Kći pustinje

First topic message reminder :



Marijana Givens 1838. godine dolazi u Indiju kako bi pronašla muža, ali neobičnom igrom sudbine izbavlja iz opasnosti otetog indijskog mališana i postaje njegova starateljka. Sada, nakon tri godine političkih nemira i neočekivanog braka sa jednim indijskim muslimanom, Marijana kreće u svojevrsno izgnaništvo u Avganistan kako bi svila dom u slabo zaštićenom vojnom logoru u Kabulu. Primorana da se opredeli da li će ostati lojalna svojim sunarodnicima i svom engleskom vaspitanju ili će se prikloniti fascinantnoj i mističnoj porodici svog supruga, Marijana odlazi u uzavreli i opasni Kabul u potrazi za vidovnjakom koji poseduje odgovore na pitanja koja je muče. Međutim, ti odgovori imaju svoju cenu...

Za to vreme britanski kolonijalisti uživaju u zadovoljstvima Kabula, ne obazirući se na srdžbu koju je njihova okupacija podstakla među lokalnim plemenskim vođama. Dok se ozlojeđenost avganistanskog naroda pretvara u otvoreno nasilje, i dok britanski logor dospeva pod opsadu, Marijana mora da donese tešku i sudbonosnu odluku kako bi svoje voljene izbavila od nezamislivog užasa...

27. poglavlje

23. prosinca 1841.


Slijedeći Jara Muhameda i posuđenog magarca smrznutim Kohistanskim putom, Nur Rahman je kroz mrežu na svojem čadriju uplašeno gledao gomilu konjanika i pješaka oko sebe.
Na prijašnjim izletima pjevušio je sam za sebe dok je žurio prema gradu kako bi posjetio svojega dragog, starog munši sahiba, čije se zdravlje iz dana u dan popravljalo. Ali tog je jutra ozračje na putu bilo drugačije. Njegov plan da nabavi piliće, repu i okrugle crvene bundeve rasplinuo se pred neprekinutom strujom ljudi koji su izlazili iz grada te prelazili preko mosta Pul-e Khishti, prema sjeveru.
Koja ih je vijest odvela iz njihovih domova na taj hladni dan? Lica su im bila ukočena i napeta te su govorili vrlo malo napredujući pojedinačno ili u skupinama u smjeru britanskog garnizona.
Nur Rahman poželio je da je već u Hadži Kanovoj kući i da u samovaru kuha vodu za munši sahibov čaj umjesto da je na otvorenom putu.
»Ne sviđaju mi se vaše čizme«, napeto je rekao zaogrnutoj prilici s kojom je putovao. »Ljudi će vidjeti da niste odavde.«
»Pusti sad njih«, oštro je odgovorila Engleskinja. »Reci Jaru Muhamedu neka ne hoda toliko brzo. Ionako jedva vidim kroz ovaj čadri. Past ću na ovomu skliskom putu.«
Kad god je u protekla četiri dana vidio Engleskinju, gnjavila ga je neka je odvede u posjet munši sahibu i Hadži Kanu. Četiri dana to je izbjegavao iznoseći sva opravdanja kojih se mogao sjetiti, ali ona je naposljetku pobijedila. Stoga se, prisiljen odvesti je u grad, znojio ispod svoje krinke.
Zrak je bio čist. Oštar vjetar ljuljao je grane stabala pokraj puta. Na njemu je, dakako, bilo putnika iz raznih krajeva, ali Nur Rahman plašio se svojih sunarodnjaka Paštuna, stotina njih koji su prolazili pokraj njega.
Nur Rahman mjesecima je strahovao da će ga rođaci Painde Gula otkriti, ali u blizini ovih ratnika drhtao je od istinskog užasa. Tko zna kakve bi mu strahote mogli učiniti svojim dugačkim noževima kad bi otkrili da je kupovao hranu i nosio je njihovim neprijateljima?
Visok muškarac s dugom bradom i kapicom na glavi putem se obratio svojim suputnicima. »Zašto je sirdar Akbar Kan toliko dugo čekao da poduzme nešto?« upitao je na paštuu.
Drugi čovjek slegnuo je ramenima. »Želio je još jednom iskušati čast onog nevjernika Engleza.«
Treći je pljunuo na led pod svojim nogama. »Čemu kušnje? Svi su ti Englezi lažljivci. Smatram da je Macnaghten već odavno trebao biti ubijen.«
Nur Rahman okrenuo se prema Engleskinji. Ona je govorila samo farsi pa nije mogla shvatiti te riječi. »Požurite«, ozbiljno joj je šapnuo pružajući vlažnu ruku. »Moramo požuriti.«
Nitko ih nije ni pogledao, ali Mariana je ipak pognula glavu i privukla čadri bliže grudima. Bilo bi besmisleno još više uznemirivati Nura Rahmana.
Produljila je korake kad ju je požurio, ali se unatoč svoj njegovoj tjeskobi te unatoč naoružanim ljudima koji su hodali ili jahali pokraj njih, na Kohistanskom putu osjećala sigurnije nego unutar zidina britanskoga garnizona.
Ondje se, samo tisuću metera od garnizona s njegovim uplašenim stanovnicima i izgladnjelim životinjama, krajolik doimao mirno i bogato, a ljudi snažni i zdravi. Sudeći po obilju koje je Nur Rahman na svojemu posuđenome magarcu dopremao iz grada, tržnice su zacijelo prepune fine, svježe hrane.
Hladnoća se uspinjala kroz tanke potplate njezinih čizama pa su je stopala boljela, ali ni najveća nelagoda nije mogla prigušiti njezino uzbuđenje.
Dugo je željela poći na to kratko, uzbudljivo putovanje...
Nakon doručka rekla je kako je boli glava te da ide leći, a tada je pobjegla iz kuće. Bilo je malo vjerojatno da će jadna teta Claire koja ni sama nije bila najbolje provjeriti njezinu priču, a i u svakom slučaju, Mariana će se vratiti mnogo prije ručka. Tada će morati samo tiho proći pokraj sobe tete Claire, sakriti čadri i leći u krevet.
Srce joj je zaplesalo. Uskoro će kupiti svježu hranu za svoju obitelj. I, još bolje od toga, sastat će se sa svojim dugo odsutnim munši sahibom i Hadži Kanom istodobno.
Do tada nije znala da su njih dvojica toliko dobri prijatelji.
Udahnula je čist zrak, zahvalna za redovite posjete Nura Rahmana garnizonu pod opsadom, za dvojicu mudrih ljudi koji će joj uskoro dati smjernice i za njezin divan spasonosni san. Ta nezemaljska vizija pružila joj je nešto što joj je u tom razdoblju prikraćenosti i patnje bilo silno potrebno: nadu u budućnost daleko od toga sumornoga garnizona, put kojim će poći i mir na kraju tog putovanja.
Doimalo se da je Hadži Kan ipak izabrao ispravan svitak.
Svake večeri prije spavanja ponovno je proživljavala svoj san zamišljajući valovitu pustinju, tišinu koju su narušavala samo zvonca deva i na istočnom dijelu neba Mjesec nalik na svjetiljku.
Doimalo se nemogućim da ga još nije opisala munši sahibu. Kako će biti divno kad svoju viziju istodobno bude opisala i njemu i Hadži Kanu!
Nur Rahman joj je, dakako, već rekao kako je moguće da je starac još previše bolestan da bi razgovarao s njom. »Ne diše dobro«, rekao je kad su krenuli iz garnizona. Jar Mumamed vodio je magarca, a Mariana i Nm Rahman išli su za njima. »Neprestano sam mu potreban kako bih mu pripremao tople napitke i stavljao mu zagrijane opeke kod stopala.«
I Hadži Kan bio je moćan čovjek. Kad bi mogla birati, Mariana bi svakodnevno posjećivala tu mirisnu sobicu nedaleko od bazara Char Chatta, čak i da njezin munši nije ondje. Sve u toj sobi – sljedbenici Hadži Kana u tišini punoj poštovanja, pjev ptice u krletci, čak i složeni vez tkanina na zidovima – nagovještavalo je tajne koje valja otkriti, jezike koje valja proučavati i način življenja koji valja iskušati.
Sve na njemu i njegovoj kući podsjećalo ju je na Hasana.
Opipala je zlatni medaljon ispod steznika. Zacijelo je imao razloga zbog kojih joj ga je poslao, ali koji god oni bili, nisu bili dovoljni da je ne napusti u trenutku kad joj je bio očajnički potreban.
Nije trebala tratiti vrijeme na nadu ni pisati ona pisma...
Namrštila se gledajući gomilu koja je prolazila pokraj nje. Put prema garnizonu doista je bio pun naoružanih ljudi, ali kako li ju je Kabul neodoljivo pozivao s onu stranu rijeke, sa svojim dimom koji se lijeno uzdizao na povjetarcu, sa svojim tržnicama prepunim korjenastog povrća, šipka i pomno čuvanoga grožđa...
Prema njima je dolazila skupina paštunskih konjanika. Njihov vođa, stariji sjedobradi muškarac vučjeg lica, opušteno je sjedio na riđem pastuhu. Jednom je rukom držao uzde, a drugu je opušteno držao na koljenu.
Možda je osjetio Marianin pogled jer se okrenuo u sedlu i zamišljeno je pogledao te opazio njezine jahaće čizme. Trenutak poslije tiho se obratio svojem konju i odjahao dalje.
»Požurite, khanum«, rekao je Nur Rahman.
Ubrzavši korak pomislila je kako će možda i biti nešto od najnovijih pregovora sir Williama s Akbar Kanom. Sinoćnja neodređenost njezina tetka dala je naslutiti da je iz tog smjera došla nova ponuda. Bude li sreće, do večeri će sve biti riješeno, a za tjedan ili dva bit će na putu za Indiju.
***


Dok je Mariana putovala prema gradu, njezin tetak stajao je u blagovaonici lady Sale i gledao kako sir William Macnaghten skuplja svoje papire.
»Sir Williame, zabrinut sam zbog tog vašeg sastanka«, oprezno je rekao. »Sumnjivo mi je kako se Akbar Kan iznenada predomislio.«
Macnaghten je izgledao kao da tjedan dana nije spavao. »Možda ste u pravu, Lamb«, umorno je rekao, »ali nakon proteklih deset dana više ne znam što bih mislio o svemu tome.«
»Ne shvaćam«, nastavio je Adrian Lamb, »zašto nam je, nakon što je glatko odbio amnestiju ili dati nam potrepštine za putovanje, odjednom spreman učiniti toliko mnogo ustupaka. I, ako mogu biti otvoren, vi ste u proteklih nekoliko dana spletkarili protiv njega. Sir Williame, je li moguće da...«
Macnaghten je nestrpljivo mahnuo rukom. »Dragi moj Lamb, što bih drugo trebao učiniti u ovoj situaciji? Jedini način da dobijem prednost sada je sijanje razdora među plemena. Osim toga, samo sam duranskim i ghilzaiskim plemenima ponudio gotovinu u zamjenu za napuštanje Akbarova cilja.«
»Ali nemamo čime pregovarati, sir Williame.« Adrian Lamb povisio je glas. »Zašto je Akbar ponudio da će nas do proljeća opskrbljivati hranom? Zašto je obećao da će vladati Afganistanom zajedno sa šahom Šudžom, svojim neprijateljem? I ono što najviše zbunjuje, zašto je ponudio da će ubiti Aminulah Kana, svojeg saveznika i prijatelja, čovjeka koji je organizirao Burnesovo ubojstvo? Strahujem da Akbaru možda neće biti ispod časti prevariti vas. Naposljetku, ti ljudi znatno drugačije shvaćaju...«
Macnaghten ga je ušutkao podizanjem ruke. »Možda su poglavice kojima sam se obratio zagrizli mamac i pridružili nam se. Možda je zato ponudio toliko povoljne uvjete.« Nasmiješio se. »Bilo mi je drago kad mi je ponudio glavu Aminulaha Kana na pladnju, premda mi je to bilo prilično odvratno. Odbio sam, dakako, ali moram reći da bih bio vrlo sretan kad bih toga onemoćalog, starog nitkova vidio mrtvoga.« Uzdahnuo je. »Pretpostavljam da će za sada biti dovoljno uhititi ga.«
Adrian je molećivo pružio ruku. »Sir Williame, Akbar Kanova ponuda izdaja je afganistanskog naroda. Oni očito ne žele da šah Šudža ostane na prijestolju. Ne mogu vjerovati da će prihvatiti Akbara kao plaćenog zaposlenika naše vlade. I zašto bi do kraja zime trpjeli našu prisutnost?«
»Iznio je svoju ponudu«, strpljivo je rekao Macnaghten, »a ja je sada moram istražiti. Ostati ovdje još nekoliko mjeseci uz punu opskrbu svime potrebnim, a potom u proljeće otići visoko podignutih glava najbolji je mogući završetak ove priče. Sjećate li se, Lamb«, tugaljivo je rekao, »kako li su naši snovi za ovu zemlju bili uzvišeni?«
Adrian Lamb kimnuo je. »Sjećam se, sir Williame.«
»Povest ću Lawrencea, Trevora i Mackenzieja«, nastavio je Macnaghten dok su hodali prema njegovu konju. »I, dakako, uzet ću konjičku pratnju, a Sheltonova dva puka spremna su na juriš ući u utvrdu Aminulah Kana i uhititi ga. U tome ću uživati«, dodao je uzjahujući svojeg konja. »Pa, doviđenja, Lamb. Bude li sreće, vidjet ćete me za sat ili dva. A ako se ne vratim«, tiho je dodao, »molim vas, pobrinite se za moju suprugu.«
Kad se Macnaghten pokraj ulaza u garnizon sastao sa svoja tri kapetana, konjičkoj pratnji nije bilo ni traga. Ondje je bilo samo nekoliko stražara koji su čuvali rezidenciju, skutreni na hladnoći.
Macnaghten se namrštio. »Gdje su drugi? Gdje su Sheltonovi pukovi?«
»Još nisu spremni, sir Williame«, odvratio je kapetan Mackenzie. »Ni konjica se nije okupila na vrijeme, ali uskoro bi trebala biti ovdje.«
»Uskoro nije dovoljno dobro. Ne mogu si priuštiti kašnjenje.«
Macnaghten je grubo podbo svojeg konja i krenuo prema otvorenim vratima, a preostali su časnici požurili za njim. »Tu sporost trpim od samog početka ustanka«, ljutito je rekao.
»Sir Williame, jeste li sigurni«, upitao je jedan od tri kapetana koji su ga pratili, »kako nema opasnosti da će nas Akbar Kan prevariti?«
»Dakako da ta opasnost postoji, Lawrence«, otresao se Macnaghten, »ali što mogu? General se ne želi boriti, kao ni brigadir. Niotkuda ne mogu očekivati pomoć. Neprijatelji nas šest tjedana kažnjavaju svim mogućim teškoćama i oskudicama. Poigravaju se s nama i nisu ispunili nijedno od svojih obećanja, ali unatoč tomu moram prihvatiti tu posljednju priliku. Lawrence, radije bih se stotinu puta izložio mogućnosti smrti nego trpio sramotu koja će nas sve snaći ako se iz Afganistana povučemo nečasno«, izjavio je.
Na snijegu obronka u zavjetrini bio je prostrt veliki ćilim. Oko njega u polukrugu stajala je skupina prljavih, nijemih ljudi. Šest ili sedam poglavica na konjima razgovaralo je među sobom.
»Doima se kako je Akbar Kan prilično zadovoljan parom pištolja koji sam mu prošli tjedan poslao«, primijetio je Macnaghten dok se s tri časnika približavao Afganistancima koji su ih čekali. »Nadajmo se kako su mu dali razlog da se blagonaklono postavi prema nama.«
Nakon što su razmijenjeni službeni pozdravi, svi su sjahali te nasmiješenog Macnaghtena doveli na ćilim.
Jedan od tri kapetana iza njega nije želio sjesti. Umjesto toga čučnuo je na jedno koljeno i napeto gledao kako se poglavice i mnogi drugi, zapušteniji promatrači, naguravaju sve bliže.
»Sjedni, Lawrence«, prosiktao je kapetan Trevor, »i makni ruku s mača. Ostavljaš dojam da im ne vjerujemo.« Ne obazirući se na njihovo došaptavanje, sirdar Akbar Kan, naočit najstariji sin Dosta Muhameda, udobno se naslonio na velik jastuk te se sjajnim smeđim očima zagledao u Engleza pokraj sebe.
»Macnaghten, moram vas pitati«, ljubazno je rekao, »jeste li posve spremni ostvariti prijedlog koji smo vam ponudili.«
Izaslanik se opušteno nasmiješio. »Zašto ne?«
Sirdar je uzvratio osmijehom odobravanja. »Tada dođite«, rekao je ustajući, »moram vas odvesti u Aminulah Kanovu utvrdu.«
»Ali zašto?« Macnaghten se ukočio naslonjen na svoj jastuk. »Nisam spreman uhititi ga. Moji pukovi nisu stigli.«
Sirdar je bez riječi lijepim očima gledao Macnaghtena u oči. Ljudi su se približili.
»Sir Williame, to je zamka!« Lawrence je posegnuo za svojim mačem.
Macnaghten je shvatio i požurio ustati.
Njegov je konj čekao pokraj gomile ljudi. Krenuo je prema njemu, ali Akbar Kan došao je za njim i uhvatio ga za obje ruke.
»Ne mnogu vam dopustiti da se vratite u garnizon«, pristojno je rekao.
»Trevore, Lawrence, Mackenzie!« Izaslanikov uplašeni glas jedva se čuo do trojice časnika iza njega, ali bilo je prekasno.
Akbarovo se lice promijenilo. »Begeer! Begeer! Uhvatite ih!« viknuo je s grčem na licu, napetim i prodornim glasom. Gomila u dronjeima u trenutku je prekinula tišinu.
Trijumfalno vrišteći, nasrnula je na četiri Engleza. Mnogo ruku uhvatilo je sir Williama Macnaghtena i držalo ga. Nagurani pripadnici plemena oduzeli su im oružje te im sputali ruke iza leđa.
Zahvaćeni olujom, svi osim jednog Macnaghtenova domaćeg pratioca progurali su se kroz metež gomile te glavom bez obzira pobjegli odande. Preostali brkati radžput sepoj pojurio je prema Macnaghtenu, ali prije no što je stigao do njega, mač mu je zarezao stražnju stranu vrata. Grgljajući pao je na koljena, a napola odrezana glava objesila se na stranu, ali jedna jeziva rana nije bila dovoljna da zadovolji sirdarove ratnike. Podignuli su noževe i nasrnuli na njega. Još je disao dok su mu odsijecali udove, jedan po jedan.
Macnaghten je klonuo u rukama onih koji su ga držali, lica sivog od šoka, s naherenim naočalama na nosu. Cilindar mu je ležao pod nogama. Otvorio je usta kako bi progovorio, ali što god je rekao, izgubilo se u buci oko njega.
Netko je izviknuo zapovijedi. Tri britanska kapetana odnesena su do konja koji su čekali te su prisiljeni uzjahati iza trojice poglavica.
Ostavši bez plijena, rulja je s mačevima i noževima u ruka ma pojurila prema konjima. »Ne štedite prokletnike!« vikali su mašući noževima prema kapetanima koji su se uhvatili za poglavice tražeći zaštitu. »Ubijte nevjernike! Prolijte njihovu krv! Ne dajte da pobjegnu!«
Nastojeći sebe i svoje zarobljenike osloboditi gomile, poglavice su se okomili na svoje ljude. »Ostavite ih«, viknuli su mašući teškim mačevima zbog čega je nekoliko ljudi zateturalo unatrag pljujući krv. »Ostavite nam naše taoce!«
Tri konja pojurila su u galop. Trenutak poslije kapetanu Trevoru njegov je poglavica kliznuo iz ruku pa je ramenom pao na ledeno tlo. Desetak pripadnika rulje u trenutku se našlo nad njegovim ispruženim tijelom, a dugi su se noževi počeli podizati i spuštati.
Akbar Kan i krupan čovjek u skupocjenoj odjeći grubo su odvukli Macnaghtena nizbrdo, prema rijeci, toliko silovito da su se izaslanikova stopala vukla za njim poput stopala osuđenog čovjeka.
I doista je bio osuđen. Dok su se Akbarovi poglavice galopom udaljavali s dva preživjela kapetana, preko snijega sustigao ih je Macnaghtenov posljednji bespomoćni vapaj.
»Az barae Khuda! Zaboga!« promuklo je viknuo kad mu se bučna gomila približila.
»Nešto nije u redu«, iznenada je rekao Nur Rahman. Okrenuo se i uplašeno se zagledao iza sebe. »Ondje se nešto dogodilo«, dodao je pokazujući prema sjeveru, duž puta. »Osjećam to.«
Mariana se namrštila. Posljednji pripadnici vala plemenskih ljudi prošli su pokraj njih prije samo nekoliko trenutaka, ogrnuti tankim šalovima koji su vijorili na ledenu povjetarcu. S onu stranu rijeke i njezina zidanog mosta zvao ih je živahan grad.
Njih troje začas će biti u labirintu kabulskih uličica, na njegovim kaldrmama i primamljivim tržnicama, na putu prema Hadži Kanovoj kući.
»Kako to misliš?« rekla je uzrujano okrenuvši se kako bi pogledala. »Zašto uvijek moraš...«
Nur Rahman glasno je udahnuo. »Vraćaju se«, viknuo je pokazujući rukom. »Pogledajte! Borci se vraćaju!«
Mariana je podignula ruku nad oči i zagledala se u daljinu, ali vidjela je samo zbijenu gomilu ljudi koji su išli prema njima nerazgovijetno izvikujući važne vijesti.
Doimalo se kako zauzimaju cijeli put. Vika je odjekivala ravnicom.
I drugi su ih putnici vidjeli. Starac na mazgi nesigurno je stao kao da čeka upute. Dva Ujgura s kozjim bradicama već su mamila konje u snijeg uz put, dubok do koljena.
»Vidim da dolaze«, složila se Mariana, »ali što oni imaju s nama?«
I Jar Muhamed je stao. I on se osvrnuo, držeći ruku na magarčevu vratu.
Nur Rahman brzo je gledao amo-tamo, kao da traži put bijega. »Ne smijemo u grad«, odlučno je rekao. »Tko zna što će se ondje dogoditi kad se gomila vrati. I ne smijemo se vratiti u garnizon jer su zapriječili put.«
»Ne!« pobunila se Mariana. »Moramo dalje. Grad je tu, pred nama, a Hadži Kanova kuća nije daleko od vrata. Stići ćemo onamo mnogo prije no što se gomila vrati. Potrebna mi je kokoš za tetinu juhu«, tugaljivo je dodala, »a i sam si rekao da je munši sahibu potrebno društvo.«
Nestrpljivo je uzdahnula. Što je s tim dječakom? Je li imao kakav suludi razlog onemogućiti joj da vidi svojeg munšija?
Teta Claire baš se zaželjela grožđa...
»Požurite«, viknuo je Nur Rahman. »Nema vremena!«
Ne obazirući se na začuđene poglede suputnika, podignuo je suknju svojeg čadrija te potrčao prema Jaru Muhamedu i njegovu magarcu. Jednom rukom uhvativši magarčeve uzde, a drugom rukav Jara Muhameda, povukao ih je u snijeg pokazujući Mariani neka pođe za njima.
Čovjek na mazgi, Ujguri i obitelj čijih je nekoliko žena i djece natiskano na četiri deve, također su sišli s puta. Svi su čekali pogleda uprtih u gomilu koja se približavala.
»Okrenite se«, oštro je zapovjedio Nur Rahman. » Ne gledajte.«
Snijeg je natapao vrhove Marianinih čizama i tanke pamučne hlače te rub čadrija. Uplašivši se istinskog užasa u glasu Nura Rahmana, okrenula se od puta te rukama pokrila uši.
Gomila se približila. Urlanje je bilo nalik na buku koju je proizvodila rijeka ljudi prolazeći ispred Hadži Kanovih vrata onog jutra kad je ubijen Alexander Burnes.
Je li ta nova rulja bila jednako ubilački nastrojena? Ne mogavši se obuzdati, Mariana se okrenula kako bi pogledala.
Zbijena kolona nekoliko tisuća ljudi koji su napredovali rame uz rame približavala im se zauzevši cijeli put, nerazgovijetno vičući i pucajući u zrak.
Pogledala je Nura Rahmana i vidjela kako mu se čadri trese jer je drhtao cijelim tijelom. Starac je odveo svoju mazgu dalje od puta. Samo Jar Muhamed nije pokazivao zabrinutost. Stajao je uspravno, njegovo koščato lice bilo je potpuno mirno, a magarčeve uzde ljuljale su mu se među prstima dok je rulja jurila prema njima lica zgrčenih u svojevrsnoj radosti, s dugim noževima blistavih oštrica.
Mariana se osvrnula uokolo, ali nije se imala kamo sakriti. Oko nje bilo je samo prostranstvo prljavog snijega te gola stabla na vjetru koji je zviždao.
Što je ono nabodeno na dug kolac iznad glava rulje? Je li to doista cilindar s napola otrgnutim obodom? I što je ono išlo za šeširom, također na kolcu? Izgledalo je kao topovsko zrno, osim...
Kad je Mariana shvatila što je to, više se nije stigla okrenuti, pa čak ni podignuti krilce čadrija koje je pokrivalo lice. Stigla je samo sagnuti se i bespomoćno povratiti na prljavi snijeg pod svojim nogama.

