Tajna povijest Moskve

1.

Galina

Imala je duge, blijede prste uskih vrhova nalik na voštanice u crkvi. Provlačila ih je kroz plamen žigice, u početku oprezno, ne osjećajući ništa. Onda ih je zadržala dulje očekujući da će s njih početi kapati i topiti se. Umjesto toga zacrvenjeli su se i osuli plikovima pa ih je pažljivo povukla gledajući kako se koža na vrhovima prstiju mreška i diže u male prozirne šatore. Već je smišljala laž koju će reći kolegama na poslu da bi objasnila plikove. Pegla. Kipuće prskanje ulja u tavi. Napalm. Nasmijala se na tu pomisao. Napalm nikad ne umiruje, a samo umirujuće stvari čine dobre laži – hrana, peglanje, kućanstvo.
Netko je zakucao na vrata kupaonice. – Galka, jesi zaspala unutra? – pitala je Maša. – Daj, moram ići.
Ugasila je žigicu. – Evo, izlazim odmah.
– Je l’ ti to pušiš unutra?
– Ne – rekla je i otvorila vrata.
Maša, ružičasta i oznojena, već zadižući kućni ogrtač, provukla se pokraj nje očešavši se golemim trudničkim trbuhom о Galinu.
Galina je žurno izišla. Mašina ju je trudnoća uznemiravala, ne samo zato što je imala tek osamnaest godina i što joj je budući muž još uvijek bio u vojsci služeći posljednju godinu svoje dvogodišnje obveze.
Neizbježan dolazak kmečave ružičaste stvari koja će joj ukrasti i zadnji ostatak sestrine privrženosti bolio ju je više nego što bi se usudila priznati – njihova majka i baka bile su silno uzbuđene zbog djeteta. Galina se pretvarala da je i ona uzbuđena i da bi se kaznila za takvu sebičnost, palila se žigicama onda kad nitko nije gledao. Nadala se da neće opet upasti u nevolju.
Puhnula je u prste i krenula u sobu koju je dijelila s majkom i bakom. Maša je sad imala svoju sobu, što je bio još jedan razlog za prigovor i oplakivanje vlastite čudovišnosti. Baka je opet bila u bolnici i možda se više nikad i ne vrati doma, a majka je telefonirala u hodniku. Galina je uživala u trenutcima samoće. Ispružila se na krevetu, slušala poznate zvukove željeznice izvana i mrmljanje majčina glasa u hodniku. Usprkos želji, čula je majčine riječi.
Naravno da je premlada, rekla je majka. Ali bolje prerano nego prekasno, a znaš Galinu! Ona je stara cura i sumnjam da će od nje biti neke unučadi, i zbilja, voljela bih da rodi bar jedno izvan braka, koga danas briga za to. Znam da neće naći muža i s tim sam se pomirila. Ali kad bi barem rodila dijete... Ma, znam, milijun sam joj puta rekla.
Ali ona je tvrdoglava, ne možeš vjerovati koliko je tvrdoglava i ne vjerujem da bi to itko dugo trpio.
Sve je to Galina čula i prije – za njezinu su majku muškarci bili rijedak i dragocjen plijen koji se morao loviti lukavo i prijetvorno. Galina se nije sjećala ni jednog razgovora koji ne bi postao lekcija kako sebe učiniti privlačnijom – trebala bi se ljepše odijevati i manje govoriti što misli, a više se smiješiti. Možda bi tako privukla nečiju pažnju, barem onoliko koliko je potrebno da je napumpa. Ni jedna nije spominjala očitu činjenicu svih tih govorancija – Galinu se ne može voljeti bez prijetvornosti i varki. U posljednje je vrijeme izbjegavala razgovore s majkom. Čula je glas iz hodnika.
Ne želim da postane ogorčena mrziteljica muškaraca, rekla je njezina majka. Posljednji put kad se vratila iz bolnice (nikako se nije mogla natjerati da kaže »ustanove za mentalno oboljele«) neko sam se vrijeme nadala.
A sad – ne znam bi li se trebala vratiti, ne znam mogu li uopće učiniti štogod za nju.
Galina se sjetila dana kada se još natekla od koktela sulfazina i neuroleptika kojima su je nakljukali vratila kući. Ubodi su je injekcija još boljeli i tad je odlučila da više nikada neće učiniti nešto zbog čega bi je opet poslali onamo. Nikomu nikada nije rekla za stvari koje su treperile na rubu njezina vidnog polja – čudna stvorenja i grozni prizori. Institucija za mentalno oboljele bila je kazna njezine majke. Kažnjavala ju je svaki put kad bi je razočarala. Izabrala je majčino tupo mučenje nauštrb akutnog bola igala i polusvjesnoga košmara neuroleptika. Još se osjećala krivom što laže.
Gurnula je lice dublje u jastuk i povukla kutove jastuka preko ušiju da blokira glas iz hodnika. Ali bilo je prekasno – strah se već javio goneći je da bježi, da pobjegne daleko, da se zaštiti. Kao kad je bila dijete (jedino dijete) i osjećala užasan strah da je život koji vidi oko sebe sve što je čeka u budućnosti. I željela je pobjeći da ne bude uhvaćena u pogubnu rutinu kuće i posla, televizije, kupovanja stvari samo zbog kupovanja.
Kako je samo tada željela pobjeći. Sada je ta želja bila još snažnija jer je odrasla i jer zna da se nema kamo pobjeći. Knjige koje je voljela, obećanja tajnih svjetova ispostavila su se lažnima.
Začula je vrisak – najprije je pomislila da je to mačka, susjedova mačka kojoj je netko nagazio na rep i koja se glasno žali na bolnu ozljedu. Čvršće je omotala jastuk oko glave.
Onda je shvatila da vrisak uopće nije bio mačji nego ljudski. Dijete.
Odbacila je jastuk i potrčala proklizavajući u čarapama po glatkoj površini parketa. Vrištanje je dopiralo iz kupaonice i Galina je zalupala na zaključana vrata. Odgovora nije bilo.
I njezina majka, ostavivši telefon da visi sa stolića u hodniku, zalupala je na vrata. Ta sitna žena udarala je tolikom silinom da su se vrata zatresla. Galina je ustuknula.
– Nemoj samo stajati – obrecnula se majka.
Galina je otrčala u kuhinju. Tamo je negdje bila stara kutija s alatom koju je njihov otac ostavio kad je otišao u nepoznatome smjeru. Tražila je tu kutiju lupajući vratima kredenca, sve uspaničenija svaki put kad bi otvorila neka vrata i razočarano ih zalupila. Konačno je našla kutiju na vrhu ormara s porculanom i dograbila najveći odvijač iz nje. Tako naoružana, odjurila je do vrata kupaonice po kojima je njezina majka još lupala, a iznutra je dijete još plakalo.
Odgurnula je majku i udarila vrškom odvijača po vratima odvaljujući dugo iverje iznad brave. Kad je otkrila bravu, otvorila ju je.
Dijete je s pupkovinom ležalo na podu. Migoljavi ružičasti stvor kojeg je njezina majka žurno podigla i protrljala ručnikom. Galinin pogled lutao je uokolo, između bijele porculanske školjke i okrhnutog ruba kade. Ormarić. Zrcalo. Prozor. Prozor je otvoren. Ali Maše nema.
Majka joj je bila prezauzeta djetetom da bi primijetila nestanak svoje mlađe kćeri. Galina je pogledala kroz prozor kao da očekuje vidjeti Mašu kako nekim čudom lebdi osam katova iznad zemlje. Zrak je pred njom bio prazan, samo osamljena čavka koja kruži i kruži.
Podigla se na prste i viseći kroz prozor ustrašeno pogledala zemlju ispod sebe. U vrtoglavici i valovima mučnine vidjela je asfalt – prazan, samo nekoliko mačaka lutalica i starice na klupi kraj ulaza. Čavka je zakriještala i zalepetala krilima. Kružila je nad Galininom glavom skrećući pozornost na sebe. Sletjela je na prozorsku dasku i nagnula glavu gledajući Galinu sjajnim crnim okom, kljuna poluotvorenog kao da pokušava govoriti.
Njezino tamno perje bez sjaja izgledalo je poput metala.
Galina je osjetila kako joj svijet izmiče pod nogama, a neprekidni plač djeteta i tugaljivi glas njezine majke odmaknuli su se od nje, čavkino oko držalo ju je u mjehuru tišine i zaprepaštenja.
– Maša! – prošaptala je hladnim usnama. – Jesi li to zbilja ti? Čavka je doskočila bliže i kimnula kao da kaže, da, to sam ja.
Ja sam.
– Ne – rekla je Galina. – Nemoguće je. Ne vjerujem ti.
Ptica je jednom zagraktala i skočila s prozorske daske. Padala je poput kamena dok nije zamalo udarila u mrtvi asfalt. Tad je raširila krila i vinula se visoko zasjenjujući Sunce na blijedome rujanskom nebu.
Zvukovi su se vratili i Galina se osupnuto okrenula pritiskajući uši prstima opečenima na lijevoj i neozlijeđenima na desnoj ruci.
Njezina je majka sjedila na podu i, držeći uplakano dijete u naborima svog kućnog ogrtača, plakala. Njezin se glas digao sve do piskavog vriska neobično sličnog plaču djeteta kojeg je zapahnuo osjećaj gubitka. – Maša, Maša! – plakala je, a ptica vani odgovarala je ljutitim povicima i kričanjem.
– Nema je, mama – rekla je Galina. Nije ni spominjala čavku. Nije htjela natrag u bolnicu.
Zvali su je zlatna jesen, a tog ponedjeljka ujutro Galina je shvatila zašto. Topole su uz cestu na putu do autobusne postaje požutjele preko noći blistajući pod iskošenim zrakama jutarnjeg Sunca poput pozlaćenih lukovica na crkvama staroga grada. Zrak je u sebi imao tek nagovještaj jesenje gorčine i Galina se nasmiješila škiljeći u jarke boje stabala i neba, a onda se sjetila.
Nije htjela danas ići na posao, ne s toliko jada u kući. Jutros se osjećala kao izdajica ostavljajući majku koja je izgledala zapanjujuće krhko, s umotanim djetetom, među pelenama koje treba oprati i bočicama dječje hrane.
– Samo ti idi – rekla joj je majka ljutito. – Ako izgubiš taj posao, što ću ja onda s tobom?
Galina je tad shvatila da joj je majka ljutita što je Maša ta koja je nestala – najmlađa, ona normalna. Spremila se za posao.
Radila je u središtu grada, u starom dijelu, gdje je sve bilo povijesno i prekrasno. Premda je i tamo novi život nicao na svakome uglu – na kioscima su prodavali časopise, cigarete, knjige, tampone, pribadače, filmove, cugu, naočale, školske potrepštine, torbice i majice, a u njima su radili glasni ljudi koji prolaznike nisu puštali na miru.
Da bi došla do mjesta na kojem je radila, maloga znanstvenog nakladnika, morala je proći kroz pothodnik koji je nekad bio širok i slobodan, ali je sad bio pretrpan beskrajnim kioscima i prosjacima. Tek odnedavno je počela primjećivati prosjake. Pitala se odakle su se pojavili i ono nešto novca što ga je imala u džepovima stavljala je u papirnate čaše koje su joj pružale mršave ruke ili ga pak ostavljala na komadu daske domaće izrade na koju su bili pričvršćeni kotači skinuti s dječjeg romobila, na kojima su se vukli starci bez nogu, odjeveni u poderane, raspadnute maskirne uniforme iz 1945. pa se činilo da odonda sjede ovdje. Neki su bogalji bili mlađi. Pretpostavljala je da su afganistanski veterani. Izbjegavala ih je pogledati u oči vjerujući da će se stvari koje su vidjeli nekako uliti u njezine, otići joj do srca i zauvijek ga zalediti. Odvratila bi pogled i naslijepo bacala sitniš uzaludno pokušavajući ublažiti grižnju savjesti.
Izišla je s druge strane Tverskaje i otrčala do stare dvokatnice u Gazetnijem Pereuloku. Stabla su postala žuta i narančasta, a prvo otpalo lišće šuštalo je pod njezinim tenisicama. Mogla je taj put prijeći zatvorenih očiju – radila je za tog nakladnika posljednje tri godine prevodeći medicinske članke s engleskoga i njemačkoga. Čestitala je samoj sebi što ima posao. Danas jednostavno nije bilo sigurno da ćeš pronaći posao koji se plaća. Mrštila se kad god bi čitala oglase za posao u novinama – svaki put kad bi netko spomenuo znanje stranih jezika također bi zahtijevali da taj sretnik radi i posao tajnice i izgleda dobro u minici. Činilo se da svakoga dana stotine novih tvrtki izniču niotkuda, poput prosjaka u podzemlju, a ni jednu od njih nisu zanimali prevoditelji, samo zgodne zabavljačice eventualnih stranih investitora. Da, imala je sreće što ima posao. Plaća nije bila velika, ali voljela je to raditi i, kao bonus, zadržala je dostojanstvo – što je danas bilo teško.
Dočekao ju je prohladan ulaz, čiji je stari kamen odisao očuvanom hladnoćom davno prošlih zima.
– Galka! – zaorio se glas glavnog urednika Velikanova, muškarca divovskoga stasa što je bilo u skladu s njegovim imenom. – Znaš li koliko je sati?
– Znam, znam – rekla je. – Sestra mi se sinoć porodila i potom nestala.
– Krivi redoslijed, ha? – nasmiješio se Velikanov kroz svoju bradurinu. Primijetio je njezin izraz lica i osmijeh je nestao netragom u zamršenoj strukturi njegova lica. – Bože, pa ti to ozbiljno. Baš mi je žao. Pa zašto si uopće dolazila?
Slegnula je ramenima. – Nemam što drugo. Policiji sam javila. Moja se mama brine о djetetu. A moje je da zarađujem, valjda.
Velikanov ju je potapšao po ramenu pazeći da ga ne prignječi svojom šapetinom. – Baš mi je žao. Znam da ste bile bliske. Koliko je bila mlađa – mislim, koliko je još uvijek mlađa?
– Deset godina – rekla je Galina.
Velikanov je kimnuo i poveo je iz ureda do kuhinjice u kojoj je čajnik stalno vrio. – Popij čaj. Tri šećera?
Kimnula je i puhnula na vruću površinu šalice koju joj je Velikanov dodao. – Hvala.
Ima li što hitno danas?
– Samo nekoliko vijesti iz Lanceta – rekao je. – Ništa hitno. Možeš uzeti slobodno popodne ako hoćeš.
– Hvala ti – rekla je Galina. Htjela je dodati još nešto, reći da je sretna što ima Velikanova za šefa, ali se predomislila. Taj ju je div uvijek gledao tako bespomoćnim očima pa se bojala da bi bilo koja ljubazna riječ samo pogoršala situaciju. Kako je išla ona priča koju je voljela kad je bila mala?
Sjela je za stol i ritualno prelistala papire. Uočila je članke iz Lanceta – svaki po dvije stranice, ništa naročito – i stavila ih na vrh hrpe. Otvorila je bilježnicu i pomislila na tu priču.
Dječja knjiga, veliki format, tanka, sa slikama na svakoj stranici. Slikama dvoje djece – dječaka i djevojčice – kako bježe od stare, izobličene žene velikoga nosa i s okrutnom šibom u ruci.
Bilo je i zečeva koji govore i vila i ni za živu glavu nije se mogla sjetiti zapleta, ali pamtila je kraj. Na posljednjoj je stranici bila ružna starica pretvorena u svoju raniju mladost i ljepotu. Smiješeći se razdraganoj djeci, objašnjavala je da je na nju bačena kletva. Pretvorena je u ružno izobličeno stvorenje. Da im je kao takva rekla ma i jednu lijepu riječ ili pružila i mrvicu utjehe, djeca bi se pretvorila u kamen.
Galina je podigla papire do lica da od kolega sakrije suze, njihovi su stolovi bili preblizu. Galina je bila najbliže velikom radijatoru ispod prozora kako bi uvijek bila na toplom. Još jedna od brojnih Velikanovljevih ljubaznosti na koju nije mogla uzvratiti – bojala se da bi se njegovo srce na kraju okamenilo i prepuklo od lažne nade.
Ta joj je slika ostala u mislima i nije ju odagnala ni njezina hrabrost da se koncentrira na engleske riječi pred sobom. Kad je bila mala, ta je priča imala smisla – istina, bila je jedino dijete, no ostatak je priče savršeno odgovarao. Njezina izmoždena, ljutita majka koja ju je željela voljeti, ali joj je to branila kletva, smrtni strah koji ju je priječio da iskaže svoju ljubav koja je mogla biti ubojita.
Kad se Maša rodila, teorija о kletvi izletjela je kroz prozor – majka je prinovu obožavala, a nitko se nije pretvorio u kamen, čak ni Galina. Kako je Maša rasla, Galina je naučila cijeniti privrženost koju joj je sestra iskazivala i koja joj je sada silno nedostajala. Ponovno je progutala suze misleći na svoju majku s Mašinim djetetom u krilu kako plače i ljulja se, a nigdje nema vedre Maše da ih sve utješi.
Galina je ispila čaj, odmahnula glavom kao da izbacuje grozne misli i pročitala članke – recenziju nove knjige о gušavosti (Gušavosti? Obolijeva li itko još od toga?) i izvješće о jednoj konferenciji. Brzo je ispisala prijevod rukom i bacila ga daktilografkinji na stol.
– Uzet ću nekoliko sati slobodno – rekla je i izišla.
Bilo je čudno biti izvan ureda danju. Hodala je Tverskajom prepunom turista i pustila da je noge nose sve dok se nije našla u Herzenovoj ulici. Stara kao i sve drugo u ovom dijelu grada, ulica je bila puna starih, kamenih zgrada i Galina je neko vrijeme stajala pokušavajući se sjetiti one jedne kuće koju je kao tinejdžerica voljela. Uočila je tu trokatnicu u nizu i ponadala se da stanari nisu postavili sigurnosnu bravu na ulazu.
Nisu, skrivajući se, potrčala je uza stube, osjećajući krivnju. Nadala se da nitko od stanara neće izići iz svojega udobnoga, skupog stana s čeličnim sigurnosnim vratima i osporiti njezino pravo da bude tu.
To stubište bilo je jedna od njezinih dragocjenosti, jedna od tajni koje nitko nije znao – opsesivno ih je sakupljala i uživala u spoznaji о svojem bogatstvu. Malo je toga bilo opipljivo – konveksni komad zelenog stakla za boce zakopan u kutiju s pijeskom s jednim savršenim jesenjim listom i osušenom tratinčicom pod njim, tako da ga se moglo iskopavati polako, komadić po komadić i uživati u čudesnoj kristalnoj ljepoti. Drugo je bilo manje opipljivo – skriveni vir na rijeci, određeni kut pod kojim su sunčane zrake padale na pozlaćenu lukovicu crkve i ta kuća u Herzenovoj ulici, koja je imala nečuvan izlaz na krov. Moglo se sjesti na taj kosi metalni krov, topao od sunca i uživati u starom gradu ugniježđenom u zagrljaj rijeke.
Nije bilo nikoga na krovu kao što nikad nikog nije bilo svih godina tijekom kojih je odlazila tamo. Uz dimnjak je bilo smeća i pretpostavila je da su i drugi dolazili ovamo; možda su neki od prosjaka iz podzemnih hodnika spavali ovdje, daleko od pasa lutalica i policijskih ophodnji na ulicama. Naslonila je leđa na dimnjak i pritisnula nožne prste uz oluk da ne sklizne sa strmog nagiba, i gledala.
Ne bez razloga zovu ga gradom četrdeset puta četrdeset crkava. Bljesci zlata istočkali su krajolik pred njom nezaklonjen visokim modernim zgradama. Žutilo topola i zlato na crkvama i plava boja neba naveli su je da zadovoljno uzdahne i na tren zaboravi svoj teški jad. Tada je na nebu primijetila taman oblak i rukom zaštitila oči od sunca. Oblak je postao veći i bliži i Galina je shvatila da ga čine ptice – čavke, vrane, sove. Sove? Zagledala se u tihe i blage pokrete mekih paperjastih krila, a velike žute oči uzvratile su joj pogled. Ptice su kružile iznad njezine glave, a jedna je čavka letjela nisko, umalo joj krilom dodirujući lice i mrseći joj kosu vjetrom svojih krila.
– Što hoćeš? – pitala je Galina. U blizini nije bilo nikoga koga bi bila briga što ona razgovara s pticama, tko bi odlučio da je pošalje natrag. Nasamo nije morala izigravati normalnost.
Čavka se spustila na rub oluka i nagnula glavu.
Maša, htjela je reći, ali je pregrizla tu riječ. Možda jest bolesna, no bila je kadra prepoznati halucinaciju. Ptice koje se pojavljuju niotkud i pokušavaju razgovarati s njom, sove kojima uopće ne smeta Sunčevo svjetlo – to nije bila istina, to joj se nije događalo. Dobra shizofreničarka – hrabra shizofreničarka – znala je da je bolesna i da stvari koje ona vidi ne moraju zbilja postojati. Dobra shizofreničarka trebala bi ignorirati halucinaciju kad je prepozna.
– Odlazi – prošaptala je grubo. – Ti ne postojiš pa me ostavi na miru.
Uznemirene duše, ustala je i krenula do vrata koja će je povesti natrag u svijet, dolje. Ptice su se uznemirile zbog njezina odlaska i sve su odjednom skupile krila i podigle vjetar toliko jak da ju je zamalo oborio. Nahrupile su na nju kao što vrane nahrupe na mačke koje se previše približe njihovim gnijezdima obrušavajući se, vukući joj kosu kandžama, širom otvorenih kljunova. Pobjegla je u sigurnost vrata klizeći tenisicama po najednom previše glatkom i opasnom metalu. Dograbila je daske oko crnoga kvadratnog okvira vrata zabijajući iverje u uplakane rane na vrhovima prstiju, u panici, napola zaslijepljena sivocrnim pokretima u zraku. Uvukla se na prašnjavi tavan i otrčala do stubišta, konačno ostavljajući za sobom graktanje i hukanje.
Previše potresena da se vrati na posao, hodala je duž Novog Arbata, nedavno pretvorenog u pješačku zonu koju su preuzeli ulični umjetnici. Razgledavala je u prolazu; većinom su izlagali gradske vedute i krajolike. Prepoznala je detalje kao što se prepoznaje mrtvo tijelo voljene osobe lišeno iskričavog života i kretnji. Slikari skica dozivali su je nudeći joj crtanje portreta, ali je odmahnula glavom i zagledala se u uredne četverokute pločnika. Prošla je pokraj nekoliko umjetnika koji su izlagali matrjoške1 i oslikane kutije za nakit imitirajući, manje-više uspješno, tradicionalni paleški2 i gželski stil.3 Nekoliko se turista uz pomoć tumača pogađalo oko cijene i Galina je uputila suosjećajan pogled nervoznom muškarcu koji je prevodio. Ona to nikad ne bi mogla, pomislila je, raditi za te ljude koji su se poput kuge raširili gradom, zahtjevni, bahati, nepristojni. Ali pitala se kako bi bilo vjerovati da je svijet stvoren tebi na užitak i zabavu.
Skrenula je pogled i stala. Velika slika naslonjena na jedan izlog privukla joj je pogled pa se zagledala u nju želeći nestati. Ali ostala je, jedina slika koja je uhvatila duh svoje teme – pogled s krova s kojeg je upravo sišla, istočkan debelim žarkim potezima zlatne i žute prekrivenih blijedoplavom širinom neba. Još gore, nekoliko je ptica, sve sami kljunovi i kandže, zlokobno lebdjelo u praznom beskraju neba.
Umjetnik je pokraj slike bio pogrbljen, s ugašenom cigaretom među opuštenim usnama. Nezainteresirano je pogledao Galinu i odmaknuo se od izloga. Neobrijan, zakrvavljenih očiju, prljav. – Hoćeš kupiti? – upitao je.
Galina je odmahnula. – Žalim, ne. Ali te ptice... I ti ih možeš vidjeti?
Slikar se nasmiješio, a kratke su se neobrijane dlake na njegovim obrazima nakostriješile. – Od prošlog petka. Ma vidi ti to! Mislio sam da je to delirium tremens.
Galina se nasmiješila. Sjajno! pomislila je. Shizofreničarka i alkoholičar vide jezive ptice.
– Vidiš li i sove?
– Od nedjelje.
– Odakle su došle? Zašto su tu, sad, po danu?
Slikar se protegnuo i zijevnuo zapahnuvši Galinu vonjem ustajalog nikotina i alkohola.
– Jebi ga, tko bi znao? – rekao je filozofski. – Ali ako mene pitaš, vjerojatno su krivi Cigani.
– Cigani?
– Ili neka druga vražja magija – dopustio je. – Ako zbilja želiš znati, dođi za koji dan kad se smrkne pa ću ti pokazati.
– Moja je sestra nestala – rekla je Galina. – Mislim da to ima neke veze s pticama. Možeš li mi objasniti?
– Nema tu objašnjenja – rekao je. – I ne mogu ti ništa pokazati dok se ne smrkne.
Ispljunuo je cigaretu, zabio ruke u džepove i time pokazao da više ništa neće reći.
Galina je uzdahnula, okrenula se i pošla. – Zovem se Galina – rekla je umjesto pozdrava. – Vidimo se sutra.
– Samo ti dođi. – Kimnuo je. – Fjodor, to mi je ime.

2.

Jakov

Jakovu se nikad nije sviđao njegov izgled – činio mu se previše svakodnevnim, bez i daška engleštine koju je od sebe očekivao. Ali, od svake škrte crte na njegovu malom kockastom tijelu do zadnje nakostriješene vlasi na glavi, njegov je izgled cijelom svijetu izvikivao »ruski seljak«. Svijet je reagirao ljutito i odgurnuo ga. Moskva je bila posebno žestoka u odgurivanju.
»Limitčik«, tako su zvali ljude poput njega. Moskva je bila za rođene Moskovljane i za ograničen broj došljaka. Rođeni su Moskovljani na došljake gledali oholo i prezrivo što je Jakova iznenadilo kad se doselio s punih deset godina. Dvadeset godina poslije mržnja nije nimalo popustila. Počeo je pomišljati da nikad neće postati domaći.
Jakov je stajao pred prozorom u boksericama i potkošulji gledajući na topolu koja nije dosezala do njegova prozora na šestom katu. Na vrhu je bilo gnijezdo vrana koje je podrhtavalo na vjetru što se dizao. Zabrinuo se za dvoje mladunaca u gnijezdu. Njihovih roditelja nije bilo na vidiku i ptići su kriještali dok se zbirka šiblja i grančica i raznih kučina ljuljala tamo-amo na vjetrom šibanom vrhu stabla. Jakov se zapitao osjećaju li malene ptice mučninu. Pitao se što u rujnu još rade u gnijezdu.
– Jaša! – pozvala ga je majka iz kuhinje. – Doručak!
Navukao je trenirku izlizanu na koljenima, crvenih pruga niz nogavice i izblijedjelih od previše pranja. U njegovu životu bilo je previše ispranih crvenih stvari i još jedna od njih, u obliku kućnog ogrtača njegove majke. Trčkarala je od štednjaka do kuhinjskog stola i natrag s očajničkom energijom satnog mehanizma.
– Daj se smiri, mama – rekao je Jakov i potapšao staru po ramenu. Uvijek je mislio о njoj kao о starici i iznenadio bi se na njezine rođendane kad bi shvatio da joj je jedva pedeset. – Subota je, nema potrebe za žurbom.
– Htjela sam se naći s Ladom i otići na groblje – rekla je. – Da obiđem tvoju baku i djeda, a grob treba očistiti, zbog sveg tog lišća.
– Jesen je. Još će ga napadati ujutro.
– Grobove treba čistiti – rekla je, tvrdoglava i sitna. – Jedi.
– Nemoj me služiti. Radi ono što misliš da trebaš.
Uzdahnula je. – Bit ćeš dobro?
– Naravno. – Nije se imao zašto jediti. Ona se stalno brinula, navika koja ne nestaje tek tako. Budi strpljiv, podsjetio je sam sebe. Sad si odrastao, makar ona to ne shvaća.
– Idi, radi ono što misliš da trebaš raditi. Zabavi se. Uživaj u grobovima.
Lice joj se stisnulo. – Za mrtve se treba brinuti.
Znao je da se ne vrijedi prepirati. Nije imalo smisla govoriti joj da je ona jedina koju će utješiti beskrajni, uzaludni, bespredmetni sati crnčenja na groblju i da mrtve nije briga. Otpio je gutljaj čaja.
Njegova se majka povukla u svoju sobu i lupala vratima ormara i šuškala odjećom od poliestera. On je mazao kruh maslacem i rezao debele kriške sira, mirisnog i punog rupa. Želio je biti sam i osjećao je krivnju zbog toga.
Ona je ušla u kuhinju oklopljena cvjetnom tkaninom i strogim crnim cipelama. – Ne bi te ubilo da posjetiš baku i djeda.
Baka i djed. Bake se sjećao mutno, a djeda ni u primisli. Ni njegova ga se majka nije sjećala. Znali su samo da je bio Englez. Bilo je i jedva zapamćenih priča i nagađanja, ali jedino je njegova nacionalnost bila sigurna. To, i da je radio na radiju šest mjeseci, između svibnja i studenog 1938. kao dopisnik za engleski jezik. Tijekom tog kratkog vremena oženio se bakom i ona je ostala u drugom stanju i bio je promptno pogubljen – ili, kako su to zvali u Hruščovljevo vrijeme, represivan. Nitko nije bio posve siguran što je zakopano u grob na kojem je bilo njegovo ime ni kako je to dospjelo tamo, ali nitko nije bio dovoljno znatiželjan da to dozna.
– Danas ću ostati kod kuće, mama – rekao je. – Možda idući vikend. Možemo i u crkvu otići ako hoćeš. – Dobacuje joj varalicu za smirenje, mijenja malo trenutačne neugodnosti za veću odgođenu. Mudro.
– Vidjet ćemo, Jaša. – Smekšala se. – Brzo ću se vratiti.
Ispio je čaj, sad hladan, i pronašao svoj dalekozor. Vidio je široke kljunove ptića, žutog ruba poput žumanjka, otvorene u nijemom kriku. Vjetar se pojačavao.
Vjetar je dizao listove u žute vrtloge i nosio ih, vitlao ih pa ih puštao da padnu.
Vjetar je puhao kroz suhu travu na praznoj ledini iza vrtića što se vidjela s Jakovljeva prozora i zviždao među praznim bocama razbacanim između oguljenih klupa, mrsio dlaku pasa koji su trčali po sasušenu blatu i busenju usahle trave na ničijoj zemlji, a njihovi su vlasnici podigli ovratnike i pripalili cigarete štiteći plamičke šibica dlanovima, vješto blokirajući vjetar ramenima.
Jakov je gledao mladića kako naganja škotskog terijera. Pas je trčao u krug bježeći od vlasnika. Noge su mu bile toliko kratke da se nisu vidjele pod čupavom dlakom. Mladićeva jakna lepršala je oko njega dok je trčao i ganjao psa tugaljivo ga zazivajući po imenu. Nalet vjetra gurnuo je mladića u leđa tjerajući ga u nespretno šepesanje i dignuo mu jaknu preko glave. Dok se mladić borio da se ispetlja iz jakne, izvijajući ruke i lamatajući, još jedan nalet vjetra podigao ga je s tla. Jakov se nagnuo bliže prozoru ne vjerujući vlastitim očima. Bio je presretan što je u subotu ostao sam da bi zbilja mogao osjetiti iznenađenje ili strah. Mladićeve ruke lamatale su sve brže, jakna se produljila, noge su mu se digle od zemlje, skupljene u malene ptičje nožice i lebdio je, pola čovjek pola...?
Jakov je pogledao druge ljude i pse, ali nitko nije bio ni previše zabrinut ni svjestan mladićeva čudnog ponašanja. Samo je njegov terijer prestao trčati. Sjeo je i glave upitno nagnute slijedio je pogledom nešto visoko u zraku. A onda je Jakov shvatio da mladića više nema. Samo je velika vrana lepetala krilima iznad ledine gonjena škotskim terijerom koji je zavijao i vukao svoju uzicu po blatu.
Ponedjeljak je donio nelagodu i stiskanje u prsima i želju da se zakopa dublje u jastuke i samo spava. Umjesto toga, ustao je u pet i otišao na posao. Autobus je bio pun pospanih građana, nevoljnih da susretnu bilo čiji pogled u ovaj rani sat kad je duša, još nježna od sna, ranjiva pred svakim nasrtajem svjetla, buke ili neljubazne riječi. Jakov se, kao i ostali njegovi zemljaci, pretvarao da spava zavukavši lice u dignuti ovratnik svoje odore.
Istog trena kad je sklopio oči vjetar je zapuhao i jakne su zalepršale, psi su lajali a vrane graktale.
Nije mogao razumjeti prizor koji je vidio i odlučio ga je smatrati halucinacijom ili nekim čudnim optičkim trikom. Izbacio si je to iz glave i skrenuo misli na brigu о jednoj od vrana – ispala je iz gnijezda pa je subotu navečer i cijelu nedjelju proveo naizmjenično njegujući pticu i uvjeravajući majku da vrane ne kljuju oči ljudima. Nasmiješio se sjetivši se svađe koja se vrtjela u krug.
– To je divlja ptica – rekla je njegova majka. – Pusti je.
– Ne mogu, mama – odgovorio je. – Vani ima mačaka lutalica, a ona još ne zna letjeti.
Uzdahnula je i pošla za svojim poslom. Sat poslije pokucala je na vrata njegove sobe i ponovila svoja preklinjanja. Jakov je slegnuo ramenima i nastavio hraniti pticu mljevenom govedinom i kuhanom ribom.
Sad je, vozeći se u autobusu, bio malo zabrinut za malenu vranu.
Stalno je zavirivao u kurirsku torbu u kojoj je bio njegov novi ljubimac i zaliha hrane. Usnula vrana kao da je bila neki talisman, dobrodošla razbibriga od uporna sjećanja koje je izbjegavao osjećajući samo njegov opći oblik – čovjeka s krilima. Prepao se i čvrsto zatvorio oči i zamalo propustio sići na svojoj postaji.
Policijska postaja u kojoj je radio bila je smještena u prizemlju stare stambene zgrade – samo sedam katova visoke i izgrađene od smeđe cigle. Stubište je vonjalo kao i svako stubište u gradu – na duhanski dim i mačju mokraću, na kuhani kupus čiji ubojiti miris kao da je dopirao ispod svakih vrata, i siromašnu starost. Mimoišao se na ulazu s nekim starcem, a još nije bilo ni sedam ujutro.
– Dobro jutro – rekao je Jakov starčevim leđima.
Starac nije odgovorio, bolno uspravnih leđa u iznošenoj jakni, zauvijek ukočenih u istom položaju. Starac je hodao kruto se oslanjajući na štap domaće izrade i Jakov je osjetio sažaljenje prema njemu – vjerojatno je veteran. Ima li i jednog starca koji nije? Moralo je biti teško skupljati prazne boce s ulica i igrališta kamo ih je bila odbacila nepažljiva omladina. Vjerojatno je bilo dobro što ima toliko boca pa jadni starac sa svojom mirovinom nije morao gotovo skapavati od gladi. Ipak, nije to bio dobar način života za starca. Ratni je heroj trebao biti poštovan i zasluženo se odmarati. Da je bio Jakovljev djed, ne bi morao raditi.
Mršteći se, Jakov se popeo stubama do ureda. Smjestio se za stol i postavio vranu, koju je nazvao Carl, u udoban zakutak između radijatora i prozora. Njegov stol bio je u stražnjem dijelu, gdje se ozbiljno radilo i strankama nije bio dopušten pristup. Prednjom je prostorijom, prepolovljenom staklenom pregradom s malim polukružnim prozorčićima, dominirao šalter za putovnice, gdje je uvijek bilo živo i puno posla.
Želio je biti na šalteru za putovnice – premda dosadan, taj posao bio mu je dobro poznat, a traženje osobnih podataka i popunjavanje formulara moglo se obavljati dok se misli о nečemu posve drugom. Drugi mu policijski posao nije bio toliko poznat.
Njihova postaja nekad je bila mirna i Jakov se pomirio s time da može proći i cijeli radni vijek, da može i u mirovinu otići a da ne dobije ni jedno umorstvo i da najvjerojatnije neće riješiti išta ozbiljnije od bračne svađe ili pijanog sukoba. To mu je posve odgovaralo i nedavni porast kriminala, reketari koji su odnekuda iznikli, sukob oko teritorija, ubojstva, mučenja – sve mu je to bilo previše.
Premetao je papire po stolu nadajući se da će ostati neprimijećen, da mu nitko neće uvaliti stranku i natjerati ga da sluša još jednu ogorčenu priču о jadu za koji ne može učiniti ništa. On bi im izverglao uobičajen govor о tome kako će učiniti sve što je u njihovoj moći, ne spominjući da to nije baš mnogo, da im nedostaje sredstava i motivacije, i da je mirovina daleki raj onima mlađima među njima, a starijima obližnja oaza u kojoj će napokon utažiti svoju žeđ. Nitko od njih nije zbilja želio biti tu i svi su žalili što su uopće izabrali to zanimanje, osim možda cure na šalteru za putovnice.
Uspio je provesti prijepodne pretvarajući se da ima posla krišom hraneći ptića čim bi otvorio oči nalik na blistave staklene kuglice i zahtjevno zijevnuo kljunom.
Jakov je gurao komadiće sirovog hamburgera u gladna usta brinući se da nisu možda preveliki.
Ali Carl je gutao i čekao još. Onda se Jakov zabrinuo da se ne prejede.
– Richards – rekao je glas pokraj njegova stola. – Trebam na trenutak vašu pozornost.
Jakov je digao pogled i naletio na čelične oči poručnika koji je unatoč Jakovljevu sedmogodišnjem stažu u postaji još imao problema s njegovim prezimenom – izgovarao ga je obzirno, kao da će mu ta strana riječ opržiti nepce ako ne bude pažljiv. – Samo trenutak, poručniče Zaharov – rekao je.
Zaharov, naravno, nije mogao čekati. Uveo je stariju ženu, očito provincijalku, zabrađenu šalom i obuvenu u blistava kopita ortopedskih cipela. Plakala je, ali njezine su se usne čvrsto stisnule ne bi li spriječile izlazak bilo kakve emocije. Dobro je poznavao takav izraz.
Posjeo je ženu pred stol i odgurnuo Carla. Ona je proučavala okrhnutu ivericu i hrpu papira koje je Jakov tu držao samo da bi izgledalo kao da ima posla. Žena ga je sumnjičavo pogledala. Njezino namršteno lice odavalo joj je misli – smatrala je Jakova premladim, premalo obrazovanim, ne nekim tko bi trebao biti na položaju s autoritetom i donositi odluke о kojima ovise ljudski životi.
– Što mogu učiniti za vas? – upitao je Jakov izbacujući vlak neugodnih misli s kolosijeka.
Carl je zakriještao, a žena se namrštila. – Zovem se Ana Černina. Moj je zet nestao. Otišao je kupiti cigarete i nije se vratio. Kći mi već dva dana neprekidno plače.
Jakov je zapisao adresu žene i njezine kćeri i opis njezina zeta – oči: smeđe, kosa: smeđa, brada: nema, visina: metar osamdeset jedan. Obećao je nazvati čim nešto doznaju.
Žena je otišla nimalo uvjerena da će joj Jakov pomoći. On je bio prilično siguran da neće.
Kad je došlo vrijeme ručka, Zaharov se ponovno pojavio i pred Jakovljevim stolom zajahao oguljeni stolac presvučen vinilom.
– Jaša – rekao je prisnije nego što ga se Jakov ikad sjećao. – Imamo pet nestanaka prijavljenih danas.
Čovjek. Krila. Škotski terijer napušten na praznoj ledini. Jakov je odagnao tu misao.
– Reketari – rekao je.
– Događa se po cijeloj Moskvi. Trideset ljudi u zadnjem tjednu.
– Reketara ima po cijeloj Moskvi.
Zaharov je naslonio svoju aristokratsku glavu na ruke prekrižene preko naslona stolca lutajući pogledom po svježe obojenim zidovima pa sve do stropa po kojem su treptale gole žarulje. Uzdahnuo je. – Valjda. Bože, zašto baš ja?
Jakov je slegnuo ramenima i posegnuo u torbu u kojoj je bila njegova mala vrana.
– Zgodno – rekao je Zaharov. – Odakle ti?
– Ispao je iz gnijezda u subotu – odgovorio je Jakov. – Bilo je vjetrovito. I nikakav se čovjek nije pretvorio u pticu.
– Mogu ga ja pripaziti – rekao je Zaharov.
– О? A što ću onda ja raditi?
– Obići ćeš obitelji nestalih osoba i pokušati doznati jesu li bili umiješani u bilo kakvo trgovanje.
– A tko danas nije?
– Baš to i hoću reći. Vidi za koga su radili, vidi je li umiješana neka od čečenskih bandi.
Jakov je dignuo pogled. – Čečeni?
– Aha. Armenci, Gruzijci – tko god. Kavkaske narodnosti.
– Većina razbijača koje sam vidio su Rusi – rekao je Jakov.
Poručnik se namrštio i dobacio Jakovu bilježnicu s imenima i adresama. – Idi i riješi to.
Jakov je otišao.
Nije mogao razumjeti zašto se njegova majka odlučila preseliti u ovaj grad. Svakako, centar, stari grad, bio je predivan. Ali oni su živjeli u predgrađu, koje je bilo grozno i prazno i sivo, sva prirodna vegetacija izobličena i isušena prevrnutom zemljom, prevelikim brojem ljudi, neprekidnim bušenjem novih gradilišta. Nisi mogao proći dvorištem, a da ne nakupiš velike hrpe zemlje na čizme, a njihova težina neizbježno je vukla dušu prema dolje. Dok bi Jakov došao do popločanih ulica i autobusnog stajališta, obično bi izgubio volju da živi bilo gdje, kamoli tu.
Anoreksične topole povijale su se na upornom vjetru što se razuzdao u tom kvartu koji jedva da je bio više od koridora između visokih zgrada u kojem su se stvarali vjetrovi: Jakov se nadao da će jednog dana to ulijevanje zračnih struja i nakupljena zračna depresija stvoriti tornado. U sebi ga je zamislio, savršen zračni vrtlog koji kupi odbačeno smeće, cigle s gradilišta nemarno odbačene na neuredne hrpe, automobile parkirane pokraj pločnika, katkad i na njemu. Samo čisti sav taj otpad što ga je težak život tu nataložio i zaboravio. Dvoumio se, čas ovako, čas onako, oko odluke želi li da i ljudi odu.
Prvi posjet odveo ga je u srce tog labirinta pustoši. Zamišljao je sebe kao Tezeja u policijskoj odori. Samo su nit i Arijadna4 na njezinu kraju nedostajali. Znoj mu je curio niz vrat i hladio se u udubini između lopatica dok je zamišljao kako ga čeka Minotaur – užasno biće iznjedreno poremećajem svjetskog poretka, rođeno iz kaosa, koji je vladao zemljom i gorkim snovima novih Rusa, izobličeno otjelotvorenje bezakonja i očaja.
Huligani ispred zgrade pogledali su ga sumnjičavo, ali nisu ni riječ dobacili. Bio je zahvalan za to što može proći a da ga ne nazovu pogrdnim imenima. Zamakao je u ulaz i otrčao stubama do drugoga kata gdje je čekao njegov prvi zadatak.
Zazvonio je i čekao. Gurnuo je vrata i ona su se nečujno otvorila puštajući ga u pretrpani dvosobni stan u kojem je raznim sitnicama i pokućstvom od imitacije drva ponos prikrivao siromaštvo. Uočio je žohara koji je stidljivo utekao. Zazvao je u prazan prostor: – Halo?
– Ovamo – začuo je iz kuhinje.
Cura od možda sedamnaest godina sjedila je za kuhinjskim stolom ruku sklopljenih u krilu. Njezin se pogled nije ni u jednom trenu sreo s Jakovljevim i ostao je uprt prema jedinom prozoru. – Kad smo se tek doselili ovamo – rekla je – bilo je jabučnjaka. Ova je kuća prva izgrađena u kvartu, a sve ostalo bili su samo vrtovi, i šuma iza željezničke pruge. Tamo je bilo sova – svake sam ih noći čula kako huču. Vlakovi koji zvižde i sove koje huču, tako se ja sjećam ovoga. Naročito ljeti.
– Ja sam iz policije – rekao je Jakov. – Dobili smo prijavu о nestaloj osobi.
– Moja mama – rekla je cura uporno zureći kroz prozor. Glas joj je pucao i teška je srca Jakov shvatio da je plakala.
Nikad nije znao što bi rekao ljudima koji plaču, pogotovu mlađima. Od toga bi se uspaničio i da zaustavi suze i žalost, davao bi obećanja koja nipošto nije mogao ispuniti. – Molim te – rekao je – nemoj plakati. Naći ćemo tvoju mamu. Ali morat ćeš mi pomoći u tome, u redu?
Cura je ljutito protrljala lice dlanom i uputila mu bijesan pogled, ljuta što ju je vidio takvu, podbuhlih očiju i slinavu. Sažalijevao ju je zbog njezina jada i zbog njezina običnog lica i šiljasta nosa, zbog tankih mišje plavih pramenova kose, zbog njezine očite nespretnosti.
– Kad si je zadnji put vidjela? – upitao je Jakov i sjeo za stol iako mu nije ponudila.
– U petak ujutro – rekla je cura. – Otišla je na posao, ali se nije vratila.
– Gdje radi?
– U tvornici za preradu mesa preko pruge – pokazala je prstom. – Tamo gdje je bila šuma. Kažu da nije došla na posao u petak.
On je to zapisao. – Imaš li kakve rodbine kod koje u međuvremenu možeš ostati?
– Ne. – Mrko ga je pogledala očima crvenim od nedavnih suza. – Sama se mogu brinuti о sebi.
Kimnuo je. – Zvat ćemo te ako nađemo nešto. Zoveš se...?
– Darja – rekla je cura. – A ti?
– Jakov – rekao je Jakov. – Ako zoveš lokalnu policijsku postaju, samo traži mene, dobro?
– Dobro – rekla je cura i okrenula se natrag prozoru.
Jakov je krenuo prema vratima. Cura je vrisnula i on se okrenuo i otrčao natrag u kuhinju zamišljajući da joj se nešto užasno dogodilo. Umjesto toga, zatekao ju je neozlijeđenu, ali blijedu kako pokazuje na nešto vani iza prozora. Pogledao je u jato ptica koje je letjelo prema zgradi, najprije ne shvaćajući. A onda je vidio.
Ptice su bile sove, škiljile su na jarkom suncu, ali su svejedno kružile.
– Odakle li su došle? – promrmljao je Jakov gledajući po prostranstvu betona i gradilišta.
I sove su izgledale zbunjeno. Ostale su nijeme, a njihova krila, meka poput paperja, nisu proizvodila nikakav zvuk. Bile su utvare, a ne ptice od kosti i mesa, pomislio je. Nisu bile stvarne jer nisu trebale biti tu, nisu imale pravo postojati, nisu imale razloga letjeti danju. No i Darja ih je vidjela i mahala im je. Jakov nije bio siguran je li ih dozivala ili ih je tjerala.
Jedna se sova odvojila od jata i krenula ravno na prozor. Njezine oči, goleme i okrugle i žute, usađene u bijelo trokutasto lice, srele su se s Jakovljevima. Ptica je jednom zakriještala i zabila se u prozorsko staklo, a njezino se pjegavo perje od udara rasulo i razletjelo. Padalo je samo nekoliko sekundi dok tijelo mrtve sove nije udarilo o asfalt pod prozorom. Darja je zaplakala.
Bio je mrak kad je stigao na posljednju adresu, ne previše daleko od postaje – tako je isplanirao. Postarija žena otvorila je vrata. Oči su joj bile izmučene. Zamrljan i mokar kućni ogrtač bio je pripijen uz njezine mršave noge, a dugmad što su nedostajala pokazivala su požutjelo rublje. Žena mu je pokazala da uđe i čuo je vodu kako teče u kadu i dijete kako plače.
– Perem rublje – objasnila je žena. – Moja je kći nestala. To je njezino dijete.
– Mogu malo pričekati – rekao je Jakov.
Žena je kimnula i nestala niz hodnik mrmljajući sebi u bradu i uzdišući.
Jakov je suosjećao s njom, tako ostavljenom s dvostrukim teretom nestalog djeteta i brige za unuče. Nije se usudio zaci u stan i čekao je kod vrata, naslanjajući leđa na njihovu glatku površinu, sve dok brava nije škljocnula i vrata ga gurnula u hodnik.
– Oprostite – rekla je žena koja je ušla i sumnjičavo ga pogledala. Bila je viša od Jakova, otprilike njegovih godina. Nosila je vrećice s namirnicama. – Vi ste iz policije?
– Da – rekao je Jakov odolijevajući želji za sarkazmom. – Žao mi je što mi je toliko trebalo – danas sam razgovarao s mnogo ljudi. Čini mi se da je dosta ljudi nestalo. Mislim da sam upravo razgovarao s vašom majkom.
Žena je kimnula. – Moja je sestra nestala prije dva dana.
– Gdje je radila?
– Bila je studentica, na pedagoškom fakultetu. Od prošle godine. Upravo je rodila.
– Dečka ili curicu? – pitao je Jakov.
Žena ga je pogledala s čudnim izrazom u tamnim očima. – Ne znam – rekla je. – Bila sam toliko potresena da se nisam ni sjetila pitati.
Starija se žena opet pojavila brišući ruke о haljinu. – Dečko je – rekla je ignorirajući ženu s vrećicama. – Uđi, sinko, sve ću ti ja ispričati.
Povela ga je u dnevnu sobu gdje je sjeo na razvaljeni kauč čija mu je jedna opruga žuljala bedro i postavljao pitanja. Kao i svi ostali, ni nestala djevojka nije imala veze s kriminalom i živjela je zapanjujuće običnim životom. Jedino su neobične bile okolnosti njezina nestanka – porođaj u kupaonici i onda nestanak.
– I niste ništa čuli ni vidjeli? – pitao je. – I jeste sigurni da su vrata kupaonice bila zaključana?
– Sigurna sam – rekla je žena. – I nije bilo nikog drugog, osim mene i Galine.
– I čavke – rekla je visoka žena s vrata, gdje je očito stajala već neko vrijeme, šuteći.
Čovjek. Krila. Škotski terijer.
Iživcirana starija žena odmahnula je glavom. – Oprostite joj – rekla je Jakovu. – Njoj nisu baš sve na broju.
Činilo se da je sa ženom sve u redu, samo što se na majčine riječi malo uvrijedila i povukla u hodnik.
– Čekajte – zazvao je Jakov. – Jeste li rekli čavka?
Žena je opet zavirila unutra. – Da. I druge ptice. I mislim da znam nekoga tko vam može pomoći tražiti. Samo...
– Daj prestani s tim – rekla je starija žena. – Sramotiš me.
I Galina se izgubila s vidika nijemo nestajući u tami stana. Pojavila se još jednom, kad je Jakov odlazio, i gurnula mu zgužvanu cedulju u ruku. – Nazovite me na posao. Ima jedan ulični umjetnik koji zna nešto – prošaptala je i utekla pred bijesnim majčinim pogledom.

3.

Fjodor

Fjodor se bojao Cigana: kad je bio dijete, majka ga je upozoravala da se ne udaljava previše od kuće. – Uzet će te Cigani – rekla bi. – Oni kradu djecu i prodaju ih.
Fjodor se igrao uz verandu, u svježoj sjeni koja je vonjala na trulo drvo i malokad se udaljavao dalje od vanjskog zahoda i ograde koja je s vremenom izgubila boju.
Kad je njegov očuh došao živjeti s njima, bio je mnogo manje svjestan problema s Ciganima.
– Idi se igraj vani – govorio bi malom Fjodoru. – Što je, jesi li glup?
– Ali Cigani – pokušavao je objasniti. – Uhvatit će me.
Očuh se nasmijao i gurnuo ga s trijema. – Cigani nisu glupi. Zašto bi ukrali dijete koje ne vrijedi više od četvrt rublje?
Fjodor je otišao tiho jecajući u sebi. Nadao se da će naletjeti na neke Cigane koji će ga ukrasti, nadao se da će se riješiti očuha i dokazati da nije imao pravo. Krenuo je dalje od ograde i niz jedinu zemljanu ulicu Vasiljevskoja, sela u kojem je rođen i živio cijeli život. Bio je tu samo niz drvenih prizemnica i jato prljavih gusaka koje su se družile s nekoliko otrcanih kokoši. Prošao je pokraj jedinog dućana, a onda ga je put poveo izvan sela, do maloga borova gaja na pješčanim dinama – Pustare, koja se previše kočila svojim imenom za tako maleno mjesto. Mirisalo je na svježu borovu smolu i Sunce je sjalo, a divlje jagode umrljale su mu prste svojom slatkom krvlju.
Proveo je cijelo popodne ležeći na leđima rastapajući se u ugrijani pijesak i zrak s mirisom borovine, gutajući slatke melankolične suze dok je mislio о Ciganima koji će doći i ukrasti ga te odvući u neku čarobnu i zlokobnu zemlju i kako će njegovoj majci biti žao – možda dovoljno žao da kaže očuhu da ode jer je to njegova krivnja.
Sunce se istezalo nad njim dodirujući vrhove dina vrućim bijelim bljeskom, i utonulo iza njih. Sjene dina postale su plave i dotaknule mu lice. Pijesak ga je hladio, a jagode su postale neuočljive u mraku. Tada je mrzio Cigane zato što su ga odbacili kao lošu robu. Bilo je vrijeme da se vrati kući, da pogleda u očuhovo samozadovoljno lice i prizna mu da je imao pravo, da u Fjodoru nije bilo ničeg što bi vrijedilo i čak su i Cigani to znali.
Fjodorova obitelj preselila se kad je bilo vrijeme da on krene u školu. Poput hodočasnika, išli su vlakom na sjever i zapad dok nisu stigli u Zvenigorod. Fjodor nije spavao u vlaku i samo je ponavljao riječ Zve-ni-go-rod u ritmu zvuka kotača. Treperavi grad, zamišljao je, sretan grad, živ od zvonjave tisuća crkvenih zvona, grad koji je obećavao sreću i sunce. Ispostavilo se da je bio prekriven asfaltom, a čak je i drveće bilo prašnjavo. Sedmogodišnji Fjodor osjetio je poznati žalac razočaranja kad je otkrio da je ime laž.
Međutim, tamo je bilo Cigana. Izlazeći iz kolodvorske zgrade, prepirali su se oko toga je li kamiondžija kojem su platili da prebaci njihovu imovinu u novi stan već stigao. Najednom je njegov očuh zastao i pljunuo. – Jebeni Cigani – rekao je. – Pa ne mogu vjerovati.
Mali Fjodor slijedio je smjer njegova pogleda i zabuljio se u živopisnu skupinu – muškarci i žene odjeveni u jarke boje sjedili su na vrećama i smotanim dekama i glasno razgovarali na jeziku koji Fjodor nije razumio – tajnom ciganskom jeziku, pretpostavio je. Polugola dječica igrala su se u prašini.
Svi ti ljudi imali su tamnu kožu i blistave crne oči, a žene su nosile dugačke suknje cvjetnog uzorka i zveckave naušnice i ogrlice. Zubi muškaraca blistali su na njihovim bradatim licima. Bio je to prvi put da je vidio prave Cigane i stajao je opčinjeno dok ga majka nije uhvatila za ruku i povukla dalje.
– Ne zuri – rekla je iživcirano i okrenula se Fjodorovu očuhu. – Obojica! Vidjet će da ih gledate.
Bilo je prekasno – jedna od žena ustala je sa zavežljaja na kojem je sjedila i prišla im dozivajući ih od nikotina promuklim glasom: – Čekaj, ljepoto. Proreći ću ti sreću ako mi podmažeš dlan.
– Ne, hvala – rekla je Fjodorova majka odlučno i krenula. – Mi ne vjerujemo u te stvari.
Ciganku se nije moglo tako lako obeshrabriti. Njezini su tamni prsti dograbili zapešće Fjodorove majke. Govorila je tako brzo da su joj se riječi stopile u prijeteće zapjevanje. – Ako mi ne podmažeš dlan, prsnut će ti oči, utroba će ti usahnuti, dijete će ti patiti... – Cijelo je vrijeme držala drugu ruku s dlanom okrenutim prema gore, kao da nudi nešto nevidljivo.
Fjodorova je majka stala i počela kopati po torbici. – Evo – rekla je i stavila novac – ne kovanice, pravi papirnati novac – u ženinu otvorenu šaku. – Samo nas ostavi na miru.
– Reci mi da to nije bio naš novac za špeceraj – rekao je očuh. – Ne mogu vjerovati da si to učinila.
Fjodorova majka nije odgovorila, ali ga je ljutito pogledala i zaštitnički zagrlila Fjodora. Iako nije vjerovala u uroke, više je voljela platiti im nego ih izazivati da joj se dokazuju. Fjodor je bio previše mlad da svoje novo znanje uobliči u riječi, ali je sad bio nejasno svjestan toga da je i najnemogućija prijetnja previše kad je upućena nekomu do koga ti je stalo. Njegova patnja vrijedila je pravog, papirnatog novca. To nikad nije zaboravio.
*

