Vilijem Šekspir

LICA

KLAUDIJE, danski kralj
HAMLET, danski kraljević, sin pokojnoga, a sinovac sadašnjega kralja
POLONIJE, kraljev komornik i glavni državni tajnik
HORACIJE, Hamletov prijatelj
LAERT, Polonijev sin
VOLTIMAND danski poslanici  
KORNELIJE norveškom kralju
ROSENCRANTZ nekadašnji Hamletovi  
GUILDENSTERN drugovi na sveučilištu
OSRIC, budalast dvorski kicoš
Jedan plemić
Svećenik
MARCEL
BERNARD časnici na straži
FRANCISCO
REYNALDO, Polonijev sluga
Četiri ili pet glumaca
Dva grobara
FORTINBRAS, norveški kraljević
Norveški kapetan
Engleski poslanici

GERTRUDA, danska kraljica i Hamletova mati
OFELIJA, Polonijeva kći

Plemići, plemkinje, vojnici, mornari, glasnik i pratnja
Duh Hamletova oca

Mjesto radnje: Danska

PRVI ČIN
PRVI PRIZOR
Dvorac u Helsingöru . Uska terasa na zidinama; vrata lijevo i desno vode u tornjeve. Ponoć, zima i dubok mrak.

(Francisko na straži, oboružan kopljem, hoda gore-dolje. Iz dvorca dolazi Bernard također s kopljem u ruci; on se trgne, kad čuje Franciskove korake u tami.)

Bernard. Tko ide?
Francisko. Meni ti odgovaraj! Stoj! Kazuj, tko si!
Bernard. Živio nam kralj!
Francisko. Bernard?
Bernard. Ja sam.
Francisko. Dolazite baš u određeno vrijeme.
Bernard. Dvanaest je već izbilo, Francisko. Pođite u postelju.
Francisko. Baš od srca vam hvala Na izmjeni, jer ljuta studen je, A ja sam slab.
Bernard. A je l' vam straža prošla
U miru?
Francisko. Nije šušnuo ni miš.
Bernard. Sad laku noć, pa ako s Horacijem I s Marcelom se sretnete, što sa mnom Imadu stražit, nek se požure.

(Ulaze Horacije i Marcel.)

Francisko (sluša). Već mislim da ih čujem. - Stanite! Hej! Tko ste?
Horacije. Ovoj zemlji prijatelji!
Marcel. I podanici danski!
Francisko. Laku noć!
Marcel. O, zbogom, vrli ratniče! A tko je Izmijenio vas ovdje?
Francisko. Bernard je
Na mome mjestu. Zbogom!

(Odlazi.)
Marcel. Bernarde!
Bernard. Hej, čujte, je li Horacije ovdje?
Horacije. Dio njega!
Bernard. Zdravo, Horacije!
Zdravo, Moj Marcele!
Horacije. A je li noćas opet
Pojavilo se ono?
Bernard. Ništa nisam Ja opazio.
Marcel. Horacije veli,
Da to se nama samo priviđa,
I ne da, da ga vjera prevlada
U strašnu onu pojavu, što dvaput
Već vidjesmo je mi. I zato sam
Zamolio ga, neka s nama pođe, Da straži u te noćne časove, Pa ako opet dođe prikaza, Da potvrdi, što mi smo vidjeli, I s njom da zbori!
Horacije. Sve koješta! Ne će Pojaviti se!
Bernard. Sjednimo na časak, Da učinimo jošte jedan juriš
Na vaše uši, što su tako jako
Utvrdile se protiv pričanja
O onome, što dvije smo noći mi Već vidjeli.
Horacije. Pa sjednimo i čujmo, Što o tome će Bernard pričati.
Bernard. I prošle noći, kad je ona zvijezda
Na zapadu od pola u svom tijeku
Na onom dijelu neba zasjala,
Gdje i sad plamti, tada Marcel i ja, Baš kad je zvono udarilo jedan -

(Pojavi se duh, od glave do pete u ratnoj opremi; u ruci drži maršalski štap.)

Marcel. Mir! Stani! Gle, i opet dolazi!
Bernard. U liku našeg pokojnoga kralja!
Marcel. Govori s njime, Horacije. Ti si
Latinac.
Bernard. Horacije, gle, zar nije Na kralja nalik?
Horacije. Posve nalik. Trnem Od straha i od čuda!
Bernard. Htio bi,
Da govorimo s njime.
Marcel. Horacije,
Ded zapitaj ga nešto!
Horacije. Tko si ti,
Što ovo noćno doba prisvajaš
S tim ratničkim i lijepim obličjem, U kojemu je nekad stupalo Upokojeno veličanstvo Danske? Nebesa ti, govori! Zaklinjem te!
Marcel. Uvrijedismo ga!
Bernard. Eno odlazi!
Horacije. Stoj! Zbori, zbori! Zaklinjem te, zbori!

(Duh iščezne.)

Marcel. Gle, ode; ne će da odgovara.
Bernard. Ej, Horacije, i vi dršćete I blijedi ste! Da l' i sad mislite, Da to se nama samo priviđa?
Horacije. Ne, boga mi, ja ne bih mogao Da vjerujem, kad ne bi tako jasno
I pouzdano rođene mi oči Svjedočile.
Marcel. Zar nije kao kralj?
Horacije. Da, ko što ti si ti. Baš takva je Na njemu onda bila odora,
Kad borio se s častoljubivim
Norvežaninom. Tako mrštio se
I onda, kad je kralja poljskoga, Što vozio se na saonicama, U ljutoj borbi na led bacio. Baš čudno!
Marcel. Tako dostojanstvenim
Već dvaput on je prošo korakom
U gluho doba pokraj naše straže.
Horacije. Ja ne znam, koju misao da slijedim,
Al ako sve ih priberem u jednu,
Neobičan se neki potres to Navješćuje za našu državu.
Marcel. Sad posjedajmo pa nek meni kaže, Tko znade, zašto svaku božju noć
Te tako oštre, tako budne straže,
Što podanike ove zemlje muče,
I zašto svaki dan se topovi
Od mjedi liju, zašto ratne sprave
U stranom svijetu nabavljaju, zašto
Toliko gone graditelje lađa
Na posao, da njihov mučni rad
Ni nedjelju razlučit ne može
Od radnog dana? Što se priprema, Da znojna ova žurba čini noć U radu danu družicom? Tko može Poučiti me?
Horacije. Ja. Bar tako čujem Šaputat. Našeg bivšeg kralja, čiji
Baš sada nam se lik pojavio,
Norvežanin je negda Fortinbras
Na borbu, kako znate, izazvao,
Jer na to ga je zavist ohola
Potakla; al naš Hamlet, koji je
U ovoj strani poznatog nam svijeta Na glasu bio sa svog junaštva, U borbi onoj ubi Fortinbrasa.
Po njihovome onda ugovoru, Što utvrđen je bio pečatima
I svim, što ište viteštvo i zakon,
Sa svojim je životom Fortinbras Izgubio i svoje zemlje sve Te dobitniku one pripadoše.
A jednaki je dio i naš kralj
Založio i da je Fortinbras
Navladao ga, zapao bi bio
Taj dio njemu, ko što njegov je
U Hamletovu pripao svojinu
Po istom ugovoru i po smislu
Već spomenutog članka. Ali mladi
Sad Fortinbras, što vatren je i pun
Žestine divlje, zgrnuo je negdje
Na granicama Norvegije četu Vratolomnih i raspuštenih ljudi
- Za koru hljeba - spremajući nešto,
U čemu je đavolska smionost,
Jer našoj vladi čini se, da on
Tek zatim ide, kako bi nam silom
I oružanom rukom oteo
Sve zemlje, koje otac mu je, rekoh,
Izgubio. I to je, držim ja,
Baš glavni razlog našem spremanju I ovim našim stražama i tome
Komešanju i žurbi toj u zemlji.
Bernard. Ja mislim, da je to i ništa drugo. I s tim se slaže, što se na straži
Pojavljuje nam onaj kobni lik, Toliko sličan kralju, koji bješe I jeste uzrok tome ratu.
Horacije. To je
Tek prašak, da nam duši pogled smuti.
Za veličine rimske najveće I slave, kad je moćni Julije
Pred padom bio, grobovi su bili
Bez stanovnika, a mrtvaci su
Po ulicama rimskim skvičali I jecali, u platno umotani.
Baš takve znake burnih događaja,
Što ko glasnici uvijek stupaju
Pred sudbinom i što su uvod kobnoj Budućnosti, pokazalo je nebo I zemlja našem narodu i kraju.
Pojavile se zvijezde ognjenih
Repova, rosa krvava i sunce
Potamnjelo , a ona vlažna zvijezda ,
Što moćna je u kraljevstvu Neptuna , Od pomrčine stradaše toliko Te rekao bi da je sudnji dan.

(Duh se opet pojavi.)

Al tiho! Gle, i opet dolazi!
Zadržat ću ga, pa da me i satre!

(Raširi ruke.)

O stani, varko! Ako imaš glasa I ako možeš govorom se služit, Govori!
I ako mogu kakvim dobrim djelom
Umirit tebe, sebi milost steći, Govori!
Il' ako znadeš tajnu kob na zemlji, Da spriječimo je, kad je doznamo, O, zbori!
Il' ako li si ugrabljeno blago
Za svog života nagomilao
U krilu zemlje - jer zbog toga vele, Obilazite često u smrti
Vi duhovi -

(Pijetao zakukuriječe.)

Govori o tom! Stani! Govori! - Marcele! Zadrži ga.
Marcel. Da udarim ga kopljem?
Horacije. Ako ne će
Da stane, udri!
Bernard. Tu je!
Horacije. Tu je!

(Duh iščezne.)

Marcel. Ode!
Mi vrijeđamo ga, prijeteći mu silom,
Gdje on je tako veličanstven! Jer Neranjiv on je ko i zrak, a pusti Ti udarci su naši zloban rug.
Bernard. Govorit htjede baš, kad pijetao je Zakukurijekao.
Horacije. A onda se
Sav trgao ko neki teški krivac
Na strašan poziv. Čuo sam, da pijetao,
Što jutarnja je trublja, svojim jasnim I oštrim grlom boga dana budi,
Te onda dusi, što tumaraju
I lutaju, pa bili u vatri
Il' na moru, na zemlji il' u zraku,
Na njegovu se opomenu žure Svak u svoj stan. Da to je istina, Dokazuje i ovaj događaj.
Marcel. Izgubio se, kad je pijetao Zakukurijeko. Neki pričaju,
Da prije onog doba godine,
Kad slavi se rođenje našega Otkupitelja, ptica jutarnja
Dugovetnu svu pjeva noć, i onda
Ni dusi, vele, ne obilaze
I noći zdrave su i ne može
Da naškodi nam zvijezda nijedna,
A vještice i vile gube moć Za čaranje; jer tako milosno I blago to je doba.
Horacije. Čuo sam
A i sam u to nešto vjerujem.
Al' pogledajte kako stupa jutro,
U ružičasti ogrnuto plašt,
Po rosi onog brijega visokog
Na istoku. Sad ostavimo stražu
I ako ste me voljni poslušati,
Dojavit ćemo mladom Hamletu, Što noćas vidjesmo. Života mi,
Taj duh, što nijem je nama, njemu će Govorit. Da mu dojavimo to? Jer to nam naša ljubav nalaže I dolikuje našoj dužnosti.
Marcel. Da, hajdmo k njemu, molim vas. Ja znam, Gdje jutros ćemo najlakše ga naći.

(Odlaze.)

DRUGI PRIZOR
Vijećnica u dvoru.

(Trublje. Ulaze danski kralj Klaudije, kraljica Gertruda, dvorani, Polonije i njegov sin Laert,
Voltimand i Kornelije, svi u svečanom ruhu kao da se vraćaju s krunidbe; posljednji ulazi kraljević Hamlet u crnini, spuštena pogleda. Kralj i kraljica uzlaze stepenicama na prijestolja.)

Kralj. Iako još je spomen posve mlad Na Hamleta nam, dragog brata, smrt
I premda bi nam dolikovalo, Da hodamo sa jadom u srcu,
A kraljevstvo nam cijelo da se skupi
U jedan nabor tuge, ipak je
Toliko razbor svladao nam narav,
Da mislimo sa bolom razumnim Na njega, al se sjećamo i sebe.
Pa zato mi smo svoju nekad snahu,
A sada kraljicu i kraljevsku Udovicu te zemlje ratničke
Sa zatomljenom nekom radošću,
Sa jednim jasnim, drugim suznim okom,
S veseljem pogrebnim, sa tugom svadbenom
I istom mjerom mjereć slast i jad -
Za ženu uzeli; i nismo u tom
Odbacili ni mudri savjet vaš, Već nesmetano on je pratio
Taj posao. Na svemu tome hvala.
Što slijedi, znate: mladi Fortinbras,
Jer ili slabo cijeni našu vrijednost
Il' misli da je naša država
Od smrti dragog pokojnog nam brata
Sva u rasulu i u neredu,
Te sanjajući, kako bi se tim Okoristio, sve bez prestanka
Dodijava nam poslanicima,
Zahtijevajući, da mu vratimo
Sve one zemlje, koje mu je otac Izgubio po zakonu i pravu Na korist našem bratu junačkom. Toliko o njemu. - Sad o nama I ovom našem skupu. Evo, što je:
Za norveškog je kralja pismo tu,
Za strica mladog Fortinbrasa. Slab I nemoćan je on u postelji,
Te jedva čuje za tu namjeru
Sinovca svoga. Mi ga molimo,
Da ne da njemu napredovati, Jer vojska sva i čete pomoćne
Iz njegovih su podanika sve
Posastavljene. Kornelije dragi
I Voltimande, vas mi šaljemo
Ko nosioce ovog poslanstva
Za staroga vladara norveškog,
A veću vama ne dajemo vlast,
Da više s njime raspravljate nego Što opseg ovog pisma dopušta, Gdje potanko je sve protumačeno. Sad pođite i neka vaša hitnja Posvjedoči, da vjerni ste.
Kornelije i Voltimand. U svemu I u tome dokazat ćemo vjernost.

(Kornelije i Voltimand naklone se i odu.)

Kralj. A što je u vas novo, Laerte?
O nekoj molbi ste govorili.
O čemu se to radi, Laerte?
Vi ne možete kralju danskomu
Spomenut ništa, što je razumno,
I potratiti riječi. Što bi ti
Zamolit htio, a da ne bih ja Još prije dao nego zaišteš?
Jer glava nije srcu srodnija
Nit ruka većma služi ustima
No tvome ocu dansko prijestolje. Što želiš, sinko?
Laert. Ištem dopuštenje
I vašu milost, gospodaru moj,
Da mogu se u Francusku povratit,
Odakle sam u Dansku došao
Od svoje volje, želeć svoju dužnost
Izvršiti na vašoj krunidbi,
A sad, gdje ta je dužnost ispunjena,
U Francusku, to moram priznati,
I misli me i želje opet vuku
I čeznu, da im dadete slobodu I milostivo svoje dopuštenje.
Kralj. A je li vam dopustio i otac?
Što veli na to Polonije naš?
Polonije. Moljakao me i moljakao I moje tromo dopuštenje silom
Izmamio iz mene, gospodaru,
Te napokon mu želju ispunih
I na tu svoju škrtu privolu Utvrdih pečat. Zato, molim vas, Dopustite, nek ide.
Kralj. Laerte,
Posluži tim se časom povoljnim
I upotrebi vrijeme. Neka ga
Vrline tvoje lijepe troše tebi
Na radost. - Sada, dragi Hamlete,
Naš rođače i sine -
Hamlet (za se). Više no
Sinovac, manje nego sin.
Kralj. Što znači,
Da oblaci te uvijek zastiru?
Hamlet. Ne, gospodaru; odveć sam na suncu.
Kraljica. O, zbaci noćnu boju, Hamlete,
I nek ti oko gleda prijatelja
U danskom kralju. Nemoj vazda vjeđe
Obarati i tražiti u prahu
Svog plemenitog oca. Svatko zna, Da sve što živi mora umrijeti
I proći preko prirode u vječnost.
Hamlet. Da, gospo. Svatko zna.
Kraljica. Pa zašto onda
Neobično se tako tebi čini?
Hamlet. Ne čini, gospo, nego jest. Ja ne znam Za "čini se". Jer nikad ne može
Prikazati me vjerno, draga majko, Ni mrki ovaj plašt, ni obično
Odijelo crne boje svečane,
Ni uzdisanje stegnutoga daha,
Ni obilna mi rijeka u oku,
Ni pokunjeno držanje u licu,
Ni drugo ništa, što je sjen i vid
I slika bola. To je, što se čini, Jer čovjek može svu tu napravu
I glumiti. Al u meni je nešto,
Od naprave što više znači te, Jer samo slika tuge to je sve.
Kralj. Za tvoju ćud je dično, Hamlete, I nježno je, što tim tugovanjem
Toliko častiš oca svojega;
Al treba znati, da je i tvoj otac
Izgubio svog oca, a i njegov
Izgubio je svog; a onaj, što je
Nadživio ga, treba neko vrijeme
U odanom tugovanju da vrši
Sinovlju dužnost. Ali uporno
U žalovanju vijek provoditi
Tvrdoglavosti grešne to je znak
I nemuževno to je jadovanje
I dokaz volje nebu prkosne,
Neodgojene, lude pameti
I srca slabo građenog i duše, U kojoj nema ništa strpljivosti. Jer zašto da u jetkom otporu
Toliko onim srcem patimo,
Što znademo da mora bit i što je
Od sviju stvari običnih na svijetu Za ljudski razum najshvatljivije?
Pi! To je grijeh spram neba, grijeh spram mrtvih
I grijeh je protiv prirode i ludost
Spram razuma, što zbori sveđ o smrti
Otaca i od prvoga mrtvaca
Pa sve do onog, što je danas umro,
Dovikuje nam: "Tako mora biti!"
Odbaci tugu tu beskorisnu
I pomišljaj na mene, molim te,
Ko na svog oca. Neka znade svijet,
Da najbliži si našem prijestolju,
I onu istu plemenitu ljubav, Što rođeni je otac osjeća Za sina svoga, ćutim i ja za te. A što se tiče tvoje namjere,
U Wittenberg da odeš iznova
Na nauke, to nipošto nam nije
Po ćudi, pa se zato promisli
I ostani nam ovdje, molim te, Gdje naše će te oko hrabriti I tješiti - naš prvi dvoranin, Sinovac naš i sin.
Kraljica. O, nemoj, Hamlete,
Da tvoja majka moli uzalud, Već ostaj kod nas, molim te, ne idi U Wittenberg.
Hamlet. Da, slušat ću vas, gospo,
Koliko samo budem mogao.
Kralj. Eh, to je lijep i mio odgovor! U Danskoj i ti sa mnom ostani. -
Sad hajdmo, gospo. Nježni Hamletov
Neprisiljeni pristanak je taj Sa smiješkom sjeo meni na srce. U slavu tome veliki će top
Objavit nebu svaku zdravicu,
Što danski kralj je danas napije,
I kad god punu čašu ispije,
Nebesa neka glasno odjeknu
Od te zemaljske tutnjave. - Sad hajdmo.

(Trublje. Odlaze svi osim Hamleta.)