28. poglavlje

Ali«, usprotivio se Adrian Lamb kasnije tog poslijepodneva, »general Elphinstone svima govori da su sir William i njegovi pratioci odvedeni u grad na daljnje pregovore.«
Niži časnik blijedog lica koji je stajao pred Marianinim tetkom bio je još dječak. Odmahnuo je glavom. »Ne, gospodine«, tužno je rekao, »Akbar i Aminulah Kan ubili su sir Williama i kapetana Trevora, a Lawrencea i Mackenzieja su odveli. Glavu i udove sir Williama već su paradno pronijeli gradom. Trup mu visi na kuki za meso na bazaru Char Chatta. To sam čuo od jednog pripadnika Neregularne konjice, domaćeg čovjeka čiji je šurjak sve vidio.«
»Sada se okupljaju na mostu Pul-e-Khishti u očekivanju našeg protunapada«, dodao je.
Adrian Lamb pogledao je svojeg pomoćnika i tada ustao. »i lvala vam, Harris«, sumorno je rekao, »drago mi je da ste odmah došli k meni. A sada, ako nekome budem potreban, bit ću na savjetovanju s generalom Elphinstoneom i brigadirom Sheltonom.«
Dvadeset minuta poslije on i brigadir Shelton stajali su nad krevetom u kojem je general Elphinstone ležao umotan i drhtao. Kroz zatvorene kapke njegove spavaće sobe dopirali su slabašni povici i paljba mušketa.
»Želite li reći«, napeto je upitao Adrian Lamb pogledom skačući s generala na njegova zapovjednika, »da neće biti osvetničkog napada na grad, čak ni sada, nakon stravičnog, sramotnog ubojstva sir Williama?«
»Da«, viknuo je Shelton.
»Sjedit ćemo prekriženih ruku i nećemo poduzeti ništa iako su naše jedinice dovoljno bijesne da na juriš udu u Kabul i zauzmu ga te uhite Akbara i Aminulaha?«
»Brojčano smo beznadno slabiji«, hripavo je rekao general sa svojeg kreveta. »Puka je sreća da smo do sada uspijevali izbjeći razoran napad tisuća urlajućih pripadnika plemena. Nedvojbeno čujete užasnu buku koji i sada podižu izvan gradskih zidina«, dodao je drhtavim prstom pokazujući prema prozoru. »Čujem da su se okupili nedaleko od mosta Pul-e-Khishti, gdje viču i pucaju u zrak. U svakom trenutku mogu provaliti kroz naša vrata.«
Marianin tetak ogorčeno je uzdahnuo. »Iz pouzdanog izvora znam«, mirno je rekao, »da je buka koju čujemo priprema za naš očekivani napad na njih.«
General se slabašno nakašljao.
Brigadir je pognuo koščata ramena. »Lamb, mogu li vas pitati tko je vama, običnom obavještajeu, dao pravo da dođete u ovu sobu i kritizirate glavne vojne časnike ovoga garnizona?«
»Nitko mi nije dao pravo, brigadiru«, sumorno je rekao Adrian Lamb. »Sâm sam ga uzeo.«
Bio je Božić.
Mariana se trudila ne meškoljiti se dok je sjedila pokraj tetina kreveta. »Dakako da ti je bolje, teta Claire«, ponovila je treći put to poslijepodne.
»Ne znam, draga moja«, slabašno je odgovorila njezina teta. »Katkad se pitam hoću li više ikada vidjeti Englesku.«
Ne mogavši osporiti njezine riječi, Mariana je samo potapšala njezinu izboranu ruku.
Od zastrašujućeg, ali sigurnog povratka u garnizon tri je puta otišla u kuću lady Sale kako hi izrazila sućut, ali još nije vidjela netom obudovjelu lady Macnaghten, koja je i dalje bila u svojoj sobi. Dok su zvukovi bolne žalosti tog jutra dopirali iz drugog kraja kuće, Mariana je sjedila u ledenom salonu s lady Sale i nekoliko časničkih supruga, nesposobna pružiti utjehu te zaokupljena mislima o vlastitoj budućnosti.
Lady Sale je omotana šalovima i uspravna razgovarala o vremenu, a glas joj je nadjačavao prigušeno jecanje lady Macnaghten, kao da će samom silom svoje osobnosti istjerati šok i tugu iz kuće.
Eldred Pottinger, najrazboritiji civilni dužnosnik, nakon smrti sir Williama postao je privremeni izaslanik, ali kao što su svi primijetili, njegovo imenovanje neće biti ni od kakve koristi dokle god viši vojni dužnosnici nisu sposobni djelovati.
Da je barem general Sale ondje sa svojom Prvom brigadom, a ne devedeset milja dalje u Džalalabadu, sve bi bilo drugačije. Mariana je prešla rukom preko lica. Teta Claire zijevnula je na svojem jastuku i zatvorila oči.
I njihovo je kućanstvo trpjelo. Osim tete Claire koja je očito klonula od hladnoće i tjeskobe, nekoliko je slugu, uključujući tetkova starog Adila, ružno kašljalo. U kući su imali dovoljno hrane zahvaljujući pohodima Nura Rahmana na gradske bazare, ali vode gotovo i nije bilo, a i u bilo kojoj sobi bilo je teško podignuti temperaturu iznad osam stupnjeva, čak i uz rasplamsalu vatru.
Marianina odjeća tjednima nije oprana. Nije se mogla sjetiti kad se zadnji put okupala.
Dok je teta Claire tiho hrkala, Mariana je zurila u prazno, a misli su joj se kovitlale.
Da je Hasan umjesto razvoda ili napuštanja došao u Kabul, ona i njezina obitelji tada bi već bili u Lahoreu. Da Harry Fitzgerald nije bio iscrpljen od obavljanja svoje dužnosti dok je bio ranjen, barem bi ih pokušao spasiti. Sam je to rekao.
Ali neumoljiva istina bila je da im pomoć nije stizala, a vrijeme je istjecalo.
Ako žele pobjeći odatle, moraju se oslonili na vlastite sposobnosti.
Izuzev tetka Adriana koji bi nedvojbeno odlučio ostati na svojoj dužnosti, kućanstvo je sa svim slugama obuhvaćalo dvadeset dvije duše. Kako bi toliko velika skupina stranaca mogla neopaženo proći pokraj ghilzaiskih plemena, koja su sada bila na putovima, u brdima i u svim okolnim utvrdama?
Nitko se nije usudio izaći iz garnizona, osim čistača koji su žurno bacali oglodane kosti uginulih životinja. Tko god je u odori izašao nekoliko metara dalje od vrata, istog je trena bio pokošen precizno naciljanim zrnom muškete. Čak su i nenaoružani, poput strašila mršavi putnici tabora bili opljačkani, pretučeni i ostavljeni umrijeti ako su nerazborito izašli iz garnizona.
Doimalo se kako su ih Akbar Kanovi precizni strijelci danonoćno držali na oku.
Osim suludog prijedloga Charlesa Motta da od neprijateljskog poglavice zatraži utočište, mogla se dosjetiti samo jednom planu. Kafile nomadskih paštunskih plemena i dalje su sa svojom robom, stadima i devama prolazile prema Butkhaku te prolazima za Indiju, neometane borbama oko garnizona.
Prema Nuru Rahmanu, mnoge su prolazile kroz Lataband, gdje su ljudi oblikovali želje te za sreću vezali krpe za grmlje.
Nisu svi ti nomadi iz ghilzaiskih plemena.
Kad bi Mariana uspjela nabaviti krinke za sve u kućanstvu, uključujući bezubu čistačicu i razroku ženu koja je laštila srebrninu tete Claire, možda bi koju nomadsku obitelj uspjela nagovoriti da ih povezu do Pandžaba.
Ali, je li doista mogla zaustaviti karavanu naočigled svih drugih putnika, a potom pregovarati s njezinim vođom kroz otvor u čadriju te pritom otkriti svoj identitet? A čak i ako bi uspjela uvjeriti koju kafilu da ih prime, čime bi kupila slobodan prolaz za toliko mnogo ljudi kad je sav novac potrošen na opskrbne izlete u grad?
Tetak Adrian nije imao zalihu zlatnika. Biseri tete Claire vjerojatno ne bi bili dovoljni.
Mariana se sagnula i položila čelo na rub tetina kreveta. Možda Charlesov plan i nije onoliko lud koliko je mislila. Naposljetku, sama je pružila utočište Nuru Rahmanu. Ali predati obitelj na milost i nemilost neprijatelja doimalo se previše očajničkim rizikom.
Tjednima se svakog jutra budila s istim stezanjem na sredini tijela, s istim osjećajem težine u sljepoočnicama. Bila je okružena strahom i gubitkom i to joj oduzimalo snagu. Nije se mogla sjetiti da se ikada u životu osjećala toliko umornom.
Prije tri godine uživala je u opasnosti. Odlazila je u pustolovinu za pustolovinom prepuna nade – da postupa ispravno, da će je smatrati junakinjom. Svi njezini postupci – spašavanje Sabura od starog maharadže koji ga je zanemarivao, slučajan brak s Hasanom, čak i ona suluda misija dovođenja Hasana kući ranjenog iz kuće sa žutim vratima – proizašli su iz nade u poštovanje i svijetlu budućnost.
Ali, čak su i njezine najodvažnije te najuspješnije pustolovine bile pomućene teškoćama i lošim ishodima – progonili su je vojnici, dvorani i otmičari djece, vlastito društvo ju je izopćilo, živjela je u strahu i nepovjerenju i naposljetku je izgubila Hasana.
Kako da se sada, nakon tolikih neuspjeha, suoči s tom novom životnom opasnošću? Kako da vjeruje sama sebi, iscrpljena, prljava i pothlađena, u kućanstvu prepunom bolesnih ljudi? Kako da uopće zamisli uspjeh?
Željela je samo odmor, i da joj netko kaže što joj je činiti.
U njezinu uskovitlanu umu nije bilo mjesta za pitanje koje je željela postaviti kod Hadži Kana. Sve što je preostalo od tih posjeta gradu bili su maleni svitak papira i lijepa vizija nepoznate pustinje te pun Mjesec koji ju je pozivao.
Ustala je i sagnula se kako bi poljubila izborani obraz tete Claire. Bližilo se vrijeme večere, ali ona je prije toga morala nešto učiniti.
Fitzgeralda nije vidjela otkako je posjetila bolnicu. U pet dana otkako je otpušten, svu svoju energiju ulagao je u utvrđivanje obrane garnizona. Nije imao vremena za druženje.
Ona mu je, dakako, redovito slala ponešto od obilja koje je Nur Rahman nabavljao, ali ipak je osjećala da ga je zanemarila.
Božić je.
Prije večere ima upravo dovoljno vremena odnijeti mu nešto oraha i grožđica. Ako ih sama odnese, to bi moglo biti shvaćeno kao obazrivost...
Nedugo potom napredovala je kroz snijeg i mrak prema dugoj zgradi u kojoj su bili smješteni preživjeli niži časnici, a tada je stala i čekala, s dahom bijelim na mjesečini, da Fitzgeraldov posilni odgovori na njezino kucanje.
Umjesto toga iznutra je začula njegov glas.
»Mariana Givens«, rekla je kroz vrata.
Zasun se pomaknuo.
»Uđite, gospođice Givens.« Fitzgerald se naklonio pomalo ukočeno te se odmaknuo kako bi je pustio unutra, a indijski sluga u tom je trenutku tiho prošao pokraj nje i izašao iz sobe.
Dama koja bi ušla u časničke privatne prostorije bez prisutnosti druge žene ozbiljno bi prekršila pravila primjerenog ponašanja te nepotrebno ohrabrila časnika u čiji bi prostor ušla.
Mariana je ušla. »Donijela sam vam nešto«, započela je, a tada naglo stala iza praga.
Iako je bila potpuno svjesna da je njezina prljava pojavnost krajnje nezadovoljavajuća, nije očekivala ono što je vidjela.
U razdoblju otkako ga je zadnji put vidjela, Fitzgerald je postao sjena, klonula karikatura samoga sebe. Njegova lijepa topnička odora visjela je na njegovu tijelu u širokim naborima. Kosa mu je raščupana i neošišana dopirala do ispod ušiju. Na licu su mu se isticale kosti.
Lijeva ruka bila mu je prljavim zavojem pričvršćena na prsa. Na ramenima je imao dva vunena šala.
Ali pozornost su joj najviše privukle njegove oči, upale i napete.
»Božićni posjet.« Nasmiješio se i zdravom rukom mahnuo prema pletenom stolcu nedaleko od vatre. »Lijepo od vas što ste došli. Po četvrti smo put premjestili sve topove«, rekao je kad mu je predala dar i sjela. »Afganistanu su se previše naviknuli na naše topničke položaje. Sutra ujutro namjeravamo ih iznenaditi.«
Mariana je kimnula, ne vjerujući svojem glasu.
Fitzgerald je izgledao kao čovjek na rubu ludila ili smrti.
Na malom stoliću pokraj nje naopačke je ležala otvorena knjiga. Kad je Fitzgerald privukao drugi stolac bliže maloj vatri, ona ju je uzela i zatekla otvorenu na pjesmi i lohenlinden Roberta Campbella. Pogledala je zadnju strofu.
Ah! Neki će se rastati gdje se mnogi sastaju!
Snijeg će im biti mrtvački pokrov,
a svaka ledina pod njihovim nogama
nekom će vojniku biti grobnica.

Gladan, pothlađen i trpeći bolove sam u svojoj sobi, Fitzgerald se nastojao zabaviti i eto što je čitao.
Oči su joj se ispunile suzama.
Što im se dogodilo, svima njima?
U umu joj se ponovno pojavila predodžba duge crne pogrebne povorke koju je prije mnogo mjeseci vidjela u Butkhaku – vizija koju joj munši sahib, vrstan tumač snova, nikada nije objasnio.
Kad ga je zamolila da joj kaže što to znači, samo je izgovorio riječi iz Kurana.
Zatvorila je knjigu i pokušala se nasmiješiti Fitzgeraldu.
Fitzgerald se nagnuo naprijed na svojem stolcu, kao da joj čita misli, i nakašljao se. »Gospođice Givens«, promuklo je rekao te se blago trznuo od boli kad je pokušao pružiti ruku prema njoj, »znam da ne možete ostati dugo, ali kad ste već ovdje, moram vas nešto pitati.«
Znala je što slijedi. Čekala je to ruku sklopljenih oko knjige koju je držala u krilu.
»Zanima me sjećate li se obećanja koje ste mi dali prije bitke na Bibi Mahro.«
Pogled njegovih upalih očiju bio je izravan, ali u njemu je bilo još nešto što joj je bilo preteško vidjeti: nada.
»Vjerujem«, dodao je uputivši joj sjenu svojega nekadašnjeg vragolastog, znalačkog osmijeha, »da je bitka završila prije nekoliko tjedana.«
Nagnuo se naprijed i pozorno zagledao u njezino lice.
Znao je da ga ne voli.
Ona je pognula glavu. Kako bi odbijanje koristilo ijednome od njih? Tomu dobrom čovjeku nije mogla dati ništa osim vrećice oraha i grožđica.
Podignula je bradu i pogledala svojega raščupanog poručnika. »Da«, odgovorila je. »Udat ću se za tebe.«
»Hvala ti.« Fitzgerald je ozbiljno kimnuo kao da mu je učinila uslugu, a potom joj pružio zdravu ruku.
Mariana se neveselo smiješila dok je teškim korakom odlazila u svoju kuću, misleći na dvije osobe koje bi najviše uživale u tom trenutku.
Ali, nažalost, ni teta Claire ni lady Macnaghten nisu to mogle slaviti.

29. poglavlje

26. prosinca 1841.


Dok je Mariana sljedećeg jutra šćućurena sjedila pred vatrom u dnevnoj sobi razmišljajući o tome treba li reći teti Claire za svoje zaruke ili ih zadržati za sebe, netko je pokucao na vrata.
»Stigao je vaš munši sahib«, doviknuo je Dittu prigušenim glasom.
Mariana je skočila na noge.
Trenutak poslije taj je starac stao pred nju, oslanjajući se na brižnog Nura Rahmana, neprimjereno omotan žutim satenskim pokrivačem, sa zlatnom kapom od karakula navučenom nisko na čelo.
Doimalo se da se smanjio otkako ga je posljednji put vidjela.
Pokazala je prema stolcu s ravnim naslonom na kojem je bila sjedila. »Molim vas, sjednite, munši sahibe.«
Zašto je, zaboga, pitala se dok je munši sahib vukao noge prema vatri i sjedao na stolac, po tom vremenu ustao iz kreveta kako bi prešao cijeli taj put iz grada i posjetio je?
Pod zlatnim pokrivačem i s dječakom koji mu je čučao kod nogu te mu ih ritmički gnječio objema rukama, izgledao je poput usahnula kralja. Njegov mukao kašalj ispunio je sobicu.
Tada je prvi put sjeo u Marianinoj prisutnosti.
»Bibi, došao sam vas pitati«, rekao je hripajući, »je li Hadži Kanov darud urodio plodom. Jeste li vidjeli, čuli ili nanjušili bilo što neuobičajeno dok ste izgovarali te riječi?«
Kimnula je prisjetivši se svoje vizije prvi put nakon više dana.
»Smijem li znati što ste vidjeli?«
Zagledavši se u njegove blage vlažne oči, zaboravila je svoje strahove i očaj. Zaboravila je čak i užasan doručak koji se sastojao od crnog čaja i suhog duda.
Ne izostavljajući nijednu pojedinost, opisala je valovit pustinjski krajolik iz svojeg sna, zvonca deva koja su govorila o prisutnosti drugih putnika, svježi povjetarac i težak, plodan Mjesec koji kao da joj je obećavao svu sreću.
Rekla mu je za mir koji je osjećala čak i u tom trenutku dok je govorila o tome.
»Ali, što to znači, munši sahibe?« upitala je nagnuvši se prema njemu, svojemu kraljevskom tumaču snova. »Sadrži li odgovor na pitanje s kojim sam prije tri mjeseca došla Hadži Kanu?«
Gledao ju je nekoliko trenutaka, a tada je dao znak Nuru Rahmanu da želi ustati.
»To znači, bibi«, blago je rekao pripremajući se za odlazak, »da niste smjeli obećati ono što ste jučer obećali.«
Njegove su je riječi pogodile poput udarca. »Zašto?« šapnula je.
»Vidjet ćete«, odvratio je.
A tada je, umotan u svoj zlatni pokrivač, dostojanstveno krenuo prema vratima.
Stotinu milja dalje Hasan i Zulmaj stali su kako bi napojili životinje na srebrnoj rijeci koja je vijugala prema njima između ravnih kamenitih obala.
Gulam Ali pognuo je umotanu glavu prema vjetru i okrenuo se kako bi dao znak goničima životinja koji su zaostajali iza njih.
Svakog jutra proteklih deset dana, prije no što bi se sunce pojavilo nad planinskim vrhovima, putnici su se molili na hladnom tlu i uzimali po nekoliko gutljaja vode prije no što bi složili šatore i krenuli dalje.
Svakoga dana prešli su između osam i deset milja.
Danas su svi članovi kahle, uključujući Gulama Alija, izgladnjeli zijevali nakon što su prešli četiri milje teškog terena i ne sasvim očite staze.
Hasan, odjeven u izvezenu ovčju kožu i s afganistanskim turbanom na glavi, malo dalje brižno je coktao vodeći svoju kobilu niz padinu škriljevca dok je dvadesetak pripadnika plemena Turi koje su uzeli u službu u lokalnim selima krenulo po vođu za čaj.
Prešli su dalek put od Pešavara, ali unatoč tome bili su na samo pola puta do Kabula, a najteži dio tek je bio pred njima.
Žurba nije bila moguća. Cijelim dugim i neugodnim putem od Kohata do Thala, dok su mukotrpno prelazili gol neravni teren ispresijecan dubokim klancima, na Hasanovu licu bio je izraz usredotočenosti, kao da je sve osim toga presudno važnog putovanja smetnuo s uma.
Nedaleko od Hangua sreli su bogatu karavanu sa sjevera koja je vodila konje pokrivene debelim pokrivačima, stotinu velikih bukharskih deva natovarenih ruskim tkaninama, suhim marelicama i pistacijama.
Vođa karavane slegnuo je ramenima kad ga je Hasan upitao za vijesti o šahu Šudži i Britancima.
»S Britancima je svršeno«, rekao je. »Njihov glavni vodoopskrbni put odavno je presječen. Akbar Kan i njegovi ljudi onemogućili su im kupovati hranu u selima. Već tjednima ubijaju sve koji se udalje već i nekoliko metara od garnizona. Mnogi su njihovi časnici ubijeni, uključujući dva čelnika. A što se tiče šaha Šudže«, dodao je čovjek, »uskoro će i on biti mrtav.«
Hasanova se šaka otvorila i stisnula na njegovu koljenu. »Jesu li Britanci govorili o napuštanju Kabula?«
Vođa se nasmiješio. »Oni samo govore. Ti se Britanci ne borere. Skutrili su se izgladnjeli iza svojih zidina pa sirdaru Akhar Kanu šalju poruku za porukom. Ali on ih neće lako pustiti nakon što su svrgnuli njegova oca.«
Kod Thala su Hasan i Zulmaj skrenuli prema sjeverozapadu te se zaputili dugom plodnom dolinom rijeke Kurram. Prolazili su pokraj nomadskih obitelji koje su dovodile svoja stada sa sjevera, deve okićene loncima, živim pilićima i šatorskim platnima.
Dok su čekali da se životinje napiju, skupina takvih nomada prošla je pokraj njih sa svojim lelujavim devama čiji su zvončići na gležnjevima zveckali sa svakim korakom.
»Hej«, doviknuo je vođa, »kamo idete?«
»U Kabul«, odgovorio je Hasan.
»Što vas vodi u Kabul po ovom hladnom vremenu«, upitao je, »kad je miris krvi u zraku?«
»Obiteljska posla«, kratko je odgovorio Hasan.
Voda ga je promotrio. »Unatoč Afganistanskoj odjeći vidim da si Indijac«, primijetio je. »Imaj na umu da smrt čeka nevjerne Britance i njihove indijske udvorice.«
Kad mu Hasan nije odgovorio, vođa je slegnuo ramenima i nastavio svojim putem.
Dolina pred njima valovito se uspinjala i padala strmim usponima i naglim padinama. Put je na mjestima bio usječen u strmim zavojitim obroncima. Na drugim je mjestima pratio sivi šljunak riječnog korita i njegovu prugu srebrne vođe. Kod Sinak Kilija daleke su se planine, sada ružičaste, sada grimizne, mrštile izdaleka, a sela su mamila dimom obećavajući toplinu i društvo.
Zavojiti put pred njima vijugao je prema prolazu Šotur Gardan i zadnjem dijelu njihova puta.
Dva dana poslije su, skutreni na hladnoći, slijedili zamrznuto riječno korito kroz visoku, najopasniju klisuru zavojitog Šotur Gardana, neugodno uskih šest milja između glatkih stijena toliko visokih da sunčeva svjetlost nije dopirala do kamenita riječnog korita u njihovu podnožju.
Među tovarnim životinjama tvrdoglavi brzi jabci najbolje su se snalazili na ledenoj neravnoj stazi. Mazge su imale manje sreće.
»Skinite joj teret!« viknuo je Hasan kad su Gulam Ali i još trojica skližući se trčali podignuti pokleknulu mazgu. »Pogledajte je li slomila koju kost!«
Životinji je prednja noga zapela među kamenje pa je pala na bok i pritom zdrobila nekoliko pilića koji su joj bili svezani za leđa. Dok je Gulam Ali ukočenim prstima pokušavao osloboditi njezin teret, nekoliko uginulih pilića, otvorene kutije listića čaja i potok ulja za kuhanje u hrpi su ležali pod njegovim stopalima.
Mazga je hripavo zanjištala i ustala na tri noge te iščašenu prednju nogu podignula u zrak.
»Ustrijeli je«, zapovjedio je Zulmaj. »Večeras ćemo pojesti uginule piliće. Ostatak tereta moramo ostaviti, osim živih pilića.«
To je bilo pravilo kafile. Sa svakom uginulom tovarnom životinjom njezin se teret ostavljao. Kad bi koji brdski poni ili mazga pokleknuli, kafila bi izgubila nešto što joj je bilo potrebno: možda pokrivače, šatore, rižu, hranu za životinje ili čaj.
Muškarci su svoje konje štitili do kraja, a oružje su čuvali do smrti.
Već su ostali bez pola mazgi. Pet ih je ustrijeljeno, a tiho noćno razbojništvo pripadnika plemena Ali Khel stajalo ih je još dvanaest, te Hasanova raskošnog pokućstva.
»Pretpostavljam«, te je večeri tužno rekao Hasan dok je sa Zulmajem jeo piletinu pokraj vatre u njihovu šatoru, »da moje ukradeno pokućstvo dobro služi nekoj afganistanskoj obitelji.«
»Sreća da s tim stvarima nisi držao svoje dragulje i parfeme«, odgovorio je Zulmaj. »Neki pripadnici plemena već bi ih nosili. U svakom slučaju«, dodao je brišući prste u skut svoje košulje, »najveći je dio tvojeg bogatstva u onom tvojem konju.«
Kasnije je Hasan bradom pokazao prema dronjavim stražarima koje su uzeli dan prije. »Ovi naši novi stražari«, promrmljao je, »pripadaju ghilzaiskim plemenima, zar ne?«
Zulmaj je kimnuo.
»Tada znaju što se događa u Kabulu.«
»Da, znaju. Mnogi od njihovih ljudi otišli su onamo boriti se s Britancima. Da ih pitam za vijesti?«
Hasan je odmahnuo glavom. »Ne mogu mi reći za moju obitelj, a ja ne mogu podnijeti njihovo hvalisanje vlastitim uspjesima.«
»Zašto si toliko zabrinut, Sabure?« upitala je sultanija Safija tog poslijepodneva dok su se iz Sialkota vraćali kući u prostranoj staroj nosiljei njezine obitelji. »Tvoj je abba već otišao u Kabul po Mariam. Zašto se toliko plašiš?«
Zagledala se u suzne oči svojeg pranećaka. »Jesi li opet nešto sanjao, jan?« pitala ga je nadjačavajući ujednačen »hah-hah« zvuk koji su ispuštali nosači. »Jesi li vidio nešto što te uplašilo?«
Ali dijete je moglo ispustiti samo zvuk koji je ispuštalo proteklih sat vremena putovanja iz Sialkota: tiho, bespomoćno »o-ooh« koje kao da je izviralo iz dubina njegova srca.
»Ne znam što ću s njim«, povjerila je sultanija Safija bratu kad su stigli u haveli Kamar. »Strahujem da je vidio nešto previše potresno da bi naglas progovorio o tome.«
Šeik ju je oštro pogledao. »Ne dao Alah, je li moguće da je Mariam umrla?«
»Ne vjerujem. Da je tako, Sabur bi patio i više nego što pati.«
»Pošalji mi ga kad se najede«, rekao je šeik. »Dat ću mu stih da izgovara.«
Safija se ozarila. »Stih?«
Mislim na mali dio iz Kurana, iz sure El-Inširah, Širokogrudnost:
»Pa zaista
uz tegobu postoji i olakšanje:
zaista, za svaku tegobu
postoji olakšanje.«

