Anđelika

Na dvoru kralja kog cela Evropa priznaje i poznaje kao Kralja Sunce pojavila se jedna markantna, otmena dama. Tek poneko će u njoj prepoznati kćer siromašnog barona od Sansea, onu uplašenu ženu koja je posle smrti svog muža, bogatog grofa Žofreja od Pejraka, morala da se bori kako zna i ume ne bi li svoje sinove spasla beznađa i bede... Tu na scenu stupa onaj čijoj se volji svi moraju povinovati, čija reč ne zna za pogovor: kralj Luj XIV, kome je Anđelika neizbežno zapala za oko. Burna dešavanja vode ka tome da ona postane prva Lujeva naložnica, ali tu poziciju već godinama drži gospođa Montespan, koja uopšte nije raspoložena da povlašćeno mesto ustupi drugoj, a naročito ne samouverenoj došljakinji…
Treća knjiga iz slavnog serijala An Golon predstavlja prvi Anđelikin susret s dvorom, s njegovom bleštavom raskoši, ali i s mračnom pozadinom naspram koje sija kraljevska kruna. Kako bi zaštitila sebe i sebi bliske ljude, postaje deo surovog sveta spletki, ali njena srčanost i nepokolebljivost, uprkos tragedijama i preprekama, stalno rastu i daju joj novu snagu.

Serijal Anđelika je od svoje premijere pre više od pola veka doživeo ogroman uspeh i prodat je u više od 150 miliona primeraka na više od trideset jezika, što ga čini ubedljivo najčitanijom istorijskom romansom u istoriji književnosti. Anđelika je i u bivšoj Jugoslaviji dostigla neverovatnu popularnost, a više generacija čitateljki uživalo je u njenim avanturama. Ovo, srpsko izdanje Anđelike prvi je prevod na našim prostorima koji je urađen prema originalu koji je odobrila sama autorka. Pređašnji hrvatski prevod za osnovu je imao urednički prekrajan tekst od koga se An Golon distancirala.

PRVI DIO DVOR
1.
OTMICA ANĐELIKE
Anđelika je drijemala, duha uznemirena radosnim planovima, poput djevojčice na badnju večer. Dva puta se pridigla i upalila svijeću da promatra haljine smještene na dva naslonjača pored kreveta, koje treba da obuče sutradan za kraljev lov i, kasnije, za ples. Bila je prilično zadovoljna lovačkom haljinom. Savjetovala je krojaču da prsluk od baršuna bisernosive boje bude muškog kroja, kako bi što više istaknuo nježne oblike mlade žene. Veliki mušketirski pusteni bijeli šešir imao je poput snijega bijelu kićanku od nojeva perja. Ali od svega se Anđeliki najviše sviđala mašna. Bila je to nova modna osobitost na što je mnogo pazila da bi privukla pažnju i izazvala znatiželju otmjenih dvorskih dama. Velika mašna od uškrobljenog lana brižno izvezena sitnim biserima omatala se nekoliko puta oko vrata, a krajevi su se leptirasto otvarali. Na ovu ideju došla je dan prije. Dugo je neodlučno pristajkivala ispred ogledala, iskvarila desetak najljepših mašni što joj ih je dopremio trgovac iz »Zlatnog kovčega« i najzad odlučila da vrpcu veže na
»jahaći način«, ali tako da bude veća od običnih muških mašni. Držala je da žensko lice ne podnosi kruti ovratnik lovačkog prsluka. Bljesak bjeline ispod brade davao je kostimu posebni biljeg ženskosti.
Anđelika ponovo leže i poče se prevrtati s jedne strane na drugu. Pomisli da pozvoni, da joj donesu čaj od sporiša, kako bi lakše zaspala. Morala je odspavati makar nekoliko sati, jer će sutrašnji dan biti naporan. Sastanak za lov imao se održati krajem jutra u šumama Fausse-Repose. Anđelika je kao i svi kraljevi uzvanici koji su dolazili iz Pariza, imala krenuti na put rano ujutro, da bi se u određeno vrijeme sastala s ekipažama koje su pristizale iz Versaillesa, kod raskršća des Boeufs. Na tom mjestu, smještenom u srcu šume, nalazila se konjušniea kamo su povlašteni unaprijed slali svoje jahaće konje. Tako su se životinje odmarale pred početak lova na jelena. Tog dana Anđelika se pobrinula da tamo pošalje, u pratnji dvojice slugu, svoju dragocjenu ždrebicu Ceres, čistokrvnog Španjolca, za koju je platila tisuću zlatnika. Podiže se i ponovo upali svjetlo. Nesumnjivo, plesna toaleta bila je najuspjelija. Skrojena od plameno- ružičastog atlasa, s ogrtačem nešto diskretnije boje svanuća, a plastron izvezen nježnim cvjetićima od ružičastog sedefa. Odlučila se za nakit od ružičastih bisera: za naušnice u obliku grozda,za tri niza za vrat i ramena i dijadem »prva mjesečeva četvrt«, za kosu. Kupila ih je kod draguljara prema kojem je osjećala simpatiju, jer joj je pričao o toplim morima iz kojih su izvađeni, o dugotrajnim pogađanjima, teškim procjenama i beskonačnim putovanjima za kojih su ih, skrivene u svilenim kesicama, arapski, grčki i mletački trgovci predavali iz ruke u ruku. Draguljar je popeterostručio njihovu vrijednost vještinom da svakom biseru pripiše vrijednost rijetkosti i stvori utisak da ga je trebalo oteti iz samog vrta bogova. Da bi se okitila tim biserima, Anđelika je potrošila golem imetak, no unatoč tome nije požalila kao što obično biva poslije suviše lakomislene kupovine. Gledala ih je očarana, položene u kutijici obloženog bijelim baršunom što se nalazila na noćnom ormariću.
Žudjela je za svim skupocjenostima što ih je život mogao podijeliti. Ta žeđ za posjedovanjem bila je odmazda za godine u kojima je upoznala bijedu. Začudo, nije stigla prekasno. Bilo je još vremena da se ukrasi najljepšim nakitom, odjene najraskošnijim haljinama, okruži namještajem, zastorima i ukrasima koji su izlazili iz ruku glasovitih majstora. Sve je to bilo vrlo skupocjeno, ali i najpažljivije odabrano, ukusom iskusne žene, koja još nije bila svime zasićena. Njeno oduševljenje ostalo je netaknuto. Čudila se ponekad i potajno zahvaljivala nebu što nije ostala zauvijek slomljena nakon pretrpljenih patnji. Naprotiv, uspjela je sačuvati mladenački duh.
Bila je iskusnija od većine svojih vršnjakinja, a manje razočarana. Njezin je životni put bio posut suptilnim i prekrasnim djetinjim uživanjima. Tko nije upoznao glad,
može li uživati u zalogaju toplog kruha? A ako je netko bosonog hodao ulicama Pariza, pa je jednog dana došao u posjed takvih bisera, zar nije prirodno da pomisli da je najsretniji na svijetu?
Puhnu opet u svijeću, ispruži se u finim plahtama što su mirisale na zumbul, protegne se i pomisli: kako je lijepo biti bogata, i lijepa i mlada...!
Ne, doda: i poželjna... jer to je podsjeti na Filipa, i njezina se radost ugasi kao zastrta tamnim oblakom.
Duboki uzdah nadme joj grudi. Filip!
Kako ju je prezirao! Sjeti se na ona dva mjeseca što je proživjela u svom novom braku s markizom du Plessis-Belliereom i neobičnog položaja u kojem se nalazila njegovom krivicom.
Sutradan nakon što je Anđelika primljena u Versaillesu, budući da se dvor vraćao u Saint-Germain, morala se i ona vratiti u Pariz.
Bilo je razumljivo da se nastani u palači svog muža u predgrađu Saint-Antoine, ali kad se nakon mnogo ustezanja uputila tamo, našla je zatvorena vrata. Švicarac na straži reče joj da njegov gospodar slijedi kralja i dvor, te da nije dobio nikakve naloge koji bi se na nju odnosili. Mlada žena bila je prisiljena da se vrati u svoju palaču Beautreillis, koja je bila njezino vlasništvo. Odonda je živjela tamo, u očekivanju novog kraljevog poziva koji bi joj omogućio da nađe svoje mjesto na dvoru. Ali poziv nije dolazio. Nju je sve više zabrinjavao zaborav kojemu su je prepustili, međutim, jednog joj dana gospođa de Montespan, koju je susrela kod Ninone, reče:
Što se s vama događa, draga, zar ste izgubili razum? Već se na tri kraljeva poziva niste odazvali. Jednom imate groznicu, drugi put vas boli želudac, ili je prištić na nosu nagrdio vašu ljepotu, pa se niste usudili pojaviti. To su vrlo bijedne izlike i kralj ih ne može uvažiti, to više što osjeća odvratnost prema bolesnim ljudima. Na kraju ćete ga oneraspoložiti.
Tako je Anđelika saznala kako njezin muž, zamoljen od kralja da je dovodi na svečanosti, ne samo što je o tome nije obavijestio, već ju je učinio smiješnom u vladarevim očima.
Za svaki slučaj, upozoravam vas - završila je gospođa de Montespan - da sam na vlastite uši čula kralja dok je govorio markizu du Plessisu da vas svakako želi vidjeti u lovu u srijedu. »Nastojte da zdravlje gospođe du Plessis-Belliere ne dopusti da se ogluši na našu pažnju«, dodao je zlovoljno, »inače ću se osobno pobrinuti da joj pismeno savjetujem neka se vrati u svoju provinciju.« - Ukratko, vi ste na rubu nemilosti.
Obeshrabrena, zatim razbješnjena, Anđelika s lakoćom skova plan da povrati svoj poljuljani položaj. Otići će u lov i staviti Filipa pred gotov čin. Ako joj postavi neko pitanje, u redu, reći će istinu. U kraljevoj prisutnosti neće mu preostati drugo nego da se nakloni. U velikoj tajnosti dala je izraditi nove toalete, pripremila slanje ždrebice kao i svoj odlazak sutradan u zoru. I ta će zora uskoro svanuti, a da nije oka sklopila.
Zatvori oči i prisili se da ne misli više ni na šta, te malo-pomalo kliznu u sladak san.
Odjednom njezin engleski psić Arius, sklupčan ispod pokrivača, zadrhti i poskoči naglo pa zalaje iz svega grla. Anđelika zgrabi psića, povuče ga k sebi pod pokrivače i naredi mu da šuti. Sva ustreptala, životinjica je i dalje režala. Osta mirna neko vrijeme, a onda ponovo đipnu uz zaglušan lavež.
Što ti je Ariuse? - upita razdraženo mlada žena. - Što se događa? Čuo si miša? Pritisnu mu rukom njušku i napregnu sluh da shvati što ga je to tako uznemirivalo. Do nje dopre jedva čujni šum koji u prvi mah nije uopće zamijetila. Taj ju je šum podsjetio na klizanje tvrdog predmeta po glatkoj površini. Arius je neprestano režao.
Dobar, Ariuse, dobar budi!
Dakle, bilo je nemoguće zaspati! Najednom iza spuštenih vjeđa, izronivši iz dalekih uspomena, Anđeliki se ukazaše mrke ruke, prljave izborane ruke pariških lopova, što u gustom noćnom mraku traže površinu stakla i znalački upravljaju po njemu nevidljivim dijamantom da bi ga prerezali.
Uspravi se naglo. Da, upravo o tome se radilo. Šum je dolazio od prozora. Lopovi...! Srce joj je lupalo tako jako da ništa drugo nije mogla čuti osim njegovih muklih i naglih udaraca. Arius pobježe i nada se opet u žestok lavež. Dograbi ga ponovo i gotovo ga je davila da bi ga ušutkala. Kada je opet naćulila uši, pričini joj se da je netko u sobi. Čula je kako je zalupio prozor. »Oni« su ušli.
Tko je tamo - povika, više mrtva nego živa.
Nije bilo odgovora. Nečiji su se koraci približavali ložnici.
»Perle« - pomisli.
Ispruživši ruke, zgrabi šakom nakit. Gotovo u isti mah naglo se na nju spusti zagušljiv teret teškog pokrivača. Par čvorugavih ruku obuhvati je i pritisnu na mjestu, pokušavajući da je vežu užetom. Koprcala se poput jegulje, vrišteći kroz debelu tkaninu. Konačno, pošlo joj je za rukom da se oslobodi i, došavši do daha, zaurla:
U pomoć! U po...
Dva debela palca pritisnu joj grlo i ona osjeti kako je dave. Pred njezinim očima praskala su velika crvena svjetla. Histerični lavež psa sve se više udaljavao.
»Umirem« - pomisli - »ugušena lopovskom rukom«! Oh! Zbilja glupo...! Filipe...! Filipe...!
I nasta tama.

Dok se vraćala svijesti, mlada žena osjeti kako nešto kliznu između njezinih prstiju i padne na pod uz zveckavi zvuk kuglica.
»Perle!«
Obamrla, nagnu se nad rub slamnjače, na kojoj je ležala, i ugleda ogrlicu od ružičastih bisera. Bit će da ju je čvrsto držala u stisnutoj šaci dok su je otimali i prenosili na ovo nepoznato mjesto.
Izgubljenim pogledom Anđelika pređe preko sobe. Nalazila se u nekakvoj ćeliji, u koju je jutarnja magla prodirala kroz prozor koji je imao oblik šiljatog luka i bio ograđen rešetkom, boreći se sa žutom svjetlošću uljene lampe smještene u jednoj niši. Namještaj se sastojao od grubog stola i tronogog stočića, te ležaja sačinjenog od drvenog okvira i strunjače.
»Gdje sam? U čijim sam rukama? Što hoće od mene?«
Nisu joj ukrali perle. Spone su bile razriješene, ali je onaj pokrivač još uvijek bio prebačen preko njezina tijela i tanke ružičaste svilene spavaćice. Anđelika se saže, podiže ogrlicu i mehaničkim pokretom stavi je oko vrata. Onda se predomisli, pa skine ogrlicu i sakri je pod grubi jastuk.
Vani se oglasi srebrnasti zvuk zvona. Drugo mu se zvono odazva. Anđelika zaustavi pogled na malom križu od crnog drveta, ukrašenom grančicom zimzelena, koji je visio na okrečenom zidu.
»Samostan! Ja sam u samostanu...?«
Stane pozorno slušati i ču dalek odjek orgulja i zvukove psalama.
»Što znači sve ovo? Oh, Bože moj, kako me boli grlo!«
Osta tako neko vrijeme, klonula, izgubljenih misli u želji da samu sebe uvjeri kako je to samo ružan san te da će se uskoro probuditi.
Uspravi se čuvši približavanje nečijih koraka. Muški koraci. Možda njezin otmičar? Ah! Ah! Zahtijevat ću objašnjenje. Nije se bojala lupeža. Podsjetit će ga, ako bude potrebno, da je Drvoguz, kralj šatrovaca njezin prijatelj.
Koraci se zaustaviše ispred vratiju. Nekoliko ključeva okrenu se u bravi i vrata se otvoriše. Anđelika osta časkom zapanjena ugledavši čovjeka koji je ulazio.
Filipe!
I nakraj pameti joj nije bilo da bi se mogao pojaviti njezin muž. Filip, koji se nije udostojio u dva mjeseca otkako se nalazila u Parizu, da je i na časak posjeti, makar iz učtivosti, ili da se sjeti da ima ženu.
Filipe! - ponovi. - Oh, Filipe, kako sam sretna! Dolazite mi u pomoć...?
Ali nešto ledeno i neobično na njegovom licu obuzda joj želju da poleti k njemu. Stajao je ispred vratiju, u visokim bijelim čizmama, prekrasan u svom prsluku od jelenje kože mišje boje, ukrašenom srebrom. Brižljivo namještene kovrče plave vlasulje padale su na ovratnik od venecijanske čipke. Nosio je šešir od sivog baršuna s bijelom perjanicom.
Kako se osjećate, gospođo? - upita. - Vaše zdravlje je u redu? Ponašao se kao da je susreće u salonu.
Ja... ja ne znam što mi se dogodilo, Filipe - promuca Anđelika zaista zbunjena. - Napali su me u mojoj sobi... i doveli ovamo. Da li mi možete objasniti koji je bijednik počinio ovo nasilje?
Vrlo rado. La Violette, moj prvi sluga. Po mom nalogu - doda učtivo.
Anđelika skoči. Istina joj bijesnu poput munje. U košulji, bosonoga, potrči k prozoru i uhvati se za željezne rešetke. Rađajuće sunce već je obasjavalo lijepi ljetni dan koji će vidjeti kralja i njegovu svitu u lovu na jelene u šumama Fausse- Repose. Ali gospoda du Plessis-Belliere neće biti tamo. Okrenu se sva izvan sebe.
Htjeli ste me spriječiti da učestvujem u kraljevu lovu! Zato ste to i učinili.
Koje li oštroumnosti!
Zar ne znate da mi njegovo veličanstvo nikada neće oprostiti ovu posljednju uvredu i da će me vratiti u provinciju?
Upravo to i želim postići.
Oh, vi ste... sotonski stvor!
Zaista? Znajte da niste prva žena koja mi daje tako dražestan kompliment. Filip se smijao. Ženin bijes kao da je svladavao njegovu inače šutljivu narav.
Nisam ni tako sotonski, kako izgledam, napokon - nastavi - dao sam vas zatvoriti u samostan da biste se mogli iskupiti u molitvi i trapnjama. Ni sam Bog neće imati ništa protiv toga.
A koliko dugo bi morala trajati pokora?
Vidjet ćemo...! Vidjet ćemo. Najmanje nekoliko dana.
Filipe, mislim... mislim da vas mrzim.
On se veselo nasmija, ogolivši bijele i savršene zube u okrutnoj grimasi.
Divno reagirate. Doista, vrijedi da vam se čovjek usprotivi.
Usprotivi! Kažete usprotivi? Nasilje! Otmica! Otmica! Kad pomislim da sam upravo vas zvala u pomoć kad me ona životinja htjela ugušiti.
Filip se prestao smijati, prišao joj je nabrana čela i stao promatrati plavkaste tragove na njezinu vratu.
Oho! Mangup je pretjerao. Ali pretpostavljam da ste mu zadali dosta muke, a to je momak koji pozna samo naređenje. Naredio sam mu da djeluje u najvećoj tajnosti da ne bi privukao pozornost slugu. Ušao je kroz vrata voćnjaka. Dobro. Idući put preporučit ću mu da bude manje žestok.
Znači, moguće je da se ovo ponovi?
Da, dok ne budete ukroćeni. Dok budete prkosno podizali čelo, dok mi budete drsko odgovarali i pokušavali biti neposlušni. Ja sam vođa kraljeva lova. Navikao sam da ukroćujem bijesne kučke. Na kraju mi uvijek ližu ruke.
Radije bih umrla - reče Anđelika divlje. - Prije ćete me ubiti.
Ne. Draže mi je da vas ukrotim.
Ponirao je svojim modrim očima u njezine i ona na kraju skrene svoj pogled, u muci. Dvoboj što su ga zapodjeli postajao je sve okrutniji, ali se ona već bila obrela i u težim prilikama. Izazva ga ponovo.
Suviše ste ambiciozni, gospodine, čini mi se. Zaista sam znatiželjna što namjeravate učiniti da postignete svoj cilj.
Oh! Treba samo odabrati sredstvo - reče i iskrivi lice u grimasu. - Mogu vas zatvoriti, na primjer. Da li vam odgovara da malo produžite svoj boravak ovdje. Ili... mogu vas odvojiti od vaših sinova.
Vi to nećete učiniti.
A zašto ne? Mogu vam uskratiti hranu, prisiliti vas da me preklinjete za malo kruha.
Govorite gluposti, dragi moj. Moj imetak pripada samo meni.
To se može lako urediti. Vi ste mi žena. Muž ima svu vlast. Dovoljno sam vješt i neće mi biti teško jednog dana pronaći način da vaš novac prenesem na svoje ime.
Branit ću se.
Tko će vas slušati? Priznajem da vam je pošlo za rukom zadobiti kraljevu milost. Ali nakon vašeg današnjeg drskog postupka, čini mi se, nema smisla na nju više računati. A sada vas prepuštam vašim razmišljanjima, jer moram biti prisutan početku hajke. Mislim da mi više ništa ne želite reći!
Da: mrzim vas svom dušom.
To još nije ništa. Jednog dana vapit ćete smrt da me se oslobodite.
A što ćete imati od toga?
Slast osvete. Ponizili ste me do u samu srž, ali ću i ja vas gledati kako u suzama vapite za milost, kako se pretvarate u dronjak, u bijednu luđakinju.
Anđelika slegnu ramenima.
Divne li slike! Pa dodajte tome mučilište, kad smo već došli tako daleko: užareno željezo ispod tabana, kotač, polomljene udove.
Ne... Dotle neću doći. Sačuvao sam neku sklonost prema ljepoti vašeg tijela.
Zaista? Tko bi to rekao! To ste tako slabo pokazivali. Filip, koji je već bio kod vrata, okrene se, zažmirivši očima.
Draga, zar vam je žao? Ugodnog li iznenađenja. Dakle, nedostajao sam vam? Nalazite da nisam dovoljno žrtvovao na oltar vaših draži? Nije vam, znači, dovoljno divljenje vaših ljubavnika, kad tražite da vam ga iskazuje i muž? Ipak, pričinilo mi se da vam nisu bile ugodne obaveze svadbene noći. Možda sam se prevario.
Ostavite me, Filipe - reče Anđelika koja je sa zebnjom gledala kako joj se približava. Osjećala se gola i nemoćna u tankoj spavaćici.
Što vas više gledam, to manje želim da vas napustim - reče. Zagrli je i pritisnu k sebi. Ona je drhtala. Snažna želja da brizne u plač zgrabi je za grlo.
Ostavite me! Oh! Molim vas, ostavite me.
Presretan sam kada molite.
Podiže je kao slamku i ispusti na slamaricu.
Filipe, zaboravljate da se nalazimo u samostanu.
Pa što? Zar mislite da vam boravak od dva sata na ovom posvećenom mjestu daje pravo na zavjet čistoće? Uostalom, nije važno. Oduvijek sam neizmjerno volio silovati opatice.
Vi ste najodvratnije stvorenje koje poznam!
Vaš ljubavni rječnik nije baš najnježniji - reče otkopčavajući prsluk. - Ne bi vam škodilo da češće posjećujete salon lijepe Ninon. Dosta je bilo prenemaganja, gospođo. Podsjetili ste me, u pravi čas, da imam stanovite dužnosti prema vama i ispunit ću ih.
Anđelika zaklopi oči. Prestala se opirati, jer je iz iskustva znala što bi je to moglo stajati. Pasivno i prezrivo otrpi mučan stisak koji je ličio na kažnjavanje. Ništa joj drugo nije preostalo, pomisli, nego vladati se kao sve nesretne udate žene - a sam Bog zna koliko ih ima - koje se prepuštaju i pri tom misle na svoje ljubavnike ili izgovaraju molitve, primajući milovanja trbušastog pedesetogodišnjaka uz kojeg ih je privezala volja koristoljubivog roditelja. Takav zapravo nije bio Filip. On nije bio ni trbušast ni pedesetogodišnjak i upravo je ona, Anđelika, htjela da se njome oženi. Danas je zbog toga mogla ljuto požaliti. Bilo je prekasno. Morala je upoznati gospodara kojeg je sama sebi nametnula, grubijana za kojega žena nije
bila drugo nego predmet kojim se postiže djelimično fizičko zadovoljenje. Ali bio je on grubijan čvrst i okretan i u njegovu je zagrljaju bilo teško raspredati misli ili nizati očenaše. Jurio je u galopu poput ratnika, koji upravlja svojom strašću, koji je u zanosu i silovitosti borbenih večeri izgubio običaj da se prepušta osjećajima.
Ipak, kad ju je napuštao, ona osjeti lagan pokret, za koji je kasnije vjerovala da joj se prisnio: položio je prste na njezin zabačeni vrat, na mjestu gdje su nemilosrdne ruke ostavile ljubičaste tragove i zastao tako trenutak u jedva primjetnom milovanju.
I već je bio na nogama, mjereći je zlim i podrugljivim pogledom.
Dakle, ljepotice moja, pričinja mi se da ste sada nešto pametniji. Rekao sam vam, domalo ćete puzati. U međuvremenu želim vam ugodan boravak na ovom mjestu okruženom debelim zidovima. Možete plakati, vikati i proklinjati do mile volje. Nitko vas neće čuti. Opatice imaju naređenje da vas nahrane, ali i da vam ne dopuste nikud ni koraka. Na glasu su po revnosnom obavljanju dužnosti čuvarica. I vi niste ovdje jedini nedobrovoljni gost. Dobru zabavu, gospođo! Moglo bi se dogoditi da večeras dopre do vas zvuk lovačkih rogova. Naredit ću da zatrube vama u čast.
Izađe, smijući se podrugljivo. Bio je to odvratan smijeh. Znao se smijati samo u osveti.
Nakon njegova odlaska Anđelika osta dugo nepomična, umotana u grubi pokrivač u kojem se još zadržavao oštar miris jasmina i nove kože. Bila je umorna i utučena. Tjeskobna noć i razdraženost izazvana nedavnom prepirkom bile su joj oduzele snagu da se suprotstavi muževljevim zahtjevima. Premoreno silovanjem, tijelo je utonulo u ugodnu obamrlost. Iznenadna mučnina pope joj se u grlo i nekoliko trenutaka borila se, oznojena čela, s neobjašnjivom slabošću. Klonu ponovo na slamaricu. Osjećala se utučena kao nikada. Ova iznenadna slabost potvrđivala je znakove što ih ona već mjesec dana nije htjela da vidi. Sada se morala suočiti s neizbježivom stvarnošću. Užasna svadbena noć u Plessis-Belliere, koje se nije mogla sjećati a da ne pocrveni od stida, dala je svoj plod. Ona je u drugom stanju. Čekala je Filipovo dijete, dijete čovjeka koji ju je mrzio i koji se zakleo da će joj se osvetiti i mučiti je dok je ne natjera u ludilo.
Za trenutak Anđelika osjeti iznemoglost i želju da napusti borbu. Obuzimao ju je san. Oh! Spavati! Kasnije će prikupiti hrabrost. Ali nije bilo vremena za spavanje. Poslije će biti prekasno. Izazvat će kraljevu srdžbu i bit će zauvijek protjerana iz Versaillesa i iz Pariza.
Diže se, potrči prema teškim drvenim vratima i poče po njima udarati šakama, ranjavajući se. Vikala je, urlala iz svega glasa:
Otvorite! Pustite me odavde!
Sunce je već zapljuskivalo ćeliju. U to doba kraljeve kočije skupljale su se u počasnom dvorištu, a kočije pariških uzvanika prolazile kroz vrata Saint-Honore. Jedino ona neće biti na mjestu sastanka.
Moram biti prisutna! Moram biti prisutna! Ako izgubim kraljevu milost, izgubljena sam! Jedino kralj može obuzdati Filipa. Moram im se priključiti, po svaku cijenu. Zar Filip nije spomenuo da ću odavde čuti rogove? Znači, nalazim se u samostanu u blizini Versaillesa. Oh, moram svakako izići odavde.
Ali kretanje u krugu po ćeliji nije donosilo nikakvo rješenje. Konačno, odjekne u hodniku zvuk teških nanula. Anđelika osta nepomična, puna nade. Potom se vrati ležaju i ispruži se na nj, s najnedužnijim izrazom na licu. Teški ključ se okrene u bravi i uđe neka žena. Nije to bila redovnica, već služavka s velikom cicanom maramom na glavi, u haljini od porketa. Nosila je poslužavnik.
Promrmlja neučtivo »dobar dan« i poreda po stolu sadržaj poslužavnika. Mršav sadržaj, činilo se: boca s vodom, zdjelica iz koje se širio neodređen miris leće sa slaninom, okrugli kruh.
Anđelika je radoznalo promatrala služavku. Bila je to možda jedina veza koju će imati s vanjskim svijetom čitavog dana. Trebalo je iskoristiti priliku. Djevojka nije bila nalik na nespretnu seljanku, jednu od onih što obično metu samostanske
podove. Bila je čak dražesna, s velikim crnim očima punim vatre i srdžbe, a način kako je micala bokovima, jasno je govorio o njezinim ranijim zanimanjima. Anđelikino iskusno oko nije se moglo prevariti, kao što se nije prevarila u ocjeni kletvi što se djevojci izmakoše kad nehotice ispusti žlicu s poslužavnika. Nije bilo sumnje: mora da je to bila jedna od najvjernijih podanica njegova veličanstva Velikog Coesrea, kralja šatrovaca.
Zdravo, sestro - prošapta Anđelika.

Djevojka se okrenu naglo i izbeči oči, vidjevši kako joj Anđelika daje znak raspoznavanja pariških prosjaka.
Ah, dakle to! - povika čim se malo povratila od iznenađenja. - Tako nešto! Ne bih to nikad očekivala... Rekli su mi da si prava markiza. Dakle, djevojko moja, i ti si dopustila da te ukebaju one svinje iz Družbe svetog sakramenta! Nema sreće, eh! Pored onih sovuljaga postalo je nemoguće baviti se mirno svojim poslom!
Sjede na ležaj do nogu zatvorenice, preklopivši sivi vuneni šalić na izazovnim grudima.
Prošlo je već šest mjeseci kako se nalazim u ovoj rupi. Zamisli veselja! Sretna sam što te vidim. Bit će zabavnije. U kojoj četvrti radiš?
Anđelika odmahne neodređeno rukom:
Svugdje pomalo.
A tko je tvoj svodnik?
Drvoguz.
Veliki Coesre! Oho, draga moja, ti si na konju. Kao početnica imaš lijepe šanse! Pa jasno, ti si početnica, nisam te ranije nikad zapazila. Kako se zoveš?
Lijepa Anđelika.
Ja sam Nedjeljka. Da, prozvali su me tako zbog moje specijalnosti. Radim samo nedjeljom. Došla sam na tu ideju zato što sam se htjela razlikovati od ostalih, a ideja je dobra, možeš mi vjerovati. Dobro sam bila organizirala svoj posao. Odlazila sam u šetnju samo ispred crkava. I dabome, oni što su bili neodlučni ulazeći, imali bi vremena za razmišljanje za vrijeme molitve. Lijepa djevojka nakon dobre mise, zašto ne? Tako, kada se misa završavala, imala sam više mušterija nego što bih mogla zadovoljiti. Ali koliko buke među blebetušama i bogomoljcima. Činilo se da čitav Pariz ne odlazi u crkvu zbog mene! Ah, koliko su se trudili da me uhapse. Išli su čak u sabor tražiti da me se zatvori. Bogomoljci su prava đavolja braća! Ali jaki su. I, evo, kamo sam dospjela, kod augustinki iz Bellevue. Sada moram pjevati litanije. A što se tebi dogodilo?
Jedan me zaštitnik htio zadržati samo za sebe. Povlačila sam se okolo, prisilila ga da izbljuje mnogo novaca, a onda... ništa. Nije mi išao. Ali taj je odlučio da mi se osveti i poslao me u samostan dok se ne predomislim.
Zaista ima zlih ljudi - uzdahne Nedjeljka, podigavši oči k nebu. - A da ne govorimo kakav je škrtac taj tvoj prijatelj. Slušala sam ga dok je s nadstojnicom pregovarao o cijeni za tvoje izdržavanje. Dvadeset škuda, ništa više, kao za mene. Isto koliko plaća Družba svetog sakramenta da bi me ovdje držali pod ključem. Kod takvog režima imaš pravo samo na grah i bob.
Onaj prokl... - uzviknu Anđelika, pogođena u živo posljednjom pojedinosti.
Da li bi se moglo zamisliti odvratniji stvor od tog Filipa? Nakon svega, još i škrtac. Cjenjka se oko nje i dovodi je na tarifu obične uličarke!
Zgrabi Nedjeljku za ruku.
Slušaj! Ti me moraš izvući odavde. Nešto mi je palo na pamet. Posudit ćeš mi svoje haljine i pokazati mi put do vratiju koja vode napolje.
Djevojka se pobuni:
Samo to! A kako da ti pomognem kad ni sama ne mogu izići?
Nije to isto. Tebe opatice poznaju. Pronašle bi te odmah. Mene nitko izbliza još nije vidio osim nadstojnice. Kada bi me i srele na hodniku, mogla bi im ispričati bilo što.
Istina - prizna Nedjeljka. - Stigla si vezana kao kobasica. Bila je još mrka noć. Odmah su te donijeli ovamo.
Vidiš! Imam lijepe izglede da iziđem. Brzo, dodaj mi suknju.
Polako, markizo - promrsi Nedjeljka zlim pogledom. - Ti sve za sebe, ništa za druge. To je tvoje pravilo, izgleda. A što će u svemu tome zaraditi sirota Nedjeljka koja ostaje zaboravljena iza rešetaka? Maltretiranja, jasno, i možda jamu dublju od ove.
A ovo - reče Anđelika dok je hitro izvlačila ispod jastuka ružičaste bisere, pružajući ih Nedjeljki.
Ugledavši pred sobom vodopad ružičastog sjaja Nedjeljka je bila toliko ošamućena da je uspjela samo ispustiti dugački usklik divljenja.
Umjetna, sestro? - prošapta sva smetena.
Ne. Prava. Drži, uzmi je. Tvoja je, ako mi pomogneš.
Ne šališ se?
Časna riječ. S ovima, kada iziđeš, moći ćeš se obući kao princeza i namjestiti kuću.
Nedjeljka je propuštala kroz prste carski nakit.
Dakle, jesi li odlučila?
U redu. Imam ideju bolju od tvoje. Čekaj me. Odmah se vraćam.
Sakri ogrlicu u dubinu suknje i izađe. Nije dolazila čitavu vječnost. Napokon se pojavi sva zadihana s omotom ispod jedne ruke i bakrenom posudom obješenom o drugu.
Sestra Yvonna, ona otrovnica, zaustavila me, uf! Uspjela sam je poslati dođavola. Požurimo. Doskora će završiti mužnja krava. U ovo doba žene dolaze po mlijeko na samostansko imanje. Ti ćeš obući ove dronjke i izgledat ćeš kao prava kravarica. Uzmi posudu i jastučić, spusti se niz stepenice golubarnika. Sad ću ti ih pokazati. Čim se nađeš u dvorištu, izmiješaj se s ostalima i onda zajedno s njima izađi kroz vrata. Ali pazi da ti posuda s mlijekom ne izgubi ravnotežu na glavi.
Djevojčin plan se ostvario bez komplikacija. Poslije manje od četvrt sata gospođa du Plessis-Belliere u kratkoj suknji na crvene i bijele pruge, u uskom crnom prslučiću, držeći u jednoj ruci cipele - prevelike - a drugom pridržavajući bakrenu posudu što se opasno ljuljala, išla je prašnjavom cestom gonjena željom da se domogne Pariza, što se kroz sumaglicu nazirao daleko dolje u dolini.
Bila je stigla u dvorište samostanskog imanja, gdje je nekoliko redovnica, nakon mužnje, dijelilo mlijeko ženama koje su imale dužnost da ga odnose u Pariz ili u predgrađe.
Postarija opatica koja je nadgledala posao, pitala se odakle dolazi ta djevojka u crveno-bijeloj suknji. Anđelika se svojski trudila da što gluplji izraz da svom licu, a osim toga, na sva je pitanja odgovarala na narječju iz Poitoua i na to je uporno pružala nekoliko novčića koje joj je velikodušno bila posudila Nedjeljka, te je na kraju poslužena i otpravljena zajedno s ostalima.
Sada je trebalo požuriti. Nalazila se na pola puta između Versaillesa i Pariza. Nakon što je dobro promislila, zaključila je da bi bila ludost otići ravno u Versailles. Da li se mogla pojaviti pred kraljem i dvorjanima u prugastoj suknji seljakinje?
Bilo je pametnije vratiti se u Pariz, kući, i potom udariti kroz šumu da stigne lovce.
Anđelika je išla brzim korakom, no činilo joj se da ne napreduje. Oštro kamenje ranjavalo joj je bose noge. Kad bi navukla velike cipele, ispadale bi joj pa se spoticala. Mlijeko se njihalo, jastučić klizio s glave.
Napokon, stigne je zaprega nekog kotlara koji je išao u Pariz. Na njezino živo mahanje, kola se zaustaviše.
Hoćete li me povesti, prijatelju?
Drage volje, ljepotice. U zamjenu za poljubac, odvest ću vas do Notre-Dame.
Na to nemojte računati. Poljupce spremam za svog dragana. Ali mogu vam dati ovu posudu s mlijekom za vašu djecu.
Evo ruke! Ovo je božja milost. Penjite se, dakle, lijepa i pametna djevojko.
Konj je dobro kasao. U deset sati stigoše u Pariz. Kotlar je povede još dobar komad puta uz Seinu, nakon čega Anđelika potrči prema svojoj kući, gdje se švicarski stražar gotovo onesvijesti prepoznavši gospodaricu prerušenu u seljanku.
Već od samog jutra posluga se pitala što se to odigrava u kuci. Najprije su sa zaprepaštenjem otkrili gospodaričin nestanak, a onda se pojavio sluga gospodina du Plessis-Bellierea, drski i razmetljiv dugajlija, i zaplijenio sve konje i kočije palače Beautreillis.
Sve moje konje. Sve moje kočije! - ponavljala je Anđelika izvan sebe.
Da, gospođo - potvrdi nadglednik Roger koji je upravo bio stigao.
Stajao je spuštene glave, smeten Anđelikinom odjećom, baš kao da na sebi nije imala ničega.
Anđelika se pribra i prikupi svu hrabrost.
Nije važno! Zatražit ću pomoć od prijateljice. Jasmino, Terezo, požurite. Želim se okupati. Pripremite moj lovački prsluk. I pošaljite mi gore doručak s bocom dobrog vina.
Na jasan zvuk sata koji je odbijao dvanaest udaraca podneva, ona poskoči.
Sam Bog zna kakvu je ispriku pronašao Filip da bi njegovu veličanstvu opravdao moju odsutnost. Možda sam ovog puta uzela sredstvo za čišćenje pa se nalazim u krevetu s grčevima i mučninom. To bi odgovaralo onoj životinji! A sada, bez konja, bez kočije, hoću li stići prije sunčeva zalaska? Prokleti Filip.

2.
GOSPOĐICA DE PARAJONC I NJEZINA STARA KOČIJA
Prokleti Filip! - ponovi Anđelika. Pridržavajući se za vratnice, promatrala je zabrinuto cestu punu rupčaga, kojom je bijedna kočija nesigurno napredovala.
Šuma je postajala sve gušća. Korijenje ogromnih hrastova izranjalo je iz blata poput velikih zelenih zmija, preplićući se čak do sredine ceste. Da li se uopće mogla nazvati cestom ta blatnjava jaruga, izbrazdana nedavnim prolaskom nebrojenih vozila i konjanika?
Nikada nećemo stići - požali se mlada žena, okrećući se prema Philonidi de Parajonc koja je sjedila pored nje.
Stara »kaćiperka« energičnim udarcem lepeze uspostavi ravnotežu svoje perike koja se, uslijed poskakivanja kočije, nakrivila, i odgovori veselo:
Ne prepirite se sa zdravim razumom, najljepša moja. Na kraju se uvijek nekamo stigne.
Ovisi samo u kakvoj kočiji i nakon koliko vremena - odgovori Anđelika, čiji su živci bili prenapeti.
»Kad je svrha putovanja da se stignu kraljevi lovci, kada je trebalo još prije šest sati biti na mjestu i kad su svi izgledi da se tamo stigne pješice da bi se čuo znak 'povlačenja', nije čudno ako netko postane razdražljiv. Ako je kralj primijetio da me nema, neće mi oprostiti ovu moju drskost...«
Snažan udarac popraćen jezovitom škripom baci ih jednu na drugu.
Dođavola s ovom vašom starom krntijom - povika Anđelika. - Ne vrijedi ni koliko bačva za haringe. Jedva bi poslužila da se njome naloži vatra.
Gospođica de Parajonc, uvrijeđena odvrati:
Slažem se da moja leteća »kutija« nema kvalitete prekrasnih kočija koje se čuvaju u vašim konjušnicama, ali čini mi se da vam je jutros dobro došla, pošto je gospodin du Plessis-Belliere, vaš suprug, našao za shodno i duhovito da sve raspoložive konje odvede na samo njemu poznato tajnovito mjesto.
Anđelika ponovo uzdahne.
Gdje su se nalazili jastuci boje višnje, izvezeni zlatom i obrubljeni resama od ružičaste svile njezine osobne kočije? Koliko li se radovala da će konačno prisustvovati kraljevom lovu u šumama Versaillesa!
Zamislila je sebe kako stiže na mjesto sastanka počasnih uzvanika u svom šesteropregu boje slonovače, sa svoja tri lakeja u novcatim sjajnomodrim livrejama, s kočijašem i njegovim pomoćnikom u visokim čizmama od crvene kože i pustenim šeširima ukrašenim kićankama. Svi bi došaptavali: »Čija je ona raskošna kočija?« »Pripada markizi du Plessis-Belliere. Znate, to je ona što... Ne pojavljuje se često. Njen muž je skriva. Ljubomoran je kao tigar... Ali čini se da se kralj raspitao o njoj...«
Bila se najpomnije pripremila za taj novi odlučujući dan, odlučna da ne ostane po strani. Kad napokon stupi jednom nogom na dvor, stat će i s obje, a onda neka Filip samo pokuša da joj pomrsi račune. Privukla bi pažnju svojom ljepotom, otmjenošću i osobitošću. Nametnula bi se, pripila, usadila kao ostali nametnici i častohlepnici. Trebalo je konačno napustiti stidljivost i čednost.
Gospođica de Parajonc prsnu u lukavi smijeh iza lepeze.
Nisam suviše vješta vračara, ali mogla bih vam točno opisati misli. Prepoznajem vaše borbeno lice. Koju tvrđavu se spremate osvojiti? Glavom kralja... ili svog muža?
Anđelika slegne ramenima.
Kralj? Već je osvojen i dobro čuvan. Zakonita žena: kraljica, službena ljubavnica: gospođica La Valliere, pa sve ostale. Što se tiče mog muža, zašto bih se brinula za utvrđenje koje se već predalo? Da li je dosljedno, da upotrijebim vaš izraz, da se supruzi, nakon sklapanja ugovora, i dalje brinu jedno za drugo? Bilo bi to krajnje malograđanski!
Usidjelica se zacereka.
Čini mi se ipak da se čarobni markiz i dalje mnogo zanima za vas, i to na vrlo neobičan način!
Povuče žudno jezikom preko suhih usana.
Ponovite još jednom, moja draga. To je jedna od najzabavnijih priča koje sam dosad čula. Zar je baš istina? Ni traga konjima u vašim konjušnicama, jutros, kad ste htjeli krenuti na put za Versailles? Pola vaših lakeja nestalo.. Gospodin du Plessis mora da je bogato nagradio vaše sluge... A vi niste ništa posumnjali, ništa niste čuli...? Bili ste lukaviji nekad, prijateljice moja!
Kočija još jednom opasno poskoči. Jasmina, mala sobarica koja joj je sjedila nasuprot, na neudobnom preklopnom sjedalu, poletje naprijed i zabi se točno u čvor od pozlaćenog platna kojim je Anđelika pričvrstila za pojas jahaći bič. Čvor je sada ličio na krpu i Anđelika u svojoj razdraženosti ispljuska djevojku koja se cmizdreći vrati na svoje mjesto. Andeliku je spopadala želja da otiske svojih prstiju ostavi i na debelom sloju bjelila kojim je bilo namaljano lice Philonide de Parajonc. Znala je da se ova naveliko zabavlja na račun njezinih nevolja. Pa ipak, baš se staroj »kaćiperki«, susjedi, kojoj je donekle povjerila svoje jade, obratila u svojoj smetenosti, kada, nakon nečuvenog Filipovog postupka, nije imala drugog izlaza već da posudi kočiju od neke prijateljice. Gospoda de Sevigne nalazila se na selu. Ninon de Lenclos vrlo rado bi joj bila pomogla, ali njezin glas velike kurtizane držao ju je na udaljenosti od dvora, a njezina se kočija mogla lako prepoznati. Što se tiče ostalih Andelikinih poznanstava u Parizu, te su gospođe također bile u Versaillesu ili pak nisu bile, a u tom slučaju se ništa nije moglo očekivati od njihove ljubomorne zluradosti. Preostala je jedino gospođica de Parajonc.
Drhteći od nestrpljenja, Anđelika je morala čekati da stara usidjelica, sva uzbuđena, obuče svoje najljepše haljine koje su već odavna izišle iz mode, da joj služavka s mnogo muke dovede u red najljepšu periku, da se očisti kočijaševa livreja i osjaji bijedna kočija.
Konačno su krenule na put. Ali, kakav put.
Ova cesta! Ova cesta! - jadala se Anđelika, gledajući ponovo ne bi li pronašla neki prolaz u uskoj galeriji ogromnih stabala.
Nikakve koristi od toga što se grizete - reče važno gospođica de Parajonc. - Samo ćete pokvariti boju lica. A to bi bila šteta. Ova je cesta kakva mora biti. Zamjeriti možete samo kralju, jer se njemu za volju provlačimo kroz ovaj glib. Čula sam da je nekada ovuda prolazilo samo po koje stado volova iz Normandije, pa se otuda i zove Volovski put. Pokojni kralj Luj XIII dolazio je ovamo u lov, ali njemu ne bi nikad palo na um da vuče za sobom cvijet svog dvora. Luj Čedni bio je čovjek mudar, jednostavan i razuman.
Prekide je škripa popraćena snažnim drmanjem.
Kočija se nagnu na bok, potom nešto oštro zagrebe po kamenju na putu i napokon se jedan kotač odvoji, a tri putnice, snažno odbačene, nađu se na hrpi jedna preko druge.
Anđelika se nalazila baš na dnu, sa strane slomljenog kotača i mislila je, sva očajna, na svoju lijepu haljinu pokopanu pod dvostrukim teretom gospođice de Parajonc i male Jasmine. Nije se ipak usuđivala previše pomicati da se oslobodi, jer se staklo razbilo od udarca o zemlju, a još je samo trebalo da se posiječe i oblije krvlju!
Druga vratnica se otvori i proviri lukavo lice malog lakeja Flipota.
Niste se jako ozlijedili, markizo? - reče teško dišući.
Ovo nije bila najpogodnija prilika da ga Anđelika opomene da se pristojnije izražava.
A stara Bastilja, još se uvijek drži?
Drži se - odgovori razdragano Philonida koja je obožavala burne pustolovine. - Bezobrazniče, pruži mi ruku i pomozi mi da se izvučem odavde.
Flipot je primi kako je bolje znao. Uz pomoć kočijaša, kome je pošlo za rukom da umiri i ispregne konje, dvije žene i mala dvorkinja nađoše se uskoro na nogama nasred blatnjavoga puta. Prošli su bez ogrebotina.
Međutim, situacija je bila porazna i očajna.
Anđelika se suzdrža od provale kletvi. Bijes ne bi ništa pomogao. Sve je bilo izgubljeno! Ne samo da ne može stići toga dana Kraljeve lovce, već se NIKADA neće vratiti na dvor! Kralj joj ovo neće oprostiti! Morala bi mu pisati, ili pasti na koljena pred njim, zatražiti intervenciju gospođe de Montespan ili vojvode de Lauzuna! A što će navesti kao razlog? Incident s kočijom? Napokon, bila je istina, ali bi ispala loša isprika. Zar nije običaj da se pozove u pomoć neka slična nezgoda kada dođe do neugodnog zakašnjenja?
Sjede na panj i udubi se u gorka razmišljanja, te ne ču pristizanje male čete konjanika.
Netko dolazi - reče Flipot šapatom. Nasta tišina za vrijeme koje se čuo samo zvuk konjskih kopita što su se korakom približavala. A onda gospođica de Parajonc prošapta:
Blagi Bože, to su lopovi! Izgubljeni smo!

3.
ANDELIKA PRKOSI KRALJU
Anđelika podiže glavu. U polusjeni puta izgled pridošlica zaista nije ulijevao povjerenje. Bili su to visoki i mršavi muškarci, opaljena lica, mrkih očiju, crnih brkova i šiljaste bradice, kakve su se nosile unatrag nekoliko godina, a već se izgubila navika da se viđaju u Ile-de-France. Nosili su neku vrstu uniforme izblijedjele modre boje, a vez je na njima bio izblijedio ili potrgan. Kićanke na istrošenim šeširima bile su operušane. Ponekima je ogrtač bio u ritama. Pa ipak, gotovo svi su imali mač. Na čelu, dva snažna momka nosila su bogato ukrašene zastave, koje su bez sumnje upoznale topao vjetar mnogih bitaka, sudeći po tome kako su bile poderane i izbušene.
Nekoliko vojnika koji su stupali pješice, naoružani kopljima i musketama, prođoše pored prevrnute kočije ne obazirući se. Ali prvi konjanik, nesumnjivo vođa, zaustavi se ispred grupe što su je sačinjavale dvije žene i njihove sluge.
Vjere mi, lijepe gospe, čini mi se da vas je bog Merkur, zaštitnik putnika bezobrazno napustio.
Za razliku od svojih drugova bio je prilično okrugao. No ipak, lepršavi nabori njegova prsluka govorili su da je nekoć bio mnogo gojazniji. Podigavši šešir, otkri ugodno, suncem opaljeno lice.
Po naglasku moglo se smjesta pogoditi iz kojeg je kraja. Anđelika mu uputi prijazan smiješak i odvrati istim tonom:
Gospodine, bez sumnje ste Gaskonjac!
Ništa se vama ne može sakriti, najljepša boginjo ovih šuma! Čime vam možemo pomoći?
Spustio se malo da je bolje zagleda i pričini joj se da je ustuknuo. Odjednom je bila uvjerena da je tog čovjeka već negdje srela. Ali gdje...? Razmislit će kasnije. Obuzeta svojom brigom, reče živahno:
Gospodine, da li nam možete učiniti najveću od svih usluga? Trebalo je da se priključimo kraljevom lovu, ali smo doživjele nezgodu. Nema nikakve nade da bi se ova stara kočija mogla odmah osposobiti za daljnju vožnju. Ali kad bi netko od vas primio na konja moju drugaricu i mene kao i sobaricu i poveo nas do raskršća des Boeufs, bile bismo vam neizmjerno zahvalne.
Do raskršća des Boeufs? Mi idemo upravo tamo. Dovraga, dobro ste se namjerile.

Četvrt sata bilo je dovoljno konjanicima da, zajedno sa tri žene koje su sobom poveli, stignu do mjesta sastanka.
Podno brežuljka Fausse-Repose ukaza se čistina zakrčena kočijama i konjima. Kočijaši i lakeji kockali su se čekajući povratak svojih gospodara, pijući u skromnoj gostionici, koja nikada prije nije upoznala toliku blagodat.
Anđelika ugleda svog konjušara i skoči na zemlju, vičući:
Janicou, dovedi mi Ceres! Čovjek pojuri konjušnici.
Nekoliko trenutaka kasnije, Anđelika je već bila u sedlu. Upravi životinju izvan mnoštva, pa poletje u punom galopu put šume.
Ceres je bila rasna životinja, elegantna, sjajnozlatne dlake, zbog čega su joj i dali nadimak boginje leta. Anđelika ju je voljela zbog njezine raskošne ljepote. Bila je suviše zaokupljena svim i svačim da bi životinje voljela iz čistog prijateljstva. Ali krotku Ceres je Anđelika jahala sa zadovoljstvom. Napusti stazu i baci se uz nagib da bi dostigla vrh brežuljka. Ceres se saplete o visoki sag uvelog lišća, ali povrati smjesta sigurnost i u jednom dahu svlada kosinu. Na vrhu, drveće je i dalje skrivalo horizont. Anđelika nije uspijevala da se snađe. Mlada žena stade pozorno osluškivati. S istoka joj dopre daleki lavež čopora, a onda poziv roga kome se u zboru odazvaše ostali. Prepozna znak »skači u vodu« i nasmiješi se.
Lov još nije završen. Ceres, ljepotice moja, požurimo. Možda uspijemo spasiti čast.
I krene, u punom trku, duž sljemena. Jurila je kroz guste redove drveća kvrgavih lisnatih grana, kojih je korjenasto podnožje bilo pokriveno tamnom mahovinom; kroz dubinu i divljinu šume od davnina gotovo nedirnutu, kojom je vrlo rijetko prolazio po koji osamljeni lovac ili gonič s lukom o ramenu, ili pak kakav lopov u potrazi za skrovištem. Luj XIII i mladi Luj XIV oteli su stoljetnom snu stare druidske hrastove. Dah sjajnog dvora prolazio je kroz mrtve magle, a miomirisi dvorskih dama miješali su se s teškim mirisom lišća i gljiva.
Lavež se približavao. Gonjeni jelen vjerojatno je uspio prijeći rijeku. Nije se predavao i bježao je dalje, gonjen psima. Dolazili su u njezinom pravcu. Rogovi su trubili i povlačili za sobom lovce. Anđelika produži smanjenom brzinom, pa stade ponovo. Nedaleko se već čuo mukli topot konjskih kopita. Ona iziđe iz zaklona
šume. Ispod nje se blago spuštala zelena dolina, a pri dnu nazirao se odsjaj močvare. Sve unaokolo, šuma je dizala svoju mračnu ogradu, a na drugom kraju vidjelo se nebo pokriveno dugim crnim oblacima kroz koje se lijeno spuštalo blijedo sunce. Približavanje sutona prikrivalo je kraj sumaglicom, potapalo duboko zelenilo i modrinu kojima ljeto ukrašava drveće. Tisuću potočića, spuštajući se s brežuljka, poklanjalo je dolini trajnu svježinu.
Složni lavež čopora oglasi se iznenada. Neka tamna prilika pojavi se u skoku na rubu šume. Bio je to jelen, sasvim mlada životinja, čiji su se rogovi tek odvajali. U svom ludom trku dizao je snopove vode kroz močvaru. Iza njega stušti se gomila pasa poput bijele i crvene rijeke. Tada se iz gustiša pojavi konj, a na njemu jahačica u crvenom prsluku. Skoro istovremeno, sa svih strana iskrsnuše jahači, spuštajući se niz travnati nagib. Začas se slikovitim prodolom uzvitla barbarska vreva u kojoj su se miješali uporni lavež pasa, rzanje konja, pozivi lovaca i prodorni zvuk rogova. Na tamnoj sceni šume raskošna odijela velike gospode i plemenitih dama razviše se poput raznobojnih oblaka. Na posljednjim sunčevim zracima sjajile su se čipke, ukrasi i kićanke.
U međuvremenu je jelen, posljednjim naporom, uspio razbiti pakleni obruč. Iskoristivši slobodan prolaz pohitao je ponovo u zaštitnički zaklon gustiša. Čuše se uzvici razočaranja. Psi, zapali u glib, ponovo se okupiše i nastaviše gonjenje.
Anđelika potjera Ceres i poče se lagano spuštati. Činilo joj se da je to zgodan trenutak da se pomiješa s ostalima.
Nema smisla nastaviti - reče glas iza nje. - Životinja može izdržati još svega nekoliko trenutaka; prijeći preko močvare značilo bi samo poprskati se blatom do očiju. Ako me hoćete poslušati, lijepa neznanko, ostanite ovdje. Kladio bih se da će sluge na ovoj čistini skupiti pse. A mi ćemo, svježi i uredni, ovdje dočekali kralja...
Anđelika se okrene. Nije poznavala viteza koji se stvorio na par koraka iza nje. Lice mu je bilo ugodno, ispod prostrane napudrane perike. Bio je odjeven najvećom brižljivošću. Da bi pozdravio mladu ženu, skide šešir pokriven snježnobijelim perjem.
Neka me đavo odnese, ako sam ikada prije imao prilike da vas sretnem. Niti je to moguće, jer vaše lice nije od onih što se mogu zaboraviti.
Prilika? Na dvoru, možda?
Na dvoru - usprotivi se on negodujući. - Ali ja, ja tamo živim gospođo, živim. Mojim očima ne biste ostali nezapaženi. Ne gospođo, ne pokušavajte me obmanuti. Vi niste nikada došli na dvor.
Jesam, gospodine. Nakon kratke šutnje doda:
Jednom...
On prasne u smijeh.
Jednom, kako je to dražesno!
Njegove su se plave obrve skupljale u naporu razmišljanja.
Ali kada? Na posljednjem plesu? Ne: ne sjećam se. Dapače... Teško je povjerovati, ali kladio bih se da niste prisustvovali sastanku kod Fausse-Repose, jutros.
Čini se da vi ovdje poznajete svakoga...
Svakoga? Točno. Zbog toga i jesam rado viđen, znam da treba druge zapamtiti da bi i oni mene zapamtili. To je pravilo koga se držim još od najranije mladosti. Moje je pamćenje nenadmašivo!
Dobro, kada je tako, hoćete li mi biti vodič u ovom društvu koje mi je vrlo malo poznato? Reći ćete mi imena. Na primjer, voljela bih znati tko je ona jahačica u crvenom koja je prva slijedila pse. Divota kako jaše. Nijedan muškarac ne bi mogao biti brži.
Baš ste pravu odabrali - reče on smiješeći se. - Ono je gospođica La Valliere.
Ljubimica?
Eh da! Ljubimica - potvrdi on s nekom nadmenošću koju ona u tom času nije mogla objasniti.
Zar je ona tako vješt lovac?
Rođena je na konju. U svom djetinjstvu jahala je bez sedla najžešće konje. Krenula bi u galopu, skačući u sedlo kao lopta.
Anđelika ga je začuđeno promatrala.
Izgleda da vrlo dobro poznajete gospođicu La Valliere.
Ona mi je sestra.
Oh! - uskliknu ona, bez daha. - Vi ste...
Markiz de La Valliere, vama na usluzi, lijepa neznanko. Skinu šešir i podrugljivo joj dodirnu nos vrhom bijelog perja. Ona ustukne malo nezadovoljna, i potjera konja dnu doline.
Magla je bivala sve gušća nad močvarom. Markiz de La Valliere krene za Anđelikom.
Evo, što sam vam rekao? - uzviknu. - Nedaleko odavde sviraju »povlačenje«. Lov je završen. Gospodin du Plessis-Belliere već je izvukao svoju nožinu i vrlo vješto rasporio jelenu grlo. Jeste li možda vidjeli toga viteza za vrijeme obavljanja njegove vrhunske dužnosti vođe kraljeva lova? Taj prizor treba vidjeti. Tako je lijep, tako otmjen, tako namirisan i reklo bi se da jedva može upotrijebiti džepni nožić... A kad tamo! Služi se velikim lovačkim nožem kao da je odrastao u društvu koljača.
Filip je još kao mladić bio glasovit po ubijanju vukova, što ih je sam gonio u šumi Nieul - reče Anđelika s naivnim ponosom. - Ljudi toga kraja zvali su ga
»Fariboul Loupas«, što zapravo znači »Mali demon vukova«.
Na meni je sada red da se čudim kako to da tako dobro poznajete gospodina du Plessisa.
On mi je muž.
Oh! Za svetog Huberta, ovo je zbilja zabavno!
Prsne u smijeh. Rado se smijao, s uživanjem i s računicom. Veseli dvorjanin svagdje je dobro došao. Vjerojatno je svoj smijeh proučio brižljivošću glumca iz kazališta Bourgogne.
Ali se odmah prekide i ponovi zabrinuto:
Vaš muž? Vi ste, dakle, markiza du Plessis-Bclliere... Oh! Čuo sam za vas. Niste li... Za ime božje, niste li možda u nemilosti kod kralja?
Gledao ju je gotovo s užasom.
Oh! Evo njegova veličanstva - uzviknu odjednom.
I ostavi je tamo odjurivši prema grupi koja je stajala na čistini. Medu dvorjanicima Anđelika odmah prepozna kralja.
Njegova skromna pojava razlikovala se od ostale gospode. Luj XIV je volio biti slobodan u svojim odijelima. Pričalo se da kada je bio primoran obući neko svečano odijelo jedva bi dočekao trenutak da ga skine sa sebe. Za lov, još više nego u ostalim prilikama, odbijao je da se natrpava čipkama i ukrasima. Tog dana imao je na sebi odijelo od mrke tkanine, vrlo jednostavno izvezeno zlatom o zapučcima i na preklopu džepova. U ogromnim jahaćim čizmama što su mu, poput crnog oklopa, dopirale do slabina, bio je odjeven jednostavnošću seoskog viteza.
Ali nitko ga, zbog njegova izgleda, ne bi mogao zamijeniti za nekog drugog. Veličanstvenost njegovih pokreta u koje je unosio mnogo dražesti, čvrstoće i vedrine, davala je njegovu držanju u svakoj okolnosti, zaista kraljevsku uzvišenost.
U ruci je držao prut od lagana drveta koji se završavao drškom oblika veprove noge. Ovaj prut svečano mu je predao, kod polaska, vođa lova; služio je u prvom redu za otklanjanje granja koje bi moglo smetati kralju na njegovu prolazu; predstavljao je, također, već stoljećima, počasno obilježje i imao značajnu ulogu u ceremonijalu lova.
Kralju uz bok stajala je jahačica u crvenu prsluku. Ozareno strasnim trkom, nešto mršavo lice miljenice, lišeno istinske ljepote, dobilo je ružičastu boju. Anđelika
zapazi tu krhku ljupkost koja u njoj pobudi osjećaj samilosti. Nije dublje istraživala odakle joj je dolazila ta pomisao, ali pričini joj se da gospođica La Valliere, makar se nalazila na vrhuncu slave i počasti, nije bila sposobna da se brani usred dvora. Kraj nje Anđelika prepozna princa de Condea, gospodu de Montespan, Lauzuna, Louvoisa, Briennea, Humieresa, gospođe de Roure i de Montausier, princezu d'Armagnac, vojvodu d'Enghiena i malo podalje Gospođu, to jest prekrasnu princezu Henriettu, i naravno, Gospodina, kraljeva brata, pored svog nerazdruživog miljenika, viteza de Lorrainea, i još neke druge koje je manje poznavala, ali koji su svi podjednako nosili biljeg raskoši, zdravlja i pohlepe.
Kralj je nestrpljivo gledao u pravcu uzane staze koja je vodila uz rub šume. Dva konjanika dolazila su odande korakom. Jedan je bio Filip du Plessis-Belliere koji je također nosio lagani prut od pozlaćenog drveta, ukrašen srnećom nogom. Njegovo odijelo i vlasulja jedva da su osjetili nered lova.
Anđelikino srce steže se od srdžbe i tuge, ugledavši njegovu ljepotu. Kako će Filip reagirati kad je ugleda, nakon što ju je, prije svega nekoliko sati, ostavio u mraku samostana. Skupi uzde odlučnim pokretom. Dovoljno ga je poznavala da bi znala da će pred kraljem obuzdati svoj bijes. Ali kasnije?
Filip je zadržavao svog bijelca da bi se poravnao sa svojim drugom, sa starcem, upalih obraza, čijih je nekoliko sivih dlaka sačinjavalo šiljastu bradicu, po starinskoj modi. Njemu se nije žurilo. Dapače, naglašavao je svoju sporost, unatoč očiglednom kraljevom iščekivanju, brišući čelo s izrazom dosade.
Stari Salnove smatra da ga je njegovo veličanstvo natjeralo da suviše dugo juri - reče netko pored Anđelike. - Prije nekoliko dana žalio se kako za vrijeme Luja XIII nije bio običaj da se lov pretrpava tolikim nepotrebnim »trkačima«, koji otežavaju i zavlače svojom prisutnošću.
Salnove je, u stvari, bio vođa kraljeva lova pokojnog kralja. Uputio je sadašnjeg vladara u osnove te zaluđujuće umjetnosti i predbacivao mu što se ne pridržava tradicionalnih pravila. Lov kao dvorsko uživanje? Dođavola! Luj XIII nije povlačio za sobom suknje kada bi mu palo na pamet da juri šumom. Gospodin de Salnove nije propuštao niti jednu priliku da svog pitomca podsjeti na ovo. Nije još shvatio da Luj XIV nije bio više debeljuškasti dječarac kojeg je jednom, davno, po prvi put podigao na konja. Kralj je, pak, iz učtivosti i privrženosti, zadržao starog slugu svog oca na njegovoj staroj dužnosti. Filip du Plessis, stvarni sadašnji vođa kraljeva lova, nije to bio i po činu. To dokaza kada, stigavši na nekoliko koraka od kralja, preda markizu de Salnove prut ukrašen srnećom nogom, oznaku njegova čina.
Salnove uze prut i, prema ceremonijalu, primi iz kraljevih ruku i prut s veprovom nogom koji mu je bio predao na polasku.
Lov je bio završen. Kralj upita suhim tonom:
Salnove, da li su psi umorni?
Stari markiz otpuhnu još jednom da bi povratio dah. Njegov umor nije popustio. Svi učesnici lova: dvorjanici, goniči i sluge bili su premoreni.
Psi? - reče Salnove sležući ramenima. - Da, nije loše, kako-tako.
A konji?
Dobro, čini mi se.
I sve to zbog dva jelena bez rogova.
Baci pogled oko sebe po skupljenim licima. Anđeliki se pričini da se njegov nepokolebljivi pogled, u kojem se ništa nije dalo pročitati, u jednom trenutku dodirnuo nje i da ju je prepoznao. Povuče se malo unazad.
Dobro - reče kralj. - Lovit ćemo u srijedu.
Zavlada neugodna, i kao zaplašena tišina. Neke dame s užasom su se pitale kako će nakon dva dana opet sjesti u sedlo. Kralj ponovi povišenim glasom:
Lovit ćemo prekosutra, jeste li razumjeli, Salnove? Ali taj put hoćemo jelena sedamgodišnjaka.
Da, sire, razumio sam - odvrati stari markiz.
Duboko se nakloni, zatim se udalji, govoreći dovoljno glasno da bi ga čuli svi uzvanici:
Ono što mi najviše smeta jeste da me se uvijek pita da li su psi i konji umorni, a nikad za ljude...
Gospodine de Salnove! - pozva ga Luj XIV. Kada se vođa kraljeva lova našao ponovo pred njim:
Znajte da sa mnom lovci nisu nikada umorni... Bar se meni sviđa da tako bude. Salnove se ponovo nakloni.
Kralj krenu povlačeći za sobom šareno mnoštvo dvorjanika, kojima nije preostajalo ništa nego da hrabro isprave leđa.
Prolazeći pored Andelike, kralj se na časak zaustavi. Njegov teški i neprozirni pogled promatrao ju je, a ipak, činilo se kao da je ne vidi. Anđelika ne spusti glavu. Govorila je u sebi kako je uvijek prkosila vlastitom osjećaju straha pa neće ni ovog puta klonuti. Pogleda kralja pa mu se prirodno nasmiješi, našto kralj ustuknu kao da ga je ubola pčela, a obrazi mu dobiše tamniju boju.
Ah... Zar vi niste gospoda du Plessis-Belliere? - reče gordo.
Vaše veličanstvo me se izvoljelo sjetiti?
Dakako, i to mnogo više nego što se vi, izgleda, sjećate nas - odgovori Luj XIV, pozivajući svoju svitu da svjedoče za toliku drskost i nezahvalnost.
Vaše se zdravlje konačno popravilo, gospođo?
Zahvaljujem vašem veličanstvu, ali moje je zdravlje bilo uvijek odlično.
Kako se onda moglo dogoditi da ste tri puta za redom otklonili naš poziv?
Oprostite, sire, ali ti pozivi mi nikada nisu priopćeni.
Začuđen sam, gospođo. Osobno sam upoznao gospodina du Plessisa sa svojom željom da vas vidim na dvorskim svečanostima. Sumnjam da je mogao biti toliko rastresen da na to zaboravi.
Sire, moj je muž možda pomislio da je mladoj ženi mjesto kod kuće s iglom u ruci, kako je prizor dvorskih čudesa ne bi odvratio od njezinih dužnosti.
Istovremeno, svi se pernati šeširi okretoše, zajedno s kraljevim, u pravcu Filipa koji se na svom bijelom konju pretvorio u kip ledene i bespomoćne srdžbe. Kralju bi smjesta jasno. Bio je na svoj način duhovit i posjedovao je sposobnost da se u neugodnim situacijama taktično ponese. Prasne u smijeh.
Ha! Ha! Markiže, je li to moguće. Vaša je ljubomora toliko velika te ne birate sredstva samo da bi sakrili ispred naših očiju čarobno blago koje posjedujete? To znači otići predaleko sa svojom škrtošću, vjerujte mi. Za ovaj put opraštam, ali naređujem vam da se pomirite s uspjesima gospođe du Plessis. Što se pak vas tiče, gospodo, neću da vas suviše podstičem na putu bračne neposlušnosti pa vam zato neću čestitati što niste poslušali naređenja suviše starog muža. Ali, sviđa mi se vaš samostalni duh. Učestvujte, dakle, bez ustezanja u onome što vi nazivate dvorskim čudesima. Jamčim vam da gospodin du Plessis neće postaviti nikakav prigovor.
Filip, sa šeširom u ruci, nakloni se duboko, uz gotovo pretjerano širok pokret pokoravanja. Oko sebe Anđelika je vidjela samo uslužni smiješak na svim licima, a bila su to ona ista lica koja su do prije tri sekunde izražavala pohlepnu znatiželju i s nestrpljenjem očekivala da je što prije rastrgnu u komade.
Čestitam! - reče joj gospođa de Montespan. - Umijete se postaviti u nemoguće položaje, ali i isplivati iz njih na zaista sjajan način. Bilo je to poput majstorije što ih izvode komedijaši na Novom mostu. Vidjevši izraz kraljeva lica, pomislila sam da ćete uskoro imati za petama čitav čopor. Trenutak poslije toga ispali ste hrabra žrtva koja je svladala tisuću prepreka i čak zidove tamnice da bi se po svaku cijenu odazvala pozivu njegova veličanstva.
I ne slutite koliko ima istine u vašim riječima!
Oh! Ispričajte mi.
Možda... jednog dana.
Pričajte. Taj Filip je, dakle, tako strašan. Šteta. Tako lijep...
Anđelika prekinu razgovor potjeravši konja u galop. Kroz uleknutu stazu, konjanici, psi i sluge spuštali su se padinom Fausse-Repose dok su iza njih trubili rogovi dozivajući zaostale. Uskoro, na čistini se ukaza raskršće prepuno kočija.
Na rubu šume stajala je grupa vojnika odrpanaca čiji je zapovjednik pružio pomoć Anđeliki i gospođici de Parajonc. Kad se pojavila kraljeva povorka, dva svirača s frulom i bubnjem koji su stupali na čelu zasviraše vojni marš. Iza njih krenuše dva zastavnika pa zapovjednik u pratnji svojih oficira i ono malo vojnika.
Veliki Bože - ču se ženski glas - tko su ova plašila s dronjcima, kako se usuđuju pojaviti se ovakvi pred kraljem?
Zahvalite nebu što posljednjih godina niste dolazili u blizinu ovih plašila - uzviknu smijući se mladi gospodin smeđa lica. - To su pobunjenici iz Languedoca! Anđelika pretrnu.
Ime! Ime koje je tražila otkako je u slabom svjetlu šume ugledala izbrazdano lice gaskonjskog viteza. Konačno ga se prisjetila.
Andijos!
Bio je to Bernard d'Andijos, vitez iz Toulouse, veseli nametnik Palače radosnog znanja, čovjek koji je svoju zadovoljnu trbušinu nosio od zabave do zabave. A taj isti čovjek jurio je kasnije kroz Languedoc, sijući sjeme jedne od najstrašnijih pokrajinskih pobuna toga vremena...!
Ugledala je ponovo mutno svjetlo onog žalosnog jutra, kada je mladi Cerbalaud, još jedan drug iz sretnih dana, polupijan isukao mač, vičući:
Pobogu! Vi ne poznate Gaskonjce, gospodo! Čujte i vi ostali. Idem u rat protiv kralja.
Zar je i onaj Cerbalaud ovdje među duhovima iskrslim iz onog doba koje se Andeliki činilo strahovito davno, premda je prošlo tek sedam godina od nepravedne osude grofa de Peyraca, koja je bila povod svih tih nemira.
Pobunjenici iz Languedoca? - ponavljao je pored nje glas mlade žene. - Zar nije opasno pustiti ih da se približe kralju?
Ne, ne brinite - odvrati vitez tamna lica, koji je bio glavom mladi Louvois, ministar rata. - Ova gospoda dolaze da se pokore. Nakon šest godina razbojništva, pljačke i čarki s kraljevim trupama, ima nade da naša lijepa jugoistočna provincija dođe pod okrilje krune. Ali bilo je potrebno da se sam kralj pobrine kako bi gospodina d'Andijosa uvjerio u besmislenost njegove pobune. Naš princ obećao je da će mu glava biti pošteđena i da će se zaboraviti na njegove prošle krivice. U zamjenu, traži se njegovo posredovanje u smirivanju gradskih sudaca1 velikih gradova na Jugu. Kladio bih se da njegovo veličanstvo neće odsad imati vjernijih podanika.
Ipak, strašni su! - reče neka dama stresavši se.
Kralj je sišao s konja, a to isto učinili su svi ostali iz pratnje.
Andijos, na nekoliko metara od skupa, spusti se također na zemlju. Njegovo izblijedjelo odijelo, istrošene čizme, njegovo lice obilježeno svježom brazgotinom, čitava njegova pojava bila je u oštroj suprotnosti s blještavim svijetom kojem je išao u susret. Slika pobijeđenoga kome ne preostaje ništa osim časti, jer je gledao ravno pred sebe, uzdignute glave.
Našavši se ispred kralja, živom kretnjom izvuče mač iz korica. Nasta komešanje među dvorjanicima koji su se htjeli ispriječiti. Ali Tulužanin položi mač na zemlju, a onda ga prelomi hitrim pokretom i baci oba komada pred noge Luja XIV. Nakon toga stupi bliže, kleknu i poljubi kraljevo bedro.
Prošlost je prošlost, dragi moj markiže - reče ovaj položivši lagano ruku na rame buntovnika, a u toj gesti je bilo nečeg prijateljskog. - Svatko može pogriješiti, a podanici su tome više skloni nego kraljevi. Oni su Bogom povlašteni i mogu jasnijom sigurnošću voditi narode. Ali nemojte misliti da ovo pravo ne nameće i dužnosti: jedna od prvih je praštanje. Moji pobunjeni podanici, kad su se odvažili dignuti oružje protiv mene, možda su kod mene izazvali manje srdžbe od onih koji

1 Suci su na jugozapadu bili isto što gradonačelnici u centralnim predjelima, ali su imali jaču, diktatorsku vlast.
su ostali uz mene praveći se pokorni i umilni, dok su me istovremeno bili spremni izdati, i nisu osjećali prema meni ni pravog poštivanja ni prave privrženosti. Volim otvorene akcije. Dignite se, dakle, markiže. Žao mi je jedino što ste slomili svoj junački mač. Prisiljavate me da vam ponudim drugi, budući da vas imenujem pukovnikom i povjeravam vam četiri čete dragona. A sada me ispratite do moje kočije. Putovat ćete sa mnom, pozivam vas u Versaillcs.
Vaše veličanstvo mi ukazuje veliku čast - reče vrijedni d'Andijos, čiji je glas podrhtavao - ali nisam u stanju da se pojavim uz vas. Moja uniforma...
Nije važno! Sviđa mi se uniforma koja miriše na prašinu i na rat. Vaša je slavna. Obnovit ću je za vas. Na skorim svečanostima nosit ćete ovaj isti plavi prsluk s crvenim reverima, ali bit će izvezen zlatom umjesto izbušen kuglama. To mi daje ideju... Vi znate, gospodo - nastavi Luj XIV, obraćajući se svojoj obitelji - da već odavna namjeravam stvoriti odoru za one koje posebno cijenim. Što kažete na to? Red plavih prsluka...? Gospodin d'Andijos bit će njegov prvi vitez.
Dvorjanici pljeskom dočekaše ovu zamisao. Već se moglo naslutiti kako će plavi prsluci biti predmet ogorčenih takmičenja... Bernard d'Andijos predstavi svoja tri prva oficira.
Izdao sam naređenje da vaša družina bude večeras srdačno pripremljena i počašćena - reče kralj. - Gospodine de Montausier, pobrinite se za sve ove junake.
Poslije toga svatko potrči svojoj kočiji. Ožednjeli lovci pozivali su prodavače limunade, male trgovce koji su slijedili dvor na svakom njegovu koraku. Preostalo je tek toliko vremena da se utaži žeđ, i već je valjalo krenuti dalje. Spuštala se noć. Kralj je nestrpljivo očekivao povratak u Versailles. Upališe se lampe i baklje. Anđelika, pridržavajući uzde svoje Ceres, nije znala što da započne. Bila je obuzeta uzbuđenjem što su ga svojom pojavom izazvali d'Andijos i njegovi pobunjenici iz Languedoca. Kraljev glas, dopirući do nje, taj lijepi glas što je unatoč svojoj mladosti znao poprimiti očinski ton, spustio joj se na uplašeno i rastuženo srce, poput melema. Prigrlila je neke od onih riječi.
Da li da se otkrije Andijosu? Da s njim razgovara? A što da kažu jedno drugom? Jedno će ime biti između njih. Ime koje se neće usuditi spomenuti. I velika crna sjena pogubljenika nadvit će se nad njih, gaseći sjaj lampiona na svečanosti...
Jedna kočija, okrećući se, gotovo je okrznu.
Što radite? - poviče gospođa de Montespan kroz prozorčić. - Gdje je vaša kočija?
Pravo da vam kažem, nemam je. Moja su se kola prevrnula u jarak.
Popnite se k meni.
Malo dalje ukrcaše gospođu de Parajonc i Jasminu, te se zajedno vratiše u Versailles.