Hamlet. O, raspani se, okaljano meso , Rasplini se, rastopi se u rosu!
O, zašto Vječni zapovijed je dao:
Ne ubijaj se sam? Ah, bože, bože! Koliko mi je bljutav, nesnosan I ništav život sav na ovom svijetu!
Pi! Gadi mi se! Vrt je to neplijevljen, Gdje sve u sjeme ide - nakaznim I bujnim dračem zarastao sav! Zar dotle dođe? Dva tek mjeseca,
Što umro je - ne, ne toliko, ne dva - On, tako divan kralj, spram ovoga, Ko Hiperijon prema satiru.
Toliko nježan majci mi, da vjetru Dopustit nije htio nebeskom,
Da preoštro joj takne obraze!
O, zemljo i nebesa! Zar se moram
Da sjećam toga? Tako bi se k njemu
Privijala, ko da joj požuda
Sve većma raste, što se više hrani - Pa ipak, mjesec dana! Ne smijem
Ni pomisliti na to. Slabosti, Ta ime ti je žena! Kratki mjesec!
Još prije nego što je cipele
Iznosila, u kojima je išla
Za mrtvim tijelom bijednoga mi oca,
U suzama ko Nioba! Da, ona,
Baš ona - bože! Zvijer bez razuma bi
Žalostila se duže - pošla je
Za moga strica, brata oca mog,
Što nije više nalik na nj no ja
Na Herkula! Za mjesec dana! Prije
No sol je suza lažnih prestala Crvenit oči njene otekle,
Već udala se. Hitnjo prokleta,
S tolikom spretnošću i žurbom juriti
U rodoskvrnu postelju! To nije Nit može biti dobro. Pukni, srce, Jer moja usta šutjet moraju! (Ulaze Horacije, Marcel i Bernard.)

Horacije. Da živi vaša milost!
Hamlet. Radujem se, Što vidim, da ste zdravi. Horacije -
Il samog sebe ne prepoznajem.
Horacije. Da, kraljeviću, vazda ubogi Vaš službenik.
Hamlet. Moj dobri prijatelj; Taj naziv s vama ću izmijeniti.

(Rukuju se.)

A što vas je dovelo amo čak
Iz Wittenberga, Horacije? - Marcel -

(pruža mu ruku)

Marcel. Da, gospodaru.
Hamlet. Vrlo mi je drago, Što opet vidim vas.

(Nakloni se Bernardu.)

Dobar večer,
Gospodine. - Al zbilja, što vas čak Iz Wittenberga amo vodi?

(Vodi Horacija u stranu.)

Horacije. Težnja
Za dokolicom, dragi kraljeviću.
Hamlet. To ne bih ni htio od dušmanina
Da čujem vašeg, niti smijete
Toliko moje uho zlijediti
I htjeti, da bi povjerovalo, Gdje sami protiv sebe zborite. Ja znam, da niste dokoni. Al koji U Helsingör vas vodi posao?
Naučit ćemo vas na piće prije No odete.
Horacije. Ja dođoh, kraljeviću,
Na pogreb vašem ocu.
Hamlet. Molim te,
Da ne šališ se sa mnom, druže. Ti si Na svadbu mojoj majci došao.
Horacije. Da, kraljeviću, brzo zaista Uslijedilo je jedno za drugim.
Hamlet. Tek štednja, štednja, dragi Horacije, Jer hladni su kolači pogrebni Za svadbene još bili stolove.
O, volio bih, da sam najljućeg
Svog dušmanina sreo u nebu
No taj što dan doživjeh, prijatelju!
Moj otac - ko da vidim oca svog - Horacije. Gdje kraljeviću?
Hamlet. U oku svog duha, Moj Horacije.
Horacije. Ja ga jednoć vidjeh; To bješe divan kralj.
Hamlet. On bješe čovjek
I ako ga sve u svem uzmete, Ja ne ću više takvog vidjeti.
Horacije. Ja mislim, da sam vidio ga sinoć, Moj kraljeviću.
Hamlet. Vidio ga? Koga?
Horacije. Pa kralja, vašeg oca, kraljeviću.
Hamlet. Što? Kralja, oca mog?
Horacije. Zatomite
Na časak samo svoje udivljenje I slušajte me uhom pomnjivim, Da to vam čudo ispripovjedim, A ova su gospoda mi svjedoci.

(Obraća se Marcelu i Bernardu.)

Hamlet. Za ljubav božju, zborite! Ja slušam!
Horacije: Gospoda ova, Marcel naš i Bernard,
Već dvaput su na straži uzastopce, U gluho doba mrtve noći, ovo
Doživjeli: Ko vašeg oca lik
Pojavio se njima, potpuno
Od glave pa do pete oružan,
I svečanim je triput korakom
Polagano i dostojanstveno
Pokraj njih prošo, tik pred ukočenim
I prestravljenim očima im, te je I štapom svojim dohvatit ih mogo. U drhtalice gotovo se oni
Rastopiše od straha, stojeć nijemi, I nisu s njime progovorili.
U tjeskobnoj su to tajnovitosti
Ispričali mi sve, a ja sam onda
Stražarit pošo s njima treću noć
I svaka im se riječ potvrdila - U isti čas je došla prikaza, U istom liku, kako pričahu.
Poznavao sam oca vašega -
I ove ruke nisu sličnije. Hamlet. A gdje se, gdje to zbilo?
Marcel. Na terasi,
Gdje, gospodaru, mi smo stražili.
Hamlet. Zar niste s njim govorili?
Horacije. Ja jesam,
Al on mi nije odgovorio,
Već jednom ko da digao je glavu
I bio spreman da progovori,
Al jutarnji je uto pijetao
Glasovito zakukurijekao, I na taj glas je naglo ustuknuo Te nesta nam ga ispred očiju.
Hamlet. Baš vrlo čudno!
Horacije. Dični kraljeviću,
Životom vam se kunem, istina je -
I držali smo, da je zapisano U knjizi naše dužnosti, da vama Sve javimo.
Hamlet. Zacijelo, gospodo, Al to me vrlo uznemiruje.
A idete li noćas na stražu?
Marcel i Bernard. Da, gospodaru.
Hamlet. Oružan, velite?
Marcel i Bernard. Da, gospodaru, oružan.
Hamlet. Od glave
Do pete?
Marcel i Bernard. Da, od tjemena do nogu.
Hamlet. Al onda niste vidjeli mu lice.
Horacije. O, jasno, jer mu dignut bješe vizir.
Hamlet. A je li mrko gledao?
Horacije. Ne više
U licu bješe bola mu no gnjeva.
Hamlet. Blijed ili rumen?
Horacije. Ne, ne, vrlo blijed.
Hamlet. Je l' upro oči u vas?
Horacije. Vrlo oštro.
Hamlet. O, da sam bio tamo!
Horacije. Bilo bi vas
Prestravilo.
Hamlet. Zacijelo - da, zacijelo. A je li dugo ostao?
Horacije. Toliko
Da mogao bih posve udobno Do sto nabrojit.
Marcel i Bernard. Duže, duže još.
Horacije. Ne onda, kad sam ja ga vidio.
Hamlet. A je l' mu brada bila prosijeda?
Horacije. Onakva, kakva živa sam ga znao - Tek progrušana.
Hamlet. Ja ću stražit noćas Pa možda će se opet javiti.
Horacije. Zacijelo hoće.
Hamlet. Ako uzme lik Mog vrlog oca, s njime ću govorit,
Pa neka zine i sam pakao
I naloži da šutim. Ako ste
Do sada krili, što ste vidjeli,
Nek ostane i odsad zavito
U vašu šutnju - to vas molim sve - I drugo što se noćas desi, nek vam Na umu bude, ne na jeziku.
Naplatit ću vam ljubav. Zbogom! Pohodit ću vas između jedan'est I dvan'est na terasi.
Svi. Naša služba
Za vašu milost!
Hamlet. Vaša ljubav, ko što
I moja za vas! Zbogom!

(Svi osim Hamleta naklone se i odu.)

Duh mog oca
U oružju? To nije sve u redu.
Ja slutim neku gadnu spletku. O,
Da već je noć! Al dotle miruj, dušo - Na vidjelo će nedjelo izaći,
Pod zemljom ću ga, ako treba, naći!

(Odlazi.)

TREĆI PRIZOR
Soba u Polonijevoj kući.

(Ulaze Laert i Ofelija.)

Laert. Moj prtljag je na brodu. Zbogom, sestro,
Pa kada vjetar bude povoljan
I zgodna ti se pruži prilika,
Ti nemoj spavat, nego mi se javi.
Ofelija. Zar sumnjaš o tom?
Laert. Što se Hamleta
I ljubavnog ševrdanja mu tiče,
Ti drži, da je sve to samo hir
I igra krvi; da je ljubica
U proljetnoj mladosti prirode,
Što rana je al nestalna, i ljupka Al netrajna; tek za trenutak miris I ugodnost - i ništa više.
Ofelija. Ništa,
Već samo to?
Laert. Ne, ništa više, znaj.
Ne napreduje ljudsko tijelo samo
U mišicama i u rastu svom,
Već kao što se hram taj razvija, I unutrašnja služba uma se I duše tako širi zajedno.
Da, sad te možda ljubi on i sad je
Bez ljage i bez varke ikakve
Čistoća volje njegove. Al treba
Da čuvaš se, jer ako odvagneš
Svu veličinu njegovu, to nije Gospodar svoje volje on, već rob je
Rođenja svog te ne može ko čovjek
Bez ugleda da bira po volji,
Jer od tog izbora mu zavisi
I spas i sreća cijele države
Te stoga njegov izbor mora biti
Ograničen i pristankom i glasom Od onog tijela, kojem on je glava.
Pa ako dakle rekne, da te ljubi,
To dolikuje tvome razumu,
Da tek toliko njemu vjeruješ,
Koliko njegov dopušta mu ugled
I položaj, da može svoju riječ
U djelo on pretvoriti - a to je
U granicama glasa skupnoga
Sve Danske. Zato razmisli, koliki
Gubitak tvoju čast bi mogao Da snađe, ako pjesmu njegovu
Sa odveć vjere sasluša ti uho
Il ako srce izgubiš il blago
Čistoće svoje otkriješ na silno, Neobuzdano to salijetanje.
O, čuvaj mi se toga, Ofelija;
O, čuvaj sestro; ostaj ljubavi
U zaleđu, i izvan dosega Opasnosti što požuda ih stvara. Najskromnija je djeva rasipna,
Kad mjesečini čar svoj otkriva, A udarcima kletve ni sama Vrlina se uklonit ne može.
Crv grize često djecu proljeća,
Dok pupoljci su zatvoreni još, A kužni dah je najopasniji U rosno jutro nježne mladosti.
Pa zato strah nek bude čuvar tebi, Jer mladost pohotna je već po sebi.
Ofelija. Taj dobri nauk tvoj ću čuvat kao Stražara srca svog. Al nemoj, brate
Da budeš kao grešni propovjednik,
Što u nebo nam put pokazuje
Trnoviti i vrletni, a sam
Ko bezobziran, nadut razuzdanik, Po cvjetnoj stazi naslade koraca, Ne mareć za svoj nauk rođeni. (Uđe Polonije.)

Laert. Ne strahuj za me. - Odveć se zadržah. - Al evo ide otac. - Dvaput blažen,
Tko dvaput je blagoslovljen. Za novi, Gle, oproštaj nam zgode radosne!

(Klekne.)

Polonije. Još ovdje, Laerte? Sramota! Na brod!
Već sjedi vjetar jedru na ramenu I čekaju te. Blagosloven budi

(Položi ruku na Laertovu glavu.)


I gledaj ovo malo uputa Zapisati u svoje pamćenje: Na jezik svoje misli ne stavljaj, A ni u djelo miso opaku.
Ljubežljiv budi, ali nikad prost. Kad prijatelja vrsna iskušaš,
Tad čeličnim ga sapni obručem
Za svoju dušu, al ne tupi dlana
Rukovanjem ljuborodnim sa svakim
Goluždravim žutokljuncem. I pazi,
Da kavgu ne zapodijevaš, al kad se Upleteš u nju, gledaj protivnika Naučiti, da on se tebe čuva.
Daj svakom uho, malo kome glas
I primaj mnijenje svačije, al čuvaj
Svoj sud. Koliko dopušta ti kesa,
Skupocjeno odijelo nabavljaj,
Al ne šarovito; i bogato,
Al ne napirlitano; jer se često
Po svom odijelu čovjek poznaje,
A odlični i ugledni Francuzi
Baš u tome imadu plemenit
I biran ukus. Nemoj davati
Ni uzimat u zajam, jer sa zajmom
I prijatelja često izgubiš A zaimanje tupi štedljivosti
Oštrinu. Ali ovo iznad svega -
Sam prema sebi budi istinit,
Jer zatim slijedi kao noć za danom, Da nikom lažan biti ne možeš.
Sad zbogom i nek uz moj blagoslov U tebi sve to sazri.
Laert. Oče moj,
U poniznosti opraštam se s vama.
Polonije. Već zove čas i sluge čekaju - Otiđi.
Laert. Zbogom, Ofelija; pamti, Što ja ti rekoh.
Ofelija. Zaključano mi je U duši, a u tebe ključ je.

(Zagrle se.)
Laert. Zbogom!

(Odlazi.)

Polonije. A što je on ti reko, Ofelija?
Ofelija. Da prostite mi, nešto s Hamletom U vezi.
Polonije. Dobro sam se sjetio! Ja čujem, da odskoro vrlo često Kod tebe svoje vrijeme slobodno
On provodi, a ti, da milostivo
I podašno ga slušaš. Ako je
To istina - a tako su mi rekli
Sa opomenom - treba da ti kažem,
Da sama nisi jasno shvatila,
Što dolikuje mome djetetu I tvojoj časti. Što je - kazuj mi Po istini - među vama?
Ofelija. Ah, oče -
Odskora on je dao meni mnogo Znakova svoje ljubavi.
Polonije. Ph! Ljubavi
Baš govoriš ko ludo djevojče
Neiskusno u tako velikim Opasnostima. Zar ti vjeruješ
U te mu "znake" - kako ti to zoveš?
Ofelija. Ja ne znam, oče, što da mislim.
Polonije. Ja ću
Da naučim te. Ti si djetešce, Kad pažnju tu za čisto zlato primaš,
Gdje varav joj je sjaj. Ti čuvaj se
Sa više pažnje ili će te još
- Da prestanem tu riječ natezati -
Prikazat ludom pažnja njegova.
Ofelija. Ah, oče, on je tek na pošten način Salijetao me svojom ljubavi.
Polonije. Da, načinom to zbilja možeš zvati! Koješta!
Ofelija. Svoju riječ utvrdio je
Svim svetim zakletvama neba.
Polonije. Ha - zamka, da se šljuke hvataju! Kad krv uzavri, znam, da onda duša
I preobilno jezik zakletvama
Nadjeljuje. Taj plamen, draga kćeri,
Što više daje svjetlosti no žara
- A jedno se i drugo gasi već - U času, kad se obećanje čini - Ti ne smiješ za oganj držati.
I zato odsad budi škrtija
U djevičanskom svom drugovanju I više cijeni svoju dokolicu,
No da na sastanak na zahtjev ideš.
A što se tiče kneza Hamleta,
Toliko samo znaj, da on je mlad
I s više se slobode kretat može,
No što je tebi dopušteno. Riječju - Kad on se kune, ne vjeruj mu, kćeri,
Jer njegove su kletve svodilje I nisu čiste, kako ih odijelo
Pokazuje, već posrednice su
Za grešne želje - a da uzmognu Zaludit lakše, slatko govore Ko pobožni i sveti zavjeti.
Al prije svega - da ti jasno kažem -
Ja ne ću da od ovoga trenutka
Sramotiš ma i jedan prosti čas U razgovoru s knezom Hamletom. Zapovijedam ti - pazi na to! Idi Sad svojim poslom.
Ofelija. Slušat ću vas, oče.

(Odlaze.)

PETI PRIZOR
Otvoren prostor podno zidina dvorca.

(Vrata se u zidinama otvaraju; duh izlazi, a za njim Hamlet, koji drži balčak trgnuta mača pred sobom poput križa.)

Hamlet. Kud vodiš me? Govori! - Ne idem dalje.
Duh. O, čuj me!
Hamlet. Hoću.
Duh. Već je blizu čas,
Gdje u muke se ognja sumpornog Povratit moram.
Hamlet. Jao, bijedni duše!
Duh. O, ne žali me, nego ozbiljnim Sad slušaj uhom, što ću da ti kažem.
Hamlet. Govori, ja sam spreman da te slušam.
Duh. Kad čuješ, bit ćeš i da osvetiš!
Hamlet. Što?
Duh. Ja sam duh tvog oca, osuđen Obilaziti noću neko vrijeme,
A danju postit, zatvoren u ognju, Dok plamen taj me sveg ne očisti
Od gadnih grijeha, koje za života
Počinih. Da mi nije zabranjeno
Kazivat tajne moga zatvora, Ispričati bih štošta mogao,
Od čega bi i ponajblaža riječ
Strahotom tebi dušu prožela
I mladu tvoju krv zaledila
I oči ti, ko zvijezde iz putanja,
Izbacila iz duplja njihovih,
A kudrave i guste uvojke
Razmrsila, te svaka bi se vlas Za sebe sama nakostriješila Ko bodljike u ljutog dikobraza.
Al otkrivenje takvih vječnih stvari
Ne dolikuje ušima od mesa
I krvi. Slušaj me, o slušaj
Pa ako ikad ljubio si oca -
Hamlet. O, bože moj!
Duh. Osveti gadno mu
I bezdušno umorstvo!
Hamlet. Ha! Umorstvo!
Duh. Umorstvo već je samo sobom gadno,
Al ovo ti je ponajgadnije
I najgrđe i najbezdušnije!
Hamlet. O, kazuj mi ga bez odlaganja, Da uzmognem na brzim krilima, Ko miso ili mašta ljubavna, Pojuriti na svoju osvetu!
Duh. Ja vidim, da si spreman - al bi bio Mlohaviji od masnog korova,
Na Letinu što tromo raste brijegu, Kad ne bi se na ovo prenuo.
O, čuj me, Hamlete. Razglasiše,
Da zmija me u vrtu ujela,
Gdje spavao sam. Uho cijele Danske Zaludili su grdno lažnom pričom
O mojoj smrti. Ali dobro znaj,
Ti plemeniti mladiću, da zmija, Što tvog je oca smrtno ujela, Sad nosi krunu njegovu.
Hamlet. Moj stric?
O, dušo moja proročka!
Duh. Da, da,
Taj pogani, živinski preljubnik,
Što čarom duha, darom izdajstva
- O, kleti čar i dar, što ima moć
Da tako mami! - predobio je
Za svoje sramne želje kraljicu mi
I drugu, koja naoko je bila
Vrlina sama. Kakav, Hamlete,
To bješe otpad! Otpade od mene,
Što tako sam je sveto ljubio,
Te ljubav mi se vjerno družila
Sa zakletvama dana vjenčanog -
I spade sada na tog ništavca,
Što prirodnim je darovima bijedan
Spram mene bio. Ali ko što krepost Na stranputicu zaći ne može,
Pa nek se blud u nebeskom joj liku
Ulaguje, baš tako bludnosti će,
Sa čistim da je svežeš anđelom, Dogrdjeti i rajska postelja,
Te hranit će se strvinom. Al tiho! Jer ko da mirišem zrak jutarnji,
Pa zato bit ću kratak. Bezbrižno sam
U vrtu poslije podne spavao
Ko obično, kad prikrao se stric tvoj Sa staklom kletog soka bunike,
Od kojega nas guba napada,
Te sasuo u otvor uha mog
Napitak taj, a njegova je moć
Toliko našoj krvi protivna,
Te kao živa projuri kroz vrata
I prolaze nam prirodne u tijelu,
A od sile mu nagle zgruša se I stine sva nam žitka, zdrava krv Ko kada ljuta kap u mlijeko kane. Baš tako je i mene zgromilo.
Za tinji čas me guba popala
Ko Lazara, sa gadnom, gnusnom korom.
I tako u snu bratova me ruka
Života liši, kraljice i krune
I umori me baš u cvijetu grijeha,
Nepripravljena i nepričešćena,
Nepomazana i nepomirena
S nebesima, te otpravi me vječni
Na obračun s krivinom svom na glavi.
Strahovito! Strahovito! O, grozno! Ne trpi toga, ako srca imaš,
Ne dopuštaj, da krevet kraljevski U Danskoj bude rodoskvrnilački
I bludni ležaj. Ali kako god
Postupat misliš, nemoj griješit duše
I neka um ti protiv majke ništa Ne zamišlja, već ostavi je nebu
I trnju, što joj raste u srcu,
Da žaca je i bode. Zbogom sad -
Jer krijesnice mi već pokazuju,
Da primiče se jutro. Njihov plam
Već gubi moć i počinje da blijedi.
Sad zbogom, zbogom, zbogom! Sjećaj me se!