Njegova je sestra kimnula.
Dok je kasnije tog poslijepodncva sjedila pred poslužavnikom kozje jetre, začinjenog dala i dvije debele pogače punjene krumpirom, sultanija Safija razmišljala je o Engleskinjinoj nevolji.
Vijesti koje su kroz tjesnace pristizale iz Afganistana iz dana u dan bile su sve lošije. Doimalo se kako je cijela zemlja ustala protiv Britanaca.
Safija nije znala mnogo o ratovanju u Afganistanu, ali znala je dvije stvari: ponajprije, da nijedan Afganistanac u bitki ne bi namjerno ustrijelio ženu, a zatim, da su opsada utvrde te izgladnjivanje njezinih stanovnika strategije kojima najčešće pribjegavaju.
Punih usta s nelagodom je promatrala krcate tanjure pred sobom. Gladovanje je bilo sudbina koju sultanija Safija nije mogla ni zamisliti.
Što je sada s Mariam? Jadnica je zacijelo u užasnom stanju u toj utvrdi pod opsadom. Ako je se uskoro ne spasi, mogla bi umrijeti od gladi ili hladnoće, ili od neliječene bolesti.
Safija je pogledala dječaka koji je žalosno kašljao pokraj nje umotan u njezin stari smeđi šal. Nije čudo da se njegovo lišce stanjilo od zebnje.
Zacijelo je strašno vidjeti život, sa svim njegovim tugama, onako kako ga je on vidio...
Pružila mu je komadić prženog kruha. »Pojedi još jedan zalogaj«, rekla je, »a tada pođi dolje i sjedni na sunce sa svojim djedom. Dat će ti stih iz Kuran Šarifa da ga recitiraš. I ne zaboravi«, dodala je kad je progutao kruh i ustao, »da će tvoj abba, inšalah, uskoro dovesti An-nah kući.«
Saburov pogled pun strepnje rekao joj je kako bi bilo bolje da nije ništa rekla.
Kad je mala sluškinja odnijela poslužavnik, Safija je pokušala zamisliti Hasana kako putuje u Kabul, ali kako nikada nije vidjela ni slavnu džamiju Badšahi, koja je krasila zapadni rub njezina utvrđenoga grada, nije mogla zamisliti njegovo okružje, kao ni okolnosti njegova putovanja.
Dala je znak sluškinji neka donese vrč za vodu i izrezbareni bakreni lavor, a potom je ispružila masnu ruku i kimnula.
Uzdahnula je kad je djevojka izlila tanak curak vode s mirisom ruža po njezinoj ruci. Koliko god je željela da Hasan oprosti supruzi i sebi, u toj kriznoj situaciji ničiji osjećaji nisu bili važni.
Dolje na obiteljskom dvorištu šeik Valijulah promatrao je dijete koje je sjedilo pokraj njega.
»Što si sanjao, mili?« upitao je. »Što te uplašilo?«
Dlanom je obuhvatio dječakovu bradu, a njegov vedri ugodni glas odudarao je od snage njegova pogleda.
»Priče.« Sabur je čvrsto stisnuo oči.
»A jesu li te priče tužne?«
Meko se lišce zgrčilo. »Vrlo su tužne«, zavapilo je dijete. »Ne volim ih, ali one se neprestano vraćaju.«
»Možeš li mi reći o čemu govore?«
Suze su umrljale Saburovo lice. Odmahnuo je glavom.
Starac je uzeo unuka u naručje i pogledao prema prozoru ženskih odaja na katu, prema zabrinutim očima svoje sestre.
Zulmaj je te večeri zabacio glavu i progutao ostatak čaja. »Griješiš, Hasane«, odlučno je rekao. »Vidio sam što se dogodilo. Jusuf je predugo čekao da ubije dječaka atentatora. Prije no što je povukao okidač, dječak je opalio i uzbunio stražare koji su zapucali u vas obojicu.« Raširio je dlanove. »Kako ti možeš biti kriv za to?«
»Mislio je da ću pucati.« Hasan je uzdahnuo sa svojeg mjesta s druge strane vatre. »Ali ja to nisam mogao.«
Zulmaj se nasmiješio. »Jusuf je znao da ti to nećeš učiniti. Kao i ja. Ne«, zaključio je, »Jusufu je bilo suđeno oklijevati u tom trenutku, a potom umrijeti. Moj je otac govorio«, uzgred je dodao, »da je ohol onaj tko preuzima zasluge za Božje djelo, a onaj tko za to optužuje drugog čovjeka je idolopoklonik.«
»Nisam ti rekao sve«, dodao je Hasan. Po načinu na koji je zurio u vatru, Gulam Ali znao je da ostatak njegove priče neće doznati.
To je dakle bilo vezano uz Engleskinju. Da nije, Hasan bi rekao sve.
Gulam Ali sa svojeg je mjesta nedaleko od ulaza u šator gledao kako Hasan podiže unakaženu ruku kao da će je uvući u džep, ali tada se predomišlja i spušta je na koljeno. »Putujemo presporo«, naglo je rekao.
Zulmaj se nagnuo, gurnuo ruku u bisage i izvadio mjedenu vodenu lulu. »Pušit ćemo prije spavanja«, najavio je poput prijatelja koji zna da ne bi trebao zabadati nos.
Dopola je napunio posudu za vodu, a potom ubacio duhan u plitku zdjelicu s otvorima koja se nalazila na njezinu vrhu. Na mjedenu posudicu s otvorima stavio je užarenog ugljevlja s vatre i postavio je na duhan.
Ugljevlje se zažarilo kad je povukao zrak šakom stisnuvši usnik lule. Voda je blago zaklokotala kad je dim ušao u nju, a potom se u mjehurima izdignuo na površinu kako bi prošao kroz usnik.
»Ah.« Uzdahnuo je ispuhnuvši dim te predao lulu Hasanu. »Fino.«
Dok su sutradan u Khushiju, »mjestu uživanja«, sjedili pred vatrom, pružio je ruku i pokazao uokolo. »Ljeti je ovdje prelijepo«, rekao je ne obraćajući pozornost na hranu koja se smrzavala na njegovu tanjuru. »Sve je zeleno i lijepo, a grožđe je slatko, kakvo još nisi jeo. Khushi je raj u pustinji.«
»Koliko god bio lijep«, kratko je odgovorio Hasan, »neće me zadržati ovdje. Dalje idem sam. Ne mogu više podnijeti toliko sporo napredovanje.«
»Ne ideš sam, ne još.« Zulmaj je odmahnuo glavom. »Krenut ćeš kad prijeđemo rijeku Logar i povest ćeš dva najbolja stražara na konjima. Tvoj će te konj odande lako odnijeti u Kabul, ako kreneš prije zore i staneš samo zbog molitve. Sastat ćemo se u Kabulu, na mostu Pul-e-Khishti, tri dana nakon što nas napustiš.«

30. poglavlje

2. siječnja 1842.


Znam da sam pristala na to«, umorno je rekla Mariana dva dana poslije, glasom prigušenim pod čadrijem. »Samo nisam...«
»Drugog načina nema«, ustrajao je Nur Rahman. »Morate to odmah učiniti.«
Stajali su na Kohistanskom putu i gledali prema sjeveru. Pet konjanika u daljini išlo je prema njima niz bliže Bibi Mahro brdo.
»Rekao sam vam da neće dugo ostati u selu.« Nur Rahman podignuo je zaklopac čadrija s lica. »Onaj starac sijede brade čovjek je kojeg morate zamoliti za panah«, rekao je. »Jahat će na čelu.«
»Zacijelo postoji drugo rješenje«, promrmljala je. »Zacijelo možemo domisliti bolji plan ako se vratimo u garnizon.«
Dječak je silovito odmahnuo glavom. »Nema boljeg plana. Morate to učiniti danas, prije no što bude prekasno.«
Očajnički želeći pronaći izlaz iz Kabula, Mariana je zamolila Nura Rahmana da preruši njezinu obitelj i sluge te ih pošalje u Indiju s nomadskom kafilom, ali dječak je to odbio učiniti. Bez uvijanja rekao je kako ih ne bi bilo moguće prerušiti. Nitko od njih nije ni u čemu, pa čak ni u gestama, nalikovao na Afganistance. Njezin je tetak u smijehu zabacivao glavu i bučno se smijao, što Afganistanci nikada ne čine, a geste njezine tete bile su previše oprezne, kao da se suzdržava. Indijski sluge kretali su se polako, pognuti prema naprijed kao da su duboko zamišljeni, za razliku od njegovih ljudi koji su hodali hitro, ravnih leda, pogleda uprtog u daljinu.
Otvoreno joj je rekao da je ona prošla neopaženo samo zato jer Afganistanci nisu tratili pogled na žene.
Odlučno je rekao kako bi se od svih članova toga kućanstva samo munši sahib mogao sakriti u Kabulu dok se oluja ne smiri. Čak ni Jar Muhamed nije mogao vječno hiniti nijemost.
»Morate zatražiti plemenskog poglavicu da vam pruži panah«, izjavio je.
Tada se bila složila s njim, ali u tom je trenutku drhtala uz put i osjećala kako je hrabrost napušta.
Konjanici su bili bliže, a njihov je vođa jahao istog riđeg konja kojeg je Mariana već jednom vidjela. Bili su zastrašujući, omotani u tešku kožu i vunu, a šalovi koje su prebacili preko turbana činili su im lica jedva vidljivima.
»Ali, poznaješ li tog poglavicu?« upitala je treći put tog jutra. »Jesi li siguran da će...«
»Ne poznajem ga«, uzrujano ju je prekinuo Nur Rahman, »ali vidim da je utjecajan čovjek i da lako može zaštiti vas i vaše kućanstvo. A samo je to važno.«
Nije se pomaknula.
Nur Rahman nestrpljivo je mahnuo. »Mislite li da bih vas pogrešno uputio nakon što ste mi spasili život? Zar ne shvaćate da ovo radim zbog vas, a ne zbog sebe? Zar mi ne vjerujete?«
»Dakako da ti vjerujem«, rekla je sumnjičavo, gledajući ga u oči kroz otvor na čadriju.
»Taj je sjedobradi Paštun«, dodao je. »Paštuni moraju pružiti utočište svakome tko ga zatraži na odgovarajući način. Udovoljio bi vašoj molbi za zaštitu čak i da u ruci držite odrezanu glavu njegova sina. Stanite pred njega kad se približi. Uhvatite se za njegov stremen i zatražite panah, kao što sam ja to učinio kad sam došao k vama. I upamtite, kad uhvatite stremen, ne puštajte ga. I budite iskreni. Recite mu zašto vam je potrebna njegova zaštita. Nemojte ništa izostaviti jer vam inače neće pomoći.«
Mariana je ispustila tih zvuk ispod čadrija. »Možda ću to učiniti«, promrmljala je. »Možda.«
Dječak je ljutito slegnuo ramenima.
Mariana je odmaknula duge rukave svojeg poština i puhnula u prste. U čadriju prebačenom preko teškog kožuha izgledala je nezgrapno.
Nepoznati i prijeteći konjanici brzo su im se približavali praćeni zveckanjem oružja. Dok se Nur Rahman grčio pokraj nje, Mariana je zatvorila oči i prisilila se odlučiti, ali osjetila je samo mučno stezanje na sredini tijela.
»Hajde, khanum«, odjednom je rekao i silovito je gurnuo prema konjanicima. Ona je, plašeći se podignuti glavu i opterećena kožuhom, posrnula cio sredine puta.
Skupina se razdvojila. Počeli su je obilaziti, kao da je ne vide.
Riđi pastuh s jahačem grubog lica pomaknuo se na njezinu desnu stranu. Mariana je nespretno pojurila prema njemu, dašćući od straha i naprezanja, te posegnula prema bližem stremenu.
Smrznuto tlo bilo je sklisko pod njezinim nogama. Zglobove prstiju ogrebla je o prljavu čizmu. Prstima je dohvatila kožni remen i čvrsto ga stisnula.
Uplašena je životinja poskočila. Mariana je posrnula sputana čadrijem, skližući se u čizmama i mašući slobodnom rukom kako bi zadržala ravnotežu.
Sjedobradi nije pružio ruku kako bi je udario ili kako bi odvojio njezine prste od stremena. Umjesto toga oštro se obratio konju, koji se odmah smirio.
»Panah«, protisnula je ne mogavši pogledati njegovo nemilosrdno lice. »Panah.«
Drugi su jahači stali i okrenuli glave od nje. Svjesna njihove prodorne radoznalosti, Mariana je mirno stajala osluškujući frktanje konja i zveckanje oružja.
Jahača je bilo pet, uključujući poglavicu, a ona je bila sama s...
I dalje držeći stremen, okrenula se uokolo promatrajući put. Gdje je Nur Rahman? Nije moguće da je pobjegao...
Bio je ondje, ali jedva. Duboko pognut, počeo se udaljavati od konja.
Mariana je upravo namjeravala pozvati ga kad je sjedobradi progovorio.
»Panah?« Glas mu je zvučao neobično muklo. »Želiš utočište?«
Sjedio je na konju kao i prije: jednom rukom držeći uzde dok mu je druga ležala na koljenu. Oči su mu bile iste boje kao i brada, hladne poput neba.
»Da.« Kimnula je.
Drugi putnici prolazili su pokraj njih. Većina ih je hinila da je ne opažaju, ali nekoliko je djece na devi upiralo prstom i vikalo. Krajičkom oka vidjela je kako se Nur Rahman oprezno udaljava, kako je napušta.
Budite iskreni, rekao je. Čak i da u ruci držite odrezanu glavu njegova sina...
Prisjetivši se njegove molbe za utočište prije nekoliko mjeseci, pružila je slobodnu ruku i uhvatila blatnjav rub starčeva ogrtača.
»Ja sam Britanka«, oprezno je rekla na farsiju, prstima stežući stremen i ovčju kožu. »Moji su pod opsadom. Griješili smo otkako smo došli iz Indije. Tražim zaštitu za sebe i za svoju obitelj. Tražim siguran povratak u Indiju.«
»A koje su pogreške tvoji ljudi učinili?« upitao je.
Nemojte ništa izostaviti, rekao je Nur Rahman, jer vam inače neće pomoći.
Teško je progutala. »Svrgnuli smo vođu Muhameda bez dopuštenja afganistanskog naroda i na njegovo prijestolje postavili šaha Šudžu. Pokušali smo prisiliti Kabulce i druge da nam se pokore. Oporezivali smo poglavice, kršili obećanja...«
»Dosta.« Starac je podignuo ruku s koljena. Mariana je vidjela da je ruka lagano zadrhtala. »Ne moraš više ništa reći. Koliko vas je u tvojem kućanstvu?«
Ako je i pobijedila, Mariana nije osjećala trijumf. Kako god se okrenulo, Britanci su bili njezin narod, a ona ih je izdala kako bi se spasila. Stajala je na putu spustivši ruke i pognuvši ramena.
»Koliko?« ponovio je poglavica muklim glasom.
»Između dvadeset dvoje i dvadeset sedam.« Prisilila se misliti. Mora ostaviti mjesta za lady Macnaghten i lady Sale te za njezinu trudnu kćer. A što je s onim jadnim, uplašenim obiteljima...
»Možda nešto više«, dodala je. »Ima djece.«
Kimnuo je. »Poći ćeš sa mnom. Zarma Jan, povedi drugu.«
Nur Rahman je potrčao.
Prije no što se stigla pobuniti, prije no što je stigla reći da to nije očekivala, da se prije toga mora vratiti svojima, starac se sagnuo, uhvatio je za nadlakticu i povukao u svoje sedlo. Uplašivši se da će pasti, Mariana je prebacila jednu nogu preko konja i rukama obujmila debelo omotano tijelo.
Komešanje iza njezinih leđa, a potom buntovno kričanje rekli su joj da Nur Rahman nije pobjegao.
Poglavica je podbo svojeg konja u galop.
Mariana nikada do tada nije jahala raširenih nogu. Previše uplašena da bi disala držala se za starca očiju zatvorenih zbog šibanja repa njegova turbana, a ruke su joj opasno klizile niz grubu kožu njegova ogrtača.
Jahali su na istok prema velebnoj Bali Hisar te gromovito prešli drveni most preko rijeke Kabul. Dok su tako jahali, Mariana nije vidjela, nego osjećala gorje Hindukuš pred njima.
Konj je napokon usporio, a potom stao.
Mariana je otvorila oči. Svih pet konja mirno je stajalo pred kvadratnom zidanom utvrdom s čvrstim osmerokutnim stražarskim kulama na kutovima. Od utvrde prema strmim brdima protezalo se prostranstvo snijegom pokrivenih polja. Vjetar je ljuljao gole grane obližnjih stabala.
Odozgo su se začuli povici. Ljudi su mahali preko zaobljenoga grudobrana. Trenutak poslije dvostruka vrata utvrde otvorila su se prema unutra pa su ujahali u veliko dvorište neobičnog oblika s nekoliko velikih građevina.
Čim su se vrata s treskom zatvorila za njima, ljudi su sjahali. Oko njih okupili su se dječačići s kapicama. Zagledali su se u nju i u Nura Rahmana. Poglavica je dao znak jednome od njih, na što je dječačić odjurio, vjerojatno, pretpostavila je Mariana, prenijeti vijest o njihovu dolasku.
Prije no što je stigla pitati gdje su ili čija je to utvrda, svi su muškarci otišli u obližnju kuću, ostavivši Marianu i Nura Rahmana da sami sjašu. Mariana je skočila na tlo i dalje teško dišući od putovanja, ali Nur Rahman nije se pomaknuo. Pognut je sjedio u sedlu i plakao.
»Ubit će me«, rekao je uz jecaje. »Sasjeći će me na komade svojim dugim noževima.«
»Kako to misliš?« Marianu je stegnuo strah. »Obećao si mi da ćemo ovdje biti sigurni.«
»Rekao sam da ćete vi biti sigurni.« Obrisao je lice rubom čadrija. »Ja ću umrijeti strašnom smrću, ubit će me žene iz ove kuće«, šapnuo je, »kad doznaju da sam ja, muškarac, ušao u njihove odaje.«
Privučeni njihovim glasovima, ljudi s krova gledali su u dvorište s dugim puškama u rukama.
Dakako da bi žene ubile Nura Rahmana. A Bog zna što bi muškarci učinili. Mariana se hitro osvrnula uokolo. Više nije bilo izlaza, ali čak i da jest, ravnica oko utvrde Nuru Rahmanu ne bi pružila zaštitu i skrovište dok bi bježao spašavajući živu glavu.
Požurila je k njemu. »Dođi«, rekla mu je. »Sjedenje na tom konju samo će pogoršati situaciju.«
Kad je Nur Rahman kliznuo na tlo, dvije žene u smeđim čadrijima pojavile su se na vratima druge kuće. Mahnule su im neka dođu, kao dva duha boje blata čije misli nije bilo moguće pročitati.
Ne imajući drugog izbora, Mariana i Nur Rahman prešli su preko dvorišta te za ženama ušli u kuću čije se dvorište ponosilo stablom te s nekoliko svezanih konja i koza.
Nur Rahman drhtao je cijelim tijelom. »Paštunske su žene vrlo moćne«, povjerio joj je. »One odlučuju tko će živjeti, a tko umrijeti.«
Žene pred njima odbacile su svoje čadrije te s osmijehom pokazale prema kutu prostorije čiji je prozor gledao na dvorište. Starija je rekla nešto na paštuu.
Nur Rahman objema im je kimnuo, a tada polako prošao kroz vrata za Marianom.
U sobi je bio samo jedan pleteni ležaj postavljen uza zid. Zajedno su sjeli na njega.
»Ne mogu ni zamisliti da umreš kako bi meni spasio život«, tiho je rekla.
»Nadam se«, šapnuo je, »da ću poći u raj kad umrem. To mi je jedini san jer je u raju sve za čime sam žudio u ovom životu.«
»Za čime si žudio?«
»Za prijateljima«, jednostavno je rekao. »Zelini opušteno ležati na lijepim ćilimima s družbenicima punim ljubavi, jesti besprijekorno voće iz rajskog vrta i piti s izvora Selsebila.«
Besprijekorno voće iz rajskog vrta. Mariani još nitko nije toliko živo opisao raj, čak ni njezin otac, kojeg je obasipala pitanjima dok joj je bilo dvanaest godina, nakon tužne smrti mlađeg brata.
»Najviše od svega«, dodao je Nur Rahman, »želim vidjeti lice Voljenoga.«
»Voljeni.« Njezin Bog uvijek je bio Nebeski otac. Kad je naglas ponovila riječ Nura Rahmana, ispunila ju je žudnja.
Munši sahib jednom joj je rekao da kršćani i muslimani dijele istog Boga. Njezin se otac, dakako, ne bi složio s tim.
Čeznutljiv ton riječi Nura Rahmana otkrivao je da taj dječak nikada nije imao prijatelja. Kako je živio?
»Ali ja neću biti primljen u Vrt«, tužno je dodao.
»Što?« Mariana je trepnula. »Zašto?«
»Počinio sam mnoge grijehe.« Pognuo je glavu i počeo grepsti vlastite prste. »Mojih je grijeha mnogo i preteški su da bi bili oprošteni.«
Ne. To je bilo previše okrutno. Bila je istina da je Nur Rahman izgledao mučno odbojno, ali što je s njegovom dobrotom prema munši sahibu? Što je s njegovim naporima da spasi njezinu obitelj? Što je s njegovom hrabrošću u tom trenutku dok je bez pogovora sjedio u toj sobi s prozorom u dvorište i čekao smrt?
»Uvjerena sam«, odlučno je rekla Mariana, »da će ti Bog oprostiti sve grijehe. Zašto ne bi? Mlad si, gotovo dijete. Bog djeci uvijek oprašta.«
»Doista?« Dječakov se glas razvedrio. »Misliš li da će...«
Utihnuo je. Ušla je niska zdepasta žena, a za njom sluškinja koja je na poslužavniku nosila dvije šalice zelenog čaja iz kojih se pušilo. »Mir s vama«, rekla je.
Prije no što je Mariana stigla uvidjeti ironiju tog pozdrava, žena je rekla još nešto i pokazala bradom prema vratima.
»Ime joj je Zahida. Govori nam da čaj popijemo u drugoj sobi«, preveo je Nur Rahman.
Druga soba bila je hladna kao i prva, ali na podu je bio debeo ćilim, a na njemu jastuci. Mirisala je na užareno ugljevlje. Kad je Mariana otpila čaj s okusom kardamoma, žena joj je pružila papir, pero i tintarnicu.
»Šalju svoje ljude po vašu obitelj«, objasnio je Nur Rahman. »Želi da im napišete neka budu spremni sutra ujutro.«
Žena sa srebrnim prstenom u nosu bila je dovoljno stara da Mariani bude majka. Mariana ju je gledala kroz otvor na svojem čadriju, pitajući se je li im prijateljica ili neprijateljica.
Ponovno je progovorila.
»Želi da skinemo čadrije.« Oči Nura Rahmana bile su razrogačene iza otvora.
»Reci joj da ćemo to učiniti za trenutak«, odgovorila je Mariana.
Dragi tetku Adriane, napisala je, mjesni poglavica dao je panah našem kućanstvu. Ti, teta Claire i svi sluge morate odmah doći u njegovu utvrdu pod pratnjom njegovih konjanika koji čekaju pred vratima garnizona. Molim vas da odmah prihvatite ovu ponudu.
Shvatit će riječ panah i njezinu važnost.
Zamolila sam našeg domaćina da nas pošalje u Indiju, dodala je. Molim te da ovu mogućnost ponudiš i lady Macnaghten, lady Sale i njezinoj kćeri te svima s malom djecom.
To je naša jedina mogućnost da pobjegnemo iz Kabula. Ne bojte se. Poglavica neće prekršiti paštunski zakon.
Nadajući se da govori istinu, zastala je kako bi pogledala dječaka pokraj sebe.
Ovo pismo šaljem po Nuru Rahmanu, dodala je, kako biste znali da je pravo.
Potpis je ukrasila zavojitom šarom. »Moja će sluškinja odnijeti pismo mojoj obitelji«, rekla je predajući ga ženi koja je čekala.
»Smijem li pitati«, dodala je uz Nur Rahmanov usklik olakšanja, »kome pripada ova utvrda?«
Žena po imenu Zahida iznenađeno je razrogačila oči. »Ti to ne znaš?«
Nešto u njezinu glasu izazvalo je stezanje Marianine čeljusti.
»Štiti te Aminulah Kan«, izjavila je Zahida.
Onemoćali starac pokušava ustati. Gluh kao top. Mariana se stisnula na svoj jastuk prisjetivši se blagog drhtaja njegove lijeve ruke. Nitko nije znao kako taj čovjek izgleda, čak ni Macnaghten.
Svoju je obitelj prepustila njegovoj milosti.
Bilo je prekasno za bijeg, prekasno čak i da uzme pismo od žene koja je dala znak Nuru Rahmanu neka pođe za njom.
»Ne brinite, khanum«, šapnuo je prije no što je krenuo prema blaženoj, upitnoj sigurnosti garnizona. »Vaša će obitelj ovdje biti sigurna.«
Trenutak poslije Mariana je ostala sama, obamrla od straha.

