Knjižareva smrt

Cliff Janeway veliki je ljubitelj knjiga koji u slobodno vrijeme skuplja prva izdanja velikih američkih romana, a zanimanjem je detektiv zadužen za ubojstva u denverskoj policiji.Sanja o tome da napusti policiju i posveti se svom hobiju. Uskoro se nađe osobno upleten u slučaj ubojstva starog knjižara, siguran u to tko je glavni sumnjivac. Odlazi iz policije i otvara svoj antikvarijat, ali ubojstva povezana s knjigama se nastavljaju.

Za Warwicka Downinga,

koji me uspio pokrenuti,

i trgovce rijetkim knjigama u Denveru: dobre, loše i ružne



Neke jedinstvene knjige o kojima se u ovom romanu govori (Hawthorneov primjerak Moby Dicka i Menckenov S ove strane raja, između ostalih) izmišljene su priče radi, ali možda stvarno postoje u nekoj javnoj ili privatnoj biblioteci. Antikvare koji će poželjeti sporiti se s autorom ovih korica oko cijena, podsjećam da se priča zbiva u 1986. godini. U međuvremenu su se mnoge cijene znatno izmijenile. Lovac u žitu, na primjer, sada vrijedi 1500 dolara. Intervju s vampirom može se prodati za 6 i više tisuća dolara. I tako dalje.

KNJIŽAREVA SMRT


KNJIGOLOVAC BOBBY UBIJEN JE U PONOĆ, 13. LIPNJA 1986. GODINE. Ta neobična činjenica nameće pitanje Što je on uopće radio vani tako kasno? Za Bobbyja, ponoć pripada vješticama, a petak trinaesti, dan koji bi trebalo provesti u krevetu. Našli su ga u pokrajnoj ulici ispod željeznog stubišta, jednog od onih što se povlači nadolje i služi kao požarne ljestve, što je još neobičnije. Bobby nikada ne bi prošao ispod ljestava, pa će se tog jutra, vijest da je umro upravo pod ljestvama, nekima koji se u Denveru kreću u istoj branši, učiniti kao gorka ironija sudbine.
Reći ću vam nešto o knjigolovcima i njihovu svijetu. U današnje vrijeme gotovo svi traže neku knjigu. Liječnici i odvjetnici s godišnjim prihodima od više stotina tisuća dolara njuškaju po staretinarnicama i uličnim štandovima, nadajući se vrijednoj kupovini za koji peni. Međutim, onaj pravi knjigolovac, profi, gotovo da se nije promijenio u posljednjih trideset godina. To vam je tip kakav se ne snalazi u pravom svijetu. Posao vodi iz automobilskog prtljažnika, i to samo ako je dovoljno sretan da ima auto, inače se mora zadovoljiti ruksakom ili biciklističkom košarom. On je otpadnik, borac, čovjek koji nije uspio ni u jednom drugom zanimanju. Može biti smjeran i tih, ili napastan i nepodnošljiv. Neki su prevrtljivci, a poneki je, priznajem, i malo udaren. Jedina stvar koju najbolji među njima imaju zajedničku je oko za knjige. Što je pomalo jezivo, rekao je jednom pesimistični trgovac knjigama - vrlo blizu dokazu postojanja boga.
To kako ti tipovi, uglavnom neobrazovani i rijetko načitani, nepogrešivo ulete među knjige i nađu one prave jedna je od velikih tajni ovog svijeta. Pronalaze ih po prašnim kutovima jeftinih antikvarijata, po cijeni između deset centi i jednog dolara. Uz malo sreće, bilo kojeg dana pronaći će knjige vrijedne sto dolara, za koje će od nekog poštenog trgovca dobiti barem trideset ili četrdeset. Kada podmire troškove, zna im ostati tridesetak dolara dnevno. Svi oni žive u nadi da će jednom naći Onu Pravu Knjigu, koja će donijeti dvjesto ili više dolara. Ne događa se to često, ali ipak se događa. A Bobbyju Wcstfallu dogodilo se više puta nego svima drugima zajedno.
Jednom je u samo sedamdeset dva sata, barem se tako priča, Bobby prikupio nevjerojatnu gomilu: Mr. President, knjigu o Trumanovu predsjednikovanju, obično vrijednu oko šest dolara, osim ako ju nije potpisao sam Truman,\'7b1\'7d prethodno napisavši vlastoručno posvetu preko cijele stranice - dakle, barem osamsto dolara; Prepoznavanja, temelj modernog romana (ili nečitljiva knjižurina, ako vam je tako draže) Williama Gaddisa, također potpisana, za koju bi vam u knjižari tražili četiristo dolara; Mag, neobičnu i neodoljivu knjigu Johna Fowlesa, prvo britansko izdanje s besprijekornim ovitkom, tristo dolara; i Terryjevi teksaški rendžeri,\'7b2\'7d malu knjigu od devedeset i nešto stranica koja je za teksašku povijest dokument od velikog značenja, sedamsto pedeset dolara. Ukupna maloprodajna vrijednost knjiga prikupljenih tog vikenda iznosila je između dvije i dvije i pol tisuće dolara; Bobby je sklopio posao od devetsto dolara za sve odjednom, a u Denveru se i danas priča o tom nevjerojatnom nizu uspjeha koji dolazi samo jedanput u životu.
Naravno, svi bi se time bavili kada bi išlo tako lako. Život Bobbyja Westfalla mnogo je češće bio osamljen i jadan. Volio je mačke i nikada ne bi prošao pokraj nekog napuštenog mačića a da ga ne pokuša odvesti kući. Nekad bi zaspao u prljavoj odjeći, a u danima bez dobrih knjiga nije bilo ni hrane. Onih devetsto dolara brzo je otišlo i život se vratio na staro. Izgledao je bijedno i stalno kašljao. Nekada bi ga spopala bolest, oči bi mu se napunile suzama i zgrčila bi ga iznenadna bol koja bi mu sijevnula utrobom poput kometa na ljetnom nebu. S trideset četiri godine, u vrijeme kada pravi život tek počinje, on je izgledao kao starac.
Nije imao vozačku dozvolu. Vucarao je knjige tamo-amo noseći ih na leđima, tražeći one prave, i trgovce koji će ih pošteno platiti. Neke od knjižara koje je obilazio bile su miljama daleko jedne od drugih, pa se Bobbyja često moglo vidjeti kako klipše uz istočnu Aveniju Colfax, a koljena mu klecaju pod teretom. Njegovo područje bile su Goodwillova trgovina na Colfaxu i Havana, staretinarnica na Bulevaru Montview, pa slabo osvijetljeni antikvarijati uz južni Broadway, gdje mnogi misle da se razumiju u knjige. Za knjigolovca Bobbyja raj je bilo mjesto gdje se mogu naći naivčine uvjerene kako znaju više od njega, nekakav trgovčić namještajem ili preprodavač staklarije koji misli kako se kuži u knjige. Na južnom bulevaru, gdje vlada posebno stanje duha, formula glasi: staro + veliko = vrijedno. Antikvar bi platio pedeset dolara za bezvrijedni bonton iz 1880-ih, a prodao sto pedeset devet dolara vrijedan kolekcionarski primjerak poput Plovidbe po zvijezdama Anne Tyler za četvrt dolara. I baš tada bi se pojavio Bobby, s četvrt dolara u ruci, pokeraškom facom i punim srcem. Te bi se večeri dobro jelo.
Kao i svi knjigolovci, i Bobby je znao biti pravi davež. Bio je jedan od onih koji su iznova spoznali vjeru: kad biste ga htjeli slušati, pričao bi vam o Isusu cijeli dan. Šuška se kako je nekada bio narkić, te da je odgulio i nešto zatvora. Kažu da je tamo i otkrio Gospodina, služeći pet do deset godina kazne u Cannon Cityju. Sada ništa od toga više nije bitno. Bio je dio knjiškog svijeta Denvera, svima poznat dio, i bez njega taj je svijet siromašniji.
Zatukli su ga i poslali u knjižarski drugi svijet nekim teškim metalnim predmetom. Ako je vjerovati mrtvozorniku, nije ga boljelo: nije ni shvatio što ga je udarilo. Tijelo su pronašli lica nadolje, u uličici otprilike tri bloka udaljenoj od Denverskog lista. Uz noge mu se sklupčala neka mačka, čekajući da se probudi i odvede je kući.
Ovo je priča o tom čovjeku, o stvarima koje su dovele do njegove smrti, te o tome što se nekima drugima zbog njegove smrti dogodilo.
Bio je on miran i tih, zagonetni osobenjak.
Nije imao rodbine, nikoga komu bi se mogla javiti njegova smrt.
Nije imao bliskih prijatelja, ali ni neprijatelja.
Mačkama će nedostajati.
Nitko nema blagog pojma zašto bi itko ubio Bobbyja. Tko bi ubio tako bezopasno stvorenje?
Reći ću vam tko. Reći ću vam i zašto.

KNJIGA JEDAN




1

ZAZVONIO JE TELEFON. U 2.30 UJUTRO.
Obično se lako budim, ali te sam noći spavao kao zaklan. Legao sam nakon trinaest sati u smjeni, nakon četiri dana žestokog nabijanja prekovremenih sati, a sve to vrijeme nisam se pošteno naspavao. Tip po imenu Jackie Newton progonio me u snu. Već ga duže vrijeme imam na zubu i mislim da ću ga prije ili kasnije morati ubiti. Kada je zazvonilo, Jackie Newton i ja baš smo bili pred konačnim obračunom. Iz nekih razloga - ne baš pretjerano logičnih, kako to već biva u snovima - Jackie i ja bili smo u hodniku Istočne gimnazije. Zazvonilo je i klinci su nahrupili na odmor; Jackie je zapucao i klinci su popadali na pod, a zvonjenje se nastavljalo kao da nikada neće prestati.
Caroline se promeškoljila u krevetu pokraj mene.
"Oh, Cliff", promrmljala je. "A da se netko javi na taj telefon?"
Posegnuo sam prema noćnom ormariću, napipao telefon i srušio vražju stvar na pod. Iz neke udaljene galaksije dopirao je sićušni glas Neala Hennesseyja, govoreći "Cliff?"... Cliff? ... Hej, Clifford!" Zagrabio sam kroz mrak i pronašao telefon, ali trebalo je vremena dok sam prizvao medvjeđi Hennesseyjev lik pred oči.
"Izgleda da imamo još jednog", rekao je Hennessey bez uvoda.
Nekako sam uspio sjesti, pokušavajući se priviknuti na činjenicu da me Jackie Newton ipak nije ubio.
"Hej, Cliffie... jesi li tu?"
"Naravno, Neal. Prvi put sam pošteno zaspao ovog tjedna."
Nije se ni pokušao ispričati; samo je čekao.
"Gdje si?" upitao sam.
"Pokrajnja uličica Petnaeste avenije, odmah iznad Denverskog lista. Ovaj izgleda užasno sličan ostalima."
"Daj mi pola sata."
"Ne mičemo se."
Sjedio sam još minutu, a onda ustao i zaputio u kupaonicu. Kad sam upalio svjetlo, u ogledalu sam ugledao zastrašujuće lice obasjano hladnim, okrutnim svjetlom novog dana. Stariš, Janeway, pomislio sam. Dobri stari Andrew Wyeth od takvog bi lica stvorio remek-djelo. I nazvao ga Clifford Liberty Janeway u trideset šestoj, sa svim nesavršenostima i bogatstvom karaktera.
Poprskao sam nešto hladne vode po licu: to mu je ispralo dobar dio karaktera. I napokon odgovorio na Hennesseyjevo pitanje - da, gotovo da sam opet tu. Lice Jackieja Newtona ponovno mi je iskrslo pred očima, a ruka je sama od sebe krenula prema bjelkastom ožiljku pod desnim ramenom. Pljačkaš banke prostrijelio me prije pet godina. Znam kako Jackieju Newtonu ništa ne bi bilo draže od dodavanja još jedne rupe na moje tijelo, oko osam centimetara lijevo i tri centimetra niže.
Čovjek sa starom prostrijelnom ranom, netipičan Wyethov rad, sasvim sigurno ne jedna od onih vrtnih slika s Helgom\'7b3\'7d na njima.
Kada sam izišao iz kupaonice, Carol je već bila na nogama. Na noćnom ormariću čekali su me vrč uzavrele vode i šalica instant kave.
"Što je sad?" rekla je.
Dok sam se, još trom od sna, nespretno oblačio, objasnio sam joj kako je izgleda riječ o još jednom ubijenom skitnici. Glasno je uzdahnula i sjela na krevet.
Čak i polusvjesna, izgledala je ljupko. Imala je dugu crvenkasto smeđu kosu i za nuždu bi vjerojatno mogla zamijeniti Helgu. Iako to nitko ne može znati osim Wyetha.
"Da pođem s tobom?"
Otpuhnuo sam paru s kave kratkim smijehom.
"Nazovi to moralnom potporom", rekla je. "Vožnja tamo i natrag. Ne moraju me ni vidjeti. Mogu ostati u autu."
"Naravno da bi te netko vidio i pokrenuo glasine. Cijeli bi odjel do jutra znao."
"Znaš što? Briga me."
"Mene je briga. Što radimo u slobodno vrijeme samo je naša stvar."
Prišao sam ormaru i otvorio ga. Odjeća nam tamo visi jedna do druge - plava uniforma koju je Carol nosila u jučerašnjoj smjeni; moja tamna sportska jakna; naši pištolji, dio odjeće poput hlača, košulja, kravata, znački. Nikamo nisam išao bez pištolja, čak ni u dućan iza ugla. Za tipa u trideset šestoj imao sam dugu karijeru: stvorio sam dosta neprijatelja, a Jackie Newton samo je najsvježiji.
Stavio sam pištolj ispod jakne. Preskočio sam kravatu, nije mi do nje u ovo doba noći. Službeno i nisam na dužnosti, samo što su me oteli iz carstva snova; neću se natjecati za člana Gradskog vijeća, a i mrzim kravate.
"Već dugo pričaš tu priču o slobodnom vremenu", Carol će pospano. "Ali meni se čini kako je pravi razlog to što bi postao ranjiviji kada bi svi znali za mene."
Nije mi se ulazilo u raspravu. Jednostavno je bilo prerano za filozofiranje. Bilo je nečeg u Carolinim riječima, ali ni moje nisu za bacanje. Oduvijek sam mrzio uredska ogovaranja, pogotovo nisam želio da uključe nju i mene.
Jedino što je Carol odnedavno na sve gledala iz drugog kuta. Viđali smo se, da upotrijebim taj blagi izraz, već godinu dana, i ona počinje očekivati čvršću vezu. Iznošenje naše veze u javnost možda bi mi pokazalo kako se nemam čega plašiti. Drugi to stalno rade. I za većinu taj korak nije bio kraj svijeta. Nekima je čak i koristilo.
Barem ona tako misli.
"Idem natrag u krevet", rekla je. "Probudi me kada se vratiš. Možda te iznenadi nešto lijepo."
Legla je i zatvorila oči. Kosa joj je zasjala po jastuku prekrasno poput sunca. Još sam malo sjedio, pijuckajući kavu. Nije bilo razloga za žurbu: dečkima iz laboratorija nekad treba i tri sata na mjestu zločina. Krenut ću za pet minuta i stići za najkasnije pola sata obećanih Hennesseyju. Samo, kad god imam imalo neispunjenog vremena makar i usred noći - odmah počnem razmišljati. Pa mislim o Carol i sebi i onome što nas čeka. Mislim o poslu i svim onim danima za nama koji su izgorjeli i nestali poput šibice. Mislim kako bi trebalo dati otkaz i pitam se što bih onda. Mislim o čvrstoj vezi i o tome kako bi je nekoliko djece još više učvrstilo.
Carol se čini dobrim izborom za tako nešto. Zgodna je i pametna, a ovo što imamo možda je ljubav. Odlično je društvo: svakim danom sve više toga je zanima. Na moju jednu ona pročita tri knjige, a ja puno čitam. Razgovaramo dugo u noć. Još joj nije jasna igra s prvim izdanjima: njoj je Hemingway jednako dobar u jeftinom džepnom izdanju kao i u petsto dolara vrijednom prvotisku. Točno se sjećam kako sam je podučavao prvom prilikom kada je to rekla. Samo će budala čitati prvo izdanje. Posjedovanje takve knjige dovoljno je da uljepša život, a posebno Hemingway više vrijedi nakon što se pojave nova izdanja. Slušao sam što govorim misleći da joj sigurno zvučim poput ispečatirane birokratske guzice. Onda sam joj pokazao svoje Faulknere, i onog potpisanog, a ona je zadrhtala od gotovo putenog užitka kad je dodirnula papir na kojem je bio potpis. Faulkner joj je tada bio bog, a ja sam imao malenu, ali vrijednu zbirku prvih izdanja njegovih knjiga. Trebao bi ga čitati, rekla mi je nakon što je to sama radila mjesec dana. Kako možeš skupljati knjige koje nisi pročitao? Istini za volju, nekad davno čitao sam Faulknera; nikako nisam mogao povezati konce Buke i bijesa, ali već sa šesnaest godina bio sam u stanju shvatiti da greška nije u njemu, već u meni. Nakon toga skupio sam hrabrost za novi pokušaj: počnem li skupljati njegove knjige, dumao sam, kad-tad morat ću pročitati neku. Carol je vrtjela glavom. Gledaj to ovako, rekao sam, Faulknerove knjige sada vrijede dvadeset posto više nego kada sam ih kupio prije tri godine. Taj je dio shvatila.
Moj je stan izgledao kao aneks javne knjižnice Denvera. U svakoj su se sobi knjige rastegle od zida do zida. Carol nikada nije postavila uobičajeno pitanje kojeg se svi sjete kad se nađu na takvom mjestu: Mili bože, nisi valjda sve to pročitao? Ona je bila očarana i samo je razgledavala. Logično slaganje knjiga nije mi jača strana: krimići u spavaćoj, beletristika u dnevnom boravku; knjige o umjetnosti, uglavnom Wyethove, na udaljenom zidu. Nema povlaštenih - sve su to prva izdanja - i kada me netko pokuša pogledati svisoka, uživam ih podsjetiti da moj kao ispod čekića primjerak Dame u jezeru Raymonda Chandler a danas vrijedi finih tisuću dolara, više od kubika knjiga nekih tako hvaljenih, od kritičara prihvaćenih i sada zaboravljenih majstora lijepe riječi. Nema ničeg lošeg u detektivskim romanima pod uvjetom da su dovoljno dobro napisani.
Već dugo skupljam knjige. Jednom sam u istom danu ubio dva čovjeka i nema boljeg mjesta za liječenje takvih stvari od ove sobe.
Promašio sam zanimanje, pomislio sam. Sada je vjerojatno debelo prekasno da počnem misliti o tome.
Vrijeme za pokret.
"Cliff?"
Oči su joj zatvorene, ali još nije sasvim zaspala.
"Idem sada", rekao sam.
"Ideš Jackieju Newtonu?"
"Ako je ovo ono što se čini da je, onda se možeš kladiti u to."
"Neka ti Neal pazi leđa. A obojica budite oprezni."
Nagnuo sam se i poljubio joj čelo. Dvije minute kasnije klizio sam autom kroz hladnu denversku noć.

2

PREKORAČIO SAM POLICIJSKU VRPCU I KRENUO NIZ ULIČICU. TIJELO SE nalazilo tridesetak metara dalje od glavne ulice. Reflektori su bili postavljeni zbog snimanja koje je upravo završilo, ali ih nisu gasili jer je crtač još skicirao, tako da je inače mračna uličica sada bila blještavo osvijetljena. Stajao je sa strane, šarajući po papiru na podmetaču, a dva pomagača provjeravala su točne mjere. Mrtvozornik je stigao malo prije mene, ali je njegov pomoćnik bio tamo već sat ili dulje. Stajali su nad tijelom i razgovarali. Nisam ih prekidao: maknuo sam se u stranu i gledao. Hennessey se pojavio odnekud iz mraka s dvije šalice kave. Uzeo sam jednu, a on mi je prenio ono malo što je znao. Policija je krenula na anonimnu dojavu u 1:32 ujutro; spominjao se mrtvac, što se pokazalo točnim. Ophodnja je stigla u 1:37; pozvani su isljednici Odjela za umorstva i tehničari krim-laboratorija. Zatim, zbog izuzetne sličnosti s nizom naizgled nasumičnih ubojstava skitnica, pozvali su Hennesseyja. On je moj partner, pa je pozvao mene. Radili smo na tim slučajevima već dvije godine: ako se ovaj uklopi u tu seriju, dodijelit će ga nama.
Na mjestu zločina nije bilo očevidaca koje bi mogli ispitati. Poziv je uputio, po riječima dežurnog telefonista, vjerojatno bijelac mlađi od 50 godina, i poklopio čim su ga upitali za ime. Poslije ćemo tražiti snimku tog razgovora, ali od nje se ne nadam ničemu. Kako stvari stoje, nikada nećemo naći tog tipa jer, tako stvari stoje, bio je to samo neki slučajni prolaznik koji se ne želi ni u što petljati.
Sve skupa nije izgledalo dobro što se materijalnih dokaza tiče. Uličica je bila uska i popločena. S jedne strane bezvezna trgovina; s druge neki stari hotel. Hotelski zidovi bili su od crvene cigle, glatki od starosti. Trgovina je imala pročelje od lažnog mramora koje se pružalo niz ulicu točno do mjesta gdje je tijelo nađeno. S obje strane trupla posuli su crveni prah i čini se da su pronašli nekakve otiske. Po svemu sudeći, pokazat će se da pripadaju bilo kome, osim gradonačelniku Denvera i tipu kojeg tražimo.
I to je bilo sve. Sve što bi i inače imali. Prvi ubijeni jadnik nađen je u uličici sličnoj ovoj još prije dvije godine i dva mjeseca. U travnju 1984. Glava mu je bila razbijena. Pa još trojica iste godine, i dvojica sljedeće, uvijek na sličan način: gadan udarac u glavu i zbogom živote. Čini se da je gad opsjednut uličarima, pijancima i beskućnicima. Hennessey je mislio kako je možda skinhead, jedan od onih klipana s primitivnim nazorima i nezaustavljivom željom za gaženjem društvenog otpada. Meni se činilo da je stvar jednostavnija. Običan sadist: baš ga briga koga ubija, kada mu dođe, glavno da zadovolji svoju potrebu za nasiljem. Skitnice su najlakša meta, pa zato ubija njih. Ako počnete ubijati žene i djecu, društvo se potrudi pronaći vas, a kada su žrtve jadnici, ubojica se traži onako reda radi. Vrijeme leti, a policajaca nikad dosta: činimo što možemo, a ponekad ubojica pobjegne jer nismo učinili dovoljno.
Na kraju smo u pravu bili i Neal i ja. Za sve smo optužili Jackieja Newtona, bivšeg zatvorenika koji je stigao s obale, pravi biser svake kartoteke. Nije baš bio skinhead, ali kao da jest: mislio je na taj način. Sada već znamo razvojni put njegova sadizma. Mrzio je svakoga tko ne misli, čini ili izgleda točno poput njega. Posebno mrzi ljude čije se osobne, rasne ili umne sposobnosti mogu sažeti u jednu uvredu. Pederi, frikovi, špije, šminkeri, jadnici, narkići - sve ih je mrzio, od jutra do sutra. I, ne zaboravimo policajce. Drotove. Jackie je izišao iz hipi šezdesetih godina kada su drotovi bili najomraženija stvorenja.
Što se mene tiče, osjećaji su obostrani. Znam, u našim priručnicima stoji kako policajci trebaju odvojiti osjećaje od posla. Ako je otkrivanje zločinaca znanost, a vjerujem da jest, onda se njome treba baviti čistog uma, ali tako mi boga, sve što hoću je mrtav ili zauvijek dobro zaključan Jackie Newton. I ne govorite mi kako ne bih trebao tu stvar shvaćati osobno: davno smo mi prošli taj stupanj ophođenja u rukavicama, Jackie i ja. Već dvije godine radim na njemu, i nisam mu ništa bliži nego kad sam prvi put čuo to ime, a bilo je to prije skoro tri godine.
Uletio je u grad 1983. godine, bez penija. Danas je umiješan u poslove dva trgovačka centra vrijedna po trideset milijuna dolara, a posjeduje nekretnine po cijelom gradu. Ima ljudi čija se genijalnost izražava gomilanjem novca i nevoljko moram priznati da je Jackie jedan od njih. Vlasnik je imanja u neizgrađenom Jeffersonu, gdje mu se sviđa živjeti sam, i pričalo se kako je povezan s mafijaškim poslovima u Denveru. To je bilo dovoljno da mu posvetimo pažnju, a onda smo saznali kako mu je hobi ubijanje pijanaca. Zanimljiv slučaj: znali smo ubojicu prije nego što je ubojstvo počinjeno. Kolega iz Santa Monice upozorio nas je kako se ne trebamo čuditi kada se poveća broj mrtvih skitnica. Tako je bilo u Kaliforniji i Newarku, gdje je Jackie živio prije petnaest godina. Za razliku od Kalifornije i Newarka, mi smo unaprijed znali što nas čeka i opet ništa nismo mogli učiniti da bismo to spriječili i opet ništa nismo mogli dokazati kada je počelo. Čak se činilo odviše očigledno, pa smo se neko vrijeme bavili i drugim idejama - skinhead, neki novi sadist - dok se nismo potpuno uvjerili da je Jackie čovjek kojeg tražimo.
Za ubojstvo Harolda Brubakera imali smo svjedoka. Bože, takvo premlaćivanje nikada niste vidjeli, pričao je: ubojica je imao malj u svakoj ruci, ali nogama je bio još žešći... bilo je to potpuno neljudski. Svjedok je bio mladić u kojeg morate imati povjerenja, a sve je gledao iz mračnog ulaza udaljenog samo tri metra: radio je prekovremeno, izišao popušiti cigaretu i vidio sve. Kao da nam se odjednom ukazala Božja milost. Netko je upalio svjetlo i Jackie je bio ravno pod njim. Klinac ga je baš dobro vidio, bez imalo sumnje. Napokon sam imao kurvinog sina tamo gdje sam htio. Priveo sam ga i organizirao grupu za prepoznavanje. Klinac ga je odmah pokazao: od početka do kraja bio je prvorazredan svjedok. Ja sam svoj dio posla obavio čisto i po propisima: zadnja stvar koju sam želio je da se gad izvuče na neko tehničko sranje ili odbačeni dokaz. Zaštitili smo svjedoka koliko smo mogli, jer Jackie svuda ima prijatelje, ali - ne znam što bih vam rekao? Stvari krenu svojim tokom... suđenje se odgađa, njegov odvjetnik u tome je majstor, tjedni postaju mjeseci, a u toliko vremena nešto se mora promijeniti. Našli su načina da priđu klincu i nakon toga nije mu više bilo do svjedočenja protiv bilo koga. Ni prstom ga nisu dotaknuli, ali pokazali su mu kako stvari stoje. Na sudu je mucao, oklijevao, nije bio siguran... i optužba protiv Jackieja Newtona neslavno je propala.
Nakon toga Jackie se primirio: dobro smo ga preplašili Haroldom Brubakerom, pa se povukao. Sada je opet počeo i kladio bih se da će uskoro još netko biti mrtav. Uspjeh vodi uspjehu. Nema ništa gore od lukavog ubojice koji ubija neznance, samo zato da bi osjetio krv.

3

PRIČEKAO SAM DA MRTVOZORNIK DOVRŠI SVOJ POSAO I PRIŠAO TIJELU baciti pogled. Već su ga okrenuli, pa je ležao na pločniku ruku nježno položenih preko prsa. Izgledao je kao da će ustati i otići. Oči su mu bile zatvorene, a bio je prljav i neobrijan, kao i svi prije njega. Kod ovog nešto je ipak bilo drugačije, lice koje sam već negdje vidio, kao da sam ga nekad davno poznavao.
"Što nam imaš reći, Georgie?" kazao sam.
Mrtvozornik, pedesetogodišnjak s naočalama recitirao je svoje, a njegov je pomoćnik nastavio gledati.
"Prilično slično onima prije, uz nekoliko bitnih razlika. Kao što vidite, žrtva je besprizornik, zapušten muškarac, bijelac, trideset i nešto godina, metar i sedamdeset, oko 75 kilograma. Ubijen je teškim tupim predmetom, velikim francuskim ključem ili nečim sličnim, možda kakvom drugom čeličnom alatkom. Udaren je dva puta po sredini stražnjeg dijela lubanje, prvi put stručno, drugi put za svaki slučaj. Ubojica je dobro znao što čini. Mislim da je prvi udarac bio dovoljan. Ujutro ću znati sigurno. Vrijeme smrti unutar posljednja tri sata."
"Nazvali su nas oko pola dva", rekao je Hennessey.
"Vjerojatno je tada bio mrtav nešto duže od sata", rekao je mrtvozornik.
Opet sam bacio oko na truplo i opet osjetio onaj uznemirujući drhtaj negdje u primozgu.
"Neki dokazi upućuju na to da je ubijen negdje drugdje, pa samo dovučen tu", rekao je mrtvozornik.
"Nešto sasvim novo", rekao je Hennessey.
"Kakvi dokazi?" upitao sam.
"Mislim kako nedostaje prilična količina krvi", rekao je mrtvozornik. "Ponavljam, više ćemo znati ujutro, ali recimo da sam siguran osamdeset posto. Udarac je sasvim otvorio lubanju. Iz takve rane krv bi trebala šikljati kao iz fontane, ali ovdje se to nije dogodilo, odnosno, ako jest, gdje je krv? Ova lokvica je samo ono što je iscurilo, i to nakon što je srce prestalo raditi nešto prije nego što je tijelo doneseno. Mislim da je to slučaj. Netko ga je udario tko zna gdje i donio ovamo."
"Ima li tragova mlaćenja?"
Mrtvozornik me začuđeno pogledao. "Tebi ovo ne izgleda kao mlaćenje?"
"Mislio sam na druge dijelove tijela... dokaze da je bio pretučen prije ubojstva."
"Ništa takvog za sada. Čini se da je bio udaren samo dva puta."
Vrtio sam glavom. "Vidio sam ja tog tipa negdje. Samo ne znam gdje."
Hennessey je upitao mrtvozornika znaju li ime. On je pogledao u notes i rekao: "Pokojnik nije imao vozačku dozvolu. Našli smo djelić zdravstvene iskaznice. Broj je bio izlizan, ali ime se vidjelo. Robert B. Westfall."
To mi je trebalo. "Znam ga", rekao sam. "Knjigolovac."
"Što?"
"Netko tko traži rijetke knjige. Viđao sam ga kako prodaje knjige po okolnim knjižarama."
"Oduvijek se priča kako si ti neki knjiški tip, Janeway", rekao je mrtvozornik.
"Priča se, je li?" suho sam odgovorio.
"Mali je ovo svijet, prijatelju, a i zidovi imaju uši."
"Opet su te uhvatili s nosom u knjizi, Clifford", rekao je Hennessey. "Čini se kako sam ja tip od akcije u našem timu."
Okrenuo sam se tijelu. Mrtvozornik mi je visio za vratom poput vrane. Pokušavao sam se prisjetiti mrtvog tipa, izdumati gdje i kada sam ga posljednji put vidio.
"Po knjižarama ga zovu Bobby knjigolovac", rekao sam. "Bio je prilično dobar, barem sam tako čuo."
"Kako takva skitnica može biti dobra u bilo čemu?" upitao je mrtvozornik.
"Nisu ti oni pravi skitnice. Većina ih se ubija od posla, ne pije i izbjegava nevolje."
"Što je s onima koji ne vole raditi, piju i upadaju u nevolje?" pitao je Hennessey.
"Valjda ima i takvih."
"Ja tu nisam doma", rekao je Hennessey. "Objasni mi, Cliff. Ako netko od tih momaka nešto pronađe, knjigu na primjer, kad već jure za njima, pa još jako vrijednu, bi li zbog nje jedan bio u stanju ubiti drugog? I što u tom slučaju s Jackiejem Newtonom?"
"Samo se vi momci zabavljajte time", rekao je mrtvozornik. "Javite mi se sutra."
"Hvala, George."
Šutjeli smo nakon što je mrtvozornik otišao. Hennesseyjevo pitanje i dalje mi se motalo po glavi. Zabolilo me pri pomisli da bi se Jackie Newton mogao u ovom slučaju nekažnjeno izvući samo zbog toga što to nije učinio.
"Cliff?"
"Da, Neal. Daj mi još minutu."
Gledao sam kako pokrivaju tijelo i odnose ga. Čovjek koji je crtao već je nestao, a laboranti su kupili svoju opremu: tužna priča Bobbyja knjigolovca bližila se kraju. Ostaje samo potraga za ubojicom.
"Ne možemo sasvim isključiti mogućnost da je to ipak bio Jackie", rekao sam.
Hennessey nije rekao ništa.
"A da mi posjetimo kurvinog sina", rekao sam. "Pozvat ću Jeffco.\'7b4\'7d"
Mi smo bili detektivi ovlašteni za ispitivanje i privođenje bilo gdje u državi Colorado. Kada biste trebali prijeći granice svog okruga, uobičajeni postupak je povesti nekog policajca iz tog okruga, za slučaj da nešto krene po zlu. Pola sata kasnije bili smo u uredu šerifa okruga Jefferson, gdje nas je čekao narednik Ben Nasses. Narednik Nasses bio je mlad i skockan, jedan od te nove vrste. Bio je i prilično crn. Jackieju Newtonu to će se jako svidjeti.
Jackie živi u skupoj vili nekoliko milja južno od gradića Morrison. Ne baš u planinama, ali kuća mu se smjestila na vrhu uzvisine s koje se dobro vidi gotovo cijeli Denver i njegova južna predgrađa, do pola puta prema Colorado Springsu. Parkirali smo na prilazni put. Kuća je bila mračna, nikakvog znaka života u njoj. Obuzeo me loš predosjećaj kako ćemo zateći Jackieja Newtona u krevetu, gdje je uredno proveo cijelu noć. Opet mi se činilo, i to ne prvi put, da ga nikada neću uspjeti stjerati uza zid.
Ali nije ga bilo kod kuće. Nasses je pozvonio tri puta, pa pokucao i ništa. "Što sada?" upitao je. Rekao sam mu da ćemo pričekati, ako nema neku pametniju ideju, a on je odgovorio da se slaže. "Volio bih da nas ne vidi kada se vrati", rekao sam, pa je Hennessey otišao premjestiti auto dolje niz cestu. Za to vrijeme Nasses i ja sklonili smo se s ulaznih stepenica na šljunčanu stazu koja je obilazila kuću. Hennessey je bio nervozan. "Mislim da nam nije pametno motati se ovuda, Cliff", rekao je. Već dugo mi je bio partner: znao je kako lako i često zaobilazim propise, a dobro je znao i koliko želim smjestiti Jackieja u buksu. Ne budi glup - to je on htio reći. Samo, ja sam itekako dobro upoznat s pravilima o dokazima. Nikada mi još nisu pobili slučaj na sudu, a Hennessey je i to znao. Nekad se držiš pravila, nekad riskiraš i malo ih zaobiđeš.
"Pogledat ću malo po garaži", rekao sam.
Hennessey je gunđao, ali je ostao uz mene. Krenuo sam oko kuće. "Vi ste poludjeli", uzviknuo je Nasses. On se nije ni pomakao. Hennessey me povukao u mraku. "Cliff, klinac je u pravu. To nema smisla. Čak i ako nešto pronađeš, nećeš imati ništa od toga. Maknimo se odavde."
"Ako nešto pronađem, naći ću i način da to upotrijebim."
"Gad bi se mogao vratiti svaki čas."
"Onda budimo brzi."
Garaža je bila zaključana, ali to mi nije smetalo: otvorio sam je za manje od pola minute. Unutra su bila dva vozila: Cadillac i Jeep s pogonom na sva četiri. I jedno prazno mjesto, za onaj treći auto koji je Jackie sada vozio.
Opipao sam poklopce motora na oba automobila, pa im potom pregledao pretince ispred suvozačkog mjesta. Našao sam samo uobičajeno smeće - prometna knjižica, vlasnički list, papiri od registracije. John Randolph Newton bio je upisan kao vlasnik oba vozila, što sam ionako znao. Znao sam kada i gdje ih je kupio, da je Jeep uzeo na šestomjesečne rate, a za Cadillac se isprsio gotovinom. Poznavao sam i trgovca koji mu ga je prodao. Prava faca, rekao mi je trgovac, bombon od kupca. Za nekog kao što je Jackie novac ne znači puno: zaradio je, izgubio i opet zaradio tri puta više nego što netko vidi u cijelom životu. Možete za njega mirne duše reći kako je lagan na novčaniku. Trgovci ga obožavaju.
Na sjedalu Cadillaca našao sam neplaćenu kaznu za prebrzu vožnju. To ću dobro zapamtiti. Vozio je 90 tamo gdje je dopušteno 45 kilometara na sat, što nosi četiri boda. To je dobra vijest, jer posljednji put kada sam mu pogledao dosje, imao je devet bodova. On voli voziti brzo, i to plaća. Znao sam da nije platio kaznu zbog bodova koje bi donijela: najprije će poslati odvjetnika da se žali i pokuša prepoloviti broj bodova kod prometnika, prije nego što slučaj uopće dođe do suca za prekršaje. Ne bi bilo ludo šapnuti riječ-dvije prometnicima. Uvijek sam spreman odvojiti malo vremena za nešto što bi moglo gnjaviti Jackieja Newtona. Velike stvari moraju krenuti od nečeg malog. Uzmite Jackieju dozvolu i on će opet sjesti za volan. Pa ga mogu loviti zbog toga. Al Capone nikada nije bio optužen za ubojstvo, samo za pronevjeru poreza, ali i to je bilo dovoljno.
Sve sam vratio na mjesto. Hennessey je bio na vratima, čovjek od akcije koji pazi da netko ne dođe. Pregledao sam police u garaži. Bilo je tu kantica s bojom, alata, kutija sa zavrtnjima, sve lijepo na svom mjestu, Jackie Newton bio je uredan tip: uredni opsjednuti ubojica.
"Cliff", rekao je Hennessey, dok mu je glas podrhtavao.
"Dobro", rekao sam. "Tu nema ničega."
Ugasio sam svjetla i zaključao vrata. Krenuli smo preko dvorišta kada mi se učinilo da sam nešto spazio. Učinilo mi se da vidim tijelo koje visi sa stabla. Jedna od onih stvari nakon kojih se upitate jeste li pomalo oslijepjeli. "Pogledaj tamo", rekao sam, ali Hennesey još ništa nije vidio. Izvadio sam malenu svjetiljku i usmjerio je na drugi kraj travnjaka, pa su se stvari polako ukazale. Bio je to pas, doberman, obješen za vrat poput zlikovca u kaubojskom filmu. "To je Bruno", tupo sam rekao. I opet shvatio koliko smo Jackie Newton i ja postali opsjednuti jedan drugim: znao sam sve o tom tipu, čak i kako mu se pas zove. Navodno, Jackie je volio tog psa: jedina stvar za koju je itko ikada rekao da je on voli. Tako bi to završilo kada bi on nešto volio: pa mu vi sad dajte razloga da vas mrzi, kao što sam ja učinio.
"Čini se da je netko uzeo Jackieja na zub", rekao je Hennessey.
"Ne bih rekao, Neal. Mislim da je on to sam učinio."
Šarao sam svjetlom oko roštilja, koji je bio prevrnut i razbacan. Na travi je bio napola pojeden odrezak, barem nekoliko sati star. Izgledao je kao da ga je žvakala neka životinja. Pokraj njega nalazila su se dva prevrnuta tanjura. "Ispričat ću ti što se tu dogodilo", rekao sam, "pa mi reci kako ti zvuči. Jackie nije bio sam - najvjerojatnije s nekom ženom, jer bilo ih je samo dvoje. Nešto ga je odvojilo na koju minutu... možda je zazvonio telefon... ali otišao je u kuću. Kada se vratio, pas je prevrnuo roštilj, pojeo jedan odrezak i načeo drugi. Jackie je poludio. Vidjeli smo ga na djelu, znamo kakav može biti. Zadavio je jadno pseto konopcem za sušenje rublja. I onda učinio ono što uvijek čini kada poludi. Uzeo je najbrži auto, Lamborghini, i izvezao se van. Tako je proveo noć, vozeći dvjesto pedeset na sat."
"Mogao bih u to povjerovati", rekao je Hennessey.
"A reći ću ti što je još učinio. Nije se mogao otresti ludila, bijes ga nije napuštao. Ništa nije bilo kako treba. Nerviralo ga je što je pas mrtav i što ga je on ubio, pa je otišao u grad i sredio knjigolovca. Nekoga koga nije ni poznavao niti ga je bilo briga... samo ventil za ubilački nagon. Zato ga nije pretukao prije nego što ga je ubio, zato sve izgleda drugačije od ostalih. Ovaj put nije to učinio iz gušta, već iz potrebe."
"Nisam siguran za nastavak priče", rekao je Hennessey.
"Što ne valja s njim?" planuo sam.
"Za početak, previše ti je stalo. Želiš sve ugurati da se složi, Cliff. Znam da si s Jackiejem Newtonom stigao to toga da bi ga optužio i za Kennedyjevo ubojstvo, samo kada bi mogao složiti priču."
"Sve se slaže", rekao sam nestrpljivo. "Sve se slaže, Neal."
Hennessey je zašutio, što je vjerojatno bilo najpametnije. Psa nismo ni dodirnuli, osim da se uvjerimo kako je mrtav već dulje vrijeme. Prilično se ukočio. Oči su mu bile otvorene. Ako psi mogu pokazati osjećaje, ovaj je bio iznenađen, tužan i potpuno začuđen. Mahao je šapama po zraku, i tako su se zaustavile, kao zaleđene, u položaju koji je podsjećao na molitvu. Morao sam svladati želju da ga skinem s konopca. Hennessey je bio u pravu: nismo imali nikakav nalog, nikakvu ovlast, niti pravo biti tu. Šlampav policijski posao. Za nas pas nije ni postojao, čak i kada bismo pretpostavili da ima veze sa slučajem, sve dok ne obavimo propisanu papirologiju.
Do sada smo imali sreće i ne bi je valjalo dalje izazivati. Vratili smo se pred kuću, gdje nam je narednik Nasses ponovio svoje mišljenje, bez uvrede molim, da smo potpuno poludjeli. Još sam želio biti tu kada dojuri Jackie: želio sam znati točno kada će to biti, kako će izgledati on, a kako njegov auto. Želio sam saznati što više o tome što je radio i u kakvom je raspoloženju. Ostavio sam Hennesseyja i Nassesa s prednje strane kuće, među onih nekoliko stabala preko puta ulaza, a ja sam obišao ugao da bih pazio ha stražnju stranu. Ovo bi moglo biti jako dugo čekanje. Jackie bi do sada mogao već biti u Wyomingu: Lamborghini je za to i rađen, za jurcanje praznim cestama na kojima ni policiju nije briga kako brzo vozite. Možda ga neće biti cijeli tjedan.
Ali ja ću čekati. Ako se čekanje baš oduži, pustit ću Hennesseyja i Nassesa, i ostati sam. Zbog Jackieja Newtona postajem čudak. Ukazala mi se uznemirujuća slika u kojoj čekam već danima, pa tjednima, i dok se mijenjaju godišnja doba, raste mi brada, iznošena odjeća pretvara se u dronjke, a Hennessey mi donosi hranu i vodu jedanput dnevno. Izgledam poput Freda Dobbsa u Blagu Sierra Madre: kreneš kao normalno i pristojno čeljade, pa te nešto opsjedne i pretvori u luđaka. Pogledao sam na sat: na istoku se već razdanjivalo. Zdrav razum vraćao se sa zorom. Čekat ću do osam sati, devet najdulje, a onda otići i vratiti se kasnije. Hennessey je opet bio u pravu: nisam imao nikakav dokaz protiv Jackieja. Zločin je bio drugačiji, šablona narušena. Barem jednom Jackie Newton nije osoba koju tražim.
Brzo sam odgurnuo tu misao. Jedan od problema koje sam imao uskoro će se riješiti sam od sebe. Za oko dvadeset minuta bit će dan: tada će se sa ceste lijepo vidjeti pas kako visi. Što će sasvim ozakoniti naše otkriće, barem ako Jackie ne skuži da smo bili tamo već prije. Ja mu to sigurno neću reći. Neće ni Hennessey. Nasses ostaje pod upitnikom. Odustao sam od čekanja Jackieja pred kućom. Odlučio sam odsada sasvim slijediti propise. Pridružit ću se momcima prekoputa u grmlju. Kada se Jackie vrati, ući ćemo u kola i dovesti se pred vrata, pa pozvoniti, čisti kao snijeg.
Neka zabava počne, pomislio sam.

4

ČEKALI SMO SKORO CIJELI SAT PRIJE NEGO ŠTO SE JACKIE VRATIO. PRVO smo ga čuli - cviljenje guma, ljuto turiranje motora. "Baš muči taj auto", rekao je Hennessey. Lamborghini je projurio pokraj nas u oblaku prašine. Naglo je skrenuo oko kuće i uvezao se u garažu. Izišao je Jackie, potpuno isti kao i kad sam ga prvi put vidio, plastični junak s bilderske plaže. Body buildingom se bavio ozbiljno: ruke su mu bile poput nečijih nogu, a prsa kao bačva od dvjesto litara. Pustio je brkove, a kosi mu ne bi škodile škare. Gadno je izgledao, baš kao netko s kim ne želite imati posla. Zastao je, ugledao psa i opet se razbjesnio. "Izlazi iz tog auta!" zaurlao je, a kroz otvorena vrata garaže plašljivo je izvirila neka žena. "Idemo, idemo!" požurivao ju je Jackie. Njoj se baš i nije išlo: vidjelo se to čak i iz grmlja u kojem smo čučali. Jackie ju je zgrabio za vrat i povukao prema kući. Nestali su unutra.
Čekali smo. Ništa se nije događalo.
"Valjda smo sada mi na potezu", rekao je Hennessey.
"Aha. Idemo malo pogledati kurvinoga sina."
Odšetali smo niz cestu do auta; odvezli smo se malo natrag, pa se vratili pred Jackiejevu kuću, kao tri prava, do srži ispravna predstavnika zakona. Izišli smo i zaputili se stazicom. Pas se lijepo vidio, njihao se groteskno na stablu.
"Isuse, vidi ono", rekao je Nasses. "Jeste li ga vidjeli sinoć?"
"Vidjeli što?" upitao sam.
Nasses se suho nasmijao. "Znači, tako ćemo se igrati. Dobro, ako budem mogao, pomoći ću vam."
"Uputi nas u detalje, Nasses."
"Ne tražite da lažem zbog vas. Ništa neću prijaviti ako me se ne pita, ali neću ni lagati."
"Pozvoni na ta vrata", rekao sam.
Značka mi je bila pričvršćena za pojas, baš kao drotovima na televiziji. Proradio mi je adrenalin: uvijek je tako prije susreta s Jackiejem. Čuo sam ga kako dolazi. Vrata su se otvorila, a on je ispunio cijeli otvor.
"Gospodin Newton?" upitao je Nasses.
Jackie me odmah ugledao. Gledao me kao da Nasses uopće ne postoji, ravno u oči. Vjerojatno nije ni primijetio da je Nasses crn.
"Ja sam narednik Nasses, iz ureda šerifa okruga Jefferson. Gospoda sa mnom su policajci iz Denvera. Htjeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja."
Pogledao je u moju značku. Nasses se kao slučajno izmaknuo u stranu. Između mene i Jackieja sada nije bilo ništa osim pola metra naelektriziranog prostora.
"Haj, Jackie", rekao sam.
"Koji kurac tražiš ovdje, Janeway?"
"Nešto ti nije u redu s ušima. Upravo su ti rekli kako ti hoću postaviti neka pitanja."
"Privodiš me zbog nečeg?"
"Možda."
"Jebi se. Uhapsi me odmah ili se vrati s nalogom."
"Kako znaš da sada nemam nalog?"
"Da ga imaš, već bi ga upotrijebio. Nestani, oduzimaš mi vrijeme." Počeo je zatvarati vrata. Zakoračio sam pokraj Nassesa i stavio nogu u dovratak. Počeo sam mu čitati prava, nadajući se kako će ga to iznervirati i dati mi malo više vremena. Neka mu se omakne kakva psina i mi smo na konju.
Slušao me, više ne tako siguran.
"Gdje si bio sinoć?" upitao sam.
"Vozio po okolici. Nije me bilo cijele noći i da, imao sam društvo. Imam alibi za svaku božju glupost od sinoć koju mi želiš prišiti."
"Gdje ti je alibi, Newton? Mogu li ga vidjeti?"
"Nju, pozornice, vidjeti nju..."
"Dovedi je."
"Vrati se s nalogom."
Opet je počeo zatvarati vrata. Opet sam ubacio nogu.
"Rekao sam ti već, Newton, imaš pravo ne reći ništa. Što ne znači kako me možeš spriječiti da razgovaram sa svjedokom. Dovedi lijepo curu dolje ili ću te strpati u zatvor zbog ometanja pravde."
Blefirao sam i mislio kako će me Jackie skužiti. Ali nije, ili nije bio siguran. Otišao je po djevojku, koja je zapravo bila žena blizu tridesete.
Ošamario ju je barem tri puta: toliko se masnica raspoznavalo na njezinu licu. Sutra će izgledati kao da je naslonila lice na roštilj.
"Molim vas iziđite, gospođice."
Poslušala je. Bila je plavuša i mogla bi se nazvati zgodnom, na neki proziran način. Ali ne sada.
"Kako se zovete, gospođo?"
"Barbara."
"Možemo li vam kako pomoći?"
Pogledala nas je zbunjeno i uplašeno.
"Možemo vas povesti sa sobom gdje god želite", rekao sam.
"Ona ne želi nikamo s murjacima", rekao je Jackie Newton.
"Gospođo?" Potražio sam njezin pogled, ali nisam je mogao navesti da podigne glavu. "Je li vas ovaj klipan tukao?"
"Zaletjela se u vrata", rekao je Jackie Newton.
"Bilo bi ti pametno popraviti ta vrata, Newton. Čini se kao da se zaletjela tri-četiri puta."
"Zaletjela se u vražja vrata, je li ti jasno? Što hoćeš s tim?"
"Gospođo", rekao sam. "Želite li poći s nama?"
"Ne znam", rekla je nesigurno.
"Zašto ne bismo otišli do našeg auta i na miru porazgovarali. Hajdemo."
"Neće ona nikamo s tobom."
"Ne obazirite se na njega", rekao sam. "Ako želite ići, ići ćemo. Bucko nema ništa s tim."
Znao sam da će ga to dirnuti. Stisnuo je šake i rekao: "Pokazat će tebi bucko, pederu. Skini tu značku i zabit ću ti jebenu glavu u ramena."
Gorko i silom sam se nasmiješio, onako kako biste to učinili da vam se obrati neki crv. Nastavio sam se obraćati njoj, ne skidajući pogled s njega. "Želio bih vas uvjeriti, gospođo. Sve je u vašim rukama. Ako vas je klipan tukao, možete ga optužiti. Mogao bi pristojno odsjediti zbog toga. Pa kad iziđe, bit će manje drzak."
"Sada mi je dosta toga sranja", rekao je Jackie Newton.
"Ne bih se složio, Newton. Imamo nas dvojica još mnogo toga nedovršenog."
"A da to dovršimo sada, Janeway. Da iskušaš sreću sada, a? Reci, drote, samo ti i ja, goloruki, dovršimo to jednom staromodnom tučom."
"Da, opet si čitao stripove, Jackie. Želio bih ti ugoditi, stvarno bih želio. Pa da mi pokažeš kako tučeš žene i vješaš pse. Ili ubijaš skitnice po ulicama."
"O tome se radi? I dalje mi pokušavaš prilijepiti te stvari?"
"Prilijepit ću ih ja tebi, prijatelju. Samo se strpi."
"A da se mi ipak potučemo, Janeway? Izaberi vrijeme i mjesto."
"Ne bih ja imao ništa protiv, samo mi to tako ne rješavamo."
"Tome se nimalo ne čudim. A sada, ako ste gotovi, vraćam se u kuću."
Cijelo sam se vrijeme polako premještao, pokušavajući udaljiti Newtona od žene. Sada sam ispružio ruku i povukao je na stranu.
"Barbara", rekao sam. "Zašto ne pođete s nama?"
"Dobro."
"Ja ne bih na tvom mjestu", rekao je Jackie Newton.
"Nećeš ti ništa učiniti, ako to nije glupo i loše", rekao sam. Ruka mi je bila preko njezina ramena i polako sam je odvodio od kuće. Smjestili smo je u auto, gdje je odmah počela jecati. Treslo joj se cijelo tijelo. Skinuo sam jaknu i pokrio je preko ramena, ali dugo je trebalo dok nije progovorila.
Ostavili smo Nassesa u njegovu uredu i zaputili se Šestom avenijom prema Denveru kada je počela govoriti. Hennessey je vozio, a Barbara se sklupčala na prednjem sjedalu. Ja sam sjedio straga, naginjući se preko sjedala. Oprezno sam je ispitivao. Preziva se Crowel. Živi na Capitol Hillu, na šetnici blizu Jedanaeste i Pearl ulice. Radi u jednoj od tvrtki koje posluju s Jackiejem Newtonom. Jučer ga je vidjela prvi put... u društvu. Godilo joj je kada ju je pozvao van: bogataš kojeg mnogi drže zgodnim. Nitko ju nije upozorio na to što je čeka s njim.
Sve se zbilo više-manje kako sam i mislio. Jackiejeva zamisao izlaska postala joj je jasna čim su došli u njegovu kuću. Imao je vodeni krevet veličine nogometnog igrališta, a uz njega cijelom dužinom kadu i ogledala. To joj nije previše smetalo, jer odlazak u krevet s nekim tko joj se sviđa na prvom sudaru za nju nije bila novost. Ako se muškarac zna ponašati, što u tome ima loše? Ali tada je pas pojeo odrezak i Jackie je poludio. Teško je i povjerovati koliko je snažan. Povukao je tog velikog psa preko grane kao pero. Pokušala ga je zaustaviti: mrzila je nasilje i nije mogla tek tako gledati kako se životinja polako guši. Htjela je presjeći konop kada ju je Jackie udario. Snažan tip, to smo već utvrdili. Onesvijestila se od prvog udarca.
Sljedećih petnaest sati bili su pakao. Osvijestila se u automobilu. Nalazili su se na autocesti vozeći istočno od Denvera. On je vozio na granici ludila, poput svega ostalog što čini. Nagazio je do daske i nije popuštao - teško je i povjerovati kako brzo auto može juriti. Poslije je skrenuo na usku lokalnu cestu. Jednom su se zaustavili usred pustoši. Nije joj se baš pričalo o tome, ali nanjušio sam dobar trag i nema šanse da odustanem od njega.
"Barbara", nježno sam progovorio. "Je li te silovao?"
Zatresla je glavom.
"Jer ako jest, znaš, možemo ga natjerati da se pokaje."
"Nisam se opirala."
"Nije nužno opirati se da bi nešto bilo silovanje."
Duboko je uzdahnula, uzdrhtala. Dodao sam joj maramicu kojom je obrisala oči.
"Barbara", rekao sam.
"Samo želim sve zaboraviti."
"Znam kako ti je, i razumijem. Ali ako ništa ne poduzmeš, on će to opet učiniti."
"Meni neće."
Šutjeli smo dulje od minute. Hennessey je glatko vozio prema gradu, skrenuvši na sjever kod Santa Fea. Odatle možemo i njezinoj kući, i prema gradskoj bolnici.
"Trebali bismo u bolnicu", rekao sam. "Trebaš pregled, morao bi te doktor vidjeti. Kasnije možeš odlučiti što želiš, ali trebalo bi to obaviti."
"Želim zaboraviti. Želim kući."
Umorno sam uzdahnuo. "Još jedna runda za Jackieja."
"Ionako bi je dobio. Na kraju bi ga pustili i što bih ja tada?"
Nisam imao što reći na to. Odveo sam je iz njegove kuće bez naloga i opravdanog razloga, na što bi noćni sudac pošizio. Mogli bismo ustrajati na opravdanosti razloga i nekog suca uvjeriti u to kako je ono što smo vidjeli bilo dovoljno. Ali ima njih i druge vrste, koji će sve učinjeno i rečeno nakon što sam gurnuo nogu u vrata smatrati neupotrebljivim dokazima. Ovisi na koga naletite.
Zaustavili smo se pred njezinom kućom u Ulici Pearl. Nije nas pozvala unutra, ali morao sam postaviti još nekoliko pitanja. Želio sam cijelu priču, sve što su činili od jučer popodne. Nema se tu što pričati, rekla je: on je vozio okolo kao luđak, a ona je ležala sklupčana očekujući smrt svakog trena. Jednom je projurio kroz jato pilića. Kad god bi ugledao nešto na cesti, vjevericu, ježa, bilo kakvo živo biće, naciljao bi ga i zgazio.
Uz sve to, taj automobil je nevjerojatan.
Čisto ludilo. Bila je neprekidno s Jackiejem Newtonom od 3.00 jučer popodne. Prešli su pola Kansasa prije nego što se napokon okrenuo i vratio.
Nije imala pojma o mrtvacu u uličici.