4.
FILIP - VELIKI LOVAC
Šume su u ono doba usko opasivale dvorac. Izlazeći iz njihova zaklona, dvorac se ukazivao sasvim blizu na brežuljku. Noću, visoki su prozori blještali kao opsjednuti pokretnim zvijezdama. Bile su to baklje što su neprestano dolazile i odlazile.
Vladalo je veliko uzbuđenje. Kralj je odaslao neki nalog koji je jasno pokazivao da te večeri neće otputovati za Saint-Germain, kao što je ranije bilo predviđeno. Ostat će još tri dana u Versaillesu. Umjesto spremanja prtljaga, trebalo je, naprotiv, prirediti spavaću sobu za njegovo veličanstvo kao i za njegove ukućane i počasne uzvanike, pobrinuti se za smještaj konja, pripremiti obroke.
Prednje dvorište bilo je toliko prenatrpano vozilima, vojnicima i slugama da se kočija gospode de Montespan morala zaustavili na trgu. Gospođe siđoše. Athenaidu odmah opkoli grupa veseljaka, dok se Anđelika još zadržavala s gospođicom de Parajonc.
Morate se požuriti da ne izgubite ceremoniju »la curee«2 - reče stara djevojka znalačkim izrazom.
A što ćete vi raditi? - upita Andclika.
Sjest ću na onaj kolobran. Možda ugledam neko poznato lice među onima što se vraćaju u Pariz. Mene kralj nije pozvao. Požurite se, lijepa moja, i obećajte mi da ćete mi doći ispričati čarobne stvari koje budete doživjeli u sjaju sunca.
Anđelika obeća, zagrli je i ostavi tamo, u maglovitoj noći, u njezinu ogrtaču i kapici s ružičastim vrpcama koji su pripadali prošloj epohi, njezino gotovo blijedo lice i njezinu naivnu sreću što joj je bilo dano da tako izbliza vidi dvor, tog nezaboravnog dana.
Anđelika se, međutim, prešavši začarani krug, uspinjala k odabranicima.
U sjaju sunca - ponavljala je u sebi dok se kroz mnoštvo primicala mjestu koje se nalazilo baš pri dnu, zvanom dvorište jelena. U prividnom neredu, odabiranje ličnosti koje su imale okruživati kralja za vrijeme »Curee« bilo je strogo nadgledano. Andeliku zaustavi švicarska straža naoružana helebardom. Jedan od učitelja ceremonijala raspita se učtivo za njezine titule. Čim ona izgovori svoje i ime propusti je i dapače je uslužno otprati kroz stepeništa i salone do jednog balkona na prvom katu koji je gledao na dvorište jelena rasvijetljeno nebrojenim bakljama. Pročelje dvorca, od ružičaste opeke, po kojem su se pokretale sjene ukrašene perjem, plamtjelo je, i tisuće arabeski balkona, oluka, vaza sa cvijećem, pozlaćenih zlatnim listom, prelijevalo se u blještavim čipkama na purpurnoj pozadini.
Odjekne zvuk rogova. Bio je to znak za početak ceremonije.
Kralj stupi na glavni balkon i uz njega kraljica, a oko njih princeze kraljevske krvi, prinčevi i vitezovi prvoga reda.
Iz noćne dubine, uz brežuljak, primicao se lavež čopora.
Dva sluge izadoše iz sjene na kapiji dvorišta jelena i uđoše u rasvijetljeni prostor. Vukli su bezobličan teret iz kojeg se prosipala krv i dijelovi iznutrice. Bila je to »la mouee«,3 mješavina dobivena utrobama dvaju ubijenih jelena, a prenosila se na koži jedne od nedavno oderanih životinja. Potom se pojaviše goniči u crvenim livrejama, a iza njih čopor izgladnjelih pasa koje su pozivali na red dugačkim bičevima.
Filip du Plessis-Belliere siđe niz vanjsko stepenište i stane se približavati noseći u ruci prut sa srnećom nogom. Našao je vremena da odjene blistavu uniformu, također crvenu, sa četrdeset pozlaćenih kopči vodoravno i dvadeset okomito, preko dva džepa. Čizme od žute kože imale su crvene pete i mamuze od pozlaćenog srebra.
Noge su mu lijepo oblikovane kao i kraljeve - progovori netko pored Anđelike.
Ali njegovo je držanje manje dražesno. Filip du Plessis uvijek izgleda kao da upravo odlazi u rat.
Nemojmo zaboraviti da je on i maršal.
Mladi je čovjek gledao netremice u kralja na balkonu. Ovaj učini pokret svojim osobnim prutom.
Tada Filip preda svoj prut pažu koji ga je slijedio, uputi se k slugama i od njih primi punim rukama kapavo breme. Njegovo raskošno odijelo od svile, čipke i gajtana, začas je bilo obliveno krvlju. Ravnodušan i krasan, vitez ponese
»mješavinu« do sredine dvorišta i tamo je položi ispred polukruga pasa, kojih je lavež postajao sve prodorniji i zaglušniji. Goniči su ih držali na razmaku bičem i ponavljali: Natrag... natrag!
Napokon, poslije drugog kraljeva znaka, psi su pušteni. Počeše žderati uz zvjersko krkljanje. Oštri zubi su se sjajili.
Bilo je jasno da su ti psi, svakodnevno uvježbavani, hranjeni sirovim mesom, bile prave pravcate zvijeri. Ljudi koji su ih vježbali morali su posjedovati sposobnosti krotitelja. Filip je stajao ispred svih, sasvim uz divlji krug, bez ikakva oružja osim

2 Ceremonija podjele psima manje plemenitih dijelova životinja ubijenih u lovu.
3 Mješavina
tankog biča kojim je s vremena na vrijeme nemarno udarao pse što su se međusobno hvatali ukoštac, spremni da jedan drugog rastrgaju. Životinje bi se spremno odvajale, brundajući ukroćeno. Odvažnost i hladnokrvnost vođe kraljeva lova, uspravnog u svom raskošnom, krvlju oblivenom odijelu, prezirno uzdignuta plava glava, njegove čipke i prstenje, sve je to pridavalo ton neobičnosti i privlačnosti toj okrutnoj predstavi.
Zahvaćena dvostrukim osjećajem: odvratnosti i strasnog ushićenja, Anđelika nije uspijevala skrenuti pogled drugamo. I svi ostali bili su, kao i ona, opčinjeni.
Zaboga! - progunda muški glas pored nje. - Gledajući ga, reklo bi se da zna jedino grickati bombone i izgovarati lijepe fraze. A kad tamo! U svom životu nisam sreo lovca koji bi se usudio prići ovako blizu »curee« bez rizika da bude napadnut.
Točno je to, gospodine - potvrdi markiz de Roquelaure koji se nalazio na istom balkonu. - Kada budete pobliže upoznali dvor, često ćete čuti da je vođa kraljeva lova jedna od najčudnovatijih ličnosti čitavog društva.
Vjerujem vam, gospodine - odvrati Bernard d'Andijos. Kretnjom koju učini da bi pozdravio svog sugovornika otkri Andelikino lice okrenuto prema sebi. Pri živoj svjetlosti baklji prepoznaše se.
Anđelika se tužno nasmiješi.
Tu quoque, Brute4 - promrmlja ona.
Dakle, to ste upravo vi, gospođo - reče on prigušenim glasom. - Danas, u šumi, bio sam nesiguran! Nisam mogao vjerovati vlastitim očima. Vi ste ovdje... na dvoru... vi, gospođo!
Isto kao i vi, gospodine d'Andijos.
Pokušao je nešto reći kao da se hoće obraniti, ali zašuti. Njihovi se pogledi odvratiše i vratiše na dvorište jelena gdje su u međuvremenu bačena dva jelenja kostura. Kosti su suho škripale. Nastavljajući divljački ples, goniči su kružili oko čopora, pucajući bičevima, i vikali:
Halali, halali, psi... Halali, halali!
Borimo se - prošapta d'Andijos - udaramo, ubijamo... To je kao vatra koja nas proždire... Na kraju, pobuna... postane navika... Požar se više ne može zaustaviti... I dođe dan kad više ne znamo zašto mrzimo, ni zašto se borimo... Kralj je došao!
Šest godina neprestanog, beznadnog ratovanja ispunilo je gorčinom njegovu veselu i spokojnu dušu. Šest godina razbojničkog života, gonjen kao divljač kroz neprohodne zemlje Juga, gdje se prolivena krv suviše brzo sasuši i postane crna. Satjerani, on i njegovi partizani, u pješčane pustare, izgubljeni u močvarama, odbačeni u more, dočekali su dolazak milostiva vladara, nemilosrdnog mladog kralja, koji im je govorio: - Djeco moja…
Ovaj kralj je veliki kralj - reče d'Andijos čvrstim glasom. - Nije nečasno služiti ga.
Zlatne riječi, dragi moj - potvrdi iza njih glas markiza de Lauzuna.
Jednom rukom naslonjenom na Andelikino rame, a drugom na d'Andijosovo, on provuče između njih svoje nasmijano lice uvijek prevučeno nekim lukavstvom.
Prepoznajete me? Antonin Nompar de Caumont de Peguilin de Lauzun.
Kako vas ne bih prepoznao? - progunđa d'Andijos. - Zajedno smo počinili naše prve gluposti. I još mnoge druge. Posljednji smo put bili zajedno…
Da… Hm! Hm! - nakašlja se Peguilin. - Ako me ne vara pamćenje, bili smo sve troje u Louvreu…
I ukrštavali mač s Gospodinom, kraljevim bratom...
Koji je pokušao ubiti ovdje prisutnu damu.
Uz pomoć njegova dragog prijatelja, viteza de Lorrainea.
Moji podvizi odveli su me u Bastilju - reče Lauzun.
A mene u razbojnike.


4 I ti, Brute. Glasovite riječi koje je izgovorio Cezar kada je otkrio izdaju svog najboljeg prijatelja.
A vi, Anđelika, anđele moj, kakva sudbina vas je dočekala nakon one nezaboravne večeri?
Ispitivali su je pogledom, ali im ona ne odgovori, i oni shvatiše njezinu šutnju. Markiz d'Andijos ispusti dubok uzdah.
Zaista nisam mislio da ćemo se jednog dana ovako sresti.
Zar nije bolje sresti se ovako nego ne sresti se uopće? - primijeti prijazni Peguilin. - Kolo se okreće. Gospodin, kraljev brat, ovdje je, na par koraka od nas, nježno oslonjen o ruku svog ljubimca, ali mi smo živi... i, čini mi se, na čvrstom tlu. Neka prošlost počiva u miru, kao što je vrlo mudro reklo njegovo veličanstvo upravo danas. I oprezno, jagnješca moja. Čuvajmo se da se gospodarevo oko ne spusti na našu grupu, spremno da u njoj otkrije začetak neke spletke. Oprez! Ljubim vas, ali bježim od vas...
S prstom na ustima, nalik na slugu-komedijaša, napusti ih, povlačeći se na drugi kraj balkona.
Na zemlji, u dvorištu jelena, nije ostalo ništa osim dobro oglođanih ostataka kostura. Posljednji od slugu određenih za pse, zabode vile u ispranu mješinu dvaju jelena i krenuvši pozva pse.
Rogovi su najavljivali posljednji čin curee. Nakon toga trube i rogovi zasviraše znak povlačenja.
Na ulazu u rasvijetljene salone, nepopravljivi Peguilin de Lauzun je širokim pokretima oponašao sajamskog šarlatana:
Veselite se, gospođe i gospodo. Prisustvovali ste najizvanrednijoj predstavi koja se do danas održala. Gospodin markiz du Plessis-Belliere u svojoj točki nenadmašivog krotitelja. Vi ste, gospodo, drhtali. Vi, gospođe, ustreptale, poželjele ste da budete vučice pa da se savijete pod bičem jedne tako lijepe ruke. A sada, zvijeri su nahranjene, bogovi zadovoljni. Ništa nije ostalo od jelena koji je jutros slavodobitno rikao u dnu šume. Dođite, dame i gospodo. Idemo plesati...!

5.
PLJUSKA ZBOG: "ZA"
Nije se moglo plesati, jer kraljeva muzika sa svoje dvadeset i četiri violine nije još stigla iz Saint-Germaina. Ali, oko velikog salona u prizemlju, nekoliko je mladića širokih grudiju puhalo u svoje trube. Ova je svečana muzika služila uglavnom kao poticaj u gastronomskom nadmetanju. Nekoliko trpezara započelo je svoj defile noseći bezbroj srebrnih posuda punih poslastica, mirisa i voća. Na četiri velika stola, pokrivena damastnim stolnjacima, već su bili postavljeni tanjuri, jedni pokriveni zvonastim poklopcima od zlata ili pozlaćena srebra, drugi položeni na sudove ispunjene žeravicom da bi se podgrijavali, a treći su pak požudnim očima prisutnih nudili svoj raznovrstan sadržaj: jarebice u hladetini, fazane u umaku, srneće pečenje, golubove na kardinalski način, tignjeve riže sa šunkom. U sredini svakog stola stajao je veliki pladanj s jesenskim voćem, a oko njega osam plićih pladnjeva sa smokvama i datuljama.
Anđelika koja je u gastronomskim stvarima imala iskusno oko, nabroja osam vrsti predjela u razmacima između dva pečenja, i najraznovrsnije salate u trenucima odmora. Divila se ljepoti stolnjaka namirisanih vodicom od mušmula i vještini kojom su u bezbroj oblika bili složeni ubrusi. A bio je to »najobičniji doručak«!
Za jedan stol posjedaše samo krali s kraljicom i pored njih Gospođa i Gospodin. Princ de Conde htjede ih silom poslužiti, s ubrusom o ramenu, što razbjesni gospodina de Bouillona, velikog komornika, zaduženog za tu službu. Ali morao je obuzdavati svoju srdžbu s obzirom na prinčeve visoke rodbinske veze.
Ako se izuzme ova nezgoda, vladala je sveopća radost. Podignuti poklopci otkriše četiri veprove glave, ogromne i crne, što su plovile u umaku od zelenih gomoljika, šireći oko sebe božanstveni miris, pa tetrijebe sa svim njihovim crveno-plavim perjem, zečeve punjene konfetama od... jelengljiva i toliko vrsta juha da je bilo
nemoguće sve ih okusiti. Prevladala su crvena vina koja su dolazila s manjih, ali darežljivih imanja, a koja su bila zamlaćena uronjavanjem užarenih metalnih šipki u vrčeve.
Anđelika se posluži prepelicom na tignju i odabra nekoliko vrsta salate koje joj je markiz de La Valliere uslužno pružao. Ispi čašu vina od jagoda. Markiz je navaljivao da uzme malo rožolja, »likera za šalu«. Predloži da im neki paž donese dvije čaše toga napitka u udubljenje jednog prozora, gdje će se njih dvoje zabaviti šalom. Ali ona za to nije htjela ni čuti.
Pošto je zadovoljila znatiželju i lakomost, Anđelika se opet sjeti gospođice de Parajonc koju je ostavila na kolobranu, u magli. Odnijeti ostatke s kraljeve trpeze svojoj staroj prijateljici, nije bio elegantan gest; ipak, ona to spretno učini. Sakrivši u široke nabore svoje haljine jedan hljeb posipan bademom i dvije lijepe kruške, klizne iz mnoštva. Jedva je napravila nekoliko koraka kad je pozva Flipot. Nosio joj je ogrtač od teškog atlasa i baršuna koji je maločas bila ostavila u Philonidinoj kočiji.
Evo tebe! Da li je kočija popravljena?
Iluzije! Iz nje se više ništa ne može izvući. Kad se počela spuštati večer, nas dvojica, kočijaš i ja, vratili smo se na glavnu cestu, gdje su nas neki bačvari ukrcali i dovezli do Versaillesa.
Jesi li susreo gospođicu de Parajonc?
Tamo niže - reče on pokazujući rukom u pravcu tamne doline, gdje su se pomicala svjetla nekoliko fenjera. - Razgovarala je s nekom vašom prijateljicom iz Pariza i čuo sam kako joj je ova rekla da će je moći primiti u svoju najmljenu kočiju.
Baš sam sretna. Jadna Philonida. Moram joj ponuditi novu kočiju.
Radi veće sigurnosti, zatraži da je Flipot odvede kroz nevjerojatnu gužvu kočija, konja i nosiljki do mjesta gdje je vidio gospođicu de Parajonc. Ugleda je izdaleka, a u »drugoj prijateljici iz Pariza« prepozna mladu gospodu Scarron, siromašnu i časnu udovicu, koja je često odlazila u dvor, kao moliteljica, u nadi da će jednog dana dobiti neko namještenje ili skromnu dužnost koja bi joj omogućila da se konačno izvuče iz svoje trajne bijede.
Upravo su se obje penjale u već punu najmljenu kočiju. Ljudi u kočiji bili su mahom sve neznatne ličnosti, većina također molioci koji su neobavljena posla napuštali Versailles. Kralj je bio poručio da toga dana neće primati molbe, nego sutra, poslije mise.
Nekoliko molilaca, zadržaše se tu, spremni da prenoće u uglu kakvog dvorišta ili u nekoj seoskoj staji. Drugi su se vraćali u Pariz, te će u zoru opet na put prevoznom lađom kroz Bulonjsku šumu, pa dalje kroz šume, da bi se ponovo našli, uporni, u kraljevu predsoblju, noseći u rukama svoje molbe.
Javna kočija upravo je polazila kad je Anđelika dostiže, ali nije još pošlo za rukom da se pokaže svojim prijateljicama. One su odlazile, zadovoljne danom provedenim na dvoru gdje su poznavale svakoga makar njih nije nitko. Bile su od onih aktivnih pčelica koje su se neprestano rojile oko kraljevske košnice i stvarale med od najmanjeg događaja koji bi se odigrao pored njih. »Znale« su dvor bolje od mnogih žena koje su tamo imale slobodan pristup, s vremena na vrijeme, zbog svog visokog porijekla, ali kojima je nedostajalo iskustvo, budući da nisu bile upućene u tajnovite puteve etikete, u prednosti na koja je davao pravo stalež, ali ponekad i zaštita kralja ili neke moćne ličnosti.
Bez sumnje su već bile saznale kako je princ de Conde uvrijedio gospodina de Bouillona uzimajući ubrus da posluži kralja. Hoće li gospodin de Bouillon tražiti zadovoljštinu? Da li je princ imao pravo postupiti tako koristeći se svojom titulom i slavnom prošlošću? Grad i dvor će o tome dugo raspravljati. Philonida de Parajonc zaključit će jednog dana, nakon mnogih pretresanja, ovaj mučan slučaj. Gospođa Scarron će slušati, razmišljati, potvrditi ili neće reći svoje mišljenje... Anđelika odluči da ih uskoro posjeti. Trebao joj je njihov savjet.
Prebaci preko ramena ogrtač pa preda malom lakeju kruh i voće koje je bila ponijela sobom.
Zaista je lijepo ovdje, markizo - prošapta dječak, dok su mu se oči sjajile. - Zajedno s onim bačvarima, iskrcali smo se tamo gdje se nalaze kuhinje. Kraljeva usta, tako ih nazivaju. Eh, da, moglo bi se reći božja usta, čini mi se. Ni u raju ne može biti bolje. Toplo je, i tako fino miriše. Na ražnjevima ima toliko divljači da se čovjeku zavrti... Hodaš u perju do koljena... Pa svi oni kuhari što glade svoje umake s čipkastim orukvicama do prstiju, s mačem o boku, s velikom vrpcom od ne znam čega na trbuhu... Možeš li zamisliti gazdu Bourjusa ovako udešenog?
Da nije bilo zbog njezina svojstva kraljeve uzvanice, Anđelika bi bila najradije slijedila malog slugu, kako bi i sama mogla uživati u opisanom prizoru. Bacivši pogled prema desnom krilu dvorca, gdje su u prizemlju bile smještene kuhinje, naslućivala se slikovita živost oko plamtećih peći i mangala, što su, vani, dosizale do ruba južnih vrtova.
Vidio sam i Jasminu, tamo negdje - reče Flipot. - Popela se da namjesti apartmane gospođe markize.
Moje apartmane? - reče Anđelika iznenada.
Još nije razmišljala o tome kako će ovdje provesti noć.
Čini mi se da je to negdje tamo gore.
Dugačkim rukama, koje su vječito bile u pokretu, pokazivao je prema mračnom nebu gdje su se krovovi sada isticali jedino po nizu osvijetljenih prozorčića, na vrhu.
Bio je ondje i La Violette, sobar gospodina markiza, koji je rekao da su gore već smjestili gospodarev krevet. Na to je Jasmina namislila odnijeti tamo vaše stvari. Čini mi se da će nastojati da La Violette propjeva.
Fijuk bičeva i dozivanje prisiliše ih da se pomaknu uz ogradu što je zatvarala veliko ulazno dvorište. Pored njih je prošlo nekoliko furgona i najmljenih kočija, te dvije gospodske kočije iz kojih izleti oblak opata s napudranim vlasuljama, čipkastim kolirima, u crnim ogrtačima i čarapama, u cipelama s kopčama.
Govorilo se da je to stigla kraljeva kapela. Nešto kasnije stigoše i muzičari sa svojim instrumentima, te članovi zbora, grupa dječaraca zakukuljenih do očiju za kojima je jurio punokrvni čovječuljak, opominjući ih jarosno:
Ne otvarajte usta ako vam nisu pokrivena. Ubit ću vas batinama, ako budete disali. Nema veće opasnosti za grlo od magle ovog prokletog kraja.
Anđelika prepozna gospodina Lullija, kojeg su nazvali kraljevim muzičarom, a kojeg je ona nekoliko puta slušala u Parizu dok je dirigirao svoje čarobne balete, za koje je tvrdio da su njegova tvorevina. Sumnjalo se na nj da je varalica, toliki je bio nesklad između tih djela i njegova gadnog karaktera.
Pronađi mi Jasminu - reče Anđelika Flipotu - i kada je pronađeš poslat ćeš mi je ili bolje vrati se i ti da me odvedeš do sobe koja mi je namijenjena. Bojim se da se ne izgubim.
Zar vam je gospodin markiz nije pokazao?
Nije mi čak poznato ni gdje se nalazi gospodin markiz - odvrati ona suho.
Onaj tip... - započe Flipot koji je imao svoje vlastito mišljenje o tome kako se suprug njegove gospodarice vlada prema njoj.
Ona ga ušutka udarcem i prije nego će ga pustiti opipa mu, iz običaja, džepove livreje. Jako je voljela Flipota i vrlo rado bi od njega učinila svog paža, da se samo mogao osloboditi pučkog načina izražavanja, vječno balavog nosa i gadnog običaja da »bere« oko sebe sitne predmete koji mu nisu bili namijenjeni. Ali zna se, teško je osloboditi se odgoja koji je dobiven u djetinjstvu. Anđelika mu pronađe u džepovima jednu burmuticu, jedan prsten, dvije staklene ogrlice, koje je u tom času neka djevojka iz kuhinje vjerojatno oplakivala, i jedan čipkasti rupčić.
Za ovaj put možeš ići - reče mu strogo - ali da te nisam nikada uhvatila sa zlatom ili sa satovima.
Satovi? Fuj! - reče Flipot s izrazom gađenja. Ne volim te životinje. Gledaju u vas i brbljaju kao da su žive.
Dok se vraćala prema dvoranama, živost koja je tamo vladala nije je mogla više odvratiti od zabrinutosti. Svakog časa mogao je pred njom iskrsnuti Filip. Nikako da odluči kakav će stav zauzeti. Treba li biti bijesna, indiferentna ili pak pomirljiva?
S praga velikih osvijetljenih salona potraži ga očima, ali nije ga bilo nigdje. Spazivši za jednim stolom gospođu de Montausier s još nekoliko dama, među kojima se nalazila gospođa de Roure koju je poznavala, uputi se k njima i sjede, u namjeri da odigra partiju. Gospođa de Montausier pogleda je iznenađeno i reče joj, ustavši, da se tu ne može smjestiti, budući da je taj stol bio određen samo za dame koje smiju ući u kraljičinu kočiju i ručati u njezinu društvu.
Mlada se žena ispriča. Nije se više usudila sjesti za neki drugi stol, u strahu da opet ne pogriješi, te odluči da sama krene u potragu za svojom sobom.
Na prvim katovima nije bilo stanova za dvorjanike. Izuzev kraljevskih apartmana, ogromni primaći saloni bili su u toku uređivanja. Na tavanima, međutim, bile su stavljene na raspolaganje mnogobrojne sobice, grubo obojene, koje su inače bile namijenjene služinčadi, ali gdje su te večeri i najveća gospoda bila sretna naći neko sklonište. Tu je vladala užurbanost kao u košnici. Svi su odlazili iz ćelije u ćeliju, usred porazbacane prtljage i garderobe koje su sluge prenosile, dok su nervozne dame grdile sobarice natovarene ogromnim kupovima haljina, a većina uzvanika uznemireno je žurila gore-dolje uskim hodnicima u potrazi za »rupom« koja im je rezervirana.
Podoficiri za ukonačenje, u plavoj uniformi, određeni za tu dužnost, upravo su kredom ispisivali na vratima imena onih koji su imali zauzeti pojedinu prostoriju. Čitave grupe pratile su ih s velikim uzbuđenjem, gunđajući razočarano ili ispuštajući usklike oduševljenja.
Lukavi Flipot pozva Andeliku:
Pst! Ovuda, markizo. I doda s prezirom:
Nije baš vrlo velika vaša soba. Da li je moguće biti ovako smješten u kraljevskoj palači?
Njegove predodžbe o raskošnom životu plemića bile su ozbiljno poremećene. Pojavi se Jasmina, crvenih obraza i sva smetena.
Imam ovdje vaš neseser, gospođo. Nisam ga napustila.
Pošavši dalje, Anđelika otkri uzrok njezine smetenosti. Bio je to La Violette, prvi sobar njezina muža.
Kod tog momčine jedino je ime bilo skromno. Pravi div, veseo poput vojnika, prepreden kao Parižanin, makar je bio iz Poitoua, crven kao Englez, a bit će da mu je neki predak i bio odande, među onima koji su zaposjeli Akvitaniju u četrnaestom i petnaestom stoljeću. Neusiljena držanja, unatoč svojoj građi istovarivača, u livreji i ulozi sluge, bio je brz, okretan, snalažljiv, uvijek brbljiv i dobro upućen.
Ali njegova govorljivost naglo iščeznu čim spazi Andeliku. Zagleda se u nju otvorenih ustiju kao da vidi priviđenje. Je li to ista žena koju je nekoliko sati ranije, umotanu kao kobasicu, predao dobrim opaticama samostana augustinki u Bellevue?
Da, to sam upravo ja, podli slugo! - krikne Anđelika, plamteći od srdžbe. - Smjesta mi se gubi s očiju, bijedniče. Ti si gotovo zadavio ženu svoga gospodara!
Gospo... Gospođo markizo - promuca La Violette, posluživši se u svojoj zbunjenosti narječjem svoga sela. - Nije to bilo mojom krivicom. Gospodin rnarkiz je... je...
Napolje, jesi li čuo!
Ispruživši ruku, ona ga obaspe najbiranijim pogrdama na jeziku svog djetinjstva. Bilo je to suviše za La Violettea koji dalje to nije mogao izdržati. Gotovo dršćući, pognutih leđa, prođe ispred nje i uputi se k vratima. Na pragu sretne markiza.
Što se dogodilo? Anđelika se ne zbuni.
Dobra večer, Filipe - reče.
On spusti na nju odsutan pogled. Ali odjednom ona vidje kako mu se lice grči, a oči šire u izraz preneraženosti, pa straha koji se postepeno pretvorio u očaj.
Ona se nagonski okrene uvjerena da će iza sebe ugledati u najmanju ruku đavola. Vidje samo kako se pomiču vrata, na kojima je jedan od plavouniformiranih momaka ispisao markiževo ime.
Evo što vam dugujem! - prasnu odjednom udarajući šakom po vratima. - Evo uvrede koju vam dugujem... Nepovjerenje, zaborav, kraljevo napuštanje... nemilost.
Ali... kako to? - reče ona uvjerena da je poludio.
Ne vidite što piše na ovim vratima?
Vidim... vaše ime.
Jeste, moje ime! Upravo to - isceri se on - moje ime. I to je sve.
Ali što biste htjeli drugol
Ono što sam godinama vidio u svim rezidencijama kuda sam slijedio kralja, ono što mi vaša glupost, vaše drskosti, vaši... idiotizmi danas oduzimaju... a to je Za... Za!
Za... Zašto?
Za gospodina markiza du Plessis-Bellierea - reče on stisnutih zuba, blijed od srdžbe i boli. Za... naročita riječ, poziv njegova veličanstva. Riječ kojom kralj iskazuje svoje prijateljstvo kao da vas on sam dočekuje na pragu sobe.
Gesta kojom je pokazivao na uski strop sobe povrati Andeliki smisao za humor:
Čini mi se da se suviše uzbuđujete zbog tog vašeg Za - reče trudeći se da ne prasne u smijeh. - Hajde, Filipe, sigurno je posrijedi zaboravnost službenika. Njegovo veličanstvo vam uvijek ukazuje najveće priznanje. Zar niste određeni, večeras, za nošenje svijećnjaka kad kralj bude išao na spavanje?
E dobro, nisam - reče on. - I eto baš dokaza kraljeva nezadovoljstva prema meni. Ova izuzetna čast oduzeta mi je upravo maloprije.
Praskanje mladog čovjeka privuklo je u hodnik one iz obližnjih soba.
Vaša je žena u pravu - umiješa se vojvoda de Gramont. - Uzrujavate se bez razloga. Njegovo veličanstvo osobno se pobrinulo da vas obavijesti, i zatražilo od vas da se za ovu večer odreknete »svijećnjaka«, a to zato da počasti vojvodu de Bouillona, koji nije mogao nikako da se pomiri što je morao ustupiti svoje usluge gospodinu princu za vrijeme ručka.
Ali Za? Zašto nema Za! - povika Filip lupivši ponovo po vratima, sav očajan. - Zbog ove prostitutke mi se oduzima milost!
A što sam ja kriva za vaš prokleti Za! - vikne Anđelika, također zahvaćena srdžbom.
Oneraspoložujete kralja vašim zakašnjenjima na njegove pozive, vašim nepravovremenim dolascima...
Anđelika se gušila.
I vi se usuđujete meni to predbacivati, vi koji... koji... Sve moje kočije, moji konji... odvedeni...
Dosta je bilo - reče hladno Filip.
Podiže ruku. Mlada žena osjeti kako joj praska u glavi. Svjetlo svijeće na tamnoj pozadini zapleše živo pred njezinim očima. Uhvati se rukom za obraz.
Hajde! Hajde! Markiže - progovori vojvoda de Gramont - nemojte biti brutalni. Andeliki se učini da nije nikada doživjela slično poniženje. Išćuškana pred svojim slugama, pred dvorjanicima, usred odvratne bračne scene.
Plamteći od stida, pozva Jasminu i Flipota koji iziđoše iz sobe, prilično zapanjeni, noseći neseser i ogrtač.
Tako - reče Filip - idite spavati kamo hoćete i s kim hoćete.
Markiže! Markiže! Ne budite vulgarni - umiješa se još jednom vojvoda de Gramont.
Gospodine, svatko je gospodar u svojoj kući - odvrati gnjevni plemić, zatvarajući vrata u nos skupljenim ljudima.
Anđelika prokrči sebi put i udalji se praćena primjedbama lažne samilosti i podsmjesima. Kroz jedna vrata ispruži se nečija ruka i povuče je k sebi.
Gospođo - reče markiz de La Valliere - nema žene u Versaillesu koja ne bi poželjela dobiti od svog muža odobrenje koje vam je vaš dao. Uhvatite, dakle, za riječ tog prostaka i prihvatite moje gostoprimstvo.
Ona se oslobodi nestrpljivom kretnjom.
Molim vas, gospodine...
Htjela je pobjeći što brže. Dok se spuštala niz mramorne stepenice, od srdžbe joj na oči navriješe suze.
Glupan, bijedna duša iza maske velikog gospodina... Glupan! Glupan!
Ali je taj glupan bio opasan, a ona je sama skovala lance koji su je vezivali za nj, ona mu je sama dala strahovita prava, prava muža nad ženom... Ogorčeno je nastojao da joj se osvećuje i neće je poštedjeti, neće prezati ni pred čime. Naslućivala je podmuklu upornost i zadovoljstvo kojima je postizao svoj cilj da je podredi sebi i ponizi. Poznavala je samo jednu slabu točku u njegovu sklopu: izvanredan osjećaj koji je gajio prema kralju, a koji nije bio ni ljubav ni strahopoštovanje, već izuzetna vjernost, nesavladiva odanost. Taj je osjećaj morala iskoristiti. Učiniti kralja svojim saveznikom, dobiti od njega stalnu službu na dvoru, što će prisiliti Filipa da se sagne pred njezinim dužnostima, staviti ga malo-pomalo u položaj da bira između kraljeva nezadovoljstva i odustajanja od mučenja svoje žene. A sreća u svemu tome? Ona sreća na koju je ona, unatoč svemu tome, pomislila jedne večeri dok se u tišini Nieulske šume okrugli mjesec uzdignuo iznad bijelih kula malog renesansnog dvorca, da bi proslavio njezinu svadbenu noć... Gorki poraz! Gorka uspomena. Pored njega sve je propalo.
Posumnja u svoje draži i u svoju ljepotu. Ako žena nije ljubljena, ne osjeća ni svoju dopadljivost. Hoće li smoći snage da nastavi borbu u koju se upustila? Poznavala je vlastite slabosti. Bila je to spoznaja da ga voli i da mu je nanijela zlo. U pohlepnoj ambicioznosti, u nezadrživom htijenju da pobjeđuje u nevolji, bila ga je satjerala u bezizlazan položaj, pred alternativu da se njome oženi ili da izvrgne kraljevoj srdžbi svoje i očevo ime. Odabrao je ženidbu, ali nije praštao. Njenom krivicom izvor s kojeg su mogli zajedno piti, bio je zagađen, ruka koju mu je mogla pružiti, užasavala ga je.
Anđelika zagleda svoje bijele ruke, ispruži ih pred sebe s osjećajem žalosne utučenosti.
Koju mrlju ne možete s njih isprati, o blistava lady Macbeth? - upita pored nje glas markiza de Lauzuna. On se saže.
Gdje je krv vašeg zločina? Pa vaše su ruke ledene, ljepotice moja. Što radite na ovim hladnim stepenicama?
Ne znam.
Sama i napuštena? S ovako lijepim očima. Pravi zločin. Dođite k meni.
Grupa mladih žena dostiže ih s usklicima. Među njima je bila i gospođa de Montespan.
Gospodine de Lauzune, mi vas upravo tražimo. Imajte samilosti prema nama.
Eto samilosti koja se najlakše rađa u mome srcu. U čemu vam mogu pomoći, drage gospođe?
Pronađite nam konačište. Kao što čujemo, kralj je za vas dao sagraditi kuću u selu. Ovdje, izgleda, nemamo prava ni na sobičak u kraljičinom predsoblju.
Pa zar vi niste kraljičine dame kao što su i gospođa du Roure i gospođa d'Artigny?
Tako je, ali našu su sobu demolirali slikari. Izgleda da će tamo postaviti Jupitera i Merkura... na strop. U očekivanju, ti nas bogovi tjeraju.
U redu, ništa ne brinite. Sve ću vas povesti svojoj kući.
Izadoše. Vani je magla postajala sve gušća, donoseći miris obližnje šume. Lauzun pozva lakeja s fenjerom i povede grupu mladih žena niz brežuljak.
Ovdje je - reče, zaustavljajući se ispred hrpe bijelog kamenja.
Ovdje je... što?
Moja kuća. Točno je to, da mi ju je kralj dao sagraditi, ali tek je postavljen prvi kamen.
Vi ste obična luda! - prosikta bijesno Athenaida de Montespan. - Natjerati nas da se smrznemo do kosti, da hodamo po ruševinama...
Pazite da ne padnete u kakvu rupu - upozori ih učtivo Peguilin. - Sav su teren prekopali.
Gospođa de Montespan krene, spotakne se nekoliko puta i iščaši gležanj. Sve je praskalo od njezinih kletvi i čitavim putem do dvorca obasipala je markiza pogrdama koje nijedan vojnik ne bi bio odbacio.
Lauzun se još smijao kad mu markiz de La Valliere, na prolazu, dovikne da će zakasniti na predaju »košulje«. Kralj se spremao da ode u svoju sobu i plemići su bili dužni prisustvovati pri »malom lijeganju« kojom će prilikom prvi sobar predati košulju velikom komorniku, a ovaj opet njegovu veličanstvu. Markiz de Peguilin žurno napusti gospođe pošto ih je ponovo pozvao da prihvate njegovo gostoprimstvo... u sobi koja se nalazila »negdje tamo gore«.
Četiri mlade žene, za njima Jasmina, vratiše se, dakle, u potkrovlje, gdje je, kako reče gospođa de Montespan, vladala takva gužva »da su se podovi rušili«.
Nakon dugog traganja pronađoše počasni natpis na jednim niskim vratima:
»Za markiza Peguilin de Lauzuna.«
Peguilin je pod sretnom zvijezdom rođen - uzdahne gospođa de Montespan. - Kralj ga voli usprkos bezbrojnim glupostima što ih je počinio. A niti je lijepa lica, niti obličja.
Ali zauzvrat posjeduje dva izvanredna svojstva - reče gospođa du Roure. Prvo, vrlo je duhovit, a drugo, postoji nešto na njemu čime snažno veže uza se gospođe koje se jednom sprijatelje s njim.
Bez sumnje je istog mišljenja bila i mlada gospođa de Roquelaure, koju su zatekle u vrlo oskudnom ruhu; njezina joj je dvorkinja upravo navlačila spavaćicu od lana ukrašenu prozirnim čipkama koje nisu skrivale draži lijepe žene. Ona se brzo povrati od trenutačne smetenosti i izjavi, vrlo dražesno, da im ona ne može uzeti za zlo to što im je gospodin de Lauzun ponudio sklonište u svom malom sobičku. Bilo je to nesumnjivo najmanje što se moglo učiniti, pružiti pomoć u jednoj tako izvanrednoj prilici kao što je boravak u Versaillesu.
Gospoda de Roure je likovala, jer je već dugo naslućivala da je gospođa de Roquelaure Peguilinova ljubavnica, a sada je konačno njezina sumnja bila potvrđena.
U sobi je bila prostrana samo vidjelica koja je gledala na šumu. Krevet ograđen zavjesama, koji su sluge upravo pripremali, zauzimao je gotovo čitavu njezinu zapreminu. Pošto su se svi našli u sobi, nije ostalo mjesta ni da bi se okrenuli. Srećom, zbog skučenog prostora u sobi je bilo toplo i vatra je u kaminu veselo pucketala.
Dakle - uzviknu gospođa de Montespan, izuvajući cipele pokrivene blatom - oslobodimo se malo duhovitosti prokletog Peguilina.
Skine zatim mokre čarape, a njezine drugarice povedoše se za njezinim primjerom. Sve četiri posjedaše po podu u svojim širokim suknjama i ispružiše ljupke noge k vatri.
A što mislite da se malko okrijepimo krokantima? - predloži Athenaida.
Poslaše služavku u kuhinje, odakle se ova vratila u pratnji momka u bijeloj kapi koji je nosio košaru punu sirovog tijesta i dugačku dvozubu viljušku. Smjestiše ga u ugao pored kamina zajedno s njegovim priborom. Gospođa d'Artigny izvuče iz torbe mali sag i igraće karte koje stane miješati.
Igrate? - upita gospođu de Roure.
Vrlo rado.
A vi, Athenaido?
Nemam više ni prebite pare. Sve sam izgubila sinoć u kući gospođe de Crequi.
Anđelika odbi. Htjela je razgovarati s gospođom de Montespan. Gospođa d'Artigny je navaljivala, trebalo ih je četvero za partiju. Pošto drugog izlaza nije bilo, ona pozva jednog slugu i malog sudopera.
Ne znam igrati, gospođo - reče momčić sramežljivo.
Onda igrajmo »basette«5 - reče grofica uzimajući čašicu s kockama.
Ja, gospođo grofice, nemam dovoljno novaca da bih ga gubio - javi se sluga licemjerno.
Gospoda d'Artigny baci obojici nešto novaca što ga je izvadila iz svoje neiscrpne torbe.
To je za početak. I ne treba da rastežete usta do ušiju. Sve ću to povratiti u četiri bacanja.
Započne bacati kocku. Sudoper je jednom rukom tresao čašicu, dok je drugom držao viljušku za krokante.
Na to se pojavi gospodin de Lauzun praćen nekim plemićem, svojim prijateljem. Ovaj zauzme mjesto sluge. Gospodin de Lauzun i gospođa de Roquelaure legoše. Pošto su povukli zavjese, nitko više na njih ne obrati pažnju.
Anđelika je vrhovima prstiju uzimala vrele slastice i tužno ih grickala misleći na Filipa. Kako ga pridobiti, uvjeriti, ili makar izmaknuti njegovoj osveti i ne dopustiti mu da uništi njezinu sudbinu koju je tako mučno bila sagradila?
Sjećala se savjeta Drvoguza, prosjačkog filozofa koji joj je govorio: »Nemoj dopustiti da Calembredaine zavlada tobom, inače ćeš umrijeti... drugom smrću, najstrašnijom, smrću sebe same...«
No da li se neotesani Calembredaine mogao usporediti s profinjenim markizom...? Anđelika se već pitala nije li ovaj posljednji opasniji... Možda će doći dan kada će gluposti, poput one s oduzetim kočijama, biti zamijenjene opasnijim pothvatima. On je znao gdje je može pogoditi. U njezinim sinovima ili njezinoj slobodi. A da dođe na okrutnu zamisao da muči Florimonda ili Cantora, kao što je to jednom već činio, kako da ih obrani? Na sreću, oba dječaka bila su u sigurnosti u Monteloupu, gdje su jačali tijelo i duh jureći poljima s malim sirotanima iz Poitoua. Zasad je njihova sudbina nije zabrinjavala. Reče sama sebi da je glupo prepuštati se uobraženim strahovanjima dok je u Versaillesu provodila svoju prvu noć na dvoru. Vatra je postajala življa. Anđelika reče Jasmini da joj donese njezin neseser odakle izvuče dva fino ukrašena štitnika od pergamenta. Jednog ponudi gospođi de Montespan. Mlada ljepotica divila se škrinjici od crvene kože postavljenoj bijelim damastom i okovanoj zlatom. Unutrašnjost, podijeljena u pretince, skrivala je jedan svijećnjak od slonovače, kesu od crnog satina sa deset svijeća, kutijicu za gumbače, dva okrugla ogledalca i jedno veće, duguljasto, ukrašeno biserima, dvije čipkaste kapice uz košulju od finog platna, zlatnu kutiju sa tri češlja i drugu za četke.
Ovi posljednji predmeti bili su mala remek-djela od plave i crvene krljušti ukrašene zlatnim arabeskama.
Ovo je oklop od kornjače koje love u toplim morima - objasni Anđelika. - Ovo nema veze s volovskim rogovima, a još manje s magarećim kopitima.
Razumijem - uzdahnu zavidno gospođa de Montespan. Ah! što ne bih dala da imam ovako dražestan pribor! A, međutim, umalo nisam bila prisiljena založiti dragulje da bih platila posljednji kartaški dug. Nisam to učinila. Kako bih se bez njih pojavila večeras u Versaillesu? Gospodin de Ventadour, kojemu dugujem tisuću zlatnika, morat će počekati. On je čestit plemić.
Ali, zar niste imenovani za kraljičinu počasnu damu? To je dužnost koja vam sigurno donosi neku korist...
Fuj! Bijeda! To me samo primoralo da podvostručim troškove za garderobu. Potrošila sam dvije tisuće livri za kostim u kojem sam nastupila u Orfeju, baletu što ga je gospodin Lulli komponirao, a prikazali smo ga u Saint-Germaineu. Oh! Bilo je divno. A da i ne govorim o svom kostimu! Ja sam bila u kostimu nimfe

5 Hazardna igra
pokrivenom resicama što su imale podražavati trave nekog izvora. Kralj je, naravno, bio odjeven kao Orfej. Započeo je ples sa mnom. Benserade6 je o tome pričao u svojoj kronici. Također i pjesnik Loret.
Općenito, govori se mnogo o pažnjama što vam ih kralj iskazuje - primijeti Anđelika.
Nije gajila naročite osjećaje prema gospođi de Montespan. Zavidila joj je, ako ne na ljepoti, jer su obje pripadale lijepoj rasi iz Poitoua, a ono na blistavoj smionosti riječi i pokreta. Pored Athenaide, usprkos svojoj vještini i lakoći izražavanja, Anđelika se osjećala slabijom i radije je šutjela. Bila je svjesna neodoljive draži koju je mlada markiza unosila u svoj način govora: sve što je bilo pretjerano u njezinim idejama povezivalo se i stapalo s divnom rječitošću i tko ju je slušao ostao bi iznenađen što mu to nimalo nije smetalo. Ova vrsta rječitosti kod koje su prirodnost i dražest činile prihvatljivima pa čak i zanimljivima gotovo cinične razgovore, bila je obiteljski dar: nazivali su je jezikom Mortemartovih.
Dvije sestre gospođe de Montespan, gospoda de Thianges i Marija Magdalena, čarobna opatica iz Fontevraulta, njihov brat, vojvoda de Vivonne, svi su oni bili bogato obdareni tom sposobnošću. Drugi su ih se plašili, makar su uživali u njihovu razgovoru.
Mortemartovi iz Rochechourta bili su, osim toga, značajna obitelj. Anđelika de Sance je poznavala, kao što je i bio red, historiju plemstva svoje pokrajine, i bila je pod snažnim dojmom znamenite prošlosti ove porodice, jedne od najvećih u Poitouu. Nekad je engleski kralj Eduard udao jednu od svojih kćeri za jednog de Mortemarta. Sadašnji vojvoda de Vivonne bio je kumče kralja i kraljice-majke.
U prekrasnim plavim očima gospođe de Montespan naslućivala se gordost njihova pomalo ludog gesla:
Prije no što je na svijetu bilo mora Rochechouart je nosio valove.
V pored toga je stigla u Pariz sasvim siromašna, bez ikakvih dobara osim jedne stare kočije. Mlada žena, vrlo ponosna i osjetljiva više nego što se moglo zamisliti, podnosila je svoj položaj u muci i suzama.
Anđelika je znala, bolje nego itko drugi, ponižavajuće probleme s kojima se borila slavna Montespanova. Otkako je poznavala ovu obitelj, često se našla u prilici da u pravi čas umiri razjarene vjerovnike, pozajmljujući svote koje joj kasnije nikad nisu vraćene, niti se smatralo da joj se zbog toga duguje neka zahvalnost. Anđelika je, ipak, nalazila neko zadovoljstvo pružajući usluge Montespanovima. Ponekad je pokušavala protumačiti prirodu ovog neobičnog prijateljstva, govoreći da Athenaida, na kraju, nije uopće simpatična te da je najosnovniji oprez štoviše opominje da se udalji od nje. Ali privlačila ju je vitalnost mlade žene. Anđelikino čulo uvijek ju je instinktivno vodilo k onima koji su bili predodređeni za uspjeh. Athenaida je pripadala toj vrsti ljudi. Njena ambicioznost se izlijevala poput mora kojim se ponosila; bilo je bolje slijediti je i prepustiti se valovima, nego suprotstavljati se struji.
Athenaida, pak, sigurno je smatrala korisnim imati u svome krugu tako darežljivu prijateljicu, čije je bogatstvo bilo čvrsto, jer stečeno trgovačkim poslovima, prijateljicu s kojom je mogla održavati vezu a da to nije štetilo njezinu ugledu. Usprkos svojoj ljepoti, Anđelika je nije zasjenjivala.
Na primjedbu prijateljice o kraljevoj milosti, lice gospode de Montespan, koje je te večeri odavalo duboku zabrinutost, malo se razvedrilo.
Kraljica je pri kraju svoje trudnoće. Gospođica La Valliere započinje novu. Povoljan trenutak da se privuče kraljeva pažnja - reče uz blistav osmijeh u kojem je, kao uvijek, bilo ponešto zloće. - Oh, Anđeliko, navodite me da svašta govorim, i mislim! Bila bih zaista očajna i ispunjena stidom, kada bi me kralj odabrao za svoju ljubavnicu. Ne bih se više usudila izaći pred kraljicu, tu zaista dobru ženu.

6 Pjesnik na dvoru Luja XIV.
Anđelika ne dopusti nipošto da je ova kreposna izjava dovede u zabludu. Bilo je, međutim, u Athenaidinu karakteru nekih crta koje su je iznenađivale, a nije bila sposobna odgonetnuti da li je to tek prividnost, hipokrizija ili pak istinski osjećaj: na primjer, njezina pobožnost. Lakomislena gospođa de Montespan nije propuštala ni jednu misu, ni jedan obred, te je kraljica svima govorila kako je neobično zadovoljna da među svojim damama konačno postoji jedna koja pokazuje pravu vjersku gorljivost.
Sjećate li se - odvrati Anđelika smijući se - onog, našeg posjeta zajedno s Francoisom Scarron, vračari La Voisin? Čini mi se da ste je htjeli upitati hoće li vam poći za rukom da vas kralj zavoli...
Gluposti! - markiza mahne rukom kao da se ruga vlastitim hirovima. - Uostalom, tada još nisam bila ni imenovana u svitu njegova veličanstva. U to vrijeme sam se borila svim sredstvima da se uzdignem na dvoru. La Voisinova rekla nam je same gluposti...
Da ćemo sve tri biti kraljeve ljubavnice.
Čak i Francoisa?
Oh! Oprostite. Ako se točno sjećam, sudbina Francoise treba biti još sjajnija. Udat će se za kralja.
Počeše se zajedno smijati od svet srca.
Francoisa Scarron...! Kraljica Francuske!
Igrači se nisu zanimali njihovom veselošću. Čulo se samo treskanje kocki u čašici i zveket škuda što su ih dobitnici spuštali u svoju torbu. Sudoper je pustio da mu pregore krokanti.
Anđelika uzme komad drva i stavi ga u kamin.
Vidjela sam Francoisu baš večeras: napuštala je Versailles nakon propalog pokušaja da predoči kralju svoju novu molbu. Jadna Francoisa!
Pretjeruje s tim svojim molbama. Svagdje se pojavljuje. Bila je i u Saint- Germainu u utorak. Kralj joj je naglo okrenuo leđa, i čula sam kako je rekao vojvodi de Saint-Aignanu: »Molbe gospođe Scarron padaju poput jesenjeg lišća; kada će prestati ovo proganjanje?«
Sva je sreća da jadnica nije čula tu primjedbu!
Oh! Da joj je taj loš kompliment i povrijedio uho, ne bi ona zbog toga odustala od svoje upornosti, poznajem Frangoisu, ništa ne može omesti njezinu obazrivu nametljivost. Već su dvije godine kako traži a ništa ne postiže. A znate li što je rezultat toga? Ona se pojavljuje sve češće. Na kraju će je zamijeniti za neku ličnost na zidnim tapetama u Saint-Germainu, Versaillesu ili Fontainebleauu.
I to je jedan od načina da se privuče pažnja. A Francoisa posjeduje dva lijepa oka, privlačnu put i prekrasnu pojavu.
Malo je previše tamna, ne čini li vam se? Ali priznajem da je vrlo ljubazna i sposobna. Zavrijedila bi da joj se dodijeli neka skromna dužnost. Rijetko se susreće dobro odgojena dama a ipak tako krotka.
»Jeste... krotka kao što čovjek navikne biti u siromaštvu«, pomisli Anđelika. Athenaida de Montespan iscrpla je ovim malim hvalospjevom o svojoj bivšoj prijateljici iz zavoda, Francoisi d'Aubigne, sve svoje mogućnosti da se posveti nekome tko nije vlastita blistava ličnost.
Kako sam nesretna! - uzdahne odjednom. - Zamislite, dugujem tisuću osamsto livri kolaru, koji je ujedno i sedlar, te mi je nabavio današnju konjsku opremu. Ne znam da li ste zapazili ljepotu kože. Tražila sam da bude pozlaćena kako bi ispala kao izvezena, poput tkanine. Prava divota!
Koja stoji tisuću osamsto livara...
Oh, dug nije tako velik! Ne bih se obazirala na žalopojke gospodina Gauberta i zamolila bih ga da sačeka kao i svi ostali, a to su krojač, vezilac, draguljar. No onaj nemogući Pardaillan, moj muž, umiješao se i dao u zalog par naušnica ukrašene vrlo krupnim dijamantima od tri karata, koji su mi posebno dragi. Ako sutra ne platim, izgubit ću svoj nakit! Jeste li ikada vidjeli muža koji se miješa u takve poslove i s toliko glupe nesavjesnosti? Ne zna čuvati novac... Igra! Igra! Ne
uspijeva mi urazumiti ga u pogledu igre. Pa sve one njegove nastrane ideje... Mogu već zamisliti kako ću na kraju svoj život završiti poput tete Bellegarde, grofice, znate...? Pripada njegovoj, a ne mojoj obitelji, to moram odmah naglasiti... Njezin je muž postao ljubomoran na nju. Njemu je sedamdeset i pet godina, a njoj pedeset i dvije. Zatvara je u svome dvorcu, oduzima joj i najnužnije, pa je došla dotle da mora rezati plahte da bi napravila sebi spavaćice. Evo što me čeka, zato što sam bila toliko nesmotrena da prihvatim ovaj brak.
Anđelika čiji je obraz još gorio od Filipove pljuske, nije smatrala da su priče gospođe de Montespan naročito zabavne. Izraz njezina lica vidljivo je zabavljao pakosnu mladu ženu.
Oslobodite se tužnih misli! Vi držite svog Filipa drugim sponama, ako već ne bračnom privrženošću. Govori se da mu dopuštate da preko svake mjere crpi iz vaših trgovačkih kovčega.
Na dvoru je Anđelika željela biti gospođa du Plessis-Belliere i ništa drugo. Na aluziju gospode de Montespan o njezinoj trgovačkoj djelatnosti, Anđelika stisne zube.
A vi se nemojte brinuti da li ću se dati zatvoriti ili neću - reče razdraženo. - Bit će vremena, onda, da procijenite što ste izgubili. Da ste pametna žena, pomogli biste mi radije da se vežem za dvor, na primjer tako da mi ukažete na neku raspoloživu službu koju bih mogla kupiti.
Athenaida podiže ruke k nebu.
Draga moja mala, što vi svašta ne pomišljate! Upražnjeno mjesto na dvoru? Bilo bi to kao tražiti iglu u plastu sijena. Svi vrebaju na to i nema za to izgleda ni po cijenu zlata.
Pa, ipak, vi ste uspjeli kupiti službu kraljičine počasne dame.
Sam kralj me je imenovao. Često sam ga nasmijavala dok je dolazio kući gospođice La Valliere. Njegovo veličanstvo je pomislilo da ću moći razonoditi kraljicu. Kralj je vrlo pažljiv prema svojoj ženi. Toliko mu je bilo stalo da budem pored nje, te je s mnogo umješnosti sam platio razliku, budući da bih se našla u velikoj neprilici da sam morala platiti u cjelosti određenu svotu. Potrebne su preporuke, a kraljeva zaštita je najbolja preporuka. Da vidimo, čijom pomoću biste se mogli probiti? Ili, mogli biste izmisliti nešto što vam odgovara i podnijeti molbu njegovu veličanstvu. Prijedlog će ispitati Vijeće. Ako postignete da se registrira u saboru, uspjeli ste.
Čini mi se da je to vrlo teško i složeno. Što zapravo hoćete reći kada kažete da izmislim nešto što mi odgovara?
Dakle... ne znam... Treba imati malo mašte... Eto, na primjer, znam da se gospodin du Lac, upravitelj posluge kod markiza de La Valliere, udružio s Collinom, sobarom vojvotkinje, kako bi izmolio ovlaštenje da dobije dva novčića po jutru za sva neobrađena zemljišta koja leže između Meudonske općine, prema Saint-Cloudu, i sela Chagny kod Versaillesa. Ideja je genijalna, jer, kako je kraljev izbor pao baš na to mjesto, mnoga zemljišta tog kraja bit će pokupovana. A što se zapravo smatra neobrađenim zemljištem? Budući da je molba poduprta preporukom gospođice La Valliere, kralj ju je smjesta potpisao. Ne odbije joj nikada ništa. Saboru nije preostalo ništa drugo nego da je potvrdi. Ovo dvoje gospodičića, pored svojih povlastica, mogli bi jednog dana imati pune džepove zlatnika... Uostalom, naša miljenica griješi što pribavlja toliku milost slugama. Ne zna ih odbiti. Kralju počinje smetati to neprestano navaljivanje molilaca. Ispred svih stoji markiz, njezin brat: pravi genij za tu vrsti umješnosti. Mogli biste se njemu obratiti za savjet. Vjerujem da će vam rado pomoći, primijetila sam da nije ravnodušan prema vama... U međuvremenu vas mogu predstaviti kraljici. Nastojte da vas čuje. Postoji mogućnost da osvojite njezinu pažnju.
Učinite to - reče Anđelika ushićeno. - I ja vam obećavam da ću u svojim trgovačkim kovčezima pronaći ono što može zadovoljiti vašega sedlara.
Markiza de Montespan ne sakri svoju radost.
Slažem se. Vi ste anđeo... Bit ćete arhanđeo, ako mi k tome budete nabavili papagaja. Da, jednu od onih velikih ptica s otoka odakle opskrbljujete svoju trgovinu... Znate što mislim, crveno i zeleno perje... oh, noću sanjam o njima.

6.
BARKAROLA, KRALJIČINA LUDA
U zoru, gospođa de Montespan zijevne i protegne se. Ona i Anđelika provele su čitavu noć u razgovoru, jer im neudobnost sobe nije dopustila da se ispruže i malo odmore.
Momak iz kuhinje hrkao je naslonjen na kamin. Gospođa d'Artigny je iščezla. Gospođa de Roure i mladić koji se bio pridružio igri šaputali su, šćućureni na podu jedan pored drugoga. Nije bila ljubav u pitanju, već grubi računi. Do Anđelike su dopirale riječi »službe... honorari... rente... viškovi«.
Iza zavjesa ogromnog kreveta dva pospana tijela se promeškoljiše i ču se zijevanje, a onda nježno šaputanje.
Bit će dobro da siđemo - reče Athenaida. - Kraljica će pozvati svoje počasne dame. Želim bili među prvima za pratnju na misu. Idete?
Možda nije najpogodniji trenutak za predstavljanje njezinu veličanstvu!
Ne. Bolje je počekati naš povratak iz kapele. Nađite se tamo kada budemo prolazile. Ali treba da vam prije toga pokažem dobra mjesta kako biste mogli u svakoj prilici vidjeti njihova veličanstva, a da, po mogućnosti, i oni vas mogu vidjeti. Teško je to umijeće. Sada, siđite zajedno sa mnom. Pokazat ću vam i malu kupaonicu pored kraljičinih apartmana kojom se počasne dame mogu koristiti za presvlačenje i dotjerivanje. Imate li drugih toaleta osim lovačke haljine?
Da, u nekom kovčegu. Ali moram pronaći svog malog lakeja i poslati ga po kovčeg k mome mužu.
Obucite nešto jednostavno za jutro. Kralj će poslije mise primiti molioce, a potom će raditi sa svojim ministrima. A večeras, imat ćemo komediju i balet. Moći ćete izložiti svoj najljepši nakit. Krenimo sada.
Izvan sobe, osjećala se hladnoća i vlaga. Gospođa de Montespan siđe niza stepenice ne obazirući se na propuh koji joj je zahvaćao lijepa gola ramena.
Nije vam hladno? - upita Anđelika.
Markiza nemarno slegne ramenima. Posjedovala je izdržljivost dvorana naviklih da podnose najgore neugodnosti, hladnoću kao i vrućinu, u dvoranama izloženim svim vjetrovima, ili pak zagušljivima pod svjetlom više tisuća svijeća, umor beskonačnog stajanja na nogama i besanih noći, teret odjeće pretovarene pozlatama i nakitom. Čvrsta tjelesna građa, kretanje, a pogotovo odlična prehrana, zagrijavali su ove mondenke, koje nisu bile svjesne svoga junaštva, već naprotiv, sretne usred svojih muka.
Anđelika je zadržala zimogroznost loše ishranjenih. Ogrtači su joj bili neophodni. Kod kuće ih je imala čitavu kolekciju. Prekrasnih. Ovaj što ga je imala na sebi, bio je na neizmjenične kocke od baršuna i svile, zeleno-plave boje slične boji njezinih očiju. Kapuljača je bila ukrašena venecijanskom čipkom koju je mogla spustiti na lice kada je željela da ne bude prepoznata.
Gospođa de Montespan je napusti kod ulaza u dvoranu za primanje. Izuzev švicarskih straža, nepomičnih poput kipova, s helebardama i uškrobljenim ovratnicima, činilo se da u velikom dvoru još sve spava. Dnevno svjetlo tek je počelo razrjeđivati mrak u dvoranama. Galerije i predsoblja zjapili su u tami poput ogromnih basnoslovnih spilja u kojima se naslućivao sjaj zlata i ogledala.
Većina svijeća bila je ugašena.
Napuštam vas - prošapta kraljičina počasna dama, svladana svečanom tišinom vrlo rijetkom na ovim mjestima. - Ima tamo niže dvoranica u kojoj možete sjediti dok budete čekali. Dvorani koji moraju prisustvovati kraljevom ustajanju uskoro će se pojaviti. Njegovo veličanstvo je ranoranilac. Doskora ćemo se vidjeti.
I ona se udalji, a Anđelika otvori pokazana joj vrata, prikrivena zidnom tapetom.
Oh, oprostite - reče, zatvarajući žurno vrata.
Trebalo je da zna da će kutak, ma koliko bio malen, a budući da je u njemu stao divan, biti iskorišten u galantne svrhe.
»Čudno«, pomisli, »nisam vjerovala da gospođa de Soubise ima tako lijepe grudi. Ta krije svoju igru kao i svoje draži.«
Muškarac, jasno, nije bio gospodin de Soubise. I to je mogla pretpostaviti. U Versaillesu su se zatvarala oba oka u pogledu ćudoređa, ali bračna uživanja izgledala bi kao obična vulgarnost i povrijedila bi svakoga.
Anđeliki ništa nije preostalo nego da luta ogromnim pustim dvoranama.
Zaustavi se u prvoj. Bila je to jonska dvorana nazvana tako zbog dvanaest stupova koji su podupirali kornicu. Bilo je već dovoljno svijetlo. Mogla se nazrijeti dražesna linija bijelih lukova koji su razvijali svoj ures duž ruba sjene poput valova spokojnog mora pod tamnim nebom. Strop sa četvrtastim udubljenjima od zlata i ebanovine, još uvijek je bio nevidljiv. Iz tog skrivenog sjaja provaljivao je kristal lustera, čudo ledene ljepote, čarobni stalaktiti obješeni o nevidljive niti. Na zidovima, u ogledalima, odražavala se igra prozora što ih je postepeno osvajala svjetlost dana koji se rađa. Oslonjena o mramorni okvir, mlada žena pogleda napolje. I park je polako izlazio iz tame. Terasa podno dvorca, pokrivena pijeskom, gola, bez sjena, ličila je svojom svijetlom jasnoćom na plažu. Koprene magle zadržavale su se niže, okružujući visoki grab, precizno podrezan, čija je arhitektura izgrađivala neku vrstu sablasnog grada s bijelim i plavkastim zidovima, koji su čuvali tajnu savršenih parkova sa cvjetnim alejama, bazenima sa crnom i zelenom vodom kojom su klizili labudovi. Po izlasku sunca voda će zasvjetlucati tu i tamo, od bazena smještenih na terasi do Latonine, pa Apolonova u obliku srebrnog kruga, i na kraju do zlatnog križa Velikog kanala, gdje su se zaustavljale, ukroćene, druge vode, mrtve i divlje vode velikih močvara, carstvo pataka i vodenih ptica, koje su se protezale daleko dolje, unedogled.
O čemu sanjarite, markizo?
Glas je šaputao, a njegovu vlasniku nigdje ni traga. Anđelika pogleda oko sebe smetena osjećajem da je mogao progovoriti jedino mramorni kip što se nalazio pred njom.
O čemu sanjarite, markizo?
Ali... tko govori?
Ja, Apolon, bog ljepote kojemu ste u svojoj dobroti došli praviti društvo u ovo rano jutarnje doba.
Malo je hladno, zar vam se ne čini? Pokriveni ste ogrtačem, ali ja sam nag. Mramorno tijelo nije nipošto toplo, znate li?
Anđelika poskoči, pogleda iza kipa i ne vidje ništa. Smotuljak raznobojnih krpa na zemlji, uz podnožje kipa, privuče svu njezinu pažnju. Sagnu se da ga dohvati rukom. Smotuljak džipnu i pred njom se stvori u pirueti čovječuljak, povlačeći unazad kapuljaču što mu je skrivala lice.
Barkarola? - uzviknu Anđelika.
Vama na usluzi, Markizo anđela.
Kraljičin se patuljak sagne u duboki naklon. Nije bio veći od sedmogodišnjeg djeteta. Pored nakaznosti dežmekastog tjelešca nasađenog na krive nožice zaboravljala se ljepota njegova inteligentnog lica. Na glavi je nosio šešir od atlasa zagasitocrvene boje ukrašen ordenima i zvončićima. Prsluk je također bio od atlasa, pola crvene, a pola crne boje, ali bez zvončića i ukrasa. Imao je čipkaste orukvice i minijaturni mač.
Anđelika ga odavna nije vidjela. Učini joj se pravim pravcatim vitezom, i to mu reče.
Zar nije istina? - reče zadovoljno Barkarola. - Ako izuzmemo stas, mislim da se mogu mjeriti s bilo kojim od ovih ljepotana što se ovuda šepire. Ah! Kada bi samo naša dobra kraljica dopustila da poskidam ove zvončiće na šeširu, koliko bih se tome obradovao. Ali ona tvrdi da u Španjolskoj lude uvijek nose zvončiće, pa bi
bila još žalosnija kad ne bi pored sebe čula ovaj mali »carillon«. Na svu sreću moja dva drugara i ja imamo neočekivanog saveznika. To je kralj. Ne podnosi nas i ne propusti nijednu priliku, kada dođe kraljici, da nas ne otjera uz koju batinu. Bježimo tada i pri tom se prevrćemo tako da svi naši zvončići jako zvone. U svakoj prilici, dok je u razgovoru, i u intimnijim i osjetljivijim slučajevima, mi ludo potresamo zvončićima. To ga jako razdražuje. Kraljica je konačno primijetila. Zbog toga samo uzdiše i šuti kada se koji naš zvončić slučajno otrgne i nije ponovo prišiven. Uskoro ćemo zatražiti novu povlasticu.
Koju?
Vlasulju - reče Barkarola, kolutajući očima. Anđelika se nasmije.
Čini mi se da postajete umišljeni, gospodine Barkarola.
Nastojim se uzdignuti, probiti se u svijet - reče patuljak naduto.
Ali ona je u njegovu pogledu zrela čovjeka znala pročitati izraz sjete i ironije. Rugao se sam sebi.
Vrlo sam sretna što te ponovo vidim, Barkarolo. Razgovarajmo malo.
Ne plašite se za svoj ugled? Pričat će se o nama. A ako me vaš muž izazove na dvoboj?
Imaš mač.
Istina! Hrabrom srcu ništa nije nemoguće. Dakle, udvarat ću vam, lijepa markizo. Ali gledajmo kroz prozor. Ljudi će misliti da se divimo parkovima pa neće slutiti da vam upućujem vatrene izjave.
Odgega do prozora i prilijepi nos na staklo kao što čine djeca.
Što kažete o ovom mjestu? Lijepo, zar ne? Ti, Markizo anđela, velika dama, ne poričeš svoje prijateljstvo s kraljičinom ludom?
Anđelika je stajala pored njega, gledajući također prema parku. Položi ruku na rame malog čovjeka.
Uspomene što nas vežu nisu takve da bismo ih se mogli odreći, Barkarolo. - I doda tišim glasom: - Ne može se, kada bi se i htjelo...
Sunce je već rastjerivalo maglu. Dan je imao biti lijep. Pun svjetlosti i miline kao proljetni dan. Oslobođeno sumaglice, grabovo busenje je pronalazilo svoju zelenu boju, bazeni modrikastu prozirnost, cvijeće živahnu šarolikost. Pristizali su vrtlari s kolicima i grabljama. Bilo ih je mnogo i izgledali su sitni na prostranoj ravni.
Ponekad - reče Barkarola spuštenim glasom - naša kraljica je zabrinuta. Ne vidi me čitav dan. Kamo je mogao otići njezin najdraži patuljak...? On je u Parizu, neka mu ne zamjeri njezino veličanstvo. Otišao je odati poštu drugom jednom veličanstvu, kojeg nijedan njegov podanik ne može zanemariti: Velikog Coesrea, Drvoguza, kralja prosjaka. Oh! Nema mnogo ovakvih kao što smo mi, Markizo anđela, ovakvih koji će ispljuvati u kadicu pune kese, debele kao lubenice. I čini mi se da me Drvoguz jako voli.
I mene - reče Anđelika.
Sjeti se neobičnog lica prosjačkog kralja. Tko je mogao posumnjati u one tajnovite šetnje koje je s vremena na vrijeme poduzimala lijepa markiza du Plessis-Belliere, prerušena, do nakraj predgrađa Saint-Denis? A svakog tjedna, sluge iz njezine kuće, odabrane između bivših drugova prosjaka, nosili su tamo koševe pune izvrsnih vina, divljači i pečenja.
Nemojte se bojati, Markizo anđela - šapnu joj Barkarola. - Znamo mi dobro čuvati tajnu. I ne zaboravi da pored nas ti nećeš nikada biti sama, ni u opasnosti... čak ni ovdje.
Okrene se i teatralnim pokretom sitne ruke pokaza na veličanstvenu scenu.
Ovdje...! Na kraljevskom dvoru gdje je svatko usamljeniji i u većoj opasnosti nego bilo gdje drugdje na zemlji.
Počeli su dolaziti prvi dvorani, skrivajući zijevanje iza čipkastih orukvica. Njihove drvene pete nadaleko su odjekivale na mramornom podu. Pojaviše se sluge s drvima za loženje. Palila se vatra po dvoranama, u monumentalnim kaminima.
»Stara« treba da je ovdje svaki čas. Gledaj, eno je.
Anđelika ugleda ženu poodmaklih godina, umotanu u ogrtač s kapuljačom. Imala je na kosi uškrobljenu seljačku kapicu od najfinijeg lana.
Dok je prolazila, neki od vitezova se lagano nakloniše. Ona se pričini kao da ih ne vidi, produžujući mirnim dostojanstvom.
Kamo ide?
Kralju. To je gospođa Hamelin, njegova dadilja. Sačuvala je privilegiju da prije bilo koga uđe u njegovu odaju, ujutro. Razmakne zavjese i poljubi ga u njegovu krevetu. Raspita se da li je dobro spavao i kako se osjeća. Razgovaraju neko vrijeme. Svjetski velikani truckaju nogama ispred vratiju... Kada se povuče, nema je više nigdje čitav dan. Nitko ne zna kamo se djene sa svojom preslicom...
»Stara« je noćna ptica. Ali ministri, prinčevi i kardinali s bolom moraju gledati kako svakog dana ova mala građanka prima prvi vladarev smiješak, a često i prvu njegovu uslugu.

Kralj je ustajao.
Iza dadilje koja se povlačila ušla su tri liječnika obučena u crno sa šiljatim šeširom, oznakom svog časnog zvanja, na bogatim vlasuljama bijelih kovrča. Jedan za drugim opipavali su kraljev puls, raspitujući se kako se osjeća, razmijenili bi poneku latinsku riječ, i onda izlazili.
Sada je bio na redu prvi ulazak: prinčevi kraljevske krvi.
Pred naklonjenim prinčevima kralj se izvlačio iz kreveta. Veliki komornik mu navlači sobnu haljinu koju je pridržavao prvi sobar. Njegovo veličanstvo je imalo pravo da samo navuče hlače, zatim bi jedan od velikodostojnika priskočio da mu zakopča podvezice.
Pružiti košulju bila je povlastica prvog viteza: trebalo je pričekati da se ovaj pojavi, stupajući gordo na čelu drugog ulaska sastavljenog od članova visokog društva i posebno ovlaštene gospode.
Nakon što je kralj primio košulju, prvi sobar bi pridržao desni rukav, a prvi garderobijer pomogao kod navlačenja lijevog.
Treći ulazak, sastavljen od vojvoda i velikaša gurkao se radosno žagoreći uz mnogobrojne naklone što su savijali čipke na grudima poput cvjetnog polja pod naletima organskog vjetra.
U međuvremenu je glavni garderobijer pričvršćivao mašnu. Bilo je to njegovo pravo. Ali ako je mašnar ocijenio da je slabo postavljena, namještao bi je i čak ponovo vezivao. To je bilo njegovo pravo, pod uvjetom da se prethodno uvjeri da nije prisutan netko od viših sobnih službenika.
Četvrti ulazak, koji su sačinjavali državni sekretari, peti ulazak, ambasadori, šesti ulazak, ljubičasta i purpurna boja kardinala i biskupa, pomalo su ispunjavali kraljevu odaju.
Kralj bi jednim pogledom prepoznavao svakoga i bilježio odsutne. Postavljao je pitanja, raspitivao se o tračevima i zabavljao duhovitim odgovorima. Sveci iz versajskog raja, misleći na obične smrtnike s one strane pozlaćenih vrata, uživali su u neizrecivoj sreći što im je dano da promatraju kralja u sobnom ogrtaču.