(Duh iščezne; Hamlet izvan sebe od uzbuđenja pada na koljena.)

Hamlet. O, sve vi čete nebeske! O, zemljo! I što da još zazovem? Pakao?
O, gada! Ali miruj, miruj srce,
I ne starite još, vi mišice, Već uspravno me nosite i čvrsto!

(Ustaje.)

Da sjećam te se! Dokle pamćenje U smućenoj mi glavi stoluje, Moj bijedni duše, sjećat ću se tebe!
Da, s ploče svoga pamćenja ću zbrisat
Sve tričave i lude zapise,
Rečenice iz knjiga, slike sve
I dojmove iz prošlosti, što na njoj
Zapažanje i mladost zapisa,
I samo tvoj će nalog živjeti U knjizi mozga mog, nepomiješan Sa nižim stvarima - da, neba mi! O, podla ženo! Huljo, nasmijana I kleta huljo! Bilježnicu amo,
Jer potrebno je, da se zapiše,

(Piše.)

Da netko može smiješit se i smiješit
I biti hulja. Znam, da bar u Danskoj To može biti. - Tako, striče; tu ste! - A sada mome geslu, koje veli:
"O, zbogom, zbogom, zbogom! Sjećaj me se!"

(Klekne i položi ruku na balčak mača.)

Sad prisego sam na to!

(Udube se u misli.)

(Horacije i Marcel dolaze iz dvorca i viču u tmini.)
Horacije. Kraljeviću!
Marcel. O, kraljeviću Hamlete!
Horacije. Nebesa, Zaštitite ga!
Hamlet. Tako neka bude!

(Ustaje.)

Horacije. O, kraljeviću - hoj, hoj, hoj!
Hamlet. Hoj, hoj!
Hej, momče, amo - amo, sokole!

(Horacije i Marcel spaze Hamleta.)

Marcel. O, kako ste nam, dični gospodaru?
Horacije. Što ima novo?
Hamlet. Čudo neviđeno! Horacije. O, kažite ga, dragi kraljeviću!
Hamlet. Ne, vi biste ga odali.
Horacije. O, ne bih,
Moj kraljeviću, neba mi.
Marcel. A ni ja
Moj gospodaru.
Hamlet. Ej, što velite?
Bi l' ikad živ to čovjek mislio? Al vi ćete mi tajnu čuvati?
Horacije i Marcel. Da, kraljeviću, tako nam nebesa!
Hamlet. U cijeloj Danskoj nema lupeža - Da ne bi bio nitkov prepreden.
Horacije. O, kraljeviću, ne treba da duh Iz groba dođe da nam kaže to.
Hamlet. Da, istina je - pravo velite. A sada, držim - bez obilaženja -
Rukovati se valja nam i rastat -
Vi, kud vas puti posao i želja,
Jer svatko ima neki posao
I želju makar kakvu - a ja eto Siromah idem sad na molitvu.
Horacije. To mahnite i smetene su riječi, Moj kraljeviću.
Hamlet. Žalim od srca, Što primate ih za zlo - vjere mi, Baš od srca.
Horacije. O, nema u tom zla Moj kraljeviću.
Hamlet (Horaciju). Ima, Horacije - Da, tako meni svetog Patricija
Još i te kakvog zla. Ali reći ću vam,
Da pošten duh je ona pojava -
No savladajte, kako možete,
Tu želju, da obaznate što ima
Među nama. (Obojici) - A sada, prijatelji
- Jer, prijatelji, ljudi učeni I ratnici ste - uslišite mi
Još jednu skromnu molbu.
Horacije. Hoćemo - A što je to?
Hamlet. Da nikad ne ćete
Razglasit, što ste noćas vidjeli.
Horacije i Marcel. Ne, kraljeviću, ne.
Hamlet. Zakunite se!
Horacije. Ne kraljeviću, nikad - kunem se.
Marcel. I ja se kunem, nikad.
Hamlet. Na moj mač!

(Trgne mač.)

Marcel. Pa zaklesmo se, gospodaru, već.
Hamlet. Al svečano, na mač moj, svečano!
Duh (pod zemljom). Zakunite se!
Hamlet. A; a - momče moj! Zar tako? Tu si, poštenjačino?
Na posao! Da l' čuste toga svata
U podrumu? Zakunite se, dakle!
Horacije. Al recite nam, na što, kraljeviću?
Hamlet. Da nikada govorit ne ćete O onom, što ste vidjeli. Na mač Zakunite se moj!

(Oni polože ruke na balčak.)

Duh (pod zemljom). Zakunite se!
Hamlet. Hic et ubique! Zatim ćemo sad
Promijenit mjesto. Amo, gospodo! Na mač moj opet ruke stavite. Da, nikada govorit ne ćete O onom, što ste čuli, na moj mač Zakunite se sad!
Duh (pod zemljom). Zakunite se!
Hamlet. Valjano zboriš, stara krtino! Zar tako žustro zemlju riješ? Vrstan Lagumar si! -

(Oni se opet šutke zakunu.)


Još malo dalje, druzi.
Horacije. O, dana mi i noći, to je strano!
Hamlet. Stog primite sad to ko dragog stranca. Moj Horacije, ima više stvari Na zemlji i na nebesima no što se I sanja u vašoj filozofiji.
Al - hajdemo - ko i prije, sad ovdje
Zakunite mi se, o, tako vam
Bog pomogo, ma kako čudesno,
Neobično mi bilo vladanje - Jer možda bude kadgod potrebno,
Da uzmem na se mahnitosti vid -
Pa ako me u takvim časima
Vi spazite, da ne ćete ovako
Prekrstit ruke, niti glavom kimat, Ni sumnjive izricat riječi, kao:
"Da, da mi znamo", ili "mogli bismo, Da hoćemo", il "kad bi nam se htjelo
Govoriti", Il "neki bi, da mogu", Te nejasnim rečenicama takvim Pokazati, da znate što o meni.
Zakunite se, da to ne ćete
Uradit - tako bog vam pomogao U ponajvećoj vašoj nevolji!
Duh (pod zemljom). Zakunite se!
Hamlet. Miruj, miruj, duše
Uznemireni. -

(Zakunu se treći put.)

Tako, gospodo.
Svim srcem vam se preporučujem
I što siromah kao Hamlet može Učiniti, da dokaže vam ljubav I prijateljstvo, ništa ne će on Propustiti, sa božjom pomoći.
Sad skupa uđimo i uvijek prst
Na usta, molim. - Raskliman je svijet; Prokletstvo, što se ikad rodih mlad, Da u taj nered opet vratim sklad. Al sada hajdmo zajedno.

(Ulaze u dvorac.)

(Prođe nekoliko tjedana.)

DRUGI ČIN
PRVI PRIZOR
Soba u Polonijevoj kući.

(Polonije i Reynaldo.)

Polonije. Taj novac mu i pismo predajte, Reynaldo.
Reynaldo. Hoću, gospodaru moj.
Polonije. Al prije nego pohodite ga, Reynaldo dragi, vrlo pametno
Učinit ćete, ako raspitate Za vladanje mu.
Reynaldo. To sam, gospodaru, I mislio učinit.
Polonije. Vrlo dobro, Da, vrlo dobro. Čujte, prijatelju. Ispitujte mi ponajprije kakvi
Iz Danske ljudi žive u Parizu,
Od čega, kako, kakvo im je društvo,
Gdje stanuju i da li mnogo troše - Pa kada tako okolišeći
Na stranputici doznate, da oni
Mog sina poznaju, vi cilju bliže Primaknite se no da samo za nj
Raspitujete. Vladajte se onda,
Ko da ga i vi iz daleka znate,
I recite im: "Poznajem mu oca
I prijatelje, a i njega malko" -
Razumijete li me, Reynaldo moj?
Reynaldo. Da, gospodaru, vrlo dobro.
Polonije. "Malko I njega, ali" - recite - "ne dobro,
No ako to je onaj, kojeg mislim,
To razuzdan je vrlo, a i takve
I takve su u njega sklonosti" -
I onda još natovarite na nj
Izmišljotine, kakve hoćete - E, al nijednu tako ružnu, da ga
Osramotite - čuvajte se toga - Već običajne grijehe, nesmotrene
I nerazumne, što su poznati I dobro znani druzi mladosti
I obijesti.
Reynaldo. Na primjer kockanje.
Polonije. Da - ili piće, dvoboj, kletve, kavge I skitanje sa lakim ženskima.
Sve dotle vam je dopušteno ići.
Reynaldo. Al to će ga pogrdit.
Polonije. Vjere mi,
Ne, ako bude optužba vam blaga.
I ne morate drugi prijekor bacat
Na njega ko da sklon je bludništvu - To nije meni svrha - ali tako
Ublažiti mu mane gledajte,
Ko da su samo ljage obijesti
Il provala tek ćudi vatrene
I divljanje neukroćene krvi, Što može snaći svakog čovjeka.
Reynaldo. Al, gospodaru dragi -
Polonije. Hoćete
Da znate, zašto to?
Reynaldo. Da, gospodaru, Da, to bih htio znati.
Polonije. E, pa čujte,
Gospodine, što namjera je moja.
Ja mislim, da to lukava je varka -
Pa ako na mog sina bacite
Te sitne ljage, kao da se radi
O nekoj stvari, što se porabom
Uprljala, to znajte, da će onaj,
Što budete ga tako pipali
U razgovoru - ako ikad je
Mladića našeg vidio, gdje koji
Od spomenutih čini grijehova - Na kraju s vama složit se i reći:
"Da, druže", ili tako, "prijatelju" "Gospodine", il kako vole ljudi U onom kraju zvati i nazivat.
Reynaldo. Da, vrlo dobro, gospodaru.
Polonije. Ako
To učini, gospodine - a hoće -
Što htjedoh reći? Mise mi, ja htjedoh
Da kažem nešto! Gdje sam ono stao?
Reynaldo. Kod "s vama će se složiti i reći" -
Kod "prijatelju" il "gospodine" -
Polonije. Kod "s vama će se složiti i reći" - Da, da - ovako složit će se s vama:
"Da, znadem ga, gospodine - i jučer"
Il "neki dan" il "tada ga i tada,
S tim i tim vidjeh - kako rekoste - Gdje kocka se" - "u piću ga zatekoh" -
Il "gdje Je kavgu on zapodjenuo
U loptanju" ili možda "vidjeh, gdje je U javnu kuću ušao, to jest U bludilište" i - i tako dalje.
Na meku laži tako, vidite,
Ulovit će se šaran istine
I tako mudri, spretni ljudi često Obilazeć i okolišeći
Na stranputici pravu stazu nađu.
Po mojoj ćete tako uputi I pouci i vi mog sina naći. Razumijete li me?
Reynaldo. Da, gospodaru.
Polonije. A sada zbogom, pratio vas bog!
Reynaldo. Gospodine!
Polonije. U samom sebi
Vi promatrajte njegovo nagnuće.
Reynaldo. Da, gospodaru; hoću.
Polonije. Neka on
Po svojoj volji gudi slobodno.
Reynaldo. Da, gospodaru.

(Odlazi.)

Polonije. Zbogom!

(Ulazi Ofelija uzbuđena.)

Ofelijo,
Ta što je tebi?
Ofelija. Prepadoh se strašno!
Ah, oče, oče, -
Polonije. Čega, zaboga?
Ofelija. U svojoj sobi dok sam šila, oče, Odjednom stade preda me knez Hamlet,
U raskopčanom prsluku, gologlav,
A prljave su čarape mu bile
Nepodvezane, srozane do gležnja,
I blijed ko krpa bješe, noge mu
Sve klecahu, a pogled mu je bio
Pun takvog bola, ko da pušten je
Iz pakla i da hoće pričati O njegovim strahotama.
Polonije. To lud je
Od ljubavi spram tebe.
Ofelija. Ne znam, oče,
Al zaista se bojim.
Polonije. Što je reko?
Ofelija. Za ručni zglob me samo uhvatio
I čvrsto me za njega držao,
A onda se toliko odmakao,
Koliko mu je ruka dugačka,
A drugu ruku digo nad oči,

šenjima, budeš gledao u sebe, lakše ćeš moći promatrati njegova nagnuća i zapaziti njegove griješke". Svi su komentatori i prevodioci ovdje zabrazdili, jer su htjeli pripisati Shakespeareu više nego je on napisao. Prvi je dr. Johnson u XVIII. stoljeću komentirao: "Možda ovo znači: sam, u svojoj vlastitoj osobi, a ne preko uhoda". Ovo tumačenje prihvaća većina engleskih komentatora, pa i J. Dover Wilson. Urednici "Clarendon Press Shakespeare" tumače: "Moguće je da to znači: uskladi svoje vladanje prema njegovu nagnuću". To je tumačenje prihvatio Bogdanović i preveo:
"Svoje želje - Udešavajte prema njegovim". (Torbarina)
Ovako - te mi tako pomno stao
Promatrat lice, kao da ga crtat
On želi. Dugo stajao je tako,
A onda malo potreso mi ruku
I do tri puta gore-dolje glavom
Ovako samo kimnuo, a zatim
Ispustio iz grudi tako bolan
I dubok uzdah, kao da mu hoće
Sve tijelo razdrijet i razorit život.
A nakon toga pustio je mene
I glavu preko ramena zabaciv,
Ko da je našo put bez očiju I bez pomoći njihove izašo Sve upiruć u mene njihov žar.
Polonije. O, hajde sa mnom. Kralja ću potražit.
To ljubavna je prava mahnitost,
Što vlastita je vatra proždire
I goni volju očajna na djela
Ko strast nijedna druga pod nebom,
Što narav našu muči. Vrlo žalim - Da nisi možda riječju nemilom Uvrijedila ga skoro?
Ofelija. Nisam oče,
Al ne htjedoh - po vašem nalogu - Da primam pisma njegova i nisam Dopuštala da mi prilazi.
Polonije. I to je njemu oduzelo pamet! Da, žalim što ga nisam motrio
Sa više pažnje, s više shvaćanja - Jer tek se bojah, da se samo igra I da te misli upropastiti.
Nek prokleta je sumnja! Neba mi,
U našoj dobi prirodna je stvar,
Da varamo se u svom mišljenju,
Baš ko što mladi ljudi obično Bez razuma postupaju. Al' hajdmo
Do kralja sad - on mora sve da dozna,
Jer ako mu se bude krilo to,
Još veće može roditi se zlo
Od mržnje, koja za to će me snaći, Što ljubav ta na javu će izaći.

DRUGI PRIZOR
Dvorana za audijencije u dvorcu; u pozadini trijem, zavjese s lijeve i s desne strane ulaza; vrata u pozadini trijema.

(Trublje. Ulaze kralj i kraljica, a za njim a Rosencrantz, Guildenstern i pratnja.)

Kralj. O, dobro došli, dragi Rosencrantz I Guildenstern! Mi nismo samo zato
S tolikom hitnjom po vas poslali, Što željeli smo da vas vidimo, Već služba nam je vaša potrebna.
O Hamletovoj promjeni ste valjda
Već nešto čuli - promjeni, da, da - Jer nije već ni unutrašnjošću
Ni spoljašnošću sam na sebe nalik,
A ja ne mogu ni da naslutim,
Da l' osim smrti očeve imade
Još nešto teže, te je njemu svijest O samom sebi tako ugrabilo.
I zato molim vas obojicu,
Što s njim ste od djetinjstva odrasli I blizu ste mu mladošću i ćudi,
Da boravite neko vrijeme ovdje
Na dvoru našem, da ga svojim društvom
U zabave povučete i onda
Da doznate kad zgoda vam se pruži
Za pabirčenje, da li ga što muči, Što nama nije poznato, a čemu Imade lijeka, ako otkrije se.
Kraljica. Da, o vama je često, gospodo, Govorio i pouzdano znam,
Da nigdje dva ne žive čovjeka, Što s njim bi bili jače svezani.
Pa ako li ste voljni nam pokazat
Ljubežljivost i prijazan toliku,
Da ostanete u nas neko vrijeme
I naše nade snagom okrijepite,
Vaš pohod će vam takvu donijet plaću, Da bude na čast našoj kraljevskoj Zahvalnosti.
Rosencrantz. O, vaša veličanstva Imadu vlast i moć svu nad nama
Te mogu svoju uzvišenu volju Zaodjeti u ruho naloga, A ne u molbu.
Guildenstern. Ali mi se oba Pokoravamo, predajuć se evo
I pripravni sa cijelom svojom snagom Sve službe svoje vama pred noge Položiti i slušat naloge.
Kralj. O hvala vama, mili Rosencrantz I Guildenstern!
Kraljica. O, hvala Guildenstern
I mili Rosencrantz! I ja vas molim,
Da pohodite smjesta sina mog,
Što sav je drugi sad. - Nek pođe netko I Hamletu gospodu tu odvede.
Guildenstern. Daj bože, da mu prisutnost i rad naš Na korist i veselje budu.
Kraljica. Amen!

(Rosencrantz i Guildenstern naklone se i odlaze s pratnjom. Ulazi Polonije i govori nasamo s kraljem.)

Polonije. Iz Norveške se, kralju, poslanici Povratiše i radosni su vrlo.
Kralj. O, ti si uvijek otac dobrih vijesti.
Polonije. Zar zbilja, gospodaru? Vjerujte, Da dužnost ko i dušu dajem bogu
I milostivom kralju svom. Ja mislim
- Il mozak mi već ne može onako
Valjano tragom lukavstva da lovi
Kao nekad - mislim, da sam našao, Gdje Hamletovoj ludosti je uzrok.
Kralj. Govori o tom, to sam željan čuti!
Polonije. Al poslanike prije primite. Nek moja vijest ko poslastica bude Na završetku velike te gozbe.
Kralj. Učini čast im i uvedi ih. -

(Polonije izlazi.)

On veli, da pronašao je vrelo Pometenosti vašeg sina, draga Gertruda.
Kraljica. Ipak bojim se, da ne će Bit ništa drugo nego ono glavno:
Smrt očeva i prenagla nam svadba.
Kralj. Ispitat ćemo starca.

(Vrati se Polonije s Voltimandom i Kornelijem.)

Dobro došli,
O prijatelji dragi! Recite, Moj Voltimande, što nam nosite Od našeg brata kralja norveškog?
Voltimand. Za želje želje najljepše vam vraća I pozdrave za pozdrave. I tek što
Izrekosmo, što hoćemo, već on je
Zabranio sinovcu skupljat vojsku -
Jer držao je, da se diže protiv
Poljaka, al kad zagledao je bolje,
Razumio je, da je doista
Na visost vašu on se spremao -
I gnjevan, što ga zavarao lažju
U nemoći, bolesti i starosti,
Odaslao je Fortinbrasu nalog,
A on je smjesta poslušao njega
Te ukor je od kralja primio
I napokon se zakleo pred stricem,
Da nikad više ne će oružje Na veličanstvo vaše dizati. Sav radostan je na to stari kralj
Šezdeset tisuć' kruna na godinu
Odredio mu i ovlastio ga,
Da vojsku svu, onako sakupljenu,
Povede na Poljake. Vas pak moli
- Što potanko je ovdje razloženo -
Da slobodan mu prolaz dadete
Kroz svoje zemlje za taj njegov pohod -
A jamstva za vaš mir i bezbrižnost I njemu za slobodu kretanja U ovom pismu sva su zapisana.

(Predaje mu pismo, a kralj ga uzima.)

Kralj. Sve to je nama vrlo ugodno. U zgodno ćemo vrijeme to pročitat
I odgovorit i o stvari toj Razmišljati - a dotle hvala vam Na uspješnome trudu vašemu.
Odmorite se, a večeras ćete Na gozbu s nama. Dobro ste nam došli U zavičaju.

(Voltimand i Kornelije naklone se i odu.)