5

KADA ME KRENE, MOGU RADITI PO TRIDESET SATI U KOMADU. GADNO je to za moje partnere, posebno ako vole knjavati kao Hennessey. On je otišao nadoknaditi propušteni san, a ja sam nastavio juriti okolo. Na fakultetu sam trčao maraton. Još uvijek mogu istrčati pedeset kilometara, ali sve teže i sporije. Ipak, nisam loš za svoje godine i mučim se k'o pas da tako i ostane. Trčim dva do tri puta tjedno, svake godine odradim Bolder Boulder,\'7b5\'7d i to s dosta uspjeha. Više se ne trudim biti najbolji na svijetu: dovoljno je da se dobro držim svog mjesta u njemu. Dok sam bio mlađi, razmišljao sam o boksačkoj karijeri, ali policija mi je uzela srce i dušu, pa je i ostatak slijedio. Treba biti realističan, stalno mi govore. Od Zlatne rukavice\'7b6\'7d do profi boksa dug je put, a vidio sam dovoljno da znam kako mi nije bilo suđeno. Ali sam bio dobar dok sam se time bavio. Neki su me uspoređivali s Marcianom.\'7b7\'7d Bio sam lagan za teškaša, ispod devedeset kilograma, baš kao i Marciano. Bio sam brz i gadan: nitko me nikada nije oborio. Govorilo se da udaram kao mazga i da nema udarca koji neću izdržati. Volio sam slušati takve stvari.
Pričam sve ovo kako biste shvatili da nemam ništa protiv susreta s Jackiejem Newtonom neke mračne noći. On je viši od mene deset centimetara, ruke su mu sigurno barem toliko duže od mojih, a teži je petnaest kilograma koji mu uopće nisu višak. Po tomu sudeći, trebao bi me natamburati. Ali tako su mislili i za Jessa Willarda kada je naletio na još jednog od mojih junaka, Jacka Dempseya.\'7b8\'7d Dempsey je složio tu vreću sala ravno na pod i kada je završio, iz Willardova su kuta vrištali kako su Dempseyjeve rukavice bile pune sveg kamenja ovog svijeta, uključujući Gibraltarsku stijenu. U borbi veličina nije najvažnija, nije li tako? A nekako mi se činilo da, ako maknete sva njegova preseravanja, Jackie Newton baš i nema srce borca.
Prilično je sigurno da nikada neću saznati. Naporno je to, stalno poštivati pravila dok onaj drugi ubija i siluje zaštićen svim građanskim pravima. Protrčao sam Šestom avenijom i prošao pokraj skupih kuća iza parkinga. Nisam znao što, nisam znao gdje, ali nešto se nije slagalo: nisam mogao dokučiti što. Nekad davno ispao sam iz šablone i ne mogu se više uklopiti. Oblikovao me konzervativni otac; odbacio sam i njega i sve za što se zalagao, borio se potkraj rata u Vijetnamu, odakle sam se vratio kao žestoki liberal, pa polako pratio kako u posljednjih desetak godina ta uvjerenja slabe. Danas su moja politička stajališta prava zbrka često suprotnih mišljenja. Vjerujem u ljudska prava: zbog toga mi se svidio Jimmy Carter, iako sam poslije zaključio kako je izdao sam sebe iz političkih razloga. Vjerujem da je obveza policije da se ravna prema odluci suda u slučaju Miranda protiv države Arizone u principu u redu,\'7b9\'7d iako javnost nikada neće znati kako ju je teško provoditi u stvarnom životu. Vjerujem u legalni put, ali sve ima svoje granice: kada se radi o pravim ubojicama, ja sam za brzu i pravednu kaznu. Jednostavno je glupo da tip kao Ted Bundy deset godina čeka smaknuće. Ne vjerujem psiholozima koji govore da smrtna kazna nema smisla - pogledajte samo statistike otmica oko 1930. godine, kada su postale zločin za koji se može visjeti, poslije smrti Lindbergova klinca,\'7b10\'7d pa da vas onda čujem. Mislim da se pravda počela urušavati pod vlastitom težinom onog dana kada su pustili psihijatre u sudnice. Jednostavno govoreći, za neke ubojice uopće me nije briga mogu li zdravo misliti, jesu li ih bičevali kad su bili djeca ako bi se pomokrili u krevet ili im je majka zavijala na mjesec. Gacy, Bundy, Manson, Speck\'7b11\'7d - nikada me nećete uvjeriti kako za njih žive i zdrave na ovom svijetu ima mjesta. Mrzim pobačaj, ali nikada ne bih podržao zakon koji bi ga ženama zabranjivao. Vjerujem u ista prava za sve i ne mogu shvatiti zašto se dvjesto godina nakon što smo ih svima zajamčili ustavom i dalje prepiremo oko njih. Volim crnce, neke od njih prilično. Podupirao sam ih kad je trebalo i opet bih, ali mnogi me prosvjedi ostavljaju hladnim. Ne mogu se jednima neka prava oduzimati da bi se dala drugima, čak i kad je razlog dobar.
Potrošio sam se, a danas to osjećam više nego ikad. Imao sam pristojnu policijsku karijeru, neki kažu briljantnu, ali već dugo mi se čini kako propadam, klizeći u zaborav, kako je to jednom lijepo rekao Fred Allen. Ovo su vremena iskušenja za dušu. Htio bih se potući s Jackiejem Newtonom držeći razbijenu bocu u jednoj i čeličnu šipku u drugoj ruci, ali društvo, pristojnost i zdrav razum govore Ne možeš to učiniti. Ima nešto stvarno privlačno u zakonu jačeg i u vremenima kada su se stvari rješavale brzo i pravedno. Barbarski? Možda. Ali slušajte me dobro: nemoćno promatrati kako netko ubija ljude, ni to baš nije lijepo.


Kao i uvijek, čim dođem kući, osjećam se bolje. Zgulio sam trenirku, upalio svjetlo i sjeo usred svog blaga. Malo sam listao stari knjižarski časopis AB:\'7b12\'7d oduševljenje životom trgovaca rijetkim izdanjima gotovo je jednako mojoj očaranosti knjigama, pa sam bio vjerni pretplatnik skoro pet godina. Pregledao sam stranicu s Wyethovim slikama Helge, zadržavši se na onoj krasnoj sceni u staji. Carol Pfeiffer, naravno, odavno je otišla: nije je bilo ni prije, kada sam se došao presvući za trčanje. Tuširao sam se hladnom vodom i polako se oblačio, planirajući što dalje. Iskaz Barbare Crowell daje sasvim pristojan alibi Jackieju Newtonu, što znači da valja krenuti ispočetka. Uopće mi nije palo na pamet zvati Hennesseyja, ili nazvati postaju i provjeriti je li slučaj dodijeljen nama. Hennessey vjerojatno počinje drugu turu spavanja, a u postaji znaju da smo mi preuzeli stvar. Znali su oni moje radne navike.
Odvezao sam se do Bulevara Colorado, nastavio na sjever do Colfaxa, pa skrenuo na istok prema knjižarama. To je moj teren: jednako sam doma u Ulici knjižara kao i među kurvama i svodnicima koji se okupljaju u blizini. Colfax je čudna ulica. Neko je vrijeme bila poznata kao najduža na svijetu: oni s više mašte od mene u danima prije autocesta govorili su da spaja Kansas City s Velikim slanim jezerom. U stvarnosti je duga trideset kilometara, počevši od ravnica na istoku Denvera do planina na zapadu. A svaki je njezin djelić pretvoren u trgovinu. Prije oko dvadeset godina urbanizacija grada progutala je staru Ulicu Larimer, pa su se kurve i skitnice preselili na južni dio Broadwaya i istok Colfaxa. Prostitucija cvate u istočnoj Aveniji Colfax. Počinje kod zgrade Senata, gdje su se cure izvještile u poslu s nogu, pa se širi kroz pornoshopove između Broadwaya i Bulevara Colorado. Istočno od Colorada, oko tridesetak blokova dalje, ulica postaje pristojna. Na sve su strane porodični dućani u kojima se prodaje sve i svašta. Naći ćete tamo i štandove, garaže, videoteke, vidovnjake, trgovce antikvitetima, non-stop minimarkete, prodavaonice pića i naravno, Ulicu knjižara.
Prije više od deset godina jedan je staromodni trgovac knjigama sa ženom držao dućan veličine rupe u zidu u istočnom Colfaxu. Nema ih više - on je umro, a ona živi u drugoj državi. Dućan su preuzimali različiti mlađi knjižari: oko nje su niknule druge knjižare, pa je danas cijelo područje poznato kao Ulica knjižara. Stvar ide na bazi pčela i meda koji ih privlači: stavite li dvije knjižare jednu do druge, kaže ta teorija, obje će uskoro imati dvostruko više posla. Čini se da je stvarno tako: sve knjižare opstaju lakše nego dok je bila samo jedna. Kao sakupljač, dolazim u Ulicu knjižara barem dva puta mjesečno. Nekoliko me trgovaca znalo dovoljno dobro da me pozovu kući kada dobiju nešto što bi me moglo zanimati; mnogi drugi su znali tko sam, ali im baš nije bilo zgodno nazivati policajca kući. Knjižari su poput svih ostalih: ima ih raznih veličina i oblika i ne razlikuju se od škvadre u postaji ili prosječnog reda za raspoznavanje. Ako očekujete profinjene akademske tipove s debelim naočalama, potpuno ste u krivu. Jednom kada počnu prodavati, ne ostaje im vremena za čitanje. Obično su barem malo pametniji od prosjeka. Još nisam upoznao glupog trgovca knjigama koji nije propao. Ipak, nekolicina je bez ikakve sumnje luda. Ima među njima pokvarenjaka, doušnika, a današnji knjižar može biti bivši hipi, narkoman ili pijanac, bilo kakav uličar poput Rubyja Sealsa.
Ruby mi se sviđao: divio sam se starom tipu zbog njegova stava i iskustva. Izvukao se iz govana na najteži način, sam i bez ikakvih lijekova. Znao je piti cijelu bocu žestice na dan, pa se okanio toga; bio je na kokainu, poslije na heroinu, ostavio se i toga. Jednom je zaglavio zbog posjedovanja, jer je počeo u vrijeme kada se u Coloradu moglo dobiti dvije godine za jednu travku marihuane u automobilu. Odsjedio je godinu, pa još jednu zbog speeda i dvije od sedam za heroin. Tada su se već i propisi izmijenili, inače bi još gulio kaznu u Canon Cityju. Cijelo vrijeme sam ga poznavao preko knjiga, jer kada je bio čist, Ruby je jedan od najboljih knjižara u gradu. Dobar dio svega što znam naučio sam gledajući njega. "Reći ću ti nešto, doktore J", davno mi je rekao. "Nauči o knjigama i nikada nećeš biti gladan. Uđi u bilo koji grad s više od dvije knjižare i za čas si u poslu."
Radiš isto što i knjigolovci, samo na višoj razini. Dok oni traže knjige koje će platiti dva, a prodati za deset dolara, ti tražiš sto dolara vrijedno djelo koje će donijeti još više. Kupuješ od neznalica, prodaješ onima koji znaju. Ako nitko u gradu ne zna, skupiš više toga i prodaš na obali. Koristiš se katalogom AB kada si ga možeš priuštiti; okreneš malo novca i prije nego što to i shvatiš, imaš tri ili četiri tisuće knjiga. Ruby je ponovio cijelu priču više puta nego što se može sjetiti.
Seals & Neff su zadnja knjižara u nizu, ali otišao sam najprije u nju. Baš tamo, prije otprilike mjesec dana, vidio sam Bobbyja Westfalla. Sjećao sam se kao kroz maglu: Babby je ušao nudeći nešto i povela se rasprava o cijeni i načinu na koji će Ruby platiti. Tada nisam obraćao previše pažnje: više me zanimala cijena jednog malog lijepog Steinbecka. Ionako nije ni palo previše riječi, ako se dobro sjećam: Bobby nije želio ček, a Ruby nije imao gotovine, pa od posla nije bilo ništa. Tada sam ga posljednji put vidio i to mi se činilo kao dobar početak.
Ruby i njegov kolega Emery Neff slagali su knjige iz nove pošiljke kada sam ušao: bili su nagnuti nad njih, leđima okrenuti vratima, pa me nisu odmah vidjeli. Knjige su dobro izgledale: dosta prvih izdanja novijih romana, nešto krimića i Faulkner ili dva. Oko mi je odmah zapelo za modri omot Uljeza u prašini. Bližio se Carolin rođendan: možda joj ga kupim, da vidim kako će se osjećati kao vlasnica jedne takve knjige. Novčanica od sto dolara zaplesala mi je pred očima. Knjiga toliko vrijedi, iako treba dosta truda dok se stigne na tu cijenu. Ne volim cjenkanje. Nisam jedan od onih muktaša koji uvijek pokušavaju izvući knjigu u pola cijene, ali ne dam se ni derati. Znao sam kako Seals & Neff rade. Obično nabijaju cijene stvarima koje su tek dobili. To ponekad upali s nekim naivčinom. A kada im stigne stanarina na naplatu ili nazove šerif zbog nekog već dugo neplaćenog poreza, samo se češu i prodaju bilo što po smiješnim cijenama u paničnom strahu da će ih izbaciti ili zatvoriti.
Ruby je bio odjeven u svoju uobičajenu ladanjsku kombinaciju: traperice, pamučnu majicu i sandale. Brada mu je bila velika, crna i prošarana sjedinama. Kolega mu je bio uredniji. Emery Neff bio je plavokos i nosio je brkove. Kad ih vidite zajedno, izgledaju prilično neobično. Ruby je djelovao odvažno, obično, stvarno; Neff oholo, isijavaći prepotenciju i sve dok mu se ne svidite, uvijek je distanciran i hladan. Ruby bi prodao prezervativ časnoj sestri; Neff je izgledao kao da vam uopće ne želi prodati knjigu, čak ni po visokoj cijeni. Neff nije baš kreten, ali nije bio ni daleko: spašavao ga je duboki bunar njegova znanja. Stvarno je bio poseban knjižar i čini mi se da sam ga volio usprkos svemu.
Još me nisu ugledali: bili su do grla zaokupljeni i začarani knjižarskim poslom - razvrstavanjem i određivanjem cijena. Vidio sam taj obred već prije i uvijek mi je bio zanimljiv. Ruby će uzeti knjigu, prelistati je s užitkom, pa će se malo svađati oko cijene, da bi se napokon dogovorili oko cifre koju će Neff tankom olovkom zapisati na prvoj praznoj stranici. Baš su stigli do Faulknera kada sam se nagnuo nad njih.
"Jedan i pol", rekao je Neff.
"Preskupo", rekao je Ruby.
"Primjerak je bez greške, Ruby. Mislim, vidi tu vražju knjigu, kao da je jučer tiskana, za ime Boga."
"Nigdje je nećeš naći skuplju od sto."
"Nigdje nećeš naći takav komad."
"Dobro, ako baš želiš da leži na polici dok je plijesan ne napadne."
"Jedan i četvrt, onda. I ne idem ispod toga."
Neff je zapisao cijenu. Nakašljao sam se ne bi li me primijetili.
"Doktor Janeway, čini mi se", reče Ruby obradovan. "Baš imamo nešto za tebe."
"Vidim. Velemajstori skupoće opet jašu."
Neff me bolećivo pogledao, kao da mu samo spominjanje novca ugrožava ugled.
"Za vas smo uvijek spremni na ustupke, doktore J", reče Ruby, a Neffov bolni pogled okrene se k njemu.
Izbacio sam Faulknera iz glave na trenutak. Nikad nisam mogao misliti na dvije stvari kako treba.
"Nešto bih vas morao pitati, dečki."
"Isuse, gospodine Janeway", Neff će ozbiljno. "To zvuči službeno. Dopustite mi da pogodim. Netko je zviznuo šerifa i vi ste odmah pomislili na nas."
Suho sam se nasmiješio. "Kada ste posljednji put vidjeli Bobbyja Westfalla?"
"Bože, ne znam", rekao je Ruby. "Ne dolazi više često."
"Što je učinio, opljačkao banku?" upita Neff.
"A da se ipak prisjetite, meni za ljubav", rekao sam.
"Pa", reče Ruby, "bio je tu prije možda dva tjedna. Je li tako, Em? Oko dva tjedna."
"Tako nekako", reče Neff. "O čemu se radi?"
"Rekao sam vam, pokušavam ga pronaći", rekao sam. "Je li tada išta nudio na prodaju?"
"Samo par gluposti", rekao je Ruby. "Ništa što bi me zanimalo."
"Bobbyju nije išlo u posljednje vrijeme", rekao je Neff. "Cijeli mjesec nije ništa pronašao."
"I gadno je psovao zbog toga", rekao je Ruby. "Bobby rijetko psuje, ali čini mi se kako mu je novac trebao, a jednom u životu nije mogao pronaći dobru knjigu."
"Imaš li ikakvu ideju za što mu je trebao novac?"
"Kvragu, doktore J, ja samo kupujem knjige od tih klipana, ne idem im u kuću i ne spavam s njima."
"Njima uvijek treba novac", rekao je Neff.
"Kome ne treba?" rekao je Ruby. "Ali knjigolovci... da, Em je u pravu. Ti se momci stvarno trse ne bi li skupili koju kintu. Ali ne govorim ti ništa što već ne znaš."
"Kada mu se posljednji put posrećilo nešto veliko?"
"Bože", reče Ruby, vrteći glavom.
"Što je tebi veliko ?" reče Neff.
"Ne znam, Neff ", rekao sam. "A tebi?"
"Njemu bi i taj Faulkner koji gledaš bio prava sreća. Dali bismo mu za njega trideset, četrdeset dolara. Što mora biti dovoljno nakon što si ga platio četvrt dolara."
"Mislim na nešto veće."
Ruby je razrogačio oči glumeći zaprepaštenost. "Misliš da je možda našao Tamerlana\'7b13\'7d u Goodwillu? Tako nešto, doktore J?"
"Tako nešto."
"Sigurno se šališ."
Više se nisu cerili i željno su očekivali što ću reći. Pustio sam ih da čekaju i Neff je prvi popustio.
"To se već dogodilo. Sjećate se tipa koji je pronašao Tamerlana u knjižari za petnaest dolara prije par godina? Znate li koja je vjerojatnost da se to opet dogodi, bilo gdje u svijetu, dva puta u jednom ljudskom vijeku?"
"Nije riječ o Tamerlanu", rekao sam. "Ali o nečem krupnom poput toga."
Obojica su me pogledala.
"Što se tu događa, doktore J?"
"Netko je sinoć rascopao Bobbyju glavu."
"Gospode Bože", rekao je Ruby.
"Želiš reći da je mrtav", tupo će Neff.
Potvrdno sam kimnuo glavom.
"Kvragu, tko bi to mogao biti?" rekao je Ruby.
"Baš to pokušavam saznati. Zato se vratimo na moje pitanje. Kada je Bobby posljednji put pronašao nešto stvarno vrijedno?"
"Do vraga, ne mogu se sjetiti", rekao je Ruby. "ISUSE, doktore J, pa to je strašno."
"Pitaš nas kada je Bobby našao nešto što ga je moglo koštati života", rekao je Neff.
"Pa, može se to i tako reći."
"Kvragu, nikada", reče Ruby.
Neff je odmah potvrdno kimnuo glavom. "Čak i onaj veliki uspjeh od prije nekoliko godina, kada je za jedan vikend našao četiri jaka naslova... Hoću reći, to je najbolje što je itko od tih momaka ikad uspio, a opet sve skupa nije vrijedilo ni dva soma dolara. Tko bi ubio zbog toga?"
"Možda ima i takvih", rekao sam.
"Nitko koga ja znam", rekao je Ruby. "Tako mi Boga, to je strašno, ne mogu shvatiti."
"Recimo da je imao nešto vrijedno par tisuća dolara", rekao sam. "Za ekipu s ulice to je velika lova."
"To je i meni velika lova", reče Ruby.
"Ali za nekoga tko živi kao oni, to je više novca nego što će ikada vidjeti na gomili."
"Misliš da se tako dogodilo... Bobby je naišao na nešto vrijedno i neki drugi knjigolovac mu je to oduzeo?"
"Ništa ja ne mislim", rekao sam. "Pokušavam shvatiti što se dogodilo s ovo malo podataka koje imam. Ne vjerujem da je Bobby naletio na nešto stvarno vrijedno. Sam si to rekao. Knjige poput Tamerlana ne padaju samo tako s neba. Baš zato i vrijede četvrt milijuna dolara jer se više nigdje ne mogu naći. Lakše je dobiti na irskoj lutriji, zar ne?"
"Možda ipak nije", reče Ruby.
"A ipak, svašta se događa."
"Naročito na filmu."
"Ponekad i u stvarnom životu."
"Meni ne pada na pamet tražiti tako nešto", reče Ruby. "Pričamo o igli u vražjem plastu sijena."
"S druge strane, ako je Bobby našao nešto vrijedno par tisuća, nameću se sasvim drugačija pitanja. Svatko bi ubio za četvrt milijuna, ali tko bi to učinio za tri soma?"
"Tri soma mi ni približno ne bi riješilo dugove", rekao je Ruby. "Kvragu, samo šerifu visim više od toga."
"Ali za knjigolovca to je velika lova", rekao sam.
"Vidim kamo smjeraš."
"Dakle," rekao sam, "s kim se Bobby družio?"
"Pa, tu je Peter. Vidio sam ih kako idu zajedno i to je sve. To ne znači da su neki veliki prijatelji. Inače je stari Bobby uvijek bio sam. Nikada ga nisam vidio s nekim drugim."
"Tko je Peter?"
"Ne znam mu prezime. Sjećaš li se ti, Em?"
Neff odmahne glavom.
"Zovemo ga Peter knjigolovac, kao i Bobbyja. Kvragu, polovica tih tipova nema ime ili ti ga uopće ne žele reći."
"Dolazi li Peter često?"
"Bio je jučer", reče Neff.
"Obično oko tri-četiri puta mjesečno", doda Ruby.
"Kada si vidio Bobbyja i Petera zajedno?"
"Pa, možda prije godinu dana", reče Ruby. "Krenuli su zajedno gore u Boulder, na sajam knjiga. Bobby nije imao auto, pa se prikrpio Peteru."
"Kako to misliš - Bobby nije imao auto?" upita Neff. "Vidio sam ga kako vozi. Zar se ne sjećaš one starudije koju je imao?"
"Davno je to bilo, partneru", reče Ruby. "Prometnici su ga ćopili jer mu je istekla registracija i osiguranje. Ostao je bez auta i više nikada ga nije nabavio. A prokleto sam siguran da nije imao ni vozačku dozvolu."
"Tu se ne bih složio s tobom", reče Neff.
"Nije ju imao uz sebe kada je ubijen", rekao sam.
Neff je slegnuo ramenima. "Onda ste u pravu."
"Znam da sam u pravu", reče Ruby.
"Zašto bi jedan knjigolovac vozio drugog na sajam knjiga?" upitao sam. "Meni to izgleda kao piljenje grane na kojoj sjediš."
"Zato sam i pomislio da su možda prijatelji", reče Ruby. "Barem onoliko koliko je to kod takvih tipova moguće."
Zapisao sam nešto u svoju bilježnicu. "Gdje bih mogao potražiti tog Petera?"
"Viđam ga samo kada dođe ovamo", rekao je Ruby.
"Ako se opet pojavi, reci mu da ga tražim."
"Naravno, doktore J. Računaj na mene."
Pregledao sam bilješke. Mnogo je razloga zbog kojih ljudi ubijaju, ali devedeset i devet posto otpada na četiri velika motiva: ljubav, mržnja, pohlepa, ludilo. Dva sam već obradio.
"Je li Bobby imao kakvu curu?" upitao sam.
"Ne koliko ja znam", rekao je Ruby.
"Je li ikada spominjao cure koje je poznavao ili poznavao još prije?"
Obojica su odmahnula glavom.
"Imate li ikakvu ideju tko bi volio vidjeti Bobbyja mrtvog?"
"Ma ne", rekao je Neff.
"On je bio najpristojniji od svih", rekao je Ruby.
"Kome je najviše prodavao?"
"Nama, ali i svima drugima", reče Neff.
"Ali sve manje u posljednje vrijeme", rekao je Ruby.
"Zašto?"
Neff je slegao ramenima. "Ne ide nam baš najbolje ovih dana, gospodine Janeway. Nekoliko puta smo podbacili."
"Ma nazovimo stvari pravim jebenim imenom", rekao je Ruby. "Uvalili smo mu par čekova bez pokrića. Ništa veliko, svi to rade. Na kraju uvijek platimo. Ali ti knjigolovci ionako ne vole uzimati čekove. Onda moraju otići do banke, a ne mogu uzeti lovu. Dobro znaju tko je kriv. Sasvim ih razumijem kada se naljute."
"Pa zašto to onda radite?"
"Misliš, pišemo čekove bez pokrića? Znaš ti to, doktore J, siguran sam da znaš. Ugledaš knjigu koju želiš i sve ćeš učiniti da je dobiješ. Moje su namjere časne, jedino izvedba malo šepa."
"Gdje je još odlazio prodavati?"
"U barem tuce drugih knjižara. Znaš već kojih, doktore J; kvragu, pa ima najmanje trideset knjižara u Denveru. A barem polovica plaća dovoljno dobro da privuče knjigolovce. Nema ih mnogo koji će za knjigu dati četrdeset posto maloprodajne cijene, ali ih ima. Možeš eliminirati po tom kriteriju, mislim. Počni s ovima gore uz ulicu, vidi znaju li što."
Zamislio sam se na minutu. Onda sam upitao: "Zna li koji od vas možda gdje je Bobby živio?"
"Znam ja", Ruby će. "Nekoliko puta sam ga vozio kući."
"Bi li mi mogao pokazati gdje je to?"
"Naravno. Možemo odmah krenuti."
"Tek za jedan sat. Htio bih prije porazgovarati s drugim knjižarima u ulici."
"Bit ću tu kad god želiš. Ali bilo bi ti bolje odmah kupiti ovog Faulknera. Boljeg primjerka nema na cijelom svijetu i brzo će otići."
"Pošto?"
"Za tebe?... Danas?... Devedeset pet dolara."
Neff je gunđao dok sam vadio čekovnu knjižicu. "Ma, do vraga", rekao je. "Ionako mi je dosadilo prodavati Faulknere."

6

HODAO SAM UZ ULICU NOSEĆI WILLIAMA FAULKNERA POD RUKOM. Sljedeća je knjižara bila Knjiški raj Jerryja Harknessa.
Denver je grad mladih knjižara. U stara su vremena vrijedila samo dvojica: Fred Rosenstock i Harley Bishop. Kada su oni umrli, posao se raspao na dvadeset ili trideset manjih dijelova. Stigli su novi momci, pa su se i knjige promijenile. U Rosenstockovo su se vrijeme još mogli naći dokumenti s potpisima Abrahama Lincolna ili tvoraca Ustava. Lakše ih je bilo naći nego prodati. Četrdeset godina kasnije takvi su papiri i knjige vrijedni gomilu novca, ali se ne mogu pronaći. Ono čega ima su moderni romani. Živimo u vremenu kada prva izdanja Stephena Kinga idu deset puta bolje od prvotisaka Marka Twaina, čak i kada je cijena ista. Ako je vama jasno zašto, meni sigurno nije. Možda danas ljudi stvarno imaju više novca nego mozga. Ili u tom ludilu oko Kinga ima nešto meni nedokučivo. Nedavno sam pročitao Misery i mislim kako je to grom od knjige. Svrstao bih je uz bok Sakupljača kao primjer dobre strave s temom otmice, a to je kod mene kompliment, jer Fowlesa držim jednim od najboljih živućih pisaca. Onda sam pročitao Christinu i činilo mi se kako je to pisala sasvim druga osoba. Veći lažnjak nikada nije uguran među korice knjige. Ali tko sam ja da sudim? Ne mogu objasniti kako Vještice iz Salema mogu poskupiti s deset na gotovo tisuću dolara u deset godina. Primjera radi, upola manja svota osigurat će vam savršene Plodove gnjeva. Za petsto dolara može se kupiti pet primjeraka Hemingwayeva romana Starac i more ili šest komada O vremenu i rijeci Thomasa Wolfea. Možete kupiti prva izdanja koja su potpisali Rudyard Kipling ili Jack London za manje novca. Dakle, posao s knjigama se neupitno promijenio, kao i ljudi koji se njime bave. Stari dečki su pokojni: živjela nova ekipa. Ali ja se još sjećam starog Harleyja Bishopa, godinu prije nego što je umro, kako tvrdoglavo prodaje prva Kingova izdanja u pola prvotne cijene. U to vrijeme Kingova prodaja još nije podivljala, ali već tada je Isijavanje bilo sto dolara. Bishop mi je prodao primjerak za četiri dolara. Kada sam mu rekao kako bi trebao tražiti više, pogledao me ispod obrva i kazao: "Ja ne vjerujem u Stefana Kinga."
Jerry Harkness je sasvim sigurno vjerovao u Stefana Kinga. Specijalizirao se za njega i one koji su krenuli tim putem - Deana Koontza, Clivea Barkera i sve njima slične. Iza svakog velikog broda plovi nekoliko manjih. Radnje takvih romana uglavnom su besmislene, ali ponavljam, oni odlično stoje tamo gdje je to danas najvažnije, na blagajnama. Nešto je ozbiljno pogrešno s društvom u kojem se najbolje prodaju romani Janet Dailey. Ne tražite od mene da to dokažem: jednostavno znam da je tako. Nemam ja ništa protiv dobre priče strave i užasa s vremena na vrijeme, ali za ime Boga, kakvo se sve smeće tiska! Glupost sadržaja tih romana koji idu i u milijardama primjeraka najužasnija je od svega. Istjerivač đavola je stvarno zastrašujuća knjiga iz jednog jedinog razloga što od vas traži da povjerujete u postojanje Sotone. Nema tamo pasa koji govore ili drevnih prokletstava: nema prenesenih značenja ni metaforičnog preseravanja. Prihvatite početnu tvrdnju (a tko je može potpuno odbaciti?) i pisac vas ima gdje je htio. Nakon toga treba samo malo talenta. Danas je problem (možda stvarno počinjem zvučati poput dvije tisuće godina starog lika iz filma Mela Brooksa kad ovako propovijedam) što industrija zabave rijetko zna prepoznati talent. Dođete do kraja i pitate se o čemu se tu radilo i što bi to značilo? Najčešći je odgovor baš ništa. Jednom kada je stvaralac oslobođen obaveza prema smislu, sve prolazi.
Mislim da ljudi koji kupuju takve romane zapravo uopće ne mare za knjige. Rijetko ćete vidjeti čitatelje Kinga ili Koontza kako gube vrijeme u knjižarama. Gledao sam kako to ide u Rubyjevoj knjižari. Tip otvori vrata. I ne uđe. Noge su mu i dalje na ulici, samo gurne glavu unutra i ispaljuje svoja tri pitanja: Imate što od Kinga? Imate Koontza? Imate Barkera? Odgovorite mu niječno i već ga nema. Ruby ih upućuje gore prema knjižari Jerryja Harknessa, a poslije shvaća da je tip tamo ostavio dva soma dolara. Nevjerojatno! Što drugo reći za to potpuno i nepatvoreno ludilo? "Sve što ti treba za uspjeh u ovom poslu", kaže Ruby, "neograničena je količina Stephena Kinga."
Jerry Harkness počeo se baviti knjigama još kao tinejdžer. Radio je za Harleyja Bishopa, naučio osnovne stvari, ali ih je primjenjivao na svoj način. Upoznao je svoje trižište i kupce. U knjižari drži različite naslove, ali odjelom horora, fantastike i priča mača i magije privlači kupce iz cijele zemlje. Harkness ima jedini primjerak Kingove Potpaljivačice koji sam ikada vidio, potpisano izdanje iz ograničene naklade vrijedno tri tisuće dolara.
Prošlo je već dvadeset godina otkako je Harkness radio za Harleyja Bishopa. Sigurno je tada bio mlad i pun snova o vlastitom biznisu. Pogledao sam kroz izlog i upitao se, ne prvi put, koliko mu ovo danas ostvaruje taj san. Meni bi se sviđalo, da nisam policajac, da nisam rođen kao policajac. Gdje je prava istina, pitao sam se: jesam li stvarno rođen za kopanje po blatu i krvave scene svake subote navečer? Iznenada sam sagledao cijeli svoj život i doživio svojevrsni deja vu, kako to već zovu u fantastičnim romanima. Tu sam se već nalazio. Prolazio sam tim stazama i činio te iste stvari. Promašio sam zanimanje, pomislio sam i drugi put u posljednjih deset sati. Bio sam trgovac knjigama prije, a i sada sam trgovac knjigama, i znam o njima više od devedeset posto ostalih klipana u tom poslu. Oduvijek sam mislio kako bih mogao otvoriti knjižaru jednog dana, možda kad odem u mirovinu. Počeo sam i stavljati neke stvarčice na stranu za taj daleki trenutak. A možda i nije tako dalek, pomislio sam sad prvi put: možda jednostavno presiječem sve ovo sranje i učinim to. Već sam uspio kupiti jednu nevjerojatnu knjigu, nakon tako dobre procjene da ću je teško ikada ponoviti. Prije skoro petnaest godina naletio sam na Rat u poljima graha u Milagru Johna Nicholsa za devedeset devet centi na rasprodaji B. Daltona. Pročitao sam knjigu preko vikenda i svidjela mi se, pa sam pretresao cijeli grad, sve Daltonove rasprodaje, kupujući svaki primjerak do kojeg sam uspio doći. Svi su bili neoznačena prva izdanja. Do kraja tjedna imao sam sedamdeset pet komada. Bile su mi dvadeset dvije godine. Nakon toga povremeno bih se našao u Nicholsovoj blizini, a njemu nikada nije bilo teško potpisati se. Potpisao mi je gotovo polovicu zalihe. Svaki primjerak danas vrijedi sto pedeset dolara, s potpisom možda i dvjesto. Imam dvanaest tisuća dolara vrijedne knjige koje leže u podrumu kao rezultat ulaganja od sedamdeset pet. Možda su sazreli uvjeti da nešto učinim s njima.
Jerry Harkness bio je dug i vitak, još se dobro borio protiv sredovječnosti. Sjedio je na visokoj stolici za blagajnom, te me je gledao cijelim putem uz izlog i kroz ulazna vrata. Čitao je džepno izdanje Clivea Barkera kada sam ušao, pa ga odložio da bi me uobičajeno pozdravio. Krenuo sam ravno prema njemu i izravno upitao:
"Kada ste posljednji put vidjeli Bobbyja Westfalla?"
"Mislite knjigolovca? Ne viđam ga, osim kada ima nešto za mene. Zna on da ne kupujem od knjigolovaca. Traže previše za obične gluposti. Dođe ako mu se posreći King, Burroughs ili neki rani Gene Wolfe. Zna da će od mene dobiti više od bilo koga drugoga za ono što me zanima."
"Dakle, viđate ga recimo... jedanput mjesečno?"
"Ako i toliko. Iako, bio je tu prije dva tjedna. Mislim da je bio u blizini nudeći Rubyju Sealsu neke knjige. Ne znam što, jer se nije potrudio ponuditi ih i meni."
"Je li izgledao imalo drugačije nego inače?"
"Ne znam kako inače izgleda. Te knjigolovce zapravo uopće ne primjećujete nakon što se na njih naviknete. Uopće ne razmišljam o tome kako izgledaju. Ali kad me već pitate, mislim da je izgledao kao i uvijek."
"A to bi bilo?"
"Tih. Poput miša. Samo bi se provukao okolo razgledavajući knjige. Tako uče, znate... gledaju knjige po policama i njihove cijene. Nemaju oni kataloge, preskupo je to za njih, pa se snalaze po knjižarama." Kucnuo je prstom po čelu. "U čemu je problem? Bobby je naletio na nevolje?"
"Bobby je odletio na drugi svijet."
Harkness je otvorio usta i ostao tako neko vrijeme.
"Jeste li ikada razgovarali s njim?" pitao sam.
"Istini za volju, izmijenili smo nekoliko riječi tog dana."
"O čemu?"
"Uobičajene teme. Kako posao ne ide dobro, ni njemu ni meni. Loše doba godine. Navikao sam na to. U rano ljeto, odmah nakon plaćanja poreza, danima ne uđe više od deset ljudi. A onda naleti neki veletrgovac, potroši koju stotku, pa se sve na kraju pokrije. Ali knjigolovcima je teško. Sve je manje knjiga. Čak i Goodwill nabija gadne cijene u posljednje vrijeme. Bože, pitam se tko je ubio Bobbyja."
Pogledao sam ga začuđeno. Odmah je shvatio na što ciljam i slegnuo ramenima. "Vi radite u odjelu za umorstva; zbrojio sam dva i dva i pomislio kako je ubijen."
Kimnuo sam glavom.
"Ne znam što bih vam mogao dodati. Bobby se žalio na one glupane iz Goodwilla. Ljudi su jednostavno pohlepni: ništa ne žele ostaviti drugima, ne daju im ni mrvice. Goodwill pokušava opet raditi kao prava knjižara. Iako su oni zapravo staretinarnica, za Boga miloga, počeli su knjige prodavati po pravim cijenama. Tamo im radi neka glupača koja ne zna gdje joj je guzica, pa određuje po kojim će se cijenama prodavati knjige. Ma baš. Naravno da pogriješi svaki put. Zavede ih težina ili sjaj. Procijenit će neki glupi roman o dvije lezbe koje se otimaju oko kozmetike preminule tete na pet dolara. A Kingov prvotisak prodati za pedeset centi."
"Što je tu loše za knjigolovce?"
"Od takvih glupih knjiga oni žive. A Kinga se ne nalazi svaki dan. Oni su prije mogli zgrabiti pregršt tih šljaštećih naslova po dolar komad pa ih preprodati za dva ili tri nekim većim knjižarama. Sada je s tim gotovo. Goodwill ponavlja istu glupost svake tri ili četiri godine. Nekome u glavnom uredu nešto se zabije u guzicu i počnu cijenama rušiti krov. Nakon nekog vremena shvate da su tako prodali crnog vraga, pa se vrate starim cijenama. A u međuvremenu tipovi poput Bobbyja pate."
"Dakle, ukratko, na to se Bobby žalio?"
"To je ono što je meni rekao."
"Je li možda spominjao da je nešto našao u posljednje vrijeme?"
"Šalite se? Sudeći po onome što je govorio, nije imao ni za autobus nazad."
"Možda je nešto pronašao, ali nije imao priliku prodati?"
"Sumnjam. Mislim da se nije nadao nikakvom novcu u bliskoj budućnosti. Jednostavno je bio previše tmuran, previše ljut na cijeli svijet."
"S kim je još trgovao?"
"Gotovo sa svima. Morat ćete obići sve knjižare u Denveru ako želite slijediti njegov trag."
"Ali svi oni imaju svoje omiljene knjižare, zar ne?"
"Naravno. Svi ih imaju. Nalete na nekog tko im dobro plati, pa ga se drže određeno vrijeme. Onda se nešto dogodi - naljute se ili oni ili knjižar - pa se presele drugome. Ali ništa nigdje nije kako treba i na kraju se vrate. Gadan je to krug. Nekada se knjiga ne može prodati nikome, pa je uvale tikvanu poput onog dvoja vrata od mene."
"Mislite Clydea Fixa?"
"Kakav kreten. Spasio bih se kada bi se to smeće maknulo iz susjedstva."
"Možete li se sjetiti ikoga kome je Bobby stalno prodavao?"
"Mislim da je bio dobar s Rolandom Goddardom. Nemojte ipak Goddardu reći da sam vas ja poslao. Bili smo partneri."
"To nisam znao."
"O, da. Ali ne pričajte o tome. Više se ne slažemo najbolje."
"Zašto?"
"Ne želite znati. Stara stvar."
"Možda ipak želim."
"Kao klinci obojica smo radili za Harleyja Bishopa. Pa smo prešli u Book Emporium, sjećate se one velike knjižare u Petnaestoj, preko puta općine? Kada su je zatvorili, Goddard i ja otkupili smo zalihe i time otvorili zajedno prvu knjižaru. Ali nismo se slagali i to je sve. Imali smo drugačije ciljeve u životu, različite ukuse. Na koncu konca, nismo baš ni voljeli jedan drugog. Nekada tek kada uđete u posao s nekim, shvatite da vam se uopće ne sviđa. Pa smo bacili novčić da odlučimo tko će od koga otkupiti posao. On je dobio. Ili izgubio, ovisno kako na to gledate."
"Njegova je knjižara prilično otmjena."
"Da, pa što? Sve u životu ima i drugu stranu. Dobio je sjajnu knjižaru na odličnom mjestu u Cherry Creeku i vjerojatno okrene dvjesto soma dolara godišnje. Ali režije su mu sigurno astronomske. Ja sam ostao bez posla na nekoliko godina nakon bacanja novčića, ali evo me opet. Imam što sam htio."
"Pada li vam na pamet koga bih još mogao posjetiti?"
"Zapravo, da. Porazgovarajte s Ritom McKinley."
"Tko je Rita McKinley?"
"Ima radnju zatvorenog tipa u Evergreenu. Prima samo dogovorene posjete, takvo je to mjesto. U stvari radi kod kuće."
"Što ona ima s Bobbyjem?"
"Ne znam, ali kada je bio ovdje, ispao mu je komadić papira s njezinim imenom."
"Imate li ga još?"
"Naravno. Čekao sam da opet dođe da mu ga vratim." Posegnuo je u blagajnu i izvukao malen list otrgnut iz bloka. Netko je kemijskom olovkom napisao ime i broj telefona.
Pogledao sam Harknessa. "Jeste li ikada sreli tu gospođu?"
"Bila je ovdje jedanput, prije par godina. Odlično izgleda, mlada, zgodna i bistra kao planinski potok. A i zna o knjigama, čovječe. Zna sve što ja znam, tu mislim na svoje područje. Znate li što je napravila? Kupila dva primjerka Intervjua s vampirom po pedeset dolara. Toliko je to tada vrijedilo. Sada vrijedi tri stotine, a kladim se kako će uskoro biti pet. O, kako bih volio vratiti barem jednu od tih ljepotica; do vraga, platio bih četiri puta više nego što sam dobio od nje. Ne događa se baš često da me netko prevesla na mojem terenu, ali njoj je uspjelo. Prava faca. A dok smo razgovarali stekao sam dojam kako je jednako jaka i na ostalim područjima. Pritom nije davno prešla tridesetu."
"Koliko je dugo tu?"
"Nekoliko godina, mislim. Nikada nisam bio kod nje. Zna stvarno biti odbojna, ako vas baš zanima. Ne možete je tek tako nazvati neke nedjelje jer ste u blizini pa bi malo njuškali po njezinim policama. Barem ja ne mogu."
"Kako prodaje knjige?"
"Dolaze njoj i izvan grada. Naručuju poštom. A bavi se stvarno skupim stvarima."
Zapisao sam to ime.
"Ne čini se baš logično, zar ne?" rekao sam. "Ona i Bobby?"
Harkness je slegnuo ramenima. "To je sve što vam mogu reći."
Povjerovao sam mu, za sada, i izišao.


Još dvojica su me zanimala u ulici knjižara. Jedan je bio specijaliziran za vrijedna džepna izdanja, a imao je čudno radno vrijeme. Sada je bio zatvoren. Na samom kraju bloka bila je staretinarnica A-l knjige Clydea Fixa. S njim nisam nikada imao posla iz dva razloga: nema kod njega knjiga koje bi me zanimale, a svi su znali koliko i kako mrzi murjake. Tu bi se odlično složio s Jackiejem Newtonom, iako im je to jedina sličnost. Dok je Jackie obrtao milijune, Clyde Fix je jedva preživljavao. Jackie je bio mozak, Clyde Fix samo lukava lija. Možete se kladiti da Clyde Fix nije nikada ni čuo za Lamborghini: vucara se gradom u crvenom Fordu iz šezdeset druge koji izgleda kao s otpada. Bio je u četrdesetim godinama, prorijeđene kose i niskog, neuglednog stasa. U posljednjih petnaest godina selio je knjižare po cijelom Denveru, jednu goru od druge. Ruby ga je poznavao godinama. Prije nego knjige, rekao mi je Ruby, Clyde je prodavao mjesta na groblju; još prije toga bavio se cipelama. Knjige su ga privukle jer nije imao stalno radno vrijeme i donosile su manje obaveza. Uvijek postoji potražnja za jeftinim smećem od knjiga, a bavljenje bilo kakvim smećem obično uspijeva.
Znao je dobro glumiti: jedan tren bio bi oličenje šarma, u sljedećem bi se pretvorio u pravu zmiju. Oni koji nisu upoznali njegovu lošu stranu držali su ga za fino čeljade; mi ostali smo znali nešto više. Fix je bio privođen pet-šest puta zbog narušavanja javnog reda, a znao je i prebrzo voziti. Uvijek se svađao s policijom. Sam sebi bio je najgori neprijatelj. Znam za slučaj kada je od običnog prometnog prekršaja stigao do uznemiravanja javnosti i opiranja uhićenju. Kad im staneš na žulj, murjaci imaju odriješene ruke pa ti mogu prišiti dosta toga.
Razgovor s njim bio je kratak. Primio me neprijateljski, kao što sam i očekivao, i nije mi puno toga rekao. Nije znao, a nije ga ni zanimala smrt Bobbyja Westfalla. "Šta je mene briga za tu budalu? Jedan glupan manje na mom terenu."
"Gdje je tvoj teren?"
"Gdje god ja kažem da jest."
Znao sam takve tipove. Zgrabi neku knjigu prije njega i mrzit će te cijeli život. Moraš mu dati sve što imaš vrijedno. Platit će ti jedva deset posto i neće ti dopustiti ni da se požališ. Kad je mogao, Fix je i kinjio i varao. Kupio bi knjigu od soma dolara za par centi, pa cijelu godinu ismijavao budalu koja mu je to omogućila.
Naglo sam shvatio koliko potisnutog bijesa kola među ljudima od knjige u Denveru. Lako bih mogao zamisliti kako Clyde Fix razbija glavu Bobbyju. Jedino što Fix to ne bi planirao: bila bi to trenutna reakcija, usred dana, s barem petnaest svjedoka. Jednom su se sukobili prošle godine: priča se proširila među knjižarima brzinom metka i brzo poprimila osobine urbane legende. Sada sam je se sjetio i pred očima mi se pojavila slika: Bobby i Fix u Goodwiluvoj su knjižari istovremeno ugledali dragulj u hrpi smeća. Onaj koji određuje rimu Jamesa Crumleyja, knjigu tada vrijednu sto dolara, danas tri puta toliko. Istovremeno su posegnuli, pohrvali se, pali na policu sa staklarijom, Fix s knjigom u ruci, oborivši na pod stariju gospođu. Kada je stigla policija, nije tu bilo ni Fixa ni Bobbyja. Ni knjige.
Još sam ga malo gnjavio, vježbe radi. Gdje si bio sinoć, Fix? Je li tko bio s tobom? Možeš li dokazati gdje si bio od deset do ponoći? Nisi baš volio Bobbyja. Jesi li ga ubio?
Takvi mi užici uljepšavaju dosadne dane. Još da sam mogao upotrijebiti i šake...