7.
ANĐELIKA POZVANA U KRALJEV KABINET
Anđelika je pratila defile »svetaca« što su imali pravo ulaska u svetište.
Mi smo »duše čistilišta« - reče joj smijući se jedna od dama koje su se već nalazile tamo, raskošno odjevene, željne da se nađu među prvima pri prolazu kralja i kraljice kada se oni budu uputili u kapelu.
Markiz du Plessis-Belliere učestvovao je u drugom ulasku.
Anđelika pričeka dok nije bila potpuno sigurna da je ušao u kraljevu odaju.
Potom odjuri na gornje katove. Jedva joj uspije da se snađe u zbrci hodnika ispunjenih neopisivim neredom, gdje se miris ljiljanovog praha miješao s mirisom ugašenih svijeća.
La Violette je čistio gospodareve mačeve i uz put pjevušio. Smjerno ponudi markizi svoju pomoć pri presvlačenju. Anđelika ga smjesta otjera napolje. Obuče se na brzinu; nije imala vremena da potraži Jasminu ili neku sobaricu. Pošto je bila gotova, požuri natrag i stiže na vrijeme da vidi gdje prolazi mala kraljičina povorka. Kraljici je nos bio crven, iako je svoje punašno lice naprašila puderom. Čitavu je noć provela u suzama... Kralj uopće nije došao k njoj ni na »jedan jedini sat« kao što je sama tužno povjerila svojoj pratnji; bio je to zaista rijedak propust; Luju XIV je bilo zaista stalo da spasi vanjske izglede, te bi bar samo na
»jedan jedini sat« legao u bračni krevet. Najčešće zato da odspava. Bilo kako bilo, on je to činio. Još jedna zasluga La Valliereove koja ga je zaludjela dan ranije, u šumi, svojom ulogom Amazonke, Dijane, božice lova.
Kraljičina grupa susrete grupu gospođice La Valliere koja je također krenula u kapelu. Marija Tereza prođe vrlo dostojanstveno dok su joj španjolske usne podrhtavale od uzdržanih jecaja ili pogrda. Miljenica se sagnu u ponizan naklon. Kad se ponovo uspravila, Anđelika ugleda u njezinim preblagim plavim očima izraz smetenosti. U sjaju Versaillesa ona nije više bila lovac, već progonjena košuta. Potvrđivalo se Anđelikino mišljenje: nije imala dovoljno snage da izdrži. Neće biti dugo u milosti. Možda već i nije! Marija Tereza je griješila što se nje bojala. Tu, nedaleko, čekalo je nekoliko spretnijih i mnogo opasnijih suparnica.
Nešto kasnije, kralj iziđe iz kapele i uputi se u perivoj. Upozorili su ga da se nekoliko gukavih bolesnika iz okolice, saznavši za njegov boravak, skupilo iza ograde u nadi da će im biti dopušten čudotvorni »dodir«. Kralj im to nije mogao uskratiti. Nije ih bilo mnogo. Ta je ceremonija imala biti brzo gotova. Poslije toga će njegovo veličanstvo primiti zamolbe molilaca u Dijaninom salonu.
Neki mladić iz kraljeve pratnje probi se kroz mnoštvo i pokloni pred Anđelikom.
Njegovo veličanstvo podsjeća gospođu du Plessis-Belliere da svakako računa na njezino učešće u lovu, sutra, u zoru.
Zahvalite njegovu veličanstvu - reče ona ukrućena od uzbuđenja - prenesite mu da me jedino smrt može spriječiti.
Njegovo veličanstvo ne traži toliko. Ali je izričito naglasilo da bi željelo upoznati uzroke ukoliko bi iskrsla neka zapreka.
Upoznat će ih, u moje ime zajamčite, gospodine de Louvois. To ste vi, zar ne?
Tako je.
Htjela bih govoriti s vama. Je li to moguće?
Louvois je izgledao iznenađen i reče da, ako se gospođa du Plessis bude zadržala u galeriji, možda uspije pridružiti joj se u času kada kralj bude odlazio u svoju radnu sobu, nakon predaje molbi.
Čekat ću vas. I potvrdite njegovu veličanstvu moju prisutnost sutra u lovu.
Ne, nećete ići - reče joj Filipov glas na uho. - Gospođo, žena mora poslušati muža. Ja vas nikada nisam ovlastio da se pojavite na dvoru. Vi ste se uvukli ovamo protiv moje volje. Naređujem vam da odete i da se vratite u Pariz.
Filipe, vi govorite besmislice - odvrati Anđelika isto tako tiho. - Besmislice i gluposti. Vama moj dolazak na dvor donosi samo prednosti. Kakvim pravom me ovako progonite?
Istim pravom kojim ste me i vi prvi počeli proganjati.
Baš ste djetinjasti. Konačno, ostavite me na miru.
Pod uvjetom da smjesta napustite Versailles.
Ne.
Vi sutra ne idete u lov.
Ići ću.
Louvois nije bio svjedokom njihove rasprave, jer se bio udaljio i vratio kraljevoj pratnji. Susjedi su ih podsmješljivo promatrali. Bračne scene Plessis-Bellierovih su pomalo postajale glasovite!
Sasvim pored njih, praveći se kao da gleda drugamo, stajao je mladi markiz de La Valliere s profilom podrugljive ptice.
Anđelika popusti, da izbjegne ruglu.
Dobro, Filipe. Idem. Nemojmo o tome više govoriti.
Napusti ga i ode, ali samo do galerije, gdje se skloni u jednu od velikih dvorana koja je bila manje ispunjena ljudima.
»Kad bih samo imala neku službenu dužnost na dvoru. Ovisila bih o kralju a ne o raspoloženju onog čudaka«, ponavljala je u sebi.
Kako doći do takve dužnosti, i to što prije?
Zbog toga je, sasvim iznenada, bila pomislila na Louvoisa dok je s njime razgovarala.
Pokrenula se njezina trgovačka mašta. Sjetila se da joj je, u vrijeme kada je u Parizu organizirala posao s kočijama za pet novčića, Audiger pripovijedao o tom Louvoisu, uvaženom dvorjaniku i političaru, ali i nosiocu privilegije nad diližansama i prijevozima između Liona i Grenobla.
Morao je to biti onaj isti Louvois. Nije znala da je tako mlad, ali ne smije zaboraviti da je on sin Le Telliera, državnog sekretara i kancelara kraljevog privatnog savjeta.
Predložit će mu poslovnu suradnju, zatražit će njegovu pomoć i očevu podršku... Markiz de La Valliere, provlačeći se iz grupe u grupu, primicao se sve bliže nastojeći da je dostigne.
Isprva se pokuša izgubiti, ali se predomisli.
Govorili su joj o tom markizu de La Valliereu, što je vječito vrebao na priliku da zaradi nešto novaca. On je poznavao dvor bolje od bilo koga. Mogla bi od njega dobiti neke obavijesti.
Čini mi se da vam je kralj oprostio jučerašnje zakašnjenje na lov - reče markiz prilazeći joj.
»I zbog toga se usuđujete nastaviti svoju malu spletku sa mnom«, pomisli ona.
Ali prisili se da izgleda ljubazno. Čim mu spomene dužnost na dvoru, on se sažaljivo nasmija.
Jadna moja mala... Vi ste ludi! Da bi se oslobodila i najmanja služba, trebalo bi usmrtiti ne jednu već deset osoba. Pomislite samo da se sve službe u kraljevoj i kraljičinoj odaji prodaju samo tromjesečno.
Što to znači...?
Mogu se kupiti samo na tri mjeseca. Nakon toga ponovo su na dražbi. I sam kralj je time nezadovoljan, jer mu se pojavljuju stalno nove osobe u službama gdje bi volio zadržati svoje navike. Budući da se ni po koju cijenu ne želi rastati s Bontempsom, svojim prvim sobarom, mora ga neprestano pomagati ne samo da ponovo otkupi dužnost, već i da plati pravo na novi otkup.
Gospode, kakve li zavrzlame! Pa zar kralj ne može nametnuti svoju volju i zabraniti ove neobične transakcije?
Treba ipak nastojati da svi budu zadovoljni - reče markiz de La Valliere, poprativši riječi pokretom koji je kazivao da su ti čudni običaji za nj isto tako neizbježni kao i smjenjivanje godišnjih doba.
Ali vi, kako se vi snalazite? Rečeno mi je da ste vrlo dobro opskrbljeni.
Pretjeruju. Imam službu kraljeva poručnika, jednu od najskromnijih što se tiče plaće. Opremu i izdržavanje četiri čete i održavanje mog položaja na dvoru... Teško bih se izvlačio kada ne bih imao neke svoje ideje koje...
Prekine se i uhvati za ruku nekog čovjeka što je onuda prolazio.
Jesu li osuđeni? - upita zabrinuto.
Da.
Na kotač?
Kotač i sječenje glave.
Odlično - reče zadovoljno mladi markiz. - Ovo je upravo jedna od mojih specijalnosti - objasni Anđeliki polaskan njezinim naivnim čuđenjem. - Bavim se prvenstveno »raspoloživim dobrima«. Kladim se da ne znate što je to.
Zapravo već sam se koječime bavila, ali priznajem da ovo...
Slušajte, dakle, poznato vam je da kada je neki podanik kraljevstva osuđen na smrtnu kaznu, njegov imetak, bez obzira na značenje i vrijednost, pripadne kruni. Kralj raspolaže ovakvim dobrima i obično ih poklanja onima kojima želi učiniti uslugu. Moja je specijalnost da vrebam na takve poslove i da prvi uložim molbu. Ne bi bilo učtivo od kralja odbiti me. Ne stoji ga ništa, nije li istina? Tako sam pratio suđenje zamjenika gradonačelnika iz Chartresa, lopova koji je mnogim zločinima okaljao svoju poganu dušu. Pritisnuo lupež nametima pokrajinu, i na kraju dolijao. Zatvorili su ga zajedno s njegova dva druga u lopovštini, gospodu de Carsa i de La Lombardierea. Kao što ste upravo čuli, osuđeni su. Odrubit će im glave. Dobar posao za mene!
I protrlja ruke.
Od jutros očekujem ove obavijesti. Zbog njih nisam slijedio kralja za vrijeme
»obilaska gukavih«. Nadam se da nije primijetio moju odsutnost, ali nisam mogao čekati na tu novost. Oni lupeži posjeduju krupna imanja, a tu su i plodovi njihova potkradanja. Već imam spremnu molbu za korištenje ovih dobara. U stanju sam smjesta predati moje traženje. U svemu tome najvažnija je brzina. A i njuh. Vidite, imam ja još jedan trag, osjetljiviji, ali držim da ću izgurati i stići prvi na red. Radi se o grofu de Retofortu, Francuzu koji je ubijen u službi engleskog kralja u Tangeru. Uspijem li dokazati da je taj Retofort bio Englez, moći ću se natjecati za njegov imetak, jer vlasništvo stranaca koji borave u Francuskoj potpada također pod kraljevu vlast, poslije njihove smrti...
Ali kako ćete moći dokazati da je taj Francuz bio Englez?
Snaći ću se. Već ću nešto smisliti. Imam plodnu maštu... Napuštam vas, ljepotice, jer će se njegovo veličanstvo uskoro vratiti iz parkova.
»Bez sumnje ovaj lijepi gospodin posjeduje izvjesnu vještinu«, mislila je Anđelika donekle zbunjena, »ali ima dušu uhode i liči mi na okrutnog mačka.«
Upravo se vraćao Louvois. Prolazeći pored nje, lagano se nakloni i šapnu joj da vrlo žali, ali mora prisustvovati još jednoj audijenciji kod kralja, nakon čega će joj s veseljem posvetiti koji časak, jer će kasnije opet biti zauzet službom kod stola njegova veličanstva i neće imati ni jedan slobodan trenutak.
Anđelika prista strpljivo, diveći se sposobnosti mladoga kralja koji, nakon što je legao, kao što se pričalo, oko tri sata ujutro, ustao je u šest za misu i odonda je bio »u poslu« bez trenutka odmora!
Pošto ju je napustio, Louvois se uputi k nekom loše odjevenom mladiću, čija se pojava slabo uklapala u ovu otmjenu sredinu. Opaljeno lice bilo je u neskladu s čipkastom mašnom i vlasuljom koju je, činilo se, preko volje podnosio. Otpozdravi oštro i potvrdi:
Da, ja sam izaslanik iz Ile Dauphine.
I ove dvije ličnosti uputiše se u kraljev kabinet, usprkos ljutitim i žestokim prigovorima viteza vojničkog držanja, koji je stigao u tom času.
Gospodine, kralj me pozvao u ovo vrijeme i hitno. Ja moram ići prvi!
Znam, gospodine maršale, ali i ja sam vojnik i moram izvršiti kraljev nalog. Čim je kralj saznao za dolazak ovdje prisutnog gospodina, izdao je naređenje da ga propuste prije svakog drugog.
Imam prednost pred svim maršalima i neću otrpjeti da nekakav mornarski časnik prođe ispred mene.
Ovaj je časnik kraljev izaslanik i, prema tome, ima apsolutnu prednost, s mojim najvećim žaljenjem, gospodine de Turenne.
Turenne, grubi vojnik od pedeset i dvije godine, problijedi i uspravi se ukrućeno.
Čini mi se da njegovo veličanstvo nema mnogo obzira spram dužnosti koju mi je sam povjerio. U redu. Pozvat će me ponovo kada bude imao nešto više vremena za stare sluge, za one što su korisni.
I de Turenne prođe kroz mnoštvo dvorjanika kao da vrši smotru svojih trupa, strijeljajući okolo svojim kao ugljen crnim očima ispod gustih sijedih obrva. Dva
mlada stjegonoše koji su stražarili ispred jednih vrata spremno isukaše sablje i postaviše mu se uz bok.
Oh, Bože moj, neće ga valjda uhapsiti? - uzviknu uzbuđeno Anđelika.
Markiz de La Valliere koji se ponovo, kao slučajno, našao uz nju, prasnu u smijeh.
Draga prijateljice, kako možete pripisivati našem vladaru tako crne namjere? Reklo bi se da nikada niste napuštali svoju provinciju! Uhapsiti gospodina maršala? Blagi Bože, a zbog čega?
Zar nije izgovorio uvredljive riječi upućene kralju?
Ma kako! Gospodin de Turenne govori otvoreno kao svi vojnici. Ako postane žrtvom privilegija spreman je ujedati. I ne možemo mu zamjeriti. Inače, pravedno je što posjeduje posebnu konjičku stražu i dvojicu stjegonoša koji ga isukanom sabljom prate kamo god išao, pa i kralju.
Ako uživa tako značajne privilegije, što se onda ljuti zbog sitnica? Markiz se ukruti.
Potpuno mogu shvatiti srditost našega maršala. Kao vrhovni vojskovođa on mora proći prvi svagdje. Vojska je glavno tijelo kraljevine.
Prije plemstva? - upita ona zadirkujući.
Prezrivi smiješak mladog La Vallierea posta naglašeniji.
Ovakvo se pitanje može očekivati od vas, male buržujke. Zar vas moram podsjetiti da su vojska i plemstvo jedno te isto? Tko u kraljevstvu ima dužnost plaćati danak vlastitom kralju? Plemići! Od moje najranije mladosti, moj me je otac učio da moram nositi mač, i da su taj mač i moj život u službi kralja.
Nisu mi potrebne vaše lekcije - reče Anđelika pocrvenjevši. - Moje je porijeklo barem toliko plemenito koliko i vaše, gospodine de La Valliere. Možete se raspitati. A k tome, ja sam žena jednog maršala Francuske.
Zar da se svađamo zbog tih sitnica - reče markiz prasnuvši u smijeh. - Kako ste naivni, ali vrlo dražesni. Mislim da ćemo postati odlični prijatelji. Naljutio sam se, kao što ste primijetili, zbog toga što se na dvoru smatra da moj kraljevski »svak« nešto suviše odobrava buržujima i običnim ljudima. Tako, na primjer, propustiti ispred gospodina de Turenne nekakva neotesanog pomorca...
Taj je pomorac možda nosio vijesti koje u ovom trenutku posebno zanimaju njegovo veličanstvo.
Ustuknu pod pritiskom ruke koju joj je netko položio na rame. Ugleda pred sobom u crno odjevenu ličnost koju, pored svih svojih napora, nije uspjela odmah prepoznati.
U ušima joj odjeknu duboki i promukli glas koji je i pored toga bio pun nadmoćnosti i autoriteta:
Sasvim točno, gospođo, potrebno je da mi dopustite hitan razgovor s vama baš o tome.
O čemu, gospodine? - reče Anđelika, uznemirena.
La Valliere, do maločas ponosni vitez, sada se smjerno klanjao.
Gospodine ministre, molim vas podsjetite njegovo veličanstvo na moju skromnu molbu koja ukazuje na raspoloživost zaostavštine zamjenika gradonačelnika iz Chartresa. Poznato vam je da je taj zlikovac osuđen na smrt.
Stroga ličnost uputi mu pogled u kojem nije bilo ni trunka zabave.
Hm... vidjet ćemo - progunda.
Anđelika prepozna Colberta, novog vrhovnog nadzornika za financije i člana privatnog savjeta.
Colbert ostavi iza sebe povijenog dvorjanika i povuče s autoritetom gospođu du Plessis u ugao galerije.
U međuvremenu da znak tekliću koji ga je slijedio i uze sadržaj velike torbe od crnog baršuna u kojoj se nalazio snop spisa. Izvadi neki žuti list.
Gospođo, vi, čini mi se znate da ja nisam ni dvoranin ni plemić, već prije trgovac. Nakon poslova koje smo zajedno obrađivali, saznao sam da i vi, makar ste plemenita roda, imate svoje interese u trgovini... Ukratko, obraćam se vama kao članu trgovinskih udruženja i tražim vaš savjet...
Trudio se da mu riječi zvuče ležerno, ali se vidjelo da je u tome nevješt. Anđelika se osjeti uvrijeđenom. Kada će joj, dakle, ovi ljudi prestati bacati u lice njezinu čokoladu.
Stisne usne. Ali, gledajući Colberta, primijeti da je ovome, unatoč hladnoći, čelo orošeno znojem. Vlasulja mu se nakrivila i jasno se vidjelo da je tog jutra otjerao brijača.
Ona odagna svoje predrasude. Što da se cifra? Progovori sasvim smireno:
Zaista, bavim se trgovinom, ali su moji poslovi beznačajni u usporedbi s onima kojima se vi zanimate, gospodine ministre. Kako vam mogu pomoći?
To još ne znam, gospođo. Ocijenite sami. Našao sam vaše ime kao vlasnice čitavog dijela, na jednom spisku društva Istočnih Indija. Moju je pažnju privuklo to što znam da pripadate plemstvu. Vaš je slučaj, dakle, poseban, a kako mi je k tome rečeno da vam poslovi dobro napreduju, pomislio sam da biste mi mogli pomoći u razjašnjavanju nekih nejasnih pojedinosti u pogledu tog društva...
Gospodine ministre, poznato vam je kao i meni da ovo društvo, jednako kao i društvo Stotine udruženih, čijih sam pet akcija imala, trguje s Amerikom, te da danas ne vrijede ni novčića!
Ne mislim na vrijednost akcija, koje zaista više ne kotiraju, već na stvarnu zaradu postignutu vašim trgovanjem, tamo gdje su drugi pretrpjeli gubitke.
Jedina mi je zarada što sam podučena što se ne smije činiti. Vrlo skupo me je stajala ova lekcija, jer te su poslove vodili lopovi. Računali su s bajoslovnim dobicima, dok su poslovi koji se čine u dalekim zemljama u prvom redu plod rada. Lice gospodina Colberta išarano borama koje su bile posljedica besanice ozari se čudnim smiješkom koji se sav skupio u očima, a da mu nije rastegao usne.
To što mi kažete bilo bi, dakle, u izvjesnom smislu, moje vlastito geslo: »Rad može sve«...
...»volja unosi zadovoljstvo u sve ono što treba činiti« - izdeklamira Anđelika u jednom dahu i podiže prst - »marljiv rad pruža radost«.
Široki osmijeh osvijetli odbojno ministrovo lice i učini ga gotovo ugodnim.
Poznata vam je fraza iz mog izvještaja o pitanjima pomorskog društva o kojem baš govorimo - reče užurbano s gotovo strasnim čuđenjem. - Pitam se da li ima mnogo poštovanih akcionera društva koji su se potrudili da pročitaju moju frazu.
Zanimalo me je saznati što misli vlast koju vi predstavljate. Posao je sam po sebi životvoran i logičan.
Dakle, smatrate da takav pothvat može i mora napredovati? - upita ministar živahno.
Brzo se savlada i stane nabrajati umjerenim i jednoličnim glasom tajno vlasništvo gospođe du Plessis-Belliere, alias gospođe Morens:
Čitav dio na lađi Saint-Jean-Baptiste od šesto tona, opremljenoj za napad s dvanaest topova i za prijevoz tereta, a koja prevozi kakao, papar, mirodije i skupocjeno drvo iz Martinika i San Dominga.
Točno - potvrdi Anđelika. - Trebalo je nekako poduprijeti moju trgovinu čokoladom.
Postavili ste za zapovjednika gusara Guinana?
Jest.
Bilo vam je poznato kada ste ga primili u službu da je pripadao gospodinu Fouquetu koji je sada u zatvoru? Jeste li pomislili, gospođo, na težinu takva postupka, ili vas je savjetovao sam Fouquet?
Nisam imala nikada prilike razgovarati s gospodinom Fouquetom - reče Anđelika, uznemireno. - Mislim da je bio opasan zbog svoje moći prebogata čovjeka i iskorištavao tu moć. Treba, međutim, priznati da je znao odabrati ljude kojima se okruživao. Sretoh Guinana pukim slučajem. Odličan je to pomorac i vješt u trgovini. U to doba se skrivao, pogođen gubitkom svog zaštitnika. Pomislih da će jedino on uspjeti spasiti moje interese u onom nesretnom poslu Indijskog društva u koji sam se, puna povjerenja, bila upustila. I tako ga uzeh u svoju službu. Ne trpim zbrke. Uostalom, povela sam se primjerom što mi je dolazio odozgo.
Što hoćete reći?
Kralj! On kažnjava one koje smatra krivcima, ali ne dopušta da zbog toga propadnu talenti. Slikar Le Brun, urbanist Le Notre, Le Vau, Francinetovi, graditelji vodoskoka, pa komediograf Moliere, majordom Vatel, sve je njih otkrio ili se njima koristio gospodin Fouquet. Sada su svi u službi kralja i uživaju njegovu darežljivu milost. Moja je skromna uloga bila da zaposlim malog gusara, ali sam spremna vratiti ga kralju ako ga zatraži - završi ona vatreno, uz smiješak koji je razoružavao.
Nije, međutim, bila nimalo smirena. Colbert je oduvijek bio Fouquetov neprijatelj i u tajnosti je bio ispleo mrežu u koju se ovaj na kraju uhvatio. Sve što se odnosilo na bivšeg vrhovnog nadzornika, stvaralo je goruće tlo pod nogama.
I tu ste lađu vi slali u Ameriku. Zašto ne u Indije? - upita naglo Colbert.
U Indije? Pomislila sam na to. Ali samo jedan francuski brod ne bi bio dovoljno siguran, a ja nemam sredstava za kupnju drugih.
Ipak, vaš Saint-Jean-Baptiste putuje za Ameriku bez ikakvih nezgoda!
Jer nema opasnosti od barbarskih gusara. Tamo pak gdje oni harače, usamljeni brod nema nikakva izgleda da prijeđe Rt dobre nade. Ako nije napadnuta u polasku, neće tome izbjeći na povratku.
Što dakle čine brodovi engleskih društava i Holandskih Indija čiji poslovi cvjetaju?
Plove u grupama. To su prave pravcate flote, La Haye ili Liverpool napušta po tridesetak brodova krupne tonaže. I obave najviše dva putovanja godišnje.
Ali zašto onda i Francuzi ne postupaju tako?
Gospodine ministre, ako to ne znate vi, kako da ja znam? Pitanje karaktera? Ili novaca? Jesam li ja sama mogla osnovati flotu? Nadalje, francuski brodovi bi morali imati, radi opskrbe, neku luku na pola dugačkog puta do Istočnih Indija.
Ile Dauphine,7 na primjer?
Da, Ile Dauphine, ali pod uvjetom da vrhovna komanda toga pothvata ne bude povjerena vojnicima, pogotovo ne vitezovima.
Nego kome, dakle?
Jednostavno onima koji su vični pristajati uz nove zemlje, trgovati i baratati brojkama, a to su trgovci - odvrati Anđelika naglašavajući svaku riječ, te iznenada puče u smijeh.
Gospođo, govorimo ozbiljno - usprotivi se gospodin Colbert, odjednom smrknut.
Oprostite, ali upravo sam zamislila jednog od ovih pristalih vitezova, i to markiza de La Vallierea, u ulozi zapovjednika kod iskrcavanja na jednu od onih obala i njegov susret s divljacima.
Gospođo, zar vi sumnjate u markiževu hrabrost? Dao je već mnoge dokaze svog junaštva u kraljevoj službi.
Nije tu riječ o hrabrosti. Pitam se samo kako bi se ponio gospodin markiz de La Valliere kada bi se iskrcao na plaži i ugledao kako prema njemu leti masa golih divljaka? Posjekao bi polovicu, a ostale pretvorio u robove.
Robovi su potrebna i korisna roba.
Ne poričem to. Ali kada se u nekoj zemlji treba smjestiti i organizirati trgovinu, ova se metoda neće pokazati dobrom, da ne kažem nešto više. A baš u tome i jest uzrok propasti ekspedicija i povremenih pokolja Francuza koji ostanu na mjestu.
Gospodin Colbert joj uputi malne zadivljen pogled.
Ne bih nikada očekivao... Počeša se po neobrijanoj bradi.
Saznao sam o tome više u ovih deset minuta nego cijele noći provedene nad onim nesretnim izvještajima.
Gospodine ministre, moje vam mišljenje dajem s rezervom. Ove tužbe dolaze iz usta trgovaca i pomoraca, ali...


7 Otok kasnije nazvan Madagaskar.
Odjek koji ne smijemo zanemariti. Zahvalan sam vam, gospođo. Učinit ćete mi veliku uslugu, ako pristanete da me pričekate jedno pola sata u predsoblju.
Čekat ću vas, gospodine ministre...
Ona se vrati u predsoblje gdje joj markiz de La Valliere zlobnom veselošću priopći da se Louvois raspitivao za nju i da je odmah otišao na doručak.
Anđelika se uzdrža da pokaže svoje nezadovoljstvo. Kakve li nezgode! Očekivala je s nestrpljenjem razgovor s mladim ministrom rata od kojeg je namjeravala zatražiti da joj pomogne pronaći neku službu na dvoru. Sada, zbog susreta s Colbertom, izgubila je sjajnu priliku. A nema mnogo vremena. Kakva se još luda ideja mogla roditi u Filipovoj glavi? Ako mu se bude suprotstavila suviše otvoreno, on bi je još mogao dati zatvoriti. Muževi imaju potpunu vlast nad ženama. Ona se mora što prije osigurati, učvrstiti svoj položaj na dvoru, dok još nije prekasno...
Najradije bi vrištala, toliko je bila ljuta, a njezino nezadovoljstvo posta još veće kad neki dvorani najaviše da njegovo veličanstvo odgađa sve audijencije do sutra i da se svi mogu razići.
Već se uputila k izlazu, kada joj priđe teklić gospodina Colberta:
Ako vam je po volji da me slijedite, gospodo markizo, očekivani ste.
Soba u koju je Anđelika uvedena bila je prostrana, ali manja od ostalih dvorana. Pa ipak, činila se impozantnih razmjera, a to zbog vrlo visokog stropa što se otvarao poput neba prekrivenog plavim i bijelim oblacima. Bila je to freska Olimpova pejzaža. Teške tamnoplave zavjese, na prozorima, izvezene zlatnim i srebrnim ljiljanima, bile su u skladu sa svilom što je pokrivala naslonjače s visokim naslonima i tri klupice postavljene uza zidove. Drvena obloga, kao svagdje u Versaillesu, bila je ukrašena elegantnim radovima u sadri što su predstavljali voće, lozu, vijence, a sve se sjajilo blještavim sjajem novog zlata, kojima je svaki motiv, list po list, bio brižljivo prekriven. Sklad zlata i tamnoplave boje davao je cjelini istodobno izgled ozbiljnosti i raskoša.
Anđelika ocijeni sve jednim pogledom. Bila je to muška soba, stvorena za muškarca. Gospodin Colbert joj je stajao okrenut leđima. Na dnu dvorane nalazio se stol načinjen od jedne jedine ploče od crnog mramora koju su podupirale lavlje noge od pozlaćene bronce.
S druge strane stola nalazio se kralj. Anđelika zine...
Oh, evo mog obavještajnog agenta - reče ministar okrećući se. - Molim vas, gospođo, priđite i izvolite upoznati njegovo veličanstvo s vašim... vašim, dakle, brodovlasničkim iskustvima u Indijskom društvu, koja na tako jedinstven način osvjetljavaju mnoge čudne probleme.
Luj XIV, s učtivošću što ju je pokazivao prema svakoj ženi, i najskromnijoj, ustane da je pozdravi. Anđelika, smetena, primijeti da se nije ni naklonila po dvorskom pravilu, te se sva izgubi u dubokom poklonu, proklinjući gospodina Colberta.
Znam da nemate običaj šaliti se, gospodine Colberte - reče kralj - ali nikako nisam očekivao da će se vaš obavještajni agent, glasnik moreplovaca, pojaviti preda mnom u obliku dvorske dame.
To ne smeta da je gospođa du Plessis-Belliere jedan od važnijih akcionera društva. Ona je opremila jedan brod u namjeri da trguje s Indijama, ali je morala odustati i prebaciti ga radije na Ameriku. Izložit će vam razloge tog skretanja.
Pravo da kažem, gospodine ministre - odgovori Anđelika - žalim što ste pridali važnosti mojim riječima. Istina je da jedan dio mojih dobara leži u pomorskoj trgovini. Nadzornik koji upravlja tim dobrima iznese mi povremeno svoje pritužbe zbog poteškoća na koje nailazi, ali osim toga ja o pomorskim pitanjima ne znam ni više ni manje nego što znam o poljoprivredi kada mi moji zakupci ispričaju svoje nevolje zbog slabog uroda.
Licem gospodina Colberta prodoše redom sve dugine boje.
Jeste li gotovi s glupostima? - uzvikne bez okolišanja. - Maločas ste mi govorili s najvećom umješnošću, a sada se povlačite. Da li vas možda zbunjuje prisustvo njegova veličanstva?
Anđelika pocrvenje kao djevojčica i baci pogled na kralja.
Ovaj je bio ponovo sjeo. Pun povjerenja u svog ministra, čekao je strpljivo da mu razjasni ovaj susret kojem se zapravo donekle čudio. Promatrao je mladu ženu svojim crnim, pronicljivim očima i ona u njima pročita pažljivu i opreznu mudrost koja je obilježavala većinu djela Luja XIV, a koja je bila zapanjujuća za vladara od dvadeset i sedam godina pa je bilo malo onih, uključujući i stare diplomate, koji su to primijetili.
I Andelikina mladost sazrela je na opasnoj vatri. Stekla je tako sposobnost neposredne spoznaje čovjeka. Ona osjeti kako između nje i kralja postoji sklad dviju realističkih duša.
Poznato mi je da vaše veličanstvo ne voli ekscentričnost. Čini mi se da se baš to može reći za nekoga tko je dvorska dama, a istodobno se bavi trgovinom i brodovima. U stvari, bojala sam se...
Ne morate se bojati da nam se nešto neće dopasti, a ni tražiti da nam ugodite izvrtanjem istine - reče on donekle strogo. - Ako gospodin Colbert smatra da nas vaša obavještenja mogu poučiti, nije na vama da ocijenite hoćemo li ih primiti dobro ili loše. Govorite, dakle, gospođo, s jedinim nastojanjem, koje vjerujem da imate, da što bolje poslužite našim interesima.
Ostavi je da stoji kako bi potcrtao da je prima kao bilo kog od svojih suradnika koji, bez obzira na starost ili položaj, nisu smjeli nikada sjesti pred njim, osim ako ih on ne bi posebno ovlastio na to.
Dakle, vaš je brod odustao od trgovanja s Istočnim Indijama, makar vam je želja bila da ga tamo uputite i makar ste od tog putovanja očekivali zaradu. Većina brodovlasnika postupila je na isti način, to treba priznati. Nejasni su mi razlozi takva postupka.
Anđelika poče izlagati opasnost koja je prijetila od barbarskih galija što su krstarile pučinom ispred Portugala i uz afričku obalu i čije je zanimanje, već stoljećima, bilo pljačkanje usamljenih brodova.
Ne uveličavate li možda nezgodu koju predstavljaju gusari, gospođo? Do mene su doprle mnoge priče o putovanjima u Indije, koja su poduzeli francuski brodovi, također usamljeni, manje naoružani od vašeg, a koji su se slavno vraćali sa svog putovanja i nisu pretrpjeli druge neugodnosti osim oluje. Imam ovdje izvještaje, datume odlaska i povratka itd. Zašto tvrdite da vaš brod ne može ono što su drugi mogli?
Sire, riječ je o teretnom brodu. Usporedite li brojke tonaže, bit će vam jasno. Većina brodova koji su vam opisani su gusarski, a samo se nazivaju teretnjacima. Njima je dobro poznato da se arapskim galijama može izbjeći jedino brzom vožnjom. Napuštaju luku gotovo prazni i vraćaju se u istom stanju. Jeste, ovako mogu bježati pred gusarima i obaviti svoje putovanje, ali na trgovačkom planu ekspedicija je promašena i bez ikakva rezultata. Brod velike tonaže do ruba natovaren robom neće pobjeći brzim alžirskim i marokanskim galijama. Naći će se u situaciji velike kornjače koju napadaju mravi. Topovi često pucaju predaleko. Posadi tada ne preostane ništa drugo nego hrabro dočekati direktan napad. Na taj je način, zaslugom posade Saint-Jean-Baptista, moj brod po dva puta izbjegao grabežljivcima. Ali uspjeh je plaćen cijenom krvavih borbi. Jedna se odigrala na pučini Gaskonjskog zaljeva, druga kod pristaništa otoka Goree. Polovica mojih mornara ubijena je ili ranjena. Odustala sam.
Pokretljivo lice gospodina Colberta zahvati rječita mimika koja je pokazivala istodobno divljenje i zadovoljstvo. Rijetko mu je problem prikazan s tolikom jasnoćom.
Kralj je ostao zamišljen.
U pitanju je, dakle, pratnja? - upita najzad.
Točno. Kao kod Engleza i Holanđana.
Ti mi se ljudi ne sviđaju mnogo, ali bilo bi glupo ne poprimiti od naših neprijatelja metode koje su pokazale svoje dobre strane. Organizirat ćete sve to, Colberte. Krupne ekspedicije velikih teretnjaka, u pratnji ratnih brodova...
Na Anđelikinom licu primijeti grimasu sumnje.
Ima li u tom programu nešto što po vašem mišljenju ne ide, gospođo?
Ton je skrivao ironiju. Luju XIV teško je polazilo za rukom da shvati ozbiljno lekcije tako lijepe žene. Ali se Anđelika nije povlačila.
Mislim, sire, da će se gospodin Colbert sukobiti sa svim mogućim teškoćama. Skupna putovanja ne odgovaraju prirodi Francuza. Oni vole voditi poslove svatko za svoj račun i na svoj način. Jedni će biti spremni da isplove u trenutku kada će drugi oskudijevati novcem za opremu. Poneki krupniji brodovlasnik već je pokušao ostvariti potrebno jedinstvo radi formiranja putovanja u značajnim skupinama.
Ruka Luja XIV pritisnu snažno mramornu ploču stola.
Ovaj put će postupiti po kraljevom naređenju - reče. Ton njegova glasa nije se mijenjao. Ali Andelikine oči promatrale su golu ruku koja je otkrivala svu snagu volje i vlasti.
Gospodin Colbert ispitivao je neki listić.
Možda je obavještenje netočno, gospođo, ali rečeno mi je da ste, otprilike prije dvije godine, u vrijeme kada se vojna ekspedicija gospodina de Monteverguea pripremala otploviti u pravcu otoka Dauphine, zatražili njezinu zaštitu za jedno putovanje u Indije.
Vaše je obavještenje točno, gospodine ministre, ali do toga nije došlo i ja nisam požalila.
A zbog čega?
Nisam se htjela upustiti u ekspediciju osuđenu na propast.
Kraljevo lice dobi nešto življu boju, unatoč njegovoj savršenoj vlasti nad samim sobom.
Zanemarujete da je ekspedicija organizirana po mome nalogu, i to upravo u svrhu potpomaganja Indijskog društva, uređenjem važnog utvrđenja na otoku Dauphine?
Bila je to izvrsna zamisao, sire, i njezino ostvarenje neophodno potrebno. Ali brodovlje koje je krenulo na more nalazilo se u bijednom stanju, a njegovi zapovjednici, zahvaćeni ludom osvajačkom strašću, zaboravljali su da tlo na kojem će se iskrcati nije nikakav eden, da treba prevaliti najmanje osamdesetak kilometara oko otoka do pitke vode, da su urođenici vrlo neprijateljski raspoloženi. Ukratko, ti vitezovi, hrabri ali suviše površni, na čelu s gospodinom de Montevergueom, ubrzavali su stvaranje porazne situacije u kojoj se sada nalaze.
Kraljev je pogled postao leden. Pritisnuta teškom šutnjom što je zavladala, Anđelika se naježi. Što je to rekla? Govorila je s najvećom iskrenošću, kao što ju je kralj bio zamolio.
Kako to, gospođo - nastavi on napokon - da ste vi upoznati s poraznim, da ne kažemo, bezizlaznim stanjem u kojem se nalazi gospodin Montevergue na otoku Dauphine? Njegov pomoćnik pristao je u Bordeauxu prije četiri dana. Stigao je jutros u Versailles. Dobio je naređenje da nikome ništa ne ispriča prije no što se sastane sa mnom. Primio sam ga, napuštajući zbog toga sve druge poslove, i on je upravo izišao iz mog kabineta.
Sire, neprilike koje snalaze te ljude nisu tajna u svijetu pomoraca. Tokom posljednje dvije godine, strani brodovi koji su pristajali na Dauphine ukrcali bi ponekad, iz milosrđa, nekoliko bolesnih članova ekspedicije, izmučenih skorbutom ili izranjavanih od urođenika, a željeli su da se povrate u domovinu.
Luj XIV pogleda Colberta.
I za sve to trebalo je dvije godine gospodinu Montevergueu da mi pošalje prve novosti, a znao je da ih očekujem nestrpljivo.
Krasno bi to bilo kada bih morala čekati dvije godine da saznam za sudbinu svog broda! - reče Anđelika ponesena razgovorom.
Što! - uzvikne kralj, ne mogavši se uzdržati od iznenađenja. - Zar biste htjeli tvrditi, gospođo, da je vaša služba bolje organizirana od službe francuskog kralja?
U izvjesnoj mjeri, da, sire. Vaše veličanstvo može saobraćati samo direktno. A dvije godine nisu mnogo da jedan brod ide i vrati se, ne računajući boravak u
tvrđavi Dauphine onoga tko je doveo oficira. Kod trgovaca se stvari drukčije odvijaju. Ja sam, na primjer, ugovorila protuosiguranje s jednim holandskim brodskim društvom. Kada se njegov brod križa s mojim preuzima brigu o pošti.
Vječito ti Holandani! - reče kralj nezadovoljno. - Francuski brodovlasnici, radi vlastitih interesa, smatraju normalnim način saobraćaja koji je vrlo nalik na veleizdaju.
Veleizdaja! Prilično krupna riječ, sire. Jesmo li se možda zaratili s Holandijom?
Nipošto! Ali to me neobično muči, gospodine Colberte. Da Francuska... Francuska, razumijete, nije dorasla na moru onim prodavačima slanih haringa... U doba mog djeda, Henrika IV, francuska mornarica uživala je velik ugled. Toliki je bio taj ugled da su engleski, holandski, pa čak i mletački brodovi dizali francusku zastavu na svojim plovidbama po Sredozemlju, zbog sigurnosti koju im je pružao režim »kapitulacija« između Francuske i Porte.8
Vaša mornarica - reče Colbert - raspolagala je s više od tisuću jedinica samo na Mediteranu.
A sada?
Pedeset brodova od dvadeset i četiri do sto dvadeset topova, ubrojivši svih pet klasa po opremi, nekoliko fregata, transportnih brodova i dvanaest galija. Prava pravcata bijeda, sire!
Kralj se pokrene i zabaci na naslon fotelje. Razmišljao je dok mu je pogled odlutao nekamo daleko. Njegova tamna glava pokrivena gustom kosom koja je bila prirodna, isticala se na modroj boji naslona, gdje je bila izvezena zlatna kruna isprepletena ljiljanima.
Nije mi cilj da saznam uzroke koji su nas doveli do ove krajnosti - progovori napokon. - I suviše su mi dobro poznati. Nismo uspjeli još izliječiti rane prouzrokovane dugogodišnjim neredima. Bio sam još vrlo mlad kad sam počeo bacati poglede na pojedine strane države, i to ne indiferentne poglede već poglede gospodara. I otkrivao sam sa zaprepašćenjem da nije bilo nijedne koja ne bi zahtijevala moju intervenciju. Nered je vladao posvuda. Odlučih ne prepustiti se nestrpljenju i posvetiti se samo najhitnijim zadacima. Godine su prošle. Mnoge uzburkane vode vraćaju se u svoja korita. Ovo je trenutak da se pozabavimo mornaricom, gospodine Colberte.
Posvetit ću joj se, sire, s utoliko više žara, što od mornarice ovisi razvoj trgovine.
Kada je kralj ustao, Anđelika osjeti jedino da je umorna, da umire od gladi i da je provela dva sata s kraljem kao s nekim starim prijateljem. Gospodin Colbert se povuče, i Anđelika se spremala da ga slijedi, kada je kralj zaustavi.
Ostanite, gospođo. - Zaobiđe stol i stane pred njom. Zausti da joj nešto kaže, ali se predomisli. Njegov je pogled lutao po licu žene uzdignutom k njemu i, odjednom, pričini mu se da otkriva, iza vidljivih čari njezine ženskosti nešto što nikada nije tražio: dušu, misao, ličnost.
Hoćete li doći sutra u lov? - reče blago, ozbiljna lica.
Sire, to je moja najčvršća namjera.
Reći ću markizu da vas podrži pri toj odluci.
Zahvalna sam vam, sire.
Opet su oboje šutjeli. Anđelikino srce nekoliko puta snažnije zalupa, a da nije znala zašto, i osjeti kako crveni.
Uto se pojavi vojvoda de Charost, prvi vitez u osobnoj kraljevoj službi.
Hoće li njegovo veličanstvo prisustvovati za »Velikim stolom« ili želi biti posebno posluženo?
Pošto je već predviđen »Veliki stol« ne smijemo razočarati dangube što su putovale do Versaillesa da bi u tome mogle učestvovati. Idemo na ručak.
Anđelika se sagne u dubok poklon i ponovo se pokloni kada je kralj izlazio iz kabineta. Kralj joj reče:

8 Porta - naziv za tursko carstvo.
Čini mi se da imate djece. Jesu li stasali za službu?
Sire, jako su mladi: sedam i devet godina.
Imaju dauphinove godine. On će uskoro napustiti žene i bit će povjeren jednom odgojitelju. Htio bih mu u isto vrijeme dati nekog druga u njegovim igrama, koji bi ga malo razbudio.
Anđelika se nakloni po treći put pred zavidnim pogledima okupljenih dvorjanika.

8.
DVORSKI OBIČAJI U VERSAILLESU

Kralj je ručao.
Čitava vojska poslužitelja pod vodstvom svojih »oficira« priredila je stol i porazmjestila stolice po pravilima protokola. Veliki komornik, nakon što je obavio pregled, otvori dvoranu članovima dvora, koji su nestrpljivo čekali da prisustvuju kraljevu ručku. Oni se postaviše unaprijed određenim redom dok se u predsoblju i na hodnicima tiskao narod kojem bi dopušteno da prodefelira ispred stola svoga kralja.
Ovaj se pojavi na vratima gdje malo zasta, odgovarajući naklonom sagnutim dvorjanicima. Ušao je nasmijana lica i sjeo za stol.
Gospodin, njegov brat, pohita k njemu i sagnuvši se duboko preda mu ubrus.
Na nogama iza kralja, veliki komornik, gospodin de Bouillon, držao je svoj čvrstom rukom dok mu je pogled jasno govorio da neće više nikome, pa bio to i princ kraljevske krvi, dopustiti da mu otme njegovo pravo.
U predsoblju su straže pozivale narod da oslobodi prolaz pred čudnom povorkom koja se primicala.
Na čelu je išla straža u svečanoj uniformi, a iza nje nekoliko poslužitelja koji su na ramenima nosili ogroman kovčeg pokriven tkaninom izvezenom zlatom i srebrom; iza nosača je dolazio upravitelj posluge sa svojom palicom, pa vratar dvorane, vitez-pekar, nekoliko časnika, ministranata i kuhinjskih slugu.
Ogromni kovčeg sadržavao je »Kraljev ručak«.
Ispred kraljeva stola mnoštvo naroda polako je napredovalo. Parižani obaju spolova, sitni činovnici, obrtnici, radnici, pučanke, svatko je od prizora uzimao sve što je mogao zadržati u sjećanju, ali bili su manje zabliješteni raskošem kristala i zlatnog posuđa nego prisutnošću kralja Francuske koji je tu jeo, u sjaju svoje slave.
Kralj je malo govorio, ali njegovu oku ništa nije izmicalo. Anđelika vidje nekoliko puta kako lagano ustaje da bi pozdravio ulazak neke dvorske dame, dok bi komornik užurbano potražio stolčić. Neke druge dame, pak, nisu dobivale ni pozdrav ni stolčić. Najbrojnije su bile »stojeće« dame; Anđelika je bila među ovima; noge su joj već utrnule.
Gospođa de Choisy koja je stajala uz nju, šapne joj u uho:
Čula sam ono što vam je kralj maločas govorio o vašoj djeci. Draga moja, kakve li sreće za vas! Ne predomišljajte se. Vaši će sinovi daleko dospjeti, ako ih naviknete da se druže samo s odabranima. Poprimit će odmalena učtive manire i zadržati za čitav život ugladenost pomoću koje čovjek može na dvoru postići ugledan položaj. Vidite, na primjer, mog sina svećenika. Od najranije mladosti sam ga odgajala u tom pravcu. Nema još dvadeset godina, a već se tako vješto snašao, te će uskoro biti biskup.
Ali Andeliki u ovom trenutku nije bilo toliko do budućnosti Florimonda i Cantora koliko do sretne prilike da nešto pregrize, i to, po mogućnosti, u udobnom položaju.
Napusti, dakle, u najvećoj diskreciji dvoranu za primanje i nešto dalje nađe skup dama smještenih oko stolova za igru. Nekoliko poslužitelja prinosilo je pladnjeve u koje su otmjene ljepotice uvlačile prste ne ispuštajući s očiju karte.
Visoka i pokrupna gospođa ustane i priđe Andeliki pa je poljubi u oba obraza. Bila je to Velika gospođica.
Radujem se kada vas vidim, ljepotice. Dugo vas nije bilo na dvoru, čini mi se. Često sam se tome čudila ovih posljednjih mjeseci, ali nisam se usuđivala raspitati se kod kralja. Vi već znate da među nama razgovor uvijek loše započinje, a nikad dobro ne završi. Ipak je on moj bratić i jedno drugo vrlo poštujemo. Dakle, evo vas opet među nama. Izgleda mi kao da nekog tražite?
Neka mi vaše veličanstvo oprosti, ali gledala sam gdje bih mogla sjesti. Dobra princeza baci oko sebe zbunjen pogled.
To vam ovdje neće biti moguće, jer je među nama Gospođa.
Znam da mi moj položaj na dvoru ne dopušta da sjednem pred vama, Visosti.
Tu se varate. Vi ste plemenita roda, a ja sam tek nećakinja Francuske po djedu Henriku IV. Imate, dakle, pravo sjesti preda mnom na jastuk a i na stolčić, i to bih vam vrlo rado dopustila, mala moja prijateljice, ali pred Gospođom koja je kći Francuske po svome braku s Gospodinom, to nije nipošto moguće.
Razumijem.
Anđelika ispusti mali uzdah.
Ali čekajte - nastavi Velika gospođica - dođite s nama igrati. Potražimo neko društvo. Gospoda d'Artigny nas je napustila, jer nije imala više novaca.
Ali kako ću igrati, ako ne sjednem?
Pa moći ćete sjesti - uzviknu njezina sugovornica, razdražena. Hajde, dođite. Odvuče je da se nakloni ispred Gospođe, koja joj, s igrom karata u jednom i pilećim batkom u drugoj ruci, uputi rastresen smiješak.
Anđelika nije pravo ni sjela, a u prolazu je zgrabi gospođa de Montespan, koja je prolazila dvoranom.
Evo pogodnog trenutka da vas predstavim kraljici. Požurite.
Anđelika promuca neku ispriku gospođama oko sebe i pođe dugačkim koracima za svojom prijateljicom.
Athenaido - reče, dostigavši je - razjasnite mi tajnu »klupice«. Ništa ne razumijem. Kada, zašto, pod kakvim okolnostima i u kojem svojstvu ima dvorska dama pravo posaditi negdje svoju stražnjicu.
To se vrlo rijetko događa. Ne smije pred kraljem, ni pred kraljicom, ako ne pripada kraljevskoj obitelji. Međutim, postoji bezbroj pravila i izuzetaka. Ah! Pravo na klupicu! O tome na dvoru svi maštaju, pogotovo žene, još od doba keltskih kraljeva. Ispričali su mi da je u ono vrijeme ovo pravo pripadalo isključivo muškarcima. Običaj se zadržao na francuskom dvoru, ali se sada odnosi i na žene. Klupica je znak najvišeg staleža ili dokaz posebne milosti. Pravo na klupicu imaju članovi kraljičine ili kraljeve kuće. Ali postoje i izgovori.
Izgovori?
Da, na primjer igra. Ako učestvujete u igri, možete sjediti i pred vladarima. Ako imate neki ručni rad, također možete sjediti. Treba, u najmanju ruku, držati među prstima nešto što je makar nalik na rad. Ima na primjer maza koje drže tek nekakvu vrpcu u ruci. Dakle, kao što vidite, možete se snaći na tisuću načina...

Kraljica je bila prepuštena brizi žena, koje su je pripremale i češljale za večernje svečanosti. Na jednoj komodi stajalo je nekoliko otvorenih škrinjica s nakitom što je pripadao kruni. Marija Tereza je isprobavala sve redom: dijamantne dijademe optočene zlatom ili pozlaćenim srebrom, naušnice s jednim jedinim dijamantom kruškastog oblika, veličine gotovo jedinstvene na svijetu, za koje se pričalo da potječu iz Indije, pa narukvice i ogrlice.
Nakon što se Anđelika nekoliko puta sagnula za poklon i poljubila kraljičinu ruku, ona se povuče malo u stranu. Mislila je na infantkinju koju je vidjela one večeri poslije njezina vjenčanja u Saint-Jean de Luzu. Gdje je bila svilena plava kosa naduvena umjetnim umecima, teške strogo zategnute suknje po već zastarjeloj španjolskoj modi? Sada se kraljica oblačila na francuski način, a to nije pristajalo njezinoj okrugloj pojavi. Nekada nježna, bijela i ružičasta boja njezina lica, bila je
sada išarana crvenim pjegama. Često bi joj nos bio zacrvenjen. Pa ipak, iznenađivalo je prirođeno dostojanstvo ovog malog neuglednog stvorenja. Suviše pobožna i neduhovita, posjedovala je ipak izvjesnu živahnost. Španjolski temperament izbijao je u ljubomornom gnjevu i strasnim osjećajima što ih je gajila prema kralju. Voljela je dvorske zabave i ogovaranja, a i najmanja kraljeva pažnja izazivala je kod nje naivno oduševljenje.
Primijetivši na sebi Anđelikin pogled, pokaza na dijamantnu ogrlicu što se presijavala na njezinim grudima i ramenima, i reče:
Ovamo morate gledati... a ne ovamo - završi uz skroman osmijeh, pokazujući na svoje lice.
U jednom uglu nekoliko patuljaka igralo se s njezinim omiljenim engleskim psima. Barkarola uputi Anđcliki pogled razumijevanja.
Budući da je vrijeme bilo ugodno, održi se šetnja kroz parkove. Nešto kasnije, istodobno s dolaskom baklji, nasta na dvoru veliko komešanje, jer je svatko žurio svojoj toaleti.
Anđeliki bude dopušteno da odjene svoju u predsoblju kraljičinih počasnih dama. Gospođa de Montespan je upozori da joj je nakit preskroman za ovakvu večer. Bilo je prekasno poslati po drugi u palaču Beautreillis, u Pariz. Upućena su joj na brzinu dva lombardijska draguljara koja su slijedila dvor. Ovi su, za »umjerenu svotu«, iznajmljivali na nekoliko sati vrlo lijepe dragulje; trebalo je potpisati čitavu hrpu papira koji bi ih osigurali od opasnosti da njihove preuzvišene khjentkinje ne nestanu nekamo zajedno s iznajmljenim nakitom.
Anđelika potpisa i oprostivši se s »umjerenom« svotom od dvije stotine livri - kojom je mogla nabaviti najmanje dvije vrijedne narukvice - spusti se u veliku galeriju prizemlja gdje je bilo smješteno kazalište.
Kralj je već bio na svome mjestu. Stroga pravila etikete nisu ostavljala ni jedno raspoloživo mjesto. Anđelika se morala zadovoljiti da stojećke sluša smijeh gledatelja iz prvih redova.
Što kažete o lekciji što vam je daje gospodin Moliere? - reče jedan glas pored njezina uha. - Zar nije vrlo poučna?
Glas je bio ljubazan i Anđelika pomisli da sanja prepoznavši Filipa, koji se poput priviđenja stvorio pored nje, u odijelu od ružičastog atlasa izvezenog srebrom koje je savršeno pristajalo uz njegovu nježnu put i plave brkove. Smiješio se. Anđelika se prisili da joj glas zvuči prirodno:
Lekcija gospodina Molierea je bez sumnje neobično zabavna, ali treba priznati da se odavde ne vidi ama baš ništa.
Šteta. Mogu li vam pomoći da se probijete za koji red bliže?
Obuhvati je rukom oko struka i povuče za sobom. Svatko se rado uklanjao. Posebna milost što ju je Filip uživao, činila je druge plašljivima prema njima. Nadalje, njegov položaj maršala dopuštao mu je velika prava kao na primjer da uvede svoju kočiju u dvorištu Louvrea ili da sjedne u kraljevoj prisutnosti. Pa ipak, njegova žena nije se mogla koristiti ovim povlasticama.
Smjestiše se s lakoćom s desne strane pozornice. Morali su stajati, ali čulo se izvrsno.
Evo nas na pravom mjestu, čini mi se - reče Filip. - Možemo pratiti predstavu i kralj nas vidi. Savršeno.
Još uvijek je držao ruku oko Anđelikina struka i sve više primicao lice njezinu licu, te ona osjeti na obrazu meki dodir njegove vlasulje.
Da li je potrebno da me ovako stežete? - upita mlada žena suho, tihim glasom, smatrajući sumnjivim njegovo najnovije držanje.
Dakako da je potrebno. U vašoj pokvarenosti vješto ste smislili da u svoju igru uvučete kralja. Ne želim da on posumnja u moju dobru volju. Njegove su želje naređenja.
Ah! Dakle o tome je riječ? - reče ona promatrajući ga.
Da, o tome... Ovako mi gledajte u oči nekoliko trenutaka. Svi će bili uvjereni da su se gospodin i gospođa du Plessis-Belliere izmirili.
To je toliko važno?
Kao svaka kraljeva želja.
Oh! Vi ste...
Budite mirni.
Njegova se ruka pretvorila u pravi željezni obruč, dok mu je glas bio i dalje odmjereno bezbojan.
Vi ste najobičniji grubijan! Zar me hoćete ugušiti?
Uradio bih to s pravim veseljem. Ali, što mogu... Ovo nije trenutak. Jednog dana, možda... Gledajte, evo Arnolphe daje Agnezi na čitanje jedanaest bračnih maksima. Slušajte, gospođo, molim vas.
Komedija što su je davali te večeri nije se još javno prikazivala. Bila je to premijera u čast vladara. Na sceni je bio Arnolphe, koji, prije sklapanja braka, predaje svojoj mladoj ženi dugačku čitulju.
... Evo u mom džepu važnog štiva
Nek' ono vas pouči kakva žena treba biti.
Za tvorca mu ne znam, no mora da je neka dobra duša,
I jedino se njime smijete zabaviti, Pogledajmo znate li ga dobro pročitati.
Ulogu Arnolphea igrao je Moliere. Njegovo duhovito lice znalo je izraziti pravu sumnjičavost malog priglupog građanina. Komedijaševa žena Armande Bejart, vješto je glumila ulogu Agneze, mlade ljepotice, neuke i glupe. Čitala je svježim i poslušnim glasom:
Žena koju veza poštena Dovede u tuđu postelju, Treba sebi u glavi zabiti,
Ma kakvi bili današnji običaji,
Da muškarac nju uzima samo sebe radi.
Objasnit ću vam što ovo znači - primijeti Arnolphe. - Zasada morate samo čitati.
Ona se dotjerat treba
Te koliko može poželjeti, Muž njezin, kojem pripada,
Jedino njemu brinuti valja o njezinoj ljepoti.
Anđelika je površno slušala. Komedija joj se sviđala, istina, ali uznemiravala ju je Filipova blizina.
»Kada bi to moglo biti istinito«, razmišljala je, »kada bi me držao ovako privinutu k sebi, bez mržnje i bez sjećanja na naše sukobe.«
Osjeti želju da mu pogleda u oči i kaže:
»Filipe, prestanimo se vladati kao srdita i naduvena djeca... Ima u nama, među nama, mnogo toga što bi nam moglo omogućiti da se približimo jedno drugome, možda i da se zavolimo. Osjećam to, vjerujem u to. Ti si bio moj stariji bratić kojem sam se divila i o kojem sam snivala dok sam bila djevojčica.«
Kradomice ga je pogledala, čudeći se što se njezino uzbuđenje nije prenosilo na njegovo prekrasno tijelo, to tijelo što je odisalo snagom muškosti. I pored užasnih priča što su kolale o markizu du Plessisu, on nije bio neki mali Gospodin, ni neki vitez de Lorraine: on je bio bog Mars, bog rata, tvrd i hladan poput mramora.
Navlačio je svoje poroke kao i svoja odijela, brižljivo i svjesno, a možda i sa skrivenom dosadom. Ali iza tog prerušavanja, gdje se, dakle, krila živa toplina tog čovjeka, što je, činilo se, bio lišen najosnovnijih reakcija? Anđelika pomisli da za njega ona znači isto što i drveni kip; bila je vrlo potištena zbog toga.
Gospodin Moliere, u poruci što ju je davao svojim djelom Škola za žene, mislio je na običnog muškarca kakvi su oni u većini, bili građani ili vitezovi, te bjesne i rogobore kad su prevareni, postaju smiješni zbog dva lijepa oka i mijenjaju boju
kada se lijepa žena malo nježnije o njih osloni. Za ovakva čovjeka kakav je bio Filip du Plessis-Belliere, psihologija velikog komedijaša nije odgovarala. S koje strane mu se moglo prići?
Na pozornici, Arnolphe je otkrio ne samo da ga Agneza nije voljela, nego da je bila i zaljubljena u plavog Horacea. Predavao se srdžbi:
Ne znam tko me drži da udarcem Drskost ovih riječi ne uzvratim.
Pobjesnim pikantnu tu hladnoću kad vidim I olakšao bih srcu da šakom raspalim...!
Moliere je bio sjajan u svom smiješnom, a tako ljudskom bijesu. Bilo je poznato da je komedijaš ljubomoran i da ga muči kaćiperstvo čarobne Bejart.
Čudno je ljubiti i da, zbog tih izdajica, Muškarci podliježu tolikim slabostima! Svima je njihova nesavršenost znana, Sušta su ludost i bezobzirnost, Pakosna im je duša a srce krhko,
Ničeg nema toli nevjernog; a uza to sve, Šta li svijet ne čini za te životinje...!
Ah! Ah! Ah! - čuli su se povici gledatelja.
Glupani! - reče Filip tiho. - Smiju se, a spremni su svi do jednoga učiniti bilo što za te »životinje«.
Ali zato u njihovim žilama teče krv - odvrati Anđelika.
A srce je ispunjeno glupošću!
Ah! Ovo je izazivanje, moj je gnjev predaleko otišao... - derao se Arnolphe.
Ostvarit ću naum svoj, zvijeri nepokorna, Smjesta ću vas istjerati iz grada, Odbijate mi želje i oduzimate riječ,
Al' muke samostana osvetit će me već...!
Parter se rušio od smijeha.
Završetak mi se prilično sviđa - reče Filip. - Ćelija sa čvrstim rešetkama u dobro zatvorenom samostanu, to zaslužuju suviše nepokorne životinje. Što mislite o tome, gospođo?
Vješt je u svom poslu taj Moliere - nastavi nešto kasnije, dok su se nakon predstave svi vraćali kroz parkove prema plesnoj dvorani. - Zna da piše u prvom redu za kralja i dvor. Zato stavlja na pozornicu građane i sitne ljude. Ali kako on slika vječnog čovjeka, ipak, svatko sebe prepozna a da ga to nije pogodilo.
»Napokon, ovaj Filip i nije tako glup«, pomisli iznenađeno Anđelika. Uhvatio ju je za ruku, i ona posta još zabrinutija zbog tolike prisnosti.
Nemojte se plašiti, neću vas opeći. Pred drugima vam neću činiti nikakve neprilike, računajte s time. To je lovačko pravilo. Poduku treba davati u zatvorenom prostoru, oči u oči. Evo, pređimo na stanje naših poslova, hoćete? Prvi dio. Vi dobivate u prvoj rundi time što me prisiljavate da vas oženim. Ja dobivam u drugoj, dajući vam malu zasluženu lekciju. Treća je vaša, jer ste se, usprkos mojoj zabrani, pojavili u Versaillesu gdje ste i primljeni. Dajem vam priznanje i pređimo na drugi dio igre. Ja pobjeđujem prvu rundu time što vas dajem ugrabiti, druga je vaša zbog uspjeha bijega. Volio bih znati, uostalom, kako ste to izveli. Dakle, pred nama je treća runda. Tko će ovoga puta biti pobjednik?
Neka sreća odluči.
I vrijednost našeg oružja. Nije isključeno da još jednom pobijedite. Vaše su mogućnosti velike. Ali čuvajte se! Želim vas upozoriti na nešto, kraj turnira pripada meni. Poznat sam po upornosti kojom provodim svoje planove i po tome što se znam čvrsto držati svojih pozicija. U što se kladite da ćete se jednog dana
naći u najdubljem dnu nekog provincijskog samostana, lišeni svake nade da iz njega izađete?
A vi, u što se kladite da ćete jednog dana biti ludo zaljubljeni u mene?
Filip osta nepomičan i udahnu duboko kao da ga je sama ta pretpostavka ispunila gnjevnim negodovanjem.
Dobro, dakle, kladimo se, ako već to predlažete - nastavi Anđelika smijući se. - Ako pobjedite vi, ostavljam vam sve svoje bogatstvo, svoju trgovinu, svoje brodove. Što bi za mene vrijedilo posjedovati sve to, zar ne, ako bih bila zatvorena u samostan, unakažena, iznemogla, suluda od teških mučenja?
Vi se smijete - reče on gledajući je - smijete se - ponovi prijeteći.
Što ćete, ne može se uvijek plakati.
Ali joj suze odjednom ispuniše oči i dok je podizala glavu da ga pogleda on vidje pri dnu njezina nježnog vrata, ispod ogrlice koju je uzela u najam da ih skrije, plave tragove što ih je zadobila njegovom zaslugom.
Ako pobijedim ja, Filipe - prošapta - zatražit ću od vas onaj zlatni privjesak što ga je vaša obitelj dobila u davno doba od prvih kraljeva i koji svaki prvorođeni sin mora postaviti oko vrata svojoj zaručnici. Ne sjećam se dobro legende koja se odnosi na tu ogrlicu, ali znam kako se u selu pričalo da je imala čarobnu moć koja je ženama obitelji du Plessis-Belliere davala vrlinu hrabrosti. Za mene, vi ste prekinuli ovu tradiciju.
Vama ona ne treba - naglo odgovori Filip.
I napustivši je, ode krupnim koracima prema dvorcu.
Sutradan u zoru čitav se dvor, na konjima, spuštao prema šumi. Lovom su se svi redom oduševili. U podne se jelen, sjajan primjerak s krunom od deset rogova, srušio u mahovinu.
Povratak za Saint-Germain odlučen je odmah nakon »curee«. Anđelika se vraćala u Pariz u kočiji koju joj je gospođa de Montespan stavila na raspolaganje. Kod polaska ugleda princa de Condea koji ju je prijateljski pozravljao mašući štapom.
Ode do njega da ga pozdravi.
Prečasni gospodine - reče - dvor je mjesto vrlo neobično. Vi koji tako dobro poznajete ovaj svijet, možete li mi dati kakav savjet?
Djevojčice moja - odgovori on - na dvoru treba činiti ovo troje: o svima govoriti lijepo, tražiti sve ono što je raspoloživo, i sjesti gdje god stignete!

9.
PRONIO SE GLAS O ANĐELIKINOJ MILOSTI
Anđelika se vraćala kočijom iz Versaillesa u Pariz.
Putovanje joj se pričinilo vrlo kratko, jer joj se stotinu misli rojilo u glavi. Jedva je mogla vjerovati da su bila prošla tek tri dana. Čitav taj novi život na dvoru neodoljivo ju je privlačio, ali i zabrinjavao; činio ju je znatiželjnom i sretnom. Nikako da odmota sve zapletene niti. Više od sjaja i zabava zarobio ju je ovog puta uzavreli život tog zatvorenog svijeta, gdje je sve bilo odmjereno i proračunato kao u baletu, a eksplozivno kao u vulkanu.
Dobro će joj doći mirna atmosfera njezine palače u ulici Beautreilis. Bila je puna modrica, pogotovo po koljenima, uslijed naklona što je neprestano dijelila na sve strane. Pomisli kako život dvorana pomaže da se do kasne dobi sačuva elastičnost mišića. Samo što ona još nije bila dovoljno izvježbana.
Topla kupelj, lagana večera, pa u krevet! Filip me do sutra neće dati zatvoriti. A možda će ga kraljeva lekcija opametiti na neko vrijeme.
Njen optimizam je već prevladavao. Pogleda na Pariz. Uspoređujući ga sa zlatnim perspektivama Versaillesa, učini joj se siv u večernjoj svjetlosti, ali je smirivao njezine prenapete nerve.
Obje vratnice dvorišne kapije njezine palače bile su otvorene.
»Izgrdit ću vratara zbog ove nemarnosti«, reče u sebi i žustro napusti kočiju koja se na časak zaustavila ispred švicarske straže. Flipot, koji se uvijek povodio za živahnošću svoje gospodarice, priđe joj u skoku da bi joj pridržao skut od ogrtača.
Oprostite, oprostite, markizo - promuca.
Anđelika ne stiže da ga ukori. Bila je suviše zaokupljena prizorom koji je imala pred sobom.
Ali ovo je pravi seoski vašar u mojoj palači, časne mi riječi! Dvorište koje je prije tri dana napustila prazno, sada je bilo prenatrpano karucama, najamnim kočijama, nosiljkama i čak trima kočijama, doduše skromna izgleda, ali upadljivih dimenzija.
Čini mi se, markizo, da je kod vas nešto kao invazija; možda su vašu kuću zamijenili za hotel... s oproštenjem?
Sva zajapurena, gospođa du Plessis probijala se teškom mukom kroz mnoštvo kočijaša i slugu, očevidno vrlo skromna položaja, jer većina nije imala ni livreje ni bilo kakve oznake, a eto nisu ni prepoznavali gospodaricu kuće.
Jedan od njih, seljačina sa crvenim nosom koji je zaudarao na vino, jedva joj se skloni s puta, gunđajući.
Ne žuri se tako, ljepotice, stigla si prerano! Ima tamo drugih osoba, mnogo važnijih, koje čekaju od jutros.
Flipot zaurla drzniku u bradu da je ona kojoj govori gospodarica ove kuće. Čovjek se malo smete:
Eh, baš si me zaprepastio. Prava gospodarica je velika dama, puna milijuna, i kralj je, čini se, ne pušta nikud od sebe. Ne bi ona dolazila ovamo u staroj kočiji i u pratnji ovakva lakejčića kao što si ti. Ja sam samo u službi glavnog sobara gospodina La Vallierea ali, premda je on tek glavni sobar, uvjeravam te da je mnogo otmjeniji od tvoje markize. Ne zamišljate valjda da ćete biti primljeni prije njega. Bio bi to lijep bezobrazluk.
Anđelika odgurnu tipa i pođe dalje, praćena dernjavom i podsmješljivim povicima:
Kakav temperament ima ova lijepa djevojka! Ali čekaj, već ćeš vidjeti s kime imaš posla. Markiza nije baš ugodna: prava je vještica.
Sve zabrinutija, Anđelika uđe u predsoblje koje nađe zaposjednuto njoj potpuno nepoznatim ljudima.
Tereza! Marion! - zovne.
Nitko se od posluge nije pojavljivao. Ali njezini uzvici umiriše donekle graju u sobi. Jedan od uljeza, čovjek s bogatom livrejom i bezbroj vrpca, potrča prema njoj... i presavije se u dvorski poklon kakav bi čak i princezi bio polaskao.
Neka mi gospođa markiza izvoli oprostiti na mojoj prevelikoj slobodi - poče ovaj, blijedeći, dok je grozničavo kopao ispod preklopa svog odijela, tražeći nešto. - Ah, konačno! - uzdahnu s olakšanjem i izvuče smotak pergamene svezane blistavom svilenom vrpcom. Uz put je nastavljao:
Ja sam gospodin Carmin, glavni sobar de La Vallierea i dolazim k vama s molbom za »povlasticu zakupa« kočija između Pariza i Marselja.
Ugledavši ispisani list, čitavo mnoštvo praznički odjevenih bijednika procvjeta iznenada bijelim pravokutnicima. Ličili su na let galebova... samo što »ptice« nisu napuštale svoje mjesto.
I ja imam molbu: bivši oružani kapetan Luja XIII. Vidite moju četvrtastu bradu. Radi se o povlastici za iznajmljivanje stolica na kraljevskim predstavama što bi usrećilo jednog od najstarijih slugu kraljevstva...
Siroti se starac tresao i izgledao vrlo jadno uza sve svoje ratničko držanje.
Debela starica, po svojoj prilici dobra plemstva, ali čiji je iskrpani šal odavao njezino siromaštvo, baci se Anđeliki pred noge, odgurnuvši veterana.
Ja sam barunica de Vandu. Da bih održala svoj položaj, borim se s tisuću teškoća. Ishodite za mene isključivo pravo istovara ribe na vratima Pariza i ispunit ćete radošću moje stare dane.
Iznerviranu Anđeliku spopade želja da prasne u smijeh. Glasom u kojem se osjećala ova njezina želja, upita:
Riba? Ali, jadna moja barunice. Čini mi se da ne biste mogli razlikovati haringu od lokarde.
Stara dama se podiže i žmirnu zajedljivo.
Hajde, moja draga markizo! Našla bih, naravno, nekog starca iz Marselja, te bih uzela u zakup, uz gotovinu i doživotno, ovu povlasticu koju ćete mi sigurno ishoditi, vi koji ste u milosti kod našeg svemoćnog vladara. Nekoliko novčića na svaka kolica što prijeđu vrata Saint-Denis.
Starčić s operušanom usiljenom bradicom, neočekivanom snagom, odlučno udalji barunicu.
Gospođo du Plessis-Belliere, mene morate saslušati, preklinjem vas, jer ja dolazim zbog jednog naučnog otkrića, ali ovo je od najstrože tajnosti.
Gospodine, ja vas ne poznam i niti to želim. Idite gospodinu Colbertu: on se bavi učenjacima.
Uto se umiješa gorostas dobroćudna izgleda kojeg je pratio neki ljubazni mladić.
Ostavimo tog bijednog suknara! Nema on pojma ni o književnosti ni o nauci. Gospođo, nemojte biti nepravedni prema gospodinu Perraultu i prema meni, jer smo se već sreli u kući gospođice de Lenclos, a i kod gospođe de Sevigne.
Ah! Prepoznajem vas, gospodine de La Fontaine, a također i gospodina Perraulta. Vi ste, zar ne, upravitelj kraljevih zgrada?
Da, gospodo - odgovori mladić pocrvenjevši malo.
Uđite onamo, vas dvojica - reče im Anđelika. Ugura ih u jednu prostoriju u prizemlju koja joj je služila kao radna soba. - Uf! - uzdahnu nakon što je za njima zatvorila vrata.
Primijeti da je starčić s bradicom iskoristio priliku i uvukao se zajedno s njima u sobu, ali joj se sažalio, pa odusta od raspravljanja da ga se oslobodi.
Što se tiče gospodina de La Fontainea, ona s njime nikada ranije nije razgovarala, ali je svagdje i često primjećivala njegovu visoku siromašno odjevenu pojavu i nešto izgriženu, vazda nakrivo postavljenu vlasulju, te ga je smatrala svojim starim poznanikom. Govorilo se da se bavi književnošću i da piše stihove. Govorilo se također da je rastresen do te mjere da je jednom prilikom za cijela tri tjedna zaboravio da je oženjen. Zabavljao je Ninon svojom smušenošću i duhovitošću. Anđelikina simpatija prema njemu imala je svoja ograničenja, budući da je u tom kraljevom pensionatu otkrivala sva lukavstva nametnika koji žive jedino od prerušenog prosjačenja.
Kako i zašto ste se pridružili ovom sajmu? - upita ozbiljno. - Zar niste znali da se nalazim u Versaillesu?
Naprotiv, znali smo. I ovdje smo od jutros baš zbog toga da vas vidimo odmah po vašem povratku s onog blagoslovljenog mjesta. Glas o milosti koju...
Ali o kakvoj to milosti svi govore? - uzviknu Anđelika. - Dovraga, nisam ja jedina koju su primili u Versaillesu! Pojavila sam se tamo gotovo prvi put.
Ali se kralj ipak zadržao nasamo s vama više od dva sata.
Nasamo? Bio je prisutan gospodin Colbert, i nalazili smo se u kraljevu radnom kabinetu.
To je gotovo teže nego da ste primljeni u njegovu ložnicu. Uostalom, događaj je rijedak i nečuven: žena u kraljevu radnom kabinetu...
Kada biste znali o čemu smo govorili, ne biste činili tolika čudesa. Govorilo se... Ali ne, vas se to ne tiče.
Imate pravo - prošapta La Fontaine s gestom kojom je htio reći kako običan smrtnik, poput njega, ne može ulaziti u tajne bogova. - Dovoljno nam je što znamo da se Jupiter sreo s Venerom, a budući da se susret odigrao pod zaštitom Merkura, udruženi Olimp može od ovog događaja očekivati samo najveću sreću.
Anđelika se naglo spusti na jedan divan i otvori lepezu.
Ja nisam Venera a, sve u svemu, kralj mi se nije pričinio toliko nalik na Jupitera. Što se pak tiče gospodina Colberta, ako njega nazivate Merkurom, niste mu učinili nikakvu uslugu, jer unatoč njegovoj velikoj sposobnosti nema ničeg zajedničkog sa čovjekom koji nosi krila na petama.
Upravo to; mislio sam na njegovu ogromnu vještinu u trgovini. Nije vam možda poznato da Merkura smatraju bogom trgovine?
Nije mi bilo poznato. A po svoj prilici ni gospodinu Colbertu. Žalosno je neznanje! - reče i iskrivi lice u ironičnu grimasu.
Eto, dakle, zašto taj tupi ministar prezire lijepu književnost - reče pjesnik nešto kiselim tonom.
Vi pretjerujete, očigledno...
Kako drukčije protumačiti vandalsku odluku o oduzimanju penzije velikoj većini pisaca koje je njegovo veličanstvo podržavalo!
Ali čula sam, čini mi se, da je to učinio da bi ih pomno preispitao i vratio većini od njih, bez sumnje povišene...?
U tom očekivanju, kako može živjeti pjesnik koji od svega posjeduje jedino žeton Akademije lijepe književnosti u vrijednosti od trideset i dva novčića dnevno?
Sa trideset novčića možete kupiti livru dobrog maslaca, dva pileta, tuce jaja, posudu jabukovače i dvije livre čiča ili boba. I ostat će vam još da popijete čokoladu kod Španjolske patuljčice - reče smijući se mlada žena, koja je konačno shvatila kamo je ciljao ovaj pjesnik koji je bio sanjalica, ali i praktičan duh.
Dobri La Fontaine učini smiješno tužno lice.
Avaj meni! draga markizo, vaša je računica nemilosrdno točna, ali vi ne uzimate u obzir mnoge naoko nevažne okolnosti koje ipak postoje. Tako, na primjer, zbog tih žetona primorani smo da satima budemo tamo prisutni, da opravdamo svoju djelatnost, kao da se posao pjesnika može izmjeriti poput tkanine! Ukratko, mi radimo mnogo više, ali zato nam je i glad veća.
Anđelika je ustala i iz jedne ladice izvukla kesu.
Evo, ovo će vam pomoći da lakše dočekate povratak svoje penzije, gospodine de La Fontaine. A u pogledu moje navodne milosti kod kralja, na to nemojte mnogo računati. Vi znate da često prepričavaju koješta, i kamenčić pretvore u čitavo brdo.
Pjesnikova mimika jasno je pokazivala da, zasad, nema nikakvih drugih želja.
A vi, gospodine Perrault - upita okrenuvši se mladiću - što želite?
Ja, gospođo - poskoči on - ali... Ne... ne vjerujem... to jest... vaše su želje važnije od sveg ostalog.
Oh! Dakle, ako je tako, povjerit ću vam ih bez okolišanja. Željela bih da me se ostavi na miru i želim dobru kupelj.
Suzana se kupa - uskliknu La Fontaine nadahnjeno. - Oh! divne li slike!
Dok je ona bila na putu k vratašcima koja su spajala prostoriju s njezinim apartmanima, on pođe za njom.
Nisam ja Suzana - reče odlučno - a vi niste starci.
Ja jesam - žurno će treći posjetilac, na kojeg je bila zaboravila.
Kako, vi?
Ja sam starac, ako vas to zanima, lijepa gospođo... A inače sam Savary, apotekar. Moram s vama govoriti, privatno, zbog nečega što se tiče kralja, vas, a pogotovo nauke.
Oh, milost - jaukne Anđelika. - Boli me glava, shvaćate? I ni muze, ni nauka ne mogu mi pomoći. Evo, uzmite i vi ovu kesu i odlazite!
Mali bradati čovjek i ne pogleda novac koji mu je pružala, već joj priđe i odlučnom kretnjom ugura joj nešto u usta, a ona to, u svom iznenađenju, odmah proguta.
Ne plašite se, gospođo! To su kuglice koje odstranjuju i najjaču glavobolju. Tajnu o tome donio sam s Istoka. Apotekar sam kao što sam vam već rekao, a i bivši trgovac u istočnim zemljama.
Vi, trgovac? - začudi se Anđelika promatrajući starčev bijedni izgled.
Namješten sam kod dvojice sudaca Trgovačke komore u Marseju, pa sam tako čuo gospodina Colberta dok je govorio o vama kao o vlasnici pomorske trgovine.
Mlada žena primijeti s izvjesnim ustezanjem da njezin jedini brod trguje samo s Istočnim Indijama, a nipošto s Istokom.
To nije važno - tvrdoglavio je starac. - Mene ne zanima vaš brod, već posao koji se tiče kralja i vas same.
Anđelika bi ga najradije poslala dođavola. Napokon, one dvije akademske glave su se vrlo pristojno povlačile kroz stražnja vrata.
Moja molba pričinit će vam se krajnje neobičnom - nastavljao je apotekar - indiskretnom i apsurdnom. To gore! Sve očekujem od vas i nema mi uzmicanja. Bit ću kratak. Njegovo veličanstvo primit će za koji dan jednog izvanrednog ambasadora u posjetu za koju on zasad ništa ne zna. Uglavnom, radi se o službenom posjetu. Bit ću još kraći. To je izaslanik njegova veličanstva Nadreddin- paše perzijskog šaha, koji dolazi radi pregovora o uzajamnoj pomoći i prijateljstvu s francuskim kraljem.
A vi ste tajni agent perzijskog šaha? - podrugnu mu se Anđelika.
Lice starog gospodina bolno se smrknu kao u nesretna djeteta. Žaleći se, nastavi:
Avaj meni, zaista sam to i želio! I ponio bih se isto tako dobro kao mnogi drugi. Perzijski, turski, arapski i hebrejski, sve su to jezici koje sasvim dobro govorim i pišem. Bio sam petnaest godina rob najprije Velikog Turčina u Carigradu, kasnije u Egiptu, i upravo me imao kupiti sultan Maroka, koji je saznao za moje ljekarsko znanje, kada me, uz pomoć otaca Mercy, neki moj rođak uspio otkupiti. Ali nije riječ o tome. Moja je želja da vi, u interesu vašeg kralja, vašem, i u interesu nauke, pokušate nabaviti mali uzorak vrlo rijetke stvari koju će perzijski ambasador, nesumnjivo, donijeti našem vladaru. To je mineral u tekućem stanju zvan »Mumija«, u nedostatku boljeg naziva. Perzijci ga imaju u čistom stanju dok je meni pošlo za rukom dobiti tek nekoliko uzoraka iz egipatskih grobnica i to upravo na mumijama koje su balzamirane upotrebom te tvari.
Zar ste mi tu odvratnu stvar dali progutati maločas? - uzviknu Anđelika.
Nije li vam bolje?
Na svoje veliko iznenađenje, ona ustanovi da joj je glavobolja iščezla.
Vi ste čarobnjak! - reče uz spontan smiješak.
Recimo, naučni istraživač, gospođo. Uzmognete li mi pribaviti uzorak one tekućine, blagoslovit ću vas, jer bi mi to bilo dragocjeno u radu kojemu sam posvetio čitav svoj život. Nikad nisam uspio dobiti ni jedne jedine kapi. Samo sam vidio tekućinu u boci koja je pod strogom paskom trojice mameluka. Vidio i pomirisao. Zaudara sto kilometara daleko. Užasan, ali i krasan miris. Nalazi se između leša i mahovine... Fantastično! - dovrši sav ushićen.
Ona se poče pribojavati da ima posla s luđakom ili s čovjekom koji je zarana postao senilan.
»Prije svega ne smijem mu proturiječiti«, reče za sebe. Pokuša se osloboditi posjetitelja otpravivši ga na lijep način. Obeća učiniti sve što joj bude moguće. Međutim, znala je da će joj vrlo teško poći za rukom da se približi tom toliko dragocjenom poklonu.
Sve vi možete! - ustvrdi on odlučno. - Neophodno je potrebno da budete prisutni kada ambasador bude predavao poklon. Ako kraljeva pratnja, a pogotovo njegovi neupućeni liječnici budu prezreli vrijednost one tekućine, te ako bi se usudili baciti je, obećajte mi da ćete pokupiti do posljednje kapi. Oh, preklinjem vas, spasite moju mineralnu mumiju!
Anđelika obeća sve što je od nje tražio.
Hvala! Tisuću puta hvala, o lijepa gospođo. Vraćate mi nadu.
Iznenađujućom lakoćom klekne pred njom i nekoliko puta dodirnu čelom sag. Zatim se podiže moleći da mu oprosti za ovaj istočnjački običaj koji je sačuvao iz vremena svog ropstva kod barbara.
Anđelika ponovi svoja obećanja dok ga je neosjetno vodila k izlazu. Nije se uspjela uzdržati da ga još ne zapita čemu treba pripisati ovu iznenadnu navalu molilaca.
Starac se uspravi povrativši vlast nad sobom i potpunu bistrinu misli. Reče da je shvatio, otkako je ugledao Anđeliku, da je ona predodređena da zauzme prvo mjesto gdje god se pojavi.
Ali gdje ste me, dakle, zapazili?
Na dvoru.
Na dvoru? Vi?
Zar vam nisam rekao da sam bio namještenik trgovinskih sudaca u Marselju? Bez daljnjih objašnjavanja, nastavi:
Poznat mi je vaš sve veći uspjeh kod kralja, iz razloga, koje su vam maločas izložila ona dvojica s Akademije. No vaša vrijednost uvećana je činjenicom da gospođicu La Valliere sreća sve više napušta.
Napušta? Smatrala sam da je njezina milost na vrhuncu.
I jeste, gospođo. Ali mudar čovjek kao što sam ja već iz toga može zaključiti da se bliži njezin pad, budući da je dosada na vrhuncu krivulje, na točki »maximum«, kao što je to bio rekao Descartes, koja neizbježno dovodi do točke »minimum«. Pored ovih u izvjesnom smislu matematičkih predviđanja, ima i drugih; prirodnih i onih koja idu u red instinktivnih. To su pojave uslijed kojih miševi napuštaju brod u opasnosti. Uobičajeni posjetitelji gospođice de La Valliere, pa čak njezin glavni sobar, dezertirali su i okrenuli su se k vama. To znači da u predstojećoj utrci: saznati tko će biti slijedeća miljenica njegova veličanstva, vi već stojite za nekoliko kopalja ispred ostalih kandidatkinja.
Nemoguće! - reče Anđelika, sliježući ramenima. - Gospodine Savary, za svoje godine vi imate suviše mašte.
Vidjet ćete! Vidjet ćete! - Starčeve oči zasvijetliše iza stakala debelih naočala. I konačno ode.

