Vjera za treći milenij

First topic message reminder :




Nakon velikog uspjeha prvih triju romana australske spisateljice Colleen McCullough "Ptice umiru pjevajući", "Drugo ime za ljubav" i "Tim", evo i njenog četvrtog romana."Vjera za treći milenij" znatno se razlikuje od autoričinih predhodnih djela, jer se događa u 21. stoljeću, ali će ga njena zahvalna publika širom svijeta zacijelo isto tako oduševljeno prigrliti.

James zadrhta.
Oh, Drew! Bit će vrlo teško bez Joshuina vodstva.
Neće. Bit će lakše.
Da — potvrdi James trenutak poslije. — Da, bit će lakše. Majka i dva njezina sina sjedili su u savršenoj slozi.
Mary i Martha doznale su u vlaku za Joshuinu smrt. Premda je Mary u prvi trenutak osuđivala Andrewov samovoljni postupak prema sebi i Marthi, u međuvremenu se smirila baveći se oko vlaka i brinući se uz to i za Marthu. A kad su se napokon našle u svom odjeljku, bila je gotovo zahvalna Andrewu.
Vlak se vukao, što je vlakovima već prešlo u naviku, ali je, s obzirom na Marš milenija, bio gotovo prazan. U devet uvečer dovukli su se do Philadelphije. Peron je bio posve pust. No iako na njemu nije bilo ni žive duše, nisu manjkali tragovi ljudskog očaja. Na vanjskom zidu čekaonice netko je kićenim slovima ispisao očajnički krik: SILA TEžE VUČE NAS NA DNO! Evo još jednog smrtnog stvora kome Joshua mora pomoći, pomisli Mary iz dna svoga
ojađenog srca.
Iz razglasnih uređaja na peronu čuo se jasan i glasan glas profesionalnog spikera, jer glas ovaj put nije dolazio iz ureda šefa stanice, nego iz lokalne podružnice NBC-a.
Mary i Martha sjedile su same u praznom vagonu i čule kako glas govori o pokojnom doktoru Joshui Christianu.
Martha se nemoćno svali na Mary, ali se ne onesvijesti. Mary ovi ruke oko njezinih slabašnih ramena i bez iznenađenja osluhne glas iz zvučnika. Vlak gotovo smjesta krene dalje kao da se vlakovođa htio što brže udaljiti od toga nemilosrdnog razglasnog uređaja.
Znala sam, pomisli Mary. Znala sam još jutros da ga nikad više neću vidjeti. I nisam htjela biti s njima kad budu to čuli. Neka se momci i Miriam natežu s Mamom. Menije svega dosta. Ne mogu ništa više podnijeti. Jedino što sam iskreno željela bilo jć da putujem, a to su mi uskratili. On mi je uskratio. Jedina osoba koju sam ikad voljela ne voli me i ne može me nikada voljeti. On je prisvojio pravo na nju a da mu čak nije bilo ni stalo do nje
Oh, Mary, kako da živim dalje? — upita Martha, lica utisnuta u mršave nepomične grudi.
Kao i svi mi ostali — odvrati Mary. — Zauvijek u njegovoj sjeni.
Dr Charles Miller, vaskularni kirurg, svojoj ženi dok su se spremali u krevet:
Raspeo se, kažem ti! I neprestano se pitam jesmo li ga mi natjerali na to? Jesmo li mu mi ulili osjećaj da mora umrijeti za nas? Oh, Bože, Bože!
Dr Ignatius O’Brien, specijalist za plastičnu kirurgiju, svom ljubavniku, u jednom arlingtonskom studiju:
Mislim da se nikad neću prestati ježiti. U prvi sam mah
pomislio da je još živ, jer mu se u oborenom pogledu nazirala takva bol i takvo razumijevanje... kažem ti, ne vjerujem da su mu oči umrle zajedno s tijelom.
Dr Samuel Feinstein, specijalist opće prakse, svojoj postarijoj neudatoj sekretarici u Bolnici Waltera Reeda:
Ovaj put bar ne mogu krivnju prebaciti na židove, Ida. Da sam kršćanin, vjerojatno bih smjesta znao je li ono što je učinio dr Christian svetogrđe ili mučeništvo, ali ne znam i nikada neću znati. A znate li što me najviše šokiralo? Ona Carriol koja je stajala tamo sa širokim osmijehom na licu i govorila nešto kao: »Dobro urađeno, Jezua! Ni u snu ne bih mogla zamisliti bolji kraj operacije, Mesija! Oh, Ida, mislite li da je doista bio Mesija?
