Na zapadu ništa novo

First topic message reminder :

Na zapadu ništa novo je roman Eriha Marije Remarka i jedno je od najboljih dela posvećenih ratu.



Autor opisuje svoj život na zapadnom frontu u ulozi nemačkog vojnika, tokom Prvog svetskog rata. Roman obiluje realnim prikazima rata, krvi, stradanja, ali je pre svega filozofsko promišljanje situacije u kojoj se svet zadesio početkom dvadesetog veka.Knjiga je priča o Paul Braumeru, nemačkom vojniku koji je po nagovoru njegovog nastavnika stupio u Nemačku vojsku ubrzo nakon početka prvog svetskog rata. Braumer stiže na zapadni front sa svojim školskim drugovima gde upoznaju starijeg vonika zvanog Kat koji postaje Braumerov mentor. Boravkom na frontu Braumer i njegovi drugovi učestvuju u raznim bitkama i moraju da trpe opasne i prvljave uslove rata.

Na samom početku knjige Remark piše "Ova knjiga nije niti optužba niti ispovest, a ponajmanje avantura, jer smrt nije avantura za one koji stoje licem u lice sa njom. Ovom knjigom ću jednostavno pokušati da prikažem jednu generaciju ljudi, koja i ako je uspela da izbegne njegove granate, biva uništena ratom." Knjiga se ne fokusira na herojske priče, već daje prikaz u kojima su se vojnici nalazili, monotonija između bitaka, stalna pretnja od artiljerijske vatre, borbe oko pronalaženja hrane, nedostatak obuke mladih regruta (što im daje manje šanse za preživljavanje).

Bitke koje se spominju u knjizi nemaju ime, imaju mali značaj za konačni ishod rata. Osim što je svaka bitka nova šansa za povredu ili smrt samog Braumera ili njegovih prijatelja. U pitanju su mali delovi zemlje, veličine fudbalskog terena koji su često osvajani, samo da bi ponovo bili izgubljeni kasnije.

Braumerova poseta kuće na odsustvu naglašava štetu koju je rat naneo njegovoj psihi. Grad se nije promenio od kada je otišao u rat, međutim on se oseća u njemu kao stranac "Više ne pripadam ovde, ovo je strani svet". Njegov otac mu stalno postavlja glupava pitanja vezana za njegova ratna iskustva ne shvatajući da on o tome ne može da govori. Stari profesor drži predavanja o strategiji i napredovanju ka Parizu, insistirajući da Braumer i njegovi prijatelji znaju samo svoj, sopstveni mali sektor rata, i ne vide celu sliku fronta. Jedina osoba sa kojom ostaje "povezan" je njegova majka koja je na samrti. Noće pre nego što se vraćao sa odsustva on celu noć provodi uz nju, i nakon duge noći dolai do mišljenja da nikada nije ni trebao da dođe kući na odsustvo.

Braumeru se oseća odlično prilikom ponovnog susreta sa svojim prijateljima. Ubrzo nakon povratka Braumer ide u noćnu partolu i po prvi put ubija čoveka bajonetom (u borbi prsa u prsa)Ne mogavši da izađe iz skloništa Braumer posmatra čoveka kako umire satima u bolu. U tom trenutku oseća veiko kajanje i traži oproštaj od već tada mrtvog tela. Ubrzo nakon toga Braumer biva ranjen, i poslat na oporavak u katoličku bolnicu, nakon čega se vraća u aktivnu službu.

Do sada rat se bliži kraju, pogobija njegovog prijatelja Kat Braumera čini ravnodušnim prema životu. On se raduje skorašnjem miru, ali ne vidi svetlu budućnost ispunjenju nadom. Oseća da je njegova generacija izgubljena i osakaćena u tolikom pogledu da to niko ne može da shvati. Na kraju romana umire i sam Braumer, izveštaj vrhovnoj komandi simbolizuje beznačajnost smrti jedne osobe tokom rata "Na zapadu ništa novo"

Onda još nisam poznavao rat, nalazili smo se na mirnim odsjecima. Danas zapažam da sam, nesvjestan toga, postao utučeniji. Ne mogu više da se snađem ovdje, ovo je za mene tuđ svijet. Jedni postavljaju pitanja, drugi ne, a vidi se kako se tim ponose; štaviše, često kažu s izrazom razumijevanja da se o tome ne može govoriti. Pomalo se prave važni.
Najviše volim da budem sam, onda me niko ne uznemirava. Jer svi se vraćaju na jedno te isto: kako je rđavo i kako je dobro, jedan nalazi da je to tako, drugi da je onako, svi se uvijek zanimaju onim što zadire u kakav njihov lični interes. Svakako da sam i ja ranije bio takav, ali sad je sve to sasvim daleko od mene.
Suviše govore. Imaju briga, ciljeva, želja koje ja ne mogu da shvatim tako kao oni. Ponekad sjedim s nekim u gostioničkom vrtu i pokušavam da mu objasnim kako se sve, uglavnom, sastoji u tome da čovjek, eto, može da sjedi tako mirno. Oni to, naravno, shvataju, priznaju, slažu se sa mnom, ali samo riječima, samo riječima, to je ono!, oni nalaze da je to tako, ali osjećaju samo napola, ona druga njihova polovina zauzeta je nečim drugim, oni su podijeljeni, niko ne osjeća to cijelim svojim bićem. Pa čak ni ja sam ne mogu jasno da izrazim ono što mislim.
Kad ih tako vidim u tim njihovim sobama, u njihovim kancelarijama, na njihovim poslovima, to me onda silno privlači, htio bih da sam tu, s njima, da zaboravim na rat, ali me u isti mah sve to i odbija, suviše je tijesno. Kako to može da ispuni život? Trebalo bi razbiti okvire. Kako sve to može biti tako kad tamo sad iznad rupčaga lete komadi granata, a rakete uzlijeću u nebo, ranjenike nose u pozadinu na šatorskim krilima i drugovi leže po rovovima! Drugi su ljudi ovdje, ljudi koje ja ne razumijem dobro, kojima u isti mah i zavidim i prezirem ih. Moram da mislim na Katcza i Alberta, na Müllera i Tjadena. Šta li rade sad? Možda sjede u kantini ili plivaju, uskoro će morati ponovo naprijed.
• • •
U mojoj sobi je iza stola jedan otoman presvučen mrkom kožom.
Sjedam na njega.
Po zidovima su čavlićima pričvršćene mnogobrojne slike koje sam nekad isjecao iz ilustriranih časopisa, pored dopisnica sa slikom i crtežom koji su mi se sviđali. U uglu je mala gvozdena peć. Na suprotnom zidu ormarić sa mojim knjigama.
U ovoj sobi živio sam prije no što sam postao vojnik. Knjige sam kupovao postepeno, novcem zarađenim davanjem satova. Mnoge su antikvarne, na primjer, svi klasici. Jedna knjiga stajala je marku i dvadeset pfeniga, u tvrdom plavom platnenom povezu. Kupovao sam kompletna izdanja, jer sam bio temeljit i nisam vjerovao izdavačima „odabranih stranica” da su izabrali ono što je najbolje. Zato sam uvijek kupovao samo „cjelokupna djela”. Čitao sam ih s najvećom predanošću, ali mi se većina nije svidjela. Više su mi ležale one druge, savremene, koje su, međutim, bile mnogo skuplje. Neke od tih stekao sam na ne baš pošten način: uzeo sam ih u zajam i nisam ih više vratio, jer se nisam mogao rastati od njih.
Jedna polica puna je školskih udžbenika. Oni su rđavo očuvani i veoma oštećeni od mnogog čitanja. Neke stranice su iščupane, zna se već zašto. A ispod njih ima svezaka, papira, pisama, crteža i raznoraznih pokušaja.
Pokušavam da se prenesem u ono vrijeme. Ono je još u toj sobi, osjećam to odmah, zidovi su ga očuvali. Položim ruke na naslon otomana, namjestim se zgodno i podignem noge. Tako sjedim udobno u uglu u naručju otomana. Prozorčić je otvoren, on prikazuje dobro poznatu sliku ulice, s crkvenim tornjem koji strči s njegovog kraja. Na stolu je nekoliko cvjetova. Držalo, olovke, školjka koja služi kao pritiskač, mastionica, ovdje se ništa nije izmijenilo.
Takva će biti i ako budem imao sreće i vratim se iz rata zauvijek. Isto ću ovako sjedeti, posmatrati svoju sobu i čekati.
Uzbuđen sam, mada to ne bih htio, jer nije dobro. Htio bih da kao nekada kad sam uzimao knjige u ruku, osjećam onu tananu privlačnost, onu silnu i neobjašnjivu privrženost. Hteo bih da me ponovo zahvati i ponese onaj vjetar ludih želja, koji se dizao iz šarenih hrbata knjiga, da rastopi tešku olovnu ploču koja je negdje u meni, i da u mom biću probudi ono nestrpljenje za budućnost, onu krilatu radost koju donosi svijet misli: on treba da mi vrati izgubljeni žar moje mladosti.
Sjedim i očekujem.
Onda mi pada na um da treba otići Kemmerichovoj majci. Morao bih da posjetim i Mittelstaedta, on je sigurno u kasarni. Pogledam kroz prozor: iza suncem obasjane slike naše ulice pomalja se blago i nejasno niz brežuljaka, a onda se sve to pretvori u jedan svijetli jesenji dan u kome sam s Katczem i Albertom sjedio pored vatre, jedući krompire pečene u pepelu.
Ali neću da mislim na to, odgurnem te uspomene.
Hoću da soba progovori, da me poduhvati, ponese. Hoću da se osjećam bliskim njoj, hoću da slušam njen glas, kako bih ga u duši ponio kad se budem vratio na front. Rat će potonuti, iščeznuti kad dođe trenutak povratka u zavičaj, proći će, neće nas rastočiti, on na nas ima samo spoljašnjeg utjecaja!
Hrbati knjiga stoje jedan do drugog. Poznajem ih još i sjećam se kako sam ih redao. Preklinjem ih očima: „Govori mi, primi me, prihvati me, ti nekadašnji živote, ti, bezbrižni, lijepi, primi me ponovo…”
Čekam.
Slike prolaze, kratkotrajne su, one su samo sjenke i uspomene.
Ništa i ništa.
Nemir raste u meni.
A onda se odjednom probudi u meni strahovito osjećanje da sam ovdje tuđin. Ne nalazim ovdje više svoje mjesto, izbačen sam. I ma koliko da molim i ma koliko da se naprežem, ništa se ne pomjera, neosjetljiv i tužan kao sužanj sjedim ovdje, a prošlost mi okreće leđa. A u isti mah strahujem od toga da suviše oživim prošlost, jer ne znam šta može da nastupi poslije toga. Ja sam vojnik i vojnički se moram držati.
Ustajem umoran i gledam kroz prozor. Potom dohvatim jednu knjigu i prelistavam je ne bih li našao što da pročitam. Ali je ostavljam i uzimam drugu. U njoj ima podvučenih mjesta. Tražim, prelistavam, uzimam nove knjige. Već je čitava hrpa preda mnom. Pod ruku mi dolaze i druge, sve brže, listovi, sveske, pisma.
Nijemo stojim pred tim. Kao pred sudom.
Obeshrabreno.
Riječi, riječi, riječi, ne dopiru one do mene.
Polako stavljam knjigu natrag na policu.
Svršeno je.
Tiho izlazim iz sobe.
• • •
Ali još ne popuštam. Istina, u svoju sobu više ne ulazim, ali se tješim time da nekoliko dana još ne moraju značiti kraj. Imat ću kasnije godinama vremena za to. Sad odlazim Mittelstaedtu u kasarnu i obojica sjedimo u njegovoj sobi, u atmosferi koju ne volim, ali na koju sam navikao.
Mittelstaedt mi ispriča jednu novost koja me začas elektrizira. Kaže da je Kantorek pozvat pod zastavu kao obveznik posljednje odbrane.
— Zamisli, — kaže mi iznoseći nekoliko dobrih cigara — izlazim ja iz bolnice i baš natrapam na njega. On mi pruža šapu i zakrekeće: „Gle, Mittelstaedt, kako je?” Ja ga strogo pogledam i odgovorim: „Redove Kantorek, služba je služba, a rakija rakija, to vi treba najbolje da znate. Stanite „mirno” kad govorite s pretpostavljenim!” Trebalo je da vidiš njegovo lice! Nekakva mješavina kiselog krastavca i neeksplodirane granate. Još jednom nesigurno pokušava da mi naturi svoje prijateljstvo, ali mu ja podviknem još strože. Onda on zaigra svojim najjačim adutom i pita me u povjerenju: „Hoćete li da se zauzmem da položite ispit sa skraćenim rokom?” Htio je da me podsjeti, razumiješ? Ja se razbjesnim pa podsjetim i ja njega: „Redove Kantorek, prije dvije godine odveli ste nas svojim litanijama u okružnu komandu. S nama i Joseph Behma, koji nije htio da ide. On je poginuo tri mjeseca prije no što bi ga inače pozvali. Da nije bilo vas, on bi još toliko čekao. A sad: odstupite! Još ćemo se vidjeti”. Naravno, bilo mi je lako da me dodijele četi u kojoj je on. I prvo što sam učinio bilo je da ga odvedem u magacin i postaram se da dobije zgodnu opremu. Sad ćeš ga vidjeti.
Iziđemo u krug. Četa je postrojena. Mittelstaedt komandira „na mjestu voljno” i vrši pregled.
Ugledam Kantoreka i moram da se ugrizem za usne da ne bih prsnuo u smijeh. Na njemu je nekakav plav, izblijedjeli koporan. Na leđima i rukavima velike tamne zakrpe. Koporan je, bez sumnje, pripadao nekom džinu. Utoliko su kraće crne, otrcane hlače koje mu sežu do polovine nogu. Cokule su mu ogromne, nekakve kao gvožđe tvrde cokuletine sa zavrnutim vrhovima. Uza sve to kapa mu je sasvim mala, nekakva prljava bijedna krpetina. Opći utisak je više nego jadan.
Mittelstaedt zastaje pred njim.
— Redove Kantorek, zar se tako lašte dugmad? Izgleda da vi to nikad nećete naučiti. Nedovoljno, Kantorek, nedovoljno!
Mittelstaedt nastavlja sa zamjerkama: — Pogledajte Boettchera, on vam može služiti za uzor, od njega treba da se učite.
Prosto ne vjerujem očima. Pa i Boettcher je ovdje. Boettcher, naš gimnazijski služitelj. I on može da služi za uzor! Kantorek me prostrijeli pogledom, prosto bi me progutao. Ali mu se ja bezazleno cerim u lice, kao da ga uopće ne poznajem.
Kako glupo izgleda s tom krpetinom na glavi i u toj uniformi! I tako nešto nam je nekad ulivalo grdan strah kad je sjedilo za katedrom kao na prijestolu i upiralo u nas olovku zbog nepravilnih francuskih glagola, koje kasnije u Francuskoj nizašto nismo mogli da upotrijebimo. Tek je dvije godine od toga, a sad ovdje stoji redov Kantorek, munjevito lišen svog oreola, s iskrivljenim koljenima i rukama kao drške na loncu, s rđavo ulaštenom dugmadi i smiješnim držanjem, karikatura od vojnika. Ne mogu nikako da dovedem u sklad ovu sliku s profesorom koji, pun prijetnji, sjedi za katedrom i zaista bih volio da znam šta ću učiniti ako se taj bijednik još jednom usudi da mene, staroga vojnika, upita: „Bäumer, kažite mi imperfekt od aller!”
Mittelstaedt sad komandira da se četa vježba u razvijanju u strijelce.
Kantoreka blagonaklono određuje za desetara.
Za to, naravno, postoji naročiti razlog. Prilikom razvijanja u strijelce desetar mora da bude na dvadeset koraka ispred desetine; potom se komandira „nalijevo krug!”, stroj se samo okrene, ali desetar, koji je sad dvadeset koraka iza njega, mora da potrči naprijed da bi opet bio dvadeset koraka ispred desetine. To je ukupno četrdeset koraka „trkom-trk”. Ali tek što stigne na svoje mjesto, pada opet komanda „nalijevo krug!” i on ponovo mora da otperja četrdeset koraka na drugu stranu. Tako desetina spokojno izvodi okrete i prelazi po nekoliko koraka, dok desetar leti tamo-amo kao alka na zavjesi. A sve je to samo jedan od oprobanih Himmelstossovih recepata.
Kantorek ne može da traži od Mittelstaedta ništa drugo, jer je ovaj jednom zbog njega ponavljao razred, i Mittelstaedt bi bio budala kad ne bi iskoristio tu zgodnu priliku prije no što se vrati na front. Možda je čovjeku lakše da umre kad mu se u vojsci pruži jedna takva prilika.
Međutim, Kantorek jurca tamo-amo kao usplahireni divlji vepar.
Malo poslije Mittelstaedt prekida to i započinje veoma važne vježbe u puzanju. Oslanjajući se na koljena i laktove, Kantorek kroz pijesak tiho pomiče pored nas svoju velelepnu figuru. Zadihao se i njegovo duhanje je prava muzika.
Mittelstaedt bodri redova Kantoreka riječima profesora Kantoreka.
— Redove Kantorek, naša je sreća što živimo u velikom vremenu i zato moramo prikupiti sve snage da ponekad savladamo i ono što je gorko.
Kantorek ispljuje komadić drveta koje mu je zapalo za zube i znoji se.
Mittelstaedt se saginje i kaže mu kao da ga zaklinje: — Zbog sitnice nikad ne treba smetati s uma krupne stvari, redove Kantorek!
Čudi me kako Kantorek ne pukne od muke, naročito u ovom trenutku, na satu gimnastike, na kome ga Mittelstaedt savršeno imitira, hvatajući ga za nogavicu pri podizanju na vratilo, kako bi bradu mogao da prebaci preko prečage, izbacujući istovremeno mudre izreke. Tačno tako nekada je Kantorek postupao s njim.
Potom se vrši dalji raspored službe.
— Kantorek i Boettcher, donesite kruh! Uzmite kolica.
Poslije nekoliko minuta njih dvojica polaze s ručnim kolicima.
Kantorek je sagnuo glavu, bijesan je. Služitelj je gord što ima tako laku službu.
Pekarnica je na drugom kraju grada. Njih dvojica moraju, dakle, dvaput da pređu kroz cio grad.
— To rade već nekoliko dana — kesi se Mittelstaedt. — Ima ljudi koji čekaju da ih vide kad prolaze.
— Sjajno! — kažem. — Ali, zar se nije žalio?
— Pokušao je. Komandir se iskidao od smijeha kad je čuo cijelu priču.
On ne trpi učitelje. Osim toga, udvaram se njegovoj kćerki.
— Oborit će te na ispitu.
— Briga me — kaže Mittelstaedt spokojno. — Uostalom, njegova žalba nije ništa vrijedila, jer mogu da dokažem da, uglavnom, ima laku službu.
— Ne bi li ga jednom malo bolje pritegnuo?
— Suviše je jadan za to — odgovori Mittelstaedt uzvišeno i velikodušno.
• • •
Šta je odsustvo? Jedna promjena poslije koje sve postaje teže. Već sad treba misliti na polazak. Majka me gleda šuteći. Znam da broji dane.
Svakog jutra sve je žalosnija. Još jedan dan manje. Moj ranac sklonila je nekuda da je ne bi podsjećao na ono najgore.
U razmišljanju sati brzo prolaze. Savlađujem se i pođem sa sestrom.
Ona ide na klanicu da donese koju funtu kostiju. To je velika dobit i ljudi staju u red još zorom. Mnogi se tu i onesvijeste.
Nemamo sreće: čekali smo tri sata, a onda se red rasturi jer nema više kostiju.
Dobro je što ja imam osigurano sljedovanje. Donosim ga majci i tako svi imamo malo jaču hranu.
Dani postaju sve teži, a pogled moje majke sve tužniji. Još četiri dana.
Moram do Kemmerichove majke.
• • •
Ne može se to opisati. Ta žena koja drhti, guši se u suzama, drmusa me i viče: „Zašto živiš ti kad je on mrtav?!” koja me obasipa suzama i vapi: „Zašto uopće postoje djeca kao što ste vi?!” koja pada na stolicu i jeca: „Jesi li ga vidio? Jesi li ga još koji put vidio? Kako je umro?”
Kažem joj da je pogođen u srce i da je odmah izdahnuo. Ona me pogleda sumnjičavo: — Lažeš! Ja znam da to nije istina! Osjećala sam kako je teško umirao! Čula sam njegov glas, osjećala sam njegov strah! Reci mi istinu, hoću da znam! Treba da znam!
— Ne! — kažem. — Bio sam pored njega. Ostao je na mjestu mrtav.
Tiho me preklinje: — Reci! Moraš mi reći! Znam da hoćeš da me tješiš, ali zar ne vidiš da me mučiš više no kad bi rekao istinu? Ne mogu da podnesem ovu neizvjesnost. Reci mi kako je bilo, pa ma koliko da je strašno. To je bolje od onoga šta sve moram da mislim.
Nikada joj neću reći kako je bilo, makar me sjekli na komade. Žalim je, ali nalazim da je pomalo glupa. Trebalo bi da se zadovolji onim što joj kažem, jer je Kemmerich u svakom slučaju mrtav, kazao joj ja istinu ili ne. Kad je čovjek vidio toliko mrtvaca, ne može sasvim da shvati bol za jednim jedinim. Zato joj kažem pomalo nestrpljivo: — Ostao je na mjestu mrtav! Nije ništa osjetio. Lice mu je bilo sasvim mirno.
Ona ušuti. Onda me tiho upita: — Možeš li se zakleti?
— Mogu.
— Na sve što ti je najsvetije?
Gospode, šta li je meni sveto? Brzo se to kod nas mijenja.
— Da, ostao je na mjestu mrtav.
— Tako se ti ne vratio ako nije istina?
— Ne vratio se ako nije ostao na mjestu mrtav!
Pristao bih na bilo šta, ali ona kao da mi ne vjeruje. Dugo uzdiše i plače. Tjera me da ispričam kako je bilo i ja izmišljam priču u koju gotovo i sam povjerujem.
Na polasku, ona me poljubi i poklanja mi Kemerihovu sliku. U regrutskoj uniformi, naslonjen na nekakav okrugli stočić, čije su noge od brezovine s korom. U pozadini je šuma, a na stolu čaša piva.
• • •
Posljednje veče kod kuće. Svi šute. Ležem rano, zgrabim jastuk, pritisnem ga uza se i zarijem glavu u njega. Ko zna da li ću ikad više ležati u postelji s perjanim jastucima?
Već je kasno kad majka dođe u moju sobu. Mislila je da spavam i ja se zaista pričinim tako. I suviše je teško biti budan i govoriti s njom.
Sjedi tu skoro do zore, iako ponekad ima bolove da se sva previja.
Najzad više ne mogu da izdržim: — Idi, spavaj mama, ovdje možeš da nazebeš.