Polonije. Taj je posao
Baš dobro svršen. Gospodaru moj,
I gospo draga, da vam razlažem O veličanstvu, o pokornosti,
I zašto dan je dan i noć je noć,
A vrijeme vrijeme - to bi značilo
Tek tratit noć i dan i vrijeme. Zato - Kratkoća jer je duša mudrosti,
A tijelo joj i nakit spoljašni
Opširnost - bit ću kratak. Plemeniti
Vaš sin je lud. Ja zovem njega ludim, Jer pravu ludost opisivati, Što znači drugo nego biti lud?
Al dosta o tom -
Kraljica. Više sadržine
A manje vještine.
Polonije. Kunem vam se,
Da ne služim se umještinom, gospo.
Da on je lud, to istina je, da. -
Da; istina, to šteta je - i šteta,
Što istina je. To je glupa slika,
Al neka ide zbogom, jer ja ne ću Da umještinom ikakvom se služim.
Al, uzmimo, da lud je - onda treba
Još naći uzrok tome efektu, Il bolje uzrok tome defektu,
Jer defektivni taj će efekat
I neki uzrok imati - i to je
Ta potreba, što tu nam jošte treba. Rasudite: ja imam, znate, kćer
- A imam je, dok god je ona moja - I ona mi je, jer je pokorna I poslušna mi, evo ovo dala. Prosuđujte sad i naslućujte.

(Vadi pismo iz prsluka i čita.)

"Idolu moje duše, najdivotnijoj Ofeliji" - to je loša riječ, prosta riječ - "najdivotnijoj", to je prosta riječ. Ali da čujete. Evo:

(Čita.)

"Ovo u njezina divna bijela njedra" itd.
Kraljica. Od Hamleta zar to je dobila?
Polonije. Po istini ću sve vam kazati.

(Čita.)

Ti sumnjaj, da zvijezda treperi,
Ti sumnjaj, da sunašce sja, Ti sumnjaj o istini, vjeri,
Ali ne, da ljubim te ja.

O mila Ofelija, ja sam slab u građenju takvih stihova. U meni nema vještine, da mjerim svoje uzdahe, ali vjeruj mi, dušo moja, da te svom dušom ljubim. Zbogom.

Tvoj na vijeke, draga gospo, dok je njegov ovaj stroj -
HAMLET

To kćerka mi je poslušna
Pokazala i povrh toga još
Ispričala mi sve o njegovu Salijetanju i kada, gdje i kako Dešava se to.
Kralj. Al kako je
Tu njeg'vu ljubav ona primala?
Polonije. Što mislite o meni?
Kralj. Da ste čestit
I pošten čovjek.
Polonije. Htio bih vam to Dokazati. Al što bi mislili,
Da vidjeh ljubav tu u poletu
- Jer moram reći, da sam spazio je
Još prije nego rekla mi je kći -
Da, što biste o meni mislili
Il moja mila svijetla kraljica,
Da sve sam znao i tajnovit bio
Il u svom srcu slijep i nijem i gluh Il neozbiljnim da sam pogledom Tu ljubav gledo - što bi mislili? Ne - pravcem pođoh ja na posao I ovo rekoh gospođici mladoj:
"Knez Hamlet sin je kraljev, izvan tvoje
Putanje zvjezdane - to ne sm'je biti!"
I onda sam joj dao upute,
Pred pohodima da se njegovim
Zaključava, da ne prima glasnike
Ni darove mu. Tim se naukom
Okoristila ona, na što je,
Odbijen, on - da svršim pričanje -
U sjetu pao, pa u pošćenje,
U besanicu, onda u slaboću I smućenost i, tako padajući, U ludilo, u kojem sada bjesni I koje nas je sve rastužilo.
Kralj. Zar mislite, da doista je tako?
Kraljica. Vjerojatno; to može lako biti.
Polonije. Zar zgodilo se ikad - htio bih
Da znadem - da sam stalno rekao: "Jest, tako je" - a nije bilo tako?
Kralj. Ne spominjem se toga.
Polonije (pokazuje
glavu i rame). Ovo mi Odavle skin'te, ako nije tako.
Al ja ću, ako pravi put me vodi,
Iznaći, gdje se krije istina,
Ma krila se i zemlji u srcu.

(Kroz vrata u pozadini trijema ulazi Hamlet neuredno odjeven čitajući knjigu; kad začuje glasove u dvorani, stane začas uz jednu od zavjesa, ne primijećen od ostalih glumaca.)

Kralj. Al kako ćemo nastaviti kušnju?
Polonije. Vi znate, da kadikad hoda on Bez prestanka po cijela dva tri sata U ovom trijemu.
Kraljica. Da, da, zaista.
Polonije. U takav čas ću k njemu pustit kćer,
A mi ćemo se sakrit iza saga,
Pa pripazite, kako će se vladat,
I ako li je ne ljubi i ako
Zbog toga nije s uma sišao,
Oduzmite mi službu državnu, Da zemlju težim il da vozar budem.
Kralj. Pa pokušajmo.

(Hamlet stupa naprijed; oči su mu uprte u knjigu.)

Kraljica. Ali gledajte, Gdje jadnik tužan dolazi i čita.
Polonije. Uklonite se, molim, oboje, A ja ću odmah s njim govoriti. Za dopuštenje molim.

(Žurno izlaze kralj i kraljica.)

Kako knez
Moj dragi Hamlet?
Hamlet. Dobro, hvala bogu.
Polonije. Poznajete li me, kraljeviću? Hamlet. Vrlo dobro; vi ste prodavač riba. Polonije. Nisam, kraljeviću.
Hamlet. Onda bih htio da ste tako pošten čovjek.
Polonije. Pošten, kraljeviću?
Hamlet. Da, gospodine; pošten biti, kakav je sada svijet, znači biti izabran između deset tisuća.
Polonije. Živa istina, kraljeviću!
Hamlet. Jer ako sunce leže crve u mrtvom psetu - a to je meso vrijedno cjelivanja ... Imate li vi kćer?
Polonije. Imam, kraljeviću.
Hamlet. Ne dajte joj, da izlazi na sunce. Plodnost je blagoslov, ali ne bi bila, da se vaša kći oplodi.
Pazite, prijatelju!

(Opet čita.)

Polonije (za se). Što kažete na to? Stalno se vraća na moju kćer, a ipak me nije isprva prepoznao. Rekao je, da sam prodavač riba. Daleko je zabrazdio, daleko. Doista, i ja sam u mladosti teško patio od ljubavi - gotovo kao i on. Opet ću govoriti s njim. - Što čitate, kraljeviću?
Hamlet. Riječi, riječi, riječi!
Polonije. O čemu se radi, kraljeviću?
Hamlet. Gdje se radi?
Polonije. Mislim, o čemu radi ono, što čitate?
Hamlet (nastupa prema Poloniju, koji odmiče). Klevete, gospodine; jer taj satirički lupež veli, da je u starih ljudi sijeda brada, da su im obrazi narozani, da im iz očiju teče sam gusti jantar i šljivina smola i da vrlo obiluju nedostatkom pameti, a pored toga da imaju veoma slaba bedra. Sve ja to, gospodine, doduše tvrdo i čvrsto vjerujem, ali držim, da nije pošteno tako to napisati - jer vi biste, gospodine, sami bili tako stari kao ja, - kad biste mogli ići natraške poput raka.

(Opet čita.)

Polonije (za se). Premda je to ludilo, ipak ima u njemu metode. - Ne ćete li se ukloniti iz ovoga zraka, kneže? Hamlet. U svoj grob.
Polonije. To je zaista iz zraka! (Za se.) Kako su mu odgovori katkad puni smisla! Tako ludost često sretno pogađa, što razum i zdrava pamet ne bi mogli tako uspješno da rode. Ostavit ću ga i onda ću odmah gledati, kako bi došlo do sastanka između njega i moje kćeri. - Poštovani gospodaru, sad ću vas u najvećoj poniznosti lišiti svoga društva.
Hamlet. Vi me, gospodine, ne možete ničega lišiti, od čega bih se radije rastao - osim mog života, osim mog života!
Polonije. Da ste mi zdravo, gospodaru!

(Duboko se nakloni.)

Hamlet. Te dosadne stare budale!

(Hamlet se vraća svojoj knjizi; ulaze Rosencrantz i Guildenstern.)

Polonije. Vi tražite kraljevića Hamleta - eno ga tamo.
Rosencrantz (Poloniju). Bog vas čuvao, gospodine!

(Polonije izlazi.)

Guildenstern. Poštovani gospodaru!
Rosencrantz. Predragi gospodaru!
Hamlet (digne pogled). Vrli moji dobri prijatelji! Kako, Guildenstern? - (Odloži knjigu.) - Ah, Rosencrantz? Kako ste mi momci dragi?
Rosencrantz. Kao obična djeca zemlje.
Guildenstern. Da, sretni smo, što nismo presretni,
Mi nismo dugme na Fortune kapi. Hamlet. Ni potplati na njenim cipelama?
Rosencrantz. Ni to, kraljeviću.
Hamlet. Onda joj boravite negdje blizu pasa, ili u središtu njene milosti.
Guildenstern. Mi smo joj, vjere mi, prisni prijatelji.
Hamlet. Vi boravite u tajnim predjelima Fortune?
Ah da, pravo velite; ona je bludnica! - A što je novo?
Rosencrantz. Ništa, kraljeviću, nego da je svijet postao pošten.
Hamlet. Onda je blizu sudnji dan. Ali ta vaša novost nije istinita. Nego, da vas malo potanje zapitam. Što ste vi, mili moji prijatelji, skrivili Fortuni, da vas šalje ovamo u tamnicu?
Guildenstern. U tamnicu, kneže?
Hamlet. Danska je tamnica.
Rosencrantz. Onda je i svijet tamnica.
Hamlet. I te kakva! U njoj ima mnogo zatvora, ćelija i kula; a Danska je jedna od najgorih.
Rosencrantz. Mi ne mislimo tako, kraljeviću.
Hamlet. Onda za vas nije tamnica. Jer ništa nije ni dobro ni zlo, a da ga mišljenje ne čini takvim; za mene je ona tamnica.
Rosencrantz. E, onda je vaše častoljublje čini tamnicom; pretijesna je za vaš duh.
Hamlet. O bože, mogao bih biti zatvoren u orahovoj ljuski i držati, da sam kralj beskrajnog prostora; kad samo ne bih imao ružnih snova.
Guildenstern. A ti snovi upravo i jesu častoljublje, jer sama bit častoljubivih i nije ništa drugo nego sjena sna.
Hamlet. I sam je san samo sjena.
Rosencrantz. Zaista; - i ja držim, da je častoljublje tako lake i tako zračne građe, da je samo sjena sjene.
Hamlet. Onda su naši prosjaci tijela, a naši monarsi i ponosni junaci sjene prosjaka. Hoćemo li u dvor? Jer ja, vjere mi, ne umijem mudrovati.
Rosencrantz i Guildenstern. Mi ćemo biti vaše sluge.
Hamlet. Ne tako, ne bih vas htio pomiješati sa svojim ostalim slugama, jer da vam pravo kažem, moja je posluga upravo strašna. Ali da ostanemo na utrtom putu prijateljstva - što radite u Helsingöru?
Rosencrantz. Došli smo, da vas pohodimo, kraljeviću; nikakvim drugim poslom.
Hamlet. Kako sam prosjak, ubog sam i hvalom, ali vam zahvaljujem, a moje su, hvale, mili prijatelji, jamačno za groš preskupe. Zar nisu po vas poslali? Zar ste došli od svoje namisli? Zar mi dragovoljno dolazite u pohode? Dete, budite pošteni prema meni, dete, dete, govorite.
Guildenstern. Što da kažemo, kraljeviću?
Hamlet. Što bilo, samo da je pravo. Poslali su po vas, i neko je priznanje u vašim pogledima, jer vaša čednost nije dosta lukava, da bi ga mogla zatomiti. Znam da su dobri kralj i dobra kraljica po vas poslali.
Rosencrantz. Zašto, kraljeviću?
Hamlet. To treba vi meni da kažete. Ali ja vas zaklinjem, tako vam naših drugarskih veza, tako vam naše zajedničke mladosti, tako vam svih svetinja naše nikad nepomućene ljubavi, tako vam svega onoga, što vam je još milije i čim bi vas bolji govornik mogao zakleti budite čestiti i iskreni prema meni pa recite, jesu li po vas poslali ili nisu?
Rosencrantz (tiho Guildensternu). Što velite vi?
Hamlet (za se). A, prozreo sam vas! - (Glasno) - Ako me ljubite, ne ustručavajte se.
Guildenstern. Poslali su po nas, kraljeviću.
Hamlet. Ja ću vam reći, zašto - pa ću tako preteći vaše priznanje, i vaša šutnja obećana kralju i kraljici ne će biti povrijeđena, ni koliko je pod noktom crna. Ja sam odskora - ne znam ni sam zašto - izgubio svu svoju veselu ćud i okanio se svih svojih običajnih zabava, a dušu mi je, vjerujte, napala tako teška sjeta, te mi se zemlja, ta lijepa građa, čini kao besplodan morski greben, a zrak, taj prekrasni baldakin, gledajte, taj divni svod, što se diže nad nama, taj veličanstveni krov, urešen zlatnim vatrama - ah, to je za mene samo gomila gadnih kužnih para. Kakvo je remek-djelo čovjek! Kako plemenit umom! Kako neograničen u sposobnostima, u liku i kretnjama! U djelovanju kako izrazit i divan! Kako nalik na anđela u shvaćanju! Kako sličan bogu! Ures zemlje! Uzor svemu živome! Pa ipak - što je meni ta kvintesenca prašine? Za mene nema naslade u čovjeku - ne, ni u ženi, premda to kanda hoćete reći svojim smiješkom.
Rosencrantz. To mi nije bilo ni na kraj pameti, kraljeviću.
Hamlet. Pa zašto ste se onda nasmijali, kad sam rekao "za me nema naslade u čovjeku"?
Rosencrantz. Pomislio sam, ako za vas nema naslade u čovjeku, kako će onda glumci u vas mršav doček naći. Prestigli smo ih usput - oni dolaze, da vam ponude svoju službu.
Hamlet. Dobro mi došao onaj, koji glumi kralja! Platit ću danak njegovu veličanstvu. Vitez-pustolov će se služiti svojim mačem i štitom, ljubavnik ne će uzdisati badava, šaljivac će u miru svršiti svoju ulogu, lakrdijaš će nasmijati one, u kojih su škakljiva pluća, a dama će slobodno otkriti svoje srce, jer će inače stihovi hramati. Kakvi su to glumci?
Rosencrantz. Oni isti, kojima ste se više puta divili - tragedi iz grada.
Hamlet. Pa što ih je nagnalo, da putuju? Bolje bi im bilo - i za ugled i za korist - da ostanu na istom mjestu.
Rosencrantz. Mislim, da ih je u tom smeo skorašnji preokret.
Hamlet. Uživaju li još isti ugled kao onda, kad sam ja bio u gradu? Gledaju li ih još toliko?
Rosencrantz. Ne, nipošto.
Hamlet. Kako to? Zar već rđaju?
Rosencrantz. Ne, nimalo nisu sustali u svom nastojanju, ali, gospodaru, pojavio se nakot djece, malih goluždravaca, što u raspri resko nadvisuju sve ostale, a svijet im za to žestoko pljeska. Oni su sada u modi i tako grde pučke pozornice - kako ih oni zovu - da su se mnogi ljudi, što nose mačeve, prepali guščjih pera, te se jedva usuđuju i zaviriti onamo.
Hamlet. Što, zar su to djeca? Tko ih izdržava? Kakvu plaću imaju? Zar će samo dotle ostati u tom zvanju, dok mogu sitnim glasom pjevati? Zar ne će poslije, ako jednom postanu obični glumci - a to će zacijelo i biti, ako nemaju boljih sredstava - zar ne će reći, da im pisci krivo čine, kad ih gone, da viču protiv svoje rođene budućnosti?
Rosencrantz. Zaista, mnogo je bilo buke na obje strane, a narod drži, da nije grijeh, ako ih draži na kavgu. Bilo je vrijeme kad nitko nije htio da dade novaca za komad, ako se u njemu pjesnik i glumac nisu počupali.
Hamlet. Može li to da bude?
Guildenstern. O, mnogo se na to mozga prosulo.
Hamlet. Odnose li ti dječaci pobjedu?
Rosencrantz. Dakako, kraljeviću - i Herkula i njegov teret.
Hamlet. Ne čudim se tome mnogo; jer moj je stric danski kralj, a oni koji su se na nj kreveljili, dok je živio moj otac, daju sada po dvadeset, četrdeset, pedeset, pa i po stotinu dukata za jednu njegovu sliku u minijaturi. Boga mi, ima u tom nešto, što je više nego prirodno - samo kad bi filozofija to mogla da iznađe.

(Trublje napolju.)

Guildenstern. Eto glumaca!
Hamlet. Dobro mi došli, gospodo, u Helsingöru. (Nakloni se.) Amo ruke - za lijep doček treba finoće i uglađenosti. Pozdravimo se dakle na taj način (prima ih za ruke), jer biste inače mislili, da ljepše dočekujem glumce nego vas; a njih, znate, moram lijepo primiti. Dobro mi došli; ali moj stric otac i moja strina majka varaju se...
Guildenstern. U čemu, dragi kraljeviću?
Hamlet. Ja sam samo onda lud, kad puše sjevero-sjeverozapadnjak, ali kad okrene južnjak, umijem razlikovati čaplju od čaklje.

(Ulazi Polonije.)

Polonije. Da ste mi zdravo gospodo!
Hamlet (tiho). Čujte, Guildenstern, a i vi - na svako uho po jedan slušač - ovo veliko dijete, što ga ovdje vidite, nije još izašlo iz pelena.
Rosencrantz (tiho). Možda je već po drugi put u njih ušao, jer kažu, da je star čovjek dvaput dijete.
Hamlet. Proričem, da mi dolazi govoriti o glumcima. Pazite! - (Glasno) - Pravo velite, gospodine, - doista, bilo je to u ponedjeljak ujutro.
Polonije. Gospodaru, imam nešto novo da vam kažem.
Hamlet. Gospodaru, imam nešto novo da vam kažem...
Kad je Roscije bio glumac u Rimu - Polonije. Glumci su došli ovamo, kraljeviću.
Hamlet. Ta nemojte!
Polonije. Na moju čast...
Hamlet. "Tad svaki glumac na oslu je došo" -
Polonije. Najbolji glumci na svijetu, bilo u tragediji ili komediji, historiji, pastirskoj igri, pastirskoj komediji, historijsko-pastirskoj igri, tragičnoj historiji, tragičnokomično-historijskoj pastirskoj igri, bilo s jedinstvom mjesta ili bez ikakvog ograničenja. Seneka ne može biti odveć težak ni Plaut odveć lagan za drame pisane po svim pravilima ili za one slobodno sastavljene. - Oni su jedinstveni. Hamlet. O Jefto, suče Izraelov, kakvo li je blago bilo u tebe?
Polonije. Kakvo blago, kraljeviću?
Hamlet. Ej -
"Lijepa kći jedinica
I nada sve ljubljena".
Polonije (za se). Sve samo o mojoj kćeri.
Hamlet. Nemam li pravo, stari Jefto?
Polonije. Ako me zovete Jeftom, kraljeviću - ja imam kćer i nada sve je ljubim.
Hamlet. Ne, to ne slijedi.
Polonije. Nego što slijedi, kraljeviću?
Hamlet. Ej -
"Kocka pade, bog to znade" - pa onda znate –
"Kako se slutilo, tako se slučilo".
Prvi stih te pobožne pjesme naučit će vas više, jer evo gdje dolaze oni, koji će mi skratiti riječ i vrijeme.

(Ulaze četiri ili pet glumaca.)