Ostavši sama, Anđelika primijeti kako se nešto izmijenilo u kući. Nastala je iznenadna i potpuna tišina.
Nije se usuđivala zaviriti u predsoblje, pa zatrese zvonce. Već slijedećeg trenutka pojavi se Roger, njezin majordom.
Gospođo, ručak je serviran.
Konačno! Ali gdje su svi oni molioci?
Pustio sam vijest da ste u tajnosti otputovali za Saint-Germain. Svi oni tipovi smjesta su napustili palaču, jureći za vama. Neka mi gospođa markiza oprosti, ali nismo znali kako nam se valja ponijeti u ovoj navali.
Vi to treba da znate, Roger, u protivnom nećete mi više biti potrebni - reče ona strogo.
Mladi majordom duboko se pokloni uvjeravajući je da će odsad najpažljivije ispitati svakog posjetitelja.
Anđelika sjede za svoj lagani objed. Poslije toga leže i odmah utone u dubok san. Sutradan, prva joj je briga bila da sjedne za pisaći stol i napiše poruku svom ocu u Poitou. Zamoli ga da što prije pošalje natrag u Pariz, zajedno s njihovim slugama, njezina dva sina Florimonda i Cantora o kojima se već nekoliko mjeseci brinuo. Kada pozvoni da bi pozvala kućno »trčkaralo«, majordom je podsjeti da je taj čovjek unatrag nekoliko dana nestao zajedno s konjima kao uostalom i čitavo osoblje iz staja. Gospodi markizi bilo je poznato da u njezinim stajama nije više bilo ni kočija, ni životinja, ni ljudi. Sve, osim dvije zaboravljene nosiljke, iščezlo je.
Anđelika se velikom mukom svlada pred slugom. Reče Rogeru da te đavole, kada se budu pojavili izbaci batinama i da zadrži njihove posljednje plaće. Gospodin Roger, uobičajenim mirom, primijeti da ima vrlo malo izgleda da se oni uopće pojave, jer su već primljeni u službu kod gospodina markiza du Plessis-Bellierea. Uostalom, doda čovjek, većina tih mladića nije vidjela nikakva zla u tome što im je naređeno da konje i kočije gospođe markize prenesu u staje gospodina markiza.
Vi ovdje treba da slušate jedino mene - poviče Anđelika.
Povrati prividnu hladnokrvnost i reče Rogeru da smjesta ode na trg Greve, gdje su se mogle pronaći sluge. Potom neka ide na Sajam Saint-Denis za konje. Bit će dovoljna jedna kočija sa četiri konja i još dva rezervna. Nadalje, trebalo je pozvati kolara iz ulice »Zlatno kolo«, koji joj je bio nabavio kočije. To je značilo bacati
novac kroz prozor, a Filipov čin bio je prava pljačka. Da li ga je mogla tužiti? Ne, nema joj druge nego da ovo proguta. Ali je to bilo sasvim suprotno njezinom temperamentu.
A što ćemo s pismom koje je gospođa markiza htjela poslati u Poitou? - raspita se majordom.
Otpremite ga javnom poštom.
Pošta kreće samo srijedom.
Svejedno! Pismo će čekati.
Da bi smirila živce, gospoda du Plessis-Belliere naredi da je odvezu nosiljkom na Quai de la Megisserie, gdje je imala svoje spremište ptica s otoka. Odabra šarmantnu papigu koja je klela poput gusara iz Saint-Christophea. »No ova pojedinost neće nipošto povrijediti uši lijepe Athenaide«, pomisli ona u sebi.
»Naprotiv«.
Anđelika doda jednog crnčića kojemu je odjeća bila u bojama papige: narančasti turban, zeleni prsluk, crvene hlače, zlatom izvezene crvene čarape. U cipelama od crnog laka što su se sjajile poput njegova lišća, mali je crnac bio nalik na venecijanske stalke za baklje, od obojenog drveta, što je upravo tada bilo u modi. Bio je to bogat poklon. Anđelika je znala da će se gospođi de Montespan dopasti, ali znala je također da će žrtva biti vrlo korisna. Dok je nekoliko budala, povodeći se za neosnovanim dokazima, gledalo u njoj buduću miljenicu, ona će gotovo jedina ići u pravom pravcu. Nije mogla a da se ne nasmije misleći kako su ljudi glupi.
U međuvremenu, njezin »dvorski posao« nije bio riješen. Odsad će joj se predsoblje puniti, uzaludno, ali neizbježno, moliocima svake vrste, važnim i zlim poput obada usred kolovoza.
Trojica su već odlučno čekala kad se ona vrati u ulicu du Beautreilis. Uhvati je bijes i već se spremala da ih izbaci napolje.
Dobar dan, Anđeliko - izgovoriše oni u jedan glas.
Polutama joj nije dopuštala da prepozna odmah svoja tri mlađa brata: Denisa, Alberta i Jean-Marie.
Viđala ih je povremeno, uglavnom onda kad im je bila potrebna njezina pomoć. Denis, krupan momak od dvadeset i tri godine, služio je vojsku u regimenti Touraine. Njegovu mršavu oficirsku plaću začas bi progutali kartaški dugovi. Dotjerao bi obično do toga da proda konja i iznajmi nekome svoga slugu. Albert i Jean-Marie kojima je bilo sedamnaest i petnaest godina, bili su još paževi, jedan kod gospodina de Saint-Roman, drugi kod vojvode Mazarina.
Anđelika ne htjede gubiti vrijeme pitajući ih pošto su došli. Novac, po običaju. Ode do svoje kase i odbroji nekoliko škuda. Nije im čak održala uobičajenu lekciju. Denis i Jean-Marie odoše zadovoljni. Ali mladi Albert pođe za njom u njezinu sobu.
Budući da si sada dobro smještena, Anđeliko, morat ćeš mi pribaviti neku svećeničku nadarbinu!
Koliko imaš da bi je kupio?
Ti ćeš mi pomoći. Dočuo sam da će opatija Nieul biti uskoro raspoloživa. Anđelika, koja je ispred ogledala otkopčavala prsluk, okrenu se:
Nisi valjda poludio!
Opatija Nieul je smještena na zemlji du Plessisa...
Ni govora! To je ogromno samostalno dobro, pravo pravcato vlastelinsko imanje. Od nje je, uostalom, ovisno više korisnika. U prvom redu opat, ali taj mora dobiti i nalog da bi mogao tamo boraviti.
Uz posredstvo Raymonda, našeg brata jezuita, mogao bih dobiti neke oproste...
Mora da si udaren u glavu. Ne, nemoguće je, jadniče - reče mu sestra gledajući ga s prezirom.
Nije ga voljela. Svojom blijedom ljepotom bio je prilično nalik na Mariju Agnezu, ali nije nalazila u tom dugačkom i vitkom tijelu čvrstoću što je bila svojstvena dječacima Sance. Otkrivala je podmuklost u njegovim manirima, po čemu se razlikovao od većine članova obitelji. Ukratko, bio je sličan Hortenziji.
Mali pokvarenjak kao što si ti, opat Nieula! Dođavola, postoje i granice! Poznato mi je kakav život vodiš. Nedavno si liječio kod nekog nadriliječnika na Novom mostu venerične bolesti koje si pokupio vrag zna gdje. Kao što vidiš, dobro sam obaviještena...
Mladi paž proguta pljuvačku, mrka lica.
Nisam znao da si takva brbljivica. Uostalom, ne pristaje ti to nimalo. To gore! Snaći ću se i bez tvoje pomoći.
I udalji se gordim korakom, ali prije nego će zatvoriti vrata dobaci joj:
Doći ću svejedno do svog cilja. Ja uvijek postižem ono što hoću. Ovim posljednjim hicem dokazivao je kako zaista pripada Sanceovima.
Slijedećeg trenutka nije više mislila na nj. Najavili su joj gospodina Bineta, njezina vlasuljara. S uživanjem se prepusti rukama majstora i stane promatrati umirujućim zadovoljstvom kako ovaj pažljivo reda češljeve, škare, kuhalo od pozlaćenog srebra, bočice i kutijice s mastima.
Kako napreduje posao, Binet?
Moglo bi biti bolje, gospođo.
Vaš znalački duh popušta u pronalaženju novih čuda koja će ukrasiti glave dama i gospode?
Oh! Novi pronalasci su roba kojom najviše raspolažem, a najmanje me stoji. Jesu li vam pričali o mom novom lijeku na bazi pčelinjeg pepela za jačanje rijetke kose. Stvar je pobudila nadu kod mnogih koji se ne mogu ponositi kosom kao što je vaša, gospođo.
Vještim pokretima podizao je masu svilenih kovrčica tamno-plave boje sa svjetlijim refleksima, koje su podsjećale na sunčeve zrake.
Čuo sam da ste imali velikog uspjeha u Versaillesu i da ste dugo zadržali kraljevu pažnju.
Čula sam i ja - reče Anđelika uzdahnuvši pomireno.
Gospođo, znate li da je moja skromna profesija nemilosrdno ugrožena i da sam pomislio da biste svojom intervencijom mogli spasti, nas, skromne frizerske zanatlije, od ljute nepravde?
Bez okolišanja objasnio joj da je neki gospodin Du Lac zamolio od kralja dozvolu da se u Parizu osnuje »ured« kamo bi trebalo donositi sve vlasulje radi pregleda i postavljanja posebnog znaka na postavi, uz zabranu da se prodaju ako nisu pregledane, pod prijetnjom zapljene i kazne od stotinu livri. Za pravo pregleda gospodin Du Lac namjeravao je naplaćivati deset novčića po vlasulji.
Ovo je vrlo nezgodno za vas, ali gotovo je sigurno da će kralj odbiti takvu dozvolu. Ne bavi se on takvim glupostima.
Varate se, gospođo. Gospodin Du Lac pripada kući gospođice La Valliere, a njegovo veličanstvo prima sve molbe koje mu ona podnese. Ova o kojoj vam govorim već se ispituje na privatnom savjetu.
U tom slučaju, moraš napisati molbu koja će onu pobijati i predati je putem neke moćne ličnosti na dvoru.
Na primjer putem vas, gospođo - požuri Binet i izvuče odmah iz torbe zapečaćenu poruku. - U vašoj dobroti vi nećete odbiti da se založite i izručite ovu pravednu žalbu njegovu veličanstvu.
Anđelika zastane malo u nedoumici. Stalo joj je da bude dobro počešljana. Žena koja zna od kakvih pojedinosti ovisi njezin uspjeh, neće ozlovoljiti svog frizera uoči otvaranja sezone velikih zimskih svečanosti.
Gospođo vi možete sve, uvjeren sam u to, i suviše vas dugo poznajem. Vidjet ćete, tako ću vam dotjerati kosu da ćete izgledati kao boginja.
Nemoj se prerano koristiti svojim talentom. Ništa ti nisam obećala i nemam pojma kako ću moći, dovraga... Što ti to zamišljaš? Nema nijednog mjesta na dvoru gdje sam bila više od dva puta.
Ali Binet, optimist, imao je u nju najveće povjerenje. Zadrža je dva sata u svojoj vlasti, okretan i pun oduševljenja. Nakon toga Anđelika se morala nasmiješiti svom ogledalu.
Dodao sam žalbi i jednu molbu - objasni Binet prije odlaska. - Tražim službu vlasuljara kod njegova veličanstva.
Ništa neće biti od toga. Ne zaboravi da u čitavom kraljevstvu nikome tvoja pomoć nije manje potrebna nego upravo kralju. On posjeduje prirodnu kosu koja vrijedi sve vlasulje svijeta i sigurno nema namjeru da je se odrekne.
Moda je moda - nastavi Binet, proročanski. - I kraljevi joj se moraju pokloniti. U ovom času moda propisuje vlasulju. Ona daje dostojanstven izgled i najobičnijem licu, poklanja nježnost i najneuglednijim crtama. Očuva ćelave od smiješnosti i starce od prehlade, a jednima i drugima produžuje vijek ugodnih osvajanja. Tko se još može odreći vlasulje? Prije ili kasnije i kralj će je prihvatiti. A ja, Francois Binet, usavršio sam model posebno proučen za njegovo veličanstvo, koji će mu dopustiti da nosi vlasulju a da pri tom ne žrtvuje vlastitu kosu a niti da je potpuno sakrije.
Postajem radoznala, gospodine Binet.
Gospođo, povjerit ću svoju tajnu samo kralju.
Sutradan, pošto je uvidjela da se ne može više odreći dvorske atmosfere, Anđelika krene na put za Saint-Germain-en Laye, gdje je otprije tri godine Luj XIV odredio svoju uobičajenu rezidenciju.

10.
KRALJ PRIMA ANĐELIKU U SAINT- GERMAINU
Anđelika iziđe iz kočije kod ulaza u parkove. Tu je bilo življe nego u Versaillesu. Čitav je gradić učestvovao u dvorskom životu. Besposličari, molioci, službenici i sluge slobodno su dolazili i odlazili.
S terase, dugačke više od tri milje, koja je bila djelo Le Notrea, pružao se pogled na jedan od najljepših vidika Ile-de-Francea.
Upravo u tom času stiže kralj u svojoj kočiji koju je vuklo šest riđana raskošno okićenih perjem, a okružavalo ga četiri stotine vitezova na konjima sa šeširima u ruci. Izvanredan skup isticao se svojim zanosnim bojama na crvenom lišću šume u pozadini, dok se u daljini nazirala dolina nježno plave i sivkasto-zelene boje, kroz koju se provlačila blistava vrpca Seine.
Markiz de La Valliere među prvima se ponudi Anđeliki za pratioca, a onda se pored nje nađoše markiz de Roquelaure, Brienne, Lauzun. Svi su oni bili vrlo uzbuđeni dok su raspravljali o posljednjoj novosti dana. Kralj je pozvao svog krojača i dao mu upute za izradu glasovitih plavih mundira. U novoosnovani počasni red trebalo je biti izabrano šezdeset vitezova. Oni će pratiti kralja na njegovim kratkim putovanjima za razonodu a da prethodno ne traže dozvolu. Oblačit će tom prilikom uniformu koja će svakome dati do znanja da uživaju kraljevo prijateljstvo: mundir od sjajnog plavog sukna postavljen crvenom tkaninom, izvezen zlatom i srebrom, dok su ukrasi i plašt imali biti crveni.
Naš prijatelj d'Andijos ugodno nas je iznenadio - reče Lauzun. - Čini mi se da je u velikoj milosti, i da on i ja možemo sada ići ispod ruke bez ikakva ustručavanja. Poznajete li spilje Saint-Germaina, ljepotice?
Dobivši negativan odgovor, primi joj ruku i bez prigovora je ote ostalim njezinim obožavateljima, te je povede da razgleda neobične spilje, takozvane žive spilje, uređene tako u vrijeme dobrog kralja Henrika. Nekoliko talijanskih umjetnika, iz obitelji Francineti koji su se tu nastanili 1590. kao »majstori za korištenje voda u svrhu uljepšavanja parkova i perivoja« napučili su ove spilje mehaniziranom mitologijom, to jest mitološkim likovima koji su se vješto izvedenom igrom vode kretali i govorili.
Prva spilja bila je obitavalište Orfejevo; tu je on svirao u harfu. Tu i tamo pojavila bi se neka životinja i svaka se oglašavala na sebi svojstven način.
U drugoj se smjestio pastir koji je pjevao praćen ptičjim zborom.
U trećoj, gdje ste mogli promatrati kako Persej oslobađa Andromedu dok tritoni pušu u svoje školjke, Lauzun i Anđelika susretoše gospođicu de La Valliere i nekoliko njezinih družbenica. Sjedila je na rubu jednog bazena i močila svoje tanke prste u žuborećoj vodi.
Markiz de Lauzun joj se stane udvarati, a mlada mu žena uzvrati veselo. Navikla od najranije mladosti na pravila konverzacije i izvježbavši se u njoj godinama sudjelujući u društvenom životu, najzad se oslobodila svoje urođene bojažljivosti i stida koji je osjećala otkako je pred očima sviju postala kraljevom ljubavnicom.
Mučilo ju je što se mora pokazivati, ali ostala je neposredna i ljupka. Njen pogled kliznu zainteresirano prema Andeliki.
Gospođica La Valliere izaziva ljubav, ali ne i odanost - primijeti ova, pošto su nastavili svoju šetnju u zaklonu drveća.
Lauzun ne odvrati ništa. Promatrao ju je krajičkom oka. Ona produži:
Sluge i nametnici koje ona uzdržava, a da to niti zna niti hoće, spremno će je napustiti čim popuhne protivan vjetar. Vjerojatno, nikad nije bilo milosnice s manje prohtjeva, a uza sve to ona ostavlja pustoš u kraljevoj riznici. Štićenici gospođice La Valliere prava su pošast. Susreću se na svakom koraku, sa svojim oštrim zubima ispruženom nezasitnom rukom.
Čini mi se da su prilično točna vaša zapažanja o malim dvorskim klikama, iako još ne poznate dobro prilike na dvoru - reče Lauzun. - Čekajte! - odjednom će zaustavljajući se - podignite oči prema drveću, ako vam nije krivo.
Anđelika učini kako joj je rekao, mada joj nije bilo jasno zašto je to od nje tražio.
Zadivljujuće! - uzdahnu Lauzun. - Vaše oči postanu prozirno zelene poput vode na izvoru. Čovjeka spopadne želja da se osvježi.
Poljubi joj očne kapke. Ona ga udalji laganim udarcem lepeze.
Ako se i nalazimo u šumi, ne znači da morate preuzeti ulogu satira.
Pa ipak, već vas odavna obožavam.
Obožavanja kao što je vaše vode dobrom prijateljstvu. Željela bih da ga stavite u moju službu i pomognete mi da pribavim neku dužnost na dvoru.
Anđeliko, vi ste suviše ozbiljna djevojčica. Pokažu vam lijepe mehaničke igračke, a vi ih nemarno razgledate misleći na školske zadaće. Dok drugi kuju u zvijezde ljepotu vaših očiju, vi govorite o dužnostima i službama na dvoru.
A tko o tome ne govori, ovdje?
Govori se i o lijepim očima...! I o ljubavi - reče Lauzun i položi nježno ruku oko njezina struka.
Nije ga htjela dalje slušati i požuri ispred njega te uđe u četvrtu spilju, gdje su se Vulkan i Venera vozili zajedno na srebrnastoj školjki. Tu je bilo mnogo ljudi i, dok se približavala, prepozna kralja.
Ah! Evo ljupke »Bagatelle« - reče on ugledavši je. Anđelika izvede svoj prvi veliki naklon toga dana. Posebno se nakloni Gospodinu i Gospođi koji su također bili prisutni.
Budući da je kralj započeo razgovor s markizom de Lauzunom, ona se pomiješa s grupom gospođa i dvorjanika. Malo kasnije, vrati se Peguilin, uze je za ruku i odvede kralju.
Njegovo veličanstvo vam želi nešto reći...
Anđelika se ponovo duboko nakloni i osta u blizini njegovog veličanstva dok se većina pratnje zadržala nešto podalje.
»Još dva ovakva razgovora i bit će dvostruko više molilaca pred mojim vratima«, pomisli.
Gospođo - reče kralj - nakon našeg posljednjeg razgovora u Versaillesu imali smo često prilike odati priznanje i pohvalu vrlo točnim i mudrim, i posve novim gledištima, koja ste nam izložili. Budući da vam nismo izrazili nikakvu zahvalnost, s najvećim zadovoljstvom ćemo vam ispuniti svaku molbu.
Sire, vaše veličanstvo mi je već ukazalo dobrotu zauzimajući se za budućnost mojih sinova.
To se samo po sebi razumije! Ali ne biste li željeli podnijeti neki određeni zahtjev?
Anđelika odmah pomisli na Bineta i izvadi ispod prslučca vlasuljarevu molbu.
Vlasuljar? - reče kralj iznenađeno. - Mislio sam na neku značajniju uslugu.
Ali vlasuljar je vrlo značajna ličnost - ustvrdi ozbiljno Anđelika. - A po mom mišljenju ovaj je značajniji od svih pariških vlasuljara, jer to je moj vlasuljar. Nadalje, on tvrdi da zna tajnu koja bi omogućila vašem veličanstvu da nosi vlasulju a da ipak ne žrtvuje i da ne mora skrivati svoju prekrasnu kosu.
Zaista? - usklikne kralj i zaustavi se. - Ali kako bi tako nešto bilo moguće?
Gospodin Francois Binet mi je rekao da će svoju tajnu odati jedino vašem veličanstvu.
Neka me đavo nosi ako imam strpljenja čekati do sutra da saznam rješenje problema! Neprestano se pitam: da li da odrežem ili ne odrežem kosu? Ako je taj umjetnik, o kojem sam, uostalom, čuo mnogo pohvalnih mišljenja, zaista pronašao način kako se uklanjaju te suprotnosti, časna riječ, učinit ću ga vojvodom!
Smijući se, bezbrižnim i veselim smijehom, kojemu se prepustio u trenucima smirenosti, Luj XIV dade znak svom prvom vitezu, izruči mu Binetovu molbu i naredi da vlasuljara smjesta dovedu u Saint-Germain.
Kada se pred večer, vraćala svojoj kući, Anđelika je osjećala djetinjastu radost što joj je takvom brzinom ostvarena njezina prva molba. Gotovo je već pomišljala da je svemoćna, premda je morala sama sebi priznati da su njezini osobni poslovi ostali na mrtvoj točki. Prisustvovala je jednom doručku poslije kojeg je slijedio mali ples, razgovarala je s morem ljudi, izvela bezbroj naklona i izgubila sto livara na kartama.
Ipak, sutradan i slijedećih dana vraćala se na dvor.
Filipa nigdje nije vidjela. Dočula je da je radi inspekcije koja je imala potrajati nekoliko dana upućen u Pikardiju. Da nije možda pao u nemilost? Ne, budući da je šef kraljeva lova medu prvima odjenuo glasoviti i toliko priželjkivani plavi mundir. Anđelika susrete markiza de Louvoisa. Na njezino raspitivanje o poslovnoj suradnji, ministar podiže oči k nebu i poče izlagati smiješnu i očajnu situaciju u kojoj se nalazio. Istina, on je već dugo vremena imao ovlaštenje za prijevoz između Liona i Pariza, ali je neka lopuža izvjesni Collin, imao smjelosti zatražiti istu povlasticu koju je i dobio od kralja. Tako je prisiljen tražiti nagodbu s tim prokletim slugom bilo da Collinu isplati veliku odštetu kako bi povratio svoja prava, bilo da dijele zaradu, bilo da se odrekne svega. Razumije se, taj Collin pripada kući gospođice La Valliere, što njega, Louvoisa, dovodi u neugodan položaj prema kralju. Louvois, vrlo neraspoložen, nadugo je pripovijedao o tom nesretnom poslu i uz put zaboravio na komplimente što ih je pripremio za čarobnu markizu, čija se ljepota i ono njezino istodobno vješto i naivno držanje, pomalo uvlačilo u njegove snove.
Markiz de la Valliere, koji je postao nervozan, jer se Anđelika po njegovu mišljenju predugo zadržala u razgovoru s Louvoisom, približi joj se ponovo, spreman na predbacivanja, ali se razvedri čim ga ona upita da li je uspio »poengleziti« onog Francuza što je umro u Tangeru, a čije imanje je želio naslijediti. Jeste, taj slučaj posmrtne naturalizacije na dobrom je putu. Njegova obavještajna služba dojavila mu je da su neki davni preci jadnog grofa de Roteborta bili Škoti.
A imetak podnačelnika Chartresa? Slijeganjem ramena Jean-Francois de la Baume le Blanc, markiz de La Valliere, stavljao je do znanja da je postigao svoj cilj i, istovremeno da dobiveni dio nije zadovoljio njegove nipošto skromne prohtjeve.
Dva puta za redom Peguilinu de Lauzunu pođe za rukom da povuče Anđeliku u miran kutak s neskrivenom namjerom da je poljubi.
Praveći se nevješta, ona se obavijesti o vojvodi de Mazarinu. Da li su ga njegovi vjerski obziri sklonili da se konačno odrekne jedne od svojih dužnosti u korist gospodina de Lauzuna?
Crvenih obraza od uzbuđenja, Peguilin joj odgovori potvrdno i odrečno. Bio je to pravi pravcati rebus, ali rješenje se bližilo kraju.
Vojvoda de Mazarin dao je zaista ostavku na dužnosti velikog meštra na molbu gospođe de Longueville koja ju je namjeravala kupiti za svoga gospodina sina. Pošto je postignut sporazum i gospođa de Longueville zatražila kraljevu privolu, kralj izjavi da mu ta nagodba nije po volji te da mu nije poznato da se vojvoda de Mazarin želi odreći svoje dužnosti. Na to je vojvoda požurio s izjavom da je ne želi više prodati.
Kralj se pobrinuo da mu ona ostane. Sam je utvrdio cijenu te odluči da tu dužnost povjeri gospodinu de Louvoisu uz uvjet da nositelj titule djeluje isključivo u slučaju ratnih pothvata. Predložio je gospodinu de Lauzunu da napusti položaj generala dragona i preuzme dužnost velikog meštra.
Kao što je gospođa du Plessis mogla lako zamisliti, Lauzuna je vrijeđala i sama pomisao da se prihvati položaja čije funkcije obavljaše gospodin de Louvois.
Skrušeno je zamolio njegovo veličanstvo da mu povjeri neko mjesto pored sebe, neku dužnost koju će moći obavljati prema vlastitom nahođenju.
Nema sumnje, ako zauzme mjesto velikog meštra, doći će u sukob s gospodinom de Louvoisom.
Kralj je pohvalio Lauzunove osjećaje i, kao znak sve većeg povjerenja, odabrao ga za čuvanje vlastite sobe, pa mu je u tu svrhu povjerio dužnost kapetana tjelesne straže.
Zbog toga je na položaj velikog meštra postavio de Ludrea.
Gospodin de Ludre je svoju dužnost glavnog viteza prepustio gospodinu de Gesvresu, koji je položaj kapetana kraljeve tjelesne straže ustupio Lauzunu, a ovaj svoju službu generala dragona predao gospodinu de Roureu, koji je napustio svoje mjesto u lakoj konjici. S onim što je unovčeno za taj položaj, podmiren je vojvoda de Mazarin za ustupanje svog položaja velikog meštra.
Ruku skupljenih na koljenima i s izrazom zanimanja, poput dobre učenice, Anđelika sazna za zamršene tajne spletke, a ujedno shvati da se najuspješniji način kojim će lijepa žena izbjeći suviše žarkom udvaranju sastoji u tome da smionog obožavatelja navede na razgovor o njegovim praktičnim težnjama. Na svoje veliko čuđenje, otkrivala je da se na tom dvoru, toliko na glasu po uglađenosti i udvaranju, ljubav ponekad stavlja na drugo mjesto, iza interesa, i mali bog Eros, kao što će kasnije ispričati La Fontaine, morao se često povlačiti ispred opasnog para koji su sačinjavali Fortuna vezanih očiju na svom kotaču, i Merkur krilatih nogu.
Kralj je dirigirao tim složenim baletom prgavom, neumornom, uvijek budnom sviješću.
Gurao je naprijed sve one koji su bili u njegovoj blizini. Trebalo je da ih vidi, da ih uvijek vidi. Izostanak se plaćao mnogo skuplje od drskosti.
Nešto kasnije ona sazna da je Binet dobio dužnost glavnog kraljeva vlasuljara. Zaslužio je priznanje prikazavši mu periku koja je imala nekoliko otvora kroz koje su se mogli provući pramenovi vlastite kose. Na taj način kralj nije morao žrtvovati svoj prirodni ukras, a istodobno se mogao koristiti prednostima vlasulje. Sada su svi na dvoru željeli da ih on češlja ili htjeli nositi vlasulje njegove izrade. Nije bio »po modi« tko nije prošao kroz njegove ruke.
A dvorski gizdelini zapitkivali su jedan drugog:
Kako vam se sviđa moja »binette«?

11.
LOV NA VUKOVE LAUZUN ZAVODI ANĐELIKU
Čim je pao prvi snijeg, a te godine je rano zapao, dvor se preselio u Fontainebleau. Seljaci su pozvali u pomoć svoga gospodara, kralja Francuske, da dođe i oslobodi ih vukova što su postali strah i trepet njihovih domova.
Nedirnutim bijelim pokrivačem, pod tmurnim niskim nebom krene dugački red kočija, tovarnih kola, konjanika i slugu. Ovi posljednji išli su pješke.
Selio se čitav jedan grad.
»Kraljeva usta«, »kraljeva kapela«, »kraljeva kuća«, pa opet isto samo kraljičino, onda razne igre, vojna kuća, lov, pa kraljev namještaj, sve do raskošnih zidnih tapeta koje će biti postavljene na zidove da štite od hladnoće. Ostat će tjedan dana u lovu na vukove, ali to nije iz programa isključivalo plesove, kazališne predstave kao ni izvanredne ponoćne zakuske zvane »medianoche«.
Čim se spustio mrak, pored vratnica kočija zasvijetliše baklje. Pri sjaju plamenih suza stigoše u Fontainebleau, staru rezidenciju francuskih kraljeva u XIV stoljeću, koju je Franjo I, zavoljevši je, pred dolazak Karla V pretvorio u jedan od bisera renesanse.
U Fontaincbleauu se nije naročito strogo pazilo na etiketu. Sve dame, pa i one koje inače nisu uživale pravo na klupicu, mogle su sjesti, i u prisutnosti kralja i kraljice, neke na jastuke, druge na pod. Anđelika pomisli da po ovakvoj hladnoći nema smisla iskoristiti pruženu priliku. Velika gospođica, koja je uživala u ulozi čičerona, povede je u razgledanje kraljeva prebivališta. Pokaza joj kinesko kazalište, galeriju Henrika II, i apartman u kojem je, unatrag deset godina, švedska kraljica Kristina dala pogubiti svog miljenika Monaldeschija. Gospođica je tu neobičnu vladaricu sa Sjevera dobro upoznala prilikom njezina dolaska u Francusku.
Svojim načinom oblačenja bila je vrlo nalik na lijepog dječaka. U njezinoj pratnji nije bilo niti jedne žene; sobar ju je oblačio, spremao u krevet i, kad se već govori recimo sve, smirivao njezine želje, ako se neki od miljenika ne bi našao kraj nje, spreman da joj ugodi. Za svog prvog susreta s našim mladim kraljem, koji je u ono doba bio vrlo sramežljiv, upitala ga je sasvim prirodno, i to pred kraljicom majkom, da li ima neku ljubavnicu. Kardinalu Mazarinu nikako nije uspijevalo skrenuti razgovor na nešto drugo, a kralj je bio crven poput kardinalova ruha... Danas ne bi bio toliko u neprilici...
Anđelika je površno slušala tražeći očima Filipa. Nije bila načistu da li ga želi vidjeti ili se plaši te mogućnosti. Njihov susret ništa dobro nije obećavao. Mogla je očekivati samo oštre riječi i prezrive poglede. Bolje da o njoj uopće ne vodi računa, da prema njoj bude neučtiv kao ni prema kojoj drugoj ženi na dvoru. Činilo se da prihvaća njezinu prisutnost, no bilo je to vjerojatno samo primirje, budući da nije mogao zanemariti kraljevu preporuku. Bila je stalno na oprezu, pa ipak, čim bi ga ugledala obuzimao bi je osjećaj poniznog divljenja pomiješan skrivenom nadom. Bio je to isti onaj složeni osjećaj koji je pratio nekadašnje njezine snove, u doba kada je, kao nespretna djevojka, promatrala svog otmjenog bratića i tiho ga obožavala.
»Kako su uporni naši snovi iz djetinjstva«, pomisli, »i kako nas teško napuštaju.« Prvog dana po dolasku u Fontainebleau, Filipu nigdje traga. Obavljao je pripreme za lov. Svi su pričali o tome kako su seljaci opsjednuti strahom od vukova. Nekoliko su ovaca odvukli čak iz torova. Jedno je dijete od deset godina napadnuto i zaklano. Mještani su tvrdili da je nedaleko sela viđen najopasniji čopor što ga predvodi mužjak »velik kao tele«. Bio je upravo nevjerojatno drzak. S večeri bi dolazio da dašće i grebe na vrata seoskih kuća dok bi unutra djeca
vrištala od straha, stisnuta uz majčine skute. Čim bi pao mrak, vani nije bilo ni žive duše.
Lov je već od samog početka bio žestok i nemilosrdan, lov na riđu zvijer. Lovcima se pridružio velik broj mještana, naoružanih vilama i sulicama. Pomagali su goničima voditi pse. Nitko nije zaostajao.
Ljudi na dvoru znali su što su vuci. Svi su oni, za djetinjstva, u svojim dvorcima slušali priče o njihovim zlodjelima, i podjednaka mržnja spram opasnog mesoždera, tjerala je sada plemiće i seljake, naprijed, kroz divlje puteve.
Pred večer, na snijegu su lovci već nanizali šest ubijenih vukova.
Uokvirene riđim granjem, glasovite stijene u šumi Fontainebleau, čudnovate crne hridi, vidikovci od kvarca, balkoni okićeni ledenim resama, treperili su od tuljenja rogova.
Anđelika izbi na malu čistinu prekrivenu snježnim pokrivačem, na čijem je rubu stražarila hrpa odronjenog stijenja. Zvuk rogova odjekivao je ovdje skladno i zavodljivo. Anđelika zaustavi konja i stane osluškivati, ponovo obuzeta sjetom davnih uspomena. Nakon mnogo vremena našla se opet u šumi. Vlažni zrak ispunjen vonjem trulog drva i uvelog lišća izbrisa u trenutku godine provedene u bučnom smradu Pariza, vrati je prvim radosnim trenucima provedenim u šumi Nieul. Promatrala je drveće, tople rđine i purpurne boje, koje jesen još nije ogoljela. Snijeg što se topio i pri tom poput izvora žuborio bio je boje lišća koje se, pod blagim milovanjem mlakog sunca, sjajilo kao drago kamenje. U polumraku šume pred Anđelikinim očima zablista grm zelenike. Sjeti se kako se u Monteloupu, pred Božić, znala vraćati kući naručja punog zelenih grančica okićenih blistavo crvenim biserima. Kako je to bilo davno! Da li se sadašnjost Andelike du Plessis-Belliere mogla povezati s prošlošću Anđelike de Sance zahvaljujući skromnoj grančici zelenike?
»Život nas nikada ne odvaja od nas samih«, reče u sebi, sva ushićena kao da je upravo primila neki sretni navještaj.
Bila je djetinjasta, možda, ali nije se još odrekla poriva svojstvenih djeci, a i ženama, vrlo često.
Prepustiti se tome, eto, to je sada sebi mogla dopustiti.
Kliznu s konja i prebaci uzde svoje Ceres preko lijeskove grane pa potrča grmu zelenike. Između različitih sitnica, što ih je otmjeni svijet nosio o pojasu, pronađe mali nožić s drškom od sedefa i poče brati grančice. Nemalo se mučila pri tom poslu.
Tako i ne primijeti da se zvuci rogova i buka lova udaljuju, i ne zapazi uznemirenost Ceres, koja je nervozno trzala uzdama. Postala je svjesna da je životinja vrlo uzbuđena tek pošto ova, uz panično rzanje, otrgnu lijeskovu granu i nestane u silnom galopu.
Ceres - povika Anđelika. - Ceres!
U tom času spazi ono što je ždrijebe nagnulo u bijeg.
S druge strane čistine, još poluskrivena cestarom, kretala se nekakva prilika.
»Vuk«, pomisli.
Kad ovaj iziđe iz gustiša i stane se približavati gazeći bijelim sagom, ona shvati da je to veliki mužjak i trepet čitava kraja. Ogromne glave, krzna crvenkasto-sive boje šume, leđa savijenih u luk, nakostriješene dlake.
Vuk stane kao ukopan, svijetlećih očiju uprtih u Anđeliku. Ona prodorno krikne.
Zvijer poskoči, malko se povuče, pa se iskežene gubice stane ponovo približavati Anđeliki.
Mlada žena baci brz pogled iza sebe na stijenje što se dizalo visoko iznad nje.
»Moram se što više popeti.«
Naglo se zaleti i dohvati se stijene, ali se ubrzo zaustavi. Prsti su joj klizili na glatkoj površini.
Vuk navalio za njom, ali uspije mu jedino da joj otkine rub haljine. Sada je opet vrebao na nju, krvavih očiju, kružeći ispod njezinih nogu. Ona ponovo krikne iz
sve snage. Srce joj tako snažno lupalo da osim njegovih muklih i naglih udaraca, ništa drugo i nije osjećala. Nenadano joj padoše na pamet riječi neke molitve.
Gospode! Gospode! Ne dopusti da ovako glupo umrem...! Učini nešto...!
Jedan konj izbi u trku na čistinu i zaustavi se naglo uzvitlavši oblak snježne prašine. Konjanik skoči na zemlju.
Kao u snu Anđelika ugleda vođu kraljeva lova, svog muža Filipa du Plessis- Bellierea. Pričini joj se tako čudesan i u trenutku ona uoči svaku pojedinost na njemu.
Nosio je usko pripijenu jaknu od bijele kože, bogato ukrašenu srebrnim vezom. Krzno oko vrata i na rukavima bilo je iste plave boje kao i njegova vlasulja.
Napredovao je ujednačenim korakom, u čizmama od bijele kože ukrašenim srebrnim širitima.
Čim je skočio s konja, skinuo je rukavice. U desnoj ruci je držao oštar lovački nož srebrnog drška.
Vuk se okrene k novom neprijatelju. Filip mu je prilazio bez žurbe, siguran u svoju snagu.
Bio je na dva metra od zvijeri kada ova skoči. Razvalivši ralje, otkri crveno ždrijelo iza ubilačkih zuba.
Strelovitim pokretom lijeve ruke mladi čovjek zgrabi životinju za vrat i stisne je kao kliještima, a onda joj, jednim zamahom desne ruke, raspori trbuh odozdo prema gore.
Zvijer se koprcala uz užasno roptanje. Krv je šikljala na sve strane. Filip odbaci u stranu još drhtavo truplo i ono se sruši na zemlju a iznutrica se prosu po snijegu. Čistina se ispunila goničima i konjanicima koji su nahrupili sa svih strana. Sluge su jedva zadržavale pomahnitali čopor oko ubijenog vuka.
Lijep posao, gospodine maršale - reče kralj Filipu.
U toj zbrci još nitko nije primijetio Andeliku. Uspjela je sići sa stijene, obrisati izgrebene ruke, pronaći šešir.
Jedan od goniča dovede joj Ceres. Bio je to stari okorjeli lovac, koji nije znao za uvijene razgovore. Jurnuvši Filipovim tragom, prisustvovao je završetku borbe.
Baš ste nas dobro uplašili, gospođo markizo! - on će. - Znali smo da se vuk nalazi negdje na ovoj strani, i kad smo ugledali vašeg konja a zatim čuli vaš vrisak...! Tako mi goničke časti, gospođo, po prvi put vidjeh kako je vođa kraljeva lova poput smrti problijedio!

Anđelika je ponovo vidjela Filipa tek na svečanosti koja se održala nešto kasnije. Otkako ju je ošinuo pogledom punim bijesne srdžbe, uspravan, u svom krasnom odijelu poprskanom krvlju, a potom se popeo na svog konja, uzalud mu se pokušavala približiti. Znala je da je u tom trenutku snažno poželio da je ispljuska. Unatoč tome, Anđelika je smatrala da je žena kojoj je muž upravo spasio život dužna da mu barem izrazi svoju zahvalnost.
Filipe - obrati mu se čim joj je pošlo za rukom da ga uhvati između dva stola svečane večere - mnogo sam vam zahvalna... Da nije bilo vas, sa mnom bi bilo svršeno.
Plemić sporim pokretima položi čašu koju je držao u ruci na poslužavnik, potom primi zglob Anđelikine ruke i stisne ga kao da ga hoće zdrobiti.
Tko nema pojma što je lov, neka ostane kod kuće - reče glasom promuklim od srdžbe. - I dalje me stavljate u smiješne situacije. Vi ste obična vulgarna seljanka, prodavačica ne znam čega bez imalo pristojnosti. Da znate, jednog ću dana uspjeti da vas otjeram sa dvora i da vas se konačno oslobodim.
Što niste pustili da taj posao obavi vuk, jadnik je umirao od želje da me razdere.
Morao sam ubiti tog vuka, a vaša me se sudbina nije ticala. Nemojte se smijati, sasvim mi vas je dosta. Isti ste kao i sve ostale žene: misle da su nepobjedive i smatraju da bi svatko s veseljem umro za njih. Ne pripadam ja toj vrsti. Saznat ćete jednom, ako to još niste shvatili, da sam i ja vuk.
Ne mogu vjerovati u to, Filipe.
To ću vam već dokazati - odvrati on uz ledeni smiješak dok mu je u očima zasjalo opasno svjetlo koje je ona već dobro poznavala.
Uze joj ruku nježnim pokretom, koji kod nje ne pobudi nikakve sumnje, i prinese je ustima.
Mržnja i osveta koju ste pobudili u meni na dan našeg vjenčanja, gospođo, nikada se neće izbrisati. Zapamtite to.
Držao je ispred usta tanki zglob njezine ruke. Odjednom svom snagom zabi u njega zube.
Samo uz najveći napor Anđelika je uspjela zadržati krik bola.
Korakne unazad i stane petom točno na nogu Gospođe koja se baš dizala od stola. Gospođa krikne.
Anđelika pocrveni, pa problijedi i promuca:
Oprostite mi, vaše veličanstvo!
Draga moja, nespretni ste... Filip doda, tonom negodovanja:
Zaista, pripazite na svoje pokrete, gospođo. Ne podnosite vino. Oči mu zasjaše zlobnom ironijom.
Nakloni se duboko pred princezom i napusti gospođe da bi slijedio kralja koji se uputio u salone.
Anđelika uze čipkastu maramicu i pritisne je na ranjeni zglob. Od žestoke boli joj je srce gotovo zamrlo. Imala je osjećaj da će joj pozliti.
Zamagljena pogleda probi se nekako između grupa i dokopa se jednog predsoblja gdje je zrak bio nešto svježiji.
Spusti se na prvi divan koji nađe u udubljenju pored prozora. Podiže oprezno rupčić i vidje da je zglob poplavio. Kapljice crne krvi označavale su dva kružna traga, s gornje i donje strane zgloba. Koliko okrutnosti u tom ujedu! A koliko licemjerstva, kasnije!
»Pripazite na svoje pokrete, ne podnosite vino.« - »Pričat će se kako je bila toliko pijana da je zateturala na Gospođu... Mlada žena nesposobna da se vlada u društvu...!
Markiz de Lauzun koji je onuda prolazio, također odjeven u plavo, opazi Anđeliku.
Ovaj put vas moram prekoriti - reče približavajući se. - Opet sama...! Uvijek sama...! Na dvoru...! A lijepa kao lijep dan...! I za vrhunac nevolje, sakrili ste se u omiljeni kutak svih zaljubljenih, tako diskretan i skrovit da su ga prozvali Venerina sobica! Sama...! Vi ste živi izazov svim pravilima najosnovnije pristojnosti, da ne kažem svim prirodnim zakonima!
Sjede pored nje s izrazom stroga oca koji kori neposlušnu kćer.
Kakvi vas razlozi rukovode, dijete moje, kakav vas zao demon tjera da izbjegavate udvaranje, da odbijate društvo onih koji su vam naklonjeni? Zaboravljate da vas je nebo obdarilo najvećim dražima...? Zašto vrijeđate bogove...? Ali što ja to vidim...? Anđelika srce moje, ta nije valjda nešto ozbiljno...?
Izmijenjenim glasom, stavi joj prst ispod brade i prisili je da podigne glavu.
Plačete? Zbog nekog muškarca...?
Ona kimne potvrdno glavom uz prigušeno jecanje.
Ali to znači da posrijedi nije samo krivica - reče Lauzun - već zločin. Vaš osnovni zadatak imao bi biti da natjerate druge da plaču zbog vas... Mala moja djevojčice, nema ovdje nijednog muškarca koji bi zaslužio da se zbog njega liju suze... Osim mene, razumije se. Ali ne usuđujem se pomišljati...
Anđelika se pokuša nasmiješiti. Konačno izusti:
Oh! Moja bol nije tako teška. To su samo živci... I boli me.
Boli? Gdje? Pokaže mu zglob.
Baš bih volio znati koje to šugavo pseto ovako s vama postupa! - uzvikne Peguilin, izvan sebe od bijesa. - Recite mi njegovo ime, gospođo, idem smjesta k njemu da zatražim zadovoljštinu.
Ne uzbudujte se, Peguilin. On ima, nažalost, sva prava u odnosu na mene.
Nećete time reći da se radi o lijepom markizu, vašem suprugu? Anđelika ne odgovori, nego ponovo brizne u plač.
Eh! Da li se nešto ljepše i može očekivati od muža - nastavi Peguilin s izrazom odvratnosti. - Uostalom, ovo je baš i dostojno onoga koga ste odabrali, hoću reći, spada u njegov stil. - Dobro, ali na kraju krajeva, zašto se dalje upuštate s njim? Anđelika se gušila od suza.
Hajde! Hajde! - produži blaže Peguilin. - Što to činite od sebe. Zbog jednog muškarca! Zbog muža, k tome...! Što, pa vi uopće ne pripadate ovoj epohi, biseru moj, bolesni ste ili... Uostalom, s vama odavna nešto nije u redu. Već dugo želim o tome s vama govoriti... Ali, prije svega, obrišite nos.
Izvadi iz džepa poput snijega bijelu maramicu od batista i nježnim pokretima obrisa joj lice i oči. Ona vidje sasvim blizu sebe blistavi podrugljivi pogled, čijeg se pakosnog sjaja pribojavao čitav dvor, zajedno s kraljem. Stalni boravak u društvu i neobuzdan život, već su urezali sarkastičnu boru u uglove njegovih usta. Ali čitavo to lice, ugodna izraza, zračilo je životom i zadovoljstvom. On je bio južnjak, Gaskonjac, vatren kao sunce i živ kao pastrve što se love u potocima Pireneja.
Uzdahnu i pogleda ga prijateljski. On se nasmiješi.
Je li bolje?
Čini mi se da jest.
Sve ćemo urediti - reče on.
Sačeka koji trenutak, promatrajući je šutke, ali pažljivo. Bili su odvojeni od galerije kojom su dvorjanici i poslužitelji neprestano prolazili gore-dolje.
Ne razumijem vas?
Prokleti Filip - uzdahnu on - tko bi znao što se krije u tom neobičnom čovjeku? Zar niste nikad pokušali staviti kakav napitak u njegovu čašu, uvečer, prije no što će doći k vama? Kažu da La Vienne, vlasnik kupališta u predgrađu Saint-Honore, ima neka sredstva koja mogu povratiti snagu ljubavnicima iscrpljenim uslijed prečestog žrtvovanja, pa starcima i onima što ih nedostatak vatrenosti drži podalje od Venerina oltara. Između ostalih ima neko sredstvo zvano »pelleville« o kojem se pripovijedaju čudesa.
Vjerujem da je tako, ali ja ne volim takva sredstva. Osim toga, meni se vrlo rijetko pruža prilika da se Filipu približim toliko da bih mogla dohvatiti... njegovu čašu.
Peguilin se zagleda u nju raskolačenim očima.
Valjda ne mislite reći da je vaš muž do te mjere ravnodušan prema vašim dražima te se uopće ne pojavljuje u vašem apartmanu?
Anđelika drhtavo uzdahnu.
Upravo tako - ona će žalosno.
A... što kaže na to vaš ljubavnik...?
Nemam ga.
Što?!
Lauzun poskoči.
Onda, recimo... vaši prolazni prijatelji? Anđelika osta bez riječi.
Zar se usuđujete priznati da ih nemate?
Usuđujem se, da, Peguilin, jer je to istina.
Ne-vje-ro-jat-no! - prošapta Peguilin praveći se teško pogođen kao da je upravo saznao neku tragičnu vijest. - Anđeliko, vas bi trebalo izbičevati.
Kako? - pobuni se ona - pa nije to moja krivica.
Jedino vaša. Sami ste krivi što ste se usprkos svojoj divnoj puti, svojem stasu i očima našli u tako nemogućem položaju. Vi ste čudovište, stvorenje opasno i strašno!
Dodirnu oštro prstom njezinu sljepoočicu.
Što ima tu unutra, u ovoj opakoj maloj tikvi? Računice, planovi, zamršeni poslovi od kojih se gospodinu Colbertu koža ježi, a gospodinu Le Tellieru pamet
muti? Ozbiljni muškarci duboko skidaju šešire pred vama, a mladići, zabrinuti, ne znaju kako da od vaših pohlepnih ruku obrane svoje posljednje novčiće. A uza sve to, anđeosko lice, oči u čijem se sjaju čovjek utapa, usne koje ne možeš pogledati a da te ne obuzme želja da ih izljubiš! Vaša okrutnost graniči s prefinjenošću. Pojavljujete se i zasljepljujete poput boginje.
Anđeliku je razoružala snaga koju je unosio u svoje riječi.
Što mogu - bojažljivo će ona - imam toliko mnogo posla.
Sto mu muka, žena ne treba da ima drugog posla no da se ljubi...! U stvari, vi ste sebično stvorenje zatvoreno u kuli koju je izgradilo da sebe obrani od života.
Anđeliku začudi oštroumlje što je izbijalo ispod lagane vlasulje mladog dvorjanina.
I jest i nije sasvim tako, Lauzune. Tko bi me mogao shvatiti... Vi niste bili u paklu...
Zabaci glavu unazad i sklopi oči, svladana iznenadnim umorom. Još prije nekoliko trenutaka u njoj je plamsao požar, a sad joj se učini da osjeća kako joj se krv u žilama ledi. Osjećaj nalik smrti ili približavanju starosti. Htjela je Peguilina pozvati u pomoć, ali istodobno je razum upozoravao da bi je taj spasitelj mogao odvući u susret drugim opasnostima; htjede se udaljiti s klizava terena, te se uspravi i upita živahno:
Dakle, Peguilin, niste mi rekli da li vam je konačno povjerena dužnost velikog meštra.
Ne - reče mirno Peguilin.
Kako ne?
Ne, već ste me nekoliko puta uhvatili na taj ljepak, ali ovaj put se ne dam uloviti. Držim vas i nećete mi tako lako pobjeći. Trenutno me ne zanima dužnost velikog meštra. Zanima me zašto se vaš život žene sav skupio ovdje, u ovoj maloj tvrdoj lubanji, umjesto ovdje - doda i odrješitom kretnjom položi ruku na grudi mlade žene.
Peguilin! - prigovori ona ustajući.
Ali je on smjesta opet zgrabi i, obuhvativši je desnom rukom oko pasa, lijevu joj provuče ispod koljena tako da je ona izgubila ravnotežu, napola ležeći na divanu, tijelom se naslanjajući na nj.
Šutite i budite mirni - zapovjedi joj dižući prst kao što čine učitelji. - Dopustite da se stručnjak pozabavi vašim slučajem. Vjerujem da je kritičan, ali ne beznadan. Hajde, promislite malko i nabrojite mi, bez ikakva pretvaranja, imena sve ljubazne gospode koja se vrte oko vas i gube san pri samoj pomisli na vaš lik.
Zar zbilja mislite da takvih ima?
Ne podnosim to vaše tobožnje čuđenje.
Ali, Peguiline, uvjeravam vas da nemam pojma na koga ciljate.
Kako, ni primijetili niste da markiz de La Valliere zatreperi kao podivljali leptir čim se pojavite, da Vivonne, Athenaidin brat, taj slavni momak, počne mucati, da Brienne postane duhovit... Pa gospoda de Saint-Aignan i Roquelaure, čak i punokrvni Louvois kojemu ne preostaje ništa drugo nego da sebi pusti krv kad god mu pođe za rukom da desetak minuta porazgovara s vama.
Neću da se smijete - prekine je Peguilin. - Ako ništa od svega toga niste zapazili, to je znak da ste mnogo bolesniji nego što sam mislio. Dakle, vi ne osjećate svu tu vatru, taj požar što vas okružuje? Tako mi sotone, vaša je put kao u guštera... Povuče lagano kažiprstom po njezinom vratu.
A vi, gospodine de Lauzune, vi, dakle, niste među onima što ih je zahvatio požar strasti?
Oh, ne, ja ne - usprotivi se živo. - Oh, ne, ne bih se nikada usudio, odviše bih se bojao...
Mene?
Markizove oči se zamutiše.
Vas... i svega oko vas. Vaše prošlosti, vaše budućnosti, vaše tajne.
Anđelika ga je neko vrijeme promatrala ukočenim pogledom. Onda je potrese jeza i ona sakri lice u njegov plavi mundir.
Peguilin!
Lakomisleni Peguilin bio je stari prijatelj vezan uz njezinu davnu dramu. U svim tragičnim trenucima njezina života pojavljivao se poput lutke u komediji. Pojavljivao se, iščezavao, pa se ponovo pojavljivao.
Bio je opet tu, te večeri, taj uvijek isti Peguilin.
Ne, ne, ne - ponovi. - Ne volim velike rizike. Grozim se muka što ih donosi ljubav. Ne računajte na moje udvaranje.
A što, dakle, činite u ovom trenutku?
Tješim vas, nije to isto.
Njegov se prst spuštao niz glatki vrat, crtao znakove prateći ogrlicu od ružičastih bisera koja je mlječnim sjajem blistala na bijeloj puti.
Nanijeli su vam mnogo zla - prošapta nježno - a večeras vas nešto jako boli. Do đavola! - obrecnu se - što ste se ukrutili poput mača! Časne mi riječi, izgleda kao da vas muška ruka nikada nije dodirnula! Silno želim poučiti vas malko...
Saže se naprijed. Ona još pokuša izmaknuti, ali je on silom zadrža. Njegovi su pokreti odavali sigurnost čovjeka kojemu se sreća uvijek smiješila, pogled mu je čudnovato blistao.
Dosta smo uzdisali zbog vas, mala gospo! Kucnuo je čas osvete. Uostalom, umirem od želje da vas mazim, a vjerujem da vam je to i te kako potrebno.
Sitnim joj poljupcima obasu najprije oči pa sljepoočice. Onda se njegove tople usne zalijepe za ugao Andelikinih usta.
Ona se trže. Iznenada, prože je čitavu val bludne želje. Tome se pridružila malo perverzna znatiželja da će vlastitim iskustvom upoznati darovitost glasovitog dvorskog don Juana.
Peguilin je bio u pravu. Filip više nije bio važan. Luda svečanost, pozlaćeni dvorski ples privlačio je neodoljivom snagom Anđeliku. Ona je znala da ne može vječito živjeti izvan kola, sama u svojim lijepim haljinama, sa svojim skupocjenim nakitom. Kliznut će, k ostalima, konačno slična ostalima, ponesena plimom spletki, kompromisa i preljuba. Bio je to snažan napitak, otrovan i sladak.
Morala je ispiti čašu inače će umrijeti.
Uzdahne duboko. Blagotvorna toplina muških milovanja vraćala joj je bezbrižnost. I kada se usne markiza de Lauzuna spojiše s njezinim, ona im se odazva isprva nesigurno, pa malo-pomalo ujednačenim žarom.
Razdvoji ih na trenutak svjetlo svijećnjaka i baklji što su ih dvije procesije slugu nosile i postavljale duž galerije.
Anđelika nije ni primijetila da se već bilo sasvim smračilo.
Pokraj ugla gdje su se nalazili sluga je postavljao na jedan stalak šestokraki svijećnjak.
Ej, prijatelju! - šapne Peguilin, ispruživši se preko naslona divana. - Odnesi malo dalje tu svoju lampu.
Ne mogu, gospodine, mogao bih imati neprilike ako me uhvati nadstojnik odgovoran za rasvjetu ovog hodnika.
Onda ugasi barem tri svijeće - odvrati markiz i dobaci mu zlatnik. Okrene se mladoj ženi i ponovo je zagrli.
Kako si lijepa! Kako slasna! Čekanje ih je još više uzbudilo.
Anđelika prostenja i žestoko zagrize u blistavu epoletu lijepog plavog mundira. Peguilin će tiho:
Polako, vučice mala... Još malo i bit ćete na desetom nebu... Na prolaznom smo mjestu; budimo oprezni, prepustite meni upravljanje manevrom.
Ona posluša, zadihana i krotka. Pozlaćena koprena sladostrasnog zaborava spuštala se na njezine boli. Osjećala je samo svoje vrelo tijelo, gladno uživanja ne misleći ni na mjesto gdje se nalazi, ni na iskusnog druga u čijim je rukama treperila.
Dijete moje, teško ste zgriješili, ali s obzirom na vaše iskreno kajanje i žar kojim ste počeli ispravljati svoje krivice, čini mi se da vam ne mogu uskratiti blagoslov malog boga Erosa, kao ni njegovo razrješenje. Za pokoru izmolit ćete...
Oh! Strašan ste razvratnik - prekori ga ona još sva malaksala, uz sitan smijeh koji joj se peo iz grla.
Peguilin uze jednu plavu kovrču i poljubi je. Čudio se sreći što ga je svega prožimala. Ni traga osjećaju razočaranosti, toj popratnoj pojavi ljubavnog užitka. Zašto? Kakva je ovo žena?
Anđelika, anđelu moj, bojim se da zaboravljam na sve lijepe odluke... Da, gorim od želje da saznam nešto više. Hoćete... Molim te, dođi k meni, večeras, nakon što kralj legne...
A gospođa de Roquelaue?
Dosta...!
Anđelika se odvoji od njegova ramena na kojem se odmarala i pokri grudi čipkastim prslučcem. Ruka joj osta u zraku, ukočena.
Na nekoliko koraka od njih, kao crna sjena, ocrta se na sjajno osvijetljenoj pozadini nečiji nepomičan lik. Nisu mu ni morali vidjeti lica da bi znali tko je: Filip! Peguilin de Lauzun raspolagao je velikim iskustvom u situacijama ove vrste. S nekoliko brzih pokreta dovede u red svoje odijelo, uspravi se, pa se duboko savi:
Gospodine, imenujte mi svoje svjedoke; stojim vam na raspolaganju...
Moja žena je na raspolaganju svima - odvrati Filip svojim spokojnim glasom. - Molim vas, markiže, čemu uznemiravati nekoga zbog ovakve sitnice!
Savivši koljeno, uzvrati Peguilinu pozdrav i udalji se dostojanstvenim korakom. Markiz de Lauzun je ličio na kip od soli.
Sto mu gromova! - prasnu. - Nisam još sreo muža ove sorte.
Isukavši mač, u jednom skoku preskoči one tri stepenice i baci se za vođom kraljeva lova.
U trku izbi u Dijaninu dvoranu baš u času kada je kralj u pratnji žena svoje obitelji izlazio iz svog kabineta.
Gospodine - viknu Peguilin svojim zvonkim glasom - vaš prezrivi stav smatram kao uvredu. Neću ga otrpjeti. Morat ćete odgovoriti mačem.
Filip spusti hladan pogled na svog rivala koji je, dok je govorio, živo razmahivao rukama.
Moj mač pripada kralju, gospodine. Još se nikada nisam tukao zbog kurvi. U svom bijesu, Lauzun je prešao na svoj južnjački naglasak.
Učinio sam vas rogonjom, gospodine! - prodra se, pijan od srdžbe - stoga vas pozivam da zatražite zadovoljštinu.

12.
FILIPOVO HAPŠENJE
Anđelika se podigne i sjedne u krevetu. Glava joj je bila teška; usta gorka. Vani se rađala zora boje pepela.
Prođe prstima kroz raščupanu kosu. Boljela ju je koža na tjemenu. Učini pokret da dohvati ogledalo na noćnom ormariću i odmah bolno iskrivi lice. Ruka joj je bila otečena. Zagleda se tupo u ranjeni zglob i naglo joj se vrati sjećanje: Filip!
Skoči s kreveta, teturajući navuče papuče. Mora što prije otrčati da čuje novosti, da sazna što su učinili Filip i Lauzun. Da li je kralj uspio spriječiti dvoboj. A ako dođe do dvoboja, kakva će sudbina zadesiti preživjeloga? Hapšenje, zatvor, nemilost...?
Na koju god stranu se okrenula, položaj je bio očajan i bezizgledan. Sramota! Užasna sramota!
Proždirala ju je vatra stida pri sjećanju na ono što se dogodilo u Fontainebleauu. Iskrsavali su joj pred očima Filip i Peguilin kako s isukanim mačevima stoje jedan nasuprot drugome pred samim kraljem, a gospoda de Gesvres, de Crequi i de
Montausier ih razdvajaju. Montausier je zagrljajem prikliještio vatrenog Gaskonjca koji se derao:
Vi ste rogonja, gospodine!
Oči čitavog dvora okrenule su se prema Andeliki koja je stajala po strani, crvena do ušiju, u raskošnoj haljini boje svanuća, čiji je nered bio dovoljno rječit.
Ni sada joj nije bilo jasno kojim je čudom volje uspjela doći do kralja i uputiti mu, isto kao i kraljici, svoj najdublji naklon, da bi se poslije toga udaljila, idući uspravno kroz špalir podsmješljivih pogleda, prigušenog šaputanja i smijuljenja, a na kraju ispraćena tako potpunom i užasavajućom tišinom te se jedva svladala da ne zgrabi suknje objema rukama i ne pobjegne u trku.
Izdržala je do kraja, i izišla ne ubrzavajući korak, pa se srušila više mrtva nego živa na klupu u praznom i slabo osvijetljenom odmorištu.
Tu ju je malo kasnije zatekla gospoda de Choisy. Gutajući slinu s izrazom sablažnjene golubice, plemenita dama obavijesti markizu du Plessis-Belliere da je njegovo veličanstvo pozvalo Lauzuna da mu u četiri oka očita bukvicu, da je gospodin princ preuzeo na sebe brigu o uvrijeđenom suprugu i da postoji nada da se neugodni sukob na tome i završi. Međutim, gospođa du Plessis mora shvatiti da je njezina prisutnost na dvoru postala nepoželjna, te je kralj gospođi de Choisy naložio da joj prenese njegovu želju da smjesta napusti Fontainebleau.
Anđelika je primila presudu gotovo s olakšanjem. Pojurila je do kočije i odvezla se u noć ne mareći za gunđanje kočijaša i slugu koji su se plašili da bi ih u šumi mogli napasti razbojnici.
»To mi je sreća!« pomisli promatrajući u visokom ogledalu svog budoara svoje od umora pocrnjele očne kapke. »Svakog dana i svake noći na dvoru bezbroj žena vara svoje muževe, i to s najvećom jednostavnošću na svijetu, a kada se to jednom meni dogodi, onda se nebo i zemlja rastvore. Baš nemam sreće!«
Bilo joj je da zaplače. Brzo dohvati zvonce i stane njime snažno tresti. Pojave se Jasmina i Tereza zijevajući pospano. Anđelika im naredi da joj pomognu pri oblačenju, onda pozva Flipota i naredi mu da otrči u palaču markiza du Plessisa, u predgrađu Saint-Antoine te da joj javi sve što tamo uspije saznati.
Završavala je oblačenje kada se ču šum kočije koja je lagano ulazila u dvorište palače. Ukruti se sva, uznemirena srca. Zbog čega su dolazili njezinoj kući u šest sati ujutro? Tko...? Pohita u predsoblje, nesigurnim korakom se spusti niz par stepenica i nagnu preko ograde.
Ugleda Filipa, iza kojeg su išli La Violette sa dva mača u ruci i osobni markižev kapelan.
Markiz du Plessis podiže glavu.
Ubio sam gospodina de Lauzuna - reče.
Anđelika se grčevito uhvati za ogradu da ne padne. Srce joj opet stane lupati. Filip! Živ je!
Spusti se žurno niz stepenice i dok se približavala vidje da su mu košulja i prsluk umrljani krvlju. Ovog puta ogrtač nije na njemu stajao besprijekorno, jer je lijevom rukom pridržavao desnu.
Ranjeni ste! - reče bezbojnim glasom. - Teško? Oh, Filipe treba vas previti. Dođite, molim vas!
Gotovo ga je pridržavala dok ga je vodila do svoje sobe. Nema sumnje, bio je sasvim ošamućen, jer ju je slijedio bez prigovora. Spusti se teško u naslonjač i zaklopi oči. Bio je blijed poput svoje košulje. Anđelika uze grozničavom rukom kutiju s priborom za rad, izvadi škare i poče rezati platno ukrućeno od krvi dok je dvorkinjama naređivala da odu po vodu, prašak, meleme i liker mađarske kraljice.
Popijte ovo - reče čim se Filip malo povratio.
Rana nije izgledala strašno. Dugački rez protezao se od desnog ramena do lijeve strane grudiju, ali bila je zaparana samo površina. Anđelika opra ranu, premaza je gorušicom i posu rakovim praškom.
Filip podnese sve ne trepnuvši okom, čak ni na dodir gorušice. Činilo se da o nečemu duboko razmišlja.
Pitam se kako će se riješiti pitanje forme - reče napokon.
Koje pitanje?
Pa, hapšenje. Po pravilu, učesnike dvoboja hapsi kapetan kraljeve tjelesne garde. Međutim, sadašnji kapetan garde je markiz de Lauzun glavom. Dakle? Sebe samog ne može uhapsiti, zar ne?
A i kako bi kad je mrtav - primijeti Anđelika zasmijavši se nervozno.
On...? Ni ogrebao ga nisam!
Mlada žena zasta u nedoumici s platnenim zavojem u ruci.
Ali zar mi niste maloprije rekli...
Htio sam vidjeti hoćete li se onesvijestiti.
Ta neću se valjda onesvijestiti zbog jednog Peguilina... Bila sam ražalošćena, svakako... Ali to znači da ste vi pobijeđeni, Filipe?
Trebalo je podnijeti neku žrtvu da bi se prekinula ta glupost. Zar da narušim ratno drugarstvo s Peguilinom, koje traje dvadeset godina, zbog jedne...
»bagatelle«9.
Blijedio je, pogled mu se zamućivao.
Kralj vas tako naziva čini mi se: Bagatelle.
Opet se Andelikine oči ispuniše suzama. Položi ruku na njegovo čelo. Kako je izgledao slab, on tako tvrd!
Oh! Filipe! - šapne. - Koje li nesreće! A vi ste mi upravo spasili život... Oh! zar nije moglo biti sve drukčije...? Bila bih sretna da... da sam vas mogla ljubiti...
Markiz podiže ruku zapovjednom kretnjom koja je naređivala šutnju.
Mislim da su stigli - reče.
S mramornog stepeništa dopiralo je zveckanje mamuza i mačeva. Vrata se polagano otvoriše i na vratima se pojavi grof de Cavois utučena lica.
Cavois! - reče Filip. - Dolaziš me uhapsiti? Grof potvrdi klimnuvši snuždeno glavom.
Izbor je dobar. Ti si pukovnik mušketira. Poslije kapetana kraljeve garde, zadatak pripada upravo tebi. Što je s Peguilinom?
Već je u Bastilji.
Filip se s mukom uspravi.
Vodi me. Gospođo, budite ljubazni i prebacite mi prsluk preko ramena.
Čuvši da se spominje Bastilja, nju zahvati neka vrtoglavica. Sve se ponavlja...! Još jednom otrgnut će joj muža da bi ga zatvorili u Bastilju. Ona sklopi ruke mrtvački blijeda.
Gospodine de Cavois, oh! Preklinjem vas, ne u Bastilju!
Gospodo, vrlo mi je žao, ali kralj je tako naredio. Sigurno vam je poznato da je gospodin du Plessis izvršio teški prekršaj upuštajući se u dvoboj usprkos strogim propisima koji to zabranjuju. Ali ne brinite. Prema njemu će pažljivo postupati, imat će potrebnu njegu i njegov je sluga ovlašten da ga prati.
Pruži Filipu ruku da bi se ovaj mogao o njega osloniti. Anđelika kriknu kao ranjena zvijer:
Ne u Bastilju...! Zatvorite ga gdje hoćete, samo ne u Bastilju!
Oba viteza, koji se već bijahu uputili k vratima pogledaše je očima punim tužnog nerazumijevanja.
A kamo biste htjeli da me zatvore? - upita Filip, uvrijeđeno. - U Chatalet? Među lupeže i prosjake?
Sve se ponavljalo! Čekanje, šutnje, nemogućnost da nešto poduzme, neizbježna katastrofa. Već je vidjela sebe kako ponovo luta ulicama, nesigurnim koracima, i već ju je gušila mora kao u mučnim snovima kada bismo htjeli bježati a noge su nam prikovane za zemlju.
Njene dvorkinje, uznemirene zbog stanja svoje gospodarice, koja je inače bila tako hrabra, smislile su napokon nešto što bi je moglo umiriti.
Morate otići u posjet gospođici de Lenclos, gospodo. Gospođici de Lenclos!

9 Igra riječi. Bagatelle - sitnica.
Gotovo na silu posadiše je u nosiljku.
Bio je to dobar savjet. Jedino Ninon, uravnotežena, iskusna i puna ljudskog razumijevanja, mogla je saslušati Anđeliku bez sablažnjivosti i da je ne smatra ludom.
Ninon dugo zadrža u svom zagrljaju mladu ženu mazeći je i nazivajući »srce moje slatko«, a kada se njezin strah malo stišao poče joj dokazivati beznačajnost čitavog incidenta. Nabroji joj nekoliko primjera koji su to potvrđivali. Muževi koji se tuku u dvoboju da bi osvetili povrijeđenu čast svakodnevna su pojava.
Ali... Bastilja!
Omraženo ime sijevalo je pred Andelikinim očima ispisano plamenim slovima.
Bastilja! Pa i odande se izlazi, draga moja.
Jest, ali da bi se pošlo na lomaču! Ninon joj pomilova čelo.
Ne znam na što mislite. Sigurno nosite u sjećanju užasan neki događaj zbog kojeg gubite hladnokrvnost. Ali čim vam se vrati vaše uobičajeno zdravo rasuđivanje, uvidjet ćete zajedno sa mnom da ozloglašenost Bastilje djeluje snažno, ali ne mora plašiti. Ona je kraljev crni kabinet. Da li postoji itko između naše ljupke gospode koji nije neko vrijeme tamo proboravio da bi okajao neku drskost ili prijestup na što ih njihova vatrena ćud suviše često nagoni? Sam Lauzun vraća se tamo po treći ili četvrti put. Pa upravo njegov primjer dokazuje da se iz Bastilje izlazi, i to još uvaženiji nego ranije. Dajte, dakle, kralju vremena i pravo da ošine malo svojim bičem to nepokorno stado. On će se prvi zaželjeti Lauzuna, tog vražjeg obješenjaka, i vođe svog lova...
Svojom mudrom dobrotom, uspjela je smiriti Anđelikin duh, te i sama na kraju prizna da su njezina strahovanja smiješna i bezrazložna.
Ninon joj još savjetova da zasad ništa ne poduzima, već neka pusti da se vode smire:
Jedna sablazan drugu tjera! Dvor je povrijeđen. Eh, pa neka. Kladim se da će za tjedan dana neko novo ime smijeniti vaše na usnama blebetuša.
Na njezin savjet Anđelika odluči povući se u samostan karmelićanki gdje joj se nalazila mlađa sestra, Marija Agneza, kao novakinja. Smatrala je da je to najbolji način da se odvoji od zasjeda visokog društva a da se ne udalji s mjesta događaja.
Mlada je Marija Agneza de Sance sa svojim zelenim očima, ispod redovničke kape, mršavim licem i prepredenim osmijehom, ličila na jednog od onih pomalo uznemirujućih anđela koji vas dočekuju na portalima starih katedrala. Anđelika se čudila videći njezinu čvrstu odlučnost da se zaredi u tek navršenoj dvadeset i prvoj godini. Život ispunjen odricanjem i molitvama nije bio nimalo u skladu s naravi njezine sestrice za koju se govorilo da je već u dvanaestoj godini bila pravi đavo, i čija je kratka karijera u kraljičinoj pratnji bila ispunjena kratkotrajnim i razuzdanim pustolovinama. Anđelika je imala dojam da je u ljubavi Marija Agneza bila mnogo iskusnija od nje. Istog je mišljenja, čini se, bila i mlada redovnica, jer je, s izrazom popustljivosti na licu, uzdahnula pošto je saslušala sestrino jadanje:
Kako si još mlada! Zašto se mučiš zbog jedne tako svakodnevne priče?
Svakodnevne! Marijo Agnezo! Rekla sam ti da sam prevarila svog muža. To je grijeh, čini mi se!
Nema ništa svakodnevnije od grijeha. Krepost je rijetka. Toliko rijetka u ovo naše vrijeme da postaje originalna.
Ali nije mi jasno kako se to dogodilo. Nisam htjela, ali...
Slušaj - reče joj sestra odsječnim tonom svojstvenim njihovoj obitelji - to netko hoće ili pak neće. A ako neće, onda mu nema mjesta na dvoru.
Te su riječi, možda, bile i objašnjenje njezina potpunog prekida sa svijetom.
U mekanoj tišini svetog prebivališta, kamo nije dopirala gradska buka, Anđelika za trenutak pomisli na pokajanje i pokoru. Ali posjet gospođe de Montespan odgodi njezine pobožne težnje i vrati je složenim zemaljskim problemima.
Ne znam da li je pametno to što činim - reče lijepa Athenaida - ali s obzirom na sve okolnosti, našla sam za korisno upozoriti vas. Postupit ćete kako budete htjeli, ali imajte na umu da želim ostati po strani. Solignac je umiješao svoje prste u taj dvoboj. To znači da se vašem mužu zlo piše.
Markiz de Solignac? Ali što se sve to njega tiče?
Kao i uvijek, da bi zaštitio Božje ime i njegova sveta prava. Upozorila sam vas da je to čovjek mrzovoljan i netrpeljiv. Utuvio je sebi u glavu da je dvoboj jedan od glavnih korijena krivovjerstva i neznaboštva, te se sada koristi slučajem Lauzuna i vašeg muža i nagovara kralja da bude strog, kako bi to bio, kaže on,
»primjer« ostalima. Slušajući njega, reklo bi se da se njihov zločin jedino lomačom može kazniti.
Videći da je Anđelika užasno problijedjela, brzopleta markiza lupi je prijateljski lepezom.
Šalila sam se. Ali budite oprezni! Taj pomahnitali fanatik može ishoditi da dugo ostanu u zatvoru, da padne u trajnu nemilost, ili što mu ga ja znam! Kralj ga sluša, jer ga je Lauzun suviše često rasrdio. K tome nije nimalo zadovoljan što ona dvojica vitezova nisu nimalo pazila na njegov savjet da se izmire. Ne smeta mu dvoboj, sam po sebi. Ali u pitanju je zakon. Ukratko, opće je mišljenje da postaje sve zamršenije. Da sam na vašem mjestu, nastojala bih ispriječiti se dok je još vrijeme i dok kralj još nije donio odluku.
Anđelika zaboravi na molitvenike, i napusti smjesta samostan.

Ninon de Lenclos, koju je prvu ponovo obišla, zadržavala je uporno svoje gledište da je u pitanju samo obična i beznačajna priča o iznevjerenom mužu. Tko bi mogao biti toliko glup da tako nešto pretvori u sudski proces? Kada epidemija postane općih razmjera, liječnici se ne brinu više za usamljene slučajeve.
Milosnica ipak nabra čelo kada joj je Anđelika ispričala ulogu koja se pripisivala gospodinu de Solignacu. Sjećala se vremena kada je Richelieu slao pod krvničku sjekiru plemenite i lude glave kako bi »dao primjer«, i prisilio mladu gospodu da odustanu od mrske navike dvoboja koji su ih desetkovali.
Ako je gospodin de Solignac sebi uvrtio u glavu da su Božji zakoni povrijeđeni mačem vašega muža, možemo biti uvjereni da će dosađivati kralju istom upornošću kojom drugi nastoje izmoliti za sebe neku uslugu.
Mislite da kralj može pasti pod nečiji utjecaj?
Nije ovdje riječ o kraljevoj slabosti. Makar kralj smatrao gospodina Solignaca nepodnošljivim, argumenti što ih ovaj iznosi imaju izvjesnu težinu. Uz njega stoje vjerski i civilni zakoni. Kraljeva je dužnost da primjenjuje i jedne i druge, prema tome, on tim svojim dužnostima ne može izbjeći. Pitanje se moglo lijepo urediti, u povjerenju, da Solignac nije stao trubiti u najglasniju trubu.
Anđelika je kimnula glavom i razmišljala. Nije se više žalostila, sada kada se trebalo boriti.
A da odem posjetiti gospodina de Solignaca?
Pokušajte.