Ona odgovori: — Imat ću kad da spavam.
Pridignem se.
— Ja neću odmah na front, mama. Prvo idem u logor na četiri sedmice. Odatle ću možda doći ovamo jedne nedjelje.
Šuti. Onda tiho zapita: — Plašiš li se, sine?
— Ne, mama.
— Htjela sam još nešto da ti kažem: čuvaj se žena u Francuskoj. Pokvarene su.
Ah, majko, majko. Za tebe sam ja još dijete, ali zašto ne mogu da položim glavu u tvoje krilo i da plačem? Zašto vječito moram da budem jači i pribraniji, htio bih jednom da plačem i da budem tješen, ja u stvari i jesam dijete, u ormaru još vise moje kratke hlače, tako je malo vremena prošlo otada, ali zašto je prošlo?
Kažem što mogu mirnije: — Tamo gdje smo mi nema žena, mama.
— Budi oprezan na frontu, Paul.
Ah, majko, majko! Zašto ne mogu da te zagrlim, pa zajedno da umremo! Kakvi smo mi bijedni psi!
— Da, mama, bit ću oprezan.
— Svakog dana ću se moliti za tebe, Paul.
Ah, majko! Zašto ne možemo da ustanemo i odemo natrag kroz sve ove godine, dok nas bijeda ne ostavi, natrag ka tebi i meni, ka nama samima, majko?
— Možda bi mogao dobiti neko mjesto gdje nije tako opasno?
— Da, mama, možda ću raditi u kuhinji, to je lako moguće.
— Primi se toga ma šta drugi pričali.
— Ne brinem ja za to, mama.
Uzdahne. Lice joj je bijeli odsjaj u mraku.
— Sad moraš otići da legneš, mama.
Ne odgovara. Ustajem i prebacim joj pokrivač preko leđa. Naslanja se na moju ruku, bolovi su je obuzeli. Odvedem je u njenu sobu. Ostanem još nekoliko trenutaka kraj nje.
— Moraš ozdraviti, mama, dok se vratim.
— Da, da, dijete moje.
— Ne šaljite mi ništa, mama. Mi tamo imamo dovoljno za jelo. Vama je ovdje potrebnije.
Kako jadno izgleda kad tako leži u krevetu, ona koja me voli više od svega na svijetu. Kad pođem, ona brzo kaže: — Nabavila sam ti još dva para gaća. Od dobre vune. Bit će ti toplo. Ne zaboravi da ih spakuješ.
Ah, majko, ja znam koliko su te truda, trčkaranja i prosjačenja stale te gaće. Ah, majko, majko, kako se uopće može shvatiti to da ja moram otići od tebe, jer ko osim tebe polaže pravo na mene? Još sam tu, pored tebe, i ti ležiš ovdje, imamo toliko da kažemo jedno drugom, ali nikad nećemo stići.
— Laku noć, mama.
— Laku noć, dijete moje.
Soba je mračna. Disanje moje majke je čas slabije čas jače. Sat kuca. Napolju se čuje vjetar. Kestenovi šušte.
U predsoblju se spotičem na svoj ranac, koji tu leži spreman, jer u zoru moram da otputujem.
Grizem jastuk, grčevito stežem rukama gvozdene prečage na krevetu.
Nisam smio, nikako nisam smio da dođem na odsustvo. Na frontu sam bio ravnodušan i često bez ikakve nade, ali sad više nikad neću moći da budem takav. Bio sam vojnik, a sad je ostao sam jad, jad zbog mene, zbog moje majke, zbog svega tog neutješnog i beskrajnog.
Nisam smio, nikako nisam smio da dođem na odsustvo.

VIII


Još se sjećam logorskih baraka. Tu je Himmelstoss odgajao Tjadena.
Ali ja sad ovdje nikog ne poznajem, sve se izmijenilo, kao i obično. Samo nekoliko ljudi vidio sam ranije.
Službu obavljam mehanički. Skoro svako veče provodim u vojničkoj kantini, tu ima časopisa, ali ih ja ne čitam. Postoji jedan glasovir na kome rado sviram. Poslužuju dvije djevojke, od kojih je jedna mlada.
Logor je opasan visokom žičanom ogradom. Kad se kasnije vraćamo iz kantine, moramo imati dozvole. Naravno, ko je u dobrim odnosima sa stražom, može da se provuče i bez nje.
Naša četa svakog dana vježba na poljani između smrekovog žbunja i brezove šume. To se može podnijeti, samo nek ne traže više. Trčimo, bacamo se na zemlju, a dah nam tu i tamo povija travke i cvijeće na rudini. Kad se gleda tako izbliza, svjetlucavi pijesak postaje čist kao u kakvoj laboratoriji, sastavljen od mnoštva sićušnih zrnaca. Čovjeka obuzima želja da duboko zarije ruku u njega.
Ali najljepše su šume sa svojim ivicama od breza. One neprekidno mijenjaju boju. Stabla se na mahove bjelasaju. Intenzivno bljesnu, dok između njih, prozračno i kao svila, zatreperi pastelno zelenilo njihova lišća, čas se sve pretvori u opalno, srebrnasto plavetnilo koje klizne sa ivica i prekrije zelenilo, da se odmah zatim mjestimično skoro zamrači kad preko sunca naiđe oblak, a onda ta kratka sjenka avetinjski promiče između blijedih stabala i prostire se preko livade ka horizontu, dok se breze već ponovo uzdižu u nebo kao kakve svečane zastave, s bijelim kopljima i rumenozlatnim lišćem.
Puno puta utonem u svu tu igru tanane svjetlosti i prozračnih sjenki, toliko da gotovo ne čujem komandu. Kad je sam, čovjek se sav predaje posmatranju prirode i ljubavi prema njoj. A ja ovdje nemam mnogo poznanstava. Uostalom, i ne želim ih više no što je potrebno. Mi se ovdje poznajemo tek toliko da uveče ćaskamo i igramo ajnca ili remsa.
Do naših baraka nalazi se veliki logor ruskih zarobljenika. Od njih nas, doduše, odvaja ograda od žice, ali zarobljenicima ipak polazi za rukom da dođu do nas. Vrlo su stidljivi i plašljivi, skoro svi imaju velike brade i krupni su, tako da odaju utisak isprebijanih, poniznih bernardinaca.
Šuljaju se oko baraka i zaviruju u vedra s pomijama. Nije teško zamisliti šta tu nalaze! Naša hrana je ionako oskudna i rđava: dobijamo repu, isječenu na šest komada i kuhanu u vodi, mrkvu s koje nije dobro očišćeno blato, dok je proklijali krompir za nas velika poslastica, a kao najbolje smatra se tanka juha s malo pirinča, u kojoj plivaju komadići žilave govedine, toliko minijaturni da se jedva mogu naći.
Ali, sve se ipak pojede. Ako je neko slučajno toliko bogat da ne mora da guta te splačine, nađe se odmah deset drugih koji će ih od sveg srca prihvatiti. Jedino se ostaci koje žlica ne može da zahvati bacaju u pomije.
Tako u vedra s pomijama dolazi ponekad koja ljuska repe, pljesniva korica kruha i kojekakvo drugo đubre.
Ta mutna, prljava i tako malo hranljiva vodurina predstavlja ono što ti zarobljenici pohlepno žele. Žudno je grabe iz smrdljivih sudova i odnose krijući je pod bluzama.
Čudno je gledati neprijatelja tako izbliza. Njihova lica nagone na razmišljanje, to su dobra seljačka lica, široka čela, široki nosevi, debele usne, kratke ruke i vunasta kosa. Trebalo bi da ih upotrijebe za poljske radove: da oru, kose i beru jabuke. Dobroćudniji su od naših seljaka iz Friesije.
Tužno je gledati njihove pokrete, njihovo prosjačenje za ono malo hrane. Svi su oni veoma slabi, jer ih hrane taman koliko da ne umru od gladi. Istina, ni mi već odavno ne dobijamo dovoljno. Obolijevaju od dizenterije i prestravljeno pokazuju krvave krajeve svojih košulja. Leđa su im pogrbljena, vratovi povijeni, koljena savijena, a glava stoji nekako koso, odozdo na gore, kad pružaju ruke i prose izgovarajući ono malo riječi koje su naučili, prose mekim, blagim glasovima, koji podsjećaju na tople peći i sobe u njihovom zavičaju, u kojima se čovjek tako prijatno osjeća.
Ima ljudi koji ih udaraju nogom da se prevrnu, ali takvih je malo.
Većina od nas ih ne dira kad prolaze. Pa ipak, čovjeka ponekad obuzme bijes kad ih vidi tako bijedne, pa ih udari nogom. Samo kad ne bi gledali tako! Koliko jada i nevolje može da bude u one dvije majušne tačke koje se palcem mogu zakloniti, u očima!
Uveče dolaze u naše barake i pokušavaju da trguju. Sve što imaju mijenjaju za kruh. Pokatkad im polazi za rukom da naprave posao, jer imaju dobre čizme, dok su naše bijedne. Koža njihovih sara je vrlo meka, prava ruska koža. Oni među nama koji su sa sela, pa dobijaju hranu od kuće, mogu da pruže sebi tako nešto. Jedne čizme staju, otprilike, dva-tri taina ili jedan tain i komad tvrde suhe kobasice.
Ali su skoro svi Rusi već odavno dali sve što su imali. Sad su samo u nekakvim bijednim odijelima i pokušavaju da mijenjaju za hranu sitne rezbarije i predmete koje su napravili od komada granata i bakarnih prstenova. Naravno, takve stvari ne donose mnogo: daju ih za nekoliko komada kruha. A naši seljaci su žilavi i lukavi u trgovanju. Oni Rusu drže pred nosom komad kruha ili komad kobasice, sve dok ne poblijedi od želje, zakoluta očima i postane ravnodušan prema svemu. A oni, kako to već samo seljaci umiju, polako obuhvataju svoj plijen, vade iz džepa veliki nož, odsijeku lagano komad kruha i žvaću, a poslije svakog zalogaja, kao da nagrađuju sebe, i sijeku po komadić kobasice. Milina je gledati kako žderu! Čovjeku čisto ponekad dođe da ih zvizne po onoj njihovoj tikvi.
Rijetko kad pruže nekome nešto, ali je istina i da se suviše malo poznajemo.
• • •
Često sam na straži kod Rusa. U mraku se naziru njihove sjenke koje se kreću kao bolesne rode, kao kakve ptičurine. Prilaze uz samu žicu i priljube lice uz nju, proture prste kroz otvore. Često se poredaju jedan pored drugog i stojeći tako udišu vjetar koji dolazi s livada i iz šuma.
Govore rijetko, pa i onda samo nekoliko riječi. Čovječniji su i, čini mi se, više braća jedni drugima nego mi. Ali, to je možda samo zato što se osjećaju nesretnijim od nas. Rat je, istina, za njih završen, ali nije život, ni to čekanje na dizenteriju.
Obveznici posljednje odbrane, koji ih čuvaju, pričaju da su Rusi u početku bili živahniji i da su održavali uobičajene uzajamne veze, pa je često dolazilo i do razračunavanja pesnicama i noževima. Sad su, međutim, već sasvim otupjeli i postali ravnodušni, većina ih čak više i ne onaniše, toliko su malaksali, mada su ranije čitave barake to odjednom činile.
Stoje priljubljeni uz žicu. Ponekad se neko izmakne i onda drugi odmah dođe na njegovo mjesto. Skoro svi šute. Samo poneko progovori, proseći pikavac.
Posmatram njihove tamne siluete. Brade im lelujaju na vjetru. O njima znam samo to da su zarobljenici, i baš to je ono što me potresa.
Njihovo postojanje je bezimeno i bez krivice, kad bih znao nešto više o njima, kako se zovu, kako žive, šta očekuju, šta ih tišti, moje uzbuđenje imalo bi razloga i moglo bi da prijeđe u sažaljenje. Ovako, stojeći sad iza njih, osjećam samo bol ljudskog stvorenja, očajanje življenja i odsutnost milosrđa, tog glavnog obilježja čovjeka.
Jednom naredbom te mirne prilike postale su naši neprijatelji; drugom naredbom mogli su postati naši prijatelji. Tamo na nekakvom stolu ljudi koje niko od nas ne poznaje potpišu nekakvo pismeno i godinama poslije toga naš najviši cilj postane ono što je u normalno vrijeme predmet općeg gnušanja i najenergičnije osude. Ko bi se u tome mogao snaći kad vidi te mirne ljude djetinjih lica i s apostolskim bradama? Svaki podoficir regrutu i svaki profesor učeniku gori je neprijatelj nego oni nama. Ali mi bismo opet pucali na njih i oni na nas, da su slobodni.
Obuzima me strah: ovdje se ne smije tako misliti. Taj put vodi u provaliju. A vrijeme za to još nije došlo. Ipak neću da izgubim tu misao, hoću da je sačuvam, da je brižljivo prikrijem dok se rat ne završi. Srce mi bije. Da li je to taj cilj, taj veliki cilj, taj jedini cilj na koji sam mislio u rovu, koji sam tražio kao nešto što bi moglo da upravlja mojim životom poslije ove katastrofe koja je zadesila čitavo čovječanstvo? Da li je to taj život koji treba da dođe, dostojan ovih godina prepunih užasa?
Izvadim sve svoje cigarete, lomim ih na polovine i dajem Rusima. Oni se zahvaljuju i pale. I sad na nekim licima tinjaju rumene tačke. To mi donosi utjehu: izgledaju kao prozorčići na tamnim seoskim kućama, iza kojih je toplo utočište.
• • •
Dani prolaze. U jedno maglovito jutro opet sahranjuju jednog Rusa. Gotovo svakog dana poneki umre. Baš sam na straži kad naiđe sprovod.
Zarobljenici pjevaju pogrebnu pjesmu, pjevaju je u više glasova, i to zvuči kao velike orgulje, skrivene negdje u polju.
Sahrana se brzo obavlja.
Uveče su opet tu, uz ogradu od žice, a vjetar iz brezovih šuma pirka po njima. Zvijezde su hladne.
Sad već poznajem nekolicinu koji prilično dobro govore njemački. Među njima je jedan muzičar, koji mi priča da je bio violinista u Berlinu. Kad čuje da pomalo sviram na glasoviru, donosi svoju violinu i svira. Ostali sjedaju i naslone se leđima na ogradu. On svira stojeći. Na mahove dobija onaj izgubljen izraz koji violinisti imaju kad zažmure, a potom opet skladno pokreće svoj instrument i osmjehuje mi se.
Vjerojatno svira narodne pjesme, jer ga ostali prate pjevušeći. Kao da se iz tamnih humki razliježe muklo podzemno brujanje. Iznad njih se uzdiže violina kao vitka djevojka, njen zvuk je jasan i izdvaja se. Glasovi prestanu, violina produžuje: njen zvuk se penje sve više, kao da se mrzne u noći. Treba biti sasvim uz nju da bi se uživalo. Možda bi bilo bolje slušati je u zatvorenom prostoru, jer ovdje napolju čovjek postaje sjetan kad čuje njen usamljeni zvuk.
• • •
Nedjeljom ne dobijam izlaz jer sam nedavno bio na odsustvu. Zato me pred polazak posjećuju otac i starija sestra. Sjedimo čitav dan u kantini.
Gdje bismo inače? U barake nećemo. Oko podne išetamo u polje.
Sati protječu tužno. Prosto ne znamo o čemu da govorimo, pa zato govorimo o majčinoj bolesti. Sad je već sigurno da ima rak: već je u bolnici i uskoro će biti operirana. Liječnici se nadaju da će ozdraviti, ali mi još nikada nismo čuli da se neko izliječio od raka.
— Gdje leži? — pitam.
— U „Luisaspital” — kaže otac.
— U kojoj klasi?
— Trećoj. Moramo sačekati dok ne saznamo koliko će stajati operacija. Sama je htjela u treću. Rekla je da tu ima više društva. A i jeftinije je.
— Onda ona leži s mnogima u sobi. Samo kad bi mogla da spava noću.
Otac klima glavom. Lice mu je izmoreno i naborano. Majka je često bolovala, ali je, doduše, odlazila u bolnicu samo kad baš mora. To nas je uvijek stajalo mnogo novaca i otac je svoj život žrtvovao za to.
— Kad bi se samo znalo koliko će stajati operacija — kaže.
— Zar niste pitali?
— Nismo direktno, to nije zgodno, jer bi se liječnik mogao naljutiti, a on treba da operira majku.
„Dabome, pomislim jetko, takvi su oni, takva je sirotinja. Ne usuđuje se da zapita za cijenu i strahovito se plaši da je čuje. A oni koji imaju novaca smatraju za prirodno da prethodno utvrde cijenu. I zato se liječnik na njih ne može naljutiti.”
— A i zavoji su vrlo skupi — kaže otac.
— Zar bolesnički fond ne daje ništa? — pitam.
— Majka je već tako dugo bolesna.
— A imate li nešto novca?
Odmahuje glavom. — Ne. Ali ja sad opet mogu da radim prekovremeno.
Znam: ostat će za svojim stolom do ponoći da savija, lijepi, siječe. Oko osam pojest će nešto malo od one bijedne hrane koja se dobija na karte. Potom će uzeti prašak protiv glavobolje i nastaviti da radi.
Da bih ga malo raspoložio, pričam mu neke anegdote koje mi padaju na pamet: vojničke viceve i priče iz rata, koješta o generalima i narednicima koji su bili nagaravljeni.
Najzad ih oboje otpratim do željezničke stanice. Daju mi teglu pekmeza i paket uštipaka koje je majka još mogla da spremi za mene.
Onda otputuju i ja se vraćam.
Uveče mažem pekmez na uštipke i jedem. Nešto mi nisu slatki. Odem da ih dam Rusima. Onda mi odjednom padne na um da ih je majka sama mijesila i pekla, i imala bolove dok je stajala kraj vatre. Vraćam paket u ranac i odnosim Rusima samo dva uštipka.

