Karlos Fuentes - Godine s Laurom Diaz

Ispunjen slikovitim prikazima i osobnim dramama roman Godine s Laurom Diaz bogat je povijesni pregled dvadesetog stoljeća viđen očima žene koja je postala dijelom meksičke i svjetske povijesti. Rođena na djedovoj plantaži iskusit će sve privilegije i prokletstvo bogatstva, svjedočiti političkim i tehnološkim usponima, ali i gorkim društvenim nejednakostima. Laura Diaz izuzetna je djevojka, izvrsna majka i odana žena, ljubavnica važnog čovjeka, a njezin je život presjek svih povijesnih paradoksa jednog turbulentnog prostora i vremena.

Ovu knjigu o svojim pretcima posvećujem svojim potomcima svojoj djeci Ceciliji, Carlosu, Natashi




I

Detroit, 1999.



Priču sam znao. Nisam znao istinu. U neku je ruku i sama moja nazočnost u Detroitu bila varljiva. Došao sam snimiti televizijski dokumentarni film o meksičkim muralistima u Sjedinjenim Državama, a skriveni mije cilj bio prikazati ništa manje nego razloge propasti velikoga grada, prve prijestolnice automobila. Ovdje je Henry Ford počeo serijski proizvoditi stroj koji ima veču vlast nad nama od bilo koje druge vlasti.
Kako bi se dokazalo koliko je grad bio moćan, navodi se da je 1932. meksički slikar Diego Rivera bio pozvan u Detroit da oslika zidove Instituta za umjetnost, a sada, 1999., dolazim, evo, i ja, službeno, kako sam rekao, snimiti seriju televizijskih filmova o tim i drugim meksičkim muralima u Sjedinjenim Državama. Počet ću s Riverom u Detroitu, nastaviti s Orozcom u Dartmouthu i u Kaliforniji, zatim će doći na red zagonetni Siqueiros - kojega sam, prema dobivenim uputama, trebao pronaći u Los Angelesu - i napokon Riverina iščezla djela: mural u Rockefellerovu centru, maknut zato što se na njemu pojavljuju likovi Lenjina i Marxa, te niz slika za New School, velikih panoa, također iščezlih.
Taj mi je posao bio povjeren. Tražio sam da počnemo s Detroitom s jasnim razlogom. Želio sam fotografijama velikoga industrijskog središta u propadanju podići dostojan nadgrobni spomenik našem strašnom dvadesetom stoljeću. Nije me na to potaknula ni moralna vrijednost opomene ni kakva mračna sklonost bijedi i rugobi, pa ni obično čovjekoljublje. Ja sam fotograf, nisam čudesni Sebastian Salgado ili strašna Diane Arbus. Kad bih bio slikar, više bih volio biti obdaren Ingresovom jasnoćom bez zagonetnosti, ili Baconovom sklonošću samomučenju. Pokušao sam slikati; nisam uspio; nisam se predao: rekao sam sebi da je kamera kist našeg vremena i našao sam se ovdje, s obvezom da obavim jedan posao i sa slutnjom da ću možda obaviti drugi, sasvim drukčiji.
Ustao sam rano kako bih obavio svoje prije nego što se filmska ekipa pojavi pred Diegovim muralima. Bila je veljača, šest sati ujutro. Znao sam da će biti mrak. Očekivao sam. Samo mi je smetalo što tako dugo traje.
- Ako želite u kupnju ili u kino, hotel ima limuzinu koja vas može odvesti tamo i dovesti natrag - rekli su mi na recepciji.
- Ali odavle do trgovačkog centra grada nema ni stotinjak metara - usprotivio sam se začuđeno i nestrpljivo.
- Onda mi ne odgovaramo za vas - nasmiješio se usiljeno recepcionar. Nije baš imao crte lica koje bi čovjek upamtio.
Jadnik nije znao da kanim ići dalje, mnogo dalje od trgovačkog centra. A ni sam nisam slutio da ću se naći usred pakla pustoši. Hodao sam brzo ostavljajući iza sebe skupinu nebodera nalik na konstelaciju blještavih zrcala, na novi srednjovjekovni grad zaštićen od napada barbara - i samo što sam bio odmakao deset ili dvanaest blokova dalje, već sam se izgubio u mračnoj, vapnenastoj pustoši ničije zemlje, ukrašene starom kramom.
Korak po korak, hodajući naslijepo - jer je još bilo mračno, jer sam imao samo jedno oko, fotoaparat, poput modernog Polifema, kojemu je desno oko zalijepljeno za lajkino tražilo a lijevo zatvoreno, slijepo - napipavajući lijevom rukom, ispruženom poput policijskog psa, spotičući se tu i tamo, uranjajući u nešto što sam samo osjećao a nisam vidio, prodirao sam u noć, ne samo dugu noć nego i noć koja se neprestano obnavljala. Detroitu se noć rađa iz noći.
Na trenutak sam spustio fotoaparat na prsa; osjetio sam oštar udarac u ošit - u oba, u svoj i lajkin - i opipao se. Oko mene je bila noć, ali to nije bila, kako me je moja mašta htjela uvjeriti, duga noć zimskog svitanja, tama koja se preporada, nemirna suputnica dana. Bila je to vječna tama, neodvojiva od grada, njegova družica, njegovo vjerno zrcalo. Bilo mije dovoljno okrenuti se da shvatim kako se nalazim usred zapuštena, siva zemljišta, prošarana tu i tamo lokvama, stazama, što su ih potajice utrle plahe i ogoljelim stablima, crnjim od tog krajolika nalik na polje poslije bitke. U daljini su se razabirale sablasti ruševnih viktorijanskih kuća s uleknutim krovovima, naherenim dimnjacima, zakovanim prozorima, praznim trijemovima i rasklimanim vratima, te gdjekoje osušeno stablo, nježno i bestidno nadvijeno nad prljavi tavanski prozorčić. Jedna se ljuljačka ljuljala sama od sebe, samotna, škripeći, podsjećajući me na nešto drugo, na nešto što nigdje nisam mogao smjestiti, što se tek naziralo u sjećanju...
Campos de soledad, mustio collado, pusta su polja, sumoran je hum, ponavljalo je moje đačko sjećanje dok su mi ruke ponovno uzimale kameru i njom u mojim mislima okidale fotografirajući grad Mexico, Buenos Aires s njegovim lijepim vidicima, Rio s njegovim morem, Caracas s njegovom prljavštinom, groznu Limu, Santa Fe de Bogotu bez njezine svete vjere, Santiago, koji ne bi mogao spasiti ni njegov sveti Jakov iscjelitelj. Snimao sam budućnost naših latinoameričkih gradova u današnjem najindustrijskijem od svih industrijskih gradova, u automobilskoj prijestolnici, kolijevci serijske proizvodnje i minimalnih nadnica: u Detroitu, u Michiganu. Sve sam snimao, olupine automobila napuštene usred još napuštenijeg zemljišta, strme ulice popločene krhotinama stakla, treperenje svjetla u malim prodavaonicama. .. prodavaonicama čega?
Što se prodavalo na tim uglovima, na tim jedinim osvijetljenim mjestima u toj golemoj crnoj jami? Poželio sam se osvježiti kakvim pićem pa sam, gotovo zaslijepljen, ušao u jedan dućančić. Bračni par, gotovo isto tako siv kao i taj dan, odmjerivši me s nekom mješavinom podrugljivosti, ravnodušnosti i zlobne gostoljubivosti, upitao me što želim i odgovorio mi da imaju svega. Smušen, ili iz navike, zamolio sam na španjolskom: Una eoca. Oni se glupo nasmiju.
- Mi smo kaldejske vjere, prodajemo samo pivo i vino - odgovorio mi je muškarac. - Nemamo droge.
- Imamo srećke - dodala je žena.
Vratio sam se u hotel gotovo nesvjesno, izuo cipele, uprljane svim mogućim otpatcima zaborava, i upravo sam se htio drugi put toga dana istuširati, ali sam pogledao na sat. Ekipa me zasigurno već čeka u predvorju, a moja točnost nije samo znak pristojnosti, o njoj ovisi moj autoritet. Ogrćući kaput, pogledao sam kroz prozor. U Detroitu kršćani i muslimani žive u slozi. Osvijetljeni su bili samo vrhovi nebodera i džamija. Ostatak svijeta još je obavijala tama.
Zaputio sam se s ekipom u Institut za umjetnost. Isprva prolazimo kroz istu onu beskrajnu pustoš: ničija zemlja za ničijom zemljom, samo tu i tamo ruševina viktorijanske kuće i, na kraju te urbane pustinje (bolje reći u samom njezinu srcu), zgrada u kičastu stilu pompier, s početka dvadesetog stoljeća, ali čista i dobro očuvana, prostrana, sa širokim, kamenim ulaznim stubištem i visokim stakleno-željeznim vratima. Doimala se poput svete opomene u škrinji nesreća, poput uspravne, nakinđurene starice koja je nadživjela sve svoje potomke, poput Rahele bez suza. The Detroit Institute ofArts.
U golemu unutrašnjem dvorištu, natkrivenu visokim staklenim krovom, održavao se sajam cvijeća. Tog se jutra u njemu tiskalo mnogo ljudi. Gdje su našli toliko cvijeća, upitao sam Amerikanca iz ekipe, koji je samo slegnuo ramenima i ne pogledavši to obilje tulipana, krizantema, ljiljana i gladiola izloženih u četiri kuta dvorišta, kroz koje je ekipa nastojala što brže proći požurujući i mene. Televizija i film poslovi su od kojih čovjek želi što prije pobjeći čim završi snimanje. Na žalost, oni što od njih žive ne mogu zamisliti da čovjek može raditi i nešto drugo u životu, a ne samo snimati i snimati, dan za danom... Došli smo raditi.Tu je i Rivera, Diego, Diego Maria de Guanajuato, Diego Maria Concepcion Juan Nepomućeno Estanislao de la Rivera y Barrientos Acosta y Rodrigez, 1886.-1957.
Oprostite mi što se smijem. To je zdrav smijeh, nesavladiv, ludi smijeh zbog prepoznavanja, i možda zbog čežnje. Za čim? Vjerojatno za izgubljenom nevinošću, za vjerom u industriju; za napretkom, srećom i prošlošću što su jedno drugome pružili ruke zahvaljujući industrijskm razvitku. Sve je te uspjehe Rivera "opjevao" kako i dolikuje Detroitu. Kao što su neznani graditelji, slikari i kipari u srednjem vijeku gradili i ukrašavali velike katedrale u slavu Bosa jedinoga, vječnoga i nepogrešivoga.
Kao što su nekoć hodočasnici dolazili u Canterbury i Santiago de Compostelu, tako je Rivera došao u Detroit - pun vjere. Nasmijao sam se i zato što je taj mural bio nalik na razglednicu u boji izrađenu prema pokretnoj crnobijeloj scenografiji za Chaplinov film "Moderna vremena". Isti strojevi, sjajni poput zrcala, savršeni i nemilosrdni zupčanici, strojevi što ih je marksist Rivera vidio kao simbole napretka i vjere u budućnost, a Chaplin kao nezasitne ralje, kao gutače, kao čelične želuce što melju radnike i zatim ih izbacuju iz sebe kao izmet. Ovo je bilo nešto drugo. Ovo je bila industrijska idila, primjer grada neizmjernog blagostanja, kad je ovamo 1930-ih došao Rivera i kad je Detroit zapošljavao pola milijuna radnika omogućujući im pristojan život. Kako je meksički slikar vidio te radnike?
Ima nešto čudno u tom muralu, u toj mravljoj užurbanosti, u tim površinama punim ljudskih likova zaposlenih oko blistavih zmijolikih strojeva, beskonačnih poput crijeva prapovijesne životinje, kojoj treba mnogo vremena da se gmižući vrati u sadašnjost. I menije trebalo dosta vremena da otkrijem razlog svom čuđenju. Imao sam neobičan i uzvišen osjećaj stvaralačkog otkrića, tako rijedak u televizijskom poslu. Nalazim se u Detroitu pred muralom Diega Rivere jer ovisim o svojim gledateljima kao što je i Rivera zasigurno ovisio o svojim pokroviteljima. Samo što se on njima narugao, pod nos im je, usred njihova kapitalističkog bastiona, bio podmetnuo crvene zastave i sovjetske vođe. Ja, naprotiv, neću biti cenzuriran niti ću koga sablazniti: gledanost mi nosi uspjeh ili propast, i to je sve. Stop. Gotovo, glupa kutija više ne radi. Nema više mecena i svima je sve svejedno. Tko se još sjeća prve ili, što je isto, posljednje televizijske sapunice?
Međutim, taj čudni osjećaj pred tako poznatim muralom nije mi dao mira, nije mi dopuštao da mirno snimam. Pomnjivo sam razgledavao sliku pod izlikom da tražim najbolji kut, najbolje osvjetljenje. Tehničari su strpljivi ljudi. Poštovali su moju savjesnost. Najednom mije sinulo: gledam, a ne vidim. Diego je sve američke radnike naslikao okrenute leđima prema gledatelju. Umjetnik je naslikao samo leđa koja rade, izuzevši bijele radnike, koje goggles štite od iskara pri zavarivanju. Sjevernoamerička lica anonimna su. Maskirana. Rivera ih vidi onakvima kakvima oni vide nas, Meksikance. S leđa. Anonimne. Bez lica. Rivera se nije smijao, on nije bio Charlot, on je bio samo Meksikanac koji se gringosima usudio reći: vi nemate lica. Bio je marksist koji im je rekao: vaš rad nema ni radnikova imena ni radnikova lica, vaš rad nije vaš.
Tko, naprotiv, gleda u gledatelja?
Crnci. Oni imaju lica. Imali su ih 1932., kad je Rivera došao slikati a Frida završila u Bolnici "Henry Ford" i kad je izbio veliki skandal zbog Svete obitelji - koju je Diego očito uklopio u mural da provocira, premda je Frida, koja je bila trudna, izgubila dijete i umjesto djeteta rodila krpenu lutku, kojoj su na krstitkama bile papige, majmuni, golubovi, mačka i jelen... Je li se Rivera rugao gringosima? Ili ih se bojao pa ih zato nije slikao okrenute licem prema svijetu?
Slikar nikad ne zna ono što zna promatrač. Nama je poznata budućnost, a ta crna lica na tom Riverinu muralu, koja se usuđuju gledati u svijet, koja se usuđuju gledati u nas, nemaju ruke samo da bi proizvodile automobile za Forda. Rivera je 1932. godine nesvjesno, intuitivno naslikao crnce koji će 30. srpnja 1967. - na dan urezan u srce grada - zapaliti Detroit, opljačkati ga, izrešetati, pretvoriti u prah i pepeo, i otpremiti u mrtvačnicu četrdeset tri trupla. Gledaju li to oni u nas, ta četrdeset tri buduća mrtvaca što ih je Diego Rivera naslikao već 1932. i što su ih uklonili 1967., deset godina poslije slikareve smrti, dakle, trideset i pet godina nakon što ih je naslikao?
Cijeli se mural tek prividno može obuhvatiti pogledom odjednom. Njegove tajne zapravo zahtijevaju od nas dugo i strpljivo promatranje, pogled koji se ne zaustavlja na površini murala, nego se širi na sve što mural okružuje. Mural neizbježno ima kontekst koji ovjekovječuje pogled likova i pogled promatrača. Dogodilo mi se nešto čudno. Morao sam pogled usmjeriti izvan vidnog polja murala i onda ga naglo vratiti, kao što kamera strjelovito prelazi s totala na grubi krupni plan, na pojedinost - na lica žena radnica, nedvojbeno ženska lica, premda su se zbog kratke kose i kombinezona doimala kao muška. Jedna je od njih Frida. Na slici je još jodna žena, Fridina đružbenica, koja ima vrlo izražajne crta lica. istaknut nos. u skladu s visokim stasom, tužne oči s podočnjacima i tanke usne, ali putene, kao da upravo ta sve tanja crta njezinih usana izražava njezinu nadmoćnost, strogu i dovoljnu, neuljepšanu, trijeznu i neiscrpivu, punu tajni kad govori, jede, vodi ljubav...
Gledao sam u te gotovo zlatne, mestičke oči, pola europske i pola meksičke, ponirao sam u njih, kao što sam činio toliko puta promatrajući ih u zaboravljenoj i otpisanoj putovnici pronađenoj u isto tako otpisanoj škrinji. Dugo sam ih promatrao, kao uostalom i druge fotografije, obješene, pobacane ili zametnute po kući mog oca, koji je ubijen mlad, u listopadu 1968. Te oči što ih moje mrtvo sjećanje nije prepoznalo, ali ih je moje živo pamćenje čuvalo u duši tri desetljeća, sve do sada kad navršavam trideset i četvrtu i kad se dvadeseto stoljeće bliži kraju; gledao sam u te oči drhteći, s gotovo svetim divljenjem, očito predugo, jer su ljudi u mojoj ekipi zastali i okupili se oko mene. Nešto mi se dogodilo?
Što mi se dogodilo? Jesam li se nečega sjetio? Dok sam promatrao lice te lijepe, neobične žene u radnoj odjeći, svakovrsne uspomene, sjećanja, kako li već zovemo te povlaštene trenutke života, navrle su mi u glavu poput zapjenjena oceana s uvijek jednakim i nikad istim valovima: upravo sam prepoznao lice Laure Diaz; lice koje sam otkrio u mnoštvu na muralu, moglo je biti lice samo jedne žene, Laure Diaz.
Snimatelj Terry Hopkins, moj stari prijatelj - iako po godinama mlad - namjestio je rasvjetu i osvijetlio oslikani zid plavičastim tonovima, možda u znak pozdrava - jer Terry je pjesnik - tonovima koji su se savršeno stapali sa sutonskim svjetlom toga dana, u veljači 1999.
- Jesi li poludio? - rekao mi je. - Vraćaš se u hotel pješice?
Ne znam kako sam ga pogledao, ali mi više ništa nije rekao. Razišli smo se. Utovarili su glomaznu (i skupu) snimateljsku opremu i odvezli se kombijem.
Ostao sam sam s Detroitom, gradom na koljenima. Razgledavao sam ga hodajući polako.
Slobodan, počeo sam, poput kakva mladca u žaru samozadovoljavanja, pritiskati okidač fotoaparata usmjerujući ga na sve oko sebe, na crne prostitutke i crne mlade policajke, na crnu djecu s poderanim vunenim kapama na glavi i u pretankim kaputićima, na starca šćućurena uz kantu za smeće, koja mu je služila kao ulična peć, zatim na napuštene kuće - s osjećajem da u sve njih ulazim - na jadnike bez doma koji su u njima našli utočište, na. junkyje što su u kutovima ubrizgavali u sebe užitak i prljavštinu, okidao sam fotoaparatom na sve redom, drsko, dokono i izazovno, kao da prolazim mračnim hodnikom u kojemu nitko nije nevidljiv osim mene, kojega je najednom obuzela nježnost, čežnja, ljubav prema ženi koju nisam upoznao, a ipak mije život ispunjavala svim onim ujedno svjesnim i nesvjesnim, povlaštenim i opasnim sjećanjima, sjećanjima koja istodobno znače izgon iz kuće i povratak u rodni dom, strašan susret s neprijateljem i čežnju za prvobitnom špiljom.
Hodnicima napuštene kuće trčao je čovjek s buktinjom vičući i paleći sve što se moglo zapaliti. Dobivši udarac u zatiljak, pao sam zagledan u samotni, naglavce okrenut neboder pod pijanim nebom, dotaknuo vruću krv još dalekog ljeta, napio se suza koje neće isprati crnu boju ničije kože, čuo jutarnju buku umjesto željene jutarnje tišine; vidio kako se djeca igraju među ruševinama, promatrao sam grad na koljenima, koji se mom pogledu nudio bez stida; cijelo mi je tijelo pritiskao užas od opeka i dima, urbani holokaust, kao nagovještaj gradova u kojima nije moguće živjeti; dom ni za koga ni u čijem gradu.
Padajući, stigao sam se još upitati je li moguće iznova proživjeti život jedne pokojnice upravo onako kako ga je ona proživjela, otkriti tajnu njezina pamćenja, sjetiti se svega onog čega se ona sjećala. Vidio sam je. Zapamtit ću je. To je Laura Diaz.

II

Catemaco, 1905.



Sjećanje se katkad može dodirnuti. Najčešće se u obitelji spominjala priča o hrabrosti bake Cosime Kelsen: negdje 1870-ih, kad se vraćala iz grada Mexica, kamo je išla kupiti pokućstvo i ukrasne predmete za svoju kuću u Veracruzu, diližansu su zaustavili razbojnici, koji su još nosili slikovitu odjeću chinacosa, vojnika iz XIX. stoljeća - šešir sa širokim obodom, kratki kaput od jelenje kože, zvonaste hlače, kratke čizme i zveckave ostruge. Sve s gumbima od starog srebra.
Cosima Kelsen više je voljela prisjećati se tih pojedinosti nego pripovijedati o tom što joj se dogodilo. Naposljetku, pripovijest se čini bolje ispripovijedanom, i zato još nevjerojatnijom, neobičnijom, a istodobno i uvjerljivijom i poznatijom ako je ponavlja mnogo ljudi, ako ide - da tako kažem - od ruke do ruke, jer je ovdje riječ o rukama (ili točnije, o prstima).
Diližansu su zaustavili na onom čudnom mjestu zvanom Peroteov prijevoj, gdje se putnik, mjesto da se uspinje kroz maglu, spušta s bistrih planinskih visina u jezero magle. Najednom je uz njisku konja i grmljavinu pištolja iz magle iskrsnula skupina odmetnika, chinacosa. Uobičajeno, sveto geslo svih razbojnika jest "novac ili život"; ovi su bili drukčiji, zahtijevali su "život ili život", kao da su smjesta, čim su se pojavili, u držanju mlade done Cosime prepoznali oholu plemenitost i strogo dostojanstvo.
Nije se udostojala ni pogledati ih.
Vođa razbojničke skupine, bivši satnik poražene carske, Maksimilijanove vojske, nekoć se upravo toliko motao oko chapultepečkog Dvora da je mogao razlikovati ljude prema društvenom položaju. U veracruškom je kraju bio poznat zbog pohotljivosti - zvali su ga Ljepotan iz Papantle - ali je znao razlikovati otmjenu ženu od prostakinje. Premda se taj bivši konjički časnik srozao na razbojništvo nakon careva poraza, koji je završio pogubljenjem Maksimilijana i njegovih generala, Miramona i Mejie (tri "M" kao mierda, iliti govno! - uskliknuo bi katkad praznovjerni meksički kondotijer), još je nesvjesno osjećao poštovanje prema gospođama visoka roda; ugledavši mladu donu Cosimu, ponajprije njezine oči, sjajne poput modre galice, a onda desnu ruku prkosno oslonjenu na prozorčić diližanse, točno je znao što joj mora reći:
- Gospođo, lijepo vas molim vaše prstenje!
Na Cosiminoj ruci, izazovno ispruženoj iz diližanse, blistao je zlatni vjenčani prsten, zatim jedan blistavi safir i jedan prsten optočen biserima.
- To su moji zaručni i vjenčani prstenovi, morat ćete ih odrezati.
To je smjesta, kao da su oboje jednako poznavali kodeks časti, strašni carski chinaco i učinio: zamahnuo je mačetom i odrezao baki, tada mladoj đoni Cosimi Kelsen, četiri prsta ispružene desne ruke. Nije ni trepnula. Grubi je carski časnik skinuo crveni rubac, koji mu je bio svezan oko glave na starinski, chinacoski način, i pružio ga Cosimi da si previje ruku. Njezina je četiri prsta spustio u šešir i ostao stajati pred njom kao kakav ponosni prosjak kojemu je lijepa Njemica mjesto milostinje dala svoje prste. Kad je stavio šešir na glavu, krv mu je potekla niz lice. Njemu je bilo isto tako prirodno biti obliven tom crvenom tekućinom kao stoje drugima bilo prirodno izaći mokar iz jezera.
- Hvala - rekla mu je lijepa mlada Cosima pogledavši ga prvi i posljednji put. - Izvolite, želite li još nešto?

Umjesto da joj odgovori, Ljepotan iz Papantle ošinuo je bičem najbližega konja po sapima, i diližansa je odjurila nizbrdo prema vreloj veracruškoj zemlji, svom cilju iza planinske magle.
- Ovu gospođu više nitko ne smije ni taknuti - upozorio je vođa svoje pomoćnike, a oni su svi shvatili da je u pitanju njihov život, ali i to da se njihov vođa zaljubio na prvi pogled, a možda i zauvijek.
- Ako se zaljubio u baku, zašto joj nije vratio prstenje? - pitala je Laura Diaz kad je počela misliti.
- Zato što nije imao ništa drugo kao uspomenu na nju - odgovorila joj je teta Hilda, najstarija od tri kćeri Cosime Kelsen.
- A što je učinio s prstima?
- Malena, o tom se ne govori - odgovorila joj je ljutito i odrješito druga od tri sestre, mlada dona Virginia, odlažući knjigu na kup od dvadesetak drugih, koliko bi ih svakog mjeseca ponosno pročitala.
- Čuvaj se Cigana! - doviknula joj je hacijendska kuharica na svom primorskom narječju, gutajući slova. - Djeci režu pr'šće i od njih prave tamale.
Laura Diaz gledala je u svoje ruke - svoje ručice - pružajući ih i razigrano mičući prstima kao da svira glasovir. Zatim ih je sakrila ispod školske kute na plave kockice i sa sve većim strahom promatrala pokrete svih prstiju u očinskom domu, kao da svi neprekidno čine isto što je učinio Ljepotan iz Papantle, koji je mladoj i lijepoj baki đoni Cosimi odrezao prste kad se doselila u Meksiko. Teta je Hilda s nekom prigušenom grozničavošću udarala u glasovir Steinway, koji su istovarili u veracruškoj luci nakon dugog putovanja od New Orleansa, što se putnicima činilo kratkim jer su, kako su rekli gospođici Kelsen, parobrod, ili možda glasovir, od Louisiane do Veracruza pratili galebovi.
- Bolje bi bilo daje išla kupiti miraz za nozze u La Nouvel-le-Orleans - istresla je samohvalisavo i prijekorno teta Virginia, kojoj je miješati u govoru jezike bilo podjednako prirodno kao i čitati istodobno nekoliko knjiga i tako prkositi čvrstoj očevoj volji, nekažnjeno.Od poznatih kulturnih središta najbliži je Veracruzu bio New Orleans; ondje je u jednoj tvornici mladi i liberalni Benito Juares motao kubanske cigare kad je za diktature hromoga Santa Anne bio prognan iz zemlje. Jesu li Juarezu postavili spomen-ploču u tom gradu zato što je, kad je porazio Francuze, on, tako ružan i pravi Indijanac, zapovjedio da strijeljaju prelijepog Maksimilijana Habsburškog?
- Nemoj zaboraviti da su Habsburgovci Meksikom vladali dulje no itko, Meksiko je najaustrijskiji od svih - objašnjavala je veleučena Virginia svojoj mlađoj sestri Leticiji, majci Laure Diaz. Leticiji je povjestCarstva bila besmislena u usporedbi s onim što je nju jedino zanimalo: voditi brigu o kući, kćeri, kuhinji, uredno obavljati svakidašnje poslove...
Dotle je Hilda svojim gipkim prstima svirala sjetne Chopinove preludije, svoje najdraže glazbene komade, naglašavajući njima tugu - onu zbiljsku, onu iz sjećanja i onu predvidivu - što je ispunjavala veliku ali jednostavnu kuću na brdu iznad tropskog jezera.
- Bismo li bile drukčije da smo odrastale u Njemačkoj? - čeznutljivo je upitala sestra Hilda.
- Zasigurno - spremno je odgovorila Virginia. - A da smo se rodile u Kini, kakve bismo tek onda bile! Assez de chinoise-ries, ma chere.
- Muči li te čežnja? - upitala je Hilda svoju najmlađu sestru Leticiju.
- Zašto bije mučila? Nikad nije bila ondje, samo si ti bila - upala je svadljivo Virginia gledajući u Laurinu majku Leticiju.
- U kući je toliko posla - zaključila je Leticija.

Kao sve ladanjske kuće koje su Španjolci ostavili u Novom svijetu, i ova se jednokatnica sastojala od četiri obijeljena krila oko središnjeg dvorišta, u koje su vodila vrata iz blagovaonice, dnevne sobe i spavaćih soba. Stambene su prostorije dobivale svjetlo iz središnjeg dvorišta, jer na vanjskim zidovima nije bilo prozora radi moguće obrane i zbog stalnog osjećaja stida.
- Živimo kao da će nas napasti Indijanci, engleski gusari ili pobunjeni crnci - primijetila je mlada teta Virginia nasmijavši se veselo. - Aux armes!
Stid im se ipak isplatio. Sezonski radnici, berači kave, bili su radoznali i drski, a katkad su im tako drsko odgovarali kao da su im jednaki. Virginia im je uzvraćala mješavinom španjolskih psovki i latinskih izreka, a oni bi nato pobjegli, kao da je djevojka crnih očiju, bijele puti i tankih usana bila jedna od onih vještica što su se, kako se šaputalo, skrivale s druge strane jezera.
U gospodarevu kuću moglo se ući samo na glavna vrata, kao gost. Kuhinja se nalazila sasvim straga, i to je bila jedina prostorija koja je gledala na dvorišta, staje, skladišta i polje, prema mlinovima, kanalima i radionicama u kojima su se obrađivali plodovi u kotlovima i strojevima za skidanje mesnatog usplođa,fermentaciju, pranje i sušenje. Na toj je hacijendi - kojoj je njezin prvi vlasnik, Felipe Kelsen, dao ime "La Peregrina", iz poštovanja prema svojoj ženi, odvažnoj ali osakaćenoj Cosimi - bilo malo životinja: pet jahaćih konja, četrnaest mazga i pedeset grla goveda. Ništa od toga nije zanimalo malu Lauru, koja nikada nije nogom stupila u taj radni prostor kojim je njezin djed samozatajno upravljao ne žaleći se nikada, premda je u svakoj prigodi isticao kako je radna snaga na plantažama kavepreskupa, uzme li se u obzir osjetljivost biljke i neizvjesnost prodaje. Zato je don Felipe morao neprestano voditi brigu o stablima, osigurati grmovima potrebnu sjenu da mogu rasti, kresati stare stabljike i odvajati mladice, čistiti zemljište i održavati sušionice.
- Nije kava kao šećer, kao divlja trska, koja raste posvuda, kava traži strogi red - ponavljao je zamišljeno don Felipe brinući se za mlinove, kola, konjušnice i slavne sušionice i posvećujući isto toliko vremena i pozornosti poljima koliko i računima.
Malu Lauru ništa od toga nije zanimalo. Sviđalo joj se što se imanje prostire, preko brežuljaka obraslih kavovcem, sve do šume i jezera, kojima kao da je pristup bio zabranjen. Mala bi se Laura uzverala na ravni krov da bi u daljini vidjela "zrcalnu površinu jezera", kako bi znala reći njezina načitana teta Virginia, a nije se pitala zašto je najljepši dio imanja ujedno i najmanje blizu, najudaljeniji od ruke koju bi djevojčica ispružila kao da će ga dodirnuti, skupivši u svojoj želji svu moć svijeta. Sve pobjede iz svog djetinjstva pripisivala je mašti. Jezero. Stih.
Iz salona su dopirali sjetni zvuči preludija, a Laura se osjećala tužnom, ali i zadovoljnom što tugu dijeli sa svojom velikom tetom, tako lijepom i osamljenom, ali obdarenom s deset glazbeničkih prstiju.
Djed i vlasnik hacijende, don Felipe Kelsen, naredio bi radnicima da rukama umočenim u mješavinu vapna, pijeska i kaše od agave premazu zidove, koji su tako postajali glatki kao gola ženska leđa. Zato je djed, don Felipe, svojoj uvijek uspravnoj, premda već teško bolesnoj ženi, đoni Cosimi, dan prije nego što je umrla, rekao:
- Sjećaš li se: kad god budem dodirnuo kućni zid, osjećat ću se kao da prstima prelazim po tvojim golim leđima, tvojim lijepim i nježnim golim ramenima?
Kad je baka sutradan preminula, napokon joj je mrtvoj uspio učiniti ono što je gospođa Cosima za života uvijek odbijala: navukao joj je crne rukavice, ispunjene pamukom, na četiri nepostojeća prsta desne ruke.
U vječnost ju je poslao cijelu, kako je rekao, onakvu kakvu je bio i dobio kad je kao naručena mladenka stigla iz Njemačke u svojoj dvadeset i drugoj godini, i kakvu je prikazuje dagerotipija, s kosom podijeljenom po sredini i zategnutom od savršenog razdjeljka prema ušima pokrivenim dvjema velikim simetričnim polutkama, kao daje time željela istaknuti savršenstvo sedefastih naušnica što su joj visjele na pokrivenim usnim resicama.

- Na ženi su najružnije uši - mrmljala je Virginia.
- Znaš pronalaziti samo mane - odbrusila joj je Hilda.
- Tim svojim groznim ušima čujem tebe, Virginia, kako recitiraš, a tebe, Hilda, kako sviraš - smijala se majka Laure Diaz. - Sva sreća da Mutti Cosima nije na Peroteu imala i naušnice na ušima.
Kad je u svojoj dvadeset i drugoj godini stigla iz Njemačke, imala je izrazito crnu kosu, koja je još više isticala njezinu bijelu put. Fotografija je prikazuje s lepezom na grudima, koju drži s pet prstiju desne ruke.
Upravo je zato Hilda udarala u glasovir i sa stidom i sa strašću, kao da želi istodobno prikriti majčin nedostatak i uvrijediti je govoreći joj: "Vidiš, ja mogu, a ti ne možeš", s onom skrivenom osvetljivošću najstarije kćeri i jedine Kelsenice koja je jedanput s majkom posjetila Njemačku i s njom bila u Kölnu na solističkom koncertu slavnog pijanista i skladatelja Franza Liszta. Tim su se podrugljivim tonom služili mnogi europski useljenici. U Meksiku, zemlji Indijanaca i nadničara, priroda je tako bogata da se najnužnije potrebe lako mogu zadovoljiti i bez rada. Poticanjem Nijemaca na useljavanje željelo se takvo stanje promijeniti i nametnuti Meksiku novu narav, europsku marljivost. Međutim, ti Europljani, pozvani da obraduju zem-liunisu nodnosili težak život i odvojenost od svijeta pa su se selili u gradove. Felipe Kelsen ostao je vjeran svom obećanju da će obrađivati zemlju, mukotrpno raditi i odoljeti napasti da se vrati u Njemačku, a i napasti da se preseli u grad Mexico, koja je njegovu ženu Cosimu tako skupo stajala. Hilda je poslije koncerta upitala majku: Mutti, ostanimo ovdje živjeti, Meksiko je zbilja užasan!
Don Felipe nije im samo zabranio da putuju u Vaterlandnego i da govore njemački u kući, i samo im je rekao, stisnuvši pesnice - a doimao se još strožim jer je stajao mirno, premda on nikada ne bi nikoga udario - da su svi oni sada Meksikanci, da će se stopiti s njima, da više nitko neće putovati na obalu Rajne i da će govoriti samo španjolski. Samo se umiljata i vragolasta Virginia usuđivala majku zvati Mutti i govoriti njemački. Don Felipe samo bi slegnuo ramenima: takva se rodila...
- Netko se rodi razrok, netko kao albino, a netko kao Virginia - govorila je sama o sebi pretvarajući se da škilji. Gesundheit!
Zabranio im je da govore njemački i da se bave bilo čim drugim osim kućom ili, kako je tada bilo moderno reći, kućnim gospodarstvom. Možda su kćeri postale tako marljive da bi pozavršavale ono što nije mogla osakaćena majka, koja se u svom stolcu-ljuljački (još jedna novost pristigla iz Louisiane) hladila lepezom lijevom rukom i gledala u daljinu prema putu slave i maglom obavijenu Peroteu, gdje je onako mlada ostavila svoja četiri prsta, a neki kažu i srce.
- Kada žena upozna Ljepotana iz Papantle, nikada ga ne zaboravlja - govorio je veracruški glas naroda.
Don Felipe ipak nije propuštao prigodu da mladoj ženi ne prigovori što je išla kupovati u Mexico. "Da si išla u New Orleans, ne bi ti se to zlo dogodilo." Cosima je prvoga dana shvatila da se njezin muž želi prilagoditi životu u Meksiku. Ona je bila posljednji ustupak Felipea Kelsena staroj domovini. Cosima je izašla ususret želji svog muža da se zauvijek udomaće i prestanu biti stranci. I zato je i ostala bez četiri prsta.
- Više volim miraz kupiti u meksičkome glavnom gradu. Mi smo Meksikanci, zar ne?
Kako su prsti opasni, razmišljala je Laurita probudivši se iz groznog sna u kojemu je vidjela jednu ruku kako ide sama po podu, penje se po zidovima i pada na jastuk tik do njezina obraza. Probudila se vrisnuvši - uz obraz je ugledala pauka, kojega se Laura Diaz nije usuđivala zgnječiti rukom jer bi to bilo isto kao da je ponovno odsjekla prste baki koja se ljuljala u svom stolcu-ljuljački, uvijek duboko zamišljena.

- Mama, htjela bih imati bijelu zavjesu nad posteljom.
- Kuća je čista, nema prašine.
- Ali mene tako muče ružni snovi.
Leticia bi se nasmijala, kleknula i nježno zagrlila svoju djevojčicu, koja je već tada pokazivala onu ljupku bistrinu duha koju su posjedovali i svi drugi članovi obitelji, izuzevši lijepu baku Cosimu, bolesnu od tuge.
Felipe bi prostacima koji su podmetali platonsku ljubav njegovoj ženi, pokazao svoje tri lijepe, pametne i vrijedne kćeri. "Žena može ljubiti muškarca i sa šest prstiju!" grubo se našalio jedne noći u gostionici, a poslije se pokajao kao nikad prije i poslije u životu. Te je večeri bio umoran od teškog posla i pripit. On je vlasnik plantaže kave. Želio se malo opustiti. Nikada više nije izgovorio takvu prostotu. Potajice je čak priželjkivao da oni što su ga čuli kako je izgovara zauvijek iščeznu i nekamo se odsele.
- Otputovati znači u neku ruku umrijeti - rado je ponavljao Felipe prisjećajući se poslovice koju je mnogo puta čuo od svoje majke, Francuskinje, kada se još zvao Philip, kada mu se otac zvao Heine Kelsen a majka Letitia Lassalle, kad se Europa koju je za sobom ostavio Bonaparte izgrađivala i razgrađivala u svim svojim dijelovima, jer su razvojem industrije radionice propadale, ljudi su odlazili raditi u tvornice, daleko od svojih sela i polja, a ne više kao prije, kada su kuća i posao bili jedno uz drugo; jer se govorilo o slobodi, a na vlasti su bili samodršci; jer je narod otvorio srce i ginuo izrešetan silničkim metcima; jer nitko nije znao je li zaorao novu brazdu ili hoda po starom pepelu, kao što piše Alfred de Musset, divni romantičarski pjesnik koji je združivao mladiće i djevojke. Čitajući njegove stihove, mladići su se oduševljavali, djevojke se zaljubljivale, a cijeli se svijet uzbuđivao. Oduševljeni mladići, onesviještene djevojke.
Mladi je Philip Kelsen imao plave oči i grčki profil, bujnu bradu i dragunsku kabanicu, šešir i štap s drškom od bjelokosti u obliku orla. Htio je shvatiti u kakvu svijetu živi i mislio je da mu je sve postalo jasno na prosvjedu u Dusseldorfu, gdje je sebe prepoznao, sebi se divio, i čak se u sebe zaljubio, videći u sebi nejasan odraz divnog lika mladog socijalističkog tribuna Ferdinanda de Lassallea.
Dvadesetčetverogodišnji Philip Kelsen osjećao se kao da je dobio kakav znak milosti s neba dok je slušao i gledao kako govori taj čovjek, gotovo njegov vršnjak, a već vođa, koji je imao isto prezime kao Philipova majka, koja je opet dobila ime po Napoleonovoj majci Leticiji; znakovi milosti zanosili su mladog Nijemca dok je slušao Lassallea i prisjećao se Musseta: "Od najviših sfera uma do najskrivenijih tajna tvari i oblika, ova duša i ovo tijelo sestra su ti i brat."
- Lassalle, brate! - doviknuo je ispod glasa svom junaku, zaboravljajući svjesno ili nesvjesno temeljne činjenice iz svog života: njegov otac Heine Kelsen dugovao je svoj položaj, podređen ali ugledan, trgovačkim i bankarskim poslovima sa starim Johannom Buddenbrookom, koji je zelenaški zgrtao žito i skupo ga prodavao pruskim postrojbama u ratu protiv Napoleona. Heine Kelsen zastupao je u Dusseldorfu starog Johanna, građanina Lijbecka, ali njegova imovina - novac i posjed - udvostručila se kad se oženio Letitijom Lassalle, pokćerkom francuskog bankara Nucingena, koji je svojoj štićenici ostavio kao miraz doživotnu rentu od sto tisuća libara godišnje.
Sve je to zaboravio Philip Kelsen kad je kao dvadesetčetverogodišnjak prvi put čuo Ferdinanda de Lassallea s govornice.
Lassalle se rajnskim radnicima obraćao sa strašću romantičara i s razborom političara, podsjećajući ih da je u novoj, industrijskoj i dinastičkoj Europi velikog Napoleona zamijenio mali Napoleon, bijedni, mali, ali drski samodržac, čija je drskost bila upravo u tome što se udružio s buržoazijom protiv radništva: "Prvi je Napoleon bio revolucionar", ustvrdio je Lassalle na zboru na kojemu je bio Kelsen, "a njegov je nećak kreten i predstavnik reakcionarnih snaga na izdisaju!"
Koliko li se mladi Kelsen divio mladom i vatrenom Lassalleu, kojega je čak njegova policija u Dusseldorfu opisivala kao mladića "iznimnih intelektualnih sposobnosti i neiscrpive energije, vrlo odlučnog, izrazito lijevo usmjerenog, sa širokim krugom prijatelja, vrlo praktičnog i financijski dobro osiguranog". Sve je to opasno, zaključila je policija; sve je to predivno, mislio je njegov mladi sljedbenik Kelsen, jer se Lassalle lijepo odijevao (dok je njegov suparnik Marx imao prsluk s masnim mrljama), jer je Lassalle išao na balove što ih je priređivala ona ista klasa protiv koje se borio (dok je Marx posjećivao samo najmračnije londonske kavane), jer je Lassalle vjerovao u njemački narod (dok je Marx bio kozmopolit i protivnik nacionalizma), jer je Lassalle volio pustolovinu (dok je Marx bio dosadni malograđanski paterfamilias, koji nije bio kadar svojoj plemenitoj gospođi von Westphalen darovati ni kakav prstenčić).
Philip Kelsen borit će se cijeloga života protiv lassallovskog žara svoje socijalističke mladosti; cijelu je mladost izgubio zbog te sjajne iluzije koja je možda, kao i europska, pjesnikova brazda, bila samo grobnica puna pepela. Socijalist Lassalle poslije se udružio s feudalističkim Bismarckom, ultranacionalističkim i ultrareakcionarnim pruskim junkerom, kako bi njih dvojica preuzeli vlast od pohlepnih kapitalista bez domovine - jer je upravo to bio razlog sklapanja tog neugodnog saveza. Kritika vlasti pretvorila se u vlast nad kritikom, a Philip Kelsen napustio je Njemačku istoga dana kad se njegov oklevetani junak Ferdinand de Lassalle pretvorio u okrvavljenog junaka, ubijenog u dvoboju u šumi blizu Ženeve, 28. kolovoza 1864. Razlog ubojstvu bio je isto tako apsurdan i romantičan kao i lijepi socijalist: on se strastveno zaljubio u Helenu (von Donniger, kako je pisalo u novinama), izazvao na dvoboj zaručnika lijepe Helene (Yanka von Rakowitza, kako je dodao novinar), koji je pogodio Lassallea metkom ravno u trbuh, ne obazirući se nimalo na povijest, socijalizam, radnički pokret ili željeznog kancelara.
Kamo je, da bude daleko od breslauskoga groblja, na kojemu su pokopali tridesetdevetogodišnjeg Lassallea, mogao otići dvadesetpetogodišnji razočarani socijalist Philip Kelsen ako ne na obale Amerike, u Veracruz, gdje je, nakon duge plovidbe od hamburške luke, završavao Atlantik, i dalje, u unutrašnjost, do Catomara, toplog kraja bogata i plodna tla, gdje, kako se govorilo, teče med i mlijeko, gdje se priroda i čovjek mogu udružiti i napredovati daleko od teškog europskog razočaranja?
Philipu je od svega ostalo samo ganutljivo sjećanje na Lassallea, domoljublje i sklonost pustolovini, koja ga je od Rajne odvela do Meksičkog zaljeva. Samo što ovdje te vrline više neće biti njemačke, nego meksičke. Stari je Heine u Dusseldorfu pozdravio odluku svoga buntovnog sina, opskrbio ga markama i ukrcao u Hamburgu u brod za Novi svijet. Tri je godine Phillip Kelsen ostao u New Orleansu radeći bezvoljno u tvornici duhana. Kad mu se smučio sjevernoamerički rasizam, tako žestok na ruševinama i zgarištima južnjačke Konfederacije, nastavio je putovati i stigao u Veracruz, istražio obalu od Tuxpana u zelenoj Huasteci pa do dviju Tuxtla što su ih nadlijetale stotine ptica.
- Pun trbuh, zadovoljno srce - rekla mu je prva žena s kojom je legao u Tuxpanu, mulatkinja, jednako nezasitna u postelji kao i u kuhinji, koja je u gladna usta mladog njemačkog zavodnika naizmjence trpala svoje ljubičaste bradavice i goleme količine jela: bocola, pemola, zacahuilskih tamala... Neiskusni Philip Kelsen opet je, ovaj put u Santiago Tuxtli, našao svoju mulatkinju s kuhinjom, koja se zvala Santiaga kao i njezin grad, a sva jela što ih je pripremala svom umornom i pohotnom njemačkom doseljeniku, da zadovolji njegov apetit, bila su karipska: tapioka, češnjak i mogo-mogo od konjske banane. Phillipa Kelsena ipak je više od bilo kakva obroka, u postelji ili za stolom, osvojila ljepota Catemaca, udaljenog korak od Tuxtla, i jezero, koje se moglo nalaziti i u Švicarskoj ili Njemačkoj, okruženo planinama i bujnim raslinjem, glatko poput zrcala, ali oživljena šumovima nevidljivih slapova, lepetom ptičjih krila i naseobinama kratkorepih majmuna makaka.
Na brdu iznad jezera od živog srebra Philip je Kelsen u jednom dahu, kojim je pomirio sve - svoju mladost i svoju budućnost, svoj romantičarski duh i svoju bankarsku prošlost, svoj idealizam i svoj pragmatizam, svoju požudnost i svoje isposništvo - rekao: "Ostajem ovdje, ovo je moja domovina!"
Mala je Laura tek izdaleka nešto načula o životu svog uspravnog, strogog i lijepog djeda Nijemca, koji je govorio samo španjolski, a tko zna je li još mislio na njemačkom i na kojem je jeziku sanjao; djevojčici su svi datumi bili bliski, nisu bili daleki, a da vrijeme protječe, pokazivao je ponajviše njezin rođendan, kad je ljupko skakutala dvorištem i od rana jutra, još u spavaćici, pjevala da slučajno ne zaborave na proslavu: dvanaesti svibnja djeva ova mlada sva u bijelom dolazi nam sada...
Cijela je kuća poznavala taj obred, pa su se nekoliko dana prije rođendana pretvarali da su zaboravili njezin dan. Laura je znala da oni znaju, ali to nije pokazivala. Svi su glumili da su iznenađeni jer je tako bilo zabavnije, osobito 12. svibnja 1905., kad je Laura navršila sedam godina, a djed joj darovao nešto prelijepo - kinesku lutku, koja je imala glavu, ruke i noge od porculana, tijelce od pamuka, a na sebi mandarinsku odjeću od crvene svile, s crnim rubom i zlatnim vezenim zmajevima. Ta neobična odjeća nije bistru djevojčicu spriječila da se veseli, a ni veselje je nije spriječilo da se smjesta zaljubi u nožice u bijelim, svilenim čarapicama i papučicama od crnog baršuna i u nasmiješeno tuponoso lišće, kose oči i izvijene obrve, nacrtane tik uz pramenove svilene kose. Najnježnije su na lutki ipak bile sićušne ruke, pa je Laurita, primivši taj najljepši dar u svom djetinjstvu, uhvatila lutku za ruku i pružila je teti Hildi, pijanistici, teti Virginiji, spisateljici, Mutti Leticiji, domaćici, djedu Felipeu, poljodjelcu, i baki Cosimi, koja je nesvjesno sakrila pod šal batrljak desne ruke i unučici nespretno pružila lijevu.
- Jesi li joj našla ime? - upitala ju je baka Cosima.
- Li Po - zapjevušila je Laurita. - Zvat će se Li Po.
Baka ju je pogledala upitno, a Laura je slegnula ramenima kao da hoće reći: "Zato." Svi su je poljubili i djevojčica se vratila u krevet da Li Po smjesti na jastuke obećavši joj da nju, i kad bi Lauru kaznili, nitko nikada neće dirati, da će Li Po, i kad bi stvari krenule loše po Lauru, uvijek imati prijestolje na jastuku i vlndati odajom Laure Diaz.
- Odmori se, Li Po, spavaj, živi sretno. Ja ću te uvijek čuvati.
Kad je ostavila Li Po u svojoj sobi i izašla iz kuće, nesvjesno je, kao da se nalazi u nekom vrtu, počela glumiti junačko djelo povratka prirodnom svijetu, tako bujnom, tako "rastrošnom" ali nadasve tako pomnjivom, bliskom i pouzdanom u očima i pod prstima djevojčice, koja je rasla okružena pritajenom šumom i nestrpljivim jezerom i stalno novim plantažama kave - tako je to visokim i zvonkim glasom ispripovjedila teta Virginia.
- I nevjerojatno plodnom zemljom - dodala bi, da što ne izostavi. - Most fertile.
Ali kućni prsti hvatali su se za Lauru kao što se povijuše hvataju za budni svijet tropske šume; teta je Hilda svirala na glasoviru (smućena sam i oduševljena u isti mah, stid me je, ali u sebi sam sretna što me mojih deset prstiju služe, što mi omogućuju da se prepustim, da izađem iz sebe, da svima kažem kako glazba koju čuju nije moja, da to nisam ja, daje to Chopinova glazba, a ja sam samo izvođačica, osoba pod čijim prstima i rukama prolazi taj prelijepi zvuk, iako znam da me vani u svom stolcu ljuljački sluša majka, koja mi nije dopustila da ostanem u Njemačkoj i završim studij i postanem ugledna pijanistica, istinska umjetnica; sluša me i otac koji nas je zatočio u ovoj zabiti koja nam ne obećaje nikakvu budućnost; njih dvoje su krivi što je moj život promašen, što ja, Hilda Kelsen, nisam ono što sam mogla biti, ono što više ne mogu postati što god poduzela, pa i kad bi mi kakva iznimna slučajnost, na koju ne bih imala nikakva utjecaja, o kojoj ne bih mogla reći: "Stvorila sam te, moja si, donesi mi sreću", i donijela sreću, ne bi to bila moja sreća, bio bi to nesretan slučaj, slučajan dar; sviram najtužnije Chopinove preludije, ali se ne mogu utješiti, samo se naoružavam strpljivošću i u sebi uživam u vrijeđanju oca i majke...); teta je Virginia pisala pjesmu (živim okružena ljudima koji su se pomirili sa sudbinom, ja se ne želim pomiriti sa sudbinom, ja bih, kad bih mogla, željela jednoga dana pobjeći i bojim se daje moja ljubav prema pisanju i čitanju upravo to, bijeg, a ne dar, koji bi se mogao iskazati ovdje kao i u Njemačkoj ili, kako sam im jednoga dana odgovorila, u Kini; bojim se da bih mogla završiti kao dražesna i niiema lutka moje nećakinje, da ću zauvjek ostati sjediti na jastuku); Mutti je Leticia pomagala kuharici pripravljati tamale na primorski način (lijepo je nadijevati meko kukuruzno tijesto mljevenom svinjetinom i paprikom chipotle, pa ga prvo ispeći, zatim kuhati i na kraju svaki tamal nježno umotati u bananino lišće, kao dijete u pelenu, da se pomiješaju i sačuvaju svi okusi i mirisi mesa i začina, banane i brašna, kakva slast za nepce, sjećam se poljubaca svog muža Fernanda, ali ne smijem na to misliti, tako smo se dogovorili, to svima nama najbolje odgovara, dobro je što naša kći raste ovdje sa mnom na selu, neka svatko radi svoj posao, ne treba sve užitke iskusiti u mladosti, treba nešto ostaviti za budućnost, užitak mora biti nagrada, a ne povlastica, prirodni se dar istroši brzo kao hir, misliš da imaš pravo na sve, a na kraju ostaneš bez ičega, radije ću strpljivo čekati, pa tek su mi dvadeset tri godine, cijeli je život preda mnom, cijeli život...); djed je Felipe, s naočalama na nosu, pregledavao račune (ne mogu se potužiti, sve je dobro ispalo, imanje lijepo napreduje, djevojke rastu, Hilda ima svoju glazbu, Virginia svoje knjige, najviše bi se mogla žaliti Leticia jer je odvojena od muža, ali ne zato što je netko drugi to htio ili zato što sam ih ja na to prisilio, nego zato što su se tako dogovorili, što žele čekati budućnost, a ne misle da su je možda već zauvijek izgubili jer priliku treba uhvatiti kad ti se pruži, kao pticu za krilo, inače će zauvijek otprhnuti, uhvatiti je onako kako sam seja upustio u socijalističku pustolovinu, a kad se iscrpila, došao sam u Ameriku koja je, čini se, nešto što se nikad ne iscrpljuje, kontinent bez dna, dok smo mi Europljani već progutali cijelu svoju povijest i sada je preživamo, pa nam se katkad podrigne, uh, pa ispraznimo crijeva, mi povijest odbacujemo kao izmet, a ovdje povijest tek treba stvoriti, bez europskih promašaja, bez europskih snova i zabluda, polazeći od ništice, kakvo olakšanje, kakva moć, krenuti ni od čega, biti gospodar svoje sudbine, tada se mogu prihvatiti padovi, nesreće i promašaji jer je sve to sastavni dio sudbine svakoga od nas, a ne kakva davnog povijesnog događaja, Napoleon, Bismarck, Lassalle, Karl Mara... svi su oni na svojim prijestoljima i za govornicama imali manje slobode nego što je imam ja ovdje dok pregledavam račune svoje plantaže kave, Himmel y carajo!); šutljiva baka Cosima polako se ljuljala u svojoj rocking chair, donesenoj iz Louisiane, a ne iz grada Mexica (Felipeu sam htjela dokazati da sam i ja odavle, čim sam stigla i upoznala ga, shvatila sam da sam ja njegov posljednji ustupak njemačkoj povijesti; još ne znam zašto me je izabrao, zašto me toliko voli, nadam se da to nije iz samilosti, zbog one moje nesretne pustolovine na putu kod Perotea, ničim nije pokazivao da me žali, naprotiv, pokazivao je da me istinski voli, kao muškarac, naše su kćeri začete u trenutku bestidne, životinjske strasti kakvu nitko tko nas poznaje ne bi mogao zamisliti. Postupa sa mnom kao da sam kurva, a meni to odgovara, kažem mu da zamišljam kako vodim ljubav s onim chinacom koji me osakatio, a njemu se to sviđa, veže nas duboka ljubav, nema među nama stida ili suzdržavanja, to znamo samo on i ja, i zato je neizmjerno bolna pomisao na smrt koja mi se približava i kaže mi, i kaže nam: sad će jedno od vas ostati bez drugoga, i kako ćete se onda voljeti? Ne znam, jer ne mislim na ono što će biti poslije, a on, ako on ostane, može me se sjećati, može me zamišljati, produžiti mi život, vjerovati da nisam umrla, da sam pobjegla s onim Ljepotanom, kojega nikad više nisam vidjela, a da ga i sretnem ponovno, što bih učinila? Ubila bih ga ili bih otišla s njim? Ne, mislit ću samo ono što uvijek govorim ljudima: učinila sam to kako bih spasila ostale putnike; ali, kako bih mogla zaboraviti onaj životinjski pogled, ono muško držanje, kretnje kao u tigra, onu neispunjenu želju, moju i njegovu? Nikad, nikad, nikad...)
Teta je Hilda svirala na glasoviru, teta je Virginia nastavila pisati guščjim perom, majka je Leticia kuhala, ne samo zato što je to voljela nego i zato stoje kao pravi majstor primorske kuhinje znala pripravljati rižu, grah, banane i svinjetinu, na sitno izrezati i u limunovu soku namakati ostatke mesa za jelo ropa vieja, hobotnicu začiniti i krčkati u njezinu crnilu, za zasladu praviti poljupce, varence, jocoques i kremu tocino del cielo, najslađu slasticu na svijetu, donesenu iz Barcelone u Havanu, a onda s Kube prenesenu u Veracruz, kao da je netko htio tom slatkoćom u ovim zemljama potisnuti svu gorčinu od silnih revolucija, osvajanja i diktatura.
- Ništa, ništa ne želim znati o meksičkoj povijesti, Amerika je samo budućnost - presjekao bi djed kad bi tko o tom počeo govoriti. Zato je sve rjeđe odlazio u kavane i na ručkove, a u krčme više nikako otkako ie one noći od silnog umora bio prevršio mjeru... Isprva nije išao ni na misu, izvlačio se daje socijalist pa tek onda protestant; a kako je malo mjesto veliki pakao, naposljetku je popustio i prihvatio običaje Veracružana, koji ne vjeruju u Crkve i župnike nego u Boga i u čuda. Felipeu je to odgovaralo, ne zato što bi bio cinik, nego zato što mu je tako bilo lakše. Lakoća je svima prisjela kad je došao don Elzevir Almonte, mladi, tamnoputi, nepopustljivi župnik, poslan iz veoma čistunskoga i pobožnoga grada Pueble de los Angeles, što ga je, s još dvanaestak svećenika s visoravni, Meksička nadbiskupija poslala da kod opuštenih (a možda i raspuštenih) vjernika na obali Meksičkog zaljeva ponovno uvede red i ćudoredno ponašanje.
Cosima Reiter, mladenka koju je razočarani socijalist Philip Kelsen poštom naručio i doveo iz Njemačke na svoju prvu plantažu kave u Veracruzu, rodila se i odrasla kao protestantica. Philip-Felipe, koji je bio agnostik, shvatio je da u Meksiku neće naći ženu bez vjere; pa tu i bezbožnici vjeruju u Boga, čak su i prostitutke bile katolkinje, apostolske i rimske.
Uzeti za ženu jednu bezbožnicu iz Vilimove Njemačke više se smatralo tropskom šalom nego uvredom. Philip je razmišljao o savjetima prijatelja i rođaka s obje strane oceana; najviše gaje ipak privukla dagerotipija djevojke crne kose, podijeljene razdjeljkom strogo po sredini, na dvije savršeno simetrične polutke. Lepezu je držala desnom rukom.
Mladi lassallist nije računao da će se od samog dolaska njegove mlade zaručnice protestantice u Veracruz konformistička žica, koja je, usprkos nekolicini općepoznatih iznimaka, pravilo u vjerskim zajednicama, nametnuti novoj supruzi iz više razloga. Najmanji je od njih bio pritisak društva. Mnogo je važnije bilo neizbježno otkriće da Philip, ili Felipe, nije prije braka živio u Veracruzu kao svetac; taj mladi stranac duge, valovite kose, plave brade i grčkoga profila nije se pokoravao redovničkim pravilima. Glasine iz malog naselja uz jezero stigle su do Cosiminih ušiju čim je raspremila kovčege, pa je lijepa i ponosna Njemica dvadeset i četiri sata nakon građanskog vjenčanja rekla zapanjenome mužu:
- Sad se želim venčati u crkvi, katoličkoj.
- Pa mi smo se krizmali u protestantskoj crkvi, morali bismo prekršiti zakletvu.
- Kršćani smo. Više od toga nitko ne mora znati.
- Ne razumijem zašto to želiš.
- Zato da mi tvoja kći mulatkinja bude djeveruša i drži povlaku vjenčane haljine.
Tako je Maria de la O gotovo od prvoga dana njihova bračnog života živjela s njima. Cosima joj je dala sobu i naredila posluzi daje svi oslovljavaju gospođicom; odredila joj je i mjesto za stolom, postupala je s njom kao da joj je kći i sve je zaboravila o njezinu podrijetlu. Nitko osim Marije de la O, koja je tada navršavala osam godina, nije čuo što je Cosima Reiter rekla njezinoj pravoj majci:
- Gospođo, možete izabrati kakav život želite svojoj kćeri, odseliti se nekamo gdje ćete moći najbolje živjeti, u Tampico ili Coatzacoalcos, gdje vam ništa neće nedostajati!
- Osim ljubavi moje djevojčice - plačljivo joj je dobacila tamnoputa žena, poznata kao La Triestina, tko zna zašto, zbog tužnih očiju ili zato što je, kako se nagađalo, bila dvorska dama carice Charlotte u tršćanskoj palači Miramare.
- Ni ti u to ne vjeruješ - prešla je odmah na ti nova gospođa Kelsen, koja je brzo poprimala navike i običaje. Jedanput je, pod stare dane, podsjetila na to muža, ne primijetivši da je iza lonca s papratima sluša Laurita.