Klipsao sam natrag uz ulicu. Miran dan u Ulici knjižara. Nekoliko kupaca koji su bili kod Sealsa & Neffa upravo je odlazilo i dan se bližio neizbježno praznom završetku. U knjižari je bila još samo mlada žena s torbom punom knjiga. Knjigolovaca, kao i knjižara, ima svih boja, veličina i spolova. Ova je izgledala bolje od većine koju sam viđao, makar po ljepoti; ali iz onoga što sam čuo bilo je jasno da o knjigama nema pojma.
Neff joj je objašnjavao zašto njezina kao nova Faulknerova knjiga Lupeži nije prvo izdanje. "Ali piše prvo izdanje", bunila se ona. "Evo tu na stranici s podacima o knjizi... pogledajte. Prvo izdanje. Može li biti jasnije od toga? Random House uvijek označi prvo izdanje, zar ne? Sami ste mi to rekli prošli put. To ste mi vi rekli kada sam bila tu prošli put. Sada imam prvo izdanje, a vi mi tvrdite kako to nije prvo izdanje. Ne znam što bih mislila."
"Mislite što hoćete, draga moja", reče Neff. "Ne želim probleme. Ako mislite da vam želim ukrasti knjigu..."
"Nisam to rekla. Ne optužujem vas, samo želim znati."
"To je prvo izdanje Kluba knjige mjeseca", rekao je Neff, ledeno naglašavajući svaku riječ. "Tiskano je istim kalupima kao i prvo izdanje, možda i na istom papiru; zato piše da je prvo izdanje. Ali uvez je drugačiji, nema cijene na ovitku i knjiga ima prazan pečat na stražnjim koricama."
"Što je prazan pečat?"
"Mala udubina, utisnuta ravno u tkaninu. Evo, pokazat ću vam. Vidite tu oznaku? Ona znači kako je to knjiga Kluba knjige mjeseca. Kad god to vidite, knjiga stiže iz tog kluba, pa čak i da na njoj Isusovom krvlju piše ja sam prvotisak. Jasno?"
Uzdahnula je. "Nikada to neću upamtiti. Koliko vrijedi?"
"Ova knjiga? Pet dolara uvrh glave. Osam milijuna istih primjeraka kruži svijetom."
"Ali ja sam platila više od toga. Zar nisam prošli tjedan pitala koliko vrijedi i vi ste mi rekli pedeset dolara? Zato sam je i kupila."
"Govorimo o različitim stvarima. Pitali ste me nešto i ja sam odgovorio. Kako sam mogao znati da ne razlikujete jedno od drugog?"
"Platila sam sedam i pol dolara", tužno će ona.
"Prevarili su vas."
"Prokleto sranje", reče ona.
"Recite joj vi, gospodine Janeway", rekao je Neff. "Gospodo, ovaj je čovjek policajac. Bi li vam on lagao? On je policajac, ali vražje dobro se kuži u knjige. Pokažite je njemu."
Dodala mi je knjigu. Pogledao sam je i kazao kako je Neff u pravu. Knjiga vrijedi pet dolara koje za nju i nije tako lako dobiti.
"Pokažite mi značku", rekla je. "Ne izgledate mi kao policajac."
Pokazao sam joj značku. Pokunjila se, konačno poražena.
"Gadan je to posao, draga moja", rekao je Neff.
"Ne govorite mi to. Vidjela sam ja tko sve vama prodaje knjige. Ne izgledaju mi baš kao Einsteini. Ako mogu oni, mogu i ja. Valjda imam mozga koliko i oni."
"Siguran sam da je tako. Razlika između vas i njih je u tome što su njihove greške već napravljene."
"Sedam i pol dolara otišlo dovraga", reče ona. "Kladim se da mi nećete dati ni dva za tu knjigu."
"Mogu ih kupovati po staretinarnicama za pedeset centi kad god zaželim."
"Ma, daj joj novce", reče Ruby izlazeći iz stražnje sobe. "Pokrit ćemo tu grešku. Samo je nemojte ponoviti i donesite sve dobro što pronađete prvo nama. Daj joj sedam i pol, Em."
"Nikakvo čudo što propadamo", rekao je Neff.
"To će se isplatiti jednog dana, osjećam to u kostima", rekao je Ruby. "Kako se zovete, gospođo?"
"Millie Farmer."
"Evo - izvolite svoj novac natrag. Prihvaćam dva dolara gubitka i to ako ikada prodam tu prokletu knjigu. Donesite neku stvarno dobru drugi put."
"Da znate da hoću", odlučno će ona. "Tako mi Boga, samo me gledajte."
"Stvar je jednostavna", Ruby će. "Poput uzimanja slatkiša od djeteta. Kada vidite brdo knjiga, ne uzimajte one loše i ne ostavljajte one dobre. To je sve što treba učiniti."
Sve sam to samo promatrao. Nakon što je priča završila, morao sam zavrtjeti glavom i upitati je:
"Zašto uopće želite postati knjigolovac?"
"Ja sam učiteljica", rekla je. "Pokušajte živjeti s onim što plaćaju učiteljima u trećem razredu u ovom gradu. Jednostavno mi treba još novca."
"U redu", rekao je Neff. "Ostanite još malo, pokazat ću vam ponešto. Ionako danas ovdje više neće biti posla."
"Ruby, " rekao sam, "spreman sam krenuti u Bobbyjev stan."
Uzeli smo moj auto i spustili se niz Sedamnaestu aveniju prema Capitol Hillu. Ruby je pričao dok sam vozio, naizgled neiscrpan niz priča o Bobbyju Westfallu i njegovim dogodovštinama u poslu s knjigama. Ruby je znao svaku sitnicu. "Ne mogu vjerovati da je jadnik mrtav", rekao je u jednom trenutku. Uvjerio sam ga da može. "Iskreno se nadam da ćeš uhvatiti kurvinog sina koji je to učinio, doktore J", rekao je. Rekao sam mu da hoću, ali nikada ne možeš biti siguran. Sasvim siguran.
Bobby je živio u jednoj od onih starih zgrada u Ulici Ogden. I to u potkrovlju, do kojeg se trebalo penjati preko tri dugačka stubišta. Zastali smo kod pazikuće u prizemlju. Pokazao sam mu značku i upoznao ga s vijestima. Šokirale su ga. Bio je to čovjek od oko pedeset godina: nosio je bluzu od trenerke i izgledao tmurno i nezdravo. Zvao se Marty Zimmers. Rekao sam kako bismo trebali ući u stan i dao nam je rezervni ključ. Na vrhu stubišta objasnio sam im: "Vi dečki unutra ne smijete ništa dirati. U stvari, mislim da ću vas zamoliti da ostanete vani."
Otvorio sam vrata, a iz stana su izletjele mačke.
Ušao sam sam. Bio je to malen stan, jedna soba s kuhinjicom i sićušnom kupaonicom. Knjige su od nje načinile labirint nalik na spilju. Neke su bile naslagane od poda do stropa, neke nagurane oko kreveta na razvlačenje na kojem je spavao, bilo ih je u zahodu i oko sudopera. Na prvi pogled vidio sam kako je većina smeće, stvari koje knjigolovac kupi nadajući se sreći, zato što su jeftine, jer ga je prevario osjećaj ili je jednostavno pogriješio. Millie Farmer trebala bi to vidjeti, pomislio sam, pa bi joj stvari postale jasnije. Bilo je tu kasnijih izdanja, knjiga bez ovitaka i onih s nepopravljivim oštećenjima. Kasnije ću morati pregledati baš svaku knjigu u sobi za slučaj da je Bobby pronašao nešto, i da je to još uvijek tu. Za sada je najvažnije bilo osigurati taj prostor.
"Je li ovo jedini ključ?" povikao sam prema hodniku.
Marty Zimmers provirio je unutra. "Pa, jedan je bio kod Bobbyja."
"Dakle, ovo je jedini rezervni."
"Tako je."
Još sam jedanput na brzinu pogledao po sobi prije nego što sam se spustio da pozovem laboratorij. Sve što se izdvajalo bile su mačke i maleni notes koji mu je služio kao telefonski imenik. Pažljivo sam ga podigao i prelistao. Svi su bili u njemu, svi knjižari Denvera, imenom i adresom. Za Rubyja i Neffa bili su zapisani brojevi kod kuće i u knjižari. Na poleđini notesa našvrljao je Rita McKinley i telefonski broj izvan grada koji sam prepoznao kao Evergreen, gore u brdima. Usporedio sam ga s brojem na papiriću koji je Bobby izgubio u Harknessovoj knjižari. Razlikovali su se. Prepisao sam novi broj u svoj notes, a Bobbyjev sam vratio na klimavi stolić uz krevet.
Obavio sam telefoniranje u pazikućinu uredu. Prvo sam okrenuo novi broj Rite McKinley. Zazvonilo je jedanput, pa se uključila automatska sekretarica. Hladan ženski glas rekao je: "Dobili ste 6702665. Trenutno nema nikoga. Ostavite poruku i javit ću vam se uskoro." Čuo se biip.
Nisam ostavio nikakvu poruku. Pokušo sam s drugim brojem. Prije nego što sam ga okrenuo do kraja, oglasila se snimka iz telefonske centrale govoreći kako se taj broj ne može birati.
Nazvao sam postaju. Hennessey je bio tamo. Rekao sam mu da sam u Bobbyjevu stanu i dao mu adresu. "Trebat ćemo ekipu da obavi očevid i pročešlja stan. Možeš li ih ti nadgledati? Reci im da knjige ostave meni. Ja bih porazgovarao s još nekoliko knjižara."
"U redu. Imao si nekoliko poziva dok te nije bilo. Jedan bi mogao biti važan. Barbara Crowell."
"Kada je nazvala?"
"Na ceduljici stoji jedan i petnaest. Prije samo nekoliko minuta."
"Je li ostavila kakvu poruku?"
"Telefonist je napisao hitno na cedulju i podcrtao crvenim. Kaže da je žena na smrt preplašena. Ali nije željela razgovarati ni s kim drugim."
"S kojeg je broja nazvala?"
Pročitao mi ga je. Spustio sam slušalicu i nazvao. Opet se javila vražja sekretarica.
"Zdravo, Barbara ovdje. Ne mogu se javiti sada, ali..."
Zalupio sam slušalicom. Iznenada mi se ukazao mračan prizor. Jackie Newton hoda po mojem grobu.
"Ruby, molio bih te da ostaneš ovdje s gospodinom Zimmersom. Ostavljam ti ključ, pa ga daj Hennesseyju kada stigne. Ne želim da itko ulazi u taj stan. Je li sve jasno?"
"Mislim da jest, doktore J."
"Vas dvojica jamčite mi da nitko nije dolazio ovamo od trenutka kada odem dok policija ne stigne. U redu?"
"Naravno. Što ćeš ti sada?"
"Moram odmah nekamo otići."
Pet minuta kasnije zaustavio sam se pred kućom Barbare Crowell u ulici Pearl. Ispred nje bio je parkiran Lamborghini.

7

KUĆA U KOJOJ JE BARBARA STANOVALA IMALA JE PO DVA STANA NA svakom katu. Parkirao sam na mjestu za utovar robe, odmah iza auta Jackieja Newtona, izišao, ušao u zgradu i krenuo uz stepenice. Mjesto je bilo poput grobnice, mirno i mrtvački tiho. Stepenice su škripale dok sam se penjao i to je bio jedini zvuk sve dok na drugom katu nisam čuo radio. Svirao je neki lagani rock, a zvuk je dolazio odozgo. Znao sam da je to njezin radio, jer je drugi stan na tom katu bio prazan. Primio sam se za pištolj i polako nastavio. Sada sam bolje čuo radio, ali ništa drugo. Zastao sam pred njezinim vratima i oslušnuo. Ništa. Bio je to jedan od onih ma kvragu sve trenutaka u životu jednog policajca. Vi biste željeli da pokucam? Ne pada mi na pamet. Ući ću i zateći ga in flagranti, a jedini će mi svjedok biti prestravljena žrtva. Kako vam nije jasno? Ne, časni sude. Nisam ga pozvala unutra. A to bi ona rekla za mene, ne za Jackieja Newtona: znamo mi već iz iskustva što bi rekla za tipa koji joj zaustavi srce svaki put kada podigne glas. Pozvala sam gospodina Newtona da bismo izgladili nesporazum koji nam se dogodio... sasvim sigurno nisam ni očekivala ni željela da detektiv Janeway ušeće u moju spavaću sobu...
Zašto barem ne zavrišti? Ne baci nešto u zid? Iskoristio bih svaku sitnicu, na bilo koji način.
Ali ništa se osim duboke tišine nije čulo uz refren Ljubavnog koncerta s druge strane vrata.
Ma, jebi ga. Stisnuo sam kvaku. Nije bilo zaključano. Samo sam malo gurnuo vrata, tek toliko da provirim u prednju sobu. Zvuk radija malo se pojačao i to je bilo sve. Vidio sam ga kako svira sa stola na drugom kraju sobe. Još sam malo odškrinuo vrata, pa sam mogao vidjeti i dio kuhinje. Još uvijek ništa. Ništa. Nema... tu... nikog... živog. Vrata spavaće sobe prekoputa bila su zatvorena. Idem ja, kud puklo da puklo. Otvorio sam širom ulazna vrata i ušao, s pištoljem ispruženim ispred sebe poput ptičjeg kljuna. Vidio sam da je dovratak razbijen na mjestu gdje se nalazio sigurnosni lanac. Očito ga je usporio za cijelih dvadeset sekundi. Napravio sam četiri duga koraka, stao pred vratima spavaće sobe i oslušnuo. To se jednostavno neće dogoditi, nije li tako? Neće me pozvati na svoju malu zabavu. Nalazio sam se na rubu priličnih problema, a sjajna luckasta rečenica Jamesa Jonesa prošla mi je kroz glavu. Mogu te ubiti, ali ne mogu te pojesti. Imao sam vijesti za gospodina Jonesa, ma gdje se u vječnosti on sada nalazio. Mogu te ubiti, tako je, ali mogu te i pojesti.
Otvorio sam vrata. Nisu bili tamo.
Nigdje ih nije bilo.
Krevet je bio uredno namješten, na ružičasto-bijelom pokrivaču nije bilo nabora.
Pogledao sam u ormar, ali tamo nije bilo ničeg što bi se dalo proglasiti neobičnim. Pogledao sam u kupaonicu. Na kraju sam se vratio u kuhinju i počeo shvaćati što se dogodilo. Jedna su vrata vodila na otvoreni hodnik stražnjeg ulaza, s kojeg su se drvene stube spuštale iza kuće na malo parkiralište. Ta su vrata otvorena takvom snagom da je staklo prsnulo. Vratio sam se u sobu, i dalje s pištoljem u ruci. Događaji su polako poprimali jasan oblik. Zavjese su bile navučene: Lamborghini je bio ravno ispod prozora. Barbara je pogledala kroz prednji prozor i ugledala Jackieja Newtona dolje na ulici. Nazvala me: kada me nije dobila, prekinula je vezu. Snimanje se automatski uključilo, i poruka je stigla do mene. Kada je čula da se on penje uz stepenice, uspaničila se. Pobjegla je jedinim mogućim putem - dolje kroz stražnji ulaz. Brava ga je usporila nekoliko trenutaka, zatim je razlupao vrata i krenuo za njom. Znači da se sada igraju lovice negdje po ulicama.
Opravdani razlog pao mi je u krilo poput zrele kruške. Nikada ja nisam ušao u taj stan - to ću reći Bogu, majci i državi Colorado. Došao sam zbog telefonskog poziva. Došao sam pred vrata i zakucao: kada nitko nije otvorio, otišao sam. Ako mi se dogodi da ih primijetim dok se vozim susjedstvom, ako mi se slučajno učini da Barbaru Crowell netko progoni... pa, stvari odatle mogu ići prirodnim tokom.
Mislio sam kako ću ih lako naći. Barbara je istrčala bez novca, barem je tako izgledalo - torbica joj je ostala na stoliću uz radio. Neće ona uskakati ni u kakve autobuse ili taksije, a nekako mislim da neće zvati ni policiju u pomoć. Previše je preplašena: za mene je to stara stvar, koju sam vidio puno puta. A što se Jackieja Newtona tiče, on uživa kao svinja u blatu. Baš onako kako on voli: igrati se mačke i miša, natjeravati žrtvu skrivajući se po pokrajnjim ulicama i stražnjim dvorištima. Igrati se ljudima, utjerivati im strah.
Sišao sam na ulicu i otvorio prtljažnik. U kutiji za alat našao sam gumeni čekić i klin. Probušio sam jednu gumu na Jackiejevu autu, pa se Lamborghini uz šištanje spustio na felgu.
Počeo sam voziti okolo u sve širim krugovima, vraćajući se u Ulicu Pearl svakih nekoliko minuta da provjerim Lamborghini. Trebalo mi je dvadeset minuta dok ih nisam pronašao. Na Jackieja sam naletio u Osmoj istočnoj aveniji, nekoliko blokova od Guvernerske palače. Stajao je pod stablom poput neke zvijeri, vrebajući. Provezao sam se pokraj njega. Nije me vidio: kao leopard, usredotočio se samo na plijen i na mjesto gdje se plijen krio. Nisam odmah vidio: samo sam znao da ona mora biti u blizini. Odvezao sam se iza ugla, parkirao i izašao. Vratio sam se pješice pa se i sam sakrio iza jednog stabla. Igrali smo se tako pola sata: Barbara u svom nepoznatom skoništu, Jackie vrebajući nju, a ja vrebajući Jackieja.
Baš je bilo zabavno, a onda je počela kiša.
Vratio sam se u auto i premjestio ga na mirno mjesto s dobrim pogledom na Osmu. Jackie se nije micao. Izgledao je poput kipa, svaki mišić bio mu je lijepo izražen. Kiša je padala. Od kišice postala je ljetni pljusak, a vjetar je nosio kapi svuda po ulici. Jackieju to izgleda nije smetalo: vrebao je zastrašujuće usredotočeno, kao da bi tako mogao cijeli tjedan, cijelu godinu, a da se nimalo ne uzbudi. Samo je jedanput u tom satu skrenuo pogled prema meni. Ali ja sam bio u običnom automobilu, sasvim nisko, samo su mi oči virile nad volanom, pa nije vidio ništa.
Pljuskovi u Denveru često su žestoki i brzi. Ovaj se ispucao za četrdeset minuta, pretvarajući se opet u kišicu kako je i počeo. Vidio sam kako Barbara izlazi iz cvjećarnice i nervozno gleda oko sebe. Je li on još tu? Naravno, kada se nekog tako plašite, on je uvijek tu.
Morala je nešto učiniti, makar pogrešno. Krenula je prema uglu, opet pogledala oko sebe i nastavila uz ulicu na sjever.
Pokrenuo se i Jackie. Potrčao je ravno prema meni, pa nastavio prema Istočnoj devetoj aveniji. Namjeravao joj je presjeći put, prići dovoljno blizu da je može zgrabiti za ruku prije nego što ona i shvati da ju je stigao. Upalio sam auto i krenuo uz Osmu ulicu držeći se sasvim desno. Barbara Crowell bila je pola bloka ispred mene, brzo hodajući. Ali neprestano se zaustavljala i osvrtala, ne vjerujući svojim očima da ga nema. Jednom je stajala pola minute, dajući mu više nego dovoljno vremena da stigne gdje je htio u Devetoj ulici. Zaustavio sam se uz zavoj na suprotnoj strani ulice, stotinjak metar iza nje. Kada je ona krenula, i ja sam.
Mogao sam ga vidjeti, sjenu ispod stabla uz ugao Devete ulice. Mislim kako sve do tog trena nisam znao što ću učiniti. Ona je stigla do raskrižja i pogledala lijevo i desno. On je bio manje od deset metara daleko i lako ju je mogao uhvatiti. Ali ne... želio ju je stvarno iznenaditi kada već pomisli da je sigurna. Želio je vidjeti strah, lice pred infarktom. Zastala je u Devetoj ulici da još malo pogleda oko sebe, a ja sam izišao iz auta i mahnuo joj na pozdrav.
Stavio sam prst na usta, uobičajeni znak za tišinu. Došao sam do nje i uhvatio je pod ruku. Drugom sam rukom izvadio pištolj. Poveo sam je na istok Devetom ulicom, u smjeru kojim moramo proći pokraj stabla iza kojeg se skrivao. Počela je govoriti: ušutkao sam je tihim pssst. Stablo se nadvilo nad nas, a kad smo stigli do debla, Jackie je iskočio. Sve se dogodilo u manje od pet sekundi. Jackie je krenuo zgrabiti mi ruku, misleći još uvijek kako će uhvatiti Barbaru. Rekao sam: "Zdravo, srce" i zabio mu pištolj pod rebra. Vidio sam kako se pokušava okrenuti, pa sam trznuo nagore pištoljem, tako da zagrize u metal, i to dobro. To ga je oborilo; obje usne bile su mu rasječene. Zakotrljao se travom i podigao na noge. Izgledao je poput pantere spremne na skok, a ja sam stajao, čekajući.
I onda se ništa nije dogodilo. Nije ništa rekao: sve se dalo pročitati iz očiju. Mrtav si, Janeway, govorile su njegove oči, ti si jedan pokojni murjak. Sav sam protrnuo. Jackiejeve su oči poručivale, ne znam kada, ne znam kako, ali pokopat ću te. Jedva mičući usnama, rekao sam: "Već sam ti prije rekao, Newton, trebaš popraviti ona vrata." Nije mu to bilo smiješno. Usmjerio je zlobni pogled prema Barbari. Ona ga nije mogla izdržati: problijedjela je i naježila se. Zakoračio sam pred nju i ukrstio pogled s Jackiejevim, činilo mi se zauvijek. Prvi se okrenuo i otišao. Išao je uzbrdo, prema njezinu stanu i mjestu gdje je parkirao.
"Hajdemo", rekao sam. "Ali drugim putem."
Opet se počela tresti. Pokrio sam joj ramena svojom jaknom. "Počet ću naplaćivati iznajmljivanje ove jakne", rekao sam. To ju nije oraspoložilo. Presjekli smo preko nekoliko ulica i kroz stražnji ulaz ušli u njezin stan. Smjestio sam je na kauč i stavio vodu za kavu. Dok je to trajalo, prišao sam prozoru i gledao kako Jackie Newton otkriva probušenu gumu. Gledao sam kako baca dizalicu preko pola ulice, pa prijeteći maše vozaču koji se usudio zatrubiti. Gadan kurvin sin, Jackie. Ostalo je još samo vidjeti koliko gadan.

8

UZEO SAM KAVU IZ KUHINJSKOG ORMARIĆA. NAŠAO SAM GDJE STOJE pića, pa dolio i poštenu dozu brendija. Počela je pijuckati, sjedeći i zureći u ovalni tepih pod nogama. Otišao sam do prozora provjeriti kako Jackie napreduje. I dalje je bio u fazi početne gadljivosti i nije daleko odmakao. Trebao sam probušiti dvije, možda i sve četiri, pomislio sam.
"Kako se osjećaš?" upitao sam, ne skidajući pogled s Jackieja.
Tupo je progovorila: "Zašto se ovo događa?"
"Zato što to dopuštaš."
Okrenuo sam se na vrijeme da joj vidim ljutnju u očima. Ali nije ništa rekla.
"Moraš s njim postupati na njegov način", rekoh. "On je poput nasilnika u školi. Ili mu se suprotstaviš, ili te gazi, malo pomalo, dan za danom."
Glas joj je zadrhtao, od ljutnje, straha, ili i jednog i drugog. "Kakav jebeni otpor ja njemu mogu pružiti?" povikala je.
"Za početak, pokaži mu da misliš ono što govoriš."
Tresla se, stišćući moju jaknu čvrsto oko vrata: "Do prije tjedan dana nisam ni znala da prokleti tip uopće postoji. A sada mi se život vrti oko njega."
"Prekini s tim."
"Stalno ponavljaš isto. Zlo mi je od toga. Lako je tebi tako."
"Nisam ni rekao da će i tebi biti tako. Ali je možda jedino rješenje."
"Reci mi onda, molim te, što točno želiš da učinim?"
"Pokaži malo hrabrosti, Barbara. Možeš poginuti pritom, ali ni ovako ne znaš čeka li te isto."
Natočio sam joj još malo kave. Progutala je prvu šalicu i činilo se da joj godi. Prestala je drhtati i nakon nekoliko minuta moja je jakna labavo visjela s njezinih ramena.
"Za početak," rekao sam, "ako te ikada opet dodirne, zovi policiju. Ne spuštaj slušalicu samo zato što mene nema. Ja sam iz Odsjeka za ubojstva: ne mogu doći dok te ne ubije. Drugi policajci sređuju takve stvari. Dat ću ti nekoliko imena; malo ću ih podmazati, pa će tvoji pozivi uvijek imati prednost. Drugim riječima, učinit ću što mogu."
Niječno je odmahnula glavom.
"Slušaj, jutros si ga imala u šaci i pustila da ode. Silovao te. Trebala si iz onih stopa otići u bolnicu. Prijaviti ga. Pustiti ga da se nekoliko sati hladi u zatvoru. Poslati ga na Okružni sud. Priuštiti mu cijelu predstavu. Dobro, naletiš na nekog od onih uštogljenih sudaca i on ga oslobodi. Ali ipak nauči kako s tobom nema šale."
"Što znači da sljedeći put završavam u mrtvačnici."
"A možda ne bi ni bilo sljedećeg puta. Imam ja teoriju o našem prijatelju Jackieju. Ako mu pokažeš bijelu zastavu, raskomadat će te. On ide do kraja; obožava kinjiti one koji ne uzvraćaju. Ako mu se suprotstaviš, mrko te gleda, ali ne napada."
"Mislim da griješiš. Mislim da on suprotstavljanje shvaća kao uvredu. Mislim da će te ubiti zbog onog što si mu učinio danas."
"Neću se svađati s tobom. Nisam postao policajac da bih glumio psihologa. Pitala si me za mišljenje i ja sam ti ga dao. Zapapri mu ako te samo pogleda. Zatraži zabranu približavanja, pa ga policija može uhititi ako te ne pusti na miru. To je prvi korak."
"I zadnji. Gospode Bože, ne možete me zaštititi."
"Možemo pokušati. Možemo učiniti najbolje što znamo."
"I onda? Ne možete me za ruku voditi na posao. Ne možete spavati sa mnom..."
Pogledali smo se. Rekla je: "Što ako napravite najbolje što znate i to još uvijek ne bude dovoljno? Što bih onda ja trebala, izazvati ga na dvoboj? Ostaviti posao i prijatelje i početi iznova u drugoj državi?"
"Draga, ja ne nudim jamstva. Sve što mogu je reći ovo - ja sam na tvojoj strani, baš kao i cijela policija. Tip šeće okolo misleći kako je neki opaki kauboj. Naš je posao pokazati mu da griješi. To se može učiniti na različite načine, a za neke od njih i ne želiš znati."
Duboko je uzdahnula. "Gadno je to između vas dvojice, zar ne?"
Uzvratio sam joj svojim poznatim kiselim smiješkom.
Rekao sam joj kako se vraćam za minutu. Pogledao sam kroz prozor i vidio da se Jackie Newton prihvatio posla oko zamjene gume. Nisam ga želio pustiti prije nego što se pozdravimo. Sišao sam na ulicu, sjeo na zidić i gledao kako radi.
Jackie je bio u nijemoj fazi. To bi me trebalo živcirati, a mislim i da jest. Znao je da sam tu: osjetio sam to po načinu na koji je disao. Porezao je ruku i krv mu je curila po šaci.
Počeo sam laganu spiku, u nadi da ću ga živcirati.
"Ja bogme ne bih ostavio takav auto na ulici", rekao sam ljubazno. "Nikad ne znaš kada ćeš ga zateći slupanih vrata."
Stenjao je zatežući vijke. Čuo sam kako škripe dok je upirao po ključu.
"Ima tih bandi ovuda, svašta rade. Obožavaju uništavati skupe aute."
Vijci su zaškripali.
"Propalice", rekao sam. "Gdje god se makneš."
Škriiip.
"Došlo je dotle da na svakom koraku vreba netko tko te želi pokrasti."
Škriiip.
"Evo na primjer žena koja tu živi", rekao sam. "Nekakav majmun kojeg znam ne pušta je na miru. Pokušava je sluditi, natjerati da poželi da se nije ni rodila. Što misliš o takvom tipu?"
Škriiip-škriiip.
"Poseban tip, a?"
Škriiip.
"Pritegni te stvarčice prejako i čeka te pakao kad ih pokušaš opet skinuti."
Čuo se oštar zvuk kada je odbacio ključ za zatezanje vijaka niz cestu.
"Nikad ne znaš kada će ti se guma opet probušiti."
Obišao je auto pustivši da se skine s dizalice pod vlastitom težinom. Zatim se uspravio i onako me pogledao. Lice mu je izgledalo užasno: krv je poprskala skupu bijelu košulju, a kosa mu je napokon bila raskuštrana. Ubacio je gumu i dizalicu u auto i spremao se za pokret.
"Kada se onaj tip opet vrati, gadno će ga to koštati", rekao sam. "Stvarno gadno."
Otvorio je vrata i stajao tako jednu minutu. Mislio sam kako će nešto reći, ali nije. Sagnuo je glavu i ušao u auto, a ja sam ustao i ušao u sjenu ulaza u zgradu. Nikad ne znaš tko može imati oružje skriveno u autu, pa ako se tako nešto dogodi, zaklon je zgodna stvar.
Ali on se samo odvezao. Mirno. Kao razuman čovjek. Ni gume nisu zacviljele.
Opaki Jackie. Gadni kurvin sin.


Poznavao sam jednog starca koji se kleo da je vidio kako neki mornar ubija boga u Geneu Tunneyju u kavanskoj tuči. Tunney je tada bio na vrhuncu, svjetski prvak u teškoj kategoriji. Naslovi ne znače tako mnogo baš uvijek i svugdje.
Najopakiji kurvin sin na svijetu može biti najopakiji samo dok je u punoj formi, do koje onaj drugi još nije stigao. Netko izdrži koji mjesec, nekome se broji u minutama.
Znam tipove koji bi mogli natjerati Jackieja Newtona da poželi da mu mama nikada nije ugledala tatu. Odrastao sam s jednim takvim. Vincent Marranzino je enciklopedija opakosti. Odavno nisam vidio Vincea: životi su nam krenuli različitim putevima i obojici nam je to bilo jasno. Ali još mi duguje uslugu - razlog je jedna borba noževima na ledini u sjevernom Denveru kada nam je bilo šesnaest. Stao sam uz njega protiv više gadova i protivno svim prognozama, nas dvojica smo ih dobro isprašili. Momci poput Vincea takvo što nikad ne zaboravljaju: kada su vam vjerni, vjerni su vam zauvijek.
Dovoljan bi bio jedan telefonski poziv. Prije jutra, anatomija Jackieja Newtona bila bi izmijenjena.
Iskušenje, ne mislite li tako?
Dobar džoker, ako sistem zakaže.
Na to sam mislio kada sam rekao Barbari da postoje svari u životu za koje joj je bolje da i ne zna. Duh može izići iz boce nakon samo jednog telefonskog poziva.
Naravno, ja to ne bih učinio. Kao ni Brut, ja ne radim takve stvari.

9

PROVEO SAM JOŠ JEDAN UZALUDAN SAT S BARBAROM CROWELL. NEKOME tako preplašenom jednostavno se ništa ne može objasniti, pa mi je preostalo samo čekati bravara koji će srediti vrata. Za to sam vrijeme obavio nekoliko poziva vezanih uz slučaj Bobbyja Westfalla. Nazvao sam Bobbyjev stan i porazgovarao s Hennesseyjem. Naši dečki tamo su već cijeli sat i nisu pronašli mnogo. Skinuli su nekoliko otisaka, vjerojatno žrtvinih, i pozvali ekipu za zbrinjavanje mačaka. Vratili su Rubyja Sealsa u knjižaru policijskim autom. Čini se da u stanu nećemo pronaći ništa korisno. Još ostaju gomile knjiga, ali to treba raditi iskusan knjižar - posao za mene i mislim ga se uhvatiti ove noći.
Opet sam nazvao Ritu McKinley: ista snimka, ista poruka.
Sjeo sam s telefonskim imenikom otvorenim na stranici s antikvarnim knjižarama, pa se pokušao prisjetiti svake od njih. Neke su se same eliminirale s moje liste - one koje se bave jeftinom robom, džepnim izdanjima ili stripovima: možda odem jednom i do njih, ako ne iskrsne ništa pametnije. Nazvao sam Rolanda Goddarda u Ulici Cherry Creek i rekao mu da bih ga želio sutra vidjeti u vezi s ubojstvom Bobbyja Westfalla. Prošlo je vrijeme za bilo kakva okolišanja. Svijet knjižara je izuzetno povezan i već sada vijest o Bobbyjevoj smrti juri od usta do usta. Sutra će znati cijeli grad.
Nazvao sam još tri-četiri trgovca za koje sam mislio da su kupovali od Bobbyja. Dobro sam mislio. Rekao sam im kako ih želim vidjeti pa me mogu očekivati sljedećih dana.
Bit će to duga potraga.
Pokušao sam se javiti Carol, reći joj kako ću raditi dokasna. Bila je u ophodnji, a nisam htio ostavljati poruku. Jedina zajednica čvršće povezana od knjižarske je ona policijska.
Bravar je popravio stražnja Barbarina vrata i sada je namiještao sigurnosni lanac na ona ulazna. "Nitko više neće ušetati kroz ta vrata kada namjestim ovu spravicu", rekao je bravar. Nisam mu baš povjerovao, ali odšutio sam.
Vratio sam se u Bobbyjev stan. Svi su otišli, osim Hennesseyja. Sjeli smo i porazgovarali o slučaju i o tome dokle smo stigli. Nismo imali ništa: tražili smo naslijepo. Možda je posrijedi nešto što nema baš nikakve veze s knjigama i ako je tako, slučaj možda nikada nećemo riješiti.
Hennessey je razgovarao s mrtvozornikom i sve pretpostavke od sinoć pokazale su se točnima. Bobby je bio ubijen negdje drugdje, pa donesen u uličicu. Vrijeme smrti bilo je između jedanaest sati i ponoći. To nam neće pomoći, jer tako smo i prije mislili. "Zaboravimo sve do sutra", rekao je Hennessey. "Dođi do mene, čeka nas prilična pečenka." Zastao sam: htio sam početi s pregledavanjem Bobbyjevih stvari, a znao sam da se neću zaustaviti dok temeljito ne pretresem sve do najmanjeg papirića. Kod mene to tako ide. Hennessey će se osjećati krivim, ali što se tu može. "Trebao bih ostati i pomoći ti, Cliff", rekao je. "Ali vjerojatno bih ti samo smetao. Ne znam ti ja ništa o tim stvarima." Složio sam se i rekao mu da ide kući. Vani se smrkavalo. Nisam ništa pojeo više od dvanaest sati, pa sam zamolio Martyja Zimmersa da nazove Domino i naruči mi jednu debelu pizzu i nešto za piće. Onda sam se uhvatio posla.
Bio je to velik, nezahvalan posao. Ne biste vjerovali što sve može skupiti jedan knjigolovac. Knjiga po knjiga prelazila je s jedne na drugu stranu koju sam proglasio smećem. Listao sam svaku pažljivo, stranicu po stranicu, da mi ne promakne nešto vrijedno pedeset somova u koricama knjige od dva dolara. Nije mi imalo što promaknuti. Bilo je tu nekoliko stvarno srcedrapajućih stvari - lijepa mala Faulknerova pjesma, originalno izdanje iz 1932. godine, s papirnatim ovitkom, komad vrijedan dvjesto pedeset dolara koji bih ja odmah kupio od Bobbyja da nekome nije ostalo pola večere na naslovnoj stranici... jedan rani Steinbeck, krasan, osim što je otrgnuta naslovna stranica... prva knjiga Roberta Frosta, s pjesnikovim potpisom, jedinstvena stvar, samo što ju je neki klinac dobro išarao. Tako mnogo knjiga bilo je pljesnivo da sam morao prati ruke nakon listanja. Stigla mi je pizza, pa sam opet oprao ruke. Pregledavao sam i razvrstavao do oko pola deset, kada mi se činilo da sam otprilike na pola puta. Spustio sam se dolje i nazvao Carol, rekao joj kako ću raditi još nekoliko sati i da joj je bolje da me ne čeka.
Strusio sam piće, podrignuo i vratio se poslu.
Do tada nisam našao ništa. Napravio sam pauzu u pola jedanaest, i pogledao na gomilu knjiga. Ako išta vrijedi u tom neredu, ja to ne znam pronaći. Nastavio sam s knjigama u zahodu. Ništa. Bližio sam se kraju. Našao sam neke papire u ormaru i još knjiga u kuhinjici. Nikakvih tajni nije bilo među njima. Ništa zbog čega bi Rusi ubili: ni oni ni bilo tko drugi. Jedini logičan motiv - da je Bobby pronašao nešto vrijedno - nestajao mi je pred očima. Naravno, ubojica je to mogao uzeti sa sobom: živio sam u jadnoj i tankoj nadi da ubojica nije pronašao ono zbog čega je ubio. Sada sam počeo vjerovati u nešto jednostavno ili ludo, kao staru svađu ili iznenadni sukob među suparnicima.
Onda sam našao dobre knjige.
Bile su dvije gomile u kuhinjskom ormaru. Stajale su kao straža, pridržavajući neke začine i paket riže. Odmah sam uočio kvalitetu. Neki su komadi bili stvarno dobri, pravi bomboni. Uzeo sam ih i odnio u dnevni boravak, pa sjeo i počeo listati. Bilo je petnaest naslova i sastavio sam listu, upisujući svoje procjene vrijednosti.


Gardner, Erie Stanley, Slučaj opasne nasljednice, 200 dolara.
Finney, Jack, Opet i iznova, 150 dolara.
Uris, Leon, Borbeni poklič, 150 dolara.
Kennedy, William, Kamion tinte, 200-250 dolara.
McMurtry, Larry, Posljednja kinopredstava, 200 dolara.
Heinlein, Robert A, Put slave, 250 dolara.
Cain, James M, Poštar. Bingo - gotovo tisuću dolara.
Bellow, Saul, Doživljaji Augieja Marcha, 125 dolara.
Jackson, Shirley, Lutrija, 150 dolara.
Bradbury, Ray, Tetovirani čovjek, 200 dolara.
Miller, Henry, Knjige mog života, 100 dolara.
Isherwood, Christopher, Berlinske priče, potpisao CL, 150 dolara.
Irving, John, Brak od sedamdeset pet kilograma, 200 dolara.
Bloch, Robert, Psycho, 200 dolara.
Rawlings, Marjorie. Jednogodišnjak, 150 dolara


Zbrojio sam na brzinu. U maloprodaji bi to bilo oko tri soma dolara, što me potpuno zbunilo. Sve što smo svježe čuli o Bobbyju Westfallu od Jerryja Harknessa, Rubyja Sealsa itd., bilo je da je Bobby bez prebijene pare, očajan i na rubu živaca. Knjiga je bilo sve manje: Harkness je čak mislio da Bobby nema ni za autobus nazad. To je bilo prije dva tjedna, a ja sada otkrivam zalihu naslova koji se učas mogu prodati za tisuću dolara. Nema šanse da se gomila poput ove skupi za dva tjedna, vjerojatno ni u dvije godine. Opet sam sve pregledao. Nema šanse, pomislio sam. Čak ni neki super knjigolovac ne bi uspio. Odakle su stigle te knjige i što to znači? Evo što mi je prvo palo na pamet.
Bobby ih je pronašao sve zajedno, otprilike u posljednjih deset dana, i oteo od neke neznalice za sitnu lovu.
Doslovno ih je ukrao.
Skupljao ih je jako dugo.
Moguće je, nagađao sam, iako ne isuviše, da je skupljao knjige. Ima takvih ljudi, tipova koji spremaju na sigurno stvari iz nekih svojih razloga, a volja im je dovoljno jaka - bez obzira na to kako im bilo teško - da ih ne prodaju. Recimo da je Bobby prikupljao svoju zbirku tri ili četiri godine. Kad god bi našao nešto što mu se zaista sviđalo, stavio bi to na gomilicu označenu s NZP, nije za prodaju. Nekada bi morao prodati ponešto što bi rado dodao zbirci, ali kada knjiga jednom uđe u taj ormar, više nikada iz njega ne izlazi.
Ima smisla, zar ne?
Opet sam pogledao knjige, pojedinačno i kao cjelinu. Moguće je postupno ih sakupiti, ali vjerojatnije je da su ukradene. Bobby je preveslao nekoga; taj netko doznao je koliko knjige vrijede i potražio Bobbyja s francuskim ključem. Možda, možda. Buljio sam u knjige i pustio mašti na volju. Zajednički nazivnici, mislio sam. Najprije, sve je to moderna književnost. Sve se mogu lako prodati - bilo koji knjižar od ugleda platit će odmah za bilo koju ili sve skupa četrdeset posto. Moja procjena kvalitete čak je bila preskromna. Sve su bile savršene. Nigdje ni ogrebotine, čak ni na tri najstarije, Cainu i Gardneru i Rawlingsici, ovitci su bili svježi, sjajni i nimalo izblijedjelih hrbata. Tri tisuće dolara zapravo bi lako mogla biti isuviše niska maloprodajna cijena za dobro očuvane knjige; ne nalaze se takve svakog dana. Dakle, Bobby je uspostavio visoki standard, da se vratim na teoriju skupljanja, pa je i to zajednički nazivnik. Ništa tu nije ulazilo ako nije bilo prokleto blizu savršenom. Čini se da je sto dolara u maloprodaji bila donja granica cijene. Lijepo su se tu izmiješali žanrovi i podžanrovi, ali jedno je sigurno: sve su knjige bile poželjne i vrlo tražene.
Sada sam ih počeo pregledavati stranicu po stranicu. Ugurane na samom kraju Posljednje kinopredstave našao sam papiriće s bilješkama.
Bili su to brojevi, nekakav švrakopis, cijele kolone umnožaka sličnih dječjem domaćem radu. Bilo je mnogo brojeva na četiri odvojena papira. Nisu bili veliki, poput onih u notesima. Na vrhu svakog bilo je otisnuto ime: Rita McKinley. I svaki je bio potpisan njezinim inicijalima. Na jednom je pri dnu nešto pisalo. Evo što:
"Ove su dobre. Nema ih baš previše, bojim se, nakon tolikog kopanja. R. M." Uzeo sam papiriće, pažljivo, i smjestio ih u omotnicu. Zatim sam vratio knjige u ormar, zatvorio vrata i ugasio svjetlo u kuhinji. Osjetio sam gotovo fizičku bol tako ih ostavljajući.
Sreća da sam ja jedan pošten policajac.
Popio sam što je ostalo i time zaključio priču.
Uzeo sam maleni Bobbyjev adresar i stavio ga u džep uz bilješke Rite McKinley. Ugasio sam svjetlo u kupaonici i osjetio u starim kostima prvi val umora.
Tada sam začuo zvuk, škripanje, kao da netko ne želi da ga se čuje.
Čekao sam. Čulo se opet, zatim je sve utihnulo.
Slušao sam.
Štakori, možda?
Štakori na dvije noge.
Izvadio sam pištolj i kliznuo prema vratima. Naslonio sam uho na njih i za minutu opet čuo. Netko se popeo uz stepenice i sada stoji na hodniku.
Podigao sam pištolj i naglo otvorio vrata.
Zavikao je i odskočio natrag prema stubištu.
"Isuse, doktore J! Tako ti Boga, nemoj pucati!"
Uzdahnuo sam i maknuo pištolj. "Ruby, kojeg vraga ti radiš ovdje?"
Podigao je ruku, pa se drugom uhvatio za srce. "Isuse, skratio si mi život za deset godina. Puštaj me unutra da se popišam prije nego što sve poteče hodnikom."
"Ništa od toga. Kojeg vraga tražiš ovdje?"
"Došao sam vidjeti mogu li pomoći."
Pogledao sam ga.
"Kunem se Bogom, doktore J. Bio sam u blizini kod prijatelja, na malo hašiša i starih Dylanovih ploča. Do maloprije. Vozio sam ovuda i vidio upaljeno svjetlo, pa sam pomislio kako si ti gore. Mislio sam da ti mogu pomoći, znaš već kako i koliko, kada su njegove knjige u pitanju."
"Možeš ti bolje od toga. Čuj, cijenim ponudu, ali ne smiješ unutra. Mislim da sam to još popodne objasnio."
"Da, ali policajci su već sve pretražili. Što ti ja znam o policijskim pravilima. Jednostavno sam pomislio da možeš naletjeti na nešto što ti neće biti jasno. Zadnje što želim je smetati. Htio bih da uhvatiš gada koji je to učinio, to je sve što bih htio."
"Dobro, Ruby. Žao mi je što sam te prestrašio."
"Uzeo si mi deset godina života, to je sve."
"Samo ti ne prilazi blizu. Neka ti i ne padne na pamet opet dolaziti. Kada mi zatreba pomoć, ja ću doći tebi."
"To je sve što želim, samo pomoći. Znaš već kako zaguljeno može biti, snalaziti se među knjigama. Znam kako dobro ti to ide, ali pravi knjižar može ubrzati stvari i uštedjeti vrijeme."
"Dobro", rekao sam. "Zvat ću te kada mi zatrebaš."
"Možda bih se ipak mogao popišati? Naglo me žestoko potjeralo, doktore J, ne zezam te."
"Ali te neću pustiti samog."
"Neće to meni smetati."
Otpratio sam ga do kupaonice. Podigao sam poklopac sa školjke i pričekao pred vratima dok nije završio posao. Pogled mu je odlutao na hrpu knjiga u dnu zahoda, normalna knjižarska navika.
"Kakvo smeće", rekao je.
Povukao je zatvarač i vodu. "Hvala, doktore J."
Krenuli smo natrag prema vratima. Naglo sam upitao: "Što znaš o Riti McKinley?"
"Ledenoj dami?"
"Znači, tako je zoveš?"
"Tako je svi zovu. Otprilike jedanput godišnje pomete sve knjižare u Denveru. Potroši brdo para. Kupuje kao luda, i to samo prave bisere. Ima najbolje oko koje sam ikada vidio. A ako je knjiga imalo oštećena, neće je ni dodirnuti, ma kako da se dobro mogla prodati. Dovoljan je najmanji nedostatk da od nečega odustane, ali kada je nešto savršeno, spremna je na svaku cijenu."
"Pa je zbog toga, pretpostavljam, zovu Ledena dama."
"Samo djelomično. Drugi je razlog to što svi misle da je umišljena. Nikada neće zastati i porazgovarati o nečemu bezveze. Uopće nije razgovorljiva."
"Što ti misliš o njoj?"
"Čovječe, volim je. Volio bih kada bi dolazila dva puta tjedno; možda bih se tako izvukao iz bijede. Osim toga, ne izgleda loše. Uljepša onu našu rupu dok je u njoj."
"Kako to da nisam za nju čuo do danas?"
"Pojma nemam. Možda zato što nije u maloprodaji."
"Koliko je dugo tu?"
"U Denveru? Ne znam, možda par godina."
"Odakle je stigla?"
"Odnekud s istoka, mislim. Kvragu, ne znam. Ne pitam je baš te stvari kada navrati."
"Kada je bila posljednji put?"
"Prilično davno... možda prije cijele godine? Nema je dulje nego inače. Sjećam se posljednjeg puta jer smo imali neke strašne stvari po njezinu guštu. Samo kod nas ostavila je šest somova. Čovječe, što bih ja danas sa šest somova."
"Što još znaš o njoj?"
"Prokleto malo, u stvari ništa. Je li ona umiješana u ovo?"
"To pokušavam saznati."
"Meni to nema puno smisla. Mislim, Bobby Westfall i Rita McKinley? Taj film mi ne zvuči uvjerljivo."
Istu stvar rekao sam i sam prije nekoliko sati. Ali u životu se nekad događaju čudnije stvari nego na filmu.
Nastavio sam ga ohrabrujuće gledati.
"Slušaj, doktore J... Sve što čuješ o Riti McKinley su glasine. Nitko je ne poznaje dovoljno dobro da može govoriti o njoj. Što ih ne sprečava da ipak govore. Naravno, i ja sam svašta čuo. Ne možeš to prečuti u ovom poslu, ali ne volim širiti glasine o ljudima kada nisam siguran u njih. Razumiješ što želim reći?"
"Ruby, imam mrtvaca, i ne znam otkud da krenem. Razumiješ što želim reći?"
Uzdahnuo je. "Neki misle da je smotala tipa i tako se oparila."
"Tko to misli?"
"Kako dovraga znati odakle je krenulo? Jednog dana svi pričaju o tome. A nakon nekog vremena počnu i vjerovati u ono što čuju."
Pogledao sam ga.
Promeškoljio se i rekao: "Za početak, nije uvijek bila puna love. Nije oduvijek imala knjige. Sada ima obilje i jednog i drugog. Znam dosta bogatih trgovaca knjigama, ali malo je njih počelo od nule. U ovom se poslu teško penje na vrh bez dobrog početnog kapitala. Jako je malo načina u okvirima zakona na koje se u kratkom roku može doći do toliko knjiga i toliko novca... isključujući Božju providnost."
"Što se priča, odakle joj?"
"Svi znaju odakle joj. Nema tu nikakve tajne - sve je to lijepo opisano u AB-u prije nekoliko godina. Ono što nitko ne zna su okolnosti pod kojima se sve zbilo. Tu leži tajna. Evo čega se ja sjećam. Viđala se s jednim skupljačem knjiga. Preselila se k njemu. Umro je i ispalo je da joj je ostavio sve... knjige, imanje, novac... sve što je imao."
"Je li bio star?"
"Ne bih rekao."
"Znaš li možda kada i kako je umro?"
Odmahnuo je glavom. "Ne sjećam se. Možeš pisati AB-u, siguran sam da će ti poslati članak. A bio je još jedan tekst o Riti McKinley, kada se preselila i ovdje počela s poslom. Sjećam se da sam ga pročitao. Nije bio velik, tek možda jedan stupac u kojem je pisalo kako se preselila i počela raditi... prije tri-četiri godine. Ne mogu se nikako sjetiti kako se tip zvao... morao bih ga znati, sigurno je bio veliki skupljač kada mu je AB posvetio dvije stranice nakon smrti."
"Je li u članku pisalo kako je umro?"
"Naravno. Taj dio je i pokrenuo glasine. Ubio se."