Zdravo, gospodo, dobro mi došli svi! - Radujem se što te vidim zdrava. - Dobro došli, dragi prijatelji! - O, stari znanče, kako su ti rese popale lice, otkad te nisam vidio! Zar dolaziš u Dansku da mi bradom prkosiš? - Ej, mlada moja gospo, i gospodarice! Gospe mi, vaše se gospodstvo približilo nebu za visinu ženske pete, otkad sam vas posljednji put vidio. Dao bog, da vam se glas nije izmijenio kao zlatnik napuknut i izvan opticaja. - Gospodo, svi da ste zdravo! A sad ćemo ravno na posao kao francuski sokolari, koji puštaju sokole na sve, što ugledaju.
Da čujemo odmah kakav govor. (Prvom glumcu.) Dajte da iskušamo vašu vrsnoću - dajte, kakav govor koji potresa dušu.
Prvi glumac. Koji govor, dragi kraljeviću?
Hamlet. Čuo sam te jednoć, kad si govorio neki govor, ali to se nije nikad glumilo, ili ako jest, bilo je to samo jedanput, jer komad, koliko se sjećam, nije bio svjetini po volji - bio je to kavijar za prost svijet, ali - kako sam držao ja i drugi, koji u tim stvarima mnogo bolje sude od mene - bio je to izvrstan komad, dobro razređen u prizore, napisan s mnogo trijeznosti i vještine. Spominjem se, kako je netko rekao, da u stihovima nema začina, koji bi sadržaj činio sočnim, a ni sadržaja u riječima, koji bi pisca optuživao s afektacije, ali je to ipak nazvao čestitim načinom pisanja, i zdravim i ugodnim, ali mnogo, mnogo više lijepim nego istančanim. Najviše mi se svidio jedan govor u njemu; bilo je to Enejino pričanje Didoni - a osobito ono mjesto, gdje govori o Prijamovu ubojstvu. Ako je taj govor jošte živ u vašem pamćenju, počnite s ovog stiha - čekajte, čekajte -
"A divlji Pir ko zvijere hirkansko" - Ne, nije tako - ali se počinje s Pirom.
"A divlji Pir - u mrklom oklopu,
Što crn mu bješe ko i namjera
I nalik baš na onu noć, kad on je
U kobnom konju sakrit ležao -
Užasnijom je sada biljegom
Omastio svoj strašni, crni lik,
Te crven je od glave sav do pete
I stravično je krvlju išaran
Otaca, majki, kćeri i sinova,
Sav oprljan od kuća plamenih,
Što bezdušnom i kletom svjetlošću
Umorstvu svijetle gospodarevu,
Sav ispržen od bijesa i od vatre
I ugrušanom krvlju omazan - Te očima ko dvjema žeravama Tek starog djeda traži Prijama Đavolski Pir".
Tako - nastavite vi.
Polonije. Boga mi, kraljeviću, dobro ste govorili, s valjanim naglaskom i s dobrim shvaćanjem.
Prvi glumac. "I zamalo ga nađe, Gdje nemoćno na Grke udara, Jer stari mač mu ruku ne sluša, Već kud god pane, tu i ostane, Odupiruć se volji njegovoj.
U nejednakom tako sukobu
Nasrnuo je Pir na Prijama
I u dalekom luku mahnuo -
Al zvižduk sam i fijuk ljutog mača Oborio je starca nejakog.
I bešćutni je kanda Ilion
Oćutio taj Pirov udarac
I plamenu je glavu sagnuo
Do podnožja i strašnom lomnjavom
Zarobio je uho Pirovo,
Te mač mu, gle, što već se spuštao Na mliječnu glavu časnog Prijama, U zraku stade kao prikovan.
I tako Pir ko silnik naslikan Tu stajaše - i ne mogavši volju U čin pretvorit, ne učini ništa.
Al ko što često vidiš prije bure
Tišinu na nebesima i mir
U oblacima, drski vjetrovi
Bez glasa stoje, a zemaljska kugla
Sva tiha dolje kao smrt - al tada
Odjednom razdre nebo strašni grom,
Baš tako je i Pira poslije tog
Oklijevanja i opet osveta
Probudila i nagnala na djelo -
I nikad nije čekić Ciklopa Oborio se s manje milosti
Na Martov oklop, sakovan za vječnost, No Pirov krvav mač na Prijama.
O, ne bilo te, bludnice Fortuno!
Vi bozi svi u vijeću skupnome, Oduzmite joj moć, polomite
Sve žbice joj i naplatke na kolu,
A okruglu joj onda glavinu Skotrljajte sa nebeskog visa Do paklenih dubina".
Polonije. To je predugačko.
Hamlet. Pa će s vašom bradom brijaču. - Molim te nastavi - on bi volio kakvu lakrdijašku ili prostačku pjesmu, jer će inače zaspati. Nastavi, ono o Hekubi.
Prvi glumac. "Ali tko je - O, tko je kraljicu zakukuljenu
Tad vidio -"
Hamlet. "Zakukuljenu kraljicu?"
Polonije. To je dobro; "zakukuljenu kraljicu" je dobro!
Prvi glumac. "Gdje trči amo-tamo Bosonoga - i slijepa gotovo
Od plača prijeti ognju suzama,
A glava joj je krpom zavita,
Gdje malo prije kruna stajaše,
A bokovi joj suhi, izmučeni
Od porođaja, mjesto haljine
Pokrivalom, što zgrabila ga negdje
U divljem strahu - tko je gledo to,
Zacijelo bi u otrov jezik svoj
Umočio te izdajničkom kletvom Pogrdio bi vlast Fortuninu.
I bozi sami da je vidješe,
Ko ona što je Pira gledala,
Gdje bezbrižno se zabavlja i mačem
Gdje mužu njenom kida udove,
Već prvi njezin ljuti vrisak - ako
Za ljudske jade srca imaju -
Orosio bi bio žarke oči Nebesima i bogove bi bio Ucvilio".
Polonije. Pogledajte, nije li se sav promijenio u licu i nisu li mu se oči suzama zalile? - Molim vas, stanite!
Hamlet. Dobro je, ostatak ćeš mi poslije reći. - Dragi gospodine, gledajte, da glumci budu dobro podvoreni. Čujte, nastojte, da se s njima lijepo postupa, jer oni su izvadak i kratka kronika vremena. Bolje bi vam bilo, da poslije smrti dobijete loš grobni natpis, nego da oni o vama loše govore, dok živite.
Polonije. Postupat ću s njima, kako zaslužuju, kraljeviću.
Hamlet. Trista mu, mnogo bolje, čovječe! Ako sa svakim čovjekom postupite kako zaslužuje, tko će izbjeći batinama? Postupajte s njima po svojoj časti i dostojanstvu. Što manje zaslužuju, to će veća biti zasluga u vašoj darežljivosti. Odvedite ih.
Polonije. Hajdemo, gospodo. (Ide prema vratima.)
Hamlet. Pođite za njim, prijatelji. Sutra ćete nam glumiti.

(Zadrži prvog glumca.)

Čuj me, stari prijatelju, možete li vi glumiti Gonzagovo umorstvo?
Prvi glumac. Možemo gospodaru.
Hamlet. Onda ćete nam ga glumiti sutra uvečer.
A možete li za nevolju naučiti govor od kojih desetak ili dvanaest stihova, koji bih ja napisao i umetnuo?
Prvi glumac. Da, gospodaru.

(Izlaze Polonije i glumci.)

Hamlet. Vrlo dobro. Pođite za onim gospodinom i nemojte s njim šalu zbijati.

(Izlazi prvi glumac; Hamlet se obraća Rosencrantzu i Guildensternu.)

Dragi prijatelji, sad ću se s vama rastati do večeri. Dobro ste mi došli u Helsingöru.
Rosencrantz. Dobri kraljeviću. (Opraštaju se.) Hamlet. Onda zbogom!

(Izlaze Rosencrantz i Guildenstern.)

Sad sam sâm.
O, rđa sam i nitkov kukavan!
Zar nije strašno, što je glumcu tom
Tek priča pusta, tašta slika bola
Toliko mogla dušu zanijeti,
Te od ganuća njenog mu je lice Poblijedilo, orosile se oči
I sav je smućen bio, glas mu je Malaksao, a držanje mu cijelo
Sa zanosom se tim podudaralo! A sve to ni za što - za Hekubu!
Jer što je njemu Hekuba il što je On Hekubi, da tako za njom plače! A što bi tek uradio, da ima Za bol toliko razloga ko ja?
Svu pozornicu on bi suzama Potopio i uho svačije
Strahovitom bi razdro besjedom,
U ludilo bi krivca nagnao,
A nevinoga u strah, zbunio
Neupućenog i pobrko sve, Što oko vidi i što uho čuje.
A ja - budalast, gadan mlitavac,
Ja kunjam tu ko neki drijemalo
I ne hajem za svoju stvar i ne znam
Da kažem ništa; ni za kralja, kome
Opačina je kleta zatrla Sve blago i dragocjeni mu život. Ta zar sam ja kukavelj? Tko me zove Nitkovom? Tko mi glavu razbija? I tko mi čupa bradu pa mi je
U lice baca? Tko me za nos štipa?
I tko me u laž ugoni i tjera?
Ej, tko mi čini to? Ha, bora mi,
I to bih podnijet morao, jer valjda
Golubinje sam jetre, nemam žuči,
Da njome svoju patnju zagrčim,
Jer inače bih bio nebeske
Sve jastrebove lešem toga gada
Nahranio! O huljo krvava
I pogana! O bezdušna i bludna I opaka i izdajnička huljo!
O osveto! Zar nisam magarac?
Divota! - Ja, što sin sam oca svog
Ubijenog, a nebo me i pako
Potakoše na osvetu, ja moram
Da skidam riječma teret sa srca
Ko bludnica i upadam u psovke Ko prava drolja, ko sudopera!
Pi na to! Pi! Na djelo, mozgu moj!
Hm - slušao sam o zločincima, Da, gledajući glumu, bjehu tako Potreseni u duši glumačkom
Vještinom, te su smjesta priznali
Zločinstva svoja teška. Jer umorstvo, I ako u njem nema jezika, To ipak zbori glasom čudesnim. I zato neka glumci nešto glume
Pred stricem ko umorstvo oca mog,
A ja ću njemu motrit poglede - Do živog ću ga mesa kušati,
Pa ako tek se trgne - znadem, što ću.
Jer duh, što ja sam vidio ga, može I đavo bit, a đavo ima moć,
Da uzme na se lik zamamljivi,
I možda on se mojom slabošću I sjetom služi - jer je vrlo moćan
U takvih ljudi - pa me vara, da me
Upropasti. Ja hoću stvarnije
Da imam razloge - i zato valja U glumi ščepat savjest grešnog kralja.

(Izlazi.)

(Prođe jedan dan.)

TREĆI ČIN
PRVI PRIZOR
Predvorje dvorane za audijencije; po zidovima draperije; stol u sredini; s jedne strane klecalo s raspelom.

(Ulaze kralj i kraljica u pratnji Polonija, Rosencrantza i Guildensterna; Ofelija dolazi nešto iza
njih.)

Kralj. Zar nikakvom se doskočicom ne da Namamiti, da kaže, zašto sad
On glumi ovu smućenost i zašto Toliko kini svoje mirne dane
Tim opasnim i divljim ludilom?
Rosencrantz. Da smeten je, to i sam priznaje, Al nikako da kaže nam, od čega.
Guildenstern. I ne dâ da ga mi ispitujemo Već mahnitošću nekom lukavom Sve izmiče, kad htjeli bismo ga Navesti, da nam prizna istinu.
Kraljica. A je l' vas lijepo primio?
Rosencrantz. Ko plemić.
Guildenstern. Al na silu je bio dobre volje.
Rosencrantz. Škrt pitanjima, al je podašno Na pitanja nam odgovarao.
Kraljica. A jeste li ga nagovarali Na zabave?
Rosencrantz. Da. Zgodilo se, gospo,
Te usput neke glumce stigosmo,
I o tom smo mu pripovijedali,
A njemu kanda bješe vrlo drago,
Kad to je čuo. Oni su u dvoru
I, mislim, nalog imaju, da još Večeras pred njim glume.
Polonije. Tako je;
I mene je zamolio, da ja Pozovem još i vaša veličanstva, Da gledaju i slušaju tu stvar.
Kralj. O, od sveg srca. Baš se radujem, Gdje čujem, da je tako dobre volje.
A vi ga, draga gospodo, još više Sokolite, podbodite mu duh Na takve razonode.
Rosencrantz. Hoćemo,
Naš gospodaru.

(Izlaze Rosencrantz i Guildenstern.)

Kralj. Ostavi nas i ti,
Gertrudo mila, jer smo poslali
Po Hamleta - što on i ne sluti -
Da Ofeliju kao slučajno Tu sretne. Ja i otac ćemo njen
Ko uhode poštene tamo stati
I neviđeni njih promatrati,
Da uzmognemo posve slobodno
Po njihovu prosudit sastanku
I po tom, kako vladat će se on, Da l' to su jadi ljubavni ili nisu, Od čega tako pati.
Kraljica. Poslušat ću.
A vama želim, Ofelija, neka
Ljepota vaša bude sretan razlog
Toj mahnitosti našeg Hamleta, Jer onda ću se moći nadati,
Da vaša će vrlina njega opet
Na običnu dovesti stazu - vama I njemu na čast i na diku.
Ofelija. To je
I moja želja, gospo.

(Kraljica ode.)

Polonije. Ofelija,
Ovuda hodaj. - Molim, svijetli kralju,
Uklonimo se. - (Ofeliji) Čitaj ovu knjigu,

(Uzima knjigu sa klecala.)

Da dadeš takvom vježbom tobožnjom Samoći svojoj neki ljepši vid;
Jer prečesto se tako događa
- I zato bi nas grdit valjalo - Da pobožnim i svetim obličjem I vladanjem i samog đavola Uljepšavamo.
Kralj (za se). Živa istina! O kako ljut je bič ta besjeda
Za moju savjest. Lice bludnice,
Kad mazanjem se vješto ukrasi, Pod svojom bojom nije ružnije Od čina mog pod riječju himbenom. O teški terete!
Polonije. Uklonimo se,
Jer čujem ga, gdje ide, gospodaru.

(Kralj i Polonije sakriju se iza draperije; Ofelija klekne na klecalo; ulazi Hamlet duboko potišten.)

Hamlet. Bit ili ne bit - to je pitanje! Je l' dičnije sve strelice i metke
Silovite sudbine u srcu
Podnositi il zgrabit oružje, Oduprijet se i moru jada kraj Učinit? Umrijet - usnut, ništa više! I usnuvši dokončat srca bol
I prirodnih još tisuć' potresa,
Što baština su tijelu. To je kraj, Da živo ga poželiš: umrijeti I usnut! Usnut, pa i snivat možda!
Da, to je smetnja sva. Jer snovi, što
U smrtnom tomu snu nas mogu snaći,
Zemaljske kada muke stresemo,
Da - to je, što nam ruku ustavlja,
I to je razlog, što je nevolja
Dugovječna. Jer tko bi inače Podnosit htio svijeta bičeve
I poruge i silu tlačitelja I rug i podsmjeh ljudi oholih
I bol, što kini ljubav prezrenu
I tromost pravde, naprasitost vlasti
I prezir, što ga vrijednost strpljiva
Od nevrijednika trpi - kada može
Da samim bodežom svoj račun smiri?
I tko bi tovar nosio u znoju
I stenjao pod teretom života,
Kad ne bi volju mutio nam strah
Od nečeg poslije smrti, neka zemlja
Neotkrivena, kojoj nijedan
Sa granica se putnik ne vraća,
Te volimo podnosit sva ta zla
No pobjeći u nepoznata? Tako
I savjest od nas kukavice čini,
Te srčanosti boja prirodna
Izblijedi sva od tužnog mozganja,
A važne i goleme zamisli Iz tijeka svoga zato izlaze I gube ime djela. - Tiho sad!
Gle Ofelije lijepe. - Draga nimfo, Spomeni se u svojoj molitvi Svih mojih grijeha.
Ofelija (ustaje). Kako, kraljeviću,
Sve ovo dugo vrijeme vaša milost?
Hamlet. O, hvalim smjerno, dobro, dobro, dobro.
Ofelija. Ja imam od vas nekih poklona
I dugo već ih želim, kraljeviću, Povratiti vam. Uzmite ih, molim.
Hamlet. Ne, ja vam nisam nikad ništa dao.
Ofelija. Da jeste, vi to dobro znate, kneže
Moj poštovani, pa i s riječima Miloduhim, što te su darove Učinile još dragocjenijima.
Al sad ih natrag uzmite, gdje miris
Izgubiše - jer plemenitoj duši I bogat poklon biva ubog, kada Darovatelju srce otvrdne. Evo kraljeviću.

(Iz njedara vadi dragulje i postavi ih preda nj na stol.)

Hamlet (sjeti se spletke). Ha, ha! Jeste li kreposni?
Ofelija. Kraljeviću?
Hamlet. Jeste li lijepi?
Ofelija. Što misli vaše gospodstvo?
Hamlet. Mislim - ako ste kreposni i lijepi, da vaša krepost ne bi smjela dopustiti nikakvo općenje s vašom ljepotom.
Ofelija. Pa zar bi ljepota, kraljeviću, mogla imati bolje društvo od kreposti?
Hamlet. Dakako, jer će moć ljepote prije pretvoriti krepost u svodilju, nego što snaga kreposti može ljepotu učiniti sebi sličnom. To je nekada bio paradoks, ali u naše je doba zaista tako. Ja sam vas jednoć ljubio.
Ofelija. Zaista, kraljeviću, tako ste se vladali, da sam u to vjerovala.
Hamlet. Niste mi smjeli vjerovati, jer staro se naše deblo ne može tako nakalamiti vrlinom, da nam od njega ne bi ostao trag. Nisam vas ljubio.
Ofelija. To sam većma bila prevarena.
Hamlet (pokazuje klecalo). Idi u samostan! Zašto da rađaš grešnike? Ja sam sâm prilično pošten, ali bih ipak mogao sebe optužiti za koješta, te bi bilo bolje, da me mati nije rodila. Vrlo sam ohol, osvetljiv, častoljubiv, i više je grijeha spremno na moj mig, nego što imam misli da ih zamislim, mašte, da im dadem oblik, i vremena, da ih izvršim. Zašto da takvi ljudi, kakav sam ja, plaze između neba i zemlje? Svi smo mi prepredene hulje - ne vjeruj nijednomu od nas. Idi svojim putem u samostan. (Naglo.) Gdje vam je otac?
Ofelija. Kod kuće, gospodaru.
Hamlet. Zaključavajte za njim vrata, da ne uzmogne nigdje glumiti ludu doli u svojoj kući. Zbogom! (Odlazi.)
Ofelija (klekne pred raspelo). Pomozite mu, o nebesa blaga!
Hamlet (vrati se kao bezuman). Ako se budeš udavala, dat ću ti ovu kletvu u miraz. Bila ti čista kao led i bijela kao snijeg, kleveti ne ćeš uteći. Idi u samostan - Idi, zbogom. (Hoda gore-dolje.) Ili ako hoćeš svakako da se udaš, pođi za budalu, jer pametni ljudi znaju predobro, kakve vi nakaze od njih pravite. U samostan - idi, i to brzo. Zbogom! (Jurne napolje.) Ofelija. Izliječite ga, moći nebeske!
Hamlet (opet se vrati). Znam i to, kako se mažete, predobro znam. Bog vam je dao jedno lice, a vi sebi pravite drugo - gegate se, skakućete i šuškate i izvraćate imena božjim stvorovima , a u požudi se gradite nevješte. Idi, dosta je - od toga sam poludio. Ne ćemo, velim, više da znamo za ženidbu. Oni, koji su već oženjeni, neka žive - svi osim jednoga - a drugi neka ostanu, kako jesu. - U samostan - idi!

(Odlazi.)

Ofelija. O, kako divan um je slomljen tu!
Vojnika mač i oko dvoranina
I jezik umnika i pravi cvijet
I nada ove lijepe države,
Ogledalo i uzor vladanja
I ugled svakom pogledu - sav satrt!
A ja od žena ponajbjednija
I najprezrenija, što sisah med
Sa zakletava slatkih njegovih,
Ja vidim sada uzvišeni taj
I divni um ko razgođeno zvono
Sav opor, tvrd - a neisporedivi
Taj lik i oblik cvjetne mladosti
Od mahnitosti skršen. Jao meni,
Što vidjeh ono, što je bilo tada
I moram gledat ovo, što je sada!

