Sabbathov teatar / Philip Roth

First topic message reminder :



Dvadeset drugo po redu djelo Rotha, roman je s nazivom ˝Sabbathov teatar˝. Duhovit, ironičan i provokativan kao i u prijašnjim djelima, uz perspektivu koja se proširuje novim akutnim temama poput Boga i Smrti, ovim je romanom autor uspio i više nego opravdati povjerenje što ga je već odavno zaslužio među svjetskom čitalačkom publikom

“Ne. Ja ne spavam. Samo gledam. Zatvorim oči i gledam. Da. Ne mogu spavati tamo. Rekao sam ti već. Jako loše spavam. Predvečer odem gore na kat, oko četiri ili pet. Odem u krevet. I tako se odmaram u krevetu, ali ne spavam. Jako loše spavanje.”
“Sjećaš li se kad si prvi put sam došao na obalu?”
“Kad sam došao na obalu? Na što misliš, iz Rusije?”
“Ne. Nakon New Yorka. Nakon što si napustio Bronx. Nakon što si otišao od majke i oca.”
“O da. Stigao sam ovamo. Ti si iz Bronxa?”
“Ne moja majka je iz Bronxa. Bila je tamo prije nego što se udala.”
“Da? Pa, ja sam se onda tek oženio i došao ovamo. Da. Oženio sam se vrlo dobrom ženom.”
“Koliko ste djece imali?”
“Dvoje. Dječaka i djevojčicu. Moj sin, onaj koji je nedavno umro. On je bio računovođa. Dobar posao. U trgovačkoj firmi. I Lois. Ti znaš Lois?”
“Da, ja znam Lois.”
“Divno dijete.”
“To svakako. Jako je lijepo vidjeti te, Fish.” Uzimam njegove ruke u svoje. Bilo je i vrijeme.
“Hvala. Zadovoljstvo je vidjeti te, siguran sam.”
“Znaš li tko sam ja, Fish? Ja sam Morris. Ja sam Mickey. Ja sam Yettin sin. Moj brat je bio Morty. Sjećam te se tako dobro, na ulici s kamionom, sve one gospođe izlaze iz kuća...”
“Do kamiona.”
On je sa mnom, on se prisjeća – i stišće mi ruke s više snage nego što je preostalo u mojima! “Do kamiona”, rekoh. “Kupovati. Nije li to neobično.”
“Da. To je prava riječ. Sve je bilo neobično.”
“Čudno.”
“Prije toliko godina. Svi su bili živi. Mogu li malo pogledati fotografije koje imaš?” Na vrhu ormara bile su poslagane fotografije. Bez okvira. Samo naslonjene na zid.
“Želiš ih uzeti?”
Htio sam ih uzeti s ormara. Kako je znao? “Ne, samo želim vidjeti fotografije.”
Podigao sam mu ruku iz krila. Ali kad sam ustao, ustao je i on i otpratio me u blagovaonicu, hodao je vrlo dobro, meni za petama, pratio me do ormara kao Willie Pep kad bi po ringu lovio nekog malog pishera.
“Vidiš li slike?” upitao je.
“Fish”, rekoh, “Ovo si ti – s kamionom!” Na slici je bio kamion s košarama poredanima duž položenih bokova, i Fish na cesti kraj kamiona, u stavu mirno.
“Mislim da jesam”, reče. “Ne mogu vidjeti. Izgleda kao ja”, reče kad sam mu je prinio izravno pred naočale. “Da. To je moja kćerka tamo, Lois.” Lois kasnije u životu više nije onako dobro izgledala. Ni ona. “A tko je ovaj čovjek?”
“To je moj sin, Irving. A tko je ovo?” upitao me, uzimajući fotografiju koja je ležala poleđice na ormaru. Fotografije su bile stare i blijede, s mrljama vode sa strane, neke od njih ljepljive na dodir. “To sam ja”, upita, “ili tko?”
“Ne znam. A tko je ovo? Ova žena. Prelijepa žena. S crnom kosom.”
“To je možda moja žena.”
Da. Krumpir u to doba možda nije bio više od zametka. Ne mogu se sjetiti da se ijedna od onih žena ljepotom ikada približila ovoj. A ova je ta koja je umrla.
“Jesi li ovo ti? S djevojkom?”
“Aha. Moja djevojka. Tad sam je imao. Već je otišla.”
“Ti si svakoga nadživio, čak i svoje djevojke.”
“Da. Imao sam par djevojaka. Imao sam ih par, prije kad sam bio mlađi, kad “
“ žena umrla. Aha.”
“Jesi li uživao u tome?”
Riječi isprva za njega nemaju značenje. U ovom pitanju izgleda da je pronašao sebi dostojnog protivnika. Čekamo, moje su osakaćene ruke na ormaru moje majke, koji je prekriven masnoćom i prašinom. Stolnjak na stolu ima svaku zamislivu mrlju. Ništa drugo ovdje nije toliko smrdljivo i prljavo. I kladim se da je to jedan od onih stolnjaka koje mi nikada nismo upotrijebili.
“Pitao sam jesi li uživao u djevojkama.”
“Pa, jesam”, naglo je odgovorio. “Da. Bilo je dobro. Probao sam ih par.”
“Ali ne u zadnje vrijeme.”
“Kakvo sjeme?”
“Ne u zadnje vrijeme.”
“Da li sadim sjeme?”
“Ne, jesi li imao djevojke nedavno.”
“Nedavno? Ne, prestar sam za to. S tim sam završio.” Maše rukom gotovo ljuto. “To je gotovo. Toga nema više. Pa-pa djevojke.”
“Imaš li još slika? Imaš puno lijepih starih fotografija. Možda ih ima još unutra.”
“Ovdje? U ormaru? Ništa.”
“Nikad ne znaš.”
Gornja ladica, gdje bi nekad pronašao molitvenik, talis, seksualni priručnik, bila je ipak, kad ju je otvorio, prazna. Cijeli majčin život bio je posvećen čuvanju stvari u ladicama. Čuvanju stvari koje možemo zvati svojima. Debbyne ladice također su bile ispunjene stvarima koje ona može nazvati svojima. Michelline ladice. Sve postojeće, rođeno i nerođeno, moguće i nemoguće, u ladicama. Ali od praznih ladica, kad bi ih dovoljno dugo promatrao, mogao bi poludjeti.
Kleknuo sam kako bih otvorio odjeljak pri dnu. Tamo je kutija. Kartonska kutija je tamo. Nije ništa. Na poklopcu je oznaka “Mortyjeve stvari.” Rukopis moje mame. Sa strane, opet njezinim rukopisom, “Mortyjeva zastava i stvari”.
“Ne, u pravu si. Ovdje nema ničeg”, reče i zatvori vrata ormara.
“Oh, kakav život, kakav život”, promrmlja Fish, dok me vodio natrag na sofu u dnevnom boravku. “Da, je li bio dobar, život? Je li bilo dobro živjeti, Fish?”
“Sigurno. Bolje nego biti mrtav.”
“Tako kažu.”
Ali ja sam zapravo mislio da je sve to počelo kad je moja majka došla gledati preko mog ramena sve što sam radio s Drenkom gore kod Pećine, da je njezino držanje straže, koliko god joj je to bilo odvratno, njezino praćenje svih mojih ejakulacija koje nisu vodile nikamo, da je to bilo ono što me je dovelo ovamo! Budalaštine u koje se moraš uvaliti kako bi stigao kamo moraš stići, razmjer pogrešaka koje moraš napraviti! Da su ti na početku rekli za sve te greške, rekao bi ne, ja takvo što ne mogu napraviti, morat ćete pronaći nekoga drugoga, ja sam prepametan za sve te greške. A oni bi rekli, mi vjerujemo u tebe, ne brini, a ti bi rekao ne, nema šanse, trebat će vam puno veći schmuck od mene, ali oni ponavljaju mi vjerujemo da si ti taj, da ćeš se pretvoriti u veličanstvenog schmucka temeljitije nego što bi i u snu mogao vjerovati, pravit ćeš greške u većoj mjeri nego što sada možeš i sanjati – jer nema drugog načina da se stigne do kraja.
Lijes je stigao kući prekriven zastavom. Mortyjevo nagorjelo tijelo bilo je najprije na Leyteu, vojnom groblju na Filipinima. Dok sam ja bio na moru lijes je stigao. Otac mi je pisao, svojim useljeničkim rukopisom, da je na lijesu zastava i da ju je nakon sprovoda vojska “presavila na službeni način.” Zastava je u toj kutiji u ormaru. Pet metara od mene.
Bili su ponovo na sofi držeći se za ruke. A on nema pojma tko sam ja. Nije problem ukrasti kutiju. Samo treba pronaći trenutak. Bit će najbolje ako Fish ne bude morao umrijeti za to vrijeme.
“Mislim, kad razmišljam o umiranju”, počeo je govoriti Fish, “mislim da bih više volio da se nikad nisam rodio. Da se barem nikad nisam rodio. Tako je.”
“Zašto?”
“Jer smrt, smrt je strašna stvar. Znaš. Smrt, to nije dobra stvar. Zato bih htio da se nikad nisam rodio.” Ljutito je to ustvrdio. Ja želim umrijeti jer to ne moram, on ne želi umrijeti jer mora. “To je moja filozofija”, kaže.
“Ali žena ti je bila divna. Bila je lijepa.”
“O da, to je istina.”
“Imao si dvoje lijepe djece.”
“Aha. Da. Da.” Ljutnja se smanjuje, ali samo postupno, u stupnjevima. Nije mu lako povjerovati da se smrt ičim može iskupiti.
“Imao si prijatelje.”
“Ne. Nisam imao previše prijatelja. Nisam imao vremena za prijatelje. Ali moja žena, ona je bila jako dobra. Umrla je prije četrdeset ili pedeset godina. Dobra žena. Kao što sam rekao, upoznao sam je kroz moj... čekaj malo... njezino ime je Yetta.”
“Upoznao si je preko Yette. Tako je. Upoznao si je preko moje majke.”
“Njezino ime je Yetta. Da. Upoznali su me s mojom ženom kad je došla iz Bronxa. Još se sjećam toga. Šetali su u parku. Ja sam isto išao prošetati. I sreo sam ih po putu. I predstavili su me njoj. I to je djevojka u koju sam se zaljubio.”
“Imaš dobro pamćenje za čovjeka svojih godina.”
“O da. Hvala Bogu. Da. Koliko je sada sati?”
“Skoro jedan sat.”
“Je li? Kasno je. Vrijeme je da stavim peći svoj janjeći kotlet. Pečem si janjetinu. Za desert imam slatko od jabuke. Skoro je jedan, kažeš?”
“Aha. Samo nekoliko minuta do jedan.”
“O da? Onda ću malo pričekati, pa će biti večera.”
“Sam si spremaš janjetinu?”
“O, da. Stavim je u pećnicu. Treba oko deset, petnaest minuta i onda je gotova. Sigurno. Imam fine jabuke. Stavim jabuku da se peče. I to je moj desert. Onda pojedem naranču. I to ja zovem dobrim jelom.”
“Dobro je. Dobro se brineš za sebe. Možeš li se sam okupati?” Odvedi ga u kupaonicu, i izađi s kutijom.
“Ne. Ja se tuširam.”
“Zaista? Možeš to?”
“Aha. To je zatvoreni tuš, znaš, sa zavjesom. Imam tuš tamo. I tamo se tuširam. Nema uopće problema. Jednom tjedno, da. Istuširam se.”
“I nitko te nikad ne odveze dolje da gledaš ocean?”
“Ne. Prije sam volio ocean. Išao sam se kupati. Prije puno godina već. Bio sam dosta dobar plivač. Naučio sam u ovoj zemlji.”
“Sjećam se. Bio si član Polar Bear kluba.”
“Molim?”
“Polar Bear kluba.”
“Ne sjećam se toga.”

“Sigurno. To je bila grupa ljudi koji su išli na plažu plivati po hladnom vremenu. Zvali su se Polar Bear klub. Ušli bi u vodu u kupaćim kostimima, ušli unutra i odmah izašli. Dvadesetih. Tridesetih.”
“Polar Bear klub, kažeš?”
“Da.”
“Da. Da, sjećam se. Mislim da se sjećam toga.”
“Jesi li uživao u tome, Fish?”
“U Polar Bear klubu? Mrzio sam ga.”
“Zašto si onda to radio?”
“Kunem se Bogom, ne sjećam se zašto sam to radio.”
“Ti si me naučio, Fish. Ti si me naučio plivati.”
“Jesam? Naučio sam Irvinga. Moj sin je rođen u Asbury Parku. I Lois je rođena baš ovdje, gore na katu. U spavaćoj sobi. U spavaćoj sobi gdje ja sada spavam, ona je rođena. Lois. Dijete. Ona je umrla.”
U kutu dnevne sobe, iza Fishove glave, stoji američka zastava omotana oko kratke drške. Sabbath ju je tek sad primijetio po prvi put, nakon što je na kutiji pročitao riječi “Mortyjeva zastava i stvari.” Je li to Mortyjeva zastava? Je li ona kutija prazna, bez Mortyjevih stvari, a zastava s njegova lijesa zataknuta za dršku? Izgleda isprano, kao stolica za plažu u dvorištu. Da onu ženu koja ovdje čisti zanima čišćenje, potrgala bi te krpe odavno.
“Kako to da imaš američku zastavu?”, upita Sabbath.
“Dobio sam je prije puno godina. Ne znam kako sam je dobio, ali sam je dobio. Ne, čekaj malo. Mislim da je od banke u Belmaru. Kad sam zaštedio novac, dali su mi tu zastavu. Tu američku zastavu. U Belmaru sam bio štediša. Sada, zbogom ušteđevino.”
“Želiš li sada jesti, Fish? Želiš li si ispeći svoju janjetinu? Ja ću sjediti ovdje ako želiš.”
“U redu je. Imam vremena. Neće pobjeći.”
Fishov smijeh sve više sliči smijehu.
“Još imaš smisla za humor”, reče Sabbath.
“Ne previše.”
Pa, ako u onoj kutiji i nije ostalo ništa, otići ću naučivši dvije stvari danas: strah pred smrću je s tobom zauvijek, a barem mrvica ironije postoji i dalje, čak i u najjednostavnijem Židovu.
“Jesi li ikad mislio da ćeš doživjeti stotu?”
“Ne. Stvarno nisam. Čuo sam o tome iz Biblije, ali stvarno nisam. Hvala Bogu, uspjelo “
“Ali koliko ću još trajati, Bog zna.”
“Što jes tvojim jelom, Fish? Što jes tvojom janjetinom?”
“Što je ovo ovdje? Možeš li vidjeti ovo?” U njegovu su krilu opet dvije pošiljke koje je prevrtao kad sam ušao. “Hoćeš mi pročitati ovo? Je li to račun, ili što?”
“Tischel Shabas, 311Hammond Avenue.' Daj mi da otvorim. To je od dr. Kaplana, optičara.”
“Optičara?”
“Aha. 'Sretan rođendan divnom pacijentu.'“
“Nikad nisam čuo za njega.”
'“Nadam se da su tvoji rođendani jednako posebni kao i ti.' Jesi li imao rođendan nedavno?”
“Da. Sigurno.”
“Kad ti je bio rođendan?”
“Prvog travnja.”
Točno. Prvi travanj. Moja majka uvijek je smatrala da Fishu odgovara taj datum. Da, ta antipatija odnosila se na to što je okolo radio njegov pimpek. Inače ne bi imalo smisla.
“Dakle, to je rođendanska čestitka.”
“Rođendanska čestitka? A tko ju je poslao?”
“Kaplan. Doktor.”
“To je doktor za kojeg nikad nisam čuo. Možda je čuo za moj rođendan. A drugo pismo?”
“Da ga otvorim?”
“Aha, naravno, samo naprijed.”
“Od osiguravajućeg društva za životno osiguranje. Mislim da to nije ništa.”
“Što kažu unutra?”
“Žele ti prodati policu životnog osiguranja. Kaže: “Životna polica osiguranja raspoloživa ljudima u dobi od četrdeset do osamdeset pet godina.”
“Možeš to baciti.”
“I to je jedina pošta koju imaš?”
“K vragu s tim.”
“Ne, to ti ne treba. Ne treba ti polica životnog osiguranja.”
“Ne, ne. Već imam jednu. Mislim da je oko pet tisuća dolara ili tako nekako. Moj susjed, on redovito plaća za nju. To je osiguranje. Ja nikad ne nosim veliko osiguranje. Za koga? Za što? Pet tisuća dolara je dovoljno. Tako da se on brine za to. Nakon moje smrti to će biti dosta za sprovod, a on će dobiti ostalo”
“Sprovod” izgovara kao “provod.”
“Tko zna”, kaže Fish, “koliko mi još preostaje života? Vrijeme ističe. Sigurno. Koliko još mogu živjeti nakon stotinu godina? Vrlo malo. Ako mi ostane još godina ili dvije, bit ću sretan. Ako mi ostane još sat ili dva bit ću sretan.”
“A što je s tvojom janjetinom?”
“Jedan čovjek treba doći iz Asbury Park Pressa, intervjuirati me. U podne.”
“Da?”
“Ostavio sam vrata otvorena. Nije se pojavio. Ne znam zašto.”
“Da te intervjuira kako je to imati sto godina?”
“Aha. Za moj rođendan. U podne. Možda se prehladio, ili nešto. A kako se vi zovete, gospodine?”
“Moje ime je Morris. Zvali su me Mickey od djetinjstva.”
“Čekaj malo. Znao sam jednog Morrisa. Iz Belmara. Morris. Sjetit ću seja.”
“A moje prezime je Sabbath.”
“Kao moj rođak.”
“Upravo tako. Na McCabe aveniji.”
“A taj drugi čovjek, njemu je isto ime Morris. O čovječe. Moris. Uh. Sjetit ću seja.”
“Sjetit ćeš se nakon što pojedeš svoj janjeći odrezak. Hajde, Fish”, rekao sam, i podigao ga na noge, “sad ideš jesti.”
Sabbath ga nikad nije vidio kako jede janjeći odrezak. Volio bi da jest. Jako bi volio vidjeti i kako taj janjeći odrezak izgleda. To bi bilo zabavno, mislio je lutkar, gledati ga kako peče janjetinu i onda mu na brzinu, kad bi se okrenuo, uzeti odrezak s tanjura i pojesti ga. Ali čim je Fisha odveo u kuhinju, ispričao se kako mora otići gore u kupaonicu i vratio se u blagavaonicu, gdje je izvadio kutiju iz ormara – nije bila prazna – i iznio je iz kuće.
Crnkinja je još bila na gornjoj stepenici trijema, sad je tamo sjedila i gledala kako pada kiša dok je slušala glazbu na radiju. Strašno sretna. Još jedna na prozacu? Ima crte lica koje bi mogle biti dijelom indijanske. Mlada je. Rona i mene drugi mornari odveli su jednom u četvrt u predgrađu Veracruza. Tamo je bila neki noćni kluba napola na otvorenom, ljigav i otrcan, u jeftinoj četvrti sa šarenim svjetlima i desecima i desecima mladih žena i mornara za golim stolovima. Kad bi se pogodili za cijenu i ispili svoja pića, povukli bi se u redove niskih kuća gdje su bile sobe. Sve su djevojke bile mješanke. Bili smo na Jukatanu – prošlost Maja nije daleko. Mješavina rasa, uvijek tajanstvena. Odvodi čovjeka u dubine življenja. Ta jedna djevojka bila je srce, divna osoba. Vrlo tamna. Ljubazna, nasmijana, privlačna, topla na svaki način. Vjerojatno je bila oko dvadesete, ili mlađa. Bila je dražesna, nije bilo žurbe, nije bilo brzanja. Sjećam se da me poslije namazala nekom vrstom masti koja je pekla. Možda je ta jaka stvar trebala preduhitriti moguću bolest. Vrlo simpatična djevojka. Baš kao ova.
“Kako je djedica?”
“Jede svoj janjeći odrezak.”
“Juhwtt”, poviče.

