koja će je tobože zaštititi, uskoči u karavan, dade kontakt i krene prije nego što sam je dostigao i uskočio na sjedalo pokraj nje. Tad smo već oboje bili mokri do kože. A kamo smo to išli? Kiša je bubnjala po metalnom krovu i slijevala se po vjetrobranskom staklu pod svesrdno uposlenim brisačima. Gđa Gray je vozila lica uperena u staklo, stežući upravljač tako da su joj zglobovi na prstima bili bijeli od stiska, bjeloočnice sijevale, a nozdrve drhtale od straha. - Idemo kući. - reče razmišljajući naglas. - Svi su vani, bit ćemo sami. - Niz prozor s moje strane slijevala se voda, a treperavo drveće, staklenastozeleno u olujnoj svjetlosti, promicalo je pokraj nas i iščezavalo kao da ga obaramo u prolazu. Nevjerojatno, no mjestimice je prosijavalo sunce; kišne kapi na staklu žarile su se poput žitkih iskrica. - Da, - ponovno će ona brzo kimajući glavom kao da govori za se - da, idemo kući.
I otišli smo kući - njezinoj. Dok smo se približavali trgu, začu se tih šušanj i kiša naglo prestane, kao daje tko odlučno odmaknuo zavjesu od srebrnih kuglica, a prokisla sunčeva svjetlost ponovno obasja trešnje i blistav šljunak pod njima i pločnike iz kojih se već pušilo. Zrak je u kući bio vlažan i vonjao na nešto bezlično, sivkasto, a svjetlost u sobama neodređena; posvuda je vladala varljiva tišina, kao da pokućstvo bijaše naumilo zaplesati, raspojasati se, pa zastalo čim smo ušli. Gđa Gray me uvede u kuhinju, zatim ode i domalo se vrati preodjevena u toplu jutarnju haljinu, preveliku za njezin stas - možda muževu? - pod kojom je očito bila gola, ili se tako činilo mome požudnom oku. - Smrdiš kao ovca. - veselo reče i odvede me dolje - da! - odvede me dolje u praonicu.
Sumnjam da se sjetila našeg prvog susreta u praonici. To jest, mislim da joj to tada nije palo na pamet. Zar je to moguće? Ta skučena prostorija neobično visoka stropa, s jednim jedinim prozorom visoko u zidu, za mene je bila sveta, neka vrsta sakristije u kojoj su pohranjene najsvetije uspomene, a za nju valjda tek mjesto za pranje obiteljskog rublja. Odmah sam opazio da pod prozorom nema niskog ležaja ili madraca. Tko ga je uklonio i zašto? Da, ali tko ga je tamo uopće bio stavio?
Pjevuckajući, gđa Gray dohvati ručnik da mi njime protrlja kosu. Reče da ne zna što će s mojom mokrom odjećom i upita hoću li obući Billyjevu košulju. - Ne, ne, - doda - to ne bi bilo dobro, ali što će ti reći mama dođeš li kući mokar kao miš? - Učinilo mi se da ne vidi kako joj se primičem pod ručnikom kojim mije snažno trljala glavu - koliko je puta u životu djeci sušila kosu? - kako pružam ruke i kako je naslijepo grabim za bokove. Samo se nasmijala i uzmaknula. A ja krenuh za njom, pa uvukoh ruke pod jutarnju haljinu. Koža joj je još bila malko vlažna i malčice hladna, stoga mi se i učini da je još zamamnije, još uzbudljivije gola. - Prestani! - reče, pa se opet nasmije i ponovno uzmakne. Odbacio sam ručnik, a ona ga smota i pritisne mi ga na prsa nastojeći me bezvoljno odgurnuti od sebe. Nije mogla dalje jer je lopaticama već bila stiješnjena uza zid. Pojasom vezana haljina bila joj se rastvorila u gornjem dijelu, tamo gdje sam prtljao po njemu, a uto se rastvori i donji dio i posve joj razgoliti ionako gole noge, tako da je na trenutak bila prava živa Kayser Bondorova dama, izazovno razbarušena u istoj mjeri u kojoj ona izvorna bijaše savršeno počešljana. Položio sam joj ruke na ramena. Široka brazda među grudima svjetlucala joj se srebrnkastim sjajem. Ona zausti da nešto kaže, ali zašuti, a ja tada - to je bilo najčudnije od svega, jer učinilo mi se da stojim na vratima i promatram taj prizor - ja ugledah, doista ugledah i nju i sebe: nadvio sam se nad nju, pomaknuo se mrvicu ulijevo, podigao desno rame, košulja mi je mokra među lopaticama, hlače su mi se otraga objesile, pritiščem je rukama, jedno joj je blistavo koljeno svinuto, sve bljeđe lice izviruje joj iznad moga lijevog ramena, a oči su joj širom otvorene.
Tad me odgurne ustranu. Mislim da mi se taj čin, taj šok, premda nije bio nasilan pa ni grub, najjasnije, najbolnije urezao u sjećanje na taj dan, jasnije od svega što se potom imalo dogoditi. Valjda se tako osjeća lutkar kada na kraju predstave ispusti konce iz ruku i zviždukajući izađe iz svoje kabine. Kao da je u tom trenutku odbacila košuljicu dotadašnje sebe, one sebe koju sam poznavao, pa iskoračila i prošla pokraj mene kao potpuna tuđinka.
A tko je u tom času stajao na vratima? Da, da, ne moram vam reći tko, već i sami znate. Tanki repići, debele naočale, ikserice - Kitty! Na sebi je imala jednu od onih tada popularnih haljinica, nešto poput dindrlice prošarane sitnim cvjetićima i lastikom nabranu na grudima. U ruci je nešto držala, ne sjećam se što, možda plameni mač? S njom je bila Marge, ona njezina debela prijateljica s rođendanske proslave, ona koja me onomad milo gledala, ali ja nisam obraćao pozornost na nju. Stajale su kao ukopane i radoznalo nas promatrale, a zatim se okrenule, bez žurbe, tupo i zgranuto poput prolaznika koji okrenu leđa prizoru nesreće čim kola hitne pomoći krenu u stanicu. Čuo sam kako im nezgrapne školske cipele lupkaju po drvenim stubama što vode gore u kuhinju. Jesam li pritom čuo i Kittyn hihot? Gđa Gray priđe vratima i proviri u hodnik, ali ne zovne kćer, ne reče ni riječi nego se začas vrati u praonicu, k meni. Mrštila se i grickala donju usnicu. Doimala se poput osobe koja je nešto zametnula pa se iz petnih žila trudi sjetiti se gdje. A što sam ja učinio? Jesam li što rekao? Sjećam se da me na trenutak gledala kao da ne zna što bi, a zatim se rastreseno osmjehnula i položila mi ruku na obraz. - Mislim - reče - da bi sada trebao poći kući. - Čudna je bila jednostavna, potpuna, neosporna konačnost tih riječi. Nalik na kraj kakve orkestralne izvedbe. Sve što nas je dotad tako dugo držalo u stanju zanosa i ushita, sva ona divlja energija, ona napetost i usredotočenost, sva ona divna mahnitost u tom je trenutku iznenada prestala ostavljajući za sobom tek tih, sve tiši odjek u zraku. Nisam se usudio prosvjedovati, preklinjati je, plakati ni vikati, učinio sam što me molila, te skrušeno, bez riječi prošao pokraj nje i pošao kući.

Ono što se dogodilo poslije toga dogodilo se zapanjujućom brzinom, navrat-nanos. Do kraja te večeri gđa Gray već je bila pobjegla iz grada. Čuo sam - od koga? - da se vratila u grad iz kojega se bila doselila s g. Grayem, natrag k velebnim bulevarima i bjelosvjetskim ljudima zbog kojih me tako rado zadirkivala. Mora da je to bio grad u kojemu se rodila, jer je, govorilo se, otišla k majci. Vijest da gđa Gray ima mamu toliko me zapanjila da me nakratko odvratila od turobnih misli. Nikad mi nije spominjala majku osim možda dok je nisam slušao, što je moguće, premda mislim da čak ni ja nisam mogao biti toliko bezobziran. Pokušao sam si predočiti to bajno stvorenje i ugledao kudikamo stariju inačicu gđe Gray, smežuranu, pogrbljenu i - ne znam zašto - slijepu, naslonjenu na vratašca u ogradi sunčanog vrta prepunog ljetnog cvijeća - smiješi se s izrazom tužnog praštanja i pruža ruke molećivo kao što to rade slijepci, srdačno dočekuje svoju osramoćenu i pokajničku kćer. Bilo mi je čudno tada, a i danas mi je čudno razmišljati o toj bivšoj gđi Gray - ne, tada je još bila gđa Nekadruga. To je još nešto što nikad nisam doznao - djevojačko prezime svoje drage.