(Ofelija se moli; kralj i Polonije izlaze polako iz skrovišta iza draperije.)

Kralj. Ne, - nije ljubav, što mu dušu svu Obuzimlje, a to, što govori,
Doduše jeste nekud neskladno,
Al nije ludost. Nešta mu se leže
U duši, jer mu sjeta na njoj sjedi, I ne sumnjam, da neka će opasnost Odatle se izleći i prokljuvat. A to da spriječim hitno nešto smislih, I evo što je moja namjera:
U Englesku će smjesta poći on,
Da ište danak naš zaostali,
Pa možda će mu more, druge zemlje
I promjena u svemu iz srca
Izagnati, što u nj se zasjeklo
I što mu tako mozak ubija,
Te posve ga biću rođenom Otuđilo. Što o tom mislite?

(Ofelija se primiče.)

Polonije. Da, to je dobro, ali ipak mislim, U prezrenoj je ljubavi početak
I vrelo svega jada njegova. - Ej, Ofelijo! Ne morate reći,
Što kraljević je Hamlet kazao,
Jer sve smo čuli. - Gospodaru moj,
Po svojoj volji radite, al ako
Držite, da je zgodno, poslije glume Nek zamoli ga mati kraljica, Da otkrije joj svoje nevolje.
Nek otvoreno s njime govori,
A ja ću onda, ako vam je pravo,
Da slušam čitav njihov razgovor
Iz prikrajka. Pa ako li ga ona
Ne iskuša, pošaljite ga tada
U Englesku il stavite u zatvor, Gdje vaša mudrost misli, da bi bilo Najzgodnije.
Kralj. Da, tako neka bude -
Jer mahnitost u velikoga svijeta
Bez paske sama ne smije da šeta.

(Odlaze.)

DRUGI PRIZOR

Dvorana u dvorcu; sjedala poredana desno i lijevo kao za predstavu; u pozadini podij sa zavjesama, koje zatvaraju unutrašnju pozornicu.

(Kroz zavjese izlaze Hamlet i tri glumca.)

Hamlet (prvom glumcu). Govorite, molim vas, taj govor onako, kako sam ga ja vama izrekao. Treba da vam lako teče s jezika, jer ako budete vikali s punim ustima, kako to čine mnogi od vas glumaca, mogao sam isto tako uzeti gradskog bubnjara, da govori moje stihove. I nemojte odviše rukama piliti zrak - ovako, nego budite u svemu čedni, jer i u samoj bujici, oluji i - kako da kažem - u vihoru svoje strasti morate gledati da steknete i pokažete neku umjerenost, koja će je ugladiti. O, vrijeđa me do dna duše, kad čujem nekog nezgrapnog klipana s vlasuljom na tikvi, kako razdire strast u krpe, u prave dronjke, da rascijepi uši gledaocima u parteru, jer većina od njih ne shvaća ništa do nerazjašnjivih pantomima i galame. Takvog bih čovjeka mogao išibati, što hoće da nadbije i Termaganta. To nadmašuje i samog Heroda - klonite se toga.
Prvi glumac. Neka bude vaša milost bez brige.
Hamlet. Ali ne budite ni odveć pitomi, već neka vam razum bude učiteljem. Kretnje neka vam odgovaraju riječima, a riječi kretnjama, no ponajviše morate paziti, da ne prekoračite granice prirodne umjerenosti, jer sve, što se pretjeruje, protivi se svrsi
glume. Njezin je cilj bio uvijek, a jest i sada, da u neku ruku drži prirodi ogledalo, tako da pokaže vrlini njene prave crte, ludosti njenu vlastitu sliku, a samom vijeku i ljudskom društvu njegov lik i otisak. Ako se dakle u tom pretjeruje ili mlitavo glumi, možete doduše nasmijati svijet, ali pametni se ljudi mogu samo ozlovoljiti - a njihov sud treba da vam kud i kamo više vrijedi nego puno gledalište onih prvih. O, ima glumaca, koje sam vidio, gdje glume - a čuo sam kako ih drugi hvale, i to visoko - dok oni, blago rečeno, nisu govorili kao kršćani i nisu se držali ni kao kršćani ni pogani ni uopće kao ljudi, nego su se tako kočoperili i tako su rikali, te sam mislio, da su ih načinili neki nadničari prirode i to vrlo loše - toliko su nečovječno imitirali čovječanstvo.
Prvi glumac. Ja držim, da smo mi to kod sebe prilično popravili.
Hamlet. O, popravite to sasvim! A oni, koji kod vas glume lude, neka ne govore više nego je za njih napisano, jer ima i takvih, koji se sami smiju kako bi natjerali na smijeh i gomilu jalovih gledalaca, premda bi u isto vrijeme trebalo obratiti pažnju na koji važan dio glume. To je neukusno i pokazuje vrlo žalosnu težnju za slavom u takvih lakrdijaša. Idite, spremite se! -

(Glumci se povuku iza zavjese; ulazi Polonije s Rosencrantzom i Guildensternom.)

Dakle, gospodine, hoće li kralj da čuje to remek-djelo?
Polonije. Da, i kraljica i to odmah.
Hamlet. Recite glumcima, neka se požure.

(Polonije se nakloni i izađe.)

Hoćete li i vas dvojica pomoći, da ih malo potjerate?
Rosencrantz i Guildenstern. Hoćemo, kraljeviću.

(Rosencrantz i Guildenstern izlaze za Polonijem.)

Hamlet. Ej, Horacije!

(Ulazi Horacije.)

Horacije. Na službu vašu, dragi kraljeviću.
Hamlet. Najvrliji si čovjek, Horacije, Što ikad sam ga sreo za života.
Horacije. O kraljeviću dragi -
Hamlet. Ne misli,
Da laskam ti; jer kakvoj koristi
Od tebe bih se mogo nadati, Gdje dobra ćud je jedino ti blago, Od kojega se odijevaš i hraniš?
I čemu ja siromahu da laskam?
Nek slatki jezik liže glupi sjaj I nek se svija ropsko koljeno, Gdje puzanje dobitak donosi.
O čuješ li me? Otkada mi duša
Gospodari nad svojim izborom
I razlikovat ljude umije,
Zapečatila ona te je za se;
Jer ti si čovjek koji trpeć sve Ne trpi ništa, koji s jednakom
Zahvalnošću i udarce sudbine I nagrade joj prima. Blago onim',
U kojih krv se tako s razumom
Pomiješala te nisu svirala
Fortunina, da daju glasove Na tipke, koje njeni prsti taknu. Pokaži meni čovjeka, što nije
Rob strasti, pa ću nasred srca ga,
Baš u srcu svog srca nositi
Ko tebe. Ali dosta o tome. - Večeras će se glumit neki komad
Pred kraljem, a u njemu ima prizor, Što nalik je na zgodu, koju sam O očevoj ti smrti pričao.
Kad prizor taj u igri ugledaš,
Svom snagom duha motri, molim te,
Mog strica. Ako grijeh mu skroviti
Ne izađe iz jazbine u jednom
Govoru, onda paklen duh se nama
Ukazao i moja priviđenja
Sva garava su kao kovačnica Vulkanova. Al pazi oštro na nj, Jer ja ću svoje oči zakvačiti
Za lice njemu, a na kraju ćemo Nas dvojica sjedinit svoje misli I držanje prosudit njegovo.
Horacije. Da, kraljeviću, ako išta nam Ukrade, dok se bude glumilo,
Te ostane skriveno, ja ću sam Svu krađu platit.

(Čuju se trublje i bubnjevi.)

Hamlet. Evo dolaze
Na glumu. Sada moram biti lud. Potraži sebi mjesto.

(Ulaze kralj i kraljica, za njima Polonije, Ofelija, Rosencrantz, Guildenstern i drugi dvorani; kralj i kraljica i Polonije sjednu na jednu stranu, Ofelija s Horacijem na drugu.)

Kralj. Kako živi naš sinovac Hamlet?
Hamlet. Sjajno, vjere mi - od hrane kameleonske. Jedem zrak, nakljukan obećanjima. Kopune ne možete tako pitati.
Kralj. Taj odgovor nema veze sa mnom, Hamlete. Te riječi nisu moje.
Hamlet. Ni moje više - (Poloniju) Gospodine, vi ste jednom glumili na sveučilištu, zar ne?
Polonije. Jesam, kraljeviću, i smatrali su me za dobra glumca.
Hamlet. A što ste glumili?
Polonije. Glumio sam Julija Cezara. Bio sam ubijen na Kapitolu - Brut me je ubio.
Hamlet. To je bilo brutalno, što je tamo ubio tako kapitalno tele. Jesu li glumci spremni?
Rosencrantz. Da, kraljeviću; čekaju, da ih pozovete.
Kraljica. Dođi amo, dragi Hamlete, sjedni do mene.
Hamlet. Ne, draga majko, ovdje je magnet, koji više privlači. (Krene prema Ofeliji.)
Polonije (tiho kralju). Oho! Čujete li? (Oni šapuću i motre Hamleta.) Hamlet. Gospođice, smijem li leći u vaše krilo? Ofelija. Ne, kraljeviću -
Hamlet. Mislim, da položim glavu u vaše krilo.
Ofelija. Da, kraljeviću.

(Hamlet legne do Ofelijinih nogu.)

Hamlet. Zar mislite, da sam htio reći nešto ružno?
Ofelija. Ja ne mislim ništa, kraljeviću.
Hamlet. Ništa? To je lijepa misao, ležati između djevojačkih nogu.
Ofelija. Što je lijepa misao, kraljeviću?
Hamlet. Ništa.
Ofelija. Vi ste veseli, kraljeviću.
Hamlet. Tko ja?
Ofelija. Da, kraljeviću.
Hamlet. O, bože, ta ja sam vaš jedini lakrdijaš. Pa što da radimo nego da budemo veseli? Ta pogledajte, kako je u moje majke radosno lice, a nisu još ni dvije ure, što mi je umro otac.

(Kraljica se okreće i šapuće s kraljem i s Polonijem.)

Ofelija. Ne - dvaput po dva mjeseca, kraljeviću.
Hamlet. Zar toliko? - E, onda neka đavo nosi crninu, jer ja ću obući odijelo od samurovine. O nebesa! Umro prije dva mjeseca i još nije zaboravljen! Onda ima nade, da uspomena velika čovjeka može za pola godine da nadživi njegov život - ali, gospe mi, treba onda da gradi crkve ili ne će nitko na nj misliti i bit će mu kao drvenom konju, koji ima ovaj grobni natpis:

"Jer oj! Jer oj! Zaboravljen je drven konj!"

(Odjeknu trublje, zavjese se razmaknu u stranu i otkriju unutrašnju pozornicu na kojoj se prikazuje Pantomima:
Ulaze kralj i kraljica, vrlo se nježno grle. Ona klekne i kao da mu se zaklinje na ljubav. On je pridigne i nasloni joj glavu na rame, a onda sjedne na cvjetni busen. Ona, videći da je usnuo, ode od njega. Odmah zatim dođe neki čovjek, skine kralju krunu s glave, poljubi je, uspe mu otrov u uho i ode. Kraljica se vrati, nađe kralja mrtva i pravi se vrlo žalosna. Otrovnik se vrati s dva-tri nijema lica i kao da nariče s njom. Mrtvo tijelo odnesu. Otrovnik prosi kraljicu darovima, ona se isprva nećka i ustručava, ali napokon prihvati njegovu ljubav. Zavjese se zatvaraju.
Za vrijeme cijele pantomime Hamlet je uzbuđen i pogledava kralja i kraljicu, koji se stalno razgovaraju s Polonijem.)

Ofelija. Što to znači, kraljeviću?
Hamlet. E, to je podmuklo djelo - znači nesreću.
Ofelija. Možda je u toj igri glavni sadržaj glume.

(Pred zavjesama se pojavi glumac; kralj i kraljica okrenu se da slušaju.)

Hamlet. Doznat ćemo od ovog momka. Glumci ne umiju čuvati tajnu, nego će sve izbrb-
ljati.
Ofelija. Hoće li nam reći, što je značila ona igra?
Hamlet. Da - ili bilo koja igra, koju ćete mu vi pokazati. Ne stidite se, da mu je pokažete, pa se ne će ni on stidjeti, da vam kaže, što ona znači.
Ofelija. Vi ste zločesti, vi ste zločesti - ja hoću da čujem komad.
Glumac. Za se i za glumu tu
Molimo gospodu svu,
Strpljivo sad čujte nju.

(Ode.)

Hamlet. Je li to prolog ili spomen na nekom prstenu? Ofelija. Kratko je, kraljeviću.
Hamlet. Kao ženska ljubav.

(Pojave se na podiju dvoje glumaca: kralj i kraljica.)

Glumac-kralj. Već triest put su kola žarkog Feba
Obašla krug zemaljski preko neba
I dvanest je mjeseci blijedim sjajem
Već triest put nad ovim sjalo krajem, Što ljubav srca, Himen ruke naše U bračnu vezu svetu povezaše.
Glumica-kraljica. I mjesecu i suncu doć će kraj Al ljubavi nam nestat ne će sjaj. Al tvoje srce neku tugu krije I nisi vedar, ko što bješe prije.
Sva strepim za te, al sa strepnje moje
Nek ne jaduje, mužu, srce tvoje, Jer strah u žene s ljubavlju korača I to je veći, što je ona jača.
Kolika mi je ljubav, dobro znaš, A i moj strah je, mužu, tolik baš. Tko silno ljubi, silan strah ga mori, A strah kad raste, jače ljubav gori.
Glumac-kralj. O, naskoro ću ostavit te draga,
Jer sva mi gine tjelesna već snaga, A ti na svijetu sama ćeš žrtvovat - Al svatko će te ljubiti i štovat -
I drugi muž -
Glumica-kraljica. O nemoj, dušo mila - Ta to bi gadna izdaja mi bila.
Jer drugog muža može tek da ljubi Prokletnica, što prvog muža ubi.
Hamlet. To je pelin, pelin!
Glumica-kraljica. Na drugi brak nas tjera samo težnja Za bogatstvom, a ne iz srca čežnja. Svog mrtvog muža ja bih ubila, Kad s drugim bih se mužem ljubila.
Glumac-kralj. Ja vjerujem, da sada misliš tako, Al svaki naum prekrši se lako,
Jer nakana je pamćenju nam rob I čim se rodi, kopa sebi grob. Ko plod je, što se zelen drži grane, A kada dozri, sam sa stabla pane. Što sami sebi dužni smo mi ljudi, Zaboravljamo, jer smo takve ćudi. Što zamislimo u žestini strasti, Kad mine strast, u zaborav će pasti. Žestina burna radosti i jada Od sebe same gubi se i pada. Gdje radosti su obijesne i bučne, I patnje jada teške su i mučne. Zbog malih stvari jad se raduje, A radost opet brzo jaduje. I ko što sve na svijetu prestaje, I ljubavi sa srećom nestaje.
I ovo još ispitat mnogo vrijedi, Da l' sreću ljubav vodi ili slijedi.
Kad moćan čovjek izgubi svoj sjaj,
I prijateljstvu brzo bude kraj,
A kada sreća male snađe ljude, Od dušmanina prijatelj im bude. U obilju ćeš imat prijatelja,
Gdje za njima i ne mori te želja,
A tko u bijedi kuša druga svoga, Taj dušmanina steče velikoga.
Al sad ću svršit, kako počeh prije:
Što volja nam je, to nam udes nije, I namjere su naše slabe sve, Jer naum naš je, ali uspjeh ne.
Sad misliš ti, da drugog ne ćeš htjeti, Al ta će miso s prvim mužem mrijeti.
Glumica-kraljica. Ni zemlja nek mi hrane ne daje,
Ni sunce božje nek mi ne sjaje,
Bez radosti mi svaki bio danak
I ne znala za blagi noćni sanak
I svaka nada me iznevjerila
I tamnica mi tijesna domom bila,
Sva zla, od kojih gine ljudska radost,
Nek unište mi svaku slast i sladost
I kroz sve muke vječne neka prođem, Za drugog muža ako ikad pođem.
Hamlet. A što će biti, ako prekrši riječ?
Glumac-kralj. Ta zakletva je teška. Pođi sad, Jer umoran je duh mi, te bih rad
Zaludit sankom ovaj mučni dan.

(Usne.)

Glumica-kraljica. Razblažio ti dušu slatki san I nikada, za cijeloga nas vijeka
Nek ne stigne sudbina zla i prijeka.

(Ode.)

Hamlet. Gospo, kako vam se sviđa taj komad?
Kraljica. Rekla bih da kraljičina zakletva odveć obećaje.
Hamlet. O, ali ona će održati riječ.
Kralj. Jeste li čuli sadržaj? Da ne bi bilo kakve uvrede u njemu? Hamlet. Ne, ne, oni se samo šale - i truju u šali, ni trunka uvrede.
Kralj. Kako se zove taj komad?
Hamlet. Mišolovka. Kako to? U slici. Taj komad prikazuje neko umorstvo, koje se dogodilo u Beču. Vojvodi je ime Gonzago, a njegovoj ženi Baptista. Vidjet ćete odmah - to vam je pravi nitkovluk - ali što zato? Vašeg veličanstva i nas, koji smo čista srca, ne tiče se to. Koga svrbi, neka se i češe - naša su leđa zdrava. -
(Ulazi prvi glumac kao Lucijan, odjeven u crn pršnjak s malom staklenkom u ruci; on prilazi usnulom glumcu-kralju, krevelji se i prijeti mu.) To je Lucijan, kraljev sinovac.
Ofelija. Vi ste dobar tumač, kraljeviću, kao kor u tragediji.
Hamlet. Mogao bih biti tumač između vas i vašeg ljubavnika, kad bih mogao vidjeti kako lutke igraju.
Ofelija. Oštri ste, kraljeviću, oštri.
Hamlet. Stalo bi vas stenjanja, da otupite brid moje želje.
Ofelija. Sve bolje i sve gore.
Hamlet. Tako vi varate svoje muževe. (Pogleda na podij.) - Počni, krvniče! Do bijesa, prestani se tako gadno kreveljiti i počni! Naprijed - "grakćući riče gavran za osvetom"!
Lucijan. Sad otrov ljuti vješta ruka sprema U zgodan čas, jer nigdje nikog nema. O, gorko piće, svareno od trava,
U gluho doba brânih, kad sve spava,
I Hekatinom kugom okuženih
I triput njenom kletvom udarenih, Na stravično se sad pripremi djelo, Da provališ u ovo zdravo tijelo.

(Uspe otrov u uho kralju, koji spava.)

Hamlet. Truje ga u vrtu, da mu otme krunu. Ime mu je Gonzago - priča je sačuvana i napisana je sjajnim talijanskim jezikom. Odmah ćete vidjeti, kako ubojica zadobiva ljubav Gonzagove žene.

(Kralj veoma blijed nesigurno ustaje.)

Ofelija. Kralj ustaje.
Hamlet. Što? Zar se prepao od lažnog požara?
Kraljica. Što je, mužu moj?
Polonije. Prekinite igru.
Kralj. O, svjetlosti mi dajte! - Otale! (Jurne iz dvorane.) Polonije. Svjetlosti, svjetlosti, svjetlosti!

(Odu svi osim Hamleta i Horacija.)

Hamlet. Jelen ranjen suze lije, Ali igra, dok je zdrav - Netko spava, netko bdije,
Takav nam je život sav.

Ne bi li to, gospodine, sa čitavom šumom perjanica - da me inače u svemu sreća na cjedilu ostavi - ne bi li mi to sa dvije provenske ruže na izreskanim cipelama, pribavilo mjesto u kakvoj glumačkoj družini, gospodine moj?
Horacije. Da, i polovicu dijela u dobitku.
Hamlet. Čitav dio, jer dragi Damone, ti znaš -
Otkako u zemlji toj
Presta vlada Jupitrova, Postaviše kraljem njoj
Pravog, pravog baš - pauna.
Horacije. Mogli ste svršiti sa srokom.
Hamlet. O moj Horacije, okladio bih se o tisuću funti na duhove riječi. Jesi li vidio?
Horacije. Vrlo dobro, kraljeviću.
Hamlet. Kad je bio govor o trovanju?
Horacije. Vrlo sam ga pomno motrio.