IX


Putujemo nekoliko dana. Na nebu se već ukazuju prvi avioni.
Promičemo pored vlakova koji prevoze ratni materijal. Topovi, topovi.
Prelazimo u poljsku željeznicu. Tražim svoj puk. Niko ne zna tačno gdje se nalazi. Noćim bilo gdje, ujutru primim hranu bilo gdje i dobijem po koje neodređeno uputstvo. Potom s rancem na leđima i puškom o ramenu krenem dalje na put.
Kad stignem u razrušeno mjesto, ne nalazim nikog od naših.
Doznajem da smo postali leteća divizija, koju prebacuju svuda gdje zagusti. To me nimalo ne raduje. Pričaju mi o velikim gubicima koje su dosad imali. Raspitujem se za Katcza i Alberta. Niko ništa ne zna o njima.
Tražim i dalje, lutajući lijevo-desno. Baš je to divno osjećanje. Još jednu, a potom i drugu noć provodim ulogoren kao Indijanac. Onda dobijam preciznija obavještenja i popodne se javljam četnoj kancelariji.
Narednik me zadrži. Četa će se vratiti kroz dva dana, pa nema smisla da me tamo upućuje.
— Kako je bilo na odsustvu? — pita me. — Dobro, a?
— Kako se uzme — kažem.
— Da, da — uzdiše on. — Kad se samo čovjek ne bi morao vraćati.
Ona druga polovina uvijek zbog toga zagorča.
Lunjam naokolo do izjutra, kad stigne četa, siva, kaljava, mrzovoljna i sumorna. Skočim i proguram se među ljude, tražim očima. Eno Tjadena, eno Müllera, koji briše nos, eno Katcza i Kroppa. Namještamo slamarice jednu do druge. Posmatram ih i osjećam se krivim, ni sam ne znam zbog čega. Prije no što legnemo izvadim ostatak uštipaka i pekmeza da bi i oni progutali nešto. Dva gornja komada malo su se ubajatila, ali se ipak mogu jesti. Ostavljam ih za sebe, a Katczu i Kroppu dam svježije.
Katcz žvaće i pita: — Ovo je sigurno pravila mamica?
Klimam glavom.
— Jasno, — kaže on — to se odmah vidi.
Dolazi mi da zaplačem. Ne poznajem više samog sebe. Ali će ipak sad biti bolje ovdje s Katczom, Albertom i ostalima. Ovdje je moje mjesto.
— Ti si imao sreće — promrmlja Kropp prije no što zaspimo. — Priča se da ćemo u Rusiju.
— U Rusiju? Onda je s ratom gotovo!
U daljini tutnji front. Zidovi baraka se tresu.
• • •
Dotjerujemo se propisno. Svaki čas nas zovu u „zbor”. Odasvud nas pregledaju. Ono što je pocijepano zamjenjuje se novim. Tako ja dolazim do novog koporana, a Katcz, naravno, do cijele uniforme. Kruže glasovi da će doći do mira, ali je drugo mišljenje vjerojatnije: prebacuju nas za Rusiju.
Ali čemu će nam u Rusiji bolja oprema? Najzad prokljuvimo istinu: dolazi kajzer da izvrši smotru. Otuda tolike pripreme.
Čitavih osam dana izgleda kao da smo regruti u kasarni, toliko radimo i egzerciramo. Svi smo zlovoljni i nervozni, jer to pretjerano dotjerivanje nije više za nas, kao ni paradni marš. To čovjeku dodija više nego rov.
Najzad je došao i taj čas. Stojimo mirno i kajzer se pojavljuje.
Radoznali smo da vidimo kako izgleda. Prolazi pored stroja i ja sam, pravo rečeno, malo razočaran: prema slikama koje sam vidio zamišljao sam da je veći i moćniji, a prije svega da ima gromkiji glas.
Dijeli željezne krstove i uputi ponekom riječ dvije. Zatim nam daju voljno.
Razgovor počinje odmah poslije toga. Tjaden kaže malo iznenađeno: — To je, dakle, taj najglavniji koji postoji. Pred njim svi moraju da stoje mirno, bez razlike. — Razmisli malo, pa dodaje: — Pred njim i Hindenburg mora da stoji mirno, je l’ da?
— Jašta! — potvrđuje Katcz.
Tjaden još nije gotov. Za trenutak razmišlja, a onda pita: — Da li i kralj mora pred carem da stoji mirno?
Niko to ne zna tačno, ali ne vjerujemo da je tako. I jedan i drugi su tako visoke ličnosti da tu, svakako, ne može biti govora o stavu mirno u pravom smislu riječi.
— Kakve ti sve budalaštine ne iščačkaš! — kaže Katcz. — Važno je da ti moraš stajati mirno.
Ali Tjaden je naprosto fasciniran. Njegova mašta, koja je inače prilično oskudna, počinje da buja toliko da upravo ključa.
— Vidi, bogamu, — izjavljuje — meni gotovo ne ide u glavu da i car mora da ide u klozet, baš kao i ja.
— Možeš ruku u vatru da staviš za to! — smije se Kropp.
— Luđaku ne treba objesiti zvonce! — dodaje Katcz. — Ti imaš bube u glavi, Tjaden, bolje skoči časom sam do klozeta da razbistriš mozak i ne brbljaš kao dijete u pelenama.
Tjaden se izgubi.
— Ipak bih nešto htio da znam — kaže Albert. — Da li bi bilo rata da je kajzer rekao „ne”?
— Meni se čini da bi. Uostalom, priča se da on i nije htio.
— Dobro, nek je tako s njim, ali da l’ bi bilo dovoljno da je jedno dvadeset-trideset ljudi u svijetu reklo „ne”?
— Jasno — priznajem ja. — Ali baš oni su htjeli rat.
— To je prosto komično kad se razmisli — nastavlja Kropp. — Mi smo ovdje da branimo svoju domovinu. Ali tako isto i Franzuzi svoju. Ko je, onda, u pravu?
— Vjerojatno i jedni i drugi — kažem, ni sam ne vjerujući u to.
— Dobro, molim te, — kaže Albert, a vidim da hoće da me dotjera u škripac — ali naši profesori i popovi i naše novine kažu da smo samo mi u pravu. Vjerojatno da je tako. Ali i francuski profesori, popovi i novine tvrde da samo oni imaju pravo. Kako mu sad to ispada?
— Ne znam — odgovorim. — U svakom slučaju, rat je i skoro svakog mjeseca u njega ulazi još po jedna država.
Tjaden se ponovo pojavljuje. Još jednako je zagrijan i nastavlja razgovor pitanjem kako uopće dolazi do rata.
— Najčešće zato što jedna zemlja teško uvrijedi drugu — odgovori Albert pomalo s visine.
Ali se Tjaden pravi glup: — Jedna zemlja? Ne razumijem. Jedna njemačka planina ne može da uvrijedi jednu Francusku planinu. Ili rijeka, ili šuma, ili njiva?!
— Jesi li ti stvarno tako blesav ili se samo praviš? — progunđa Kropp. — Ne kažem ja to. Jedan narod uvrijedi drugi narod…
— Onda ja ovdje nemam nikakva posla — odgovori Tjaden. — Ja se ne osjećam uvrijeđenim.
— Šta vrijedi tebi objašnjavati! — zlovoljno kaže Albert. — Nisi u pitanju ti, geačino!
— To je još jedan razlog više da odem pravo kući — kaže Tjaden, i svi se smijemo.
— Tikvane, radi se o narodu kao cjelini, što znači o državi — drekne Müller.
— Država, država! — odgovara Tjaden i šeretski pucka prstima: — žandarmerija, policija, porez, to je vaša država. Ako s tim imaš posla, alal ti vjera!
— Tako je — kaže Katcz. — Sad si prvi put rekao nešto tačno, Tjaden. Između države i domovine zaista ima neke razlike.
— Ali jedno ide s drugim — izrazi Kropp svoje mišljenje. — Bez države nema domovine.
— Tačno — prihvata Katcz. — Samo ne zaboravi da smo svi mi prosti ljudi, a da i u Francuskoj većinu naroda sačinjavaju radnici, zanatlije i sitni činovnici. Zašto bi onda jedan francuski bravar ili otmičar htio da napadne nas? Ne, naravno, ali zato vlade čine to. Nisam vidio nijednog Francuza prije no što sam došao ovamo, a s većinom njih je isti slučaj u odnosu na nas. Ni njih ni nas niko ništa nije pitao.
— Zašto se onda uopće vodi rat? — pita Tjaden.
Katcz sliježe ramenima. — Mora da ima ljudi kojima rat donosi koristi.
— Ja sigurno nisam od tih! — ceri se Tjaden.
— Ni ti, niti ijedan od nas ovdje.
— Pa ko to onda ima koristi od rata? — uporno nastavlja Tjaden. — Rat ne donosi koristi čak ni kajzeru. On ima sve što mu treba.
— Ne bi’ rek’o, — odvraća Katcz — jer on dosad nije vodio nijedan rat. A svaki veliki car mora bar jednom da ratuje ako hoće da bude slavan. Pogledaj samo u školske udžbenike.
— Pa i generali se u ratu proslave — kaže Detering.
— Još više od careva — potvrđuje Katcz.
— Vjerojatno da iza njih stoje neki drugi koji od rata izvlače korist — promrmlja Detering.
— Meni se čini da je to kao neka vrsta groznice — kaže Albert. — Niko ga, u stvari, ne želi, ali on se odjednom stvori. Mi nismo htjeli rat, a i oni drugi tvrde isto, pa ipak pola svijeta ratuje.
— Ali oni lažu više nego mi — kažem. — Sjetite se samo letaka koje smo nalazili kod zarobljenika, u kojima piše kako mi jedemo belgijsku djecu. Hulje koje tako nešto napišu trebalo bi objesiti. Oni su pravi krivci.
Müller ustane: — U svakom slučaju bolje je da se rat vodi ovdje nego u Njemačkoj. Gledaj samo ta razrivena polja.
— Tako je, — odobri mu Tjaden — ali bi bilo još bolje da rata uopće nema.
Odlazi silno ponosan što je nama, đacima, očitao lekciju. Njegovo mišljenje je, zaista, ovdje tipično: čovjek neprekidno nailazi na njega, ali ništa pametno ne može da odgovori, jer ono pretpostavlja nerazumijevanje drugih odnosa. Patriotizam prostog seljaka sastoji se u tome što je na frontu, i to je sve. Bilo šta drugo on procjenjuje sa svog praktičnog stanovišta i po svojoj zdravoj pameti.
Albert se zlovoljno izvali u travu: — Bolje da ne brbljamo o tim burgijama!
— Uostalom, i ne mijenjamo ništa time — potvrđuje Katcz.
Na sve to dolazi nam još i naređenje da vratimo nove stvari i primimo svoje prnje natrag. Nove su služile samo za paradu.
• • •
Umjesto u Rusiju, idemo opet na front. Uz put prolazimo kroz neku bijednu šumu s raskomadanim drvećem i izrivenim zemljištem. Na nekim mjestima zjape strahovite rupčage.
— Bogamu, ovdje je propisno tresnulo — kažem Katczu.
— Bacač! — odgovori on i mahne rukom nagore.
Po granju vise mrtvaci. Jedan go vojnik čuči u račvi stabla, samo mu je šljem ostao na glavi, od odijela ni traga. U stvari, gore je samo njegova polovica, trup bez nogu.
— Šta se to dogodilo? — pitam.
— Istresen je iz odijela — mrmlja Tjaden.
Katcz kaže: — Čudno je to. Vidjeli smo to već nekoliko puta. Kad mina tako udari, ona te naprosto izbaci iz uniforme. To je od zračnog pritiska.
Potražim još dalje. Zaista je tako. Tamo vise samo krpe od uniforme, na drugom mjestu prilijepljena je krvava kaša iz koje su se nedavno sastojali ljudski udovi. Tamo leži nečije tijelo na kome je samo oko noge komad gaća, a oko vrata okovratnik koporana. Sve ostalo je golo, uniforma visi na drvetu. Ruke su mu istrgnute iz korijena. Jednu pronalazim na čitavih dvadesetak koraka dalje, u žbunju.
Mrtvac leži licem k zemlji. Pod ranama od istrgnutih ruku zemlja je crna od krvi. Lišće mu je pod nogama izgaženo, kao da se u posljednjem času koprcao.
— S ovim nema šale, Katcz — kažem.