Isuse, htio bih je upoznati! Nemoj prestajati. Ne. Prestar sam. To je gotovo. Toga više nema. To je prošlo. Pa-pa djevojke.
“Jesi li ti iz Teksasa? Otkud ti taj juhuu? Juhuu-juh.”
“To je samo za stoku”, reče ona, smijući se široko otvorenih usta. “Juhuuu-juu-up, ajmo sad, sirotici!”
“Što je to, uopće, sirotić?”
“To je malo kržljavo tele koje je ostavila mama. Sirotić je tele koje je ostavila mama.”
“Vi ste prava kaubojka. Najprije sam mislio da ste djevojka iz Asburyja. Sviđate mi se, damo. Kao da čujem vaše mamuze kako zvekeću. Kako vas zovu?”
“Hopalong Cassidy”, reče mu ona. “A kako zovu vas?”
“Rabin Izrael, Baal Shem Toy – Čuvar Božjeg dobrog imena. Dječaci u šulu ovdje zovu me Promenada.”
“Lijepo je upoznati se s vama.”
“Dopustite da vam ispričam priču”, reče on, očešavši bradu o rame držeći u naručju kutiju s Mortyjevim stvarima pokraj svog auta. “Rabin Mendel pohvalio se jednom prilikom svome učitelju, rabinu Elimelekhu, kako svaku večer vidi anđela koji tjera svjetlo pred tamom, i svakog jutra anđela koji tjera tamu pred svjetlom. 'Da', reče rabin Elimelekh, 'u svojoj mladosti i ja sam to vidio. No kasnije u životu takve stvari čovjek više ne primjećuje.'“
“Ne shvaćam židovske šale, g. Promenada.” Opet se smijala. “Kakve onda šale shvaćaš?”
Ali tamo iz kutije, Mortyjeva američka zastava – za koju znam da je presavijena i spremljena unutra, na samom dnu – kaže mi, 'To je protiv nekog židovskog zakona', i tako on s kutijom krenu dalje, odvezavši je dolje do plaže, do šetališta kojeg tamo više nije bilo. Promenada je nestala. Pa-pa, šetalište. Ocean ga je naposlijetku odnio. Atlantik je moćan ocean. Smrt je strašna stvar. To je doktor za kojeg nikad nisam čuo. Nevjerojatno. Da, to je prava riječ za to. Sve je bilo nevjerojatno. Pa-pa, nevjerojatno. Egipte i Grčka, zbogom, i zbogom, Rime!
* * *

Evo što je Sabbath pronašao u kutiji tog kišnog, maglovitog popodneva, na Mortyjev rođendan, u srijedu 13. travnja 1994. godine, dok je sjedio u svom automobilu s pločicama druge države, jedinom automobilu koji je stajao parkiran na Ocean Avenue kraj plaže na McCabe Avenue, parkiran dijagonalno, s pogledom na morskog boga koji je nezainteresirano bućkao, dok su od oluje koja je krenula na jug ostali samo tragovi. Ništa slično ovoj kutiji nije se pojavilo u Sabbathovu životu, ništa ni približno slično tome, čak ni prebiranje po Nikkinoj preostaloj ciganskoj odjeći nakon što više nije bilo Nikki. Koliko god bilo teško suočiti se s tim ormarom, to nije bio ništa u usporedbi s ovom kutijom. Izvorna, strašna čistoća patnje bila mu je nešto posve novo, u usporedbi s tim se svaki djelić patnje koju je ranije pretrpio činio kao imitacija. Ovo je bila strastvena, snažna stvar, najgora moguća, namijenjena mučenju jedne jedine vrste, životinje sa sjećanjem, životinje s dugim pamćenjem. A svemu je uzrok bio to što je Sabbath iz kutije podigao, i u rukama držao, ono što je Yetta Sabbath tamo spremila od svog starijeg sina. Tako je to, dakle, biti stara promenada koju je Atlantik izdigao iz ležišta, izlizano, dobro napravljeno, staromodno šetalište duž gradića na obali oceana, čvrsto usađeno na kreozotom premazane stupove obujmom poput pleća jakoga čovjeka, a kad dobro znani valovi nasrnu na obalu, rasklimano i iščupano poput dječjeg zuba.
Samo stvari. Samo tih par stvari, a za njega su one bile uragan stoljeća.
Mortyjev trkački amblem. Tamnoplave boje, s crnom ukrasom. Sprinterica s tankim vrhom na crtici slova A. Otraga mali privjesak “The Standard Pennant Co. Big Run, Pa.” Nosio ga je na laganom plavom puloveru. The Ashbury Bishops.
Fotografija. B-25 s dvostrukim motorima – ne J u kojem se srušio, nego D na kojem je vježbao. Morty u potkošulji, radnim hlačama, s vojničkom ogrlicom, kapom, i padobranskim remenjem.. Njegove snažne ruke. Dobro dijete. Njegova posada, njih petorica, svi na improviziranom aerodromu, dok iza njih mehaničari sređuju jedan od motora. “Fort Story, Virginia”, otisnuto na poleđini. Izgledaju sretno, vraški su slatki. Ručni sat. Moj benrus. Ovaj sat.
Portret fotografija, snimio La Grotta, Long Branch. Momak u uniformi, s kapom.
Fotografija. Morty baca disk na stadionu. Sprema se zamahnuti, ruka mu je već iza leđa.
Fotografija. Snimak akcije. Disk je izletio, metar i pol pred njim. Usta su otvorena. Tamna potkošulja s amblemom A, kratki plavi dres. Blijeda fotografija u boji. Poput akvarela. Njegova otvorena usta. Mišići.
Dvije kratke snimke. Ovih se uopće ne sjećam. Jednu je poslao iz odjela zračnih snaga, 324, C.T.D. (zračna posada) State Teachers College, Oswego, New York. “Ova audio snimka snimljena je u USO klubu koji vodi YMCA.” Njegov glas je na snimci. Adresirano na “Gosp. i gđu S. Sabbath i Mickeya.”
Metalni prizvuk na drugoj snimci. “Ova 'zvučno pismo' jedna je od mnogih usluga koju uživaju pripadnici oružanih snaga dok se koriste USO GLASOGRAFOM 'KUĆA DALEKO OD KUĆE'“. Automatski snimač glasa. Za g. i gđu Sabbath i Mickeya. Uvijek me je spomenuo.
Komadi crvenog, bijelog i plavog satena u obliku istokračnog trokuta, sašiveni zajedno u kipu. Bijeli trokut sprijeda u obliku slova V, a ispod V točka-točka-točka-crta – Morzeov znak za slovo V. “Bog neka blagoslovi Ameriku” ispod toga. Kipa jednog domoljuba.
Minijaturna Biblija. Židovski sveti spisi. Unutra, napisano blijedoplavom tintom: “Neka te Bog blagoslovi i čuva, Arnold J. Fix, kapelan.” Na prvoj stranici naslov “Bijela kuća.”
“Kao vrhovni zapovjednik zadovoljstvo mi je preporučiti čitanje Biblije svima onima koji služe...” Franklin Delano Roosevelt preporuča “čitanje Biblije” mom bratu. Tako su pripremali te klince na smrt. Preporuke.
Skraćeni molitvenik za Židove u oružanim snagama Sjedinjenih američkih država. Smeđa knjižica veličine dlana. Na hebrejskom i engleskom. Između dvije stranice u sredini, crno-bijela fotografija obitelji. U dvorištu smo. Njegova ruka na očevu ramenu. Otac je u odijelu, s prslukom, čak i maramicom u džepiću. O čemu se radi? Roš hašana? I ja sam odgovarajuće obučen u šminkersku jaknu i sportske hlače. Moja majka u kaputu i sa šeširom. Morty u sportskoj jakni, ali bez kravate. Te godine je otišao. Uzeo je fotografiju sa sobom. Pogledajte kako je dobro dijete. Pogledajte tatu – kao i Fish, pred kamerom se uvijek ukočio. Moja mala majka pod svojim šeširom s velom. Nosio je našu sliku u molitveniku za Židove u oružanim snagama Sjedinjenih američkih država. Ali nije umro zato što je bio Židov. Umro je zato što je bio Amerikanac. Ubili su ga jer je bio rođen u Americi.
Njegov toaletni pribor. Torbica od smeđe kože s inicijalima MS u zlatnoj boji. Petnaest puta osamnaest puta osam. Unutra dvije kutije tableta. Tablete s produljenim djelovanjem. Dexamyl. Za smanjenje tjeskobe i depresije. Dexedrine 15mg, i amobarbital 1,5 g. (Amobarbital? Mortyjev ili mamin? Je li se i sama koristila njegovom torbicom nakon što je poludjela?) Pola tube mennen pjene za brijanje. Mala zeleno bijela kartonska kutija mennen talka za muškarce. Shasta šampon, poklon od Procter&Gamblea. Škarice za nokte. Češalj. Mennen krema za muškarce. Još miriši. Još je kremasta! Jedna bočica bez naljepnice, s isušenim sadržajem. Kutija od imitacije emajla, s ivory sapunom unutra, neotvorenim. Crni brijač u maloj crvenoj kutiji. S uzicom. I dlačicama na brijaču. Mikroskopske dlačice brade mog brata. To su one.
Crni kožni pojas za spremanje novca, savitljiv od nošenja uz njegovu kožu.
Crna plastična kutija s brončanom medaljom na kojoj piše “Prvenstvo 1941. 3. seniorsko mjesto, bacanje diska.” Vojnička ogrlica s podacima. “A” za krvnu grupu, “H” za Hebreja. Morton S. Sabbath 12204591 T 42. Majčino ime kraj njegova. Yetta Sabbath 227 McCabe Ave Bradley Beach, NJ. Okrugla žuta značka koja kaže “Vrijeme za Saraku.” Dva metka. Crveni križ na bijelom dugmetu i riječima “Ja služim” na vrhu. Oznake za čin poručnika. Brončana krila.
Crveno-zlatna kutija za čaj veličine malene cigle. (Iz kuće, zar ne, kutija koja je služila za odlaganje ključeva, žice, čavala, nosača za slike? Je li je Morty ponio sa sobom, ili ju je majka naprosto spremila uz njegove stvari unutra kad su se vratile?) Oznake. The Air Apaches. 498. vod. 345. bombaška jedinica. Još mogu prepoznati koja je koja. Trake. Krila s njegove kape.
Klarinet. U pet dijelova. Pisak.
Dnevnik. Savršeni patuljasti dnevnik za godinu 1939. Samo dvije zabilješke. Za 26. kolovoz: “Mickeyev rođendan.” Za 14. prosinac: “Sheel i Bea su se vjenčali.” Naša rođakinja Bea. Moj deseti rođendan.
Vojni pribor za šivanje. Prekriven gljivicama. Pribadače, igle, škare, dugmad. Nekoliko krpica kaki boje, još preostalih.
Dokument. Američki orao. Epluribus unum. U zahvalno sjećanje na časnika Mortona S. Sabbatha koji je položio svoj život u službi ove zemlje na južnopacifičkom prostoru 15. prosinca 1944. On stoji u neprekinutom redu domoljuba koji su dali svoj život kako bi sloboda mogla i dalje živjeti i rasti, te podariti svima svoj blagoslov. Sloboda živi i kroz nju živi i on – na neki način to smanjuje pothvate najvećeg broja ljudi. Franklin Delano Roosevelt, predsjednik Sjedinjenih američkih država.
Dokument. Purpurno srce. Sjedinjene američke države, svima koji će vidjeti ove darove. Pozdravi: Ovim se utvrđuje da Predsjednik Sjedinjenih američkih država, na temelju ovlasti koje mu je dodijelio Kongres, dodjeljuje Purpurno srce, koje je osnovao general George Washington u Newburghu, N.Y., 7. kolovoza 1782. godine, časniku Mortonu S. Sabbathu AS#0-827746, za vojna postignuća i rane zadobivene u akiji koje su uslijedile njegovom smrću 15. prosinca 1944., vlastoručno u gradu Washingtonu šesnaestog dana srpnja mjeseca 1945. ministar obrane Henry Stimson.
Potvrde. Drveće posađeno u Palestini. U spomen Mortona Sabbatha, zasadili Jack i Berdie Hochberg. Zasadili Sam i Yetta Sabbath. Za pošumljavanje Eretz Yisraela. Zasadio Židovski nacionalni fond za Palestinu.
Dvije male keramičke figure. Riba. Figura djeteta koje sjedi na stolici dok drugo dijete stoji kraj njega. Bili smo djeca. Dobili smo to igrajući pokerino jedne noći na šetalištu. Naša zabava. Morty je uzeo to sa sobom u rat. I keramičku ribicom.
Pri dnu, američka zastava. Kako je zastava teška! Presavijena na službeni način.
Uzeo je zastavu sa sobom na plažu. Tu ju je odmotao, zastavu s četrdeset osam zvjezdica, ogrnuo se njome i, tamo u magli, plakao i plakao.
Kako sam se veselio samo gledajući ga s Bobbyjem i Lennyjem, gledajući ga s prijateljima, gledajući ih kako se zabavljaju, šale, smiju, pričaju viceve. Kako je uvijek pisao moje ime na pismima. Kako me uvijek spomenuo!
Tek dva sata kasnije, kad se omotan zastavom vratio sa lunjanja po plaži – kroz pijesak do Shark River mosta i natrag, cijelim putem plačući, brzo govoreći a zatim nijemo šuteći, pa naglas recitirajući riječi i rečenice koje ni sam nije razumio – tek nakon dva sata tog sjećanja na Mortyja, svog brata, na gubitak koji nikad neće preboljeti, vratio se kako bi na podu automobila kraj pedale kočnice pronašao svežanj koverti adresiran Mortyjevim čitkim rukopisom. Ispale su iz kutije dok ju je otvarao, ali bio je previše obuzet osjećajima da bi ih podigao, a kamoli pročitao.
A vratio se do auta, jer je nakon dva sata buljenja u more i prema nebu, pri čemu je vidio i ništa i sve, pa opet ništa, pomislio kako je mahnitost gotova i kako se vratio u 1994. Zaključio je da je jedina stvar koja bi ga mogla opet ovako progutati samo ocean. I sve to iz samo jedne kutije. Zamisli onda povijest svijeta. Mi smo neumjereni jer je žalost neumjerena, sve stotine i tisuće vrsti žaljenja.
Povratna adresa glasila je na časnika Mortona S. Sabbatha, vojni poštanski broj u San Francisku.

Šest centi preko zračne pošte. Iz studenog i prosinca 1944. godine. Učvršćeno slabom gumicom koja se raspala na komadiće čim je Sabbath podmetnuo prst ispod nje, pet pisama s Tihog oceana.
Dobiti od njega pismo uvijek je ostavljalo jak utisak. Ništa nije bilo važnije. Žig američke vojske na vrhu stranice i Mortyjev rukopis ispod, poput dijela Mortyja samog. Svi su po deset puta, dvadeset puta čitali ta pisma, čak i nakon što bi ih majka naglas pročitala za stolom. “Dobili smo pismo od Mortyja!” Susjedima. Preko telefona. “Pismo od Mortyja!” A ovo je bilo posljednjih pet pisama.


3. XII. 1944.

Najdraži mama, tata & Mickey,
Bok svima, kako je sve doma? Neka pošta je danas stigla &mislio sam sigurno je i meni nešto stiglo ali ipak nije. Mislim da je netko negdje nešto zeznuo i mislim da ću pronaći tko i gdje. Ako budem mogao odletjet ću u Novu Gvineju i provjeriti.
Probudio sam se u 9:20 jutros i obrijao i onda sam si napravio doručak. Padala je kiša, pa sam otišao u svoj navigacijski šator i nacrtao znak našeg odreda na svojoj B.4 vreći. To je jedna indijanska glava, i napisat ću još ime Air Apaches. Ako ikad čujete za Air Apaches, znajte da je to naša grupa. Najveći dio popodneva proveo sam crtajući, a onda smo skuhali čaj i kolačiće za užinu.
Mama, je li išta isječeno iz pisama koje sam vam pisao? Pojeo sam večeru i onda provjerio hoću li letjeti sutra.
Navečer smo kartali i slušali glazbu. Bilo je i jazza. Slučajno, pobijedili smo.
Uzeo sam kruha iz menze i imali smo pekmez od grožđica, tako da smo si skuhali vruću čokoladu & jeli kruh & pekmez večeras.
Pa, ljudi, mislim da je to sve i pozdravljam vas iz sveg srca. Nemojte preteško raditi & dobro se čuvajte. Pozdravite sve u moje ime &budite dobri.
Neka vas Bog blagoslovi & čuva.
Vaš sin koji vas jako voli,
Mort

7. XII. 1944.

Najdraži mama, tata & Mickey,
Bok ljudi, još jedan dan je gotov i večeras sam ja zadužen za operacije. Dosta često smo letjeli ovuda, tako da ste vjerojatno čitali o nama u novinama.
Ovdje nema puno novosti koje vam već nisam ispričao. Usput, ako ikad pročitate nešto o “Air Apaches” to je naša grupa, tako da ćete znati da smo to bili mi na zadatku. Rat je počeo na današnji dan prije tri godine.
Danas smo podigli šator, a sutra ću pokušati postaviti drveni pod unutra.. Ovdje nema puno drveta, ali ako znaš kamo treba ići obično možeš doći do njega. Postavljamo tuš i puno drugih stvari kako bi sve to sličilo na dom. Domaći nam jako rado pomažu. Nemaju puno odjeće jer su im Japanci uzeli većinu, tako da kad im mi damo par stvari napravili bi skoro sve za nas.
Imamo dosta često zračne uzbune, ali ne događa se puno toga. Kako su stvari kod kuće? Hrana se poboljšala & imali smo puretinu za večeru & imamo puno povrća.
Pa, ljudi, budući da nemam puno toga za pisati, odjavljujem se za večeras. Dobro se brinite za sebe &neka vas Bog blagoslovi. Jako vas volim & mislim stalno o kući.
Veliki zagrljaj i poljubac, dragi moji. Laku noć.
Vaš sin koji vas jako voli,
Mort