31. poglavlje

Zahida se vratila nekoliko trenutaka nakon Nur Rahmanova odlaska. Stala je pred Marianu i pokazala preko malog dvorišta te ponavljala istu nerazgovijetnu rečenicu sve dok Mariana s velikim olakšanjem nije shvatila kako joj pruža mogućnost da pođe na obiteljski zahod.
Nakon što se vratila škripeći po snijegu na dvorištu, Mariana se naslonila na jastuk i gledala kako Zahida odlazi u sobu s pletenim ležajem te se vraća noseći svjetiljku, mali ćilim i vrč vode.
Kad je treći put došla noseći pod rukom jastuk punjen pamučnom vatom, slijedile su je tri uzbuđene djevojčice koje su dojurile u dnevnu sobu, a potom stale mirno i zagledale se u Marianino klupko neopranih smeđih kovrča i blijedo nepokriveno lice, nabirući nosiće u gađenju.
Zahida im se oštro obratila. Djevojčice su otrčale.
Mariana je za trenutak shvatila što nije u redu. Ona nije bila u redu. Tjednima se nije okupala.
Ne obazirući se na njezino sve rumenije lice, Zahida joj je gestom pokazala da će se vratiti, a tada je nestala uza stepenice, na katu čije su sobe kao i Marianina gledale na dvorište.
Kad se vratila, već se bilo .smračilo. Donijela je ručnik i čistu odjeću – složeni šalvar kamiz, dugu košulju i vrećaste hlače od iste grube tkanine od koje je bila izrađena i njezina široka odjeća, dugačak široki veo od tankog pamuka da ga prebaci preko glave i smeđi vuneni šal. Pokazavši Mariani da pođe za njom, odvela ju je u malenu sobu bez prozora u kojoj je netko ostavio dva mjedena vjedra vode, vruće iz koje se pušilo i hladne. Između njih nalazila se posuda u obliku čajnika. Uljanica u kutu cijeli je prizor osvjetljivala slabašnom, zasjenjenom svjetlošću.
Zahida je rječito mahnula rukom, zatvorila vrata i ostavila uzdrhtalu Marianu da se okupa.
Kad je Mariana nakon nekog vremena otvorila vrata oribana i odjevena u čistu odjeću, jedna ju je djevojčica odvela u sobu na katu čiji su prozori u obliku luka zatvoreni bambusovim kapcima.
Pred vratima je ležala hrpa ostavljenih cipela. Iznutra su dopirali ženski glasovi. Mariani su se usta ispunila slinom kad je osjetila miris kuhanja mesa negdje u kući.
»Ovdje držimo sandali.« Djevojčica je pričekala da Mariana uplašeno izuje cipele, a tada je odmaknula zavjesu na ulazu.
Soba srednje veličine bila je topla, na podu su bili debeli ćilimi i bilo je zagušljivo zbog prisutnosti žena i djece koji su sjedili na strunjačama oko velikog kvadratnog stola te izvijali glave kako bi je vidjeli. Prostorijom je dominirao golem punjeni pokrivač, dovoljno velik da pokrije cijeli stol i sve noge.
Zahida joj je prišla i povela je prema starici čije su oči bile prodorne i sive poput očiju Aminulaha Kana.
Vidjevši kako to drugi ljudi čine, Mariana je položila ruku na srce i starici poželjela mir. Sjela je poslušavši njezinu zapovjednu gestu, uvukla noge pod pokrivač i odmah osjetila ugodnu, utješnu toplinu. Pod stolom je bio žeravnik, ili nekoliko njih, a u njima ugljevlje izgorjelo te prekriveno pepelom.
Uzdahnuvši od zadovoljstva, na trenutak je zaboravila da je među neprijateljicama. Dopustila je da joj dječačić toči vodu po rukama. Pijuckala je zeleni čaj.
Starica joj je uputila opor osmijeh.
Kad je pred nju stigla zdjelica prženih badema, žena s naočalama neodređene dobi prišla joj je te trudnoj djevojei pokraj nje dala znak da se pomakne.
»Ja govorim dari«, rekla je kad je sjela i naslonila se na težak jastuk iza njezinih leđa. »Prevodit ću za druge.«
Mariana se nasmiješila. Srećom neće imati što prevoditi, ali svejedno hvala.
Pogriješila je.
»Kako glasi tvoja priča, mairmuna?« upitala ju je žena pogurnuvši naočale prema gore. Njezin osmijeh otkrio je savršene zube. »Zašto si zatražila utočište?«
Mariana je teško progutala, svjesna da su svi razgovori u sobi prestali.
Što bi trebala reći toj neprijateljici čiji su sunarodnjaci izmasakrirali Burnesa i Macnaghtena te ubili ili ranili mnoge druge? Nije li Aminulah Kanu rekla dovoljno kad je zatražila panah? Jesu li očekivale da će priznati očajne uvjete u garnizonu? Jesu li očekivale još jednu ispriku?
Duž ruba vlasišta orosila se znojem. Djevojka svijetle kože, koja je sjedila nedaleko od nje, gledala ju je golemim očima.
Hoće li je ubiti ili poslati natrag u garnizon ako kaže nešto pogrešno, ako ih nesvjesno uvrijedi?
»Ja sam«, mucala je želeći dobiti na vremenu, »jedina Engleskinja u Kabulu koja nosi čadri. Bila sam u gradu. Nijedna zemlja«, dodala je prisjetivši se izaslanikovih piknika u vrtu šaha Babura, »nije toliko veličanstveno lijepa kao Afganistan. Nisam pročitala ljepše poezije od one koju su pisali Rumi, Sa’adi...«
Prevoditeljica se namrštila. Žene su počele žamoriti.
O, ne! To su Paštunke! One preziru klasične perzijske pjesnike i smatraju ih nemuževnima u usporedbi s njihovim bardovima čiji su ponosni stihovi siloviti poput njih...
»Dakako«, neuvjerljivo je dodala Mariana, »još nisam čitala djela slavnoga Ahmed-šaha Duranija.«
»Da, ali zašto si zatražila utočište?« prevoditeljica je bila uporna. »Kako glasi tvoja priča?«
Dakle to je bila cijena utočišta: istina. Počasno mjesto za stolom, čaj i bademi bili su samo početak.
Starica ju je promatrala.
»Molim se«, počela je Mariana uz stezanje u želucu, »da nisam počinila zločin koji je toliko težak da iziskuje traženje zaštite od neprijatelja, ali priznajem da su moji ljudi počinili pogreške koje su razljutile Akbara Kana i prouzročile ogorčenost među plemenima. Zbog posljedica tih pogrešaka tražim vašu zaštitu.«
Starica je oštro progovorila.
Zahidin nosni prsten ljuljao se dok je ozbiljno kimala. »Želiš izbjeći pravednu kaznu koju su tvoji ljudi zaslužili svojim postupcima.«
Pravednu kaznu? Mariana se trgnula od smirene okrutnosti tih riječi, ali kad je pogledala oko stola, nije vidjela ni traga trijumfalne osvetoljubivosti, nego samo radoznalost.
Je li moguće da te ghilzaiske žene žele samo informacije? Jesu li tražile samo pojedinosti priče koju će sljedećih stotinu godina prepričavati svojim potomcima: o Britancima koji su pokušali pokoriti Afganistan, a potom su prodali svoju čast, te o Engleskinji koja je u njihovu utvrdu došla tražeći zaštitu od opravdanoga gnjeva njihova plemena?
Je li moguće da su željele ni manje ni više nego cijelu priču o svojoj pobjedi?
Budite iskreni jer vam inače neće pomoći.
Mariana je progovorila. Sljedećih pet minuta žene su bile nagnute naprijed kako bi čule svaku riječ, a ona je opisivala britanski plan zaštite svojih posjeda u Indiji postavljanjem kralja po njihovu izboru na prijestolje Afganistana. Potvrdila je golemo opterećenje koje je britanska vojska nametnula tom području u pogledu opskrbe hranom. Pognuvši glavu priznala je da ih je oporezivanje plemenskih poglavica s ciljem plaćanja troškova šaha Šudže uvrijedilo jer su sebe smatrali ravnima svojem kralju.
Kad je završila, žene su kimale, ali i dalje su je gledale s očekivanjem.
»Sve je to točno«, složila se prevoditeljica, »ali što je s britanskom utvrdom? Ako si došla k nama kako bi pobjegla od tamošnjih uvjeta, trebala bi nam reći kakvi su.«
Marianine su se misli kovitlale. Svaka informacija o očajnom stanju u garnizonu, o nedostatku vode, o strašnoj štednji hrane i o bolestima koje haraju među ljudima, pomoći će njezinim neprijateljima.
Svaka riječ koju izgovori bit će prenesena ušima Aminulaha Kana.
Umjesto toga govorila je o svojoj obitelji: o tetinu neprestanom kašlju i vrućici, o tetkovoj iscrpljenosti, čak i o munšijevoj bolesti. Iako je tvrdila da imaju dovoljno hrane, priznala je kako strahuje da njezini tetak i teta, njezina jedina obitelj u Indiji, možda neće preživjeti tu zimu.
Slegnula je ramenima i odmahnula glavom kad su je upitale o Macnaghtenovoj odluci da prepolovi naknadu koju je obećao istočnim Ghilzais plemenima. Nije dala naslutiti kolaps britanske uprave. Nije spomenula sablažnjivo ponašanje Alexandera Burnesa s afganistanskim ženama.
O sebi im je rekla vrlo malo. Hasana Ali Kana nije čak ni spomenula.
Nakon nekog vremena pokrivač na stolu prekriven je tkaninom, a u sobu je ušla skupina sluškinja noseći jela od riže s piletinom te prekrivena grožđicama i komadima mrkve, janjetinu kuhanu sa suhim bukharskim šljivama, varivo od graha, pečene bundeve, procijeđeni jogurt i hrpe kruha. Vilica, noževa ili žlica nije bilo. Mariana se prisjetila strpljivih pouka sultanije Safije te neuredno jela kažiprstom, srednjim prstom i palcem desne ruke.
Kad je pojela, kapci su joj se počeli spuštati. Prije no što je dječačić završio drugi krug s vrčem i lavorom, Mariana se okrenula prevoditeljici.
»Oprostite«, promrmljala je, »ali ja moram spavati.«
Zahida je kimnula. »Spavati«, rekla je. »Uredili smo vaše putovanje u Indiju. Krećete prekosutra.«
I dalje odjevena u domaću odjeću, Mariana se čvrsto umotala u punjene pokrivače i položila glavu na jastuk punjen pamukom.
Sutra će, ako Bog da, tetak Adrian doći s tetom Claire, slugama i možda drugima iz garnizona. Prekosutra će biti na putu za Indiju.
Još malo.
Ako njihova karavana krene prema jugu, stići će u Derajat, nedaleko od rijeke Ind te daleko jugoistočno od Lahorea, ali barem će otići s ovog strašnog mjesta. Tada će nekako pronaći način da se vrati u Lahore i u haveli Kamar.
Ondje će ustanoviti je li još Hasanova supruga, kao što je munši sahib dao naslutiti.
Svjetiljka je treperila bacajući sjene po stropu. Mariana je zurila u njih pitajući se hoće li on reći Hasanu da je ona prihvatila Fitzgeraldovu prošnju.
Od te se pomisli promeškoljila pod pokrivačima.
Je li Hasan pročitao njezino prvo, romantično pismo koje mu je odavno poslala, uzevši riječi iz Rumijeve Mesnevije i prilagodivši ih svojoj svrsi?
Je li uopće primio njezino drugo pismo? Možda nije jer je Gulam Ali lako mogao poginuti u prolazima još prije nekoliko mjeseci, možda su ga ubili baš rođaci Aminulaha Kana, a njezina neisporučena poruka i dalje je skrivena u naborima njegove odjeće.
Kako li je bila nepromišljena i nerazborita...
Uspravila se i ugasila svjetiljku.
Žene su i dalje bile budne. Ženski glasovi dopirali su odozgo, smijeh, svađa, istodobno govorenje, najvjerojatnije o njoj.
Ti su ljudi bili njezini neprijatelji, neprijatelji jadnih, zarobljenih Britanaca, i bili su sretni.
Ne mogavši više misliti, okrenula se na škripavom krevetu i zaspala.

32. poglavlje

3. siječnja 1842.


Hasan i Zulmaj jučer su prešli rijeku Logar.
Do trenutka kad je Mariana odjahala u utvrdu Aminulah Kana, Hasan i njegova dva pratioca bili su blizu Kabula, nisko pognuti nad vratovima svojih konja, sa šalovima omotanim oko glava i lica.
Krenuli su u zoru, ostavivši Zulmaja i prtljagu, te brzo jahali uz Logar prema sjeverozapadu, pokraj golih voćki uz obalu rijeke, čije su grane drhtale na vjetru.
U podne, sedam sati poslije, stariji Hasanov stražar podignuo je ruku.
»Naši konji ne mogu dalje bez odmora«, rekao je s poštovanjem, »ali tvoja će te akhal teke odnijeti do grada ako želiš nastaviti bez nas.«
»Idem sam. Živjeli«, pristojno je dodao Hasan u znak pozdrava. »Da ne budete umorni!«
Uši Ghyr Khush trznule su se kad joj se obratio i tada je krenula.
Do sredine poslijepodneva stigao je do velikog karavan-saraja i sajma životinja zapadno od kabula. Pokraj ulaza nalazila se čajana, a u njoj samovar koji je klokotao. Hasan je ukočeno sjahao i svezao kobilu.
Nešto kasnije stariji vlasnik čajane stavio je drugi čajnik pred njega te pokazao prema visokom zidu seraja. »Najbolje je mjesto za taborenje s ove strane«, rekao je. »Ovdje biste trebali pričekati svojeg prijatelja.«
»Poslušat ću vaš savjet«, odvratio je Hasan, »ali prije toga moram nešto obaviti. Možete li mi reći gdje je britanska utvrda?«
Starac ga je ozbiljno pogledao. »Da sam na vašemu mjestu«, rekao je, »izbjegavao bih to prokleto mjesto. Vi ste iz Indije pa biste ga trebali zaobići u širokom luku.«
Hasan mu je zahvalio, uzjahao svoju umornu kobilu i izašao kroz visoka vrata karavan-saraja.
Put prema garnizonu bio je prepun teško naoružanih muškaraca i mladića koji su u prolazu zurili u njega. Kad se približio ograđenoj utvrdi, zrak je bio prožet vonjem.
Glavna vrata bila su čvrsto zatvorena. Vani nije bilo stražara. Hasan je sjahao i udario po teškim vratima, ali nitko mu nije odgovorio. Nakon što je obišao vanjski zid garnizona uzalud tražeći otvoreni ulaz, stao je na opreznoj udaljenosti od sporednih vrata koja su obećavala. Kad su se napokon otvorila kako bi propustila muškarca koji je vodio magarca, Hasan se nestrpljivo obratio svojoj kobili. Ghyr Khush istog je trena krenula galopom, ali stigli su prekasno.
Prije no što su se vrata čvrsto zatvorila pred njim, Hasan je nakratko pogledao unutra i vidio desetak ljudi koji su zurili u njega s bolnim strahom na licima.
»Zatvori vrata, zatvori vrata!« vikali su kao da im život ovisi o tome.
Ni drugi dan nije bio bolje sreće.
»Jeste li pronašli ono što ste tražili?« upitao ga je stari vlasnik čajane kad se Hasan vratio u karavan-saraj.
»Još nisam, oče«, pristojno je odgovorio, »ali i dalje ću nastojati. Možda mi«, dodao je, »možete dati informaciju o nekome tko živi u gradu.«
***


Marianu je probudila dnevna svjetlost i zvuk kućanske živahnosti pred njezinom sobom.
Uplašivši se da je spavala predugo, spustila je noge s kreveta, nazula papuče, ogrnula se šalovima i izašla.
Sunčeva svjetlost padala je na malo dvorište pred njom, osvjetljujući dlaku svezanih životinja i blistajući na ledenom tlu. Sluškinja u kožnim čizmama uspinjala se stepenicama noseći posudu s vodom na glavi. Djeca rumenih obraza izjurila su kroz vrata.
Marianu je nešto potaknulo da podigne pogled. Oštra starica koju je sinoć upoznala stajala je pred prozorom na katu i promatrala je.
Kad je vidjela da je Mariana gleda, nestala je u unutrašnjosti sobe.
Možda je ona bila prva žena te obitelji, koja je imala moć odlučiti tko će živjeti, a tko umrijeti. Ako jest, što je mislila?
Trenutak poslije stigla je djevojka koja je odvela Marianu u prostorije na katu. Ondje je uživajući u toplini žeravnika pila vruć zeleni čaj i jela slatku kašu s mljevenim mesom te komad afganistanskog kruha dok su je nagurana djeca netremice promatrala.
Kad je pojela, s krovova se začula vika muških glasova.
Netko je došao.
Mariana je žurno navukla čadri, a tada zajedno s jatom djece požurila u glavno dvorište te vidjela kako se teška vrata utvrde otvaraju. Trenutak poslije ujahao je njezin tetak u pratnji uplašenog konjušara koji je vodio drugog konja sa ženskim sedlom na leđima.
Bili su sami. Tetak Adrian sjahao je i nesigurno promotrio dvorište.
Ona je potrčala po snijegu i bacila mu se oko vrata. »Tetku Adriane«, zavapila je, »silno mi je drago što si došao! Ali, gdje je teta Claire?« dodala je namrštivši se prema vratima. »Gdje su sluge?«
Tetak Adrian odmaknuo ju je i zagledao se kroz mrežu čadrija. »O, Mariana, boli me vidjeti te u ovoj odjeći.« Glas mu je drhtao. »Reci mi, jesu li te ozlijedili?«
Mariana ga je zaprepašteno pogledala. »Nc, nipošto. Sinoć sam se okupala u toploj vodi i pojela ukusnu večeru. Dali su mi vlastitu sobu. Obećali su da će nas za dan ili dva poslati u Indiju.«
Tetak je pustio njezina ramena. »Jadna ludo.« Uzdahnuo je.
Unatoč hladnoći lice mu je bilo oznojeno pod cilindrom. Budući da je sama bila netom okupana, uvidjela je da on ispušta neugodan slatkast vonj. Ruke su mu bile prljave. Kašalj mu je zvučao suho.
»Ovi će Afganistanci zahtijevati novac za tvoje oslobađanje. Ako im ne platimo golemu otkupninu, zaklat će te kao janje.«
»Tetku Adriane«, rekla je oprezno pitajući se je li mu očaj pomutio rasuđivanje, »dali su nam utočište...«
Ušutkao ju je kretnjom ruke i pogledao preko ramena. »Ni riječi više«, šapnuo je. »Pokušat ću ih uvjeriti da te predaju meni.«
Mariana se uspravila u čadriju. »Ja nisam zarobljenica, tetku Adriane. Ja sam gošća. Ovo su Paštuni. Zar si zaboravio paštunvali zakon?«
Tetak Adrian nesigurno je trepnuo.
»Molim te, tetku Adriane«, rekla je, a brada joj je počela drhtati. »Ako ne dovedeš tetu Claire i sluge, svi će izginuti. Zbog njih sam se uhvatila za poglavičin stremen i preklinjala za zaštitu. Zbog njih.«
Njegov se pogled razbistrio. »A o kojem je poglavici riječ?« upitao je oštrijim glasom zagledavši joj se u oči. »Od kojeg si neprijatelja izdajnički zatražila utočište?«
Mariana je pognula glavu i zagledala se u svoje snijegom prekrivene čizme. »Ova utvrda pripada Aminulahu Kanu«, šapnula je.
»Ali, molim te, molim te, poslušaj me«, dodala je, bolno plačući jer je ugledala njegovo lice. »Sve što smo doznali o njihovu kodeksu ponašanja istina je. Zašto bi teta Claire, lady Macnaghten ili lady Sale poginule zbog gluposti naših generala? Teta Claire jedina je sestra moje majke. Ti se možeš vratiti i obavljati svoju dužnost ako to želiš, ali kako možeš dopustiti da ona umre?«
Njegovo je lice bilo ukočeno. »To je pitanje časti.«
Kimnuo je konjušaru. Konjušar je krenuo vodeći osedlane konje. Namjeravao ju je odvesti.
»Ne, tetku Adriane«, zajecala je odmaknuvši se kad je pružio ruku. »Ako sada odeš, utočište će biti prekršeno. Pucat će ti u leđa.«
Dok je govorila, vrata obližnje kuće naglo su se otvorila i Aminulah Kan krenuo je prema njima. Lagano je šepao, a lijeva ruka visjela mu je uz tijelo kao da se slabo njome koristi, ali iz njegova držanja bilo je posve jasno kako je gospodar svoje utvrde te svih u njoj.
Nasmiješio se dok im se približavao, ali njegovo lice nije nimalo izgubilo na grubosti. »Oprostite mi«, rekao je položivši ruku na srce i ne obazirući se na Marianu koja je šmrcala pokraj tetka. »Tek sam sada čuo za vaš dolazak. Molim vas, dođite unutra gdje je toplije. Popit ćemo čaj.«
Zdravom je rukom mahnuo prema zgradi u kojoj je jučer poslijepodne nestao. Drugi su muškarci na to izašli, pridružili im se i pozdravili.
Iscrpljen i prljav tetak Adrian nije imao čak ni nož pa nije imao izgleda protiv desetorice teško naoružanih pripadnika plemena koji su se ohrabrujuće smiješili i pokazivali zidanu kuću te njezina otvorena vrata.
Prije no što je otišao s ljudima koji su sasjekli njegove nadređene, dobacio je Mariani pogled pun strepnje.
»Što god te pitali, pazi da im kažeš istinu«, doviknula je za njim, »istinu!«
Obrisala je nos rukavom čadrija, pognula ramena i krenula prema ženskim odajama.
Što god se sada dogodilo, njezin će tetak patiti.
Čak i ako sigurno stigne u Indiju, njegovim nevoljama nipošto neće biti kraj. Generalni guverner nikada neće shvatiti zašto je napustio svoju dužnost u toliko kritičnom trenutku. Nitko neće vjerovati da je u Aminulahovoj utvrdi uhvaćen u zamku dok je pokušavao spasiti nećakinju.
Ponižavajućoj istrazi uslijedit će degradacija, a možda čak i gubitak mirovine.
Dva je sata nemirno čekala u sobi na katu prije no što se s krova ponovno začula vika. Ponovno je pojurila niz stepenice.
Tetak Adrian zacijelo je jeo jer je izgledao manje iscrpljeno nego prije, ali nikada ga nije vidjela toliko jadnog. Stajao je pokraj Aminulaha Kana i tužno gledao kako njegovi sluge ulaze u utvrdu.
Izrezbarena nosiljka već je bila unutra, a oko nje čučalo je dvanaest nosača omotanih šalovima.
Došli su. Mariana je željno promatrala lica u gomili. Svi su sluge bili ondje: Jar Muhamed zaštitnički je stajao pokraj nosiljke tete Claire, Dittuu je kosa neuredno stršala ispod turbana, stari Adil, dobroćudni bengalski kuhar s noževima u kožnatoj torbi, razroka žena koja lašti srebrninu te čistačica i njezina kći. Svi su se plaho stisnuli s još mnogima drugima.
»Adriane? Jesi li tu?« iz nosiljke se čuo plačljiv glas tete Claire. »Zaboga, gdje smo?«
Mariana se namrštila pogledom pretražujući dvorište. »Ali gdje su lady Macnaghten i lady Sale?« upitala je. »Gdje je kći lady Sale?«
Zacijelo su pozvane. Zacijelo ne bi propustile tu priliku da napuste Afganistan. Kći lady Sale bila je trudna...
Odmahnuo je glavom. »Kad sam vidio da ni za jedno od nas nema izlaza iz ove utvrde, poslao sam po tvoju tetu i sluge jer sam se plašio ostaviti ih same u garnizonu. Ali, kako sam mogao pozvati druge žene? Obećao sam sir Williamu«, tužno je dodao, »da ću se brinuti za njegovu suprugu.«
Sat vremena poslije Mariana je stražarila pred vratima prostorije za kupanje držeći čistu odjeću od grubog platna i haljinu te donje rublje tete Claire, koji su vonjali na ustajalost.
Iznutra su se čuli zvukovi pljuskanja.
»Jesi li tu, draga?« drhtavo ju je upitala teta po treći put. »Ne želim se naći sama i gola u utvrdi punoj Afganistanaca.«
»Kad budeš spremna«, rekla je Mariana kroz vrata, »dat ću ti čistu odjeću koju ti je Zahida donijela.«
Nakon nekog vremena iznutra su se čuli zvuci naprezanja praćeni teškim disanjem. Mariana je zamišljala kako njezina teta navlači nepoznate vrećaste afganistanske hlače te veže uzicu oko pozamašnog struka, a potom navlači široku potkošulju preko glave te za njom dugačku košulju načinjenu od iste grube tkanine kao i hlače.
»Uđi, Mariana«, viknula je trenutak poslije kroz pukotinu na vratima. »Donesi moju pravu odjeću. Iz ove kupaonice ne izlazim bez svojeg steznika.«
»Zatvori vrata!« zapovjedila je kad je Mariana ušla. Kad je stala pred nju blistava na svjetlosti, njezine krupne dojke slobodno su se zaljuljale pod grubo tkanom pamučnom košuljom. »Još nikada u životu«, zavapila je, »nisam bila odjevena tako neprilično!«
»Možeš nositi svoj steznik«, oprezno je odgovorila Mariana, »ali nije opran najmanje mjesec dana. A osim toga, trebala bi nositi i ovo.«
Pružila joj je dug, širok bijeli veo te jednako velik šal. »I jedno i drugo pokriva ti grudi.«
Podbradak tete Claire zadrhtao je od srdžbe. »Ne mogu zamisliti što je tvojem tetku bilo na pameti kad nas je doveo u ovu nevolju. Do kraja života neću izustiti ni riječo ovom iskustvu.«
Njezin tetak? Mariana je protresla veo. »Dopusti«, žurno je rekla, »da ti pokažem kako se ovo nosi.«
Dva sata poslije u dnevnoj sobi na katu Mariana je uzdahnula od olakšanja.
Teti Claire svidjela se večera.
Mariana se pripremila za otvoreno iskazivanje gađenja prema začinjenim jelima koja su u obilju pristizala odozdo, s poslužavnicima svježe pečenog tandoori kruha. Umjesto toga gledala je kako teta Claire nakon simboličnog prigovaranja zbog nedostatka pribora za jelo ispija šalice i šalice čaja i jede nekoliko porcija pulao piletine, mrkvu, jogurt i jelo od suhoga graška.
Jedino što je odbila bio je razgovor s domaćicama.
»Neću razgovarati s tim divljakušama«, izjavila je mahnuvši prstima u znak odbacivanja prema oštroj starici koja ju je s druge strane stola gledala zastrtim očima. »Nevoljko ću nositi njihovu odjeću i jesti njihovu hranu, ali ne smiješ očekivati od mene da ću ih na bilo koji način prihvatiti.«
Ali, i te kako je prihvatila sljedeće jelo, puding od slatke riže posipan pistacijama.
Sljedećeg jutra, dok je njezina teta hrkala pokraj nje, Marianu je probudio uporan glas pred njezinim vratima.
»Mairmuna!« vikao je mladi ženski glas. »Mairmuna!«
Mariana se odjenula i odmaknula zavjesu. Pred njom je stajala djevojčica koja je pokazala prema glavnom dvorištu. Mariana je kimnula.
»Teta Claire, ustani«, žurno je rekla tresući smotane pokrivače na drugom krevetu. »Moramo se pripremiti za polazak u Indiju.«
Teta Claire uspravila se trepćući, s čipkastom kapicom na glavi koju je uspjela uzeti iz garnizona. »Gdje je Adrian?« oštro je upitala. »Gdje je tvoj tetak? Ne sviđa mi se kad ode i ostavi nas. Gdje je moj čaj?«
»Uskoro ćemo vidjeti tetka Adriana«, odvratila je Mariana zaokupljena svojim čizmama. »Gdje ti je poštin?«
Sat vremena poslije, nakon žurnog doručka, Zahida je navukla čadri te otpratila Marianu i njezinu tetu na glavno dvorište.
Posvuda oko njih vladao je metež. Aminulah Kan stajao je nedaleko od glavnog ulaza u utvrdu i razgovarao sa svojim pomoćnicima. Drugi naoružani muškarci hodali su uokolo. Deve su klečale jedna pokraj druge istežući vratove te stenjući i žaleći se dok su ljudi na njih tovarili vreće kućanskih potrepština tete Claire.
Dvije deve ogrnute su šarenim pokrivačima. Klečale su podalje od drugih i čekale da ih se uzjaše.
»Kad dođemo u Indiju, nabavit ćemo novu.« Tetak Adrian pokazao je prema nosiljci tete Claire, praznoj i okrenutoj na bok u kutu. »Nosači te ne mogu nositi kroz snijeg. Pola ih je već bolesno. Jahat ćeš devu i točka.«
»I navuci čadri koji ti je ona žena dala«, dodao je. »Zbog pristojnosti. Naposljetku, ti odmetnici možda ti spašavaju život.«
Podignuo je ruku i oprezno je spustio na nabore posuđenog turbana.
Dittu je stao pred Marianu. »Bibi«, zavapio je kršeći ruke, »molim vas, oprostite mi. Nisu mi dopustili da vam donesem jutarnji čaj. Nisu mi htjeli reći ni gdje ste. Jadni se Adil jako uzrujao...«
Onako slab i koščat, izgledao je kao da će zaplakati.
»Nije važno, Dittu«, viknula je nadjačavajući buku dvorišta. »Afganistanci uvijek drže muškarce i žene odvojeno.«
»Ali, vaš čaj, vaša odjeća, prašina! Memsahibine stvari!«
Aminulah Kan došao je u pratnji svojih pobornika. »Dakle«, srdačno je rekao, »vidim da je sve spremno. Kad se pridružite taboru koji sam vam dogovorio, pratit ću vas do prolaza Šerdarvaze. Nakon toga moji će vas ljudi otpratiti sve do Dera Ghazi Khana.«
Marianin tetak odgovorio je opreznim kimanjem.
Sat vremena poslije teta Claire prodorno je vrisnula kad se njezina deva trgnula kako bi ustala.
»Ako preživim ovo putovanje«, povjerila je dok su se ona i Mariana ljuljale s jedne strane na drugu prema glavnom ulazu u utvrdu, »svečano obećavam da više nikada neću ustati iz kreveta.«
Dvostruka vrata utvrde bila su širom otvorena otkrivajući hladan, osunčani krajolik. Aminulah Kan jahao je prvi, na svojemu riđem pastuhu, a za njim su jahali Marianin tetak i nekoliko njegovih ljudi. Potom su išle dvije dobro čuvane deve, skupina indijskih slugu koji su pješačili također uz zaštitu Afganistanaca, i kolona tovarnih životinja.
Kafila je skrenula na utabanu stazu kroz snijeg prema Bali Hisar, gradu i velikom karavan-saraju zapadno od Kabula, gdje ih je čekala pratnja.
Dok je Mariana izlazila kroz vrata, mala prilika potrčala je po snijegu prema njoj. Podignula je zaklopac čadrija kako bi vidjela tko je to, ali već je znala.
»Poslao me munši sahib«, dašćući je rekao Nur Rahman trčeći pokraj njezine deve, sa smotanim čadrijem pod rukom. »Rekao mi je da moram nešto učiniti za vas, khanum. Plakao sam i ljubio mu ruke, ali on je izričito zahtijevao da ga napustim. Za njega bih učinio sve«, dodao je, »pa sam zato došao.«
Njegove obrubljene oči poprimile su mračan izraz. »Rekao mi je da ću, ako bude volja Alahova, primiti veliku nagradu.« Ali to je izgovorio sa suzama u očima.
Dok je Hasan po treći put jahao prema gradu, u susret mu je dolazila karavana koja je putovala u suprotnom smjeru.
Bila je dobro čuvana, a korak su određivale deve pa je napredovala dostojanstvenom brzinom i zauzimala cijelu širinu puta. Dvije deve nosile su ženske prilike zaogrnute teškim šalovima.
Pažljivo odvrativši pogled od žena, Hasan je odveo Ghyr Khush s puta. Jedna od njih tada se okrenula, vidjela ga i viknula.

