Knjižarevo obećanje

First topic message reminder :



Nakon što je na dražbi cijenjene i renomirane bostonske kuće kupio potpisano prvo izdanje djela Hodočašće u Meku i Medinu majstora pera i pustolovine, jezikoslovca Richarda Francisa Burtona, Cliff Janeway nemalo će se iznenaditi kada se u njegovoj knjižari rijetkim knjigama pojavi devedesetogodišnja Josephine Gallant i izjavi da je prava vlasnica njegova blaga – ona.Njezin djed, vjerni Burtonov pratitelj, bio je u posjedu cjelovite Burtonove zbirke, no ubrzo nakon njegove smrti zbirka je misteriozno nestala. Pronašavši u Janewayu saveznika, gospođa Gallant zamolit će ga da joj vrati nestalo obiteljsko blago, no kratko nakon toga i njoj se gubi svaki trag. Janewaya će potraga odvesti do otrcane male baltimorske knjižare, pisca mutne prošlosti i bande razbojnika koji su očito u potrazi za istim književnim draguljem, ali kada tijekom istrage strada i njegov prijatelj, postat će očito da je netko spreman na sve kako bi tajne prošlosti ostale zauvijek skrivene.Knjižarevo obećanje treća je knjiga u seriji o Cliffu Janewayu nagrađivanog Johna Dunninga, američkog spisatelja neobično talentiranog i jedinstvenog kao i knjige koje tako iskreno voli i prodaje u svojoj knjižari i antikvarijatu Old Algonquin u Denveru.

25
Poruka od Koko bila mi je gurnuta pod vrata. Izgledala je kao sažetak dana koji je provela u knjižnici. Bilo je tu i nekoliko fotokopiranih stranica za koje sam pretpostavio da pojašnjavaju njene nalaze. Još se uvijek nisam nadao ničemu od nje; pratila je jako star trag, pa nisam odmah pročitao što sam našao, samo sam sve bacio na stol i sjeo na krevet nekoliko minuta, misleći na Erin.
Sutra, nadao sam se, znat ću mnogo više. Želio sam da sve što je rekla bude istinito i za sada sam vjerovao u ono u što sam želio vjerovati. Uistinu se iznenadila zbog Denise, pomislio sam. Njena su objašnjenja zvučala iskreno. Lee Huxley bio joj je poput oca. On sigurno ima broj njenog mobitela pa kada se pojavila prilika za kupnju Burtonova dnevnika, bilo je normalno da mu ona bude produžena ruka. Nije mogao osobno doći u Charleston; imao je gust raspored i sigurno je usred nekog suđenja. Što sam još saznao? Da se Leejev odnos s Archerom počeo rasplitati. Da se to nedavno dogodilo. A koji god da se dio zbirke Charlie Warren – Burton nalazio kod Archera, i odakle god da je stigao, sasvim je sigurno da nema sve. Ali bio je spreman prodati ono što ima. Trebao mu je novac i nije se sramio pokušati dobiti bezobrazno visoku cijenu od starog prijatelja. Ta je knjiga bila jedinstvena – ne samo rijetka, jer to je riječ koja se previše rabi među knjižarima i ne opisuje je dovoljno dobro. Sam je Archer tako rekao, a koliko god mi se nije sviđao, znao sam da savršeno vlada engleskim jezikom. On nije jedan od onih idiota koji će se razbacivati izrazom jako jedinstven za bilo kakvu glupost. Jedinstven za njega znači što i za mene – jedno i jedino. Mislio sam o Burtonovu dnevniku. Što bi drugo moglo biti?
I kako je do njega došao?
Bilježnica Richarda Burtona. Burtonova verzija priče Charlieja Warrena; konačni iskaz vlastoručno napisan, nepobitan dokaz o tome jesu li Josephinina sjećanja na djeda lažna ili istinita. Zujalo mi je u ušima pri samoj pomisli na to, a Koko... Bože, ona će se onesvijestiti od uzbuđenja i nade.
A tu je bilo i ovo: Erin je nagovijestila da bi se Archer mogao suočiti s pravnim poteškoćama. Što bi to moglo značiti? Meni je to značilo da je Archer došao do toga što ima na upitan način i da to Erin i Lee znaju. Bio je ranjiv u vezi s tim. Kako, mogao sam samo pogađati. Nisam mogao zamisliti

Leeja da kupuje takvu stvar, nije se uklapalo u sliku čovjeka kojeg sam poznavao. Ali nisam mogao ni zamisliti da je sebi dopustio tako grozničavu potragu za nekom knjigom, čak ni samo do ovog stupnja, kada je prodaje prevarant poput Archera. Mislio sam na to i nije se nikako činilo stvarno kada bih pomislio na Leeja. Znao sam, naravno, ponešto o tome. Knjižarsko ludilo može zadesiti svakoga od nas, pa i časnog suca. Neki će zadržati miran izraz, poput vrhunskih igrača pokera čije maske kriju grozničavu strast, ali Leeja Huxleyja poznavao sam petnaest godina i jednostavno u to nisam mogao povjerovati. Bio je sakupljač knjiga, ali sasvim normalan. Stavio bih svoju knjižaru na kocku da je tako.
Dakle, na čemu sam? Uhvatio sam se za slamku i došao do nategnute priče. Lee je kupovao knjigu da bi je vratio nekome tko ju je izgubio, možda prije nekoliko godina ili desetljeća. Ispravljao je stare nepravde. On je... što? Kojeg je vraga radio?
Već je bilo kasno. Otišao sam do stola i pogledao Kokine papire.
Mislio sam ih pročitati ujutro, ali su prve riječi bile tako pune uzbuđenja da su me privukle. Već je pronašla dokaze za nešto. Jedna od krčmi u kojima su Burton i Charlie odsjedali još postoji. Bila je to zloglasna priča: starica i njena dva sina vodili su stvarno ubojit hotel, ubijajući i pljačkajući putnike namjernike samo Bog zna kako dugo prije nego što su ih uhvatili i objesili 1861. godine. Krčma je bila otprilike tamo gdje je Charlie i rekao – usred ničega – i podaci koje je pročitala potpuno su potvrđivali sve čega se Charlie sjećao. Ženino je ime bilo Opal Richardson, a sinovima Cloyd i Godie. Jedino ime koje je Charlie čuo te noći, tamo u mraku s Burtonom, bilo je Cloyd, ali koliko Cloydova ima na svijetu? Za Koko je to bio dokaz da su bili tamo.
Uskoro je moje početno uzbuđenje počela zamjenjivati sumnja. Činjenica da je to bilo tako lako pronaći počela je govoriti protiv sebe. To da je Koko, čak i sa svojim knjižarskim iskustvom, zajedno poslijepodne uspjela naći nešto takvo nije bio dobar znak. To je značilo da bi svatko tko se odluči na prijevaru isto tako lako našao te podatke. Sama pomisao na Josephine kako dolazi u Charleston da bi pronašla pozadinu za tako čudnu priču, graničila je s apsurdom. Ali što ako je davno bila tu, tada pronašla priču o staroj krčmi i sačuvala je za poslije? Čak je i sama mogla u sve povjerovati. Događa se to. Kada se ulog podigne dovoljno visoko, ljudi su spremni povjerovati vlastitim lažima. Vidio sam Josephinu u njenim četrdesetima, kako grozničavo traga po starim papirima i novinama, sklapajući priču u svojoj glavi, priču koju će uzalud tražiti ostatak života. Ali kako bi time objasnio knjige? Do sada smo imali samo dvije, moje Hodočašće i Joine Prve korake. Meni je to bio snažan dokaz, ali da bi Koko mogla išta ozbiljno objaviti, trebalo je mnogo više.
Pogledao sam fotokopije koje mi je Koko ostavila. Kao što sam i mislio, mnogi su se trudili opisati Opal Richardson i njene priglupe sinove u posljednjih stotinu godina. Postali su dio folklora Karoline, a novine su priču ponavljale svakih nekoliko godina za nove čitatelje.
Na dnu zadnje stranice Koko je napisala: Gdje si ti? Nazovi me kada se vratiš. Nije me briga koliko će kasno biti, neću spavati dok ne nazoveš.
Zato sam nazvao, ali nitko se nije javio. Onaj osjećaj nelagode se vratio. Izišao sam i otišao na drugi kraj motela do njene sobe. Zakucao sam na vrata. Nelagoda je prešla u tjeskobu i postala zabrinutost.
Otišao sam na recepciju. Tamo sam čuo da je ulazila i izlazila cijelu večer, tražeći me. Ali nisu je vidjeli barem dva sata. Nazvao sam njenu sobu iz predvorja i pustio da zvoni deset puta.
Do tada sam već bio u strahu. Kamo je mogla otići poslije ponoći? Možda mi je vraćala milo za drago: Ako želiš znati gdje sam, zajedalo, reci mi gdje si ti.
Malo je situacija u kojima ste tako bespomoćni. U nepoznatom gradu. Iznenada nekoga izgubite. Ima razloga za brigu; postoje stvarno uznemirujuće mogućnosti, iako nije vjerojatno da je neprijatelj

tako brzo otkrio gdje ste. Ne možete na policiju kada nekoga nema samo nekoliko sati. Ali sigurni ste da nešto nije kako treba biti. Mogao sam samo čekati.
Izišao sam u prohladnu južnjačku noć i stajao na uglu gledajući niz Ulicu Meeting. Napokon sam se povukao u svoju sobu gdje sam pokušao gledati televiziju.
Buljio sam u ekran.
U dva i trideset zazvonio je telefon. Sa strahom sam podigao slušalicu i oduševio se kada sam začuo njen glas. Rekla je "Hej", ali zvučala je tupo. Osjetio sam kako drhti dok je hvatala zrak.
"Što se događa?" Nije ništa rekla. "Hej, Koko, gdje si?" "U svojoj sobi." "Gdje si bila?"
"Šetala okolo." Šmrcnula je. "Slušaj, morala bih kući." Nevoljko sam rekao: "Dobro."
Ali nije bilo dobro. Nešto nije bilo u redu s njom. "Idem s tobom", rekao sam. "Cliff..." "Dolazim do tebe."
"Morala bih kući", rekla je opet.
Onda je uzdahnula, jako duboko, i rekla: "Spalili su mi kuću."

26
Razgovarali smo cijeli sta, Koko da ublaži tugu, a ja žestoki bijes koji je kuhao u meni. Sve što je imala bilo je u toj kući. Namještaj naslijeđen od majke, očeve knjige, kao i one koje je sama godinama skupljala. Fotografije, dokumenti, ljubavna pisma njenih roditelja — sve što je ukazivalo na to tko je i odakle je stigla. Nisam joj proturječio; slušao sam kako govori što će učiniti, znajući kako je ni u kojem slučaju ne mogu pustiti da se vrati u Baltimore. Bilo bi bolje kada bi to sama shvatila, ali zaustavit ću je bude li trebalo.
Nazvala je prijateljicu, neku ženu koju je poznavala u Ellicottu.
Tako je saznala za kuću. "Htjela sam je zamoliti da mi zalije cvijeće. Sada nema nikakvog cvijeća."
"Koko..." Pogledala me.
"Malo je kasno, ali moram pitati", rekao sam. "Misliš li sada da bi bilo bolje da nikada nisi čula za Charlieja i Josephinu ili Burtona? Ili mene?"
"Ma kakvi."
To mi je dalo nadu, ali nisam nastavio. Pustio sam je da sama shvati što to znači i kako se neke stvari ne mogu promijeniti.
"Ne", ponovila je, kada joj je postalo jasno. Zatim se nasmiješila i rekla: "Jedino mi ti ponekad uopće ne nedostaješ."
Stisnuo sam joj ruku. "Jasno ti je što to znači." "Ne mogu se vratiti kući."
"Za sada ne. Tako nešto ne smijemo ni pokušati." "A policija? Mogla bih tražiti da ih uhite."
"Ako su ostavili ikakav dokaz. Ja mislim da su nekoga unajmili da to obavi. Profesionalca koji ne ostavlja ništa iza sebe. A svi će oni imati alibi za vrijeme kada se to dogodilo." Buljila je u pod.
"Nije lako biti policajac", rekao sam. "Malo ljudi to zna. Mi se moramo držati propisa, a nitkovi poput Dantea rade što hoće. Osim ako ne pogriješe."

"Hoće li me policija barem zaštititi?"
"Siguran sam da će pokušati. Ali ne mogu te vječno čuvati po cijeli dan. U jednom ćeš trenutku biti ranjiva."
Malo kasnije rekla je: "Ti si onaj kojeg stvarno žele."
Kimnuo sam. "Tebe će upotrijebiti da bi došli do mene. Ali ne mogu stati samo na tome." "Što ja onda uopće mogu?"
"Rješavajmo stvari jednu po jednu. Kako stojiš s osiguranjem?" "Kuća je osigurana. Ali sve je drugo izgubljeno."
"Imaš li odvjetnika? Nekoga komu možeš vjerovati?"
Kimnula je glavom. "Moj mi je odvjetnik sastavio oporuku. Naši su se očevi poznavali." "Ima li on tvoju punomoć?"
"Nikad mu je nisam dala. Nije bilo potrebe."
"To uvijek možeš lako srediti. Onda se on može pobrinuti za kuću. Dogovoriti se s osiguravajućim društvom i takve stvari."
"Hoću li se ikada moći vratiti kući?" "Mislim da hoćeš."
Trebalo joj je neko vrijeme da prihvati što sam rekao. Oči su joj se širom otvorile i rekla je: "Ubit ćeš ga."
"Ne bi trebala o tome razmišljati."
"Daj, molim te. Ne ponašaj se prema meni kao prema nekoj budali koja ni sa čim nema veze." "Rekao sam mu što ga čeka. Odlučio je ne poslušati. Sada je ili on ili mi."
Zatresla je glavom, užasnuta.
"Čuvaj suze", rekao sam. "On je surov tip. Ubio bi nas ne trepnuvši." Ali nije to mogla prihvatiti. "Što ako nije bio on?"
"U ovim okolnostima to baš i nije vjerojatno."
"Ali što ako nije bio on? Ja zapravo i ne znam kako je kuća izgorjela." "Itekako znaš."
"Cliff... što ako nisi u pravu?" "Što ako na vrbi rodi grožđe."
"Ne Šali se s tim, molim te. Prestrašno je za šalu." "On ili ja, Koko. Razmisli o tome."
"A ostali?"
"Nisu važni. Svi će se razletjeti kao kula od karata kada njega ne bude." Iznenada su joj se oči širom otvorile. "O moj Bože."
"Što je sad?"
"Upravo sam se sjetila. Napravila sam glupost večeras." Zatvorila je oči i mrmljala nešto poput kletve. "Rekla sam prijateljici gdje sam."
"Jesi li joj rekla da to nikome ne kaže?"
"Nisam mislila na to." Prekrila je rukama lice. "Nisam mislila!"
Prošla je skoro cijela minuta. "O, kako sam glupa!"
"U redu je, Koko", nježno sam rekao. "Preživjet ćemo."

27
Telefon je zazvonio u sedam i petnaest. Okrenuo sam se na krevetu, zahvalio recepcionaru na

buđenju, sjeo, nagnuo se preko koljena bi buljio u telefon. Prva misao dana – nazovi Denver. Bilo bi to popust poziva istrebljivačima zbog problema sa štakorima. Nazovi Denver iz Charlestona i štakor je večeras mrtav u Baltimoreu.
U početku me iznenadila hladnoća koju sam osjećao u vezi s tim, a zatim njeno postupno povlačenje. Kao da sam tek sada počeo sagledavati posljedice, ne za Dantea, već za sebe. Otići tako daleko, sjediti ovdje gledajući u telefon, očito sam proživio pola života naivno uopće ne razmišljajući što takve stvari naprave ljudima koji ih čine. Cijeli sam život bio na pravoj strani zakona. Razmišljam li ja to ovdje stvarno o hladnokrvnom ubojstvu? Zanemarimo sada razloge ili opravdanost toga. Zanemarimo to što će okidač povući netko drugi, tamo daleko, ili to što sam već ubijao uz mnogo bolja opravdanja. Jedan telefonski poziv i prijeći ću cijeli put do tamne strane. Postat ću životinja, baš kao i on. A znao sam da je Dante, jedan od pravih zlikovaca, osjetio tu moju slabost one noći kod Treadwellovih. Ma kako surovo da sam prijetio, zaključio je da to neću nikada ostvariti, i na kraju ćemo ostati samo on i ja.
Obrijao sam se, istuširao i pristojno obukao. Erin za ljubav sam se i počešljao.
Baš krasan dan, pomislio sam dok sam izlazio. Nije bilo prevruće, nije bilo ni uobičajene charlestonske vlage. Ostavio sam poruku za Koko i pustio je da spava. To joj je trebalo, a njena bi prisutnost ionako usporila razgovor s Erin, ma kamo on krenuo.
Zaustavio me semafor u Ulici Market, pa sam pomislio na Dantea. Upalilo se zeleno i krenuo sam niz Ulicu Meeting prema Mills Houseu.
Erin je bila za stolom u kutu, čitajući News and Courier. Presavila je novine i odložila ih sa strane kada me vidjela. Sjeo sam joj prekoputa, čekajući da ona počne. Konobarica mi još nije ni kavu donijela, kada je rekla: "Lee bi htio razgovarati s tobom."
"Dobro. Znaš li o čemu?"
"Razmišlja o otvaranju knjižare na istočnom Colfaxu i želi savjet od tebe." Ljubazno sam se nasmijao. "Pitaj gluposti, odgovorit će ti glupostima."
"Zvat ćemo ga malo poslije." Pogledala je na sat. "Nije još ni sedam tamo. U međuvremenu možeš doručkovati i razgovarati sa mnom."
"Nemam ništa protiv. Hoćemo li razgovarati poslovno ili iz zadovoljstva?" "Samo poslovno, bojim se."
Pucnuo sam prstima. "Tako dakle."
Gledala me kao da je to zabavlja, a onda rekla: "Kao što si pretpostavio, pregovaramo s Archerom oko knjige koju Lee želi. Stvar je osjetljiva i bojimo se da bi tvoja iznenadna pojava mogla sve zamrsiti i onemogućiti nas."
"Pa, Archer još nema pojma da sam tu." "Bilo bi nam drago da tako i ostane."
"Nadam se da mi nećeš nuditi novac da se izgubim."
Odmahnula je glavom, ali činilo mi se kako to ne znači ne. "Jako bi me razočarala, Erin." Promijenila je nastup sasvim primjetno. "Naravno da te ne želimo uvrijediti", rekla je. "Drago mi je što to čujem. Lee mi je drag i vrlo ga poštujem. A što se tebe tiče..." Podigla je jednu obrvu.
"I ti si mi draga." "Lijepo je to znati."
"Aha. Ali zbog toga mi nije lakše." "Ne vidim zašto."
Nasmiješio sam se. "Mislim da vidiš."

Rekla je: "Slušaj, bi li nam odgovaralo da nisi tu? Da, odgovaralo bi nam. Leeju si drag više nego što misliš, ali neće mu biti drago ako se umiješaš u ovo i nešto zabrljaš. Kao ni meni."
"I zato bih ja trebao prekinuti sve i vratiti se u Denver?"
Nije izgledala sretno, a ovaj se put nisam nasmiješio. Rekao sam:
"Ne ide ti dobro za sada, Erin. Siguran sam da si ti bolja pregovaračica nego što izgleda. Znam da si u stanju srediti svakog protivnika, osim ako nije takav kreten poput Archera, koji se uvrijedi čim ga pogledaš. A trenutno sam ti ja protivnik. Ako želiš da ti budem prijatelj, bit će mi drago. Ali moja je prijateljica mrtva i iskreno govoreći, imajući to u vidu, nije me previše briga hoće li Lee dobiti još jednu knjigu ili neće. Želiš li mir medu nama, bilo bi najbolje da mi se vas dvoje povjerite."
Nagnula se unatrag i naslonila na stolicu. "Bože, kako smo osjetljivi jutros. Loše si spavao?" "Može se tako reći. Morao sam riješti neke svoje moralne dvojbe."
Konobarica je donijela kavu. Naručio sam brdo kalorija, a ona je sve zapisala i otišla. Erin je rekla: "Posljednje što želimo je smetati u traženju ubojice gospođe Ralston."
"Sada se bolje razumijemo." "Ali ne vidim zašto smetamo."
"Zato sam tu. Reći ću ti, ako ti kažeš meni."
Naglo je rekla: "Dobro, povjerit ćemo ti se. Ionako mi je rečeno da to napravim." "Kada ti je rečeno?"
"Sinoć, nakon što si otišao, nazvala sam Leeja iz sobe. Rekla mu kako se raspituješ o knjizi.
Upute su bile jednostavne. Reci mu istinu, rekao je. To je sve." "Tako nešto bih i očekivao od Leeja. A zašto to nisi napravila?"
"Moja osobna procjena. Odvjetnik nikada ne voli nekom trećem govoriti o poslovima svoje stranke, čak ni kada ona to želi."
"Vidiš? Pravda na kraju pobijedi prijevare i lukavštine. Još ćemo se bolje razumjeti ako mi sada kažeš o kakvoj to knjizi govorimo."
"Rukom pisani dnevnik koji je vodio Richard Burton dok je bio ovdje." "Opa, pa to zvuči kao jedna od knjiga Charlieja Warrena."
"Trenutno ne znamo čija je nekada bila." Sumnjičavo sam je pogledao.
"Gledaj", rekla je mrzovoljno. "Archer ima knjigu. Želi je prodati.
Tvrdi kako je u njegovoj porodici generacijama. Kaže da ima dokaze o porijeklu čvršće od stijene."
"A ni jedanput nisi pomislila na knjige gospođe Gallant?"
"Naravno da sam pomislila, zar misliš da sam glupa? To je bilo prvo što smo Lee i ja učinili kada se o tome poveo razgovor. Lijepo sam mu na miru objasnila korak po korak sve što se dogodilo staroj dami i što će se dogoditi ako se pokaže da je ta knjiga bila ukradena."
"I do kakvog ste zaključka došli?"
"Da bi se Lee našao u nezgodnoj situaciji ako je tako." Slegnula je ramenima. "Ali on je spreman riskirati."
"I predati, knjigu ako bude trebalo?"
"Da, naravno. Moraš se s tim pomiriti ako ulaziš u ovu igru. Kako stvari stoje, do toga neće nikada doći. Svi su mrtvi."
"Koliko ti znaš." Tišina se rastegnula.
Napokon sam rekao: "Bila bi to prilično dobra knjiga, zar ne?

Mogla bi čak baciti novo svjetlo na povijest. Ne mislim da govorimo o promjeni reda veličine kao da je Jug pobijedio, ali možeš se kladiti da bi povjesničari bili jednako zainteresirani."
"Da", rekla je.
"Knjiga bi privukla veliku pozornost." "Da, privukla bi. Ako bi to vlasnik htio."
"Vidim priču poput takve na naslovnicama mnogih novina. Što bi joj moglo podići cijenu više nego ijednoj vrijednoj knjizi."
"To je Archerov stav tijekom cijelih pregovora, a mi se slažemo s njim. Ne slažemo se kada treba točnije odrediti tu vrijednost."
"Koliko nudite?" Gledala me je.
"Sklon sam postavljanju nepristojnih pitanja", rekao sam. "Čini se da sam to opet učinio." "Jesi. Ali budući da Lee želi da ti sve kažem, nudimo dvjesto pedeset tisuća dolara." "Opa."
"Dakle? Ti si knjižar. Je li to pošteno?"
"Želiš da ja budem sudac? Nekako mi se čini da Archer na to neće pristati." "Ne službeno, samo za moju osobnu informaciju. Radoznala sam."
"Četvrt milijuna je vraška cijena za bilo koju knjigu. Za manje se može dobiti Tamerlan, kada bi je netko prodavao."
"Dakle, slažeš se da je cijena poštena?"
"Nisam vidio knjigu. I ne zaboravi, nisam stručnjak." Izgledala je ljutito.
Rekao sam: "Hej, žao mi je, ali sve je u sadržaju. Morao bih je pročitati da bih dao makar i nestručno mišljenje."
"Dobro, zaboravi da sam pitala. Ni mi je još nismo vidjeli." Konobarica je donijela moj doručak, lijepo ga poslužila i otišla. "Archer želi pola milijuna", rekla je Erin.
Nasmijao sam se: "Takav je naš dečko."
"Baš takav. Trebalo bi nam biti drago što ne traži cijeli milijun, ili dva, ili deset. Nije važno. Ono što traži i dalje ne dolazi u obzir. Lee nije siromah, sigurna sam da to znaš, ali nema on toliko novca da bi ga mogao baciti na nešto tako nesigurno."
Naglo sam rekao: "Čuo sam da si bila prilično oštra s Archerom sinoć." Podrugljivo je rekla: "Čuo si, baš."
"Čuo sam kako si mu čak prijetila, na zaobilazan način, podizanjem tužbe."
"Bolje bi ti bilo provjeriti sluh. Što god da sam rekla, nije bilo ništa više od pregovaranja." "Taktika."
"Baš to."
"Pa ipak, morala bi imati dobar razlog za takvu prijetnju."
"Uopće mu nisam prijetila. Ako on misli da jesam..." Slegnula je ramenima. "Što se više bavim ovim poslom, sve manje mi se sviđa. Poželim da Lee jednostavno kaže Archeru da se goni i sve prekine. Ali on misli kako je knjiga toliko važna za povijest da je mora kupiti."
"To dobro razumijem. Ima takvih knjiga, koje moraš kupiti. Misli li Lee kako je Archer možda ukrao tu knjigu? Kako je to mogao učiniti?"
"To je pravo pitanje, zar ne? Jednostavno ne znamo." "Ali oni su se zbog nečeg posvađali."
"Zbog Archerove pohlepe. Lee je mislio da su se dogovorili, a onda je Archer postao pohlepan.