9. XII. 1944.

Najdraži mama, tata & Mickey,
Bok ljudi, neki dan sam primio vaše pismo od 17. listopada i bilo je baš super čitati što ste mi napisali. Mama, uvijek šaljite pisma preko zračne pošte jer tako brže stignu i možete više napisati u pismu. Vaša pošta sada stiže za otprilike 14 dana, tako da su se stvari malo sredile. Javite mi gdje je Sid L. čim saznate, jer ako dođe ovamo htio bih ga potražiti. Do sad još nisam primio vaše pakete, ali trebali bi uskoro stići.
Prije par dana odletio sam do našeg starog uzletišta po novi avion. Dva sam dana čekao, pa sam opet potražio Genea Hochberga i dobro smo se proveli kad smo se vidjeli. Kupio sam novi par vojničkih cipela i pokrivače za madrac koji su mi trebali. Tu sam pronašao i svoju odjeću i pokupio rublje koje sam ostavio kad smo odlazili. Sve je bilo netaknuto i kupio sam si još par stvari. Također sam kupio paket soka od grejpa jer su dobri za misije kad ožedniš. Prošle noći sam vidio “Kad se irske oči smiju” i bilo je vrlo ugodno. Prošle noći je padala kiša i bio sam lijen i nisam ustao do 10:30.
Drago mi je da su svi kod kuće dobro. Danas ću provjeriti kako je Eugene. Jučer sam mu napravio drveni pod za šator.
Pa, ljudi, to je sve od mene ovaj put. Budite dobri &neka vas Bog blagoslovi. Uvijek mislim na vas.
Vaš sin koji vas jako voli,
Mort

10. XII. 1944.

Najdraži mama, tata &Mickey,
Bok ljudi, evo baš čekamo novi avion. Jučer sam otišao vidjeti Genea, ali nisam dugo ostao jer sam morao vratiti džip u komandu. Čitao sam knjigu Boba Hopea “Nikad nisam otišao od kuće” i bila je jako dobra. Počela je padati kiša i nije prestala do večere. Otišao sam u prijateljev šator i igrali smo bridž par sati. Onda smo si spremili “za predah” šunku&jaja&luk&kruh&toplu čokoladu.
Otišao sam spavati prilično kasno i ustao sam za doručak u 7:10. Veći dio jutra proveo sam čisteći uljem svoje mokasine a onda smo moj kopilot i ja uzeli pištolje i vježbali gađanje na bocama i limenkama. Kad sam se vratio u šator, rastavio sam pušku i nauljio je. Prestao sam čitati knjigu i pojeo večeru. Vježbao sam svirati klarinet.
Navečer sam otišao vidjeti jednog od naših kolega koji je u bolnici i koji bi trebao izaći za par dana. Sada baš slušam radio i pišem vam.
Kako je kod kuće? Poslao sam kući oko 222$ prije otprilike mjesec dana, a vi još niste ništa javili jeste li to primili. Ako jeste javite mi. I također ako primate moje obveznice i doznaku od 125$ svaki mjesec.
Pa, ljudi, budite dobri i pazite na sebe. Puno mi nedostajete &nadam se da će rat brzo završiti.
Laku noć i neka vas Bog blagoslovi.
Vaš sin koji vas jako voli,
Mort

12. XII. 1944.

Najdraži mama, tata & Mickey,
Konačno sam se vratio danas, i to novim avionom. Pogledao sam dobar film prošle noći, a kad sam se vratio u svoj šator zezali smo se par sati i otišli spavati. Ujutro smo se spremili i poletjeli. Letjeli smo u formaciji, i novi avioni su puno brži od drugih.
Hrana ovdje je vrlo dobra, i još si sređujemo šatore. Trebali bismo uskoro imati drveni pod.
Imali smo svježu janjetinu za ručak i dobru kavu. Dok sam bio na našem starom uzletištu sakupio sam puno korisnih stvarčica za naš šator. Stvari se ovdje prilično dobro odvijaju i pretpostavljam da ste čitali o našoj invaziji ovdje. Naravno da smo i mi sudjelovali.
Kako je kod kuće? Nisam primio poštu posljednjih par dana, ali nešto bi trebalo stići sutra.
Stvarno mi je drago da je Mickey tako dobar u bacanju diska i svemu ostalom. Samo pazite na njega i potičite ga da vježba pa, tko zna, možda nastupi i na olimpijadi.
Javite mi jeste li primili moju pošiljku od 222$ i ratnu obveznicu.
Pretpostavljam da ćemo za oko par mjeseci ići na dopust.
Eto, ljudi, to je sve za sad. Nastavit ću pisati što češće mogu kad god budem imao o nečemu pisati.
Laku noć i neka vas Bog čuva. Mislim na vas stalno i nadam se da ću vas vidjeti uskoro.
Vaš sin koji vas jako voli,
Mort

Japanci su ga srušili sljedeći dan. Danas bi navršio sedamdeset godina. Slavili bismo njegov rođendan. Samo na trenutak je sve ovo bilo njegovo, samo vrlo kratak trenutak.

B-25 D imao je na letnoj visini od 5.700 metara najveću brzinu od 774 kilometra na sat. Imao je domet 2.400 kilometara. Prazan je težio 9,13 tona. Promjer onih plosnatih galebljih krila bio je 20.33 metara. Dužina mu je bila 16,31 metar. Visina 4,83 metra. Po dva topa promjera 0,5 i po jedan dvostruki 0,5 mitraljez u stražnjem dijelu i u pomičnim oklopnim tornjevima. Standardno oružano opterećenje bilo je 900 kilograma. Maksimalno dopušteno prekoračenje težine bilo je 1.620 kilograma.
Nije bilo toga što Sabbath nije znao o sjevernoameričkom Mitchell B-25 srednjem bombarderu, i malo toga čega se nije prisjetio, i prisjetio se toga točno, dok se kroz noć vozio prema sjeveru s Mortyjevim stvarima kraj sebe, na suvozačevu sjedalu. I dalje je bio ogrnut američkom zastavom. Nije ju još skinuo – a i zašto bi? Na njegovoj glavi, crveno, bijelo i plavo V za pobjedu. Kapa Neka Bog blagoslovi Ameriku. Obući se tako nije značilo nikakvu razliku, ništa se nije mijenjalo, to ga nije smirivalo, niti ga je spajalo s onim čega više nije bilo, niti ga je odvajalo od onoga što je bilo tu, a ipak je čvrsto odlučio da se nikad više neće obući drukčije. Radosni čovjek mora se uvijek odijevati u svećeničke halje svoje sekte. Odjeća je ionako maskerada. Kad izađeš van i vidiš svakoga u odjeći, tada možeš biti siguran da nitko nema pojma zašto je rođen i da, svjesno ili ne, ljudi neprestano žive kao u snu. Stavljanje leševa u odjeću je ono što zaista otkriva kakvi smo veliki mislioci. Linc mi se jako svidio u kravati. I Paul Stuart odijelu. Sa svilenom maramicom u džepu na odijelu. Sad ga možeš povesti kamo god hoćeš.
Akcija Jimmyja Doolitlea. Šesnaest aviona B-25 poletjelo je s nosača da bi bacili bombe 1.050 kilometara daleko. S USS Horneta, 18. travnja 1942., slijedećeg tjedna bit će pedeset dvije godine otkako se to dogodilo. Šest minuta akcije nad Tokijom, praćenih satima veselja u našoj kući, dvije čaše žestokog pića za Sama, njegova godišnja doza u jednoj noći. Preletjeli su točno preko palače Božjeg vladara (koji je mogao zaustaviti svoje lude admirale prije nego što je sve počelo, da je samo Bog Božjem vladaru dao muda jednog prosječnog plebejca). Samo četiri mjeseca nakon Pearl Harboura, prvi napad na Japan za vrijeme cijelog rata – deset, jedanaest tona bombardera srednjeg dometa podiglo se s piste nosača jedanaest puta. Onda su u veljači i ožujku '45., supertvrđave B-29 poletjele s Marijanskih otoka i pržile ih noću: Tokio, Nagoja, Osaka, Kobe – no ono najbolje što su B-29ice napravile, ono u Hirošimi i Nagasakiju, došlo nam je osam mjeseci prekasno. Datum kad je sve to trebalo završiti bio je Dan zahvalnosti 1944. – to bi bilo nešto na čemu bi čovjek mogao biti zahvalan. Skupa smo se kartali i slušali radio. Bilo je i jazza. Slučajno, dobili smo.
Japanski bombarder bio je Mitsubishi G4M1. Njihov lovac bio je Mitsubishi Zero-Sen. Sabbath je svake noći zbog tog Zeroa ležao zabrinut u krevetu. Učitelj matematike u školi, koji je bio pilot u 1. svjetskom ratu, rekao je da je Zero “vrlo opasan.” U filmovima su ga zvali “smrtonosan”, i on si to “smrtonosan”, ležeći kraj Mortyjeva praznog kreveta, nije mogao izbrisati iz glave. Ta riječ tjerala ga je da vrišti. Na japanskim nosačima aviona bili su njihovi avioni Nakajima B5N1. Njihov visinski lovac bio je Kawasaki Hien, “Tony”, koji je B29-icama predstavljao velik problem dok LeMay nije došao u Evropu u XXI. bombardersku komandu, kad se prešlo s dnevnih na noćne napade. Naši avioni na nosačima: Grunnman F6F, Vought 54U, Curtiss P-40E, Grumman TBF-1 – zvali su ih i Hellcat, Corsair, Warhawk, Avenger. Hellcat je s 2.000 konjskih snaga bio dvaput snažniji od Zeroa. Sabbath i Ron znali su iz izrezanih modela prepoznati obrise svakog aviona koji su Japanci upošljavali protiv Mortyja i njegove posade. P-40 Warhawk, Ronov omiljeni američki lovac, imao je zube morskog psa naslikane na nosu dok su te avione koristili u Burmi i Kini. Sabbathov favorit bio je avion zapovjednika Doolitlea i Sabbatha, B25: dva Wright-R-2600-9 četrnaestcilindarska stroja po 1.700 konjskih snaga, koji su pokretali Hamilton-Standard propelere.
Kako se mogao ubiti, sada kad ima Mortyjeve stvari? Nešto se uvijek pojavljuje što te tjera da dalje živiš, dovraga! Vozio se na sjever jer nije znao što bi drugo mogao učiniti nego odnijeti kutiju kući, staviti je u svoju radnu sobu i zaključati je tamo za svaki slučaj. Zbog Mortyjevih stvari vraćao se natrag svojoj ženi koja nije osjećala ništa osim divljenja prema osobi iz Virginije koja je odsjekla kurac mužu dok je ovaj spavao. No je li mogao otići Fishu i onda se vratiti na plažu i krenuti prema nadolazećoj plimi? Brijaća glava električnog brijača sadržavala je čestice Mortyjeve brade. U kutiji s dijelovima klarineta bio je pisak. Pisak s Mortyjevih usta. Samo nekoliko centimetara od Sabbatha, u vrećici s natpisom “MS” bio je češalj kojim je Morty češljao kosu i škare kojima je Morty rezao nokte. I tu su bile snimke, njih dvije. Na svakoj Mortyjev glas. A u njegovu mini dnevniku, pod nadnevkom 26. kolovoza, “Mickyjev rođendan” napisano njegovom rukom. Ne mogu otići u valove i ostaviti sve ove stvari iza sebe.
Drenka. Njezina smrt. Nisam imao pojma da će to biti njezina posljednja noć. Svake večeri ista stvar. Navikao sam se na to. Vrijeme posjeta u osam i trideset. Dolazio malo poslije devet. Mahnuo bih sestri na noćnom dežurstvu, dobrodušnoj jedroj plavuši koja se zvala Jinx, i nastavio niz hodnik do Drenkine zamračene sobe. To inače nije dopušteno, ali se moglo ako sestra to dopusti. Prvi put zamolila ju je Drenka, a poslije ništa više nije trebalo reći. “Ja sada odlazim.” Uvijek sam to rekao sestri na odlasku, s značenjem, Sada više nitko nije s njom. Ponekad kad bih odlazio, već je spavala od ubrizganog morfija, razmaknutih isušenih usnica i poluotvorenih očiju. Mogao sam vidjeti bjeloočnice njezinih očiju. Bilo da sam odlazio ili dolazio, bio sam siguran da je mrtva kad bih to vidio. Ali prsa su joj se micala. To je samo bilo stanje omamljenosti. Rak se posvuda proširio. Ali njezino srce i pluća bili su još u redu, i nisam ni sanjao da će otići te noći. Navikao sam se na cjevčice za kisik u njezinu nosu. Navikao sam se na drenažnu vrećicu pričvršćenu za krevet. Njezini su bubrezi otkazivali, a ipak je uvijek bilo urina kad bih provjerio vrećicu. Navikao sam se na to. Navikao sam se na infuzije morfija. Navikao sam se na to da se njezin gornji dio više nije činio kao da pripada njezinu donjem dijelu. Slaba od struka naviše, a od struka naniže – čovječe, o čovječe – naduta, nabubrena. Tumor je pritiskao aortu, smanjujući dotok krvi – Jinx mu je sve objasnila, navikao se na objašnjenja. Pod pokrivačem, sakrivena od pogleda, vrećica u koju su odlazila govna – rak jajnika brzo napada debelo crijevo i cijelu utrobu. Da su je operirali iskrvarila bi do smrti. Rak se bio previše proširio za kirurški zahvat. i na to sam se navikao. Proširen. Okej. Možemo živjeti s proširenim. Pojavio bih se, razgovarali bismo, sjeo bih i gledao kako diše kroz otvorena usta, u snu. Disanje. Da, o da, kako sam se naviknuo gledati Drenku kako diše! Došao bih, a ona, ako je bila budna, rekla je “Moj američki dečko je tu.” Činilo se da su njezine oči i jagodice pod sivim turbanom ono što mu je to govorilo. Par čuperaka kose bilo je sve što je ostalo. “Pala sam iz kemoterapije”, rekla mu je jedne noći. Ali navikao se na to. “Nitko ne prolazi na svemu”, rekao joj je. Često bi zaspala otvorenih usta i ne sasvim zatvorenih kapaka, ili bi čekala, na uzdignutom jastuku i dobro se osjećajući zbog dovoljne doze morfija – dok ga najednom ne bi bilo dovoljno, pa bi joj zatrebalo još. Ali navikao se na još. Bilo ga je uvijek. “Treba joj još morfija”, a Jinx je uvijek bila prisutna i rekla bi “Imam tvoj morfij, dušo”, i pobrinula se za to, i mogli bismo ovako zauvijek, zar ne? Kad ju je trebalo pomaknuti ili okrenuti, Jinx je uvijek bila tu, a on bi pomogao, pridržavajući njezine jagodice i oči, ljubeći joj čelo, držeći joj ramena; a kad bi Jinx maknula plahte kako bi je okrenula, vidio je da su plahte i podložak sasvim žuti i mokri, tekućina je curila iz nje. Kad ju je Jinx okretala na stranu, otisci njezinih prstiju ostajali su na Drenkinom mesu.
Navikao se čak i na to, da je to Drenkino meso. “Nešto se danas dogodilo.” Drenka bi mu uvijek ispričala priču dok su je premještali. “Mislila sam da sam vidjela plavog medvjedića kako se igra s cvijećem.”
“Pa”, reče Jinx smijući se, “to je samo morfij, dušo.” Kad se to prvi put dogodilo, Jinx je šapnula Sabbathu u hodniku, kako bi ga smirila: “Ona halucinira. Puno njih halucinira, kad su pod morfijem.” Cvijeće u kojem su se plavi medvjedići igrali bilo je od gostiju iz svratišta. Bilo je toliko buketa da glavna sestra nije dopustila da se sve unese u sobu. Bilo je puno cvijeća bez kartice naručitelja. Od muškaraca. Od svakoga tko se ikad poševio s njom. Cvijeće nikako nije prestajalo stizati. Navikao se i na to.
Njezina posljednja noć. Jinx je nazvala slijedeće noći, nakon što je Rosie krenula na posao. “Odvojio se ugrušak – embolija pluća. Mrtva je.”
“Kako? Kako se to može dogoditi!”
“Njezin krvotok bio je poremećen, od ležanja u krevetu – slušaj, to je dobar način odlaska. Vrlo milosrdna smrt.”
“Hvala ti, hvala. Baš lijepo od tebe. Hvala ti što si me nazvala. Kad je točno umrla?”“
“Nakon što si otišao. Oko dva sata kasnije.”
“Okej. Hvala.”
“Nisam željela da to ne saznaš, pa da opet dođeš večeras.”
“Je li nešto rekla?”
“Na kraju je rekla nešto, ali bilo je na onom hrvatskom.”
“Okej. Hvala.”
Vozio je Mortyjeve stvari gore na sjever, omotan zastavom i s kapom na glavi, vozio se kroz mrak s Mortyjevim stvarima i Drenkom i Drenkinom posljednjom noći.
“Moj američki dečko,”
“Shalom.”
“Moj tajni američki dečko.” Glas joj nije bio tako slab, ali ipak je primakao stolicu do kreveta, kraj obješene vrećice i uzeo njezinu ruku u svoju. Tako su to sad radili, svake večeri. “Imati ljubavnika ove zemlje... Mislila sam to cijeli dan, Mickey, htjela sam ti reći. Imati ljubavnika ove zemlje koji... to mi je dalo osjećaj otvaranja vrata. Pokušavala sam ovo zapamtiti cijeli dan.”
“Otvaranje vrata.”
“Morfij je loš za moj engleski.”
“Trebali smo davno dati morfija tvom engleskom. Bolji je nego ikad.”
“Imati ljubavnika, Mickey, biti jako blizak na taj način, da me ti prihvatiš, moj američki dečko... Od toga sam se manje bojala toga što ne razumijem sve, što nisam išla u školu ovdje... Ali to što sam imala američkog dečka i vidjela ljubav iz tvojih očiju, onda je sve sve bilo u redu.”
“Sve sve u redu.”
“I zato, nisam se više tako bojala s američkim dečkom. To sam mislila cijeli dan.”
“Nikad nisam mislio da se ičega bojiš. Mislio sam da si hrabra.”
Smijala mu se, iako samo svojim očima. “Oh, ti.” reče. “Tako sam se bojala.”
“Zašto, Drenka?”
“Zato. Zbog svega. Jer nemam taj osjećaj, taj potrebni osjećaj za sve. Radila sam toliko dugo u ovom društvu i imam dijete koje je ovdje odraslo i išlo u školski sistem ovdje... ali u mojoj vlastitoj zemlji to bi bilo kao od šale. Ovdje sam puno morala nadoknaditi, prevladati svoj kompleks manje vrijednosti zato što sam autsajder. Ali sve male stvari mogu razumjeti, zbog tebe.”
“Koje male stvari?”
'“Kunem se zastavi.' To mi nije imalo smisla. A onda plesanje. Sjećaš se? U motelu.”
“Da. Da. U Bo-Peepu.”
“I nije 'trice i pučine', Mickey.”
“Što nije?”
“Izraz na engleskom. Jix je rekla danas 'trice i kučine' i ja sam pomislila 'Oh Bože, ne kaže se “trice i pučine.'“ Matthew je bio u pravu – kaže se 'trice i kučine”1
“Zaista? Ne može biti.”
“Ti si zločesti dečko.”
“Recimo da sam praktičan.”
“Mislila sam danas da sam opet trudna.”
“Da?”
“Mislila sam da sam opet u Splitu. Bila sam trudna. Drugi ljudi iz prošlosti bili su prisutni.”
“Tko? Tko je bio prisutan?”
“U Jugoslaviji sam se isto zabavljala, znaš. U svom gradu sam se zabavljala kad sam bila mlada. Tamo je jedna rimska palača, znaš. Stara palača koja je u središtu grada.”
“U Splitu, da, stvarno znam. Rekla si mi to još prije. Prije puno godina, Drenka draga.”
“Da. Jedan tip iz Rima. Vladar. Dioklecijan.”
“Tamo je jedan stari rimski grad na moru” reče Sabbath. “Oboje smo odrasli na moru. Oboje smo odrasli voleći more. Aqua femina.”
“Blizu Splita je jedno manje mjesto, turističko.”
“Makarska”, reče Sabbath, “Makarska i Madamaska.”
“Da.” reče Drenka. “Kakva slučajnost. Dva mjesta gdje sam imala najveću zabavu. Stvarno je bila zabava. Plivali smo tamo. Cijeli dan smo bili na plaži. Ples navečer. Moja prva ševa tamo je bila. Ponekad smo išli na večeru. Konobari su servirali juhu u malim zdjelicama i onda bi prolili po tebi jer nisu bili iskusni. Došli bi s cijelim poslužavnikom i nosili ga; došli bi i servirali i prolili. Amerika je bila tako daleko. Nisam mogla ni sanjati o tome. Onda sam najednom bila sposobna plesati s tobom i slušati te kako pjevaš one pjesme. Najednom sam tako blizu došla tome. Plesala sam s Amerikom.”
“Draga, plesala si s nezaposlenim preljubnikom. Osobom s puno vremena na raspolaganju.”
“Ti jesi Amerika. Jesi jesi, moj zločesti dečko. Kad smo odletjeli u New York i vozili se po autoputu, ako se to kaže autoput, i onda ona groblja koja su bila okružena autima i prometom, to mi je bilo jako zastrašujuće i zbunjivalo me. Rekla sam Matiji, 'Ne sviđa mi se ovo.' Plakala sam. Motorizirana Amerika s tim beskonačnim autima i onda odjednom, mjesto za odmor između toga. Pa te onda malo bacaju tu, pa onda tamo. To mi je tako zastrašujuće, tako strašno suprotno i različito da to nisam mogla razumjeti. Kroz tebe je sve to sada skroz drugačije. Znaš li to? Kroz tebe mogu sad gledati na to sve s razumijevanjem. Samo mi je sad žao što nisam s tobom otišla u ona mjesta. Danas sam željela, cijeli dan sam mislila na ta mjesta.”
“Koja mjesta?”
“Tamo gdje si ti rođen. Htjela bih otići na obalu Jerseya.”
“Trebali smo otići. Trebao sam te odvesti.” Trebao, Htio, Mogao. Tri slijepa miša.
“Čak i u New York City. Da mi ga pokažeš kroz svoje oči. To bi mi se svidjelo. Kamo god smo išli, uvijek smo se išli skrivati. Ja mrzim skrivanje. Ne bi mi smetalo da sam otišla u New Mexico s tobom. U Kaliforniju s tobom. Ali najviše u New Jersey, da vidim more gdje si ti odrastao.”
“Shvaćam.” Prekasno, ali shvaćam. To, što ne umiremo od prekasnog shvaćanja svega, pravo je čudo. Ali mi stvarno umiremo od toga – samo od toga.”
“Kad bi”, reče Drenka, “mogli samo jedan vikend otići, da vidimo obalu Jerseya.”
“Ne bi ti trebao vikend. Od Long Brancha do Spring Lakea i Sea Girta, to ti je oko dvadeset kilometara. Provezeš se Neptuneom, niz glavnu ulicu, i prije nego shvatiš, već si u Bradley Beachu. Provezeš se osam ulica kroz Bradleyu i već si u Avonu. To je sve bilo prilično maleno.”
“Pričaj mi. Pričaj mi.” I u Bo-Peepu, uvijek ga je molila da joj priča, priča, priča. No, da bi smislio nešto što joj već nije ispričao trebao bi dobro promisliti. A kako bi bilo da se naprosto ponavlja? Je li to važno nekome tko umire? Umirućem stvorenju možeš se ponavljati dovijeka. Njima to nije bitno. Samo da te mogu čuti kako govoriš.
“Pa, to je tipična priča iz malog mjesta, Drenka, znaš to.”
“Reci mi. Molim te.”
“Ništa uzbudljivo nikad mi se nije dogodilo. Nikad se nisam družio s klincima koji bi za to bili pravi, znaš. Mi smo bili kao mali seljačići, obitelj nam čak nije pripadala 'klubu s plaže' – bogate cure iz Deala nisu padale jedna preko druge u jurnjavi za mnom. Nekako sam uspio doći do par jednostavnih poslića u srednjoj školi, ali sve je to bilo slučajno, i nije bilo bogzna što. Većinom smo sjedili i pričali o tome što bismo sve dali da se s nekim poševimo. Ron, Ron Metzner, na kojeg nitko tada zbog njegova tena ne bi ni pogledao, obično se tješio tako što je meni govorio: 'To se mora dogoditi prije ili kasnije, zar ne?” Nije nas bilo briga s kim ili čak ni s čim, samo smo se željeli poševiti. Onda sam nakon toga imao šesnaest godina i sve što sam želio bilo je pobjeći.”
“Otišao si na more.”
“Ne, godinu dana prije toga. Preko ljeta sam danju bio čuvar plaže. Morao sam – na plaži su bile uzbudljivo obdarene židovske djevojke iz sjevernog Jerseya. A radio sam i noću, kako bih poboljšao svoju usranu plaćicu čuvara plaže. Radio sam sve vrste poslova nakon škole, ljetne poslove, subotnje poslove. Ronov ujak imao je dozvolu za prodavanje sladoleda. Ding-dong, veselo su zvonili. Po cijeloj obali. Jednom sam radio za njega, izvikivao nazive sladolednih kupova s bicikla-prodavaonice. Radio sam po dva, tri posla u jednom ljetu. Ronov otac radio je u tvornici cigara. Bio je službeni prodavač dutch masters cigara. Živopisan lik za jednog seljačića od djeteta. Odrastao je u južnom Belmaru, bio je sin dvoje službenika u sinagogi, koji su u ono doba imali konja, kravu, zahod izvan kuće, i bunar u stražnjem dvorištu. Gosp. Metzner bio je velik kao kuća. Golemo stvorenje. Obožavao je proste viceve. Prodavao je dutch masters cigare i slušao je operu na radiju subotom popodne. Odnio ga je srčani udar dok smo mi bili u četvrtom razredu srednje. Zato je Ron otišao na more sa mnom – da pobjegne od prodavanja kokica cijeli svoj život. Dutch Masters tada je imao svoje skladište gore u Newarku. Gosp. Metzner odlazio je tamo dvaput tjedno pokupiti cigare. Preko zime, subotom, dok je za vrijeme rata vladala nestašica benzina, Ron i ja smo za njega po cijelom okrugu dostavljali cigare biciklima. Jedne zime radio sam i u odjelu za ženske cipele u Levin's robnoj kući u Asburyju. To je bila prilično velika robna kuća. Asbury je bio živahno mjesto. Samo na Cookman aveniji bilo je pet ili šest dućana s obućom. I. Miller, i tako dalje. Tepper. Steinbach. Stvarno, Cookman avenija je bila pravo mjesto prije nego su je pobune odnijele k vragu. Od plaže se pružala sve do glavne ulice. Ali zar ti nikad nisam rekao da sam već kao četrnaestogodišnjak bio pravi stručnjak za ženske cipele? Divni svijet perverzije, otkrio sam ga baš tamo kod Levina u Asbury Park. Stari prodavač dizao je ženama noge kad im je obuvao cipele tako da im može zaviriti ispod suknji. Kad bi ušla mušterija, stavio bi cipele dovoljno daleko da ih ova ne može dohvatiti. Onda je počela zabava. 'E, ova cipela', govorio im je, 'prava je schmatte', a svo vrijeme dižući im noge još malo prema gore. U stražnjim prostorijama bih poslije mirisao unutrašnjost cipela nakon što su ih one isprobale. Prijatelj mog oca prodavao je čarape i radne hlače farmerima u okolici Freeholda. Otišao bi veletrgovcima u New York i vratio se s robom, a onda sam ja išao s njim dok je subotom razvozio tu robu kamionom – kad bi se kamion upalio – i prodavao bih i na kraju dana dobio za to pet dolara. Da, svakakvi poslovi. Puno ljudi za koje sam radio doista bi se začudili kad bi čuli da sam, recimo, postao raketni znanstvenik. To mi nije bilo, čini se, zapisano u kartama. Posao na kojem sam stvarno mogao zaraditi lovu bilo je parkiranje automobila za Eddieja Schneera. Ron i ja radili smo noću, dolje kod zabavnog parka u Asburyju, tog ljeta kad sam bio čuvar plaže. Parkirali bi jedan auto za Eddieja i stavili dolar ujedan džep, parkirali drugi i stavili dolar u drugi džep. Eddie je to znao, ali moj brat je radio za njega, a Eddie je volio Mortyja jer je Morty bio židovski atlet i nije se družio s ludim, propalim zvijezdama nego se vraćao kući s treninga pomagati ocu. Osim toga, Eddie se bavio i politikom i nekretninama i bio je lopovski gad, i zarađivao je toliko novca da mu nije bilo ni bitno. Ali volio me prepadati. Njegov šogor je obično sjedio preko ceste i vrebao.”
“Što znači 'vrebao'?”
“Bernie, šurjak, on bi prebrojao sto auta u tvom području što je značilo da trebaš imati sto dolara u džepu. Eddie je imao velikog Packarda i dovezao bi se njime do mjesta gdje sam ja radio. Zaustavio bi se i kroz otvoreni prozor mi rekao: 'Bernie te promatrao. Misli da mi ne daješ pošteno novac. Misli da me previše varaš.' 'Ne, ne, g. Schneer. Nitko od nas vas previše ne vara.' 'Koliko mi uzimaš, Sabbath?' 'Ja? Ja, samo pola.'“
Uspjelo mu je – iz njezina grla dopro je smijeh, i njezine oči bile su Drenkine oči! Drenka se smije. “Još nije postojala šiksa koju je bilo lakše nasmijati od tebe. Gosp. Mark Twain rekao je to. Da, to je bilo ljeto prije nego što je moj brat poginuo. Svi su se bojali da ću ja, sad kad nema Mortyja, pasti u loše društvo. Onda su njega ubili u prosincu, a sljedeće godine ja sam otišao na more. I tada sam se uvalio u loše društvo.”
“Moj američki dečko”, Sad je bila u suzama.
“Zašto plačeš?”

