Mlin na Flossi

First topic message reminder :



Engleska spisateljica George Eliot pravim imenom Mary Ann Evans pripada generaciji pisaca viktorijanske Engleske i tematski se ne udaljuje od sredine u kojoj stvara. "Mlin na Flossi" je presjek obiteljskog života u idiličnom mjestu uz rijeku. Iako je krajolik idiličan ispod mirne površine tinjaju životi dvoje glavnih protagonista Maggie i Toma Tullivera. U ambivalentnom odnosu brat stalno nadzire sestru, koja zbog obiteljske časti žrtvuje prijateljstvo, ljubav i na kraju život. Autorica kroz dvoje glavnih likova govori o engleskom obiteljskom životu, a strastvena Maggie postaje simbolom požrtvovnosti i predanosti.

V. poglavlje


POSLJEDNJI SUKOB


U drugom tjednu mjeseca rujna Maggie je opet sjedila u svojoj samotnoj sobi, boreći se sa starim nevidljivim neprijateljima, koje bi neprestano obarala, a oni se opet uzdizali. Već je prošla ponoć, a kiša je snažno udarala o prozor, nošena žestokim udarcima vjetra, koji je šumio i glasno stenjao. Jer dan poslije Lucyjina posjeta, vrijeme se iznenada promijenilo. Vrućina i suša uzmakle su pred hladnim promjenljivim vjetrovima i teškim povremenim pljuskovima, pa su Lucy zabranili da pođe na putovanje dok se vrijeme ne popravi. U grofovijama uz rijeku Flossu kiša je bez prekida lijevala, pa su žetveni radovi zakasnili. A sada, ova posljednja dva dana, kiša je neprestano padala u donjem toku rijeke, tako da su stari ljudi kimali glavama i govorili kako je to bilo prije šezdeset godina, kad je isto takvo vrijeme, baš o ekvinociju, izazvalo velike poplave, koje su odnijele most i gradu zadale mnogo jada. Ali mlađe pokoljenje, koje je doživjelo tek nekoliko malih poplava, nije ozbiljno shvaćalo te mračne uspomene i slutnje. I Bob Jakin, po prirodi sklon povoljno gledati vlastitu sreću, smijao se svojoj majci kad je požalila što su uzeli kuću na obali rijeke.
»Da to nismo učinili«, rekao je, »ne bi sad imali čamce, koji su najsretniji posjed u slučaju poplave, koja bi ih silila da odlaze daleko po hranu.«
Ali i oni bezbrižni i oni bojažljivi spavali su sada u svojim posteljama. Valjda će sutradan kiša jenjati. Mlađi su se sjećali da su i gore opasnosti, koje su prijetile od nenadana kopnjenja nakon učestala snijega, često prošle bez posljedica, a u najgorem slučaju sigurno će prvo popustiti nasipi dolje niže uz rijeku, kad navali plima svom žestinom, pa će tako voda oteći, ne izazivajući više nego privremenu neudobnost i gubitke, koje će osjetiti samo oni siromašniji, kojima će dobrotvornost nadoknaditi štetu.
Svi su sada bih u postelji, jer je ponoć već bila prošla. Svi, osim nekoliko ljudi, koji su samotno bdjeli poput Maggie. Ona je sjedila u svojoj sobici, koja je gledala na rijeku, uz jednu jedinu svijeću, koja je osvjetljavala samo pismo što je ležalo pred njom na stolu, a sve ostalo u sobi zavijala u mrak. To pismo, koje je stiglo tog dana, bijaše jedan od uzroka koji ju je držao budnom do kasno u noć - da pritom nije ni opažala kako sati odmiču ne mareći da potraži počinak ne pomišljajući na počinak, osim onog dalekog počinka, iz kojeg za nju neće biti više buđenja u taj zemaljski život pun borbe.