Prema Leejevu mišljenju, tako ne postupaš s prijateljem. Znaš, kao klinci bili su poput braće. Ali luda je Archer bio drukčiji. Bio je sjajan tip. Znam kako je to teško zamisliti, ali ako Lee tako kaže, ja mu vjerujem. Hal Archer bio je drag, velikodušan, krasan prijatelj u to vrijeme."
"I što ga je sjebalo?"
"Sve, počevši od djeda. Nikada nije bio dovoljno dobar, ni djedu ni ocu. Njegov je stariji brat nazvan po djedu i ocu. On je trebao biti gazda u kući, poput onih glupih kraljevskih porodica, a tako bi i bilo da nije poginuo u automobilskoj nesreći. Prva je Halova greška bila što se rodio kao drugi, a druga što nije želio postati odvjetnik."
"Dakle, Archerovi su voljeli knjige, ali nisu željeli da ih piše njihov sin."
"To i nije tako čudno. Bi li ti želio da ti sin bude pisac? Ili da ti se kći uda za pisca?" "Ako ih to čini sretnima, zašto ne?"
"Zato što dobar dio vremena neće biti sretni. Većina pisaca koje poznajem živi teško, odvaja od usta. Prije svega, velika je vjerojatnost da se knjiga neće prodati. Velika nakladnička kuća u New Yorku može dobiti dvadeset tisuća rukopisa godišnje, a objavit će ih dvjesto. Većina odbijenih knjiga je užasna, što znači kako se unaprijed očekuje da će rukopis biti loš, što može štetiti onima pristojno napisanima. Oni koji prvi čitaju ne nadaju se da će nešto naći, pa onda i ne nađu."
"A ti se zbog toga želiš odreći prava?"
"To je vjerojatno upravo ono što je rekao Archerov otac, samo mnogo jačim riječima." Slegnula je ramenima. "Ako ništa drugo, imam novca u banci. Neću gladovati, a uvijek se mogu vratiti pravu, ali i dalje sam dobar primjer. Pretpostavljam kako kao i svatko tko želi postati pisac imam povelik ego. Vjerujem da će moj talent i upornost pobijediti vjerojatnost, čak i kada znam kako je malena. Nalazim se pred dugom, teškom bitkom, ali barem to znam. Zato mogu govoriti o Archerovu životu s razumijevanjem, iako ga baš ne volim kao osobu."
"Dakle, Archera je prilično rano odbacila obitelj."
"Blago rečeno. Poslali su ga na Sveučilište Virginia, gdje mu jo i otac studirao, u nadi da će ga tamo promijeniti. Ali znao je što se od njega očekuje i nisu mu davali novac nizašto. Odustao je nakon godine dana, a obitelj ga se odrekla. Zapravo od tada se sam brinuo za sebe. Otišao je u New York, živio u nekoj rupi i počeo pisati priče."
"Koje je s mukom prodavao."
"O, da. Miranda je u pravu; Archer je pravi gad, ali i veliki talent.
To je trebalo biti vidljivo od početka, nakladnici su se trebali otimati za njegove knjige. Umjesto toga, sudario se sa zidom odbijanja koji mu je slomio duh i dovršio ono što je počela obitelj. Možeš li zamisliti kako je to godinama pisati bez uspjeha? Znati duboko u sebi da si poseban, a gledati kako ti knjige odbijaju jednu za drugom, uvijek iznova, sve dok se papir na kojem su otipkane ne raspadne. Reći ću ti što se događa takvim piscima. Jednog se dana probude stari. Sve su nade nestale preko noći i sve čime se mogu pohvaliti je izgubljen život. Dogodi se to brže nego što su mislili da je moguće. Archer je bio u četrdesetima kada mu je tiskana prva knjiga. Nudio ju je svima, a napokon ju je kupio David McKay. McKay je bio mali nakladnik i knjiga je propala kao olovo u snijeg. Pa su mu odbili sljedeću knjigu i tako je opet bio na početku, u potrazi za nakladnikom. Od knjige je zaradio manje od tri tisuće dolara, a i to je stizalo godinama. Pokušaj bilo gdje živjeti od toga. Pokušaj to u New Yorku."
Popila je još kave. "Sljedeći njegov nakladnik bio je St. Martin's Press, pravi svaštari. Oni bi uložili novac u nešto veliko, ali većina je njihovih izdanja jeftina roba, a više od pola ionako male naklade prodaju knjižnicama. Archer tamo nije ništa zaradio; nije im htio poslati sljedeću knjigu, pa su se razišli obostrano ljuti. Opet je Archer morao iz početka, a nitko ga nije htio. Otpustio je agenta,

njegov je agent otpustio njega, ili su istovremeno jedan drugome dali otkaz. Do tada su se vjerojatno i glasine proširile. Ne znam. Čini mi se mogućim da nakladnici razgovaraju i zašto bi onda netko tiskao knjigu tipu koji se loše ponaša, a ionako se ne prodaje? Zbog takvih razloga cijela se gomila pravih talenata izgubi, čak i uz obrazovane urednike. Pa se Archer povukao i počeo izbjegavati svakoga. Napokon je iz čistog očaja dao knjigu Walkeru. Ti znaš za Walkera."
"Aha, kruži prastari vic o Walkeru i St. Martin'su. Njihove su naklade nekada tako male da njihovi pisci odmah postaju rariteti.
Knjige stare samo nekoliko godina onda se prodaju za stotine dolara." "Gdje je tu vic?"
"Kako postati milijunaš baveći se rijetkim knjigama? Samo kupuj po pet komada svega što St.
Martin's i Walker tiskaju. A kako se propada baveći se rijetkim knjigama? Isti odgovor."
Nasmijala se. "Kao što možeš misliti, ništa se nije promijenilo s Walkerom. Archer je postao još ogorčeniji i postalo je još teže podnositi ga. Sada je to jasno, ali i onda je njega zapravo trebao uzeti Random House ili Doubleday, dati mu šesterocifreni predujam i povesti ga na predstavljanje knjige po svim državama, sve kako treba. A sve što je tada iz tih kuća izlazilo bili su besmisleni krimići i još gluplje stvari."
"I ti zvučiš ogorčeno, Erin, a još nisi ni počela. Kao da se nikada ništa dobro ne tiska. Ne misliš ti baš tako."
"Sada govorim o Archeru. Pitao si što ga je sjebalo i pričam ti o tome."
"Pa se okanio beletristike i onda ga je našao Viking Press", rekao sam. "Ali čini se kako mu Pulitzer nije donio mnogo dobroga."
"Nije mu baš promijenio stav, zar ne? Ako je išta promijenio, još ga je više naljutio. Umjesto da je oduševljen što je napokon uspio, bio je bijesan jer je potrošio cijeli književnički vijek da bi dotle stigao. Pulitzer je potvrdio njegovu veličinu i glupost koju je vidio svuda oko sebe."
"Hej, još nije umro. Što je s njegovom novom knjigom? U Vikingu nisu škrti, sigurno su mu dali dobar predujam."
"Ne želim govoriti o tome. To je rekao Leeju u povjerenju. Nitko drugi ne zna, čak ni Miranda.
To ćeš morati pitati Leeja."
Jeo sam svoj doručak i gledao je kako razmišlja. Uz kavu sam je upitao što će učiniti ako Archer ne popusti. Zatresla je glavom: "Ne mogu o planovima. I to ćeš morati pitati Leeja."
"Pa nazovimo ga onda."
Nazvala je od stola. "Hej, ja sam. Upravo završavamo doručak i nekoliko je stvari zapelo. Pitao je znam li što je s Archerovom novom knjigom. O tome još ne želim govoriti, iz jasnih razloga."
Gledala me je ravno u oči dok je govorila. "Znam što si rekao, Lee, samo mi se to ne sviđa.
Također želi znati što ćemo učiniti ako Archer i dalje bude nerazuman." Nakon kratke stanke, rekla je: "Moram ponoviti, ne bih ti to savjetovala." Rekla je: "Ako da riječ, da, mislim kako mu možemo vjerovati."
Kimnuo sam glavom stvarno ozbiljno. "Nije u tome stvar", rekla je. Lee je nešto rekao, a ona je odmahnula glavom. "Ja sam protiv."
Namrštila se: "Ti si gazda, ali ne mislim da ikome trebamo govoriti, uključujući gospodina Janewaya, što nećemo učiniti. To nema nikakve veze s njegovim poslom, a jednostavno nije mudro."
Zatresla je glavom. "Pa, znam što si rekao. Ali i dalje mi se ne sviđa." Dodala mi je telefon.
"Haj, Lee", rekao sam.
"Cliff." Lee je zvučao umorno. "Žao mi je što si se našao usred te gužve. Ali čini se da ti Erin

ide na ruku."
"Ona je sjajna. Brine se zbog nekih stvari, ali vjerojatno s razlogom."
"Ponaša se kao odvjetnik, čuva mi leđa. Znaš već kako to ide. Ali sada će ti reći sve."
Na trenutak sam slušao šum u slušalici, bili smo zaista daleko. "Erin je rekla da želiš i sa mnom razgovarati", rekao sam. "Samo sam htio biti siguran kako dobivaš sve što ti treba, i da ti kažem da se ne brineš. Što god morao učiniti, shvaćam te. Tvoja je stvar važnija od moje."
"Hvala na tome."
"Vidjet ćemo se kad se vratiš. I želim ti sreću." Prekinuo sam vezu.
"Odgovorit ću ti sada," rekla je Erin, "ali moraš poštovati naše povjerenje. Ovo ne smije ići dalje."
"Neću reći nikome."
"Pitao si za Archerovu novu knjigu. Kada je bio u Denveru, napio se, plakao na Leejevu ramenu i rekao mu neke stvari koje bi sada volio da nije. Ispalo je kako naš velikan boluje od monumentalne blokade. Godinama već nije napisao redak vrijedan objavljivanja, još od Pulitzera. Ako i jest, na drugu bi loptu pao u depresiju i sve uništio. Ako mu je nagrada nešto dala, to je osjećaj kako se ništa što napiše neće moći mjeriti s njegovom vlastitom... ma znaš."
"Legendom", kiselo sam rekao, prezirući tu najgluplju od svih modernih poštapalica.
Pogledala me tužno, kao da je iznenada Archerov položaj i nju pogodio. "Rekla sam ti kako su pisci sjebani. Archer je uzeo velik novac od nakladnika na račun dvije stranice prijedloga za remek- djelo koje će napisati za određeno vrijeme. To je vrijeme prošlo. Viking je bio više nego obziran, čak su mu dali još novca. Pulitzer je velik ulog i oni ga stvarno žele objaviti. Ali njihovo strpljenje ima kraja i sada, nakon šest godina, Archer im nema što pokazati."
Sve što sam znao o piscima i njihovim blokadama bilo je ono što bih katkad negdje pročitao. Ipak mi se činilo čudno zapeti na dokumentarnoj knjizi, jer većini pisaca to se dogodi zbog pomanjkanja vjere u svoju kreativnost. "Pitam se je li im obećao više nego što može", rekao sam. "A možda to radi i sada, ali ovaj put Leeju, a ne Viking Pressu."
"Nemoj misliti da mi to nije palo na pamet. Lee se zbog toga ne brine dovoljno, ali taj dnevnik će trebati temeljito pregledati prije nego što mu dopustim da Archeru da i jedan novčić."
"A ni tada ti se to neće sviđati."
Odmahnula je glavom. "Mislim da Lee riskira mnogo novca. Što bi mu ti savjetovao kao prijatelj?"
"Provjeri porijeklo, šest puta ako treba."

28
Nagnula se preko stala i rekla: "Ti si na redu, Janeway, reci mi sve", i morao sam joj ispričati za Koko i Baltimore. Zatim, namjerno umanjujući, ispričao sam joj za Dantea i razloge zbog kojih smo u Charlestonu. Kako mi je prisluškivanje, ali ne elektroničko, omogućilo da čujem nju i Archera. Tresla je glavom i pokušavala izgledati zgroženo, ali odao ju je malen smiješak. Smiješak je izblijedio kada sam rekao da je Dante spalio Kokinu kuću.
"S gadnim si se tipom uhvatio", rekla je. "I meni se tako čini."
"Mogu li pomoći? Kao odvjetnica, možda mu mogu malo naštetiti." "I ne pomišljaj na to. Ne želim te vidjeti blizu tog stvora."
"Mislim kako nigdje ne piše da samo ti o tome odlučuješ."

"Dovraga, ne. Ne želim ni da čuje tvoje ime."
Izgledala je ljutito, ali prekinuo sam to još većom ljutnjom. "Prokletstvo, slušaj, zbog tebe bih bio više, a ne manje ranjiv. Već smo Koko i ja dovoljna briga."
Uplela je prste u malen luk i držala ih pred licem poput žene koja moli. Žestoko sam je gledao i rekao: "Nemoj da požalim što sam ti ispričao."
"Dobar pokušaj, ali kod mene ne prolazi." "Bilo bi prokleto dobro da prođe."
Potpuno se uspravila na stolici. "A što bi mi se moglo dogoditi? Mogli bi mi uzeti lutkice?"
Ono što sam rekao bilo je glupo i lažno. "Erin, zahvalan sam ti na brizi..."
Zgužvala je ubrus i bacila mi ga u glavu. "Poštedi me tog velemuškog preseravanja. Ako me ne želiš u blizini, barem budi dovoljno otvoren pa to jednostavno reci. Je li to ono što želiš? Da ili ne?"
"Bože, ne."
"Onda se zbroji. Ponašaj se normalno. Ne govori mi svisoka. Ne pokušavaj me štititi."
Razmišljao sam što bih rekao i odlučio se za ovo: "U tvojem svijetu svaki sukob ima pravni odgovor. Misliš da je dovoljno podnijeti tužbu u Denveru, pa će ga prisiliti da se ponaša kao čovjek, ali stvari ne idu tako. Nemoj ovo shvatiti osobno, ali s tim si dečkom na nepoznatom terenu."
"A ti nisi?" "Nisam siguran."
Zatresla je glavom. "Ne mogu se samo odmaknuti i ne činiti ništa." "Pa, morat ćeš."
"A ako te ubije i ne ostavi dokaze, što bih onda trebala učiniti?" "Ništa. Sto bi uopće mogla, osim natjerati ga da ubije i tebe?" "S tim se ne mogu pomiriti."
"A što možeš učiniti?"
"Pridržati ga dok mu ne prekrojiš onu stvar."
Bio je to jedan od onih ludih neočekivanih obrata i odjednom smo se previjali od smijeha. Protrljala je oči i rekla: "Prekini, nije smiješno" pa smo se nastavili još jače smijati. Rekao sam: "Slušaj, pusti mene da uzmem stvar u ruke." Smijali smo se poput idiota.
"Tvoje uplitanje dodatno će napuhati stvar", rekao sam, pa smo se smijali.
Nakašljao sam se: "Oprosti, je li to bilo previše velemuškog preseravanja?" s "Da, bilo je, ali brižni ton je ublažio stvar." Nasmiješila mi se nekako više nego samim licem. "Što misliš, koliko će mu trebati da te pronađe?"
"Ni to ne znam. Za sada nema razloga da pretpostavi kamo smo otišli." "Nadaš se."
Nervozno sam okretao soljenku. "Bojiš li ga se?"
"Pa... oprezan sam. Imao sam neprijatelja i prije, neki su stvarno bili opaki. Samo mi se čini kako ovaj tip ne poznaje granice. Najviše se plašim da neću ni znati kada me snađe."
Sada je bila ozbiljna, trenutak smijeha je prošao i bio zaboravljen. "Naše male nesuglasice sasvim blijede pred tim, zar ne?" Trenutak kasnije rekla je: "Želim reći Leeju."
"Što ćemo time dobiti?"
"Ne znam, možda ništa." Pogledala je u stranu pa opet u mene." "Troje zna više od dvoje."
"Onda mu reci. Ako ima zdravog razuma koliko mislim da ima, reći će ti da se ne miješaš u to."

"Lee me ne posjeduje, baš kao ni ti. Stvarno si naporan kada nešto ne ide kako bi htio." "Zato me neki žele ubiti."
Dala je znak konobarici i izvadila kreditnu karticu. "Bilo bi mi drago da razmisliš o nečemu dok si još živ. O mogućnosti da je tvoja stara dama bila spretna varalica."
"Oduvijek sam toga bio svjestan. Zašto ti je to sada palo na pamet?"
"Ne znam, samo neki osjećaj. Nešto tu nije u redu. Jesi li ikada dao provjeriti rukopis posvete iz tvoje knjige?"
"Ne osobno. Aukcijska kuća je na dobrom glasu, a i ja znam kako izgleda Burtonov rukopis." "Ali ti nisi stručnjak."
Zatresao sam glavom, naglo svjestan koliko sam toga napravio iz povjerenja.
"To bi se isplatilo napraviti", rekla je. "Nešto nije kako treba, njušim to. Ne čini li se i tebi čudno?"
"Nakon nekog vremena među knjigama sve postaje čudno."
"Ali bio si naveden da povjeruješ. Gledaj, znam kako je slatka stara cura bila i ne želim misliti loše o njoj. Ali nije to nešto što možemo odbaciti."
"Bila je u svojim devedesetima. To je malo previše za izvođenje prijevare. A tko se bavi prijevarama pred smrt? Ljudi koji su lagali cijeli život skloni su reći istinu na samrtnoj postelji. Sve što je ona htjela je da se knjige njenog djeda stave u knjižnicu nazvanu po njemu."
"Možda je bila luda, jesi li ikada pomislio na to? Možda je davno čula tu priču i sama se ubacila u nju. Možda je Charlie samo u njenoj mašti postao djed."
"Imala je knjigu."
"Imala je jednu knjigu. Ne znaš odakle joj, kako i kada ju je Nivarno dobila. Možda je sve počelo kada je dobila knjigu. Možda joj je Burton bio na pameti već dugo."
"Koko je već mnogo toga provjerila."
"To je sve lijepo i krasno, ali ja o Koko ne znam ništa. Ona možda ima neke svoje namjere, da se tako izrazim. Nemoj samo poricati, razmisli o tome."
Obuzdao sam svoje velemuško preseravanje i pustio da plati račun.
"Pretpostavljam da te neću vidjeti prije nego što odeš", rekao sam. "Što radiš večeras?" "Mislila sam da nikada nećeš pitati. Čeka me bijedna osamljena hotelska soba."
"Jesi li raspoložena za provjeru restorana u Charlestonu?" I tako smo dogovorili naš prvi izlazak.
Kada sam se vratio u motel, Koko je već bila otišla. Našao sam je u knjižnici, bila je usred potrage među starim zapisima za dokazima o postojanju onog fotografa. Od otkrića onih ubojitih krčmara prethodnog dana nije našla ništa novo i bila je loše volje. "Počinjem misliti kako samo gubim vrijeme."
Ostao sam uz nju, radeći prema njenim uputama, čitajući svoj dio starih novina i papira. Povremeno bi nešto mrmljala s nekom od knjižničarki, koja bi zatim donijela novi svezak ili brdo novina iz podruma, pa bismo počeli ispočetka. U podne je nazvala svog odvjetnika u Baltimore i pokrenula stvari oko kuće. Nastavili smo raditi nakon brzog ručka, ali bio je to frustrirajući posao i do četiri i trideset nismo imali ništa. "Gubimo vrijeme", rekla je. "Tebi su razbili glavu, meni spalili kuću, a zašto? I nikada se nećemo moći vratiti doma."
U motelu mi je pokazala plan cijelog dijela grada oko mjesta gdje su se navodno Charlie i Burton fotografirali. Svaka je zgrada imala uredno napisano ime na svojoj pločici. "To je to", rekla je. "Našla sam sve stanare toga dijela East Baya iz svibnja 1860. godine i među njima nema nijednog fotografa."

Bili su tamo kafić i pivnica, trgovina staklom, kovač, ljekarnik.
Neki su upotrebljavali samo osobna imena: Phillips, Jones, Kelleher, Wilcox. "Phillips je prodavao tapete", rekla je. "Jones je bio mesar. Kelleher zubar, a Wilcox je držao trgovinu. Ako su se Burton i Charlie slikali, gdje je fotograf?"
Vijesti o Erin primila je mrtva hladna, ali u sljedećih sat vremena raspoloženje joj se pokvarilo. "Sutra idem u tvrđavu Sumter", rekla je. "Godit će mi promjena nakon ove dosade, a ti se možeš zabavljati sa svojom prijateljicom." Odmah se ispričala zbog zlobne upadice i pokušala se izvući: "Ne osvrći se na mene. Ako je odvjetnica, možda će znati kako da se izvučemo iz ove gužve."
"Meni se čini da bi ona najradije sredila Dantea golim rukama." "To si već ti napravio i kamo nas je to dovelo?"
Pokušala je vratiti razgovor na tvrđavu Sumter. "Jedna od knjižničarki mi je rekla kako jedan rendžer tamo zna nešto o Burtonu. Možda nam on popravi dan." Nisam ništa rekao, ali sumnjao sam u to. Pitao sam je za večeras. "Sve je u redu", rekla je. Našla je prodavaonicu zdrave hrane i namjeravala se zaključati, jesti u sobi, meditirati, vježbati, ne micati se nikamo, ne odgovarati na telefon. "Ne smetaj mi zbog ničeg manjeg od zemljotresa."
U šest sati uzeo sam auto i odvezao se trj bloka do Mills Housea.
Erin je stigla i izgledala je krasno, što sam joj i rekao. Ponašao sam se onoliko dobro koliko znam, između ulagivanja i obzirnosti, skockan u tamnoj jakni s kravatom. Pridržao sam joj vrata, pružio ruku dok je ulazila u auto i na trenutak se nismo nadmetali u duhovitostima.
Pronašao sam riblji restoran uz potok Shem ispod planine Pleasant. Stigli smo dovoljno rano da bismo sjeli za odličan stol uz prozor koji je gledao na golemu slanu močvaru. Hrana je bila dobra, ispod nas su prolazili ribarski brodovi, a zalazeće je sunce pretvorilo potok u plamenu vrpcu.
Bila mi je to najugodnija večer u tkozna koliko vremena, u kojoj sam na neko vrijeme zaboravio na Dantea i njegovo društvance. Kada smo izišli, rekla je: "Znaš što bih sada voljela? Skinuti cipele i šetati po nekoj plaži, negdje gdje nema Archera u blizini." Provjerio sam na svojoj karti i nekoliko minuta poslije vozili smo se prema gradu, preko rijeke Ashley na obalu. Bila je to lijepa vožnja, kilometrima kroz močvare istočkane malim otocima drveća. Mogao sam zamisliti kako je to bilo prije razvoja, pokore našeg doba, koji je većinu tog područja pretvorio u dugačko neprekidno predgrađe.
Folly Beach je gradić s nekoliko treptavih neonskih blokova, streljanom, igraonicom, paviljonima i toboganima. Karnevalski ugođaj nestajao je čim bi se skrenulo južno, u noć. Našao sam mjesto za parkiranje, pa smo skinuli cipele i bosi krenuli po mjesečini rubom obale. Vjetar je bio jak, pomalo hladan za to doba godine. Erin je ugurala ruku pod moju i približila mi se. Omotao sam nas svojom jaknom, ona se pripila uz mene i tako smo stajali zakukuljeni, pa sam joj u jednom trenutku podigao bradu i poljubio je. Još se više stisnula uz mene. Zakopao sam lice u njenu kosu. Moje je staro srce kucalo sto na sat.
"Vidi što si sada napravio", rekla je. "Više nikada ne možemo biti prijatelji i protivnici." "Zapravo, čini mi se da sam pojačao prijateljski dio."
"Da, ali kako ćemo sada dalje?"
"Teško pitanje. Odgovor može biti bilo što od ništa..." "...do sve."
"Mogućnosti pomućuju razum." "Ali kako odlučiti? Da glasamo?"
"Besmisleno, ako ne smislimo kako izbjeći neriješeni rezultat." "Nikada mi se nije sviđao neobavezni seks", nehajno je dobacila. "Isto tako, ni ja nisam sve mlađi."

"Imaš li poteškoća sa svojim... hm..."
"Ne, od danas sam sasvim dobro. Ali muško tijelo nije predviđeno za beskrajna razdoblja celibata. Moguća je duboka, neočekivana mlohavost."
"Možda moram govoriti brže." Na to sam se morao nasmijati.
Rekla je: "Kada odbacimo neobavezni seks, što nam ostaje?" "To zvuči kao da bismo trebali biti ozbiljni."
"Ako ispadne da je baš tako, što ćeš reći na to?" "Što želiš da kažem, volim te?"
"Ne, osim ako nije istina."
"I ja tako mislim. Ako to kažem..." "Da?"
"Kako ćeš znati da to nije samo ljigava muška klopka da te navedem na ono što hoću?" "Dobro osjećam vibre."
"To se dobiva samo iskustvom."
"Oprosti, molim te! Nisam se baš dala svakom tipu kojeg sam upoznala." "Pa ipak, moraš na neki način..."
"Četrdeset dana i četrdeset noći."
Pokušao sam to dešifrirati, pa rekao: "Kladim se da iza toga stoji neki smisao."
"Kada stignemo do određene točke, uzimamo četrdeset dana i četrdeset noći da bismo upoznali jedno drugo. Ali vratimo se na ono prvo pitanje. Ako kažeš da me voliš, kako ćeš ti znati? Jesi li ikada bio zaljubljen?"
"Naravno. Jedanput." "Kakva je bila?"
"Prilično slična tebi, zapravo. Ne tako luda, ali jako brza. Bistra kao potok." "Što se dogodilo?"
"Kod mene je nešto nedostajalo."
"Pa, s obzirom na to da smo već utvrdili kako tvoja muškost nije ugrožena, mislim da si vjerojatno bio uobičajeno dosadan i stalno naređivao."
"Dobro."
"Na to ne možeš odgovoriti s dobro, Janeway. Ili si bio ili nisi." "Nisam joj vjerovao."
"Krupna stvar. O, jako krupna. Ne želiš da ti se to opet dogodi."
"Pokušat ću", rekao sam, ali nisam mogao ne pomisliti kako se povijest uvijek ponavlja.
Priljubila se uz mene više nego što sam mislio da je moguće. Osjećao sam kroz košulju njene nokte.
"Morat ćeš odustati od navike da odlučuješ o svemu", rekla je. "S tim se obično ne slažem."
"Mogu raditi na tome." "Hoćeš li stvarno?" "Sve je moguće."
"Vidjet ćemo. Sada ću ti reći nešto što će te staviti na veliku kušnju. Jesi li spreman?"
Nisam bio, ali ipak mi je rekla. "Otkazala sam avionsku kartu danas poslije podne. Ne vraćam se u Denver, ostajem s tobom. I Bog pomogao gospodinu Danteu ako nam bude smetao." Odvojila se od mene, okrenula i stajala drhteći na vjetru. "Dakle, Janeway, što kažeš? Jednom si izgubio zbog

svojeg ponašanja – hoćeš li opet uprskati?"
Pogledala je na sat. "Hej, čini mi se kako je naših četrdeset dana i četrdeset noći upravo počelo."

29
Sjećao sam se pet-šest trenutaka u svojem životu koji su bili prekretnice, koji bi potpuno promijenili sve da sam odabrao drukčije. Mogao sam ih nabrojiti bez nekog posebnog redoslijeda. Kada sam postao policajac. Kada sam prestao biti policajac. Kada sam otkrio Hemingwaya i Fowlesa i one tri divne Maughamove knjige, sve istom mjesecu. Kada sam otvorio knjižaru. Kada sam našao, imao i izgubio jednu nezaboravnu ženu. I ovo sada. Moj je svijet iznenada potresen. Sve je drukčije.
Opet smo se susreli u zoru. Bila je tama kada mi je zazvonio telefon, a kada sam digao slušalicu, rekla je: "Zvučiš budno, nadam se."
"Budan sam", rekao sam. "Jesi li uopće spavao?" pitala je ona. Ne previše, priznao sam; nije vrijedno spomena. Pitala je koliko je, sati; pogledao sam na sat i rekao joj kako je četiri i dvadeset sedam. I na njenom je toliko, kao da se satovima odjednom ne može vjerovati. "Čekaj me na Batteryju", rekla je. Rekao sam joj, da ću je pokupiti, ionako sam morao proći pokraj njezina hotela, ali ona je željela susret u zoru na vrhu stepenica gdje se spajaju rijeke, a zid je viši. "Tako će biti dramatičnije."
Vjetar od prošle noći donio je tamne oblake nad grad. Izgledalo je kako će dan biti kišan. Prošetao sam do tamo, stigavši s prvom svjetlošću nakon petnaest minuta. Stajala je gledajući prema moru poput ženske francuskog poručnika†. Čula je kako dolazim. Nije se okrenula, ali je zatitrala prstima šaljući mi dražestan pozdrav. Popeo sam se stepenicama na visoki zid i obujmio je rukama. Naslonila se na mene pa sam je poljubio u vrat. "Kako ide?" pitao sam.
† Aluzija na roman "Ženska francuskog poručnika" Johna Fowlesa.
"Do sada je dobro. Hvala što si bio pristojan sinoć."
Mislio sam kako porota još odlučuje o tom pitanju. Onda je rekla: "Stari moj, život nam se promijenio" i čuo sam kako porota sjeda na mjesto.
"Čini se da nas je sada dvoje", rekla je. "Trebat će vremena za privikavanje." "Da, trebat će."
"Oduvijek sam bila sama."
"Nigdje nikoga komu treba položiti račune. Nigdje nikoga da ti makne pravo s uma." "Previše sam mislila na posao. Možda bih sada trebala biti više... kako se ono kaže?" "Kaže se razumna", suho sam rekao. Ponovio sam tu riječ, naglašavajući svako slovo. "Pa ti si pravi hodajući rječnik. A što to znači?"
"Jaka si na riječima i dižeš mnogo buke. Odlučiš se za nešto i gotovo." Stisnuo sam joj ruku. "Ali imaš ti i dobrih strana."
"Govorim li ja tebi što ćeš raditi?" "Riječima ne."
"Nego kako? Očekujem od tebe da odlučuješ za sebe. A kada si s tim gotov, ja ću odlučiti za sebe."
Mogao sam reći to je ista stvar, ali nisam. Još sam imao osjećaj da je na pola puta između lude zaljubljenosti u mene i pakleno brzog nestanka iz mog života.
"Zato ja zapravo vjerujem u četrdeset dana i četrdeset noći", rekla je. "To se čini kao jako dugo u ova divlja neobuzdana vremena."