13.
ANĐELIKA PADA NA KOLJENA PRED KRALJA
Anđelika je stajala nepomično pred vratima Saint-Germaina, pod kišom što je lila kao iz kabla. Obavijestili su je da se dvor preselio u Versailles. Kolebala se neko vrijeme, a onda donese odluku i popne se ponovo u kočiju.
U Versailles - vikne kočijašu. Ovaj, gunđajući, okrene kočiju.
Kroz stakla niz koja se curkom slijevala kiša, mlada je žena promatrala promicanje golog drveća, obavijenog sivom maglom.
Kiša, zima, blato! Žalosni dio zime. Čovjek poželi blistavi novi snijeg koji će stići o Božiću.
Andeliki su se smrzle noge, nije ih gotovo ni osjećala. S vremena na vrijeme učinila bi grimasu dok joj se u očima pojavljivalo ono što je gospođica de Parajonc nazivala njezinim borbenim pogledom.
Oživljavala je svoj razgovor s markizom de Solignacom. Ovaj je, na njezino traženje, pristao da je primi. Ne u svojoj kući, još manje u njezinoj. Uz bezbroj tajanstvenih poteza, zakazao joj je sastanak u ledenoj sobici za razgovore u samostanu celestinaca. Daleko od dvorskog sjaja, gdje su njegov visoki stas i bogata perika izazivali izvjestan dojam plemenitosti, kraljičin veliki meštar izgledao joj je podmukao i pun neobjašnjive sumnjičavosti.
Činilo se da mu sve daje povoda za negodovanje. Između ostalog, prigovorio je Andeliki što njezina odjeća nije dovoljno skromna za tako svečan razgovor.
Zar mislite, gospođo, da se još uvijek nalazite u sjaju dvorskih lustera, ili me smatrate jednim od onih gizdelina što mogu planuti poput kakvog leptira gledajući vaše draži? Nije mi poznato zašto ste se htjeli sastati sa mnom, ali s obzirom na žalostan položaj u kojem se nalazite zbog vaše lakomislenosti, imajte makar toliko stida da pokrijete kobne čari koje su izazvale veliku nesreću.
Anđelika je padala iz jednog iznenađenja u drugo. Nakon toga gospodin de Solignac, strijeljajući je britkim pogledom kroz poluzatvorene vjeđe, upita da li petkom posti, da li dijeli milostinju i da li je gledala »Tartuffea« i koliko puta.
»Tartuffe« je Molierova komedija, koju je navodno pobožni svijet loše primio. Anđelika je nije gledala, jer se nije nalazila na dvoru kada se djelo prikazivalo kralju.
Anđelika je potcjenjivala snagu koju je predstavljala Družba svetog sakramenta pa se razljutila. Razgovor je nakon toga poprimio sve oštriji ton.
Jao onome ili onoj tko izazove sablazan! - završi markiz nepomirljivo.
Anđelika ode potpuno poražena. Njezin gnjev smijenila je hrabrost. Odluči otići kralju.
Provela je noć u jednom svratištu nedaleko Versaillesa. Već od rana jutra čekala je u dvorani molitelja, nakon što se naklonila pred zlatnim brodom što je na mramornom kaminu predstavljao kraljevu ličnost. Vrijeme predaje molbi dozivalo je pod kićene stropove Versaillesa uobičajeno društvo starih vojnika bez mirovine, udovica bez igdje ičeg i propalih plemića, jadnih ruševina koje su, umorne i napuštene od sudbine i od ljudi, dolazile svemogućem kralju. Medu moliteljima je gospoda Scarron, u svom pohabanom ogrtaču, predstavljala jedan od najsavršenijih primjeraka ove vrste, gotovo njihov simbol.
Anđelika nije htjela da je ova prepozna. Zadržala je koprenu svoje kapuljače spuštenu preko lica.
Kada prođe kralj, ona ostane klečeći, duboko sagnuta. Samo mu je predala molbu koju je imala pripremljenu i u kojoj je gospođa du Plessis-Belliere skrušena molila njegovo veličanstvo da je sasluša.
Puna nade primijeti da je kralj, nakon što je proletio sadržaj, zadržao molbu u ruci umjesto da je, po običaju, preda gospodinu de Gesvresu.
I upravo je ovaj, kada se mnoštvo razišlo, prišao Andeliki i zamolio je tihim glasom da ga slijedi. Odmah zatim, otvorila su se pred njom vrata kraljeva kabineta.
Anđelika se nije nadala da će tako brzo biti uslišana. Učini nekoliko koraka dok joj je srce burno i neuredno lupalo i ponovo se spusti na koljena čim su se za njom zatvorila vrata.
Dignite se, gospođo - ču kraljev glas - i priđite. U glasu nije bilo gnjeva.
Mlada žena posluša i kada se našla ispred stola, otkri lice.
Dan je bio tmuran: kišni oblaci preplavili su nebo i čulo se kako kiša udara po pijesku aleja. Unatoč slaboj svjetlosti, ona zamijeti na licu Luja XIV navještaj smiješka. Reče joj učtivo:
Žao mi je to što jedna od mojih dama smatra da se mora obaviti tajnom da bi mi prišla. Zar se niste mogli pokazati i najaviti se usred bijela dana? Vi ste žena jednog maršala.
Sire, toliko sam zbunjena da...
Aha, evo nas na tome. Prihvaćam kao ispriku vašu zbunjenost. Bilo bi korisnije za vas da niste s toliko žurbe napustili Fontainebleau, onu večer. Vaš bijeg nije bio na visini koju ste pokazali prilikom neugodnog incidenta.
Anđelika zadrža pokret iznenađenja, zamalo nije odgovorila kralju da se udaljila po njegovu nalogu što joj ga je prenijela gospoda de Choisy.
Ali je on već nastavljao:
Pustimo to. Što vas dovodi k meni?
Sire, Bastilja.
Nije mogla nastaviti, jer joj je zastao dah od samog izgovaranja tog imena. Loše je započela rečenicu. Zbunjena, poče kriviti ruke.
Da se razumijemo - kralj će blagim glasom. - Za koga se zauzimate? Za gospodina Lauzuna ili za gospodina du Plessisa?
Sire - povika Anđelika sa žarom - jedina mi je misao sudbina moga muža!
Avaj! Što nije bilo uvijek tako gospođo? Slušajući glasove čini se da ste, za jedan možda kratak ali siguran trenutak, markiževu sudbinu pa i samu njegovu čast potisli u drugi plan.
Istina je, sire.
Kajete se?
Kajem se, sire, svom dušom.
Pod njegovim prodornim pogledom, sjeti se da je čula kako se vladar neobično zanima za osobni život svojih podanika. Ali takve je istrage vodio u najvećoj tajnosti. Kralj je znao, ali nije govorio. I još više: prisiljavao je druge na šutnju.
I u tome se očitovao prvenstveno dubok interes da upozna ljude kroz njihove tajne kako bi našao najsigurnije sredstvo da ih vodi i, kada se ukaže prilika, da ih potčini.
Anđelika prijeđe pogledom od ozbiljnog lica neobično jasnih crta na ruke što su počivale na crnoj plohi stola, nepomične i moćne, kraljevske ruke.
Kakvo vrijeme! - reče on naglo odmaknuvši naslonjač da bi ustao. - Gotovo bi čovjek zatražio svijeće usred podneva. Ne mogu razaznati crte vašeg lica. Dođite ovamo, do prozora, hoću da vas gledam.
Ona posluša, pokorno i, kada se nađoše ispred prozora po kojem je klizila kiša, on produži:
Zaista ne mogu vjerovati da je gospodin du Plessis toliko ravnodušan spram draži svoje žene i spram toga kako ona s tim dražima raspolaže. Mora da je i na vama dio krivice. Zašto ne stanujete u palači svoga muža?
Gospodin du Plessis me nije nikada k sebi pozvao.
Čudnog li vladanja! Hajde, Bagatelle, ispričajte mi što se dogodilo u Fontainebleauu.
Znam da moj postupak nema nikakva opravdanja, ali moj me muž bio teško uvrijedio... javno.
Pogleda mehanički svoj zglob na kojem su se još uvijek jasno vidjeli tragovi ugriza. Kralj uze njezinu ruku, pogleda je i ne reče ništa.
Sjela sam po strani. Bila sam jako utučena. Onda je prošao gospodin de Lauzun...
Ispriča mu kako ju je Lauzun stao tješiti isprva riječima a kasnije na određeniji način.
Vrlo je teško odoljeti umijeću gospodina Lauzuna, sire. Njegova je vještina tako velika. Prije no što ste dospjeli da se uvrijedite ili da mu pružite otpor, on vas je već stavio u položaj o kojem se ne može pripovijedati bez velikog stida.
Ah! Ah! Tako on to čini...!
Gospodin de Lauzun ima veliko iskustvo. Spretan je, bez skrupula, a na kraju je predobra srca. Što da pričam, vaše veličanstvo pozna ga bolje od mene.
Hm! - podsmjehnu se kralj. - Zavisi što ste pod tim mislili, gospođo. - Dražesni ste kada tako pocrvenite - nastavi. - U vama postoje zabavne suprotnosti. Sramežljivi ste i smioni, veseli i ozbiljni... Prije nekoliko dana, staklenici su bili već uređeni i htio sam vidjeti cvijeće što je tamo sklonjeno. Među tuberozama ugledao sam jedan cvijet koji je narušavao sklad boja. Vrtlar ga je htio otkinuti, govoreći kako je to divlji izdanak. Bio je, u stvari, divan kao i ostali, ali ipak različit. Pomišljam na onaj cvijet kada vas opazim među dvorskim gospođama... I sada sam u sumnji, i čak sam sklon vjerovanju da je krivica na strani gospodina du Plessisa.
Vladareve obrve se skupiše i njegovo lice, do tog časa ljubazno, odjednom se smrači.
Bije ga glas da je surov, to mi je oduvijek smetalo. Ne želim na svom dvoru vitezove po čijim bi postupcima stranac mogao zaključiti da su Francuzi narod prostački i divlji. Propovijedam učtivost prema gospođama zato da bih sačuvao dobar glas naše zemlje. Da li je istina da vas vaš muž bije i to javno?
Ne! - uzviknu Anđelika tvrdoglavo.
Tako, vjerujem da bi lijepom Filipu mnogo koristilo kad bi malo duže razmišljao među zidinama Bastilje.
Sire, došla sam vas moliti da ga oslobodite. Pustite ga iz Bastilje, sire, preklinjem vas!
Dakle, vi ga ljubite? A ipak u vašem braku, čini mi se, ima mnogo više gorkih uspomena negoli sretnih dodira. Rečeno mi je da se jedva i vrlo slabo poznajete!
Slabo, ali već dugo vremena. Bio je moj stariji bratić... Kada smo bili dječak i djevojčica...
Vidje ga ponovo s plavim kovrčama na čipkastom ovratniku, u kao nebo plavom odijelu što ga je imao na sebi kada se prvi put pojavio u zamku de Sanceovih.
Nasmiješi se gledajući prema prozoru. Kiša je prestala. Trak sunca probi se kroz oblake i zasja na mramornom pločniku kojim je prolazila kočija u koju bijahu upregnuta četiri crna konja.
Već je onda odbijao da me poljubi - uzdahnu ona - grozio se i mahao oko sebe čipkastim rupčićem kada smo mu se približavale, moje sestre i ja.
Nasmija se.
Kralj ju je promatrao. Znao je da je vrlo lijepa, ali mu se pričini da je po prvi put vidi ovako izbliza. Gledao je njezinu put, baršunastu svježinu obraza i sočne usne. Osjeti njezin miris kada je pokušala otkloniti sa čela pramen kose. Sva je zračila životnim žarom. Naglo ispruži ruke k tom privlačnom biću. Zgrabi je. Otkri da je divno savitljiva. Sagnu se k nasmijanim usnama. Bile su vlažne i tople kako se moglo poželjeti, rastvori ih, pronađe zube, glatke i čvrste poput malih bisera...
Anđelikino iznenađenje bilo je tako veliko da mu uopće nije pružila otpor dok je nije onako zabačene glave prožela toplina poljupca s njegovih usta te se silovito trgnula. Onda se njezine ruke stegoše na kraljevim ramenima.
On uzmakne za korak i reče, vrlo miran i nasmiješen:
Ne plašite se ničeg. Htio sam samo dijeliti odgovornost i uvjeriti se da možda nema s vaše strane sklonosti hladnoći ili neka greška, nešto što bi moglo obuzdavati želje supruga.
Anđeliku ova isprika ne uvjeri sasvim. Dovoljno je bila iskusna da bi osjetila kako je kralja pred njom svladala neodoljiva želja.
Mislim da vaše veličanstvo unosi u proučavanje ovog pitanja više savjesnosti nego što ono zaslužuje - reče sa smiješkom.
Zaista?
Zaista.
Kralj uzmakne još više i sjede ponovo za radni stol. Smiješio se i nije izgledao nimalo ljutit.
I što onda! Nije mi žao što sam s postupkom otišao tako daleko. Od ovog trenutka moje je mišljenje stvoreno... Gospodin du Plessis je potpuni idiot. Po sto puta je zaslužio svoju nesreću i preuzimam brigu da mu to osobno stavim do
znanja. Nadam se da će ovog puta voditi malo više računa o mojim upozorenjima. Poslat ću ga dapače u vojsku, u Pikardiju, na neko vrijeme, to će mu biti lekcija. Ali nemojte više plakati, Bagatelle, vratit ćemo vam uskoro vašeg bratića.
Ispod prozora, na mramorni pločnik dvorišta, spuštao se s kočije gospodin de Solignac, kraljičin veliki komornik.

14.
POVRATAK FLORIMONDA I CANTORA
Gospođa du Plessis-Belliere vratila se kući prepune glave uskovitlanih misli.
Ovaj put zateče dvorište palače zakrčeno poštanskim kolima s kojih su upravo iskrcavali hrpu prtljage.
Držeći se za ruke, na stubištu su je čekala dva dječaka crvenih obraza. Anđelika ne povjerova vlastitim očima.
Florimond! Cantor!
Posve je bila zaboravila na pismo upućeno u Poitou, kojim je tražila da joj ih pošalju. Jesu li dolazili u pravi čas ili nisu?
Radost što ih ponovo vidi potisnu sve njezine brige. Zagrli ih i izljubi, sretna.
Bili su nezgrapni, šutljivi i glupi kao seljaci što prvi put dolaze u grad. Nosili su potkovane cipele, vunene čarape što su im se skupile u naborima, a odijela su im vonjala na staju. Ali Anđeliku iznenadi Cantorov stas. Sa svojih sedam godina bio je visok koliko i stariji brat, iako je ovaj bio sasvim lijepog uzrasta. Braća nisu pokazivala nikakvu sličnost, ako se izuzme bujna kovrčasta kosa, crna u Florimonda, svijetlosmeđa u Cantora. Florimond je bio dijete Juga, topla živahna pogleda. Cantorove zelene oči podsjećale su na Anđeliku, biljku što blista u sumraku močvara Poitoua. U njihovu bistrinu nije se dalo proniknuti niti je ona išta odavala.
Barba, dvorkinja koja ih je odgojila unese ugodnu toplinu svojom prisutnošću. Bila je sretna što se opet nalazi u Parizu. Nije sebe mogla zamisliti, pričala je, da provede još jednu zimu zatvorena između glupavih seljaka i dvojice zločestih dječaka koji su od onog svježeg zraka sasvim pomahnitali. Ništa se više nije dalo s njima. A gospodin barun, njihov djed, na svaku im je popuštao, zajedno sa starom dojiljom. Zaista je bilo vrijeme da budu povjereni nekom dobrom učitelju koji će im udarcima biča usaditi abecedu.
Ići će na dvor - povjeri joj tiho Anđelika - bit će drugovi monsinjora dauphina. Barba razrogači oči u čudu, sklopi ruke i stane promatrati svoja dva razbojnika s većim poštovanjem.
Trebat će ih malo naučiti dobrom ponašanju!
I kako se nose mač i perjanica.
I kako se izvode nakloni.
I da treba brisati nos, da se ne smije pljuckati okolo, ni mokriti gdje im se svidi...
I da ne rokću kao svinje kada govore i odgovaraju gospođama...
Brza i potpuna naobrazba dvojice mladih dvorana predstavljala je ozbiljan problem. Gospođa de Choisy preuze na sebe brigu da ga riješi. Već se sutradan pojavi u palači de Beautreillis, u pratnji vitkog opata što je u svom crnom prsluku ličio na nježnu djevojku i široko otvarao svoje srneće oči ispod kovrčica naprašene vlasulje. Ona ga predstavi kao pripadnika mlade grane obitelji Lesdiguieres iz mjesta Chartres, što je značilo da dolazi iz dobre obitelji, ugledna imena, ali sa slabim imetkom. S njima je bila u srodstvu, te su je zadužili da mladog Mauricea uvede u društvo. Ništa bolje, po njezinu mišljenju, nego da ga preporuči gospođi du Plessis-Belliere da mu ona povjeri obrazovanje svojih sinova.
Uspješno je završio školovanje i već je služio kao paž kod nadbiskupa de Sens. Gospođa de Choisy doda da uz njega treba postaviti odgojitelja kao i učitelja plesa, štitonošu i majstora oružara. Imala je pri ruci trojicu mladića koji će
savršeno odgovarati. Neki Racan iz porodice Bueil izučio je pravo, ali je suviše siromašan da bi mogao kupiti advokatsku službu pa traži neko zaposlenje. Učitelj plesa imao bi biti nećak markiza de Lesbourga, starog flandrijskog gospodina u čijoj je obitelji, kao što je poznato oduvijek bilo vitezova reda Zlatnog Runa. Treći je bio druge vrste, jer je izuzetno pripadao vrlo bogatoj obitelji čiji je mogao biti jedini nasljednik, ali mu je palo na pamet da postane mačevalac pa je tako izgubio pravo na nasljedstvo. Znao je rukovati svim poznatim oružjima, uključiv šiljatim mačem i arkebuzom. Naučit će dječake umijeću viteških borbi, trci s prstenovima i svemu što budu zaželjeli. Ukratko, bio je to valjan momak. Gospođa de Choisy preporučila je također dvije gospođice de Gilandon iz mjesta Chambord. Njihova je baka pripadala obitelji de Joveuse, njihova se sestra udala za grofa des Rochesa. Nisu bile glupe, ali ih nije resila ljepota i bit će zadovoljne s vrlo skromnom nagradom, budući da ih je upropastio otac koji je po povratku iz Španjolske zatekao majku u drugom stanju.
Ali što ću s tim gospođicama? - upita Anđelika.
Bit će u vašoj pratnji. Zapaženo je da obilazite u društvu dvorkinja s kapicom. To ne priliči velikoj gospođi vašeg imena, koja je k tome dužna posjedovati dvor.
Ona objasni Anđeliki da dobro organizirana kuća mora brojiti među svojom poslugom sve državne redove: kler, u osobama kapelana i odgojitelja, plemstvo s vitezom, štitonošom, paževima, i gospođicama, građanstvo to su upravitelj, majordom, poslužitelji, glavni kuhar, i na kraju narod: mnoštvo slugu i služavki, kočijaši i konjušari.
Gospođa du Plessis nije raspolagala pratnjom koja bi bila dostojna njezina položaja i ugleda. Gospođa de Choisy pomoći će joj vrlo rado. Nadala se da je mlada markiza dovoljno ozbiljna pa će voditi računa da se taj svijet, njoj potčinjen, moli ujutro i navečer i da redovito prima svete sakramente.
Anđeliki još uvijek nije bila jasna uloga koju je gospođa de Choisy odigrala u Fontainebleauu. Možda je zbog prevelike revnosti pogrešno protumačila kraljeva naređenja? Izgledala je srdita, a evo je danas ljubazne i pune pažnje.
Ova gospa prevalila je četrdesetu, ali je u njezinim očima još uvijek bilo »žara« i dražesti u njezinu smiješku. Bilo je ipak nečeg u njoj što je ledilo prijateljstvo. Posluga je često pričala da je njezina kuća neka vrsta zatvora. Kada bi neka služavka ušla u njezinu kuću, nije više mogla izaći; tjerala bi je da radi i surovo kažnjavala. Njen švicarski stražar nije se usuđivao otvoriti vrata bez njezina naređenja, a kada je jednom prekršio taj zakon, naredila je da ga izbičuju. Jednom prilikom dala je išibati neku svoju služavku koja od toga zamalo nije umrla. Pričalo se također da je svog vlastitog muža dala izbičevati, ali da se kasnije toliko pokajala te se uvukla do vrata u močvaru da bi tamo samu sebe kaznila.
Anđelika je vjerovala da ljudi uveličavaju pričanja, i nije obraćala pažnju na sva ta čuda. Ali sklonost gospođe de Choisy da se brine o tuđim poslovima stavljala ju je u veliku nepriliku.
U strahu da joj ne dovede nekog novog štićenika, a ne znajući kako da se oslobodi Racana, Lesdiguieresa i Gilandona, ona ih primi sve zajedno, a i dvije gospođice s njima.
Uostalom, bilo je krajnje vrijeme da Florimond i Cantor budu predani u ruke onima koji će se brinuti o njihovoj naobrazbi. Bili su u dobi kada se jaše sve što se da zajahati. U nedostatku djedovih mazgi, zadovoljavali su se ogradom od skupocjena drva na stubištu i pošto su svladani prvi trenuci bojažljivosti, palača Beautreillis poče odjekivati bukom bitaka i galopa.
Sve te domaće brige potrajale su nekoliko dana, tako da je Anđelika saznala preko javnosti za Filipovo puštanje iz zatvora. On joj ne dođe u posjet. Bila je neodlučna što da poduzme. Gospođa de Montespan nagovarala ju je uporno da se opet pojavi na dvoru, uzdignute glave.
Kralj vam je oprostio. Svi znaju da vas je primio i dugo se zadržao s vama. Prekorio je u četiri oka gospodina du Plessisa, ali je ovoga iste večeri zapala čast
»predaje košulje« dok se kralj povlačio na spavanje u Saint-Germainu. Svi su se uvjerili kako oboje uživate naročito prijateljstvo njegova veličanstva.
Ovo mišljenje potvrdi i gospoda de Choisy. Budući da je kralj izrazio želju da mu gospoda du Plessis predstavi sinove, ona je morala udovoljiti ne čekajući da ovo dobro raspoloženje ishlapi iz kraljevih misli. Gospođa de Choisy razgovarala je s gospođom de Montausier, ženom budućeg dauphinova odgojitelja i sadašnjom guvernantom kraljevske djece! Zakazaše dan.
I tako su Florimond i Cantor predstavljeni jednom prilikom kada je dvor boravio u Versaillesu. Obojica odjevena u odijela od svijetlomodrog atlasa s potrebnim brojem rozeta i vrpca, u bijelim čarapama okićenim zlatnim prutićima, u visokim potpeticama i o pojasu malim srebrnim mačevima. Na kovrčavoj kosi imali su okrugle šešire od crnog pusta sa crvenim perom koje nije bilo uzdignuto kao perjanica, već položeno na obod; po najnovijoj modi koja se upravo probijala. Budući da je pao snijeg i bilo hladno, nosili su ogrtače od crnog baršuna sa zlatnom podstavom. Opat de Lesdiguieres je govorio da Florimond zna »nositi ogrtač« s mnogo prirodnosti, i da je to prirođena sposobnost. Neki ljudi iz puka nikad u tome neće uspjeti.
Cantor je bio nezgrapniji. Mala pratnja dvojice gospodičića bila je manje-više sigurna u Florimondov nastup. On je vrlo brzo svladao duboke naklone i poluokrete u plesu. Ali nisu znali čemu se sve mogu nadati od Cantora, koji je pokazivao sjajne rezultate samo kada je htio. Preostalo je jedino pomoliti se nebu da ga nadahne u ispravnom pravcu.
Apartman namijenjen kraljevim sinovima odisao je intimnošću koja inače nije bila svojstvena versajskoj rezidenciji. U prostorijama je bilo toplo. U jednom uglu bio je smješten ptičji kavez. Dvije zibačice male Gospođe imale su na glavi kape kakve se nose u njihovim rodnim selima: divno zdanje od skupocjene čipke. Zajedno s onom gospođe Hamelin, stare kraljeve dojilje, koja je često dolazila sa svojom preslicom, te su kape veselo lepetale poput bijelih krila. Gospođa de Montausier, žena dobra srca, nije svog kraljevskog štićenika odgojila suviše strogo. No uskoro će doći vrijeme kad će se i on savijati pod strogošću odgojitelja i pravila etikete, što će sputavati svaki njegov djetinji korak.
Bio je to debeljkasti dječačić vječno poluotvorenih usta budući da mu se nos »lako kvario«, kako je govorila njegova guvernanta. Osrednje inteligencije, izgledao je, već sa šest i po godina, u neprilici zbog svoje teške uloge sina Luja XIV. Taj će stav zadržati kroz čitav život. Odrastao je kao jedinac, budući da su dvije male princeze umrle pri rođenju, od kojih je jedna bila crna kao prava crnkinja, govorilo se, »jer je kraljica, čekajući je popila previše čokolade«.
Anđelika pomisli u sebi da su njezini sinovi pokazivali više ljupkosti, spretnosti i ukratko bili pristaliji od nasljednika krune. Zadivljeno ih je promatrala dok su pozdravljali savršeno usklađenim pokretima, savivši koljena, spustivši šešire i dok su jedan za drugim stupali naprijed da poljube ruku koju im je dauphin pružao s izvjesnim uznemirenjem vrebajući pogledom na ohrabrenje gospođe de Montausier. Nadimala se od ponosa kada Florimond reče prirodnim glasom u kojem se osjećalo poštovanje:
Gospodine, imate vrlo lijepu školjku.
Ta je školjka bila osobna dekoracija dauphinova, dragulj bez premca što ga je tog jutra pronašao u pijesku aleje, i od kojeg se nije htio više odvojiti, zahtijevajući da mu ga prikače na žaket između Križa svetog Luja i Križa prvog admirala flote, pa su na kraju počasne dame morale popustiti.
Florimondova primjedba oživi dauphinovo zanimanje za njegovo blago, i on ga odmah pokaza sa svim pojedinostima svojim novim prijateljima. Nakon toga, pošto je prebrođena prva bojažljivost, povede ih sa sobom da im pokaže svoju zbirku glinenih lutaka, mali top i svoj najljepši bubanj koji je imao krila od posrebrena platna.
Tako Florimondovo poimanje o potrebi laskanja u saobraćanju s velikima, ispuni zadovoljstvom njegove odgojitelje. Mali opat i odgojitelj Racan razmijenili su
rječite poglede, a Anđelika, oduševljena, odluči da će im dati, te večeri, nagradu, od trideset škuda.
U međuvremenu, po predviđenom protokolu, pojaviše se kraljica, desetak gospođa iz pratnje i nekoliko vitezova.
Nakon izmjene naklona, Cantora pozvaše da pjeva pred kraljem. Uto nasta mala pomutnja u savršenom odvijanju predstave, jer mališan pokleknuvši na jedno koljeno, zače pjevati svoju omiljenu pjesmu...
Kralj naredi bubanj da zabubnji,
Na okupu da vidi sve svoje gospe...
Opat priskoči i reče da je lutnja loše ugođena. Dok je pritezao ključeve instrumenta, šaptao je nešto svom štićeniku koji zatim, s najdražesnijom prirodnošću, započe drugu pjesmu. Nezgoda je jedva zapažena, posebno od kraljice koja, kao Španjolka, nije imala pojma o francuskom folkloru. Anđelika se nejasno sjećala da se pjesma, nastala prije jednog stoljeća, odnosila na nezakonite ljubavi kralja Henrika IV. Bila je zahvalna opatu što se pobrinuo na vrijeme. Bez sumnje, trebat će ponovo zahvaliti gospođi de Choisy na dobrom izboru osoba koje je po njezinoj preporuci primila u službu.
Cantorov glas mogao se s pravom nazvati anđeoskim. Bio je neizrecivo čist, a ipak siguran, stalan u produženim notama koje nimalo nisu popuštale. Bio je to kristalno jasan glas, ali bez onog nedostatka tona što dječje glasove čini malo glupima.
Gospođe, koje se bijahu pripremile da pristojno saslušaju malo čudo od djeteta, našle su se odjednom na vrhuncu ushićenja. Florimond koji je u početku predobio svu pažnju za sebe, sada se našao u drugom planu. Svi su počeli primjećivati pristalost malog pjevača, koji je bio manje lijep od brata, ali čije su oči bile posve naročite i ispunjale se svjetlošću dok bi pjevao. Gospodin de Vivonne bio je među svima najushićeniji. Želja da polaska Andeliki nije bila povod njegovoj provali oduševljenja. Poput mnogih dvorskih veseljaka posjedovao je poneki skriveni prirodni dar koji je gajio kao amater, radi svog vlastitog zadovoljstva. Vivonne, brat gospođe de Montespan, iako zapovjednik galija i admiral, pisao je stihove, skladao glazbu, svirao različite muzičke instrumente. Po nekoliko puta povjerena mu je organizacija dvorskih baleta. Izvrsno se snalazio. On zamoli Cantora da otpjeva neke manje smione pjesmice iz svog repertoara. Našao se čak jedan milopjev za božičnu misu, pun nježne ljupkosti, koji zanese sve prisutne. Kraljica je zatražila da se smjesta pozove gospodin Lulli.
Vrhovni upravitelj kraljeve glazbe upravo je vježbao svoj zbor u kapeli. Pojavi se s izrazom negodovanja, ali se njegovo mrgodno i crveno lice starog gunđala izmijeni čim je čuo dječaka. Reče da se takav glas rijetko može čuti. Nisu ga mogli uvjeriti da je Cantoru tek osam godina. On je imao »koš« dječaka od jedanaest. Ali se muzičar ubrzo natmuri. Karijera malog fenomena neće biti duga vijeka, jer mu glas pripada onoj vrsti koja gotovo sigurno strada u pubertetu; osim da se dječak uškopi, da mu se oduzme muškost oko desete ili jedanaeste godine. Takvi
»uškopljenički« glasovi vrlo su traženi. Mladi efebi glatkih obraza i serafinska glasa najljepši su ukras otmjenih europskih kapela. Vrbovali su se pogotovo među sinovima siromašnih muzičara, ili plesača, koji su željeli svojim sinovima osigurati karijeru umjesto normalnog života osuđenog na osrednjost.
Anđelika stane glasno prigovarati. Uškopiti njezina snažnog malog Cantora. Kakav užas! Bogu hvala, on je vitez, te njegova sudbina neće pretrpjeti nikakvu štetu zbog gubitka glasa. Naučit će rukovati mačem u službi kralja i imat će mnogobrojno potomstvo.
Pretpostavke gospodina Lullija dale su povoda raznim šalama u uglađenom tonu, budući da su gospođe i gospoda bili vični golicavom izražavanju.
Za Cantorom su se svi otimali, milovali ga, hvalili, hrabrili. On je sve to primao svojim uobičajenim držanjem mirnog mačića koji ipak misli svoje.
Bude odlučeno da će Florimond i Cantor, čim gospodin dauphin bude povjeren brizi muškaraca, zauzeti mjesto u njegovoj pratnji, i biti mu društvo u jahanju, igri i, uskoro, u lovu.

15.
LJEKARNIK SAVARY
Nastalo je godišnje doba kada se Pariz postepeno budi, uz zvuke violina i buku smijeha.
Usprkos ugovorima o miru, navika na rat još uvijek je držala daleko većinu vitezova.
Anđelika je s negodovanjem primjećivala da se svakim danom sve teže kreće. Već je dobrano okrupnjela. Još jednom je bio Filip uzrok zapreci koja će je uskoro prisiliti da ostane po strani. Oblici su joj tako nabujali, te više nije mogla obući svoje najljepše toalete. Baš je nesreća što je ovo dijete krupnije od onih što ih je dotad imala!
Osim na kraljeve svečanosti, odlazila je i dalje u Saint-Germain, gdje se svatko mogao i bez poziva pojaviti. Povoljni tok poslova u kraljevini ispunjao je hodnike svakovrsnim svijetom. Ministarski sekretari, s guščijim perom o uhu, prolazili su pokraj ambasadora; učeni gradski suci vodili su ozbiljne razgovore o stanju na tržištima u krugu velikih dama što su mahale svojim lepezama.
Tu ona jednog dana susrete starog apotekara Savaryja koji je jednoć bio došao k njoj kao molitelj, i kojem je u sebi prisila nadimak »čarobnjak«. Činilo se da se starac u tom uglednom skupu osjećao sasvim u svom elementu, baš kao riba u vodi.
Obrati joj se prisnom mimikom.
Gospođo, ne zaboravite... »mumiju«.
A kada će stići taj vaš ambasador sa svojom mumijom?
Tiho! Upozorit ću vas, vodit ću vas, kada to bude, korak po korak. A dotad, nikom ni riječi, oprez...!
Mlada žena koja je uto prolazila kraj njih stane, uzviknuvši tiho, pa zgrabi starog Savaryja za ovratnik i zagleda se u njega zaneseno. Anđelika prepozna gospođicu de Brienne.
Gospodine - reče ona tihim glasom - poznam vas. Znam da ste vrač, a pomalo i vještac. Ne bismo li mogli sklopiti posao?
Varate se, gospođo. Istina, uživam nekakav glas, i u kući se o meni kaže po koja dobra, ali ja sam tek skromni učenjak.
Znam - navaljivala je ona dok su joj se lijepe oči sjajile poput žeravica - znam da možete mnogo. Posjedujete napitke donesene s Istoka. Slušajte, prijeko je potrebno da mi od kralja ishodite »klupicu«. Odredite cijenu.
To se ne postiže novcem.
Bit ću vaša tijelom i dušom.
Pa vi ste ludi, jadno moje dijete!
Razmislile, gospodine Savary. Sigurno to neće biti tako teško za vas. A ja ne vidim nikakav drugi način da prisilim kraljev duh da mi ponudi klupicu. Ja je hoću, hoću je po svaku cijenu. Spremna sam na sve da to postignem!
Dobro! Dobro! Razmislit ćemo - reče pomirljivo stari apotekar.
Ali odbi kesu koju mu je gospođica de Brienne silom htjela staviti u ruke.
U kakvom bih se samo zlu našao da sam je primio - reče Andeliki kada ih je gospođica de Brienne napustila. - Vidite kakve su to ludice! Klupica! Evo na što misle čim stupe nogom na dvor.
Blago potrese glavom vadeći ispod jakne veliki rubac na kocke kojim stane brisati stakla svojih naočala.
Eh! Eh! Gospodine Savary, gotovo bih vam pripisala zlu moć. Najizbirljivije dvorske ljepotice padaju pred vaše noge.
Nemojte me smatrati nekakvim satirom. Nemam ja s tim nikakve veze. Mlade žene, pogotovo djevojke, često su tako drske da i stari vuk poput mene mora ostati otvorenih usta. Ovo bezglavo stvorenje izjeda častoljublje više nego neku haremsku odalisku.
Jeste li kada bili u haremu?
Naravno da jesam, budući da su moje droge imale najviše mušterija upravo među onim gospama. Oh! Nije lako muškarcu, pa bio on i sav sijed, ući iza onih ograda. Uvodili su me vezanih očiju i u pratnji trojice eunuha s isukanim sabljama. Jednom, ispod koprene što je pokrivala lice miljenice turskog sultana Ibrahima, neki glas oslovi me na francuskom. Bila je to ljupka djevojka iz La Rochellea koju su barbari oteli u šesnaestoj godini. Ali nemojte da zaplivam u vode svojih uspomena, gospođo. Zasad, treba voditi računa jedino o mumiji. Mogu li vas podsjetiti na obećanu mi pomoć?
Suglasna sam. Učinit ću sve što budem mogla i neću zauzvrat tražiti nikakvu klupicu. Čini mi se ipak da precjenjujete moju moć.
Majstor Savary upre u nju ispitivački pogled.
Nisam ja nikakav vrač, kao što tvrdi ona luda glavica, ali mogu već sada proreći da ćete vi imati klupicu, mada vas ne vidim da negdje dugo sjedite, pogotovo ne u Versaillesu, a ni pred kraljem...
Ako ikada dobijem klupicu, mada zasad ne mogu dobiti ni službu, znajte da neću biti tako glupa da je napustim po vlastitoj volji!
Gospođo, nemojte se ljutiti. Na Istoku biste naučili da srdžba troši životnu snagu. A vi morate sačuvati sve svoje snage.
I da bih mogla dočekali vašu »mumiju«? - podrugnu mu se ona.
Zato i još za neke druge stvari - odvrati veselo starac. Htjela mu je uzvratiti novom zajedljivom šalom kad primijeti da se nečujno izgubio.
»Vjerojatno je u onim čudnim zemljama gdje je prodavao svoje droge naučio hodati i nestajati poput duha«, pomisli ona, »ali zabavan je...«
Nešto kasnije sretne ponovo gospođicu de Brienne za stolom gdje se kartalo.
Jeste li nešto uspjeli s apotekarom? - upita djevojka grozničavo. - Da li vam je obećao pomoć? Govore da ima veću moć od vračarice Voisin, da na nekoga utječe iz daljine.
Anđelika se samo nasmiješi i promiješa karte. Gospođica de Brienne bila je lijepa crnka, živahna, malo zanesena i nadasve vrlo loše odgojena. Nalazila se na dvoru od djetinjstva. To znači da je njezin ptičji mozak bio ispunjen posve naročitim idejama o moralu. Kockanje, piće i ljubav bili su za nju sasvim bezazlene razonode kao što je to ručni rad za mlade djevojke iz građanskih obitelji.
Tog dana izgubila je deset tisuća livara igrajući protiv Anđelike. Prizna da neće moći odmah platiti dug.
Rekla sam vam da će vam onaj đavolski apotekar donijeti sreću - reče s grimasom djevojčice koja se sprema briznuti u plač. - Što da mu obećam pa da se i za mene zauzme? Za tjedan dana izgubila sam već oko trideset tisuća livara.10 Brat će me opet zasuti prijekorima i reći da ga uništavam...
Na kraju, videći da Anđelika ne namjerava pristati na dužu odgodu, reče:
Ne biste li kupili moj položaj konzula na Kandiji? Upravo sam pregovarala o prodaji. Vrijedi četrdeset tisuća livara.
Na riječ »položaj« Anđelika naćuli uši.
Služba konzula? - ponovi ona. - Da.
Na Kandiji?
To je grad, čini mi se - primijeti gospođica de Brienne.
Gdje se nalazi?
Ne znam.
Ali žena ne može biti konzul...!


10 Livra je vrijedila oko 1000 današnjih franaka. Nije bilo rijetko da ljudi izgube u igri takve svote.
Nego šta. Ja sam već tri godine konzul. Taj položaj ne traži od vas da boravite na licu mjesta a, s druge strane, daje izvjesne prednosti, jer svaki konzul, pa i onaj u suknji, ima pravo, dapače dužan je boraviti na dvoru. Kada sam taj položaj kupila, nadala sam se i znatnoj dobiti. Nažalost se moja očekivanja nisu ostvarila. Dva upravitelja koja sam tamo postavila obični su gusari i trguju za svoj račun, a ja još moram plaćati troškove reprezentacije. Ne bi trebalo da vam o tome govorim kad vam nudim kupovinu, ali ja sam vrlo glupa. Vi ćete možda izvući nešto više u toj službi. Četrdeset tisuća livara, to nije skupo. Ova svotica postavila bi me na noge i mogla bih platiti dugove.
Razmislit ću - reče Anđelika neodređeno.
Bila je malko zbunjena. Francuski konzul! Pomišljala je na mnoge dužnosti, ali nikako ne tako nešto. Ode potražiti Savaryja i na sreću ga nađe.
Vi koji ste toliko putovali, možete li mi reći gdje se nalazi Kandija?
Kandija? Sigurno da mogu. Mada nikada nisam bio ondje. I žao mi je što nisam. To je vrlo interesantan otok u Sredozemnom moru. Tamo, i samo tamo, može se naći tvar nazvana ladanum, do danas jedina, osim mošusa, poznata tvar koja daje trajnost najboljim parfemima. Imam nekoliko uzoraka u sitnim mjehurima. To je smolasta tvar, po svoj prilici biljnog porijekla, ali nije mi poznato točno odakle dolazi i kako se skuplja...
Mene bi zanimalo, gospodine Savary, kome pripada otok Kandija. Da li Francuzi ondje imaju veliku moć.
Ljekarnik Savary rastreseno je grickao vrh svoje brade.
Kandija! Kandija! Morat ću otići tamo; tajna ladanuma ne može ostati neobjašnjena.
Kandija - javi se jedan glas iza njih. - Ah! Otok Kreta, labirint, Minotaur, sve okrutne uspomene Grčke. Zanima li vas slučajno, drevna povijest gospođo?
Anđelika prepozna pjesnika La Fontainea koji je pozdravi, pa se sagnu nekoliko puta prema Savaryju. Nakon toga uze prisno ruku mlade žene i povede je sobom, tumačeći:
Uvijek pozdravljam osobe kojih se nejasno sjećam, ali čija imena najčešće ne pamtim. Gdje sam već sreo tog plemenitog starca? Tko bi mi to mogao reći?
Ja. Sreli ste ga u mojoj kući. A sada mi recite nešto o Kandiji.
Oh! Kandija je suviše novo ime. Treba reći otok Kreta. Med i mlijeko teku podno brda Ida gdje je Tesej ubio Minotaura. Hoćete da vam ispričam legendu o Arijadni?
Anđelika odbi učtivo. Bilo joj je drago kad god je mogla nešto naučiti, ali već je mrak i mora se vratiti u Pariz.
Primite makar poklon koji sam vam namijenio - reče pjesnik vadeći iz jedne stare kese od baršuna malu knjigu. - Ovo je za mene veliki dan, jer sam danas predao kralju jedan primjerak prvog izdanja mojih Basna. Želio sam jedan primjerak pokloniti vama, jer ste mi svojom velikodušnošću omogućili objavljivanje.
Anđelika se zahvali. Čula je već za basne. Ninon de Lenclos nazvala ih je
»molitvenik osjećajne žene« i podijelila na čitanje nekoliko kopija. Sam pjesnik čitao je svakom prilikom te prilično golicave retke istom spokojnošću kojom bi čitao neku propovijed... Gospođa de Sevigne govorila je da ponekad oponaša Boccaccia, ali da ga i nadmašuje bezazlenošću i umjesnim riječima kojima je govorio o svom djelu. On nazva Anđeliku »obožavanim mecenom«. Jedva ga se uspjela osloboditi.

16.
ANĐELIKA, FRANCUSKI KONZUL NA KRETI
Apartman gospodina Colberta i njegov radni kabinet imali su udoban izgled običnog građanskog prebivališta. Taj hladni čovjek, kojeg je gospođa de Sevigne,
ježeći se malo pri tom, nazivala »Sjever«, nije mario za luksuz. Jedna od njegovih nasljednih osobina bila je štednja. Svoju taštinu, ulagao je u nešto drugo: u besprijekorno i vrlo brižljivo vođenje svojih računa i sastavljanje genealoškog stabla.
Nije mu bilo teško plaćati mnogobrojne namještenike u traganju za kakvim porijeklom koje bi ga na neki način povezalo s plemstvom. Ova mala slabost nije ga međutim sprečavala da najvećom jasnoćom uočava nedostatke velike gospode kao i sve veći utjecaj građanstva, tog jedinog staleža u kraljevini istodobno poduzetnoga i inteligentnoga.
Gospoda du Plessis se ispriča što mu dolazi smetati. Spremala se kupiti, reče, dužnost konzula Krete i znajući da je ministar vrhovni nadzornik za podjelu takvih službi, došla ga je zamoliti za mišljenje. Colbert, isprva mračan, odjednom se razvedri. Rijetko se događalo da bezglave ljepotice, prije nego će kupiti neki položaj, razmisle o posljedicama. Često je on, Colbert, imao nezahvalnu dužnost da unese malo reda u zamršeno klupko molbi, i bio prisiljen odbiti suviše luda traženja, besmislena ili nepoćudna za uspješan razvoj poslova, ili koja bi odviše opterećivala financije zbog čega mu je ta dužnost donosila mnoge smetnje od razočaranih moliteljici.
Anđelika shvati da mu ne smeta ideja o naimenovanju žene za francuskog konzula. Bila je to posve uobičajena pojava.
Nakon profesionalnog mišljenja ljekarnika Savaryja i mitološkog izlaganja dobrog La Fontainea o otoku Kreti, on je sada iznosio nešto treće.
Po njegovu mišljenju, Kandija, glavni grad Krete, predstavljala je najbolje tržište robova na Mediteranu. Bilo je to štoviše jedino mjesto gdje su se mogli nabaviti Rusi, ljudi snažni i trezveni koji su se mogli dobiti za sto do sto pedeset livara po glavi. Prodavali su ih Turci koji su ih zarobljavali za vrijeme svojih neprestanih borbi u Armeniji, Ukrajini, Mađarskoj ili Poljskoj.
To tržište nije bez važnosti za nas u trenutku kada smo mi svoje napore usmjerili na to da povećamo broj kraljevih galija u vodama Sredozemlja. Crnci, Tunižani ili Alžirci koje zarobimo u bitkama s gusarima, na poslu su loši. Njima se služimo prvenstveno kada treba popuniti manjkove posade ili radi zamjene s kršćanima zarobljenim u Berberiji. Što se tiče osuđenika zbog običnog zločina, robijaša, ti ne pokazuju nimalo izdržljivosti, ne podnose more i umiru kao muhe. Najboljim veslačima pokazali su se dosad Turci i Rusi koji se mogu kupiti na trgu u Kandiji. Povrh svega, izvrsni su mornari. Rečeno mi je da na engleskim jedrenjacima posadu sačinjavaju pretežno baš ti ruski robovi. Englezi ih cijene i dobro plaćaju one koji im mogu nabaviti te robove. Zbog svih tih razloga Kandija je, po mome mišljenju, zanimljivo mjesto.
Kakav je ondje položaj Francuza? - upita Anđelika, koju priča o tržištu robova nije odviše uvjerila.
Naši tamošnji predstavnici poštuju se, mislim. Otok Kreta je mletačka kolonija. Otprije nekoliko godina Turci su sebi zabili u glavu da je osvoje i otok je morao za to vrijeme odbiti nekoliko napada.
Ali to znači da je opasno ulagati tamo svoj novac!
Zavisi. Trgovina jedne zemlje može ponekad imati koristi od ratova, ako sama zemlja u njima ne učestvuje. Francuska održava dobre odnose s Mlecima i sa Zlatnim Rogom.
Gospođica de Brienne nije mi sakrila činjenicu da joj taj položaj ne donosi gotovo nikakve koristi. Ona za to krivi tamošnje upravitelje koji, kako ona kaže, posluju za svoj račun.
Vrlo je vjerojatno. Saopćite mi njihova imena i provest ću istragu.
Znači... poduprijet ćete moju kandidaturu za taj položaj, gospodine ministre? Colbert je časkom šutio namrštivši čelo. Konačno reče:
Da. U svakom slučaju, taj položaj će dobiti na vrijednosti time što će dospjeti u vaše ruke, gospođo Morens, umjesto da ostane u rukama gospođice De Brienne ili
bilo kojeg praznoglavog viteza. Uostalom, to se posvema uklapa u planove koje sam imao za vas.
Za mene?
Da. Zar mislite da možemo spokojno gledati da se sposobnostima kao što su vaše ne koristimo za dobrobit države? Jedna od velikih sposobnosti njegova veličanstva jeste da se zna poslužiti svim sredstvima. U vašem pogledu, teško mu ide u glavu da lijepa žena može osim svojih draži imati i nekih drugih osobina kao što su umješnost i inteligencija. Privolio sam ga da vam ne dodijeli prerano neki položaj na dvoru, koji bilo koja glupača može obnašati. Naći će se za vas pametnijeg posla nego da budete kraljičina počasna družbenica, ili nešto slično tome. Ostavite to djevojkama siromašnog plemstva koje su, zahvaljujući svojim dražima, prikladnije za takve službe. Uvjerio sam ga da bih od vas mogao imati mnogo veće koristi. Osim toga, vaše je bogatstvo golemo i dobro upravljano. To vam daje stanovitu moć.
Anđelika se natmuri. Tvrde ministrove riječi budile su u njoj izvjesnu oštrinu. Znači, on se suprotstavio svim njezinim molbama. Taj čovjek nije nimalo obziran i kralju ponekad mora da je teško podnositi ga.
Imam nešto novaca, priznajem - reče ona suho, - ali ne toliko da spasim kraljevinu.
Ne govorim ja o novcu. Riječ je o radu. Rad će provesti reformu u zemlji i malo- pomalo joj povratiti izgubljeno bogatstvo. Eto, ja sam bio običan trgovac tkaninama, a sada sam ministar, ali mi to ne pruža posebno zadovoljstvo. Ponosan sam na svoj položaj direktora državne proizvodnje! Mi u Francuskoj možemo i moramo proizvoditi više i bolje nego inozemstvo. Ali suviše smo podvojeni. I ja sam mogao nastaviti svoje trgovanje i uvećati svoje bogatstvo. Radije sam odabrao izučavanje državnog zanata kod kardinala Mazarina. Ne znam što mi je te vam sve ovo pričam. Vi imate izvjesne sposobnosti: znate slušati, znate se zanimati za tuđe misli. Tim ćete se sposobnostima poslužiti za našu korist.
Ponovo se razvedrio.
Svojom ćete pažnjom laskati starcima, gospođo. Što se tiče mladih, bit će dovoljne vaše čari. A kod žena, vaša elegancija, vaša će ih živahnost lako predobiti i krenut će za vama. Zaista, raspolažete znatnim naoružanjem.
A u koje svrhe bih morala upotrijebiti čitav taj arsenal? Ministar se opet zamislio na par trenutaka.
Kao prvo, ne napuštajte dvor. Bit ćete vezani za nj i slijediti ga pri svakoj njegovoj seobi, a u njegovu krugu nastojat ćete upoznati što više ljudi pa da to upoznavanje postane što dublje i potpunije.
Anđelika je teškom mukom uspjela sakriti živo zadovoljstvo što su joj ga pričinjale posljednje ministrove upute.
Ovaj mi... posao ne izgleda odveć opasan.
Kasnije, upotrijebit ćemo vas za razne zadatke koji će se odnositi prvenstveno na pomorsku trgovinu uopće i na njezine proizvode, među koje spada i moda.
Moda?
Dodao sam modu da predobijem njegovo veličanstvo da vam povjeri, kao ženi, ozbiljnije djelovanje. Evo o čemu je riječ. Htio bih saznati, na primjer, tajnu
»venecijanskog veza«, te toliko razvikane čipke koju dosad nitko nije uspio imitirati. Pokušao sam zabraniti njihovu prodaju, ali gospoda i gospođe te ovratnike i orukvice prebacuju u zemlji ispod ogrtača, pa tako više od tri milijuna livara godišnje odlazi u Italiju. Činilo se to otvoreno ili prevarom, to je pogubno za francusku trgovinu. Međutim, nema razloga koji bi sprečavao da se upozna tajna te čipke za kojom luduje naš otmjeni svijet, te da se ovdje osnuje njezina proizvodnja.
Trebalo bi da pođem u Veneciju.
Ne vjerujem. U Veneciji bi posumnjali na vas, a postoje opravdani razlozi da povjerujem kako borave baš na samom dvoru vinovnici tog krijumčarenja. Preko
njih bi se mogli otkriti kanali i saznati gdje se opskrbljuju. Ja osobno sumnjam na dva trgovinska predstavnika iz Marselja. Ovaj posao donosi im svakako ogromnu zaradu...
Anđelika je odsutno gledala pred sebe.
Ta vrsta djelatnosti što mi je predlažete vrlo je nalik na špijunažu...
Gospodin Colbert prizna da je tako. Ta ga riječ nije smetala. Uhode...? Njima su se služili svi i posvuda.
Trgovina će jednako napredovati. Doskora će se pojaviti nove akcije Istočnoindijskog društva. Vi ćete ih stavljati u promet na dvoru. Dužnost će vam bili da lansirate indijsku modu, da pridobijete tvrdice, ili nešto tome slično. Ima novaca na dvoru. Ne smije se pretvoriti u dim, ne smije ga se ludo trošiti... Uglavnom, vidite i sami da ima bezbroj prilika da primijenite svoje sposobnosti. Jedino smo u neprilici kako da vašoj dužnosti damo službeni oblik. Trebalo ju je stvoriti, ali pod kojim naslovom? Vaše konzulstvo na Kreti poslužit će kao fasada i alibi.
Ali prihodi su mali.
Ne pravite se glupi! Za svoje ćete službene dužnosti biti bogato nagrađeni. Za svaki posao odredit će se posebna nagrada. U uspjelim poslovima bit će koristi i za vas.
Pogađala se, iz običaja.
Četrdeset tisuća livri, to je mnogo.
Za vas je to zrno soli. Pomislite samo da dužnost povjerenika stoji stotinu sedamdeset pet tisuća livara, a dužnost mog prethodnika, ministra za financije stajala je milijun i četiri stotine tisuća. Kralj je tu dužnost za svoj račun otkupio, jer je želio mene postaviti na to mjesto. Ali ja se smatram kraljevim dužnikom. Neću mirovati dok mu ne vratim tu svotu za nekoliko puta uvećanu zahvaljujući blagostanju njegove kraljevine.

»Ovo je dvor«, govorila je u sebi Anđelika. »Večeras, dok mi plešemo u kraljevoj palači, upravo je takav kakva ga zamišlja bezazleni narod: blještava pozornica beskonačnih svečanosti.«
Pod maskom od baršuna što joj je skrivala lice, pratila je pogledom parove u plesu.
Kralj je otvorio ples s Gospođom. Predstavljao je Jupitera u baletu »Svečanost na Olimpu«. Zasljepljivao je oči. Zlatna maska ga nije sačuvala od prepoznavanja. Na zlatnoj kacigi s listovima obogaćenim dragim kamenjem i dijamantnim ružama što ju je nosio na glavi uzdizala se resa plameno crvenog perja.
Kostim mu je bio od zlatnog brokata i presijavao se u tisućama platnenih iskri od čipaka optočenih dijamantima. Sutradan će pjesnik Loret, veličajući taj kostim, reći:
Odjeća na tom princu
Vrijedila je bar jednu provinciju...
»Koliko bogatstvo«, razmišljala je Anđelika. »To je dvor.«
Gospodin, primajući svog brata, morao se pojaviti u skromnijoj nošnji. Bilo je ipak lako prepoznati okruglastu skakutavu pojavu naduvenu atlasom i hermelinom. Nosio je čipkastu masku.
Gospodina princa su odavali njegovi tirkizi. Gospodina vojvodu njegovi biseri.
»Rijeka« s bijelom bradom pokrivenom srebrnim ljuskama, vijencima od trstike i morske trave u plavom i zelenom atlasu, okrznu se lako o Anđeliku.
Eol, u kostimu od bijelog i ružičastog perja s vjetrenjačom na glavi, povuče je u
»struju«. Ona se upusti u brzi ples u kojem je plesačica prelazila od jednog kavalira drugome. Njene su se ruke oslanjale o ruke pokrivene blistavim prstenjem što su u prolazu širile svoj zasljepljujući sjaj. Zlatna maska, srebrna maska, maska od baršuna, maska od čipke, maska od atlasa. Oštar smijeh, mirisi. Miris vina i miris ruža. Drveni podovi prekriveni laticama. Ruže u decembru...
To je dvor. Zanosno ludilo. Rasipnost. Ali priđeš li bliže, kakva li iznenađenja! Vidjet ćeš tajanstvenog mladog kralja kako povlači konce svojih lutaka. Priđeš li još bliže vidjet ćeš kako tim lutkama padaju maske. Žive su, proždirane vatrom svojih strasti, častoljubljem, neobičnim sklonostima...
Nedavni razgovor s gospodinom Colbertom otvorio je pred Anđelikom neslućene vidike. Pomišljajući na ulogu koju joj je ovaj htio povjeriti, pitala se da li su možda i sve one maske skrivale neku svoju potajnu misiju. »Kraljevi planovi predviđaju korištenje svačijih sposobnosti...«
Nekoć je tom kraljevskom palačom, koja se tada nazivala glavna palača, kružio Richelieu u svom ljubičastom talaru. Zaokupljen svojim planovima o redu i vlasti. Nije bilo osobe koja bi ovamo ušla a da nije bila u njegovoj službi. Njegova je špijunska mreža ličila na ogromnu paukovu mrežu. Mnogo se koristio ženama.
»Ta stvorenja«, govorio je, »imaju prirođeni dar glume i pretvaranja...« Da li je i mladi kralj prigrlio iste principe?
Dok je Anđelika napuštala ples, mali paž preda joj neki omot. Skloni se u stranu da bi pročitala. Bila je to poruka gospodina Colberta.
»Smatrajte«, pisao joj je, »da posjedujete stalan dvorski položaj koji ste zatražili, uz dogovorene uvjete. Imenovanje za francuskog konzula na Kreti bit će vam sutra uručeno.«
Savi list i spremi ga u torbicu. U uglu usta pojavi joj se smiješak. Pobijedila je.
I, ako se sve zbroji, zar bi u zemlji gdje barunice trguju robom, gdje vojvotkinje traže monopol na sjedišta u kazališnim dvoranama, gdje ministar vojske hoće za sebe zakup poštanskih stanica, gdje su najveći razvratnici vlasnici crkvenih nadarbina, zar bi u takvoj zemlji bilo čudno što je markiza imenovana na položaj francuskog konzula na Kreti.

DRUGI DIO FILIP I VITEŠKI RAT
17.
FILIPOV BIJES
Anđelika se polagano svlačila. Odbila je pomoć djevojaka i dviju gospođica de Gilandon. Misli su joj bile potpuno zauzete oživljavanjem posljednjih faza njezine pobjede. Tog dana, njezin je upravitelj predao upravitelju gospođice de Brienne okruglu svotu od četrdeset tisuća livara, dok je ona primila od gospodina Colberta, a u ime kralja, »imenovanje«. Postavila je svoj žig na čitavo brdo isprava, posušila pijeskom bezbroj ispisanih strana, i isplatila nekoliko beznačajnih svotica na ime pristojba i ostalog, što se sve zajedno popelo na izdatak od deset tisuća livara.
Bila je uostalom više nego oduševljena, ali je ipak osjećala neku zabrinutost kad god bi pomislila na Filipa.
Što će on reći, kada bude saznao? Jedno vrijeme joj je zabranjivao boravak na dvoru, stavljajući joj jasno do znanja da je spreman poduzeti sve da bi je odande udaljio. Međutim, dok se nalazio u Bastilji i kasnije u vojsci, Anđelika je u miru i s uspjehom privela kraju svoje poslove. Likovala je... Ali ne bez grižnje savjesti. Filip se vratio iz Pikardije prije tjedan dana. Kralj je osobno obavijestio o tome gospođu du Plessis-Belliere, istaknuvši kako ga je želja da joj ugodi potaknula da prijeđe spužvom preko teške krivice. Teška krivica se u ovom slučaju sastojala u tome što je Filip prekršio disciplinu potukavši se u dvoboju. Nakon što se zahvalila kralju na milosti, Anđelika poče razmišljati što joj sada valja činiti. Kakav stav treba zauzeti žena prema svome mužu koji je dospio u zatvor zato što ga je ona prevarila. Kolebala se, ali sve je navodilo na pomisao da će njezin muž sada zauzeti prema njoj još određenije držanje. Ismijan, prekoren od kralja, poražen na svim poljima. Kako je mogla od njega očekivati nježnije osjećaje. Pošto je pošteno porazmislila o svim stvarnim krivicama što ih je mogla pripisati Filipu u odnosu na sebe, Anđelika shvati da treba očekivati najgore. U tome je i bio razlog žurbi u sklapanju pogodbe koja je uzdizala zid između nje i njegovih upornih nastojanja da je onemogući na dvoru. Konačno je sve gotovo. Filip se nije pojavljivao. Pričalo se da je otišao pokloniti se kralju, i da ga je ovaj srdačno primio. Kasnije su ga vidjeli po Parizu, u kući Ninon. Dva puta pratio je kralja u lov. Tog dana, dok je ona potpisivala isprave u kući gospodina Colberta, on se nalazio u šumi Marly.
Da li je odlučio ostaviti je na miru? Da je bar mogla biti u to sigurna. Poznavala je njegova okrutna buđenja. Ovo mirovanje podsjećalo je na tigra što se sprema na skok. Mlada žena uzdahnu.
Udubljena u svoje misli odvezivala je mašnu od atlasa na naprsniku, odlažući jednu po jednu pribadaču u kutiju od oniksa. Skine steznik, odriješi uzice triju suknji koje popadaše oko nje u teškim naborima. Prekorači bedem od baršuna i svile i uze s naslona jedne fotelje košulju od tankog batista koju je Jasmina pripremila. Tada se sagnu da otkopča podvezice od svilenog satena, ukrašene dragim kamenjem. Pokreti su joj bili mirni i pribrani. Posljednjih tjedana, izgubila je svoju uobičajenu gipkost. Dok je skidala narukvice približi se toaleti da bi odložila svaku u svoju škrinjicu. U velikom jajolikom ogledalu ukaza joj se njezin lik, pozlaćen blagom svjetlošću svijeća. S donekle tužnim zadovoljstvom promatrala je savršenstvo svog lica čije je rumenilo obraza i usana bilo svježe poput ruže. Čipka na košulji oslobađala je mladenačku oblinu ramena iz kojih se izvijao glatki puni vrat.
»Zbilja je prekrasan ovaj venecijanski vez. Ima pravo gospodin Colbert kada kaže da ga treba proizvoditi u Francuskoj.«
Dodirivala je prstom čipku laganu poput paučine. Njena sedefasta put kao da je blistala kroz izrezane cvjetove nježnog veza. Čipka se spuštala vrlo nisko na grudima gdje su se nazirala dva tamnija cvijeta.
Anđelika podignu gole ruke da bi otkopčala niz bisera što ih je nosila u kosi kao dijademu. Kovrče su joj padale, teške, ljeskajući se toplim sjajem. I makar je prozirno rublje otkrivalo njezin okrupnjeli lik, ona prizna sama sebi da je lijepa. Progonilo ju je zlurado pitanje što joj ga je bio postavio Lauzun.
Za koga?
Osjeti osamljenost svog tijela u isto vrijeme žudenog i prezrenog.
Uz još jedan uzdah okrene se da bi uzela sobnu haljinu od tafta purpurne boje i brižljivo se njome omota.
Što će raditi večeras? Nije joj se spavalo.
Pisat će Ninoni de Lenclos, ili gospodi de Sevigne koju je maio zanemarila? Ili će se po dobrom starom običaju pozabaviti računima kao u doba kada se bavila trgovinom?
Iz galerije dopre zvuk muških koraka koji se stane žurno penjati stepenicama, zveckajući mamuzama.
Bio je to sigurno Malbrant, Florimondov i Cantorov štitonoša kojemu su dali nadimak Malbrant Glavosijek, koji se vraćao s neke vesele zabave.
Ali koraci su se približavali.
Anđelika se iznenadi. Potom se žestoko trgne i, shvativši tko je to dolazio, pohita k vratima da ih zakračuna.
Bilo je prekasno. Vrata se otvoriše i u njima se pokaza markiz du Plessis-Belliere. Još je na sebi imao srebrnosivo lovačko odijelo ukrašeno crnim krznom, crni šešir s jedinim bijelim perom, i visoke crne čizme pokrivene blatom i rastopljenim snijegom. U orukavičenim rukama držao je dugi bič za pse!
Stajao je neko vrijeme nepomično, raširenih nogu, obuhvaćajući jednim pogledom sliku mlade žene pred ogledalom, usred nereda haljina i nakita. Lijeni osmijeh razvuče mu usne. Uđe, zatvori vrata i oštrim udarcem ih zabravi.
Dobra večer, Filipe - reče Anđelika.
Ugledavši ga, zgrabi joj srce osjećaj straha pomiješan srećom.
Bio je lijep. Anđelika je već zaboravila koliko je bio lijep i kako umije dati izraz savršenstva čitavoj svojoj pojavi. On je bio najljepši vitez na dvoru. I bio je njezin, kao što je to sanjala dok je kao strastvena djevojčica promatrala lijepa mladića.
Niste očekivali moj posjet, gospođo?
U stvari jesam. Očekivala sam... Nadala se.
Ne nedostaje vam hrabrosti, časna riječ. Niste li imali nikakva razloga plašiti se moje srdžbe?
Svakako. Zato sam i mislila da je najbolje što prije obaviti ovaj razgovor. Ako već treba progutati gorak lijek, kakva korist od odgađanja toga trenutka?
Na Filipovu licu pojavi se izraz ludog gnjeva.
Mala licemjerko! Varalice! Imate drskosti uvjeravati me kako ste me željeli vidjeti, a uprli ste sve snage da me izbijete iz sedla? Upravo sam saznao da ste kupili dvije stalne dužnosti na dvoru.
Ah...! Upućeni ste - reče ona slabim glasom.
Da. Upućen sam - zaurla on izvan sebe.
I ne... ne izgledate zadovoljni time!
Nadali ste se, valjda, da ću biti zadovoljan kada ste se pobrinuli da me strpate u zatvor, kako biste na miru mogli isplesti svoju paukovu mrežu? I sada... sada vjerujete da ste mi izmakli. Ali nije još rečena posljednja riječ. Skupo ćete mi platiti svoje nagodbe ne računajući u cijenu lekciju koju ćete sada dobiti.
Bič oštro prasnu udarivši o pod. Anđelika kriknu. Njen otpor je popuštao.
Skloni se pokraj kreveta i poče plakati. Ne, ne, ne bi nikada smogla snage da proživi onaj užasan prizor iz Plessisa.
Ne dirajte me, Filipe - zamoli. Oh! Molim vas, nemojte me dirati... Mislite na dijete.
Mladi se čovjek naglo zaustavi. Žmirnu očima.
Dijete... Kakvo dijete?
Ono što nosim... vaše dijete...!
Teška šutnja pade između njih, narušena samo Anđelikinim prigušenim jecajima. Napokon, markiz brižljivo skinu rukavice, odloži ih zajedno s bičem na toaletni stolić, i uputi se ženi s izrazom sumnje.
Da vidim - reče.
Razmaknu njezinu sobnu haljinu i onda odjednom, zabacivši unazad glavu, prasne u smijeh.
Istina je, istina je, vjere mi! Časna riječ! Puni ste ko kravarica!
Sjede pored nje na rub kreveta i primi je za ramena da je privuče k sebi.
Što mi to niste rekli prije, mala neukrotiva životinjo? Ne bih vas bio uplašio. Ona je plakala drhtavim nervoznim jecajima, ne znajući više što da misli.
Hajde, ne plačite više, ne plačite više - ponavljao je. Bilo je toliko neobično držati glavu naslonjenu na rame surovog Filipa, uroniti lice u plavu vlasulju što je mirisala na jasmin, i osjećati kako njegova ruka blago miluje bok u kojem podrhtava nov život, zarobljen još u limbu trudnoće.
Kada bi se imalo roditi?
Uskoro... U siječnju.
Znači, dogodilo se u Plessisu - nastavi on nakon jednog trenutka razmišljanja. - Priznajem da mi je drago. Nije mi krivo što je moj sin začet pod krovom svojih predaka. Hm! Reklo bi se da ga nasilje i sukobi ne plaše. Bit će to ratnik, svi su izgledi. Imate li nešto, ovdje, da popijemo u njegovo zdravlje?
Ode i s kredenca od ebanovine uze dvije čaše od pozlaćenog srebra i bocu vina iz Beaunea što su se tamo uvijek nalazili za slučaj nekog posjeta.
Hajde, pijte! Iako vam ne čini zadovoljstvo piti zajedno sa mnom, običaj je da se radujemo svom djelu. Zašto me gledate tim glupim čuđenjem? Jer ste opet pronašli podmuklo sredstvo da me razoružate...? Moramo se pomiriti, ljepotice. I suviše sam oduševljen pri pomisli na nasljednika pa kako ne bih prema vama dobro postupao? Poštovat ću primirje. Ali naći ćemo se ponovo kasnije. Valjda đavo neće dopustiti da opet iskoristite moju dobrotu kakvom vašom prokletom smicalicom... U siječnju, kažete...? Dobro. Do tog trenutka zadovoljit ću se da vas držim na oku.
Podigavši čašu, ispi nadušak pa baci pehar na pod vičući:
Živio nasljednik Miremonta du Plessis de Belliere.
Filipe - prošapta Anđelika - vi ste zaista najčudnovatije stvorenje, najnevjerojatnije koje sam ikada susrela. Nema muškarca koji mi ne bi, čuvši od mene ovakvu vijest i u ovakvom trenutku, doviknuo u lice da mu želim prišiti očinstvo s kojim nema veze. Bila sam uvjerena da ćete me optužiti da sam pošla za vas kada sam već bila u drugom stanju.
Filip je brižljivo navlačio rukavice. Dobaci joj dugi pogled, mračan, gotovo bijesan.
Gubite iz vida da unatoč nedostacima u svojoj naobrazbi ipak znam brojiti do devet. Osim toga, kada ovo dijete ne bi bilo moje, sama priroda bi vas bila već prisilila da ga donesete na svijet. Dodat ću još nešto: smatram vas kadrom za sve pa i za još više od toga, ali ne za ovu vrstu niskosti.
Pa ipak je to kod žena česti slučaj... Od vas koji ih toliko prezirete očekivala sam sumnjičenje.
Vi niste žena kao sve druge - reče Filip gordim tonom. - Vi ste moja žena. Iziđe krupnim koracima i ostavi je zamišljenu i obuzetu čuvstvom nalik nadi.

18.
ROĐENJE MALOG CHARLESA HENRIJA
Jednog sivog siječanjskog jutra dok je na tamnim tapetama sobe nestvarnim sjajem lebdio odsjaj snijega, Anđelika osjeti da je njezin čas došao. Naredi da pozovu primalju iz četvrti Marais, gospođu Cordet, čiju je pomoć unaprijed osigurala. Mnoge velike gospođe, njezine prijateljice, preporučile su joj ovu
primalju. Gospođa Cordet bila je odlučne, ali dobroćudne naravi, pa bi zadovoljila i najizbirljivije mušterije. Vodila je sobom dvije naučnice, što joj je pridavalo izvjesnu važnost. Odmah je dala namjestiti pored kamina veliki stol na nogarima da bi mogla udobnije »raditi«.
Donesene su mangale kako bi se u sobi povećala temperatura. Služavke su namotavale povoje od šarpije i ukuhavale vodu u bakrenim posudama. Gospođa Cordet razmoči ljekovite trave i soba se ubrzo ispuni mirisom što je podsjećao na polja pod ljetnim suncem.
Anđelika je bila vrlo nervozna i razdražljiva. Taj joj je porođaj išao na živce. Ljutilo ju je što nikog nema da to obavi umjesto nje.
Nije mogla izdržati u krevetu te je hodala gore-dolje i zaustavljala se ispred prozora da bi promatrala bijelu ulicu pod mekim snježnim pokrivačem. Kroz mala okna uokvirena olovom nazirali su se nejasni obrisi prolaznika. Neka kočija s mukom je sebi krčila put, njišući se i poskakujući. Vlasnik kočije derao se kroz prozorčić. Kočijaš je psovao. Susjede se smijale.
Bilo je to sutradan nakon Sveta tri kralja, dana koji se provodi u veselju uz ogromne zlataste pogače i čaše pune crvenog i bijelog vina. Čitavom se Parizu upalilo grlo od neprestanog uzvikivanja »Kralj pije«.
U palači Beautreillis bilo je slavlja i ludovanja, kao što i spada, oko Florimonda, koji je zlatnom krunom okrunjen za kraljevića boba11 te je podizao kristalnu čašu praćen burnim uzvicima: Živio! Danas svi pospano zijevaju. Upravo pogodan dan da se netko rodi!
Da bi stišala svoje nestrpljenje, Anđelika se raspitivala o domaćim poslovima. Jesu li skupili sve ostatke jela za siromahe? Da, ujutro su pred kapijom podijeljene četiri košare starim bogaljima s ugla. Dvije posude s milodarima odnesene su za
»Dječake u plavim odijelima«, siročad četvrti Templea, i za »Dječake s crvenim odijelima«, siročad iz Opće bolnice.
Jesu li stolnjaci namočeni? Da li je suđe odloženo? Jesu li tanjuri oprani vodom od mekinja i noževi usjajeni pepelom od sijena...?
Gospođa Cordet se trudila da umiri babinju. Čemu da vodi brigu o svim tim sitnicama? Tu je mnogobrojna služinčad i neka brigu o svemu vodi majordom. Ima ona o čemu misliti. Ali Anđelika je upravo od tih misli htjela pobjeći.
Nitko ne bi vjerovao da čekate treće dijete - primijeti nešto prijekornim tonom primalja. - Uznemireni ste i hiroviti kao da vam je prvo!
»Bilo je mnogo manje nemira i hirova onda«, pomisli Anđelika. Prisjeti se trenutka kad se Florimond rađao. Bila je onda mlada majka sva ukrućena, uplašena, a ipak tiha. Bilo je u nje napretek snage kao u mladih životinja što još ništa nisu proživjele i osjećaju se nepobjedivima.
Jedno se lice saginjalo nad nju. Mekani i duboki glas govorio joj je: »Dušo moja... ti trpiš. Oprosti mi. Nisam mislio da ćeš ovakve muke podnositi...« Snažnog grofa od Toulouse ganule su muke što su razdirale ljubljeno tijelo.
Kako je bila sretna u ono doba!
Danas, od premnogih udaraca njezine su snage popuštale. Živci su joj postali krhki.
Sve je to zbog toga što je dijete suviše krupno - potuži se. - Ostali nisu bili tako krupni...
Hajde! Hajde! Ne pričajte mi koješta. Srela sam vašeg mlađeg sina. Sudeći po njegovu uzrastu, mora da vam je i on priredio lijepog veselja kada je gurnuo svoj nos napolje.
Rođenje Cantorovo! Nije se htjela toga sjećati. Bila je to mora, mračni ledeni ponor u kojem je upoznala sve kobi. Ali sjetivši se užasne bolnice gdje su toliki nevini ispuštali svoj prvi krik, Anđelika se zasrami zbog svojih žalopojki, a to je potakne na razumnije ponašanje.


11 Na dan Sveta tri kralja jede se pogača u kojoj je skriveno zrno boba. Kralj ili Kraljević svečanosti postane onaj koga zapadne zrno u pogači.
Poslušno sjede u veliki naslonjač, gurne jastuk ispod krsta, a klupicu pod noge. Jedna od gospođica Gilandon htjede joj pročitati neku molitvu. Anđelika je posla napolje. Što će, dovraga, ta brbljivica tu pored nje? Neka smjesta ode opatu Lesdiguieresu pa, ako nemaju ništa pametnije reći jedno drugome, ona im ne brani da se mole za nju ili da odu zapaliti svijeću u crkvu Svetog Pavla.
Konačno, pošto su bolovi postali češći i žestoki, gospođa Cordet joj reče da se ispruži na stol pored vatre. Mlada majka nije se više mogla uzdržati od glasnog stenjanja. Nastao je teški i tjeskobni trenutak kada izgleda da će plod, spreman da se odvoji, iščupati korijenje stabla na kojemu je raslo. U ušima joj je šumilo od naleta silovitih bolova. Pričini joj se da vani čuje neku buku. Jedna vrata snažno zalupiše.
Terezin glas reče: - Oh! Evo gospodina markiza.
Shvatila je tek pošto je uz svoje uzglavlje ugledala Filipa, uspravnog i divnog. Neobično se doimao pored svih onih užurbanih žena, u svom svečanom odijelu, s mačem, čipkastim orukvicama, vlasuljom i bijelom perjanicom.
Filipe! Što radite ovdje! Što hoćete? Zašto ste došli ovamo? Na licu mu se pojavi izraz ohole podrugljivosti.
Danas će mi se sin roditi. Stvar me zanima, zamislite! Srdžba oživje Andeliku. Podiže se na lakat.
Došli ste da gledate moje patnje - poviče. - Vi ste čudovište. Najokrutniji, najodvratniji čovjek, vi ste...
Novi je grč prekine u riječi. Pade na uzglavlje boreći se za dah.
Hajde! Hajde! - reče Filip. - Ne smijete se uzbuđivati.
Položi ruku na njezino oznojeno čelo i stane ga milovati lagano u svim pravcima, šapćući riječi koje je jedva čula, ali ju je njihov zvuk smirivao.
Mirno! Mirno! Sve je u redu! Hrabro, lijepo moje...
»Ovo je prvi put što me je pomilovao«, pomisli Anđelika. »Tepa mi onim istim riječima kojima tepa kuji dok se šteni ili kobili dok se u staji ždrijebi. A zašto i ne bi? Što sam drugo u ovom trenutku do bijedna živina... Kažu da čitave sate strpljivo čuči uz njih da bi ih ohrabrio... I one najokrutnije ližu mu ruke...«
U stvari, bio je posljednji čovjek od kojeg je u ovom trenutku očekivala pomoć. Ali kao da je bilo određeno da je Filip du Ples-sis-Belliere uvijek nečim iznenadi. Pod njegovom rukom, Anđelika se opuštala i pronalazila nove snage.
»On vjerojatno misli da neću biti kadra donijeti mu na svijet živog sina! Pokazat ću mu što mogu! Ni pisnuti neću!«
Tako! Tako! - čuo se Filipov glas. - Ne bojte se ničeg... A vi tamo, što radite, pridržite je malo.
Obraćao se primaljama kao slugama u štenari.
U polusvijesti pred sam porođaj, Anđelika podiže oči na Filipa. Njene širom otvorene izmučene oči ispuni dirljiva nježnost, i njemu umah sine kako mora da je divno njezino prepuštanje... Zar je ta žena koju je on smatrao nadasve častoljubivom i proračunatom bila kadra osjetiti nježnost? Taj njezin pogled vraćao ga je u prošlost. Vidio je opet, djevojku u sivoj haljini koju je držao za ruku i izlagao podrugljivom smijehu svojih prijatelja. »Evo Barunice žalosne naljine.« Filip stisne zube. Naglo položi ruku na njezine oči.
Ne bojte se - ponavljao je. - Ne bojte se više ničeg, sada.
Muško je - reče primalja.
Anđelika vidje kako Filip drži na ispruženim rukama crveno klupko, umotano u povoje, i viče smijući se:
Moj sin! Moj sin!
Mladu ženu prenesoše u mirisave plahte kreveta koji je već bio dobro zagrijan. Ona osjeti kako je snažno odvlači nesavladivi san svih porodilja. Potraži pogledom Filipa.
Bio je sagnut nad sinovljevom kolijevkom.
»Sada više nisam zanimljiva«, reče u sebi Anđelika, razočarana. Ipak je usnula s osjećanjem sreće u srcu.