(Vrate se Rosencrantz i Guildenstern.)

Hamlet. Ha, ha! (Okrene im leđa.) Amo, glazbo!
Amo, svirale!
Jer ako kralju ne sviđa se gluma E - onda njemu - ne sviđa se gluma. Amo, glazbo!
Guildenstern. Dragi kraljeviću, dopustite mi nekoliko riječi.
Hamlet. Čitavu pripovijest, gospodine.
Guildenstern. Kralj, gospodaru - Hamlet. Ej, gospodine, što je s njim?
Guildenstern. - povukao se u svoju sobu i vrlo mu je zlo.
Hamlet. Zar od pića, gospodine?
Guildenstern. Ne, kraljeviću, nego od žuči.
Hamlet. Onda bi trebalo da pokažete više pameti, pa da to javite njegovu liječniku, jer - jer ako ga ja stanem čistiti, mogao bih ga još jače žučju zaliti.
Guildenstern. Dragi kraljeviću, zaodijevajte svoje riječi u neko skladnije ruho i ne zastranjujte tako divlje od onoga, što vam imam reći.
Hamlet. Ja sam pitom, gospodine - govorite.
Guildenstern. Kraljica, vaša majka, poslala me k vama u velikom uzbuđenju duše.
Hamlet. Dobro mi došli!
Guildenstern. Ne, dragi kraljeviću, to nije iskrena ljubežljivost. Ako ste mi voljni dati pametan odgovor, izvršit ću nalog vaše majke - ako pak ne ćete, zamolit ću vas za oproštenje, pa ću se vratiti - i moj će posao biti svršen. (On se nakloni i odvrati se od Hamleta.)
Hamlet. Ne mogu, gospodine.
Rosencrantz. Što, kraljeviću?
Hamlet. Dati vam pametan odgovor. Moja je pamet bolesna, ali kakav odgovor mogu da vam dadem, takvim ću vam poslužiti, ili bolje svojoj majci, kako kažete. Zato dosta o tom i pređimo na stvar. Moja majka, velite -
Rosencrantz. Poručuje vam dakle, da se od vašeg vladanja zapanjila i zaprepastila.
Hamlet. O čudesni sine, što tako možeš zapanjiti svoju majku! Ali zar se nije tome majčinom zaprepaštenju ništa za pete uhvatilo? Kazujte!
Rosencrantz. Želi govoriti s vama u svojoj sobi, prije nego pođete spavati.
Hamlet. Pokorit ćemo se, pa da nam je i deset puta mati. Imate li nam još štogod da kažete?
Rosencrantz. Kraljeviću, vi ste me jednoć voljeli.
Hamlet. I sad vas jednako volim, tako mi ovog tatskog oruđa. (Pokazuje svoje ruke.)
Rosencrantz. Dragi kraljeviću, što je razlog vašoj smućenosti? Ta vi zatvarate sami vrata svojoj slobodi, ako prijatelju tajite svoje jade.
Hamlet. Gospodine, htio bih da budem veći i moćniji, a ne mogu.
Rosencrantz. Kako bi to moglo biti, kad vam je sam kralj dao riječ, da ćete ga naslijediti na danskom prijestolju?
Hamlet. E, gospodine, ali - "dok trava raste...", poslovica je nešto otrcana.

(Ulazi nekoliko glumaca sa sviralama.)

A - svirale! Pokažite mi jednu. (Uzima jednu sviralu i vodi Guildensterna u stranu.) Da se malo na samo porazgovorimo. - Zašto nastojite, da mi stanete sa strane vjetra, kao da me želite natjerati u mrežu?
Guildenstern. O, kraljeviću, ako sam odveć smion u pokornosti, odveć sam neuljudan u ljubavi.
Hamlet. To mi nije posve jasno. Ne biste li zasvirali u ovu frulu?
Guildenstern. Ne mogu, kraljeviću.
Hamlet. Molim vas!
Guildenstern. Vjerujte mi, ne mogu.
Hamlet. Ali kad vas lijepo molim!
Guildenstern. Ne poznajem ni jednog zahvata, kraljeviću.
Hamlet. Pa to je lako kao i lagati. Pokrivajte ove rupice prstima i palcem, pušite u frulu ustima, pa će vam progovoriti najrječitijom glazbom. Evo gledajte, ovo su tipke.
Guildenstern. Ali ja ih ne mogu nikako natjerati, da daju skladne glasove; nemam za to vještine.
Hamlet. Ah, vidite li sada, kako ništavu stvar od mene pravite? Htjeli biste na meni svirati, htjeli biste tobože poznavati moje tipke, htjeli biste iščupati srce moje tajne, htjeli biste me iskušati od najnižega glasa do vrha moje skale, a ovdje u ovoj maloj spravi ima obilje glazbe i divnoga glasa, pa ipak je ne možete nagnati, da progovori. Do bijesa, zar vi mislite, da se na meni može lakše svirati, nego na fruli? Nazovite me kakvim god glazbalom - rasrditi me možete, ali ne možete na meni svirati.

(Ulazi Polonije.)

Bog vas blagoslovio, gospodine!
Polonije. Kraljeviću, kraljica bi htjela s vama govoriti, i to odmah.
Hamlet. Vidite li onaj oblak, što ima gotovo oblik deve?
Polonije. Mise mi, zaista je nalik na devu.
Hamlet. Rekao bih, da je nalik na lasicu.
Polonije. Leđa su mu kao u lasice.
Hamlet. Ili kao u kita?
Polonije. Baš kao u kita!
Hamlet. Onda ću doći svojoj majci, začas. - (Za se.) Tjeraju me u ludilo - tako su mi već napeli luk i strpljivost. (Glasno.) - Doći ću za čas.
Polonije. Javit ću joj.

(Odlaze Polonije, Rosencrantz i Guildenstern.)

Hamlet. Za čas je lako rečeno. Ostavite me, prijatelji!

(Odlaze ostali.)

U ovo noćno doba sablasno, Kad groblje zja i pakao kad sam
Svoj kužni dah na ovaj riga svijet,
I vrelu krv bih mogo piti sad I tako mrska djela činiti,
Od njihova da pogleda bi dan Zastrepio. Al tiho! Sada k majci. O nemoj, srce, gubit čovječnost I ne daj, da se ikad nastani
Neronov duh u ovim prsima.
Nek budem krut, al ne neprirodan - Govorit ću o bodežima njoj, Al ne mislim se njima služiti.
Nek bude himben jezik mi i duša
I ma koliko grdio je rječju,
Nek nikada mi ne da srce moje,
Da potvrdim i činom riječi svoje!

(Odlazi.)

TREĆI PRIZOR
Predvorje sa klecalom, kao prije; kroz otvor vidi se dvorana za audijencije.

(Kralj, Rosencrantz i Guildenstern.)

Kralj. Ne trpim ga i nismo bez brige, Dok puštamo, da ludost njegova Tumara. Zato spremajte se na put, A ja ću smjesta sastavit vam nalog.
U Englesku on mora s vama poći,
Jer protivno je dobru države,
Da bude blizu i da s njegova Mahnitanja nam svaki dan sve veća Opasnost prijeti.
Guildenstern. Mi ćemo se spremit; A strah je taj i svet i duševan
Da zaštite se mnoge, mnoge duše, Što život svoj i hranu primaju Od vašeg veličanstva.
Rosencrantz. Svatko je -
I pojedinac čovjek dužan da se Svom snagom svoje oružane duše
Od štete čuva - kudikamo više
Još onaj duh, u čijoj sreći je
I oslon sav i potpora i temelj
Života mnogih ljudi. Veličanstvo
Ne umire vam samo, već ko vrtlog Sve, što je blizu, sa sobom povuče. I ono vam je ko golemo kolo
Na najvišem vrhuncu utvrđeno,
A njemu je za žbice prikovano I prikvačeno deset tisuća
Malenih stvari, pa kad ono pane,
Dodatke sve i sitne pripatke
Strahovit ponor čeka. Nikada
Još nije vladar uzdisao sam - Sav narod jeca s njime.
Kralj. Molim vas,
Požurite se na svoj hitri put, Da sapnemo u verige taj strah,
Što sada odveć slobodno se kreće.
Rosencrantz. Pohitjet ćemo, kralju.

(Rosencrantz i Guildenstern izlaze; ulazi Polonije.)

Polonije. Ide već
U sobu svoje majke, gospodaru -
A ja ću stati iza zastora,
Da čujem, što će biti. Jamčim vam,
Da ona će iskarati ga svojski
I kako rekoste - a mudro je
Rečeno bilo - zgodno je da više Svjedoka sluša riječi njegove
Iz prikrajka, jer srce majčino
Od prirode je slijepo. Zbogom, kralju -
Još prije nego spavat pođete, Očekujte me, da vam ispričam, Što budem znao.
Kralj. Hvala, prijatelju.

(Polonije ode; kralj se šeta gore-dolje.)

Moj grijeh je gnusan, smrdi do neba
I kletva je na njemu prastara -
Umorstvo brata! - Molit se ne mogu,
Ma da je živa želja mi i volja,
Jer namjeru mi jaku jača krivnja
Uništava - te stojim kao čovjek,
Što vezan je za dvostruk posao Kolebajuć se, gdje da prije počne, Te tako oba zanemaruje.
Što? Da je ova ruka prokleta
Sva oblijepljena krvlju bratovom,
Zar nebo blago nema dosta kiše,
Da opere je, pa da bude bjelja
Od snijega? Čemu milost božja služi No da se bori sa opačinom? I nisu l' moći dvije u molitve,
Da prije pâda štit nam pribavi, A oproštenje, kada panemo?
Pa dobro - ja ću gledat u visine
I grijehu bit će kraj. Al kakva bi
U mojoj zgodi mogla molitva
Da pomogne? "Oprosti gadno mi
Umorstvo?" Ne, to ne može da bude, Dok uživam sve one plodove, Za koje sam počinio umorstvo: I krunu, čast i kraljicu. Zar možeš Da zadobiješ oproštenje grijeha I da zadržiš grijeha plodove?
U pokvarenom svijetu može grijeh
Zatomit pravdu pozlaćenom rukom I često vidiš kako baš dobitkom Opačine se zakon kupuje.
Al gore nije tako. Tamo himbe
Ne poznaju i tamo svako djelo
U pravoj svojoj stoji prilici, Te moramo svjedočiti u lice I u oči svim svojim grijesima.
Pa što ću onda? Što mi ostaje?
Da pokušam, što može kajanje. Što ono ne može? O vaj - što može, Kad nisi kadar da se pokaješ?
O bijedo! Grudi crnje nego smrt!
O dušo ti u mrežu zapletena, Što, trzajuć se, da se izbaviš,
Još većma zaplećeš se! Anđeli,
Pomozite! Učini pokušaj, O sagni mi se, tvrdo koljeno,
A vi, mog srca žile čelične,
Umekšajte se ko u djeteta, Što tek se rodilo. - Još može sve Da bude dobro.
(Kralj klekne; Hamlet ulazi u dvoranu za audijencije i zastane, kad spazi kralja, zatim se polako primakne ulazu u predvorje.)

Hamlet. Gledaj, moli se!
Ha, - sad je zgoda, sad bih mogao!
I hoću, (trgne mač) pa nek ode u nebo! A ja ću biti osvećen. Al ne - Jer ako dobro razmislim, to znači,
Da netko mi je oca ubio, A onda ja baš, sin mu jedini, Nitkova toga šaljem u nebo!
To plaća je, a nije osveta!
On smače oca mog u raskošju,
U sitosti, u majskom cvijetu grijeha
I samo nebo njegov račun zna,
A kako mi na svijetu mislimo,
To ne će njemu tamo dobro biti -
I dal' bih onda bio osvećen, Da smaknem njega, kada dušu čisti I kad je spreman na svoj polazak? Ne? Natrag, maču moj, u korice,
Pa čekaj zgodu mnogo strašniju - Kad pijan zaspi, kad ga zgrabi bijes,
U rodoskvrnoj slasti postelje,
U kletvi, kockanju il takvom činu,
Što nema baš ni trunka svetosti -
Da, onda tu mu nogu podmetni,
Da prema nebu pete ispruži I da mu duša bude prokleta I crna kao pako, kud će poći. Al majka moja čeka. - Ovaj lijek Tek bolesni produžuje ti vijek.

(Prolazi dalje.)

Kralj (ustane). O, riječ se diže, al miso gmiže, A riječ bez misli teško k nebu stiže.

(Odlazi.)

ČETVRTI PRIZOR
Kraljičina soba; naokolo draperije; na jednom zidu slike kralja Hamleta i Klaudija; sjedala i postelja.

(Kraljica i Polonije.)

Polonije. Već dolazi. Izgrdite ga svojski
I recite mu, da su odveć drske
Te ludorije, a da bi se mogle
Podnositi, i da je vaša milost
Ko štit se izmeđ njega stavila
I ljutog bijesa. Tamo nijem ću stajat. Govorite mu otvoreno, molim.
Hamlet (napolju). O majko, majko, majko!
Kraljica. Ne bojte se
I za me nek vas briga ne tare.
Uklonite se, jer ga čujem već, Gdje dolazi.

(Polonije se sakrije iza draperije; ulazi Hamlet.)

Hamlet. Ej, što je, majčice?
Kraljica. Uvrijedio si oca, Hamlete.
Hamlet. Uvrijedili ste oca, majčice.
Kraljica. Odgovaraš mi ludim jezikom.
Hamlet. Vi pitate me zlobnim jezikom.
Kraljica. Što znači to?
Hamlet. Što hoćete od mene?
Kraljica. Pa zar si me zaboravio?
Hamlet. Nisam Ne, krsta mi - jer vi ste kraljica
I bratu svoga muža žena ste
I - o da niste! - vi ste moja majka.
Kraljica. E - onda ću ti nekog poslati,
Tko znade, kako valja zboriti. (Hoće da pođe.)
Hamlet (pograbi je za ruku). Ej, amo, amo - ne ćete umaći
I ne ćete otići odavle, Ogledalo dok pred vas ne stavim, Da do dna svoje duše zagledate.
Kraljica. Što hoćeš? Valjda ne misliš me ubit? Hej, u pomoć!
Polonije (iza draperije). Hej, u pomoć! Hej! Hej!
Hamlet (trgne mač). Što? Štakor? Mrtav! Da, za dukat mrtav!

(Rine mač kroz zastor.)

Polonije (padne). O - ubi me!
Kraljica. O jao meni, što si
Uradio!
Hamlet. Ja ne znam; zar je kralj?

(Podigne zastor i otkrije mrtva Polonija.)

Kraljica. O, krvav to je čin i nesmotren.
Hamlet. Da, krvav. Tako ružan gotovo Ko ubit kralja pa se udati Za brata njegova.
Kraljica. Ko ubit kralja?
Hamlet. Da, gospo - baš sam tako rekao! -

(Mrtvom Poloniju.)

O jadna ludo ti, nametljiva I nesmotrena, zbogom! Držah te Za nekog većeg. Primi svoju kob. Sad vidiš, da je malo opasno,
U službi kad smo odveć revnosni. -

(Spusti zastor i obraća se kraljici.)

Ta prestanite lomit rukama,
Već mirujte i sjednite, a ja ću
Da lomim srce vaše, ako je
Od takve građe, da se može probit,
I ako nije tako otvrdnulo Od klete navike, te bedem je
I tvrđa protiv svakog osjećanja.
Kraljica. A što sam ja učinila, da smiješ S tolikim bijesom na me vikati?
Hamlet. Što? Takvo djelo, koje kalja nježnost
I rumen stida, koje nazivlje
Vrlinu himbom, koje kida ružu
S bezazlenoga čela ljubavi
I stavlja tamo čir. Po djelu tom su
Sve prisege u braku lažljive
Ko kletve kockarske i djelo to
Iz tijela bračne zajednice dušu
Svu iskida, a sveti bračni obred U zbrku riječi pretvara. Nebesa
Zaplamte sva, a ova čvrsta, čvrsta
Zemaljska građa sva se rastuži, Te sumorna je ko na sudnji dan Od toga djela.
Kraljica. Jao - kakvo je
To djelo, da već uvod sam u priču O njemu s takvom grmljavinom urla?
Hamlet (vodi je prema slikama na zidu). O pogledajte sliku tu - i ovu,
Što dva su lika braće rođene, I pogledajte kakva je milina Odsijevala sa ovog obličja.
To uvojci su Apolonovi
I čelo samog Jupitra a oči Ko Martove, što nalažu i prijete,
A stas ko u glasnika Merkurija
Baš u trenutku, kad je sletio
Na brdinu, što nebo cjeliva,
I njegov lik je složen zaista
Na takav način, da je svaki bog Na njega biljeg udario svoj, Da dadu svijetu pravog čovjeka.
To b j e š e muž vam - a sad gledajte,
Što slijedi. Ovo j e s t e sad vaš muž - Ko snjetljiv klas, što zdravog brata svog Uništava. O - imate li oči?
I zar ste mogli ostaviti pašu
Na ovom divnom brijegu pa se tovit U močvari? Ha - imate li oči? To ne možete nazvat ljubavlju,
Jer u vašoj je dobi pitom bijes
U krvi, sluša razum pokorno,
Al gdje je razum, što bi mogao
Od ovog pr'jeći k ovom. Osjećanja
Zacijelo imate, jer inače
U duši ne bi pokreta vam bilo,
Al osjećanje bit će uzeto, Jer tako ludost ne može zabasat
I nikad ne bi mogla mahnitost Zarobit tako osjećaj, da ne bi Preostalo bar nešto razuma, Da toliku raspozna razliku.
O - koji vas je đavo zavarao
U igri žmure? Tako nesvijesno
Postupat ne bi mogle niti oči
Bez osjećaja, niti osjećaj Bez vida, niti sluh bez opipa I vida, niti njuh bez svega toga Ni bolestan ostatak prave ćuti.
O, stide, stide, gdje je tvoja rumen? O buntovnički pakle, ako možeš
Pobunit se u udima matrone,
Nek onda krepost vreloj mladosti
Ko vosak bude, da se rastopi
Od ognja rođenog. Ne zborite
O stidu, kada divlji plamen bukti, Dok sami led toliko živo plamti I dok je pamet želji svodilja!
Kraljica. O, ne govori više, Hamlete, Jer u dušu mi oči okrećeš,
A u njoj vidim tako crne ljage, Da ničim se ne dadu istrti Ni isprat.
Hamlet. Ne - već treba ležati
U gadnom znoju gnusne postelje
I parit se u truležu i grlit
I ljubit se u smradnom brlogu!
Kraljica. O stani, stani - tvoje riječi mi Ko bodeži u uho prodiru! Moj Hamlete, sad stani!
Hamlet. Ubojica
I hulja, niti dvadesetina
Od desetoga dijela vašega
Upokojenog muža! Kralj za prostu
Lakrdiju i kradikesa vlasti
I kraljevine, koji s police
Skupocjenu je krunu ukrao
I u svoj džep je onda stavio.
Kraljica. O prestani!
Hamlet. Kralj dronjaka i krpa -

(Pojavi se duh.)