Dva dana prije nego što je Maggie primila pismo, bila je u župnom dvoru posljednji put. Poslije bi je teška kiša spriječila da onamo odlazi, ali tu je bio drugi razlog. Dr. Kenn, spočetka upozoren samo s nekoliko znakova na novi obrat, koji je zauzelo ogovaranje i klevetanje na račun Maggie, postao je u posljednje vrijeme svjesniji toga, pošto ga je jedan od njegovih župljana ozbiljno upozorio, rekavši mu da je nezgodno što ne odustaje od svog pokušaja da nadvlada raspoloženje u župi daljnjim otporom. Kako nije bio svjestan nekog prijestupa u tom pitanju, dr. Kenn je i dalje bio sklon da ne popusti još uvijek se opirao da ustukne pred javnim mišljenjem, koje mu se gadilo i koje je prezirao. Ali na kraju prevladaše obziri prema posebnoj dužnosti koju je donosila njegova služba, da izbjegava dojam zla »dojam«, koji često ovisi o prosječnoj kakvoći duhova, koji čovjeka okružuju. Gdje su ti duhovi niski i grubi, tu se područje tog »dojma« u istom razmjeru proširuje. Možda je u opasnosti da učini nešto iz tvrdoglavosti; možda je njegova dužnost da popusti? Savjesni će ljudi lako vidjeti svoju dužnost u oncme što je najneugodnije učiniti. A za dr. Kenna bilo je uvijek neugodno uzmaknuti. Zaključio je da mora savjetovati Maggie da na neko vrijeme ode iz St. Ogg’sa, i taj je teški zadatak izvršio što je mogao obazrivije, neodređeno samo izjavljujući da je uvidio kako njegovo nastojanje da podupre njezin ostanak postaje vrelom nesloge između njega i njegovih župljana, sto bi lako moglo smetati koristi njegova rada kao svećenika. Molio ju je da mu dopusti da piše nekom svom prijatelju svećeniku, koji bi je možda uzeo u svoju obitelj kao odgojiteljicu, a ako ne, on će vjerojatno znati za neko drugo raspoloživo namještenje za mladu ženu, za dobrobit koje se dr. Kenn tako živo zanima.
Jadna Maggie slušala je s drhtavim usnama. Nije mogla ništa reći, već nečujno »hvala bit ću vam zalivalna«, i zatim je otišla natrag u svoj stan, kroz tešku kišu, s novim osjećajem napuštenosti. Ona mora biti samotni lutalac; morat će otići među nova lica, koja će je upitno gledati, jer joj se dani ne čine radosni; mora započeti nov život, u kojem će se morati trgnuti da primi nove dojmove a ona je tako neopisivo, tako bolno umorna! Nema doma, nema pomoći za one koji posrnu. Čak i oni, koji osjećaju smilovanje, prisiljeni su na krutost.
Ali zar se ona smije tužiti? Zar smije ovako prezati pred dugom životnom pokorom, koja joj je jedina mogućnost da olakša breme nekim drugim patnicima i tako tu zabludu strasti pretvori u novu snagu nesebične ljudske ljubavi?
Cijeli je naredni dan Maggie sjedila u svojoj samotnoj sobici kod prozora zamračena oblacima i žestokom kišom, misleći na tu budućnost i boreći se za strpljivost: jer kakav bi počinak jadna Maggie ikada i mogla steći osim borbom?
I trećeg dana, tog dana koji je dočekala sjedeći budna došlo je pismo, koje je sad ležalo na stolu pred njom.
Pismo je bilo od Stephena. On se vratio iz Nizozemske. Opet je u Mudportu, bez znanja ijednog od svojih prijatelja. To je pismo priložio pismu nekoj osobi u St. Ogg’su, u koju se može pouzdati.
Od početka do kraja to pismo bijaše strastven krik predbacivanja, priziv protiv beskorisnosti toga što ona žrtvuje njega, sebe; protiv tog iskrivljenog pojma o onome što je ispravno, koji ju je naveo da razbije sve njegove nade, samo radi nekog pojma, a ne radi nekog stvarnog dobra nade njega, koga ljubi i koji ljubi nju onom jedinom svemoćnom strasti, onim obožavanjem, koje muškarac nikada ne poklanja ženi više nego jednom u svom životu.


Pisali su mi da ćeš se udati za dr. Kenna. Kao da bih ja to vjerovao! Možda su ti pričali takve bajke o meni. Možda ti kažu da ja »putujem.« Moje se tijelo povlačilo nekuda, ali ja nisam nikada ot putovao od onog užasnog mjesta, gdje si me ostavila gdje sam se prenuo iz omamljenosti bespomoćna bijesa, da vidim da si otišla.
Maggie! Čija je bol kao moja? Čija je rana kao moja? Tko je osim mene dočekao onaj dugi pogled ljubavi, koji se utisnuo u moju dušu, tako da nijedna druga slika ne može onamo više ući? Maggie, zovi me natrag k sebi dozovi me natrag u život i dobrotu! Ja sam sada prognan iz obojega.
Za mene ne postoji sutra; ravnodušan sam prema svemu. Ova dva mjeseca samo su u meni pojačala uvjerenje da nikada ne mogu mariti za život bez tebe. Napiši mi jednu riječ kaži »dođi!« Za dva dana bit ću kod tebe, Maggie! Zar si zaboravila što je značilo biti zajedno biti na doseg pogleda, na doseg glasa bića koje voliš?


Kad je Maggie prvi put pročitala pismo, činilo joj se da je pravo iskušenje tek započelo. Na ulazu u studenu mračnu spilju mi se s neistrošenom hrabrosti okrećemo od toplog svjetla; ali što onda, kad smo već daleko zašli u vlažni mrak i počeh slabiti i osjećati umor što onda ako se iznenada nad nama stvori otvor, i kad nas pozovu da se vratimo danu, koji je hrana života? Skok prirodne čežnje ispod pritiska boli toliko je snažan, da se svi manje neposredni porivi lako zaboravljaju dok nismo izmaknuli boli.