10

BRINUO ME RUBYJEV POSJET BOBBYJEVU STANU, PA SAM NAKON KRAĆEG razmišljanja odlučio uzeti vrijedne knjige sa sobom. Carol je sjedila uz krevet čitajući Faulknera kada sam ušao. Spustio sam Bobbyjeve knjige na pod i iza njih sakrio njezin rođendanski dar.
"Haj", rekla je. "Što to imaš tamo?"
"Neke stvari koje idu među dokaze. Nisam ih htio ostaviti u onom praznom stanu."
Prišla je i pogledala ih. "Ove vrijede nešto?"
"Da, ali samo te. Sve drugo je potpuno smeće." Pogledao sam na sat: bilo je jedan i petnaest. "Što ti još radiš na nogama?"
"Nisam mogla zaspati. Koje je tvoje opravdanje?"
"Radio sam k'o pas. Teglio k'o konj... sve za ljubav posla."
"I kakav ti je bio dan?"
"Blesav."
"Jesam li ti ikad rekla, Clifforde, da mi se kod tebe najviše sviđa baš rječitost? Jesi li išao k Newtonu?"
"Aha."
Uzdahnula je i zakolutala očima. "A onda?''
"Pozvao sam ga na policijski ples."
"Krasno. Vi cure sjajno ćete izgledati skupa."
"Oprosti, žao mi je. Ali stvarno mi se sada ne priča o tom žoharu. Sada namjeravam pod tuš, a nakon toga slijedi ozbiljan napad svim oružjima na tvoje tijelo."
Kasnije, u krevetu, ugnijezdila mi se pod rukom. Bila je odlična ljubavnica, pravi melem na rane od dvadeset četiri sata neprekidnog rada. Sada bih mogao zaspati, pomislio sam. A onda sam opet počeo misliti o nama, o tome gdje smo sada i koliko sam sposoban za pravu vezu. Nalazio sam se pred velikim odlukama. Pitao sam se što bi mislila o meni kada bih odjednom prestao biti policajac. Njoj je bilo odlično: sve što je oduvijek željela je biti u policiji. Nikada nije spominjala djecu: o tome jednostavno nismo stigli razgovarati. Nekako sam je lako mogao zamisliti kako govori: Moram ti priznati, Cliff, ja ne želim djecu - nisam ja majčinski tip. Mogu je zamisliti kako zuri u nevjerici kada joj kažem da bih više volio biti knjižar nego policajac i da na to ne mislim čekati trideset godina. A možda se uopće neće tako ponašati. Već je dovoljno dugo u policiji - skoro pet godina - da na vlastitom primjeru shvati koliko te taj posao troši. Možda je već spremna čuti o čemu razmišljam, ali još nije vrijeme za razgovor o tome.
"O čemu razmišljaš?" upitala je.
"O tome kako ću vratiti značku i postati knjižar", rekao sam.
Ali rekao sam to na oprezan, neozbiljan način, istim tonom kao kada sam govorio o odlasku na policijski ples s Jackiejem Newtonom. Tako da joj ne preostane ništa drugo nego nasmijati se.
Ali nije se nasmijala. Samo je nastavila ležati mi na ruci. Šutjeli smo prilično dugo.
Zvonjenje telefona razbilo je začaranost.
"Gospode Bože", rekao sam umorno. "Ako je to Hennessey, ubit ću gada."
"Pusti, ja ću", rekla je, posežući preko mene. "Reći ću mu da si umro i da je prekosutra pogreb."
Podigla je slušalicu. Čuo sam je kako govori halo, a zatim je uslijedila duga tišina. Poklopila je ne progovorivši riječi.
"Što je to bilo?"
"Tip mi je pokušao prodati omekšivač za vodu."
"U dva ujutro?"
Ništa nije odgovorila.
"Što se događa?" upitao sam
"Čini se da me se uhvatio jedan od onih dahtača u slušalicu. Zato nisam mogla zaspati. Počelo je još u osam i nakon toga zove svaki sat ili dva."
"Govori li išta?"
"Nešto je prošaptao jednom."
"Što je rekao?"
"Uobičajene stvari. Pizdo, kučko, kurvo. I tako to."
"Je li rekao išta osobno... bilo što čime. bi pokazao da zna tko si?"
"Kako bi znao tko sam? Takvi su pozivi obično nasumični, znaš to."
"Mislim da ovaj nije."
Sjela je i upalila svjetlo.
"Što se točno tebi danas dogodilo?"
Ispričao sam joj dio s Jackiejem. Činilo mi se kako nije uvjerena da je Jackie odlučio osvetiti se telefonskim uznemiravanjem.
"Isključit ću telefon", rekla je. "Ako ne zaspiš, sutra si hodajući mrtvac."
Zazvonio je telefon.
"Pusti neka zvoni", rekla je. "Dosadit će mu pa će odustati."
Ipak sam podigao slušalicu. Nisam ništa rekao, samo sam slušao. Bio je tamo, također slušajući. Išlo je to tako skoro minutu. Onda sam rekao: "Zabavljaš se, Newton?"
Prekinuo je vezu.
"To je Newton", rekao sam. "Prekinuo je kada sam ga pozvao po imenu."
"To ništa ne znači."
"Dobro, recimo onda kako mogu nanjušiti kurvinog sina, u redu?"
"U redu, Cliff. Sigurno se neću svađati oko toga u dva ujutro."
"Slušaj", rekao sam nešto kasnije. "Jackie i ja, od danas je to drugačiji odnos. Ni do sada se baš nismo voljeli, to znaš. Ali sada je to nešto drugo, na puno višoj razini."
Uspravila se oslanjajući se na ruku; silueta ocrtana naspram prozora. "Učinit će sve što može da me sredi. Mislim da ga nije briga što sam policajac, kao i ti. Više ga ništa nije briga. Ostali smo on i ja."
"Montecchi i Capuletti."
"Da, tako je to duboko. Danas sam možda prilično loše savjetovao Barbaru Crowell."
"Cliff, tebi treba odmor."
"Treba mi nešto čime ću srediti tog gada. To je jedini odmor koji trebam. Srediti ga dobro i sigurno."
"Ti si klasični A-tip\'7b14\'7d, onaj koji umire prije četrdesete. Trebao bi otići na plažu, izležavati se i slušati tropski povjetarac kako pjevuši kroz bajne palme."
"I umrijeti od dosade. Ne treba mi to."
"Poći ću s tobom... pa se možda nećeš toliko dosađivati."
Prolazile su duge minute.
"Učinit ću bilo što", rekla je Carol.
"U stvari, nešto bi i mogla učiniti."
"Samo reci."
"Nestani iz ovog stana."
"Ali, Cliff, to neće ničemu koristiti."
"Razmišljam o tome cijeli dan, još otkako sam uvalio Jackieju lizalicu kalibra trideset osam. Newton ne zna tko si. Sve što zna je da se u mom stanu javila žena. Nitko ne zna za nas. Uložili smo prilično truda da zadržimo našu privatnost."
Uzdahnula je duboko i napaćeno.
"Onda? Hoćeš li me poslušati?"
"Naravno da hoću", rekla je. "Ali do vraga, ne pitaj me na taj način."
Potapšao sam joj trticu. "Dobra cura."
"Seksistički gade."
Nasmijali smo se. U tom sam trenu bio bliže nego što ću ikada biti najvećem od svih pitanja.
Još dugo je trebalo dok nismo zaspali. Kada mi je napokon uspjelo, bio je to dubok san bez snova. Ujutro smo pokupili njezine stvari koje sam odnio dolje kroz stražnji ulaz do auta. Proučavao sam ulicu deset minuta prije nego što sam joj dopustio da siđe i odveze se.
Spustila je staklo. "Nije me strah, da znaš."
"Znam", rekao sam. "Ali mene je."

11

NAZVAO SAM RITU MCKINLEY I OPET DOBIO ISTI ODGOVOR. OVAJ SAM put ostavio poruku, rekao tko sam i što želim - službeno porazgovarati s njom u vezi s istragom oko ubojstva. Ostavio sam oba broja, kućni i na poslu.
Nazvao sam AB u New Jerseyju. Poznat i kao Knjižarski tjednik, AB je časopis ljudi koji se bave rijetkim knjigama. Svakog tjedna tiska liste sa stotinama naslova koji se traže ili nude u cijeloj zemlji. Tako da neki pustinjak može uspješno obavljati posao s knjigama a da nikad nikog ne vidi: kupujući i prodajući preko AB-a. Osim lista s naslovima, koje ispunjavaju većinu prostora, u svakom se broju pojavi i nekoliko članaka o zbivanjima u struci - osmrtnice, prikazi karijera, izvještaji sa sajmova knjiga. Prije nekoliko godina, objasnio sam uredniku, članak ili članci objavljeni su o Riti McKinley. Bio je to bistar čovjek koji je znao svoj posao i odmah se sjetio tko je Rita McKinley i kada su otprilike o njoj pisali. Obećao mi je poslati kopije prvom poštom.
Otišao sam do Rolanda Goddarda u Ulicu Cherry Creek. To je četvrt skupih elitnih dućana istočnog Denvera. Ušuškan u samom središtu svega toga smjestio se Acushnet Emporium, trgovina rijetkim knjigama. Goddard je bio hladan, uštogljen tip, gotovo poput Emeryja Neffa, ali nekako drugačiji. Do Neffa ste mogli doprijeti uz malo strpljenja i tolerancije: do Goddarda nikako. Imao je ledeni, malo nadmoćan pristup knjigama i svojem znanju o njima, kojim je stvarao nelagodu kod kupaca ili knjigolovaca i prije nego što bi progovorio. Ako je i imao prijatelje, nisu iz posla s knjigama; nikad nitko koga poznajem nije rekao kako ga osobno poznaje.
Teško je uopće zamisliti različitije osobe od Goddarda i Harknessa. Kod Rubyja Sealsa i Emeryja Neffa razlike kao da se nadopunju: Harkness i Goddard bili su nespojivi u gotovo svakom pogledu. Ponekad je teško osvrnuti se na nešto od prije dvadeset godina i shvatiti zašto su momci kakvi smo tada bili činili stvari tako drugačije od onoga što sada mislimo i vjerujemo. Goddard je bio izbirljiv: Harkness naginjao neurednosti. Goddard je prezirao sve vidove knjižarstva koji su Harknessu najzanimljiviji. Mislim, prodat će on vama Kinga - što god vi mislili o Rolandu Goddardu, on je bio bogodani knjižar koji zna odakle novac stiže - ali izišli biste iz njegove trgovine osjećajući se ipak malo glupavo.
Njegovo su područje bile uglavnom One Prave Knjige - inkunabule, pjesništvo šesnaestog stoljeća, fini rukopisi, stvarčice uvezane u kožu. Imao je sjajnih komada. Čak mu je i ime knjižare bilo natopljeno tradicijom. Acushnet je ime broda za lov na kitove na kojemu je Melville plovio oko 1840. godine. Sviđala mi se njegova knjižara i stvari koje je imao, iako sam tamo rijetko kupovao. Oženim li se nekom iz obitelji Rockefeller, Goddardova će trgovina imati jedan krasan dan zahvaljujući meni.
Acushnet je bila jedna od samo tri knjižare u Denveru koje su si mogle priuštiti stalno zaposlenog prodavača. Ovdje je to bio čovjek po imenu Juliet Lambert, i sam dobar knjižar. Lambert je kupovao i prodavao kao da je on vlasnik: zapravo, Ruby mi je jednom rekao da se knjigolovci više vole cjenkati s Goddardom, jer bolje prođu. Goddard nije bio u knjižari kada sam ušao, ali zabavio sam se razgledavajući knjige dok se nije pojavio iz stražnjeg dijela. Jutarnja je gužva prošla: on i Lambert sjeli su za pult uz kataloge. Znao sam da nekoliko puta godišnje Goddard izdaje svoje kataloge, iako ih nitko u Denveru nije nikada vidio. Imao je najbolju kartoteku u cijeloj državi, ali više ju je volio zadržati za sebe nego dijeliti s drugima.
Goddard i Lambert iznenadili su se kada sam se predstavio. Prije su me povremeno viđali - izmijenili smo pritom i poneku riječ - ali do sada nisu povezali moje lice s detektivom Janewayom koji je nazvao i dogovorio razgovor. Odmah sam prešao na stvar. Kada su posljednji put vidjeli Bobbyja Westfalla? Ista pitanja, isti odgovori, a govorio je uglavnom Qoddard. Bobby je bio tu prije skoro dva tjedna. Ušao je onog istog dana kada su ga i ostali posljednji put vidjeli u Ulici knjižara. "Imao je nekoliko knjiga koje je htio prodati," rekao je Goddard, "ali nije to bilo ono što mi tražimo." Rekao sam mu kako se priča da je trgovao s Bobbyjem više od drugih. Namrštio se i rekao: "To ste mogli čuti samo od Jerryja Harknessa, koji kao i obično lupa gluposti. Westfall je imao jedan jako sretan ulov lani, a tada sam kupio sve što je nudio. I to je sve što sam s njim imao. Imao je neke knjige, a ja sam ih kupio."
"Koje su to bile knjige?"
"Oz. Westfall je naletio na njih kada je netko praznio garažu. Trideset dvije knjige o zemlji Oz po dolar svaka. Obično su te knjige jako uništene. Ove ne, sve su bile krasni primjerci."
"Jesu li bile prva izdanja?"
"Samo neke. Nijedna Franka Bauma, nekoliko prvih izdanja Ruth Plumley Thompson i jedan Jack Snow. Bitna stvar bila je očuvanost. Pola ih je još imalo ovitke. Stranice s ilustracijama nisu bile požutjele ili oštećene, čak i one na naslovnicama."
"Imate li još neku?"
"Ma kakvi. Otišle su za manje od mjesec dana."
"Prilično sretno za obojicu, dakle. Koliko ste mu platili?"
Izgledao je uvrijeđeno i pokušao izbjeći odgovor.
"Stvarno bih volio znati", navaljivao sam.
"Ne volim iznositi poslovne tajne."
"I potpuno ste u pravu, osim što je čovjek ubijen."
Oklijevao je. "Ne sjećam se baš točno."
"Jeste li mu platili gotovinom?"
"Ne, bilo bi to previše."
"Znači, ispisali ste ček. A to morate imati dokumentirano."
Oči su mu se suzile. "Moram li ja odgovarati na takva pitanja?"
Nisam ništa rekao.
"Stvar je u tome što ne želim da ljudi znaju kako radim. Uglavnom plaćam više za knjige od bilo koga drugog u gradu. Ali ne želim da se točno zna koliko."
"Ovo je istraga ubojstva", rekao sam. "Ono što saznam neću pustiti na razglas."
"Jednostavno ne razumijem kakve veze posao od prije godinu dana može imati s tim ubojstvom. Ali ako mi obećate da nećete nikome reći, otkrit ću vam. Dao sam mu sedam stotina."
"Imate li potvrdu?"
"Kod kuće. Mogu vam je pokazati, ako je baš nužno."
"Obavijestit ću vas. Za koliko su knjige prodane?"
"Nisam baš siguran. Julian?"
"Dvije tisuće dvjesto dolara", rekao je Lambert.
"Znači, platili ste mu oko jedne trećine", rekao sam.
"Što je bilo pošteno u tim okolnostima", rekao je Goddard. "Potrošio je samo trideset dva dolara."
"Što ne bi trebalo imati veze. Te se stvari lako prodaju."
"To je točno."
"U redu", rekao sam uz uzdah. "U pravu ste, sada to vjerojatno nije važno, ali ako postane, podsjetit ću vas na taj ček. Vratimo se na ono od prije par tjedana. Što se tada dogodilo?"
"Kao što sam vam rekao, imao je nekoliko knjiga. Jedna je bila dobra, ali u lošem stanju."
"Pa niste kupili ništa?"
"Tako je."
"I tada ste ga posljednji put vidjeli?"
"Tada sam ga posljednji put vidio."
Nešto je ostalo visjeti u zraku. Trebalo mi je malo vremena dok se ne dosjetim što. Lambert, koji je cijelo vrijeme popunjavao kartice knjiga, podigao je pogled prema gazdi.
"Bilo je tako, zar ne, Julian?"
"Dolazio je još jednom poslije", rekao je Lambert. "Vas nije bilo, a bilo je dosta kupaca, kao jutros. Zadržao se samo nekoliko minuta. Neobično je što nije radio baš ništa. Ništa nije gledao i ništa nije imao za prodaju."
"Kada je to bilo?" upitao je Goddard.
"Nedavno. Prije manje od tjedan dana." Lambert je zatvorio oči i duboko se zamislio. "Mislim da bi mogao biti četvrtak."
"Što se dalje zbilo?"
"Ništa. Ušao je samo da bi vidio Rolanda. Rekao je da ima u vidu neki posao i da želi vidjeti Rolanda."
"Što je točno rekao?"
"Baš to", rekao je Lambert. "Ima u vidu veliki posao i želi znati je li Roland zainteresiran."
Roland je bio više ljut nego zainteresiran. "Zašto mi to nisi rekao?" upitao je.
"Bilo je puno posla to jutro. Nisam imao vremena razgovarati s njim. Pa sam poslije zaboravio. Nisam mislio kako je to nešto od epohalne važnosti. Znate već kakvi su ti tipovi. Sve je bitno. Sve je veliki posao."
"Nije ti slično zaboraviti nešto takvo", rekao je Goddard.
"Što bih trebao, uklesati u kamen kad god netko od tih tipova zine? Imao sam posla, vodio sam knjižaru. Pretpostavio sam da će se vratiti ako je stvarno važno. A onda sam zaboravio."
"Ako nemate ništa protiv, momci," rekao sam, "vratimo se mojim pitanjima. Možete nastaviti svađu kad ja odem." Okrenuo sam stranicu notesa. "Ima li ijedan od vas neku ideju o tome što bi Bobby mogao raditi s Ritom McKinley?"
Goddard se samo zabuljio u mene. Lambert se glasno nasmijao.
"Tko vam je to rekao?" upitao je Goddard.
"Svi."
"Pa, to je prvi put da tako nešto čujem."
Pogledao sam Lamberta. "A vi?"
Smijeh mu se zaustavio negdje po sredini, a lice zacrvenjelo. Uzeo je neku knjigu i pretvarao se da nije s nama, da je zaposlen. S tipovima kao što je Lambert to je siguran znak da znaju nešto više - nešto što im se ne govori.
"Ne žurite se s odgovorom", rekao sam. "Čovjek je samo ubijen, a od mene se očekuje da uložim nešto truda u pronalaženje krivca."
Pogledao je kao da se opravdava. "Dobro, upravo sam se sjetio. Kada je izišao onog dana, bio je ljut. Čekao je Rolanda više od sata, a ja sam na kraju rekao da ne znam koliko bi to još moglo trajati. Tog dana ste otišli registrirati novi auto", rekao je Goddardu. "Nitko ne može unaprijed znati koliko to može trajati."
"Nije me bilo tri sata", rekao je Goddard.
"Znači, to je bio... koji dan?" upitao sam. "Mislili ste da je bio četvrtak."
"Bio je četvrtak", rekao je Goddard.
Dan prije ubojstva.
"I što je onda bilo?"
"Iznenada je Westfall izgubio strpljenje. Krenuo je prema vratima kao da će otići. Ali prije nego što će to učiniti, okrenuo se prema meni i rekao: 'Možda će Ritu McKinley više zanimati ono što nudim.' I onda je izišao."
Goddard je vrtio glavom. "Sve ljepše i ljepše. Kako si mogao tako nešto zaboraviti?"
"Rekao sam vam", reče Lambert. "Bila je ludnica u knjižari tog jutra. Ne mogu kupovati, prodavati i biti tajnik istovremeno."
"Vratimo se onom prije", rekao sam. "Je li Bobby kazao, ili barem dao naslutiti, što bi to mogao prodavati?"
"Ne, a kao što sam vam rekao, nije imao ništa sa sobom."
"Je li rekao išta drugo?"
"Ne", reče Lambert.
Malo smo se gledali.
"Ono što treba imati na umu," reče Lambert, "ono što se ne smije zaboraviti jest to o kome mi pričamo. Koliko puta ti momci dođu s pričom o knjizi od tisuću dolara i od toga ne bude ništa? Nekako mi nije poslovni prioritet baviti se tipovima poput Westfalla. Pogotovo ne dok okrećem sedamsto dolara u manje od sat vremena."
"Dobro, zaboravi na to", rekao je Goddard.
Ali još nije bilo gotovo. "Što biste mi vas dvojica mogli reći o Riti McKinley?" upitao sam.
"Ja baš ništa," rekao je Goddard, "gospođu nikad nisam vidio. Da je sretnem na ulici, ne bih je prepoznao."
"Ali je znate jer je na glasu?"
"Znam da ima neke dobre knjige. Tako sam čuo. Ali ja ne idem u lov kod drugih. Ne radim ja tako."
Pogledao sam Lamberta. Opet se zacrvenio oko ušiju. Na sudu bi bio očajan svjedok ako bi nešto trebalo prikriti.
"Sreća vaša da niste ubili Bobbyja, Lambert", rekao sam. "Sve što bi policajac trebao učiniti je upitati vas."
Pogledao me nesigurno. "Bio sam jednom tamo", rekao je.
Nakon duge tišine obratio se Goddardu: "Nisam vam to spominjao jer sam mislio kako vam ne bi bilo drago."
Goddardu nije bilo drago. U sobi je zahladnjelo za još nekoliko stupnjeva.
"Želio sam vidjeti što ima, to je sve", reče Lambert. "Toliko se o njoj govori, pa sam htio vidjeti što ima."
"Nadam se da se nisi predstavljao kao kupac u ime knjižare", rekao je Goddard.
"Nisam morao. Znala je točno tko sam. Zna ona sve."
"Kada ste bili tamo?" upitao sam.
"Prošle jeseni, prije Dana zahvalnosti."
"Možete li mi objasniti kako se tamo dolazi... nacrtati mi upute?"
"Naravno. Nije teško naći. Ali trebat će više od uputa, znate. Sve je okruženo visokim zidom i nitko ne ulazi ako se nije najavio. Prvo treba nazvati i ostaviti poruku."
"Koliko je brza s odgovaranjem?"
"Mene je brzo nazvala. Nije joj trebalo više od nekoliko sati."
"I kakva je bila?"
"Vrlo poslovna."
"Ali ušli ste bez problema?"
"Zašto ne bih? Zar joj nije posao prodavati knjige?"
"Priča se da baš ne dočekuje goste prostrtim crvenim tepihom."
"Od mene nećete čuti ništa slično. Prava je dama", rekao je Lambert, a lice mu se zacrvenjelo. "Besprijekornog je ponašanja, mogu vam reći. I zna o čemu govori. Bio sam prokleto impresioniran."
"Očito", reče Goddard.
"Što vam se činilo od knjiga?" upitao sam.
"Apsolutno nevjerojatno. Nikad još nisam vidio takve knjige. Ima S ove strane raja s Fitzgeraldovim potpisom, ex librisom H. L. Menckena\'7b15\'7d i Fitzgeraldovom noticom u kojoj moli Menckena za prikaz. Knjiga je u sjajnom, neoštećenom, kao novom omotu. Ima cijeli zid krimića - sve prva izdanja, krasne knjige. Jeste li ikada vidjeli savršene primjerke prva tri romana Rossa MacDonalda, ili prvo američko izdanje Čudne zgode u Stylesu? Ima Prohujalo s vihorom koje su potpisali Margaret Mitchell, Clark Gable i Vivien Leigh. Gable je ispod svog imena dopisao: ’A sada će ih, draga moja, sve biti briga’.\'7b16\'7d Toliko je tamo sjajnih stvari da ne znate gdje biste počeli."
Goddard je gunđao.
"Ima još nešto", nastavio je Lambert. "Sjećate li se stare glasine o tome kako su Hemingway i Wolfe jedan drugome potpisivali knjige?"
Za to nisam nikada čuo, pa sam ga zamolio da mi objasni.
"Negdje tridesetih godina jedna je žena iz Indiane navodno poslala paket knjiga Hemingwaya i Wolfea Maxu Perkinsu, moleći potpise. Te su se knjige vukle po njegovu uredu mjesecima. Jedne noći tamo su se zatekli i Hemingway i Wolfe, a Perkins se sjetio knjiga i dao im da ih potpišu. Ali obojica su bili dobro pod gasom, pa se Hemingwayu učinilo kako bi bilo jako smiješno potpisati pogrešne knjige. Onda je sjeo i napisao dugu pijanu posvetu na Pogledaj svoj dom, anđele i još se potpisao Wolfeovim imenom. Wolfe je uzvratio na Zbogom, oružje. Onda su se natjecali tko će biti luđi. Wolfeova posveta na Zelenim brdima Afrike ispunila je cijelu prvu praznu stranicu, a završava na stražnjoj korici."
"Thomas Wolfe nikada nije napisao kratku rečenicu tamo gdje bi se mogla upotrijebiti duga", kiselo će Goddard.
"Ali stvar je u tome da", nepotrebno je nastavio Lambert, jer do tada sam čak i ja sve shvatio, "McKinley ima sve te knjige, i rukopisi su autentični bez ikakve sumnje. Čini se da traži baš takve stvari, čudne susrete, neuobičajene potpise i savršenu očuvanost. Hej, ima Plodove s pijanom Steinbeckovom posvetom i skicom tipa, koju je sam nacrtao, s penisom od dva metra. Mislim, sama gravitacija prevrnula bi tipa na nos da ima takvu spravu. Ispod toga Steinbeck je napisao: ’Tom Joad\'7b17\'7d na cesti’. Sve što mogu reći je da sam vidio mnogo knjiga, ali takvu zbirku nikad."
Postavio sam još neka uglavnom bezvezna pitanja, na koja su mi uglavnom nepovezano odgovorili. Zatim mi je Lambert nacrtao put do kuće Rite McKinley, pa sam ih ostavio da dovrše započetu svađu. Nazvao sam postaju i razgovarao s Hennesseyjem. Rita McKinley do tada nije nazvala. Dao sam mu imena još nekolicine knjižara da ih provjeri i dvadeset minuta kasnije bio sam u brdima, na putu za Evergreen.
Sve je bilo uglavnom kako je Lambert opisao, čisti gubitak vremena. Živjela je na kraju neasfaltirane ceste koja je vijugala uz brdo. Trebalo je proći kroz Evergreen, raštrkani gradić pola sata vožnje udaljen od Denvera, pa voziti nešto više od osam milja dalje i skrenuti na cestu jasno označenu kao privatni posjed. Nalazilo se tamo još pet-šest kuća, ali McKinley je bila posljednja. Tako da je imala cijeli vrh brežuljka za sebe. Privatnost joj je bila osigurana, baš kao što je Lambert rekao, zaključanim vratima i tri metra visokim zidom. Pitao sam se je li to uopće po propisima: nisam bio siguran smiju li se graditi takvi zidovi, ali jedan je sigurno stajao ispred mene. Pogledao sam kroz spoj vrata i zida, te duž njega i shvatio da se proteže kroz šumu, sve naokolo cijelog vrha brežuljka. Na jednom mjestu stabla nisu bila tako gusto posađena, pa se vidjela kuća, odsjaj stakla dvjesto metara uzbrdo. Zazvao sam kroz otvor između vrata i zida - savio ruke oko usta i vikao njezino ime - ali nitko se nije pojavio.
Razgovarao sam s ljudima iz kuća ispod njezine: zastao pred svakom i raspitivao se o tajanstvenoj ženi na vrhu brda. I dalje mi je ostala zagonetka bez lica. Nitko ju nije poznavao. Nikad nije zastala da bi porazgovarala. Sve što su ikada vidjeli je ženski lik u automobilu. Jedan je susjed priredio božičnu proslavu za sve koji žive na brežuljku. Svi su se pojavili osim nje, poslala je samo ispriku.
U Evergreenu sam opet nazvao njezin broj i opet dobio automatsku sekretaricu. Ostavio sam drsku poruku kako je želim odmah vidjeti. Ali imao sam predosjećaj da mi se neće javiti, kako ću se morati potruditi nekako je spustiti na zemlju. Drugi predosjećaj govorio je da to neće biti lako.

12

UZ SVU MOJU NAVODNU STRUČNOST, HENNESSEY JE BIO TAJ KOJI JE pokrenuo slučaj s mrtve točke. Dok sam se ja motao po brdima, Neal je kružio gradom i pričao s knjižarima. Stigao je tako do knjižare u Istočnoj šestoj aveniji u koju je Bobby povremeno zalazio. Vlasnik je bio četrdesetogodišnjak po imenu Sean Buckley. Imao je dobro oko za knjige i nije ih skupo prodavao. Dućan mu je bio mračan, pa bi ponetko pomislio kako je i ponuda loša, ali Buckley nije bio Clyde Fix. Znao je točno što čini. Cijene su mu namjerno bile niske, ponekad izuzetno niske. Ljudi se vole hvaliti povoljnom kupovinom, pa je Buckleyjeva knjižara uvijek bila prepuna vrijednih lovaca na blago.
Nije to bilo mjesto za ljubitelje prostranstava: sve je bilo prašno, istrošeno, u neredu; knjige su bile naslagane po podu i ugurane bilo gdje. Buckley je bio ugodan čovjek, opušten, stidljiv, omiljen, vrlo pametan. Prije godinu dana proveo sam kišno poslijepodne razgovarajući s Buckleyjem o politici, policijskom poslu i svemu vezanom uz knjižarstvo. Upravo je prodao drugom knjižaru Gole i mrtve vrijedne dvjesto pedeset dolara za osamdeset pet, potpuno svjesno, jednostavno ne hajući za cijene navedene u službenim katalozima. Drugi će knjižar možda prodati po toj cijeni, ali neće to biti lako. Norman Mailer gubio je na vrijednosti još od 1948. godine. Ljude više za njega nije briga, pa neka se drugi momak muči s njim. Ako uspije, opet dobro. Buckley je knjigu platio osamdeset pet centi na buvljaku, bio je najbolji primjer kojeg sam ikada vidio za školu knjižarstva poznatu pod nazivom glavno je da se kreće.
Na mojoj je listi knjižara koje želim ispitati bio prilično nisko. Knjigolovci nisu često poslovali s njim: ako prodaješ nekome čije su cijene niske, ne možeš očekivati mnogo. Ali Bobby je bio tamo prije otprilike tjedan dana s džepovima punim novca. Pokazao je svežanj veći od cijele šake, i to ne sitnih novčanica. Buckleyju se činilo da su sve bile stotice: bilo je tu najmanje nekoliko tisuća dolara. Nakon duljeg prisjećanja, Hennessey je izvukao od Buckleyja datum. Prošli utorak, tri dana prije ubojstva.
I to nije bilo sve. Bobby je bio tip-top skockan, trodijelno odijelo s kravatom, brada i kosa sređeni, cipele ulaštene. Buckleyju je trebalo vremena dok ga nije prepoznao. Došao je u knjižaru u četvrt do pet, tik prije zatvaranja. Buckley je upravo telefonirao i na početku nije obraćao pažnju. Bobby je ušao u stražnji dio i počeo prebirati po knjigama. Kako je vrijeme prolazilo, Buckley se uzvrtio. Bio je on tip koji se držao sata - otvarao je i zatvarao na vrijeme i rijetko produljivao zbog bilo koga. U pet i petnaest Buckley je počeo gasiti svjetla. Na koncu je otišao u stražnji dio i rekao tihim, ispričavajućim glasom: "Trebao bih sada zatvoriti."
Bobby ga je pogledao i nasmiješio se. Buckley je bio tako iznenađen da se morao odmaknuti par koraka. Nitko nikada nije vidio Bobbyja knjigolovca u odijelu i s kravatom.
"Tako mi svega, Bobby", rekao je Buckley. "Kamo se ti spremaš, na pogreb?"
"Aha", rekao je Bobby. "Večeras ukapam svoj stari način života."
Odmah se vidjelo koliko u svemu uživa, rekao je Buckley. Među ljudima s ulice nekako je bio običaj pretjerivati kada bi se domogli nešto novca - stvarali bi iluziju veličine, znate već kako to ide. "Večeras sklapam najveći posao u životu", objasnio je Bobby.
Neće to baš biti tako veliki posao, pomislio je Buckley, ali bio je dovoljno pristojan da to ne izgovori.
"Neću više biti knjigolovac, Buckley", rekao je Bobby. "Neće više nitko brisati noge o mene."
"Čime ćeš se baviti?" upitao je Buckley.
Bobby se nasmiješio, lukavim ja-znam-a-ti-pogađaj pogledom. "Saznat ćeš uskoro. Sada samo toliko. Nakon posla večeras postajem knjižar, baš kao i vi. Imat ću ono što mi jedino nedostaje, dovoljno knjiga."
Tada je izvadio novac, da pojača dojam.
"Pa", rekao je Buckley, "čini se da ti je krenulo."
"Ovo je samo sitnica. Ubuduće ću ovdje kupovati naveliko, Buckley. Srce mi se para kad vidim kako prodaješ knjige za četvrtinu njihove vrijednosti, a ne mogu ih ja kupiti. Sada će se to promijeniti."
"Pa", rekao je Buckley, "kako bilo da bilo, želim ti puno sreće večeras."
"Ne treba meni sreća; dovoljno će biti pojaviti se tamo u sedam. Govorim o najvećem poslu u Denveru ikada, a nitko pojma nema o njemu."
"Svejedno, puno sreće."
To je u najkraćim crtama bio razgovor Bobbyja i Buckleyja, onako kako je Buckley ispričao Hennesseyju.
* * *

"Dakle," reče Hennessey, "što to onda znači?"
"Upravo to", rekao sam.
"Izgleda kao motiv, u svakom slučaju."
"Misliš, jednostavno pljačka?"
"Naravno. Tip je malo previše pokazivao svežanj novčanica. Puno je onih koji će ubiti za takav smotuljak... pogotovo među uličarima s kojima se družio."
"Imalo bi to smisla da se dogodilo iste noći", rekao sam. "Ali on se zaputio nekamo gdje će taj novac potrošiti. Trebao je biti tamo dva sata kasnije; kod Buckleyja je samo ubijao vrijeme. Zato i nije ništa kupovao, novac mu je trebao za nešto drugo."
"Misliš, onaj veliki smotuljak je bio rezerviran?"
"Do zadnjeg centa. Zapravo je Bobby i dalje bio bez love."
"Što to onda znači?" ponovno je upitao Hennessey.
"Razmislimo malo. Gdje je nabavio odjeću, za početak? Bio sam u njegovu stanu i nisam naišao ni na kakve kravate i odijela od tri dijela."
"Tražio si knjige. Već sam viđao kako si slijep za sve drugo kada se uhvatiš knjiga."
"Možda. Otići ću i opet pogledati, ali ako u tom stanu nađem sako i kravatu, pojest ću tvoje gaće."
"Ili su tamo ili nisu," rekao je Hennessey, "ali ostaje pitanje, što to znači?"
"Znači da je Bobby imao odijelo i kravatu za samo jednu večer. Znači da ih je ili posudio ili iznajmio. Mislim da nije posrijedi iznajmljivanje - nije bila takva vrsta odijela. Buckley nije spominjao frak, zar ne?"
Hennessey se nasmijao. "Odijelo i kravata je sve što je rekao."
"Mislim da bismo trebali pitati Buckleyja koliko dobro mu je to odijelo pristajalo. Mislim da ga je posudio od nekog slične građe."
"To može biti bilo tko", rekao je Hennessey. "Bio je prosječnog stasa."
"Za jednokratnu upotrebu nije moralo savršeno pristajati. Mislim da je dobio odijelo i kravatu od istog tipa koji mu je dao novac. I mislim da je bio dekintiran kao i uvijek dva sata nakon što ga je Buckley vidio. Tri dana kasnije bio je kod Goddarda pokušavajući nešto prodati. Lambert kaže da nije imao ništa uza se, ali moglo je to biti nešto maleno. Činjenica je da tog novca više nije bilo. Dao ga je nekome u utorak navečer i nije zbog toga ubijen. Mislim kako pljačku kao motiv isključuje činjenica da je ubijen tek u petak."
"Ipak je mogla biti pljačka", rekao je Hennessey. "Ali ne zbog novca. Možda je ubojica uzeo ono što je Bobby kupio."
"Onda je to ipak pljačka, samo druge vrste, zar ne? Nema tu klasičnog drumskog razbojnika. Prosječni razbojnik će proći pokraj knjiga vrijednih pedeset tisuća da bi uzeo dvadeset dolara iz blagajne. To bi morao biti netko s prilično istančanim ukusom i znanjem. I prilično jakim motivom za ono što je učinio."
"Pa", rekao je Hennessey, "našlo bi se i takvih."
"Našlo bi se njih dosta."
"Evo kako to meni izgleda. Netko je platio Bobbyju da obavi posao. Recimo kako je trebalo isporučiti neko vrijedno djelo. Za sada ne znamo kako se u to upetljao - ne znamo zašto onaj tko ga je unajmio to nije mogao obaviti sam, već je unajmio knjigolovca. Možda taj dio i nije bitan. Knjigolovac je unajmljen i onda se predomislio i zadržao robu. Nalogodavcu je trebalo tri dana da ga pronađe."
"Možda", rekao sam.
"Koliko mala ta stvar može biti?"
Pogledao sam ga, ne shvaćajući pitanje.
"Bobby je imao nekoliko tisuća dolara one noći kada je bio kod Buckleyja", rekao je Hennessey. "Pretpostavimo da je htio kupiti nešto po veleprodajnoj cijeni."
"Dobro, razumijem."
"Kolika je maloprodajna vrijednost nečeg što si platio pet tisuća dolara?"
"Kvragu, Neal, može biti i deset i dvadeset pet tisuća."
"Može li biti još više?"
"Ako je više od toga prestaje biti maloprodajna cijena i postaje prijevara. Većina poštenih knjižara računa da je poštena cijena između dvadeset pet i četrdeset posto od maloprodajne. Dvadeset posto je donja granica. A za stvarno skupe stvari često treba platiti i više od četrdeset posto. Ako naletiš na nešto od četvrt milijuna, možda za to moraš platiti tri četvrtine te cijene ili čak osamdeset posto. Što još uvijek knjižaru ostavlja dovoljno zarade."
"Ako uspije prodati."
"Na toj se razini stvari uvijek prodaju. Nema ništa lakše na svijetu nego prodati stvarno rijetku knjigu. Puno je teže skupiti novac za to."
Još uvijek nisam shvatio na što cilja. Hennesseyju dugo treba dok nešto ne smisli - zato i jesmo dobar tim. Ja obično brzam i preskačem, ponekad mi pomogne netko temeljit da me usmjeri i pokaže mi stvari koje su mi cijelo vrijeme bile pred nosom.
Ovaj put činilo se da ni on ne zna kamo je krenuo. Mučio se tražeći oslonac.
"Rekao si maloprije", počeo je, "da većina poštenih knjižara računa toliko i toliko. Koliko su ti momci stvarno pošteni?"
"Kao skupina, poput bilo koje druge. Ima tu gospode koja i dalje žive u prošlom stoljeću. Sve manje ovih dana. Ima egomanijaka... sve više ovih dana. Ima lihvara, varalica, luđaka. Ima ih koji će ti i hlače skinuti, ako im dopustiš. Ipak, kao cjelina, prilično su etični. Neki više, neki manje."
Hennessey je kimnuo.
"Neal, još uvijek ne kužim na što ciljaš."
Zatreptao je i vratio se svojoj priči. "Pljačka. Bobby je. nešto kupio i netko mu je razbio glavu da bi to uzeo. Zamisao je dobra, Cliff, ako je riječ o nečemu dovoljno malom što je mogao nositi okolo sa sobom. Znam da će to zvučati glupo, ali je li moguće da nešto tako maleno košta tako puno?"
"I te kako. Zašto ne bi bilo tako?"
"Ne znam, čini mi se da bi za pet soma morao dobiti mnogo više od nekakve knjižice."
Ispričao sam mu priču o Tamerlanu - kako ju je tip platio u nekoj knjižari petnaest dolara i zatim je prodao na dražbi za dvije stotine tisuća dolara.
"Moram priznati kako ne znam što je Tamerlan."
"Prva Poeova knjiga. Knjižica, zapravo, kao što si rekao, ali ima na svijetu tih malih skupih stvari - političkih spisa, pamfleta, dokumenata..."
"Stvari koje stanu u džep."
"Naravno. To je prva stvar koju knjižari i knjigolovci nauče. Obrati pažnju na male stvari."
"Dakle, pretpostavka da je knjigolovac imao nešto zbog čega su ga ubili i nije nemoguća?"
"Ni najmanje. Zamisli da netko pronađe komadić pergamenta s potpisom Isusa Krista. Glup primjer - nemam blagog pojma kako bi se dokazala valjanost - ali čisto rasprave radi, u redu? Što misliš koliko bi ta sitnica vrijedila?"
"Shvatio sam što želiš reći. I mislim kako sam baš to pokušavao povezati... motiv za pljačku. Nešto tako sitno da stane u džep i vrijedno puno para. Poslali su ga da kupi tako nešto, a netko ga je ubio i to mu oduzeo."
"Ako je to istina, opet se vraćamo svijetu knjiga. Nije to bila neka svađa ili stari dug. Odgovor je u novcu. Gdje je novac završio i odakle je stigao? Ako uspijemo slijediti novac, saznat ćemo puno više nego što znamo sada."
"Još bismo nešto mogli provjeriti", rekao je Hennessey. "Ima li sve neke veze s religijom?"
Odjednom sam shvatio što je to Neal prevrtao po glavi cijeli dan.
"Kažu da je naš dečko bio vjernik", rekao je Hennessey. "Koji je pronašao Gospodina u zatvoru prije nekoliko godina. Što znači da je negdje išao u crkvu. Znači da je imao poznanstava i izvan svijeta knjige. Možda sasvim drugačije prijatelje. Nekoga kome se povjeravao. Kada si ga viđao u knjižari, to je bio samo jedan dio njegove ličnosti."
Uspravio sam se u stolici. "Ma kako sam samo mogao to propustiti?"
"Bio si prezaposlen pretražujući knjige", rekao je Hennessey.

13

TIJELO BOBBYJA WESTFALLA JOŠ JE BILO U MRTVAČNICI, NITKO NIJE došao po njega: ako je postojala neka crkva u njegovu životu, nije se oglasila. Nitko se nije ponudio priuštiti mu pristojan kršćanski pogreb. Mrtvozornik se potrudio oko Bobbyja više nego bilo tko dok je bio živ: iz njegova su ureda mnoge sate nazivali okolo tražeći bilo kakvog rođaka. Načuli su nešto o sestri u Salt Lake Cityju, ali to nije bila istina. Bobby je pričao kako mu je majka umrla, a oca nikada nije ni upoznao. Spominjao je Pennsylvaniju ponekad, ali i tamo nije bilo nikoga. Kao sedamnaestogodišnjak, pričao je jednom, bio je u vojsci: otpušten zbog spuštenih stopala. Na opće iznenađenje, ni to se nije pokazalo točnim. U vojnim arhivama nije bilo nikakvog Bobbyja Westfalla u to vrijeme i na tom mjestu. Za mrtvozornika taj je trag bio važan, jer ako se dokaže da je bio u vojsci, ona će platiti pogreb u Fort Loganu. Preostalo je još nekoliko tragova: nekada se tijelo drži na ledu tjednima, dok se sve ne istraži. Bez ikoga i ičega - crkve, mise, rodbine - Bobby će završiti u neoznačenom grobu za siromašne na Riversideu, gdje će buldožerom nanijeti zemlju preko njega.
Sljedećeg jutra vratio sam se među knjižare, a Hennessey je počeo ispitivati crkve oko Bobbyjeva stana. Ja sam obišao nekoliko knjižara u kojima nisam bio i ponovno otišao u neke s novim pitanjima. Je li Bobby ikada spominjao kojoj crkvi pripada? Je li ikada spominjao imena svećenika ili bilo koga izvan svijeta knjiga? Ispitao sam Rubyja Sealsa, Emeryja Neff a, Jerryja Harknessa i Seana Buckleyja. Opet sam otišao u Cherry Creek i porazgovarao s Rolandom Goddardom i Julianom Lambertom. Beskorisno jutro. Čak ni dva knjigolovca koja sam zatekao kod Rubyja nisu znali ništa novo o Bobbyju. Jedan ga je vidio nekoliko puta s kolegom Peterom, ali nitko nije znao gdje Peter živi ili kako se preziva. Ponešto sam upisao u notes, ali nekako mi se činilo da od toga neće biti koristi.
U međuvremenu Hennessey je pronašao crkvu prije podneva. Mislili smo kako je vjerojatno da je Bobby odlazio negdje u svom susjedstvu. Nije imao auto, a nedjeljom mu se valjda ne bi opet pješačilo ili vozilo autobusom kao i svih drugih dana. Više smo pažnje obratili crkvama koje okupljaju obraćenike nego na one tradicionalnije. Ruby se sjetio kako je Bobby jednom podcjenjivački govorio o katoličkoj crkvi - nema tamo prave vjere - rekao je - pa mu se onda sigurno nije sviđala ni anglikanska crkva.Vjerojatno nije bio ni luterijanac, a ni nešto manje poznato poput unitarista ne bi bilo njemu slično. Ne, Bobby je vjerojatno pripadao nekoj evangelističkoj frakciji koju je osnovao kakav amater od propovjednika dovoljno slatkorječiv da okupi sljedbu. Nije bilo teško: Hennessey ih je pronašao iz petog pokušaja. Bila je to jedna od onih malih crkava u blizini Sveučilišnog bulevara, Univerzalna Božja crkva, tako su se nazivali. Svećenik je odmah prepoznao Bobbyja na slici. Da, bio je on stalni član; rijetko se koje nedjelje ne bi pojavio, a često je dolazio i na biblijske večeri srijedom. Uvijek je dolazio s prijateljem Jeffersonom ili Johnsonom, dobrim prijateljem. Uvijek su bili zajedno. Hennessey je pitao jesu li bili prošle srijede. Pa da, jesu, odgovorio je svećenik. Iznenada je Jefferson ili Johnson postao posljednji čovjek, izuzevši Juliana Lamberta, koji je vidio živog Bobbyja Westfalla.
Iz arhive crkve svećenik je izvukao ime, Jarvis Jackson, a adresa je bila u blizini, Ulica Gaylord. Svećenik nije bolje poznavao ni Bobbyja ni Jacksona. Držali su se po strani, u crkvi bili mirni i usredotočeni.
Svećenik je prilično nalikovao na tipove koje viđate na televiziji nedjeljom ujutro: bistar i zgodan, odjeven u skupo odijelo. Hennesseyju se nimalo nije svidio.
"Kakva je politika crkve u vezi s ukapanjem članova?" pitao je Hennessey.
"Ovisi", odgovorio je svećenik.
"O čemu?"
"O prethodnom dogovoru."
"Drugim riječima, o tome imaju li love ili nemaju."
"Novac pokreće svijet, gospodine Hennessey."
"Izgleda kako se dobrom Bobbyju sprema sirotinjsko groblje, ako netko ne sredi račun", rekao je Hennessey.
Svećenik je nakrivio glavu pokušavajući pokazati sućut.
Riverside se približio dobrom starom Bobu za još nekoliko koraka.


Našli smo se u Rubyjevoj knjižari i zajedno otišli do Jarvisa Jacksona. Jackson je živio u južnom dijelu trošne kuće s dva stana. Bio je sam, izuzevši pet-šest mačaka. Mačke su ih i spojile, objasnio je, njega i Bobbyja. Stan je jako zaudarao na kiselo mlijeko i mačke. U prednjoj sobi bila je polica s knjigama, pa sam stao uz nju i pogledao naslove dok su Hennessey i Jackson odrađivali uvodna pitanja. Ničeg tamo nije bilo - neka skraćena izdanja i slično smeće. Mačke su pošteno zapišale donju policu, na kojoj su knjige bile gotovo slijepljene. Nekakav lijepi Faulknerov prvotisak na toj polici mogao bi me rasplakati.
Jackson i Bobby sreli su se prije godinu dana u crkvi. Ostali su sjediti nakon mise razgovarajući o mačkama. Nakon tako zanimljiva razgovora Jackson je pozvao Bobbyja kući na limunadu i ručak. Uskoro su se sprijateljili. Jackson se smatrao Bobbyjevim najboljim prijateljem. Bio je petnaest godina stariji, ali kada kemija proradi, godine nisu važne. Voljeli su iste stvari, dijelili ista mišljenja. Voljeli su Boga, knjige, miris mačjeg govanca, i to otprilike tim redom. Uvijek su imali o čemu razgovarati. Dva puta tjedno sastali bi se u kafiću na Istočnoj sedamnaestoj ulici i ručali zajedno. Pričali bi o Bogu i putevima Božjim. Bobby je mislio kako Bog s njim ima plan. Vjerojatno ga je iznenadilo, pomislio sam, kada je shvatio o kakvom je planu bila riječ. Bobby je oduvijek želio biti misionar, ali život mu je nekako protjecao u manje vrijednim aktivnostima. Jackson je za Bobbyjevu smrt saznao tek jutros, kada je pročitao u novinama.
"Kada ste ga posljednji put vidjeli?" upitao sam.
"U srijedu navečer. Uvijek bi navratio. Nešto bismo pojeli pa odšetali do crkve. Obojica smo nevozači. Uvijek bismo hodali zajedno."
"Jeste li razgovarali?"
"O putevima Božjim, u vrijeme večere."
"O nečem drugom, možda?"
"Ne, tada ne."
"Dakle, nekom drugom prilikom?"
"Poslije crkve vratili smo se ovamo i još malo razgovarali. Činilo se kako se Bobu ne ide kući. Ja sam umirovljen... ne smeta mi razgovor do kasno u noć."
"O čemu ste tada razgovarali?"
"Rekao mi je da je obavio jedan veliki posao s knjigama. Ali da ipak nije ispalo kako se nadao."
"Kada je to bilo?"
"Noć prije. Bio je budan cijele noći."
"Je li vam rekao kakav je to bio posao?"
"Ne precizno. Rekao je da je puno novca bilo u igri. Ali nije uspjelo."
"Što je time mislio?"
"Nije ulazio u detalje. Samo je rekao kako baš nikad nema sreće, njemu uvijek nešto mora poći po zlu. Nije mu bilo jasno zašto ga je Bog osudio na stalne neuspjehe. Jedino što mu je padalo na pamet je da se Bog još ljuti zbog stvari koje je učinio kao mladić. Zato je htio razgovarati sa mnom - trebalo ga je opet uvjeriti da je Bog milostiv, a ne osvetoljubiv, da su Njegovi putevi nama često nedokučivi. Ne vodi se on našim željama ili osobnim zaslugama. Postoje viši ciljevi. I toga se uvijek moramo prisjetiti."
"Upravo tako."
"Pa sam ga slušao i razgovarao s njim. Čini se da mu je pomagalo govoriti o tome. Mislim kako se pokušavao odlučiti što će učiniti."
"U vezi s čim?"
"Sa svim tim. Bio je ljut. Mislim da je bio ljut i na Boga, dok o tome nismo porazgovarali. Mislim da sam ga naveo da usmjeri gnjev tamo gdje treba."
"A to bi bilo gdje, gospodine Jackson?"
"Na samog sebe. Na svoje nedostatke i slabosti."
"Možda još nečije?"
Slegnuo je ramenima. "Nisam mu to savjetovao. Nikada ne bih rekao jednom čovjeku da mrzi drugog."
"Je li možda on rekao koga je mrzio?"
"Bio je ljut. Činilo mu se da su mu lagali i prevarili ga. I mislim kako se pokušavao odlučiti što će poduzeti u vezi s tim."
"Ali nije spominjao imena?"
Odmahnuo je glavom.
"Možda neko ime koje ste zaboravili?"
Blijedo me pogledao.
"Je li ičim dao naslutiti odakle je stigao novac za taj posao?"
"Pretpostavljam da mu ga je netko dao. Znam da on nije imao novca."
"Je li spomenuo išta o mjestu gdje je posao obavljen?"
"Ne... ništa."
Pogledao sam Hennesseyja. Zijevnuo je i raširio ruke.
"Žao mi je što ne mogu više pomoći", rekao je Jackson. "A volio bih da mogu. Užasno je to što se dogodilo Bobu. Želim pomoći, ali bio je to njegov posao i ja se nisam miješao u njega. Sve što znam je da mu je trebala cijela noć. Posudio je sako i kravatu od mene... želio je ostaviti dobar dojam... govorio kako će to biti prvi dan u njegovu novom životu. Poslije mu je bilo žao što nije otišao u staroj odjeći. Bilo je puno posla za dobro odjevenog čovjeka. Vratio mi je odijelo u lošem stanju."
"Možemo li ga vidjeti?"
"Eno ga u tom ormaru straga."
Otišao je u stražnju sobu i vratio se trenutak kasnije s odijelom i kravatom. Hlače su mlohavo visjele ispod sakoa. Bio je tamo i prsluk, kao što je Buckley rekao, a sve zajedno izgledalo je iznošeno i jadno na danjem svjetlu.
"Bilo mu je žao što ga je uzeo", opet će Jackson. "Prilično je uništeno, kao što vidite. Ispričavao se i obećavao kako će mi kupiti novo, ako ikada bude imao dovoljno novca. Takav je bio Bob. Nikada nije planirao. Htio se obući i osjetiti kako to izgleda, a nije ni pomislio kakav ga posao čeka."
"Znači da je bilo mnogo knjiga?"
"O, da. Toliko znam. Trebala mu je cijela noć da ih premjesti."
Pretražio sam džepove sakoa i prsluka. U hlačama sam našao dva računa iz trgovine 7-Eleven.\'7b18\'7d
"Jesu li ovo vaši računi?" upitao sam.
Jackson ih je pogledao i odmahnuo glavom. "Morali bi biti njegovi."
Pokazao sam ih Hennesseyju. "Ne vidi se iz koje prodavaonice", rekao je Neal. "A barem ih je stotinu u Denveru."
Iznenada je Jackson rekao: "Bilo je to u Ulici Madison. Sjećam se sada, otišao je tamo kasno te noći. Bio je gladan, ništa nije jeo gotovo dva dana. Radio je prije toga već četiri sata i došlo mu je slabo. Izišao je na trijem pred kuću udahnuti zrak. Vidio je znak 7-Eleven malo dalje niz ulicu. Jedino oni rade u to doba noći. Malo je čudno - obično ne otvaraju prodavaonice u stambenim četvrtima, ali bila je tamo... kao da ju je Bog poslao. Imao je dva dolara u džepu, pa je otišao po sok i kolač."
Zatražio sam telefonski imenik. Bila je samo jedna 7-Eleven prodavaonica u Ulici Madison. Na broju 1200, samo nekoliko ulica od nas.
Lako smo pronašli kuću. Pola bloka sjeverno od 7-Elevena, na suprotnoj strani ulice. Jedina kuća s trijemom u blizini. Vrata su bila otvorena, a unutra su neki ljudi stavljali cijene po stvarima za javnu dražbu. Nekoliko oglasa najavljivalo je prodaju za sljedeći vikend. Unutra su bile police za knjige. Sve su sobe imale police za knjige i sve su bile prazne.

