Robinja

First topic message reminder :







Mende Nazer živi sretno djetinjstvo u planinama Nuba u Sudanu. Okružena je ljubavlju svoje obitelji i prijatelja i mašta o tome kako će jednoga dana biti liječnica i brinuti se za ljude. Jedne noći, kada Mende ima 12 godina, u selo upadaju mudžahedini, i sve lijepo i nevino u njezinu životu biva izbrisano na najokrutniji način. Prodana je bogatim Arapima u Khartoumu kao robinja. Mendin pakao traje sedam dugih godina nakon kojih je šalju u London da služi drugoj arapskoj obitelji. Pruža joj se jedinstvena prilika za bijeg u slobodu...

Lažne nade
SLIJEDILA SAM PETERA DUŽ VELIKOG PRILAZA S DRVOREDOM, uplašeno stišćući torbe. Imala sam grozan osjećaj da počinjem ispočetka s novim gospodarima. Sjetila sam se vremena kad sam tek stigla k Rahab i njezine okrutnosti. Hoće li se i ovi ljudi tako odnositi prema meni? Podsjetila sam se na sve ono što sam nau¬čila kod Rahab kako bih izbjegla batine ili maltretiranje. Nikada im ne odgovaraj. Nikada nemoj ništa polupati. Na sve odgovaraj s "Da, gazdarice". Dok smo čekali da nam netko otvori vrata, sama sam sebi potiho rekla: "Mende, budi oprezna. Možda je bolja od svoje sestre, a možda je i gora. To još ne znaš."
"Zdravo!" viknuo je dječak kad je otvorio vrata. "Tko ste vi?" Ugledala sam Hanan iza njega.
"Zdravo!" povikala je. "Kako ste svi? Uđite, uđite." Za¬grlila je Arapine, a zatim, na moje iznenađenje, i mene. Bila sam šokirana. Zašto me zagrlila? U tom sam trenutku bila puna na¬de. Hoće Ii biti dobri prema meni? Pitala sam se je Ii ona dobra osoba. Iza nje se pojavio njezin suprug AI Koronky.
"Dobro došli!" rekao je uvodeći muškarca u kuću. "Kako ste? Kako je prošlo putovanje? Kakav je bio let?"
Slijedila sam ih niz hodnik, do dnevnog boravka koji se na¬lazio na dnu. Hananina je kuća bila veća od Rahabine. Zatim je uslijedilo drugo iznenađenje. Svi su se smjestili u udobne fotelje, a Hanan mi je pokazala da i ja sjednem. Sjela sam na rub sofe, s rukama u krilu i osjećala se vrlo neudobno. Po prvi sam put bila pozvana da sjednem kao gost. Jednostavno nisam znala kako se ponašati. Bila sam još više iznenađena kad je Hanan ustala i pošla napraviti pića i nije mi naredila da joj idem pomoći. U planinama Nuba smo, kad bi nekom bilo jako neugodno, govorili da izgleda kao pokisla kokoš koju je ulovila kiša te maše krilima ne znajući što da učini. Tako sam se i ja sada osjećala.
Hanan se vratila s pladnjem pića. Bila sam zapanjena kad mi je dala sok u čaši koja je bila ista kao ona iz koje su pili drugi gosti. U Rahabinoj sam kući imala svoj tanjur, svoju zdjelicu i svoju čašu iz koje sam pila. Nikada mi nije dopustila da pijem ili jedem iz njihovih tanjura i čaša. Po prvi put otkako sam oteta, sjedila sam u dnevnoj sobi i prema meni su se odnosili jednako kao i prema ostalima. Ono što je bilo neobično jest da mi se to zapravo i nije sviđalo. Tolike sam godine provela kao robinja da sam se već bila navikla na to.
"Mende, kako su Rahab i djeca?" pitala me Hanan.
Mende. Zvala me mojim imenom. Nije me zvala yebit ili abda, ili nekim drugim podrugljivim imenom. Što bi se dogodilo da ja nju oslovim imenom, umjesto gazdarice?
"Svi su dobro... Hanan," rekla sam nervozno. Iznenadilo me kad nije reagirala zlostavljanjem. Samo je nastavila razgovor.
"Putovala si zajedno s našim gostima iz Khartouma?"
"Ne, nisam."
"Nisi? A zašto ne? Rekla sam Rahab da će biti na istome letu kao i ti i da bi mogli paziti na tebe. Nije li sredila da putujete zajedno?"
"Ne znam. Srela sam ih u Londonu kad sam upoznala Petera."
"Dakle, sama si prošla kroz provjeru putovnica i carinsku kontrolu?"
"Pomogla mi je žena iz zrakoplova. Bila je jako ljubazna i pokazala mi je što trebam činiti."
"Pa, Bogu hvala, sad si ovdje. To je najvažnije."
Hanan, njezin muž i njihovi gosti nastavili su ugodno razgo¬varati o letu i životu u Khartoumu i Londonu. Nije mi smetalo što sam bila u drugome planu. Nakon nekoliko minuta u sobu su upala Hananina djeca i stvarala veliku buku. Igrali su se na katu. Imala je blizance od oko dvije godine i tri dječaka od pet do devet godina.
"Ovo je Mende," rekla im je Hanan. "Sjećate se da sam vam pričala da će doći raditi kod nas."
"Hajde, pozdravite je," rekla je djeci.
"Ovo je Mohamed," nastavila je. "Ovo je Ibrahim, ovo je Assi, a blizanci se zovu Rami i Omar."
Pet dječaka! Maleni su blizanci djelovali dražesno i pokušava¬la sam ih nasmijati. Istovremeno sam razmišljala o onome što mi je Rahab rekla — da ću se brinuti za svu Hananinu djecu. Rekla mi je i da ću morati čistiti i kuhati za cijelu obitelj. Iz onoga što sam dosad vidjela, kuća je bila puno veća od Rahabine, a to je značilo da ću imati i više posla. Nakon dugo vremena, a meni se činilo kao cijela vječnost, Hanan se okrenula prema meni. "Hajde. Sigurno si umorna. Ponesi torbu. Pokazat ću ti tvoju sobu."
Povela me do male sobe u dnu kuće. Bila je jednako velika kao spremište u kojem sam spavala kod Rahab, no nije imala pro¬zore. Svejedno je bila palača u usporedbi s onim što sam imala u Khartoumu. Na podu je bio tamnoplavi sag, a na zidu ogledalo. Ispod njega se nalazio stol. Imala sam čak i pravi krevet s madra¬cem, plahtama i nekom vrstom goleme, pahuljaste deke.
"Izvoli," rekla mi je. "Možeš sada na spavanje, sigurno si umorna. Sutra ćeš početi s radom."
Hanan je imala pravo. Bila sam iscrpljena i bilo mi je hlad¬no. Zavukla sam se ispod pokrivača ne skinuvši se. Po prvi put u životu imala sam krevet i bio je sjajan. Tonula sam u san i u meni se pojavio neobičan osjećaj nade. Nisam mogla vjerovati koliko je Hanan ljubazna. Zagrlila me kad sam došla. Ljudi su uljudno razgovarali sa mnom. Dali su mi sok u istoj čaši kao i ostalima. Imala sam sobu sa sagom i pravim krevetom. Nitko sa mnom nije tako dobro postupao još od djetinjstva u planinama Nuba. Smijem li se uopće usuditi sanjati da će se ova obitelj prema meni odnositi kao prema jednoj od njih?
Odjednom sam ponovno bila u zrakoplovu. Srušio se u more. Ljudi su oko mene navlačili prsluke za spašavanje i napuhavali ih te plivali od mene. Nisam znala plivati, a nitko mi nije pomagao i tonula sam i utapala se. Tonula sam sve dublje u tamno, dubo¬ko more. Pogledala sam prema gore i ugledala nebo kao sićušnu točku. Znala sam da se utapam, no nisam mogla ništa učiniti. Zatim sam se probudila. Uspravila sam se na krevetu i paničarila u mraku, pokušavajući doći do daha. Nisam znala gdje sam, no osjećala sam da se smrzavam.
Moja je soba zapravo bila prenamijenjena ostava, koja je na¬dograđena na stražnji dio kuće. Unutra je još bio stari bicikl, kao i nekoliko kartonskih kutija koje su bile naslagane u jednome kutu. No glavni problem bio je to što je u njoj bilo stravično hladno. Ondje je bio električni grijač koji sam nekako uspjela upaliti te sam posteljinu prebacila preko njega, da toplina ulazi u krevet. Go¬tovo da sam grijač ponijela sa sobom u krevet te noći. A i brojnih noći nakon toga.
"Vrijeme je da ustaneš," probudila me Hanan rano ujutro. "Hajde, želim ti pokazati kako da pripremiš užinu za djecu. Požuri. Dođi u kuhinju."
Kuhinja je bila veća nego Rahabina i imala je mnoštvo sjaj¬nih, bijelih uređaja koji su stajali na podu i na radnim površinama. Nisam imala pojma što je to, jer nikad prije nisam vidjela takvo što. Rastužila sam se i pomislila: "Morat ću naučiti koristiti se svim tim kompliciranim uređajima." Izgledali su skupo i nepri¬stupačno. Bojala sam se da nešto ne pogriješim i ne potrgam ih, no bojala sam se i kazne koja bi u tom slučaju mogla uslijediti.
"Rahab ti je rekla što ćeš ovdje raditi, zar ne?" pitala me.
"Da."
"Isto što si radila i kod nje: pranje, kuhanje i čišćenje, no ovdje je to mnogo lakše. Imamo uređaje za sve to. Ovo je perilica rublja, tako da ga ne moraš prati ručno. Poslije ću ti pokazati kako se koristi. Također želim da izglačaš i složiš odjeću te da je spre¬miš. Imamo i perilicu posuda, u koju ćeš stavljati prljavo posuđe, no samo onda kad ga ima puno. U normalnim okolnostima ćeš ga prati ručno, u redu?"
Kimnula sam. "Da, Hanan."
"Želim i da se brineš o djeci kad se vrate iz škole."
Kimnula sam. "Da, Hanan."
"Dobro, pođi sa mnom da spakiramo djeci užinu za školu. To ćeš raditi svakoga jutra prije nego što odu."
Pokazala mi je kako svakome pripremiti njegov omiljen sen¬dvič. Pokazala mi je u kojem se ormariću nalazi čips. Morala sam zapamtiti koje dijete voli koji okus: zeleni su bili sa soli i octom, žuti sa sirom i lukom i tako dalje. Nakon što je njezin muž od¬vezao stariju djecu u školu, Hanan je sjela da u kuhinji zajedno popijemo čaj.
"Dobro, sad želim da počneš čistiti kuhinju — sve elemente, izvana i iznutra."
Kimnula sam. "Da, Hanan."
"Ako si gladna, u hladnjaku ima mlijeka i možeš uzeti pa¬huljice. Znaš što je to, zar ne? Pahuljice koje se jedu za doručak, s mlijekom. Jedu se iz ovakve zdjelice. Pripremala si čaj kod Rahab, zar ne? Ako želiš čaj, možeš si ga napraviti. Koju šalicu želiš?"
"Ne znam," odgovorila sam. Bila sam zbunjena, jer se nitko nikada nije ovako ponašao prema meni. "Bilo koja će biti dobra."
"Sad ću ti pokazati kako se koristi perilica za rublje," rekla je i otvorila vrata perilice. "Ovdje se stavlja prljava odjeća. No moraš odvojiti bijelu od šarene odjeće i odvojeno ih prati, inače će se obojiti.
Kimnula sam, no nisam razumjela na što je mislila. Znala sam iz iskustva s Rahab da je najbolje složiti se sa svime što kaže. Hanan mi je pokazala gdje se stavlja deterdžent, a zatim i nevje¬rojatan broj gumba i ručica koje moram pritisnuti da bih odabrala pravi program pranja. Sad sam bila potpuno izgubljena. Brinulo me to što bih mogla upasti u veću nevolju ako im uništim odjeću nego ako priznam da ništa nisam razumjela.
"Hanan, oprosti," rekla sam konačno, "ali zbunjuju me sva ova slova i brojevi. Nisi mi pokazala kako se mijenja prljava voda".
"Ne moraš mijenjati vodu," rekla je, smijući se. "Perilica to sve obavi umjesto tebe. Čuj, kad budeš prvih par puta prala rublje, pozovi me da namjestim program, no morat ćeš pozorno pratiti što radim tako da to možeš i sama učiniti."
"U redu, pokušat ću," rekla sam nesigurno.
"Ako nešto ne razumiješ ili ti nešto treba, slobodno mi se obrati."
"Pa, ima nešto," rekla sam nevoljko.
"Što?"
"Sinoć mi je bilo hladno," promrmljala sam. "Nisam dobro spavala."
Hanan mi je rekla da je dobro što sam je podsjetila — u mojoj sobi grijanje ne radi kako treba. Obećala je da će suprugu reći da nazove čovjeka koji će popraviti grijanje, premda to nikada nije učinio.
Nestala je u dnevnu sobu i smjestila se pred televizorom. Bila sam puna nade. Bila je mnogo ljubaznija od svoje sestre. Rekla mi je koje poslove moram obavljati, no to je učinila sa smiješkom. Možda će mi život u Londonu biti sretniji. Veći dio dana provela sam ribajući kuhinju, jednako kao i onog prvog dana kod Rahab, prije mnogo godina. Hanan je zaspala na kauču, s dignutim no¬gama, a blizanci su se igrali ispred nje. Još mi je bilo hladno, no naporno sam radila — čistila prašinu i ribala i prala kako bih se zagrijala. Kad sam završila, Hanan je ušla i izvadila novi aparat iz ormara.
"Ovo je usisivač, za čišćenje sagova. Jeste li ga imali u Khar toumu?"
"Ne," rekla sam. "Čistila sam sagove četkom."
"Ovo je mnogo bolje. Pozorno gledaj, pokazat ću ti kako se upotrebljava."
Usisivač je bio cilindar na kotačima s dugačkom plastičnom cijevi. Meni je bio jako ružan. Izgledao je kao zmija s tim dugim, crnim vratom i šiljastom njuškom. Hanan je pritisnula prekidač, a od glasnog sam zvuka poskočila. Kad je počela usisavati prljavštinu sa saga, buka je nalikovala na siktanje. Ne samo da je izgledao kao zmija, nego se i glasao tako. Bojala sam ga se.
"Nemate četku?" pitala sam. "Ne sviđa mi se ovo. Ne mogu čistiti sagove četkom?"
"Ne, ne možeš. Četka ne dopire tako duboko kao usisivač i ne možeš dobro očistiti sag. Naviknut ćeš se na njega. Želim da usisavaš svaki dan. Evo, pokušaj."
Oprezno sam primila cijev i povikala kad je usisala rub moje haljine i počela zavijati. Kao da me htjela pojesti! Nije me puštala, pa sam je bacila i pokušala pobjeći. Hanan se nasmijala, pritisnula prekidač i rekla mi da ne budem budalasta.
Kuća je bila oblika slova L, a s jedne je strane u prizemlju imala golemu dnevnu sobu koja se otvarala na blagovaonicu s ula¬štenim drvenim stolom i stolicama. Na prvome su katu bile četiri spavaće sobe, druga dnevna soba i dvije kupaonice. Iza kuće je bio veliki travnjak okružen stablima, a s prednje strane manji vrt okru¬žen grmovima. Prilaz s prednje strane kuće imao je drvored. Mislila sam da je gospodin Al Koronky jako važna osoba kad ima tako veliku kuću u Londonu.
Tog prvog dana završila sam s čišćenjem oko devet sati nave¬čer. Bila sam jako umorna i samo sam željela spavati. No kad sam ušla u kuhinju, nisam mogla vjerovati svojim očima. Ugledala sam hrpu prljavog posuđa u sudoperu i prljave tanjure na stolu. Bilo je i ostataka hrane na podu. Izgleda da su Hananini blizanci
jako neuredni dok jedu. Kad sam završila s kuhinjom, obitelj je već spavala. I ja sam pošla u svoj sobičak, no uto je Hanan ušla u kuhinju da blizancima ugrije mlijeko.
"Ooo," rekla je veselo, "kuća je besprijekorno čista. Rahab mi je rekla da si odlična. Imala je pravo."
U svoj sam se krevet obrušila, u odjeći, iza ponoći. Uvukla sam grijalicu ispod popluna i uskoro sam čvrsto spavala. Prvi je dan bio uvod u rutinu sljedećeg dana i mnogih nakon toga. Ustajala sam oko pola sedam i pripremila doručak. Zatim sam skuhala čaj i pripremila ručak za troje starije djece. Nakon toga sam pospremila stvari od doručka i počela s čišćenjem kuće. Oko vremena ručka sam pripremila objed za Hanan i blizance. Zatim bih radila do kasno navečer. Ubrzo mi je Hanan dala zadatak i da blizancima mijenjam pelene. Vikendom sam zabavljala djecu i brinula se da ne budu glasni jer je gospodin Koronky radio, te pokušavala čistiti i prati posuđe tiho koliko sam mogla da ga ne uznemiravam.
Kad god bih završila sa svim poslovima, bilo mi je dopušte¬no da odem u svoju sobu i molim. U jednom sam kutu pronašla sam Muslaiyah — molitvenu prostirku. Bila je jeftina, no za mene je bila vrlo posebna. Ovdje barem nisam morala skrivati molitvu. Hanan i njezin suprug ponosili su se svojom posvećenosti islamu. Kad je izlazila, Hanan je uvijek nosila dugu, široku odjeću koja je pokrivala cijelo tijelo, kao i maramu. Vjerovali su da su dobri, pobožni muslimani.
Od samoga sam se početka više bojala Al Koronkyja nego Hanan. Izgledao je strogo i ponašao se superiorno. Naređivao mi je: "Mende, napravi mi čaj," ili "Mende, napravi mi kavu". Nije mi se nimalo sviđalo kad mi je govorio da mu očistim cipele ili da ih izvadim iz ormara svako jutro. No najgore je bilo to što mi je naređivao da perem aute. Na prilazu su bila dva velika, sjajna auta, a ja sam ih prala jednom kantom vode sa sapunicom i jed¬nom kantom čiste vode. Sjajili su i izgledali kao novi i bojala sam se da ih ne ogrebem ili nešto slično. Morala sam biti oprezna i pranje je trajalo sto godina — a tad su mi ruke već bile otečene i
smrznute. Pitala sam se tko je Al Koronky da mi može naređivati da obavljam takve grozne poslove.
Nekoliko dana nakon toga momci su se vratili iz škole bez oca, koji ih je inače vozio.
"Gdje vam je otac?" pitala sam ih kad su upali u kuhinju.
"Morao je ostati na poslu" rekao je Mohamed uzimajući kolu iz hladnjaka.
"Tko vas je dovezao iz škole?"
"Vozač iz ambasade. Došao je službenim autom," dodao je ponosno.
"Koje ambasade? Zašto ste bili u tom autu?"
"Moj otac radi za sudansku ambasadu. Nisi znala?"
"Ne," rekla sam. "Što radi ondje?"
"On je sadašnji ambasador," rekao je Mohamed značajno. "Znaš li što je to?"
"Ne."
"Pa, trenutno je najvažniji čovjek u ambasadi. Čovjek koji je poput predsjednika ambasade otišao je u Sudan na neko vrijeme, pa ga je moj otac zamijenio."
Nisam razumjela, no činilo mi se sasvim jasnim da je Al Koronky jako važna osoba. Kad sam shvatila da je jako moćan, počela sam ga se još više bojati.