Maria de la O Kelsen. Tako je Cosima predstavljala lijepu malu mulatkinju, i pod tim ju je imenom prihvatio i don Felipe. Gospodarica kuće nije morala moliti muža da bude vjeran humanističkim načelima iz svoje mladosti. Cosima je nametnula svoju volju i počela ići na misu, isprva s malom mulatkinjom i držeći molitvenik objema rukama, a poslije s još tri kćeri, držeći molitvenik samo u jednoj ruci, ponosna na svoje četverostruko majčinstvo i ravnodušna prema ogovaranjima, čuđenju ili prokletstvima, pa i kad bi koji zlobnik ustvrdio da je pravi otac Ljepotan iz Papantle, stoje bilo više nego nevjerojatno, jer je chinaco bio kreol, a gospođa Cosima Njemica, pa bi se Maria de la O u tom slučaiu mogla obiasniti samo kao nagla promjena vrste.
Lijepa mala mulatkinja Maria de la O - sedam godina starija od svoje najstarije polusestre Hilde, osam od Virginije i deset od Leticije - imala je uvijek nasmijano lice i držala se uspravno. Kad ju je Cosima dovela u kuću, držala se pogrbljeno i povučeno poput pretučene životinjice, ostavljene u kutu, kojoj su crne oči bile ispunjene još crnjim utvarama; Cosima Reiter Kelsen, njezina majka - majka svojevoljno i silom prilika - nije bila lijena, pa je Mariju de la O počela učiti da hoda ravno, gotovo joj priprijetivši:
- Stavi na glavu ovaj rječnik i kreni prema meni. Pazi da ne padne.
Naučila ju je služiti se priborom za jelo, urediti se, odijevala ju je u prelijepe uškrobljene bijele haljine kako bi se još više istakla njezina tamna put. Kosu joj je zatezala i vezala na potiljku bijelom svilenom vrpcom da ne bude kovrčava kao u majke, nego glatka kao u oca Philipea.
- Ovakvu bih te mogla povesti sa sobom u Njemačku - rekla je zadovoljno Cosima. - Svi bi se okretali za tobom.
Otišla je u crkvu i rekla župniku Jesusu Moralesu da je trudna i da želi poslije imati još bar dvoje djece.
- Ne želim da se ijedno moje dijete stidi svoje sestre, želim da se Kelseni koji će se tek roditi, u svom životu upoznaju s jednom drukčijom Kelsenicom, ali boljom od njih.
Spustila je ruku na vrpcu u kosi Marije de la O.
- Krstite je, krizmajte je, dajte joj sve blagoslove i molite se za nju da bude poštena.
Na tren se zamislila i onda dodala:
- Da ne postane kurva.
Dobro je bilo stoje veracruški župnik don Jesus Morales bio dobričina, ali ne i sluga pokoran, pa je uvijek - javno u propovijedima, privatno na domjencima i tajno na ispovijedima - branio i hvalio kršćansko ponašanje gospođe Cosime Reiter Kelsen, jer se ona istinski obratila na rimokatoličku vjeru.
- Gospode, nemojte mi upropašćivati postignuća vjere i milosrđa. K vragu, nemojte da se u vama razočaram.
Župnik Jesus Morales volio je svoje župljane. A župnik što gaje zamijenio, otac Elzevir Almonte, htio ih je popraviti. Kao da je za razliku od bake Cosime, koja je imala premalo prstiju, novi župnik imao previše prstiju, da može njima opominjati, zabranjivati, osuđivati... Njegove su propovijedi provjetravale taj tropski krajolik, donosile prorijeđeni zrak s visoravni, koji ih je gušio, koji su teško podnosili i koji je odavao zagrižljivost. Ljudi su počeli govoriti o zabranama u propovijedima sumnjičavog i neiskusnog župnika Almontea: više ne smijete nositi raskopčane bluze pod kojima se vide ženski oblici, osobito kad se smoče na kiši; dakle, samo čedno donje rublje i neizostavno suncobran. Dosta je veracruške prostote i neodgojenosti, jer iako nisam ni gradski redar ni sudac, tvrdim da onaj tko bude govorio ružne riječi, više neće u svoja svetogrdna usta primiti sveto tijelo Spasiteljevo, to vam jamčim! Dostaje serenada, koje su samo izlika za noćne nerede i remećenje kršćanskog mira. Javne kuće i gostionice treba pozatvarati, moja je moralna dužnost da uvedem redarstveni sat od devet navečer, bez obzira na to hoće li to vlast odobriti ili ne, a jamčim vam da hoće! Odsada ćete za ono na čemu hodamo kazati "noge", a za ono na čemu sjedimo... Ali...
Sve je to novi seoski župnik izgovorio pomažući se smiješnim i bezobraznim kretnjama ruku, kao da je htio u zraku kiparski oblikovati stroge zabrane. Javne kuće odselile su se u Santiago Tuxtlu, a gostionice u San Andres, harfisti i gitaristi otišli su u Bocu del Rio, a dok su mjesni trgovci očajavali kao da ih je pogodila kakva pošast, župnik je Almonte ispovijedao vjernike prevršujući svaku mjeru.
- Djevojčice, gledaš li se gola u zrcalu?
Felipe nije Cosimi zamjerao njezinu novu vjeru. Samo bi je pogledao u oči kad bi se vratila s nedjeljne mise, a ona je sada prvi put u životu spustila svoju ponosnu glavu.
- Djevojčice, diraš li se potajno?
Laura se gola promatrala u zrcalu i nije se čudila onomu što je inače u njemu vidjela; pomislila je daje možda župnik u njezino tijelo posijao nešto neobično, cvijet u pupak, a između nocru crnoer Dauka. kakvog imaju tete kad se kupaju na skrivenim mjestima riječne obale, kamo su prestale odlaziti čim je župnik Almonte počeo na sve strane širiti sumnje.
- Djevojčice, poželiš li ti vidjeti udo svog oca?
Laura je - da vidi hoće li se što dogoditi - ponavljala ispred zrcala neobične kretnje i još neobičnije riječi gospodina župnika. Čak je, još pretjerujući, oponašala svećenikov glas:
- Žena je hram sagrađen nad nečisnicom.
- Jesi li vidjela svog oca golog?
Svog oca Fernanda Diaza Laura gotovo da i nije vidjela, ni odjevenog ni golog. On je radio kao bankovni računovođa u Veracruzu, gdje je živio sa šesnaestogodišnjim sinom iz prvoga braka, a kad mu je prva žena, Elisa Obregon, umrla u porađaju, Fernando se zaljubio u mladu Leticiju Kelsen, s kojom se upoznao na blagdan u Tlacotalpanu. I ona se zaljubila u neobičnu lučku pticu, uvijek u odijelu s prslukom i kopčom na kravati i, na glavi, kao jedinim ustupkom vrućini, slamnatim šeširom koji Englezi zovu stravu boater, kako je pripomenula teta Virginia, pogodivši u osjetljivu žicu anglofilskog udvarača svoje sestre. Djed i baka Kelsen, koji su se vjenčali dopisujući se, nisu im branili taj love match, kako je stalno isticao gospodin Diaz, koji je čitao na engleskom i volio sve stoje englesko. To se Felipeu Kelsenu na koncu učinilo korisnim u potiskivanju njemačkog utjecaja. Leticia je pristala na odvojen život, a kad se rodila Laura, Felipe je, postavši djedom, čestitao sebi što mu kći i unuka žive na selu, pod njegovom zaštitom, a ne daleko od njega, u bučnoj i možda, kao što tvrde zlobni jezici, grijehu sklonoj luci - rekao je Cosimi. Ona gaje pogledala podrugljivo. U malome mjestu sve...
Fernando Diaz svoju je novu obitelj, najprije Leticiju, a točno devet mjeseci poslije i Lauritu, nešto zamolio:
- Još vam ne mogu pružiti sve što zaslužujete. Lijepo vam je u don Felipeovoj kući. U Catemacu ne bih dogurao dalje od računovođe. U Veracruzu mogu napredovati i onda ću poslati po vas. Ne želim ni milostinju od tvog oca ni samilost od tvojih sestara. Nisam gotovan.
Ipak se prvih dana mladi bračni par osjećao neugodno i gotovanski u Kelsenovoj kući, pa su svi odahnuli kad je Fernando Diaz odlučio otići.
- Zašto nas tvoj sin Santiago nikada nije došao vidjeti? - pitale su ga neudane svasti.
- On uči - kratko je odgovarao Fernando.
Laura je Diaz izgarala od želje da dozna više o tom kako su joj se roditelji upoznali i vjenčali, tko je taj zagonetni stariji brat koji ima pravo stanovati s ocem u luci. Kada će živjeti svi zajedno? Nije čudno što njezina majka toliko radi, kao da istodobno vodi dva kućanstva, ovdje očevo i ondje muž evo, kao da kuha za ove ovdje i za one koji nisu... Zbilja. Osamljenost majke i njezine kćeri polako se proširila na cijelu kuću, i na tri neudane sestre. Hilda je svirala na glasoviru, Virginia pisala i čitala, Maria de la O plela vunene šalove za hladne dane, kad puše ledeni sjeverac...
- Leticia, nećemo se udati dok se ti ne preseliš k mužu. Takav je red - gotovo bi u jedan glas izgovorile Hilda i Virginia.
- On to čini za tvoje dobro i za dobro male. Sigurna sam da će uskoro doći - dodala bi Maria de la O.
-Mogao bi se požuriti, inače ćemo nas tri umrijeti kao usidjelice - rekla bi samotna Virginia nasmijavši se. - Neka nas čuje dobri Bog... Mein Herr!
Istinski je osamljena bila baka, gospođa Cosima.
- Felipe, učinila sam sve što sam morala učiniti u životu. Sada te molim da poštuješ moju šutnju.
- A tvoje uspomene?
- Nijedna nije samo moja, sve ih dijelim s tobom, sve.
- Ne brini se, znam.
- Onda ih dobro čuvaj i više nemoj tražiti da govorim. Već sam ti sve rekla.
Gospođa je Cosima rekla to one iste 1905. godine kad je sve krenulo naopako.
Raspušteni, prosti i svadljivi mještani mogli su biti (kad bi ih Duh Sveti prosvijetlio) i vrlo pobožni; to je župnik Morales znao, a župnik Almonte nije znao. Crkvu su, više nego veliki i mali bogatuni, darivali siromasi iz okolice - sijači i žeteoci, pletači mreža, ribari i veslači, zidari i sve njihove žene.
Don Felipe i drugi mjesni vlasnici plantaža kave darivali su novac ili vreće hrane, a siromašniji su potajice donosili nakit, starinske predmete, nasljeđivane iz stoljeća u stoljeće, i darivali ih kako bi zahvalili Bogu Gospodinu Našemu na svojoj sreći ili nečijoj nesreći, smatrajući i jedno i drugo čudom. Ogrlice od oniksa, velike srebrne češljeve, zlatne narukvice, smaragde skinute s prstena, raskošne dragulje izvađene tko zna iz kakva skrovišta, s tavana, iz torbe ili iz podruma, iz kakva nasipa pokrivena rogoz inom ili kakva skrivena rudnika.
Sve je to otac Morales marljivo prikupljao, jer je njemu bilo stalo do toga da za svoje župljane sačuva ono što je njihovo, a koju dragocjenost prodao bi u Veracruzu samo onda kad je znao daje novac potreban onoj istoj obitelji koja je, kako se pričalo, nekoć darovala nakit crnom Kristu iz Otatitlana.
Kao u svim selima na obali Zaljeva, za blagdana se pleše na drvenoj pozornici da se bolje čuje udaranje cipelama. Zrak se ispuni zvucima viole, harfe, gitare i violine. A onda se na blagdan Presvetog Djeteta iz Zongolice - svi se sjećaju daje to bilo 1905. godine - gospodin župnik Elzevir Almonte jednostavno nije pojavio, a kad je crkvenjak otišao po njega u crkvu, nije našao ni župnika ni blago. Škrinja za darove bila je prazna, a seoski je župnik nestao netragom.
- Zato se i kaže da je Puebla rasadnik svetaca, a Veracruz leglo ološa.
To je bilo sve što je podrugljivo rekao gospodin Felipe Kelsen. Mještani su bili mnogo grublji pa su, barem oni pristojniji, župnika bjegunca nazivali gadom i razbojnikom. Četiri sestre Kelsenice nisu se uzrujavale, bez župnika lopova život će opet biti kakav je bio prije, ponovno će se otvoriti gostionice i bordeli i za vedrih dana pjevati podoknice, vratit će se oni koji su otišli... Nasuprot njima, toga je dana zamišljena baka Cosima Reiter počela kopnjeti, kao daje potratila život na vjeru koja to ne zaslužuje i (dodali bi uporni zli jezici) svoju ljubav na čestitog čovjeka umesto na romantičnog razbojnika.
- Laurita, dijete moje - rekla je jednoga dana, već teško bolesna, svojoj unučici kao da ne želi da tajna ode s njom u grob - kad bi samo mogla vidjeti kako je bio lijep, vatren, hrabar...
Nije joj rekla, dijete, nikad se ne opiri napasti, nemoj se plašiti, nemoj biti malodušna, ništa se ne događa dvaput; nije joj uz vatrenost i hrabrost spomenula napast, jer je ona bila pristojna gospođa i uzorna baka, ali je Laura Diaz zauvijek u srcu sačuvala te riječi, pouku koju joj je ostavila baka. Nikada nemoj propustiti prigodu, nemoj...
- Druga ti se neće pružiti...
Mala se Laura promatrala u zrcalu, ne zato da u njemu vidi grješna mjesta o kojima im je govorio ogavni župnik Almonte (a koja su njoj, tko zna zašto, uvijek bila smiješna), nego da u svom odrazu otkrije pomlađeni lik svoje bolesne bake, ili bar nešto od nje. Nos mije prevelik, rekla je u sebi malodušno, lice mi je sasvim obično, oči su mi sjajne i nezanimljive kao i u svake druge sedmogodišnje naivke. Privlačnija je kineska lutkica Li Po od svoje male, bucmaste i neozbiljne gospodarice, koja se ne zna ni ljubiti, ni grliti, ni...
Na dan majčina pokopa četiri Kelsenice - tri neudane, a četvrta udana, premda napola... - odjenule su crninu, a Laurina je majka Leticia, ugledavši iznad otvorenog groba divnu pticu - koja kao daje bježala s vlastita pogreba - uskliknula:
- Gledajte, pa to je bijela vrana!
Svi su pogledali gore, a Laura je, kao da je poslušala riječi pokojne bake, potrčala za bijelom pticom; činilo joj se da može letjeti, daje bijela ptica zove riječima: slijedi me, djevojčice, leti sa mnom, želim ti nešto pokazati...
Upravo je toga dana djevojčica shvatila tko je i odakle potječe, kao da joj je baka, umirući, dala krila da odleti u šumu i ondje se mirno igra, ne privlačeći na sebe pozornost, da ondje skakuće kao što je uvijek činila; vidjevši je kako odlazi trčeći, svi su u obiteljskoj skupini uzdahnuli: još je malena, što djeci znači smrt, ona nije upoznala baku Cosimu u njezinu punom sjaju, nije pobjegla zato što je zločesta...
Pobjegla je za bijelom vranom izvan granica poznatog, i otada bi prepoznala i zauvijek zavoljela sve što bi ugledala i dotakla, kao da je upravo toga dana morala spoznati nešto neponovljivo, nešto što je bilo namijenjeno samo njoj, i samo u toj dobi u kojoj je u tom trenutku bila Laura Diaz, rođena 12. svibnja 1898., kad je djeva mlada došla sva u bijelom...
Tada je prepoznala i zauvijek zavoljela smokve, indijski tulipan i kineski ljiljan s njegovim stabljikama što cvjetaju triput u godini: prepoznavala je ono stoje poznavala, ali je zaboravila, crveni ljiljan, palo rojo, okruglu mangovu krošnju; prepoznavala je nešto što nikada nije vidjela, ali joj se sada činilo da se toga sjeća, a ne da tek otkriva, savršenu simetriju crnogorične araukarije, koja svakim izdankom svake svoje grane odmah stvara svog dvojnika, da tek otkriva trueno sa sitnim žutim cvijetom, prelijepo stablo, podjednako otporno na orkan i na sušu.
Gotovo je kriknula od užasa, ali je progutala strah i pretvorila ga u čuđenje. Naletjela je na diva. Laurita je zadrhtala, zažmirila i dodirnula diva, bio je od kamena, golem, nadvisivao je sve u šumi - imao je dublji korijen od korijena hljebovca ili korijena lovora koji sve proždire -jarke za odvodnjavanje, polja i usjeve.
Golemi ženski lik, obrastao mahovinom, gledao ju je duboko uronjen u vječnost; bio je ukrašen pojasovima od puževa i zmija, ovjenčan krunom, koju je mimetska šuma obojila u zeleno, okićen ogrlicama, prstenjem i kolutovima na rukama, u nosu i u ušima...
Laurita je otrčala natrag, sva zadihana, jedva je čekala da ispriča stoje otkrila; bila je to gospodarica šume, koja svoj nakit daruje siromasima; taj je skriveni kip čuvao nebeska dobra što ih je ukrao odvratni župnik Almonte - govno, govno - a ona, Laura Diaz, ona sada zna šumsku tajnu, ali sada kad je zna, zna i to daje nikomu ne može otkriti, nikako sada, njima.
Prestala je trčati. Polako se vratila u kuću puteljkom stoje vodio preko valovitih brežuljaka i blagih padina zasađenih kavovcem. U kućnom je dvorištu djed Felipe govorio svojim upraviteljima da nema drugog lijeka, da moraju posjeći lovorove izdanke, jer guše stabla, tako se brzo šire da su sve osvojili, upravo su se spustili u odvodne jarke, a uskoro će progutati i kuru: osim tona. na kanoku se skupljaju jata đrozđova i prljaju kućni ulaz; tako to dalje ne može; a sada je i godišnje doba kada se na grmove kavovca hvata paučina.
- Morat ćemo srušiti nekoliko stabala.
To je, uzdahnuvši, rekla teta Virginia, koja je, premda nije bila najstarija kći, sasvim prirodno zasjela u stolac-ljuljačku koji je pripadao njezinoj pokojnoj majci.
- Kad to čujem... - rekla je sestrama. - Oni ne shvaćaju da nijedno živo biće ne doživi tako duboku starost kao drvo.
Laura nije ništa željela reći, osim djedu, koji joj se činio zabrinutim pa gaje htjela zabaviti. Povukla gaje za rukav crnog kaputa: Čuj, djede, u šumi je golema žena, moraš je vidjeti. Ma dijete, o čemu to govoriš? Djede, dođi da ti pokažem, inače mi nitko neće vjerovati, dođi, neću je se bojati ako ti dođeš, zagrlit ću je.
Mislila je: zagrlit ću je i tako ću je oživiti, kao u bajkama koje mije baka pripovijedala, kip treba samo zagrliti da oživi.
Priznala je: odluka da će čuvati tajnu o velikoj gospodarici šume trajala je kratko.
Djed ju je uzeo za ruku i nasmijao se, premda nije bio red smijati se na tako tužan dan, ali ova divna djevojčica duge, ravne kose i sve izražajnijih crta lica, kojoj su obrazi polako gubili svoj bucmasti oblik... Tog je dana djed shvatio - prije nego što je to Laura vidjela u bilo kojem zrcalu ili o tom mogla i sanjati - kakva će biti kad odraste: imat će duge ruke i noge, istaknut nos i usne tanje od bilo koje svoje vršnjakinje (kao usne tete spisateljice, Virginije); ta je djevojčica novi život, nova Cosima, u njoj se nastavlja život one kojoj je on bio čuvar, a sada je izvršitelj oporuke te duše koja je od njega zahtijevala da s ljubavlju čuva uspomenu na njihov bračni život, na Cosimu i Felipea, kako bi trajao i doživio nov uzlet u životu jedne djevojčice, ove djevojčice - uzbuđeno je razmišljao djed (imam šezdeset i šest godina a Cosima je imala pedeset sedam kad je umrla) dok je s Lauritom prelazio preko ikimske čistine.
- Djede, to je taj kip. Don Felipe se nasmijao.
- Dijete, pa to je kapok.
- Budi oprezna. To je predivno stablo, ali vrlo opasno. Jesi li vidjela? Obraslo je čavlima, ali to nisu čavli, to su bodlje oštre kao bodeži, a kapok ih stvara da se zaštiti, vidiš li? Iz tijela mu strše mačevi, naoružava se da mu se ne bi tko približio, da ga ne bi zagrlio - nasmiješio se djed. - Baš je opak taj kapok.
Zatim stigoše loše vijesti o štrajku rudara u Cananeji i u tekstilnoj tvornici Rio Blanco, pa i ovdje, u državi Veracruzu; trupla štrajkaša što ih je pobila savezna vojska, dovezena su od Orizabe do mora u otvorenim teretnim vagonima, da ih svi vide i izvuku pouku.
- Misliš li da će don Porfirio pasti?
- Ne vjerujem. Ovo pokazuje da je još pun energije, premda će uskoro navršiti osamdeset godina.
- Gospodaru, morat ćemo posjeći chalacahuitese.
- Šteta je posjeći stablo koje kavovcu daje hlad.
- Jest ako kava ima dobru cijenu. Sad su cijene vrlo niske. Više se isplati posjeći stabla i prodati drvo.
- Neka bude Božja volja. Narast će opet.

III

Veracruz: 1910.



Sad bi se vratio kasno, sad rano. Uvijek prekasno ili prerano. Iznenada bi došao na večeru. Ili ne bi ni došao.
Leticia je, čim ju je muž Fernando Diaz pozvao da se preseli u Veracruz, sasvim prirodno uvela, ne misleći da bilo što nameće, isti raspored i red prema kojemu je živjela i prije, na plantaži kave u Catemacu. Premda je luka bila bučnija i prljava, sunce se na morskoj obali dizalo u isto vrijeme kao i na jezeru. Doručak u šest, ručak u jedan, večera u sedam, ili, u svečanim prigodama, u devet navečer.
Veracruz je nudio Leticiji Kelsen svakovrsnih riba i morskih plodova, a Laurina ih je majka čudesno dobro pripremala, lignje u vlastitu crnilu s bijelom rižom, pečene banane s također pečenim grahom; bijeli zaljevski huachinango plivao je u crvenom luku, papru i maslinama; na tanke rezance izrezano meso u korijandru ili preliveno tamnim umacima što ostavljaju mrlje na stolnjaku. Slastičarnice za časne sestre i tihe mondene kavane, naviknute na vrućinu i bdjenje, jednako sklone popodnevnom odmoru i mjesečini.
U slavnoj Kavani "La Parroquia" moglo se u svako doba nešto pojesti; roj konobara u bijelim pregačama i leptir-kravatama trčao je između bučnih gostiju poslužujući bijelo pecivo i salatu huevos rancheros od povrća i ljute kobasice, izrezanih na prutiće, i kuhanih jaja; istodobno su, poput kakvih slabo plaćenih čarobnjaka za kakva karnevala bez početka i svršetka, neobično vješto, iz akrobatskih visina, nalijevali kavu i mlijeko u čaše. Svime je predsjedavao veliki srebrni kavnik, uvezen iz Njemačke, koji je zauzimao sredinu u dnu kavane, poput srebrnoga kralja ukrašena ručkama, slavinama, pjenom, dimom i tvorničkim žigom. Lebrecht und Justus Kriiger, Lubeck,1887.
Iz Europe su stizali ilustrirani časopisi i romani, a Laurin otac Fernando Diaz nestrpljivo bi ih svakog mjeseca čekao kad bi parobrod iz Southamptona i Le Havrea uplovljavao u luku, kao daje dolazio samo da ugodi tom općinskom računovođi koji ga je čekao nabivši na glavu slamnati šešir kako bi se zaštitio od sunca stoje pritiskalo kao mokra plahta. U ruci je imao štap s drškom od slonove kosti. Njegovo odijelo - hlače, prsluk i ha-ljetak od iste tkanine - pobuđivalo je veliku pozornost kad je u Catemacu udvarao Leticiji i osvojio je. Drugom je rukom držao za ruku svoju dvanaestogodišnju kćer Lauru.
- Tata, časopisi, najprije časopise...
- Ne, najprije knjige za tvog brata. Kaži mu da su stigle.
- Bolje bi bilo da mu ih odnesem u sobu.
- Kako hoćeš.
- Je li pristojno da dvanaestogodišnja djevojčica ulazi u sobu k momku koji je prešao dvadesetu? - upitala bi ne podižući glas Leticia čim bi Laura, još djetinjasto poskakujući, izašla iz dnevne sobe.
- Važno je da se vole i da jedno drugom vjeruju - mirno bi joj odgovorio muž Fernando Diaz.
Leticia bi slegnula ramenima, a kad bi se sjetila moralizatorskih opomena ciničnog bjegunca, svećenika Elzevira Almontea, pocrvenjela bi, ali bi odmah zatim s ponosom pogledala dnevnu sobu u svom novom domu, na katu iznad Republičke banke, kojom je njezin muž upravljao tek mjesec dana.
- Održao je riječ. Zahvaljujući svojoj marljivosti, napredovao je, kao što je obećao, od blagajnika do računovođe, a zatim do upravitelja banke, po cijenu - ponavljao je Leticiji - žrtvovanja jedanaest godina braka, odvojenosti od Laurite i života bez reda u obitelji - ako je to bila obitelj, taj zajednički život dvojice muškaraca, Fernanda i njegova sina Santiaga, rođenog u prvom braku, s pokojnom Elisom Obregon. I koliko god se posluga trudila, uvijek bi tu i tamo ostala zaboravljena upaljena ili ugašena cigara, otvorena knjiga na krevetu, čarapa zametnuta ispod kreveta, predugo nepospremljena postelja.
Sada se Santiago mogao ispružiti na vlastitoj postelji u novom i udobnom, gotovo raskošnom domu. Njegova duga noćna košulja s volanima na plastronu nalikovala je na golubinje irnurv.dn. Kud ic u sobu ušla nieerova Dol u sestra Lnurita, koja je na rukama, spojenim poput klimave ljuljačke, držala hrpu knjiga, mali kosi toranj, kao u Piši, Santiago je skočio da ga uhvati prije nego što se riječi Anatolea Francea i Paula Bourgeta prospu po podu.
"Srodili" su se, kako se tada govorilo, čim su se upoznali, pa iako je to bilo neizbježno, i Leticia i njezin muž Fernando isprva su zbog toga strahovali, premda se nisu usuđivali o tom razgovarati. Majka se bojala da će djevojčica na pragu djevojaštva pasti pod utjecaj devet godina starijeg momka, čak se s njim nedolično zbližiti. On joj jest brat, ali joj je isto tako neznanac, novost. Nije li joj dovoljno novosti donijelo to stalno navješćivano i toliko puta odgađano napuštanje seoskog života pod skrbništvom don Felipea Kelsena, osakaćene bake i triju vrijednih sestara, i odlazak u novi život, odvajanje od majke, koja je prestala spavati u sobici sa svojom kćeri i preselila se u postelju k ocu, koji je dotad spavao sam, a sada djevojčica spava sama jer ne smije (a to je bila njezina prva, sasvim bezazlena želja) spavati sa svojim polubratom? Mogu li se valovi na jezeru zadržati rešetkama?
- Fernando, žene u tropskim krajevima rano sazrijevaju. Ja sam imala sedamnaest godina kad sam se udala za tebe.
Nisam rekla cijelu istinu, vidjela sam na licima svojih sestara i svoje polusestre samoću, sve su tri bile osuđene na samački život jer su težile za nečim drugim, Virginia je željela biti spisateljica, a Hilda pijanistica; znale su da se to nikada neće ostvariti, pa ipak nisu odustajale, a ta nijema i bolna upornost natjerat će ih da pišu i sviraju za nevidljive čitatelje i slušatelje; samo su dvjema osobama svoje sonete i sonate upućivale kao prijekore - svojim roditeljima, Felipeu i Cosimi. Maria de la O nije se udala, ali samo iz osjećaja zahvalnosti. Nju je Cosima spasila od teške sudbine. Maria de la O zauvijek će ostati vjerna obitelji koja ju je prihvatila. Leticia, kći koja je vrlo brzo naučila pravila korisne šutnje u domu gdje imetak oca Felipea i nesreća majke Cosime i drugih kćeri nisu bili raspoređeni na jednake dijelove, odlučila se udati što prije i gotovo bez ikakvih uvjeta, kako bi izbjegla sudbinu raspršenih i propalih snova, sivih i bez obrisa, snova što su tri djevojke iz Catemaca pretvorili u glumice u nekoj maglom obavijenoj pantomimi. Udala se za Fernanda i spasila se od usidjelištva. Rodila je kćer i spasila se od neplodnosti. Ostala je kod svojih i spasila se - kako se ispričavala - od nezahvalnosti. Sve je to njezin muž Fernando shvaćao, a kako je i njemu trebalo vremena za napredovanje u poslu, da bi Leticiji i Lauri mogao pružiti bolji život a sinu San-tiagu ljubav potrebnu dječaku bez majke, nesvakidašnji se sporazum činio i Fernandu i Leticiji ne samo razumnim nego i podnošljivim.
Učvrstilo gaje i to stoje Felipeu Kelsenu zatrebao zet kad je na tržištu zavladala uznemirenost zbog poodmakle dobi predsjednika Porfirija Diaza, zbog štrajkova ugušenih u krvi, zbog revolucionarne pobune na sjeveru Meksika, zbog anarhosindikalnog pokreta u samom Veracruzu, zbog neumjesne izjave don Porfirija, dane sjevernoameričkom novinaru Jamesu Creelmanu ("Meksiko je zreo za demokraciju"), i zbog kampanje što su je Madero i braća Flores Magon poveli protiv njegova ponovnog izbora. Veracruz je izgubio u utrci s kubanskom proizvodnjom šećera, obnovljenom poslije krvava rata između Španjolske i Sjedinjenih Država, a poziv Njemačkih poduzetnika iz Meksika upućen Njemačkom rudarskom društvu u gradu Mexicu nitko nije čuo. U Europi je mogao izbiti rat. Plamen je počeo zahvaćati Balkan. Francuska i Engleska sklopile su entente cordiale, a Njemačka, Italija i Austro-Ugarska Trojni savez: trebalo je samo iskopati rovove i čekati iskru koja će zapaliti Europu. Kapital se čuvao za financiranje rata i podizanje cijena, a ne za davanje zajmova nekakvim njemačko-američkim poduzetnicima...