— Nije šala ni geler u trbuh — odvraća on i sliježe ramenima.
— Samo bez raznježavanja — veli Tjaden.
Sve ovo nije moglo biti tako davno jer je krv još svježa. Kako su svi koje smo tu vidjeli mrtvi, ne zadržavamo se mnogo, nego javljamo prvom previjalištu na koje naiđemo. Uostalom, naše i nije da svršavamo posao tih mazgova za nosila.
• • •
Potrebno je da se pošalje patrola radi utvrđivanja dokle je neprijateljski položaj posjednut. Zato što sam bio na odsustvu imam neko čudnovato osjećanje prema drugovima, pa se javljam za to izviđanje.
Utvrdimo plan, provučemo se kroz žicu, a onda se raštrkamo i pojedinačno počnemo puziti naprijed. Poslije nekoliko trenutaka naiđem na duboku rupu u koju se uvučem. Odatle osmatram.
Teren je pod ne mnogo jakom mitraljeskom vatrom. Pregledan je sa svih strana, ne pretjerano, istina, ali dovoljno da se čovjek ne smije suviše izdići.
Jedan padobran s raketom razvije se. Pod blijedom svjetlošću zemljište se prostire ukočeno. Utoliko je poslije dublji mrak. Maločas se u rovu pričalo da su pred nama crnci. To nije zgodno, jer je njih teško zapaziti, a i inače su vrlo vješti u patroliranju. Čudno je, međutim, da su često i neoprezni: jednom su Katcz i Kropp, dok su bili u izviđanju, pobili jednu crnačku patrolu, jer su crnci u svojoj strasti za cigaretama putem pušili. Katcz i Albert su imali samo da nišane u žar cigarete.
Kraj mene prošišti jedna manja granata. Nisam je čuo da dolazi, pa se grdno prepadnem. Istog časa spopada me užasan strah. Potpuno sam sâm ovdje i skoro izgubljen u pomrčini. Možda iz kakve rupe već odavno motre na mene nečija dva oka i već je spremna bomba koja će me raznijeti u komade. Pokušavam da se priberem. Nisam prvi put u patroli, a ova baš nije ni naročito opasna. Ali sam prvi put poslije odsustva, a ni teren ne poznajem dovoljno.
Pokušavam da se uvjerim u to kako je moje uzbuđenje besmisleno i da, po svoj prilici, tamo u pomrčini nema nikoga da me vreba, jer inače vatra ne bi bila tako niska.
Uzalud je. Glava mi buči od rastrganih misli, čujem glas moje majke kako me opominje, vidim bradate Ruse priljubljene uz žicu, javlja mi se čudna, jasna predstava kantine sa stolicama i bioskopa u Valenciennu; u svojoj bolnoj mašti vidim neumitni, sivi otvor puščane cevi koja bešumno vrebajući prati svaki pokret moje glave, znoj mi izbija iz svake pore.
Još ležim u toj rupi. Pogledam na sat: tek nekoliko minuta je proteklo. Čelo mi je mokro, oči vlažne, ruke drhte, tiho dašćem. To je samo užasan nastup straha, gadnog, đavolskog straha od toga da promolim glavu i puzim dalje.
Moj nemir se raspline kao kaša u želju da ostanem tako ležeći. Udovi su mi prikovani za zemlju. Načinim jedan uzaludan pokušaj, nemam moći da ih odlijepim. Pribijam se uz tlo, ne mogu naprijed, odlučujem da ostanem tako ležeći.
Ali me već u sljedećem trenutku obuzima val stida, kajanja, ali i osjećanja sigurnosti. Malo se izdignem da vidim šta se dešava. Oči mi gore od tog zurenja u tamu. Jedna raketa se vine u nebo, opet se šćućurim. U meni se vodi zbrkana, besmislena borba, hoću da iziđem iz rupe, ali se ipak opet zabijem u nju, govorim: „Ti moraš, to su tvoji drugovi, nije nekakvo glupo naređenje!” A istog časa i: „Šta se to mene tiče, ja mogu da izgubim samo jedan život!”
Ogorčeno izvinjavam samog sebe, svemu je krivo to odsustvo. Ali ne mogu da vjerujem u to, obuzima me teška utučenost, polako se dižem, ispružim ruke, povučem leđa za njima i tako ležim sad dopola izvan rupe.
Uto začujem neke šumove i povučem se natrag. I pored tutnjave topova čuju se neki sumnjivi šumovi. Oslušnem: dopiru odnekud iza mene. To se naši kreću kroz rovove. Začujem sad i prigušeni razgovor. Po glasu bih rekao da je to Katcz.
Odjednom se kroz mene razliva neobična toplina. Ti glasovi, to nekoliko tiho izgovorenih riječi, ti koraci u rovu iza mene naglo me trzaju iz jezive strave u koju sam bio sav utonuo. Oni su više nego moj život, ti glasovi su više nego materinsko osjećanje i strah, oni su najjače, najsilnije okrilje na ovom svijetu: to su glasovi mojih drugova.
Nisam više djelić života koji usamljen drhti u pomrčini, ja pripadam njima i oni meni, svi osjećamo isti strah i imamo isti život, vezan samo na nekakav jednostavan i čvrst način. Htio bih da utisnem lice u te glasove, u to nekoliko riječi koje su me spasle i koje će me održati.
• • •
Oprezno kliznem preko ivice i gmižem naprijed. Potom nastavim četvoronoške. Dobro je, uspijevam da uhvatim pravac, pogledam okolo i dobro zapamtim sliku artiljerijske paljbe, kako bih se orijentirao pri povratku. Onda pokušam da uhvatim vezu s ostalima.
Još me je strah, ali je to onaj nerazumni strah koji je, u stvari, do maksimuma pojačana opreznost. Noć je vjetrovita i sjenke se lelujaju kad god bljesne vatra iz topova, od koje se vidi i suviše mnogo i sasvim malo.
Na mahove se sav ukočim, ali redovno bez potrebe. Tako odmičem prilično daleko, a onda napravim polukrug i vratim se natrag. Vezu ne uspijevam da uhvatim. Svaki metar za koji sam bliže našim rovovima ispunjava me sve većim pouzdanjem, ali i užurbanošću. Ne bi bilo lijepo da me sad nešto potkači.
Najednom me obuzme nov užas. Ne mogu tačno da odredim pravac.
Tiho čučnem u jednu rupu i pokušam da se orijentiram. Nije se jednom desilo da neko radosno uskoči u rov, otkrivši prekasno da je neprijateljski.
Malo poslije ponovo oslušnem. Još jednako nisam na pravom putu. Ta zbrka rupčaga mi sad izgleda toliko nerješiva da, u uzbuđenju, ne znam više na koju stranu da krenem. Možda puzim paralelno s rovovima, i to može trajati do u beskonačnost. Zato opet promijenim pravac.
Te proklete rakete s padobranima! Kao da svijetle po čitav sat, čovjek ne može ni da se makne a da istog časa ne zafijuče oko njega.
Ali, uprkos svemu, moram da iziđem. Oklijevajući probijam se dalje, puzim po zemlji sporo kao rak i izranjavim ruke reckastim komadima, oštrim kao brijač. Na mahove mi se učini da horizont postaje pomalo svjetliji, ali to je možda samo uobražavanje. Ipak, malo pomalo postajem svjestan toga da moj život zavisi od pokreta koje činim.
Jedna granata udari. Odmah za njom još dvije. Počelo je. Artiljerijski prepad. Mitraljezi štekću. Zasad ne ostaje ništa drugo osim ležanja i čekanja. Izgleda kao da će doći napad. Na sve strane uzlijeću rakete. Bez prekida.
Šćućuren sam u jednoj dubokoj rupi, s nogama u vodi, do želuca. Kad počne napad, zagnjurit ću se u vodu što više mogu, samo koliko da se ne udavim, glavu ću držati u blatu. Moram se načiniti mrtvacem.
Odjednom začujem kako se vatra prenosi u dubinu. Smjesta se otkotrljam dolje u vodu, šljem zabacim na potiljak, a usta izdignem tek toliko da mogu da dišem. Zatim se potpuno ukočim, jer začujem nekakvo zveckanje, neke teške i spore korake, svi nervi mi se ukoče i slede.
Zveckanje promiče iznad mene: prvi val me je prošao. Obuzet sam samo jednom mišlju, od koje mi puca glava: šta ćeš učiniti ako neko skoči u ovu rupu? Hitro izvučem iz korica mali bodež, čvrsto ga ščepam i gurnem ruku s njim u blato. U glavi mi bubnja misao: ako neko uskoči ovamo, smjesta ću ga izbosti, presjeći ću mu grkljan da ne bi vikao, nema drugog izlaza, on će biti uplašen kao i ja što sam, iz straha ćemo se baciti jedan na drugog, a ja moram da budem prvi.
Sad naše baterije odgovaraju. Nedaleko udari jedna granata. Do ludila se razbjesnim na to, još mi samo treba da me pogode naše granate.
Psujem i škrgućem zubima u blatu, uhvatio me je pravi nastup bijesa, od koga najzad samo još ječim i preklinjem.
Uši mi se cijepaju od praska granata. Ako naši izvrše protivnapad, ja sam spasen. Pripijem glavu uza zemlju i začujem potmulu tutnjavu, kao udaljene eksplozije mina u rudniku, onda ponovo dignem glavu i slušam šumove koji dolaze odozgo.
Mitraljezi štekću. Znam da su žičane prepreke pred našim rovovima čvršće i skoro neoštećene, a djelimično ispunjene i jakom električnom strujom. Puščana paljba se pojačava. Oni ne mogu da se probiju, moraju da odstupe.
Ponovo se pripijem uza zemlju, napet sam do krajnosti. Začuje se kloparanje, zveket i šuljanje. Iznenada se iz toga izdvoji prodoran krik.
Oni su pod vatrom, napad je odbijen.
• • •
Postalo je nešto svjetlije. Pored mene žure koraci. To su prvi. Prošli su. Dolaze drugi. Štektanje mitraljeza postalo je neprekidan lanac. U trenutku kad hoću da se malo pokrenem, nešto iznenada zaklopara, nečije teško tijelo sruči se na mene u rupu, oklizne se i sad leži na meni.
Niti šta mislim niti donosim kakvu odluku, izbezumljeno udaram nožem i jedino osjećam da se tijelo trza, potom pomlitavi i skljoka se kao vreća. Kad dođem malo k sebi, ruka mi je mokra i ljepljiva.
Čovjek krklja. Ali meni se čini da urla i da je svaki njegov dah kao krik i grmljavina, ali to samo moje žile tako kucaju. Hoću da mu zapušim usta, da ih napunim blatom, da ga još izbodem ne bi li zašutio, jer inače će me izdati. Ipak sam već došao pomalo k sebi, a i osjećam se tako slabim da više ne mogu podići ruku na njega.
Otpuzim u najudaljeniji kut i tu ostajem, očiju prikovanih za tu priliku, s nožem grčevito stegnutim, spreman da opet nasrnem na njega, samo ako se pomakne. Ali po njegovom hropcu primjećujem da on više nikad ništa neće činiti.
Nazirem ga kroz mrak. Jedna jedina želja diže se u meni: otići! Ako ne požurim, postat će suviše vidno. I sad je već teško. Ali čim uzdignem glavu, postaje mi jasno da je nemoguće umaći. Mitraljeska vatra je tako učestala da bi me prorešetala prije no što napravim ijedan korak.
Pokušavam još jednom uz pomoć šljema: izdignem ga da utvrdim na kojoj visini prolijeću zrna. Začas mi ga jedan metak izbije iz ruku. Vatra briše, sasvim nisko nad zemljom. Nisam daleko od neprijateljskih položaja, pa bi me stijelci odmah nanišanili ako pokušam da bježim.
Postaje sve vidnije. Grozničavo očekujem da naši prijeđu u napad.
Ruke su mi pobijeljele oko članaka od stezanja u preklinjanju da vatra prestane i moji drugovi naiđu.
Protiču minuti. Više se ne usuđujem da okrenem pogled ka tamnoj prilici u drugom kraju rupe. S naporom se prisiljavam da gledam pored nje i čekam, čekam. Meci fijuču, oni čine čeličnu mrežu, i to ne prestaje, ne prestaje.
Potom zapazim svoju krvavu ruku i smuči mi se. Dohvatim šaku zemlje i natrljam kožu njom, i sad mi je ruka prljava, krv se više ne vidi.
Vatra ne prestaje. S obje strane je podjednako jaka. Moji sigurno smatraju da sam već odavno izgubljen.
• • •
Svijetlo i sivo jutro. Hropac još uvijek traje. Zapušim uši, ali potom skinem ruke, jer inače ne čujem ni ništa drugo.
Ta prilika preda mnom miče se. Uzdrhtim i nehotice pogledam.
Pogled mi ostane prikovan na njoj.
Tamo leži čovjek s kratkim brkovima i glavom zavaljenom u stranu, jedna ruka je dopola savijena i na njoj počiva glava, druga je pala po grudima i krvava je.
Govorim sam sebi: mrtav je, sigurno je mrtav, ništa više ne osjeća, taj hropac iz njega samo je tijelo. Ali glava pokušava da se izdigne, jecanje se za trenutak pojača, a onda čelo opet klone na ruku. Čovjek nije mrtav, umire, ali nije mrtav! Počnem da puzim k njemu, zastanem, oduprem se rukama, opet otpuzim malo dalje, čekam, potom opet dalje tim jezivim putem od tri metra, dugim, užasnim putem. Najzad sam pored njega.
On otvori oči. Sigurno me čuo i sad me gleda i izrazom užasnog zaprepašćenja. Tijelo mu je nepomično, ali se u očima vidi tako ogromna želja za bježanjem da mi se u jednom trenutku učini kako će te oči smognuti snagu da pokrenu to tijelo i u jednom trenutku ga odbace stotinu kilometara daleko. Tijelo je nepomično, potpuno mirno, nikakav glas ne izlazi iz njega, nestalo je hropca, ali oči viču, urlaju, sav život se skupio u njima, u strahovito naprezanje za bjekstvom, u užasnu grozu od smrti, od mene.
Kleknem i oduprem se o laktove.
— Ne, ne! — prošapćem.
Oči me prate. Nesposoban sam da učinim bilo kakav pokret dok su one tu.
Potom se ruka polako spusti sasvim malo niže na grudi, jedva koji centimetar, ali taj pokret uništi moć očiju. Naginjem se naprijed, vrtim glavom i šapućem: — Ne, ne, ne! — dignem ruku da bih mu pokazao kako hoću da mu pomognem i milujem ga po čelu.
Oči su se opet trgle kad im se moja ruka približila, ali sad izgube ukočenost, trepavice se spuste, napetost popusti. Otkopčam mu okovratnik i glavu namjestim udobnije. Usta su mu poluotvorena, naprežu se da izgovore nešto. Usne su mu suhe. Čuturica mi nije ovdje, nisam je ponio. Ali na dnu rupe ima vode u mulju.
Spustim se, uzmem maramicu i raširim je, pritisnem i na dlan hvatam žutu vodu koja curi kroz maramicu. Proguta. Donesem još. Onda mu raskopčam koporan, da ga previjem ako je moguće. To svakako moram učiniti kako bi oni, ako me zarobe, vidjeli da sam htio da mu pomognem, pa da me ne ubiju. On pokušava da se brani, ali mu je ruka suviše slaba.
Košulja se prilijepila uz tijelo, a ne može ni da se raskopča jer su dugmad na leđima. Ostaje samo da je rasiječem.
Potražim nož i nađem ga. Ali kad počnem da sijećem košulju, njegove oči se ponovo otvore i opet je u njima onaj urlik i luđački izraz, tako da me primora da ih zatvorim, da ih pritisnem i promrmljam: — Pa ja hoću da ti pomognem, druže, camarade, camarade, camarade… Naglašavam tu riječ, jer želim da me razumije.
Tri uboda ima. Prekrijem ih svojim zavojima, ali krv teče kroz njih.
Ako stegnem jače, on zaječi.
To je sve što mogu da učinim. Sad moramo da čekamo, čekamo.

• • •
Ti časovi! Ponovo se javlja hropac, kako čovjek sporo umire! Znam da mu nema pomoći. Pokušao sam, doduše, da se uvjerim u suprotno, ali se negdje oko podne to zavaravanje raspline, istopi pod njegovim roptanjem.
Da nisam izgubio revolver dok sam puzio, ubio bih ga. Nožem ne mogu!
U podne već ležim u polusvijesti, na granici razuma. Glad me kida, skoro bih zaplakao od želje da nešto pojedem, i uzalud se borim protiv toga. Nekoliko puta donosim samrtniku vode, pa i sam pijem.
To je prvi čovjek koga sam ubio svojom rukom i koga mogu dobro da vidim, čija je smrt moje djelo. I Katcz i Kropp i Müller vidjeli su ljude koje su ubili, to se mnogima događa, naročito u borbi prsi o prsi.
Ali svaki uzdah razdire moje srce. Časovi su na strani tog samrtnika, on ima nevidljiv nož kojim me probada: vrijeme i moje misli.
Sve bih dao da ostane živ. Teško je tako ležati i biti prinuđen da ga gledaš i slušaš.
U tri po podne mrtav je.
Odahnem. Ali ne zadugo. Tišina mi postaje još teže podnošljiva od ječanja. Više bih volio da opet slušam onaj hropac, na mahove promukao, čas šištav, čas opet promukao i glasan.
Besmisleno je ovo što činim. Ali nečim moram da se zanimam. Ponovo namještam mrtvaca da leži ugodnije, iako on više ništa ne osjeća. Sklopim mu oči. One su smeđe, a kosa crna i sa strane polalo kovrčasta.
Pod brkovima su pune i meke usne, nos je blago povijen, koža crnpurasta, sad više ne izgleda onako blijeda kao dok je bio živ. Čak mi u jednom trenutku liči na zdravog čovjeka, a onda se namah gubi i pretvara u jedno od onih tuđih mrtvačkih lica koja sam tako često gledao i koja sva liče jedno na drugo.
Njegova žena sigurno baš sad misli na njega. Ona ne zna šta se dogodilo. Njegov izgled kazuje da joj je često pisao… i ona će dobiti još koje pismo od njega, možda sutra ili kroz nedjelju dana, čak i poslije mjesec, ako je neko zalutalo. Čitat će i on će joj govoriti kroz to pismo.
Postaje mi sve teže, više ne mogu da kontroliram misli. Kako izgleda njegova žena? Da li kao ona vitka crnka s one strane kanala? Eh, kad bi sad Kantorek bio ovdje! Kad bi me majka ovako vidjela! Taj leš je mogao da živi još sigurno trideset godina, samo da sam bolje zapamtio put za povratak. Da je protrčao dva metra ulijevo odavde, sad bi sjedio u rovu i pisao još jedno pismo ženi.
Ali šta to sve vrijedi, naše sudbine su takve. Da je Kemmerichova noga bila deset centimetara udesno, da se Haie nagnuo za pet centimetara više…
• • •
Tišina se ne prekida. Ja govorim jer moram da govorim. Obraćam mu se zato i kažem: — Druže, ja nisam htio da te ubijem. Kad bi još jednom skočio ovamo, ja ne bih to učinio ako bi i ti bio pametan. Ali do maločas ti si bio samo jedna pomisao, jedna kombinacija koja je postojala u mom mozgu i navela me na odluku, tu kombinaciju sam ja izbo nožem. Tek sad, po prvi put, vidim da si ti čovjek kao što sam i ja. Dosad sam mislio na tvoju bombu, na tvoj bajunet, na tvoju pušku, sad vidim tvoju ženu i tvoje lice i sve što nam je zajedničko. Oprosti, druže! Mi uvijek to vidimo suviše kasno. Zašto nam se neprekidno ne ponavlja da ste i vi bijedni psi kao što smo i mi, isto umiranje, iste patnje? Oprosti, druže, kako si ti mogao postati moj neprijatelj? Kad bismo zbacili ovo oružje i ove uniforme, ti bi mogao biti moj brat baš kao i Katcz i Albert. Uzmi dvadeset godina od mog života, druže, i ustani, uzmi još više, jer ja ne znam šta ću s njima!
Mirno je, front se utišao, čuje se samo puškaranje. Ali meci zvižde jedan do drugog, ne puca se nasumce, nego obje strane pažljivo nišane. Ne mogu napolje.
— Pisat ću tvojoj ženi! — brzo kažem mrtvacu.
— Pisat ću joj i neka od mene sazna za tvoju smrt, reći ću joj sve što sam tebi rekao, i ona neće patiti, ja ću joj pomoći, pomoći ću i tvojim roditeljima i tvojoj djeci.
Uniforma mu je još poluotkopčana. Lako nalazim njegovu lisnicu. Ali se ustručavam da je otvorim. Unutra je bukvica na kojoj stoji njegovo ime.
Sve dok mu ne saznam ime, postoji mogućnost da ga zaboravim, vrijeme će izbrisati ovu sliku. Ali to ime je klin koji će se zariti u mene i nikad ga više neću izvaditi. Ono ima moć da uvijek sve ponovo dozove, ono će mi stalno vraćati ovu sliku i iznositi mi je pred oči.
Držim lisnicu, ali ne mogu da se odlučim. Isklizne mi iz ruke i otvori se. Ispadne nekoliko slika i pisama. Pokupim ih i hoću da ih vratim na mjesto, ali me taj pritisak koji leži na meni, sav taj položaj pun neizvjesnosti, glad, opasnost, ti sati provedeni s mrtvacem, dovode do očajanja, hoću da ubrzam raspadanje, da pojačam i završim jednom to mučenje, baš kao što se rukom u kojoj gori nesnosni bol udara o drvo, ne misleći šta će poslije biti.
Male amaterske fotografije prikazuju jednu ženu i jednu djevojčicu kraj zida obraslog bršljanom. Pored slike su pisma. Otvorim ih i pokušam da čitam. Vrlo malo razumijem, nečitka su, a i ja rđavo govorim francuski. Ali svaka riječ koju pročitam zariva se u mene kao metak, kao bajunet u grudi.
Glava mi je potpuno premorena. Ali još uspijevam da shvatim da toj ženi i djevojčici nikad ne smijem pisati, kao što sam maločas pomislio. To je nemoguće. Još jednom pogledam slike: to nisu bogati ljudi. Mogao bih im anonimno slati novac ako kasnije nešto zaradim. Grčevito se hvatam za tu misao, ona mi daje trun podrške. Taj mrtvac tu vezan je za moj život, zato moram da učinim sve, da obećavam sve, ne bih li se spasao.
Slijepo se zaklinjem da ću živjeti samo za njega i njegovu porodicu, govorim mu vlažnim usnama, a u najdubljem kutku duše javlja se na to zrak nade da ću se ipak iskupiti time, možda čak i izvući odavde, treperi to u meni uz ono sitno lukavstvo da će uvijek biti vremena za izvršenje zakletvi. I zato otvaram bukvicu, čitam polako: Gerard Duval, tipograf.
Ispisujem adresu mrtvaca njegovom olovkom na nekakvom kovertu, a onda brzo strpam sve natrag u njegov koporan.
Ja sam ubio tipografa Gerarda Duvala. I ja moram postati tipograf, mislim sav zbunjen, postati tipograf… tipograf…
• • •
Poslije podne se smirujem. Moj strah bio je bez osnova. To ime me više ne uzbuđuje. Napad je prošao.
— Druže, — govorim mrtvacu pored sebe, ali govorim staloženo — danas ti, a sutra ja! Ali ako se izvučem, borit ću se, druže, druže, protiv svega što nas je obojicu razorilo: tebi život… a meni? I meni život. Obećavam ti, druže. Nikad se ovo više neće dogoditi.
Sunce je već koso. Malaksao sam od umora i gladi. Sve što se juče dogodilo sad je u meni samo kao magla, više se i ne nadam da ću se iščupati odavde. Drijemam i ne primjećujem kad nastupa veče. Spušta se sumrak. Čini mi se da sad vrijeme brzo prolazi. Još jedan sat. Da je ljeto, bilo bi još tri. Još jedan sat.
Odjednom zadrhtim od straha da ne nastupi nešto još gore. Ne mislim više na mrtvaca, ravnodušan sam prema njemu. Želja za životom iznenada odnosi pobjedu i briše sve što sam namjeravao da uradim. Ali da mi se ne bi dogodila neka nesreća, mahinalno promrmljam: — Održat ću sve, ispunit ću sve što sam obećao!
Ali već sad znam da to neću učiniti.
Najednom se sjetim da bi sami moji drugovi pripucali na mene ako bih se puzeći približavao, otkud bi znali da sam to ja. Vikat ću što jače mogu da bi me čuli. Ležat ću pred rovom dok god mi ne odgovore.
Prva zvijezda. Front je još miran. Odahnem i u uzbuđenju govorim sam sebi: „Sad samo pametno, Paul, polako, polako, Paul! Paul! Tako ćeš se spasti, Paul!” Čini mi se kao da to neko izgovara moje ime i ono zato ima veću snagu.
Postaje sve mračnije. Uzbuđenje u meni stišava se, iz opreznosti sačekam da polete prve rakete. Onda izmilim iz rupe. Mrtvaca sam zaboravio. Preda mnom je noć koja se spušta i ledina pod blijedom svjetlošću. Odaberem jednu rupu i čim se svjetlost ugasi, bacam se, potom pipam dalje, stignem od sljedeće, zgurim se, opet otpuzim dalje.
Prilazim sve bliže. Onda pri svjetlosti rakete ugledam kako se nešto miče, a onda zastane, pa se i ja ukočim. Opet ugledam isto pri sljedećoj raketi, to su sigurno drugovi iz rova. Ali oprezno šutim sve dok ne prepoznam naše šljemove. Tek onda pozovem. Odmah zatim dođe kao odgovor moje ime: — Paul, Paul!
Viknem još jednom. To su Katcz i Albert. Krenuli su da me traže i nose šatorsko krilo.
— Jesi li ranjen?
— Ne, ne!
Sjurim se u rov. Potražim nešto za jelo i proždirem. Müller mi pruža cigaretu. U nekoliko riječi ispričam šta se desilo. Ali to nije ništa novo. Često se događa. Jedino je noćni napad malo neobična stvar. Katcz je jednom u Rusiji dva dana ležao iza ruskih linija, prije nego što je uspio da se probije.
O mrtvom tipografu ne govorim ništa.
Ali sutra ujutru ne mogu više da izdržim, moram ispričati Katczu i Albertu. Obojica me umiruju.
— Šta ti možeš tu? Ništa drugo nisi mogao da uradiš. Zato si ovdje.
Slušam ih uspokojen i utješen njihovom blizinom. Na kakve sam sve besmislice dolazio u onoj rupi tamo!
— Pogledaj! — kaže Katcz.
Na grudobranu stoji nekoliko strijelaca. Drže snajpere i osmatraju neprijateljski odsjek. S vremena na vrijeme odjekne pucanj.
Začujemo uzvike: — Pogodak! Je si l’ vidio kako je odskočio?
Podoficir Oellrich se ponosno okrene i ubilježi svoj poen. On danas vodi na listi strijelaca, sa tri sigurno utvrđena pogotka.
— Sta kažeš na to? — pita Katcz.
Odmahnem glavom.
— Ako produži ovako, imat će do večeras još jednu šarenu đinđuvu na koporanu — razmišlja Kropp.
— Ili će ga ubrzo unaprijediti za narednika. — kaže Katcz.
Pogledamo se.
— Ja to ne bih radio — kažem.
— Ipak je dobro što si baš sad vidio ovo — odgovori mi Katcz.
Podoficir Oellrich ponovo prilazi grudobranu. Cijev njegove puške pomjera se tamo-amo. Albert mahne glavom: — Vidiš da ne treba više nijednu riječ da potrošiš na tu tvoju priču.
Sad više ni sam sebe ne shvatam: — To je zato što sam onako dugo morao da ležim s njim — kažem.
Uostalom, rat je rat!
Oellrichova puška odjekne kratko i krto.