Satima je Maggie osjećala da je njezina borba bila uzaludna. Satima je svaku drugu misao, koju je nastojala prizvati, prekrivala Stephenova shka, koji čeka na onu jednu jedinu riječ, koja će joj ga dovesti. Ona nije čitala pismo: ona je slušala Stephena kako joj to govori, a taj ju je glas potresao sa svom svojom nekadašnjom neobičnom moći. Cijeli prethodni dan ispunjala ju je shka samotne budućnosti kroz koju će morati nositi breme žaljenja, podržavana samo nepokolebljivom vjerom. A ovdje sasvim na dohvat namećući joj se čak kao zahtjev otvara se jedna druga budućnost, u kojoj bi se kruto trpljenje i naprezanje moralo zamijeniti za lagano, slatko upiranje na snagu nekog drugog bića, punog ljubavi! A ipak to obećanje radosti, koja bi nadomjestila žalost, nije bilo najstrašnije iskušenje za Maggie. Prizvuk očaja u Stephenovu pismu sumnja u ispravnost nježne odluke to je pokolebalo njezinu ravnotežu i trgnulo je čak jednom sa stolca, da dohvati pero i papir i napiše »Dođi!«
Ali tik pred tim odlučnim činom duša joj ustuknu, i osjećaj te opreke s njezinim nekadašnjim ja, u onim njezinim časovima jakosti i jasnog gledanja, obuze je poput žestoke boh svjesna poniženja. Ne - ona mora čekati mora moliti svjetlo koje ju je napustilo, vratit će se opet. Ona mora osjećati ono što je osjećala kad je pobjegla, pod nadalinućem, koje je bilo dovoljno da nadvlada samrtnu muku - da nadvlada ljubav. Mora opet osjećati ono što je osjećala kad je kraj nje stajala Lucy, kad je Philipevo pismo oživjelo sve niti koje je vežu za prošlost.
Sjedila je posve mirno duboko u noć, bez ikakva poriva da promijeni svoj položaj, bez dovoljno djelatne snage čak i za duševni čin molitve, čekajući samo svjetlo, koje će sigurno opet doći. I ono dođe s uspomenama, koje nijedna strast ne može zadugo pogasiti: duga joj se prošlost vrati, a s njome i ona samozatajna samilost i ljubav za vjernost i odluku. Riječi, koje je označila ona mirna ruka u knjižici, a koje je nekada davno naučila napamet, navale joj na usta, nalazeći sebi oduška u tihom mrmljanju, koje se posve gubilo u glasnom udaranju kiše o prozor i glasnom stenjanju i urliku vjetra:
»Primio sam križ, primio sam ga iz tvoje ruke; nosit ću ga, i nosit ću ga do smrti, kako si ga na me položio.«
Ali uskoro navale druge riječi, koje nađoše izraza tek u jecaju:
»Oprosti mi, Stephen! To će proći. Ti ćeš se vratiti k njoj.«
Ona uze pismo, primaknu ga svijeći i spusti u kamin da polako izgori. Sutra će mu pisati posljednju riječ oproštaja.
»Nosit ću ga, i nosit ću ga do smrti ... ali kako će još dugo biti dok smrt dođe! Tako sam mlada, tako zdrava. Kako ću naći strpljivosti i snage? Zar ću se opet boriti i posrtati i opet se kajati? Zar život ima još tako teških iskušenja za mene?« S tim krikom očajanja Maggie klonu na koljena uz stol i zakopa u ruke svoje bolom izmučeno lice. Duša joj je hrlila prema nevidljivoj samilosti, koja će biti uz nju do kraja. Svakako, to iskustvo velike nevolje daje joj neku poduku: ona sad svakako uči tajnu ljudske nježnosti i patnje, koju ne mogu poznavati oni koji manje posrću.
»Oh, Bože, ako mi život bude dug, daj mi da živim, da bih blagosiljala i pružala utjehu ... «
U tom času Maggie se trgnu od nenadana osjećaja studeni na koljenima i stopalima: oko nje tekla je voda. Ona skoči na noge. Voda je tekla ispod vrata, koja su vodila u hodnik. Ni tren nije bila zbunjena znala je da je to poplava!
Bura uzbuđenja, koju je prepatila posljednjih dvanaest sati, kao da je u njoj ostavila velik mir: bez vriske ona potrči sa svijećom gore u spavaonicu Boba Jakina. Vrata su bila otškrinuta. Ona uleti i strese ga za rame.