- Imam dvjesto tisuća grmova koji daju tisuću i petsto kvintala kave - dodao je don Felipe. - Nedostaje mi samo kredit, nedostaje mi samo gotovina...
Njegov zet Fernando Diaz govorio mu je da se ne brine. Postavljenje za upravitelja Republičke banke u Veracruzu pa će se potruditi da don Felipe dobije kredit za lijepu plantažu "La Peregrinu", nazvanu tako u znak sjećanja na lijepu njemačku mladenku, donu Cosimu. Banka će se naplatiti prodajom uroda lučkim trgovačkim kućama, ubrat će proviziju na prodaju i dobit doznačiti u korist Kelsenove plantaže. Leticia će se napokon moći s malom Laurom doseliti k ocu obitelji, Fernandu Diazu, i k njegovu sinu Santiagu, pa će svi biti pod krovom Republičke banke u Veracruzu.
Za Lauru je bila velika novost stanovati u kući okruženoj ulicama, a ne poljem, gledati cijeli dan kako ispod balkona prolaze nepoznati ljudi, živjeti na katu iznad poslovnog prostora, lizati željeznu balkonsku ogradu, jer je bila slana, i promatrati veracruško more, usporeno, olovno, teško i blistavo kada bi se oporavljalo od oluje i spremalo već za novu, more iz kojega se umjesto jezerske svježine širila topla para... A šumu kojom je vladao golemi kip okićen draguljima, zbilja je vidjela, nije to ona sanjala, nije to bio kapok, djed je Felipe sigurno pomislio da je Laura poludjela...
- Debeli zidovi, šum vode, propuh i mnogo tople kave najbolja su zaštita od vrućine - zaključila bi Leticia, svaki put sve sigurnija u sebe sada kad je postala gospodarica kuće, oslobodivši se napokon očeva skrbništva i našavši u muža ono što joj se bilo toliko svidjelo u zaručnika kad su se upoznali na Svijeć-nicu u Tlacotalpanu.
Bio je nježan čovjek, na poslu uspješan i savjestan, spreman dati sve od sebe. Čitao je na engleskom i francuskom, iako je bio više anglofil nego frankofil. Bio je svjestan čudne praznine koja gaje sprječavala da shvati tajne života, tajne koje su bitan dio svakog čovjeka bez predrasuda, koji ne dijeli druge unaprijed na dobre i zle. Pročitao je mnogo romana kako bi popunio tu prazninu. Ipak je na koncu za Fernanda sve bilo tako kako je bilo, u poslu je nadmašivao sebe, zadovoljavao se umjerenim užitcima, a njegova je osobnost - kao i osobnost drugih - ostala tajna koja se mora poštovati.
Dosegavši u četrdeset petoj punu zrelost, držao je da je kopanje po tuđim dušama za brbljave i radoznale babe. Leticia ga je voljela zato što je u svojoj dvadeset devetoj, iako se udala u sedamnaestoj, s njim dijelila sve vrline i ostajala, kao i on, bespomoćna pred tajnom drugih ljudi. Premda je Fernando, kad je ona prvi i jedini put izgovorila riječi "drugi ljudi", spustio roman Thomasa Hardvja koji je upravo čitao, i upozorio je: nikada nemoj reći "drugi" jer bi se moglo pomisliti daje tko suvišan ili nepoželjan.
- Savjetujem ti da uvijek kažeš ime.
- I kad koga ne poznam?
- Izmisli. Po licu i po odjeći smjesta možeš vidjeti s kim imaš posla.
- Škiljavac, Rugoba, Smetlar? - smijala se Leticia, a muž joj se pridružio uživajući na svoj nijemi način.
Ljepotan. Laura je odmalena slušala tu riječ što se odnosila na chinaca koji je baki Cosimi odsjekao prste; sada ju je (to je u sebi odlučila) željela primijeniti na svog lijepog polubrata, već od podneva odjevenog u bijelo odijelo: imao je visok i uškrobljen ovratnik, svilenu kravatu, laneni kaputić i hlače, visoke crne čizme sa zamršeno isprepletenim vezicama. Njegove više nego pravilne crte lica bile su savršeno simetrične, pa su Lauru podsjećale na listove araukarije u tropskoj šumi. Sve je na njemu bilo lijepo, a daje, kad je ustajao iz postelje, imao sjenu, ona bi ga pratila kao savršena blizanka, nikad odsutna, nikad sagnuta, uvijek uz Santiaga.
Kao da odbacuje savršenstvo lica s dva posve jednaka obraza, nosio je lagane naočale s jedva zamjetljivim srebrnim okvirom; one su mu, kad ih je nosio, produbljivale pogled, koji mu ipak nije vrludao kad bi ih skinuo. Cesto se njima poigravao, na trenutak bi ih spustio u džep na sakou, a u sljedećoj bi mu minuti poslužile kao koplje, bacao bi ih u zrak i opušteno hvatao prije nego što će ih spremiti u džep. Laura Diaz nikad nije vidjela nekoga sličnog.
- Završio sam maturu i otac mije dao da uživam studijsku godinu.
- Kakvu godinu?
-Godinu slobode da ozbiljno razmislim o svome pozivu. Evo, čitam...Vidiš me.
- Eh, Santiago, ne vidim te baš često. Nikad nisi kod kuće. Mladić bi se nasmijao, objesio štap na podlakticu i pomilovao sestru po glavi, a nju bi ta samilost razbjesnila.
- Imam dvanaest godina. Imat ću skoro.
- Volio bih da imaš petnaest, da te otmem - dodao bi Santiago nasmijavši se glasno.
Don Fernando je s uredskog prozora vidio kako prolazi njegov vitki i dotjerani sin i pribojavao se da će mu žena prigovrati - ne toliko zbog onih dvanaest godina odvojena života
čekanja, ne toliko zato što je živio sam sa sinom bez majke i kćeri... Na koncu se sve sretno završilo, a odvojen je život bio prihvaćen kao temelj trajnih i sigurnih vrijednosti koje će, kada za to dođe vrijeme, učvršćivati zajednički život.
Naprotiv, don Fernando je bio uvjeren da kušnja kojoj su se bili podvrgli nije samo nešto osobito u njihovu bračnom životu, tim vječnim zarukama, nego će naknadno njihovu braku dati aureolu (nazovimo je tako, radije nego kušnjom, žrtvom, očekivanjem, okladom ili odgođenom srećom).
Bojao se zbog nečega drugog. Bojao se zbog Santiaga.
Njegov je sin živ dokaz da sva očinska briga oko izobrazbe nije dovoljna kako bi sin ispunio očeva očekivanja. Fernando se pitao bi li se sin lakše prilagodio njegovu očekivanju da mu je dao punu slobodu. Zar je drukčiji zato što sam mu usađivao vlastite vrijednosti?
Odgovor je lebdio na rubu tajne koju Fernando Diaz nije mogao dokučiti, a to je bila osobnost drugoga. Tko je njegov sin, za čim teži, što radi, što misli? Otac nije znao odgovore na ta pitanja. Kad ga je nakon mature Santiago zamolio da mu dopusti da godinu dana razmišlja prije nego što donese odluku o tom što će studirati, Fernando je to rado učinio. Kao da se sve poklopilo u sređenoj računovođinoj i upraviteljevoj glavi: sinova matura i dolazak druge žene s drugim djetetom. Santiagov jednogodišnji "predah" (govorio je sebi Fernando s trunkom stida) omogućit će im da se priviknu na novi, zajednički život.
- Gdje ćeš provesti studijsku godinu?
- Tata, pa ovdje, u Veracruzu. Možda je to smiješno, ali najmanje poznajem upravo ovu luku, svoj grad. Sto kažeš na to?
Bio je tako dobar đak, volio je čitati, od najranije mladosti lijepo je pisao. Objavljivao je u časopisima za mladež pjesme, književne i umjetničke osvrte. Njegov profesor, pjesnik Salvador Diaz Mir on, hvalio ga je kao mladića koji obećava. Sto mi jamči, pomislio je Fernando Diaz, da sve to navješćuje stalnost, prvo smirivanje, pa stalnost na kraju. Ne navješćuje li to prije, ako ne pobunu, onda kobnu iznimku? Fernando je, kad mu je sin poslije mature zatražio godinu dana predaha, pomislio da on tu godinu kani provesti na putovanju (otac je imao dovoljno ušteđevine) i da će se zatim, nakon što zadovolji svoju mladenačku radoznalost, vratiti i nastaviti spisateljsku karijeru, upisati se na sveučilište i osnovati obitelj. Proputovati svijet, kao junaci engleskih romana.
- Tata, ostao bih ovdje, ako ti to ne smeta.
- Sine, zašto bi mi smetalo, pa ovo je tvoja kuća. Kakvo je to pitanje?
Nije se imao čega bojati. Privatni je život Fernanda Diaza bio uzoran. Svi su znali da mu je prva žena, Elisa Obregon, kći doseljenika s Kanarskih otoka, umrla kad je rodila Santiaga, a sadašnji je maturant i pjesnik prvih sedam godina života proveo u Orizabi kod jednog isusovca, koji ga je primio gotovo iz samilosti, dok mu se otac, don Fernando, nije ponovno oženio, novu obitelj ostavio daleko, u Catemacu, a Santiaga doveo k sebi u Veracruz.
Kad su ga u društvu prijatelji zamolili da im to objasni, taj je čestiti i vrijedni ali nemaštoviti računovođa rekao da se zbog dužnosti katkad zadovoljstvo mora odgoditi, pa će onda biti dvostruko.
To je objašnjenje, čini se, zadovoljilo društvo, ali mu je pjesnik Salvador Diaz Miron dobacio podrugljivo:
- Don Fernando, tko bi rekao? Pa vi ste barokniji od samoga Gongore!
Kao što don Fernando nije mogao proniknuti tuđu tajnu, tako nitko nije mogao proniknuti njegovu, možda zato što je nije ni imao. Osim njegove savršene supruge Leticije, njegove druge žene, koja je bila ista kao i on. Njihov je prvobitni dogovor doista bio barokan. Jedanaest je godina Leticia sa svojom polusestrom Marijom de la O jedanput na mjesec posjećivala Fernanda u Veracruzu, a on bi uzeo sobu u Hotelu "Diligencias", kako bi bračni par mogao ostati nasamo, a Maria de la O bi se neopazice izgubila; samo je baka bez prstiju, dona Cosima Kelsen, naslućivala kamo je otišla. Fernando bi svaka tri mjeseca navraćao u Catemaco, pozdravio bi djeda Nijemca i poigrao se s malom Laurom.
U luci su otac i sin živjeli u dvjema međusobno povezanim sobama u jednom penzionu; Santiago je dobio spavaću sobu kako bi mogao učiti i pisati, a Fernando je vrijeme u predahu između jutarnjeg i popodnevnog radnog vremena provodio u dnevnoj sobi. Svaki je imao svoj umivaonik i zrcalo. Javno kupalište nalazilo se dva bloka kuća dalje. Noćne im je posude praznila crnkinja s kosom poput oblaka. Objedovali su u penzionu.
Sve se to promijenilo. Upraviteljev stan iznad banke bio je vrlo udoban. U velikoj dnevnoj sobi s pogledom na pristanište imali su počivaljku od vrbova pruća za odmor u hladovini, stolove od lakirana drva, pokrivene mramornim pločama, stolce za ljuljanje, ukrasne sitnice, električne žarulje, ali i starinske svijećnjake, a kroz stakla na komodama vidjele su se i kojekakve figurice od majsenskog porculana, otmjeni dvorani i sanjarske pastirice. Na zidu su visjele dvije poučne slike: na jednoj je dječak štapom bockao zaspalog psa, a na drugoj je pas grizao za nogu rasplakanog dječaka, koji nije mogao preskočiti zid...
- Let sleeping dogs lie... - rekao bi gospodin Diaz kad god bi preko ramena ljutito pogledao prema poučnim slikama.
U blagovaonici su imali stol za dvanaest osoba i vitrina, prepunih ručno ukrašenog stolnog posuđa s prizorima iz Napoleonovih ratova i s pozlaćenim obrubima u obliku reljefnih vijenaca.
Imali su i sobu za posluživanje, ili pantry, kako je Fernando zvao prostor između blagovaonice i kuhinje, koji je mirisao na trave, umake od kosana mesa i raspolovljeno sočno tropsko voće. U kuhinji opremljenoj s nekoliko peći i tava za pečenje kukuruznih pogača neumorne su ruke morale snažno mahati lepezama od palmina lišća da održe vatru ispod lonaca i tava. Ništa nije toliko veselilo donu Leticiju kao obilaženje štednjaka od opeke i željeza i žestoko raspirivanje žara kako bi se bolje skuhale juhe, riža i mesni umaci, dok su Indijanke s planine Zon-golice pekle tortilje, a mali, crni Zampava zalijevao lončanice pjevušeći neku vrstu himne samome sebi: Pleše crni Zampayita pleše, pleše da se riješi štucavice, tra, ta, ta,...
Laurita je, s glavom u majčinu krilu, već tko zna koji put ushićeno slušala kako su joj se roditelji sreli na Svijećnicu u Tlacotal Danu. selu malom poput igračke, edie drugoga veljače svi, pa i starci, plešu uz gitare i klarinete na drvenoj pozornici podignutoj na trgu uz rijeku Papaloapan, po kojoj Blažena Djevica plovi prelazeći iz čamca u čamac, dok se mještani klade ima li ona ove godine istu kosu kao lani, tj. kosu ljupke Marije Estevez, ili kosu koju je nedavno uz veliku žrtvu darovala Maria Elena Munoz, jer Djevica svake godine zahtijeva novu, a čestitim je gospođicama velika čast odrezati kosu i darovati je Blaženoj Djevici Mariji.
Muškarci na konjima čekaju u redu i skidaju šešir kada prolazi Djevica, ali Fernando Diaz, tridesetdvogodišnji udovac iz Veracruza, ne ispušta iz vida visoku, vitku i profinjenu gospođicu Leticiju Kelsen (raspitao se i rekli su mu da se tako zove), sedamnaestogodišnju djevojku u bijeloj haljini napetoj kao pergament, koja je bila bosa, ne zato što nije imala cipele, nego zato (tako je rekla Fernandu kad joj je udovac pružio ruku da se ne posklizne na blatnoj obali) što joj je bio najveći užitak trčati bosa po travom obraslim ulicama Tlacotalpana. Zar on poznaje koji drugi grad s takvim, travnatim ulicama? Ne, nasmijao se Fernando, pa se i on izuo, na veselje i čuđenje Tlacotalpanaca, svukavši čizme sa zamršeno isprepletenim vezicama i kopčama te čarape s crvenim i bijelim prugama, kojima se gospođica Leticia smijala do suza.
- Kao u klauna.
Zacrvenio se i prekorio se što je toliko odstupio od svoje uobičajene umjerenosti. Zaljubila se u njega na prvi pogled upravo zato što se izuo i pocrvenio kao njegove čarape.
- I onda, što je bilo onda? - vikala je Laurita, iako je već sve znala napamet.
- To se selo ne može opisati, mora se vidjeti - dodao bi otac.
- Kakvo je, kakvo je?
- Kao za lutke - nastavila je dona Leticia. - Sve same prizemnice, ali svaka drukčije boje.
- Plava, ružičasta, zelena, crvena, narančasta, bijela, žuta, ljubičasta... - nabrajala je djevojčica.
- Najljepši zidovi na svijetu - zaključio bi otac i pripalio cigaru.
- Selo za lutke...
Sada ih, otkako imaju velik stan u luci, posjećuju sestre Kelsenice, a don Fernando ih zadirkuje: zašto se ne udate sada kad smo Leticia, Laurita i ja zajedno?
- A tko će se onda brinuti za Mariju de la O?
- Uvijek nađete ispriku - smijao se don Fernando.
- Živa istina - povlađivala mu je Maria de la O. - Ja ću se brinuti za oca, a Hilda i Virginia mogu se slobodno udati i otići od kuće kad god žele.
- Ne treba mi muž - viknula bi smijući se spisateljica Virginia. - Je suis la belle tenebreuse... Ne mora mi se nitko diviti.
Njihov bi smijeh tada prekinula pijanistica Hilda, koja bi razgovor dovršila nerazumljivom rečenicom: "Sve je skriveno i vreba na nas."
Fernando bi pogledao Leticiju, a Leticia Lauru, koja je oponašala svoju tetku najsvjetlije puti i micala prstima kao da svira glasovir sve dok je teta Virginia ne bi lupnula po glavi, pa je Laurita morala progutati gnjev i suze.
Posjet tetaka bio je prigoda za okupljanje probranoga veracruškog društva. Jedanput je Maria de la O malo zakasnila na svečanu večeru, pa joj je jedna gospođa rekla:
- Djevojko, baš je dobro što si došla. Molim te, rashladi me malo lepezom. Hajde, pomakni se, crnkinjo, vidiš li kako je vruće...
Svi su se nasmijali. Maria de la O nije se ni pomakla. Laura je ustala, uhvatila ispod ruke svoju crnu tetu i otpratila je do naslonjača.
- Draga moja tetice, samo ti sjedi i daj mi lepezu, a ja ću s užitkom rashladiti najprije gospođu i onda tebe.
Laura Diaz bila je uvjerena da se u njezinu životu nešto zauvijek promijenilo one noći kad ju je probudilo stenjanje brata Santiaga u sobi koja se nalazila uz njezinu. Prestrašila se, ali je na prstima otrčala u hodnik pred mladićeva vrata tek kad je drugi put čula prigušeno stenjanje. Tada je ušla bez kucanja, a bolan izraz na Santiagovu licu u postelji popratila je nevjerojatna, jedinstvena iskra zahvalnosti u mladićevim očima zbog djevojčičine nazočnosti, premda ju je pokušao riječima uvjeriti u suprotno: Laurita, nemoj ništa govoriti, vrati se u svoju sobu, probudit ćeš ih...
S ramena mu je visio komad poderane košulje, a desnom je rukom stezao lijevu podlakticu. Kako da mu pomogne?
- Ne! Da! Idi spavati i nemoj nikome ništa reći! Zakuni se! Znam se sam brinuti za sebe.
Laura se prekrižila. Premda joj to nije bilo rečeno riječima, bila je nekome potrebna. Ovaj put nije ona nešto molila, nego je nju netko molio, rekavši "ne", a misleći "da, Laura, pomozi mi...
Od te noći svake su se subote šetali pristaništem i držali se za ruke, a Laura je osjećala koliko mu je ruka bila napeta i čvrsta sve dok mu rana nije zarasla. Bila je to njihova tajna; Santiago je znao da na nju može računati, a ona se osjećala drukčijom i ponosnom stoje on to znao. Tek je tada Laura, zbliživši se s bratom, osjetila da pripada Veracruzu, da se more i nebo spajaju ovdje u ovoj uzbibanoj uvali, da more i nebo zajedno pusu iz sve snage kako bi se uzbibala i ravnica iza Veracruza, blistava i pometena prije nego što bi se izgubila u šumi. Santiagu je mogla pripovijedati o Catemacu. Samo joj je on vjerovao daje ona golema kamena žena, zatočena usred šume, kip a ne stablo.
- Kako ne. Lik iz kulture Zapotal. Zar ti djed to nije znao? Laura je zavrtjela glavom: nije, djed ipak ne zna sve, a njezine su se kovrče, mirisave od sapuna, zanjihale slijeva nadesno.
- Tata ima pravo kad kaže: "Santiago je pokupio svu obiteljsku pamet, a nama je ostavio samo mrvice."
Santiago se suzdržao od smijeha i rekao Lauri da ona zna više od njega o stablima, pticama, cvijeću i cijeloj prirodi. On o tom ništa ne zna; on samo želi jednoga dana iščeznuti u šumi, postati stablo, jedno od onih što ih je ona tako dobro poznavala, postati palo rojo, araukarija, trueno sa simetričnim cvjetovima, lovor...
- Ne, taj nije dobar.
- Alije lijep.
- Sve uništava i sve proždire.
- A kapok?
- Ni kapok nije dobar. Grane budu pune drozdova koji sve pokakaju.
Santiago je tada, umirući od smijeha, spomenuo smokvu, ljubičasti ljiljan, indijski tulipan, a ona mu je odgovarala: to da, to da, smijući se, ne više kao dijete nego kao žena, pomislila je iznenađeno, kao netko tko više nije Laura s tamnim kovrčama što mirišu na sapun. Uz Santiaga se osjećala kao daje prije bila kineska lutkica Li Po. Sad će sve biti drukčije.
- Kapok se ne može obgrliti, iz tijela mu strše bodeži. Pogledala je bratovu ozlijeđenu ruku, ali ništa nije rekla.
Otada ju je svake subote čekao pred vratima kuće u kojoj su stanovali, kao da dolazi iz drugoga grada, a donio bi joj na dar kitu cvijeća, školjku da sluša šum oceana, morsku zvijezdu, razglednicu, papirnati brodić, a Leticia je, vješajući sama rublje na terasi (kao u Catemacu; voljela je osjećati svježinu čistih plahta na svom tijelu), promatrala kako se udaljuju ne znajući da ih pogledom prati i njezin muž Fernando s balkona dnevne sobe.
Laura je na tim šetnjama dobivala nešto više od morskih školjaka, cvijeća i zvjezdača. Polubrat je s njom razgovarao kao da ona nema samo nepunih dvanaest godina, nego dvadeset, kao on - ili više. Je li to on samo osjećao potrebu da nekome otvori dušu, ili ju je doista ozbiljno shvaćao? Je li mislio da ona može razumjeti sve što joj govori? Lauri je bilo divno već i to što ju je vodio u šetnju i svašta joj donosio; ne sitne darove, nego ono što je nosio u sebi, ono što joj je pripovijedao, ono što joj je davao družeći se s njom.
Jednog popodneva nije došao na sastanak; ona je čekala naslonjena na zid kuće (zapravo bankovne poslovnice u prizemlju) i osjećala se tako bespomoćnom usred grada utonula u popodnevni odmor da je htjela otrčati natrag u svoju sobu, a budući da je to smatrala bijegom i kukavstvom (točnu riječ nije znala, ali je tada upoznala taj osjećaj), rekla je sebi da bi bilo bolje da je zalutala u tropskoj šumi, jer bi se ondje bar mogla sakriti i sama rasti, brzinom koja bi njoj odgovarala, bez tog tako lijepog i pametnog mladića s kojim je prerano ulazila u dob koja još nije bila njezina..
Pošla je i naišla iza ugla na Santiaga - naslonjena na zid. Nasmijali su se. Poljubili se. Pogriješili su i jedno drugome oprostili.
- Razmišljala sam o tom kako bih, da smo na jezeru, ja tebe odvela da vidiš nešto.
- Laura, bez tebe bih se izgubio u šumi. Ja sam odavle, iz grada, iz luke. Priroda me plaši.
Postavila mu je pitanje ne rekavši ništa.
- Trajat će dulje nego ti. Ili ja.
Došli su do jednog mjesta na pristaništu gdje se Santiago naglo zaustavio i tako se duboko zamislio da se prestrašila, a uplašila se i kad joj je rekao da katkad dobije želju da se zabije u šumu koju ona toliko voli, da se u njoj izgubi i više nikada iz nje ne izađe i više nikada ne ugleda ljudsko lice.
- Laura, što od mene očekuju?
- Svi kažu da si prepametan, vrlo dobro pišeš i govoriš. Naš otac uvijek kaže da ti obećavaš.
- Starije dobar. Ali on samo govori ono što on želi. Jednom ću ti pokazati što pišem.
- O, divno!
- Nije genijalno. Dobro je. Vidi se da bih mogao...
- Santiago, zar to nije mnogo?
- Ne, nije. Znaš li što prezirem više od svega? Pripadati stadu. Takav je, oprosti što ti to govorim, naš otac, on je dobro janje u stadu stručnjaka. A čovjek ne može biti dio stada umjetnika, još samo jedan više u umjetnosti, u književnosti... To bi me ubilo. Laura, radije bih bio nitko i ništa nego prosječan...
- Santiago, nisi, nemoj tako govoriti, ti si najbolji, vjeruj mi...
- A ti si najljepša, kad ti kažem.
- Santiago, nemoj uvijek nastojati da budeš najbolji među prvima. Zašto ne bi bio najbolji među drugima?
Uštipnuo ju je za obraz i opet su se oboje nasmijali, ali su se kući vratili šuteći, a roditelji im se ništa nisu usuđivali reći, jer je, mislio je Fernando, ružno vidjeti greh ondje gde ga nema, kao stoje činio župnik Elzevir u Catemacu, koji je ljude mučio izmišljenim grijesima, i jer, mislila je Leticia, ja ne poznam svog sina, taj je momak tajnovit, ali ti, ti poznaješ Lauru i imaš u nju povjerenja, zar ne?
Iduće subote Santiago se zaustavio na istome mjestu na pristaništu i rekao Lauri: pogledaj tračnice, upravo su ovdje dovezli teretne vagone prepune mrtvih radnika iz grada Rio Blanco, pobijene po zapovijedi don Porfirija zato što su proglasili štrajk i držali se junački; dovezli su ih ovamo i bacili u more; diktator se sada samo krvlju održava na vlasti; naredio je da pobačaju u more okovane Jakije, Indijance koji su se pobunili, dao je strijeljati i rudare iz Cananeje, u Narodnoj dolini drži stotine radnika kao robove, a i ovdje, u Veracruzu, u tvrđavi Ulua zatvoreni su liberali, Maderove pristaše i braća Flores Magon; znaš li ti, Laura, da su anarhosindikalisti bili i roditelji moje majke, Elise Obregon, koja potječe s Kanarskih otoka; svi su oni revolucionari. A revolucionari su, Laura, ljudi koji za Meksiko zahtijevaju nešto posve jednostavno, demokraciju, prave izbore, zemlju, izobrazbu, zaposlenje, a ne vječito istog predsjednika. Don Porfirio je na vlasti već trideset godina.
- Oprosti! Ni djevojčicu od dvanaest godina ne mogu poštedjeti svojih razmišljanja.
Revolucionari. Taje riječ odzvanjala u glavi Laure Diaz nekoliko noći; dotad je nije bila čula, pa je, kad je s majkom došla u posjet na plantažu kave, pitala djeda; pogled bivšeg socijalista na trenutak se smrknuo, što je to revolucionar?
- To je iluzija koju moraš izgubiti u tridesetoj.
- Joj, Santiago je upravo navršio dvadesetu!
- Onda reci bratu da se požuri.
Don Felipe je u unutrašnjem dvorištu ladanjske kuće igrao šah s Englezom koji je imao zaprljane bijele rukavice, a zbog unukina je pitanja izgubio lovca i morao rokirati. Stari Nijemac nije više rekao ni riječi, ali je Englez bio uporan:
- Opet revolucija? A zašto? Pa svi su već mrtvi!
- U tom slučaju, sir Richard, morali biste željeti da više ne bude ni ratova, u kojima ima još više mrtvaca - pokušavao je don Felipe usmjeriti Laurinu pozornost na Engleza u bijelim rukavicama, a pozornost ovoga odvratiti od igre.
- Osim toga, vi ste Nijemac, a ja sam Britanac, i što biste htjeli da vam kažem... Mi smo braća neprijatelji.
Don Felipe je, prosvjedujući da više nije Nijemac nego Meksikanac, dopustio protivniku da mu napadne kralja, a Englez je viknuo check-mate; međutim, tek su četiri godine poslije don Felipe i don Ricardo prestali razgovarati, pa su, ostavši bez suigrača, umirali od dosade i tuge; grunuli su topovi u bitci kod Ypresa, u rovovima su krv prolijevali i ginuli i mladi Englezi i mladi Nijemci, i tek je tada djed Felipe nešto povjerio kćerima i unuci.
- To je zbilja nevjerojatno! Rukavice je nosio zato stoje odsjekao sebi vrhove prstiju kako bi platio za svoj grijeh. Englezi su u Indiji rezali vrhove prstiju tkalcima pamuka kako bi ih spriječili da konkuriraju predionicama u Manchesteru. Nema okrutnijeg naroda od Engleza.
- Podmukli Albion - rekla je teta Virginia i, da bude uvjerljivija, dodala - perfidious Albion.
- Djede, a Nijemci?
- Eh, dijete, nema većih divljaka od Europljana. Vidjet ćeš. Svi!
- Uber alles - zapjevušila je Virginia usprkos zabrani.
Laura nije vidjela ništa osim mrtvog tijela brata Santiaga Diaza. Strijeljali su ga po kratkom postupku u studenom 1910. kao urotnika koji je ustao protiv savezne vlade zajedno s liberalima, sindikalistima i maderistima, sestrom i bratom Serdan, Carmen i Aquilesom, koji su istoga mjeseca strijeljani u Puebli.
Dok je u dnevnoj sobi iznad Banke bdio uz izrešetano truplo svog sina, don Ferdando Diaz nije mogao ni pomisliti da će mir tog mladića odjevena u bijelo, lica mnogo bljeđeg nego inače, ali nepromijenjena izgleda, premda su mu grudi bile prostrijeljene -još jednom poremetiti policija upadom u kuću.
- Ovo je službena zgrada.
- Vi ste, gospodine, u mom stanu. To je pokojnikov stan. Molim vas da to poštujete.
- Mrtvi se buntovnici čuvaju na groblju. Hajde, svi van !
- Tko će mi pomoći?
Fernando, Leticia, crni Zampavita, indijanska posluga i Laura, s cvijetom zataknutim između tek propupalih grudi, podigli su lijes, a Laura je tada rekla: tata, mama, volio je pristanište, volio je more, volio je Veracruz, to je njegov grob, molim vas; djevojčica se držala za majčinu suknju preklinjući pogledom oca, pa poslugu; popustili su, kao da su se pobojali da bi pokopanog Santiaga mogli jednoga dana iskopati i ponovno strijeljati.
Kako li je polako tonulo bijelo tijelo bijeloga brata dolje u morski grob, privučeno mekom samrtnom posteljom, u lijesu s poklopcem koji su namjerno ostavili otvorenim da svi vide kako te noći bez valova iščezava, polako, Santiago, koji je postajao sve ljepši, sve tužniji, sve draži što je više uranjao u svom otvorenom lijesu, i čiju će glavu, ovjenčanu algama, uskoro progutati morski psi zajedno sa svim njegovim nenapisanim pjesmama, a samo će mu lice ostati pošteđeno, jer je posljednja želja na smrt osuđenoga bila:
- Molim vas, nemojte u lice!
Ne ostavivši nikakva potomstva osim morskog, Santiago je tonuo u more kao u zrcalo koje ga nije izobličavalo, samo gaje polako, tajnovito, udaljavalo od zračnog zrcala u kojemu je bilo zapisano vrijeme provedeno na zemlji. Santiago je napuštao morski obzor, mladenačko obećanje. Lebdeći u moru, preklinjao je one koji su ga voljeli: dopustite da nestanem i pretvorim se u more, nisam se mogao pretvoriti u šumu, kao što sam jednoga dana rekao tebi, Laura, samo sam ti jedno slagao, sestrice, imao sam ti štošta ispričati, imao sam ti štošta reći, nisam kanio ništa prešutjeti, nisam se bojao da ću ispasti prosječan jer sam upoznao tebe, Laura, i jer sam svake večeri lijegao sanjajući o tom da ti sve ispričam, komu drugom ako ne Lauri, i odlučio sam u jednom snu da ću pisati za tebe, predraga djevojčice, čak i ako ti to ne budeš znala i ako se ne budemo više nikad vidjeli, sve će biti za tebe i ti ćeš to znati usprkos svemu, moje ćeš riječi primiti jer ćeš znati da ti pripadaju, bit ćeš moja jedina čitateljica, za tebe neće biti izgubljena nijedna moja riječ, a sada kad uranjam u vječnost mora, kad ispuštam ono malo zraka što mi je još ostalo u plućima, dajem ti ovih nekoliko zračnih mjehurića, dušo, rastajem se od tebe neizmjerno tužan jer ne znam s kim ću ubuduće razgovarati, ne znam...
Laura se sjetila da joj se brat htio zauvijek izgubiti u šumi, pretvoriti se u šumu. Pokušavala je ući u more s njim, ali mu je samo uspjela u mislima opisati jezero uz koje je odrasla: čudno je to, Santiago, odrasti uz jezero, a zapravo ga nikad ne vidjeti, uistinu veliko jezero, gotovo malo more, kojega se sjećam samo u djelićima, sjećam se mjesta gdje su se kupale tetke prije dolaska župnika Elzevira, gdje su pristajali ribari, gdje su odlagali vesla, ali jezero, Santiago, vidjeti ga kao što si ti znao vidjeti more, to ne znam, morat ću zamišljati mjesto gdje sam odrastala, braco, pri-silit ćeš me da ga zamišljam, jezero i sve ostalo, sada to znam, odsad više neću čekati da nešto prođe, neću dopustiti da nešto prođe a da to ne vidim, prisilit ćeš me da zamišljam život koji ti nisi proživio, i obećajem ti da ćeš ga proživjeti sa mnom, u mojoj glavi, u mojim pričama, u mojim maštanjima, neću ti dopustiti da pobjegneš iz mog života, Santiago, ti si najvažnije što mi se ikada dogodilo, bit ću ti vjerna i uvijek ću te zamišljati, živjeti u tvoje ime, stvarajući ono što ti nisi stvorio, ne znam kako, moj lijepi, mladi, pokojni Santiago, istinu ti govorim, premda još ne znam kako, kunem ti se da ću održati riječ...
To je bilo posljednje stoje pomislila prije nego stoje okrenula leđa mrtvom tijelu ispod valova i vratila se kući u ulicu s arkadama, spremna, usprkos obećanju, opet postati djevojčicom, dovršiti djetinjstvo, izgubiti tu preranu zrelost koju je nakratko dosegla uz Santiaga. Upitala je smije li zadržati prorešetane naočale i, stavljajući ih u džep na bluzi, zamišljala brata bez njih, kako čeka plotun.
Sutradan je crnčić meo hodnike kao da se ništa nije dogodilo i pjevao kao uvijek:
U plesu se plesačica uhvati oko struka ako ti dopusti.Ma jasno da hoće...

IV

San Cavetano, 1915.



- Misliš li da si dobro poznavala Santiaga? Misliš li da je brat sve dao samo tebi? Kako malo znaš o tom zagonetnom čovjeku! Dao ti je samo djelić sebe, ono što mu je ostalo od njegove djetinje duše. Drugi je dio dao svojoj obitelji, treći svojoj poeziji, četvrti politici. A strast, ljubavnu strast? Komu je nju dao?!
Dona Leticia je šutjela; htjela je na vrijeme završiti porub na haljini za ples.
- Ne miči se, kćeri!
- Mama, užasno sam uzbuđena.
- Nemaš zašto biti, ples nije ništa osobito.
- Meni jest. Mutti, pa to je moj prvi ples.
- Naviknut ćeš se.
- Šteta - nasmiješi se Laura.
- Budi mirna, dopusti da završim! Ah, ta djevojka!
Laura je odjenula blijedožutu haljinu i potrčala pred zrcalo, ali ne da vidi svoju modernu haljinu za ples, koju joj je majka, vješta šivanju kao i svim kućanskim poslovima, sašila prema uzorku iz posljednjeg broja časopisa La vie parisienne, koji su i dalje redovito primali, iako sa zakašnjenjem zbog rata u Europi i zbog udaljenosti Xalape od luke. U Parizu se više nisu nosile neudobne haljine gotovo versajskoga kroja, s krinolinama, ribljim kostima i steznicima. Moda je, kao stoje govorio anglofil don Fernando, sada streamlined, to jest ravnih, jednostavnih linija, koje teku kao rijeka, posve je prilagođena oblicima ženskog tijela, ramena, grudi i struk lagano su istaknuti, a donji se dio naglo širi. Pariški se model na Lauri najviše širio od bokova do listova, raskošno poput draperije, kao da je kakva kraljica podigla skute da zapleše, a oni su se, umjesto da budu prebačeni preko podlaktice, omotali sami od sebe oko nogu plesačice.
Laura je u zrcalu promatrala sebe, a ne haljinu. Sada su joj, u njezinoj sedamnaestoj godini, crte lica, koje su joj se u dvanaestoj tek počele nazirati, postale izraženije, ali još nisu dobile konačan oblik. Lice joj je bilo koščato, čelo preširoko, nos velik i kukast, usne pretanke, iako su joj se, ipak, sviđale vlastite oči, svijetlosmeđe, gotovo zlatne boje, koje bi katkada, kad sunce izlazi ili zalazi, postale doista zlatne. Kao daje budna sanjala.
- Mama, moj nos...
- Imaš sreću, pogledaj talijanske filmske glumice. Svaka ima velik nos... Bolje reći istaknut profil. Nemoj mi reći da bi htjela imati nos kao da te netko udario po nosu...
- Mama, a čelo...
- Ako ti se ne sviđa, pusti šiške!
- Usne...
- Možeš si ružem nacrtati kakve želiš. Pogledaj samo te lijepe oči koje ti je dao Bog...
- Mama, sada si rekla istinu.
- Baš si umišljena, mala moja - nasmiješila se Leticia.
Laura se nije usudila pitati: a što ako poljupci izbrišu šminku s usana, neću li biti nalik na glumicu, hoće li me htjeti i drugi put poljubiti, ili moram stisnuti usne kao starica, staviti ruku na trbuh kao da ću povraćati i odjuriti u kupaonicu da si ponovno nacrtam usta? Kako je teško postati gospođicom!
- Nemoj se toliko brinuti. Divna si. Svi će se okretati za tobom.
Nije pitala Leticiju zašto ne ide s njom. Laura će biti jedina djevojka bez pratnje. Neće li to ostaviti loš dojam? Leticiji je bilo dosta uzdaha i, sjetivši se svoje majke Cosime u Catemacu, koja je uvijek sjedila u ljuljački u njihovoj kući, odlučila je s tim prekinuti. Dostaje uzdaha! A Fernando bi kazao: It never rains butitpours.
Tri neudane tetke njegovale su u Catemacu djeda Felipea Kelsena kojega su polako ali uporno napadale bolesti, jedna za drugom, kako je sam prorekao kada je zadnj put bio kod liječnika u Veracruzu. Tata, što ti je rekao, pitale su ga tri sestre u jedan glas, nesvjesne da im to sve više prelazi u naviku.
- Imam žučne kamence, srčanu aritmiju, prostatu veliku kao dinja, želučane divertikule i početak plućnog emfizema.
Kćeri bi ga pogledale prestrašeno, uzbuđeno i začuđeno. On bi se samo nasmijao.
- Ne bojte se! Doktor Miquis kaže da me nijedna od tih bolesti neće sama ubiti, ali onoga dana kada se sve urote, odoh na put Božji.
Leticia nije bila uz bolesnoga oca jer je bila potrebna mužu. Kad su Santiaga strijeljali, glavni je upravitelj Banke pozvao Fernanda Diaza u grad Mexico.
- Nije to nož u leđa, don Fernando, ali morate shvatiti da Banka živi od dobrih odnosa s vladom. Znam, nitko nije kriv za postupke svoje djece, ali činjenica je da su to naša djeca - imam ih osmero pa znam o čemu govorim - pa ako i nismo krivi za sve, odgovorni smo za njih, osobito kad žive pod našim krovom...
- Skratite, gospodine upravitelju. Zbilja mi je teško o tom razgovarati.
- Pa ništa, već je imenovan vaš nasljednik u Veracruzu.
Fernando Diaz nije se želio ponižavati izricanjem svog mišljenja o tom. Samo je hladno pogledao upravitelja.
- Ne morate se brinuti, premjestit ćemo vas u podružnicu u Xalapi. Prijatelju, shvatite, nije to kazna, samo smo oprezni, nismo zaboravili vaše zasluge. Isti položaj, samo drugi grad.
- Gdje me nitko neće povezati s mojim sinom.
- Ne, djeca su naša, gdje god živjeli...
- Dobro, gospodine upravitelju. To mi se čini dobrim rješenjem, moja obitelj i ja zahvalni smo vam.
Svima je teško pala selidba iz kuće s arkadama s pogledom na more. Leticiji zato što su se preselili u mjesto daleko od Catemaca, oca i sestara. Lauri zato što je voljela toplinu tropa u kojima se rodila i rasla, Fernandu zato što su ga podmuklo kaznili. A svima troma zato što je odlazak iz Veracruza značio i rastanak sa Santiagom, s njegovom uspomenom, s njegovim morskim grobom.
Laura je dugo ostala u bratovoj sobici da se svega prisjeti, osobito one noći kad gaje čula kako stenje i našla ga ranjenog. Je li trebala ispričati roditeljima što se dogodilo? Bi li spasila Santiaga? Zašto gaje poslušala kad ju je zamolio da nikome ništa ne kaže? Kad se rastajala sa sobicom, pokušala je zamisliti sve stoje Santiago mogao u njoj napisati, sve stoje ostavio nedorečeno, veliku knjigu neispisanih stranica - čekala je da se pojavi nenadomjestiva ruka, pero, tinta, lijepi, muški rukopis...