"I meni se tako čini. Ali to je dobar, pošten ispit. Odvaja žito od kukolja." "Onda je dobar. Ne bi mi se svidjelo da me proglase kukoljem."
"Ne boj se. Malo sam samosvjesna kad to kažem, ali sada se osjećam... božanstveno." "To je dobro", rekao sam. "To je dobro."
"To jest dobro i ne izgledaj tako zabrinuto."
"Znaš zašto? Zbog svega oko Dantea. Možemo li malo o tome?" "Naravno. Vidiš kako sam razumna?"
"Htio bih da odeš. I to brzo, prije nego što itko sazna ad si ovdje." "A sada, vidiš, govori despot. Kako bih ja trebala na to odgovoriti?"
"Pokušajmo iznova, malo ljepše. Bi li se ti, molim te, vratila u Denver?" "Naravno. Hoću li rezervirati dvije karte ili Koko leti s nama?"
Stajao sam uz ogradu i očajnički buljio u more. Negdje u tom sivilu utvrda Sumter pokazuje svoje ruševine novom danu. Upravo je ovdje Charlie Warren prišao Richardu Burtonu i pitao ga što to zapisuje u svoju bilježnicu. Erin mi je stavila ruku na rame i raskuštrala mi kosu na teškoj glavi. "Razvedri se. Pred nama su zanimljivi dani."
"To se i tako može nazvati."
"Odustajem od prava", rekla je trenutak kasnije. "Namjeravam ostati u tijeku i preuzeti neki slučaj ako mi odgovara, ali moji dani u velikoj odvjetničkoj tvrtki su gotovi. Dala sam otkaz u ponedjeljak."
"I što ćeš raditi? Osim pisanja; mislim u stvarnom životu." "Mislila sam da smo to riješili. Kupit ću polovicu tvoje knjižare."
Povukla me za rukav. "Imam osjećaj da postoji cijeli svijet knjiga na sasvim novoj razini, u odnosu na ono kada si bio sam."
"Pet-šest razina, a za svaku treba mnogo novca."
"Imam ja nešto novca. Ako preživimo ove rupe na putu, život može opet biti lijep. Hoćeš li me podučiti poslu s knjigama?"
"Od početka. Takoreći."
Nad lukom se probilo sunce i pojavila se utvrda, crna mala točka u psihodeličnoj magli. "Koko danas ide u tvrđavu Sumter."
"Jesi li joj rekao za mene?" "Da, jesam."
"To je prilično tmurno da. Dakle, nije bila oduševljena." "Ona je čudna. Katkad joj treba vremena da shvati što misli." "Pričaj mi o njoj."
Ispričao sam joj pa je rekla: "Bože, pa ona me već mrzi." "Kako bi te mogla mrziti? Čak te i ne poznaje." "Vjerojatno je već čula kako sam nerazumna."
Odgurnuo sam joj ruku pa je opet privukao.
"Mislim da bi trebao otići u utvrdu s njom", rekla je. "Ja ću ostati ovdje." "I što ćemo time postići?"
"Archer se može javiti, a ti mi možeš otvoriti vrata kod Koko. Sviđa li ti se ona?" "Da, sviđa. Zna biti teška, poput još nekoga koga poznajem. Ali ima stav." "Mislim da se i ti njoj sviđaš. Ako znaš na što mislim."
"Erin, starija je od mene dvadeset pet godina."
"Samo predosjećaj." Mudro se nasmiješila. "Bilo kako bilo, učini što možeš. Nas troje neko

ćemo vrijeme biti zajedno pa nije naodmet da se dobro podnosimo."

30
Kiša više nije prijetila i do podneva je već bilo sunčano. Uhvatili smo brod u dva i trideset, sjedajući na gornju palubu po topolom morskom povjetarcu. Vožnja traje pola sata, pokraj najljepših gradskih kuća na obali i preko luke do tvrđave Sumter. Koko je nazvala odvjetnika i osiguravajuću tvrtku. Stvar je krenula oko njene kuće; nije se tu moglo ništa drugo nego samo nastaviti. Naš je kapetan mljeo preko razglasa o poznatim mjestima pokraj kojih smo prolazili u gradu i pokazivao na zapad gdje su se događale bitke u Građanskom ratu, ali nisam ga baš slušao. Mislio sam o danu pred sobom i kamo bi nas trag mogao odvesti ako išta pronađemo.
Koko je htjela na sjever, u Florence. Nadala se kako će naći neki podatak o Wheelerovjma, tamo gdje su Burton i Charlie proveli nekoliko dana prije sto dvadeset sedam godina. Charleston ju je razočarao. "Nisam mislila da će biti tako teško", rekla je. "Ljudi ovdje toliko toga trpaju u povijest, sve čuvaju, pa sam zato mislila da ću naći neke dokaze za onog fotografa. Sada više ne izgleda obećavajuće, zar ne?"
Rekao sam joj da se oraspoloži, život ide dalje. Ali taj me je izraz odmah podsjetio na svoju suprotnost, pa sam u golemim bijelim oblacima ugledao smrt s kosom u ruci. Što god da se dogodi između mene i Dantea, ne može se izbjeći, stiže poput neke rijeke koja gura sve pred sobom. Ako on ne nađe mene, naći ću ja njega.
Danas je luka izgledala varljivo mirno. Teško je bilo i zamisliti brodove s topovima koji rigaju vatru ovog tihog dana nakon sto dvadeset godina; još je teže shvatiti ludilo koje je zahvatilo cijelu državu i dovelo do toga. Na trenutak sam pomislio što bi učinili ti pobunjenici, kočoperni poput pijetlova, da su znali kakvu nesreću nose sebi i svojim sinovima, ali to mi je bilo jasno. Samouništenje je bilo u njihovoj prirodi.
Tvrđava se izdigla iz mora, dominirajući nad okolinom, kao peterokut od crvene cigle koja je blijedjela s godinama. Brodić je zaokružio oko nje i približio se doku. Bio je prepun putnika na objema palubama i mi smo sjedili na suncu dok većina nije izišla. Na molu nas je dočekalo dvoje rendžera. Koko im je rekla da traži Lukea Robinsona pa su nas uputili u tvrđavu, gdje je uniformirani vodič predvodio razgledavanje.
Od tvrđave Sumter ostao je vanjski zid, a u sjeni ispod njegovih puškarnica bili su starinski topovi i mračni prolazi koji su vodili do tamnih mjesta pod zidovima te ruševine časničkih nastambi od cigle. Cijelom dužinom nekadašnjeg poligona za vježbanje bila je crna bitnica, tvrđava u tvrđavi, očito iz nekog drugog vremena. Rendžer je upravo govorio o njoj kada smo stigli. Zvala se bitnica Huger, sagrađena kao dio obalnog obrambenog sustava iz vremena španjolsko-američkog rata. Danas je u njoj muzej, sobe za odmor i maleni stan za njega i ženu. U blizini su bili ostaci skladišta ručnog naoružanja koje je eksplodiralo 1863. godine, ubivši jedanaest i ranivši četrdeset ljudi, ostavljajući zacrnjen zid, nakrivljen snagom detonacije.
Čekali smo da predavanje završi, oko dvadeset minuta, a onda je svatko mogao nastaviti razgledavanje sam. Koko je prišla rendžeru, štrkljastom čovjeku tridesetih godina i velikih brkova.
"Gospodin Robinson?"
"Da, gospodo, vama na usluzi."
Koko nas je predstavila. "Čula sam da biste mogli nešto znati o vremenu kada je Richard Burton bio u Charlestonu."
"O, hej, ma gdje ste to čuli?" "U gradu, od knjižničarki."

"Nisam znao da knjižničarke pričaju o osobnim istraživanjima drugih ljudi."
"I ja sam knjižničarka. Obećala sam da nikome neću o tome govoriti bez vašeg pristanka.
Tražimo dokaze da je Burton bio ovdje u svibnju 1860. godine."
"Želim vam sreću. Tražite iglu u plastu sijena. Nismo pronašli ni jednu jedinu stvar koja išta dokazuje."
"Čini se da vi ipak u to vjerujete."
"Što ja vjerujem, to je samo moje mišljenje. Moje i Libbyno. Ona je moja žena." "Možete li nam reći zašto to vjerujete?"
Nasmijao se. "Koliko vremena imate? Nije važno, znam kada odlazi brod. Ali nije to nešto što mogu ispričati za dvadeset minuta."
"Koliko dobijem, dobijem." "Dođite gore."
Popeli smo se uskim stubama na kat bitnice. Tamo, u najmanjem mogućem životnom prostoru – krevet, polica za knjige, mikrovalna pećnica, stol, dvije stolice, maleni ormar i plakar, sve u sićušnoj sobi – upoznali smo njegovu ženu. Bila je tamnokosa i zgodna u uštirkanoj opravi, s rendžerskim šeširom u rukama, kao da se upravo sprema izići. Po navici sam odmah pogledao policu s knjigama i na vrhu uočio sve Burtonove životopise.
"Libby, ovo su gospođa Bujak i gospodin Janeway. Zanima ih Burton."
Odmah se ozarila, pa smo ponovili cijelu priču: kako smo došli do njihovih imena i čemu se nadamo. Ispalo je kako je Libby bila pokretač istaživanja o Burtonu, a tek se poslije za to počeo zanimati i njezin muž. Bila je poput vile, topla i darežljiva, svidjela mi se na prvi pogled. Rekla je: "Sjednite, zadržite se malo" pa smo se svi nasmijali. Vani su se ljudi već vraćali prema molu. Imali smo malo vremena.
Morali smo sjesti na stolice. Libby se prekriženih nogu smjestila n pod, a Luke se naslonio na policu. "Burton me zanima cijeli život" rekla je. "Čak i kao djevojčica mislila sam da je on najveći romantični junak na svijetu. A sasvim sam slučajno čula da je bio ovdje."
"Kako ste to čuli?" pitala je Koko. "Imamo Burtonov klub ovdje." "Mislite nešto kao klub obožavatelja?"
"Može se i tako nazvati. Po cijelom svijetu postoje Burtonovi' klubovi. To je bilo prvo što sam učinila kad su nas ovdje rasporedili, otišla sam u Burtonov klub i tamo našla prijatelje. Znate kako to već ide, u svakoj se grupi nađe nekolicina s čudnim idejama. Najčešće su to samo predanja, teorije, prazna vjerovanja. U Burtonovu je klubu bio jedan starac po imenu Rulon Whaley koji je bio baš takav.
Glasan i o svemu je sve znao, ali bio je toliko pun poleta da sam ga počela slušati. Mitovi o Burtonu očaravali su ga godinama. Rulon ne samo da je vjerovao da je Burton bio ovdje nego je vjerovao i da je špijunirao za Englesku. Bio je odlučan to i dokazati, ali nije uspio. Umro je ove godine."
"Znate li odakle mu te ideje?"
"Davno je čuo priču od jednog drugog starca, mislim. Jednom kada bi nešto utuvio u glavu, nije ga se moglo zaustaviti." Razgovor koji je uslijedio odnosio se uglavnom na povijesne činjenice, stvari koje smo svi znali. Koko i Libby su razgovarale, rendžer i ja slušali. Naročito sam gledao Libby. U glasu joj se pojavio poseban ton. Pogled kakav sam često susretao bio joj je u očima. Kao policajac zvao sam to znam-više-nego-što-govorim pogled. Koko to nije primijetila jer je cijeli život odgovarala na pitanja, dok sam ja proveo svoj postavljajući ih.
Postavio sam jedno i sada. "Jeste li ikada saznali tko je bio drugi čovjek?"

Libby je odmahnula glavom. "Umro je prije mnogo godina pa se uvijek činilo beznadno." "Možda je iza sebe ostavio dokumente ili neki trag."
"Nema načina da to saznamo. Ako jest, onda sam pucala u prazno."
Koko je ustala i rekla: "Pa, hvala što ste razgovarali s nama." Pogledao sam je i moje su oči govorile Ne miči se.
"Baš strašno", rekla je Libby. "Nema vremena čak ni za šalicu kave. A tako bih voljela još malo sjediti i razgovarati s vama."
"Možda bi se to i moglo", rekao sam.
"A kada?" rekao je Robinson. "Brod će otići bez njih, Lib." "Ali se možda može vratiti."
"Problem s vremenom će ostati. A nitko od nas zapravo ne zna ništa." Pogledao me ispričavajući se. "Više ste nego dobrodošli bilo kada, ali bojim se da bismo samo gubili vrijeme."
"Ipak biste se mogli vratiti", rekla je Libby. "Možete prenoćiti, ako želite. Tako bismo imali dovoljno vremena za razgovor."
"Je li to dopušteno?"
"Da, naravno. Morali biste donijeti vreće za spavanje. Nismo baš Holiday Inn."
Imao sam predosjećaj, baš kao i Libby. Mogao sam ga osjetiti, poput nekog energetskog polja među nama. "Što mislite da je radio ovdje?" pitala me.
"Pa, znamo da je htio upoznati zemlju." "Stvarno vjerujete da je došao samo kao turist?" "Ne."
Nasmijala se donkihotski, a ja sam osjetio kako se Koko ukočila pokraj mene. Koko je došla pokupiti podatke, ne previše pričati, i znao sam kako joj se ne sviđa smjer kojim smo krenuli. Hladno je rekla: "Naravno, to su samo nagađanja. Ni mi ne znamo mnogo više od vas."
Ali Libby je gledala mene, ne Koko. Rekao sam: "Možda bismo zajedno mogli otkriti nešto što ni sami nismo znali da znamo. Katkad treba malo popustiti da bi se mnogo dobilo."
"Otkriti što?" rekla je Libby. "Znate li vi ipak nešto?"
"On je bio detektiv", rekla je Koko popuštajući. "Misli da je još uvijek." "Stvarno?" Libby mi se nasmiješila kao da joj se pomisao svidjela. "Mislimo da je Burton ovdje bio s nekim", rekao sam.
"Ma daj, ne govori im to", rekla je Koko. "Bože moj, pa za to nemamo nikakvih dokaza." "Onda nema štete ako im kažem, zar ne? Kao nedokazanu teoriju."
"Kažete nam što?" upitala je Libby.
"Mislimo da je u Washingtonu upoznao čovjeka s kojim je putovao. Bili su ovdje u svibnju 1860. godine i otputovali zajedno u New Orleans. Postali su bliski prijatelji."
Koko je bila crvena od bijesa. Okrenula se i gledala prema tvrđavi. Libby je upitala: "Znate li kako je taj prijatelj izgledao?"
Dakle, to je bilo čudno pitanje, pomislio sam. Mogao sam očekivati da upita znamo li mu ime, ali tko bi se zanimao za izgled čovjeka iz vremena kada je fotografija bila tako mlada da su se samo rijetki uopće našli na njima?
"Znamo li kako je izgledao, Koko?" "Ne pitaj mene. Kako bih ja to znala?"
I opet su Libbyne oči našle moje. Slegnuo sam ramenima i Robinson je rekao: "Pobjeći će vam brod." Vragolasto, Libby je rekla:
"Onda se više neće morati brinuti zbog vremena."

"Ona vam tako želi reći da bi joj bilo drago da se vratite", rekao je Robinson. "Kada?" "Ne može ni sutra ni prekosutra", rekla je Libby. "Idem u školu.
Polažem ispit i moram učiti za gadan pismeni. Sve me stiglo odjednom." "A u utorak?"
"Utorak je u redu. Ponesite dobre vreće za spavanje. Zemlja je ovdje tvrda."
Otpratili su nas do doka. Na molu smo se rukovali. Još su se jedanput ispričali zbog svojeg gustog rasporeda. Na samom je kraju Libby pitala ono što sam očekivao prije. "Znate li ime čovjeka koji je došao s Burtonom?"
Prije nego što sam mogao odgovoriti, učinila je to ona. "Da nije možda Charlie?"

31
Na brodu je Koko rekla: "Pitam se što ona zapravo zna."
"Ona je mudra. Želi da misliš o tome. Želi da se vratimo, a tempirala je svoju bombu tako da nemamo ni minutu da razmislimo o tome."
"Trenutno mi mudrost ne treba. Voljela bih kada bi ljudi govorili što misle." Trenutak kasnije rekla je: "Bilo kako bilo, ti si bio u pravu, ja nisam."
"Isto tako je moglo biti i obratno." "Hvala, ali ne mislim tako."
Sjedili smo na zatvorenoj donjoj palubi, zaštićeni od vjetra koji je luku pretvorio u uzburkani bazen. Koko je sjedila pokraj prozora, gledajući bijele vrhove valova.
"Malo sam mrzovoljna u posljednje vrijeme. Samo ti želim reći da sam toga svjesna i žao mi je."


"Imala si mnogo briga. Nisam ja izgubio kuću."
Promijenila je temu. "Kakav je ovo čudan dan. Mijenja se od kišnog u sunčani pa opet u kišu. Ne

može ni Bog uvijek sve pogoditi."
"Mora on misliti o mnogo čemu. Sigurno je ponekad teško biti Bog." "Odakle je to? Nekada sam znala."
"Iz Zelenih pašnjaka. Nije ni bit' Bog samo mirisat' ruže."' Nasmiješila se, ali bio je to tužan osmijeh.
"Hej", rekao sam, naginjući se da je pogledam u lice. "Mogu li pomoći?" "Ne. Makni se. Isuse, mrzim samosažaljenje."
"Sagradit će ti novu kuću, Koko."
"Što će mi ako se ne mogu vratiti i živjeti u njoj?" "Mislim da ćeš se moći vratiti."
"Kako?"
"Radit ćemo na tome."
Nije izgledala uvjereno. "Ionako mi nije do kuće, već do onog što je bilo unutra."

"Znam da ti nije lako", rekao sam i osjetio se glupo. Potvrdila je da sam izvalio glupost hladnim pogledom. "Ništa ti ne znaš", rekla je, postavljajući me na Olimp najvećih budala. "Što ti znaš o mojem životu?"
"Ništa. U pravu si, ništa ne znam." "Pogađaj. Najluđe što ti padne na pamet." "Isuse, Koko, ne znam."
"Stara knjižničarka i usidjelica, to ti misliš." "Nisam to nikada rekao."
"Ali kada bi te netko pitao, to bi pomislio. Pa, imala sam ja jednom muža. Imali smo dvoje krasne djece. Sin bi bio baš tvojih godina. Bila sam mlada i sretna i uopće nisam izgledala loše. Život mi je bio sasvim drukčiji tada. Muž mi je bio inženjer, ja sam radila na magisteriju iz književnosti i svirala violinu dovoljno dobro da pokušam ući u simfonijski orkestar. Sve smo tada imali i cijeli je svijet bio pred nama, a onda je pijani vozač u jednoj ludoj minuti odnio sve."
"O, Koko..."
"Ne, ne govori ništa." Okrenula je lice prozoru i govorila mojem odrazu. "Ne tražim samilost. Ali ne govori mi da znaš što sam izgubila, jer to ne znaš. Jedine slike svoje djece imala sam u toj kući. Imala sam film na kojem se vidi kako su prohodali i snimke njihovih glasova. To je kao da su ih opet ubili."
Što se može reći u takvom trenutku? Pustio sam je na miru, ali mislio sam na Dantea i osjetio blješteći val najčišće mržnje. Još jedan razlog za naš susret.
Kasnije tog poslijepodneva sjeo sam u unajmljeni auto i odvezao se na mjesto koje sam jučer našao u telefonskom imeniku. Trebalo mi je manje od sata da kupim dobar mali pištolj i isprobam ga na njihovoj streljani dok mi nije prirodno sjeo u ruku. Kupio sam i zgodnu futrolu za njega, gurnuo ga dobrano straga iza sakoa i izišao bijesan, ali naoružan i opasan, prvi put potpuno opremljen nakon mnogo dana.

32
Te su se noći susrele prvi put. Koko se pokušavala izvući, ispričavajući se glavoboljom, ali rezervirao sam nam stol u jednom od najotmjenijih novih gradskih restorana i zaprijetio joj da ću stajati ispred njene sobe dok ne iziđe. "Želiš li se voziti ili prošetati?" pitao sam. "Nije daleko odavde."
"Prošećimo onda. Izgleda kao da je onaj blesavi starčić opet potjerao oblake." Na putu je rekla: "Imala sam čudan osjećaj. Kao da me netko gleda."
Pitao sam za pojedinosti, ali nije ih bilo. "Samo sam uznemirena. Kada sam otišla u trgovinu, činilo mi se da netko hoda malo straga, usporedno sa mnom na drugoj strani ulice."
"Jesi li ga pogledala?" "Da, jedanput."
"Ali ga nisi prepoznala?"
"Ne, ali nisam sigurna da sam uopće zapamtila ikoga od onih tipova. Bila je noć i ni jednom ih nisam dobro pogledala."
Erin je čekala u predvorju svog hotela. Pripremio sam je za Koko; nazvao sam tog poslijepodneva, a ona je odmah postala oprezna i uviđavna. "Čini se da je trenutno jako osjetljiva. Ne poznajem je, ali možda je na rubu živčanog sloma. Usmjerila je sve snage u potragu za Burtonom i kada od toga nije bilo ništa, čini se da se počela raspadati. Sada čak i ta potraga više ne izgleda tako privlačno. Ne pitaj me gdje sam studirala psihologiju, to je samo jedan od onih predosjećaja kakve ti

stalno imaš. Mislim da moramo biti pažljivi s njom i što prije sredimo stvari s tim luđakom iz Baltimorea, to bolje."
Upoznao sam ih. Erin se toplo nasmiješila i rekla: "Hej, Koko, čula sam mnogo o tebi." Koko je rekla: "Bok." Rukovale su se i krenuli smo.
Restoran je bio u Ulici Exchange blizu East Baya. Hodali smo jedno uz drugo. Na širokom je pločniku Ulice Broad bilo mjesta za sve nas. Pričale su o posebnosti Charlestona i vremenu, uobičajeni razgovor običnih ljudi u čijim životima nema nasilja ni prijetnji smrću.
Gledao sam prolaznike na objema stranama ulice.
Restoran je bio bučan i već pun, ali na jednoj je strani bila tiša prostorija za večere. Smjestili su nas u jedan udaljeni kut. Koko se ispričala i otišla u toalet, a konobar je donio vinsku listu.
"Dakle", rekao sam. "Što ti se čini?"
"Sviđa mi se. I promijenila sam mišljenje. Ona je čvrsta." "Misli da je netko slijedi."
Erin je malo mislila o tome. "Možda je stvarno tako. Čak i ako nije, moraš joj dopustiti malo nervoze."
"Pitanje glasi: želimo li otvoreno o tome razgovarati?"
"Moj je glas sasvim za. Moramo donijeti neke odluke, a ona ima pravo sudjelovati." Nasmiješila se Koko, koja se vratila. "Imam nekoliko novosti."
Dio tih vijesti bio je o Archeru, koji je nazvao zbog svojeg prijedloga. "Možda će mi htjeti pokazati dnevnik. Ako bude tako, pokušat ću vidjeti sadržaj. Možda pronađem nešto od onoga što tražite."
"Mora biti nešto o Charlieju unutra", rekla je Koko. "Čak i spominjanje bi nam pomoglo."
"Dala bih godišnju zaradu da dovučem Archerovu guzicu na sud i postavim mu nekoliko gadnih pitanja."
Erin je nazvala Leeja i sve mu rekla. "Zabrinut je za nas, naravno. Misli da bismo svi trebali uhvatiti prvi avion za Denver i sve se tamo dogovoriti. Što zapravo i nije loša ideja."
"Nije ni dobra", rekla je Koko. "To bi značilo odustati od Burtona."
"Samo za sada. Nije loše ako tako misliš o tome. Ta je priča ovdje dulje od sto godina, neće nestati."
"Vas dvije mogle biste u Denver", predložio sam. "Ja mogu ostati da vidim što zna ona žena u tvrđavi Sumter. A onda bih za nekoliko dana i ja došao."
Erin je sklopila oči i ruke kao da se moli. "Što ćemo mi s ovim čovjekom, Koko?"
"Mogle bismo svaka uzeti po batinu. Pa čim nas počne štititi, mogle bismo bez upozorenja ubiti boga u njemu."
"Ti ga lupaj po toj tvrdoj glavi, ja ću s druge strane."
"Možda biste vas dvije željele da se maknem pa da na miru porazgovarate?"
"Slušaj, srce. Ako ništa drugo ne napravimo večeras, barem odbacimo taj nastup a la John Wayne. Istekao mu je rok – John Wayne je umro – a mene užasno živcira."
"Ne ideš nikamo bez nas", rekla je Koko.
"Jer ako ti se išta dogodi, sama bih sredila tog Dantea", rekla je Erin. "Razmisli o tome. Znam da je snažan, ali imam i ja nešto za njega."
Koko se stresla i nasmijala u isto vrijeme. "Našao si stvarno posebnu djevojku, Janeway."
Stigao je konobar i naručili smo jelo. Koko je naginjala vegetarijanstvu, ali kako smo sada i službeno živjeli opasno, izabrala je pečenog lubina. Uz vino smo još malo razgovarali i donijeli nekoliko odluka. Ostat ćemo još tri dana u Charlestonu, dajući Erin još jednu prigodu za Archera, a

nama za ono što bi Robinsoni mogli znati.
Erin će se premjestiti iz Mills Housea i uzeti sobu bliže nama u Srcu Charlestona. U srijedu ćemo vidjeti što ćemo dalje.
Šetali smo natrag po toploj ljetnoj noći. Ali samo za nekoliko minuta zrak je postao težak, vlaga iscrpljujuća, a u daljini nad morem sijevnula je munja. Erin smo ostavili gdje smo je i našli, u predvorju hotela, a ona nas je oboje zagrlila.
"Sve će biti u redu", rekla je.
"Naravno da hoće", rekla je Koko. "Zašto ne bi?"
Erin je nestala u dizalu, a Koko i ja nastavili smo hodati ulicom. "Sviđa mi se", rekla je. "Već sam bila odlučila suprotno, ali ona je dobra cura."
"I ti se njoj sviđaš."
U motelu nas je čekala poruka Kokine prijateljice Janet iz Baltimorea. Požar je službeno proglašen podmetnutim. Janet je razgovarala s novinarom lokalnih novina koji se još motao onuda. Jučer je napisao da je Koko trenutno u Charlestonu.
"Dakle, znaju gdje smo", rekao sam.
Trebali smo pretpostaviti da znaju već skoro dva dana.

33
Ujutro je kiša napokon stigla. Jak pljusak stuštio se na Ulice Meeting, potpuno je ispravši i ispraznivši. Razgovarao sam s Erin malo nakon svitanja, a već u devet bila je u našem motelu. Platila je dan više da ne bi morala čekati poslijepodne i smjestila se u sobu u blizini Kokine dva sata prije nego što se trebala susresti s Archerom.
Opet je nazvala Leeja i dobila upute da odustane ako Archer bude bezobrazan ili naporan. "Nitko od nas ne misli da bi itko platio ni približno onoliko koliko Lee nudi."
U deset sati Koko i Erin sjele su igrati karte za stolom u Kokinoj sobi dok je kiša bubnjala po prozoru. Ja sam tupo buljio u televizor kojem sam potpuno isključio zvuk. Propovjednik s očima sitnog lupeža i pohlepom u srcu bio je na Kanalu pet, a na Kanalu dva našao sam nekakvu političku debatu, sa senatorom čije su oči bile iste kao i propovjednikove. Na njihovim sam licima čitao sadržaj i ispraznost onoga Sto su govorili i nitko me nije ponukao da pojačam ton. Ova je zemlja prokleta, mislio sam, i to ne prvi put, pa sam zatvorio oči i potonuo u dosadu.
U deset i trideset sam ustao i otišao do vrata. "Idem malo van." Erin je odmah bila sumnjičava. "Kamo ćeš?"
"Ima jedan film koji bih htio pogledati, Samo za stare budale."
"Čula sam da baš i nije neki. Kamo si stvarno naumio?" "Do dućana po neke muške stvari."
"Samo ne pokušavaj ništa glupo, poput traženja nekih ljudi bez nas."
"Kladim se da ide kupiti pištolj", rekla je Koko. "Nije mogao ponijeti onaj koji imamo na avion, pa hoće kupiti drugi."
"Je li o tome riječ?"
"Isuse, opustite se. Ne može se nedjeljom kupiti pištolj. Trebaju mi žileti."
"Pitam samo zato što se kao tvoja odvjetnica moram brinuti zbog zakona koji ne dopušta nošenje skrivenog oružja. Samo za slučaj da te trebam braniti ili vaditi iz pritvora."
"Nedjelja je, majko", ponovio sam. "Samo vi kartajte i eto mene brzo natrag."
Odšetao sam Ulicom Meeting po kiši, gledajući ljude na objema stranama. Osjećao sam ugodan dodir pištolja na leđima.

John Wayne, baš. Nemaju one pojma.
Erin je otišla naći se s Archerom i kada sam se vratio, Koko je buljila u neku glupost na televiziji s isključenim tonom. "Kojeg su kalibra žileti koje si kupio?"
"Dovoljno veliki da pristaju brijaču kalibra trideset dva." "Čak i nedjeljom."
"Rexall's je uvijek otvoren."
Lukavo se nasmijala. "Opet sam vidjela onog tipa. Koji me pratio ulicom." "Gdje?"
"Vani. Morala sam kupiti neke ženske stvari."
"Postaješ stvarno prepredena, Koko. Pričaj mi o njemu." "Nemam što. Upravo je ulazio u trgovinu kada sam ga vidjela."
"Čini mi se kako je moguće da je to samo neki tip koji živi u blizini." "Što ti se još čini?"
"Možda je gradonačelnik Charlestona u potrazi za ljudima kojima će izraziti toplu dobrodošlicu."
Lice joj je bilo zamišljeno. "Ne znam što će Erin misliti o tome. Što se mene tiče, drago mi je što si kupio žilete."
Podigla se s kreveta. "Idem u knjižnicu. Ne očekujem da ću išta naći, ali nešto moram raditi, inače ću poludjeti u ovoj sobi."
"Knjižnica je zatvorena. Nedjelja je." "Možemo u kino."
"Ja sam za. Pokaži mi onog tipa ako ga opet vidiš na ulici."
Već sam se odlučio što se Erinina susreta s Archerom tiče. Bila je to posljednja stvar koju će obaviti sama. Također, nisam više želio ostaviti ni Koko samu. Gurnuo sam ispod Erininih vrata poruku na kojoj je pisalo da se nikamo ne miče i odvezao se do kina u predgrađu. Tri sata poslije izišli smo nezadovoljni; film je bio nikakav, poput vremena. "Ako ništa drugo, ubili smo popodne", rekla je Koko.
"Još jedan ovakav dan i ubit ću onu ženu iz tvrđave Sumter ako se samo šalila s nama." Erin je bila u motelu kad smo se vratili.
"Nadam se da ti je ručak bio krasan", rekao sam.
"Ručak je bio u redu. Čekala sam dva sata i jela sama. Archer se uopće nije pojavio." Ujutro smo saznali zašto.