33. poglavlje

4. siječnja 1842.


Nur Rahman!« Mariani je srce lupalo dok je gledajući preko ramena u koloni slugu i stražara pogledom tražila plesača. »Nur Rahman!« viknula je ne mareći tko je čuje.
»Iza nas«, šapnula je kad je stigao do nje. »Čovjek na sivom konju!«
Uvukla je ruku pod čadri i strgnula Hasanov zlatni medaljon i lančić s vrata. »Daj mu ovo«, zapovjedila je bez daha ispustivši ih u njegovu ispruženu ruku. »Reci mu da ga gospođa želi vidjeti.«
»Kojem čovjeku?« upitao je dječak namrštivši se u zbunjenosti. »Tko?«
»Na sebi ima poštin i smeđi turban od šala«, gotovo je viknula. »Sjedi na sivom konju. Ime mu je Hasan. Požuri!«
Dječak je kimnuo, stavio medaljon s lančićem u džep i potrčao.
Mariana se ukočena od tjeskobe ljuljala na svojoj devi užasavajući se sve veće udaljenosti između nje i Hasana, želeći da može svojom iznenadnom silovitom energijom ubrzati Nura Rahmana na putu kojim su došli, pokraj stražara i tovarnih životinja, duž uske utabane staze prema gradu.
Je li je dječak shvatio? Je li dovoljno dobro opisala Hasana? Ako je na putu bilo više sivih konja, hoće li Nur Rahman medaljon dati pogrešnom čovjeku?
Što će učiniti ako je Hasan nestao u gradu prije no što ga je Nur Rahman stigao?
Što ako čovjek kojeg je vidjela nije bio Hasan?
»Mariana, što je?« upitala ju je teta s druge deve. »Zašto si vikala iz svega glasa?«
Nur Rahman teško je trčao, hladan zrak rezao mu je pluća, a poštin mu je teško ležao na ramenima.
Pitao se zašto mu je Engleskinja zapovjedila da zaustavi neznanca na putu i preda mu vrijedan dar koji je sada ležao u njegovu džepu?
Možda je poludjela, dakako, ali koja god je bolest nenadano ovladala njezinim umom, bilo je očito da je u tom trenutku očajnički željela sastati se s tajanstvenim muškarcem na sivom konju.
Ali, koliko god njezina želja bila moćna, nije bila jača od potrebe Nura Rahmana da preživi. Kad se put nakratko raščistio, stao je, oprezno se osvrnuo uokolo i tada uzeo plavi čadri koji je nosio pod rukom te ga žurno prebacio preko glave i ramena.
Pogledao je pred sebe kroz krinku čadrija. Tko god bio taj stranac, odjahao je čim ga je Engleskinja vidjela jer nigdje u blizini nije bilo sivog konja.
Od nekoliko jahača u daljini doimalo se da samo jedan jaše svijetlog konja.
Ne skidajući pogled s te prilike u daljini, Nur Rahman trčao je uz put, čadri mu se pleo po nogama, a dah mu je šumio u ušima.
Skupina konjanika jahala je prema njemu zaklanjajući mu vidik. Nekoliko trenutaka nakon što su prošli, za njima su došli drugi koji su učinili isto.
Kad su otišli, Nur Rahman zagledao se u put pred sobom.
Jahač je nestao.
Ne usuđujući se vratiti natrag, Nur Rahmau trčao je znojeći se pod svojini čadrijem, svjestan da se ljudi čude prizoru žene same na putu, moleći da ga nitko ne zaustavi i počne ispitivati, da mu nitko ne ponudi pomoć.
Nedaleko od mosta Pul-e-Khishti stao je popiti čaj te ga brzo iskapio skriven u jednoj veži. Odlučio je ondje pričekati tog čovjeka jer svi u Kabulu prije ili kasnije prijeđu preko tog mosta.
»O, Alaše«, šapnuo je, »molim te, neka se Engleskinjin stranac vrati na svojemu sivom konju prije no što bude prekasno.«
Ona će sutra nastaviti s Aminulahovom kafilom. A on je munši sahibu obećao da je neće napustiti...
Dva sata poslije još je čekao u veži obamrlih stopala, pogleda uprtog u promet na mostu. Prodavači srebrnih ukrasa na desnoj obali rijeke Kabul daskama su zatvorili svoje prodavaonice. Uljanice i vatre osvjetljivale su nadolazeću noć. Skupine naoružanih muškaraca razgovarale su među sobom prelazeći rijeku prema garnizonu.
Kad se u suton oglasio poziv na molitvu, Nur Rahman podignuo je glavu i naglo udahnuo. Dvadeset metara dalje, preko mosta, kroz sve slabiju svjetlost, jahao je muškarac s turbanom od smeđeg šala.
Nešto na njemu bilo je...
Ali, kakve mu je boje konj?
Gomila se razišla. Ponosna, srebrnosiva konjska glava pojavila se i ponovno nestala.
Nur Rahman skočio je na noge i pojurio.
Gurao se kroz gomilu ne obazirući se na iznenađene poglede te se laktovima probijao pokraj natovarenih kulija i skupina dječaka, cijelo vrijeme pazeći da metu ne izgubi iz viđa.
Kad se napokon našao na mostu, gorljivo se zagledao u gomilu.
Čovjek i njegov konj nestali su u gradu.
Klonuo od iscrpljenosti i razočaranja, Nur Rahman skrenuo je na bazar Char Chatta te prošao do njegova kraja, ne obazirući se na miris kebaba koji su se pekli nad užarenim ugljevljem i na svjetlost svjetiljki koja je s odmicanjem poslijepodneva bazar pretvarala u tunel tajni.
Nakon još dva skretanja našao se duboko u labirintu staroga grada te je žurnim koracima prolazio pokraj zatvorenih prodavaonica izbjegavajući lokvice prljavog otopljenog snijega, zahvalan što je stigao toliko daleko ne privukavši pozornost.
Napokon je stao, podignuo šake i udario po visokim drvenim vratima s teškim nadvojem. Kad je zasun zastrugao i kad su se teška vrata uz škripu otvorila, prešao je preko praga i ušao u Hadži Kanovo dvorište, a tada stao kao ukopan.
Za jedino stablo u dvorištu bio je svezan srebrnosivi konj.
Dječak je bez riječi pokazao prema Hadži Kanovoj sobi. Stari je vratar kimnuo.
Hadži Kanova soba izgledala je jednako kao i onog jutra kad je Nur Rahman otišao, čak je i slavuj bio u svojoj krletci na niskom stoliću pokraj slijepčeva podija.
Sobu je grijao mali žeravnik pun dogorjelog ugljevlja koje je slabo tjeralo hladnoću. Čučeći pokraj vrata, Nur Rahman vidio je svoj dah.
Desetak muškaraca sjedilo je pred njim licem okrenuti prema Hadži Kanu. Sedmero je imalo turban na glavi. Munši sahib je, dakako, nosio svoju zlatnu kapu od karakula.
Samo je jedan muškarac na glavi imao smeđi turban svezan od skupocjenog kašmirskog šala.
»Kad sam ustanovio da ne mogu ući u garnizon«, rekao je, »razgovarao sam s prodavačima hrane duž puta. Nitko od njih nije vidio da je žena poput nje prošla kroz vrata.«
Zvučao je zabrinuto i razočarano. Nur Rahman zadržao je dah i nagnuo se naprijed.
»Nisu je vidjeli, dragi moj Hasane«, blago je odgovorio munši sahib, »zato što je britansku utvrdu napustila pod čadrijem. Sada je pod zaštitom Aminulaha Kana. Tek smo jučer doznali da je pobjegla.«
Dragi moj Hasane? Nur Rahman izvinuo je vrat kako bi vidio lice tog muškarca. Doimalo se da poznaje svakoga...
»Hrabar, snalažljiv postupak.« Sjedobradi je kimnuo u znak odobravanja. »Postupak dostojan naših žena.«
Čovjek po imenu Hasan pognuo je ramena. »Ali, je li je odveo iz Kabula?« napeto je upitao. »Zna li itko gdje je ona?«
Nur Rahman više nije mogao čekati. »Mir s vama, Hadži Kane«, prekinuo ih je.
Svi su se okrenuli i pogledali ga. Svi osim jednog čovjeka pokazali su iznenađenje kad su ga vidjeli pod čadrijem. Munši sahib ohrabrujuće je podignuo ruku sa svojeg mjesta na ćilimu.
Slijepac je podignuo bradu. »Mir s tobom, dijete«, odvratio je. »Kojim si poslom došao?«
»Tražim«, počeo je Nur Rahman, već znajući kako će glasiti odgovor, »vlasnika onoga sivog konja koji je vani svezan.«
Muškarac pod smeđim turbanom namrštio se. »Taj je konj moj«, rekao je.
Dječak je posegnuo u džep i izvukao zlatni medaljon na tankom lančiću. »U tom slučaju«, rekao je uživajući u dramatičnosti trenutka, »imam nešto za vas.«
Brigadir Shelton te je večeri u salonu generala Elphinstonea gnjevno gledao svojega vrhovnog zapovjednika. »Dakako da možemo vjerovati Akbaru Kanu«, viknuo je. »Potpisao je sporazum s nama, zar ne? Obećao nam je slobodan put do Pešavara, nije li? Što bismo još mogli tražiti?«
Charles Mott podignuo je ramena. »A mi smo mu zauzvrat obećali sve naše dragocjenosti i sedam topova«, primijetio je. »Smatram to vrlo velikodušnom ponudom čovjeku koji je ubio mojeg tetka.«
»Odakle vam pravo to procjenjivati«, otresao se Shelton, »kad je vaš nadređeni pobjegao?«
»Nije pobjegao, brigadiru.« Mott je podignuo bradu. »Kao što sam već izvijestio, zadržao ga je poglavica koji je oteo njegovu nećakinju.«
Spustio je pogled pred Sheltonovim.
Shelton je slegnuo ramenom bez ruke. »Gospodine Mott, nijedno od njih ni najmanje me ne zanima. Kako bilo, Akbar nam je već desetak puta rekao da nema ništa s izaslanikovim ubojstvom. Satima je plakao zbog toga.«
»Možda jest plakao«, slabašno je rekao general Elphinstone sa svojeg mjesta pokraj vatre, »ali ipak strahujem da nam laže. Jedan od naših časnika primio je upozorenje da deset tisuća Afganistanaca u prolazu Khurd – Kabul već čeka našu kolonu, a drugih deset tisuća u Surkhabu.«
»I sve to unatoč Akbarovu obećanju zaštite i dovoljno hrane za put?« ustrajao je Shelton podignutim glasom.
»Osobno to nazivam lukavim potezom, a ne obećanjem«, tvrdoglavo je odgovorio Mott. »Ako se sada pokušamo zaštititi ili se sami pobrinuti za hranu, time ćemo pokazati da mu ne vjerujemo. Ako ne učinimo ništa, mogli bismo ustanoviti da nas je prevario.«
»Vi to nazivate lukavim potezom?« podrugljivo je upitao brigadir.
»Da, budući da sam ja ovdje obavještajni časnik.«
»Potrebno je reći još nešto«, rekao je zet lady Sale, a njegovo se unakaženo lice bolno grčilo dok je govorio. »Ulaz u garnizon previše je uzak da naša vojska izađe odgovarajućom brzinom. Predlažem da srušimo istočni bedem i načinimo otvor dug dvanaest metara.«
»Ali«, pobunio se general Elphinstone, »ako načinimo toliko veliki otvor, tko će ga braniti?«
»Nitko ga ne može braniti!« viknuo je Shelton. »Ne možemo obraniti ni najmanju sitnicu! Jesam li ja bio jedini svjedok jutrošnje krađe naših deva i dulija kad su se vratili nakon što su ostavili naše ranjenike u Bali Hisar? Jesam li samo ja vidio kako naše goniče i nosače prisiljavaju da svuku svu odjeću te da goli trče po snijegu spašavajući živu glavu?«
General je uzdahnuo. »Ne znam zašto se nitko nikad ne suprotstavi tim ljudima kad nas napadnu. Zar nemamo stražara ni pravih čuvara? Primio sam još jedno pismo u kojem nas šah Šudža preklinje da ga ne napustimo«, tužno je dodao. »Volio bih da imam kakvu zamisao o tome što sada učiniti.«

34. poglavlje

Ujutro su trebali krenuti. Mariana je zurila u prazno ispijajući treću šalicu čaja. Sunce je već bilo zašlo. Bilo je prekasno.
Kad je Nur Rahman odjurio prema gradu, ona i njezina obitelj nastavili su svoj dostojanstveni put prema velikom karavan-saraju i sajmu životinja zapadno od Kabula, gdje su Aminulahovi ljudi čekali da ih otprate u Indiju.
Sjedeći na svojoj devi, izvan sebe od napetosti, gotovo nije primijetila mirisan zrak koji je udisala ni vedro, modro nebo nad strmim smeđim brdima pred njima. Kad su ušli kroz visoka vrata karavan-saraja, nije obraćala mnogo pozornosti na skutrene skupine razasute po brežuljkastom terenu prenoćišta.
Nedaleko od glavnog ulaza pronašli su svoj smještaj, dva šatora od debele kozje dlake postavljena nisko pri tlu, a pokraj svakoga stajalo je nekoliko naoružanih stražara.
U blizini su bili drugi šatori. Uz jedan od njih bilo je svezano janje.
»Žene će u jedan šator, a muškarci u drugi«, rekao je Aminulah Kan sa svojeg konja pokazujući prema crnim šatorima. »Ja ću vam biti domaćin do vašeg polaska sutra ujutro. Potom ću vas otpratiti do prolaza Šerdarvaza.«
Jutro. Mariana je uzdahnula obuzdavajući svoje nade. Možda taj konjanik ipak nije bio Hasan. Možda je samo okrenuo glavu onako kako bi to Hasan učinio...
Osvrnula se u sve većoj tami. Ženski šator, poduprt mnogim motkama i omotan slojevima crne pletene kozje dlake, bio je prilično udoban, iako je u njemu bilo prehladno da bi skinule poštine. Bio je i lijep, s debelo tkanim prostirkama, strunjačama i jastucima, s hrpama tkanih bisaga i s veselom vatricom u krugu opisanom kamenjem, iako se teta Claire već ogorčeno požalila jer je nagurana u ledeni šator sa svim sluškinjama.
Mariana je zamislila tetka Adriana s Jarom Muhamedom i s dobroćudnim kuharom, Dittua da i ne spominjemo.
Izvana je dopirao miris pečenja mesa, a s njim muški glasovi. Kad je Mariana prije nekog vremena čula uplašeno blejanje, provirila je iz šatora i vidjela kako jedan čovjek drži umiruće janje za stražnje noge dok se krv iz njegova prerezana grla slijeva na snijeg.
A potom je, narezano na komade i nanizano na štapiće, trebalo postati njihovom večerom.
Drijemala je naslonjena na jastuk kad je Nur Rahman s oklijevanjem provirio u šator.
»Reci tom dječaku neka uđe ili izađe, ali neka, zaboga, zatvori zaklopac«, ljutito je rekla teta Claire iz svoje kukuljice pokrivača, na što se Mariana naglo prenula. »Ionako je strašan propuh. Zašto je on u ženskom šatoru? I zašto je zamotan u...«
Prije no što je njezina teta stigla završiti, Mariana je skočila na noge i pozvala ga unutra.
»Mislio sam da nikada neću pronaći vašeg jahača«, uzbuđeno je šapnuo. »Ali pronašao sam ga u kući Hadži Kana kako pije čaj s munši sahibom. On...«
»Gdje je sada?« upitala je Mariana dok su joj se misli vrtložile. »Je li ovdje?«
»Nipošto.« Dječak je neodređeno mahnuo. »U svojem je taboru. Aminulah Kan dao bi ga ubiti ako bi vas ovdje pokušao posjetiti. Aminulah je preuzeo odgovornost za vašu čast.«
Lice mu se ispunilo radoznalošću. »Tko je taj čovjek? Zašto ga želite vidjeti?«
»Pričekaj ovdje.« Bez odgovora žurno je prešla preko šatora, pronašla svoj čadri i navukla ga. »Odvedi me k njemu.«
Dok je navlačila čizme, s ćilima se začuo plačljiv glas. »Mariana! Zaboga, kamo ideš?«
»Uskoro ću se vratiti, teta Claire«, Mariana joj je doviknula preko ramena kad je s Nurom Rahmanom, izgledajući jednako kao i on, izašla iz crnog šatora u tamu.
»Stanite. Najprije moram objasniti.« Nur Rahman šapnuo je nešto nerazgovijetno trima stražarima koji su vani sjedili, a potom mahnuo Mariani neka krene za njim.
»Moramo izgledati kao da idemo u onaj šator ondje«, tiho je rekao i pokazao rukom. »Moraju misliti da smo otišli pronaći ženu koja će nas čuvati dok vani obavljamo nuždu. Vremena je vrlo malo«, dodao je, »dovoljno da tom čovjeku poželimo mir i vratimo se.« U daljini su gorjele vatre. Nedaleko od njih bila je skupina šatora. Dječak je pokazao. »Ono je njegov tabor.«
Slabašno svjetlo u najvećem šatoru otkrilo im je da u njemu ima nekoga.
Mariana je pokušala zagladiti kosu, ali nije mogla učiniti mnogo nakon što ju je ugurala pod izvezenu kapicu čadrija, a i većinu je ukosnica bila izgubila. Usne su joj bile ispucane od hladnoće.
Napeto je prešla rukom preko lica. Zašto tijekom svih tih mjeseci nije domislila što će reći Hasanu?
Želudac joj se zgrčio kad se sjetila Harryja Fitzgeralda.
Netko je čuo da dolaze. »Tko ide?« upitao je muški glas.
»Ja sam, Nur Rahman«, doviknuo je dječak.
»Uđi«, odgovorio je glas.
Mariana mu je dala znak da je pričeka, duboko udahnula, podignula zaklopac na vratima i ušla.
Jedna uljanica osvjetljivala je udobno opremljen šator. Propuh s vrata uznemirio je njezin plamen. Mariana se sjetila kako mora izuti čizme pa se sagnula.
Hasan je već bio na nogama kad je ušla. »Čekao sam te«, oštro je rekao približavajući joj se po debelu bokharskom ćilimu. »Gdje je žena koja te je poslala da me pronađeš?«
Bio je mršaviji no što je upamtila. Izgledao je iscrpljeno, kao da je nedavno završio kakav dugotrajan i težak posao.
»Govori«, ljutito je rekao nestrpljivo mahnuvši rukom.
»Oh!« uskliknula je i rukom pokrila usta, previše smetena da bi razmišljala o tome kako on smatra da je pred njim Nur Rahman. »Oh, tvoja lijepa ruka!«
On je naglo stao. Sagnuo se i pogledao kroz njezinu mrežu. »To si ti«, rekao je.
Nosio je vrlo fin nepoznati miris. Potpuno smetena njegovom prisutnošću, mogla je samo kimnuti.
Na vratima se pojavila glava Nura Rahmana. »Brzo, khanum«, požurio ju je, »moramo se odmah vratiti.«
Hasan se okrenuo namrštivši se zbog prekidanja. Mariana je podignula ruku. »Samo trenutak, Nure Rahmane.«
»Ne!« Dječak je silovito odmahivao glavom. »Nema vremena. Napustili ste šator Aminulaha Kana bez muške pratnje. Ako se odmah ne vratite, okaljat ćete njegovu čast. Oni svoje žene ubijaju zbog takvih pogrešaka«, očajno je dodao.
Hasan je prešao preko ćilima i otvorio zaklopac te u šator pustio Nura Rahmana i val ledenog zraka. »Gdje je njegov tabor?« osorno je upitao.
Nur Rahman je pokazao. »Unutar ograde. Nedaleko od džamije.«
»Ako je toliko daleko«, odlučno je rekao Hasan, »već ste predugo odsutni. Ne možete se vratiti.«
Ne mogu se vratiti? »Ali moram se vratiti«, pobunila se Mariana. »Moji će se teta i tetak zabrinuti. Zasigurno će...«
Ne obazirući se na nju, pokazao je van. »Nure Rahmane, ti ćeš spavati u onom šatoru. Moj sluga Gulam Ali dat će ti hranu.«
Gulam Ali ipak je preživio to putovanje! Pronašao je Hasana i dao mu njezino drugo pismo...
Marinna je udahnula pokušavajući shvatiti situaciju u kojoj se našla. Hasanov šator prekriven ćilimom bio je lijep, na jednoj strani nalazio se stolić prekriven pokrivačem te hrpa svilenih jastuka. No, unatoč tome, osjetila je iznenadan val čežnje za tetom i tetkom, Dittuom i Jarom Muhamedom. Kako će se snaći bez nje? Oni su njezina obitelj.
»Idi«, otresao se Hasan.
Nur Rahman nije odgovorio. Izlazeći iz šatora ispustio je jedan jedini jecaj.
Samo ju je pokušavao zaštititi. Sve to vrijeme prema njoj se ponašao s poštovanjem, ali nitko se nije potrudio reći mu istinu.
»Čekaj«, doviknula je posrćući za njim. »Taj je čovjek moj suprug«, rekla je njegovim leđima.
Nur Rahman naglo je stao. »Vaš suprug? Zašto to niste rekli Aminulahu Kanu?«
Mariana nije odgovorila, već okrenuta na drugu stranu.
Hasan se sagnuo nad bisage, leđima okrenut prema njoj.
»Moraš pisati tetku«, brzo je rekao vadeći papir, pero i tintarnicu, koje je potom odložio. »Obavijesti ga da si na sigurnom. Obavijesti ga da ću te ja odvesti u Lahore.« Uspravio se, namršten. »I skini taj prljavi čadri.«
»Poveo bih i preostale članove tvoje obitelji«, dodao je dok je ona svlačila pamuk sa sebe te prstima češljala raspuštenu kosu, »ali bilo bi uvrjedljivo da napuste Amunulaha Kana.«
Pružio joj je papir i pero. »Piši«, rekao je i odlučnim korakom otišao iz šatora.
Kad se vratio s Nurom Rahmanom, ona je savijala svoje pismo. Hasan ga je uzeo i predao dječaku. »Isporuči ovo bez krinke«, zapovjedio je. »Budi oprezan.«
Najdraži tetku Adriane, pisalo je u pismu, moj suprug Hasan došao je iz Indije. S njim sam sigurna.
Sada se, nažalost, moramo rastati. Nije mi bila namjera napustiti vas u ovom teškom trenutku, ali posjetom Hasanu na određeni sam način prekršila paštunski zakon pa se ne mogu vratiti u Aminulahov tabor. Nadalje, bilo bi krajnje nerazborito da se suprotstavljamo Aminulahovim planovima za vas i sluge.
Molim te, oprosti mi i pozdravi tetu Claire. Ako Bog da, ponovno ćemo se sresti u Indiji.
Kad je Nur Rahman otrčao, Hasan se okrenuo prema Mariani i bez riječi zagledao se u nju. Nešto na njegovu umornom licu u njoj je probudilo želju da zatvori oči.
Mora mu odmah reći kako se osjećala, prije no što izgubi hrabrost. Mora izraziti kajanje i nadu prije no što bude prekasno.
»Silno mi je...« počela je.
On ju je ušutkao podizanjem ruke te je uzeo za ruku i poveo do sandalija i hrpice jastuka.
»Nisi mi pisao«, rekla je ispruživši noge pod stolom, prema toplini žeravnika.
Nije joj odgovorio, nije ju ni pogledao, ali šalovi na njegovim prsima podizali su se i spuštali te se doimalo kao da od njega pristiže val, kao i nekad, prije mnogo vremena. Prešao je prostor među njima i preplavio je. Počela je brže disati.
»Zatražila si panah od Aminulaha Kana«, blago je rekao, »i one koje voliš dovela u sigurnost.«
Kimnula je.
Što je želio od nje? Umrla bi ako on ne bi...
Njegove su oči bježale od njezinih. Pružio je ruku u nabore svoje odjeće i izvukao izlizan, umrljan papir. Zašuškao je među njegovim prstima. »Sjećaš li se ovoga?« upitao je smiješeći se.
»Rekla sam previše«, šapnula je, a lice joj se zažarilo. »Nisam...«
Ispod njegova toplog neodoljivog parfema bio je oštar miris njegove kože. Odložio je pismo i nagnuo se prema njoj. »Pronađi čovjeka«, promrmljao je pruživši ruku kako bi rastvorio njezin kožuh, »čije su se grudi rasprsnule od razdvojenosti, da mu opišem bol svoje ljubavne čežnje.«
Ljubavne čežnje. Promatrajući njezino lice posegnuo je ispod njezina kožuha te ranjenom rukom polako opisao krug oko njezine dojke, a potom oko druge.
»Premda sam si u tuzi svojoj počupao perje i slomio krila, ni to iz mojih misli nije istjeralo tu sirovu strast ljubavi.«
Oči su mu bile napola zatvorene. Ona je uzela njegovu ranjenu ruku i poljubila batrljak prsta.
»Volim te«, šapnula je. »Volim te od trenutka kad sam te prvi put ugledala.«
Čim je izgovorila te riječi, shvatila je da su istinite.