- Slušaj me, Laura, čovjek piše sam, potpuno sam, ali se služi nečim što pripada svima, služi se jezikom. Svijet ti daje jezik, a ti ga vraćaš svijetu. Jezik je kao i svijet, nadživjet će nas. Razumiješ li me?
Don Fernando je tiho prišao kćeri, stavio joj ruku na rame i rekao da i njemu nedostaje Santiago i da je i sam razmišljao o svemu što je njegov sin mogao učiniti u životu. Uvijek je govorio: moj sin ima pred sobom lijepu budućnost, pametniji je od svih drugih; sada treba ostaviti osami tu sobicu u kojoj je mladić odlučio provesti svoju studijsku godinu, mjesto gdje je kanio pisati pjesme... Fernando je čvrsto zagrlio Lauru, ali ona nije htjela pogledati ocu u oči; mrtve oplakujemo samo jedanput, a onda moramo pokušati učiniti ono što oni više ne mogu. Ne možemo voljeti, pisati, boriti se, misliti, raditi dok nam suze zastiru pogled i um; produžena je korota izdaja pokojnikova života.
Xalapa je sasvim drukčija od primorskog Veracruza, gdje se danja toplina zadržava i još povećava u noći. Xalapa je u brdima, pa su u njoj dani vrući, a noći hladne. Ovdje se nagle veracruške grmljavinske oluje pretvaraju u sitnu i upornu kišicu, poslije koje se sve zazeleni i, što je najvažnije, uvijek se do vrha napuni brana "El Dique", jedno od središnjih mjesta u gradu, što oko sebe širi dah tuge i sigurnosti u isti mah. S brane se lagana gradska maglica diže ususret gustoj planinskoj magluštini; Laura Diaz sjeća se kako je, kad je prvi put došla u Xalapu, zamijetila: svježi zrak - kiša i kiša - ptice - žene u crnini - lijepi vrtovi - željezne klupe - bijeli kipovi pozelenjeli od vlage - crveni krovovi - tijesne strme ulice - mirise tržnice i pekarnice, vlažna dvorišta i voćke, miris narandža i vonj klaonica.
Ušla je u svoj novi dom. Sve je mirisalo na lak. Kuća je imala samo prizemlje, ali će uskoro biti sretni što imaju i to. Laura je odmah pomislila da će se u tom gradu, često uronjenu u maglu, morati oslanjati na svoj njuh, da će njime mjeriti svoj mir ili nemir: vlaga parkova, obilje cvijeća, mnogo radionica, težak miris stavljene kože i guste smole, remenarnica i drogerija, bala pamuka i užadi od američke agave, blag miris postolarske radionice i ljekarne, brijačnice i cica. Primamljiv miris vruće kave i pjenušave čokolade. Pretvarala se daje slijepa. Opipala bi zidove i osjetila kako su topli, otvorila bi oči i zasjali bi krovovi isprani kišom, opasno nagnuti, kao da im se žuri da ih sunce osuši i da vide kako kiša teče kroz žljebove, ulice, vrtove, od neba do brane, pokrećući sve u tom turobnom gradu što si je prigrabio sva prava nad vječnom prirodom.
Kuća je bila sagrađena po uzoru na španjolske, kao i većina kuća u cijeloj Latinskoj Americi. Slijepi i nepristupačni zidovi s ulične strane, veža bez ukrasa, kosi krov i strehe umjesto krovnog vijenca. Tipična "kuća s unutrašnjim dvorištem" u kojoj su dnevne i spavaće sobe raspoređene oko četverokuta punog lo-naca za cvijeće i pelargonija. Dona Leticia ponijela je sa sobom sve što je smatrala svojim, od pokućstva pletenog od vrbova pruća, što je u tropskim krajevima štitilo od vrućine, ali ovdje nije štitilo od vlage, do onih dviju slika s dječakom i zaspalim psom što su visjele na zidu u blagovaonici.
Leticia je bila zadovoljna kuhinjom, gdje je ona bila jedina gospodarica; njoj kao pravoj domaćici nije bilo teško prilagoditi svoje primorske recepte brdskim ukusima; počela je pripremati tamalese ipombazose, punjeno tijesto uvaljano u brašno, a bijeloj riži iz Veracruza sada je dodavala xalapski chileatole, paprikaš s okruglicama, veličine zalogaja, od tijesta, zrna mladog kukuruza, piletine i svježeg sira.
- Pazi - upozoravao ju je don Fernando - od ove se hrane deblja, jer se ljudi masnoćom brane od hladnoće.
- Ne boj se, mi smo obitelj mršavih - odgovarala mu je Leticia dok je pred zaljubljenim i vječno zadivljenim muževim očima pripremala xalapsku molotu, savitke od mekog, poprženog tijesta, nadjevene grahom i kosanim mesom. Kruh su pekli kod kuće: nakon francuske okupacije u modi je bila baguette, tj. štapić, koji je u Meksiku - gdje se o predmetima i osobama uvijek govori u deminutivima - postao bolillo, tj. kuglica, i telera, tj. pletenica, veličine šake. Nisu se odrekli ni tradicionalnih meksičkih slatkih hljepčića, polvorćna i cemite, banderilla i concha, ne zaboravljajući ni najveću poslasticu španjolske kuhinje, churrose, velike uštipke posute šećerom i umočene u čokoladu.
Leticia se nije sasvim odrekla hobotnica i morskih rakova, ali je prestala žaliti za njima jer se bez mnogo razmišljanja prilagodila životu, ponajprije zato što je u novoj kući imala veliku kuhinju s velikim štednjakom i velikim roštiljem.
Kuća je osim prizemlja imala u dnu, iznad stražnjeg, kolnog ulaza, još samo tavan, koji je Laura intuitivno prisvajala, iz poštovanja prema Santiagu, jer je u nekom nijemom kutku svoje glave djevojčica bila uvjerena da će ona svojim životom, životom Laure Diaz, dovršiti život svog polubrata Santiaga; a možda će to sam Santiago nastaviti živjeti i poslije smrti, utjelovljen u Lauri. Bilo kako bilo, ona je bratovu svijetlu budućnost povezivala s vlastitim prostorom, visokim mjestom na osami, gdje bi on pisao, a ona bi kao nekim čudom otkrila svoj poziv iz poštovanja prema pokojniku.
- Što ćeš biti kad odrasteš? - pitala ju je školska kolegica Elizabeth Garcia, koja je s njom sjedila u istoj klupi u školi gospođica Ramos.
Nije znala što bi joj odgovorila. Kako da joj govori o tajni koju nitko drugi osim nje ne može razumjeti: želi živjeti životom svog brata Santiaga, zatvorena na tavanu?
- Ne - odbrusila joj je majka. - Žao mi je, ali gore stanuje Armonia Aznar.
- Tko je ta? Zašto ona ima pravo na tavan?
- Ne znam, pitaj oca. Navodno je ondje uvijek stanovala, a nama su postavili uvjet daje prihvatimo i da joj nitko ne smeta... Ili, još bolje, da se nitko na nju ne obazire.
- Je li luda?
- Laura, nemoj biti takva!
- Ne! - odrezao je don Fernando i onda objasnio otežući. - Gospoda Aznar ovdje stanuje zato što je ona u neku ruku vlasnica kuće. Ona je španjolka, kći španjolskih anarhosindikalista, koji su se poput mnogih doselili u Meksiko nakon pobjede Juareza nad Maksimilijanom. Vjerovali su da će ovdje imati slobodnu budućnost. Kad je poslije na vlast došao don Porfirio, razočarali su se i mnogi su se od njih vratili u Barcelonu, jer je na koncu bilo više slobode ondje, gdje su se mirno izmjenjivali na vlasti Sagasta i Canovas, nego kod nas pod don Porflrijem. Neki su se opet odrekli svojih ideala i postali trgovci, poljodjelci i bankari.
- Kakve to ima veze s gospođom koja stanuje na tavanu?
- Kuća je njezina.
- Naša kuća?
- Mi, kćeri, nemamo vlastitu kuću, stanujemo ondje gdje nas Banka smjesti. Kad je Banka odlučila kupiti ovu kuću, dona Armonia nije htjela kuću prodati jer ne vjeruje u privatno vlasništvo. Shvati to kako hoćeš i ako možeš. Banka joj je ponudila da ostane na tavanu u zamjenu za uporabu kuće.
- A kako živi, kako jede?
- Banka joj daje sve što joj treba, a kažu da joj novac šalju drugovi iz Barcelone.
- Je li luda?
- Nije, ali je tvrdoglava i misli da su njezini snovi zbilja.
Laura je uzela na zub donu Armoniju, koja je, i ne znajući, postala Santiagova suparnica: ona nije dopuštala da mladi pokojnik ima u novoj kući vlastiti prostor.
Armonia Aznar, koju nitko nije viđao, iščezla je iz Laurinih misli čim su je upisali u školu gospođica Ramos, dviju naobraženih djevojaka iz osiromašenih obitelji, koje su otvorile privatnu školu, najbolju u Xalapi, i prvu miješanu školu. Iako nisu bile blizanke, svi su mislili da jesu jer su se jednako odijevale, češljale, govorile i hodale.
- Zašto misle da su blizanke, kad se, ako se dobro pogleda, vidi da nisu jednake? - pitala je Laura Elizabethu Garcia, svoju kolegicu iz iste klupe.
- Zato što žele da to mislimo - odgovorila joj je vedra, plavokosa djevojčica, vječito odjevena u bijelo, koju je Laura smatrala sad vrlo crliiDom. sad vrlo Dovučenom, ali nije bila sigurna je li ona stidljiva pa se pretvara da je glupa, ili svoju glupost skriva glumeći daje pametna. - Razumiješ, zajedno znaju više nego svaka zasebno; zato ih spojiš, pa ona koja poznaje glazbu voli i matematiku, a ona koja recitira pjesme, zna opisati i kako radi srce; a kad se spominje srce, Laurita, znaš, pjesnici pjevaju o srcu ovo i ono, a srce je zapravo samo prilično slab mišić.
Laura je odlučila otkriti u čemu se razlikuju gospođice Ramos, zapazila je neke posebnosti, ali kad je trebalo točno utvrditi razlike, i sama se zbunila, zamislila se i upitala se: što ako su zbilja jednake, ako zajedno znadu sve, kao Encyclopaedia britannica koju moj otac drži u knjižnici?
- A što ako se predstavljaju kao gospođice, a zapravo su samo jedna gospođica? - ustrajala je sutradan Elizabeth smješkajući se pokvareno. Laura joj odgovori da je to tajna, poput tajne Presvetog trojstva, u koju jednostavno ljudi vjeruju ne tražeći dokaze. Tako su i gospođice Ramos jedna osoba i dvije osobe u jednoj, i točka.
Laura se teško mirila s tom vjerom i pitala se bi li Santiago prihvatio izmišljotinu o dvostrukim i jednostrukim profesoricama, ili bi noću drsko upao u njihovu kuću da ih zatekne u spavaćicama i uvjeri se: dvije su. Naime, u školi su obje dobro pazile da se nigdje ne pojave zajedno. U tome je tajna, a je li to smišljeno ili slučajano, nitko ne zna. Osim toga, Santiago bi se zasigurno popeo škripavim stubama što vode na tavan iznad kolnog ulaza, tj. garaže, kako se to mjesto odnedavno zove. Premda u Xalapu još nisu stigla nijedna kola bez konja, tj. "automobil". Uostalom, kolonijalnim cestama ne bi mogla proći motorna kola. Po mišljenju spisateljice Virginije, za putovanje kopnom dovoljni su vlak i konj, a za putovanje morem ratni brod, kao što pjeva buntovnička pjesma...
- I diližansa... Kao onda kad su baki odsjekli prste.
Kroz Xalapu su za Revolucije prolazili konji i vlakovi, ali se to nije ni opažalo. Cilj svih stranačkih skupina bile su luka i carina u Veracruzu, gdje su mogli nadzirati pritjecanje novca, odijevati i hraniti vojsku, i uza sve to uživati u simboličnoj vlasti nad drugim važnim gradom u zemlji, gradom u kojem su se osnivale nove vlade, pobunjeničke ili ustavne, kako bi prkosile vladio no fi TT frnvnin 1914 rmđine sievornoameričko mornaričko pješaštvo zauzelo je Veracruz kako bi izvršilo pritisak na podmuklog diktatora Victoriana Huertu, ubojicu demokrata Madera, za kojega je mladi Santiago dao život.
- Kako su Jenkiji glupi - zaključio je anglofil don Fernando. - Umjesto da svrgnu Huertu, pretvaraju ga u borca za narodnu neovisnost od gringosa. Tko bi se usudio ustati i protiv najgoreg latinoameričkoga diktatora kad ga napadaju Sjedinjene Države? Huerta je iskoristio osvajanje Veracruza za dodatna novačenja tvrdeći da će njegovi ošišani dečki jurišati na Veracruz protiv Jenkija, a zapravo ih je slao na sjever da se bore protiv Pancha Ville i na jug protiv Zapate.
Mladi studenti Preparandije u Xalapi bojno su se postrojili u francuskim kapama i u mornarskoplavim odorama na dvostruko zlatno kopčanje i naoružani puškama krenuli u Veracruz boriti se protiv gringosa. Nisu stigli na vrijeme, Huerta je pao, a gringosi su pobjegli, Villa i Zapata posvadili su se s Carranzom, prvim vođom Revolucije, i zauzeli grad Mexico. Carranza se skrivao u Veracruzu sve dok Obregon u travnju 1915. nije porazio Villu kod Ćelave i zauzeo grad Mexico.
Sve je to dolazilo do Xalape sad kao glasina, sad kao vijest, ili kao narodna pjesma corrido i balada, kao zabrana novina, a samo je jedanput prošla jedna pobunjenička povorka na konjima, uz vrisku i pucnjavu. Leticia je zatvorila prozore, bacila Lauru na pod i pokrila je strunjačom. Došla je i 1915. godina i činilo se će se u Meksiko vratiti mir, premda se navike pokrajinskog gradića nisu ni u jednom trenutku odviše promijenile.
I do Xalape su stigle glasine o velikoj oskudici i gladi što je te godine zavladala u gradu Mexicu, kad je ostatak zemlje, sav u previranjima i obuzet samim sobom, zaboravio raskošni i samoživi glavni grad i prestao mu slati meso i ribu, kukuruz i grah, tropsko voće i žito, pa je ovaj morao živjeti od mliječnih proizvoda mršavih krava iz Milpa Alte i od rijetkih povrtnjaka između Xochimilca i Ixtapalape. Kao i uvijek, na visoravni je bilo mnogo cvijeća, ali tko jede karanfile i kozlace?
Pročulo se da trgovci ono malo namirnica drže u skladištima. Kad je u grad Mexico ušao strašni general Alvaro Obregon, poslao je najprije trgovce da pometu gradske ulice. Za kaznu. Ispraznio im je skladišta i opet uspostavio prometne veze za prijevoz robe u izgladnjeli velegrad.
To su glasine. Dona Leticia držala je za svaki slučaj nož ispod jastuka.
Od Revolucije su im ostale fotografije iz novina i časopisa što ih je don Fernando neumorno čitao. Porfirio Diaz, starac četvrtasta lica i visokih, indijanskih jagodica, sijedih brkova i grudi pokrivenih odličjima, oprostio se od "zemje" - tako je diktator izgovarao tu riječ - napuštajući Veracruz na njemačkom parobrodu "Ipiranga". Madero je bio sitan čovjek, ćelavac crne brade i brkova, i sanjarskih očiju, koje kao da su se čudile vlastitoj pobjedi nad silnikom i navješćivale vlastitu smrt od ruku generala Huerte, krvnika mrtvačkoga lica, koji je nosio crne naočale i imao zmijska usta bez usana; Carranza je bio starac sijede brade, koji je nosio plave naočale i vjerovao u svoje poslanje kao oca domovine; Obregon, blistavi mladi general plavih očiju i otmjenih brkova, ostao je bez jedne ruke kod Ćelave; Zapata, šutljiv i tajnovit, doimao se kao duh kojemu su dopustili da se nakratko utjelovi; Lauru su opčinile velike oči vatrena pogleda u toga gospodina kojega su novinari nazivali "južnjačkim Atilom", kao što su Pancha Villu nazivali "sjevernjačkim Kentaurom", premda Laura nije vidjela nijednu Villi-nu sliku na kojoj se on ne smije i ne pokazuje svoje bijele zube, nanizane poput zrna na klipu kukuruza, i svoje sitne, lukave kineske oči.
Laura se ipak najbolje sjećala sebe na podu pod strunjačom i ulične pucnjave, sada, dok je stojeći uspravno pred zrcalom promatrala tu "tako zgodnu djevojku", kako joj je govorila majka, i spremala se za odlazak na svoj prvi svečani ples.
- Mama, jesi li sigurna da moram ići?
- Molim te, Laura! Čega si se sada sjetila?
- Tate.
- Pusti ti njega, on je moja briga.
Isprva je don Fernando osjećao samo slabu bol u koljenu na koju nije obraćao pozornost. Leticia ga je mazala "Sloaneovim uljem", ali se bol proširila od pojasa do potkoljenice, a uskoro se i sam počeo žaliti da mu je teško hodati i da mu trnu ruke. Jednoga je jutra ustajući iz postelje pao na pod, a liječnicima nije bilo teško dijagnosticirati diplegiju, od koje se najprije ukoče noge, a onda ruke.
- Je li izlječiva? Liječnici su vrtjeli glavom.
- Koliko još?
- Don Fernando, to može trajati do kraja života.
- A mozak?
- To je u redu. Samo će vam netko morati pomagati dok hodate.
Upravo je zbog toga cijela obitelj bila sretna što stanuju u prizemnici, a Maria de la O ponudila im se da bi došla u Xalapu njegovati svoga svaka; posluživala bi ga i gurala u kolicima do Banke.
- Djedu je u Catemacu dobro s tetom Hildom i Virginijom. Razgovarale smo o tom i dogovorile se da ja idem pomoći tvojoj majci.
- Kako ono kaže moj tata na engleskom? "Kiša uvijek lijeva", ili tako nekako... Drugim riječima, draga tetiće, zlo nikad ne dolazi samo.
- Nemoj tako, Laura. A, još nešto. Nemoj me slučajno braniti kad netko loše postupa prema meni. Mogla bi imati neprilika. Najvažnije je da se ja brinem za tvog oca kako bi se moja sestra Leticia mogla baviti kućom.
- Zašto to radiš?
- Dužna sam tvom ocu isto toliko koliko i tvojoj baki koja me dovela da s vama živim. Pričat ću ti jednog dana.
Nova nesreća koja se nadvila nad kuću, pridruživši se tuzi za Santiagom, nije obeshrabrila donu Leticiju, koja je samo smršavjela i postala još radišnija; ipak, kosa joj je počela sijedjeti, a crte njezina lijepog rajnskog profila polako su se počele prekrivati sitnim borama nalik na paučinu što zahvaća bolesne grmove kave.
- Moraš na ples. Nema izgovora. Ništa nam se neće dogoditi, ni tvom ocu ni meni.
- Zakuni se da ćeš me pozvati ako mu pozli.
- Zaboga, kćeri, do San Cavetana treba nam četrdeset minuta. Osim toga, nećeš biti sama. Upamti, s tobom će biti Elizabeth i njezina majka; nitko neće moći ništa reći o tebi... Ako se što dogodi, poslat ću ti Zampavitu i landauer.
Elizabeth je bila prekrasna plavuša, već dobro razvijena za svojih šesnaest godina, ali niža i punija od Laure, i u haljini s većim izrezom, koju je jedva navukla, pomalo staromodnoj, iako možda vječnoj haljini, od ružičastog tafta s beskrajnim volanima i čipkama.
- Djevojke, ne smijete pokazivati grudi - rekla je Eliza-bethina majka Lucia Dupont, koju je cijeloga života mučilo pitanje zastoje njezino prezime, tako uobičajeno u Francuskoj, u Sjedinjenim Državama aristokratsko, i dok se njezina udaja za jednoga Garciju mogla objasniti samo muškim čarima njezina muža, nije bilo jasno zašto njezina kći uporno govori da joj je prezime Garcia, a ne Garcia-Dupont, premda je ovo drugo tako otmjeno, s tom crticom na anglo-američki način.
- Mama, Laura je sretna što je ravna, a ja...
- Elizabeth, dušo, nemoj me sramotiti...
- Što ću kad me Bog takvom stvorio, uz tvoju pomoć.
- Pa dobro, zaboravimo sise - izlanula je Elizabethina majka bez trunke stida. - Ima važnijih stvari. Nastojte se upoznati s najuglednijima. Raspitujte se prijateljski kako je obitelj Olivier, Trigos, Sartorious, Fernandez-Landero, Esteva, Pasquel, Bouchez, Luengas.
- I Caraza - prekinula ju je kći Elizabeth.
- To ne znači da se morate nuditi - suho joj je odgovorila majka. - Upamtite imena uglednih ljudi, jer ako ih zaboravite, i oni će vas zaboraviti.
Samilosno je pogledala obje djevojke.
- Jadne moje djevojčice! Gledajte što rade druge, ugledajte se, ugledajte se u njih!
Elizabeth ju je oponašala pretjerujući:
- Mama, prestani! Vrti mi se, past ću u nesvijest!
San Cavetano se zvala plantažerova hacijenda, a svi su središnju zgradu zvali "San Cavetano". Ovdje su zaboravili španjolsku tradiciju pa su 1870-ih sagradili un petit cheteau u francuskom stilu usred bukove šume pokraj pjenušavih slapova i bučne, uske rijeke. Neoklasicističko pročelje počivalo je na stupovlju ukrašenu vijencima vinove loze.
Bila je to velika jednokatnica ispred koje se nalazila golema smokva i tiha fontana. Petnaest stuba vodilo je do izrezbarenih prizemnih vrata gdje se, upozorila je Leticia kćer, nalaze spavaonice. Široke su i kićene kamene stube vodile na kat, u dio kuće za goste, u salone i blagovaonice, a prije svega do najprivlačnijeg mjesta, goleme terase, površine kao pola kuće. Terasa je bila natkrivena, ali je s tri strane, prednje, lijeve i desne, bila otvorena i zaštićena samo ogradom što je terasu pretvarala u velik balkon, noću osvježavan povjetarcima, a popodne u ugodno mjesto za odmor u sjeni.
Ovdje su se parovi mogli opustiti, čavrljati naslonjeni na ogradu prelijepog balkona, odložiti čaše ako bi odlučili zaplesati ovdje, na jednoj od tri strane terase na katu. Laura će se cijeloga života sjećati ove terase kao mjesta mladenačke očaranosti, prostora radosti zbog spoznaje daje mlada.
Tu je goste dočekivala dona Genoveva Deschamps de la Trinidad, legendarna vlasnica hacijende i prva dama visokog provincijskog društva. Laura je očekivala da će vidjeti visoku gospođu uznosita, čak naduta držanja, a našla se pred niskom ali uspravnom ženicom blistava osmijeha, s jamicama na ružičastim obrazima, srdačnih očiju, sivih kao njezina haljina jednostavne elegancije. Očito je i gospođa Deschamps de la Trinidad prelistavala "La vie parisienne", jer je bila odjevena još modernije od Laure, i to u haljinu od sjajne sive svile, bez ikakvih umjetnih umetaka, koja je prirodno slijedila gospođine obline. Gola ramena done Genoveve bila su prekrivena prozirnim velom od tila, također sive boje, da bi bio u skladu s njezinim pogledom boje čelika i da bi se na njemu bolje isticali dragulji, prozirni poput vode.
Laura je zahvalno odahnula stoje domaćica tako susretljiva, ali je zamijetila da gospođa Deschamps, prije nego što se s gostom srdačno pozdravi, i odmah poslije toga, svakoga odmjeri neobično hladno, nekako proračunato, gotovo pogledom kakva suca. Pogled te bogate gospođe, kojoj su svi zavidjeli, bio je znak prihvaćanja ili osude. Već na idućem godišnjem plesu na haci-jendi znat će se tko je prihvaćen, a tko osuđen. Taj hladni pogled zabrane ili prolaza trajao je tek nekoliko sekunda, od pozdrava s jednim do pozdrava s drugim gostom, kada bi vedar pogled i ljubazan smiješak ponovno bljesnuli.
- Reci roditeljima da mi je jako žao što večeras nisu došli - rekla je dona Genoveva i lagano dodirnula Laurinu kosu, kao da joj popravlja neposlušnu kovrču. - Javi mi se da mi kažeš popravlja li se don Fernandu zdravlje.
Laura se lagano naklonila, kako su je naučile gospođice Ramos, i pripremila se za otkrivanje mjesta o kojemu je visoko xalapsko društvo toliko govorilo i kojemu se toliko divilo. Zasigurno su je oduševili svijetlozeleni stropovi, cvjetni ukrasi na zidovima, šareni tavanski prozorčići, a vani, u središtu svečanosti, terasa s balkonskom ogradom, ukrašenom urnama, orkestar sa sviračima u smokinzima, mladi ljudi, najčešće momci u frakovima i djevojke odjevene prema najrazličitijim modama, i Laura je tada spoznala da je svaki muškarac u crnu odijelu s bijelom kravatom i plastronom od pikea uvijek elegantan i nikada ništa ne otkriva, a da je svaka žena uvijek prisiljena otkriti, na svoju štetu ili korist, vlastito, ekscentrično ili konformistično, ali uvijek ni na čemu utemeljeno poimanje elegancije.
Prije nego što je počeo ples, svaka je djevojka od majordoma dobila bilježnicu s inicijalima vlasnice kuće DLT i sjela čekajući daje koji od nazočnih mladića zamoli za ples. Laura i Elizabeth već su mnoge od njih vidjele u ne tako lijepim plesnim dvoranama xalapskog "Casina", ali mladići nisu vidjeli njih jer su one tada još bile neprivlačne djevojčice premalenih ili prevelikih grudi. Elizabeth i Laura, sada kad su se približile istinskoj ženstvenosti, u svečanim haljinama i pretvarajući se da su sigurnije nego što su doista bile, najprije su se pozdravile sa svojim školskim kolegicama i obiteljskim prijateljicama i zatim stale čekati da im priđe koji ukočeni mladić u fraku.
Mladić smeđih očiju pristupi Elizabeth i zamoli je za prvi ples.
- Hvala, već sam zauzeta.
Mladić se vrlo udvorno naklonio, a Laura je prijateljicu udarila nogom.
- Lažeš, pa tek smo stigle.
- Ili će me prvi zamoliti za ples Eduardo Caraza, ili neću plesati ni s kim.
- Što ima taj tvoj Eduardo Caraza?
- Sve. Novac. Good looks. Pogledaj ga. Evo dolazi, rekla sam ti.
Taj se Eduardo Lauri nije činio ni boljim ni gorim od drugih. Svi su to prihvaćali i čak su se divili tomu stoje otmjeno društvo u Xalapi više društvo bijelaca nego mješanaca; obojenog poput tete Marije de la O nije bilo ni jednog, a koji Indijanac mogao se vidjeti samo zato što se znao dobro odjenuti i ponašati. Lauru je privukao jedan izrazito vitak mladić vrlo tamne puti, koji ju je podsjećao na malezijske gusare iz romana Emilija Salgarija što ih je naslijedila od Santiaga u njegovoj knjižnici. Njegova je tamna koža bila savršena, bez ijedne mrlje; bio je uredno obrijan, a hodao je polagano, neusiljeno i otmjeno. Kao Sandokan, indijski kraljević iz jednog romana. On ju je prvi zamolio za ples. Dona Genoveva najprije je predvidjela valcer, pa moderne plesove, i na kraju bi skočila u doba prije valcera, kad se plesala polka, lancero i madridski chotis.
Indijski kraljević nije izustio ni riječi pa je Laura posumnjala da bi prostački naglasak ili glupost mogli pretvoriti u prah prividnu otmjenost zabludjelog Malajca. Zato je, kad je na red došao valcer, njezin drugi plesač, potomak bogate obitelji iz Cordobe, govorio i previše, dosađivao joj besmislicama o uzgoju kokoši i križanju kokoši s pijetlovima, i to ne zato što bi nešto imao na umu ili joj kanio udvarati, nego iz obične gluposti. A treći, crvenokosi atlet, kojega je već vidjela na teniskom igralištu gdje bi ponosno razgolitio mišićave, vitke i dlakave noge, odmah je zgrabio Lauru, stisnuo je na svoje grudi, uvukao joj se među noge, grickao je za uho.
- Tko li je pozvao tog prostaka? - upitala je Laura Elizabeth.
- Obično se pristojnije ponaša. Mislim da si ga uzbudila, ili mu je tepache udario u glavu. Možeš se, ako hoćeš, požaliti đoni Genovevi.
- I ti, Elizabeth - rekla je Laura zavrtjevši odlučno glavom.
- Pogledaj onoga! Nije li čaroban?
Prošao je Eduardo Caraza plešući valcer pogleda uprta u strop.
- Vidiš, uopće ne gleda u djevojku s kojom pleše!
- Želi da mu se dive.
- Nije važno.
- Izvrsno pleše.
- Što da radim, Laura, što da radim? - mucala je Elizabeth plačnim glasom. - Nikada neću privući njegovu pozornost.
Čim je završio valcer, prišla im je dona Genoveva i pozvala Elizabeth da ustane i s njom pođe do mjesta gdje je Eduardo Caraza upravo brisao nos.
- Djevojko - prišapnula je domaćica plavuši suznih očiju - nemoj pred drugima pokazivati da si zaljubljena. Moraš se držati kao da si bolja od svih i pobuditi zavist. Eduardo, sad su na redu suvremeni plesovi, a Elizabeth bi htjela da je naučiš plesati cake-walk bolje nego što ga pleše Irene Castle.
Ostavila ih je kad su se uhvatili za ruke i vratila se na svoje mjesto kao generalica koja mora obaviti smotru svojih postrojba, odmjeravajući svakoga gosta od glave do pete, zagledajući u nokte, kravate, cipele. Što bi sve provincijsko društvo dalo da može zaviriti u plesnu bilježnicu done Genoveve, u kojoj je za svaku mladu osobu bila upisana ocjena za iduću godinu, kao u školi, prolazna ili neprolazna. Pa ipak, uzdisala je savršena domaćica, uvijek će biti ljudi koje svakako moramo pozvati, iako ne ispunjavaju sve uvjete, iako ne podrezuju uredno nokte, ili ne znaju uskladiti cipele s frakom niti svezati kravatu, ili su pravi prostaci kao onaj tenisač.
"Uzaludan mi je sav trud, u društvu će uvijek moć i novac prevagnuti nad elegancijom i lijepim ponašanjem."
Svečane večere done Genoveve bile su poznate i nikada nisu nikoga razočarale. Majordom s bijelom vlasuljom i u odori iz osamnaestoga stoljeća najavi na francuskom:
- Madame est servie.
Laura je dobila želju da se nasmije gledajući crnog slugu, očito iz Veracruza, kako savršeno izgovara jedinu francusku rečenicu koju ga je naučila dona Genoveva, ali je Elizabethina majka, vodeći svoje dvije štićenice u blagovaonicu, skrenula razgovor na nešto drugo.
- Lani je imala crnčića s bijelom vlasuljom. Svi su mislili da je Haićanin. A tek kad Indijanca pretvoriš u Luja Petnaestog...
Povorka europskih lica što se počela gurati prema blagovaonicama uvjerila je domaćicu da ima pravo. Bili su to sinovi, unuci i praunuci španjolskih, francuskih, talijanskih, škotskih ili njemačkih useljenika, kao Laura Diaz Kelsen ili njezin brat Santiago, potomci Nijemaca s Rajne i stanovnika Kanarskih otoka koji su, prolazeći kroz useljeničku veracrušku luku, ostali da se obogate, tu u luci, ili u Xalapi, Cordobi i Orizabi, podizali plantaže kave, uzgajali stoku ili šećernu trsku, bavili se bankarstvom, trgovinom, slobodnim zanimanjima i čak politikom.
- Pogledaj fotografiju don Porfirijeva kabineta. On je na njoj jedini Indijanac. Svi su ostali bijelci svijetlih očiju u engleskim odijelima. Pogledaj te vodene oči ministra financija Liman-toura. Pogledaj ćelavu glavu rimskog senatora, tj. guvernera grada Mexica, Lande y Escandona. Pogledaj patricijsku bradu ministra pravosuđa Justina Fernandeza, ili pogled katalonskog razbojnika, našega dragog Casasusa. A kažu da si je diktator lice naprašivao rižinim prahom da bi ga posvijetlio. Kad samo pomislim da je on bio liberalni guerrillero, junak Reforme - raspredao je dostojanstveni šezdesetogodišnjak, uvoznik vina i izvoznik šećera.
- A što biste htjeli? Da se vratimo u doba Azteka? - odbrusila mu je jedna dama s kojojom je uvoznik-izvoznik uzalud pokušavao zapodjenuti razgovor.
- Ne biste se smjeli šaliti na račun Porfirija Diaza, jedinoga ozbiljnog čovjeka u meksičkoj povijesti - umiješala im se u razgovor gospođa pogleda puna strastvene čežnje. - Nedostajat će nam, vidjet ćete!
- Dosad nije - odgovorio joj je trgovac. - Zahvaljujući ratu izvozimo više nego ikad, zarađujemo više nego ikad...
- A zahvaljujući Revoluciji izgubit ćemo i gaće, neka mi oproste dame - dobacio mu je netko.
- Prelijepi su bili oni francuski vojnici Zuavi - čula je Laura kako kaže gospođa kojoj su smetali Azteci, a onda je izgubila kraj razgovora među gostima što su se polako približavali stolovima prepunim želea, pašteta, šunke, pataka, goveđih odrezaka...
Vrlo blijeda, gotovo žuta ruka pruži Lauri tanjur s već odabranim jelom. Uočila je zlatni prsten s inicijalima "OX", uškrobljenu orukvicu košulje ispod fraka, s pucetima od crnog oniksa, i kakvoću tkanine. Lauru je nešto sprječavalo da digne pogled i susretne se s pogledom te osobe.
- Misliš da si dobro poznavala Santiaga? - začula je glas, prirodno dubok, a namjerno visok; očito su te beživotne riječi proizvele glasiljke baritona. Zašto se Laura suzdržala da mu ne pogleda u lice? Podigao joj je bradu i rekao: Terasa ima tri strane, desno možemo biti sami.
Uhvatio ju je ispod ruke, a ona, obuhvativši slobodnom rukom tanjur, osjeti uza se tijelo vitkog muškarca, lijepo odjevenog, lagano namirisanog engleskom lavandom, koji ju je, ne zaustavljajući se, polako vodio do najsamotnijeg dijela terase, lijevo od podija za orkestar, gdje su svirači ostavili kutije za glazbala. Htio joj je pomoći da izbjegne prepreke, ali je ona najednom nespretno ispustila tanjur sa želeom i goveđim odreskom, koji se razbio na mramornom podu.
- Idem po drugi - rekao joj je sada dubokim glasom njezin neočekivani kavalir.
- Nemoj! Nije važno, nisam gladna.
- Kako hoćeš.
U tom je kutu svjetlo bilo slabo. Laura najprije u protusvjetlu ugleda savršen profil, posve ravan nos, koji se zaustavljao na samom rubu gornje usne, lagano uvučene u odnosu na donju usnu i donju čeljust, istaknutu kao u Habsburga na slikama u udžbenicima povijesti svijeta.
Mladić nije puštao Laurinu ruku. Začudila se i gotovo prestrašila kad joj je već na početku rekao:
- Orlando Ximenez... Ne poznaješ me, ali ja poznajem tebe. I to izvrsno. Santiago te spominjao s mnogo ljubavi. Mislim da si bila njegova najdraža djevica.
Orlando se tiho nasmijao zabacivši glavu, a Laura je na mjesečini ugledala plave kovrče i čudno, žućkasto lice zapadnjačkih crta ali izrazito istočnjačkih očiju i kože kao u kineskih lučkih radnika na pristaništu u Veracruzu.
- Govorite kao da se poznajemo.
- Molim te, govori mi "ti" ili ću se uvrijediti! Ili možda želiš da odem i pustim te da na miru jedeš?
- Ne razumijem, gospodine... Orlando... Ne znam o čemu govoriš...
Orlando je Lauru uhvatio za ruku i poljubio joj prste, koji su mirisali na sapun.
- Govorim o Santiagu.
- Poznavao si ga? Ja nisam upoznala nijednog njegova prijatelja.
- Et pour cause... - nasmijao se Orlando svojim tihim smijehom koji je uznemirivao Lauru. - Misliš da ti je brat sve dao, samo tebi?
- Ne, zašto bih to mislila? - promucala je djevojka.
- Misliš, vjeruješ u to. Tako misle svi koji su poznavali Santiaga. Sve nas je uspio uvjeriti da smo jedini i nezamjenjivi. C'etait son charme. Imao je taj dar: "Pripadam samo tebi."
- Da, bio je zbilja dobar.
- Laura, Laura, "dobar", c' est pas le motl Da mu je tko rekao daje "dobar", Santiago ga ne bi pljusnuo, on bi ga prezreo, bilo je to njegovo najokrutnije oružje...
- Varaš se, nije bio okrutan, samo me gnjaviš...
Laura je ustuknula kao da će otići. Orlando ju je zaustavio svojom snažnom rukom, koja kao da ju je nježno pomilovala.
- Nemoj otići.
- Gnjaviš me.
- Ideš se žaliti? Ne, to nije slično tebi.
- Ne, samo želim otići.
- Dobro, bar se nadam da sam te zbunio.
- Voljela sam svoga brata, a ti nisi.
- Laura, tvog sam brata volio mnogo više nego ti. Iako moram priznati da ti zavidim.
Poznavala si Santiagovo anđeosko lice. A ja... Pa, moram ti priznati da ti zavidim. Koliko mi je puta rekao: "Šteta što je Laura još djevojčica. Želio bih da što prije naraste. Priznajem ti da je ludo volim." Ludo, meni to nikad nije rekao. Prema meni je bio stroži... Hoćeš li da ga zovem strogim, a ne "okrutnim", Santiago Strogi umjesto Santiago Okrutni ili, još bolje, pourquoi pas, zašto ne, Santiago Promiskuitetni, čovjek koji je htio da ga vole svi, muškarci i žene, dječaci i djevojčice, siromasi i bogataši? A znaš li zašto je želio biti voljen? Kako im ne bi uzvratio ljubav. Kakva strast, Laura, kakva glad za životom! Santiago, pohotni apostol Jakov! Kao da je znao da će mlad umrijeti. On je to znao. Zato je uzimao sve što mu je život nudio. Ne baš sve. Nemoj misliti da je bio, kako ono ovdje kažu, svakom loncu poklopac. II savait choisir. Zato je, Laura, izabrao tebe i mene.
Laura nije znala što bi odgovorila tom bestidnom, drskom i lijepom mladiću, ali što ga je više slušala, kao da su njezini osjećaji prema Santiagu rasli.
Počela je odbacivati nametljivca (gizdelin, kicoš, pomodar, ali se Orlando opet nasmiješio kao da pogađa Laurine misli, kao da zna da ona traži etikete koje su mu stalno lijepili...), a onda je, i protiv volje, osjetila daje privlači dok ga je slušala kako govori otkrivajući joj više nego što je sama znala o Santiagu; prvotnu odbojnost prema Orlandu nadvladala je želja da dozna nešto više o Santiagu. Laura se borila između ta dva poriva, a Orlando je to pogodio, prestao je govoriti i zamolio ju je za ples.
- Čuješ li? Vraćaju se na Straussa. Ne podnosim moderne plesove.
Uhvatio ju je oko struka iza ruku i zagledao se svojim istočnjačkim očima duboko u djevojčine oči promjenljivih odsjaja, gledao ju je onako kako je još nitko nije gledao, a dok je plesala valcer s Orlandom, bila je tako uzbuđena daje imala osjećaj da su oboje pod svojom svečanom odjećom goli, onako goli kako ih je mogao zamisliti župnik Elzevir, i da im se tijela nošena ritmom valcera samo prividno ne dotiču; bili su goli i grlili se.
Laura se probudila iz transa čim joj se pogled odvojio od Orlandova - svi su gledali u njih, odmicali se i prestajali plesati da vide Lauru Diaz i Orlanda Ximeneza kako plešu.
Čarolija se raspršila kad je jato djece u noćnim košuljama utrčalo cičeći i noseći u rukama velike šešire pune naranača ukradenih u vrtu.
- Pa ti si bila glavna na plesu - rekla je Elizabeth Garcia svojoj školskoj kolegici u landaueru, kad su se vraćale kući u Xalapu.
- Taj je mladić na zlu glasu - požurila se dodati Elizabethina majka.
- Kamo sreće da je mene pozvao - promrmljala je Elizabeth. - Mene nije ni pogledao.
- Htjela si plesati s Eduardom Carazom, sanjala si o tom - čudila se Laura.
- Nije mi rekao nijednu riječ, prostak jedan! Šuti dok pleše.
- Drugi put, 'ćerkice.
- Mama, ne mora više nikad, razočarala sam se za cijeli život.
Tada se djevojka u ružičastom plačući baci u naručje majci, koja se, umjesto daje utješi, naglo okrenula Lauri i upozorila je:
- Osjećam se dužnom sve ispričati tvojoj majci.
- Ne uzrujavajte se, gospođo, tog mladića neću više nikada vidjeti.
- I bolje ti je, jer loše društvo...
Vrata je otvorio crni Zampavita, a majka i kći Garcia-Dupont izvadile su rupčiće - gospođa suhi, a Elizabeth vlažni od suza - da mahnu Lauri u znak pozdrava.
- Gospođice, kako je ovdje hladno - jadao se crnac. - Kad ćemo se vratiti na jug, u luku Veracruz?
Zakoračio je kao da će zaplesati, ali ga Laura nije ni pogledala. Njezin je pogled bio prikovan za tavan gdje je stanovala gospođa Armonia Aznar iz Katalonije.
Rano ujutro odvezli su se landauerom u Catemaco. Djed neće više dugo, javila im je crna tetka. Laura je s tugom promatrala tropski krajolik koji je toliko voljela i koji se rađao pred njezinim toplim pogledom, predosjećajući da će djedu Felipeu morati reći posljednji zbogom.
Ležao je u svojoj sobi, u kojoj je proveo toliko godina, dok je još bio mladić, pa s voljenom suprugom Cosimom Reiter, i sada opet sam; jedino su mu društvo bile tri kćeri, kojima je on bio - to je on dobro znao - samo izgovor da i dalje ostanu neudane, tobože iz dužnosti prema ocu udovcu...
- Vidjet će se, djevojke, hoćete li se udati poslije - doviknuo im je pakosno, prikovan za bolesničku postelju.
Lauri se učinilo da je ulaz u kuću u Catemacu sada nekako drukčiji, kao da se, otkako je otišla, sve nekako smanjilo, ali i izduljilo i suzilo. Vratiti se u prošlost znači vratiti se u prazan i beskonačan hodnik gdje više ne nalazimo ni predmete ni osobe koje smo poznavali i koje želimo ponovno vidjeti. Osobe i predmeti iz prošlosti, kao da se poigravaju i s našim uspomenama i s našom maštom, pozivaju nas da ih smjestimo u sadašnjost, ali da pritom ne zaboravimo da su imale prošlost i da će imati budućnost, pa makar ta budućnost bila opet samo sjećanje u sadašnjosti. Ali, koje bismo vrijeme života trebali smatrati pravim kad nekoga ispraćamo u smrt? Zato je Lauri trebalo toliko vremena da dođe do djedove sobice; kao daje morala prijeći cijeli djedov život, od njegova djetinjstva u Njemačkoj, o kojemu ništa nije znala, do mladosti kada se oduševljavao Mussetovim pjesmama i Lassalleovim idejama pa se, razočaran politikom, preselio u Meksiko, počeo raditi, stvorio plantažu kave u Catemacu i obogatio se, preko pisama našao zaručnicu Cosimu, koja je doživjela užasnu nesreću nakon susreta s razbojnikom iz Papantle, zatim dobio tri kćeri, prigrlio nezakonitu kćer, doživio Leticijino vjenčanje s Fernandom i Laurino rođenje, proživio život koji u mladosti teče sporo i nestrpljivo, a u starosti ga, kad prolazi dramatično brzo, rugajući nam se, strpljivost ne može zaustaviti. Upravo je zato Lauri trebalo toliko vremena da dođe u djedovu spavaću sobu. Kad prilazimo postelji čovjeka koji umire, moramo dodirnuti svaki dan njegova života, sjetiti ga se, zamisliti ga, možda izmisliti ono što se nikad nije ni dogodilo, ili se i ne može dogoditi; jednostavno, osjetiti voljeno biće koje nam je bilo sve ono što nije bilo, što jest bilo, što je moglo biti i što nikada nije moglo biti.
Toga dana i u tom trenutku pokraj djeda, držeći ga za ruku, prošaranu debelim žilama i staračkim pjegama, milujući njegovu izlizanu, gotovo prozirnu kožu, Lauru Diaz opet je obuzeo osjećaj da živi za druge; jedini smisao njezina života bio je dovršavati nedovršene sudbine. Kako se mogla tako osjećati milujući ruku 77-godišnjeg samrtnika, čovjeka koji je za sobom imao cijeli jedan ispunjeni život?
Santiago je bio neispunjeno obećanje. Može li se to reći i za djeda usprkos njegovoj poodmakloj dobi? Zar postoji ijedan doista dovršen život, jedan jedini život koji nije bio neispunjeno obećanje, skrivena mogućnost, pa i više...? Ne umire s nama prošlost. Umire budućnost.
Laura se zagledala stoje dublje mogla u djedove svijetle, sanjarske oči, još žive, usprkos samrtnom grču vjeđa. Pitala gaje isto stoje i sebe pitala. Felipe Kelsen s mukom se nasmiješio.
- Dijete, što sam ti rekao? Jednoga dana sve su se bolesti udružile i evo... Ali, prije nego što odem, želim ti reći da si ti imala pravo. Ono usred šume doista je bio kip žene okićene draguljima. Namjerno sam tvrdio da nije. Nisam htio da postaneš praznovjerna i povjeruješ u vradžbine. Odveo sam te da vidiš kapok kako bi naučila živjeti razumno, ne prepuštati se maštanjima i zanosima koji su mene skupo stajali kad sam bio mlad. Pamet u glavu... Kapok je pun bodljika oštrih poput bodeža, sjećaš se?
- Naravno, djede...
Odjednom, kao da osjeća da više nema vremena govoriti o čemu drugom, ne misleći na to komu govori, pa ni hoće li ga tko čuti, starac je promrmljao:"- Ja sam mladi socijalist. Živim u Darmstadtu i tu ću umrijeti. Potrebna mi je blizina moje rijeke, mojih ulica i trgova. Potreban mije žuti vonj kemijskih tvornica. Moram vjerovati u nešto. To je moj život i ne bih se ni s kim mijenjao za drugi.
- Za drugi...
Usta su mu se napunila mjehurićima boje gorušice i zauvijek ostala otvorena.
Pri kraju plesa Orlando je svojim usnama, mekim kao u djevojčice, dotaknuo Laurino uho.
- Bolje da se odvojimo, svi gledaju u nas. Čekat ću te kod kuće na tavanu.
Laura je zastala usred bučne zabave i radoznalih pogleda, zapanjena Orlandovim prijedlogom.
- Pa ondje stanuje gospođa Aznar.
- Više ne, htjela je otići u Barcelonu da tamo umre. Platio sam joj put, sad je tavan moj.
- Ali moji roditelji...
- Nitko ništa ne zna! Samo ti... Čekam te tamo. Dođi kad god budeš htjela.
Odmaknuo je usne od Laurina uha.
- Želim ti dati isto što sam dao Santiagu. Nemoj me razočarati. Njemu se sviđalo.
Kad se Laura vratila s djedova pogreba, nekoliko je dana živjela s Orlandovim riječima koje su joj neprestano odzvanjale u glavi. Misliš li da si dobro poznavala Santiaga, misliš li da je tvoj brat sve dao samo tebi? Kako malo znaš o tom ne baš jednostavnom čovjeku, dao ti je samo djelić svog života. A strast, ljubavnu strast, komu je nju dao?
Neprekidno je pogledavala gore. Ništa se nije promijenilo. Promijenila se samo ona, ali nije znala u čemu. Možda će promjena nastupiti tek kad odluči uspeti se stubama do tavana pazeći da je nitko ne opazi - otac, majka, teta Maria de la O, crni Zampavita, sluškinje Indijanke... Neće morati pokucati na vrata jer će ih Orlando ostaviti pritvorenima. Orlando će je čekati. Orlando se na mjesečini doimao lijepim, neobičnim, zagonetnim. A na danjem je svjetlu Orlando možda ružan, posve običan i prijetvoran. Cijelo je Laurino tijelo obamiralo od žudnje da se približi Orlandovu tijelu, zbog njega, zbog sebe, zbog onako neočekivana romantičnog susreta na plesu na hacijendi, ali i zbog Santiaga, jer voljeti Orlanda značilo je na neizravan ali dopušten način voljeti brata. Jesu li Orlandova podmetanja točna? Ako nisu, bi li mogla Orlanda voljeti zbog njega, bez Santiagova duha? Ili bi mogla zamrziti i Orlanda i Santiaga? Mrziti Santiaga zbog Orlanda? Posumnjala je na trenutak da je sve to možda lakrdija, velika laž koju je smislio mladi zavodnik. Lauri nisu bile potrebne prijetnje paklom župnika Elzevira Almontea da se odupre bilo kakvu zadovoljstvu ili tjelesnoj lakomislenosti. Već kad je imala sedam godina bilo joj je dovoljno pogledati sebe u zrcalu i zaključiti da u njemu nema nikakvih strahota o kojima je govorio župnik, osjećala je, čvrsto je vjerovala da se može oduprijeti napastima, koje su joj se činile nepotrebnima ako se ne dijele s voljenim bićem.
Njezina ljubav prema svim članovima obitelji, pa i prema Santiagu, bila je vesela, topla i čista. Sad ju je prvi put jedan muškarac uzbuđivao na drukčiji način. Je li taj čovjek bio zbilja ili varka? Hoće li je zadovoljiti, ili Lauri prijeti opasnost da upozna tjelesnu ljubav s čovjekom koji to ne zaslužuje, koji nije za nju, koji je tek sablast, produžetak njezina brata, lakrdijaš, lijep, privlačan, zavodnik, koji čeka u zasjedi da što uhvati, sotona, a tako joj je blizu, čeka je u njezinoj kući, pod roditeljskim krovom?
Ključ joj je možda i nehotice dao crni Zampavita kad ih je sve tri, Lauru, Elizabeth i gospođu Dupont Garcia, dovezao sa svečanog plesa u Xalapu.
- Gospođe, jeste li vidjele smokvu pred daščarom? - upitao je crnac.
- Kakvom daščarom? - zgrozila se gospođa Dupont Garcia. - Neznalico, pa to je najotmjenija hacijenda u okolici. To je ples godine.
- Dopus'te, gospođo, najljepši su ipak plesovi na ulici.
- Ma što ti znaš? - uzdahnula je gospođa.
- Nisi se smrznuo, Zampavita? - zabrinuto ga je upitala Laura.
- Nisam, dijete. Gledao sam smokvu i sjetio sam se priče o dječaku koji se zvao Santo Felipe de Jesus. Bio je umišljen i neodgojen kao neki od onih koje sam nočas vidio. Živio je u kući pokraj suhe smokve. Dadilja mu je često govorila: "Smokva će procvjetati kad naš mali Felipe postane svetac!"
- Mali garavi, zašto tako govoriš o svecima? - opet se zgrozila gospođa. - San Felipe de Jesus otišao je na istok obratiti Japance koji su ga ružno razapeli na križ. Sad je svetac! Zar ne znaš?
- Molim lijepo, milostiva, to je rekla njegova dadilja. Smokva je procvjetala onog dana kad su Filipea ubili.
- Smokva na hacijendi je suha - obijesno se nasmijala Elizabeth.
- Santiagova je snaga bila u tome što mu nikada nitko nije bio potreban - objasnio joj je Orlando na terasi u San Cavetanu. - Zato smo mu svi jeli s dlana.
Pričalo se da su mjesec dana poslije gore našli truplo gospođe Armonije Aznar. Navodno su ga otkrili kad joj je bankovni činovnik donio mjesečni ček, neposredno prije nego što joj je Zampavita trebao ostaviti pred vratima svakodnevni pladanj s jelom. Bila je mrtva tek dva dana. Još nije zaudarala.
- Sve je skriveno i vreba na nas - ponavljala je Laura zagonetnu i dobro znanu izreku tete Virginije. To je ona govorila kineskoj lutkici Li Po, udobno smještenoj među jastucima na postelji; ona, Laura Diaz, odlučila je sačuvati sjećanje na svoj prvi ples, kad je, kako je sama sebe vidjela, bila vitka i prozirna, tako prozirna da je plesna haljina zapravo bila njezino tijelo, a pod haljinom nije imala ništa, pa se vrtjela, lebdjela plešući valcer, lagana kao pero, sve dok nije zahvalno utonula u koprene sna.

V

Xalapa, 1920.



- Prevario si se, Orlando. Nećemo se vidjeti ovdje. Nađi drugo mjesto! Pokaži da imaš mašte! Nemoj se rugati mojoj obitelji i nemoj me siliti da samu sebe prezrem!
Laura je nastavila živjeti obiteljskim životom, tužna zbog djedove smrti i zabrinuta zbog očeva zdravlja. Pustolovinu s Orlandom i smrt gospođe Aznar potisnula je, ne iz pamćenja, nego iz sjećanja; nikada se nije osvrnula posebno na njih, nikada ih nije spomenula drugima, niti ih je samoj sebi u sebi spomenula. Nije ih se sjećala, ali ih je čuvala u svom pamćenju zaključane u škrinji prošlosti iz koje nikada ne smije ništa izaći. Dodati "Orlanda Ximeneza" i "Armoniu Aznar" kućnim mukama i teškoćama bilo bi joj nepodnošljivo, isto toliko nepodnošljivo koliko i nezdrava sumnja kojom je Orlando uprljao njezinu uspomenu na Santiaga, koju je Laura svakako željela sačuvati čistom i jasnom. "Kicošu" je najmanje opraštala to što je povrijedio onaj dio Santiagova života koji je Laura i dalje čuvala u svojoj duši.
Živi li Santiago i u duši mog oca, pitala se dvadesetdvogodišnja djevojka gledajući slomljeno lice Fernanda Diaza.
Nije to mogla znati. Blagajnikova i bankarova diplegija napredovala je brzo i ujednačenim ritmom. Prvo su mu bile oduzete noge, pa ostatak tijela, a na koncu je izgubio i sposobnost govora. Laura u svom srcu nije više imala mjesta ni za što drugo osim za silnu tugu što mora gledati kako joj pati otac, koji je na koncu bio osuđen na invalidska kolica, na to da ga pobožna teta Maria de la O hrani kao malo dijete, s prsnikom pod bradom, na to da gleda svijet očima u kojima nisu mogli pročitati čuje li, misli li, razumije li više nego što pokazuje očajničko grčenje njegovih vjeđa i njegovi podjednako očajnički pokušaji da ih smiri držeći oči otvorenima, budnima, napetima, više nego što bi mogla izdržati prosječna osoba, kao da više nikada neće moći otvoriti oči ako ih sklopi. Pogled mu je postao vodenast, staklen. Don Fernando je, umjesto govora pogledom, razvio sposobnost podizanja i spuštanja obrva; one su s vremenom postale tako izražajne da su plašile Lauru. Kao da su ta dva luka zadržala ono malo što je ostalo od njegove osobnosti; nisu se očeve obrve podizale samo da izraze čuđenje nego su se izvijale još više, kao da istodobno nešto pitaju i priopćuju.
Tamnoputa teta posvetila se njezi bolesnika, a Leticia kućnim poslovima. Jedino je Leticia s vremenom naučila čitati iz očiju svoga muža i sporazumijevala se s njim držeći ga za ruku.
- Maria de la O, on hoće da mu zabodeš iglu u kravatu... Želi da ga odvedemo u šetnju u Los Berros. Zaželio se riže s mahunama.
Je li majka uistinu pogađala što on misli ili je stvarala privid da ih on razumije, a time i da živi? Maria de la O poštedjela je Leticiju najtežih poslova, ona je toplim ručnicima i zobenim sapunima prala bolesnika, odijevala ga, kao da glava kuće svakoga jutra odlazi u ured, u poslovnom odijelu s prslukom - uškrobljen ovratnik, kravata, tamne čarape i visoke cipele - a navečer bi ga u devet sati svlačila, uz Zampavitinu pomoć, i stavljala u postelju.
Laura nije znala ništa drugo nego držati oca za ruku i čitati mu francuske i engleske romane, koje je toliko volio, učeći istodobno te jezike iz poštovanja prema ocu kojega je slomila bolest. Tjelesno propadanje Fernanda Diaza okrutno se brzo odrazilo i na njegovu licu. Oronuo je, ali i dalje je vladao osjećajima, jer ga je Laura samo jedanput vidjela da plače, kad mu je čitala o dirljivoj smrti dječaka iz romana Neznani Jude Thomasa Hardvja, koji se zvao Little Father Time i koji se ubio kad je čuo kako njegovi roditelji govore da ne mogu hraniti tolika usta. Lauru su njegove suze razveselile. Tata ju je razumio, njezin otac sluša i čuje iza mračne koprene bolesti.
- Izađi, kćeri, živi kao što odgovara tvojoj dobi! Tatu ne bi ništa tako rastužilo kao kad bi znao da se za njega žrtvuješ.
Zašto se mama služi kondicionalom, kojemu je, prema objašnjenju gospođica Ramos, bio potreban još jedan glagol da dobi ie smisao, i koiim se izražava mogućnost, rekla bi prva gospođica Ramos, ili želja, dodala bi druga; nešto kao kad kažemo: "kad bih bila ti...", istodobno bi rekle obje, iako na različitim mjestima. Živjeti dan za danom s teškim bolesnikom i ne misliti na rastanak, to je bio jedini spas i za kćer i za oca. Da je Fernando razumije, Laura bi mu ispričala što svakoga dana radi, što se događa u Xalapi, što ima novo... Laura je odjednom spoznala da nema ničega novog. Njezine su školske kolegice maturirale i poudale se, otišle u grad Mexico, daleko od ove zabiti, odveli su ih muževi, jer se poslije Revolucije vlast još više centralizirala nego što je to bilo za diktature, a kad su agrarni i radnički zakoni zaprijetili bogatašima iz unutrašnjosti, mnogi su se pomirili s tim da izgube sve što imaju, da napuste svoje veleposjede i tvornice u unutrašnjosti zemlje, opustošenoj oružanim sukobima, i započnu nov život u prijestolnici, daleko od seoske i provincijske zapuštenosti. Zato su Laurine prijateljice otišle daleko.
Iza nje je ostalo i uzbuđenje zbog kicoša Orlanda i katalonske anarhistice, splasnulo je i njezino vatreno obožavanje Santiaga i ustupilo mjesto pukom prolaženju sati, koji su se pretvarali u dane i godine. U Xalapi se navike nisu promijenile, kao da vanjski svijet nije mogao prodrijeti u područje tradicije, spokojnog samozadovoljstva, a možda i razboritosti toga grada, koji pravim čudom, ali i voljom, nije bio zbiljski zahvaćen vrtlogom u kojemu se tih godina našla zemlja. Revolucija se u Veracruzu ponajviše osjećala kao strah bogataša da će izgubiti sve što imaju, i kao želja siromaha da se domognu onog što im je bilo prijeko potrebno. Don Fernando je u Veracruzu neodređeno govorio o utjecaju anarhosindikalističkih ideja što su se preko luke širile po Meksiku, a nazočnost nevidljive Armonije Aznar u njegovoj kući oživljavala je sve te pojmove koje Laura nije baš razumjela. Završetak škole i odlazak prijateljica, koje su se poudale i otišle u glavni grad, za razliku od Laure koja se nije udala i koja je ostala ovdje, prisilili su je da se druži - i tako ujedno ispuni majčinu želju da živi normalno kako ne bi povećavala obiteljsku nesreću - s mlađim djevojkama, koje su za nju bile odviše djetinjaste, ne samo zato stoje bila starija nego i zato stoje bila iskusnija, kao Santiagova sestra, kao maloljetni predmet Orlandove zavodničke žudnje, kao kći teško bolesna oca i majke koja je imala nepokolebljiv osjećaj dužnosti...
Laura se, možda zato da ublaži bol od svojih ranjenih osjećaja, prepustila drugima, ne razmišljajući odviše o životu, koji i jest i nije bio njezin. Je li tu, pri ruci, je li udoban, to joj baš nije bilo tako važno, ona neće zahtijevati nemoguće, a ni bilo što izvan xalapske svakidašnjice. Ništa se nije događalo što je moglo poremetiti svakodnevnu šetnju najdražim parkom, Los Berrosom, s njegovim visokim topolama srebrnasta lišća, željeznim klupama, zelenkastom vodom u fontanama, ogradama obraslim u mahovinu, djevojčicama što skakuću preko konopaca, djevojkama koje idu u jednom smjeru, mladićima koji idu u suprotnom smjeru, jedni i drugi očijukajući, izmjenjujući otvoreno poglede ili ih pomno izbjegavajući, svi očekujući prigodu da se nakratko vide, premda toliko puta koliko uzbuđenje ili strpljivost zahtijevaju.
- Čuvajte se one gospode što u Juarezovu parku drže štap iza leđa! - opominjale su majke svoje kćeri. - Nemaju dobre namjere.
Juarezov park bio je drugo omiljeno sastajalište pod vedrim nebom. Drvoredi bukava, indijskog lovora, araukarija i palisandara pružali su mirisavu hladovinu, savršenu za sitne radosti, kao što su vožnja na koturaljkama ili obilazak dobrotvornog sajma; za vedrih se dana iz parka mogao vidjeti predivni vrh Orizabe, Citlaltepetl, planina zvijezda, najviši meksički vulkan. Citlaltepetl ima osobitu, čarobnu privlačnost, jer se mijenja ovisno o tom koliko je bistar dan i koje je godišnje doba: jasna ga zora približava, podnevna ga omara udaljuje, popodnevna ga magla skriva, sumrak - to ponovno rođenje dana - 4aje mu najčarobniju ljepotu, a noću je visoka planina, to svi znadu, nevidljiva i nepomična zvijezda na nebu veracruške luke, njezine kume.
Neprekidno je padala kiša, pa su Laura i njezine nove prijateljice (nisu joj bile par, pa im je brzo zaboravila imena) bježale iz parka da nađu sklonište, trčale lijevo-desno, od strehe do strehe, i izbjegavale lokve na koje bi natrapale nasred ulice. Ipak, bilo je lijepo slušati pljuštanje kiše po krovovima i šum stabala. O životu odlučuju sitnice. Zatim bi u noćnoj tišini isprane ulice ispunio miris tulipana i sunovrata. mladići su izlazili lunjati. Od sedam do deset bio je na snazi takozvani "prozorski sat", kad bi udvarači obilazili djevojke, koje bi namjerno ostavile balkone otvorenima; čak bi i muževi - u Xalapi je to bilo posve normalno, za razliku od drugih dijelova svijeta - udvarali svojim ženama kao da žele obnoviti zavjet i oživiti osjećaje.
U tim godinama kad su gotovo istodobno doživjeli svoj vrhunac i svršetak Meksička revolucija i Prvi svjetski rat u Europi, kino je bilo velika novost. Oružana se pobuna smirivala. Poslije velike pobjede Alvara Obregona nad Panchom Villom kod Ćelave, bitke su se svele na pripucavanja. Moćna Villina Sjeverna divizija raspala se na odmetničke bande, a sve su frakcije tražile potporu, smještaj, pogodnosti i ideale - točno tim redom - nakon pobjede Venustiana Carranze, Ustavotvorne vojske i stupanja na snagu, 1917., novog ustava, koji su novinari nazvali Magna carta i koji je postao predmetom neprekidnih razglabanja, rasprava i strahova u krugu gospode okupljene svakoga popodneva u xalapskom "Casinu".
- Provedu li doslovce agrarnu reformu, uništit će nas - tvrdio je otac mladog plesača iz Cordobe, koji je na plesu govorio samo o pijetlovima i kokošima.
- Neće je provesti, pa zemlja mora jesti, a proizvodnju mogu osigurati samo veliki posjedi - javio se otac napasnog mladog riđokosog tenisača.
- A radnička prava? - upao je postariji muž gospođe koja je požalila što više nema zgodnih francuskih Zuava. - Sto kažete na radnička prava zabodena u Ustav poput zastavica u bikovu slabinu?
- To je, gospodine, tako nespojivo kao Krist s pištoljima!
- Crveni bataljuni, sindikat Časa del Obrero Mundial, uvjeravam vas da su Carranza i Obregon komunisti, a ovdje će učiniti isto što su Lenjin i Trocki učinili u Rusiji!
- To je, gospodo, neprovedivo, vidjet ćete!
- Milijun mrtvih, gospodo, a zašto?
- Uvjeravam vas da većina nije poginula na bojištu nego u tučnjavama po krčmama.
Ovakve bi primjedbe izazvale opće veselje, ali kad su u Kinu "Victoria" prikazali neke filmove braće Abitia o revolucionarnim borbama, birano se gledateljstvo pobunilo. Nitko ne ide u kino gledati propalice s puškama. Pravi su filmovi talijanski, samo talijanski. Uzbudljivost i ljepota povlastice su talijanskih diva i vampova velikog ekrana. Probrano je društvo patilo i uživalo u dramama Pine Menichelli, Italije Almirante Manzini i Giovanne Terribili Gonzales, ljepotica sjajnih, crnilom povećanih očiju, nemirnih trepavica, električne kose, nezasitnih usana i tragičarskih kretnja. Kad su stigli prvi američki filmovi, svi su se u dvorani pobunili. Zašto sestre Gish skrivaju lice kad plaču, zašto je Mary Pickford odjevena kao prosjakinja? Ako netko želi gledati siromaštvo, neka izađe na ulicu; ako se netko ne želi uznemirivati, neka ostane kod kuće.
Kuća je Lauri i cijelom provincijskom društvu ostala nezamjenjivo mjesto druženja. Redovito je, gotovo na smjenu, premda to i nije bilo često, netko "primao". U obiteljskim kućama igrala se lutrija i ajnc, s velikim krugovima oko stolova. U kućama su se čuvali kulinarski običaji, djevojčice su učile plesati - poskakivale su u salonu "ovako, s podignutom suknjom" - pripremajući se za velike plesove u "Casinu", ali i za krstitke i Božić, blagdan Isusova rođenja, s jaslicama i magima i, usred salona, "francuskim brodom" prepunim slastica, koji se otvarao poslije polnoćke. Zatim bi došle poklade s krabuljnim plesovima, pa žive slike na kraju školske godine u školi kod gospođica Ramos, s predstavom u kojoj je župnik Hidalgo proglašavao Neovisnost, a Indijanac Juan Diego razgovarao s Djevicom Guadalupskom. Ipak, najvažniji je bio svečani ples koji se održavao 19. kolovoza u "Casinu", gdje bi se okupilo cijelo visoko mjesno društvo.
Lauri bi bilo draže ostati kod kuće, ne samo da bi bila pri ruci roditeljima nego i zato stoje poslije smrti katalonske anarhistice tavan bio zapečaćen, pa je djevojka počela pridavati osobitu važnost svakom kutku u kući, kao daje postala svjesna da će doći kraj uživanju i odrastanju u njoj. Djedova kuća u Catemacu, stan iznad banke i uz more u Veracruzu, a sada, u Xalapi, prizemnica u Ulici Lerdo... Koliko će još mjesta stanovanja promijeniti u životu? To nije mogla znati. Mogla se samo prisećati se jučerašnjih i pamtiti današnja, pronalaziti utočišta u svom nesigurnom životu - koji više nikada neće biti tako predvidiv i siguran kao u djetinjstvu provedenom uz jezero - otkrivati svetišta koja će joj biti potrebna da izdrži u budućnosti. Laura u svojoj dvadeset drugoj godini nikako nije mogla zamisliti budućnost, premda je sebi često govorila: "Što bude da bude, svakako će biti drukčije nego sada!" Nije htjela razmišljati o onom najgorem što bi joj moglo promijeniti život. Najgore od svega bilo bi da joj otac umre. Htjela je sebi reći da bi najtužnije bilo ostati izgubljena i zaboravljena u malome mjestu, kao tete Hilda i Virginia u očinskoj kući, koje više nemaju ni izgovor za svoj prognanički i samački život, tj. da moraju njegovati don Felipea Kelsena. Djed je umro, Hilda je svirala ni za što i ni za koga, Virginia je skupljala pjesme koje nitko nikad neće pročitati. Bolje je raditi, vezati se za nečiji život, kao teta Maria de la O, koja njeguje Fernanda Diaza.
- Maria de la O, što bih ja bez tebe? - ozbiljno bije, ne žaleći se, upitala neumorna Mutti Leticia.
Kao što se prije pokušavala sjetiti Santiagove sobice u Veracruzu tako je Laura sada, sklopljenih očiju, prolazila dvorištima, hodnicima, popločenim podovima, pokraj lonaca s palmama i papratima, ormara od mahagonija, zrcala, postelja s baldahinom, vrča s filtriranom vodom, toaletnog stolića, umivaonika i police, kroz kuhinju, kroz majčino carstvo ispunjeno mirisom metvice i peršina.
- Nemoj se zatvarati u sebe kao tvoja baka Kelsen - govorila joj je Leticia, koja nije mogla sakriti tugu u vlastitim očima. - Izađi s prijateljicama, zabavljaj se. Tek su ti dvadeset dvije godine.
- Mutti, želiš reći da su mi već dvadeset dvije! Ti si u mojim godinama bila udana već pet godina, rodila mene i... Mutti, nemoj me to pitati! Nijedan mi se dečko ne sviđa.
- Možda te više nitko neće zbog svega što se dogodilo?
- Ne, Mutti, ja njih neću.
Kao da odgovaraju na znak neshvatljive promjene i podrhtavajući poput lišća u kasno ljeto, Laurine su prijateljice, mlađe od nje, odlučile sve odreda produžiti djetinjstvo, iako su činile ko-ketne ustupke zrelijoj dobi, u koju nijedna od njih nije željela ući, toliko ih je plašila. Same su sebe zvale "debeljucama" i izvodile nestašluke neprimjerene 18-godišnjakinjama. U perivoju su preskakivale konopce kako bi im obrazi zanosno porumenjeli prije zavodničke šetnje: popodne bi se dugo izležavale prije nego što bi otišle igrati tenis u park Los Berros, a za poklada bi se bezazleno rugale svojim zakrabuljenim dečkima.
- Ti si klaun?
- Ne vrijeđaj me! Zar ne vidiš da sam kraljević?
Vozile su se na koturaljkama u Juarezovu parku kako bi izgubile kilograme nakupljene jedenjem "vražića", kolača punjenih čokoladom i prelivenih nugatom, koji su u tom gradu, ispunjenom mirisom pekarnica, bili prava gurmanska poslastica. Glumile su i u predstavi na kraju školske godine, kada se moglo vidjeti da su gospođice Ramos ipak dvije različite osobe, samo što je jedna bila ispred pozornice, a druga iza kulisa.
- Laura, dogodilo mi se nešto strašno! Usred predstave, dok sam glumila Djevicu, natjeralo me pa sam morala izaći. Počela sam mahati gospođici Ramos da spusti zastor. Kad sam se popiškila vratila sam se i nastavila glumiti Djevicu.
- Laura, mojima je dosadila moja gluma i presvlačenje kostima. Moji su roditelji platili jednom jedinom gledatelju da mi se divi. Sto misliš o tom?
- Margarita, sada si sigurno zadovoljna.
- Odlučila sam. Bit ću glumica.
Zatim bi sve uzbuđeno istrčale na balkon da vide svečanu povorku kadeta u francuskim kapama, s puškama na ramenima, sa zlatnim pucetima na odorama i vrlo napetim rasporcima na hlačama.
Banka im je javila da se u rujnu, poslije svečanog plesa u "Casinu", moraju iseliti iz kuće. Don Fernando će u mirovinu, a u kuću će se - kao što je i red - useliti novi upravitelj. Na tavanu će se održati svečanost i otkriti spomen-ploča gospođi Armoniji Aznar. Meksički su sindikati odlučili odati počast hrabroi drugarici koja je u doba Revolucije davala novac i bila kurirka Crvenim bataljunima i udruzi Časa del Obrero Mundial, i čak skrivala progonjene sindikaliste, ovdje, u kući upravitelja banke.
- Mutti, jesi li ti to znala?
- Nisam, Laura! A ti, sestro?
- Koješta!
- Pa najbolje je ne znati sve, zar ne?
Nijedna od njih triju nije se usuđivala ni pomisliti da bi tako častan čovjek kao don Fernando trpio pod svojim krovom nekakvu urotu, osobito ne poslije Santiagova strijeljanja 21. studenog 1910. Laura je pomislila daje Orlando Ximenez morao znati istinu, da je on bio veza između tavana i anarhosindikalista done Armonije. Odbacila je tu pomisao: lakomisleni kicoš Orlando... Ili je možda upravo zato bio najpogodnija osoba? Laura se od srca nasmijala; ocu je upravo do kraja pročitala knjigu The Scarlet Pimpernel barunice d'Orczv pa je jadnog Orlanda zamišljala kao meksičkoga Pimpernela, noću umišljenog gizdelina, a danju anarhista... koji sindikaliste spašava od strijeljanja.
Nijedan roman nije Lauru pripremio za novo razdoblje njezina života. Leticia i Maria de la O dale su se u potragu za udobnom kućom, ali primjerenom Fernandovoj mirovini. Polusestra je mislila da bi, s obzirom na sve, Hilda i Virginia morale prodati plantažu kave u Catemacu i tim novcem kupiti kuću u Xalapi, u kojoj bi živjeli svi zajedno i s manje troškova.
- A zašto se ne bismo svi vratili u Catemaco? Naposljetku, ondje smo živjele... i bile sretne - rekla je Leticia, ali nije uzdahnula, da ne bi bila kao njezina tužna mama.
Njezino je pitanje postalo neumjesno čim su se u kući u Xalapi pojavile neudane sestre Hilda i Virginia, natovarene omotima, sanducima knjiga, škrinjama, krojačkim lutkama, papigama u krletkama, i glasovirom Steinway.
Oko kuće u Ulici Lerdo skupio se svijet da vidi dolazak čudne ekipaže: iza stvari dviju sestara natovarenih na fijaker koji je vukla mazga, išle su njih dvije, tako prašnjave da su podsjećale na izbjeglice poslije bitke izgubljene prije mnogo godina. Svečane su slamnate šešire pokrile velom svezanim ispod brade kako bi lice zaštitile od komaraca, sunca i putne prašine.
Njihova je priča bila kratka. U Veracruzu su se naoružali agraristi i na prepad zaposjeli imanje Kelsenovih i sva ostala u tom kraju. Proglasili su ih poljodjelskim zadrugama. Vlasnike su otjerali.
- Nismo vam mogle to javiti - rekla je teta Virginia. - Sad smo tu.
Nisu znale da se u rujnu, poslije svečanog plesa u "Casinu", moraju iseliti iz te kuće u Xalapi. Sa sestrama na vratu, bolesnim mužem i Laurom koja nije imala nikakvih izgleda za udaju, Leticia se napokon slomila i gorko zaplakala. Razvlašte-ne su je sestre začuđeno pogledale. Leticia ih je zamolila da joj oproste, obrisala je oči pregačom, pozvala ih da se smjeste kao kod svoje kuće. Te je noći teta Maria de la O prišla Laurinoj postelji, sjela i pogladila djevojku po kosi.
- Dijete, nemoj klonuti. Pogledaj mene. Sjeti se kako je moj život bio težak, osobito kad sam živjela sama s majkom. A znaš što? Sreća je roditi se, makar te začeli u žalosti i siromaštvu, mislim na onu nutarnju žalost i siromaštvo, više nego na vanjsku; dođeš na svijet i svi zaborave odakle si došla. Rođenje je uvijek svečanost, a ja neprestano slavim što živim, briga me odakle sam, što je bilo, kako i gdje me mati rodila, kako se ponio moj otac... Znaš, sve je to otkupila tvoja baka Cosima, ali i bez nje, bez mog silnog duga prema tvojoj baki, iako je obožavam, slavim život, znam da sam došla na svijet kako bih slavila život, i u dobru i u zlu, dijete moje, a tako ću, sto mu gromova, i nastaviti. Oprosti što govorim kao seljanka iz Al var ade, ali u njoj sam odrasla...