“Jer ja nisam mogla biti na toj plaži dok si ti bio čuvar. U početku ovdje, prije nego sam te srela, uvijek sam plakala zbog Splita i Brača i Makarske. Plakala sam zbog svog grada s uskim ulicama, srednjevjekovnim ulicama, i svim starim ženama skroz u crnini. Plakala sam zbog otoka i uvala na obali. Plakala sam zbog hotela na Braču gdje sam radila kao sekretarica i gdje je Matija bio zgodni konobar koji je maštao o svom lokalu. Ali onda smo počeli zarađivati sav onaj novac...” Bila je izgubljena i sakrila se iza svojih zatvorenih očiju.
“Je li to bol? Boli li te?”
Njezine oči su se otvorile. “U redu je.” Nije bio bol, nego strah. Ali i na to se navikao. Kad bi barem ona mogla. “Govorili su za Amerikance da su naivni i da nisu dobri ljubavnici”, hrabro je nastavila Drenka. “Ta glupost. Amerikanci su puritanci. Oni se ne vole pokazivati goli. Američki muškarci se ne usude govoriti o jebanju. Sav taj evropski kliše. Sigurno sam naučila da su to sve bile pizdarije.”
“Pizdarije. Vrlo dobro. Odlično.”
“Vidiš, američki dečko? Na kraju nisam tako glupa hrvatska katolička šiksa cura. Čak sam naučila reći 'pizdarija.'“
Isto je tako naučila reći i “morfij”, riječ koja mu nikad nije pala na pamet kao nešto čemu bi je trebao naučiti. Ali bez morfija osjećala se kao da je živu trgaju, kao da jato crnih ptica, golemih ptica, govorila je, hoda po njezinu krevetu i tijelu, i divlje joj kljunovima kljucaju utrobu. A osjećaj, znala mu je govoriti... da, i ona je voljela pričati... osjećaj kako svršavaš u mene. Zapravo ne osjećam štrcanje, ne mogu, ali pulsiranje kurca da, i moja grčenja u isto vrijeme, i sve je tako totalno mokro, nikad ne znam je li to moj sok ili tvoj sok, i kapa mi iz pičke i kapa mi iz dupeta i osjećam kako mi kaplje klize niz noge, oh Mickey, tako puno soka, Mickey, posvuda, tako sočno, taj nenormalni mokri sos... No izgubljen je sada bio mokri sos, pulsiranje, grčenja; izgubljena su bila putovanja na koja nikad nismo otišli, njoj je sve to bilo izgubljeno, njezina pretjerivanja, njezina tvrdoglavost, njezina lakomislenost, njezina zaljubljenost, njezina impulsivnost, njezina podijeljenost, njezin samozaborav – podrugljivi i zlobni rak pretvorio je u otpadak žensko tijelo koje je Sabathu bilo fantastičnije od ijednog drugog. Zelja da se zauvijek nastavi biti Drenka, da se ide dalje i dalje i bude uspaljen i zdrav i samostalan, sve trivijalno i veličanstveno sada pojedeno, organ po organ, sve su proždrle gladne crne ptice. Sada samo komadići priče i komadići njezina engleskog, samo ogrizak one jabuke koja je bila Drenka – samo to je ostalo. Sok koji je sada curio iz nje bio je žut, sad je žuto iz nje curilo na prostirke, i žuto-žuto, koncentrirano žuto, u drenažnu vrećicu.
Na njezinu se licu nakon dodatne doze morfija pojavio osmijeh. Pa ovo malo što je ostalo od nje bilo je gotovo seksi! Čudesno. I imala je pitanje.
“Samo naprijed.”
“Jer sam skroz blokirana u vezi toga. Nisam se mogla sjetiti danas. Možda si rekao: “Da, želim pišati na tebe, Drenka', a da li sam ja to stvarno željela, nisam puno razmišljala, kako bi to bilo, ali htjela sam ti reći, da, možeš, možeš me uspaliti i učiniti me sretnom, napraviti nešto za tebe, ili tako nešto...”
Neposredno nakon morfija nikad je nije bilo lako pratiti. “A pitanje je koje?”
“Tko je počeo? Je li to bilo tako da si ti izvadio kurac i rekao: 'Želim pišati na tebe, Drenka. Smijem li? Želim pišati na tebe, Drenka'? Je li tako počelo?”
“Zvuči poput mene.”
“A onda sam pomislila, 'Oh, dobro, taj prekršaj, zašto ne? Život je ionako tako lud.'“
“A zašto si danas mislila o tome?”
“Ne znam. Mijenjali su mi krevet. Ideja da probam nečiju tuđu pišalinu.”
“Bilo je mučno?”
“Ta ideja? Bilo je pomalo mučno ali ideja je bila i uzbudljiva. I onda sam se sjetila tebe kako si stajao tamo, Mickey. U potoku. U šumi. Ja sam bila u potoku, na kamenu. A ti si stajao tamo, iznad mene, i bilo ti je jako teško početi, i konačno je izašla kapljica. Ohhh,” reče, prisjećajući se te kapljice.
“Ohhh,” promuca on, stegnuvši jače njezinu ruku.
“Kapljica je pala i kad se spustila na mene shvatila sam da je topla. Hoću li se usuditi probati je? Počela sam jezikom oblizivati oko usta. A tamo je bila sva ta pišalina. I cijela situacija, da si ti tamo stajao iznad mene, i najprije si se naprezao da nešto iscuri, a onda je odjednom izašla sva ta nevjerojatna pišalina, i samo se spustila na moje lice, i bila je topla i naprosto fantastična; bilo je tako uzbudljivo i svud naokolo kao vijavica, to što sam osjećala, te emocije. Ne znam kako da ti to objasnim bolje nego ovako. Probala sam je, bila je slatka, kao pivo, Imala je takav nekakav okus, imala je to nešto zabranjeno od čega je sve bilo tako divno. I mogla sam je piti i željela sam još i ležala sam tamo i željela sam još i željela sam je po svojim očima i željela sam je po licu, željela sam je puno po licu, željela sam da mi tuširaš lice i željela sam piti to, i onda, tako sam to željela da sam se konačno prepustila. I tako sam željela sve to, željela sam po svojim sisama. Sjećam se da si stajao iznad mene i pošpricao si me po pički isto. Ja sam se počela igrati sa sobom dok si ti to radio, i natjerao si me da svršim, znaš; svršavala sam dok si me ti tako šprickao po pički. Bilo je vrlo toplo, tako toplo, osjećala sam se totalno... ne znam – osvojena time. Onda sam došla kući poslije i sjedila sam u kuhinji i sjećala se toga, jer sam si morala to srediti u glavi – da vidim je li mi se to sviđalo ili ne – i shvatila sam da da, to je bilo kao da mi imamo tajni savez; da, imali smo tajni savez koji nas je vezao zajedno. Nisam nikada prije to radila. Nisam mislila napraviti to s bilo kim drugim, i danas sam baš mislila da nikad i neću. Ali stvarno me to povezalo u savez s tobom. To je bilo kao da smo zauvijek sjedinjeni u tome.”
“I bili smo. I jesmo.”
Oboje su sada plakali.
“A dok si ti pišala na mene?”, upita je.
“Bilo je čudno. Bila sam nesigurna. Ne u smislu da nisam htjela. Ali da se pustim sama, znaš – hoće li ti se sviđati moja pišalina, ideja da se na taj način prepustim tebi, jer mi je to bilo malo, ne da mi se neće sviđati, nego kako ćeš ti reagirati na to, moja vlastita pišalina u tvoje lice? Neće ti se sviđati kakav ima okus, ili da ću te možda povrijediti. Tako da sam u početku bila stidljiva u zbog toga. Ali onda kad sam počela, shvatila sam da je okej, da se ne moram bojati, i kad sam vidjela tvoju reakciju – uzeo si je malo, čak si malo i probao... i... i... Sviđalo mi se to. Morala sam stajati iznad tebe, i osjećala sam se kao da mogu napraviti sve, sve s tobom, i sve je u redu. U svemu smo zajedno, i možemo sve zajedno, bilo što zajedno, i Mickey, to je bilo baš divno.”
“Moram ti nešto priznati.”
“Oh? Večeras. Da? Što?”
“Nisam baš uživao dok sam to pio.”
Smijeh se pojavio na njezinom licu, smijeh puno veći od lica.
“Htio sam to”, rekao joj je Sabbath, “a kad je to prvi put počelo izlaziti iz tebe, to je bio tek mali špric. To je bilo u redu. Ali onda kad je počela izlaziti ta cijela stvar...”
“Ali onda kad je počela izlaziti ta cijela stvar'? Ti govoriš kao ja! Natjerala sam te da govoriš prevedeni hrvatski! Naučila sam i tebe isto!”
“Bogami, jesi.”
“Pa reci mi, reci mi”, reče ona uzbuđeno, “što se dogodilo kad je počela izlaziti ta cijela stvar?”
“Toplina. Ona me zapanjila.”
“Točno. Ali bilo je ugodno što je toplo.”
“I bio sam tamo, između tvojih nogu, i morao sam uzeti to u usta. I Drenka, nisam bio siguran da sam to želio.” Ona je klimnula. “Mm-hm.”
“Znala si?”
“Da. Da, dragi.”
“To me uzbudilo najviše zato što sam mogao vidjeti da uzbuđuje tebe.”
“I stvarno me uzbuđivalo. Jest.”
“Mogao sam to vidjeti. I to mi je bilo dovoljno. Ali nisam se mogao prepustiti sasvim na način na koji si se ti mogla.”
“Ti. Kako čudno”, reče ona. “Pričaj mi o tome.”
“Pretpostavljam da sam i ja na neke stvari preosjetljiv.”
“Kakav ti je okus imalo? Je li bilo slatko? Jer tvoja je bila slatka. Pivo i slatko skupa.”
“Znaš li što si rekla, Drenka? Kad si prvi put svršila?”
“Ne.”
“Ne sjećaš se? Kad si prestala pišati na mene?”
“Da li se ti sjećaš?” upita ona.
“Kako bih mogao zaboraviti? Sjajila si. Bila si ozarena. Rekla si, pobjedonosno: 'Učinila sam to! Učinila sam to!' Pomislio sam: 'Da, Roseanna je cijelo vrijeme pila krive stvari.'“
“Da”, smijala se, “Da, mislim da je možda bilo tako. Da, vidiš, to odgovara onome što sam ti rekla, da sam bila tako stidljiva. Točno tako. To je bilo kao proći kroz neki test. Kao...”
“Kao što?”
“Možda je ono zbog čega sam brinula bilo to da ću poslije požaliti. Puno se događa da čovjek ima ideje kako da nešto napravi, ili te nešto možda natjera da napraviš nešto, a poslije imaš osjećaj srama. I nisam bila sigurna – hoću li imati sram zbog toga? To je bilo ono tako nevjerojatno u vezi toga. A sad čak volim pričati s tobom o tome. To je bio požudni osjećaj... i osjećaj davanja isto. Na način na koji to nisam mogla napraviti nikome drugome.”
“To što si pišala na mene?”
“Da. I što sam ti dopustila da pišaš po meni. Osjećala sam, osjećala sam – da si totalno bio sa mnom u tom trenutku. U svakom smislu, dok sam ležala skupa s tobom u potoku nakon toga, držala se za tebe u potoku, na svaki način, ne samo kao mog ljubavnika, kao mog prijatelja, nego još nekoga tko, znaš, kad si bolestan ja ti mogu pomoći, i kao moj krvni brat. Znaš, to je bio obred, prijelaz obreda ili tako nešto.”
“Obred prijelaza.”
“Da. Obred prijelaza. Vrlo definitivno. To je točno. To je tako zabranjeno, a zapravo ima najnevinije značenje od svega.”
“Da”, rekao je, gledajući je kako umire, “kako je to nevino.”
“Ti si bio moj učitelj. Moj američki dečko. Naučio si me svemu. Pjesmama. Izrazima. Biti slobodan jebati se. Dobro se provoditi s mojim tijelom. Da ne mrzim što imam tako velike sise. Ti si to učinio.”
“O jebanju si prije nego što si me srela, Drenka draga, znala ipak nešto malo.”
“Ali u mom životu, udatom, nisam imala puno ekskurzija u to područje.”
“Sve si dobro napravila, srce.”
“Oh, Mickey, bilo je divno, bila je zabava – te naše igre. To je bilo življenje. i biti bez svega toga bi bio veliki gubitak. Ti si mi to dao. Ti si mi dao dvostruki život. Ne bih mogla izdržati samo s jednim.”
“Ponosan sam na tebe i tvoj dvostruki život.”
“Jedino što žalim”, reče, plačući opet, plačući s njim, njih dvoje u suzama (ali navikao je na to – možemo živjeti s proširenim rakom i možemo živjeti sa suzama; jednu noć za drugom, možemo živjeti sa svim tim, samo da ne prestane) “je to što nismo mogli spavati skupa puno noći. Da se izmiješam s tobom. Izmiješam?”
“Zašto ne.”
“Željela bih kad bi večeras mogao provesti noć.”
“I ja isto. Ali bit ću tu sutra navečer.”
“Mislila sam ozbiljno ono kod Pećine. Nisam željela jebati nikoga više, čak ni bez raka. Ne bih to napravila ni da sam živa.”
“Ti jesi živa. Sada i ovdje. Večeras. Ti si živa.”
“Ne bih to napravila. Ti si taj koga sam uvijek voljela jebati. Ali nije mi žao da sam ih puno jebala. Bio bi veliki gubitak da je bilo nešto drugo. Neki od njih, neki su bili izgubljeno vrijeme. Moraš i to doživjeti. Zar nisi i ti? S ženama s kojima nisi uživao?”
“Da.”
“Da, ja sam imala iskustva s muškarcima koji te samo hoće pojebati bez obzira da li brinu za tebe ili ne. To mi je uvijek bilo teže. Ja dajem svoje srce, ja dajem sebe, u svom jebanju.”
“Stvarno je tako.”
A onda, nakon samo par trenutaka, je zaspala i tako je on otišao kući – “Ja sada idem” – i za dva sata nju je dokrajčio ugrušak i bila je mrtva.
I to su, dakle, bile njezine posljednje riječi, na engleskom barem. Ja dajem svoje srce, ja dajem sebe, u svom jebanju. Teško je to nadmašiti.
Miješati se s tobom, Drenka, miješati se s tobom sada.
* * *