Sutradan je pročelje kuće na trgu osvanulo prošarano obavijestima o dražbi, baš kao i izlog optičarske radnje u Haymarketu, a nos i rubovi očiju gđice Flushing bijahu crveniji nego ikada. Sjećam li se karavana što kreće s trga prekrcan kućnim potrepštinama, i g. Graya i Billyja i Billyjeve sestre stiješnjenih na prednjem sjedalu, onome na kojemu smo gđa Gray i ja tako često poskakivali kao na kakvom začaranom trampolinu, g. Graya s bolnim izrazom lica ali odlučno izbačene vilice, nalik na Garyja Fondu iz filma Plodovi podneva? Sigurno opet izmišljam, kao često do sada.
Ipak, kad razmislim, čini mi se da njihov odlazak nije mogao biti tako nagao, prošlo je nekoliko dana, tjedan pa i više do moga posljednjeg susreta s Billyjem Grayem. U sjećanju su mi se opet pomiješala godišnja doba jer, premda je još bio rujan, vidim nas kako se suočavamo po cičoj zimi. Mjesto na kojemu smo se sreli zvalo se Forge, Kovačnica, nadomak trgu na kojemu su stanovali Grayevi; tamo je zacijelo davno prije radio neki kovač. Bilo je to prikladno mjesto za takav susret jer sam naziv Kovačnica uvijek povezivao, i još ga povezujem, s nekom neimenovanom nelagodom. A ipak je to bilo neugledno mjesto s kojega se put prema trgu širio i iskosa spajao s drugim, užim, rijetko rabljenim putem, što je pod oštrim kutom skretao u polja. Na mjestu gdje je taj put počinjao nalazila se visoka skupina gustih tamnih stabala, a pod njom zdenac, ili ne, ne zdenac, nego metalna cijev široka otvora što je stršala iz zida i iz koje je neprestano tekla voda, glatka i iskričava poput lijevanog cinka, u mlazu širokom poput nadlaktice odrasla čovjeka, i ulijevala se u betonsko, mahovinom obraslo korito, vazda puno ali nikad preplavljeno. Često sam se pitao otkud dotječe tolika voda, jer nije presušivala ni u najsušnijim ljetnim mjesecima, nego je na neki neobičan način s neumoljivom predanošću obavljala svoj jedini, jednoličan zadatak. I kamo je ta voda otjecala? Bit će da se pod zemljom ulijevala u rječicu Sow - je li se tako zvala? - tanušan prljav potok što je tekao uz kanal podno brežuljka. No zar su važne sve te pojedinosti? Koga je briga otkud je voda dotjecala i kamo je otjecala, je li bilo ljeto ili zima, kako je izgledalo nebo i je li puhao vjetar - ma tko mari za to? Netko ipak mora mariti - nekoga mora biti briga. Valjda mene.
Billy je hodao uzbrdo, a ja nizbrdo. Ne bih znao reći zašto sam se zatekao na tome mjestu i odakle sam dolazio. Moguće je da sam bio na trgu, premda se živo sjećam da sam se svojski trudio skretati pogled s kartonskog natpisa Prodaje se pod prozorom spavaće sobe gđe Gray, kao da je to zastava istaknuta na kužnom brodu. Mogao sam prijeći na suprotnu stranu puteljka, ili je to mogao učiniti Billy, ali ne, nismo, ni jedan ni drugi. U mome sjećanju, bijedno sklonom smiješnim pogreškama, popuhuje hladan vjetar, po pločnicima se, naravno, šušteći vuče uvelo lišće, a zimzeleno drveće trese se i njiše. Eto vidite, opet detalji, vazda detalji, precizni i nemogući. A ipak se ne sjećam što mi je Billy rekao, samo znam da me nazvao prljavim jebenim kopiletom, tako nekako, ali vidim ga u suzama, čujem ga kako jeca od gnjeva i stida i gorkog žaljenja. Čak me pokušao udariti mahnito zamahnuvši onim svojim radnički snažnim rukama, no ja sam mu se izmaknuo poskakujući, đipajući, izvijajući se poput akrobata. A što sam ja njemu kazao? Jesam li se pokušao ispričati, jesam li mu pokušao rastumačiti zašto sam činio što sam činio i zašto sam tako podlo izdao naše prijateljstvo? Ali kakvo sam mu tumačenje mogao ponuditi? Osjećao sam se neobično odmaknutim od tog trenutka, kao da sam promatrač kojemu se pred očima odvija niz osobito okrutnih prizora iz crkvenog prikazanja što zorno predočuje neizbježne posljedice Nečednosti, Pohote i Raskalašenosti. A u isti mah - znam da ću ovim riječima izazvati porugu, prezir i nevjericu - u isti mah dok je on vitlao rukama i ridao, a ja skačući uzmicao, naginjao se i glavinjao, dok je puhao hladan vjetar i šuštalo uvelo lišće, a onaj debeli mlaz vode šikljao u bezdan, u isti sam mah, velim, osjetio takvu zabrinutost, takvo suosjećanje, takvu nježnost, takvu, da, takvu ljubav prema Billyju kakvu nikad dotad nisam iskusio. Da sam u taj čas pomislio da će mi on to dopustiti, vjerujem da bih ga bio zagrlio. Taj prizor s puteljka, praćen bolnim uzvicima i divljačkim udarcima, za mene je valjda bio svojevrsnom inačicom oproštajnog prizora koji se nije odigrao između mene i gđe Gray, zato sam toplo pozdravio čak i tu blijedu sjenku onoga što mije bilo uskraćeno i što mi je tako bolno nedostajalo.
Strah je, mislim, bio ono što sam najsnažnije osjećao u danima nakon bijega gđe Gray. Obreo sam se napušten i nasukan na tlu koje mi je bilo strano, na tlu o postojanju kojega nisam ni slutio, a činilo mi se da nemam dovoljno iskustva ni smjelosti da ostanem na njemu živ i nepovrijeđen. To je bio teritorij odraslih ljudi, tlo na kojemu nisam smio biti. Tko će me sada spasiti, tko će doći za mnom, naći me i odvesti me natrag u prizore i sigurnost koju sam poznavao prije toga začaranog ljeta? Prianjao sam uz majčine skute kao što nisam još od najranijeg djetinjstva. Moram reći da ona, iako je sigurno bila dočula sablažnjive vijesti o gđi Gray i meni - sudeći prema brzini i obimu kojim se trač širio, rekao bih da ga je mogao izvikivati i mjesni telal, jer kolao je od kraja ulice do crkvenih vrata, a od crkvenih vrata do najskrivenijega kuhinjskog kutka i natrag - moram, dakle, reći da ona nije ni riječ zucnula o svemu tome, ni meni niti ikome drugome. Možda se i ona bojala, možda je tlo na koje su je izbacili moji bludni čini i za nju bilo nepoznato i zastrašujuće.
O, kako sam dobar sin tada bio, uslužan, ozbiljan, marljiv i poslušniji no što nalaže sinovska dužnost. Kako sam spremno trčao u nabavke po majčinu nalogu, kako sam strpljivo i sućutno slušao njezine žalopojke, prigovore i pritužbe na račun lijenosti naših stanara, na njihovu pokvarenost i zanemarivanje osobne higijene. Sve je to, dakako, bilo hinjeno. Da se gđa Gray predomislila, da se vratila istom brzinom kojom bijaše otišla - što mi se nije činilo nimalo nemogućim - bio bih se bacio na nju s negdašnjim žarom, s negdašnjom lakomislenošću. Jer nisam drhtao od straha zbog razotkrivene tajne i sramote, ni zbog gradskih tračerica i majčinih neizrečenih optužbi. Bojao sam se vlastite tuge, njezine težine, njezine neotklonjive korozivne snage i strašne spoznaje da ću - prvi put u životu - ostati posve sam, Robinzon nasukan i napušten u bespućima neizmjernog i bešćutnog oceana. Ili bolje reći Tezej ostavljen na Naksu dok Arijadna, ne mareći za nj, juri za svojim poslom.