Život mladog Fjodora bio je miran pa su i njegovi doživljaji bili malobrojni. Kasnije u životu čudio se što ih sve može izbrojiti na prste jedne ruke. Najprije, tu su bili Cigani, neodređena prijetnja i zaštitnički stav njegove majke i očuhova ravnodušna zloba. Onda su tu bile vodene bojice koje mu je majka kupila na dar za prvi dan škole. Sjećao se prvog rujna, sebe u novoj školskoj uniformi – plava jakna s odgovarajućim hlačama – u redu s mnogom drugom djecom u školskom dvorištu. Djevojčice su nosile bijele vrpce u kosi i smeđe haljine s bijelim pregačama. Sva djeca nosila su cvijeće da ga daruju učiteljima, uglavnom gladiole. Nije se sjećao ostatka školskog dana, ali se sjećao kompleta od dvadeset četiri bojice, uredno poredane u udubljenjima kitnjaste drvene kutije, koji mu je majka darovala kad je došao kući.
Također mu je dala album poroznog, vlaknastog papira koji je žedno upijao boju.
Slikao je toliko da mu je ponestalo boja i samo je u udubljenju za crnu ostao tračak boje poput zakrivljene pruge prljavštine pod noktom. Prošao je kroz kratko crno razdoblje dok mu se majka nije zabrinula i kupila mu novi komplet. Sanjao je о slikanju i sanjario о njemu tijekom beskrajnih školskih dana. Kad je došla zima, ostavljao je prazne stranice da prikaže snijeg koji je prekrivao sve i istočkao ih nizom osamljenih otisaka stopa ptica i ljudi. Htio je crtati Cigane, ali se tome odupirao plašeći se kako je čin umjetnosti dovoljno čaroban da privuče njihovu mračnu pozornost. Ali krili su se u rubovima njegovih slika, nagoviješteni sjenama i povremenim bljeskom bijelih zuba i zlatnog nakita. Borio se da ih ostavi vani, ali bi nekako našli put unutra.
Tijekom ljeta, studenti bi se stuštili na Zvenigorod dolazeći iz Moskve na ljetnu praksu. Bili su to budući biolozi, a Fjodor ih je stidljivo gledao dok su marširali od željezničkoga kolodvora do autobusnog stajališta odakle ih je autobus odvozio u tajanstvenu Terensku postaju. Nosili su ruksake, glasno se smijali, pušili i ponašali kao da je grad njihov. Njegov očuh nije ih volio. – Gle tu djecu – govorio bi. – Prokleti Moskovljani. Ponašaju se kao da je sve njihovo. Kao da njihova govna mirišu na ljubičice.
– Jesu li Moskovljani gori od Cigana? – usudio se Fjodor pitati.
Očuh je pljunuo mršteći svoje grubo lice. – Lopovi su lopovi, ma kako ih ti slikao.
Fjodor je, dok su odlazili, promatrao ruksake, traperice, platnene tenisice. Nisu izgledali kao lopovi pa je to svoje mišljenje podijelio s drugima.
– Moskva je povlaštena – rekao je očuh. – Vidiš ovo? – pokazao je na ispucali asfalt i pse lutalice koji su spavali u sjeni izloga trgovine koja nikad nije prodala bilo što vrijedno. – Mi nemamo ništa zato da bi partijske glavešine u Moskvi mogle piti i jesti i raditi što ih je volja. Pljačkaju ostatak zemlje i nose to u Moskvu. Tko god ondje živi lopov je, jasno i glasno. Baš kao oni ciganski džepari. Bog nam pomogao.
Kad je Fjodor odrastao, nastavio je slikati i počeo shvaćati što je njegov očuh govorio. Istodobno je želio otići u Moskvu, u zemlju obilja i bezbrižnih studenata koji su dolazili svake godine, poput lastavica selica i opet odlazili prije kraja ljeta. Fjodor je htio slobodu da odlazi i dolazi kako ga je god volja i, kad je završio školu, prijavio se na Moskovsko državno sveučilište, Odjel biologije, premda ga taj predmet nije baš zanimao. Samo se htio vratiti u grad u kojem je živio zadnjih deset godina kao posjetitelj koji je bio samo u prolazu.
Pao je na prijamnom, ali je odgodio povratak kući. Nazvao je majku i lagao о neočekivanim komplikacijama i proveo noć na željezničkom kolodvoru. Sljedećeg jutra ostavio je kovčeg u garderobi i otišao u razgledanje – posjetio je Crveni trg i Mauzolej i malo zijevao na katedralu sv. Vasilija. Lutao je ulicama i stajao na mostovima gledajući zelenosmeđu rijeku ispod sebe. Kamo god je išao, nosio je svoj album i vodene bojice i na brzinu skicirao, uglavnom samo mrlje boje s tek nagovještajima oblika svega što bi mu se svidjelo.
– Bogme si dobar – rekla je cura pokraj njega.
Podigao je pogled i shvatio da je ona Ciganka – duga suknja, kosa crna kao gar, blage oči i usne. Uspaničio se i počeo je blebetati. – Molim te, nemoj me ureći – preklinjao je. – Nemam novca, zbilja. Nisam odavde.
Kutovi su joj se usana nabrali kao da potiskuje smiješak. – Neću ja tebe ureći, lijepi – rekla je očito uživajući u moći nad njim. – Naslikaj mi sliku i kvit smo. Čak ću ti dati i talisman koji će te štititi od svake ciganske kletve.
– Ne vjerujem u talismane – rekao je.
Nasmijala se. – Ali u uroke vjeruješ? Hajde, slikaj.
– Možeš uzeti ovu – pružio joj je skicu sa svojim nedavnim pogledom na rijeku i Aleksandrovski vrt – mrlje zelenila i svjetla – s druge strane.
Odmahnula je glavom i njezine su naušnice i ogrlice zazvečale. – Hoću da mene naslikaš – rekla je.
Poslušao ju je ne znajući ni sam zašto. Slikao je brzim potezima ne čekajući da vodene boje, jedva razrijeđene mutnom riječnom vodom, prodru u papir. Razmazivao ih je gusto poput uljanih. Stavljao je crne i plave za oblak njezine kose, stavljao je zlato i srebro na njezina tanka zapešća, karmin za usne, zelene i žute za njezin šal i široke suknje. Slikao je zaneseno, katarzično – napokon, napokon je popustio, nije mogao zadržati Cigane vani. Sad će ga sigurno ukrasti; osjećao je olakšanje na tu pomisao. Kad se sve čega si se ikad plašio dogodi, više se ne moraš ničega plašiti.
Cura je pogledala sliku i nasmiješila se. – Sviđa mi se – rekla je. – Evo. Skinula je tanki lančić s bakrenim krugom s vrata i pružila ga Fjodoru. – Evo ti tvoj talisman. Sad ti nitko od Cigana ne može naškoditi.
Proučavao je mutni kružić koji je izgledao kao stara kovanica ispolirana do neprepoznatljivosti. – I zbilja djeluje?
– Ne – rekla je – ali ne djeluju ni uroci. Hajde, stavi ga.
Poslušao ju je.
– Sad – rekla je cura – imaš li puno posla?
– Ne – rekao je i pošao za njom kad mu je mahnula. Usput joj je ispričao za pad na ispitu i prašnjavi asfalt Zvenigoroda koji ti se razmekša pod nogama na ljetnoj vrućini. Rekao joj je da nema nikakvih planova i da se ne želi vratiti.
– Možeš ostati s mojom čergom – ponudila mu je. Tako se zove grupa Cigana, prisjetio se. Čerga, posebna riječ koja se danas upotrebljava samo za njih.
– Ne, hvala – rekao je Fjodor. – Mislim da još nisam spreman za to. Kamo idemo?
Pokazala je naprijed, na golemu zdepastu zgradu s lučnim prozorima koju je on prepoznao kao željeznički kolodvor.
– Pavelecki terminal – rekla mu je. – Tamo smo, barem zasada. Imaju jako lijepu čekaonicu i dvorište. Dvorište nam je potrebno za medvjeda.
– Medvjeda? – ponovio je.
Kimnula je. – A-ha! Mislim da smo jedina čerga u ovom gradu koja izvodi predstave s medvjedom. Samo je ostario.
– Oh!
Kolodvor je bio krcat putnicima i žamor glasova i prodoran zvuk dječjeg plača zapljusnuli su Fjodora. Stisnuo je na prsa svoj blok za skiciranje.
– Tamo su Romi – pokazala je cura.
Nisu bili onakvi kakvih se Fjodor sjećao. Umjesto u jarke boje bili su odjeveni u običnu gradsku odjeću, prljavu, neurednu i staru. Samo su njihova tamna lica ukazivala da su zbilja tuđini.
– Njihova odjeća... – smeo se Fjodor. – A što je s tobom? Ti si odjevena kao prava Ciganka.
Cura se nasmijala. – Što, ovo? Dolazim sa zabave. Ovaj je kostim ono što nosimo kad moramo izvoditi predstavu.
– A džeparite u običnoj odjeći?
Cura ga je odmjerila. – Uglavnom, aha! ’Oš vidjet’ medvjeda?
Kimnuo je i slijedio je kroz kolodvorsku dvoranu do malenoga travom pokrivenog dvorišta. Kriomice je provjerio je li mu ručni sat još na remenu i je li mu remen oko zapešća.
Medvjed vezan za drveni kolac nemarno zabijen u zemlju bio je star i artritičan i njegove reumatične oči gledale su Fjodora nezainteresiranošću koju su izrodili starost i život u zatočeništvu. Krzno pod očima bilo mu je ljepljivo od krmelja, a brada mu je bila gola kao da ju je previše trljao. Na bokovima su mu bile velike gole mrlje, siva koža među šugavim smeđim krznom, poput lišaja na kamenu.
Medvjed je i jako vonjao, na mokrog psa, jod i pokvarene zube.
– Jadni stvor – rekao je Fjodor.
– Jadni Miša – složila se cura. – Tako je star da moja majka kaže da neće preživjeti ovu zimu.
Medvjed je sjedio na sapima, rebra su mu se dizala i spuštala, a ružičasti jezik visio među slomljenim zubima. Fjodor je sumnjao da će i ljeto preživjeti. – Zovete ga Miša?
Cura se nasmijala. – Aha, znam. Jako originalno, zar ne? Usput, ja sam Oksana. A ti?
– Fjodor. Malo je razmislio. – Zašto si me dovukla ovamo?
– Rekao si da nemaš što raditi. – Još se uvijek smiješila, no izraz u očima bio joj je tužan.
Da je bio malo stariji i da se nije toliko bavio samim sobom, znao bi da je ona iskazivala ljubaznost strancu tražeći prijateljstvo ili samo pružajući ruku. Da nije sve one godine bio toliko u strahu da ga ne ukradu, bio bi pametniji i ne bi frknuo i rekao: – Gle, rekao sam ti da nemam novca. Ništa.
Oksana ga je samo gledala. Medvjed je zastenjao.
– Bolje da idem – rekao je. Imao je dovoljno pameti da ne doda: ionako te ne bih poševio, no to je pomislio i osjećao je da Oksana zna što je zapravo htio reći.
Nikada se nije vratio u Zvenigorod – još jedan ciganski susret, skupa s talismanom i prizorom starog i bolesnog medvjeda uvjerio ga je da bi povratak značio stagnaciju i smrt. Dok su se nekad čvrste strukture i ideologije mrvile, a društvena struktura kolabirala dio po dio, naučio je kako živjeti životom uličnog umjetnika. Skvotirao5 je kad ne bi imao drugih mogućnosti, omiljeni su mu bili tavani stambenih zgrada u centru, ne previše daleko od Arbata gdje je prodavao akvarele i kupovao slikarske potrepštine i piće. Herzenova ulica bila je favorit.
Katkad bi ostao kod hipija koji su voljeli Arbat i umjetnike. Nikom nije smetala njegova prisutnost preko noći na ovom ili onom kauču. Zime su bile teške, ali je preživio. Kad bi postalo prehladno na njegovu tavanu, odvukao bi se niza stube, na ulice, do blještavih rotirki vozila hitne koja su neumorno skupljala beskućnike u prehladnim noćima i vozila ih u bolnice i skloništa, gdje god je bilo kreveta i hrane. Bio je to sizifovski posao, jer su se zime stalno vraćale, broj je besprizornih rastao, a hitnoj su sredstva stalno rezali.
Nije se radovao zimama i u rujnu je počeo više piti i brinuti se, a manje slikati – ovih se dana uglavnom držao pogleda s krovova i tavana na koje je zalazio. Svaki put kad bi vidio Cigane, tražio je Oksanu, ali nje ili nije bilo ondje ili je nije prepoznao u uličnoj odjeći – bolje se sjećao njezinih naušnica nego njezina lica. Slikao bi je katkad nadajući se da će je prizvati simpatičkom magijom6 za koju se ispostavilo da je beskorisna kao i izlizana kovanica koja mu je visjela na lančiću oko vrata.
Turisti su voljeli kupovati Oksanin portret – voljeli su sve šareno i egzotično, kao svrake. Bili su i glasni poput svraka obraćajući se Fjodoru polaganim, glasno naglašavanim slogovima. On bi se samo smiješio i nije pokazivao da razumije engleski. Nije ni trebao – razmjena umjetnosti za strani zeleni novac bila je nijema transakcija. Dapače, izigravajući nijemoga, čuo bi ih kako govore о njemu – užasno, jeste li vidjeli koliko je pijan? To je zbilja problem u ovoj zemlji, komunizam ih je sve uništio. Sad će valjda biti bolje. No oni će i dalje piti.
Vraga crnoga hoće, pomislio bi Fjodor. Premda još mlad, naučio je da stvari ne postanu bolje nego gore, da entropija pobjeđuje, da usprkos prividu reda univerzum ide u jednom smjeru – prema toplinskoj smrti, tako je glasio drugi zakon termodinamike, a tko je on da se usprotivi Herr von Helmholzu7? Sve je težilo svojem najnižem energijskom statusu, a Fjodor je našao svoj.
Bilo je samo pitanje vremena kad će shvatiti da nije jedini koji nalazi stabilnu ravnotežu u nizinama. Svugdje uz tlo vrijeme je usporavalo i, kad bi prislonio uho na pločnik, ne hajući hoće li ga prolaznici smatrati pijanim, čuo bi glasove, tihe poput šapta trave koja raste, kako kukaju i plaču u neprekidnu mrmljanju. Kovanica oko njegova vrata postala bi hladna kad bi dotakla zemlju, a poslije bi metal pekao njegovu kožu nakupljenom hladnoćom koju je zadržavao mnogo dulje nego što bi bilo razumno.
Kad bi mu srce otežalo od tih šapata, otišao bi na krov, da se udalji od njih.
Ali prije ili poslije oni bi zvali i spustio bi se natrag na ulice mokre od prve rujanske kiše i prodavao slike i slušao kako mu tlo govori.
Bilo je iznenađenje kad su se ptice pojavile – očekivao je da dođu ispod zemlje, da razmaknu kaldrmu na Novom Arbatu i posegnu gore, gore proždirući svijet, vukući ga dolje na najnižu energijsku razinu. Ali bile su tu i lepetale su krilima. On ih je slijedio dok su kružile nad gladnim, uznemirenim gradom.
Kako je njegova fascinacija jačala, jeo je manje, a pio više. Jedva da je spavao. A kad se žena koja je pitala za njih pojavila, nije bio baš siguran što je vidio, a što je sanjao ili zamišljao. Očajnički je želio to pokazati nekomu, samo da bude siguran da nije poludio. Želio je potvrdu, očevidca koji će stajati s njim i gledati ptice kako izlaze iz zatvorenih prozora koji ne odražavaju ništa osim noćnog neba. Želio je da netko drugi vidi kako se vrata s odrazom u lokvicama otvaraju i puštaju malena, slabašna bića u svijet.
Kad je pala noć, treperio je od nestrpljenja, jedini prodavač koji je ostao pošto se upalila grozna ružičasta noćna rasvjeta, on i njegova jedina slika. Svjetina kupaca i promatrača također se prorijedila i on se stisnuo uz izlog, u sjeni.
– Gdje je? – iz blizine se začuo muški glas.
– Baš ovdje. – Žena koju je sreo prethodni dan zakoračila je u toplu lokvu svjetlosti.
– Nadam se da ti ne smeta što sam povela Jakova.
– Smeta? Zašto bi mi smetalo? – iskosa je pogledao oniskog zdepastog čovjeka s kurirskom torbom preko ramena. Torba je zakriještala.
– To je moj ptić – objasnio je čovjek. – Ispao je iz gnijezda.
Fjodor je polako razgledao malu vranu. Nešto u tom čovjeku izazivalo mu je nelagodu – način na koji se kretao, tako čvrsto, mehanički poput robota, kao da radi na tome da ostane u kondiciji. Kratka kosa. Fjodor se prepao i ponadao da on nije jedan od onih bildera koji su prije nekoliko godina premlaćivali hipije i silom ih šišali, a sad su uznapredovali do reketarenja.
– Htio si mi nešto pokazati – rekla je Galina.
– Aha! – pokazao je. – Dođite. Nije daleko.
Našao je put po sjećanju, a ne po nazivima ulica. Imena ulica nije mogao zapamtiti ni da je htio, ali sjećao se skretanja, neravnih pločnika, spokojnih fasada starih zgrada. Vrludao je, ali je konačno našao mjesto koje je tražio – luk koji spaja dvije zgrade i vodi u dvorište kojim dominira velika lokva.
– Eto – rekao je i pokazao na crnu površinu lokve koju je remetilo nekoliko mrlja ulja što je procurilo iz razbijenog auta parkiranog pokraj nje.
Lokva je odražavala mutni sjaj uličnih svjetiljki rasplinut u maglovitu zraku i prednji dio najbliže zgrade. Malena lampa postavljena iznad vrata osvjetljavala je njezinu površinu, a u njezinu odrazu svijetlila su vrata mliječnom svjetlošću.
– Gledajte – rekao je Fjodor. Gledali su dok im oči nisu počele sumnjati gledaju li u odraz ili u stvarna vrata – mirna površina lokve upotpunila je iluziju apsolutne tame koja okružuje preokrenuta vrata, koja vise u praznom prostoru bez neke posebne svrhe. A onda su se vrata počela otvarati, polako.
– Ne gledajte gore – rekao je Fjodor. – Ne gledajte prava – gledajte odraz. Ovo je važno.
Vrata su se otvorila i zacrnila od mnoštva čvoraka – izišli su kriješteći iz vrata u lokvi u noćni zrak iznad njihovih glava bez i traga vode na blistavom perju.
Vrana u Jakovljevoj torbi zakriještala je u znak prepoznavanja i zalepetala krilima. Nije mogla letjeti, ali je to nije spriječilo da pokuša. Prije nego što ju je Jakov stigao gurnuti natrag, vrana se napregnula i istegnula krila i pala. Nije nimalo namreškala površinu kad je upala kroz vrata u lokvi i nestala s vidika.

4.

Ulaz

Galina je pogledala Jakova koji je obješene brade zurio u lokvu koja je upravo progutala njegovu vranu. Napravila je uzaludan pokret pipkanja lokve, ali osjetila je samo vodu i mulj na svojim prstima i nikakvu vranu. Odraz vrata zibao se na valovima koje je napravila i razbio se u krhotine oštro ocrtane na Mjesečevoj bjelini koje su se njihale na površini.
– Možda bi trebao krenuti za svojom pticom – rekao je Fjodor Jakovu. Njegove tamne oči odražavale su žar njegove cigarete i kako je vukao dimove, narančasti bljeskovi osvjetljavali su mu upalo lice.
– Krenuti kamo? – upitao je Jakov.
Fjodor je pokazao na lokvu čija se površina opet umirila. Vrata u lokvi bila su zatvorena.
Galina je gledala čas jednog čas drugog. Svi su se našli u slijepoj ulici – činilo se jednako apsurdnim negirati vranin nestanak ili sposobnost vrata da propuste stvari nekamo drugamo.
Galina je bila naviknuta na čudne događaje, ali to da ima nekoga s kim ih može podijeliti bilo joj je novo. Osjećala se izloženom, ranjivom bez udobnog prekrivača ludila koji bi je sakrio od stvari koje nije željela vidjeti, nije željela objasniti – kao što ljudi s mačkama nemaju razloga plašiti se noćnih zvukova koji im se pojavljuju u kući. To je samo mačka, rekli bi čak i kad bi mačkica mimo spavala na krevetu. Nema razloga za brigu.
Ima razloga za brigu, pomislila je Galina. Čekala je da Jakov nešto kaže – od njih troje on je izgledao najuravnoteženiji, najnormalniji. Možda je zato još bio nepomičan, s panikom u očima. – Rekla si da će on znati nešto о nestancima.
– Misliš da ova lokva nema nikakve veze s tim što se ljudi pretvaraju u ptice? – upitala je Galina.
– Ljudi se ne pretvaraju u ptice – odgovorio je Jakov. – Bila je to samo iluzija, trik svjetlosti, bilo je jako vjetrovito.
– Vidio si to – rekla je Galina. – I ti si to vidio.
Jakov nije odgovorio i Galina je zurila u preokrenuta vrata u lokvi. Još su uvijek zatvorena, shvatila je u grču. Istom onom grču razočaranja koji je osjetila kad bi provela sate sjedeći u postaji podzemne, gledajući mračnu rupu tunela, čekajući da se nešto dogodi. Nije znala što je to u vezi s podzemnom – možda to da je usječena u tamno vlažno srce zemlje – što ju je činilo toliko čarobnom. Ali nekad je nepokolebljivo vjerovala kako je to put u skriveni svijet kamo bi mogla pobjeći.
Možda se nije dovoljno potrudila, čekala dovoljno dugo – otišla bi s postaje kad se podzemna zatvorila umjesto da se sakrije i čeka cijelu noć. Krenula bi ravno doma umjesto da noću luta gradom sve dok se nebo ne zarumeni, a dugi nepomični oblaci postanu prozirni. Nije to željela dovoljno žarko.
Želja je s vremenom izvučena iz nje, od jedne bolnice do druge, od jedne dijagnoze do druge, dok nije postala uvjerena u vlastito ludilo što je uopće pomišljala da je bijeg moguć. A sad kad je ludilo postalo umirujuće i otupljujuće, otrgnuto od nje, stari su snovi о bijegu živnuli, užasavajući i zamamni.
– Bolje da krenemo – rekao joj je Jakov.
Nasmiješila se. – Tako vi istražujete? Hajde, odlazimo? Nije ni čudo da tolika ubojstva nikad nisu riješena.
Jakov je slegnuo ramenima i skrenuo pogled.
Taj je žalac zabolio i odmah je osjetila sažaljenje prema njemu. – Nisam to tako mislila. Oprosti, sestra mi je nestala i ja samo mislim da bismo trebali ovo istražiti.
– Istražiti – što? – nervozno se nasmijao. – Ljude koji se pretvaraju u ptice? Vrata koja vode u lokve? Luđake? – pokretom je glave pokazao na Fjodora. – Kako da to istražimo?
– Mogli bismo pokušati proći kroz ta vrata – rekla je.
Jakov je odmahnuo glavom. – To je samo odraz.
– Tvoj se ljubimac ne bi složio. Zar ćeš samo tako napustiti svoga ptića?
– To je divlja ptica – rekao je Jakov. – Ipak, recimo da imaš pravo. Što bi moglo biti iza tih vrata?
Galina je razmislila. Njezine dječje maštarije о jednorozima i vilama izgledale su pretjerano – zašto bi bilo jednoroga i vila pod ovim mračnim gradom koji se uzdizao nad njima, okruživao ih sa svih strana svojim zagušljivim kamenom i metalom? Što bi se dobro moglo kriti pod njim? – Ne znam – rekla je. – Ali sam sigurna da će to nešto razjasniti što se dogodilo s Mašom.
Jakov je podigao ruke u zrak i počeo hodati oko lokve. – Kako uopće znaš da ovo ima bilo kakve veze s tvojom sestrom? Zato što to kaže ovaj luđak?
– Ja nisam luđak – umiješao se Fjodor.
Galina ga je ignorirala. – Dvije se vrlo čudne stvari događaju istodobno, a ti ne misliš da imaju veze jedna s drugom?
– Moguće je – rekao je Jakov. – Ali...
Njegove je riječi prekinulo tiho zviždanje što je istodobno dopiralo sa svih strana. Sekundu poslije, veliki oblak ptica ušao je u dvorište mašući krilima u gustom noćnom zraku.
Galina je pokrila lice i sagnula glavu – ptice na krovu bile su joj još previše svježe u sjećanju.
Ptice je nisu primjećivale i proletjele su ravno kroz lokvu nestajući bez traga; samo je još nekoliko vrana ostalo u zraku promuklo se glasajući.
– A što sad misliš? – uspravila se Galina.
– U redu – rekao je Jakov. – Povezani su. Ali mi ne možemo ući. Kad si ti dodirnula površinu lokve, ništa se nije dogodilo, sjećaš se? Bila je samo lokva.
– Točno – rekao je Fjodor. – Dodirnula si lokvu. Vidjela si nju, a ne vrata. Ali ionako je premala za nas.
Galina je pogledala u odraz. – A gdje bismo mogli naći veća?
– Znam za jedno mjesto – rekao je Fjodor. – Velika su. Samo što nikad nisam vidio da netko ulazi ili izlazi.
– Gdje je to? – pitao je Jakov.
– Nije daleko – rekao je Fjodor. – U postaji podzemne – Arbatskaja, ja mislim. Ili Smolenskaja, tko bi znao razliku.
– Na tamnoplavoj ili svjetloplavoj liniji? – pitala je Galina.
Fjodor je slegnuo ramenima i krenuo iz dvorišta, pod luk, leđa i skrivljenih na vjetru.
Podzemna, pomislila je Galina. Oduvijek je znala da je riječ о podzemnoj i još je jednom zažalila što nije bila ustrajna. Cijelo ovo vrijeme mislila je da joj se priviđa dok napokon nije shvatila kako nema dovoljno nade u životu.
Jakov joj je prišao: njegova je kurirska torba zjapila otvorena, kao da jadikuje. – To je bila samo vrana koju sam našao – rekao je. – Ne ljubimac.
– A lokva je bila samo lokva – odgovorila je. – Uvijek tako ustukneš? Svaki put kad se nešto bitno dogodi ti sam sebi kažeš da nije važno?
Malo je razmišljao. – Da – priznao je. – Tako je lakše.
Galina je kimnula. – I jest. I ja to katkad činim. Oprosti.
– Tu sam s tobom usred noći, zar ne? – rekao je.
Njegov ju je obrambeni stav iznenadio. Navikla je na policiju kao sredstvo prisile, barem u starim vremenima. Sad su izgledali suvišno i bespomoćno boreći se protiv plime s kojom su se svi borili s malo uspjeha. Kako su se stvari mogle tako promijeniti? Kako se svijet mogao prevrnuti preko noći? Bila im je obećana budućnost, a tako je istrgnuti svakomu ispred nosa nije se činilo poštenim.
A sad ovo. Hodali su po kaldrmi Novog Arbata, a ružičasti sjaj ulične rasvjete bio je previše ružičast, previše mučan. Glasovi su dopirali iz pokrajnjih ulica – pijani i razuzdani i Galina je instinktivno ubrzala korak. U ovom dijelu grada nije bilo mirisa lišća, samo dim i benzin koji su je pekli u grlu. Ružičasta svjetla oslikavala su duge ružne pruge preko fasada, a povremeni naleti vjetra donosili su sa sobom slab vonj McDonald’sova restorana koji je upravo otvoren u centru. Bio je to vonj smrti svijeta kakav je poznavala i Galina se namrštila.
Stigli su do podzemne i Galina je prepoznala zgradu Ministarstva obrane u koju je bila postaja. Znači, Arbatskaja. Fjodor ih je poveo unutra vješto preskačući rampu na ulazu. Galina i Jakov su se pogledali, ali su platili. Prošli su ispod golemoga kružnoga kandelabra koji je visio sa stropa poput podzemnog Sunca i krenuli prema pokretnim stubama. Galina je zastala opčinjena tim naglim svjetlom i bijelim mramorom kupolastog stropa i stupila na pokretne stube s nelagodom nekoga tko ulazi pod vodopad. Zastali su na trenutak na najvišoj točki, a onda krenuli dolje u snolikom spuštanju.
Podzemni dio postaje dočekao ih je sa svojim niskim stropom, hladan i kitnjast poput sarkofaga. Stupovi koji su se širili od tračnica spajali su se sa stropom u blagim lukovima, poput rebara preokrenute pogrebne barke. Galina je pogledala uvis ne bi li bolje promotrila postaju koja se blago zatvarala oko nje. Vlak je, prilazeći, bučio u tunelu. Nekoliko putnika na klupama pomaklo se i prišlo bliže tračnicama kao da se boje da ih vlak neće vidjeti pa će proći pokraj njih.
– Gdje je odraz? – pitao je Jakov Fjodora. – Mislio sam da nam treba odraz.
– Vlak dolazi. Fjodor je ugasio cigaretu na jednom od stupova. Na hladnom fluorescentnom svjetlu njegovo je lice izgledalo više upalo i divlje no inače, s oštrim sjenama koje su mu stršale pod vilicom, brade nakostriješene, raščupanih obrva nadvitih iznad zakrvavljenih očiju. Prišao je bliže platformi, do središta jednog od lukova koji su povezivali postaju s platformom i mahnuo Galini i Jakovu da mu se pridruže. Nijemo su stali svaki s jedne strane, a Fjodorova su se ramena napela. Nije ni čudo, pomislila je Galina, ni ona nije voljela da je se tako stisne. Pritisne tobožnjom ljubaznošću.
Vlak je ušao u postaju i njegov glatki oblik šištavo se zaustavio. Galina je odahnula kad su se vrata otvorila puštajući jedne van a druge unutra.
– Zar se nećemo ukrcati? – upitala je Galina.
Fjodor je odmahnuo glavom. – Gledaj staklo – rekao je.
Vrata su se s uzdahom zatvorila i vlak se pokrenuo. U njegovim vratima i prozorima koji su prolazili sve brže i brže Galina je vidjela odraze stupova i vlastita lica razrogačenih očiju, izobličena konkavnim staklom i prugama svjetla i sjene. Zurila je u luk – kako je vlak ubrzavao, odraz se zamutio i učvrstio klizeći od jednog okna do drugog s jedva kojim prekidom. Gledala je kako se lica ljudi unutra mute i nestaju, progutana rastućom tamom između bijelih mramornih lukova.
– Sve ili ništa – čula je i osjetila snažno povlačenje za ruku. Zabatrgala se, izgubila ravnotežu i pala zatečena u očekivanju udara ili u jureći vlak ili о treću tračnicu, ali je pogled zadržala na drhtavome bijelom luku. Hladan vjetar zapuhao joj je u lice i konačno je pala dočekavši se na ruke i koljena, s nečim toplim i mokrim pod prstima.
– Jesi li dobro? – pitao je Jakov. Čučao je uz nju, a bjeloočnice su mu blistale u mraku.
– Da. Vlaga se upijala u tkaninu njezinih traperica. Ustala je, koljena klecavih i s mučninom u želudcu.
Fjodor ju je uhvatio za lakat pridržavajući je. – Malo si se opružila.
Oba muškarca uzvrtjela su se oko nje, kao da izbjegavaju pogledati uokolo i primijetiti bijeli luk koji se izvijao iznad njih i zemljani put koji se protezao u svim smjerovima. Na tren je pomislila da je to samo napušteni tunel, tajna postaja podzemne u koju je upala i nasmijala se. – Zbilja smo tu – rekla je obojici svojih pratitelja kad su je zabrinuto pogledali. – Ovo je stvarno.
– Kad bismo samo znali gdje je to tu – rekao je Jakov.
– Podzemlje – rekao je Fjodor. – Zar nije očito?
Put na kojem su stajali protezao se pred njima, jedna zemljana traka duboko izlokana u dvije kolotečine. Šatori, drvene kolibe, napušteni štagljevi nehajno su obrubljivali put, katkad zavučeni pod grmove suhonjavog crnog raslinja s uvijenim dugim granama, katkad se stiskajući uz njega.
– Ovo izgleda kao moje rodno selo – rekao je Fjodor.
Jakov se nasmijao. – Bez uvrede, ali čestitam što si se izvukao.
Fjodorov pogled zadržao se na putu, a lagani osmijeh rastegnuo m u je usne, crne u slabo osvijetljenom podzemlju. – Hvala. I ja tebi, limitčiku. Što, mislio si da se ne primjećuje?
Jakovljevo se lice smrklo i šake su mu postale velike i teške. – Nemoj ti tako sa mnom. Privest ću te.
– Oho, murjak! – Fjodor se nasmijao. – Što je, misliš da će s tobom postupati kao s čovjekom, a ne kao sa psom ako laješ glasnije od drugih i štitiš njihova sranja? Samo ti sanjaj, džukac!
Galina se namrštila. – О čemu to vas dvojica? Tko su ti oni?
Obojica su se okrenula. – Ti – rekli su jednoglasno.
– Imate nešto protiv Moskovljana? – upitala je iznenađeno i nasmijala se prije nego što su stigli odgovoriti. – I zašto sad raspravljate о tome?
– Može sad kao i bilo kad – rekao je Jakov. – Ali ovo nije Moskva pa to možemo zasad zaboraviti.
Fjodor je odmahnuo glavom. – Jesi siguran da nismo ispod nekakve KGB-ove tamnice? Ovaj put vjerojatno vodi do Lubjanke ili tajnog zatvora ili tako nešto.
– Mislila sam da kriviš Cigane – rekla je Galina.
Fjodor je pripalio još jednu cigaretu. – Ja krivim svakoga.
Galina je prekinula još jednu svađu i prije nego što je izbila. Krenula je. – Pitam se vodi li put do neke rijeke – rekla je. – Poput Stiksa8.
Jakov je hodao uz nju namjerno ostavljajući Fjodora da hoda iza njih. – Ja bih prije očekivao situaciju s kolibom na kokošjim nogama – rekao je. – Znaš, kao u dječjim pričama9.
– Ne znam – rekla je Galina. – Sve moje knjige u djetinjstvu bile su prevedene engleske priče. Jack ubojica divova i druge kojih se ne mogu sjetiti.
– Ha! – rekao je Jakov. – To je čudno. I ja sam imao hrpu engleskih knjiga kad sam bio mali. Od djeda. Kad smo otišli iz Serpuhova, moja ih je majka bacila.
Kolibe i šatori ustupili su mjesto stablima, nekoj vrsti parka. Drveće je bilo visoko i golo, a kosturaste su grane slabašno svjetlucale. Stabla su uz put bila gusto nabijena pa su se grane doticale nad njihovim glavama tvoreći čipkastu krošnju na crnoj pozadini nepostojećeg neba.
– Definitivno područje Babe Jage10 – rekao je Fjodor. – Volio bih vidjeti kako bi nju uhitio.
– Jednostavno. Građanko Jaga, uhićeni ste – odgovorio je Jakov i sve troje se ne baš lagodno nasmijalo.
Put je krivudao i zamalo nestao stanjivši se u jedva vidljiv trag u gustoj bijeloj travi čiji je prizor ispunjavao Galinu neobjašnjivim gađenjem. Bijele ptice – čvorci i gačci – osule su drveće poput prištića. Galina se zapitala jesu li drukčije od ptica vani, ili obične ptice postupno promijene boju pod zemljom odbacujući tamno perje ne bi li im izraslo novo, bijelo poput mrtvačkog pokrova.
Tihi zvuk koji je već neko vrijeme jačao napokon joj je došao do svijesti i poslušala je tiho, ali snažno pulsiranje. Zvučalo je kao da dopire izdaleka i pretpostavila je da bi izbliza zaglušujuće bučalo. Poput vodopada, pomislila je, vodopada pokretnih stuba koje su je dovele dolje do prevrnutoga kostura pogrebne barke. Postaja je podzemne nagovijestila ono što se krilo ispod i morala se zapitati je li to bilo namjerno.
Ljudi izvana, ljudi koji su upravljali stvarima u njezinu dalekom pionirskom djetinjstvu i koji su, čini se, još upravljali, sigurno su imali udjela u identičnom dizajnu iznad i ispod. Najednom, Fjodorove riječi о tajnim KGB-ovim tamnicama nisu zvučale toliko besmisleno. Imalo je smisla da bi komunisti našli i upregnuli rijeku Stiks, možda je okrenuli i nasrali hidrocentralu na nju, da čuči poput ružne cementne krastače i zagađuje hladnu crnu vodu. Haron11 je bio mrtav, istrulio je u radnom logoru prije nešto godina, a njegova barka, dignuta na površinu, cinično iskorištena kao kostur postaje vlaka dolje a da nitko nije ni primijetio.
No vjerojatno su još uvijek naplaćivali prijelaz pa je prokopala po džepovima.
– Što to tražiš? – upitao je Jakov.
– Novčiće – odgovorila je. – Možda ćemo trebati platiti prijelaz Stiksa.
– To je moja briga – rekao je Fjodor odostraga. – Ne brini se za novčiće. Ali zašto si toliko zapela za Stiks?
– Slušajte – rekla je Galina. – Zar to ne zvuči kao vodopad?
Osluhnuli su. Hučanje i udaljena buka postajali su glasniji.
– To ne zvuči kao rijeka – rekao je Jakov. – Mehaničko je.
– Hidroelektrana – rekla je Galina.
– To je baš elektrana – rekao je Fjodor i pokazao na čistinu pred njima. Drveće se razmaknulo od staze pružajući im pogled na nešto veliko i ljudskom rukom izgrađeno, sivo i nisko uza zemlju. Izgledalo je kao napušteno gradilište, s nepravilnim površinama i dimnjacima koji su stršali, mjestimično prekriveni ceradom, kao da tu nemoguće veliku stvar štite od kiše.
Oprezno su prišli građevini. Na sivom svjetlu pozdemlja činila se posebno mrtvom. Obišli su temelj tražeći ljude. Cijela stvar tresla se od neke unutarnje buke stvarajući šum toliko glasan da su morali vikati kako bi čuli jedni druge. Srećom, nisu imali mnogo toga reći osim povremenih uzvika iznenađenja.
Zidovi te građevine bili su napukli od starosti i vlati debele bijele trave zastrle su pukotine. Crni je grm visio iz velike pukotine, a njegovo korijenje, debelo poput konopa, mrvilo je cement oko sebe kao da pokušava doći do zemlje.
Galina je obilazila temelje dok je cerada lepetala iznad njezine glave kao par tromih krila. Odmaknula je pogled od gradilišta i dozvala Jakova i Fjodora da dođu vidjeti.
Prethodno skriven od njihovih pogleda, grad se krio u sjeni zujave grdosije – prve drvene zgrade i pločnik pomaljali su se na udaljenosti od stotinjak metara. Još važnije, na ulicama je bilo ljudi.
Ušli su u grad. Najprije je pomislila da su naišli na tajni podzemni zatvor, ali ljudi su bili previše uhranjeni i nisu imali onaj izgled ugnjetenog duha koji je obično povezivala s političkim zatvorenicima.
Osim jednog čovjeka. Odjeven u debelu jaknu od jadrovine, upalih obraza i star, zastao je nasred ulice, a pogled njegovih duboko usađenih očiju sreo je Galinin. – Novi ste ovdje? – upitao je dubokim prodornim glasom.
Galina je zinula da odgovori, ali Jakov ju je prekinuo. – Da – rekao je. – Tražimo nestale ljude...
– Moju sestru – ubacila je Galina brzo.
– Da. Ljudi koji se pretvaraju u ptice – znate li štogod о tome?
Starac je žvakao zrak praznim ustima. – Ptice – rekao je. – Za to ne znam. Zovem se Sovin. Mogu vas provesti uokolo. – Gledao je Galinu i ostale kao da ih procjenjuje.
– Čudno, ovdje ne vidimo baš mnogo mladih ovih dana.
– Ovdje? – rekao je Jakov.
Neodređeno je pokazao oko sebe. – Aha, ovdje. A gdje drugdje? U podzemlju ste, i to je sve što trebate znati. Kao što sam rekao, ne dolazi baš mnogo mladih ovamo ovih dana. Zbilja sam iznenađen.
– Zašto? – pitala je Galina.
– Uvijek ih je više kad postane gusto na površini – rekao je Sovin. – Čuo sam da smo tridesetih i četrdesetih dobivali izbjeglice u gomilama. U šezdesetima je neko vrijeme bilo bolje, ali onda su u sedamdesetima i osamdesetima opet pomalo pristizali. Padale su oklade koliko će se promet povećati u devedesetima, sa svim ovim ludilom koje se događa. Ali ništa, zamislite to.
– A što je s pticama? – pitao je Jakov.
– To je lutajuća magija, a ja о tome ne znam baš mnogo. Ne marim za to – ja sam znanstvenik.
– Koga da onda pitamo za njih? – pitala je Galina.
Sovin je ispljunuo dug mlaz gadne, smeđe sline. – Pitajte Davida Mihaeloviča, koji drži pub. On prodaje piće svima, čak i čudnim stvorovima.
Galina se okrenula Jakovu da ga pita što misli što bi ti čudni stvorovi mogli biti, ali ju je iznenadila nagla promjena u njegovu ponašanju. Stalno je gutao slinu kao da mu je u grlu zapela riblja kost. – To je neuobičajeno ime – napokon je rekao. Glas mu je zvučao nategnuto, neprirodno mirno.
– Jest – rekao je Sovin. – Preziva se Richards, naturalizirani Englez – nema mnogo stranaca ovdje, sve u svemu, ali nađe ih se. Živio je u Moskvi, radio kao spiker na radiju. Magarac se doselio ovamo 1937. da pomogne izgraditi komunizam. Baš je našao kamo će. Možete triput pogađati koliko je trebalo da bude optužen za špijunažu.
– To je bilo glupo – rekao je Fjodor.
– Je – složio se Sovin. – Ipak, čovjek je imao ideale, a tome se ne možeš ne diviti.
– On je mrtav – rekao je Jakov odjednom. – Mrtav i pokopan.
– To smo svi mi, u određenom smislu – rekao je Sovin. – Pod zemljom smo.
– Poznaješ li ga? – prošaptala je Galina Jakovu.
Jakov je kimnuo još gutajući nepostojeću kost. Njegova Adamova jabučica skakutala je gore-dolje.
– To je moj djed, mislim.
– Pa, dođite onda – rekao je Sovin i pokrenuo se veoma brzo i odlučno niz pokrajnji put. Njegove čvrste vojničke čizme bubnjale su po drvenom pločniku poput konjice u jurišu. Tek tad je Galina primijetila da šepa, što mu očito nije utjecalo na pokretljivost.
Galina je pomislila da grad izgleda iznenađujuće normalno ako si voljan ignorirati svjetlucavo, uplakano drveće i zgrade koje je dizajnirao hir prije nego čvrst građevinski razum.
Kuće koje su se koketno krile iza gustiša korova i drača namigivale su joj toplim pospanim očima svojih prozora, od kojih ni jedan nije bio iste veličine. – Vi imate struju? – pitala je Sovina.
– Naravno da imamo! Ti, valjda, misliš da je ovo srednji vijek! – opet je pljunuo, ali je ovaj put neki maleni plavi kosturasti lik istrčao ispod drvenih dasaka pločnika i olizao smeđu grudastu pljuvačku svojim pernatim jezikom. – Imamo struju – nastavio je Sovin. – Sigurno ste prošli pokraj centrale na putu dovde, zar ne?
Galina se sjetila grdosije od cementa i cerade. – Znači to je bilo to. Na što radi?
– Što god padne s površine – rekao je Sovin. – Nije to bitno! Sad idite razgovarati s Davidom Mihaelovičem.
Zastao je pred niskom smeđom zgradom, rastegnutom poput goleme morske zvijezde. Jedan od krakova stršao je na ulicu, zaustavljajući sve prolaznike. Na zgradi je bio natpis jarko žute boje. Pub se predstavljao svijetu na ruskom i engleskom.
– Hajde – rekao je Sovin. – Ne stidite se. Unutra je kao u jebenoj Casablanci, samo s više piva i manje glazbe i bezveznih razgovora i tih sranja.
Galina je pomislila da za jednog znanstvenika Sovin malo previše psuje, ali ga je slijedila kroz masivna vrata, s Jakovom i Fjodorom iza sebe. Na pragu se Galina okrenula Jakovu i prošaptala: – Bit će sve u redu.
– Znam – rekao je on. – Samo... Ni oca nisam nikad upoznao, a evo me tu, bit ću predstavljen svom djedu koji je mrtav već pedeset godina. Moja mu mama svaki vikend ide na grob.
Galina je smišljala što reći, ali nije se mogla sjetiti ničega prigodnog. Krenula je za Sovinom pažljivo zakoračivši na debeli sag piljevine.
Unutra su bili drveni stolovi i stolci i nekoliko ljudi koji su pili i tiho razgovarali.
Pomislila je da to izgleda baš kao engleski pub zamišljan po švercanim filmovima i Dickensovim romanima.
Niski šank prekriven tragovima čaša koji su tvorili složen fraktalni uzorak pridržavao je dojmljiv arsenal boca raznih oblika i veličina, označenih etiketama domaće izrade s urednim rukopisom i jednostavnim, ali izražajnim crtežima tintom.
Čovjek za šankom bio je mlad, nije mu bilo više od trideset i pet godina. Mišićave podlaktice sjajile su se od kapljica vode i nedavnog pranja posuđa. Obrisao je ruke о ručnik zadjenut za pojas i nasmiješio se Galini. Imao je usko lice, a njegove oči pažljivo su gledale nove goste kroz okrugle naočale sa žičanim okvirom smještene na dug orlovski nos. Kimnuo je Galini i nasmiješio se pokazujući bijele neravne zube. – Nova stanovnica – rekao je na ruskom s jakim naglaskom. – Dobro došla doma, dušo. Što želiš popiti?
– Prestani se upucavati curi – rekao je Sovin i povukao za sobom zbunjenog Jakova. – Ovaj je tvoj rođak, barem tako tvrdi. Prepustit ću vas obiteljskim nježnostima čim mi na račun kuće natočiš jedno pivo.
David je gledao Jakova preko ruba naočala dok je Sovinu točio obilnu čašu jantarnog piva. – Dobro – rekao je pošto se Sovin zaputio prema stolu za kojim su dva starca igrala dame. – A tko si ti?

5.

David

– Ja sam tvoj unuk – rekao je Jakov. – Bar mislim. – Nije mogao prihvatiti činjenicu da je ovaj čovjek jedva koju godinu stariji od njega – njegov djed.
Davidove su se obrve strelovito digle i lice mu je problijedjelo. – O, ne... prošaptao je. – Tanja je bila trudna?
– Baka Tanja. – Izgovaranje tih riječi prizvalo je u sjećanje visoku čvrstu ženu s jakim glasom učiteljice i patnjom u očima. – Bila je trudna s mojom mamom. Kad se nisi vratio doma, pomislila je da te NKVD12 uhvatio. Iste je večeri spakirala torbu i uhvatila vlak za Serpuhov. Ondje je imala rodbinu.
David je kimnuo. – Pametno. Kako je ona?
Jakov nije bio dobar u priopćavanju ljudima da je netko do koga im je stalo umro. Unatoč tomu što mu je njegova profesija omogućavala da stekne iskustvo u donošenju loših vijesti, još bi zamuckivao i odvraćao pogled. – Mrtva – rekao je proučavajući uzorak na površini bara. – Dvadeset godina. Ali ja je se sjećam.
– I ja – rekao je njegov djed. – Tako mi je žao.
– Mislila je da si mrtav. Pisala je NKVD-u, ali oni joj nisu htjeli ništa reći. U šezdesetima su joj napokon poslali pismo isprike – standardni formular koji su slali svim obiteljima onih koji su represirani. – Jakov je grizao usnu sjećajući se pisma koje je njegova baka držala u maloj kutiji za cigare s veselim Kubankama na poklopcu. Fotografije i pisma, neka požutjela, neka nova. Fotografije Jakova dok je bio dijete i njegove majke, fotografija iz putovnice njegove bake koja odlučno gleda u crno oko kamere kao da je to pištolj. Jedna fotografija njegova djeda koji pravi glupu grimasu, smiješi se.
Toliko je bila požutjela i krta da nije dopuštala Jakovu da je dira, posebno zato što su mu prsti bili obično prekriveni nečim ljepljivim ovog ili onog podrijetla. Ali puštala ga je da gleda. I pisma od njezinih zahvalnih učenika, rođendanske čestitke od rodbine u Serpuhovu, diplome, suho cvijeće i ono jedno pismo s vladinim zaglavljem. Postumno oslobođen svih optužbi, pisalo je. Rehabilitiran. Čak i sad Jakov je osjećao gorčinu te riječi na svom jeziku, sad dvostruko više kad je čovjek oslobođen tim pismom stajao pred njim odsutno brišući pivsku kriglu.
David je kimnuo. Krigla mu je zvečeći ispala iz ruke i zakotrljala se preko grube površine šanka, očito istesanog od debla svjetlećeg stabla. Uhvatio je kriglu i ispravio je. – U redu – rekao je. – Hajdemo sjesti i razgovarati.
Jakov je ispričavajući se mahnuo Galini i Fjodoru, koji su sjeli za stol sa Sovinom i njegovim prijateljima starcima. Oni su mu uzvratili mahanjem, vjerojatno obradovani olakšanjem što mogu sjesti i popiti pivo i načas se prestati brinuti.
David se smjestio za mali stol zavučen u dnu jednog od krakova puba, pokraj trokutastog prozora koji je zbog stabala pripuštao malo svjetla i pružao pogled na niz stražnjih dvorišta obraslih blijedim korovom. Ponio je dvije čaše i bocu i natočio čim je Jakov sjeo. – Pa – rekao je David – daj da počnem sa svojom verzijom priče.
*

David se rodio 1900. u Lancashireu, izvan Manchestera, u mjestu ne previše različitom od podzemnoga grada – nije bilo mnogo svjetla, a ugljena prašina lebdjela je u zraku dajući svemu prašnjav, sivocrni izgled. Kad je kišilo, crna voda klizila je poput čađavih suza niz okna prozora u predionici pamuka u kojoj je radila Davidova majka. On je počeo s deset godina i do petnaeste se povezao s cehovskim sindikatom.
Kad je navršio sedamnaest, industrija pamuka završila je prekomorsku migraciju i David je napustio Lancashire u potrazi za poslom. Radio je kao radnik na dokovima i na farmama hmelja. Noću je čitao. Njegova se veza s radničkim sindikatima nastavila i do dvadeset druge godine razvio je pregorljiv smisao za pustolovine i socijalnu pravdu.
Otputovao je u Melbourne u Australiji – ne posve dragovoljno, nagovijestio je. Ondje se pridružio Komunističkoj partiji Australije u nastanku i pokrenuo socijalističke novine koje su privukle pažnju vlasti nešto ranije nego što je smatrao pravednim, a njegovu ciljanu publiku nimalo. Njegova povezanost s ilegalnim IWW-om13, Industrijskim radnicima svijeta, dovela je do optužbi.
– Moraš razumjeti – rekao je Jakovu i dotaknuo mu ruku oklijevajućom toplom prisnošću. – U to vrijeme, trebalo je dosta da te smatraju nepoželjnom osobom u Australiji. I samo sam želio da moja politička aktivnost donese nekome nešto dobro, uza svu nevolju koju je meni donijela.
Uzdahnuo je. – Eto!
Socijalističke novine dovele su ga u zatvor. Kad je izišao, bio je persona non grata u velikom dijelu anglofonog svijeta.
– I, što te dovelo u Moskvu? – pitao je Jakov.
– Odlučio sam otići do izvora, do mjesta gdje je to zbilja postojalo. Da naučim, da bih to mogao bolje prenijeti ljudima – gle, vidio sam ga. Znam. Mislio sam da ću ih, pošto vidim socijalizam, sa znanjem iz prve ruke, moći bolje uvjeriti. A ako budem dovoljno dobar, bit će samo pitanje vremena kad će se kapitalizam u Britaniji srušiti.
– To zvuči naivno – rekao je Jakov.
David je kimnuo. – To su svi ovdje rekli. I čavke imaju više razuma od mene. Čak mi se i vražji stvorovi iz bajke smiju. Neka je tako. Ja sam glup. Ali, da nisam, nikad ne bih sreo tvoju baku. I što imaš reći na to?
Jakov nije imao što reći i David je nastavio.
Tanja je, rekao je, bila jedina žena, jedina osoba koja ga je zanimala više od Kapitala. Prvi put ju je vidio u autobusu kojim je išao na posao svakog jutra i bacio se na udvaranje s uobičajenom svrhovitošću koja bi ga uvijek dovela u nevolju. Ironijom sudbine, prvi put u svojim odraslim godinama držao se dalje od politike. Ali politika se nije držala dalje od njega.
Oskudica u njegovoj novoj državi nije mu smetala. Bio je naviknut na oskudicu, no shvatio je da je manje podnošljiva kad je povezana s bogatstvom malobrojnih. Jezična je barijera bila izazov. Našao je posao u pogonu za obradu mesa koji nije zahtijevao mnogo priče, a fizički napor pomagao mu je da razmišlja. Noću je čitao kao i obično, prebacivši se neko vrijeme na ruske udžbenike. I čekao je jutra, kad bi se ukrcao na autobus i gledao djevojku ozbiljnih očiju, kose skupljene u visok rep dok ona ne bi sišla nakon nekoliko postaja, kod škole. Obično je čitala udžbenike u autobusu i pretpostavio je da je učiteljica. Jednog dana skupio je hrabrosti da sjedne pokraj nje i upita za izgovor jedne riječi u ruskoj gramatici koju je nosio sa sobom.
– Koja je to bila riječ? – prekinuo ga je Jakov. – Najednom se činilo bitnim da zna koja je bila riječ koja ih je spojila.
– Kastrjolja14 – rekao je David. – Znam, nije baš nešto romantično, ali jest teška riječ.
Bilo je proljeće kad su prvi put razgovarali. Do početka ljeta, već su se viđali svaki dan i izvan autobusa. Do jeseni su već bili u braku.
Tanja je zadržala svoje djevojačko prezime. David je bio dovoljno napredan da mu to ne smeta, ali se čudio jer to nije bilo tradicionalno. Konačno ju je pitao.
Ona ga je pogledala svojim smrtno ozbiljnim tamnim očima. – Moraš shvatiti, Davide. Ovo nije sigurno vrijeme za strance. On (nikad nije spominjala Staljina imenom, iz stvarnog straha ili praznovjernog oklijevanja da privuče pozornost zlokobnih sila prizivajući ih imenom) je lud. Znaš li koliko ljudi nestaje svaki dan? Znaš li da si sumnjiv samim tim što si stranac?
– Ali ja sam komunist – usprotivio se.
– Ti si budala – ispravila ga je. – Ako baš želiš, uzet ću tvoje prezime. Samo znaj da nošenje istog prezimena obično znači i dijeljenje iste sudbine.
– Mislio sam da bi dala život za mene – našalio se.
Njezino lice ostalo je ozbiljno i nije bio siguran da je shvatila. – Ne. Obećala bih ti to da ne postoji stvarni rizik da se i ostvari.
Sad on nije mogao procijeniti šali li se ona.
Preselio se u njezin stan, koji je dijelila s neurednim sredovječnim muškarcem sklonim mrmljanju u bradu i ostavljanju svojih lonaca da se namaču u zajedničkoj kuhinji. Tanja mu nikad nije ništa govorila, ali David nije bio toliko tolerantan. – Molim vas, počistite iza sebe – rekao je susjedu na svom najboljem ruskom.
On se samo namrštio i promrmljao nešto. – Ja radim što ja hoću – rekao je glasno dok je izlazio iz kuhinje. – Ako se opet pobuniš, pobrinut ću se da te ne bude.
Rekao je Tanji za taj incident, ali umjesto da se s njim nasmije ludom susjedu, ona je zaplakala. Sjedila je na njihovu krevetu s uzglavljem od nikla, prekrivenom poplunom njezine majke i jecala. – Davide – rekla je – moraš shvatiti. Moraš biti fin s ljudima. Ti si ne smiješ priuštiti ni jednog neprijatelja.
– Zašto ja?
– Zato što si stranac. On je dao moć najgorim ljudima, zar ne shvaćaš? Ti si previše dobar da bi cinkao nekoga pa misliš da su i svi drugi takvi. Čak i Rusi prijavljuju jedni druge, ali s tobom – možda bismo trebali otići mojoj ujni u Serpuhov. U provinciji se može lakše skriti.
David nije bio sklon skrivanju. Nedugo zatim doznao je da jedne engleske novine trebaju dopisnika i dobio posao zahvaljujući svojem znanju engleskoga.
Na njegovo iznenađenje, nije bilo mnogo konkurenata za taj posao i priznao je da je paranoja njegove žene sveprisutna. Još gore, neugodan osjećaj hladnoće u želudcu rekao mu je da je imala pravo.
Bila je zima kad su došli po njega. Radio je u uredu dokasno i duge plave sjene uličnih svjetiljki protezale su se preko ulice. Hodao je do kuće od autobusnog stajališta – samo petominutna šetnja, ali tog dana hladnoća ga je natjerala da pruži korak i trlja uši dok se žurio doma. Nanosi snijega čije su istančano plavetnilo naglašavale dublje purpurne sjene obrubljivali su ulicu, a prozori stambenih zgrada sjajili su žutom toplinom.
Dva su čovjeka čekala ispred ulaza i ne bi obraćao pozornost na njih da nije bilo hrpe opušaka u oskvrnutom prljavom snijegu – očito su bili tu već neko vrijeme. Onda je primijetio njihove crne balonere i crni auto bez tablica, u leru, uz rubnik. Srce mu se zgrčilo u grudima i zaboravio je na hladnoću. Samo mu je palo na pamet da zahvali Bogu u kojeg nije vjerovao što ih je zadržao vani, daleko od Tanje. Nije ih mogao uvesti, ali nije se bio spreman predati. Nastavio je hodati pokraj njih, ruku nabijenih duboko u džepove kaputa. Lice mu je otupjelo od žestoke hladnoće.
– Hej! – začuo je iza sebe.
Potrčao je proklizavajući cipelama tankih potplata po dugim mrljama leda, varavo skrivenim pod svježim snijegom. Progonitelji su dahtali iza njega, no nije se smio osvrnuti. Nadao se samo da će zadržati prednost još nekoliko ulica i odvesti ih što dalje od kuće, a ipak je shvaćao da je to uzaludna gesta – znali su gdje stanuje. Ipak, noge su mu se dizale i spuštale, stopala proklizavala, a grlo mu je gorjelo od ledenog zraka koji je gutao velikim gutljajima.
Pucanj se zaorio oštrim zrakom, a on se sagnuo i zaglavinjao, ne usporavajući. Naočale su mu kliznule s lica i bio je dovoljno priseban da ih uhvati i gurne u džep – nije mogao riskirati da ih stavlja dok trči.
Zaobišao je ugao i zamalo pao, ali je nekako uspio ostati na nogama. Tamo je bilo rasvjete i sleđenih stabala, mutnih, kao nacrtanih na svjetlu uličnih svjetiljki. Nije baš dobro vidio bez naočala i, kad je vidio otvorena vrata, mračna, koja su obećavala sigurnost, potrčao je prema njima. Raširenih ruku, zamalo se našao u sigurnom zagrljaju kad je još nekoliko pucnjeva proparalo zrak. Osjetio je ubod u leđima i tupu prodornu bol u lopatici. Očajnički je jurnuo prema vratima koja su se razbila pred njim. Shvatio je da ga je slab vid prevario – zamijenio je izlog dućana za vrata. Izlog mu je zasuo oštrim staklom lice i ruke bodući ih poput milijun pčela. Tad mu je hladan zrak puhnuo u lice i stablo je zasjalo nad njim i dvanaest bijelih čavki spustilo se na njega kriješteći.
Jakov je ispio zadnji gutljaj. David ga je pogledao kao da nešto očekuje.
– Nikad se nije preudala – rekao je Jakov. – Baka, mislim.
David je kimnuo. – Ni ja se nisam oženio. Ipak, volio bih da sam znao... Za tvoju majku.
– Nema se što posebno znati – rekao je. Njegova je majka bila obična, ne neka osoba koja je živjela uzbudljivim životom. Čak ni njezine nedaće nisu bile egzotične. Bila je rođena tri godine prije rata i jedva ga se sjećala – gladi, straha, tupih muka običnih duša koje nikad nisu dobile prigodu za junačka djela. Bila je netko koga moraš poznavati da bi ga cijenio, a Davidu je to nedostajalo. – Ona je dobra osoba – konačno je rekao. – Ponosio bi se njome. Kao što je i baka bila. Zove se Valentina, sad će napuniti pedeset tri. Radi cijeli tjedan, a vikendima odlazi urediti tvoj i bakin grob. Pobrinula se da je pokopaju u Moskvi, pokraj tebe.
David je izgledao zbunjeno. – Ja imam grob? Zašto?
– Ne znam – rekao je Jakov. – Nikad nisam pitao.
David je klonuo naslanjajući glavu na sklopljene ruke. – Valjda me ne bi trebalo iznenaditi. Samo što je čudno. Doznati da imaš grob i kćer kojoj je pedeset godina. Čuo sam da ljudi doznaju da imaju djecu za koju nisu znali – samo ne nakon pedeset godina. Volio bih da mogu razgovarati s njom, reći joj...
– Reći joj što?
– Da mi je žao. Žao mi je što se dogodilo ovako i žao mi je što sam preživio. Znam da nisam trebao. Da sam samo imao naočale na nosu, ne bih pokušao protrčati kroz izlog.
Jakov je razumio što njegov djed hoće – oprost. – Nisi učinio ništa pogrešno – rekao je. – Nagrabusio si u svakom slučaju.
David je slegnuo ramenima, ne baš uvjeren. – Valjda.
Jakov nije znao što bi još rekao. Vidio je to i prije. Ljude koji su preživjeli katastrofe. Nisu mogli uživati u životu znajući da su drugi umrli – krivnja preživjelih, tako su to zvali. Vidio je to kod svoje bake – napustila je Moskvu spašavajući svoje nerođeno dijete. Ali krivnja što je napustila muža uvijek je bila tik ispod površine. Pismo s vladinim zaglavljem samo je dodatno uvećalo krivnju.
Možda je postojao razlog, pomislio je. Oni koji su završili u ovoj ničijoj zemlji ispod površine, možda im je nekako dopušteno da prežive s nekim razlogom. – Bio si pošteđen – rekao je naglas. – Svakako u tome ima neke svrhe.
– Možda. Ali ako je i ima, ja sigurno ne znam kakve. Nitko ovdje ne zna, a neki su tu već stoljećima. – David je ustao i odmahnuo glavom smiješeći se. – Ma čuj samo kako sam se razblebetao. Zašto mi ti ne bi ispričao nešto о sebi?
– Rođen sam u Serpuhovu – rekao je. – Ostali smo tamo do osamdesetih, a onda se preselili u Moskvu. Nakon što je baka umrla. Sad sam murjak.
Davidu je to, čini se, bilo zabavno. – Zanimljiv izbor. Jesi li u partiji?
Jakov je žustro odmahnuo glavom. – Ni slučajno. Rekli su mi da nikad neću biti unaprijeđen, ali neka.
– Oženjen?
– Bio sam. Nije išlo. – Pokušao je smisliti nešto što bi rekao, ali imao je problem kad bi trebalo otvoriti dušu pred strancima, čak i ako je stranac njegov vlastiti djed, koji nije stario od 1937. – Gle, tek smo stigli ovamo i sve mi je ovo malo previše.
– Razumijem – rekao je David. – Već ćete se naviknuti. Mogu li ti nekako pomoći?
– Da – rekao je Jakov. – Vidiš onu curu? – pokazao je na Galinu gotovo neprimjetnim pokretom glave. – Njezina je sestra nestala. I mnogo drugih ljudi. Onaj ludi tip doveo nas je ovamo, a ja sam samo tražio one koji su nestali. Pretvorili su se u ptice.
– Ah – rekao je David. – Ptice? To bi mogao biti jedan od starih koji nešto petlja. Berendej15 bi vam bio najbolji za to. On je obično u šumi, ali tamo ne možete. On strogo zabranjuje pristup ljudima. Ali budite tu – svrati on tu i tamo na piće. U međuvremenu, idi svojim prijateljima, a ja ću tražiti od Sovina da odgovori na sva pitanja na koja još nije odgovorio.
Jakov je poslušao. Osjetio je olakšanje što ga njegov djed nije pozvao da ostane, da još razgovaraju. Obojici je trebalo vremena da probave susret.
– Dobro – rekao je Sovin i pogledao ih, kao da vrši smotru vojske. – Jeste spremni? Dođite sa mnom i smjestit ću vas za noćas.
– Nisam umoran – rekao je Jakov.
– Uskoro ćeš biti – Sovin ga je potapšao po ramenu. – Drži se, sinko. Sutra je novi dan i naći ćemo vaše ljude ptice.
Kad su mladi otišli sa Sovinom, David je nastavio raditi za šankom dok nije došlo vrijeme da zatvori – otvarao je boce i točio pivo i poneku čašu kuhanog vina za rusalke16 kojima je uvijek bilo hladno. Stanovnici podzemlja uočili su da je rastrojen, no imali su dovoljno pameti da i ne pokušavaju s njim čavrljati.
Njegovo raspoloženje bacalo je sjenu na ozračje u pubu i poželio se ispričati svima, ali je odolio. Krivnja je bila samo njegova i nije imao prava tražiti utjehu isprikama. Pričekao je da se lokal isprazni i odložio čaše da ih domovoji17 operu. Prosuo je debeo sloj piljevine po podu i ostavio pun tanjurić mlijeka za kikimore18 i ostale kućne duhove koji su stidljivo dahtali iza tamnih drvenih obloga po zidovima. Nekad ga je živcirala odsutnost browniesа19 i drugih engleskih duhova, ali s vremenom je zavolio njihove slavenske parnjake, onako besmislene i naopake kakvi su bili. – Zbilja – promrmljao je. – Kakva to kultura izmisli duha kojem je jedina svrha da razbacuje luk i kriči noću? Baš glupo.
Krik od kojeg se ledi krv u žilama odgovorio mu je odnekud iza cijevi.
– Ma daj umukni – rekao je. – Vražji promašeni banshee.20
Krici su utihnuli i gubili se u nesigurnu cviljenju. David je odmahnuo glavom i otključao stražnja vrata koja su vodila do njegovih prostorija – skromno namještene goleme sobe koja je zadržala hladnoću kamena unatoč rasplamsaloj trbušastoj peći na drva na krivim nogama. Sjeo je na uski krevet s metalnim uzglavljem, s glavom u rukama i mislio о smrti svoje žene.
Nije bilo bitno što je nije vidio više od pedeset godina. Nije bilo bitno što je ona mrtva. Rekao je zbogom i samoj pomisli na nju godinama prije. Nikad je nije prestao voljeti, ali to je sjećanje bilo izolirano duboko u njegovu srcu, okruženo čvrstim slojevima žaljenja i krivnje, odvojeno od ostatka njegova mentalnoga krajolika – kao školjka okružio je zrno pijeska bisernim slojevima, ne da bi stvorio ljepotu, nego da bi zaštitio nježnu srž.
Sad je zaštita bila zguljena i prizor njezina lica ubadao mu je srce poput žalca. Podsjetio je sebe da je ostarjela, da je podigla kćer i gledala unuka kako raste, a ona stari, no о tome nije mnogo razmišljao. Svi su u podzemlju ostajali onakvi kakvi su bili kad su prvi put došli ovamo dok na kraju ne bi izblijedjeli, svi osim onih starih. Pokušao je zamisliti kako bi ona izgledala nakon godina rata i oskudice. Ali prizor u njegovu umu ostao je isti – mlada žena ozbiljnih očiju i čvrste brade, žena koja ga je pokušala održati na životu usprkos njegovu trudu i kojoj je na kraju uskraćena bila kakva vijest о tome da je uspjela. Onda mu je palo na pamet da je nije vidio toliko dugo da je posumnjao u preciznost svog prisjećanja. Koliko je znao, konstruirao je njezino lice po svojim neodređenim snovima i čežnjama. S tom sumnjom, lik je u njegovu umu zatreperio, raspao se i nestao.
Opet ju je izgubio te večeri kao što ju je gubio svake večeri, još otkako je pobjegao pod zemlju.
Zakašnjelo je osjetio žaljenje što je nikada nije pokušao pronaći ili joj poslati poruku. A, opet, što bi to dobroga moglo donijeti?
Misli su mu pošle poznatom stazom čija je svaka kolotečina bila izdubljena pedesetogodišnjim istim, starim žaljenjem.
A opet, večeras je zasigurno doznao – premda ima kćer i unuka, Tanja je bila mrtva.
Sam u svojoj sobi, David je plakao.

6.