Sve u svemu, bilo je to vrlo zbunjujuće. Više me nisu tukli niti verbalno zlostavljali, a barem je Hanan bila ljubazna prema meni. Međutim, morala sam raditi kao i u Khartoumu, ako ne i više. Dio mene još je osjećao da se prema meni odnose kao prema robinji, no drugi je osjećao da su me primili u obitelj. Ipak sam ovamo poslana prema Rahabinim uputama, a ne Hananinim te sam i dalje osjećala da mi je Rahab >gazdarica<. Ovdje u Londonu slijedila sam njezine upute, a ne Hananine. Rekla mi je što da radim, kako da se pona¬šam i kako da se odnosim prema njezinoj sestri. Premda sam Rahab ostavila iza sebe, u zračnoj luci u Khartoumu, još sam osjećala da radim pod njezinom sjenom. Premda sam bila u Londonu, bila sam Rahabina robinja, ne Hananina. Ipak je Rahab bila ta koja me ku¬pila, poput kakvog predmeta, i za pretpostaviti je bilo da još vjeruje da me posjeduje. Više nisam znala što bih mislila.
Hanan je većinu poslijepodneva provodila spavajući, a osta¬tak vremena je gledala televiziju ili čitala časopise. Rijetko je imala posjete. Jako se razlikovala od Rahab, koja je imala bogat društve¬ni život. Tjedni su prolazili i činilo mi se da su se svi dani spojili u jedan. Možda su sa mnom postupali bolje nego prije, no život mi je ponovno postao dnevna rutina, mukotrpan rad koji mi je uništavao duh. Uz to, bila sam jako, jako usamljena.
Nisam mogla tako nastaviti do unedogled. Nešto se u meni promijenilo, možda zato što sam bila daleko od Sudana. Otprili¬ke tri tjedna nakon što sam stigla u London, odlučila sam se za akciju. Imala sam broj telefona koji mi je Kumal dala u Khartoumu. Rekla mi je da je njezin bratić bilabarra — daleko, u stranoj zemlji. Nadala sam se da je u Engleskoj. Ako jest, bi li mu Hanan dopustila da me posjeti? Odnosila se prema meni sasvim drukčije nego Rahab i smatrala sam da je vrijedi pitati. U svakome slučaju nisam imala što izgubiti. Pronašla sam je kako se priprema za poslijepodnevni odmor u dnevnoj sobi.
"Hanan, mogu li razgovarati s Vama?" pitala sam je nervozno.
"Da. Što je?" rekla je pospano.
"Ma ništa," promrmljala sam i okrenula se prema kuhinji. Nisam smogla snage da je pitam taj dan, ni sljedeći, a ni onaj nakon toga. Zapravo, prošlo je više od tjedan dana prije nego što sam ponovno pošla k njoj.
"Hanan, mogu li vas pitati nešto?"
"Da," nasmijala mi se. "Što je?"
Izvadila sam komad papira s brojem telefona. Ruka mi je drhtala. "Imam broj telefona koji mi je dala prijateljica u Khar toumu. Možete li mi reći je li to broj u Engleskoj i mogu li ga nazvati?"
"Da vidim!" rekla je oštro i skočila sam sofe. Njezino se ponašanje u sekundi promijenilo. Iščupala mi je papirić iz ruke, pogledala ga i počela s paljbom pitanja.
"Tko ti je dao taj broj? Reci mi! Tko?!"
"Ja sam ga zapisala," prošaptala sam.
"Nisi! Reci mi istinu! Tko ti je napisao ovaj broj?"
"Ja sam ga zapisala. Doista," promrmljala sam. "No broj mi je dala Kumal."
"Tko je Kumal? Reci mi. Hajde! U ovoj se obitelji nitko ne zove Kumal, zar ne?"
"Ne. Nije iz vaše obitelji. Ona mi je prijateljica."
"Prijateljica?! Odakle?"
"Iz Khartouma."
"Odakle je poznaješ?" pitala je sumnjičavo. "Mislila sam da nemaš prijatelja u Khartoumu."
Glas mi je podrhtavao i ispričala sam joj cijelu priču kako sam vidjela Kumal u Rahabinoj kući i da je ona moja prijateljica iz plemena koja mi je dala broj za slučaj da se poželim sprijateljiti s nekim od Nubijaca u inozemstvu. Rekla mi je da je to broj nje¬zinog rođaka koji živi daleko, u drugoj državi — čak nisam znala ni radi li se o Engleskoj.
"Žao mi je," prošaptala sam. "Ako ne želite da razgovaram s njim, neću."
"Ne!" viknula je. "Ne želim. Ne želim da kontaktiraš ni s kime. Jesi li me čula? Ni s kim!" Pogledala je u papirić. "Uo¬stalom, ovo je stari broj. Ne radi više, jer su se brojevi u Londonu promijenili."
Istrgala je papirić i bacila komadiće na pod. "Imaš li još ne¬ki broj? Daj mi svoju torbu." Otela mi je torbu, no u njoj nisam imala ništa osim putovnice. "Aha! Putovnica! Odsad će biti kod mene. Ne vjerujem ti više."
Nakon toga se moj odnos s Hanan naglo pogoršao. Više nije bila ona ista, draga žena koja me zagrlila kad sam došla. Počela
je vikati na mene bez razloga i nazivati me pogrdnim imenima. Pomno je pratila što radim i uvijek provjeravala gdje sam. Otkako sam došla k njima, iz kuće sam smjela izaći jedino kad sam izno¬sila otpad u kante koje su stajale na prilazu. Sad me Hanan imala na oku i gledala me s prozora na katu. Shvatila sam da se zbog incidenta s brojem telefona vjerojatno zabrinula da ću pokušati pobjeći.
Vrijeme je prolazilo i počela sam se pitati je li mi možda bilo bolje u Khartoumu. U Rahabinoj je kući barem uvijek bilo go¬stiju, bila je bučna i puna života. Mogla sam biti na suncu čisteći dvorište pokraj voćnjaka ili vrt. Možda bi me katkad poslala u trgovinu i mogla bih gledati djecu kako se igraju na ulici. Više od svega nedostajala su mi Rahabina djeca. Najmlađa se posebno vezala za mene, jer je odrasla uz mene i odnosila se prema meni kao prema starijoj sestri. Nedostajala mi je osnovna ljudska topli¬na i Ijubav koju su mi pružale. Hananini su sinovi bili bučni, no dobro su se ponašali. No jednostavno nismo bili prisni.
Nekoliko dana poslije shvatila sam točno koliko je Hanan postala sumnjičava. Pripremala sam curry s piletinom i rižom za nedjeljni ručak. Primijetila sam da je kanta za otpatke puna te sam zavezala vreću i odnijela je ispred kuće. Kad sam je bacila u kantu, pogledala sam niz prilaz. Na cesti je bilo mnogo ljudi. Čula sam ih kako razgovaraju i veselo pjevaju. Zvučali su kao da se dobro zabavljaju i odjednom sam ih poželjela pogledati izbliza. Pogledala sam iza sebe da se uvjerim da me nitko ne promatra i kroz stabla se prišuljala dnu prilaza. Odatle sam vidjela ljude odje¬vene u prelijepu odjeću: žene su nosile duge ogrtače žarkih boja i imale su dugu, sjajnu kosu u velikim pletenicama, a muškarci su nosili elegantna odijela.
Stajali su ispred šarene zgrade koja je nalikovala na džamiju. Pomislila sam da se vjerojatno radi o vjenčanju. Pjevali su i plesali uz glazbu iz zvučnika na parkiranim automobilima. Muškarci su udarali ritam štapovima. Najednom sam se prisjetila hrvačkih me¬čeva u planinama Nuba. Buka koju su stvarali zvučala je kao buka koju su Nubijci stvarali udarajući štapovima u krugu i izvikujući "Eehha! Eehha! Eehha!" Promatrala sam ih oko pet minuta i sretno se smijala. Žudjela sam za tim da im se pridružim — da se zabavljam, plešem i pjevam. No iznenada sam čula povik iza sebe.
"Yebit Mende! Yebit Mende! Gdje si?" zvala me Hanan.
Kad sam čula tu riječ, yebit, preplavile su me sve najgore us¬pomene na Khartoum. Okrenula sam se i potrčala prilazom što sam brže mogla. Nadala sam se da me Hanan nije vidjela i da ću se vratiti u kuću prije nego što shvati gdje sam bila. No kako sam istrčala između stabala, ugledala sam je na ulaznim vratima.
"Što to radiš, yebit?" viknula je kad sam stala ispred nje.
"Bacala sam otpad, Hanan. Samo sam bacala otpad," mucala sam.
"Pa kante nisu na dnu prilaza, zar ne? Zar ne, yebit?" vikala je. "Ovdje su, ispred nas. Nemoj misliti da te nisam vidjela! Ne¬moj misliti da sam glupa! Što si radila ondje? Odgovori mi! Što smjeraš?"
"Samo sam gledala vjenčanje. To je sve. Samo nekoliko mi¬nuta. Žao mi je."
"Da to više nikad nisi učinila, jesi li me čula?" zarežala je.
"Da, Hanan. Žao mi je. Žao mi je," rekla sam pokušavajući suzdržati suze.
"Kako ne razumiješ? London je zlo mjesto. Puno je ubojica i opasnih, zlih ljudi. Svašta ti se ondje može dogoditi! Svašta! Odmah se vrati unutra."
Ušla sam u kuću, a ona je zatvorila vrata za mnom, napravila nešto s ključem i stavila ga u džep. Odmarširala je prema kuhinji. "Za mnom, yebit!" izderala se preko ramena.
Otkako sam stigla onamo, prednja su ulazna vrata uvijek bila zatvorena. Imala su neobičan zasun i bravu, sasvim drugačije od onoga što sam viđala u Sudanu. Činilo se da su se vrata iznutra mogla otvoriti, ali izvana ne. Kad sam iznosila otpad, bojala sam se da bi se vrata mogla zatvoriti te da neću moći ući, tako da sam katkad stavljala cipelu u okvir vrata da se ne zatvore. No sad sam prvi put vidjela Hanan da sprema ključ i pretpostavila sam da to znači da je iznutra zaključala vrata kako ih više ne bih mogla otvoriti. Bio je to također prvi put da me nazvala yebit — to je ono pogrdno ime kojim me Rahab oslovljavala. Ušla sam za njom u kuhinju, osjećajući veliku tugu.
"Rekla sam ti, yebit! Rekla sam ti!" vikala je i nasrtala na mene. "Ne smiješ ići van. Opasno je. Slušaš li što ti se govori?" Podsjećala me na Rahab. Na ovakvo sam ponašanje bila navikla u Khartoumu. Osjećala sam da me se ponovno tretira kao robinju i jako sam se bojala.
"Ako mi ne vjeruješ, poslušaj samo ovo," nastavila je. "Evo što se dogodilo djevojci koja je ovdje bila prije tebe. Zvala se Khayria i bila je jako zločesta. Jednom je otišla i nikad se više nije vratila. Jednostavno je nestala. Ili ju je netko ubio ili se izgubila u ovom golemom, opasnom gradu. A možda je jednostavno umrla od hladnoće. Ne znamo. Nikad je nismo pronašli. Ako izađeš van, isto će se dogoditi i tebi. Eto koliko je opasno. Jesi li me sad shvatila?"
"Da, Hanan," prošaptala sam.
"Što god joj se dogodilo, više se nikada neće vratiti u Sudan, više nikada neće vidjeti svoju obitelj. Nikada. Želiš li i ti to? Želiš da ti se to dogodi?"
"Ne, Hanan."
"Zato više ne smiješ van. Čuješ li me? Zabranjeno ti je. Vi¬djet ćeš što će ti se dogoditi ako izađeš. Puno je loših ljudi u Lon¬donu. Ako te pronađu, ubit će te, a onda više nikada nećeš vidjeti svoju obitelj. Ne želiš to, zar ne?" Zatim mi je prišla i zagrlila me. Ljutnja ju je prolazila i ponovno je pokušala biti prijateljski raspoložena. "Ostaneš li u kući, radiš i dobro se ponašaš, moći ćeš se vratiti u Sudan. Odvest ćemo te da posjetiš obitelj. Planiramo ići onamo za mjesec dana na godišnji odmor. To bi ti se svidjelo, zar ne?"
Kimnula sam. "Da, Hanan," rekla sam.
No nisam joj vjerovala. Kako bi pronašla moju obitelj, čak i da želi? Bio je to samo trik da je slušam. Nikada prije nije po¬kazivala nimalo zanimanja za moju obitelj. Nikada me nije pitala za njih, a ja ih nikada nisam spominjala. No svejedno je nekako znala da ih očajnički želim ponovno vidjeti. Padalo mi je na pamet jedino da joj je Rahab rekla za to. Bile su jako okrutne igrajući takve igrice.
Poslije sam, dok sam bila u svojoj sobi, razmišljala o onome što mi je Hanan rekla o djevojci koja je bila tu prije mene. Sirota Khayria. Odakle je bila? Je li pobjegla? Ako jest, kamo je otišla? I kako? Sigurno nije imala nikoga od obitelji u Londonu. Tko joj je onda pomogao? Možda je doista ubijena, kako je Hanan rekla. Zamišljala sam je samu, izgubljenu na ulicama Londona. Pomisao je bila grozna i nisam mogla ni razmišljati o tome.
Kad sam čula za Khayrianinu sudbinu, upala sam u još veću de¬presiju. Jednostavno se činilo kao da nemam izlaza iz te situacije. Bila sam potištena i prestala sam redovito jesti. Uopće nisam imala apetita. Na životu me održavalo sjećanje na prijašnju sreću kojom sam nastojala zadržati bliskost i Ijubav prema obitelji i domu. Naj¬jasnije sam se sjećala Ijubavi i ponosa roditelja. Sjetila sam se dana kad sam pobijedila na utrci na tjelesnom, u školi. Škola je rano počela i posebnom smo paradom dočekali sve posjetitelje. Nakon predstave na školskome igralištu, naklonili smo se ravnatelju, a za¬tim i publici. Vidjela sam majku i oca i njihova uzbuđena lica. Bilo je šest različitih utrka; šprint, trka na duge staze, utrka u vrećama i naša verzija utrke sa žlicama i jajima.
Umjesto ove potonje, trčali smo utrku sa žlicama i limunima. U planinama Nuba bilo je mnogo kokoši, no nikada nismo jeli ja¬ja, jer bi to bila velika šteta. Uvijek smo čekali da se izlegnu pilići, jer smo voljeli jesti piletinu. Jaja su bila predragocjena da bismo ih razbili, pa smo stoga umjesto njih koristili limune. Utrka bi počela klečanjem s rukama povezanima iza leđa, a ispred nas bi na maloj hrpici zemlje bio limun. Žlicu smo držali ustima, a kad je utrka počela, morali smo se sagnuti i žlicom podignuti limun te potrčati. Tko prvi stigne na cilj noseći limun na žlici je pobjednik.
U prvome razredu ja sam pobijedila u toj utrci. Bila sam tako ponosna! Pobijedila sam i dječake iz razreda, uključujući i Mohameda, razrednog štrebera. Na kraju dana sam otišla k ravnatelju po nagradu: vreću bombona, olovku i vježbenicu. Bila sam jako sretna, jer sam znala da me roditelji gledaju.
Kad smo stigli kući, majka me čvrsto zagrlila. "Brinula sam se, posebno kad sam vidjela kako si brzo trčala," rekla je. "No pobijedila si!" Otac je oponašao trkače u utrci u vrećama i skaku¬tao dvorištem u staroj vreći za sirak. Uskoro smo se svi valjali od smijeha, a onda sam izvadila svoju vrećicu bombona. Polovica je već nedostajala, no podijelila sam je s ostatkom obitelji. Bomboni su za nas bili jedinstvena poslastica, jer si ih nismo mogli priuštiti.
Sjetila sam se i svojih najranijih ambicija: svojega sna da po¬stanem liječnica, koji se začeo nakon što smo brata Babu odveli u bolnicu zbog dizenterije i nakon što je zamalo umro na putovanju na magarcu u Dilling. To je učvrstilo moje uvjerenje da nam u se¬lu treba liječnik i da se moram dodatno truditi u školi. Sjetila sam se kako sam s ocem razgovarala o tome da postanem liječnica i njegovog obećanja da će me podržati na bilo koji način. Od same pomisli na ta sretna, sretna vremena oči su mi se ispunile suzama.
Tjedni su prolazili, a ja sam bila sve depresivnija. U Kharto umu su mi barem Rahabina djeca pružala Ijubav i nježnost. Ovdje sam djeci bila strankinja: bila sam sasvim izolirana i sama. Od ranoga jutra do večeri bila sam u kući i radila — nitko me nije volio i nitko nije mario za mene. Bila sam u klopci, usred tog nepoznatog grada za koji su mi rekli da je loš i opasan. Samo sam radila, radila i radila. Jedino čemu sam se mogla veseliti bio je san u mojemu sobičku.
Sve sam više osjećala da ću zauvijek ostati zarobljena u toj kući u Londonu. Mislila sam na Ashu, stariju Nubijku iz kuće
Abdula Azzima. Poput mene, i ona je oteta kad je bila tek djevoj¬čica. Kad sam je upoznala, bila je starica. Hoću li i ja završiti kao ona, pitala sam se, i provesti cijeli svoj život u ropstvu?

Samoubojstvo?
POČELA SAM SE OSJEĆATI kao da više nisam živa. Bila sam kao duh koji je bezvoljno egzistirao iz dana u dan. Više uopće nisam mogla ni plakati. Stoga nije čudno da sam počela razmišljati o to¬me da se ubijem. Puno sam vremena provodila u kuhinji, a ondje je bilo mnoštvo oštrih noževa. Za vrijeme napada na selo u plani¬nama Nuba, vidjela sam kako su razbojnici ubijali ljude zabijajući im noževe u vrat i srce, i mislila sam da je to najjednostavniji način ubojstva. Možda je to bio i najbolji način da sama sebe ubijem?
Jednog sam dana uzela veliki nož i polako zatezala kažiprst po dužini. Oštrica je lako probijala kožu. Pomislila sam na to da pođem u svoju sobu, legnem na krevet i jednostavno se ubodem nožem. Nisam se bojala. Samo sam se nadala da ću brzo izdahnuti, da me ne bi boljelo. Samoubojstvo mi se činilo mnogo boljim od života. Brinula sam se jedino da bi me Hanan mogla pronaći prije nego što umrem i odvesti me u bolnicu.
Dok sam razmišljala o tome da si okončam život, mislila sam na to kakav bih život imala da nisam oteta iz planina Nuba. Sada sam već imala oko dvadeset godina. U plemenu Nuba ne postoje dokumenti o rođenju, pa se ne slave rodendani. No brojeći godi¬ne unatrag, mogla sam ugrubo izračunati koliko sam stara. Čak i da sam otišla u školu i na studij da postanem liječnica, bila bih udana i prije petnaestog rođendana. Takvi su bili naši običaji. Moj zaručnik Juba došao bi po mene, a zatim bi uslijedilo veliko slavlje, poput onog za moju sestru Kunyant. Juba i ja bismo izgradili svoj shal u kojem bismo živjeli, a koji bi bio tako blizu kolibama mojih roditelja i obje sestre da bismo se mogli dovikivati. I tko zna, mož¬da bismo dosada već bili zasnovali svoju malu obitelj.