14

"GDJE SU VAM KNJIGE?" UPITAO SAM KROZ OTVORENA VRATA.
Čovjek me pogledao. "Ne prodajemo prije subote."
"Samo sam se pitao gdje su sve knjige nestale."
"Vratite se u subotu, pa ću vam reći."
Pametnjaković, pomislio sam. Ušao sam unutra, Hennessey za mnom. Pokazao sam mu značku i rekao: "A da mi ipak kažete, odmah?"
Pogledao je značku, nimalo impresioniran. "Dakle, javni službenik. Velika stvar. Sada bih kao trebao izgubiti dah i sasvim se smesti, jer vi nemate ništa pametnije raditi?"
"Slušaj, prijatelju, ne želim se praviti važan. Samo tražim suradnju u istrazi ubojstva."
"Stvarno? A tko je ubijen?"
"Možda bih ipak ja trebao postavljati pitanja."
Znao sam da nije dobro počelo. Često susrećem takve tipove, koji baš mrze policiju, i ne snalazim se s njima najbolje.
"Možete vi pitati što god želite", rekao je. "Ali nigdje ne piše da ja moram odgovarati."
"Sigurni ste u to?"
"Trebao bih biti. Odvjetnik sam."
Krasno. Sve bolje mi ide.
"Nemam prema vama nikakvih prokletih obaveza", rekao je. "A već sam jutros dolazeći ovamo platio kaznu zbog brze vožnje."
Sada nas je pogledala i žena. Srednjih tridesetih godina, pet do deset godina mlađa od njega. Bila bi zgodna, u nekakvoj lijepoj haljini, opuštena pokraj nekog bazena: zgodna na onaj drski način Bette Davis, zlobno inteligentna i zanimljiva baš zbog toga. Sada je bila uprljana i oznojena, baveći se beskrajnim poslom - popisivanjem i procjenjivanjem vrijednosti svake od stotina stvari koje su činile nečiji život.
"Upravo ste se upoznali s Valentinom Fletcherom Ballardom", rekla je. "Šarmantan tip, zar ne?"
Nisam znao kamo ih smjestiti, nije mi bilo jasno zezaju li se ili smo nabasali usred nečeg drugog. Kako ju je pogledao, činilo se da tu nema puno zezanja.
"Čovjek bi pomislio kako će prokleti gradonačelnik ovog prokletog grada smisliti nešto pametnije za svoje proklete drotove nego da uznemiravaju poštene građane postavljajući zamke s radarima za mjerenje brzine", rekao je.
"Nema smisla razgovarati s njim", rekla je žena. "S budalama se ne da razgovarati."
On je nastavio kao da je uopće nije čuo. "Ma jeste li samo vidjeli što su napravili na Bulevaru Montview? Snizili su dopuštenu brzinu, tek tako odjednom snizili na pedeset kilometara na sat. A tamo su četiri traka, za ime Božje, moralo bi biti barem osamdeset. Mislite kako gradonačelniku puca prsluk za sigurnost? Nemojte me nasmijavati. Dovedu tamo deset drotova da tuku prekovremene i mlate pare pišući kazne. Pa kada vam daju dodatak za troškove života, pozorniče, sjetite se iz čijih je to džepova izišlo i kako je naplaćeno."
Mrzim riječ pozornik, ali nije mi se svađalo zbog toga. Ni meni se nije sviđalo kada grad šalje policiju na takve zadatke. Ako tražiš od policajaca da rade prekovremeno, neka to bude na nekom ubojstvu ili neka hvataju silovatelje. Neka malo šeću ulicama s visokom stopom kriminala, tamo gdje njihova prisutnost može pomoći. Ne šalji ih u grmlje s radarskim pištoljem tamo gdje je namjerno snižena dopuštena brzina. Ne pretvaraj policajce u uhode. Čovjek je u pravu, nikome se to ne sviđa i tako se stvara mržnja prema policiji.
"Prokleti gusari", rekao je. "Niste ništa bolji od džepara."
Preostalo je samo pokušati malo popraviti situaciju. "Slušaj, ja sam iz drugog filma", rekao sam. "Tražim ubojicu."
"Pa ću te opet pitati", tip se nije dao. "Tko je ubijen?"
"Onaj kome si prodao knjige."
Zatreptao je. Žena se uspravila i pogledala me.
"Možda ipak možemo porazgovarati?" rekao sam. "Da počnemo iznova. Ja sam istražitelj Janeway. Ovo je istražitelj Hennessey."
Tip je napokon izustio: "Ja sam Val Ballard."
Nije ni pokušao predstaviti ženu: postavio se kao da je uopće nema. Činilo mi se malo čudno da još ništa nisu rekli jedno drugom, ali nisam bio siguran je li baš tako.
Bilo je. Rekla je: "Ja sam Judith Ballard Davis. Klipan s kojim ste razgovarali obično se predstavlja kao moj brat. Ne krivite me zbog toga."
Prilično uspješno ju je ignorirao: uspjela mu je izmamiti samo kratak netrpeljiv pogled. Postajao mi je jasan put kojim su stigli do neprijateljstva. On se na nju nije obazirao: ona ga je stalno vrijeđala, ali uvijek preko posrednika.
Upitao sam, ma tko želio odgovoriti: "Čija je ovo kuća?"
Počeli su istovremeno govoriti. Ni jedno nije željelo popustiti, pa su se riječi preklapale u nerazumljivoj zbrci.
"Pokušajmo iznova", rekao sam. "Eci peci pec." Pa sam upro prstom u nju. Bila je to greška, jer Ballard se odmah oneraspoložio i ponovno uhvatio posla. Morat ću ga raskraviti, ako se to tako može nazvati, opet iznova.
"Kuća pripada... pripadala je... mojem stricu Stanleyju Ballardu."
"A on je umro, zar ne?"
"Umro je", rekla je ona.
"Kada je umro?"
"Prošlog mjeseca. Početkom svibnja."
"Od čega je umro?"
"Starosti... imao je rak... ne znam." Čini se da ju nije ni bilo briga. "Kada ste u tim godinama, sve se odjednom raspadne."
"Kojim godinama?"
"Osamdeset, mislim... nisam sigurna."
"On je bio očev brat?"
"Stariji brat. Skoro je dvadeset godina razlike među njima."
"Gdje vam je otac?"
"Mrtav je. Davno poginuo u prometnoj nesreći."
"A majka?"
"Svi su mrtvi. Tražite li žive Ballarde, to sam ja."
Pogledao sam u njega. "A vi?"
"Rekao sam vam kako se zovem."
Nešto mi je očito promicalo. "Jeste li vas dvoje brat i sestra ili što?"
Nitko nije ponudio odgovor.
"Dajte, ljudi, u čemu je stvar? Nasljeđujete li vi starčevu imovinu?"
"Sve što je iza njega ostalo", rekla je ona.
"Oboje?"
Glasno je uzdahnula. Napokon je progovorila: "Da, odnio ga vrag, oboje."
"Dobro", rekao sam ljubazno. "To i nije bilo teško, zar ne? Nasljeđujete kuću i sve u njoj po pola, je li tako?"
"Kakve to ima veze s bilo čim?" upitao je Ballard. "Šta se koga uopće tiče što ću naslijediti i s tim učiniti?"
"Moram paziti na svaki novčić", rekla je Judith nikome posebno. "Dajte mu priliku i iz očiju će vam ukrasti."
"Ništa ljepše od ljudi koji se tako dobro slažu", rekao sam. "Jeste li vas dvoje uvijek tako ljupki?"
"Mrzim ga iz dna duše", rekla je. "Tu nema tajni, gospodine. Živim za čas kada će sve biti prodano, a novac podijeljen, pa da više nikad ne vidim to glupo lice."
"Ako se odlučite i mene nešto pitati, bit ću u drugoj sobi", rekao je Ballard i izišao.
"Kurvin sin", rekla je Judith još dok je bio u sobi.
Spopala me suluda želja za smijehom. Ona je to vidjela, pa se sama nasmijala.
"Kao pas i mačka. Jeste li na to pomislili?"
"Da. Što je to s vama?"
"Samo zla krv. Oduvijek. Nema veze ni sa čim i uopće mi se o tome ne govori."
"Kako uspijevate obavljati posao kada i ne razgovarate?"
"Jako teško. Što da vam kažem?"
"Što se dogodilo s knjigama?"
"Prodali smo ih. To već znate."
"Podijelili ste novac?"
"I te kako."
"Jeste li poznavali tipa koji ih je kupio?"
"Nikada ga prije nisam vidjela. Baš smo tu nešto radili kada se pojavio. Ušetao isto onako kao i vi. Rekao je kako je čuo za neke knjige i pitao jesmo li raspoloženi za posao."
"Je li rekao gdje je to čuo?"
"Ne, a nisam ni pitala. Nosio je gotovinu i samo me to zanimalo."
"Jeste li pregledali knjige prije nego što ste ih prodali?"
"Što je mene briga za gomilu starih knjiga? Osim toga, rekla sam vam, htjeli smo ih prodati što prije. Nisam htjela biti blizu njega ništa dulje nego što moram."
"Znači, nitko od vas dvoje nije pogledao knjige ili zamolio nekog knjižara da to učini prije nego što ste ih prodali?"
"Slušajte", kratko će ona. "Nije tu bilo nekih drevnih knjiga. Samo uobičajeno smeće. Bilo tko polupismen lako bi to vidio."
Sada se naljutila. Pomisao na propuštenu prigodu zna često naljutiti ljude. Rekla je: "Općepoznato je, vrijedne knjige moraju biti stare. Općepoznato."
Odmahnuo sam glavom.
"Što vi znate o tome?"
"Ne previše. Nešto malo."
"Što bi policajac mogao znati o knjigama? Nemojte mi tu sada pametovati što smo trebali učiniti. Vidite ove police za knjige? Sve su bile pune. I u svakoj sobi tako. Podrum mu je izgledao kao jebena knjižnica. Imate li ikakvu predodžbu koliko je uopće bilo knjiga u ovoj kući? Kao da nemam pametnijeg posla nego pregledavati sve to smeće tražeći neku glupu knjigu koja je možda vrijedna?"
Slegnuo sam ramenima.
"Osim toga," rekla je, "to je Stan učinio."
"Učinio što?"
"Pozvao knjižara da dođe na procjenu. Bilo je to prije tri-četiri godine, kada je dobio rak. Procjena je obavljena i našli smo je među dokumentima poslije njegove smrti."
"Sjećate li se imena čovjeka koji je obavio procjenu?"
"Kao da nemam i druga posla osim pamćenja imena?"
"Trebao bih vidjeti tu procjenu."
Nisam molio, već tražio. "Imate li kopiju?"
"Naravno. Od svega imam kopiju. Pored onakvog kurvinog sina nema druge."
Ballard je to čuo iz druge sobe i dojurio bijesan. "Ako me nešto želite pitati, pitajte", rekao je. "Danas imam puno posla."
Okrenuo sam se prema njemu.
"Jeste li pregledali knjige?"
"Vraga sam gledao. Nije tamo bilo ničega vrijednog truda. Slušajte me dobro, bolje vam je vjerovati da ništa nije bilo vrijedno. Taj blesan ih je želio, pa sam pomislio, neka mu bude, neka nosi sve te vražje stvari. Rekao sam mu da ću mu prodati svoju polovicu."
"Znači, tako ste ih prodali?"
"Prodao sam svoju polovicu", rekao je Ballard.
I dalje je odbijao priznati postojanje svoje sestre u istom svemiru.
"Došao je i pokupio sve knjige", rekla je Judith. "To ste željeli čuti, zar ne, istražitelju? Mali je čovjek došao i pokupio sve vražje knjige, u redu? Dao mi je nešto novca, a ostatak je otišao..."
Pokazala je prstom na brata, koji se ukočio kao da ga je ošamarila.
"Razgovarajmo malo o čovjeku koji je došao i uzeo knjige. Rekli ste da se samo pojavio jedne noći?"
"Bili smo tu baš kao i sada. Digla sam pogled, a on je stajao na vratima. Mislila sam da je neki seronja." Zapalila je cigaretu i otpuhnula dim. "Nosio je jeftino odijelo koje mu nije odgovaralo, a šetkao je okolo poput Rockefellera. Došao je one noći kada smo počeli raditi po kući i rekao da želi kupiti knjige."
"Tko do vraga ovdje govori?" zaderao se Ballard. Dobro je pazio da se obraća meni, a ne njoj. "Boga mu ljubim, razgovarate li vi sa mnom ili što?"
"Uf, više ne znam", rekao sam umorno.
"Rekao sam mu da ću prodati proklete knjige prije ostalog jedino ako ih pokupi sve odjednom. Nisam želio nikakvo vražje pregledavanje ili biranje, razumijete što želim reći? Nosi sve odavde, to sam htio."
"Što je on na to rekao?"
Pokazao je rukom oko sebe. "Nema ih više, zar ne?"
"Ne tražim od vas, gospodine Ballard, da mi potvrđujete očigledno. Želim znati što je čovjek rekao kada ste mu kazali da mora kupiti sve knjige. Je li izgledalo kao da to želi ili ne?"
"Ništa nije izgledalo. Samo je zatražio da kažem cijenu."
"I koju ste cijenu kazali?"
"Računao sam da bih za njih mogao dobiti dolar ili dva po komadu. Za nekoga tko će uzeti sve, rekao sam mu kako ću malo popustiti."
"Možemo li možda doći do konačne cijene?"
"Dao mi je dvije tisuće dolara. Što je učinio s druge dvije tisuće, nije moj posao."
Pogledao sam Judith koja je pušila izgledajući prilično seksi. "Jeste li vi dobili druge dvije tisuće, gospođo Davis?" upitao sam svojim najboljim ispaćenim glasom.
"I te kako."
Ballard me proveo kroz kuću. Judith nas je pratila na odmaku, kao da ne želi ispustiti ga na dulje iz vida. Pokušao sam zamisliti neku prastaru svađu koja ih je tako duboko i trajno razdvojila. Pokušavao sam ih zamisliti kako zakopani ovdje danima prebiru po starčevim stvarima, ne razgovarajući. Slika je bila poražavajuća. Samo pohlepa mogla ih je natjerati na tako nešto, pohlepa, mržnja i najsnažniji sebični nagoni povrh svega.
Podrum je bio priličan i lijepo sam mogao zamisliti kako je izgledao dok je bio pun knjiga. Bio je prepun polica, uz zidove i između njih u sredini prostorije, kao u knjižnici. Malo sam na brzinu računao i zaključio da je na policama u prizemlju i ovdje moglo biti i do devet tisuća knjiga.
"Stari je stvarno volio svoje knjige", zadivljeno sam rekao.
"Neki vole seks", rekla je Judith s vrata. "Stan je volio knjige."
"Dakle, prodali ste knjige za četrdeset, pedeset penija po komadu?"
"Nisam se htio natezati", rekao je Ballard. "Tip se vratio s dva soma, a ja sam ih se želio riješiti."
Izvadio sam sliku Bobbyja Westfalla iz notesa. "Je li to taj tip?"
"To je on", rekao je Ballard. "Je li bio mrtav kada su ga slikali?"
Kimnuo sam i pokazao joj sliku. Potvrdno je kimnula i odvratila pogled.
"Što mislite tko ga je ubio?"
"Vidjet ćemo", odgovorio sam.


Razgovarali smo još malo, a sve se svelo na sljedeće: Dogovorili su posao i Bobby je došao jedne noći prošlog tjedna i iznio iz kuće sve što je makar podsjećalo na knjigu. Opet je obukao ono smiješno odijelo, iako je posao bio težak. Ništa nisu znali o njemu - odakle je došao i kamo je otišao - a jedini trag posla je potvrda koju je ispisao Ballard (i njoj dao kopiju, i te kako) da bi sve bilo čisto i legalno. Bobby se potpisao nečitkim švrakopisom i ostavio svoj primjerak na stolu. Sve što je htio bilo je što prije nestati s knjigama.
Došao je po knjige s velikim kamionetom, iznajmljenim kod U-Haula. To je već bilo nešto. Ruby je rekao da Bobby nije imao vozačku dozvolu: to znači da je netko drugi morao iznajmiti kamionet. Čeznuo sam za nekim novim imenom uvučenim u igru: željno sam iščekivao ispitivanje nekog skrivenog suučesnika. Činilo mi se da nam treba samo jedno ime i da će se sve objasniti, pa sam ga silno želio, i to odmah.
Ali Bobby je sam došao u Ulicu Madison. Ako je netko drugi unajmio kamionet, kako to da ga nije zamolio da mu pomogne s utovarom? Jedini je odgovor to da Bobby nije želio nikome reći što je stvarno kupio u kući Stanleyja Ballarda. Inzistirao je na tome da sam utovari knjige, s čime se dvoje nasljednika rado složilo, jer ionako nisu imali namjeru pomoći. Bobby je donio stotine kartonskih kutija i proveo cijelu noć pakirajući i ukrcavajući knjige. Ballard i njegova sestra bavili su se svojim poslom, pa je noć iscurila za tren oka. Na istoku je svitalo kad je Bobby utovarivao zadnje knjige.


Za sve to vrijeme Hennessey nije progovorio. Takav je Neal policajac: stopi se s okolinom, samo sluša, gleda, zbraja dva i dva, a onda se dobro zagleda u rezultat da bi bio siguran kako je baš tako. Nisam primijetio kada je izišao: našao sam ga na trijemu kako razgovara sa susjedom.
"Cliff, ovo je gospodin Greenwald. Bio je prijatelj gospodinu Ballardu pedeset godina."
Stajali smo na Ballardovu trijemu, a Greenway je bio na svom, ali razgovarali smo bez problema preko živice. Ballard je već bio tu kada se Greenwald doselio 1937. godine. Dijelili su istu strast - knjige. Na jedan drugačiji način podsjetili su me na Bobbyja Westfalla i Jarvisa Jacksona - dva osamljena tipa povezana istinskom strašću i još jednim ili dva zajednička zanimanja. Ballard je bio stari udovac: Greenwaldu je žena umrla 1975. godine, pa su njih dvojica počeli zajedno večerati nekoliko blokova dalje u restoranu koji im se sviđao.
Greenwald je bio smežuran starac, ćelav osim nekoliko čuperaka i sijedog brka. Kroz prozor sam mogao vidjeti njegove knjige. Bili su članovi istog kluba knjige, rekao je Greenwald: svakog bi mjeseca dobili pet-šest naslova, pročitali ih i razgovarali o njima. Nisu bili skupljači u pravom smislu te riječi, iako su obojica prikupila mnogo knjiga u pedeset godina. Utješno je to, rekao je Greenwald, vidjeti primjerak knjige koju voliš na svojoj polici. Nije to moralo biti skupo lijepo izdanje. Tako su obojica mislila: knjige su namijenjene čitanju, a ne skupljanju. Obojica su mnoge knjige poklonila - bolnicama, knjižnicama i u druge dobrotvorne svrhe. "Kakva je korist od knjige koja je prevrijedna da bi je otvorio?" upitao je. "Lijepo je darivati knjige."
Potpuno sam ga razumio, iako već godinama nisam dijelio takvo mišljenje. "Je li gospodin Ballard ikada imao nešto što bi se moglo nazvati dragocjenim?"
Greenwald je pogledao u stranu i slegnuo ramenima. "Teško mi je to i zamisliti. Nismo zato skupljali knjige."
"Ipak, dogodi se da čovjek naleti na nešto, čak i slučajno."
Greenwald je opet slegnuo ramenima.
"Je li gospodin Ballard ikada obilazio rasprodaje ili staretinarnice tražeći knjige? Možda je tako naišao na nešto."
"Nikada, i u to sam sasvim siguran. Nije on lovio knjige, on ih je kupovao. Nikada nije ulazio u prodavaonice rabljenim knjigama. Kupovao ih je dok su nove i čitao ih. Bio je član Kluba knjige mjeseca otkad znam za njega, možda i dulje. Mislim da se učlanio brzo nakon što su se ti klubovi uopće pojavili, u ranim tridesetima. To možete provjeriti - čuvao je svu dokumentaciju o članstvu, još od početka."
"Stvarno?"
"O da. Imao je sve letke i brošure... siguran sam da ćete ih naći u radnoj sobi, u onom velikom ormaru za spise. Običavao je čuvati klupske letke i pisati bilješke na njima po rubovima. Nikada on ne bi šarao po knjizi, naravno, ali je na te letke koji su stizali kao najave za nova izdanja svakog mjeseca zapisivao poruke sam sebi - koje knjige kupiti, koje zadržati, koje pokloniti. I ja činim isto, ali tu sam naviku stekao od njega. Činim to tek oko dvadeset godina. Njegove bilješke su mnogo starije."
"Mogu li doći prijeko, gospodine, i pogledati vaše knjige?"
"Naravno."
Prešli smo preko do Greenwaldove kuće. Bila je poput podružnice knjižnice: red za redom, polica za policom puna knjiga, sve jeftina izdanja velikih djela. Oba starca imala su dobar ukus. To je bilo lako uočljivo.
"Imali smo mnogo tema za ragovor, Stan i ja. Mnogo smo puta obišli cijeli svijet, a nismo se makli odavde, ako znate što mislim."
"Sigurno znam", rekao sam. "Divan je to hobi."
"Baš tako. Iako postaje sve teži. Nema više dobrih knjiga kao nekad. Ljudi više ne čitaju, a i kada to rade, čitaju stvari koje se u stara vremena ne bi ni mogle tiskati. Ne znam: sve što volim ostalo je u prošlosti. Svi koje znam pomrli su, a više nitko ne piše knjige koje bi vrijedilo čitati. Ovaj je svijet sasvim drugačiji od onog iz mojeg djetinjstva. Ja ne mogu čitati ove današnje knjige, a vi?"
"Nađe se ponešto", rekao sam. "Još se to ponekad dogodi, gospodine Greenwald. Ne znam kako i zašto, ali dogodi se. Još ima dobrih knjiga koje ne samo da iziđu, već ih i pročita vraški mnogo ljudi."
"Vi biste se svidjeli Stanu", rekao je Greenwald. "Njemu se sviđao svatko tko čita i cijeni dobre stvari. Bio je gospodin starog kova, mogu vam reći. Ne poput ono dvoje prekoputa, svađaju se oko svojeg malog imanja do posljednjeg novčića. Stan se sigurno okreće u grobu svaki čas. Kod njega novac nikada nije bio na prvom mjestu. Čast, povjerenje, prijateljstvo, u te je osobine on vjerovao. Divan stari čovjek. Nema više takvih."


Vratili smo se u Ballardovu kuću. Rekao sam Judith kako bih trebao pogledati dokumente njezina strica. Oboje su nas pratili do radne sobe i gledali kako pretražujem veliki stari ormar za spise. Sve je bilo kako je Greenwald predvidio - cijela povijest ljubavi Stana Ballarda i Kluba svijeta knjige: potvrde, računi, letci tako gusto ispisani da sam zastenjao pri pomisli na čitanje svega toga. Ballard je bio generacija koju su učili lijepo pisati: iako sitna, njegova su slova bila jasna, precizna i na koncu konca, prekrasna. Izgledalo mi je kao da je starac snažno potpomagao gospodarstveni rast Camp Hilla u Pennsylvaniji sve od ožujka 1931. godine. Tog je mjeseca kupio izbor mjeseca plus još šest naslova. Prosječna je cijena bila dolar, što se ne čini mnogo danas, kada se nove knjige prodaju za dvadeset, ali 1931. godine ljudi su radili puno radno vrijeme za manje novca nego što je Stan Ballard mjesečno trošio na knjige.
"Čime se vaš stric bavio?"
"Bio je burzovni mešetar", rekla je Judith.
"Učlanio se u Klub knjige mjeseca 1931. godine. Ta godina,sigurno nije bila dobra za ljude na burzi,\'7b19\'7d a čini se da je ipak trošio dosta na knjige... čak i u teškim vremenima."
"Naslijedio je novac", rekla je Judith. "Ne znam koliko: znam da nakon njega nije ostalo gotovine. Vjerojatno je sve potrošio na knjige. Ma kakva vremena bila, za njih je uvijek imao novca."
Listao sam papire. "Morao bih ovo uzeti."
To im se nije svidjelo. Sada su bili na oprezu, iznova sumnjičavi. Gotovo sam mogao čuti kako im se kotačići vrte u glavama. Možda je starac negdje sakrio novac. Možda negdje u tom ormaru leži debeli sočni svežanj novčanica od tisuću dolara koje nije stigao potrošiti na knjige.
"Mislim da ne možete tek tako iznijeti sve te papire odavde", rekao je Ballard.
"Mogu dobiti sudski nalog ako baš moram, to dobro znate", rekao sam. "Zašto sve ne obavimo jednostavnije?"
"Kakvi su to papiri? Vrijedi li tu možda nešto?" upitala je Judith.
"To bi me stvarno začudilo. Možete sami pogledati dok pakiramo. Dat ću vam potvrdu i kasnije će sve biti uredno vraćeno."
"Kome će biti vraćeno?" upitao je Ballard.
"Tko god to bude htio uzeti."
Počeli smo pakirati papire. Bilo mi je jasno da će to potrajati, jer su Ballard i Judith htjeli detaljno zagledati svaki komadić koji ćemo uzeti.
"Ovo može trajati cijelu noć", rekao sam. "Da malo ubrzamo. Gdje je kopija one procjene koju je obavio?"
"Izvršitelj oporuke ju je uzeo", rekla je Judith. "Odvjetnik po imenu Walter Dreyfuss. Mislim kako su on i Stan bili u vojsci zajedno."
"Netko bi trebao otići do njega", rekao sam Hennesseyju.
"Ja ću. Uzet ću taksi."
"Odlično. Ako se požuriš, uhvatit ćeš ga prije nego što zatvori ured. Nazvat ću ga i najaviti te."
Smrklo se prije nego što sam završio kod Ballardovih. Spakirali smo sve iz ormara Stanleyja Ballarda u šest velikih kartonskih kutija koje sam ubacio u auto. Ni Ballard ni Judith nisu se ponudili pomoći. Zahvalio sam im i ostavio ih da se bave svojim groznim poslom. Nadam se da nikada nikoga neću mrziti onako kako se njih dvoje mrze, mislio sam vozeći se u centar da pokupim Hennesseyja. Onda sam se sjetio Jackieja Newtona, pa mi je raspoloženje palo.
Hennessey me čekao u Sedamnaestoj ulici. Pod rukom je imao jedan fascikl u kojem su se nalazili oporuka Stanleyja Ballarda i kopija procjene. Nije se ni potrudio pročitati oporuku - ukratko mu je prepričao Walter Dreyfuss - ali je pogledao procjenu.
"I kakva je?"
"Romani Kluba knjige mjeseca, gotovo bez izuzetaka. Bezvrijedno."
"Tko je radio procjenu?"
"Ona gospođa iz Evergreena. Rita McKinley."
Zagunđao sam.
"I dokle smo sada stigli?" upitao je Hennessey.
"Natrag na početak. Radi se o nečemu malom, a Bobby je morao kupiti cijelu vražju knjižnicu da bi se toga dočepao; nešto tako malo da stane u džep, ali tako moćno da se naježiš čim na to pomisliš."
"Kako ćemo mi to naći?"
"Iskopat ću ja to. Ako treba, prekopat ću svaki papirić u cijeloj državi."
Ostavio sam Hennesseyja kod Rubyjeve knjižare gdje mu je bio parkiran auto, pa se zaputio kući u susret još jednoj dugoj noći ispunjenoj poslom.
Ali tada se dogodilo nešto što mi je zauvijek promijenilo život.

15

BlO SAM PUN NEKE NERVOZNE ENERGIJE: ŽELIO SAM NEŠTO OTKRITI, nešto što će me potpuno zaokupiti i natjerati na rad cijele noći. Imao sam dvije mogućnosti, podjednako dobre. Odnio sam Ballardove papire u stan, ali kada sam ih počeo pregledavati, odlučio sam se ipak prebaciti na trag koji vodi u rent-a-car U-Haul.
U Denveru U-Haul ima barem pedeset podružnica. Mnoge benzinske crpke također se time bave u svojim stražnjim dvorištima. Sjeo sam za telefon sa Žutim stranicama pred sobom i počeo s poslom. Radio sam isto što i onda kada smo tražili crkvu, počevši od mjesta najbližih Bobbyjevu stanu i zatim šireći krug prema Ulici Madison. Takav vam je policijski posao: kažiprst je mnogo češće na telefonskom brojčaniku nego okidaču pištolja. Pjevušio sam Tijelo i dušu između poziva, pokušavajući se približiti verziji koju je na svom saksofonu izvodio Coleman Hawkins. "Da-da di da-da dam." Nije mi uspijevalo. Ništa mi nije uspijevalo. Pitao sam ih za Bobbyja živeći u suludoj nadi da bi netko negdje mogao imati takav kupus u glavi da iznajmi vozilo vrijedno dvadeset pet tisuća dolara tipu bez vozačke dozvole. Ali nikad se ne zna. Kada ne bi pronašli Westfalla u svojim papirima, tražio bih imena svih klijenata u noći desetog lipnja. Čekao sam beskrajno dugo. Na većini tih mjesta sjedi samo jedan čovjek - isti će vam tip uliti gorivo i iznajmiti auto. Kupci su dolazili i odlazili dok sam ja visio na telefonu. Na jednom sam mjestu čekao skoro pola sata, pa saznao da te noći nisu iznajmili niti jedno vozilo.
Rent-a-car uredi bili su još sporiji, ako je to uopće moguće, od benzinskih crpki. Svi oni sada imaju kompjutere. Što bi trebalo osigurati lakše i brže dobivanje podataka, ali u stvarnom životu nije baš tako. Jeste li primijetili koliko dulje treba čekati u bankama i nekim prodavaonicama otkako su uveli kompjutere? Mrzim kompjutere, iako sam svjesan da bi bez njih policijski posao izgledao poput srednjovjekovnih mučilišta. Nakon što sam tri sata slušao kako se kompjuter upravo srušio ili da nisu iznajmljivali te noći ili da će provjeriti i nazvati me, bio sam spreman za malu stanku. Nisam mogao probuditi Carol, ali bio sam tako gladan da mi nimalo neće smetati jesti sam.
Prije nego što sam uspio izići, zazvonio je telefon.
Bila je to Barbara Crowell. Glas joj je zvučao drhtavo i preplašeno.
"Janeway! Mili Bože, ne mogu vjerovati da si se konačno skinuo s tog telefona!"
"Bok, Barbara", rekao sam suho.
"Možeš li doći?"
"Što se dogodilo?"
"Pa... on."
"Ah", rekao sam.
"Znam da je negdje vani."
"Gdje vani?"
"Tu negdje vani. Vidjela sam ga."
"Kada si ga vidjela?"
Samo je disala petnaestak sekundi. Onda je rekla: "Mislim da ću poludjeti. Vidim ga svugdje. Ne znam što bih. Kamo god se okrenem, vidim njegovo lice. Pogledam opet i nema ga više. A onda ga opet vidim. Čujem neki zvuk i prestravim se. Plašim se mraka. Zazvoni telefon, a ja iskočim iz kože. Dignem slušalicu, ali nitko se ne javlja. Znam da je on. Odjednom se plašim prokletog mraka. Prije se ničega nisam plašila, a sada svugdje vidim prijeteće sjene."
"U redu, smiri se. Stižem za par minuta."
Parkirao sam malo dalje od njezina stana i krenuo pješice. Približavao sam se pažljivo, držeći se sjene. Prilično dugo stajao sam preko puta njezine zgrade, vrebajući, ali ništa se nije dogodilo. Njezino je svjetlo postojano bilo upaljeno na vrhu zgrade. Spustio sam se niz ulicu, zaokrenuo iza ugla i prišao sa stražnje strane. Nikoga nije bilo u blizini: bio sam prilično siguran. Opet sam obišao zgradu i ušao na prednja vrata, pa zastao u mračnom hodniku i promatrao ulicu. Sve je bilo tiho: ljudi su se spremali na počinak.
Popeo sam se uz stepenice i zakucao na vrata.
"Tko je to?"
"Ja sam."
Petljala je po bravama i otvorila vrata.
"Isuse, gdje si do sada?"
"Htio sam malo prošetati okolo i vidjeti ima li koga."
"Jesi li ga vidio?"
"Barbara, nema nikoga vani."
Sklopila je oči i srušila se na mene. Pridržao sam je jednom rukom, a drugom zatvorio vrata. Nekako sam je uspio dovući do kauča i posjesti na njega. Pa sam onda sve odradio ponovno, cijelu priču: kava, umirujuće riječi, savjeti. Izgledala je poput djevojčice koja će za tren početi plakati. Žalio sam je i ljutio se na nju istovremeno, iako ni jedno nisam htio.
"Ne treba tebi Jackie da bi se mučila, srce", rekao sam. "Ti to sama tako dobro radiš."
"Sigurna sam da sam ga vidjela jutros. Tako je sve počelo."
"Gdje si ga vidjela?"
"Krenula sam autom na posao. Stala sam na semaforu, a on se dovezao do mene. Osjetila sam kako me gleda."
"Kako to misliš, osjetila si ga? Što bi to trebalo značiti?"
"Nisam ga smjela pogledati."
"Po tome je mogao biti i netko s Mjeseca, tamo u autu do tebe."
"Bio je on. Vidjela sam auto. Sigurno je jedini takav, pa mi ne govori da izmišljam. Kada se upalilo zeleno, izletio je ispred mene i skrenuo. Ne mogu se zabuniti što se tiče tog auta."
Ostavio sam je nakratko. Ugasio sam svjetla i prišao prozoru, pa pogledao niz praznu ulicu.
"Dok ti ovdje umireš od straha, Jackie je vjerojatno kod kuće i gleda televiziju", rekao sam. Ili dresira novog psa, pomislio sam.
"Nije on kod kuće", rekla je. "Negdje je vani."
Nisam ništa rekao. Činilo mi se da se tu nema što reći.
"Nazovi ga, ako misliš da je kod kuće", rekla je.
Pogledao sam je.
"Hajde, nazovi ga i uvjeri se. Ti ga se ne bojiš; nazovi i provjeri je li kod kuće. Ako jest, neću te više gnjaviti."
"Dobro."
Nisam trebao tražiti broj: znao sam ga dulje od godine dana. Nazvao sam i čekao. Nitko se nije javio.
"Čini se da si u pravu", rekao sam. "Čini se da Jackie hoda okolo po grmlju, čekajući da pogledaš u njegovu smjeru."
Počela se tresti i naježila se.
"Mislim kako bi se mogla sakriti u spavaćoj sobi", rekao sam. "Tresti se u mraku do kraja života."
Na to je zaplakala. Plakala je dugo. Nisam je želio povrijediti, ali nisam znao kako je trgnuti. Da stvar bude gora, više nisam bio siguran na što je Jackie sve spreman i što bih zapravo htio da Barbara Crowell učini u vezi s tim.
"Bože, mrzim kad me mrziš", rekla je odjednom.
"Da te mrzim, ne bih bio ovdje. Već sam ti rekao, ovo nije u opisu mog radnog mjesta. Do sada sam već trebao dobro večerati i spremiti se za dugi noćni posao."
Nastavio sam gledati niz ulicu. Tiho sam rekao: "Jackie je vjerojatno zaposlen negdje drugdje. U potrazi za nekim novim koga će kinjiti. Možda je na sudaru. Možda mu se neka cura svidi više od tebe. Možda ti se posreći, pa tvoj problem postane njezin."
"Ti skote!" zavikala je.
"Da, znam. To mi je od društva u kojem se krećem. Pogo je bio u pravu. Treba se oduprijeti neprijatelju u nama samima."
"Pojma nemam o čemu govoriš."
"Nije bitno. Imaš li išta za jelo ovdje?"
"Mogu ti ispržiti jaja sa slaninom."
"Isuse, kako to dobro zvuči."
Jeli smo. Hrana i kava su je zagrijali. Pokušao sam odbaciti onu osuđujuću notu stalno prisutnu u razgovorima s njom i nakon nekog vremena razgovarali smo manje-više normalno, kako to već žene i muškarci rade. Čak sam je i nasmijao. Kada je to prošlo, upitala je: "Kako te ljudi zovu... mislim, prijatelji?"
"Najčešće Cliff."
Malo je razmišljala o tome. "Dobro ime za muškarca. Mogu li te i ja tako zvati?"
"Naravno, ako želiš."
Iznenada je rekla: "Hoćeš li ostati sa mnom večeras?"
Nisam bio na dužnosti. Nisam imao pametnijeg posla. Ubojica nepoznatog knjigolovca može pričekati do sutra.
"Naravno", odgovorio sam.
To ju je iznenadilo. "Stvarno to misliš?"
"Da, ostat ću", rekao sam.
Pogledala je prema spavaćoj sobi, pa u mene. Očito, nije znala što bi mislila o meni.
"Ako želiš, možeš... znaš već... ako me ne mrziš previše."
"Neću ostati večeras da bih ti se uvukao u krevet, Barbara. Nešto ću ti predložiti. Pomoći ću ti da preživiš noć, a onda ćeš ti nešto učiniti za mene."
Preplašeno ljubazni osmijeh nestao je s njezina lica i ostao je samo strah.
"Znam što želiš. Jedino što si oduvijek želio je staviti njega iza rešetaka. I spreman si na sve, zar ne?"
Rječito sam šutio.
"Ne mogu ja to", rekla je.
"Onda odlazim."
Krenuo sam prema vratima.
"Stani!", povikala je.
Zastao sam i okrenuo se.
"Molim te, pričekaj... molim te. Slušaj, pokušat ću, u redu?"
"Morat ćeš i nešto više od toga."
"Pomozi mi, Cliff... molim te, ne napuštaj me."
"Pokušavam ti pomoći. Ne znam pravi način. Na kraju možda budem kriv za tvoju smrt... ne znam. Znam samo da ovako ne možeš dalje. Sutra ujutro idemo skupa na vožnju do ureda okružnog tužitelja u Jeffco. Zaklet ćeš se da si bila oteta, napadnuta i pretučena. Ne znam, mislim kako je već prekasno za optužbu zbog silovanja, ali i to ćemo ispričati i ostaviti da tužitelj odluči. Zatim ćemo se vratiti u Denver i potražiti suca koji će mu izdati zabranu dolaska u tvoju blizinu. Ako ti se kurvin sin približi nakon toga, nazvat ćeš broj koji ću ti dati i mi stižemo da ga isprašimo. Ako ne pristaneš na sve to, ne znam što mogu učiniti."
Nije ništa odgovorila. Rekao sam: "Stalno ponavljamo isto. A ništa se ne mijenja. Ovako ili onako, moraš se s tim suočiti."
"Ne govori mi s čim se moram suočiti. Tebe neće biti tu, ti se nećeš ni sa čim suočavati. Što je tebe briga? Stalo ti je samo do jedne stvari i briga te što će biti sa mnom."
"Nije istina."
"Istina je. Mrziš ga toliko da me želiš iskoristiti ne bi li ga uhvatio. Barem budi dovoljno pošten pa to priznaj. Tko me je izvukao iz njegova stana? Da si me pustio na miru, sada bi vjerojatno sve bilo u redu. On bi dobio što je želio i time bi stvar završila. Ali ti si me morao odvesti. Morao si me ubaciti između vas dvojice, a sada govoriš kako mi ne možeš pomoći. Hajde, gubi se odavde."
Nisam mogao otići nakon toga. Još uvijek ne znam što bih joj mogao odgovoriti.
"Ne razumijem vas dvojicu", rekla je. "Kako se dva muškarca mogu toliko mrziti?"
"Ne znam. U policijskom priručniku na to nema odgovora."
"Ljudska priroda", rekla je. "Pisci priručnika slabo se u nju razumiju."


Evo što je dalje bilo. Smjestio sam Barbaru u krevet, a sebe na kauč. Gledao sam televiziju dok mi mozak nije omekšao, pa je ugasio i mirno ležao zadubljen u misli. U 2.30 čuo sam kako se zatvaraju vrata automobila. Prišao sam prozoru i pogledao van. Jackie je bio na drugoj strani ulice, gledajući u mene. Znao sam da me ne može vidjeti bez svjetla u sobi, pa se nisam micao. Pratio sam ga pogledom. Jadna Barbara, u kakvoj je gužvi, pomislio sam. On je stvarno lud, pomislio sam - pogledaj ga, prelazi ulicu, šulja se po sjenama pod prozorima, penje uz stepenice. Još malo pa ću mu čuti korake. Imao sam otprilike dvadeset sekundi da odlučim što ću. Što god odlučio, neće biti baš pametno. Ništa od svega ovoga nije imalo smisla: nikad nema kad je u pitanju Jackie Newton. Ubit ću ga, pomislio sam: kada uđe, prosut ću mu mozak i snositi posljedice sutra. Bila je to racionalna, hladna odluka: u tih me je dvadeset sekundi napustila savjest. Sve sam vidio kristalno jasno: sva ta pitanja koja će se ponavljati od gradske uprave do murjaka na ulicama. Po cijelom gradu momci u plavom sutra će se pitati isto: Kojeg je vraga Janeway radio tamo u to doba noći? Jesam li namjestio klopku Jackieju? Jesam li ga namamio, pa smaknuo poput mafijaša kada se rješava neprijatelja? Svi znaju da ga mrzim: čak je i Barbara znala, a tek me upoznala. Sve mi je to proletjelo glavom kao nešto što se podrazumijeva, nešto što znaš kao svoje ime, o čemu ne moraš razmišljati ili dvojiti. Dajte mi malo vremena i opisat ću vam svaki dopis i telefonski poziv, sve što će se govoriti sutra, od gradonačelnika do javnog tužitelja, sve do načelnika policije. Dajte mi malo vremena, pomislio sam.
Tada je Jackie stigao do vrata i vrijeme je isteklo.
Povukao sam se u spavaću sobu i probudio Barbaru. "Ni riječi," rekao sam joj, "samo ustani i obuci se. Jackie je ovdje."
Morao sam joj staviti ruku na usta da ne počne vrištati. Na svu sreću, toga sam se na vrijeme sjetio.
Osovio sam je na noge, ali to nije bilo nimalo lako. Ukočila se od straha. Gurnuo sam je u ormar i zatvorio vrata. Onda sam legao u njezin krevet i navukao prekrivač preko glave. Luđi sam od nje, pomislio sam. Lud sam kao Jackie. Je li ovo po propisima? Je li to pravi način za uhićenje? Sve što mogu reći jest da mi je to izgledalo kao dobar potez. Izvukao sam pištolj i držao ga poput termofora, blizu srca. Uživao sam u iznenađenju koje čeka Jackieja: jedva sam suzdržao smijeh.
Od tog trena više ništa nije bilo stvarno.
Čuo sam kako razbija vrata. Nevjerojatno kako se malo buke stvori kada se to izvede jednim brzim udarcem. Neraskidivi lanac proletio je kroz drvo kao kroz karton i on je brzo stizao. Preletio je sobu u četiri golema koraka i ušao u spavaonicu. Strgnuo je pokrivač i ja još uvijek nisam znao hoću li ga ubiti. Uspravio sam se dižući plahtu pištoljem. "Poljubi me, srce", rekao sam i zveknuo ga čelikom po glavi. Pao je kao pokošen i prije nego što se mogao pomaknuti, upalio sam svjetlo i prislonio mu pištolj na glavu.
Okrenuo sam ga licem nadolje na pod uz krevet, pritiskajući ga pištoljem iza uha. Jedan pokret i Barbara bi imala Jackiejev mozak umjesto prostirke pokraj kreveta. I on je toga bio svjestan: udarac ga je ošamutio, ali dolazio je k sebi. Stalno je pokušavao pogledati natrag prema pištolju. Krvario je iz lijeve obrve gdje sam mu napravio ranu duboku do kosti. Držao sam ga dolje, neka ljubi pod još jednu minutu, dok ga ne pretražim. Nije bio naoružan, uobraženi klipan. Polako sam se odmaknuo. "Samo mirno budi gdje jesi, Newton. I ne pomišljaj ustati."
Kada sam se spremio, rekao sam mu da ustane. "Nasloni se na taj zid," rekao sam, "licem prema njemu." Nije još progovorio, samo me strijeljao pogledom. Bio sam prestravljen, znači da mu je to dobro išlo. "Okreni se", opet sam rekao. Gurnuo sam ga prema zidu i povukao mu ruke iza leđa. Zatim sam uzeo lisice i stavio mu ih. Čvrsto sam ih pritegao, ne brinući se hoće li ga stiskati. Pozvao sam Barbaru da iziđe iz ormara, ali nije se pojavila. Pozvao sam je opet, glasnije.
"Ne miči se, propalice", rekao sam. "Ne odvajaj se od tog zida i možda stigneš do postaje u jednom komadu."
Otišao sam do ormara i otvorio ga. Barbara je sjedila s dlanovima preko očiju. Uzeo sam je za ruku, ali izgledala je kao da je bila u šoku. Rekao sam joj da je sve u redu, da sada može van, ali činilo se da mi ne vjeruje.
"Hajde", rekao sam. "Trebaš se obući i doći do policije s nama." Činilo se da je zaboravila jezik kojim govorimo. Nije mogla ni pogledati u Jackieja, koji se malo okrenuo da bi pogledao nju. Jackie je znao sve o zastrašivanju: znao je kako je čvrsto drži u šaci. Šutnuo sam ga u stražnjicu, dovoljno jako da mu pukne kost, pa se polako okrenuo natrag prema zidu. Krvi je bilo posvuda, na zidu, na podu, po njemu.
"Obuci se", rekao sam Barbari.
Nije se pokrenula. Otišao sam do ormara i izvadio bluzu i traperice.
"Odi u kupaonicu i stavi ovo na sebe", rekao sam. Na njezinu sam licu vidio tako potpunu sliku straha i očaja da mi je srce pucalo. "Daj, Barb", rekao sam, onoliko nježno koliko sam uspio. "Obuci se, zlato, imamo posla." Odmahnula je glavom i pustila odjeću da padne na tlo. Podigao sam je i uputio prema kupaonici. Ostavio sam vrata malo otvorena, pa sam svako malo virio unutra i pokušavao je nagovoriti da se obuče. Obuci hlače, Barbara. Baš lijepo. Sada bluzu. Stvarno dobro.
Iznenada joj se vratio glas. "Reci mu da ode", rekla je kroz vrata. "Ne želim ga ovdje."
Kada je izišla iz kupaonice, uzeo sam je pod ruku i dobro je zagrlio. Samo je opet počela plakati. Počela se tresti i cmizdriti i nisam više znao što s njom.
Jackie se počeo smijati.
Znao sam kako to prekinuti. Okrenuo sam ga, otkočio pištolj i gurnuo mu ga u usta. "Nasmij se sada, šupčino", rekao sam. Nije mu se dalo. Držao sam ga tako cijelu minutu, gledajući ga ravno u oči: pustio sam da osjeti kako mi ruka drhti, prsti se stežu oko okidača. "Mogu te ubiti, Newton", rekao sam. "Samo mi daj povod, bilo kakav, i kupit će komadiće tvoje lubanje s tog zida cijeli mjesec. Jasno, prikane?"
Bilo mu je jasno. Okrenuo sam ga prema zidu i pokušao obraditi Barbaru. Ona je opet počela govoriti, neprekidno besmisleno blebećući svoje gluposti. "Mislim daje najbolje pustiti ga", rekla je. "Neka samo obeća da se više neće vratiti ako ga ovaj put pustimo." Ta se misao ponavljala, opet i iznova, samo drugim riječima. Neka ide. Pusti ga. Neka se gubi odavde. Učinim li to u znak zahvalnosti, Jackie će je zauvjek pustiti na miru. Sranje, rekao sam. Nastavila je govoriti kao da nisam ni progovorio. "Sranje, Barbara", pokušao sam glasnije. Nije to dobro izgledalo; bila bi najgori mogući svjedok, čak i da je uspijem odvući do postaje i uvaliti joj potpisivanje papirologije. Ne znam čemu sam se još nadao: očito sam prvi put u karijeri loše planirao, nisam predvidio kako riješiti najočitiju poteškoću. Žrtva će pustiti Jackieja da odšeće: trebao sam to znati, zašto se sada toliko ljutim? Bio sam izvan sebe od bijesa.
"Sranje!" zaderao sam se, dovoljno glasno da probudim cijeli kvart. Barbara je samo buljila u pod, sigurna kako će sve biti dobro, samo ako ga pustim.
A Jackie se opet smijao. U stvarnosti baš i nije, ali ja sam ipak dobro čuo.
Nešto se zastrašujuće zbilo u meni. Događa se to starim policajcima kada tko zna koji po redu lupež olako pušten na slobodu postane kap koja će preliti čašu - poželite izletjeti vani i srediti stvari na brži i lakši način. Nekolicina je to i učinila: možda im se pridružim. Zgrabio sam Barbaru za njezin povijeni vrat i gurnuo je prema ulaznim vratima. S Jackiejem sam bio nešto grublji. Gurao sam ih niz mračne stepenice prema pustoj ulici. Barbara je i dalje mrmljala kako ga treba pustiti. Rekao sam joj da umukne i ušuti, a zatim smo stigli do mog auta.
Otvorio sam prtljažnik i izvadio kolut izolir trake iz kutije za alat. Iščeprkao sam rubac iz Jackiejeva džepa i rekao Barbari da mu njime previje ranu. Nisam htio njegovu prljavu krv po svojim sjedalima. Ali ona ga se nije usudila dodirnuti, pa sam ga omotao ljepljivom trakom, sve preko kose. Zatim sam mu gurnuo glavu nadolje i utrpao ga na prednje sjedalo. Barbara je rekla kako ne razumije zašto ga jednostavno ne pustimo, samo ako obeća da se neće više vraćati. Rekao sam joj da sjedne straga. Sjeo sam za volan i pokrenuo auto. Natjerao sam Newtona da se okrene glavom prema vratima. Zatim sam krenuo Bulevarom Speer i skrenuo na sjever.
Nismo išli prema centru, toliko su shvatili. Jackie nije rekao ništa, ali osjećala se napetost u autu, nešto se moralo dogoditi. Od početka me nije dobro procijenio: vidio sam strah u njegovim očima kada sam mu gurnuo pištolj u usta, pa je sada bio spreman na sve. Od policajca nekako očekujete da će se uvijek držati zakona i propisa. Ali nije uvijek tako. Policajci se prilagođavaju novim uvjetima kao i svi drugi. Oni dobri ostaju u okvirima normalnog i do sada sam bio među njima. Samo, večeras nisam ni pokušao čitati Jackieju njegova prava.
Izišao sam na međudržavnu cestu, pa skrenuo na istok. Oboje su se umirili, čekajući da vide što namjeravam. Nisam ni sam bio siguran. Vodio me dugo potiskivani bijes i tek obris jednog ludog plana. Kao policajac imao sam samo dvije mogućnosti - pustiti Jackieja ili ga odvesti u postaju gdje bih pokušao složiti dobar slučaj iz nedovoljnih dokaza - a ja sam hitao trećim putem, kojim policajac ne bi smio ići. Već sam odbacio propisane postupke i što sam dalje vozio, bilo me sve manje briga. Sve što mogu učiniti, kada bolje razmislim, je tvrditi kako sam privremeno izgubio razum. Ako to uspijeva svakom šupku, zašto ne bi i meni? Zato što bih ja trebao biti bolji od njih. Ja bih trebao znati što zakon traži. Toliko sam znao: postoji crta nakon koje policajac više ne krši propise, već zakon. Uhićenje postaje otmica, a krivnja sasvim lako prelazi na drugu stranu, s njega na mene. Otiđi dovoljno daleko i odjednom moraš ići do kraja.
Izišli smo iz gradskog područja, a ja sam istovremeno u mislima prešao onu crtu.
Pred nama je pet stotina kilometara puste prerije. Sada smo igrali na Jackiejevu terenu, po njegovim pravilima. Što mu se izgleda uopće nije sviđalo. Ne zamjeram mu: ni meni se to ne bi svidjelo, da sam na njegovu mjestu. Odjednom sam shvatio kako je sve to samo sukob nas dvojice: Barbari tu uopće nije bilo mjesto, ona je samo povod koji nas je obojicu gurnuo do kraja. Ne razmišljam baš bistro, pomislio sam trebao sam je ostaviti kod kuće. Samo, već smo bili petnaest milja izvan grada.
Skrenuo sam s ceste. Jutro je još uvijek bilo mračno. Poskakivali smo neasfaltiranim putem dok nismo stigli do rijeke. Tamo sam im rekao da iziđu iz auta.
Jackieju se vratio glas. "Što je tebi, Janeway?" Ni traga velikom šutljivom gadu. Pokušao je zvučati opako, ali nije išlo: zabrinutost mu je stanjila glas. "Kojeg vraga misliš učiniti?" rekao je. Barbara se pridružila: "Što misliš učiniti, Janeway?" kao da nije čula kada me on pitao isto. Nije se više plašila, bila je samo radoznala. Oboje su naslutili obris moje glupe ideje.
"Mislim da ću ga ubiti zbog tebe, Barbara", rekao sam. "Želiš li to?"
Nije rekla ne. Opet sam im rekao da iziđu. Jackie mi je povjerovao: okrenuo se prema meni i vidio sam u svjetlosti upravljačke ploče kako mu se usne miču kao da nešto govori, ali ništa se nije čulo. Izgledalo je to prilično slično Barbari u stanu. Valjda je onaj pravi strah uvijek isti.
Izišli smo. Trak svjetla pojavio se na istoku i više nismo bili samo tamni obrisi, već ljudi s različitim licima. Razbojnik, krhka ljepotica i ja. Što sam ja bio? Kojem tipu pripadam?
Dao sam Barbari ključeve auta. "Evo. Uzmi auto i nestani odavde. Parkiraj iza kuće. Zaključaj. Ja imam drugi par ključeva... pokupit ću ga kasnije."
Oklijevala je, odjednom joj se nije odlazilo. "Što ćeš učiniti?"
"Ne brini se zbog toga."
"Kako ćeš se vratiti?"
"Barbara," rekao sam ljutito, "gubi se odavde, brzo."
Ušla je u auto i odvezla se. Jackie Newton i ja stajali smo u pustoj preriji i gledali se.
Gurnuo sam ga dolje prema rijeci. Opet je pokušavao govoriti "Slušaj, Janeway", rekao je - ali zapovjedio sam mu da šuti i hoda. Stigli smo do skupine stabala. Brzo se razdanjivalo: mogao sam vidjeti kako mu strah raste. Skinuo sam jaknu. Jackie Newton pažljivo je pratio svaki moj pokret. Složio sam jaknu i stavio je na zemlju. "Što radiš?" upitao je, iznenada visokim glasom. Skidao sam pištolj, otkopčavajući futrolu ispod ruke. Prebacio sam je preko niske grane. "Produži tamo dolje", rekao sam, gurajući Newtona niz stazicu uz rijeku. Hodali smo oko trideset metara. Okrenuo se i pogledao pokraj mene, prema pištolju koji je visio sa stabla. Izgledao je kao neko crno, otrovno voće.
Nacerio se kada je shvatio da ga neću ubiti.
Polako mu je svanulo.
Obišao sam ga nekoliko puta. Onda sam mu prišao i otključao lisice.
Samo sam ja bio između Jackieja i pištolja.
"Dakle, seronjo", rekao sam. "Eno pištolja. Zašto ne odeš po njega?"
Duboko je udahnuo. Stara samouvjerenost polako se vraćala. Protegnuo je ruke, trljajući zglobove da povrati u njih krvotok. Bacio je lisice na zemlju i uspravio se.
"To je najveća greška koju si ikada napravio", rekao je.