Sovin

Fjodor nije mogao zaspati. Mislio je na svoje djetinjstvo u Zvenigorodu, na duga i prašnjava provincijska ljeta koja je obično provodio vozeći bicikl lokalnim cestama. Miris ugrijanog asfalta i katrana postao je zauvijek povezan s tim ljetima kad bi jeftino cilikavo zvonce bicikla prigušivalo pjev ptica.
Ljeta kad bi sve osim ceste i bicikla nestalo i kada ga je mogao voziti nizbrdo, s pedalama koje su se okretale toliko brzo da je katkad morao dignuti noge s njih, voziti do Sunca koje ga je narančasto i golemo čekalo na dnu nizbrdice. U tim danima napola je vjerovao da će, vozi li dovoljno brzo, i ne skrene li s puta, dostići Sunce i zacvrčati i sjediniti se s ljutitim crvenim polukrugom koji je zalazio brže nego što je on mogao pedalirati.
Bio je zadovoljan što je prepoznao to staro vjerovanje u svojoj trenutačnoj pustolovini – očito je sposobnost ignoriranja stvarnosti i prihvaćanja stvari onako kako izgledaju, a ne onakvima kakve jesu, bila ključ za ulazak u podzemno carstvo. Svatko je ovdje, doznao je Fjodor od Sovina, bio dovoljno očajan ili dovoljno zbunjen i povrijeđen da povjeruje kako će se vrata koja se pojavljuju na čvrstim predmetima otvoriti i pustiti ih unutra, da su odrazi isto što i originali. Zato je tu bilo toliko luđaka, ocijenio je Fjodor. Nije bio siguran treba li i sebe ubrojiti među njih. Ali Sovina svakako ne – taj je čovjek, doznao je Fjodor, bio hladan kao led i razborit i bilo je zbilja čudo što je uopće uspio ući.
Fjodor nije mogao zaspati premda je Sovinova kuća bila udobna na način starinskih seoskih drvenih kuća, toplih tamnih zidova i niska stropa, svake grede jasno ocrtane i crne od čađi. Ležao je na krevetu (slamarici prekrivenoj dekom) i razmišljao о njihovu domaćinu, pričama koje je pričao dok je Jakov čavrljao sa svojim mladolikim djedom.
Sovin se borio u dva svjetska rata, stekao tri doktorata i naučio pet jezika. Bio je rođen u Sankt Peterburgu21 u obitelji trgovca krznom, studirao je filozofiju u Njemačkoj i vratio se u Rusiju 1914. da bi se borio. Svjetski rat ubrzo je skliznuo u građanski i Sovin je odabrao crvenu stranu iznenadivši i sebe samog. Nije to bila nikakva prepredenost u sučeljavanju s razboritim vaganjem svih okolnosti; nije to bilo shvaćanje neizbježne pobjede proletarijata. Bila je to želja za poštenjem, za jednakošću. Pokušao je voljeti svoje drugove.
Nakon rata, vratio se na Petrogradsko sveučilište da bi stekao diplomu iz poljoprivrednih znanosti.
Putovao je s Vavilovim,22 skupljao je sjeme. Fjodor nije mogao ni zamisliti što je on sve vidio i pitao ga je za Tibet i Himalaju, ali Sovin je bio odlučan ostati na temi sjemenja. – Morate razumjeti – rekao je. – Tu vam je ta stvar, zrno riže ili žita, malena. Ali sve, sve što je svaka stabljika riže ili žita ikad znala zbijeno je u nju. Ono zna gdje živi, zna je li hladno ili je toplo; savršeno je u tome kako se prilagođava tome mjestu. I svako od njih je isto, a ipak drukčije – Azija, istok, zapad, Ande, bilo koje mjesto. Kako ne bi volio takvu stvar?
Fjodor je shvatio da je pitanje retoričko i svoju je indiferentnost prema sjemenu bilo čega zadržao za sebe.
– Svakako – nastavio je Sovin – vjerojatno znate što se dogodilo poslije.
– Represije? – rekao je Fjodor.
– Lisenko23 – nagađala je Galina.
Sovina su izgleda zabavljali njihovi odgovori. – Oboje imate pravo – rekao je. – Ali prije svega toga, bio je Genofond i Vavilovljev institut.
Sovin se vratio kući u Lenjingrad, gdje je katalogizirao i klasificirao sjeme proučavajući mu genetiku, križajući sojeve. S filozofskim znanjem, ne zaboravljenim već prije zatomljenim, usredotočio je svu energiju na shvaćanje sjemena i biljaka koje su iz njega rasle, na definiranje i opisivanje njihovih odlika. Zbirka sjemenja, Genofond, obuhvatila je sve varijante uzgajanih usjeva i mnogo obećavala. Dok Vavilov nije uhićen.
Sovin i ostali nastavili su s radom uz nelagodu zbog rata i Lisenkova križarskog pohoda protiv genetike i drugih znanosti sa sumnjivim stranim prizvukom. Sovin je priznao da je strah od radnih logora bio ono što ga je nagnalo da opet ode u vojsku – bio je stariji od dobi za vojnu obvezu, ali su ga uzeli. Njegova divizija bila je taman ispred Lenjingrada kad je opsada počela.
Sovina su mučile vizije izgladnjelih ljudi i dragocjena zrnja sa svih strana svijeta, a blizina jednoga i drugoga zabrinjavala ga je. Osjećao se slabim kad se noću molio da Genofond preživi. – Nisam htio da itko umre, razumijete – rekao je. – Samo sam htio da i zrnje preživi. Za ljude je to bio samo kruh. Ali u tome je bila cjelokupna ljudska povijest. Čak i kad smo se premjestili na istok, a onda natrag na zapad, stalno sam mislio о tome. Neke su stvari jednostavno previše važne.
– Uglavnom je preživio – rekla je Galina.
Sovin je kimnuo. – Uglavnom. Ali ne i ljudi.
Nije bio u gradu tijekom opsade, no imao je košmare о zaleđenim ulicama zatrpanim leševima, s nanosima snijega koji rastu na njihovim upalim licima. Počeo je razmišljati о tome vrijedi li sadašnjost žrtvovati zbog povijesti.
Kad je rat završio, nije se mogao vratiti u Lenjingrad. Umjesto toga otišao je na fakultet Moskovskoga državnog sveučilišta, predavao uvod u biologiju i znanost biljaka; izvodio je pokuse iz biljne genetike u tajnosti – Lisenko je već to etiketirao kao buržujsku pseudoznanost, a Sovin je morao imati na umu svoje buržujske korijene. Svejedno je 1948. poslan u radni logor na Kolimu.
Kad je Fjodor bio mlad, sreo je nekoliko ljudi koji su prošli kroz radne logore – bili su prepoznatljivi, ti stameni starci sa zatvorskim tetovažama, gadnim psovkama, svi strastveni pušači. Bez obzira na to koliko bi uljudan i obrazovan netko bio kad bi otišao, u radnome logoru, promijenili bi ih teški životni uvjeti i naporan rad, život ogoljen do najnužnijih stvari za preživljavanje, s najtemeljnijom formulom: ako radiš – jedeš. To što su izišli značilo je da su radili dovoljno vrijedno da ne umru od gladi i Fjodor je pokušao zamisliti kako bi on prošao u takvim okolnostima. Neizbježan zaključak bio je da ne bi izdržao i poštovao je one koji su u preživljavanju bili bolji od njega. Možda im je čak i malo zavidio.
Sovin je pušten 1958., nakon deset godina teškog rada, i vratio se u Moskvu. Njegova reputacija genetičara spriječila ga je da radi na svom prijašnjemu mjestu i tad je shvatio da u svijetu kakav postoji nema mjesta za njega. Usprkos pismu о rehabilitaciji, osjećao se na neki način prazno i promašeno. Zaposlio se kao noćni čuvar u nekome golemom i praznom skladištu.
Nije ga bilo briga što je uskladišteno i nije obraćao pozornost na kilometre bodljikave žice koji su okruživali praznu parcelu usred koje je skladište čučalo poput čudovišne žabe krastače. Osjećaj mu je bio poznat, osobito zimi kad su vjetrovi zavijali, a ravni bi se teren smrznuo i napunio grbama snježnih nanosa, osim jedne staze koja je vodila od zaključanih željeznih vrata do skladišta i kolibice, grijane peći na drva i osvijetljene golom žaruljom koja visi sa stropa poput mamca ribe udičarke – njegova doma.
Provodio je dane spavajući i čitajući – zainteresirao se za fiziku i električno inženjerstvo – a noći šećući pod odjecima krova od valovitog lima iznad golemog skladišta, gotovo praznog osim onih hrpa smeća u kutovima. Bilo je štakora i on ih je puštao na miru pitajući se kako preživljavaju na tome praznome, smrznutome mjestu.
Štakori su se osmjelili i upali u njegovu kolibu; kad bi se probudio usred zime, nakon ranog zalaska Sunca, čuo bi njihovo grebanje i zavijanje pasa negdje vani i pomislio bi da je još u logoru i morao bi čekati da mu srce prestane lupati među krhkim rebrima.
Štakori su trčkarali posvuda, a on je drage volje dijelio s njima svoje skromne zalihe hrane. Znao je iz vremena provedenog u Sibiru da hranjenjem sprečava krađu i uništavanje vreća s brašnom i drugih osjetljivih namirnica, makar mu drugi zatvorenici i čuvari nikad nisu povjerovali: na svoju štetu, pomislio je Sovin. On je bio jedini čije stvari štakori nisu dirali.
U njegovu novom domu bilo je isto tako i štakori su bili pristojni. Nadjenuo im je imena i naučili su dolaziti kad bi tiho zazviždao; uzimali su mu stari kruh iz ruke. Štakori su bili prepredeni i nepovjerljivi i osjećao se pomalo ponosnim što je uspio osvojiti njihovu blagonaklonost. Gledali su ga iz kutova, nijemi, samo su trzali brkovima dok je čitao ili lemio. Sastavljao je radioaparate i drugu sitnu elektroniku, ali se nikada time nije koristio.
Bio je prilično izoliran u svojem skladištu i kolibici i dolazio je u kontakt s vanjskim svijetom samo kad bi išao u nabavku – razvio je asketske navike i kupovao samo nerafinirano brašno koje je miješao s vodom i pržio u debele, ravne palačinke, poneki tetrapak mlijeka, rižu, heljdu i konzerviranu svinjetinu. U dućanu bi doznao što se događa u svijetu – ono što su zvali Hruščovljevim zatopljenjem – bilo je u punom jeku i mladi ljudi govorili su о vremenu koje se mijenja i nezapamćenoj slobodi šezdesetih. Sovin nije vjerovao u to; naučio je da svijet nije prijateljski i da je bilo kakva sloboda samo iluzija. Čuo je za disidente koji su se selili na Zapad, ali je znao da su i njihovi novi životi i slobode samo iluzije. Gledao je na svijet kao na divovski stroj, s krvavim komadićima kosti zaglavljenim u čudovišnim zupčanicima, a pojedina razdoblja sreće ili prividne slobode bila su samo stanka dok se zupčanici okreću spremajući se za još jedan krug mrvljenja kostiju. Dobro je znao da ga ne treba uljuljkivati trenutačno zatišje i da je dobro dok ne gura glavu van.
Kupovao je što mu je trebalo i vraćao se, nikada nije ni sa kim razgovarao. Kupovao je stari kruh, za štakore. Oni su ga čekali očiju blistavih u mraku.
Nikad nije slušao program na radioaparatima koje je izrađivao, ali štakorima se izgleda sviđalo statičko krčanje, glasovi i sumorna glazba koji bi se povremeno probili pa je postavio male radioaparate duž zidova skladišta i kutova svoje sobe. Pretpostavio je da su mu zato štakori dali dar.
Radili su u tajnosti i on je tek kad su mu odlučili otkriti doznao da je stražnji zid skladišta progrizen – izgrizli su ploču valovitog lima, vidio je rupu nepravilnih rubova, a daleke blijede zvijezde sjale su u crnom prostranstvu smrznutog neba. Stajao je neko vrijeme promatrajući zasniježenu ravnicu, slušajući pse u daljini i povremeni smijeh koji bi vjetar donio odnekud daleko, iz svijeta za koji je znao, ali čijim dijelom nije bio. Štakori su se skupili i počeli ga gurkati.
Jednom je zakoračio i shvatio da ga rupa, koja očito vodi prema van, nije povela na njegovu praznu parcelu – umjesto toga, našao je suhu stazu pod nogama, blago posutu prahom suhoga smrvljenog lišća, s jasnim mirisom jeseni i dima. Štakori su se okupili iza njega uzbuđeno cijučući. I uzdahnuo je. Možemo pobjeći skupa, rekao je štakorima. Nikome nećemo nedostajati, mi smo nevoljena djeca svijeta. Mi smo zakutci koje vrijeme, kad mete, nikad ne dotakne i ostavlja nas prekrivene prašinom i beskorisnim sjećanjima. Hajdemo pobjeći.
Štakori su pokazali da im to i jest zamisao, njihova zamisao od početka. Nesiguran što se nalazi pred njima, zakoračio je natrag u nepravilnu rupu i spakirao u torbu termosicu jakog zaslađenog čaja i dovoljno hrane za sebe i vojsku štakora. A onda su otišli, on naprijed, štakori odmah iza njega. Nije se osvrtao, ali je znao da ga štakori slijede, osjećao je kako se mutne svjetlucave točkice njihovih očiju zibaju na valu smeđega krzna i oštrih kandža, dugih žutih zuba ogoljenih u zanesenim osmijesima.
Fjodor je malo zadrijemao, a kad se probudio, mnogo prije zore, otkrio je velikog štakora kako mu sjedi na prsima i gleda ga usredotočena, ali neodređena pogleda.
– Zdravo – rekao je Fjodor. Pretpostavio je da je taj glodavac jedan od Sovinovih štakora, onih koji su mu pokazali put u podzemlje pa se nasmiješio. – Još uvijek pazite na njega, ha?
Štakor je trznuo nosom i pokazao duge opasne sjekutiće.
– U redu je – rekao je Fjodor. – Mi smo prijatelji.
Štakor je njuškao i trzao se i dotrčao do vrata na nervoznim ružičastim nožicama. Sjeo je uspravno, a njegove šape, uznemirujuće slične ljudskim šakama, posegnule su do Fjodorova vrata.
Ukočio se, sad preplašen, ali nije želio učiniti ništa što bi uvrijedilo Sovina ili njegove ljubimce.
Štakor je dograbio lanac oko njegova vrata i izvukao ga ispod majice. Bezlični novčić visio mu je u šapama hvatajući odbljesak svjetlećih stabala vani. Štakor je proučavao novčić dok je Fjodor zadržavao dah; napokon je štakor bio zadovoljan. Skočio mu je s prsa, proskakutao po podu i nestao u pukotini u zidu.
Fjodor je odahnuo; taj incident uznemirio ga je čak i više nego skakanje kroz prozor jurećeg vlaka i to što se našao u podzemnom svijetu. Možda Galina ima pravo, pomislio je, možda su poginuli u padu i ovo je život poslije smrti. Opipao je novčić na svojim grudima ugrijan njegovim tijelom. Možda mu je taj novčić trebao pritisnuti očne kapke; možda je štakor samo procjenjivao njegovu sposobnost da plati prolaz.
Njegove je misli prekinulo žurno kucanje na vratima.
– Tko je to? – prošaptao je.
– Ja sam. – Vrata su se otvorila i Galina je zavirila unutra. – Nisam mogla zaspati.
– Štakori? – pitao je Fjodor.
– Ne, nisam vidjela ni jednog. Ušunjala se unutra i zatvorila vrata za sobom. – Jakov spava kao klada.
– Naravno – rekao je Fjodor.
Galina je sjela na pod uz njegovu improviziranu postelju. – Jesi li čuo što je David rekao? Za Berendeja?
Fjodor je kimnuo. – Berendejeva šuma. Sjećam se. To je bio neki film ili takvo nešto.
– I ja sam ga gledala kad sam bila mala. Kako to može biti stvarno?
– Vjerojatno i nije – rekao je Fjodor. – Ili je barem drukčije. Misliš li da je bilo što ovdje stvarno?
– Izgleda stvarno – rekla je. – Po čemu bismo se drugom mogli ravnati?
Fjodor se morao složiti s tom procjenom – kad se jednom počne sumnjati u vlastita čula, posljedično rezoniranje vodi ravno do mozga u tegli. – Ničemu – rekao je. – Jest stvarno. Sovin svakako jest.
Galina se nasmijala, pokrivajući rukom usta da utiša hihot. – Aha! Ja njega ne bih mogla izmisliti. Uozbiljla se. – Mogu li te nešto pitati?
– Svakako – rekao je Fjodor i pridigao se na lakat.
– Kako si znao da treba skočiti kroz onaj odraz? Mislim, kako si znao da će to uspjeti?
– Nisam – rekao je. – Bio je to doslovno skok iz uvjerenja.
Oprezno ga je pogledala. – Ali povukao si nas za sobom.
– Morao sam. Da sam bio sam, posumnjao bih. No imao sam dva života na savjesti, morao sam vjerovati u to. Inače...
Galina je odmahnula kao da otresa dvojbu ili grube riječi. – Uspjelo je, pa je samo to bitno. Misliš li da će se Berendej pojaviti sutra, ili ćemo samo visjeti u pubu?
Slegnuo je ramenima. – Ne znam. Ali, ako mene pitaš, meni baš i ne smeta biti u pubu. Čini se da ima dosta zanimljivih ljudi.
– Da – uzdahnula je Galina.
– Znam da želiš pronaći svoju sestru – rekao je Fjodor. – Ali katkad moraš čekati.
Kimnula je. – Nadajmo se da neću morati dugo čekati. Hvala ti na razgovoru. Sad ću te pustiti da se odmoriš. – Ustala je i izišla jednako tiho kao što je i ušla.
Fjodor je ležao budan. Osjećao se kao da je samo on ovdje turist, bez nekoga posebnog motiva ili slomljenog srca, bez neke tragedije od koje bi bježao. Osjetio se jadno i pomislio na bučne strance koji su se tiskali po Novom Arbatu cjenkajući se za masovno proizvedene matrjoške odurne u svojem veselom šarenilu i cvjetno rumenim obrazima. Kupovali su lutke i smatrali da su nekako autentične i da će nošenjem malih drvenih rugoba kući bolje razumjeti depresivne duše pijanih domorodaca.
Fjodor se zapitao je li patnja koju je našao u podzemlju ista, pomalo opscena, masovno proizvedena okrutnim sustavom, s isto onoliko promišljenosti koliko je ima i u obrtničkoj kooperativi za matrjoške koja je razmazivala boju i lak na lagane kruškolike komade lipove kore; možda je i njegova znatiželja imala istu prizemnu ukaljanost, iluziju shvaćanja. Njegovo neznanje о stvarnom životu bilo je sad zakrpano prizorima Sovinova neobrijanog lica upalih obraza, tamnog poput bizantske ikone; još je to bilo neznanje, ali sad oklopljeno arogancijom zavaravanja.
Stražario je zbog štakora, ali nisu se više pojavljivali. Još uvijek je bio posve budan kad je došlo jutro – svjetlost se neprimjetno promijenila pod zemljom kad su svjetleća stabla jarko buknula, a svjetlucanje zlatne prašine što je lebdjela u ustajalom zraku nalikovalo je na milijune leptira u letu koji odbacuju ljuspe sa svojih krila.
Sovin je pokucao na vrata i pozvao Fjodora da ustane i pojede doručak. Fjodor je poslušao i očistio traperice pune slame. Galina i Jakov već su čekali za stolom sa starinskim bakrenim samovarom koji je kraljevao na grubome kuhinjskom stolu, okrhnutim šalicama i posudom za šećer. Sovin se grbio nad štednjakom praveći palačinke.
– Ispričavam se – rekao je Sovin. – Nisam očekivao goste, pa nemam ni mesa ni sira.
Oni su ga uvjeravali da je to posve u redu i zahvalili su mu na gostoprimstvu.
– U svakom slučaju – rekao je Sovin – možete ostati koliko god želite. S vremenom ćemo vam osigurati vlastite kuće; nisu neki zadnji krik tehnologije, ali zemljište ovdje nije problem.
Fjodor je pogledao Jakova. – Ja neću ostati ovdje – rekao je. – A vi?
Jakov i Galina odmahnuli su istodobno.
– Huh – rekao je Sovin. – Baš i ne znam da je itko uspio otići.
– Mislite da je to nemoguće? – upitao Jakov.
Povjetarac se igrao s bijelim zavjesama na prozoru.
Sovin je gledao njihov grozničavi ples. – Ne znam – rekao je. – Nikad nisam pitao. Iako, ako razmislite о tome zašto je ovo mjesto uopće nastalo, bit će vam jasno da otići odavde nije nimalo lako.
– Možete li nam to objasniti? – pitao je Fjodor. – Jučer ste nam rekli tko živi ovdje, ali ne i zašto.
Sovin je glasno spustio glineni tanjur natrpan nepravilnim palačinkama na stol i sjeo.
– Jedite – rekao je. – Popijte čaj, a ja ću vam reći sve о tome.
Počelo je kao mjesto na koje idu poganski stvorovi, rekao je Sovin. Još 980., kad je cijela Rusija pokrštavana ognjem i mačem. Tad Moskve još nije bilo, a šumovito, brdovito mjesto bilo je savršeno za duhove i njihove ljudske saveznike koji su tražili utočište. Kad je Moskva izgrađena, oni koji su nastanjivali brda i močvare, oni koji su hukali noću i smijali se u sjenicima pokopani su pod temeljima prvih zgrada – poganska je krv pod svakim kamenom i po jedan je duh zatočen pod svakim temeljem. Ili su tako govorili, oni stari, koji su izdubili zemlju u koju su pokopani.
– Je li itko znao za njih? – pitao je Fjodor.
– Naravno – odgovorio je Sovin. – Zato su zatvorili podzemlje i nije tako lako naći ulaz kao što je nekad bilo. A što se tiče povratka – pretpostavljam da su se oni koji su barijeru i stvorili pobrinuli za to. Ne znam odnosi li se to i na ljude, ali neke od starih stanovnika svrbi da iziđu, samo ne mogu, barem ne na dugo. Stoga se moraju svakako snalaziti.
Dok je govorio, Sovin je uzeo jednu palačinku i bacio je na pod. Istog se trena pojavio čopor velikih, bucmastih štakora i maleni bradati čovječuljak odjeven u tradicionalnu rusku nošnju kakvu nosi glavni plesač folklorne trupe na turneji; drugim riječima, lažnjak.
– Baš slatko – rekla je Galina. – Vi stvarno imate domovoja.
Sovin je potvrdno kimnuo. – Svi ih imaju; pojave se onog trena kad izgradiš kuću. Ne možeš ih se otarasiti i da želiš, no korisni su jer peru posuđe i povremeno pobrišu prašinu.
Gledali su kako se čovječuljak i štakori na tren suočavaju: štakori su procijenili da domovoj nije opasan i pojeli su palačinku otkidajući komade svojim prednjim šapama. Čovječuljak je bio utučen sve dok se Galina nije smilovala i dobacila mu jednu od svojih palačinki. Domovoj je dograbio poslasticu i otrčao prema drvenom zidu bježeći pred velikim štakorom.
– Da – rekao je Sovin zamišljeno. – Tako mi živimo.
*

U pubu nije bilo nikakvih novosti о Berendeju. Galinu je iz minute u minutu sve više hvatao očaj. Ubrzo se digla i rekla da će malo razgledati uokolo, pitati domorodce za ptice i i nadzemni svijet. – Ne možeš tek tako izolirati stvari jedne od drugih – rekla je. – Sigurna sam da utjecaja i međusobne razmjene ima više nego što Sovin kaže.
– Kako god hoćeš – rekao je Fjodor i uvalio se dublje u svoj stolac. – Murjak će vjerojatno opet čavrljati sa svojim davno izgubljenim djedom, a ja ću se baviti promatranjem ljudi. I promatranjem bogova.
– Lijepo se zabavi – rekla je i izišla; vrata su se za njom zalupila nepotrebnom žestinom.
– Žene – promrmljao je Fjodor u svoju čašu. Kao da je očekivala od njega da ostavi sve i tabana po uskim ulicama i golemim ničijim zemljama podzemlja. On bi mnogo radije odabrao dobru promatračnicu i čekao svijet da naiđe. Na kraju – ako bi ostao na mjestu dovoljno dugo i odabrao dobru točku – vidio bi sve što treba vidjeti; sjetio se da je to pročitao u nekoj knjizi.
Pub je bio prilično prazan u taj rani sat, ali uočio je visokoga nagog muškarca plave kože prošarane prugama ribljih ljuski na leđima i rukama. Pretpostavio je da je to vodjanoj, riječni duh; za nekoliko je minuta shvatio da je imao pravo – iz muškarca plave kože curila je voda. Upijala se u piljevinu na podu i tamna mokra mrlja širila se polako poput krugova na vodi. A tad je s vrata zahujao hladan vjetar i Fjodor je, obradovan i opčinjen, gledao kako se tamna voda smrzava u tanke kristale, i kako zdepast čovjek u crvenom kaputu prilazi šanku.
– Daj čašicu – zatražio je od malenog domovoja koji se bavio ručno rezanim točilicama za pivo i otvarao boce. – Ledeno je.
Sad je i bilo, i Fjodor je zadrhtao u svojoj vjetrovki i majici. – Ti si Djed Mraz – dobacio je strancu. – Točno?
Starac se okrenuo i namrštio. – O, vidi ti to, još jedan bistar omladinac. Djede Mraze, što ćeš mi idući put donijeti za dar na Novu godinu? Jebi se ti, mladiću. Ja nisam sveti Nikola i nemoj mi nametati te svoje usrane zapadne utjecaje.
– Samo sam Vas htio počastiti pićem – rekao je Fjodor.
Djed Mraz se nasmiješio. – O, ti misliš svojom glavom. Dobro, sinko. – Zacupkao je čizmama otresajući imaginarni snijeg i sjeo za Fjodorov stol.
Domovoj je donio dvije čašice domaće prepečenice, gadne tekućine s jakim okusom na benzin.
– To je ono pravo – rekao je Djed Mraz. – Ugrije te skroz do kostiju, zar ne?
Fjodor je kimnuo; zbilja ga je preplavila toplina. – Nećete me smrznuti, zar ne?
– Neću dok me častiš pićem – Djed Mraz mahnuo je barmenu domovoju. – Daj još jedno.
Fjodor je prekopao svoje džepove i izvukao svežanj od nekoliko rublji.
Djed Mraz ih je sumnjičavo pogledao. – Papirnati novac nije pravi novac – rekao je. – Što je s tvojim novčićem?
Fjodora je uznemirilo što se svi zanimaju za njegov talisman. – To je protiv urokljivih očiju – rekao je. – Treba mi.
Djed Mraz se nasmijao s tako zaglušujućim veseljem da su se grede na stropu zatresle uplašivši nekoliko štagaljskih sova koje su se očito tamo bile ugnijezdile. – To je nepotrošiva moneta – rekao je kad se prestao smijati. – Nepotrošiv novčić.
Fjodor se osmjehnuo. – Zbilja?
– Hajde, pokazat ću ti – rekao je Djed Mraz. – Kako ljudi s nadzemlja nemaju pojma, bogovi neka im oproste dušu. Sve vas treba naučiti, a da nije mene, svi biste vi sad govorili francuski. Šupci. – Mahnuo je domovoju i pokazao Fjodoru da skine svoj novčić. Kad ga je Fjodor dao domovoju, novčić se udvostručio: jedan je ostao pričvršćen na lančiću, a drugi je bio stisnut u domovojevoj malenoj prljavoj šaci.
– Cool – rekao je Fjodor. – Funkcionira li to u nadzemlju?
– I te kako – rekao je Djed Mraz. – Samo je novčić neupotrebljiv. Baš ironično, zar ne?
– Ne baš – rekao je Fjodor. – Što je bilo ono s francuskim?
Djed Mraz nervozno je udahnuo. – Jeste li vi tikvani primijetili da rekordno hladna zima dođe uvijek sa stranom invazijom? A što mislite, tko to radi, ha?
– Vi? – odgovorio je Fjodor i iskapio još jednu čašicu gadne tekućine. – Zašto?
– Jer mi je stalo – rekao je Djed Mraz s prizvukom pijane iskrenosti u duboku glasu. – Stalo mi je do vas površinaca, mater mu jebem, nisam ja kao vaš glupi pičkasti Bog.
– Neko smo vrijeme bili ateisti – rekao je Fjodor. – Čak i materijalisti.
– I ja sam – rekao je Djed Mraz. – Materijalist, hoću reći. I Berendej je, ali bogovi su svi solipsisti. Osobito onaj kojeg ste izabrali; oni koji su ovdje, u redu su, premda su većinom velike ribe u maloj bari, polubogovi i tako to. A vi, vi... vi glupi površinci, svi ste vi ili depresivni ili melankolični. – Živahno je pogledao uokolo pa se opet fokusirao na šank. – Hej, što sam ti maloprije rekao? Daj još jedno!
Fjodor je opet platio nepotrošivim novčićem, a domovoj je poslušno prihvatio bakrenjak kao da ne vidi ništa neobično ili pogrešno u tome što mu se opet plaća istim novčićem.
– Kao što sam rekao – nastavio je Djed Mraz. – Sve što vi zrnate je porušiti što su drugi izgradili i utuliti si kao da ste vi ti kojima je nanesena nepravda. – Djed Mraz je pljunuo i hračak sline smrznuo se u zraku i skrhao kad je udario о pod.
– Ne svi – rekao je Fjodor. – Pa, zašto nam pomažeš ako smo toliko bezvrijedni?
– Nije riječ о vama, nego о zemlji. Moja je, i ja ću je takvom održati. Što god vi učinili i koliko god je prodali, dio po dio, dok vam ništa ne ostane. A onda neće ostati nitko osim nas, onih koji su tu bili prije vas; držat ćemo je kao šaku pijeska u rijeci, osjećat ćemo kako se ispire zrno po zrno, ali nikad je nećemo pustiti. Mi je držimo na okupu, glupane, pa me nemoj pitati zašto.
Fjodor je oborio još jednu žesticu i čekao poznatu alkoholnu maglu u koju će utopiti svoj osjećaj gađenja prema svijetu. Djed Mraz imao je pravo – površinski svijet izdao je svoje stanovnike. A podzemni svijet bio je misterij. Skriven većini utjecao je na stvari na nejasan i nesiguran način. Njihovi spasitelji skrili su se pod zemlju, izgnani i zaboravljeni. To Fjodora nije iznenađivalo – Moskva nije bila ljubazna prema onima kojima je do nje stalo.

7.

Dekabristova žena

Galina je izišla iz puba, noge su je nemirno nosile dalje. Jednostavno nije mogla podnijeti pomisao da protrati još jedan dan i umjesto toga odlučila je pronaći ili Berendeja ili bilo koga od onih starih koje su Sovin i David spominjali. Koliko veliko ovo mjesto uopće može biti?
Ispostavilo se da je prilično veliko. Izgubila se u labirintu vijugavih uličica – očito nisu bile planirane i krivudale su naprijed-natrag, često presijecajući same sebe i završavajući neočekivanim slijepim ulicama. Vrlo je brzo izgubila predodžbu о tome gdje se nalazi. Na ulicama je bilo ljudi, ali nije se osjećala posve spremnom pitati za smjer.
Tražila je prolaz među kućama koji bi je odveo na šumovit teren; noge su je počele boljeti kad je pronašla put koji nije naglo skretao natrag, već je vodio van iz iskrižanih ulica, ravno i pravocrtno. Kuće su uskoro nestale, a put je postao bljeđi, kao da se ne koriste njime, i često se gubio u visokoj bijeloj travi i nesigurnom treptanju svjetlostabala.
Zrak je vonjao na blato i rijeku, a put ju je uskoro doveo do močvare. Crna debla palog drveća dizala su se iz tamnih vodenih površina poput mrtvih prstiju, a brdašca su izgledala previše nesigurna da se na njih zakorači. Okrenula se da potraži drugi put.
Netko je bio tamo – visoka žena u dugoj košulji od nebijeljenog platna stajala je na putu. Lice su joj skrivale duge neuredne šiške, tamne od vode.
– Zdravo – rekla je Galina. – Ti si rusalka, zar ne?
Žena nije odgovorila, samo je trznula glavom – pokret je bio toliko brz da Galina nije bila sigurna je li to uopće potvrdno kimanje.
– Možeš li mi reći kako da nađem Berendeja? – upitala je. Jako se trudila ne misliti na to da je žena pred njom duh, duša utopljene djevojke.
Još jedan brz pokret, ovaj put negativan.
– A znaš li nekog tko bi mogao? – Razmišljala je о mitološkim bićima koja bi se moglo naći u šumi. – Možda neki lešij?24
Cura je opet kimnula i mahnula Galini da je slijedi.
Uzdahnula je. Tim bićima, koliko se ona sjećala iz priča, nije trebalo vjerovati; krala su djecu i škakljala ljude do smrti. Na sreću, nije se mogla sjetiti ni jedne priče u kojoj bi rusalka napala ili ozlijedila ženu. Lešiji su, međutim, bili manje izbirljivi, veselo su zbunjivali svakog putnika. Galina je počela žaliti zbog svoga zahtjeva kad je rusakla krenula pokrajnjom stazom i povela je kroz gaj uplakanog drveća – suze su im u mlazovima tekle niz koru – i dovela ju do malog mirnog jezera čija je voda bila crna kao katran.
– Gdje smo to? – pitala je Galina.
Rusalka je pokazala na mali paviljon koji se uzdizao na drugom kraju jezera, a Galina je uzdahnula.
Paviljon je bio prekriven kitnjastim rezbarijama i išaran povijušama i nije izgledao poput mračne šume u kojoj živi božanstvo prirode koje može odgovoriti na pitanja о ljudima koji se pretvaraju u ptice. Htjela je upitati rusalku tko tu živi, no rusalka ju je nestrpljivo odgurnula i uronila u crnu vodu koja se nad njom zatvorila bez ijednog vala, bez ijednog zvuka.
Galina je prilazila paviljonu tonući u rahlo tlo. Perunike i rogožina oko jezera kimali su joj i Galina iznenađeno primijeti da im stabljike i listovi nisu sasvim bijeli već blijedozeleni.
Rešetkasti zidovi paviljona dopuštali su joj da zaviri unutra; vidjela je ženu, mladu ženu u crnoj večernjoj haljini, ispruženu na niskome naslonjaču od pletenog pruća. Čitala je i pušila dugu cigaretu s cigaršpicom od sedefa stisnutim među bijelim zubima.
Žena je podigla pogled i nasmiješila se Galini. – Uđite – rekla je. – Ja sam grofica Vigockaja. Novi ste ovdje?
Galina je našla ulaz – običan otvor – i sjela na ponuđeni stolac.
Žena je posegnula za pepeljarom i ugasila svoju cigaretu ispuštajući duge zmijolike blizanke dima kroz svoje nosnice, tanke kao što je i ona bila. Crna naramenica haljine klizila je s njezina prebijelog ramena, a njezini crni uvojci izgledali su precrno, gotovo modro. Galina se uplašila te žene – ne samo njezinih aristokratskih korijena ili njezine ljepote, već načina na koji se držala.
Zrak oko nje postao je hladan i bistar, osut malenim kristalima leda, a Galini je dah zastao kao usred siječanjske noći. – Čuli ste za mene, naravno – rekla je žena.
– Nisam – priznala je Galina tiho s krivnjom u glasu. – Ali sam sigurna da...
– Ma naravno da jeste – rekla je žena. – Žene dekabrista.25 Ja sam bila jedna od njih.
Galina je kimnula. – Nisam shvatila.
– Nisam ni ja – rekla je žena zagonetno i dodala, primijetivši Galinin zbunjeni izraz: – Kako je teško biti ikona!
Galina je pomislila na tu priču. Pobuna dekabrista ostavila ju je hladnom u srednjoj školi, kad su učili о tom dijelu ruske povijesti; bajronovska privlačnost i zabludjeli liberalizam njihove beskorisne geste nikad joj nisu baš sjeli. Ali sad je pretpostavila da nevoljko osjeća divljenje prema mladim časnicima koji su dojahali na Senatski trg Sankt Peterburga da izazovu cara Nikolaja i apsolutnu monarhiju, a dočekala ih je vatra iz topova. Negdje u dubini svojih misli uvijek se pitala što se dogodilo s vojnicima pod njihovim zapovjedništvom – mrtvi, prepostavljala je, topovsko meso. Samo su časnici bili dovoljno važni da dobiju mjesto u povijesnim knjigama. Bili su izgnani u Sibir, svi osim petorice pogubljenih. Galina se nejasno sjećala nečega о konopcima koji su popustili i pukli i nezapamćenom ponovljenom vješanju.
A tu su u priču ušle i njihove žene – zamišljala ih je često, te prekrasne bogate gospođe koje su sve ostavile da bi svoje muževe slijedile u smrznute šume i ljeta puna komaraca, do mjesta daleko od civilizacije i bilo čega što bi bilo nalik na ono na što su bile navikle.
Tek joj je kasnije palo na pamet da su te žene isticane kao primjer nesebične posvećenosti i poslušnosti – u početku nije mogla shvatiti zašto su išle. Bila je tada premlada da zamisli ljubavi i tragedije nerazmrsivo povezane s time. Sad je bila previše skeptična i za jedno i za drugo. U tome se razlikovala od svojih kolega iz razreda koji su obično priče о pobuni i dekabristima slušali s gotovo religioznim zanosom.
– Jeste li ikad požalili što ste otišli u Sibir? – pitala je Galina.
Žena je pripalila novu cigaretu i ispustila kratak, gorak smijeh. – Ja? Ja nikad nisam otišla. To jest, otišla sam u Moskvu. Sram je bio prevelik. – Pogled njezinih velikih tamnoplavih očiju zadržao se na Galininu licu. – Ali vi znate što je sram, zar ne?
– Znam – počela je Galina. – Ja...
– Krivnja je nešto drugo – opet ju je prekinula dekabristova žena. – Sram je nešto što ti je nametnuto.
– Zašto onda niste otišli?
Žena je slegnula ramenima. Putena, pomislila je Galina, to je riječ koja se upotrebljava u opisivanju takvih žena. – Jer su to očekivali od mene, valjda. Zato što sam ja bila samo privjesak. Zato što nije bilo važno što ja želim. Muškarci me uvijek pitaju Zar niste voljeli svog muža? Žene nikad ne pitaju!
Njezine su pospane oči pogledale na tren u Galinu pa skrenule na žar cigarete. – Što vi mislite?
– Nije riječ о ljubavi – pokušala je Galina objasniti, no zastala je ne nalazeći prave riječi.
– One koje su otišle, napustile su sve – rekla je žena. – One koje su ostale, napustile su svoje muževe. Ja sam napustila oboje. Jedna je moja prijateljica otišla i nikada više nije mogla pisati svojoj obitelji. Ostavila je svoju djecu, a njezina ju je obitelj prezirala. Moja je mene prezirala jer nisam.
Njezino je ime Elena. Pobjegla je iz kuće u Sankt Peterburgu, najednom prazne i ispunjene muklim odjecima pošto je njezin muž strpan u lance i odveden na neko gotovo nezamislivo mjesto. Tada je shvatila da ne može pobijediti. Što god učinila, bit će ili loša kći svome ocu, obudovjelom pukovniku Kljazmenskom, ili loša žena svome mužu Dmitriju. Zapravo, bila je umorna od obojice muškaraca u svom životu pa je odjeću i sitnice s kojima se još nije mogla rastati spakirala u dva skromna kovčega, uručila ključeve kuće na Nevskoj obali kućepazitelju i rekla kočijašu da je odveze u Moskvu. Svi su pretpostavili da ide u kupnju i krajičkom je oka vidjela ljude – čak i sluge! – kako s neodobravanjem odmahuju glavom.
Iskreno, nije znala što bi radila u Moskvi. Mogla je posjetiti neke daljnje rođake, ali nije joj bilo do toga. Mogla je unajmiti sobe i osamiti se od svijeta. Umjesto toga, odlutala je do obale rijeke Moskve i gledala zaleđenu rijeku, zelenu od skorenog leda, s crnim pukotinama kroz koje se vidjela spora tamna voda, dolje. Drhtala je u svojim krznima i pitala se je li voda hladna koliko i zrak koji bi joj zamaglio dah čim joj je sišao s usana. Ostala je tamo dok nisu izišle zvijezde.
Noć je ovdje bila drukčije boje – dalje na jugu, plavetnilo neba bilo je dublje, zasićenije, a zvijezde su velike i žute, a ne bijeli ubodi igle kojih se sjećala iz Sankt Peterburga. Nedostajala joj je aurora borealis.26
Nešto se događalo na ledu i to joj je privuklo pozornost – zaškiljila je u tamne oblike pitajući se jesu li glupa seljačka djeca zalutala na led, debeo, ali sklon pucanju čak i kad na njega stane i najmanje dijete. Samo što nije zazvala, povikala im da se vrate kad joj se dah prestao magliti. Nešto je ispuzalo ispod ozidane obale na kojoj je stajala, prekriveni blatom i kanalizacijskim otpadom; nisu djeca već žene.
Blijede, prljave žene odjevene u tanke platnene košulje.
Puzale su na sve četiri, poput životinja, sve dok nisu stigle do crne vode.
Kliznule su u nju, jedna po jedna, bez zvuka, kao tuljani. Prije nego što se Elena uspjela trgnuti iz obamrlosti ili zazvati pomoć, opet su izronile, glatke i čiste, platna pripijena uz mlada tijela, mokre kose zalijepljene za lice i vrat. Okupile su se na ledu ondje gdje je izgledao najčvršći i uhvatile se za ruke formirajući krug poput seoskih djevojaka na svadbama. I počele su plesati – kretati se u krugu, sve brže i brže. Elena je osjetila vrtoglavicu. A onda su se njihove bose noge podigle s leda, žene su plesale u zraku, sa smrznutom vodom na košulji i licu. Izgledale su kao ledene skulpture, čarolijom oživljene.
Elena se nagnula preko nasipa, a srce joj je čekićalo. Negdje je u primozgu znala da su te žene rusalke, duhovi utopljenih djevojaka, no ništa tog trenutka nije željela više nego im se pridružiti.
Nikoga nije bilo u blizini, popela se preko ograde, nespretna u svojoj teškoj suknji i kaputu, ali puna želje. Nije se mogla sjetiti kad je posljednji put imala tako jaku želju da se nekomu pridruži.
Zakoračila je na led; žene nisu primjećivale njezino približavanje. Zaokružila je daleko oko crnih vrtoglavih mrlja otvorene vode. Led joj je krckao pod cipelama. Sad im je bila posve blizu. Baš kao da je netko dao znak, sva su se lica okrenula prema njoj i začula je gromovitu, tutnjavu buku pucanja leda pod svojim nogama, koje je otvaralo crni procijep preko rijeke. Noge su pod njom proklizale i crna je voda šiknula hvatajući joj grudi u ledeni zagrljaj. Preplavila je njezina usta zaustavljena u vrisku, zapljusnula joj oči, zamrsila joj kosu oko vrata. Osjetila je ruke na svojim ramenima i nadlakticama i posegnula za njima. Ali umjesto da je povuku na sigurno, žene su se nasmijale i gurnule je dolje, dolje, duboko dolje u crnu vodu, kamo čak ni svjetlo zvijezda nije moglo doprijeti.
Pluća su joj gorjela i prsa se grčila buneći se protiv mrtvoga teškog zagrljaja ledeno hladne vode. Progutala je i udahnula vodu osjećajući kako joj se kovitla u želudcu. Čekala je neizbježnu tamu. Osjetila je ruke kako je vuku dalje, pod led, gdje svjetlost zvijezda ne dopire. Znala je da se uzalud nada da će ikada više doći do površine.
Koža joj je toliko bila obamrla od hladnoće da joj je trebalo neko vrijeme da primijeti promjenu u temperaturi – voda je postala mlaka, a svjetlost na površini upućivala je na bijeg. Krenula je prema svjetlosti i nije vjerovala osjetilima kad je izronila u vlažan ustajali zrak; pluća su joj se zgrčila izbacujući ledeno hladnu vodu rijeke Moskve u nepoznato toplo jezero. I djevojke su izronile smijući se i tepajući joj blage besmislice. Nije znala gdje je, ali je znala da su njezine prijašnje brige spale s nje kao pokorica s očiju netom izliječenog slijepca.
*

– Sa svakim je ovdje ista stvar, zar ne? – upitala je Galina. – Tako ste žarko željeli pobjeći.
– Nisam se nigdje mogla uklopiti – rekla je Elena.
Galina je kimnula. – Znate, uvijek sam se nadala da postoji neko mjesto za mene, obećana zemlja – i nisam je nikako mogla naći sve dok netko koga volim nije nestao.
– Znate – rekla je Elena i povukla dug dim – ljudi su beznadno loši u otkrivanju toga što zbilja žele. Osim toga, ovo zapravo i nije obećana zemlja – čudno je što ste pomislili da neko mjesto može nekom čarolijom postati raj samo ako na nj strpate sve neprilagođene.
– Izgleda kao da jest – rekla je Galina.
Glasno pljuskanje i povici skrenuli su joj pozornost na jezero i čak se i Elena pridigla i pogledala kroz poluspuštene vjeđe. Rusalke su plakale, vikale i uplašeno se odmicale od nečeg što je plutalo vodom.
– Što to rade? – rekla je Galina.
– Nemam pojma. – Elena je pažljivo podigla skut svoje haljine otkrivajući par malih, ali čvrstih vojničkih čizama. – Idemo vidjeti.
Rusalke su izišle iz vode i stale na obalu, mokre i sa strahom u očima bez bjeloočnica. Elena se kretala između njih kao da se probija do pladnjeva s posluženjem na prijamu, a Galina je išla za njom. Na obali su stale i pogledale.
Isprva Galini ništa nije bilo jasno – tamna se tkanina zibala u vodi skrivajući svoje obrise, a onda je ugledala ruku. I poput zagonetke u kojoj treba naći skrivenu figuru, najednom je sve sjelo na mjesto – ondje su bile dvije ruke i noga i blijedo lice širom otvorenih očiju. Htjela je zazvati čovjeka koji se ljuljao na valovima, no tad je vidjela da su mu ruke vezane plavom izolir-vrpcom, a da je tamna plava sjena oko njegova oka modrica koja se polako širila lijevom stranom lica. Tamna mrlja u kutu usana nesumnjivo je bila krv i Galini više nije trebala ni jedna potvrda – bio je mrtav.
– Tko je to? – upitala je Elenu ne skrećući pogled s lesa koji se približavao obali na kojoj su stajale neumitno poput smrti. – Zašto je ovdje?
– Ne znam. – Elena se sagnula, iščupala dugu i čvrstu stabljiku rogožine i njome privukla tijelo. – Nikad ga prije nisam vidjela. A njegova odjeća? Jeste li ga ikada vidjeli?
Galina je pogledala promočenu kožnu jaknu, trenirku, kratko podšišanu kosu. – On je razbijač – rekla je. – Ono što zovu reketarom. Sad ih gore ima dosta.
– Shvaćam. – Elena je dohvatila ovratnik mrtvačeve jakne i povukla tijelo na obalu. – Nisam prije vidjela da je ijedan leš dospio ovamo. – Okrenula se rusalkama koje su stajale zbijene jedna do druge, kao krdo uplašenih jelena.
– Jeste li ga vi dovukle?
Istodobno su zanijekale plačući i kršeći ruke – to je gotovo ritualno oplakivanje, pomislila je Galina.
– Ovo je zbilja čudno – rekla je Elena zamišljeno gledajući muškarca pokraj svojih nogu. – Što to znači? Zar površinci misle da su bolji od nas pa svoje smeće ovamo bacaju?
– Oni ne znaju za ovo mjesto – podsjetila ju je Galina.
Elena je uzdahnula. – Znam. Samo ne razumijem.
– I gore su se događale čudne stvari. – Galina joj je ispričala za ptice i svoju sestru.
– To je čudno – složila se Elena. – Magija je gore, a ovdje – trupla! To se zbilja ne bi trebalo događati. Mislim da netko narušava granicu. Trebale bismo porazgovarati s nekim od starih.
– Tražila sam Berendeja kad me rusalka dovela ovamo – rekla je Galina. – Znate li gdje bismo ga mogli naći?
Elena je otfrknula. – Berendej? Da sve bude jasno, on čini da stvari rastu; čak i krade Sunčevo svjetlo za moje biljke – vidite kako su zelene? Ali on nikada ne bi učinio ovakvo što; ni da hoće, ne bi mogao. Ni Djed Mraz, ni bilo tko drugi – oni imaju vezu s nadzemljem, ali ta je veza suptilna. Ne, nama treba netko tko zbilja zna о čemu je ovdje riječ.
– A tko bi to bio?
– Nebeska Krava Zimun – rekla je Elena ozbiljno. – Da ti nije palo na pamet nasmijati se.
Galini nije bilo do smijeha; mrtvo joj je tijelo gotovo dodirivalo tenisice. – Možemo li najprije razgovarati s mojim prijateljima? Jedan je od njih murjak pa bi možda on mogao znati nešto о ovome mrtvacu.
– Što se ima znati? Mrtav je. – Vrhom čizme dodirnula je tijelo. – Ali kako hoćeš! Pođi po tog svog murjaka i vrati se ovamo što prije možeš.
Galina je našla Jakova u stražnjoj prostoriji puba. Zastala je na pragu i udahnula slatki vonj duhana za lulu i svježe piljevine. Jakov i David razgovarali su u pol glasa, a tišina je često plutala između njih poput oblaka dima.
Bilo joj je mrsko umiješati se u njihov razgovor – nije mogla razaznati riječi, ali očita opuštenost odisala je prisnošću. Pomislila je da nije dio toga, udahnula i nakašljala se. – Jakove, htjela bih da vidiš nešto.
Bio je zatečen, s izrazom krivnje na licu. – Žao mi je – rekao je Davidu. – Mislim da je bolje da krenem – mi smo ovamo došli s razlogom.
– U redu je – rekao je David i nasmiješio se Galini. – Jeste li pronašli Berendeja?
– Ne – rekla je Galina. – Samo mrtvaca.
Elena ih je čekala kod jezera. Usput Galina je sve ispričala Jakovu. Kleknuo je uz tijelo i počeo ga pregledavati. Iznenadila se kada je shvatila da taj policajac koji izgleda tako nesigurno zapravo zna što radi – pregledao je porezotine i modrice na licu i provjerio sadržaj džepova kožne jakne.
Putovnica je bila promočena i nečitka, ali su našli adresar i novčanik s plastificiranom članskom iskaznicom knjižnice. Jakov je nešto promrmljao i gurnuo ruke mrtvacu iza ušiju. Mišići su mu se na rukama napeli i Galina je instinktivno ustuknula – Jakovljevo uobičajeno mirno ponašanje priječilo je pomisao da je sposoban za nasilje. Gledajući ga kako mu stišće donju vilicu, zabrinula se. – Što radiš? – upitala je.
– Pokušavam mu otvoriti usta. – Jakov je pokazao sasušeni trag krvi u kutu usana i na bradi. – Bio je mučen, rekao bih, i tražim tragove ugriza na njegovu jeziku i obrazima, možda i razbijene zube. To se obično događa pri mučenju.
Galina je odvratila pogled, a lice je pod Jakovljevim prstima krčkalo i popuštalo. Zurila je u mirnu crnu vodu, u rusalke koje su se još uvijale uz rub jezera, u šuštavu rogožinu.
U bilo što, samo ne onamo gdje je Jakov pregledavao tijelo, radio nešto što nije trebao raditi, mislila je. Razumjela je da se takvo što gore mora raditi, ali ovdje, ovdje je to bilo svetogrđe. A opet, pomislila je, to je ono što ljudi moraju raditi. Ma koliko mjesto bilo daleko i čarobno, uvijek će biti mrtvaca i grubih ljudi s čvornatim rukama koji sve to prljaju. Nema veze koliko je predivan pogled s krova, uvijek će biti praznih boca i zgnječenih opušaka, prljavih dronjaka i zadaha znoja.
– U redu je – prošaptala joj je Elena. – Još malo pa je gotov.
– Nije u redu – rekla je Galina. – Znaš ono kad kažu da je trava uvijek zelenija s druge strane? Zelenija je zato što nisi ondje. Ako prijeđeš na tu drugu stranu, vjerojatno ćeš pogaziti tu travu, ostaviti smeće i proliti nešto otrovno.
Elena se nasmiješila. – Mislim da pod tim ne misle na to.
– Znam. Ali griješe.
Pokušala je ne slušati grozno krckanje i lomljavu, mokro šljapkanje tkanine, tiho popuštanje nečega organskoga i nekada ljudskog. A onda, tihi cilik koji ju je neobjašnjivo podsjetio na ukrase za novogodišnje drvce i duge srebrne vrpce od šljokica.
– Što je ovo? – upitao je Jakov iza nje.
Elena je kleknula pokraj njega. – Nemam pojma. – U glasu joj se čula tiha zatečenost i Galina se okrenula.
Gledali su u mrtvo lice, otvorena usta i donju vilicu koja je stršala pod neprirodnim kutom. Zurili su u nešto u njegovim ustima pa je i Galina pogledala.
Maleni predmet, veličine vrapčjeg jaja, svijetao, metalnoplav ležao je pod nateklim grimiznim jezikom kao da leži u čudovišnom gnijezdu. Galina je snažno uzdahnula kroz stisnute zube pokušavajući ignorirati unakaženo spremište sjajnoga plavog dragulja.
Elena je odgurnula Jakova u stranu i izvukla dragulj. Zakotrljao joj se na dlanu pjevajući i ispuštajući ledene iskre u zrak koji se najednom činio svježijim, hladnijim. – Ne znam što je to – rekla je Elena – ali, svakako, ne pripada nadzemlju, kao što ovo tijelo ne pripada ovamo.
– Kako to misliš? – pitao je Jakov. – Činilo se da Elenu vidi prvi put. Pogledao ju je širom otvorenih očiju, kao da je čudnija od plavog dragulja.
– Podzemlje je nekad bilo zaštićenije – rekla je Elena. – I to mi se ne sviđa.
– Zašto? – rekao je Jakov. – Zar ne bi bilo sjajno da ljudi doznaju za ovo mjesto i da ga mogu posjetiti?
– Ne – rekla je Galina. – Ne bi uopće bilo sjajno. Jer bi ubrzo postalo isto kao i nadzemlje.
Elena je zakolutala očima. – Ma dajte! Tek ste došli, a već si uzimate za pravo da odlučujete umjesto nas. Možemo li napokon krenuti? Moramo se vidjeti sa Zimun?
– Tko je Zimun? – prošaptao je Jakov Galini u uho.
Ona se odmaknula. – Nebeska Krava – rekla je. – Ne pitaj. To je sve što znam.
– Ja volim krave – rekao je Jakov. – Ali što Nebeska Krava radi pod zemljom?
– Kao i svi mi, i ona je u izgnanstvu – rekla je Elena. Povela ih je oko jezera i kroz labirint krivudavih drvenih uličica. Galina je pretpostavila da pravih rubova grada zapravo nema – grad je bujao u rukavcima između dugih prostranstava šuma i livada i prodirao u otvorene ravnice, šireći se sa svakim novim stanovnikom. Nije željela znati ima li podzemlje granicu i hoće li doći dan kad će šume morati nestati, a duboke močvare morati biti isušene da ustupe mjesto ljudima. Nije htjela razmišljati što će se dogoditi rusalkama i šumskim duhovima kad više ne bude vode ili šuma. Nije željela zamišljati podzemni svijet kao mračniju, prašnjaviju kopiju nadzemlja. A ipak, to je bilo jedino о čemu je trenutačno mogla misliti.

8.