Jasno sam se sjećala sretnoga dana kad mi je majka rekla da sam zaručena za Jubu. Nisam imala ni sedam godina i na sebi sam imala samo perle oko struka. Bile su to male crvene i bijele perle, a u sredini je bila velika perla crvene boje. Jedne mi je večeri majka rekla da ih skinem i zamijenim crnim perlama.
"Ali ove mi se sviđaju, Umi. Molim te, nemoj mi ih uzeti," rekla sam kroz suze. "Ne želim nositi te ružne crne perle."
"Ne brini, Mende cando," rekla je. Mende cando je izraz dra¬gosti koji otprilike znači >mala Mende<. "Samo ću staviti novu uzicu. Ako to ne učinim, uzica će puknuti i izgubit ćeš ih. Vratit ću ti ih čim završim."
Sagnula se da mi namjesti perle. "Neću te crne. Želim one svoje," kukala sam.
"Zašto su baš te posebne?" pitala me kroz smijeh.
"Zato što si mi ih ti dala. Posebne su."
"Ne, nisam," rekla je odmahujući glavom i smijući se. "To su perle koje ti je darovao zaručnik, čovjek koji će te oženiti."
"Udat ću se? Kao Musa i Kunyant?" uskliknula sam ne vje¬rujući što čujem. "To je istina, Umi?" Majka je kimnula i zaplesala sam od sreće. "Kunyant, Kunyant, jednoga ću se dana udati, kao i ti," pjevala sam što sam glasnije mogla.
"Tako si mala, ne znaš ti ništa. Zašto si sretna zbog udaje?" pitala me Kunyant kroz smijeh. "Ni ja se ne želim udati, čak i u svojoj dobi."
Zatim me otac primio za ruku i posjeo u krilo. "Pa... Još nismo spremni na to da te izgubimo i damo mužu," nasmijao se. Dvaput mi je pljunuo na glavu i pogladio me po kosi. To je tradicionalni nubijski blagoslov. "Neka te Alah čuva i blagoslovi da odrasteš sretna i sretno udana."
"I, tko će me oženiti?" pitala sam majku.
"Pa, on je dobar i hrabar čovjek. Ima velika polja i uzgaja mnogo sirka. Odlučio je oženiti se tobom jer je čuo da dolaziš iz dobre obitelji," ponosno je rekla majka. "Čuo je da je tvoj otac bio snažan i hrabar. No on živi daleko i vidjet ćeš ga tek kad narasteš. Kad dođe vrijeme za to, doći će po tebe i vjenčat ćete se."
Sjećanje na predivno djetinjstvo bilo je u takvoj suprotnosti s tmurnim životom u Londonu da mi je to još više uništavalo svaku nadu. Dugo sam razmišljala o samoubojstvu i kako da to obavim a da me nitko ne pronađe prije nego što umrem. No po¬stojalo je nešto što me sprečavalo. Hanan se za dva tjedna vraćala u Sudan. Obećala mi je da će me povesti da vidim svoju obitelj, no zapravo joj nisam vjerovala. Bila sam sigurna da se koristi tom ucjenom da bi me kontrolirala. Naravno, dio mene želio joj je vjerovati, želio je vjerovati da će me doista povesti sa sobom. Nada u to davala mi je snage da preživljavam. Mislila sam, pričekat ću da vidim što će se dogoditi. Nisam bila naivna, ali to mi je davalo razlog da preživim.
Istovremeno sam se osjećala jako loše. Počela mi je ispadati kosa i na jastuku bih svakoga jutra pronašla čitave pramenove. Šokirala sam se kad sam shvatila da mi ispada kosa. Pogledala sam se u ogledalo i vidjela da izgledam iscrpljeno i bolesno. Lice mi je bilo upalo i žuto, a ramena pogrbljena kao u starice. Koža mi se osušila i perutala se.
Jedne sam se noći probudila zbog jake boli u ustima. Zu¬bobolja je bila tako jaka da više nisam mogla zaspati. Pitala sam se što da učinim. Jednom je, dok sam bila mala, majka imala zu¬bobolju. Samljela je sol s listovima točno određenog stabla i tu mješavinu stavila u usta. Premda nisam mogla pronaći te listove u Londonu, znala sam da iz kuhinje mogu uzeti sol. Napravila sam tampon od vate i na njega stavila sol te ga gurnula u usta. Izlazila sam iz kuhinje kad se Hanan pojavila u spavaćici.
"Što radiš budna u ovo doba noći?" pitala me sumnjičavo.
"Boli me zub. Stavljam sol na njega."
"Gdje te boli?" pitala me dok je vadila mlijeko iz hladnjaka.
"Ovdje unutra," rekla sam i pokazala u stražnji dio čeljusti. "Boli me cijeli obraz."
"Pa, očigledno je da ti je u ustima," rekla je Ijutito. "Ne vidim na što pokazuješ ako tako guraš prst u usta. Morat ćemo to pogledati ujutro."
Sol je neko vrijeme ublažila bol pa sam uspjela zaspati. Ujutro sam ustala i započela s poslom kao i obično.
"I, kako se osjećaš? Bolje?" pitala me kad je ušla u kuhinju.
"Da, bolje sam," slagala sam.
"Dobro," rekla je s olakšanjem. "Posjet zubaru u Londonu je užasno skup."
U otprilike osam godina Rahab me nikada nije odvela liječ¬niku, čak ni kad sam imala malariju. Stoga sam samo prihvatila da me ni Hanan neće voditi zubaru. Ubrzo nakon toga Hanan se počela pripremati za put u Sudan. Danima je kupovala darove, i ostavljala djecu kod kuće da se ja brinem o njima. Vraćala se s mnoštvom darova koji su svi do jednoga bili prelijepo zamotani. Očajnički sam tražila bilo kakav znak da me doista želi povesti sa sobom, no nikada to nisam spomenula. Bila sam sve više sigur¬na da me ne planira povesti i bila sam toliko ljuta da sam željela vrištati. Jednoga je jutra Hanan u dnevnoj sobi spremala stvari i pozvala me da joj pomognem. Kleknula sam pokraj nje i počela slagati dječju odjeću.
"Yebit," rekla je polako, "znaš da odlazim na odmor sljedeći tjedan. Idem u Sudan. Odlučila sam da ću prvoga tjedna biti sama. Ti ćeš ostati ovdje s djecom i suprugom. Kad mi se oni pridruže, ti ćeš ostati ovdje. Shvaćaš li?"
Bila sam toliko ljuta da nisam mogla govoriti i uslijedila je duga pauza, a zatim sam odgovorila. Tiho, ali odlučno, rekla sam; "Ne."
"Molim?"
"Rekla sam ne," ponovila sam, iznenadivši samu sebe hra brošću. "Ne ostajem ovdje sama s vašim mužem. Ne mogu to učiniti, to je pogrešno."
"Što si rekla?" pitala je u nevjerici. "Nadam se da nisi rekla to što mislim."
"Rekla sam da ne mogu ostati sama u kući s vašim mužem," ponovila sam odlučno, jer sam od ljutnje bivala sve hrabrija.
"Što?!" poludjela je. "Želiš reći da ne vjeruješ mome mužu? On je važan čovjek u vladi. On je dobar i pošten muškarac. Kako se usuđuješ reći da nije?! I djeca će biti ovdje. U čemu je problem?"
"Ne želim reći ništa protiv vašega muža," uzvratila sam. "No nije u redu da ostanem sama ovdje s muškarcem. Ja sam neudana žena i islam to ne dopušta. To je sve."
Hanan je nekoliko sekundi šutjela. U Khartoumu je Rahab nijekala činjenicu da sam muslimanka govoreći da islam nije za crnce poput mene. U njezinom je uvrnutom umu to opravdavalo zlostavljanje. No Hanan mi nikada nije branila vjeru. Zapravo, ona i njezin muž bili su ponosni na to što su pobožni muslimani. Pi¬tala sam se kako to mogu misliti kad mene, također muslimanku, tretiraju na taj način. Na nastavi Kurana u školi naučila sam da su svi ljudi jednaki, kao zupci češlja. Hanan je, kao muslimanka, znala da ne bi trebala kršiti pravila islama. To sam sad upotrijebila protiv nje i osjećala se nadmoćno: konačno sam pronašla način da joj uzvratim. Barem sam tako mislila.
"Naravno, znam to," rekla je naposljetku. Ton joj se promi¬jenio i pokušavala je biti uvjerljiva. "No ne radi se o bilo kojemu muškarcu, zar ne? To je moj suprug. Možeš mu vjerovati, pa znaš to. Pobožan je i obazriv što se takvih stvari tiče. Razmisli o tome - sigurna sam da ćeš se predomisliti."
I s time je rasprava završila. Međutim, nakon tjedan dana mi je izložila drukčiji plan. Cijela će obitelj poći u Sudan, a mene će poslati k prijateljima koji žive u Londonu.
"Tko je taj prijatelj?" pitala sam je. "Je li oženjen?"
"Jest," rekla je nervozno. "Oženjen je. Ima dobru ženu muslimanku i obitelj. Bit ćeš s njima. Eto, jesi li tako zadovoljna?"
"Da," rekla sam. "To će biti dobro."
No dan prije nego što su trebali otputovati u Sudan, Hanan mi je rekla da se plan ponovno mijenja. Otići će s djecom, no njezin će muž ostati u Londonu još tjedan dana, a ja ću morati ostati s njim da se brinem o njemu. Nakon toga će i on otići u Sudan, a ja ću otići k njezinim prijateljima. To znači da ću tje¬dan dana morati biti sama s njim u kući. U islamu je to najgora moguća opcija.
"Zašto ste se predomislili?" pitala sam je, preplašena. "Ovo je još gore nego prvotni plan. Znate da ne smijem ostati sama s muškarcem."
"Nema rasprave, dijete!" zarežala je, a zatim me napala. "Ne želim čuti više ni riječi! Moj muž ima važnog posla ovdje u Lon¬donu. Ostaje, a i ti ostaješ. I gotovo."
Bila sam užasno ljuta i uzrujana. Hanan me nije vodila u Sudan, neću vidjeti svoju obitelj i ostat ću sama u Londonu s nje¬zinim mužem. Znala sam da nije u redu da ostanem sama s bilo kojim muškarcem. A što je još i važnije, znala je to i Hanan. Te noći gotovo uopće nisam spavala. Bila sam očajna, jer sam bila sigurna da neću vidjeti obitelj. Otkako sam stigla u London, ni Hanan ni njezin muž me nisu tukli ili fizički zlostavljali, no bojala sam se što će me ostaviti samu u kući s muškarcem: to se protivilo mojoj vjeri, a u prošlosti su mi se u takvim situacijama događale loše stvari.

***

Sutradan sam, kad sam završila s poslom, otišla u svoju sobu i isplakala se. Jecala sam u jastuk i prisjećala se sretnijih vremena kad mi je bilo drago što ostajem kod kuće s muškarcem — no tad sam se osjećala sigurnom, jer sam ostajala sa svojim ocem. Bili smo zajedno u poljima i pripremali se za sijanje žitarica. Uvečer sam ležala pokraj vatre, držeći glavu u očevom krilu. Razgovarali smo pod okriljem oblaka koji su putovali nebom i primali se na planine poput pokrivača.
"Pogledaj, Mende," rekao bi mi otac pokazujući u nebo. "Oblaci grle planine."
"Jednoga bih dana, Ba, jako voljela dotaknuti oblake," rekla sam mu sanjivo. "Kakvi su? Jesu ii tvrdi ili meki?"
"Pa, prije puno godina, nebo je bilo tako nisko da su ljudi mogli podići ruke i dodirnuti oblake. No jednog je dana pohlepna žena kuhala kašu od sirka u velikoj zdjeli. Palila je vatru i pomislila da bi mogla uzeti neke od oblaka i pojesti ih uz kašu, jer su bili meki i kremasti, poput maslaca. Zapalila je veliki plamen i kaša je počela krčkati, no kad je htjela uzeti jedan od oblaka, nebo je primijetilo da je plamen prevelik. Bojalo se, jer bi se oblaci mogli rastopiti. Zapravo, nebo se toliko bojalo da se brzo udaljilo što dalje od zemlje, a ondje je i danas. Da nije bilo te pohlepne žene, još bismo mogli posegnuti prema nebu i dodirnuti meke oblake."
Kad je ovo sanjarenje završilo, više nisam plakala. Sjećanje na oca me dovoljno oraspoložilo da se suočim sa svijetom. Izašla sam iz svoje sobe i činilo mi se da je kuća sasvim prazna. U dnevnom boravku i kuhinji vladao je nered pa sam krenula na pospremanje. Barem sam imala što raditi. No onda mi se učinilo da čujem kako se vrata na katu otvaraju i da netko razgovara. Uspela sam se i provirila kroz vrata dnevne sobe na katu. Al Koronky je ondje sam gledao televiziju, a ispred njega su na podu bile rasprostrte nedjeljne novine.
"Gdje je Hanan?" pitala sam ga drhtećim glasom.
"Ne znaš? Otišla je u zračnu luku s djecom."
"Nisu se pozdravili sa mnom."
"Ne. Zašto i bi?" zarežao je. "Kasnili su i žurilo im se. A sad mi skuhaj kavu."

Spas
KRAJEM TJEDNA Al Koronky se pridružio Hanan i obitelji u Sudanu. Po njega je došao auto iz ambasade, a ja sam morala ići s njim u zračnu luku, nakon čega me vozač odvezao u grad, u kuću Koronkyjevih prijatelja. Prije odlaska u Sudan, Hanan mi je dala stroge upute o tome što smijem, a što ne smijem u kući njihovih prijatelja.
"Radi onoliko koliko ti kažu," rekla mi je. "Budi korisna i učini što ti kažu. No najvažnije od svega je da ne smiješ izlaziti iz kuće. Ni u kojem slučaju ne smiješ van — osim kad te Omer odveze k nama da očistiš kuću svakoga tjedna. Ostani u kući dok se ne vratimo iz Sudana."
U kuću u kojoj ću biti dok Hanan i obitelji nema, stigla sam oko sedam navečer. Vrata je otvorio nasmiješeni Arapin. "Dobro došla! Dobro došla!" rekao mi je uzevši moju malu torbu. "Uđi, uđi. Ti si sigurno Mende." Čim sam ušla u kuću, osjetila sam sretnu atmosferu. Odmah sam se osjećala kao kod kuće.
"Ja sam Omer," rekao je muškarac i vodio me hodnikom. Dođi da upoznaš moju ženu Medinu."
"Zdravo! Ti si sigurno Mende," rekla je i zagrlila me. "Če¬kamo te već tjedan dana, a sad si konačno ovdje. Što želiš popiti? Hajde, reci. Imamo čaja, kave, soka i mlijeka. Što želiš?"
Isprva nisam znala što da kažem jer se nisam znala nositi s tolikom ijubaznošću. Htjela sam otrčati u kuhinju i sakriti se. Ali ubrzo sam shvatila da su Medina i Omer uistinu dobri ljudi. Imali su dvije kćeri, u dobi od pet i sedam godina. Imali su malu kuću i dali su mi sobu najmlađe kćeri, a ona je spavala u sobi sa sestrom. Soba je bila sjajna i imala je prozor koji je gledao na ulicu. Smjela sam dugo spavati i potom se otuširati. Ubrzo sam spavala sve do deset ili više sati, nakon čega sam išla u prizemlje doručkovati s Medinom.
Nakon doručka bi, ako je bilo lijepo vrijeme, Medina pred¬ložila da idemo na piknik u park, koji je bio udaljen deset minuta hoda, a do njega se stizalo šetnjom kroz lijepe ulice s ciglenim kućama. Isprva sam se bojala izlaziti zbog Hananinih upozorenja, no Medina je svojim djevojčicama dopuštala da trčkaraju ulicom ispred nas te da se igraju i smiju. Bilo ja jasno da ne misli da su u ikakvoj opasnosti. U parku je bilo dječje igralište i djevojčice su voljele da ih se ljulja i okreće na vrtuljku.
Te me nedjelje Medina odvela na veliku tržnicu u Shepherd s Bush, gdje je kupila darove za sve svoje prijatelje i obitelj u Suda¬nu: odjeću, igračke i električne aparate. Čak je i meni kupila bijeli čipkasti grudnjak. Bilo je to jako lijepo i velikodušno od nje, no kako sam već dvadesetak godina hodala uokolo bez grudnjaka, bio je previše neudoban da bih ga nosila. Vodila me sa sobom i kad je išla k prijateljicama i sjedila bih s njima i čavrljala, jednako slobodna kao i one. Doista sam počela uživati i shvatila sam da mi je Hanan lagala u vezi Londona. Nije bio loše ni nasilno mje¬sto, štoviše, činio se vrlo ugodnim i pristupačnim.
No svake me subote, nakon ručka, Omer vozio u kuću Ko ronkyjevih da je očistim. Na katu je iz radijatora curila voda, a ispod njega je bila kanta i morala sam je isprazniti kako ne bi došlo do poplave. Osim toga nisam imala puno posla, jer u kući nitko nije živio te nije bila prljava. Jednoga su mi dana Hananina djeca pokazala kako se pali televizor i mijenjaju kanali pa sam tako sjedila i gledala televiziju dok Omer ne bi došao po mene.
Nisam razumjela programe koji su se emitirali jer su bili na engleskome, no gledala sam u snimke. Gledala sam sapunicu koja se prikazivala subotom poslijepodne (naknadno sam saznala da se zove Family Affairs). Zaintrigirao me svakodnevni život u Engle¬skoj. Čudilo me da se tako često prikazuju ljudi koji se grle i ljube, pa čak i kako leže zajedno u krevetu. Bila sam šokirana — posebice jer su neki od muškaraca ljubili dvije Hawaja žene. Mislila sam da to znači da imaju više od jedne žene, kao i muškarci u planinama Nuba.
Prvi put kad me Omer odvezao u kuću Koronkyjevih za¬ključao je vrata — izvana. Mislila sam da to čini kako bih bila na sigurnom, jer je znao da sam strankinja te da sam na neki način ranjiva. "Mende, nikome ne smiješ otvarati vrata," rekao mi je prije nego što je otišao. "Ako netko pozvoni, pogledaj kroz otvor za poštu i pogledaj tko je. Zapravo, najbolje je da ne otvaraš niko¬me osim meni."
Kad je stigla druga subota, Omer je znao da imam sve više samopouzdanja te mi je dao ključ i rekao da će se vratiti poslije. Više me nitko nije zaključavao. Nitko me nije promatrao. Ponašali su se prema meni kao prema članu obitelji.
"Živjela si s Hananinom sestrom Rahab u Khartoumu, zar ne?" pitao me Omer jednoga dana za večerom.
"Da, živjela sam s njom nekoliko godina, a onda sam došla ovamo."
"Lijepo," rekla je Medina. "Znači, poznaješ cijelu obitelj?"
Kimnula sam. Bilo mi je jasno da nisu imali pojma u kakvoj sam situaciji — da sam mnogo godina bila Rahabina robinja te da sam to zapravo i ostala, premda sam sada živjela u Londonu. No nisam im htjela reći. Unatoč tomu što su bili prijateljski raspolože¬ni, još im nisam vjerovala. Brinula sam se da bi mi mogli zabraniti izlaske iz kuće ako doznaju da sam robinja. Bila je to moja prilika da malo okusim slobodu i nisam je se htjela odreći ni za što. Jedne me je večeri, kad sam s njima bila već tri tjedna, Medina pozvala da siđem na večeru, no bila sam u sobi i plakala. Njihova je ljubaznost dodatno naglasila koliko sam užasan život vodila. Nisam došla na večeru te je Medina poslala kći Rashu da pođe po mene.