Između tamnih polja, na pola puta uz brdo, svjetla u dnevnoj sobi još su bila upaljena. S podnožja strmog uspona, gdje se zaustavio kako bi promislio o tome što radi – što je već, napola ne razmišljajući, učinio – kuća mu se od upaljenih svjetala činila dovoljno ugodnom da je nazove domom. Ali izvana, noću, sve one izgledaju ugodno. A kad jednom više ne gledaš izvana prema unutra, nego iznutra prema van... Ipak, ovo je bilo najbliže što je došao do doma, a budući da nije mogao ostaviti ono što je ostalo od Mortyja bilo gdje, ovo je bilo mjesto kamo je došao s Mortyjevim stvarima. Morao je. Nije više bio prosjak, niti štetni nepozvani gost, niti ga je more nosilo nekamo južno od Rta užitka, niti će u zoru neki jogger niz plažu naići na njegove ostatke među noćnim naplavinama. Niti je već bio u mrtvačnici. Bio je čuvar Mortyjevih stvari.
A Rosie? Kladim se da je mogu spriječiti da mi odreže kurac. Počni odatle. Postavi umjerene ciljeve. Vidi možeš li preživjeti ostatak travnja bez da ti ga ona odsiječe. Nakon toga, možeš svoje ciljeve postaviti malo više. Ali počni samo s tim i vidi može li se. Ako ne, ako ga doista odsiječe, pa, onda ćeš morati ponovo razmisliti o svom položaju. Onda ćete ti i Mortyjeve stvari morati pronaći dom negdje drugdje. U međuvremenu, pokaži joj da nemaš razumijevanja za njezinu želju da ti ga odreže u snu.
I nemoj zaboraviti dobre strane njezine gluposti. To je jedno od prvih pravila svakog braka. 1.) Nemoj zaboraviti dobre strane njezine (njegove) gluposti. 2.) Nju (njega) ne možeš ničemu naučiti, pa nemoj ni pokušavati. Bilo je deset takvih pravila koje je razvio za Drenku kako bi joj pomogao da prebrodi svoj život s Matijom, kad bi je samo pomni način na koji je Matija dvostruko vezao svoje cipele natjerao da život gleda samo s tamne strane. 3.) Prestani prigovarati. 4.) Rutina cijele te stvari nije posve bezvrijedna. I tako dalje.
Mogao bije čak i poševiti.
E, to je bila čudna misao. Nije se mogao, promislivši malo, sjetiti da je ikada u životu palo na pamet nešto čudnije. Kad su se preselili na sjever, naravno, jebao se s Rosie cijelo vrijeme, bio je u njoj stalno. Ali kad su došli ovamo, njoj je bilo dvadeset sedam godina. Ne, prva je stvar spriječiti je da mi odreže kurac. Pokušati je pojebati moglo bi se čak pokazati kontraproduktivnim. Držimo se skromnih ciljeva. Ti samo tražiš dom za sebe i Mortyja.
U dnevnoj sobi sad vjerojatno čita, dok gori vatra, opuštena u naslonjaču, čita nešto što joj je netko dao na sastanku. To je bilo sve što je sad čitala – Veliku knjigu, U dvanaest koraka, knjige o meditaciji, pamflete, priručne knjižice, beskonačnu količinu njih; od povratka iz Ushera nije prestala čitati te brošure jednu za drugom, od kojih je svaka bila jednaka prethodnoj bez koje nije mogla živjeti. Prvo sastanak, potom s knjižicom kraj vatre, onda u krevetu s ovaltineom i “Osobnim pričama” iz Velike knjige, čitajući doživljaje alkoholičara, s kojima bi zaspala. Vjerovao je da kad nema svjetla izgovara neku antialkoholičarsku molitvu u krevetu. Barem je imala pristojnosti nikad me mumljati te stvari naglas kad bi on bio u blizini. Ponekad bi joj ipak spustio – tko bi tome mogao odoljeti? “Znaš koja je moja Viša moć, Roseanna? Skužio sam koja je moja Viša moć. To je Esquire časopis.”
“Ne možeš li pokazati malo više poštovanja? Ti ne razumiješ. Ovo je za mene vrlo ozbiljna stvar. Ja se oporavljam.”
“I koliko će to opet trajati?”
“Jedan po jedan dan, ali to će trajati zauvijek. To nije nešto što se može gurnuti u stranu. Mora se nastaviti.”
“Pretpostavljam da ja neću doživjeti kraj, zar ne?”
“Ne možeš. Jer to je stalni proces.”
“Sve tvoje knjige o umjetnosti na ovim policama. Nikad ih ne otvaraš. Nikad ne bi pogledala koju sliku iz njih.”
“Ne osjećam se krivom, Mickey. Ne treba mi umjetnost. Treba mi ovo. To je moj lijek.”
“Kako početi vjerovati. Dvadeset četiri sata. Mala crvena knjiga. To je strašno uski priključak na život, draga.”
“Ja pokušavam naći malo mira. Malo unutrašnjeg mira. Iskrenosti. Pokušavam doprijeti do svog unutarnjeg ja.”
“Reci mi, što se dogodilo Roseanni Cavanaugh koja je znala misliti svojom glavom?”
“Njoj? Ona se udala za Mickeya Sabbatha. To se pobrinulo za sve.”
U svom kućnom ogrtaču, čita ta sranja. Zamišlja je, u otvorenom ogrtaču, kako desnom rukom drži knjigu dok se lijevom lijeno draška. Jednako se dobro služi objema, ali se slučajno ugodnije osjeća kad to radi lijevom. Čita i čak jedno vrijeme nije ni svjesna da počinje. Pomalo joj čitanje skreće pažnju. Nastoji zadržati nešto tkanine između svoje ruke i pičke. Spavaćica i ogrtač – večeras su tu i gaćice. Materijal je pali; zašto, ona ne zna. Koristi tri prsta: vanjska dva na usnama, srednji na dugmetu. Kružni pokreti prstiju, i uskoro se i bokovi kružno gibaju. Srednjak je na dugmetu – ne vrh, nego jagodica prsta. Isprva vrlo lagan pritisak. Zna automatski gdje je dugme, naravno. Onda mala pauza, jer još čita. Ali postaje sve teže usredotočiti se na to što čita. Nije sigurna da to još želi. Pritisak dva susjedna prsta. Kako se sve više uzbuđuje, jagodica srednjaka čvrsto je na dugmetu, ali osjećaj je nekako raširen na sva tri prsta. Konačno odlaže knjigu. Naizmjence sada, njezini su prsti mirni dok se bokovi gibaju. Onda natrag na dugme, okolo i okolo, druga ruka je na dojci, na njezinoj bradavici, stišće. Sad je odlučila da neko vrijeme neće čitati. Desnu ruku spušta s dojke i snažno trlja, s obje ruke, još preko tkanine. Tri prsta opet rade, tamo gdje je dugme. Uvijek točno zna gdje je to, što ne mogu reći za sebe. Skoro pedeset godina sam u poslu, a ta prokleta stvar uvijek je malo tu, 'malo tamo, pa opet tu, pa je nigdje nema, i možeš potrošiti pola minute tražeći je prije nego te njezine ruke ljubazno ne upute. “Tu! Ne, tu! Točno tu! Da! Da!” A sada proteže noge izravnavajući ih, dugo mačje protezanje, njezine ruke čvrsto su pritisnute između bedara. Stišće. Dospijeva u predsvršavajuće stanje na taj način, foršpajz, stišćući cijelu pičku što jače može, i sad je odlučila: ne želi prestati. Ponekad to radi preko tkanine cijelo vrijeme; večeras želi svoje prste s unutrašnjosti usmina i pomiče gaćice sa strane. Sada ide gore i dolje, samo gore-dolje, a ne više kružno. I brže, ide puno brže. Onda, koristeći drugu ruku, gura svoj srednjak (otmjen je i dug to prst) u pičku. Vrlo je brza pritom, dok ne počne osjećati prve predosjećaje grčenja.. Sad podiže noge, raširuje ih, dok ih istovremeno savija u koljenima i spaja stopala tako da joj se, gotovo ispod guzova, dodiruju prsti. Otvara se skroz na taj način. Posve je otvorena. I stalni kontakt s dva prsta na klitorisu, prstenjakom i srednjakom. Gore pa dolje. Napetost. Guzovi su također gore, dižu se pomoću njezinih savijenih nogu. Sad malo usporava. Siri noge usporavajući, skoro sasvim prestaje. Skoro. I sada ponovo savija noge. To je položaj u kojem želi svršiti. Tu počinje mucanje. “Mogu si? Smijem li?” Cijelo vrijeme dok donosi odluku kada, ona naglas muca “Smijem li? Smijem li? Smijem li svršiti?” Koga pita? Imaginarnog muškarca. Muškarce. Čitavu gomilu njih, jednog jedinog, vođu, maskiranog, dječaka, crnog, pita samu sebe ili možda svog oca, ili ne pita nikoga. Riječi same su dovoljne, moljenje. “Smijem li? Smijem li svršiti? Molim te, smijem li?” A sada ravnomjerno drži pritisak, čak i malo jače, povećava pritisak, stalni pritisak, točno tu, i sad osjeća, osjeća to, sad mora nastaviti – “Smijem li? Smijem li? Molim te?” – i tu se pojavljuju zvukovi, dame i gospodo, u kombinacijama svojstvenim svakoj ženi posebno, zvukovi koji bi jednako dobro kao i otisci prstiju mogli poslužiti identificiranju cijelog spola za FBI – ohhhh, mhmmmmm, uhhhhh – jer sad je počelo, ona svršava, i pritisak je jači ali ne ekstremno jak, ne toliko jak da boli, dva prsta gore-dolje, široki pritisak, ona želi široki pritisak jer želi svršiti opet, a sada se osjećaj pomiče dolje prema pički, i ona stavlja prst unutra, i sad misli kako bi mogla uživati da ima plastični kurac kraj sebe, ima prst unutra, i to je to, to je TO! I tako ide gore dolje prstom kao da je netko jebe, i sad dobrovoljno steže pičku kako bi pojačala osjećaj, čvrsto stišće kako bi si dala još osjećaja, gore-dolje, dok još obrađuje klitoris. To što osjeća mijenja se umetanjem prsta u pičku – na dugmetu prst je vrlo precizan, ali dok drži prst u pički osjećaj je raširen, i to je ono što ona želi: širenje osjećaja. Iako nije fizički lako uskladiti dvije ruke, uz savršenu koncentraciju ona radi kako bi prevladala teškoće. I uspijeva. Uhhhh. Uhhhhhh. Uhhhh. I potom leži i dahće neko vrijeme, a onda uzima knjigu i vraća se čitanju, i, sve u svemu, puno je toga što se tu može usporediti s Bernsteinom kako dirigira Mahlerovu Osmu.
Sabbath je poželio ustati i predati se ovacijama. Ali sjedeći u autu na početku dugog blatnjavog prilaza koji se gotovo sto metara penjao prema kući, mogao je samo toptati nogama i vikati, “Brava, Rosie! Brava!” i podići svoju kapicu Bog neka blagoslovi Ameriku u znak divljenja crescendima i diminuendima, lebdenju i ludilu, nadziranoj nekontroliranosti, pogonskoj snazi izdržanog vrhunca. Bolja od Bernsteina. Njegova žena. Zaboravio je sve o njoj. Dvanaest, petnaest godina prošlo je otkako me zadnji put pustila da gledam. Kako bi doista bilo ševiti Roseannu? Određeni postotak muškaraca to još radi svojim ženama, ili tako barem statističari žele da vjerujemo. Ne bi bilo posve neprirodno. Pitam se kakav je miris. Ako ga uopće ima. Močvarni miris koji je Roseanna puštala u dvadesetima bio je posve jedinstven, nimalo riblji, već biljni, korijenski, s daškom truleži.
Obožavao ga je. Odveo bi te do granice da zatvoriš usta, a u njegovoj dubini bilo je nešto toliko opako da ga je pobuđena odvratnost prenijela u obećanu zemlju, gdje čitavo biće prebiva u nosu, gdje se postojanje svodi na ništa manje ili više od sirove, pjenušave pičke, gdje je najvažnija stvar na svijetu – koja jest svijet – ono ludilo u tvom licu. “Tu. Ne – tu! Točno... tu! Tu! Tu!
Tu! Da! Tu!” Taj ekstatični pogon zapanjio bi Akvinca, da se osjetilno upoznao s ekonomijom pičke. Ako je Sabbathu išta moglo poslužiti kao dokaz Božjeg postojanja, ako je išta nosilo žig Božje biti, onda su to tisuće i tisuće orgazama koji plešu na vršku te igle. Majka mikročipa, trijumf evolucije, zajedno s mrežnicom i membranom bubnjića. Ne bi mi smetalo ni da sam imam jednu, nasred čela kao Kiklopovo oko. Što će im nakit, kad imaju to? Što je jedan rubin prema tome? Tamo, ni zbog kojeg razloga osim onog zbog kojeg i jest tamo. Ne zato da preko njega curi voda, ne za širenje sjemena, nego uključen u paket kao igračka na dnu stare kutije s oprugom, dar svakoj svakcatoj maloj djevojčici od Boga. Sva slava Tvorcu, tom darežljivom, divnom stvorenju koje voli zabavu, sa stvarnom slabošću prema ženama. U dobroj mjeri nalik na Sabbatha.
Tu je bila kuća, unutra žena; u automobilu su bile stvari koje treba obožavati i poštovati, koje trebaju zamijeniti Drenkin grob kao smisao i svrha njegova života. Nikad više neće trebati ležati plačući na njezinu grobu i, misleći o tome, zadivilo ga je čudo kako je preživio sve ove godine u rukama osobe poput sebe, zadivljen što je među Fishovim smećem pronašao razlog da nastavi, na milost i nemilost neobjašnjivog iskustva kakvo je sam sebi bio, i iznenađen besmislenom mišlju da to ipak nije slučaj, i da sam nije preživio nego nestao tamo u Jerseyu, vrlo vjerojatno od svoje vlastite ruke, i da je stajao na početku puta prema zagrobnom životu, ulazeći u tu bajku konačno slobodan od potrebe koja je bila zaštitni znak njegova života: neodoljive želje da bude negdje drugdje. Bio je negdje drugdje. Postigao je cilj. Sad mu je bilo jasno. Ako ova kućica na pola puta prema vrhu brda na kraju malog sela gdje sam ja najveći skandal, ako to nije negdje drugdje, onda ništa nije. Negdje drugdje, to posvuda gdje se nalaziš; negdje drugdje, Sabbath, to je tvoj dom i nitko ti nije par, a ako je ikad netko bio nitko, onda je to Rosie. Pretraži čitavu planetu i ni na jednoj zemljopisnoj širini i dužini nećeš pronaći okolnosti bolje od ovih. To je tvoje mjesto: samotne planine, ugodna koliba, žena od Dvanaest koraka. To je Sabbathov nedolični teatar.
Nevjerojatno. Jednako nevjerojatno kao i žene koje su izlazile iz kuća na cestu kupovati mahune iz Fishova kamiončića. Zdravo, nevjerojatno.
* * *

