Antun Branko Šimić

First topic message reminder :

[You must be registered and logged in to see this image.]

Šimić (1898-1925) bijaše pjesnikom izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom “Der Sturm”, pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze izmedu književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom (“Vijavica”, 1917.), a zatim i drugim (“Juriš”, 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli, jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis “Književnik” (1923-1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, Preobraženja (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. A.B.Šimiću u čast pokrenuta je, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, kulturna manifestacija Šimićevi susreti, prvi put održana 30. i 31. svibnja 1970., u Grudama i Drinovcima.

[You must be registered and logged in to see this link.]


_____
Pjesma
“Svako veče kad se vraćam
iz ružnih mjesta
mislim
u vječnost ode dio mene
Pri svakom koraku, ja se
nešto silno bojim strah me
Čujem kako u svom šumu iza sebe
ja ostavljam sebe”

[You must be registered and logged in to see this link.]


_____________________________
Pjesma
Kroz moje noći idu mračni usamljeni nemiri
Kroz moje noći idu bijele ruke bludnica
ladne kose oči pruženi pogledi
Kroz moje noći idu sjenke prazni vjetrovi
jad i mir i tišina umornih časa
I povrh bludnica ulica muzike ružnih lokala
prolaze moji snovi ko svijetle teške tiče
I ja s anatemom mesa (meso moje već sane)
visoko sklanjam nemoćnu glavu u beskrajnost -
U beskrajhosti tonem i moje se misli u nju ruše
kao u bijelu vodu mirne crljene zvijezde

[You must be registered and logged in to see this link.]


_____________________________  
Rastanak s tobom
Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noći
Sa zvijezdama i mi zapadamo
Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe
Tko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu?
Zamakle su zvijezde
Tko od nas jošs može naslutiti sebe?
Rušimo se vječno
Nas je put bez dna i padanje bez glasa

[You must be registered and logged in to see this link.]

_____________________________  
Smrt i ja
Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen je pravi početak:
kad kraljuje dalje sama

[You must be registered and logged in to see this link.]




_____________________________  
Smrt
I smrt ce biti sasma nešto ljudsko
Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim hrve
i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.
I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki
svršen poso
i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad najviše uzrade
Mati ce živinski kriknuti
otac zaćutati
i buljiti nijemo cijelog dana.

[You must be registered and logged in to see this link.]


_____________________________  
Tijelo i mi
Kroz moje žile teče otrov što ga popih
u nasladama, u noćima pjanim.
I otrov truje. Tijelo trune. Ja živim u lešu.
I tijelo mi se gadi. Moze li se kako
odijeliti od tijela, biti čist od tijela?
Tijelo je teret, tuđin, trulost.
Ja bih ga rado ostavio negdje
I utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu.
Ovako živim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv.
O tko me spoji s ovim tuđinom u jedno?
Tijelo: težina drži me za zemlju
i odvući će me u nju svega, bez ostatka.
Uz krevet mi se mlada žena smije.
Kako bih došo do nje sam, bez tijela?
Ne mogu iz njeg. Ne smijem je da taknem.
Moj dodir, kao dodir smrti, sije svud rasulo.
U snu se razdvojimo. Ipak sam otkinuo, lebdim
i hoću da poletim, da prhnem -
i probudim se: ležim u svom lešu.

[You must be registered and logged in to see this link.]


_____________________________  
Traženje žene
Dan stoji visok na snijegu (i meni)
Snijeg se plavi
i zima oštri ocrte stabala i kuća.
A kroz dan
kroz grad moji koraci
crtaju i potežu i vuku
duge pravce
kvadrate
elipse.
Sad sam stao
slušam u sebi
mukli lom koraka svojih bezbrojnih
bolno zvoni zadnji jedan zvuk
Moj lik zemlji nagnut
čeka,
kut mu dršće na tlu tup i crn i oduljen
Oko mene
prostor, plav i prazan, šušti
šušti
Daleko se negdje neke sfere ruše
Gdje si!?

[You must be registered and logged in to see this link.]]
_____________________________  
Težak zrak
”O kuda da se danas pođe?
U sobu uđe moja majka
sjedne
i gleda u me nijemim pogledom
Ja pustam knjigu, izlazim iz kuće
Na rubu polja izmeđ crnih stabla
crveno mrtvo obješeno sunce
Ja stanem nasred ceste
i kriknem iz svih snaga”

[You must be registered and logged in to see this link.]




_____________________________  
Utjeha očiju
Draga, ovaj grad što žut i sivkast tutnji
Pije svakog dana krv iz moga tijela,
I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnji
Da se bliži starost krezuba i bijela.
Draga, ovdje mene često žudnja svlada
Za veselim mirom livada i voda,
Za šumama punim sjenaka i hlada
I za tromim letom oblaka i roda.
Onda tražim tvojih očiju dubljine
što ko plav i zelen bezdan mirno sjaju:
U njima su nebo, rijeke i nizine,
Vrtovi i kuće, ko u junskom kraju.
U njima je hlad i svježina vrbika;
Pod granama sjenke počivaju, duge;
Kroz granje se vere satir, moga lika,
Malko sulud i pun zagonetne tuge.
Povrh žita što se suncem zapaljena
žute i crljene, lete ptice neke;
Lete, ko odrazi drugog svijeta snena,
Na obale neke svijetle i daleke.
Draga, sve to jedna vizija mi biva,
Iz očiju svet i čudan predjel sijeva.
Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva.
Mirno u dnu junsko veče dogorijeva

[You must be registered and logged in to see this link.]