Maria de la O na trenje podigla ruku s Laurine kose i pogledala nećakinju razdragano, kao daje teta oduvijek nosila toplinu i radost na usnama i u očima.
- I još nešto, Laurita, da znaš sve. Tvoj je djed došao po mene, doveo me u vašu kuću i tako me spasio, i to neću nikada prestati ponavljati. Ali se tvoja baka više nije brinula za moju majku, kao daje dovoljno mene spasiti, a nju neka vrag nosi! Za niu se nobrinuo tvoi otac Fernanđo.No znam što bi bilo s mojom majkom daje Fernando nije potražio, pomogao joj, dao joj novac i omogućio joj dostojnu starost. Oprosti mi što sam prosta, ali nema ništa tužnije od stare kurve. Evo što ti želim reći: važno je ostati živ i da svi budu na okupu. Spasit ćemo ovu kuću i njezine ukućane, Laura, kune ti se teta Maria de la O, koju si ti poštovala više nego itko. Neću ti to zaboraviti!
Udebljala se i sve je teže hodala. Kad bi bolesnoga svaka izvela u šetnju gurajući ga u kolicima, ljudi su okretali glave na drugu stranu da ne bi morali sa žaljenejm gledati to dvoje, nepokretnog čovjeka i sijedu crnkinju debelih gležnjeva, koji se, gle, baš vole šetati i kvariti užitak mladima i zdravima. Volja Marije de la O bila je jača od bilo kakve prepreke, pa su četiri sestre sutradan nakon Hildina i Virginijina dolaska odlučile ne samo naći kuću za obitelj nego u njoj otvoriti malo bolji penzion, da im bude lakše uzdržavati obitelj, a svaka će njegovati Fernanda koliko bude mogla.
- Laura, molim te, nemoj se brinuti - rekla je teta Hilda.
- Ništa ti neće nedostajati - dodala je teta Virginia.
(...Ne brinem se, drage moje tetke, Mutti, nisam zabrinuta, znam da mi neće ništa nedostajati, ja sam u ovoj kući dijete, nemam dvadeset i dvije godine, još imam samo sedam, ja sam mala bespomoćna ali zaštićena djevojčica, kao i prije prve smrti, prije prve boli, prije prve ljubavi, prije prvoga gnjeva, zaštićena od svega onoga što sam već osjetila i svladala, a sada dopuštam da me svlada sve što se dogodilo, mogu podnijeti bol, ljubav, gnjev i smrt, mislim da s tim mogu živjeti, ali ne mogu živjeti umanjena, ali ne umanjena zbog drugih, nego zbog sebe, nisu me umanjile glupe prijateljice, zaštitničke tete ili Mutti, koja ne želi prihvatiti nikakvu strast kako bi ostala bistra i vodila kućanstvo jer zna da bi se kuća bez nje srušila, kao što se sruše oni dvorci od pijeska što ih djeca grade na plaži Mocambo, a ako ona ne obavi te poslove, tko će? Dok razmišljam o sebi, Lauri Diaz, vidim se tako udaljenom od vlastita života, kao da sam netko drugi, neka druga Laura, koja prvu vidi potpuno odvojenu od okolnog svijeta, i posve je ravnodušna prema osobama izvan svoje kuće. Je li zdravo biti takva? I biti toliko zabrinuta za osobe koje ovdje sa mnom žive, a istodobno, čak s njima, tako odvojena, osjećati krivnju što sam im na teret, kao dječak Little Time iz engleskog romana Thomasa Hardvja, svi me vole, ali sad sam im svima na teret, iako mi ništa ne govore, zrela sam djevojka, koja u dvadeset trećoj ne donosi ni komadić kruha u kuću u kojoj je hrane, velika djevojčica koja se ne smatra dužnom jer paraliziranom ocu čita knjige, zato što voli sve njih, kao što i svi nju vole; nije dovoljno živjeti od ljubavi koju dajemo i od ljubavi koju primamo, nije dovoljno voljeti mamu, oplakivati brata, suosjećati s ocem, nije dovoljno svoju bol i nježnost prisvajati kao prava koja oslobađaju od drugih odgovornosti, želim osloboditi svoju preveliku ljubav prema njima, odmaknuti se od boli prema njima, osloboditi ih od sebe, skinuti im se napokon s vrata, udijeliti im taj dar da se za mene više ne moraju brinuti, a opet seja neću prestati za njih brinuti, za tatu Fernanda, Mutti Leticiju, tete Hildu, Virginiju i Mariju de la O; Santiago, ljubavi, od njih ne tražim ni razumijevanje ni pomoć; učinit ću ono što moram kako bih ostala s vama, ali da više ne budem dio vas, nego da vam budem korisna...)
Juan Francisco Lopez Greene bio je vrlo visok, viši od metar i osamdeset, izrazito tamnoput, indijanskih i negroidnih crta lica, imao je debele usne, ali pravilan profil, kosu kovrčavu, ali kožu glatku i nježnu kaopiloncillo, crnu kao u Cigana. Oči su mu bile zeleni otoci u žutome moru. Iznad širokih, mišićavih ramena izvijao se snažan i dug vrat, kao što su mu i ruke bile duge, kao što su bile velike njegove bogobojazne radničke šake. Kratak torzo, dugačke noge i stopala veća od rudarskih cipela. Bio je snažan, nespretan, obziran, drukčiji.
Na ples u "Casino" doveo gaje Xavier Icaza, mladi laburistički odvjetnik plemićkog podrijetla. Počeo je služiti radničkoj klasi pa je doveo na ples čovjeka sasvim drukčijeg od društvenog profila uglednih obitelji u Xalapi.
Briljantni ali nekonvencionalni Icaza pisao je avangardističku poeziju i pikaresknu prozu, u njegovim su se knjigama mogle vidjeti kubističke vinjete nebodera i zrakoplova, a njegova je poezija izazivala osjećaj moderne brzine kojoj je autor težio, iako su njegovi romani bili napisani u duhu najbolje tradicije, od Queveda i Lazarilla de Tormesa do današnjeg grada Mexica, koji se - objašnjavao je Icaza skupinama uzvanika na godišnjem plesu u "Casinu" - sve više naseljava došljacima sa sela, pa će i dalje samo rasti i rasti. Namignuo je mjesnim poduzetnicima: sada treba kupovati jer su cijene niske - Colonia Hipodromo, Colonia Napoles, Chapultepec Heights, park La Lama sve do pustinje Los Leones - vidjet ćete kako će skočiti cijena nekretninama i zemljištu, ne budite ludi, smijao se veselo pokazujući blistave zube, odmah ulazite.
Nazivali su ga futuristom, senzacionalistom, dadaistom, a te se riječi u Veracruzu nikada dotad nisu čule, uveo ih je Icaza, gotovo drsko, u provincijske gradove kamo je dolazio lošim cestama. Vozio je žutu "issotu fraschini" s pokretnim krovom, kao da se svima želi hitno i temeljito predstaviti. Isprosio je gospođicu Anu Guido, a budući da su njezini roditelji bili sumnjičavi, Xavier Icaza dovezao se svojim moćnim talijanskim automobilom do samog ulaza u katedralu, i to jedne nedjelje za vrijeme mise! Huka motora i brza vožnja poludjelog automobila s mladim i vatrenim odvjetnikom za volanom, koji je pritisnuo gas do kraja kako bi se uspeo do atrija na vrhu stuba, gdje je opasno zakočio i glasno i jasno izjavio da se došao oženiti Anitom i da ga u tome ništa i nitko neće spriječiti.
- Ne prodajem maglu - ponavljao je mladi odvjetnik starim znancima na plesu u "Casinu". - Korist će biti obostrana. Revolucija je razbudila sve uspavane snage u zemlji, trgovci i industrijalci ostali su kratkih rukava kad je država prodana strancima, karijeru mnogih državnih činovnika prekinula je porfiristička birokracija, a da se i ne spominju seljaci bezemljaši i radnici, koji jedva čekaju da se udruže i zatraže da se poštuju njihova prava. Recite mi tko su bili buntovnici u tvornicama Rio Blanco i u rudnicima u Cananeji, koji su se prvi digli protiv diktature? Zar to nisu bili radnici?
- Madero im nije ni u čemu pomogao - dobacio mu je otac mladog uzgajivača kokoši iz Cordobe.
- Zato što Madero ništa nije shvatio - objasnio mu je Icaza. - Za razliku od njega, pokvareni Victoriano Huerta, Maderov ubojica, potražio je potporu radničke klase i dopustio da se održe dosad najveći prvosvibanjski javni prosvjedi. Uveo je osmosatni radni dan i šest radnih dana u tjednu, ali kad su sin-dikalisti od njega zahtijevali demokraciju, nije im je dao. Vođe je pozatvarao i prognao. Jedan je od njih moj prijatelj Juan Francisco Lopez Greene, kojega vam s velikim zadovoljstvom predstavljam. Prezime Greene nije englesko, u Tabascu se svi zovu Graham, ili Greene. Svi su oni potomci engleskih gusara, ali su im majke bile Indijanke i Crnkinje. Je li tako, Juane Francisco?
Ovaj se nasmiješi i potvrdi.
- Laura, ostavljam ti ga, ti si pametna djevojka - rekao je Icaza ljubaznim i mirnim glasom, i zatim se udaljio.
Laura je pomislila kako se pridošlica nikako ne uklapa u provincijske običaje i da bi se na zabavama na hacijendi u San Cavetanu doimao kao onaj "Krist s pištoljma" o kojemu je govorio zemljoposjednik iz Cordobe. Mora da je i sam tako tvrd i krut kao i njegove rudarske cipele s čavlima na potplatima. Očekivala je da će njegove riječi biti kiša od kamenja prekidana tišinom. Zato se iznenadila kad je čula ugodan glas, smiren i čak blag. Juan Francisco Lopez Greene svaku je riječ izgovarao s uvjerljivom težinom pa je zato mogao sebi dopustiti da bude tako blag i da govori tako "tiho".
- Je li istina to što je rekao Xavier Icaza? - odvažila se Laura tražeći nešto za što bi se uhvatila da započne razgovor.
- Jest - potvrdio je Juan Francisco - znam da nas svi pokušavaju iskoristiti.
- Koga iskoristiti? - upita je Laura sasvim prirodno.
- Radnike.
- Ti si njihov? - ohrabrila se opet Laura prešavši na "ti", uvjerena da mu to neće zasmetati; time ga je na neki način pozvala da s njom razgovara kao sa sebi ravnom, bez ikakvih "vi" ili "gospođice", nesigurno je tražila zajednički teren s neznancem, njušila ga, osjećala se u neku ruku kao životinja, pomalo divlja, kakvom se nikad nije osjećala uz Orlanda, koji ju je navodio na pokvarene, tanane i tako produhovljene misli da su hlapile kao otrovan miris, jak, kratkotrajan i opasan.
Nije prihvatio poziv.
- Gospođice, to je rizik koji valja prihvatiti.
(Ma neka prijeđe na "ti", molila je Laura u sebi, želim da mi govori "ti", a ne "vi, gospođice", želim se jednom osjećati drukčijom, želim da mi muškarac govori i čini ono što još ne znam, ne očekujem ili ne mogu pitati; ne mogu to od njega tražiti, mora se sam odvažiti; o tom će ovisiti sve drugo, o jednostavnom "ti" ili "vi"...)
- Gospodine Greene, kakav rizik? - vratila se Laura na službeno "vi".
- Laura, rizik da s nama manipuliraju.
Dodao je još, ne opazivši (ili glumeći da nije opazio) promjenu boje na djevojčinu licu, da i "mi" možemo "njih" iskoristiti. Laura se već tada bila naviknula na tu neobičnu množinu koja je, bez preuzetnosti, bez lažne skromnosti, obuhvaćala mnoštvo: radnike i borce, drugove muškarca s kojim je razgovarala.
- Icaza nema iluzija. Ja imam - nasmiješio se prvi put, s natruhom zlobe, ali, pomislila je Laura, i s malo samo njemu svojstvene ironije. - Ja imam!
Rekao je da ima iluzija zato stoje Ustav meksičkim seljacima i radnicima dao neka prava koja im nije morao dati. Carranza je stari veleposjednik kojemu bi se šiljasta brada nakostriješila kad god bi imao posla s radnicima i Indijancima, Obregon je oštrouman kreol, ali oportunist, koji je spreman večerati i s Bogom i s vragom, i uvjeravati vraga daje zapravo Bog, a Bogu govoriti da bi i Sam mogao biti vrag pa nema smisla da toliko zavidi Luciferu; ionako će general Alvaro Obregon biti sudac, on će odlučiti: "Ti si vrag..." Ustavom su zajamčena radnička prava i pravo na zemlju, jer bez "nas" - gle, gle, pomislila je Laura Diaz - "oni" neće dobiti Revoluciju i neće se održati na vlasti...
Zamolio ju je za ples; na koncu nije mogla izdržati, prasnula je u smijeh i iskrivila lice kad joj je stao na nogu. Predložila je radničkom vođi da vježbaju na balkonu, na što se i on nasmijao i pristao: ni Bog ni vrag nisu me stvorili za plesne salone... Ako je zanima što "mi" radimo, na balkonu će joj ispričati kako je u Revoluciji organizirana radnička borba; ljudi misle da je Revoluciju digla samo kreolska elita za kojom su se poveli pobunjeni seljaci, a zaboravlja se daje sve počelo u tvornicama i u rudnicima, tu su i Rio Blanco i Cananea; radnici su organizirali Crvene bataljune koji su se borili protiv Huertine diktature i osnovali sindikalnu udrugu Časa del Obrero Mundial u gradu Mexicu, u bivšem aristokratskom "Jockev Clubu"; ispričat će joj kako "nas" je Huertina policija napala, uhitila mnoge "naše", htjela podmetnuti požar u palači, prisilila "nas" da bježimo i da se pridružimo generalu Obregonu koji "nas" je dočekao raširenih ruku.
- Pazi - upao je Icaza pridruživši se Lauri i Juanu Fran-ciscu - Obregon je lukav, traži radničku potporu kako bi se dočepao pobunjenih seljaka, Zapate i Ville. On govori o proleter-skome Meksiku kako bi ga nahuškao na seljački i indijanski Meksiko, koji je prema lukavim kreolskim vođama Revolucije još nazadan, zaostao, bogobojazan, skriven pod redovničkom kukuljicom i obavljen dimom tamjana iz crkava, kojih ima previše; Juan Francisco, ne smiješ nasjesti na tu lukavost, moraš dobro pripaziti...
- Ipak je to istina - odgovorio je Juan Francisco kao da se malo ražestio. - Seljaci na šeširima nose sliku Majke Božje, na misu odlaze klečeći, zaostali su, jesu katolici i jesu ruralni, doktore.
- Slušaj, Juan Francisco, prestani me zvati "doktore", ili ćemo se potući. I nemoj se ponašati kao kakav seljo.... Kad upoz-naš otmjenu gospođicu koja ti se sviđa, prijeđi s njom na "ti", klipane.Nemojseponašatikaonazadan,zaostaoseljak iz predmodernoga doba - dobacio mu je Xavier Icaza smijući se glasno.
Juan Francisco je, ne pokazujući ni najmanje da je uvrijeđen, uporno tvrdio da su seljaci doista nazadni i da su pravi revolucionari gradski radnici, onih petnaest tisuća radnika koji su se borili u Crvenim bataljunima, onih sto pedeset tisuća članova udruge Časa del Obrero Mundial, kada se takvo što moglo prije vidjeti u Meksiku?
- Juan Francisco, moglo se vidjeti - presjekao gaje Icaza. - Sjeti se bataljuna Jaki-Indijanaca, koji su se pridružili Obregonu kako bi kod Ćelave porazili pravog ruralnog tipa Pancha Villu. I navikni se na to, prijatelju! U revolucijama nema logike, a kad se dogode u zemlji tako punoj proturječja kakav je Meksiko, moraš pludjeti - uzdahnuo je Icaza - kao kad se zagledaš u oči Laurite Diaz! Kratko rečeno, Lopez Greene. Kad je na vlast Revolucija dovela Carranzu i Obregona, jesu li generali prihvatili samoupravljanje u tvornicama i protjerali strane kapitaliste kao što su obećavali Crvenim bataljunima?
Ne, prosvjedovao je Juan Francisco, on je znao da ćemo se "mi" morati stalno pogađati s vladom, ali da nećemo popustiti u bitnome, "mi" smo organizirali najveće štrajkove u meksičkoj povijesti, "mi" smo se oduprli svim pritiscima revolucionarne vlade, koja nas je htjela pretvoriti u službene radničke marionete, "mi" smo isposlovali povišice plaća, uvijek smo pregovarali, izbezumili smo Carranzu, koji više nije znao što bi s nama, pozatvarao nas je, nazvao izdajicama, isključili smo struju cijelom gradu Mexicu, uhvatili su glavnog električara Ernesta Velasca, pritisnuli mu pištolj na sljepoočicu i prisilili ga da kaže kako se uključuje električna mreža, tu i tamo su nas lomili, ali nismo se predavali, uvijek smo se vraćali u borbu i za pregovarački stol, dobivali i gubili, opet ćemo malo dobiti i mnogo izgubiti, ne, ne, nećemo popustiti, mi znamo uključiti i isključiti struju, a oni ne znaju, potrebni smo im...
- Armonia Aznar bila je uzoran borac - rekao je Juan Francisco Lopez Greene kad je u kući gdje je Laura stanovala sa svojom obitelji otkrio spomen-ploču Katalonki u čast. - Kao svi anarhosindikalisti, stigla je u Veracruz sa španjolskim anarhistom Amedeom Ferresom i ilegalno organizirala nakladnike i grafičke radnike dok je don Porfirio bio predsjednik. Armonia Aznar borila se junački tijekom Revolucije, u Međunarodnoj sindikalnoj konfederaciji, a stoje najteže, radila je ilegalno, ne očekujući slavu, kao kurir, upravo ovdje, u Xalapi, prenosila je dokumente iz Veracruza u grad Mexico i obratno...
Juan Francisco na trenutak je umuknuo i među stotinjak nazočnih potražio oči Laure Diaz.
- To je bilo moguće zahvaljujući širokogrudnom don Fernandu Diazu, upravitelju Banke, on je Armoniji Aznar omogućio da se ovdje skloni i tajno djeluje. Don Fernando je bolestan pa se usuđujem pozdraviti ga i zahvaliti njemu, njegovoj ženi i kćeri. Hvala vam u ime radničke klase! Taj je tihi i hrabri čovjek sve to činio, kao što nam je rekao, u znak sjećanja na svoga sina Santiaga Diaza, kojega je policija strijeljala po nalogu diktatorovu. Slava im svima!
Laura se zagledala duboko u nijeme oči svoga bolesnog oca. Polako je ponovila riječi što ih je na svečanosti izgovorio Juan Francisco Lopez Greene, a vjeđe Fernanda Diaza počele su se grčiti. Ispisavši nekoliko riječi iz govora na školskoj pločici, koja je obitelji služila za komuniciranje s ocem, jednostavno je dodala: HVALA ŠTO SI TO UČINIO SANTIAGU U ČAST. Tada je Fernando Diaz, kako je to običavao, otvorio oči što je više mogao, silno se napregnuvši da ne trepne. Sve su one - sve žene u kući - dobro poznavale ta dva načina govora vjeđama: više puta bi ih podignuo ili bi ih držao podignutima bez treptanja sve dok se ne bi učinilo da će mu oči iskočiti iz svojih duplja, ali ih nisu razumjele. Fernando se ovaj put napregnuo da podigne ruke i stisne pesnice, ali ih je morao spustiti, klonule su mu na koljena, nemoćne. Samo je izvio obrve u obliku dvaju cirkumfleksa.
- Našli smo kuću, ovdje u blizini, u Ulici Bocanegra, u koju ćemo se preseliti i u njoj otvoriti penzion - objavila je Mutti Leticia nekoliko dana poslije.
- Ja ću svake večeri čitati Fernandu - rekla je spisateljica, teta Virginia, stisnuvši usne i pogledavši je grozničavo. - Laura, nemoj se brinuti!
Laura je pošla oprostiti se od nijemog oca, čitala mu je pola sata ulomke iz Neznanog Judea, a zahvaljujući tom Hardvjevu romanu mogla je zamisliti mrtvog oca, lica uljepšana smrću; smrt će ga pomladiti, čekat će je nadajući se i veseleći se, smrt će na don Fernandu izbrisati tragove vremena, a Laura će sa sobom zauvijek ponijeti sliku muškarca punog ljubavi, a kad je trebalo, i snage.
- Ne propuštaj prigodu! - rekla joj je te noći teta pijanistica Hilda Kelsen. - Pogledaj moje ruke. Ti, Laura, znaš što sam mogla postati, zar ne? Ne bih voljela da jednoga dana i ti budeš prisiljena to kazati.
Laura Diaz i Juan Francisco Lopez Greene vjenčali su se u matičnom uredu u Xalapi 12. svibnja 1920., na rođendan Laure Diaz, koja je pjevala Dvanaesti svibnja djeva ova mlada, sva u bijelom, dolazi nam sada, a crni je Zampavita meo i pjevušio oralacachimbd-bimbd-bimbd, moja crna mala pleše, pleše sad vamo, pleše sad tamo... Laura Diaz i njezin muž otputovali su Međuoceanskim vlakom u grad Mexico. Laura je na pola puta zaplakala jer je u Xalapi na jastucima zaboravila kinesku lutkicu Li Po, a Juan Francisco je, kad je vlak stao u Tehuacanu, saznao daje predsjednik Venustiano Carranza ubijen u Tlaxcalantongu.

VI

Grad Mexico, 1922.



U gradu Mexicu nema godišnjih doba. Postoji razdoblje suše, od studenog do ožujka, i razdoblje kiša, od travnja do listopada. Vrijeme se može razlikovati samo po vodi i suncu, koji su pravi križ Meksika. I posve dovoljan križ. Lauri Diaz zauvijek se urezala u sjećanje slika njezina muža Juana Francisca Lopeza Greenea kako jedne kišne noći, gologlav, usred glavnoga gradskog trga Zocala drži govor pred mnoštvom. Juan Francisco nije morao vikati, govorio je ozbiljnim i snažnim glasom, drukčijim od prigušenoga glasa kojim je govorio u privatnom životu. Doimao se kao oličenje borbenosti: mokra, gusta kosa slijepljena na vratu, po čelu i ušima, a preko očiju, od obrva do usta, curi voda; veliko tijelo zaogrnuto kabanicom, ono tijelo uz koje se ona noću, kao tek udana žena, privijala sa strahom, poštovanjem, nepovjerenjem i zahvalnošću. Laura je Diaz izabrala u svojoj dvadeset i trećoj godini.
Sjećala se mladića na plesovima u provinciji, koje nije mogla razlikovati, svi su bili slični, zamjenjivi, simpatični, lijepo odjeveni...
- Laura, užasno je ružan.
- Ali, Elizabeth, zato nije nikome sličan!
- Crn je.
- Nije crnji od moje tete Marije de la O.
- Pa ne udaješ se za nju! U Veracruzu ima toliko bijelih mladića...
- Ovaj je tako poseban, opasan, ne znam.
- Zato si ga odabrala? Baš si luda! A i ti si opasna, Laura. Zavidim ti i žalim te.
Mladenci su otputovali iz Xalape, i samo što su stigli gore, na središnju meksičku visoravan, Laura je već počela žaliti za ljepotom i uravnoteženim životom pokrajinskoga glavnoga grada, za onim savršenim noćima u kojima bi svake večeri sve počinjalo živjeti novim životom. U mislima je vidjela svoj dom, i činilo joj se da sve nevolje iščezavaju kad bi se sjetila skladnog ozračja života s roditeljima, Santiagom i neudanim tetama, s pokojnim djedom i bakom. "Skladno ozračje" podsjeti je na hrabru katalonsku anarhisticu, koju je i ovoga kišnog popodneva spomenuo Juan Francisco u svom govoru; zalagao se za osmosatni radni dan, za minimalne nadnice, za plaćeni rodiljski dopust, za plaćeni godišnji odmor, za sve ono što je obećavala Revolucija, govorio je ozbiljnim i zvonkim glasom mnoštvu što se tog 1. svibnja 1922. okupilo na trgu, na noćnoj kiši, da obrani i oživotvori 123. članak Ustava; pravo na rad i zaštita radnika zajamčeni su prvi put u povijesti čovječanstva Ustavom, i zato je meksička revolucija doista revolucija, a ne vojna pobuna, puč, ili ustanak, kao u drugim hispanoameričkim zemljama; u Meksiku se dogodilo nešto drugo, nešto jedinstveno, sve je u ovoj zemlji krenulo od početka, na novim osnovama, u ime naroda i za narod, tvrdio je Juan Francisco pred dvije tisuće ljudi okupljenih na kiši, objavljujući to i samoj kiši i noći što se spuštala i novoj vladi i nasljednicima ubijenog predsjednika Venustiana Car-ranze; ubojstvo je, kao što svi znadu, naručila pobunjenička trojka "Agua Prieta" - Calles, Obregon i De la Huerta. Svima se njima Lopez Greene obraćao u ime revolucije, ali govor je držao i Lauri Diaz, svojoj mladoj ženi koju je upravo bio doveo iz unutrašnjosti, lijepoj i visokoj ženi vrlo izražajnih, neobičnih crta lica, lijepoj upravo zbog te neobičnosti; on govori i meni, meni, ja sam dio njegovih riječi, moram biti ono što on govori da jesam...
Sada je nad središnjom visoravni lijevala kiša pa se Laura prisjećala kako se vlak uspinjao od Xalape prema Buenavisti, kolodvoru u gradu Mexicu. Umjesto pijeska kamen, umjesto šume pustinja, umjesto araukarije kaktus. Uspinjali su se najprije kroz krajolik u magli i spaljenu zemlju, a onda suhom ravnicom kamenoloma i klesara samih nalik na kamen. Tek tu i tamo topola sa srebrnastim listovima. Laura je ostala bez daha, ožed-njela je pred tim krajolikom.
- Djevojčice, zaspala si.
- Juan Francisco, ovaj me je krajolik prestrašio.
- Propustila si visinske borove šume.
- Oh, odatle taj divni miris!
- Nemoj misliti daje ovdje samo gola ravnica. Znaš, ja sam iz Tabasca i čeznem za tropima kao i ti, ali više ne bih mogao živjeti bez visoravni i bez grada...
Kad ga je upitala zašto, promijenio je ton; glas mu je postajao čvršći, čak neprirodan, kad je govorio o gradu Mexicu, samome središtu zemlje, njezinu srcu, kako bi neki rekli, gradu koji je aztečki, kolonijalni, suvremeni, sve jedno iznad drugoga...
- Kao torta - nasmijala se Laura.
On se nije nasmijao, a ona je nastavila uspoređivati.
- Kao pladanj s jelom, ljubavi, onaj što su ga nosili tvojoj junakinji, gospođici Armoniji Aznar.
Juan Francisco još se više uozbiljio.
- Oprosti, šalim se.
- Laura, nikada nisi poželjela vidjeti Armoniju Aznar?
- Bila sam premalena.
- Pa već si imala dvadeset godina.
- Juan Francisco, valjda sam predugo ostala dijete. Katkad se, iako rasteš, i dalje bojiš priča o duhovima koje su ti pričali u djetinjstvu...
- Laura, ostavi to, nisi više jedino dijete u obitelji. Živiš uzmuža koji se ozbiljno bori.
- Znam, Juan Francisco, i poštujem to.
- Potrebna mi je tvoja potpora i tvoja razboritost, a ne mašta.
- Nastojat ću, ljubavi, da te ne razočaram. Ti znaš koliko te poštujem.
- Najprije se pitaj zašto se nisi pobunila protiv svoje obitelji i zašto nisi nikada pošla gore posjetiti Armoniju Aznar.
- Bojala sam se, pa rekla sam ti da sam bila pravo dijete.
- Propustila si prigodu da upoznaš jednu veliku ženu.
- Oprosti miljubavi.
- Ti meni oprosti! - Juan Francisco zagrli Lauru i poljubi joj nervozno stisnutu šaku. - Naučit ću te da živiš u zbilji. Predugo si živjela u svijetu djetinje mašte.
Orlando nije bio mašta, htjela mu je reći, iako je znala da mu se nikad neće usuditi spomenuti plavokosog mladića koji je uzburkao njezine osjećaje, Orlanda zavodnika; zakazao mi je sastanak na tavanu, i zato nikad nisam otišla gore, jer mi je ondje zakazao sastanak, a i gospođa Aznar je htjela da je ostave na miru, tražila je to, ona...
- Sama je tražila da joj ne smetamo. Zašto je ne bih poslušala?
- Drugim riječima, nisi se usuđivala.
- Pa, ne usuđujem se ja mnogo toga - nasmiješila se Laura kao da se tobože kaje. - S tobom ću se usuditi, ti ćeš me naučiti, zar ne?
Nasmijao se i poljubio je s ljubavlju koju joj je pokazivao od prve bračne noći u Međuoceanskom vlaku. Bio je krupan, snažan i nježan, lišen tajnovitosti koja je okruživala njezinu prvu veliku ljubav, Orlanda Ximeneza, lišen i aure zlobe koja je okruživala mladića kovrčave plave kose na plesu u San Cavetanu. Nasuprot Orlandu, Juan Francisco je bio oličenje jednostavnosti, otvoren čovjek, gotovo primitivan u svojoj izravnoj pohotnosti. Laura ga je i zbog toga sve više voljela, kao da joj muž potvrđuje prvi dojam koji je na nju ostavio kad gaje upoznala u klubu u Xalapi. Bio je isto tako dobar ljubavnik kao što je bio dobar govornik, političar, radnički vođa.
(Ne znam ništa drugo, nikada nisam upoznala nikoga drugog, ne mogu uspoređivati, ali mogu uživati i uživam, doista uživam u postelji s tom ljudinom, tom muškarčinom, koji nije tankoćutan i mirisav kao Orlando, s mojim Juanom Franciscom...)
- Morala bi se odviknuti od toga da mi pred drugima govoriš "ljubavi".
- Hoću, ljubavi. Oprosti. A zašto?
- Zato što to nije dobro. S drugovima smo, vodi se borba.
- Zar tvoji drugovi ne poznaju ljubav?
- Dosta, Laura, neozbiljna si.
- Oprosti! Meni je s tobom i uz tebe sve ljubav, čak i sindikalizam.
Nasmijala se kao što se uvijek smijala milujući veliko, dlakavo uho svog muškarca, kojemu bi najradije rekla: "Ti si moj muškarac, a ja tvoja žena"; moj je muškarac moja ljubav, a ne smijem mu govoriti "ljubavi"...
- Ti mene uvijek zoveš "djevojčice", nikad mi nisi rekao "ljubavi", a ja to prihvaćam, znam da je to tebi prirodno, kao što je meni prirodno...
- "Ljubavi."
Poljubio ju je, ali je u njoj ostao nekakav osjećaj nelagode i krivnje, kao da su jedno drugome u velikoj tajnosti rekli nešto neponovljivo, bitno, zbog čega bi se jednoga dana mogli silno veseliti ili jako pokajati. To je bilo odgođeno u nedogled jer su mislili da se zapravo uopće ne poznaju. Sve se dogodilo neočekivano. Za oboje. I on i ona očekivali su da će mu se onaj drugi otkrivati postupno. Je li to bilo zato da bi sebe umirili? Kako bilo, neposredan razlog Laurine nelagode, one što ju je u tom trenutku osjetila, bila je muževa primjedba da ona nije imala hrabrosti popeti se stubama i pokucati na vrata Armonije Aznar. Juan Francisco je svojom osobnošću i prošlošću rušio svako njezino objašnjenje i pretvarao ga u izgovor. Pa ipak, sama je gospođa Aznar tražila da poštuju njezin mir; Laura je imala izgovor; pod izgovorom se krila tajna; tajna je bio Orlando, a o njemu ne smije govoriti! U Lauri je ostao osjećaj krivnje, nejasne i rasplinute krivnje, od koje se nije znala obraniti i pretvoriti je - to je odjednom shvatila - u razlog za poistovjećivanje s mužem i za solidarnost s njegovom borbom, da osjećaj krivnje ne postane preprekom među njima, razlogom međusobnog udaljivanja; naposljetku je, ne znajući zapravo to objasniti, sve pripisala svom neiskustvu.
- Nemoj mi pred drugima govoriti "ljubavi".
- Bez brige... ljubavi - prasnula je u smijeh mladenka i bacila jastuk na runjavu i čupavu glavu svog pospanog, golog, tamnoputog i snažnog muža, koji se sada smijao pokazujući red zuba, snažan i širok kao domorodački friz; ili kuhani kukuruz, dodala je u sebi Laura da ne bi muža pretvorila u božanstvo: "Ha, imaš zube kao kuhani kukuruz." Juan Francisco bio je novost u njezinu životu, druga priča, koja je započinjala daleko od obitelji, od Veracruza, od uspomena.
- Nemoj se udati za njega samo zato što je drukčiji - upozorila ju je teta Maria de la O.
- Tko je drukčiji od drugih ako nisi ti, tetiće, i koga volim više od tebe?
Nećakinja i tetka razdragano su se zagrlile i izljubile; sada, s Juan Franciscovim licem uza svoje, dok su vodili ljubav, Laura je osjetila privlačnost te tamne kože, svu privlačnost drukčijeg. Voljeti, to je kao prejesti se prženog šećera ili opiti se mirisom cimeta kojim odišu sva stvorenja u tropima, kao da su sva začeta u divljem vrtu, među plodovima manga, papaje i vanilije. Sada, u postelji s mužem, mislila je samo na to, na mango, na papaje i na vaniliju, neprestano joj se to vraćalo, da ne bi mislila na ono što radi, ali i da to produži, od straha da Juan Francisco ne opazi da je rastresena i to protumači kao da je ravnodušna i zamijeni strast njihovih tijela, sjedinjenih u postelji, nepovoljnom usporedbom na vlastitu štetu, iako se uvjerio da je Laura djevica i da joj je on prvi. Neće se upitati je li joj prvi u krevetu, ali će se upitati je li drugi, još jedan, treći, a možda i četvrti u Laurinu srcu.
- Nikad mi ne govoriš o svojim dečkima.
- Nikad mi ne govoriš o svojim djevojkama.
Juan Franciscov pogled, kretnja, slijeganje ramenima značilo je "mi, muškarci, to je nešto drugo". Zašto nije to rekao glasno, otvoreno?
- Mi, muškarci, to je nešto drugo.
Zašto se to ne mora objašnjavati? Zašto je društvo takvo i nitko ga ne želi promijeniti? Dok ga je slušala kako govori na kiši, onim snažnim i dubokim glasom, na golemu trgu usred grada, Laura se ispunjavala njime, s njim i za njega, riječima i mislima kojima je htjela dati smisao, kako bi ga shvatila, kako bi prodrla u njegov um kao što on prodire u njezino tijelo, kako bi mu postala družica i saveznica. Zar ta revolucija ne donosi i promjenu u ponašanju Meksikanaca prema svojim ženama, zar se i za žene ne otvara novo doba, podjednako važno kao ono novo doba za radnike, koje brani Juan Francisco?
Nije pripadala nikom drugom. Odabrala je ovog muškarca. Željela mu je pripadati cijela. Hoće li i Juan Francisco podleći napasti i uzeti je, kako je željela, cijelu? Zar se on, koji nikad nije spominjao svoje djevojke, on koji joj nikad - ni pred drugima ni u četiri oka - ne bi rekao "ljubavi", zar se boji da će i ona prodrijeti u njega, preplaviti ga, skinuti koprenu s njegove tajne? Postoji li iza tog čovjeka kojega ona, uz njegov vedri pristanak, prati od skupa do skupa, još jedna osoba, jer joj on nikada nije rekao: ostani kod kuće, to su muški poslovi, tebi će to biti dosadno? Naprotiv, pozdravljao je Laurinu nazočnost, Laurinu predanost borbi, Laurinu pozornost usmjerenu na riječi svoga muža vođe, na govor Juana Francisca. Govor, u jednini, jer je uvijek govorio o jednom, o radnicima, njihovu pravu na štrajk i na osmosatno radno vrijeme. Bio je to samo jedan govor, jer je to bilo samo jedno sjećanje, sjećanje na štrajk tekstilnih radnika u Rio Blancu, na štrajk rudara u Cananeji, na liberalnu anarhosindikalističku borbu; bilo je to neprekidno podsjećanje, rijeka savršeno ulančanih uzroka i posljedica, prekinutih jedino pozivima na pobunu, koji su mogli zapaliti i samu vodu, bakar i srebro u rudnicima.
Laura je prestala sebi postavljati pitanja. Sve je, devet mjeseci poslije vjenčanja, prekinulo rođenje prvoga sina. Otac je bio tako sretan što mu se rodio Santiago Lopez Diaz da se Laura pitala što bi bilo da je rodila kćer. Sama činjenica da je rodila sina i daje time Juan Francisco bio tako zadovoljan olakšalo je Lauri da izabere djetetu ime.
- Dat ćemo mu ime Santiago po mom bratu.
- Brat ti je umro za revoluciju. To je dobar znak za dijete.
- Juan Francisco, ja želim da on živi, a ne da umre, ni za Revoluciju ni za što drugo...
Bio je to jedan od trenutaka u kojima bi oboje zadržali za sebe ono što su mogli reći. Laura, ljudska sudbina nadilazi pojedinca, mi nismo samo mi, mi smo narod, radnička klasa. Ne smiješ biti tako škrta i zatvarati brata u svoje srce, sprešati ga kao ubrani cvijet u knjizi. Juan Francisco, on je novo biće, zar ga nećeš jednostavno prihvatiti takvoga kakav je, kao nekoga tko nije postojao prije i neće postojati poslije? Ja tako doživljavam našeg sina, takvoga volim, zibam i dojim, pjevušim mu: "Dobro mi došao sinčiću, ti si mi jedini, nezamjenjiv, darovat ću ti svu svoju ljubav jer si ti ti, odoljet ću napasti da o tebi sanjam kao o pokojnom Santiagu koji se sad ponovno rodio, o drugom Santiagu koji će dovršiti prekinutu sudbinu moga obožavanog brata...
- Kad sinu kažem Santiago, mislim na junaštvo tvog brata.
- Ja ne mislim, Juane Francisco. Nadam se da naš Santiago neće postati to što ti želiš. Teško je biti junak.
- Dobro, razumio sam te... Mislio sam da će ti biti drago vidjeti u našem Santiagu neku vrstu uskrsnuća prvog.
- Oprosti, ali ne slažem se s tobom.
Ništa nije rekao. Ustao je i pošao do prozora promatrati kako pada srpanjska kiša.
Nije mogla Juanu Franciscu uskratiti pravo da drugog sina, rođenog jedanaest mjeseci nakon prvog, nazove Danton, kad je general Alvaro Obregon bio već dvije godine predsjednik, a u zemlju se polako vraćao mir? Lauri se sviđao taj briljantni, a za mnoge tako inteligentni predsjednik, koji je na sve imao odgovor, koji je izgubio ruku u bitki kod Ćelave, gdje je potukao Pancha Villu i njegove zlatne postrojbe "Doradose", i koji se znao nasmijati samome sebi.
- Bio je to pravi pokolj. Kako sam mogao među tolikim truplima naći odletjelu ruku? Gospodo, palo mije na um nešto genijalno. Bacio sam zlatnik u zrak i ruka mi je poletjela da ga uhvati. Nema tog generala Revolucije koji bi odolio topovskoj paljbi vrijednoj pedeset tisuća pesosa!
- Ima samo jednu ruku, ali je ta čvrsta! - čula je Laura riječi jednog od radničkih vođa koji su se redovito sastajali s Juanom Franciscom u njegovoj kući da raspravljaju o politici.
Njoj je bilo draže obilaziti taj nepoznati grad i otkrivati mirna mjesta, daleko od buke autobusa na kojima je pisalo kamo voze - ROMA MERIDA CHAPULTEPEC Y ANEXAS, PENSIL BUENOS AIRES PENITENCIARIA SALTO DEL AGUA, COYOACAN, CALZADA DE LA PIEDAD, NINO PERDIDO. Žuti su tramvaji vozili još dalje: CHURUBUSCO, XOC-HIMILCO, MILPA ALTA. A tek osobni automobili, a osobito takozvani libres, taksiji koji su svoju slobodu objavljivali natpisom na prednjem vjetrobranskom staklu - ili fotingosi, fordovi, koji su Šetalište La Reforma pretvarali u trkaću stazu.
Laura je bila ljubiteljica parkova, kako je sebe voljela nazivati smješkajući se. Isprva je gurala u kolicima jedno dijete, pa dvoje djece, od stana u Aveniji Sonori do Chapultepečke šume koja je mirisala na eukaliptus, bor, sijeno i zeleno jezero.
Kad se rodio Danton, teta Maria de la O ponudila je Lauri svoju pomoć, a Juan Francisco nije se protivio dolasku tete mulatkinje, koja je sada bila još krupnija, gležnjeva debelih kao mišice na rukama, i jednako debelih i klimavih nogu. Pročelje jednokatnice u prizemlju bilo je od opeka raspoređenih u obliku grčkoga pravokutnog ornamenta, a na prvom katu ukrašeno žućkastom štukaturom. Ulazilo se kroz garažu, u koju je Juan Francisco dan nakon rođenja drugog sina uvezao ford kabriolet, dar udruge Confederacićn Regional Obrera Mexicana, CROM-a, najmoćnijeg radničkog sindikata u novome režimu. Luis Napoleon Morones, čelnik radničke udruge, predao je Juanu Franciscu automobil "u znak priznanja za njegovo sindikalno djelovanje tijekom Revolucije".
- Bez radničke klase - rekao je Morones, više nego debeo, masivan čovjek debelih usana, debelih nosnica, debela vrata i podbratka, i vjeđa poput mesnatih zastora - bez COM-a i Crvenih bataljuna ne bismo pobijedili. Revoluciju su proveli radnici. Seljaci, Villa i Zapata, bili su nuždan balast, nazadan i klerikalan balast crne kolonijalne prošlosti Meksika.
- Rekao ti je ono što si želio čuti - rekla je Laura Juanu Franciscu glasom koji nije zvučao kao pitanje. U pitanje je tu rečenicu pretvorio on.
- Rekao je istinu, radnička je klasa avangarda Revolucije.
Sjedio je u fordu "T", koji nije bio tako dojmljiv kao raskošna "issota fraschini" kojom se Xavier kaza dovezao u Xalapu, ali je bio više nego udoban za peteročlanu obitelj i izlete do piramida u Tenavuki ili do plutajućih vrtova u Xochimilcu. U dnu garaže počasno su mesto zauzimali bojleri, dva velika spremnika za vodu, zagrijavana vatrom od cjepanica i novinskog papira. Iz garaže se ulazilo u omanje predsoblje s mozaičnim podom, pa u dnevnu sobu s pogledom na ulicu, namještenu jednostavno ali udobno, jer Laura je otvorila račun u novoj robnoj kući, Palacio de Hierro, a Juan Francisco prepustio je njoj da kupi trosjed i naslonjače, presvučene plavim samtom, i secesijske svjetiljke, toliko hvaljene u ilustriranim časopisima.
- Ne brini se, ljubavi, postoji novi način plaćanja u ratama, ne moramo platiti sve odjednom.
Kroz staklena vrata ulazilo se u blagovaonicu sa četvrtastim stolom na postolju od šupljeg drva, osam teških stolaca od mahagonija s okomitim naslonom, zrcalom što je hvatalo popodnevnu svjetlost i vratima na koja se ulazilo u kuhinju sa štednjakom, jednom peći na ugljen i ledenicom, pa su im svakoga dana morali dolaziti prodavač drva i ugljena, mljekar i dostavljač leda.
Lijepa dnevna soba u visokom prizemlju imala je balkon s pogledom na Chapultepečku šumu. Na prvom katu, kamo su, s obzirom na veličinu kuće, vodile prevelike stube, nalazile su se četiri spavaće sobe i samo jedna kupaonica s kadom, zahodom i nečim što teta Maria de la O nikad prije nije vidjela, francuskim bideom, koji je Juan Francisco isprva htio maknuti, ali ga je Laura zamolila da ga zadrži jer je njoj to bilo nešto novo i korisno.
- Možeš li zamisliti moje prijatelje iz sindikata kako tu sjede...
- Ne mogu, ali mogu zamisliti debelog Moronesa. Nemoj im ništa reći, neka si razbijaju glavu.
Katkada su Juan Franciscovi prijatelji iz zahoda izlazili zbunjeni, pa i mokrih hlača. Juan Francisco se pretvarao da to ne vidi, s onim svojim urođenim dostojanstvom i ozbiljnošću koji nisu trpjeli šale, ili bi ih samo prostrijelio vatrenim i hladnim pogledom u isti mah. Sastajali su se u blagovaonici, a Laura bi čitala u dnevnoj sobi. Glasno čitanje u Xalapi, uz postelju nepokretnog Don Fernanda, čitanje nalik na bacanje boce u more u nadi će otac možda ipak nešto razumjeti, udana je žena pretvorila u tihu i ugodnu naviku. Upravo se rađala nova književnost o nedavnoj prošlosti, pa je Laura pročitala roman Ljudi s dna, koji je napisao liječnik Mariano Azuela. Roman je davao za pravo onima koji su seljačke čete uspoređivali s divljim hordama, ali bar punim života, a gradske političare, odvjetnike i intelektualce prikazao je također kao divljake, ali podle, kao oportuniste i izdajice. Laura je postala svjesna da je Revolucija kroz Veracruz prošla gotovo kao dašak i da je u sjevernom i središnjem Meksiku bjesnjela. S druge strane, za Lauru je pravo otkriće bio mladi pjesnik Carlos Pellicer iz Tabasca, koji još nije imao ni pune dvadeset tri godine. Kad je pročitala njegovu prvu knjigu, Boje u moru, nije znala bi li iz zahvalnosti kleknula i pomolila se, ili bi zaplakala zato što su sad i tropi njezine mladosti oživjeli, bili joj nadohvat ruke između korica jedne knjige, a budući da je Pellicer bio iz Tabasca kao i Juan Francisco, muž joj je postao još bliži.
Tropi, zašto ste mi dali Ruke pune boja?
Uostalom, Laura je znala da bi Juan Francisco volio da ona bude uz njega, da bi njegovim prijateljima ponudila kakvo jelo i piće kad sastanak potraje dulje, a ponajprije zato da bi bila svjedokom onoga što je govorio drugovima, a da djecu čuva teta. Bilo joj je teško povezati lica s glasovima što su dopirali iz blagovaonice, jer bi ti ljudi, čim bi se našli izvan svoje kuće, postali tihi, daleki, kao da su tek nedavno izronili iz mračnih, gotovo nevidljivih mjesta. Neki su imali sako i kravatu, drugi su dolazili u košulji bez ovratnika s vunenom kapom na glavi, a treći opet u plavom kombinezonu i prugastoj košulji sa zavrnutim rukavima.
Tog su kišnog popodneva ulazili mokri, neki u kabanicama, ali većina bez ikakve zaštite. U Meksiku gotovo nitko nije nosio kišobran iako je kiša padala redovito i obilno - oko dva popodne sručio bi se pljusak, koji bi onda, sad jači, sad slabiji, trajao do sutradan ujutro. Zatim bi opet zasjalo jutarnje sunce. Muškarci su širili jak miris mokre odjeće, blatne obuće i vlažnih čarapa.
Laura bi ih promatrala kako nijemo ulaze i izlaze. Oni koji su nosili kapu, skidali su je kad bi nju vidjeli, ali bi je odmah zatim iznova nataknuli. Drugi nisu znali što bi s rukama kad bi je vidjeli. Naprotiv, u blagovaonici su bili razgovorljivi, a Lauri, njima nevidljivoj, koja je ipak pozorno slušala što govore, činilo se da čuje glasove davno umrlih, obdarene stoljećima zatomlji-vanom rječitošću. Borili su se protiv diktature don Porfirija - to je bio sažetak gotovo svega što je Laura slušala - najstariji su djelovali u anarhosindikalnoj skupini "Svjetlo", zatim u COM-u, koji je osnovao profesor Moncaleano, anarhist, i naposljetku u Laburističkoj stranci, kad je Carranza nakon pobjede Revolucije zatvorio COM i jer je nezahvalni starac zaboravio što sve duguje Crvenim bataljunima i COM-u. Međutim, tada je Obregon (je li on dao ubiti Carranzu?) ponudio radništvu novu stranku, Laburističku stranku, i novu sindikalnu udrugu, CROM, kako bi nastavili svoju borbu za pravdu.
- Opet nam prodaju rog za svijeću. Shvatite, drugovi, sve su nas vlade samo varale. Madero, tobožnji apostol Revolucije, nahuškao je na nas svoje "kozake".
- A što si ti, Dionisio, očekivao? Debeljko nije bio revolucionar, nego samo demokrat. Ipak, ako se bolje pogleda, trebali bismo mu zapaliti svijeću. Madero je smatrao da je u Meksiku moguće uspostaviti demokraciju bez revolucije, bez istinskih promjena. Ta gaje naivnost stajala života. Smaknuli su ga vojnici, latifundisti, svi oni koje se nije usuđivao dirnuti jer je mislio daje dovoljno imati demokratske zakone... Eto mu sad!
- Huerta, Maderov ubojica, on je s nama ozbiljno računao. Jesi li ikad vidio veću prvosvibanjsku proslavu od one iz 1913.? Osmosatno radno vrijeme, šestodnevni radni tjedan, general Huerta sve je prihvatio.
- Prodao nam je rog za svijeću. Čim smo progovorili o revoluciji, Huerta je naredio da nam zapale središnjicu, zatvarao nas i progonio. Nemoj to zaboraviti. To nanije pouka. Diktatura nam može dati jamstva za rad, ali ne političke slobode. Dakako, generala Obregona dočekali smo kao spasitelja kad je 1915. osvojio grad Mexico i počeo govoriti o proleterskoj revoluciji, o rušenju kapitalista i...
- Palomo, ti si bio tamo. Sjećaš li se kako je Obregon došao na naš miting i sve nas izgrlio - tada je još imao obje ruke - i svakome od nas rekao: "Prijatelju, imaš pravo!" Govorio nam je ono što smo željeli čuti...
- Samo nam prodaju rog za svijeću, Jose Miguel. Obregon nas je htio iskoristiti kao saveznike protiv seljaka, protiv Ville i Zapate. I uspjelo mu je, uvjerio nas je da su seljaci nazadni, da su pod utjecajem klera, da na šeširu nose Blaženu Djevicu, i što ti ja znam, da su oni prošlost...
- Panfilo, i Carranza nam je prodavao rog za svijeću. On je bio zemljoposjednik, mrzio je seljake. Zapata i Villa s razlogom su počeli dijeliti zemlju ne čekajući dopuštenje starca s kozjom bradom.
- Ipak, pobijedio je Obregon. On nas je uvijek branio, pa makar samo zato da od nas dobije potporu protiv Zapate i Ville. Drugovi, to treba imati na umu, da ih je Obregon sve pobijedio...
- Valjda hoćeš reći "pobio"!?
- Pa što? Takva je politika.
- Mora li politika zbilja biti takva? Promijenit ćemo je, Dionisio.
- Obregon je pobijedio, to je stvarnost. Pobijedio je i ostat će. U Meksiku vlada mir.
- Reci to buntovnim generalima. Svi bi htjeli mjesto u vladi, podjela vlasti još nije završena, Palomo, svašta ćemo mi još doživjeti, još ne znamo što nas čeka.
- Rog umjesto svijeće, to nas čeka. Žele nas prevesti žedne preko vode.
- Drugovi - završio je raspravu Juan Francisco - nama su važni vrlo konkretni potezi, štrajkovi, uz nadnice, radno vrijeme još mnogo toga tek trebamo izboriti, na primjer plaćeni dopust, naknade za rodilje, društvenu sigurnost. To je najvažnije postići. Drugovi, nemojte to gubiti iz vida. Nemojte da zalutate na zamršenim putovima politike.
Laura je prestala plesti. Sklopila je oči i pokušavala zamisliti svog muža u susjednoj prostoriji kako stoji i zaključuje raspravu, govori istinu, ali razumnu istinu, moguću istinu: moraju surađivati s Obregonom, s CROM-om i njegovim nacionalnim vođom Luisom Napoleonom Moronesom. Kiša je padala sve jače pa je Laura napela uho. Drugovi Juana Francisca služili su se bakrenim pljuvačnicama, nezaobilaznima u svakom boljem kućanstvu i na javnim mjestima, a osobito u prostorijama u kojima su se okupljali muškarci.
- Zašto žene ne pljuju?
Izlazili su iz blagovaonice i nijemo pozdravljali Lauru, a ona je uzalud nastojala povezati rečenice koje je čula, s licima što ih je vidjela u prolazu, s licem ovoga upalih očiju (Panfilo?), ovoga s nosom uskim kao rajska vrata (Jose Miguel?), ovoga vedra pogleda (Dionisio?), ovoga što hoda kao slijepac (Palomo?), povezati cjelinu s pojedinostima kao što su prikriveno hramanje, želja da zaplačeš za voljenim bićem, slana pljuvačka, neizliječena prehlada, sjećanje na stara vremena kojih nije bilo, mladost koja to ne želi biti samo jednom, pogledi pod hipotekom krvi, odgođena ljubav, nekoliko umrlih bliskih osoba, tjeskobni naraštaji, nemoćni očaj, život pun uzbuđenja bez potrebe za radošću, nizanje obećanja, mrvice na košulji, sijeda vlas na ovratniku kaputa, na usnama trag jaja pojedenih za doručak, što brži povratak onom što si ostavio, sporost da odgodiš povratak, sve je to Laura vidjela dok su promicali drugovi njezina muža.
Zabrinula se što ni najednom licu nije vidjela osmijeh. Možda Juan Francisco ima pravo? Možda ona ništa ne razumije? Htjela je pripisati rečenice onim osobama što su izlazile iz njezine kuće, odlazile nijemo. To ju je zabrinjavalo, a na koncu se čak počela osjećati krivom što traži razloge tamo gdje su možda samo snovi i želje.
Cijenila je predsjednika Obregona. Bio je lukav, pronicav, iako više nije bio tako zgodan kao na slikama iz bitaka, tako plavokos, mlad i vitak kao onda kad se još borio objema rukama; sada je jednoruk i sijed, udebljao se kao da se ne kreće dovoljno, kao da mu predsjednička lenta ne može sasvim zamijeniti izgubljenu ruku. Međutim, kad se ujutro šetala parkovima prije pljuska, gurajući sinove u kolicima, Laura je osjećala da sedogađa nešto novo: prvi ministar školstva revolucionarne vlade postao je jedan zanesenjak i filozof, koji je zidove javnih zgrada prepustio slikarima neka rade što žele, neka napadaju kler, građanstvo, Presveto trojstvo ili - još gore - vlastitu vladu koja ih je plaćala za taj rad. Imamo slobodu, klicala je u sebi Laura pa je, iskoristivši to što joj teta čuva djecu, pošla do Preparandije, gdje je slikao Orozco, i do Narodne palače, gdje je slikao Rivera.
Orozco je bio jednoruk kao i Obregon, imao je slab vid i bio je tužan. Laura mu se divila zato što je zidove Preparandije oslikao kao daje posve drukčiji, kao da mu je ruka snažna, a pogled čvrst, kao da ne trepće na suncu: slikao je onim što mu je nedostajalo. Jedan drugi Orozco, nezamagljena pogleda, nalazio se u tijelu ovog Orozca, vodio ga i prosvjetljivao, govorio Lauri Diaz: Vidiš li kako zaneseni i nestalni genij upravlja slikarevim tijelom i daje nevidljivu vatru tom osakaćenom, slabovidnom slikaru stisnutih usana i smrknutih obrva.
Kad je Laura sjela na stube ispred Narodne palače, u svom novom kompletu, kratkoj suknji i bluzi s velikim izrezom, obrubljenim dragim kamenjem, da gleda Diega Riveru kako slika, slikar se okrenuo prema njoj i tako se zagledao u nju da je pocrvenjela.
- Imaš lice kao dječak, kao madona, ne znam, biraj. Tko si ti? - upitao ju je Rivera kad je zastao da se odmori.
- Žena - nasmije se Laura. - Majka dvaju sinova.
- Ja imam dvije kćeri. Neka se udaju za tvoja dva sina pa ću te onda, kad se oslobodimo dječurlije, naslikati, ne kao ženu ili muškarca, nego kao hermafrodita. Znaš li u čemu je njegova prednost? Može ljubiti samoga sebe.
Bio je Orozcova suprotnost. Golem žabac, visok i debeo, izbuljenih, pospanih očiju, a kad je nekoliko dana poslije došla, sva u crnom, svezavši kosu crnom vrpcom jer joj je u Xalapi umro otac Fernando Diaz, jedan ju je slikarev pomoćnik zamolio da se udalji: umjetnik se boji uroka, a ne može slikati ako mora neprekidno rukama "držati rogove" kako bi otjerao zlu kob...
- Oh, pa ja sam samo u crnini. Mora da ste strašno praznovjerni, crveni umjetnice, kad se bojite žene u koroti.
Nije imala vremena otputovati u Xalapu na sprovod. Njezina majka Leticia, Mutti, poslala joj je brzojav. Laura, imaš svojih obveza, muža i dva sina. Nemoj dolaziti. Zašto nije rekla još nešto? Daje otac prije nego stoje umro mislio na nju, izgovorio njezino ime, progovorio posljednji put samo da izusti ime "Laura". Je li mu Bog udijelio tu posljednju milost?
- Laura, bio je čestit čovjek - rekao joj je Juan Francisco. - Znaš koliko nam je pomogao.
- Učinio je to zbog Santiaga - odgovorila mu je Laura držeći u ruci brzojav dok je drugom odgrtala zavjesu kako bi bar nešto razaznala kroz gotovo crnu kišu u šest sati popodne, kao da bi pogledom mogla doprijeti do groblja u Xalapi. Vrhovi dvaju vulkana u dolini nadvisivali su oluju svojim bijelim vrhovima.
Kad se vratila teta Maria de la O, rekla joj je da Bog zna što radi. Fernando Diaz htio je umrijeti da im ne bude više na teret, ona to zna jer je pogled između njih bio izravan i jasan, a kako i ne bi bio kad je on spasio majku Marije de la O, pomogao joj i omogućio dostojanstvenu starost.
- Majka ti je još živa?
Teta se zbunila i zavrtjela glavom, rekla je da ne zna, ali je Laura jednog jutra, kad je ostala kod kuće da spremi postelje, a teta odvezla djecu u šetnju kolicima, ispod jastuka našla prastaru dagerotipiju vitke i dotjerane crnkinje u dekoltiranoj haljini, žarkocrvenih usana, izazovna pogleda, struka kao u ose i grudi poput tvrdih dinja. Brzo je sakrila sliku kad je čula da se vraća Maria de la O, koja bi se umorila već nakon tristo metara, gegajući se na otečenim gležnjevima.
- Uh, Laurita, nadmorska visina ovoga grada.
Visina i zagušljivost. Kiša koja donosi svježinu. Kao otkucaji meksičkoga srca, sunce i kiša, kiša i sunce, sistola i dijastola, svaki dan. Sva sreća što su noći kišne, a jutra bistra. Nedjeljom ih je posjećivao Xavier Icaza, učio ih voziti ford što gaje CROM poklonio Juanu Franciscu.
Lauri je vožnja išla bolje nego njezinu golemom i nespretnom mužu, koji bi jedva našao mjesta na sjedalu i nije imao gdje smjestiti koljena. Zato je ona otkrila svoj prirodni dar za vožnju, pa je sad mogla voziti sinove na izlet u Xochimilco da vide kanale, u Tenavucu da vide piramidu, da se šeću među stajama u Milpi Alti i udišu jedinstven miris vimena, slame i mokrih slabina i piju mlako, tek pomuzeno mlijeko.
Jednoga dana, tražeći zaklon od pljuska, Laura je, izašavši iz Narodne palače, gdje je opet smjela promatrati Riveru čim je skinula crninu, sjela u automobil, koji je bila ostavila u Ulici La Moneda, i odvezla se novoimenovanom Maderovom avenijom, dotadašnjom Ulicom Plateros, ulicom zlatara. Diveći se usput starim kolonijalnim zgradama s pročeljima od riđecrvenog vulkanskog kamena tezontlea i tamnog mramora, zaputila se, vozeći pokraj središnjeg Parka Alameda prema Šetalištu La Reforma s lijepim stambenim zgradama okruženim pravilnim vrtovima nad kojima su se uzdizale mansarde.
Sve se više navikavala na udobnost, živjela je udobnim životom udane žene, bila je zadovoljna, imala je dva lijepa sinčića i uglednog muža, na mahove teškog jer je to bio ispravan i pošten čovjek, nepopustljiv, ali uvijek zaljubljen, zanesen i zaokupljen svojim poslom, a da Lauri time nije otežavao život. Skrenula je lijevo kružnim tokom u Ulicu grada Niče, pa prema Aveniji Los Insurgentes i zatim prema svojoj kući u Aveniji Sonori, s nelagodnim osjećajem da joj je dosta udobnosti. Sve je odviše mirno i predobro, nešto se mora dogoditi...
- Draga teto, vjeruješ li u predosjećaje?
- Vjerujem u osjećaje o kojima mi tvoje dvije tetke, Hilda i Virginija, pišu, šalju mi jedno pismo za drugim; one i tvoja majka imaju posla oko gostiju, sjednu da napisu pismo i odmah se drukčije osjećaju. Mislim ipak da i nisu svjesne što mi sve pišu, pomalo me to vrijeđa, pišu mi kao da ja nisam ja, kao da pišući meni razgovaraju sa sobom, draga moja, ja sam im izgovor, Hilda zbog kostobolje više ne može svirati pa mi piše kako joj glazba prolazi kroz glavu, evo pa pročitaj, kako je Bog dobar, ili zao, ne znam, kad mi dopušta da u glavi čujem notu za notom Chopinova nokturna, ali mi ne dopušta da slušam glazbu izvan glave. Jesi li čula za tu novost, gramofon? Chopin škripi na tim pločama, kako li se već zovu, ali u mojoj je glavi njegova glazba kristalna i tužna, kao da čistoća zvuka ovisi o sjeti duše, zar ne čuješ, sestro, zar me ne čuješ? Kad bih znala da netko čuje u glavi Chopina onako jasno kao što gaja čujem u svojoj glavi, bila bih sretna, Maria de la O, podijelila bih ono što najviše volim, ne uživam više jednako u tome sasvim sama, htjela bih svoju glazbenu radost podijeliti s drugima, a ne mogu, moja sudbina nije bila onakva kakvu sam htjela, iako je možda onakva kakvu sam, ne želeći je, zamišljala, ma, slušaš li me, sestro? Samo jednu poniznu molitvu, nemoćnu molbu, poput Chopino-ve, koji je, kažu, svoj posljednji nokturno zamislio kad ga je oluja prisilila da uđe u crkvu. Razumiješ li moju molbu, sestro? Virginia mi to ne govori, ali ne miri se sa smrću a da ništa nije objavila, Laura, ne bi li tvoj muž mogao zamoliti ministra Vas-concelosa da objavi pjesme tvoje tete Virginije? Jesi li vidjela kako su lijepe one zelene knjižice što ih je objavio na Sveučilištu? Hoćeš li ga zamoliti? Naime, iako mi Virginia nikad o tom ne govori samo iz ponosa, ono što mi piše Hilda isto je kao ono što osjeća Virginia, samo što pjesnikinja nema riječi, a pijanistica ih ima, jer kao što kaže Hilda, moja glazba, to su moje riječi, i kao što joj odgovara Virginia, moje su riječi moja šutnja... Samo se tvoja majka Leticia nikada ni na što ne tuži, ali ona se ničemu i ne raduje.
Imala je osjećaj da ne živi punim životom. Zamolit će Juana Francisca neka joj dopusti da radi s njim, da mu pomaže, bar će pola dana biti zajedno, organizirat će radnike, a on je pristao, ali joj je rekao da ga najprije nekoliko dana prati pa će vidjeti sviđa li joj se.
Bili su zajedno samo četrdeset osam sati. Stari se grad pretvorio u mnoštvo radionica: užari, obućari, kovači, trgovci na malo, tesari, lončari, invalidi Revolucije, stare soldatuše bez muževa na svakom uglu prodaju pića i tamale pjevušeći narodne pjesme i imena izgubljenih bitaka; potkraljevski grad s proleterskim pulsom, palače pretvorene u stambene zgrade, nekoć široke veže zakrčene slastičarnicama i kladionicama, prodavaonice mješovite robe i remenarske radionice, stare gostionice pretvorene u prenoćišta za skitnice i zločince, prosjake beskućnike i zabludjele starce, koji se tu kupaju u odvratnom zajedničkom vonju, ustajalijem od vonja ulica, u kojima prostitutke, prislonjene na poluotvorena vrata trijemova, čekaju pozivajući i izazivajući, od vonja prostitutki, koji je jednak vonju u prostorijama za ispraćaj pokojnika, vonja gardenija i penisa, jednako ukrućenih, vonja bljuvotine i mokraće pasa lutalica u točionicama agavine žestice pulque, vonja bataljuna napuštenih, šugavih životinja što čeprkaju po sve većim hrpama smeća, sve sivijim i sve trulijim, poput velikih kanceroznih pluća, od kojih će se grad jednoga dana zagušiti. Smeće se prelijeva i iz ono malo kanala preostalih od indijanskoga grada, ubijenoga grada. Kažu da će ih isušiti i pokriti asfaltom.
- Laura, odakle bi ti počela?
- Ti ćeš mi reći, Juan Francisco.
- Hoćeš da ti ja kažem? Počni od svoje kuće. Dobro vodi svoje kućanstvo, djevojko, pa će tvoj doprinos biti veći nego da ideš u te četvrti organizirati i spašavati ljude koji ti, usput rečeno, neće reći ni hvala. Taj posao ostavi meni, nije to za tebe.
Imao je pravo. Ali vrativši se uvečer kući, Laura se osjetila ponesenom, ne shvaćajući ni sama zašto, kao daje obilazak njezina i stranog joj grada opet u njoj pokrenuo strast s kojom je u djetinjstvu voljela i otkrivala šumu i njezine goleme, kamene divove pokrivene povijušama i draguljima, stabla i njihova božanstva skrivena među lovorima, strast, u Veracruzu, koju ju je dijelila sa Santiagom i koja je od njegove smrti, kako su protjecale godine, samo rasla, i u Xalapi, potisnutu strast spram Orlandova čeznutljivog tijela i strast s kojom je bdjela uz očevo shrvano tijelo. A sad Juan Francisco, grad Mexico, kuća, djeca i molba koju je njezin muž zgnječio kao što se gnječi muha: Juane Francisco, dopusti da se oduševljavam tobom i onim što radiš.
- Možda ima pravo. Nije me razumio. Ali svejedno bi morao pružiti više mojoj ustreptaloj duši. Volim sve što imam, i ne bih se mijenjala ni s kim na svijetu. A ipak bih htjela nešto drugo. Što?
On je od strastvene duše zahtijevao nijem posluh.
- Juane Francisco, gdje je automobil?
- Vratio sam ga. Nemoj me tako gledati. Drugovi su to od mene zahtijevali. Ne žele da prihvatim ništa od službenog sindikata. To nazivaju korupcijom.