No, približno sat nakon što se svjetlo ispred kuće ugasilo i opet upalilo u njihovoj spavaćoj sobi, Sabbah je i dalje bio stotinjak metara daleko, dolje u dnu prilaza. Je li zagrobni život bio spreman za njega? Imao je ozbiljne dvojbe u pogledu svog samoubojstva. Sve što je prije predstavljalo problem bila je mogućnost zaborava. Kraj kolege pomorca Schlossa, preko puta cijenjenih Weizmanovih, na korak mjesta od svoje obitelji, ali zaborav je zaborav bez obzira na sve, i pripremati se za to nije bilo jednostavno. Ono što nikako nije mogao zamisliti jest to, da će se trunući tamo pod paskom onih pasa naći ne u zaboravu, zaboravljen, nego u Madamaska Fallsu; da će umjesto licem u lice s vječnim ništavilom biti opet u krevetu pokraj Rosie, u vječnoj potrazi za unutrašnjim mirom. No ipak, nikad nije računao na Mortyjeve stvari.
Kroz zavoje je prošao najsporije što je auto mogao podnijeti. Da je još godinama udaljen od kuće, bilo bi mu svejedno. Bio je mrtav, smrt je bila lišena promjene, i više nije imao iluziju da će ikada pobjeći. Vrijeme je bilo beskrajno, ili se zaustavilo. Što se svodi na isto. Sve mijene su nestale – to je bila razlika. Ništa se nije mijenjalo, a promjene i jesu ljudski život ispočetka.
Biti mrtav i to znati pomalo je nalik sanjanju pomiješanom sa sviješću o sanjanju, ali začudo, sve je čvršće utemeljeno kad je mrtvo. Sabbath se ni na koji način nije osjećao nezemaljski: njegova osjetila nisu mogla biti izoštrenija sada kad ništa nije raslo, ništa se nije mijenjalo, ništa nije starilo; sada kad ništa nije bilo izmišljeno, niti išta stvarno, kada više nije bilo objektivnosti i subjektivnosti, bez pitanja što stvari jesu ili nisu, a sve na okupu drži smrt. Nije bilo bijega od saznanja da on više ne postoji od dana do dana. Nije bilo brige o nagloj smrti. Naglost je završila. Ovdje zauvijek, u nesvijetu bez mogućnosti izbora.
No ako je to bila njegova smrt, čiji je dostavni kamiončić bio parkiran kraj Rosiena starog džipa? Namreškana američka zastava sjajila se naslikana preko njegova stražnjeg dijela. Lokalne tablice. Ako je sva promjena nestala, koji je kurac bilo ovo? Netko s lokalnim tablicama. U smrti ima više nego što ljudi misle – kao i u Roseanni.
U krevetu su, gledaju televiziju. Zato ga nitko nije čuo kako se dovezao. Iako je dobio osjećaj – gledajući ih u zagrljaju kako naizmjenično zagrizaju sočnu zelenu krušku, čiji su sok jedna drugoj lizale s napetih trbuha kad bi koja kap pala s njihovih usta – osjetio je da Rosie ništa ne bi moglo zadovoljiti više od spoznaje da joj se muž vratio i da nije mogao a da ne shvati što se događalo dok ga nije bilo. U kutu spavaće sobe sva je njegova odjeća bila bačena na pod, sve njegovo bilo je izbačeno iz ormara i ladica i nabacano u kut, stvari su čekale da budu ubačene u vreće ili kartonske kutije i preko vikenda odvezene do druge strane brda i izbačene u provaliju.
Uklonjen. Ida mu je otela mjesto na groblju, a Christa iz prodavaonice – čiji je jezik Drenka toliko cijenila, i kojoj je Rosie mahnula u znak pozdrava u gradiću kao djevojci koju je poznavala sa sastanaka liječenih alkoholičara – zauzela je njegovo mjesto u kući.
Ako je ovo bila smrt, onda je smrt naprosto život inkognito. Svi blagoslovi koji ovaj svijet čine zanimljivim postoje, ne manje zabavno, i u nesvijetu.
Gledale su televiziju dok ih je Sabbath promatrao iz mraka, s vanjske strane prozora.
Christa bi sad trebala imati dvadeset pet godina, ali jedina promjena koju je na njoj mogao vidjeti bila je ta da je njezina kratka plava kosa postala crna i da je njezina pička bila obrijana. Nije bila ogledno dijete – to nikako, daleko od toga – nego dijete za ogled, na najprovokativniji način. Njezina kosa đavolski je padala u malim čupercima, kao da je osmogodišnje dijete škarama na Christinoj glavi napravilo preokrenutu krunu. Usta joj još nisu bila nalik na usta, već na hladni otvor za kovanice njemačkog automata, a ipak nije bilo ništa manje primamljivo gledati njezine iznenađujuće oči i glatke teutonske padine njezina dupeta nego onda, kad je vjerno služio kao dobavljač alatki dok je Christa svojom lezbijskom magijom obrađivala Drenku. A Roseanna, premda dvadesetak centimetara viša od Christe – čak je i Sabbath bio viši od Christe – nije izgledala kao da je više nego dvostruko starija od nje, bila je od nje još vitkija, malih dojki poput njezinih, koje su vjerojatno i danas imale isti oblik kao onda kad se s trinaest godina preselila majci... Četiri godine bez cuge i četrdeset osam sati bez njega, i njegova žena bez djece, u šestom desetljeću svog života, nekim je čudom još izgledala kao pupoljak.
Program koji su gledale bio je o gorilama. Povremeno je Sabbath mogao vidjeti gorile kako se na svoj način kreću kroz visoku travu, ili kako sjede, češući se po glavi i dupetu. Otkrio je da se gorile puno češu.
Kad je emisija završila, Roseanna je ugasila televizor i, bez riječi, počela se pretvarati da je ona mama gorila koja njeguje malu gorilu, Christu. Gledajući ih s prozora kako se pretvaraju da su mama i dijete gorila, počeo se prisjećati kako je Rosie nekad pokazivala veliki talent za suradnju s njim, dok je za vrijeme jela oponašao glasove s pozornice, ili je na sličan način zabavljao u krevetu, nacrtavši ružom za usne bradu i šešir na svom kurcu i koristeći svoju erekciju kao lutku. Nakon predstave mogla se i igrati s lutkom, što je san svakog djeteta. Otvorenost njezina tadašnjeg smijeha – poticajna, nemarna, pomalo zločesta, nije imala što sakrivati (osim sve), nije se imala čega bojati (osim svega)... da, u daljini se mogao prisjetiti njezina snažnog uživanja u njegovoj ludosti.
Ništa nije moglo biti ozbiljnije od pažnje koju je Rosie poklanjala Christinu gorilskom pokrovu. Ne samo da ju je naizgled čistila od ušiju i insekata, već je čistila njih obje kroz to pomno dodirivanje. Svi su osjećaji bili nevidljivi, a opet niti jedna sekunda među njima nije prošla beživotno. Rosieni pokreti bili su tako nježni i precizni, da se činilo kao da svjesno služe nekoj čistoj religioznoj ideji. Ništa se naročito nije događalo, no Sabbathu se to činilo čudesnim. Veličanstveno. Došao je do najusamljenije točke svog života.
Pred njegovim očima, Christa i Rosie razvile su potpune ličnosti gorila – njih dvije u svijetu gorila, preuzimale su njihovu duševnost, doživljavale najviši čin njihova načina razmišljanja i ljubavi. Ona druga je bila cijeli svijet. Velika važnost onog drugog tijela. Njihovo jedinstvo: onaj tko da je jednako i prima, i obratno. Christa je s punim povjerenjem dopuštala Roseanninim rukama da je dodiruju, da po karti njezina tijela Roseannini prsti iscrtavaju putove senzualnosti. A između njih vlažni, nijemi pogledi gorila, dok je jedini zvuk koji izvire iz kreveta Christino glasanje od užitka i zadovoljstva, glasanje jedne bebe-gorile, nalik na pijukanje pileta.
Roseanna Gorila. Ja sam oruđe prirode. Ja ispunjavam sve potrebe. Da su se samo njih dvoje, muž i žena, pretvarali da su gorile, ništa drugo nego gorile cijelo vrijeme! Umjesto toga pretvarali su se, i predobro, da su ljudska bića.
Kad je njima u krevetu postalo dosta glume, pale su jedna drugoj u zagrljaj, smijući se, poljubile su se sočno, sasvim ljudski, i svjetla su se ugasila s obje strane kreveta. No prije nego što je Sabbath stigao procijeniti stanje i odlučiti što sljedeće da učini – da nastavi dalje ili nastavi prema unutra – čuo je Rosie i Christu kako zajedno recitiraju. Molitvu? Pa naravno! “Dragi Bože...” Rosiena večernja molitva bivših alkoholičara – konačno ju je čuo vlastitim ušima. “Dragi Bože...”
Duet je bio savršeno usklađen, nisu tragale za riječima niti osjećajima, dva glasa, dvije žene, skladno se nadopunjujući. Mlada Christa bila je gorljiva, dok je Roseannina recitacija bila prožeta pažljivim promišljanjem svake riječi. U njezinu glasu bilo je i ozbiljnosti i osjećajnosti. Izborila se za svoj tako dugo nedohvatljiv unutarnji mir; užas njezina djetinjstva – lišenost, poniženja, nepravda, zlostavljanje – sve je to bilo iza nje, zajedno s mukom – njoj neizbježnog – zrelog života sa zamjenikom onog grubijana, njezina oca, i moglo se jasno čuti njezino oslobađanje od boli. Riječi je izgovarala mirnije i tiše od Christe, no svejedno su bile u potpunom zajedništvu. Novi početak, novo postojanje, nova ljubav... iako, kako joj je Sabbath mogao sa sigurnošću jamčiti, iz istog materijala kao i prethodna. Mogao je već predvidjeti pismo upućeno u Pakao dan nakon što Christa da petama vjetra sa starom srebrninom Roseannine majke. Da majka nije morala pobjeći kako bi spasila život, da ja nisam morala pohađati onu žensku školu dok se nije vratila, da me nisi prisiljavao nositi onu nepromočivu jaknu, da nisi vikao na domaćice, da nisi jebao domaćice, da nisi oženio onu Irene, da mi nisi pisao ona luda pisma, da nisi imao one odurne usne i ruke i stiskao me... Oče, učinio si to opet! Ukrao si mi sposobnost normalnog odnosa s normalnim muškarcem, ukrao si mi sposobnost normalnog odnosa s normalnom ženom! Ukrao si mi sve!
“Dragi Bože, ne znam kamo idem. Ne vidim put pred sobom. Ne mogu reći gdje će završiti. Niti doista poznajem sebe, i činjenica da mislim kako poštujem Tvoju volju ne znači da je tome doista tako. Ali vjerujem u ovo. Vjerujem...”
U Sabbathu njihova molitva nije naišla na otpor. Kad bi samo i sve drugo što je prezirao ovako prolazilo mimo njega, ostavljajući trag manji od vrška igle u njegovu mozgu. On sam molio se da je Bog sveznajući. Inače nikada neće saznati kog to kurca njih dvije pričaju.
“Vjerujem da Te moja želja za Tvojim zadovoljstvom doista i zadovoljava. Nadam se da imam želju za sve što radim. Nadam se da nikada ne radim ništa što nije u skladu s tom željom. I znam da ako to činim, Ti ćeš me povesti pravim putem iako ja možda to u taj trenutak i neću znati. Stoga ću Ti uvijek vjerovati, i premda mi se čini da sam izgubljena i okružena sjenkama smrti neću se bojati, jer znam kako me Ti nikada nećeš ostaviti da se sama suočavam sa svojim problemima.”
I tu je počelo veselje. Međusobnom uzbuđenju bilo je potrebno manje od trena. To što je Sabbath sada nepozvan slušao nije uopće bilo glasanje dviju zadovoljnih gorila. Njih dvije nisu se više tek tako igrale; više nije bilo ničega besmislenog ni u jednom zvuku koji su ispuštale. Sada više nije bilo potrebe za dragim Bogom. Preuzele su na sebe zadatak božanskog i gole se draškale jezicima. Čudesan organ, taj ljudski jezik. Dobro ga jednom promotrite. On sam dobro je pamtio Christin – mišićavi, lelujavi jezik zmije – i zadivljenost koju je pobuđivao u njemu ništa manje nego u Drenki. Čudesno je što sve jezik umije reći.
Brojke digitalnog sata, svijetleće i zelene, bilo je sve što je Sabbath sada mogao razaznati u sobi. Sat je stajao na nevidljivom stoliću pokraj nevidljivog kreveta, stoliću koji je prije bio s njegove strane. Vjerovao je da su neke od njegovih knjiga o smrti još tamo posložene, osim ako već nisu bile negdje među odjećom bačenom u kut. Osjećao se kao da su ga izbacili iz ogromne pičke čijom unutrašnjošću se slobodno kretao čitav život. Sama ova kuća u kojoj je živio postala je pička u koju se više nikada neće moći ugnijezditi. Ta pomisao, koja se pojavila neovisno od razuma, samo se pojačala kako su vonjevi koji postoje samo u ženama izašli iz njih dviju i kroz odškrinuti prozor, gdje su omotali Sabbatha u teški jad svega izgubljenoga. Ako iracionalnost smrdi, onda smrdi ovako; ako delirij smrdi, onda smrdi ovako; ako gnjev, nagon, apetit, neprijateljstvo, ego... No ovaj snažni smrad pokvarenosti bio je smrad svega što se spaja tvoreći ljudsku dušu. Što god su to vještice kuhale Macbethu, moralo je vonjati točno ovako. Nije čudo što Duncan nije preživio noć.
Dugo se činilo kao da njih dvije nikada neće završiti, i da će on, u skladu s tim, skriven u mrkloj noći kraj prozora, biti zauvijek zarobljen svojom komičnošću. One, čini se, nisu mogle pronaći ono što im je bilo potrebno. Komadić ili dio nečega je nedostajao, i njih dvije tečno su međusobno razgovarale, po svoj prilici baš o tom nestalom djeliću, jezikom koji se u potpunosti sastojao od stenjanja, uzdaha, dubokog disanja i krikova, muzikalnom mješavinom praskavog cvilenja.
Najprije je jedna od njih pomislila da je našla to što je tražila, a druga je umislila da je ona našla to isto, a potom, u prostranoj tami njihove pičkine kuće, u istom snažnom trenutku, bacile su se na to zajedno, i nikada prije Sabbath ni na kojem jeziku nije čuo išta nalik na govor koji je briznuo iz Rosie i Christe kad su otkrile gdje je smješten taj izgubljeni djelić koji je upotpunjavao čitavu sliku.
U biti, ona se zadovoljavala na način u kojem bi, da je ona Drenka, Sabbath mogao i uživati. Nije se osjećao odsječenim i tragično napuštenim jer je Roseanna radila nešto što bi, s nekog drugog gledišta, moglo u njemu pobuditi i osjećaj odobravanja. Zašto bi njezin izum orgazmičkog utočišta koji je stvorila bez njega promatrao drugačije od svojih vlastitih izuma? Roseannin mukotrpni put, činilo se, odveo ju je tamo gdje su i sami počinjali kao nezasitni ljubavnici, krijući se od Nikki u njegovoj lutkarskoj radionici. Zapravo, čitava njegovo zamišljanje njezina samozadovoljavanja bilo je dio pripreme, kako bi se vratio i pokušao... pokušao što? Otkriti što? Popraviti što? Posegnuti natrag u prošlost za čim? Za ostatkom čega?
I tada je iz njega provalilo. Kad se mužjaci gorila razbjesne, to je zastrašujuće. Najveći i najteži među primatima, oni se razbjesne u velikom stilu. Nije imao pojma da može razjapiti čeljusti toliko snažno, niti je ikada prije saznao, čak niti kao lutkarski izvođač, kakav je bogati repertoar zastrašujućih zvukova bio sposoban proizvesti. Tuljenje, rezanje, rikanje – divlje, zaglušujuće – i sve vrijeme skakao je okolo i lupao se po prsima i čupao biljke s korijenjem, teturajući, dok napokon nije svojim bolesnim šakama počeo udarati po prozoru dok okvir nije popustio i srušio se razbijen u sobu, gdje su Rosie i Christa histerično vrištale.
Najviše se volio lupati po tetovaži na prsima. Sve te godine imao je prava prsa, i sve te godine puštao ih je da propadaju. Bol u rukama bila je izluđujuća, ali nije posustajao. Bio je najdivlji od divljih gorila. Nemojte se ni usuditi prijetiti mi! Udarao je i udarao po svojim širokim prsima. Rušio sve po kući.
Ponovo u autu, upalio je svjetla i vidio da je prestrašio i rakune. Gostili su se u kantama za smeće iza kuhinje. Rosie je sigurno zaboravila zatvoriti plosnati drveni poklopac spremišta gdje su bile smještene četiri kante za smeće, i iako rakuna više nije bilo, smeće je bilo posvuda razbacano. To je objašnjavalo vonj otpadaka koji je, stojeći pred prozorom, pripisao ženama u krevetu. Trebao je znati da ga one nemaju u sebi.
* * *