»Bobe, poplava je došla! Već je u kući! Pogledajmo da li možemo osigurati čamce.«
Ona zapali njegovu svijeću, dok je jadna Bobova žena, pokupivši djetešce provalila u vrisak. A onda odjuri opet dolje, da vidi raste li voda brzo. U sobu, u koju se ulazilo iz stubišta, vodila je stepenica. Maggie opazi da je voda već gotovo u istoj ravnini sa stubama. Dok je to gledala, nešto udari o prozor strašnim praskom, da su se stakla i stari drveni okvir rasprsli u komadiće a zatim provali voda.
»To je čamac!« kliknu Maggie. »Bobe, dođite dolje po čamce!«
I ni trena ne zadrhtavši od straha, ona zagazi u vodu, koja joj je za čas narasla do koljena, i kod tinjava svjetla svijeće, koju je ostavila na stubama, ona se uspne na prozor i otpuza u čamac, kojemu se pramac zaglavio u prozor i provirivao u sobu. Bob dohrli za njom, bez cipela i čarapa, ali s fenjerom u ruci.
»Eh, pa oba su ovdje oba čamca«, reče Bob, uspevši se u onaj u kojem je bila Maggie. »Sreća što nisu popustili i prednji konopi.«
Kako je bio uzbuđen, penjući se preko u drugi čamac, odvezujući ga i pripremajući veslo, Bobu nije padalo na pamet da je Maggie u opasnosti. Obično se ne bojimo za neustrašive, kad smo im drugovi u opasnosti, a Bob je bio još i zaokupljen mislima kako će najbolje spasiti one bespomoćne u kući. Činjenica da je Maggie bila budna te ga je probudila i preuzela vodstvo u aktivnosti, izazvala je u Bobu neodređen dojam da je ona netko, tko će pomoći da se drugi zaštite, a ne netko, kome treba zaštite. A ona je sada također došla do vesla i nastojala odgurnuti čamac od prozora, da ga oslobodi od slomljenog prozorskog okvira.
»Voda tako brzo raste«, reče Bob, »bojim se bit će za čas u gornjim sobama kuća leži tako nisko. Ja bih radije stavio Prissy i dijete i majku u čamac, ako mogu, pa se povjerio vodi jer ova stara kuća baš nije jako sigurna. A ako pustim čamac ... ali vi, uzviknu, nenadano uperivši svjetlo fenjera prema Maggie, koja je stajala na kiši, s veslom u ruci, raspuštene kose.
Maggie nije imala vremena da odgovori, jer nova žestoka navala vodene struje zahvati niz kuća i zatjera oba čamca napolje na široku vodu tolikom snagom, da ih je zanijela daleko od glavne riječne struje.
U prvom času Maggie nije ništa osjećala, ništa mislila, već samo da je iznenada izmaknula tom životu, kojeg se bojala. Činilo joj se da je to prijelaz smrti bez samrtne muke i sada je sama u tami s Bogom.
Sve se to odvilo tako naglo kao u snu da su se niti pravilna povezivanja misli prekinule. Ona klonu na sjedalo, mehanički stežući veslo i dugo vremena ne shvaćajući jasno svoj položaj. Prvo što je prenu u veću svjesnost, bijaše prestanak kiše i opažanje da kroz tamu probija posve slabo svjetlo, koje dijeli mrak u visini od neizmjerne vodene površine ispod nje. Poplava ju je odnosila sa sobom: strašna kazna Božja, o kojoj je otac znao govoriti koja joj se javljala kao mora u njezinim snovima u djetinjstvu. I s tom pomisli sinu joj slika starog doma i Toma i majke oni su to zajedno slušali.
»Oh Bože, gdje sam? Gdje je put kući?« poviče u mračnoj osami.
Što je s njima u mlinu? Poplava ga je već jednom uništila. Možda su u opasnosti u nevolji; njezina majka i njezin brat, sami ondje, izvan dohvata pomoći! Sva joj se duša sada ustremila na tu misao: vidjela je oduvijek voljena lica kako traže pomoć u mraku, a ne nalaze je.
Sada je plovila mirnom vodom možda daleko nad preplavljenim poljima. Nije imala neki osjećaj neposredne opasnosti, koji joj ne bi dao mislima da lete prema starom domu. Naprezala je oči kroz zastor mraka, kako bi ugledala prvi znak, po kojem će znati gdje se nalazi da bi spazila neku blijedu oznaku mjesta, prema kojemu joj se usmjerila sva strepnja.