Dr Mark Ampleforth, specijalist za reanimaciju, svojoj osamnaestogodišnjoj zaručnici na sastanku na kojem su se trebali dogovoriti o svom predstojećem vjenčanju:
Čuj, Susie, kad sam uzrujan, znam da ponekad govorim u snu. Ali sve su to obične besmislice, poštenja mi! Zato ako ikad čuješ da nešto govorim, nemoj ni za Boga povjerovati ni u što od toga, okej?
Dr Horace Percy, psihijatar, svom vlastitom psihoanalitičaru u njegovoj ordinaciji na početku hitno održane seanse:
Jezovito, Martine. Taj folirant iz Hollomana! Jesi li čuo Predsjednika danas? Vjera za treći milenij, koješta! Prije bih rekao novi opijat za mase!
Dr Barney Williams, anestetičar, svojoj ženi za večerom:
Jadnik! Sam samcat na onom strašnom mjestu! I kakva hrabrost izabrati takvu, smrt! Mora da je utrošio cijeli sat prije nego što se uspio tako objesiti. Oh, a njegovo lice... !
Gospođica Emilia Massimo, medicinska sestra s činom kapetana zrakoplovnih snaga Sjedinjenih Američkih Država, svom ljubavniku u želji da mu objasni zašto ne može doći u pravo raspoloženje za ljubav:
Neću to moći zaboraviti dokle god živim, Charlie. Znaš kako te one Isusove oči prate po cijeloj sobi? Eto, takve su bile i njegove
oči. Ja sam ga uredila kad smo se vratili u bolnicu. Morala sam se, dakako, micati pri tome oko njega, i na koju god stranu sam krenula njegove su me oči svuda pratile.
Gospođa Lurline Brown, medicinska sestra specijalizirana za intenzivnu njegu, s činom majora u Armiji Sjedinjenih Američkih Država, svom svećeniku:
Oh, velečasni Jones, nisam se slučajno našla na onom mjestu! Ja potječem odande i svaki put kad se vratim tamo doživim neko mistično iskustvo. Sada znam zašto! Zato sam rekla svojoj braći i svom mužu neka smjesta odu na onaj otok i donesu njegov križ. On je novi Spasitelj! Aleluja! Aleluja!
Dva dana poslije sjetio se Tibor Reece, ožalošćen i pod neprestanim pritiskom, nečega što je propustio učiniti te izda određene zapovijedi. Na temelju tih zapovijedi istoga su dana helikopterom otposlana tri prokušana profesionalna marinca srednjih godina na Pocahontas Island u tjesnacu Pamlico, Sjeverna Carolina. Dobili su zadatak da uđu u dvorište jedine kuće na otoku, da pronađu kamenu šupu, uđu u nju, izvuku iz nje sve drvene grede koje tamo nađu, bez obzira na njihovu veličinu, da ih odnesu na sigurnu udaljenost od kuće i tamo preliju benzinom, zapale i pričekaju dok od njih ne ostane čisti pepeo.
Nije bilo na njima da pitaju zašto. Sletjeli su, ušli u dvorište, zatim u šupu i izvukli iz nje pet običnih, starih drvenih željezničkih pragova. Odnijeli su ih na travnatu čistinu ispred dvorišnog zida i tamo ih, shodno zapovijedi, prelili benzinom i zapalili. Grede su vrlo dobro gorjele jer su bile stare, suhe i vrlo umorne od života. Crna mrlja na močvarnoj travi bilo je sve što je pola sata poslije preostalo od njih.
Marinci se popeše u svoj helikopter i odletješe. Vrativši se u Quantico, podnijeli su svom pretpostavljenom izvještaj da je zadatak izvršen. Pretpostavljeni je to prenio svom generalu, a general Bijeloj kući. Zadatak izvršen, gospodine! Budući da nitko, ponajmanje Tibor Reece, nije zatražio od marinaca da prebroje grede niti ih upozorio da su dvije od njih sastavljene u obliku slova T, nikome nije ni palo na pamet da dvije tako sastavljene grede nisu spaljene. A nisu
spaljene zato što nisu bile u šupi.
Sljedećeg tjedna jedan prilično posramljen potomak stare porodice uzgajivača duhana iz Sjeverne Caroline telefonirao je Ministarstvu čovjekove sredine i obavijestio svog znanca u Upravi za nacionalne parkove da je njegova porodica na žalost prisiljena povući ponudu da američkom narodu pokloni dragi stari Pocahontas odričući se time i nade da bi ga možda Predsjednik izabrao za svoje izolirano i ne suviše udaljeno utočište.