Vraćao sam se između stabala, sam. Došao sam s pitanjem, vraćao sam se s odgovorom.
Kojem tipu pripadam?
Ti si ubojica, Janeway. O, kakav si ti samo ubojica. Znao sam kako se osjećao Kong nakon velike borbe s tironosaurom, kako se morao uzvišeno osjećati David nakon što je oborio Golijata. Trijumf mi je izbijao iz svake pore. Bila je to šugava borba, ako želite sažet opis. Jackie je napao svime što je imao: kada to nije bilo dovoljno, svemu je stigao kraj. Njegovo se malo plašljivo srce raspalo u tisuću komada. Sagnuo sam se, izbjegao udarac i stjerao mu crijeva dublje unutra. Odmah je propištao hvatajući zrak. Brzo sam nastavio i udarao gdje je trebalo. Zateturao je, opet sam ga udario i pao je. Sjedio je u prašini i znao sam da mu je dosta, ali nije mogao prestati. Dao sam mu vremena da se digne, prišao mu i dopustio da me udari. Počeo sam govoriti. Jebi se, Jackie, mislio sam da imaš muda. Opet sam mu obradio trbuh kao da tučem veliku šniclu, pa prešao malo više, na oči i bradu. Posrnuo je i opet pao. Valjao se po prašini, a ja sam čekao da se digne. Tri puta se još dizao, tek toliko da zadrži malo ponosa i dobije po zubima. Udarao sam ga objema rukama, udarao sam ga glavom i napokon ga oborio.
Amen, braco. Znao sam točno koliko ću platiti to zadovoljstvo, i osjećao se sjajno.
Osvrnuo sam se jedanput. Još je ležao u prašini. Mislim da mu je nos bio slomljen, kao i nekoliko rebara. Koža na šakama bila mi je oguljena, a imao sam i šljivu pod okom. Ništa me nije boljelo.
Ubojica, moj bože. Trebao sam ostati u ringu.
Ja.
Gotovo je s mojom policijskom karijerom. Namjestio sam futrolu s pištoljem i prebacio jaknu preko ramena.
Uskoro sam bio na magistrali, okrenut zapadu. Počela je jutarnja gužva, pa se rijeka automobila slijevala u Denver.
Hodao sam neko vrijeme, želeći biti sam.
Gotovo je s policijom. Ne treba mi vračara da bih to znao. Jedna mi se rečenica motala po glavi, onaj slavni govor Loua Gehriga kada je ostao ne samo bez posla koji je volio nego i bez života. Danas se smatram najsretnijim čovjekom na svijetu.
Prvi put u nekoliko godina, znao sam kamo idem.
Mahnuo sam policijskom automobilu, pokazao mu značku i odvezao se kući.

16

RUBY SEALS I EMERY NEFF BILI su DO KASNO NA POSLU, PROCJENJUJUĆI knjige iz jednog velikog ulova.
Nisu slušali radio. Do izlaska novina trebalo je još dvanaest sati, ali radio i televizija već su znali.
Želio sam kupiti nešto što ne bih smio sebi priuštiti.
"Koji je roman najbolji u ovoj knjižari?" upitao sam.
Ruby mi je pokazao Lovca u žitu, svježeg, krasnog, u prvorazrednom ovitku. Buljio sam u nedokučiv pogled J. D. Salingera i kupio ga.
Četiri stotine dolara, čista pljačka.
"Što još imaš?"
Ruby je pogledao Neffa, Neff je pogledao Rubyja. Nakašljali su se i vratili poslu.
"Imam nešto Kinga, ali znam da te za to nije puno briga", rekao je Neff.
"Što imaš?"
"Carrie, Tribinu, zbirku priča... da, i Noćnu smjenu."
"Uzet ću ih ako mi daš veleprodajnu cijenu za sve", rekao sam.
"Razmislit ćemo o tome", rekao je Ruby, ponosna lica. "Da, gospodine, mislim da bismo mogli. Ove smo povoljno kupili, zar ne, Em? Mislim da ih možemo dati po veleprodajnoj cijeni i opet zaraditi."
Nasmijao sam se. "Kladim se da možete."
"Oteli smo jednoj slatkoj starici ušteđevinu, šutnuli je u cjevanicu i maznuli joj knjige", rekao je Ruby.
"Mislim da vas ponuda od tristo pedeset za sve tri neće uvrijediti."
"Prihvatit ćemo", rekao je Ruby istog trena.
"Lakše malo", rekao je Neff. "Ruby, nemamo takve knjige baš svaki dan."
"Moram li te opet podsjećati da su Grci pred tvrđavom", Ruby će. "I to nije drveni konj pred ulazom, to je ovan za razbijanje. A moje ime ne izvikuje jebena Helena iz Troje."
Neff se zabuljio u njega.
"Prodano američkom gospodinu", nastavi Ruby. "A sada, doktore J, dok ste u zanosu kupovanja, pogledajte ove." Gurnuo mi je Počivaj u tami, najljepši primjerak jedine Styronove knjige koja vrijedi. Bila je tamo i jedna jednako očuvana Moja Afrika, kao i sjajno izdanje Pinchonova V.
"Do vraga, rasprodaješ najbolje iz cijele ove vražje zbirke", rekao je Neff.
"Bit će još zbirki, ali najprije treba platiti dugove. Ovaj će nam gospodin pomoći da stanemo na noge."
"Nikada mi nećemo dobro stajati", gunđao je Neff.
"Zato što imate previše poroka", rekao sam.
"Da", odgovori Ruby. "Ponekad volimo jesti."
Uzeo sam Styrona, Dinesenicu,\'7b20\'7d Pynchona. Uzeo sam Kingove također i napisao im ček na tisuću dolara.
"Sjajan osjećaj, kupovati dobre knjige, zar ne?"
"Da", odgovorio sam i stvarno je bilo tako.
"Dakle, kada otvaraš svoju knjižaru?" iznenada će Neff.
"Zašto bih ja to kojeg vraga učinio? Možda nabavljam za nekog, tek toliko da se uključim."
"Ako hoćeš za nekog nabavljati, nabavljaj za nas", rekao je Ruby. "Barem koliko mi znamo, nema upućenijih kurvinih sinova od nas dvojice. Osim toga, znam mjesto gdje se dvadeset tisuća vrijednih knjiga može kupiti za mali novac."
"Koliko mali novac?"
"Dvadeset pet soma dolara. Za gotovinu se možda mogu dobiti i po dolar svaka."
Dvadeset tisuća dolara bilo je točno onoliko koliko sam imao ušteđeno. Kakva podudarnost.
"Mogao bi mi reći gdje su te knjige, Ruby. Onako, u ime dobrih starih vremena."
Ruby se nacerio kroz bradu i niječno zanjihao kažiprst. Neff, onako svisoka, dodao je: "Knjige su na vrlo sigurnom mjestu, gospodine Janeway. I bit će tamo dok ne skupimo dovoljno novca da ih kupimo."
"Možda hoće, a možda i neće", rekao sam. "Tko zna kada bi netko mogao naići s dvadeset somova?"
"Nije... baš... moguće." Neff je mjerkao preko naočala oštećeni hrbat koji je lijepio, pa mi se kiselo nasmiješio.
"Ne tamo gdje su ove knjige skrivene", rekao je Ruby. "Ne možeš iščeprkati te ljepotice pa da te dobre vile vode."
"Sigurno su negdje u Arizoni", rekao sam. "Tamo ima vila... u Arizoni?"
"Do vraga, Ruby, ne zezaj se s tim", rekao je Neff. "Čovjek je detektiv, za ime boga."
Ali Ruby je uživao u igri. "Arizona je velika država."
"S jako puno praznog prostora", rekao sam. "Nema previše mjesta gdje se može skriti dvadeset tisuća knjiga, u toj pustoši, dakle, ovdje je riječ o... Phoenixu."
Ruby se smijuljio.
"Tucson", rekao sam, gledajući mu oči. "Tucson, Phoenix... ili Flagstaff."
"Pogodi", rekao je Ruby.
"Tucson."
Neff je zgroženo uzdahnuo.
"Oči su te izadale kada sam spomenuo Tucson", rekao sam. "Malo su se pomakle, ali dovoljno."
"Leže one u skladištu u Tucsonu već dvadeset godina. Nema tamo ništa iznenađujuće, samo svježa krv; stvari koje ljudi iz Denvera nisu uvijek iznova zagledali posljednjih sto godina. Vraški dobra zaliha koju bi procijenio na sedam do deset dolara po komadu. Biografije, povijest, nešto religioznih stvari, malo antropologije. Znam za njih otkada su završile na tom mjestu i nikada nisam imao novca da bilo što poduzmem. Ako možeš pokupiti te knjige, doktore J, svaka ti čast."
"Mislim da ću promijeniti posao i prijeći na nešto lakše, poput hvatanja pedera u parku", rekao je Neff.
"Em, ionako je svejedno. Misliš li da ćemo mi ikada imati dvadeset somova? Zašto netko drugi ne bi imao koristi od tih knjiga i zašto to ne bi bio dobar tip kojeg obojica cijenimo? Ne volim kada dobre knjige nisu u optjecaju. A mislim kako nas doktor J neće prevariti. Kvragu, znam prepoznati poštenog murjaka kad ga vidim."
Neff je već mislima odlutao na to mjesto gdje je Ruby nekad bio. "Pretpostavimo da bi kao nalaznici mogli tražiti ponešto od prve zarade," rekao je, "kao nagradu."
"Što bi vas zanimalo?" upitao sam. "Pod pretpostavkom da sam zainteresiran i da kupim knjige."
"Pa, mislim da bi tisuću dolara bilo dovoljno."
Ruby se naglo oraspoložio. "Imam sjajnu ideju. Ti ćeš otići tamo, doktore J, a ja s tobom. Pusti meni pregovore. Čudna ptičica čuva te knjige i treba znati s njim. Izvući ću ja njih za petnaest, najviše šesnaest tisuća dolara. A ti ćeš mi dati dvije tisuće kao nagradu i dopustiti mi da izvučem pedeset knjiga. Ti prođeš s osamnaest soma troška, a meni život postaje lakši."
"Do sljedeće prilike", uzdahne Neff.
"I što ću ja onda s dvadeset tisuća knjiga", upitao sam, iako sam bio svjestan odgovora kao da ga znam cijeli život.
"Mislim da ti to ne moram govoriti", rekao je Ruby.
"Znali smo što se sprema, gospodine Janeway", rekao je Neff. "Znamo mi prepoznati simptome. Već ste na udici, iako to još ne znate."
"Ako baš želiš istinu, kladili smo se na tebe", rekao je Ruby. "Em je rekao da ćeš se pokrenuti još ove godine. Ja mislim kako ćeš o tome samo sanjati cijeli život. Moraš stvarno biti lud pa ostaviti posao poput tvojeg - dobra lova, ugled, zanimljivi slučajevi, deset godina iskustva. I sve to ostaviti zbog ovog?"
"Ruby se šali, naravno", reče Neff. "Ovo je Božje zanimanje, i svi to znamo. Što bi ti radije bio, Rubes, knjižar ili policajac?"
"Bio bih ja smrdljivi smetlar, ako mi to stavi biftek na stol večeras."
"Svaki dan je lov na blago", rekao je Neff. "Nikad ne znaš što ti može pasti u ruke možda već za pet minuta."
"Najvjerojatnije neko sranje", rekao je Ruby. "Neff ne govori o onoj drugoj strani - kreteni koji ulaze svakog božjeg dana i zagorčavaju ti život."
"Govoriš li to o voljenim kupcima?" upitao je Neff.
"Voljeni moja guzica. Reći ću ti ja što je kupac, prijatelju. Taj ti čovo dolazi ovdje dobro znajući što čini. Zna on kao i ja koliko koja knjiga vrijedi, pa ne bih trebao gubiti vrijeme dok dođem do tih sedam ušljivih dolara koliko za nju tražim. A ako nemaš baš ono što traži, odmah počinje svoju priču: dva prokleta sata stoji pred tobom i melje - njegova mu je baka čitala kada je bio petogodišnjak, i tako dalje i tako dalje dok ti mozak ne utrne. S druge strane, tu su kreteni. Imaš li ti uopće ideju o tome koliko kretena dnevno vidiš prodavajući knjige, doktore J?"
"Što sve čovjek neće učiniti da bi dobio okladu?" rekao je Neff. "Vjeruj mi: ni mrtvog ga ne bi uhvatio da radi nešto drugo."
Vrata su se naglo otvorila i ušao je otrcan čovjek u traperu.
"Hej, Peter", rekao je Ruby.
"Kupujete li knjige?"
"Ima li mačka guzicu? Kada to ja nisam kupovao knjige?"
Knjigolovac je otvorio torbu. Knjižarska pristojnost nalagala je da se odmaknem dok ne obave posao. Glasovi su se stišali do nerazumljivog mrmljanja. Čuo sam Neffa: "Gdje si našao ovu knjigu?" Knjigolovac je nešto rekao, pa su odjednom svi progovorili, njegov glas zaglušen brzom paljbom između Sealsa i Neffa. Nije slutilo na dobro. Ruby je opsovao i okrenuo se. Neff se nastavio cjenkati s tipom, koji je šutio i ostajao pri svom. "Nema veze odakle je stigla", rekao je knjigolovac. "Nisam je ukrao, ali ne moram reći kako sam je dobio." Ruby je došao do mene, zatresao glavom, zakolutao očima, okrenuo se i vratio u bitku. Trajalo je to neko vrijeme. Na kraju su se utišali, ali još sam ih čuo kako dišu.
"Dr. J?"
Prišao sam im iz sjene.
"Želiš li kupiti knjigu?"
"Upravo sam kupio cijelu gomilu knjiga, Ruby."
"Veleprodajna cijena, čovječe. Peter je iznenada izgubio povjerenje u čekove."
"Treba mi gotovina", reče tvrdoglavo Peter.
"Kvragu sve", rekao je Ruby. "Svi ste vi isti. Već mi vas je dosta. Možda će ovaj gospodin platiti tvoju knjigu gotovinom."
Pogledao sam. Na stolu je bilo lijepo prvo američko izdanje Gospodara muha.
Nisam bio siguran koliko bih dao za njega. Ali kada sam podigao pogled, Ruby je bio iza Petera, s dva uzdignuta prsta, pokazujući drugom rukom strop. Činilo se da to znači dvjesto dolara, najviša maloprodajna cijena. U džepu sam imao dvije novčanice, stotku i deseticu. Peter je zahvalno zgrabio stotku.
Kada je otišao, Ruby je rekao: "Dao si mu previše. Ne treba ići preko četrdeset posto kad se tako kupuje. Osamdeset dolara bi bilo dovoljno. Još razmišljaš kao kupac. Moraš biti gadan i zao ako želiš preživjeti u ovom poslu."
Neffu se ruka tresla dok je uzimao knjigu. "S druge strane," rekao je tupim glasom, "ovo je tako lijep primjerak. Mislim da bih je nudio za tristo."
"Dvjesto sedamdeset pet, eto savršene cijene za nju", rekao je Ruby. Pogledao sam je, kao i drugih sedam koje sam kupio. "Čini se kako se iznenada pojavljuje mnogo dobrih knjiga."
"Tako to ide", rekao je Neff. "Krene pa stane. A kada stane, ne možeš naći ni neku Atkinsovu dijetu."\'7b21\'7d
"Millie Farmer našla je nekoliko Kingova", rekao je Ruby. "Bit će ona dobar knjigolovac. Govorio sam ja kako će se onih sedam dolara vratiti."
Gurnuo sam Goldinga. "Ovo je vaše. Vaša knjižara, vaša knjiga. . Uzet ću ček, ako ga napišete na sto dolara."
Ruby se već mašio za čekovnu knjižicu, kada je Neff rekao: "Neće to moći."
"Neće vraga."
Neff je posegnuo preko pulta i zgrabio čekovnu knjižicu. Ruby se nakostriješio i za tren sam pomislio kako će se potući. Trenutak je brzo prošao i Ruby se nasmijao, iako mu se na licu i dalje vidio gnjev.
"Svi su ludi u ovom poslu, gospodine Janeway", rekao je Neff. "Uključujući vjerojatno i mene. Ali još nisam toliko poludio da dopustim partneru izdavanje čeka bez pokrića policajcu. Zadržite knjigu."
"Uništit ću onaj svoj ček od maloprije i napisati novi, na sto dolara manje", ponudio sam.
Neff je uzdahnuo. "Treba nam svaki cent tog novca, gospodine Janeway."
"Upravo sam se nečeg sjetio", reče Ruby. "Jednostavno sam zaboravio u žaru borbe. To je bio Peter knjigolovac... onaj s kojim si htio razgovarati o Bobbyju, sjećaš se? Ako požuriš, možda ga stigneš prije autobusne stanice."
Izišli smo na ulicu, ali Peter je nestao.
Valjda smo svi imali previše stvari na pameti toga dana.
"Kad se vrati, reci mu da nazove Hennesseyja", rekao sam. Pažljivo sam spremio knjige u malu kutiju i opet otvorio vrata.
"Ne radim više na tom slučaju", rekao sam.

17

NOVINARI SU BILI GADNI. RADIO I TELEVIZIJU MOGLO SE IZBJEĆI, ALI novinski su naslovi bili svugdje.
Odlučio sam se na polagani pristup. Pročitat ću svaki članak jedanput, da znam na čemu sam, a onda ću sve zaboraviti.
Denverski list bio je jednostavno ljubak: POLICAJAC OPTUŽEN ZA BRUTALNOST, pisalo je. Ispod toga, manjim slovima kao podnaslov: ČOVJEK IZ JEFFCA OPTUŽUJE - STAVIO MI JE LISICE I PRETUKAO ME.
Vjesnik Stjenjaka najradije bi me streljao u zoru: TRAŽIMO DA POLICAJAC PODNESE OSTAVKU ZBOG BRUTALNOG NAPADA nudilo se čitateljima uz jutarnju kavu. Sasvim objektivan pristup.
Bio sam na naslovnicama obiju dnevnih novina.
Kao i uvijek, kasnile su deset sati za televizijom. Kako su stvari krenule, znao sam, ne mičem se s naslovnica ni sutra.
Službeno sam pozvan u ured unutarnje kontrole radi davanja iskaza u vezi s optužnicom Johna Randolpha Newtona. Sve sam ispričao dvojici uštogljenih policajaca koje sam jedva poznavao, a oni su to zapisali bez riječi i postavili samo nekoliko pitanja pred kraj.
Dan kasnije sve je izgledalo glupo i nepotrebno. Ispao sam poput nekog lika iz filma snimljenog 1945. godine: policajac s kompleksom Alana Ladda.\'7b22\'7d To u mojoj verziji događaja, u onoj gdje bih trebao ispasti dobar. Jackiejevo viđenje događaja sasvim je druga priča. Prema toj priči, tukao sam ga dok su mu ruke bile u lisicama. Kao dokaz imao je izguljene zglobove, slomljen nos, samljeveno lice. A imao je i svjedoka, izvjesnu Barbaru Crowell, koja je bila spremna poduprijeti ga na sudu.
Uopće nije bilo sumnje da će sve završiti na sudu. Još dok sam davao iskaz unutarnjoj, Jackie i njegov odvjetnik - čvrst momak iz New Yorka po imenu Rudy Levin - bili su u istoj zgradi dižući paklenu dreku.
Boone Steed, šef svih detektiva, nije bio nimalo sretan. Boone je bio čvrst policajac koji je znao kako stvari stoje. Objasnio mi je što me čeka, iako mi je to već bilo poznato. Jackie će tužiti. Tužit će policiju, ali ono što zapravo želi sam ja. Zgazit će me ako bude mogao. Odjel će učiniti koliko može da me zaštiti, ali postupio sam protuzakonito, što našem osiguravatelju daje lijep izlaz. Može mi se dogoditi da sam moram pripremiti obranu i snositi troškove. Prokleti odvjetnici i osiguravajuća društva, rekao je Steed. Tu se skupi dvadeset tisuća sudskih troškova u tren oka. A cijeli je sustav na Newtonovoj strani: uvijek na strani onoga tko ima novca. Newton će me zavlačiti svim zakonskim mogućnostima, kako bi što dulje bio na sudu i potrošio što više novca.


Steed me potkraj dana opet pozvao u svoj ured. Udaljen sam s posla, s plaćom na čekanju ishoda istrage unutarnje kontrole.
Te sam noći opet otišao do Rubyja i opet potrošio tisuću dolara na knjige.
Kupovao sam po veleprodajnim cijenama i kupovao sam dobre stvari.


Kada su drugog dana izišle novine već sam se navikao: POLICAJAC UDALJEN S POSLA, pisale su i jedne i druge. Bila je tamo i Jackiejeva fotografija, izgledao je kao jedini preživjeli iz Nagasakija. I ja sam bio tamo, odmah do njega, čvrst momak opaka izgleda. Iskoristili su neku staru fotografiju, gdje sam bio u svojoj pozi ubojice u ringu. Nikada ne biste pogodili na prvi pogled koji je od te dvojice pravi zlikovac, pomislio sam. Pogledajte i provjerite.
Prijatelji mi nisu pružili neku utjehu. Razgovarao sam s Hennesseyjem, i to je bilo u redu - Neal se nikada ne mijenja: podsjeća me na psa bernardinca, evo ga stiže s čuturicom osvježenja baš kad treba. Ostatak odjela nije bio tako srdačan. Netko je proširio pojedinosti moje duge svađe s Jackiejem, pa su novine sve s uživanjem prenijele. Činilo se kao da već dugo spremam osvetu tom tipu, iako baš i nisam uspio doći do nekih dokaza. Ispitali su svaki moj susret s njim do detalja. Nije ispalo dobro.
Na kraju, Carol. Razgovarali smo nekoliko puta u tih par dana, bez rezultata. Govorila je kako će doći, ali nekako ipak nije. Stvari su se ohladile među nama, udaljili smo se. Mislim da sam znao kako će to završiti.

18

NEGDJE SREDINOM TREĆEG DANA ZAZVONIO MI JE TELEFON. "Dr. Janeway, pretpostavljam." "Dobili ste ga."
"Ovdje Rubio. Lijepo su te istamburali u novinama jutros."
"Trebaš vidjeti onog drugog."
"I jesam, prijatelju. Nos mu se gadno proširio među očima. Ali ne zovem čavrljanja radi. Imam za tebe tri pitanja. Spreman?"
"Kreni."
"Prvo pitanje. Želiš li zaraditi nešto na brzaka s onim Goldingom?"
Baš je ta knjiga bila na stolu preda mnom. Pogledao sam je i zamislio se. Do vraga, ne. Nikada neću opet naletjeti na takav primjerak.
Ruby je osjetio što mislim i rekao: "Ako želiš prodavati knjige, doktore J, ne smiješ se zaljubljivati u njih."
"Naravno", rekao sam, ušavši u igru.
"Drugo pitanje", nastavio je Ruby. "Smijem li se i ja malo ogrebati oko tog posla?"
"To zvuči pošteno."
"Sve samo pravi odgovori do sada. Idemo na ono glavno pitanje. Jesi li spreman na rizik?"
"Mogao bih biti."
"Tako sam i ja pomislio, nakon onog u novinama. Puno mi je toga postalo jasnije."
"O čemu se radi?"
"Reći ću ti kada se vidimo. Dođi u knjižaru za jedan sat i ponesi knjigu."
Kupac je bio čovjek pedesetih godina koji je tražio Goldinga već godinu dana. "Najizbirljivije kopile koje si ikada vidio", rekao je Ruby. "Platit će odličnu cijenu, ali ne smije postojati bolji primjerak na svijetu." Već ih je vidio i odbio pola tuceta, rekao je Ruby, i jedva čeka da vidi ovaj. Ruby je unaprijed digao cijenu na četiri stotine dolara.
Čovjek ih je platio bez riječi. Ispisao je ček na Sealsa & Neffa i otišao zadovoljan.
Osjetio sam se začuđujuće dobro, neobjašnjivo samopouzdan. U tom bih trenutku prodao sve knjige koje imam.
"Gospodine Janeway, možda bi od vas ipak mogao postati trgovac", rekao je Emery Neff. "Sve što vam sada treba je mjesto gdje ćete izložiti što imate i hrabrost da se u to upustite."
"Čime se vraćamo na ono moje treće pitanje", rekao je Ruby. "Ima jedno mjesto na uglu koje je prazno već šest mjeseci. Nekada je to bio grčki restoran, pa ga i sada tako svi zovu. Ali čovječe, kakva bi to sjajna knjižara bila. Prostrano, odličan ugođaj - sam bih je odmah iznajmio kada bih imao love i da nisam ovdje vezan ugovorom na pet milijuna godina."
Prošetao sam do ugla i pogledao kroz prozor.
Bilo je to jedno od onih staromodnih zdanja, s nišama, pokrajnjim sobama i visokim stropom. Zgrada je bila negdje iz 1910. godine, nagađao sam: prvo stambena, prije nego je istočni Colfax udomio kurve. Kada je stigla prostitucija, prostor se komercijalizirao: trijem je ogoljen i zazidan, nadograđen je prednji dio, a prozori su dobili rešetke. Posljednji zakupci nisu bili čistunci: zidovi su bili prljavi, pod prepun pijeska; strop se ulupio, a tepisi, tamo gdje ih je još bilo, pružali su dom svim štakorima i kukcima istočnog Denvera. Ali kada se zamisli što se sve krije iza prljavštine, ništa više nije važno.
Prepisao sam broj s oglasa na prozoru, vratio se k Rubyju i nazvao tipa. Tražio je osamsto dolara mjesečno i ugovor na dvije godine: on bi održavao izvana, ja iznutra. Bilo je tamo oko dvjesto sedamdeset pet metara četvornih, uključujući dvije sobe i podrum. Rekao sam mu da sam zainteresiran, pa smo se dogovorili da se nađemo kasnije tog popodneva i da još malo porazgovaramo.
"Ako se odlučim na to, postajemo konkurencija", rekao sam Rubyju.
"To me nikad nije plašilo."
"Učini to, i za godinu dana čut će se za nas u cijeloj zemlji", rekao je Neff.
"Vjeruj u to, doktore J", rekao je Ruby. "Vjeruj. Pouzdaj se. Dobri momci na kraju pobjeđuju."
"Bio sam policajac isuviše dugo da bih to popušio, Ruby."
"Vjeruj onda ovome", rekao je, uzimajući ček s dva prsta.
"Ček glasi na nas", rekao je Neff. "Ako nam odobriš pedeset za proviziju, napisat ću ti ček na tristo pedeset, pa smo kvit."
"Stvari su se očito popravile", rekao sam veselo. "Opet ispisujete čekove."
"Brzo ga unovči, doktore J", rekao je. Ruby. "Još je samo malo ostalo od tvog jučerašnjeg novca. Sada idem u banku odmah položiti ovaj. Ali ne oklijevaj s unovčavanjem svog čeka."

19

NAŠAO SAM SE s TIPOM I POTPISAO UGOVOR O NAJMU. ZATIM SAM ODLUČIO dati otkaz.
Nazvao sam Steeda i to mu rekao. Razgovarali smo deset minuta. Većina onog što je rekao može se sažeti u nekoliko kratkih rečenica.
Bio si vraški dobar policajac, Janeway: ne odbacuj sve zbog glupe greške. Odupri se gadu.
Nije mi se više razgovaralo o tome. Otišao sam kući i napisao otkazno pismo.
Vijest se proširila policijskom postajom poput požara. Telefon mi je počeo zvoniti i nije stao tri dana.


20

SVE SAM HTIO SAM NAPRAVITI. HTIO SAM OSJETITI KAKO STVARI RASTU oko mene. Nigdje mi se nije žurilo: ušteđevinu još nisam ni taknuo, a dobio sam nešto otpremnine, naknadu za godišnji i povrat mirovinskih uplata, što će biti sasvim dovoljno za početak. Kupio sam drvo, boju i tepihe. Odmah iza ugla bila je banka, idealna za otvaranje računa za kupovanje knjiga. Knjigolovci mrze čekove, ali ove će moći naplatiti gotovo na licu mjesta. Znao sam da mi treba naziv i nisam htio nešto obično: Clifford L. Janeway, Knjižara. Htio sam nešto fino i književno, ali ne slatkasto. Odlučio sam se za Knjige o kojima se priča, pozvao firmopisca i objasnio mu što hoću.
Znao sam da mi treba najmanje mjesec dana. Prvu sam noć proveo rješavajući se starog tepiha, što je bio gadan posao. Pojavio se Ruby i pomogao, iako to nisam tražio. Nekada je bio tesar, davno prije knjiga, prije pića i droge koji su ga povlačili najgorim životnim stranputicama. Nije više bio brz kao tada, ali znao je posao. Hodao bi okolo, upirao prstom, iznosio prijedloge i obećao kako će povremeno navraćati s alatom i pomagati. Gurnuo sam mu neku kintu. Rekao je kako nije tu radi novca, što sam i znao, ali bio je bez love i nije mogao odbiti. Prvog je tjedna došao dva ili tri puta. Sve su večeri postajale slične. Naručio bih pizzu, pa bismo radili do deset. Razgovarali bismo, smijali se, i osjećao sam kako se polako budi jedno novo prijateljstvo.
Drugog tjedna javio se urednik Denverskog lista. Htio je priču o murjaku koji postaje knjižar. Ideja mi se nije svidjela, jer novine su i dalje likovale nad mojom iznuđenom ostavkom, kako su je nazivali, ali znao sam da mi treba sva pomoć do koje mogu doći. Članak je izišao u nedjeljnom dodatku. Naslov je glasio ZAMIJENIO ZNAČKU ZA KNJIŽARU. Na slici sam izgledao gotovo normalno. "Vidi, vidi", obratio sam se praznoj prostoriji. "Nisam ja tako gadan tip, usprkos svemu." Članak je također bio dobar. Odudaralo je nekoliko primjedbi neimenovanih bivših kolega: kratka priča o dvojici koju sam ubio, nekoliko redaka o Jackieju Newtonu. Mogao sam i bez toga. Ali također su naveli i što je rekao Ruby. Ruby Seals, dugogodišnji trgovac rijetkim knjigama iz Denvera, čija je knjižara samo pola bloka istočno od nove Janewayove. Rekao je, citiram: Janeway je najbolji knjižar kojega sam ikada sreo ne računajući profesionalce; znam da je o ovome razmišljao godinama i mislim da će mu jako dobro ići. Ima on oko za knjige koje će ga dovesti u vrh njegova novog zanimanja. Zatvoren citat. "Uf, kvragu, ma jesi li stvarno to rekao?" pitao sam s nevjericom. Pogledao me svisoka i glasno prdnuo. "Ako se dobro sjećam, rekao sam da za murjaka nisi loš. Ups, to mi je od onog umaka od škampa."


Cijeli taj tjedan nisam vidio Emeryja Neffa. "Neff se ne voli znojiti", nasmijao se Ruby. Ispričao mi je kako se udružio s Neffom prije nekoliko godina nakon što su se povremeno viđali deset godina. "Čovječe, mislili smo kako ćemo zajahati taj posao s knjigama", rekao je Ruby. "Neff zna sve o starijim knjigama. Zna englesko pjesništvo sedamnaestog stoljeća kao što ja znam javne kuće u Saint Louisu. Stručnjak je za čarobnjaštvo i trbuhozborstvo. Nekada je javno nastupao, imao cijelu predstavu, ali je odustao. Previše truda, premalo novca. Imao je jednu od boljih zbirki knjiga o čarobnjaštvu u državi, ali kao i sve drugo, prvo je prodao najbolje, ostalo se samo istopilo. Ja sam dobar s ilustriranim knjigama, američkim romanima i neuobičajenim stvarima. Volim knjige o štrajkovima, ekstremistima, radikalnoj politici. Imam dobar njuh za neke dobre knjige o kojima nikada nitko nije ni čuo. Obojica znamo ponešto o svim drugim područjima. Pripusti nas u knjižaru koju nitko nije pročešljao neko vrijeme, to je ravno grabežu. Mi smo vraški dobri knjižari, doktore J: mislili smo kako nas dvojica pokrivamo cijeli teren. Problem je... ma znaš ti u čemu je problem. Već si rekao. Previše loših navika, posebno kada smo zajedno. Ugledamo knjigu koju moramo imati i preplatimo je. Onda smo je prisiljeni prodati za manje nego što smo dali jer treba platiti najam. Ne može se tako raditi, ali mi ne znamo drugačije. Knjige su kao droga, a Neff i ja nekako preuzimamo najgore navike jedan od drugog. Guramo se dublje i dublje."
"Pa zašto se onda ne razdvojite?"
Slegnuo je ramenima. "Za početak, stvarno nam je lijepo zajedno. Još uvijek imam osjećaj da bismo mogli biti najdinamičniji par još od Batmana i Robina, samo kada bismo smanjili sranja. Osim toga morali bismo proglasiti stečaj da bismo opet počeli iznova svaki za sebe. Prestar sam ja za to. Pa tako guramo dalje, dan za danom, pazeći da ne potonemo preduboko, čekajući neki veliki ulov."
"Veliki ulovi ne dolaze često, Ruby."
"Pričaj mi o tome. Ali nekad dođu. Dođu kada im se najmanje nadaš. Iako, polako počinjem vjerovati ono što Neff oduvijek govori, veliki ulov dolazi onima koji ga uopće ne očekuju."
Još se jedan dan bližio kraju. Pakirao sam alat i pospremao okolo. "Tu je onda još i starost", nastavio je Ruby. "Ne mogu ovo raditi vječno, ne mogu jurcati za knjigama cijeli život. Iskreno, baš me briga ako više nikada ne vidim knjigu od deset dolara. Htio bih se prebaciti na skupe stvari, kao Rita McKinley. Ali gotovo svatko koga poznajem iz tog posla već ima novca. Mi ostali crnčimo i starimo."
"Lijepe li budućnosti."
"Kako istinito. Svatko stari na drugačiji način. Ja sam samo sporiji i sporiji. Neff postaje pustinjak. Ujak mu je umro prošle godine i ostavio mu je neki jadan propali ranč u Longmontu. Tamo je svaki vikend i znaš što?... Nije mi ni broj telefona ostavio. Kao Greta Garbo, želi biti sam. Kaže ako se knjižara zapali, to ionako ne želi čuti, a isto tako ne želi da ga se uznemirava zbog ičeg manje važnog od požara. Ali reći ću ti tajnu, doktore J, ako nikome ne kažeš da si od mene čuo. Mislim kako se uvukao pod suknju onoj Millie Farmer. Uteklo joj je nešto prošlog tjedna o farmi, znam da je bila tamo. Ona misli kako je Neff najsjajnije kopile koje je ikad srela. Što je teško povjerovati, znajući kako je i mene upoznala."


Još sam bio barem dva tjedna do otvaranja, ali knjiga je bilo sve više. Knjigolovci su stizali u svako doba, kuckali po prozorima, nudeći svoju robu. Ljudi su radoznali, i to mi je dobro došlo. Susjedi su zagledali što radim, a neki bi u prolazu i mahnuli.
Znao sam da će mi roba dobro izgledati na otvaranju, ali neće je biti ni približno dovoljno da ispuni prostor. Morao sam nešto odlučiti u vezi s onim knjigama u Arizoni. Ruby je odmahnuo rukom, nezadovoljnim pokretom. "Nešto ću ti reći, doktore J, i to s najboljim namjerama, jer nas dvojica postajemo prijatelji, nadam se. Ne trebaju tebi te knjige. Otkinuo bih ja sebi jajce za onu nagradu, ali na tvom mjestu opremao bih ovu bebu malo pomalo. Tako učiš, tako izbjegavaš knjige koje će ti dugo ležati na policama. Vjeruj mi. Bit će ti knjiga na vrh nosa prije nego što se nadaš. Čim se pročuje da plaćaš pravim novcem, više nećeš ni znati odakle stižu sve te vražje knjige."
Tek smo počeli raditi te noći kada je došla djevojka. Još smo bili usred ljeta, pa su vrata bila otvorena da propuste večernji povjetarac. Digao sam glavu i ugledao je na ulazu, poput djevojke od sedamnaest godina u svijetlozelenoj haljini. Imala je dugu bakrenastu kosu, a kada je progovorila, odmah se uočavao škotski naglasak.
"Je li ovo knjižara? Ona nova o kojoj su pisale novine?"
"Našla si nas", rekao sam. "Malo si uranila, ipak. Nema tu još ni Shakespearea ni Gutenberga, a otvaramo tek za koji tjedan. Što mogu učiniti za tebe?"
"Tražim posao. Poštena sam i ne bojim se raditi. Ugodno je biti sa mnom, a volim knjige."
"Primljena si", javio se Ruby s drugog kraja sobe.
"Ne obraćaj pažnju na tog starog", rekao sam. "Ja sam gazda."
"Znam, vidjela sam sliku. Iako sam pomislila da bi on mogao biti gazda iz sjene kada se onako jako oglasio."
"Uzmi curu, doktore J", rekao je Ruby. "Uz sve priloženo, još i zvuči pametno."
"I jesam pametna. Mozak mi je kao britva. Pitajte me nešto."
"Kako se zoveš?"
"To je prelako. Pitajte me o knjigama."
"Što je fora u Sunce se ponovno rađa?" reče Ruby. "Svaki knjižar to zna."
"Što je fora?"
Nasmijali smo se.
"Ne možete očekivati da znam nešto što nisam naučila. Ali dovoljno mi je jednom čuti da naučim. I da, zaboravila sam napomenuti. Ne tražim mnogo."
"Uzmi je, doktore J, prije nego što se pročuje", rekao je Ruby.
"Ne požurujte ga. Vidim da razmišlja o tome. Zašto u međuvremenu ne biste učinili dobro djelo i rekli mi u čemu je fora."
"Tri p u riječi stopped, na stranici 181", rekao je Ruby. "U tome je fora."
"Drugim riječima, prvo izdanje ima grešku koja je u kasnijima ispravljena. Sada kada to znam, vrijedim još više."
"Koliko ti je godina?"
"Kakve to veze ima?"
"Želim znati pomažem li i štitim odbjeglu malodobnicu."
"Za ime Boga! Dvadeset šest mi je godina."
"Malo sutra."
"Dvadeset šest godina. Šta me tako gledate, ne vjerujete mi? I to mi je vrlina - nikada ne lažem. Imam dobre procjene. Uvijek ću pošteno iznijeti što mislim, a strašno sam točna. Što biste još htjeli za ono malo koliko ćete me plaćati?"
Pogledali smo se.
"Imam sjajan smisao za humor", rekla je.
"Ne izgledaš dan starija od petnaest godina", rekao sam.
"Dvadeset šest mi je godina. Kada opet dođem sutra, donijet ću i dokaze."
"Nismo otvoreni sutra. Nećemo otvoriti još nekoliko tjedana."
"To mi je jasno. Doći ću pomagati oko bojenja i sličnih stvari."
"Slušajte, mlada damo, još nisam ni počeo raditi. Ne znam mogu li si priuštiti pomoć."
Ruby se nakašljao. "Smijem li se umiješati, doktore J?"
"Još nisam naučio kako te spriječiti."
"Malo mudrosti nikad nije naodmet. Ti ne bi trebao trošiti noge za blagajnom. Ne bi trebao biti stalno u knjižari. Moraš biti slobodan za lov."
"Upravo tako", rekla je djevojka.
"Moraš se motati okolo. Među ljudima. Odlaziti gdje te pozovu."
"Jako je važno odlaziti po pozivu", rekla je djevojka.
Pogledali smo se. Imala je smeđe oči, baš lijepe i nevine.
"Ako je tebi dvadeset šest, ja sam Petar Pan."
"Imam devetnaest. Sve drugo što sam do sada rekla je istina, jedino je malo zaobiđem kad baš moram. Gladna sam i umorna, posao mi očajnički treba. Toliko mi treba da sam spremna lagati ili boriti se da ga dobijem. Doći ću sutra prikladnije odjevena ako mi budete dali da radim bilo što - besplatno, samo za hranu. Odlična sam s kistovima. Uštedjet ću vam dosta vremena oko tih polica."
Počeo sam nešto govoriti. Prekinula me: "Samo ne recite ne, molim vas! Molim vas, molim vas, molim vas ne govorite ništa prije nego što barem vidite što mogu! Dajte mi bilo što sutra; za tjedan dana pitat ćete se kako ste ikad išta uspjeli bez mene. Obećavam... obećavam... stvarno obećavam."
Vratila se istim putem kojim je došla i nestala niz ulicu.
"Pa", rekao sam. "Što se tebi čini?"
"Rekao sam ti što mislim", rekao je Ruby. "Prvorazredna slatkica, eto što je ona, ravno s broda iz Glasgowa. Upravo to ovom mjestu treba, malo odmaka. Možda sasvim pristojan odmak."
Vratili smo se poslu. Nakon nekog vremena Ruby je rekao: "Sjećaš li se što ti je Neff govorio o knjižarskom poslu, doktore J? Pčele dolaze na med. Veća istina nikada nije izgovorena, a odnosi se to na različite stvari."
"Nije nam čak ni ime rekla", kazao sam. "Stavljam deset na tvojih pet dolara da se neće vratiti."
* * *

Ali bilo je u njoj neke upornosti, nečeg nepokorivog što mi se sviđalo. Kada sam došao sljedećeg jutra, zatekao sam je kako sjedi na pločniku; obukla je neku staru haljinu koja već dugo nije najbolje izgledala.
"Kasnite", opomenula me. "Ovdje sam od osam. Evo, donijela sam cvijet za izlog."
Dala mi je limenku u kojoj je bila nekakva smiješna biljka.
"To je simbol", rekla je. "Najprije je malen i nikakav, gotovo da ga i nema, baš kao i vaš posao. A zatim oboje rastu."
"A ako biljka uvene, pretpostavljam da trebam i ja zatvoriti."
"Neće uvenuti, gospodine Janeway. Neću dopustiti da uvene."
Otvorio sam vrata i oboje smo ušli. Ranojutarnje sunčane zrake ulazile su kroz prozore i sve je bilo nekako maglovito i svježe. Prostorija je mirisala po drvu, snažno i lijepo.
"Hoćeš li mi reći ime ili je to neka velika tajna?"
"Elspeth Pride." Njezina ruka izgubila se u mojoj. "Prijatelji me zovu Pinky, zbog kose. Vi me možete zvati gospođica Pride."
Nasmijao sam se.
"Vjerujem u profesionalne odnose", rekla je. "A vi?"
"Potpuno."
"Onda krenimo na posao."
Počela je u jednoj od stražnjih prostorija, skidajući boju, a ja sam se bavio policama u glavnoj sobi. Ubrzo se miris razrjeđivača pomiješao s mirisom drva u novu, jaku i ugodnu kombinaciju. Otvorio sam prednja vrata. Zvuk pile širio se ulicom: ljudi bi zastajkivali, virili unutra, a neki i ponešto upitali. Nikada nisam bio dobar u čavrljanju, ali sve su to bili mogući kupci, a ja sam sada prodavač. Posao nije išao kako bi mogao, ali gospođica Pride vrijedno je radila cijelo jutro bez odmora. U podne sam otišao do nje pitati je želi li što pojesti. Već je dovršila dvije trećine prostorije i obavila je to sjajno.
Otišao sam do prvog kioska i donio nam nekoliko sendviča. Jeli smo zajedno u prednjoj prostoriji. Bila je jako gladna, sve je pojela brzo i nije baš govorila. Sva su osobna pitanja bila gurnuta u stranu. Jedino je posao bio važan: posao koji smo obavili i koji nas još čeka. Bila je neumorna. Ako bi progovorila, bilo bi to samo da nešto predloži u vezi s bojama ili uređivanjem zidova. "Hoćete li prodavati i slike uz knjige?" upitala je. Kada sam joj objasnio kako nisam pristalica učenja dva teška posla istovremeno, nastavila je: "Onda vam treba neka slika za zid, ne za prodaju, već za ukras." Posao ju je stvarno osobno zainteresirao i već oko sredine poslijepodneva shvatio sam da je ispunila obećanje: počeo sam se pitati što bih bez nje.
Kada sam u tri sata podigao pogled, Peter je stajao na vratima. "Imam kutiju sportskih knjiga, doktore J." Svi su me počeli tako zvati, nastavljajući što je Ruby počeo. Pregledao sam knjige i kupio oko jedne polovice. Kupovao sam siguran u sebe i pošteno plaćao. Znao sam što mi treba i za drugo me nije bilo briga. Nisam kupovao ništa što bi imalo grešku: nisam htio nikakve mrlje, nikakva podcrtavanja. Postavio sam pravilo kojeg se još držim: ako je jedna stranica u knjizi podcrtana, to je kao da je cijela knjiga takva; ako je kožni omot jedne knjige iz lijepog kompleta oštećen, cijeli komplet nije dobar. Držat ću samo odlične primjerke jako dobrih naslova. Bavit ću se samo knjigama trajne vrijednosti, a ne onim pomodnim sladunjavim smećem koje danas prevladava. Platio sam Peteru gotovinom i podsjetio ga da se javi Hennesseyju u vezi sa smrću Bobbyja Westfalla. "Niš ja ne znam o tom", rekao je i nestao.
Kada sam se okrenuo, gospođica Pride bila je iza mene. "Nisam špijunirala. Zanimalo me kako se te stvari kupuju. Jednom ću i ja kupovati, pa recimo da mi je to bila prva lekcija. Zašto ste kupili baš ove, a ne neke druge? Kako to da niste uzeli knjigu Jane Fonda? Mislila sam kako se ta odlično prodaje."
Sjeo sam do nje na pod i objasnio joj knjigu po knjigu. Nešto od tih stvari naučio me Ruby. Sve su knjige o baseballu krasne, doktore J. One o američkom ragbiju samo su trošenje papira. Iz nekih razloga ljubitelji baseballa vole čitati, a ljubitelji ragbija loču pivo i izazivaju nerede. Košarka ne ide, a hokej tek povremeno. Ali uvijek kupuj knjige o golfu, svaku vražju knjigu koja ti dođe pod ruku moći ćeš prodati. Kupuj sve o konjima i auto trkama. Kupuj bilijar i šah, što starije to bolje, ali nikad ništa o kuglanju. Dodao sam i sam ponešto: dobra biografija Jackieja Robinsona vrijedi kao deset knjiga o Joeu Namathu. Robinsonova priča ima sukob, dramu, rasnu netrpeljivost, baseball da ne spominjem. Bit će zanimljiva i za sto godina.
A što se Priručnika za vježbanje Jane Fonda tiče, fuj! Postoje dvije različite vrste čitatelja, oni koji kupuju uspješnice i oni drugi. Nekada se preklapaju, ali uglavnom bestseleri kao Jane Fonda ili doktor Atkins žive i umiru na listama uspješnica. Baš svatko tko želi tu knjigu, kupi je dok je vruća: nakon šest mjeseci ne možete je ni pokloniti.
Bližila se večer, a mi smo radili. Vidio sam da se umorila, ali meni je nekako tek krenulo. Svako malo stala bi i protegnula se, pa se vratila poslu na još jedan sat. Pitala je hoće li gospodin Seals doći te večeri. Rekao sam da ne znam: dolaske gospodina Sealsa ni on sam ne bi mogao predvidjeti. Te večeri gospodin Seals nije došao. U osam sam joj rekao da može ići kući: ja ću se motati tuda još malo. Rekla je da će ostati i motati se sa mnom. Pojeli smo kasnu večeru koju nam je donio dostavljač, pa sam nastavio do jedanaest sati. Mogao sam ja još barem tri sata, ali nema ništa zabavno u poslu uz hodajućeg mrtvaca. Herojski se trudila za nekoga tko više nije bio među živima.
"Idemo", rekao sam. "Odvest ću te kući."
"Ne morate se truditi."
"Znam da ne moram. Ali ponoć je, naradila si se, a ovo je istočni Colfax. Pokupi stvari i idemo."
"Istini za volju, gospodine Janeway, neugodno mi je. Nemam doma. Nemate me gdje odvesti."
"Pa gdje živiš?"
"Trenutno sam, recimo, u fazi seljenja."
"Što to do vraga znači, da spavaš u parku?"
"Za večeras još nisam sasvim sigurna." Otišla je u stražnju sobu po svoj kovčežić. "Istini za volju, stigla sam u Denver sat prije nego što sam vam došla na prag. Došla sam s pet dolara i pola potrošila na pranje odjeće. Tako sam saznala za vas - tamo gdje sam prala bile su jedne stare nedjeljne novine. Sudbina, gospodine Janeway."
"Pa, gospođice Pride, večeras vas čeka pristojan krevet." Mašio sam se za novčanik.
"Ne, nipošto. Ne želim uzeti novac. Već sam vam rekla―"
"Oprostite na izrazu, gospođice Pride, ali baš kenjate."
"Želim posao, gospodine, a ne nadnice."
"Meni bi nadnica izgledala sasvim dobro kada bih imao samo dva dolara u džepu. Osim toga, za mene nikada, pa ni sada, nitko nije radio besplatno. Dakle, uzmi ovo", gurnuo sam joj šezdeset dolara u ruku, "i idemo ti naći motel."
"U redu, uzet ću, ali samo ako se složite da je to predujam za plaću."
"Ne pretjerujte, gospođice Pride. Danas si bila stvarno dobra; ne tjeraj me na odluku koju bih požalio. Dakle, ako si spremna, idemo odavde."