19.
CANTOROVA PJESMA
Tek kada su joj prvi put položili novorođenče u naručaj, Anđelika shvati značenje tog novog bića.
Bilo je to lijepo djetence. Čvrsto su ga umotali u lanene povoje obrubljene svilenom vrpcom, koji su mu čvrsto stezali ruke i noge i bili mu omotani oko glave u obliku kapuljače. Vidjelo se samo okruglo lišće: bijeli i ružičasti porculan sa dvije prekrasne plave zjenice koje će uskoro postati nalik na dva prozirna safira kao u njegova oca.
Dadilja i služavke ponavljale su, zadivljene, da je plav kao pile i debeljuškast poput malog amora.
»Ovo je čedo izašlo iz moje utrobe«, pomisli Anđelika, »a ipak nije dijete Joffreya de Peyraca! Pomiješala sam svoju krv, koja je samo njemu pripadala, s tuđom krvi.«
Sa zaprepaštenjem je gledala u tom djetetu plod izdaje koje do tog trenutka nije bila svjesna. Izgovori tiho: - Nisam više tvoja žena, Joffrey!
Ali zar nije sama to htjela? Poče plakati.
Hoću da vidim Florimonda i Cantora - povika kroz plač. - Oh! Molim vas, dovedite mi moje sinove.
Dođoše, stupiše naprijed i ona se trgnu spazivši da je slučajno tog dana naredila da obojicu obuku u ista odijela od crnog baršuna. Različiti a ipak slični zbog jednake visine, tamnoputi, guste kose spuštene na veliki ovratnik od bijele čipke, držali su se za ruku, prisnom gestom u kojoj kao da su još od najranijeg djetinjstva, crpili snagu da bi nastavili putem svoje ugrožene sudbine.
Pozdrave i vrlo pristojno sjednu na dvije klupice. Pogled na majku ispruženu među plahtama čudno ih se doimao.
Anđelika svlada ganuće što ju je steglo za grlo. Nije ih htjela uplašiti.
Upitala ih da li su vidjeli svog novog brata. Da, vidjeli su ga. Što misle? Po svoj prilici nisu ama baš ništa mislili. Pošto se očima posavjetovao s bratom, Florimond ustvrdi da je »ljupki kerubin«. Rezultat napora što su ih u njihov odgoj uložila četiri odgojitelja bili su zaista značajni. Imao je s time neke veze i sistem koji se dobrim dijelom zasnivao na udarcima šiba i ravnala, ali još više mentalitet dvojice dječaka izloženih već od rana nemilim iskustvima.
Okusili su glad, zimu, strah, i činilo se da se s lakoćom na sve privikavaju. Puste li ih u polja: bace se u galop i pretvore u divljake. Navuku li im bogata odijela i prisile li ih da pozdravljaju i budu učtivi: postanu savršeni gospodičići.
Majka je sad prvi put uočila tu urođenu im moć prilagodavanja. - Prilagodljivi su bili, a tome ih je moglo samo siromaštvo naučiti!
Cantore, moj trubadure, hoćeš li zapjevati nešto? Dječak ode po gitaru i započe s nekoliko akorda:
Kralj naredi bubanj da zabubnji, Na okupu da vidi sve svoje gospe, I prva što je spazi
Srce mu ote...
»Ti si me ljubio Joffreye. I ja sam te obožavala. Zašto si me ljubio? Jer sam bila lijepa...? Bio si tako zaljubljen u ljepotu. Bila sam ukras tvoje Palače radosnog znanja... Ali ti si me ljubio i drukčije! Saznala sam to kada su me tvoje čvrste ruke stezale do bola... A ipak, bila sam još gotovo djevojčica... Ali čista. Možda si me zbog toga toliko volio...«
Reci, znaš li je, markiže? Tko je ona lijepa dama? A markiz odgovori kralju
Gospodaru, to je moja žena
»Moja žena...!«
»Kako je izgovorio te riječi, one noći, plavi markiz neprobojna pogleda! Nisam više tvoja žena, Joffreye. On dolazi po svoje. A njegova ljubav udaljuje te od mene kao barka koja me napušta na ledenoj obali. Nikad više...! Nikad više...! Teško je izgovoriti to nikad više...! I priznati da i za mene postaješ sjena.«
Markiže, sretniji si od mene Što imaš tako lijepu ženu, Hoćeš li je meni prepustiti, Ja ću se pobrinuti za nju.
Filip nije više dolazio k njoj. Nije više pokazivao nikakva zanimanja. Sada, pošto je obavila svoju dužnost, prezire je. Uzalud joj svaka nada! Nikada ga neće shvatiti. Što je ono Ninon de Lenclos govorila za njega? »On je savršen plemić. U stanju je poluditi zbog najobičnijeg pitanja etike. Plaši se mrlje blata na svilenim čarapama. Ali se ne plaši smrti. I kada bude umirao, bit će osamljen kao vuk i neće zatražiti ničiju pomoć. On pripada samo kralju i sebi samome.«
Sire, da niste kralj,
Ne biste izmakli mojoj osveti; Ali, sire, jer vi ste kralj, Stojim vam na usluzi.
»Kralj... svemogući kralj ide kroz svoje raskošne parkove. Rosa je ukrasila grabovo busenje novim čarima. Praćen mnogobrojnom svitom okićenom perjem, ide kralj iz šumice u šumicu. Cakli se mramor poput snijega. U dnu ljubičaste aleje, blistaju zlatni kipovi Cerere, Pomone i Flore i ogledaju se u vodi okruglog bazena. Kralj drži štap orukavičenom rukom. Tom mladom i kraljevskom rukom koja odlučuje o sudbinama ljudi, dijeli život i smrt.«
Zbogom, srce moje! Zbogom, moj živote, Zbogom, moja nado!
Kad već moramo služiti kralju, Rastanimo se sada.
»Gospode bože! Zar to nije pjesma koju je Cantor započeo pjevati pred kraljicom prije nekoliko dana u Versaillesu? Kakvog li zla da nije bilo opata de Lesdiguieresa... Opat je bez sumnje snalažljiv čovjek. Treba ga nagraditi.«
Kraljica poruči cvijeća, Ljiljana da nanižu.
Mirisna ta kita cvijeća, Usmrtila markizu...
»Jadna kraljica Marija Tereza! Ona nije kadra slati svojim suparnicama kite otrovanog cvijeća, kao što je u ono doba učinila Marija de Medici jednoj od miljenica Velikog Ženskara. Ona zna samo plakati skrivajući u rupčić svoj pocrvenjeli nos. Jadna kraljica...!«

20.
POSJET GOSPOĐE SCARRON
Gospođa de Sevigne pisala je gospođi du Plessis-Belliere obavještavajući je o novostima na dvoru:
»Danas je u Versaillesu kralj otvorio ples s gospođom de Montespan. Gospođica de La Valliere je prisustvovala, ali nije plesala. Kraljica je ostala u Saint-Germainu i jedva se pojavljuje...«
Tradicionalni posjeti porodilji, koji su obično trajali dok se ova ne bi digla iz kreveta, održavali su se u palači Beautreillis s posebnim sjajem.
Naklonost kojom su kralj i kraljica dočekali dolazak na svijet novog podanika, privukla je predstavnike pariškog visokog društva k uzglavlju lijepe markize.
Anđelika je s ponosom pokazivala škrinjicu od plavog atlasa ukrašenu ljiljanima, kraljičin poklon, koja je sadržavala tri povoja za novorođenče, jedan veliki od srebrnog platna i dva od engleske tkanine jarko crvene boje, pelerinu od plavog tafta i niz ljupkih košuljica od platna iz Cambraia, te razne izvezene kapice i šarene dječje opršnjake.
Kralj je tome dodao dvije kutije za bombone od pozlaćenog srebra ukrašene dragim kamenjem, pune poslastica.
Gospodin de Gesvres, veliki komornik, osobno je predao poklone njihovih veličanstava mladoj majci, zajedno s njihovim čestitkama. Ove kraljevske pažnje, iako su bile laskave, nisu ipak prelazile granice etikete: žena francuskog maršala imala je na to pravo.
A bilo je ipak dovoljno da, poput plamena što je načas bio prigušen, prsne glas kako je gospođa du Plessis-Belliere »zarobila« srce njegovog veličanstva. Bilo je čak pakosnika koji su nabacivali mogućnost kako u krepkom novorođenčetu, izloženom na jastuku od baršuna zagasitocrvene boje, između dojilje i zibačice, teče žilama krv Henrika IV.
Anđelika je prezirno prelazila preko tih aluzija, sliježući ramenima. Ti su ljudi sišli s uma, mislila je, ali su ipak zabavni! Njezina je soba bila neprestano puna. Primala je u prostoru između kreveta i zida kao prava »kaćiperka«. Mnoga su se lica, donekle zaboravljena, pojavila tom prilikom. Njena sestra Hortenzija, prokuratorova žena, došla je sa svom svojom djecom. Ona se iz dana u dan pomalo penjala na ljestvici visokog građanstva i nije mogla zanemariti tako uglednu vezu kao što je bila njezina sestra, markiza du Plessis-Belliere.
Došla je i gospoda Scarron. Slučajno, Anđelika tog trenutka nije imala druge posjete, pa su tako mogle u miru razgovarati.
Mlada udovica bila je ugodno društvo. Nije mijenjala raspoloženje i činilo se da ne zna za ogovaranje i ironiju, za žestinu i zlovolju. Nije bila dosadna ni tmurna. A ni stroga. Anđelika se čudila što ne može prema njoj osjećati toplo i povjerljivo prijateljstvo kakvo je osjećala za Ninon de Lenclos.
Sama Francoisa nije se penjala na društvenoj ljestvici, jer u poduzetoj borbi nije namjeravala napustiti ni svoju krepost ni svoje dostojanstvo. Štedljiva do prgavosti, ni novčića nije uludo trošila. U svom oprezu nije se upuštala u nikakav opasan posao. I pored svog siromaštva i svoje ljepote, nije znala za dugove... ni za ljubavnike. Zadovoljavala se time da predaje svoje molbe uvijek nepromjenjivom upornošću. Ne znači prositi, ako se prosi kralja. To je samo tražiti od kraljevine svoj dio života, svoje mjesto pod suncem. Dosad joj je to uskraćeno. Ona je vrlo siromašna. Bogatstvom bi mogla postići nešto više.
Ne volim navoditi sebe za primjer - objasni Francoisa - ali zamislite, ja sam predala kralju što osobno, a što posredstvom vrlo utjecajnih prijatelja više od tisuću osamsto molbi!
Kako? - uzvikne Anđelika uspravljajući se u krevetu.
I da time ništa nisam postigla izuzme li se poneko mršavo dobročinstvo koje mi je gotovo odmah oduzeto. Ipak ne gubim hrabrost. Doći će dan kada će čestita i korisna sredstva što ih predlažem i koja mogu poslužiti kralju ili kojoj velikoj obitelji, pokazati svoju vrijednost... Možda upravo zbog njihove naročitosti.
Jeste li sigurni da je vaš sistem dobar? Čula sam da se njegovo veličanstvo potužilo »da molbe gospode Scarron padaju poput jesenjeg lišća« i da u njegovim očima postajete ličnost gotovo isto tako nepromjenljiva kao što su to ličnosti na tapiserijama u Saint-Germainu ili Versaillesu.
Činilo se da ovo nije narušilo Francoisinu vedrinu.
Vaša vijest nije loša. Makar to kralj ne priznaje, ništa mu se toliko ne sviđa kao postojanost, i ako netko želi uspjeti mora u prvom redu privući pažnju vladara.
Sudeći po onome što ste rekli, ja sam to postigla. I zato sam sigurna da ću doći do svog cilja.
A to je?
Uspjeh!
Pogled joj zaplamti. Nastavi tišim glasom.
S brbljivcima sam vrlo oprezna, ali vi, Anđeliko, vi to niste! Jer makar volite razgovor, i to duhoviti, često je to samo nastojanje da druge zavarate i da skrijete svoje prave vrijednosti. Nastavite tako. To je najbolji način da se pomiješamo s ljudima, ne izlažući se. Ja šutim već dugi niz godina. Ali povjerit ću vam nešto što još nikad nikome nisam rekla i što će vam objasniti tajnu moje ustrajnosti: izrečeno mi je proročanstvo.
Ne mislite valjda na luda proricanja gatare La Voisin, kada smo jednog dana otišle k njoj zajedno s Athenaidom de Montespan?
Ne. La Voisinova mi zapravo ne ulijeva povjerenje. Ona svoja nadahnuća pronalazi u vrču s vinom. Proročanstvo na koje mislim učinio mi je u Versaillesu, prije tri godine, mladi radnik. Vi dobro znate da mnogi priprosti ljudi, od onih što se bave fizičkim radom i čije umne sposobnosti nisu kultivirane, posjeduju svojstvo takozvane vidovitosti. Bio je to zidarski naučnik. Mucao je i hramao na jednu nogu. Prolazila sam kroz gradilište u blizini palače, gdje kralj neprestano poduzima neke radove radi novih uljepšavanja. Taj momak je ustao, prišao mi i stao se preda mnom duboko klanjati. Njegovi su drugovi bili iznenađeni, ali nisu mu se rugali, jer su ga poznavali kao proroka. Tada on reče, dok su mu oči blistale čudnim sjajem, da u meni pozdravlja »prvu ženu kraljevstva« i da na mjestu gdje smo se nalazili vidi palaču Versaillesa još veću i veličanstveniju i da vidi sve dvorjane kako se klanjaju, sa šeširom u ruci, dok ja prolazim. Kada me spopadne malodušnost, sjetim se tih riječi i odlazim ponovo u Versailles, budući da me tamo moja sudbina čeka.
Ona se nasmiješi, ali joj je u očima i dalje blistao onaj plamen.
Da je netko drugi ovo ispričao Andeliki, natjerao bi je u smijeh. Ali budući da je to bila gospođa Scarron, priča je se dojmila. Vidjela ju je sada u njezinu pravom svjetlu. Bezgranično ambicioznu, ispunjenu ogromnim samoljubljem. Ponizna i skromna izvana, čvrsta i prožeta gordošću iznutra.
Umjesto da joj poraste antipatija, njezino prijateljstvo s gospođom Scarron pričini joj se još dragocjenijim i vrijednim da se sačuva.
Savjetujte me - reče Anđelika - vi koja mnogo toga znate. Priznajem da mi nisu jasne mnoge zapreke koje preda mnom niču, na dvoru. Dugo sam sumnjala da moj muž rovari...
Vaš je muž nedužan. Zna što se događa, jer ima veliko iskustvo na dvoru, ali nema volje da se miješa. U stvari, vi ste suviše lijepi!
Ali kako mi to može škoditi? I kome može škoditi? Ima i ljepših žena od mene, Francoise. Nemojte mi glupo laskati.
Osim toga vi ste isuviše... različiti.
I kralj mi je rekao tako nešto - prošapta Anđelika odsutno.
Vidite li? Ne samo da ste jedna od najljepših žena na dvoru, već imate i sredstva da sebe savršeno ukrasite, zadivljujete i zabavljate one koji se oko vas jate čim otvorite usta, a povrh svega posjedujete ono nešto neprocjenjivo što mnoge isprazne ljepotice žele usvojiti, ali u tome nikada neće uspjeti...
A što je to, dakle?
Duša - reče tužno gospođa Scarron.
S njezina lica je nestalo žara. Gledala je, opuštene na koljenima, svoje lijepe ruke poružnjele od kućnih poslova, iako im je ona veliku brigu posvećivala.
S obzirom na sve to, kako možete spriječiti da pred vama ne niču... legije neprijatelja... čim se pojavite? - završi šapatom, sva utučena.
I zaplače.
Francoise - preklinjala ju je Anđelika - nemojte mi kazati da plačete zbog mene ili zbog moje duše!
Ne... Zapravo plačem zato što sam pomislila na svoju sudbinu. Biti žena, biti lijepa i imati dušu, koliko je to bolno, i kako pronaći svoj put... Kolike su mi mogućnosti već propale zbog toga!
Ovaj incident uvjeri Anđeliku da joj gospođa Scarron neće biti nikada neprijatelj i da je svakako ranjiva, a i rastrganih živaca. Možda su je kraljeve riječi koje joj je prenijela pogodile više nego što je pokazala. Anđelika pomisli, s izvjesnom grižnjom savjesti, da se mlada udovica sigurno već dugo nije najela do sita. Već je htjela pozvoniti da donesu doručak, ali se predomisli u strahu da je ne povrijedi.
Francoise - reče ona odlučno - obrišite suze. I mislite na proročanstvo vašeg života. Ono što smatrate štetnim predstavlja, naprotiv, ozbiljnu mogućnost koja će vas odvesti dalje nego što je dano drugima. Spretni ste i već ste stekli visoke i ozbiljne zaštitnike. Rečeno mi je da vam je gospođa d'Aumont vrlo naklonjena.
A i gospođe de Richelieu i de Lamoignon - dopuni gospođa Scarron, svladavši trenutačnu slabost. - Već tri godine stalno posjećujem njihove salone.
Strogi saloni - reče Anđelika i iskrivi lice u grimasu. - Tamo sam se uvijek smrtno dosađivala.
Dosadno je, istina, ali tamo se i napreduje malo-pomalo. Evo gdje vam prijeti opasnost, Anđeliko. I evo vaše greške. Zbog iste greške gospođica La Valliere juri u svoju propast. Otkako učestvujete u dvorskom životu, niste još pomislili da lučite neprijatelje od prijatelja. Ne pripadade ni kraljičinoj grupi, ni grupi Gospođe ili prinčeva. Niste se još uvijek opredijelili između »važnih« i »gizdelina« ni između
»slobodoumnih« i »pobožnih«.
Pobožni? Mislite da oni zauzimaju važna mjesta? Pričinilo mi se da Bog nije sasvim na svom mjestu, u tom lijepom svijetu!
On postoji, vjerujte mi, i to ne u obliku milostiva Gospodina kakva ga viđamo u svojim molitvenicima, već u vidu Boga pravde s bičem u ruci.
Vi me plašite?
Zar se možda zloduh ne krije na dvoru iza svoje najopasnije maske? Potreban je Bog ratnik da bi ga otjerao.
Dakle, savjetujete mi da odaberem između Boga i đavola?
Upravo tako - blago potvrdi gospođa Scarron.
Ustane, uze ogrtač i crnu lepezu koju nije nikada otvarala da ne bi otkrila njezinu istrošenost. Poljubi Anđeliku u čelo, i nečujno se udalji.

21.
FILIP DAJE UGRABITI SINA ANĐELIKA PRESELILA U NJEGOVU PALAČU
Ovo je upravo trenutak da govorimo o Bogu i đavolu, gospođo. Kakva strašna nesreća!
Sva crvena u licu Barba je provirivala između zavjesa. Otpratila je do vrata gospođu Scarron, pa se, uplašena, vratila natrag. Budući da svojim uzdasima i grčevitim jecanjem nije uspijevala privući pažnju svoje gospodarice koja je bila udubljena u svoje misli, ona odluči progovoriti:
Gospođo, kakva strašna nesreća!
Što se dogodilo?
Nestao je naš Charles Henri.
Koji Charles Henri?
Anđelika se još nije privikla na ime svog posljednjeg sina. Charles Henri Armand Marie Camille de Miremont du Plessis-Belličre.
Što, zar novorođenče? Dojilja ne zna više kamo ga je djela?
I dojilja je nestala, i zibačica, i djevojka što mota povoje. Ukratko čitava »kuća« gospodina Charlesa Henrija.
Anđelika zbaci sa sebe pokrivače i poče se oblačiti.
Gospođo - zavapi Barba - zar ste ludi! Gospođa vašeg položaja koja je rodila prije svega šest dana ne može ustati.
Zašto si me onda došla zvati? U namjeri, pretpostavljam, da poduzmem nešto! Uzmimo da je ova priča, ma koliko zvučila nevjerojatno, ipak istinita. Ali ja počinjem sumnjati da si ti naročito sklona vrču s vinom. Otkako je opat preuzeo na sebe odgoj mojih dječaka, ti više ne napuštaš smočnicu. Nerad na tebe loše utječe.
Ipak se morala predati pred očiglednim činjenicama: Barbina trezvenost nije bila u pitanju. Apartman koji je pripadao novorođenčetu bio je prazan. Nestali su bez traga i njegova kolijevka, i sanduk s njegovim odijelima i povojima, njegove prve igračke pa čak i boca s uljem od absinta i mast od zibeta čime mu je dojilja trljala pupak, nestali su.
Sluge, koje je Barba dala pozvati, skupljale se, prestravljene, ispred vrata. Anđelika povede istragu. Kada su posljednji put viđene dojilja i njezine pomoćnice? Još ujutro djevojka je u kuhinji umivaonik napunila toplom vodom. Tri čuvarice malog gospodina obilno su ručale, po običaju. Ovdje nastaje praznina. Otkri se da je u vrijeme kada poslugu obično zahvaća slatka probavna pospanost, vratar otišao u dvorište iza kuće da se tamo kugla s momcima iz staje. Prema tome, vratarnica i ulazno dvorište ostali su čitav sat bez nadzora. Sasvim dovoljno da tri žene, od kojih jedna s bebom na rukama, druga s kolijevkom i posljednja sa škrinjicom u kojoj se nalazila oprema za novorođenče nestanu kroz kapiju.
Vratar se kleo i zaklinjao da je partija kuglanja trajala najviše četvrt sata.
To znači da si bio u dosluhu sa zlikovcima - zaurla mu Anđelika u lice.
Zaprijeti mu da će ga dati izbatinati što se dotad nije dogodilo nikome od njezine posluge. Kako su trenuci protjecali, njezine su misli sve više salijetale jezovite priče o djeci mučenicima, ugrabljenoj i ubijenoj. Dojilju joj je preporučila gospođa de Sevigne zato što ju je smatrala ženom poštenom i opreznom. Ali kako imati povjerenja u tu vrstu posluge koja je istodobno jednom nogom u kući svoga gospodara, a drugom u opasnom »Svijetu prosjaka«.
Tada doletje Flipot, vičući da mu je sve poznato. Svojim njuhom bivšeg pripadnika Dvora čudesa nije mu mnogo trebalo da pronađe trag. Charles Henri du Plessis- Belliere jednostavno se preselio svome ocu, u ulicu u predgrađu Saint-Antoine.
Gospodin markiz je taj što je, svojedobno, dao nalog da se odvedu vaše kočije i vaši konji, i on vas je dao ugrabiti, jedne noći bez mjesečine, i zatvoriti u samostan.
Prokleti Filip!
Anđelika nije mogla glumiti pred svojom služinčadi koja je prije pet minuta promatrala njezino očajanje. Stoga se prepusti srdžbi. Reče im, da bi ih predobila, neka iskoriste priliku i izmlate drsku služinčad markiza du Plessisa, koja ih je nazvala »trgovkinjinim slugama«, dok su oni kao i ostali imali pravo na kućnu livreju »svijetložute i plave boje«, te da je nju kralj primio i poštivao... Reče im da se naoružaju, i svi zajedno, noseći batine, helebarde ili mačeve, od posljednjeg kuhinjskog momka do mladog opata, krenuše u pravcu predgrađa Saint-Antoine. Anđelika je bila u svojoj nosiljci.
Ova gomila ljudi pravila je veliku buku. Stanovnici četvrti, naslađujući se svađama što su često izbijale između posluga velike gospode, pratili su zagrijano njihovo kretanje.
Val se sruči na crna hrastova vrata palače du Plessis. Švicarac, iza prozora vratarnice zaštićenog rešetkom, pokuša pregovarati. Dobio je od gospodina markiza nalog da nikome ne otvara. Nikome, bez iznimke, kroz čitav dan.
Otvori svojoj gospodarici - zareža Malbrant Glavosijek prijeteći dvjema praskavim bombicama koje su se pojavile - kojeg li čuda! - ispod skuta njegova mundira - ili časna riječ, stavit ću ti pod nos ove dvije »praskalice« i dignut ću u zrak vratarnicu i ovu tvoju rupu.
Racan je već bio zapalio dugački fitilj.
Vratar, izbezumljen, reče da će otvoriti bočna vrata i propustiti gospodu markizu pod uvjetom da onaj ološ ostane vani. Na Andelikino obećanje da neće biti neposredno borbe ni napada, vrata se pritvoriše i ona uđe praćena gospođicama de Gilandon. Bez muke je na prvom katu pronašla bjegunce. Ispljuska dojilju, pograbi dijete i htjede otići kada joj prepriječi put La Violette. Dok je on živ, sin gospodina markiza neće napustiti kuću svoga oca. Tako se zakleo.
Anđelika mu se obrati na njegovu dijalektu iz Poitoua, odakle je i on potjecao. Drski sluga na kraju izgubi svoju sigurnost. Pade pred njom na koljena, preklinjući je plačnim glasom da mu se smiluje. Gospodin markiz zaprijetio mu je najgorim kaznama, ako dopusti da dijete ode. Između ostalog, da će ga otjerati. A to nije bilo moguće. Bio je s gospodinom markizom već dugo godina. Zajedno su praćkom ulovili prvu vjevericu u šumi Nieul. Pratio ga je u svim njegovim podvizima.
U međuvremenu, jedan sluga u livreji »svijetložute i plave boje« tjerao je ludo konje cestom za Saint-Germain u nadi da će dostići markiza prije nego što u Parizu dođe do krvavog obračuna između dviju zaraćenih posluga.
Trebalo je dobiti na vremenu.
Stiže markižev kapelan da bi pokušao smiriti goropadnu majku, pa ne znajući više što da počne, ode po upravitelja obitelji, gospodina Molinesa.
Anđelika nije znala da se on nalazi u Parizu. Prepoznavši njegov strogi lik, još uvijek uspravan i čvrst unatoč sijedoj kosi, njezina se žeđ za osvetom stiša. S Molinesom se moglo sporazumjeti.
Upravitelj je zamolio da se udobno smjesti pored vatre. Čestitao joj je na lijepom sinu čije je rođenje priželjkivao dočekati u domu svoga gospodara.
Ali on hoće da mi ga oduzme!
Njegov je sin, gospođo. I, mada mi je čudno, vjerujte mi, ja još nikad nisam vidio čovjeka njegova položaja tako budalasto sretnog što ima sina.
Uvijek ga branite - reče Anđelika neraspoloženo. - Ne mogu zamisliti da bi njega moglo još nešto usrećiti, osim boli koje nanosi drugima. Njegova zloća daleko nadmašuje dosta mračnu sliku koju ste mi nekoć dali o njemu.
Ipak je pristala da se sluge vrate kući, a ona se ustrpi do muževa dolaska, pod uvjetom da će Molines preuzeti ulogu nepristranog suca.
Kada je, pred večer, Filip ušao zveckajući mamuzama, zatekao je Anđeliku i upravitelja u prijateljskom razgovoru pokraj kamina.
Mali Charles Henri, grčevito pritisnut o ljubomorne grudi, lakomo ih je sisao. Nemirni odsjaj vatre talasasto je poigravao na bijelom i oblom vratu mlade žene.
Prizor je plemića toliko iznenadio te je Molines smogao vremena da se digne i da ispriča kako je gospođu du Plessis teško pogodio nestanak njezina sina. Možda gospodinu du Plessisu nije bilo poznato da je mladog Charlesa Henrija majka morala hraniti? Zdravlje novorođenčeta nije tako sjajno kao što se to naizgled čini. Oduzeti mu majčino mlijeko značilo bi ugroziti njegov život. Što se pak tiče gospođe du Plessis, da li njezin suprug zna da joj prijeti groznica? To je najmanje što je može zadesiti zbog naglo prekinutog dojenja.
Da, Filipu sve to nije bilo poznato. Ovakva su razmatranja svakako bila daleko od njegovih uobičajenih briga. Mračna lica, s mukom je prikrivao zabrinutost pomiješanu s nevjericom. Ali je Molines vrlo dobro znao što govori. Bio je otac obitelji i već djed.
Markiz pribjegne posljednjoj obrani.
On je moj sin, Molines! Hoću da ostane pod mojim krovom.
Pa tu nema teškoća, gospodine markiže. Gospođa du Plessis ostat će s njime. Anđelika i Filip se trgoše, ali su i dalje tvrdoglavo šutjeli. A onda izmijeniše pogled srdite djece spremne na izmirenje.
Ne mogu napustiti ostale moje sinove - reče Anđelika.
I oni će se ovdje smjestiti - reče Molines. - Palača je prostrana. Filip se nije usprotivio.
Pošto je obavio svoju misiju, Molines se oprosti. Filip je i dalje mjerio koracima sobu uzduž i poprijeko, bacajući s vremena na vrijeme mračan pogled na Anđeliku koja je svu svoju pažnju posvetila velikom teku svog malog Charlesa Henrija.
Markiz na kraju povuče k sebi klupicu i sjede pokraj mlade žene. Anđelika mu dobaci zabrinut pogled.
Trista mu jada! - reče Filip. - Priznajte da se iza te vaše drskosti krije strah. Možda niste očekivali da će se sve ovako odvijati. Evo vas u vučjoj jazbini. Što me gledate tako sumnjičavo? Možda zato što sam sjeo pored vas? I običan seljak, ako nije neki grubijan, voli sjesti uz kamin i gledati kako mu žena hrani prvijenca.
Dobro ste uočili, Filipe. Samo što vi niste seljak... već samo grubijan.
Sa zadovoljstvom primjećujem da se u vama nije ugasio borbeni žar.
Ona okrene glavu prema njemu pokretom punim ljupkosti i mladićev pogled kliznu niz nježni vrat na bijele grudi i usnulo čedo na njima.
Zar sam mogla zamisliti da ćete mi tako brzo i tako grdno napakostiti, Filipe? Bili ste dobri prema meni, neki dan.
Filip poskoči kao da ga je uvrijedila.
Varate se. Nisam ja dobar. Ne podnosim da rasna životinja strada. To je sve. Bila mi je dužnost pomoći vam. Moje se mišljenje o ljudskoj vrsti, a posebno o ženskoj ljupkosti, nipošto nije promijenilo. Pitam se, uostalom, kako ta stvorenja toliko srodna životinjskoj vrsti mogu imati neka prava na ponos. Niste bili baš naročito gordi, onog jutra. Kao svaku i najćudljiviju kučku za vrijeme rađanja, i vas je smirivala gospodareva ruka.
Ne poričem to. Ali vaša je filozofija donekle ograničena. Budući da se bolje sporazumijevate sa životinjama negoli s ljudima, sudite ove posljednje o prvima. Žena je za vas tek nejasna mješavina između kučke, vučice i krave.
A uz to još i zmijske duše.
Ukratko, čudovište Apokalipse.
Pogledaše jedno u drugo smijući se. Filip stisne usne da bi odbio ovaj nalet spontane veselosti.
Čudovište Apokalipse - ponovi promatrajući netremice Anđelikino lice koje je plamen vatre oživljavao ružičastom bojom.
Moja filozofija vrijedi kao i bilo koja druga - nastavi nakon trenutka šutnje. - Ona me štiti od opasnih iluzija... Tako sam se, prošlog jutra, uz vaše uzglavlje, prisjetio lovačke kučke, najokrutnije u čoporu, nad kojom sam bdio čitavu jednu noć kada je oštenila sedam kučeta. Njen je pogled bio gotovo ljudski i bilo je upravo dirljivo gledati kako se prepuštala mojem milovanju. Dva dana poslije toga udavila je malog slugu, jer se momčić htio približiti njezinoj štenadi.
Odjednom, znatiželjan, upita:
Je li istina ono što su mi rekli da ste naredili da se podmetnu praskave bombice ispred Švicarčeve vratarnice.
Istina je.
Da se nije predao, digli biste ga u zrak?
Točno bih to učinila - reče Anđelika divlje. Filip se uspravi prasnuvši u smijeh.
Tako mi đavola koji vas je stvorio, na kraju ćete me raspoložiti. Mogu vam pripisati sve mane svijeta, ali ne mogu reći da ste dosadni.
Rukama joj obuhvati vrat.
Ponekad se pitam da li ima neko drugo rješenje osim da vas ugušim ili da... Osjetivši stisak njegovih ruku, ona zatvori oči.
Ili da...?
Razmislit ću - reče on pustivši je. - Ali nemojte prerano slaviti pobjedu: Zasad ste u mojoj vlasti.
Anđelika se smjesti u muževljevoj kući, zajedno sa svojim sinovima i njihovom poslugom, te nekoliko slugu koje je željela imati uza se. Palača je bila tmurna i bez draži i svježine njezine palače du Beautreillis.
Ipak je pronašla, za sebe, dražesni apartman lijepo uređen po najnovijem ukusu. La Violette joj reče da je svojedobno taj apartman pripadao markiževoj majci, i da je gospodin markiz prije nekoliko mjeseci dao promijeniti sve tapiserije.
Začuđena, Anđelika se ne usudi upitati: »Za koga?«
Nešto kasnije, dobivši kraljev poziv za veliki ples u Versaillesu, ona napusti svoje novo prebivalište. Kao velika dvorska gospođa s dvije dužnosti, već je dovoljno vremena posvetila obiteljskim dužnostima. Morala se vratiti svjetskom životu. Filip mu se sasvim posvetio. Još ga je rjeđe viđala, otkako je stanovala kod njega, nego kad se nalazila na dvoru. Uvidjevši da se večeri uz kamin neće više ponoviti, Anđelika krene na put za Versailles.

Naveče, nakon što je najavljen ples, Anđelika s najvećom mukom uspije pronaći neki kutak da bi se mogla presvući. Vječito ista muka za gospođe kada je dvor boravio u Versaillesu. Bar za one koje su još branile vrlinu stida. Ostalima se pak pružala prilika da se izlože zadovoljnim pogledima.
Anđelika se sklonila u malo predsoblje blizu kraljičinih apartmana. Ona i gospođa de Roure pomognu jedna drugoj pri oblačenju, budući da su njihove sobarice netragom nestale. Mnogo je ljudi prolazilo gore-dolje. Plemići su na prolazu dobacivali laskave riječi. Poneki bi, uslužno, ponudili svoju pomoć.
Ostavite nas na miru, gospodo - bunila se gospođa de Roure, vrišteći kao kokoš
zbog vas ćemo zakasniti, a vrlo dobro znate da kralj to ne podnosi. Morala se udaljiti, jer joj je trebalo nekoliko pribadača.
Ostavši na trenutak sama, Anđelika iskoristi priliku da pričvrsti svoje svilene čarape. U tome je iznenada nečija mišićava ruka zgrabi oko struka. I prevrnu, onako uzdignutih suknji, na mali divan. Pohlepna usta okomiše se na njezin vrat. Anđelika ljutito kriknu, otimajući se snažno, i čim se uspjela osloboditi prilijepi drzniku dvije zvonke pljuske.
Njena se ruka ne spusti po treći put; ona osta nepomična pred kraljem koji je rukom pritiskao obraz.
Ja... ja nisam znala da ste to vi - promuca.
Ni ja nisam znao da ste to vi - reče on nezadovoljno. - Ni da imate tako lijepe noge. Najprije ih izlažete, a onda se ljutite. Čemu to?
Ne mogu navući čarape a da ne pokažem noge.
A ne dolazite li oblačiti čarape u kraljičino predsoblje samo zato da biste pokazali svoje noge?
Dolazim zato što nema nigdje nijedne rupe gdje bih se mogla u miru obući.
Želite li možda reći da Versailles nije dovoljno prostran za vašu dragocjenu ličnost?
Možda. Jest prostran, ali nema dovoljno kulisa. Dragocjena ili nedragocjena moja ličnost mora biti izložena.
To je, znači, sva isprika za vaše nedolično ponašanje...!
A vaša za još nedoličnije!
Anđelika se uspravi, poravnavajući suknje nervoznim pokretima. Bila je ljutila. Ali pošto je skrenula pogled na prilično snuždeno kraljevo lice, vrati joj se smisao za šalu. Nasmiješi se lako. Kraljevo se lice razvedri.
Bagatelle, baš sam glup.
A ja sam suviše živa.
Aha, divlji cvijet. Vjerujte, da sam vas prepoznao, ne bih se onako ponio. Ali, ulazeći, vidio sam samo plavi zatiljak i, vjere mi, par zanosnih... vrlo privlačnih... nogu.
Anđelika mu postrance dobaci pogled uz veselu grimasu kakvu obično žena upućuje muškarcu kada mu hoće dati do znanja da nije suviše ljutita pod uvjetom da on opet ne započne. Pa i kralj je imao pravo da se osjeti zbunjen pred takvim smiješkom.
Opraštate mi?
Ona mu pruži ruku, koju on poljubi. U njezinom držanju nije bilo koketerije. Bila je to iskrena gesta kojom se završava svađa. Kralj reče u sebi da je ona zaista ljupka žena.
Nešto kasnije, dok je mlada žena prolazila mramornim dvorištem, sretne stražara koji je izgledao kao da nekoga traži i koji joj priđe:
Dolazim vam javiti u ime velikog meštra njegova veličanstva da je za vas određen apartman gore, u krilu kraljevskih prinčeva, desno. Želite li da vas ja tamo odvedem, gospođo?
Zar mene? Možda ste se zabunili, dobri čovječe. Čovjek pregleda jedan spisak.
Gospođa du Plessis-Belliere, ovdje stoji upravo to ime. Činilo mi se da sam prepoznao gospođu markizu.
To je točno.
Začuđena, Anđelika pođe za vojnikom. Ovaj je odvede kroz kraljevske apartmane pa kroz apartmane prvih kraljevskih prinčeva. Na dnu desnog krila, čovjek u plavom mundiru ispisivao je kredom na jednim vratašcima.
Za gospođu du Plessis-Belliere
Anđelika je bila ošamućena. Zamalo od sreće nije skočila onoj dvojici vojnika oko vrata. Dade im nekoliko zlatnika.
Evo, da popijete u moje zdravlje.
Neka vam bude dobro i krepko - uzvrate oni namigujući s razumijevanjem.
Ona ih zamoli da kažu njezinim slugama i sobaricama da donesu gore njezinu garderobu i krevet. Nakon toga, s djetinjastim uživanjem, ona zauze svoj apartman, koji se sastojao od dviju soba i jedne sobice.
Sjedeći na jastuku, Anđelika je razmišljala o opojnom osjećanju što ga može pobuditi pažnja vladara. Ustane i izađe ponovo da još jednom pogleda natpis:
Za gospođu du Plessis-Belliere
Znači, postigli ste, taj glasoviti Za!
Izgleda da su »plavi ljudi« ispisivali vaše Za.
Već su svi znali za novost. Kada se pojavila na pragu plesne dvorane, Anđelika osjeti da je predmet divljenja i zavisti. Bila je sretna. Njeno se oduševljenje donekle ohladilo dolaskom kraljičine povorke.
Vladarka je ljubazno pozdravljala one koje bi zapazila. Stigavši do markize du Plessis-Belliere, napravi se kao da je ne vidi i lice joj poprimi ledeni izraz. Njeno držanje ne izmače nikome od prisutnih.
Njeno veličanstvo vas ne gleda dobrim okom - šapnu Anđeliki markiz de Roquelaure. - Već joj se bila donekle vratila nada s obzirom na sve manju milost gospođice de La Valliere, kada eto nove i još opasnije suparnice.
Koja to?
Vi, draga moja.
Ja? Opet ista glupost! - uzdahnu mlada žena s dosadom. Vidjela je samo jedno u kraljevoj gesti i bila je sigurna da se u tome nije prevarila: želju da mu ona oprosti i da ispravi, kao kućedomaćin, neudobnost na koju se ona požalila. Dvorani su pak u tome vidjeli dokaz njegove želje za njom.
Anđelika, mrzovoljna, zadrža se malo na ulazu plesne dvorane ukrašene tapiserijama živih boja. Trideset i dva svijećnjaka spuštala se sa svoda s bezbroj zapaljenih svijeća. Tu su bila podignuta sjedišta, sučelice jedna drugima, na kojima su sjedili, desno gospođe, lijevo gospoda. Za kralja i kraljicu bila je uređena posebna loža.
U dnu, u jednoj loži uokvirenoj vijencima od pozlaćenog lišća, stajali su svirači sa svojim dirigentom, gospodinom Lullijem.
Kraljica je plakala zbog gospođe du Plessis-Belliere - šapnu nečiji promukli glas.
Rekli su joj da kralj uređuje apartmane za svoju novu ljubavnicu. Čuvaj se, markizo!
Nije bilo potrebno da Anđelika spusti pogled i da se okrene da bi saznala čiji je bio glas koji kao da je dolazio iz zemlje. Ne pomaknuvši se, odgovori:
Gospodine Barkarolo, nemojte vjerovati tim riječima. Kralj me ne želi. Ili barem, nimalo više od bilo koje dame iz pratnje.
Onda se još bolje čuvaj, markizo. Sprema ti se nešto loše.
Tko? Zašto? Što ti znaš o tome?
Ne mnogo. Znam samo da su gospođe de Montespan i de Roure otišle k Voisinovoj da bi pronašle način kako da otruju gospođicu La Valliere. Vještica im je savjetovala da otjeraju ljubav iz kraljevih misli pomoću vradžbina i već mu je Mariette, njegov bogohulni pop, podmetnuo nekakve praške pod kalež.
Šuti! - reče ona i trže se, užasnuta.
Čuvaj se onih bludnica. Ako jednoga dana utuve sebi u glavu da tebe treba maknuti...
Violine započeše preludij u živahnom i dražesnom ritmu.
Kralj se diže, nakloni se pred kraljicom, i otvori ples s gospođom de Montespan. Anđelika stupi naprijed. Bilo je vrijeme da zauzme svoje mjesto.
U sjeni zavjese, sitni patuljak, glave ukrašene perjem, cerio se podrugljivo...

22.
GOSPOĐICA LA VALLIERE U VOJSCI SVEČANOSTI U VERSAILLESU
Kralj se bavio ratnim poslovima. Naredio je da se podigne logor u šumi Saint- Germain, s prekrasnim šatorima. Šator gospodina de Lauzuna koji je opet uživao kraljevu milost, bio je sa tri strane zagasitocrvene boje. On je tu primio kralja i priredio veliku svečanost.
U Fontainebleauu, kamo se dvor kasnije uputio, bilo je dosta vojske te se gospođama pružila prilika da promatraju vojne smotre. Kralj je uživao da se gledatelji dive disciplini ljudi i njihovu lijepom držanju.
La Violette je laštio gospodarevu bojnu opremu, čelični steznik, koji će maršal, više zbog izgleda nego li potrebe, nositi ispod čipkastih ovratnika. Izvezeni šator stajao je dvije tisuće livara. Pet mazgi nosit će prtljagu, a i jahaći su konji uzeti u obzir. Mušketiri osobne čete gospodina du Plessisa bili su odjeveni u tkaninu svijetložute boje debele poput srebrnog štita, s naduvenicama i hlačama od bijele kože sa zlatnim šavom.
Da, duh vremena okretao se ratu. Nije li možda zov svjetine što je, idući duž obala Seine, vikala: »Hej! Kralju Francuske, kada ćeš nam dati rat... lijepi rat...?« dopro do mladog vladara koji je i sam širio nozdrve osjećajući vjetar što donosi slavu.
Jedino rat daje slavu. Pobjeda oružja upotpunjuje veličinu vladara.
Rat se izdizao iz sedmogodišnjeg mira poput blistavog duha u kojem je svatko, počam od Kralja, prinčeva, vitezova, do nemirne gomile nezaposlenih megdandžija, zagrijanih glava u potrazi za pustolovinama, prepoznavao žeđ svoje rase za velikom epskom igrom bitke. Građanstvo, obrtnike i seljake nitko nije pitao za mišljenje. Hoće li oni biti neodlučni? Neće, to je sigurno. Rat za narod što ga poduzima znači pobjedu, bogaćenje, varave snove o oslobađanju od nesnosne potčinjenosti. Imali su povjerenja u svoga kralja. Španjolce nisu voljeli. Ni Engleze, ni Holanđane, ni Šveđane, ni Austrijance.
Činilo se da je stigao čas da se pokaže Europi kako je Francuska prva nacija svijeta, te da ona više neće slušati naređenja, već da će ih sama davati. Nedostajao je povod. Luj XIV zaduži kazuističare da ga izvuku iz političke prošlosti i današnjice. Nakon mnogo razmišljanja otkriveno je da je kraljica Marija Tereza, kći iz prvog braka španjolskog kralja Filipa IV, imala pravo nasljedstva na Flandriju, a ne Karlo II, sin iz drugog braka. Španjolska primijeti da se ovo pravo temelji na isključivo lokalnom običaju pokrajine Flandrije koji je isključivao iz nasljedstva sinove iz drugog braka u korist onih iz prvog i da ona, Španjolska,
gospodarica tih pokrajina, nije dužna o tome voditi računa. Napominje, uostalom, da se prilikom svoje udaje za francuskog kralja, Marija Tereza svečano odrekla cjelokupnog španjolskog nasljedstva.
Francuska odgovori da Španjolska nije isplatila pet stotina tisuća škuda, svotu koja je, prema Pirenejskom ugovoru, imala biti izručena kralju Francuske za miraz Marije Tereze, prema tome prekršena riječ povlači za sobom i poništenje svih ranijih obećanja.
Španjolska na to uzvrati da taj miraz nije dužna isplatiti, jer za kćerku Henrika IV, 1621. godine, kada je postala španjolskom kraljicom, dvor u Louvreu nije baš u potpunosti isplatio ugovoreni miraz.
Francuska zaustavi na tome daljnja diplomatska preklapanja po prošlosti, držeći se načela da u politici treba imati kratko pamćenje.
Vojska krenu u osvajanje Flandrije i dvor joj se pridruži koristeći se ovim putovanjem za svoj provod.
Bilo je to u proljeće. Kišovito proljeće, doduše, no ipak ono godišnje doba kada, zajedno s jabukama, cvjetaju borbeni planovi. Za četama je išlo isto toliko kočija koliko je bilo topova i bojnih vozila.
Luj XIV je htio da kraljica, nasljednica gradova Pikardije, bude odmah pozdravljena kao vladarica u svakom osvojenom gradu. Htio je svojim sjajem zapanjiti narod koji je više od jednog stoljeća bio naviknut na španjolskog osvajača, razmetljivog, ali bijednog.
I konačno, htio je zadati prvi udarac marljivoj Holandiji, čiji su teški brodovi plovili do Sumatre i Jave dok je francuska flota, svedena na nulu, bila već gotovo svagdje potisnuta kao trgovačka snaga.
Trebalo je uništiti Holandiju i tako dati vremena francuskim brodogradilištima da izrade svoju flotu.
Taj svoj cilj Luj XIV nije odavao. Bila je to tajna između Colberta i njega.
Po užasnom pljusku, kočije, kola i rezervni konji kretali su se cestama kuda je ranije prošla pješadija, artiljerija i konjica. Put je bio pretvoren u bujice i močvare blata.
Anđelika se nalazila u kočiji gospođice de Montpensier. Princeza joj je ponovo ukazivala svoje prijateljstvo otkako je gospodin de Lauzun izašao iz Bastilje. Na jednom raskršću, morali su se zaustaviti, jer se prevrnula neka kočija. Rekoše im da se to dogodilo s kočijom kraljičinih družbenica. Gospođica spazi gospođu de Montespan gdje sjedi na nagibu. Stane je dozivati širokim pokretima ruku.
Dođite k nama. Ima mjesta.
Mlada žena im se pridruži skačući od bare do bare, treću suknju prebacivši preko glave. Smijala se dok je ulazila u kočiju.
Još nisam vidjela nešto tako zabavno - ispriča. - Gospodin de Lauzun skupio je svu svoju kosu ispod šešira. Ima već dva sata kako ga kralj drži pod vratnicama kočije. Vlasulja jadnog Lauzuna bila je tako puna vode da ju je na kraju morao skinuti.
Pa to je užasno! - uzviknu Velika gospođica. - Razboljet će se.
Ona naredi da potjeraju brže konje. Na prvom zaokretu njihova kočija dostiže kraljevu. Lauzun na konju, stajao je još uvijek tamo, dok mu se niz tijelo curkom slijevala kiša. Bio je nalik na operušana vrapca. Gospođica ga uze u obranu dirljivim glasom.
Bratiću moj, zar vi nemate ni trunka srca? Ovom nesretnom vitezu prijeti groznica. Ako već ne znate za milost, pomislite makar na mogući gubitak jednog od svojih najhrabrijih slugu.
Kralj je pozorno gledao kroz dalekozor od ebanovine i zlata, i ne okrene se. Anđelika se ogledala oko sebe. Nalazili su se na blagoj uzvisini odakle se protezao vidik na mokru, kišom natopljenu pikardijsku ravnicu. Pod nebom što se nisko spustilo, isticali su se zupčasti obrisi gradića, također mrkog, opasanog bedemima. Iza tanke kišne zavjese činio se beživotan poput olupine na morskom dnu.
Francuski ga je rov opkoljavao crnim nemilosrdnim obručem. Oko prvog, i drugi je rov bio već gotovo dovršen. Iz pozadine je vatra topova koji su gađali grad parala predvečerje crvenkastim bljescima. Buka eksplozija bila je zaglušna. Velika gospođica je rukama pokrivala uši da bi potom nastavila govoriti.
Konačno, kralj spusti dalekozor.
Moja bratučedo - reče vrlo mirno - rječiti ste, ali uvijek u nevrijeme. Mislim da je garnizon spreman na predaju.
Kralj prenese Lauzunu naređenje za obustavu vatre. Markiz odjuri u galopu. Zaista, na vratima gradića primjećivalo se nekakvo komešanje.
Vidim bijelu zastavu - povika Velika gospođica plješćući rukama. - U tri dana, sire! Osvojili ste ovaj grad u tri dana! Ah! Kako je rat zanosan!
Navečer, prilikom etape u osvojenom gradiću, dok je stanovništvo klicalo pred vratima palače u kojoj se smjestila kraljica, gospodin de Lauzun priđe Gospođici i izrazi joj zahvalnost na njezinu zauzimanju. Velika gospođica se nasmiješi. Njeno još uvijek nježno lice obli se blagim rumenilom. Ispriča se kraljici što napušta njezin stol za igru, zamoli Andeliku da je zamijeni i povuče se s Lauzunom do jednog prozora.
Pila je njegove riječi, blistava pogleda uzdignuta prema njemu. Pod blagim svjetlom svijećnjaka položenog na stalak pored njih, izgledala je gotovo mlada i lijepa.
»Časne mi riječi, pa ona je zaljubljena!« pomisli Anđelika, raznježena.
Na Lauzunovu se licu javi zavodnički izraz. Znalački je unosio potrebnu dozu poštovanja. Prokleti Peguilin iz Gaskonje! U kakvu se to pustolovinu opet upušta osvajajući srce unuke Henrika IV?
Dvorana je bila prepuna ljudi, ali vladala je tišina. Igralo se za četiri stola. Jednolično najavljivanje igrača i zveckanje škuda narušavali su nježno šaputanje što se produžavalo.
I na kraljičinu licu čitala se sreća. Pored radosti što biserima svoje krune može dodati još jedan grad, osjećala je i drugo, intimnije zadovoljstvo. Gospođica La Valliere nije putovala s njima. Ostala je po kraljevu naređenju u Versaillesu. Prije ovog ratnog pohoda, Luj XIV, javnim aktom potvrđenim od sabora, poklonio je svojoj ljubavnici vojvodstvo de Vaujoux, u Turenni, i baruniju Saint-Cristophaire, dva lena »jednako značajna po prihodima i broju ljudstva...« I priznao je kćer koju mu je rodila, malu Mariju Anu koja će postati Gospođica de Blois.
Ovo bogato darivanje nikoga nije moglo zavarati, pa ni onu kojoj je namijenjeno. Tim je poklonom kralj htio zasladiti raskid. Kraljica je u tome vidjela uspostavljanje reda, neku vrstu likvidiranja pogrešaka iz prošlosti. Kralj ju je obasipao pažnjama. Stajala je uz njega kada bi ulazili u neki grad, dijelila s njim brige i nade ovoga rata. Neki potajni nemir još uvijek bi stezao vladaričino srce kada bi joj pogled pao na profil markize du Plessis-Belliere. Rekli su joj da se kralj u nju zagledao, i da ju je on ugurao u njezinu pratnju.
Prekrasna žena, zapravo, u čijem svijetlom pogledu ima izvjesne ozbiljnosti, dok su joj pokreti istodobno i ozbiljni i laki. Kraljici je bilo žao što su u njoj pobudili nepovjerenje prema markizi. Ova joj se gospođa zaista sviđala. Rado bi se bila s njom prisnije povezala. Ali gospodin de Solignac je za nju govorio da je laka žena i bezbožnica. Gospođa de Montespan je pričala da ima neku kožnu bolest, koju je zadobila među ološem s kojim se družila da bi udovoljila svojim porocima. Kako vjerovati vanjskom izgledu? Ostavljala je na čovjeka dojam zdravlja i svježine i njezina su djeca bila tako lijepa! Da je kralj učini svojom ljubavnicom, kako bi to bilo odvratno! I kako bolno...! Zar nikada neće biti mira za jadno kraljičino srce?
Anđelika, koja je znala kako je njezina prisutnost mučna za kraljicu, iskoristi prvu priliku da se udalji.
Kuća koju je gradonačelnik stavio na raspolaganje vladarima bila je neprostrana i neudobna. Tu je utrpana pratnja i prvi vitezovi, dok su ostali dio dvora i vojska porazmješteni kod stanovništva. S obzirom na prijem koji je narod ukazao kralju i kraljici, izbjegnuto je nasilje i pljačka. Nije trebalo uzimati gdje se rado davalo.
Prigušena buka pjesme i smijeha dopirala je do u samu slabo osvijetljenu palaču gdje se još osjećao domaći miris ogromne pikardijske torte pokrivene kremom i jajima koju su tri gospođe iz grada donijele na srebrnom tanjuru.
Anđelika se uspe stepenicama češući se o sanduke i prtljagu. Soba koju je dijelila s gospođom de Montespan nalazila se desno. Na lijevoj strani bile su sobe kraljevskog para.
Sitan lik iskrsne ispod uljanice i pojavi se crna maska s očima od bijele gleđi.
Ne, gospoža, ne ulaziti.
Anđelika prepozna crnčića kojega je poklonila gospođi de Montespan.
Dobar večer, Naaman. Pusti me da prođem.
Ne, gospoža.
Ali što je?
Netko...
Ona razabra prigušeno šaputanje i nasluti o čemu se radi.
U redu. Odlazim.
Zubi mladog paža od ebanovine bljesnuše tajanstvenim smiješkom.
Kralj, gospoža. Kralj... Tiho!
Anđelika se spusti niza stepenice, zamišljena. Kralj i gospođa de Montespan!

Sutradan su svi otputovali za Amiens.
Spremna već rano ujutro, Anđelika ode kraljici, kao što joj je to nalagala služba. Na vratima zateče gospođicu de Montpensier vrlo uzbuđenu.
Dođite pogledati u kakvom je stanju Njezino veličanstvo. Zaista žalosnom! Kraljica se gušila u suzama. Reče da je povraćala i da više ne može izdržati. Gospođa de Montausier ju je pridržavala stenjući, a gospođa de Montespan je vičući ponavljala kako je bol njenog veličanstva više nego razumljiva. Došla je vijest da se vojvotkinja La Valliere pridružila vojsci. Došla je da se pokloni pred kraljicom.
Bezobraznica! - vikala je gospođa de Montespan.
Ne dao Bog da ikad postanem kraljevom ljubavnicom! A kad bi me i zadesila ta strašna sudbina, zar bih mogla biti toliko drska i pojaviti se pred kraljičinim licem! Što je značio taj povratak?
Da li je možda sam kralj pozvao svoju milosnicu?
Morale su ipak otići u crkvu, gdje je dvor imao slušati misu prije ponovnog pokreta.
Marija Tereza stupi na tribinu. Vojvotkinja La Valliere već se nalazila tamo. Kraljica je i ne pogleda. Miljenica siđe. Pojavi se ponovo pred kraljicom prije nego što se ova popela u kočiju. Ali joj kraljica ne obrati niti riječi. Bila je suviše gorko razočarana. Nije joj uspijevalo da pokaže lijepo lice, kao što je to silom kako-tako činila dok je ta veza njenog kraljevskog supruga bila službena. U svojem bijesu ne htjede da joj donesu jelo. Zabrani časnicima iz svoje pratnje da bilo koga propuste ispred njezine kočije bojeći se da gospođica La Valliere ne bi stigla kralja prije nje.
Pred večer, povorka kočija što je njišući se napredovala cestom otkri vojsku s jedne male uzvisine. Gospođica La Valliere shvati da se kralj morao nalaziti tamo dolje. Snagom očaja potjera svoju kočiju preko polja, u divljem trku. Kraljica vidje to i strahovito se razbjesni. Htjela je izdati časnicima naređenje da je slijede i da je zaustave. Svi je stanu preklinjati da to ne čini i da se smiri. Tragikomični prizor prekine dolazak kralja koji se drugom cestom vraćao kraljici.
Bio je na konju, do očiju poprskan blatom i odlično raspoložen. Skoči s konja i ispriča se što ne može ući u kočiju zbog blata na sebi. Ali nakon što je nekoliko trenutaka kroz vratnice kočije razgovarao s kraljicom, lice mu se smrknu. Začas se pronijela vijest da gospođica La Valliere nije stigla po volji kraljevoj, niti je to bila njegova želja. Kakve li su vijesti natjerale bojažljivu ljubavnicu da napusti uobičajenu strpljivost? Kakva li strahovanja? Kakva izvjesnost?
Ostala je sama u Versaillesu, obasuta počastima i bogatstvima, i shvatila je da je napuštena. Zahvaćena vrtoglavicom, iskidanih živaca, naručila je kočiju i krenula u punom trku prema sjeveru, kršeći tako po prvi put kraljevo naređenje. Sve radije nego ostati u neznanju, radije nego u ledenom srcu kriti nadu ili zamišljati ljubljenog čovjeka u zagrljaju druge...
Gospođica La Valliere nije se pojavila kod ručka prilikom slijedeće etape. Bio je to užasan smještaj. Mjestance nije imalo ni četiri zidane kuće. Ostalo su bile kolibe od ilovače i slame.
Anđelika koja je lutala s gospođicama de Gilandon i svoje tri dvorkinje u potrazi za konačištem, susretne gospođicu de Montpensier, koja se nalazila u istom položaju.
Evo nas zaista u ratu, mala moja. Gospođa de Montausier spava u nekakvom sobičku na hrpi slame, a kraljičine družbenice na tavanu na hrpi žita, a ja ću se po svoj prilici morati zadovoljiti hrpom ugljena.
Anđelika na kraju pronađe nekakav hambar pun sijena. Pope se ljestvama na gornju pregradu gdje će mirnije spavati, dok su se njezine dvorkinje imale smjestiti dolje. Krupna lampa obješena o grede bacala je crveno svjetlo kroz polumrak. Još jednom pred Anđelikom iskrsnu, poput mračnog priviđenja, crno lišće s bijelim očima malog crnca Naamana.
Što radiš ovdje, vražiću iz pakla?
Čekam gospožu de Montespan. Imam ovdje njezinu torbu. Gospoža Montespan također spavati ovdje.
Lijepa markiza se pojavi na vrhu ljestava.
Drago mi je, Anđeliko, što ćete sa mnom dijeliti moju »zelenu sobu«, kako to kažu momci u vojsci. Možemo odigrati partiju piketa, ako nas san iznevjeri.
Spusti se na sijeno, protegne i zijevne s mačjim uživanjem.
Kako je ugodno! Divan je ovo krevet! Sjeća me na djetinjstvo, na Poitou.
I mene - reče Anđelika.
Sasvim uz naš golubinjak nalazio se hambar za sijeno. Tamo sam se sastajala sa svojim malim zaljubljenikom. Bio je to pastir od deset godina. Slušali smo gukanje golubova držeći se za ruke.
Raskopča suviše kruti steznik. Anđelika se povede za njezinim primjerom. Obje skinu sa sebe dvije gornje suknje, i sklupčane, bosih nogu u sijenu, stanu ponovo proživljavati ugodna sjećanja iz djetinjstva.
Od pastira do kralja - prošapta Athenaida - što kažete na moju sudbinu, draga? Ona se pridignu, oslonivši se o jedan lakat. Toplo i gotovo tajanstveno svjetlo stare lampe oživljavalo je njezinu prekrasnu put, bjelinu ramena i grla. Ona se uzbuđeno zahihoće.
Biti ljubljena od kralja, kako to opija!
Čini se da ste odjednom vrlo sigurni u tu ljubav. Nedavno ste još sumnjali.
Ali sam sada dobila dokaze koji mi ne dopuštaju bilo kakvu sumnju... Jučer navečer, došao je... oh! Znala sam da će doći, da će se dogoditi za vrijeme ovog putovanja. Način na koji je ostavio La Vallierovu u Versaillesu bio je već jedan dokaz njegove volje, zar ne? Dao joj je neke poklončiće. Pa zbogom.
Neke poklončiće? Jedna vojvodina! Jedna barunija!
Oh! U njezinim očima izgledat će možda kao nešto izvanredno. I, bez sumnje, ona misli da je u najvećoj milosti. Stoga je i mislila da je ovlaštena pridružiti se dvoru. Ah! Ah! Baš je naišla u zao čas... Ali ja se neću zadovoljiti sitnicama. Ja sam jedna Mortemart!
Athenaido, plaši me sigurnost kojom govorite. Zaista ste postali njegova ljubavnica...?
Da li sam njegova ljubavnica...? Oh! Anđeliko, kako je zabavno osjećati se svemoćnom nad čovjekom takva kova! Vidjeti kako blijedi i dršće... Kako preklinje, on, savršen gospodar svojih živaca, tako svečan i veličanstven, a ponekad i tako opasan. Istina je ono što se o njemu pričalo. U ljubavi, on je divljak. Napušta obzire i profinjenost. Vrlo je lakom, ali mislim da ga nisam razočarala.
Govorila je smijući se ludo, prevrćući amo-tamo u sijenu svojom plavom glavom i protežući se pokretima neobuzdane bestidnosti koji su oživljavali nedavni prizor do te granice da njezino vladanje posta Anđeliki nepodnošljivo.
No! Ovo je izvrsno - reče suho. - Znatiželjnici će konačno saznati tko je nova kraljeva ljubavnica, a mene više neće proganjati svojim smiješnim sumnjama.
Gospoda de Montespan se naglo uspravi.
Oh! Ne, moja draga! To ne. Prije svega, ni riječi o tome! Računamo na vašu diskreciju. Nije još kucnuo čas da otvoreno zauzmem mjesto. Iskrsle bi mnoge komplikacije. Budite, dakle, ljubazni i igrajte i dalje ulogu koju smo vam namijenili.
Kakvu ulogu? I tko je taj mi?
No, dobro...! Kralj i ja!
Hoćete reći da ste se dogovorili, kralj i vi, da se pročuje kako je on u mene zaljubljen, čime bi se odvratile sumnje od vaše ličnosti?
Athenaida je proučavala mladu ženu kroz svoje duge trepavice. Njene oči boje zefira bljesnuše pokvarenjačkim sjajem.
Pa jasno. To nam je odgovaralo, razumijete? Položaj je bio osjetljiv. Ja sam bila s jedne strane kraljičina družbenica, a s druge prisna prijateljica gospođice La Valliere. Kraljeva pažnja prema meni ubrzo bi na mene usmjerila ogovaranja. Trebalo je, dakle, zapaliti drugu vatru, radi zavaravanja. Ne znam zašto su počeli govoriti o vama. Kralj je potkrijepio glasine obasipajući vas svojom milošću. Kraljica se odnosi hladno prema vama. Jadna Luisa zacmizdri čim vas ugleda. I nitko više ne misli na mene. Igra je uspjela. Znam da ste dovoljno pametni i da ste sve shvatili već od samog početka. Kralj vam je vrlo zahvalan... Ništa ne govorite? Niste, valjda, ljutiti?
Anđelika ne odgovori. Otkinu slamku i poče je nervozno grickati. Potajno se osjećala pogođenom i izgledala je sama sebi glupo iznad svake mjere. Kakva joj korist što se uspješno nosi s najlukavijim trgovcima kraljevine! Na polju društvenih spletki ostat će uvijek ista, nepopravno naivna poput neiskusne seljanke.
A zašto biste i bili ljutiti? - produži slatkim glasom gospođa de Montespan. - To vam može jedino laskati, a već vam je donijelo i koristi i sjaja. Kao da ste razočarani? Ne, i ne pomišljam da ste mogli ozbiljno shvatiti ovu malu komediju... U prvom redu, čini se da ste zaljubljeni. U svog muža! Smiješno je to...! Nije baš naročito pažljiv, ali je vrlo lijep! I kažu da ga pomalo ukroćujete.
Hoćete li da odigramo partiju karata? - upita Anđelika ravnodušnim glasom.
Vrlo rado. Imam u torbi kompletnu igru. Naaman!
Mali crnac donese putnu torbu. Dvije žene su neko vrijeme površno igrale. Anđelika, odsutnih misli, izgubi, te posta još nezadovoljnija. Gospođa de Montespan na kraju zaspa sa smiješkom na usnama. Anđelika nije uspjela slijediti njezin primjer. Grickala je nokat, dokraja razdražena. Tokom noćnih sati u glavi joj se rojilo sve više osvetničkih misli. Sutradan, ime gospođe de Montespan bit će na svačijim ustima. Lijepa je markiza bila vrlo nesmotrena. Anđeliku nisu prevarile neiskrene riječi. Athenaida joj je s profinjenim uživanjem otkrila svoju pobjedu i ulogu koju joj je bez njezina znanja dodijelila. Budući da je sada sa sigurnošću mogla računati na kraljevu podršku i svjesna svoje moći, pružila je sebi zadovoljstvo da se poigra srcem žene na koju je već dugo bila ljubomorna, ali prema kojoj se iz interesa odnosila prijateljski. Nije joj više potrebna ni ona ni njezini škudi. Sada je može poniziti i naplatiti se za sve one uspjehe što ih je svojom ljepotom i bogatstvom brala gospođa du Plessis.
Glupačo! - reče sama sebi Anđelika, još ljuća sama na sebe. Zavi se u ogrtač i kliznu do ljestava.
Gospođa de Montespan je i dalje drijemala ispružena u sijenu, poput usnule boginje na oblaku.
Vani je zora mirisala na kišu. S istoka gdje se nebo crvenilo između dva oblaka, uzdizao se zvuk gajdi i bubnjeva. Regimente su se spremale za polazak.
Gazeći po ljepljivom blatu, Anđelika stiže do kraljičine kuće, znajući da će tamo zateći gospođicu de Montpensier. Kod samog ulaza, na jednoj klupi, promrzla i očajna, sjedila je gospođica La Valliere u društvu dviju-triju dvorkinja i mlade šurjakinje, žalosne i pospane. Ovaj tužni prizor tako je pogodi da se i nehotice zaustavi.
Što radite ovdje, gospođo? Umrijet ćete od zime.
Luisa La Valliere podiže svoje plave oči, što su izgledale ogromne na voštanom licu. Trže se kao da se budi iz sna.
Gdje je kralj? - reče. - Moram ga vidjeti. Neću otići odavde dok ga ne vidim. Gdje je on? Recite mi.
Nije mi poznato, gospođo.
Vi to znate, uvjerena sam! Vi to znate...
Obuzeta samilošću, Anđelika uze mršave ledene ruke što su se pružale prema njoj.
Kunem vam se da ne znam. Nisam vidjela kralja otkako... više i ne znam otkada ga ne vidim i uvjeravam vas da on uopće ne mari za mene. Prava je ludost ostati ovdje u ovoj hladnoj noći.
To i ja stalno ponavljam Luisi - požali se šurjakinja. - Ne može više izdržati, a niti ja. Ali tvrdoglava je.
Zar nemate svoju sobu, u selu?
Imamo, ali htjela je čekati kralja.
Dosta s tim glupostima!
Anđelika odlučno primi mladu ženu pod ruku i prisili je da ustane.
Treba da se prije ugrijete i odmorite. Kralj ne bi bio nimalo zadovoljan da vidi ovo vaše sablasno lice.
U kući gdje je rezervirana soba za miljenicu, Anđelika osobno natjera sluge da raspale vatru pa grijalicom zagrije vlažne plahte, pripremi čaj i grubom strogošću stavi u krevet gospođicu La Valliere, koja se više nije opirala. Ovako ispružena ispod pokrivača što su ih po Andelikinom naređenju bili dodali, izgledala je krajnje krhka. Nadimak »istrošena«, koji joj je svojevremeno prišio neki otrovni pisac pamfleta, nije se činio nimalo pretjeran. Vidjele su joj se kosti pod kožom. Bila je u sedmom mjesecu trudnoće, petoj u posljednjih šest godina. Tek joj je bilo dvadeset i tri, a iza sebe je imala već blistavi ljubavni roman dok je pred njom stajao dug život i vrele suze što će ih još proliti. Te jeseni je gospođica La Valliere, u svom jahaćem kostimu, zablistala posljednji put. Odonda se toliko izmijenila da je bilo teško prepoznati je.
»Evo u što se može pretvoriti žena zbog ljubavi spram muškarca«, pomisli u sebi Anđelika, i osjeti kako je hvata bijest.
Prisjetivši se onoga što joj je povjerio Barkarola o suparnicama koje su jadnicu htjele otrovati, ona se strese...
Sjede uz uzglavlje kreveta i uze u svoje čvrste i snažne ruke njezinu krhku ruku na čijim se prstima vrtjelo preširoko prstenje.
Dobri ste - prošapta Luisa La Valliere. - Pa ipak, rekli su mi...
Zašto slušate ono što se govori? Samo se nepotrebno mučite. Ja tim zlim jezicima ništa ne mogu. Ista sam kao i vi...
Samo što nije izgovorila: »Glupa kao vi. Bila sam samo nehotični zaklon.« Ali čemu bi to služilo? Čemu Luisinu ljubomoru usmjeravati u drugom pravcu? Ionako će brzo otkriti prevaru i bit će joj najbolnija, jer joj dolazi od najbolje prijateljice.
Sada spavajte - šapnu joj Anđelika. - Kralj vas ljubi.
U svojoj samilosti, govorila je ono što je jedino moglo umiriti bol tog izmučenog srca.
Luisa se žalosno nasmiješi.
Slabo mi to dokazujete...
Kako to možete reći? Zar vam nije pokazao svoju privrženost počastima i poklonima koji jasno govore koliko ste mu dragi? Vi ste vojvotkinja de Vaujoux i vaša kći neće biti osuđena da ostane u mraku.
Miljenica zatrese glavom. Suze su joj lagano tekle iz zatvorenih očiju, niz sljepoočice. Ona, koja je uvijek hrabro skrivala svoje trudnoće po cijenu neiskazivih boli, ona kojoj su oduzimali sinove već u prvom času njihova rođenja i kojoj nije bilo dopušteno da slobodno oplakuje smrt trojice sinova, već se morala pojavljivati nasmijana na plesovima da bi zavarala druge, ona koja se na sve načine trudila da prikrije svoj sramni položaj, odjednom je proglašena majkom kraljeve kćerke javnim aktom u povodu kojeg njezino mišljenje nije uopće zatraženo. A zar se nije govorilo da će kralj pozvati iz progonstva markiza de Vardesa koji bi se po kraljevu naređenju imao oženiti njome...?
Riječi utjehe i ohrabrenja, savjeti, sve je to bilo uzaludno. Dolazili su prekasno. Anđelika prestane govoriti i zadrža njezinu ruku dok Luisa konačno nije zaspala.
Dok se vraćala prema kraljičinoj kući ugleda rasvijetljeni prozor. Pomisli na kraljicu koja je također čekala kralja, iznalazeći tisuću mučnih pretpostavki i zamišljajući ga u zagrljaju gospođice La Valliere, dok ga je i ova uzalud čekala dio noći na katu ispod nje.
Čemu viknuti ime prave suparnice? Dodati novu kap otrova u već punu čašu. Gospoda de Montespan je s pravom mogla tako spokojno spavati u svom gnijezdu od sijena. Znala je - oduvijek je znala - da gospođa du Plessis neće progovoriti.

Charleroi, Armentieres, Saint-Vinoux, Douai, Oudenarde, tvrđava Scarpe, Courtrai, padali su kao kule od karata.
Kralj i kraljica Francuske primani su ispod baldahina, dočekivani govorima gradskih sudaca, i sagovima pokritim ulicama odlazili slušati »Te Deum« u sjevernjačke crkve što liče na čipke od kamena i kojima vrh kao da se zario u olovno nebo.
Između dva »Te Deuma« rat je u kratkom grču potresao horizont grmljavinom topova i musketa. Garnizoni bi ponekad izveli ispad, i nastao bi krvavi sukob. Ali Španjolci su brojčano bili slabi, a Španjolska je bila daleko. Lišeni mogućnosti da dobiju pojačanja, i pod pritiskom stanovništva koje nipošto nije htjelo gladovati zbog slave Španjolske, predavali su se. Pred Douaijem ubijen je konj pod kraljevim gardistom koji se nalazio uz sam bok kralja. Luj XIV se mnogo izlagao. Opijao ga je miris baruta. Rado bi se bio stavio na čelo neke od konjičkih četa što su polazile u napad.
Nakon što je postavio opsadu u Lilleu, spuštao se svakog dana u rov kao običan grenadir, na veliku zabrinutost dvorjana. Jednog dana, gospodin de Turenne, videći kralja pokrivena zemljom od topovske kugle koja je pala tik pored njega, zaprijeti mu da će napustiti opsadu ukoliko se i dalje bude izlagao takvim nesmotrenostima. Ali kralj, koji je, ugledavši vojsku, dopro do pod samu ogradu od kolja, nije se mogao odlučiti na povlačenje. Maršal du Plessis-Belliere mu reče:
Uzmite moj šešir, a dajte meni svoj. Budu li Španjolci gađali u perjanicu lijepo će se prevariti.
Sutradan se kralj manje izlagao. Filip je imenovan vitezom Svetog Luja. Ljeto se približavalo.
Već je nastala jaka vrućina. Dim iz mužara dizao se u malim oblacima u stalno i podjednako svijetloplavo nebo.
Gospođica La Valliere ostala je u Compiegneu. Kraljica se pridruži vojsci vodeći sobom u kočiji gospođicu de Montpensier, princezu de Bade, gospođe de Montausier i de Montespan, dok su se u slijedećoj kočiji nalazile gospođe d'Armagnac, de Bouillon, de Crequi, de Bethune i du Plessis-Belliere, a sve zajedno bile su užasno umorne i žedne.
Kada stigoše, iznenade se ugledavši kolica na kojima su svježinom blistali komadi leda; kolica su vukla tri-četiri gorostasa kao ugljen crnih brkova, mračna pogleda i iskrpane uniforme. Pratio ih je časnik na konju, a na njima se jasno vidjelo odakle su došli.
S bogato uškrobljenim ovratnikom i ohola držanja bio je to pravi hidalgo njegova najkatoličkijeg veličanstva.
Gospođama je objašnjeno da je gospodin de Brouay, španjolski guverner u Lilleu, bilo iz učtivosti bilo iz prkosa, slao svakog dana francuskom kralju nešto leda.
Zamolite ga - reče kralj donositelju - da mi pošalje malo više.
Sire - odvrati Kastiljanac - naš general ga štedi, jer se nada da će opsada dugo potrajati i boji se da ga ne ponestane za vaše veličanstvo.
Stari vojvoda de Charost, koji je stajao pored kralja, viknu izaslaniku:
Dobro, dobro, preporučite gospodinu de Brouayju da ne krene primjerom guvernera iz Douaija koji se predao kao običan lupež.
Jeste li ludi, gospodine - živo reče kralj, iznenađen ovakvim riječima. - Hrabrite mog neprijatelja na otpor?
Sire, riječ je o obiteljskom samoljublju - ispriča se vojvoda. - Brouay je moj bratić!
U očekivanju, dvorski život se nastavljao u logoru.
Ravnicu su pokrivali raznobojni i simetrički poredani šatori. Kraljev, najprostraniji, sastojao se od tri dvorane, jedne spavaće sobe i dvaju pozlaćenih kabineta, sve obloženo kineskom glatkom svilom i ukrašeno pozlaćenim namještajem.
Ustajalo se i odlazilo na spavanje kao u Versaillesu. Priređivali su se bogati ručkovi koji su bili još slađi pri pomisli na Španjolce, koji su, iza mračnih zidina Lillea, grickali samo repu. U francuskoj vojsci, kralj je primao gospođe za svojim stolom.
Jedne večeri, za vrijeme jela, pogled mu pade na Anđeliku koja je sjedila nedaleko od njega. Nedavne vladareve pobjede, te ona druga, intimnija, koju je postigao kod gospođe de Montespan, malo su zamaglile, zbog radosti sjajnih uspjeha, njegovu uobičajenu sposobnost zapažanja. Pričini mu se da vidi mladu ženu prvi put otkako je započela bitka i učtivo se raspita.
Napustili ste, dakle, prijestolnicu? Što su govorili u Parizu, kada ste otputovali? Anđelika ga dočeka hladnim pogledom:
Sire, molili su večernje molitve.
Pitam, što je bilo novo?
Grašak, sire.
Odgovori bi ispali zabavni da nisu izgovoreni ledenim tonom kao što su bile ledene i oči lijepe markize.
Kralj je ostao zapanjen i kako nije bio hitra duha, pocrvenje kao rak.
Gospođa de Montespan spasi i ovom prilikom situaciju. Smijući se na svoj očaravajući način, objasni da se pojavila nova društvena igra koja se sastoji u tome da se na postavljeno pitanje odvrati nečim besmislenim, a što ipak točno odgovara pitanju. U Parizu, u salonima »kaćiperki« obasipali su se pravom paljbom tih riječi u kojima je gospođa du Plessis bila izvanredno vješta. Svi su htjeli odmah pokušati. I ručak se završi u odličnom raspoloženju.
Sutradan Anđelika je upravo naprašila lice ispred ogledala, pred pozornim pogledom neke krave, kada joj najave posjet maršala du Plessis-Bellierea.
Anđelika nije puno trpjela zbog neudobnosti na tom putovanju, kao što su ostale dvorske dame trpjele. Budući da je imala gdje smjestiti svoj pribor za češljanje, pa makar i u staji, smatrala je da je sve u redu. Miris praška i parfema miješao se s mirisom gnoja, ali ni velika dama u lakoj haljini, ni dobroćudne bijele i crne krave što su joj pravile društvo, nipošto nisu negodovale što ih je slučaj ovako združio.
Jasmina joj je pružala prvu suknju od ružičastog prediva sa svijetlozelenim ukrasima, dok se Tereza pripremala svezati joj vrpce.
Ugledavši muža, Anđelika otpremi dvorkinje pa nastavi brižljivo svoj posao, sagnuta nad ogledalom u kojem se iza nje pojavilo Filipovo lice. Po njegovu izrazu, shvati da je bura na pomolu.
Ispričali su mi nešto loše o vama, gospođo. Smatrao sam da mi je dužnost prekoriti vas pa čak i kazniti.
Što loše?
Pokazali ste svoje neraspoloženje pred kraljem, koji vam je ukazao čast da vam se obrati nekim pitanjima.
To je sve? - reče Anđelika i potraži ukosnicu u maloj kutiji od zlata ukrašenoj isprepletenim šarama. - Ima mnogo gorega što o meni pričaju i što je odavna trebalo da vas dirne. Istina, vi se sjetite da imate ženu tek onda kada ona po vašem mišljenju treba da okusi bračni bič.
Jeste li ili niste odgovorili drsko kralju?
Imala sam svoje razloge.
Ali... govorili ste kralju...!
Bio on kralj ili ne, činjenica je da tog momka treba naučiti pameti. Nikakva kleveta ne bi izazvala ovako strašan učinak. Filip se doslovce gušio.
Vi ste poludjeli, časne mi riječi!
Ushoda se u svim pravcima, zatim se osloni o drvene jasle i stane promatrati Andeliku grickajući komadić slame.
Tako dakle. Pa jasno. Dao sam vam malo slobode u čast sina kojeg ste mi rodili i hranili, i stvorili ste zaključak da možete podići glavu. Vrijeme je da nastavimo s kroćenjem.
Anđelika slegnu ramenima. Uzdrža se ipak od suviše živog protivljenja i posveti svu svoju pažnju zamršenom postavljanju ukosnice na ugao desne sljepoočice.
Kakvu kaznu moram odabrati da bih vas naučio kako se treba vladati za kraljevim stolom? - nastavi Filip. - Izgnanstvo? Hm! Našli biste uvijek načina da se pojavite s druge strane, čim okrenem leđa. A što mislite o dobroj lekciji bičem koji već poznajete? Da. Sjećam se da ste se nakon dobivene pouke sasvim lijepo pripitomili. Ili... Pomišljam na neku vrstu poniženja koja su vam, čini mi se, još mrskija i baš sam raspoložen da vam to priuštim.
Ne zamarajte suviše svoju pamet, Filipe. Kao učitelj ste i previše revni. I sve to zbog nekoliko slučajno izgovorenih riječi...
-... Koje su bile upućene kralju!
I kralj je ponekad običan čovjek kao svaki drugi.
U tome se varate. Kralj je kralj. Dugujete mu poslušnost, poštovanje, odanost.
I što još? Zar mu dugujem i to da prisvoji pravo upravljanja mojom sudbinom, da krnji moj ugled, da se poigrava mojim povjerenjem?
Kralj je gospodar. On ima sva prava nad vama.
Anđelika se naglo okrene i zagleda se u Filipa mračnim pogledom.
Nego šta...! A ako kralju padne na um da me odabere za svoju ljubavnicu, što bi onda trebalo činiti?
Pristati. Niste još shvatili da se sve gospođe, jedne ljepše od drugih i ukras francuskog dvora, nalaze ovdje jedino radi prinčeva užitka...?
Dopustite mi da primijetim kako je vaše muževljevo gledište više nego velikodušno? Ako već nemate nikakvih osjećaja prema meni, trebalo bi da se barem posjednički duh u vama pobuni.
Sva moja dobra pripadaju kralju - reče Filip. - Nema toga što bih mu mogao odbiti, za svog života.
Mlada žena uzviknu srdito. Njen je muž imao poseban dar da je vrijeđa, i to duboko. Čemu se još mogla od njega nadati? Prigovaranja iza kojih bi se krila ljubomora? Mjera je prevršena. Nije mu nimalo stalo do nje, i to joj jasno daje do znanja. Njegove letimične pažnje pored kamina bile su upućene samo ženi koju je zapala čast da mu rodi nasljednika. Okrenu mu leđa, sva izvan sebe, prevrnu kutiju s ukosnicama, zgrabi drhtavom rukom jedan češalj, pa drugi.
Iza njezinih leđa, Filip ju je promatrao s ironijom. Anđelika iskali svoj bol bujicom gorkih riječi.
Pa jasno. Gotovo sam zaboravila. Žena je za vas samo predmet, komad namještaja. Ona je tu zato da vam izrodi djecu. Manje od obične krave. Manje od paža. Ona se kupuje, preproda, njezinom se čašću nabavljaju časti za sebe, a kada više ničemu ne služi, može se odbaciti. Evo što znači žena za tu vrstu
muškaraca kojoj vi pripadate. U najbolju ruku, može se uporediti s komadom torte ili porcijom paprikaša na koju se bace kada ogladne.
Dražesna usporedba - reče Filip - i ne poričem joj istinitost. S vašimv blistavim obrazima i laganom odjećom, izgledate mi vrlo slasno. Časna riječ, osjećam kako mi želja raste.
Približi joj se sitnim koracima i pokretom vlasnika koji posiže za svojim, stavi ruke na obla ramena mlade žene. Anđelika se oslobodi i čvrsto stisnu otvor na stezniku.
Ne računajte na to, dragi moj - reče hladno.
Bijesnom kretnjom, Filip ponovo rastvori steznik i pri tom istrgnu tri dijamantne kopče.
Pitam li vas možda da li vam se hoće, licemjerko mala? - progunđa. - Zar još uvijek niste shvatili da mi pripadate? Ha! Ha! To je ono što ne podnosite. Ponosna markiza htjela bi još biti obasipana pažnjama!
Pokretima punim žestine, skidao joj je steznik, strgnuo košulju i grabio je za dojke surovošću plaćenika usred pljačke.
Zaboravljate odakle ste došli, gospođo markizo? Imali ste, tamo na selu, prljav nos i noge pune blata. Sjećam se vaše poderane suknjice, kosa vam je padala na oči. Već ste onda bili puni oholosti.
Podizao joj je lice da ga zadrži pored svoga, stezao joj sljepoočice tako grubo da joj se činilo da će joj prsnuti kosti.
Izašla iz starog ruševnog zamka i usuđuje se drsko odgovarati kralju...! Staja, to je vaša pozornica, gospođice de Monteloup! Izgleda mi da se ovdje izvrsno osjećate, danas. Sada ću probuditi vaše seoske uspomene.
Ostavite me! - povika Anđelika pokušavajući da ga udari. Ali samo šakne o njegov oklop i jauknuvši strese prste. Filip prasne u smijeh i ogrli je dok se otimala.
Hajde, ludice, šmrkljivice, pustite da vam dignem suknju bez mnogo priča. Dignu je snažnim rukama i ponese na hrpu sijena u mračni ugao ambara.
Anđelika je vikala:
Pustite me! Pustite me!
Šutite! Dignut ćete na noge čitav garnizon.
To bolje. Vidjet će kako postupate sa mnom.
Lijepe li sramote! Gospođu du Plessis-Belliere siluje muž.
Mrzim vas!
Gotovo se gušila u sijenu u koje su, boreći se, sve više propadali. Pode joj ipak za rukom da do krvi ugrize ruku koja ju je na mjestu prikovala.
Opaka životinjo!
Udari je više puta po ustima. Onda joj savije ruke iza leđa te se više nije mogla ni maknuti.
Blagi Bože! - dahtao je, smješkajući se - još nikada nisam imao posla s ovako bijesnim stvorom. Tu bi trebala čitava regimenta.
Gušeći se, Anđelika je gubila snagu. Bit će i ovaj put, kao uvijek. Mora mu se prepustiti na ovaj ponižavajući način, mora podnijeti taj životinjski čin što joj ga je ropski nametao i protiv kojeg se njezin ponos bunio. A i njezina ljubav. Ta stidljiva ljubav koju je osjećala prema njemu, koja nikako da zgasne, koju nije htjela da prizna.
Filipe!
Približavao se svom cilju; nije prvi put vodio ovakvu borbu u mraku nekog sjenika. Znao je kako se žrtva drži mirnom i što se s njom radi dok pod njim drhti dašćući, rastvorena.
U dubokoj sjeni plesale su sitne zlatne točkice, čestice prašine što ih je obasjavao tanki sunčev trak probivši se između dvije razmaknute daske.
Filipe!
On ču njezin zov. Glas joj je zvučao čudno. Da li zbog umora ili zbog nehotične opijenosti izazvane mirisom sijena, no odjednom se Anđelika preda. Bilo joj je
dosta vlastite srdžbe. Primala je ljubav i vlast ovog namjerno okrutna čovjeka. A taj čovjek je Filip kojega voli još od davnih vremena Monteloupa. Pa što ako je i udara do krvi? Ta to je on udara!
U zanosu koji je oslobađao, ona se svojim ženskim tijelom predavala njegovim muškim željama. Pristala je da mu bude žrtvom, da bude stvar koja mu pripada. Njegovo je pravo da se njome koristi kako mu se najbolje svidi.
Usprkos divljoj napetosti kojom je tog trenutka bio obuzet, Filip primijeti kako se ona odjednom meko predaje. Da je nije ranio? Uspije načas svladati svoje slijepo ludilo, pokuša pogoditi što se to zbiva u mraku i odgonetnuti novo svojstvo tišine. Sagnuvši se, osjeti na obrazu blago milovanje njezina daha, i to ga uzbudi do te mjere da se trgnuo i pao k njoj, slab poput djeteta.
Opsuje nekoliko puta; tek toliko da se pravi važan.
Nije znao, dok se odvajao od nje, da ju je doveo do ruba sladostrašća.
Vrebao je na nju krajičkom oka u polumraku; slutio je da poravnava ruho. Svakim svojim pokretom zapljuskivala ga je toplim mirisom svog oznojenog ženskog tijela. Njeno pomirljivo držanje pričini mu se sumnjivim.
Moja su vam laskanja veoma mrska, kako mi izgleda. Ali znajte da vas njima kažnjavam.
Ona pričeka trenutak, pa odgovori nježnim, malo prigušenim glasom:
Mogla bi biti i nagrada.
Filip skoči na noge kao da se našao pred iznenadnom opasnošću. Još uvijek je osjećao neku neprirodnu slabost. Želja ga je vukla da se ponovo pruži u toplo sijeno, pored Anđelike, i s njom otpočne prisan i prostodušan razgovor. Rasrdi ga to neznano iskušenje. Ali riječi su mu zamrle na usnama.
Maršal du Plessis iziđe iz sjenika prazne glave i s poraznim osjećajem da mu ovaj put nije pripala posljednja riječ.