— Dobili smo ponudu za njega koju jednostavno ne možemo odbiti, ponudu u gotovu novcu, i to uz pedeset posto višu cijenu od one koju smo prvobitno zatražili — objasnio je glas. — Da sve bude još delikatnije, ponuda dolazi od vrlo velike i vrlo moćne crnačke vjerske organizacije. Čini se da žele to mjesto pretvoriti u neko svetište. A budući da nemaju ništa protiv da otok i nadalje ostane zaštićeno područje za ptice i divljač, mi jednostavno smatramo da ponudu ne smijemo odbiti. Bit ću iskren prema vama, George. Potreban nam je taj novac. Strašno nam je potreban taj novac.
Čovjek iz Uprave za nacionalne parkove na drugom kraju telefonske linije uzdahne, ali nije se previše uzrujao.
Ionako je vjerojatnost da bi Predsjednik izabrao to mjesto za svoje utočište smatrao vrlo malom, a sa stajališta Uprave za nacionalne parkove otok i nije bio ništa osobito.
Međutim, kad je poslije toga otišao gore da svom pret- postavljenom podnese uobičajeni izvještaj, nije činjenicu da je Ministarstvo čovjekove sredine izgubilo Pocahontas prenio Haroldu Magnusu, jer Harold Magnus je vrlo naglo i vrlo neočekivano maknut sa svog položaja. Službeno obrazloženje glasilo je zbog bolesti, ali u cijelom se Ministarstvu šuškalo o tome da je Harold Magnus odigrao neku misterioznu, neugodnu ulogu u vezi sa smrću doktora Joshue Christiana. Na njegov je položaj imenovana dotadašnja šefica Odjela četiri dr Judith Carriol. Ta Predsjednikova odluka izazvala je opće oduševljenje u Ministarstvu čovjekove sredine.
Prema tome, George iz Uprave za nacionalne parkove prenio je žalosnu vijest o gubitku Pocahontasa novoimenovanoj ministarki doktorici Judith Carriol. Ona se najprije posve umirila, samo su joj

oči, koje je George ionako uvijek smatrao uznemirujućima, naglo živnule. Onda je zabacila glavu i prasnula u smijeh. Smijala se i smijala sve dok joj se oči ne ispuniše suzama i dok nije ostala gotovo bez daha.
Možemo, dakako, inzistirati — reče George u neprilici. — Ponuda je, doduše, bila usmena, ali imamo i pismo u kojem je izražena ta namjera.
Napadaj smijeha je prošao. Dr Carriol izvuče iz ladice papirni rupčić, obriše oči i ispuhne nos.
Ne pada mi ni na kraj pameti da inzistiram — reče i jedva se svlada da ponovno ne prasne u smijeh. — Oh, Bože, nikako! Naš prvenstveni interes u tom području jest da sačuvamo ptice i divljač, a to je u ovom slučaju osigurano, zar ne? U stvari, mislim da je tako i najbolje. Uvjeravam vas da Predsjednik nije nikad uzeo u obzir mogućnost da se odmara na tom otoku. Slučajno znam da nije osobito oduševljen ovim dijelom naše lijepe zemlje. Osim toga, s obzirom da se za Pocahontas zanima jedna crnačka vjerska organizacija, mislim da s političkog stajališta ne bi bilo oportuno da joj Ministarstvo čovjekove sredine stane na put. Recite svom znancu neka mirne duše zaključi tu prodaju i neka se nimalo ne brine. Kladim se u što god hoćete da ovaj kupac neće odustati u posljednji trenutak.
I opet prasne u grohotan smijeh.
Nikako ne mogu razumjeti, Judith — reče joj nekoliko dana kasnije dr Moshe Chasen dok su sjedili za ručkom u uredu nove ministarke — zašto ste prihvatili ovaj položaj. Ne možete služiti dvama gospodarima! Sada ste političarka, zauvijek vezana uz položaj Tibora Reecea. Kad on napusti Bijelu kuću, što se prije ili kasnije mora dogoditi, čak ako bude izabran i četvrti put, vjerojatno ćete morati napustiti svoju političku stolicu, a na položaj šefice Četvrtog odjela nećete se više moći vratiti. U Ministarstvu čovjekove sredine nerado gledaju na svoje stalne službenike koji su politički angažirani, i to po mom mišljenju s pravom. — On slegne ramenima. — Javni službenici moraju biti iznad politike. Predsjednici i ministri dolaze i odlaze, ali oni moraju vršiti svoju dužnost bez obzira tko je na vlasti.