VII

Avenida Sonora, 1928.



O ČEMU JE RAZMIŠLJAO? O ČEMU JE RAZMIŠLJALA?
Bio je neprobojan kao svežanj sklopljenih noževa. Mogla je znati o čemu on razmišlja samo po onome o čemu je sama razmišljala. O čemu je razmišljala kad ju je on, ponavljajući nešto što je nju sve više ljutilo, a njemu sve više krnjilo ugled, optuživao što se u Xalapi nije popela na tavan i posjetila katalonsku anarhisticu - sve dok se nije umorila, priznala daje poražena, iznijela svoje razloge i u bilježnicu na kockice, koja joj je služila za kućno računovodstvo, počela bilježiti svaku prigodu kad bi joj on, bez ikakva povoda s njezine strane, prigovorio zbog tog propusta. Nije to više bilo gunđanje, to je bila navika, živčana reakcija, poput nehotičnog žmirkanja zbog slabog svjetla. O čemu lije razmišljala kad bi čula onaj isti govor koji je slušala već punih osam godina, koji je isprva bio tako svjež i snažan, a onda sve nerazumljiviji, sve gaje teže bilo slušati, jer je bio tako racionalan, uzalud je očekivala govor sna, ne govor, nego govor ponesen snom, osobito kad su djeca, Santiago i Danton, počela govoriti i kada je ona kao majka shvatila da djeci može govoriti samo u obliku snova i bajki. U očevu govoru više nije bilo sna. Bio je to budan govor. Riječi Juana Francisca nisu snivale. Bdjele su.
- Mama, bojim se. Pogledaj kroz prozor, nema više sunca! Kamo je otišlo sunce? Zar je sunce umrlo? - upitao je u predvečerje očima prvog čovjeka njezin sin Santiago, a za doručkom je Laura prekinula muža:
- Juane Francisco, ne govori mi kao da sam slušateljstvo od tisuću ljudi. To sam samo ja, Laura, tvoja žena.
- Ne diviš mi se više kao prije. Prije si mi se divila.
Željela ga je voljeti, željela je. Što joj je? Nije znala, nije razumiela što se dogodilo?
- Tko bi razumio žene? Duga kosa, kratka pamet.
Uzalud bi bilo objašnjavati mu ono što su i djeca razumjela kad su pričala priču ili postavljala pitanje: riječi se rađaju iz mašte i užitka, nisu namijenjene publici od tisuću osoba ili trgu punom zastava, nego su za tebe i za mene. Komu to govoriš, Juane Francisco? Uvijek gaje vidjela na tribini, a tribina je pijedestal na koji ga je ona uzdigla onda kad su se vjenčali, ona i nitko drugi, nije ga uzdigla ni Revolucija ni radnička klasa ni sindikati ni vlada, ona je vestalka u hramu zvanom Juan Francisco Lopez Greene, ona je od muža tražila da bude dostojan ženina obožavanja. Ali, hram je mjesto obreda koji se ponavljaju. A sve što se ponavlja, dosadi, ako nema pomoći vjere.
Laura nije izgubila vjeru u Juana Francisca. Samo je bila iskrena prema sebi, vidjela je da se ljudi koji zajedno žive svađaju. Koji se bračni par nakon nekog vremena ne počne svađati? To je prirodno nakon osam godina braka. Isprva se nisu poznavali pa im je sve bilo iznenađenje. Sada je željela ponovno osjetiti čuđenje i novost kao prije, ali je uvidjela da je ovaj put čuđenje navika, a novost čežnja. Je li ona kriva? Počela se diviti liku iz javnoga života. Onda je pokušala otkriti čovjeka iza tog vanjskog obličja, ali je otkrila daje iza tog obličja drugi lik iz javnog života, a iza ovoga još jedan, dok nije shvatila da je taj lik, taj sjajni govornik, predvodnik masa, njegov pravi lik, da nema prijevare, da ne mora tražiti drugu osobu, da se mora pomiriti sa životom uz čovjeka koji se prema ženi i djeci odnosi kao prema zahvalnoj publici. Samo stoje taj lik s tribine spavao i u bračnoj postelji, pa se jednog dana, dodirnuvši njegove noge ispod plahte nehotice trgnula, počeli su joj se gaditi muževi laktovi, gledala je taj splet bora između nadlaktice i podlaktice pa ga je cijeloga zamišljala kao jedan golem lakat, mlohavu kožu od glave do pete.
- Oprosti, umorna sam. Večeras ne bih.
- Zašto mi nisi rekla? Hoćeš li da uzmemo služavku? Mislio sam da ti i teta izvrsno vodite kućanstvo.
- Pa da, Juan Francisco. Ne treba nam sluškinja. Tu smo Maria de la O i ja. Ti ne smiješ imati sluškinje. Ti služiš radničkoj klasi.
- Drago mi je što to razumiješ.
- Znaš, teta - usudila se reći Mariji de la O - katkad mi nedostaje Veracruz; život je ondje bio mnogo zabavniji.
Teta nije ništa odgovorila, samo ju je pozorno promotrila, a Laura se nasmijala da bi pokazala kako tomu ne treba pridavati važnost.
- Ti budi s djecom, ja idem na tržnicu.
Nije joj bilo teško; naprotiv, bilo joj je zabavno ići na tržnicu Parian, u četvrti Colonia Roma, jer je tim izlascima prekidala dosadu kućanskog života, koja zapravo i nije bila dosada: voljela je tetu, obožavala je svoje sinove, uživala je promatrati ih kako rastu... Tržnica je prašuma u malom, ondje je mogla naći sve što je voljela, cvijeće i voće, a jednog i drugog u Meksiku ima svih vrsta; mogla je naći ljiljana i gladiola, "oblaka" i maćuhica, mango, papaju i vaniliju na koje je mislila kad je vodila ljubav, mameju, dunju, mogranj, ananas, žuti i zeleni limun, anonu, naranču, crni sapotil i sitni sapotil; okus, izgled, miris tržnice ispunjavali su je veseljem i čežnjom za djetinjstvom i mladošću.
- A tek mi je trideset godina!
S Pariana se vraćala u Aveniju Sonoru zamišljena, pitala se postoji li nešto više, zar je to sve, ma tko ti je rekao da postoji nešto više, tko ti je rekao da ima još nešto nakon udaje i djece? Zar ti je netko obećao nešto više? Samoj bi sebi odgovarala laganim slijeganjem ramena i ubrzala korak ne osjećajući težinu košara. Više nemaju automobil jer je Juan Francisco poštenjak pa je dar vratio CROM-u. Sjetila se da ga nije vratio svojevoljno. To su zatražili drugovi. Ne primaj darove od službenog sindikata. Ne daj se podmititi. Nije on to učinio svojevoljno. To su zatražili od njega.
- Juane Francisco, bi li vratio auto i da drugovi to nisu od tebe zatražili?
- Služim radničkoj klasi. To je sve.
- Ljubavi, zašto toliko ovisiš o nepravdi?
- Znaš da ne volim...
- Jadni moj Juane Francisco, što bi bilo od tebe u pravednom svijetu?
- Nemoj me nazivati jadnim. Katkad te ne razumijem. Požuri se s doručkom, danas imam važan sastanak.
- Nema dana bez važnog sastanka. Ni mjeseca, ni godine. Svake minute imaš važan sastanak.
Što lije mislio o njoj? Zar mu je Laura samo navika, tjelesni obred, nijemi posluh, očekivana zahvalnost?
- Htjela sam reći daje sjajno što imaš ljude koje braniš, to je tvoja snaga. Tako se prazniš. Obožavam te vidjeti umornog kad se vratiš...
- Neshvatljiva si.
- Nisam uopće, volim kad zaspiš na mojim grudima i kada ti vraćam snagu. Posao te iscrpljuje, iako nisi toga svjestan...
- Kako si hirovita. Katkad me zabavljaš, ali ima trenutaka kad...
- Kad te naljutim. Obožavam to.
Otišao bi ne rekavši više ništa. Sto je o njoj mislio? Je li se prisjećao djevojke koju je upoznao na plesu u "Casinu", u Xalapi? Obećao je da će je učiti, naučiti je da bude žena u gradu i u svijetu. Sjeća li se mlade majke koja gaje htjela pratiti u radu, približiti mu se, pokazati daje bračni život zajednički i kod kuće i vani, u radu?
Lauru je Diaz sve više opsjedala misao da ju je muž odbacio, da nije ispunio obećanje da će sve dijeliti, u postelji, kao roditelji, ali i u radu, u tom dijelu četvrtine kruga koji svakidašnjica jede, kao što djeca jedu kriške naranče, a ostatak - postelju i roditeljstvo, brak i san - pretvara u odbrojene minute i na koncu ih odbacuje kao ljuske u smeće.
- Nijema poslušnost duša obuzetih strašću.
Laura je okrivljavala sebe. Sjećala se djevojčice u Catemacu, mlade djevojke iz Veracruza, zrele djevojke u Xalapi, i u svakoj je od njih otkrivala sve veće obećanje, vrhunac kojega je bila udaja prije osam godina. Otad sam se počela smanjivati, umjesto da rastem, postala sam nekom vrstom patuljka, kao da me on ne zaslužuje, kao da mi on čini uslugu, on to niie tražio, niti mi je to nametnuo, sama sam to od sebe zatražila i sebi nametnula kako bih bila dostojna njega. Sada znam da sam htjela biti dostojna tajne, nisam ga poznavala, na mene je ostavio dojam njegov lik, njegov način govora kad se nametao mnoštvu, tom čudovištu, onaj govor koji je održao u našoj kući u Xalapi slaveći nevidljivu Katalonku; zaljubila sam se u sve to nadajući se da će se poslije ljubav pretvoriti u upoznavanje voljenog bića; ljubav kao odskočna daska za upoznavanje, kao labirint upoznavanja; Bože, već osam godina pokušavam dokučiti tajnu koja ništa ne skriva, jer je moj muž onakav kakav izgleda, on izgleda onako kakav jest, nemam vam što otkriti, tvrdim slušateljstvu kojemu se obraća sindikalni vođa Lopez Greene, on je iskren, sve je istina što vam govori, iza njegovih riječi ništa se ne krije, njegove su riječi sva njegova istina, cijela cjelcata, vjerujte mi, nema vjerodostojnijeg čovjeka, on je ono što vidite, on je samo to i ništa više.
Od nje je iz navike zahtijevao ono što ju je prije zadovoljavalo. Laura se sve manje osjećala zadovoljnom onim što ih je prije oboje zadovoljavalo.
- Kad sam te upoznala, mislila sam da te ne zaslužujem. Što misliš? Zašto mi ne odgovaraš?
- Mislio sam da ću te moći promijeniti.
- Dakle, čini ti se da je to što si kupio u Xalapi sitnica?
- Ne razumiješ. Svi se mijenjamo, svi možemo postati bolji ili gori.
- Kažeš mi da si me htio promijeniti?
- Nabolje.
- Hajde, reci mi iskreno. Zar nisam dobra žena i majka? Kada sam htjela s tobom raditi, nisi li me ti spriječio u tom nakon one male šetnje paklom, u koju si me namjerno odveo? Što si još htio?
- Osobu u koju bih se pouzdavao - odgovorio joj je Juan Francisco i ustao iz postelje, zatim ju je pogledao svojim sjajnim očima i s bolnim se izrazom na licu bacio ženi u naručje.
- Ljubavi, ljubavi...
Te je godine predsjednik bio Plutarco Elias Calles, drugi Sonorac iz trojke "Agua Prieta". Revolucija je protekla u znaku gesla: HOĆEMO IZBORE, A NE REIZBOR, jer se Porfirio Diaz lažnim izborima održao tri desetljeća na predsjedničkom položaju. Sada je i predsjednik Obregon htio oporeći ono stoje sam rekao i ponovno sjesti u naslonjač ukrašen orlom i zmijom. Mnogi tvrde da je to izdaja jednoga od načela Revolucije. Želja za vlašću bila je jača. Ustav je prepravljen kako bi Predsjedniku omogućio ponovni izbor. Sada je svima postalo jasno da će se trojka iz Sonore izmjenjivati na vlasti dok ne poumiru od starosti, kao i don Porfirio, osim ako neki novi Madero i nova revolucija...
- Morones želi da mi sindikalisti podupremo ponovni izbor generala Obregona. O tom bih želio s vama razgovarati - obratio se Juan Francisco čelnicima koji su se, kao što su već godinama činili jednom mjesečno, okupili u njegovoj kući. U susjednoj sobici Laura je odložila knjigu.
- Morones je oportunist. Ne misli kao mi, prezire anarhosindikaliste. Obožava korporativiste, koji plešu kako vlada svira. Ako njega podupremo, možemo zaboraviti na neovisnost. Pretvorit će nas u ovce, ili će nas odvesti u klaonicu, a to je isto.
- Palomo ima pravo. Što mi, Juane Francisco, želimo biti, neovisni i borbeni sindikati ili korporativne grane službenog sindikata? Recite mi -javio se još jedan među mnogim glasovima bez lica što ih je Laura pokušavala identificirati dok su pri dolasku ili odlasku prolazili kroz predsoblje, ali nikad im nije mogla spojiti glas s licem.
- Jebemu, Juane Francisco, neka mi oprosti gospođa u susjednoj sobici, ali mi smo nasljednici anarhističke skupine Svjetlo, Crvene tribine, sindikata Časa del Obrero Mundial, revolucionarnih Crvenih bataljuna. Zar ćemo postati lakaji vlade, koja se nama služi kako bi sebe prikazala revolucionarnom? Revolucionarna je koliko i ona stvar, kad vam kažem.
- Što nam je korisnije - čula je Laura mužev glas - postići to što želimo, bolji život za radnike, ili se iscrpljivati u borbi protiv vlade, trošiti snage na sitne sukobe i ostaviti drugima da ostvare obećanja što ih je Revolucija dala radnicima? Hoćemo li propustiti priliku koja nam se pružila ?
- Ostat ćemo i bez gaća.
- Vjeruje li ovdje netko u dušu?
- Drugovi, revolucija ima vlastite zakone i prava - rezimirao je Juan Francisco - Obregon ima potporu onih koji su proveli revoluciju, sada su uz njega čak Zapatine i Villine pristaše. Sve ih je pridobio... Zar ćemo mi biti iznimka?
- Juane Francisco, ja tvrdim da hoćemo. Radnički se pokret rodio da bude iznimka. Nemoj nam oduzimati užitak da budemo rušitelji vlasti, mi to volimo biti...
Biti mlada udana žena i cijelo vrijeme slušati iste rasprave; kao da svake nedjelje ideš u crkvu i slušaš istu propovijed. Navika, pomislila je jednom Laura, mora imati smisla, mora se pretvoriti u obred. Razmišljala je o obredima u vlastitom životu: rođenje, djetinjstvo, pubertet, udaja, smrt. Ima trideset godina, a već je sve to upoznala. Sve je to bilo nešto osobno, vezano za njezinu obitelj, a sada se pretvorilo u nešto zajedničko sa svima, kao da se cijela zemlja nije mogla rastati od svoje mladenke smrti, toga srpanjskog dana kad se Juan Francisco neočekivano vratio kući oko šest popodne, sav izbezumljen, i rekao:
- Ubili su izabranog predsjednika Obregona.
- Tko?
- Jedan katolik.
- Ubili su ga?
- Obregona? Pa da, rekao sam ti.
- Mislila sam na onoga tko je njega ubio.
- Uhitili su ga. Zove se Toral. Fanatik.
Od svih događaja koji su se u njezinu životu slučajno poklopili Lauru ništa nije toliko uznemirilo kao kad je jednog popod-neva netko lagano zakucao na njihova kućna vrata. Maria de la O odvela je dječake u park, a Juan Francisco se sve kasnije vraćao s posla. Sada je svakodnevne rasprave u blagovaonici trebalo zamijeniti djelovanjem, Obregon je mrtav, a vlast je dijelio s Callesom, pa je sada ostao samo jedan jaki čovjek. Je li Calles dao ubiti Obregona? Je li Meksiko beskonačan lanac žrtava što su jedna drugu rađale, osuđen na neumoljivu sudbinu: počinjatj. uvijek ispočetka, doći na vlast smrću, sići s vlasti smrću?
- Juan Francisco, Morones i CROM sretni su što je Obregon mrtav, Morones bi se htio kandidirati za predsjednika...
- Toj hrpi sala treba dvaput veći stolac.
- Palomo, nemoj se šaliti. Nema reizbora, to je sveto načelo...
- Panfilo, šuti. Ne spominji mi riječ "sveto", to me...
- Uozbilji se. "Nedodirljivo" načelo Revolucije, ako ti je draže. Calles je izdao Moronesa, kako bi pomogao svom kumu Obregonu da postane predsjednik. Uvijek se treba pitati, komu zločin donosi korist? Uvijek se to pitaj. Tko ima korist od toga?
- Calles i Morones. A tko je žrtveno janje? Katolici.
- Palomo, uvijek si bio protiv katolika. Ti si protiv seljaka zato što su katolici.
- Zato ti i kažem da Crkvu treba progoniti ako je hoćeš ojačati. Sada se bojim upravo toga.
- Zastoje onda Calles progoni? Turčin nije nimalo glup...
- Jose Miguel, progoni je da bi nas zavarao. Mora nam nekako pokazati daje "revolucionaran".
- Više ništa ne razumijem.
- Moraš shvatiti jedno: u Meksiku i šepavci hodaju po žici.
- Nemoj zaboraviti još nešto. Političar mora znati gutati žabe bez prigovora.
Bila je blijeda kao mjesečina, i zato su joj se još više isticale crne, guste obrve bez cezure koje su joj ograđivale čelo i tako još više potamnjivale podočnjake, koji su se doimali kao sjene njezinih velikih očiju, crnih poput grijeha, kako se to kaže, premda su oči te žene bile uronjene u jezero slutnje. Sva odjevena u crno, u dugoj suknji i cipelama bez potpetice, u bluzi zakopčanoj do grla, s crnim šalom, na brzinu prebačenim preko ramena i svezanim, ali nemarno, tako da joj je padao do struka, pa je pocrvenjela, kao da bi se moglo pomisliti daje plesačica u varijeteu; stalno je morala iznova pokrivati ramena, ali nije pokrivala kosu, strogo podijeljenu razdjeljkom po sredini na dva jednaka dijela i skupljenu punđuna vratu, iz koje se otelo nekoliko dugih pramenova, kao da se nešto skriveno u toj ženi pobunilo protiv strogosti njezine odjeće. Ti pramenovi, koji nisu bili tako crni kao strogo začešljana kosa te blijede i uzrujane žene, kao da su nagovješćivali nešto neželjeno.
- Oprostite, rekli su mi da tražite dvorkinju.
- Ne, gospođice, ovdje nema iskorištavanja - nasmijala se Laura ironično. Sve se teže suzdržavala od ironije, jedine obrane od tog jednoličnog života što čovjeka niti ponižava niti uzvisuje, samo je dosadan i nezanimljiv, i ništa više, ali širok kao obzor njezinih godina?
- Znam, gospođo, da vam je potrebna pomoć...
- Čujte, upravo sam vam rekla...
Nije imala vremena dovršiti rečenicu jer je blijeda žena u crnom, s tamnim podočnjacima, silom ušla u garažu, zgrabila Lauru objema rukama, zažmirivši kao da joj prijeti neizbježna propast, i zamolila je pogledom i sklopljenim rukama da šuti, dok ne prođu metalni vojnici, koji su trčali i udarali teškim čizmama po kolniku, zveckali čelikom i stupali čeličnim ulicama grada u kojima nije bilo žive duše. Žena je drhtala u Laurinu naručju.
- Gospođo, molim vas... Laura se zagledala u nju.
- Kako se zoveš?
- Carmela.
- Ne shvaćam zašto toliko vojnika hvata po ulici dvorkinju koja se zove Carmela.
- Gospođo, ja...
- Dobro, Carmela, dođi sa mnom. Na kraju dvorišta je prazna služinska soba. Uredit ćemo je. Puna je starih novina. Stavi ih uz bojler. Znaš li kuhati?
- Znam praviti hostije.
- Naučit ću te. Odakle si?
- Iz Guadalajare.
- Reći ćeš da su ti roditelji iz Veracruza.
- Umrli su.
- Dobro, onda ćeš reći da su bili iz Veracruza. Carmela, moram imati nešto čime ću te zaštititi. Moram im nešto reći. Ti potvrdi sve što budem govorila.
- Gospođo, Bog vas blagoslovio.
Juan Francisco prihvatio je Carmelinu nazočnost ne protiveći se ni najmanje. Laura mu ništa nije morala objašnjavati. Sam je sebi spočitavao da ne misli na kuću, ne posvećuje dovoljno pozornosti kućnim potrebama, umornoj Lauri, koju zanimaju knjige i slikarstvo. Sinovi rastu i potrebna im je majka. Maria de la O već je bila stara i nemoćna.- Zašto ne odete u Xalapu da se malo odmorite? Sada me Carmela može dočekati kod kuće.
Laura Diaz promatrala je tavan svoje stare kuće u Xalapi, koji se mogao vidjeti s terase penziona gdje je majka Leticia s tetama Hildom i Virginijom živjela i radila. Kao da su se za sestre Kelsenice godine zaustavile: vrijeme ih je sustiglo pa su ga sada one ostavile za sobom.
Laura ih je voljela. To je shvatila u tijesnoj dnevnoj sobi gdje je Leticia bila razmjestila, ne tako lijepo kao prije, svoje pokućstvo, naslonjače od pletena vrbova pruća, mramorni stol, slike dječaka i psa. Hilda je sada imala debeo ružičasti podbradak ukrašen sijedim dlakama, ali oči su joj bile još jednako modre, premda je nosila debele naočale koje bi joj na mahove skliznule niz ravni nos.- Laurita, oslijepjet ću. To bolje, barem više neću vidjeti svoje ruke, pogledaj te čvorove, kao oni što ih mornari vežu na pristaništu, kao korijenje suhog stabla. Kako da onda sviram? Sreća je što mi tvoja teta Virgina čita.
Virginia je svoje crne oči još držala široko otvorenima, kao da su se nečega prestrašile, a ruke bi položila na uvez od teleće kože kao na voljeno biće. Prsti su joj lupkali u ritmu treptanja vjeđa njezinih budnih očiju. Očekuje li ona da će se neizbježno nešto dogoditi, da će doći neko neočekivano biće, ali obdareno Božjom providnošćii? Bog, pismonoša, ljubavnik, nakladnik? O svim je tim mogućnostima istodobno govorio nemirni pogled tete Virginije.
- Jesi li ikada razgovarala s ministrom Vasconcelosom o objavljivanju moje zbirke pjesama?
- Teta Virginia, Vasconcelos više nije ministar, sad je oporba Callesovoj vladi. Osim toga, ne poznam ga osobno.
- Ne razumijem se u politiku. Zašto ne daju vlast pjesnicima?
- Zato što oni ne znaju mirno gutati žabe... - nasmije se Laura.
- Što? Što kažeš? Jesi li poludjela? Nett affe.
Iako su tri sestre zajedno odlučile da će otvoriti penzion, radila je zapravo samo Leticia. Mršava, okretna, visoka, uspravna i prosijeda, šutljiva ali vjerna žena, kuhala je, čistila je sobe, zalijevala cvijeće uz svesrdnu pomoć crnog Zampavite, koji je i sada uveseljavao kuću svojim plesovima i pjesmama naučenim tko zna gdje: Ora la cachimbd-bimbd-bimbd Ora la cachimbanbd, Ora moja mala crna pleše, Pleše sad tamo, pleše sad vamo
Laura se začudila videći na crnčevoj glavi sijede vlasi, nalik na strune. Zampavita je sigurno u tajnoj vezi s nekim vješticama plesačicama i beskonačnim zborom nevidljivih glasova. S njima sam ja predala tijelo mog brata Santiaga moru, one su bile sa mnom... Tada bi Laura pogledala prema tavanu, sjetila bi se Armonije Aznar ovdje u Xalapi i, tko zna zašto, Carmele bez prezimena u služinskoj sobici u gradu Mexicu.
Leticia je uglavnom primala stare znance iz Veracruza, na prolazu kroz Xalapu, ali sada, kad ih je posjetila Laura s djecom i Marijom de la O, i sa dvije doživotne korisnice penziona, bez novca, tetom Hildom i Virginijom, bilo je još mjesta samo za dvije osobe, pa se Laura iznenadila ugledavši ostarjelog, visokog, riđokosog tenisača mišićavih i dlakavih nogu koji se onako slobodno ponašao prema djevojkama na plesovima u San Cavetanu.
Pozdravio ju je odmahnuvši rukom kao da se skrušeno ispričava što se neočekivano nalazi ovdje. On je, kako je rekao, trgovački putnik, prodaje automobilske kotače u području Cor-doba-Orizaba-Xalapa-Veracruz. Srećom ga nisu poslali u onaj pakao, luku Coatzacoalcos. Ima i auto - lice mu je zasjalo kao onda kad je 1915, ludo plesao cake-walk - premda nije njegov, dobio ga je na raspolaganje od tvrtke. I lice se ugasilo.
- U drugoj je sobi starac koji iz nje ne izlazi - rekla joj je Leticia. - Moram mu jelo nositi u sobu.
Leticiju je jednoga popodneva netko zadržao na vratima pa se jelo na pladnju, ostavljenom u kuhinji, počelo hladiti. Laura je uzela pladanj i mirno ga odnijela u sobu nevidljiva stanara.
Sjedio je na rubu postelje, a u rukama je držao nešto što je odmah skrio čim je čuo Laurine korake; do nje je bilo doprlo nerazgovijetno mrmljanje, kao da se netko moli s pomoću krunice. Stavivši pladanj pred stanara, Laura je sva zadrhtala, kao da ju je od iznenadnog prepoznavanja nešto štrecnulo kroz velove i velove zaborava, vremena i, ovaj put, prijezira.
- Gospodine župniče, to ste vi!
- Laura, to si ti, je li? Molim te, nemoj nikome reći. Nemoj majci stvarati neugodnosti.
Laura se morala podosta napregnuti da se sjeti mladog župnika iz Pueble, tamnoputog i nepomirljivog, koji je jednog dana nestao s kovčegom punim milodara.
- Oče Elzevir. Župnik je uhvati za ruke.
- Kako se sjećaš? Bila si još dijete.
Nije ga morala pitati zašto se skriva ovdje. "Molim te, nemoj nikome reći, nemoj majci stvarati neugodnosti." Rekao joj je da ga ništa ne pita. Nije bio stigao daleko s ukradenim stvarima. Kukavica je. Priznaje. Kad gaje umalo uhvatila policija, zaključio je da je bolje potražiti milost od Crkve, nego pasti u ruke Porfiriovih oružnika, koji nisu znali za milost.
- Zamolio sam oprost i dobio ga, ispovjedio sam se i dobio odrješenje. Pokajao sam se i vratio u krilo Crkve. Ipak, osjetio sam da je sve to prelako. Pokajao sam se istinski i duboko, ali lako. Morao sam platiti za zlo koje sam ljudima nanio jer se nisam odupro napasti. Morao sam platiti za prijevaru. Svevišnji mi se smilovao i poslao mi ovu kaznu, ove Callesove vjerske progone.
Gledao je u Lauru pogledom poražena Indijanca.
- Sad se osjećam više krivim nego ikada prije. Imam noćne more. Siguran sam da me Bog kaznio zbog svetogrđa kad je dopustio te progone Crkve. Vjerujem da sam vlastitim činom skrivio opće zlo. Duboko sam u to uvjeren.
- Oče, ne morate se meni ispovijedati.
- Moram - Elzevir stisne Lauri ruke koje cijelo vrijeme nije ispuštao. - Moram. Ti si bila dijete, a od koga bih ako ne od djeteta mogao zatražiti oprost za svoju pokvarenu dušu? Opraštaš li mi?
- Da, oče, nikad vas nisam ni optužila, ali moja majka...
-Tvoja majka i tetke, one su shvatile. Oprostile su mi. Zato i jesam ovdje. Strijeljali bi me da nije njih...
- Meni, kažem vam, niste učinili nikakvo zlo. Oprostite, ali zaboravila sam...
- I to je zlo, razumiješ li? Zaborav je zlo. Nanio sam zlo svojoj župi i ako su to moji župljani zaboravili, znači da je zlo prodrlo tako duboko da je čak potonulo u zaborav, da mi je oprošteno...
- Moja vam je majka oprostila - prekinula je Laura već pomalo zbrkana župnikova objašnjenja.
- Nije, drži me ovdje, primila me je na stan i hranu kako bih upoznao milosrđe koje sam nisam znao pokazati prema pastvi. Tvoja je majka živa opomena i ja sam joj zahvalan na tome. Ne želim da mi itko oprosti.
- Oče, moji sinovi nisu pričešćeni. Znate, moj bi muž... Onesvijestio bi se... Da ga pitam za dopuštenje. Mogli biste mi vi...
- Zašto me to moliš, kaži iskreno?
- Oče, željela bih učiniti nešto posebno, ubija me dosada. Laura je uzdahnula i od bijesa i od tuge.
Obavivši taj obred koji joj je nedostajao u njezinu životu udane žene, osjetila je veliko zadovoljstvo, premda je bila svjesna da se zapravo u sebi opire muževoj volji. Juan Francisco nije išao na misu niti je govorio o vjeri. Ni Laura ni djeca. Samo je Maria de la O čuvala stare vjerske sličice na zrcalu, a Juan Francisco, iako ništa nije govorio, smatrao je to samo dragim uspomenama stare bogomoljke.
- Nemam ništa protiv, ali bih željela znati zašto to činiš? - upitala ju je Leticia.
- Život bi bio previše dosadan da obredima ne obilježujemo njegova razdoblja.
- Toliko se bojiš da ćeš izgubiti godine?
- Da, Mutti, bojim se vremena koje nije podijeljeno na sate. Takva je valjda smrt.
Leticia, njezine tri sestre i Laura okupile su se u župnikovoj sobi zajedno sa Santiagom i Dantonom.
- Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv - zapjevao je Elzevir stavljajući u usta po komad kruha osmogodišnjem i sedmogodišnjem dječaku, kojima je bilo smiješno što su ih doveli u mračnu sobu pa im dali da pojedu po komadić kruha i čuju latinske riječi. Njima bi bilo draže trčati xalapskim parkovima, Los Berrosom i Juarezovim parkom, dok ih crna teta čuva; njima se veoma svidio taj mirni grad koji su prihvaćali kao prostor bez opasnosti, kao vlastiti teritorij slobode koja im je bila zabranjena u glavnom gradu s ulicma prepunim automobila i privatnom školom prepunom svadljivaca i nasilnika od kojih je Santiago vječito morao štititi mlađeg brata.
- Mama, zašto stalno gledaš u krov one kuće?
- Ne znam, Santiago. U toj sam kući kao dijete stanovala s tvojim djedom i bakom.
- Mama, volio bih da u našoj kući imamo takav tavan. Bio bih gospodar dvorca i branio bih te od zločestih ljudi.
- Santiago, prije nego što sam otputovala u Xalapu uzela sam dvorkinju. Vas dvojica ste već bili ovdje s tetom. Morate biti pristojni prema Carmeli kad se vratite.
- Carmeli? Hoćemo, mama.
Laura je nešto slutila. Zamolila je Mariju de la O da ostane još nekoliko dana s dječacima u Xalapi, a sama će se vratiti u grad da spremi kuću. Sigurno u njoj vlada užasan nered jer je Juan Francisco sam i tako zaokupljen svojom politikom. Čim napravim reda, pozvat ću vas.
- Laura!
- Stoje, Mutti?
- Pogledaj što si zaboravila kad si se udala! Kinesku lutkicu Li Po. Prestala je misliti na nju.
- Mama, žao mije što sam je zaboravila. Pravu je tugu prikrila lažnim smijehom.
- Valjda zato što sam se pretvorila u Li Po svog muža...
- Hoćeš lije ponijeti?
- Ne, Mutti, bolje je da me ovdje čeka dok se ne vratim.
- Misliš li, kćeri, da ćeš se vratiti?
Ni Carmela ni Juan Francisco nisu bili u kućici u Aveniji Sonori kad je Laura negdje oko podneva stigla s kolodvora Bue-navista nakon već uobičajenog kašnjenja vlaka.
Osjetila je da se u kući nešto promijenilo. Bilo je tiho. Prazno. Da, život i radost u kuću unosili su dječaci i teta. Uzela je novine gurnute ispod kolnog ulaza. Kanila je dan provesti sama. Mogla bi u Kino "Royal", vidjet će što se prikazuje.
Otvorila je "El Universal" i ugledala na naslovnoj stranici "Carmelinu" fotografiju. Gloria Soriano, karmelićanka, uhićena je kao sudionica u atentatu na izabranog predsjednika Alvara Obregona. Otkrivena je u kući blizu Chapultepečke šume. Kad je počela bježati, policija joj je pucala u leđa. Redovnica je odmah preminula.
Laura je cijeli dan sjedila u blagovaonici gdje su se održavali politički sastanci. Pred sobom je imala otvorene novine i netremice gledala fotografiju blijede žene dubokih podočnjaka i izrazito crnih očiju. Počeo se spuštati mrak, ali nije upalila svjetlo, premda više nije mogla vidjeti sliku. Znala je to lice napamet. Bilo je to lice moralnog otkupljenja. Ako ju je Juan Francisco sve ove godine prekoravao što nije na tavanu posjetila katalonsku anarhisticu, zašto bi joj sad prigovorio što je pružila utočište progonjenoj karmelićanki? Dakako, neće joj prigovoriti, napokon će se osjećati sličnima u svojoj borbenoj humanosti, zaključi Laura ponavljajući riječ "borbenoj".
Juan Francisco vratio se kući u jedanaest sati navečer. Kuća je bila u mraku. Crna je ljudina bacila šešir na kauč, uzdahnula i upalila svjetlo. Trgnuo se kad je ugledao Lauru kako sjedi pred rastvorenim novinama.
- A, vratila si se. Laura je klimnula glavom.
- Vidjela si to o redovnici Soriano? - upita je Lopez Greene.
- Ne. Ja vidim anarhisticu Aznar.
- Ne razumijem te.
- Kad si u Xalapi na tavanu otkrio spomen-ploču, hvalio si mog oca zato što je zaštitio Armoniju Aznar. Tada sam te upoznala i zaljubila se u tebe.
- Jasno. Ona je bila junakinja radničke klase.
- A mene nećeš pohvaliti što sam dala utočište junakinji vjerskih progona?
- Redovnici koja ubija predsjednike.
- Anarhistici koja ubija careve i kraljeviće?
- Ne, Armonia se borila za radnike, a tvoja "Carmela" za popove.
- Ah, moja Carmela, ne tvoja.
- Moja nikako.
- Juane Francisco, ona nije bila ljudsko biće, ona je bila biće s drugog planeta...
- Iz prošlih vremena, ništa više.
- Nedostojna tvoje zaštite...
- Ubojica. Uostalom, da je mirno ostala ovdje kao što sam je zamolio, ne bi u nju pucali.
- Nisam znala da policajci Revolucije ubijaju kao i diktatorovi, da pucaju u leda.
- Rekao sam joj da će joj suditi kao što su sudili Toralu i nicerovoj ortakinji majci Conchiti, još, evo, jednoj ženi.
- Juane Francisco, čiju ti ljubav želiš? Jer moju više nikada nećeš imati.
Nije htjela slušati objašnjenja, niti se Juan Francisco usuđivao objašnjavati. Laura je spakirala kovčeg, izašla na aveniju, zaustavila taksi i dala adresu Elizabeth Garcia-Dupont, svoje prijateljice iz mladosti.
Juan Francisco je pošao za njom, naglo je otvorio vrata taksija, povukao jeza ruku i pokušao izvući iz taksija, ćušnuvši je po obrazu. Tada je iskočio taksist, odgurnuo Juana Francisca, srušio ga na pločnik i odjurio punom brzinom.
Laura se smjestila kod Elizabeth u modernom stanu u četvrti Colonia Hipodromo. Prijateljica iz mladosti dočekala ju je s veseljem, zagrlivši je i izljubivši, sa svom ljubavlju koju je Laura i očekivala. Zatim su jedna drugoj u spavaćici ispričale svoj život. Elizabeth se nedavno rastala od slavnog Eduarda Caraze koji se s njom poigravao na plesovima na hacijendi u San Caye-tanu, a nastavio je poigravati se s njom i nakon vjenčanja i selidbe u grad Mexico, jer Caraza je bio prijatelj Alberta Panija, ministra financija, pravog čudotvorca, koji je sredio državne financije nakon inflacije u doba Revolucije, kada je svaka buntovnička stranka tiskala svoj novac, tzv. bilimbiques. Eduardo Caraza smatrao se neodoljivim, sebe je nazivao "božjim darom za žene", a Elizabeth je stalno davao na znanje da joj je učinio veliku uslugu time što se njom oženio.
- Eduardo, tako mi i treba kad sam trčala za tobom.
- Draga, smatraj se sretnom što imaš mene, a meni je potrebno mnogo žena. Najbolje je da sklopimo sporazum.
- Imam tebe, ali i meni su potrebni drugi.
- Elizabeth, govoriš kao kurva.
- A ti si onda, dragi moj Lalo, muška kurva.
- Oprosti, nisam te htio uvrijediti. Salio sam se.
- Nikad nisi bio ozbiljniji. Uvrijedio si me pa bih bila najveća glupača na svijetu da, dragi, sada kad sam čula tvoju životnu filozofiju, i dalje trpim tvoja ponižavanja. Naime, ti imaš pravo na sve, a ja ni na što. Ja sam kurva, a ti si muškarčina. Ja sam propalica, a ti si gospodin, pa što bude, zar ne. Zbogom, pa-pa.
Srećom nisu imali djece, a i kako bi kad se Lalo trošio na zabavama, a kući se vraćao tek u šest ujutro ižvakaniji od žvakaće gume?
- Ne, Juan Francisco nije takav, uvijek me je poštovao sve dok me večeras nije htio udariti.
- Htio? Daj, pogledaj si lice.
- Dobro, udario me, ali inače nije takav.
- Laura draga, vidim da ćeš gadu sve oprostiti, a za tjedan dana vratit ćeš se u krletku. Idemo se zabaviti. Pozivam te u "Teatro Lirico" da vidimo debelog Roberta Sotu u predstavi El desmoronamiento. To je satira na račun onog sindikalnog vođe Moronesa, a kažu da svi pucaju od smijeha. Komad nikoga ne štedi, idemo prije nego što predstavu zabrane.
Uzele su ložu da budu neprimjetnije. Roberto Soto bio je isti Luis Napoleon Morones, sve je imao dvostruko, podbradak, trbušinu, usne, obraze i vjeđe. Radnja se odigravala na poljskom imanju sindikalnog vođe u Tlalpamu. Glumac je bio odjeven kao ministrant i pjevao je Dok ministrant sam bio... Oko njega devet ili deset polugolih djevojaka u suknjicama od banana, kakve je nosila Josephine Baker u pariškom varijeteu "Folies Bergere". Na bradavicama su imale zalijepljene zvjezdice. Debeljku su skidale misno ruho i pjevale Živjela radnička klasa... Dok je jedan visoki, tamnoputi muškarac u radničkom kombinezonu posluživao šampanjcem Sota, tj. Moronesa.
- Hvala ti, brate Lopeze Greene, služiš mi bolje nego itko, mogao bi čak promijeniti prezime u Lopez Red. Da ne odskače od okoline, zar ne. Svi smo mi ovdje red-gosi, a ne green-gosi, žarne, cure?...
"Mutti, čuvaj mi djecu dok ti se ne javim. Teta neka ostane s tobom. Poslat ću vam novac. Najdraža Mutti, moram srediti svoj život. Sve ću ti ispričati. Ostavljam ti Li Po. Imala si pravo."