Pogodio me i muk što je vladao oko mene. Grad je brujao od govorkanja, a sa mnom, samo sa mnom, nitko nije razgovarao. Zato sam pozdravio Billyjev napad u Kovačnici, barem je bio glasan i usmjeren isključivo na mene. Siguran sam daje u gradu bilo istinski sablažnjenih i zgranutih ljudi, ali i onih koji su potajno zavidjeli gđi Gray i meni, a jedni nisu nužno isključivali druge. Ali svi su se valjda uvelike zabavljali, čak i oni rijetki koji bi možda bili suosjećali s nama, onako osramoćenima, samima i ranjenima. Svim sam srcem očekivao da će nam u kuću opet navratiti velečasni Priest, ovaj put s preporukom majci da me dade otpraviti k trapistima, u neku od najzabitnijih alpskih zemalja, u brda puna ovaca, ali se i on držao postrani i čuvao vlastiti mir. Možda mu je bilo neugodno. Sa zebnjom se pitam nije li možda svima bilo neugodno, čak i onda kad su trljali ruke od užitka što im gaje priskrbio taj skandal. Bilo bi mi draže da su pucali od bijesa. Činilo bi se da imaju više - čega? - poštovanja prema golemosti onoga što smo gđa Gray i ja bili izgradili među sobom, a čega više nije bilo.
Čekao sam, isprva s pouzdanjem, a zatim sve ogorčenije, čekao da mi se gđa Gray javi, da mi pošalje barem riječ, barem oproštajni pozdrav iz daljine, ali ništa nije stizalo. Ali kako bi mi se bila mogla javiti? Nije mi mogla poslati pismo poštom, na majčinu adresu. Da, ali kako smo komunicirali prije toga, dok je veza još trajala? U pretrpanoj sobici pokraj kuhinje, koju je majka nazivala svojim uredom, imali smo telefon, prastari uređaj s ručicom sa strane, koju je trebalo okretati kako bismo uspostavili vezu sa službenicom u centrali, ali ja nikad ne bih bio nazvao gđu Gray s tog telefona, a njoj ni u snu ne bi bilo palo na pamet nazvati mene jer je, uza sve ostalo, službenica u centrali uvijek prisluškivala razgovore, čulo se kako petlja i uzbuđeno, tiho kao miš zapisuje pojedine riječi. Bit će da smo ostavljali pisane poruke jedno drugome, možda u Cotterovoj kući - ali ne, gđa Gray nije tamo odlazila sama, bojala se šume, a ako bi slučajno stigla prije mene, zatekao bih je šćućurenu iza vrata, spremnu na bijeg. Pa kako smo se onda snalazili? Ne znam. To je još jedna neriješena zagonetka, jedna od mnogih. Jedanput zabunom nije bila došla u dogovoreno vrijeme, pa sam je strepeći čekao cijelo popodne, sve sigurniji da se više neće pojaviti, da sam je zauvijek izgubio. Jedino tada, koliko se sjećam, nismo mogli uspostaviti vezu, ali kako smo je inače uspostavljali i gdje?
Nisam sanjao o njoj nakon što je otišla ili, ako jesam, ne sjećam se sadržaja tih snova. Svijest mi je u snu bila milosrdnija nego najavi, a ta me nikad nije prestajala mučiti. Ipak jest, na kraju se umorila. Ni jedan tako snažan osjećaj ne može dugo trajati. A možda je ipak mogao potrajati da sam je uistinu volio, da sam je volio ljubavlju koju nazivaju nesebičnom, a kojom se, kažu, ljubilo u davnini? Mene bi takva ljubav sigurno bila uništila, kao što je uništavala junake i junakinje u starim knjigama. No, kakav bih ja krasan leš bio, omramoren na odru, s mramorno bijelim ljiljanom u ruci!
Eh, nevolje, same nevolje. Marcy Meriwether veli da će me tužiti sudu. Naziva me i do šest puta na dan, želi znati što sam učinio s Dawn Devonport, gdje sam je skrio. Viče bijesnim glasom u rasponu od najvišeg opernog triliranja i cvrkutanja do gangsterski grlenog mumljanja. Zamišljam kako pritom izgleda: Meduza bez tijela, glava joj visi u eteru, prijeti, grozi se, laskanjem mami istinu iz mene. A ja joj ponavljam da nemam pojma gdje je ta njezina filmska zvijezda. Ona se na to smije onim svojim grubim, promuklim smijehom iza kojega slijedi duboko hripanje dok pali novu cigaretu. Zna da lažem. Ako prekid snimanja potraje još jedan dan, samo još jedan dan, poništitće mi ugovor, veli, i predati me odvjetnicima. To govori već cijeli tjedan, iz dana u dan. - Neću vam platiti ni prebite pare, - kriješti ona - ni prebite pare, štoviše, potrudit ću se da vam bude oduzeto i ono što ste dosad primili. - A ja imam dojam da se iza sve te halabuke skriva tračak naslade, jer Marcy očito uživa u svađama. Kad zalupi slušalicu, u uhu mi nekoliko trenutaka i dalje bruji njezin smijeh.
Dan nakon što sam se vratio iz Italije, Toby Taggart pozvao me na objed u velebni hotel Ostentation Towers. Zatekao sam ga u plišem obloženom separeu Korintskog salona - vrpolji se i uzdiše, sjedi na dlanovima kako ne bi grizao nokte. Bože, kakav mi je tužan, uvrijeđen pogled uputio! Pio je martini, s maslinom dakako, i rekao da mu je to treći; tada sam ga prvi put vidio s čašom u ruci, što je znak da je očajan. - Čuj, Alexe, - reče tihim, strpljivim glasom, pognute kuštrave glave, ruku sklopljenih nad čašom s martinijem kao da ga hoće posvetiti - ovo je ozbiljno, moglo bi ugroziti film, shvaćaš li, Alexe, ma shvaćaš li? - Toby me podsjeća na momčića iz školskih dana, stvorenje gegava hoda i prevelike glave koja se činila još većom zbog guste sjajne crne kose pune sitnih kovrčica što su mu padale preko čela i ušiju. Ime mu je bilo Ambrose, Ambrose Abbott, a zvali su ga Bud, naravno, ponekad i Lou - nije, jadnik, imao sreće ni s nadimcima.\'7b21\'7d Čulo ga se i kad je dolazio izdaleka, jer je bio strastven sakupljač metalnih predmeta - tupih džepnih nožića, ključeva bez brave, pocrnjelih starih novčića, čak i čepova od boca u doba nestašice - tako da je hodajući zveckao i zveketao poput deve za prijevoz tereta. Usto je patio od astme, te vazda uzdisao, hripao i tiho hroptao. Bio je vrlo bistar, prava mudrica, dobivao je najbolje ocjene u svim školskim testovima i postigao odličan uspjeh na državnoj maturi. Kad se sjetim tih dana, pomislim daje bio zatreskan u mene. Bit će da mi je zavidio na drskosti i razmetljivosti - već sam tada uvježbavao uloge romantičnih junaka - i na mome dobro poznatom preziru prema štrebanju i grijanju stolice. Možda je i on osjećao mošusni vonj što se širio oko mene zbog gđe Gray, jer sam upravo u njezino vrijeme bio dobar ili prilično dobar s njim. Imao je nježnu dušu. Obasipao me darovima, biserima iz svoje zbirke, koje sam ja nabusito prihvaćao i trampio za druge stvari, ili gubio ili pak bacao u smeće. Kasnije je smrtno stradao - na povratku iz škole, a bio je na biciklu, srušio gaje kamion. Jadni Ambrose. Mrtvi su tamna materija moje svijesti, ispunjaju, neopipljivi, prazne prostore svijeta.