Nisam znala da tako strogo sudite o tome — reče dr Carriol, a
oči joj zaigraše od nekog potajnog veselja.
Ako je dr Chasen i htio nešto odgovoriti na tu provokativnu izjavu, nije mu se za to pružila prilika jer se gospođa Tavemer javila na telefon.
Doktorice Carriol?
Da, Helena?
Predsjednik zove.

Oh! Budite ljubazni i recite mu da sam trenutačno na jednom sastanku i da ću ga nazvati.
Svakako, doktorice Carriol.
Obrve doktora Chasena izviše se gotovo do korijena kose.
Da ne povjerujem! Judith, Judith, takve se poruke ne prenose predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država. To je isto kao da ste ga poslali vrit!
Koješta — odvrati ona smireno. — To nije bio službeni poziv. Danas večeramo zajedno.
Ne vjerujem!
Zašto ne? On je sad slobodan muškarac, a ja sam oduvijek bila slobodna žena. Upravo ste mi objasnili da je s mojom karijerom javnog službenika gotovo i da sam sada samo političarka vezana uz Bijelu kuću. Tko onda može imati nešto protiv ako dvoje političara zajedno večeraju?
Dr Chasen zaključi da je diskrecija bolji dio hrabrosti i brzo promijeni temu.
Judith, htio bih vas nešto upitati, jer mislim da moram dobitj od vas službeni odgovor. Rado bih otišao u Hoiloman da posjetim Christianove. Ali ako mislite da to nije u redu, neću otići.
Ona se namršti i trenutak razmisli.
Pa sad, ne mogu baš reći da sam oduševljena tom vašom namjerom, ali ne vidim pravog razloga da joj se suprotstavim. Pretpostavljam da se radi o strogo privatnom posjetu?
Da. Sve do Joshuina pogreba nisam upoznao nikoga od njegove porodice, a pogrebi nisu najbolja prilika za sklapanje prijateljstva. Ali doista mi se svidjela Joshuina majka. Vrlo hrabra žena, i jednostavno bih se htio osobno uvjeriti da je dobro.
Muči vas grižnja savjesti, Moshe?
Da... i ne.
Ne smijete sebi ništa predbacivati. Sam je kriv za sve. Od samog početka. Neki ljudi nemaju mjere. Upoznali ste ga! Bio je najneumjereniji čovjek na svijetu. Fantastičan mozak, ali na kraju je ipak razmišljao samo utrobom. Nikad to nisam mogla shvatiti. Čisto traćenje, Moshe.
Kakav bio da bio, upravo je takav odgovarao vašoj svrsi, Judith. Zar to ne uviđate? Zar nimalo ne tugujete za njim?
Ona se osmjehne i odmahne glavom, ali ne neljubazno.
Nemoguće je tugovati za Joshuom. On neće nikad umrijeti, znajte. Nadživjet će i vaše najdalje potomstvo.
Opet se osmjehne tajnovitim, slavodobitnim osmijehom. — Ja sam se pobrinula za to.
On podigne ruke i pusti ih da mu padnu na bokove.
Ah! Ponekad mislim da ne razumijem ovaj svijet. — Ustane i pogleda na sat. — A sad natrag na Odjel četiri. Danas poslije podne imam dva sastanka. Ali mnogo bih se radije zabavljao sa svojim kompjutorom!
Dajte, Moshe, budite pošteni! Pa nisam vas silom natjerala da preuzmete dužnost šefa Odjela četiri.
Znam znam! — Dr Chasen se uspravi s nekom ljupkom dostojanstvenošću. Tek sada se vidjelo koliko je u posljednje vrijeme omršavio. — Ja sam židov — reče — i rado kukam, osjećam se bolje od toga. Vi ste sredili Odjel četiri sa svojim uobičajenim genijem. Meni znanstvena, a Johnu Wayneu administrativna strana posla. I to funkcionira vrlo dobro.
Moshe — upita dr Carriol kad se uputio prema vratima — jeste li zdravi? Jeste li u posljednje vrijeme bili kod liječnika?
Kraj svoje žene, da nisam bio kod njega?
Sve u redu?
Sve u redu — reče on i izađe.
Dr Carriol pričeka još malo, onda podigne telefonsku slušalicu. Možda je poziv Tibora Reecea došao u pravi trenutak. Već joj je bilo na vrhu jezika da objasni Mosheu zašto se opredijelila za političku službu. A to bi vjerojatno bila velika pogreška. Poslije smrti Joshue Christiana Moshe se mnogo promijenio. A da čak i ne zna kako je Joshua Christian umro!