X


Dočepali smo se debele hladovine. Nas osmorica određeni smo da čuvamo jedno selo koje je zbog bombardiranja napušteno.
Glavna dužnost nam je da pazimo na slagalište provijanta koje još nije ispražnjeno. Prinuđeni smo da se sami snalazimo za hranu. A tu smo stručnjaci: Katcz, Albert, Müller, Tjaden, Leer, Detering, to je cijela naša grupa. Haie je mrtav, istina. Ali mi smo još jednako imali dobru sreću, jer su sve ostale grupe pretrpjele mnogo više gubitaka.
Kao sklonište odaberemo jedan betonirani podrum u koji se silazi stepenicama. Ulaz je zaštićen još i posebnom betonskom pločom.
Razvijamo široku aktivnost. Pružila nam se još jedna prilika da opružimo ne samo noge nego i duše. A takve prilike ne ispuštamo lako jer smo u suviše očajnom položaju da bismo dugo bili sentimentalni. Tako nešto moguće je samo kad nije suviše gadno. Inače, nama ostaje samo da budemo sasvim realni. Tako realni da mene ponekad podiđe jeza kad mi za trenutak kakva predratna misao proleti kroz glavu. Ali ne ostaje dugo.
Svoj položaj moramo uvijek uzimati s najbolje moguće strane. Zato ne propuštamo nijednu priliku, pa se često događa da oštro, pravo i bez ikakvog prijelaza poslije strahovitog užasa naiđe obično ludačenje. Drukčije ne možemo, mi glavačke letimo u to. I zato se sada s žarom bacamo na stvaranje idile, idile ždranja i spavanja, naravno.
Naš kućerak snabdimo najprije madracima, dovučenim iz seoskih kuća. I vojnička trtica voli da leži na mekoći. Pod je nezastrt samo u sredini. Zatim nabavljamo pokrivače i perine, divne, meke stvari. U selu ima dovoljno svega. Albert i je pronalazimo krevet od mahagonija, koji se može rasklapati, a ima baldahin od plave svile i prekrivač od čipaka. Noseći ga znojimo se kao magarad, ali takvu stvar čovjek ipak ne smije ispustiti iz ruku, tim prije što će za neki dan sigurno biti razmrskana granatama.
Katcz i ja krenemo u kratko patroliranje po kućama. Malo poslije snabdjeveni smo tucetom jaja i dvije funte prilično svježeg butera.
Iznenada, dok smo u nekakvom salonu, odjekne prasak i jedna gvozdena peć ulete kroza zid, fijukne na metar od nas i probije suprotni zid. Ukupno dvije rupe. Doletjela je iz kuće preko puta u koju je udarila granata.
— To se zove sreća! — isceri se Katcz.
Pretražujemo dalje. Odjednom napregnemo sluh i hitro ispružimo krake. Sekund kasnije stanemo kao začarani: u malom oboru trčkaraju dva živa praseta. Protrljamo oči i ponovo pogledamo pažljivo: zaista su još tu. Dograbimo ih, nikakve sumnje nema, to su dva prava pravcata praseta!
To će biti ručak! Pedesetak metara od našeg bunkera nalazi se kuća u kojoj su stanovali oficiri. U kuhinji je veliki štednjak sa dvije plotne, a tu su i tiganji, šerpe i lonci. Sve je tu, u šupi ima čak i iscepanih drva, pravi dvorac iz bajke!
Dvojica naših su od jutra po njivama, traže krompir, mrkvu i mladi grašak. Jer mi smo gurmani i preziremo konzerve iz magacina, hoćemo svježu hranu. Dvije glavice karfiola već su smještene u ostavu.
Prasad su zaklana. To je Katcz svršio. Uz pečenje želimo da serviramo i uštipke od krompira. Ali nemamo ribež za krompir. Ipak i tome brzo doskočimo: čavlom izbušimo puno rupa u limenom poklopcu i tako napravimo ribež. Trojica nataknu debele rukavice da ne ozlijede ruke pri struganju, a dvojica ljušte krompir, i tako posao brzo napreduje.
Katcz se brine za prasad, mrkvu, grašak i karfiol. S karfiolom napravi i nekakav bijeli sos. Ja pržim uštipke, po četiri odjednom. Za deset minuta uspijevam da izvježbam ruku toliko da jednim zamahom tiganja prevrćem uštipke u zraku, tako da im ona nepečena strana padne na tiganj. Prasiće pečemo cijele. Poredali smo se oko njih kao oko oltara.
Tokom spremanja dobijemo posjetu, dvojica radiotelegrafista, koje velikodušno pozivamo na ručak. Oni se smjeste u veliku sobu u kojoj je glasovir. Jedan svira, a drugi pjeva „Na Weseru”. Pjeva sa prilično osjećanja, ali s izvjesnim saksonskim akcentom. Ipak ostavlja neki utisak.
Postepeno zapazimo da će postati poprilično gusto. Izviđački baloni namirisali su dim iz našeg dimnjaka, pa smo sad obasuti vatrom. Tuku nas onim prokletim malim đavolima koji se rasprskavaju praveći sasvim malu rupu i sijući nisko svuda redom svoje komade. Fijukanje nam je sve bliže, ali otkud možemo da ostavimo toliko jelo. Ti vragovi nas prosto obasipaju vatrom. Nekoliko komadića uleti kroz prozor na kuhinji. S pečenjem smo skoro gotovi. Ali ide teže s prženjem uštipaka. Udari padaju tako često da komade svaki čas treska o zid i prolijeće kroz prozor. Kad god začujem fijuk, sagnem se i kleknem s tiganjem i uštipcima kraj prozora. Onda se hitro ispravim i nastavljam prženje.
Saksonci su prestali sa svirkom, šrapnel im je uletio u glasovir. I mi smo već završili, pa organiziramo povlačenje. Čim je udarila sljedeća granata, dvojica kidnu s loncima u kojima je povrće i pretrče onih pedesetak metara do skloništa. Vidimo ih kako nestaju u njemu.
Sljedeći udarac. Svi se sagnemo, a onda odgalopiraju druga dvojica, svaki sa po loncem prvoklasne kave, i stižu u sklonište prije nego što zvizne treća.
Potom Katcz i Kropp dočepaju najbolji komad: veliki pleh s rumenim prasićima. Fijuk. Oni čučnu i začas su smlavili onih pedeset metara brisanog prostora.
Ja završavam prženje posljednje serije od četiri uštipka, uz dva padanja na pod, ali to je ipak četiri uštipka više, a uštipci su mi najmilije jelo. Onda dograbim zdjelu s visokim postoljem i pričvrljim se uz kapiju.
Zafijuče i tresne, a ja odmaglim odatle grleći zdjelu objema rukama.
Gotovo sam stigao, kad dolijeće sve jači i jači fijuk, ja poskočim kao jelen, sjurim se iza betonske ploče, dok komadi pljušti po njoj, slomatam se niz stepenice, laktovi su mi izubijani, ali nijedan uštipak nije izgubljen niti je zdjela izvrnuta.
U dva počinjemo s ručkom. To traje do šest. Do šest i po pijemo kavu, oficirsku kavu iz provijantskog slagališta i pušimo oficirske cigare i cigarete koje smo, također, tamo nabavili. Tačno u šest i po počinjemo s večerom. U deset izbacujemo pred vrata praseće kosti. Zatim dolazi konjak i rum, i oni iz onog blagoslovenog slagališta, pa opet dugačke i debele cigare s banderolom. Tjaden tvrdi da nedostaju samo curice iz oficirskog bordela.
Kasno uveče začujemo maukanje. Siva mačkica sjedi na pragu. Dovabimo je i nahranimo. To nam vraća apetit. I legli smo s punim ustima.
Ali noć provodimo rđavo. Jeli smo suviše masnog. Svježa prasetina nadražuje crijeva. Kroz naše sklonište zavlada veliki promet. Ja sam skakao devet puta. Oko četiri ujutru postavljamo rekord: sva jedanaestorica, straža i gosti, čučimo napolju.
Zapaljene kuće svijetle u noći kao buktinje. Granate dolijeću, fijuču i udaraju. Municione kolone jure putem. Provijantsko slagalište razrušeno je s jedne strane. I pored granata, komordžije se tiskaju tamo kao roj pčela i dižu kruh. Puštamo ih s mirom. Ako bismo im što rekli, pale bi po nama batine. Zato okrećemo drugi list. Objasnimo im da smo mi ovdje straža, pa kako znamo gdje se šta nalazi, donosimo im konzerve i zamjenjujemo ih za ono što nam je potrebno. Nije to ništa strašno, sve će ionako za kratko vrijeme biti uništeno. Za sebe zadržavamo samo čokoladu i proždiremo čitave table. Katcz kaže da je to dobro za mekana crijeva.
Skoro četrnaest dana prolazi nam u ždranju, piću i plandovanju. Niko nas ne dira. Selo postepeno nestaje pod granatama, a mi provodimo sretan život. Dok stoji i djelić slagališta, nama je svejedno i jedina nam je želja da ovdje sačekamo kraj rata.
Tjaden je postao toliko otmjen da cigare puši samo dopola. Parajući nebo nosem, izjavljuje da je tako navikao. I Katcz je veoma raspoložen.
Svakog jutra prve su mu riječi: „Emile, donesite kavijar i kavu!” Svi smo postali nevjerojatno otmjeni, svi smatramo jedan drugog za vlastite lakeje, govorimo „vi” i izdajemo zapovijesti: „Kropp, svrbi me taban, ulovite tu uš!” i Leer diže nogu kao balerina, a Albert ga vuče za nju po stepenicama. „Tjaden!” — „Šta?” — „Stanite voljno, Tjaden, i ne kaže se ‚šta’ nego ‚na službi’. Dakle: Tjaden!” Tjaden opet odigra scenu iz „Gotz iz Berlichingena”, pa je sve sasvim jasno!
Osam dana kasnije dobijamo naređenje da se povučemo. Svršeno je s blagodatima. Utrpaju nas u dva velika kamiona, do vrha natovarena daskama. Albert i ja postavimo odozgo naš krevet s baldahinom od plave svile, dušecima i prekrivačima od čipaka. Pod uzglavljima smještamo po jednu vreću s najboljim namirnicama. S vremena na vrijeme ih opipamo, a te suhe kobasice, jetrenice, konzerve, kutije s cigarama čine da nam srce zaigra u grudima. Svako od nas ima po jednu takvu punu vreću.
Na sve to, Kropp i ja spasli smo još i dvije naslonjače sa crvenim baršunom. Stavimo ih na krevet i obojica se raspištoljimo kao da smo u loži usred kazališta. Nad nama leprša svileni svod našeg baldahina. U ustima su nam duge cigare. S te visine posmatramo okolinu.
Između nas je kavez za papagaja, koji smo pronašli za mačku. Poveli smo je i sad leži unutra i prede pred svojim čančićem.
Kola se sporo kotrljaju. Pjevamo. Iza nas ostaje potpuno napušteno selo u kome sukljaju uvis čitavi gejziri od granata.
• • •
Poslije nekoliko dana odlazimo da evakuiramo jedno mjesto. Na putu srećemo izbjeglice. Vuku svoje stvari na kolima, dječjim kolicima, na leđima. Pogureni su, lica im puna jada i očajanja, užurbanosti i klonulosti, Djeca vise na rukama majki, a poneka odraslija djevojčica drži za ruku mlađe koji se sapliću i neprestano osvrću. Poneko nosi kakvu bijednu lutku. Šutke prolaze pored nas.
Još smo u maršovskoj koloni. Francuzi svakako neće pucati na selo u kome su njihovi zemljaci. Ali poslije nekoliko minuta zrak se zakovitla, zemlja zatrese i razlegnu se krici: jedna granata smrvila je začelje povorke. Razletismo se kud koji i poležemo po zemlji, ali ja u istom trenutku osjetim kako me napušta ona hladnokrvnost koja me uvijek za vrijeme bombardovanja nesvjesno pokreće da činim ono što treba, kroz glavu mi proleti: „gotov si!”, sijevne sa užasnim strahom koji me guši i u sljedećem trenutku me udar, kao bič, ošine po lijevoj nozi. Čujem Alberta kako urliče pored mene.
— Hajde! Diži se, Alberte! — dreknem, jer ležimo na otvorenom prostoru.
On se teturajući podigne i potrči. Držim se uz njega. Moramo preko jedne živice koja je viša od nas. Kropp se uhvati za šiblje, ja mu podignem nogu, on jaukne, dam mu zamaha i on preskoči. U skoku sam već za njim i padam u baru iza živice.
Lica su nam puna sočivice i mulja, ali je zaklon dobar. Zato zagazimo sve do vrata. Kad fijukne, zagnjurimo i glavu.
Poslije dvanaestog gnjuranja već mi dodija. I Albert prostenje: — Hajdemo odavde, inače ću se zagnjuriti i udaviti.
— Gdje te potkačilo? — pitam ga.
— U koljeno, mislim.
— Možeš li da trčiš?
— Mislim…
— Onda, naprijed!
Stižemo do šanca pored puta i potrčimo njime pognuti. Vatra nas prati. Put vodi ka municijskom slagalištu. Ako ono odleti u zrak, niko neće naći od nas ni dugmeta. Zato promijenimo pravac i potrčimo poprijeko preko polja.
Albert korača sve sporije.
— Idi ti, ja ću poslije! — kaže i baci se na zemlju.
Dograbim ga za ruku i prodrmusam: — Diži se, Alberte. ako legneš ovdje, nećeš više moći dalje. Hajde, pridržavat ću te.
Najzad stižemo do nekakve male zemunice. Kropp legne i ja ga previjem. Udarac je odmah iznad koljena. Onda pogledam sebe. Hlače su mi krvave, ruka također. Albert mi stavi svoje zavoje preko rana. On više ne može da miče nogu i obojica se čudimo kako smo uopće došli dovde. Ali u tome nam je pomogao samo strah, pobjegli bismo i bez nogu, vukli bismo se na patrljcima.
Ja mogu još pomalo da pužem, pa doviknem kola koja prolaze, i ona nas povezu. Puna su ranjenika. U njima je jedan sanitetski podoficir koji nam da injekcije protiv tetanusa.
Udesimo da u poljskoj bolnici ležimo jedan pored drugog. Dobijamo nekakvu bistru juhu koju posrčemo halapljivo jer smo gladni, ali s omalovažavanjem, zato što smo navikli na bolja vremena.
— Sad ćemo kući, Alberte — kažem.
— Nadajmo se — odgovori on. — Samo kad bih znao šta mi je.
Bolovi postaju sve jači. Zavoji peku kao žeravica. Neprestano pijemo i pijemo vodu, čašu za čašom.
— Koliko mi je rana iznad koljena? — pita Kropp.
— Najmanje deset centimetara, Alberte — odgovorim mu. U stvari, ima oko tri.
— Riješio sam — kaže malo poslije — da se ubijem ako mi odsijeku nogu. Neću da idem kroz ovaj svijet kao bogalj.
Ležimo tako, zaokupljeni svojim mislima, i čekamo.
• • •
Predveče nas nose na klaonicu. Uplašim se i brzo razmišljam šta da radim, jer je poznato da liječnici u poljskim bolnicama olako vrše amputacije. Kad je velika gužva, to je jednostavnije nego komplicirano krpljenje. Sjetim se Kemmericha. Nikako neću dati da me opiju, makar porazbijao nekoliko njuški.
Ide dobro. Liječnik čeprka po rani da mi je sve crno pred očima.
— Šta izvodite tu! — opsuje i nastavi kasapljenje.
Instrumenti blistaju pod svjetlošću kao kakve gadne životinje. Bolovi su nepodnošljivi. Dva bolničara me čvrsto drže za ruke, ali ja oslobodim jednu i taman da zviznem liječnika po naočarima, kad on primijeti i odskoči u stranu.
— Opijte tu junačinu! — drekne bijesno.
Začas se smirim.
— Oprostite, gospodine doktore, bit ću miran, samo me ne opijajte.
— Ma dobro! — kvocne on i prihvati se ponovo instrumenata.
To je plav momak, najviše tridesetih godina, s ožiljcima na licu i odvratnim zlatnim naočarima. Opazim da me sad namjerno sjeca, tek onako čačka po rani i na mahove me pogleda sa strane, preko naočara.
Grčevito sam ščepao drške na operacionom stolu, radije bih skapao nego da pustim glas.