Truplo

Ostavili su truplo na brigu rusalkama koje su isprva bile prestrašene, a onda su se počele hihotati umirene Eleninim šaputanjima; igrale su se s njim kao s kakvom groznom golemom igračkom. Jakov je htio protestirati, no onda je gledajući rusalke kako sa svojom novom zabavom nestaju u dubinama jezera procijenio da to i nije toliko važno. Važnije je bilo pronaći Zimun.
Kad su mu u ilovaču i blatnu livadu, vlažnu od nedavne poplave, cipele počele propadati, zažalio je što nema čizme. Livada zelena od ukradenoga Sunčeva svjetla širila se na blagoj padini. Malo žuto i bijelo cvijeće treptalo je u bujnoj travi, a između njega je Nebeska Krava tromo pasla. Jakov ju je prepoznao jer je ispuštala blagi sjaj koji je osvjetljavao livadu treperavim svjetlom, što ga je podsjetilo na polarnu svjetlost koju je vidio jednom kad je bio u posjetu nekoj daljnjoj rodbini u Murmansku.
– Kakva lijepa krava – prošaptala je Galina iza njega.
– Da – složila se Elena. – Nisam vidjela baš mnogo stoke na površini, ali ova mi se sviđa.
Krava je podigla glavu i pogledala ga. U njezinu je pogledu Jakov vidio mudrost.
– Haj – rekla je Elena. – Došli smo po tvoj savjet. Pronašli smo mrtvaca koji je došao s površine.
– Je li stigao mrtav? – prekinula ju je Zimun sporim melodioznim glasom.
– Da – rekao je Jakov. – Ja sam Jakov, a ovo je Galina. Tražimo ptice koje su nekad bile ljudi. Mrtvac je imao nešto u ustima.
Zimun je kimnula. – Saslušat ću vaša pitanja, ali jedno po jedno. Što ste našli u mrtvačevim ustima?
– Ovo. – Elena je raširila svoj dlan i plav je dragulj zapulsirao kao da je oživljen njezinom toplinom.
Zimun ga je ponjušila i pažljivo ga polizala iznenađujuće gipkim vrhom jezika.
– Znate li što je to? – pitao je Jakov. – Elena misli da je neka vrsta magije.
– Ja baš i ne vjerujem u magiju – rekla je Zimun i opet ponjušila dragulj. – Ali ovo je svakako... neobično.
Jakov i Galina su se zgledali. Jakov nije bio siguran što očekuje od ove krave, ali se nadao nečemu pametnijem.
– Možete li nam pomoći? – upitala je Galina. – Ako ne znate što je to, znate li tko zna?
Zimun je malo razmišljala. – Znate – rekla je – ja sam napravila Mliječnu stazu.
– To je baš lijepo – rekao je Jakov i pogledom zatražio pomoć od Galine.
– Ne vjerujete mi!? – upitala je Zimun žalosno. – Mislite da se zvijezde samo tako dogode, da ih nitko ne pravi.
– Ne mora značiti – rekla je Galina. – Ali što je s ljudima koji su se pretvorili u ptice?
– Pričajte mi о tome – rekla je Zimun još se mršteći.
Jakov je pričao, a Galina mu je nekoliko puta upala u riječ s pričom о svojoj sestri. Jakov je poželio da ga prestane podsjećati na to – bio je bolno svjestan da ne radi svoj posao, da nije na svome radnome mjestu i da mu je majka vjerojatno luda od brige, no unatoč svemu tomu nije mogao pomoći Galini.
Pomislio je na Darju i njezinu nestalu majku. Volio bi da joj može poslati poruku i reći joj da još traži, da se trudi i da nije zaboravio na nju. Bilo je to poput paralize koja ga je dok je bio dijete hvatala u snu – osjećaj potpune nemoći i očaja, s jakim osjećajem vlastite krivnje.
Zimun je preživala i razmišljala. – Mogu vam pomoći – rekla je nakon nekog vremena. – Pomoći ću vam da doznate zašto se sve ovo događa.
– Hoćete reći da ne znate? – Jakov je pokušao prikriti razočaranje u svom glasu. Ništa nije bilo lako i nije mu bilo po volji što se njegov posjet magičnom kraljevstvu bajki pretvorio u niz obavijesnih razgovora. I pregledavanju mrtvaca. Ako si murjak, takvo je što neizbježno, pretpostavljao je. On je samo htio malo odgode – i mogućnost da nešto napravi.
Zimun je odmahnula glavom. – Pretpostavljam da poremećaji koje vidimo imaju izvor na površini. Površinski se svijet mijenja pa se mijenja i ovaj.
– Ne razumijem – rekla je Galina. – Pa površina se stalno mijenja – ratovi, revolucije, sva druga sranja koja su se događala. Zašto baš sad?
Zimun je pogledala u sivu izmaglicu koja je skrivala odsutnost neba. – Tko zna? Možda je vrijeme da se svjetovi spoje, a možda i nije. Rekla bih da netko od naših surađuje s površincima.
– Zašto? – rekao je Jakov. – I surađuje na čemu?
– To ne bih znala – rekla je Zimun. – Ali Koščej Besmrtni27 bi možda znao. On bi vam mogao pomoći.
Jakov je zakolutao očima. – Naravno. Koščej Besmrtni. Znao sam da će se i on kad-tad pojaviti. Hoćeš li da istražim njegovu smrt? Već znam gdje je; gledao sam film о njemu.
– Ne – odgovorila je Zimun. – Samo ga pitaj. On poznaje mračnu magiju.
– Mislio sam da ne vjerujete u magiju – rekao je Jakov.
Zimun ga je odmjerila svojim tromim pogledom. – Kakve veze i ma moje vjerovanje s njezinim postojanjem? – upitala je.
– Bolje da krenemo – rekla je Galina i povukla Jakova za rukav. – Kako da ga nađemo?
– Probajte u pubu – rekla je Zimun. – Svi se tamo pojave, prije ili poslije.
– Dobra ideja – rekla je Elena. – I ja ću poći s vama.
Ma koliko se cijeli život trudio distancirati od politike, Jakov je ipak presjedio popriličan broj sastanaka i odslušao niz predavanja о marksističkoj teoriji, koja su sva bila dosadna na isti način i identično ispunjena istom ispraznom retorikom. Kad je postao član Komsomola,28 u kojem je dobrovoljno članstvo bila puka laž, zabavljao se urezivanjem prostota u rub velikoga drvenog stola za kojim su sjedili pod budnim i slijepim okom Lenjinovih i Marxovih gipsanih bista. Njihove bijele oči pratile bi Jakova svaki put kad bi podigao zelenu tkaninu koja je prekrivala stol za sastanke i pažljivo urezivao »kurac«, »jebanje« i »pička«, jednostavne prizive koji štite od gipsanih božanstava. Ježio se od mješavine radosti i iščekivanja i uplašio bi se kad bi zamislio munje koje su mogle biti prizvane da ga sprže. Prostote su ga štitile.
I ovdje, pod zemljom, riječ sastanak nije ga ispunjavala ničim osim blagom dosadom, unatoč tomu što da je sastanak sazvala Nebeska Krava. Pub je imao bilijarski stol prekriven zelenom tkaninom i njegovi polirani uzdignuti rubovi mamili su Jakova; poželio je perorez kojim bi svoje priproste vradžbine mogao urezati u drvo da lakše ubije dosadu.
David se užurbao, raspoređivao je stolce i spajao stolove da bi svi mogli stati, uključujući i Zimun. Sovin mu je pomagao, a njegova stara leđa i ruke kočili su se od napora. Povremeno bi zastao da se iskašlje, ali nije usporavao. Mušterije su stajale u grupama i došaptavale se. Jakov se isprva pitao kako su se glasine uspjele tako brzo proširiti, a onda je ugledao rusalke.
Iz tamne kose mrtva tijela koje su sa sobom donijele voda se cijedila u potočićima. Jakov je morao odvratiti pogled od njegovih razjapljenih usta i iščašene donje vilice koja je stršala pod neprirodnim kutom. Rusalke su mrtvo tijelo držale uspravno i pomicale mu ruke kao marioneti tiho se hihoćući.
Jakov je prepoznao neke od prisutnih ljudi i stvorenja; drugi su mu bili novi i pokušavao je pogoditi što su i tko su. Bio je tu jedan čovjek u dugome vojničkom kaputu i kapi s velikom zvijezdom, moda koje se sjećao iz filmova о Građanskom ratu; drugi, sitnih očiju i žućkasta lica, izgledao je kao lik iz povijesne drame о Zlatnoj Hordi29 i Jakov je procijenio da je to Tatar-Mongol iz otprilike trinaestog stoljeća, ili tu negdje. Drugi su bili odjeveni u karirane košulje i tamne hlače, odjeću dvadesetog stoljeća. Pomislio je na izgubljenost u struji vremena i ta ga je misao rastužila.
S ljudima su se miješala čudna stvorenja – osim vodjanoja i lešija, bilo je stvorova koji su izgledali kao da su ispali iz noćnih mora ili barem iz bajki za koje nikada nije čuo. Posebno ga je zainteresirao nizak zdepasti gospodin, trepavica toliko dugih je su njima dodirivao pod. U pratnji su mu bila dva pobočnika sa željeznim vilama. Veliki krilati pas sjedio je pokraj njega na podu, ali činilo se da ne pripada toj družbi. Sovinovi štakori pokušavali su se ne petljati nikomu pod noge i držali su se u blizini svoga dobročinitelja mršteći se na sitna stvorenja – neka čovjekolika, neka baš i ne – koja su trčkarala uokolo s vjedrima piljevine kojom su prekrivala tamne mrlje vode koja je kapala s mrtva tijela, vodenih stvorova i Zimunine kravlje pogače.
David mu je dotaknuo rame. – Kako se snalaziš?
– Dobro – rekao je Jakov i pokazao na osobu dugih trepavica. – Tko je onaj tip?
– Vij30 – odgovorio je David. – Što, nisi čitao Gogolja?
– Naravno da jesam. Ali mislio sam da su ovo bića iz mitologije, a ne iz književnosti.
– Vij jest iz mitologije – rekao je David. – On je general u ruskom paklu.
Galina im je prišla. – Mi imamo vlastiti pakao?
– Nije to kršćanski pakao – David se na trenutak zamislio odsutno brišući ruke о zamrljanu pregaču. – To je poganski pakao... Ili podzemni svijet, kako želite.
Galina je kimnula. – On je onda jedini koji bi i trebao biti ovdje.
Fjodor je došao do njih, a starac u crvenom kaputu ga je pratio. – Što se događa? – zapetljao je jezikom.
Jakov je ustuknuo pred vonjem alkohola u Fjodorovu dahu. – Sastanak – rekao je. – Samo čekamo Koščeja Besmrtnog.
Fjodor se počeo smijati, pa prestao kad je shvatio da se Jakov ne šali. Okrenuo se svome pratitelju. – Znaš li što о njemu, Djede Mrazu?
Starac je gladio svoju bijelu bradu. – Nismo prijatelji, ako si to pitao. Ali on zna mnogo toga.
– Eno ga – rekao je David i krenuo prema ulazu da bi pozdravio visokoga i mršavog muškarca odjevena u crno odijelo.
– Mislila sam da će biti strašniji – šapnula je Galina Jakovu.
I on je mislio, no nije rekao ništa. Negativac iz bajki koje je čitao kao dijete, junak filmova koji su ga fascinirali subotom ujutro, nije bio prikazivan kao čovjek već deformirano biće obuzeto nezdravom opčinjenošću mladim ženama, koje bi na kraju uvijek završilo poraženo jer bi netko uspio pronaći njegov vješto skriven zločin. Sad nije izgledao zlokobno, samo strogo.
– Mir! – zazvala je Zimun i odmahnula glavom u stranu; malene zvijezde što su joj lebdjele oko vrata zazvečale su poput zvona, a potom je utihnulo.
Svi su sjeli za golem stol postavljen u sredinu zvjezdastog puba. Nekoliko se trenutaka nije čulo ništa osim prigušenog kašljanja te pomicanja i struganja stolaca po podu. Kućni su duhovi skriveni negdje u zidovima zapjevali, no i oni su utihnuli čim je Zimun pročistila grlo. Svi su bili tihi osim albino-čavki sa stropnih greda koje nisu prestajale kriještati.
Rusalke su sjele jedna do druge i mrtvo su tijelo pažljivo položile preda se. Jakov je našao mjesto između Fjodora i Elene, koja je plavi dragulj kotrljala s jednog na drugi dlan; plavi bljeskovi svjetla poigravali su na njezinim visokim jagodicama. Koščej Besmrtni sjedio joj je zdesna i netremice promatrao dragulj. Jakov je primijetio koliko su mu oči upale. Blistale su od odraza svjetlosti, negdje duboko u mračnim očnim dupljama.
– Mir! – opet je zamukala Zimun, a struganje stolaca po podu i kašljanje je prestalo. Na njezin znak, rusalke su ustale da pokažu truplo.
– Ovo je – rekla je Zimun – danas isplivalo u jezeru rusalki, i to dan pošto je ovo troje slijedeći ptice iz nadzemlja stiglo ovamo. Čini se da ptice slobodno prolaze između nadzemlja i podzemlja. Dapače, ima razloga da vjerujemo kako su te ptice zapravo ljudi koji su nedavno prošli transformaciju. Stoga smo prisiljeni zaključiti da na površini ima magije i da mrtva tijela mogu prijeći ovamo.
Jakov se nasmiješio u sebi na kravinu sposobnost odbacivanja dugog uvoda i izbjegavanja bilo kakve dijalektike. U skladu sa svojim ograničenim iskustvom, očekivao je da će na svakom sastanku slušati о dijalektici. Žamor uzbuđenih glasova ispunio je prostoriju, a Vijevi su pobočnici vilama podizali Vijeve trepavice kako bi mogao pogledati mrtvaca.
– Ne brinite se – šapnula je Elena Jakovu i Fjodoru. – Njegov pogled neće vas okameniti. To je samo glasina.
– Hvala – šaptom je odgovorio Fjodor. – Baš sam о tome mislio.
– Zna li itko odakle je došlo ovo truplo? – pitala je Zimun.
– Ne. – Koščejev glas zakrckao je poput suhe grančice. – Ali mogu doznati.
Svi su oko stola u glas zastenjali.
– Ne opet ti sa svojim dizanjem mrtvih – rekao je plavokoži vodjanoj izbuljenih žabastih očiju na ljuspastom licu iz kojeg je kapala voda.
– Zašto da ne? – odgovorio je Koščej. – Barem imam mrtvaca kojeg mogu dići iz mrtvih. To će te ušutkati... Uostalom, zar ribe ne bi trebale biti nijeme?
Vodjanoj je frknuo i ušutio.
– Ima li još primjedbi? – Koščej se zagledao u Zimun. – Možda ti, bifteku?
– Daj krepaj – promrmljala je Zimun.
Ostali polubogovi i duhovi nisu se oglasili, a Koščej se okrenuo ljudima. – Ima li tko od vas, obične vreće mesa, što reći? U stara bih vremena, kunem se, vašom kožom presvukao pokućstvo, a ne vas pitao za mišljenje, no, eto, sada imamo pluralizam, valjda.
– Čini što moraš – rekla je Elena. – I nemoj se previše uzbuđivati – mogla bi te udariti kap.
Ljudi su se nasmijali i Jakov je pretpostavio da je smrt Koščeja Besmrtnog mnogima bila omiljena šala.
Koščej je ustao, onako visok i mršav poput kostura, osvijetljen Zimuninom aurorom borealis i plavim svjetlucanjem dragulja. Plijenio je pozornost prisutnih i Jakov se zapitao može li Koščej zbilja oživiti to mrtvo tijelo.
– Daj mi to, mila – rekao je Koščej Eleni i ispružio dlan.
Stavila mu je dragulj na dlan. – Znaš li što je to?
– To je prilično dobro ispolirana staklena kugla – rekao je Koščej. – Bitnije je ono što je unutra.
– A što je unutra? – upitao je Jakov.
Koščej ga je pogledao, a Jakov je osjetio kako mu pod ovratnikom košulje gmižu kukci. – A to bi, moj mesnati prijatelju, bila duša ovog čovjeka. Vidiš, ja znam podosta о sakrivanju duša.
– Mislila sam da je vaša smrt ono što je skriveno – rekla je Galina.
– Sve ti je to isto, draga – odgovorio je Koščej. – Svaka duša sadržava sjeme svojeg uništenja. A sad, ako biste mi dopustili da nastavim...
Jakov se nije mogao oduprijeti dojmu da gleda mađioničarsku predstavu, čak i onda kada je Koščej stavio plavu kuglu pod mrtvačev jezik i skinuo mu s ruku izolir-vrpcu. Ispravio mu je vilicu i zatvorio nepomična usta puna otkrhnutih i razbijenih zuba, u kojima je pocrnjeli jezik stršao poput tučka nekakva opscenog cvijeta.
Koščej je prošaptao neke riječi mrtvacu u uho i pregledao džepove njegove kožne jakne. Iznerviran, okrenuo se i upitao: – Ima li tko dva novčića? Nisam znao da ću izvoditi uskrsnuće.
– Evo ovdje – rekao je Fjodor. – Svima je zastao dah kad je pružio Koščej u bezlični novčić na tankom zlatnom lančiću.
Koščej je povukao novčić, a Fjodor ga je izvukao. Onda je još jednom prešao novčićem kroz Koščejevu koščatu šaku.
Jakov ih je zbunjeno promatrao sve dok Koščej nije otvorio šaku i pokazao dva blistava novčića. Stavio ih je mrtvacu na kapke. Sjene modrica širile su se pod njima, a Koščej je nastavio šaputati čini.
Jakovu je postalo dosadno pa je pogledao po prostoriji. Jednim je dijelom sebe još očekivao da će se probuditi u svojoj sobi i da će mu mama iz kuhinje doviknuti da je doručak gotov; osjećao se krivim što tako malo misli na nju. Zamislio ju je, onakvu kakva je uvijek bila, stisnutih usana i blago zabrinutu, uvijek u nelagodi zbog nečega. Glasan ga je žamor vratio u sadašnjost, u pub njegova djeda za stol za kojim su sjedili ljudi koji su odavno bili mrtvi i stvorovi koji nisu postojali. Pogledao je na stol i u dva polirana novčića koja su plesala po gruboj površini. U nevjerici i zbunjen pogledao je u mrtvo tijelo. Mrtvac je otvorio mutne oči, protrljao zapešća i zadrhtao u mokroj odjeći. Tada je počeo govoriti.
Sergej nikad nije ni pomislio da će kad odraste biti razbijač – u njegovu djetinjstvu nasilništvo nije bilo prihvatljiv izbor karijere. Kad bi shvatili da su mjesta rezervirana za heroje revolucije odavno popunjena i da nisu više u ponudi, dječaci njegovih godina sanjali su о pozivu astronauta ili vatrogasca.
Opsesivno je obožavao konjicu, najviše Čapajeva31 i Buđonija.32 Pročitao je sve knjige о Građanskom ratu i junaštvu Crvene armije koje je mogao pronaći u knjižnici. Bio je razočaran kad je shvatio da konjica pripada prošlosti i da će, ode li u vojsku, zlaćanu, povijenu travu stepe vjerojatno gledati kroz uski otvor na tenku, a ne iz sedla, s vjetrom koji fijuče zrakom zasićenim vonjem suhe trave i konjskog znoja. Njegova ljubav prema ratu i konjima tjerala ga je da naizmjenično razmišlja о tome da postane vojnik i veterinar: kad je maturirao, prijavio se na veterinarski institut. Pao je na prijamnom i bio unovačen.
Vojska ga je promijenila – pošto su ga godinu dana kinjili i nakon još jedne godine kad je on kinjio druge, zaključio je da je veterina bila prolazni hir, a život seoskog veterinara – djetinjast i sraman san. Ostao je u vojsci i treću godinu, dulje od uobičajene obveze i počeo se prijavljivati na vojne akademije.
A onda se sve promijenilo, naveliko. Vojni su troškovi srezani i s položaja čuvara nuklearnog silosa poslan je kući. Govorkalo se da su tamošnji nuklearni projektili namijenjeni uništenju, ali Sergeja zapravo nije bilo briga. Kad je počela privatizacija svega i kada su strani dućani iznikli preko noći, poput klimavih gljiva od valovitog lima, Sergeju je postalo jasno da su povlastice koje su u njegovoj mladosti bile rezervirane za članove partije, a prije toga zadobivene u bitkama, sada bile dostupne i da ih mogu uhvatiti oni s pameću, smislom za biznis i bez mnogo skrupula.
Znao je da nema ni pameti ni smisla za biznis; imao je samo neizbirljivu savjest i dobru tjelesnu kondiciju. Dućani su trebali zaštitu, samo što neki to još nisu znali i Sergej se pridružio skupini istomišljenika koji su trebali uvjeriti vlasnike tvrtki da im plate za zaštitu od konkurentskih reketara.
Nikad se nije popeo na viši položaj, no nije razbijao glavu suvišnim kako i zašto; smatrao se biznismenom. Kad dužnici ne bi na vrijeme platili, bio je povrijeđen i osjećao se izdanim pa je mislio da je pravedno kazniti one koji su iz nekog razloga smatrali da dugove ne trebaju plaćati. Neki su išli toliko daleko da su nijekali i samu potrebu za zaštitom – ili krovom, kako se to zvalo. – Treba ti krov – pokušavao im je Sergej objasniti. – Ako nemaš zaštitu, druge će bande naškoditi i tebi i tvojoj tvrtki i tvome novcu. Što ćeš onda učiniti, ha? Ići na policiju?
Onda bi shvatili svoju glupost i pognuli glavu te ispljunuli onoliko gotovine koliko se tražilo. Samo su najtvrdokorniji zahtijevali osobno kažnjavanje.
Sergej je u životu radio s nekoliko pravih umjetnika – daj im električnu peglu, par kliješta i kotur izolir-vrpce i oni bi i najbahatijeg poslovnog čovjeka sveli na šmrcavu, jecavu hrpu smeća.
No ta su gruba sredstva izišla iz mode kad su nasilnici otkrili uroke.
To su bapske priče, mislio je Sergej u početku. Napitci, talismani, kabalistički simboli – sve je to isto, prizivanja kletvi i blagoslova; žrtvovanja nepoznatim bogovima prestarim da bi imali imena – gluposti, govorio je. Nema tajanstvenih energija ni uslužno posloženih zvijezda koje će ubrzati ishod teritorijalnog sukoba; nikakve sušene trave u svežnjiću neće pomoći njegovu prapovijesnom autu, Volgi, žalosnoj ostavštini nekoga bivšega komunističkog funkcionara, da se ujutro pokrene. Ali jesu.
U početku je to pripisivao koincidenciji i, premda nije posve vjerovao u to, nije baš ni da nije vjerovao. Preokret se zbio kad su njegovi suradnici smislili posao sa staklom.
Jedan od njih, Slava, visoki mršavi tip koji je bio u istom razredu sa Sergejom i koji mu je sredio sadašnji posao, odveo ga je do udaljenog i pustog ogranka željezničke pruge – kolosijeka koji se provlačio kroz malobrojne preostale jabučnjake i komadiće šume Birjuljova, s drvenim pragovima koji su na ljetnoj vrućini ispuštali vonj katrana i kreozota i rijetkim stabljikama trave koje su osule kamenito tlo između njih. Kolosijek je služio za prijevoz staklenih granula – kuglica zelenog, plavog i prozirnog stakla, dva centimetra u promjeru – do obližnje tvornice stakla. Granule su transportirane u otvorenim vagonima koji su se kretali brzinom prosječnog trkača i nije bilo teško ući u njih.
– A što će nam te granule? – pitao je Sergej. – Vraga ne vrijede.
– Ali ne i ono što možeš s njima – rekao je Slava. – Čečeni će se u gaće usrati kad čuju da imamo tu... moć. Jesi li znao da staklo može zarobiti dušu? – Slava je vrlo brzo postajao stručnjak za okultno.
– Ne – rekao je Sergej. – Kako uopće dolaziš do takvih informacija?
– Imam ja svoje izvore – rekao je Slava lukavo se osmjehujući. – Sudjeluješ ili ne? Kad jednom čuju da ih možemo ne samo ubiti nego i imati njihove duše za sve vjeke vjekova, nitko se više neće zajebavati s nama. Nikad. – Slava je govorio s užitkom i snažno nogom udario u tračnicu koja je zapjevala dubokim, rezonantnim glasom. Sergej je zamislio zvuk Slavinih adidasica kako putuje daleko, do nepoznatih zemalja, možda čak sve do Europe.
– Čečeni, oni se boje za svoje duše, kršćani su.
– Muslimani – ispravio ga je Sergej. – Armenci i Gruzijci su kršćani.
– To je isto – rekao je Slava. – U što god vjerovali, dokle god vjeruju u raj, mi im ga možemo uskratiti. Zar to nije cool?
Spori je vlak prolazio mimo njih i Slava je pričekao da prođe, a onda potrčao i sustigao jedan od otvorenih vagona. Skočio je i uhvatio se za rub, no nije uskočio u vagon već je samo zagrabio iz njega i u čučnju se spustio na tračnice. Vratio se i pokazao Sergeju šaku zelenih kuglica. – Ovo je cool. – Ponudio je jednu Sergeju, a kroz drugu je škiljeći pogledao u Sunce.
Sergej je učinio isto. Male su udubine i nesavršenosti na površini kuglice postale veće i činilo se da gleda površinu Mjeseca, tajanstvenu i svjetlucavo zelenu, izobličenu blagom zakrivljenošću stakla, istočkanu kraterima. Zavrti li kuglu u prstima, ubrzo je otkrio, zarotira se i zeleni svijet pokazujući mu svoje skrivene planine i duboke ponore.
– Nije loše mjesto da se smjesti duša, što kažeš? – rekao mu je Slava. – Jesi u igri?
I tako se Sergej našao u onome što su eufemistično zvali posao sa staklom. Sirili su svoj teritorij pa je nakupio lijepu zbirku duša. A onda se najednom našao s krive strane staklene granule.
Sve ga je više zanimao Slavin izvor okultnog znanja pa je postavljao pitanja. Kad pitanja nisu urodila plodom, počeo je njuškati. Tad si je već mogao priuštiti da se riješi Volge, zahrđale i opterećene klasnim implikacijama, i kupio je džip – rabljeni, ali u boljem stanju od bilo čega što je dotad posjedovao. Slava je, međutim, svoj Mercedes mijenjao za novi čim bi mu se pepeljare napunile i Sergej je posumnjao da njegovi izvori prihoda uključuju i druge aktivnosti, a ne samo reketarenje i zarobljavanje duša. Odlučio je slijediti Slavine tajne poslove.
Zauzeo je položaj na ulazu Slavina stana u uglađenoj staroj zgradi na Tverskaji; za tu ekspediciju posudio je od prijatelja neugledni Zaporožac (marku auta koju je gradski folklor često uspoređivao s trudnom srednjoškolkom jer je oboje podrazumijevalo obiteljsku sramotu) i držao stražu među isto toliko neuglednim autima, s dobrim pogledom na Slavin mercedes boje trule višnje. Čekao je dugo iza ponoći kad je Slava izišao iz zgrade, sam; Sergejevo srce zakucalo je brže – odsutnost dvojice mišićavih tjelesnih čuvara koji su ga u zadnje vrijeme svuda pratili upućivala je na to da će Slava raditi nešto tajno.
Sergej ga je čekao da izađe iz dvorišta i upalio farove. Slijedio ga je kroz spor, puzajući promet, posve siguran da Zaporožec nije u Slavinu vidnom polju.
Promet je bio gust i Sergej se nekoliko puta zabrinuo da će izgubiti svoju lovinu. Kad su jednom izbili na Sadovoje Kolco, praćenje je postalo lakše. Sergej je krenuo jugoistočno prema Kolomenskoju.
Park je bio zatvoren, ali Slava se lako popeo preko željezne ograde.
Sergej je parkirao auto prilično daleko od Slavina i slijedio ga preko ograde. Krenuo je vijugavim stazama spotičući se u mraku i psujući sebi u bradu, ali ne ispuštajući iz vida Slavinu baterijsku svjetiljku, tamo naprijed, između drveća.
Mjesec je izišao i bilo je dovoljno svjetla da se vide neke od spomen-ploča.
Sergej je pretpostavio da idu do kolibe Petra Velikog33 – malene drvene kuće prenesene dasku po dasku u Kolomenskoj gdje su je mogli prigodno učiniti besmrtnom. A sad je, činilo se, bila poprište nekih mračnih poslova.
Slavina svjetiljka nestala je u kolibi Petra Velikog i Sergej se prišuljao bliže.
Iznutra su se čuli glasovi – najprije je Slava govorio, a čudan je glas odgovorio. Sergej je osjetio kako mu hladan znoj oblijeva leđa, čuo je težinu tišine oko sebe. Lagani povjetarac pomaknuo je lišće iznad njegove glave i on je bio nelagodno zahvalan za taj znak da je još u parku, u ljudskom svijetu, jer glas koji je upravo čuo sigurno nije ovdje pripadao.
Nije mogao razaznati riječi, a bio je previše ustrašen da pogleda unutra. Udaljio se od kućice tiho, previše užasnut da bi proizveo bilo kakav zvuk. Znao je dobro za što je sve Slava sposoban, ali stvorenje s kojim se sad savjetovao činilo se još opasnijim i ne od ovog svijeta.
Pobjegao je i nije više pratio Slavu na noćne ekspedicije. Promjena u njegovu ponašanju nije prošla nezamijećeno pa je ubrzo i na njega došao red za ispitivanje. Pretvarao se da je zaokupljen osobnim stvarima, čak je izmislio curu koju je napumpao, a koja nije htjela na pobačaj.
– No dobro – rekao mu je Slava očiju tamnih od nemira. – Samo nemoj zbog toga postati nemaran.
Sergej se kleo da neće; osjetio je olakšanje što nije razotkriven.
Kraj je došao kad ga je Slava nazvao na mobitel. – Trebam te – rekao je. – Trebaš nešto supertajno napraviti za mene. U gradu je jedan novi urok i trebam te da mi pronađeš nekoga za pokus. Nije me briga tko ili što je, samo mi dovedi tijelo. Pobrini se da bude živo.
Sergej se vozio ulicama po svom susjedstvu, do tržnice na otvorenom gdje su tamnooki Kavkažani prodavali ruže i lubenice, rajčice veličine dječje glave i švercane američke trilere. Bio je sumrak i mušterije su se razilazile. Odnosi s kavkaskim bandama bili su već zategnuti pa je odlučio izabrati jednu od mušterija na odlasku. Sredovječna žena ruku punih vrećica povrća skrenula je u usku pokrajnju uličicu i Sergej ju je slijedio. Pritisnuo joj je pištolj na rebra i uvjerio je da uđe u auto.
Nije se brinuo da bi ona mogla identificirati džip – subjekti Slavinih pokusa rijetko bi poslije dobili prigodu pričati о svojim doživljajima.
Nazvao je Slavu. – Imam nekoga – rekao je.
– Nađimo se kod glavnog ulaza – rekao je Slava.
– Bit ću tamo za pola sata.
Odvezao se do Kolomenskoja i parkirao uz Mercedes koji je stajao upaljenog motora. Slava je čekao unutra, s upaljenom cigaretom među svojim tankim usnama. – Odličan izbor – rekao je Sergeju kad mu je pokazao ženu, nijemu od straha i umrljanu suzama. – Dođi – hoću da vidiš ovo.
Sergej i njegova zarobljenica slijedili su ga. Park je bio pust, a staze ispresijecane dugim sjenama bile su tajanstvene. Slava je šutio i Sergeju je postalo neugodno.
– Čemu služi ta nova stvar? – pitao je Sergej.
– Pretvara ljude u ptice – rekao je Slava. – Samo to nije za nas, to činim iz usluge.
– Onima koji su ti dali sve te čarolije? – pitao je Sergej.
Slava je stao i okrenuo se, s rukama u džepovima svoje jakne boje trule višnje. – Da – rekao je. Izvadio je jednu ruku iz džepa i pokazao Sergeju plavu staklenu kuglicu. – A ova je za tebe.
Nekoliko razbijača s izolir-vrpcom i kliještima iskoračilo je iza drveća što je okruživalo mračnu stazu.
Sergej se koprcao u njihovim rukama. – Pa što sam učinio? – pitao je Slavu.
– Mrzim špijune.
– Ja nisam špijun – rekao je Sergej. – Zašto to govoriš?
– Nisam ti rekao na glavnom ulazu čega – odgovorio je Slava.

9.

Oksana

Bilo je previše pitanja koja je želio postaviti, no nije postavio ni jedno. Fjodor je to prepustio Galini i Jakovu. Jakov ga je stalno iznenađivao svojom naizgled gorljivom brigom о ljudima pticama. Još od uskrsnuća, u stražnjoj je prostoriji puba ispitivao oživljenog razbijača. Fjodor su i Galina s ostalima čekali u prepunoj glavnoj dvorani ispijajući Davidovo domaće pivo koje je Fjodoru sve više prijalo.
Galina i Elena razgovarale su prigušenim glasom, a on se ogledao uokolo u potrazi za zabavom.
Koščej je očito bio zadovoljan uspjehom svog pothvata, išao je od stola do stola i kimajući odgovarao na nevoljke pohvale. Fjodor se nasmiješio i pomislio da mu je u podzemlju udobno, kao da ovdje pripada. Sviđao mu se Koščej, i Zimun koja se naslanjala na stol za kojim su rusalke i vodjanoji dijelili napitak iz vrča iz kojega se nešto mirisno isparavalo. Sviđao mu se i srednjovjekovni Tatar-Mongol koji se dva stola dalje živo prepirao s vojnikom Crvene armije iz 1919. Navikao je na međuprostore u životu, udobno se smještao u zakutke koje bi većina ljudi previdjela, a cijelo se podzemlje sastojalo od zakutaka i međuprostora. Sa zadovoljstvom je prepustio Jakovu i Galini da slijede tragove i ispituju mrtve razbijače. On je bio posve zadovoljan time što je ovdje, u pubu.
Pogled mu je lutao od jednog do drugog stola zaustavljajući se na mrljama boje i neobičnim licima. Upijao je tu atmosferu. Pomislio je na povijest koju su učili u školi i osjetio duboku zahvalnost što je tu, u podzemlju koje mu je omogućilo da dopuni dirljive priče о osvajanjima i pobjedama, о revolucijama i herojima, о spriječenim invazijama; bio je zahvalan što je tu bila i ona skrivena strana bez koje ništa nije bilo smisleno. Cijelo je vrijeme bila tu i sad je Fjodor znao zašto se svijet činio kao da stoji na krivoj nozi, nekako nagnut, bez onoga bitnog. Zapitao se osjećaju li se svi tako. Osjećaju li neodređenu čežnju za nečim što smatraju davno izgubljenim, a zapravo je samo zakopano pod zemlju.
– О čemu razmišljaš? – upitala je Galina.
Samo je slegnuo ramenima. Nije mogao u riječi pretočiti taj duboki osjećaj mirnoće i zadovoljstva jer su napokon svi kamenčići mozaika došli na svoje pravo mjesto. – Samo о tome koliko je ovo mjesto cool – odgovorio je.
– Pa, neće biti ugodno još dugo – rekla je Elena. – Uživaj dok traje.
Fjodor se uspravio u stolcu. – Zašto?
– Zar nisi slušao onog – mrtvaca? – upitala je Galina nervozno. – Doznaju li razbijači da ovdje ima onoga što im treba, doći će tražeći još...
– A da i ne spominjemo da im jedan od starih pomaže i pretvara ljude u ptice – dodala je Elena. – To su ozbiljna posla. A još ni traga Berendeju.
– Možda je samo prezauzet – rekla je Galina.
Elena je odmahnula glavom. – Kad Zimun sazove sastanak, svi stari dođu. Čak je i Koščej uspio doći, što je meni, iskreno rečeno, iznenađujuće.
– Misliš li da je on taj koji im pomaže? – upitala je Galina.
Elena je slegnula ramenima. – To bi bilo u skladu s njegovim karakterom, ali mislim da se ne bismo trebali žuriti sa zaključcima.
Zimun je došetala do njih neumorno žvačući. – Tko time najviše dobiva? Odgovorite li mi, pronaći ćete krivca.
– Dobiva što i od čega? – Galina je nervozno odmaknula uvojak kose što joj je pao na čelo. – Ne znamo čak ni zašto taj netko, tko god to bio, želi pretvarati ljude u ptice.
– Možemo samo nagađati – rekla je Elena, a Zimun je potvrdno kimnula.
Fjodor se još bavio pubom. Krajičkom oka primijetio je jarku mrlju zelene, crvene i plave, isti kovitlac boja koje je toliko puta nanosio na platna sjećajući se zveckanja narukvica na tankim zapešćima i lepršanja crne kose što je padala preko blistavih crnih očiju. Na samu pomisao na nju, prsti su ga zasvrbjeli, želio je iznova slikati zabranjeno, ono što se nije moglo ni razumjeti ni naslikati. Otpio je još jedan gutljaj piva i pažljivo se okrenuo očekujući da se vizija rasprši. Nije se raspršila.
Odmahnuo je glavom ne bi li odagnao nezvanu prikazu; rekao je sebi da to ne može biti ona – još je izgledala isto kao i onog dana, godinama prije, na mostu. I ona je vidjela njega i blago se namrštila, kao da pokušava pronaći njegovo lice u galeriji svojih sjećanja.
Nasmiješio se i ona je prišla njihovu stolu, rastreseno pomilovala Zimun po njušci i zagledana u Fjodora upitala: – Oprosti, znamo li se mi odnekud?
Potvrdno je kimnuo. – Bio sam nepristojan prema tebi i tvom medvjedu. I naslikao sam te.
Izraz njezina lica nije se promijenio, no činilo se da joj je najednom duša iscurila ostavljajući tek savršenu ali beživotnu i krhku repliku. – Što ti radiš ovdje? – rekla je. – Mislila sam da sam te ostavila...
On je kimnuo. – I jesi. Tražio sam te, želio sam ti reći da mi je žao. Jesi li dugo u podzemlju?
– Još otkad sam ti dala svoju sreću – pokazala je na zlatni lančić oko njegova vrata.
– Možeš je dobiti natrag ako hoćeš. – Osjetio je na sebi znatiželjne Galinine i Elenine poglede i poželio je da cura jednostavno sjedne za stol.
Ona je odmahnula glavom. – Ne mogu. Kad je jednom daš, ne možeš je vratiti.
– Žao mi je – rekao je. – Zašto si mi je onda dala?
Napokon je sjela stisnuvši se između njega i Elene. Činilo se da ga gleda iz neke druge vremenske dimenzije, iz nekoga dalekog vremena punog iskustva koje ih je razdvajalo. – Samo sam se htjela nekomu svidjeti.
Nasmijao se, iznenađen. – Svidjeti? Pa kako bi se ti mogla bilo kome ne svidjeti?
– Tebi nisam – rekla je i iskosa pogledala Galinu.
– Bio sam mlad i glup.
Pogledala je u svoje ruke sjetno se osmjehujući. – Onda su takvi bili i ostali.
– A što je s tvojom čergom? – pitao je.
– U tome i jest stvar – rekla je. – Uvijek ste s nama postupali kao s ološem i govorili nam da se držimo svojih. Nikad vam nismo bili ljudi, bili smo štakori koji bi trebali biti zahvalni za vaše otpatke. Prognali biste nas iz grada onog trena kad biste procijenili da vam je naša prisutnost neugodna. Trebali smo vam samo onda kada biste nekoga morali okriviti za sušu ili epidemiju.
Fjodor se htio pobuniti, no sjetio se svih svojih strahova i izraza na majčinu licu kad bi mu govorila da će ga Cigani ukrasti. Umjesto toga samo je kimnuo.
Sovin je podigao pogled sa stola za kojim je s nekim starcem igrao partiju dame i mahnuo. Oksana mu je odmahnula smiješeći se. – Gdje su ti štakori? – doviknula je.
– Evo ih – odgovorio je Sovin i nekoliko je štakora istrčalo ispod stola i dotrčalo do Oksane. Utrkivali su se tko će se prije popeti uz njezinu dugu suknju i smjestiti joj se u krilo.
Ona ih je mazila kao da su mačke. – Moji prijatelji – rekla je Fjodoru.
– Vidim – odgovorio je. – Znaju li izvoditi trikove?
– Poneke – rekla je Oksana. – Pokazat ću ti kad ih bude više, onda su bolji.
Štakori su njuškali Oksanu i, povremeno se okrećući Fjodoru, svojim brčićima pokušavali osjetiti njegov miris; napokon su namirisali Oksaninu sreću na njegovu vratu.
– Jesi li za šetnju? – upitao je želeći se riješiti nelagode koja je prijetila njegovoj idili.
– Svakako – rekla je. – Mogu li i štakori poći? Kretanje im je potrebno.
– Nema problema – kimnuo je Galini. – Neću dugo. Nadam se da će tvoj prijatelj murjak naći nešto.
Kimnula je ne dižući pogled, a Elena ju je zagrlila prisno joj šapćući u uho.
Vani je bilo mračno i svjetlostabla su gasnula, bljeskala i iskrila, pa opet gasnula.
Bijele čavke i gačci spavali su na granama, teških kljunova zavučenih pod krila. Tek bi povremeno otvarali svoje rubinsko oko i bacali nezainteresiran pogled na ljude i štakore u prolazu i opet ga zatvorili prekrivajući ga kapcima.
– Jesi li me htio nešto pitati? – rekla je Oksana.
Kimnuo je. – Htio bih znati kako si došla ovamo, i što se s tobom događalo od onoga dana...
Osjećaj izmještenosti Oksana je spoznala i prije nego je progovorila. Otkad je znala za sebe, znala je i za vlakove koji putuju i promjene krajolika, a konstantne su bile samo žene koje sjede na svojim zavežljajima i djeca koja plaču i igraju se pod budnim okom svojih majki.
Imala je sreće, rekla je, kad je njezina obitelj dobila odštetu za holokaust – za događaj о kojem nije znala mnogo, ali zbog njega im je neka strana humanitarna agencija poslala novac, i to zato što su joj baka i djed s majčine strane pogubljeni u plinskoj komori. Novca je bilo dovoljno i kupili su kuću – kolibu bez tekuće vode i kanalizacije, ali ipak pravu kuću u kojoj su mogli ostati na jednom mjestu i Oksana je mogla ići u školu. To iskustvo samo je povećalo njezinu zbunjenost – druga djeca postavljala su joj pitanja koja joj nikad nisu pala na pamet pa se mučila da nađe odgovore.
Pokušala je objasniti da je Ciganka i da Cigani govore pravim jezikom, a ne nekim lopovskim žargonom. Objasnila je da njezina majka zbilja može ljudima proreći budućnost. Da filmovi о Ciganima nisu baš istiniti i da pjesme koje prodaju na blistavim crnim vinilnim pločama, premda se zovu »Ciganske romanse«, nisu ni jedno ni drugo. A sa svakim je pitanjem razdaljina između nje i njezinih kolega iz razreda rasla. Počela je mrziti svoje ukrajinsko ime koje su joj dali jer je rođena u Kijevu.
Tada je novca nestalo i opet su se pridružili svojoj staroj čergi. Majka joj je pobolijevala i proricala budućnost sve bizarnije i mračnije. Oksana je morala naći izvor prihoda konkretniji od onog što se moglo dobiti vodanjem medvjeda na uzici. Počela je nastupati na privatnim zabavama u skupim restoranima, gdje je plesala i svirala gitaru i pjevala ciganske romanse. Te su pjesme bile kao prave, ali sa smislom i dušom izvađenim iz njih. Nije mogla razumjeti zašto je bilo nužno ubiti klicu nečega živog i iskrenog u svemu namijenjenom masovnoj potrošnji. Bilo je to kao s matrjoškama, glupim bezdušnim komadima drva koje su poduzetni obrtnici posvuda prodavali; bilo je isto kao i sa seksom.
Trebao im je novac, ali u početku bi odbijala kad bi je na zabavama ovaj ili onaj pijani poslovni čovjek, zajapuren i znojan, sakoa raskopčanog i kravate odavno razvezane, pitao ima li buhe i kad bi odgovorila negativno, ponudio tanak svežanj velikih novčanica za nešto dodatno.
Nije si mogla priuštiti da kaže ne i zbilja, nije bilo toliko loše, samo ih slijediš u toalet ili stražnju sobu, zatvoriš oči, grizeš usnu i, zbilja, po čemu se to razlikovalo od onog što je Fjodor radio, prodavao njezinu naslikanu i preslikanu sliku, njezinih crta tek naznačenih mrljama tamne kože i crnih očiju i crvenih usana, zamućenih ponavljanjem pokreta, po čemu se to razlikovalo? Kako se to razlikovalo od puknute igle koja dere brazdu u starom vinilu, ide u krug, vrti se uokolo i nikamo ne stiže, kako se to razlikovalo od komadića lipova drva koji se okreće pod nabrušenom oštricom rezbarskog noža sve dok ne postane kruškasti oblik glupe lutke?
Svijet ih je sve vrtio uokolo, u krugovima koji su iluzijom podsjećali na spirale, dok se ne bi izlizali i izgubili sve identificirajuće odlike, kao njezin novčić, kao lizalica u ustima pohlepnog djeteta. Vrtjela se u svojem plesu, suknje uskovitlane oko tijela poput očajničkoga kruga, plivala je, primala je otraga, svjesna užasna osjećaja da je bačena u sivo ništavilo praznoga listopadskog neba.
Smireno i potpuno osjećala se samo onoga dana na mostu kad je iz hira povirila preko koščatog ramena muškarca s bilježnicom i vidjela most i crkvu preko puta odražene na papiru baš onako kako ih je voda odražavala – iste ali različite, ne ukaljane već uljepšane. I tog trena, poželjela je sebe vidjeti onako kako ju je on vidio, kako drugi ne mogu.
I kad ju je naslikao, osjetila se stvarnom. Nije se više osjećala kao skup egzotičnih odlika već kao iskonsko biće od boje i svjetla, iskonskih ravnina i oštrih kutova. Kao da je pala i razbila se i kao da je oživjela na papiru, ne baš ona stara, ali ipak stvarna, s težinom koje je njezino tijelo bilo lišeno. Bez predrasuda i grubih šaka svijeta.
Dala mu je svoju sreću i pokazala mu je Mišu nadajući se da će Fjodor u njima prepoznati ono što jesu, da će shvatiti da je Miša zapravo duša u posljednjoj fazi toga mljevenja do golih kostiju, krnjataka slomljenih zuba i pandži. Da je to ono što nju čeka ako ostane u ovom živom. Umjesto toga, Fjodor je otišao i više nikad ništa nije bilo kako treba.
Oksana nije krivila njega, ne izravno; na kraju krajeva, nitko nikomu ništa nije dugovao. Ona nije tražila spasitelja, samo nekoga tko će razumjeti. Bila je ljuta na sebe što to nije uspjela objasniti. Glas joj je poprimio napukli prizvuk kad bi joj se grlo sasušilo i nešto u njezinim grudima puklo. Prsti su joj mlitavo klizili po žicama gitare. Miša je umro u listopadu.
Tad su se već preselili s kolodvora i boravili u Caričinu – park je bio u izgradnji, veliki dijelovi bili su zatvoreni i ciganska čerga i medvjed mogli su se ondje kriti do zime kad bi krenuli u toplije krajeve ili bi prezimili, hladni i zgrčeni, ali tvrdoglavi poput vrana. Ali su sad imali mrtvog medvjeda na teretu. Kremiranje se činilo najboljim, a Oksana, koja ga je žalila više od ostalih, smatrala je to ispravnim i gotovo poetičnim.
Napravili su pogrebnu lomaču od granja i nekoliko malih breza i lipa za koje su pretpostavili da nikomu neće nedostajati i truplo medvjeda, sasušeno i smežurano, dokotrljah na vrh.
Bila je noć i lišće koje se još držalo na granama ocrtavalo se na nebu boje indiga i velikome blijedomu Mjesecu.
Žuti su plamenovi liznuli grane i zapucketali kuhajući biljne sokove što su se pomaljah u oblaku crnog dima oštrog vonja kužeći zrak okusom prave jeseni i gorčine. Njihovi jezici zapalucali su oko brezovih debala, a duge kovrče bijele kore zašaputale su i buknule lako poput papira. Sve oznake na površini ocrtale bi se crveno samo na tren i onda nestale u bljesku čistoga narančastog plamena. Plamenovi su posegnuli za tijelom mrtvog medvjeda i miris lišća dopunio se smradom goruće dlake.
Ostali su se tada razišli zadovoljni što vatra gori jarko i što ujutro neće ostati ništa osim nekoliko pepelom prekrivenih kostiju koje je lako razlomiti na duge oštre krhotine i zakopati. Samo je Oksana ostala, očiju suznih od smrada. Obgrlila si je ramena braneći se od valova vreline što su stalno udarali u nju, a masna joj se čađa poput crnih pahulja spuštala na kosu, trepavice, obraze, usne. Medvjed na vrhu lomače kao da je oživio – udovi su mu se zgrčili u vrelini kao da joj maše da mu se pridruži. Razumjela je da je taj pokret rezultat grčenja mišića koji se isušuju prije nego što se pretvore u pepeo. Ali je također razumjela da nema smisla čekati dok ne bude stara i slomljena kao i Miša, kada će njezino tijelo biti bačeno na vlastitu pogrebnu lomaču. Ili će je možda zakopati, no ta ju je pomisao ispunila gađenjem – nije se veselila mraku ni vlažnom vonju zemlje ni neizbježnim crvima. Radije bi otišla sad, u gutanju vatre kao i toliko ciganskih žena u davnim danima. To bi bio njezin jedini čin prkosa – da zbuni usud tako što će ga prihvatiti prerano.
Oksana je nekoliko puta udahnula duboke gutljaje zraka, kao da će zaroniti pod vodu, a ne u razbuktalu vatru s truplom mrtvog medvjeda u sebi. Plamenovi su suknuli ližući blijedi Mjesec svojim crvenim psećim jezicima i zakrivili se prema središtu lomače otvarajući tamni blještavi prolaz između sebe. Oksana je zatvorila oči i zakoračila podignuta zasljepljujuće vrelim zapuhom zraka iz srca lomače; stopala su joj napustila tlo i neko je vrijeme lebdjela okružena blistavim zidovima čvrste vatre, ispruženih ruku, leteći kao ptica, dok je nije bacilo snagom oceanskog vala prema mrtvome medvjedu i tada je osjetila kako su njih dvoje – gorući, gorući bačeni u prazni ocean mračnoga listopadskog neba.
Fjodor je šutio – što je mogao reći? Nije ništa obećao, nije ga se moglo ni za što optužiti, a ipak se krivnja smjestila negdje uz površinu. Gledao je štakore kako struje poput tamne rječice oko Oksaninih malih stopala u hodu. Činilo se da ih još stiže iz pukotina u pločniku i iz kuća. Žurno su se pridruživali sjajnome mnoštvu smeđega krzna. Pogledao je gore, u bijele ptice na stablima.
– Ovdje vidimo samo te albinske stvorove – rekao je da prekine neugodnu šutnju. – Pitam se kamo su otišle sve crne.
– Nema ih – rekla je Oksana.
– Mislio sam na one koje su doletjele iz nadzemlja. One koje smo mi slijedili.
Kimnula je. – Čula sam Davida i Sovina kako govore о tome, ali ja ih nikad nisam vidjela. Sestra one cure jedna je od tih ptica, zar ne?
– Tako sam čuo – rekao je Fjodor. – Ali nije li to čudno? Te ptice dođu ovamo i nestanu.
– Je, čudno je – rekla je Oksana i zašutjela.
Znao je da ne želi razgovarati о pticama ili razbijaču, о tuđim nevoljama. Sjećala se osobnog bola, i u ovom je trenutku on pomračivao sve drugo. Fjodor ju nije mogao utješiti, a i da jest, to ne bi bilo važno – ona nije željela utjehu.
– Imaju li tvoji štakori imena? – pitao je.
Kimnula je. – Onaj tamo je Aleks, a ovo su Saša i Sonja i Maša i Artjom.
– Kako ih razlikuješ?
– Pa, različiti su – rekla je. – I govore mi svoja imena. Pokušavaju mi reći i više, ali ja ne razumijem.
– Jedan od njih gledao je onaj novčić koji si mi dala. Mislim da je nanjušio tebe.
Uputila mu je slabašan, sjetan smiješak, bljeskom svjetlostabla načas pretvoren u ogoljenu kosturnu grimasu. – Draga sam im, a Sovinu ne smeta što vrijeme provode sa mnom. Hoćeš vidjeti trikove koje mogu izvesti?
– Naravno. – Fjodor je žarko želio učiniti bilo što, samo da je odvrati od mračnih misli i samosažalijevanja. – Ima ih ovdje valjda stotinu.
Oksana je zazviždala i štakori su stali u skupinu. Mrlja štakorskih tijela zadobila je oblik kad su se razdvojili poput Crvenog mora i stali u uredne redove dok su im u sumraku oči blistale poput žeravice.
Oksana je opet zazviždala i štakori su poslušali – skočili su jedan drugome na leđa formirajući visoke stupove. Fjodor se divio njihovoj organiziranosti i arhitektonskoj pameti – svaki stup imao je osnovu od više desetaka štakora i postajao je sve uži što je više išao u visinu, sa samo jednim štakorom na samom vrhu.
– Krasno – rekao je Fjodor.
Nasmiješila se. – Vidi ovo. Zazviždala je tihu sjetnu notu koja je ostala u zraku trenutak predugo, drhteći, a stupovi štakora su se urušili. Potom su složili lanac ispreplećući svoje repove i držeći se za prednje šape; lanci su postali deblji, uvijali su se, dizali od zemlje zbijajući se u oblik – Fjodor je prepoznao dvije zdepaste noge i masivno tijelo, dvije duge ruke i okruglu glavu s dugom njuškom. Stvorenje je stalo ispred njega pomalo se ljuljajući. I on se nasmijao.
– Ovo je najčudnija stvar koju sam ikad vidio – rekao je. – Pa to je medvjed sačinjen od štakora. Može li hodati?
Čudom koordinacije, napora i želje za udovoljavanjem, stvorenje je napravilo naporan, plitak korak naprijed, s rukama koje su se slobodno njihale dajući neugodan dojam slomljenih kostiju.
Oksana je kritički odmjerila stvorenje. – Što kažeš?
– Impresivno je – rekao je Fjodor. – Oduvijek me zapanjivalo koliko su pametni – štakori i vrane. A obična su štetočina, znaš.
– Znam – rekla je i prestala se smiješiti. – Kao Cigani – zar to nije ono što si htio reći?
– Ne – rekao je. – Znam što ljudi misle о vama. Ali kad sam bio malen, moja mi je mama govorila da će me Cigani ukrasti.
– Naravno – rekla je ona. – Okrivi svoj odgoj.
– Mislim da sam želio biti ukraden – rekao je. – I da, znam da ne kradete djecu, ali nije u tome stvar. Žališ se da s vama postupaju drukčije.
– I postupate.
– Ja sam samo htio nešto čarobno – rekao je. – Žao mi je. Nisam znao da je drukčije uvijek loše.
– Naravno. Priznati da drukčije može biti bolje zapravo je priznavanje inferiornosti: tko bi na to pristao?
Medvjed sačinjen od štakora zakoračio je teturavim korakom. Oksana je procijenila da može hodati i štakor-medvjed nastavio je teturati za njima.
Uspavane albino-ptice probudile su se i sumnjičavo gledale medvjeda svjetlucavog od mnoštva štakorskih očiju i urešenog vidljivim golim repovima. Neke su im se čak pridružile skakućući sa stabla na stablo i izmjenjujući tiho graktanje.
Krenuli su natrag do puba, još uvijek praćeni bijelim pticama.
– Barem ovaj medvjed nikada neće umrijeti – rekao je Fjodor. – Napravila si sebi besmrtnog ljubimca koji te nikad neće napustiti.
Ona je kimnula smiješeći se i zakoračala brže, a suknja joj je lepršala oko gležnjeva. Dobro je, pomislio je Fjodor. Napokon sam uspio reći pravu stvar.

10.

Timur-beg

Te noći Galina nije mogla zaspati u Sovinovoj toploj kući koja je mirisala na životinje i zagušljivu udobnost sijena. Svaki put kad bi počela tonuti u san sanjala bi Mašu, katkad u ljudskom obličju, katkad kao pticu. Maša je plakala i dodirivala je svojim krilima crnim kao ugljen i dozivala svojim umilnim glasom: – Gdje si ti, Galina? Zašto ne dolaziš po mene?
– Dolazim – rekla joj je Galina. – Tražim te.
– Ne ostavljaj me ovdje – preklinjala je Maša. – Molim te, nemoj me ostaviti, nemoj me zaboraviti.
– Nikad te ne bih ostavila.
– Nađi me s onu stranu smrti, s onu stranu rijeke.
Mašine su oči postajale velike i široke i ljudske na njezinu ptičjem licu i Galina bi se probudila u grču, s Mašinim glasom koji je zvonko odjekivao u njezinim ušima. Uspravila se na madracu na napuhavanje koji je već popuštao; vjerojatno je negdje probušen. Bila je sama u sobi – godine oskudice i navika da naporno radi potaknule su Sovina da gradi naveliko kad ima prigodu i njegova kuća širila se u nepravilnu labirintu malih iskošenih soba. Gole grede zidova, tople i crvotočne, bile su grube i umirujuće pod njezinim prstima.
Pomislila je na ono što joj je Jakov ispričao i osjetila nelagodu. Zabrinjavala ju je tama koja okružuje planove Sergejevih suradnika i njihovih podzemnih savjetnika. U djetinjstvu je naučila da je svemir u biti predvidljiv, čak i ako u životu ne ide sve onako kako bi trebalo. Nije očekivala da će u srednjoj školi dobiti dijagnozu. Željela je studirati, no dijagnoza joj je to onemogućila. Stvari su se ipak okrenule i uspjela je pronaći posao i bez formalne naobrazbe, zahvaljujući dobrome znanju engleskog, francuskog i njemačkog, stečenome u bolnici za mentalno oboljele. Učila ih je tek toliko da joj prođe vrijeme. Tad su je strane riječi i čudna slova štitili od dubokog hripanja zvjerki iz mračnih dubina koje su joj čučale oko kreveta. Bile su joj talismani, te riječi, te različite nijanse koje pokrivaju isto značenje poput maski. Bilo je reda na ovom svijetu, čak i ako je katkad prerušen. To je tjeralo čudovišta.
Sjela je na pod, leđa prislonjenih uz vrata i šaputala svoje zaštitne čarolije – šaputala je riječi za kruh, zemlju, zrak na sva četiri jezika redom. Voda. Trava. Svijet.
Košmari su se povukli ostavljajući samo osjećaj čežnje i zbunjenosti.
Pokucala je na Sovinova vrata – on po staroj navici nije spavao noću; vidjela je slabo svjetlo lojanica što izbija pod vratima.
– Uđi. – Nosio je duge gaće, a njegove tanke staračke noge podsjetile su je na rodu; podstavljena jakna preko zamrljane košulje izgledala je kao par atrofiranih sivih krila.
– Sanjala sam svoju sestru – rekla je. – Rekla mi je da je nađem s onu strgnu rijeke – znate li što to znači?
– Ima jedna rijeka u blizini – rekao je i sjeo na lokotom zaključanu škrinju pokraj uskog besprijekorno namještenog kreveta koji je Galinu podsjećao na bolnicu. – Sjedi, draga.
Sjela je na rub kreveta u nedostatku bilo kakva drugog mjesta. – Vi živite tako skromno – rekla je.
Kimnuo je. – Što manje imaš, manje gubiš.
– Ili, što više izgubiš, to manje imaš – odgovorila je.
– Može biti. Ali rijeka... Ne prelazimo je baš često – vodjanoji i rusalke ne vole da je ljudi prljaju. A prijelaz može biti problematičan. Berendejeva je šuma na drugoj obali.
– Nitko ga još nije vidio?
Odmahnuo je glavom i nakašljao se. – Znam. Zimun je zabrinuta, a Koščej jedva čeka da krene. Svi misle da je nešto naumio, pa je nestrpljiv da to prišije nekom drugom.
– Vi ne mislite da je to on?
– Ne mislim – rekao je Sovin. – On je lunarni lik, a njih uvijek demoniziraju bez dobrog razloga. Ljudi jednostavno ne vole bilo što povezano sa smrću i pepelom. Shvaćaš li uopće koliko smo ti i ja različiti od svih na površini? Većina bi ljudi radije umrla nego živjela pod zemljom, bez Sunca.
– Ja ne želim ostati ovdje zauvijek. Samo onoliko koliko mi treba da pronađem sestru.
Sovin je zaustio, ali se onda predomislio i samo uzdahnuo.
– Hvala vam – rekla je Galina. – Znam da bi moglo potrajati dovijeka. Ne želim sad misliti о tome.
– Ovo te mjesto uvuče u sebe – rekao je Sovin. – Ovdje je udobno i u početku želiš sve vidjeti, želiš istraživati – a onda se samo smjestiš i izgradiš kuću i provodiš dane igrajući dame.
– To se meni neće dogoditi.
– Pretpostavljam da neće – žvakao je zrak svojim bezubim ustima. – Pretpostavljam da zbilja voliš svoju sestru.
Galina je nijemo kimnula. Oprostila je Maši što se udala i rodila dijete – sad ju je samo htjela vratiti. – Tako mi je žao – prošaptala je zaboravivši na Sovina. – Za sve sam ja kriva.
– Samo se pazi – rekao je Sovin. – Pogledaj Davida, on je zbilja volio svoju ženu, a ipak nije ništa učinio da je vrati. Sad je pravi trenutak za tebe; svi govore о sudnjem danu i kako će nas nadzemlje zauzeti; svi su uplašeni. Možda ćeš nagovoriti nekoga da ode s tobom preko rijeke. I ako želiš moj savjet, idi sutra, idi dok je bol još dovoljno svježa da te pogura. Onog dana kad ti bol u srcu otupi, živjet ćeš ovdje i piti čaj s njezinim veličanstvom Elenom.
– Ne volite ju?
– Ne samo nju. Aristokracija je ono što ne volim.
– Ona je draga.
– O, ona i jest draga. Ali riječ je о načelu.
– Kako možete nekoga mrziti samo iz načela?
Sovin je uzdahnuo i zatvorio oči. – Lakše je nego što misliš.
Galina je ustala. – Hvala vam. Krenut ću sutra. Pretpostavljam da vi nećete poći sa mnom?
Odmahnuo je, snužden. – Osjećam se staro. Ne želim istraživati. Dobrodošla si ovdje u svako doba, ali to je sve što mogu učiniti za tebe, žalim.
Vratila se u svoju sobu šapćući Je ne sais pas i Ich weiß nicht34 sebi u bradu da se sačuva od zbrkanosti. Dakle, ako postoji rijeka, znači li to da je Mašina pojava u njezinu snu bila stvarna? Ali ona je cijelo vrijeme i očekivala rijeku, mračnu vijugavu rijeku koja miriši na zaborav, s osamljenim brodarom koji bi prihvatio bakreni novčić na svoj dlan, čvrst i izbrazdan kao da je izrezbaren od tamnog drva – i je li to uopće bitno? Bilo je putokaza, a ona bi bila budala da ih ne slijedi.
Ta ju je misao umorila, iscrpila pa je legla na onaj gotovo ispuhani madrac; čak i prije nego što je zatvorila oči, tamne vode prostrle su se pred njom i točkica svjetla postala je veća kad joj se brodica primakla bliže, vođena neujednačenim svjetlom lanterne obješene na pramac.
Sljedećeg je jutra pitala Fjodora i Jakova žele li ići. Jakov je pristao, iz obveze.
Fjodor je malo razmislio i odmahnuo glavom.
– Zimun će ići s nama – rekao je Jakov. – Jučer nas je poticala da nešto moramo poduzeti. Ako je pitaš, morat će poći. Raspitaj se, vidi tko je još za.
– Mislim da trebamo povesti sa sobom onog razbijača, Sergeja – rekla je Galina. – On može prepoznati glas koji je čuo.
– To nije loša ideja – rekao je Jakov. – Samo, on je opasan čovjek, iako je tek vraćen iz mrtvih.
– Pa, ponesite samo njegov dušokamen – rekao je Fjodor.
– Ne bi išlo. Kako bismo razgovarali s njim? Preko spiritista?
– Možda da ga pretvorite u nešto drugo – rekao je Fjodor. – Štakora, možda.
– Ni oni ne mogu govoriti – zapazila je Galina.
– E, jebi ga. – Fjodor je lupio dlanom po stolu. – Samo pokušavam pomoći.
– Ako zbilja želiš pomoći, pođi s nama – rekla je Galina.
Fjodor je napravio grimasu. – Činim što mogu. Nisam vas morao dovesti ovamo!
– Dosta! – rekao je Sovin. – Zimun i Koščej će nešto smisliti.
Sve su ih našli u pubu. Galina se zapitala ide li ikada itko kući i li cijelu noć samo sjede za drvenim stolovima, uspravni i u mraku.
– Odlazim, idem preko rijeke – rekla je Galina Zimun. – Trebat će mi netko da pođe sa mnom.
– Naći ćemo nekoga – obećala je Zimun. – No trebamo organizirati i ekspediciju na površinu.
Galina je shvaćala što ona želi reći, ali joj je i od same pomisli bilo neugodno. Ako je Sergej govorio istinu, a nije imala razloga sumnjati u njegovu iskrenost, tko zna što su njegovi bivši prijatelji naumili. Pala joj je na pamet vizija praznoga grada, puste ulice sa smećem koje vjetar raznosi po pločnicima, jata ptica načičkana na električnim vodovima i nebo crno od njih; zamislila ih je kako promatraju s krovova, gledaju kroz prozore svojih nekadašnjih stanova čeznući za životom koji su bile prisiljene napustiti. Zamislila je svoju majku, staru sivu vranu, i Mašino dijete – bilo bi tek ptić, nesposobno letjeti samo.
A što s njezinom bakom, zaključanom u bolnici, između zidova prekrivenih ispucalom bojom nijanse mokraće? Što sa samom staricom, s borama koje joj teku oko očiju i usta u fluidnom uzorku, koja sjedi na bolničkom krevetu i čudi se zašto joj nitko više ne dolazi u posjet, čak ni njezina kći – zar nije imala kćer? Sjeća se pletenica i jeftinih cvjetnih haljina, sjeća se krpanja bijelih sportskih čarapa, ali cure se sve stapaju u jedno, kći, unuke, nećakinje, pranećakinje, šira obitelj i prijatelji; nikad se ne bi mogla sjetiti Galinina imena i uvijek bi najprije izgovorila nekoliko drugih.
Galina je staricu sažalijevala na onaj apstraktan način rezerviran za starce – opće sažaljenje zbog nemoći i oronulosti, prepoznavanja svoje neumitne sudbine u drugome. Sažalijevala je starice koje krotko čekaju pokraj klupa na kojima se mladi ljudi smiju i piju pivo čekajući da svi odu pa da mogu brzo dograbiti prazne boce i predati ih u reciklažni centar za sitniš po komadu, ali tako bi se skupilo dovoljno za bocu mlijeka i neku jeftinu ribu za mačku. Dopuna za siromašnu egzistenciju s vladinom penzijom koja nije rasla iako su se cijene u istom danu udvostručivale, utrostručivale i učetverostručivale. Sažalijevala je starce koji su pričvršćavali svoje medalje na iznošene jakne ne bi li pokrili rupe na ovratnicima i koji su svakim danom bili sve mršaviji.
Najviše od svega sažalijevala je kronično bolesne, zbunjene, slomljene, nesposobne da se brinu za sebe, nagurane u bolnice po četvero ili petero u jednoj sobi. Posjećivala je baku u početku, kad su još očekivali da će se vratiti kući. Kad je postalo jasno da će ondje ostati zauvijek, Galina je prestala dolaziti, nesposobna suočiti se s vlastitom krivnjom. Pitala se neće li se i starci pretvoriti u ptice ili će i dalje sjediti u bolnici, zaboravljeni, napušteni, pitajući se u početku zašto nema ručka, a onda i to jednostavno prihvatiti, kao što su prihvatili sve nerazumljive i okrutne životne obrate.
Jakov, Zimun i Koščej potiho su razgovarali, a Sovin i David su ih pažljivo slušali. Fjodor je lutao po pubu i nekoga tražio – vjerojatno onu Ciganku koja ga je jučer toliko zanijela, pretpostavila je Galina.
– Oprostite.
Okrenula se i ugledala srednjovjekovnog tatarsko-mongolskog ratnika. Morala je spustiti pogled na njega; bio je prilično nizak, a tu nimalo impresivnu visinu dodatno su umanjivale krive noge. Skut njegova dugoga filcanoga kaputa vukao se po podu skrivajući njegove čizme mekih potplata.
– Da? – rekla je.
– Zovem se Timur-beg. Čuo sam za vašu sestru – rekao je. – Žao mi je. Mogu li kako pomoći?
– Možete poći sa mnom – rekla je Galina. – Ali zašto? Ovdje svi žele ostati, a ne se lomatati po Berendejevim šumama.
Njegove bezizražajne uske oči pogledale su u njezine. Galina je shvatila da je čovjek pred njom vrlo, vrlo star – petsto godina? Šesto? – Iskupljenje – rekao je. – Tek trebam okajati svoje zločine.
– Mislite na Zlatnu Hordu?
Slegnuo je ramenima. – Radili smo što smo morali. Ali bilo je okrutnosti koje sam počinio bez prisile.
Galina se nasmiješila. – Ja sam Galina – rekla je. – Zbilja cijenim vašu pomoć, bez obzira na grijehe koje ste počinili.
Žustro se naklonio prebacajući preko ramena dugu glatku pletenicu crne kose prošaranu s nekoliko srebrnih niti. Galina je pomislila da izgleda baš kao tatarski prvak na slavnoj slici koja prikazuje bitku na Kulikovopolju – nedostajali su samo brončana kaciga i oklop. Zamislila je toga niskog čovjeka pod oružjem kako se bori s ruskim prvakom, golemim monahom Peresvetom. Prizor je bio gotovo komičan i odmahnula je glavom. To je bilo davno; ipak, njezine vlastite blago iskošene oči i jagodice koje se dižu poput krila bile su nasljeđe okupacije Zlatne Horde. Znaci koje je Maša nekako izbjegla, sa svojim prćastim nosom i velikim sivim očima.
Maša, sjetila se. Ne smije skretati pozornost, ne smije pokušati doznati svačiju životnu priču, vidjeti kako se svi oni uklapaju; nije bitno kako je povijest zlostavljala ili zaboravila te ljude. Nisu dobili ratove, nisu se iskazali; pobjednici nisu ni dvaput pomislili na njih, a ne bi trebala ni ona. Maša je bila jedina njezina briga, njezina je sestra njezina jedina obveza.
Uskoro je došlo vrijeme da se krene. Galina, Jakov, Zimun, Timur-beg i Koščej trebali su otići do rijeke koja je, kako je Zimun tvrdila, bila udaljena manje od dana hoda. David im je spakirao zavežljaj s kruhom, pivom i nešto suhog voća. – Oprostite – rekao je. – Nisam imao svježeg – kad Berendeja nema, nema tko donijeti Sunčevo svjetlo u moj vrt.
– Ne brini se – rekla je Galina. – Ali, jesi li vidio Elenu?
Kimnuo je. – Otišla je jutros. Rekla je da želi razgovarati s rusalkama i vodjanojima. Ne brinite se, reći ću vam kad se vrati, a možda će vam ona i poslati poruku preko nekog od svojih vodenih prijatelja. Potražite ih kada dođete do rijeke – krcata je svakojakim vodenim dusima, a oni su i te kako razgovorljivi.
– Hvala ti – rekla je Galina.
Jakov je uzeo paket od Davida. – Vratit ćemo se brzo – rekao je.
David je kimnuo. – Samo se pazi tamo, unučiću. Zadnje je riječi izrekao uz nešto napora, kao da se još navikava na to.
– Naravno – rekao je Jakov. – Pa nema tamo što poći po zlu, zar ne?
David je slegnuo ramenima. – To nije sigurno mjesto – rekao je. – Sigurna mjesta ne postoje. Kao što ne postoji ni dobar car, ma koliko ljudi željeli u to vjerovati.
– Što ćemo sa Sergejem? – upitala je Galina Zimun.
– Pobrinuli smo se sinoć za njega – rekla je. – On ide s nama, ali Koščej ga je učinio bezopasnim. – Njezine su krupne sjetne oči trepnule na Koščeja, a on je posegnuo u džep jakne i izvukao velikog albino-gačca; krila su mu bila podrezana, a oči su mu bljesnule od ljutine. – Jebi se – zakriještao je.
– ’Ajde, ’ajde – rekao je Koščej. – Rekao sam ti da je to samo privremeno. I zbilja, dragi dječače, trebao bi biti zadovoljan što si uskrsnut umjesto da truliš u onoj rijeci i jegulje ti klize kroz očne duplje. Pa ćeš neko vrijeme biti ptica; uživaj u novom pogledu na svijet!
– Jeste li stavili dušokamen u tu pticu? – pitala je Galina.
Koščej je kimnuo. – Obećao sam mu da ću poslije osloboditi njegovu dušu iz staklenog zatvora, ali zasad više volim da bude – prenosiv.
– Nemoj da se naljutim – zaprijetio je gačac Sergej.
– Ili što? – Koščej je zamahnuo koščatim prstom pred kljunom ptice.
Gačac ga je neuspješno pokušao kljucnuti. – Imam ja prijatelje – rekao je.
Koščej se nasmijao – neugodan zvuk, napadan poput grebanja noktiju. – Ne, nemaš. Oni su te ubili, zar si zaboravio? Sad ti je jedina nada da se pristojno ponašaš i pomogneš nam i, ako se iskažeš, mogao bi opet živjeti kao čovjek. – Koščej je nemirnu pticu strpao natrag u džep.
– Jesu li svi spremni? – pitala je Zimun. – Hajdemo, onda.
Zimun ih je povela, a Galini je bilo teško njihovu ekspediciju shvaćati ozbiljno jer ju je predvodila velika, blistavo bijela krava kojoj su se vimena njihala u ritmu njezinih žustrih koraka.
Razmišljala je trebaju li inteligentne životinje koje govore nositi odjeću – Zimun joj je izgledala nekako gola.
Jakov i Koščej su je slijedili, a Galina i Timur-beg išli su za njima. Činilo se kao da su na školskom izletu i Galina se morala suzdržavati da Timur-bega ne uhvati za ruku. Usprkos visini, činio se vrlo opasnim. Osim toga, pomislila je Galina, njega nikad nisu vodili s grupom djece u muzej ili na izložbu poljoprivredne uspješnosti države. Bilo je nepodnošljivo razmišljati о tom čovjeku i shvatiti da nikad nisu imali isti doživljaj; je li moguće biti toliko udaljen u vremenu da nikakvo preklapanje ne postoji?
– Ne sviđa mi se ova trava – rekao je Timur-beg. – Tako je bijela i mokra. Znate kakva trava treba biti? Zlatna i suha, i trebala bi šaputati na vjetru, njihati se u valovima, razdvajati pred konjem u trku poput zavjese od perlica. Trebala bi mirisati na ljeto i pelin i divlju majčinu dušicu. Jeste li ikad vidjeli stepe?
– Ne baš – rekla je Galina. – Samo na Krimu. Bila sam ondje kad sam bila mala. Ali sjećam se mirisa divlje majčine dušice – u vruće bi dane bio toliko jak da bi mi se zavrtjelo u glavi.
– To se zna dogoditi – složio se Timur-beg. – Većinu svog života proveo sam ondje.
– Kad ste živjeli? – Galini je bilo neugodno, ali nije mogla smisliti taktičniji način da to upita.
– Pod Uzbeg-kanom – rekao je. – On je počeo vladati 1312., kad sam ja bio dijete.
Kimnula je. – Oprostite što pitam, jesu li ljudi ovdje ljubazni prema vama? Ne zamjeraju vam?
On se kratko nasmijao. – Nemaju mi što zamjeriti za Uzbeg-kana. On je bio saveznik Muskove, zar niste to znali? Muskoviti i Tatari skupa su se borili protiv Tvera.
Galina je odlučila promijeniti temu – nije htjela pokazati svoje neznanje о povijesnim događajima, a i pretpostavljala je da ta povijest nije bila baš ugodna. Meni to ne bi trebalo ništa značiti, pomislila je. Pa, ipak, nije joj bila draga pomisao da je njezin grad ušao u savezništvo s okupatorima, bez obzira na to što se to dogodilo prije više od šest stotina godina. – Što vas je onda dovelo ovamo? – upitala je. – Jeste li bili u Muskovi?
Kimnuo je. – Pobjegao sam tamo pošto je pobuna protiv Uzbeg-kana ugušena. On je zamijenio vjeru naših predaka islamom, što ja i još nekoliko generala nismo mogli podnijeti. Kako bismo mogli odbaciti glasove duhova, kako bismo mogli izdati živu stepu koja nam je šaputala?
Timur-beg imao je tri žene, ali stepu je volio više od bilo koje. Izlazio je iz svoje jurte35 svakog jutra i smiješio se zlatnim valovima koji su se sterali od logora do obzora. Ostao je na udaljenoj predstraži iako je njegov položaj jednog od najistaknutijih Kanovih vojnih savjetnika često zahtijevao odlaske u Saraj-Batu; nije mogao podnijeti da dugo bude odsutan. Već je i ovako sudjelovao u dosta vojnih pohoda. Bio je tu da uguši ustanak tverskih knezova; bio je tu kad je sporazum s Muskovom potpisan.
Uzbeg-kan učinio je mnogo da ujedini zaraćena plemena; jedina je nevolja bila što je htio odbaciti vjeru za koju je Timur-beg u svom srcu znao da je istina – ne po zanosu ili božanskom nadahnuću već zato što su mu trava i nebo i njegov konj, čvrsti mali riđan, govorili s mnogo glasova. Nikad nije zagazio prljavom čizmom u čist potok jer se bojao da će uvrijediti vodene duhove.
Nekoliko se godina hrvao s novom vjerom, ali je na kraju odlučio otići.
– Problem je – rekao je Galini – što nije bilo lako napustiti Zlatnu Hordu. Bila je tako velika – kako napustiti svijet? – Nasmiješio se, ali su mu oči ostale tužne. – Muskoviti su bili naši saveznici, no bili su podčinjeni, nikada ravni nama. Pa sam otišao tamo.
– Koliko ste dugo izdržali?
Slegnuo je ramenima. – Ne baš dugo.
– Žao mi je.
– Možete li kriviti ovce ako vuk koji im je krao mlade u noći, koji im je tražio i runo s leđa, ako je taj vuk došao među njih i rekao: Promijenio sam se, sad želim živjeti među vama kao vas brat? Možete li kriviti ovce kad je vuk rekao, ja neću jesti vašu hranu ni štovati vašeg Boga, ali želim da me prihvatite? Možete li kriviti ovce?
– Ne mogu – rekla je Galina. – Premda mi se ne sviđa usporedba s ovcama.
On je pognuo glavu. – Nisam htio vrijeđati. Ali imate pravo; sudeći po nekima od mojih prijatelja, ta je metafora manjkava. Bilo je isto toliko vukova i među vašim narodom i ovce su se bile spremne pobuniti.
– Ne razumijem.
– Ima jedan čovjek, bio je opričnik36 – rekao je Timur-beg.
Galina je obgrlila svoja ramena boreći se s jezom koju je ta riječ – tako stara, sad gotovo besmislena – donosila sa sobom. Pomislila je na vojsku Ivana Groznog, na metle i pseće glave s crvenim jezicima i zamućenim mrtvim očima vezane za njihova sedla. Kad su učili о njima na satu povijesti, vrištala je od košmara u kojima su je oni gonili, a gubice mrtvih pasa slinile.
Timur-beg gledao ju je ispod teških kapaka. – To je užasno – rekao je. – Zlo ne umire, ma koliko se iskupljivao za njega. Staro je zlo uvijek svježe – četiri stotine godina? Šest? Zar je to bitno?
– Ljudi bi trebali moći zaboraviti – odgovorila je. – Stvari koje su se dogodile toliko davno – besmisleno je. Gdje bismo bili kad bismo zauvijek mrzili one koji su učinili nešto loše? Rusi bi još mrzili Tatare, Židovi bi mrzili Ruse...
– Hoćete reći da ih sad ne mrze? – prekinuo ju je Timur-beg. – Pa i vas je uznemirila i sama pomisao na opričnika.
Kimnula je. – Samo sam iznenađena – rekla je. – Ne bih očekivala da ću ga naći ovdje. Mislim, zašto su ga pustili?
– Zašto su vas pustili unutra, tko god da jesu? – Timur-beg odmahnuo je glavom zašibavši pletenicom po leđima, naprijed-natrag. – Vrlina nema veze s time. Samo oni koji su dovoljno ranjeni mogu naći ovo mjesto. Volio bih da vam mogu reći da patnja čini ljude boljima.
– Znam da ne čini – rekla je Galina. – Samo što...
– Željeli biste da je tako.
– To bi imalo smisla, zar ne? Inače nema svrhe.
– Ali ima prilike za iskupljenje – rekao je Timur-beg. – A to je sve čemu se možemo nadati, zar ne?