Fino smo objedovali Toby i ja, a razgovarali smo o mnogočemu, o njegovoj obitelji, prijateljima, nadama i težnjama. Zaista mislim daje sjajan čovjek. Na rastanku sam mu kazao da se ne bi smio zabrinjavati, da je Dawn Devonport privremeno nestala, ali će se uskoro vratiti i opet biti među nama. Toby, koji trenutačno stanuje u tom luksuznom hotelu, silom me htio ispratiti do izlaza. Portir ovlaš nadigne cilindar, širom otvori visoka staklena vrata - boing-g-g! - i mi izađosmo u kasno prosinačko poslijepodne. Vrijeme je bilo iznimno lijepo, a zrak čist i svjež i veoma miran, s nježnim japanskim nebom i neprestanim tihim brujanjem, kao da netko svejednako prelazi prstom preko ruba čaše. Pjesnik ima pravo: proljeće usred zime posebno je godišnje doba\'7b22\'7d. Omamljen martinijima, a poslije i vinom, Toby se vrati na razgovor o Dawn Devonport, o tome kako se ona mora vratiti na posao. - Da, Toby, - rekoh tapšući ga po ramenu - da, da. - I on se nesigurnim korakom odgega u hotel ne bi li snom, nadam se, isprao alkohol iz sebe.

Krenuo sam kroz perivoj. Led na jezercu za patke bio je raspucan, s njegove se površine odražavala hladna sunčeva svjetlost. Najednom pred sobom spazih poznat lik - tromim je korakom hodao pošljunčenom stazom pod tamnim, blistavim drvećem. Dugo ga nisam vidio pa sam se već bio počeo zabrinjavati; siguran sam da će se jednog dana definitivno odati piću i na kraju to platiti životom. Dostigao sam ga, usporio korak i hodao tik iza njega. Nisam osjetio uobičajeni smrad što ga inače širi oko sebe, i to me ohrabrilo. Zapravo sam ubrzo shvatio da je doživio jedan od svojih povremenih preobražaja - mora da ga je opet uzela u ruke ona njegova kći i propisno ga sredila. Istina, sada ne izgleda onako živahno kao u prethodnim izdanjima - čini se da su mu osobito noge, unatoč čvrstim cipelama, nepopravljivo stradale - a iznad desne lopatice ima izraženu grbu. Ipak, sad je to nov čovjek u usporedbi s onim kakav je nekoć bio. Mornarski kaput mu je čist, šal opran, brada podšišana, a timberlandice, čini se, nove novcate - pitam se ne radi li mu kći u prodavaonici cipela. Sada sam već hodao usporedo s njime, ali sam se držao suprotne strane puteljka. Brzo je gazio prema naprijed, usprkos klimavim nogama. Ruke, u rukavicama bez prstiju, bio je kao i obično ispružio preda se; u tom je novom izdanju više nalikovao na najdražeg sparing partnera kakvog boksačkog šampiona negoli na negdašnje pijano teturalo. Smišljao sam što bih mogao učiniti za njega, kako bih mu mogao pomoći, što bih mu mogao dati ili barem reći, ne bih li time obilježio malo čudo njegova povratka iz polusvijeta. Ali što sam mogao učiniti, što kazati? Da sam ga pokušao uvući u najjednostavniji razgovor, o vremenu, recimo, obojici bi nam na kraju bilo neugodno, a tko zna, možda bi me, onako otriježnjen i razdragano ratoboran, bio lupio. No veselilo me vidjeti ga u tako dobru stanju pa sam, kad je domalo skrenuo na puteljak oko jezerca, znatno lakšim korakom nastavio svojim putem.
Moram se sjetiti i ispričati Lydiji da sam ga vidio punog novouskrsle, lazarske energije. Ona ga poznaje samo iz mojih priča, ali je živo zanimaju svi njegovi usponi i padovi. Takve je duše ta moja Lydia, brine se za gubitnike ovoga svijeta.
U dugim i nemirnim godinama Cassina djetinjstva bilo je trenutaka, kratkih intervala, kad bi mir sišao ne samo na Cass nego i na cijelo naše malo kućanstvo, iako je taj mir bio sumnjiv, bolan i tjeskoban do srži. Ponekad, kasno navečer, dok sam sjedio pokraj njezina kreveta nakon što bi ona, izmučena dugotrajnim nemirom i neizrečenim unutarnjim strahovima, konačno zapala u neku vrstu sna, imao sam dojam da je soba, i ne samo soba nego cijela kuća i sve oko nje, nekako neopazice zaronila ispod uobičajene razine događanja, potonula na mjesto puno tišine i nametnuta spokoja. To lijeno i pomalo samostanski mirno stanje podsjećalo me na spokojna popodneva uz more pod zastrtim nebom, kad sam kao dječak stajao u mlakoj žitkoj vodi i malo-pomalo uranjao u nju sve dok mi ne bi prekrila usta, nos, uši, a naposljetku i cijelo tijelo. Kako je neobičan bio taj podvodni svijet, sivkastozelen, mutan, lelujav, i kako mi je hučao u ušima i žegao mi pluća. Tada bi me obuzela neka vrsta radosne panike, a u grlu bi mi počeo bubriti mjehurić nečega što nije bio samo dah nego i neko divlje, panično veselje, sve dok na kraju ne bih morao skočiti uvis poput lososa previjajući se i udišući zrak koji bi mi izletio iz pluća. A odnedavno, kadgod dođem kući, zastanem u predsoblju i ostanem tako na tren osluškujući, izbačenih drhtavih antena, i tad mi se učini da sam se opet zatekao u Cassinoj sobi - gotovo rekoh u njezinoj bolesničkoj sobi jer takva je naj češće bila - toliko zrak bude nepomičan i tih, a svjetlost nekako prigušena čak i kad je najjača - to je Dawn Devonport nekom negativnom čarolijom unijela trajan polumrak u naš dom. I ne žalim se na to jer, ruku na srce, sviđa mi se taj osjećaj, smiruje me. Dok uzbuđen stojim na otiraču pred vratima susprežući dah kao da sam pod vodom, volim zamišljati da ću, usredotočim li se kako valja, mentalnim naporom i samo mentalnim naporom uspjeti pogoditi gdje se u kući u tom trenutku nalazi Lydia, a gdje Dawn Devonport. Ne znam kako sam razvio tu vidovnjačku moć. Njih dvije, poput dvojnog božanstva, u posljednje vrijeme caruju našim kućnim svijetom. Na moje iznenađenje - premda, zašto iznenađenje? - počele su se sviđati jedna drugoj. Ili barem ja tako mislim. No meni to, naravno, ne govore. Čak ni Lydia, pa ni u svetištu spavaće sobe gdje se pretresaju takve stvari, čak ni ona ne spominje našu gošću, ako je Dawn Devonport uopće gošća - nije li zatočenica? - i ne govori ni o čemu što bi dalo naslutiti kako se osjeća u njezinoj nazočnosti i što misli o njoj. Kad smo se Dawn Devonport i ja vratili iz Italije, Lydia ju je bez riječi primila u kuću, to jest nije ni zucnula u znak protesta, nije se požalila, kao da je sve to bilo predodređeno. Znači li to da žene prirodno štite jedna drugu kad navale nevolje? Čine li to one više no što muškarci štite muškarce, ili više no što žene štite muškarce, ili više no što muškarci štite žene? Ne znam. O tome ne znam ama baš ništa. Tuđe pobude, želje i nevolje za mene su tajna. Kao i moje vlastite. Hodam svijetom zbunjen, rekao bih, hodam a ne mičem se, nalik sam na priglupog i nesretnog junaka iz bajke, sputanog guštikom, osujećenog trnjem.