"Hajde, Mende. Večera," rekla je upavši u sobu. No zatim je primijetila suze. "Zašto plačeš, Mende?" pitala me i popela se do mene na krevet.
"Ne plačem, Rasha," rekla sam i obrisala suze. "Samo me boli glava."
Zatim sam čula Omera kako nas zove. "Hajde vas dvije! Mende, Rasha! Dođite na večeru, čekamo vas!"
"Tata, Mende plače," doviknula mu je Rasha.
Omer se popeo u sobu. "Hajde, Mende," rekao mi je nježno, "što nije u redu? Zašto plačeš? Hajde, siđi da večeramo".
"Ma nije ništa," rekla sam odmahujući glavom. "Nisam gladna. Ne želim ništa za večeru, to je sve."
"Pa, ako ti nećeš jesti, nećemo ni mi," rekao je Omer. "A onda ćemo svi biti gladni." Nasmijala sam mu se, obrisala suze s očiju i pošla za njima u prizemlje.
"Što je, Mende?" pitala me Medina kad sam sjela za stol. "Razmišljaš o svojoj obitelji? Svima nam nedostaje obitelj, ne plači. Hajde, idemo jesti, ohladit će se."
Sutradan je bila subota i Omer me odveo u kuću Koronkyje vih po treći put. Nije imao auto, pa smo išli autobusom. Vožnja je trajala možda pola sata, a Omer je cijelo vrijeme čavrljao da nam vrijeme brže prođe. Naposljetku me pitao što me doista muči.
"Mende, zašto si sinoć plakala?"
Plakala sam jer me vrijeme koje provodim s Medinom i Ome rom podsjetilo na sretno djetinjstvo ispunjeno Ijubavi.
"Hajde, možeš mi reći," nukao me. "Tretira li te netko loše? Jesu li zločesti prema tebi? Zašto si tužna?"
"Ne," rekla sam tiho. "Nitko me ne tretira loše."
"Zašto onda plačeš? Hajde, reci mi. Zašto si uzrujana?"
"Svi ste tako dobri prema meni," rekla sam i gledala kroz prozor, a oči su mi se napunile suzama. "Bili ste bolji prema meni nego itko od Koronkyjevih."
"Zato plačeš? Jer su neljubazni prema tebi?"
"Ne," slagala sam. "Samo mi nedostaje obitelj."
"Svima nedostaje obitelj. I meni moji nedostaju, no to nije razlog za suze. Ako ćeš ovdje naporno raditi, zaradit ćeš dovoljno da im pošalješ novac. To i ja radim."
Kimnula sam.
"Što ti zapravo radiš kod Koronkyjevih?"
"Sve. Čistim kuću, perem rublje i glačam ga. Većinom ja ku¬ham. Perem posude. Brinem se o djeci."
"Radiš sve to?" rekao je i namrštio se. "Koliko sati na dan radiš?"
"Sati? Kako to misliš, sati?" rekla sam odmahujući glavom. "Neprestano radim."
"Kako to misliš?"
"Radim cijelo vrijeme."
"Stigli smo," rekao je kad je autobus stao kod kuće Koron¬kyjevih. "Čuj, moram ići na posao. Ali imam puno pitanja za tebe, postavit ću ti ih poslije."
Čim smo se smjestili u autobusu na povratku kući, opet je počeo. "Reci mi, koliko svakodnevno moraš raditi?"
Neko sam vrijeme šutjela, a zatim sam rekla: "Ne mogu ti više reći."
"Zašto ne?" Zvučao je iznenađeno.
"Jer ne znam mogu li ti vjerovati."
"Kako to misliš?" rekao je. Zvučao je uvrijeđeno.
"Ako ti kažem, možda ćeš reći Koronkyju," prošaptala sam gledajući kroz prozor. "Ili ćeš reći Medini, a ona bi mogla reći Hanan."
"Ne budi smiješna. Neću reći nikome, to ostaje među nama. Ako mi kažeš, možda ti mogu pomoći. Ako mi ne kažeš, onda ti ni ne mogu pomoći. Nekome ćeš jednom morati vjerovati."
"Pogledaj, stigli smo kući," rekla sam s olakšanjem kad je autobus stao na našoj stanici.
"Dobro, razgovarat ćemo ponovno sljedeće subote. Želim da mi kažeš što se događa."
Omer je radio s Al Koronkyjem u ambasadi i moj je strah da bi mu mogao reći bio opravdan. Znala sam koliko sam bila sretnija i zdravija u ovih nekoliko tjedana koje sam provela kod te obitelji. Osjećala sam se kao kod kuće i dobila sam nekoliko kila. Prije toga sam bila jako mršava. Sljedeće sam subote na licu mjesta odlučila da ću Omeru odgovoriti na pitanja.
"Slušaj me, Mende. Morat ćeš mi vjerovati. Neću nikome reći i pokušat ću ti pomoći. Obećavam."
"Dobro," rekla sam tiho. "Što te zanima?"
"Odlično. Reci mi koliko moraš raditi svaki dan."
"Cijeli dan. Cijeli cjelcati dan, svaki dan."
"Kako možeš toliko raditi? Sigurno si iscrpljena. Nikada ti ne daju slobodno?"
"Ne. I da, iscrpljena sam."
"Ali ne mogu te tjerati da toliko radiš. Moraš imati slobodne dane, tako nalaže zakon."
"E pa tjeraju me."
"Dobro," uzdahnuo je, "a koliko te plaćaju po satu?"
"Što?"
"Koliko te plaćaju?" ponovio je. "Kolika ti je plaća? Plaćaju li te po satu, po danu ili kako?"
"Ne plaćaju me."
"Kako to misliš? Ne plaćaju te?! Pa to je nemoguće."
"Pa, ne plaćaju me."
"Zašto ne? Mende, slušaj. Svatko zna da ovdje u Londonu nitko ne može biti prisiljen da radi bez plaće. I ne mogu te natjera¬ti da radiš cijeli dan, bez pauze i slobodnih dana. Razumiješ li me? U ambasadi u kojoj obojica radimo imamo žene koje čiste. Plaća ih se po satu — možda pet ili šest funta. Svakodnevno rade točno određen broj sati, recimo od devet do pet, tako nešto. I svakoga mjeseca imaju određen broj slobodnih dana."
"Pa... Ja samo radim, a nitko mi ništa ne plaća," promr mljala sam.

"Slušaj. Nemoj reći Koronkyju da sam ti to rekao, no ne mo¬gu te tjerati da radiš bez plaće. Govoriš mi istinu, zar ne? Doista te ama baš ništa ne plaćaju?"
"Rekla sam ti: ne plaćaju me." Bila sam ljuta jer mi se činilo da mi Omer ne vjeruje.
"Ako je tako, zašto si došla u London raditi za njih? Ako te ne plaćaju, zašto ne odeš? Zašto ne pronađeš drugi posao?"
Nisam odgovorila. Zurila sam kroz prozor autobusa. "Po¬gledaj me, Mende," rekao je. Primio me za bradu i okrenuo mi glavu. "Slušaj, želim da shvatiš da nitko u Londonu ne radi bez da prima plaću. Takav je zakon."
Kimnula sam te okrenula glavu natrag i buljila kroz pro¬zor. On ne razumije, mislila sam u sebi. Znala sam da normalni, slobodni ljudi ne rade bez da primaju plaću. Naravno da sam to znala. Znala sam i da normalni ljudi rade određen broj sati na dan i da imaju slobodne dane u tjednu. No ja nisam bila normalni ljudi. Uvijek su me tjerali da radim bez plaće; nisam ni znala za išta drugo. Bila sam robinja, zarobljena jer je netko platio za mene.
Misleći o tom razgovoru s Omerom, činilo mi se da je možda pogodio u kakvoj se situaciji nalazim. Ipak je bio Sudanac, a nije baš da je u Sudanu ropstvo rijetka pojava. No možda zapravo nije želio znati. Da je otkrio pravu istinu o meni, morao bi to prija¬viti policiji, a to bi značilo sukob sa starijim kolegama na poslu. Zapravo bi to bio kraj njegove diplomatske karijere.
Međutim, bila sam mu jako zahvalna. Tih nekoliko tjedana koje sam provela s njegovom obitelji pokazali su mi da je London dobar i ugodan grad za život. Njegova me obitelj lijepo prihvatila i pružila mi Ijubav te sam shvatila da ponovno mogu biti ljudsko biće. A sad mi je Omer pomogao da shvatim da sam osoba koja ima prava — i da se u ovoj zemlji ne mogu imati robovi. Otvorio mi je oči da jasnije vidim svoju situaciju. Nakon toga razgovora odlučila sam pobjeći. Ako se vratim starom životu robinje, ili će me to ubiti ili ću si sama oduzeti život. Sad sam imala šansu i mo¬rala sam ugrabiti priliku prije nego što se Koronky i Hanan vrate.
Isprva sam se pitala bih li Omera mogla pitati da mi pomo¬gne, no odlučila sam da je preblizak s Koronkyjem i da bi previše riskirao. Morala sam pronaći nekoga izvan kruga Hananinih i Koronkyjevih kolega i prijatelja. Sigurno u Londonu žive Sudanci, od kojih su neki možda i Nubijci. U proteklim tjednima neko¬liko sam puta sama išla do trgovina kako bih kupila namirnice za Medinu. Odlučila sam da ću se ponovno ponuditi da odem u kupnju te pronaći pomoć. Molila sam se Alahu da pronađem prijatelja sad kad mi najviše treba. Sutradan ujutro ponudila sam se da pođem u kupnju.
"Sigurna si da ćeš moći sama?" pitala me Medina zabrinuto. "Nećeš se izgubiti?"
"Bit ću dobro," rekla sam joj. "Ne idem daleko."
"Pazi na promet, u redu? Pogledaj na obje strane prije nego što prijeđeš cestu."
Kad sam obavila kupnju, požurila sam u park. Dan je bio sunčan i ondje je bilo puno ljudi. Pozorno sam pogledala crnce koje sam vidjela, no nitko od njih nije izgledao ni zvučao kao da su iz Sudana. Sutradan me Medina odvela u veliku kupnju, tako da sam tek dva dana nakon toga mogla ponovno sama izaći. Uputila sam se prema trgovačkom centru da ondje okušam sreću. Nakon pola sata ugledala sam crnca koji je gledao u izlog trgovine s cipelama i učinilo mi se da bi mogao biti iz južnog Sudana. Stala sam pokraj njega. Skupila sam hrabrost: "Assalam alaikum," rekla sam, što znači >zdravo< na arapskom.
Okrenuo se i rekao mi >Hello< na engleskom.
"Govorite li arapski?" pitala sam ga na arapskom.
"Što?" pitao me na engleskom, smiješeći se i sliježući rameni¬ma. "Što kažete?" Nasmijala sam se umjesto isprike i odjurila na drugu stranu. Bilo me je sram i bila sam ljuta na sebe, a obuzimao me očaj. Zašto nisam naučila barem nekoliko riječi engleskog? Bila sam sigurna da bi me Medina i Omer naučili da sam ih pitala. Sad sam se bojala prići još nekome. Mislila sam da ću Sudance moći prepoznati prema licu, no varala sam se. Sutradan sam se natjerala da ponovno pokušam. Nakon ručka sam Medini rekla da želim izaći. Dan je bio tmuran, a njezina je kći bila prehlađena, pa sam znala da će ostati kod kuće s njom.
"Zašto danas želiš izaći?" pitala me iznenađeno. "Baš je grozan i hladan dan."
"Samo mi treba svježeg zraka. Neću dugo, idem samo do trgovina," rekla sam.
Znala sam da mi je to vjerojatno posljednja prilika da prona¬đem pomoć. Koronky se s obitelji trebao vratiti u London za dva dana. Pola sata sam lutala trgovačkim centrom, no nisam uočila nikoga tko izgleda kao Sudanac. Počela sam se osjećati beskorisno. Možda je ta ideja bila glupa; možda bih trebala odustati. Dok sam se vraćala kući, počelo je kišiti i stala sam u kućicu na autobusnom stajalištu. Pogledala sam u autopraonicu u blizini. Ondje je puno ljudi ručno pralo aute. Nosili su žute kombinezone i većinom su bili mladi crnci. Činilo se da uživaju u poslu.
S jedne su strane drugi muškarci montirali automobilske gume i ugledala sam jednog koji bi mogao biti iz južnog Sudana. I prije sam pogriješila u toj procjeni, no pokušala sam. Ušla sam u radioni¬cu vijugajući između guma i alata koji se nalazio na podu. Ušla sam i stala blizu njega nadajući se da će me primijetiti i prvi mi se obra¬titi, no bio je usredotočen na posao, a u pozadini je treštao radio.
Naposljetku sam se natjerala da progovorim. "Assalam alaikum," rekla sam tiho, no ili me nije čuo ili me nije razumio. Umalo sam se okrenula i otišla, no pokušala sam ponovno. "Assalam alaikum," rekla sam malo glasnije.
"Alaikum wassalam, sestrice!" rekao je iznenađeno izvijajući vrat da me bolje vidi. "Odakle si se ti stvorila?" nastavio je na arapskom.
"Ja sam iz Sudana," rekla sam krajnje uzbuđena.
"Hej, pa i ja sam iz Sudana." Nasmijao se. "No mislio sam reći odakle ti tu? Pojavila si se niotkuda!"
"Aha... Pa bila sam u trgovinama."
"Dobro," kimnuo je i pošao prema drugoj gumi. "Iz kojeg si dijela Sudana? S juga?"
"Dolazim iz planina Nuba."
"Nuba? OK. Ja sam s juga. Dakle, mi smo kao brat i sestra. Koliko si u Londonu? Kako se zoveš?"
"Zovem se Mende," rekla sam stidljivo. "Ovdje sam četiri mjeseca."
"Mende. Lijepo ime," rekao je smijući se. "Lakše ga je izgo¬voriti nego moje: Aluan Akuat Bol. Teško ime, nije li?" Grohotom se nasmijao. "Gdje živiš?"
"Ovdje blizu," rekla sam. Namjerno sam govorila općenito.
Uslijedila je sekunda tišine, a onda sam ga pitala poznaje li druge Sudance koji žive u Londonu.
"Da, mnoge. Tražiš nekog posebnog?"
"Znaš li nekog Nubijca?" pitala sam ga nastojeći skriti svoj očaj.
Nekoliko je trenutaka šutio, a zatim mu se licem razvukao velik osmijeh. "Da... poznajem jednog Nubijca."
"Doista?!"
"Da," nasmijao se. "Želiš li da vas spojim? Imam njegov broj telefona u mobitelu. Mogu ga nazvati pa možeš razgovarati s njim ako hoćeš," dodao je. "Čini mi se da očajnički želiš stupiti u kontakt s nekim od Nubijaca."
"Da, zapravo sam očajna," rekla sam.
No znala sam da moram biti oprezna. Neću moći odmah pobjeći, jer ne želim Medini i Omeru stvoriti probleme. Morat ću pričekati da se Hanan i Al Koronky vrate. Aluan je nazvao nekoga na mobitel, a baš kad sam izgubila svaku nadu, netko se javio.
"Halo, Babo?" rekao je Aluan. "Bok, ja sam. Sa mnom je netko tko želi razgovarati s tobom." Pružio mi je mobitel. "Haj¬de," rekao mi je. "Evo ti. Zove se Babo."
Srce mi je poskočilo od sreće! Babo! Babo — ime mojeg omi Ijenog brata. Možda je to dobar znak. "Zdravo, Babo," nervozno sam prošaptala u mobitel dok mi se ruka tresla.
"Zdravo, sestrice," rekao je.
"Prijatelj mi je rekao tvoje ime. Znaš li ti moje?"
"Ne znam, sestrice. Kako se zoveš?"
Progutala sam knedlu. Bila sam tako uzbuđena da su mi se usta odjednom osušila. "Zovem se Mende," rekla sam. "Nisam više tako mala, imam dvadeset godina."
"Dobro, u redu," nasmijao se. "Zvučiš kao da si Nubijka."
"Jesam. Iz plemena Karko."
"Karko? Pa onda ne moramo razgovarati na arapskom. Naši plemenski jezici nisu tako različiti. I onda, sestrice Nubijko, što radiš s mojim dobrim prijateljem Aluanom?"
Odmaknula sam se u kut, gdje sam mislila da me nitko neće čuti. "Treba mi tvoja pomoć," rekla sam tiho.
"Kakva pomoć?"
"Moraš mi vjerovati što ću ti reći. Treba mi pomoć da po¬bjegnem." A zatim sam mu, što sam brže mogla, ispričala cijelu priču. Kad sam krenula, nisam mogla stati. Završila sam i nisam čula ništa s druge strane — bio je zaprepašten.
"Govoriš mi istinu?" rekao je napokon. "Oteli su te kao malu i zarobili te? Onda su te poslali u London? I sad želiš da ti pomognem da pobjegneš?"
"Da. Istina je. Sve je istina. Moraš mi vjerovati," projecala sam, slomivši se. "Moraš mi pomoći. Nemam se kome drugome obratiti, a ne mogu više ovdje ostati."
"Dobro," nježno je rekao. "Smiri se. Učinit ću sve što mo¬gu da ti pomognem, obećavam. No najprije se moramo pokušati sastati. Ne mogu sada doći k vama jer sam na poslu. Daj mi broj telefona da te nazovem poslije pa da sve dogovorimo."
"Nemam broj telefona."
"Nemaš mobitel? Ili bilo koji telefon na koji bih te mogao nazvati?"
"Ne."
"Pa... Možeš li mi onda dati adresu? Znaš li ime ulice ili kućni broj?"
"Znam samo da je negdje u Willesden Greenu."
"Ne znaš adresu?"
"Ne," rekla sam. Ponovno me obuzimao očaj. "No znam da taj čovjek, moj gospodar, obavlja važan posao ovdje u Londonu," izbrbljala sam nadajući se da bi Babi to moglo biti od pomoći. "Obavlja neku važnu funkciju u sudanskoj ambasadi."
"Dobro. Kako se zove?"
"Abdul Mahmoud Al Koronky."
"Dobro. Pokušat ću pronaći adresu."
"Kako?" pitala sam zabrinuto. "Molim te nemoj pitati Ko ronkyja ili njegovu obitelj."
"Ne brini se," smirivao me. "Naravno da neću. Sudanska je zajednica u Londonu bliska, svi se međusobno poznaju. Saznat ću na ovaj ili onaj način."
Babo mi je rekao da će me pokušati kontaktirati što prije. Slo¬žili smo se da će me, ako pronađe broj telefona, pokušati nazvati u kuću Koronkyjevih. Ako obitelj neće biti kod kuće, reći ću >zdravo< na nubijskome tako da zna da sam to ja. Ako se Hanan ili Koronky jave na telefon, on će prekinuti vezu. Babo mi je dao broj svojeg mobitela. Zapisala sam ga na komadić papira kako bih ga mogla nazvati ulovim li priliku. Plan nije bio savršen, no u postojećim okolnostima bio je najbolje što smo mogli smisliti.