Oh, kako je dobrodošlo to širenje mračne vodene površine to postepeno dizanje oblačnog svoda to crnilo predmeta, koje se polako razabire iznad staklaste tame vode! Jest mora da je vani na poljima ono su vrhovi drveća uz živice. U kojem smjeru leži rijeka? Ogledavši se, opazi redove crnih stabala; gledajući naprijed, nije ih vidjela. Dakle, rijeka leži pred njom. Ona zgrabi jedno veslo i počne tjerati čamac naprijed snagom nade, koja se budila; ovako u pokretu čmilo joj se da se praskozorje sad brže primiče. I ubrzo je mogla razabrati nijeme životinje, koje su se žalosno stiskale na uzvisini, kamo su se sklonile. Veslala je dalje u sve jasnijem praskozorju. Mokra joj se odjeća lijepila uz tijelo, a vjetar joj viđao raspuštenom kosom, no ona je jedva bila svjesna nekog tjelesnog osjeta osim osjećaja snage, nadalinute moćnim uzbuđenjem. Uz osjećaj opasnosti i mogućnosti spasa za ona bića u starom domu, koja tako dugo nosi u sjećanju, počeo se javljati neodređen osjećaj izmirenosti s bratom. Ta koja svađa, koja krutost, koje uzajamno nepovjerenje može opstati pred vehkom nedaćom, kad je nestalo sveg umjetnog ruha našeg života, i mi smo svi jedno u najosnovnijim životnim potrebama? Maggie je to nejasno osjećala: u toj snažnoj, nanovo probuđenoj Ijubavi prema bratu, koja je jednim maliom izbrisala kasnije dojmove nemilosrdne, okrutne uvrede i nesporazuma, i ostavila samo one duboke, najstarije, nepokolebljive uspomene nekadašnje sloge.
Ali sada se u daljini pojavi velika crna gromada, i Maggie je blizu sebe mogla razabrati glavnu struju rijeke. Ta tamna gromada mora biti da, to jest St. Ogg’s. Ali, sad je već znala kamo treba gledati, da spazi dobro poznata stabla sive vrbe, već požutjele kestene a iznad njih stari krov! Ali još nije bilo boja ni oblika: sve je bilo nejasno i tamno. Kao da su joj izvirale sve jače i jače snage i širile se njome, kao da joj je život spremnica snage, koja se troši u tom satu, jer je neće trebati u budućnosti.
Mora zavesti čamac u struju Flosse, inače neće nikada moći prijeći rječicu Ripple i primaknuti se kući. To bijaše misao koja joj preleti mozgom, dok je sve življe sebi predočavala sve oko starog doma. Ali struja bi je opet mogla odnijeti daleko dolje, pa ne bi više mogla istjerati čamac iz nje.
Prvi put je sad obuzeše određene pomisli na opasnost. Ali izbora nije bilo, nije bilo vremena za oklijevanje, i ona zaplovi u struju. Sad je napredovala brzo, bez napora. U sve kraćoj udaljenosti i sve jačem svjetlu sve je jasnije počela razabirati predmete, za koje je znala da moraju biti dobro poznata stabla i krovovi. Ne, nije više daleko od te brze zamućene struje, koja mora da je čudnovato izmijenjena rječica Ripple.
Veliki Bože! Po njoj plove neke gromade, koje bi mogle udariti o čamac u prolazu i prerano prouzročiti njezinu propast. Što su te gromade?
Prvi put Maggie zakuca srce u samrtnom strahu. Sjedila je bespomoćno mutno svjesna da je voda nosi dalje ali jasnije svjesna da će doći do sraza, koji očekuje. Ali taj užas bio je privremen. Izgubio se kad su se pojavila lučka skladišta St. Ogg’sa: prošla je dakle ušće rijeke Ripple. Ali sada mora pozvati svu svoju vještinu i sposobnost, da usmjeri čamac i izvede ga iz struje ako ikako može. Sad je razabirala i most, koji se srušio, i vidjela jarbole neke nasukane lađe daleko vani iznad vodene poljane. Ali na rijeci se nisu vidjeli nikakvi čamci u pokretu oni što su se mogli dohvatiti, bili su zaposleni u preplavljenim ulicama.
S novom odlukom Maggie uhvati svoje veslo i ustade, da vesla stojećki. Ali plima, koja se povlačila, ubrzavala je tok rijeke, i voda je ponese dalje od mosta. Tada je s jednim čeznutljivim pogledom prema kući strica Deana, koja je stajala niže dolje niz rijeku, uhvatila oba vesla i zaveslala svom snagom preko preplavljenih polja, natrag prema mlinu. Sada su se počele javljati boje, i kad se približila poljima Dorlcota, mogla je već razabrati boju stabala mogla je vidjeti stare borove daleko tamo nadesno i kestene oko doma. Oh, kako su duboko stajali u vodi dublje nego drveće s ove strane brežuljka. A krov mlina gdje je taj? Oni teški komadi, što su jurili niz rijeku Ripple što su oni značili? Ali to nije bila kuća kuća još čvrsto stoji: uronjena do prvog kata, ali još uvijek čvrsta ili zar se možda urušila na onom kraju prema mlinu?