Zaustavio se pred ulazom u groblje, ni trideset metara od Drenkina groba. Na poleđini računa za popravak auta, koji je iskopao iz ladice za rukavice, sastavio je svoju oporuku. Radio je pod svjetlom ploče s instrumentima i lampice nad glavom. Njegova ručna svjetiljka je izdahnula – imala je energije tek za kratki tračak svjetla, no nije mijenjao baterije otkako je ona umrla.
Vani je tama bila čudesna, zastrašujuća; noć izazovnija za um od ijedne koju je vidio na moru.
Ostavljam 7,450$, te sitniš (vidi omotnicu u džepu od jakne) u svrhu ustanovljenja nagrade od 500$ koja se ima dodjeljivati godišnje ženskoj apsolventici bilo kojeg koledža u zajedničkom sveučilišnom programu – 500 dolara studentici koja pojebe više fakultetskog osoblja od ijedne druge studentice za trajanja svog studija. Odjeću na sebi i onu u smeđoj papirnatoj vrećici ostavljam svojim prijateljima na stanici podzemne željeznice Astor Place. Svoj kazetofon ostavljam Kathy Goolsbee. Dvadeset porno slika dr. Michelle Cowan ostavljam državi Izrael. Mickey Sabbath, 13. travnja 1944.
Devedeset četvrte. Prekrižio je 44. 1929.-1994.
Na poleđini drugog računa napisao je: 'Stvari mojeg brata imaju se sahraniti sa mnom – zastava, njegova kapa, pisma, sve što je u kartonskoj kutiji. Polegnite me bez odjeće u lijes, okruženog njegovim stvarima.” To je ubacio u kovertu s potvrdama g. Crawforda i na njoj napisao “Dodatne upute.”
A sad, poruka. Suvisla ili nesuvisla? Gnjevna ili opraštajuća? Zlobna ili ispunjena ljubavlju? Stilski dotjerana ili kolokvijalna? S citatima Shakespearea, Martina Bubera i Montaignea ili bez citata? Trebali bi smisliti obrazac. Sve velike misli do kojih nikad nije došao ne bi se dale nabrojati; nije bilo dna svemu onome što nije imao reći o smislu života. A reći nešto smiješno bilo bi suvišno – samoubojstvo jest smiješno. Puno ljudi to ne shvaća. Ono nije potaknuto očajem ili osvetom, ono se ne rađa iz ludila ili ogorčenosti ili poniženja, ono nije prerušeno ubojstvo ili veličanstveni primjer samopreziranja – ono je završna, velika šala. Smatrao bi svoj život još većim neuspjehom kad bi se zgasnuo na bilo koji drugi način. Svakome tko voli šalu, samoubojstvo je prijeko potrebno. Pogotovo jednom lutkaru ništa nije prirodnije: nestani iza zavjese, umetni ruku, i umjesto da izvodiš točku, dođi do kraja kao lutka. Razmisli o tome. nema zabavnijeg načina odlaska. Čovjek koji želi umrijeti. Život kao biranje smrti. To je zabava.
Bez poruke. Poruke su lažne, što god napisao.
A sad, k posljednjoj od posljednjih stvari.
Izašao je iz auta u crni granitni svijet mrtvih. Za razliku od samoubojstva, ne vidjeti ništa oko sebe nije bilo zabavno, i nastavljajući dalje, ruku ispruženih ispred sebe, osjećao se jednako star kao i njegov Tiresija, Fish. Pokušavao se prisjetiti groblja, ali ni petomjesečno upoznavanje s njim nije mu pomoglo da gotovo odmah ne zaluta među grobovima. Uskoro je bio bez daha od posrtanja i padanja i ponovnog podizanja na noge, unatoč opreznim malim koracima koje je pravio. Zemlja je bila namočena obilnom kišom koja je padala cijeloga dana, a grob je ležao gore na brdu, i bila bi sramota, sad kad je došao ovako daleko, da ga dokrajči srčani udar. Umrijeti prirodnom smrću bila bi nenadmašiva uvreda. Ali njegovu srcu bilo je dosta i ono više nije moglo vući svoj teret. Njegovo srce nije bilo srce konja, i obavještavalo ga je o tome, prilično zlobno, ritajući se u prsima.
I tako je Sabbath nastavio, bez ičije pomoći. Zamislite kamen koji sam sebe nosi, i to bi vam moglo otprilike predočiti koliko se mučio kako bi stigao do Drenkina groba, kamo je, u onome što će biti njegov veliki oproštaj od svega pretjeranoga, krenuo urinirati. Mlaz je isprva bilo bolno teško pokrenuti, tako da se već pobojao kako od sebe traži nemoguće, i kako u njemu nije ostalo više ništa od njega samoga. Zamislio se – čovjek koji nije proživio noć, a da triput ne ode na zahod – kako tamo stoji i u sljedećem tisućljeću, nesposoban iscijediti makar jednu kap kojom će pomazati ovu svetu zemlju. Može li biti da je ono što ga je spriječavalo bio zid savjesti koji čovjeka lišava njegove srži? Što se dogodilo cijeloj slici života? Skupo ga je koštalo iskrčiti prostor na kojemu je mogao živjeti u svijetu onako prkosno kako je htio. Gdje je prezir kojim je nadvladavao njihovu mržnju; gdje su vlastiti zakoni, pravila ponašanja, kojima se uspio osloboditi od njihovih glupavo skladnih očekivanja? Da, zamjerke koje su nadahnjivale njegovo lakrdijašenje napokon su uvrebale trenutak za osvetu. Sve zabrane koje žele otupiti našu čudovišnost zatvorile su njegovu vodu.
Savršena metafora: prazni sud.
A onda je počeo lijevati... isprva tek rominjanje, tek par jadnih kapljica, kao kad čovjek nožem prereze luk i plakanje se sastoji od suze ili dvije koje se spuste niz obraze. No onda je štrcnulo, pa još jednom, pa onda curenje, pa mlaz, pa bujica, i onda je Sabbath počeo pišati snagom koja je čak i njega iznenadila, na način na koji se ljudi neskloni žalosti znaju začuditi nezaustavljivom obilju svoje rijeke suza. Nije se mogao sjetiti kad je zadnji put tako pišao. Možda prije pedeset godina. Izbušiti rupu u njezinu grobu! Probiti poklopac lijesa do Drenkinih usta! Ali mogao bi isto tako pokušati, pišanjem, pokrenuti i turbinu – nikada je ni na koji način ne bi mogao dosegnuti. “Učinila sam to!”, uskliknula je, “Učinila sam to!” I nikada nikoga nije tako obožavao.
Bilo kako bilo, nije prestao. Nije mogao. Bio je urinu ono što je vlažna dojilja mlijeku. Isušena Drenka, bujno proljeće, majko vlažnosti i tekućina, uzbibana, obilata Drenka, pijačice sokova ljudske loze – ljubavi, podigni se prije nego što se pretvoriš u pepeo, vrati se i oživi, neka procure sve tvoje izlučevine!
No, sve da cijelo proljeće i ljeto zalijeva mjesto koje su oplodili svi njezini muškarci ne bi je mogao vratiti, ni Drenku ni ikoga drugoga. I je li uopće pomislio išta drugo, on, veliki antiiluzionist? Pa, ponekad je čak i ljudima najboljih namjera teško znati dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana tjedno, tristo šezdeset pet dana u godini da nitko mrtav ne može oživjeti. Ništa na zemlji nije čvršće potvrđeno, to je sve što se može znati sa sigurnošću – i nitko to ne želi znati.
“Oprostite! Gospodine!”
Netko ga je ubo straga, netko kraj Sabbathova ramena. “Prestanite s tim, gospodine! Prestanite odmah!” Ali on nije bio gotov. “Vi pišate po grobu moje majke!”
I okrutno, za bradu, Sabbatha su okrenuli oko osi, a kad se svjetlo snažne lampe uperilo u njegove oči, podigao je ruku kao da je nešto što bi mu moglo probiti lubanju letjelo prema njegovu licu. Svjetlo je spustilo duž njegova tijela i zatim vratilo gore, od stopala do očiju. Tako su ga obojali, premaz po premaz, šest ili sedam puta, dok napokon snop nije osvijetlio samo njegov pimpek, koji je virio između krajeva zastave, cijev lišenu prijetnje ili bilo kakva značenja, iz koje je u nepravilnim razmacima kapalo, kao da je treba popraviti. To nije bilo ni slično nečemu što bi tijekom milenija moglo izazvati pažnju čovječanstva makar na pet minuta, a kamoli da bi moglo navesti na zaključak kako bi se bez tiranije te cjevčice priča o našoj vrsti na zemlji promijenila do neprepoznatljivosti, njezin početak, sredina i kraj.
“Miči mi to s očiju!”
Sabbath se mogao brzo ututkati natrag u hlače i povući zatvarač. No nije htio.
“Spremi to unutra!”
Ali Sabbath nije učinio ništa.
“Što si ti!”, Sabbathu je postavljeno pitanje, dok ga je svjetlo opet zasljepljivalo. “Oskvrnjuješ grob moje majke. Oskvrnjuješ američku zastavu.
Oskvrnjuješ svoj vlastiti narod. Sa svojim glupim jebenim kurcem vani, s kapom svoje religije na glavi!”
“Ovo je religiozni čin.”
“Ogrnut zastavom!”
“Ponosno, ponosno.”
“Pišaš!”
“Do srži.”
Matthew je sad počeo jecati. “Moju majku! To je bila moja majka! Moju majku, ti prljavi, jebeni gade! Izopačio si moju majku!”
“Izopačio? Policajce Balich, vi ste prestari da idealizirate svoje roditelje.”
“Ostavila je dnevnik! Moj otac je pročitao dnevnik! Pročitao je što si je sve tjerao da radi! Čak i moja sestrična – moja mala sestrična! 'Pij Drenka! Pij!'“
Tako su ga oblile suze da više nije ni osvjetljavao Sabbathovo lice. Snop svjetla je, umjesto toga, bio uperen u zemlju osvjetljavajući lokvu u podnožju groba.
Barrettova glava bila je razbijena. Sabbath je očekivao nešto gore. Kad je shvatio tko ga je uhvatio, nije vjerovao da će se iz toga izvući živ. Niti je to htio. Bilo je gotovo, sve to što mu je omogućavalo da beskonačno improvizira i što ga je održalo živim. Luda beskorisnost je gotova.
No još jednom se izvukao, kao i od toga da se objesi u domu Cowanovih, kao i od toga da se utopi na obali – izvukao se, otišao ostavivši Matthewa da plače na grobu, još gonjen onim što mu je dopuštalo da beskrajno improvizira, i spotičući se krenuo nizbrdo.
Nije da nije želio čuti više od Matthewa o Drenkinu dnevniku, nije da ne bi pohlepno pročitao svaku riječ. Nikad mu nije palo na pamet da Drenka sve zapisuje. Na engleskom ili hrvatskom? Iz ponosa ili nevjerice? Kako bi utvrdila svoju hrabrost ili svoju izopačenost? Zašto ga u bolnici nije upozorila na taj dnevnik? Je li bila previše bolesna da bi o tome razmišljala? Je li to što ga je sačuvala bila nesmotrenost, previd, ili najhrabrija stvar koju je ikad učinila? Učinila sam to! Učinila sam to! To je, dakle, bila osoba koja se krila iza te vanjštine – a nitko od vas nije to znao!
Ili je dnevnik ostavila iza sebe jer ga nije imala snage baciti? Da, ti dnevnici imaju posebno mjesto među vlastitim ostacima; čovjek se ne može lako osloboditi riječi koje su same oslobođene svoje svakodnevne dužnosti opravdavanja i prikrivanja. Potrebno je više hrabrosti nego što se misli da bi se uništili tajni dnevnici, pisma, i slike videovrpce, kazete, uvojci stidnih dlačica, neoprani primjerci intimnih odjevnih predmeta, da bi se izbrisala moć kojom ti ostaci zrače poput iskopina, i koje gotovo jedine među svim stvarima koje posjedujemo odlučno odgovaraju na pitanje: “Jesam li ja stvarno takav?” Dosje o sebi samome na karnevalu, ili o sebi samome u istinskom i nepatvorenom postojanju? Kako bilo da bilo, ta opasna blaga – skrivena od bližnjih pod rubljem, u najmračnijim zakucima ormara i ladica, zaključana pod lokotom u lokalnoj banci – predstavljaju zapis nečega od čega se ne može rastati.
A ipak je Sabbath u tome vidio zagonetku, nedosljednost koju nije mogao razjasniti, izvor sumnje koju nije mogao izbjeći. Kakvu je to dužnost ispunjavala, i prema kome, ostavljanjem seksualnog dnevnika iza sebe? Protiv kojih se to muškaraca svog života pobunila? Protiv Matije? Protiv Sabbatha? Kojeg među nama si odlučila pogubiti? Ne mene! Sigurno ne mene! Mene si voljela!
“Podignite ruke u vis!”
Riječi su doprle do njega niotkud, a onda ga je osvijetlio reflektor, kao da među nadgrobnim pločama ima solo nastup. Sabbath zvijezda groblja, u vodvilju za duhove, zabavljač s prve linije odreda mrtvih. Sabbath se naklonio. Trebala bi svirati glazba, iza njega trebao bi brujati vragolasto puteni stari swing, prateći Sabbatha na pozornicu tu bi trebalo biti najpouzdanije životno zadovoljstvo, nevino zabavna “Ain't Misbehavin'“ B.G. seksteta, Slam Stewart svira bas i bas svira Slama... Umjesto toga bezlični je glas ljubazno zatražio od njega da predoči isprave.
Pridižući se iz naklona, Sabbath objavi, 'To sam ja, Nekrofilio, na noćnom zadatku.”
“Ne bih se više tako saginjao na vašem mjestu, gospodine. Da vidim te ruke u zraku.”
U policijskom automobilu koji je obasjavao Sabbathov teatar bio je drugi policajac, koji je sada izišao iz vozila s izvučenim pištoljem. Vježbenik. Matthew bi se inače, da nekoga ne podučava, vozio sam. “Kad ih podučava”, hvalila bi se Drenka, “uvijek traži od njih da sami voze. Oni su svježi s akademije, djeca na probnom roku cijelu godinu – i Matthew je taj kojeg uzimaju da ih podučava. Matthew kaže, 'Ima dobrih momaka koji stvarno žele obaviti posao i obaviti ga dobro. Ima i pizduna. Loših tipova sa stavom tipa baš me boli kurac, koji rade sve s čim se mogu izvući, i tome slično. Ali tko želi dobro raditi, ono što treba, obavljati svoju motoriziranu aktivnost kako spada i rješavati zadatke na vrijeme, održavati vozilo onako kako ga treba održavati...' Tome ih Matthew uči. Jednom se vozio s nekim tri mjeseca, i dečko je dao Matthewu značku za kravatu. Zlatnu značku. Rekao je: 'Matthew je moj najbolji kompić od svih.'“
Vježbenik ga je držao na nišanu, ali Sabbath ničim nije ometao uhićenje. Treba samo početi trčati, i ovaj bi mu, s pravom ili ne, izbušio rupu u lubanji. Ali kad se Matthew vratio do podnožja brda, vježbenik je samo stavio Sabbathu lisice na ruke i odveo ga do stražnjeg dijela auta. To je bio crni mladić otprilike Matthewove dobi, i ostao je sasvim tih, nije izrekao ni slog gađenja ili zgražanja zbog toga kako Sabbath izgleda ili kako je obučen ili što je učinio. Pomogao je Sabbathu da sjedne na stražnje sjedalo, pazeći da mu zastava ne sklizne s ramena, i nježno vratio na ćelavu Sabbathovu lubanju kapicu Bog neka blagoslovi Ameriku, koja mu je spala na čelo dok se saginjao u auto. Je li to bio izraz pretjerane ljubaznosti ili prezira, zatvorenik nije znao reći.
Vježbenik je vozio. Matthew nije više bio u suzama, ali Sabbath je sa stražnjeg sjedišta mogao vidjeti nekontrolirane trzaje mišića na njegovu širokom vratu.
“Kako je moj partner?”, upita vježbenik kad su krenuli niz planinu. Matthew nije odgovorio.
Ubit će me. Učinit će to. Lišit će me života. Konačno se dogodilo.
“A kamo idemo?”, upita Sabbath.
“Privodimo vas, gospodine”, odgovori vježbenik.
“Smijem li pitati koje su optužbe?”
“Optužbe?”, planu Matthew. “Optužbe?”
“Diši, Matt”, reče vježbenik, “samo diši onako kako si me naučio.”
“Ako smijem reći”, ponudi se Sabbath, tonom za koji je znao da je barem Roseannu dovodio do ludila, “neprilična reakcija vašeg kolege uzrokovana je temeljnim nesporazumom...”
“Budi miran”, preporuči vježbenik.
“Želim reći samo to da se tamo dogodilo nešto što on nikako ne može razumjeti. To, koliko je to ozbiljno on ni na koji način ne može pojmiti.”
“Ozbiljno!”, poviče Matthew i opali šakom po ploči.
“Privedimo ga, Matt, i to je to. To nam je posao – idemo ga obaviti.”
“Ja ovo ne govorim da bih ikoga zbunio. Ja ne pretjerujem”, reče Sabbath. Ja ne kažem pravilno ili hvalevrijedno. Ne kažem prihvatljivo ili čak prirodno. Ja kažem ozbiljno. Senzacionalno ozbiljno. Neizrecivo ozbiljno. Uzvišeno, bezobzirno, blaženo ozbiljno.”
“To što radite, gospodine, jako je drsko od vas.”
“Ja sam drzak čovjek. I meni je to neobjašnjivo. To je istisnulo doslovce sve drugo u mom životu. Čini se da je to sva svrha mog postojanja.”
“Zato vas i privodimo, gospodine.”
“Mislio sam da me privodite zato da mogu reći sucu kako sam izopačio Matthewovu mamu.”
“Slušajte, mom ste partneru nanijeli puno boli”, reče vježbenik, glasom koji je još bio zadivljujuće suzdržan, “njegovoj obitelji nanijeli ste mnogo boli. Moram vam reći da sada govorite stvari koje meni nanose puno boli.”
“Da. To stalno slušam od ljudi, ljudi mi stalno govore da je jedina velika stvar za koju sam pozvan u životu nanošenje boli. Svijet bezbolno leti – presretno čovječanstvo na jednom dugom zabavnom izletu – a onda se u životu pojavljuje Sabbath, i svijet se preko noći pretvara u ludi potok suza. A zašto je tome tako? Može li mi to netko objasniti?”
“Zaustavi!”, poviče Matthew. “Zaustavi auto!”
“Matty, privedimo gada.”
“Zaustavi jebeni auto, Billy. Nećemo ga privesti.”
Sabbath se smjesta zanio prema naprijed – poletio je naprijed, bez mogućnosti da se pridrži rukama. “Privedi me, Billy. Nemoj slušati Mattyja, on nije objektivan – dopustio si je da bude osobno uvučen u sve ovo. Privedi me tako da se mogu javno očistiti od svojih zlodjela i primiti kaznu koja mi slijedi.”
S obje strane ceste gdje se zaustavio policijski automobil pružala se duboka šuma. Billy je zaustavio automobil i ugasio svjetla.
Tamna vladavina te noći, opet. A sada, pomislio je Sabbath, atrakcija večeri, ono najhitnije, nepredviđeni vrhunac za koji se cijeli život borio. Nije shvatio koliko je dugo žudio za tim da bude usmrćen. Nije izvršio samoubojstvo, jer je čekao da ga ubiju.
Matthew je iskočio iz automobila i zaobišavši ga došao do stražnjih vrata, otvorio ih izvukao Sabbatha van. Onda mu je otključao lisice. To je bilo sve. Skinuo mu je lisice i rekao: “Ako ti, ti bolesno prljavo kopile, ikad više spomeneš ime moje majke ikome, ili išta o mojoj majci ikome – bilo kome i bilo gdje – doći ću po tebe!” Oči su mu bile samo nekoliko centimetara udaljene od Sabbathovih, kad je ponovo počeo plakati. “Čuješ li me, starce? Čuješ me?”
“Ali zašto čekati, kad možeš dobiti svoju zadovoljštinu sada? Ja ću potrčati prema šumi, a ti pucaj. Čisti pokušaj bijega. Billy je ovdje, on će potvrditi priču. Zar ne, Bili? 'Pustili smo starog da se popiša, a on je pokušao pobjeći.'“
“Ti bolesni gade!”, zaurla Matthew, “Ti prljavi jebeni kurvin sine!” i, povukavši prednja vrata, divlje se baci natrag u automobil.
“Ali ja sam na slobodi! Uživao sam u gadostima i prešao crtu! Odlazim slobodan! Ja sam demon! Ja sam demon! Nakon toliko nanesene boli, demon se oslobađa! Matthew!” Ali automobil je odjurio, ostavljajući Sabbatha do gležnja u kaši proljetnog blata, opkoljenog nepoznatim, zabitim šumama, okruženog mokrim drvećem i kišom ispranim stijenama – a nikoga nema da ga ubije osim njega samoga.
A on to nije mogao učiniti. Nije mogao umrijeti, da ga jebeš. Kako da ode? Kako da sve to napusti? Sve što je mrzio bilo je ovdje.