Kad sam se vratila k Medini, rekla sam joj da sam gledala mobitele u trgovinama i zamolila je da mi pokaže kako se koristi telefon. Igrale smo se njezinim mobitelom i običnim telefonom; mijenjale smo ton zvona i nazivale jedna drugu dok se obje nismo valjale od smijeha smijući se same sebi. Rano ujutro sljedećeg dana morala sam se oprostiti od Medine i Omera i njihove djece. U devet je po mene došao vozač iz ambasade koji me vozio u kuću Koronkyjevih. Zahvalila sam im na gostoprimstvu očiju punih su¬za. Rekli su da ću im jako nedostajati. Koronkyjevi su se te večeri trebali vratiti iz Sudana pa sam provela čitav dan kuhajući, čisteći i stavljajući čistu posteljinu na krevete. U šest sati je zazvonio te¬lefon. Pitala sam se je li to Babo. Pojurila sam prema telefonu i podigla slušalicu.
"Halo," rekla sam nervozno. No zvao je Omer. Rekao mi je da se Koronky i njegova obitelj vraćaju tek za tri dana te da će poslije doći po mene. Spustila sam slušalicu. Bila sam razočarana. Čim sam spustila slušalicu, telefon je ponovno zazvonio.
"Halo," rekla sam ponovno. No nitko nije odgovarao. "Ha¬lo," ponovila sam. Zatim sam se sjetila našeg plana. "Kenwengeiro," rekla sam na nubijskome, što znači >zdravo<.
"Mende," začula sam glas s druge strane. "Jesi li to ti?"
"Babo!" viknula sam. "Da, ja sam, Mende."
"Možeš li razgovarati?"
"Da. Nema nikoga. Vratit će se tek za tri dana."
"Slušaj. Uspio sam pronaći adresu, telefonski broj, sve. Bio sam blizu kuće da je pogledam izvana. Jesi li sigurna da želiš to učiniti?"
"Da!" viknula sam. "Moram se izvući odavde."
"Dobro. Ako Koronkyja i ostalih nema, zašto ne bih odmah došao po tebe?"
"Nemoj. Omer će doći po mene i odvesti me k sebi. Ako sad pobjegnem, Omer i Medina će biti krivi. Bili su tako dobri prema meni, to ne bi bilo fer. Moram pričekati da se Koronkyjevi vrate."
"Dobro, no to će biti teže. Ako se vraćaju za tri dana, to znači u petak. U redu. Doći ću pred kuću u ponedjeljak. U pone¬djeljak jedanaestog rujna. Tad imam slobodan dan. Tako ću moći nabaviti auto. Ovako ćemo: iznijet ćeš otpad pred kuću i provjeriti gleda li te itko. Zatim potrči prilazom što brže možeš i ne osvrći se. Čekat ću te na samome dnu prilaza. Jesi li shvatila? Čekat ću te ondje od tri do pola četiri poslijepodne."
"U redu," rekla sam nervozno.
"Dakle, vidimo se u ponedjeljak?" rekao je Babo. "I ne zaboravi. Nemoj spremiti torbu ni išta slično, da ne posumnjaju. Samo dođi, bez ičega."
"Dobro. Aha! Babo? Hvala ti. Babo. Hvala ti."
"Nema na čemu," rekao je tiho. "No nije još gotovo. Samo budi jaka i hrabra. Čekat ćemo te ondje. I još nešto: još je jedan Nubijac. Zove se Monir Sheikaldin. Zamolio sam ga da mi po¬mogne da te spasim. Želi kratko razgovarati s tobom. Reći ću mu da te sad nazove, dok nema nikoga. Može?"
Nakon nekoliko minuta telefon je ponovno zazvonio. Zvao je gospodin Sheikaldin. Ponovila sam mu svoju priču i dao mi je svoj broj mobitela.
"Slušaj, Mende, bude li kakvih problema, pokušaj nas nazva¬ti," ohrabrivao me. "Znaš li se koristiti telefonom? Nazovi mene ili Babu, u bilo koje doba, ako se bojiš ili brineš zbog nečeg."
Spustila sam slušalicu i istovremeno osjećala sreću, strah i uzbuđenje. Zatim sam provela tri dana kod Omera, a onda sam se vratila u kuću Koronkyjevih, jer se obitelj te večeri vratila. Pri¬premila sam večeru, a uskoro sam blizancima mijenjala pelene i ponovno čistila za njima. Hanan mi iz Sudana nije donijela ništa
— pa čak ni vijesti o mojoj obitelji. Sve je bilo isto, kao da nikada ni nisu otišli u Sudan. Rekla mi je da su Rahab i njezina obitelj dobro, no to me više uopće nije zanimalo. Pitala sam je za Nanu, Nubijku robinju koja me zamijenila.
"Zove se Nanu? Ah, pa dobro je, mislim. Nisam je ni pri¬mijetila."
Te noći, kao i sljedeće, nisam spavala. Neprestano sam raz¬mišljala o planu za bijeg. Može li što poći po zlu? Što ako ne bude otpada koji treba odnijeti u kante? Što ako me Hanan bude pro¬matrala s prozora na katu? Što ako me vide kako trčim prilazom? Što ako Babo ne bude ondje kad dotrčim? Bila sam uzbuđena, ali istovremeno i preplašena. No ništa me nije moglo zaustaviti.
Mislila sam na svoju obitelj. Kako preživljavaju? Napad na selo sigurno im je otežao život. Pitala sam se imaju li dovoljno hrane. Razmišljala sam o tome kako bih u Londonu mogla za¬raditi dovoljno novca nakon što pobjegnem i kupiti kartu da se vratim u Sudan. Zamišljala sam da autobusom putujem iz Khartouma u Dilling, a zatim u planine Nuba. Zamišljala sam kako trčim kroz selo i tražim roditelje. Zamišljala sam i prvi susret s njima, suze i zagrljaje. Sjedili bismo oko vatre i jedni drugima pričali priče o vremenu koje nismo proveli zajedno, o vremenu kad nismo bili obitelj na okupu.
Ujutro jedanaestog rujna, u ponedjeljak, ustala sam rano da obavim svoje zadatke, no bila sam potištena jer Al Koronky nije otišao na posao u uobičajeno vrijeme, nego je cijelo jutro proveo u kući. Bio je ponedjeljak — zašto nije išao u ambasadu? "O, ne!" pomislila sam. "Neće otići. Kako ću se sada izvući iz kuće?" Razmišljajući o planu bijega, zamišljala sam se samu u kući s Hanan i blizancima. Brinula sam se da bi ulazna vrata mogla biti zaključana iznutra, no u tome bih slučaju pronašla neku izliku da izađem, na primjer, da iznesem otpad. Nisam planirala da bi Al Koronky mogao biti u kući dok pokušavam pobjeći.
No Al Koronky je bio tu i nisam znala što da učinim. Imala sam golemu hrpu rublja koje sam trebala izglačati i bila sam sretna što se imam čime zaokupiti do tri sata. Neprestano sam zamišljala kako će plan proteći i bila sam sve nervoznija. Svakih sam pet minuta pogledavala na sat na zidu. Glačanje mi nije glatko išlo. U tri sam pošla u blagovaonicu da objesim mokro rublje. Zatvorila sam vrata za sobom i pogledala kroz prozor iza zastora. Htjela sam provjeriti je li Babo ondje, no od drveća nisam ništa vidjela. Otišla sam u svoju sobu. Preznojavala sam se i bila sam toliko nemirna da sam se gotovo onesvijestila. Nisam znala kako da izađem iz kuće, a da me ne ulove. Pogledala sam po sobi, u neke od svojih stvari. Uran, moja plišana igračka, bila je na jastuku. Impulzivno sam je dograbila i strpala u gaćice. Nije bilo šanse da je ostavim. A zatim sam čula Hanan kako me zove iz kuhinje.
"Yebit, idem po djecu u školu," rekla mi je. "Ostavljam bli¬zance s tobom."
Kimnula sam izbjegavajući je pogledati u oči. Bila sam sigurna da zna da nešto smjeram. Došla je do stuba i viknula Koronkyju: "Hajde, dušo! Spremna sam."
"Dolazim," viknuo joj je.
Hanan je pošla prema vratima i otključala ih. Vratila se po cipele u ormarić ispod stuba. "Zaboga," pomislila sam, "odlaze, a taman sam se trebala sastati s Babom!" Shvatila sam da moram potrčati taj tren, dok su vrata otključana i dok još imam šansu za bijeg. Zgrabila sam vreću za otpad i doslovce istrčala kroz vrata, a cijelo mi je tijelo drhtalo. Protrčala sam pokraj Hanan, koja je sjedila u hodniku i vezala cipele, a čula sam Koronkyja kako silazi niz stube iza mene.
Bacila sam vreću u kantu i okrenula se prema kući. Činilo se da mi se sreća smiješi. Nitko nije izlazio. Natjerala sam se da potrčim. Okrenula sam se i potrčala niz prilaz — cijelo se vrijeme
okrećući da vidim trči li netko za mnom. Bila sam prestravljena. Primicala sam se cesti i obuzeo me strah: što ako Babe nema? Sto ako nije ondje?! O, Alahu, molim te da bude ondje! Neka bude ondje! Tad sam ugledala visokog crnca s druge strane ceste. Mahao mi je.
"Hajde! Hajde!" vidjela sam kako mu se usne miču. "Trči, Mende! Trči!" Bezglavo sam trčala preko ceste i pala mu u na¬ručje.
"Brzo! Brzo!" vikala sam. "Dolaze! Dolaze! Moramo otići! Odmah! Morate me sakriti!"
Otrčali smo niz cestu. Babo me držao za ruku. Odveo me do malog parka gdje smo se sakrili iza širokog stabla. Bila sam izvan sebe od straha i nisam mogla prestati plakati.
"Preblizu smo," kukala sam. "Preblizu smo. Pronaći će nas. Doći će po mene. Moramo otići."
"U redu je, u redu je," govorio mi je Babo i grlio me ne bi li me umirio. "Ne brini se, neću dopustiti da te ugrabe. Samo se sakrij dok telefoniram. Auto nas čeka."
Čula sam kako nekome objašnjava gdje se točno nalazimo, a nekoliko sekundi nakon toga pored nas je stao auto. Ušla sam na stražnje sjedalo i uz ciku guma smo krenuli. Stisnula sam se kod Babe pokušavajući se sakriti.
"Prate li nas? Prate li nas? Molim te, pogledaj kroz prozor prati li nas netko. Bojim se. Bojim se. Bojim se."
"Ne brini se, Mende," rekao je smijući se. "Sve je u redu. Nitko nas ne prati."
"Zdravo, Mende," začula sam staložen glas vozača. "Ja sam Monir. Slušaj nas i smiri se. Spasili smo te. S nama si sigurna. Zaštitit ćemo te. Nitko ti sada ništa ne može."
"Slušaj Monira, Mende," rekao mi je Babo. "Ne moraš se više brinuti. Na sigurnom si. Odvest ćemo te k odvjetnici koja će ti pomoći da dobiješ dozvolu za boravak u Engleskoj. Nakon toga
ćemo te odvest k Moniru. Za početak ćeš biti kod njega i njegove obitelji. Dobro? Sad si slobodna."
Isprva nisam ničega bila svjesna. Neprestano sam mislila da je Koronky shvatio da sam pobjegla i da me lovi. Užasno sam se bojala da me ponovno ne zarobe. Mislila sam da Koronky ima apsolutnu moć jer je on bio vlada i on je bio zakon. Možda sam još bila Rahabina robinja, no Koronky je bio taj kojeg sam se bojala sad kad sam pobjegla. Nisam mogla vjerovati da bih ikada mogla pobjeći od njega.
Bila sam u tom nepoznatom gradu, daleko od kuće, a nisam govorila ni njihov jezik. Jedino dvoje ljudi koje sam poznavala bila su dvojica Nubijaca s kojima sam bila u autu. No Babo mi je rekao da sam slobodna. Monir mi je rekao da sam na sigurnom i da me nitko više ne može ugrabiti. To su bili moji ljudi, iz naroda Nuba, i znala sam da im mogu vjerovati. Znala sam da bi mi uvijek rekli istinu. Možda su sve te godine koje sam provela kao robinja završile. Možda sam doista napokon bila slobodna.

Očajničko traženje azila
PROŠLO JE DVIJE GODINE OTKAKO SAM POBJEGLA. U tome mi je vremenu London postao dom i mjesto u kojem sam po prvi put okusila slobodu. Kako mi je bilo? Sloboda mi je bila dragocjena i ne bih je se odrekla ni za zašto. Shvatila sam da je za sve one ljude koji žive na Zapadu sloboda nešto što često uzimaju zdravo za gotovo. Oduvijek je bilo tako. Ona je njihova stalna pratiteljica i prijateljica koju ne prepoznaju i ne primjećuju. No za nas koji dolazimo iz zemalja poput Sudana, sloboda je predivna i drago¬cjena. Za sve one koji su poput mene bili zarobljeni, sloboda je i dalje jedinstveno lijepo, posebno iskustvo. Čak sam i sada, dvije godine nakon što sam pobjegla, zapanjena kad čujem ljude kako otvoreno kritiziraju britansku vladu, kad demonstriraju na ulicama Londona ili kad se u novinama otkrivaju političke afere. Još me čudi da nitko nije uhićen, kažnjen ili zatvoren.
No za mene je ta sloboda također i zastrašujuća. Oteta sam dok sam još bila dijete i tinejdžerske sam godine, pa sve do odrasle dobi, provela u ropstvu. Cijelo to vrijeme nisam imala svoju slobo¬du. Bila sam neosoba. Zapravo nisam postojala. Nisam imala liječ¬nika, stomatologa, školu, prijatelje, obitelj, novac, bankovni račun, porez koji moram platiti, nisam imala ništa što bih mogla prodati ni išta što bih mogla kupiti. Nisam imala dnevnik, nisam imala dokumente koje bih spremila, nisam imala kome telefonirati, nisam imala pisma koja trebam poslati ni primiti, nisam primala račune koje bih trebala platiti. Nisam morala donijeti nikakve odluke o svojemu životu; sve je već netko drugi odlučio: kada ču ustati, što ću odjenuti, kada ću početi s radom, kada ću jesti i spavati. Ukratko, nisam naučila ništa što normalna osoba nauči u prijelazu u odraslu dob. Nakon što sam pobjegla, shvatila sam da jednostav¬no nisam znala kako činiti sve te stvari. Imala sam svu tu slobodu, no s njom sam dobila i toliko odgovornosti, toliko nepoznatih stvari! Morala sam donositi odluke o svemu u svojemu životu. Jednostavno nisam znala kako. Bila sam suočena s toliko mnogo odluka da sam shvatila koliko je sloboda zapravo zastrašujuća.
Morala sam početi učiti osnovne stvari, od početka. Morala sam se naučiti koristiti novcem, odnosno malim iznosom koji bri¬tanske vlasti daju azilantima. Morala sam naučiti što je bankovni račun te kako na njega uplatiti novac i podići ga. Nitko me nikada nije naučio osnovnom konceptu novca kao takvog — nitko me nije naučio da ne bih trebala dati sav novac koji imam prvoj osobi koja bi me tražila pozajmicu. Morala sam naučiti kako kuhati za sebe i kako jesti tri obroka na dan (to je lekcija koju još učim). Morala sam naučiti kako se sprijateljiti s ljudima. Otkako sam oteta, svi koje sam upoznala bili su mi ili gospodari ili njihova obitelj i pri¬jatelji, ili robovi poput mene. Od djetinjstva nisam imala priliku sama pronaći prijatelje. Sve do sad, sama sam sebe učila da se za nikoga ne vežem te da o nikome ne ovisim. Postupno sam shvatila da zapravo više ne razumijem koncept prijateljstva: nisam razumje¬la da je prijatelj netko kome ne moraš skrivati ništa i da mu možeš povjeriti svoje najveće tajne i strahove. Naučila sam da se dobar prijatelj nikada neće okrenuti protiv tebe ili te bez razloga tući; da te nikada neće uvrijediti kako bi se zabavio; da će se prema tebi uvijek ponašati kao prema sebi jednakome.
Morala sam naučiti i osnove ponašanja u društvu. Morala sam naučiti da nije pristojno skrivati se iza vrata i prisluškivati tuđe razgovore, a što je bila navika koju sam razvila kad sam došla u Khartoum — jedino sam tako mogla doznati što se događa i što moji gospodari planiraju sa mnom. No to nisam smjela činiti svo¬jim prijateljima u Londonu. Morala sam naučiti sjediti za stolom s ostalima i večerati s njima. Morala sam naučiti da ne pospremam stol čim svi spuste vilice i noževe i da ne moram žuriti u kuhinju, jedino mjesto gdje sam se osjećala kao kod kuće, oprati posuđe. Jedna od najtežih stvari bila je, i još jest, da me se u restoranu poslužuje. Jednostavno mi nije bilo ugodno. Nedavno sam bila na večeri s britanskom političarkom koja je htjela čuti moju priču. Odvela me u njihov privatni klub u četvrti Green Park. Čim smo završile s prvim jelom, nisam si mogla pomoći i ustala sam te počela sklanjati tanjure.
"Odnijet ću tanjure," rekla sam joj smiješeći se od neugode.
"Samo izvolite, draga," rekla mi je. "Čini se da osoblju tre¬ba malo pomoći. Mislim da je kuhinja ondje," rekla je pokazujući prema vratima.
Pokupila sam prazne tanjure i nosila ih prema kuhinji, no sudarila sam se s jednom od konobarica. Bila je to crnkinja, dje¬vojka koja je izgledala kao da je iz Afrike. "Sto to radite?" pitala me iznenađeno gledajući moje ruke pune prljavih tanjura. "Aha... Želite u kuhinju? Ondje je, kroz ona vrata. I hvala vam..." vikala je za mnom dok sam ulazila u kuhinju. "No ne morate ih sami i oprati!"
Morala sam naučiti kako hodati cestom i paziti da me ne pregazi auto. Morala sam naučiti kako se voziti autobusom od točke A do točke B. Čak ni sada ne znam sve o javnom prijevozu u Londonu. Nisam se još usudila voziti podzemnom željeznicom. Znam da je to najbrži način, no meni se čini kao da one stube vode u grob, a na ulazu je postaja s neonskim svjetlima. Radije se vozim autobusom. Oni su sporiji, no barem se voze po tlu, i to po danu. No čak i autobusi imaju svoje probleme. Nedavno sam htjela uskočiti u autobus linije 38 da bih se dovezla kući, no autobus je baš u tome trenutku krenuo i vukao me po tlu stotinjak metara dok sam se grčevito držala za ručku, a noge su mi se vukle po
cesti. Vikala sam da stane, a putnici su šokirano gledali u mene. Premda je bio studeni, nosila sam sandale, jer se nikada nisam uspjela naviknuti na prave cipele. Kad je vozač konačno shvatio što se dogodilo te stao, stopala su mi bila krvava i puna modrica.
Sjedila sam na pločniku i plakala. Čula sam dvojicu crnaca u autobusu kako se prepiru. Jedan je vikao na mene, govoreći mi da sam glupa što sam pokušala ući u autobus koji je krenuo i za¬državala sve putnike; a drugi me stao braniti govoreći da to nisam učinila namjerno i da sam ozlijeđena. U jednom sam trenutku pomislila da će se potući, no tad se pojavila policija. Upalili su plava svjetla na autu i sirenu. Prišla su mi dvojica uniformiranih policajaca. Bojala sam se. U Sudanu se građani boje policije. Pitala sam se hoće li me uhititi ili tući. Još se nisam bila navikla na ideju da je policija u Engleskoj ondje da štiti i pomaže građanima te da provodi zakone. Čučnuli su pokraj mene i ljubazno me pitali jesam li dobro. Provjerili su jesam li ozbiljnije ozlijeđena i treba li pozvati hitnu pomoć. Kad su se uvjerili da imam tek manje porezotine i modrice, pitali su me hoću li se snaći do kuće.