Dašćući od sreće, što je konačno stigla od sreće, koja joj je prevladala svu žalost, Maggie se pribhži pročelju kuće. Isprva nije čula nikakav zvuk: nikakav se predmet nije micao. Njezin je čamac bio u istoj razini s prozorima gornjeg kata. Ona zovnu glasnim, prodornim glasom:
»Tome, gdje si? Majko, gdje si? Ja sam Maggie!«
Ubrzo začu Tomov glas iz tavanskog prozora u sredim zabata:
»Tko je to? Jeste li dovezli čamac?«
»To sam ja, Tome Maggie. Gdje je majka?«
»Nema je ovdje otišla je prekjučer u Garum. Ja ću sići do donjeg prozora.«
»Sama, Maggie?« upita Tom dubokim začuđenim glasom, kad je otvorio srednji prozor u ravnini čamca.
»Da, Tome. Bog me čuvao, da me dovede do vas. Brzo uđi. Nema više nikoga ovdje?«
»Ne«, reče Tom ulazeći u čamac. »Bojim se da se naš čovjek utopio. Odnijela ga je Ripple, mislim, kad se srušio dio mlina pod udarcem stabala i kamenja. Dozivao sam ga i dozivao, ali odgovora nije bilo. Daj mi vesla, Maggie.«
Tek kad je Tom otisnuo čamac i oni se našli na prostranoj površini vode licem u lice sinu mu odjednom cijelo značenje onoga što se dogodilo. To ga obuze takvom nesavladivom snagom kao novo otkrivenje njegovu duhu o dubinama života, koje su ležale izvan dohvata njegove predodžbe, za koju je misho da je tako oštra i jasna da nije mogao postaviti nikakvo pitanje. Sjedili su nijemo, gledajući se: Maggie, s intenzivnim životom u očima, koje su virile iz umorna, izmučena lica Tom blijed, s nekim strahopoštovanjem i poniznošću. Misli su živo radile, premda su usne šutjele. I premda nije mogao postaviti nikakvo pitanje, pogađao je pripovijest njezina čudesnog napora pod božanskom zaštitom. Ali napokon sivkasto plave se oči zamute, a usnice nađoše riječ, koju su mogle izgovoriti: riječ iz davnog djetinjstva
»Maggie!«
Maggie nije mogla ništa odgovoriti, već samo duboko zajecati od one tajnovite čudesne sreće, koja je jednaka s boli. Čim je mogla progovoriti, reče:
»Otići ćemo do Lucy, Tome. Ići ćemo pogledati je li na sigurnom, a onda možemo pomoći ostalima.«
Tom je veslao s neumornom snagom i mnogo brže negoli jadna Maggie. Čamac je brzo opet bio u struji rijeke, i oni će začas biti u Toftonu.
»Park House stoji visoko nad poplavom«, reče Maggie. »Možda je Lucy ondje.«
Ništa se drugo nije reklo. Rijeka je nosila novu opasnost prema njima. Neka drvena konstrukcija upravo je popustila kod nekog skladišta i rijeka je nosila velike drvene gromade. Sunce se sada dizalo i prostrana se površina vodene pustoši u strašnoj jasnoći razastrla oko njih u strašnoj jasnoći jurile su opasne gromade nošene strujom.
Neka velika skupina ljudi u čamcu, koji se probijao duž toftonskih kuća, opazi njihovu opasnost, pa im doviknu:
»Maknite se iz struje!«
Ali to se nije moglo odmah provesti, i Tom, gledajući pred sebe, opazi kako prema njima juri smrt. Ogromni komadi povezani u sudbonosnom drugarstvu, tvorili su jednu jedinu široku masu preko cijele rijeke.
»Ide na nas, Maggie!« viknu Tom dubokim promuklim glasom, pustivši vesla i obujmivši sestru.
U narednom se trenutku čamac više nije vidio na vodi a ogromna masa odjuri dalje u užasnom slavlju.
Ali uskoro se opet pojavi dno čamca, crna mrlja na zlatnoj vodi.
Čamac se opet pojavio ali brat i sestra su potonuli u zagrljaju, da nikad više ne budu razdvojeni: proživljavajući opet u jednom uzvišenom času dane kad su se držali za ruke u ljubavi i vrludali zajedno poljima osutim tratinčicama.

ZAKLJUČAK


Priroda nadoknađuje svoja pustošenja nadoknađuje ih svojini sunčanim sjajem i ljudskim radom. Pustošenje, koje je izazvala ta poplava, ostavilo je vidljive tragove na licu Zemlje još pet godina kasnije. Peta je jesen bila bogata zlatnim žitnim stogovima, što su se izdizali u gustim skupovima među dalekim živicama; pristaništa i skladišta na Flossi opet su oživjela, odjekujući žustrim glasovima i bukom tovarenja i iskrcavanja punim nada.
I svi muškarci i žene, spominjani u toj pripovijesti, još uvijek su živjeli osim onih, kojih kraj znamo.