VIII

Šetalište La Reforma, 1930.



"Neki Meksikanaci dobro izgledaju samo u lijesu."
Toj dosjetki Orlanda Ximeneza nasmijali su se svi na koktelu Carmen Cortine priređenom u povodu predstavljanja portreta njezine rođakinje, glumice Andreje Negrete, koji je naslikao mladi slikar iz Guadalajare Tizoc Ambriz. On je munjevito postao najtraženiji slikar među pripadnicima visokog društva koji nisu željeli ostaviti budućim naraštajima svoj lik naslikan kistom - komunističkim i čudovišnim - jednog Rivere, Orozca ili Siqueirosa, koje su prezirno nazivali "žbukala".
Bilo kako bilo, Carmen je Cortina prkosila svim konvencijama, a na svoje je koktele pozivala one koje je sama nazivala "prijestolničkom faunom". Kad je Elizabeth prvi put dovela Lauru na jednu od tih zabava, morala joj je izrecitirati imena uzvanika, premda su se ovi teško mogli razlikovati od "prikrpina" koje su samo svjedočile o njezinoj privlačnoj moći, jer tko ne bi želio biti viđen na "soarejama" Carmen Cortine? A ona, slijepa jednako od taštine koliko i od kratkovidnosti, nije ih ni razlikovala jednoga od drugoga, a govorkalo se daje osjet njuha i dodira izoštrila do pravog umijeća, pa joj je bilo dovoljno da se, onako slabovidna, približi prvom obrazu i usklikne: "Draga, divna si!", ili da dotakne premekani kašmir i kaže: "Rudy, sretne su oči koje te vide!"
- Rudy ili bijesni Orlando, watch outl - upozorila je Carmen počasnu gošću Andreju, ženu sedefaste kože, vječno sanjarskoga pogleda, nevidljivih obrva i savršeno simetričnog lica, koje se doimalo još simetričnijim zbog kose podijeljene na dva jednaka djela i ukrašene, usprkos putenoj mladolikosti njezina tijela, dvama bijelim pramenovima na sljepoočicama. Zbog njih su je, bez imalo poštovanja, prozvali "La Berrenda", aludirajući na njezinu sposobnost da poput onih bikova s bijelim pramenovima ubode rogovima, tvrdio je bijesni Orlando. Andrea će jednoga dana postati ono što zovemo punijom ženom, dodao je, but notyet; sada je još poput zrelog ploda, tek ubranog sa stabla, mami ljude.
- Pojedi me - rekla je Andrea smješkajući se.
- Oguli me - rekao je Orlando vrlo ozbiljno.
- Vraže - rekla je Carmen nasmijavši se glasno.
Slika Tizoca Ambriza bila je skrivena iza nekakvog malog zastora a trebala je biti otkrivena kada zabava bude na vrhuncu; Carmen će i samo Carmen odlučiti je li dosegnut vrhunac, onaj trenutak prije "vrenja" kad je sva "fauna" na okupu. Carmen je u glavi popisivala nazočne i nenazočne.
- Ti si statističarka high lifea - prišapnuo joj je Orlando na uho, ali glasno.
- Uh, nisam gluha -jauknulaje Carmen.
- Nisi ti tako loša - uštipnuo ju je Orlando za stražnjicu.
- Vraže jedan, što ti je to "statističarka"?
- Nova pomoćna znanost. Nov način obmanjivanja.
- Kako, kako? Umirem od radoznalosti.
- Pitaj Vargasa.
- Pedro Vargas? Onaj slavni. Jesi li ga čuo kako pjeva na Radiju W?
- Draga Carmen, upravo su otvorili Palaču lijepih umjetnosti, ne spominji mi Radio W.
- Što, onaj don Porfirijev nedovršeni mauzolej?
- Imamo simfonijski orkestar kojim ravna Carlos Chavez.
- Kako, Chavez?
- Kako ševi?
- Idi k vragu, nemoguć si.
- Poznajem te, praviš popis gostiju u svojoj glavici.
- Fm the hostess. It's my duty.
- Kladim se da ti čitam misli.
- Orlando, samo gledaj.
- Što ti, božanstvena sljepice, vidiš?
-The mixture, darling, the mixture. Nema više klasnog društva. Nije to mala stvar, zar ne? Znaš, još prije dvadeset godina, kad sam bila dijete...
- Carmen, vidio sam te na Plesu stoljeća, 1910., kako pokušavaš privući pozornost, uzaludno...
- To je bila moja teta. Anyway, pogledaj oko sebe. Što vidiš?
- Vidim žalosnu vrbu. Vidim nimfu. Vidim aureolu. Vidim sjetu. Vidim bolest. Vidim egoizam. Vidim ispraznost. Vidim osobnu i kolektivnu rastrojenost. Vidim lijepe poze. Vidim ružne stvari.
- Ti ništa ne znaš. Ti si frustrirani pjesnik. Hoću imena. Names, names, names.
- What's in a namel
- Što kažeš?
- Romeo i Julija, to.
- Kako? Tko ih je pozvao?
Laura je dugo odolijevala molbama prijateljice Elizabeth; ponašaš se kao udovica, Laura, a nisi, u pravo si se vrijeme oslobodila Lopeza Greenea kao i ja svoga Caraze, govorila joj je dok su hodale po Aveniji Madero tragajući, pod Elizabethinim vodstvom, za "lijepim i jeftinim stvarčicama" na reklamnim rasprodajama, za odjećom i ukrasima koji su se poslije Revolucije ponovno počeli pojavljivati u gradu Mexicu, u prodavaonicama u u Ulici grada Genta, Bolivarovoj i Ulici Šesnaesti rujna. Lov su počinjale doručkom u restauraciji "Sanborn's", nastavljale ručkom u "Prendesu" i dan završavale u "Irisu", u Ulici Donceles, tj. ulici djevica, Lauri najdražem mjestu jer su se u tom kinu prikazivali američki filmovi u MGM-ovoj produkciji s najboljim glumcima, Clarkom Gableom, Gretom Garbo, Williamom I )owellon, dok je Elizabeth više voljela "Palacio" u Aveniji Cinco dv Mayo, gdje su se prikazivali samo meksički filmovi, jer je obožavala smijati se Chatu Ortinu, plakati uz Saru Garcia ili se diviti histrionskom umijeću Fernanda Solera.
- Sjećaš li se kad smo bile u varijeteu Follies gledati debeljka Sota? Ondje se tvoj život promijenio.
- Elizabeth, kad ti propadne brak, propadne ti sve.
- Znaš li što se tebi dogodilo? Bila si inteligentnija od muža, kao i ja.
- Nije to, mislim da me je volio.
- Ali te nije razumio. Nemoj poricati, otišla si onoga dana kad si shvatila da si pametnija.
- Ne, jednostavno sam shvatila da Juan Francisco nije na razini svojih ideala. Možda sam bila moralnija nego on, iako mi je danas pomalo neugodno kad na to pomislim.
- Sjećaš li se one Sotove šale? "Da bi te u Meksiku smatrali pametnim, moraš biti lupež." Draga moja, preporučam ti da postaneš slobodna, pohotljiva žena ili, ako hoćeš, "koketa". Daj gutni ice-cream sodu, posrći sve slamkom pa idemo u kupnju i onda u kino.
Laura je rekla da se osjeća nelagodno stoje Elizabeth svim i svačim "bombardira", kako se počelo govoriti u velegradskom žargonu, punom neologizama prerušenih u arhaizme i arhaizama prerušenih u neologizme. Zavladala je neka vrsta lingvističke sublimacije poslije nedavnih oružanih sukoba, pa je "bombardirati" značilo obasipati darovima, "carranzirati" je značilo varati, "opsjedati" je značilo udvarati, "boriti se" značilo je naprezati se, "praviti se Wilsonom" značilo je prolaziti između ženskih nogu kao ispod slavoluka pobjede, kao američki predsjednik kad je marincima naredio da se iskrcaju u Veracruzu, a generalu Pershingu da izvede kaznenu ekspediciju na Pancha Villu. Sudbina je bila kao u pjesmi "Valentina", koja kaže: "Ako moraš umrijeti sutra, bolje je da umreš odmah"; odlučnost zaljubljenog muškarca uspoređivala se s onom u pjesmi "Adelita": Ako me ostavi zbog drugog, slijedit ću je i kopnom i morem. Selo se razlikovalo od grada kao u pjesmi s riječima ostala su mi samo još četiri polja kukuruza, ili nema više muškaraca, ni umišljenih glupača, a usporediti nekoga s Beristainom, odvratnim prostakom koji se proglasio generalom, premda se jedino borio protiv svoje punice, značilo je čeznuti za nečim što je tomu suprotno, za zauvijek iščezlom profinjenošću i šarmom Marije Conese, Bijele Mačkice, koja je navodno pjevajući aj, aj,i h.nnp.tnnp. mislila na strašnog ratnika, svog ljubavnika, vođu razbojničke družine poznate kao "Banda u sivom automobilu". "Strijeljati" je značilo nekoga oponašati, a "maderati" je značilo upravo ono što su njih dvije radile, tj. šetati se Maderovom avenijom, glavnom trgovačkom žilom kucavicom u središtu grada. Prije se ta ulica zvala Ulica Plateros, tj. zlatarska, a sada su je prekrstili u čast "apostolu Revolucije i demokracije".
- Pročitala sam vrlo duhovitu knjigu De fusiliamentos u kojoj autor Julio Torri kaže da je najgora stvar kad čovjek ide na strijeljanje to što mora rano ustati - rekla je Laura razgledajući izloge.
- Nije to ništa. Onaj bogac Caraza, moj muž, kaže daje u Revoluciji poginulo milijun ljudi, ali ne na bojištima, nego u kavanskim svađama. Laura - zastala je Elizabeth ispred Zastupničkoga doma u Ulici Donceles, tj. ulici djevica - znam da voliš ići u "Iris" zato što ti je muž zastupnik.
Kupile su ulaznice za film "A Free Soul" s Clarkom Gab-leom i Normom Shearer, a Elizabeth je rekla da obožava miris muegana i sidrala na ulazu u kino.
- Svježa jabuka i ljepljiv med - uzdahnula je sve plavija i punašnija gospođa, izlazeći iz kina. - Vidiš, Norma Shearer ostavila je sve, položaj, bogatog zaručnika (kako je otmjen taj Englez Leslie Howard!) sve zbog gangstera koji je više seksi nego... Clark Gable. Božanstven je s tim svojim klempavim ušima. Obožavam ga.
- Meni se više sviđa plavi, Leslie Howard, ali on nije Englez nego Mađar.
- Nemoguće, pa Mađari su Cigani, nose naušnice. Gdje si to pročitala?
- U časopisu "Photoplav".
- Možda ti se više sviđa taj plavi, Englez ili otmičar djece, što li je već, ali bi se udala za tamnoputog Juana Francisca. Draga moja, mene nećeš prevariti! Voliš ići u "Iris" zato što se nalazi blizu Zastupničkog doma. Uz malo sreće, vidjet ćeš ga. Zapravo, vidjet ćete se. Kažem ti. Samo ti kažem.
Laura je to nesigurno nijekala vrteći glavom, ali se više nije opravdavala prijateljici. Katkad joj se činilo da joj je život nalik na ljetni i zimski solsticij, samo što joj je brak iz proljeća prešao ravno u zimu bez prijelaznih godišnjih doba sa cvjetanjem i žetvom. Voljela je Juana Francisca, ali poštovati se može samo muškarac koji poštuje ženu koja ga voli. A Laura je osjećala da upravo toga više nema. Elizabeth možda ima pravo, treba iskušati druge vode, okupati se u drugim rijekama, pa ako i ne nađe savršenu ljubav, doživjet će romantičnu ljubav, makar bila i "platonska"; Elizabeth nije razumjela tu riječ, ali ju je provodila u djelo na svim zabavama što ih je neumorno pohodila.
- Gledaj me, ali me ne diraj! Dirneš li me, zarazit ćeš se! Nije htjela biti ničija igračka: njezina prijateljica Laura misli da se ljubav može roditi čim to poželiš. Zato su živjele zajedno, bez muškaraca i bez problema, odbijale su bezbrojne udvarace koji su, oslobodivši se u vihoru Revolucije svojih bračnih partnera, tražili ljubavnice, a zapravo majke.
Predstavljanje portreta Andreje Negrete, koji je naslikao Tizoc Ambriz, pružilo je napokon prigodu Lauri da napusti svoje "posno udovištvo", kako je to, užasavajući se, rekla Elizabeth, i bude sudionica "umjetničkog" događaja; dosta je bilo prežvakavanja prošlosti, zamišljanja nemogućih ljubavi, prepri-čavanja doživljaja iz Veracruza, čežnje za sinovima, straha od odlaska u Xalapu zbog osjećaja krivnje što je napustila dom i djecu, a nije znala kako bi to napuštanje opravdala, nije htjela pokvariti sliku koju su sinovi stvorili o Juanu Franciscu, nije htjela priznati svojoj Mutti i tetkama daje pogriješila i da bi joj bilo bolje da se udala za nekog momka iz svog staleža, daje muža potražila na plesovima u San Cavetanu ili xalapskom "Casinu", ali ponajprije nije htjela ocrnjivati Juana Francisca, htjela je da svi i dalje misle daje poklonila povjerenje hrabrome i borbenom muškarcu, vođi koji utjelovljuje sve što se u ovom stoljeću dogodilo u Meksiku, nije htjela svojima priznati: pogriješila sam, muž mi je potkupljiv i prosječan, muž mi je ambiciozan čovjek, nedostojan svoje ambicije; tvoj otac, Santiago, ne može živjeti a da mu ne priznaju zasluge, tvoj je otac, Dantone, nesretan jer misli da ga ljudi ne cijene koliko bi trebali, moj muž, Elizabeth, ne može priznati da je već ostao bez svojih zasluga. Sva se pozlata na medaljama oljuštila, ostao je samo bakar...
- Tvoj otac nije ništa učinio, samo je prijavio progonjenu ženu.
Kako da to kaže Santiagu i Dantonu koji su upravo navršavali jedan deset a drugi devet godina? Kako da to objasni svojoj Mutti i tetama? Kako da objasni da je u jednom trenu izgubio sav ugled stečen u dugogodišnjoj borbi, zato stoje samo jednom pogriješio? Bolje je, zaključi Laura u svojoj svojevoljno nametnutoj samoći, da Juan Francisco misli da gaje samo ona razotkrila i osudila. Njemu će biti svejedno bude li mislio da ga samo ona osuđuje, i nitko više, ni svijet, ni sinovi, ni njemu nevažne četiri starice koje žive povučeno u obiteljskom penzionu u Xalapi. Mužev će ponos ostati nedirnut. Ženina će tuga biti samo ženina.
Nije znala kako da sve to objasni upornoj Elizabeth, kao što nije mogla to objasniti ni veracruškoj obitelji s kojom se dopisivala kao da se ništa nije dogodilo; pisma su stizala na adresu u Aveniji Sonori. Nova sluškinja Juana Francisca predavala ih je Lauri jednom na tjedan. Laura bi dolazila u svoj bivši dom kad njega nije bilo kod kuće. Laura se uzdala u Mariju de la O. Ako ona i posumnja u što, šutjet će. Teta je bila utjelovljenje obzirnosti.
Poziv na predstavljanje portreta Andreje Negrete nije mogla odbiti, jer je dan prije Elizabeth svojoj gošći rekla da se ne brine zbog troškova.
- Pusti to, Laura! Platit ćeš mi šešir i haljine kad budeš mogla.
- Još nisam dobila novac koji bi mi Juan Francisco trebao davati mjesečno za uzdržavanje.
- I tako ti to ne bi bilo dovoljno - dobrodušno joj se narugala plavuša rumena lica. - Imaš garderobu kao Marlene Dietrich.
- Volim lijepe stvari, možda zato što zasad nemam ništa drugo što bi mi nadomjestilo... ispunilo prazninu, da tako kažem.
- Doći će to, ne očajavaj.
Zapravo i nije previše trošila. Čitala je. Na koncerte i u muzeje išla je sama, u kino i u restauracije s Elizabeth. Okolnosti koie su je navele da napusti muža bile su za nju bolne. Između
njih se ispriječila prijava policiji, jedna smrt, mrtva žena. Ali Chanelov miris, Schiaparellijev šešir, Balenciagin komplet... Moda se toliko promijenila u tako kratkom vremenu. Ne može se pojaviti u društvu odjevena kao šiparica, u kratkoj suknji nalik na one što ih nose plesačice čarlstona, i s frizurom po uzoru na Claru Bow kad je moderno odijevati se kao nove hollywoodske zvijezde. Nosile su se duge haljine i duga kosa s trajnom ondula-cijom, a grudi su krasili veliki ovratnici od pikea; one najhrabrije nosile su svilene večernje haljine pripijene uz tijelo, kao one što ih je nosila platinasta Jean Harlow, i neizostavni šešir. Žena skida šešir samo kad spava ili igra tenis. Obvezna je bila i gumena kapa za kupanje u bazenima, da se zaštiti kreacija frizera Marcela.
- Daj, trgni se malo.
Prije nego stoje pozdravila domaćicu Carmen Cortinu, prije nego što je razgledala mansardni stan, uređen prema nacrtima arhitekta Panija u strogom stilu Bauhausa, prije nego što je stigla izraziti divljenje slavljenici Andreji Negrete, dvije su ruke prekrile oči Laure Diaz dok joj je netko vragolasto šapnuo u uho: guess whol Kroz poluotvoreno oko Laura je prepoznala prsten od teškoga zlata s inicijalima "OX".
U prvi mah ga nije željela vidjeti. Iza ruku Orlanda Ximeneza bio je onaj mladić kojega nije htjela pogledati ni one večeri kad su se upoznali u blagovaonici na hacijendi "San Cavetano". Osjetila je onaj isti miris engleske lavande, čula onaj isti baritoni, namjerno povišen, očito po uzoru na Engleze, ponovno je u mislima vidjela tropsku terasu s prigušenim svjetlom, naslutila je onaj pravilni profil, ravni nos, kovrčavu plavu kosu...
Otvorila je oči i prepoznala gornju usnu, lagano uvučenu u odnosu na donju usnu i čeljust, pomalo kao u Habsburga. Ali umjesto kovrča, ugledala je poprilično ćelavu glavu, zrelo lice i onu žućkastu put, doista kao u kineskih radnika u veracruškoj luci.
Orlando je u Laurinim očima opazio razočaranje pa je rekao :
- Orlando Ximenez. Ne poznaješ me, ali ja tebe poznajem. Santiago te je spominjao s mnogo ljubavi. Mislim da si bila... Što sam ti ono rekao?
- Njegova najdraža djevica.
- Više nisi?
- Imam dva sina.
- I muža?
- Više ne.
- Umro je?
- Kao daje.
- A ti i ja još smo živi. Uh, vidiš kakav je život.
Orlando se osvrtao kao da opet traži balkon u "San Cavetanu", kutak gdje bi mogli biti sami, da mogu razgovarati. Laurine je grudi preplavila slatkokisela plima sjećanja na propuštenu prigodu. Ali Carmen Cortina nije na svojim zabavama dopuštala neukusne intimnosti ni bezobzirna osamljivanja. Kao da je naslućivala da bi se moglo dogoditi nešto osobito - dakle nešto što bi isključilo druge - umiješala se i paru počela predstavljati druge; tu je bio Nalgon del Rosal, stari aristokrat s monoklom, kojemu je najsmješnija šala bila skinuti to stakalce i - gospođe i gospodo, pogledajte - progutati ga kao hostiju, za šalu, jer je biolažan, od želatine; zatim Onomastico Galan, debeli i rumeni Španjolac koji je na zabave uvijek dolazio u noćnoj košulji, s prugastom noćnom kapicom obrubljenom crvenim resama, i sa svijećom, za svaki slučaj, ako u ovoj rastrojenoj revolucionarnoj zemlji nestane struje, zemlji kojoj treba jedna dobra "blagatura" kakvu je u Španjolskoj uveo Primo de Rivera; zatim par, muškarac prerušen u mornara, u kratkim hlačama i plavoj kapi na kojoj je pisalo POLJUBI ME, i žena nalik na Mary Pickford, s plavom, kovrčavom perikom, u bijelim dokoljenkama, lakiranim cipelama, čipkastim gaćicama, prekratkoj ružičastoj suknji, s neizbježnom velikom vrpcom u kovrčavoj kosi; zatim likovni kritičar u besprijekornu bijelu odijelu, koji je neprestano prezirno ponavljao:
- Sve su to la-kr-di-jaši.
Držao je ispod ruke svoju sestru, lijepu i visoku kao kip od marcipana. Ona je, poput bratove jeke, ponavljala: "Lakrdijaši, svi smo mi lakrdijaši!"; dotle se jedan stari slikar s nevidljivim, akutnim i svežderačkim zadahitisom proglašavao učiteljem modernog slikara Tizoca; taj mu je naslov osporavao drugi slikar, sjetan i razočaran, slavan po svojim pogrebnim crno-bije-lim slikama i po svom ljubavniku i učeniku, pravom crncu, kojega su svi, sam slikar, Grad i cijeli svijet, zvali "Xango", premda je, ali samo da bi ljudima bacio prašinu u oči - kako je rekla Carmen Cortina - crni macho imao ženu Talijanku koju je predstavljao kao Giocondin model.
Sav je taj cirkus izdaleka i klinički hladno promatrala Engleskinja koju je Carmen predstavila kao Felicitv Smith, ženu tako visoku da nije mogla vidjeti što se događa a da ne spusti pogled, kao da ih sve prezire, a budući daje bila uljudna, radije bi se zagledala u daljinu, jer je njezin pratilac bio nizak, bradat i elegantan muškarac, kojega je Carmen predstavila kao Jamesa Saxona, a ispod glasa kao nezakonitog sina engleskoga Kralja Georgea Petog; povukavši se na tropsku hacijendu u bogatoj Huasteci, taj ju je bdtard pretvorio u pravu folie - kako je rekla njegova prijateljica Felicitv - dostojnu Williama Beckforda, kralja književnih ekscentrika.
- Živjeti u Jamesovoj kući znači vječito se probijati kroz orhideje, kakadue i zavjese od bambusovine.
Problem je u tome, šapnula je Carmen Orlandu i Lauri, što su svi ovdje zaljubljeni jedni u druge. Felicitv u Jamesa, koji je homoseksualac i voli kritičara koji sve naziva lakrdijašima i koji luduje za crnim Xangoom, lažnim homićem, koji opet iz državnih razloga spava sa sjetnim slikarom, ali zapravo obožava svoju Napuljku, premda to ovu - takozvanu Mona Lisu - nije sprječavalo da sjetnog slikara pokuša obratiti u heteroseksualca i tako stvoriti menage-a-trois, koji ne bi bio samo ugodan nego i koristan u ovim kriznim vremena, dragi moj, kada nitko, ama baš nitko slikarima ne otkupljuje slike, a vlada naručuje slike samo od "žbukala", quel horreur, a Mary Pickford je zaljubljena u Talijanku, a Talijanka potajno dijeli postelju s mornarom, koji je također sumnjiv, ali Talijanka mu želi dokazati da je zapravo muškarčina, u to je ona sigurna samo što naš
Popaj zna da glumeći mušku prostitutku pobuđuje majčinski nagon u gospođa koje ga žele zaštititi, a on će ih na brzinu iskoristiti, ali Gioconda zna da je njezin muž zapravo Lotar, a ne Vrač Čarobnjak, ona bi željela glumiti Nardu - pratite li me, lijepi moji, zar ne čitate nedjeljne stripove u "El Universalu" - i pokušati, uz pomoć Xangoa, obratiti sjetnog slikara u normalnog čovjeka, da bi im se on, kao što sam već rekla, pridružio, a taj bi se njihov trio, kako sada stvari stoje, mogao pretvoriti u kvartet, pa i u kvintet, ako uključimo Mary Pickford, kakva zbrka i kakva muka za domaćicu, a na koncu konca i za tako čestitu obitelj kao što je moja!
- Carmen - javio se bezvoljni Orlando - ostavi ljude na miru. Čuj, da se Dostojevski podvrgnuo psihoanalizi, možda ne bi nikada napisao Idiota.
- Gospodine Orlando - dostojanstveno prozbori Carmen - ja pozivam samo osobe natprosječne inteligencije, a ne idiote. Samo bi mi još to trebalo.
Carmen je Cortina predstavljajući goste ostala bez daha, ali je još stigla predstaviti Pimpinelu de Ovando, propalu plemkinju, i Gloriju Iturbe, za koju se govorkalo daje špijunka u službi njemačkog kancelara Franza von Papena - što li sve ljudi neće izmisliti - ali, djeco, sve je postalo tako međunarodno, da nitko više i ne pomišlja na La Malincheov grijeh, tj. suradnju s neprijateljem.
Verbalni slapovi Carmen Cortine pretvarali su se u katarakte u ustima svih njezinih uzvanika, izuzevši mrtvačkog slikara crnoga i bijelog ("uklonio sam sve suvišno sa svojih slika"), koji je Orlanda i nadahnuo da izgovori one slavne riječi: "Neki Meksikanaci dobro izgledaju samo u mrtvačkom lijesu", upravo sekundu prije nego što se pojavio ministar prosvjete nove vlade, pa su domaćica i njezin štićenik slikar iskoristili prigodu i koordiniranim pokretom otkrili sliku dajući time znak da je dosegnut vrhunac večeri i izazvavši vrhunsku sablazan kad se pojavila prava slika glumice iz filma "Slatkice, zašto si tako sama", blistavo gole, ispružene na plavom kauču, koji joj je još više isticao bijelinu puti i prorijeđenost malja, što ih je slikar svojim umijećem, slaveći jedno a stidljivo prikazujući drugo, oplemenio i uzvisio do izraza produhovljene punoće, kao da je upravo golotinja postala odjećom ove redovnice željne bičevanja, kao vrhunskog oblika bluda, spremne užitak žrtvovati za nešto više od stida ili, kako je sažeo Orlando: Gle, Laura, pa to je kao naslov nekog romana iz prošlog stoljeća, Redovnica, udana žena, djevica i mučenica.
- To je portret moje duše - rekla je Andrea Negrete ministru prosvjete.
- Znači da na duši imate dlaka - bocnuo ju je zamijetivši odmah svojim pronicavim okom da slikar nije uklonio dlake s Andreina Venerina brežuljka, nego je boju runa uskladio s bijelim i prosijedim pramenovima što su krasili glumičine sljepoočice.
Ovim se zabava zapjenila kao vrh vala, a onda su se vode, kako se to kaže, smirile. Glasovi su se stišali i pretvorili u prigušeno čuđenje, ogovaranje ili divljenje, tako da nije bilo moguće saznati što tko misli o Tizocovu umijeću ili o Andrejinoj smionosti; ministar se hladno oprostio šapnuvši Carmen Cortini:
- Rekli ste mi da će to biti kulturni događaj.
- Kao Govina Maja, gospodine ministre. Jednog ću vam je dana predstaviti, ona je vojvotkinja od Albe, moja je velika prijateljica...
- Pretjerano širokogrudna princeza - dodao je suho član kabineta Ortiza Rubija.
- Oh, kako bih volio vidjeti sve dijelove tijela svih tijela svih vladinih kabineta! - uskliknuo je mornar s kapicom na kojoj je pisalo POLJUBI ME.
- Zbogom! - pozdravio je ministar naklonivši se kad je mornar u kratkim hlačama napuhao balon na kojemu je pisalo BLOW JOB i pustio ga da se digne do stropa.
- Je li ovdje gotovo? - upitao je veselo mali Popaj. - Kamo ćemo sad?
- U "Ledu"! - viknula je Mary Pickford.
- U "Las Veladoras", kod budnih žena - predložio je slikar neugodna zadaha.
- U "Los Agachados", kod pognutih muškaraca - uzdahnuo je kritičar u bijelom odijelu.
- Kakav lakrdijaš - zapjevušila je njegova sestra.
- U "Rio Rosu" - ohrabrila se Talijanka.
- U "Salon Mexico" - zapovjedio je engleski vitez de la main gauche.
- Lijepi dragi Meksiko - zijevnula je visoka Engleskinja.
- U "Afriquitu" - promumljao je pomodni kolumnist.
- Idem po jedan high-ball - rekao je Orlando Lauri.
- Mi smo imenjakinje - rekla je Lauri smješkajući se lijepa žena, koja je sjedila na kauču i, pokušavajući prilagoditi svjetlo svjetiljke na stoliću pokraj sebe, dodala nasmijavši se: Nakon određene dobi žena ovisi o svjetlu.
- Vrlo ste mladi - rekla je Laura provincijski uljudno.
- Mogle bismo biti vršnjakinje, malo nam je više od trideset, zar ne?
Laura je Diaz klimnula glavom i nijemo prihvatila poziv žene pepeljastoplave kose, koja je pokraj sebe na kauču namjestila jastučić i uzela čašu viskija.
- Laura Riviere.
- Laura Diaz.
- Da, Orlando mi je rekao.
- Poznajete se?
- Zanimljiv čovjek. Samo što je ostao bez kose. Rekla sam mu da obrije glavu. Tada ne bi bio samo zanimljiv nego i opasan.
- Mogu li vam nešto priznati? Uvijek sam ga se bojala.
- Molim te, prijeđimo na ti. I ja sam ga se bojala. Znaš li zašto? Reći ću ti. Nikad se nije dogodilo.
- Nije.
- To, draga, nije bilo pitanje, nego tvrdnja. Nikad se nisam usudila.
- Ni ja.
- Pa usudi se. Nikad nisam vidjela da nekoga tako gleda kao tebe. Uostalom, kunem ti se daje opasnije zaključati vrata, nego ih otvoriti. - Laura Riviere pogladi svoj vrat ukrašen dragim kamenjem. - Znaš? Otkako sam se rastala od muža, imam prodavaonicu antikviteta. Navrati jednom.
- Stanujem s Elizabeth.
- Valjda ne zauvijek?
- Ne.
- Što kaniš?
- Ne znam. To i jest moj problem.
- Savjetujem ti, imenjakinjice, da ne odugovlačiš s nemogućim. Bolje stvari mijenjaj u svoju korist dok ne bude prekasno. Ne oklijevaj. Gle, evo tvoje prijateljice Elizabeth.
Laura je pogledala oko sebe. Više nije bilo nikoga, odlepršala je i Carmen Cortina sa svojim dvorom. Kamo? U "Tenampu" slušati mariachise? Dogovoriti se za predstavu s prostitutkama u "La Bandidu"? Piti rum budan i pognut pod niskim krovom? Plesati uz orkestar Luisa Arcaraza u novom hotelu "La Reforma"? Slušati Juana Arvizua, tenora "svilena glasa" u starom hotelu "Regis"?
Laura Riviere namjestila je kosu tako da joj je pokrila pola lica, a Elizabeth Garcia-Dupont ex Caraza rekla je Lauri Diaz ex Lopez-Greene, žao mi je, ljepotice, ali imam plan za ovu noć u svom stanu, shvaćaš, svaka se žena mora malo proveseliti, ha, ha, bar jedanput, ali, mislila sam i na tebe, rezervirala sam ti sobu u "Regisu", evo ti ključ, samo idi i nazovi me sutra.
Nije se iznenadila kad je, otvorivši vrata hotelske sobe, našla Orlanda Ximeneza, golog, s ručnikom svezanim u struku. Iznenadila se otkrivši najednom da joj se netko može svidjeti, ne toliko što se ona nekome sviđa, jer je to mogla pretpostaviti, njezino zrcalo nije pokazivalo samo njezinu sliku nego ju je produživalo sjenom ljepote, utvarom koja ju je poticala da - sada odmah - izađe iz sebe i uđe u zrcalo, kao Alisa, samo zato da otkrije da se iza svakog zrcala nalazi drugo zrcalo i da svaki odraz Laure Diaz skriva drugu sliku koja strpljivo čeka da ona pruži ruku, daje dodirne i osjeti kako bježi u novi život.
Pogledala je golog Orlanda ispruženog na postelji i htjela ga pitati koliko života imamo.
Čekao ju je, a ona je pomislila na mnogo različitih muškaraca, kao što muškarci misle na mnogo žena, samo što žene to ne smiju javno reći, nego samo u najvećoj intimi: ne sviđa mi se jedan muškarac, sviđaju mi se mnogi jer sam žena, a to ne znači da sam kurva.
Skinula je najprije prstenje, htjela se čistim, laganim i požudnim rukama približiti Orlandu, koji je pokušavao Lauru pročitati iz postelje, izazvati je stisnutom šakom i zlatnim prstenom s inicijalima "OX", da, spočitavao joj je sve one godine izgubljene za ljubav i onaj odgođeni sastanak, a ovaj put da, sada da, i ona, ona njemu govori "da" i skida prstenje, ponajprije onaj vjenčani, koji joj je kupio Juan Francisco, i onaj dijamantni, naslijeđen od bake Cosime Kelsen, koja je ostala bez prstiju od mačete kojom je zamahnuo zaljubljeni Ljepotan iz Papantle, skida prstenje i spušta ih na sag primičući se Orlandovu krevetu i poput Crvenkapice izgubljene u šumi baca pticama mrvice, pticama koje su sve odreda ptice grabljivice, pa ih jednu po jednu kljucaju i uništavaju tragove govoreći izgubljenoj djevojčici: "Povratka ti nema, u vučjoj si jami..."

IX

Međuoceanski vlak, 1932.



Laura Diaz nalazila se u istom vlaku koji ju je kao mladenku doveo iz Xalape u grad Mexico, samo što je ovaj put putovala u suprotnom smjeru, po danu, a ne po noći, i sama. Posljednje društvo prije nego što je stigla na Kolodvor Colonia bio joj je čopor pasa koji su trčali iza i ispred nje i plašili je, ponajprije zato što ih nije očekivala. Nije zamijetila dvije stvari, daje Grad presahnuo, da su jezera i kanali - Texcoco, La Viga, La Veronica, umiruće pritoke aztečke lagune - najprije zatrpavani smećem, onda šutom s gradilišta i naposljetku asfaltom. Grad na jezeru umro je zauvijek, a to Laura, koja bi katkad u mašti vidjela piramidu opkoljenu vodom, nije mogla sebi objasniti.
Zato su Grad zaposjeli psi, nekrižani križanci, izgubljeni, smušeni, pobuđujući ujedno strah i sućut. Nekoć su to bili otmjeni škotski ovčari, hitre doge ili degenerirani njemački ovčari, koji su se na koncu pomiješali u tom velikom čoporu, bez ogrlica, bez cilja, bez gospodara i bez rodovnika. Sve su obitelji koje su imale čistokrvne pse, napustile Meksiko ostavivši svoje životinje da pobjegnu ili uginu od gladi. U mnogim su bogataškim kućama u četvrti Colonia Roma i oko Šetališta La Reforma nađena trupla pasa privezanih za stupove, zatvorenih u svojim kućicama, bez hrane i bez mogućnosti da pobjegnu. I psi i gospodari natjecali su se u nevjernosti kako bi preživjeli.
"Laura, rasli su sami, nitko ih nije dresirao, nijedan pas ne zna da ima rodovnik, i ako im se vrate gospodari, a već su se počeli vraćati, najviše njih iz Pariza, tek rijetki iz New Yorka, mnogi iz Havane, više ih neće moći pronaći..."
To joj je rekao Orlando. U vlaku je pokušavala zaboraviti pse lutalice, ali je ta slika zasjenila sve druge iz njezina života s Orlandom u tih osamnaest mjeseci koliko je proteklo odondakad su prvi put vodili ljubav u hotelu "Regis", gdje au i ostali - sobu i poslugu plaćao je Orlando - i počeli zajedno izlaziti u društvo i provoditi život koji je Orlando nazivao "promatranje za moj roman", premda se Laura na trenutke pitala uživa li doista njezin ljubavnik u tom ispraznom i površnom životu Grada u koji se nakon dvadeset godina revolucionarnih previranja vratio mir, ili je Orlandovo kruženje svim društvenim slojevima samo dio nekog tajnog plana, kao što je bila ona njegova posrednička veza s katalonskom anarhisticom Armonijom Aznar.
Nikad ga to nije pitala. Nije se usuđivala. Za razliku od Juana Francisca, koji je govorio o svemu što mu je bilo na umu pretvarajući to čak u govorništvo, Orlando nikad nije govorio o tom što radi. Laura je mogla znati ono što će se zbiti, ali nikad ono što se već zbilo. Nije govorio ni o svojoj vezi sa starom anarhisticom s tavana u Xalapi ni o vezi s njezinim bratom strijeljanim u Veracruzu. Premda se onom prvom vezom mogao hvaliti, a iz druge izvući korist... Neka vrsta aureole junaštva lebdjela je nad svima koji su bili u dodiru s Armonijom Aznar i Santiagom Diazom. Zašto se Orlando nije okoristio tom aurom?
Gledajući ga kako spava, iscrpljen, bespomoćan pred očima budne žene, Laura je razmišljala o mnogočemu. Na prvome mjestu o skromnosti u javnom životu: on bi to nazvao suzdržanošu i obazrivošću, ali bi istodobno odapeo nekoliko satiričnih strjelica na samoga sebe i smislio nekoliko otrovnih epigrama namijenjenih društvu. Nije se ustručavala nazvati to stidljivošću muškarca koji je u svom putenom životu bio prilično bestidan: možda je posrijedi tajnovitost zbog sudjelovanja u kakvom političkom pokretu. Ali u kojem? U anarhističkom, sindikalističkom, pokretu kojemu je cilj zabrana reizbornosti, zbog sudjelovanja u prevratu ili u Revoluciji s velikim "R", koja je u Meksiku sve okrenula naglavce, u toj golemoj freski u kojoj su se svi našli, freski poput onih što ih sada slika Diego Rivera: konjaništvo i ubojstva, pobune i bojevi, bezbroj junačkih ali isto toliko i sramotnih djela, uzmaci i proboji, zagrljaji i ubodi nožem...? Sjetila se kako je, kad se udala, otkrila novu umjetnost, zidno slikarstvo, i posjetila Diega koji je oslikavao Narodnu palaču.
- Orlando, izbacio me van jer sam bila u crnini nakon smrti mog oca.
- Ne čezneš za Xalapom?
- Imam tebe. Za čim da čeznem?
- Za sinovima, majkom.
- I starim tetkama - nasmiješila se Laura jer joj se Orlando obraćao neuobičajeno svečano. - Kad pomislim da je Diego Rivera praznovjeran.
- Da, Laura, za starim tetkama...
Je li on tajnovit junak? Je li on obazriv prijatelj? I k tomu sentimentalan dječak? Sve što bi se Lauri ujutro učinilo da zna o"pravom" Orlandu, uvečer bi taj "pravi" Orlando obezvrijedio. Poput kakva vampira, bezazleni i zaljubljeni jutarnji anđeo pretvorio bi se, čim bi zašlo sunce, u napadačkog đavla otrovna jezika i cinična pogleda. Dakako, prema Lauri nikad nije bio zao, ona je na svom licu još osjećala pljusku svog muža Juana Francisca kad ju je one noći vukao van iz taksija. Nikad je neće zaboraviti. Nikad mu neće oprostiti. Muškarac ne zna da je pljuska za ženu nekažnjeno zlostavljanje, najveća uvreda, kukavština, uvreda ljepoti koju svaka žena beziznimno na svome licu njeguje i pokazuje... Orlando nikad nije bio ironičan prema njoj, nije se grubo šalio na njezin račun, premda je noću morala gledati negativ dnevnog Orlanda, obazrivog, osjećajnog, zaljubljenog, pažljivog spram ženskog tijela kao da je posrijedi njegovo vlastito, Orlanda koji je mogao biti istodobno strastven i pun poštovanja prema ženskom tijelu koje grli...
- Pripremi se - rekao joj je ne gledajući je i uhvativši je ispod ruke tako odlučno kao da su njih dvoje kršćani koji se spremaju ući u cirkus s lavovima. - Brace yourself, my dear. Ulazimo u Veliki cirkus, ali u njemu nećeš čuti lavlju riku nego mukanje krava, blejanje ovaca! Ako napneš uši, čut ćeš i vučje zavijanje. Avanti, popolo romanol Evo naše domaćice. Dobro je pogledaj. Pogledaj. To je Carmen Cortina. Dovoljne su tri riječi daje opišeš: pije, puši, stari.
- Darlings! Baš mije drago što vas opet vidim... I to zajedno, još uvijek. Pravo čudo, pravo čudo...
- Carmen, prestani piti, prestani pušiti, stariš.
- Orlando! - glasno mu se nasmijala domaćica. - Što bih ja bez tebe? Govoriš mi iste one istine koje mi je govorila mama, počivala u miru Božjem...
Noć je vani mirisala na oluju, a unutra na mrzovolju.
- Misli što hoćeš i ne očekuj da lijepo govorim o svojim prijateljima - rekao je sjetni slikar kritičaru u bijelom odijelu koji je ponavljao svoj neizbježni "svi smo lakrdijaši".
- Nisam to htio reći! Stvar je u tome da imam samo neobranjive prijatelje. Ako su dostojni mog prijateljstva, ne znači da moraju biti dostojni moje obrane. Nitko ne zaslužuje toliko.
- Sami lakrdijaši.
- Nije u tome problem - upao je mladi profesor filozofije, koji je opravdano uživao glas neizbirljiva zavodnika. - Važno je biti ozloglašen. To je najveća javna vrlina u današnjem Meksiku, zvao se ti Plutarco Elias Calles ili Andrea Negrete - dodao je Ambrosio O'Higgins, jer se tako zvao visoki, plavokosi i mrzovoljni stručnjak za Husserla čija se osobna fenomenologija vidjela na njegovu licu, vječito punu gađenja, i u njegovim očima, koje su, premda sanjive, bile pune jasne intencionalnosti.
- Kad već govoriš o ozloglašenosti, u tom ti nitko nije ravan - rekla mu je uskrsnula i upravo spomenuta Andrea Negrete, koja se nakon neuspjeha svog posljednjeg filma "Život je dolina suza", s podnaslovom "Ali žena trpi više nego muškarac", bila povukla u samostan Durango, u svojoj rodnoj pokrajini, u kojemu je nadstojnica bila njezina pratetka i u kojemu je živjelo samo njezinih dvanaest sestrična.
- Ni moja tetka nadstojnica ni moje sestrične redovnice nisu ni primijetile da nas je sa mnom bilo trinaest za stolom u refektoriju. To su svetice bez ikakvih zlih primisli. Ako je netko umirao od straha, to sam bila ja. Bojala sam se da ću se ugušiti jedući ljuti paprikaš mole. Jer je jedno posve sigurno, a to je da je samostan moje tetke, časne Marije Pomoćnice, najbolja meksička restauracija, kunem vam se...
Prekrižila je prste i prinijela ih ustima a Laura je sklopila oči kako bi još jednom u mašti vidjela Ljepotana iz Papantle kako udarcem mačete odsijeca prste baki Cosimi i kako iz osakaćenih nokata curi krv i pada po chinacovu šeširu...
- U tom ti nitko nije ravan - rekla je glumica filozofu.
- Ti si mi ravna - odgovorio joj je mladić irskog prezimena i vječito uzdignutih obrva, kao da su paralizirane.
- Pa kad ćemo nas dvoje postati par? - nasmiješila mu se Andrea.
- Moram prvo malo ostarjeti, i gore i dolje - rekao je O'Higgins vadeći lulu. - Pazi, rekao sam ostarjeti, a ne htjeti...
- Ah, dečkiću, tako si zgodan da ne moraš biti moralan.
Andrea im je okrenula leđa samo da se pozdravi s mornarom u kratkim hlaćicama i s djetinjastom starletom s kovrčama. Razmijenili su suptilne prijetnje.
- Jednog ću dana izvaditi bodež pa ću te tako izbockati da ćeš postati cjediljka...
- Znaš li koji je tvoj problem, draga? Imaš samo jednu guzicu, a kenjala bi u dvadeset kahlica odjednom...
- Orlando, jesi li vidio onog prekrasnog tipa.
Orlando se složio s Laurom, zagledali su se u najprivlaćnijeg muškarca na zabavi.
- Znaš, otkako smo došli, nije se prestao promatrati u zrcalu.
- Laura, svi se promatramo u zrcalu. Nevolja je što se katkad u njemu ne vidimo. Pogledaj Andreu Negrete! Već dvadeset minuta sama pozira kao da je gleda cijeli svijet, a nitko se na nju i ne osvrće.
- Osim tebe, koji sve vidiš - pomilovala je Laura bradu svom ljubavniku.
- Ljepotan koji se neprekidno promatra u zrcalu i ni s kim ne razgovara... Andrea - Orlando je naglo ispružio ruku - stani iza njega!
- Adonisa?
- Poznaješ li ga?
- Ni s kim ne razgovara, samo se promatra u zrcalu. Stani iza njega, molim te.
- Što si rekao ?
- Da mu se primakneš, budeš njegov odraz. On želi upravo to. Da budeš njegov duh. Kladim se da ćeš večeras završiti s njim.
- Dragi, iskušavaš me...
Ušla je Laura Riviere s tamnoputim muškarcem "u najboljim godinama", punim sebe, upozorio je Orlando Lauru Diaz, milijunaš i vrlo moćan političar, Artemio Cruz, Laurin ljubavnik, pridružila im se u ogovaranju Carmen Cortina, a nitko ne razumije zašto ne ostavlja svoju ženu, smiješnu provincijalku bez ukusa - oprosti, Laurita, nisam mislila na tebe - kad ima, naglašavam, ima jednu od najotmjenijih žena u našem društvu, c'estfou, la vie - nastavila je ogorčena Carmen Sljepica, kako ju je nazivao Orlando kad bi njegovo bezvoljno raspoloženje prešlo u dosadu.
- Laura draga - obratila se Elizabeth svojoj prijateljici s plesova u Xalapi - jesi li vidjela tko je došao? Vidiš li kako se došaptavaju? Što to Artemio Cruz želi a ne usuđuje se reći Lauri Riviere? Draga moja, evo ti jedan savjet: ako želiš osvojiti muškarca, nemoj govoriti, samo diši i ništa više, diši, malo uzdahni, ovako... Govorim ti to jer mi se čini da si katkad preglasna.
- Elizabeth, pa već imam muškarca...
- Nikad se ne zna, you never know... Ma nisam ti došla davati pouke o disanju, samo sam ti htjela reći da mi možeš i dalje slati sve račune, za frizera, za haljine, nemoj se ustručavati, lijepa moja, onaj debelousti Caraza dobro me je opskrbio, uživam trošiti, a ne bih htjela da kažu kako mi prijateljicu uzdržava Orlando Ximenez...
Laura je, nasmiješivši se s jedva primjetnom gorčinom, upitala Elizabeth:
- Zašto me vrijeđaš?
- Vrijeđam te? Svoju najstariju prijateljicu? Bože!
Elizabeth obriše znoj koji je orosio duboki jarak između njezinih prebujnih grudi.
- Pa dobro, bocnula si me.
- Nije bilo namjerno.
- Rekla sam ti da ću ti platiti. Znaš kako mi je.
- Draga moja, čekat ćemo novu revoluciju, možda će tvom mužu tada ići bolje? On je zastupnik Tabasca? Pa to je kraj gdje ljudi samo zagorčavaju život svećenicima i piju tepache, ondje ne žive gospoda koja plaćaju porez.
Laura je okrenula leđa Elizabethi i uhvatila Orlanda za ruku kao da ju je spopala želja da pobjegne. Orlando je pomilovao Lauri ruku smiješeći se.
- Ne želiš se valjda sudariti sa strašnim Artemijem Cruzom u dizalu? Kažu da je on pravi morski pas, a tebe, ljubavi, imam pravo grickati samo ja.
- Pogledaj kako je arogantan. Upravo je ostavio Lauru.
- Kažem ti daje on morski pas. Morski su psi stalno u pokretu. Ako se zaustave, potonu na dno mora i uginu.
Dvije su se Laure spontano zaputile jedna prema drugoj.
- Obje Laure imaju tužno lice, što je to u tuzi da je nalik princezi? - šapnuo je Orlando stihove pjesnika Rubena Darija i otišao im po piće.
- Zašto podnosimo mondeni život? - upitala je najednom plavuša.
- Valjda od straha - odgovorila joj je Laura Diaz.
- Straha da govorimo, straha da kažemo istinu, straha da nam se ne smiju? Shvaćaš li? Ovdje nema nijednog čovjeka koji nije došao naoružan šalama, vicevima, koji nije wity. To su im mačevi kojima se brane na turniru na kojemu je nagrada slava, novac, seks, a iznad svega osjećaj da si duhovitiji od drugih. Laura Diaz, želiš li i ti to?
Laura je odlučno zanijekala. Ne!
- Onda bježi, odmah.
- Ja ne mogu. Zarobljena sam. Tijelo mi je zarobila ta rutina, ali, kunem ti se, kad bih mogla pobjeći iz svog tijela... Mrzim ga - uzdahnula je Laura Riviere i nečujno jauknula. - Znaš li kamo sve ovo vodi? Čovjek se usidri u toj umišljenosti i naposljetku sam sebe zamrzi.
- Evo - prišao im je Orlando držeći pažljivo tri manhattana među dlanovima spojenih ruku. ---Glavna se glumica već zbližila s glavnim Narcisom. Imao sam pravo. Slavne su žene izmislili bezazleni muškarci.
- Nisu - uzela je čašu Laura Riviere. - Izmislili su ih zli muškarci, koji nas osuđuju na teatralnost.
- Dragi moji - prekinula ih je Carmen Cortina -jesam li vas upoznala s Querubinom de Landa?
- Nitko se ne zove Querubina de Landa - rekao je Orlando Carmen, zraku, noći i previsokoj i svečano najavljenoj gospođici Querubini de Landa, koja je držala ispod ruke otmjenog filozofa, kojemu je Orlando u prolazu dobacio: - S pravom te zovu Veliki Pilićar!
- Moj dragi ali neuki Orlando, o imenima je najviše znao Platon, koji je rekao da ih ima običnih, nerazdvojivih od stvari i takvih koja su skladan spoj prirodnog i potrebnog, kao na primjer u Laure Riviere i Laure Diaz. Laku noć.
O'Higgins se naklonio društvu i udario po stražnjici Querubinu de Landa, u čijem se imenu skladno spojilo obično s prirodnim: - Let's fuck.
- Kladim se da se zapravo zove Petra Perez - rekla je srdačna domaćica i potrčala pozdraviti neobičan par koji je stigao u glavni salon mansardnoga stana na Šetalištu La Reforma: postarijega gospodina koji je držao ispod ruke drhtavu gospođu.
Potpetice Laure Diaz odzvanjale su kao udarci čekića po pločniku. Smješkala se držeći Orlanda ispod ruke. Upoznali su se, rekla je, na hacijendi u Veracruzu i završili u mansardnom stanu na Šetalištu La Reforma, ali po istim pravilima i s istom željom: da ih otmjeno društvo i njegove carice, dona Genoveva Deschamps u San Cavetanu i Carmen Cortina u gradu Mexicu, prihvate ili odbace.
- Kako bi bilo da pobjegnemo? Ljubavi, trpimo ovo već osamnaest mjeseci.
- Kad sam s tobom, vrijeme mi ništa ne znači - rekao joj je ne više tako mlad i već proćelavi Orlando Ximenez.
- Ti jedini nikad ne nosiš šešir. Zašto?
- Upravo zato da budem jedini.
Te hladne prosinačke noći hodali su onom stranom šetališta koja je bila zasađena drvećem. Druga strana, s ugaženom zemljom, bila je namijenjena jahačima ranoraniocima.
- Još uvijek ne znam ništa o tebi - usudila se reći Laura stisnuvši mu još jače ruku.
- Ništa ne skrivam od tebe, ne znaš samo ono što ne želiš znati.
- Orlando, ove smo noći, kao i svake noći prije, samo slušali obične, uvijek iste fraze...
- Desperaterka. Samo ti nastavi.
- Znaš što? Napokon sam shvatila da ljudima u ovom svijetu u koji si me uveo nije važno kako će nešto završiti. Meni je ova noć bila zanimljiva. Laura Riviere i Artemio Cruz pokazivali su najviše međusobnog poštovanja. A eto... Otišao je, a večer je loše završila. To je najvažnije što se večeras dogodilo.
- Dopusti da te utješim. Imaš pravo. Nije važno kako će što završiti. Dobro je kad ne primjećujemo daje sve gotovo.
- Ljubavi, osjećam se kao da stojim na klimavu stubištu...
Orlando zaustavi taksi i izgovori adresu, Lauri nepoznatu. Vozač ih je pogledao začuđeno.
- Šefe, jeste li sigurni?
Grad je Mexico 1932. ostajao rano prazan, ljudi su objedovali u točno određeno vrijeme u svojim kućama, gdje bi se okupila cijela obitelj, svi su bili vrlo vezani jedni za druge kao daje građanski rat - koji je trajao dvadeset godina, bez odmora - naučio rodbinske skupine da žive u strahu, zagrljeni, očekujući najgore: nezaposlenost, oduzimanje vlasništva, strijeljanje, otmicu, silovanje, gubitak ušteđevine, bezvrijedan papirni novac, bahato komešanje buntovničkih skupina. Jedno je društvo nestajalo. Novo se još nije jasno razabiralo. Građani su jednom nogom stajali u brazdi, a drugom u pepelu, kao u Francuskoj poslije Napoleona, kako je rekao Musset. Nevolja je u tome što katkad krv pokrije i brazdu i pepeo pa izbriše granice između vječito neplodnog zemljišta i zrna koje, da bi dalo plod, najprije mora umrijeti.
Zabave poput onih što ih je priređivala slavna i slabovidna Carmen Cortina bile su odušak mondenoj eliti, u kojoj je bilo i Zrnja i Pepela, onih što su preživjeli nakon revolucionarne strahote, onih što su od nje živjeli i onih što su u njoj umrli, ali to još nisu znali. Carmenine su zabave bile iznimka, rijetkost. Otmjene obitelji i prije su se posjećivale, još prije su međusobno sklapale brakove, a pripadnike novog, revolucionarnog društva propuštale su u svoje redove pod povećalom i kroz cjediljku... Kad bi se neuljuđeni general iz Sonore oženio ljupkom gospođicom iz Sinaloe, odmah bi iz Culiacana stigla njezina rodbina i znanci da to odobre ili osude. Obitelji generala Obregona nije bilo stalo do visokog društva pa bi Jednoruki iz Ćelave bio bolje učinio daje ostao uzgajati purice na svom imanju u Huatabampu i da se nije pokušao ponovno uhvatiti u kolo reizbora i smrti. Naprotiv, obitelj Calles željela je uspostaviti veze, istaknuti se, predstaviti svoje kćeri u Countrv Clubu "Churubusco" i zatim prirediti vjenčanje, u crkvi, dakako, i proslaviti ga u užem krugu, naravno. Međutim, najpoznatiji je i najuvažavaniji bio slučaj generala Joaquina Amara, oličenja revolucionarnog vođe, neusporedivog konjanika, nalik na kentaura, Yaki Indijanca s rupcem oko vrata i naušnicom, puti kao od ebanovine, debelih, putenih i izazovnih usana, pogleda izgubljena u počecima plemena - koji se oženio gospođicom iz najotmjenijih krugova na Sjeveru i koji je umjesto svadbenog dara morao obećati da će naučiti francuski i bonton.
Uvijek je bilo mladića sklonih uživanju, a kako više nije bilo novaca za studij u inozemstvu, svi su studirali pravo na San Ildefonsu ili medicinu na Santo Domingu, najsiromašniji su pohađali stručne škole, a najimućniji su studirali arhitekturu. Sve su te škole bile u starom središtu grada, prepunom restauracija, kabarea i barova. Život puka odvijao se tu danju i noću, vrvjelo je kao u nevidljivu mravinjaku, a Grad je još bio pun muškaraca u velikim slamnatim šeširima, sandalama od konoplje, radničkim kombinezonima i šalovima - to mi je pokazao moj muž Juan Francisco kad me je odveo da vidim pučke četvrti, kako bi me uvjerio da su problemi tako golemi da mije bolje ostati kod kuće i čuvati djecu...
- Muž ti nije ništa pokazao - rekao je Orlando Ximenez neočekivano grubo, uhvativši Lauru Diaz za ručni zglob i prisilivši je da uđe u napola izgrađeno područje, to je bio iznenadni šok, paradoks, to su bile ulice, to su bile kuće, a ipak je to bila pustinja usred velegrada, ruševina sazdana od prašine, projektirana kao ruševina, piramida od pijeska oko koje su se počele pojavljivati na prvi pogled nevidljive, nejasne siluete, oblici koje je teško imenovati, nedovršeni svijet, koji se pomicao u sivilu te gradske tajne; Orlando je vodio Lauru za ruku kao stoje Vergi-lije vodio Beatricu, a ne Dantea, jednu drugu Lauru, ne onu Petrarcinu, prisiljavao ju je da gleda, pogledaj, vidiš li ih, izlaze iz svojih rupa, izviru iz smeća, reci mi, Laura, što možeš učiniti za ovu ženu koju nazivaju Žaba, koja skakuće jer joj se trup spustio među bedra, pogledaj je, mora skakati poput žabe u potrazi za jestivim otpadom, Laura, što možeš učiniti, pogledaj, što možeš učiniti za ovog čovjeka bez nosa, bez ruku i nogu, koji puže po zemlji poput čovjeka zmije... Daj, pogledaj ih sad jer je noć, jer oni izlaze samo kad nema svjetla, jer se boje sunca, jer se danju zatvaraju od straha, da ih tko ne vidi; tko su oni, Laura, dobro ih pogledaj, jesu li to patuljci, djeca, jesu li to djeca koja više neće rasti, jesu li to mrtva djeca, okamenjena u hodu, napola pokopana u prašini, reci mi, Laura, je li ti muž to pokazao ili ti je pokazao samo lijepu stranu siromaštva, radnike u košuljama od flanela, dobro napudrane bludnice, orguljaše i bravare, prodavačice tamala i remenare, je li to njegova radnička klasa, želiš se pobuniti protiv muža, mrziš ga, nije ti dao priliku da učiniš nešto za druge, podcijenio te? Evo, ja ti sada dajem tu priliku, hvatam te za ramena, Laura, prisiljavam te da otvoriš oči i pitaš se: što, što mogu učiniti protiv svega toga, zašto ti i ja ne provodimo večeri ovdje, sa Žabom i Zmijom, s djecom koja više neće rasti i koja se boje sunca, umjesto da večeri provodimo s Carmen Cortinom, Querubinom de Landa, Guzonjom iz Vallea i glumicom koja izbjeljuje svoje stidne dlake, zašto?
Laura se stisnula uz Orlanda i pustila suzu, koja je u njoj bila, rekla je, od dana kad se rodila, od dana kad je izgubila prvu voljenu osobu i zapitala se: zašto umiru oni koje volim, zašto su se onda i rodili?