Stari zeleni naslonjač u mome tavanskom gnijezdu jedno je od omiljenih odmorišta Dawn Devonport. U njemu provodi sate i sate, ništa ne radi, samo gleda mijene svjetlosti u onim vazda prisutnim brdima, daleko, na kraju našega svijeta. Kaže da voli osjećaj što joj ga pruža beskrajno prostranstvo neba. Posudio sam joj džemper koji mi je nekoć davno splela Lydia. Sada ne mogu ni zamisliti Lydiju kako plete. Džemper ima predugačke rukave, Dawn ih nosi kao improvizirani muf. Kaže da joj je uvijek hladno, čak i kad je grijanje najjače. A mene to podsjeća na gđu Gray: i ona se na izmaku našeg ljeta uvijek tužila na hladnoću. Dawn se sklupča u naslonjaču, privuče noge k bradi i obgrli ih rukama. Ne šminka se, a kosu skupi i veže komadićkom vrpce. Tako gololika doima se vrlo mladom, ili ne, ne mladom nego neuobličenom, poput neke ranije, prvotnije inačice sebe - poput prototipa sebe, je li to riječ koju tražim? A mene potajno veseli što je ovdje. Sjednem u rotirajuću stolicu za radnim stolom, okrenem joj leđa i stanem pisati. Kaže da joj je ugodno slušati škripanje pera. Sjećam se kako je Cass, kad je bila mala, znala ležati na podu opružena na bok, dok sam ja koračao gore-dolje i naglas čitao ulogu iz scenarija, čitao i čitao, utuvljivao je u glavu. Dawn Devonport nikad nije glumila u kazalištu - “Ravno na ekran, to sam htjela” - ali kaže da joj ona brda izgledaju kao kulise. Uporno ponavlja da se kani odreći glume. Ne kaže što će kad prestane glumiti. Pričam joj o prijetnjama Marcy Meriwether i usrdnim molbama Tobyja Taggarta, a ona opet pogledava brda, pepeljastoplava u popodnevnom proljetno-zimskom suncu i šuti. Čini mi se da joj godi što se osjeća bjegunicom za kojom svi tragaju. Nas smo dvoje urotnici u toj priči, a pridružila nam se i Lydia. Pokušavam se sjetiti kako je bilo voljeti Cass. Ljubav - kad izgovorim tu riječ, siroto mi staro srce brže zakuca, tik-tak, tik-tak, sitni mu se zamašnjak stane hitro okretati. Ništa ne vidim, ništa ne razumijem, ništa ili malo, u svakom slučaju vrlo malo. Kao da to nije važno. Možda više i nema potrebe za razumijevanjem. Treba samo biti, to je, čini se, dovoljno za sada, ovdje na tavanu, s djevojkom koja sjedi u naslonjaču iza mene.
Danas me na radnom stolu dočekalo pismo u dugačkoj žućkastoj omotnici s pečatom Sveučilišta u Arkadiji. Dosjetio sam se odakle je dospjelo. Iz Vanderova sigurnog pribježišta na dalekim sunčanim obalama Amerike, naravno, s kojih mi se javlja Marcy Meriwether. Volim skupe omotnice i listovni papir, ono njegovo raskošno pucketanje, sjajnu hrapavost njegove površine, onaj vonj ljepila koji je za mene sam miris bogatstva. Pozivaju me na seminar čudnovata naslova Anarhist: autarh - nered i nadvladavanje nereda u djelu Axela Vandera. Da, i ja sam morao zaviriti u rječnik, no od toga nisam postao mnogo pametniji. Ipak, plaćaju mi sve troškove, avionsku kartu prvog razreda i honorar, kao što na fin način kaže potpisnik, neki H. Cyrus Blank. Taj Blank, to je Paul de Man - opet on! - profesor primijenjene dekonstrukcije na Odsjeku za anglistiku Sveučilišta u Arkadiji. Blank mi zvuči srdačno, ali ne kaže ništa određeno, ne kaže koja bi bila moja uloga na tim arkadijskim veselicama. Možda želi da dođem kao Vander, taj stari prevarant glavom, šepajući, sa štapom od ebanovine i s povezom preko oka - ne bi bilo neobično za njih, za profesora Blanka i njegovu dekonstrukcijsku družinu, da me pozivaju kao glumca, kao neku vrstu pokretne voštane figure u ulozi njihova junaka. Što, da odem? Pozvan je i J. B. Mogao bi to biti ugodan izlet - pomislite samo na sve one friško ubrane naranče - no ja sam oprezan. Ljudi, pravi živi ljudi, očekuju da će glumac biti navlas isti kao lik kojega igra. A ja nisam Axel Vander, nisam mu baš nimalo sličan. Jel’ da nisam?
Blank. Naišao sam na to ime u J. B.jevoj knjizi o životu Axela Vandera. Nije li neki Blank bio upleten u smrt Vanderove žene koja je, kažu, umrla u sumnjivim okolnostima? Moram ga potražiti u kazalu. Bi li ovaj moj profesor Blank mogao biti otac ili pak sin toga drugog Blanka? Ježim se od ljepljiva dodira tih paukovih niti, tih veza što su oplele svijet. Blank.
Mislim da je kucnuo čas da se Dawn vrati u svijet. Ne znam kako bih joj to rekao. Znam da će mi Lydia pomoći. Njih dvije provode mnogo vremena dolje u kuhinji, puše, piju čaj i razgovaraju. Lydia se prometnula u okorjelu čajopiju, podsjeća me na moju mamu. Kad priđem kuhinjskim vratima i kad čujem njihove glasove s druge strane, ono lelujavo, pomiješano mrmorenje, zastanem, okrenem se i odšuljam se natrag. Nije mi jasno o čemu toliko govore. Uvijek mi se činilo da glasovi s onu stranu vrata dopiru iz nekog drugog svijeta u kojemu vladaju drukčiji zakoni.
Da, zamolit ću Lydiju da mi pomogne privoljeti tu našu zvijezdu zornjaču da se vrati svojoj ulozi, daje nastavi igrati, da ponovno kroči u svijet. Svijet? Kao da je ovo svijet.

Sastao sam se s J. B.-jem na piću, nisam siguran zašto, a sad bi mi bilo draže da nisam. Oko šest sati popodne otišli smo na mjesto po njegovu izboru, u neku vrstu kluba za gospodu u jednoj od pokrajnjih ulica, neobično zdanje, izvana sasvim obično, a iznutra nalik na palaču, mračno, s mnogo stupova i trijemova, utonulo u snenu tišinu. Stupovi su bijeli, zidovi atenski plave boje, prekriveni portretima nepoznatih tipova s visokim ovratnicima i bujnim zaliscima. Sjeli smo svaki na svoju stranu velikog kamina, zavalili se u kožom presvučene, pucetima ukrašene naslonjače koji su škripali i stenjali pod nama kao da prosvjeduju. Kamin je bio dubok, uznemirujuće crn u dubini, s kićenim žaračem od mjedi, mjedenom lopaticom za ugljen i ulaštenim stalcima za cjepanice, ali vatre nije bilo. Stari poslužitelj s leptir-mašnom, u fraku, na srebrnom nam je poslužavniku donio dvije čaše konjaka pa ih sopćući položio na niski stolić među nama i iščezao bez riječi. Mislio sam da smo sami u klubu dok nisam čuo kako se netko nevidljiv, duboko dolje sa suprotne strane prostorije, nakašljao hrapavo poput jastreba.