"Dušo, gdje živite?" pitao me jedan od njih.
"U Hackneyju," odgovorila sam.
"Dobro... A gdje u Hackneyju? Trebat će mi vaše ime i adresa, jer moramo napisati izvješće o nezgodi."
"Ne znam točno kako se zove ulica, a ni kućni broj. Znam kako doći onamo."
Pogledali su me, napola zbunjeni, a napola u nevjerici. "Ne znate vlastitu adresu?"
"Ne," rekla sam. Pitala sam se kako ću im objasniti. Kako da im objasnim da ne znam u kojoj ulici i na kojem broju živim jer to nije način na koji sagledavam svijet koji me okružuje? Kako da im objasnim da živim deset minuta hoda, nizbrdo, od autobusnog stajališta na kojem izađem? Kako da im kažem da znam da živim u žutoj kući s plavim vratima i crvenim stepenicama; da znam da je odmah iza ugla od škole, na sredini ulice, preko
puta vulkanizera? Na kraju smo riješili stvar tako da sam im rekla ime škole u kojoj pohađam nastavu engleskog i dio grada u kojem se nalazi. Činilo se da im je to bilo dovoljno. Pobrinuli su se da sigurno uđem na autobus linije 38 i mahnuli mi, smijući se jedan drugome i rukujući se. Pitala sam se što misle o meni, što misle o djevojčici iz afričkog buša koja se pokušava snaći u najvećem gradu u Europi.
No najteže mi je od svega bilo naučiti da se više ne moram bojati. Onoga dana kad sam pobjegla, užasno sam se bojala da će me oni koji su me tako dugo držali zarobljenom doći tražiti. Boja¬la sam se da traže naš auto, da idu za mnom te da će me ponovno ugrabiti i natjerati da živim u još lošijoj situaciji nego prije. Pribo¬javala sam se pomisli da će me kazniti ako me ponovno zarobe. Provela sam tolike godine uvjerena da oni koji su me zatočili i čija sam robinja bila zapravo imaju neograničenu moć nada mnom.
Naravno, to su bili moji duboko usađeni strahovi. Svi su mi govorili da me nitko neće ugrabiti na ulicama Engleske, da je takvo što jednostavno nemoguće. No nisam odmah povjerovala da je Engleska tako slobodna zemlja u kojoj su vlasti tu da štite nemoćne ljude poput mene od onih za koje sam mislila da su sve¬mogući. Postupno sam naučila kako da se ne bojim, kako da se ne bojim voziti se sama autobusom do škole, kako da se ne bojim sama otići u trgovinu po mlijeko, kako da se ne bojim ostati sama u kući nekoliko sati i gledati televiziju. Možda su to bili samo moji umišljeni strahovi, no ja sam osjećala da su itekako stvarni.
Onoga dana kad sam pobjegla, Monir Sheikaldin, čovjek koji me spasio, primio je pozive žene iz Sudana. To mi tada nitko nije rekao jer su me pokušavali zaštititi od svega. Bila je jako ljuta i zahtijevala je razgovor sa mnom. Kad su joj rekli da nisam ondje, počela im je prijetiti. Rekla je da će pronaći moju obitelj i sve ih strpati u zatvor. Nazvala je nekoliko puta, a zatim je zvao čovjek iz sudanske ambasade u Londonu. Sve je kulminiralo pozivima mini¬stara sudanske vlade koji su pokušali izvršiti pritisak na ljude koji su mi pomogli u bijegu da me prestanu skrivati. Zatim je obitelj kod koje sam živjela počela primati anonimne pozive iz Sudana. "Znamo gdje vam živi obitelj," govorio je muškarac prijetećim tonom. "Znamo gdje su i kako ih pronaći." Sve su prijetnje do¬javljene britanskoj policiji, no pozivi su se nastavili, čak i do danas.
Nekoliko mjeseci nakon bijega Monir je primio poziv od mojega brata Babe. Nije mi to odmah rekao, jer je čuo da je Babo prisiljen da nazove i da ne može otvoreno razgovarati. Rekao mu je da na¬zove kasnije, s nekog sigurnog mjesta gdje će moći razgovarati. Na¬ravno, ne mogu otkriti to mjesto, no mogu reći da sam razgovarala s bratom, a zatim i sa sestrom Kunyant, kao i s ocem i majkom. Nemoguće je opisati koliko sam se divno osjećala razgovarajući s njima nakon svih tih godina. Isprva nisam mogla zaustaviti suze i samo sam plakala, no nakon nekog vremena majka me uspjela nasmijati kad mi je rekla da govorim nubijski s tako iskrivljenim naglaskom da me jedva razumije. Otac me pitao kad ću se vratiti kući jer me je želio ponovno vidjeti više od ičega na svijetu.
No bilo je to i dobro i loše iskustvo. Brat mi je rekao da je, nakon što sam pobjegla, obitelj prvi put čula vijesti o meni kad su majka, otac i brat odvedeni iz planina Nuba i prisiljeni da dođu u Khartoum. Rečeno im je da sam u Engleskoj i da su me prodali kršćanskim ekstremistima te da sam se preobratila s islama na kršćanstvo i da sam u velikoj opasnosti. Rečeno im je da mi je ime promijenjeno u Caroline, što je bilo dobro, pravo kršćansko ime. Shvatili su istinu tek kad smo uspjeli razgovarati telefonom i kad sam im rekla da sam pobjegla i da sam konačno slobodna.
Roditeljima sam objasnila da je sve što su čuli neistina: da nisam oteta u Londonu, nego sam ondje pobjegla iz ropstva; da se nisam preobratila na kršćanstvo te da svoju islamsku vjeru sad slobodno prakticiram po prvi put u mnogo godina; da nisam u velikoj opasnosti, nego da sam na sigurnom jer sam daleko od batina, zlostavljanja i ropstva. Roditeljima je laknulo kad su to čuli. Znali su po mojemu glasu da sam sretna. Znala sam da su otac i majka ostarjeli. Majka je loše čula jer je brutalno pretučena po glavi za vrijeme napada na selo. Otac mi je zvučao slabije nego nekada. No nisu izgubili svoj ponos i duh. Znala sam da me još jako vole. Otac je bio ljut kad sam mu rekla istinu, jer je shvatio da su ga prevarili.
I tako moja noćna mora robinje nije završila čim sam po¬bjegla. Promijenila se samo patnja koju sam proživljavala. Nakon bijega nisam se toliko brinula za sebe i svoju budućnost koliko za sigurnost svoje obitelji u Sudanu te sigurnost onih koji su mi po¬mogli da pobjegnem i koji su mi omogućili slobodu. Barem je tako bilo donedavno. Međutim, neki su događaji uzdrmali moje uvje¬renje da mi je budućnost sigurna. Tijekom protekle dvije godine uvjerila sam se da je Engleska slobodna zemlja u kojoj se poštuju ljudska prava i štite ugroženi. Vjerovala sam da će me engleske vlasti zaštititi, no to je uvjerenje bilo ozbiljno poljuljano.
Na dan kad sam pobjegla, predala sam zahtjev za azil u Ujedinje¬nom Kraljevstvu. Prije bijega nisam imala pojma da ću to morati učiniti. Nikada nisam čula za azil i uopće nisam razumjela što zna¬či. Nadala sam se da ću, kad pobjegnem, nekako pronaći posao i zaraditi dovoljno novca da platim put u Sudan. Planirala sam doći u planine Nuba da me nitko ne vidi, pronaći svoju obitelj i nestati. Dvije godine nakon bijega još nisam primila odluku o azilu. Svi oko mene — moji prijatelji, odvjetnici, svi oni koji me podržavaju, kao i novinari — bili su sigurni da ću uspjeti. Nitko nije ni razmi¬šljao o tome što će biti sa mnom ako odbiju moj zahtjev za azil. Nitko nikada nije uzimao tu mogućnost u obzir, a ponajmanje ja. Nakon prvog izdanja knjige, u Njemačkoj, britanske su vlasti bile pod pritiskom da odluče o mojem zahtjevu za azil. Svi smo bili uvjereni da ćemo imati što slaviti.
Bio je četvrtak i kišilo je kad sam čula vijest zbog koje sam počela paničariti, a koja me dovela do samog ruba očaja. Nastava je završila i autobusom sam se vozila kući, kad sam primila poziv na mobitel. Pogledala sam tko zove i vidjela da je to Damien, britan¬ski novinar kojeg sam upoznala onoga dana kada sam pobjegla, i
koji mi je pomogao da napišem knjigu. U protekle dvije godine taj mi je čovjek postao bliski prijatelj i mnogo mi je pomogao. Imala sam i nadimak kojim sam ga zvala: Čorba. Na nubijskome to zna¬či >nitko ne može raditi ono što on radi<. Međutim, u glasu sam mu odmah čula da nešto nije u redu. Uvijek je bio vrlo energičan i optimističan te pun nade da svijet može biti bolji, a sada je zvučao razočarano i iscrpljeno. Pomislila sam da zvuči kao da se boji.
"Mende, gdje si? Jesi li dobro? Ideš kući iz škole, zar ne? Moramo se sastati. Moraš odmah doći ovamo. Jesi li razumjela?"
"Zašto? Što ne valja? Molim te, reci mi. Čujem da nešto nije u redu..."
"Samo smjesta dođi ovamo. Reći ću ti kad stigneš. Sve će biti dobro..."
"Ne! Reci mi što se dogodilo! Zaboga! Sto se dogodilo?"
"Dobro, slušaj me. Odbili su tvoj zahtjev za azil. Ne znam zašto ni kako su to mogli učiniti. Upravo sam saznao i sam Bog zna da ću ih natjerati da plate za to. No moraš odmah doći k me¬ni. Mislim da ni Alison, tvoja odvjetnica, to još ne zna. Moramo smjesta početi pripremati odgovore... Ne brini se..."
"Zaboga! Poslat će me natrag u Sudan! Ne! Ne mogu! Bože! Kada? Kada će to pokušati? Moj Bože..."
Uopće se ne sjećam kako sam došla do Damienove kuće. Bila sam toliko uzrujana da sam se slomila od očaja. Damien mi je objasnio da je upravo telefonom primio vijest i da još nije vidio dokumente. Kurir će ih dostaviti k njemu, s adrese na kojoj sam prije živjela. Činilo se da je Ministarstvo unutarnjih poslova uspje¬lo poslati dokumente na pogrešnu adresu, unatoč tomu što sam ih prije nekoliko mjeseci bila obavijestila o promjeni adrese. Damien nije bio siguran jesu li moji odvjetnici vidjeli dokumente. Problem je bio u tome što sam sad imala samo deset dana da uložim žalbu na odluku, rekao mi je. Bez žalbe me mogu pokušati deportirati. Zbog toga što su dokumenti dostavljeni na pogrešnu adresu imali smo tek nekoliko dana da pripremimo žalbu. Objasnio mi je da ću morati biti jaka jer nas čeka mnogo posla da sve pripremimo u tih nekoliko dana.
"Zaboga. Ne mogu me poslati natrag. Ne mogu. Ubit će me! Bože... Ne mogu me poslati natrag..." Bila sam u šoku i neprestano ponavljala te riječi.
"Slušaj. Ne brini se. Nitko te ne šalje u Sudan. Ne mogu to učiniti, Mende. Imaš pravo na žalbu. Mogi će se ljudi potruditi da ostaneš ovdje. Tu je Alison, odvjetnica u predmetu azila, tu su izdavači, kao i svi novinari koji su pisali o tebi i prenijeli tvoju priču. Političari te podržavaju. A i ja sam tu."
Prva stvar koju je učinio, rekao mi je, jest da je obavijestio izdavače o odbijenom zahtjevu za azil, kako bi oni mogli javiti svjetskim medijima. Zatim je obavijestio sve ostale u mreži ljudi koja me podržavala — političare, pravni tim i sve organizacije za ljudska prava — sve one koji će pomoći da obranim svoj zahtjev. Pisao je objavu kako bi svi znali što se dogodilo, no rekao mi je da će mu trebati vremena i samoće. Stoga je zamolio svoju partnericu da preuzme brigu o meni. Ona je prekrasna Afrikanka. Zove se Eva i činila je sve kako bi me utješila, a dopuštala mi je da plačem koliko želim. Rekla mi je da ostanem s njima te noći jer ne bih trebala biti sama. Uostalom, Damien će vjerojatno željeti da sam ondje, jer se sve jako brzo odvijalo. Malo poslije čula sam zvono na vratima. Kurir je donio veliku smeđu omotnicu. Nervozno sam promatrala Damiena kako je otvara. Počeo je čitati i vidjela sam kako je otvorio usta u nevjerici.
"Prokletnici! Prokletnici!" vikao je neprestano. "Kako mogu napisati ovakva sranja i misliti da će im to proći? Kako mogu?!" Naposljetku se okrenuo prema meni. "Mende, znaš li što piše?"
"Da," rekla sam uplašeno.
"Prvo, kažu da ropstvo nije progon — progon je način da se kaže ozbiljna patnja. Sad pokušavaju reći da u posljednjih deset godina života nisi dovoljno propatila da bi imala preduvjete za azil u Ujedinjenom Kraljevstvu. Nevjerojatno! Kako bi mogla patiti
više nego što jesi? Kažu da iako u Sudanu ropstvo postoji, sudan¬ske vlasti nisu upletene. Da, baš. Svi koji su to imalo istražili znaju da jest, ali britanska vlada kaže da nije. Super. Kažu da je Sudan tako velika zemlja da sudanske vlasti neće ni primijetiti ako te se deportira. Dakle, strašno! Jesu li ti ljudi doista glupi?! Da, velika je zemlja pa neće primijetiti da si se vratila. Super, a što kad stigne u zračnu luku, kreteni jedni?! Piše i da premda je narod Nuba puno pretrpio u ratu u kojem su ih napale državne snage, sada u planinama Nuba vlada prekid vatre tako da je sigurno da se vratiš kući. Ma da, pa to je baš sjajno, nije li?! Kao da ne postoje podaci
o kršenju prekida vatre u Sudanu! Možda su prekršili i ovaj! Za¬boga! Tko god je ovo napisao je totalni idiot. Mende, ne brini se. Ovo je toliko loše da se neće moći izvući. Pogledaj, toliko su glupi da su pogrešno napisali zemlju iz koje dolaziš. Piše Somalija, a ne Sudan. Idioti! Potpuni idioti! Ne brini se. Alison će ih rastrgati, a mediji će ih razapeti. Ispast će toliko glupi da će te na kraju moliti da ostaneš."
"Ali brinem se, Damiene. Brinem se." Brinula sam se jer sam vidjela da je zabrinut. Vidjela sam da se, osim što je sad bio ljut, boji za mene. A to me prestravljivalo.
"Da, znam da se brineš. I ja sam zabrinut. No sada možemo samo odgovoriti na ovo sranje. Zato sjedni sa mnom i počet ćemo pisati tvoj odgovor. Reci mi, što poručuješ britanskom Ministar¬stvu unutarnjih poslova kad kažu da ropstvo nije patnja?"
"Britanska vlada kaže kako ne vjeruje da sam proživjela dovoljnu količinu progona u Sudanu, kao ni u Ujedinjenom Kra¬ljevstvu, kojim bih opravdala svoj zahtjev za azil," napisali smo. "Kako sam mogla patiti više nego što doista jesam u ovih deset godina? Gore od toga bilo bi samo da su me ubili. U rješenju o mojem zahtjevu za azil prihvaća se da u ratnim zonama postoji ropstvo te da se robove šalje na sjever Sudana — no odbija se moj zahtjev za azil, premda sam oteta i zatočena kao robinja na točno opisani način. Britanska vlada prihvaća da narod Nuba pogiba i stradava u ratu koji država vodi protiv njih, no žele da se vratim u
planine Nuba. Kako bih ondje bila sigurna? Britanske vlasti tvrde da država Sudan neće primijetiti ako me se deportira onamo. Ka¬ko to mogu tvrditi kad režim sudjeluje u ropstvu? Čim bih stigla u zračnu luku, znali bi da sam ondje, ugrabili bi me i zatim bih nestala."
Pročitali smo tekst koji smo napisali. Kad sam bila sigurna što dalje želim reći, nastavili smo. "Britanske vlasti kažu da nema dokaza da su sudanske vlasti bile upletene u moju otmicu i zaro¬bljavanje. Kako to mogu reći kad sam, zajedno s ostalom djecom, odvedena u sudanske vojne kampove; kad sam poslana u London da radim za sudanskog diplomata? Britanske vlasti kažu da se moj zahtjev za azil ne temelji na patnji zbog moje boje kože, vjere ili nacionalnosti. Kako to mogu reći kad su me zarobili Arapini, i to zato što sam crnkinja, odnosno Nubijka? Britanske vlasti kažu da nemaju razloga vjerovati da ću biti ubijena ako se vratim u Sudan. Sudanska vlada ubija i muči svoj vlastiti narod — ja sam jedna od rijetkih Sudanaca koji su se usprotivili vlastima i njihovoj ulozi u ropstvu koje proizlazi iz ratovanja. Kako mogu reći da misle da mi život nije u opasnosti ako me pošalju natrag?"
Pročitali smo izjavu od početka do kraja kako bismo se uvjerili da je to točno ono što sam željela reći. Zatim je Damien predložio da ubacimo i općenitu izjavu u kojoj bih sažela svoje osje¬ćaje. "Otkako sam pobjegla," napisao je, "vjerujem da je Britanija demokratska zemlja u kojoj se poštuju ljudska prava, pravda i slo¬boda. Po prvi put u svojem životu počela sam se osjećati sigurnom u ovoj zemlji. Ne mogu vjerovati da će me britanske vlasti sada poslati natrag da se suočim s hororom koji me zasigurno očekuje u Sudanu. Šokirana sam i potresena ovakvom odlukom o mojem zahtjevu za azil."
Kad je vijest o tome da je moj zahtjev za azil odbijen stigla do svjetskih medija, započela je lavina protesta. Naslovnice diljem svi¬jeta osuđivale su odluku britanskih vlasti. The Guardian je objavio opsežnu priču o meni. Voice je pokrenuo kampanju >Dopustimo Mende da ostane<. Televizijske ekipe s njemačkih postaja, Skyja i
BBCja te brojne druge željele su razgovarati sa mnom. Amnesty International i AntiSlavery International' javno su iskazali potpo¬ru. Barunica Cox je bila na čelu međustranačke skupine zastupnika u parlamentu koja je lobirala da vlasti promijene svoju odluku, a zastupnici su dopisima zasuli Ministarstvo unutarnjih poslova.
U sljedećih nekoliko dana život mi se pretvorio u iscrpljujuće davanje intervjua televizijama, radijskim postajama i novinama. Svi su me novinari željeli nešto pitati. Kako britanska vlada može odlučiti da te vrati u Sudan? Sto će ti se dogoditi ako to i učine? Kako se osjećaš nakon odbijenog zahtjeva za azil? Mnogo sam govorila i mnogo plakala. Osjećala sam se kao da se moj svijet ruši. Dijelom sam se bojala zbog svih tih kritika i svih problema koje su ljudi uzrokovali britanskim vlastima. No svi kojima sam vjerovala rekli su mi da ne postoji drugi način. Britanske se vlasti moralo uvjeriti da promijene svoju odluku, inače će se na njih obrušiti sav gnjev medija. Morali su shvatiti da će ih skupo koštati ako me pokušaju deportirati.