_____________________________  
Večernja pjesma o oblacima i zelenim jezerima
Poljem se smiruju žita -
Ne teku u nebo više.
Gnijezda, u žitu skrita,
Umukla; sve je tiše.

Oblaci lete sada,
Visoki, brzi i smjeli,
I kako lete, pada
Sa brda zvonik bijeli.

I plove oblaci, mrki,
Niz plave svoje drame
I prostru se na crne hume
Poput nejasne šume.

Poslije dok oblaci leže,
Sve je bez glasa i kretnje;
Samo šišmiši bježe,
Plahi i puni smetnje:
Jer dolje u noć bezglasnu i kasnu
Zelena jezera tonu i gasnu.

[You must be registered and logged in to see this link.]

_____________________________  
Vjetrovi
Kroz noć muklo laju crni vjetrovi
Hoće moju dušu da raznesu;
Kroz noć muklo laju crni vjetrovi
Kud su pošle ove žute ulice?
Ja bih htio da su k jednoj ženi
Kud su pošle ove žute ulice?
Sada kakva žena sniva o meni
U snu njenom gore moje oči
Sada kakva žena sniva o meni
Kroz noć muklo crni vjetri zalaju
Onda tiho (ko krik noćnih stvari)
Kroz noć muklo crni vjetri zalaju
Ja bih htio da me noćas žute ulice
odvedu daleko od svih stvari
Ja bih htio da me noćas vode ulice
k jednoj ženi, ili k jednom bogu

[You must be registered and logged in to see this link.]

_____________________________  
Vampir
On vodi mene u noć
Ruka mu je mala topla mekana
On vodi mene u noć
Oči mame prazne plave vodene
On pruža meni iz noći
otrov vina riječi osmijeha
On.
Taman.
Svirep.
Nepoznat.
Ja skrivam svoju dušu od njega
On grli moje tijelo
i pije pije moje usne
i pleše pada pijan moje krvi
I čeka
čas da se moje tijelo mrtvo sruši ispruži
i on da zgrabi moju bijelu dušu
i s njome jurne sjekne kroz noć brz i crn ko vrisak

[You must be registered and logged in to see this link.]
_____________________________
Veče
- O veče noći naše djevojke!
Tko ljubi sada naše djevojke? -
Mi potonemo u crn ponor snova
i snivamo da svi smo davno pomrli
Već bezbroj ljeta ležimo
i, Preko nas
u trku idu neba oblaci
Preko nas
u vječnost se bez konca dani noći ruše

[You must be registered and logged in to see this link.]


_____________________________
Zavedena
Ne, njega nema više..Pobjego je. Vrata
na kući dolje glasno zalupila
ko zadnji put
Da letim za njim niza stepenice?
Ukočila se, stojim
Na podu zgažen cvijet
Kroz prozor
crvene se zvijezde glasno smiju
Ja zovnem u noć iz svih snaga
Na prozoru staklo se zatrese
i smiri
U noći
kamenito srce grada ćuti
Moje golo tijelo dršće
obliveno ladnim svjetlom zvijezda

[You must be registered and logged in to see this link.]


_____________________________
Zavodnik
I poslije toga
na koljenima između razbacanih jastuka
misliš
na smrt.
O, dijete!
Ja neću da te novim poljupcima smirim
u zaborav.
Puštam da ti blijedim licem suze teku.

[You must be registered and logged in to see this image.]

_____________________________  
Žene, mladići, ljeto
O podne se na šetalište slete mnoge žene
- O odakle sve dođu? -
ko jata tica
što ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste
Žene šume
kroz ljetni zrak i duše sanjarskih mladića
i laki koraci im nose laka tijela
Ne, žene nisu s ove zemlje!
Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladosti
bijele čežnje izrasle u tijela
O žene
za vas
rastvorili smo dvore naše mladosti!
Al korak žena zvoni tuđ i dalek
Sve žene opet odu
ko jata tica
što išćeznu za plavim zavjesama ljeta
Na koncu naših pogleda
red stabala visok sam korača

[You must be registered and logged in to see this image.]

_____________________________  
Život
Ja nemam žene
Ja sam sam -
Svako veče padnem nadno svoga sna
San je kao plavo more.
Ležim spašen nadno mora.
Vrtovi se svijetle od zvijezda i cvijeća.
Kroz vrtove dođe ko zvuk harfe
tijelo moje drage.
Ja se s njime dugo sjedinim
u me
u San
u beskrajnost.
Ujutro se moje svijetle noći rasprsnu
ko kristalne plave čaše
Moji snovi padnu prijeđu nestanu
u zvuk prvog gradskog tramvaja.

[You must be registered and logged in to see this image.]

_____________________________  
Žuta sjenka
Mojoj majci
žuto lice: umiranje jeseni.
Ruke mole pred mojom sudbinom.
Oči mene gledaju,
zagonetku svojom krvi hranjenu.
U očima dugog bola odbljesci
mene svrate s mojih cesta
k njoj.
Ja sam opet dijete
žutom licu kosi očima.
Večeri što idu mirno kroza čula!
Sni duboki ko jezera!
Jutra i blizina njena pored mene!
Ona dođe k meni tiha kao stvar.
Budi tamnu šumu mojih snova.
Ja se smiješim:
ponad njene glave stoji i sja meni
jedno veliko crveno sunce.