J. B. je pravi čudak, o tom nema dvojbe, a svaki put kad ga ponovno vidim, učini mi se sve čudnijim. Kao da uvijek nešto krije, a tjeskoban je, odaje dojam nemirna čovjeka koji se svaki čas sprema pobjeći; takav je bio i dok je sjedio u visokom naslonjaču, s čašom konjaka u ruci. Toby Taggart mi reče da me upravo J. B. preporučio za ulogu Axela Vandera. Izgleda da je bio u gledalištu one katastrofalne večeri prije mnogo godina, kad sam zanijemio na pozornici glumeći zaprepaštenog Amfitriona - to ga se silno dojmilo. Pitam se što ga se zapravo dojmilo. I što bi sve bio učinio za mene da sam zamuckujući odigrao ulogu do kraja predstave? Sada je pak sjedio preda mnom, snen i budan u isti mah i netremice mi promatrao usne dok sam govorio, kao da će s njih pročitati neku drugu, mračnu inačicu posve nevinih riječi što su iz njih izlazile. - Ne, - žurno reče - ne, siguran sam da nitko nije bio s Axelom Vanderom u Liguriji. - To me pokoleba. Tada snažno zamahne rukom u kojoj nije držao čašu i reče da će, ako želim, provjeriti svoje bilješke, ali vjeruje kako sa sigurnošću može kazati daje Vander bio sam u Portovenereu, sam samcat. Pogleda ustranu mršteći se, mumljajući potiho, ojađeno, grlenim glasom. Uslijedila je stanka. - Znači da je Vander zapravo bio u Portovenereu - rekoh. Osjećao sam se kao čovjek netom otpušten iz bolnice s urednim nalazom, ali čovjek koji stiže kući da bi pred vratima zatekao kola hitne pomoći: stražnja su im vrata širom otvorena, a na ulici stoje dva dokona bolničara, drže već spremna nosila s kao krv crvenim prekrivačem. Na te se moje riječi J. B. okrene tako da gotovo začuh kako mu škljocaju pršljenovi u šiji, pogleda me iskolačenih očiju i stane otvarati i zatvarati usta kao da hoće isprobati funkcioniraju li prije no što se usudi progovoriti. Sjeća se, reče, da mu je znanstvenik iz Nebraske imenom Fargo DeWinter, kad je prije mnogo godina razgovarao s njime u Antwerpenu, da mu je spomenuo pomoćnika koji je zajedno s njim proučavao materijale o Vanderu. Čekao sam. J. B. trepne i pogleda me ukočenim, pomalo uplašenim očima. - Imao sam dojam, - reče žmirkajući poput čovjeka koji se očajnički nastoji uhvatiti za lomljiv predmet što će ga, zna, svaki čas ispustiti iz ruke - ali, pazite, to je bio samo moj dojam, samo tračak sumnje da je taj pomoćnik a ne DeWinter iskopao dobre, prave, to jest nemile podatke o Vanderu i njegovoj najblaže rečeno upitnoj prošlosti. - I dalje sam čekao. J. B. nastavi govoriti zureći u mene, trzajući se. Sad je meni bilo kao da ću ispustiti iz ruke nešto lomljivo. Kad je bila mala, Cass je znala reći da će se, čim odraste, udati za mene i da ćemo imati navlas istu kćerkicu, pa umre li ona, Cass, ja neću tugovati ni samovati. A sada je već deset godina, punih deset godina, otkako je nema. Moram li je opet početi tražiti tužan i nevoljan? Neće se više vratiti u moj svijet, ali ja idem prema njezinome.
Nazvala me Billie Stryker. Počeo sam strahovati od tih poziva. Kaže da je našla nekoga s kime bih morao porazgovarati. Učinilo mi se da je rekla kako je riječ o nekoj opatici, pa sam pretpostavio daje nisam dobro čuo. Zaista moram poći da mi pogledaju sluh. Pogledati sluh, smiješno, ha! Eto, opet se jezik igra sam sa sobom.
Počeo sam promatrati Billie u novom svjetlu. Budući da već dugo čami u sjeni moje nepažnje, činilo mi se daje i ona sjena. No i ona je biće s aurom. Na kraju krajeva, ona je poveznica između tolikih meni važnih osoba - gđe Gray, moje kćeri, pa i Axela Vandera. Pitam se nije li možda i više od puke poveznice, nije li neka vrsta koordinatorice. Koordinatorica? Čudna riječ. Ne znam što njome hoću reći, ali nešto, očito, hoću. Nekoć davno mislio sam da upravljam vlastitim životom, unatoč svemu. Biti, govorio sam sam sebi, znači djelovati. No grdno sam se prevario. Sada shvaćam da na mene djeluju neke nepriznate sile, skrovite prisile. Billie je najnovija u tom nizu dramaturga koji iza pozornice upravljaju bijednom predstavom o tome kakav sam ja, ili kakvim me drugi drže. Koji li je novi zaplet sad otkrila?

Samostan Blažene Djevice Marije stoji na pustoj visoravni iznad vjetrovitog stjecišta triju puteva, na rubu grada, a ipak sam imao dojam da sam zašao u pustinju bez staze i puta. Nemojte me krivo shvatiti - volim ja takva mjesta, zapuštena i naoko neupečatljiva, volim ih, ako je to prava riječ. Da, dajte mi, kad god hoćete, kakav neugledan kutak svijeta, a zadržite sve svoje zelene doline i blještave, veličanstvene planinske vrhunce. Moja će vas lutanja odvesti u zapuštene ulice u kojima s prozora visi oprano rublje, gdje pred kućom u papučama stoje i motre vas drhtavi starci klimavih zubala. Bit će tu pasa lutalica zabavljenih vlastitim poslom i musave djece koja se iza bodljikave žice igraju na pustim poljanama pod crnosivim nebom. Mladići će zabaciti glavu, raširiti nosnice i goropadno se zabuljiti u vas, a djevojke u visokim potpeticama, natapirane kose, šepirit će se i skakutati praveći se da vas ne vide, i kriještat će jedna na drugu papagajskim glasom; djevojke uvijek znaju da postoji i ono drugdje, očito je da čeznu za tim. Tu sve smrdi po smeću, po pljesnivim zidovima i polutrulim madracima. Nije vam drago što ste tu, a ipak vam se nešto čini bliskim, nešto čega se s nelagodom napola sjećate, što napola zamišljate; nešto što jeste i niste vi, neki koban biljeg iz prošlosti.
Zašto su promućurne Sestre sagradile kuću svoje majke - kuću svoje majke! - na tom mjestu? Možda je dotadašnja zgrada s brojnim prozorima, u boji plavoj poput opatičke halje, prostrana i udobna poput obećanih im rajskih dvora, možda je ta zgrada izvorno bila namijenjena drugoj svrsi, možda je tu bila vojarna ili ludnica. Nebo je toga dana bilo nemoguće nisko ili se tako činilo, trbušasti oblaci kao da su počivali na redovima dimnjaka, a vrane su u dubokom dugačkom luku prelijetale travu poleglu od vjetra, kao da ih pritišće težina tog neba pa kormilare čupavim vrhovima krila.
Sestra Catherine bila je živahno stvorenjce, a kašljucala je poput pušača. Nikad ne bih bio rekao da je opatica. Kosa, prošarana sjedinama kao i moja ali kraće podšišana, bila joj je nepokrivena, a halja od grubo krojena sivog serža podsjećala me na odjeću kakvu su u mojoj mladosti nosile knjižničarke i neukusno odjevene tajnice poslovnih ljudi. Kad su ono opatice prestale nositi takve halje? Danas ćete još na jugu, u romanskim zemljama, naći izvorne primjerke takve odjeće: duga, teška crna suknja, kapuljača i redovnički veo, krunica od krupnih drvenih kuglica vezana oko nepostojećeg struka. Ovoj su pak noge bile otkrite, a gležnjevi debeli. Koliko god sam se trudio, nisam u njoj vidio sličnosti s majkom. Došla je kući, reče, na odmor - baš je tako rekla - na odmor od misionarskog rada u inozemstvu. Isti sam čas zamislio golemo pješčano prostranstvo pod bijelim i nesmiljenim suncem, prošarano lubanjama, izbijeljelim kostima, krhotinama stakla i svjetlucavog metala remenjem privezanog na obojene štapove. Osim što je opatica, ona je i liječnica sjetio sam se mikroskopa na kojemu sam joj nekoć zavidio. Govori s blagim naglaskom iz Novoga svijeta. Puši kao Turčin, najmilije su joj cigarete marke Lucky Camels. Još nosi naočale debelih leća; možda su joj iz očeve radnje. Rekoh joj da mi se kći zvala Catherine. - Skraćeno Kitty, kao i ja? - upita. - Ne, - rekoh - nego Cass.
Koračali smo klaustrom, popločenim, lukovima ukrašenim i nadsvođenim prolazom oko pravokutnog pošljunčenog vrta pod otvorenim nebom. Na šljunku, u golemim, visokim ćupovima rasle su palme i puzavac osut blijedim, klonulim cvjetovima. Bilo mije hladno usprkos kaputu, ali sestru Catherine - kako je, pretpostavljam, odsad moram zvati - koja je na sebi imala tanku sivu vestu, kao da nije smetao hladan zrak ni podmukli, ledeni stisak vjetra.