34
Priča je izišla na prvoj stranici drugog dijela novina News and Courier. Naslov je bio PRETUČENI PISAC SMJEŠTEN U BOLNICU. Hal Archer, povjesničar i dobitnik Pulitzerove nagrade koji trenutno živi na otoku Sullivan, surovo je pretučen, ali je izvan životne opasnosti u bolnici Roper. Policija nema motiv, a žrtva nije željela dati izjavu.
"Idem ga vidjeti", rekla je Erin. "Idemo svi." "Mislim da to nije mudro."
"Možda nije, ali ipak idemo s tobom. Trudit ćemo se da ne smetamo."
Bolnica Roper bila je u Ulici Calhoun pokraj rijeke Ashley. Erin se na prijemnom šalteru raspitala za Archera i saznala broj sobe. Stanje mu se popravilo do dobrog. Koko i ja sjeli smo u predvorje, gdje smo mogli gledati ljude koji su ulazili i izlazili, a Erin se sama zaputila u dizalo.
Bili smo tamo samo nekoliko minuta kada se pojavio Dean Treadwell. "Pazi sad", tiho sam

rekao. Ustao sam, pokazao Koko da me prati, pa smo išli za njim preko predvorja prema dizalima. Čekali smo u manjoj skupini i kada je lift stigao, svi smo stali unutra. Penjali smo se kupeći liječnike i sestre usput, dok nismo bili čvrsto stisnuti jedni uz druge. Dean je buljio u pod. Vrata se se otvorila i on je izišao. Bili smo nekoliko koraka iza njega dok se kretao niz hodnik. Do tada nisam znao što ću učiniti, ali zvuk Erinina glasa odjednom me pokrenuo prema njemu.
"Hej, Dean."
Stao je i pogledao me, ali ja nisam obraćao pozornost. "Odakle me poznaješ?" "Vidovit sam. Pogledao sam te i baš si bio pravi Dean."
"Zanimljivo", rekao je, ali hladnoća u glasu govorila je nešto drugo. "Oprosti, ali moram nekoga vidjeti."
Stavio sam ruku na njegovu. "No-no." Oči su mu se još više raširile.
"Ima posjet", rekao sam. "Jedan po jedan."
Zakašljao je onim hrapavim pušačkim kašljem koji sam prvi put čuo preko telefona. "Tko si ti, dovraga?" rekao je kašljući u ruku.
"Ne izgledaš baš kao liječnik."
"Izgled vara. Dobio sam diplomu pakleno brzo."
"Pametnjaković, znači." Oči su mu se suzile. "Nisam te viđao prije?" Pogledao je Koko, tražeći pomoć.
"Ovo je Ma Barker16," rekao sam. "Ma, ovo je Dean Treadwell."
"Bok, Dean", rekla je Koko savršeno dozirajući veselu zlobu. Bilo je predobro da bi bilo namjerno, ali namignuo sam joj.
Dean je krenuo rukom u džep na košulji tražeći cigaretu, ali onda se sjetio da je u bolnici. "Govorite poput luđaka", rekao je.
"Ja i jesam malo lud, Dean. A sasvim poludim kada ne ide sve po mom. Sada, na primjer, htio bih da mirno kreneš s nama u prizemlje.
Kada se moja prijateljica spusti, odšetat ćemo malo skupa, dok ne nađemo fini, tihi kafić u kojem ćemo porazgovarati na miru. Volim kada je mirno. Imaš li primjedbi na to?"
"Ne čini mi se da imam", rekao je. "Samo ne znam kojeg vam vraga trebam." "To ćemo saznati, Dean", rekao sam, pa smo svi otišli dolje i čekali u tišini. Erin je stigla odmah nakon nas. "Tko je tvoj prijatelj?"
"Ovo je Dean, vlasnik one knjižare u Baltimoreu. Dean, ovo je Lizzie Borden17." "Lizzie Borden, kako da ne. Nećete se vi sprdati sa mnom."
"Nećemo i neka ostane na tome. I pazi kako se izražavaš, ovdje ima dama."
"Znam tko si ti. Ne poznajem njih dvije, ali tvoj mi je glas bio poznat i sad sam se sjetio otkud." "Hajde, idemo u šetnju."
Nije se micao. Stao sam mu na nogu i opako ga pogledao. Rekao je: "Ne moram ja nikamo s vama", ali stisnuo sam mu ruku dovoljno jako da ga zaboli, pa je krenuo. Našli smo jedno mjesto na Aveniji Rutledge i naručili kave, svi osim Koko, koja je dobila neki sok od mrkve užasnog izgleda.
"Dobro je što te pamćenje služi, Dean", rekao sam. "Moram te nešto pitati." I opet smo morali malo glumatati, ali to sam očekivao. Ovako je to išlo: "Reci mi za Archera."
"Kojeg Archera?" "Znaš ti kojeg Archera."
"Nemam blage veze o čemu govoriš."

"On je mustra koju si išao posjetiti u bolnicu, dakle ostavi se glupog prenemaganja." "Stvarno ne znam o čemu govoriš."
"Kako tvoji bubrezi, Dean?" "Što to znači?"
"Izgledaš kao netko tko treba na stranu. Hajde, i ja ću s tobom." "Ako misliš da ću s tobom ući bilo gdje, gadno se varaš." "Onda mi pričaj o Archeru i ne zaboravi da nemam cijeli dan." "Archer je kupac."
"Tako dakle. Putuješ li uvijek okolo sa svojim kupcima?" "Ako mi plate, putujem."
"Dakle, Archer ti plaća. Što želi za svoj novac?"
"Ti si knjižar, znaš da ne mogu odgovoriti na to. Krši svaku etiku." "Dean nas uči etici", obratio sam se damama.
"Bi li ti na to odgovorio?" upitao je Dean.
"Ne, ali mogu te isprebijati odmah i tu ako ne odgovoriš." Erin je glasno pročistila grlo. Pogledao sam je u oči i rekao:
"Vi dame mogle biste me pričekati u hotelu. Uzmite auto, ja ću pješice." Koko je rekla: "Imaš ključeve neke lijepe ćelije, Lizzie?"
"Što bi to trebalo značiti?" upitao je Dean.
Ja sam rekao: "Znači da ako nam ne kažeš što znaš, možeš upasti u gadne neprilike. Liz zna više o tome."
Prebacio sam joj loptu bez upozorenja, a ona je prihvatila i počela driblati kao luda, dijelom blefirajući, izmišljajući dok je govorila.
"Udružio si se s kradljivcem knjiga, Dean. I ne govorimo o nekom sitnišu, to su stvari od nacionalne povijesne vrijednosti, deseci tisuća dolara su u igri. Znaš o čemu govorim. Za to se robija u Marylandu i Coloradu i Južnoj Karolini. Uglavnom svuda to zovu krađom, iako postoji i svjetlija strana: tri obroka dnevno i prilično dugo se ne moraš brinuti od čega ćeš živjeti."
"Ne znam kojeg vraga pričaš."
Očima je rekla baš šteta. "Onda mi se čini da nemamo o čemu razgovarati."
Opet je krenuo po cigaretu, ali pokazao sam mu znak nepušenja iznad glave. "To će te ubiti, Dean. I knjige zasmrde od toga. Jednom mi je tip donio potpisano ograničeno izdanje Hemingwaya i nisam ga mogao kupiti. Pušio je jednu za drugom i tu si knjigu mogao namirisati preko cijele sobe."
"Daj, dobro, poštedi me jebenih lekcija. A ti." Pogledao je Erin. "Zašto ne pokušaš reći što želiš tako da te svi razumijemo?"
"Tvoj prijatelj Archer ima vruću robu. Imamo dobre razloge da pomislimo kako si i ti umiješan.
Dovoljno razumljivo za tebe?" "Nemam ja ništa s tim."
"S čim? Mislila sam da ne znaš o čemu govorimo."
"Nemam ništa s bilo kakvom krađom koja se dogodila ili se možda dogodi." "Meni je ovog tipa dosta", rekao sam. "Nabodimo ga na vilicu."
"Samo se smiri", rekla je Erin. "Daj mu priliku. Ako ga ja ne nagovorim na malo razuma, vidjet ćemo se na sudu."
"Kojem sudu?" pitao je Dean.
"Pitanje nadležnosti, zar ne? Ovisi o tome gdje je krađa počinjena i gdje se ukradena roba nalazi. Meni je svejedno, ja ću te tužiti bilo gdje."

"Razjasnimo mi jednu stvar. Nikada nisam učinio ništa nezakonito."
"Ništa se ne razjašnjava kad ti to samo kažeš. To ćeš reći sucu, ali sumnjam da će dokazi potvrditi tvoje riječi. Bez uvrede, Dean, znam da nisi mislio ništa loše."
Sjedili su u tišini. Ja sam spomenuo kišu, vrućinu, turističke stvari; kuće oko Rainbow Rowa, činjenicu da smo propustili glasovite charlestonske azaleje u punom cvatu. Erin je dovršila kavu, a Koko popila onu mrkvu.
"Idemo mi", rekla je Erin. "Imao si priliku, nisi je iskoristio."
"Ne brinem se ja", rekao je Dean. "Archer kaže da je knjiga njegova." "Archer laže."
"Pa, ja mu vjerujem. Nitko nikada nije spominjao neku krađu." "O tome bi se dalo pregovarati. Ako budeš surađivao."
"Surađivao u čemu? Nisi ti nikakav prokleti tužitelj; tko si ti, dovraga?"
"Evo tko sam. Zastupam oštećenu stranu. Ono što ja kažem na bilo kojem sudu ima težinu, možda priličnu težinu. Hoćeš li nam pomoći ili nećeš?"
"Ovisno o tome što želiš."
Izvadila je notes i kemijsku olovku. "Odgovaraj na moja pitanja.
Onda pročitaj što sam zapisala i potpiši; napravit ćemo kopiju i dati ti je na čuvanje." Nije mu se to svidjelo. Tresao je glavom i sjedio kašljući.
"Dean?"
"Reći ću ti sada nešto što ti se neće nimalo svidjeti. Nemam ništa što bi prikazalo Archera u imalo lošem svjetlu."
"Samo reci istinu. To je sve što tražim."
"Aha, baš. Ti si kao i svi drugi. Kada se ne možete s njim dogovoriti, onda mu želite napakostiti."
Trenutak kasnije rekao je: "Moraš nešto shvatiti. Archer je poseban. Nije on poput mene i tebe.
Nemamo što razgovarati ako vam to nije jasno."
"Jasno mi je sve", rekla je Erin. "Pročitala sam njegove knjige." Gledao ju je skoro cijelu minutu. A onda je progovorio.
Još mnogo prije nego što se preselio u Južnu Karolinu Archer je otkrio Treadwellove. Kao tinejdžer u kasnim četrdesetima 20. stoljeća provodio je ljeta u očevoj vikendici u Baltimoreu i kupovao knjige od Deanova oca.
Carl i Dean tada su bili klinci, pomažući u knjižari, puneći police, premještajući stvari, što god je trebalo. Jednom je Archer nešto rekao Deanu i tako je počelo. Bili su otprilike istih godina i kad god bi došao, oni bi se družili. Ponekad bi Archer sjeo u jednu od stolica na katu i pričao mladom Deanu Treadwellu kakav će sjajan pisac postati.
"Nitko mu tada nije vjerovao, nitko osim mene. A ja uopće nisam sumnjao."
Dean je bio prva Archerova čitalačka publika. Već tada Archer se počeo udaljavati od ono malo prijatelja iz mladosti, čak i od onog koji će postati sudac: "Mislim da se počeo bojati Huxleyjeva mišljenja; bili su tako bliski, dugo su se poznavali, a Huxley je uvijek bio vrlo ljubazan. Archer je najviše mrzio kada bi se prema njemu odnosilo pokroviteljski ili ga se isprazno hvalilo. Ja nisam mario je li ono što piše dobro ili nije. Bio sam vjeran čitatelj kakvog je trebao, a od samog početka znao sam da je dobar."
Archer je počeo dolaziti u knjižaru sa stranicama rukopisa. Nije tražio takozvanu konstruktivnu kritiku; čeznuo je za nekim tko će ga obožavati poput zvijezde. Tražio je laskanje, htio je nekome biti idol, a Dean je bio jednostavno zapanjen njegovim talentom.

"Dao sam mu nešto što mu je trebalo, a on meni nešto što volim. Nikada nije posumnjao u moju iskrenost; nije ni bilo razloga, bila je prava. Nije se njega moglo prevariti, znao sam da bi odmah prepoznao laž, ali nikada nisam morao lagati. Imao je sposobnost stvaranja svjetova, bio je poput Boga i nikada mi nije bilo dosta slušati ga kako čita. Volio sam njegove dolaske u knjižaru. Volim svaku riječ koju je napisao. Još uvijek je tako.
Morali smo se kriti od mojeg starog. Bio je gadan kurvin sin glede zabušavanja; kada bi me uhvatio da samo sanjam o tome, išibao bi mi dobro guzicu. Zato smo išli na kat, Archer i ja, kamo stari nije mogao. Imao je astmu, nije se mogao penjati onim stepenicama, a ponekad nedjeljom kada bi bila gužva, stari bi gad zaboravio da uopće postojim.
Tada bih provodio cijelo poslijepodne sanjareći s Archerom." Kako je vrijeme prolazilo, Archeru je bilo sve teže, napokon i nepodnošljivo biti s Leejem. Nije Lee nikada ništa učinio što bi to izazvalo. "Jednostavno, sudac je sve u životu napravio kako treba, a činilo se da je Archer zajebao svaki dan do ponedjeljka do nedjelje."
Podigao je obrvu na Erin koja se nasmiješila, odmahujući na njegove izraze. "Hal me trebao. Mislim da me još treba. Nikada ga nitko nije malo pogurao." "A u vrijeme kada su stvari ipak gurnute naprijed..."
"Bio je prepun bijesa. Čak je htio reći odboru Pulitzera da zadrži svoju jebenu nagradu i zagura je u svoje uobražene guzice." Nakašljao se. "Ja sam ga odgovorio od toga."
"Najbolje što si za njega ikada učinio."
"Najbolje što sam za njega učinio bilo je to što sam vjerovao u njega. Sigurno je da nije imao sretan život. Misli da se svatko tko mu priđe nakon nagrade samo želi ulagivati."
"Imao je Leeja. Uvijek je imao Leeja. Lee mu je uvijek želio najbolje, čak i kada Archer to nije znao ili nije vjerovao. A sada samo pogledaj što im se događa."
"Mislim da tu ima nekih starih računa. Sudac nikada nije pogriješio. Dok se Archer borio da preživi, Huxleyjeva je karijera stalno napredovala, i to uvijek najbrže moguće."
"Nije Lee kriv za to."
"Jesam li rekao da jest? Ali s vremenom sve više smeta kada si na pogrešnom kraju sreće." Erin je zastala pa rekla: "Pričaj mi o knjizi."
"Nemam što. Hal kaže da je njegova, a ja mu vjerujem." "Je li ti ikada rekao odakle mu?"
"Ne i neću ga ni pitati. Reću ću samo ovo: ne vjerujem da ju je ukrao." "Poriči kad baš hoćeš, ali ne pretjeraj, jer ti se to može obiti o glavu."
"Ne znam ništa o tome i ne želim znati. Zapiši to u svoj notes: Dean Treadwell čuo je svaku ikad ispričanu priču o tome kakav je skot Hal Archer – ne treba mi još jedna od tebe. Možemo li se maknuti s ovog prokletog mjesta? Ako ne zapalim cigaretu, počet ću udarati oko sebe."
Dean je zapalio na ulici, a mi smo gledali kako povlači tri golema dima svojeg otrova. "I to je sve što ću vam reći, moja gospo", rekao je. "Ako vam se ne sviđa, samo naprijed, tužite me."
"Hvala. Mislim da je za sada dovoljno."
"Imam i ja nekoliko pitanja", rekao sam. "Reci mi nešto o svom bratu."
"Carl je istinski šupak, ali to sa mnom nema nikakve veze. Obojica smo naslijedili po pedeset posto knjižare, ali u svakodnevnom životu baš nemamo neke dodire jedan s drugim."
"Upao je u gadno društvo. Jedan je od tih tipova ovoj gospođi zapalio kuću. Znaš li išta o tome?"
"Vraga znam, ali se ne čudim. Zato se držim podalje od njega.
Počeo je kockati prije deset godina i družiti se s tim tipovima. Jedne je godine mnogo dobio, ali

sve je spiskao pokušavajući zadiviti gomilu lopova. Sada više nema novca, a onaj razbojnik o svemu odlučuje. Iskreno, nije me briga što će mu napraviti, malo kopile zaslužuje sve što će ga snaći. Povukao bih se iz knjižare i dao mu je, samo kada bih znao raditi nešto drugo."
Zapalio je novu cigaretu na staroj i bacio opušak u slivnik. "Bavim se knjigama od dvanaeste godine. Sada mi je pedeset pet i to me sranje umorilo. Nekada je to bio sjajan posao. Sada je kao i sve drugo, zagađeno govnima i gramzivim tipovima. I ti si knjižar, Janeway, ali još si prilično mlad. Što ćeš ti kada se stvari pokvare?"
Povukao je još jedan veliki dim i dva su mlaza dima prokuljala iz njegovih nosnica, zamagljujući mu lice. "Tvoja šutnja sve govori, druškane. Jednom knjižar, uvijek knjižar."
U autu je Erin rekla: "Nismo baš dobili ono što smo očekivali, zar ne?" "Ne znam. Što si ti očekivala?"
"Bilo što, samo ne nekoga tko poštuje Archera kao 3oga." "Kako je bilo s Archerom? Nisi baš dugo bila s njim."
"Slomili su mu vilicu. Lice mu je cijelo u žicama, ne može govoriti. Čini se da su mu slomili nekoliko prstiju i ključnu kost. Sve ga boli. Prilično se uzbudio kada me vidio, pa me sestra zamolila da odem."
"Pitam se što je bio motiv."
"S Archerom, komu treba motiv?"
"Da, ali on je takav već dugo, zašto su ga baš sada istukli? Pitam se nisu li tek sada saznali za njegovu knjigu. I ako jesu, jesu li mu je uzeli."
"Ne znam. To je bila jedna od stvari koje sam htjela pitati." Sjedili smo na uglu neko vrijeme. Gledao sam kako promet teče amo-tamo. Kroz otvorene automobilske prozore osjećao se prohladni povjetarac i nije bilo pravog povoda za pokret, nikamo se nismo žurili. Bilo je tek podne i nastojao sam odlučiti što ćemo dalje i kako. Iz nekih se razloga ono što je Dean rekao ponavljalo u mojoj glavi, smetajući mi da mislim na nešto drugo. Počeo sam se igrati po što-ako shemi, navika iz policijskih dana. Postoji samo jedno pravilo: razmišljaš o svemu što ti padne na pamet, ništa nije sveto; ni najluđa pomisao nije dovoljno luda da se ne bi razmotrila.
"Čini se da nam se bliži još jedan dosadan dan", rekla je Koko. "Šubi-dubi."
Čuo sam što je rekla, ali samo s pola mozga. Ona i Erin počele su razgovarati o sutrašnjem danu i tvrđavi Sumter. "Nismo još kupili vreće za spavanje", rekla je Koko. "Sada će nam trebati tri." Odsutno sam se suglasio, ali nisam mogao prestati misliti o Deanu Treadwellu i njegovu čudnom dugogodišnjem prijateljstvu s čovjekom koga su svi drugi mrzili.
Tek poslije počeo sam misliti o našem bijegu iz Charlestona. Tog popodneva vozili smo se naizgled besciljno u krug širim gradskim područjem dok nisam ugledao ono što sam tražio – trgovinu sportskom opremom u sjevernom dijelu, s parkiralištem s obje strane zgrade. Nisam se zaustavio, ali zapamtio sam taj dio grada dok sam prolazio kroz njega. Okrenuo sam se u širokom luku i krenuo natrag u centar.

35
Kako pobjeći od neprijatelja ako ne znaš gdje su, ako nisi siguran jesu li uopće tu, niti imaš pojma koliko ih je ili kako izgledaju? Dok smo te noći sjedili u Erininoj sobi, svaku smo stvar razmotrili i dobacili barem tri puta. Otići na policiju? "S čim?" pitao sam. "S nekom zbrda-zdola pričom o gangsteru iz Baltimorea za kojeg mislimo da nas je možda slijedio ovamo?" Reći policiji za Archera? "Što im reći?" pitao sam. "Da mislimo kako se ti tipovi koji su gotovo nasmrt izudarali

Archera namjeravaju sada zabaviti nama?" To možda i ne bi bilo tako loše kada bi Archer potvrdio našu priču; možda bismo tako dobili nekakvu policijsku zaštitu dovoljno dugo da se izgubimo negdje u prostranstvima juga i pobjegnemo im. Možda se možemo neopaženo ukrcati na onaj brod za tvrđavu Sumter, vratiti se sljedeći dan i otići iz grada. Kad se nađemo na cesti, možemo nestati negdje na sjeveru države.
Dogovorili smo se ovo: sutra ujutro idemo do one sportske trgovine, ostavljamo unajmljeni auto na istočnom parkiralištu, kupujemo vreće za spavanje, izlazimo na suprotna vrata, gdje će čekati taksi koji će nas odvesti do lučice. Tamo ćemo kupiti karte i nakon toga počinju sranja. Trebat ćemo čekati u redu na otvorenom, gdje nas bilo tko može vidjeti, sve dok se ne ukrcamo na brod i ne krenemo.
Kao plan to bi se teško moglo usporediti s trojanskim konjem, ali bio je sve što smo imali i što ćemo učiniti.
Naručili smo pizzu za dvoje od Pizza Huta. Platio sam na vratima i pogledao ono što sam mogao vidjeti od ulice. Ništa. Erin i ja jeli smo pizzu dok se Koko častila orasima i sjemenkama i još nečim zamamnim i smeđim što je vadila iz plastične vrećice. Gledali smo užasan televizijski program, a poslije su se dame opet uhvatile karata. Obje su otišle u devet, a ja sam dugo stajao pokraj prozora svoje sobe gledajući dvorište u kojem nije bilo ničeg sumnjivog.
Nitko od nas nije dobro spavao. Kada sam ih ujutro ugledao, izgledale su izmučeno i umorno.
Još jedno dugo jutarnje čekanje. Polako smo iznosili stvari do automobila, stalno se osvrćući. U podne sam nazvao taksi i naručio ga na južnom parkiralištu one sportske trgovine točno u jedan i petnaest. Dao sam im broj kreditne kartice i rekao dispečeru da taksi mora biti točan, pa ću platiti dvostruko, uključujući čekanje, uz dodatnih pedeset dolara kada nas doveze u lučicu u dva sata.
Nismo se trudili oko odjavljivanja. Motel je imao moj broj kreditne kartice, nazvat ću ih poslije i reći da pošalju račun. Izletjeli smo iz sobe i bili u autu za točno deset sekundi. Krenuo sam Ulicom Meeting i skrenuo desno prema sjevernom Charlestonu.
Sve je išlo kao podmazano. Stalno sam držao oko na retrovizoru, ali nigdje nisam vidio ni traga nekome tko nas uhodi, prati autom ili izgleda sumnjivo. Ako su Dante ili netko od njegovih bili iza mene, bili su jako dobri u tome.
U trgovini sam promatrao kupce dok je Erin kupovala vreće; u posljednji tren kupio sam baterijske svjetiljke pa smo odjurili na suprotna vrata. Taksi je već bio tamo, taksimetar uključen. Koko i Erin sjele su straga, ja uz vozača. Vratili smo se u grad putem kojim smo i došli, a vozač nas je iskrcao ispred znaka IZLETI ZA TVRĐAVU SUMTER i prije nego što je trebalo. "Samo čekajte ovdje", rekao sam pa smo svi sjedili petnaest minuta. Platio sam mu, dao mu pedeseticu i rekao da je bio na visini zadatka. Požurili smo se prema brodu u posljednji tren.
Brodić se otisnuo, a kapetan je počeo priču o onome što se moglo vidjeti. Erin mi je prišla i uzela me za ruku: "Čini se da smo mu pobjegli", rekla je. Ali ja sam gledao kako se zgrade prorjeđuju i netko iz gužve mi je privukao pogled. Vidio sam ga samo na sekundu prije nego što je nestao iza kioska za prodaju karata. Iz te daljine nisam mogao vidjeti tko je. Ali na nekoga me podsjetio i više nisam bio siguran da smo pobjegli.
Ovaj nas je put Libby čekala na doku. Sjajan osmijeh obasjao joj je lice, kao da je danima čekala i sumnjala da ćemo doći. Sada smo stizali kao pravi prijatelji. Led je probijen i više nije bilo važno što se poznajemo manje od pola sata; imali smo nešto zajedničko. Libby se razveselila neočekivanoj Erininoj pojavi. Bile su otprilike istih godina i ugodno su razgovarale dok smo hodali dugim molom prema tvrđavi. "Luke opet vodi razgledavanje", rekla je. "Obično se mijenjamo. Ja uskačem svaki drugi dan kada mi vrijeme dopusti, ali on radi za dvoje sada kad imam gomilu obaveza na fakultetu. Idemo ostaviti vaše stvari pa ću vas malo provesti okolo."

Dobili smo privatno mini razgledavanje slušajući njen tihi glas dok smo prolazili ispod zida. "Ovo je sally port. Za vas laike, to znači prolaz kojim se može ulaziti i izlaziti. Naziv je dobio po starom vojničkom izrazu sally, koji znači napasti i odbiti napadače. Stari prolaz bio je tamo prijeko." Pokazala je na mjesto nisko u zidu s desne strane. "Ovo je glavni zid. Tamo gdje smo prošli, to je bilo lijevo krilo. Ravno prekoputa, na drugoj strani bitnice je desno krilo.
Ostala dva zida su lijevi prednji i desni prednji. Ispitivat ću vas poslije, zato bolje zapisujte.
Tko ne prođe, ne dobiva večeru."
"Za slučaj da neprijatelj napadne ove noći", rekla je Erin.
"Upravo tako", rekla je mrtva hladna. "Ne bi išlo da ja zavičem Pojačanje na lijevo krilo, a vi se svi zagledate u luku." Erin se nasmijala. "Vidim da ćemo se dobro slagati."
"Govoreći o večeri", nastavila je Libby. "Nadam se da niste izbirljivi. Kuhanje nam nije jača strana."
Gledali smo se malo posramljeno. Nikome od nas hrana nije pala na pamet. "Ne brinite se zbog toga. Osim ako vam se ne gade gotova jela."
"Jedemo sve", rekao sam. "Zar ne, Koko?"
"Naravno", rekla je Koko. "Spremna sam zagristi i sirovog morskog psa." "Toga nemam", rekla je Libby. "Možda nađem neku konzervu liganja."
Pokretom nas je utišala dok smo prolazili pokraj Lukea, koji je stajao iznad okupljenih ljudi držeći isti govor koji smo čuli u subotu. Provela nas je ispod lijevog krila i nastavila predavanje tihim ujednačenim glasom.
"Zamislite sve ovo iznad nas, na dvije i tri razine. Iznad nas bio je red kazamata – prostorija s topovima – a spavaonice običnih vojnika bile su na trećem nivou oba krila, s topovima na vrhu svakog zida."
Gledali smo u lijevi prednji zid. "Onda je to bila nevjerojatna tvrđava", rekla je. "Sada više nema ničega. Sjevernjačka opsada sve je uništila. Kad su istjerali onu grupicu Jenkija, Konfederacija je godinama držala ovu stijenu, većinu tog vremena živeći među ruševinama. Dvije godine gađali su ih topovi s brodova i s otoka Morris, koji ćemo vidjeti za minutu. Povjesničari kažu kako je ovamo ispaljeno tri i pol milijuna kilograma željeza. Jenkiji su mislili da mogu osvojiti što žele ako dovoljno dugo napadaju granatama. Ali ova je stara dama bila tvrd orah; što su je više rušili, postajala je tvrđa. Napokon ovdje nije bilo ničega osim gomila cigle i svega što je bilo zatrpano ispod – oni zidovi koje vidite i one ruševine tamo preko, ostaci su ponosne stare tvrđave. U međuvremenu je Konfederacija zamijenila topnike pješaštvom, ali Unija je još uvijek nije mogla zauzeti."
Pokazala je na topove dok smo prolazili pokraj njih. "Neke od ovih topova koristila je Unija protiv tvrđave, s otoka Morris – ovamo su premješteni godinama poslije."
Popeli smo se u njen mali stan iznad bitnice. "Samo pobacajte stvari bilo gdje", rekla je pa smo opet izišli. Vodila nas je duž desnog krila. Stali smo gledajući u more. "Bilo kako bilo," rekla je, "ovo je moj dom."
Koko je pitala koliko su dugo tu.
"Godinu dana. Stalno nas premještaju; kažu da je to zato da ne bismo poludjeli, ali meni će ovo mjesto strašno nedostajati kada odem. Već sada mislim na to, kako brzo prolazimo pokraj stvari a da ih katkad i ne vidimo. Toliko toga ovdje pripada prošlosti, a uskoro će biti dio i moje prošlosti. Možda ćemo se Luke i ja jednom vratiti nakon mnogo godina kao turisti pa ću se sjetiti ovih dana. Ali više nikada neću biti dio toga i pokušavam iskoristiti svaki dan koji sam ovdje najbolje što mogu."
Pokazala je na dugu pješčanu plažu s druge strane prolaza, nama zdesna. "To je otok Morris.