11.

Brodar

Jakov nikad nije vidio takvu rijeku. Crna kao gar, s mirnom mat površinom, blago namreškanom, kao da se u njezinoj nutrini skuplja golem pritisak. Tanki pramenovi magle lebdjeli su nad mrtvom rijekom. Kretali su se prema vlastitom nahođenju, uvijali se kao vrpce pa se razmotavali; prilazili su bliže površini i onda se dizali, zgušnjavali u masivan prijeteći oblak i opet razdvajali u beskrajnom hipnotičkom plesu. Jakov nije mogao procijeniti uznemiruje li ga više naoko živa magla ili njezino beskrajno razlijeganje.
Na obali nije bilo raslinja; čak se ni svjetlostabla nisu usuđivala kolonizirati jalovi crni kamen nasipa, prirodnog ili umjetnog, Jakov nije bio siguran. I blijeda je trava ustuknula od crne, spore vode i žive magle koja se kovitlala nad njom.
– Kako ćemo prijeći? – pitao je Jakov Zimun.
Krava je zamišljeno pogledala rijeku. – Čekamo brodara.
Jakov je preko ramena pogledao u Galinu. – Jesi li čula?
Ona je kimnula. – Rekla sam ti da negdje ovdje dolje postoji Stiks. Trebali smo povesti Fjodora i njegov novčić.
– Kad dolazi brodar? – upitao je Jakov.
Koščej je slegnuo ramenima. – Kad mu padne na pamet. Nikamo ne žuri taj brodar.
– David je rekao da bi nam Elena mogla poslati poruku – rekla je Galina. – Po nekoj rusalki ili vodjanoju.
– A kako nam kani pomoći u potrazi? – upitao je Koščej.
– Neće ni odmoći – rekla je Zimun.
Jakov je promatrao maglu nadajući se da će se brod, klizeći po garavoj površini, pojaviti iz nje. A njime, s krme, upravlja visok čovjek s dugom motkom u usahlim rukama; zatresao je glavom da odagna tu viziju. – Kako si znala da postoji rijeka? – prošaptao je Galini. – Kako si znala?
Ona je slegnula ramenima. – U podzemnom svijetu uvijek postoji rijeka. Ili barem most.
Jakov ju je ostavio da razgovara s Tatarom-Mongolom i sjeo na obalu, napola iživciran, napola s olakšanjem što će ga još malo ostaviti na miru.
Jakov nije uvijek bio takav, poražen unaprijed, pokoran iz navike. Jednom je bio mladac rumenih obraza, tek izišao iz škole, koji je od djetinjstva želio biti policajac, iako se nije sjećao da je prvobitna želja za sivom i svjetloplavom odorom došla iz dječje slikovnice u stihovima о vrlo visokom policajcu koji je bio sposoban spašavati mačke s visokih stabala, i to bez ljestava ili dizalica.
Bio je jednom i ljubljen i suprug, optimist: veselio se budućnosti sa svojom suprugom Tamarom, curom isto tako rumenom i svjetlokosom kao i on, koja je radila u tvornici tekstila i dijelila stančić sa svojim ocem alkoholičarom i trpeljivom majkom, koja je, sjećao se Jakov, imala najspektakularnije tamne kolobare oko očiju koje je on ikad imao nesreću ugledati.
Hodali su, uzeli se i uselili kod Jakovljeve majke koja se Tamari izgleda više sviđala od njezine, iako su se povremeno prepirale oko beznačajnih sitnica; Jakov je imao osjećaj da su se obje pomalo sramile toga što se tako dobro slažu i ulazile su u površne konflikte (obično vezane za kuhanje juhe) iz praznovjerja, da odagnaju demone ozbiljnih svađa.
Jakov nije volio misliti о tom vremenu; i žuljala ga je vlastita naivna glupost i žalio je što ju je izgubio. Mrzio je samog sebe jer se promijenio, ali nije nikako vidio kako bi to mogao izbjeći. Još uvijek se sjećao Tamarina lica, ali samo zato što je njegova majka odbijala skinuti vjenčanu sliku sa zida, gdje je visjela pokraj ikone Svetog Jurja. Nikad nije shvatio zašto je njegova majka toliko sklona svetcu zaštitniku ovoga grada, bez obzira na zmaja. Jakova se posebno dojmilo što je zmaj na slici bio kržljav, veličine ovećeg psa i bez krila. Njegov se pogled obično zadržavao na zmaju. Oklijevao je pomaknuti se udesno i pogledati Tamarino nasmijano rumeno lice okruženo oblakom bijelog vela. Na kraju bi uvijek ipak pogledao.
Bilo je lakše misliti о tome sad, na čvrstoj kamenoj obali mrtve rijeke pod budnim zamišljenim pogledom Nebeske Krave koja je tvrdila da je stvorila Mliječnu stazu; bilo je lakše vjerovati u čarobnu kravu nego u vlastitu sposobnost da bude sretan. Koščej Besmrtni sjedio je na obali, prekriženih nogu, zafrkavajući dušu kriminalca zarobljenu u debelom glatkom tijelu bijeloga gačca. Galina i Tatar-Mongol prepirali su se oko prirode pamćenja i je li moguće oprostiti prijestupe a da ih se ne zaboravi.
Voda se uz obalu uzburkala i maleni ljuspasti vodjanoj izbio je na površinu i doplivao do obale nespretnim prsnim stilom. Njegova kosa od morske trave širila se u vodi poput aureole, a njegove šake s plivaćim kožicama, zelene i prošarane velikim trokutastim ljuspama, pljuskale su po katranasto crnoj vodi. Uzverao se na obalu i njegove velike kukcolike oči pretraživale su njihova lica.
– Je li te Elena poslala? – upitala je Galina.
Maleni je vodjanoj stidljivo kimnuo i prokopao po kićankama algi koje su mu resile tijelo te izvukao zgužvanu i mokru cedulju prekrivenu crnim mrljama riječne vode, ali neoštećenu.
Galina mu je zahvalila i razmotala cedulju.
– Što kaže? – pitala je Zimun i pokušala ugurati svoju veliku glavu Galini pod lakat da bolje pogleda.
– Da razmatra bi li Fjodora, Vija i Oksanu poslala na površinu. Također kaže da se pazimo.
– O, sjajne li ideje – rekao je Koščej. – Kladim se da vi, vreće mesa, niste ni pomislili na to.
– Nisi ni ti baš tako neranjiv kao što misliš – rekao je gačac Sergej. – Ja znam gdje je tvoja smrt.
– Znam i ja – rekao je Jakov.
Gačac ga je pogledao s visoka. – Jesi li ikad gledao U posjetu bajkama?
– Aha – priznao je Jakov. – Svake subote ujutro... Ili nedjelje?
– Nedjelja – rekao je Sergej. – Subotom smo imali školu. Nisam znao da se murjacima sviđaju takve stvari.
– Bilo mi je deset godina – rekao je Jakov i shvatio da se smješka. – Mislim da su uglavnom prikazivali filmove iz četrdesetih i pedesetih.
– Te su bajke bile prerušena komunistička propaganda – rekao je gačac.
Jakov se prestao smiješiti. – Ne bih rekao.
– Tako si naivan – rekao je gačac. – Isprali su ti mozak, a ti to i ne znaš. Zato si murjak.
Jakov je samo slegnuo ramenima. Nije volio kad bi ljudi koje je tek sreo imali iluziju da ga poznaju bolje nego on sam.
– Gdje je taj brodar? – upitala je Zimun.
Umjesto još jednog neodređenog odgovora kojim bi ga upozoravala da mora biti strpljiv, Zimun je nijemo pokazala svojim papkom. Kroz maglu koja je sada bila nepomična kao teški zastor, Jakov je vidio sjenu i čuo slabašne srktave zvukove.
Maleni vodjanoj vrisnuo je, zaronio u rijeku i nestao poput kamena.
– Što mu je? – pitala je Galina, a okomita bora smjestila se među njezine tamne obrve.
– Boji se da će brodar naplatiti od njega – rekao je Koščej. – Glupi stvor. Brodara nije briga za duhove i bogove i one koji su već platili. On uzima samo od vreća s mesom, a ovaj – Koščej je pokazao na gačca koji mu je namrgođen sjedio na ramenu – ovaj je već mrtav. Mislim da to znači da ostajete vas dvoje.
Jakov i Galina nelagodno su se zgledali. – Što to on uzima? – upitao je Jakov. – I zašto nam nitko nije rekao?
– Saznat ćeš ubrzo – odgovorio je Koščej i podrugljivo se nasmiješio. – Možda će te to naučiti da ne blebećeš о tome gdje ljudi skrivaju svoju smrt.
– Ja sam jednom putovao preko rijeke – rekao je Timur-beg. – On uzima sjećanja, ništa drugo.
Jakov je htio čuti više – kakva sjećanja i zašto – ali uski čun od sivog drva dotaknuo je obalu. Starac je pogledao preko njih, u livade i šume koje su ostavili za sobom. – Ukrcajte se – rekao je nemarnim pjevnim glasom trgovca – ukrcajte se, jedno sjećanje po grupi kupuje povratnu kartu.
– Kakva sjećanja uzimate? – upitala je Galina.
– Dragocjena, ona koja će vam najviše nedostajati i pitat ćete se danju i noću što ste to zaboravili – rekao je brodar. – Plaćate?
– Ja plaćam – rekao je Jakov. – Mislim da mi ni jedno neće nedostajati.
Brodarove duboko usađene oči pogledale su ga iz izboranoga, otvrdnulog lica. Tanki pramenovi bijele kose lepršali su na vjetru i miješali se s maglom postajući dio nje.
Jakov je u vlastitoj nutrini osjetio neku nelagodu prisutnosti, kao da je brodarova koščata ruka ušla u njega i prosijala sadržaj njegove duše tražeći grumenje zlata.
– Ovo će poslužiti – napokon je rekao. – Jakov je osjetio trzaj kad se nešto u njemu otkvačilo. – Želiš li se sjećati još jednom, zadnji put?
Jakov je odmahnuo glavom. – Samo ih uzmi – rekao je i zatvorio oči.
*

Brodarova vizija vrvjela je tolikim sjećanjima, no ovo je bio dobrodošao dodatak. Imalo je kompleksni bouquet – nagovještaj naviknutosti na jad pružao je slabašno gorku pozadinu za užareni bijes i osjećaj bespomoćnosti od kojeg su brodaru zaklecala koljena i poželio je zaboraviti svoju trenutačnu zadaću. Motka se zarila u muljevito dno, odgurnula, povučena gore uobičajenim pokretom koji mu je dopustio da se koncentrira na uživanje u novoj akviziciji. Dobar izbor, pomislio je, dobar izbor. Ne baš originalan, ali svejedno uzbudljiv. Snažan. Tuga toliko probojna da je osjetio svoje mrtvo srce kao jarkocrveno i teško, poput perzijske ruže s koje kaplju med i rosa.
Razvod i polagano melankolično žaljenje mliječnobijelo su se kolutali prikrivajući pulsirajuću crnu rupu u središtu sjećanja. Brodar se zapanjio što tu nema imena, ni na što se nije aludiralo izravno – samo zakučasti nagovještaji i pogledi u stranu kojima su se ljudi koristili da sakriju bol od sebe samih, da ga zamotaju u mnoge prozračne slojeve zaobilaznosti i nebitnih pojedinosti. Drhteći od iščekivanja, brodar ih je razmotao, poput zavoja s rane, stisnuvši zube u očekivanju neizbježnoga grozničavog širenja latica gangrenoznog cvijeta.
I našao ga je. Dekica za umotavanje, plava sa žutim pačićima i crveno-zelenim lubenicama, kovrča paperjaste bijele kose koja se uvija u smjeru kazaljke na satu oko vrha malene glave. Čuđenje, isto u svakog odraslog, kako su maleni prsti na rukama i nogama, kako majušni nokti poput sitnih ružičastih školjkica koje se nađu na pješčanim plažama Baltika. Kako sićušno, a kako ljudski i kako živo – um je odbijao u to povjerovati. A prihvatiti to (njega) kao svoje, činilo se izvan granica mogućeg.
Brodar se na tren čudio Jakovljevoj vještini samozavaravanja – to sjećanje bilo je zakopano toliko duboko pod hrpom nebitnog otpada da ga je brodar umalo previdio. Nikad se nije umorio od noviteta, od tih čudnih grumenova bola i sreće koje je izvlačio tako pažljivo, s toliko mnogo ljubavi, iz duša koje su dolazile na obale njegove rijeke; nije mogao razumjeti zašto su ih tako očajnički pokušavali skriti.
Kotrljao je prizor djeteta čvrsto zatvorenih očiju i stisnutih šaka po svome umu, poput djeteta koje prevrće tvrdi bombon po jeziku uživajući u njegovoj jedinstvenoj aromi i teksturi. A onda je dijete nestalo, samo tako, ostavljajući na svome mjestu samo zgužvanu dekicu s crveno-zelenim lubenicama i žutim pačićima i brodar nije mogao razumjeti kamo je nestalo. Prolistao je sjećanje, preokrećući dijelove i prizore poput uvelih latica, gledajući, tražeći odgovore, ali nalazeći samo jedan veo za drugim, jedan odbačen omot za drugim i samo pepeo, pepeo između njih.
Napokon je pogledao izvan samog sebe, u ljude koji su čučali u dnu čuna. Jakov, svjetlokosi čovjek koji je platio račun prije nekoliko minuta, sjedio je s glavom u rukama, a žena je sjedila do njega tapšući ga po ramenu u slabašnoj gesti podrške. – Ma daj – ponavljala je. – Ne može biti toliko loše, ne?
Čovjek je samo odmahnuo glavom i pogledao je tužno.
– Žao mi je – rekla je žena. – Mogu li ti ikako pomoći?
– Ne – rekao je on.
Brodar je naplatio svoju pristojbu; znao je da nema pravo tražiti više. Ali znatiželja ga je nadvladala. Pustio je da se motka vuče po crnoj vodi iza krme. – Što se dogodilo s djetetom? – pitao je Jakova.
– Kojim djetetom? – prošaptao je on.
– Nemoj se igrati sa mnom – rekao je brodar. – Znaš što sam uzeo. – Sjećanja koja je on izvlačio nisu nestajala; samo bi izgubila emotivno značenje, ali činjenice, njihove prazne ljušture, ne bi nestale.
– Ne moram ti ništa reći – rekao je Jakov mršteći se. – Ostavi me na miru.
Brodar se vratio razmatranju svojega novog sjećanja. Nije bilo nalik ni na jedno drugo, tako malo, a ipak tako izobličeno i zakučasto. Prošao je njegovim labirintom razmrsivši svaki zapetljani dio i slijepu ulicu, svako skretanje i skriveni kut. Bio je dobar u tome – hranio se njihovim sjećanjima još otkako su prvi put počeli dolaziti ovamo i nije se mogao sjetiti što je radio prije toga; sjećanja uzeta od drugih progutala su njegova.
Pomislio je na američku plesačicu, sjećanja umotana u nepoznati jezik; prepoznavao je samo prizore s njom okruženom djecom (njezinom? tuđom?) kako drhte u snježnoj noći, pokraj crnog doka u nekoj stranoj luci, gdje je tamna morska voda bila obrubljena ledom i sante su se trljale jedna о drugu uza spori strugavi zvuk. Sjećao se pozornice i napetih lica publike i crvenih zavjesa, koje su joj se vrtjele u vidnom polju kako se ona vrtjela, ispruženih ruku, cijelu vječnost. Sjećala se lica plavokosa muškarca, nekad zgodnog, ali sad razrovanog žestokim pićem i budnim noćima, i istoga tog lica poslije kao zadimljene ruševine smrskane hitcem iz pištolja. Ti su prizori ostali kao znaci misterija, neobjašnjeni, ali svejedno dragocjeni.
Brodar se zapitao je li to bolest, ta ovisnost о okusu tuđih sjećanja. Pitao se bi li mogao uzeti nešto drugo za plaću, možda hranu ili novac, ili bi ih jednostavno trebao besplatno prevoziti prijeko. Nije uživao nanositi bol: zapravo, nekad je vjerovao da im pomaže time što im oduzima emocionalne muke i intenzitet neispunjenih žudnji. Mislio je da čini dobro.
Ma koliko ih njihova sjećanja mučila, patili bi još više kad bi se ta sjećanja uklonila – poput rana kad se našpranjiš, gnojile bi se i upalile i nije se mogao ne zapitati nije li im bilo bolje sa svim tim špranjama i krastama. Postale su dio njih, razvile se iz stranih tijela u sastavni dio duše. To nikad nije uspio razumjeti, ali nije mogao ni prestati, ovisan о uklanjanju i apsorbiranju svakoga bolnoga grumena, samo zato da bi mogao postati dio njega, da bi se on mogao osjećati stvarnim, barem još neko vrijeme.
*

Čun je dotaknuo drugu obalu, jednako pustu i kamenitu i crnu kao i ona s koje su netom otišli – Jakovu se činilo odavno, premda je znao da je prošlo samo nekoliko minuta. Popeo se na obalu na nespretnim odrvenjelim nogama i protegnuo se. Galina je stajala pokraj njega, šutljiva, puna suosjećanja i grižnje savjesti. – U redu je – rekao joj je. – Nisi ti kriva.
Zimun se iskobeljala iz brodice klizeći papcima po vlažnom kamenu nasipa.
Koščej i Timur-beg su ih slijedili izbjegavajući ugaziti u crnu vodu.
Pred njima je bila šuma – Berendejeva šuma, a Jakov je odmah pogodio da tu Djed Mraz provodi svoje dane. Stabla i grane bili su prekriveni snijegom, urešeni ledenim sigama, blistali su od inja. Berendejeva šuma imala je za promjenu stvarno drveće – Jakov je prepoznao bijelo i crno isprugana debla breza, vitke grane vrba, visoke topole. Bilo je stamenih hrastova i jasena sive kore, crvenih javora koji su se uzdizali elegancijom plesačica, guste zelene šape smrče, uzvišena grandioznost borova... nije ni znao koliko su mu nedostajali.
– Ovdje je zima – prošaptala je Galina. – Misliš li da je zima i na površini?
– Ne govori gluposti, pa tu smo samo tri dana – odgovorio je Jakov.
– A što ako vrijeme ovdje drukčije teče?
– E onda ne možemo ništa! – rekao je nervozno.
– Valjda ne možemo – rekla je i zastala da pričeka Zimun.
Ušli su u šumu i, usprkos trenutačnoj uznemirenosti, Jakov se o sjetio kao klinac koji je upao u stvarnu bajku. Bez obzira na zaleđeno drveće, zrak je bio tek malo hladniji nego drugdje u podzemlju, a duh Sunca sjao je gore osvjetljavajući ledenu pokoricu na svakoj površini prizmatičnim svjetlucanjem plave, crvene i zelene. Istančan trag mraza formirao je cvjetove i fantastične životinje koji su se obavijali poput čarobnih slikarija oko svakog debla.
Brižljivo njegovane staze vijugale su među drvećem i Jakov je uza žalac posramljenosti shvatio da pogledom traži šumska stvorenja koja su se obično motala po Berendejevoj šumi, barem u filmovima. Primijetio je bijelog zečića kako zamiče među drveće i losovu tešku rogatu glavu kako izviruje između grana smrče.
– Mogu li načas posuditi tvoga gačca? – pitao je Jakov Koščeja.
– Koliko ti duša hoće – odgovorio je Koščej i izvadio gačca Sergeja iz džepa. – Samo nemoj da pobjegne.
– A kamo bih otišao? – upitao je Sergej i našušurio perje. – Bože, ovdje je baš hladno.
– Ma nije loše – rekao je Jakov i stavio Sergeja sebi na rame. – Izgleda li onako kao što si očekivao?
Gačac je trepnuo na jarkom svjetlu i pogledao uokolo crvenim očima. – Izgleda kao filmska kulisa.
– Samo što je ovo stvarno.
– Ili ti tako misliš.
Jakov je načas pomislio da bi gačca trebao strpati u džep, ali mu je odlučio pružiti još jednu šansu. – Znaš li kako ćemo naći Berendeja?
– Naći ga? Vidio sam ga samo na filmu. Promjena kadra, rez i on se pojavi. Valjda trebamo čekati rez.
Jakov je odmahnuo glavom.
– Zapravo, on ima pravo – rekla je Zimun iza njega. – Berendej zna što se događa u njegovoj šumi i, ako ima uljeza, on će se ubrzo pojaviti.
Nastavili su hodati stazama jer im je to bilo ugodno, a šuma je bila toliko lijepa da se činilo šteta ne istražiti je kad već imaju prigodu.
– Koliko ti je godina? – upitao je Jakov Sergeja.
– Dvadeset pet – odgovorio je. – A tebi?
–Trideset. Baš sam nešto mislio... Koji ti je bio omiljeni sladoled kad si bio mali?
Gačac se kreštavo nasmijao. – Sjećaš se onog u kornetu, s ružom šlaga na vrhu?
– Taj je i meni bio najdraži. Sjećaš se onih malih kolača od sira prelivenih čokoladom? Mogao sam samo na njima živjeti.
– I ja – složio se Sergej. – Čudno je koliko je hrana bila dobra kad smo bili klinci. Sad sve ima okus na sranje. Pitam se je li zato što je sve uvezeno pa je iz konzerve ili samo sjećanje tako funkcionira?
Jakov je slegnuo ramenima. – I jedno i drugo, valjda. Nije sva hrana sranje. Uvozna je piletina dosta dobra.
Sergej je proizveo prezriv zvuk svojim ptičjim grlom. – Humanitarna pomoć. Zovu ih Bushove nogice.
– Tako sam čuo.
– Te su kokoši prokleta čudovišta. Čime ih Amerikanci hrane?
– Ne znam – rekao je Jakov. Ipak, osjećao je da mu je Sergej sada bliži, jedno zajedničko iskustvo, ma koliko bilo besmisleno, učinilo ih je sličnima. Nije mu se sviđao taj osjećaj – Sergej je bio kriminalac i izgubljena duša, privremeno utisnuta u tijelo debele bijele ptice. Nije bio nimalo nalik na Jakova i nije bio osoba s kojom bi on htio biti prijatelj.
Jakov je gledao naprijed; naviknuo se na kristalno svjetlo i čarobnu šumu, no pitao se zašto Berendej ne dolazi; tada se sjetio glasina о njegovu nestanku i smrknuo se. Pomislio je kako bi mogli provesti vječnost lutajući po ovoj šumi i nije bio siguran da bi mogli naći put za povratak.
– Gle! – rekla je Galina iza njega, a Sergej je uzbuđeno zalepetao krilima.
Taman oblak zgusnuo se nad drvećem i zvuci kreštanja i hukanja ispunili su zrak.
Crne ptice, smeđe ptice, sive ptice. Jakov još nikada nije vidio toliko ptica na okupu. Zamračile su nebo dokle god pogled seže. – Odakle su došle? – upitao je Jakov.
– Ne znam – rekao je Koščej – više me zabrinjava to što rade.
Ptice su se, usprkos brojnosti, usmjerile na jednu određenu točku malo ispred njih, gdje su nemirno kružile i glasale se.
Potrčali su kroz šumu. Što su se više približavali čistini, šuma se prorjeđivala.
– Ovo je kao u slikovnici – rekla je Galina. Jakov se u sebi složio; kuća na čistini, uredna brvnara od ravnih crvenkastih trupaca, sa slamnatim krovom i dimnjakom iz kojeg se izvijao kovitlavi bijeli dim, posve bi pristajala kakvoj bajci, kao mirni dom vrlog drvosječe ili nekoga drugog dobrohotnog, ali pomalo mizantropskog lika. Krov i veranda i rukohvat duž triju stuba koje vode do prednjih vrata bili su sivi i crni od ptica koje su sjedile na njima.
Sergej se ukočio na Jakovljevu ramenu.
– Opusti se – promrmljao je Jakov. – One ne znaju tko si. Možda to čak i nisu iste ptice.
– Naravno da jesu – rekla je Galina. Odgurnula ga je u stranu i ustrčala uza stube. – Maša? – pitala je svaku čavku na vidiku. One su je gledale sjajnim crnim očima, glava s malom ćubom perja nagnutih prema ramenima, no ni jedna se nije odazvala.
Zimun i Koščej prišli su zatvorenim vratima i Koščej je pritisnuo kvaku.
– Zaključano – rekao je.
– Možda nije ovdje – rekla je Zimun.
Timur-beg odmahnuo je glavom. – Draga Nebeska Kravo – rekao je. – Ne možemo otići a da ne pogledamo je li Berendej unutra. Ne znam za vašu vrstu bogova, ali duhovi mojih predaka kazuju mi da su bogovi smrtni. Moramo pogledati i, ako dopustite, ja ću rado razvaliti vrata.
– Pokucajmo opet – rekao je Jakov. – Možda nas prvi put nije čuo. – Nije spomenuo misao koja ga je počela mučiti onog trena kad je ugledao ptice: što ako je Berendej bio biće koje je Sergej čuo kako kuje urotu sa Slavom? On je svakako bio jedan od rijetkih stanovnika podzemlja koji su često posjećivali površinu zbog krađe Sunca; imao je prigodu, a Jakova je iskustvo naučilo da je prigoda često jača od bilo kakva motiva.
Timur-beg se kiselo nasmiješio. – Znam kako se kod vas kaže: nezvan je gost gori od Tatara, zar ne?
– To je samo uzrečica – nasmiješila se Galina stidljivo.
Taj smiješak iznervirao je Jakova – podsjetio ga je na njegovu bivšu ženu, na njezinu stalnu želju da smiri i priguši svaku nesuglasicu, izgladi bore na površini, bez obzira na ogorčenje koje je iznutra ključalo. Okrenuo se prema Timur-begu. – Aha. Bi li vam bilo draže da govorimo kako je i nezvan gost bolji od Tatara?
Na njegovo iznenađenje, Timur-beg se nasmijao pokazujući sitne, neravne i jako bijele zube. – Shvaćam što hoćete reći, premda još dvojim oko razloga za takve usporedbe. Hajde, pokucajte.
Jakov je to učinio i nekoliko su minuta svi – ljudi, ptice, krava – osluškivali hoće li biti kakva zvuka iz kuće. Nije ga bilo. Jakovu se učinilo da je čuo tiho zujanje, ali nije bilo načina da procijeni odakle dopire i je li to samo posljedica napinjanja uha da se nešto čuje – bilo što.
Nakon nekog vremena, Jakov je kimnuo Timur-begu. – Na tri.
Odbrojio je do tri i njegova i Timur-begova ramena s treskom su udarila о čvrsta vrata. Popustila su nakon drugog pokušaja – drvo je dovratka puklo i vrata su napola upala unutra viseći na još uvijek povučenom kračunu.
Iznutra je kuća mirisala na drvene opiljke i borovu smolu, na ljeto i sijeno. Ptice su nahrupile kroz otvorena vrata kao da ih goni neka nevidljiva sila.
– Halo? – zazvao je Jakov kroz prostrano predvorje i u zamračen hodnik.
Nije bilo odgovora i pokazao je svima da ostanu gdje jesu. Nikad u životu nije nosio pištolj, ali sad ga je poželio imati. Šuljao se hodnikom, lijevim ramenom češući zid pa je nogom otvorio vrata s lijeve strane. Bila je to kuhinja, sudeći po dobro uglačanim bakrenim loncima, i načas se zapitao što će duhovima i polubogovima uopće kuhinja. Nedavno pometen pod mirisao je na svježu borovinu, a trbušasta peć na drva bila je posve čista, bez i mrvice pepela u svojoj prostranoj unutrašnjosti; uredno nacijepane klade za vatru bile su u kutu i čekale da netko podloži vatru dugim uvojcima suhe brezove kore složene na hrpici pokraj peći.
Ptice su ispunile predvorje i hodnik no izbjegavale su kuhinju. Navalile su na vrata na kraju hodnika; lepetale su krilima i bacale se na zaključana vrata i padale na pod, samo da bi opet poletjele. Val za crnim valom udarao je u vrata i Jakov se morao progurati kroz njih unatoč krilima što su ga udarala po licu. Sergejeve kandže zarile su mu se u rame. Bojao se da će ludilo ptica prijeći na njega i njegovo ptičje tijelo u tom bezumnom jurišu baciti na zaključana vrata.
Jakov se progurao kroz kriještanje i lepetanje u kojem su mu meka paperjasta krila jedne sove očešala obraz pokretom koji je bio gotovo nježan. Bila je to štagaljska sova i sjetio se Darje, njezina mračnog stančića s prugom odmah pod prozorom... Istom prugom, shvatio je, koja prolazi pokraj njegove kuće, istom prugom koja je prevozila staklene granule – dušokamenje – do tvornice stakla. Odmahnuo je glavom, odugovlačio je, oklijevao je otvoriti vrata sav u strahu od onoga što bi mogao zateći unutra.
Navalio je ramenom na vrata i slaba brava popustila je od prve. Bila je to spavaća soba, puna blagog svjetla propuštenog kroz zatvorene zavjese; krevet, urešen iznenađujućim brojem ukrasnih jastuka, bio je prekriven bijelim pernatim poplunom, a blistava mjedena noćna posuda virila je ispod njega. Sv. Nikolaj i sv. Juraj (sa svojim nezaobilaznim zmajem) gledali su usahlim tamnim očima s ikona na zidu. A na podu, usporedo s krevetom, mrtvo je tijelo ležalo ispruženo kao da spava. Tamna se krv slila u lokvu oko tijela cureći sa širokih prsa odjevenih u mahovinastozelen kaftan. Iz rane iznad mrtvačeva srca virio je bajunet i, premda nije bio stručnjak, Jakov je znao da je star.
– To je oružje iz napoleonskih ratova – dodao je Sergej s njegova ramena. – Uzmi ga prije nego što one ptice navale.
Jakov je kimnuo. Ptice su dolepršale u gotovo komično žalobnoj procesiji. Smjestile su se na pod, na mrtvačevo izborano, ljubazno lice, na njegovu bijelu bradu koja je padala po prsima i mjestimično postajala crvena; sjele su na njegov zeleni kalpak37 i njegove crvene žuljevite ruke koje su ležale na podu s dlanovima okrenutima prema gore, na šiljate vrhove njegovih čizama i duž njegovih nogu.
Nije se moglo više ništa učiniti i Jakov je pozvao ostatak svog društva. Kad su s mnogo poštovanja stali u polukrug oko tijela mrtvog poluboga, Jakov je istrgnuo bajunet.
Koščej je uzdahnuo. – Lijepo sam ga upozorio – rekao je. – Rekao sam mu da si u mnogo boljoj poziciji ako ti je smrt skrivena. Zbilja to svima savjetujem.
– Daj odjebi – rekla je Zimun neuobičajeno silovito. – Pokaži malo poštovanja – nije nas baš mnogo ostalo, a sad smo kraći za još jednog.

12.

Pogrom

Fjodor je cijeli dan proveo s Oksanom, curom Cigankom, kako ju je zvao u mislima.
Ma koliko se god trudio objasniti joj da nije kriv što se boji Cigana, Oksana nije pokazivala ni najmanji znak razumijevanja. Činilo se da ne shvaća koliko mu je naporno čak i razgovarati s njom.
To ga je stalno mučilo, a Oksana je, iako mu se zbog toga rugala, i dalje tražila njegovo društvo, kao da nešto očekuje od njega. U dugu šetnju s Fjodorom povela je i svoju svitu štakora. Vratili su se u vrijeme večere, a pub se polako počeo puniti.
Fjodor je osjećao gorčinu. Nakon tolikih godina pronašao je napokon mjesto kamo je pripadao, na kojem se osjećao sretno, gdje se nije morao boriti s preživljavanjem, iako su ga čak i tu proganjali duhovi prošlosti, kao Oksana naprimjer. Površinski je svijet nekako uspio upasti, iznova se nametnuti ne dajući mu ni sekunde mira.
Kliznuo je na mjesto za stolom uz Sovina. – Što se događa?
Sovin se pomaknuo ne bi li na dugoj klupi napravio mjesta za njega i Oksanu. Kad su se smjestili, Sovin im je prošaptao: – Berendej je mrtav.
– Jesu se vratili?
Sovin je odmahnuo glavom. – Poslali su poruku po vodjanoju, jednom od Eleninih prijatelja, valjda. Rekli su da žele ispitati neki trag. Pretpostavljam da je tvoj prijatelj murjak to napisao.
– Nije on moj prijatelj – rekao je Fjodor. – Ne volim ja murju ništa više nego ti.
Sovin se kiselo nasmiješio. – To je oduvijek bio problem, znaš? Ako ne možeš voljeti razbijače, ne možeš voljeti ni zakon. Baš sam neki dan razgovarao s nekim ljudima i znaš što: razbijači su, murja i tajna policija oduvijek radili zajedno, ponekad i nije bilo velike razlike među njima. – Nisu današnji murjaci toliko loši – rekao je Fjodor. – Naravno, uzimaju mito..., no nisu ni blizu KGB-ove razine zla.
– Razina zla – ponovio je Sovin. – To mi se sviđa. Imaš pravo, valjda. Taj Jakov izgleda kao posve pristojan tip, a i Davidov je unuk. Dobronamjeran je, no problem je što pokušava raditi u sjebanom sustavu.
Zimun nije bilo pa je sastanak vodila Elena. Fjodor joj je zavidio na samouvjerenosti, na načinu na koji se digla i počela govoriti pred desetcima ljudi i stvorenja i bogzna čega još. – Ovo je mnogo opasnija situacija od bilo koje koju je bilo tko od nas mogao očekivati. – Njezin se jasni glas razlijegao zadimljenim pubom, do svakog stola, do svakoga zabačenoga kutka. Čak su i domovoji koji su obično jurcali uokolo s pićima i kantama piljevine šutke stajali i slušali je ozbiljna izraza na svojim malim bradatim licima.
– Vodjanoji su rekli da su u rijeci našli mnogo stvari s površinskog svijeta – oružja, noževa, pištolja. Dodali su i da je u rijeci iz dana u dan sve više dušokamenja; tvrde da rusalke više ne odlaze na površinu čak ni za puna Mjeseca kada bi trebale plesati na nasipu. A sad čujemo i da je Berendej mrtav.
Šapat je prostrujio svjetinom poput naleta vjetra koji uskomeša travu pa opet utihne. Fjodor je čekao da im Elena kaže što bi trebali učiniti. Možda pobjeći dublje pod zemlju, u nepoznata i još neistražena područja?
– Jasno je što moramo učiniti – rekla je Elena. – Moramo se početi boriti na površini, što nam neće biti prvi put, a, uvjeravam vas, ni zadnji, dakako, pobijedimo li.
– Kako misliš, neće nam biti prvi put? – prošaptao je Fjodor. – Mislio sam da je ideja podzemlja – ostati što je moguće dalje od površine.
– Upravo tako – rekao je Sovin. – Barem je tako otkad sam ja ovdje. Da oni stari stalno nešto petljaju, to je točno, no petljaju suptilno. Rekli su mi da je bilo godina kada je to petljanje bilo puno izravnije, čak su i ljudi bili upetljani.
Upitno je pogledao Sovina.
– Ne gledaj u mene – zagunđao je Sovin. – Pitaj njih. – Pokazao je na gotovo skriven stol u kutu. Pogledao je i vidio muškarca u tamnoj jakni i noge neke djevojčice u iznošenim čizmicama na žnirance kroz koje su joj ispadali prsti. – Tko su oni? – upitao je Fjodor Oksanu.
– Židovi – rekla je Oksana. – Dođi, upoznat ću te. Obično sjedim s njima.
– Zašto? – Fjodor je ustao i krenuo za njom.
– Zato – rekla je ona. – Ako nema države, nema ni naroda, pa nemaš pravo ni na jezik, tako barem većina misli. Kao da je to tvoja osobna krivnja. Židovi i Cigani, to ti je to, nitko drugi nema takvu sudbinu.
Činilo se da su ljudi za stolom obitelj. Muškarci odjeveni u duge jakne stroga kroja, djeca u iznošenoj odjeći, a žene u crnom i sivom. Pogledali su ga tamnim očima i nasmiješili se nesigurno. – Ovo je Fjodor – rekla je Oksana. – Vjerojatno jedini živi čovjek na ovome svijetu koji nikada nije čuo za pogrom.
– Jeste li čuli za Protokole sionskih mudraca?38 – upitao je čovjek duge brade oko čijih su se očiju namreškale bore.
– Čuo sam nešto о njima – rekao je. – Zar nisu bili lažni?
Čovjek je uzdahnuo. – Je li to ikada ikoga zaustavilo?
Živjeli su u rajonu naseljavanja39 u gradu Vitebsku. Hershelova je obitelj u tom štetlu40 živjela generacijama, još otkad je rajon uspostavljen. Bili su trgovci i mesari, činovnici i ponekad vojnici. Imali su velike obitelji i bili nabožni kad su okolnosti dopuštale. U mladim je danima Hershel proučavao Toru41 i studirao na kijevskom sveučilištu. Vratio se u Vitebsk čim je diplomirao, školovan liječnik, sposoban činiti dobro svojoj zajednici. Ubrzo se oženio Rosom. Bilo je to 1876.; njegov prvi sin rođen je 1877.
Sve se 1881. promijenilo. Hershel je smatrao da je prilično uzaludno nagađati о tome kako i zašto, no Aleksandar Treći, nasljednik Aleksandra Drugog Osloboditelja i općenito dobrog cara, jednostavno je imao pik na Židove. Ubrzo su, iz posve nepoznatih razloga i bez i jednog dokaza za ubojstvo Aleksandra Drugog svi počeli optuživati Židove. Hershel nije bio iznenađen, imao je dovoljno životnog iskustva i znao je da će se krivac kad-tad pronaći i da će biti semitskog podrijetla.
Tajna se policija, Ohrana,42 nije nikada otvoreno uplela u istragu, no kada su židovski dućani u Vitebsku opljačkani, Hershel je shvatio da je pitanje dana kada će Crne satnije43 krenuti od kuće do kuće. Odlučio je odseliti se u Moskvu nadajući se da će ondje, među milijunima, biti skriven od nevolja. Mogli su se pokrstiti ili emigrirati na obećane obale Amerike, ali, u mnogo čemu nalik na Sovina, Hershel nije vjerovao u emigraciju – ne možeš pobjeći od samoga sebe, rekao je svojoj ženi kad je spomenula tu mogućnost, i ne možeš pobjeći od svoje sudbine.
– Tebi očito odlazak u Moskvu nije bijeg – rekla je sarkastično i pomilovala po kosi njihovu najmlađu kćer koja joj se držala za suknju.
– Nije – rekao je Hershel. – Rusija je naš dom. Samo se selimo u drugu sobu, ne napuštamo kuću.
Rosa je nešto posprdno promrmljala о kvaliteti doma i napomenula da bi bilo mudro otići barem u trenutku kada se kuća počne urušavati. Hershel se pretvarao da nije čuo. Amerika je bila predaleko i nije bio uvjeren da je ta zemlja zbilja vrijedna toga da mjesece provedu na brodu. Pogledao je po svojoj čistoj maloj blagovaonici, njezinim svježe obojenim zidovima... bio je beskrajno nesretan što joj mora reći zbogom. Žalostio se što mora ostaviti pričljive susjede koji su u posljednje vrijeme postali nekako šutljivi i potišteni i osjećao se krivim zbog svojih povlastica. Bio je liječnik i smio je napustiti rajon. Svijet na istoku bio je nepoznat i užasavao ga je, a takva su bila i strma brda Vitebska i njegove uske, vijugave ulice.
Moskva ih je dočekala s hladnim i oštrim smrznutim kamenom. Smjestili su se uz rijeku, u maloj, vlažnoj kući. Nedostajala im je njihova čista i suha kuća u Vitebsku, gdje su Hershela svi poštovali, bez obzira na to što je bio siromašan. Ovdje su sve morali početi iz početka. Bilo je malo Židova u njihovu novom susjedstvu i svi su mu odmah postali pacijenti, čak i njihove krave i konji.
Najmlađe od šestero njegove djece rodilo se u jesen 1890. Čišćenje moskovskih Židova počelo je 1891.
Kuća je njihova susjeda spaljena, a Davidove zvijezde narisane pepelom osvanule su duž cijele ulice. Požalili su se žandarima, no njihova je ravnodušnost bila gotovo opipljiva. Savjetovali su im da se preobrate na kršćanstvo.
– Možda bismo trebali – rekao je Hershel Rosi.
Ona je uzdahnula i u svojem naručju udobnije smjestila dijete blago ga tapšući po leđima. – Kakva je korist od toga?
– Imali bismo nove dokumente – rekao je Hershel.
– O, moj dragi naivni mužu – odgovorila je Rosa. – Zar ti ne znaš da Židovu najprije razbiju zube, a tek ga onda pitaju za isprave. Ne misliš valjda da se na tebi ne vidi da si Židov, pa pogledaj se, zaboga!
Kada je polovica židovskog stanovništva odvedena u lancima, Amerika je počela izgledati mnogo privlačnije.
Nije mogao dokučiti zašto su mu poštedjeli obitelj. Znao je da se ne čini poštenim to što su se izvukli. Sjećao se tog dana jasno – Pasha, hladno proljeće, debeo sloj snijega na tlu i miris mokre zemlje koji iz dana u dan postaje sve intenzivniji. Osjećao se dolazak proljeća, topline i cvijeća i ljepljiva prvog lišća, peluda u zraku i mucica koje otpadaju s visokih topola i mirisa slatkog lipova cvata. Bilo je to vrijeme kada se sanja о šafranima koji cvatu pod snijegom, о sjemenu koje bubri u tamnoj zemlji, spremno da izbije sa svježom energijom novog života, obnove; bilo je to tradicionalno i doba kad se riječ »kristoubojica« čula češće nego što se Hershelu sviđalo.
– Ja sam koristan Židov – rekao je Rosi. – Ništa nam se neće dogoditi.
Ona je uzdahnula i nije rekla ništa, što je samo po sebi bilo neobično. Rosi bi malokad ponestalo riječi. Pretpostavljao je da su joj rječitost oduzeli toliki ljudi odvedeni u lancima i glasine о brojnim smrtima koje je policija ignorirala. Možda ju je bilo sram što su ostali netaknuti jadom, što su bili korisni. Nikad nije nazvala Hershela izdajicom, no, pretpostavljao je, u mislima ga upravo tako zove, i to češće nego što bi sama sebi priznala.
– Što želiš da učinim? – preklinjao je. – I što će biti s djecom?
Ona bi odmahnula glavom, i dalje šutljiva i neutješna, i ostavila ga samog u vlažnoj blagovaonici niska stropa, tmurna i mračna, s mirisom jučerašnjeg sedera.44 Svjetlo jedine lojanice treperilo je i ispuštalo čađu što se taložila na zidovima toga beznadnog stana.
Te noći, što je Hershel poslije doznao, stanovnike su podzemlja uznemirili oblaci očaja što su se s površine polagano spuštali u podzemlje. Hershel je znao da to tako obično ide – prevladavajuće raspoloženje jednog mjesta slijeva se u drugo, no često bi ta zračenja s površine bila preslaba da bi ih se osjetilo u podzemlju. Samo su u vremenima velikih tragedija postajala dovoljno uznemirujuća da potaknu stanovnike podzemlja na akciju.
– Ne shvaćam – upao je Fjodor. – Mislim, ne zamjerite, ali ne razumijem u čemu je posebnost tog vremena. Tragedija je oduvijek bilo.
– Ne znam – rekao je Hershel. – Možemo samo nagađati, no pitanje je – je li to uopće važno. Naravno, bilo je tragedija i u drugim vremenima, no pretpostavljam da je tada svima bilo dosta svega.
Hershelova kuća bila je blizu rijeke pa su ga zabrinjavale proljetne poplave. I u proljeće se ledom okovana rijeka vidjela među golim stablima. Plašio se da će se djeca, naročito njegov neustrašivi i tvrdoglavi prvorođeni Daniel, igrati na zelenu i nesigurnu proljetnom ledu gdje se crna, ledena voda svakog trena mogla ukazati kroz pukotinu nalik na osmijeh. Hershel je uvijek jednim okom gledao na rijeku, osobito noću, bojeći se dječjeg neposluha i nerazumljivih pravila po kojima funkcionira život.
Došli su kroz pukotine u ledu, iznikli su među drvećem. Hershel je gledao, užasnut, ne previše iznenađen, ali posve uvjeren da groteskna stvorenja koja naviru iz svakog zakutka, iz svake svježe zakrpe snijega, iz svakog čvora u granama, imaju neke veze s egzodusom njegova naroda. Da ima pravo shvatio je kada je iz jedinog staklenog okna blagovaoničkog prozora izišlo biće velike ljudske glave s rogovima. Prozorsko je staklo ostalo neoštećeno, a ono se stalo raspitivati za Židove.
Hershel je bio zatečen; umjesto odgovora samo je prošaptao: – Tko si ti? Što hoćeš?
Glava je mljackala svojim obješenim usnama. – Ja sam prijatelj – zaklinjao se. – Zovem se Pan.45 Došli smo vas odvesti, pomoći vam.
– Većina je otišla – rekao je Hershel. – Odveli su ih u rajon, u lancima; nitko nije ostao osim korisnih Židova. – Iznenadio ga je prijezir u vlastitome glasu.
– A ti korisni Židovi – ponovilo je biće riječi ne shvaćajući njihovo značenje – oni žele ovdje ostati? Unatoč jaucima i žalopojkama koje smo čuli u podzemlju?
– Ja ne želim ostati – rekao je Hershel. – Ali kamo da odemo? Patnje ima posvuda, i previše. Što bih trebao učiniti?
– Nađi one koji žele otići – posavjetovalo ga je rogato stvorenje. – Vratit ćemo se sutra i odvesti vas nekamo gdje će vaše patnje biti manje. – Zazviždao je i zajedno sa svim prikazama netragom nestao u mutnome staklu.
Taj je prijedlog Hershelu bio sumnjiv, sumnjiv poput smrti, no znao je da nema izbora. Napokon nešto što će umiriti Rosu; pozvao je i nju i djecu i tek onda shvatio da će teško povjerovati u njegovu priču.
Nije ih ni pokušao uvjeriti, samo im je rekao da pođu do susjeda i pitaju ih žele li otići. Nije rekao ni kada ni kamo, samo da je riječ о odlasku. Tamo negdje gdje god bilo, mora biti bolje od ostanka ovdje i čekanja da prestanu biti korisni. Čekanja smrti ili pokrštavanja, čekanja da Konstantin Pobedonoscev46 održi još jedan od svojih govora о Rusiji, nasljednici Konstantinopola i Bizanta, i Moskvi – trećem Rimu. Čekanja da još jednom podsjeti tko je ubio Krista i komu to nikada neće biti oprošteno. Hershel je pretpostavio da rogati stvor, tko god bio, nije Kristov prijatelj i u tom mu je trenutku to bilo sasvim dovoljno.
Ali nije drugima. Bila je to njegova kazna, pretpostavio je, za prijašnje kukavištvo i sitne, uobičajene izdaje. Svi su odlučili ostati, a neki su mu zaprijetili Ohranom. Mislili su da je najgore prošlo i da su ili dovoljno važni ili dovoljno neupadljivi. Mislili su da će preživjeti. Hershel se nasmiješio. Njihovo samozavaravanje bilo je otužno. Bio je posramljen vlastitom uobraženosti – na kraju krajeva, nije bio bitno drukčiji od njih.
Samo je Hershelova obitelj otišla u podzemlje. U tome se krila lekcija, pretpostavio je, lekcija о žalosnom stanju zemlje, u kojoj je jedini mogući bijeg bio – pod zemlju, a poganska božanstva u koja nije vjerovao bila su jedina stvorenja koja su se brinula za njega i njegovu obitelj.
Fjodor je šutke slušao, samo je jednom kimnuo. Sjedio je pokraj Oksane koja se stisnula uz Hershelovu i Rosinu najmlađu kćer, dijete koje će zauvijek ostati u povojima. Veselo je gugutala i Oksana se nasmijala. – Zar nije preslatka? – upitala je Fjodora.
Samo je slegnuo ramenima. Nije želio о tome raspravljati; bio je posve ravnodušan prema djeci, posebno onoj koja još nisu bila ni progovorila. Osluhivao je glasove u pubu. Činilo mu se da je, zanesen Hershelovom pričom, propustio nešto bitno pa se trudio uhvatiti korak. Elena je tvrdila da je napad na nadzemlje najbolje što mogu učiniti i da je jedino upitno tko će voditi ekspediciju. Svakako ne Pan, rekla je Elena. Pan, dugorog i tužnih očiju, kozjih nogu i ljudskih ruku prkosno prekriženih, mrštio se u kutu.
Nije to ništa osobno, objasnio je Vij. Posljednji je put bilo previše kaotično, previše neorganizirano. Ne možeš samo svoje pomoćnike potjerati na površinu i onda se važno pojaviti u svojem živopisnom obličju. Nije ni čudo što su pomislili da si vrag. Da smo poslali nekoga tko im je sličan, mogli smo spasiti više ljudi.
– Valjda smo tebe trebali poslati – rekao je Pan, a opći je hihot utihnuo čim su se Vijovi pobočnici prihvatili vila kojima su mu podizali njegove užasne trepavice.
– Ima nečega u onom što Vij govori – složila se Elena. – Riječ je о izviđačkoj misiji. Trebali bismo poslati ljude. Možemo li računati na tebe, Fjodore?
Fjodor se iznenadio. – Na mene? Zašto?
– Zato – rekla je Oksana. – Nedavno si tek došao s površine. Kao i ja.
– Možete povesti moje štakore, ako želite – rekao je Sovin. – I ja bih pošao, ali...
– U redu je – prekinula ga je Oksana. – Zbilja, ne moraš smišljati isprike. Imaš pravo ne otići, imaš pravo ne željeti otići.
– Imam li i ja to pravo? – upitao je Fjodor.
– Nemaš – rekla je Oksana. – Ti još nisi platio.
Sve se moralo platiti, Fjodor je to znao. No nije znao da je njegova patnja ocijenjena trivijalnom, a on nepouzdanim. Njegove su male muke proglašene irelevantnima, zapravo afektacijama jedne u biti bogate duše, lišene zlostavljanja i stvarne tuge. Činilo mu se čudnim što se osjeća krivim, iako mu je cijeli život bio samo pustoš i polagani pad. I što je dobio na kraju? Povratak u uzavrelo dno života odakle je bio pobjegao, i to s Cigankom i čoporom štakora.
– Nije to tako loše – rekla je Oksana i pažljivo mu dodirnula ruku. Osjećala je nalet snage, znala je da je ona ta koja kontrolira situaciju. – Bit će sve u redu, sigurna sam.
– Kako ćemo se vratiti na površinu? – upitao je Fjodor.
– Ne znam – rekla je Oksana i s očekivanjem pogledala u Elenu.
Elena je slegnula ramenima i pogledala Pana.
Pan se posvetio ispijanju piva. – Ako ne želite moju pomoć, nađite nekoga drugoga.
– Ja vas mogu vratiti – rekao je Djed Mraz, čiji je glas snažno odjeknuo. Iako je sjedio za šankom u drugome dijelu puba, lako su uočili vrh njegove crvene kape. – Nadam se da nemate ništa protiv rane zime.
Fjodor je pomislio na skitnice i prosjake, na duge fluorescentne hodnike podzemnih prolaza i postaja metroa. – Samo da nije prehladna – rekao je Fjodor.
– Nije prehladna – potvrdio je Djed Mraz. – No snijega će biti.
Bila je noć i Mjesec je bio prigodno pun. Izišli su iz zaleđene šume pune girlanda i cvijeća i čudesna drveća od čistog leda. Potom su se okrenuli i vidjeli da je šuma samo sloj inja na izlogu dućana. Fjodor je promatrao velike mokre pahulje kako padaju iz niskih oblaka osvijetljenih srebrnastom mjesečinom.
– Falilo mi je ovo – rekla je Oksana i zadrhtala, ruku zabijenih duboko u džepove iznošena dugog kaputa s izlizanim lažnim krznom na ovratniku i zakrpama na laktovima. – Zbilja je.
– I meni, barem mislim da jest – rekao je Fjodor. Načas se začudio tome što ga ne dira ljepota snijega i neobično tiha noć, a onda je shvatio da su uobičajena tutnjava prometa i poneki pijani uzvik prigušeni debelim snježnim pokrivačem. Pretpostavljao je da je njegova nesposobnost da osjeti stvari zapravo urođena mana i poželio je da to može nekako ispraviti, da može naučiti osjećati bilo što osim stalnog straha od Cigana i od cijeloga svijeta.
Štakori su ih okružili poput tamne lokve, koja se širila pa skupljala. Stiskali su se jedni uz druge podižući ružičaste nožice s prehladna snijega.
– Moramo krenuti – rekla je Oksana. – Hladno im je.
– Kamo? – pitao je Fjodor.
– Gdje se možemo sakriti s čoporom štakora? Možda u čergi.
Fjodor si je puhnuo u prste. – Znaš li gdje su?
Odmahnula je. – Možemo otići do bilo kojega željezničkoga kolodvora i potražiti ih. – Pogledala je u nebo. – Kijevskaja bi bila najbliža. Da vidimo koga možemo ondje naći. Ili možemo pokušati u parku, ako ti je to draže.
Fjodor ju je slijedio niz snijegom pokrivenu ulicu. Slab vjetar dizao je snježne vrtloge; propinjali bi se i opet padali, opterećeni teškim debelim pahuljama. Loše vrijeme za skijanje, pomislio je Fjodor, snijeg je previše težak i mokar. Lijepio bi se za skije u velikim teškim gromadama.
Štakori su se tiskali uz Oksanu pokušavajući naći zaklon pod njezinom suknjom i skutom teška kaputa. Neki su se dovoljno osmjelili, skočili Fjodoru na cipele i zavukli mu se pod hlače. Osjetio je njihovo toplo krzno. Uzdahnuo je i nekoliko ih stavio u džepove. Drugi su to shvatili kao poziv pa su mu se uzverali na ramena i smjestili se pod debelu, u prsima preusku jaknu predugih rukava koju je posudio od Sovina.
– Sviđaš im se – rekla je Oksana smiješeći se. Bijeli se snijeg skupljao na njezinoj crnoj kosi i ledio u debelu prozirnu krunu.
A tebi? Htio je pitati, ali nije mogao natjerati svoj jezik da izgovori te riječi.
Bilo je bolje šutke lutati nego se jednom zauvijek uvjeriti da je zbog svoje nesposobnosti osjećanja nedopadljiv; nikada nije pokušao razmotriti paradoks svoje indiferentnosti i svoje jake želje da se svidi nekomu, pa makar i Ciganki, posebno Ciganki.

13.