35. poglavlje

5. siječnja 1842.


Kad se sutradan ujutro probudila, opazila je kako se Hasan nadvio nad nju potpuno odjeven, samo bez čizama. Držao je zlatni medaljon na njegovu lančiću.
»Mislim da je ovo tvoje«, rekao je pruživši ga. »Ja moram poći kupiti namirnice i konja za tebe, za put u Lahore«, dodao je odlazeći prema ulazu u šator. »Gulam Ali i Nur Rahman brinut će se za tebe do mojeg povratka, kao i moji sluge. Vratit ću se, inšalah, do podneva. Kad se vratim, pripremit ćemo se za polazak.«
Kad se zaklopac šatora zatvorio za njim, Mariana je zatvorila oči.
»Nure Rahmane«, viknula je. »Želim čaj!«
Hasan i Zulmaj čekali su na svojim konjima na čelu kolone od osam neopterećenih mazgi. »Besmisleno je odlaziti u grad«, rekao je Zulmaj. »Sve će prodavaonice biti zatvorene. Britanci bi sutra trebali otići. Svi se pripremaju za tu predstavu. Umjesto u grad, trebali bismo poći u jednu od utvrda nedaleko od Šerdarvaze. Ondje će nam netko prodati hranu za putovanje.«
»Predstavu?« Hasan se namrštio. »Dakle bit će pucnjave.«
Zulmaj je slegnuo ramenima. »Akbar Kan Britancima je možda ponudio siguran prolaz, ali on nema nadzor nad plemenima saveza Ghilzais koja se žele osvetiti za prijevaru u pogledu naknada. A, u svakom slučaju, britanska vojska ima četiri tisuće vojnika. To nije trgovačka kafila. Borba je vojnički život.«
»A u kakvom je stanju ta velika vojska?«
»Koliko čujem, oslabjeli su od gladi, ali gladni ili ne, borit će se. Čak i ako proteklih tjedana nisu iskazali mnogo hrabrosti, sutra će se boriti.«
»I neće imati nikakvih izgleda.«
»Nikakvih«, složio se Zulmaj. »Strijelci ih već čekaju u prolazu Khurd – Kabul te u Haft Kotalu. Dok vojska bude prolazila, doći će još ljudi koji će ih čekati u zasjedi u Tezinu i Jagdalaku. Ali sada«, zaključio je coknuvši svojem konju i davši znak goničima mazgi, »prestanimo razgovarati i krenimo.«
Utvrda koju je izabrao bila je na obronku koji je gledao na rijeku Kabul. Nije bila dojmljiva poput nekih utvrda pokraj kojih su prošli na putu za Kabul, ali bila je dovoljno čvrsta, s kutnim kulama i visokim, nepravilnim zidovima. Hasan i Zulmaj sišli su s puta te krenuli prema njoj, a potom stali na pristojnoj udaljenosti od glavnog ulaza, s mazgama u koloni iza njih, i čekali da ih netko primijeti.
Na grudobranu su se gotovo istog trena pojavili ljudi s puškama. Nekoliko trenutaka poslije vrata su se otvorila i iz utvrde je galopom izašla skupina konjanika.
Vođa im je bio krupan čovjek zapanjujuće crvene brade.
»Mir s vama«, pristojno je rekao položivši ruku na srce.
Pogledao je Ghyr Khush, a potom nenatovarene mazge.
Zulmaj je uzvratio pozdrav. »Mi smo putnici na putu za Indiju. Ako imate viška konja i namirnica, rado bismo ih kupili za naš put.«
Crvenobradi je mahnuo prema otvorenim vratima utvrde. »Ja sam Džemaludin Kan.« Nasmiješio se pokazujući nekoliko slomljenih zuba. »Dobro došli u moju kuću.«
»Za koliko ljudi trebate namirnice?« upitao je kad je goste smjestio u muški dio svoje utvrde.
»Četrdeset«, odgovorio je Hasan preko ruba šalice s čajem.
Tri muškarca bosi su sjedili na prostirkama prekrivenom podu velike kvadratne sobe koja je gledala na glavno dvorište utvrde gdje su Ghyr Khush, Zulmajev konj i svih sedam mazgi bili svezani za nekoliko stabala. Pred muškarcima su bile šalice s čajem te zdjelice sušenih marelica, duda i pistacija. Pred vratima je šištao samovar.
»A za koliko dana?« nastavio je Džemaludin.
»Dvadeset jedan.«
Džemaludin je kimnuo. »To se lako može urediti. Ali prije toga«, rekao je, »morate mi ispripovijedati svoje priče.«
Okrenuo se prema Hasanu. »Što je vas, Indijca, dovelo u Kabul u ovo opasno vrijeme? Kako ste putovali? Koliko dugo ste ovdje? A vi, tadžički prijatelju«, dodao je smiješeći se Zulmaju, »kako to da sjedite u mojoj kući s gospodinom iz Indije? Kad završite svoje priče«, veselo je zaključio naglasivši svoje riječi krckanjem ljuske pistacije, »ja ću vam ispripovijedati svoju.«
Dva sata poslije pod je bio prekriven praznim šalicama i ljuskama pistacije. A oni su i dalje razgovarali.
Džemaludin je crvenom bradom pokazao prema prozoru dnevne sobe. »Imate lijepog konja«, rekao je. »Već dugo nisam vidio toliko lijepu životinju.«
Lice mu se smekšalo. »Svojedobno sam imao akhal teke pastuha. Bio je visok i ponosan te je poput vjetra jurio stepom. Ime mu je bilo Ak Belek jer je na prednjoj nozi imao bijelu čarapu.«
Uzdahnuo je. »Od tada sam imao mnogo dobrih konja, ali Ak Beleka nisam zaboravio.«
»Vaše pohvale gode mojem srcu«, oprezno je odgovorio Hasan. »Ali, možemo li razgovarati o našim potrebama za putovanje? Možete li nas opskrbiti rižom, grahom, čajem i drugim...«
»Ali, zašto bismo već razgovarali o poslu?« uskliknuo je Džemaludin. »Tek ste stigli. Koza je zaklana u podne. Potrebno je neko vrijeme da je se dobro ispeče.«
Povjerljivo se nagnuo naprijed. Ncemate pojma koliko malo zanimljivih gostiju imamo zimi. Vi ste, dakako, iz Indije«, dodao je mahnuvši prema Hasanu. »Uvjeren sam da znate kako ljudi sve Indijce smatraju britanskim špijunima.«
»To je točno, dakako.« Hasan je nagnuo glavu. »Zbog toga mi je drago da putujem sa svojim prijateljem Zulmajem.«
»Kad će prestati s formalnostima«, šapnuo je kad je nešto drugo privuklo Džemaludinovu pozornost, »i prijeći na posao?«
»Bilo bi pametno pričekati da pojedemo«, odgovorio je Zulmaj.
»Ali to će biti za nekoliko sati.« Hasan je znakovito pognuo ramena. »Ionako smo već predugo daleko od tabora.«
»Ne boj se.« Zulmaj je pružio ruku kako bi ga umirio. »Neka se napripovijeda do mile volje. Pojest ćemo njegovu hranu, a tada krenuti s potpuno natovarenim mazgama.«
Hrana je pristizala cijelo poslijepodne – juha, pržene pogačice s mesom, ražnjići i tandoori kruh. Dok je sunce zalazilo za planine, Džemaludin je i dalje govorio. »Ovo je najbolje jelo!« uskliknuo je kad je na pogaču pred Hasanom spustio ražnjić od kockica ovčje jetre. »Vidite«, objasnio je podignuvši prst, »svaki mora biti savršeno začinjen i svaki mora biti drugačiji.«
»Ražnjići su nalik na akhal teke konje«, nastavio je. »Svaki mora imati svoj karakter, ali i biti vrhunske kakvoće, kao i vaša lijepa kobila. Kako ste rekli da joj je ime?«
Premda mu se pogled smračio, Hasanovo obučeno pregovaračko tijelo nije otkrivalo napetost. »Ime joj je Ghyr Khush«, odvratio je.
Hasanov žilavi mali sluga donio je Marianin ručak. Obrok je bio vrlo skroman – kuhana leća, riža i kruh.
»Hasan sahib donijet će bolju hranu kad se vrati«, uvjerio ju je uzmaknuvši kad je drugi čovjek odnio žeravnik kako bi ga napunio užarenim ugljevljem. »Vidjet ćete kakvu finu hranu ima čak i dok putuje!«
Kad je odmaknuo zaklopac na vratima kako bi otišao, zrak koji je ušao u šator bio je ledeniji no ikada. Vidljivi komadić dalekog neba izgledao je teško i prijeteće.
Malo poslije posjetio ju je Nur Rahman. »Uskoro će sniježiti«, primijetio je. »Nadam se da će se Hasan Ali uskoro vratiti.«
»Mnoge kafile odlaze«, dodao je. »Ako nastave, karavan-saraj do večeri će biti prazan.«
Nakon što je Nur Rahman sinoć isporučio Marianino pismo njezinu tetku, nimalo iznenađujuće odjurio je reći Marianinim slugama kamo je otišla. Dittu i Jar Muhamed su, također nimalo iznenađujuće, stigli do Hasanovih šatora nedugo nakon njegova odlaska.
Dok je Mariana sjedila među jastucima i ispijala jutarnji čaj, dva različita kašlja pred vratima najavila su njihovu prisutnost.
Jar Mumahed ozbiljno ju je pozdravio te ostao stajati, visok, koščat i bos, na samom ulazu. Na sebi nije imao poštin nego samo par različitih šalova koji su u lijepim naborima ležali na njegovim ramenima, čineći ga dostojanstvenim poput kralja.
Dittu je, umotan u svoj kožuh, ušao hitrim koracima te zauzeo položaj kod sandalija, nasuprot Mariani. »Došao sam vam služiti, bibi«, izjavio je ispravivši ramena i znakovito se zagledavši u njezinu praznu šalicu za čaj. »Vidim da ima posla.«
»Bibi, i ja vas molim za dopuštenje da putujem s vama u Lahore«, dodao je Jar Muhamed.
Kad joj je Sabur prvi put došao, Dittu je u njegova otvorena gladna usta gurao kuglice riže i leće.
»Acca bacba, dobar dječak«, tepao mu je kao da se obraća svojem sinu.
S Jarom Muhamedom oduvijek se osjećala sigurnom.
Ako bi Dittu pošao s njom, ponovno bi imao zadovoljstvo brinuti se za malog Sabura. Jar Muhamed uživao bi brinući se za Ghyr Khush...
Odmahnula je glavom. »To nije moguće«, rekla je svjesna da njezin ton nije odražavao autoritet, nego samo tugu. »Moji su tetak i teta stari pa će im putovanje u Indiju biti teško. Ako vi pođete sa mnom, tko će se brinuti za njih?«
»Ali, oni imaju Adila«, zavapio je Dittu. »Drugi sluga nije im potreban.«
»I Adil je star i slab. Ti im moraš služiti umjesto njega. Ako Bog da, poživjet će i ponovno vidjeti Indiju, budete li obojica vodili brigu o njima. Kad budu na sigurnom, vratit ćete se i služiti meni.«
»Neka vas Bog čuva obojicu«, zaključila je.
Visoki konjušar pognuo je glavu, a njegov grubi turban sakrio je izraz njegova lica. »Neka Alah čuva i vas, bibi«, odvratio je svojim snažnim glasom.
Dittu je zaplakao.
Prije no što je Jar Muhamed krenuo za uplakanim Dittuom iz šatora, podignuo je glavu i pogledao Marianu, a njegovo koščato lice bilo je mirno kao i uvijek.
Budu li imali sreće, svi će sigurno putovati. I što god se dogodi, barem su se izvukli iz onoga strašnog smrdljivog garnizona.
Mariana je cijelo poslijepodne s nelagodom čekala Hasanov povratak. Bila je napeta pitajući se zašto ga nema toliko dugo, s nadom se opuštala kad god je čula korake koji su se približavali, ali tijelo joj se ponovno grčilo čim bi ustanovila da su koraci prošli pokraj njezina šatora.
Tabor je zbog nečega ostavljao dojam nesigurnosti.
Gulam Ali posjetio ju je nakon zalaska sunca.
I dalje osluškujući u očekivanju Hasanova povratka, tek je napola čula priču o tome kako je Gulam Ali jedva pobjegao ghilzaiskim nomadima na putu u Pešavar te koliko se radovao kad je u čajani pronašao Hasana. Kimala je dok joj je pripovijedao o vjetrovima na povratku, o razbojnicima i izgubljenim mazgama te dok je s ljubavlju opisivao Hasanovu srebrnosivu kobilu.
»Jaru Muhamedu zavidjet će cijeli Lahore«, izjavio je grubim glasom punim ponosa. »Svi će znati da dane provodi s divnom Ghyr Khush .«
Mariana je napokon izgovorila pitanje koje je žarko željela postaviti. »Jesu li moji teta i tetak još ovdje? Jesu li Jar Muhamed i Dittu ovdje?«
»Nisu, bibi.« Gulam Ali podignuo je bijele obrve. »Otišli su jutros, netom nakon svitanja.«
Dakle bili su sami. Mariana je navukla poštin preko ramena, prišla ulazu i odmaknula zavjesu. Oštar vjetar dohvatio joj je kosu. Sniježilo je.
»Dobro je da su otišli«, izjavio je Gulam Ali, »jer će Britanci sutra krenuti za Džalalabad.«
Sutra. Mariana je gledala kako snijeg pada i zamišljala kako Britanci sa svojom jadnom vojskom i izgladnjelim članovima tabora mukotrpno napreduju uskim opasnim putom do Džalalabada i Indije.
Ali, što će sutra biti s njom? Što ako se Hasan ne vrati?
Kolona tovarnih životinja u daljini je polako napredovala prema vratima karavan-saraja. Nur Rahman bio je u pravu. Od svih šatora koji su bili ondje kad je stigla, vidjela su se samo tri, jedan pokraj drugoga stotinu metara dalje.
Iz jednoga od njih izašao je čovjek umotan u šalove. Zastao je kod ulaza i zagledao se u nju.
Ona je žurno uzmaknula, svukla ogrtač i navukla pokrivač sandalija do brade. Nije mogla ništa drugo doli čekati.
»Počelo je sniježiti.« Džemaludin Kan pokazao je na dvorište gdje su bijele pahuljice lagano padale po leđima svezanih životinja. »Drago mi je da ste Ghyr Khush pokrili pokrivačem od pusta. To je ispravno. A budući da je pokrivate za hladnog vremena, uvjeren sam da je pokrivate i za vrućeg vremena, kako bi ostala vitka, a njezine tetive napete i jake.«
»Dakako«, odgovorio je Zulmaj umjesto svojeg prijatelja. »Ali budući da je kasno i da sniježi, možda bismo trebali obaviti našu razmjenu. Voljeli bismo se večeras vratiti u svoj tabor.«
»Večeras? Ali, ne! Prekasno je da bi se uredilo donošenje vaših namirnica. A i zar je razborito izlaziti po ovakvu vremenu? Nedvojbeno ćete se izgubiti.«
Raširio je ruke. »Večeras morate prihvatiti moje gostoprimstvo!«
»Želi mojeg konja«, šapnuo je Hasan. »Zato nas ne pušta.«
»Slažem se.« Zulmaj ga je obeshrabreno pogledao. »Trebao sam te upozoriti da je ne vodiš ovamo.«
Hasan je slegnuo ramenima. »Šteta je samo da sam to tek sad shvatio.«
Okrenuo se svojem domaćinu. »Džemaludine Kane«, službeno je rekao, »u zamjenu za vaše ljubazno gostoprimstvo i za vašu ponudu namirnica za prehranu četrdeset ljudi dvadeset jedan dan dajem vam svoju kobilu Ghyr Khush.«
»Ghyr Khush?« uskliknuo je Džemaludin, teatralno zaprepašten. »Ne, ne! Nipošto ne bih mogao prihvatiti toliko vrijedan dar, toliko divan dar!«
Hasan je podignuo ruku. »Pružili ste nam utočište od oštre hladnoće. Zaklali ste kozu kako biste nas ugostili. Sada smo braća.«
Nasmiješio se bez gorčine. »Džemaludine Kane, moje je bogatstvo vaše bogatstvo.«
»Ah.« Džemaludin je zadovoljno uzdahnuo. »U tom slučaju, brate, prihvaćam. Sutra ujutro dat ću vam dva najbolja konja koje ova kuća može ponuditi te njezinu najfiniju hranu: žive piliće i koze, bademe, pistacije, suhe smokve i datulje iz mojih ostava, rižu, brašno, grah, šećer, čaj, sol i začine.«
Pogled mu je postao sanjiv. »A što se tiče Ghyr Khush, nikada neću podignuti glas na nju. Dopustit ću joj galopirati po otvorenim prostranstvima jer je rođena za galop. Osobno ću je hraniti jajima, ovčjim lojem, ječmom i quatlame pogačama, hranom njezine postojbine. Na svim prilikama pokrivat ću je slojevima finih pokrivača od pusta i voljet ću je kao što sam nekoć volio svojega divnog Ak Beleka.«

36. poglavlje

U garnizonu se danima gorljivo raspravljalo o tome koliko je topova potrebno uzeti na put te kako prijeći mnoge rijeke na putu za Džalalabaf. Glasine su govorile da uzak put samo u prolazu Khurd – Kabul prelazi rijeku ni manje ni više nego trideset puta.
»Šest preostalih topova pripada Kraljevini«, napokon je izjavio general Elphinstone. »Nipošto ih ne smijemo ostaviti. Ionako ostavljamo previše vrijedne imovine.«
Harry Fitzgerald, kojem je ruka bila prljavim zavojem svezana preko prsa, odmahnuo je glavom kad je primio zapovijedi. »Topnički volovi i konji već su izgladnjeli«, primijetio je. »Neće moći vući topove uza one strme prolaze. I što ako afganistanski strijelci...«
»Učinite kako vam je rečeno«, zapovjedio je. »Ili barem to počnite činiti budući da se sve zapovijedi opozivaju za manje od sat vremena.«
»Topovi, imovina!« promrmljao je Fitzgerald kasnije tog poslijepodneva dok je pregledavao svoje mršave, drhtave konje. »Jesu li uopće mislili na ove životinje? Jesu li mislili na šatore ili na hranu za ljude?«
***