Čini se da sam se u svemu prevario. Nitko nikad nije doznao za njezinu majku i mene. Ona nikome nije rekla što je onoga dana vidjela u praonici. Pripalila je cigaretu zaklanjajući šibicu skupljenim dlanom. Pogledala me iskosa, a u očima joj bljesne ona prezirna, podrugljiva iskra negdašnje Kitty. - Zašto si - upita - mislio da svi znaju? - Ali mislio sam, - zaprepašteno rekoh - mislio sam da grad bruji o tome kako smo se tvoja majka i ja sramotno ponašali onoga ljeta. - Ona odmahne glavom i otpuhne mrvicu duhana s usne. - A zar nisi rekla ocu? - upitah. - Što... ocu? - odvrati otpuhnuvši svu silu dima. - On bi bio posljednji kojemu bih to kazala. A i da jesam, ne bi mi povjerovao, mislio je da mamica nije kadra ni za kakvu nepodopštinu. - Mamica? - upitah. - Da, tako smo je zvali Billy i ja. Zar se ničega ne sjećaš? Očito ne.
Produžili smo dalje. Vjetar je zavijao među kamenim arkadama. Osjećao sam istu nelagodu kakva me nekoć obuzimala od Kittyne podrugljivosti i potajna veselja. Bilo mi je neobično stajati uz nju poslije toliko godina, uz to žilavo malo biće koje dimi poput parne lokomotive i odmahuje glavom razdragano se čudeći mojemu neznanju, mojoj zabludi. U obitelji su je smatrali nježnom, osjetljivom; očito nisu imali pravo. - Čak i da sam mu rekla, čak i da sam mu dokazala - nadoda ona - da mu je žena mjesecima ljubakala s momčićem od... koliko ono godina?... otac ne bi bio ništa poduzeo jer ju je očajnički volio i odnosio se prema njoj s toliko nemoćna strahopoštovanja da bi joj bio sve oprostio. - Dok je to govorila, nije pokazivala ni trunka mržnje prema meni, sadašnjem i ondašnjem. Čak se činilo kako ne misli da sam griješio. A ja sam se, za razliku od nje, znojio od stida i nelagode. Ljubakanje!
- Ali Marge, - rekoh zastavši, jer sam se iznenada sjetio - ona tvoja prijateljica Marge, što je s njom? - Kako što je s njom? - upita, pa i ona zastane. - Sigurno bi svima bila ispričala što je vidjela. - Kitty se namršti i pogleda me kao da sam sišao s uma. - Kako to misliš? - upita. - Marge tada nije bila sa mnom. - To pak nikako nisam mogao shvatiti. Ta vidio sam ih na vratima praonice, jasno se sjećam toga prizora: stoje, jedna i druga, Kitty s repićima i okruglim naočalama, a uz nju špekasta Marge, diše kroz usta, obje bulje u nas tupim, pomalo zbunjenim pogledom kao dva debela anđelčića što su zabunom sletjela u prizor raspeća. - Ma ne, - odlučno reče moja opatica - ne, varaš se. Marge nije bila sa mnom, samo sam ja stajala kod otvorenih vrata.
Bili smo došli do ugla klaustarskog trijema s uskim neostakljenim oknom, mislim da to okno zovu otvorom za strijelce ili pak puškarnicom, s kojega je pucao pogled na obronak, a pod njim stjecište onih triju puteva. Jasno su se vidjele stiješnjene stambene četvrti s gustim redovima krovova i parkiranih automobila nalik na rojeve raznobojnih kukaca, pa vrtovi, televizijske antene i gljivasti vodotornjevi. Snažan i hladan poput vodenog slapa, vjetar je neprestano strujao kroz otvor u kamenu, a mi smo zastali i provirili van da osjetimo njegov neočekivano svjež dodir na licu. Sestra Catherine - ne, zvat ću je Kitty, Catherine mi zvuči neprirodno - Kitty je skupljenim dlanom zaklanjala cigaretu i dalje se smješkajući mojim zabludama, mome varljivom sjećanju. - Da, - ponovi razdraganim tonom - prevario si se u svemu, baš u svemu. - Onog dana kad nas je Kitty zatekla u praonici gđa Gray nije otputovala svojoj mami, otputovala je mjesec pa i više poslije toga, a g. Gray je tek mnogo kasnije zatvorio radnju i dao kuću na prodaju, negdje oko Božića. Tada je već Kittyna mamica, koja je bolovala cijeloga ljeta, svoga i moga, počela ubrzano kopnjeti; svi su se čudili kako je tako dugo izdržala. - Vjerojatno radi tebe, - reče Kitty potapšavši me prstom po rukavu - ako ti je to ikakva utjeha. - Prislonio sam lice uz uski otvor i bacio pogled u prenapučenu udolinu. Toliko, toliko živih!

Dugo je i nasmrt bolovala moja gđa Gray, a ja to nisam slutio. Mrtvorođenče joj je pri porodu ozlijedilo nešto iznutra, i u toj su se posjeklini počele skupljati smrtonosne stanice čekajući svoj tren. - Karcinomatoza endometrija, zloćudna promjena sluznice uterusa. - reče Kitty. - Brrr, - strese se - kad si liječnik, znaš previše. Umrla je zadnjeg dana te godine. - A ja sam tada bio zašao u šesnaestu, srce mi je već bilo zacijeljelo, i bavio sam se drugim stvarima. - Toga joj je rujna stalno bilo hladno, - dometne Kitty - a sjećaš li se kako je bilo vruće? Tata je svakog jutra palio vatru samo radi nje, a ona je cijeli dan sjedila pred kaminom umotana u deku i gledala u plamen. - Kitty se nasmije tihim, ljutitim, na zalnim smijehom, pa odmahne glavom. - Mislim da je tebe čekala. - reče ošinuvši me pogledom. - Ali ti nisi došao.
Okrenuli smo se i zaputili se natrag preko pošljunčenog dvorišta. Ispričao sam joj kako je Billy nasrnuo na mene onoga dana kod Kovačnice, kako je vikao i plakao i prijetio mi šakama. - Da, - reče Kitty - njemu je sve ispričala, samo njemu. Imala je osjećaj da mu je to dužna kazati. - Nisam je upitao zašto. Opet smo hodali pod arkadama, koraci su nam oštro odjekivali po kamenim pločama. - Ma pogledaj ove palme. - reče zastavši, upirući cigaretu u njih. - Što će one ovdje? - Zatim mi ispriča da je Billy umro prije tri godine, od nečega na mozgu, valjda od aneurizme. Bili su se prestali viđati, izgubila je vezu s njim. Otac ga je nadživio godinu dana. - Zamisli! - reče. - Sad više nikoga nema, ja sam zadnja od naše loze, prezime će izumrijeti sa mnom. Ah, - dometne - ne vjerujem da će Grayevi nedostajati svijetu.
Rado bih je bio upitao zašto se zaredila. Pitam se vjeruje li u sve to, u kolijevku i u križ, u čudesno rođenje, u žrtvu, iskupljenje i uskrsnuće. Ako vjeruje, onda su, prema njezinoj inačici priče, svi zanavijek živi - i Cass i gđa Gray i g. Gray i Billy i moja majka i moj otac i majke i očevi cijeloga svijeta, nebrojeni naraštaji, sve do Rajskoga vrta. Ali to nije jedino moguće ili najviše nebo. Među čudima o kojima mi je one snježne noći u Lericiju pričao Fedrigo Sorran bila je i teorija o mnogim svjetovima. Ima učenih ljudi koji drže da postoji bezbroj svemira, da su svi vazda prisutni, da svi supostoje, da se u njima uistinu događa sve što se može dogoditi. Kao i na Kittynoj prenapučenoj rajskoj poljani, tako i negdje u ovoj beskrajno slojevitoj, beskrajno razgranatoj zbilji, Cass nije umrla, ono djetešce rodilo se živo, a Svidrigajlov nije otišao u Ameriku. Negdje tamo živi i gđa Gray, još je mlada i još me se sjeća, kao i ja nje. A u koje vječno kraljevstvo da ja povjerujem, koje da odaberem? Nijedno, jer svi moji mrtvi za mene su živi, njihova prošlost za mene je svijetla i vjekovječna sadašnjost; živi su, a ipak ih nema, nigdje osim u krhkom odjeku ovih riječi.