Bio je to dobar dan. Prešli smo put od neznanaca do prvih postaja puta prema prijateljstvu. Sjedili smo na podu i dijelili kruh, što stvara priličnu bliskost: razgovarali smo o knjigama i smislu svega, razgovarali smo o nadi. Ono što ne znamo jedno o drugom bilo bi dovoljno za cijelu knjigu: ono što smo saznali samo je vrh ledenog brijega. Svidjelo mi se ono što sam saznao. Ona mi se svidjela. Priuštila mi je nešto što nikada prije nisam susreo i neočekivano sam se osjećao kao da sam joj otac. Iznenada sam se osjećao odgovornim za nju.
Pronašli smo motel nekoliko blokova od knjižare: lako će dolaziti i odlaziti pješice. Dao sam joj ključ da me ne mora čekati na pločniku ujutro, pa sam otišao na recepciju i platio tjedan dana unaprijed.
Sljedeći je dan bio isti kao i prethodni: radili smo, jeli, malo razgovarali. Dolazili su knjigolovci i prodavali knjige, a gospođica Pride stajala bi iza mene gledajući mi preko ramena. Navečer nam se pridružio Ruby, pa smo radili do deset. Platio sam oboma, a gospođica Pride se nije bunila. Ruby se nikada nije bunio kada mu se nudio novac.
Slagali smo se dobro i utroje. Knjižara je polako dobivala oblik. "Miriše na knjige, doktore J", rekao je Ruby. Izgledala je dobro, čvrsto: bio je to odličan osjećaj. Razgovarali bismo i smijali se, posebno za jelom, ja bih sve platio i uživao s to dvoje ljudi uz sebe.
Gospođica Pride bila je iz Edinburgha, zvala ga je "Auld Reekie". U običnom razgovoru koristila je škotski dijalekt, ali bilo je to daleko od nerazumljivog: bilo mi je izuzetno drago što je tako dobro naučila engleski. Njezina je priča - barem ono što nam je odlučila reći - mogla biti jedan od onih srcedrapateljnih romana Horatija Algera s konca devetnaestog stoljeća. Bila je siroče, strašno siromašna u vlastitoj zemlji. Oduvijek je sanjala o Americi. Stigla je s jednogodišnjom vizom uz dozvolu za rad i nadala se kako će je uspjeti produljiti. Već je potrošila šest mjeseci, uglavnom u New Yorku, a tri je posljednja tjedna provela na cesti. New York ju je razočarao: njezin je zaštitnik iznenada umro, ostavivši je da se sama bori sa surovim velegradom. Ali Denver joj se čini bolji. Nešto joj je leglo u vezi s Denverom. U Denveru će početi njezin američki san onako kako ga je zamislila.
Ruby se omotao zavjesom i uspravio se upirući kistom u strop. "Pošalji nam umorne, pošalji nam odbačene, pošalji nam knjigolovce", rekao je i morali smo se nasmijati.
Završili smo jedne noći desetak dana kasnije. Sve je bilo kao novo: izgledalo je sjajno. Gospođica Pride krenula je okolo s usisivačem dok je Ruby posljednji put spremao alat. Ja sam samo išao iz prostorije u prostoriju, ne znam kada sam posljednji put bio tako miran i zadovoljan.
Sada dolaze knjige. Ispraznio sam stan i dovukao sve iz skladišta. Ruby je zinuo kada je vidio što sve imam. "Mogu sada reći, doktore J, ovaj odjeljak s romanima najbolji je na cijelom zapadu. Mili Bože, gledaj samo ta Polja graha! Ne mogu vjerovati. Ni John Nichols nema ih toliko." Rekao sam mu kako namjeravam načiniti piramidu od Polja graha u staklenoj vitrini, ali odmahnuo je glavom. Izlaži ti njih jednu po jednu, rekao je: u odjeljku s rijetkim knjigama nikada se ne izlaže više od jednog primjerka, to onda umanjuje osjećaj jedinstvenosti knjige. Moraš uvijek nastojati postići da se kupac žuri, da osjeća kako mora kupiti knjigu sada, jer sutra može biti prekasno. Sve troje sjedili smo cijele noći, određujući cijene. Gospođica Pride procjenjivala je obične knjige služeći se uobičajenom metodom: pogledala bi u katalog, pa ako je naš primjerak u dobrom stanju, prepolovila bi originalnu cijenu. Ruby i ja procjenjivali smo rijetke knjige, svađajući se neprekidno oko visine maloprodajne cijene, jedinstvenosti pojedinih knjiga i uvijek oko stanja u kojem se nalaze. "Ruby, zapamti, ne želim ići s visokim cijenama", ja bih rekao, na što bi me on pogledao istinski zgađen. "Još nisi ništa naučio", rekao bi. "Još ti nije jasno da ćeš dobru knjigu lakše prodati po većoj cijeni. Ljudi vole osjećaj da kupuju nešto vrijedno. Spusti cijenu previše i ispast će kako ni sam ne znaš vrijednost onoga što imaš." Uzeo bi knjigu i držao je pred sobom kao da i ona može progovoriti. Kada bi čuo što mu je imala reći, proglasio bi: "Sedamdeset i pet dolara, doktore J, ne možeš nuditi kurvinu kćer za manje od toga. Želiš li izgledati kao budala?"
Išlo je to tako, sve dok nije dobro svanulo. Noć je prošla za tren oka i odjednom smo bili gotovi. "Uvijek je tako kada gledaš knjige", rekao je Ruby. "Sat prođe za minutu: nije ti jasno gdje je do vraga to vrijeme nestalo. Kao kada vodiš ljubav sa ženom... ništa te tako ne može začarati."
Zatim su otišli. Ruby je otišao kući uhvatiti koji sat sna, a gospođica Pride povukla se u svoju sobu. Hodao sam knjižarom i tek tada sam shvatio - u što sam se ja to upustio, što sam ostavio za sobom, koliko mi se temeljito život promijenio u mjesec dana. Duboko sam udahnuo. Sve je mirisalo na isparavanja od boje i piljevinu. Mirisalo je kao novi automobil, iako sam miris nije bio takav. Bilo je to nešto stvarao, nešto živo i nešto moje. Bilo je lijepo i uzbudljivo. Imao sam osjećaj vlasništva i znao sam kamo idem. Čekao me velik posao i to je bilo dobro.

21

STVARI SU TAKO IZGLEDALE NE TAKO DAVNO.
Prvi je tjedan bio izvrstan. Već prvog dana otišla su dva potpisana Polja graha i do večeri sam skupio gotovo tisuću dolara. Sva tri Stephena Kinga odlepršala su drugog dana. Do kraja tjedna stigao sam do tri tisuće dolara. Pustio sam bradu, obrijao je, pa je opet pustio i opet obrijao. Ni pod razno nisam stavljao kravatu. Ljudi su me upozoravali da postajem boem.
Jackie Newton tužio me tražeći deset milijuna dolara. Takva se stvar mora vući po sudovima godinama. Imao sam prijatelja odvjetnika, koji mi je rekao da se ne brinem zbog toga, nešto ćemo već smisliti.
Nisam se brinuo. Žalio sam zbog samo nekoliko stvari: povremeno bih sanjao Bobbyja Westfalla i njegova nepoznatog ubojicu, ali uvjeravao sam samog sebe kako takve brige više nisu moj posao.
Danas mi se čini da su godine provedene u policiji pripadale nekom sasvim drugom. U snu ne čujem zvukove sirene, pa čak me i vijest o pucnjavi između policije i prodavača droge ostavlja hladnim. Bio sam na nekoliko pogreba otkako sam napustio policiju, ali kako vrijeme odmiče, sve se češće ponašaju prema meni kao prema onima izvana. Još uvijek trčim. Održavam dobru kondiciju jer mislim daje to pametno. Zadržao sam pištolj, jer mislim da je i to pametno, samo sada imam dozvolu, poput svakog poslušnog građanina.
Viđam se s nekolicinom starih prijatelja nekoliko puta godišnje. Nikad s Carol. Čujem da živi s nekim poručnikom iz zapadnog dijela grada. Hennessey je onaj stari medo. Sjedimo, pijemo pivo, razgovaramo o starim slučajevima i vremenima.
Nekako mi se čini da više ne radi onako žestoko. Nikada nije ni porazgovarao s Peterom. Nikada nije stigao do Rite McKinley. U-Haul trag je presušio i nestao.
Policija neće riješiti slučaj Westfall. Vrijeme će pokazati da ću to morati učiniti ja.

KNJIGA DVA




22

SVI SU MI DANI POSTALI JEDNAKO LIJEPI. USTAJAO BIH U SEDAM: doručkovao bih u kafiću pokraj stana, pročitao novine, popio kavu i do devet bio spreman za pokret. Prepustio sam otvaranje knjižare gospođici Pride. Ona je sada stanovala u stančiću, također ne previše udaljenom; uredno bi se pojavila u devet i pol, ostavljajući mi slobodne ruke za lov, kako je to Ruby rekao. Od početka me iznenađivalo što se sve može pronaći. U stara vremena obilazio sam staretinarnice i slične prodavaonice samo povremeno, bez imalo uspjeha. Otkada sam postao trgovac knjigama, počela me pratiti sreća. Odjednom su me na policama tih hramova prašine čekale prave knjige, tamo gdje je nekada bilo isključivo smeće. Sada znam dvije stvari više nego tada. Prije sam tražio selektivno, samo ono što me zanimalo. Sada sam kupio medicinsku knjigu o kirurgiji oka, komad knjižurine s ilustracijama u boji iz 1903. godine, nešto što u starim danima ne bih ni pogledao. Platio sam je jedan dolar: uvalio sam je povoljno nekom očnom liječniku sa sela za sto. Kupio sam dvotomnu enciklopediju ratarstva iz ranog devetnaestog stoljeća, izrazito stručnu, za deset dolara; u knjižari će cijena od sto dvadeset pet djelovati sasvim razumno. Druga stvar koju sam shvatio je da kod knjiga ne vrijedi učiti na greškama. Ne lovi se nasumce. Treba ići za knjigama i treba to stalno raditi. Dobra knjiga za mali novac može biti na prodaju tek nekoliko sati, možda minuta - inače naleti neki knjigolovac i nema je više. Pokušavao sam biti brži i bio sam, prilično često. Kružio sam gradom i kupovao knjige kao usisivač.
Često i uspješno kupovao sam stvari koje me zanimaju, prva izdanja i krimiće. Pratim tržište i osjećam trendove koji dolaze. Ukrcao sam se u vlak Sue Grafton, iako mi se njezini romani ne sviđaju previše, i to u pravom trenutku. Njezinu prvu knjigu, A kao alibi, odjednom su svi tražili kao ludi, a cijena se udvostručavala svake godine, da bi danas stigla do tristo ili četiristo dolara za očuvani prvotisak. Graftonica se lijepo i lako čita, zabavna je, ali ne i izazovna. Njezin otac, C. W. Grafton, davno je napisao jedan od pametnijih i najzaraznijih krimića. Ta knjiga, Bez ikakve sumnje, po mnogim je mišljenjima bila prava prekretnica, ali sada se prodavala samo zbog kćerkine slave. Zato sam je stavio sa strane za neka pametnija vremena. Otkrio sam Thomasa Harrisa još dok se Crna nedjelja prodavala za šest i pol dolara. Oduševio me Crvenim zmajem, iako je napravio grešku, čestu u mnogim krimićima, s onom provalom uz pomoć rezača stakla na početku knjige. Ne provaljuje se tako u kuće, to je isto kao razbiti staklo čekićem, ali u knjigama i filmovima se trude da greška živi vječno. Dodaj mi rezač stakla, stari. Pa da lijepo izrežem rupu u ovom staklu i poberem ovaj lijepi dijamant. Uuff. Pokušajte to jednom. Ali nema veze. Crveni zmaj je tako dobra knjiga da mi je Harris uz nju mogao u usta skrenuti nepročišćenu kanalizaciju cijelog Denvera, a ja bih samo stajao kao mali Ollie Twist s košaricom u ruci, moleći za još. Još? Hoćeš JOŠ! Baš je u to vrijeme dotjerivao onaj očaravajuće napeti biser od knjige, Kad jaganjci utihnu, najboji krimić koji sam pročitao u posljednjih pet godina. Stalno sam mislio na starog gospodina Greenwalda dok sam ga čitao i pitao se bi li mu se svidio. To dokazuje, mislio sam, ono što sam mu onda pokušao objasniti, krasne stvari pojavljuju se na čudnim mjestima, čak i na listama najprodavanijih knjiga. Thomas Harris. Prvorazredni talent. Nadam se da će živjeti vječno, ali za slučaj da se to ne dogodi, spremam njegove knjige na sigurno. Skupljači ga polako otkrivaju: u novijim katalozima Crna nedjelja penje se prema stotini dolara, a ja imam šest odličnih primjeraka.
Uveo sam Janewayevo pravilo izbirljivog knjigolovca. Kupuj što voliš, ono što inače čitaš. Vjeruj svojoj procjeni. Općenito, vjeruj. Prave vrijednosti poput Melvilla mogu biti zaboravljene na neko vrijeme, ali uvijek će se vraćati.
Život mi je bio kontemplativan, kako bi rekao Maugham. Noću bih čitao neke od knjiga koje sam pronašao. Čitao sam stvari o kojima nikad nisam ništa čuo ni znao, slušajući uz to dobru glazbu, najviše jazz, te neprekidno listao kataloge ostalih knjižara. Učio sam brzo i knjigu koja bi mi došla u ruke nikada ne bih zaboravio. Tako se igra ta igra: morate biti malo trgovac, malo srećković i malo vidovnjak. Onaj tko ima najbolju kristalnu kuglu zarađuje najviše. Onaj tko se nađe u pravo vrijeme na pravom mjestu. Onaj s najviše volje, najviše osjećaja, s najboljom karmom.
Poznat mi je taj osjećaj: znao sam unaprijed kako će se neke stvari razvijati. Napokon sam stigao kući, poslu za koji sam rođen.
Poslovao sam tako već tri mjeseca kada me iznenada povuklo natrag u stari svijet. Počelo je dva dana prije Noći vještica. Toga dana imao sam dva posebna posjeta: Jackieja Newtona i Ritu McKinley.


23

TOGA SAM DANA KASNO DOŠAO U KNJIŽARU NAKON MUČNOG I NEUSPJEŠNOG traganja za knjigama. Dani su se skraćivali: prešlo se na zimsko vrijeme, pa bi se smračilo već u pet popodne, kada bismo inače zatvarali dućan. Obično bih se trudio stići do četiri - Colfax je opasna ulica i nisam htio da gospođica Pride sama zatvara - ali sam bio u Boulderu i vratio sam se kasnije nego obično. Bilo je skoro pet kada sam parkirao pred knjižarom. Vidio sam gospođicu Pride, samu u prednjoj prostoriji, kako zbraja dnevni utržak. Kada sam ušao, pokazala mi je očima prema stražnjoj sobi, a kada sam joj prišao, držala je kalkulator tako da vidim što je napravila tog dana. Ukupni iznos bio je tisuću četiristo dvadeset pet dolara, najbolji dan ikad. Tiho sam zviznuo. "Nekoliko velikih kupaca", rekla je. "Još su tu, tamo straga."
Pokazala mi je račune. Kupili su Zgode s putovanja po Yucatanu, lijepo prvo izdanje iz 1843. godine s izvornim ovitkom, i skupi Herčev dečko Louise Saunders-Maxfield Parrish, koji sam kupio preko kataloga prošlog mjeseca. Samo te dvije knjige donijele su gotovo tisuću dvjesto dolara.
"Bez njih bi to bio sasvim prosječan dan", rekao sam.
"Čudni neki likovi, bez sumnje, gospodine Janeway", rekla je tihim glasom. "Ali dok troše toliko, koga briga."
"Kako čudni?"
"Pa, ušli su oko tri i trideset. Samo je jedan govorio. Odmah je pitao za vas. Kada sam mu rekla da niste tu, pitao je kada se vraćate. Rekla sam najvjerojatnije prije pet. Želio je vidjeti što najbolje nudimo. Pokazala sam mu Stephensa i Parrishicu. Rekao je da će ih uzeti, tek tako. Platio je novčanicama od sto dolara." Malo je nakrivila ladicu blagajne, da mi pokaže svežanj novčanica. "Zatim nije htio uzeti ostatak. Dao mi je dvanaest novčanica od sto dolara i rekao da zadržim ostatak. Objasnila sam mu da je to protivno našim običajima, da mi ne uzimamo napojnice, ali pravio se da me nije čuo. Mislila sam da će otići, ali nije. Ushodao se po cijeloj knjižari. Kao što sam rekla, sada je u stražnjoj prostoriji."
Slegnuo sam ramenima. "Ima raznih ljudi, gospođice Pride. Uzet ću njegov novac."
"Tako sam i mislila."
Sjeo sam na njezino mjesto i pogledao što je još prodala. "Možete sada otići ako želite."
"Pa, bit ću tu još malo. Za koji tren stiže gospodin Harkness, pa idemo na večeru."
Uspravio sam se na sjedalu. "Jerry Harkness?"
"Nešto nije u redu?"
Nastavio sam pregledavati račune. Nije na meni da joj objašnjavam kako stvari stoje. Ali ipak, do vraga, kad je već pitala, nešto nije bilo u redu. Ona je slatka mlada cura, a Jerry Harkness je gotovo starac. Pčele privlače med, sjećate se toga? Da, uznemirila me malo i ne sviđa mi se to što sam čuo. Sveca mu, pa ja sam prestar za nju, a Harkness ima barem osam godina više. Plesao sam po jajima ne bih li održao sasvim profesionalan odnos s gospođicom Pride, a ona izlazi s Jerryjem Harknessom.
"Gospodine Janeway? Nešto nije u redu?"
"To su vaše stvari, gospođice Pride. Samo mi se čini da je možda malo prestar, samo sam to mislio."
"Čudno kako ga ja nisam tako doživjela, ali u pravu ste, ima on godina skoro kao i vi."
Zabuljio sam se u strop.
"Šala, gospodine Janeway, šala, gdje vam je smisao za šalu? Naravno da je prestar za mene, neću se za njega udavati... jedino..."
"Što?" prasnuo sam. "Jedino što?"
"Mogla bih uzeti u obzir mogućnost da na taj način dođem do dozvole stalnog boravka. Uzela bih u obzir svakog tko je to spreman učiniti za mene. Ali to neće biti gospodin Harkness. Pozvao me na večeru i ja sam pristala: to je cijela priča. Ali ako želite da ovdje nešto napravim..."
Odmahnuo sam glavom. "Samo nemoj ići na mračna mjesta."
"To nikada ne činim, gospodine, osim ako ih sama ne zamračim. Nadam se da će me podučiti na području gdje je stručnjak."
"Siguran sam da hoće", suho sam rekao.
"Želim sve naučiti."
"I hoćeš jednog dana", rekao sam, a tako sam i mislio.
Brzo je učila. Bit će to nacionalna tragedija ako se bude morala vratiti u Škotsku, pomislio sam. Ogromno je područje posla s knjigama većinu naslova na koje svake godine naiđe neki iskusni trgovac vidi prvi put - ali nju ništa nije obeshrabrivalo. Bila je neustrašiva i smiono se nagnula nad tu rupu bez dna. Kada bi se neki genijalac posvetio samo jednom djeliću tog obilja, opet ne bi mogao reći da sve zna. A Pinky Pride sebi je u zadatak stavila sve naučiti.
U tri je mjeseca upila toliko toga da sam je opunomoćio za dizanje novca s onog računa za kupovinu knjiga. Kupovala je od knjigolovaca i plaćala mojim novcem jednako slobodno kao i ja. Ponekad je griješila, baš kao i ja: ali svakog bi tjedna uspjela kupiti nešto senzacionalno. Znao sam kako će otići jednog dana u ne tako dalekoj budućnosti, ako već ne natrag u Škotsku, onda u svoju vlastitu knjižaru. Za sada, dok traje ovo posebno i kratko vrijeme u kojem smo zajedno, učinit ću sve da je usrećim.
"Onako usput, dobila si povišicu."
Razmišljala je neko vrijeme, kao da bi me mogla odbiti, a onda je rekla: "Valjda sam je i zaslužila."
Iz stražnje prostorije začuo se smijeh. Bilo je nešto poznato u njemu, nešto što kao da je stiglo iz zaboravljenog sna. Čulo se kako dvojica tiho razgovaraju, pa se jedan opet nasmijao.
Zatim su došli naprijed.
Bio je to Jackie Newton, s nekim revolverašem koji je izgledao kao da je sad stigao iz starog Chicaga. Jackie je bio nenaoružan, ali snagator je imao nešto veliko. Naučiš se odmah vidjeti te stvari. Moj je pištolj bio za pojasom po sredini leđa. Nije ga lako izvući odatle, ali bude li trebalo, mislim kako ću ga izvući puno brže nego što Jackie očekuje. Revolveraš je bio tjelesni čuvar, razbijač, jeftina roba. Obilazili su knjižaru i pravili se da razgledaju. Borio sam se protiv želje da budem duhovit (dječaci, ovdje ne držimo bojanke baš bi lijepo leglo) i vidim što će dalje biti. Gospođica Pride lagano se primakla pultu i vidio sam kako vadi škare iz kutije u kojoj su se nalazile.
Nije blesava, ta gospođica Pride.
Pogledao sam je u oči i rekao: "Zašto sada ne pođete kući?"
"Pa, stiže Harkness, sjećate se?"
"Pođite kući, gospođice Pride." Nije se ni pomakla. Jackie se okrenuo prema njoj i pogledao je, a ona nije odvratila pogled.
"Hoćeš li se malo provozati u velikom autu?" upitao je. Odmahnula je glavom.
Krenuo je prema njoj, stalno gledajući u mene.
"Kako ide, dupeglavac?" upitao je.
Igrali smo obrnute uloge u odnosu na onaj dan kada sam mu probušio gumu. Ja sam sada šutio, a Jackie je pričao. "Ne bih ja rado imao nešto ovakvo... sve te vrijedne knjige... u ovako lošem dijelu grada. Čujem da ima bandi okolo koje ništa drugo i ne rade nego razbijaju mjesta poput ovog."
Kad se približio na jedan metar, zastao je i rekao: "Uvijek se nađe neki majmun koji te želi natjerati da požališ što si se rodio."
Samo je on govorio.
"Razbije ti izlog... pa netko ulije malo benzina oko ponoći. Buum!" Otvorio je torbu i izvadio dvije knjige koje je kupio. Znao sam što smjera i nisam mogao ništa učiniti. Platio ih je: imao je račune; to su njegove knjige.
Otvorio je Stephensa, istrgao mapu staru sto četrdeset godina i obrisao nos u nju.
Iščupao je dvije stranice iz drugog toma i sve ponovio. Istrgao je stranicu iz one osamsto dolara vrijedne Maxfield Parish, zapalio je i pripalio njome cigaru koju je žvalio revolveraš.
"Ovdje je zabranjeno pušenje", mirno sam rekao.
"O, tako mi je žao, nisam vidio znak", rekao je Jackie Newton. Ispustio je tinjajuću stranicu na pod i zgazio je. Zatim je otvorio Parrishicu i pridržao je da revolveraš može ubaciti svoju smrdljivu cigaru između stranica. Jackie je zatvorio knjigu i dobro je stisnuo, pa mi je dodao preko pulta.
"Imaš kantu za otpatke?"
S dva prsta sam uzeo knjigu i ubacio je u kantu.
Krenuli su prema vratima.
"Dođite opet", rekao sam.
Jackie se smijao dok su izlazili. Gospođica Pride prestala je zadržavati dah. Škare su joj skliznule kroz prste i zaklepetale po podu.
"Prekasno sam ga prepoznala", rekla je. "Nisam znala tko je dok se tek sada nisam sjetila slike iz novina."
"Sve je u redu."
"Prilično skupa vrsta iskazivanja neposluha, ne čini li vam se?"
"Sve ovisi o tome odakle promatraš. On si to može priuštiti."
"Pa ipak, to je užasan način za razbacivanje novcem."
Vidio sam kroz prozor kako stiže Jerry Harkness. Odlazi, pomislio sam, nisam raspoložen.
Naravno da nije otišao. Otvorio je vrata i ušao. Nauljio je kosu, stavio kravatu i obukao nekakav električnoplavi sako. Izgledao je uparađen kao netko iz Greenwich Villagea, Mr. Cool iz 1968. godine.
"Jesi li spremna?"
Gospođica Pride uzela je kaput i omotala vrat šalom. Harkness se premještao s noge na nogu. Pogledi su nam se sreli, a držanje mu više nije bilo tako cool i pocrvenio je. Nije mu bilo ugodno.
"Ti nemaš ništa protiv, Janeway?"
"Pa nisam ja njezin čuvar. Samo pazi što radiš."
Opet smo se pogledali. Nisu tu bile potrebne riječi: sve je bilo nepogrešivo jasno. Davno smo mi napustili pubertet: prošli smo što je trebalo proći i znali smo kako muškarci razmišljaju. Znao sam što bi on htio, a on je znao da ja znam, pa sam mu očima poručio Ništa ne pokušavaj, prijatelju, nemoj ni pomisliti na to i bio sam jasan poput pljuske. Jedino što ju gospođica Pride nije čula.
Čekala me glupa osamljena večer. Sretna ti Noć vještica, Janeway. Lagano je počeo padati snijeg. Sutra, pomislio sam, prošetat ću malo do gospodina Harknessa. Odmah sam odbacio tu ideju. Gledaj svoja posla, pomislio sam: naljuti je i može jednostavno otići raditi k njemu. Noć je bila mračna, ja također. Newton me oneraspoložio, gospođica Pride gurnula još malo dublje, a na vidiku nije bilo neke brze utjehe. Nije mi se čitalo, nije mi se radilo ni išlo kući, a nisam htio ostati gdje sam bio. Jedan od onih depresivnih dana kada ništa ne pomaže.
I baš tada vrata su se otvorila, a u moj je život ušetala Rita McKinley.

24

ODMAH SAM JE PREPOZNAO. STVORIO SAM NJEZINU SLIKU U GLAVI I ČINILO se da sam pogodio. Prije nekoliko tjedana dobio sam kopije onih članaka iz AB-a, ali samo tekst bez slika; pročitao sam jedanput, pa proslijedio Hennesseyju. Nije to više bio moj posao, ali ipak, u nekim čudnim trenucima, i danju i noću, uhvatio bih se kako mislim na nju. Nekako je bila u središtu svega što se dogodilo Bobbyju Westfallu. Prikupili smo vraški malo činjenica tomu u prilog, ali osjećao sam da je tako. Gotovo je potpuno opravdala moja očekivanja: prokleto je dobro izgledala, tamnokosa s bademastim očima. Toliko su mi već rekli oni koji su je poznavali, ali moja je mašta popunila praznine začuđujuće točno, i ono što sam zamislio sada je stajalo preda mnom. Pogriješio sam jedino u odjeći: zamišljao sam je u krznu i punu dragulja, a ona nije nosila ništa od toga. Ono što se od haljine moglo vidjeti ispod starog i običnog kaputa izgledalo je neupadljivo i staromodno. Nosila je šeširić, malo nakrivljen. Nije izgledao kao dobra zaštita od vjetra. Obrazi su joj bili rumeni od hladnoće. Nosila je platnenu torbu u ruci (očekivao sam kožnu) zatvorenu izlizanim užetom provučenim kroz nju. Bila je točno onakva kakvu sam je zamišljao, i potpuno drugačija.
"Gospodin Janeway?"
Potvrdno sam odgovorio.
"Ja sam Rita McKinley."
Najednom sam se osjetio kao i svi drugi u njezinoj blizini - malen i nevažan u knjižarskom svemiru. Volio bih znati kako to postiže, pomislio sam: kladim se da je to velika prednost u nekim situacijama. A onda sam shvatio. Širila je auru potpune otvorenosti. Dovoljno je bilo pogledati joj lice i vidjeti: nigdje ni traga preseravanju. Došla je do pulta i rekla: "Ostavili ste prilično neuljudnu poruku na mojoj sekretarici prije nekog vremena."
"Postajem neuljudan kada mi ništa drugo ne preostane. Javite li se vi ikada na poruke koje dobivate?"
"Dobra sam u odgovaranju na poruke. Ovaj put došlo je do zabune. Nisam bila u gradu."
"Prilično dugo vas nije bilo."
"Nisam imala kontakata skoro šest mjeseci. Inače mogu preslušavati poruke kada nazovem kući, ali ovaj put nije radilo."
"Gdje ste bili, na putu oko svijeta?"
Nisam očekivao odgovor na to i pogodio sam. Prešla je na stvar: "Što mogu učiniti za vas?"
"Sada ništa."
"Poruka je spominjala nekakvo ubojstvo."
"Mislio sam da niste dobili poruku."
"Automat ju je snimio, samo je ja nisam mogla preslušati kada sam zvala. Dakle, kakvo je ubojstvo posrijedi?"
"Ubojstva više nisu moj posao."
"To vidim."
Pogledala je oko sebe i opet sam se osjetio malen i nevažan. Nešto mi je i smetalo, ali nisam mogao do kraja objasniti razloge tomu.
"Ne obraćajte pažnju na sve oko vas", rekao sam. "Čovjek se mora nečim baviti."
"Lijepo ste ovo uredili."
Pogledao sam je ne bih li ulovio tragove sarkazma, ali nije ih bilo. Malo je razgledala po sobi, bacivši pogled kroz otvorena vrata i u druge prostorije. "Čini se da znate što radite", rekla je.
"Iznenađuje li vas to?"
"Naravno. Nije to nešto što bih očekivala od policajca."
"Ne brinite se, znam ja i kako istući nekog. Ima u meni mnogo više od samog intelekta."
Moj smisao za humor nije ostavio traga na njoj. "Ima tu lijepih stvari", rekla je potpuno ozbiljno.
"Hvala vam", rekao sam.
"Ovo ste morali skupljati prilično dugo."
Nisam ništa odgovorio.
"Imate jako dobar ukus."
"Za policajca", rekao sam. Nacerio sam se da pojačam dojam i okrenuo dlanove na gore.
"Eto još jednog dokaza da dobar knjižar može stići odasvud. Čak i knjižničari imaju priliku."
"Ne volite knjižničare?"
"Radila sam taj posao. Oni su najveći neprijatelji dobrih knjiga na svijetu. To na stranu, dobri su ljudi."
Uzela je jednu knjigu, otvorila je i pročitala nešto iz nje. Ali oči su joj lutale okolo, sve dok se nisu srele s mojima preko ruba knjige. Kakav prodoran pogled. Ne bih rado lagao toj gospi da mi život o tome ovisi, pomislio sam.
"Ako to još niste znali, knjižari i knjižničari vode beskrajan rat", rekla je. "Samo povremeno sklapaju labava primirja."
"Prvi put čujem."
"O da; stvarno mrzimo jedni druge."
"A zašto?"
"Iz očitih razloga. Zanimaju nas iste stvari: ponekad su to jedinstvene vrijednosti. Oni na nas gledaju kao na trgovce koje pokreće pohlepa i želja za što što većom zaradom."
"Ma baš."
"Baš tako. Pokušajte ih uvjeriti u suprotno."
"A kako mi gledamo na njih?"
"Mogu govoriti za sebe, nakon što sam radila među njima. Pokazat ću vam knjižnice koje će vas rasplakati. Dobiju na poklon neprocjenjive, divne knjige, pa ih odlože u neki pljesnivi podrum da propadaju. Starčići umiru i misle kako će učiniti svijetu uslugu ako ostave svoje knjige knjižnicama. Mogli bi ih isto tako politi benzinom i zapaliti. Posebno ako ih poklone javnim knjižnicama. Nemaju oni ni znanja ni ljudi da se bave takvim stvarima. Nakon svega, njihovi članovi imaju pravo dobiti svoje Judith Krantz i Janet Dailey. Pa nakon što knjižnica kupi po pedeset komada tog smeća od naslova, odmah počnu plakati kako više nemaju novca."
"Gdje ste radili?"
"Počela sam u knjižnici u Kansasu, koja je baš dobar primjer. Ta je knjižnica prije trideset godina dobila na dar fantastičnu zbirku. Još je na istom mjestu gdje su je tada odložili, u nekoj podrumskoj sobi. Prije nekoliko godina odlomio se dio stropa, pa su knjige sada zatrpane tonama šute. Dala bih mnogo novca da ih mogu izvući otamo."
"Pa zašto ne pokušate? Većina ljudi nema ništa protiv novca."
"Zaboravite na to. Pokušate li neki takav posao, uvijek se sve zakomplicira. Ponekad se uspije doći do strašnih knjiga. Mnogo češće se ne uspije. Ali to je sasvim druga priča. Što ste me željeli pitati?"
"Mislim kako biste u stvari trebali razgovarati s policajcem koji sada vodi slučaj." Napisao sam joj Hennesseyjevo ime na poleđini papira za označavanje dokle se stiglo s čitanjem.
"O čemu se radi?"
"Mislim kako bi vam to Hennessey trebao objasniti."
"Telefonom ste spomenuli nekog Westfalla?"
Kimnuo sam. Uplovili smo u opasne vode. Znao sam kako ne smijem razgovarati s njom o slučaju, ali već dugo su me neke stvari zanimale.
"Trebam li znati o kome se radi?"
"Želite li reći da ga ne poznajete?"
"Nikada prije nisam čula za njega."
"A za Stanleyja Ballarda?"
"Njega poznajem. Jednom sam kod njega radila procjenu. Ljubazan stari gospodin."
"Pregledali ste njegove knjige?"
"Svaki vražji komad. Potpuno izgubljeno vrijeme."
"Ništa niste tamo našli?"
"Bio je član dvaju klubova ljubitelja knjiga i preko njih je nabavio devedeset devet posto svega. Znate dobro kao i ja koliko te stvari vrijede."
"Povijesne knjige mogu biti dobre."
"Ali gospodin Ballard nije se bavio poviješću, zar ne? Njega su zanimali romani i imao je samo romane iz klubova knjiga."
Smeće, pomislio sam.
"Kada je zvao zbog procjene, objasnila sam mu kako će bacati novac uludo osim ako su knjige vrijedne. Nisam jeftina, gospodine Janeway. Moja se stručnost plaća kao da sam odvjetnik i nije ništa lakše doći do nje. Kada dobijem neki takav poziv, nastojim saznati o čemu se radi prije nego što skočim u auto i sjurim se nizbrdo."
"Što želite saznati?"
"Isto ono što bi i vas zanimalo na mojem mjestu. Za početak, za što će im procjena služiti. Tim pitanjem odmah eliminiram većinu. Jer većina obično odgovori kako bi samo htjela znati koliko vrijedi ono što ima. Ne znaju što bi, pa troše svoje i moje vrijeme. Kada čuju da za procjenu satnica iznosi šezdeset dolara na sat i više, brzo se povuku. Povremeno netko ipak zna što hoće. Nekad je u pitanju osiguranje, pa im treba procjena radi utvrđivanja visine police. Možda je nešto, poplava na primjer, uništila neke knjige, a osiguranje ih ne želi platiti. Takvi poslovi često iskrsnu. Ne volim osiguravajuća društva - uvijek samo nastoje platiti što manje: neki čak tvrde da knjige nisu ni vrijedile onoliko na koliko su bile osigurane. Tu ja stupam na scenu. Neću biti neskromna kada vam kažem da mi nitko nije ravan u učenju pameti gramzivih osiguravajućih društava. Ali mislim kako vi to već znate."
"Ne znam ništa o tome. Nov sam u poslu; još nikada nisam ništa procjenjivao."
"Taj novac kao da pada s neba. Moj vam je savjet da u prvi sljedeći oglas koji platite stavite procjenjivanje, i to što većim slovima. Odete negdje, malo ispitate stvari, napišete izvještaj i pokupite više para nego što automehaničar skupi u tjedan dana. Danas je to popriličan iznos."
"Radite li uglavnom poslove vezane uz osiguranje?"
"Ne, ali ima ih dosta. Jedan sam obavila baš prije nego što sam otišla iz grada. Tipičan primjer. Čovjeku je poplava uništila cijelu biblioteku. Pukla je cijev, on je bio kod prijatelja... znate kako to ide. U tom su podrumu bile knjige koje je skupljao dvadeset godina. Nikada nisu bile procijenjene, smatrao je kako ih pokriva osiguranje kuće od nezgode... zamjenska vrijednost, znate kako se to već ugovara. Da, samo što osiguranje nije htjelo platiti. Tip je tražio dvije ušljive tisuće dolara i nisu mu ih htjeli dati. Najveća greška koju su ikada napravili. On je pozvao mene, pa sam pregledala što je imao. Isuse, tražio je koliko ih je platio, što je samo djelić, vjerujte mi, djelić svote koju bi danas za njih trebalo dati. Bilo je tamo prekrasnih knjiga; srce mi se paralo vidjevši ih onako nikakve i uništene. Ali sve sam pregledala i na kraju stigla do iznosa od trideset pet tisuća dolara u maloprodaji."
"I vaša je riječ bila dovoljna da osiguranje prizna grešku i pljune lovu?"
"Učinili su ono što uvijek rade, poslali nekog šmokljana da ispita moju stručnost. Možete zamisliti što sam mu napravila. Nakon toga činilo se da ćemo na sud. Ako oni tako žele, ja nemam ništa protiv. A onda se iznenada nekome u toj tvrtki uključio mozak. Iznenada su se htjeli nagoditi. Nazvali su me i zatražili dokumentaciju o svakoj pojedinoj knjizi, veleprodajne i maloprodajne cijene, i sve što već ide. I tako ja odjednom osvanem na njihovoj platnoj listi. Ako popijem šalicu kave dok sastavljam tu listu, oni plate pet dolara. Ne želim se praviti pametna, ali mogli su biti pošteni i jeftino proći. Pa kada su se odlučili za natezanje, račun se povećao. Tako sam im dala listu, sve s podacima o izvorima, mogućnostima uspoređivanja i svim drugim objašnjenjima tako da ne pomisle išta osporavati. Skupilo se tu šezdeset stranica i trebalo mi je tri dana, a sve za osamdeset pet po satu. Dogovorili su se s tipom za malo više od trećine procijenjene vrijednosti, i dali mu jedanaest i pol tisuća. Ono što ih je stvarno dotuklo je moj račun povrh svega."
Napamet sam računao. "Morali su vam platiti otprilike onoliko koliko je tip zatražio u onom prvom zahtjevu."
"Dvije tisuće i četrdeset dolara. Pa neka netko kaže da nema pravde."
"Dakle, što je bilo s Ballardom?"
"Sve sam mu lijepo objasnila. Pitala što će mu procjena, je li siguran da želi na to trošiti novac. O tome se radi. Ako imate imalo časti, prvo ćete htjeti to saznati."
"U čemu je razlika, ako napravite procjenu nakon što saznate?"
Trgnula se kao da ju je zmija ugrizla. Oči su joj se gnjevno suzile. "Da se niste usudili ocjenjivati me, gospodine. Ima i te kakve razlike."
"Kakve?"
"Pokušavate li me uloviti u laži ili vas stvarno zanima?"
"Kao što sam vam već rekao, ne bavim se više tim poslom."
"Lijepo. Znači da ovdje gubim vrijeme."
Mislio sam kako će otići, ali nije. Razgledala je knjižaru, malo bolje zagledajući stvari koje su joj prije zapele za oko. Vratio sam se računima i pustio je na miru. Trebalo joj je više od pola sata da sve razgleda.
"Slušajte, nešto ću vam reći prije nego što odem", rekla je. "Nije me briga što mislite o meni i zašto, ali evo cijele priče. Stari mi je rekao kako je već pedeset godina član tih klubova. Sve to vrijeme kupovao je samo romane. Rekla sam mu da će više platiti meni nego što sve to vrijedi. Nije ga briga za novac, odgovorio je, samo želi imati podatke za svoje nasljednike, da im olakša posao nakon njegove smrti. Činilo mi se po onome što govori kako se nasljednici međusobno ne slažu."
"Najblaže rečeno."
"Dakle, tako je to bilo. Nije ga bilo briga za novac, samo im je htio ostaviti jednu svađu manje kada nas napusti. Bogamu, to je dobar način trošenja novca, ako već to želi. Sve dok im je jasno u što se upuštaju, tko sam ja da im govorim što bi trebali raditi? Ipak, i dalje nisam htjela taj posao. To nije moj nivo i u Denveru ima mnogo ljudi koji će ga rado obaviti jednako dobro po nižoj cijeni. Ako baš želite čuti istinu, nije mi nimalo zabavno pregledavati knjige kupljene preko klubova, čak ni kada mi za to plaćaju; novac mi nije nužan i ne radim više ništa što me stvarno ne zanima, ali stari je gospodin htio mene. Želio je papir u koji se neće sumnjati. Možda zvuči pretjerano, gospodine Janeway, ali činilo mi se da mu je to posljednja želja."
"Uopće ne zvuči pretjerano, već je vjerojatno točno. Umro je ovog ljeta."
"Žao mi je zbog toga. Svidio mi se, bio je krasan starac."
"Svi to kažu."
Činilo se kao da se malo opustila. "Bio je... poput mog djeda... samo s boljim ukusom za knjige. Neki su naslovi bili fantastični, ali ta se jeftina izdanja ne mogu prodati. Što više reći?"
"Napravili ste procjenu?"
"Da. Tri tjedna nakon razgovora otišla sam tamo i učinila to. Nije dugo trajalo i nisam previše naplatila - tek toliko da izgleda dovoljno profesionalno."
"Kako ste to izveli?"
"Kako to mislite, kako sam to izvela? Pregledala sam knjige i napisala mišljenje. Ništa nije zasluživalo posebnu pojedinačnu pažnju. Trebalo ih je izbrojiti, pa smo to i učinili: bolje rečeno, on ih je prebrojio prije mog dolaska. Ja sam mu rekla neka to učini. Nema smisla plaćati procjenjivaču za posao koji sami možete obaviti. Sve što sam ja morala učiniti bilo je pregledati ih. Niti jednu jedinu knjigu nije trebalo bolje pogledati. Trebalo mi je oko četiri sata za sve i bila sam stvarno brza."
"Jeste li u toj brzini možda nešto propustili?"
"Kod tako velikog broja knjiga uvijek postoji ta mogućnost. Sve što vam mogu reći je da sam pogledala svaku knjigu na tim policama. Sve je bilo točno kako je i rekao da će biti, romani iz kluba knjige od vrha do dna. Vrijedni manje od papira na kojem su tiskani."
"Što piše u vašoj procjeni."
"Samo to. Bezvrijedno, osim kao stari papir. Možda bi se mogle prodavati na metar, da popunjavaju police u salonima namještaja."
To je imala reći i onda je prestala govoriti. Sve što mi je do sada rekla bilo je bezopasno: važno je ono što će sutra ili nekog drugog dana reći Hennesseyju. Na ovom bi mjestu policajac tek počeo s pravim ispitivanjem. Ja više nisam bio policajac i morao sam paziti što govorim. Ne govore se okolo bilo kome pitanja kakva postavljaju policajci: time se otkrivaju karte, gubi se prednost.
Ali nisam mogao odoljeti. "Bi li vas iznenadila spoznaja da je netko ipak kupio sve te knjige, gospođice McKinley? Misleći da sklapa vraški dobar posao."
Opet sam osjetio ljutnju, ali ovaj put ju je zadržala za sebe. "Ništa mene ne iznenađuje", rekla je. "Netko će uvijek nešto kupiti i netko uvijek plati previše. Shvatit ćete to i sami nakon nekog vremena."
Malo sam slegnuo ramenima. "Taj se čovjek razumio u knjige", rekao sam, a u glavi mi je počelo zvoniti alarmno zvono i to će biti posljednje što ću reći Riti McKinley o Ballardovim knjigama, prije nego što da službenu izjavu Hennesseyju.
Ljutnja je ipak isplivala na površinu. "Možda se nije razumio tako dobro kako mislite. Možda je poblesavio, gospodine Janeway. Možda sam ja bila u dosluhu s nekim. Što biste vi da vam kažem?"
"Ništa."
"Mislite kako sam namjerno nisko procijenila knjige da bi netko jeftino došao do njih? Radi li se o tome cijelo vrijeme?"
"Uopće nije važno što ja mislim. Više ne radim u policiji."
"Moram ići", opet je rekla. "Ali mi najprije pokažite par stvari iz vitrine."
Izvadio sam knjige koje je pažljivo pregledala. "I one tamo, molim vas." Odjednom je bila vrlo poslovna. I ja sam pokušao. Pokazivao sam joj knjige, a na kraju bi mi ih vratila. Ipak se odlučila za dva rijetka romana Saula Bellowa, savršene primjerke koje sam otkupio od Petera prije manje od mjesec dana. Ruby im je odredio cijenu, a ja sam mislio kako je previsoka. Čovjek bez oslonca četiristo dolara; Žrtva dvjesto pedeset.
Nije tražila popust: činilo se da joj novac ne znači mnogo. Dao sam joj uobičajenih dvadeset posto, pa mi je napisala ček na pet stotina i dvadeset dolara.
A ja sam počeo brbljati bezveze. Duga i mračna je noć, iznenada sam shvatio, i nisam joj htio vidjeti leđa.
"Čudim se što ste se odlučili za te knjige. Jedan stari knjižar kojeg poznajem rekao je kako ću vjerojatno umrijeti prije nego što ih prodam. Bellow bi trebao biti u rangu s Mailerom i Rothom i Henryjem Millerom. Ali oni ne privlače skupljače."
"Čini se da vam je prijatelj pogriješio. Barem što se ovih Bellowa tiče."
Krenula je prema vratima. Htio sam je vući za rukav i još joj nešto pokazati. Nema veze što, samo neka se zainteresira i ostane.
Želite li čuti kako to stvarno izgleda kada vas ispituje policajac, gospođice McKinley?
Ono što sam stvarno rekao bilo je: "Hej, nisam ja mislio ništa loše."
Okrenula se kada je stigla do vrata i onako me pogledala. Predao sam se i napokon izdao Denversku policijsku upravu.
"Znam da knjige nisu vrijedile ništa", rekao sam. "Pregledao sam račune iz kluba. Sve ih je čuvao, cijelu dokumentaciju, od samog početka. Mogao sam procijeniti sve te knjige i ne gledajući ih."
"Baš lijepo", suho će ona. "Čini se kako ipak neću završiti na električnoj stolici."
Otvorila je vrata. Sad ili nikad, pomislio sam.
"Što mislite o jednoj zajedničkoj večeri?"
"Ne dolazi u obzir", odgovorila je bez razmišljanja. "Ipak, hvala što ste me pozvali."
Vrata su se zatvorila za njom. Stajao sam u praznoj sobi u praznom svijetu. Jedva primjetan trag njezina mirisa zadržao se još malo. Sjećanje na nju zadržat će se dosta dulje.