»Povlačenje je sada dogovoreno za sutra«, najavila je lady Sale te večeri svojoj kćeri, Charlesu Mottu i lady Macnagliten dok su na stolcima tvrdih naslona sjedili oko vatre koja je slabo grijala sobu.
Lady Macnagliten je kimnula. »Odlučila sam što ću ponijeti«, rekla je odlučno.
U njezinu glasu, za cijeli ton nižem no što je bio prije smrti njezina supruga, nije bilo ni naznake koketiranja. Tri šala koje je nosila preko glave nisu joj pristajala. »Ne mogu tražiti od kulija ili od slugu da nose mnogo mojih kućanskih stvari pa ću ponijeti samo svoj krevet, toplu odjeću, šalove, pokrivače i sve suho voće iz smočnice rezidencije. Hvala nebesima da sluge imaju zimske čizme.«
Glas joj je zamro.
Charles Mott položio je ruku na njezinu. »Teta, ja ću ostati uz tebe«, rekao je ozbiljno, »i paziti na tvoju sigurnost.«
»Svi ćemo se držati zajedno«, složila se lady Sale.
Lady Macnaghten se nasmiješila. »Doista hoćemo. I sasvim sigurno stići ćemo u Džalalabad. Uvjerena sam u to.«
»Ona je doista srčana žena«, rekla je lady Sale svojoj kćeri kad je lady Macnaghten otišla uza stepenice u svoju sobu u pratnji nećaka koji je nosio treperavu svijeću. »Nikada to ne bih očekivala od nje. A i taj njezin uobraženi budalasti nećak nekako je razvio karakter.«
Ustala je i pružila ruke prema vatri. »Pitam se što je s gospođicom Givens. Ne mogu vjerovati Mottovoj tvrdnji da ju je jedan afganistanski poglavica oteo i potom zahtijevao cijelu njezinu obitelj i sluge kao taoce. Mislim da su ona i njezin tetak potajno planirali bijeg u Indiju.«
»Ako jesu, kukavice su«, bez uvijanja rekla je njezina kći.
»Možda jesu«, zamišljeno je rekla lady Sale, »ali su lukave kukavice. Ta djevojka nije samo ono što se doima. A sada«, žustro je dodala, »moramo u krevet jer sutra krećemo na put.«
Jutro je u Marianin šator stiglo bez sunca i bez bilo kakvog znaka Hasana Ali Kana.
Kad joj je Nur Rahman pružio šalicu jutarnjeg čaja, Mariana mu je odsutno odzdravila dahom bijelim na ledenom zraku šatora. Budući da nije odmah otišao, nego je sjeo pokraj ulaza, s nožem spremnim o pojasu, shvatila je da je i on zabrinut.
»Svi naši goniči uzeli su svoje životinje i otišli«, rekao je.
»Tovarne su životinje otišle? Ali zašto?«
Slegnuo je ramenima. »Hasan Ali Kan trebao ih je hraniti. Hrane je sinoć ponestalo. Budući da se jutros nije vratio, otišli su. Gulam Ali i ja rekli smo im neka pričekaju, ali oni su rekli kako hranu i posao moraju potražiti drugdje.«
»Znači li to da smo posve sami?«
»Ne.« Dječak je odmahnuo glavom. »Sluge su u četiri šatora iza nas, ali se plaše. Kažu da su im prijetili ljudi koji smatraju da oni špijuniraju za Britance.«
»A što je s Gulamom Alijem?«
»On s mušketom stoji pred ulazom u vaš šator. Ondje je od zore.«
Mariana je osjetila kako su joj se grudi stegnule. »I on je naša zaštita?«
Nur Rahman podignuo je bradu. »Gulam Ali i ja vaša smo zaštita«, rekao je pokazavši svoj opasni nož.
Mariana je ustala, čvršće stisnula kožuh preko grudi i odmaknula zavjesu na vratima. Tekliću nije bilo ni traga. Nije bilo ni drugih šatora koji su jučer bili raštrkani na obronku, ali ostala su samo tri prijeteća koje je sinoć vidjela.
»Gulam Ali nije ovdje.« Vjetar je bio oštar pa je uvukla ruke u rukave. »Zamoli sluge da donesu još ugljevlja.«
Nur Rahman izašao je i za tren se vratio. »U šatorima za sluge nema nikoga«, šapnuo je. »Otišli su.«
»Otišli?« Mariana je razrogačila oči. »Ali kamo su mogli otići po ovom vremenu?«
»Jučer sam čuo kako jedan od njih govori da u gradu ima prijatelja hindua. Možda su otišli k njemu. Upravo sam pokraj njihovih šatora zatekao Afganistanca«, dodao je. »Rekao je da su on i njegovi prijatelji zadirkivali sluge te prijetili da će ih tijekom noći sve pobiti. Rekao je da su kukavice jer su pobjegli.«
»Možda ih nisu zadirkivali.« Marianu su prošli srsi. Otkako je došla, vidjela je samo dvojicu Hasanovih slugu, ali o indijskim je kućanstvima znala dovoljno da bi ih sve zamislila – najmanje trojica osobnih slugu, dva kuhara, jedan čistač, netko tko će prati Hasanovu odjeću, konjušari, nosači, netko tko će se brinuti za vatru, teklić...
»A što je s Gulamom Alijem?« oštro je upitala.
Dječak je odmahnuo glavom. »Nije se vratio.«
»Tada smo sami.« Panika je stegnula Marianino grlo.
Položila je ruku na motku šatora kako bi zadržala ravnotežu. Čak bi i ledeni put bio sigurniji od ovoga izloženog nečuvanog šatora. Tko zna s kakvim bi se užasima mogli suočiti ako ostanu?
»Moramo odmah otići«, ozbiljno je rekla.
»Ne.« Nur Rahman odmahnuo je glavom. »Moramo pričekati. Gulam Ali nije mogao daleko otići. Hasan Ali Kan uskoro se vraća. On će...«
»Kako znaš da će Hasan doći?« upitala je podignutim glasom. »Kako znaš da nije ubijen? Kako znaš da Gulam Ali ne leži negdje vani, prerezana grla?«
Ramena su joj se objesila na zvuk vlastitih strašnih riječi. »Nure Rahmane, nemamo hrane, a taj tvoj nož jedina nam je zaštita. Muškarci ispred nas vidjeli su me ovdje. Znaju da smo sami.«
»Ali kamo ćemo poći?«
»K Hadži Kanu. On će znati što nam je činiti. Ako se Hasan vrati, ondje će me pronaći.«
Ako. Afganistanci su vjerojatno shvatili da je Hasan Indijac. Ne smije zamišljati kako ustrijeljen i sklupčan leži pokraj puta.
Nitko nije znao gdje je ona.
Nur Rahman podignuo je ruke. »Khanum«, viknuo je, »ne možemo u grad! Ondje se ratuje. Ženama neće biti dopušteno izaći na ulice.«
Mariana je pronašla svoj čadri i navukla ga. » Tada se moramo pridružiti Britancima na putu za Džalalabad. Ako požurimo, možemo se pridružiti prethodnici u kojoj su gospođe...«
»Ne!«
»Molim te, Nure Rahmane«, preklinjala je, a brada joj je pod velom drhtala od straha. »Moramo otići odavde prije no što nas ubiju. Britanci će sutra ujutro biti daleko, a grad će biti sigurniji. Tada ćemo otići k Hadži Kanu.«
Nur Rahman čvrsto je zatvorio oči.
Kad nije odgovorila, otvorio je oči i uzdahnuo. »Ako moram pješačiti s vama«, pomireno je rekao, »moram uzeti svoj čadri.«
Poput dvije seljanke pod prljavim iznošenim čadrijima nad kožusima, zajedno su prošli kroz visoka vrata karavan-saraja, a potom skrenuli na istok, prema uskoj utabanoj stazi koja je vodila u grad i prema putu za Džalalabad.
Iz daljine se začula tutnjava.
»Teški topovi«, rekla je Mariana dok su hodali. »Britansko začelje zacijelo se bori i pokriva povlačenje.«
Kad su se približili gradu, zvuk topovske paljbe postao je glasniji. Mariana je hodala teškim koracima, opterećena kožuhom, a pokreti su joj bili sputani mokrim čadrijem.
Lice joj je bridjelo od hladnoće.
Nur Rahman upro je prstom. »Pogledajte!« viknuo je nadjačavajući topovsku tutnjavu.
S njihove lijeve strane, pokraj golih voćnjaka, u zrak se uzdizao težak sivi dim.
»Britanska utvrda je pala«, rekao je.
S očajem je zurila u stup dima. Nije joj bilo ni nakraj pameti da bi neprijatelj zapalio garnizon. Gdje su lady Macnaghten i lady Sale? Gdje su Charles Mott i Harry Fitzgerald?
»Akbar Kanovi ljudi zarobili su britansko topništvo«, nastavio je dječak. »Pucaju u Britance u bijegu.«
U bijegu. Bilo je to užasno priznanje, ali i točno. Dim koji se uzdizao nedvojbeno nije govorio o taktičkom povlačenju, o uvodu u buduću pobjedu. Govorio je samo o zlosretnoj, beznadnoj borbi.
Afganistanci su začas počeli koristiti osvojene topove...
Približavala su im se dva dječaka s magarcem.
Nur Rahman stao je kako bi ih pitao za vijesti. Stariji je pokazao prema istoku, prema gorju Hindukuš. Njegov družbenik uzbuđeno je mahao rukama i široko se smiješio.
Kad su otišli, Nur Rahman okrenuo se prema Mariani. »Ti su dječaci gledali sve, čak i pucnjavu«, rekao je. »Kažu da su Afganistanci razbili kolonu koja se povlačila. Kažu da britanski i indijski vojnici ne odgovaraju na afganistansku topovsku paljbu, a većina prtljage oteta im je prije no što su prešli rijeku.«
Mariana je zadrhtala. Doimalo se da dim više ne potječe od samo jedne vatre. Je li Fitzgerald izgubio sve topove? Što će biti s jadnom, očajnom kolonom dok će se pokušavati probiti kroz prvi, tijesan prolaz Khurd – Kabul? Kako će preživjeti taj prolaz, i sljedeći, i onaj iza njega? Što će biti s izgladnjelim sepojima koji pješače na toj hladnoći, ili s dvanaest tisuća nenaoružanih muškaraca, žena i djece koji slijede tabor? Što će biti s bosom, šmrkavom dječicom koju je vidjela na bazaru?
Prolaz Jagdalak na najužem je dijelu bio širok samo šest stopa.
Osjetila je slabost u nogama. Stopala više nije osjećala. Poželjela je sjesti, ali mjesta za odmor nije bilo, nego samo snijeg, sivo nebo, gola stabla i još snijega.
»Borbe moramo izbjegavati«, zamišljeno je rekao Nur Rahman. »Skrenut ćemo prema sjeveru kako ne bismo došli pred britansku vojsku, a potom ćemo putovati usporedno s njima sve dok ne stignemo do čela kolone. Kad Afganistanci navečer prestanu pucati i raziđu se kućama, pridružit ćemo se britanskom taboru.«
Obamrlo je kimnula.
»Budući da im je bilo potrebno cijelo jutro da prijeđu rijeku«, rekao je, »neće daleko odmaknuti. Otići ćemo sutra rano ujutro prije no što borbe ponovno počnu i vratiti se u grad. Ali moramo biti brzi.«
Prisiljavajući se slijediti dječaka, Mariana se pitala jesu li pogriješili. Jesu li prebrzo napustili Hasanov tabor? Zašto je u panici propustila ostaviti poruku Hasanu? Traži li je?
Ako je traži, molila je neka je pričeka kod Hađži Kana.
Nur Rahman pokazao je prema uskom putu koji je prolazio preko sjevernog snježnog krajolika. »To je taj put«, rekao je.
Put kojim su išli nakon dvije milje križao se s drugim, jednako uskim putom. Na utabanom snijegu pokraj toga neprivlačnog puta nalazila se drvena nadstrešnica. Pod njegovom upitnom zaštitom bio je čovjek rumenih obraza koji je održavao vatru ispod ulubljenog samovara.
Mukotrpno napredujući prema njemu, Mariana je čeznutljivo gledala vatru i izlizane ćilime prostrte po snijegu za nekoliko gostiju te čajane.
Ona i Nur Rahman nisu imali nijedan novčić.
Na rubu vatre poduprta je stajala druga posuda. Miris iz te posude potaknuo je Marianu da skine maleni zlatni prsten koji je nosila od osamnaeste godine te ga pruži vlasniku čajane.
On je stavio prsten u džep i pokazao posebno mjesto iza nadstrešnice, skriveno od pogleda njegovih muških gostiju. »Ovdje pričekajte«, rekao je kad su Mariana i Nur Rahman zahvalno sjeli na izlizani bokharski ćilim. »Donijet ću vam juhu.«
Podne je bilo prošlo kad su Hasan i Zulmaj stigli u karavan-saraj. Hasan je jahao sjajnog kestenjastog pastuha te vodio crnu kobilu. Za njima je išlo osam mazgi natovarenih namirnicama i živim pilićima u kavezima prekrivenim pokrivačima od pusta. Uz mazge je išao dječak koji je tjerao pet koza.
Strahujući što će Hasan reći, ali i očajnički želeći podijeliti s njim svoj teret, Gulam Ali teškim je koracima dotrčao k njima i pao na koljena.
»Bibi je otišla«, jecao je, »otišla je!«
»Što? Kada?«
Teklić je podignuo glavu i pokazao vrele suze u očima. »Jutros sam otišao olakšati se izvan vidika njezina šatora. Nisam više mogao izdržati, sahibe.«
»A kad si se vratio?« Hasan je potpuno mirno sjedio na svojem pastuhu.
»Nije ih bilo. Ništa nije ukradeno. Sve je još ondje, jastuci i ćilimi. Ne znam što se dogodilo. Nije mi bilo ni nakraj pameti da bi ih netko mogao oteti.«
»Nisam znao«, očajno je dodao Gulam Ali mašući prema četiri prazna šatora za sluge, »da su svi sluge pobjegli.«
»Je li itko vidio da odlaze?« upitao je Zulmaj.
Lice Gulama Alija zgrčilo se. »Nisam se sjetio pitati. Bio sam vrlo...«
»Ustani«, zapovjedio je Zulmaj, »i pitaj prodavača čaja pokraj vrata.«
»Jutros su prošle dvije žene pod čadrijima«, rekao je starac kad su mu trojica prišla. »Mislim da su skrenule onamo«, dodao je pokazujući prema gradu. »Doimalo se da su same«, pažljivo je dodao, »i da nisu imućne.«
Prije no što je završio, Hasan je coknuo svojemu novom pastuhu. »Ne znam kad ću se vratiti«, dobacio je preko ramena kad je njegov konj kratkim galopom prošao kroz vrata i izašao na put.
»Gulame Ali«, rekao je Zulmaj, »ostani s našom prtljagom. Nemoj dopustiti da itko odnese našu zalihu hrane. Dovest ću još tovarnih životinja za nošenje naših šatora, a tada ćemo zajedno pričekati Hasana i vidjeti hoće li pronaći svoju suprugu.«

37. poglavlje

23. siječnja 1842.


Jedući drugu zdjelicu juhe, Mariana je gledala kroz procjep na zidu čajane. Laktom je gurnula Nura Rahmana i pokazala prstom.
Čajani se približavao debelo odjeven čovjek. Iza njega išle su dvije svijetle, dvogrbe baktrijske deve.
Gledajući novoga gosta Mariana je posegnula u džep poština, izvadila Hasanov medaljon i skinula ga s lančića na dlan.
Stablo maslinovo, pisalo je fino izrezbarenim arapskim pismom, ni istočno ni zapadno.
»Evo što ćemo«, šapnula je.
Pola sata poslije, kad je gonič deva odložio šalicu i ustao, Mariana i Nur Rahman također su ustali te krenuli za njim prema njegovim svezanim životinjama čije su se čeljusti ritmički pomicale.
Nur Rahman se nakašljao. »Molim vas«, umilno je rekao, »biste li nas odveli prema Butkhaku?«
Čovjekovo lice bilo je izbrazdano od izloženosti suncu. Namrštio se, pristojno odvraćajući pogled. »Ali Butkhak je na putu za Džalalabad«, sumnjičavo je odgovorio. »Zašto želite onamo? Zar ne znate što se događa?«
»Živimo malo dalje od Bagrama«, objasnio Nur Rahman. »Zakasnile smo i sada strahujemo da onamo nećemo stići prije zalaska sunca.«
Čovjek je odmahnuo glavom. »Ja ne idem onamo.«
Nur Rahman ispružio je ruku. S prstiju mu je visio Marianin zlatni lančić. »Možemo vam ponuditi ovo.«
Čovjek je slegnuo ramenima, uzeo lančić i spremio ga u džep. »Ako bude opasno«, upozorio je, »vratit ću se.«
»Kad prođemo Bagram, zasigurno ćemo sresti čelo britanske povorke«, šapnuo je Nur Rahman.
Čovjek je uzeo štap. Ispustio je čudan grleni zvuk te lagano udario prednje noge jedne, pa druge deve.
Deve su jedna za drugom poslušno kleknule najprije na prednje, a potom na stražnje noge.
Marianina deva imala je blage oči dugih trepavica. Mirisala je toplo i pljesnivo. Bila je visoka čak i dok je klečala. Mariana je pružila ruku i uhvatila dvije šake bujne dlake, a tada se, uz diskretni poticaj Nura Rahmana, s mukom popela na njezina leđa i smjestila se između grba.
Kad su krenuli, pomislila je kako njezina nevolja i nije preteška. Prestalo je sniježiti iako je nebo i dalje bilo oblačno sivo. Želudac joj je bio pun, a čupave grbe štitile su je od najjačih udara vjetra. Uvukla je ruke u rukave poština i pognula ramena kako bi se zaštitila od hladnoće, nadajući se da postupa ispravno.
Poslijepodnevna svjetlost počela se mijenjati. Grad i Bala Hisar već su bili za njima. Njihov je vodič hodao brzo i bez riječi, držeći užad u jednoj ruci.
Kad je svjetlost počela blijedjeti, iz daljine su se začuli zvukovi velike skupine ljudi, kola i životinja u pokretu.
Put ih je vodio sve bliže vojsci koja se povlačila. Zvuci su postali razlučivi od opće buke: povici, krici i pucnjevi.
Pripadnici Ghilzais plemena pucali su na kolonu. Ljudi su zacijelo pogibali, ali tko?
Mariana se ljuljala s devinim korakom, napeto slušajući zvukove bitke. Pitala se koliko je kolona dugačka? Koliko još moraju ići kako bi došli do njezina čela?
Njihov je vodič stao, osvrnuo se i pogledao je. »U Bagram ćemo stići nakon zalaska sunca«, najavio je. »Znate li put do svoje kuće?«
»O, da, dakako«, rekao je Nur Rahman visokim glasom.
Mariana je zatvorila oči. Osjećala se kao da putuje tjednima. Ritmičko zveckanje zvončića na gležnjevima deva podsjećalo ju je na nešto...
Probudila se kad je deva stala.
Noć je već bila pala. U blizini su se glasale životinje. Zbor glasova koji se međusobno nadjačavali pratio je škripanje i struganje kola.
»Stigli smo u Bagram«, rekao je njihov vodič. Bio je jedva vidljiv u tami. »Dalje vas ne mogu voditi. Stranci i njihova vojska zapriječili su put. Posvuda su. Ne znam što ću s vama«, tužno je dodao. »Da barem nisam pristao pomoći vam.«
»O, ne«, utješio ga je Nur Rahman. »Sve je u redu. Sada ćemo sići. Ostatak puta možemo pješačiti.«
»To nije moguće«, izjavio je čovjek. »Prihvatio sam odgovornost za vašu sigurnost. Malo dalje iza nas je utvrda. Moram vas odvesti onamo.«
Još jedna utvrda. Mariana je zadržala dah.
»Ostavite nas ovdje!« U glasu Nura Rahmana čuo se prizvuk histerije.
»Neću dopustiti da dvije žene hodaju kroz tabor strane vojske usred...«
»Ostavi nas!« kriknuo je Nur Rahman. »Zapovjedi devama neka kleknu! Zadrži lančić! Želimo sići!«
Čovjek nije rekao ništa, ali Mariana je trenutak poslije ponovno čula njegov grleni zvuk i osjetila tapkanje njegova štapa.
Njezina se deva uz trzaj spustila do tla. Mariana je kliznula s njezinih leđa. Gotovo istog trena osjetila je kako Nur Rahman povlači njezin čadri.
»Bježimo«, tiho joj je rekao, »prije no što se predomisli!«
Držeći se jedno za drugo, nespretno su otišli žurnim korakom.
»Budite posve tiho«, šapnuo je Nur Rahman.
Napokon su čuli kako se čovjek obratio svojim devama. Trenutak poslije zveckanje njihovih zvončića reklo im je da odlazi.
Do njih su dopirali stenjanje i jauci. Marianino se srce stegnulo dok su oprezno napredovali prema tim zvukovima.
Kad su stigli, osvrnula se uokolo sve očajnija.
Britanski tabor, ako se to moglo nazvati taborom, bio je jadan. Nije bilo ognjišta koja bi ih mamila. U šatorima nisu gorjele svjetiljke. Ljudi, jedva vidljive siluete na svijetlom snijegu, ležali su pojedinačno ili u skupinama kao da su pali ondje gdje su se zatekli. Posvuda uokolo čuli su se jecaji i cviljenje.
Zasjenjena prilika ležala je Mariani na putu. Mariana se nagnula nad nju.
»Gdje su viši časnici? Gdje je general Elphinstone?« upitala je najprije na engleskom, a potom na urdskom.
Ispostavilo se da je tijelo u snijegu bilo indijski sepoj. »Ne znam gdje su, memsahib«, odgovorio je cvokoćući zubima. »Znam samo da umirem od hladnoće.«
Ona je bez razmišljanja pružila ruku i dodirnula njegovu. Na sebi je imao samo običnu odoru, tanku crvenu jaknu koju je nosio cijelo ljeto i jesen.
Mariana je uspjela reći samo: »Žao mi je.«
Plašeći se da će u tami izgubiti Nura Rahmana, uhvatila je njegov čadri.
»Mislim da smo pronašli začelje«, šapnuo je. »Prekasno je da stignemo do čela.«
»Što ćemo sada?« U očaju je pogledala uokolo. »Snijeg je posvuda. Ne možemo cijelu noć stajati.«
»Možemo samo jedno.«
Njegov je čadri zašuštao dok ga je svlačio s ramena. »Moramo svući poštine i jedan od njih prostrti po snijegu. Zatim moramo leći i pokriti se drugim. Tako ćemo preživjeti do jutra.«
Sat vremena poslije Mariana je drhteći uz Nura Rahmana koji je hrkao slušala krikove ranjenika i stenjanje onih koji su se smrzavali sve dok joj se oči nisu zatvorile.
Na čelu kolone jedan je iscrpljeni kapetan provirio iza zaklopca na ulazu jedinog podignutog šatora. »Ima li mjesta za još koga?« pristojno je upitao.
»Ne.« Lady Sale pokazala je tijela nagurana po podu oko njezina stolca s uspravnim naslonom. »I sami vidite da nema nimalo mjesta. Je li doista istina«, dodala je okrećući se prema svojem zetu, »da je samo ovaj šator preostao nakon puta, od svih koje smo ponijeli iz garnizona?«
»Ne bih se iznenadio«, bolno je odgovorio kapetan Sturt. »Ustanici su navalili na tovarne životinje čim su izašle kroz vrata.«
»Moramo izdržati još samo šest dana«, rekla je lady Macnaghten sa svojeg mjesta između Sturtove supruge i Charlesa Motta.
»Ako vaše grožđice nisu ukradene, mogli bismo ih sada pojesti«, predložio je Mott.
»Pronaći ćete ih u kožnoj torbi kod vrata«, odgovorila je, »ali meni nemojte nuditi. Uopće nemam teka.«
Vojnici su izvan šatora ležali u hrpama nastojeći zadržati toplinu. Časnici su vikali tražeći svoje vojnike u mraku.
»Sumnjam«, zastenjao je netko iz kuta šatora, »da će mnogi od nas u Džalalabad stići živi.«
»Zloguki proroče!« odvratila je lady Sale.
Mariana se promeškoljila kad je svjetlost prodrla kroz njezine kapke. Zašto je u njezinoj sobi toliko hladno? Zašto joj je glava pokrivena tkaninom? Kakav to zvuk odzvanja posvuda uokolo?
Naglo je udahnula i shvatila gdje je. zvuk koji je čula bila je vojska na putu.
Protresla je Nura Rahmana. »Probudi se«, zapovjedila je. »Kolona se kreće.«
Jedva da je bilo svanulo. Drhteći na hladnoći svezali su svoje kožuhe, navukli čadrije preko njih i promotrili okružje.
Truplo sepoja s kojim je Mariana sinoć razgovarala ležalo je smrznuto nekoliko metara od mjesta na kojem su spavali, a noge su mu bile crne poput ugljena. Gomila u dronjcima u daljini je napredovala krvavim putem povlačenja, pokraj lešina uginulih životinja, pokraj svojih umirućih, pokraj svojih mrtvih.
Mariana je zasjenila oči. Daleko pred njima, u daljini, zbijena skupina vojnika napredovala je uzbrdo, prema veličanstvenom ružičasto-narančastom svitanju.
Neki od zaostalih ljudi oko njih bili su domaći vojnici lica zgrčenih zbog bolnih rana. Neki su bili nenaoružani pripadnici tabora i posrtali su na smrznutim stopalima. Bilo je i domaćih žena zamućenih pogleda i kose raspuštene niz leđa. Mnoge su nosile bebe i malu djecu, a većina je na sebi imala tanke cipele i šalove. Mariana nije shvaćala kako je itko od njih preživio ijedan dan.
Nitko od njih neće uspjeti držati korak s kolonom. Svi su bili osuđeni na propast.
Na vidiku nije bilo nijednog britanskog časnika.
Dvadeset metara dalje od Mariane zaprega iscrpljenih volova uzbrdo je vukla top kalibra devet funta, a kopita su im se sklizala dok se desetak domaćih pripadnika topništva mučilo gurajući ga odostraga.
Volovi su značili da to nije konjičko topništvo Harryja Fitzgeralda. Ali, gdje su topovska kola s opremom za top? Gdje su časnici koji jašu pokraj svojih ljudi, izvikuju zapovijedi, paze da sve bude učinjeno kako valja?
Jesu li pobjegli i ove jadne topnike prepustili njihovoj sudbini?
Možda jesu. Marianu više ništa nije moglo iznenaditi, ni najveća nesposobnost ili nehaj.
Dva glasna praska odjeknula su iza nje. Dva su se topnika, jedan za drugim, okrenula i srušila u snijeg.
Ghilzaiska su se plemena vratila.
»Moramo pobjeći«, žurno je šapnuo Nur Rahman vukući je. »Dođite, brzo! Moramo se sakriti! Ghilzaiski konjanici uskoro će biti ovdje. I neće samo pucati. Oni...«
Mariana nije čula nijednu njegovu riječ jer je Harry Fitzgerald, ljuljajući se od iscrpljenosti na mršavom konju, kasom dolazio prema teškom topu i uplašenim ljudima koji su ga pratili.
Na licu su mu se isticale kosti. Lijeva ruka i dalje mu je bila pričvršćena uz prsa. Povukao je uzdu i izviknuo zapovijed.
Mariana je, gluha za preklinjanje Nura Rahmana, gledala kako dva topnika vade klin iz topovskih kola i zabijaju ga u gornji dio cijevi, dok drugi oslobađaju volove.
Onesposobljavali su top prije no što ga ostave – bio je to najmanje bolan postupak kojem je topnički časnik mogao pribjeći.
Bez razmišljanja prebacila je čadri preko glave i pojurila prema čestitom, hrabrom Harryju Fitzgeraldu.
»Ne!« zavapio je Nur Rahman za njom.
Nije prošla ni nekoliko metara prije no što su ponovno odjeknuli pucnjevi. Pao je treći topnik, a tada četvrti. Fitzgerald se trgnuo u sedlu. Mahnuo je slobodnom rukom i survao se na tlo.
Nije ju vidio.
Mariani je srce lupalo i nije mogla vrištati, ali trčala je sve dok je neki poriv nije potaknuo okrenuti se i pogledati iza sebe.
Nur Rahman odbacio je svoju krinku. Potpuno se otkrivši kao mladić, plesao je s očajničkim osmijehom na licu, udarao nogama o tlo držeći ruke visoko iznad glave, mašući prstima u spretnom oponašanju plesačice.
Nije stao sve dok sljedeći pucanj nije odjeknuo iza jedne hrpe kamenja. A tada je u jednom pokretu pao na koljena i čelom u prljav ugaženi snijeg.
Mariana je stala. Um joj je bio obamrla praznina. Gledala je dječaka pa muškarca, pa dječaka, pa muškarca.
Dva topnika nakratko su se nagnula nad nepomičnog Fitzgeralda, a potom požurila nastaviti svoj posao.
Nur Rahman nakratko je podignuo ruku koja je potom pala.
Mariana je potrčala prema njemu te pala na koljena pokraj njegova tijela.
Namjerno je privukao zrno muškete koje ga je srušilo. Znala je da je to učinio za nju.
Uhvatila ga je za kožuh i okrenula na leđa.
Košulja mu je bila krvava na mjestu na kojemu mu se kožuh otvorio. Ustrijeljen je kroz prsa.
Razrogačenih očiju zurio je u njezino lice. »Hladno mi je«, šapnuo je mukotrpno nastojeći doći do daha.
»Zašto si plesao?« viknula je zatvorivši kožuh na njegovim prsima.
Nur Rahman odmahnuo je glavom kao da mu je postavila pogrešno pitanje. »Molite za mene«, šapnuo je.
»Učinio si to kako bi me zaštitio, zar ne?« upitala je gurajući mu njegov odbačeni čadri pod glavu.
»Svucite to«, rekao je promuklo, uhvativši nabore tkanine na njezinu ramenu. »Oni misle da ste špijunka, ili obeščašćena žena koja bježi s britanskom vojskom. Ponovno će pucati u vas, a ja neću biti ovdje da...«
Zakašljao je i lice mu se zgrčilo.
»Molim te, nemoj umrijeti«, preklinjala ga je. »Ne ostavljaj me samu ovdje.«
Na njemu više nije bilo ni traga odbojnosti. Bio je njezin spas.
»Molite za mene«, ponovio je.
I dalje klečeći, Mariana je sklopila ruke i zatvorila oči. »Nebeski oče«, počela je sjetivši se svojeg djetinjstva, »molim za dušu...«
Prsti su je stegnuli. »Ne strane molitve«, šapnuo je. »Molite se Alahu.«
»Ali, molim se. Možda jesam kršćanka, ali...«
Njegove su je obrubljene oči preklinjale. Čula je kako zrak zviždi kroz njegova prsa. »Dobra ste žena, khanum. Molitva će poći s vaših usta do Alahova uha. Želim...«
Znala je što je želio. Jednom joj je rekao: Najviše od svega želim ponovno biti nevin i vidjeti lice Voljenoga.
»Najprije«, šapnuo je, »recite La ilahe illa Allah, Muhamed resul Allah – nema boga osim Alaha, a Muhamed je njegov Poslanik.«
Jesam li od vas tražio da izgovarate šahadu, potvrdu vjere?, upitao ju je Hadži Kan podignutim glasom na dan kad je Burnes ubijen.
Ne, odgovorila je.
Tada od vas nisam tražio da prihvatite islam, rekao je.
U munši sahibovoj priči o kraljevu glasniku mudre riječi oslobodile su Mubaliga i omogućile mu vratiti se u domovinu. Možda će te arapske riječi isto učiniti za Nura Rahmana...
Pogledala je prema nebu. »Dragi Bože«, šapnula je, »Hadži Kan rekao mi je da ste Ti i Alah isto. Ako niste, molim te, oprosti mi.«
»La ilahe illa Allah«, rekla je, »Muhamed resul Allah.«
»Sada to ponovite još dva puta«, promuklo je rekao Nur Rahman. Poslušala ga je.
Eto, učinila je to.
Zamišljajući užas na očevu licu, spustila je pogled očekujući kako će se dječak nasmiješiti, ali on je već kopnio.
Nagnula se nad njega. »O, Alaše Samilosni«, viknula je nadjačavajući njegovo hripanje, »oprosti Svojem slugi Nuru Rahmanu i nagradi ga prizorom Svojeg lica. Daj mu brižne družbenike njegove dobi i dopusti mu piti s izvora...«
Nur Rahman prestao je disati.
»Selsebil«, završila je i ledenim rukama pokrila lice.