Tvrđava Wagner bila je uz rub, tamo gdje obala skreće prema gradu. Snage Unije pokušale su je zauzeti u ljeto 1863. godine. Uzmi Wagner, imaš Sumter, i dobio si Charleston.
S Charlestonom rat je gotov na cijeloj južnoj obali. Ali nikada im ništa od toga nije uspjelo, ne dok se Konfederacija nije povukla i pustila ih unutra 1865. godine."
Stajali smo na samom kraju, desnom uglu, kako ga je ona zvala, i gledali tamo gdje je pokazivala. "Ona uska plaža na otoku Morris je mjesto gdje je Pedeset četvrta massachusettska obojena pješačka divizija poklana dok je pokušavala otjerati južnjake. Ne želim umanjivati sposobnosti tih crnih vojnika, ali morate se diviti južnjačkim borcima. Ne morate se slagati s njihovim ciljevima da biste priznali kako su ti momci bili čvrsta, smiona družina."
Stajali smo tamo neko vrijeme. Dan je bio gotovo savršen, sunce je grijalo, luka je bila ispunjena jedrilicama. Još bliže, jedan manji motorni brod sjekao je valove. Libby je otišla do desnog ugla i zaklonila oči, gledajući prema dugom, ravnom otoku. "Mnogo je duhova tamo", rekla je. "I ovdje. Upravo sam osjetila kako mi netko diše za vratom."
"Bože mili, i ja sam osjetila", rekla je Koko. "Nije to bio nikakav povjetarac."
Libby je spustila ruku na njenu. "Ne brini se, neće ti ništa. Oni su duhovi iz vremena kada su žene bile uzvišena bića koja su se obožavala. Sigurno si osjetljiva na duhove."
"Uvijek sam mislila da jesam."
"Ne događa se to svakome, ali ja to osjećam stalno. Stajala bih ovdje na zidu i iznenada bih osjetila kako je netko uz mene... kao da me samo dodirnuo ili pokušao mi nešto tajanstveno došapnuti. A vas dvoje? Jeste li išta upravo osjetili?"
Erin je odmahnula glavom, a Libby se prodorno zagledala u mene.
"Ja nikada ništa ne osjećam", rekao sam. "Ja uopće ne razmišljam, jedva da ikome vjerujem i duhove puštam na miru."
"Sram te bilo. Ako su duhovi posvuda, zašto ne bi bili i ovdje? Osjećam stalnu vezu s nekim tko je ovdje poginuo... evo Lukea, vaš spas u zadnji čas. Upravo sam htjela objašnjavati neke dubokoumne stvari koje razgledavanje ne uključuje."
Dolazio je prema nama s lijevog prednjeg zida, žustro hodajući rubom. Sva njegova subotnja opreznost kao da je nestala. Toplo nas je pozdravio. "Drago mi je što ste tu", rekao je rukujući se. "Libby vas je u najmanju ruku nestrpljivo iščekivala."
"Daj, prekini. Nije to nestrpljivost. Samo sam premorena. Previše posla, premalo vremena." Predstavio sam Erin i Luke se rukovao s njom. "Lijepo što ste došli. Kad je hrpa, nek' se trpa." "Moram dolje nakratko", rekla je Libby. "Čekaju me neki kućanski poslovi i još nekoliko sitnica
koje moram ispraviti prije nego što predam rad sutra. Luke će vas provesti okolo, pokazati vam gdje je što. Pazite, narode, ovdje je mrak čim sunce zađe."
"Jako je tamno, čak i za vedrih noći", rekao je Luke. "Imam predosjećaj da će noćas opet biti oblačno. U svakom slučaju, pazite kuda idete. Ne treba nam neka slomljena noga."
Vodio nas je oko ruševina dok se smračivalo. Prošli smo mračnim katakombama ispod zidova, a on nam je objašnjavao čemu su nekad služile. Kada smo se opet popeli na vrh, izletnički brod već je bio daleko od nas.
"Otišao je. Sada ste službeno zaglavili ovdje do sutra."
Luke je predložio da pogledamo muzej dok on ne sredi neke obaveze. "Tu ćete vjerojatno spavati večeras. Ljetos smo imali nekog tipa koji je pisao knjigu i tu je noćio, na kosini ispod originalne borbene zastave."
Proveli smo sljedeća dva sata igrajući se turista. Razgledavajući stare uniforme i puške, streljivo i bajunete, čitajući natpise uz izloške. Kada smo izišli, nebo je bilo tamnosivo, s tankim

grimiznim rubom tik nad zapadnim obzorom. Zalazeće sunce probijalo se preko otoka James, bacajući čudno baršunasto svjetlo na luku. Većina je brodova nestala, a u daljini su se jedva nazirali vrhovi crkava u gradu.
Računao sam na još malo vidljivosti prije mraka, pa sam krenuo na samotnu šetnju po zidovima i ruševinama oko njih. Hodao sam glavnim zidom i stao na mjestu gdje je bio prvi izlaz za nuždu. Visina zida tu se spustila na samo četiri metra; ispod je bila mala plaža, a ispred nje voda je uskim kanalom istjecala prema otvorenom moru s povlačenjem plime. Osamljeni brodić još je bio tamo, dolazeći iz smjera luke, udaljen možda jedan kilometar. Bio je to motorni čamac s platnenom tendom ispod koje su u sjeni bile tri ili četiri osobe. Sunce je bacalo posljednje narančaste zrake preko mora i ugledao sam bljesak – možda zapaljenu cigaretu, možda je netko isprobavao svjetiljku ili upotrijebio neki alat zbog iznenadne nevolje.
Možda dalekozor. Nisam znao što je to bilo, ali stajao sam tamo i samo gledao.
Nakon nekog vremena Koko je došla iza mene pa smo pokušali vidjeti grad, gotovo nevidljiv u sve tamnijem sumraku. "Dakle", rekla je. "Sto ćemo sada i kako ćemo to izvesti?"
Gledao sam kako se brodić okreće natrag prema gradu i ispustio zvuk kao da intenzivno razmišljam. Napokon sam rekao: "Imam predosjećaj da bismo im trebali sve reći. Gospođa R. možda nešto zna, ali ona je poput tebe, ne dijeli to sa svakim."
"Ne znam za nju, ali ovaj put ću se pokušati pametno ponašati."
"To će pomoći. Ne bi mi se svidjelo da me počneš tući usred razgovora s njima. Imamo mi nešto prednosti, samo ako odigramo kako treba."
"Reci mi neku i osjećat ću se bolje."
"Ona zna da mi znamo za Charlieja, ali možda ne zna mnogo više od njegova imena", rekao sam. "Pokušala je nešto saznati iz sve snage. Želi ono što imamo."
"Ma što to bilo. Ali ti još uvijek samo nagađaš i ako ona ne zna ništa više, kakva nam je korist od nje?"
"Dosta će pomoći samo ako nam kaže odakle joj to ime. Možda ono što ona zna ima smisla samo upotpunjeno s onim što mi znamo. Mislim da i ona poput mene ima predosjećaj. Zato je čekala s Charliejevim imenom do posljednjeg trena u subotu i zato nas je danas čekala na molu. Pravi se da je sigurna u sebe, ali mislim kako bi joj srce puklo da se nismo pojavili."
"Ti u njoj vidiš mnogo više od mene. Još uvijek ne znam koliko joj toga trebamo otkriti." "Dobiješ koliko daješ, Koko. Mislim da bismo joj trebali reći sve – reći joj tko je Charlie i
odakle je stigao, kako se Josephine pojavila u tvojem i poslije u mojem životu. Ako pita, odgovorimo joj. Ne mašimo joj mrkvom pred nosom, jednostavno joj recimo što znamo i pokušajmo uspostaviti dobar odnos."
"To je kao nasloniti se na vjetar i vjerovati u čuda."
"Ali ona s tim ne može ništa bez nas, a bez nje mi se nismo makli s mjesta. Ona meni izgleda kao netko tko igra pošteno."
"Dobro, šutjet ću i plesati kako ti sviraš. Ionako si dosad s njom imao mnogo više uspjeha od mene."
Brodić u luci sada se potpuno zaustavio, plutajući bez nekog određenog cilja. "Što to tako pozorno gledaš?" upitala je Koko, a ja sam odgovorio da se samo pitam jesu li oni ljudi u nekoj nevolji. Impulzivno sam joj rukom snažno obujmio ramena, kao da mogu istisnuti svu bol iz njezina nesretnog života. Osjetio sam kako drhti. Pogledala je u stranu, kao i uvijek izbjegavajući bilo kakvo pokazivanje osjećaja. Rekao sam: "Ide li kako, Koko?" i stisnuo joj ruku. Rekla je: "Dobro sam, budalo jedna, zašto ne bih bila?" Opet sam je zagrlio, a ona mi se nasmijala. "Dobro sam, dovraga,

nestani, pusti me na miru." Pratio sam je do ugla, dosađujući. "Razgovaraj sa mnom", rekao sam i ona je s uzdahom popustila. "Što želiš čuti, kako mi je drago što sam te upoznala? Drago mi je zbog oboje, u redu? Čini li te to sretnim? Kako god ovo završilo, nije mi žao. Je li dovoljno?" Opet sam je zagrlio i rekao: "Da, Koko, dovoljno za danas."
Otišla je dalje, a ja sam se zadržao još malo, gledajući brodić u luci. Nije bilo nikakvog razloga za brigu zbog njega, ma tko bio u njemu, ali ipak sam se brinuo, iako ne baš iz sve snage.
Kad se i posljednje danje svijetlo počelo gasiti, Luke i Libby izišli su da spuste zastave. Svi smo se okupili na desnom krilu, gdje je niz zastava predstavljao snage Unije i Konfederacije 1860. godine, državu Južnu Karolinu i Sjedinjene Države s velikom modernom zastavom u sredini. Luke je spustio američku zastavu, a Libby je stala mirno i oštro salutirala. Erin, Koko i ja gledali smo sa strane. Pažljivo su presavinuli zastave, Libby ih je prebacila preko ruke pa smo se zaputili prema njihovu malenom stanu dok je posljednja svjetlost nestajala na zapadu.
"Vrijeme za jelo", rekla je veselo Libby. "Tko želi peraju velike bijele psine?"
Njihova je soba izgledala manja nego ikad sa svima nama unutra. Zapravo, nije bila mnogo veća od ostave u nekoj modernoj kući. Mi smo razbacali naše vreće za spavanje, još zarolane i zavezane, pa se rasporedili po podu. Smjestili smo se gdje god je bilo mjesta dok je Libby rezala povrće i pripremala salatu. Erin je rekla: "Ne nudim pomoć, jer bih ti samo smetala", a Libby se nasmiješila odobravajući. Bilo je to pravo vrijeme za izmjenu ljubaznosti. Erin je rekla kako joj je užasno žao jer nismo donijeli ništa za jelo, a Libby je samo odmahnula rukom. "Potpuno razumljivo. Niste ni mislili da dolazite na večeru, samo ste krenuli obići spomenik nacionalne važnosti.
Tko nosi hranu na takva mjesta?" Luke je rekao: "Doći ćemo mi jednom u Denver, pa nas možete kraljevski pogostiti", a Erin je odgovorila: "Bolje ću se osjećati ako mi se svečano zakunete da ćete to napraviti." Bili smo u početnoj fazi upoznavanja, neznanci koji traže zgodan način približavanja.
"Raskomotite se, skinite jakne", rekao je Luke. "Ovdje se brzo zagrije."
Ali ja sam zadržao sako, jer mi je bilo lakše trpjeti vrućinu nego objašnjavati zašto imam pištolj ispod njega. Probili smo led, doslovno i što se razgovora tiče. U tim prvim trenucima nitko nije spominjao Burtona ni potragu koja nas je ondje dovela. Jednom mi je Libby uhvatila pogled i malo ga zadržala, kao da zna da što god se dogodi, bit će uglavnom između mene i nje. Osjetio sam da to misli, ali trenutak je nestao s nekom ležernom Lukeovom dosjetkom koja je odgodila razgovor o Burtonu dok se sam ne nametne. Najprije smo se trebali upoznati. Nas četvero smijali smo se kao da smo staro društvo s faksa, dok nas je Koko gledala poput pazikuće, tiho se zabavljajući na stolcu pokraj vrata.
Luke je bio iz Minnesote; Libby je bila vojničko dijete koje je završilo školu u St. Paulu. Slomili su pokušaje njezina oca da im određuje život, vjenčali se prije šest godina i pridružili Upravi nacionalnih parkova kao bračni par. Na svom charlestonskom poslu bili su osamljeni liberali među zapjenjenim rasistima, ljudima poput Johna Bircha18, luđacima i primitivcima. "Barem ih Libby tako doživljava", rekao je Luke.
"Nije istina", rekla je ona. "Ja ću vam prva reći da su ovdje ljudi krasni." "Sve dok se ne spomene rasa, vjera, politika ili bilo što slično.
Ovdje ljudi misle da je Libby komunistica. Stalno se susreće s teškim konzervativcima. Krv još nije pala samo zato što se i sto trideset godina nakon Građanskog rata oni smatraju vitezovima koji poštuju zgodne djevojke."
"Ovaj je tip seksistička svinja", u povjerenju nam je rekla Libby. "Prema njegovu mišljenju, ja sam samo seksi glupača."
"Samo govorim što oni misle, draga. Te konzerve ništa ne vole više nego izvesti na pravi put

mlade liberalne žene. Što bolje izgleda, to više uživaju dovodeći je u red," "Kako ja ovo uopće podnosim?" upitala je zid.
Sažalijevali smo je ozbiljnim pogledima, pa se još malo šalili, i uskoro je hrana bila na stolu. Jeli smo s otvorenim vratima gledajući kako unutrašnjost tvrđave od sive prelazi u crnu, pa u sasvim crnu. Još nitko nije spominjao Burtona, ali noć je tek počela, naše oprezno ispitivanje djelovalo je razumno, a opreznost na mjestu. Libby mi se smiješila, opet su njene oči govorile da će naše vrijeme doći, a ja sam se nadao da moj pristup ne zahtijeva požurivanje. Igrao sam na ležernost, bili smo u Charlestonu, na kraju krajeva, gdje uljudnost uvijek ide prije posla.
Luke je bio taj koji je otvorio temu gotovo sat kasnije. "Lib je počasna studentica", rekao je. "Piše rad o tvrđavi Wagner. Htjela je pisati o Burtonu, ali..."
"Ali o Burtonu se nema što napisati", rekla je Libby. "Ne mogu baš predati rad ni o čemu, zar ne? Mogla bih se odmah pozdraviti sa svojim počasnim doktoratom."
"Možda se ipak ima o čemu pisati", rekao sam.
"Aha, ali možda nije dovoljno. Slušaj, ja znam da je Burton bio ovdje. Nemam opipljivih dokaza za to, ali moje je srce u to sigurno.
Čak i ako je bio tu, ne znam je li išta radio osim pio i naganjao žene, gledao brodove u luci. Sve su to nagađanja, a akademici nekako na to ne padaju. Da bi to za mene imalo ikakvu vrijednost, morala bih znati kada i gdje je bio i što je najvažnije, zašto. Oni će željeti vidjeti bilješke i podatke, nekakve dokaze da ne iznosim svoje tvrdnje naslijepo. Kada bih nekim novim podacima mogla odrediti Burtonov boravak, to bi im privuklo pažnju, ali čini se kako je sve što mogu prežvakavati priču o crnim vitezovima iz Pedeset četvrte. Neću dobiti priznanje za jednu jedinu novu zamisao, ali imam nekoliko dnevnika, nekoliko izvora koji još nisu iscrpljeni do dna. A ta je priča uvijek iznova zanimljiva."
Iznenada je pogledala u mene i rekla: "Dakle, što bih ja od onoga što vi znate mogla iskoristiti u svom akademskom muljanju?"
"Mi znamo tko je bio Charlie."
"To je dobro za početak", rekla je vedro.
"Teži dio je dokazati da je bio ovdje s Burtonom."
"Iznenadit ćete se. Ali ja sam u točno suprotnom položaju. Ne znam tko je bio, ali znam da je bio ovdje, i Burton s njim."
"Ipak, još nemamo dokaze."
"Ništa što bi izmijenilo povijest. Ali nisam ja izvukla ime Charlie tek tako." Gledala me je ozbiljno, više nije bilo šale. "Recite mi što znate, pa ću ja reći svoje."
"Čini se sasvim pošteno."
Iza mene Koko se zakašljala. Rekao sam: "Možda bismo se najprije trebali dogovoriti kakvu ćemo priču sklapati i tko će je objaviti."
"Tako se pišu romani." Libby je pogledala Koko. "Dakle, ti pišeš knjigu."
"Prikupila sam neke podatke", rekla je Koko. "Bilo kakva knjiga koja će iz toga nastati zasnivat će se na sjećanjima starice koja je nedavno umrla. Bit će to zapravo njena knjiga."
"Smijem li znati tko je ta žena?" "Charliejeva unuka."
"Oh, hej." Osmijeh joj je obasjao lice. "Čini se da si ti zapravo već mnogo napravila. Posljednje što bih htjela je da ti neki student pokupi vrhnje. A još ako te zamoli da mu pomogneš u tome, to stvarno ne bi bilo pošteno."
"A istovremeno, tebi treba..."

"... neki čvrst dokaz. I gdje smo sada?"
"Mogli bismo ti dati dovoljno za rad", rekla je Koko. "A da meni ostane dovoljno za Josephininu knjigu."
"Hvala, ali sumnjam u to. Rad predajem uskoro, a tvoja će se knjiga još dugo kuhati prije nego što iziđe. Ako napišem samo riječ o tome, svi će navaliti. I zahtijevati da otkrijem odakle mi podaci prije nego što mi išta povjeruju."
"Ne bi im to mnogo pomoglo. Jer te priče? nema ni u kakvim arhivima." "Što to znači?"
"Imam snimljene razgovore i njihov prijepis. A nema drugih kopija." "Ali ako ne možeš navesti izvore, nemaš ništa."
"Za sve postoji pravo vrijeme."
"Za mene bi to bilo prekasno, barem tako zvuči. Kako znaš da se sve stvarno dogodilo?" "Bože blagi, dušo, to je ono što pokušavamo dokazati jurcajući okolo."
"I koliko ste uspjeli?" "Prilično. A opet smo daleko."
"Pa, sada ćemo morati igrati na povjerenje", rekla je Libby. "Mi smo časni ljudi, znate. Ako vam damo riječ, to znači da ćemo je držati."
"Tako je uvijek govorio moj ujak Dick19 Nixon", našalio se Luke.
"Ali morat ćete mi reći sve što znate", rekla je Libby. "Sve što ste prikupili."
Tišina je bio naš odgovor dok smo razmišljali o njenim riječima. "Ne mogu ništa napisati ako ne znam sve", rekla je.
Jeli smo u tišini nekoliko minuta. Moglo se gotovo čuti kako se kotači okreću u njenoj glavi. "To sigurno shvaćate", rekla je.
"Jasno je", iznenada se umiješala Erin, "da je za valjanost tvojeg rada nužno da bude zasnovan na dokumentu koji je dostupan javnosti.
Ili barem određeno vrijeme dostupan nekom dovoljno stručnom i priznatom da potvrdi autentičnost."
"Ja ne znam drugi način. Sigurno će zahtijevati uvid u porijeklo dokaza." "Možda postoji još jedan izvor – mnogo sigurniji – u nekom smislu." Libby je samo gledala i čekala. Oprezno, Erin je rekla: "Postoji dnevnik."
"Dnevnik koji je vodio Richard Burton? Vlastoručno pisan, usuđujem se nadati?" Erinine su oči to potvrdile.
Libby je duboko uzdahnula. "Što li je veliki pisac mogao tamo napisati?"
"Mi se nadamo nečemu Što potvrđuje ono što je na Kokinim snimkama. Ali dnevnik nije kod nas."
"Čini se da ga namjeravate dobiti."
Erin je slegnula ramenima. "Čak i ako uspijemo, pripada nekom trećem. A on odlučuje što i kada

bi se moglo objaviti. Samo on." "Sve ljepše i ljepše, zar ne?"
"Radi se o pristojnoj osobi, to jamčim. Mislim da..." "Da?"
Odmahnula je glavom. "Ovo je ludo. Ne smijem o tome, ne prije nego što porazgovaram s njim.
Već sam rekla više nego što sam trebala."
"U tom slučaju," rekla je Libby, "tko je za sladoled?"
Jeli smo sladoled i još malo razmišljali. Napokon je Erin rekla: "Slušajte, ako se namjeravamo

išta dogovoriti večeras, barem ovo trebate srediti: dogovorite se da ništa od onoga što saznate jedni od drugih, izravno ili neizravno, neće biti korišteno bez dopuštenja druge strane. Onda krenite dalje."
"Govoriš kao odvjetnica."
"Daj, molim te, ne osuđuj me zbog onoga što jesam." "Kako ćemo to izvesti, potpisati se krvlju?" "Predlažem rukovanje i vjerovanje na riječ."
"Odvjetnici ne daju takve savjete." Libby je zastala pa rekla: "Ja se slažem." "Koko?"
"Naravno", rekla je nesigurnim glasom.
Ja sam rekao: "Pokazat ćemo dobru volju i krenuti prvi" i odmah počeo pričati prije nego što itko stigne o tome razmisliti. Ispričao sam kako je Josephine došla u moju knjižaru, kako sam Erin upoznao u kući denverskog suca i kako se Koko uplela u Baltimoreu mnogo prije bilo koga od nas. Ispričao sam kako je stara dama umrla i što sam joj obećao na samrtnoj postelji. Preskočio sam Deniseinu smrt, baltimorske mafijaše i priču o Archerovu premlaćivanju.
"Oh, hej", opet je rekla Libby. "Vi ste napravili mnogo više nego što ja imam." Ja sam slegnuo ramenima i tišina je potrajala.
Iznenada je rekla ono čemu sam se nadao. "Ispričat ću vam što znam, ma koliko to vrijedilo.
Upotrijebite ako možete. Ako uspijete pronaći način da nešto podijelite sa mnom, bilo bi lijepo."
Natočila nam je kavu. "Ispričala sam kako sam se povezala s Burtonovim klubom kada smo došli ovamo, i o Rulonu Whaleyju, starcu koji je mislio da je Burton bio špijun. Rulon je bio pravi charlestonski čudak, ali znao je prisiliti ljude da mu povjeruju. Pričao mi je o fotografu iz ulice East Bay koji je snimio dvojicu muškaraca u svibnju 1860. godine."
"Burton i Charlie", uzbuđeno je rekla Koko. "Kako je znao da su to bili oni?"
"Još davno – prije najmanje četrdeset godina – kupio je nekakve dokumente u stečaju nekog imanja. Poslovne knjige, račune, uglavnom smeće. Bila su tamo i neka osobna pisma, ali nitko im nikada nije pridavao važnost. Samo stara pisma davno zaboravljenih ljudi, to bi bilo tko pomislio pri pogledu na njih. Rulon je tada bio u kasnim dvadesetima, tek je počinjao kao odvjetnik, ali već je pročitao sve o Burtonu i jedno ga je pismo progonilo cijeli život. Napisao ga je početkom Građanskog rata jedan mladić svojem školskom drugu. Očito su bili prijatelji iz razreda, a onaj koji je pisao očajnički je pokušavao postati fotograf.
Nije mu baš išlo. Bio je siromašan, a oprema skupa. Bio je mlad, nitko ga nije ozbiljno shvaćao, a i sama je fotografija tada mnogima bila sumnjiva. Posudio je novac od prijatelja za kameru i činio što je mogao pokušavajući ući u posao snimajući portrete kad god bi nekoga nagovorio da pozira, snimajući ulični život, nastojeći biti što bolji.
Jednog su se dana pojavila dva čovjeka. Jedan je bio dotjeran, a drugi... pa, moglo se reći da je taj vidio svijeta. Snimio ih je na ulici East Bay. Zapamtio ih je jer je onaj svjetski tip imao ožiljke na obrazima. I sama sam se bavila fotografiranjem, dovoljno da znam da je to ono što se traži, nešto što određuje lice i čini ga posebnim. Ne sjećam se točnog dana, ali sam ga zapisala, čak i doba dana kada je slika snimljena."
"Bilo je podne", rekao sam. "Sunce je bilo prejako i fotograf se mučio s tim. A Burton je postao nestrpljiv i zamalo otišao."
"Da! Kako si to znao?"
"Imam to snimljeno", rekla je Koko. "Joina je obitelj imala tu fotografiju, ali ju je izgubila. Mi smo pokušali, ali nismo našli nikakav dokaz da je na tom dijelu ulice bio fotograf."
"Zato što nikada nije ni imao pravu radnju. Živio je sa sestrom i njenim mužem, ljudima po

imenu Kelleher, a ni to nije dugo trajalo. Mislim da je bio tamo samo mjesec dana. Sumnjam da je ikada imao išta više od rukom napisanog natpisa umetnutog u prozor. Već u lipnju Kelleher ga je izbacio."
"Kelleher je bio zubar", rekla je Koko.
"Bio je zubar, a žena mu se zvala Stuyvessant", rekla je Libby. "Fotografov je nadimak bio Barney – Barney Stuyvessant. Bio je to samo klinac napaljen na umjetničku fotografiju. Rulon mi je na samrti dao to pismo."
Erin je rekla: "I samo je zbog toga vaš prijatelj bio uvjeren da je Burton bio ovdje."
"Naravno. Koliko ljudi ima takve ožiljke? Rulon je već bio pročitao sve o Burtonu i to je bilo prvo što je pomislio kada je pročitao Barneyjevo pismo. Znao je da je Burton tada bio u zemlji. Znao je za prazno razdoblje koje Burtonovi biografi nikada nisu uspjeli objasniti. Znao je da je Burton putovao Jugom. A s vremenom je njegova uvjerenost bila sve veća, čak i onda kada je ničim nije uspio potkrijepiti. Takav je on bio."
"Dakle, evo dokle smo stigli", rekao sam. "Koko ima mnogo zgodnih stvari na kaseti, koje nijedan znanstvenik ili nakladnik neće prihvatiti zdravo za gotovo. Vi imate fotografovo pismo, koje se čini da potvrđuje neke stvari, ali ono nije dovoljno. A Erin ima trag prema dnevniku koji bi nam svima riješio probleme."
"Ima još nešto", rekla je Libby. "Ja sam vidjela fotografiju."
Bila je to zapanjujuća izjava, koju je čuvala za kraj, a dala nam ju je uz nehajno odmahivanje rukom. "Jadni Barney Stuyvessant imao je pravog gada od svaka, a onda mu je i život prerano završio. Mogao je postati važan pionir fotografije, ali otišao je u konfederalnu vojsku 1861. godine i bio ubijen na Buli Runu u srpnju iste godine. Njegove bilješke, dokumenti, pisma, knjige i originalne fotografske ploče ostale su kod sestre. Ona je cijeli život vjerovala u njega, ali umrla je pri porođaju 1862. godine i Kelleher se svega riješio.
Ne znam što je bilo sa svim tim stvarima u godinama nakon rata. Oko 1960. godine pojavile su se u nekoj staretinarnici u sjevernom Charlestonu. Rulon je čuo za to i otišao vidjeti. Tip je tražio petsto za sve. Mili Bože, samo te ploče vrijedile su mnogo više, ali Rulon je bio jedan od onih napornih ljudi koji nikada ništa ne plate onoliko koliko se traži. Imao je on novca, ali jednostavno se morao cjenkati, i tip se uvrijedio. Što se dalje dogodilo ovisi o tome komu ćeš vjerovati. Rulon je izišao ili bio izbačen i odmah se predomislio. Ali ego mu je bio prevelik, mrzio je priznati da nije bio u pravu i kada se vratio dva tjedna poslije, sve je već bilo prodano nekom drugom. A tip je upravo uživao dok mu je to govorio."
"Tko je bio kupac?"
"Čovjek po imenu Orrin Wilcox, koji je samo prolazio kroz grad. On je bio..." Pogledala je Lukea. "Kako je ono sebe nazivao? Knjigotragač, knjigonešto, ne mogu se sjetiti."
"Knjigolovac", rekao sam.
"Tako je. Drugo ime za staretinara, netko tko se uglavnom bavi knjigama, ali zna ponešto i o pismima ili fotografiji. Neki čudak."
"Mnogi od njih su takvi."
"Tada sam već odlučila ići do kraja. Pratila sam ga do Charlottea, gdje je imao najneuredniju knjižaru koju sam ikada vidjela. Nije to ni bila knjižara u pravom smislu riječi. Bila je to špilja natrpana knjigama koje su ispunile stražnju sobu i tkozna koliko još soba, sve tako nagurano da se nije moglo ni okrenuti. Činilo mi se da će se, ako izvučem jednu knjigu, cijela zgrada srušiti. Loše mjesto za klaustrofobičara. Ali otišla sam onamo i pregledala te stvari. Osjećala sam se kao da sam na pragu velikog otkrića. Možda sam i bila, ali sada to nikada nećemo saznati, zar ne?"