25

SANJAO SAM JE. PLIVALI SMO KROZ MORE KNJIGA, ONA I JA U MOJEM SNU. Bilo je ludo. Ljubav mi nekako ne ide, ako to tako mogu reći, već prilično dugo. A možda se tako počinje izražavati neženja na pragu senilnosti, koji se zapravo boji pokušati iznova. Međutim, Rita McKinley zapalila je stari plamen i toga sam bio svjestan. Planuo sam kao masna krpa natopljena benzinom. Bilo bi to u redu za nekog pubertetliju, ali čovjeku u tridesetima, koji razmišlja o vezi, nikako o ljubavi, osjećaj je bio iznenađujuće snažan. Nikako neugodan, osim što je uz njega išla neugodna spoznaja o vjerojatnom ishodu.
Nazvao sam Hennesseyja odmah ujutro ne bih li ispravio što se može. Policajac u meni još se nije dao. Ispričao sam mu o kasnom posjetu McKinleyjeve, o čemu smo razgovarali i što sam joj sve rekao. Nije ga bilo previše briga. Gradonačelnik se nije baš pretrgao požurujući policiju oko slučaja Bobbyja Westfalla. Porazgovarat će rado s McKinleyjevom, čim se nađu, ali nije se nadao kako bi od toga moglo biti koristi.
Nazvao je dva sata kasnije i rekao mi da McKinleyjeva dolazi oko jedanaest. Nakon toga mogu je loviti.
Ali mogu li je uloviti?
Nazvao sam je oko dva. Dobio sam automatsku sekretaricu, ali javila mi se za manje od jednog sata.
Glas joj je bio hladan i držala se distancirano. "Pa, gospodine Janeway, jeste li sve shvatili?"
"Mislite li na ubojstvo ili na posao s knjigama?"
"Ako ikada shvatite posao s knjigama, objasnite i meni. Što mogu učiniti za vas?"
"Pomozite mi shvatiti."
"Rekla sam vam jučer i ponovila jutros gospodinu Hennesseyju. Ne znam ništa o tome."
"Govorio sam o poslu s knjigama. Volio bih pogledati vaše knjige."
Osjećao sam se kao skinut do gola pred cijelim svijetom. Hrlio sam k još jednoj odbijenici, i brzo je stigla.
"Nema prostora za vašu zaradu među mojim knjigama", rekla je. "Sve što nudim je po visokim maloprodajnim cijenama."
"Kladim se da ću nešto naći."
"Ne bih se složila. Nema tu za vas zarade, a osim toga, trenutno sam vrlo zauzeta. Tek sam stigla kući. Umorna sam, tisuću stvari čeka na mene. Dodajte tome još i činjenicu da nisam gostoljubiva. Sada ne želim društvo."
"Pa, bili ste prilično jasni."
"Žao mi je. Doviđenja."
Četvrta osobna za Janewaya: minuta do kraja, minus deset koševa i prvi navijači već su okrenuli leđa terenu. Ostavio sam knjižaru na brigu gospođici Pride i krenuo u obilazak. Stigao sam u DAV na Bulevaru Montview baš kada su izlagali novu robu. Izgledala je bezveze. Pogledao sam ipak onako kako bi to učinila Rita McKinley i opet mi je izgledalo bezveze: banalne knjige za banalne ljude. Krimići iz kluba knjige. Znanstvena fantastika iz kluba knjige. Hopa-cupa knjige: Cosmov vodič kroz dobar sex, Kako voljeti muškarca, sedam poza za sedam dana, bla bla bla. Nadam se kako nas jednog dana neki budući arheolozi neće prosuđivati po takvim knjigama.
Buljio sam bezveze, misleći na Ritu McKinley, kada sam ugledao naslov JR i ime Gaddis. Zgrabio sam je u posljednji tren. Netko mi je već bio za vratom.
"Hej, doktore J."
Okrenuo sam se. "Hej, Peter. Ide li kako?"
"Moglo bi i bolje. Zamalo ste izgubili tu knjigu. Koliko vrijedi?"
Otvorio sam knjigu, skinuo joj ovitak, pomirisao je. Sasvim zgodno prvo izdanje, ali bila je malo zgužvana i neki se kreten potpisao u nju.
"Pa, ova ovdje možda trideset ili četrdeset dolara."
Gospođica McKinley ne bi je uzela, čak ni za dva dolara. Ali za nekog poput Petera, značila je puno.
"Prokletstvo. Promašio sam je za jednu minutu."
"Možda i nisi", rekao sam i dao mu je.
"Isuse, doktore J..."
"Sretan Božić, dva mjeseca unaprijed."
"Isuse."
Zajedno smo izišli. Zastali smo na parkiralištu i malo porazgovarali. Pitao sam ga nalazi li išta knjiga. Da, odgovorio je, ima mi pokazati neke lijepe stvari. Jedan ili dva prava bisera. Navratit će potkraj tjedna.
Zatim se nekako ukočio. Pogledao sam ga dobro i pomislio kako ga je možda srce izdalo. Zateturao je i pao bi da ga nisam zgrabio za ruku.
"Hej, Pete, jesi li dobro?"
"Da, naravno."
Nije izgledao dobro. Izgledao je kao riba na suhom.
"Moram ići", rekao je.
"Dođi, povest ću te."
"Ne, ne treba. Evo autobusa."
Otrgao se i otrčao na drugu stranu ceste. Naišao je automobil, zanio se i zamalo ga pokupio. Zaokrenuo je i dalje trčeći prema autobusnoj postaji. Primjerak JR-a ispao mu je meni pod noge.
Podigao sam ga i gledao kako autobus odlazi. O čemu se tu do vraga radi?
Strah je imao veliku ulogu. Nešto je Petera tako uplašilo da mu je mozak blokirao. Nešto ga je na smrt preplašilo.
Pogledao sam oko sebe. Prometno, ali bezopasno raskrižje: automobili su jurili u četiri traka, a ljudi se gurali po pločnicima. Dvije prodavaonice prekoputa. Tri ugla niže kafić i meksički birc. Iza njih staretinarnica. Pokušao sam se sjetiti što je Peter radio, gdje je gledao kada ga je strefilo, ali nisam mogao biti siguran. Prešao sam ulicu i ušao u jednu prodavaonicu. Kupio žvaku. Zatim sam slegnuo ramenima i vratio se poslu.

26

"ZVALA JE RITA MCKINLEY", REKLA MI JE GOSPOÐICA PRIDE ČIM SAM ušao. "Prije petnaest minuta."
Ostao sam mrtav hladan. Pregledao račune od tog dana. Uvjerio se u ono što sam već znao: bio je to šugav dan. Jedva stotina dolara, tek da se pokriju troškovi.
Odšetao sam do Rubyja. Spremao se za zatvaranje. Neff je već otišao. Knjižara Seals & Neff tog je dana utržila manje od pedeset dolara.
Šugav dan za cijelu Ulicu knjižara.
Nije mi se dalo produžiti do Jerryja Harknessa. Vidio sam svjetlo u njegovu izlogu, znači bio je tamo. Svijetlilo je i kod Clydea Fixa.
Odjednom se spustila prava noć. Osjećao sam se kao zadnji čovjek na svijetu i činilo mi se, ma što mi Rita McKinley imala reći, da taj osjećaj neće nestati.
Ipak jest. Kada sam je nazvao, počela se ispričavati.
"Nisam često neljubazna, gospodine Janeway. Možda je to zbog vremenske razlike."
"Nisam ništa primijetio", lagao sam.
Prekinula je iznenadnu tišinu. "Ako ste još uvijek raspoloženi za dolazak, više ste nego dobrodošli."
"Samo recite kada."
"Sutra poslije podne mi odgovara. Neka to bude kasno poslije podne, dok se potpuno ne oporavim od puta."
Osjećao sam se lagan kao pero i ne previše bistro. Janeway je i dalje u igri, narode: ma kako to bilo nevjerojatno, pogodio je nekoliko trica za redom i izgubljena utakmica sada je opet neizvjesna.
Gospođica Pride zalijevala je svoju biljku, koju smo već dva puta morali presaditi, jer se pretvorila u malo drvo. Nikada još nisam vidio da nešto tako izraste za tri mjeseca.
"Što je to zapravo?"
"Pojma nemam. Nešto što sam sama iskopala."
"Ako se pojave zubi, ubij je."
Počeli smo naš večernji ritual, pripreme za zatvaranje.
"Ništa mi ne govoriš", rekao sam. "Kakav je Harkness?"
"Dobrica. Pravi gospodin."
Uzdahnuo sam.
"Znam da biste vi voljeli nekakav povod da odete do njega i otkinete mu glavu, ali to vam ja ne mogu dati. Bio je pristojan. Besprijekornih manira."
"Pazite kuda plovite, gospođice Pride, po pramcu i krmi, pazite na brzake i grebene. Što kažete, da sada zaključamo i zaključimo jedan loš dan?"
"Da, bilo je prilično dosadno. Ugasit ću svjetlo i uključiti telefonsku sekretaricu."
Nestala je u stražnjoj prostoriji. Zaključao sam prednja vrata i počeo brojiti novac. Osjetio sam kako mi se dižu dlačice na vratu. Okrenuo sam se i kroz izlog ugledao Jackieja Newtona kako sjedi u autu i gleda me. Bio je to neki veliki crni auto, nije bio jedan od njegovih. Za volanom je sjedio onaj njegov revolveraš.
"O-o", rekao sam.
Gospođica Pride upitala je ulazeći: "Jeste li meni nešto rekli?"
"Rekao sam kako smo dobili društvo."
"O Bože."
"Nemoj ih ni pogledati, ne daj se smesti. Samo nastavi kao da ih nema i spremi se."
Okrenuo sam znak navratima, za slučaj da pomisle ući. Gospođica Pride nespretno je prikupljala svoje stvari.
"Spremni?" upitao sam.
"Ja jesam."
"Odlično. Večeras te vozim kući, i to kroz zapadni Denver. Ne pokušavaj mi proturječiti, samo kreni. Proći ćemo kurvinim sinovima pred nosom, ući u moj auto i odvesti se. Sve jasno?"
"Jasno."
Ugasio sam svjetla. Zazvonio je telefon.
Čuo sam kako se uključuje magnetofon i počinje snimati. Ne volim automatske sekretarice, ali gospođica Pride nagovorila me na kupnju jedne, kako ni slučajno ne bismo propustili nekoga tko će nam ponuditi cijelu biblioteku. Kao i uvijek, bila je u pravu: prokleta se sprava već tri puta isplatila.
"Javit ću se", rekao sam. "Ti čekaj ovdje. Ne gledaj u onu dvojicu i ne izgledaj zabrinuto. Odmah se vraćam."
Dok sam stigao do ureda, poruka se prekinula. Vjerojatno Rita McKinley otkazuje sutrašnji dogovor, pomislio sam. Premotao sam vrpcu i poslušao.
Bio je to Peter. Glas mu je bio napet, uzbuđen. "Moram vas vidjeti, odmah", rekao je.
Čekao sam. Znao sam da je još bio na vezi, ali nije ništa govorio. Zvučao je kao da mu se upravo nešto dogodilo - kao onda kada se na smrt preplašio na onom parkiralištu.
"O, sranje", rekao je i prekinuo vezu.
Premotao sam vrpcu još jedanput i poslušao je. Nije tu bilo ništa više smisla od bilo čega što je tog dana učinio. Nisam imao blage veze gdje živi i kako doći do njega. Možda Ruby zna.
Namjestio sam vrpcu opet na početak, ugasio preostala svjetla i uzeo gospođicu Pride pod ruku. "Idemo."
Zaključao sam, pa smo prošli pokraj auta u kojem su čekali Newton i njegov gorila. Revolveraš je pokrenuo motor i auto je kliznuo uz nas. Trpjet ću to još desetak sekundi, pomislio sam: onda ću nekoga morati isprašiti. Otišao sam do Rubyja. Knjižara je bila zatvorena i zaključana. Prošao sam pokraj Harknessa, koji je također bio zatvoren. Samo je Clyde Fix još radio: sjedio je uz prozor i gledao niz ulicu kao lešinar.
Zaokrenuli smo za ugao prema malom parkiralištu gdje su svi iz Ulice knjižara držali automobile. Svjetla revolveraševa auta prešla su preko nas u sporom luku. Otvorio sam vrata gospođici Pride, pa se vratio do revolveraševa auta, koji je čekao upaljenog motora.
Pokucao sam na prozor. Jackie je malo spustio staklo.
"Toliko za večeras, Newton. Ako ti večeras još jedanput vidim njušku, bit će gadno."
"Je 1' baš tako?" rekao je revolveraš.
Nastavio sam gledati Jackieja. "Govori li ovaj tip naš jezik? Ne miči ruke s volana, sroljo; samo dotakni pištolj i gotov si." Uslijedila je duga i uznemirujuća tišina. Revolveraševe šake stiskale su upravljač. "Reći ću ti nešto, Newton, a isto vrijedi i za tebe, Anton. Želite li proslaviti sljedeći rođendan, ne zajebavajte se sa mnom. Treba li to prevesti na mongoloidni, Jackie, da i ovaj gorila to shvati? Ne... zajebavajte... se... sa... mnom."
"Gadan tip, " rekao je revolveraš. "Sredit ću ja tebe, gadni tipu."
"Ne bi ti sredio ni moju mamu. A sada vozite ovaj krš niz ulicu." Jackie se trudio izgledati kao da se dobro zabavlja, ali nije išlo. Zatvorio je prozor, pokazao prstom i auto se pokrenuo. Gledao sam kako odlaze i ponovno pomislio na Vinnieja Marranzina. Gledao sam niz praznu ulicu, dugo nakon što su otišli.
Još jedan dan u Ulici knjižara.

27

SLJEDEĆI JE DAN POČEO KAO I SVI OSTALI. KAKO ĆE ZAVRŠITI, TO JE VEĆ sasvim druga priča.
Obišao sam nekoliko knjižara i nisam našao ništa zanimljivo. Cijeli je dan prolazio u iščekivanju susreta s Ritom McKinley. Bio sam kao na iglama, nervozan, pomalo zabrinut i na neki poseban način uzbuđen. Rano sam ručao s Hennesseyjem, pa smo još malo pretresali slučaj Westfall. Hennesseyju se Rita McKinley svidjela i bio je sklon povjerovati svemu što mu je rekla. Čini se da je trenutni stav policije kako je neki sitni lupež ubio Bobbyja Westfalla, te da su male šanse za njegovo uhićenje, osim ako ga se ne pokupi zbog nečeg drugog, pa sve prizna. "Dobro, Neal", rekao sam, a on me pogledao preko svog kilogramskog sendviča i odlučio više ne govoriti o tome.
Trebalo je nekako ubiti vrijeme, a u knjižaru mi se nije išlo. Nazvao sam gospođicu Pride i rekao joj kako ću otići malo dalje na zapad i da me vjerojatno neće vidjeti do sutra. "To se neće svidjeti Peteru", rekla je. "Bio je ovdje maloprije i tražio vas. Prilično ga je razočaralo kad vas nije našao. Rekla sam mu da navrati u vrijeme zatvaranja, jer ste tada uvijek tu."
"Pa, večeras neće biti tako. Je li rekao što hoće?"
"Ne, ali potrudio se pokazati da je hitno."
"Kada dođe, vidi što želi. Jučer mi je spominjao neke prilično dobre knjige koje želi prodati. Ako mu treba novac, daj mu nešto. Daj mu i par stotina, ako bude potrebno. Napiši mu ček za banku prekoputa i reci mu da ću ja sve dovršiti sutra."
"Dobro, u redu, ali mislim da se radi o nečem drugom. Nije imao nikakve knjige sa sobom, a novac nije ni spominjao."
"Dobro, ako baš dođe do najgoreg, neka me nazove gore kod Rite McKinley. I još nešto. Nazovi svog prijatelja Harknessa i reci mu da ćeš sama zatvarati večeras. Isto reci Rubyju i Neffu."
"Bit će sve u redu, gospodine Janeway."
"Dobro me slušaj: učini kako sam ti rekao. Nema goreg vremena za ženu koja sama radi u dućanu. Samo se pobrini neka svi oko tebe znaju da ćeš sama zatvarati večeras. Tako će pripaziti na tebe."
Uzdahnula je onako ženski nestrpljivo.
"Gospođice Pride? Slušate li vi mene?"
"Da, gospodine Janeway."
"Učinite to."
"Da, gospodine Janeway."


Odlučio sam malo pročešljati zapadni Denver, obraditi Golden i Morrison, pa samo nastaviti prema Riti McKinley kasnije poslije podne. Iz nekih razloga zapadni Denver nije dobro područje za lov na knjige. Ima nekoliko staretinarnica, ali ništa čime bi se mogao pohvaliti, a Golden je čista nula. Morrison je zanimljiv planinski gradić, prepun antikvarijata gdje se u moru smeća zna pronaći kakav dragulj. Na kraju svega nisam se baš proslavio: potrošio sam cijeli dan na desetak knjiga od kojih nijedna nije previše obećavala. Ima takvih dana.
Već se smračilo kada sam se odvezao uzbrdo prema Riti McKinley. Sat u autu pokazivao je 4:53. Bilo je to nešto kasnije nego što sam namjeravao - primijetio sam nešto u Evergreenu, a znate kako to ide kad ste u potrazi za knjigama. Vrata imanja bila su otvorena, pa sam nastavio voziti. Radila je kada sam stigao: u vrtu je gorjela vatra, a oko nje bile su hrpe smeća koje je palila. Bilo je prohladno. Imala je na sebi izblijedjele traperice, crvenu flanelsku košulju i težak kaput. Kuća se smjestila na vrhu brežuljka, veliko kameno zdanje okrenuto je na istok, prema Denveru. Grad se nije mogao vidjeti, ali to nije umanjivalo ljepotu pogleda. Gospođica McKinley mahnula mi je dok sam ulazio u vrt. Parkirao sam pokraj njezina automobila, običnog četiri godine starog Dodgea.
Izdaleka je izgledala jako mlada, privid koji je nestajao kako sam joj se približavao. Bila je jedna od onih žena koje se s godinama proljepšavaju. Obarat će s nogu u četrdesetima, za otprilike šest godina. Izgovorili smo uobičajene pozdrave, a ja sam se ispričao što smetam. Odmahnula je rukom i uvela me u kuću. "Knjige su posvuda", rekla je. "Trebalo bi vam jako puno vremena da ih sve vidite. Možda biste se trebali ograničiti samo na veliku sobu."
U kući se osjećao miris plijesni, baš kao da je bila zatvorena šest mjeseci. Dnevna soba bila je dugačka, imala je kamin i visoki strop. U njoj je bila golema slika kita, baš ona koju je Rockwell Kent naslikao 1930. godine za naslovnicu Moby Dicka. Bilo je tu još različitih kitova - figurica po policama, slika na zidovima, fotografija. Iznad kamina bila je uvećana fotografija čovjeka koji stoji sam na krmi glisera. U pozadini je bio neki veći brod okrenut prema njemu. Shvatio sam o čemu se radi: netko iz Greenpeacea ubacio se između kita koji se na fotografiji ne vidi i modernog kitolovca.
Nije bilo puno knjiga u dnevnoj sobi, a nisu ni bile nešto posebno, "samo ono što čitam". Prave stvari bile su dvije sobe dalje. Cijeli je istočni zid bio u staklu. Teške zavjese bile su razmaknute, vjerojatno ih navlači ujutro, radi zaštite knjiga od sunca. Svi su ostali zidovi bili prekriveni knjigama.
"Prije nego što počnete, zvali su vas telefonom prije deset minuta. Mogla bi biti vaša prodavačica. Zvučala je prilično zbunjeno. Evo, dio je snimljen."
Uključila je mali kasetofon. Prvo što sam čuo bio je Peterov glas. Počinjao je usred rečenice, kao da je počeo govoriti još dok se vrtjela snimljena poruka. Nisam mogao shvatiti što kaže, ali glas je bio na rubu panike. Okrenuo se od telefona i čula se zbrka glasova. Ženski je glas rekao: "Pusti mene da govorim, Peter... Peter, daj mi tu slušalicu... Peter, odmah mi je daj." Čuo se udarac, nešto je kliknulo i gospođica Pride je rekla: "Gospodine Janeway, jeste li tamo? Halo?" Zatim se nešto tiše čulo kako kaže: "Peter, nema nikoga na vezi, jesi li siguran da si okrenuo dobar broj?" Na to je Peter zavrištao, doslovno zavrištao: "To je jebena automatska sekretarica!" Još je nešto vikao, ali nije se dalo razabrati što. Oboje su govorili još desetak sekundi; zatim je gospođica Pride uzela slušalicu i tiho rekla: "Netko je upravo ušao, oprostite... javit ću se kasnije."
Veza se prekinula.
"Svakakve vi ljude poznajete, gospodine Janeway", rekla je gospođica McKinley.
"Nije mi jasno što se tamo zbivalo."
"Mislim da biste ih trebali nazvati."
Izišla je iz sobe da mogu telefonirati. Zvonilo je i zvonilo. Sat na zidu pokazivao je pet i dvadeset pet: knjižara je bila zatvorena već dvadeset pet minuta.
Sjeo sam i zabuljio se u telefon. Gospođica McKinley provirila je unutra.
"Sve u redu?"
"Ne znam. Mogu li još jedanput čuti onu snimku?"
Na vrpci nije bilo ništa više od onoga što sam čuo i prvi put.
Nazvao sam Seals & Neff. Ruby je odmah digao slušalicu.
"Hej, Ruby, Janeway ovdje. Slušaj, možeš li odšetati do moje knjižare i provjeriti kako tamo stoje stvari?"
"Naravno. Što nije u redu?"
"Peter je maloprije bio tamo. Plašim se da ne gnjavi gospođicu Pride."
"Nema problema... daj mi broj na koji ću te nazvati... čujemo se brzo."
Spustio sam slušalicu, sjeo i čekao.
"Jeste li za kavu?" upitala je gospođica McKinley. "A imam i viskija, ako ste za piće."
"Kad bolje razmislim, baš je pravo vrijeme za piće."
"Kako ga želite?"
"Čistog."
Vratila se s pićem baš kada je nazvao Ruby. Pokazala mi je na telefon, da se javim, što sam i učinio. Ruby je rekao: "Meni sve izgleda tip-top, doktore J. Sve zaključano i mirno, samo gore noćna svjetla."
"Provjerio si vrata?"
"I jedna i druga. Otišao sam i straga, drmnuo prozore, otpjevao nekoliko borbenih pjesama kroz ključanicu. Nema tamo nikoga, doktore J. Što god da je spopalo Petera, ona je to sredila i pomela ga van."
"Dobro", rekao sam ne baš uvjeren u to. "Hvala, Ruby."
Pogledao sam gospođicu McKinley. "Stvarno čudno."
"Najvjerojatnije postoji neko jednostavno objašnjenje."
"Da... ali mislio sam kako će se ona opet javiti."
"Možda je zaboravila. Rekla je da je netko ušao. Bilo kako bilo, sada ne možete ništa učiniti. Osim onoga zbog čega ste došli."

28

SVE ŠTO JE JULIAN LAMBERT REKAO O NJEZINIM KNJIGAMA BILA JE istina, ali čak ni to ne može vas pripremiti na sve što vas tamo čeka. Tako mnogo senzacionalnih knjiga ne viđa se na jednom mjestu. Sve su to bili romani, tiskani od sredine devetnaestog stoljeća, svi u savršenom stanju. Morate biti iskusan knjižar da biste znali procijeniti što je to savršen primjerak od prije pedeset godina. Ne izgleda sasvim novo izgleda krasno, poput stare, nikad otvorene knjige. Dobijete osjećaj da držite nešto što ljudska ruka još nije držala. Bilo je u toj sobi knjiga za koje sam znao kako ih nitko u posljednjih pedeset godina nije vidio u tako dobrom stanju. Imala je policu punu Jacka Londona u šuškavim ovicima izdanog prije 1910. godine. Imala je knjižicu pjesama kojom je Ernest Hemingway ušao u književni svijet. Imala je primjerak Kima, koji je pripadao Marku Twainu, potpisan kada je Kipling susreo Clemensa\'7b23\'7d 1907. godine. Bilo je tako mnogo potpisanih knjiga, varijacija, unikata, knjiga s neobičnim dodacima, iz osobnih zbirki pisaca, pisama, rukopisa, stvari pokraj kojih obična prva izdanja izgledaju nezanimljivo i trivijalno. Imala je kao iz tiskare nove primjerke knjige Pogledaj dom svoj, anđele, pa Steinbeckov prvi, užasno napisan, ali rijedak roman Zlatni vrč. Nakon nekog vremena postalo je besmisleno: sve same velike, rijetke, prekrasne stvari. Kada sam naletio na Moby Dicka s Melvilleovom posvetom velikom prijatelju Hawthorneu, koji je knjigu dodatno obogatio vlastoručnim bilješkama, čuo sam kako dugi glasni uzdah ispunjava sobu. Trenutak kasnije shvatio sam da sam ga ja ispustio.
Zazvonio je telefon i pomislio sam na gospođicu Pride. Čuo sam kako se uključuje snimanje, a zatim poruku Rite McKinley koju sam u posljednje vrijeme tako često slušao. Nakon signala muški glas je rekao: "Rita, Paul je... nazovi me kad stigneš." Odmah je opet zazvonilo. Poruka se odvrtjela, a novi glas je rekao: "George Butler Treći iz New Yorka. Odlučio sam kupiti četiri knjige o kojima smo jučer razgovarali. Možete li mi ih, molim vas, poslati s računom što prije." Naravno da sam znao tko je George Butler Treći. Viđao sam stalno njegove hvalisave oglase u AB-u. "Gospodin George Butler Treći objavljuje svijetu kako je postao ponosni vlasnik..." Takve stvari. George Butler bio je jedan od takozvanih velikih igrača u svijetu knjiga. Čitate njegove oglase i jasno vam je da on ni hlače ne oblači poput običnog čovjeka, on se uzdigne i upusti u njih objema nogama odjednom. Pitao sam se bez koje to četiri knjige George Butler više ne može živjeti i koliko će ga to koštati. Deset tisuća? Dvadeset? Tek uobičajeni posao za gospođicu McKinley, koja sasvim sigurno posluje na visokoj nozi iz svoje kule od slonovače na vrhu brda.
Uzdahnuo sam i nazvao gospođicu Pride kući. Nije bila ondje. Pogledao sam još neke knjige. Pregledao sam gotovo cijeli kraći zid, ostali su mi još jedan dugi i još jedan kratki slijeva. Zavrtjelo mi se u glavi, kao pijancu koji je upravo stigao s trotjedne zabave. Prebogata je bila ta njezina gozba od knjiga i odlučio sam odustati. Ustao sam, protegnuo se i krenuo prema vratima. U kući se ništa nije čulo osim starog sata koji je kuckao u predsoblju. Na njemu je bilo osam i trideset. Prošao sam kroz mračni hodnik, privučen svjetlom na njegovu kraju. Kada sam ušao u kuhinju vidio sam da je postavila stol za dvoje.
Nisam je odmah ugledao. Stajala je pokraj staklenih vrata, savršeno mirna, izgubljena u mislima, gledajući u noć. Nakašljao sam se. Okrenula se. U njezinim se očima vidio zamišljen, osamljen, gotovo tužan izraz. Jednostavno ga morate nazvati ogledalom duše. Nestao je u trenu i zamijenila ga je maska. Izgledala je iznenađeno, kao da je zaboravila na mene.
"Pa, gospodine Janeway, već ste gotovi?"
"Dajte mi još jedan tjedan i možda ću tek početi."
Nije rekla ništa.
"Mislio sam kako ću nešto kupiti", rekao sam. "Mislim da sam se htio praviti važan. Ali moram vam priznati, jednostavno ne znam gdje bih počeo."
"Obično tako djeluje na ljude. Previše odjednom."
"Nadam se da imate dobru zaštitu kada vas nema mjesecima."
"Zaključam sva vrata."
"Zar nemate nekakav alarm?"
Odmahnula je glavom. "Mislite li da bih trebala?"
"Naravno, i naoružanog čuvara, reflektore, sirene i opake pse. Ja bih osobno još iskopao kanal oko kuće i napunio ga krokodilima. To sve samo za početak."
"Da, ali nije nimalo zabavno imati nešto što treba tako čuvati... čovjek postane opsjednut."
"Postoji razlika između opsjednutosti i zdravog razuma. Kako bi vam se svidjelo vratiti se jednog dana i ne naći sve te knjige?"
"Ipak su to samo knjige. Nabavila bih nove."
Na to nisam imao odgovor.
"Volim ovaj posao, ali ne bavim se njime zbog novca. Ako ih ja ne dobijem, dobit će ih netko drugi. Sve dok su cijele, nema velike štete."
"Ne vjerujem vam ni riječ. Ja bih u toj sobi mogao provesti cijeli tjedan bez vode, hrane i zraka."
"Govoreći o hrani i vodi, pripremila sam nešto za jelo. Nadam se da nemate ništa protiv voća i povrća. Pokušavam više ne jesti meso."
Bilo je to neko istočnjačko jelo, vrlo ukusno, s orasima i brokulama i mladim lukom zapečenima pod zlatnom hrskavom koricom. Imala je dobro vino i čokoladni kolač za desert.
Razgovarali smo dok smo jeli. Ostavljala se mesa zbog oba uobičajena razloga: zdravstvenog i političkog. Pripadala je Zelenima, ali to sam već pogodio. Nisam vjerovao u mogućnosti pojedinca da nešto učini u vezi s tim. To ju je narogušilo, pa je rekla: "Sve dok tako mislite, za mene ste neprijatelj. Jedino pojedinac može nešto promijeniti." Ne vjerujem u to, ali nisam je htio ljutiti. Bilo mi je stalo do nje, iznenadno, zaista stalo, i draže bi mi bilo uvesti razgovor u manje opasne vode. Rekao sam, a to sam i mislio, kako se slažem s većinom njezinih političkih ideja, ali jednostavno ne vjerujem da se mogu ostvariti na njezin način.
Blijedo me pogledala. "Ne znam gdje bih vas smjestila, Janeway."
"Onda smo isti, jer ni ja ne znam gdje bih s vama."
"Ne znam jeste li pjesnik ili razbojnik."
Na to sam se nasmijao: jednostavno sam morao. Mahala je glavom, nimalo zadovoljna.
"Što radite ljeti?" upitao sam.
"Putujem. A vi?"
"Isto što i inače. Tražim knjige. Tražite li ih i vi ljeti, po dalekim i egzotičnim mjestima?"
"Ljeti uopće ne mislim na knjige. Iz sasvim praktičnih razloga ne radim od svibnja do rujna. Ljeti i ne čitam knjige."
"Recimo, prvog svibnja nazove vas neki tip iz Novog Meksika, pa kaže da ima deset tisuća savršenih knjiga na prodaju po povoljnoj cijeni?"
"Kažem mu neka se javi nekom drugom. Mogu ga uputiti na vas, ako hoćete."
"Ostavljate dojam kako vam nije previše stalo."
"Stalo mi je. Ova je zbirka prikupljena pažljivo i s puno nježnosti i ljubavi, dakle stalo mi je do nje. Ali nije mi najvažnija na svijetu."
"Nego što?"
"Mislim da vam još ne mogu odgovoriti na to pitanje. Za sada, to vas se ne tiče."
Nakratko smo jeli u tišini. Onda je rekla: "Obzirnost mi nije jača strana. Da ste još uvijek policajac, valjda bih vam morala reći, zar ne? Možete saznati, ako baš želite: rekla sam vašem prijatelju Hennesseyju."
"Neću ga pitati."
"Dobro. Osim toga, nije ništa važno. Ja sam samo... povučena. Važnija mi je moja privatnost od bilo čega drugog, osim slobode."
"Hej." Podigao sam obje ruke u znak šaljive predaje.
Opet je zazvonio telefon i uključilo se snimanje. Još jedan trgovac knjigama, iz San Francisca, koji je pitao ima li prvo izdanje Fantoma u operi. Znao sam da ga ima: vidio sam ga dok sam razgledavao onaj kraći zid.
"Spojili ste telefon sa zvučnicima po cijeloj kući?" upitao sam.
Kimnula je. "Na taj način odvajam žito od kukolja. Automatska sekretarica štiti me od svijeta; zvučnici će mi prenijeti ako je to netko kome se želim javiti. Ali nikada ne zove netko kome se poželim javiti odmah."
"Pa čak ni Georgeu Butleru Trećem", kao začuđeno sam upitao.
"George je priličan gnjavator. Ne znam zašto uopće radim s njim."
"Znate li što bih volio imati?" iznenada sam rekao. "Vašeg Steinbecka, onog s nacrtanim penisom."
Nasmijala se, i to po prvi put. "Tom Joad na cesti. To mi je jedna od najdražih knjiga. Izuzetno skup primjerak."
Grlo mi se stisnulo. "Koliko skup?"
"Čim pitate za cijenu znači da si to ne možete priuštiti. Nemojte misliti kako morate nešto kupiti. Ne naplaćujem ulaznicu gostima."
Izvadio sam čekovnu knjižicu i lagano lupkao po stolu.
Oči su joj se suzile, a lice otvrdlo. "Tisuću petsto", rekla je.
Čvor u grlu još je narastao, ali počeo sam pisati ček.
"Neka bude tisuću dvjesto", rekla je. "Obično ne tražim i ne dajem popuste, ali ovaj put hoću. Naslovite ga na Greenpeace."
Zatreptao sam. "Greenpeace?"
"Trebam li vam to slovkati?"
"Greenpeace", tupo sam rekao.
"Greenpeace mi svako jutro daje razlog za ustajanje."
Dao sam joj ček. "Mislim kako vi svakog jutra imate barem tisuću dobrih razloga za ustajanje, gospođice McKinley."
Zacrvenjela se na te riječi. Stvarno zacrvenjela. Osjetio sam kako i moji obrazi bride. Već dugo nisam pokušao udijeliti sličan kompliment.
"Dakle," rekla je, točeći još kave, "upravo ste kupili prvu stvarno lijepu knjigu po maloprodajnoj cijeni. Što ćete učiniti s njom?"
"Prodat ću je."
"Blago vama. Mislite kako se na njoj može zaraditi?"
"Kod takvih stvari uvijek se može zaraditi."
"Znate, gospodine Janeway, ja stvarno mislim da ćete postati dobar knjižar. Već znate ono za što drugima trebaju godine da nauče."
"A to bi bilo..."
"Kupite li nešto jedinstveno, makar platili dvostruko više nego što vrijedi, obavili ste dobar posao. Meni je dugo trebalo dok to nisam shvatila. George Butler još nije shvatio. Sada radim isključivo na taj način."
"Lijepo je to kada imate dovoljno duboke džepove."
"To olakšava stvari. U poslu s knjigama teško se počinje od nule."
"Pričajte mi o tome."
Molim vas, pričajte mi o tome, pomislio sam. Nismo se nimalo žurili, vodeći taj beskrajni idi-mi-dođi-mi razgovor. Trebao sam pukotinu, mjesto gdje bih mogao napasti zid koji je sagradila oko sebe. Imao sam osjećaj da ako odem ne otkrivši to mjesto, novu priliku više nikad neću dobiti. Nešto se zbivalo među nama, nešto dobro, ali ne sasvim dobro. Nikako nisam uspijevo pohvatati konce. Znao sam da je zanimam, ali neće ništa pitati: kada je odbila govoriti o sebi, oduzela si je pravo na to. Vidio sam, ako se išta može pomaknuti, morat ću ja biti taj koji će početi. Polako sam naveo razgovor na svoje djetinjstvo. Slušala je sa zanimanjem i ohrabrivala me da nastavim. Postajalo je vrlo osobno. Najednom sam joj pričao stvari koje nikad nisam nikome ispričao.
Za početak, o svom nesretnom porijeklu. Otac mi je odvjetnik čijim imenom počinje naziv ureda u Sedamnaestoj ulici koji se sastoji od pet prezimena. U dobrim godinama zarađuje pola milijuna dolara, a loših se više i ne sjeća. Nema šanse da išta od toga ja naslijedim - sa starim ne razgovaram već petnaest godina, a ni prije toga nismo bili bliski. Larry Janeway inače nije ljubitelj bliskosti. Ukratko, dostojanstven čovjek. Na sudu je poznat po ponosnom stavu i dostojanstvenom držanju. Jednom, pričaju ljudi, to je dostojanstvo malo poljuljano i ljubakanje s izvjesnom zaista spektakularnom ženom prije trideset sedam godina dovelo je do... mene. Sjedim ja tako slomljena srca. Pogledam na svoje roditelje i na jednoj strani vidim hladnu aroganciju i odbacivanje, na drugoj lakoumnost i ludilo. Svi su Libertyjevi bili ludi, a Jeannie, moja majka, imala je to i napismeno. Mislim kako zbog Jeannie ne vjerujem zgodnim ženama. Uvijek ću prije izabrati mozak, srce ili duhovitost, nego ljepotu. Stvarno je nevjerojatno kako sam preživio sve njihove pokušaje da me slude, kako sam, usprkos svemu, ispao tako zdrav i normalan. Tako prokleto potpuno normalan.
"Pa, prokleto potpuno normalan, na neki način", rekla je bez osmijeha.
"Ma nemoj? A koliko si ti prokleto potpuno normalna?"
"Prilično prokleto normalna."
Iznenada se nasmijala, zakikotala kao šiparica, i to joj je obasjalo lice i pomladilo ga. "Dakle, to je nešto najpametnije što sam izgovorila ovog tjedna", rekla je, pa smo se oboje nasmijali. Pitao sam se je li to prolaz koji sam tražio, ali odgovor je naginjao negativnom. Slušat će ona zainteresirano sve što se odlučim ispričati i opet neće ništa pitati. Nikada mi nisu išli monolozi, ali davao sam sve od sebe. Pričao sam joj o Sjevernoj gimnaziji, o odrastanju u bazenu prepunom morskih pasa. "Ako u meni ima razbojnika, mislim da je tamo nastao." Odakle je stigao pjesnik, ako ga uopće igdje ima, još se ne zna.
"Kasno je", rekla je.
Je li to bio drugi žuti karton? Iz glasa joj se nije dalo ništa odgonetnuti.
Drski napad bilo je posljednje preostalo oružje u Janewayevu arsenalu.
"Hej, opusti se malo. Zašto ne odškrineš ta vrata, barem malo, tek toliko da vidiš što ima na drugoj strani?"
"Znam što je na drugoj strani. Nisam baš provela život u samostanu."
"Daj, skratimo cijelu priču, Rita. Večera u petak, pa obilazak veselog noćnog Denvera?"
"Ne. Nisam u tom filmu, gospodine Janeway."
"Onda ću iznajmiti frak i možemo u hotel Normandy. Mogu ja i to."
"Ne bi išlo."
"A da razmisliš o tomu cijelih trideset sekundi?"
Odmahnula je glavom.
"Znam sjajan restoran u kojem nemaju ništa osim brokula. Odvest ću te na doručak. Palačinke od brokula, najbolje u gradu. Vozit ćemo se autobusom uz rijeku. Utrkivati se brodićima niz brzake. Prošetati niz Sedamnaestu ulicu i plaziti jezik ispred ureda mog starog. Zaboraviti na knjige i zločine i sve drugo barem nekoliko sati. Što kažeš na sve to?"
"Ne", rekla je odlučno.
"Znao sam da ćemo se složiti."
Uputila mi je dugi hladni pogled. "Navaljujete, gospodine Janeway. Ne želim biti nepristojna."
"Samo izvolite, budite nepristojni. Imam ja debelu kožu, preživjet ću. Nisam tip koji će napraviti harakiri. A kad smo već nepristojni, pitat ću vas nešto. Plašite li se da bih krenuo na ribu vilicom za salatu? Ili postoji pravilo da veliki dečki i cure iz svijeta knjiga ne gube vrijeme sa sitnim ribama."
"Nemojte biti zli, gospodine."
"Samo pokušavam razumjeti vas."
"Onda prestanite pokušavati. Vrlo je jednostavno. Ne želim vezu."
"A mislite kako bi vas poznanstvo sa mnom nekako vezalo?"
"Upravo to mislim."
"Kako, za ime Boga?"
"Što mislite? Kako se inače vezuju muškarci i žene?"
Naslonio sam se i pažljivo je pogledao. "Pa, to je prilično jaka izjava."
"To je puno više nego što sam htjela reći."
"Što tu ima loše? Oko toga se svijet okreće. Ako se dogodi, dogodilo se."
"Neće se dogoditi, gospodine Janeway, to vam mogu obećati."
Sjedila je ukočeno do tada: sada se opustila; naslonila se i polako izdahnula. "Nisam uopće željela da dođete. Znate to."
"Pustite tu priču. Vi ste mene nazvali, sjećate se?"
"Ne znam zašto sam to učinila."
"Znate, dobro znate, ali ne želite reći."
"Nema se što reći. Tu ste, zar ne? Prestanite analizirati svaku prokletu sitnicu. Tu ste, znači da sam vas htjela vidjeti. Što ne znači da ću vas pustiti u svoj život. Oprostite na nepristojnosti, gospodine Janeway, ali dobili ste što ste tražili."
Nešto se čudno dogodilo: ruke su joj se počele tresti. Nestalo joj je riječi, pa je posegnula za hrpom novina i uzela ONO staro izdanje. "Nikada ne otkazujem pretplatu dok me nema. Plaćam jednom dječaku da mi svaki dan donosi poštu i novine. Trebala bih otkazati pretplatu, ali to ne činim. Volim znati što se događalo dok me nije bilo. A na ovo sam naletjela jutros."
Tekst je bio nešto drugačiji od onog koji sam ja pročitao. Naslov je glasio POLICAJAC OPTUŽEN ZA BRUTALNOST. Prebacili su moju sliku na prvu stranicu za večernje izdanje. Moje vlastito lice buljilo je u mene sa stola sijevajući pogledom na stari gnjevni svijet oko sebe.
"To mi je šećer na kraju?"
Samo me pogledala.
"Gospođice McKinley, potrošio sam već brdo sjajnih dosjetki na vas. Počinjem misliti kako uopće nemate smisla za šalu."
Opet nije ništa rekla. Njezine su oči pržile moje kao dva mala sunca.
"Želite li možda čuti moje mišljenje o tome? Zanima li vas?"
"Ne znam što želim."
"Ovo je moje mišljenje. Ne vjerujte svemu što pročitate."
"I to je sve?"
"Recite mi što vas zanima i dat ću sve od sebe da vam odgovorim. Mislim, pročitali ste to još jutros, zar ne? Imali ste sasvim dovoljno vremena za otkazivanje poziva, ali niste to učinili, je li tako?"
Nije skidala oči s mojeg lica. Odmahnula je glavom jedva primjetnim pokretom.
"Pa čak i kada sam došao, mogli ste me brzo otpremiti. Ali ni to niste učinili. Ponudili ste me pićem, pustili da razgledam i na kraju počastili večerom. Što bih ja trebao misliti nakon toga?"
Nije ništa ni rekla ni učinila.
"Idem", rekao sam.
Ustao sam i zastao na trenutak, s rukama na naslonu stolice. Gledali smo jedno drugo. Lice joj je bilo poput zida. Nije ništa rekla. Otišao sam do vrata i osvrnuo se. Kakav veličanstven odlazak, pomislio sam: nestajat ću polako poput kakvog blesavog junaka kaubojskog filma. U dvorištu sam opet pogledao iza sebe. Stajala je na vratima, obris sa žutim svjetlom u pozadini. Veselo sam joj mahnuo. Idi dovraga, pomislio sam. Zatim sam pomislio, ne možeš tek tako otići, isuviše je važno; ne čini to. Ono što kažeš i napraviš u ovoj minuti odredit će kamo će ti život krenuti od danas, pomislio sam.
Otvorio sam vrata auta, zakoračio unutra i nagnuo se kroz prozor. Progovorio sam glasno i zvonko, čulo me se na cijelom brijegu. "U novinama je njegova priča. U slučaju da vas zanima, evo moje. Tip je ubojica. Već dvije godine pokušavam to dokazati. Mislim kako mi se sve na kraju zgadilo. Silovao je ženu i ubio boga u njoj, pa se vratio na bis. Ali zatekao je mene. Što se brutalnosti tiče, zaboravite na to dovoljno je snažan da se brine o sebi. Kada kaže kako sam ga tukao dok je bio vezan lisicama, laže. Skinuo sam mu lisice i pošteno smo se tukli. I to je sve, sada idem kući."
Vozio sam se nizbrdo osjećajući se potišteno. Ali negdje ispod krio se neki čudno dobar osjećaj, neka radost, i sve skupa bila je neopisiva mješavina. Ne znam što se zbiva, ali znam da je nešto veliko. O, kako veliko. Zar je moguće da sam proživio trideset šest godina a nikada nisam osjetio nešto takvo? Zaustavio sam se uz rub ceste nekoliko kilometara od njezine kuće i borio se protiv želje za povratkom. Ja sam pobijedio... bod za dobru procjenu.
Nazvat ću je sutra ujutro.
Nazvat će ona mene.
Pronaći ćemo neki način da nadiđemo poteškoće zbog njezina bogatstva i stručnosti i moje prijeke naravi.
Bilo kako bilo, nije gotovo. To je jedino sigurno u ovom nesigurnom svijetu.

29

STIGAO SAM DO KNJIŽARE OKO PETNAEST MINUTA NAKON PONOĆI. ULICA je bila pusta, samo se u daljini čula sirena Hitne pomoći: uvod u još jednu dugu noć na Istočnom Colfaxu. Gurnuo sam Steinbecka pod ruku i otključao vrata. Zrak je bio ustajao, neki ružni ponoćni miris. Zaključao sam, stavio knjigu na pult i sjeo za blagajnu gledajući u nju. Otvorio sam je i pogledao crtež koji je Steinbeck nacrtao prije toliko godina, u vrijeme slave i novca, kada je bio na vrhuncu i pisao najbolje. "12. svibnja, 1940. godine: Tom Joad na cesti." Nagrada, da, netko bi rekao i mala pobjeda, ali bez okusa pobjede. Možete je dobiti natrag, gospođice Rita, čujete li me? Uzmite prokletu stvar. Samo trebate zatražiti.
Izrezao sam komadić plastičnog ovoja i njime omotao knjigu. Mekanom olovkom napisao sam novu cijenu, dvije tisuće, i zaključao knjigu u staklenu vitrinu kao savršen glavni izložak.
Zazvonio je telefon.
Nije moguće, pomislio sam. Gledao sam ga dok je zvonio tri puta, pa podigao slušalicu i rekao halo.
"Znala sam da ćeš biti tamo", rekla je.
"S godinama postaješ sve pametnija."
"I meni se nešto slično dogodilo, ne tako davno. Kada nabaviš prvu stvarno vrijednu knjigu, želiš je odmah vidjeti na njezinu pravom mjestu. Čak i u ponoć."
"Samo da se zna, izgleda bajno."
"Smiješ joj se diviti jedan sat. Nakon toga više nije pristojno."
Uslijedila je duga stanka, nešto o čemu sam počeo misliti kao o Ritinu vremenu. Zatim je rekla: "Nazvala sam jer ti nešto želim reći, ali ne znam kako."
"Možemo se igrati pogađanja. Je li to životinja, biljka ili mineral?"
"Životinja", rekla je. Glas joj je bio dubok, puten.
"Tako sam nekako i mislio."
Nova stanka. Nisam smislio ništa pametnije od novog duhovitog pokušaja.
"Hoda li na dvije noge, na četiri ili gmiže?"
"Nije mi lako", rekla je. "Znam da misliš kako se igram tobom, ali nije tako. Samo što ponekad nisam dosljedna."
"Hej, da mi treba dosljednost, nabavio bih robota. Dakle, šalješ različite poruke. Tako to ide u komediji života."
"Ljut si."
"Samo zbunjen, gospođice McKinley. Prvo mi kažeš, da se tako izrazim, dabogda nogu slomio i oslijepio. Zatim me pozoveš k sebi. Poslužiš mi večeru, ali kad te pozovem na izlazak, odbiješ me kao da sam koljač iz Auschwitza. A već si pročitala one novine i saznala kako koljem što stignem iz zabave i je li te to zabrinulo? Ma kakvi! Drago mi je jedino što sam vidio sve one knjige."
Uslijedila je, naravno, prilična stanka: barem deset sekundi. Palo mi je napamet zazviždati Vrijeme je na mojoj strani, ali odustao sam.
"Čudna si ti ptica, Janeway", rekla je.
"Da, čaroban kao sam vrag, to mi moraš priznati."
"Da", rekla je, a meni se grlo opet počelo stezati i nadao sam se kako ću privesti razgovor kraju prije nego što počnem kreketati.
"Imam mračnu tajnu", rekla je. "Ako ti je otkrijem, hoćeš li mi obećati da me više nećeš zvati?"
"Nikada ništa ne obećavam unaprijed. To rade samo budale i loši igrači pokera."
"Mislim da ću ti ionako reći. Ne želim da odeš uvjeren kako sam se poigravala tobom."
"Kakve će to veze imati, kad već odem?"
"Već sam ti rekla, prestani analizirati svaku prokletu sitnicu. Vjeruj mi ponešto na riječ."
"Riječ još nisam ni čuo."
"Sasvim je jednostavno. Mrzim nasilje, a cijelog me života privlače nasilni muškarci."
"Stvarno zanimljivo", uspio sam reći usprkos nekoj kvrgi veličine kruške u svojem grlu.
"Tako da je razlog zbog kojeg nisam htjela da dođeš onaj isti zbog kojeg sam te na kraju pozvala. Iz istog razloga nisam otkazala nakon čitanja novina. Zbog tog razloga ne želim na večeru s tobom. Je li ti sada jasno?"
"Ne, ali nastavi. Volim ti slušati glas."
"Zračiš nasiljem. Uvijek je oko tebe. Nosiš to sa sobom kao što drugi ljudi nose aktovke. Kao da je još netko s tobom. A mene to protiv moje volje odbija."
Slušao sam je kako diše. Ona kruška sada je postala grejpfrut.
"S druge strane pak, padam na tipove koji ostavljaju dojam kako će učiniti bilo što, samo ako je ulog dovoljno visok."
Zlobno sam se nasmijao.
Imam te, pomislio sam.
"Ne želim te više vidjeti", rekla je. "Samo sam ti htjela objasniti zašto."
"Nešto mi govori da ćemo se još viđati."
"Zaručena sam, gospodine Janeway. Udajem se idućeg mjeseca."
"Onda sam naišao baš u pravom trenutku."
"Zbogom", rekla je i spustila slušalicu.
Dovraga i bestraga, pomislio sam.
Huura! pomislio sam. Hip hip hura!
Zanos i očaj su dvije sestre.
Nazvao sam je: javila se sekretarica. Kada sam čuo signal, zamislio sam je kako sjedi u kuhinji slušajući mi glas. Ludilo, treća sestra, preuzela je stvar u svoje ruke. Sasvim sam se približio slušalici i zapjevušio u nju. "O, Riiiii-ta! Zove tajanstveni stranac. Pogodi moje ime i dobit ćeš pun kamion prvih izdanja Judith Krantz. Neee, žao mi je, nisam George Butler Treći! Ali bio je to dobar pokušaj, nagradit ćemo ga krasnom utješnom nagradom spremljenom samo za tebe. Dva kamiona prvih izdanja Judith Krantz! Cijela će ti kuća prosvijetliti od tih lijepo obojenih uspješnica. Prijatelji će samo zinuti od zavisti―" Opet se čuo bip, na svu sreću, jer inače bih ja nastavio do zore. Spustio sam slušalicu i zagledao se u nju. Zazvoni, kurvin sine, mislio sam, ali kopile me nije poslušalo.
Umire od smijeha, siguran sam. Preslaba da podigne slušalicu.
Uživa u mojim duhovitostima u samoći svoga doma.
Vrag je odnio.
Uhvatio sam se posla. U knjižari se uvijek ima što raditi. Imao sam malenu zalihu lošijih prvih izdanja kojima je trebalo odrediti cijenu, pa sam počeo s tim. Zalio sam još jednom biljku gospođice Pride, pa malo listao AB. Čitao sam jedan sat. Oko dva zaspao sam u dubokoj fotelji ispod pulta.
Otvorio sam oči osjećajući se više napušten nego očajan. Nije to bila bolna osamljenost nove ljubavi, bilo je to nešto dublje i stvarnije. Ulica je još bila mračna: svijet vani bio je šupalj i prazan i ništa se nije micalo. Knjižara je bila kao grobnica: mirna, tiha, sablasna.
Možda sam sanjao. Nisam sanjao Jackieja Newtona već mjesecima. Možda se sada vratio, a ja se ne mogu sjetiti.
Tada sam shvatio.
Bio je to onaj ružni miris koji sam osjetio kada sam ušao. Sada je bio jači, sazrio je i uobličio se, nekako slatkast na odvratan način. Kada provedete u odjelu za ubojstva onoliko vremena kao ja, zapamtite ga zauvijek.
Miris smrti.
Ustao sam i pošao straga. Miris se pojačao.
Ajme, pomislio sam.
Otvorio sam vrata ureda. Upalio svjetlo. Sve je izgledalo u redu. Baš kao što je Ruby rekao: tip-top.
Ali miris je bio sve jači.
Jedno mjesto Ruby nije mogao vidjeti - kupaonicu na drugoj strani hodnika. Nije bilo prozora, samo svjetlarnik, pa se izvana ništa ne vidi.
Otvorio sam vrata. Gospođica Pride buljila je u mene staklenim pogledom. Preko nje ležao je Peter, licem prema dolje.
Oboje su dobili po metak u čelo.