Bit će sjajno! Prva dama!
Izjedi se, Joshua Christiane, ma gdje bio! Ja neću visiti na Judinu drvetu. Nije da te još mrzim. Mrzila sam te neko vrijeme, priznajem. Dopustila sam ti čak da me upregneš u svoju službu umjesto da bude i nadalje obratno. Da si ti odrastao u Pittsburghu kao što sam ja, nitko ne bi mogao toliko utjecati na tebe da izgubiš tlo pod nogama. Da nisam takva kakva jesam, još bih sjedila tamo u Pittsburghu i nasmrt se opijala. Ili se drogirala, ukoliko bih na ulici našla dovoljno mušterija da to financijski podnesem.
Tibor Reece je divan čovjek. Bit ću mu idealna supruga. Voljet ću ga. Usrećit ću ga. Brinut ću se za njegovo dijete. Ulit ću mu dovoljno entuzijazma da se kandidira po četvrti put. Pobrinut ću se da postane još veći Predsjednik od Augustusa Romea. Napokon, ne mogu počivati na lovorikama. A kamo da prijeđem poslije Operacije
»Mesija« nego na Operaciju »Imperator«?
Dr Chasen je na kraju ostao da prenoći na broju 1047 Hrastove ulice u Hollomanu. Christianovi su ga dočekali vrlo srdačno. Posve slobodno govorili su s njim o Joshui, pri čemu su im oči bile manje suzne a grla manje stisnuta od Mosheovih. Pričali su što namjeravaju raditi u godinama koje moraju poživjeti njegujući uspomenu na Joshuu.
Miriam i ja odlazimo uskoro u Aziju — rekao je James. — Smatram da moramo obaviti još mnogo posla prije nego što Joshuina vjera uhvati čvrsto korijenje u Aziji.
A ja idem opet u Južnu Ameriku — rekao je Andrew, ali nije navijestio ide li i njegova žena s njim.
Doktoru Chasenu se učini da njoj, jadnici, nije sve kako treba u glavi. Tako se besciljno vrti po kući i tiho pjevuši za sebe. Očito je posve ovisna o Mary koja se beskrajno strpljivo i nježno stara oko nje.
One će, rekla je Mary, misleći na Marthu i sebe, praviti društvo Mami dok ostalo troje bude putovalo po svijetu propovijedajući nauk svoga pokojnog brata, odnosno djevera.
Prije sam mislila da ću svenuti i umrijeti ne budem li mogla putovati — produži Mary, zadrhta i problijedi. — Ali znate li, Moshe, da mi je i Washington bio predaleko?
Poslije izvrsne večere koju je pripremila Mama sjedili su u
prekrasnoj dnevnoj sobi među biljem koje je i dalje raslo i cvjetalo u svojoj neumnoj raskoši. Razgovor se još kretao oko porodičnih planova.
Ali James, Miriam i Andrew ne mogu zasad još napustiti Hoiloman — reče Mama točeći kavu. — Još nije prošlo četrdeset dana od Joshuine smrti.
Četrdeset dana? — upita dr Chasen budalasto, premda je shvatio.
Da. Joshua nam se još nije ukazao. Ali ukazat će nam se. Četrdeset dana poslije svoje smrti. Tako bar mislimo, premda ne možemo biti sigurni. Moglo bi biti i triput po četrdeset darta. Ili dvaput po četrdeset. Prošlo je, doduše, dvije tisuće godina, ali sad je treći milenij, zato ne znamo točno. Potraje li duže od Četrdeset dana, onda James, Miriam i Andrew, dakako, neće čekati. Ionako nije potrebno da oni budu ovdje kad dođe Joshua. Mislim da će se on ukazati samo ženama, dvjema Mary i Marthi, ali možda se varam.
Doimala se tako sretnom, tako sigurnom. I bila je vrlo smirena, vrlo razumna. Dr Chasen ogleda se po ostalima nastojeći da na njihovim lijepim, spokojnim licima razabere što misle o Maminoj teoriji.
Hoćete li me obavijestiti kad se pojavi? — upita dr Chasen s puno poštovanja.
Naravno da hoćemo! — uzvikne Mama srdačno. Ostali ne rekoše ni da ni ne.
Onda se Mary naglo nagne naprijed, rastvorenih usana.
Da? — žustro je potakne dr Chasen.
Ona mu se osmjehne. U posljednje je vrijeme bila mnogo više nalik na svoju majku.
Popijte svoju kavu, Moshe — reče nježno. — Ohladit će vam