Ptica Gamajun

Galina je opet sanjala Mašu. Kao čavku, golemu i natečenu, ali s ljudskim rukama, punim i glatkim kao što ih se Galina sjećala. – Sestro, sestro – plakala je Maša. – Zašto mi nećeš pomoći?
– Dolazim po tebe! – viknula je Galina i probudila se s promuklim zvukom svojega glasa koji joj je odzvanjao u ušima.
Pridigla se i pogledala smrznutu šumu kroz prozor Berendejeve kuće. Odlučili su ovdje prenoćiti, iako je Galinu svaka odgoda žuljala poput tvrde cipele na nježnoj koži.
Svaki dan bio je poput košmara u kojem gaca po blatu iako joj svaki djelić duše vapi da potrči kao vjetar.
Provela je cijelu noć hodajući od jedne do druge ptice. Sve su još sjedile oko Berendejeva tijela koje je Jakov prekrio plahtom. Galina je pogledala svaku čavku u oči dozivajući svoju sestru po imenu, ali ni jedna se nije odazvala; samo su je gledale blistavim crnim očima.
– Nema koristi – rekao je Koščej. – Odspavaj malo, jutro je pametnije od večeri.
Nasmiješila se na te poznate riječi, u svakoj bi se bajci to pokazalo točnim. Junak bi se probudio i shvatio da je nemogući zadatak obavljen. Možda će se i ona probuditi i shvatiti da je opet doma, a Maša trudna i živa i zdrava; čak ni buđenje u bolničkoj postelji nije joj se činilo prestrašnim. Ako bi to spasilo Mašu, pristala bi i na to. Voljela ju je i bila je spremna vlastitu pamet zamijeniti za Mašin siguran povratak.
Jutro je napokon došlo. U šumi, pod zemljom, ukočena od spavanja na podu Berendejeve kuhinje tiho je zavapila: Bože, kunem ti se, ako učiniš da Maša bude sigurna, ne bi mi smetalo da cijeli život provedem u bolnici i kunem se da se nikada neću žaliti.
– Kojem se to bogu obraćaš? – pitala je Zimun iz kuta u kojem je stojeći spavala.
Galina je slegnula ramenima. – Glupo je, rekla bih. Ima li neki bog koji bi mogao učiniti da se to ostvari?
Zimun je odmahnula svojom teškom, rogatom glavom. – Ne znam, draga. Mi smo u podzemlju i ne možemo nikamo drugamo. Naše je vrijeme prošlo, a ja ne znam ništa о novim bogovima.
– Bogu – ispravila ju je Galina.
Zimun je kimnula. – Bogu. Ne znam njegovu moć. Ne znam tko je. U moje vrijeme, mi smo mogli raditi razne stvari. Ja sam napravila Mliječnu stazu – jesam li ti to rekla?
– Jesi. Galina je razmišljala. – Što misliš, zašto Maša nije s ovim pticama?
– Ne znam – rekla je Zimun i uzdahnula. Galina je shvatila da želi govoriti о Mliječnoj stazi. – Nekad smo ovdje imali mnogo ptica – Žar-pticu,47 Gamajun,48 Alkonost,49 Sirin...50
– Kamo su sve otišle?
– Odletjele, možda – rekla je Zimun. – Ili umrle. Ili su možda još uvijek tu negdje.
– Ima nešto što sam vas htjela pitati – Galina je malo oklijevala ne znajući hoće li njezino pitanje uzrujati Zimun. – Pitala sam se za bogove – one glavne, kao što su Jarilo51 i Bjelbog52 i Svarog53 – što se s njima dogodilo?
– Imaš pravo – rekla je Zimun. – Oni su bili pravi bogovi. I bili su previše ponosni i previše važni da bi bili izgnani. Ovo je mjesto dobro za one kojima ne smeta što su mali, koji mogu živjeti neprimijećeni. Koji se ne srame skrivati. Ali čak i mi na kraju odemo, – ne možeš zauvijek biti malen i ne možeš zauvijek ostati ovdje.
Galina je kimnula u znak razumijevanja. Čule su kretanje u drugim dijelovima kuće pa je pretpostavila da su Jakov i Timur-beg ustali. Koščej uopće nije spavao i tvrdio je da je cijelu noć bio budan i čuvao stražu. Nije htio reći zašto ili od koga.
Nedugo zatim krenuli su. Galini je laknulo kad su Koščej i Zimun odlučili ne vraćati se istim putem nego otići dublje u šumu da potraže počinitelja, ma tko to bio – morao je još biti na ovoj strani jer se brodar kleo da već dugo nije nikoga prevezao prijeko. A Galina se očajnički nadala da će vidjeti još tamnih ptica i negdje među njima pronaći svoju sestru.
– Pričaj mi о tim pticama koje si spomenula – zatražila je od Zimun dok su gacale kroza snijeg koji se topio. Prve iznikle šumarice virile su kroz prozirnu pokoricu stidljivo gledajući svijet svojim bijelim laticama i žutim tučkom. Izgledale su umjetno pod snijegom i Galina je zastala da otkrije rascvale cvjetove i tanke, nježne listove.
Zimun ju je čekala strpljivo preživajući. – Mislim da i hoću – rekla je kad su nastavile hodati. – Tako će nam proći vrijeme. Alkonost i Sirin, da, sestre – i Žar-ptica – za nju vjerojatno i sami znate. Ali ja najviše mislim na Gamajun.
Galina je primijetila da je Jakov ubrzao korak osluškujući Zimuninu priču, a i albino-gačac je na njegovu ramenu slušao. Galina se nasmiješila usprkos svom tmurnom raspoloženju – svi su bili kao djeca, željni čuti dobru priču.
– Sve se to dogodilo jako davno – počela je Zimun. – Kad su nebo i zemlja imali smisla, kad su samo mrtvi živjeli pod zemljom.
Ptica Gamajun bila je u rodu s Alkonost i Sirin na neki neodređen način – čak bi i najpovršniji promatrač primijetio da one nisu baš posve ptice; imale su lica i grudi žena, stroga ali lijepa. A kad bi im se usne otvorile, pjevale su ženskim glasovima, dubokim i punim i sjetnim.
Alkonost, blistava u svome bijelom perju, pjevala je smrtnicima о radosti i kad bi čuli njezin glas, sve njihove brige i nevolje bile bi kao rukom odnesene i stari bi se osjetili mladima, tužni bi se veselili, a umorni bi se osvježili. Alkonostin dom bio je u vrtu Irijskome, u granama stabla koje je raslo s korijenjem posađenim u nebo i granama koje su se protezale prema zemlji. Ondje je pjevala bogovima i olakšavala im teret u srcima opterećenim brigama upravljanja svijetom.
Sirin s tamnosivim perjem i dugim krilima pjevala je samo za svetce i bogove i svete ljude – ako bi je bilo koji smrtnik čuo, toliko bi ga opčinila ljepota njezina glasa i mirna lica da bi je slijedio u smrt; neki bi izgubili svijest i ne bi se nikad osvijestili, zauvijek izgubljeni u čudu svojih vizija. Mnogi su govorili da ona živi u Naviju, kraljevstvu mrtvih i izgubljenih. Drugi su tvrdili da živi uza svoju sestru Alkonost, u granama nebeskoga naopakog hrasta.
Svake bi večeri opjevale zalazak Sunca u duetu toliko divnom da bi se čak i bogovi utišali i zamislili. Pjesme radosti i tuge stapale bi se u jedno i dok bi se golema bukteća kugla Sunca smirivala za noćni počinak, i sam bi se nebeski hrast sledio; ni jedan se listić na njegovim granama ne bi usudio zalepršati.
Ali Gamajun, perja crnog kao katran, lica bijelog i žalobnog, nije pjevala niti joj je dom bio u Iriju. Prokleta darom proricanja, ptica Gamajun letjela bi s jednoga kraja svijeta na drugi vrišteći svoje vizije sudbe svakomu tko bi htio slušati. Crna bi joj kosa vijorila na vjetru i njezina spretna krila parala bi zrak snažnim zamasima, noge s kandžama grabile bi prazan zrak u uzaludnu pokušaju da se uhvati za nešto, poput utopljenika koji se hvata za uzburkanu vodu oko sebe dok mu nada da će osjetiti bilo što čvrsto u prstima svakoga časa postaje sve slabijom, a on biva sve izgubljeniji. Takva je bila Gamajun, glasa jakog, oštrog i prodornog dok je parala nebo u svojem letu.
Gamajun se nikad nije gnijezdila u granju nebeskog hrasta, nikad nije pjevala о zalasku Sunca s Alkonost i ljudi su je se bojali više nego što su se bojali Sirin. Dok je Sirin obećavala sigurnu smrt, također je donosila užitak i umilne vizije, miran, zadovoljan ulazak u nesvijest. Gamajunin glas samo je nagoviještao katastrofe, bez ikakve nade u utjehu, bez ikakvih izgleda da se spriječi proreknuti usud. Ona je bila gora od Jednookog Likha,54 gora od slijepog Zlijdena koji su se kvačili za ljude i uzrokovali bijedu i siromaštvo – barem se moglo riješiti Likha tako da ga se namami u bačvu ili pomesti Zlijdena iz kuće, ali nije bilo skrovišta od Gamajuninih proročanstava. Čak su je i bogovi izbjegavali kad bi počela obećavati kraj njihova vremena i dugo propadanje pod zemljom.
Takva je bila Gamajunina sudbina.
Ptica prorok nije mogla stati, gonjena vatrom duboko u svom srcu; njezina krila nikad nisu prestala rezati zrak, a svojim glasom, promuklim i zloslutnim, iz nutrine nije prestajala izvikivati proročanstva. Oči su joj postale lude i crne, okružene tamnim krugovima. A kad su se njezina uporno ponavljana proročanstva obistinila, Gamajun se našla pod zemljom.
Alkonost i Sirin nedostajalo je Sunce i zašutjele su i razboljele se. Nisu više pjevale i samo su kostriješile svoje perje bez sjaja visoko u granama svjetlostabla. Ali Gamajun nije mogla prestati proricati premda joj je glas bio toliko napregnut da je postao tek promukli šapat.
Šištala je i pištala i žestoko šaptala о strahotama koje se događaju na površini i о onome što će se tek dogoditi.
Gamajun je govorila о vatri i pepelu obećavajući oganj kakva nikad prije nije bilo; obećala je da će ponositi grad nad njima biti sažežen u požaru većem od bilo kojega prije; obećavala je krv i razaranje dotad neviđeno i da će Moskva nad njihovim dubokim grobom biti pretvorena u vatreni cvijet, prelijep i užasan; obećala je njegov bijesni grozničavi cvat i sjeme crnog pepela.
Bogovi i drugi nisu zaobilazili Gamajun, ali njezina proročanstva bila su jednostavno previše nepodnošljiva da bi ih se priznalo. Ipak, stanovnici podzemlja s nelagodom su pogledavali prema gore i uzdisali svaki put kad bi zamislili zvuk kopita i pucketanje vatre.
Djed Mraz bjesnio je i obećavao rane i okrutne zime, a lešiji su zalazili u površinske šume, da odvode i zbunjuju osvajačke vojske. A Gamajun je vrištala i šištala i obećavala vatru; ona je bila ta koja je nestala na dan kad je Moskva gorjela i tinjala, a Napoleon zauzeo grad, tad već samo šačicu ugaraka.
– A sad su tu napoleonski bajunet i ptice – rekla je Galina Zimun. – Misliš li da je to povezano?
Koščej joj se zlobno nakezio sa svoje nemale visine. – Jesi li to sama smislila? Ili zbilja misliš da je navođenje očitog nekakva pomoć?
– Mi nismo znali za Gamajun – rekao je Jakov. – Ako je bilo toliko očito, zašto ti to nisi spomenuo?
– Jer nije očito – rekla je Zimun. – Ja о tome već dugo nisam razmišljala.
Galina se okrenula Jakovu; premda je sumnjala u njegove sposobnosti, bio joj je glavna nada u nalaženju Maše. – Što ti misliš? – pitala je.
On je zinuo, ali je gačac Sergej upao u razgovor. – Svi vi prebrzo trčite pred rudo – rekao je. – Napoleonski bajuneti? Mogu se kupiti; danas mnogo ljudi skuplja antikno oružje. Zašto misliš da baš sve ima veze s tvojom privatnom opsesijom?
Galina je progutala gvalju i zašutjela. Sergej ima pravo, pomislila je; sve je vidjela kao nekakav znak, kao osobnu poruku koja će ju dovesti do njezine sestre. Nije se razlikovala od ljudi koje je vidjela u bolnici, onih koji su dobivali tajne poruke putem televizije i u svakom beznačajnu događaju vidjeli šifriranu poruku namijenjenu samo njima. Sjetila se žene koja je uvijek sjedila uz televizor svake subote kad su objavljivali dobitne brojeve lota. Nikad nije kupila listić, koliko su znali; ali bi svejedno zapisala brojeve i dešifrirala ih, čela nabranog i mičući usne u grčevitoj koncentraciji. Galina je bila baš poput nje i još je jednom pogledala u Zimun i Koščeja pitajući se jesu li oni zbilja oni.
Jakov joj je dotaknuo ruku grubim i žuljevitim prstom. – Nemoj ga slušati – rekao je. – Što on zna?
– Gledao sam istu televizijsku emisiju kao i ti – rekao je gačac Sergej. – I oni te uvijek pokušavaju navesti da misliš da razumiješ kako to funkcionira pa se na to osloniš, a to te uvijek ostavi na cjedilu kad ti je najpotrebnije.
– Hoćete vas troje napokon prestati s tim? – rekla je Zimun, koja više nije bila mirna. – Prestanite nagađati, to nije igra. Nema pravila. Riječ je i о našim životima, a oni su bitni kao i vaši.
Koščej je kimnuo. – Vi ljudi uvijek mislite da je samo о vama riječ. Kao da smo mi tu samo vama za zabavu. Niste ni pomislili da je Berendej meni bio prijatelj, je li?
– Nisi baš izgledao previše ožalošćeno – zakriještao je Sergej.
– Većina nas je mrtva – rekao je Koščej. – U nekom trenutku prestanemo biti teatralni, ali to nipošto ne znači da nismo žalosni.
Galina je digla pogled s lišća boje hrđe – zima je prošla, ili zato što je Berendej umro ili zbog odsutnosti Djeda Mraza, a žuto i narančasto jesenje lišće širilo se dokle god pogled seže.
Vjeverice jarkonarančastih repova, kao i lišće hrastova i jasenja, trčale su uz debla i niz njih zastajući samo da zašište i iskažu svoje nezadovoljstvo prolaskom putnika.
Začulo se šuškanje u granama stabla pod kojim su prolazili. Galina je digla pogled i srela par nevjerojatno velikih i žutih očiju presječenih okomitim zjenicama. Tigar, pomislila je. Premda ne bi očekivala da će ga sresti u ovoj klimatskoj zoni, bila je pod zemljom, gdje su i čudnije stvari bile uobičajene. Ipak, nije bila sigurna je li stvor na stablu opasan i ostala je stajati.
– Zašto si stala? – upitao je Jakov shvativši da ga Galina ne slijedi.
Ona je nijemo pokazala i Zimun je pogledala gore i nasmijala se.
– To je Bajun – rekla je. – Siđi, mačak, i pričaj nam što si vidio.
Bajun se spustio sa stabla u dva elegantna skoka. Ispostavilo s e da je znatno manji od tigra, ali mnogo veći od kućne mačke – velik kao škotski ovčar, procijenila je Galina. Izvio je svoja prugasta leđa i zijevnuo ukopavajući pandže u zemlju kao da trza nevidljive gitarske žice. Pogled mu se nije odvajao od Galinina i usna mu se povukla gore otkrivajući duge, oštre sedefaste očnjake. – Nisam vidio ništa – rekao je promuklim glasom kakva mladca. – Što tražite?
Galina je i prije bila čula za Bajuna, ali se nije mogla sjetiti bi li on trebao biti dobar ili zao. Dok mu je Zimun objašnjavala situaciju, ona je pokušavala razlučiti treba li se plašiti čudne mačke koja govori – izgledao je zlokobno. – Oprosti – prošaptala je Jakovu. – Znaš li ti bilo što о Bajunu?
– Ne mnogo – odgovorio je on. – Mislim da te kad pjeva može uspavati i trebao bi živjeti u Triput Devetom Carstvu.
– Također je povezan sa skandinavskim mitovima – rekao je Koščej. – Djeca su mu dvije mačke koje vuku Frejinu kočiju55, barem prema nekim izvorima.
– Nisam znao da su ruske bajke povezane s drugim religijama – rekao je Jakov.
Koščej se nasmijao. – Šališ se, ne? Većina ruskih poganskih bogova posuđena je odnekud – iz Skandinavije, Fenikije, Grčke, Egipta... Odasvud. Ovdje ima vrlo malo originalnog folklora.
Galina je pomislila kako je čudno što mitološka bića mogu diskutirati о svojem nastanku. Ali opet, a zašto ne bi mogla? – Je li istina da on može uspavati ljude? – upitala je Koščeja.
Potvrdno je kimnuo i podigao čvrst list boje hrđe s tla te ga zavrtio između dva prsta. – Nije riječ samo о spavanju – rekao je i škrto se nasmiješio. – Sanjanje je ono što bi te trebalo zanimati. On može tvoje snove učiniti... isplativima, u najmanju ruku.
Koščej je imao pravo. Galinini snovi bili su neuobičajeno jaki i životni i dok je sanjala, zbilja je vjerovala da je opet doma, u njihovu stančiću, s bakom iz čije su kuhinje dolazili divni mirisi. Majka je bila na poslu, a Galina se spremala poći u večernju školu koju je pohađala tijekom svojih rijetkih razdoblja lucidnosti. Maša je tad još išla u školu – sjedila je u dnevnom boravku ne primjećujući buku iz televizora, laktova naslonjenih na prozorsku dasku s otvorenom knjigom između njih.
Galina je tad osjetila krivnju, jer je bila loša starija sestra – odsutna, daleka, krhka i nesigurna što je stvarno, a što nije. Očajnički je željela biti potpora Maši – tako mladoj, tako ružičastoj, koja je pucala od zdravlja i nade. Tako se jako željela povezati s njom. – Zadaća? – rekla je Galina.
Maša je digla pogled s knjige, na trenutak joj se pogled zaustavio na nečemu vani, a onda okrenuo prema Galininu. – Ne, samo čitam.
– Što? – ustrajala je diveći se okrugloj krivulji obraza svoje sestre. Koliko joj je uopće godina bilo? Jedanaest, dvanaest? Tako nešto.
Maša je pogledala korice. – Hamleta – rekla je. – Čitala si?
Galina se nasmiješila. – Da. Kako ti se sviđa?
Maša je napravila zamišljenu grimasu. – Svi govore u stihovima..., ali sviđa mi se. Osobito onaj dio о četrdeset tisuća braće... to je mnogo braće, zar ne?
Galina je kimnula. Razumjela je tihu zapanjenost u Mašinu glasu – nitko od djece koju su znali nije imao brojnu obitelj i djevojčica bi bila srećkovićka ako bi imala starijeg brata. Svi su mislili da su braća bolja od sestara – mogli su biti jaki, mogli su biti zaštitnici, i curama bez oca bili su upravo to. Starije su sestre bile uglavnom beskorisne jer bi se iselile i rodile djecu i nisu te mogle štititi.
– Ti bi voljela imati brata, zar ne? – upitala je Galina.
Na tren se činilo da je Maši neugodno, ali se onda nasmijala. – Voljela bih da neki dečko živi s nama. Ti ne?
– Ne baš – rekla je Galina. – Imaš sreće što se ne sjećaš tate.
Maša je krišom pogledala prema kuhinji, ali njihova baka ostala je tamo, zadubljena u cvrčanje biljnog ulja, lupanje vratima pećnice i mirise kupusa i prženog luka. – Baka pravi pitu – rekla je Maša.– Pri čaj mi о našem ocu.
Nije joj mogla reći ništa novo, ali taj je razgovor donosio spokoj poznatog.
– Bio je kreten – rekla je Galina.
– I pijanac – rekla je Maša uvjerljivo.
– Nije baš toliko pio – rekla je Galina. – Susjedi su rekli da je mama luda što ga je pustila da ode. Gdje ćeš drugdje naći trijezna čovjeka, rekli su. Ali on samo... ...nije bio nešto. Mislim da mi ni kad nije rekao ni riječ. I baka ga je mrzila.
Maša je kimnula smiješeći se. – Onda je valjda dobro da ovdje nema ni jednog dečka.
– Ako ti tako kažeš.
– Zakasnit ćeš u školu – rekla je Maša. – Zašto ideš u školu navečer?
– To je večernja škola za one koji rade – rekla je Galina. – Poput mene. Smijem malo zakasniti.
Maša ju je prodorno pogledala, tako savršeno imitirajući pogled njihove majke da se Galina morala nasmijati. – Zbilja bi trebala to shvaćati ozbiljnije – rekla je Maša. – Ako tako nastaviš, nikad nećeš završiti školu i ja ću se vjerojatno udati prije tebe.
– Naravno da hoćeš – još se nasmijala Galina. – Ti si ta koja želi mladiće u kući.
Maša je slegnula ramenima. – Galka – rekla je zamišljeno. – Bi li radije bila gluha ili slijepa?
Galina je odvagnula mogućnosti. – Gluha, valjda. A ti?
– Slijepa – rekla je Maša. – Tako mama ne bi imala izbora i morala bi me pustiti da nabavim psa.
– Vidim, sve si isplanirala – rekla je Galina. Pogledala je na sat i uzdahnula. – Moram ići, izgleda. Nemoj još oslijepjeti; možda možemo nagovoriti mamu da ti nabavimo psića.
Maša se nasmiješila od uha do uha. – Hvala, Galka. Znaš što ja zbilja želim? Mislim, osim psića?
Galina je pogledala kroz prozor i vidjela autobus kako kreće s postaje. Doći će drugi; sjela je na kauč i izula cipele. – Što zbilja želiš?
Maša je zurila u autobus koji je odlazio. – Želim biti netko drugi.
– Tko?
Maša je slegnula ramenima. – Ne znam. Ne ja.
Krivnja se opet pojavila. Galina nije mogla prestati misliti da je i to njezina krivnja. Tko bi htio biti djevojčica s ludom sestrom i bez braće ili oca? Tko bi htio biti djevojčica s tako strogom majkom i bakom koja šuti i ništa joj nije po volji, koja stalno kuha prženi krumpir, pite, boršč, a sva ta jela imaju okus na frustraciju i potisnuti bijes? Tko bi htio biti djevojčica u kući punoj prikraćenih žena, bez nade da će sama ikad postati nešto drugo?
– Žao mi je – rekla je Galina. – Znaš, sve se može promijeniti. Ne mora zauvijek biti ovako.
Maša je kimnula. – Idi – rekla je. – Volim te koliko i četrdeset tisuća braće.
Tad se scena promijenila – bile su u zamračenoj sobi čađavih crvenih zidova. Maša je sad bila starija, ali još je u Galinu upirala pogled pun nade. – Pomoći ćeš mi, zar ne?
– Ne radim ništa drugo – rekla je Galina. – Tu sam i tražim te, s glupom kravom i Koščejem Besmrtnim dok je mama doma s tvojom bebom.
Maša je na tren izgledala zbunjeno. – Bebom?
Galina je potvrdno kimnula. – Ali о tome ćemo poslije... kad budemo skupa. Sad mi samo reci gdje si.
– Ja sam u dvorcu – rekla je. – Premda baš ne izgleda kao dvorac, ali oni kažu da je Petar Veliki nekad živio tu.
– Tko su oni? – Galina je pokušala zadržati mirnoću u glasu.
Maša je slegnula ramenima. – Ne znam. Ima ih nekoliko ili možda samo jedan, ali svaki dan nosi drugo lice.
– Što žele od tebe?
– Ne znam. Drže nas ovdje i šalju nas, stalno nas šalju da gledamo i kažemo im što smo vidjele. Imaju tako mnogo ptica i vidimo svaki kutak iznad i ispod. Uzimaju nam slike iz očiju i sjećanja iz glave, zvukove iz ušiju i glasove s jezika... Molim te, dođi i nađi me prije nego što sve budemo gluhe i nijeme i slijepe.
*

– Što je to što ima mnogo lica i dvorac? – upitala je Galina Zimun čim se probudila pod Bajunovim stablom. Gle ti to, pomislila je. Govorim sva u zagonetkama. I tražim savjet od krave koja govori. I razgovaram s pticama i mačkama. Sreća da mi je shizofrenija popustila.
– Hmmm... rekla je Zimun. – Dvodušnik, možda. Ali tko zna kakva još stvorenja vrebaju u ovoj šumi?
– Kako to misliš? – upao je Jakov. – Mislio sam da vi svi poznajete jedni druge.
– Poznajete li vi svaku osobu u Moskvi ili čak i u svom susjedstvu? – upitao ga je Timur-beg. – Kad je ovo mjesto nastalo, neki su odabrali izgraditi grad. Drugi su ostali u šumi. Zar vam nitko nije rekao da ovdje nije sigurno?
– Jest, David – priznao je Jakov. Nije rekao zašto.
– Ima još nešto što bi možda želio znati – rekla je Galina Jakovu. – Sjećaš se kuće Petra Velikog u Kolomenskoju koju je Sergej spomenuo? Sanjala sam da je ovdje, u ovoj šumi.
Gačac Sergej skočio je Galini na rame i zagledao joj se u lice. – Hoćeš reći da je ova šuma zapravo Kolomenskoj?
– Mislim da nije – rekla je Galina. – Ali možda postoji neka veza.
– Možda – rekao je Koščej. – Stid me priznati da ne znam ni za što ovdje što je pripadalo bilo kojem caru.
– Ja znam – rekao je Timur-beg. – I usput, to nije isto kao kuća u Kolomenskoju.
– Kako to znaš? – rekla je Zimun.
– Zato što je ova ovdje završila pod zemljom pošto je gornju verziju spalio Napoleon – rekao je Timur-beg.
Galina i Jakov su se pogledali. Ako se previše ne razmišlja о tome, gotovo je imalo smisla – Kolomenskoj i Petar Veliki i ptice – ali onog trena kad bi pogledao izravno u dijelove, oni bi se raspali poput kamenčića mozaika koji su činili smislenu sliku samo ako ih se gleda izdaleka, izbliza su samo besmislena zbrka.
Jakov je izgleda mislio isto – odmahnuo je glavom i uzdahnuo. – Misliš da smo išta bliže? – upitao je Galinu.
Ona je kimnula. – Nije me briga za zagonetke – rekla je. – Samo hoću da mi se sestra vrati; vama evo sve ostalo.
Jakov se nesigurno nasmiješio. – Zvuči kao dobra pogodba – rekao je.

14.

Napoleon

Svijet je nekad imao smisla; Jakov je toliko pamtio. A ipak, tu pod zemljom, nije mogao izbjeći pomisao da je ono što se činilo kao razum i red bio samo rezultat njegova nepomućena optimizma. Također mu je palo na pamet da je, što se bliže nađeš zlu, to teže održavati iluziju razumnog univerzuma.
Smetala mu je neodređena i apstraktna osobina zla – uvijek je bilo u množini, bili to razbijači ili komunisti ili čečenski teroristi. Zlo nikad nije bilo osoba s licem kojem se može pripisati krivnja. Barem ne dok ne bi prošlo neko vrijeme: tek bi tad zlo moglo biti identificirano i označeno takvim, ali tko bi mogao vjerovati nečemu pošto je proteklo toliko vremena? Živeći pak u podzemlju i čuvši priče stanovnika, počeo je sumnjati da su povjesničari na površini ikad shvatili stvarno značenje bilo čega.
Sad se osjećao izgubljenim u snovima i nagađanjima, u mračnoj šumi toliko velikoj da se prvobitno rašireni i zapanjujući podzemni grad pretvorio tek u točkicu izgubljenu u mozaiku drveća – od kojih su neka bila smrznuta i ogoljela, a druga tek počinjala izbacivati prvo ljepljivo lišće: koloplet godišnjih doba i – pretpostavljao je Jakov – različitih vremena. A negdje duboko u šumi bila je palača cara koji je ostavio Moskvu zbog St. Peterburga. I u toj palači bile su ptice koje su nekad bile ljudi, ali su sad podređene nekim nepoznatim a zlokobnim neprijateljima – brojnim, bezličnim, kao i svako drugo zlo.
Timur-beg ih je vodio slijedeći orijentire koje je samo on mogao vidjeti; katkad bi zastao da pažljivo pogleda deblo stabla ili busen trave ili da protrlja istančani kostur opalog lista među svojim malim suhim dlanovima.
– Što to on radi? – prošaptao je Jakov Galini. – Što traži?
– Ne bih rekla da nešto traži – odgovorila je Galina šaptom. – Mislim da se moli.
– Moli? Tko je to ovdje komu se može moliti? Uzdahnuo je, a onda zašutio, najednom obuzet mišlju da ovdje, u podzemlju, nema nikoga tko bi čuo njegove molitve. Nikad nije bio posebno religiozan usprkos majčinim naporima da ga natjera da ode u crkvu i razmisli о svojoj duši. Ipak, postojala je sigurnost da će, upusti li se ikad u molitvu, biti nekoga tko će to poslušati; bar ga je majka uvjeravala da je tako. Ovdje je umjesto toga bila ogoljena spoznaja kako su svi bogovi koji su imali neku moć već mrtvi i da je zato na milosti čudnih stvorenja s nejasnim motivima. Nije ni čudo što je od Galine tražio podršku.
Ali ona je bila prezauzeta. Još otkako su počeli snovi о njezinoj sestri, iz dana u dan bivala je sve odsutnija i nestrpljivija, kao da je dio nje žurio naprijed ostavljajući za sobom sve koji nisu mogli držati korak.
– Ovo je kao ružan san – rekla je Jakovu. – Znaš ono kad pokušavaš trčati, ali se ne možeš kretati, samo se pomičeš, i to jako sporo?
Kimnuo je. – Mislim da je svatko sanjao takve snove.
– Čudno, zar ne – rekla je Galina. – Nije baš da je netko ikad stvarno doživio da trči u blatu. Pitam se odakle dolazi taj san.
– Od hodanja kroz blato – rekao je Jakov. – Ondje gdje sam ja živio bilo je blata koliko hoćeš, naročito kad počnu kiše. Gradilišta je bilo posvuda.
– Zvuči kao moje susjedstvo – rekla je Galina. – Nekad je bio i jabučnjak, ali sad je tamo samo prašina i pruga.
– Sjećam se – rekao je Jakov. – Ja sam samo dvije ulice niže od tebe, pokraj samoposluživanja i trgovine pićem.
– I tvornice stakla – rekla je Galina. – One о kojoj je Sergej govorio. Zar nije čudno kako smo živjeli tako blizu, a nikad nismo zapazili što se događa s razbijačima i čarolijama?
– Valjda. Ali nije li još čudnije da postoji cijeli vražji svijet nama pod nogama, a nitko ne zna za to?
– Aha – rekla je Galina, čela po navici nabranog u uske crte koje su joj se trajno urezivale u glatku kožu. – Ali netko mora znati. KGВ vjerojatno zna – kako bi mogli ne znati?
Jakov je slegnuo ramenima; nije dijelio Galinino uvjerenje, premda je mnogo puta naišao na to vjerovanje – posve razumni ljudi često su vjerovali da je KGB sveznajući i pripisivali im nadljudsku kompetentnost. Valjda je tako lakše progutati, pretpostavio je; ako je zlo sveznajuće i svemoguće, ne možeš sebe previše kriviti što si žrtva. I bilo je utjehe u tom vjerovanju u svemoć KGB-a – ne uvijek ugodne, možda, ali bolje od alternative; tko bi htio živjeti u strahu od puke sjene?
Jakov je uzdahnuo. – Možda ne. Ovo mjesto... Čak i da je netko znao za njega, tko bi u to povjerovao? Ja sam tu, a čak i ja očekujem da ću se svakog trena probuditi. To je toliko čudno da većinu vremena ne znam ni kako se ponašati ... sreo sam svog mrtvog djeda, u vražju mater. Nije mi jasno kako ti možeš biti takva.
– Kakva? – Galina je gledala u zemlju pod nogama dok je hodala.
– Kao da je sve ovo... kao da je stvarno. Ti to uzimaš za ozbiljno.
– Moram – rekla je. – Sestra mi je ovdje. A ti... Vidjevši što ti je brodar učinio, mislim da i ti to shvaćaš prilično ozbiljno.
– Ne želim govoriti о tome. – Jakov je ubrzao korak. Gledao je u stabla čije su se duge brade od islandske mahovine njihale na vjetru, a tamne igle crnih smreka bacale duboke sjene na usku stazu i osjetio se duboko uznemirenim, baš kao i pod netremičnim pogledom brodara kad su ledeni prsti njegova uma pipali i prevrtali sjećanja. I na samom njihovu rubu, oglasio se zvuk – visok prodoran krik, parajući noć poput oštre igle, a onda je utihnuo. Noć je najednom postala tiša i hladnija nego prije krika, a rupa koju je ostavilo uklonjeno sjećanje boljela je poput fantomskoga uda obogaljenog vojnika.
Timur-beg kao da se bližio svom cilju – manje je zastajao i probijao se naprijed niza stazu obraslu kupinama i zečjim ušima. Zimun ga je slijedila gazeći bilje papcima da omogući prolaz ostalima, premda je Jakov pretpostavljao da je Koščej previše otvrdnuo da bi obraćao pozornost na takve sitne prepreke i da je Zimun to činila uglavnom zbog Jakova i Galine.
Šuma oko njih opet se promijenila, kao i mnogo puta na tom putovanju. Drveće se promijenilo od smreka u breze i svjetlo je poigravalo po njihovim zlatnim srcolikim listovima. I staza se proširila, kao da je njome nedavno netko prošao. Našli su se na zraku i Jakov je shvatio koliko mu je bilo zagušljivo pod spojenim krošnjama smreka. Breze su bile mnogo ljepše, mnogo pastoralnije – podsjećale su ga na sveprisutne sentimentalno domoljubne slike, uvijek s brezama i plavim nebom, i transcendentalnu vrijednost ruskih šuma i drugih prirodnih okruženja. Ali u ovom trenu bilo mu je drago što ih vidi.
Čistine su ih okruživale slijeva i zdesna, mirne bujne livade pune visoke bogate trave, s oštrom šiljovkom na granici livade pokraj koje je samo potok netremice žuborio.
– Čekajte – prošaptao je Timur-beg i kleknuo da pregleda otiske stopala na mekoj zemlji.
Jakov nije bio iskusan u praćenju tragova, ali čak je i on vidio da je cijela livada potpuno izgažena.
– To su bose noge – pokazao je Timur-beg. – A ove – ne baš bose, ali blizu. Izgleda kao da im se čizme raspadaju.
Sergej je zalepetao krilima i nespretno skočio na zemlju. Napola je odskakutao, napola otrčao do Timur-bega piljeći u dubok oval ni otisak ispunjen mutnom močvarnom vodom. – Ovo je kundak puške – rekao je.
– Ili muškete – složio se Timur-beg. – Zar nisu oni znali reći da je metak glup, a bajunet mudar?
– Možda muškete – rekao je Sergej. – Hoću reći da bismo vjerojatno trebali biti tihi i ne privlačiti pozornost.
– Možda su prijateljski nastrojeni – rekla je Zimun.
– Imaju puške – rekao je Koščej. – Meni ne smeta, ali vi biste malokad to trebali shvatiti ozbiljno. Bosonogi muškarci s velikim puškama rijetko su dovoljno dobro raspoloženi da bi čavrljali prije pucanja.
– Ne sviđa mi se ovo – rekla je Galina.
Gačac je zakriještao od smijeha. Dio s velikim puškama ili dio s muškarcima?
– Ma, ostavi je na miru – rekao je Jakov.
– Samo kažem – rekao je Sergej. – Ti baš ne mariš za muškarce, zar ne?
Galina je nelagodno slegnula ramena i pogrbila se. – Ne. I što time hoćeš reći?
– Dosta – upao je Jakov. – Sad zbilja nije dobar trenutak. To je bilo točno, naravno; istodobno, Jakovu se nije baš sviđala ta tema. Poznavao je Galinu; ona je odrasla u istim uvjetima kao i on – bez oca, među ženama otvrdnulim od gorkih životnih iskustava. Nije se imala razloga osjećati drukčije nego što se osjećala, a ipak je on osjetio krivnju onog trena kad je to ne sišlo s njezinih usana. Kao da je to nekako bila njegova krivnja, ali opet, napustio je ženu. Ili je možda ona bila ta koja je napustila njega; nije se više mogao sjetiti, ne kroz paučinu laži i racionalizacija i prepričavanja jedne te iste priče uvijek iznova samom sebi, sve dok detalji nisu poprimili oblik njegovih riječi i riječi same postale istina i bit, njihovo početno sjećanje zauvijek izgubljeno, poput voštanoga kalupa posmrtne maske.
Krenuli su duž puta pod slabašnim zaklonom stabala. Sjene tankih grana i listova isprepletale su se u uzorke svjetla i tame lomeći i prikrivajući oblike ljudi i krave koji su hodali pod njima. Ledine su nestale, zamijenila su ih područja makije i rascvalih zlatošipki, koja je rasla po pougljenjenim ostatcima davno zaboravljenih zgrada.
Stabla su se povukla i stajali su između obraslih ruševina i visoke palisade napravljene od dugih i debelih klada postavljenih jedna uz drugu, s naoštrenim vrhovima koji su prijetili da će probosti udaljeno nebo. Nisu mogli vidjeti što se skriva iza te ograde, samo viticu dima što se dizao iza nje i jak vonj spaljena drva koji je toliko onečišćivao zrak da ga je Jakov okusio u grlu.
– Nešto gori – rekla je Galina.
Timur-beg odmahnuo je glavom. – Ne gori, izgorjelo je, prije mnogo godina, ali još tinja. Kao i oni. Pokazao je glavom.
Tamo su bila petorica, u prnjama su stajali i sjedili u sjeni ograde; noge su im bile umotane u ostatke grube tkanine, a muškete su im počivale na ramenima. Ali Jakov je pogledao njihova lica – crvena kao skuhana, brade i obrve oprljene ili izgorjele, oči slijepe, bijele kugle tvrdo kuhanog jajeta. Njihovi nokti, obrubljeni žalobnom crnom, imali su mjehure kao da se tope s vrhova prstiju. Prnje su im bile prekrivene čađom, ali Jakov je pretpostavio da su posrijedi vojne odore premda je bilo nemoguće vidjeti oznake; pretpostavio je da su iz ranog devetnaestog stoljeća, ali nije mogao odrediti kojoj strani pripadaju. Bar dok nisu progovorili.
– Hej, Petro – zazvao je jedan od njih. – Koliko je sati?
– Koga briga koliko je sati? – odgovorio je Petro i filozofski pljunuo. – Ima li vrijeme uopće više ikakvo značenje?
Jedan je od njih kimnuo i sjeo oslanjajući mušketu na koljena. – A za kakve smo grijehe ovako kažnjeni? – rekao je. – Koje smo to grijehe počinili, dragi Bože na nebesima, da čuvamo ogradu spaljene zgrade za vijeke vjekova? Koji grijesi, koji su grijesi tako veliki da zaslužuju takvu kaznu? Dragi Bože, oprosti mi grijehe moje, meni bijednom grešniku, i izbavi me od ove muke.
– Umukni о svojim grijesima, kaplaru – rekao je onaj po imenu Petro prigušeno se smijući. – Tko kaže da grijesi imaju bilo što s ovom ogradom? I tko može reći čiji su grijesi veći?
Ostali su vojnici zažamorili u znak odobravanja.
– A tako patim – rekao je kaplar.
Izmučeni, ostali su stenjali u znak odgovora, a Jakov je procijenio da je u proteklih stotinu osamdeset godina kaplareva patnja počela njegovim suborcima ići na živce.
Jakov i ostali složili su se s time da bi izravan pristup bio najgluplje rješenje; umjesto toga, radije su se odlučili za starinsku varku. Zimun i Koščej odlučili su о tome dok su Galina i Jakov kolutali očima i s nevjericom odmahivali. Timur-beg i Sergej su ostali neutralni.
– Ozbiljno – rekao je Jakov Zimun. – Trojanskog su konja već izveli.
– Nije to isto – rekla je Zimun. – U meni nema nikoga. Zvučala je uvrijeđeno i Jakov se nije dalje prepirao.
Gledali su Zimun kako prilazi vratima, ritmično pomičući vilicu, prazna pogleda kao i obične krave. Vojnici na vratima okrenuli su se i pogledali je svojim slijepim bijelim očima.
– Što je to? – pitao je kaplar.
– Izgleda kao krava, kaplaru – rekao je Petro i zamišljeno pogladio svoje golo lice, kao da očekuje da će ondje naći bradu. – I to baš krasna krava.
Ostali su promrmljali da je baš krasna krava, da, gospodine, baš jest.
– Nisam okusio mlijeka ne znam otkad – rekao je Petro. – Ni sira.
Kaplar je prestao lamentirati о okrutnoj sudbini i nasmiješio se. Zimun je dopustila da je uvedu unutra i Jakov je odahnuo. Samo se nadao da im se plan neće previše pogibeljno pomrsiti.
Kad je pala noć, vrata su se u visokoj ogradi otvorila, osvijetljena iznutra sablasnim plavim svjetlom Nebeske Krave i sama Zimun pokazala im je da uđu. Iza vrata bilo je dvorište od čvrsto utabane zemlje; svaka udubina i pukotina oštro su se ocrtavale, poput kratera na Mjesečevoj površini, osvijetljene krugovima svjetla. Uokolo su bile razasute zvijezde i njihove plave i bijele zrake prodirale su kroz tamu poput reflektora.
– Što se ovdje dogodilo? – pitao je Jakov pokazujući na kugle čistog svjetla koje su se rasule po pustom dvorištu.
– Pokušali su me pomusti – odgovorila je Zimun neraspoloženo. – Ali ne bih rekla da su nešto posumnjali.
Galina se jedva nasmiješila. – Naravno da ne. Tȁ zašto bi?
Jakov je pogledao mimo raštrkanih zvijezda zaboravljajući na opasnost i ugledao drvenu palaču koja se uzdizala nad njima. Izlomljeni urezi u njezinim glatkim svijetlim zidovima podsjetili su ga na palače Kremlja, a pozlaćene lukovice kupola na vrhu sedam vitkih kula činile su se ljepšima od bilo koje zgrade koju je ikad vidio. – Što je ovo? – prošaptao je.
– To je – rekao je Timur-beg – nekad bila jedna od najstarijih zgrada u Kremlju.
– Sad je sve od kamena – rekla je Galina.
– Nekad je bilo sve od drva – rekao je Timur-beg, tamnih i strogih bademastih očiju u prizemljenoj svjetlosti zvijezda. – Sjećam se; Tatari su spalili nekoliko tih palača... I one su nastavile gorjeti kroz povijest. Vaši su ih ponovno izgradili u kamenu, ali neke od starih zgrada dospjele su ovamo. Ova... čuo sam da ju je Napoleon spalio. Moskva je tada danima gorjela.
*

Moskva je tada danima gorjela. Povjesničari se prepiru oko toga tko je naložio vatre. Neki kažu da su to bili Rusi, koji su tako osvajače namjeravali lišiti hrane i zaklona. Spalili su kuće i zalihe hrane, dućane i skladišta; nije ih bilo briga što će oskudica pogoditi i njih.
Drugi su rekli da su Napoleonovi vojnici spalili Kremlj namjerno, a sve ostalo slučajno, zbog vjetrovita vremena i previše otvorenih vatri za kuhanje u njihovim taborima. Jakov nije znao tko je bio kriv i nije mu se to činilo bitnim, ali se pitao kako su vojnici koje su Petro i kaplar i ostali vidjeli završili tu. Sad je to mogao zamisliti – opečeni i ozlijeđeni, gušeći se od dima, s okusom pepela u ustima, teturali su kroz vatru i iskre osupnuvši se na tresak velikih greda palače koja je gorjela oko njih. Sigurno su vidjeli prolaz, izobličen vrelinom i dimom, i jurnuli kroz njega. Pomislio je da su oni bili vojnici, vjerojatno navikli na borbu i tučnjavu i pucanje i probadanje, ali ne na ovo, ne da budu uhvaćeni u gorućoj zgradi plamenom rastaljene pozlate. Zamislio je očaj dovoljno velik, strah dovoljno jak da priguši duh veličanstvene zgrade koja je tutnjala i rušila se u tornadu vatre i vrištanju dima i dovede je s njima pod zemlju... čak iako je Jakov posumnjao da nisu toliko pod zemljom koliko s druge strane, unutar neke nevidljive podloge poznatog svijeta.
Zimun je obavila malo izviđanja – znala je za brvnare i hrpe drva za vatru u dvorištu, malene barake u kojima su vojnici izgorene kose i skuhanih bijelih očiju sjedili u snu bez snova cijele noći. Još nije znala što je unutra jer su vrata palače bila čvrsto zaključana.
Odlučili su čekati do jutra skrivajući se u jednoj od brvnara punih napola trulih cjepanica i zahrđalih sjekira.
Galina je stalno gledala gore tražeći nešto u krovnim gredama od iverice.
Jakov je pogodio da traži ptice. – Nisu ovdje – prošaptao je.
Kimnula je, još gledajući gore, kao da očekuje da se materijaliziraju iz okolnog ustajalog zraka. I Jakov je pogledao škiljeći na zaobljeni strop gdje su sjene postajale gušće u kutovima, posežući za debelo tesanim potpornjima i omatajući se oko njih u komplicirani chiaroscuro. Ako bi zaškiljio i nagnuo glavu, sjene bi se pomaknule i nešto bi zablistalo između njegovih trepavica, nešto što se nije moglo vidjeti izravno, ali se pomicalo na rubovima njegova vidnog polja, plešući i izazivajući, trepereći kao zvijezde koje su ispale iz Zimunina vimena, poput velikih sporih kapi čarobnog mlijeka.
I Galina ih je gledala. Upitala je: – Jesi li imao kaleidoskop kad si bio dijete?
– Naravno – odgovorio je Jakov. – Koje dijete nije?
Gačac Sergej potvrdno je zakriještao na Jakovljevu ramenu i Jakov je osjetio naglo i jako sažaljenje prema tom čovjeku, kriminalcu zarobljenu u tijelu ptice. Bila je to još jedna sličnost, još jedno podsjećanje na to da je i on nekad bio dijete i da su on i Jakov dijelili mnoga iskustva jer je malo što bilo jedinstveno u masovno proizvođenome sovjetskom djetinjstvu.
– Jesi li ikad razbila svoj? – pitao je Jakov Galinu.
Ona se nasmiješila konačno svrnuvši pogled sa stropa i pogledavši ga u oči. – Naravno. To svako dijete radi – kako možeš ne poželjeti vidjeti sva ona blaga unutra?
Jakov se nasmiješio na to sjećanje. Nije bilo ničeg zanimljivog u toj kartonskoj cijevi, malo ulubljenoj na krajevima na kojima su bili plastični poklopci, jedan od njih s okularom. Bilo je u njoj nekoliko malih zrcala i ništa osim jedne opruge, staklene kuglice i nekoliko trokutastih komada obojena papira. – To je bila klopka – rekao je. – Satima sam poslije plakao.
Galina je kimnula. – Čudno je kako svatko prođe isto s kaleidoskopom. Pomislio bi da odrasli to čine namjerno.
– Zašto?
– Da nauče djecu nečemu... Ne znam.
Sergej je frknuo. – Nauče čemu? Iluzornoj prirodi svijeta?
Galina je slegnula ramenima. – Možda. Ili uzaludnosti ljepote ili nečemu tako depresivnom. Još ne razumijem odrasle iako sam to i sama.
– Ne, nisi – rekao je Sergej. – Nemaš djecu. Nemam ni ja, pa se ne grizi zbog toga. Vidiš, sve sam to shvatio dok sam čuvao nuklearni silos. Uvijek sam se osjećao kao klinac, znaš, samo igram igru ili takvo nešto, kao da se samo pretvaram da sam vojnik sa štapom umjesto puške. I bilo je dosta vremena za razmišljanje. Pa sam sve to shvatio. Ili si roditelj ili si dijete. Eto. Jakove, što si ti?
Jakov nije mogao procijeniti koje bi od toga bio – ni dijete ni roditelj mu nije odgovaralo. – Ne znam – rekao je. – Ali onog dana kad sam razbio taj kaleidoskop, zakleo sam se da to moja djeca neće nikad imati. Užasno depresivna i grozna igračka. Ne bih bio jedan od onih šupaka od roditelja koji ne nauče djecu ništa osim da je sve pušiona i da je svijet bezvezan.
– Ali jest bezvezan – rekla je Galina. – Ako slučajno nisi zapazio, mi smo u podzemlju. S kravom koja govori i Koščejem Besmrtnim i samo što nismo zapitali bandu vojnika iz otprilike 1812. zašto su, kog vraga, bajunetom ubili svačiji omiljeni lik iz bajke. A osim toga, moja je sestra nestala.
– Žao mi je zbog toga – rekao je Jakov. – Taj je dio zbilja zeznut. Ali sve drugo... I nije toliko loše, zar ne?
– Ne – rekla je Galina. – Nije. Uvijek sam maštala о takvome tajnome mjestu... Samo bih voljela da sam ga našla u boljim okolnostima.
– Ne možeš ovamo doći u boljim okolnostima – rekao je Timur-beg iz mraka u kutu brvnare. – Zar nisi shvatila?
– Možda bismo trebali malo odspavati – rekao je Sergej i podvukao glavu pod krilo.
– Nije mi do toga – rekao je Jakov.
Galina se naslonila na Zimunin bok. – Ni meni.
Zimun se nasmiješila. Činila se sad zadovoljnom, mirnom. – Zašto spavati kad se može razgovarati? – rekla je. – Samo budite tihi. Vani su neprijatelji.
Jakov se pomaknuo bliže Galini. – Oprosti ako je previše osobno – rekao je. – Ali spomenula si – da si prije bila u bolnici?
Galina je pustila da njegovo polupitanje ostane visjeti, bez odgovora, nekoliko sekundi, dok se mrštila kao da prikuplja misli. – Shizofrenija – napokon je rekla.
Jakov je bio iznenađen. Nije djelovala ludo, bar većinu vremena. – Meni izgledaš normalna – promrmljao je i osupnuo se. Sad će misliti da je posumnjao u njezinu iskrenost.
– Hvala – rekla je umjesto toga. – Dođe i prođe. To zovu sporonapredujućom shizofrenijom – jesi ikad čuo za nju?
Jest. Bila je to lažna dijagnoza za političke buntovnike,56 koliko se sjećao. Zgodan način prisile za koji nisu trebali zatvori. Pogledao je Galinu sa sažaljenjem – ta mala žena, tako povrijeđena i slomljena zbog svoje sestre, izgledala je kao netko tko ima tako malo toga vrijednog u životu pa se očajnički i grčevito bori za jedino što mu je preostalo.
Nije znao kako joj reći, ni treba li joj uopće reći – da bolest koju su joj dijagnosticirali zapravo ne postoji, da je izmišljotina. Zapitao se bi li to obradovalo osobu koja sebe smatra invalidom kad bi joj se reklo da to nije – bi li je to izliječilo ili bi postalo teret koji će je zdrobiti? Pokušao je zamisliti kako bi to izgledalo, tako preoblikovati viziju о sebi, ustanoviti da nisi ono što si mislio da jesi – bi li to bilo oslobađajuće ili uništavajuće? – Da – napokon je rekao. – Čuo sam za to. Čini se da se dobro nosiš s time.
Galina se zahvalno nasmiješila. – Moja mama – rekla je. – Ona je ta koja je mislila da sa mnom nešto nije u redu, dok sam bila još mala. Čudno kako je to predvidjela – počela sam imati halucinacije pošto je ona rekla da moram u bolnicu.
– Nevjerojatno – procijedio je Jakov. – Misliš li da boravak u bolnici možda nije bio najbolje rješenje za tebe?
Prestala se smješkati. – Naravno da sam razmišljala о tome. Što misliš, da sam glupa? Ali to sad nije bitno, zar ne?
– Valjda nije – rekao je Jakov. – Oprosti što sam to spomenuo.
– U redu je – rekla je Galina. – Ali sad sam umorna. Oprosti, moram malo odspavati?
– Samo ti daj – rekao je Jakov.
Galina je naslonila glavu na Zimunin bok i s uzdahom sklopila oči. Jakov je ostao sjediti slušajući plač imaginarne bebe negdje u svom umu, na samom rubu čujnosti, tako da nije mogao odrediti ni je li to sjećanje ili samo zvonjava oguljenih živaca. Čekao je jutro.

15.

Kolomenskoj

Bilo je mnogo parkova u Moskvi – oni u starom gradu, bijelom gradu, bili su tu za rekreaciju i zabavu, neki s vrtuljcima i štandovima s limunadom, kioscima u kojima se prodavalo sve pod kapom nebeskom, pa i džin-tonik u limenci. Oni na rubu grada, Caričino i Kolomenskoj, bili su drukčiji. Odavali su dojam stvarnih mjesta koja postoje bez obzira na nazočnost ljudi. Crkve u Kolomenskoju i palača u Caričinu također su bile stvarne – možda oštećene starošću i nebrigom, možda prošarane ptičjim izmetom i blistavim komadima razbijenih boca; ali i tako stare ostale su impozantne sanjajući, Fjodoru se činilo, о danima koji su klizili mimo njih, danima koji su uresili njihova pročelja trošnom ciglom i tvrdoglavim mrljama odlazeći zauvijek i ostavljajući ih za sobom nalik na kosture udaljenih brodoloma.
Pogledao je u odraz u rijeci – sad su bili u Kolomenskoju i rijeka je ovdje bila dovoljno živahna da odoli čvrstu zagrljaju leda koji se počeo stvarati uz obale. Ali po sredini je voda ostala crna i čista, kao da su je rani mrazovi pročistili od nafte i drugih onečišćivača. Snijeg je padao dotičući čisto crno zrcalo bez mreškanja vode, tiho se otapajući u bijeloj prikazi crkve što se odražavala u vodi.
Popeli su se preko ograde da bi dospjeli tamo. Oksana je otrgnula nekoliko vitkih brezovih grana i založila vatricu. Vatra je otopila maleni krater u snijegu i sjedili su uz nju gledajući rijeku i snijeg. Fjodorove su se ruke ugrijale nad vatrom, ali leđa su mu obamrla od hladnoće. Primakao se bliže plamenu.
– Pazi – rekla je Oksana. – Zapalit ćeš se.
– Bolje vatra nego smrzavanje – rekao je Fjodor. – Vidio sam tipa jednom, u bolnici. Temperatura mu je toliko pala da je jedini način da ga ugriju bio da mu stave cijevi u grudi i toče toplu vodu kroz njih. Bio sam u susjednoj postelji i sjećam se kako mu je voda pljuskala iz prsa. Čudan je to zvuk. Ne sliči ni na što. Srkanje.
– Zvuči grozno – rekla je Oksana. – I ja sam vidjela ljude na smrt smrznute. Najvažnije je ostati budan i održavati vatru. Ovdje nema hitne pomoći i neće nas naći do jutra.
– Ako i tad. Ovamo zimi nitko ne dolazi.
– Još je jesen.
– No hladno je. Tko bi išao u šetnju po ovakvu vremenu?
– Nadam se da Sergejevi prijatelji hoće.
– Možda. Bacio je još jednu granu na vatru. – Gdje je tvoja čerga?
Ona je trznula ramenima, iznervirana. – Ne znam. Možda su otišli dalje, u Ukrajinu ili nekamo na jug.
– Zašto ih ne potražiš? – pitao je Fjodor. – Zbog mene?
– Ti si stranac – priznala je. – Većina Roma ne voli strance. Ali sa mnom, mislim da bi te prihvatili.
– Pa zašto ih onda ne potražiš?
– Možda ujutro. – Uzdahnula je. – Teško je to. Provela sam toliko vremena među Rusima da se većinu vremena i sama osjećam kao stranac. Problem je u tome što ne možeš živjeti u dva svijeta – uvijek odabereš jedan, čak i kad to ne želiš.
– Mislim da znam о čemu govoriš – rekao je Fjodor. – Većinu vremena čak i ne znaš da si već odabrao. – Zašutio je misleći о ljetu svoje osamnaeste godine, kad je pao na prijamnom i nikad se nije vratio kud. Nije bilo ničega što bi ga zadržalo da ne ode, samo nije. Nije mogao. – Nikad ne znaš dok ne bude prekasno da nešto učiniš.
Oksana se jače zgrbila ušuškavajući ruke pod savijena koljena. Štakori su se zbili bliže oko nje u zaštitni krug topline. – To je kao kad si dijete i onda jednog dana shvatiš da se stidiš svojih roditelja i čak i ne znaš kako se to dogodilo. Svi se posrame svojih roditelja u nekom trenutku, mislim. Samo nisam znala da se možeš stidjeti cijelog naroda.
– Znam kako se osjećaš – rekao je Fjodor. – Mislim da znam.
Oksana je slegnula ramenima. – Svi to rade do neke mjere, pretpostavljam. Ne čini to ništa lakšim.
– Ne – složio se Fjodor i pogledao u nebo koje je počelo sivjeti iznad rijeke. Jutro je stizalo i okrenuo se da pogleda iza sebe u palimpsest staze, gotovo nevidljiv pod debelim snijegom koji je prekrio zemlju svojim mekim zagrljajem. Bilo je križeva ptičjih otisaka između bijelih tihih stabala, postajali su sve vidljiviji kako je dnevno svjetlo raslo iz minute u minutu, u početku neprimjetno, ali brzo dobivajući na snazi. Vatra je dogorjela ostavljajući crni oprljeni krug koji je buljio u njih poput prazne očne duplje blago iskošena lica riječne obale.
– Mislim da je bolje da odemo provjeriti kolibu – rekao je Fjodor.
Našli su je lako – snijegom prekrivenih putokaza bilo je posvuda, s detaljnim uputama i povijesnim nebitnostima na dva jezika. Zbilja, pomislio je Fjodor, koga je briga odakle je koliba prenesena, kladu po kladu? Što je bitno u tome da je Petar Veliki odlučio premjestiti prijestolnicu u St. Peterburg? Je li uopće važno što je Petar bio prvi car okrunjen krunom načinjenom u zapadnom stilu koja se nije mogla razlikovati od onih u europskih monarha i prezreo Monomahovu kacigu? Sjećao se te kacige, izložene u jednom od kremaljskih muzeja. Izgledala je kao obična kapa, osim obilja dragulja i križa na vrhu. Muzejski vodič objasnio je da Monomahova kaciga simbolizira prijelaz sjedišta moći iz Bizanta u Rusiju i da se, kako je Bizant bio nasljednik Rimskog Carstva, Rusija smatrala trećim Rimom. Govorio je о nasljeđu ranog kršćanstva, о užasnoj i drevnoj ostavštini.
Fjodor je neodređenim životinjskim instinktom razumio zašto je Petar Veliki – taj trzavi div uskih prsa prepun tikova – htio izbjeći to nasljeđe, već replicirano do beskraja u oblicima crkvenih krovova i šubara posvuda.
Nije bila riječ о kontroli nad morem, pomislio je Fjodor dok je djevičanski snijeg krckao i popuštao pod njegovim smrznutim stopalima, nožnih prstiju zgrčenih u prevelikim vojničkim čizmama. Nije bila riječ о onome što je Petar naučio u Europi ni о opčinjenosti Zapadom. Riječ je о bijegu – bijegu iz ovog užasnoga grada stravične povijesti zakopane duboko pod zemlju, ugnjetavačke bizantske prošlosti. Petar nije mogao podnijeti ovo mjesto izvješeno između svjetova i odabrao je novi savez i izgradio novi grad, europski i čist, gdje su se ulice gradile u pravilnim blokovima umjesto da pijano vrludaju uza sedam moskovskih brežuljaka i niz njih. Tako je Petar pobjegao, pomislio je Fjodor, pobjegao radi samoodržanja, u hladni i sterilni zagrljaj Baltika. Tko bi ga mogao kriviti?
Ugledali su kolibu između golih stabala osutih blistavim ledom, sa sigama koje su resile grane poput slatkiša. Fjodor je mogao osjetiti njihov poznati kristalni čisti okus, nezaboravan iz djetinjstva.
– Misliš da tamo ima ikoga? – prošaptala je Oksana.
Fjodor je pregledao snijeg na stazi koja je vodila do kolibe. – Nema ništa, barem s ove strane.
– To je dobro – rekla je Oksana. – Sergej je rekao da onaj drugi tip tamo ide noću.
Vrata su zaškripala na šarkama i otvorila kad ih je Fjodor gurnuo. Osjetio se vonj zapuštenosti – kiseli smrad prolivena piva i zadali ustajalog zraka. Koliba – mala prostorija prljava poda prekrivena pivskim bocama i krpama – bila je prazna.
Fjodor je odahnuo s olakšanjem i razočaranošću. – Nema nikoga – rekao je i pričekao da Oksana uđe otresajući snijeg s nogu i plješćući rukama. Njezina se duga kosa smrznula u rese ledenica i othrvao se iskušenju da odlomi jedan i poliže ga, kao što bi dijete učinilo.
– Trebali smo noću doći ovamo – rekla je.
– Trebali smo – složio se Fjodor. – Ali si ti sinoć bila previše uplašena, sjećaš se?
Oksana ga je mrko pogledala. – Nisam bila uplašena. Samo se činilo da nije dobra ideja uletjeti u nešto opasno usred noći. Sad barem znamo gdje je sve i možemo se ovdje sakriti i čekati.
Fjodor je odmahnuo glavom. – A zašto ne odemo i ne pronađemo tog tipa Slavu?
– A gdje bi ga našao?
– Sergej je rekao da on voli visjeti kod tržnice na Caričinu. Hajdemo tamo pogledati. Ja neću ostati u ovoj kolibi cijeli dan. U najmanju ruku, tamo možemo pronaći hrane. Ostavit ćemo nekoliko štakora da stražare za nas, ha?
– Nemam novca – rekla je Oksana.
– Nemam ni ja. Morat ćemo improvizirati.
– Ako od mene očekuješ da kradem, nemaš sreće.
Fjodor se nasmijao, a zvuk njegova smijeha odjeknuo je među starim zidovima. – Ne – rekao je. – Naravno da ne. Ja ću imati tu čast.
Pošli su podzemnom – samo tri postaje. Neočekivano, automat na ulazu u postaju prihvatio je nerazmjenjive novčiće koje mu je Fjodor ponudio i prvi put bogzna otkad vozio se podzemnom legalno – bar u neku ruku. Prošla je prometna špica i našli su slobodna mjesta premda im put nije bio dug. Fjodoru je razmišljanje u vlaku uvijek bilo lagano i ugodno, s mračnim tunelom koji je sigurno okruživao jureći vlak poput rukavice i sa svjetlima na zidovima tunela koja promiču mimo, smirujuće, uredno. Pustio je da mu um luta, prizori i misli putuju umom – zamislio je sebe kako juri poput vlaka, a njegove misli bile su tek kratki stojeći bljeskovi svjetla pokraj kojih je prolazio, s iluzijom kretanja koju im je podario njegov nezaustavljiv prolaz.
Gledao je lica ljudi koji su sjedili preko puta njega – starice, uglavnom, sad kad su svi drugi bili na poslu; starice s očima izgubljenim u gnijezdima bora i debelim vunenim maramama omotanim oko glava; njihove potamnjele ruke bile su ili sklopljene na krilu ili su stiskale torbe za kupnju.
Također je bilo skitnica koji su bazdili na urin i alkohol i Fjodor je pomislio da je prošlo gotovo dvanaest sati otkako je popio svoje zadnje piće. Ruke su mu postale svrbljive i nemirne, pune neke glupe zujeće energije koja će se uskoro pretvoriti u drhtanje.
– Treba mi piće – prošaptao je Oksani.
Ona ga je pogledala s blagim gađenjem. – To može pričekati.
– Ne. Podignuo je jednu ruku, s dlanom dolje, drhtanje u prstima sad je postalo zujanje, ispod praga čujnosti, no vidljivo. – Zbilja ne može.
Oksana je uzdahnula i skrenula pogled. – Naći ćemo ti nešto na tržnici – rekla je. – Samo mi se nemoj raspasti, u redu?
On je kimnuo i zurio u dvoje tinejdžera koji su sjedili pokraj vrata na kraju vagona. Drugi su ga previše deprimirali.
Oksanino neodobravanje nije mu smetalo – bio je naviknut na coktanje i poglede u kojima se miješalo gađenje i sažaljenje; čak su mu dosadili i žaljenje i gađenje prema samom sebi koje je do klišeja dijelio sa svakim pijancem kojeg je znao. Samo je htio dobiti svoje piće i nastaviti sa zadatkom koji ga je čekao. Nije to bilo toliko loše, zapravo; koliko je ljudi moralo uzimati svoj lijek svaki dan? Koliko ih nije moglo ustati iz postelja bez svojih tableta i melema? Alkohol je bio njegov lijek i njegov melem i nije u tome vidio ništa sramotno.
Vlak je stigao na postaju i slijedio je Oksanu na platformu. Dok je gledao vlak kako odlazi, zapitao se načas što bi se dogodilo da se opet baci u blistave prozore – bi li se opet prebacio natrag u podzemlje ili bi razmrskao staklo i srušio se skupa s vodopadom tvrdih oštrih krhotina na tračnice koje su već titrale od pristizanja sljedećeg vlaka? Bi li dvije minute između vlakova bile dovoljne da se uzvere uz visoke betonske zidove koji su ih odvajali od platforme ili bi bio previše ošamućen da učini bilo što, tek bi stajao na tračnicama zureći u nadolazeća svjetla i tutanj i sumpor sljedećeg vlaka?
Oksana ga je povukla za rukav. – Hajdemo – rekla je. – Nema smisla čekati.
– Uvijek ima smisla čekati – rekao je sjećajući se svih vremena kad je čekao, neodređeno, nešto ili nekoga da ga odvede, da ga ukrade. Ali Cigani nisu dolazili po njega i slijedio ju je do izlaza grbeći se sve više sa svakim korakom, misli grozničavih bez lijeka.
U nadzemlje su se popeli stubama na kojima je vladala poprilična gužva.
Usprkos drhtavim rukama, Fjodor je proučavao svjetinu. Bilo je dovoljno hladno da ljudi nose debele kapute i čak je i nespretan džepar mogao očekivati ponešto uspjeha. Dok su se vukli uza stube, stisnuti jedni uz druge, gegajući se poput pingvina, pustio je prste da kliznu u džep jedne starice, topao i golem. Nije bilo novčanika, ali prsti su mu se skupili oko komada papira. Jedna novčanica, jedva dovoljna za jedno piće, ali to je bilo sve što je htio. Strpao ju je u džep i usporio korak da zaostane ako bi njegova žrtva zapazila da je pokradena.
Oksana je odmahnula glavom, ali nije rekla ništa, čak ni kad je stao na kiosku na križanju podzemne i kupio džin-tonik u limenci. Popio ga je smjesta osjećajući kako mu istog trena prsti prestaju drhtati. Bacio je praznu limenku prema psima lutalicama koji su mirno spavali pokraj kioska.
– Zgodno je – rekla je Oksana. – Uvijek vidim te lutalice na križanjima u podzemnoj i ljudi pokraj njih prolaze tako pažljivo. Čak i kad su im noge ispružene, nitko ne nagazi na njih.
– Samo bih volio da ih prodavači ne hrane – rekao je Fjodor. – Gle kako su debeli. A ako nastave hraniti te lijene džukele, nikad neće otići.
– A kamo bi ti htio da odu? – htjela je Oksana znati.
Slegnuo je ramenima ne mareći. – Da odemo na tržnicu?
Štakori su se meškoljili pod njegovim kaputom gorljivo želeći krenuti. Fjodor je pomislio da bi mu bilo draže neko konkretnije pojačanje od štakora – pištolj bi možda dobrodošao kad se ima posla s kriminalcima od zanata.
Popeli su se stubama. Ulaz na tržnicu – otvorena vrata od šupljih aluminijskih šipki – bio im je slijeva i kroz njega su vidjeli snijeg na tlu umiješen mnoštvom nogu u prljavu bljuzgu, sklepane tezge koje su nudile ponešto nezgrapne odjeće i obuće proizvedene u kooperativama, izgubljene u moru imitacija majica, torbi i traperica, s riječima poput Nike i Jordache nemarno našivenima, više kao gesta nego u bilo kakvu stvarnom pokušaju da nekoga zavaraju.
Oksana je pošla duž tezgi, povremeno zadržavajući pogled na nekoj torbici ili bluzi; Fjodor se brinuo da će joj obilje blistavih stvari oko nje skrenuti pozornost, ali dobro se držala. Pogledom je pretraživao svjetinu, tražeći obvezne jakne u boji trule višnje i zlatne lance.
Nikad nije upoznao Slavu, ali je poznavao takve tipove.
Svjetina je bila većinom ženska i postarija i Fjodor je postajao sve razočaraniji dok mu pozornost nije privukao miris janjetine i korijandra. Kao i većina teških pijanaca, nije bio posebno zainteresiran za hranu, ali daščara s kebabom iz koje su mirisi dopirali činila se dobrim mjestom za okupljanje razbijača.
Oksana je očito pomislila isto – onjušila je zrak i progutala gvalju.
– Možda su tamo – rekao je Fjodor. – Hajdemo pogledati.
– Gladna sam – rekla je Oksana.
Trebao je osjetiti krivnju. Umjesto toga, promotrio je tržnicu ne bi li uočio kupce zanesene u pregledavanje robe i šavova na odjeći koji su bili dobra prilika. Prolazio je pokraj njih, ruku sada mirnih, usput nonšalantno pecajući po njihovim džepovima i torbama, sve dok mu se u šaci nije našao znojan zgužvani svežanj novčanica. – To je to – rekao je Oksani. – Dođi, nabavit ćemo ti nešto za jelo. A i tvojim štakorima.
Štakori su reagirali oduševljeno, vrpoljeći mu se pod kaputom, gurajući se da dođu što bliže otvorima rukava.
Fjodor i Oksana ušli su u daščaru posve nalik na ugostiteljske objekte te vrste. Znojan tip u majici bez rukava posluživao je za šankom, a gusti mirisi luka i janjetine miješali su se s istančanijim aromama korijandra i vlasca. Plastični stolovi bili su prazni, osim onog u kutu gdje su miris duhana i duboki muški glasovi zgušnjavali zrak. Krajičkom oka Fjodor je uočio boju trule višnje i žuti bljesak i prišao pultu da naruči. Ponijeli su svoje plastične tanjure natrpane kebabom, komadima masnog zagorjelog mesa i škrto nabacanim začinskim biljem za ukras – do stola pokraj vrata odakle su mogli neupadljivo gledati razbijače. Fjodor je bio u iskušenju da naruči i čašicu votke, ali je procijenio da se bolje suzdržati. Danas je trijezno stanje smatrao poželjnijim. Osim toga, danas je votka skupa. Gorbačovljevi staromodni pokušaji da ojača nacionalni karakter obeshrabrivanjem konzumacije pića išli su Fjodoru na živce i, premda je moda pira bez alkohola (koja bi, pretpostavljao je Fjodor, napokon mogla pridonijeti bezgrešnu začeću) uvelike bila prošla, cijene se nikad nisu spustile na predgorbačovljevsku razinu.
Očito su i razbijači za drugim stolom tako mislili. Zašli su u živu diskusiju о uporabi ekspres-lonca za pravljenje domaćeg alkohola. – Savršen je – rekao je jedan od njih. Sudeći po spuštenim ramenima i iznakaženim ušima, bio je umirovljeni boksač. – U malom stanu, aha? Možeš upotrijebiti šećer ili žito ili krumpir, a onda ih samo destilirati u ekspres-loncu. Imam vrč za fermentiranje, stane iza kauča u kuhinji, ima nekih trideset litara. Treba oko sat vremena da to prođe kroz ekspres-lonac da se destilira. Dobra stvar, jedva da miriše na nešto i nema mamurluka poslije.
– Moj susjed destilira dvaput – rekao je onaj za kojeg je Fjodor pretpostavio da je Slava. – On je kemičar, pa ima svu tu opremu – Bunsenove plamenike i što sve ne. I one iskrivljene staklene cjevčice.
– S ekspres-loncem ne moraš destilirati dvaput – rekao je bivši boksač. – Iziđe čisto od prve. – Ili možeš samo praviti vino – ne treba toliko truda.
– Ali grožđe je skupo – rekao je drugi razbijač.
Bivši je boksač odmahnuo rukom. – Uzmeš grožđice – rekao je. – Ne shvaćam zašto su jeftinije od grožđa, ali to ti je to. A još je i više šećera u kili.
Fjodor je proučavao čovjeka za kojeg je pretpostavio da je Slava – mlađi od ostatka društva i mršav više od neuredne prehrane nego od žustra režima vježbanja izgledao je više kao mozak toga poslovnog koncerna a ne kao mišići.
Slava je izgledao odsutno – često je pogledavao na svoj teški zlatni sat koji je zveketao tihim zadovoljstvom imućnosti i trljao lice, bljeskajući s nekoliko velikih prstenova svaki put kad bi podigao ruku.
Fjodor je zamijetio blago drhtanje njegovih uskih prstiju, blijedih poput manžete njegove košulje boje vrhnja. Manžeta je kliznula otkrivši nešto što je Fjodor pomislio da je tetovaža – tamni trokut koji okružuje tri kružića – i Slava ju je žurno povukao natrag gore. Dignuo je pogled i Fjodor je jedva dospio pogledati u drugom smjeru. Ali ta mu se slika usjekla u pamćenje i prošaptao je Oksani: – Jesi vidjela onu tetovažu?
– To nije tetovaža – prošaptala mu je ona usta punih mesa i korijandra. – To je opeklina.
– Kako znaš?
Slegnula je ramenima žustro žvačući. – Tako... izgleda. – Kruh nije jela, već ga je umjesto toga trpala u svoje rukave, u kojima je žurno nestajao. I štakori su bili gladni.
Dodala je Fjodoru jednu krišku, a on ju je proslijedio štakorima koji su se smjestili poput toplog pokrova koji diše oko njegova struka. Skriveni kaputom, davali su mu trbušast izgled.
Razbijači su jeli šutke, a nestrpljivi su ih pogledi njihovog vođe požurivali.
Oksana je šapnula nešto u svoj rukav, a jedan od manjih štakora skočio je na pod, očito se izveravši iz njezine čizme.
Fjodor je zabrinuto pogledao uokolo, ali nitko osim njega nije primijetio smeđu prugu krzna kako prelazi linoleum poda urešena lokvicama polurastopljena snijega i prljavštinom te utrčava pod stol razbijača. Fjodor je zadržavao dah dok se maleni štakor, slijedeći Oksanine upute, penjao uz nogu stolca i kliznuo na sjedalo pokraj Slave. Ovaj je bio previše zaokupljen mislima da bi primijetio ružičastu njušku i dvije male, gotovo nevjerovatno čovjekolike ruke kako pregledavaju sadržaj njegova džepa. Štakor se morao izmaknuti kad je on otvorio jaknu i izvadio novčanik iz unutarnjega džepa.
Razbijači su platili i izišli još se prepirući oko toga je li bolji šećer ili grožđice.
Fjodor i Oksana pričekali su da se vrata zalupe prije nego što su platili za svoj obrok. Štakor je dotrčao natrag, držeći glavu visoko, s nečim blistavim u ustima.
Oksana se sagnula do uzme štakora izvidnika na dlan. Uzela mu je mali okrugli predmet iz usta i dala ga Fjodoru.
Kuglica zelenog Mjesečeva stakla kotrljala mu se po dlanu, topla i pomalo mokra. Pomislio je da osjeća kako pulsira potisnutim dahom i grčem života i zadrhtao je pokušavajući zamisliti kako bi to izgledalo da ti je duša zatvorena u malu staklenu čahuru kao muha u jantaru.
Vratili su se u Kolomenskoj. Promet je očito bio gust – razbijači jedva da su ih prestigli.
Fjodor ih je vidio preko ceste kod glavnog ulaza u park, kako izlaze iz mercedesa boje trule višnje koja se slagala s njihovim jaknama i protežu noge.
– Nema smisla voziti auto u Moskvi – rekao je Fjodor.
– Nije posrijedi smisao – rekla je Oksana. – Riječ je о tome kako si mogu priuštiti da ne idu metroom.
U tom trenutku, Fjodor je bolno zažalio za starim dobrim sovjetskim danima kad su svi bili dovoljno siromašni za metro osim nekoliko aparatčika s blistavim crnim volgama koje im je vlast dodijelila. Sjećao se da je njegov očuh bio sumnjičav prema svakome tko je imao auto, pretpostavljajući da je stečen nepošteno, podmićivanjem ili lopovlukom; obično je imao pravo, pomislio je Fjodor, ma koliko se nije volio slagati sa svojim očuhom.
Pomalo ga je i prezirao, zato što je bio takva radnička nula, što je tratio život na dosadan i neveseo rad u ovoj ili u onoj tvornici, nikad nije mrzio svoj posao, ali ga nije ni volio – kao da u njemu, tako ugnjetenu rutinom i dosadom, nije ostalo dovoljno živosti da prizove i mrvicu gorljivosti za jedno ili za drugo. Ma koliko nezavidan Fjodorov život bio, tješio se govoreći da barem nije toliko nikakav koliko je bio očuhov. Nije imao pojma gdje bi njegov pravi otac mogao biti, ali se za dobro tog čovjeka kojeg nije nikad sreo nadao da nije neko neveselo mjesto.
– Trebamo doznati čija je ovo duša – rekla je Oksana.
– A kako ćemo to saznati?
Pokazala je glavom na jato čavki koje su marljivo kljucale po snijegu.
– Misliš da će to uspjeti? – upitao je Fjodor.
– Uspjelo je sa Sergejem i onim gačcem – rekla je. – Možemo pokušati.
– Kako da je uhvatimo?
Oksana je pogledala uokolo da bude sigurna kako ih nitko ne gleda. Fjodor je pomislio da su za prolaznike oni nevidljivi, previše obični da bi privukli pozornost. Kad je bila posve uvjerena da na njih nitko ne obraća nimalo pozornosti, istresla je nekoliko štakora iz svog rukava i pokazala im prema pticama.
Fjodor je u početku bio skeptičan, ali štakori su bili brži i organiziraniji nego što je očekivao.
Razdvojili su se u dvije skupine okruživši s boka jednu od ptica i odvojivši je od ostatka jata.
Baš kad je ptica primijetila da je opkoljavaju i podigla krila, spremna odletjeti, odjednom su svi štakori skočili, poput čopora malenih, dobro koordiniranih lavova. Ptica je jednom zakriještala i našla se svladana, zakopana pod pomičnom masom krzna i spretnih repova.
– Da je niste pojeli – dobacila je Oksana štakorima prijekornim glasom. – Snijeg je krckao pod njezinim čizmama dok je prilazila paloj ptici, još pod napadačima. Podigla ju je, raščupanu, ali neozlijeđenu, i gurnula staklenu granulu u širom otvoren kljun koji je očajnički drhtao.
Ptica je s mukom progutala, potiskujući strano tijelo u grkljan. A onda je progovorila.
Ime mu je bilo Vladimir i bio je poslovni čovjek – pravi, ne jedan od onih razbijača i reketara koji su se samo zvali poslovnim ljudima, a nisu u životu odradili ni dana poštena posla.
Vladimir je bio jedan od malog broja dovoljno hrabrih koji su otvorili prve kooperative; njegova je proizvodila sagove i lažne perzijske ćilime i posao je cvao. Njegova je priča bila tužna i tipična; u početku, bilo je nekoliko bandi koje su iznuđivale i prijetile i on je učinio ono što su svi morali – odabrao je manje od mnogih zala koja su ga bila snašla da ga oderu do kože. Čak i – manje – bilo je relativno. Nije ih baš mogao razlikovati, dolazili su i odlazili, pljačkali i prijetili, mašući električnim glačalima i kliještima, omiljenim sredstvima uvjeravanja i izvlačenja novca, priznanja i povremeno zuba. Čak su i izgledali isto; u tim danima prije jakni boje trule višnje, svi su imali kratku kosu i kožne jakne. Radi udobnosti i slobode pokreta nosili su donji dio trenirke, kao i u prijašnjim danima kad im je omiljeno zanimanje bilo prisilno šišanje hipija. Vladimir bi volio da su oni ostali na rubu i da se nikad nisu približili nadobudnim poduzetnicima, ali bili su tu, na vidjelu i prijeteći sa svih strana.
Odabrao je Slavu jer je izgledom podsjećao na pripadnike inteligencije, s tankim prstima i umornim, ali ljubaznim očima, s navikom da zamišljeno kima na preklinjanje onih koje bi iznuđivao. Bio je i načitan, sklon citiranju Johna Stuarta Milla i Jonathana Swifta; volio je Thomasa Manna i Remarquea. Vladimir ga je odabrao za svog zaštitnika – svoj krov, kako se govorilo u žargonu s kojim je postao neugodno upoznat – jer, ako je već morao biti komu podređen, htio je da taj netko bar bude obrazovan čovjek. Samo mala taština, pomislio je.
Ali bilo je opasno biti pod zaštitom čovjeka koji je volio razmatrati je li osobno iskustvo granica nečije mašte i može li se izmisliti stvarno tuđinsko stvorenje, naprimjer, a ne samo amalgam poznatih zvijeri. Bilo je opasno biti podređen nekomu tko se pitao je li zmaj na gradskom grbu srodnik Komodo zmaja kojem toliko sliči i, ako jest, kad je sv. Juraj imao prigodu otputovati do Komoda. Maštovit čovjek mogao je zamijetiti magiju koja se uvlačila u svijet, čini bačene da ih on primijeti, poput okruglih svjetlucavih mamaca.
– Znaš za magiju? – pitala je Oksana.
Čavka je zalepetala krilima. – Naravno da znam; znao sam od trenutka kad je on počeo razmišljati о njoj. Posudio je neke knjige od mene – knjige о kabali. Moja je baka bila svojevrstan židovski mistik. Knjige su bile baš stare; vrijedne. Nisam znao ništa о toj zvjezdariji, uopće me nije zanimalo.
– Ali sad znaš – rekao je Fjodor. Pogledao je uokolo da se uvjeri kako nitko ne prisluškuje njegov razgovor s pticom. – Reci mi, zašto dolaze ovamo?
– To ne znam – rekao je Vladimir. – Ali ako ih hoćeš slijediti, sad je trenutak. Pokazao je krilom na trojicu ljudi koji su završili s rastezanjem, pušenjem i dokonim razgovorom i krenuli niza svježe očišćenu stazu.
– Znamo kamo idu – rekla je Oksana. – Kakve veze ima kabala s tim?
– Po onom što sam ja shvatio – rekao je Vladimir – on je htio naučiti magiju. Kabala se činila izvrsnom za početak; čak si je dao istetovirati neke simbole. To mu nije dalo nikakve sposobnosti, ali je rekao da je to kao putokaz silama s druge strane da ga pronađu.
– Kakve sile? – pitao je Fjodor osjećajući kako su mu se dlake na vratu naježile.
– Ma znate – rekla je čavka. Nije slegnula ramenima, ali Fjodor je zamislio da jest. – Uobičajene – sotona ili tko god, valjda.
– Dobro – rekla je Oksana i povukla Fjodora za rukav. – Hajdemo pogledati kolibu.
– Hvala što ste me stavili u pticu – rekao je Vladimir, ali... Bi li bilo moguće da me možda opet pretvorite u čovjeka?
– Mi ne znamo nikakvu magiju – rekla je Oksana. – Pretpostavljam, kad bismo stavili tvoj dušokamen u neku osobu....
– Sumnjam – rekao je Fjodor i krenuo niza stazu za razbijačima koji su dotad već bili nestali s vidika. – Ali znamo nekoga tko bi ti mogao pomoći. Ako ti pomogneš nama, razgovarat ćemo s njim u tvoje ime.
– To bi bilo prihvatljivo – rekla je čavka. – Zapravo, čak vrlo zadovoljavajuće. Smjestila se Fjodoru na rame. – Ima li još što oko čega vam mogu pomoći? I usput, kamo idemo?
– Do kolibe Petra Velikog – rekla je Oksana. – U međuvremenu, znaš li bilo što о ljudima koji se pretvaraju u ptice?
– Naravno – rekao je Vladimir prozaično. – Svi koji obraćaju pozornost znaju. Murja je tražila sve te nestale ljude. Tamo gdje ja živim, u Birjuljevu, i jedan je od naših murjaka nestao. Ostali su izludjeli zbog toga, ispitali su svakog Čečena i Gruzijca i ilegalca do kojeg su mogli doći. Počeli su pitati i poslovnjake – tko je nestao, zašto... Nitko se ne želi zamjeriti reketarima, ali ljudi znaju. Vide kako gangsteri prošetaju pokraj tebe i odjednom ti drug lepeće krilima.... Ja sam se ponadao takvoj sudbini kad su došli po mene. Oduvijek sam želio letjeti, još od djetinjstva.
– A tko nije? – promrmljao je Fjodor.
Tko nije, doista. Čak i sad, posve lišen djetinjih zabluda, povremeno bi sanjao о letenju. Danas se ne bi ni podigao iznad zemlje, nego bi lebdio odmah iznad uzbibanih vlati jesenje trave. Uvijek je letio iznad travnatih polja u svojim snovima, od jednog do drugog obzora, zaljuljanim, šapćućim. Ako bi zatvorio oči, čuo bi šuštanje jedne stabljike uz drugu, mogao bi osjetiti njihove tvrde stapke pod prstima.
U mislima se vratio na krckanje snijega kad su čuli glasove kako dopiru iz kolibe.
Sunce je već bilo zalazilo, sjene stabala protezale su se duge i plave krivudajući po snježnim nanosima i udubinama. Još je bilo previše svjetla za prilazak kolibi; stali su, a trenutak potom stali su i glasovi unutra.
– Jeste li čuli što? – rekao je jedan od ljudi unutra.
– Špijuni – odgovorio je škripav, odvratan glas; zvučao je poput struganja noktom po prozorskom oknu. – Uhvatite ih.
Nije se imalo kamo pobjeći i Fjodor se okrenuo tražeći pomoć.
Ona je zastala, a onda zazviždala; štakori su izjurili iz njezinih i Fjodorovih rukava, dotrčali iz kolibe. Bilo ih je tako mnogo – Fjodor je pomislio da su im se i divlji štakori pridružili privučeni Oksaninom magičnom privlačnošću. Štakor na štakoru, red za redom.
Trojac u jaknama boje trule višnje stajao je u vratima kolibe uznemirenih pogleda. Pištolji su im blistali u rukama, ali nisu zapucali, bili su zapanjeni izvedbom štakora – rep isprepleten s repom, ruke u ruci. – Fjodor je bio osupnut. Nisu zapucali čak ni kad se medvjed sačinjen od štakora uspravio do pune visine, podigao ruke i zakoračio prema kolibi.