"Što se dogodilo?"
"Skupila sam nešto love i ostavila Lukea da ovdje vodi posao, uhvatila autobus za Sjevernu Karolinu. Našla sam gospodina Wilcoxa bez poteškoća. Bio je to kvrgav mali čovjek, jako star, jako hirovit, tako mrzovoljan da nisam znala što s njim početi. Ali uveo me unutra i počelo je prilično dobro. Mislila sam da sve radim kako treba, ali kada smo stigli do onog pravog, malo sam uprskala. Pitala sam ima li još stvari Barneyja Stuyvessanta, a on je rekao: A šta misliš da sam napravio sa njima, slatka, bacio ih u smeće? Rekla sam mu da tražim fotografiju za koju sam čula da bi mogla biti tamo, samo neku sliku ulice s dvojicom ljudi na njoj, a on je na to odmah rekao:
Charlie i Dick.
Nisam mogla vjerovati. Srce mi je htjelo iskočiti. Rekla sam: To!
On se na to zlobno osmjehnuo i rekao mi da ga slijedim. Ušli smo straga u špilju, do posljednje prostorije. Bilo je svugdje isto – Janeway, pojma nemaš kako je to izgledalo."
"Zapravo, imam."
"Pa, bilo je tamo — kutije i kutije fotografskih staklenih ploča. Pretpostavljam da je knjige davno prodao, ali ploče su sve bile tamo, složene u drvenim kutijama jedna na drugoj. Odmah je našao onu koju sam tražila. Na njoj je još bila originalna naljepnica Barney ih je sve označio nekom vrstom stare ljepljive trake i na njoj je bio njegov rukopis. Pisalo je Charlie i Dick na East Bayu. Zapamtio je samo njihova imena i po njima nazvao sliku. Datum je još bio čitljiv. Svibanj, nešto, 1860. godina. Stari je Wilcox podigao prema žarulji i rekao: Čini se da je to ono što tražiš? A ja sam se približila prokleto blizu, više nego što sam htjela, stajali smo jedno uz drugo dok su nam se ruke gotovo dodirivale, i pogledala sam gore u sliku, gdje su se oni vidjeli u negativu, Charlie i Dick, a čak i na negativu mogle su se razabrati one sjene na Burtonovim obrazima, a iza njih je bila zgrada burze. Prepoznala bih ja to bilo gdje, u pozitivu, negativu, sinemaskopu. Pa sam rekla: Aha, to je to, i pokušala spriječiti da nas otkucaji mojeg srca ne obore s nogu, ali kada sam mu pogledala lice, pakleno se cerekao. Vidjela mu se lubanja ispod kože, cerio se i cerio, i rekao: Kladim se da bi volila tu sliku, medena, to b'ti volila. Rekla sam mu kako bih rado platila za nju, a on je rekao: Samo tisuću dolara, ko za tebe, slatka."
Izgledala je bolesno dok se toga prisjećala. "Znam da ne zvuči kao mnogo novca, ali nije dolazilo u obzir. Nije bilo šanse da platimo toliko."
Slegnula je ramenima. "Možda vi možete."

36
Još smo malo razgovarali i povukli se nešto prije jedanaest sati.
Do tada smo se dobro upoznali, a oni su obećali da će nas posjetiti u Coloradu. "Možda nam se posreći pa nas pošalju tamo", rekao je Luke. "Oduvijek sam želio raditi u planinama, poput Mesa Verde ili u Nacionalnom parku u Stjenjaku." Rekao sam kako su im vrata moje kuće uvijek otvorena, a Libby sam obećao da ću joj javljati novosti o priči s Burtonom. Poželjeli smo laku noć i premjestili se nekoliko metara do muzeja, gdje smo nas troje poslagali vreće po podu. Vani je bila baš mrkla noć. Crna kao tinta u crnoj rupi, a gadan vjetar povremeno bi zapuhao s mora. Nebo je bilo oblačno, vidio se samo mali pojas zvijezda na vrhu neba, ali to nimalo nije ublažavalo tminu u luci. Charleston se uopće nije vidio, izgubljen u dalekoj magli.
Stajao sam na vratima i čuo kako mi Erin izgovara ime. "Hej, dolaziš li?"
"Evo, odmah. Samo vas dvije uđite prve."
Ušle su, a ja sam uzeo svoju svjetiljku i krenuo rubom bitnice prema glavnom zidu. Činilo mi se

da opet čujem zvuk broda. Htio sam baciti posljednji pogled prije nego što legnem. Nisam imao razloga za nemir ili sumnju, Dante bi morao biti potpuno lud da napadne tvrđavu koju čuvaju rendžeri, a tipovi poput njega ne žive dugo ako su ludi. Ali još je stari sudac Petigru rekao za secesioniste iz onih vremena da je Južna Karolina premala za državu, a prevelika za ludnicu, i evo gdje smo sad. I dalje sam bio sve nemirniji, pa sam nastavio prema tamnim ruševinama.
Što god da sam čuo, nestalo je. Ništa osim zvuka vjetra nije mi dopiralo do ušiju, vjetra i valova koji su udarali o sablasno crnu obalu.
Još nisam bio zadovoljan. Htio sam stati na rub tvrđave i obuhvatiti prazninu, što je značilo da moram sići, prijeći staro paradno dvorište i vratiti se preko uzdignutog desnog krila. Od tamo sam imao pregled nad svime: više tame nego Sto sam ikada u životu vidio. Kružio sam starim zidom, osvjetljavajući tlo pred sobom i napokon se vratio na isto mjesto, gdje sam ugasio svjetiljku i samo stajao. Ništa...
Ništa.
Osim vjetra, ovako bi mogla izgledati smrt.
Hodao sam glavnim zidom i spustio se lijevim krilom. S tog sam mjesta vidio sobicu u kojoj su Libby i Luke razgovarali, prali posuđe i spremali stvari. Prizor je lebdio u prostoru, a nekoliko minuta kasnije ona je navukla zavjesu preko prozora. Odmah zatim ugasilo se i svjetlo.
Okrenuo sam se prema tjesnacu, više ga osjećajući nego videći.
Otok Morris, pomislio sam: tvrđava Wagner. U toj je tami bilo teško misliti na ono što se tamo dogodilo; jedna od velikih ratnih priča, zasjenjena Vicksburgom samo zato što je tamo bilo više ljudi, više strategije i poznatih imena, i jer je bio na vrhuncu u isto vrijeme.
Buljio sam u ništavilo i zatvorio oči, čime se ništa nije promijenilo, a kada sam ih opet otvorio, učinilo mi se da vidim bljesak neke stare puške na istoku. Samo na tren zamislio sam tu bitku i sve one crne borce kako napadaju plažu na putu prema sigurnoj smrti.
Mislio sam na smrt... Mislio sam na Denise...
I na najčudnijem od svih mjesta, u najčudnije vrijeme, sjetio sam se Deana Treadwella i njegove nepokolebljive vjere u svima omraženog Hala Archera.
Dean i Hal...
Mislio sam o nezamislivom i tresao se na vjetru.
Vratio sam se preko ruševina do bitnice. Erin je stajala na vratima muzeja i čekala. "Što radiš? Već sam htjela krenuti tražiti te."
"Po mraku? Nisi toliko luda."
"Briga me za mrak. Što se tamo događa?" "Ništa. Vrati se u krevet."
Narogušila se na moj ton. "Tako to dakle izgleda, sada kada sam tvoja posebna prijateljica?" "Ne znam. Imamo četrdeset dana i četrdeset noći da riješimo pitanja poput tog."
"Od jutros trideset osam. Ali čini se da nećemo stići do trideset sedam." Osjetio sam kako mi se približila. Vidio sam je u sjeni.
"Htjela bih to riješiti", rekla je. "Nije mi u prirodi ovako živjeti, po cijeli se dan brinuti zbog nekog luđaka."
"Namjeravam to riješiti." "Kako?"
"Onako kako sam već trebao. Malo odlučnosti, malo kratkih cijevi, malo pomoći starog prijatelja."
"Dobro", mirno je rekla. "Ma što to značilo, želim biti uključena u sve."

"Za takav mi posao ne treba odvjetnik."
Bilo je to glupo, znao sam i prije nego što sam rekao, a ona je reagirala kao da sam je pljusnuo.
Gurnula me u zid i projurila pokraj mene. "Pa, jebi se, gospodine Janeway." "Hej, Erin, čekaj malo."
Stala je i osvrnula se. "Nisam tako mislio." "Bolje ti je da nisi, ti primitivni kurvin sine." "Žao mi je." Pružio sam ruke prema njoj.
Divlje je zamahala rukama. "Isuse Kriste, kakav si ti idiot ponekad." "Jesam, jesam." Bespomoćno sam slegnuo ramenima. "Znam da jesam." "Prokleti jebeni seljački muški šovinist. Što ću ja s tobom?"
"Što god hoćeš. Samo nemoj..." "Što, samo što ne?"
"Nemoj otići."
Činilo se da popušta i vraća se prema meni. Obujmila me rukama, a ja sam zavukao prste u njenu gustu kosu. "Jesmo li se pomirili?" usudio sam se pitati.
"Ne volim kada me se gura u stranu. Utuvi to u tu ludu glavu ako ikako možeš. Napiši Erin mrzi kada se prema njoj odnose pokroviteljski, Erin neće trpjeti da se prema njoj ponašaju kao prema djevojčici."
"Žao mi je. Počinjem zvučati kao pokvarena ploča, ali stvarno, stvarno mi je žao." "Dobro, gdje smo stali?" veselo je rekla.
"Htio sam nešto reći. Kako je ovo muški posao i žena tu može samo sve pokvariti." "I ja sam nešto rekla. Jebi se, Janeway, ili tako nekako."
"Ima u tebi nešto zločesto što prije nisam opazio. Zapanjujuće biraš riječi."
"Zapravo, ja u životu uopće ne psujem. Psovanje je znak neodgojenosti, uma koji je propao. Lee me to naučio dok sam bila dijete i još u to vjerujem. Ali ti, svinjoglavi srednjovjekovni umišljeni seronjo, ti iz mene izvlačiš ono najgore."
"Zar nismo završili s tim? Čini mi se da sam puzao, cvilio i rekao da mi je žao. Svinjoglavi srednjovjekovni umišljeni seronja! Mislio sam da je Koko žestoka, ali ona nije stigla dalje od starog gadnog zajedala."
"Koko je dama. Nažalost, ja nisam. Dakle, tko je taj ubojica kojega ćemo unajmiti?"
Objasnio sam joj onako uopćeno o kome se radi, što bih ja htio da se napravi i zašto će to biti tako – ne za novac, već zbog desetljećima starog duga. "On će mi biti polica osiguranja", rekao sam. "Ako kod takvih stvari toga uopće ima."
Iznenada je shvatila da mislim ozbiljno. "Ima li taj tip ime?" Zamalo sam rekao kako je to moja briga, ali nakon kraćeg razmišljanja rekao sam joj kako se zove.
"O Bože", rekla je. "Ajme meni. Imaš stvarno opasne prijatelje."
"Aha. Bio mi je poput brata nekad davno. Ljudi su bili sigurni da ću završiti poput njega." "Nema šanse da bi mogao biti takav."
"Pjevala bi ti drukčije da si me poznavala kad mi je bilo petnaest. Stvarno je nevjerojatno što sam sve prošao. I postao policajac."
"I doslovno si mu spasio život?" "Onoliko doslovno koliko je to moguće." "Pričaj mi opet što ćemo tražiti od njega."
"On će nam pomoći naučiti određene pokvarenjake lijepom ponašanju, kao što je Lee naučio tebe, ali malo drukčijim pristupom. A nadam se i s boljim rezultatima."

"Onako općenito govoreći, sviđa mi se", rekla je ne baš oduševljena.
"Ovo će ti se još više svidjeti. Već neko vrijeme mislim o tome i konačno sam došao do nekoliko ružnih zaključaka. Otišli smo predaleko da bi se moglo nastaviti kao da ničeg nije bilo, poput dvije posvađane zemlje u hladnom ratu, čak i ako bi se iznenada otvorila ta mogućnost. Ja bih se možda pomirio s primirjem da nije zapalio Kokinu kuću, ali sada to više nije moguće. Dakle, mora doći do obračuna. Ne mogu samo otići odavde i praviti se da se ništa nije dogodilo. Razmišljao sam o tome, ne mogu."
"A što bi te zadovoljilo?" pitala je ona.
"Kada bi Dante sagradio Koko novu kuću, to bi moglo biti dovoljno. Ne znam, moram još razmisliti o tome."
Kada je opet progovorila, činilo se da je prošlo dosta vremena. "Ti si lud."
"Prokleto lud." "Mislim medicinski." "To također."
"On to nikada neće napraviti."
"Mogao bi." Stavio sam joj ruku preko ramena. "Tip poput Dantea razumije samo jednu stvar.
Ali nju dobro razumije." "Prvi put nije razumio."
"Razumio je, ali nije sasvim povjerovao. Moja greška; nešto je sigurno nedostajalo u mojoj predstavi. Možda baš to, jer ma koliko sam pokušavao biti opasan, ipak je to na koncu konca bila samo predstava. Znaju ti tipovi razliku."
"Mora biti stvarno." "O da."
"Dakle, sada je stvarno. Ubit ćeš ga."
"Kao muhu. Ali nemoj još reći Koko; ne bih htio da se ponada, a onda sve može poći krivo." Iznenada je promijenila temu. "Sjećaš li se noći kada smo se upoznali?"
"Šališ se? Pa to mi je jedna od najboljih noći." "Sjećaš li se Što sam rekla?"
"Kako bih mogao zaboraviti. Nazvala si me slabićem, između ostalog."
"Nisam to nikada rekla. Samo sam se nevino upitala kako bi se ti snašao u Burtonovim cipelama."
"Pokušao sam ti reći. A sve što sam dobio zauzvrat bilo je ismijavanje i dobro staro kolutanje očima."
"Reci mi sada."
"Iskočio bih sa svog ležaja i prebolio groznicu, našao veliko jezero, napravio takav zemljovid da ga ni u Royal Geographic Societyju ne bi mogli osporiti, ostavio Spekea da crkne na žarkom suncu, odjurio kući i pokupio svu slavu koja se može naći. Dakle?"
"Ništa. Osim što te možda volim." Podigla se na prste i žestoko me poljubila. "Dakle to." "Onda dobro. Onda mi možda neće biti toliko teško... znaš, kada poginemo zajedno."

37
Unutra smo se dogovorili što ćemo dalje. Erin i Koko su postavile svoje vreće pri dnu kosine na samom ulazu u muzej. Koko je objesila odjeću na ogradu, uvukla se u svoju vreću i pospano nas je gledala as poda, povremeno se javljajući s nekim mišljenjem, dok smo nas odvoje razgovarali

stojeći. Nikome se od nas nije napuštao Charleston doka ne saznamo gdje je Burtonov dnevnik. Erin je htjela koš ijedanput pokušati s Archerom prije odlaska, ali meni se to činilo preopasnim, uz malo izgleda da se nešto dobije. "Nešto se itekako može dobiti," rekla je, "ako nam Archer kaže gdje je dnevnik." Ja sam sumnjalo u Archerovu namjeru da uopće pokaže dnevnik, bez obzira na eto koliko mu novca Lee bacio u krilo – svaki put do sada došao bi praznih ruku, s novim zahtjevima i prozirnim razlozima za odgodu. Erin u to nije povjerovala. "Lee je uvijek branio Archera i dizao ga u nebesa. Što bi Archer dobio izluđujući svog najstarijeg prijatelja? U čemu je smisao, ako uopće nije htio prodati knjigu? Sada je odbio Leeja od sebe, više i ne razgovaraju, i što je time dobio?"
Pa, Archer je zloban, barem bi se u tome svi složili. "Možda je sve ove godine potajno mrzio Leeja koji se rodio sa srebrnom žlicom u ruci", rekao sam. Ima mnogo primjera u povijesti i književnosti za takve čudne odnose. Nekome se laže i podmeće godinama, a ta osoba i ne sanja da iza svega stoji takozvani prijatelj. Ako je tako, jedina tajna, osim one u srcu varalice, je zašto je Archer odlučio izići na vidjelo baš sada, a ne neki drugi put. Koko je rekla: "Možda je Lee saznao što zapravo Archer misli, pa Archer više nije imao razloga to kriti." Kada smo se već počeli razbacivali svakakvim idejama, moguće je da Archer nikada nije ni imao knjigu, ili ako jest, da mu ju je Dante oduzeo. Ali ako je Dante sada ima, već bi bio na prvom letu za Baltimore. Želio bi se najprije riješiti plijena, dobiti onoliko novca koliko se može, a stare bi račune sređivao poslije. Tako sam ja mislio, iako nije bilo činjenica koje bi to potvrđivale, ali u tom se trenutku ionako ne bih baš kladio ni na što. Erin nikako nije htjela odustati od Archera. "Poslušat ću vas, ali ne mogu zaboraviti zašto sam ovdje. Bolje bih se osjećala kada bih ga mogla još jedanput vidjeti, čak i ako ne napravi ništa drugo nego me opet izbaci." Bio sam zabrinut zbog toga, jer je bolnica tako očito mjesto za postavljanje zasjede, bilo bi nas lako uočiti pri dolasku ili odlasku. Imao sam planove s Danteom, ali htio sam da sve ide po mojem, ne njegovom. Trebam preživjeti dovoljno dugo da sve pokrenem i vidim što će ispasti. Na kraju krajeva, sve su to priče. Negdje u podsvijesti sam znao kako je moguće da Dante točno zna gdje smo i da će sve ono što se sprema na kraju ići po njegovom. Jedina čvrsta odluka koju smo donijeli je da smo gotovi s Charlestonom, tamo više nismo imali što tražiti. Ako sve prođe dobro i uspijemo neprimjetno otići sutra ujutro, imao bih barem malo razloga za optimizam. Pokupili bismo
moj unajmljeni auto i zaputili se na sjever prema Florenceu; odatle u Charlotte i dalje do Denvera.
Koko nije shvaćala zašto i ona treba u Denver. "Za sada ostajemo zajedno," rekao sam, "a Denver je moj dom."
"Možete biti kod mene", rekla je Erin, "koliko god bude potrebno."
"Dobro", rekao sam. Ako stignemo tako daleko, naši bi izgledi bili prilično dobri. Onda mogu prijeći u napad. Ostali smo na tome pa sam otišao do ulaza gdje sam smjestio svoju vreću za spavanje.
Pogled na nju odagnao mi je želju za snom. Bio sam u jednom od onih mračnih raspoloženja, umoran kao pas, ali sasvim budan. Dugo sam sjedio vani na rubu bitnice njišući nogama, gledajući nebo i slušajući noć. Mislio sam na Libby i shvatio kako je zavoljela ovo mjesto. Meni bi brzo počelo ići na živce – previše sam uronjen u sadašnjost, što je bez sumnje jedna od mojih mana, jedna od mnogih. Mogu ja otići na dulji odmor u planine poput Erin, ali onda mi odjednom sve počne smetati i moram odjuriti natrag u prljavu civilizaciju, početi tražiti knjige po zabitima Denvera, razgovarati s bilo kim, družiti se s luđacima, otići na zabavu ljubitelja knjige k Mirandi ili samo sjesti u kafić s nekim starim prijateljem. Moj se život sastojao od rijetkih uzvišenih i mnogih baš blesavih stvari, a nisam znao je li to ono što želim i čemu uopće težim. Ali u bilo koje drugo vrijeme, u ograničenim količinama, ovdje bi mi se sviđalo.
Negdje daleko na istoku čula se grmljavina, ali uskoro je utihnula i ostavila mi samo zvukove

vjetra i mora. Zatvorio sam oči i odjednom počeo misliti o Vinceu Marranzinu, Vinnieju. Kako je samo daleko bilo vrijeme koje smo provodili zajedno. Nije mi izgledao poput Vinnieja. Zvuči kao nadimak nekog gangstera, a bez obzira na to što sam sve čuo iz policijskih izvora i čitao u novinama, još sam o njemu mislio kao o klincu po imenu Vince, nikakvom opakom Vinnieju.
Čuo sam mu glas kako se miješa s duhovima iz tvrđave Wagner: Ma paše li tebi zapravo to petljanje s knjigama, Cliffie? Pojavio se poput šapta tamo u luci i nestao. Samo nešto došapni šaptaču, dovoljno da čovjek umre u Baltimoreu.
Izvadio sam notes i napisao kratku poruku: Hej, Vince. Posjeti nekog Dantea u Baltimoreu i naši su računi poravnati za vijeke vjekova.
Vince bi shvatio, a ja bih prije umro nego ikome nešto rekao.
Presavinuo sam papir i napisao njegovo ime s vanjske strane. Dodao sam njegovu adresu u Ulici Osage i stavio papir u cipelu.
Kada završe s uviđajem i obdukcijom, policajci bi se pobrinuli da mu poruka stigne.
Ako me Dante sredi, bit će to njegovo samoubojstvo. "Dosta smo se šalili", rekao sam u mrak.
Ležao sam u svojoj vreći za spavanje ispred vrata muzeja i buljio u onaj komadić neba. I on je nestajao, jer su oblaci bili sve veći i gušći. Osjetio sam kap kiše i pomislio kako bih trebao ući, ali samo sam se zavukao dublje u vreću. Nisam mogao spavati, ali nije ni bilo bitno. Kad budemo u automobilu i krenemo na sjever, Erin može voziti, a ja ću tada nadoknaditi propušteni san.
Vrtio sam po glavi tmurne misli po tom tmurnom vremenu. Jednom sam zaspao, ali ne zadugo. Dobro procjenjujem vrijeme i kada sam otvorio oči, znao sam da su skoro tri sata. Izvukao sam se iz vreće i uspravio se. Neka buka, neki zvuk iz istog smjera odakle je puhao vjetar zviždao mi je oko glave. Vjetar je skrenuo od istočnog na jugoistočni, a ja sam iznenada osjetio kako me zebe oko srca. Rekao sam sebi da to nije ništa osim predosjećaja; čak ni zvuk koji sam mislio da sam čuo nije se činio stvaran niti imao odakle doći iz one tmine. Razum mi je govorio da sam sanjao, samo to, probudio sam se iz sna u kojem su Dante i njegovi bili u onom brodiću, nije bilo razloga za takvu misao, osim nervoze. Ali osjećaj nije odlazio, pa sam se potpuno izvukao iz vreće i stao na prste gledajući prema otoku Morris.
Dante. Vidio sam njegovo lice u mraku, čas jasno, čas mutno. On je sigurno lud, a to ga u kombinaciji s još nekoliko osobina koje su ga krasile čini opasnijim od bilo kojeg zlikovca kojega sam upoznao kao policajac. Ponizio sam ga ispred njegovih ljudi – još jedna stvar koja mi nije išla u prilog – i prilično mu unakazio lice. Danima će modrice izgledati gore i gore, sve dok ne počnu zacjeljivati, a do tada to više neće biti važno. Nakon što tjedan dana bude gledao svoje plavo i natečeno lice u ogledalu, tko zna dokle će doći njegovo ludilo? Bit će to obaveza i za njega ništa neće biti veće od nje, nikada, i što dulje bude neriješena, on će biti ljući i opasniji. To se može samo nagađati; koliko neoprezan može postati? Što može učiniti, preskočiti zid i sve poubijati, samo da se mene dokopa? To bi učinio samo pravi luđak, ali ne bi bilo prvi put da se nešto takvo dogodi. Ovisilo je o dubini njegove mržnje naspram nagona za preživljavanjem. Poigravao sam se matematičkom formulom – kvadrat nad mrtvim Janewayem jednak je zbroju kvadrata lupežove mržnje i želje za životom. Možda je do sada njegova mržnja već porasla na četvrtu ili petu potenciju, ili petnaestu, dovoljno da potpuno prevlada nagon za samoodržanjem.
U tom slučaju, sve je moguće. Luđaci su znali otići u sigurnu smrt, samo da zadovolje svoje želje. Dante se može osigurati koliko je moguće, a to bi moglo biti dovoljno. Tko još zna za njegovu vezu s nama? Uvijek će se naći desetak tikvana u Baltimoreu koji će se zakleti da nije napuštao grad, da je bio s njima cijelo vrijeme, večeravajući naočigled desetaka svjedoka, baš u vrijeme kada je taj čudni pokolj počinjen, gotovo tisuću kilometara daleko. Nemam ništa s tim, rekao bi on, a policiji bi

ostavio da dokazuje suprotno. Ali trebalo bi to dokazati i Vinnieju Marranzinu, i ja bih postao posmrtni pobjednik. Prokleto jalova pobjeda, ali bilo bi mi drago zbog nje, čak i na onoj strani.
Pomislio sam na Lukea i Libby. Nikome od nas ni jednom nije palo na pamet da ih možda dovodimo u opasnost. Stvari u tri ujutro mogu izgledati bitno drukčije.
Ništa od svega toga nije bilo baš vjerojatno. Ako je sada vani u brodu, to je kao da je znao i predvidio svaki naš potez. Unajmio brod i sve planirao, i to nakon što se izletnički brod kasno popodne vratio u lučicu bez nas. Nije bilo vjerojatno, ali ni nemoguće. Nitkovi poput Dantea posvuda poznaju sebi slične. Mogao se javiti nekom lokalnom prijatelju još prije dva dana, a u ovom je gradu lako doći do broda.
Pogledao sam nebo i nisam vidio ništa. Ako je uopće dolazio, bit će to sada.
Postajao sam sve nemirniji. Počeo sam hodati po pročelju bitnice, gledajući ne bih li vidio nešto čega nije bilo ili čuo ono što se nije čulo.
Stajao sam na vrhu stepenica i čekao.
U jednom sam trenutku počeo silaziti. Išao sam osvjetljavajući pred sobom oko bitnice i popeo se na stari zid. Na najnižem je dijelu bila drvena ograda; morat će se spustiti na nju s nekog višeg mjesta na zidu i tuda ući u tvrđavu. Počeo sam se dobro snalaziti pa sam kliznuo prema rubu, držeći svjetiljku nisko uz noge i zaklonjenu rukom, tako da se ne vidi s mora. Dvadesetak metara od tjesnaca zaustavio sam se i ugasio svjetlo.
Dolje pri dnu zida ugledao sam neki mutni bljesak.
Nešto se pomaklo. Tup udarac u noći. Škripa vesala, možda... Onda sam čuo glas. Bili su tamo. Usprkos svemu.
Izvukao sam se iz sakoa i izvadio pištolj, spustio se na koljena i otpuzao po neravnoj površini do ruba. Počela je kiša. Jedva da sam je osjetio.
Provirio sam preko ruba. Trojica su bila na početku plaže ispod mene. Ukupno četvorica, a Dante je prvi izišao na obalu. Nisam se mogao prevariti, prepoznao sam ga i u mraku. Stajao je na jedva vidljivom svjetlu i progovorio: "Idemo, vadite te ljestve, nemamo cijeli jebeni dan." Nije bilo zabune oko tog zlobnog baritona. Bio je pun sebe, zapovijedao s lakoćom kojom drugi dišu. Čuo sam kratak metalni zvuk i po istom mutnom svjetlu vidio kako aluminijske ljestve idu s broda od ruke do ruke.
Tada sam ih sve mogao pobiti; bili su poput četiriju glinenih golubova koji na streljani čekaju metak. Imao sam pištolj u ruci, zašto to nisam učinio? Mogao sam pogoditi svu četvoricu prije nego što itko od njih izvadi svoj pištolj; nekad sam bio dovoljno brz za to, a osjećaj mi je govorio da sam još uvijek. Sada sam ih mogao srediti. Svu četvoricu. Bili su moji. Ali u posljednjem trenu, samo Bog zna zašto, zaustavio sam ruku.
Znao sam zašto. Nikada nisam na nekoga tako pucao. Mogao sam ubiti, ali ne tako.
Povukao sam se dalje od ruba kada su ljestve udarile o zid. Tko će se prvi popeti? Ako to bude Dante, olakšat će mi posao. Ali predosjećaj mi je govorio da će to biti netko od ovdašnjih, vodič koji će ih prevesti preko opasnog dvorišta do mjesta gdje su mislili da mi svi sretno spavamo. Čuo sam kako se ljestve tresu, vidio ih kako se miču na mutnom svjetlu koje je stizalo s brodića. Puzao sam unatrag na trbuhu s pištoljem u ruci, sasvim se umirivši kada se iznad zida pojavila glava. Bio sam u pravu, to nije bio Dante. Ali bio sam siguran da će on biti sljedeći. Nije bilo u njegovoj prirodi da zaostaje. Vodič je izdigao glavu i ramena iznad zida, s malom svjetiljkom u zubima, i u tom sam trenutku shvatio što ću učiniti. Uz malo sreće, ponovit će se Baltimore.
Okrenuo je glavu i njegovo je svjetlo prešlo ravno preko mojih leđa. Pogledao je dolje i kimnuo, pa prešao zid i uspravio se čekajući.