38. poglavlje

Osmirena dušo«, recitirala je sultanija Safija pred Kuranom otvorenim na označenoj stranici, kako ga je jučer ostavila.
»...uđi među Moje robove,
i uđi u Moj džennet!«

Promrmljavši primjerene blagoslove, umotala je knjigu u njezin svileni pokrov i ustala.
Kad ju je podignula na njezino uobičajeno mjesto na visokoj polici u svojoj sobi, s kraja hodnika gdje su djeca čekala doručak začuo se prestravljeni krik.
Trenutak poslije dvanaestogodišnja djevojčica odmaknula je zavjesu na ulazu u Safijinu sobu i unijela Sabura.
Njegovi su krici bili duboki i grleni. Lice mu je bilo mokro od suza. Oči su mu gledale u križ. Uz rub vlasišta izbili su mu grašci znoja.
Doimalo se da ne primjećuje Safiju koja se nadvila nad njega. Zurio je kroz nju kao da je nema.
Nije ga pokušala smiriti. Umjesto toga uhvatila ga je za ruku dok ga je njegova uzdrhtala rođakinja držala. »Tko je, Sabure?« upitala je tresući ga. »Je li tvoj abba? Je li Hasan?«
Sabur je odmahnuo glavom, širom otvorenih usta.
»Je li tvoja An-nah?« nastavila je. »Je li Mariam? Govori, Sabure.«
Kimnuo je.
»Spusti ga, Aiša«, zapovjedila je Safija.
Kad se Sabur našao na nogama, uzela ga je za ruku. »Dođi, dijete«, rekla je odlučno, »imamo posla.«
Sabur je tek tada prestao vrištati.
»Pozovi sve žene i djevojke«, zapovjedila je Safija vodeći ga, i dalje u jecajima, u dnevnu sobu. »Sve ste mi potrebne.«
Žene su se natiskale oko nje zagledane u dječaka. »Zašto nas trebaš, bhaji?« pitale su. »Što je Saburu?«
Safija je bez odgovora zauzela svoje uobičajeno mjesto na podu i povukla dijete na pod pokraj sebe.
Kad su žene sjele mrmljajući od radoznalosti, Safija se nakašljala.
»Danas ćemo izvesti uml izgubljenih osoba za Saburovu pomajku Mariam.«
»Budući da Sabur Alahovom milošću vidi ono što mi ne vidimo«, dodala je, »spoznali smo da je ona u opasnosti.«
Žene su kriknule. Safija je kretnjom zatražila tišinu.
»Njegov nam dar ujedno omogućuje brzo djelovati kako bismo joj pomogli pa se možemo nadati da će naša pomoć stići na vrijeme.«
»Dok se obavljaju pripreme«, nastavila je, »sve ćete naučiti jednu rečenicu na sindskom, koja je dio umla. Nije važno govorimo li sindski, ali te riječi moramo pravilno izgovoriti. Ako ispravno izvedemo taj uml, spasit ćemo Mariam, inšalah, od nevolje u kojoj se našla. Kako bilo, s vremenom ćemo doznati istinu o njezinim okolnostima.«
Safijina nevjesta razmaknutih zuba progovorila je u ime svih žena. »Od nas se još nikada«, rekla je službeno, »nije tražilo da sudjelujemo u umlu. Čast nam je učiniti to i dat ćemo sve od sebe.«
»U međuvremenu«, oštro je rekla Safija, »ne smijemo uznemirivati Sabura pitajući ga što je vidio, koliko god nas zanima njegova priča.«
Dvije sluškinje poslane su donijeti kolovrat iz jednoga od spremišta u prizemlju. Kolovrat je prema Safijinim uputama postavljen u jednu nekorištenu prostoriju te je pripremljen neprekinut svežanj pamuka, čija je nit provedena od velikog kola do malog i natrag.
Druge sluškinje pronašle su tešku zavjesu i objesile je na vrata kako bi tu prostoriju odvojile od drugih ženskih odaja.
Pred kolovrat postavljen je pleteni stolčić.
Čim su prostorija i kolovrat pripremljeni, žene su se dale na posao.
Jedna po jedna, prema uputama sultanije Safije, odmicale su zavjesu, ulazile u prostoriju i izmjenjivale se za kolovratom, šapćući čudnu poruku koja je izgubljenu osobu dozivala kući. Nakon duge zahtjevne usredotočenosti na recitiranje, pri čemu nisu smjele dopustiti da kolo stane, jedna po jedna odlazile su leći sve dok ponovno ne bi došle na red.
»Koliko će to dugo trajati?« upitala je Hasanova teta razmaknutih zuba kad je odradila svoj dio.
»Ne znam, Remana«, odgovorila je Safija, »ali mogu ti reći sljedeće. Mariam može vrlo brzo doživjeti učinak našeg rada, ali budući da je ona daleko, može biti potrebno neko vrijeme da do nas stignu vijesti o tome gdje je i u kakvu je stanju. Do tada moramo bez prestanka izvoditi uml. Posrijedi je težak posao, ali potrebno je obaviti ga.«
»A sada«, dodala je, »hajdemo se oprati za poslijepodnevnu molitvu.«
Pedeset metara dalje od tijela Nura Rahmana zajedno su pala dva indijska vojnika, ruku i nogu isprepletenih u smrti. Mariana je znala da je ono što se doimalo kao hrpica krpa zapravo smrznuta žena s novorođenčetom u naručju.
Čadri Nura Rahmana još je bio ispod njegove glave. Mariana ga je uzela i prostrla preko njegova tijela.
Stariji vojnik u crvenoj jakni teškim je korakom i pognute glave prolazio pokraj nje. Bio je domaći časnik, a brkovi su mu bili prekriveni snijegom. Izgledao je dovoljno staro da Mariani bude djed.
Iza njega ležao je Harry Fitzgerald i napušteni top.
Prije no što je stigla krenuti prema Fitzgeraldu, iz šumarka golog drveća izašlo je nekoliko afganistanskih konjanika i kasom prišlo starom sepoju koji je teškim korakom išao dalje ne obazirući se na njih.
»Pazi!« viknula je, ali uzalud.
Prvi se konjanik nehajno nagnuo u sedlu te jednim spretnim pokretom ruke unatrag presjekao vojnika gotovo napola.
Vojnik je pao pljujući krv, ne ispustivši ni glasa.
Obamrla od užasa, Mariana je gledala kako konjanici sijeku još jednog vojnika, pa još jednog. Uplakane žene su, promrzle, izgladnjele i zanemarene tonule u snijeg jedna po jedna.
Mariana se u očajničkoj potrazi za skrovištem okrenula prema pokrivenom tijelu Nura Rahmana. Odmaknula je njegov čadri, a potom povlačila njegovo tijelo škripeći zubima sve dok ga nije izvukla iz njegova kožuha.
Prostrla je kožuh po snijegu, a potom svukla svoj, pokrila se njime i zamotala u usamljeno, uplašeno, jadno skriveno klupko.
Ako preživi, sama će se vratiti u grad. Da bi se vratila, morat će se vratiti krvavim putom kojim je vojska došla i izložiti se opasnosti da je pripadnici plemena ubiju. Ali čak i ako je nitko ne sasiječe, kako će putovati sama po toj hladnoći? Do Kabula je zacijelo najmanje šest milja. Osjete u šakama i stopalima već je izgubila. Nije jela od jučer poslijepodne.
Očajnički sleđena i uplašena, čekala je da netko dođe, uzme joj zaštitu kožuha i zakolje je, ali pucnjava je s vremenom prestala, a krici ranjenika zamrli su.
Doimalo se da su konjanici otišli, možda za kolonom, tražeći koga bi još mogli ubiti.
Kad se uspravila, ledeni vjetar zažario joj je uši. Ponovno je navukla svoj kožuh, a tada, unatoč upozorenju Nura Rahmana, prebacila čadri preko glave kako bi je i ta tanka pamučna tkanina štitila od hladnoće.
Moleći se da se konjanici ne vrate, teškim se korakom dovukla do Fitzgeralda.
Bio je pogođen u vrat. Ležao je na leđima u grimiznoj lokvi smrznute krvi, brade prekrivene snijegom, očiju napola otvorenih.
Zacijelo je umro istog trena.
Od svih britanskih časnika samo se on sjetio onih napuštenih topnika i došao ih spasiti.
A njoj je bio ponudio brak i svoje srce.
Kleknula je pokraj njega. »Dragi Alaše«, molila je cvokoćući zubima, »povedi dušu ovog dobrog čovjeka u Svoj raj. I molim te«, dodala je, »daj mu sve što Nur Rahman ima, ali po mogućnosti dopusti mu da bude s Englezima.«
Dodirnula je kruti obraz Harryja Fitzgeralda, ustala i krenula natrag prema Kabulu.
Napredujući teškim korakom više nije sretala zaostale vojnike. Bila je sama, ako se izuzmu mrtvi.
Začuvši zvuk iza svojih leđa, okrenula se i naglo, uplašeno udahnula.
Bila je daleko od usamljenosti. Konjanici su se vratili. Jahali su ravno prema njoj.
Sada će je, dakako, ubiti. Nur Rahman ju je upozorio. Ali, zar je to važno? Svi preživjeli uskoro će biti mrtvi. Hasan je ondje neće pronaći. Bilo je prekasno za nadu.
U njoj nije bilo fatalističke hrabrosti starog sepoja. Pognuta u svojemu prljavom čadriju, u mučnini straha čekala je da joj se konjanici približe, da je prepolove svojim zlosretnim, zakrivljenim mačevima.
Stali su pred njom, prepriječivši joj put.
»Ti«, viknuo je poznat mukli glas.
Bio je to Aminulah Kan, došao ju je kazniti jer je prezrela utočište koje joj je pružio. Zatvorila je oči i čekala udarac njegova mača.
»Jesi li ti izgubljena tražiteljica utočišta?« viknuo je. »Govori! Da ti čujem glas!«
»Jesam«, rekla je dršćući.
»Hah!« Grubo se nasmijao. »Mislio sam da želiš panah.«
Mahnuo je glatkom grimiznom oštricom prema pokolju posvuda uokolo. »Dakle predomislila si se. Ipak si odlučila umrijeti među ovim nevjernicima.«
Nagnuo se s konja. »Nisi mi rekla da si udana«, viknuo je. »Gdje je taj suprug koji te ostavio da se smrzavaš ovdje na bojnom polju?«
»Zašto te to zanima?« Marianina su stopala bila poput komada leda. Previše gladna i previše očajnički umorna da bi razmišljala, podignula je čadri s lica kako bi pogledala Aminulaha Kana u oči. »Zašto me ne ubiješ?« upitala je pomireno.
Njegova se brada podignula kao da ga je udarila. Njegovi pratioci brzo su odvratili poglede.
»Da te ubijem? Pa, što ti misliš, tko sam ja?« Odbojno se nasmiješio. »Moja si gošća. Zašto misliš da bih te trebao ubiti? Ja nisam nevjernik poput tvojih ljudi.«
To posljednje za Marianu je bilo previše da bi shvatila što joj govori. Uzmaknula je i otvorila dlanove. »Molim vas, nemojte se šaliti sa mnom«, zamolila je dok su joj koljena klecala. »Molim vas.«
»Dođi.« Uvukao je svoj strašni mač u korice, poveo konja prema njoj i pružio ruku. »Popni se«, zapovjedio je. »Tražila si panah pa ćeš ga i dobiti.«
Panah. Bilo je besmisleno pitati kamo je vodi. Nakon što je nekako uspjela prebaciti tešku obamrlu nogu preko leđa njegova konja, primijetila je samo da su se on i njegovi pratioci okrenuli od grada. Aminulah Kan galopirao je kao i prošli put, a ona je poskakivala iza njega napola zaboravljena, strahujući da će pasti, ukočenim prstima stežući njegov kummerbund.
Stali su na mjestu za koje je pomislila kako ga se sjeća. Padina joj je bila poznata dok su se približavali gradiću pred njima.
Bio je to Butkhak, zadnja postaja karavana prije Kabula na putu iz Pešavara, mjesto na kojem je prije gotovo godinu dana imala viziju pogrebne povorke.
Kako li je ta vizija bila istinita.
Bučno su prošli kroz vrata, a potom kroz nekoliko zavojitih ulica i stali pred neuglednom kućom od opeka.
Aminulah je sjahao, ostavivši Marianu u sedlu, i zalupao na vrata. Otvorio mu je dječak koji se iznenađeno trgnuo, podignuo ruku na srce i tada nestao, a zamijenio ga je pognuti starac s golemim kariranim turbanom.
Brzo su izmijenili nekoliko riječi. Aminulah ju je pozvao.
Kao i prošli put, u kuću ju je uvela žena te ju je odvela u sobu na katu, s pletenim ležajem u kutu.
Dijete joj je donijelo čaj. Mariana nikada nije okusila nešto toliko slasno.
Netko drugi donio joj je pokrivač i tvrd jastuk. Ona je svukla čadri i kožuh, umotala se u pokrivač i istog trena utonula u dubok san.

39. poglavlje

Žene iz obitelji Valijulah od ranog su jutra bez prestanka recitirale. Sada su čekale večeru šćućurene na podu dnevne sobe. Neke su tiho razgovarale, a druge su se odmarale pod pokrivačima, naslonjene na jastuke koji su ležali na prostirkama. S vremena na vrijeme iza zavjese provirio bi neki muškarac iz obitelji, kimnuo i pošao odraditi svoje za kolovratom.
Iz sobe u kojoj se izvodio uml dolazili su koraci. Mlada žena izula je cipele, odmaknula zavjesu na vratima i ušla, teških kapaka.
»Bilo je teško, bhaji.« Djevojka je uzdahnula kad su joj žene načinile mjesta pokraj Safije. »Misli su mi neprestano lutale dok sam recitirala. Nadam se«, tiho je dodala, »da nisam previše griješila.«
»Ne boj se, dijete«, rekla je Safija dubokim glasom i položila ruku na djevojčino koljeno. »Izvodila si to s čistom namjerom i dobro si izgovarala riječi na sindskom.«
»Koliko će to još trajati?« upitala je mlada majka s malenim djetetom na krilu.
»Mogli bi proći tjedni prije no što primimo vijesti o Mariaminu stanju, ali Sabur bi prije mogao primiti znak.«
»Ali što ako je umrla?« Djevojka je podignula ruke i dodirnula uši kako hi otjerala zlo.
»Ako je Mariam već mrtva, ne daj Bože«, oprezno je rekla Safija, »to će nam biti rečeno. Ali tu mogućnost nećemo uzimati u obzir sve dok ne budemo prisiljeni na to. A sada se idi odmoriti, Astma. Lalaji je sljedeći na redu.«
Dok je govorila, zavjesa se odmaknula i šeik je ušao u sobu. Pozvao je sestru.
»Kako je Sabur?« upitao je kad mu se pridružila. »Je li vidio što novo?«
Njegova je sestra odmahnula glavom. »Koliko mi je poznato, nije, ali barem je zaspao.«
Pokazala je kut u kojem je Sabur ležao umotan u pokrivač, zatvorenih očiju i razmaknutih usana.
Šeik je kimnuo. »Onda idem. Tko dolazi nakon mene?«
»Poslat ću Remanu«, odvratila je.
Šeikova nevjesta razmaknutih zuba podignula je glavu i svečano kimnula.
Šeik joj je uzvratio kimanjem i otišao.
Mrak je već bio pao kad se Mariana probudila. Odozdo je dopirao miris hrane, ali nitko nije došao po nju. Previše iscrpljena da bi marila za to, ponovno je utonula u san.
Kad su joj dvije djevojčice došle reći da je večera poslužena, iz drugog dijela kuće čuli su se muški glasovi. Obitelj je zacijelo čekala s večerom dok se borci ne vrate.
Dok su se muškarci smijali i vikali u sobi ispod nje, Mariana je oprezno sjedila u maloj sobi sa sandalijem na sredini, pod budnim pogledima nekoliko žena i djece.
Dok je bez teka zurila u gomilu ovčetine i riže na stolu pred sobom te grijala stopala na obiteljskom sandaliju, pitala se koliko je vojnika i pripadnika tabora taj dan umrlo od hladnoće i gladi.
Koliko su vojnika u bijegu danas zaklali Aminulah i ljudi u prizemlju? Koliko ih je Aminulah ubio nakon što ju je ostavio u ovoj kući i galopom otišao dalje?
Pristojno je kimnula domaćicama i ustala. Dok je pred vratima navlačila čizme, jedna od njih odmaknula je zavjesu.
»Pripremi se«, zapovjedila joj je na farsiju sa stranim naglaskom. »Uskoro odlaziš odavde.«
»Odlazim?« Mariana je oklijevala. »Bi li bilo moguće da pođem u Kabul? Ondje me netko očekuje.«
Samo neka me odvedu k Hadži Kanu...
»U Kabul?« Žena se namrštila i odmahnula glavom. »Ne možeš onamo. Šaljemo te u britansku utvrdu u Džalalabadu. S jednom ćeš kafilom otići do prolaza Lataband. Večeras ćeš se pridružiti njihovu taboru.«
Odozdo je dopirala vika.
»Uzmi svoj poštin«, rekla joj je žena. »Čekaju.«
Hladnoća je bila zapanjujuća. U uskoj ulici klečala je deva, a njezin je gonič do očiju bio omotan šalom. Mariana se popela na njezina leđa i uhvatila se za sedlo kad je deva uz trzaj ustala.
Možda Hasan nije poginuo, rekla je samoj sebi kad je izašla kroz vrata grada, praćena zveckanjem devinih zvončića na svakom koraku. Možda će jednoga dana stići u Lahore i ustanoviti da je čeka.
Krajolik se spuštao u valovima, brežuljak za brežuljkom. Ondje je upitala munši sahiba hoće li više ikada vidjeti Hasana i Sabura.
Ljuljajući se na devinim leđima, očajna zbog hladnoće i gubitka, zatvorila je oči i nemirno sanjarila o vremenu koje je provela u Indiji. Ponovno je proživjela pustolovinu uslijed koje je spasila malog Sabura te prvi sastanak sa šeikom Valijulahom pod mjesečinom. Sjetila se priče sultanije Safije o princu koji postaje prosjak te jezivog poslijepodneva koje je sama provela okružena nasiljem na ulicama Lahorea. Prisjetila se priče munši sahiba o kraljevu glasniku te Hadži Kanova lijepog evokativnog daruda.
Mislila je na Nura Rahmana, kako je preklinje da izgovara šahadu, potvrdu vjere koju su svi dijelili.
Svi su oni bili njezini učitelji. Njihove su pouke zacijelo nešto značile. Zacijelo su se uklapale u cjelinu...
Otvorila je oči. Pun Mjesec sjao je kroz mrežicu na njezinu čadriju. Blistao je pred njom bacajući svjetlost na snijegom prekriveno tlo toliko svijetlo da je moglo biti pustinjski pijesak.
Zvončići deva zveckali su. Mjesec ju je pozivao naprijed.
Skretali su. Mjesec više nije bio pred njom, nego kod njezina ramena. To nije bilo u redu. Išli su u pogrešnom smjeru.
Siđi s deve. Glas u njezinoj glavi bio je toliko jasan i toliko zapovjednički da se Mariana osvrnula kako bi vidjela je li to rekao netko iza nje.
Sagnula se kako bi pogledala goniča. On je, pogrbljen na hladnoći, teškim korakom grabio naprijed.
Siđi, ponovio je glas, i slijedi put Mjeseca.
Silazili su nizbrdo prelazeći snijegom prekrivenu padinu. Mjesec će uskoro biti iza nje, a ne pred njom.
Slijedi put prema miru, zapovjedio je glas.
Svi njezini učitelji, šeik, sultanija Safija, munši sahib i Hadži Kan, govorili su o putovanjima i povratcima kući. Čak joj je i Nur Rahman, koji je zbog nje zaplesao na snijegu, pružio istu pouku – iako je put možda težak, cilj je nezamislivo lijep.
Slijedi put. Prestala je misliti. Krećući se kao u vlasti nečije tuđe volje, prebacila je nogu preko devina sedla. Birajući trenutak kad će skočiti kako ne bi primila udarac, duboko je udahnula i kliznula na tlo.
Nespretno je pala na bok. Njezin tresak zacijelo je bio prodorno glasan na tom tihom mjestu, ali kad se pribrala i podignula glavu, deva je već bila iza nje, koračala kao da gonič nije ništa čuo.
To je bila ludost. Ako ne potrči za njom vičući, bit će...
Bilo je prekasno. Deva je nestala iza hrpe kamenja.
Bila je posve sama.
Slijedi Mjesec.
Ustala je. Opterećena teškim kožuhom, okrenula se prema Mjesecu i krenula prema njemu, prteći nov, uzlazni put kroz snijeg do koljena.
Je li pogriješila? Stala je kako bi došla do daha, svjesna da se brzo umara. Je li je vlastiti um obmanuo onim glasom i uvjerljivim uputama? Hoće li, nesposobna nastaviti dalje, umrijeti na toj padini, a s njom će biti samo Mjesec?
»Kunem se«, rekao je njezin munši na tom mjestu, u Butkhaku, dan prije no što je stigla u Kabul:
»crvenilom sunca (pri zalasku),
(tako mi) noći i onoga što ona skuplja,
(tako mi) mjeseca kada se ispuni,
vi ćete prelaziti (iz jednog)
stanja u (drugo) stanje.«

Sve pouke koje je usvojila dovele su je do toga mjesečinom obasjanog krajolika u kojem je vjetar u njezinim ušima bio jedini zvuk.
Nur Rahman žudio je za rajskim družbenicima, ali ona je pronašla Hasana. On će biti njezin družbenik ovdje na Zemlji, ako požive dovoljno da se opet sastanu. A imala je i druge – svoje učitelje – Galama Alija i Jara Muhameda, i nespretnoga brbljavog Dittua.
Ako ne preživi tu noć, možda će se svi sastati jednoga dana u raju...
Podigni glavu, zapovjedio je glas.
U daljini je plamtjela vatra.
U ušima joj je odzvanjalo njezino iscrpljeno disanje, ali nada joj je pružila novu snagu. Tko god bili ti ljudi, neće joj uskratiti toplinu i zaštitu vatre, pomislila je krenuvši prema njoj.
Mjesec je sjao na maleni tabor. Puške su uspravno stajale u snijegu, naslonjene jedna na drugu. Tovarni poniji i mazge njištali su i udarali kopitima o tlo. Šatori su bili blizu vatre. U jednome se vidjela svjetlost. Na njezinu zidu kretali su se obrisi dvaju muškaraca.
Treća muška figura bila je ščućurena pokraj vatre, a svjetlost joj je skakutala po licu. Uma pomućenog od hladnoće i iscrpljenosti, Mariana je zamislila da njegova svijetla brada pripada nekome koga je poznavala, ali to nije bilo moguće.
Nije ju vidio.
Jedna je silueta ustala. Iz osvijetljenog šatora izašao je muškarac pokriven šalom preko glave. Prišao je vatri.
»Gulame Ali«, zapovjedio je, »idi u svoj šator. Nemoj se kažnjavati ostajući vani na ovoj hladnoći.«
Prvi je čovjek odmahnuo glavom. »Vaša je supruga nestala«, zavapio je ljuljajući se naprijed-natrag. »Bibi je nestala i ja sam kriv za to.«
»Ne«, rekao je Hasan Ali Kan. »Ja sam od početka bio kriv za to.« Zagledao se u vatru kao da više nije bio svjestan prisutnosti drugog muškarca. »Prekasno sam doznao što mi je ponudila«, nastavio je napuklim glasom. »Nisam shvaćao...«
Obojica su podignula glave i trgnula se kad je Mariana potrčala.
Trenutak poslije, tristo šezdeset milja dalje, Sabur, sin Hasana Ali Kana, otvorio je oči i nasmiješio se.

Pogovor

Generalnom guverneru Indije
Sjedište Vlade, Calcutta

15. veljače 1842.


Vaše gospodstvo,
zadovoljstvo mi je izvijestiti vas da je naš obavještajni dužnosnik Adrian Lamb stigao u Delhi nakon što je preživio onu strahotu u Kabulu.
On i supruga pobjegli su iz garnizona nedugo prije povlačenja vojske te u Indiju stigli preko Kandahara, sa skupinom afganistanskih nomada. Prije tri dana stigli su u Delhi. Nisu pretrpjeli ozlijede, ako se izuzme ono što je gospođa Lamb opisala kao »neopisivu prljavštinu« putovanja.
Premda još nemamo konačnih vijesti, doima se vrlo vjerojatnim da su strašne glasine koje smo čuli istinite: da je od četrnaest tisuća duša koje su napustile garnizon ujutro 6. siječnja samo jedan čovjek, dr. Brydon, stigao do Džalalabada gdje su čekali general Sale i Prva Brigada. Ako se to pokaže istinitim, svi se drugi, osim trideset taoca Akbara Kana, moraju smatrati mrtvima.
Vjeruje se, iako nije potvrđeno, da su general sir William Elphinstone, lady Macnaghten, lady Sale, nećak lady Macnaghten Charles Mott i kći lady Sale gospođa Sturt među Akbarovim zarobljenicima, kao i žene, djeca te ranjeni časnici.
Mi, dakako, dajemo sve od sebe kako bismo postignuli njihovo oslobađanje.
Trebao bih spomenuti i zanimljiv dio priče o Adrianu Lambu – njegova nećakinja, djevojka po imenu Mariana Givens, nestala je iz karavan-saraja kod Kabula dok je s tetkom čekala da nomadska karavana krene.
Lamb tvrdi da je djevojka u Lahoreu, pod zaštitom čovjeka po imenu Hasan Ali Kan. Budući da sam tog čovjeka upoznao u Pešavaru, mogu reći kako smatram da je moguće da je on odveo gospođicu Givens onamo. A budući da naše trenutačne teškoće ne dopuštaju pokušaje njezina spašavanja, pretpostavljam da će ostati ondje.
Vaš ponizni i pokorni sluga,
bojnik Horatio Wade

Zahvale


Najprije želim zahvaliti svojoj sjajnoj urednici Kate Miciak koja je kupila trilogiju od spisateljice početnice i nije se pokajala. Kate, da nije bilo tebe, romani Dragulj Indije, Prosjakinja pred vratima i Kći pustinje ne bi ugledali svjetlo dana. Zahvaljujem i svojoj energičnoj agentici Jill Kneerim iz agencije Kneerim and Williams, koja me uzela za klijenticu te razborito odlučila moj prvi rukopis pokazati Kate.
Mnogo dugujem svojem prijatelju i savjetniku za sva afganistanska pitanja, vrsnom povjesničaru i uredniku Kamaru Habibiju, kao i svojem učitelju pisanja, pokojnomu jedinstvenom Arthuru Edelsteinu.
Hvala mojoj spisateljskoj skupini koja je bila uz mene dok sam se mučila i jadikovala pišući sve tri knjige, uključujući Kći pustinje: Lakshmi Bloom, Elatiji Harris, Cathie Keenan, Kathleen Patton, Pam Raskin i Jane Strekalovsky. Svaka od vas dala je dragocjeni doprinos ovoj trilogiji. Hvala vam od srca.
Još je mnogo drugih koji su mi pomogli na razne načine:
moja draga, strpljiva prijateljica Zeba Mirza, koja je izostavljena iz zahvala u knjizi Prosjakinja pred vratima. Shelale Abbasi, Gillo i Ali Afridi, Dure Afzal, Shehryar Ahmad, fakir Syed Aijazuddin,
Bunny Amin, Kathleen Baldonado, Bill Bell, Brian Bergeron, Upty Clouse, Lenny Golay, Tariq Jafar, Farida i Asad Ali Khan, Judy i Bazl Khan, Tahireh i Zafar Khan, Jessica Lipnack i Jeff Stamps, Janet Lowenthal, Erika McCarthy, Cornelia McPeak, Rashid i Bano Makhdoom, Azim Mian, Kyra i Coco Montagu, Fauzia Najm, Pakistanska misija pri UN-u, Ann i Frank Porter, Sharon Propson, Samina Quareshi, Meherine Qureshi, moja sestra Ala Reid, Sam i Julie Reid, Sally Redmond, Shakil i Rehana Saigol, Mansoor Suhail, Javed i Farida Talat, Audrey Walker, Serita Winthrop i Joyce Zinno.
I, dakako, mojim najvećim saveznicima, mojoj djeci Sophie Ali i Tobyju Aliju.
Hvala vam, hvala svima.