On upeca geler i dobaci mi ga. Imam utisak da je zadovoljan mojim držanjem, jer mi sad pažljivo namješta daščicu i kaže: — Sutra se ide kući.
Zatim mi stavljaju gips. Kad me vrate kažem Kroppu kako će sutra, po svoj prilici, doći sanitetski vlak.
— Moramo porazgovarati sa sanitetskim narednikom da ostanemo zajedno, Alberte.
Uspijevam da s nekoliko prikladnih riječi dam naredniku dvije cigare s banderolom. On ih pomiriše i upita: — Imaš li još koju?
— Imam još punu šaku, — kažem — a moj drug — i pokažem Kroppa — toliko isto. Rado bismo vam ih sutra dali kroz prozor sanitetskog vlaka.
Naravno, on shvati, pomiriše još jednom i kaže: — Važi.
U toku noći ne možemo da zaspimo ni za tren. U našoj sobi umiru sedmorica. Jedan već čitav sat pjeva korale visokim kričavim tenorom, prije nego što ga obuzme hropac. Drugi se pred smrt dovukao do prozora i leži pred njim kao da posljednji put želi da gleda napolje.
• • •
Naša nosila su već na postaji. Čekamo vlak. Kiša je, a postaja nema pokriven peron. Pokrivači tanki. Čekamo već dva sata.
Narednik bdi nad nama kao majka. Iako mi je vrlo rđavo, nikako ne zaboravljam naš plan. Zato mu, onako uz put, pokažem kutiju i dajem cigaru akontacije. Na to nas narednik pokrije šatorskim krilom.
— Moj Alberte, — podsjetim se — naš krevet s baldahinom i mačka…
— I fotelje — dodaje on na to.
Da, fotelje s crvenim baršunom. Uveče bismo sjedili u njima kao kneževi, a bili smo riješili i da ih dajemo pod kiriju, na sat. Cigareta za sat. To bi bio život bez brige i dobar posao.
— Alberte! — padne mi na um. — A naše vreće s provijantom!
Rastužimo se. Te stvari bi nam tako dobro došle. Da vlak kreće dan kasnije, Katcz bi nas sigurno pronašao i donio ih.
Prokleta sudbina! U želucima nam je samo brašnena juha, jadna bolnička hrana, a u našim vrećama praseće pečenje i konzerve. Ali smo toliko slabi da se zbog toga ne možemo duže uzbuđivati.
Kad ujutru stigne vlak, nosila su već sasvim mokra. Narednik se postara da uđemo i isti vagon. Unutra je čitav čopor sestara iz Crvenog križa. Kroppa smjeste dolje. Mene podižu na krevet iznad njega.
— Za ime božje!
— Šta je sad? — pita sestra.
Bacim još jednom pogled na postelju. Presvučena je kao snijeg bijelom ponjavom, potpuno čistom, na kojoj se još vide nabori od peglanja. Nasuprot tome, moja košulja nije prana šest tjedana i sasvim je prljava.
— Zar ne možete sami u postelju? — pita sestra zabrinuto.
— Mogu — kažem i znojim se — ali, sklonite najprije te ponjave.
— Zašto?
Sam sebi izgledam kao svinja. Zar takav da legnem tu!
— Ali, to bi se… — ustežem se.
— Malo uprljalo? — ohrabruje me ona. — Ništa zato, oprat ćemo mi to već.
— Ne, nikako — kažem uzbuđeno. — Nisam još za toliku kulturu!
— Pa valjda možemo oprati jednu plahtu za vas koji ste bili u rovovima — uvjerava me.
Pogledam je: jedra je, mlada, čista i fina kao i sve ovdje, pa je teško shvatiti da to nije samo za oficire, osjećam se nelagodno, čak mi se čini kao da sam u nekoj opasnosti.
Ali ta žena je ipak mučitelj, natjeruje me da kažem sve.
— To je samo… — zastanem jer ona mora da zna na šta mislim.
— Šta još?
— Uši! — istresem najzad.
Ona se smije. — Nek i one malo prožive.
Sad mi je već svejedno. Uvučem se u postelju i pokrijem.
Neka ruka pipa po pokrivaču. Narednik. Odlazi s cigarama.
Poslije jednog sata zapazimo da već putujemo.
• • •
U toku noći se probudim. I Kropp se pomjeri. Vlak lagano klizi kolosjekom. Još nikako ne možemo da shvatimo: postelja, vlak, idemo kući. Prošapućem: — Alberte!
— Ja?
— Znaš li gdje je ovdje klozet?
— Ona vrata desno, mislim.
— Idem da vidim.
Mračno je, napipavam ivicu kreveta i oprezno pokušam da siđem. Ali noga mi ne nailazi na oslonac, a od one u gipsu nemam nikakve pomoći, pa se uz tresak skotrljam na pod.
— Do đavola! — kažem.
— Jesi li se udario? — pita Kropp.
— Pa valjda si čuo — progunđam. — Glava…
U dnu vagona otvore se vrata. Uđe sestra sa svjetiljkom i vidi me.
— Pao je iz kreveta…
Pipa mi puls i čelo.
— Pa vi nemate groznicu.
— Ne — priznajem.
— Možda ste sanjali nešto? — pita.
— Izgleda — vrdam.
Opet započne ispitivanje. Ona me gleda svojim svijetlim očima, tako je čista i divna da ne mogu da kažem ono što hoću.
Ponovo me popnu gore. To će biti divota! Čim ode, moram ponovo pokušati da siđem. Da je to starija žena, lakše bih joj rekao o čemu se radi. Ali ona je sasvim mlada, najviše ako ima dvadeset pet godina, nikako joj ne mogu reći. Tada mi Albert priskoči u pomoć, on se ne stidi jer se ne tiče njega. Zovne sestru. Ona se vrati.
— Sestro, on je htio… — ali ni sam Albert ne zna kako da se učtivo i pristojno izrazi. Na frontu se to među nama izražavalo jednom riječi, ali ovdje pred jednom takvom damom… Onda mu odjednom padne na pamet đačko doba i glatko završi: — On mora napolje, sestro.
— A, tako — kaže sestra. — Pa zato ne mora da izlazi iz kreveta s tom nogom u gipsu. Šta želite da vam donesem? — obrati se potom meni.
Taj novi obrt ispuni me smrtnim užasom: pojma nemam kako se oni sudovi stručno zovu. Sestra mi priskače u pomoć: — Mala ili velika?
Kakva bruka! Sav se preznojim i promucam: — Ovaj… mala…
Ipak sam imao sreće.
Dobijem gusku. Nekoliko sati potom nisam više jedini i do jutra smo se već svi navikli i bez stida tražimo sve što nam treba.
Vlak se kreće polako. Ponekad stane i onda istovare mrtvace. Često staje.
Albert ima groznicu. Meni je prilično dobro, iako me boli, ali je najgore to što ispod gipsa još ima ušiju. Strahovito me svrbi, a ne mogu da se češem.
Drijemamo po ceo dan. Pored prozora mirno promiču predjeli. Treće noći stižemo u Herbesthal. Od sestre saznajemo da će na sljedećoj stanici skinuti Alberta zbog toga što ima groznicu.
— Dokle ide vlak? — upitam.
— Do Kölna.
— Alberte, mi ostajemo zajedno — kažem. — Samo gledaj!
Pri sljedećem obilasku zadržim dah i napnem se da mi glava pocrveni. Sestra zastane: — Imate bolove?
— Da! — ječim. — Odjednom.
Daje mi termometar i odlazi. Nisam uzalud bio Katczov učenik. Ovi vojni termometri nisu predviđeni za iskusne vojnike. Treba samo dotjerati živu uvis i ona u toj tankoj cijevi ostaje gdje je, više se ne spušta.
Okrenem termometar naopačke i stavim ga pod mišku, pa neprekidno lupkam kažiprstom po njemu, Onda ga tresnem nagore. Tako postižem 37,9°. Ali to nije dovoljno. Oprezno prinijeta šibica daje 38,7°.
Kad se sestra vrati, napnem se, dišem isprekidano, ukočeno gledam, preturam se nemirno i šapućem: — Ne mogu više da izdržim…
Zabilježi me na cedulji. A znam sigurno da mi gips neće skidati bez velike nevolje.
Albert i ja zajedno smo istovareni.

• • •
Ležimo u istoj sobi jedne katoličke bolnice. To je velika sreća, jer su katoličke bolnice poznate po dobrom postupku i dobroj hrani. Bolnica je popunjena ranjenicima iz našeg vlaka, među kojima ima i dosta teških slučajeva. Cijelog dana ne stižu da nas pregledaju jer je liječnika veoma malo. Hodnikom neprestano prolaze niska kolica s gumenim kotačima, u kojima uvijek poneko leži. Vraški je položaj biti stalno tako opružen, dobro je samo kad se spava.
Noć je puna nemira. Niko ne može da spava. Tek pred zoru malo zadrijemamo. Probudimo se kad je već vidno. Vrata su otvorena, čujem glasove iz hodnika. Probude se i drugi. Jedan od onih koji su ovdje već nekoliko dana objasni nam o čemu se radi: — Sestre se svakog jutra mole u hodniku, pa otvaraju vrata da i vama dopadne dio molitve.
To je svakako divno zamišljeno, ali nas bole kosti i glave.
— Kakva budalaština! — kažem. — Baš kad čovjek malo zadrijema.
— Ovdje leže lakši ranjenici, pa zato one to rade — odgovori on.
Albert ječi. Razbjesnim se i dreknem: — Mir vi tamo!
Kroz minut se pojavi jedna sestra. U svojoj bijelo-crnoj odori podsjeća na lijepo lonče za kavu.
— Zatvorite vrata, sestro! — kaže neko.
— Sad se molimo, zato su vrata otvorena — odgovori ona.
— Ali mi hoćemo još da spavamo.
— Bolje je moliti se nego spavati. — Ona stoji tako i smiješi se nevino. — A već je i sedam sati.
Albert opet zastenje.
— Zatvorite vrata! — proderem se.
Ona je potpuno zaprepašćena, očigledno da tako nešto ne može da shvati.
— Ali mi se molimo i za vas!
— Svejedno! Zatvorite vrata!
Ona odlazi i ostavlja otvorena vrata. Litanija se opet razlegnu.
Pobjesnim i viknem: — Brojim do tri! Ako ne prestane, poletjet će nešto!
— I od mene! — dodaje još jedan.
Brojim do pet. Zatim dohvatim jednu bocu, na nišanim i bacim je kroz vrata u hodnik. Ona prsne u hiljade komadića. Molitva prestane. Čitav roj sestara pojavi se gunđajući.
— Zatvorite vrata! — deremo se.
One se povuku. Ona mala od maločas ostaje posljednja.
— Bezbožnici! — zacvrkuće, ali ipak zatvori vrata.
Pobijedili smo.
• • •
U podne dolazi bolnički inspektor i obasipa nas pogrdama. Prijeti nam tvrđavom i još koječim. Ali bolnički inspektor isto je što i inspektor provijantskog slagališta, nosi dugačku sablju i epolete, ali je, u stvari, činovnik, pa ga ni regruti ne zarezuju. Tako ga lijepo pustimo da priča. Šta bi nam se još moglo dogoditi?
— Ko je bacio flašu? — pita.
Prije nego što razmislim treba li da se javim, neko kaže: — Ja!
Jedan čovjek s raščupanom bradom ispravi se. Čudi nas zašto se on javio.
— Vi?
— Da. Bio sam uzbuđen što su nas probudili bez potrebe, pa sam se izgubio i nisam znao šta radim.
Odvergla kao iz knjige.
— Kako se zovete?
— Dopunski rezervist Josef Hamacher.
Inspektor ode.
Svi smo radoznali.
— Zašto si se javio? Pa ti nisi bacio.
On se ceri.
— Ništa zato. Ja imam dozvolu za lov.
To svi razumiju, naravno. Ko ima dozvolu za lov, može da čini što god hoće.
— Eto, — ispriča — bio sam pogođen u glavu, pa su mi dali uvjerenje da sam privremeno neuračunljiv. Otada mi je lako. Niko ne smije da me nervira. Prema tome, meni se ništa ne može dogoditi. Ovaj dolje će se propisno pojesti! A javio sam se zato što mi se to bacanje mnogo dopalo.
Kad sutra otvore vrata, opet ćemo baciti.
Ushićeni smo. S Josef Hamacherom možemo sve da riskiramo.
A onda naiđu nečujna niska kolica i ponesu nas.
Zavoji su se prilijepili. Ričemo kao volovi.
• • •
U našoj sobi leži osam ljudi. Najteže je ranjen Peter, crnomanjast i s kovrčastom kosom: metak u plućima, uz komplikacije. Pored njega je Franz Wachter, kome je razmrskana ruka, ali kao da zasad nema nikakve opasnosti. Međutim, tokom treće noći vikne nas i kaže da zvonimo, jer mu se čini da krvari.
Dobro pozvonim. Dežurna sestra ne dolazi. Sinoć smo je prilično zamorili zato što smo dobili nove zavoje, pa smo svi zbog toga imali bolove. Jedan je tražio da mu se noga namjesti ovako, drugi onako, treći tražio vode, četvrtom je morala da rastrese uzglavlje. Gojazna starka gunđala je zlovoljno i najzad zalupila vratima. Sigurno i sad misli da je tako nešto, pa ne dolazi.
Čekamo. Onda Franz kaže: — Zazvoni još jednom.
Zvonim. Ona se još ne pojavljuje. U ovom krilu zgrade dežura preko noći samo jedna sestra, možda je sad zauzeta poslom u kojoj drugoj sobi.
— Franz, jesi li siguran da krvariš? — upitam. — Inače ćemo opet navući grdnju.
— Mokro je. Može li iko da osvijetli?
Ni to ne ide. Prekidač je kraj vrata, a niko ne može da ustane. Držim prst na zvoncetu sve dok mi ne utrne. Možda je sestra zaspala. One imaju zaista mnogo posla i već se tokom dana premore. A da i ne govorimo o silnim molitvama.
— Da bacamo flaše? — pita Josef Hamacher, čovjek s dozvolom za lov.
— To će još manje čuti nego zvonjenje.
Najzad se vrata otvore. Pojavi se namrštena starka. Kad ugleda šta se Franzu dogodilo, užurba se i zagalami: — Zašto niko nije javio šta se dogodilo?
— Zvonili smo. A niko ovdje ne može da ustane.
Franz je izgubio mnogo krvi i sad ga previjaju. Ujutru mu posmatramo lice: ušiljilo se i postalo bljeđe, a još sinoć je izgledalo kao zdravo. Jedna sestra nas sad češće obilazi.
• • •
Povremeno dolaze na ispomoć i sestre iz Crvenog križa. Dobre su, ali ponekad nespretne. Desi se da te povrijede kad namještaju postelje, a onda se toliko uplaše da naprave još gore.
Časne sestre su vještije. One znaju kako treba prihvatiti, ali bi nam bilo milije da su malo veselije. Neke su, istina, duhovite, i takve su divne.
Ko ne bi učinio sve da ugodi sestri Libertine, toj sjajnoj ženi koja kroz cijelo krilo zgrade širi svojom pojavom dobro raspoloženje. A takvih je poviše. Za njih bi čovjek skočio u vatru. Zaista ne možemo da se požalimo, časne sestre postupaju s nama kao s civilima. Nasuprot tome, kad čovjek pomisli na garnizonske bolnice uhvati ga strah.
Franzu Wachteru ne ide nabolje. Jednog dana ga odnesu i više se ne vraća. Josef Hamacher zna šta se dogodilo.
— Više ga nećemo vidjeti. Odnijeli su ga u mrtvačku sobu.
— Kakvu mrtvačku sobu? — pita Kropp.
— Ma, u sobu za umiranje…
— Šta je to?
— To je mala soba na uglu ovog krila. Kad je neko siguran za otezanje papaka, odnesu ga tamo. Ima dva kreveta. Svi je zovu „mrtvačka soba”.
— A zašto tako rade?
— Da kasnije imaju manje posla. Zgodnije je jer se nalazi odmah do dizalice koja vodi u mrtvačnicu. A možda to rade i zato da bolesnici po sobama ne bi gledali kako neko umire. A mogu i lakše da paze na samrtnika kad je sam.
— A on?
Jozef slegne ramenima.
— Obično ne primjećuje više ništa šta se s njim događa.
— Ali to ipak svi znaju?
— Naravno, oni koji su ovdje već poduže.
• • •
Po podne dolazi jedan nov u krevet Franza Wachtera. Nekoliko dana kasnije odnesu i njega. Jozef značajno odmahne rukom. I mnogi drugi još pred našim očima dolaze i odlaze.
Ponekad sjede pored kreveta rođaci, plaču ili govore tiho i zbunjeno.
Jedna stara žena neće čak nikako da ode, ali ipak preko noći ne može da ostane. Sutradan dolazi sasvim rano, ali ipak ne dovoljno, jer kad priđe postelji, u njoj već leži drugi. Ona mora u mrtvačnicu. Jabuke koje je ponijela razdijeli nama.
I malom Peteru je sve gore. Grafikon njegove temperature sve je gori i jednog dana kraj njegove postelje stvore se niska kolica.
— Kuda? — pita on.
— Na previjanje.