Reakcije na vijest o tome da mi je odbijen zahtjev za azil sti¬zale su iz cijeloga svijeta i bile su nevjerojatne. Primala sam pisma i epoštu ljudi koji su me podržavali, a to mi je pomoglo da pro¬nađem snage i hrabrosti da se borim protiv odluke o deportaciji.
Jedan petnaestogodišnjak iz Njemačke mi je napisao: "Dra¬ga Mende, mislim da na našoj zemlji ima previše ljudi koje se progoni, ubija ili maltretira. Želim da svi ljudi žive zajedno, a ne da ratuju i svađaju se. Moja djevojka i ja čuli smo za tvoju priču... Nadam se da ćete ti i ostali koji te podupiru biti dovoljno snažni da se izborite za to da ostaneš u Engleskoj. Sretno i želim ti sve najbolje! Srdačno, Tim."
Jedan mi je par pisao iz Münchena: "Draga Mende, šokirani smo odlukom britanskih vlasti da te pošalju natrag u Sudan. Ako misliš da bismo ti tako mogli pomoći, voljni smo te posvojiti i dati ti njemačko državljanstvo. Kao Njemica bi sigurno bila zaštićena od deportacije. Ako misliš da bi ti to dalo šansu i ako te zanima, javi nam se. Brzo ćemo reagirati. Želimo ti sve najbolje! Srdačan pozdrav, Angelika & Thomas Kaubisch."
Uz Amnesty International i AntiSlavery International, i Njemačko društvo ugroženih naroda također je istupilo i izrazilo podršku mojoj borbi za azil. Pokrenuta je kampanja epošte Mi¬nistarstvu unutarnjih poslova, a pisma su se samo nizala. Ispred britanske ambasade u Berlinu ljudi su palili svijeće. Dirnula ih je moja priča i željeli su pomoći. I mene su dirnule stotine poruka podrške koje sam primila, a posebice poruka para iz Njemačke koji me htio posvojiti. Bilo je lijepo znati da postoje tako dobri ljudi, no pitala sam se kako bi me mogli posvojiti. Nisam više bila dijete, nego odrasla žena u ranim dvadesetim godinama. Moji su odvjetnici istražili tu mogućnost, samo kako bismo vidjeli je li izvedivo, no činilo se da prema europskim zakonima o azilu mo¬ram ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu i ovdje se izboriti za azil. Da sam pokušala otići u Njemačku, vlasti bi imale obvezu da me vrate u Ujedinjeno Kraljevstvo, odnosno u zemlju u kojoj sam prvotno predala zahtjev za azil.
Nekoliko dana nakon što je moj zahtjev za azil odbijen, slu¬čajno sam upoznala djevojku čiji je zahtjev također odbijen. Bila je iz Somalije, afričke zemlje koja nije tako daleko od Sudana. Bila je muslimanka kao i ja, a činilo se i da je mojih godina. Somalija je bila ozloglašena kao zemlja s najjačim anarhizmom i ratnim su¬kobima u cijeloj Africi. Rekla mi je da već sedam mjeseci čeka na rješenje o žalbi te da još nije primila obavijest o datumu saslušanja. U tih sedam mjeseci se jako bojala i ludjela je od neizvjesnosti. "Imaš sreće, " rekla mi je. "Imaš podršku tolikih ljudi! Moćnih ljudi koji ti pomažu u tvojoj borbi za azil. Mediji prenose tvoju priču, a imaš i prijatelje s kojima možeš razgovarati o tome. Ja nemam nikoga tko mi pomaže i podržava me. Katkad se osjećam tako sama! Jako se bojim."
"Neće te poslati natrag u Sudan, Mende," rekla mi je Alison Stanley kad sam otišla k njoj nekoliko dana poslije roga. "Ne brini se. Deportirat će te preko mene mrtve."
Sviđala mi se. Prema meni je bila draga i prijateljski raspolo¬žena, no bila sam sigurna da može biti opaka kad treba. Mnogi su mi rekli da je ona najbolja odvjetnica za slučajeve azilanata u Britaniji. Ako netko može pobijediti, onda je to Alison Stanley iz ureda Bindman & partneri. Morala sam doći k njoj da razgo¬varamo o kampanji za moj ostanak. Tjedan dana prije, Alison je završila moju žalbu i uspjela je predati prije roka. To je značilo da sam za sada sigurna. O žalbi je morao odlučivati sud i trebao bi donijeti negativnu presudu da bi me britanske vlasti mogle de¬portirati. U stvarnosti je to značilo da ću ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu barem do Nove godine, jer su takvi slučajevi pred sud dolazili tek za nekoliko mjeseci. No svakodnevno sam bila suočena s neizvjesnošću i stresom, a to me jako iscrpljivalo. Bila sam nervozna i jako, jako, jako loše volje.
"Znaš, Mende, mislim da je to samo jedan veliki zajeb," nastavila je.
"Što?" pitala sam je.
"Aha. Da, oprosti," rekla je sa smiješkom. "No to nije riječ koju si trebala čuti od mene. Nemoj je koristiti, jako je nepristojna."
"A što znači?"
"Zajeb? Pa to je jedna velika pogreška. Pokušavam ti obja¬sniti — no ne ide mi baš najbolje — da mislim da su jako pogrije¬šili. Mislim da nisu odlučili da će te deportirati zbog toga što si težak slučaj koji javnost prati, nego sasvim suprotno. Mislim da osoba koja je donijela tu odluku nije imala pojma o tvojem sluča¬ju. Šokantno je koliko je to rješenje nemarno napisano. Grozno."
"Dakle, to je jedan veliki sjeb," rekla sam sa smiješkom.
"Ne. Ne sjeb, nego zajeb. No ne smiješ govoriti tu riječ. Ne smije te tvoja odvjetnica učiti prostotama, zar ne? A sad me slušaj. Ne želim da se previše nadaš, no nedavno sam se sastala s vodite
Ijem Odjela za azil. Popričali smo i zamolila sam ga da ponovno razmisle o tvojem slučaju. Rekla sam mu da je očito da se radi o pogrešci. Ni on nije čuo za tvoj slučaj, što je zapravo šokantno, jer je u svim novinama i na televiziji. No podržava teoriju da se radi
o zajebu — pardon, o grešci. Uglavnom, pristao je da ponovno pregledaju dosje. Sigurna sam da će promijeniti mišljenje, Mende. Jasno je da su napravili veliku i glupu pogrešku. Uz knjigu koju si objavila i medijsko zanimanje za tvoj slučaj, shvatit će da su pogri¬ješili. Nadam se da ćeš za nekoliko tjedana dobiti dobre vijesti."
I tako se, dvije godine nakon što sam pobjegla, činilo da noć¬na mora još nije gotova i da se još moram boriti za svoju slobodu. Dio mene pitao se što sam to učinila da ovoliko patim, a dio mene pitao se kada će ta patnja konačno završiti.
Prvotni zahtjev za azil odbijen je 17. listopada 2002. godine. Malo više od mjesec dana nakon toga, 23. prosinca 2002. godine, bri¬tanske vlasti napokon su priznale moj status izbjeglice te mi dale azil i trajno prebivalište u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Epilog: Doista slobodna?
ODLUČILA SAM PROGOVORITI I NAPISATI OVU KNJIGU jer znam da postoje mnoge druge žene, djevojke i dječaci u Sudanu koji još žive kao robovi. Neke od njih poznajem: Asha, Katuna, Nanu — one su i dalje moje prijateljice. Kako ne bih progovorila
o svemu kad to znači barem šansu da se patnja ropstva ukloni iz moje zemlje koja tako dugo pati? Možda se moji motivi najbolje vide u televizijskom intervjuu koji sam dala Damienu Lewisu tri dana nakon što sam pobjegla. U njemu je sve što želim reći. Bio je to emocionalan intervju, pun suza, i nadam se da to mogu pre¬nijeti i ovako, u pisanom obliku:
Pobjegli ste. Kako se osjećate na slobodi?
Unatoč tomu što sam pobjegla, ne mogu vjerovati da je to doista istina. Bojim se da će me pronaći i ponovno zarobiti, po¬novno me odvesti onamo. Ne mogu vjerovati da sam slobodna, premda živim na slobodi i osjećam je svakoga dana. Osjećam se kao u snu i očekujem da ću se svakoga trena probuditi kao robi¬nja. Bojim se da se nešto ne dogodi mojoj obitelji — bojim se da se njima ne osvete zbog ovog što sam učinila.
Što želite poručiti ljudima koji su vjerovali da imaju pravo držati vas tolike godine u ropstvu?
Rekla bih im da među svim ljudima mora biti pravde i jedna¬kosti — medu ljudima svih boja kože i svih vjera. Svi smo Alahova stvorenja i svi smo stvoreni jednaki. Nema opravdanja za nepra¬vedno i okrutno postupanje prema ljudima. Želim da prestanu nanositi toliku nesreću i jad svim tim ljudima koji su još robovi u Sudanu.
Što bite poručili ljudima u svijetu o ropstvu u današnjem Sudanu?
Želim im reći da i danas, upravo sada, ondje ima ropstva. Ja sam primjer i živi dokaz. Meni se to dogodilo — u Sudanu i u Londonu. Znam da su mnogi zarobljeni u Sudanu i da su robovi. Želim da ljudi to znaju i da shvate da moraju učiniti nešto da to prestane.
Sada, kada ste slobodni, čemu se nadate u budućnosti?
Sada mogu razmišljati samo o tome da se nekako uvjerim da sam doista slobodna. Do tada ne mogu razmišljati o budućnosti. Samo želim neko vrijeme živjeti taj osjećaj slobode. Poslije ću raz¬mišljati o tome što mi život nosi.
Upravo ste pobjegli, što je za vas velika trauma. Što vam daje snagu i hrabrost da satima govorite o tim teškim, stravičnim godi¬nama?
Snagu mi daje to što znam da u svijetu, ovdje u Engleskoj, postoje dobri ljudi. Ovdje su ljudi slobodni i postoji pravda. Otka¬ko sam pobjegla, ljudi su mi pružili samo dobrotu — a s time mi se vratilo i malo samopouzdanja. Snagu mi je davala i moja vjera.
Želite li nešto dodati ovome?
Samo bih htjela reći da mi nedostaju roditelji i da se nadam da su dobro. Želim reći da onima koji su još u ropstvu i koji pate također želim slobodu. Kako mogu doista osjećati da sam slobod¬na dok su oni još zarobljeni?
I posljednje pitanje: kad biste mogli odletjeti u planine Nuba - da je to moguće — biste li pošli? Biste li pošli sa mnom onamo da snimimo film?
Je li to moguće? Je li to doista moguće? Naravno da bih poš¬la. Vi biste išli sa mnom? Ako biste i vi išli, i ja bih išla. To bih voljela više od ičega. Ništa mi ne bi bilo draže nego da vidim svoju obitelj i svoj dom. To je moj san.
To je još uvijek moj san. Ne samo da vidim roditelje, nego i da ih odvedem u hadž, odnosno hodočašće u Meku, u Saudijsku Arabiju, u najsvetije od svih mjesta islama. Dužnost je svih musli¬mana da, kad god to bude moguće, obave hadž barem jednom u životu. Želim to omogućiti svojim roditeljima. No morat ću biti strpljiva, a strpljivost je vrlina koju sam morala naučiti. Trebala mi je za sve one godine u ropstvu.
Još mislim da je moj život daleko od toga da ga sasvim razu¬mijem. Još ne razumijem kamo me vodi ovo putovanje od ropstva do slobode. Sto želim postati? Trenutno pohađam školu i učim engleski. Posjećujem različite zemlje svijeta i na međunarodnim konferencijama govorim protiv ropstva.
Cesto se osjećam sretnom i ispunjenom. Sretna sam što je vrijeme koje imam samo moje, da učim, i možda jednoga dana postanem medicinska sestra te se brinem za ljude. Sretna sam što ću jednoga dana sresti čovjeka svojeg života i imati vlastitu djecu. Za mene bi to bio jedan od načina da ponovno izgradim svoj smisao za obitelj, identitet i sigurnost koje su mi godine provede¬ne u ropstvu i egzilu oduzele.
Možda će moja priča ipak imati sretan kraj. Inshallah — ako Bog da.

Pogovor
MENDE NAZER POBJEGLA JE 11. RUJNA 2000. GODINE — bio je to sunčan dan u zelenom predgrađu Londona. Prvi sam put za njezinu situaciju čuo nekoliko dana prije toga, a ispričao mi ju je prijatelj Nubijac. Želio je pomoći u spašavanju, pri čemu je na umu imao novinara koji bi svjedočio spašavanju, tako da sve bude >službeno<. Tu ja nastupam. Danas, dok ovo pišem, Mende Nazer je mlada, živahna, jako inteligentna žena, puna nade i vjere u svoju budućnost. Ne zna točno koliko godina ima, jer Nubijci ne čuvaju dokumente o rođenima niti obilježavaju rođendane. Međutim, brojeći godine unatrag otkako je oteta, izračunala je da je u srednjim dvadesetima. No prvi put kada sam je vidio, na dan kad je pobjegla, bila je tek sjena ljudskog bića: bila je pogrbljena i drhtala je. Gotovo je nemoguće povjerovati u promjenu koja joj se dogodila u dvije godine slobode u Engleskoj.
Mende nikada nije odustala od svojeg djevojačkog sna koji je podijelila s ocem: nada se da će postati medicinska sestra, a zatim i liječnica. Sada joj je najveća želja da ponovno vidi svoju obitelj. Nada se da će se jednoga dana udati i imati djecu. Nada se da će joj to povratiti osjećaj bliske obitelji pune Ijubavi — nešto što su joj razbojnici ukrali onoga dana kada su napali selo. Obrezivanje koje je Mende proživjela dok je bila tek dijete jest ono najgore vrste, a zove se infibulacija. Rečeno joj je da zbog toga postoji velik rizik na porodu — za nju samu, kao i za dijete. Teško je povjerovati da se takva patnja nastavlja i u njezinoj odrasloj dobi.
Možda je jednako teško povjerovati u stvarnost trgovine ro¬bljem u današnjem Sudanu: danas, a ne prije tri stotine godina, ka¬da su Britanci gospodarili trgovinom ljudima. Ropstvo u Sudanu postoji danas, punih pedeset godina nakon što je UN donio Opću deklaraciju o ljudskim pravima u kojoj stoji da su svi ljudi jednaki i da nijedan čovjek neće biti rob drugome. Prvi sam put vidio tu suvremenu trgovinu robljem kad sam 1996. godine otputovao u Sudan kao producent priloga za Channel 4. Tajno sam otputovao u južni Sudan, kao gost jedne male humanitarne organizacije. Is¬prva sam bio skeptičan jer jednostavno nisam mogao vjerovati da se na kraju dvadesetog stoljeća mladim Afrikancima još trguje u jednakoj mjeri kao što se trguje i stokom. No realnost onoga što sam vidio bila je gora od ičega što sam mogao zamisliti: svjedočio sam prizorima neopisivog horora. Ljudi ne samo da su bili pred¬met kupnje i prodaje, nego ih se otimalo u brutalnim napadima, pri čemu su stotine zaklane, silovane, mučene i zlostavljane. Cijela su sela spaljena do temelja, a ljudi spaljeni u svojim kolibama. Na¬basao sam na istinsku, vrlo stvarnu noćnu moru.
Od tada sam za televizijske kuće diljem svijeta izvještavao o ropstvu u mnogim područjima Sudana, uključujući i planine Nu¬ba. Snimao sam i intervjuirao stotine robova koji su pobjegli, kao i neke od Arapina trgovaca robljem. Svakoga sam puta slušao istu, stravičnu priču. Arapska su se plemena formirala u miliciju. Imali su mitraljeze i rečeno im je da idu u džihad, odnosno sveti rat pro¬tiv crnih plemena u planinama Nuba i jugu Sudana. Za nagradu su arapska plemena smjela zadržati plijen iz rata — stoku, koze i ljude kao robove. U napadima na sela samo su žene i djecu otimali žive: pokazalo se preteškim slomiti odrasle muškarce i pretvoriti ih u robove. Mladi su dječaci prodani kao čuvari stoke, a djevojke poput Mende kao robinje; s time da su žene često prodane za sek¬sualno ropstvo. Nakon desetljeća građanskog rata, Sudan je jedna od najnerazvijenijih zemalja na svijetu, a cijena jednog roba danas je manja od 150 dolara.
Organizacije poput Ujedinjenih naroda. Human Rights Wat cha i AntiSlavery Internationala zabilježile su doslovce tisuće priča poput Mendine. Nedavno izvješće Ureda za afrička pitanja SADa otkriva da "ropstvo u Sudanu karakteriziraju napadi i otmice, prisilan rad bez plaće, ukidanje slobode kretanja i izbora, zabrana upotrebe materinskog jezika te zabrana kontakta s obitelji". Tom se jednom rečenicom može sažeti i Mendina priča. Ključna razlika jest da se njezina priča nije odvijala samo unutar granica Sudana. Poslana je u europsku zemlju, gdje joj se pružila šansa za bijeg. No Nanu, djevojčica koja ju je zamijenila u Khartoumu, nema takve šanse. Tko će njoj pomoći da pobjegne? Tko će pomoći tisućama ljudi koji su još u ropstvu u Sudanu?
Sve donedavna trenutni je sudanski režim, odnosno Nacio¬nalna islamska fronta (NIF) nijekao da ropstvo postoji. Premda je Sudan država potpisnica međunarodnih konvencija kojima se zabranjuje ropstvo i ima vlastite zakone kojima se propisuje to isto, NIF se oglušio na ono što se događalo u njihovoj zemlji. Međutim, 1999. je zbog međunarodnog pritiska NIF osnovao Povjerenstvo za ukidanje otmica žena i djece (CEAWC). Ta se organizacija bavi ukidanjem "otmica" u Sudanu i spajanju otetih s njihovim obiteljima. To je barem priznanje da postoji problem ropstva — usprkos tomu što NIF ustraje na tome da se problem naziva "otmicom", a ne "ropstvom".
Nedavno sam se sastao s ravnateljem CEAWCa u Londo¬nu i uvjeravao me da njegova organizacija čini sve što može da pravnim lijekovima zaustavi ropstvo u Sudanu. No prave namjere valja potkrijepiti rezultatima. Skeptičan svijet bio bi uvjeren da je to tako kad bi se osigurale optužbe i osude onih koji su odgovorni za trgovinu robljem u Sudanu. Štoviše, NIF je odbio preuzeti od¬govornost za zločine koje je počinila arapska milicija pod njegovim de facto vodstvom, a nije ni pokušao smanjiti njihove ispade. Za¬pravo, arapska milicija uopće nije kažnjena i najblaže se može reći da se vlasti oglušuju na postojanje ropstva u državi. U najgorem se slučaju može reći da svojim stavom gotovo daje dopuštenje da se zlostavljanje nastavi.