23.
SUVIŠE STE LIJEPI, OPASNO LIJEPI...
KRALJEV POLJUBAC
Vruće srpanjsko poslijepodne pritislo je Versailles. U potrazi za svježinom, Anđelika prošeta duž »Kolijevke vode«, u društvu gospođe de Ludre i gospođe de Choisy. Aleja je svojim drvećem pružala dragocjenu sjenu, a još ju je ugodnijom činila čudesna igra bezbojnih vodoskoka što su šikljali uvis s obiju strana, iza travnate staze, i od tekućih lukova tvorili svod pod kojim se moglo šetati i ne smočiti se.
Gospođe sretnu gospodina de Vivonnea, koji ih pozdravi i zaustavi Anđeliku.
Želio sam s vama razgovarati, gospođo. Obraćam se vama ne kao najdražesnijoj nimfi ovih šuma, već kao mudroj majci kakvoj se i davna prošlost duboko klanjala. Ukratko, želim zatražiti vaš pristanak da u svoju službu uzmem vašeg sina Cantora.
Cantora! Ali kako vas može zanimati tako mlad dječak?
Zašto čovjek želi imati uza se pticu što divno poje? To me je dijete očaralo. Prekrasno pjeva, svira izvrsno na raznim muzičkim instrumentima. Htio bih ga povesti sa sobom na putovanje da bih mogao pisati stihove i uživati u njegovu anđeoskom glasu.
Putovanje?
Zar ne znate da sam imenovam za admirala flote i da me kralj šalje da uništim Turke koji u Sredozemnom moru opsjedaju Kandiju?
Tako daleko? - uzviknu Anđelika. - Neću pustiti sina na to putovanje. Prije svega, premlad je. Hrabri vitez od osam godina...?
Izgleda kao da mu je jedanaest i lijepo bi se snašao među mojim paževima što su sve dječaci iz dobrih obitelji. Moj je majordom čovjek u zrelijim godinama, i
sam je otac mnogobrojne obitelji, preporučio bih mu posebno vašeg dražesnog sinčića. Uostalom, gospođo, zar nisu vaši interesi vezani za otok Kretu? Dužnost vam nalaže da jednog svog sina pošaljete u obranu svog posjeda.
Anđelika nije namjeravala shvatiti prijedlog ozbiljno, no ipak reče da će razmisliti.
Bio bi s vaše strane vješt potez udovoljiti gospodinu de Vivonneu - primijeti gospođa de Choisy nakon što ih je vitez napustio. - On zauzima izvrstan položaj. Svojom novom dužnošću vrhovnog zapovjednika flote postao je jedan od najviših francuskih dostojanstvenika.
A treba imati na umu da mu je njegovo veličanstvo svakim danom sve sklonije, ako ni zbog čega drugog, a ono da bi pridobio naklonost sestre spomenutog admirala.
Po vašim bi se riječima reklo da je milost gospođe de Montespan svršen čin - primijeti gospođa de Choisy. - Pa ipak, ona se pokazuje tako bogobojaznom.
Ono što netko pokazuje i ono što u stvari jeste ne ide uvijek zajedno. Iskustvo vas je trebalo tome poučiti. Što se tiče gospođe de Montespan, možda bi ona bila rado sačuvala u tajnosti svoju pustolovinu, ali joj njezin ljubomorni muž nije htio priuštiti to zadovoljstvo. On pravi takve skandale kao da mu je suparnik neki pariški fićfirić.
Ah! Ne govorite mi o tom čovjeku. To je posebna vrsta luđaka, a k tome kune kao nitko drugi u čitavoj kraljevini.
Izgleda da se nedavno pojavio na večeri kod Gospodina bez vlasulje, a kad su se tome svi začudili, rekao je da ima na čelu dva roga koja mu ne dopuštaju da vlasuljom ukrasi glavu. Zar nije izvanredan? Ha! Ha! Ha!
Manje je zabavna uvreda što ju je nanio kralju, upravo jučer u Saint-Germainu. Vraćali smo se sa šetnje po velikoj terasi kada smo ugledali gdje nailazi kočija gospodina de Montespana pokrivena crnim prućem sa srebrnim kićankama. On sam, bio je u crnini. Kralj, vrlo ljubazan, zabrinuo se i upitao koga to oplakuje. Odgovorio mu je mračnim glasom: »Svoju ženu, sire.«
Gospođa de Ludre ponovo prasnu u veseli smijeh kojemu se pridruži i Anđelika.
Samo se vi smijte! - reče srdito gospođa de Choisy. - Istina je, međutim, da su ovakvi postupci dostojni kakvog torbara i da oni krnje ugled dvora. Kralj ih neće dugo podnositi. Gospodin de Montespan svršit će na kraju u Bastilji.
I tako će svatko doći na svoje mjesto.
Cinični ste, gospođo.
Ta kralj ne može otići tako daleko: bilo bi to javno priznanje.
Što se mene tiče - reče Anđelika - neophodno se veselim što je ova priča s gospođom de Montespan konačno ugledala svjetlo dana. Podnosila sam breme glupih govorkanja što su kružila o kralju i o mojoj skromnoj ličnosti, ali su se, eto, pokazala bez ikakva temelja.
Priznajem da sam dugo vjerovala da ćete vi naslijediti gospođicu La Valliere - reče gospoda de Choisy nekako sjetno - ali moram isto tako priznati da je pobijedila vaša krepost.
Reklo bi se da je gotovo zamjerala Andeliki što se nisu ostvarila njezina predviđanja.
A zapravo, vaš muž ne bi bio tako nezgodan kao što je to gospodin de Montespan - primijeti gospođa de Ludre, čije su upadice bile uvijek brižljivo začinjene otrovom. - Uostalom, njega se više i ne vidi, otkako ste vi na dvoru...
Otkako sam ja na dvoru, on ratuje na granici. Najprije u Flandriji, a zatim u Franche-Comte.
Ne ljutite se, najdraža, samo sam se šalila! Napokon, on vam je samo muž. Ćaskajući, tri su se gospođe penjale velikom alejom što je vodila prema dvorcu. Neprestano su morale paziti na radnike i sluge koji su, hodajući okolo s ljestvama, vješali lampione po drveću i duž grabova busenja. U šumarcima su odjekivali užurbani udarci čekića. Park se pripremao za svečanost.
Možda je već vrijeme da se presvučemo - reče gospoda de Choisy. - Izgleda da nam kralj priređuje divna iznenađenja, ali otkako smo stigle, nitko ovdje ne zna što bi započeo dok njegovo veličanstvo radi u svom kabinetu.
Svečanost počinje u sumrak. Mislim da će uskoro naša strpljivost biti nagrađena. Kralj je velikim svečanostima htio proslaviti svoju pobjedu na bojnom polju. Slavno osvajanje Flandrije i blistavi zimski pohod u Franche-Comte donijeli su plodove. Europa je u čudu usmjerila svoje poglede na tog mladog vladara. Suviše dugo su ga smatrali malim izdanim kraljem. Već se bilo pročulo o raskošnom sjaju njegova dvora. Saznalo se sada i za njegovu osvajačku smionost i đavolsku domišljatost u političkim pothvatima. Luj XIV želio je da se prirede svečanosti o kojima će se pročuti preko granica zemlje, htio je zvučnim udarcem gonga dati podršku svom ugledu.
Zadužio je vojvodu de Crequija, prvog komornog viteza, maršala de Bellefondsa, glavnog komornika, i Colberta, glavnog nadzornika za zgrade, da rukovode organizacijom priredbi, svečanosti izgradnje, rasvjete i vatrometa. Ovi su pak imali uobičajene pomagače, Molierea, Racinea, Vigaranija, Gisseyja, Le Vaua, čitavu četu vještih ljudi koji su željeli ugoditi gospodaru. Planovi su se brzo donosili i ostvarivali.
U trenutku kada se Anđelika pojavila u prizemnoj galeriji, u plavoj toaleti što je blistala od sjajnih dijamanata kojima je haljina bila obilno ukrašena, kralj je izlazio iz apartmana. Nije bio odjeven svečanije nego obično, ali bio je dobro raspoložen. Svima posta jasno da je nastalo vrijeme uživanja.
Kapije su dvorca otvorene narodu koji je preplavio dvorišta, velike dvorane i aleje, i raskolačenim, začuđenim očima, trčeći amo-tamo po parku, promatrao svečanu povorku.
Kralj je držao kraljičinu ruku. Debeljuškasta, djetinjasta, hrabro podnoseći na sitnim ramenima preteški teret haljine izvezene zlatom, kraljica nije mogla sakriti svoju beskrajnu radost. Obožavala je velike parade. K tome, danas joj je kralj ukazao čast i držao joj ruku. Njeno ljubomorom izranjeno srce načas je predahnulo. Samilosni dvorski jezici nisu se dospjeli saglasiti o imenu nove miljenice.
Gospođica La Valliere i gospođa de Montespan bile su prisutne, prva vrlo potištena, druga po običaju vrlo živahna i raspoložena, a tu je bila i gospođa du Plessis-Belliere, ljepša i osebujnija no ikada, pa gospođa de Ludre, i gospođa de Roure, ali sve su one bile u mnoštvu i nijedna nije imala pravo na posebne počasti.
Kralj i kraljica, praćeni na razmaku članovima dvora, spustili su se pješice niz aleje, desno od dvora u pravcu nedavno izgrađenog Zmajeva vodoskoka, čiju je ljepotu i vješte kombinacije kralj želio pokazati.
U sredini velikog bazena, iz Zmajeva strijelom pogođena boka šikljala je tobožnja krv na sve strane pljušteći naokolo poput kiše. Tu i tamo plivali su dupini kojima je iz otvorenih čeljusti štrcala voda. Jašući na labudovima kojima je kljun ispuštao tanke mlazove vode, dva su amora bježala pred strašnim zmajem, dok su ga druga dva sa stražnje strane napadala. Kipovi su bili prekriveni zelenim zlatom, a labudovi srebrom. U unakrsnom spletu vodenih mlazova prizor je poprimao nestvarnu blistavost podmorskih dubina.
Pošto su se svi nagledali i nadivili, kralj produži dalje, i čitava povorka krene alejama »Kolijevke vode«, pa kroz aleje što su okruživale bazen Latone i vodile velikoj livadi, k sjenovitim putovima Labirinta. Dok su pristizali tamo, nebo se prevuklo purpurnom bojom pod posljednjim zracima sunca. Drveće je poprimilo plavkastu boju, ali bilo je još dovoljno svjetla na kojem su blistale raznobojne figure što su ih sačinjavale grupe kipova. U ono doba, čitav je versajski park odisao žarkom toplinom prirodnih boja. Kipovi koji nisu bili pokriveni zlatom bili su
»prirodno« obojeni.
Na samom ulazu u Labirint, Ezop iz Frigije u crvenoj kapi, s nakaznim tijelom umotanim u plavi plašt dočekivao je prinčeve podrugljivim očima i zlobnim
ustima. Pored njega stajao je Amor, to božanstvo koje nas često mami u labirint svakojakih zala, ali lukavstvo i zrav razum nam s vremena na vrijeme pomognu da ta zla upoznamo i prebrodimo.
Kralj ljubazno objasni alegoriju kraljici koja je odobravala i nalazila da je grupa vrlo živopisna.
Sam Labirint, neizbježiv ukras ondašnjih kraljevskih parkova, posebice se isticao svojim sjajem. Bila je to četvrtasta površina pokrivena šumom vrlo gustom i lisnatom u kojoj se križalo i ispreplitalo bezbroj puteljaka toliko povezanih jedni s drugima da se čovjek vrlo lako gubio u njima.
Na svakom zavoju čuli su se tihi uzvici divljenja pred pojavom jedne od trideset i devet grupa od obojenog olova, usred malih basena načinjenih od školjaka i lijepog šljunka. Te su grupe prikazivale životinje iz Ezopovih basna i poneke ptice blistava perja izrađene točno po uzoru na one iz Menažerije. Benserade je u trideset i sedam kitica, ugraviranih zlatnim slovima u mjedene ploče, ispričao zgodu.
Dotle je to bila samo šetnja koju su dvorani činili svakog dana prateći kralja koji se nije mogao zasititi gledajući ljepotu i napredak svog parka. Ali iznenada, na raskršću odakle se odvajalo pet aleja, društvo se nađe u čarobnoj prostoriji u obliku peterokuta. Na pozadini velikih grabovih busenova, svaka je strana peterokuta bila ukrašena umjetnim lišćem i istaknuta vijencima, a središnji nosač podržavao je tri mramorne vaze okićene crvenim, ružičastim, plavim i bijelim cvijećem.
U sredini prostorije, dizao se visoki mlaz vode tvoreći poput snijega bijeli stup, a oko bazena, iz kojega je izbijao, nalazilo se pet mramornih stolova, svaki sučelice jednoj od pet aleja, a između stolova smještene su vaze od majolike sa stablima naranča s ušećerenim plodovima od kojih je svaki sadržavao po jedno sočno iznenađenje. Jedan od stolova predstavljao je brdo sa spiljama u kojima su se nalazili raznovrsni hladni naresci. Drugi je stol nosio minijaturnu palaču od marcipana i šećerlema. Na trećem su se kočile piramide suhih slastica. Četvrti je bio prepun kristalnih čaša i srebrnih posuda ispunjenih najraznovrsnijim likerima. Posljednji je nudio čitav izbor jela napravljenih od šećer-ječmenca, smeđeg, žutog ili crvenog, s ukusom čokolade, meda ili cimeta...
Svi su dugo hvalili užitak što ga je pružila ova svježa i udobna dvorana, a onda su požudni prsti razrušili palaču od marcipana, opljačkali šećer-ječmenac i prihvatili se čaša s likerima.
Posjedavši unaokolo na sjedala od trave, plemenite gospođe i plemenita gospoda prionuše veselom ručku.
Sa središnjeg mjesta gdje su se nalazili, vidjeli su pet aleja, a uz svaku se protezao red čempresa što su se smjenjivali s voćkama u ogromnim vazama, a grane bile krcate prekrasnim plodovima. Uskoro će, svatko, odlazeći, ubrati putem koju krušku, jabuku, breskvu, plod cedra ili trešnju.
Pri samom kraju jedne aleje kip boga Pana blistao je u posljednjem zlatnom traku sunca, dok su prema istoku dva satira i dvije bahantkinje plesali pokazujući svoje tamne obrise na pozadini svijetlozelenog neba.
Neki nas je dobar duh prenio na obale Astreje! - uskliknu gospođica de Scudery.
Uskoro ćemo na obalama dražesnog Lignona ugledati čobančiće i stada ukrašena vrpcama!
V odjednom, iz večernjeg mraka, iskrsnuše bezbrojna svjetla i poletješe kroz šumarke, uz busenove. Pojaviše se najavljeni pastiri i pastirice, pjevajući i plešući, dok s jedne velike stijene dojuri četrdeset satira i bahantkinja i mašući štapovima obavijenim lozom i bršljanom, te bubnjevima, opkoliše ugodno društvo da bi ga poveli do mjesta gdje je bilo smješteno kazalište.
Lake kočije i nosiljke čekale su kralja, kraljicu i prinčeve i odniješe ih kroz aleje lipa.
Kazalište gdje se imala prikazati komedija podignuto je na velikom raskršću kraljeve i drugih aleja.
Tu je došlo do male gužve, zbog toga što služba za održavanje reda nije funkcionirala kako treba. Narod »koji je htio vidjeti« pa počasni gosti i dvorjanici sačinjavali su zbijeno i vrišteće mnoštvo na koje su prisutni satiri i bahantkinje prenosili razuzdanu živahnost.
Vrata se otvoriše pred kraljevom kočijom pa se ponovo zatvoriše.
Nosiljka u kojoj se nalazila kraljica nije se uspjela probiti. Uzalud su se nosači derali:
Mjesta njezinu veličanstvu kraljici!
Nitko se nije micao. Otprilike pola sata, usred paklene gužve ljudi koji su se na ulazu borili, Marija Tereza, gušeći se od bijesa, morala se pomiriti s tim da čeka. Konačno sam kralj dođe po nju.
Već u prvim trenucima gužve, Anđelika se povukla u stranu. Njen joj je zdrav razum savjetovao da ne žrtvuje uzalud svoju krhku toaletu. Ona se udalji od bučnog mnoštva; pritom naiđe i na druge koji su se kao i ona pomirili s čekanjem. Komedija će dugo potrajati. Ali bila je ugodna večer i versajski park, s rasvjetama i bezbrojnim vodoskocima koji su izbijali iz svakog grma, pružali su čarobni prizor. Sviđalo joj se što je ostala sama. U zelenom udubljenju s lampionima koji su podsjećali na zvjezdano nebo, privuče je mali mramorni paviljon. Pope se uza tri stepenice i osloni o tanki stup. Oko nje se širio miris orlovih noktiju i ruža penjačica. Graja je ovamo jedva dopirala.
Okrene se i pričini joj se da sniva. Avet kao snijeg bijela nakloni joj se sa dna stubišta. Kad je avet podigla glavu Anđelika prepozna Filipa.
Nije ga vidjela od one njihove bitke u sjeniku, od onog zagrljaja koji je njegovom voljom bio brutalan, ali je u njemu ostavio, premda to nije htio priznati, sjećanje koje ga je uznemirivalo. Dok se dvor vraćao u prijestolnicu, maršal du Plessis- Belliere ostao je na sjeveru, a kasnije otišao s vojskom u Franche-Comte. Anđelika je saznavala kada kreće od drugih, jer Filip, naravno, nije ni pomišljao da joj piše.
Ona mu se javljala, povremeno, kratkim pisamcima u kojima je govorila o Charlesu Henriju i o dvoru, i uzalud očekivala nekakav odgovor.
Odjednom, bio je tu, podigao je prema njoj svoj ravnodušni pogled, ali mu je tračak smiješka smekšao usne.
Pozdravljam Barunicu žalosne haljine - reče joj.
Filipe...! - uzviknu Anđelika i objema rukama raširi svoju tešku suknju od brokata. - Filipe, na ovoj haljini ima deset tisuća livara u dijamantima!
Ona što ste je nosili nekad bila je siva sa sitnim svijetloplavim vrpcama na prslučcu i bijelim ovratnikom.
Sjećate se toga?
A što se ne bih sjećao?
Pope se uza stepenice i nasloni o mramorni stup. Ona mu pruži ruku. Nakon tek primjetnog oklijevanja on je poljubi.
Mislila sam da ste još s vojskom - reče Anđelika.
Kralj me u jednoj poruci zamolio da se vratim na dvor, kako bih se pojavio na velikoj svečanosti što je daje ove večeri. Treba da budem jedan od ukrasa ove svečanosti.
Posljednja rečenica nije bila izraz njegove umišljenosti, već izraz zadovoljstva zbog uloge koju je prihvaćao prgavom poslušnošću. Kralj je u svojoj pratnji htio imati najljepše dame i najpristaliju gospodu. Ovakvog dana nikako se ne bi odrekao prisutnosti jednog od najljepših vitezova svoga dvora. »Najljepši je bez sumnje«, pomisli Anđelika promatrajući ga, »okretan je i sjajan, u svom ruhu od bijelog atlasa ukrašena zlatom. Balčak njegova mača je od čistog zlata, a pozlaćene su i pete njegovih cipela do bijele kože«.
Mjesecima ga nije vidjela!
Da li vas kralj zadržava u vojsci? - upita iznenada.
Ne. Ja sam ga zamolio da me zadrži.
Zašto?
Volim ratovati - reče on.
Jeste li primili moja pisma?
Vaša pisma? Aha! Da... čini mi se. Anđelika oštrim udarcem sklopi lepezu.
Znate li bar čitati? - reče ljutito.
Što hoćete, kad sam s vojskom imam drugog posla, a ne da mislim na ljubav i njezine gluposti.
Ljubazni ste kao uvijek!
A vi agresivni kao uvijek... Sretan sam što vas nalazim u dobru raspoloženju. Priznat ću vam nešto sasvim iskreno. Malo mi je nedostajao vaš borbeni duh. Vojni pohod bio je prilično dosadan. Dvije ili tri opsade, po koja čarka... Sigurno ste izmislili nešto što će unijeti više živosti.
Kad ćete otputovati?
Kralj mi je poručio da me želi zadržati na dvoru. Imat ćemo vremena za svađe.
A i za što drugo - reče Anđelika gledajući ga ravno u oči. Večer je bila vrlo ugodna, a bili su odvojeni od ostalog svijeta, u zaštiti malog harema ljubavi, te se ona osjećala spremnom na svaku odvažnost. Vratio se, dakle, i potražio je u vrevi svečanosti. Nije mogao odoljeti želji da je ponovo vidi. Krijući se iza podrugljivosti, priznavao joj je da mu je nedostajala. Nisu li, možda, išli u susret nečem divnom?
Filip se pričinjao kao da ne shvaća, ali su njegove ruke, nešto čvršće obuhvatile Anđelikin zglavak odmaknuvši narukvice da bi joj milovale glatku put. Zatim, nemarnim pokretom prstiju, podiže teške ogrlice od dragog kamenja što su kružile po ramenima i grudima mlade žene.
Suviše dobro zaštićeno utvrđenje - reče on. - Oduvijek sam se divio umijeću lijepih žena da nude svoju napola razgolićenu ljepotu, a u isto vrijeme brane prilaze k njoj.
To je umijeće udešavanja, Filipe. Ženski oklop. A i draž naših svečanosti. Zar ne nalazite da sam lijepa?
I suviše ste lijepi - reče Filip, zagonetno. - Opasno lijepi.
Za vas?
Za mene i za ostale. Ali nije važno, vama se to sviđa. Puni ste nestrpljive radosti pri pomisli da se igrate vatrom. Lakše bi bilo pretvoriti životinju za vuču u čistokrvnog konja, nego namiguši izmijeniti ćud.
Filipe! - uzviknu Anđelika. - Oh! Kakva šteta! Bili ste već tako uglađeni maloprije.
Filip se smijao.
Ninon de Lenclos uvijek mi je preporučala da ne otvaram usta. »Šutjeti, ne smiješiti se, biti lijep, prolaziti i nestajati, to vam najviše odgovara«, govorila mi je. Da se toga ne držim, tko zna što bi me još zadesilo.
I Ninon ponekad pogriješi. Volim slušati vaš glas.
Ženama su dovoljni papagaji.
Uze joj ruku i spustiše se niz mramorne stepenice.
Čuje se jače zvuk violina. Možda su već otvorili vrata kazališta. Vrijeme je da se pridružimo kralju i njegovoj pratnji.
Vraćali su se alejom ukrašenom malim voćkama u srebrnim vazama. Filip pruži ruku i ubere ružičasto-crvenu jabuku.
Hoćete li? - reče.
Ona gotovo stidljivo uze jabuku i nasmiješi mu se susrevši njegov pogled. Mnoštvo ih razdvoji. Gledatelji su raspravljali o vrijednosti komedije i o Moliereovu značaju. Smijeh što ga je izazvao, svima je razvedrio duh.
Pala je noć i gusta koprena neba i šume tvorila je idealnu sliku zajedno s blistavom građevinom pred kojom su se svi skupili.
Još jedna palača snova, krhka vizija noći što je iskrsavala na zavoju aleje, čuvana pozlaćenim paunima što su svirali na priprostim instrumentima stojeći na
podnožjima od zelenila, u prozirnim vazama iz kojih su izvirali mali vodopadi žive vode, dok su ih svjetla obavijala kao nekom kristalnom ljuskom.
Kralj se na trenutak zaustavi i pohvali sjajan efekat prizora, te uđe u tu palaču kratka vijeka. Strop je bio načinjen od ušća povezanog tankim drvenim potpornjima načičkanim zlatnim zvijezdama. Na kornici su se nizale porculanske vaze pune cvijeća koje su naizmjenično smjenjivale svijetleće kristalne kugle što su obasjavale svod duginom svjetlošću.
Čitava se ta dvorana nalik na prizor iz tisuću i jedne noći kupala u svjetlu nebrojenih lustera obješenih o srebrne niti ili cvijetne vijence između svakih vrata dvorane, a dvije velike baklje uokvirivale su vodeni slap, što se valovito spuštao u niz školjaka, a zatim gubio u velikim bazenima.
U dnu dvorane nasuprot ulaznim vratima, na povišenom mjestu do kojeg je vodilo nekoliko stepenica, bio je smješten bife. Tu se nalazila prava zbirka predmeta od zlata: posuda, vaza, kutija s mirisima, srebrnih vrčeva namijenjenih kraljevoj trpezi.
U sredini dvorane Pegaz, rastvorenih krila, udarao je kopitom vrh visoke stijene iz koje je štrcala Hipokrenova česma. Iznad simboličnog konja, između zaslađene zeleni, malih voćaka s ušećerenim plodovima, poslastica i bombona u obliku povrća, jezera kompota, Apolon i muze vijećali su skupljeni u grupi i činilo se kao da sjede za kraljevskim stolom ukrašenim cvijećem i prepunim srebrnim posudama, koji se kružno prostirao oko Pegazove stijene.
Bilo je vrijeme velikom ručku. Kralj zauze svoje mjesto, a oko njega se razvi blistavi vijenac gospođa čije je društvo sam odabrao. Svaka se od njih trudila da nadmaši ostale sjajem svoje toalete.
Anđelika primijeti, s olakšanjem i s nešto gorčine, da nije dodijeljena kraljevu stolu. Nije mogla ni očekivati da će je zapasti tolika čast. Poslije pohoda na Flandriju, kraljevo je držanje prema njoj bilo prilično zagonetno. Ničim joj nije pokazao nezadovoljstvo i uvijek se jednako ljubazno ophodio s njom. Pa ipak, između njih se ispriječio nekakav zid, i ona je u tolikoj mjeri to osjećala da se ponekad pitala nije li tek tolerirana na dvoru.
Ironičnim pogledom obuhvati odabranice što su se našle uz kralja i ustanovi da je to, uz po koji izuzetak, bio skup savršenih kurvi s prošlosti sastavljenom od niza raskalašnih priča.
Svakome je bilo poznato da je gospođa de Bounelle-Bullion, žena jednog državnog sekretara, nakon što se povukla iz galantnog života, držala u svojoj kući kockarnicu, da je »Dvorska karta« označila Otok uživanja kao uobičajeno prebivalište gospođe de Brissac. Maršalica de La Ferte i grofica de Fiesque takmičile su se svojim sladunjavim prenemaganjima. Svi drugi su se pretvarali kao da su tobože zaboravili da ih je strašni Bussy-Rabutin u svojoj Ljubavnoj povijesti Francuza obasuo sarkazmima. Nešto podalje, vojvotkinja de Mecklembourg, bivša pobornica fronde, čije su ljubavi i intrige izazvale podosta buke, pokazivala je svoje mlitave obraze.
U izuzetke mogla se ubrojiti ozbiljna gospođa de Lafayette, i, donekle tužna vojvotkinja de La Valliere, koja je na posljednjem mjestu za stolom snuždeno prebirala jela što su ih nudile kraljeve sluge. Nitko se više nije obazirao na odbačenu miljenicu. Luj XIV kao da nije ni primjećivao njezinu prisutnost.
Kojim su ženskim likom bile zaokupljene njegove misli dok je s uobičajenim tekom gutao obilne količine mesa kojima ga je gospodin Le Duc, prvi majordom, služio uz pomoć svojih spretnih slugu.
Ni gospode de Montespan nije bilo za kraljevim stolom.
Došli su javiti Anđeliki da je njezino mjesto za stolom gospode de Montausier. Ostali su stolovi postavljeni pod nekoliko šatora, a njima su predsjedale kraljica i počasne dame. Stol gospođe de Montausier bio je priređen za četrdeset uzvanica. Anđelika sjede između gospođice de Scudery, koju je donekle poznavala jer je svojedobno posjećivala njezin salon du Marais, i jedne druge, koju je dobro zagledala prije nego što se uspjela uvjeriti da je to upravo ona.
Francoiso! Vi ovdje!
Gospođa Scarron se nasmiješi sva blistava od sreće.
Da, draga moja Anđeliko! Moram priznati, ni sama ne mogu vjerovati da me zadesila ova sreća, ako pomislim na bijedne prilike u kojima sam živjela do prije nekoliko mjeseci. Znate li da ću otputovati u Portugal?
Ne, ali čula sam da se gospodin de Cormeil htio s vama oženiti.
Ah! Ne govorite mi o tome. Pošto sam tu ponudu odbila, izgubila sam sve svoje zaštitnike i prijatelje!
Zar gospodin de Cormeil nije vrlo bogat? Bio bi vam osigurao udoban život i oslobodio vas vječitih briga.
Ali on je star i k tome strašno razvratan. Upravo to sam rekla onima koji su me nagovarali da prihvatim. Bili su vrlo iznenađeni i nezadovoljni, smatrajući da u svom položaju ne smijem biti izbirljiva, a da to u prošlosti nisam ni bila, kada sam odabrala gospodina Scarrona. Njihovim prijekorima nije bilo kraja. Rekla sam Maršalici što sam smatrala najuvjerljivijim i najrazboritijim, ali me ona i dalje osuđivala, optužujući me za moje nesreće. Jedino se Ninon našla na mojoj strani. Njeno je odobravanje donekle utješilo moj bol zbog okrutnosti mojih prijatelja... Što kažete na to da su imali hrabrosti usporediti tog čovjeka s gospodinom Scarronom? Oh, Bože, kakve li razlike! Iako je bio bez imetka, dovodio je u moj dom najbiranije društvo; dok bi to društvo gospodin de Cormeil mrzio i izbjegavao. Gospodin Scarron je uvijek bio dobre volje i svatko ga je takva poznavao, a bio je obdaren duševnom dobrotom za koju gotovo nitko nije ni znao. Ovaj drugi, pak, nije ni sjajan ni duhovit: kad progovori, ispadne smiješan. Moj je muž u osnovi bio izvanredan. Ispravila sam neke njegove nedostatke. On nije bio ni lud, ni poročan, već čovjek oprobane čestitosti...
Govorila je vatreno, u po glasa, sa strašću kojoj bi se prepuštala, ponekad, kad se povjeravala. I Anđelika ponovo osjeti čar njezine ličnosti i još jednom uvidi kako je zaista lijepa i privlačna.
Njena suviše jednostavna frizura bila je donekle neprikladna za ovu priliku, ali haljina od tamnog baršuna u toplim crvenim prelivima i ukusno odabrana dvostruka ogrlica od žada i sitnih rubina vrlo lijepo su pristajali uz njezinu put i crnu kosu.
Ona ispriča kako je konačno, pritisnuta bijedom, pristala da u svojstvu treće počasne dame, gotovo kao sobarica, prati princezu de Nemours na vjenčanje s portugalskim kraljem. Otišla se oprostiti od svojih prijatelja i tako se našla kod gospođe de Montespan koja se vrlo iznenadila kad joj je ispričala svoje nedaće.
Ali nije me ponizila, vjerujte, Athenaida me pažljivo saslušala, premda je i dalje bila zaokupljena svojom toaletom. Vi znate da smo stare prijateljice, iz pansiona, i iz istog kraja, kao i vi, Anđeliko. Otkada je u Parizu, imala sam prilike učiniti joj po koju sitnu uslugu. Ukratko, zajamčila mi je da će govoriti kralju o mojoj obustavljenoj penziji i uzaludnim molbama. Napisala sam, po njezinu nagovoru, još jednu zamolnicu, koju sam završila riječima: »Dvije tisuće livara je više nego potrebno mojoj samotnosti i mome zdravlju.« Kralj je to primio blakonaklono i - začudo - ponovo sam dobila penziju! Kad sam pošla u Saint-Germain da se zahvalim Athenaidi, imala sam čast vidjeti njegovo veličanstvo koje mi reče:
»Gospođo, pustio sam vas da dugo čekate, ali bio sam ljubomoran na vaše prijatelje: htio sam da samo meni pripadne zasluga za vaš uspjeh.« Zar ove tako ljubazne riječi ne brišu duge godine mučnog čekanja? Odonda dišem, živim, ne izjedaju me više kukavne brige. Pronašla sam opet svoje mjesto u društvu koje me je prije gledalo prijekim okom, poprimila sam ponovo društvene navike i... evo me u Versaillesu!
Anđelika je toplo uvjeri da se i ona iskreno raduje.
Gospođa de Montespan, koja je upravo prolazila, položi lako ruku na bijelo rame svoje štićenice.
Dakle... zadovoljna?
Ah! draga Athenaido! Čitav će moj život svjedočiti o zahvalnosti što je osjećam prema vama!
Stolovi su se pomalo praznili. Kralj je ustao sa svojom pratnjom i uputio se kroz dugačku aleju, dok je narodu što je navirao sa svih strana na mjesto svečanosti prepušteno da do mile volje hara po preostaloj hrani i košarama s kolačima i voćem.
Činilo se kao da je aleja na jednom svom kraju zatvorena ogradom svjetla. Čim se povorka približila, ograda se rastvori. Bio je to novi koncert voda što padaju s visoka i teku, novi niz svijetlećih arabeska, srebrnih tritona i spilja od školjaka: pojavio se novi začarani labirint.
Do cvjetnog balkona prolazilo se zelenim hodnikom između dva reda nasmijanih satira, ili vodometa, a potom obilazilo oko bazena u kojima su se igrali zlatni dupini, dok se na svakom koraku naizmjenično mijenjalo svjetlo u svim duginim bojama.
Ova čarobna šetnja dovede povorku u dvoranu priređenu za ples, ukrašenu porfirom i mramorom. S modre podloge stropa blistala su zlatna sunca, spuštali se lusteri od srebra. Duž kornice njihali su se cvjetni barjačići, a između stupova što su je podržavali bile su smještene tribine i dvije spilje predviđene za svirače, u kojima su Orfej i Arijana svirali na liru.
Kralj otvori ples s kraljicom i s princezama. Nakon toga istupiše gospođe i vitezovi i uputiše se u zamršene plesne figure, ističući sav raskoš svojih toaleta. Starinski plesovi odvijali su se u nešto bržem ritmu. Novi su pak iznenađivali svojom ukočenom sporošću. Bilo je mnogo teže pratiti ove posljednje, jer su se sastojali u izvijanju stopala i proračunatim pokretima ruku i šake. Nesavladivo, precizno, do u tančine proučeno i gotovo mehaničko kretanje, nalik na mehanizam kakva sata, provlačilo je ove žive automate u neumorno kolo. Prividno vedra koreografija, podržavana glazbom, malo-pomalo, ispunjala se nesvjesnom napetošću. Bilo je mnogo više uzdržanih želja u ovom strpljivom prilaženju, u dodirima ruku što su se odmah odvajale, u sporom kruženju vatrenih pogleda, u mekim i uvijek nedovršenim pokretima prepuštanja i izmicanja - nego u najdivljem plesu.
Taj dvor vruće krvi naslađivao se u prividno uzornim ritmovima. Naslućivao je pod tom dvoličnom maskom blizinu ljubavi koja je prije dijete noći i tišine negoli vatre. Anđelika je dobro plesala. Osjećala je posebno uživanje dok je izvodila složene plesne figure. Ponekad bi nečiji prsti zadržali njezine prste, ali ona, odsutna, to nije primjećivala. Prepoznala je ipak kraljeve ruke u kojima su se za jednog rondoa našli njezini prsti. Njen se pogled podiže privučen kraljevim očima, a onda se naglo spusti.
Još uvijek ljuti? - upita je vladar tiho.
Ljuta? Na ovakvoj svečanosti? Što time misli reći vaše veličanstvo?
Zar ovakva svečanost može ublažiti gnjev koji već mjesecima osjećate prema meni?
Smućujete me, sire. A ako mi vaše veličanstvo već duge mjesece pripisuje takve osjećaje, zašto mi to nikada nije spomenulo?
Bojao sam se da me ne zaspete graškom. Ples ih odvoji.
Kad je ponovo prošao pored nje, Anđelika zapazi da njegove tamne i tajanstvene oči traže odgovor.
Riječ bojati se loše pristaje ustima vašeg veličanstva!
I rat mi izgleda manje strašan od stroge ozbiljnosti vaših lijepih usta.
Čim joj je pošlo za rukom, Anđelika napusti ples i sakrije se među posljednje redove tribine, odakle su udovice promatrale plesače pokrećući lagano svoje lepeze. Jedan je paž pronađe i reče da ga šalje kralj, te je zamoli da ga slijedi.
Kralj je čekao, izvan plesne dvorane, u aleji koju su svjetiljke obasjavale slabom svjetlošću.
Imate pravo - reče, šaleći se - večeras mi vaša ljepota ulijeva hrabrosti. Došao je čas da se nas dvoje pomirimo.
Da li je taj čas dobro odabran? Čitavo je društvo večeras gladno vašeg veličanstva i za koji čas svi će vas tražiti očima i pitat će se zašto vas nema.
Ne. Oni plešu. Izgledat će kao da sam na drugom kraju dvorane. A ovo je, naprotiv, priželjkivana prilika da izmijenimo nekoliko riječi a da ne privučemo pažnju.
Anđelika osjeti kako se sva ukrućuje. Sasvim jasan manevar. Gospođa de Montespan i kralj ponovo su se dogovorili da je umiješaju u malu igru koja je već i prije išla na njezin račun.
Odmah zauzimate obrambeni stav! - reče on nježno i primi njezinu ruku. - Zar nemam pravo ni da vam se zahvalim?
Da mi se zahvalite? Na čemu?
Gospodin Colbert mi je već nekoliko puta pričao da činite čudesa u ulozi što vam ju je povjerio među ljudima na dvoru. Uspjeli ste stvoriti atmosferu povjerenja prema poslovima koji nisu bili baš na dobru glasu, znali ste objasniti, uputiti duhove, i sve to u okvirima društvenog saobraćanja, a da niste pobudili sumnjičavost, već naprotiv! Uvjereni smo da vama dugujemo izvjesne financijske uspjehe.
Oh, zar je riječ samo o tome? - reče Anđelika i oslobodi ruku. - Vaše veličanstvo mi ne mora zbog toga zahvaljivati. Ja sam se uz put bogato naplatila... I to mi je dovoljno.
Kralj ustukne. Mrak u koji je povukao Anđeliku bio je tako gust da mu ona nije mogla razaznati lica. Među njima nasta mučna i napeta tišina.
Nema sumnje, vi ste još uvijek ljuti na mene! Molim vas, morate mi otkriti što je uzrok tome.
Je li moguće da vaše veličanstvo baš nema pojma o tome? Čudim se, s obzirom na vašu pronicljivost.
Moja pronicljivost često zataji pred zlovoljom dama. Nikad nisam posve siguran u tom pogledu. A koji muškarac, pa bio on i kralj, može umišljati da to jeste?
Ležerni ton samo je prikrivao njegovu zbunjenost. Njena uznemirenost poraste.
Vratimo se vašim uzvanicima, sire, molim vas...
Nema žurbe. Odlučio sam da ovo izvedem načistac.
A ja sam odlučila da ne budem više paravan ni vama ni gospođi de Montespan - prasnu ona. - Gospodin Colbert me ne plaća za to. Meni je stalo do mog dobra glasa te želim njime raspolagati po svom ćefu i neću ga poklanjati nikome... Ni kralju.
Ah...! Dakle o tome je riječ. Gospođa de Montespan se htjela poslužiti vama kao nekom lutkom, skrećući na vašu tobožnju milost sumnje svog nepodnošljiva muža. Zaista, vješto skovan plan.
Koji je i vašem veličanstvu bio poznat.
Želite li reći da sam prepreden ili pak dvoličan?
Treba li kralju lagati ili mu pak laskati?
Znači, takvo vi mišljenje imate o svom vladaru!
Moj se vladar ne bi smio na takav način odnositi prema meni. Za što me vi smatrate? Jesam li ja možda nečija igračka? Ja vam ne pripadam.
Dvije surove ruke zgrabiše Anđelikine zglobove.
Varate se. Sve mi gospođe pripadaju po mom kraljevskom pravu.
Oboje su drhtali od srdžbe. Ostali su tako neko vrijeme, sjajnih očiju, izazivajući jedno drugog. Kralj se prvi povrati.
Hajde, nećemo valjda zaratiti zbog ovakvih gluposti. Hoćete li mi vjerovati ako vam kažem da sam nastojao uvjeriti gospodu de Montespan da ne odabere vas kao žrtvu? »Zašto upravo nju?«, pitao sam je. »Zato«, odgovorila je ona »jer me samo gospođa du Plessis-Belliere može nadmašiti. Nikada neću dopustiti da netko kaže kako se vaše veličanstvo udaljilo od mene za neku koja nije vrijedna pažnje.« Vidite! Evo dokaza, u neku ruku, koliko vas ona cijeni... A vjerovala je da ste dovoljno naivni da odigrate ulogu i ne sluteći ništa. Ili pak dovoljno dvolični da je prihvatite. Dvostruko se prevarila. Ali nije pravedno što na mene svaljujete
teret svoje srdžbe. Zašto vas je ova mala zavjera pogodila do te mjere, Bagatelle? Zar je velika sramota za ženu, smatraju li je kraljevom ljubavnicom? Zar vam to ne bi donijelo ugled? Prednost...? Laskanja...?
Nježno je privi k sebi i govoreći joj šapatom sagibao se prema njoj nastojeći da sagleda njezino lice što mu ga je noć skrivala.
Vaš dobar glas okrnjen, kažete? Ne, ne na dvoru. Naprotiv, još bi više zablistao, vjerujte mi... Dakle? Zar moram vjerovati da ste zapali u klopku? Da ste povjerovali u farsu...? Nije li riječ upravo o tome? Razočarana...?
Anđelika je šutjela, krijući čelo u prsluk što je mirisao na ljiljan, sve obuzetija nježnim zagrljajem ruku što su je zadržavale i sve snažnije stezale. Već se odavna nije prepustila ovakvoj nježnosti. Bilo je u tome posebne čari: biti slaba, osjećati se djetinjasta, biti blago prekorena.
Vi, tako razboriti, dopustili ste da vas ponesu iluzije? Ona odmahne odrečno glavom, i ne odgovori ništa.
Ne, pa to sam i mislio - reče kralj smijući se. - Pa ipak, da li je to bila samo komedija? Ako vam priznam da vas ni jednom nisam pogledao a da nisam osjetio želju, i da sam često pomislio...
Anđelika se odlučno oslobodi iz njegova zagrljaja.
Ne bih vam vjerovala, sire. Znam da vaše veličanstvo ljubi drugu. Odabranica je lijepa, zanosna, nepobjediva i pruža sve prednosti... ako se izuzme neugodnost sumnjičava muža, to je istina.
A nije to mala neugodnost - reče kralj iskesivši se.
Uze ponovo Anđeliku za ruku i povuče je niz aleju brižljivo podrezanih tisa.
Ne možete zamisliti što sve ne izmišlja da Montespan da bi mi naudio. Na kraju će me dovesti pred moj vlastiti sabor. Jasno, Filip du Plessis bio bi mnogo prikladniji muž nego onaj vražji Pardaillan. Ali nismo još dotjerali tako daleko - završi s uzdahom.
Stane držeći je za ruku da bi joj bolje zagledao lice.
Izmirimo se, mala markizo. Vaš vas kralj skrušeno moli za oproštenje. Hoćete li nakon ovoga ostati ledeni?
Nije bilo teško zamisliti svu draž njegova osmijeha kao ni sjaj njegovih očiju. Ona pretrnu.
Njegovo lice nagnuto k njezinu, mekih, nasmijanih usana i topla pogleda, neodoljivo ju je privlačilo.
Ona pobježe naglo, podižući tešku šuštavu suknju. Ali uskoro je zaustave visoke ograde graba.
Osloni se, zadihana, o postolje nekog kipa i pogleda oko sebe. Nalazila se u šumici Girandolle, u baršunastoj tami, iznad koje se nazirala bijela perjanica vodoskoka okruženog manjim mlazovima što su se u bijelim lukovima spuštali u okrugli bazen.
A gore s visokog modrog neba, izvan dometa svih zemaljskih čarolija, mjesec je sijao svojom smirenom svjetlošću. Svečanost je dotle dopirala samo kao daleka melodija. Tišinu je narušavalo jedino mrmorenje vode i kraljevi koraci. On se približavao, gazeći visokim potpeticama vlažni pijesak aleje.
Djevojčice - šapnu - zašto ste pobjegli?
Uze je opet snažno u zagrljaj i prisili da se ponovo smjesti u topli zaklon njegova ramena, dok je svoj obraz prislonio uz njezinu kosu.
Htjeli su vam učiniti nažao, a vi to niste zavrijedili. Ipak, znao sam kako su žene okrutne jedna prema drugoj. I bila je moja dužnost, dužnost vašeg kralja, da vas zaštitim. Oprostite mi, djevojčice.
Anđelika osjeti silnu malaksalost; zahvati je vrtoglavica prepuna miline. Kraljevo lice je bilo nevidljivo ispod njegova velikog šešira u sjeni kojega su oboje nestajali dok je ona slušala njegov glas, dubok i umiljat.
Stvorenja što su se ovdje skupila, strašna su, mala moja djevojčice. Imajte to na umu. Držim ih pod svojim bičem, jer vrlo dobro znam kakve bi nerede mogli stvoriti, kakve krvave ludosti, da su prepušteni sebi samima. Svatko bi se od njih,
kao gospodar nekog grada ili neke pokrajine, digao protiv mene i bacio u nevolju moj narod. Zato ih ne puštam s očiju. Ovdje, na mom dvoru, u Versaillesu, bezopasni su. Odavde nitko neće pobjeći. Ali nije to bez posljedica, kad zvijeri i grabljivice žive zajedno. Treba imati kljun i nokte i kandže da bi se moglo nadživjeti. Vi ne pripadate toj vrsti, ljupka moja Bagatelle.
Ona upita, tako tiho da se morao sagnuti da bi je čuo:
Želi li time vaše veličanstvo reći da moje mjesto nije na dvoru?
Nipošto. Želim da ostanete. Vi ste jedan od najljepših njegovih dragulja. Vaš ukus, vaša osebujnost, vaša dražest, ushitili su me. A rekao sam vam i što mislim o vašim poslovima. Htio bih jedino da umaknete grabljivcima.
Umakla sam ja i mnogo gorim opasnostima - reče Anđelika. Kralj rukom blago pritisnu njezino čelo kako bi je prisilio da zabaci glavu pa da na mjesečini promatra njezino lice kojega je put podsjećala na cvjetnu laticu. U tamnom zaklonu trepavica, Anđelikine zelene oči blistale su poput izvora što skriva svoju tajnu u dubini šume. Kralj se sagnu i gotovo bojažljivo položi usne na njezina mlada usta što su iznenada dobila biljeg gorčine. Nije želio da je uplaši, ali uskoro se sav pretvorio u požudu, obuzet željom i zaluđen dodirom njezinih svilenih usana što se, isprva čvrsto stisnute i neprobojne, prenuše da bi potom oživjele i znalački se razigrale.
»Ali... pa ona je iskusna žena«, preletje mu glavom. Iznenađen gledao ju je sasvim drugim očima.
Sviđaju mi se vaša usta - reče - nijedna im druga nisu nalik. Usta žene i usta djevojke, istodobno... svježa i vatrena.
Ništa više nije pokušao. Kad se ona polako odvojila od njega, on je ne zadrža. Stajali su tako, neodlučni, udaljeni nekoliko koraka jedno od drugoga. Odjedanput, čitava serija zaglušnih eksplozija potrese lišće u parku.
Gospoda pirotehničari počeli su sa svojom paljbom. Ne smijemo propustiti taj prizor. Vratimo se - reče kralj preko volje.
Išli su šutke do plesne dvorane. Buka svjetine isprekidana praskanjem vatrometa zapljusne ih poput naleta morskog vala. Iza jedne ograde jasmina izbiše na svjetlo.
Primivši je za ruku, malko je udalji od sebe i stane je promatrati.
Nisam još izrazio svoje divljenje vašoj haljini. Njena izvanredna draž može se takmičiti jedino s vašom ljepotom.
Zahvalna sam vašem veličanstvu.
Anđelika mu se duboko pokloni. Kralj se također sagne i poljubi joj ruku.
Dakle, opet smo prijatelji?
Možda.
Usuđujem se nadati...
Anđelika se udalji, pomalo ošamućena, zaslijepljena čudnom svjetlošću i uzbuđena ugledavši u daljini Versailles koji je izgledao kao presvučen plamenim ukrasima na tamnoj pozadini noći.
Gledatelji su vikali, zaprepašćeni i zadivljeni. U okviru vrata gorio je lik Janusa sa dva lica. Na prozorima u prizemlju vidjeli su se osvijetljeni ratni trofeji, a na prozorima prvog kata plamteći likovi Vrlina. Nad krovom ogromno je sunce sjalo. Niže, uz samu zemlju, činilo se kao da je dvorac okružen užarenom ogradom.
Prođe kraljeva kočija, sa šest živahnih konja koje su jahali kočijaši, s bakljom u ruci. U kočiji je pored kralja bila kraljica, Gospođa, Gospodin, gospođa de Montpensier i princ de Conde.
Zaustaviše se pored Latonina bazena gdje se produžavao požar što je zahvatio dvorac. To je sada bilo plamteće jezero puno nestvarnih bića što su se sablasno kretala pod blistavom strehom od isprepletenog pruća. U sjaju nebrojenih fosforescentnih vaza i starinskih svijećnjaka, isticali su se lijepi oblici Konjske Potkove.
Kralj naredi da se zaustavi kočija i časkom se šutke divio skladnoj slici. Iza kočije, mnoštvo koje je već bilo doprlo dotle, ispunjalo je noć razdraganim povicima.
Kola su zaokrenula i ušla u veliku aleju s obiju strana opasanu dvostrukim redom kipova koji su neshvatljivim umijećem vještog stvaratelja bili blistavo jasni. Ali odjednom između kipova izbiše snopovi svjetla. U dubinama ogromnog parka, prasnuše nebrojene vatre uz tutnjavu groma. Posvuda planuše bazeni poput vulkanskih grotla.
Buka je postajala sve jača i na mnogim mjestima nasta iznenadna panika. Uplašene žene u trku su se sklanjale ispod drveća i u pećine. Čitav versajski park bio je u plamenu. Kanali, močvare, dobivali su purpurnu boju od odsjaja iznenadnih požara.
Velike su rakete svojim blistavim strijelama parale crno nebo; druge su po njemu šarale pruge. Neke su za sobom ostavljale rep kao komete, a neke ličile na raznobojne gusjenice.
Na kraju, u trenutku kad sa svih točaka horizonta poletješe snopovi svjetla stvarajući tako plameni svod, pojaviše se, lebdeći na nebu, slovo L i slovo M, inicijali kralja i kraljice.
Noćni ih vjetar polako raznio zajedno sa crvenim dimom fantazmagorije što se gasila.
Posljednja ružičasta svjetla svečanosti miješala su se sa svjetlošću neba koje se na istoku počelo bojiti. Rađala se zora.
Luj XIV naredi povratak u Saint-Germain. Umorni dvorjanici slijedili su ga na konju ili u svojim kočijama.
Svi su ponavljali da nikad na svijetu nije bilo ovako lijepe svečanosti.

24.
LJUBAV U ANĐELIKINU ZAGRLJAJU
Jedna nezaboravna svečanost, dvije ljubavne šetnje u sjeni aleja, zapanjenost što je dovodila u nekakvo stanje blaženstva čitavo biće, uljuljana na tim pozlaćenim valovima: pa ipak, neka strepnja zbog koje su usta postajala gorka, a ugodne uspomene bile pomućene... Tako se osjećala Anđelika, sutradan nakon versajske noći.
Vraćala joj se i nametala jedna manja briga, kružeći čudnovato njezinim lutajućim mislima. Bilo je to bucmasto lice maloga Cantora što ga je gospodin de Vivonne htio uzeti za svog paža.
»Prvo treba ovo urediti«, reče Anđelika za se, trgnuvši se iz lijepa maštanja. Podiže se s divana na kome se odmarala od napora protekle noći. Kroz malu galeriju palače du Plessis, dopre joj Cantorov glas, odozgo, gdje su bile spavaće sobe:
Markiže, sretniji si od mene što imaš lijepu ženu...
Mlada se žena zaustavi pred vratima od crne hrastovine. Tu je časkom oklijevala. Dosad nije nikada došla do ovih vrata. Vodila su u Filipove apartmane. Ustukne, govoreći sama sebi kako ovaj korak nije nimalo razuman.
Slušajući ponovo glas svog sina, koji je pjevao o nezakonitim ljubavima kralja Henrika, nasmiješi se i promijeni mišljenje.
Pokuca na vrata i La Violette joj dođe otvoriti. Filip je upravo zakopčavao pred ogledalom svoj plavi mundir. Spremao se za odlazak u Saint-Germain. Anđelika je malo kasnije trebala krenuti za njim, budući da ju je kraljica pozvala na partiju i kasnije na ručak. Dvorjanicima je preostajalo malo vremena za rješavanje domaćih problema.
Markiz ne pokaza ni najmanje iznenađenje kad se ona pojavila u sobi. Ponudi joj da sjedne, i produži se oblačiti, čekajući strpljivo da čuje razlog njezina posjeta.
Anđelika je promatrala kako Filip stavlja prstenje. Dugo ga je odabirao, isprobavao i osmatrao kritičkim okom, ispruživši ruku ispred sebe. Ni žena ne bi to radila s većom pribranošću.
Ona vidje u toj maski čovjeka zaokupljena nečim tako beznačajnim, hladnu i zatvorenu ograničenost.
Po što je došla k njemu? Po savjet? To joj se pričini smiješnim. Napokon reče, kako bi prekinula šutnju:
Gospodin de Vivonne zatražio je da mu dam svog sina Cantora.
Filip ne pokaza nikakva zanimanja. Uzdahne i skine sve prstenje s desne ruke, budući da ga kombinacija nije potpuno zadovoljavala. Stajao je zamišljen ispred otvorenih škrinja, a onda, kao da se odjednom prisjetio Anđelike, reče s dosadom u glasu:
Ah! Tako? Dakle, mogu vam čestitati na dobroj novosti. Gospodin de Vivonne uživa sve veću milost, i može se računati da će ga gospoda de Montespan dugo održati na zenitu.
Ali, gospodin de Vivonne treba otputovati u ekspediciju na Mediteran.
Još jedan dokaz kraljeva povjerenja.
Dijete je još suviše nejako!
Što on misli o tome?
Tko on? Cantor? Oh...! Učinilo mi se da je zadovoljan i pun želje da se pridruži tom vitezu. To nije nimalo čudnovato. Gospodin de Vivonne obasipa ga slatkišima u svakoj prilici. Ali nije na djetetu od osam godina da odlučuje o svojoj sudbini. Ja se kolebam...
Filipove se obrve pokrenuše u znak iznenađenja.
Želite li da postigne karijeru?
Da, ali...
Kakav ali! - reče on s ironijom.
Ona progovori brzo, dok su joj obrazi plamtjeli.
Gospodin de Vivonne uživa glas raskalašnog čovjeka. Svojedobno je pripadao Gospodinovoj bandi. Svi znaju što to znači. Ne bih htjela povjeriti svog sina čovjeku koji bi ga mogao izopačiti.
Markiz du Plessis imao je sada na ruci jedan krupni soliter i još dva prstena. Pođe k prozoru i pusti da prstenje zablista na zraci sunca.
Kome biste ga onda htjeli povjeriti? - reče svojim sporim glasom. - Rijetkoj ptici, besprijekorna vladanja, nekome tko nije ni smutljivac, ni dvoličan, tko ima utjecaja na kralja, i obasut je njegovim počastima, i... tko ne postoji? Životni put k uspjehu nije jednostavan. Sviđati se velikanima nije lak zadatak.
Vrlo je mlad - ponovi Anđelika. - Bojim se da bi mogao prisustvovati prizorima koji bi pomutili njegovu nedužnost.
Filip se uzdržano i trpko nasmiješi.
Pustih li skrupula ambiciozne majke. O sebi mogu reći da mi je bilo tek deset godina kada me je gospodin de Coulmers strpao u svoju postelju. A nakon četiri godine, čim je moj izmijenjeni glas odao da sam se prometnuo u muškarca, gospođa de Crecy, željna da okusi blagodati proljetne limfe, ponudila mi - bolje rečeno nametnula - zaklon svoje postelje. Imala je oko četrdeset godina... Što kažete, da li pristaju zajedno ovaj smaragd i tirkiz?
Anđelika je gledala bez riječi. Bila je poražena.
Filipe! Oh! Filipe!
Da, možda ne pristaju zajedno. Imate pravo. Sjaj i zelena boja smaragda smetaju plavetnilu tirkiza. Stavit ću radije još jedan dijamant pokraj smaragda.
Dobaci joj pogled i nasmija se podrugljivo.
Ostavite tu potištenost. Ako vas moja izlaganja uznemiruju, zašto tražite moj savjet? Zar ne znate, ili se pretvarate da ne znate, u čemu se sastoji potpun odgoj mladog viteza? Pustite da vam se sinovi podignu usred počasti.
Ja sam njihova majka. Nisu važne samo počasti i ne mogu ih napustiti moralno. Zar vaša majka nije nikada bdjela nad vama?
Filip prezrivo iskrivi lice.
Ah! Istina, na to sam zaboravio... Nismo jednako odgojeni. Ako se točno sjećam, vi ste odrasli bosonogi pored juhe od kupusa i priča o duhovima. U takvim prilikama je moguće imati majku. U Parizu, na dvoru, to se ne događa dječacima. Vrati se pred ogledalo, otvori nove škrinje. Nije mu mogla vidjeti sagnuto lice, već samo plavu glavu koja se činila kao pritisnuta pod teretom neke prastare muke.
Gol i drhtav - prošaputa - ponekad i gladan... Povjeren slugama i dvorkinjama koji su me izopačivali, to je bio moj život ovdje, u ovoj palači koju sam imao jednog dana naslijediti. Ali kad je trebalo podičiti se sa mnom, ništa nije bilo dovoljno lijepo za mene. Ni najbogatija odijela, ni najmekši baršuni, ni najskupocjeniji ovratnici. Satima se vlasuljar bavio mojom kosom. A kada bih obavio svoju ulogu u paradi, vraćao sam se svojoj mračnoj sobici i zapuštenosti. Dosađivao sam se. Nitko se nije brinuo da me nauči čitati i pisati. Smatrao sam prevelikom srećom kada mi se pružila prilika da uđem u službu kod gospodina de Coulmersa, kojeg je moje lijepo lice osvojilo.
Ponekad ste dolazili u Plessis...
Suviše kratki boravci. Morao sam se pokazivati, vrtjeti se oko prijestolja. Nema napretka bez pokazivanja. Moj otac, kojemu sam bio jedinac, nikako ne bi dopustio da ostanem u provinciji. Poveselio se kada je ustanovio da se brzo uzdižem... Bio sam velika neznalica i bez imalo duha, ali bio sam lijep.
Eto zašto niste nikad susreli ljubav - reče Anđelika kao govoreći sama za sebe.
Naprotiv. Čini mi se da na tom polju imam mnogobrojna i najrazličitija iskustva.
Nije to ljubav, Filipe.
Osjećala se ledena, tužna i puna samilosti kao da je pred njom nesretnik kojemu nedostaje najneophodnije. »Smrt srca, najgora je smrt!« Tko joj je to rekao, jednog dana, s prezrivom sjetom odabranika? Princ de Conde, jedan od najuglednije gospode po staležu, imetku i slavi.
Zar nikada niste ljubili... barem jednom, punim osjećajima...?
Da... Volio sam tako svoju dojilju. Ali to je bilo davno.
Anđelika se ne nasmija. Gledala ga je ozbiljna lica, skupljenih ruku između koljena.
To je onaj osjećaj što u jednom jedinom stvorenju sjedinjuje veličinu svijeta, nježnost svih najljepših snova, moć i polet života...
Prelijepo se izražavate o tome. Ne, vjere mi, čini mi se da nisam nikad osjetio takvo ushićenje... Ali ipak naslućujem što želite reći: Jednom sam pružio ruku, ali priviđenje iščeznu...
Kapci sakriše njegov pogled i on joj se pričini, onako glatka lica i s lakim smiješkom na usnama, kao jedan od onih usnulih kipova sa zagonetnim izrazom što pokrivaju kraljevske grobnice.
Bilo je to u Plessisu. Tek sam bio navršio šesnaest godina i moj mi je otac bio kupio regimentu. Boravio sam u provinciji radi novačenja. Za vrijeme neke svečanosti predstaviše mi djevojku. Bila je mojih godina. Ali u mojim već zrelim očima izgledala je kao dijete. Imala je na sebi sivu haljinicu s plavim vrpcama na prsluku. Stidio sam se da mi je pokažu kao sestričnu. Ali kada joj uzeh ruku, da je odvedem plesati, osjetih da ta ruka drhti u mojoj, i to izazva u meni nov i divan osjećaj. Do toga časa uvijek sam ja drhtio pred prijetećom željom zrelih žena, ili pred smionim porugama mladih dvorskih koketa. Sada mi je ta djevojka vraćala ismijanu moć. Njezine zadivljene oči bile su za mene melem, opojni napitak, osjetio sam da postajem muškarac, da nisam više igračka; gospodar, a ne više sluga... Pa ipak sam je predstavio svojim drugovima s ismijavanjem. »Evo - rekao sam - Barunice žalosne haljine.« Onda, ona pobježe. Pogledao sam svoju praznu ruku i obuze me nepodnošljiv osjećaj. Isti osjećaj kao kad mi je jednog dana uhvaćena ptica s kojom sam se bio sprijateljio odletjela iz ruke. Sve je odjednom bilo sivo. Želio sam je ponovo pronaći da smirim njezinu srdžbu i da opet ugledam onaj njezin ozareni pogled. Ali nisam znao što da učinim, jer me moje učiteljice nisu naučile kako ću osvojiti ćudljivu djevojčicu. U prolazu sam uzeo voćku iz
jedne posude, s namjerom da joj je ponudim tek da bi zauzeo nekakvo držanje... Bila je to jabuka, čini mi se, ružičasta i pozlaćena kao njezino lice. Tražio sam je u parkovima. Ali je te večeri nisam pronašao...
»Što bi se dogodilo da smo se našli one večeri?« razmišljala je Anđelika.
»Pogledali bismo bojažljivo... Ponudio bi mi jabuku. Hodali bismo po mjesečini držeći se za ruku...«
Dvoje mladih plave kose, išlo bi kroz šaputave aleje onog parka kamo zalaze srne nielske šume... Dvoje mladih obuzetih neizrecivom srećom, srećom kakva se može osjetiti samo sa šesnaest godina, kada ljubeći se u sjeni, poželimo umrijeti tako... Anđelika ne bi bila otkrila tajnu kovčežića s otrovom... Njen bi život možda krenuo drugim putem...
A onu djevojku nikad kasnije niste pronašli? - reče ona glasno, uzdišući.
Da. Mnogo kasnije. I pogledajte malo, čudne li zagonetke, i kakvim sve iluzijama mladost može ukrasiti svoje prve strasti: ona je postala gora, tvrđa, opasnija od svih ostalih zajedno...
Ispruži opet ruke ispred sebe, s izrazom nedoumice.
Kako vam izgleda moje prstenje? Ovog puta je u savršenom skladu, čini mi se.
Da, zaista... Ali jedan jedini prsten na malom prstu, Filipe, djeluje mnogo otmjenije i manje upadljivo.
U pravu ste.
Povadi suvišno prstenje, vrati ga u škrinje pa potrese zvonce i naredi sluzi da potraži mladog Cantora.
Kada se dječak pojavio, Anđelika i Filip stajali su šutke jedno nasuprot drugome. Cantor je hodao odlučnim korakom. Vježbao je udaranje mamuza, jer se vraćao s trkališta. To ga, međutim, nije sprečavalo da vuče za sobom nerazdruživu gitaru.
Dakle, gospodine - reče Filip veselo - kao što izgleda, vi putujete u rat... Uvijek nešto preozbiljno lice dječaka zablista.
Gospodin de Vivonne vam je govorio o našim planovima?
Vi pristajete, kao što vidim.
Oh! Gospodine, tući se s Turcima, to će biti divno!
Budite oprezni. Turci nisu jagnjad. Njih nećete moći zanijeti svojim pjesmama.
Ne namjeravam slijediti gospodina de Vivonnea zato da bih pjevao. Stalo mi je da se ukrcam. Već dugo o tome razmišljam. Želim ići na more!
Anđelika ustukne i ruke joj se zgrčiše. Vidje svog brata kako plamtećim pogledom strasno šapuće: »Ja idem ploviti morem.«
Znači, stiglo je vrijeme rastanka...! Boriš se za svoju djecu, postaviš ih u zaklon, radiš i ponavljaš sebi kako ćeš jednog dana živjeti s njima, uživati u njihovoj blizini, i pomalo ih upoznati. A kad taj dan dođe, evo...! Već su odrasli. I evo, već te napuštaju.
Oči malog Cantora bile su svijetle i vedre. Znao je kamo mu se hoće.
Cantoru ja više nisam potrebna - reče Anđelika. - Jasno mi je to. Toliko mi je sličan. Zar je meni ikada trebala majka? Jurila sam poljima, grizla sam svoj život punim zubima. Sa dvanaest godina htjela sam u Ameriku a da se nisam ni osvrnula za sobom.
Filip položi ruku na Cantorovu kosu.
Vaša mati i ja odlučit ćemo da li se priliči dati vam vatreno krštenje. Malo ima dječaka koji u vašim godinama imaju čast čuti grmljavinu topova. Treba biti jak.
Jak sam i nije me strah.
Vidjet ćemo, saznat ćete našu odluku.
Dječak se nakloni pred očuhom i iziđe vrlo ozbiljno i važno. Filip uze iz ruku La Violettea šešir od sivog baršuna i otrese prstom nevidljivo zrnce prašine.
Vidjet ću gospodina de Vivonnea - reče - i uvjerit ću se da li su njegove namjere čiste u pogledu ovog djeteta. U protivnom...
Radije bih ga vidjela mrtvog! - reče Anđelika gordo.
Nemojte govoriti kao naše bake. Nema više takvih gledanja u ovo naše doba. Smatram da je de Vivonne estet kojeg je mali umjetnik zaludio. Njegovo uzdržavanje neće vas stajati ni pare. Hajde, razmislite o tome i poveselite se.
Poljubi joj ruku.
Moram vas napustiti, gospođo. Zove me kraljeva služba i konji će morati dobrano juriti da bi me na vrijeme doveli do cilja.
Kao za vrijeme one noćne svečanosti kad joj je ponudio voćku ubranu u kraljevu parku, ona opet potraži njegov svijetli nedokučivi pogled.
Filipe, ona nekadašnja djevojka još je uvijek ovdje, vi to znate.

Nešto kasnije, u kočiji koja je, jureći kroz polja zarumenjena predvečerjem, nosila Anđeliku u Saint-Germain, razmišljala je o njemu.
Sada je znala da se u odnosu na Filipa pokazalo zlosretnim upravo njezino iskustvo s muškarcima. Previše je znala o njima. Poznavala je njihove slabe strane i htjela ga je predobiti već isprobanim oružjem. A zapravo su se njih dvoje mogli zbližiti jedino u djevičanstvu dviju mladih duša. Bilo im je suđeno da se sretnu u šesnaestoj godini, kada je oboje preživljavalo doba nepriznate i čežnjive znatiželje, predosjećaj tajni u njihovoj još nepomućenoj nevinosti, u doba kada mlada tijela, savladana novom čežnjom, poznaju samo bojažljiva i stidljiva prilaženja, a s malim su zadovoljni, dodirom ruku, jednim smiješkom, kada u jednom poljupcu pronalaze raj. Zar je prekasno da se vrati izgubljena sreća? Filip se izgubio idući opasnim putevima. Anđelika je postala žena, ali snage života tako su velike i sve može ponovo procvjetati. Razmišljala je, kao što nakon leda i mraza na otvrdloj zemlji procvjeta proljeće.
I planu iskra. U trenutku kada se to najmanje moglo očekivati, vatra što je tinjala oživje.

Toga dana, Anđelika se nalazila u salonu palače du Plessis. Sišla je da bi razgledala prostoriju prije velikog prijema koji će uskoro dati za visoko društvo prijestolnice. Morat će to biti raskošan prijem, jer nije isključeno da će se na njemu pojaviti i sam kralj.
Anđelika, s grimasom na licu i uz mnoge uzdahe, obiđe ogromni salon, mračan poput spilje, ispunjen krutim namještajem još iz doba Henrika IV što su ga dva ogromna ogledala zeleno-plave dubine uzalud pokušavala bar malo oživjeti. Bez obzira na godišnje doba, prostorija je bila uvijek hladna. Za obranu od te hladnoće, Anđelika je, odmah poslije svog dolaska u palaču, dala postaviti na pod debele perzijske sagove iz svog salona u Beautreillisu, ali toplina poput snijega bijele vune ukrašene ružama još je više isticala strogost teškog namještaja od ebanovine. Dok je ovako razmišljajući ispitivala prostoriju, uđe Filip da potraži odlikovanja što ih je čuvao u škrinjama u jednom od pisaćih stolova s mnogobrojnim ladicama.
Zabrinuta sam, Filipe - objasni mu ona. - Pitam se kako ću ovdje prirediti taj prijem. Ne želim ništa predbacivati vašim precima, ali teško da još ima ovako tjeskobnih i neudobnih domova kao što je vaš.
Znači li to da niste zadovoljni s vašim apartmanima? - upita kao braneći se.
Ne, moji su apartmani prekrasni.
Stajalo me dosta novaca da promijenim sve tapete - reče on. - Zbog toga sam bio prisiljen prodati svoje posljednje konje.
Zbog mene ste to učinili?
A nego za koga? - progunda Filip zatvarajući treskom jednu ladicu. - Morao sam se s vama oženiti... protiv svoje volje, ali ipak, oženio sam se. Govorili su kako ste izbirljivi, kako je teško zadovoljiti vaš ukus. Nisam htio osjetiti vaš prezir bogate trgovkinje.
Znači, željeli ste da se ovdje nastanim još u doba naše ženidbe?
Činilo mi se to sasvim prirodnim.
Ali zašto me onda niste ovamo pozvali?
Filip joj se približio. Njegovo je lice ocrtavalo neopisivu mješavinu nejasnih osjećaja i Anđelika, zapanjena, primijeti da je pocrvenio.
Pričinilo mi se da je loše započeto među nama i da bi moj poziv bio odbijen.
Što želite time reći?
Mora da sam vas ispunio užasom nakon onog što se odigralo u Plessisu... Nikada se nisam bojao neprijatelja, kralj mi to može posvjedočiti... Ali mislim da bih više volio da sam se našao pod vatrom stotinu španjolskih topova, nego da vas sretnem onog jutra, kada sam se probudio... poslije... Ah! Uostalom sve je ono bilo vašom krivicom... Bio sam popio... onako razdražiti pripitog čovjeka kao što ste to vi učinili...? Radi zabave... Izazvali ste u meni divlji bijes. Jeli ste - povika drmajući je - jeli ste one večeri besramnim neprirodnim tekom dok ste vrlo dobro znali da se spremam zagušiti vas!
Ali Filipe - reče ona zaprepašteno. - Kunem vam se da sam umirala od straha. Nisam kriva što kod mene uzbuđenja izazivaju glad... Oduvijek je tako... Osjećali ste, dakle, neki interes prema meni?
A da li netko može to izbjeći? - prodera se on, bijesan. - Što sve ne biste izmislili samo da na sebe skrenete pažnju! Pojaviti se nepozvana pred kraljem... pustiti da vas napadnu vukovi... Imati djecu... voljeti ih... I ne znam što sve još? Ah! Mašte imate i suviše... Dobri Bože! Kada sam ugledao vašeg konja kako se vraća bez vas u Fontainebleau...!
Naglo je zaobiđe i uhvati za ramena, stežući ih kao da će ih smrviti. Onda odjednom upita:
Bili ste zaljubljeni u Lauzuna?
U Lauzuna? Ne, zašto?
I odmah pocrvenje, sjetivši se događaja u Fontainebleauu.
Još uvijek pamtite onu priču, Filipe? Ja ne, priznajem, a pretpostavljam da se ni Peguilin više toga ne sjeća. Kako se ovakve gluposti uopće mogu događati? Pitam se to puna srdžbe na sebe samu. To je zbog onih svečanosti, pića, ambijenta... Bili ste tako surovi prema meni, i tako hladni. Činilo se da se sjećate da sam vam žena samo kada je trebalo da me vrijeđate ili da mi prijetite. Uzalud sam nastojala da budem lijepa... Ja sam samo žena, Filipe! Jedino prezir žena ne može otrpjeti. Izjeda joj srce. Tijelo se dosađuje, čezne za milovanjem. A onda se pojavi neki ljepotan sa svojim udvaranjem. Sve ono što mi Peguilin reče o ljepoti mojih očiju ili moje puti, bilo je tada za mene osvježavajuće kao izvor usred pustinje. A k tome, htjela sam vam se osvetiti.
Osvetiti? Oh! Ali, gospođo, vi zamjenjujete uloge. Na meni je bio red da se osvećujem, a ne na vama. Zar niste vi sve to započeli prisiljavajući me da vas oženim?
Ali ja sam vas zamolila za oproštenje.
Eto kakve su žene! Traže oproštenje i misle da je time sve zaboravljeno. Kako bilo da bilo, postao sam vam muž pod pritiskom prijetnje. Zar vjerujete da je dovoljno upitati za oproštenje da bi se izbrisala ona mrlja...?
A što sam drugo mogla učiniti?
Ispaštati! - povika on podižući ruku da je udari.
Ali kako se u dnu plavih očiju iskrila vesela svjetlost, ona se nasmiješi.
Ispaštanje je ponekad ugodno - reče ona. - Daleko su od nas kotač i užareno željezo pod nogama.
Ne izazivajte me. Poštedio sam vas, istina, i pogriješio sam. Već osjećam kako me nezamislivom vještinom svoga spola hvatate u klopku, kao što običan zec pada u klopku lovokradlce.
Ona se smijala zabacivši lagano glavu unazad da bi je položila na Filipovo'rame. Trebalo je da se tako malo pokrene i položi usne na njezinu sljepoočicu ili na zatvorene oči. Ne učini to, ali Anđelika osjeti kako joj njegove ruke stežu bokove i kako mu dah brza.
Moja vam je hladnoća bila nepodnošljiva, kažete? Pa ipak, činilo mi se da vam je svaki naš dodir mučan, da ne kažem mrzak.
Anđelikin se smijeh prosu.
Oh! Filipe. Da je bilo samo zrno ljubaznosti s vaše strane, naši odnosi bill bi za mene božanstveni. Bio je to divan san, čiju sam sliku čuvala u dnu srca još od onog dana kad ste mi pružili ruku i predstavili me: »Evo Barunice Žalosne Haljine«. Već sam vas onda voljela.
Život... i moj bič pobrinuli su se da unište san.
Život se može ponovo izgraditi... a vi biste mogli napustiti bič. Nikada se nisam odrekla svoga sna. Pa ni onda kad smo bili razdvojeni, potajno sam vas u svom srcu...
Čekali ste me, neki put?
Uvijek sam vas čekala.
Osjećala je kako Filipove ruke oko njenih grudiju, dodirujući ih lagano, postaju grozničave i nestrpljive.
On progunđa nešto za sebe i ona zadrža smijeh. Onda se naglo saže i poče ljubiti njeno vitko i drhtavo grlo.
Tako ste božanstveno lijepi, tako božanstvena žena! - prošaputa - a ja... ja sam samo nespretna, vojničina.
Filipe!
Promatrala ga je, začuđena.
Kakve to gluposti govorite. Zao, okrutan, svirep, to jeste. Ali nespretan? Ne. Ne to mi nikada ne bi palo na pamet. Vi mi, na nesreću, nste dali prilike da odmjerim slabost koja je obično svojstvena zanesenim ljubavnicima.
Pa ipak to su mi žene često predbacivale. Razočaravao sam ih, izgleda. Po njihovu, čovjek Apolonova fizičkog savršenstva morao bi dostizati i... nadnaravne mete.
Anđelika se smijala punim grlom, opijena približavanjem ludosti koja se spuštala na njih kao što se jastreb spušta sa sjajnog neba. Još prije nekoliko trenutaka znali su se samo svađati. Sada su se vitezovi prsti nestrpljivo borili s povezima njezina steznika.
Polako Filipe, za ime božje. Valjda ne želite rastrgnuti ovaj steznik od bisera za koji sam platila dvije tisuće škuda. Reklo bi se da se dosad gotovo nikad niste bavili svlačenjem žena.
Suvišan trud. Dovoljno je dignuti suknju pa... Ona mu stavi, dva prsta na usta.
Nemojte opet biti prosti, Filipe, ne znate vi ništa o ljubavi, ništa ne znate o sreći.
Kada je tako, vodite me, lijepa gospo. Poučite me što vi žene očekujete od ljubavnika božanske ljepote.
Bilo je gorčine u njegovim riječima. Ona mu prebaci ruke oko vrata, opuštena, otežala, omekšalih nogu, a on je polako povuče na slatku mekoću vunenog saga.
Filipe, Filipe - šapne ona - mislite li da je to trenutak i mjesto za ovakvu lekciju?
A zašto ne?
Na sagu?
Da, baš na sagu. Vojničina sam i vojničina ostajem. Ako nemam pravo da uzmem svoju ženu u svojoj vlastitoj kući, onda se odričem svakog daljnjeg interesa...
Ali mogao bi netko ući!
Pa što? Sada vas hoću. Osjećam vas toplu, raznježenu. Oči vam se sjaje kao zvijezde, usne su vam vlažne...
Ispitivao je njezino zabačeno lice obraza obilježenih ružičastom grozmcom.
Hajde, mlada sestrično, igrajmo malo zajedno, slađe će biti sada nego kada smo bili mladi...
Anđelika ispusti nešto kao sitan uzvik poraza i ispruži ruke.
Nije se više mogla opirati, ni izbjeći navalu želje. Sama ga privuče.
Bez mnogo žurbe, lijepi moj ljubavniče - prošapta. - Dajte mi vremena da budem sretna.
On je strasno obuhvati i uze, sav prožet nekom novom znatiželjom i obazrivošću prema ženi. Iznenađen, gledao je kako Anđelikine oči malo-pomalo prekriva veo sanjiva nespokojstva. Zar su to bile iste one oči, kojih se tvrdog sjaja plašio? Zaboravila je da se ukruti; nije više bilo na uglovima njezinih usta onog izazova što ga je toliko puta pročitao, već su njezine pritvorene usne lagano podrhtavale pod snagom njegova napora. Nije to više bila njegova neprijateljica. Imala je povjerenja u nj. To mu je davalo snage da je nježno traži i, s vremena na vrijeme pogođen zapanjujućim otkrićima, on shvati da ga ona odvlači nepoznatim i tajanstvenim stazama. U njemu se rađala nada, i ta je nada rasla s plimom užitka. Bližio se čas opojnog susreta. Došao je čas kada će strune ove čarobne ženskosti što mu se tako dugo opirala, zadrhtati silovito pod njegovom rukom. Osjetljiv zadatak koji je zahtijevao strpljivu brižljivost. Potpuno budna moć njegove muškosti sve se više približavala plijenu koji više nije uzmicao. Ona ga je ponizila i on ju je mrzio do patnje. Ali dok ju je sada gledao, osjeti kako mu se srce topi pod pritiskom dosad nepoznatog osjećaja. Gdje je ponosna žena koja ga je izazvala?
Gledao je kako mu se odjednom prepušta poput žene ranjene i uplašene uz sitne isprekidane pokrete koji kao da su tražili milost.
Sad sva drhtava, a sad luda od malaksalosti, pokrećući glavom slijeva nadesno nezadrživim pokretima punim miline, ona se pomalo odvajala od sebe, dostizala onu vantjelesnu mračnu točku gdje se dva bića nađu sama sa svojim užitkom.
Potrese je odjednom dugi drhtavi grč i on shvati da se približavao trenutak kada će zagospodariti njom. Svakim časom sve se više zanosio pobjedničkim osjećajem, nečim što nikada prije nije osjetio, osvajačkom snagom koja je svjesna same sebe hitala po svoju nagradu. Osjećao se kao ratnik poslije pobjede u teškoj bici, pobjede koja mu je lako mogla izmaknuti da nije bio oprezan i hrabar. Nije je više mogao štedjeti. Treperila je sva napeta u njegovu zagrljaju kao živi luk. Uporno požurivana, na krajnjoj granici izdržljivosti, pretvorila se sva u očekivanje i sreću.
Konačno popusti i on uhvati skriveni odgovor njezine puti koju je probudio i obdario svim slastima. Onda se i on prepusti. Doznao je sada što mu je nedostajalo čitava života: njezina sreća, ispovijest njezina krotkog i lakomog tijela što se još dugo naslađivao dok se povraćala, uzdišući izgubljeno.
Filipe!
Osjećala je na grudima njegovo opušteno tijelo. Skrivao je lice i, pošto joj se stvarnost vraćala u strogom okviru staromodnog salona du Plessis, Anđelika se zabrine zbog njegove šutnje. Prekratki časovi opuštenosti. Nije se usuđivala vjerovati u svoju opijenost, u mahnitu sreću nakon koje se osjećala drhtava i slaba do suza.
Filipe!
Nije se usuđivala reći koliko mu je zahvalna na pažnji što ju je pokazivao prema njoj.
Da ga nije možda razočarala?
Filipe!
On podiže glavu. Lice mu je ostalo zagonetno, ali je nije mogao prevariti. Neizrecivo blag smiješak rastvarao mu je usne i ona položi prst na plave brkove.
Rođače mili...