Zaštitite me i zakrilite,
Vi moćne straže nebeske! - Što želi Tvoj sveti lik?
Kraljica. O jao - on je lud!
Hamlet. Zar nisi došo lijenog sina svog Da izgrdiš, gdje zatekao si ga
U zgodnom času i u ljutom bijesu,
A ipak ne će on da izvrši Tvoj veliki i strašni nalog? Zbori!
Duh. O ne zaboravljaj me! Dođoh tek, Da naoštrim tvoj naum, što je mal'ne
Otupio. Al gledaj, kako strava
Obuzimlje ti majku! U pomoć joj
Priteci u toj borbi duševnoj,
Jer mašta ponajjače djeluje U slabu tijelu. Zato, Hamlete, Govori s njome.
Hamlet. Što je vama, gospo?
Kraljica. O jao - što je t e b i , Hamlete, Da oči u prazninu upireš,
Bestjelesnom da zraku govoriš,
A duh ti divlje zvjera iz oka
I kao što vojnici usnuli
Na uzbunu svi skoče na noge,
Baš tako tvoja kosa polegla
Ko živa strši u vis. Mili sinko, Poškropi hladnom strpljivošću žar I plamen uzbuđenja svog. Kud gledaš?
Hamlet. O - njega, njega! Kako blijedo bulji -
O pogledajte! Da se njegov lik Ujedini sa jadom njegovim
I pripovijedat počne kamenju, I ono bi se ganut moralo!
O ne gledaj me tako - inače
Još mogao bi lik tvoj turobni
Ublažiti žestinu djela mog
I onome, što valja mi uradit, Oduzet boju, te bih mjesto krvi Prolijevo suze!
Kraljica. Kome ti to zboriš?
Hamlet. Zar ništa tamo ne vidite?
Kraljica. Ništa -
A ipak vidim sve, što jest.
Hamlet. Zar niste
Baš ništa čuli?
Kraljica. Ništa - samo tebe I sebe.
Hamlet. Eno tamo gledajte! O gledajte ga, gdje se krade već - Moj otac, kakav hodao je živ!
O gledajte - baš odlazi - na vrata!

(Duh iščezne.)

Kraljica. O, to je samo tvoga mozga stvor, Jer ludost je u takvom stvaranju Bestjelesnom vrlo vješta.
Hamlet. Ludost?
O, moje bilo bije ko i vaše Baš isto tako umjerenim taktom I isto takvu zdravu glazbu čini.
Ne, što sam reko, nije ludilo. Ponovit ću vam - kušajte - riječ po riječ, A u tome zastranila bi ludost.
O ne mažite, majko - vječnog vam
Života - dušu mašću laskavom,
Da moja ludost govori, a ne
Vaš grijeh, jer to će tankom kožom tek
Prevući čir, a gadni trulež će I neviđen sve iznutra razarat
I trovat. Nebu se ispovjedite
I kajte se za prošlost, čuvajte se Budućnosti i ne sipajte đubre Po korovu, jer još će jače bujat.
Oprostite mi tu vrlinu moju -
U sipljivo i tusto ovo doba
Vrlina sama mora molit porok
Za oproštenje - da, i puzati I dopuštenje iskati, da smije Učiniti mu dobro.
Kraljica. Hamlete,
Rascijepio si na dvoje mi srce!
Hamlet. Odbacite mu onda gori dio, Da uzmognete živjet čistije
Sa drugom polom. Sada laku noć -
Al ne idite u krevet stricu mom
I gradite se vrli, ako niste. - Jer običaj, ta grdna nakaza,
Što svaku svijest o navikama zlim Uništava, u tom je anđeo
Što jednako i lijepim činima I dobrim daje plašt il odoru Što lako se i prikladno navuče. Uzdržite se noćas - to će vam Za drugi put lakoću neku dati
I lakše će vam bit unapredak,
Jer navika je kadra gotovo
Promijenit biljeg ljudskoj prirodi,
Ukrotit đavla il ga čudnom snagom
Izbaciti. Još jednom, laku noć,
A onda, kad se sami blagoslova
Zaželite, tad vas ću ja zamolit
Za blagoslov. -

(Pokazuje Polonijevo tijelo.)

Ja žalim ovoga
Gospodina - al htjela su nebesa
Da kazne mene njim, a njega mnome, Te moram biti njima bič i sluga.
Sahranit ću ga sad i odgovarat
Za prijeku smrt, što zadadoh je njemu. - Sad laku noć vam. - Moja duša mora Bit okrutna, da može biti meka.
Početak loš je, al još gore čeka. -

(Krene da pođe, ali se vrati.)

Još, gospo, samo jednu riječ.
Kraljica. Što treba
Da uradim?
Hamlet. Ne ono - nikako - Što velim ja. Nek nabuhli vas kralj
U postelju i opet k sebi mami,
Nek požudno vam štipa obraze
I nazivlje vas mišićem, a vi - Za nekoliko sramnih cjelova,
Za milovanje prstiju mu kletih
Po vašem vratu svu ćete mu stvar
Razmrsiti i reći mu, da nisam U zbilji lud, već tek iz lukavosti. Da, to bi bilo dobro njemu reći -
Jer kako da bi lijepa, ozbiljna
I mudra kraljica zatajit mogla
Baburači i šišmišu i mačku
Toliko vrijednu stvar? O tko bi to
Učinit mogo? Protiv razuma
I tajnosti vi skin'te košaru Sa vrha kuće pa ispustite
Sve ptičice, nek lete slobodno,
I kao slavni majmun pokušaj
Učin'te pa se u tu košaru Uvucite i šiju slomite!
Kraljica. Znaj, ako li su naše riječi dah, A dah je život, nemam ja života,
Da dahnem ono, što si sad mi reko.
Hamlet. A znate li, u Englesku da idem?
Kraljica. O jao - to sam s uma smetnula! Da, smišljeno je tako.
Hamlet. Pismo se
Već pečati, a dva mi školska druga,
U koje se ko u dvije ljutice
Pouzdajem, imadu odnijet nalog
I krčiti mi put i vodit me
U lupeštinu. Ali neka bude,
Jer zabavno je, kad lagumar sâm Odleti u zrak od svog baruta. I bit će teško, al ću kopati Još sežanj ispod njinog laguma I otpuhnut ih čak do mjeseca! Divota je, kad lukavštine dvije U jednome se pravcu sastanu.
Taj čovjek će mi pospiješiti put.
U susjednu ću sobu trbušinu Odvući sada. Majko, laku noć. Da - savjetnik je ovaj zaista
Sad posve šutljiv, tih i ozbiljan, A živ je bio blesast brbljavac.
Da svršimo nas dva, gospodine! Sad, majko, laku noć!

(Hamlet vuče Polonijevo tijelo iz sobe; kraljica se baci jecajući na postelju.)

ČETVRTI ČIN
PRVI PRIZOR
Pozornica ostaje ista.

(Prizor se neposredno nadovezuje na prethodni; kraljica jeca na postelji; nakon kratke stanke ulazi kralj sa Rosencrantzom i Guildensternom.)

Kralj (pridiže kraljicu). U jecanju i uzdisanju tom Skriveno nešto leži, što nam moraš Objasnit, jer je dobro da to znamo. Gdje sin je tvoj?
Kraljica (Rosencrantzu i Guildensternu). Vi ostavite nas Na kratak čas.

(Rosencrantz i Guildenstern odlaze.)

O dragi mužu moj, Da znaš, što noćas sam doživjela!
Kralj. A što, Gertruda? Kako Hamlet?
Kraljica. Lud
Ko more i ko vjetar, kad se rvu
I nadmeću. U divljem ludilu
I čuvši, gdje se iza zavjese
Pomaklo nešto, trgao je mač
I viknuv: "Štakor, štakor!" - starca je
Umorio u ludoj opsjeni, I ne znajući, tko je.
Kralj. Strašan čin.
Da bjesmo tamo, nama bi se to
Dogodilo. Sloboda njegova
Opasnost nam je teška - tebi, nama I svakome. O jao, kako ćemo Da opravdamo čin taj krvavi?
Jer nama će ga bacati na leđa,
Što nismo bili dosta oprezni Te ludoga mladića obuzdali I podalje uklonili od ljudi.
Al naša ljubav bila je tolika,
Te nismo htjeli shvatit, što bi bilo Najzgodnije, već kao neki ružan
Bolesnik bolest svoju tajili I puštali, da ona izjeda Baš moždinu života našega. A kud je pošo?
Kraljica. Odvuko je tijelo
Ubijenog, a ludost njegova
Sad blista kao tanka zlatna žila U rudniku od proste kovine I plače nad njim sa svog nedjela.
Kralj. Gertruda, hajdmo. Sunce ne će prije Dotaći goru, nego na brod ga
Ja otpremim. A ovo sramno djelo Ispričat valja sad i opravdati Svom spretnošću i čašću kraljevskom. - Hej, Guildenstern!

(Vraćaju se Rosencrantz i Guildenstern.)

O dragi prijatelji,
Povedite još nekog sa sobom. U ludilu je Hamlet Polonija
Umorio i onda odvukao
Iz majčine ga sobe. Idite,
Potražite ga, lijepo s njim govor'te
I mrtvo tijelo tad u kapelicu
Odnesite - al hitro, molim vas. -

(Rosencrantz i Guildenstern odlaze.)

Gertruda, hajdmo. Sazvat ćemo sad
Sve najmudrije svoje prijatelje
I reći im, što nažalost se zbilo I što uradit sada mislimo.
Jer tako zao glas će, čiji šapat
Sa jednog kraja svijeta na drugi
U pravcu kao top ka cilju
Svoj otrovani metak prenosi, Zacijelo naše ime minuti I zgodit samo zrak bestjelesni. O hajdmo sada - moja duša plaha Već sva je puna meteža i straha.

(Odlaze.)

DRUGI PRIZOR
Druga soba u dvorcu.

(Ulazi Hamlet.)

Hamlet. Dobro je pohranjen.
Rosencrantz i Guildenstern (napolju). Hamlete, kraljeviću Hamlete?
Hamlet. Al tiho! Kakva je to buka? Tko To zove Hamleta? A - evo ih!

(Ulaze žurno Rosencrantz i Guildenstern sa stražom.)

Rosencrantz. Što ste od mrtvog tijela, kraljeviću, Uradili?
Hamlet. Pomiješo sam ga s prahom, Jer s njim je srodan.
Rosencrantz. Recite nam, gdje je,
Da možemo ga uzet odande
I odnijeti u kapelicu.
Hamlet. Ne vjerujte toga.
Rosencrantz. Što da ne vjerujem?
Hamlet. Da ja mogu slušati vaše savjete, a da ne mogu čuvati svoje tajne. Osim toga, kakav odgovor da dade kraljev sin, kad ga spužva pita?
Rosencrantz. Zar me držite za spužvu, kraljeviću?

Da, gospodine, ona siše kraljevu naklonost, njegove nagrade i njegovu moć. Ali takvi službenici čine kralju najbolju službu tek na kraju. On ih drži kao jabuku u kutu svoje čeljusti - prve ih stavlja u usta, da ih posljednje proguta. Kad mu treba ono, što ste kojekuda pabirčili, samo vas izažme - i, spužvo, bit ćeš opet suha.
Rosencrantz. Ne razumijem vas, kraljeviću.
Hamlet. To mi je drago. Lopovska riječ spava u budalastom uhu.92
Rosencrantz. Kraljeviću, morate nam reći gdje je mrtvo tijelo, i poći s nama kralju.
Hamlet. Mrtvo je tijelo kod kralja, ali kralj nije kod mrtvog tijela. Kralj je nešto - Guildenstern. Nešto, kraljeviću?
Hamlet. Ili ništa. Odvedite me k njemu. - Sakrij se, lijo, i svi za njom!

(Jurne napolje, ostali za njim.)

TREĆI PRIZOR
Predvorje u dvorcu, kao prije.

(Kralj sjedi za stolom na podiju sa dva ili tri državna savjetnika.)

Kralj. Po njega ja sam poslao - i tijelo
Da pronađu. O, kako opasno je, Što taj se čovjek šeće slobodno! Al nipošto se ne smijemo na nj Oborit svom oštrinom zakona,
Jer smušena ga voli svjetina,
A ona ne zna ljubit razumom,
Već samo očima - a gdje je tako,
Tu kazna tek se važe krivčeva,
A nikad krivnja. Sve da glatko prođe,
To činiti se mora, da je on
Tek nakon trijeznog nam razmišljanja Odavle tako hitro odaslan.
Jer bolest, kad naraste očajno, I očajnim se lijekovima liječi Il nikako.

(Ulaze Rosencrantz, Guildenstern i drugi.)

Ej, što se zbilo?
Rosencrantz. Nismo
Od njega mogli doznat, gospodaru, Kud spremio je tijelo.
Kralj. Ali gdje je
On?
Rosencrantz. Napolju pod paskom, gospodaru,
I želi čuti, što je vaša želja.
Kralj. Dovedite ga pred nas.
Rosencrantz. Hej, dovedite kraljevića!

(Ulazi Hamlet pod stražom.)

Kralj. Dakle, Hamlete! Gdje je Polonije?
Hamlet. Na večeri.
Kralj. Na večeri? Gdje?
Hamlet. Ne gdje on jede, nego gdje njega jedu. Neka skupina državničkih crvi skupila se upravo oko njega. Crv vam je pravi car, što se tiče hrane. Mi tovimo sva druga stvorenja, da utovimo sebe, a sebe tovimo za crve. Debeo kralj i mršav prosjak samo su dvije razne podvorbe, dva jela, ali za jedan stol - to je kraj.
Kralj. Jao, jao!
Hamlet. Čovjek može pecati ribu crvom, koji je jeo kralja, i jesti ribu, koja je pojela toga crva.
Kralj. Što hoćeš time da kažeš?
Hamlet. Hoću samo da vam pokažem, kako kralj može poći na svečano putovanje kroz prosjačka crijeva.
Kralj. Gdje je Polonije?
Hamlet. U nebu. Pošaljite onamo po njega. Ako ga vaš glasnik ondje ne nađe, potražite ga sami na onom drugom mjestu. Ali ako ga ne nađete ni za mjesec dana, onda ćete ga nanjušiti, kad budete uzlazili uza stepenice na trijem.
Kralj (nekima od pratnje). Potražite ga tamo.
Čekat će, dok ne dođete.

(Odu neki od pratnje.)

Kralj. Čuj Hamlete, sigurnosti zbog tvoje
- Za koju mi se brinemo, baš ko što
I tvoje djelo ljuto žalimo -
Taj čin tvoj tebe vatrenom brzinom
Odavle goni. Zato sad se spremaj,
Jer brod je gotov, povoljan je vjetar I druzi čekaju i sve je spremno Za Englesku.
Hamlet. Za Englesku?
Kralj. Da.
Hamlet. Dobro.
Kralj. I jeste, kad bi namjeru nam znao.
Hamlet. Vidim kerubina, koji nju vidi. - Ali hajdmo u Englesku! (Nakloni se.) - Zbogom, draga majko.
Kralj. Ja sam tvoj otac, koji te ljubi, Hamlete.
Hamlet. Moja majka. Otac i majka su muž i žena, muž i žena jedno su tijelo - dakle, moja majko. - (Obraća se svojim stražarima.) - Hajdmo u Englesku! (Odlazi sa stražom.)
Kralj. (Rosencrantzu i Guildensternu.) Sve uzastopce za njim pođite, Namamite ga hitro na lađu,
Ne odgađajte - Hoću, da još noćas Odavle ode! Sve je gotovo, Zapečaćeno, što se puta tiče. Požurite se!

(Odlaze svi osim kralja.)

Kralju Engleske!
O, ako išta cijeniš moju ljubav,
A o njoj može moja silna te
Poučit moć - jer još crvena je
I još te peče brazgotina tvoja
Od danskog mača, te u dobrovoljnoj
Pokornosti i strahu čast nam daješ -
Te ne možeš sa hladnim prezirom
Da dočekaš naš nalog vrhovni,
Što svečano u pismu zahtijeva Od tebe brzu Hamletovu smrt. Učini to nam, kralju Engleske,
Jer on mi kao ljuta groznica
U krvi bjesni, a na tebi je,
Da izliječiš me. Dok ne dočujem,
Da svršeno je, radovat se ne ću, Ma kakvu jošte drugu našo sreću.

(Odlazi.)

ČETVRTI PRIZOR
Ravnica blizu neke luke u Danskoj.

(Ulazi kraljević Fortinbras s vojskom u maršu.)

Fortinbras. Do kralja danskog sada pođite
I pozdrav'te ga lijepo, kapetane,
I recite, da tu je Fortinbras
I da ga moli, neka dopusti Po obećanju prolaz slobodan Kroz svoju zemlju vojsci njegovoj.
Al ako hoće veličanstvo štogod
Govorit s nama, znate, gdje je mjesto Za sastanak i mi ćemo mu tamo U lice svoju čast iskazati - To recite mu.
Kapetan. Hoću gospodaru.

(Kapetan krene u jednom pravcu.)

Fortinbras (vojnicima). Vi lagano produžite svoj put.

(Fortinbras i vojnici nastavljaju svoj put u drugom pravcu; kapetan se sastane s Hamletom, Rosencrantzom, Guildensternom i stražom, koji dolaze na svom putu prema luci.)

Hamlet. Gospodine, odakle te su čete?
Kapetan. Iz Norveške, gospodine.
Hamlet. A kuda
To idu sada, molim vas?
Kapetan. Na Poljsku.
A tko je vođa njihov?
Kapetan. Fortinbras,
Sinovac starog kralja norveškog.
Hamlet. A idete li protiv cijele Poljske Il protiv jednog mjesta graničnog?
Kapetan. Po istini i pravo da vam kažem, Mi idemo da osvojimo mali
Komadić zemlje, koji sam po sebi
Ne vrijedi ništa - osim imena -
I ja ga ne bih uzeo u zakup
Ni za pet ciglih dukata i ne bi
Obilniji dobitak donio
Ni norveškom ni poljačkomu kralju Da nekome se u svojinu proda.
Hamlet. E, onda ga Poljaci ne će braniti?
Kapetan. O, već su tamo čete njihove.
Hamlet. Dv'je hiljade momaka ne mogu
Sa dvaest tisuć' zlatnih dukata Dokončat borbom tričavu tu stvar. To čir je prevelikog obilja
I mira, koji prepukne iznutra, A spolja ničim ne pokazuje,
Od čega čovjek gine. - Smjerno hvalim Gospodine.
Kapetan. A vas nek prati bog.

(Odlazi.)

Rosencrantz. A ne bismo li pošli, kraljeviću?
Hamlet. Za časak. Malo naprijed pođite.

(Odlaze svi osim Hamleta.)

Sve prilike me, gle, optužuju I potiču mi tromu osvetu!
O - što je čovjek, ako mu je glavni Života cilj i blago najveće
Da spava i da jede? Samo stoka
I ništa drugo. Onaj, što nas je
S tolikom uma snagom stvorio
Te unatrag i naprijed vidimo
Zacijelo nije tu vrsnoću nam I taj božanski um dodijelio, Da u nama bez svrhe pljesnivi. Je l' sve to tek živinski zaborav
Il kukavičko neko obaziranje Što odveć podrobno na ishod misli? - A miso ako razglobimo tu,
Tek jedan dio pameti je u njoj, A tri su dijela kukavičluka.
Ja ne znam, zašto živim još da kažem:
"To treba da se uradi" - gdje imam I razloga i volje, sredstava i snage, Da to izvedem. Mene primjeri Opipljivi ko zemlja potiču.
Svjedoči silna vojska ta i skupa, Što kraljević je vodi blag i nježan,
Častoljubljem božanskim nadahnut
I ishodu nevidljivom se ruga,
Te izlaže sudbini jezivoj
I smrti sve što smrtno je na njemu I ranjivo - za ljusku jajinju!
Uistinu bit velik ne znači
Bez velikog se dizat razloga,
Već držati, da vrijedno se je borit Za slamku, ako čast je na kocki.
Pa što sam onda ja, gdje otac mi je
Ubijen, majka mi osramoćena,
I gdje me krv i razum potiče,
A ipak puštam sve u drijemežu
I gledam tu na svoju porugu,
Gdje tisućama ljudi prijeti smrt,
Što tek za hir i slavu tričavu
Put groba idu ko u postelju
I bore se za sitan dijelak zemlje,
Na kojemu ni stati ne može
Toliki broj, što za njeg vojuje;
Gdje nema mjesta dovoljno ni groba, Da svi se mrtvi pod njim sakriju. Nek misli su mi odsad krvi žedne, Il inače da nisu ništa vrijedne!

(Odlazi.)

Razmak od nekoliko tjedana.