Podignu ga. Ali sestra napravi grešku i skine s vješalice njegovu uniformu, pa je stavi pored njega, da se ne bi vraćala. Peter odmah shvati o čemu se radi i hoće da siđe s kolica.
— Ja ostajem ovdje!
Zadrže ga. On tiho kriči svojim probijenim plućima: — Neću u mrtvačku sobu!
— Ama, mi te nosimo na previjanje.
— Šta će vam onda moja uniforma?!
Ne može više da govori. Šapuće promuklo i uzbuđeno: — Ostavite me ovdje…
Ne odgovaraju mu i odvoze ga. Pred vratima pokuša da se ispravi.
Njegova crnpurasta glava s kovrčastom kosom se trese, oči mu pune suza: — Vratiću se, vratiću se — jaukne.
Vrata se zatvore. Svi smo uzbuđeni, ali šutimo. Najzad progovori Jozef: — Mnogi tako kažu. Ali kad se jednom uđe unutra, povratka nema.
• • •
Operirali su me i već dva dana povraćam. Kost mi ne srašćuje, kaže liječnički pomoćnik. Jednom drugom srasle su pogrešno, pa mu ponovo lome. Strašno je to.
Među novodošlim nalaze se i dva mlada vojnika s ravnim tabanima.
Šef liječnika ih prilikom posjete zapazi, zastane i uzvikne veselo: — Udesit ćemo već to! Izvršit ćemo malu operaciju pa ćete imati zdrave noge. Zapišite, sestro.
Kad liječnik ode, Jozef, koji sve zna, savjetuje ih: — Nikako ne dajte da vas operira. To su neke naučnjačke burgije onog matorog, pa voli da pravi probe. Kad mu padne šaka neko zgodan za to, ne ispušta ga lako. Operira vam ravne tabane i oni vam više nisu ravni, ali zato dobijate iskrivljena stopala i cijelog života idete na štakama.
— Pa šta da radimo? — pita jedan.
— Kažite: ne! Vi ste ovdje zato da liječite svoje rane, a ne zbog ravnih tabana. Pa imali ste ih i na frontu! Eto, sad još možete da hodate, ali kad dođete matorom pod nož, postat ćete bogalji. Njemu su za eksperimente potrebni zamorčići i za njega je rat divno vrijeme, kao i za sve liječnike. Pogledajte u ono drugo odjeljenje dolje, tamo puzi tuce ljudi koje je on operirao. Neki su tu još od četrnaeste i petnaeste, što znači već nekoliko godina. Nijedan ne hoda bolje nego ranije, naprotiv, gotovo svi hodaju gore, a većini su noge u gipsu. Svakih šest mjeseci ih opet dočepa, ponovo im lomi kosti i uvijek kaže da će to biti izvanredan uspjeh. Čuvajte se, on ne smije da radi to ako kažete „ne”.
— Ama, čovječe — kaže umorno jedan od one dvojice — bolje noge nego glava. Zar ne znaš šta te čeka kad opet budeš napolju? Nek radi sa mnom što god hoće, samo da se vratim kući. Bolje imati iskrivljena stopala nego biti mrtav.
Onaj drugi, mlad kao i mi, neće da se operira. Ali ih sutradan matori poziva obojicu i govori im, izdire se sve dok ne popuste. Šta i mogu drugo? Oni su samo obični redovi, a on velika zvjerka. Donesu ih u gipsu i pod narkozom.
• • •
Albertu je rđavo. Odnose ga i amputiraju. Odsijeku mu cijelu nogu. Sad neprekidno šuti, samo je jednom rekao da će se ubiti čim dođe do revolvera.
Stiže nov transport i u našu sobu dolaze dvojica slijepih. Jedan je neki sasvim mlad muzičar. Kad ga hrane, sestre nikad ne donose nož, jer ga je jednom istrgao jednoj. Ali se i pored sve opreznosti nešto dogodi. Za vrijeme večere pozovu od njegove postelje sestru koja ga je hranila i ona ostavi tanjur i viljušku na njegovu stočiću. On napipa viljušku, zgrabi je i iz sve snage zabode prema srcu, pa dohvati još i cipelu i počne što god može jače da udara njom po viljuški. Viknemo u pomoć i jedva mu tri čovjeka otmu viljušku. Tupi zupci su zašli duboko. Cijele noći nas psuje i ne da nam da spavamo. Sutra ujutro dobije nastup urlanja.
Postelje se opet prazne. Dani prolaze u bolovima, strepnji, jecanju i hropcu. Ni mrtvačke sobe više ne pomažu, nema ih dovoljno, pa ljudi umiru noću i u našoj sobi. Da, to ide brže nego što sestre donose odluke.
A onda se jednog dana vrata iznenada širom otvore i niska kolica ulaze, a na njima blijed, mršav i radostan Peter, s kuštravom kosom. Sestra Libertina ga ozareno dogura do njegove stare postelje.
Vratio se iz mrtvačke sobe. A mi smo već odavno mislili da je mrtav.
Pogleda oko sebe: — A šta sad kažete?!
I sam Josef prinuđen je da prizna kako tu stvar doživljava prvi put.
• • •
Malo pomalo nekima od nas dopušta se da ustanu. I meni daju štake da ćopkam naokolo. Ali ih ne koristim mnogo jer ne mogu da podnesem Albertov pogled. Neprekidno me posmatra čudnim pogledom. Zbog toga ponekad umaknem u hodnik. Tamo mogu da se krećem slobodnije.
Na spratu ispod nas leže povrijeđeni u želudac i kičmu, oni pogođeni u glavu i oni s oba uda amputirana. Na desnom krilu su povrede vilica, trovani gasom, povrede nosa, ušiju i vrata. Na lijevom krilu slijepi i povrede pluća, kukova, zglobova, bubrega, mošnica i želuca. Tek se ovdje vidi gdje sve čovjek može biti pogođen.
Dvojica umiru od tetanusa. Koža im postaje bijela, udovi se koče i naposljetku su im još dugo žive samo oči. Kod mnogih ranjenika povrijeđeni dio visi u zraku na nekakvoj vješalici, a pod ranom je sud u koji se cijedi gnoj. Taj sud se prazni svaka dva-tri sata. Drugi leže s napravom za istezanje, koja ima teške tegove, koji vise niz krevet. Gledam izranjavljena crijeva koja su stalno puna izmeta. Liječnički pomoćnik pokazuje mi rentgenske snimke potpuno smrskanih kukova, koljena i ramena.
Nemoguće je shvatiti da nad tako razmrskanim tijelom još uvijek ima ljudskih lica u kojima život teče svakidašnjim tokom. A, štaviše, ovo je tek jedna jedina bolnica, samo jedno jedino odjeljenje, a ima ih stotine hiljada u Njemačkoj, stotine hiljada u Francuskoj, stotine hiljada u Rusiji. Koliko li besmisleno izgleda sve što je nekad pisano, činjeno i mišljeno kad su moguće ovakve stvari! Sve to mora da je lažno i bezvrijedno, kad ta tisućgodišnja kultura nije bila u stanju da spriječi prolivanje rijeke krvi i postojanje stotine tisuća ovakvih tamnica prepunih jada i muka. Samo bolnica pokazuje šta je u stvari rat!
Ja sam mlad, dvadeset mi je godina, ali od života poznajem samo očajanje, strah, smrt i najpovršniju i najbesmisleniju vezu s ponorom užasnih patnji. Vidim da se narodi guraju jedan protiv drugog i ubijaju se uzajamno šutke, glupo i poslušno, ne znajući zašto. Vidim da najmudriji mozgovi na svijetu pronalaze riječi i oružje da bi se sve ovo izvodilo još savršenije i trajalo još duže. I zajedno sa mnom vide to svi ljudi mojih godina, i ovdje i tamo, s one strane, u cijelom svijetu, sa mnom to doživljava čitava moja generacija. Šta će učiniti naši očevi ako mi jednoga dana ustanemo i zatražimo od njih da nam polože račune. Šta očekuju od nas ako dođe vrijeme bez rata? Godinama je naše jedino zanimanje bilo ubijanje, ono je bilo naš prvi posao u životu. I naše znanje o životu svodi se na smrt! Šta će doći poslije toga? I šta će biti od nas?
• • •
Lewandowski je najstariji u našoj sobi. Ima četrdeset godina i već deset mjeseci leži u bolnici zbog teške rane na želucu. Tek prije nekoliko tjedana dotjerao je dotle da malo pogureno hramlje.
Ima nekoliko dana kako je veoma uznemiren. Žena, koja živi u nekom malom mjestu u Poljskoj, pisala mu je kako je skupila dovoljno novca da plati vlak i da ga obiđe.
Sad je na putu i svakog časa može da stigne. Lewandowskom više ne prija ni jelo, pa čak i crveni kupus s kobasicom poklanja drugom poslije nekoliko zalogaja. S pismom u ruci neprestano hoda tamo-amo po sobi, svi smo ga pročitali već po deset puta, poštanski žig je već ko zna po koji put ispitivan, redovi su jedva čitljivi od masnih mrlja i čestog hvatanja i ono što je moralo da dođe došlo je. Lewandowski dobija temperaturu i mora ponovo u krevet.
Već dvije godine nije vidio ženu. Za to vrijeme ona je rodila dijete, koje će sad donijeti. Ali druga briga muči Lewandowskog. Nadao se da će dobiti dozvolu za izlazak kad mu žena dođe, jer je jasno: lijepo je vidjeti se, ali kad čovjek poslije toliko vremena opet vidi svoju ženu, onda hoće, ako ikako može, još i nešto drugo.
Lewandowski je o svemu tome satima razgovarao s nama, jer u vojsci nema tajne u tom pogledu. Uostalom, niko mu tako nešto ne zamjera. Oni među nama koji već mogu da izlaze ukazali su mu nekoliko zgodnih kuća u gradu, parkove i skrovita mjesta gdje mu niko neće smetati. Jedan mu je čak preporučio i neku sobicu.
Samo, šta sve to vrijedi? Lewandowski leži u postelji i muči muku. Cio život gubi vrijednost ako propusti ovu priliku. Tješimo ga i obećavamo da ćemo već nekako udesiti.
Drugog dana popodne dolazi njegova žena, mala i zbrčkana, s uplašenim izrazom i hitrim ptičjim očima, u nekakvom crnom mantilu s jakom i trakama, ko zna gdje nabavljenim.
Tiho mrmlja nešto i stidljivo zastaje na vratima. Uplašila se što vidi šest ljudi.
— E, Marija, — kaže Lewandowski i gotovo se zagrcne vlastitom jabučicom — uđi slobodno, neće ti oni ništa.
Ona krene redom i svakom pruži ruku. Onda nam pokaže dijete, koje se dotle uredilo u pelene. Ona ima veliku, perlama izvezenu torbu, iz koje vadi čiste pelene i prepovija dijete. Tako se oslobodi prve zbunjenosti i njih dvoje počnu razgovor.
Lewandowski je vrlo uzbuđen, svaki čas nesretno pogleda u nas svojim krupnim, izbuljenim očima.
Trenutak je povoljan, liječnik je završio pregled, jedino može koja sestra da proviri u sobu. Zato jedan ode u izviđanje. Vraća se i klima glavom: — Nigdje nikog. Hajd’, Johanne, reci joj i svršavaj posao!
Njih dvoje sporazumijevaju se svojim jezikom. Žena gleda na nas, sva zajapurena i zbunjena. Mi se dobroćudno osmjehujemo i odmahujemo rukama, nije to ništa! Do đavola s predrasudama. One su za drugačija vremena, a sad ovdje leži stolar Johann Lewandowski, vojnik od koga je jedan metak napravio bogalja, tu je njegova žena i ko zna kad će se ponovo vidjeti, on hoće da je ima i neka mu bude!
Dvojica drugova stanu pred vrata da bi zadržali i zabavili sestre, ako slučajno naiđu. Stražarit će oko četvrt sata.
Lewandowski može da leži samo po strani, pa mu jedan namjesti još nekoliko jastuka pod leđa. Albert uzme dijete, mi se okrenemo malo u stranu, crni mantil nestane pod pokrivačima, a mi glasno igramo skat, začinjavajući ga koječim.
Sve se dobro razvija. Ja dobijam jedan moćan krojc-solo sa četiri, koji napravi otprilike još jednu turu. Tako skoro zaboravljamo Lewandowskog.
Malo poslije dijete počne da plače, iako ga Albert očajnički ljulja. Nešto krčka, šušti i kad kao slučajno bacimo pogled, ugledamo dijete s cuclom u ustima već kod majke. Sve je bilo dobro!
Sad se osjećamo kao velika porodica, žena se raspoložila, a Lewandowski leži sav ozaren i znojav.
Onda isprazni vezenu torbu i izvuče iz nje nekoliko dobrih kobasica, pa dohvati nož kao stručak cvijeća i isiječe kobasice. Širokim pokretom ruke pokazuje na nas, i mala zbrčkana žena ide od jednog do drugog, smije se i dijeli kobasice, sad je gotovo ljepša nego maločas. Nazivamo je majkom, a ona je sva sretna i rastresa nam uzglavlja.
• • •
Poslije nekoliko tjedana moram svako jutro da idem u Canderov institut. Tamo mi vezuju nogu i pokreću je. Ruka je već odavno izliječena.
S položaja stižu novi transporti. Više nema zavoja od platna, nego od bijelog kreppapira. Tamo je oskudica u zavojima.
Albertov patrljak vrlo dobro zarašćuje. Rana se skoro zatvorila. Za koju nedjelju treba da ide u postaju za proteze. Još je šutljiv i mnogo je ozbiljniji nego ranije. Često zašuti usred razgovora i ukočeno gleda preda se. Da nije s nama, odavno bi učinio kraj. Ali sad je pregurao najgore. Ponekad nas gleda kad igramo skat.
Ja dobijam odsustvo radi oporavka.
Majka više neće da me pusti. Veoma je slaba. Sve je još gore nego prošlog puta.
Uto me puk pozove i ponovo putujem na front.
Teško mi je da se odvojim od svog prijatelja Alberta Kroppa. Ali čovjek se u vojsci vremenom na sve navikne.

XI


Prestali smo da brojimo tjedne. Bila je zima kad sam stigao i od udara granata sleđene grude zemlje bile su isto tako opasne kao i krhotine. Sad je drveće opet zeleno. U našem životu smjenjuju se samo položaj i barake. Već smo se navikli na to. Rat je uzročnik smrti kao rak ili tuberkuloza, kao grip ili dizenterija. Samo što su smrtni slučajevi mnogo češći, raznovrsniji i okrutniji.
Misli su nam kao ilovača: njih mijese dani koji se smjenjuju, dobre su kad smo na odmoru, mrtve kad smo u borbi i vatri. Izrivena polja i u nama i van nas.
Ali takvi su svi, ne samo mi ovdje: ono što je bilo prije više ne postoji, mi se toga zaista više ne sjećamo. Razlike stvorene odgojem i obrazovanjem skoro su zbrisane i jedva se primjećuju. One ponekad olakšaju čovjeku da se izvuče iz neke situacije, ali donose i nezgode, jer stvaraju unutrašnje prepreke koje se onda moraju savladati. To je kao da smo nekada bili metalni novac raznih zemalja, koji su sad rastopili, pa svi imaju isti otisak. Da bi se poznala razlika, treba brižljivo ispitati materijal. Mi smo vojnici, pa tek onda još i ljudi i pojedinci, na neki čudan i skoro stidljiv način.
Među nama vlada veliko bratstvo koje na neobičan način povezuje odbljesak onog drugarstva iz narodnih pjesama, onog osjećanja solidarnosti koje imaju robijaši i onog očajničkog međusobnog pomaganja osuđenika na smrt, sa ovim životom koji vodimo i u kome se, usred opasnosti, izdižemo nad samrtnom napetosti i usamljenosti, bacajući se žurno i nimalo patetično u sate koji nam još ostaju da živimo. Kad bi se to ocjenjivalo, reklo bi se da je i herojski i banalno u isti mah, ali ko bi mislio o tome!
A to je ono kad u času pred početak neprijateljskog napada Tjaden u grozničavoj žurbi proguta svoj obrok juhe sa slaninom, jer ne zna da li će kroz jedan sat biti u životu. Mi smo dugo raspravljali treba li to učiniti ili ne. I Katcz je protiv toga, jer kaže da treba računati s pogotkom u želudac, koji je opasniji kad je želudac pun.
To su naši problemi, to je za nas ozbiljno i drugačije ne može da bude. Na ovoj granici smrti život ima sasvim jednostavan tok i svodi se samo na ono najpotrebnije. Sve ostalo obavijeno je mrtvim snom i u tome leži naša primitivnost i naš spas. Da smo drukčiji, već odavno bismo poludjeli, pobjegli ili izginuli. Kao ekspedicija u polarnim predjelima. Sve životne manifestacije smiju da služe samo održavanju života i to je njihov jedini cilj. Sve drugo se mora odbaciti zato što uzalud troši snagu. To je jedini način da se spasemo. Ali zato se često nađem licem u lice sa samim sobom, kao s nekim nepoznatim čovjekom, kad zagonetni odbljesak prošlosti, kao blijedo ogledalo, prikaže u trenucima zatišja obrise mog sadašnjeg života, čudeći se kako se ta bezlična aktivnost koja se zove život prilagodila čak i ovome obliku. Sve druge životne manifestacije spavaju zimskim snom; život je neprekidno na oprezu da bi se očuvao od te prijetnje smrću, on je od nas napravio životinje koje misle, da bi nam pružio i instinkt kao oružje; on je otupio našu osjetljivost da nas ne bi smrvio onaj užas koji bi nas obuzeo ako bismo razmišljali jasno i svjesno. On je u nama probudio osjećanje drugarstva da bismo izbjegli ponor usamljenosti; on nam je dao ravnodušnost divljaka da bismo, uprkos svemu, osjetili svaki pozitivni trenutak i sačuvali ga kao rezervu protiv najezde ničega. I tako živimo zatvorenim i mučnim životom, i samo ponekad neki događaj baci varnicu, i tada u nama izbije plamen teške, strašne čežnje.
Ali ti trenuci su opasni jer nam pokazuju da je naše prilagođavanje ipak samo umjetno, da ono nije istinski mir, nego ona krajnja napetost za mir. Po spoljnom načinu života mi se jedva razlikujemo od Bušmana, ali dok oni mogu uvijek da budu takvi zato što im je takva priroda i što se razvijaju samo vlastitim duhovnim naporima, kod nas je obratno: naše unutrašnje snage ne teže da se razvijaju u pravcu napretka, nego nazatka. Ono što je njima normalno i prirodno mi postižemo s naporom i umjetno.
I kada se noću trgnemo iz sna, pobijeđeni i bačeni na milost i nemilost čarobnoj moći priviđenja koja naviru, sa strahom osjećamo koliko je slab naš oslonac i granice koje nas dijele od tame, mi smo mali plamenovi, jedva zaštićeni od bure koja donosi uništenje i ludilo, u kojoj treperimo i u koju ponekad utonemo. A onda potmulo brujanje fronta postaje krug koji nas zatvara, mi se povlačimo u sebe i razrogačeno zurimo u noć. I jedina utjeha nam je disanje drugova koji spavaju. Tako dočekujemo jutro.
• • •
Svaki dan i svaki sat, svaka granata i svaki leš bruse onaj tanki oslonac koji godine čine sve tanjim. Vidim kako se oko mene postepeno sve ruši.
Eto, i taj glupi događaj s Deteringom!
On je uvijek bio povučen u sebe. I njegova nesreća bila je u tome što je u jednom vrtu ugledao trešnju. Baš smo se vraćali s položaja i ta trešnja pojavila se iznenada, u zoru, pored novog logora na zavijutku puta. Još nije imala lišća, predstavljala je jedan jedini buket bijelih cjetova.
Uveče nismo mogli vidjeti Deteringa. Onda se pojavio noseći nekoliko cvjetnih grana trešnje. Podsmijevali smo mu se i pitali ga hoće li u proševinu. Nije nam odgovorio ništa, samo je legao u krevet. U toku noći čuo sam kako nešto radi, kao da se pakuje. Naslutio sam nesreću i prišao mu. Pravio se da nije ništa i ja sam mu rekao: — Ne pravi gluposti, Detering.
— Ma, ne… Samo ne mogu da spavam.
— Zašto si uzeo te grane s trešnje?
— Valjda smijem da donesem grane s trešnje — odgovorio je tvrdoglavo. Onda je dodao: — Kod kuće imam veliki trešnjar. Kad se rascvjetaju, pa ih pogledaš sa sjenika, izgledaju kao kakva velika ponjava, tako su bijele… a sad je to vrijeme…
— Možda ćeš uskoro dobiti odsustvo. Mogu te poslati i nazad kao farmera.
Klimao je glavom, ali mislima je bio daleko. Kad su uzbuđeni, seljaci dobijaju tako neobičan izraz, nekakvu mješavinu krave i čežnjivog boga, i blesasto i potresno. Da bih ga odvojio od tih misli, zatražio sam mu komad kruha. Dao mi je bez ustezanja. A i to je bio sumnjiv znak, jer je uvijek bio tvrdica. Zato sam ostao budan. Ali se nije ništa dogodilo, i ujutro je bio kao i obično.
Vjerojatno je zapazio da sam motrio na njega. Drugog jutra nije ga bilo. Primijetio sam, ali nisam govorio ništa da bih mu dao vremena, možda će se provući. Nekoliko njih uspjelo je da pobjegne u Holandiju.
Na zboru se zapazilo njegovo odsustvo. Nedjelju dana potom čuli smo da su ga uhvatili feldžandarmi, ti prezreni vojni policajci. Pošao je prema Njemačkoj, i to je, naravno, bilo beznadno, a uz to je i sve ostalo izvodio sasvim glupo. Svako je po tome mogao vidjeti da je njegovo bjegstvo bila samo čežnja za zavičajem i trenutna pometnja. Ali, otkud mogu to da shvate suci prijekih sudova, koji sjede stotinu kilometara iza linije fronta?
Ništa više nismo čuli o Deteringu.
• • •
Ali i na drugi način izbije ponekad to opasno, zadržavano, kao para iz pregrijanog kotla. Ovakav je bio Bergerov kraj: Već odavno su naši rovovi razoreni artiljerijskom vatrom i linija fronta se neprekidno mijenja, tako da više i ne vodimo pravu pozicionu borbu. Kad prođe napad i protivnapad, ostane isprekidana linija i nastane ogorčena borba od rupe do rupe. Prva linija je probijena i borba se vodi iz rupa, po kojima su se ugnijezdile grupice vojnika.
Nalazimo se u jednoj rupi, Englezi su nam sa strane, kreću bočno i dolaze iza nas. Opkoljeni smo. Nije lako predati se, magla i dim nas odvajaju, niko ne bi vidio da se predajemo. A možda to zaista i nećemo da učinimo, u takvim trenucima čovjek ni sam ne zna. Čujemo kako nam se približuju eksplozije bombi. Naš mitraljez briše polukrug ispred nas. Uto voda iz mitraljeskog hladnjaka ispari, i mi žurno dodajemo jedan drugom sandučiće, pomokrimo se u njih i tako opet imamo vode i možemo dalje da pucamo. Ali nam iza leđa prašti sve bliže. Za koji trenutak bit ćemo izgubljeni.
Na to se neposredno kraj nas razbjesni još jedan mitraljez. Tuče iz susjedne rupe. Berger ga je donio, i sad otpočne protivnapad s leđa i mi smo oslobođeni i nalazimo vezu s pozadinom.
Kad se najzad nađemo u pristojnom zaklonu, jedan od onih koji su donijeli hranu ispriča kako na nekih stotinak koraka odavde leži ranjeni pas.
— Gdje? — upita Berger.
Onaj mu kaže. Berger krene da dovede životinju ili je ubije. Šest mjeseci ranije on o tome ne bi vodio računa, bio bi razumniji. Pokušavamo da ga odvratimo. Ali kad zaista pođe, ostaje nam samo da kažemo: „lud!” i pustimo ga nek ide. Jer, ti napadi frontovskog bjesnila postaju opasni ako čovjeka, čim ga dobije, ne možeš da svališ na zemlju i čvrsto ga pritisneš. A Berger ima metar i osamdeset i najjači je u četi.
Zaista je lud, jer mora da prođe kroz vatrenu zavjesu, ali je u njega ušao đavo, zato što ga je pogodila ona munja koja vreba iznad svih nas. Ima ih koji se razbjesne, pa odjure, a jedan je stalno pokušavao da se zakopa i rukama, i nogama, i ustima.
Ima, naravno, i simulanata, ali i simuliranje je već jedan znak.