16.

Jednooki likho

Vojnici su se u dvorištu bavili svojim poslom – Galina je čula njihove korake popraćene veselim zveckanjem ostruga о kaldrmu.
Timur-beg odmahnuo je glavom negodujući. – Bosti konje u slabine, to ne valja. Konj je pametna životinja. To je kao da mamuzaš svoje dijete.
– Ne bih znao – rekao je Jakov. – Šuti – pokušavam čuti što se događa.
Glasovi koji su dopirali do njih bili su prigušeni, riječi neprepoznatljive. A tad su se začuli drugi zvukovi – struganje i grozno tiho srkanje i šapat poput ledenih igala. Galina je zagrizla zglob svoga kažiprsta kako, prestravljena, ne bi pobjegla.
Taj užasan zvuk – nije se usuđivala zamisliti njegov izvor, ali znala je i bez uobličavanja u riječi da ta buka nije ljudska. Zvuk se primakao bliže. Bilo je kao da netko liže vrata kolibe, hrapavim, a ipak mokrim divovskim jezikom. Priče iz djetinjstva, priče od straha zaboravljene preplavile su joj sjećanja, svježa kao i prije mnogo godina. Vještica koja je prolazila kroz vrata pećnice načinjena od sedam slojeva lijevanog željeza. Stvorovi kojima jezici vise do usahlih grudi, imali su pandže kojima su se spretno obračunavali sa svojim dječjim žrtvama. Riječi kao igle, oči kao žeravice.
Njuškanje ispred vrata. Golema mokra njuška priljubljena uz izdajničke daske njušila je ljudsko meso unutra. Vrući oduran dah dopro joj je do lica kroz razmake između drvenih dasaka zapahnuvši je smradom trulog luka. Čvršće je stisnula zube da se ne uguši.
Čak je i Zimun bila preplašena – njezino masivno tijelo stisnulo se uz Galinu tražeći utjehu. Umalo ju je prevrnula. Privila se uz nju, a toplina i mliječni miris kravlje kože na tren su je smirili. Zapitala se što je u Zimuninoj nutrini – pravo meso ili samo zvijezde? Ako bi se probušila rupa u njezinoj bijeloj koži, bi li se zasljepljujuće svjetlo prosulo sažgavši sve u vrući zvjezdani pepeo?
A tada, tek tako, nešto je probilo daske, poput pucnja iz kratke sačmarice. Galina je vidjela raširene pandže i golemo oko koje je gorjelo poput uzburkana nestrpljiva Sunca i osjetila udarac u prsa koji ju je odbacio na tlo. Jakov i Timur-beg dograbili su uljeza, a Zimunini papci parali su zrak kad se propela. Njezini su se rogovi nagnuli i odbacili napadača u zid. Pao je tupo udarivši i Galina se pridigla, daha neravnomjerna i sipljiva.
To stvorenje bilo je manje nego što je prvobitno pomislila – ljudske veličine, ali s oštrim pandžama i čupercima perja na zapešćima prekrivenima nabranom modrikastom kožom. Usta bez usana iskrivila su se ogoljevši velike žute zube kvadratne poput polja na šahovskoj ploči. Jedino oko blistalo mu je iz sredine čela, a Galina je shvatila tko je to upravo položio ruke na nju.
Zimun je prva progovorila. – Jednooki Likho – rekla je. – Mislila sam da smo se odavno riješili vas dvojice.
Galina je čula priče о Likhu i njegovu pratitelju Zlidenu. Znala je za ta dva parazitska bića, otjelovljenje zle sreće, koja se zakvače za svoju žrtvu dok ona ne izgubi sve i na kraju pogine od nagomilavanja nesreće.
Likho je teško disao. – Glupa kravetino – rekao je strugavim glasom. – Misliš da me se možeš riješiti stavljanjem u bačvu i bacanjem u rijeku? Uvijek se nađe neka jadna budala koja će ju otvoriti. Ljudi ne mogu podnijeti zatvorene bačve i sanduke i kutije – zar niste to naučili?
– Ti su te vojnici, znači, pustili van – rekao je Koščej. – Glupi smrtnici.
– Da, jesu – likovao je Likho. – I zalijepili smo se za njih, zalijepili kao katran za krzno. Slijedili smo ih doma, samo su oni bili mrtvi i glupi, zaglavljeni s krive strane rijeke, da se nikad ne nađu sa svojima, da nikad ne nađu vaš glupi gradić. Previše mrtvi da znaju što je zla kob.
– A zašto onda ostajete s njima? – pitao je Timur-beg. – I zašto ptice?
Likho je ispustio škrt, demonski hihot. – Previše znatiželjni, a ipak previše slijepi. Slijepi kao Berendej – glupi starkelja, mislio je da nas može domamiti natrag u bačvu. Ali mi smo mu promijenili sreću, promijenili sreću. A i vaša će se sreća promijeniti, vama dvoma – luda curo, lijeni murjače. Bit će vam toliko loše da ćete misliti da vam je prije bilo dobro.
Vojnici su se tiskali u dovratku, spremnih mušketa.
Zimun je zamukala i odmahnula glavom prema njima. – Ne morate raditi ono što vam Likho i Zliden kažu.
– Da, moramo – rekao je kaplar. – Obećali su nam život, obećali su nam da ćemo opet kročiti zemljom, izbaviti se iz ovog mlakog pakla i opet živjeti. Obećali su nam oči i krila ptica koje lete, koje vide...
Dok mu se glas stišavao, a mušketa spuštala, koraknuo je naprijed, bajuneta još uperena u Jakovljeva prsa. Razjapljena rupa ondje gdje su bila vrata pustila je unutra škrto svjetlo, a Galinin je pogled slijedio uzdizanje zida palače. Krov je bio previsoko da se vidi, ali mogla ga je zamisliti, prekrivena crnom masom jadnih izmještenih ptica. – Maša! – zavrištala je.
Vojnici su prišli bliže, ali su stali dvojeći trebaju ili učiniti što – na kraju krajeva, ona se nije borila s njima, samo je dozivala – Maša, Maša!
Gromoglasni lepet krila i kriještanje odgovorili su, ptice su uznemirili njezini povici.
Mogla ih je zamisliti kako kruže, viču – a onda su prošle kroz dovratak, jureći u pernatoj bujici, crne kao katran.
Činilo se da su ptice zbunjene jer su napale najprije vojnike, a onda nasrnule na Galinu i njezine prijatelje. Zimun je uzlepetane ptice otjerala šibanjem svojim repom, nimalo prestrašena njihovim oštrim kljunovima i blistavim očima. Jakov je samo pokrio glavu prekriženim rukama, ali je gledao gore u oblak ptica, kao i Galina, tražeći nemoguće prepoznavanje – svaka čavka izgledala je kao i svaka druga, a i svaka vrana bila je ista. Možda je Maša bila među njima, možda nije. A pretpostavila je da se i Jakov nada da će vidjeti svoju vranu, ljubimca Carla i možda ga zamoliti za oprost.
Provirila je između prstiju kojima je štitila oči i vidjela da su vojnici otjerali ptice mušketama, neke su oborili u zraku. Perje se kovitlalo. Jedno od pera, blistavo crno, proletjelo joj je pokraj lica poput minijaturne elise helikoptera.
– Molim te – prošaptala je Galina uskovitlanu peru dok su je grube ruke i drveni kundaci mušketa gurali kroz dovratak – molim te da ne umrem prije nego što te nađem. Molim te, nemoj da me ubiju prije nego što opet porazgovaram s tobom. – Šaputala je peru dok nije dotaklo pod, kao zvijezda padalica.
– Naravno da nas neće ubiti – rekao je Jakov. – Zar nisi slušala? Zašto bi nas ubili kad nam mogu samo isisati sreću? Daj uključi mozak bar jednom.
Galina se ugrizla za usnu i nije odgovorila. Još otkako su utjerani u palaču, cijelo se vrijeme boreći s pobješnjelim, kreštavim pticama, Jakov se činio nemirnim. Njegovo uobičajeno apatično ponašanje zamijenila je iritiranost i povremena otrovna zloba.
Prostorija u kojoj su se trenutačno nalazili bila je prava pravcata tamnica – podzemna, poduprta debelim gredama, s teškim zakračunatim vratima i strogim malenim prozorom u vratima iskrižanim željeznim šipkama. Bilo je dovoljno slame za spavanje i slaba svjetla pri kojem se dobro vidjelo Jakovljevo ljutito lice.
Možda mu brada, pomislila je Galina, daje to gladno, očajničko lice. Ali njegove ljutite riječi još su joj zvonile u ušima i povukla se u kut ne želeći ništa više nego da se ukopa u slamu i nestane.
Jakov je hodao amo-tamo po prostoriji. – Ne mogu vjerovati – rekao je. – Ovo mjesto... Popljačkaju sve u što vjeruješ, onda ti uzmu sjećanja, a sad i našu sreću. Kakvo je ovo mjesto?
– Elena je rekla da nije utopija – rekla je Galina.
Jakov je odmahnuo glavom i nastavio šetkati. – Kamo su odveli Zimun i ostale?
– Ne znam – rekla je Galina.
– Pa, misli!
Ukopala se dublje u slamu i obgrlila koljena. Bila je kadra ubiti za kupanje i za nekoliko trenutaka samoće. Kad se Jakov ponašao ovako, nije se mogla ni na što koncentrirati. Osjećala se beznačajnom i malenom, kao kad bi je učiteljica ispitivala pred razredom, a ona nije mogla ništa odgovoriti točno i, što bi se više koprcala, to bi više brljala. Došlo joj je da se rasplače. – Ne znam – ponovila je. – Ne možeš sa mnom tako razgovarati.
Stao je i okrenuo se. – Kako?
– Tako – ponovila je. – Ponašaš se kao da je ovo moja krivnja.
– A nije?
Omahnula je glavom u nevjerici. – Ti si ovdje murjak.
– I radio sam svoj posao. Dobro sam ga radio, hvala lijepa, a onda si se ti pojavila i odvukla me da upoznam tvoga ludog prijatelja koji je ipak bio dovoljno pametan da se izvuče iz ove male pustolovine i onda smo svi završili ovdje. Kako znaš da ti je sestra ovdje? Kako znaš da cijela ova gungula ima ikakve veze s nama?
– Ptice... – počela je.
– Da, da, znam, ptice su posvuda. I kako nam to pomaže?
– One su njihove oči – rekla je. – Vide sve. Možda bismo trebali pronaći način da doznamo što ptice znaju.
– A kako ćemo to izvesti?
Galina se pridigla istežući se. – Je li ti ostalo išta hrane?
– Ne. Pa, samo komadić onoga groznoga voćnog kolača koji je David napravio. – Kratak osmijeh ozario mu je bradato lice kad je pomislio na svog djeda i Galina je osjetila žalac grižnje savjesti što mu je uskratila ponovni susret.
– To će poslužiti – rekla je. Uzela je krišku ljepljivu od rastopljene voćne kreme i prljavštine s Jakovljevih žuljevitih prstiju. Njezin otac imao je iste takve ruke, sjetila se. Tvrde i žilave kao koža i mislila je da svi muškarci imaju takve ruke. Sjetila se iznenađenja kad se rukovala s jednim od majčinih kolega s posla i otkrila da su mu ruke mekane, ženskaste. Zapravo, ubrzo je doznala da vrlo malo muškaraca ima ruke poput njezina oca; to je bila jedna od malobrojnih stvari kojih se о njemu sjećala.
Kleknula je pokraj rešetke u vratima i izmrvila kolač na pod nježno gugućući. Kad bi ispružila vrat, vidjela bi dugi hodnik i na njegovu kraju mali prozor premalen za čovjeka, ali dovoljno velik za pticu. – Dođite – gugutala je. – Dođite, ptičice, imam lijep kolač za vas.
Jedna ptica sjedila je na rubu prozorčića, glatkoga crnog perja i naherene glave, crne blistave kuglice oka usmjerene na komadiće kolača na podu.
– Ne vrijedi – rekao je Jakov. – Neće doći.
– A kako to znaš? – pitala je Galina ne okrećući se.
– Nemamo sreće – rekao je Jakov. – Zar ti nije jasno? Kad su i Likho i Zliden tu, nemamo šanse. Sve što može poći po krivu, pođe.
Galina nije odgovorila i sagnula se niže. Prsti su joj odrvenjeli od mrvljenja kolača; mrvio se i mrvio i raspadao u sitnu prašinu.
Nekad su hranile golubove, ona i Maša; Maša je bila još malena i najviše je željela ljubimca goluba. Galina se nasmiješila sjećajući se drvenoga sanduka koji su bile našle pokraj stražnjih vrata susjedne trgovine pićem koji je vonjao na svježe opiljke i kiselo proliveno pivo. Našle su štap i posudile klupko vune od jedne namrštene starice koja je voljela plesti sjedeći na klupi pokraj ulaza u njihovu zgradu. Podigle su sanduk štapom, omotanim nebeskoplavom vunicom i izmrvile jučerašnji kruh pod njega. Čekale su, bez daha i hihoćući se, da se golubovi okupe pod sanduk, nestrpljivi da budu uhvaćeni, mislile su.
Galina se poželjela osjećati kao što se osjećala tog dana – pomalo usplahirena i spremna na ispriku, s pripremljenim objašnjenjem za svakog odraslog koji bi ih pitao za razlog hvatanja golubova; sretna u iščekivanju, sretna što je njezina mala sestra gleda s toliko divljenja, toliko zadivljena što Galina, obično beskorisna i nespretna, raspolaže takvim mističnim znanjem kako napraviti klopku za golubove.
Obično je Maša, tada tek petogodišnjakinja, postupala s Galinom ljubazno i suosjećajno kao što odrasli postupaju s bolesnom djecom. Galina nije bila nezahvalna – naprotiv, bila je uvjerena da je Maša jedina osoba pod kapom nebeskom dovoljno velikodušna da voli nevoljene – ali je uživala u rijetkim trenutcima sjećanja u kojima je ona bila sposobna.
Namrštila se kad se sjetila goluba kojeg su uspjele uhvatiti u grozničavu bijegu drugih ptica i teškom tresku sanduka. Sjetila se kako je ptica lepetala zabijajući se о drvene rešetke svog zatvora, gotovo podižući sanduk sa zemlje. Sanduk je poskakivao na ugrijanu asfaltu reskog vonja kao da je opsjednut. Smijale su se no osjećale su blagu krivnju pa su požurile pogledati svog zarobljenika. Bio je to posve prosječan golub, većim dijelom siv. Kada bi ga sunčane zrake obasjale pod odgovarajućim kutem, vidjeli su se u njegovu perju zeleni i grimizni cvjetovi nalik na mrlje nafte u lokvi. Maša je izgledala zadovoljno i pomilovala je pticu. – Srce mu kuca tako brzo – rekla je. – Mogu ga osjetiti kako mi skače pod prstima.
Tad je Galina primijetila da s pticom nije sve u redu – njezine noge, kandžaste i kožnate i gušterolike, činile su se većima nego što bi trebale biti, bile su natečene i tamnocrvene.
I Maša je primijetila i zinula. – Gle – rekla je, pokazujući na prljavi tanki konac koji je visio s noge i zaplakala. Galina je pokušala i sama ne zaplakati shvativši da je netko – vjerojatno dječaci koji su terorizirali lokalne mačke lutalice i provodili većinu vremena igrajući se u betonskim cijevima obližnjega gradilišta – prije uhvatio ovu pticu i vezao je koncem i vukao kao papirnata zmaja. Konac je vezan prečvrsto i prekinuo je ptici cirkulaciju u nogama – zato ju je bilo tako lako uhvatiti drugi put.
Galina je obrisala suze Maši i odvela je doma, s jadnom pticom još u rukama; nije se više borila protiv svojih porobljivača. Ptica nateklih nogu koja pasivno leži na otvorenim dlanovima petogodišnjakinje bila joj je jasna u umu, prava ilustracija poraza kakva se samo poželjeti može. Pokušale su skinuti konac, ali oteklina je bila prevelika – ljuspasta ga je koža prekrila, a golub bi zadrhtao svaki put kad bi mu dotaknuli ozlijeđene noge. Uskoro nije mogao stajati i otišle su autobusom u veterinarsku kliniku. Golub je uginuo na putu, no njih dvije s mrtvim golubom, nisu sišle na sljedećoj postaji već su se, u tišini, odvezle do posljednje postaje i čekale da autobus okrene natrag i odveze ih doma. Zakopale su goluba u voćnjaku i nikad više nisu pokušale uhvatiti drugog.
Ptica je s prozora sletjela na pod hodnika oklijevajući, proučavajući Galinu i smrvljeni kolač najprije jednim okom, pa drugim.
– Samo se ne miči – prošaptala je Galina Jakovu. – Molim te, preklinjem te, ne miči se.
On nije odgovorio, ali je prestao šetkati. Galina mu nije mogla vidjeti lice, no znala je da s istom napetošću kao i ona promatra nesigurne ptičje korake i često uzmicanje.
Ptica je oklijevajući kljucnula mrvice gledajući postrance u Galininu ruku koja je ispružena dlana počivala na podu.
– U redu je – prošaptala je Galina. – Hajde, jedi.
Ptica je počela jesti, a vrat joj je poskakivao svaki put kad bi kljucnula. Grkljan joj se ispunio voćnim kolačem i izgledala je potpuno zaokupljena svojim objedom. Galina je micala ruku centimetar po centimetar dok nije zamalo dotaknula nogu ptice. Ptica je prestala kljucati i proučavala je ruku koja je opet počivala na podu.
Galina je grizla usne osjećajući kako joj se suha koža guli pod zubima, ustupa mjesto mekom mesu i reskoj mokroj krvi. – Ne miči se – prošaptala je – samo mirno.
Ptica je zastala, a Galina žustro krenula prema njoj, no udarila je glavom о metalne rešetke na vratima – zaboravila je da su tu. Od bola je ustuknula osjećajući samo lagan dodir ptičjeg krila. Preplašeni je golub s lakoćom uzletio i izletio kroz prozor na dnu hodnika. Boljelo ju je rame, bolio ju je lakat, no ipak je i dalje pokušavala uhvatiti svojega goluba.
– Otišla je – rekao je Jakov. – Nemoj se kriviti – zamalo si je uhvatila.
– Zamalo nikad nije dovoljno dobro – prošaptala je. Barem je tako moja majka govorila.
– Što bi s tom pticom? – upitao je Jakov. – Razmisli malo – ako Likho može razgovarati s pticama, ne znači da i ti to možeš.
– Moramo pokušati – rekla je. – Što, ti želiš istrunuti ovdje?
Jakov je zaustio, ali ih je prekinulo lepetanje krila. Debeli bijeli gačac provukao se kroz prozor i prizemljio se nesigurno lepršajući. Prišao im je hitro.
– Konačno – rekao je. – Trebala mi je cijela vječnost da vas pronađem.
– Sergej! – Galina je podigla pticu i zagrlila je potiskujući želju da je poljubi. – Kako si nas našao? Zašto su te pustili?
– Pravio sam se glup – rekao je gačac i čak ni piskavost njegova glasa nije mogla skriti samozadovoljstvo. – Nisu mislili da sam dovoljno važan da me ganjaju – razgovarali su sa Zimun i Koščejem.
– A što je s Timur-begom? – pitala je Galina.
– S njim? Ne znam. On je čovjek, pa su ga valjda stavili negdje da mu uzmu sreću, ako mu je išta ostalo nakon svih tih godina pod zemljom. – Sergej se nasmijao, zadovoljan svojom duhovitošću. – Pa sam otišao tražiti vas, ali nikad nećete pogoditi što sam još našao.
*

Sergej nije mogao letjeti jer su mu podrezana krila služila samo za to da ublaže pad, no bila su prekratka za let. Odskakutao je do prozora prvoga kata palače; išao je iz sobe u sobu. Našao je mnogo ptica i još nekoliko vojnika, od kojih su neki bili Francuzi. Nitko od njih nije obraćao pozornost na njega i uskoro je otkrio zašto – albino-ptice sjedile su na rubovima prozora zajedno s pridošlicama crnog perja i kljuckale voćke na granama stabala. Sergeju je još bilo čudno misliti о sebi kao ptici, ali morao je priznati da mu je to sada dobro došlo kao savršena krinka. Skakutao je po parketu i ručno tkanim sagovima s crvenim, žutim i plavim prugama; nespretno je lepršao do prozorskih dasaka, izlazio na balkone, skakutao zavojitim stubištima, gubio se u beskrajnim hodnicima i galerijama praznih soba u kojima je stanovala samo prašina. Poslije nekog vremena prestalo ga je biti briga je li već bio u toj sobi i nije bio siguran penje li se ili silazi.
Ne sjeća se kako je došao do ulaza u jednu od sedam kula; znao je samo kako je morao kriviti vrat da bi vidio sljedeći zavoj na širokom stubištu koje se uspinjalo, sa stubama poslaganim pod blagim kutom tako da im je trebao cijeli kat da završe okret. Pomislio je da bi samo zbilja visoka kula imala stubište s tako polaganim skretanjima, u kojima se povremeno gubio zamišljajući da još čuva silos, u ljudskom obliku, i da ga je njegov šef poslao da donese nešto iz skladišta. Onda se trgnuo iz snatrenja i vidio da Sunce zalazi, a onda opet izlazi – čudne su se stvari događale na tom stubištu.
Tada je začuo pjevanje. Glas je bio sitan i promukao i često je zastajao i gutao zrak velikim bučnim udisajima i opet nastavljao, drhtav, slab i nesiguran. U početku je zamislio dijete, možda bolesno dijete, dječaka s astmom koji je ubijao vrijeme u svojoj bolesničkoj postelji zamišljajući se u crkvenom zboru. A tad se još jedan glas pridružio prvom i slabašan je duet odjeknuo stubištem. Treći je pokušao pjevati, ali je zakašljao, jauknuo i pretopio se u jecaje prije nego što je opet zašutio.
Sergej je požurio uza stube. Glasovi nisu zvučali kao Likho ili njegovi vojnici pa je procijenio da su to zarobljenici. Nisu zvučali kao Zimun ili Koščej, čak ni kao Galina, ali je požurio nadajući se da će otkriti tko to pjeva tako jadno.
Na vrhu stubišta bila su samo jedna vrata s uskim prorezom na dnu. Sergej se uz nešto napora provukao kroz otvor; najveća mu je briga bila da ne naleti na mačku ili da ga silom izbace stanovnici, ali nije očekivao da će naići na toliko žestoku žalost i bijes.
Najprije je pomislio kako gleda tri gole žene lancima vezane uza zid; koji bi mu se god sitni prljavi užitak mogao probuditi u srcu pri pogledu na vezane žene, ispario bi čim bi ugledao duge krvave masnice na zapešćima uskih šaka bez prstiju, obješene grudi i ptičje noge toliko natekle da je koža u naborima napola prekrivala okove. Lica su ga podsjećala na bizantske svetce i anđele – velikih tamnih očiju, istočnjačkih obraza, tananih kostiju koji su se sužavali u male oštre brade i sitnih ali savršenih usana napola otvorenih u patnji.
Tad je primijetio da su njihova naga tijela bezoblične vreće nalik na očerupane kokoši i shvatio osupnuto da su to tijela ptica, skroz očerupana. Samo je nekoliko paperjastih pahulja preostalo.
– Tko ste vi? – prošaptao je ženama pticama.
Jedna po jedna podigle su pogled, očiju napola skrivenih pod teškim tamnim kapcima, i jedna po jedna prošaptale: – Alkonost; – Sirin; – Gamajun.

17.

Alkonost, Sirin, Gamajun

Jakov ga je prekinuo. – Što se onda dogodilo?
Sergej je našušurio perje. – Već bih ti rekao da me nisi prekinuo. Pa samo slušaj, može?
Jakov je kimnuo i zašutio.
Sergej je nastavio s pričom – kako se sledio na podu uz vrata, nesposoban da se pokrene i pomogne, paraliziran mješavinom užasa, odvratnosti i sažaljenja. Također, postao je bolno svjestan vlastita malog i debelog ptičjeg tijela. Zamišljao je svoja krila očerupana do posljednjeg pera. – Štapovi bez šaka prekriveni plavom nabranom kožom. Zadrhtao je.
Tamne bizantske oči gledale su ga sa zida, upijajući ga, i nije bio kadar pogledati ostatak prostorije, gledao je samo njihove oči i krvave okove koji sapinju i čine neizrecive, nezamislive grozote.
– Zašto ste ovdje? – konačno je zakriještao. – Što vam rade? Zašto... – Htio je pitati zašto su gole, a onda je nakon kratka razmišljanja upitao: – Što se dogodilo s vašim perjem?
– Uzeli su ga – rekla je Sirin zamuckujući, ali lijepim glasom, a usne su joj zadrhtale. – Uzeli su ga da naprave talismane, da ih daju zlim ljudima.
– Izraste opet – dodala je Alkonost – ali ga oni opet uzmu.
– Ti ćeš umrijeti dvaput – zašištala je Gamajun kojoj su oči gorjele žarkim ludilom.
– Mogu li učiniti nešto za vas? – prošaptao je Sergej. – Tuga ga je ispunila kako ga nikad prije nije ispunio ni jedan osjećaj; pomislio je kako je to prvi put u životu da je zbilja nešto osjetio. Najviše na svijetu želio im je pomoći.
– Uzmi moje zadnje pero. – Alkonost se mučno pomaknula, ne bi li mu pokazala svoj ogoljen bok, na kojem je podrhtavalo jedno jedino malo bijelo pero. – To je talisman.
– Od čega štiti?
– Ne znam. – Alkonost se ugrizla za usnu i umalo zaplakala. Nije izgledala ni najmanje veličanstveno.
– Uzmi i moje – rekla je Sirin i izvila se, pomičući svoje teško tijelo u stranu i pokazujući mu prašnjavo sivo pero pod krilom. – To je čarolija.
– Uzmi ih sve! – Gamajun se divljački otimala u svojim okovima raskrvarivši si gležnjeve i zapešća. – Uzmi moju kletvu, uzmi moju mržnju, uzmi sve što imamo, ali zaustavi ovo poniženje. – Kad se prestala otimati i legla bespomoćna i iscrpljena na svoje okove, glave klonule na prsa, Sergej je ugledao crnu mrlju jednog pera na vratu pod zatiljkom.
Pokupio je tri pera i zastao na vratima. Činilo se nemogućim ostaviti ih tako. – Vratit ću se po vas – rekao je. – Obećavam.
Tri žene ptice nisu rekle ništa; Alkonost je opet zapjevala, ovaj put djetinjastu uspavanku koju je Sergej čuo nekoć davno. Nije pamtio riječi, no melodija mu je dotakla srce čežnjom za sretnim vremenom bez odgovornosti, za vremenom kad se mogao ušuškati pod debelim poplunom i nikakva ga briga tamo ne bi mogla pronaći. Progutao je žuč koja mu se bila popela u grlo i provukao se kroz prorez u vratima. Osjećao se nekako laganijim, praznijim.
Pomicao je krila pokušavajući objasniti. – Ovako je to, vidiš – rekao je. – Ništa više nikad neće biti isto. Kao da mi se život prelomio na pola. Znaš li što pod tim mislim?
Jakov je kimnuo. Znao je. Znao je za prije i poslije, osjetio je procijep koji je raspolutio njegov život na dva odvojena i nepomirljiva dijela, koji nisu imali veze jedan s drugim; sad je bio drukčiji čovjek i došlo mu je da se baci na hladni pod svojeg zatvora i zaplače i udara šakom u daske kad je pomislio da je taj procijep, taj razdjelnik, to sjećanje iskopano iz njegove duše brodarovim koščatim prstima.
– Gdje su pera? – upitala je Galina.
Sergej se šepirio i podigao svoja krila. Tamo, između njegova prljavobijelog perja, bilo je jedno blještavo bijelo, jedno sivo i jedno crno, isperaka sigurno smještenih u batrljicu.
Jakov ih je izvadio svojim nespretnim prstima i pogledao ih sa zanimanjem.
– Što ćemo s njima?
– Talisman, čarolija i kletva – rekla je Galina.
Jakov je uzdahnuo i sklopio šaku. – Što to uopće znači? Svatko ovdje govori u glupim zagonetkama kao da se nabacivanjem riječima dobiva nekakvo značenje. E, pa, nije tako! Meni je sve to trla baba lan. Pa nemoj sad i ti početi govoriti tako, kao da znaš što se događa.
– Nemoj mi govoriti što da radim i kako da govorim – Galina je umalo zarežala na njega. – Što ti sebi umišljaš, tko si? Nisam ja tvoja žena da se obrecneš na mene svaki put kad nešto pođe po zlu.
Slegnuo je ramenima i pružio joj pera. – Onda ti ovo riješi.
Galina je razgledala pera na svom dlanu jedno po jedno pokušavajući uhvatiti svjetlo s prozora na kraju hodnika. Bila je zbunjena kao i Jakov koji je potisnuo samozadovoljan smiješak. – Talisman ili čarolija? – razmišljala je Galina. – I sjeća li se tko od vas neke bajke s perima?
– Samo s laticama cvijeća – rekao je Sergej. – Sjećaš se one о cvijetu sa sedam boja?
Galina se nasmiješila. – I te kako. Leti, latice mala, od istoka na zapad, od sjevera na jug i natrag se vrati, nek mi se želja ostvari kad na zemlju padneš ti.
– To je ta – zadovoljno je zakriještao Sergej. – Misliš da će upaliti?
– Ne s tom pjesmicom – odgovorila je Galina. – Ali da vidimo što se dogodi kad dotaknu zemlju.
Rastvorila je prste i sve su troje gledali dok su pera polako padala na pod i potom se smirila, finih svilenkastih vlati uzbibanih na blagom propuhu koji je dopirao s prozora u hodniku.
Čekali su neko vrijeme, no pera su ostala nepomična.
– Pusti to – rekao je Jakov. – Hajdemo mi odavde, nađimo Koščeja, pa da vidimo zna li on о čemu je tu riječ.
– Ne možemo otići – rekla je Galina i pokazala na vrata. Kao da je on glup.
– Sergej – rekao je Jakov. – Možeš li doseći bravu?
– Čekaj malo – rekao je gačac i odgegao se van kroz prorez u dnu vrata. Čuli su ga kako struže i dahće; povremeni je tresak značio da je pao.
– Ne mogu je doseći – obavijestio ih je Sergej provirivši glavom kroz otvor. – Ako bi me mogao podići – ali čak i tad, ne znam imam li dovoljno snage.
– Ja imam – rekao je Jakov i legao na pod. Provukao je ruku kroz otvor i čekao da gačac zakorači na njegovu raširenu šaku. Kad su mu se hladne ptičje kandže obavile oko palca, okrenuo se na desnu stranu savijajući ruku prema gore.
– Samo još malo – upućivao ga je Sergej. – Evo. Dodirujem je kljunom. – Čulo se još struganja i zveketa metala. – Ne mogu – brava je prečvrsta.
– Stavi kljun uza zasun – rekao je Jakov. – Ide li ulijevo ili udesno?
– Ulijevo – rekao je Sergej. – Samo budi pažljiv.
Jakov je stegnuo noge ptice i svom je snagom odgurnuo unutarnji zasun. Radio je naslijepo i njegovo je dahtanje bilo jedini zvuk. Sergej se junački držao – Jakov je mogao osjetiti koliko je gačac ukočen, koliko se trudi ostati nepomičan i čvrst.
Oštar zvuk pucanja osupnuo je Jakova – najprije je pomislio da se Sergeju slomio kljun. Galina je skočila do vrata i gurnula ih prema van i ona su se napokon otvorila. Jakov je pustio pticu, pokupio čarobna pera i skočio na noge. – Jesi dobro? – pitao je Sergeja.
– Sasvim – odgovorio je ovaj. – Samo malo nagnječen. Dođite, pokazat ću vam put.
Jakov nije volio nasilje; pristupao mu je kao nečemu prema čemu se odnosio stoički; nije nikad izvlačio iz njega ni užitak ni gađenje. Pokušao je održati takav pogled kad su zaobišli ugao i susreli jednog od napoleonskih vojnika; ovaj je bio Francuz. Pogledao je Jakova veoma okruglim, veoma blijedim očima, a usta su mu oponašala njihov okrugli oblik. Posegnuo je za svojom mušketom, ali Jakov ga je oborio na tlo ekonomičnim udarcem prije nego što je stigao uperiti oružje.
– Što ćemo s njim? – upitala je Galina gledajući u vojnika zabrinuta, gotovo sažalna izraza lica. – Nećemo ga valjda samo ostaviti ovdje?
Jakov je slegnuo ramenima. – A što bismo drugo? Ja ga neću nositi. – Zagledao se u vojnikovo voštano lice natečenih, zatvorenih kapaka prošaranih mnoštvom vena tankih poput pukotina na porculanskoj šalici. – Bit će njemu dobro. Zapravo, vojnik nije izgledao kao da će mu ikad više biti dobro – ni jedan od njih nije. Svi su izgledali mrtvije od mrtvog, a to mu nije dobro sjelo. Svi ostali ovdje bili su živi – ili su barem tako mislili. A što, pak, ako nisu? Što ako je i on mrtav?
Jakov je odmahnuo glavom i nasmiješio se. I krenuo za gačcem, koji je plesao i poskakivao nestrpljivo drvenim hodnikom. On nije mrtav; ovo nije bila nekakva glupa pričica kakve su pričali kao klinci oko logorske vatre, za plavih i beskrajnih noći u ljetnom logoru. Još ih je pamtio – nelogične gluposti, ljudožderi i zlokobni, ali neoprostivo glupi serijski ubojice. I mrtvaci koji nisu znali da su mrtvi dok im netko ne bi rekao da jesu, a onda bi se rasuli u prah. Sjećao se hladnih žmaraca koji bi mu prolazili niz ovratnik, izazvanih ne toliko pričama samim koliko mrakom i tim cijelim raspoloženjem radosne urote – odluke da se dobrovoljno plašiš, i glumiš taj osjećaj dok ne postane stvaran.
– Ovdje. – Sergej je stao pred neka vrata, a Jakov je pogledao natrag osupnuto shvativši da nisu hodali dugo, samo su skrenuli iza jednog ugla i otišli malo dalje niz hodnik koji se, čini se, protezao oko cijele palače.
– Cijelo si vrijeme znao da su tu? – pitala je Galina. – Zašto njima nisi dao pera?
Sergej je isprsio svoje ptičje grudi. – Zato. Vi ste ljudi, vi ste moj narod. Ova stvorenja iz bajki – nisu.
– I ti si stvor iz bajke – rekla je Galina. – Ti si ptica koja govori.
– I obične ptice mogu govoriti – rekao je Sergej. – Osim toga, ja nisam prava ptica.
– Tvoje se perje ne bi složilo s tim – rekao je Jakov. – Hajde, ulazi unutra.
Prorez na ovim vratima bio je smješten puno više nego na onima koja su ih prethodno zatočila.
Jakov je podignuo Sergeja i nimalo ga ceremonijalno gurnuo unutra; zavirio je kroz otvor, ali je vidio samo tamu i prorijeđeno svjetlucanje. Slab miris trave i mlijeka govorio mu je da je Zimun zbilja unutra.
– Gle – rekao je Koščej pucketavim glasom – pa to je onaj uskrsli mrtvac s površine.
– Nemoj ga tako nazivati – rekla je Zimun. – Zar ne misliš da bi netko mogao htjeti izbjeći podsjećanje na vlastitu smrtnost?
– Ne bih znao ništa о tome – rekao je Koščej izrugujući se. – Što nam donosiš, gačac?
– Pera – rekao je Jakov približavajući usne prorezu u vratima. – Od Alkonost i družine. Znaš li što treba s njima?
Iznutra se čulo uzdisanje i šaputanje.
Jakov je uzdahnuo i počeo petljati po bravi – jednostavnoj stvari koju se lako moglo svladati bilo kakvim uskim alatom.
– Imaš li kakvu iglu uza se? – pitao je Galinu.
Ona je prekopala džepove traperica – istih onih koje je nosila kad su došli ovamo; Jakov je shvatio da je i njegova odjeća prljava i zapitao se zašto mu to tako malo smeta.
– Evo. – Galina mu je pružila tanku ukosnicu na raširenu dlanu desne ruke.
Proučavao ju je neko vrijeme – tanki crni komadić metala ugniježđen u duboku brazdu njezine linije života. Činio se tako izvan konteksta, nije tamo pripadao. Bili su u drvenom hodniku u nekoj srednjovjekovnoj palači, ni s čim osim blijedoga nezemaljskog svjetla da im pravi društvo; bili su pod zemljom, ispod rijeke i metroa i tajnih KGB-ovih bunkera, mjestu koje je bilo toliko duboko ispod svega znanog da zapravo i nije postojalo u svijesti razumna bića. Ukosnice nisu ovamo pripadale. Svejedno, gurnuo ju je u bravu pomičući zasune unutra – ovaj put lakše, jer nije morao raditi naslijepo. Gurnuo je vrh jezika među zube, svjesno, jer se još iz djetinjstva sjećao da to pomaže. Usredotočio se na svoj zadatak dok se zasuni nisu pomaknuli, a Galina ga potapšala po ramenu.
– Što? – obratio joj se iritiranijim glasom nego što je bio namjeravao.
– Gledaj – prošaptala je ona. Još vojnika, naravno, a jedan od njih nosio je dijete na ramenima – užasno izobličeno dijete koje je stezalo vojnikov vrat svojim pandžastim rukama, okrutno zabijajući pete u čovjekova rebra, gužvajući mu odoru. Jakov ga je prepoznao kao legendarnog Zlidena. Cijela je skupina vonjala po pepelu i pokvarenu mlijeku i Jakov nikad nije ništa poželio više nego da bude daleko od njih.
Užasno je dijete cviljelo šutirajući vojnike i tjerajući ih naprijed. Koprcalo se i ugrizlo za uho vidljivo iživcirana vojnika kojeg je jahalo.
Jakov je osjetio kako mu se nešto pomiče u duši na zvuk djetetova plača. Zašto neće prestati, zašto neće samo umuknuti i smiriti se, zašto je moralo tupo mučiti druge šmrcanjem i jecanjem, napadajima i trzanjima, varavim i kratkotrajnim tišinama koje bi ubrzo opet zamijenilo plakanje? A jedino što ga je sprečavalo da sad glasno poviče – umukni, umukni ili ću... – bio je nagli neobjašnjivi strah da će glas utihnuti u skladu s njegovim neizgovorenim željama, i...
– Učini nešto – zašištala mu je Galina u uho prije nego što je stigao dovršiti tu užasnu misao i niti su se opet raspale, kao komadi u kaleidoskopu, ništa osim smeća, gadnih komada za dušu pogubne igračke koju on nikad ne bi kupio djetetu.
Snažno gurnut otraga, opružio se vojnicima pod noge – vrata na koja je zaboravio lupila su ga u leđa kad su se otvorila, a Koščej i Timur-beg stajali su u dovratku, spremni za kavgu.
Jakov se zgrbio, pokrivajući glavu rukama i očekujući udarac. Umjesto toga, vojnici su projurili mimo njega, a jedini put kad su ga šutnuli, bilo je slučajno. Podigao se na noge, taman na vrijeme da vidi kako Timur-beg iz širokog rukava i izvlači dugu blistavu oštricu.
Koščej je stajao pokraj njega, iznimno visok i mršav i uspravan, sa sivim perom u svojim koščatim prstima. Njegovi upali obrazi napuhali su se u imitiranju daha; puhao je u pero i lijevom rukom crtao simbole po zraku.
Jakov nije razumio što se događa no znao je da mora jurnuti mimo vojnika (pokušao je ne gledati u Zlidena), dograbiti Galinu i odvući je iz gužve. Htio je njezine velike oči pokriti svojim dlanom, poštedjeti je pogleda na širok blještavi luk Timur-begove sablje, tupi sjaj bajuneta i tamno kovitlanje zraka ondje gdje ga je Koščej komešao svojom rukom.
Povukao ju je do zida pokraj otvorenih vrata prislanjajući je uz drvene daske koje su sva ta stoljeća zadržale blagi miris cedra i bora, slab i smolast. – Nemoj gledati – prošaptao je.
Ona je pogledala, a zašto i ne bi? Bila je odrasla, a ne dijete kakvo je Jakov zamišljao i štitio u svojoj zbrkanoj mašti; nije se morala okrenuti kad su bajuneti i sablje boli i sjekli ostavljajući grozničavi procvat crvenih karanfila za sobom; bila je savršeno sposobna gledati kako se zrak zgušnjava u sivi oblak, a Sirinina čarolija tutnji u njemu s kratkim bljeskovima munje elektrizirajući zrak mirisom ozona, grijući zid pod njihovim leđima i navodeći ga da izbaci izdisaj smole i ljeta i divljih jagoda.
Oblak je okružio vojnika koji je nosio Zlidena i postao čvrst – izgledao je kao porozna smola, grubo odvaljeni komad cementa. Kako se učvršćivao, ostali vojnici, od kojih su mnogi krvarili, ustuknuli su od njega, zbunjeni. Nije bilo ni traga Likhu, a Jakov je osjetio da su bez čuvara vojnici krotki.
Jakov je koraknuo naprijed i podigao desnu ruku umirujući vojnike. Na njegovo iznenađenje, čak je i Timur-beg koraknuo natrag i obrisao sablju о svoj rukav. – Građani – rekao je vojnicima – uhićeni ste zbog remećenja mira. Molim da predate svoje oružje.
– Ne – rekao je jedan od vojnika. – Zašto bismo te slušali? – Pogledom je prešao preko jednog od svojih suboraca koji je krvario na tlu, a krv mu se, iznenađujuće stvarna, upijala u zelenu vunu odore bojeći je u crno.
Koliko puta mrtvi mogu umrijeti? zapitao se Jakov. Mnogo puta, nadošao mu je odgovor. Mrtvi uvijek umiru, svaki put kad živi misle na njih, poput djeteta u kolijevci koje je utihnulo i opet nastavilo – on bi umro uvijek iznova, ubijen samom mišlju, samo da se vrati u život i zaplače i opet umre. Baš kao vojnik iz davnog rata koji je stalno padao, usporenih kretnji, pod bajunet, pod metak, pod oštricu sablje; vojnik koji se poskliznuo na vlastitu krv i pao među crvene karanfile, uvijek iznova. Ležao je mirno samo kad bi ga se pribilo pogledom.
Galina ga je nježno gurnula u stranu. – Trebali biste ga poslušati – rekla je – jer Zlidena i Likha nema ovdje da ih slušate. Prodali ste svoju sreću, i našu. Ja samo tražim svoju sestru i ne znam mogu li je naći bez imalo sreće i, ako nećete pomoći, onda nas barem pustite da odemo.
– Ili ćete završiti kao on – rekao je Koščej i pokazao na sivi gomolj koji je napola zakrčio hodnik.
Vojnik je zaustio da odgovori, ali prsa su mu eksplodirala u glasnu prasku – ne karanfil, već razjapljena crvena usta otvorila su mu se u grudima, obrubljena bijelim fragmentima rebara kao gladnim zubima. Polagano vlažno šištanje doprlo je s njegovih najednom bijelih usana, na koja je pokuljala ružičasta pjena. Koljena su mu popustila i pao je sklopivši se poput vrtnog stolca.
Jakov je u prvi mah pomislio da je Koščejeva čarolija to napravila vojniku, ali Koščejevo lice izražavalo je isto toliko iznenađenja i šoka kao i Galinino. Čak su se i Zimun i Sergej promolili iz ćelije u kojoj su mudro čekali kraj prepirke, tražeći izvore praska i zaglušujuće tišine koja je uslijedila.
Oprezni raštrkani koraci čuli su se iza sivoga grumena koji je većinom blokirao pogled – vojničke čizme, nagađao je Jakov. Stisnuo je Galinin lakat. Koščejeve ruke stisnule su se u šake, aTimur-beg posegnuo je za svojom sabljom. Zaboravivši na sukob, napoleonski su se vojnici okrenuli da se suoče s nepoznatom opasnosti, češući ramena о Timur-begove rukave i Koščejeve raširene ruke okrenuvši leđa Jakovu kao da nije više prijetnja nego saveznik.
– Nek’ se nitko ne miče – rekao je ženski glas, a vrh cijevi sačmarice izvirio je iza sivoga kamena. – Ma što je uopće ovo?
Galina je otresla Jakovljevu ruku i jurnula naprijed gurajući se između vojnika. – Elena! – doviknula je. – Jesi li to ti?
Dekabristova žena iskoračila je na vidjelo, u crnoj večernjoj baršunastoj haljini umrljanoj riječnim blatom. Nokti na njezinim lijepim prstima bili su puni prljavštine. Spustila je sačmaricu koju je stiskala na prsima na pod i raširila ruke prema Galini. Dvije su se žene zagrlile smijući se. Ni jedna nije vidjela krv na podu.
Elena nije došla sama – iza sive stijene Sirinine čarolije, nekoliko rusalki obuvenih u teške vojne čizme izišle su jedna po jedna, praćene dvojicom vojnika iz 1917. – Jakov ih je svrstao među Buđonijeve konjanike, kozake ili odmetnike (premda tu nije bilo neke bitne razlike).
Junaci rata i revolucije koje predvodi klasni neprijatelj i nekoliko utopljenih cura, – Jakov je odlučio više ne razmišljati о tome.
– Zašto si ga ubila? – upitao je Elenu.
Ona ga je zlovoljno pogledala – očito nije joj bilo ni do čega osim do čavrljanja s Galinom.
– Oni su izdajnici – rekla je.
– To nije istina! – pobunio se jedan od preživjelih vojnika.
– Naravno da jest, poručniče – rekla je Elena. – Izgorjeli tijekom povlačenja, ma vidi ti to! Zaboravljate da je moj muž vodio vašu regimentu. Znam zašto ste ostali; znam zašto ste izgorjeli – grad nije mogao podnijeti vašu prisutnost, dezerteri. Radije bi izgubio zgradu nego da pusti vas da ostanete u njoj. Napustili ste svog zapovjednika.
Poručnik se uspravio, a bijele su mu oči zamalo bljesnule od bijesa. – Ti da mi to kažeš, kučko. Ti si ta koja ga je izdala, nisi učinila ono što bi dobra žena trebala – trebala si otići u Sibir s njim, pa i ti zaslužuješ biti tu u odvratnom podzemlju, i ti...
Nije dovršio – Elena je elegantno podigla sačmaricu i uperila je u njegove grudi.
Jakov je to shvatio kao pozerstvo, kao i svi ostali – vojnici s Elenine strane podrugljivo su se nasmiješili, a oni s druge strane nezadovoljno rogoborili. Pucanj iz sačmarice bio je neočekivan.
– Što to radiš? – povikao je Jakov dok je poručnik padao u ruke svojih suboraca, oboren snagom pogotka. – Jesi li sišla s uma? On nije učinio ništa!
Elena je slegnula ramenima i na jedno golo rame naslonila sačmaricu. – Nije to bilo ubojstvo u samoobrani, Jakove – rekla je. – To je bilo ubojstvo iz osvete. Oni su ubili Berendeja i oni su moga muža stajali i zdravlja i duše – nakon tog rata bio je slomljen čovjek; ni Sibir mu ne bi mogao nauditi više od njih.
– Oni su i hranili Likha i Zlidena – dobacila je Zimun.
– Pa ne možeš samo tako ubijati ljude! – rekao je Jakov.
– Naravno da može – rekao je Timur-beg. – Dotad je bio toliko tih da je Jakov zaboravio na njega. – Mi ovdje nemamo murju. I ne volimo izdajnike.
– Nerado prekidam ovako strastvenu raspravu о prirodi pravde – rekao je Koščej. – Ali mislim da bismo se možda trebali pobrinuti za Alkonost i njezine sestre pa poslije za ove ovdje.
Trojica preostalih vojnika poslušno su otišli u ćeliju koju su napustili Zimun i gačac; brava je bila obijena pa ih je dvojac iz konjice stoičkog izraza lica ostao čuvati.
– Čekajte – rekla je Galina. – Što je s mojom sestrom? Što je s ostalim ljudima pretvorenim u ptice?
Koščej je vrtio bijelo pero u prstima. – Ja im mogu pomoći, ali ih prvo moramo izvesti na površinu. Ne želim da svi ti turisti zaglave ovdje.
– Zar ne bi ovo mjesto trebalo biti povezano s Kolomenskojem? – upitao je Jakov.
– Da – zakriještao je Sergej. – Slava se uvijek sastajao s njima tamo, pa mora postojati nekakva veza. I ja mislim da je to istočna kula, da je tamo izlaz. Ptice su u zapadnoj.
– Sve ćemo provjeriti – rekla je Elena i pokazala svojoj maloj, ali impozantnoj vojsci da je slijedi. – Vaš je drugi prijatelj na površini i, ako Djed Mraz nije nešto izmislio onako pijan kao majka zemlja, on i njegova cura planirali su posjetiti Kolomenskoj. Hajdemo naći Gamajun i ostale! Moramo pronaći izlaz i okupiti ptice.
– I naći Jednookog Likha – dodala je Galina. – Čudno da ga niste našli.
Elena je kimnula, nasmiješena. – Mnogo toga treba obaviti – rekla je. – Krenimo.

18.