I naravno, dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Netko uđe u sobu. Bio je to sluga koji je uvodio dva posjetitelja: gospodina de Louvoisa i njegova oca, starog i strašnog Michela Le Telliera. Starcu ispade cviker. Louvois promijeni sve moguće boje. Obojica se smjesta izgubiše, silno uvrijeđeni.
Sutradan je Louvois ispričao događaj čitavom dvoru.
Usred bijela dana...! S mužem!
Da li će ljubavnici i udvarači lijepe markize otrpjeti takvu uvredu? Jedan muž! Jedan domaći suparnik! Kućne naslade...!
Gospođa du Choisy je išla versajskom galerijom i ponavljala razdraženo:
Usred bijela dana!!! Usred bijela dana...!
Kada je kralj ustao toga jutra, svi su se glasno smijali.
Kralj se nije smijao kako su svi očekivali - primijeti Peguilin. Nije on jedini primijetio skriveno kraljevo nezadovoljstvo.
Jako je osjetljiv na sve što je u vezi s vama - objasni gospođa de Sevigne Anđeliki. - Iskrena srca vas miri s razdražljivim mužem. Ali u privrženosti ne treba pretjerivati. Gospodin du Plessis pokazao je preveliku revnost u svom nastojanju da udovolji svom vladaru. Možda će platiti nemilošću što nije shvatio da izvjesna naređenja ne traže baš doslovno izvršenje.
Čuvajte se Družbe svetog sakramenta, moja draga - šapnu joj Athenaida s opakom grimasom. - To će prečasne oce sigurno oneraspoložiti prema vama.
Anđelika se branila crvena u licu.
Ne razumijem što Družba svetog sakramenta tu može prigovoriti. Ako se ne mogu voliti sa svojim vlastitim mužem, pod svojim vlastitim krovom...
Athenaida prasnu u smijeh iza lepeze.
U po dana... i na sagu! Pa to je vrhunac izopačenosti, moja draga. Oprašta se samo ako je u pitanju ljubavnik.
Filip, neosjetljiv i na poruge i na sarkazme, možda zbog toga što ih nije ni zapažao, prolazio je gordo. Kralj se ponio prema njemu s izvjesnom krutošću: učinilo se kao da ga ne vidi. U grozničavosti posljednjih velikih svečanosti što ih je kralj priređivao uoči ljetnjih pohoda, Anđeliki nije polazilo za rukom da mu se približi.
Neobjašnjivo. Filip je opet bio hladan prema njoj i kada mu se ona obrati dok su se slučajno našli na plesu, on joj odvrati tvrdim tonom. Ona na kraju reče sama sebi da je sve ono bio samo san, oni savršeni trenuci puni miline koje je sačuvala u sjećanju kao procvjetalu ružu crvenih latica. Ali prsti svijeta ustremili su se da izgužvaju i unište nježni cvijet i ona je još uvijek crvenjela zbog toga. A Filip je odražena slika tog svijeta, lukavog i opakog. Nije znala da je Filip bio obuzet složenim osjećajima koji su mu dotad bili posve strani i u kojima se predbacivanje ponosa ispreplitalo s nekom vrsti paničnog straha što mu ga je ulijevala Anđelika. Jedino je snagom mržnje uspijevao gospodariti nad njom. Ako taj bedem popusti, past će u ropstvo. Zakleo se sam sebi da nikada neće dopustiti da ga neka žena zarobi. A sada mu se događalo, kada se prisjećao nekih njezinih pogleda, njezinog smiješka, da osjeti kako postaje slab i bolestan poput dječačića. Ponovo se vraćala ona nekadašnja bojažljivost. Nakon mračnih iskustava raskalašnog života u kojem je osjetio više gađenja no zadovoljstva, nije mogao povjerovati da je zaista doživio one trenutke natprirodne sreće s jednim od onih mrskih stvorenja, vrijednih prezira, kakvima je on smatrao žene. Zar je morao priznati da je to ono što nazivaju ljubav? Nije li to ipak samo opčinjenost? Mučio ga je strah od novih razočaranja. Umrijet će od srdžbe, mislio je, i od bola. Bolje je odabrati cinizam i surovost!
Anđelika, koja nije mogla ni naslutiti svu tu muku iza onog naoko bezosjećajnog lica, padala je malo-pomalo u stanje okrutne razočaranosti. Sjajne svečanosti nisu je mogle razvedriti. Kraljeve pažnje prema njoj su je razdraživale i od njegovih upornih pogleda strujala joj je žilama nekakva mučnina. Zašto ju je Filip napuštao?
Jednog popodneva, dok je čitavo društvo aplaudiralo Molieru, u velikom Kazalištu na otvorenom, ona osjeti kako je obuzima silna čežnja. Pričini joj se kao da je opet ona nekadašnja djevojčica, siromašna i gorda, što je jednom, u palači du Plessis, pobjegla u noć, sa srcem ispunjenim žaljenjem i ismijanom nježnošću. Obuze je ista ona želja da pobjegne. »Mrzim ih sve«, pomisli. Neprimjetno napusti dvorac i pozva kočiju. Jednog dana, kasnije, sjetit će se tog poriva što je otrgnu od Versaillesa, i nazvat će ga »predosjećajem«. Kada uvečer stiže pred palaču u predgrađu Saint-Antoine, tamo je vladao mrak i La Violette joj javi da je gospodar upućen na frontu u Franche-Comte i da sutradan u zoru mora otputovati.
Filip je večerao sam ispred dva srebrna svijećnjaka, u blagovaonici presvučenoj crnim drvetom. Ugledavši Anđeliku, umotanu u široki plašt od ružičastog tafta, on nabra obrve.
Pošto dolazite ovamo?
Nemam li možda pravo da se vratim kada god to zaželim?
Pozvani ste u Versailles na više dana.
Pričinilo mi se kao da ću na mjestu umrijeti od dosade; i tako sam odmah napustila sve one nepodnošljive ljude.
Nadam se da je vaša isprika neistinita, jer bi to bilo neoprostivo i mogli biste izazvati kraljevo negodovanje... Tko vas je obavijestio o mom odlasku?
Nitko, kad vam kažem. Ostala sam iznenađena videći sve ove pripreme. Znači, bili biste otputovali a da se ne oprostite sa mnom?
Kralj me zamolio da zadržim u najvećoj tajnosti ovaj moj odlazak, posebno da vama o tome ništa ne govorim. Zna se da žene ne mogu ništa zadržati za sebe.
Kralj je ljubomoran, htjela je povikati Anđelika. Filip, dakle, ništa nije vidio, ništa nije shvatio?
Anđelika sjede na drugom kraju stola i poče polako skidati rukavice od tanke kože ukrašene biserima.
Čudnovato. Ljetni pohod još nije započeo. Vojska se još uvijek nalazi u svom zimskom smještaju. Nije mi poznato da se kralj već nekoga odrekao pod izlikom rata. Vaša misija miriše na nemilost, Filipe.
Mladić ju je šutke promatrao i ta je šutnja potrajala tako dugo da je na kraju pomislila da je nije čuo.
Kralj je gospodar - reče konačno. Ustane ukrućeno.
Moram se povući, jer je već kasno. Čuvajte svoje zdravlje dok budem odsutan, gospođo. Pozdravljam vas.
Anđelika podiže k njemu uzbuđene oči. »Nema li načina da se bolje pozdravimo?« molio je njezin pogled.
Skrivena u svojoj sobi, mala zanemarena bratučeda zaplače. Bile su to iste suze koje je nekoć svladala, u svom mladenačkom ponosu. Suze obeshrabrenja i očaja.
»Nikad ga neću shvatiti! Nikad ga neću potpuno upoznati!«
Odlazio je u rat. A ako se više ne vrati...? Oh! Vratit će se on. Nije se toga plašila. Ali proći će trenutak milosti.
Kroz otvoreni prozor iznad spokojnih parkova, ulazila je mjesečina, i čulo se kako negdje pjeva slavuj. Anđelika podiže lice obliveno suzama. Pomisli kako joj je ta kuća, u koju su zvuci dopirali prigušeno, postala draga otkako u njoj živi s Filipom. Čudan je taj njihov zajednički život što se mogao usporediti s igrom žmurke punom razočaranja, gdje je svatko jurio po svoja odijela, na svoje probe između dviju dužnosti na dvoru, između dva putovanja, dviju trka na nosiljci, nekamo...
Ali postojali su i trenuci ugrabljeni nezasitom mondenom životu, trenuci kada je Filip sjedio pored nje i gledao kako ona hrani malog Charlesa Henrija. Njihovi razgovori i nasmijani pogledi, ono jutro kada je Filip namještao prstenje slušajući kako mu ona govori o Cantoru, i ono nedavno jutro kada su svoja tijela prepustili ludovanju, i kada ju je uzeo budnim žarom što je bio vrlo sličan ljubavi.
Iznenada, nije više mogla izdržati, obuče se, umota u svoju tanku sobnu haljinu od bijelog lana i hitro, bosonoga, potrča kroz malu galeriju, do Filipove sobe.
Uđe bez kucanja. On je spavao, gol-golcat, koso ispružen preko kreveta. Teški pokrivači od čipke ležali su na podu, otkrivši mišićave grudi što su na slaboj mjesečevoj svjetlosti imale sjaj i bljedoću mramora. Lice mu je izgledalo drukčije, u snu. Kratka kovrčava kosa koju je po danu nosio ispod perike, duge trepavice, pune usne, pridavale su mu izgled nevinosti i vedrine grčkih kipova. Glave blago sagnute na rame, opuštenih ruku, izgledao je bespomoćan.
Anđelika, podno kreveta, zadržavala je dah da bi ga mogla bolje promatrati. Srce joj se stezalo dok je gledala svu tu ljepotu, otkrivala prvi put nepoznate pojedinosti; zlatni lančić s mali križićem na vratu gladijatora, madež na lijevoj strani grudiju, tu i tamo brazgotine, uspomene na rat i dvoboje. Položi mu ruku na
srce da bi čula njegove udarce. On se malo pokrene. Ona skine sobnu haljinu i skupi se pored njega. Zanese je toplina zdravog muškarca i dodir glatke kože. Stane mu ljubiti usne, uze mu glavu da bi je prislonila, onako tešku, na svoje grudi. On se pomakne, srete je u snu.
Ljepotice moja - šapnu dok je ustima tražio njezinu dojku pokretom gladna djeteta.
Odjednom se uspravi, jarosno.
Vi...? Vi ste ovdje? Kakva drskost! Kakva...
Došla sam vas pozdraviti, Filipe. Pozdraviti na svoj način.
Žena mora čekati muževljev pristanak a ne nametati se. Odlazite!
Uhvati je da bi je izgurao iz kreveta, ali se ona još jače pripi uz njega, moleći ga tiho:
Filipe! Filipe, držite me ovdje. Držite me noćas pored vas.
Ne.
Srdito je oslobađao ruke, ali ga je ona ponovo grlila. Bila je dovoljno lukava da shvati, po mnogim znacima, da nije neosjetljiv na njezinu blizinu.
Filipe, ljubim vas... Držite me u svom zagrljaju!
A što tražite, prokletstvo!
To vi vrlo dobro znate.
Vi, mala bestidnice. Zar nemate dosta ljubavnika da smirite svoje strasti?
Ne, Filipe. Nemam ljubavnika. Imam jedino vas. A neće vas biti mjesecima!
To vam znači treba, mala k... Nemate nimalo više ponosa od zagrijane kučke! Još dugo je sipao kletve i uvrede, ali je više nije tjerao od sebe i ona se čvrsto skupila uz njega slušajući njegove pogrde kao da su najnježnije ljubavne izjave. Na kraju, Filip uzdahne duboko, uhvati je za kosu da bi joj podigao glavu. Ona ga je nasmiješeno gledala. Nije se plašila. Nikada se nije plašila. To ga je pobijedilo. I onda, izgovarajući još jednu, posljednju kletvu, privi je k sebi.
Bio je to tihi zagrljaj koji je, kod Filipa, krio strah pred vlastitom slabošću. Ali Anđelikina žarka strast, njezina gotovo naivna sreća što se nalazi u njegovu zagrljaju, njezino umijeće zaljubljene žene, uslužne u užitku u kojem je i sama učestvovala, pobijedili su njegove sumnje. Izbi iskra i pretvori se u neobuzdani plamen, svlada Filipovu moru. Anđeliku ispuni ponosom potmuli krik koji je odavao svu silinu njegova užitka.
On ništa nije priznavao. Još je bilo suviše blizu doba njihovih sukoba, mržnje, podlog rata što ih je podigao jedno protiv drugo. Nastojat će da je i dalje obmanjuje. Nije htio da bude sigurna. I pošto se Anđelika zadržavala, ispružena uz njega, u zamršenom spletu dugačke kose:
Odlazite! - reče joj surovo.
Ovog puta ona posluša užurbanom i milom krotkošću te on osjeti snažnu želju da je izbije ili ludo izljubi. Stisne zube, boreći se s osjećajem žaljenja što odlazi i željom da je zaustavi, da je drži pored sebe do zore, skupljenu u toploj sjeni tijela, kao malu drhtavu životinjicu, izgubljenu u snovima. Ludosti! Gluposti! Opasna slabost. Uskoro će vjetar bitke i zujanje topovskih kugli odagnati sve ovo.

Kratko vrijeme nakon odlaska maršala du Plessis-Belliera, dođe red i na malog Cantora da se pridruži vojsci. U posljednji čas, Anđelika poželi odustati od toga. Bila je strahovito tužna i obuzeta mračnim slutnjama. Počela je pisati često Filipu u Franche-Comte, ali on joj nije nikada odgovarao. Bila je potištena zbog te šutnje, premda to nije htjela sebi priznati. Kada će joj Filip priznati da je voli? Možda nikada. Možda on ne može voljeti. Ili ne može shvatiti da je voli. Nije on filozof, već ratnik. Misleći da je još uvijek mrzi, trudio se da joj to i dalje pokazuje. Ali neće moći izbrisati ono što je nastalo među njima, prešutno suučesništvo u užitku opet će ih bacati jedno prema drugome, slabe i izgubljene. Ni licemjerni vjernici, ni zlobni razvratnici, ni kralj, ni on sam, Filip, ne mogu ništa protiv toga.
Anđelika se prisili da se pobrine za Cantorov odlazak. Raspolagala je s malo vremena.
I Cantor otputova.
Anđelika, povučena u niz svečanosti, nije imala vremena da suviše razmišlja o uzbuđenju onog maglovitog jutra kada je dječak, sav crven od zadovoljstva, ušao u kočiju vojvode de Vivonnea, u pratnji svog odgojitelja, Gasparda de Racana.
Dječak je nosio odijelo od sjajne zelene tkanine što je lijepo pristajalo njegovim očima, s mnogo čipki i ružica od atlasa. Valovita kosa bila je pokrivena velikim šeširom od crnog baršuna ukrašena bijelim perjem.
Uz grudi je ljubomorno stezao gitaru ukrašenu vrpcama, kao što to djeca čine sa svojom najdražom igračkom. Bio je to posljednji Anđelikin poklon. Gitara od egzotičnog drveta, s ukrasima od sedefa, koju je najbolji majstor prijestolnice za njega nacrtao i napravio.
Barba je jecala u sjeni veže. Anđelika se nije htjela raznježiti. Takav je život. Djeca odlaze.
Ali svaka etapa na tom njihovu putu otkriva tanane i neslućene spone u majčinom srcu...
Od tog trenutka, ona pojačanim interesom poče pratiti poslove na Mediteranu. Odlazeći na taj put da bi podržale Mlečane protiv Turaka koji su nastojali zaposjesti posljednji bedem kršćanstva na Mediteranu, francuske su galije ispunjavale svetu misiju, te su vojvoda de Vivonne i njegovi vojnici zavrijedili naziv križara. Anđelika se blago smiješila misleći na malog Cantora, na mali i nedužni kotačić u mehanizmu Svete ekspedicije. Zamišljala ga je kako sjedi na pramcu broda, a vrpce njegove gitare lepršaju na plavom nebu.
Iskoristi jedan od rijetkih trenutaka predaha u Parizu da bi uspostavila vezu s Florimondom. Da li je trpio zbog rastanka s Cantorom? Nije li možda bio ljubomoran gledajući kako se mlađi brat tako sjajno smjestio i kako se već odaziva časnom pozivu rata? Ubrzo primijeti da se Florimond vrlo ljubazno odaziva kada ga ona pozove, ali da teškom mukom svladava svoj nemir kada treba ostati uz nju, makar i samo na deset minuta. Čekali su ga mnogi poslovi: jahanje, hranjenje sokola, briga oko pasa, uređivanje sablje, pripreme za pratnju dauphina na vježbalište i u lov. Pokazivao se strpljivim u njezinu društvu jedino ako bi inače to vrijeme morao slušati lekciju latinskog jezika kod opata Lesdiguieresa.
Moja majka i ja razgovaramo - rekao bi u takvim slučajevima svome odgojitelju, koji bi se povukao ne usuđujući se da navaljuje.
Razgovor se kretao uglavnom oko mačevalačke vještine gospodina Florimonda. Iza prividne osjetljivosti i nježnosti krile su se sklonosti zrela mladića. Sanjao je o tome kako siječe, pobjeđuje i ubija da bi obranio svoju čast. Bio je sretan jedino kada je u ruci držao mač i već je vježbao pucanje iz mušketa. Smatrao je da je gospodin dauphin vrlo nevješt.
Nastojim da ga malo ohrabrim, ali avaj! - uzdisao je. - To kažem vama, majko, ali ne bi bilo nipošto dobro da moja zapažanja dopru do drugih ušiju. To bi moglo naškoditi mojoj karijeri.
Znam, znam, sine - odobravala je Anđelika smijući se, ali je zapravo bila zabrinuta zbog ove prerane razboritosti.
Znala je da bi mali dauphin slijedio Florimonda i na kraj svijeta, toliko je bio zanesen njegovim očima punim vatre i njegovom vojničkom vitalnošću. Da, Florimond je očaravao. Sviđao se svakome i uspijevao je u svemu. Naslućivala je da je neizmjerno sebičan... Kao i sva djeca, uostalom.
Ali je s bolnim žaljenjem morala uvidjeti da se i on udaljio od nje. Dječak se vrtio oko sebe s mačem u ruci.
Gledajte... Gledajte, majko. Režem, finta... I siječem... Evo, usred srca... Moj je protivnik na zemlji... Mrtav!
Bio je lijep. Životna strast zapalila je u njemu svoj plamen. Ali, ako ga pogodi neka bol, hoće h opet doći da zaplače na njezinu ramenu? Dječačka srca brzo sazriju na blistavom suncu dvora...
Vijest o porazu kod rta Passero stiže polovicom lipnja, usred jedne svečanosti, posljednje koju je kralj priređivao uoči pohoda na Lorenu.
Doznalo se da je galije gospodina de Vivonnea napala na pučini ispred obala Sicilije barbarska flota pod zapovjedništvom nekog alžirskog renegata zvanog Rescator, poznatog širom Mediterana po pozdvizima.
Vivonne je bio prisiljen da uzmakne u zaljev, zaklonjen rtom Passero.
Bio je vrlo utučen. A ipak je to bila samo obična čarka. Samo su dvije galije, od dvadeset pod njegovim zapovjedništvom, potopljene.
Istina, na jednoj od njih nalazio se pretežni dio ljudi iz njegove kuće, i gospodin de Vivonne je s tugom gledao kako u moru nestaju njegova tri viteza, njegovih deset trpezara, četiri sluge, dvadesetorica korskih pjevača iz njegove kapele, kapelan, majordom, štitonoša i mali paž s gitarom.

25.
FILIP SE PRIZNAJE POBIJEĐENIM
Nisu došli izraziti saučešće gospođi du Plessis-Belliere, jer je sin kojega je izgubila kod rta Passero bio tek dijete. A zar da se vodi računa o djetetu? Doba ljetnjeg mirovanja koje je donosilo predah zabavnom životu dvora, dopusti joj da se u Parizu prepusti svome bolu.
Nikako nije mogla shvatiti da je ta grozna vijest istinita. A kako da i shvati. Zar Cantor može biti mrtav? Pa on je dijete čuda! Još mnogo prije svog rođenja izbjegao je otrov što je bio namijenjen njegovoj majci. Ugledao je svjetlo pod trulim svodovima glavne bolnice, tamo gdje se rađala samo posljednja siročad. Prvih šest mjeseci svog života proveo je u staji, napušten, pokriven krastama, sisao je malim ustima prljave krpe da bi smirio glad. Kupili su ga Cigani za sedam novčića...
Nadživio je najveće strahote...! A sada, netko se usuđivao reći da u njegovu malom čvrstom tijelu, u onom nesavladivom tijelu, nema više života... Ludost! Ti što tako govore ne poznaju maloga Cantora!
Anđelika se najodrješitije protivila da prihvati svirepu stvarnost.
Barba se danju i noću gušila u svom bolu. Zabrinuta zbog njezina zdravlja, Anđelika se počela odnositi prema njoj prilično grubo.
Dobro, gospođo, dobro - mrmljala je Barba, gušeći se u jecajima. - Gospođa ne može razumjeti. Gospođa ga nikada nije voljela onako kao ja.
Užasnuta, Anđelika je napusti i vrati se u svoju sobu. Sjede pored otvorena prozora.
Bližila se jesen. Večer je bila išarana sitnom kišicom u kojoj se iskrila svjetlost sutona.
Anđelika pokri lice rukama. Srce joj je bilo teško. Nikada neće prežaliti što nije češće nalazila vremena da privuče na koljena malog Cantora i izljubi mu okruglo lišće.
Sinovljevo lice ostalo je za nju tajna. Zbog toga što joj je bio sličan, što je bio sličan svoj njezinoj mladoj braći, nije se mogla saživjeti sa stvarnošću da je Cantorov otac bio Joffrey de Peyrac. Čvrsti, pustolovni, nenarušivi duh velikog Tulužana živio je u njemu...
Ugleda ga kako odlazi u rat, ozbiljan i presretan pod svojim velikim šeširom. Ugleda ga kako pjeva kraljici, ču ponovo njegov glas raspjevanog anđela:
Zbogom srce moje, zbogom moj živote, zbogom moja nado!
Ugleda ga još kao sitno, sitno, lagano breme koje je odnijela u Temple onog davnog zimskog jutra, kroz Pariz ispunjen mirisom Kandelorinih kolačića.
Umorno šljapkanje nekog konja, dolje u dvorištu, otrže je iz uspomena. Baci pogled kroz prozor i pričini joj se da prepoznaje Filipov lik u konjaniku što je upravo sišao s konja i pošao k ulaznom stepeništu. Ali Filip je bio u vojsci na fronti Franche-Comte, kamo je sada krenuo i kralj.
Trenutak kasnije još jedan konjanik zađe pod svod glavnog ulaza palače. Ovog puta ona, bez tračka sumnje, prepozna visoku priliku sluge La Violettea, prignutog pod žestinom nevremena. Bio je, dakle, zaista Filip taj što je dolazio. Ču njegove korake u galeriji, i, još prije no što je uspjela srediti svoje ucviljene misli, on se već našao pred njom do pojasa pokriven blatom i prvi put u prilično bijednom stanju. Sa šešira i preklopa mundira slijevala mu se voda.
Filipe! - uzviknu ona ustajući. - Potpuno ste mokri!
Kiši već od jutros, a ja dovde nisam silazio s konja. Ona zatrese zvonce.
Morate nešto toplo pojesti, a bilo bi dobro da se i vatra zapali. Zašto se niste najavili, Filipe? Vaš apartman je u rukama tapetara. Mislila sam da se vaš povratak ne može očekivati prije jeseni i pomislila sam... da je to pogodan trenutak za... za neka preuređenja.
On je slušao bez mnogo zanimanja, čvrsto posađen na raširenim nogama kako ga je već često vidjela kada bi se pojavio pred njom.
Saznao sam da je vaš sin mrtav - reče on napokon. - Saznao sam tek prošlog tjedna...
Nasta tišina i kao da je odjedanput svjetlo potamnjelo, jer su kišni oblaci uspjeli zastrti posljednja svjetla zalaska.
Čeznuo je da plovi morem - produži Filip - i dano mu je da ostvari svoj san. Poznam Mediteran. To je beskrajna modra površina izvezena zlatom poput kraljevih zastava. Lijepi mrtvački pokrov za malog paža koji pjeva...
Anđelika zaplaka široko otvorenih očiju upravljenih na Filipa kojeg više nije vidjela. On ispruži ruku i položi je na njezinu kosu.
Željeli ste da ga život ne iskvari. Smrt mu je uštedjela suze pune stida što ih potajno liju prevareni dječaci. Svakome svoja sudbina. Njegova je bila ispunjena radošću i pjesmom. Imao je majku koja ga je voljela.
Nisam imala dovoljno vremena za nj - reče Anđelika brišući obraze.
Voljeli ste ga - ponovi on. - Borili ste se za nj. Dali ste mu ono najvažnije za njegovu sreću: sigurnost ljubavi.
Anđelika ga je slušala s osjećajem zbunjenosti koji malo-pomalo ustupi mjesto ogromnom čuđenju!
Filipe! - reče na kraju - valjda ne moram vjerovati da ste napustili vojsku i prevalili osamdeset milja pod kišom samo da... da mi donesete ove riječi utjehe.
Ne bi to bila prva glupost na koju sam zbog vas natjeran - reče on - ali nisam došao samo zbog toga. Imam ovdje nešto za vas.
Ustade, vadeći iz džepa nekakvu kutiju od stare stvrdnute kože i otvori je. Izvuče čudnu ogrlicu koja se sastojala od zlatnog lanca zelenkastog preljeva i od tri ploče ružičastog zlata u koje su bila usađena dva rubina i jedan smaragd. Cjelina je djelovala bogato, ali barbarski i starinski. Bila je učinjena da krasi snažne ljepotice plavih pletenica, kakve su bile kraljice iz dinastije Capeta.
Evo ogrlice žena obitelji du Belliere - reče on. - Ona im je podavala, kroz stoljeća, odliku hrabrosti. Dostojna je da je nosi majka koja je dala svog sina kraljevstvu.
Filipe - prošapta Anđelika teško dišući - što to znači? Što znači? Sjećate li se naše opklade, onog dana na stepenicama Versaillesa?
Sjećam se, gospođo, i vi ste pobijedili.
Razmaknu plave uvojke i sagnu se pa utisnu dug poljubac na prevoj bijelog potiljka. Anđelika je stajala nepomično. Mladić je okrene k sebi da bi joj se zagledao u lice. Plakala je.
Ne plačite više - reče privijajući je k sebi. - Došao sam da vam obrišem suze, a ne da izazovem nove. Nikada nisam mogao podnijeti da plačete. Vi ste velika dama, dovraga!
»Ludo zaljubljen! Ludo zaljubljen!« ponavljala je u sebi Anđelika. »Evo što ima da znači darivanje ogrlice!«
Dakle, on ju je ljubio. I priznao joj je to s nježnošću što se spuštala kao melem na ranjeno srce.
Jesam li ikada mogla pomisliti da se iza vaše zastrašujuće zloće krije tolika dobrota? U dubini srca, vi ste pjesnik, Filipe.
Ne znam više ni sam što sam - progunđa. - Sigurno je to da vi sada imate ogrlicu Plessis-Belliereovih oko vrata i da ta činjenica meni donosi stanovite brige. Ni jedna od mojih pretkinja nije je nosila, a da nije odmah pomišljala na rat i pobune. Moja je majka, s ovim nakitom na prsima, sakupljala vojnike u Poitouu za račun princa de Condea. Toga se i vi dobro sjećate. A sada, što ćete izmisliti? Kao da vam treba nekakav dodatak hrabrosti!
Opet je privinu k sebi, i priljubi svoj obraz uz njezin.
I uvijek me gledate tim vašim zelenim očima - prošaputa. - Mučio sam vas, tukao, prijetio vam, a vi ste uvijek podizali glavu, kao cvijet nakon oluje. Napuštao sam vas zadihanu, svladanu, a vi ste se obnavljali u još sjajnijoj ljepoti. Da, bilo je to da poludiš, ali s vremenom mi upravo to poče ulijevati osjećaj... osjećaj sigurnosti. Tolika upornost kod jedne žene! Jedva sam to mogao shvaćati. Na kraju sam brojao poene: hoće li uspjeti? govorio sam sebi. Na dan kraljeva lova, kad ono ugledah kako sa smiješkom dočekujete kraljevu i moju mrzovolju, shvatih da s vama neću izaći na kraj. Napokon, bio sam ponosan što ste mi žena. Obasipao joj je lice sitnim poljupcima. Njegove su usne izgledale bojažljive. Nenaviknut na nježnost, prezirao je do tog trenutka izljeve koji su mu sada bili potrebni. Oklijevao je da joj dotakne usne. Beskrajnom nježnošću, potražila je ona prva njegove.
Anđelika pomisli kako su te usne ratnika svježe i jednostavne i nekako neupućene, i kako, nekim izvanredno čudnim slučajem, nakon što su prošli kroz život i bili uprljani tolikim blatom, sada razmjenjuju onaj čisti i slatki poljubac što ga nisu okusili onda, u svojoj mladosti, u parku Plessisa.
Moram se vratiti - reče on iznenada, uobičajenom grubošću. - Dovoljno smo vremena posvetili srcu. Mogu li vidjeti svog sina?
Anđelika pozva dojilju koja stiže noseći, kao što lovac nosi sokola, malog Charlesa Henrija, uspravnog u haljinicama od bijelog baršuna. Bio je prekrasan, sa svojim plavim kovrčicama što su bježale ispod kapice od bisera, ružičastim lišćem i velikim modrim očima.
Filip ga uze u naručaj, stane ga odbacivati u zrak, potresati u svim pravcima, ali ne uspije izmamiti mu smiješak.
Nikad još nisam vidjela tako ozbiljno dijete - objasni Anđelika. - Gleda u svakoga s izrazom što zbunjuje. Ali zato čini sve moguće gluposti, otkako je počeo hodati. Uhvaćen je kako okreće sobaričino vreteno; vuna je bila sva zamršena...
Filip priđe i pruži joj dijete.
Ostavljam vam ga. Vama ga povjeravam. Držite ga dobro.
To je sin kojega ste mi dali, Filipe, i drag mi je.
Sagnuta na prozoru, sa svojim lijepim djetetom u rukama, gledala je kako skače na konja, u sjeni dvorišta, i zatim nestaje. Filip je došao. Stvorio je oko njezine gorke boli osjećaj velike sreće. Od njega bi posljednjeg očekivala utjehu. Ali životni put posut je iznenađenjima. I još se uvijek čudila misleći da je taj nemogući vojnik koji je isjekao i popalio čitave gradove, jahao puna četiri dana kroz kišu i vjetar jer su mu u srcu odjekivali njezini jecaji.

26.
SVAĐE IZMEĐU GOSPOĐE DE MONTESPAN I NJEZINA MUŽA
Versailles je, u odsutnosti kralja i dvora, bio više nego ikada prepušten arhitektima, radnicima i umjetnicima. Probijajući se između skela i ruševina, Anđelika spazi na kraju svog brata Gontrana, zaposlenog oko dekoriranja jedne sobice koja je gledala na južnu livadu. Tamo se uređivao apartman, a da se točno nije znalo kome će biti namijenjen, uz rasipnu upotrebu mramora i zlata i svega što je bilo najdragocjenije, a s očitom namjerom da se to mjesto pretvori u neko čarobno boravište. Gospođa de Montespan dolazila je ovamo više puta da vidi kako napreduju radovi, i to je dalo naslutiti da su ti apartmani, do novog naloga, bili određeni miljenici.
Anđelika baci letimičan pogled na sva ta raskošna čuda. Upita brata da li će uskoro moći k njoj da joj napravi portrete Florimonda i malog Charlesa Henrija. Nije imala nikakve Cantorove slike i sve veće žaljenje što je osjećala zbog toga, tjeralo ju je da utisne na platno crte onih koji su još živi. Kako na to ranije nije pomišljala?
Gontran progunđa da to nije nimalo lako.
Dobro ću ti platiti.
Nije riječ o tome, draga moja. Učinio bih ti to rado za poklon. Ali kako pronaći vremena da pobjegnem odavde? Otkako sam u Versaillesu vidim ženu i djecu samo jednom u tjednu, nedjeljom. Ovdje se počinje u zoru. Daju ti pola sata za doručak u deset i za ručak u jedanaest, a poslovođe sami nadgledaju da ne utrošiš više od pet minuta za obavljanje nužde. Oh! Ima tu kubure za poslovođe, s obzirom na sve one momke iz močvare što neprestano imaju proljev!
Ali... gdje spavate? Gdje jedete?
S one strane su spavaonice - reče Gontran i neodređeno mahne kistom u pravcu prozora - i krčme gdje se može ručati. O slobodnom danu u tjednu, čak niti o nekoliko sati, nema ni govora!
Ali to je nedopustivo! Ti si mi brat i uvjerena sam da ti mogu ishoditi malo slobodnog vremena... Pod uvjetom da se koristiš tom povlasticom!
Umjetnik slegne ramenima.
Čini kako hoćeš. Mušice velikih gospođa su sveta stvar. Učinit ću ono što mi se kaže. Tražim jedino da moja izbivanja ne posluže kao izlika da mi se oduzme posao i ostavi na ulici.
Nikada nećeš biti na ulici, sa mnom.
Već sam ti rekao da ne želim živjeti od milosti niti od milostinje.
Što hoćeš, dakle, vječni nezadovoljniče?
Hoću svoje pravo, to je sve!
Dobro, dobro, nemojmo se opet svađati; mogu li računati na tebe?
- Da...
Gontrane, htjela bih vidjeti strop što si ga slikao prije nekoliko dana. Pričinilo mi se da je prekrasan.
Naslikao sam boga rata. I rat je došao jezdeći hitra konja.
Odloži paletu i otprati je duž galerije, do dvorane u uglu koju je upravo dovršio. Za to vrijeme se nekoliko puta sumnjičavo ogledao oko sebe.
Nadam se da me neće prekoriti što sam napustio posao na nekoliko trenutaka. Tvoje će me društvo opravdati.
Gontrane, ti pretjeruješ. Pričinja ti se da te svi progone.
Navikao sam plašiti se udaraca.
Morao bi se radije naučiti da ih izbjegavaš.
Nije to lako.
Ja sam naučila - reče Anđelika ponosno. - Krenula sam s najnižeg mjesta i mogu reći bez razmetljivosti da sam dospjela na najviše.
To je zato što si se borila sama i za sebe samu. Ja nisam sam. Htio bih povući u svoju borbu, i u pobjedu, masu osuđenika, ali ogroman je to teret koji treba podignuti... Mrve nas jednog po jednog... I pobuna će uginuti još prije nego što uspije dati ploda.
Potresena njegovim tužnim i muklim tonom više nego samim riječima, nije znala što da odgovori.
Vidiš li nekad Raymonda? - upita.
Jezuitu? Oh... On ne bi shvatio. Nitko ne može shvatiti. Ni ti... Evo, pogledaj! Stigavši u sredinu dvorane podigoše oči prema stropovima podijeljenim u prostrana raznobojna polja odvojena pregradama od pozlaćene sadre. Bog Mars se pružao u apoteozi rađajućeg sunca, i sjaj tijela i lica blistao je u kontrastu s dugačkim crnim prilikama vukova što su vukli kola.
Oh! Gontrane! - uzbuđeno uzviknu Anđelika. - Oh! Liči na Filipa. Slikar se nemarno nasmiješi.
Istina je. Pričinilo mi se da mi ni jedan vitez na dvoru ne može bolje poslužiti kao model. Ta nepobjediva ljepota - uzviknu s iznenadnim žarom. - To savršenstvo tijela i pokreta, kakav li je užitak promatrati ga dok prolazi divnim skladom usred veličine Versaillesa!
Zasta časkom, zamišljen. Onda prasnu u smijeh.
Nije potrebno da se napuhavaš poput pauna. Ne mislim ti nipošto laskati zato što je tvoj muž. Ti s time nemaš nikakve veze. I ti si lijepa. Ali on je kao izvan vremena. Posjeduje sjetnu veličanstvenost grčkih kipova.
Naslikao si ga napamet?
Sjećanje slikara ponekad stvara sliku stvarniju od same stvarnosti. Ako hoćeš, učinit ću i sliku tvog sina Cantora.
Andelikine oči se ponovo ispuniše suzama.
Da li je to moguće? Jedva si ga poznavao! Sreo si ga svega jednom ili dvaput!
Mislim da ću ga se sjetiti.
Zatvorio je oči da bi dozvao daleki lik.
Bio ti je sličan. Imao je zelene oči. Pa, ti ćeš me gledati. Približavao se čovjek u mrkom odijelu, s rukama iza leđa.
Nadglednik! - šapnu Gontran.
Anđelika poprimi svoje najgordije držanje, dok je objašnjavala da je obrtnik s kojim se zadržala zanima, i da ga namjerava zaposliti u svojoj palači i spomenu kao uz put gospodu Colberta i Perraulta, vrhovnog nadzornika za kraljeve zgrade. Nadglednik se nekoliko puta nakloni i zajamči da je odani sluga gospode Colberta i Perraulta. U njegovoj prasećoj fizionomiji zapazila je tvrd i tup izraz čuvara stada. Napuštajući Versailles, naredi da je odvedu u Saint-Germain. Htjela je upitati Montausierove da li Florimond može biti oslobođen jedan ili dva dana u tjednu od svoje službe kod gospodina dauphina. Uvijek je s velikim zadovoljstvom susretala gospođu de Montausier koja je nekoć dok je još bila Julie de Argennes, vojvotkinja de Rambouillet, slovila kao najistaknutija »kaćiperka« za čijim su se društvom otimala najuglednija dvorska gospoda. Pričalo se da ju je gospođica de Scudery, u svom romanu Veliki Cyrus, opisala dajući joj crte Cleomire, te da je nadahnula mnoge stihove Godeaua, Voiturea, Benserada, i mnogih drugih.
Znamenita po svojoj ljepoti kao i po svom ukusu i vrlinama, bila je još uvijek, unatoč tragovima godina, zamamna i puna osebujnosti. Njena, vjerojatno, jedina nesimpatična strana bio je njezin muž vojvoda de Montausier, strog i žestok, vrlo odan nepokolebljivoj ljubavi spram istine, a to je svojstvo bilo donekle neprikladno u svijetu u kome je izvjesna mjera licemjerstva bila neophodna. Rođen u reformiranoj vjeroispovijesti, obratio se 1645. da bi mogao oženiti lijepu Julie de Argennes.
»Obično su takvi najnepomirljiviji«, pomisli Anđelika, prisjetivši se tog podatka.
Jadna moja prijateljice - reče joj gospođa de Montausier, grleći je. - Vidim vašu crninu i poznat mi je razlog. Vaša bol će se s vremenom stišati, ali nećete se utješiti. Vijest je i mene vrlo ganula. Ono je dijete bilo puno vrlina.
Pošto su neko vrijeme pričale o Cantoru, Anđelika iznese svoju molbu za Florimonda. Gospođa de Montausier joj zajamči da se vojvoda neće protiviti. Putovanje dauphinovo, koji je imao krenuti sa svojim ocem u Franche-Comte, odgođeno je.
Predviđa se da njegovo veličanstvo neće poduzimati ove godine duže pohode. Ni
»gospođe« nisu pozvane da ga slijede.
Dvor se nije suviše čudio neobičnoj situaciji koja je postavila gospođu de Montespan uz bok gospođice La Valliere. Govorilo se jednostavno »gospođe«, podrazumijevajući tu i kraljicu u nekim prilikama.
Gospoda de Montespan pokazala se vrlo nezadovoljnom zbog te odluke. Nadala se đa će ona biti jedina odabranica. Ali kralj neće nikada otvoreno prezreti gospođicu La Valliere. Ili barem dok položaj gospođe de Montespan ne izazove kakvu buru sablazni...
Bura se stiša.
To ne biva uvijek, mala moja. Muž je zaista nepodnošljiv. Nitko nije očekivao, ali upravo je tako. Kralj poželi gotovo da se sakrije u neki ormar kada se gospodin de Montespan pojavi na dvoru. Ne zna ni sam s koje strane bi mu prišao. Neki dan, taj ludi Gaskonjac preletio je čitavu veliku galeriju u Versaillesu prilazeći svakome i ponavljajući, onim svojim neopisivim naglaskom: »Ja sam rogonja, e da, prijatelji moji, rogonja sam, rogonja i to rogonja s velikim slovom R...« - Vi se smijete i drago mi je što sam vas uspjela malo razveseliti. Ali gospođa de Montespan došla je k meni i čitav jedan dan je ovdje kod mene plakala. Ona kaže da je kralj zbog toga pobjegao u Franche-Comte... i možda je upravo tako.
Ona o kojoj su pripovijedale pojavi se u međuvremenu, praćena gospođicom Desoeillet, svojom družbenicom i crnčićem Naamanom koji je nosio papigu.
Gospođa de Montespan nije gubila vremena u pozdravljanju svojih prijateljica. Prvi put je njezino blistavo lice bilo tmurno. Izgledala je uplašeno.
Čini se da me moj muž traži! - reče. - Došla sam se skloniti ovamo k vama.
Hajde, ne gubite glavu, jadna moja prijateljice - reče gospođa de Montausier. - Ovo postaje prava opsesija.
Ne mogu više ni spavati - zavajka Athenaida spustivši se na divan. - Ne znam do kakve bi krajnosti mogao doći jednog dana.
Umirite se. Sparno je i to vam razdražuje živce. Naredit ću da donesu nešto za osvježenje. Poslije toga, osjećat ćete se bolje.
Gospoda de Montespan pristane, uz sitne uzdahe, da navlaži usne u čaši ječmenog sirupa. Ali bila je sva u napetom iščekivanju.
Ništa ne čujete?
Sve četiri žene zašutješe i osluhnuše pažljivo.
Nema sumnje, to je upravo naš Pardaillan - reče Anđelika smijući se dok je neki moćni glas grmio približavajući se hodnikom.
Zatvorite vrata, molim vas! - povika Athenaida.
Ali gospoda de Montausier nije imala vremena da to učini. Odgurnuvši naglo vratnicu i crnčića Naamana koji mu se našao na putu, gospodin de Montespan uleti i sruči se prema svojoj ženi.
A! Evo je, uličarke... I ne pomišljajte da ćete mi stalno izmicati. Ako sam vas ostavio na miru neko vrijeme, imao sam valjanih razloga. Ali sada je moja osveta spremna...
Gospodine de Montespane, čini mi se da zaboravljate na običaje - primijeti dostojanstveno gospođa de Montausier.
Markiz joj drsko začepi usta.
Vi šutite... S onom tamo moram obračunati. S njom i s kraljem!
Gospođa de Montausier ispusti uzvik i uhvati se za srce. Athenaida se dobro snalazila u bitci.
Kako se usuđujete spomenuti kraljevo ime a da ne pocrvenite od stida, drzniče!
vikne.
Ah!... Ja bih se, dakle, morao stidjeti?
Da. Kralj je uvijek bio velikodušan prema vama. Ne zaslužuje da ima bilo kakve veze s bitangom poput vas.
Ja ću vam reći što zaslužuje! - zaurla Pardaillan. - Zaslužuje da ga zarazite sifilisom!
Athenaida muklo krikne:
Sifilis! Pa ja ga nemam!
Ali ćete ga imati - odgovori on i iskrivi lice u užasnu grimasu. - Jer ja ga imam, i lijepo ću vam ga pokloniti, kao što je to red među valjanim supruzima.
U pomoć! Lud je! - povika Athenaida i zavuče se iza divana, a odande pobježe dalje kroz sobu.
Muž polete za njom. Gospođa de Montausier padne poluonesviještena od silnog užasa u jedan naslonjač. Sluge i dvorkinje skupljali su se na vratima.
Obješena o markiževu ruku, Anđelika je uzalud pokušavala da ga zaustavi i privede razumu.
Pustite me - urlikao je. - Kurva mora platiti.
Ali, napokon, Pardaillane, vi ste to htjeli!
Što to? - reče on prekidajući gonjenje. - Što? Moja je krivica što sam rogonja?
Pa da! Upravo tako. Zašto niste dopustili Athenaidi da napusti dvor kada je ona to od vas tražila. Naprotiv, vi ste je hrabrili da ostane i da se dopadne kralju. A sada vrištite. Niste nimalo dosljedni!
Dosljedan! - reče on uz pokret glumca iz tragedije. - Dosljedan! Što je dosljednost? Ah! Gospo, vi ne poznate Gaskonjce!
Zahvaljujem Bogu!
Lijepa je razlika između onog što bi moglo biti i onog što jest. A ja ne mogu podnijeti ono što je sada između kralja i moje žene. Pustite me, kad vam kažem. Valjda nisam išao po sifilis u onu mračnu javnu kuću u ulici Dolina ljubavi zato da mi ničemu ne posluži... Ah! Ova hulja!
Ali, koristeći se predahom koji je Anđelika uspjela postići, gospođa đe Montespan je već nestala.
Odgodite za kasnije, markiže - reče Anđelika. Predobivši ga nekako da je otprati, povede ga u Pariz do palače Luxembourg, gdje Velika gospođica uze Pardaillana pod svoju visoku zaštitu, uvjeravajući da će ga »oštro prekoriti«.

27.
KRALJEVA STRAST
Po povratku u svoju palaču, Anđelika zateče tu gospodina Saint-Aignana koji joj je iz Franche-Comte donosio kraljevo pismo.
Zar od kralja?
Da, gospođo.
Anđelika se povuče u stranu da bi pročitala poruku.
»Gospođo«, pisao je kralj, »naš dio tuge u boli koja vas je pogodila gubitkom vašeg sina, koji je dao svoj život u našoj službi, i pored svojih još nejakih godina, nagoni nas da se povećanim zanimanjem zaokupimo budućnošću vašeg starijeg sina, Florimonda de Morens-Belliere. Povodom toga, želja nam je da ga uzdignemo do odgovornijih dužnosti, te ga imenujemo za paža peharnika naše kuće u službi gospodina Duchesnea, prvog konobara naše trpeze. Sa zadovoljstvom očekujemo da bez odgađanja preuzme novu dužnost i pridruži se odmah vojsci, a živo želimo da ga vi pratite na tom putovanju. Luj.«
Grickajući u nedoumici donju usnu, mlada je žena zadržavala pogled na potpisu ispisanom oštrim rukopisom: Luj. Florimond kraljev peharnik! Mladi nasljednici najuglednijih francuskih obitelji otimali su se o takvu dužnost, čija je cijena bila
ogromna. Bila je to upravo nevjerojatna čast za malog Florimonda. Otklanjanje poziva da se i sama pojavi nije uopće dolazilo u obzir. Pa ipak, Anđelika se kolebala da otputuje tamo. Kolebala se dva dana. Bilo je zapravo smiješno što je ovako nevoljko dočekala poziv koji će joj omogućiti sastanak s Filipom i koji je dolazio u pravi čas da je izvuče iz njezinih tužnih razmišljanja.
Konačno se uputila po Florimonda u Saint-Germain.
Gospođa de Montausier nije je primila. Sirota žena ležala je u krevetu, ozbiljno bolesna uslijed snažnih uzbuđenja koja je doživjela zaslugom markiza de Montespana. Čitav se dvor grohotom smijao zbog onog incidenta. Ono malo očevidaca nije propuštalo ni jednu pojedinost, a da se i htjelo to zaboraviti, markizina bi se papiga već pobrinula da razglasi na sve četiri strane svijeta.
Rogonja! Rogonja! - derala se ptica, vrlo uzbuđena. Njezino je mrmljanje bilo popraćeno onomatopejama čije je značenje bilo i suviše jasno, a usred toga mogle su se jasno razabrati, neumorno ponavljane riječi: »Sifilis i kurva!«
Posluga se gušila i crvenjela trudeći se da pred svijetom svlada smijeh.
Gospođa de Montespan držala se hrabro i nastojala smanjiti težinu nedavnog događaja time što se i sama svemu smijala. Ali, kada je ugledala Anđeliku, briznu u plač i stane se raspitivati kako je završio njezin muž.
Anđelika joj reče da je Gospođici pošlo za rukom da ga smiri i da je zasad obećao biti razborit.
Athenaida obrisa suze bijesa.
Ah! Kada biste samo znali! Toliko me to vrijeđa da on i papiga zabavljaju ološ... Pisala sam kralju. Nadam se da će ovog puta nešto ozbiljno poduzeti.
Anđelika učini pokret kao da u to sumnja. Učini joj se da bi bilo neuputno obavijestiti je da ju je kralj pozvao da se pridruži vojsci.

Kočija stiže u Tabaux naveče. Kako je već bilo mračno, Anđelika naredi da je odvezu u hotel. Mogla je otići do logora, čija su se svjetla palila, jedno za drugim, širom ravnice. Ali je bila suviše umorna od dvodnevnog putovanja po lošim cestama. Florimond je spavao, brade uvučene u nabore izgužvane čipke, razbarušene kose. Ovakav se nije mogao pojaviti pred svijetom. Gospođice de Gilandon su također spavale, zabačene glave i otvorenih usta. Malbrant Glavosijek je hrkao u svim tonovima počam od najnižeg. Samo je opat de Lesdiguieres sačuvao izvjesnu otmjenost i pored prašine što mu se slegla na obraze.
Hotel osvanu prepun ljudi, blizina kraljeve vojske oživljavala je malu varoš. Ali gazda požuri da što bolje ugosti veliku damu koja je stigla u šesteropregu sa čitavom pratnjom. Pronađoše dvije sobe i tavansku sobicu koja zapadne oružara. Florimond se s opatom smjesti u jednu sobu, dok je u drugoj krevet bio dovoljno prostran da primi Anđeliku i njezine dvije pratilje. Nakon što su upotrijebili veliku količinu vode da skinu sa sebe prljavštinu puta pa obilno večerali, svi se spremiše na počinak kako bi se sutradan odmoreni pojavili pred kraljem i započeli dvorski život u logoru.
Jedna pored druge, iza krevetnih zastora, gospođice de Gilandon ponovo su zaspale, dok je Anđelika, u sobnoj haljini dovršavala sa češljanjem kose, kada, odjednom, netko zagrebe na vrata. Anđelika se oglasi i na njezino veliko iznenađenje na odškrinutim vratima pojavi se lukavo lice Peguilina de Lauzuna.
Ljepoto moja, evo me!
Uđe na vrhovima prstiju, s podignutim prstom.
Nipošto nisam očekivala da ću vas vidjeti, gospodine de Lauzune - reče Anđelika. - Odakle dolazite?
Od vojske, dođavola. Čim je do mene doprla vijest o vašem dolasku, o čemu me obavijestila javnost putem njezinih prodavača kruha, zajahao sam smjesta svog hitrog konja...
Peguiline, ne smjerate valjda da mi opet priredite kakve neprilike?
Neprilike, zar ja? A što to nazivate neprilikama, o vi nezahvalnice? Da, kad smo kod toga, jeste li ovdje sami?
Ne - reče Anđelika, pokazujući glavom na nedužna lica uspavanih gospođica de Gilandon pod noćnim kapicama. - A da i jesam to ništa ne bi mijenjalo.
Prestanite se već jednom mrštiti. Moje su namjere najčistije, bar što se mene samoga tiče.
Podiže mučenički pogled k stropu:
Avaj, ne djelujem zbog sebe...! Dobro, ne gubimo vrijeme. Potrebno je da ove djevice otpratite nekamo.
Sagnu se k njoj i šapnu joj na uho:
Kralj je ovdje i želi vas vidjeti.
Kralj?
U hodniku.
Peguiline, vaše gluposti prelaze svaku mjeru. Na kraju ću se ozbiljno naljutiti.
Kunem vam se da...
Vi tvrdite da je kralj...
Tiho...! Smirite se, dovraga. Njegovo veličanstvo želi vas vidjeti u potpunoj tajnosti. Ali razumjet ćete da ne želi da ga bilo tko prepozna.
Peguiline, ne vjerujem vam.
To je previše! Pošaljite nekamo ove ovdje, kad vam kažem, i vidjet ćete da li lažem.
Kamo hoćete da ih pošaljem? U krevet Malbranta Glavosijeka? Anđelika ustane i odlučnom kretnjom steže pojas sobne haljine.
Budući da izgleda da je kralj zaista u hodniku, dobro, primit ću ga u hodniku. Ona izađe i stane u zabuni ispred viteza koji je stajao pored vrata.
Gospođa je u pravu - reče kraljev glas iza maske od sivog baršuna. - Napokon ovaj hodnik nije nipošto loš. Svjetla ima upravo koliko treba, a i pust je. Peguiline, prijatelju, hodite dolje pred stepenište i udaljite svakoga tko bi se pojavio.
Položi ruke na njezina ramena, a onda, kao da se prisjetio skide masku. Bio je to glavom kralj. Smiješio se.
Ne, bez naklona, gospođo.
Podigao je njezine narukvice da bi joj dohvatio goli zglob i odvlačio ju je polako bliže svjetiljci koja je gorjela ispred malog kipa u niši.
Toliko sam vas želio vidjeti.
Sire - reče odlučno Anđelika - izjavila sam gospođi de Montespan da odbijam ulogu poklopca koju mi je ona tako vješto namijenila, i htjela bih da se vaše veličanstvo uvjeri...
Stalno ponavljate jedno te isto, Bagatelle. A dovoljno ste pametni da pronađete drugu temu. Hajde, mora vam biti jasno da večeras ne treba nikakva poklopca... i da nema nikakve komedije. Da sam vas trebao u svrhu koju mi pripisujete, zašto bih dolazio ovako k vama i pod maskom?
Zbuni je istinitost onoga što je govorio.
Dakle...?
Dakle, vrlo jednostavno, gospođo. Nisam vjerovao da vas volim... ali vi ste me opili s ne znam kakvim vašim moćnim čarima za koje izgleda ni vi sami ne znate. I ne mogu zaboraviti ni vaše usne ni vaše oči... A ni to da imate najljepše noge u Versaillesu.
I gospođa de Montespan je lijepa. Mnogo ljepša od mene. Ona vas ljubi, sire. Njoj je stalo do vas.
Dok, međutim, vi...?
Nekakva je čar zračila iz onih pohlepnih zjenica u kojima su blistale dvije zlatne iskre. Kada on položi svoja usta na njezina, ona se htjede osloboditi, ali joj to ne uspije. Kralj je uporno navaljivao, rušio otpor zatvorenih usana, stisnutih zubi. I kad je predobi, ona izgubi svijest pod silinom želje što je njome zagospodarila ne poznavajući zapreke. Poljubac se produžio, pekao je, proždirao. Nije je napustio dok nije dala pun odgovor njegovoj strasti. Konačno je opet bila slobodna, ispražnjene glave. Bez snage, oslonila se o zid. Usne su joj podrhtavale, sjajne i izranjene.
Kralj osjeti kako mu se steže grlo pod naletom želje.
Sanjao sam o ovom poljupcu - reče tiho. - Danju i noću. Zamišljao sam vas ovako zabačene glave, poluotvorenih divnih očiju, dok vam lijepi vrat drhti u polusvjetlu... Hoću li vas napustiti, večeras...? Ne, nemam za to dovoljno hrabrosti. Hotel je pouzdan i...
Sire, preklinjem vas - zamoli ona - nemojte me povlačiti u slabost zbog koje bih se zgrozila kasnije.
Zgrozila? A ipak sam osjetio vaš pristanak, ima odaziva koji ne mogu prevariti.
Što mi je preostalo? Vi ste kralj.
A da nisam kralj?
Anđelika, nalazeći opet svoju žestinu, izazva ga.
Bila bih vas nagradila s nekoliko šamara. Razjaren, kralj se ushoda gore-dolje po hodniku.
Razljutit ću se, časna riječ. Čemu taj prezir? Jesam li tako loš ljubavnik, po vašoj ocjeni?
Sire, niste li nikada pomislili da je markiz du Plessis-Belliere vaš prijatelj? Mladi vladar prignu glavu donekle u neprilici.
Svakako, on mi je odani prijatelj, ali ne čini mi se da mu nanosim veliku štetu. Svima je poznato da lijepi bog Mars ima samo jednu ljubavnicu: rat. Dajem mu vojske i naređenja da ih odvede na bojna polja, i on ne traži ništa više od toga. Neosjetljiv je na području srca, i to je mnogo puta dokazano.
A meni je dokazao da me voli.
Kralj se sjetio dvorskih prepričavanja i poče kružiti okolo kao zvijer u kavezu.
Mars pogođen Venerinim strijelama...! Ne, ne mogu u to vjerovati...! A zapravo mi se čini da možete postići i ovakva čuda.
A kad bih vam rekla: »Sire, ljubim ga i on mene ljubi. To je ljubav nova i istinska.« Da li biste ga uništili...?
Kralj ju je pozorno promatrao; vodila se borba između njegove zapovjedničke strasti i ljudske savjesti.
Ne, ne bih ga uništio - reče napokon uz dubok uzdah. - I ako je tako, pomirit ću se. Zbogom, gospođo. Spavajte mirno. Vidjet ću vas sutra u logoru, zajedno s vašim sinom.

28.
SMRT SAVRŠENOG DVORJANINA
Filip dočeka Andeliku na pragu kraljeva šatora. Ozbiljan, u odijelu od plavog baršuna ukrašenog zlatom, on se nakloni, uze njezinu ruku i podiže je visoko, te je povede između grupa do stola pokrivenog čipkama i srebrninom, gdje se kralj spremao zauzeti svoje mjesto.
Pozdravljam vas, gospodine, mužu moj - reče Anđelika tiho.
Pozdravljam vas, gospođo.
Hoću li vas vidjeti večeras?
Ukoliko mi to kraljeva služba bude dopustila.
Njegovo je lice i dalje bilo hladno, ali prsti stegnuše njezine u znak sporazuma. Kralj ih je promatrao dok su prilazili.
Nema ljepšeg para nego što su markiz i markiza du Plessis-Belliere - reče on svom velikom komorniku.
Istina je, sire.
A na to su oboje i odani mi i privrženi podanici - reče kralj tužno. Gospodin du Gesvres ga pogleda iskosa.
Anđelika se spusti u dubok poklon. Kralj joj uze ruku da bi je podigao. Ona srete tamne oči što su duboko upijale sve, od njezine plave kose ukrašene dragim kamenjem do majušne cipelice od bijelog atlasa, što je izvirivala ispod haljine od brokata ukrašene vijencima od krina. Ona je bila jedina žena pozvana na kraljev
ručak i između sve one gospode koja je tamo bila skupljena bilo ih je mnogo kojima se, nakon dugih mjeseci ratovanja, prvi put pružao užitak da se dive ovako lijepoj ženi.
Markiže, sretan si ti - reče kralj - što posjeduješ ovakvo blago. Nema ni jednog muškarca večeras, a i tvoj vladar je među njima, koji ti ne zavidi na sreći. Htjeli bismo makar znati da tu sreću ne zanemaruješ. Dim ratišta, miris baruta i zanos pobjede često su ti oduzimali vid pred čarima lijepog spola, to svi znaju.
Sire, postoje svjetla koja mogu slijepima povratiti vid i pobuditi želju za drugom vrstom pobjeda.
Odgovor je dobar - reče kralj smijući se. - Gospodo, skupljate lovorike.
Još uvijek je držao u svojoj jednu Anđelikinu ruku i sada, kretnjom punom draži, koja mu je bila svojstvena i kojom se najradije prepuštao u prisnoj atmosferi vojnih logorovanja, obgrli drugom rukom Filipova ramena.
Marsu, prijatelju moj - reče tiho - sudbina ti je sklona, ali neću biti ljubomoran. Tvoje zasluge i tvoja odanost su mi drage. Sjećaš li se prve bitke, kad nam je bilo petnaest godina, i kad mi je vjetar topovske kugle odnio šešir? Potrčao si i pokupio ga pod vatrom pušaka.
Sjećam se, sire.
Bila je to ludost. I mnoge si još učinio, kasnije u mojoj službi.
Kralj je bio nešto niži od Filipa. Taman pored njega plavog, ali slični po skladnim proporcijama gipkih i mišićavih tijela, izvježbanih poput ostalih mladića toga doba obukom u akademiji, jahanjem i ranim ratnim naukovanjem.
Slava oružja može baciti u zaborav ljubav, ali da li ljubav može zasjeniti sjećanje na ratno prijateljstvo?
Ne, sire, ne vjerujem u to.
To je i moje mišljenje... Dosta, gospodine maršale, dovoljno smo filozofirali nas dva vojnika. Gospođo, sjedajte za stol.
Filip je ostao na nogama pomažući velikom komorniku. Jedina žena u čitavom skupu, Anđelika je, kralju s desna, izgledala kao kraljica. Kralj je toplim pogledom ispitivao njezin sagnuti profil i odraz teške naušnice što joj je kod svakog pokreta milovao svojim bljeskom baršunasti obraz.
Jesu li se smirile vaše bojazni, gospođo?
Sire, zbunjuje me dobrota vašeg veličanstva.
Nije to zbog dobrote. Avaj, draga moja Bagatelle, svi smo mi nemoćni protiv ljubavi - reče kralj tonom strasne tuge. - To je osjećaj koji ne zna za polovičnost. Ne mogu li učiniti nešto što je nisko, prisiljen sam biti velikodušan. Svaki običan čovjek, na mom mjestu morao bi se ponijeti isto tako... Jeste li primijetili kako vaš sin s uspjehom obavlja svoju dužnost?
Pokaza joj Florimonda koji je asistirao uz velikog peharnika. Kad bi kralj zatražio piće, veliki peharnik, upozoren od nadzornika odlazio bi po pladanj na kojem su bili pripremljeni boca puna vode, boca s vinom i pehar, tada bi se uputio prema velikom komorniku dok je pred njim išao mali paž i nosio »kušnju«. Bila je to srebrna šalica u koju je veliki komornik sipao malo vode i vina. Nadglednik točenja je ispijao sadržaj šalice. Pošto je na taj način izvršen pokus da kraljevo piće nije otrovano, natočili bi njegov pehar, koji je Florimond s najvećom predanošću držao u ruci. Dječak je učestvovao u tom obredu s ozbiljnošću ministranta na oltaru.
Kralj mu zahvali sa nekoliko riječi pohvale i Florimond zahvali sagnuvši kovrčavu glavu.
Vaš sin nije nalik na vas po svojim garavim očima i kosom. Posjeduje sve draži tamnoputih južnjaka.
Anđelika problijedi pa pocrvenje. Srce joj stane neujednačeno lupati. Kralj položi svoju ruku na njezinu.
Kako se lako uzbuđujete! Prestanite već jednom s tim vašim strahovanjima! Zar vam još uvijek nije jasno da vam neću učiniti ništa nažao?
Dok je ustajala, ruka koju joj je položio oko struka da bi je propustio ispred sebe uznemiri je više od kakva smionog dodira.
Ona se uputi s Filipom natrag kroz logor u kojem se crveni sjaj logorskih vatri miješao s pozlaćenim svjetlom svijeća što su se palile pod šatorima prinčeva i časnika.
Šator maršala du Plessisa bio je od žutog atlasa izvezenog zlatom. Pravo čudo ratničke otmjenosti koje je sadržavalo dva naslonjača od dragocjenog drveta, niski turski stol, nekoliko jastuka od zlatnih listića za sjedenje. Pod kao i prostrani turski krevet bili su pokriveni bogatim sagovima. Sve je to zajedno odisalo istočnjačkim raskošem. A raskoš je često predbacivan lijepom markizu. Ni sam kralj nije bio u logoru smješten kao on, ali se Anđelikino srce raznježi pred iznenadnom spoznajom. Zar nije trebalo mnogo više duševne snage i neumitne volje, da bi se išlo na neprijatelja u čipkastom okovratniku i da bi se pojavilo, navečer uoči bitke s rukama punim prstenja, namirisanim brkovima i ulaštenim čizmama, nego li prihvatilo znoj, prljavštinu i uši kao neizbježne drugove vojnih pohoda?
Filip raskopča prsluk. Uđe La Violette a za njim momčić koji je bio u maršalovoj službi. Oni poredaše po stolu voće, vino i kolače. Mali sluga priđe gospodaru da bi mu pomogao kod svlačenja, ali ga ovaj nestrpljivim pokretom otpremi.
Da pozovem vaše dvorkinje - upita on Andeliku.
Nije potrebno.
Povjerila je gospođice de Gilandon i Jasminu gazdarici, a sobom je povela jedino Terezu, tu jogunastu djevojku. Nakon što je svojoj gospodarici pomogla kod dotjerivanja, izgubila se i bio bi sigurno uzaludan posao ići u potragu za njom.
Vi ćete mi pomoći Filipe - reče Anđelika smiješeći se. - Čini mi se da vas u tome koječemu moram naučiti.
Priđe mu i položi mazno glavu na njegovo rame.
Jeste li sretni što sam ovdje?
Avaj! Jesam!
Zašto avaj?
Suviše ste zagospodarili nad mojim mislima. Počinjem već osjećati kako me nagriza crv ljubomore. A te muke dosad nisam poznavao.
A čemu te muke? Volim vas.
On ne odgovori ništa. Nasloni čelo na njezino rame. U polutami Anđelika je ponovo ugledala kraljev žarki pogled.
Napolju je neki vojnik počeo svirati na fruli tužni pripjev. Anđelika se strese. Morala bi otići, napustiti Versailles i njegove svečanosti, ne vidjeti nikad više kralja.
Filipe - reče - kada ćete se vratiti? Kada ćemo naučiti da živimo zajedno? On je odmakne i pogleda je podsmješljivo.
Živjeti zajedno - reče. - Mislite da je to u skladu s položajem maršala kraljeve vojske i visoke dvorske dame?
Ali ja želim napustiti dvor i povući se u Plessis.
Čudnog li stvorenja! U svoje vrijeme sam vas molio i preklinjao da se vratite u Plessis i bili biste se radije dali na komadiće sasjeći nego me poslušati. A sada je prekasno!
Što hoćete time reći?
Povjerene su vam važne dužnosti. Kralj vam je ljubazno dodijelio jednu od njih. Veoma biste ga oneraspoložili da se zahvalite.
Želim se udaljiti baš zbog kralja. Filipe, kralj...
Podiže oči i ugleda njegov ukočeni pogled, kao da se odjednom udaljio od nje.
Kralj... - ponovi ona, puna strepnje.
Nije se usudila dovršiti i počela se mehanički svlačiti. Činilo se da se Filip prepustio dalekom snatrenju.
»Nakon onog što mu je kralj večeras rekao, shvatit će«, mislila je ona. »Ako već nije shvatio... odavna... Mnogo prije mene, možda...«
Ipak, on se približio ležaju gdje je mlada žena klekla dok je češljala kosu i ne odbi njezine ruke što su se podigle k njemu.
Mladićeve ruke potražiše gipke oblike lijepog tijela što se nudilo, nago, pod laganom tkaninom. Prevuče nježno rukom preko struka, po glatkim leđima i vrati se na procvjetale grudi, malo otežale nakon posljednjeg materinstva, ali još uvijek jedre i uzdignute.
Kraljevski zalogaj, zaista - reče.
Anđelika ga steže snažno, pozivajući ga prigušeno:
Filipe! Filipe!
Dugo su ostali ovako, shrvani neizrecivom strepnjom. Izvana netko stane dozivati:
Gospodine maršale! Gospodine maršale! Filip priđe ulazu u šator.
Zarobili su uhodu - objasni teklić. - Njegovo veličanstvo vas zove.
Nemojte otići, Filipe - zamoli Anđelika.
Lijepo bih prošao da se ne javim na kraljev poziv - prigovori smijući se. - U ratu smo, ljepotice moja. Moram se posvetiti u prvom redu neprijateljima njegova veličanstva.
Sagnut nad ogledalom, zagladi plave brkove i opasa mač.
Kako ono glasi onaj pripjev što ga je pjevao vaš sin Cantor...? Ah! Eto:
Zbogom, srce moje, zbogom, moj živote, Zbogom, moja nado!
Kad već moramo služiti kralju, Rastanimo se sada.
Anđelika ga je uzalud čekala te noći u šatoru izvezenim zlatom i na kraju zaspa na divanu pokrivenom jastucima. Kada se probudila, dnevna svjetlost, prodirući kroz stijene od žutog atlasa, širila je jarko svjetlo zbog čega se činilo kao da je sunce već visoko na nebu. Ali kad je izašla, ugledala je maglovito i tužno jutro sa sivim oblacima što su se ogledali u velikim lokvama vode. Bilo je kiše. U daljini se čuo poziv na uranak i neprekidna grmljavina topova.
Na njezin nalog, Malbrant Glavosijek dovede joj osedlana konja. Jedan vojnik joj pokaza put kuda će stići na visoravan.
S vrha možete pratiti zbivanja na bojnom polju, gospođo.
Stigavši gore, ona zateče gospodina de Salnovea koji je porazmjestio svoje jedinice uz rub strme kosine. Desno, tamo gdje se na zastrtom nebu stidljivo pomaljalo blijedo sunce, jedna je vjetrenjača polako mahala, ispruženim krilima.
Anđelika se primaknu bliže i otkri već poznatu joj panoramu opsjednutog gradića okruženog bedemima u čijem su se okrilju nazirali krovovi od škriljevca, šiljati zvonici i gotske kule. Lijepa rijeka ličila je na šal omotan oko gradića.
Francuske baterije bile su smještene uzbrdo iznad doline; mogla su se razabrati tri reda topova što su štitili pješačke jedinice čiji su šljemovi i visoka koplja blistali na suncu. Jedna je štafeta u punom galopu prelazila ravnicu. Grupa ljudi kretala se amo-tamo duž isturenih položaja. Gospodin de Salnove pokaza Anđeliki u onom pravcu vrhom svog biča.
Kralj je osobno obišao predstraže, rano ujutro. Uvjeren je da će se lorenski garnizon uskoro predati. Tokom noći, njegovo veličanstvo i časnici nisu sebi dopustili ni trenutak odmora. Sinoć je uhvaćen uhoda: dao je naslutiti da će garnizon pokušati napad upravo te noći. Bilo je uistinu slabih pokušaja, ali smo mi neprestano budni i morali su odustati. Neće više dugo izdržati.
Ipak, čini mi se da stalno tuku topovima!
To su posljednji udarci. Guverner Dolea ne može izaći na juriš prije nego potroši svu municiju.
Moj muž je govorio to isto, jučer navečer - reče Anđelika.
Drago mi je što smo istog mišljenja. Maršal ima dobar njuh za ratne poslove. Pouzdano vjerujem da se možemo spremati za pobjedničku večeru u Doleu, večeras...
Štafeta koju su vidjeli maloprije kako juri ravnicom pojavi se na zavoju. Čovjek viknu u prolazu:
Gospodin du Plessis-Belliere je...
Stane ugledavši Andeliku, i okrenu naglo konja.
Što je? Što se dogodilo? - upita ona uplašeno. - Nešto se desilo mome mužu?
Da.
Što se dogodilo? - navaljivao je Salnove. - Što je s maršalom? No, hajde, govori, gospodine. Maršal je ranjen?
Da - reče štafeta, zadihano. - Ali nije ništa teško.. Umirite se. Kralj je pored njega... Maršal se vrlo nesmotreno izložio i...
Anđelika je već jurila putem što je vodio duž brda. Mogla je deset puta slomiti vrat dok je stigla do kraja i tu pusti uzde i podbode konja prema ravnici.
Filip ranjen...! U sebi je vikala: »Znala sam... znala sam da će se dogoditi.« Grad se primicao, topovi i ograda nepomičnih četvorina pješadijskih kopalja dolazili su joj sve bliže. A ona je uprla pogled samo na grupu raznobojnih uniformi što se skupila tamo pored prvih topova.
Dok se približavala, jedan konjanik se odvoji od grupe i dođe joj u susret. Prepoznala je Peguilina. Povika sva zadihana:
Filip je ranjen?
Da.
Anđelika primijeti da je Peguilin postavio svog konja tako da joj prepriječi put. Ogromni teret pritisnu joj ramena. Odjednom joj smrtna hladnoća obuze tijelo i srce joj se slomi.
Mrtav je, zar ne? Peguilin sagnu glavu.
Pustite me da prođem - reče ona šupljim glasom. - Hoću da ga vidim.
Peguilin joj priđe bliže i rukom joj blago privuče čelo na svoje rame pokretom punim samilosti.
Nemojte, bolje je, ljepotice moja - šapne. - Avaj, naš lijepi markiz...! Topovska kugla odnijela mu je glavu!

Plakala je. Gorko je plakala bačena na isti divan na kojem ga je uzalud čekala čitavu noć.
Odbijala je utjehe, odbijala da je okruže dobrim i glupim riječima. Njene pratilje, sluge, Malbrant Glavosijek, opat Lesdiguieres, njezin sin, stajali su ispred šatora i preneraženo slušali njezine jecaje. U sebi je ponavljala da je nemoguće. A znala je vrlo dobro da je to nepovratan gubitak. Ni jedan jedini put neće moći uzeti na svoje srce, materinskim pokretom o kojem je toliko sanjala, ono blijedo i hladno čelo koje nikada nije upoznalo nježnost, neće moći poljubiti zatvorene oči dugih trepavica, i šaputati tiho: »Voljela sam te... tebe sam prvog voljela, u svježini svog djetinjeg srca...«
Filip! Filip u ružičastom odijelu. Filip u modrom odijelu. Poput snijega bijela boja i zlato. Plava vlasulja. Crvene potpetice, Filip i njegova ruka na glavi malog Cantora...
Filip s mačem u ruci, s rukom oko vrata zvijeri.
Filip du Plessis-Belliere, toliko lijep da ga je kralj zvao Mars, a slikar ga ovjekovječio na stropovima Versaillesa.
Zašto nije više živ? Zašto je morao otići? »Odnesen naletom vjetra«, kako je govorila Ninon. Strašni i proždrljivi vjetar rata. Zašto se tako izložio?
One riječi što ih je izgovorila štafeta, a onda te iste riječi ponovio Lauzun, vraćale su joj se u sjećanje. Ispravi se malo.
Zašto, Filipe - šapne. - Zašto si to učinio...?
Netko je podigao pa ponovo spustio svileno krilo na ulazu u šator i Anđelika ugleda pred sobom gospodina de Gesvresa, velikog komornika, sagnute glave.
Gospodo, kralj je ovdje i želi vam izraziti svoje duboko saučešće i svoju ogromnu tugu.
Ne želim vidjeti nikoga.
Gospođo, kralj.
Neću kralja - povika - a pogotovo neću ono jato gegavih i bučnih pačića što vuče za sobom koji će mi gledati pod nos i pitati se tko će od njih naslijediti maršala.
Gospođo... - izusti veliki komornik, hvatajući zrak.
Odlazite! Odlazite!
Ona se ponovo baci na divan i sakri lice u jastuke, izmučena bolom, daleko od svega, nesposobna da se svlada i suoči s životom što se nastavljao.
Dvije ruke je čvrsto podigoše i ona osjeti, u magnovenju svog očaja, okrepljujuće smirenje. Za Anđeliku nikada neće biti bolje utjehe od muškog ramena, čvrstog i ohrabrujućeg. Pomisli da je to Lauzun, i zajeca izgubljeno, zarivši lice u nabore prsluka od tamnog baršuna što je mirisao na ljiljan.
Žestina njezina očaja konačno se smiri. Podiže zacrvenjene oči i srete taman i dubok pogled kojeg je bljesak obično bio druge vrste dok je sada izražavao neizrecivu blagost.
Ostavio sam one... onu gospodu pred vratima - reče kralj. - Molim vas, gospođo, svladajte vaš bol. Ne dajte da vas očaj slomi. Vaša me tuga razdire...
Anđelika se polako oslobodi. Uspravi se i ustuknu nekoliko koraka, pa ostane prislonjena o svilenu stijenu. Dok je ovako stajala okrunjena zlatom, u tamnoj haljini, blijeda i tužna lica, ličila je na jedan od onih likova što ukrućeni od bola plaču podno križa.
Ali njezine oči, upravljene na kralja, sve su više blistale, poput žeravice, i poprimale nekakav tvrdi sjaj. Ipak, kada je započela govoriti, njezin je ton bio odmjeren:
Sire, preklinjem vaše veličanstvo da mi dopusti da se povučem na moju zemlju... u Plessis.
Kralj je neprimjetno oklijevao.
Dopuštam, gospođo. Shvaćam vašu potrebu za samoćom i povučenošću. Idite, dakle, u Plessis. Moći ćete ostati tamo do kraja jeseni.
Sire, želja mi je da se zahvalim na svojim dužnostima. On blago potrese glavom.
Nemojte ništa činiti pod impulsom malodušnosti. Vrijeme će izliječiti mnoge rane. Neću vas osloboditi vaših dužnosti.
Anđelika zausti da kaže nešto u znak protivljenja. Ali se onaj bljesak u njezinim očima ugasio i ispod zatvorenih očnih kapaka potekoše duge suze ostavljajući dva blistava traga na obrazima.
Obećajte mi da ćete se vratiti - uporno će kralj.
Ona je i dalje stajala, onako nijema i nepokretna. Samo su joj se grudi nadimale od grčevitih, prigušenih jecaja.
Kralju se pričini neizrecivo lijepom. Uplaši se da bi je mogao zauvijek izgubiti i trgnu se, odustajući da joj iznudi obećanje.
Versailles će vas čekati - reče blago.