A što je s ulogom Mahmouda Al Koronkyja i sudanske ambasade, posebice u Mendinom slučaju? Status gospodina Ko¬ronkyja u sudanskoj ambasadi tijekom vremenskog razdoblja koje ova knjiga opisuje ne može biti važniji. Službeno je bio na položaju atašea za odnose s javnošću. Stalnim otpravnikom poslova postao je tek u mlakoj diplomatskoj misiji za vrijeme zahlađenja diplomat¬skih odnosa Ujedinjenog Kraljevstva i Sudana — odmah nakon američkih napada na Khartoum. Nakon što je Mende pobjegla, gospodin Koronky se s obitelji vratio u Sudan, a isto su učinili i ostali zaposlenici ambasade koji se spominju u knjizi. U vremenu dok je Mende pisala knjigu, gospodin Al Koronky više nije bio dio diplomatskog osoblja te je "na produženom godišnjem odmoru".
Jasno je da je Mende najgoru patnju doživjela u Sudanu, a ne u Londonu, kod Koronkyjevih. Mende vjeruje da je to veći¬nom zbog toga što je, kad je došla u London, već bila naučila točno kako se ponašati da izbjegne kažnjavanje. Međutim, i u Ujedinjenom Kraljevstvu je patila do te mjere da je razmišljala o samoubojstvu, kao i o tome da ozbiljno riskira pokušajem bijega.
Čini se da su se u Khartoumu poslužili obmanama ne bi li Mende stigla u Ujedinjeno Kraljevstvo. Kada su joj rekli da je šalju u London, gospodin Al Koronky nije uspio dobiti vizu za nju. Razlog je to što je prije Mendinog dolaska za njega radila jedna djevojka koja je također stigla iz Sudana, a koja je također pobjegla i zatražila azil u Velikoj Britaniji. Njezin slučaj još nije riješen, a njezini su odvjetnici u kontaktu s Mendinim odvjetnicima. To objašnjava činjenicu da je, nakon što joj je rečeno da će je poslati u Ujedinjeno Kraljevstvo, cijela priča o njezinu odlasku zaborav¬ljena na nekoliko mjeseci. To također objašnjava zašto je Mende rečeno da britanskim vlastima kaže da će raditi za Alija Bashira Gadallu — čovjeka kojeg nikada prije nije vidjela ni upoznala — a da je zapravo išla kod Koronkyjevih. Morali su osigurati vizu s imenom Alija Bashira Gadalle, jer je Al Koronkyju viza za Mende bila odbijena.
Mendina borba da dobije azil, kao i njezina borba da joj se dopusti da ispriča svoju priču bila je duga i mučna. Nije joj pomo¬gao članak koji je nedugo nakon što je pobjegla objavio Sunday Telegraph, čiji je naslov bio Sudanski diplomat imao robinju u svojem domu u Londonu. Bio je to nevjerojatno neprikladan, vrlo neodgovoran novinarski potez. Objavljen je tek nekoliko tjedana nakon što je pobjegla, bez njezinog znanja i bez da je novinarka uopće razgovarala s njom. Zbog toga su u njemu objavljene neke neistine. U članku se navodi da je Mende bila bolesna te da joj je nakon bijega trebalo bolničko liječenje te se impliciralo da je u do¬mu Koronkyjevih pretrpjela seksualno zlostavljanje, što nije točno. Navodila se i nekakva Mendina izjava, iako novinarka nikada nije razgovarala s njom. Premda je novinarka kontaktirala s nekima od Sudanaca koji su Mende pomogli da pobjegne, u članku se navodi da je još prerano da Mende razgovara s novinarima. Iako novinar¬ka Sunday Telegrapha nikada nije bila u kontaktu s Mende, čini se da je razgovarala s gospodom Al Koronky, čije se mnogobrojne izjave navode u članku. Gospođa Al Koronky je tvrdila da je Men¬de bila služavka koju je tretirala kao dio obitelji te joj plaćala oko dvije stotine funta. "Davali smo joj istu hranu koju smo i mi jeli i nudili joj obrazovanje," navodi se. "Šokirana sam i nisam spavala otkako je pobjegla," izjavila je gospoda Al Koronky.
Nevjerojatno je da su ugledne novine objavile takav članak koji je protivan interesu azilanta — posebice zbog toga što novi¬narka nije imala pristup azilantu i nije mogla potvrditi priču. Na¬kon tog članka, Al Koronky je tužio Sunday Telegraph za klevetu. Mende su odvjetnici rekli da, nažalost, nema izbora nego pomoći obrani Sunday Telegrapha, jer bi ishod tužbe za klevetu mogao utjecati na ishod njezinog zahtjeva za azil. Za nju je to bilo poseb¬no nelagodno. Unatoč njezinoj pomoći, predmet tužbe za klevetu naposljetku je riješen prije nego što je došlo do suđenja i rezulti¬rao zajedničkom izjavom koja je pročitana na sudu, a u kojoj se
navodilo da je priča koju je objavio Sunday Telegraph neistinita. Mende ponovno nitko nije kontaktirao vezano uz tu izjavu. Da ju je netko kontaktirao, kako u procesu pisanja novinskog članka, tako i u pitanju izjave, mogla je imati priliku da ispravi neke od netočnosti. U konačnici, Mende je zapravo prikazana kao dadilja Koronkyjevih, a njezina je priča o otmici i ropstvu u Sudanu, a zatim i Londonu prikazana kao velika laž.
Naravno, Mendina priča nije prestala onoga dana kad je slo¬bodna kročila na ulice Londona. Posebice je muči to što se boji za svoju obitelj u Sudanu, a za to ima i dobar razlog. Premda se ne zna tko, netko je njezinu obitelj pokušavao uplašiti i izvršiti pritisak na njih. Nakon bijega Mende je uspjela ostvariti kontakt s obitelji. Svjedočio sam njezinom prvom razgovoru s njima nakon mnogih godina prisilne razdvojenosti i mogu reći da je to bilo ve¬oma tužno. Svi su preživjeli napad, no njezina je majka ozbiljno ozlijeđena. Njezina prijateljica Kehko, s kojom je hodala do škole, ubijena je.
Dok je čekala azil, Mende je učila engleski i postigla dobre rezultate na ispitima. Bila je najbolja u svojoj generaciji. Njezina je priča privlačila sve više pažnje medija i političara. Kao priznanje za hrabrost što je progovorila o ropstvu u svojoj prvoj knjizi — koja je prvotno objavljena u Njemačkoj — Španjolska koalicija protiv rasizma (CECRA) joj je 2002. godine dodijelila Međunarodnu nagradu za ljudska prava.
Otkako je knjiga prvi put objavljena u Njemačkoj, mnogi su me pitali kako smo je Mende i ja pisali — bijelac Englez u kasnim tridesetima i crnkinja Nubijka u ranim dvadesetima. U lipnju 2001. godine iz Londona smo otputovali u Wiltshire, gdje moj prijatelj Roger Hammond ima kuću koju nam je ponudio na raspolaganje kako bismo imali mir i tišinu za pisanje. To je veliki dvorac iz 18. stoljeća, koji se nalazi na nevjerojatnome imanju. Prije nego što smo napustili London, dugo sam razmišljao kako da najbolje iskoristimo svoje vrijeme. Mende je znala tek osnove engleskog, jer je kao slobodna osoba u Londonu živjela tek godi¬
nu dana. Ja gotovo da i nisam govorio arapski, a nubijskoga nisam znao ni riječi. Isprva sam razmišljao o tome da radimo s prevo¬diteljem, no znao sam da će veći dio Mendine priče biti izrazito osoban i mučan. Znao sam da ćemo morati razviti prisnost da bi mi mogla ispričati priču iz srca. Morala mi je vjerovati i ispričati mi sva svoja najgora, najbolnija sjećanja i strahove. Znao sam da bi to bilo nemoguće uz prisutnost prevoditelja.
Razgovarao sam o tome s njom. Složili smo se da ćemo pola¬ko raditi na engleskom i služiti se engleskoarapskim rječnikom te se tako sporazumjeti. Zatim smo otišli u turneju po londonskim knjižarama i kupili sve što smo mogli pronaći o Sudanu, planina¬ma Nuba i ropstvu, jer smo znali da će nam biti od pomoći pri pisanju. Sjećam se jednoga dana kad je, pronašavši monografiju Nubijaca autorice Leni Riefenstahl, Mende provela cijelo putova¬nje autobusom broj 38 u čudu gledajući fotografije u knjizi. Bila je tako sretna, a istovremeno i tako tužna kad je vidjela slike svo¬jega doma. "Ovo je baš kao i moje selo," rekla bi mi pokazujući prstom na sliku. "Ovaj čovjek izgleda kao moj otac. Predivno! Predivno!" Zatim bi se sagnula i nježno poljubila fotografiju. Kad smo konačno stigli u dvorac i počeli s radom, shvatio sam da na stražnjem sjedalu automobila imamo pravu malu knjižnicu da nam pomogne pri pisanju.
Počeli smo u lipnju i završili tek u rujnu. Radili smo sjedeći za stolom, jedno do drugoga. Ja sam tipkao na svojem prijenosnom računalu, a ona je govorila. Uvijek bih je pitao ista pitanja: "Sto si vidjela?", "Što si čula?", "Što si rekla?", "Što si osjetila?" Kad smo naišli na probleme sa sporazumijevanjem na engleskom, zamo¬lio bih je da mi nacrta na što misli, a ponekad bih izvukao neku sliku i pitao je: "Je li to bilo ovakvo?" Ispunili smo cijelu bilježnicu formata A4 crtežima — bilo je tu svega, od slike okrugle kutije za ručak koju joj je otac izradio do tlocrta gazdaričine kuće u Kharto umu. Ponekad smo ustali i odglumiii prizore kako bih bolje shvatio hrvačke mečeve naroda Nuba ili kako je Mende njezina gazdarica bacila na kuhinjski stolić koji joj je rasporio nogu.
Išli smo u mnogobrojne šetnje prirodom koja je okruživa¬la dvorac, i to ne samo kako bismo se odmorili od intenzivnog pisanja. Šetnje su za Mende bile prva prilika nakon otmice da bude u šumi i brežuljcima — mjesta kojih se tako dobro sjećala iz djetinjstva. U tim su joj se šetnjama vratile mnoge uspomene na djetinjstvo — poput onog prelijepog prizora u kojem joj otac objašnjava od čega su načinjeni oblaci. Sa sobom sam uvijek nosio bilježnicu kako bismo mogli zapisati sve te uspomene čak i dok šećemo. "Hajde, Mende," rekao bih joj, "sjedni ovamo. Zapišimo to. To je baš lijepa priča, trebala bi biti dio knjige".
Nije me toliko uzdrmao horor Mendine priče — kao novinar sam mnogo puta bio u Sudanu i izvještavao o brojnim stravičnim pričama robova koji su pobjegli — nego me iznenadila količina detalja kojih se sjećala, posebice iz najranijeg djetinjstva. Prije ne¬go što smo počeli pisati, nisam imao pojma da će prvi dio knjige opisivati to presretno djetinjstvo prepuno Ijubavi, a nisam imao ni pojma da će tako živo opisivati bogatstvo i život kulture naroda Nuba. Sjećam se da sam je pitao kako se tako detaljno svega sjeća i rekao da se ja ne sjećam gotovo ničega iz svojega djetinjstva. Odgovor je, naravno, tradicija usmene predaje. Njezino pleme ni¬kada ništa nije zapisivalo, nego se oslanjalo na sjećanja i vještinu pričanja priča kako bi očuvalo osjećaj za svoj identitet i mjesto u svijetu. Mende čak i sada gotovo ništa ne zapisuje. Neprestano je pokušavam nagovoriti da počne pisati dnevnik i zapiše vrijeme i datum dogovora i sastanaka, no bez uspjeha.
Veći dio onoga što smo napisali Mende nikada prije nije nikome ispričala — a to se posebno odnosi na stravičnu patnju koju je preživjela. Prije bijega nije imala kome ispričati sve to. Dok smo pisali najteže dijelove bilo je suza i traume, no kako je i sama Mende shvatila, riječi su bile prvi korak na putu do iscjeljivanja sve patnje i boli. Na kraju ta tri mjeseca, imali smo monolit od 300 000 riječi, dok konačna verzija knjige sadržava malo više od 100 000 riječi. U sljedeća četiri mjeseca knjiga je prošla kroz intenzivan proces kreativnog pisanja te je nakon šest ili sedam revizija konačno bila završena. Cijelo to vrijeme Mende je živjela sa mnom i mojom partnericom (situacija u skloništu za azilante postala je jako loša), tako da mi je u procesu revidiranja Mende uvijek bila dostupna. Kad bih imao nedoumice, s njom sam od korica do korica pročitao posljednju revidiranu verziju te smo se tako uvjerili da je svaka riječ, svaka sitnica na pravome mjestu.
Naravno, nijedna priča nikada nije konačna: Mendina je prošla kroz kreativan proces selekcije, promišljanja i pisanja tako da se može čitati u pristupačnoj i zanimljivoj formi. Imena i mjesta su promijenjena, zbog očitih sigurnosnih razloga. Nekim su prizo¬rima i dijelovima priče dodani fiktivni elementi kako bi se zaštitili identiteti osoba, ali i kako bi priča lakše tekla. Jedini dijelovi u ko¬jima sam dodao znatnu količinu materijala su slučajevi u kojima je bilo apsolutno potrebno razjasniti nešto o činjenicama (na primjer, u poglavlju Osveta, u kojem sam dodao činjenice i broj poginulih u američkom napadu na tvornicu Al Shifa u Khartoumu). Konačni tekst — Robinja — nevjerojatna je priča Mendinog života. Nadam se da sam njome uspio prenijeti autentičan, snažan i stvaran glas male djevojčice Nubijke.

Zahvale
MNOGI SU MI LJUDI POMOGLI da ispričam svoju priču u ovoj knjizi, kao i u borbi za pravo na azil u Ujedinjenom Kraljevstvu. Nijedan ih popis ne bi mogao sve obuhvatiti, no voljela bih po¬sebno zahvaliti sljedećim ljudima: svojoj agentici Felicity Bryan, koja je pravi borac i vizionar, za njezinu nepokolebljivu vjeru u mene i moju priču te njezinu ustrajnost u objavljivanju ove knjige, kao i njezinim kolegicama Michele Topham i Carole Robinson za njihovu predanost mojoj priči te Ruth West koja je organizirala tako uspješnu kampanju za mene — hvala joj i što mi je jako, jako dobra prijateljica. Zahvalna sam svojoj odvjetnici Alison Stanley iz odvjetničkog ureda Bindman & partneri na njezinoj neumor¬noj odlučnosti da pobijedi u mojem predmetu traženja azila, kao
i Geoffreyju Bindmanu iz istoga ureda, čovjeku velike ustrajnosti
i čvrstih načela. Hvala barunici Caroline Cox, zamjenici predsjed¬nika Gornjeg doma Britanskog parlamenta, koja mi je u Gornjem domu poslužila čaj te pružila svesrdnu podršku s najviše političke razine. Hvala Davidu Leighu iz novina Guardian koji mi je po¬mogao pišući oštre, kritičke članke u najtežim vremenima borbe za azil. Hvala Shirin Aguiar iz novina The Voice koja je pokrenula kampanju "Dopustimo Mende da ostane" kojom smo se borili protiv moguće deportacije te Dariusu Barzaganu i Davidu Lloynu i nekolicini drugih ljudi s BBCja koji su mi pružali podršku u borbi za azil, kao i Marianne Velmans, koja je prva uvidjela po¬tencijal za knjigu o mojemu životu.
Velika hvala Rogeru Hammondu koji mi je dao svoj dom na raspolaganje te mi pružio priliku da radim na knjizi okružena prirodom i mirom u njegovome dvorcu u Wiltshireu. Hvala gđi Christine Edwards i njezinome pokojnom suprugu koji su me pri¬mili u svoj dom i u svoju obitelj — bili ste mi poput druge majke. Hvala gdi Jess Wilcocks, koja mi je bila poput bake i pozvala me na proslavu svojeg 90. rođendana. Hvala Nelly i Joeu iz Ženeve koji su pročitali moju priču i primili me u svoj dom i svoja srca. Hvala Christini Barrett koja me naučila kako živjeti i preživjeti u Londonu te kako se kretati tim golemim, mahnitim gradom. Hvala Amelu Mohammedu, također azilantu i mojem dragom prijatelju. Hvala Waris Dirie, autorici Pustinjskog cvijeta, Afrikanki koja me glasno podržavala, kao i moju knjigu. Hvala Mitchelu Woolfu i Rosanni Mesquiti za njihovu pravnu pomoć i savjete, Peteru Von Felbertu, mojemu fotografu i sada bliskome prijatelju te Emmi Mills iz Ureda za vanjske poslove koja je ozbiljno shvatila moju brigu za moju obitelj.
Posebna hvala Mikeu Schwarzu iz odvjetničkog ureda Bind man & partneri koji mi pomaže u nastavku pravne borbe i borbi za pravdu. Hvala Amnesty Internationalu, AntiSlavery Internationalu, Nacionalnoj koaliciji za kampanje protiv deportacije (NCADC) te Njemačkom društvu za ugrožene narode za njihovo neumorno vo¬đenje kampanja za mene. Hvala Carol Nunez iz Španjolske koalicije protiv rasizma (CECRA) za nagradu koju sam nedavno dobila te svu podršku i pomoć. Hvala Fredu Mulderu i Fenelli Rouse za tople riječi i prijateljstvo. Hvala svima u tvrtki Andrew Nürnberg Associates koji su osigurali izdavanje moje knjige diljem Europe i Hansu Peteru Ubleisu u mojoj njemačkoj izdavačkoj kući Droemer za njegovu hrabrost da prvi objavi moju priču. Hvala Carolin Graehl, mojoj urednici iz Droemera za suosjećanje i sugestije tijekom procesa uređivanja knjige te Barbari Plueckhahn iz Droemerova
odjela za promidžbu koja je u Njemačkoj vodila neumornu medij¬sku bitku protiv moje deportacije, kao i svim zaposlenicima te kuće koji su vjerovali u mene i moju priču.
Zahvaljujem Kate Darnton i njezinom odjelu u mojoj ame¬ričkoj izdavačkoj kući Public Affairs što su vjerovali u moju priču. Hvala Ursuli Mackenzie i njezinom timu u mojoj britanskoj izda¬vačkoj kući Time Warner Books za njihovu predanost da se moja priča ispriča i u Ujedinjenom Kraljevstvu. Hvala Martinu Soamesu iz tvrtke DLA za svu njegovu pravnu pomoć. Posebno želim zahvaliti Elaine Pearson koja me odvela u Ženevu da govorim pred UNom — bilo je to moje prvo putovanje u inozemstvo s novom britanskom putovnicom. Hvala Jo Jacobs i Sally Matta koje su se sprijateljile sa mnom i pomogle mi da pokušam biti žena. Hvala Hannah Lewis za njezino povjerenje i smijeh te ljubaznu pomoć. Hvala Mikeu Mawhinneyu, Seanu O’Connoru, Johnu Milesu i Alexu Morganu na njihovom vremenu koje su ponudili da snime
i montiraju moju priču. Također želim zahvaliti mnogima koji su mi pomogli, no kojima iz očitih razloga ne mogu navesti imena (znate tko ste). Na kraju želim zahvaliti ljudima iz Njemačke, Špa¬njolske, Italije i Ujedinjenog Kraljevstva te drugih država koji su pročitali moju knjigu i potrudili se da mi pruže podršku u borbi da ostanem u Britaniji. Svi ste mi vi pomogli da ponovno vjerujem da na svijetu postoje dobri, dragi ljudi.

Mende Nazer London, 2003.