Bergera, koji je htio da pomogne psu, donose s povrijeđenim kukom, a čak i jedan od onih, koji su ga nosili dobio je metak u list.
• • •
Müller je mrtav. Dobio je sasvim izbliza svijetleću raketu u želudac.
Živeo je još pola sata, potpuno svjestan, podnoseći užasne bolove. Prije nego što je umro, dao mi je svoju lisnicu i ostavio mi čizme koje je nekad naslijedio od Kemmericha. Nosim ih jer su mi dobre. Tjaden će ih dobiti poslije mene, obećao sam mu.
Uspjeli smo da sahranimo Müllera, ali je sigurno da neće dugo ostati na miru. Naša linija se povlači. S one strane ima suviše svježih engleskih i američkih pukova, suviše corned beefa i bijelog brašna. Suviše novih oruđa. Suviše aviona.
A mi smo mršavi i izgladnjeli. Hrana nam je toliko rđava i s toliko surogata da oboljevamo od nje. Industrijalci u Njemačkoj su se obogatili, a nama dizenterija izjeda crijeva. Na daskama u klozetima neprekidno čuče ljudi, jedan do drugog. Trebalo bi onima kod kuće, pokazati ova siva, ispijena, žuta i jadna lica, te pogurene prilike kojima proliv cijedi krv iz žila i koja se cere ustima iskrivljenim i drhtavim od bola: „Zašto uopće navlačiti hlače?!”
Naša artiljerija je na izmaku snaga, ima premalo municije, a cijevi su toliko izlizane da pucaju nesigurno i obasipaju vatrom nas. Imamo vrlo malo konja. Naše svježe trupe sastoje se od malokrvnih dječaka kojima je potreban oporavak, koji ne mogu da nose ranac, ali koji umiju da umru. O ratu ne znaju ništa, oni samo idu naprijed i ginu. Samo jedan avion pobio je kao od šale čitave dvije čete tih dječaka u času kad su silazili s vlaka, prije no što su stigli da nauče išta o zaklonu.
— Njemačka uskoro mora ostati prazna — kaže Katcz.
Ne nadamo se da će tome već jednom biti kraj. Naše misli ne idu tako daleko. Može te pogoditi metak i da ostaneš mrtav, možeš biti ranjen i onda je prva postaja, bolnica. Ako ti ništa nije amputirano, prije ili poslije past ćeš pod ruku jednom od onih sanitetskih majora s krstom za zasluge na reveru, koji čovjeku kažu: — Šta, zbog to malo skraćene noge?! Ako ste hrabri, na frontu nećete trčati. Sposoban! Odstupi!
Katcz priča jednu od onih priča koje kruže duž cijelog fronta, od Vosgesa do Flandrije, o sanitetskom majoru koji vrši pregled i proziva ljude iz spiska, pa kako ko stupi, on ne dižući pogled kaže: — Sposoban! Potrebni su nam ljudi za front!
Jedan s drvenom nogom stupa pred njega, major opet kaže: — Sposoban!
—A onda mu — Katcz povisi glas — ovaj kaže: — Drvenu nogu već imam, ali sad kad odem na front pa mi metak odnese glavu, poručit ću da mi naprave drvenu glavu, pa ću postati sanitetski major!
Svi smo duboko zadovoljni ovakvim odgovorom.
Svakako, ima i dobrih liječnika, mnogi su takvi, ali u jednom od onih stotinu pregleda koje vojnik mora da prođe, mnogi zapadnu u šake jednom od tih mnogobrojnih fabrikanata heroja, koji nastoje da u svojim spiskovima što više neboraca pretvore u borce.
Ima dosta takvih priča, i najčešće su još gorče. Ali one nemaju nikakve veze s pobunom i nedisciplinom: one su pune iskrenosti i nazivaju stvari njihovim pravim imenom, jer u vojsci ima vrlo mnogo prevare, nepravde i niskosti. Pa zar nije i suviše to da se puk za pukom baca u borbu koja daje sve manje nade na uspjeh i da se vrši napad za napadom na frontu koji se povlači i raspada?!
U početku predmet podsmijeha, tenkovi su sad postali strašna oruđa. Naviru onako oklopljeni, u dugim redovima, oličavajući, više nego išta drugo, sav užas rata.
Topove koji nas obasipaju vatrom ne vidimo, protivnički strojevi koji nas napadaju ljudi su kao i mi, ali ti tenkovi su mašine, njihove lančane gusjenice kreću se bez kraja, baš kao i rat. One donose uništenje ulazeći u rupe i izlazeći iz njih, ne zaustavljajući se, oni su nezadrživa flota oklopa koja urla i izbacuje dim, čelične životinje koje satiru i mrtve i ranjene…
Pred njima se smanjujemo u svojoj tankoj koži, pred njihovom ogromnom snagom naše ruke su slamke, a bombe šibice.
Granate, oblaci gasa, kolone tenkova, razaranje, razjedanje, smrt.
Dizenterija, gips, tifus, davljenje, sagorijevanje, smrt.
Rov, bolnica, masovne grobnice, druge mogućnosti ne postoje.
• • •
Prilikom jednog napada gine naš komandir čete Bertinck. On je bio jedan od onih divnih oficira koji su uvijek bili naprijed kad god je velika opasnost. Dvije godine proveo je s nama i nijednom nije bio ranjen. Na kraju se nešto ipak moralo dogoditi. Opkoljeni smo u jednoj rupi. S dimom baruta dopre do nas i zadah ulja i nafte. Ugledamo dvojicu s bacačem plamena, jedan nosi na leđima sanduk, a drugi drži cijev iz koje suklja vatra. Ako nam priđu toliko blizu da plamen dopre do nas, pečeni smo, jer smo u takvom položaju da se ne možemo povući.
Uzmemo ih na nišan. Međutim, njima polazi za rukom da se probiju bliže, pa naš položaj postane opasan. Bertinck je s nama u rupi. Kad primijeti da ne pogađamo zato što se zaklanjamo od jake vatre, uzima pušku, ispuzi iz rupe i počne ležeći da nišani. Opali, istog časa udari ga metak. Pogođen je. Ipak ostaje ležeći i nišani ponovo. Za trenutak spusti pušku, onda opet nišani i pucanj najzad odjekne. Bertinck ispusti pušku i kaže: — Dobro je! — i sklizne u rupu. Onaj zadnji od dvojice s bacačem pogođen je, pada, cijev ispada iz ruku onom drugom, plamen sipa na sve strane, čovjek gori.
Bertinck je pogođen u grudi. Malo poslije jedan komadić mu razmrska bradu. Isti komadić ima još dovoljno sile da Leeru razmrska karlicu. On ječi i odupire se rukama o zemlju, naglo gubi krv, ali niko ne može da mu pomogne. Nekoliko minuta potom skljoka se kao prazno crijevo. Šta mu sad pomaže to što je u školi bio odličan iz matematike.
• • •
Mjeseci prolaze. Ovo ljeto 1918. najkrvavije je i najteže. Dani su kao anđeli odjeveni u zlato i azur, nedostižni iznad ovog vrtloga uništenja. Svi znaju da ćemo izgubiti rat. O tome se ne govori mnogo, povlačimo se, poslije ove velike ofanzive nećemo više moći da napadnemo jer nemamo ni ljudi ni municije.
Ali rat se nastavlja, umiranje se nastavlja.
Ljeto 1918. — Nikad nam se život, i pored sve svoje bijede, nije činio milijim: crvene bulke po poljima naših odmorišta, glatke bube na travkama, tople večeri u polutamnim svježim sobama, crno i tajanstveno drveće u sumraku, zvijezde i žubor vode, sanjarenje i dug san… o, živote, živote, živote!
Ljeto 1918. — Nikad se više bola nije podnijelo šutke nego u trenutku polaska na front. Pojavili su se divlji i uzbudljivi glasovi o primirju i miru, koji uznemiruju naša srca i čine da je polazak teži nego ikada!
Ljeto 1918. — Nikad život na frontu nije bio gorči i grozniji nego u časovima pod vatrom kad blijeda lica leže u blatu, a ruke se stežu jednim jedinim grčem: „Ne! Ne! Ne sad! Ne u posljednjem trenutku!”
Ljeto 1918. — Vjetar nade koji miluje polja spržena vatrom, mahnita groznica nestrpljenja i razočarenja, najbolnija jeza smrti, neshvatljivo pitanje: „Zašto?! Zašto se ne učini kraj?! I zašto kruže ti glasovi koji nagoviještavaju kraj?!”
• • •
Ima toliko aviona i piloti su tako samopouzdani da čak i usamljene vojnike jure kao zečeve. Na jedan njemački avion dolazi najmanje pet engleskih i američkih. Na jednog gladnog i umornog njemačkog vojnika u rovu dolazi pet snažnih i svježih ljudi u protivničkom rovu. Na jedan njemački tain dolazi pedeset konzervi s mesom. Mi nismo potučeni jer smo bolji i iskusniji vojnici, mi smo prosto smrvljeni i potisnuti ogromnom nadmoćnošću.
Nekoliko tjedana padala je kiša: sivo nebo, siva raskvašena zemlja, sivo umiranje. Kad se kamionima vozimo u prvu liniju, vlaga nam probija kroz šinjele i uniformu, i zadržava se za sve vrijeme dok smo u rovovima. Onaj koji još ima čizme vezuje ih odozgo vrećicama da voda i blato ne bi prodrli unutra. Na puškama se nahvatala kora, na uniformama se nahvatala kora, sve curi i raspada se, masa zemlje kaplje vlažna i uljevita, u njoj su žute barice s crvenim lokvama krvi, u njoj lagano propadaju mrtvaci, ranjenici i oni koji su još živi.
Bura bjesni nad nama, grad krhotina granata iz tog sivog i žutog košmara uzvitlava oštre krike, nalik na dječje, onih koji su pogođeni, dok u noći rastrgani život, stenjući i s patnjom, lagano prelazi u muk.
Naše su ruke zemlja, naša tijela glina, naše oči lokve od kiše. Ne znamo da li smo još u životu.
A onda se u naše rupe spusti žega, vlažna, prepuna zapare. I jednog od tih poznih ljetnjih dana, kad je donosio hranu, padne Katcz. Sami smo nas dvojica. Previjam ga, izgleda da je razmrskana cjevanica. Kost je povrijeđena i Katcz očajnički ječi: — Zar sad! Zar baš sad!
Tješim ga: — Ko zna koliko će ovo da traje. Ti si zasad spasen.
Rana počinje jako da krvari. Nemoguće je da ostavim Katcza samog dok odem po nosila. Uostalom, i ne znam gdje je najbliže previjalište.
Katcz nije mnogo težak, uprtim ga na leđa i krenem natrag, ka previjalištu.
Dvaput se odmaramo. Nošenje mu pričinjava jake bolove. Ne govorimo mnogo. Otkopčao sam okovratnik koporana i snažno dišem: znojim se, a lice mi se nadulo od napora i umora. Ipak se žurim, jer je mjesto opasno.
— Hoćemo li, Katcz?
— Moramo, Paul.
— Hajd’mo!
Uspravim ga, on stoji na zdravoj nozi i drži se za drvo. Onda pažljivo uhvatim povrijeđenu nogu, on se odupre, a ja podvučem ruku pod koljeno zdrave noge.
Put postaje sve teži. Na mahove zafijuče i doleti poneka granata. Koračam što brže mogu, jer krv curi iz Katczove rane. Ne možemo se zaštititi od granata, jer prije nego što bismo se zaklonili, one već prolete.
Prilegnemo u jednu malu rupu da sačekamo koji trenutak. Dajem Katczu čaj iz čuture. Pušimo cigaretu.
— Tako je, Katcz, — kažem tužno — sad ćemo, dakle, morati da se rastanemo.
On šuti i gleda me.
— Sjećaš se, Katcz, one guske koju smo rekvirirali? Sjećaš se kako si me spasao iz okršaja kad sam kao regrut bio prvi put ranjen? Onda sam još plakao, Katcz, a otada je prošlo skoro tri godine.
On klima glavom. U meni bukne strah što ću ostati sam. Kad Katcz ode, ovdje više nemam prijatelja.
— Katcz, mi se svakako moramo vidjeti prije nego što se vratiš, ako zaista dođe mir.
— Zar misliš da ću s ovom nogom biti još sposoban? — pita on gorko.
— Izliječit ćeš je u miru. Zglob nije povrijeđen. Možda će sve biti dobro.
— Daj mi još jednu cigaretu — kaže on.
— Možda ćemo kasnije moći da nešto zajedno radimo, Katcz.
Obuzima me tuga, nemoguće je da Katcz, Katcz moj prijatelj, Katcz sa opuštenim ramenima i mekim, tankim brkovima, Katcz koga poznajem bolje no i jednog čovjeka, Katcz s kojim sam dijelio sve dobro i zlo u toku ovih godina, nemoguće je da se Katcz i ja više nikad nećemo vidjeti!
— Daj mi tvoju kućnu adresu, Katcz, za svaki slučaj. Napisat ću ti i svoju.
Stavljam cedulju u džep. Kako sam već napušten, iako je on još uvijek pored mene! Da li da začas prosviram metak kroz nogu da bih ostao pored njega?
Katcz odjednom počne da grca, zelen je i žut.
— Hajdemo… — prošapće.
Skočim, luđački želim da mu pomognem, stavljam ga na leđa i trčim sporo ali istrajno, pazim da mu noga ne mlatara suviše.
Grlo mi je suho, pred očima mi igra crno-crveno, kad, već posrćući, ali uporno i nemilosrdno, stižem do previjališta.
Tamo mi koljena zaklecaju, ali još imam snage da padnem na stranu gdje je zdrava Katczova noga. Malo poslije se polako uspravim. Noge i ruke mi silno drhte, s mukom pronalazim čuturicu i ispijam jedan gutljaj. Usne mi drhte. Ali Katcz je izbavljen.
Potom uspijevam da razaberem glasove iz zbrke koja dopire do mene.
— Mogao si da uštediš sebi tu muku — kaže jedan bolničar.
Gledam ga, ne razumijem.
On pokaže na Katcza: — Pa, mrtav je.
Nikako ne shvatam.
— Povrijeđena mu je cjevanica — kažem.
Bolničar stoji: — I to.
Okrenem se. Oči su mi još uvijek mutne, znoj me ponovo probija, curi mi preko kapaka. Obrišem ga i pogledam Katcza. On leži mirno.
— Onesviješćen! — kažem brzo.
Bolničar tiho zvizne.
— Valjda se ja bolje razumijem u to od tebe. Mrtav je. Kladim se u šta god hoćeš.
Vrtim glavom.
— Nemoguće! Govorio sam s njim prije deset minuta. U nesvijesti je.
Katczove ruke su tople, uhvatim ga za ramena da ga istrljam čajem. Onda osjetim da su mi prsti vlažni. Izvučem ih ispod glave i primijetim da su krvavi. Bolničar opet zvižduće: — Vidiš?
Nisam ni primijetio da je Katcza putem pogodio komad u glavu. Rupa je sasvim mala, sigurno je bio kakav zalutali komadić. Ali, bilo je dovoljno.
Katcz je mrtav.
Polako ustanem.
— Hoćeš li da uzmeš njegovu bukvicu i stvari? — pita me kaplar.
Potvrdim, i on mi daje.
Bolničar se čudi: — Pa vi niste rođaci?!
Ne, nismo rođaci. Ne, nismo rođaci.
Idem li? Imam li još noge? Dižem oči, gledam naokolo i okrećem se u krug za pogledom, dok ne zastanem. Sve je kao i obično. Samo je rezervist Stanislav Katczinsky mrtav.
Potom više ništa ne shvatam.

XII


Jesen je. Od starih vojnika nije ostalo mnogo. Ja sam posljednji od sedmorice iz našeg razreda.
Svi pričaju o miru i primirju. Svi čekaju. Ako se opet razočaramo, nastupit će katastrofa, nada je suviše jaka, ona se više ne može odstraniti a da ne eksplodira. Ako ne dođe do mira, doći će do revolucije.
Dobijam četrnaest dana odmora, jer sam se malo nagutao gasa.
Sjedim po cio dan na suncu u malom vrtu. Doći će uskoro primirje, sad i ja vjerujem u to. A onda ćemo kući.
Tu staju moje misli i ne mogu ih natjerati da idu dalje. Samo me osjećanja silno privlače i očekuju. To je želja za životom, žudnja za zavičajem, to je krv, zanos spasenja. Ali to nisu ciljevi.
Da smo se vratili kući 1916, iz bola i strahotnosti onoga što smo doživjeli, digla bi se bura. Kad se sad vratimo domovima, bit ćemo umorni, ruine, sagorjeli, bez korjena i bez nade. Više se ne možemo snaći.
Niko nas neće ni razumjeti, jer pred nama se izdiže jedno pokoljenje koje je, istina, provelo zajedno s nama ove godine, ali koje je već imalo svoja ognjišta i svoja zanimanja, i sad će se vratiti svojim starim položajima, zaboravljajući rat, a iza nas raste pokoljenje onakvo kao što smo mi bili nekad, koje će nam biti nepoznato i koje će nas potisnuti.
Izlišni smo samima sebi, mi ćemo rasti, neko će se prilagoditi, neko pokoriti, a mnogi se neće snaći, proći će godine i mi ćemo na kraju propasti.
Ali možda je sve ovo na šta mislim samo sjeta i utučenost koje će nestati kad ponovo budem stajao pod jablanovima i slušao šumor njihova lišća. Nemoguće je da je nestalo one miline koja nam je unosila nemir u krv, onog očekivanja, one neizvjesnosti, tisuću onih lica iz budućnosti, onih melodija iz snova i knjiga, onog šumora i slutnje žena, nije moguće da je sve to uništeno artiljerijskom vatrom, očajanjem i vojničkim bordelima.
Drveće je ovdje zlatno i šareno, plodovi oskoruše crvene se u lisnatom granju, drumovi se gube na horizontu, vojničke kantine bruje kao košnice od vijesti o miru.
Dižem se.
Sasvim sam miran. Neka dolaze mjeseci i godine, mene više ničega ne lišavaju. Sâm sam i nemam nade da ih mogu čekati bez straha. Život koji me vodio kroz ove godine još je u mojim rukama i očima. Ne znam da li sam ga savladao. Ali dok je tu, tražit će svoj put bez obzira na ono što u meni govori „ja”.
• • •
Poginuo je oktobra hiljadu devet stotina osamnaeste, jednog dana kad je na cijelom frontu bilo tako mirno i tiho da se ratni izvještaj ograničio samo na saopćenje da na Zapadu nema ništa novo.
Pao je ničice i ležao licem k zemlji, kao da spava. Kad su ga okrenuli, vidjelo se da nije dugo patio. Lice mu je bilo spokojno kao da je bio skoro zadovoljan što se tako dogodilo.