Ako mi je odabrati samo jednu uspomenu na gđu Gray, moju Celiju\'7b23\'7d, posljednju iz prepune riznice mojih uspomena, neka to bude ovo. Bili smo u šumi, u Cotterovoj kući, sjedili smo goli na madracu, ili bolje, ona je sjedila, a ja sam napola ležao u njezinu krilu, ruke sam joj bio labavo ovio oko bokova, glava mi je počivala na njenim prsima. Gledao sam, odozdo, nekamo iza njezina ramena, u točku na koju je kroz pukotinu u krovu padala sunčeva svjetlost. Mora da ta pukotina nije bila veća od glave pribadače, jer zraka što je kroz nju prodirala bijaše vrlo tanka, a ipak snažna, i zrakasto se širila u svim smjerovima, tako da se i od najmanjeg pokreta moje glave pretvarala u treperav, blještav kotač što se okretao pa zastajao i opet se okretao nalik na zlatni zupčanik u golemu ručnom satu. Učinilo mi se da sam ja jedini svjedok te pojave što stjecanjem velikih putanja svijeta zaiskri u toj beznačajnoj točki - štoviše, da sam njezin tvorac, da se ona rađa u mom oku, da je nitko neće vidjeti ni spoznati, nitko osim mene. Upravo u tom trenutku gđa Gray pomakne rame, zastre sunčevu zraku, i kotač iščezne. Zaslijepljene mi se oči hitro prilagodiše njezinu zasjenjenom liku nada mnom, trenutak pomrčine umine, a ona se nagne nada me, trima raširenim prstima nježno podupre lijevu dojku i nadnese mije nad usta poput kakva skupocjena, glatkog ploda. Tad ugledah njezino lice, i još ga vidim onakvim kakvim sam ga gledao odozdo: široko i nepomično, teških kapaka, nenasmiješenih usnica, zamišljena, sjetna, odsutna izraza, jer promatrala je ne mene nego nešto onkraj mene, nešto daleko daleko odavde.
Kitty me izvede van kroz poternu ili tajna vrata u jednom uglu samostana - o, da, volim ja te stare riječi, tješe me i bodre. Počeo sam prtljati, igrati se kapom i rukavicama kao da sam se odjednom pretvorio u šeprtljavog starčića. Nisam znao što bih joj rekao. Rukovali smo se na brzinu, okrenuo sam se, oteturao niz padinu i domalo se opet obreo u onim jadnim kalnim ulicama.


Idem u Ameriku. Hoću li tamo naći Svidrigajlova? Možda hoću. Putujem zajedno s J. B.-jem. Znam, nesklapan smo par. Uzdajemo se u velikodušnost profesora Blanka, našeg budućeg domaćina na Axelvanderfestu u Arkadiji gdje, kažu, nema godišnjih doba. Karte su kupljene, kovčezi spakirani, jedva čekamo uzletjeti. Valja nam još samo snimiti zadnju scenu, onu u kojoj se Vander dolazi oprostiti od Core, djevojke koja je tragično stradala zbog ljubavi prema njemu. Da, Dawn Devonport se vratila na set. Na kraju ju je Lydia, naravno, nagovorila da se vrati, da opet bude među živima. Neću ih pitati kakav su savez sklopile dolje u onom kuhinjskom leglu, između čajnih žrtava ljevanica i žrtvenog dima cigareta. Ne, pričekat ću na rubu pozornice dok budu polagali zvijezdu na odar i nanosili joj posljednji namaz šminke na lice; stajat ću i - prije no što krenem i nagnem se nad nju da je poljubim u hladno, našminkano čelo - razmišljat ću o tome kako filmski set najviše nalikuje na prizor rođenja, na tu malenu osvijetljenu površinu okruženu tamnim pozornim likovima.
I Billie Stryker će uskoro krenuti na put, u Antwerpen, Torino i Portovenere. Da, unajmio sam je da uđe u ljigav trag što ga je možda na tom putu Axel Vander ostavio za sobom prije deset godina. To je još jedan nedovršen posao. Ne da mi se razmišljati što će tamo otkriti, ali ipak bih volio znati. Bojim se daje mnogo toga ostalo skriveno. Billie nestrpljivo čeka odlazak, raduje se što će biti daleko od muža, dakako. Poslao sam joj sav novac što sam ga posljednjih tjedana dobio za ulogu Vandera. Zar sam tu prljavu nagradu mogao upotrijebiti u bolje svrhe? Dao sam je Billie, mojoj detektivki.

I ja sam u djetinjstvu patio od nesanice, baš kao i Cass. Mislim da sam namjerno ostajao budan jer sam često ružno sanjao i užasno se bojao da ću naglo umrijeti. Sjećam se da nisam htio leći na lijevu stranu, uvjeren da ću se probuditi zataji li mi srce u snu, da ću osjetiti kako prestaje kucati i znati da umirem. Ne znam koliko sam godina imao kad su me tištili takvi jadi; zacijelo je to bilo u doba očeve smrti. Ako je to točno, tada sam na leđa ucviljene majke natovario i svoje breme mučeći je vlastitom nesanicom iz noći u noć. Preklinjao sam je da ostavi otvorena vrata svoje sobe kako bih je svakih nekoliko minuta mogao dozivati i uvjeriti se daje budna. Iscrpljena vlastitim bolom i mojim nemilosrdnim dodijavanjem, ona bi na kraju zaspala, a ja bih ostao sam, širom otvorenih očiju i bolnih kapaka, šćućuren pod zagušljivo crnim pokrivačem noći. Ležao sam tako u stravi i užasu koliko sam god mogao izdržati, a to nije bilo dugo, da bih zatim ustao i pošao u majčinu sobu. Prešutni dogovor među nama bio je, i nikad se nije mijenjao, da me probudio jedan od mojih košmarnih snova. Jadna mama. Nije mi dopuštala leći s njom u istu postelju, to je pravilo silom nametala, ona - najnenametljivija od svih duša, ali bi mi dobacila pokrivač ili perinu da ih prostrem i legnem na pod pokraj njezina kreveta. Pritom bi izvukla ruku ispod pokrivača i dala mi da je držim za prst. S vremenom, kad je taj obred postao normom, a ja polovinu noći provodio na podu uz njezin krevet, smislio sam vlastitu strategiju. Bio sam na tavanu našao platnenu vreću za spavanje - mora da ju je tamo ostavio jedan od bivših stanara - i držao je u ormaru, pa bih je noću odvukao u maminu sobu, uvukao se u nju i legao na pod pokraj njezina kreveta. To je trajalo mjesecima, sve dok naposljetku nisam preskočio svojevrsnu ogradu, zašao u novo i otpornije razdoblje odrastanja, počeo se držati vlastite sobe i spavati u vlastitom krevetu. A jedne noći godinama kasnije, neposredno nakon za mene razornog odlaska gđe Gray, zatekao sam se kako čeprkam po ormaru tražeći staru vreću za spavanje. Kad sam je našao, uz prigušene sam se jecaje ušuljao u maminu sobu, pa je kao nekoć prostro na pod. Što li je majka tada pomislila? Bio sam uvjeren da spava, ali sam domalo začuo šušanj - je li znala da plačem? - i ugledao ispruženu ruku: dotaknula me po ramenu i pružila mi prst, baš kao u davnini. Ukočio sam se, dakako, i ustuknuo od njezina dodira, a ona je hitro povukla ruku, okrenula se na drugu stranu i uzdahnula, te doskora zahrkala. Pogledao sam prozor iznad sebe. Noć bijaše na izmaku, bližila se zora, jedva vidna svjetlost u slabašnu je tračku sipila u sobu oko ruba zavjesa. Oči su me boljele od plača, grlo mi je bilo oteklo i bolno. Svršilo je ono, mislio sam, što svršiti ne može. Koga ću sada voljeti i tko će voljeti mene? Slušao sam majčino hrkanje. Zrak u sobi bio je ustajao od njezina daha. Jedan svijet bližio se kraju, nečujno. Opet sam pogledao prema prozoru. Svjetlost oko zavjesa sada je bila jača, svjetlost što je naoko drhtala iznutra, premda se pojačavala, i bilo je kao da se neko blistavo biće primiče kući, po sivoj travi, preko mahovinom obrasla vrta, biće velikih treperavih raširenih krila, a ja sam, čekajući ga i čekajući, neopazice utonuo u san.