Priroda nadoknađuje svoja pustošenja ali ne sva. Iščupana stabla ne puštaju više korijenje; raspukli brežuljci još uvijek nose ožiljke; ako je poraslo i novo, drveće nije ono isto, kao ono nekoć, a brežuljci ispod njihova zelena ruba nose tragove nekadanjeg razdiranja. Za oči, koje su počivale na prošlosti, nema potpune nadoknade.
Mlin su Dorlcote obnovili. A na dorlcotskom groblju gdje su poslije poplave našli povaljen spomenik na grobu od opeke, u kojem je ležao neki otac, kojeg poznamo zavladao je opet nekadašnji travnati red i dostojni mir.
Kraj tog groba od opeke podigao se, uskoro poslije poplave, još jedan grob za dva trupla, koja su našli u tijesnu zagrljaju. I taj su grob odijeljeno posjetila dva čovjeka, koji su osjećali da im je najveća radost i najbolnija žalost ovdje zauvijek pokopana.
Jedan od njih posjetio je grob ponovo, s ljupkim lišcem kraj sebe - ali to je bilo tek mnogo godina kasnije.
Drugi je bio uvijek sam. Njegovo je veliko prijateljstvo ostalo tamo među drvećem Crvenog Bezdana, gdje mu se činilo da pokopana radost još uvijek lebdi kao neki duh, koji se uvijek vraća na staro mjesto.
Grob je nosio imena Toma i Maggie Tulliver, a ispod imena bile su upisane riječi:


»U svojoj smrti nisu bih razdvojeni.«

O George Eliot i njenim romanima


George Eliot, pravo ime Mary Ann Evans (1819. 1880.), engleska književnica, suvremenica Dickensa, Thackerayja i Trollopa, svjetsku slavu postigla je romanima, među kojima su najpoznatiji Middlemarch, Adam Bede, Mlin na Flossi (The Mili on the Floss), Silas Marner, Komola i Daniel Deronda.
Imala je neobičan i buran život. Kćerka tesara iz provincije, odgojena u strogom puritanskom duhu, izdigla se svojim izuzetnim talentom i sposobnošću u red vodećih intelektualaca svoga vremena. Na tom je putu morala svladati bezbroj predrasusa i prepreka. U svojoj šesnaestoj godini prekida školovanje zbog majčine bolesti. A nakon njene smrti ostaje uz oca i vodi mu kućanstvo. Paralelno, sama uči talijanski, njemački, grčki i latinski jezik te prevodi s njemačkoga. Nakon očeve smrti odlazi u London, gdje postaje pomoćnica glavnog urednika časopisa The Westminister Review. Upoznaje se s filozofom Herbertom Spencerom i provodi s njim sate i sate u razgovorima o filozofiji i umjetnosti. Spencer joj odaje priznanje, pišući svojim prijateljima da je najinteligentnija žena koju je sreo. Susret s Georgom Lewesom, kazališnim kritičarom, književnikom i pubhcistom, sudbonosan je za njen daljnji život. Bila je to ljubav na prvi pogled. Ali Lawes je oženjen i zbog toga napuštaju Englesku te odlaze u Weimar u Njemačku, gdje žive kao muž i žena, iako nevjenčani. Nakon godinu dana vraćaju se u Englesku. U vezi s Lewesom George Ehot ostat će više od dvadeset godina, sve do Lewesove smrti 1878. Jasno je da je to bio veliki skandal, zbog kojega ju je javnost dugo osuđivala i odbacivala. No Lewes je snažno utjecao na njezinu književnu karijeru. Tek nakon susreta s njim, George Ehot počinje pisati pripovijednu prozu, najprije pripovijesti, a potom i svoje velike romane.
Adam Bede (1859.) prvo je njeno remek-djelo, kojim postiže velik uspjeh kod pubhke. Radnja romana odvija se u engleskoj provinciji u 18. stoljeću. U njemu autorica obrađuje problem nezakonite veze mjesnog plemića i Hetty Sorel, poslije optužene za čedomorstvo.
Mlin na Flossi (1860.) je roman o ambivalentnu odnosu brata i sestre, Toma i Maggie, u kojem brat opsesivno nadzire sestru, koja zbog obiteljske časti žrtvuje prijateljstvo, ljubav i na kraju život.
Silas Marner (1861.) . Ovaj opsegom mali roman mnogi su kritičari smatrali njenim najujednačenijim djelom. To je priča o tkalcu nepravedno izbačenome iz vjerske zajednice, koji gubitak bogatstva nadoknađuje brigom o odbačenom izvanbračnom djetetu.
Ikomola (1862. 63.) je roman o nesretno udanoj kćeri slijepoga firentinskog znanstvenika, koja se od usamljenosti i razočaranja spašava vjerom u smisao dužnosti i žrtvovanja.