Opet je kimnuo glavom. Sve je čisto, momci.
Srce mi je lupalo kao ratni bubanj, osjetio sam kako mi se ruka s pištoljem trese, kako mi krv tuče iza ušiju. Bio sam čas smiren, čas nesiguran. Zamalo sam se glasno nasmijao, ti su tipovi bili takvi klipani, na svoj tupi način glupi poput onih klinaca s kojima sam se onda sukobio na ulici. Znao sam sve što će se dogoditi deset sekundi unaprijed. Vodič će se sagnuti i uvaženom kolegi pružiti ruku i obojica će tada biti lak plijen. Mogao bih ih obojicu gurnuti sa zida, lako se mogu privući dovoljno blizu da ih šutnem dolje u dubinu. To vjerojatno ne bi bio smrtonosan pad, osim ako Dante ne tresne na guzicu, ali bilo je dovoljno visoko da ih dobro ozlijedi i ako ništa drugo, na tren bi bili zbunjeni. Onda bi vjerojatno počeli pucati, a ta mi igra odgovara; mogao bih ih sve ubiti i mirno spavati do jutra. A u tom napetom trenu uhvatio sam sebe kako zapravo čeznem da sve bude tako, unaprijed uživajući.
Vidio sam kako se Dante diže iznad zida. Neki bi ga južnjački vojnik s puškom Whitworth mogao pogoditi u ludu glavu s dva kilometra udaljenosti, s otoka Morris, takva je dobra meta bio. To je bio trenutak. Oklijevao sam, čekajući neki poseban povod da me pokrene. Ljestve su opet lupnule. Znao sam da je to treći tip, na putu prema gore, i više nisam smio čekati.
Uspravio sam se iza njih, još uvijek pola metra u sjeni. Obojica su gledala preko ruba. Nisu izvadili pištolje i to mi je davalo veliku prednost. Napeo sam svoj pištolj, a čak po tom vjetru zvuk je bio kao da je stigao sudnji dan. Vidio sam kako su se ukočili. "Ne mičite se", rekao sam. "Ubit ću vas obojicu na mjestu."
Gotovo istovremeno, treći se tip pojavio na zidu. Još nije znao da se išta dogodilo i nije brzo shvatio stanje. Rekao je: "Hej" i to je bilo sve. Tek što je skopčao što se zbiva, šutnuo sam ga u glavu. Stropoštao se dolje, divlje mašući rukama tražeći oslonac. Čuo sam kako je udario u pijesak, a ljestve su pale preko njega. Sve to vrijeme svijetlio sam Danteu u oči. "Ti, glupane, nisi naučio lekciju?" Vodič se počeo povlačiti, dalje od ruba. "Pogrešan smjer, jebivjetru", rekao sam, digao nogu i gurnuo ga. Zavrištao je, odletjevši dolje kao da sam ga bacio s koje stotine metara visine.
Dante i ja gledali smo jedan drugog kao iskonski smrtni neprijatelji. Gledao je u moj pištolj, onda u mene. Izazivao sam ga. Htio sam da nešto pokuša.
"Daj, debeli, ti si neki gadan tip, uzmi mi pištolj."
"To bi ti htio. Treba ti izgovor. Nemaš muda samo završiti posao."
Bio mu je to jedini pokušaj junačenja. Nagnuo sam se u svjetlo i rekao: "Stvarno to misliš?" i u tom času postao isto što i ubojica; ma kakve da su razlike postojale medu nama, sada ih više nije bilo. Ubit ću ga, nisam nimalo sumnjao u to, a u toj je sekundi i on to shvatio. Vidio sam mu to u očima: rođeni nasilnik koji je život proveo gledajući kako se ljudi tresu od straha još se nije susreo oči u oči sa smrću. Do sada.
Mišići oko usta su mu se olabavili, kao i ispod očiju. Pokušao se pribrati, ali zgrabio sam ga za košulju i gurao ga okolo. "Supak, izgubio si", rekao sam i udario ga pištoljem u usta. Malo je zajaukao, pokušao se odmaknuti, zateturao i pao. Opet sam gurnuo pištolj u ta otvorena usta, sada krvava na mjestu gdje su pukla dva zuba. Ruka mi je zadrhtala; i najmanji me pokret mogao izazvati da povučem okidač, a nije me bilo briga.
"Čekaj", rekao je.
Gurnuo sam mu cijev sve do krajnika. "Da čekam što?" Progrgljao je nešto poput samo čekaj.
Nagnuo sam mu se do lica. "Da čekam što, šupak? Što da čekam? Imaš li nešto reći, reci odmah." Izvukao sam pištolj iz njegovih usta. "Reci odmah. Reci. Što bi ti mogao reći da meni nešto znači?"

"Možemo se nagoditi."
"Nemoj me nasmijavati. Što ti imaš da meni treba? Držim te za jaja, Dante, što mi možeš ponuditi? Daj mi Burtonovu bilježnicu, za početak. Možda te onda pustim na životu još pet minuta."
Iznenada je izgledao poput ranjene lasice, poput štakora zarobljenog u poplavljenom slivniku. Oči su mu imale onaj isti mrtvački izraz kao kod Malog Cezara, koji ni mrtav još nije povjerovao da je to moguće. Mila majko, je li to Ricov kraj? Iste mrtvačke oči. Isti zapanjeni izraz. Uperio sam pištolj u njegove oči, a on se tresao uvjeren da su mu to posljednje minute života.
"Je li te strah, Dante?"
Čak ni tada to nije mogao izgovoriti. "Je li te strah?"
Donja mu je usna drhtala. Glava mu se uvukla u ramena i zatvorio je oči. "Što se mota tim tvojim sićušnim mozgom? Je li to strah? Plašiš li se?" Daj, prestani s pričom, pomislio sam. Ubij ga.
Za ime Božje, prestani se zezati i samo to napravi. Dovraga i povijest i bilježnice, samo to napravi. Duboko sam uzdahnuo. "Zbogom, glupane..."
Tada je pukao. Izletjelo je iz njega, patetičan cvileći zvuk. "Molim te... nemoj..." "Molim te? Ti si rekao molim te?"
Stavio sam mu pištolj na uho, a on je mrmljao: "Ne... molim te..." pa sam se i drugi put zaustavio.
Zataknuo sam pištolj za pojas. Mogao se baciti za njim, nije se usudio. Nijednom nije pokušao izvući svoj pištolj, koji sam mu sada uzeo i bacio u more.
Zgrabio sam ga za košulju i zgužvao je u šaci, privlačeći ga sasvim blizu. "Posljednja prilika za preživljavanje, Dante. Ovako će to biti. Još ovog jutra odvući ćeš svoju debelu guzicu avionom natrag do Baltimorea. Tamo ćeš čekati daljnje upute. Možda će potrajati tjedan ili mjesec, ali jednog će te dana posjetiti moj prijatelj. On će se prokleto dobro pobrinuti da me dobro shvatiš. Boljet će gadno dugo nakon toga, ali ako se budeš opirao, ili ako se okružiš tjelohraniteljima, bit će mnogo, mnogo gore. Bit će ti bolje da ga dobro slušaš, jer neće biti druge prilike. Sada ti govorim istinu pa radije povjeruj. Reći će ti što moraš napraviti, i to na način koji nećeš nikada zaboraviti. Reći će ti što moraš učiniti da ostaneš živ. Biraj, šupak. Pristani ili umri odmah."
Izvukao sam pištolj, napeo ga i dobio mlako: "U redu." "U redu što?"
"... Sve... sve što kažeš."
"Dobro si to shvatio, Dante. A sada se gubi iz moje tvrđave."
Otkotrljao sam ga do ruba i gurnuo ga dolje. Mlatarao je po zraku, a onda sam čuo kako je glasno udario o zemlju. Preokrenuo se očajnički hvatajući zrak, bez kojeg je ostao od udarca, koji je možda slomio i neku kost; nisam znao i nije me bilo briga. Sjedio sam u tami, prekriženih nogu i nevidljiv, a nakon nekog vremena pogledao sam dolje i vidio ih kako ukrcavaju Dantea u brod. Izgledao je gadno ozlijeđen. Odgurnuli su se, vesla su škripala, a brodić je lagano nestajao u ranom jutru. Dohvatili su se dubine i nestali.
Nekoliko minuta kasnije čuo sam kako se pali motor, i kako odlaze natrag u Charleston.

38
Još sam sjedio tamo kad se sunce pojavilo iznad mora. Luka je u zoru bila prazna, samo je par jedrilica izlazio iz lučice. Erin ej izišla. Gledao sam u suprotnom smjeru i nisam je vidio, ali sam ej čuo kako se penje na zid i znao da je ona. Pokupila je moju ubačenu jaknu i sjela pokraj mene.

"Što se dogodilo?"
"Ništa", rekao sam. Ali kada sam je pogledao, znao sam kako to neće proći i da mi je bolje i ne pokušavati. "Došli su noćas. Trojica su pala sa zida. Dante je možda prilično ozlijeđen."
Naslonila se na mene. "Znači tako", rekla je i to je bilo sve za tada. "Ako ga to ne zaustavi..." slegnuo sam ramenima.
"Voljela bih da sam mogla pomoći." Stavila mi je ruku preko ramena. "Spavala sam kao beba." "To je dobro."
"Cliff?"
"A?"
"Što se tiče nas..." "Što s nama?" "Ne znam."
Sjedili smo gledajući sunce i slušajući kako valovi udaraju o tvrđavu. "Što sada?" upitala je.
"Sada idemo u Charleston po auto." "Trebamo li se još osvrtati?"
"Dugoročno, tko zna? S takvim tipom nikad ne znaš." Slegnuo sam ramenima. "Mislim da barem danas možemo biti mirni."
"Što ćemo s Archerom?"
"Što god hoćeš. Ako želiš u bolnicu, slažem se." Naslonila se na mene. "Morala je to biti opaka borba." "Moglo je biti i bolje. Igralo se na mom terenu."
"Kao južnjaci nekad."
"Aha. Ovu staru tvrđavu i dalje nije lako osvojiti."
Izišao je Luke i podigao zastave. Libby je zamišljeno gledala s prozora.
Pojeli smo jednostavan doručak s Robinsonovima. Nisam oblačio jaknu ovaj put, zavrnuo sam rukave i gurnuo pištolj u vreću za spavanje. Nas troje još jedanput smo obišli Sumter. Obećao sam Libby da ćemo ostati u vezi pa smo uhvatili jutarnji brod za grad. Taksijem smo otišli do bolnice Roper. Popeli smo se svi zajedno.
Nije me iznenadilo kada sam na stolici za posjetitelje zatekao Deana Treadwella.
"Ako ste došli vidjeti Archera, još ne može govoriti. Pod lijekovima je i još ga sve boli." "Samo sam došla reći da odlazimo", rekla je Erin. "Vidjeti je li se išta promijenilo." "Zapravo, jest. Dat će vam knjigu."
Kada je to čula, najprije nije učinila ništa. Nakon što se tišina oduljila, napokon je izgovorila: "Stvarno?", ali čak i uz takve senzacionalne vijesti ostala je pribrana.
"Neke stvari nisu vrijedne patnje, bez obzira na to koliko novca bilo u pitanju", rekao je Dean. "Prirodno, nadamo se da sučeva ponuda još vrijedi."
"Sigurna sam da je tako. Nazvat ću ga i dati vam nešto napismeno, ako želite." "On misli da to nije nužno."
"Onda mu recite da se ne brine. Lee će igrati pošteno." "Idemo po nju", rekao je Dean. "Želimo je se riješiti."
Bila je poput Poeove zlatne bube, zakopane u pijesku otoka Sullivan. Archer ju je tri puta omotao najlonom, stavio u metalnu kutiju, napunio kutiju plastičnim vrećicama i zakopao u suhi pijesak ispod stražnjih stepenica.
"Imao je predosjećaj", rekao je Dean. "Prije ili poslije onaj će luđak navaliti na nas."

Pitao sam se zašto baš sada.
"Nije to bilo zbog knjige. Tebe su tražili. Archer je pogriješio, rekao nešto što nije trebalo. Znaš kakav je, nekad mu samo izleti. Ovaj put nije bilo prilike za ispriku. Nisu čak ni pitali za knjigu."
"Što da su ga ubili? Nitko nikada ne bi saznao gdje je." "U tom slučaju, zašto bi ga bilo briga?"
Gledali smo jedan drugog na vrućem podnevnom suncu, dva knjižara iz različitih svjetova, udružena nakratko istim ciljem. Dean je zapalio cigaretu, a ja sam se nespretno počeo ispričavati zbog grubosti koje sam mu priuštio dolje u gradu. "Mislio sam o onome što si rekao."
"Puno sam toga ja rekao. Nekada govorim previše." "Mislio sam na jednu određenu stvar."
Nisam mu morao govoriti, znao je na što mislim. "Hal Archer nikada mi nije lagao, barem ja za to ne znam. Koliko si ti imao prijatelja za koje to možeš reći?"
Ne mnogo, pomislio sam. Možda nijednog.
Premještao se s noge na nogu. "Ako je to sve, idemo odavde." Petnaest minuta kasnije prelazili smo rijeku Cooper vozeći prema sjevernom Charlestonu. Nitko od nas nije progovorio putem. Unajmljeni auto još je bio tamo gdje sam ga ostavio. Dean nije pružio ruku, nisam ni ja. Izvezao se s parkirališta i krenuo natrag u Charleston, a malo kasnije zaputili smo se u suprotnog smjeru, na sjever prema Florenceu.

39
Sad su uz svaku cestu bili gradovi. Bilo je i naselja koja nikada nisu pripadala nijednom gradu. Nizovi trgovina, veleprodaja i stambenih naselja zamijenili su šume močvare i farme iz nekadašnjih vremena. Onda bi samo povremeno na nekim mjestima putnik mogao predahnuti od divljine; sada su tamo benzinske crpke i moteli, Dairy Queensi i Burger Kingsi, Piggly Wiggly i Winn-Dixie trgovački centri i golemi antikvarijati. Na stalcima se nude pornografski časopisi i oružje, a ima mjesta na kojima se možete moliti bilo kojem bogu kojeg zamislite. Na nekim se mjestima može na miru sjesti i popiti piće ili popraviti iznenadni kvar na automobilu. Nitko nikada nije ni gladan ni žedan, napaljen ili duhovno zakinut dulje od nekoliko minuta na bilo koji način. Ono što je 1860. godine bio put od dva dana, danas je vožnja od dva sata u klimatiziranoj udobnosti. Ali još je bilo zaostale divljine, gdje su borovi gusto rasli, a vožnja nalikovala na prolazak kroz tunel. Kako li je to izgledalo noću na prašnoj cesti, pomislio sam, zamislite dvjesto kilometara takvog putovanja. Dok smo se vozili na sjever, u mislima sam pratio odiseju Richarda Francisa Burtona i Charlesa Edwarda Warrena. Zavaljen na stražnjem sjedalu, čitao sam Burtonove riječi, gotovo sam ih mogao vidjeti kako se spuštaju sa sjevera i mutno, izdaleka osjetiti kako je to nekada bilo.
Stigli smo u Florence rano poslije podne. Nakon toga naše je putovanje išlo kao podmazano.
Jednostavno, nije moglo biti lakše.
Knjižničar je odmah znao što tražimo. Raskrižje na kojem se susreću dvije ceste i dalje se zvalo po Wheelerovima. Bilo je malo izvan grada i na njemu nije bilo ničega. Znak na putu pokazat će nam točno mjesto.
Knjižnica je imala dosta toga o Wheelerovima: pisma, neke poslovne knjige, čak i nekoliko jelovnika pisanih Marioninom rukom. Svi su Wheelerovi bili pokopani na starom groblju pokraj križanja. Marionina je majka tamo smještena prije nje; otac, koji je nadživio obje, umro je 1881. godine. "Pogledaj ovo", rekla je Koko. "Umrla je pri porodu, baš kao i njena majka... točno devet mjeseci nakon što su Burton i Charlie bili tu. Otac nije ni pokušao prikriti stvari."
Sin je preživio. Otac joj je ispunio samrtničku želju, nazvao dijete Richard i odgojio ga kao

svoje.
Richard Wheeler. Iz njegove je mladosti ostalo malo: ne više od nekoliko redaka u pismu koje je stari pisao potkraj života. Školovanje mu je bilo kao i drugima u to vrijeme, trajalo je prosječno tri godine. Bio je solidan s brojevima, ali sjajan u jezicima. Sam je naučio latinski, za šest mjeseci više nego dobro, a učio je i španjolski. Bio je dobar i predan plesač, djevojke su ga voljele. U tom je odlomku opisan kao visok, tamnokos i izrazito častan. Smrt za žene.
Zaputio se na more u šesnaestoj godini, i to je sve što se o njemu znalo.
Kasno poslije podne stigli smo na mjesto gdje su živjeli Wheelerovi. Sada je to bio zavoj na cesti, označen jednostavnim znakom državne autoceste na kojem je pisalo WHEELEROVO KRIŽANJE.
Groblje je bilo nedaleko, uz makadamski put. Bio je sumrak kada smo našli Wheelerove: otac i majka jedno uz drugo, Marion pola metra dalje. Na jednostavnoj ploči pisalo je OVDJE LEŽI MARION WHEELER, VOLJENA KĆERKA, PREMINULA 30. SIJEČNJA 1861. U DOBI OD DVADESET ČETIRI GODINE, JEDANAEST MJESECI I ČETRNAEST DANA. Koko je sve
zapisala i očajnički pokušavala fotografirati na svjetlu kojeg je bilo sve manje.
Morao sam je potjerati odatle.
Sada je prvi put pitala što mislim o Burtonovu dnevniku. Izgleda pravi, rekao sam. Ali tada nisam morao dodati kako nisam baš stručnjak. Najdojmljiviji su bili dijelovi o crnačkoj duhovnoj glazbi i pjesmama robova koje je Burton zapisao, od riječi do riječi, u narječju, dok su Charlie i on putovali jugom. Stranicu za stranicom ispunjavao je time, dodajući opširna objašnjenja o tome što je i gdje čuo i iz kojeg dijela Afrike je mislio da potječu.
Burtonov prvi susret s Charliejem bio je detaljno opisan. Dopunjavao je ono što smo već znali i činio Charliejevu priču životnijom. Bio je tamo podroban opis dana kada su šetali Charlestonom. Burton je skicirao tvrđavu Sumter s Batteryja, a uz zabavnu naklonost pisao je kako se Charlie razbjesnio na dražbi robova. Najbolje od svega, ispričao je kako su se fotografirali ispred zubarske ordinacije na East Bayu.
Nastavili smo na zapad kroz noć.
U Camdenu smo skrenuli na sjever, hvatajući međudržavnu cestu 77. Odatle je samo trebalo nastaviti ravno do Charlottea, ali stali smo u Rock Hillu, uzevši dvije sobe u motelu koje su gledale na rijeku. Erin je nazvala Leeja u Denver i rekla mu novosti. Nazvala je moju sobu i predložila da popijemo piće.
"Lee je izvan sebe", rekla je.
"To je dobro", hladno sam rekao.
"Što je s tobom? Ako nisi primijetio, mi smo pobijedili." Upotrijebio sam očit izgovor: umor nakon prošle noći. Ali bilo je tu još nečeg i ona je to osjetila.
"Denise je u pitanju, zar ne? Na nju smo zaboravili u cijeloj ovoj zbrci." "Ja nisam."
"Što ćeš poduzeti u vezi s tim?" "Ne znam. Nešto."
"Imao si priliku s Danteom, ali si je propustio. Muči li te to?" "Ne. Rekao sam ti, samo sam umoran."
Bilo je tu još nečeg.
Povukli smo se u sobe, ali nisam mogao zaspati. U ponoć sam mislio na Deana Treadwella i stoti put razmišljao o njegovu čudnom prijateljstvu s Archerom. Opet sam mislio na nezamislivo, pokušavajući to odbaciti od sebe, ali nije odlazilo, držalo me budnim. Spavao sam ipak nekoliko sati,

a onda sam naglo otvorio oči i sjetio se što sam sanjao. Sanjao samo Archeru i njegovoj majci Betts, a trebalo mi je vremena da se sjetim kako Betts uopće nije njegova majka.
Ujutro smo doručkovali u tišini. Lee je već bio nazvao Erin i dogovorili su se oko načina putovanja. "Možemo uhvatiti let za Atlantu u sedam navečer. Uz malo sreće, stižemo na avion za Denver. Lee želi da ja platim sve karte, a on će mi to poslije nadoknaditi."
"Ne", rekao sam. "Ti plaćaj za sebe, ja ću za Koko i sebe." Nije popuštala. "Cliff, to je njegova želja."
"Pa, neće mu se ispuniti."
Otišli smo u Charlotte i našli Orrina Wilcoxa. Libby je savršeno opisala odvratnog starog knjigolovca i nevjerojatan nered u njegovoj knjižari. Činio se poput nekoga koga nije baš previše briga za bilo što, ali sasvim je dobro reagirao kada je ugledao moj novac. "Mislim da ste gospođi Robinson spominjali tisuću dolara", rekao sam.
"Trebala je uzeti tada. Jer sada je tisuću i pol. Imam ja troškova, znate." "Dvije slike", rekao sam.
"Dvjesto pedeset za drugu. Plus troškovi izrade."
Otišli smo u fotostudio koji je bio u blizini. Nisam se želio maknuti; htio sam imati tu staklenu ploču stalno pred sobom i vidjeti kako nastaju fotografije. Fotografu je zamirisao moj novac, pa sam stajao pokraj njega u tamnoj komori i gledao kako se Burton i Charlie bude iz mrtvih. Polako, pojavljivao se Burton... prvo samo obris, zatim ulica i stablo i neki klinci iza njih. Burtonovi ožiljci odjednom su izgledali poput dva proreza na papiru. Zatim je stigao šešir, pa oči... a pokraj njega bio je Charlie, netko koga nikada nisam vidio, ali zamišljao sam ga baš takvog. Slika je bila savršeno oštra, vrlo jasna. Stajali su na ulici uživajući u danu koji je davno nestao, ali je ostao besmrtan, njihovo prijateljstvo gotovo opipljivo. Burton je izgledao kao da ga sve to zabavlja, ali i gnjavi. Charlie je zračio zadovoljstvom. Dva crnčića stajala su uz palme na pločniku, zureći u fotografa i njegovu čudnu opremu, a pola bloka dalje pas je prelazio ulicu. U daljini je konj vukao kola prema nama, ljudi su Ulazili i izlazili iz burze. Sve sam to vidio, ali pogled mi se stalno vraćao na Burtona. Lice mu se jasno vidjelo kao da je fotografija snimljena jučer. A u njegovoj ruci prebačenoj preko Charliejeva ramena bila je bilježnica koju sam upravo čitao.
Stavio sam jednu fotografiju u omotnicu adresiranu na Libby Robinson u tvrđavi Sumter. Nekoliko sati kasnije vratili smo unajmljeni automobil, platili dodatne troškove i uhvatili let za Atlantu, nadajući se da ćemo uhvatiti avion za Denver u 9:38.

DENVER
40
Zrakoplov je bio prepun pa smo bili sretni kada smo se s liste čekanja uspjeli ubaciti unutra. Nismo sjedili zajedno, ja sam bio tri reda iza Erin, zbijen uz prozor pokraj neke loše raspoložene debele žene koja se raširila na sva tri sjedala, a Koko je bila negdje naprijed, izvan vidokruga. Kada smo uzletjeli, Erin je zauzela avionski telefon na deset minuta, opet razgovarajući s Leejem, kako sam poslije saznao. "Volio bi nas sve vidjeti večeras, ako se slažete", rekla je dok smo se probijali kroz gužvu denverskog terminala. "Ništa hitno, nemojte to shvatiti kao zapovijed. Samo vam želi zahvaliti i ponuditi piće. A možda vas nagovori da on ipak plati put."
"Piće je u redu", rekao sam.
Neugodni trosatni let doveo nas je u zračnu luku Stapleton pola sata prije ponoći po lokalnom vremenu. Uhvatili smo taksi i stigli u Park Hill odmah nakon ponoći. Gledao sam kako promiču poznate kuće u sjenovitim poznatim ulicama, ali nekako je sve izgledalo drukčije. Spustio sam staklo

i udahnuo suhi zrak. Doma sam, činilo se kako me tu dugo nije bilo.
Usprkos Erininu protivljenju, platio sam taksi i krenuli smo uzbrdo puteljkom prema sučevim ulaznim vratima. Vidio sam njegov obris. Otvorio je vrata dok su se palila kućna svjetla, osvjetljavajući prednje dvorište, i dočekao nas na vrhu stepenica trijema.
"Bože, ljudi, kako mi je drago vidjeti vas." Zagrlio je Erin i čvrsto zgrabio moju ruku. Upoznao sam ga s Koko, pa smo svi ušli u knjižnicu, smještajući se u udobne fotelje u društvu velikih knjiga. Otišao je do bara i upitao što želimo. Erin je uzela nešto slatko, Koko zamolila za malo vode, a ja sam se odlučio za burbon s ledom. "Mirandi je žao što vas neće vidjeti", rekao je Lee. "Bili su nam neki stari prijatelji sinoć i mrtva je umorna. Nismo se dobro organizirali, ali za to smo se dogovorili tjednima prije. Ja ne stajem ovih dana, još sam uvučen u suđenje koje iskušava moje, strpljenje i mislim – nadam se – da će joj biti drago kada to završi i dobije me natrag. Onda se možemo opet svi naći."
Erin je izvadila Burtonov dnevnik i dala mu ga.
"Pa, uspjela si", rekao je. "Pojma nemam kako si ga nagovorila." "Nismo mi zaslužni", rekao sam. "Dante ga je gadno istukao.
Zar ti Erin nije rekla?"
"Naravno da jest. Pa ipak mi je teško povjerovati."
Tako smo se malo družili. Lee i ja razgovarali smo o knjigama, dok je Erin pokazivala knjižnicu Koko.
"Dobar si ti detektiv, Cliff. Uvijek sam to znao."
"Bio sam prilično dobar", rekao sam po običaju skromno. "Imao sam smisla, znao sam posao.
Možda je još tako. Možda nisam sve izgubio među policama s knjigama." "Nisam baš siguran što to znači, ali ako ti nešto treba..."
"Znači da je važno imati predosjećaj. Ideš kamo te vodi čak i kada se činjenice ne uklapaju. Čak i kada ti se ne sviđa ono što otkrivaš."
Malo je nedostajalo da se na tome zaustavim. Želio sam se zaustaviti, ali Lee je postavio još jedno pitanje i nezamislivo se stvorilo između nas.
"Kada se to dogodi, što onda napraviš?" pitao je. "Kako ideš kamo te vodi čak i kada se činjenice ne uklapaju?"
"Uvijek se uklopi, Lee. Kad se čini da nije tako, to je samo zato što nešto nedostaje. Pa samo nastaviš postavljati pitanja, postaješ trn u svačijem oku. Uglavnom samo na to misliš, dan i noć. Postavljaš pitanja dok ne iziđu na nos."
"Zvuči kao da to i dalje radiš."
"Tako je. Ne mogu se zaustaviti. Htio bih prestati. Htio bih da je gotovo. Bilo bi tako lako prestati, ali ne mogu."
Pogledao je u stranu. "Lee?"
"Oprosti. Malo sam odlutao. To suđenje, baš me ubija." "Mogu li te nešto upitati?"
"Misliš sada? Večeras?"
"Neće dugo trajati. Inače, vidiš, neću moći spavati, a ako je itko u Denveru umoran poput tebe, onda sam to ja."
Iznenada je u sobi zavladao neki novi ugođaj, sukob je visio u zraku. Lee je rekao: "Ako je tako, samo naprijed", ali nekako se ukočio i stisnuo usta. Vidio sam to mnogo puta prije, kada netko nešto kaže, a misli sasvim suprotno.
"Archer tvrdi da je knjiga cijelo vrijeme bila njegova", rekao sam.