Ptice

Fjodor nije očekivao da im medvjed od štakora još dugo bude od pomoći – činilo se da je više služio za odvraćanje pozornosti kako bi se dobilo na vremenu. Kad bi samo mogao učiniti nešto s tim dobivenim vremenom – bježanje se sad činilo uzaludnim i jedino što mu je palo na pamet bilo je da gurne Oksanu u najbliži nanos snijega da je zaštiti od štete koja se sad činila neizbježnom.
Nažalost, medvjed od štakora krivo je shvatio njegove namjere i okrenuo se prema njemu dižući ruke nijemo i zaštitnički.
– Ma što je sad ovo? – rekao je jedan od odjevenih u trulu višnju.
– To je nekakav medvjed – odgovorio mu je drugi. – Transformer medvjed.
– O, da – rekao je prvi razvedrivši se. – Moj mali ima jednog od tih – uvozni. Dobra igračka.
Gledali su dok je Fjodor uzmicao niza stazu, a čavka Vladimir mu letio iznad glave.
Slava je i dalje šutio, ali rukom je posegnuo u jaknu i Fjodor se osupnuo na pomisao što će izvući. Nikad nije volio oružje, bojao ga se – čak i kad bi njegov očuh išao u lov, radije je ostajao doma i nikad ne bi gledao zečeve i ptice staklastih očiju koje je ovaj donosio.
Sad je zamislio vlastite oči kako se pretvaraju u bezizražajne staklene špekule zamućene smrću.
Oksana, sad između njega i razbijača, osovila se na noge. Ispljunula je snijeg iz usta i zazviždala medvjedu preusmjeravajući njegov polagani teturavi napad. Fjodor je pomislio da to postaje smiješno; to je bio jedini razlog zašto je ignorirao bljesak u Slavinoj ruci i zašto je nasrnuo na njega.
Bio je predaleko i staza je bila previše skliska. Slava je vidio njegov pokret i podigao je pištolj. Sive su mu oči zaškiljile nišaneći teškim dugocijevnim Lugerom u Fjodora. Medvjed je prišao bliže i Slava je zastao i promijenio cilj dok su njegovi tjelesni čuvari silazili s verande i kretali prema Fjodoru.
Razlegao se pucanj i medvjed se zateturao i raspao. Štakori su se raštrkali ostavljajući jednog koji se grčio i prskao krv na plavo isprugan snijeg. Oksana je povikala i pala na koljena da podigne ranjenog štakora. Primila ga je u naručje ne obraćajući pozornost na opasnost.
Fjodor je nespretno zamahnuo na razbijača koji mu je prvi prišao, ali je ovaj samo odbacio Fjodorovu ruku kao što bi otjerao muhu i njegova okrugla gumasta šaka tresnula je u Fjodorovu čeljust, odvaljujući nešto bitno i puneći mu usta slanom krvlju. Malo se zateturao unatrag, ali je ostao na nogama, gledajući kako mu krv kaplje s usana bušeći male kratere boje crne trešnje u utabanu snijegu staze.
Drugi razbijač koraknuo je naprijed – u njegovim pokretima nije bilo žurbe, kao da će lijepo i polako prebiti uljeza. Fjodor je ustanovio da suosjeća s njim – koliko je često taj čovjek imao priliku na miru izmlatiti nekoga, usred snijegom prekrivene šume u smiraju dana, gdje nema rizika od upadica ili otkrivanja? U najmanju ruku, to im je skrenulo pozornost s Oksane. Čak je i Slava odložio Luger i promatrao prebijanje.
Još jedan udarac i krajičkom sve natečenijeg oka Fjodor je uočio prugu kretnje – tamnu mrlju u plavom sumraku – i shvatio da je Oksana krenula na Slavu. Oborila ga je, zateturao je i njih su se dvoje srušili u kolibu. Zadnje što je Fjodor vidio bio je Slava koji jednom rukom gura Oksanu od sebe, a drugom poseže u svoju jaknu.
Fjodor ih je s naporom pokušao slijediti, ali dvojica razbijača presjekli su mu put ne želeći propustiti svoju zabranjenu zabavu, poput buldoga s uvoznom kožnom cipelom. Jedan od razbijača dograbio ga je za kaput na prsima i držao ga uspravnim, a drugi je sipao polagane, odmjerene udarce po njegovu licu i prsima kako bi mu nanio što više bola i patnje zato što se bio zakvačio sa Slavinim izvršiteljima.
Udarci su prestali i Fjodor je pogledao svojim jedinim funkcionalnim okom čekajući neizbježan zvuk Oksanina vriska i pucanj. Umjesto toga začuo se lepet krila i ptice su prokuljale u zamračeni zrak pristižući naizgled odasvud – iz prozora i vrata kolibe, između oblaka, čak uzlijećući i između štakora koji su trčali po tlu.
Fjodor je pušten i koljena su mu zaklecala; klonuo je, zateturao, ali se podigao, dok se zrak kovitlao oko njega crn od krila i očiju i kljunova. Reptilske noge s kandžama dirale su mu lice i ruke, kao maslac mekano perje sova očešalo mu je natučene i natekle obraze. Štakori su mu se penjali po nogavicama i rukavima tražeći zaštitu od vihora grabežljivaca.
Ni vrane ni sove nisu baš bile zainteresirane za štakore – umjesto toga, spuštale su se na stabla, stazu, krov kolibe. Bilo ih je na stotine i razbijači su se zabuljili u njih, zinuvši, još nesigurni hoće li to biti njihovo svođenje računa – jesu li se svi ljudi koje su pretvorili u ptice svojom imbecilnom, okrutnom čarolijom vratili da izvrše odmazdu.
Fjodor je iskoristio njihovu zapanjenost da se istrgne i otrči do kolibe mrmljajući kroz rasječene i krvave usne koje su ga na ledenu zraku pekle: »Bože, molim te, daj da bude živa!« U kolibi je bilo mračnije nego vani i nije ništa vidio; naslijepo je upao unutra i odmah nagazio na nešto meko i udario laktom о nešto tvrdo.
– Oksana? – zazvao je u mraku.
– Tu unutra – odgovorila je iznenađujuće mirnim glasom. – Samo pričekaj sekundu i pusti da ti se oči naviknu na mrak.
Polako, poput fotografije u plitici s razvijačem, unutrašnjost se oblikovala u njegovu vidnom polju, crna i siva u tami. Razaznao je Oksanu – neozlijeđenu, hvala Bogu – kako stoji uza zid; meka stvar pokraj njegovih nogu bio je Slava: živ, ali ispružen ničice na podu, s cijevi sačmarice pritisnutom pod zatiljak. Elena je sad držala sačmaricu. Uputila je Fjodoru prijateljski osmijeh koji je bljesnuo u tami. – Haj – prošaptala je. – Koliko ih je vani?
– Samo dvojica – rekao je Fjodor. – I ptica kao govana.
Zaškiljio je u tamu i, kad su mu se oči navikle na pomrčinu, shvatio je da je četvrti zid kolibe zahvatila siva magla koja se protezala negdje daleko, u nezamislive dimenzije. Kovitlava se magla razišla i opet skupila pružajući mu samo kratke poglede na sjenovite likove u sebi.
Zurio je u maglu kao u snježnu kuglu – briga zbog razbijača i pitanja о Eleninoj neočekivanoj nazočnosti rastopili su se ostavljajući ga opčinjenog, zapanjenog spektaklom koji se odvijao. Likovi unutra djelovali su izobličeno, kao da ih gleda kroz mjehur od sapunice, ali prepoznao je njihove duge sive šinjele i crvene zvijezde na njihovim kapama, vojne čizme koje kao jedna udaraju u tlo – legendarna Prva konjička, proizvod propagande i folklora podjednako; prolazili su kroz mjehur, svako od njihovih lica na tren uvećano i izobličeno, i opet nestajali u magli.
Fjodor je osjetio kako mu se grlo stišće kad je shvatio da ne gleda stvarne ljude već cijelo jedno povijesno razdoblje kako prolazi prema neznanim zemljama – svi njegovi heroji iz djetinjstva, svi vojnici revolucije о kojima su ga u djetinjstvu naučili da im se bespogovorno divi postali su irelevantni i nestajali su u magli. Nisu ga gledali dok su prolazili – možda ga nisu mogli vidjeti. Gledali su samo u budućnost. Njihovi su ih konji slijedili, s utišanim topotom potkovanih kopita, glava spuštenih, očiju zamišljenih, svi riđani s bijelom zvijezdom na čelu.
Vizija je prošla i magla se opet zakovitlala.
– Što je to bilo? – prošaptao je Eleni.
Ona je slegnula ramenima ne ispuštajući kundak sačmarice. – Još se jedno razdoblje preselilo u podzemlje.
– Ali to nisu bili stvarni živi ljudi.
– Naravno da nisu. Bili su simboli. A sad, ako si gotov s postavljanjem nebitnih pitanja, bi li mi malo pomogao?
Omahnuo je glavom i osupnuo se – svaki bi pokret odjeknuo oštrim bolom u njegovoj lubanji.
– Što ti treba?
– Ona dvojica vani – podsjetila ga je. – Vidi jesu li ptice završile s njima.
Provirio je kroz dovratak. Sad je bilo posve mračno, ali na snijegu je vidio dvije velike tamne mrlje, nepomične i zdepaste kao dva nasukana kita. – Da – rekao je.
– Dobro. Elena je pomaknula sačmaricu sa Slavina vrata i pokazala mu da ustane i stane uza zid. – A sad da i ovo obavimo.
Zidovi kolibe rastopili su se u blagu žutu svjetlost oko njih – Fjodoru se učinilo kao da njih četvero stoji na pozornici, s publikom skrivenom od njih sjajem reflektora. Ali mogao je osjetiti njihovu nazočnost u nejasnu sjaju, mogao je čuti disanje i glasove.
– Sve je čisto – doviknula je Elena u svjetlost. – Iziđite.
Koščej je prvi izišao, usana stisnutih u uobičajenoj kiseloj grimasi općeg neodobravanja stanja stvari. U svojim koščatim šakama držao je dva pera – jedno crno i jedno bijelo – sa stavom varijetetskog iluzionista.
– Izvedi Jednookog Likha – rekla mu je Elena. – Ne želim ga u podzemlju.
– Prilično sam siguran da ga ni na površini ne žele – rekao je Koščej.
Elena je slegnula mliječnobijelim ramenima koja su joj se na trenutak ogolila. – Meni to ne smeta.
Oksana je dodirnula Fjodorov rukav. – Jednooki Likho – šapnula mu je kao objašnjenje. – To je biće bilo ovdje, razgovaralo s njim. Pokazala je na Slavu. – Kad me vidjelo, pobjeglo je kroza zid, ali rekla bih da su ga oni presreli.
Koščej je dopustio malenom smiješku zadovoljstva da ozari njegovo upalo lice. – Bilo je to baš prigodno. Likho je ukrao sreću vaših prijatelja, vidite? A što je najgora nesreća ako ne naletjeti na Likha? Praktično su smišljeni da privuku zlu kob. Šteta za njih, ali evo, tu smo.
– Gdje su oni? Mislim, Galina i Jakov? – pitao je Fjodor.
– Stižu – rekao je Koščej. – Osim gubitka sreće, živi su i zdravi.
Likho je sljedeći izišao iz sjaja – režeće, divlje stvorenje koje je bacalo gladne poglede uokolo iz svoga jedinog oka i Fjodor je i protiv svoje volje koraknuo unatrag. Zarežalo je na njega, posve različito od glasa poput suhog struganja koji je prije čuo. Likho se napinjao i koprcao, ali konopac oko njegova vrata, koji je zatezalo nekoliko rusalki, držao ga je u mjestu.
Jakov i Galina slijedili su odmah iza njega. Oboje su se nasmiješili i kimnuli Jakovu, a on se nasmiješio i uzvratio kimanjem, ne baš siguran što bi po protokolu trebalo. Jesu li mu oni prijatelji? Treba li ih zagrliti ili se barem rukovati? Odlučio je biti suzdržan i ostati gdje jest slušajući Elenu kako objašnjava situaciju pridošlicama i predstavlja Slavu okupljenima. Bijeli gačac koji je sjedio na ramenu Tatara Mongola nezadovoljno je zakriještao.
– No dobro, onda – rekla je Elena. – To su sad svi. Što misliš, Koščej, što ide prije, kletva ili talisman?
– Kletva – odgovorio je Koščej i strpao bijelo pero u džep svoje duge crne jakne. – Zabavna stvar ide prva.
Bacio je crno pero na Slavu; ovaj se izmaknuo, ali pero ga je pratilo kao projektil programiran da nađe metu. Zalijepilo se Slavi za glavu, a on je zaurlao od bola kad je crna tvar poput katrana iscurila iz pera šireći mu se licem i razjapljenim ustima.
Stvorenje Likho taj je događaj gledalo s vatrom u svom jedinom oku. Često je gutalo slinu i ogledalo se uokolo, kao da traži put za bijeg, ali dok je katran nastavio teći praveći duge pruge poput voska sa svijeće, Likhov pogled usredotočio se na Slavu kao da ga njemu privlači neka neobjašnjiva sila.
Rusalke su popustile veze i Likho se nagnuo prema Slavi, sad samo bezobličnoj masi katrana. Pustili su ga, a Likho je skočio prema svojoj žrtvi, ispruženih pandža i slineći iz usta. U dugom skoku Likho je stigao do Slave, omotao svoje ljuspaste ruke oko njega i pripio se, najednom pokoran i smiren.
– Što se događa? – prošaptao je Fjodor.
– Kletva – objasnio je Koščej. – Likho će se sad držati njega. Što god da pokuša, neće uspjeti.
– Nećeš ga ubiti? – pitao je Fjodor.
Koščej se okrenuo sučelice njemu; u sumraku su mu obrazi bili mračne šupljine, a oči su mu jedva svjetlucale pod tamnim teškim kapcima. – Ja nisam milosrdno biće – rekao je Koščej. – Nazivaju me htonskim.57 Nazivaju me besmrtnim, ali smrt je moje carstvo i ne želim imati ništa s njegovom vrstom. Neka zauvijek hoda zemljom, poput prokletog Kajina s crvenim žigom na licu, neka ga Jednooki Likho slijedi za vijeke vjekova.
– Ostavit ćete ovo ovdje? – rekao je Fjodor.
Koščej je slegnuo ramenima. – Čuo si groficu. Bolje vi nego mi.
– Ali mislio sam...
– Ono što si ti mislio nije bitno – prekinula ga je Elena. – Dokle god si na površini, ti nisi prijatelj. Vi imate svoje probleme, mi imamo svoje. Već ste bacili dovoljno trupala i pokvarene magije pod zemlju. Da vidimo kako ćete se neko vrijeme sami nositi sa svojim problemima.
– Ni ona nije dobroćudno biće – rekao je Koščej s natruhom divljenja koja se ušunjala u njegov stari krti glas.
Katran se zgusnuo oko Likha čineći ga bezobličnom grudom – Slava je izgledao kao grbavac, s Likhom kao ružnom izraslinom. Katran se počeo topiti i uskoro se upio ostavljajući samo nekoliko nečistih mrlja i kapi na podu kolibe.
Slava je zadrhtao – čak se i zatresao snažnim, grčevitim trzajima. Likho je postao samo grba na njegovim leđima, manja nego prije, ali svakako dovoljno velika da po šavu podere jaknu boje trule višnje. Pogled mu je divlje lutao uokolo, kao da Likho gleda iz njegovih raširenih očiju.
– Idi – pokazao je Koščej. – Idi i nemoj se nikad vratiti u Kolomenskoj jer ćeš zažaliti.
Slava se pogrbio gledajući u sve njih poput vuka stjerana u kut. – Znam gdje je tvoja smrt – zaurlikao je Koščeju i skočio kroza svjetlo u okolnu tamu. Čulo se škripanje snijega i pucanje grana i Fjodor je odahnuo s olakšanjem.
I Koščej je uzdahnuo. – Svi znaju gdje je moja smrt – rekao je obraćajući se smjeru u kojem je Slava otrčao. – Nitko ne razumije da to uopće nije bitno.
– Kako to misliš? – rekao je Jakov. Šutio je sve dotad, glave nagnute na jedno rame kao da sluša neki daleki šapat umjesto onog što se događa. – Zašto nije bitno? O, zar se ne bojiš da će je netko naći?
Koščej je izvadio bijelo pero iz džepa. – Mogu je naći – rekao je – ali je ne mogu uništiti. Kako uništiti negaciju?
– Metafizika – prekinula ga je Elena. – Hajde, pretvori ptice u ljude.
– Čekajte – rekla je Galina uzrujano. – Jeste li sigurni da su sve ovdje?
– Onoliko sigurni koliko ćemo ikad biti – rekla je Elena. – Sirene i Prva konjička pretražili su svaki kutak i sve ih dognali ovamo.
– Mislio sam da si rekla kako su oni simboli – rekao je Fjodor.
Elena je nestrpljivo zabacila glavu oslobađajući dugi zmijoliki uvojak svoje glatke kose. – A kakve to veze ima s njihovom sposobnošću da ganjaju ptice?
Koščej je prišao svjetlu koje je počelo snažnije svijetliti. Bijelo pero u njegovoj ruci zadrhtalo je i ispružilo se izbacujući duge pipke zasljepljujuće bijele magle koja se isticala u mraku oko kolibe poput bljeskova aurore borealis.
Ptice, nevidljive u crnim granama stabala, podigle su se kao jedna da pohrle u stisak pipaka; magla se širila dok Fjodor nije vidio ništa osim bjeline, a onda je morao skrenuti pogled.
Kad je ponovno progledao, vidio je ljude nalik na sve ostale. Njihovo se perje pretvorilo u crnu i sivu i smeđu odjeću s tek ponekim bljeskom boje. Gledali su oko sebe kao da se bude iz dubokog sna; Fjodor je pokušao zamisliti kako je to njima izgledalo – jesu li im životi u tijelu ptice sad tek neodređeni duh, stvar koje se sjećaš u snu? Pitaju li se kako su dospjeli tamo? I, najhitnije, kako je to bilo, probuditi se opet u svojem tijelu i naći se u Kolomenskoju u cik zore?
Pokušao je to sad zamisliti – njihove živote, njihove snove. Bili su kao i svatko drugi; Fjodor je pomislio na vrijeme kad se sve promijenilo. Bilo mu je drago što je izabrao živjeti na ulici, slikati previše izražajne Ciganke i sentimentalne krajolike i ne morati se nositi s promjenjivom ekonomskom i političkom klimom. Mogao je ignorirati uplašene poglede ljudi koji su najednom osjećali da im je i samo tkanje stvarnosti istrgnuto ispod nogu kad se industrija privatizirala, a mali se oglasi načičkali zastrašujućim i stranim opisima poslova: copywriter, realtor, manager.
Klinci vični tehnologiji, od djetinjstva s naočalama i blijeda tena, predodređeni za karijere inženjera, napuštali su fakultete i otvarali vlastite programerske tvrtke, a inženjeri su, najednom se našavši na rubu gladovanja, prodavali cigarete kroz malene prozirne plastične otvore kioska u podzemnoj.
Fjodor se sjećao razgovora koji je jednom čuo na ulici. Dvojica muškaraca, obojica sitni, mršavi i ni po čemu iznimni, vjerojatno inženjeri ili niži znanstveni suradnici – zastali su pokraj Fjodorovih slika.
Ne da kupuju (u tome je imao prilično dobar instinkt), nego da zure u privlačno azurno nebo bez oblaka na jednom od platna.
– Moram naći još jedan posao – rekao je jedan od njih. Izgledao je kao oličenje sovjetskoga inženjera – sivi bezopasni stvor krotak do nevidljivosti. – Sveta hoće otkupiti stan, a baka je bolesna i njezina penzija plaća samo ribu za njezinu mačku.
– Možeš raditi za mene – rekao je njegov pratilac. – Možeš prodavati šalove – imamo zajedničko ulaganje s onim folklornim majstorima iz Vologde. A i čipka je fina.
– Prodavati? – ponovio je njegov sugovornik s prizvukom iskrena straha u glasu. – Ne mogu. Ne znam kako.
– Nema se tu što znati – umirivao ga je njegov prijatelj. Rastresenim je pogledom kliznuo preko Fjodora kao da je neživ poput jedne od njegovih slika. – Lako je; samo ih držiš visoko i glasno izvikuješ.
– Ne znam biti glasan – odgovorio je onaj za kojeg je pretpostavljao da je inženjer, s prizvukom očaja koji mu se uvlačio u glas.
Dok je Fjodor promatrao skupinu ljudi vani, kako gledaju jedni druge i odmahuju glavama, pokušavajući se sjetiti i tiho plačući, shvatio je što im je zajedničko. Ljudi ptice bili su oni koji nisu znali biti glasni, u bilo kojem smislu te riječi – oni su samo pokušavali nastaviti najbolje što mogu sjećajući se dostojanstva koje izgleda nije bilo dopušteno u novim kapitalističkim džunglama koje su nicale oko njih, bujne i zagušljive i zamamne, ali blokirajući pogled na sve osim na sebe. Osjetio je snažno sažaljenje zbog njihove bezglasnosti, zbog njihove nesposobnosti da se prilagode ili vrate vrijeme unatrag.
Promatrao je dok su Galina i Jakov izlazili i miješali se sa svjetinom. Oksana ga je bocnula laktom. – Hoćeš li poći k njima?
– Zašto? – upitao je Fjodor. – Što ja mogu učiniti?
– Nije bitno – rekla je Oksana. – Zar ne shvaćaš? Treba im netko tko će im reći da će sve biti u redu.
Fjodor ju je slijedio niza stube kolibe koja se, izgleda, ponovno pojavila iz ugasle svjetlosti, opet ocrtana na sivome nebu zore. Obećao je sebi da se više nikad neće vratiti ovamo, da će izbjegavati svako sjećanje na Petra Velikog i njegovu kolibu u kojoj se krilo više toga nego što je on bio spreman progutati. Zapitao se je li moguće jednostavno zaboraviti sve ovo i kiselo se nasmiješio u sebi. Njegova će se pijanstva za to pobrinuti.
Oksana je prišla starijoj ženi glave pokrivene maramom s uzorkom kričavih crvenih ruža i širom otvorenom torbom koju je stiskala u ruci. Šapnula je nešto ženi, očito smirujuće jer su joj se ramena opustila i njezini stisnuti prsti izgubili su očajničku bjelinu kosti.
Fjodor je gledao uokolo dok mu se pogled nije sreo s onim sredovječne žene. Šminka joj se oko očiju zamrljala dajući joj pretučen, izmučen izgled. Fjodor joj je prišao bliže i zamijetio svjež prošiv na šavu njezina laganog kaputa i njezine starinske cipele četvrtasta vrha i peta s onim ortopedskim izgledom koji se obično povezivao s mnogo starijim ženama.
– Ja sam Fjodor – rekao je. – Jeste li dobro?
– Nisam sigurna – rekla je žena. – Što se dogodilo? Išla sam na posao i...
– Gdje radite? – pitao ju je.
– Birjuljevo – rekla je. – Pogon za obradu mesa. Gdje smo to?
– Kolomenskoj – rekao je. – Morat ćete se vraćati podzemnom.
– I autobusom – rekla je gledajući rastreseno ravno kroz njega. Ipak, imao je osjećaj da je razgovor о rutinskim stvarima prizemljuje.
– Linija 162? – pitao ju je.
Potvrdno je kimnula. – A ima i nekoliko novih. Što ja radim ovdje?
– Zar se ne sjećate ničega? – upitao je.
– Sjećam se jednog čovjeka – odgovorila je. – Čovjeka koji me slijedio do tvornice. A onda... – prešla je rukom preko lica. – Imala sam čudne snove – sanjala sam da letim kroz vodu, kroz tamnu crnu rijeku i bijela lica buljila su u mene, i sjećam se gradskih krovova, kao da sam ih gledala iz zraka.
– To zvuči kao lijep san – rekao je. – Čeka li vas tko doma?
– Samo moja kći, Darja – rekla je žena i blago se nasmiješila. – Dobra cura, jako pametna. Kaže da želi biti matematičarka. Hoćete vidjeti njezinu sliku?
– Svakako – rekao je Fjodor i pričekao da žena prekopa po svojoj golemoj torbi, prevrćući češalj, pudrijeru, novčarku za sitniš, plastične vrećice, mirišljave maramice i sve one opskurne predmete koje skrivaju torbe te veličine. Bio je iznenađen koliko su smireno svi izgledali – nitko nije postao histeričan ili rastrojen, poput žene pred njim. Pokreti su joj se činili tromima, kao da se upravo probudila iz dubokog sna (rekao bih da i jest), ili kao da namjerno izbjegava bilo kakvu misao od koje bi se uspaničila. Također je pomislio da je svjetina umirujuća, čak i ako se nije sjećala kako se našla tu. Krajičkom oka vidio je kako neke od bivših ptica kreću stazom koja je vodila prema izlazu i odahnuo je s olakšanjem. Oni će doći doma i naći neki način da objasne snove i nestalo vrijeme.
Napokon je žena izvukla malu crno-bijelu fotografiju stavljenu na karton pa prekrivenu slojem prozirnog polietilena zalijepljenog na rubovima. Cura na slici nije izgledala nimalo iznimno, ali Fjodor je kimnuo ispuštajući zvukove divljenja. – Slatko dijete – rekao je. – Čujte, možda biste trebali krenuti doma, da joj kažete da ste dobro? Sigurno se živa pojela od brige.
Žena je zbunjeno pogledala oko sebe. – Je li zima?
– Ne – rekao je. – Još je listopad. Samo dosta čudan.
Čuo je Galinin glas kako zaziva: – Maša, Maša!
– Ispričavam se – rekao je ženi. – Idem vidjeti što se tamo događa.
Ona je kimnula gledajući za ljudima koji su krenuli niza stazu. – Ne brinite se za mene. Podzemna sigurno već vozi, pa bolje da krenem. Da izbjegnem špicu. – Nasmiješila se. – Hvala što ste zastali da porazgovaramo.
– Zadovoljstvo mi je – rekao je i okrenuo se da vidi uspaničenu Galinu, kako trči od jedne do druge grupe ljudi. Uzrujano je zagledala u ženska lica, vukla za rukave. Jakov ju je slijedio.
Fjodor ih je sustigao. – Što se događa?
Galina je rukavom obrisala oči pune suza. – Maša... – prošaptala je na rubu snaga. – Moja sestra nije tu.

19.

Maša

Tihi je park oživio cvrkutom ptica kad su se prve zrake Sunca provukle kroz gole crne grane stabala koja su se isticala na akvarelno blijedome nebu. Galina je odsutno slušala zvukove – to su bile male obične ptice, sjenice, brgljezi i kraljići. Čula je graktanje vrana u daljini, ali nigdje Maše. Zavalila se u snijeg, iscrpljena, i privukla koljena grudima. Sve je bilo beskorisno. Transformacije ptica, stotine koje su otišle doma obiteljima – upravo sad, njoj pred očima – nisu bile bitne. Maše nije bilo tu i sve je bilo besmisleno. Nije mogla ni pomisliti na povratak kući pa joj je palo na pamet kako bi se mogla na smrt smrznuti tu u snijegu i to bi bio odgovarajući kraj kao i bilo koji drugi.
Jakov je sjeo uz nju. Srce joj je poskočilo na tren kad je ugledala pticu u njegovoj ruci, no ubrzo se smirilo – ptica je bila obična vrana koja je zahtjevno graktala na Jakova.
– Ma zamisli ti to – rekao je kao objašnjenje. – Ova vrana bila je jedina prava u cijeloj gomili – moj Carl.
– Tvoj ljubimac – sjetila se.
Nije se usprotivio. – Jako mi je žao – rekao je. – Elena je rekla da će oni još jednom pretražiti podzemlje.
– Čemu? – rekla je. – Talisman je potrošen, a Alkonost nema više perja koje bi mogla dati.
– Koščej... – otpočeo je Jakov.
– Ne može učiniti ništa bez tih pera – dopunila je ona, odlučna prepustiti se posve svom jadu koji ju je preplavio malodušnošću. – A kako znaš da nije bila na ovoj strani, negdje?
Jakov je šutio prstima odsutno milujući vranin crni kljun.
– Žao mi je – rekao je. – Znam kako se osjećaš – ali zbilja, ne bi trebala sjediti u snijegu, smrznut ćeš se.
– To bi bilo baš fino – rekla je Galina smrknuto, ali se nije mogla ne osjetiti smiješno i maleno i oči su joj opet bile vrele od suza koje su navirale.
– Hajde – rekao je Jakov i gurnuo je laktom da ustane. – U kolibi je toplije.
Galina je uzdahnula i krenula za njim.
Elena joj se nasmiješila, ali je stala čim je primijetila Galinin izraz lica. Brzo ju je zagrlila. – Voljela bih da ovdje imam čaja – rekla je.
Galina je kimnula. – Čaj, to bi bilo lijepo.
Oksana, Jakov, Fjodor i Koščej zagledali su se u njih i Elena je obgrlila Galinina ramena i okrenula je prema prozoru, leđima prema ostalima. – Ne obraćaj pozornost na njih – prošaptala je. – Imaju najbolje namjere, ali ne znaju što bi rekli. Iskreno, ne znam ni ja.
– Gdje je Zimun? – rekla je Galina. – I Timur-beg?
Elena je odmahnula rukom. – U podzemlju. Možeš se vratiti sa mnom, ako hoćeš. Ondje nije tako loše i možeš zaboraviti ono što želiš zaboraviti. Ako je baš jako loše, uvijek neugodna sjećanja možeš dati brodaru.
– Znam – rekla je Galina. – Jakov je to učinio, no; nije baš sretan.
Elena je slegnula ramenima. – Čudno je kako to ide. Ali brodar ti može pomoći, zbilja. I mirno je. Bit će još mirnije sad kad Likha i Zlidena nema. Možemo piti čaj i razgovarati po cijele dane.
Galina je kimnula. – To zvuči lijepo. Bolje od alternative, pomislila je. Sjetila se priče о Sirin, о njezinoj moći da glasom uljulja ljude u mirno zadovoljstvo koje je bilo gore od smrti – bar su tako priče govorile, ali nikad nisu objasnile zašto je to toliko loše. Junacima je bila svrha da se bore i ustraju, da se tuku, da ne odustanu. Ali pošto je borba gotova i još si izgubljen, zašto ne pustiti mirnoću da te svlada? Na površini nije za nju bilo ničega.
Čula je Jakova i Fjodora kako mrmljaju iza njih i okrenula se da vidi što se događa.
Odlučila je odbaciti nadu jer će nada samo još više boljeti, ali nije si mogla pomoći.
Fjodor je pokazivao Jakovu i Koščeju jednu čavku, a Sergej, još u tijelu bijeloga gačca, sumnjičavo ih je gledao. Galini se srce stisnulo u bolnom grču.
– Ne – rekao je Fjodor žurno – to nije tvoja sestra, žalim. To je onaj tip, Vladimir, bolje rečeno njegova duša, znaš. Bila je u još jednoj od onih staklenih kuglica. Oksanin štakor ukrao ju je Slavi pa smo je strpali u ovu čavku. Koščej je rekao da bi mogao vratiti Sergeja, pa sam mislio da će možda pomoći i Vladimiru.
Čavka Vladimir prigušeno je zakriještao. – Jeste li vi zbilja Koščej Besmrtni? – pitao je Koščeja.
– Zbilja – rekao je Koščej. – I da, mogao bih ti pomoći, samo što bi mi trebalo odgovarajuće tijelo.
Jakov i Fjodor su se pogledali.
– Što? – rekao je Koščej. – Ne mogu napraviti nešto ni od čega. Zamjena je duše jedno, ali praviti tijela od praznog zraka zbilja je malo previše metafizički pothvat.
– Ali one ptice... – počeo je Jakov.
– Ti su ljudi pretvoreni u ptice čarolijom koju ja nemam – rekao je Koščej. – Ja sam je preokrenuo. Ali kako zamišljate da bih mogao napraviti ljudsko tijelo od staklene kuglice ili od glupe čavke? Jeste li vi, idioti, ikad čuli za očuvanje mase?
Jakov i Fjodor su šutke potvrdno kimnuli poput djece koja su nešto skrivila.
– Hajdemo onda pogledati što ste napravili s ovom čavkom ovdje – rekao je Koščej i uzeo čavku iz Fjodorovih ruku. – Oj-joj-joj ... ma, što je ovo?
– Što je što? – upitala je Oksana. – Jesmo li nešto zabrljali?
– Mislite, osim toga što ste nabili staklenu kuglicu u kljun ptice koja se tomu nije nadala? – podrugljivo je dobacio Koščej. – Da, zapravo jeste. Ova ptica – ovo je jedna od onih začaranih.
– A zašto se onda nije pretvorila ponovno u čovjeka? – upitao je Jakov.
– Zato što ste u nju bacili još jednu dušu – rekao je Koščej. – Prokleti amateri. – Neko je vrijeme proučavao čavku i napokon se okrenuo Galini. Kad je progovorio, glas mu je bio brižan, sračunat.
– Draga – rekao je – imam dobre i loše vijesti za tebe.
Galina je progutala zrak, suha grla, sa zaglušnom bukom krvi u ušima. Kroz njezino udaranje, jedva je razaznala Koščejeve riječi.
– Dobra je vijest – rekao je – što mislim da smo našli tvoju sestricu.
Galina se sjećala onoga dana kad je Maša pobjegla od kuće. Za razliku od većine djece koja se vrate doma na vrijeme za večeru, Maša je nastavila hodati, policija ju je zaustavila petnaest kilometara od njihove kuće, daleko izvan kružne autoceste koja je opasivala grad poput zmije koja guta svoj rep i guši se od vlastitih nezdravih izdisaja benzina i vrela katrana. Kad su policajci doveli Mašu doma, njezina haljina – ružičaste ruže na bljedožutoj podlozi – vonjala je na benzin i ispušne plinove i ona nije mogla pružiti odgovarajuće odgovore na pitanja odraslih – Zašto? Što si mislila učiniti? – i samo je zurila mimo zabrinutog lica njihove majke i bake. Tek kad su je ostavile na miru i Galina joj postavila isto pitanje, ona je slegnula ramenima: – Ne znam. Samo sam željela biti daleko.
– Zar nisi sretna ovdje s nama?
– Jesam – Maša se nasmiješila vedro. – Samo sam htjela vidjeti gdje još mogu biti sretna.
Gdje još, doista?! Čak je i njezino buntovništvo bilo dobrohotno, ne odricanje, već pokušaj da se prihvati još više, da se prigrli još svijeta. Galina joj je zavidjela na toj sposobnosti za ljubav – kad je ona pobjegla kao dijete, vratila se doma prije večere pošto je prolutala ulicama po susjedstvu i uživala maštajući о žalosti i kajanju njezine majke dok se nije umorila i ogladnjela; preko te točke, namrgođena i nezadovoljna nije mogla prijeći. Maša ju je naučila da su ljubav i znatiželja izdržljiviji motivi.
Pogledala je čavku koja je sjedila Koščeju na dlanu. – Što će se dogoditi? – upitala je čavka. – Sa mnom, mislim – Vladimirom?
– Morat ćemo ti naći drugo tijelo – rekao je Koščej. – Bojim se da imamo samo nešto štakora na raspolaganju.
Vladimir nije bio oduševljen. – Štakor?
– Ne brini se – rekao je Fjodor. – Siguran sam da ćemo ti u podzemlju naći nešto što više odgovara. Možda gačca, kao Sergej.
– Ja ne želim u podzemlje – rekao je Vladimir.
– Ni ja – potvrdio je Sergej.
– Pa, ne izgleda da sad baš imate neki izbor, zar ne? – rekla je Elena. – Ako ne želite ostati ovdje – ali znate što kažu za bijele vrane. Osim toga, u podzemlju nema mačaka, osim Bajana.
Galina je teško uzdahnula. – A što je s mojom sestrom? Znači li to da će ona zauvijek ostati ptica?
Koščej je slegnuo ramenima. – To su moje loše vijesti, draga. Ne mogu je vratiti natrag, ali mogu preseliti njezinu dušu u drugo žensko tijelo – to jest, ako ga možeš naći.
– Misliš, da bi ona živjela, netko mora umrijeti? – upitala je. Ta joj se ideja nije činila čudovišnom – na kraju krajeva, prije samo nekoliko minuta razmišljala je о smrzavanju na smrt. Mušičavost nije bila dovoljna da je nagna na to. Ali ljubav...
– Ne – rekao je Koščej. – Ne umrijeti, ne baš. Samo zamijeniti mjesto s njom, postati ptica.
– Kao ova dvojica? – Galina je pokazala na Sergeja i Vladimira.
– Ne baš – rekao je Koščej. – Oni se ponašaju ljudski jer su njihove duše odvojene od ptičjih tijela, okružene staklom. Oni su poput ruku u lutkama – pokreću ih, ali oni nisu isto. Bez zaštite stakla, ljudska duša postat će ptičja duša.
Galina je kimnula. – Ja ću se mijenjati s njom – rekla je. – Rado.
Elena ju je zabrinuto pogledala. – Galina, misliš li da je to zbilja dobra ideja?
Galina se nasmiješila. – Mislim da je to najbolja ideja koju sam ikad imala. Samo me pusti da joj kažem nešto dok još mogu govoriti.
Koščej je stisnuo pticu i izvukao staklenu špekulu s Vladimirovom dušom iz ptičjega grkljana. Galina se osupnula zbog zlostavljanja svoje sestre i skrenula pogled. Pogledala je opet tek kad je zelena staklena kuglica sigurno počivala na Koščejevu uskom dlanu.
Galina je uzela čavku u ruke, pažljivo kao da je lomljivi božićni ukras.
Čavka ju je pogledala postrance, glave nagnute, nestašna izraza. Galina je izišla van.
– Slušaj – rekla je čavki – kad se sjetiš svega ovoga – a moraš, moraš – molim te, nemoj se gristi. Istina, ovo je tijelo starije od tvojeg, ali to je najbolje što mogu. Zapamti – imaš dijete i mama je sad tvoja odgovornost. Nemoj joj reći što se dogodilo. Samo budi ti.
Pogledala je gola stabla, ozbiljna i stroga na nebu nalik na sliku. Tražila je riječi da objasni ptici koja ju je pažljivo slušala. – Ona te u početku neće voljeti, ali uskoro će shvatiti da ti nisi ja. Samo radi ono što uvijek radiš. Voljela bih da to mogu učiniti lakšim. Voljela bih da se možeš vratiti na stvari kakve su bile. Bit ćeš teta usidjelica vlastitu djetetu, ali to je bolje nego da uopće ne budeš tu. A i tvoj će se muž vratiti iz vojske i žaliti za tobom, a ti mu nećeš moći reći istinu, ma koliko te to mučilo – baš kao u onoj priči, sjećaš se? Ne smiješ im govoriti о tajnim znakovima koje vidiš, о glasovima koje čuješ, ni о kletvi im ne smiješ govoriti, jer će te zatvoriti a to ti se neće svidjeti. Ostavljam te s mojim problemima.
Ali i mojim prednostima. Imaš posao – morat ćeš samo malo obnoviti engleski i Velikanov će ti oprostiti što si izostala s posla i pomoći će ti kad god bude mogao. Možda ti se čak i svidi. Ali najviše od svega, zapamti ovo: ja ću te pokušati katkad posjećivati. Ne znam kako je to biti čavka. Ne znam ni hoću li se uopće sjećati, ali ako mogu zadržati bilo što, zadržat ću ovo. I jedino što tražim od tebe – zapamti da si jednom imala sestru, sestru koja te voljela više od četrdeset tisuća braće.
Galina je progutala gvalju i razmišljala što još reći. Htjela je govoriti о ljubavi i kako je ona jaka, о tome kako je Maša bježala prije svih onih godina i sigurno, ako je bila dovoljno jaka da je odvede, dovoljno je jaka i da je vrati. Htjela joj je reći da bude ljubazna prema njihovoj majci premda ona neće uzvratiti ljubaznošću – barem ne u početku, ne dok još bude mislila da je žena u Galininu tijelu Galina, kći s greškom. Ali Maša je već sve to znala i, ako je bilo tko mogao pridobiti njihovu majku, bila je to ona.
Galina se vratila u kolibu s čavkom na zapešću. – Spremne smo – rekla je Koščeju. – Samo pričekaj da se oprostim.
Jakov joj je nespretno kimnuo.
– Što ćeš ti učiniti? – upitala je Galina.
Napravio je grimasu. – Ne vraćam se u podzemlje, to ne, sigurno.
– A što je s tvojim djedom?
– Poslat ću mu poruku, mislim – rekao je Jakov. – Ali moja majka – ona me treba više nego on. I ima nekih stvari za koje se moram pobrinuti ovdje.
Inače ne bi kopala po tome, ali sad se suzdržljivost činila bespredmetnom. – Koje stvari? – pitala je.
Slegnuo je ramenima, pa je vrana koja je sjedila na njegovu lijevom ramenu zalepetala krilima i zagraktala. – Hoću razgovarati sa svojom bivšom ženom, najprije. Moram doznati što se dogodilo – jesi li ikad pomislila da ima ljudi prema kojima si trebala biti ljubaznija?
Galina je potvrdno kimnula.
– Isto je s mojom bivšom – rekao je. – Ima nekih stvari о kojima moramo razgovarati.
– Sretno ti bilo – rekla je Galina.
– I tebi – rekao je. – Zbilja je lijepo to što činiš za svoju sestru.
Bila je zahvalna što se nije prepirao oko njezine odluke. – Hvala ti – rekla je. – Sretno u nadzemlju.
– Ja ostajem u podzemlju – rekao je Fjodor. – Ondje je mnogo bolje.
– Da – dodala je Oksana. – Ja sam samo došla na površinu da pomognem, ali jedva čekam da se vratim. Sovin će se ljutiti kad čuje da je jedan štakor uginuo.
– Moglo ih je uginuti i više – rekla je Galina. – Pokazala si se. Hvala ti na pomoći.
Oksana je slegnula ramenima. – I drugi put!
Timur-beg nije rekao mnogo i samo se rukovao s njom.
– Vidjet ću se s vama u podzemlju – rekla je i okrenula se Eleni. – I s tobom.
Elena je napućila usne. – Nisam tako mislila. Ali dobrodošla si da svratiš kad god hoćeš – makar čavke nisu baš neki sugovornici.
Galina je bila polaskana razočaranjem tako očitim u Eleninu glasu. – Drago mi je što sam te upoznala – rekla je. – I zbilja bi mi bilo drago da budemo prijateljice.
Nakon toga, nije se više imalo baš mnogo reći pa je pogledala Koščeja. – Spremna sam, čini mi se.
– Nisam ovo radio već dosta dugo – rekao je. – To uopće nije kao kad stavljaš svoju smrt u iglu.
Galina je htjela zapitati koja je razlika između duše i smrti i kako je naučio raditi te stvari i kakav je bio njegov odnos s Babom Jagom. Ali bilo je previše pitanja – nije imala vremena za sve njih, iako joj je ovo bila posljednja prilika. Činilo se boljim otići u tišini, bez i jednog. Neka Maša shvati sve to.
– Pa idemo – rekao je Koščej.
Naredio je Galini da stoji mirno dok gleda u oči ptice na svom zapešću.
Krajičkom oka vidjela je Koščeja kako čupa tanke prozirne niti čarolije iz zraka i upliće ih. Osjetila je komešanje, u utrobi, vrtoglavicu, kao da pada u bunar. Oko čavke uzdizalo se nešto crno i golemo pred njezinim licem, poput crnog Mjeseca, poput neba bez zvijezda, poput dna bunara.
Golemo se oko smanjilo u zjenicu i sad je bilo okruženo svjetlosmeđom šarenicom prošaranom zlatnim i smeđim prugama. Pomaknula se i u svojem je vidnom polju najednom ugledala blijedo lice s plavičastim podočnjacima pod umornim očima teških vjeđa i beskrvnim, izmučenim usnama. Trebalo joj je neko vrijeme da shvati kako je lice u koje gleda njezino.
Ženine su se oči fokusirale i usne su joj se otvorile u izrazu djetinjeg iznenađenja i čuđenja. – Galka? – prošaptala je.
– Da, Maša, to sam ja – htjela je odgovoriti, no njezina su se usta – njezin kljun, sačinjen od tvrde kosti i roga – otvorila se u dugom, slavljeničkom kriještanju.
To sam ja, vikala je čavka Galina i to si ti, i, o, Bože, tako sam sretna što sam te našla. Žao mi je što to nije onako savršeno kako sam htjela da bude. Idi sad, idi, brini se za svoje dijete, reci mami da će sve biti u redu, posjeti baku u bolnici. Samo idi, samo idi.
Osjetila je kako je svrbe ruke (krila) i širom ih je raskrilila. Kružila je po kolibi, jedva uočavajući lica ljudi oko sebe, a onda je našla otvorena vrata i izletjela. Tamo je bilo i drugih ptica, ali bit će vremena za njih kasnije. Zaokružila je oko kolibe dižući se sve više i više u zrak.
Vidjela je ženu i muškarca, oboje su joj izgledali poznato – žena visoka i pogrbljena i blijeda, muškarac onizak i zdepast – kako izlaze iz kolibe i hodaju niza stazu. Kada se digla u nebo, postali su dvije crne točkice koje se polako kreću velikom praškastom bjelinom ispod nje, s crnim granama stabala isprepletenim u istančanu mrežu nad njima. Rijeka još neokovana ledom krivudala je u zimskoj ogoljenoj crnini između svojih bijelih obala, a bijela crkva stajala je gotovo nevidljiva na bijelom snijegom prekrivenu obronku. Vidio se samo kupolast krov zlatan od uhvaćena Sunčeva sjaja.
Spiralno se spustila niže da još jednom pogleda malu drvenu kolibu zavučenu u samo srce parka i ugledala visoka, premršava muškarca kako izlazi iz kolibe i krivi vrat, štiteći oči od sunca. Žena u crnoj baršunastoj haljini, držeći sačmaricu, stajala je pokraj njega i gledala u nebo kao i on.
Vidjela je i sitnu Ciganku okruženu vojskom štakora kako ide do rijeke; visoki mršavi tip slijedio ju je, nije baš išao u korak s njom, no nije ni previše zaostajao. Sjeli su na obalu, sa štakorima raširenim oko sebe kao živim sagom i gledali glatku površinu rijeke.
Duboko u sebi čavka je znala da će jednom, uskoro, opet naći te ljude, slijediti ih proletjevši kroz zamišljeni prozor ili odraz vrata u lokvi poslije kiše. Dio nje naslućivao je druge ptice pod zemljom i lijepo sjećanje na bijelu kravu koja sjaji toplim plavičastim svjetlom i prosipa zvijezde kao mlijeko. Ali ne još – prije toga se mnogo čime morala pozabaviti ovdje na površini.
Uzdigla se dovoljno visoko da vidi ulice izvan parka, žive od polagana komešanja, gužve i vonja vatre i ispuha; vidjela je zdepastu grobnicu postaje podzemne i njezino polagano bljuvanje i proždiranje tamnih svjetina. Čula se zvonjava tramvaja i teški uzdasi autobusa koji su poklekli da ispuste turiste i trubljenje automobilskih sirena; bilo je mirisa svježega kruha i piva i pepela.
Krenula je na sjeverozapad, gdje se još zlatnih kupola bljeskalo pod sunčanom svjetlošću i sat na tornju Spaskaja objavljivao je vrijeme dubokim šupljim kucanjem; zaokružila je oko Car-zvona i Car-puške, oboje plavih od patine, smiješnih u svojoj golemosti. Njezina krila rezala su zrak u jednake, uskovitlane komade dok se obrušavala preko Crvenog trga i plavih smrča uz Mauzolej, kad je opet poletjela preko rijeke, sjedajući da se odmori na ogradu grbavog, kitnjastog mosta.
Okružila je iznad Novog Atabata i ovlaš jurnula niz Gazetni Pereulok.
Ponosno je letjela dok se sjećala kako su ta mjesta nekako važna. Ali njezino ljudsko sjećanje već se povlačilo pred oštroumnošću i lukavim instinktom ptice. Samo je nekoliko prizora zaostalo i u sebi je vidjela visoku ženu kako korača kroz snijegom prekriven park, ženu svjetlosmeđih očiju i zbunjeno namrštena čela. Nije sjećala zašto je ta žena važna, ali sva se raznježila pri pomisli na nju.
– Ona će biti dobro – pomislila je čavka. I to je bilo jedino važno.

Napomene

[1] Matrjoška – babuška, tradicionalna ruska igračka od lipova drva.
[2] Paleški stil – umjetnička praksa izrađivanja minijatura u ruskome gradu Palehu.
[3] Gželski stil – umjetnička praksa oslikavanja porculana u ruskome selu Gzheli.
[4] Arijadna – u grčkoj mitologiji, kći kretskoga kralja Minosa i kraljice Pasifaje; zaljubila se u Tezeja i pomogla mu da iziđe iz labirinta davši mu klupko vune kojim je slijedio vlastiti trag.
[5] Skvotirati – bespravno živjeti u napuštenoj kući ili stanu.
[6] Simpatička magija – magija koja počiva na pretpostavci da prostorno udaljene stvari mogu utjecati jedna na drugu na temelju tajne energije koja ih povezuje.
[7] Herr von Helmholz – Herman Ludwig Ferninand von Helmholz (1821. – 1894.), njemački liječnik i fizičar, jedan od najvažnijih znanstvenika 19. st.
[8] Stiks – u grčkoj mitologiji, granična rijeka između zemlje i podzemnog svijeta, Hada.
[9] Aluzija na bajke о Babi Jagi.
[10] Baba Jaga – jedan od najpoznatijih likova ruskih bajki. Najpopularnija Baba Jaga živi u kolibi na kokošjim nogama i stražari na ulazu u gustu i neprohodnu šumu. Često provjerava hrabrost i sposobnosti glavnog junaka.
[11] Haron – u grčkoj mitologiji, brodar u Hadu koji prevozi mrtve duše pokojnika na drugu stranu rijeke Stiks. Cijena prijevoza bila je jedan novčić mrtvacu pod jezik kako duše ne bi lutale ili, prema drugim izvorima, dva novčića položena na kapke.
[12] NKVD (akr. od rus. Народнуj Комиссариат внутренних дел) – Narodni komesarijat unutarnjih poslova, prethodnik KGB-a.
[13] IWW – Industrial Workers of The World.
[14] Kastrjolja – lonac za kuhanje.
[15] Berendej – junak ruske mitologije, vještac nadljudske mudrosti stečene dugim životom, koji ima sposobnost vlastite pretvorbe pa se prema potrebi može pretvoriti u medvjeda ili vuka. Brine se о svojim podanicima, ulazi im u srce i dušu pokušavajući riješiti njihove nevolje i ublažiti njihove mane. Često je prikazivan i kao car, duge bijele brade, koji živi u snježnome carstvu. Junak je mnogih književnih tekstova, drama i opera – V. A. Žukovski, Bajka о caru Berendeju, A. N. Ostrovski, Snjegoročka i dr.
[16] Rusalke – u slavenskoj mitologiji, vodene vile i duše utopljenica.
[17] Domovoji – prema narodnom vjerovanju Rusa, kućni duhovi.
[18] Kikimora – predstavnica zlih duhova; močvarna je kikimora žena šumskog duha, a domaća kikimora žena je kućnog duha. Močvarna se kikimora u pričama pojavljuje kao ružna starica u odori od alga. Zadatak joj je navoditi putnike u močvaru i plašiti sve koji tamo zalutaju, ali i krasti malu djecu. Domaća kikimora živi tiho u kući i ne pokazuje se ljudima često. Prema drevnim vjerovanjima, kikimora bi nastajala od utopljenica ili nekrštene umrle djece. Poznata je istoimena bajka Kikimora Alekseja Tolstoja.
[19] Brownie – kućni duh.
[20] Banshee – prema irskoj mitologiji, duh smrti, nositeljica poruka iz podzemnoga svijeta.
[21] Bivši Petrograd (1914. – 1924.) i Lenjingrad (1924. – 1991.).
[22] Nikolaj Ivanovič Vavilov (1887. – 1943.) – slavni ruski i sovjetski botaničar.
[23] Trofim Denisovič Lisenko (1898. – 1976.) – biolog i agronom koji je unazadio sovjetsku znanost odbacujući, uza Staljinovu podršku, Mendelova otkrića u genetici i gurajući Mičurinove pseudoznanstvene teorije u svoj sustav – lisenkoizam – koji je tek nakon Hruščovljevih reformi osporen; prvi je 1964. protiv Lisenka javno istupio Andrej Saharov.
[24] Lešij, Lesovik, Liesnik – u mitologiji istočnih Slavena, ime šumskog duha. Prikazivan je u jarećem obličju, slično grčkom Panu ili rimskom Satiru. U folkloru nekih slavenskih naroda očuvan je u obrednom maskiranju о zimskom solsticiju.
[25] Dekabristi (rus. декабрь prosinac) – naziv za skupinu ruskih časnika i plemića koji su u prosincu 1825. podigli oružani ustanak protiv carizma. Cilj ustanika bilo je rušenje zastarjelog sustava carskog apsolutizma, ukidanje kmetstva i modernizacija Rusije prema zapadnoeuropskim načelima. Ustanak je već u začetku propao zbog unutarnjih razmimoilaženja unutar vodstva, nedostatka razrađenijeg vojnog plana i izostanka očekivane potpore vojske. Postrojbe cara Nikolaja I. brzo su se obračunale s ustaničkim skupinama u Sankt Peterburgu i Ukrajini. Ustanički prvaci (P. I. Pestelj, S. I. Muravjov-Apostol, K. F. Riljejev i dr.) su smaknuti, a brojne su pristaše dekabrista prognane u Sibir.
[26] Aurora borealis – svjetlost koja se povremeno pojavljuje u visokim geografskim širinama sjeverne hemisfere.
[27] Koščej Besmrtni – prema ruskoj mitologiji, car tame. Obično je prikazivan kao strašno mršav i škrt starac, katkad i na konju. On je uvjetno rečeno besmrtan, jer da bi ga se usmrtilo, valja slomiti čarobnu iglu u kojoj se nalazi njegova smrt. Igla je pak skrivena u jajetu, jaje u patki, patka u zecu, a zec u kovčegu na hrastu. U nekim je bajkama za smrt Koščeja zaslužan konj. Njegova životna priča prilično je tužna – jedna od legendi о njemu, О Koščeju Junaku, kaže da je Koščej nekada bio junak, ali su ga prijatelji izdali pa ga je neprijatelj zarobio. Od tada je prošlo mnogo godina, lanci su zahrđali, a on se oslobodio i krenuo u osvetu.
[28] Komsomol – skraćenica za Komunističku omladinsku organizaciju (rus. Коммунистическиj cojyз молодежи).
[29] Zlatna Horda – Ulus Džudži, mongolska država (13. – 15. st.) na širem području srednje Azije i istočne Europe, od Oba do Dnjepra. Razvila se iz sjeverozapadnih dijelova carstva Džingis-kana koji su bili prepušteni njegovu najstarijem sinu, kanu Džučiju. Nakon njegove smrti 1227. proširena je vojnim pohodima i osvajanjima njegova sina Batu-kana. Potkraj 13. st. kan Berke prihvaća islam. Vrhunac moći postiže u doba kana Uzbeka (1313. – 1341.), kada prevlast unutar države preuzima aristokracija turkijskih plemena. Država slabi u doba borbi za vlast (1357. – 1381.), što omogućuje moskovskom velikom knezu Dimitriju Donskom da na Kulikovu polju 1380. porazi kana Mamaja. Za kana Tohtamiša ponovno je ojačana mongolska vlast, Moskva je osvojena i spaljena (1382.). Azijski osvajač Timur nanosi Tohtamišu poraz 1395. nakon čega se Zlatna Horda više nije uspjela oporaviti. U 14. st. izdvojili su se Kazanski, Krimski i Astrahanski kanati. Posljednji pokušaj kana Zlatne Horde Ahmeda (1459. – 1481.) da pokori Rusiju nije uspio. Ostatci Zlatne Horde uništeni su u ratu s Krimskim kanatom 1502.
[30] Vij – prema ruskoj mitologiji, kralj duhova; naslovni junak fantastične priče Nikolaja Vasiljeviča Gogolja (1809. – 1852.) Vij, Kralj duhova.
[31] Čapajev – Vasilij Čapajev (1887. – 1919.), ruski vojnik i komandant Crvene armije za vrijeme Ruskoga građanskog rata.
[32] Buđoni – Semjon Mihajlovič Buđoni (1883. – 1973.), sovjetski maršal, kao zapovjednik Crvene konjice (1918. – 1919.) imao je važnu ulogu pri razbijanju Wranglerove i Denikinove vojske, također 1920. pri početnim uspjesima protiv Poljske. Kao vrhovni zapovjednik jugozapadne bojišnice razriješen je položaja 1941.
[33] Koliba Petra Velikog – Sankt Peterburg osnovao je 27. svibnja 1703. ruski car Petar I. Aleksejevič (Petar Veliki) kao novu rusku prijestolnicu (do 1918). Za razliku od Moskve koja je bila izgrađena od drva, Sankt Peterburg podignut je u kamenu i na močvarnome tlu pa je bio simbol modernoga grada izgrađenoga u europskom stilu. Prvi izgrađeni objekt bila je koliba Petra Velikog u kojoj je živio do 1708. Bila je izgrađena od drva jer u to vrijeme nije bilo uvjeta za kamene građevine pa je Petar naredio da se vanjski zidovi oslikaju tako da nalikuju na cigle.
[34] Ja ne sais pas (fr.), Ich weiß nicht (njem.) – ne znam.
[35] Jurta – kožni šator azijskih nomada.
[36] Opričnik – pripadnik zloglasne tajne policije u doba Ivana Groznog; na konjima su kao obilježje nosili glavu mrtvog psa i metlu kao simbol toga da će iz Rusije počistiti sve nepoželjno.
[37] Kalpak – ratnička kapa od metala.
[38] Protokoli sionskih mudraca – antisemitski spis, najpoznatija povijesna krivotvorina koja opisuje navodnu židovsku i masonsku zavjeru da se zavlada svijetom.
[39] Rajon naseljavanja (engl. Pale of Settlement, rus. Чepta oceдлoctu) – od doba carice Katarine II. ruska je politika ograničavala životni prostor Židova na strogo određeni teritorij u južnim i zapadnim guvermanima, nazvanima rajoni za naseljavanje. (Werner Keller, Povijest Židova, Naprijed, Zagreb, 1992., str. 466.)
[40] Štetl – gradić u Ukrajini, Bjelorusiji ili Poljskoj s isključivo židovskim stanovništvom u kojem se govorio jidiš i poštovala židovska tradicija; stanovnici su nestali u holokaustu.
[41] Tora – prvih pet starozavjetnih knjiga (Pet Mojsijevih zakona, Petoknjižje), osnova židovske vjere i zakona.
[42] Ohrana – Odjel za čuvanje društvene sigurnosti i poretka, tajna policija u carskoj Rusiji. Prvi odredi Ohrane osnovani su 1881. u Petrogradu i Moskvi. Nakon revolucije 1905. njezina se djelatnost pojačava, a metode obračuna s protivnicima režima postaju sve drastičnije. Raspuštena je u Februarskoj revoluciji 1917.
[43] Crne satnije (engl. Black Hundreds, rus. чернuе сотни) – ultranacionalistički pokret u Rusiji na početku 20. stoljeća. (Aleksandar Solženjicin, Dva veka zajedno (1795. – 1995.); Jevreji i Rusi pre revolucije, prevela Ljubinka Milinčić, Beograd, 2003., str. 104.)
[44] Seder – obiteljska večera u predvečerje blagdana Pesaha s ustaljenim redom obreda i simboličnih radnji; čita se i pjeva Hagada.
[45] Pan – u grčkoj mitologiji, sin nimfe Driope i boga Hermesa, ili Penelope, ili nimfe Enide i Zeusa. Bog šuma, lovaca i pastira, poslije cijele prirode. Rodio se s kozjim nogama, rogat i bradat, zato ga se i majka prestrašila i pobjegla (od njega naziv panični strah). Tada ga je Hermes odnio na Olimp, ali kako su se bogovi smijali njegovu izgledu, pobjegao je u arkadijsku šumu, u kojoj je odrastao i potom čuvao stada i svirao frulu. Najviše se družio sa satirima, nimfama i Dionizom. Apolona je naučio vračanju. Brojne su priče о njegovim neuspjelim ljubavnim pustolovinama, npr. kad se zaljubio u nimfu Pitiju, ona se od straha pretvorila u omoriku. Ili, nimfa Siringa se zbog njegova nasrtaja pretvorila u trstiku, od koje je Pan učinio sebi frulu zvanu siringa.
[46] Konstantin Pobedonoscev – Konstantin Petrovič Pobedonoscev (1827. – 1907.), ruski reakcionarni političar. Od 1861. tutor sinova cara Aleksandra II. Bavio se reformom ruskoga pravnog sustava; od 1865. radio je na carskom dvoru u Petrogradu. Od 1880. do 1905. predsjedao je Sinodom Ruske pravoslavne crkve. Bio je gorljiv ideološki branitelj carskog samodržavlja; uvelike je utjecao na politiku careva Aleksandra III. i Nikole II. Zvan je Veliki inkvizitor.
[47] Žar-ptica – ruska verzija feniksa, ali prije svega izazov za velike junake koji traže slavu i bogatstvo. To je velika ptica izvanredne ljepote s ognjenim perjem: »na njoj su pera zlatna, a oči kao mjedeni štitovi«. No unatoč plemenitu izgledu, često je uhvate kako jede zabranjene jabuke iz carskoga vrta ili pšenicu rasutu po polju. Glavni junak u bajkama katkad dobije zadatak da pronađe pero Žar-ptice koje on zatim naivno odnosi caru na dar ne sluteći da će mu to donijeti još veću glavobolju i probleme. Kada dobije pero koje sjaji poput bezbroja svijeća, car obično želi cijelu pticu i šalje junaka u nove avanture. Žar-ptica je i sreća i nesreća onomu tko je uhvati.
[48] Gamajun – prema ruskoj mitologiji, proročka ptica ženske glave i grudi. Glasnica je bogova i ljudima predviđa budućnost. Zna sa sobom donijeti smrtonosnu oluju i vlasnica je znanja, zna sve о podrijetlu zemlje i neba, о bogovima, junacima, ljudima, i čudovištima, о pticama i životinjama. Predmet je mnogih umjetničkih obrada (Viktor Mihajlovič Vasnjecov, Dmitrij D. Šostakovič, Aleksandr A. Blok i dr.).
[49] Alkonost– prema ruskoj mitologiji, stanovnica podzemlja, stvorenje s tijelom ptice i glavom lijepe žene te neobično lijepa glasa, toliko lijepa da svi oni koji su ga ikada čuli ne žele ništa drugo već slušati njezin glas.
[50] Sirin – prema ruskoj mitologiji, stanovnica podzemlja, stvorenje s tijelom ptice i grudima lijepe žene, vrlo je nalik na Alkonost. Živi u blizini raja i pjeva »svete pjesme« koje govore о sreći u budućnosti. Za ljude su njezine pjesme opasne: tko ih sluša, zaboravlja zemaljski život. Sirin simbolizira tugu, patnju i očaj.
[51] Jarilo, Jaro – u slavenskoj mitologiji, bog proljetne vegetacije i plodnosti te žitnih usjeva; sin Perunov. Dolazi u proljeće, kao mlad junak na konju, ili u konjskom liku, donoseći zelenilo i cvat, te ponovno u lipnju kada u lugu susreće sestru Moranu pa njihova ljubav otvara radost polja, stoke i ljudi. S dolaskom kršćanstva poštuje se kao sv. Juraj, uz čiji su se dan vezale različite svečanosti, obredi i pjesme (Jurjevo, Zeleni Juraj i sl.).
[52] Bjelbog – Svarog, bog Sunca.
[53] Svarog, Svaroh – u slavenskoj mitologiji, bog ognja i Sunca, ili kovačkog umijeća; otac boga Sunca Daboga (Dažbog) i boga ognja i zadružnog ognjišta Svarožića. U češkoj verziji mita Svarog je bog vatre, u Polapskih Slavena bog Sunca i vatre. U nekih je plemena možda bog neba i svjetlosti, stvoritelj i vrhovno božanstvo (izjednačen sa Svantevidom). Etimološki se ime Svarog (ili njegova varijanta Svarun) povezuje sa sanskrtskim Svarga i Voruna (od čega se izvodi i grč. Uran). U kasnijim se inačicama pojavljuje kao otac svih bogova (staribog, višnji bog) pa su mu potomci i Svantevid, Perun, Zora i Danica. Epiteti su mu Bjelobog i Kors (tj. krijes, svjetlo). Izjednačuje se s grčkim Hefestom.
[54] Likho i Zlijden – u slavenskoj mitologiji, utjelovljenja zle sreće i nesretne sudbine. Često prikazivani kao mršava, stara stvorenja koja donose nesreću i nevolju.
[55] Freja – u skandinavskoj mitologiji, norveška boginja ljubavi i plodnosti, vozi se u kočiji u koju su upregnute dvije crne mačke. Nakon sedam godina vjerne službe Freja je odlučila nagraditi ih pa im je dala sposobnost da se mogu pretvarati u žene; tako su, prema mitu, nastale vještice.
[56] Koncept sovjetskog psihijatra Andreja Vladimiroviča Snježevskog (1904. – 1987.) primjenjivan isključivo u SSSR-u i u zemljama Istočnog bloka; dijagnoza je toliko nejasna i neodređena da se može primjenjivati i na bolesne i na zdrave.
[57] Htonsko – podzemno.