Middlemarch (1871. 72.) je jedan od najvećih romana ne samo viktorijanske književnosti već i britanske i svjetske književnosti uopće. Do danas je ostao rado čitan i cijenjen. Prema anketi provedenoj na 125 živućih književnika, koja pokazuje najbolja djela svjetske književnosti, Middlemarch zauzima 10. mjesto.

1 Velikodušan čovjek iz Bunyanova djela Pilgrim'sProgress
2 Vikinzi
3 Jean Baptiste Massillon (1663.-1742.) i Louis Bourdaloue (1632.-1704.) slavni francuski propovjednici
4 Neprevediva igra riječi: u engleskom se za oba značenja upotrebljava isti glagol
5 Poznato povijesno djelo engleskog povjesničara Echvarda Gibbona (1737.1796.)
6 Latinski: sagriješih molim za oproštenje.
7 Smrt je zajednička svima.
8 Škotski narodni junaci
9 Poluotočni rat uspješni rat (1808.-1814.), koji su u Španjolskoj i Portugalu (Iberski poluotok) vodile protiv Francuza britanske, španjolske i portugalske snage, uglavnom pod zapovjedništvom Wellingtona
10 Džin žestoko piće od žita ili slada, začinjeno borovicom
11 Bony Napoleon Bonaparte
12 General Wolfe engl; general (1727.-1759.) pao pod Quebecom u Kanadi
13 Semele lik iz grčke mitologije, kći Kadma i majka Dioniza. Pošto joj je Zeus obećao da će joj ispuniti štogod zaželi, zatražila je vidjeti ga u njegovom punom sjaju pa je stradala od njegovih gromova
14 Filoktet slavni ratnik iz grčke mitologije, koji je zapalio lomaču s Heraklovim tijelom i stoga naslijedio junakov nepobjediv luk i strelice. Pridružio se Grcima protiv Troje, ali ga je ugrizla zmija pa su ga ostavili na otoku Lemnosu. Kako se prema proročanstvu Troja mogla osvojiti samo Heraklovim strelicama, Diomed pođe po njega. Pošto mu je rana zacijelila i on ubio Parisa, Troja je pala.
15 Dama društvena igra u dvoje na šahovskoj ploči
16 Port vrsta vina koje se uvozi iz Portugala
17 Nemejski lav - strašni lav iz grčke mitologije kojega je Heraklo ubio kod Nemeje
18 Jacques Benigne Bossuet francuski biskup i znameniti propovjednik (1627. 1704.)
19 Whist vrsta igre kartama
20 William Pitt slavni engl. državnik (1708.-1778.)
21 Edmund Burke (1729.-1797.) engl. državnik, govornik i pisac političkih djela. Napadao Francusku revoluciju.
22 Smithfield danas područje Londona, nekada poprište srednjovjekovnih turnira, a kasnije stratište
23 Eutorpius rimski povjesničar
24 Sir Walter Scott znameniti škotski pisac i pjesnik (1771.1832.)
25 Toma Kempijski znameniti njem. teolog (1380.-1471.), autor djela De lmitatione Christi (0 nasljedovanju Krista)
26 Kvijetizam životna smirenost u nabožnom razmišljanju kao oblik religijoznog misticizma
27 Michael Faraday znameniti engleski kemičar i fizičar (1791.-1867.)
28 Hekuba u grčkoj mitologiji žena trojanskog kralja Prijama i majka Hektora i Parisa
29 Igra riječi engl. riječ salt znači sol
30 Hotspur drugo prezime sir Henryja Percyja ( 1364.1403.), koji je u Shakespearovoj drami Henrik IV prikazan kao vojnik nemirne, žestoke ćudi
31 Dick Turpin zloglasni engleski drumski razbojnik (1706.-1739.)
32 Robert Southey engl. pjesnik i pisac (1774.-1843.)
33 William Covvper engl. pjesnik (1731.-1800.)
34 Earlof Bridgewater (1756.-1829.), engl. prirodoslovaci sakupljač starina. Ostavio je veliku svotu novaca za znanstvene radove, koji stoga nose njegovo ime
35 Jedna od osam Bridgewaterovih rasprava o geologiji i mineralogiji, objavljena god. 1836.
36 Henry Purcell, engleski kompozitor (1658.-1695.), preteča J. S. Bacha
37 Glupavi lik iz Shakespearove drame Noć Sveta Tri Kralja, koji se hvali izmišljenim uspjesima u ljubavi
38 Novalis pseudonim njem. romantika Friedricha von Hardenberga (1772.1801.)
39 Sofija Western glavna junakinja u romanu Tom lones slavnog engl. pisca Henrya Fieldinga (1707.-1754.)
40 Za vas priredila nelanuladvanaest
41 Talijanski: Ali, zašto te ne mogu mrziti.