1 Ono što slijedi necenzurirana je transkripcija čitavog razgovora koji je Kathy Goolsbee tajno snimila, a sabbath puštao svakome tko bi nazvao 722-2284, i priuštio si trideset minuta za slušanje. Samo u prva dvadeset četiri sata, vise od sto ljudi je nazvalo i odslušalo snimku zlostavljanja od početka do kraja. Nije prošlo puno, prije no što su se kazete sa snimkom originala počele prodavati širom države i, sudeći prema Cumberland Sentinelu, “sve do Prince Edward Islanda, gdje se snimka i danas koristi kao nastavno pomagalo u Udruzi kanadskih žena Charlottetowna.”

Što sada radiš?
Ležim na trbuhu. Masturbiram. Gdje si?
Kod kuće sam. Na krevetu.
Sama?
Ahmmm.
Koliko ćeš dugo biti sama?
Dugo. Brian je na utakmici baseballa.
Tako, dakle. Kako je to lijepo. Posve si sama, i samozadovoljavaš se na svom krevetu. Pa, drago mi je što si nazvala. Što imaš na sebi?
(Djevojački smijeh) Imam svoju odjeću.
Kakvu odjeću imaš?
Imam traperice. I dolčevitu. Uobičajenu odjeću.
Da, to je tvoja uobičajena odjeća, zar ne? Bio sam vrlo uzbuđen otkako sam zadnji put razgovarao s tobom. Ti si vrlo uzbudljiva. Ahmmmm.
Jesi, jesi. Zar to ne znaš?
Ali osjećala sam se loše. Osjećala sam se kao da sam ti smetala kad sam te nazvala doma.
Nisi mi smetala u smislu da se nisam htio čuti s tobom. Naprosto sam osjećao kako je dobra ideja zaustaviti sve prije nego ode predaleko.
Oprosti. Neću to više raditi.
U redu. Samo si krivo procijenila. A zašto i ne? Ovo ti je novo iskustvo. Okej. Sama si i na svom krevetu.
Da, i isto tako, htjela sam... Zadnji put kad smo razgovarali rekao si... o tome da... Rekla sam ti da se osjećam odvratno kad, znaš, da mi je zbilja odvratno... a ti si rekao u vezi čega, a ja sam rekla kad god, mislim, ono, zato jer nemam sposobnost u radionici... a onda sam mislila da te zapravo izbjegavam, nisam u biti, ono, osjećala sam da ti nisam mogla reći (stidljivi smijeh)... To je puno određenije... Ja zapravo, ono... pa, možda baš sad... izgleda mi kao da cijelo vrijeme razmišljam o seksu (smijeh priznanja).
Razmišljaš li, zaista?
Da, razmišljam. Osjećam se kao da ništa ne mogu napraviti u vezi toga. To je tako... mislim, to je jako...To je jako dobro, ponekad. (Smijeh).
Puno se samozadovoljavaš?
Pa, zapravo ne.
Ne?
Pa, nemam u biti puno prilike. Kad sam u razredu. I sve je tako dosadno, misli su mi negdje totalno daleko. I ahmmmmm...
Opsjedaju te seksualne misli.
Aha. Stalno. I ja, ono... mislim da je to normalno ali nekako pretjerano. I osjećam se – kao da sam kriva, pretpostavljam.
Stvarno? U vezi čega se osjećaš krivom? Zato što te stalno opsjedaju misli o seksu. To se svakome događa.
Misliš? Ja ne mislim da svi ljudi tako razmišljaju.
Začudilo bi te kako većina ljudi razmišlja. Ja ne bih brinuo o tome. Mlada si i zdrava si i divna si i zašto ne bi? Zar ne?
Pa, valjda. Ne znam. Ponekad za psihologiju čitam o ljudima koji, ono, imaju dijagnozu “hiperseksualan”, i ono, mislim si, “Hej.” Sad mi se čini kao da ću, mislim ono, kao da ćeš ti misliti da sam ja neka nimfomanka, a nisam. Ja ne... ma svejedno...nije kao da se vani seksam. Ne znam. Mislim, ja samo seksualiziram svaki odnos koju imam s ljudima, i osjećam se krivom. Osjećam se kao da to... znaš, ono... nije dobro.
Tako se osjećaš i sa mnom?
Pa, ahmmmm...
Ti seksualiziraš naše telefonske razgovore, ja seksualiziram naše telefonske razgovore – u tome nema ništa loše. Zbog toga se nećeš osjećati loše, ili griješim?
Pa, mislim... ono, ne znam. Valjda se ne osjećam krivom. Osjećam se jako osnaženom. Ali, bez obzira na sve, ono, samo hoću reći da, mislim ono, ja u biti ne sjedim bez veze i mislim da mi fali sposobnosti. Sjedim i mislim si, Što se to zbiva u mojoj glavi? Ne mogu to podnijeti.
Pa, naprosto prolaziš kroz razdoblje kad ti seks predstavlja opsesiju. To se svakome događa. Pogotovo ako te u školi ništa ne zanima.
Mislim da je to problem. To je kao neka reakcija. Moram se buniti, tako nešto.
Te školske stvari ti ne zaokupljaju um. I tako je tvoj um prazan, i tako svašta može ući u njega, a ono što ulazi – jer si frustrirana, to što može odgovoriti na frustraciju je seks. To je vrlo uobičajena pojava. U tvom umu nema ničeg, i on se ispuni s tim. Ne brini o tome. Okej?
(Smijeh) Aha. Baš mi je drago... znaš, osjećala sam da ti to mogu reći, ali ne bih mogla to reći nikom drugom.
Možeš mi reći i rekla si mi i to je odlično. A sad si u trapericama i dolčeviti.
Aha.
Da?
Aha.
Znaš što sad želim?
Što?
Otkopčaj Levisice.
Okej.
Raskopčaj gumb.
Okej.
I otvori šlic.
Okej... ja sam pred ogledalom.
Pred ogledalom si?
Aha.
Ležiš?
Aha.
Sad svući svoje Levisice...spusti ih niz gležnjeve.
(Šapat) Okej.
I skini ih do kraja... dajem ti vremena... Jesi li ih skinula?
Aha.
Što vidiš?
Vidim si noge. I vidim si prepone.
Imaš li na sebi bikini gaćice?
Da.
Sad uzmi ruku i stavi prst točno na sredinu svojih gaćica. Na vanjsku stranu gaćica i trljaj gore dolje. Kako ti se to sviđa?
Dobro je. Aha. Stvarno dobro. Tako je lijepo. Vlažno je.
Vlažno?
Stvarno je skroz vlažno.
Još uvijek si na vanjskoj strani gaćica. S vanjske strane trljaj. Trljaj gore dolje... Sad makni gaćice u stranu. Možeš li to?
Aha.
A sad stavi prst na klitoris. I samo trljaj, gore dolje. I reci mi kako se osjećaš.
Jako je dobro.
Uzbudi se samo. Reci mi kako se osjećaš.
Stavljam si prst u pičku. Samo vrh.
Jesi li na trbuhu ili na leđima?
Sjedim.
Sjediš. I gledaš u ogledalo?
Aha.
I ideš unutra i van? Aha.
Samo naprijed. Jebi se prstom.
Željela bih da si tu, znaš.
Reci mi što želiš.
Želim tvoju karu. Želim je čvrstu, stvarno čvrstu.
Želiš da ga turnem u tebe?
Želim da ga turneš snažno.
Jedan lijepi čvrsti kurac u tebi?
Mhmmm. Oh, diram si grudi.
Želiš si skinuti dolčevitu?
Baš je podižem.
Želiš uzeti bradavicu između dva prsta?
Aha.
A kako bi bilo da je ovlažiš. Ovlaži je svojim prstima. Jezikom ovlaži prste i ovlaži vrh bradavice. Je li fino?
Oh, Bože.
Sad si jebi pičku. Jebi si opet pičku.
Mhmmmm.
I reci mi što želiš. Reci mi što najviše želiš.
Želim te na svojim leđima. Želim tvoj kurac u sebi. Oh, Bože. Oh, Bože. Želim te.
Što želiš, (bliip)? Reci mi što želiš.
Želim tvoju karu. Želim je po sebi. Želim tvoje ruke svuda po sebi. Želim tvoje ruke na mojim nogama. Na mom trbuhu. Na mojim grudima, želim da mi stišću grudi.
Gdje želiš moju karu?
Oh, želim je u svojim ustima.
Što ćeš raditi kad ti bude u ustima?
Cuclati je. Cuclati je zbilja jako. Želim ti cuclati jaja. Želim ti lizati jaja. Oh, Bože.
I što još?
Oh, želim samo da me stišćeš. Onda želim da me počneš pumpati.
Da te pumpam? Upravo sad te pumpam. Reci mi što želiš.
Želim da me pumpaš. Oh, želim te u sebi.
Što sad radiš?
Na trbuhu sam. Masturbiram. Želim da mi ližeš dojke.
Ližem ih sada. Ovog trena ližem tvoje sise.
Oh, Bože.
Što još želiš da ti radim?
Oh, Bože, svršit ću.
Svršit ćeš?
Želim to. Želim te ovdje. Želim te na sebi. Želim te ovog trena na sebi.
Na tebi sam.
Oh, Bože. Oh, Bože. Moram prestati.
Zašto moraš prestati?
Jer – bojim se. Bojim se da neću ništa moći čuti.
Mislio sam da se nitko ne vraća. Mislio sam da on igra košarku.
Pa, nikad ne znaš. Oh, Bože. Oh, Bože. Oh, Bože, ovo je strašno. Moram prestati. Želim tvoj kurac. Želim da me jako pumpa. Želim da me kopa. Oh, Bože. Što ti sad radiš?
Držim svoj kurac u ruci.
Stišćeš ga, trljaš? Želim ga gladiti. Reci mi. Želim ga na svojim ustima. Želim ga pušiti. Oh, Bože, želim ga ljubiti. Želim da mi gurneš kurac u dupe.
Što želiš s mojim kurcem ovog trena?
Želim ga pušiti. Želim biti između tvojih nogu. Da me vučeš za kosu.
Snažno?
Ne. Nježno. A ja ću se onda micati. Daj mi da ti pušim.
Dat ću ti. Ako kažeš molim te, dat ću ti.
Oh, Bože. Ovo je mučenje.
Je li? Imaš li prst u pički?
Ne.
Onda nije mučenje. Stavi si prst u pičku, (bliip). Stavi si prst u pičku.
Okej.
Gurni si prst u pičku.
Oh, Bože, tako je vruća.
Stavi ga unutra. Sad ga miči gore dolje.
Oh, Bože.
Pomiči ga gore dolje, (bliip). Miči ga gore dolje, (bliip). Jebi si pičku, (bliip). Hajde, jebi se. Hajde, jebi se.
Oh, Bože! Oh, Bože!
Hajde, jebi se.
Oh! Oh! Oh! Mickey! Oh, moj Bože! Ahh! Ahh! Ahh! Isuse Kriste! Oh, moj Bože! Isuse Kriste! Tako te želim! Uhhh! Uhhh! Oh, Bože... svršila sam.
Jesi li svršila?
Aha.
Je li bilo dobro? Aha.
Želiš li svršiti ponovo?
Mm-mm.
Ne?
Ne. Želim da ti svršiš.
Želiš me natjerati da svršim?
Aha. Lizat ću ti kurac.
Reci mi kako ćeš mi pomoći da svršim.
Pušit ću ti ga. Polako. Gore dolje. Polako mičem usne gore dolje po tvom kurcu. Mičem jezikom. Lizat ću vrh tvog kurca. Stvarno polako. Mmmm. Oh, Bože... Što želiš da napravim?
Liži mi jaja.
Okej. Okej.
Želim da mi staviš jezik na dupe. Želiš li to?
Okej.
Uzbudi mi šupak snažno jezikom.
Aha. Mogu to.
Uguraj mi prst u šupak.
Okej.
Jesi li ikad to radila?
Neee. Mm-mm.
Uzmi svoj prst, dok se jebemo. Nježno ga gurni u moj šupak. I onda me jebi u šupak prstom. Misliš da bi to voljela?
Aha. Želim ti pomoći da svršiš.
Igraj se s njim prstom. A kad iscuri kapljica, možeš je razmazati. Sviđa ti se to?
Aha.
Jesi li se kad ševila s ženom?
Ne.
Zar nisi?
Ne.
Ne? Moram te to pitati, znaš.
(Smijeh)
Nitko te u školi nije pokušao poševiti? Nijedna te žena nije pokušala poševiti u koledžu?
Mhmmm, ne.
Stvarno?
Mhmmm, ne. Nije da nisam razmišljala o tome.
Razmišljala si o tome?
Aha.
Što si mislila?
Mislila sam o tome da budem na vrhu žene i cuclam joj dojke. I da spojimo pičke – i trljamo se. Ljubimo.
Nikad to nisi radila?
Mm-mm.
Jesi li se ikad ševila s dvojicom muškaraca?
Mm-mm.
Ne?
Mm-mm. (Smijeh) Jesi li ti?
Nije da se mogu sjetiti. Jesi li kad razmišljala o tome?
Aha.
O tome da se poševiš s dvojicom muškaraca.
Aha.
Maštaš li kad o tome?
Aha. Ponekad. Mislim na nekakve nepoznate muškarce. Na jebanje.
Jesi li se kad pojebala s muškarcem i ženom?
Ne.
Jesi li kad razmišljala o tome?
Ne znam.
Ne?
Možda. Aha. Vjerojatno jesam. Zašto ti pitaš sve to?
Pa, možeš i ti mene ispitivati ako hoćeš.
Jesi li se kad jebao s muškarcem?
Ne.
Nikad?
Ne.
Stvarno?
Da.
Jesi li kad jebao dvije žene?
Aha.
Jesi li se kad jebao s prostitutkom?
Aha.
Jesi? Oh, moj Bože (smijeh).
Aha, jebao sam se s dvije žene.
Je li ti se sviđalo? Bilo je sjajno. Volim to.
Stvarno?
Aha. I one su to obožavale. Zabavno je. Jebao sam njih dvije. Onda su se one jebale međusobno. Onda su mi obje pušile. Onda bih ja lizao jednu od njih. Dok je druga meni pušila. To je bilo dobro. Lice mi je bilo u pički. A druga bi mi cuclala kurac. Onda bi prva lizala pičku drugoj. Tako da su svi svima lizali. A ponekad ti jedna cucla i ukruti te, a onda ga ugura u pičku od one druge. Kako ti se to sviđa?
Dobro je.
Volim ih gledati kako ližu jedna drugu. Jedna drugu, dok ne svrše obje. Puno se toga može raditi, zar ne?
Aha.
To te plaši?
Aha.
Da li, stvarno?
Pomalo. Ali želim te jebati. Želim te jebati. Ne želim se jebati s tobom i s nekim drugim.
Ne tražim to od tebe. Samo odgovaram na tvoja pitanja. Samo te želim jebati. Želim ti lizati pičku. Lizati je jedan sat. Oh, (bliip), želim svršiti po tebi.
Svrši na moje grudi.
To ti se sviđa?
Da.
Ti si vrlo uspaljena djevojka, zar ne? Reci mi kako ti pička sada izgleda?
Mm-mm.
Ne? Nećeš mi reći kako izgleda?
Mm-mm.
Mogu je zamisliti.
(Smijeh)
Lijepa je to pička.
Znaš što se dogodilo?
Što?
Imala sam ginekološki pregled. I mislila sam da je ginekologinja svršavala na mene.
Ona?
To je bilo nešto skroz drugačije od svega što mi se ikada prije dogodilo.
Reci mi.
Ne znam. Ona je bila, ono... bila je jako zgodna. Bila je lijepa. Stavila je ogledalce unutra i rekla je, “Moj Bože, imaš toliko toga unutra.” I stalno je to govorila. I onda je izvadila tu neku ljepljivu cistu. Ne znam. Bilo je čudno.
Dirala te?
Aha. Stavila je ruku u mene. Mislim, prste dok je pregledavala.
Uzbudilo te to?
Aha. Dodirnula je moj... imam malu opeklinu na bedru, i ona ju je dodirnula, i pitala me što se dogodilo. Ne znam. Bilo je nekako drugačije. I tad sam...
Tad si što?
Ništa.
Reci mi.
Osjećala sam se stvarno dobro. Mislila sam da sam luda.
Mislila si da si luda?
Aha.
Ti nisi luda. Ti si uspaljena djevojčica iz Hazeltona i uzbuđena si. Možda bi se trebala poševiti s djevojkom.
Mm-mm (smijeh).
Možeš raditi što god hoćeš, vidiš? Želiš li mi sada pomoći da svršim?
Aha. Sva sam znojna. I hladno je ovdje. Aha, želim ti pomoći da svršiš. Želim ti pušiti kurac. Želim ga jako.
Nastavi.
U ruci ti je?
Itekako.
Dobro. Da li ga trljaš?
Drkam.
Drkaš?
Povlačim ga gore dolje. Povlačim gore dolje. Ispast će mi jaja. Oh, kako je to dobro, (bliip), kako je to dobro.
Gdje me želiš?
Želim da pičkom nasjedneš točno na moj kurac. Da klizneš na njega. I onda počneš trljati gore dolje. Sjedneš na njega i primiš ga u sebe.
Želiš mi gnječiti dojke?
Gnječit ću ih.
Štipati mi bradavice?
Oh, grist ću tvoje bradavice. Tvoje lijepe ružičaste bradavice. Oh, (bliip). Oh, sad se puni spermom. Puni se vrućom, gustom spermom. Puni se vrućom bijelom spermom. Štrcnut će van. Želiš da ti svršim u usta?
Aha. Želim ti ovog trena cuclati. Vrlo brzo. Želim ga staviti u usta. Oh, Bože. Cuclam ga jako.
Cuclaj ga, (bliip). Cuclaj me.
Brže i brže?
Cuclaj me, (bliip)
Oh, Bože.
Cuclaj me, (bliip). Želiš mi pušiti kurac?
Da, želim ti pušiti. Želim ti pušiti karu.
Popuši moju čvrstu karu. Moju jaku, čvrstu karu. Popuši moju jaku, čvrstu karu.
Oh, Bože.
Oh, pun je sperme, (bliip). Oh, (bliip), popuši ga sad. Ahha! Ahh! Ahh! Ahh!... Oh, čovječe... Jesi li još tu?
Aha.
To je dobro. Drago mi je da si to baš ti.
(Smijeh)
Oh, srce.
Ti si životinja.
Životinja? Misliš?
Aha.
Ljudska životinja?
Aha.
A ti? Što si ti?
Loša djevojka.
To je dobro biti. Bolje je od svoje suprotnosti. Misliš da moraš biti dobra djevojka?
Pa, ljudi to očekuju.
A ti budi realna i pusti njih da budu nerealni. Isuse. Kakav je ovdje nered.
(Smijeh)
Oh, draga (bliip).
Jesi li još uvijek sam?
Da, još uvijek sam sam.
Kad ti se vraća žena?
2 Goolsbee – goolies=testisi; bee=pčela (op.prev.)
3 “Dajte žestoko piće onomu koji će propasti, i vino čovjeku komu je gorčina u duši: on će piti i zaboraviti svoju bijedu, i neće se više sjećati svoje nevolje.” (Biblija, Mudre izreke 31,6-7)
4Citati Kralja Leara prema Šoljanovu prijevodu (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1990.)
5 Američka udrugu za građanska prava (op.prev.)