"Prilično je dobro u to uvjerio knjižara iz Baltimorea kojeg smo usput sreli. Ali način na koji je Erin pregovarala, zvučao je kao da zna da ju je on ukrao."
"Je li to Erin rekla?"
"Erin mi je rekla najmanje što je mogla." "Što je točno rekla?"
Osjetio sam kako gubi strpljenje. Bilo je kasno. Bio sam umoran, nije mi se baš nadmudrivalo. "Jeste li ti i Archer u nekom rodu?" Razrogačio je oči. "Kojeg vraga bi to moglo..."
"Samo nešto što mi je palo na pamet u posljednja dvadeset četiri sata. Archerova se baka zvala Betsy Ross. Jednom si spomenuo svoju baku Betts. Bilo bi to prilično neobično, dvije bake s tako sličnim imenima."
"Mi smo rođaci. Nije to neka velika mračna tajna."
"Ali nije ni nešto što se bilo koji od vas dvojice trudio govoriti." "A i zašto bi? Kakve bi to imalo veze?"
"Možda ne bi." Ali nastavio sam. "Betsy Ross udala se za starog Archera, ali to je bio njen drugi brak, zar ne? Prvi muž joj je bio tvoj djed."
Nije ni potvrdio ni opovrgnuo, samo me gledao.
"A kada su Archeri umrli mladi, baka Betts postala je vlasnica imanja. Uključujući knjige." Erin je shvatila smisao razgovora i približila nam se. "Na što ciljaš?"
Nasmiješio sam joj se. "Odvjetnice, opet govoriš pravničkim jezikom. Samo se smiri. Lee i ja samo pokušavamo razriješti neke stvari."
"Meni je zvučalo kao nešto gore."
"Samo zato što jedno pitanje još nema odgovor." "A to bi bilo?"
"Tko je ubio Denise, i zašto."
Lee se okrenuo i otišao do bara. "Pa, Cliff, rekao je ponovo puneći čašu. "Ne znam što bih ti još mogao reći. Ne znam čak ni što tražiš."
"Tražim ubojicu, Lee."
"Ovo je čudno mjesto za tu potragu", rekla je Erin.
Nisam se obazirao na nju i pogledao sam Leeja. "Jutros sam se probudio misleći na Archera i njegovu baku Betts. Onda sam se sjetio kako je Betts bila i tvoja baka. Trebalo mi je neko vrijeme, ali napokon sam se sjetio – one prve noći kada sam ga upoznao, Archer nam je rekao kako si naslijedio knjige od bake Betts. Kako je ljubazna bila ta stara dama. Ali način na koji je on to rekao bio je sve samo ne ljubazan. Bio je ogorčen, kao da ju nije mogao ni smisliti."
"Hal je ogorčen na sve. Nije to ništa novo."
"Onda sam u Južnoj Karolini saznao da je Betsy Ross bila njegova baka, dok sam mu provjeravao podatke. To je bilo nešto novo."
"Oni su dakle rođaci", rekla je Erin. "Što želiš time dokazati?" "Jesi li ti znala da su rođaci?"
Nije ništa rekla, ali osjetio sam da je odgovor niječan. "To bi moglo baciti novo svjetlo na one knjige."
"Ne vidim kako."
"Pitam se, Lee: kakva je žena bila Betsy Ross?"
"Bila je..." Malo se nasmijao. "O Bože, bila je prava gazdarica. Nitko njoj nije govorio što će činiti, ni Archer ni bilo tko drugi. A stvarno je voljela svoju kćer."
"Iz prvog braka. A mislim da je voljela i njenog sina."

"Da, naravno." Nasmiješio se. "Svi su govorili da sam joj ja miljenik." "A tvoja majka?"
"Najbolja žena na svijetu. Nije bilo čovjeka koji ju nije volio. Samo joj je nedostajala snaga poput Betsyne."
"Što je baka mislila o svojem unuku s druge strane?"
"Hal se nikada nije uklopio među njih – najmanje se slagao s njom. Nije da ga Betts nije voljela na svoj način, samo to nije pokazivala. Za nju, on je uvijek donosio pogrešne odluke. Bio je nemiran, lijen. Nije imala pojma da on uporno radi na onome što želi biti."
"Cliff, nešto imaš na umu cijelo vrijeme", rekla je Erin. "Možemo li se, molim te, vratiti u sadašnjost?"
"Aha, napravimo tako. Samo je nas petero znalo da je knjiga kod Denise. Ti kažeš da si sljedeći dan otišla u planine i nisi nikome rekla. Ali nije tako, zar ne?"
"Nakratko je o tome razgovarala sa mnom", rekao je Lee.
"Ali kakve to ima veze?" rekla je Erin. "Rekla sam mu u povjerenju – na što time ciljaš?" "Da, kako glasi tvoje pitanje?" pitao je Lee.
"Je li stari Archer unajmio Treadwellove da pokupe one knjige od Josephinine majke? Što se dogodilo sa svim onim pismima i dokumentima?"
"Kako bih to ja mogao znati?"
"To je jako ružno pitanje", rekla je Erin. "Tako je. Nije mi lako izgovoriti ga."
Na Leejevu se licu pokazalo nestrpljenje. "Ovo počinje zvučati kao da me za nešto optužuješ."
Svi smo utihnuli, čak je i Koko prišla da bi čula, i jedini zvuk koji se sljedeće pola minute čuo u sobi bilo je kucanje sata.
"Mili Bože", rekao je Lee. "Misliš li da sam ja ubio tu ženu?" Nisam ništa rekao.
"Cliff!" zavikao je. "Bože moj, Cliff, čuješ li ti sebe?!" Napetost je rasla. Očajnički sam želio čuti nešto što će riješiti ono pitanje. Pogledi su nam se sreli, ali on je okrenuo glavu na drugu stranu.
"Lee", tiho sam rekao. Prisilio se da me pogleda.
"Kada je umrla baka Betts, knjige je ostavila tebi. Samo tebi.
Archerovi su roditelji bili mrtvi, sve ih je nadživjela, bila je jedina gazdarica imanja. Mladi Archer bio je otpadnik pa je sve ostavila tebi: novac, knjige, popločen put prema sjajnoj pravnoj karijeri. Ali ti si uvijek bio dobar čovjek, Lee, i to stvarno mislim. Pa si podijelio knjige s Archerom, dao mu dvije najbolje, sve ispod stola da nitko u obitelji ne zna. Problem je što ste obojica oduvijek znali odakle su stigle. Bila je to velika mračna obiteljska tajna koju ste svi znali, ali se o njoj nikada nije pričalo. Svi ste znali kako je stari Archer prvi saznao za te knjige i unajmio Treadwellove da ih kupe za sitan novac. Znao si da postoji barem jedan Warrenov nasljednik i kada su ti se javili, imao si priliku ispraviti nepravdu. Ali nisi to učinio i zadržao si knjige. Tako je sve počelo."
Pogledao sam Erin, očekujući neku primjedbu.
"Archer i ti držali ste se zavjere šutnje. Ti si imao sve te divne knjige, ali nisi mogao ništa s njima – ne dok je živ netko tko ima makar malo prava na njih. Poteškoće su počele kada je Archer presušio – i njegov bankovni račun, i sposobnost pisanja, oboje odjednom.
Tako je on poslao jednog Burtona na dražbu, nadajući se kako će tajna ostati i nakon prodaje." Iznenada je u sobi bilo vruće. "A sada te moram nešto pitati", rekao sam. "Htio bih biti obziran,
ali ne mogu. Ne postoji pristojan način na koji se to može obaviti."
Osjećao sam kako mi Erinin pogled pali lice, ali gledao sam Leeja. On je odvratio pogled, tobože da dolije piće, ali znao sam što to znači, viđao sam taj pogled prečesto kod previše njih. Pomogao mi je da odem do kraja, da napokon pretvorim u riječi nezamislivo i prekinem sve to

sranje.
"Ti reci meni, Lee. Jesi li ubio Denise?"
Čuo sam kako je Erin negodujući uzviknula, ali oči mi nisu napustile Leejevo lice, a on me nije mogao pogledati u oči i odjednom odgovor više nije ni bio potreban.
"Oh, Lee", rekao sam, a glas mi se slomio.
Pokušao se pribrati. "Nisam ja nikog ubio, Cliff. Kako si mogao to uopće pomisliti?" "To sam pitanje morao postaviti. Iako bih radije da sam progutao jezik."
Lee me s velikim naporom pogledao u oči. "Za ime Boga, reci mi kako ti je to onda uopće palo na pamet?"
"U jednom sam trenu povjerovao Archerovoj priči. Jednostavnije ne može biti. Njegova priča i tvoja priča, ne mogu biti obje istinite. Ne uklapaju se."
"Kakva njegova priča? Pomozi mi da to shvatim."
"Ništa zamršeno. On kaže da je Burtonov dnevnik njegov. Rekao je to knjižaru kojeg poznaje gotovo četrdeset godina. Svojem možda jedinom prijatelju."
"Pokaži mi lopova koji ne vjeruje da je ono što je ukrao njegovo. Mora tu biti još nečega." "Sada ima. Sada si ti tu. To kako izgledaš i ne možeš me pogledati u oči i reći da to nisi učinio."
Napokon me pogledao. Nije bilo lako, ali uspio me pogledati u oči i reći: "Ne moram se ja tebi opravdavati. Prokletstvo, znaš li ti s kim uopće pričaš?"
Pogledao je u Erin i rekao: "Za ime Bože, ne vjeruješ valjda u to?"
"Naravno da ne." U glasu joj nije bilo uvjerenosti koju bi čovjek očekivao. Bila je potresena, prvi put izgubila je ono mirno, profesionalno držanje.
"Samo mu reci što želi znati", rekla je. "Reci mu, pa da svi odemo u krevet i završimo s ovim." Hladno me pogledala pogledom koji je govorio a ja ću završiti s tobom.
Umjesto toga Lee je rekao: "Nešto ću te pitati, Cliff, a onda ću te zamoliti da napustiš moju kuću. Zar stvarno misliš da bih mogao nekog ubiti zbog knjige? Misliš li da sam tako glup, da tako očajnički želim neku knjigu, kada ionako mogu kupiti prokletu stvar? Ili je novac ono zbog čega sam poludio? Reci mi, pa ćemo obojica znati."
"Reći ću ti što mislim. Nekad davno Archer i ti trebali ste naslijediti tu prekrasnu knjižnicu Burtonovih stvari. Ti si dobio sve, ali si potajno ipak nešto dao Archeru. Sklopili ste taj nepošteni dogovor, dat ćeš mu nekoliko knjiga uključujući Richardov dnevnik, za koji si i tada znao da vrijedi više nego gotovo sve drugo zajedno. Dogovorili ste se kako se ništa ne smije prodavati dok živi itko od pravih vlasnika, jer ste obojica znali odakle je sve stiglo, i za prijevaru koju je vaša obitelj izvela da za mali novac to otme Warrenovima.
Najlakše i najpravednije bilo je potražiti gospođu Gallant i platiti joj. Pristojna veleprodajna cijena njoj bi promijenila život. Ali nisi to učinio; bilo te strah priznati da imaš te knjige, jer bi ih time izložio riziku. Jednom u životu odlučio si se protiv vlastite savjesti i osjećaja za pravdu. Archer i ti odlučili ste nikome ništa ne govoriti. Pravno gledano, knjige su bile tvoje, nisi morao platiti staroj dami ni bilo kome drugome. Ali da si to učinio, da si bio pošten prema starici kao prema Archeru, možda se ništa od ovog ne bi ni dogodilo. Umjesto toga, ti si šutio, nisi htio ništa riskirati. Samo šutiš i ona će nestati, izgubiti se u vječnosti, umrijeti ili nešto slično.
Trebao si platiti starici, Lee. Znam da si to htio učiniti, platiti i oprati tu mrlju sa sebe. Ali vrijeme je prolazilo i prilika je nestala. Postao si sudac, zatim uvaženi sudac. Mjesto s kojeg više nije bilo povratka bio je razgovor s Reaganom. Od tada bio bi sretan da se bilo kako riješiš tih knjiga, makar ih poklonio nekome. Bile su ti poput kamena oko vrata kada te predsjednik Reagan uzeo u obzir za Vrhovni sud. To je tvoj motiv, Lee. Učinio bi sve da ne propustiš to imenovanje, a čak i

najmanji skandal, čak i nešto ovakvo gdje si pravno sasvim čist bilo bi dovoljno da ta mogućnost padne u vodu."
Dovršio sam svoje piće.
"Lee?" Bila je to Erin, a njen ga je glas molio da sve opovrgne. "Reci mu da je poludio." "Ne može", rekao sam.
"Nisam je ubio", rekao je Lee. "Nisam je ubio." Onda je rekao: "Jednostavno je... umrla." "Bože moj." Erin je potonula u fotelju. "Bože moj."
"Erin, Cliff, slušajte me", rekao je Lee. "Nisam ja nikoga ubio. Otišao sam do nje. Nisam trebao, znao sam to. Ali bio sam tako siguran da ću dobiti knjigu od nje. Znao sam da su siromašni, rekla si mi to, a kada se dovoljno plati, sve je na prodaju. Mislio sam kako joj mogu dati dovoljno da ti kaže kako ju je izgubila. Bože moj, ne znam ni sam što mi je bilo. Bio sam tamo samo nekoliko minuta. Ali nešto je pošlo krivo... preplašila se zbog nečeg što sam rekao...
Isuse, nije to bilo ništa, samo prikrivena prijetnja, što bi joj se moglo dogoditi ako ikome kaže da sam bio tamo. Nisam imao nikakvu namjeru naškoditi ni njoj ni njenom mužu, ali ona se preplašila. Pokušao sam je ušutkati – Molim te, rekao sam, MOLIM TE! Počela je vrištati i onda se sve brzo dogodilo. Podigao sam jastuk – ne da bih je ugušio, tako mi Boga, samo da je ušutkam dok je ne urazumim.
Samo Bog zna da nisam imao nikakvog razloga da je ubijem. Sve što sam tada htio je bilo je utišati je pa da mogu otići. Morate mi vjerovati!"
"Vjerujem ti, Lee", rekao sam. "Samo bih volio da nije tako ispalo."
"Pokušao sam je urazumiti. Rekao sam joj neka samo zaboravi da sam bio tamo – može zadržati knjigu, zadržati i knjigu i novac, sav novac, više me nije bilo briga. Pokušao sam joj ugurati novac..."
"I neke su novčanice ostale zgužvane medu plahtama. Policija ih je našla, Lee!"
"Htio sam postupiti ispravno. To je sve što sam oduvijek htio. S Halom sam se od početka svađao. Trebali smo pronaći tu staricu i platiti nešto, platiti joj mnogo, izbrisati tu mrlju iz naših života. Pitaj Hala, reći će ti da sam to pokušao."
Spustio sam svoju praznu čašu i otišao do vrata. Negdje iza leđa čuo sam kako Lee govori: "Nije to bio zločin, Cliff. Bio je to nesretan slučaj. Nesretan slučaj, kunem se. Nije bilo zlih namjera. Znaš da ja to ne bih mogao. Nikada ne bih mogao ubiti."
Uhvatio sam kvaku.
"Cliff, molim te... dat ću mnogo novca njenom mužu." Okrenuo sam se i rekao: "Oduzeo si mu sve što je ikada želio."
"Popravit ću to, kunem se." "Ne možeš."
"Mogu! Nitko ne mora znati za ovo."
"Da, mora. Žao mi je, Lee. Nikada nećeš znati koliko mi je žao." "Erin. Ti ga nagovori. Nagovori ga! Ovo ne mora ići dalje."
Pogledao sam Erin koja je tupo sjedila dok su joj niz obraze tekle suze. "Zbogom, Lee", rekao sam.
Izišao sam. Trenutak kasnije čuo sam kako Koko trči puteljkom iza mene.
"U ovim okolnostima radije bih prespavala kod tebe. Ako imaš mjesta za mene." Zagrlio sam je preko ramena. "Uvijek ću imati mjesta za tebe, Koko."
Pred zoru tog istog dana Lee Huxley se zaključao u garažu i sjedio s upaljenim motorom dok nije umro. Tako je završilo.
Dva dana je bio vijest na naslovnicama novina i glavna tema na radiopostajama. Svaka je

budala imala nešto reći, a nagađalo se svašta. Denver je dobio uobičajenu dozu bezosjećajnih gluposti koju su isporučivali kreteni s previše slobodnog vremena. Daj nekoj ludi mikrofon i dobio si istu tu ludu, samo joj se glas dalje čuje. Izrečene su i neke lijepe riječi. Za svoje je kolege Lee bio najbolji i najpametniji, čovjek koji je vagao svaku presudu i uvijek se potrudio da donese onu pravu. Sutkinja Arlene Weston o njemu je govorila samo najbolje. Bio je tako dobar čovjek, profinjen i omiljen. Nitko nije mogao ni zamisliti da će podignuti ruku na sebe. To je samo dokazivalo kako čak i veliki pjesnik poput Johna Donnea može biti u krivu. Svaki je čovjek uistinu otok, a duboke osobne dvojbe mogu postojati uza sve ono što život čini sretnim.
Proširile su se glasine kako je predsjednik imao Leeja u vidu za budućeg suca Vrhovnog suda i klepetala su pomislila na razočaranje kao mogući motiv. Bijela kuća nije imala komentara. Glasnogovornica Marlin Fitzwater potvrdila je kako se Lee dva puta susreo s gospodinom Reaganom, ali ništa nije rečeno o sadržaju tih razgovora, ni o tome koliko se ozbiljno Reagan zanimao za suca.
Na pogrebu je bila gužva. Došli su svi koji imaju bilo kakve veze sa sudstvom. Crkva je bila pretrpana, ljudi su stajali na ulici i poslije preplavili groblje, a povorka je od jednog do drugog mjesta zaustavila promet u dužini od dvadeset blokova.
Gledao sam na televiziji s Koko. Lee je pokopan na groblju Crown Hill i uskoro zaboravljen. Kako se brzo zaboravljaju čak i poznati ljudi.
U subotu nakon pogreba, automobil se zaustavio ispred moje knjižare. Lecnuo sam se kada je iz njega izišla Miranda. U knjižari je bilo dvadesetak ljudi, ali ona je vidjela samo mene. Otvorila je vrata vrišteći:
"KOPILE jedno! Ti jebeno kopile, mrzim te, voljela bih da te nikad nisam ni vidjela i nadam se da ćeš umrijeti!" Zaletjela se do pulta i udarala me šakama dok nije posustala.
Očito joj je Lee ostavio poruku. Mogu samo misliti što je u njoj pisalo.
Tjedan poslije dobio sam zlobno pismo u kojem je izjavila kako bi me rado ubila kad bi mogla. Na kraju je napisala: "Nikada više nećeš vidjeti onu knjigu, spalila sam je."
Tko zna je li to stvarno učinila? Mirandu je oduvijek iznimno privlačio novac, a morala je imati barem nekakvu predodžbu o vrijednosti knjige, ali imam mračan, loš predosjećaj s tim u vezi. Mislim na te knjige i sva ona rukom pisana pisma, pa se ponekad pitam gdje je Lee čuvao potpisane primjerke i je li Miranda bila dovoljno ljuta da i njih uništi. Ironija mogućnosti da je ona spalila Richardov dnevnik sto godina nakon što je Isabel spalila njegove bilješke, izaziva mi glavobolju. Istina još nije izišla na vidjelo. Možda se u svojem očaju Lee tomu i nadao, da ću mu barem ostaviti neokaljano ime. Koliko ja znam, Whiteside nije nikamo stigao s istragom o Deniseinoj smrti. Ona mu se spuštala na listi prioriteta kako su stizala nova ubojstva. Znao sam da je Lee sigurno ostavio materijalne dokaze svoje prisutnosti u toj sobi – napokon, što je on znao o prikrivanju zločina, pogotovo onako izbezumljen, ali policajac neće tek tako kupiti okolo svačije dlake ili otiske, pogotovo ne od priznatog suca koji nema nikakve veze s pokojnicom. Da je Whiteside imao ime ili razlog za sumnju, slučaj bi bio gotov za nekoliko sati. Da je Denise bila neka od onih takozvanih uglednih stanovnica Denvera, možda bi ga tjerali dok ne zamisli nezamislivo, ali sada je malo vjerojatno da će do toga doći. Ostat će to jedan od onih slučajeva bez očitog počinitelja, a Ralston će biti jedini osumnjičeni.
Tko zna gdje je sve počelo? Netko bi mogao reći da je tragedija Leeja Huxleyja pokrenuta prije nego što se rodio, kada je Richard Burton došao u Ameriku i upoznao Charlieja Warrena. Ja ne bih išao tako daleko, moje misli ne lutaju prostranstvima svemira. Za mene je počelo kada su Lee i Archer sklopili nečasnu pogodbu. Sve se iz toga razvilo.

Ma gdje počelo, završilo je u Leejevoj garaži. j Završnu riječ dao je Reagan, imenovanjem Anthonyja M. Kennedyja iz Devetog okružnog prizivnog suda, i on je postao član Vrhovnog suda u veljači 1988. godine.
U tjednima nakon Leejeve smrti većina se uz to povezanih stvari sama razriješila. Nazvao me Vinnie Marranzino. Nije me ni pozdravio, samo je rekao: "Hej, Cliff, sve je u redu. Samo mi se javi ako od tamo stigne bilo kakav problem."
Pokušao sam mu zahvaliti, ali nije se dao. "Ne zahvaljuje se starim prijateljima, Cliff. Trebali bi se vidjet koji put. Popit koje piće za stara dobra vremena."
Znao je da nećemo.
Radnici su počeli čistiti mjesto na kojem je bila Kokina kuća u Ellicottu. Kuća se počela misteriozno dizati iz pepela, a njena joj je prijateljica Janet svaki dan javljala kako gradnja napreduje. Novac od osiguranja mogla je zadržati ili ga baciti u rijeku, nisam znao kakvi su propisi što se toga tiče. Nitko nikome još nije ispostavio nikakav račun, a kladim se da i neće. "Možda nešto od toga dam knjižnici, ako budem smjela zadržati", rekla je Koko. "Mogu jednu sobu nazvati po Charlesu Warrenu, čak i bez njegovih knjiga, i ne znajući tko je bio."
Ostala je sa mnom mjesec dana. Nisam znao gdje je Erin. Odvezao sam se u Vegas i našao Ralstona kako karta u kasinu.
Platio sam Denisein pogreb i nisam imao više novca za njega, ali malo sam nategnuo stvari na njegovu stranu. "Deset somova je u banci, tvoji su kad god ih poželiš, ali moraš se vratiti u Denver po njih. Neću ti ih poslati, moraš mi dati riječ da ih nećeš spiskati u kockarnici ili na piće."
"Ne tražiš malo, zar ne?"
"Samo ono što bi i Denise tražila, Mike."
Rekao sam mu što se dogodilo, cijelu priču o sucu Leeju Huxleyju. Nije ju proširio, mlad je i ima vremena da o tome razmisli.
Život stvarno ide dalje. Vratio sam se poslu, tegleći knjige po istočnoj Aveniji Colfax.
Gotovo stalno mislio sam na Leeja tih toplih dana i noći. Mislio sam o obećanju na samrtnoj postelji koje sam dao Josephini Gallant i znao kako će mi zauvijek ostati praznina i neugodan osjećaj nedovršenog posla.
Jedne noći rane jeseni sjedio sam u knjižari gledajući kako se pale ulična svjetla. Ako je itko dobro prošao u cijeloj toj tužnoj priči, pomislio sam, to sam vjerojatno ja. Imao sam dvije iznimne Burtonove knjige u besprijekornom stanju, potpisana prva izdanja, knjige koje drugi knjižari mogu samo sanjati da će imati u rukama, ali nije me bilo previše briga. Nestala je radost koju njihov posjed donosi; možda ih na kraju i prodam. Dao bih ih bez razmišljanja kada bi to moglo poništiti sve što se dogodilo, a znam kako bi i Lee učinio isto u bilo kojem od mnogih mogućih trenutaka. Još sam vjerovao u njega: u duši je bio dobar čovjek, koji je stradao ne toliko zbog svojih koliko zbog djedovih grijeha. Jednom u životu nije poslušao srce i platio je strašnu cijenu. Pogledao sam ulicu. Bit će to duga noć, puna duhova.
Znao sam da moram doći k sebi. Tjednima nisam trčao, a počeo sam i previše piti. Izbjegavao sam ljude, slabo sam jeo i loše izgledao.
Vidio sam se u dalekoj budućnosti, stari luđak poput onog u Charlotteu, zakopan u svom luckastom svijetu, drzak prema ljudima, pohlepan na svaki novčić. Je li to bilo samo fantaziranje ili proročanstvo? Nisam znao, ali od toga je noć bila još crnja.
Van su izišli noćni ljudi i hodali ulicama. Vrijeme da se zaključi dan. Onda je zazvonio telefon i nešto u tom danu natjeralo me da dignem slušalicu.

"Hej."
Odmah sam joj prepoznao glas i rekao kako mi je žao zbog svega. "Znam da je tako", nježno je rekla. "I meni je žao."
"Dakle, što radiš ovih dana?"
"Pokušavam završiti knjigu. Nije baš dobra, ali valjda ću je ipak završiti." "Vjerojatno nisi najpozvanija da o tome sudiš."
"Ja sam tu jedini sudac."
Nakon spominjanja riječi sudac, nastala je duga tišina.
"Čak i ako je stvarno tako," napokon sam progovorio, "nisi je dovršila u baš idealnim uvjetima."
"Umorna sam od samozavaravanja. Neću je nikome ni nuditi." "Daj joj malo vremana, Erin. Samo malo vremena." "Naravno."
Onda je rekla: "Jednom mi je netko mudar rekao kako nisu svi rođeni za pisce." "Čak ni mudri ljudi ne mogu znati sve."
"Dobri stari Janeway. Uvijek ima spreman odgovor." "Evo još jednog. Možda ti je suđeno da postaneš knjižar." "Mislila sam o tome."
"A kada se muze vrate, možeš opet pisati." "Ako se vrate."
To je zvučalo kao tužan kraj razgovora. Ali nakon malo tišine u slušalici, rekla je: "Znaš li slučajno koji je danas dan?" Naravno da sam znao, zato sam i digao slušalicu. Mislio sam o tome cijeli dan. Bio je to četrdeseti dan.
Nakratko sam slušao šumove na vezi. Onda je rekla: "Ne miči se. Dolazim."

Čitatelji koji žele nešto više saznati o Richardu Burtonu mogu pročitati tri njegova odlična životopisa. Vražji nagoni Fawn Brodie (Norton, 1967.); prvi veći prokušaj odvajanja Burtonova djela od lošeg glasa koji ga je pratio. Knjiga je postala stvarno dobro štivo. Kapetan sira Richard Francis Burton Edwarda Ricea (Scribner, 1990.) na zadivljujući način uspijeva prikazati pojedinosti i tajne Burtonova života. Bijesan život (London, Little Brown, 1998.) Mary S. Lovell je opsežna, dobro utemeljena dvojna biografija Richarda i Isabel.
Prema biografskom romanu Williama Harrisona Burton i Speke 1990. godine snimljen je film
Mjesečeve planine, koji vrijedi pogledati.
Bibliografija sir Richarda Francisa Burtona s bilješkama Normana Penzera (London, 1923.) još je uvijek najbolji izvor podataka o velikom Burtonovu književnome opusu.