- Što se može učiniti? Ima ih na tisuće, na milijune, možda Juan Francisco ima pravo. Odakle početi, što bi se moglo učiniti za sve te ljude?
- Ti mi to reci.
- Izaberi najsiromašnijega od svih, samo jednu osobu, Laura. Izaberi samo jednoga i spasit ćeš ih sve.
Laura je Diaz kroz prozor spavaćih kola promatrala vapnenastu visoravan što ju je za sobom ostavljao vlak kojim se vraćala u Veracruz, daleko od pješčane piramide gdje su se, poput leptirovih gusjenica, poput žohara i rakova, nevidljivim vijugavim putovima probijali žene žabe, muškarci zmije i rahitična djeca, izlazili noću iz svojih rupa, izbijali kao čirevi.
Do te noći nisam zapravo vjerovala u bijedu. Živimo zaštićeni, kondicionirani smo tako da vidimo samo ono što želimo vidjeti. To je Laura rekla Orlandu. Sada kad se vraćala u Xalapu, osjetila je tjeskobnu potrebu da joj se netko smiluje: silno joj je bila potrebna sućut, premda je znala daje to što traži za sebe - svoj djelić sućuti - zapravo ono što se od nje očekuje u kući u Ulici Bocanegra, malo sućuti, malo pažnje prema svima koje je zaboravila - prema majci, tetkama i sinovima - kojima nije rekla istinu kako bi sačuvala izvorni svijet mašte, misleći da je bolje da Danton i Santiago rastu u pokrajinskom gradu, paženi i maženi, dok Laura i Juan Francisco ne riješe svoje životne i profesionalne probleme u teškom gradu Mexicu, glavnom gradu teške zemlje koja niče iz brazde, iz pepela, iz krvi Revolucije... Istinu zna samo njezina draga teta Maria de la O, ali ona najbolje zna daje obzirnost istina koja nikomu ne škodi.
Sve su četiri sjedile u starim naslonjačima od vrbova pruća što ih je obitelj ponijela sa sobom iz Veracruza. Kolni joj je ulaz otvorio crni Zampavita i tada je Laura doživjela prvi šok: veselije momak bio sijed, a metlu više nije držao kao "plesačicu oko struka ako mu dopusti", sad je metla bila štap na koji je stari obiteljski sluga oslonio usklik "mala Laura!", koji je Laura brzo stišala stavivši prst na usta, pa je crnac uzeo kovčeg, a ona mu je dopustila da ga nosi kako ne bi povrijedila njegovo samopoš-tovanje, iako se on jedva držao na nogama.
Laura ih je najprije htjela vidjeti sve s vrata salona, prije nego što one vide nju, iza trošnih zavjesa. Četiri su sestre nijemo sjedile, teta je Hilda nervozno micala artritičnim prstima kao da svira na zanijemjelu glasoviru, teta je Virginia tiho mrmljala neku pjesmu, koju nije imala snage prenijeti na papir, teta Maria de la O bila je zaokupljena pregledom natečenih gležnjeva, a samo je Mutti Leticia radila, plela je debeli kućni prsluk koji joj je padao preko koljena i istodobno je štitio od xalapske prosinačke hladnoće, kad se magle s Perotea spajaju s maglama iz vodocrpilišta i ustava, fontana i potočića što se slijevaju u plodno suptropsko područje između gorja i obale.
Podigavši glavu da ocijeni pletivo, Leticia je ugledala Lauru i uskliknula: "Kćeri moja, kćeri!" S mukom je ustala, a Laura je potrčala da je zagrli, Mutti, nemoj ustajati, nemoj se umarati, nemojte ustajati, molim vas, nitko! A da je teta Hilda i htjela ustati, ne bi lije ugušila vrpca koja joj se usjekla u podbradak i još više sužavala slabovidne oči iza naočala, debelih poput stijenki akvarija? Ne bi li teti Virginiji pao puder s lica napudrana rižinim prahom, lica koje više nije bilo jedna napudrana bora, nego naboran puder? Ne bi li se teta Maria de la O, kad bi ostala bez oslonca u svojim natečenim gležnjevima, stropoštala na tek oribane pločice, ali bez saga?
Leticia je ipak ustala, ravna kao svijeća usporedna sa zidovima kuće, njezine kuće, samo njezine, upravo je to u Laurinim očima značilo majčino držanje, kuća je moja, ja u njoj održavam red, čistoću i život, skromna je, ali nije siromašna. Ovdje nam ništa ne manjka.
- Kćeri, nedostaješ nam. Nedostaješ svojoj djeci.
Laura ju je zagrlila i izljubila, bez riječi. Neće je podsjećati da su njih dvije, majka i kći, dvanaest godina živjele u Catemacu, odvojene od oca Fernanda i brata Santiaga, pa bi se ti razlozi iz prošlosti mogli primijeniti i na sadašnjost. Samo što jučerašnja sadašnjost nije današnja prošlost. Zabave Carmen Cortine proletjele su pred Laurinim očima strjelovitom brzinom, poput onih pasa lutalica oko željezničkoga kolodvora. Možda su se psi potajice divili brzini lokomotiva? Možda su i uzvanici Carmen Cortine bili čopor životinja bez gospodara?
- Djeca su u školi. Uskoro će se vratiti.
- Kako uče?
- Jasno, kod gospođica Ramos.
Umalo je povikala: "Bože, pa zar su još žive?", ali bi to bilo još jedan njezin faux pas, kako bi rekla Carmen Cortina, čiji je svijet sada tonuo u daleki, nevidljivi svijet nestvarnog. Laura se u sebi smješkala. To je godinu i pol, koliko je trajala njezina ljubav s Orlandom Ximenezom, bio njezin svijet, svakodnevni, ili točnije svakonoćni svijet, svijet Laure i Orlanda.
Laura i Orlando. Kako te dvije riječi zvuče drukčije ovdje, u kući u Xalapi, u Veracruzu, uz probuđeno sjećanje na Santiaga Prvog. Laura se iznenadila stoje pomislila na to, jer su joj brata strijeljali kad je imao dvadeset jednu godinu, a drugi je Santiago, koji je upravo ulazio u salon s torbom na leđima, bio dvanaestogodišnji gospodičić, ozbiljan kao portret i izravan:
- Danton je ostao u zatvoru. Za kaznu mora prepisati dvadeset stranica, i ne smije zapackati bilježnicu tintom.
Gospođice Ramos ostat će uvijek iste, ali Santiago nije vidio majku četiri godine. Ipak je odmah znao tko je ta gospođa. Nije joj potrčao u zagrljaj. Čekao je da ona njemu priđe, da se sagne i poljubi ga. Dječakovo je lice ostalo mirno. Laura je pogledom zamolila pomoć od četiriju domaćica kuće.
- Santiago ti je takav - rekla je Mutti Leticia. - Nisam vidjela ozbiljnijeg djeteta.
- Smijem li otići? Imam puno zadaća.
Poljubio je Lauri ruku - tko ga je to naučio, gospođice Ramos, ili mu je ta udvornost, ta distanciranost prirođena - i odskakutao iz sobe. Laura se razveselila njegovu djetinjastu ponašanju: sin joj ulazi i izlazi skakućući, premda govori kao kakav sudac.
Večera je protjecala sporo i mučno. Danton je po sluškinji poručio da će spavati kod prijatelja, a Laura nije htjela glumiti aktivnu i samostalnu ženu iz velegrada, niti poremetiti pokretnu siestu kojom su njezine tetke zamijenile budno stanje, niti povrijediti majku u njezinoj zadivljujućoj, grozničavoj zaposlenosti, jer je opet Leticia kuhala, trčala, posluživala za stolom, dok je crni Zampavita pjevušio u dvorištu, pa se, u pomanjkanju riječi, cijelom kućom širio osobiti miris, miris obiteljskog penziona, onaj ubitačni miris mnogih osamljeničkih noći, čestih kratkih posjeta i kutaka u kojima se - unatoč svim Muttinim naporima i crnčićevoj metli - skupljala prašina, vrijeme i zaborav.
U tom trenutku nisu imali gostiju, iako bi u tjednu navratio jedan ili dva, pa su jedva vezali kraj s krajem uz pomoć onoga što je Laura slala djeci - slušala je kći majku sa sve većom strepnjom, čekajući nestrpljivo da ostane sama s njom, sa svojom majkom Leticijom, ali i sa svakom od žena u ovoj kući bez muškaraca, da ih trgne iz apatije, iz vječne sieste. Ali takve misli nisu samo bile uvredljive za njih nego i licemjerne od Laure, koja je dvije godine živjela od Elizabethine milostinje, a od mjesečnog iznosa što joj ga je davao Juan Francisco, zastupnik CROM-a, vraćala je dug Elizabethi, dio trošila na sebe i manji dio slala djeci u Xalapu, dok je sama Laura poslije bančenja do tri ujutro spavala do podne pa nikad nije čula kada ustaje Orlando i odlazi obavljati svoje tajnovite poslove, ostajala je u postelji i čitala opravdavajući se i uvjeravajući se da ona ne gubi vrijeme, da se iz obraz ava, da čita ono što nije pročitala u mladosti, daje otkrila Carlosa Pellicera i zatim pročitala Nerudu i Lorcu, pa sve do Queveda i Garcilasa de la Vege... S Orlandom je išla u Palaču lijepih umjetnosti na koncerte kojima je ravnao Carlos Chavez i na kojima se izvodila za njezine uši nova glazba, jer joj je u sjećanju, poput parfema, lebdio samo Chopin, kako gaje u Catemacu svirala teta Hilda, a sada su se spajali u veličanstvenoj glazbenoj misi Bach, Beethoven i Berlioz, Ponce, Revueltas i Villalobos; ne, nije ona gubila vrijeme na zabavama Carmen Cortine, pa ni kad je čitala knjigu ili slušala glazbu na koncertu, jer se istodobno prepuštala mislima o sebi, najskrivenijim i najdubljim, s namjerom da - uvjeravala se Laura - nađe svoje mjesto u svijetu, shvati promjene u svom životu, postavi sebi čvršće ciljeve, sigurnije od lakog rješenja - tako joj se činilo sada kad je, vrativši se u svoju postelju iz djetinjstva, ponovno zagrlila Li Po - sigurnije od života u braku s Juanom Franciscom, pa i od vrlo ugodnog boemskog života s Orlandom, nešto bolje mjesto za sinove, Santiaga i Dantona, da bude zrelija majka, sigurnija u sebe...
Sad se vratila na ognjište, a to je najbolje stoje mogla učiniti, vratiti se korijenima pa smireno sjesti i piti pjenušavu sodu u "La Japaleni" kod gospodina Antonija C. Baeza, koji je uvjeravao svoje goste da "ovaj lokal ne zaslađuje vodicu saharinom", razgledati izloge robne kuće "Braća Ollivier", u kojoj su se još mogli naći steznici marke "La Opera", listati u knjižari Raula Basaneza europske ilustrirane časopise što ih je njezin otac Fernando Diaz svakoga mjesca tako željno očekivao u luci Ve-racruzu. Ušla je u prodavaonicu "Wagner i Lieven", nasuprot Juarezovu parku, i kupila teti Hildi glazbene partiture kompozitora koji joj možda nije bio poznat, Mauricea Ravela, kojega su Orlando i Laura slušali na koncertu Carlosa Chaveza u Palači lijepih umjetnosti.
Tetke su se ponašale kao da se ništa nije dogodilo. U tome je bila njihova snaga. Živjele su još na plantaži kave gospodina Fe-lipea Kelsena, rođenog u Darmstadtu u Rajnskoj. Za stolom su se držale kao da jedu srebrnim priborom, a ne kositrenim, iz porculanskih tanjura, a ne glinenih, na damastnom stolnjaku, a ne običnom. Postojalo je ipak nešto čega se nisu odrekle. Svaka je imala svoj uškrobljeni laneni ubrus brižljivo smotan i uvučen u srebrni kolut na kojemu su se vidjela početna slova njihovih imena, V, H, MO i L, umjetnički ugravirana i vitičasta. Bila je to prva stvar koju su uzimale u ruke kad su sjedale za stol. Bio je to njihov ponos, pojas za spašavanje, grb. Znak roda Kelsenovih - starijeg od muževa, od potvrđenog samačkog života, od smrti. Srebrni je kolut za ubruse svjedočio o osobnosti, tradiciji, sjećanju, o uspjehu svih njih i svake posebno. Srebrni kolut i u njemu smotan ubrus, čist, škripav od škroba; za stolom su se ponašale kao da se ništa nije promijenilo.
Laura je počela tražiti jednu po jednu, svaku zasebno, a osjećala se kao da ih lovi, kao da su one nemirne i plašljive ptice iz dva prošla vremena, iz Laurina vremena i njihova vremena. Virginia i Hilda bile su mnogo sličnije nego što su mislile. Od tete pijanistice, koja joj se n-ti put požalila da joj otac Felipe Kelsen nije dopustio da ostane u Njemačkoj i studira glazbu, Laura je uspjela čuti dotad najtužniju jadikovku: "Ja sam stara djevojka, Laurita, neizlječiva, a znaš li zašto? Zato što sam cijeloga života bila uvjerena da ću biti privlačnija muškarcima ako im ne budem pružala nadu. Opsjedali su me na Svijećnicu u Tla-cotalpanu, sjećaš se, ondje su se upoznali tvoji roditelji... A ja sam samo iz ponosa uporno svojim udvaračima davala na znanje da sam nedostupna..."
- Ricardo, oprosti, u subotu se vraćam u Njemačku studirati glasovir.
- Dobar si, Heriberto, ali u Njemačkoj imam vjerenika. Dopisujemo se svakodnevno. Mogao bi svakog dana doći po mene, ili ću ja otputovati k njemu...
- Alberto, ne mogu reći da mi se ne sviđaš, ali nisi na mojoj razini. Možeš me poljubiti ako hoćeš, ali će to biti oproštajni poljubac.
A kad je na sljedeću Svijećnicu došla bez zaručnika, Ricardo joj se rugao, Heriberto je došao sa svojom djevojkom, a Alberto se već bio oženio... Modrozelene oči tete Hilde ispunile su se suzama koje su se skotrljale ispod debelih stakala njezinih naočala, zamagljenih kao put prema Peroteu. Završila je s neizbježnim savjetom: "Laurita, nemoj zaboraviti starce, mladost je nemilosrdna, zaboravlja druge..."
Teta se Virginia prisiljavala na šetnje dvorištem, jer više nije mogla izlaziti na ulicu, mučio ju je neshvatljiv starački strah da će pasti, slomiti nogu i ustati tek na sudnji dan. Satima se pudrala i, tek kad bi imala osjećaj da se zbilja dotjerala, izlazila bi u šetnju u unutrašnje dvorište gdje je tiho recitirala, svoje ili tuđe pjesme, to se nije znalo.
- Teta Virginia, da se idem s tobom prošetati?
- Ne, nemoj.
- Zašto?
- Zato što to činiš iz samilosti. Zabranjujem ti.
- Ne. Samo iz ljubavi.
- Nemoj me navikavati na samilost. Progoni me pomisao da ću ostati posljednja u ovoj kući i da ću ovdje sama umrijeti. Hoćeš li doći iz Grada kad te budem zvala, da ne umrem sama?
- Hoću, obećajem.
- Lažljivice. Tog ćeš dana imati neku neodgodivu obvezu, bit ćeš daleko, plesat ćeš fokstrot i neće te uopće biti briga jesam li živa ili mrtva.
- Teta Virginia,kunem ti se.
- Ne kuni se uzalud, bogohulnice! Zašto si rodila djecu ako se za njih ne brineš? Zar nisi obećala da ćeš se za njih brinuti?
- Teta, život je težak i katkad...
- Gluposti. Teško je voljeti ljude, svoju rodbinu, razumiješ, ne napustiti ih, ne prisiliti ih da moljakaju malo milostinje prije smrti, sacrebleul.
Zaustavila se i pogledala Lauru očima od crnog dijamanta, koje su se još više isticale zbog silne količine pudera oko njih.
- Nikad nisi ništa učinila da ministar Vasconselos objavi moje pjesme. Tako ispunjavaš obećanja, nezahvalnice? Umrijet ću a da nitko osim mene nije recitirao moje pjesme...
Tada je uplašeno okrenula leđa nećakinji.
Laura je razgovor s tetom Virginijom ispričala Mariji de la O, koja joj je jednostavno odgovorila: Smiluj se, kćeri, barem malo staricama koje su ostale bez ljubavi i poštovanja...
- Samo ti znaš istinu, draga tetko. Reci mi, što da radim?
- Daj da razmislim. Ne želim pogriješiti.
Pogledala je svoje natečene gležnjeve i spopao ju je smijeh.
Te je noći Laura osjetila bol i strah, nikako nije mogla zaspati pa se sama šetala po dvorištu kao što je to danju činila teta Virginia, bosa, da bude što tiša i ne ometa jecaje i krikove što su, oslobodivši se nesvjesno iz dubine njihova pamćenja, dopirali iz soba u kojima su spavale četiri sestre...
Koja će od njih prva otići? A koja posljednja? Laura se zarekla: ma gdje bila, pobrinut će se za posljednju sestru, preživjelu će pozvati da stanuje s njom ili će doći ovamo živjeti s njom, neće dopustiti da se ostvare riječi tete Virginije: "Bojim se da ću ostati posljednja i umrijeti sama."
Dvorište utonulo u noć, mjesto sastanaka noćnih mora četiriju starica.
Lauri je bilo teško uključiti i svoju majku Leticiju u taj zbor straha. Prekorila se kad je pomislila da bi voljela da ona koja nadživi druge bude Mutti ili teta Maria de la O. Teta Hilda i Virginia izgubile su razum i postale nepodnošljive, a obje su - u loje nećakinja bila čvrsto uvjerena - ostale djevice. Za razliku od Marije de la O.
- Majka me je od moje jedanaeste godine prisiljavala da spavam s njezinim klijentima...
Laura nije osjetila ni užas ni sažaljenje kad joj je to teta povjerila. Znala je da joj velikodušna i topla mulatkinja to govori kako bi Laura shvatila koliko nezakonita kći njezina djeda Felipea Kelsena duguje iskonskom čovjekoljublju bake Cosime Reiter -jednakom kao stoje njezino, premda su njih dvije bile različite dobi, položaja i rase - ali i velikodušnosti Laurina oca Fernanda Diaza.
Nećakinja je htjela zagrliti i poljubiti tetku kad joj je to ispričala prije koju godinu u kući na Aveniji Sonori, ali ju je Maria de la O zaustavila ispruženom rukom. Nije htjela daje žale pa joj je Laura samo poljubila otvoreni dlan ruke koja ju je prekorila.
Ostala je još Leticia. Od povratka kući Laura je cijelom svojom dušom željela da Mutti umre posljednja, jer se ona nikad nije tužila, nije se dala slomiti, upravo je ona čistila i održavala penzion, i bez nje bi - pretpostavljala je Laura - tri sestre bespomoćno lutale hodnicima kao uklete duše, prljavi bi se tanjuri nagomilavali u kuhinji, divlja bi trava obrasla dvorište, ostave bi se ispraznile i svi bi umrli od gladi, kuću bi zaposjele mačke, a zujave maske od zelenih muha prekrile bi lica Virginije, Hilde i Marije de la O.
- Da, pred svima je nama budućnost bez ljubavi - neočekivano joj je rekla Leticia jednog predvečerja kad joj je Laura poslije objeda pomagala prati tanjure, dodavši poslije kratke stanke daje presretna što se Laura vratila kući.
- Mutti, toliko sam se zaželjela svog djetinjstva, a najviše unutrašnjih prostora! Da vidim kako ostaju sa mnom a istodobno iščezavaju: spavaća sobica, garderobni ormar, vrč za vodu, one dvije grozne slike dječaka i psa, koje ne znam zašto čuvaš...
- Ništa me toliko ne podsjeća na tvog oca. Ne znam zašto, on ni po čemu nije bio takav...
- Misliš takav vragolan ili takav izgledom? - nasmiješila se Laura.
- Nije važno. To su stvari koje me podsjećaju na njega. Ne mogu sjesti i jesti, a da na čelu stola ne vidim njega i te dvije slike iznad njegove glave...
- Jeste li se jako voljeli?
- Još se jako volimo, Laura.
Uhvatila je kćer za ruke i upitala je vjeruje li da nas prošlost osuđuje na smrt
- Vidjet ćeš jednog dana koliko je čovjeku važna prošlost da može nastaviti živjeti i da bi se osobe koje su se voljele i dalje mogle voljeti.
Iako se Laura uspjela zbližiti sa svojom prošlošću, nikako se nije mogla zbližiti sa sinovima. Santiago je bio pravi mali gospodin, uljudan i odveć ozbiljan, a Danton je bio vražićak koji majku nije shvaćao ni ozbiljno ni za šalu, kao daje ona samo još jedna teta u tom gineceju bez sultana. Laura nije znala kako da s njima razgovara, ni kako da ih privuče, a osjećala je da je za to samo ona kriva, da im nedostaje ljubav, koju bi ona morala pružiti njima, a ne oni njoj.
Bolje reći, njezin se mlađi sin, jedanaestogodišnjak, ponašao kao daje on sultan i kraljević u kući, koji ništa ne mora dokazivati da bi zadovoljio svoj hir i zahtijevao, i dobio, pristanak četiriju starica koje su ga pomalo prestrašeno gledale - kao što su njegova brata gledale s puno nježnosti. Dantonu je, čini se, osobito godilo strahopoštovanje kojim su ga okruživale bake i pratetke, iako je Maria de la O jedanput šapnula: "Ovoga bi balavca trebalo isprašiti po turu!" A kad im je jedanput "zaboravio" javiti da neće doći kući na spavanje, baka gaje Leticia izlemala, a dječak joj je prigovorio i rekao da joj neće zaboraviti tu uvredu.
- Nevaljalac jedan! Ne vrijeđam ja tebe, samo sam ti isprašila stražnjicu. Uvrede čuvam za važnije osobe.
Laura je tada prvi put vidjela majku tako ljutitu i shvatila koliko manjak autoriteta i mnoge druge praznine počinju utjecati i na njezin život - kao daje upravo Laura zaslužila da dobije od majke po stražnjici zato što nije bila kadra dovesti u red prkosnog sina. Santiago je sve mirno promatrao, a katkad se činilo da se rezignirano suzdržava da ne uzdahne, ne odobravajući ponašanje mlađega brata.
Laura ih je željela zbližiti i voditi u šetnje ili se igrati s njima, ali je u obojice naišla na tvrdokoran otpor. Nije se uvrijedila, jer nisu odbacili nju, odbacivali su jedan drugog, kao da su dvojica suparnika iz dviju zaraćenih skupina. Laura se sjetila stare obiteljske zavade između prosavezničkih i progermanskih struja u ratu, ali to s ovim nije imalo veze, ovo je bio rat karaktera, ličnosti. Komu je sličan stariji sin, Santiago, a komu mlađi, Danton. (Trebali su se zvati obratno, stariji se trebao zvati Danton, a mlađi Santiago, Santiago Drugi. Hoće li biti poput ujaka kojega su strijeljali kad je napunio dvadeset godina? Hoće li Danton biti kao njegov otac, Juan Francisco? Ambiciozan, ali jak, a ne slabić kao Juan Francisco, koji se zadovoljavao sitnicama?)
Nije znala s njima razgovarati, nije ih uspjela privući i osjećala je daje samo ona kriva, da im nedostaje ljubavi, da tu prazninu mora ispuniti ona, a ne njezini sinovi.
- Mutti - rekla je na rastanku Leticiji - obećajem ti da ću uvesti reda u svoj život kako bi dečki opet mogli s nama živjeti.
Naglasila je "s nama", a Leticia je podigla obrvu kao da se tobože začudila spočitavajući u sebi kćerki zbog tog lažnog "s nama" i upozoravajući je nijemo: "U tome smo se razlikovali tvoj otac i ja, mi smo podnosili odvojen život jer smo se jako voljeli..." A Laura je imala snažan i neugodan predosjećaj kad je ponovila:
- S nama, s Juanom Franciscom i sa mnom...
Već je u vlaku, kad se vraćala u Grad, znala daje lagala, da ide u potragu za vlastitom sudbinom, sa sinovima i bez Juana Francisca, jer bi pomirenje s mužem bilo lako rješenje, ali najgore rješenje za budućnost njezine djece.
Spustila je prozor u spavaćim kolima i vidjela ih kako sjede u staroj i "issoti fraschini" koju je Xavier Icaza nepotrebno ali elegantno darovao Juanu Franciscu i Lauri kad su se vjenčali, a koju su isto tako nepotrebno dobile četiri sestre Kelsenice, koje više nisu ni izlazile iz kuće, pa su ga povremeno prepuštale crnom Zampaviti da se njime razmeće i vozika ili vodi djecu na izlete. Vidjela je u automobilu četiri sestre Kelsenice, koje su je uz golem napor došle ispratiti, zajedno s djecom. Danton je uopće nije gledao, pretvarao se da vozi automobil i grmio tu, tu, i na nos i na usta. Nikad nije zaboravila pogled malog Santiaga. Bio je duh samoga sebe.
Vlak je krenuo a Lauru je odjednom obuzela tjeskoba. Nisu u kući u Xalapi ostale samo četiri žene. Li Po! Zaboravila je Li Po!... Gdje li je kineska lutkica? Zašto je nije potražila, zašto nije na nju mislila? Htjela je vikati, pitati, ali vlak je odmicao, rupčići su zalepršali.
- Možeš li zamisliti radničkog vođu s garažom i luksuznim europskim automobilom? Laura, zaboravi ga. Daruj ga mami i tetama!

X

Detroit, 1932.



Kad se Laura vratila iz Xalape, na recepciji Hotela "Regis" čekalo ju je pisamce. Očekivano.
"Laura, ljubavi, nisam ni onakav kakvim se prikazujem ni onakav kakvim ti se činim, i radije ću sačuvati svoju tajnu. Previše si se približila tajni svog Orlanda. Bez tajne naša ljubav ne bi bila zanimljiva. Uvijek ću te voljeti..."
Recepcionar joj je rekao da ne mora hitno isprazniti sobu, gospođa je Cortina već sve platila do konca idućeg tjedna.
- Da, dona Carmen Cortina. Ona plaća sobu u kojoj ste bili vi i njezin prijatelj, gospodin Ximenez. Uostalom, ona tu sobu plaća gospodinu Ximenezu već tri godine.
Čiji prijatelj, htjela je glupo upitati, kakav prijatelj, Laurin prijatelj, Carmenin prijatelj, čiji ljubavnik, ljubavnik obiju?
Sada se, u Detroitu, sjetila onog strašnog osjećaja bespomoćnosti što ju je tada bio obuzeo, one neodoljive potrebe da joj se smiluju (moja glad za samilošću) i svoje neposredne reakcije, jednako žestoke kao očaj koji ju je na nju natjerao, sjetila se kako je došla kod Diega Rivere u Covoacanu i rekla mu: Evo me, sjećaš me se, treba mi posao, treba mi krov nad glavom, molim te, majstore, pomozi mi.
- A, ona mala u crnini!
- Da, zato sam sada u crnini. Sjećaš me se?
- To me i sada plaši i živcira. Kaži Fridi da ti dade veseliju haljinu pa ćemo onda razgovarati. Ipak, mislim da si neobična, da si vrlo lijepa.
- I ja - začuo se ugodan glas iza Laurinih leđa.
Ušla je Frida Kahlo zveckajući ogrlicama, medaljonima i prstenjem, ponajviše prstenjem, na svakom je prstu imala jedan, a na nekima i dva. Kada je Laura Diaz na vratima atelijera ugledala tu neobičnu ženu, njezine crne, spojene obrve i crne pletenice s upletenim vunenim vrpcama, njezinu široku seljačku suknju, sjetila se nesreće bake Cosime Kelsen i upitala se nije li Ljepotan iz Papantle baki Cosimi oteo prstenje samo da ga dade svojoj ljubavnici Fridi; Laura je u Riverinoj ženi prepoznala upravo onu božicu preobrazbe koju je zajedno s djedom Felipeom otkrila u veracruškoj šumi, onaj kip iz kulture Zapotal s kojega je djed Felipe Kelsen htio skinuti tajnu pa gaje pretvorio u obični kapok da djevojčica ne počne vjerovati u duhove... Prelijepa žena zagledana u vječnost, ukrašena pojasovima od školjaka i zmija, okrunjena krunom od šumskog zelenila, naki-ćena ogrlicama, prstenjem i narukvicama, kolutovima u nosu, ušima... Kapok je, usprkos onomu stoje govorio djed, opasniji od žene. Kapok je stablo načičkano bodljikama koje nitko ne smije dotaknuti, zagrliti.
Je li Frida Kahlo tek privremeno ime one starosjedilačke božice koja se katkad utjelovi kako bi vodila ljubav s ratnicima, razbojnicima i umjetnicima?
- Radit će sa mnom - rekla je zapovjednički Frida silazeći stubištem atelijera i ne skidajući pogled s buljookog Rivere i s Laurinih tamnih podočnjaka. Laura je u Fridi vidjela sebe, vidjela je Lauru Diaz kako gleda Lauru Diaz, vidjela se drukčijom, s novim značajem što se već rađao na tom poznatom licu, koje se također već počelo mijenjati, pa će ga možda zaboraviti i sama Laura Diaz, sa svojim kao isklesanim, nježnim i svježim licem, svojim istaknutim, odlučnim i dugim nosom, nalik na dva crijepa nad dimnjakom koji čuvaju dva sve tužnija oka, svojim podočnjacima nalik na jezera nesigurnosti što lebde rubom iznad blijedih obraza, sretnih što se susreću s ružinim crvenilom tankih usana, sada još strožih, kao daje cijela Laura - stojeći nasuprot Fridi - postala pokraj tog biljnog života žene Diega Rivere, tog uvelog ali još otvorenog cvijeta još više nalik na gotički kip.
- Radit će sa mnom. Trebat će mi pomoć u Detroitu dok ti budeš slikao, a ja budem, znaš...
Zakoračivši u prazno, izgubila je ravnotežu. Laura je priskočila da joj pomogne, uhvatila ju je rukama i nehotice joj dodirnula bedro (jeste li se ozlijedili), osušenu nogu bez mišića, pa su se susrela dva začuđena i sanjarska pogleda, jedan jestan i pun isprike zbog nezgode, a drugi istodobno izazovan i ranjiv. Rivera se nasmijao.
- Ne brini se, Friducha, neću je dirati. Prepuštam je cijelu tebi. Zamisli, djevojka je Njemica kao i ti. Dovoljna mije, vjeruj mi, jedna Walkira.
Fridi se Laura odmah svidjela. Pozvala ju je u svoju spavaću sobu i najprije izvukla zrcalo s emajliranim okvirom boje indiga; djevojko, jesi li se vidjela, jesi li uopće svjesna koliko si lijepa, koliko je takva ljepota rijetka, ne može se često vidjeti tako profinjeno lice, takav profil, kao da je mačetom isklesan, tako istaknut nos, tako utonule, duboke oči s velikim, tamnim podočnjacima? Zar tvoj Orlando misli da može izbrisati tugu iz tog pogleda? Nemoj to dopustiti. Sviđa mi se tvoj pogled.
- Kako znadete?
- Dušo, priberi se. Ovo je selo, a ne grad. Ovdje se sve zna.
Namjestila je jastuke na svojoj postelji s baldahinom na obojenim stupovima, i Lauri, koja joj je pomogla spakirati kovčege, rekla: Sutra idemo u Gringolandiju, Diego će u Institutu za umjetnost u Detroitu naslikati mural. Naručio ga je, zamisli, Henry Ford! Znaš li što to znači? Ovdje ga napadaju komunisti da uzima kapitalistički novac, ondje ga napadaju kapitalisti da je komunist, a ja mu kažem daje umjetnik iznad svih tih bljez-garija. Bitno je djelo! Ono ostaje i nitko ga ne može izbrisati, djelo će govoriti narodu i kad političari i kritičari već odavno budu pod ledinom.
- Imaš li što svoje robe? Nemoj mene oponašati. Znaš, ja se prerušavam u lutku u narodnoj nošnji jer se volim prepuštati mašti, ali i da sakrijem bolesnu nogu i hramanje. Ako šepaš, ne moraš postiti - rekla je Frida milujući svoje crne malje iznad gornje usne.
Laura je ponijela sa sobom vrlo malo prtljage. Bi li se Fridi svidjeli Balenciagini i Schiaparelličini mali kompleti što ih je pokupovala s Elizabeth i zahvaljujući njezinoj velikodušnosti, ili bi više voljela da se odijevam jednostavnije? Laura je odmah osjetila da ta žena, sklona pretjerivanju i kićenju, cijeni u drugih neusiljenost upravo zato što je sama bila takva. Time je htjela druge navesti da njezinu ćudljivost prihvate kao naravnu, kao narav Fride Kahlo.
Frida je poljubila svoje bezdlake pse ixcuintle, pa su se svi ukrcali u vlak za Detroit.
Duga vožnja sjevernomeksičkom pustinjom uz pratnju redova agava podsjećala je Riveru na stih mladog pjesnika Salva-dora Nova "Agave se bave švedskom gimnastikom, u svakom ih je redu pet stotina." Frida je upozorila daje taj tip odvratan, da ga se treba čuvati, jer ima gadnu jezičinu, daje on zla pederčina, da nije drag i pristojan homić kao oni što ih je upoznala, oni iz njezina kruga. Rivera se nasmijao - pa što ako je zao, što gori, to bolji.
- Čuvaj ga se! On je od onih Meksikanaca koji bi i svoju mater prodali za opaku šalu. Znaš li što mi je nekidan rekao, na Tizocovoj izložbi? "Zbogom, Pavlova!" A ja sam mu odgovorila: "Zbogom, Guzonjo!" Podvio je rep.
- Ej, Friducha, što si osvetoljubiva! Počneš li ružno govoriti o Novu, dat ćeš mu razlog da i on nas ogovara.
- Kao da mu treba razlog? Diego, za tebe je rekao, i to je najljepše stoje rekao, da si rogonja, a mene zove "Frida Kulo".
- Baš te briga! To je pakost, šala, anegdota. Ostaje pisac Novo. Ostaje slikar Diego. Ostaje život! Anegdota ishlapi.
- Dobro, Diego, dodaj mi ukulele, da zapjevam Mikstečku pjesmul To najradije pjevam dok gledam kako iza mene ostaje Meksiko.
"Daleko sam od zemlje što me rodila, Silna mi je čežnja srce preplavila..."
Na granici su presjeli u drugi vlak, a zatim još jednom u St. Louisu, u državi Missouri, gdje su sjeli u vlak koji je vozio ravno u Detroit. Frida je pjevala prateći se ukuleleom i pričala sočne viceve, a kad se počelo smračivati i kad je Rivera zaspao, promatrala je kako promiču nepregledne sjevernoameričke ravnice i govorila o kloparanju lokomotive, o željeznu srcu što je uzbuđuje svojim istodobno životnim i ubitačnim bilom, kao svaki stroj.
- Kad sam bila mlada, presvlačila sam se u muškarca i na satovima filozofije stvarala nered sa svojom družinom, koja se zvala "Kukuljice". Oslobođena pravila ponašanja svog staleža, uživala sam s tom skupinom mladića koji su grad voljeli koliko i ja; lunjali smo uzduž i poprijeko parkovima i četvrtima, učili o Mexicu kao iz kakve knjige, išli iz krčme u krčmu, od čerge do čerge, obilazili taj maleni, lijepi, modri i ružičasti grad, grad pitomih i divljih perivoja, šutljivih ljubavnika, širokih šetališta i mračnih prolaza punih iznenađenja...
Frida je Lauri pripovijedala svoj život dok su pred njihovim očima promicale ravnice Kansasa i prostranstva Mississippija; otkrivala je mračne strane grada, njegove mirise i okuse, ali je ponajviše tražila društvo i prijateljstvo, način da pobjegne od dosade, htjela je pripadati skupini da bi se zaštitila od ološa, jer u Meksiku, Laura, ako malo digneš glavu, odmah će ti je odrezati pukovnija patuljaka.
- Zavist i dosada - nastavila je žena topla pogleda ispod strogih obrva, zataknuvši u kosu četiri ruže umjesto krune i tražeći u zrcalu kupea pomazanje svoje cvjetne frizure i zalazak sunca nad velikom prerijskom rijekom, "majkom svih voda". Osjećao se vonj ugljena, mulja, gnoja i plodne zemlje.
- "Kukuljice" su ludovali, krali smo tramvaje i prisiljavali policajce da za nama trče kao u filmovima Bustera Keatona, kojega obožavam. Kako sam mogla znati da će mi se jedan tramvaj osvetiti zato što sam jednom pobjegla s njegovim pilićima, jer smo mi, "Kukuljice", krali samo osamljene tramvaje, ostavljene preko noći u spremištu Indianilli. Nikomu nismo ništa uzimali, osim slobode da noću obiđemo pola grada Mexica, onako, Lauri-ta, kako nam se sviđalo, kako nam je mašta tražila, ali smo uvijek ostajali strogo među tračnicama, nikada ne treba izlaziti izvan tračnica, u tom je tajna, priznati da tračnice postoje, ali ih iskoristiti za bijeg, za oslobađanje.
Rijeka široka kao more, izvor svih voda izgubljene indijanske zemlje, voda u kojima se možeš kupati; voda je tvar koja te prihvaća radosno, grli te, miluje, osvježuje, raspoređuje prostor upravo onako kako je to Bog zamislio, voda je božanska tvar, koja te prihvaća, a kruta te tvar, naprotiv, odbacuje, ozljeđuje i prodire u tebe.
- Bilo je to u rujnu 1925., prije sedam godina. Odlazeći od roditelja u Covoacanu vozila sam se autobusom na koji je naletio tramvaj i slomio mi kralježnicu, vrat, rebra, zdjelicu, cijeli intimni dio mog tijela. Iščašila sam lijevo rame; dobro ga skrivam, zar ne, ispod širokih rukava? Jedna mi je noga uništena zauvijek. Tračnica mije probila leđa i izašla van kroz rodnicu. Sudar je bio tako jak da sam ostala bez odjeće. Možeš li to zamisliti? Ostala sam ležati gola, sva krvava, prignječena. I tada se, Laura, dogodilo najveće čudo. Na mene je pala zlatna kiša. Moje ispruženo golo i prignječeno tijelo prekrio je zlatni prah.
Upalila je cigaretu Alas i pušački zagrohotala.
- Neki je obrtnik, kad mi se dogodilo to sranje u autobusu, nosio nekoliko omota zlatnog praha. Bila sam slomljena, ali prekrivena zlatom. Što kažeš na to?
Lauri se činilo da joj putovanje u Detroit s Fridom i Diegom toliko ispunjava život da joj ne preostaje vremena ni za što drugo, vremena da misli na Xalapu, majku, sinove, tete, svog muža Juana Francisca, ljubavnika Orlanda, ljubavnikovu ljubavnicu Carmen, "prijateljicu" Elizabeth - sve je to ostalo daleko iza nje, poput tužne i siromašne granice u Laredu, poput pustinje i središnje visoravni prije granice, gdje je, ponovila je Frida, sva mudrost u tome "da se uspiješ obraniti od ološa".
Laura ju je gledala kako spava i pitala se brani li se Frida sama, ili joj je potreban Diego, čvrst muškarac, gospodar vlastite istine, ali i vlastite laži. Pitala se što bi o takvu muškarcu rekli svi oni muškarci iz Laurina života, oni zagovornici reda i morala poput djeda Felipea i oca Fernanda, oni bijednici gladni uspjeha poput njezina muža Juana Francisca, oni što krše obećanja poput njezina brata Santiaga, oni što tek obećavaju poput njezinih sinova Dantona i Santiaga, pa vječna zagonetka Orlando i, kako bi se krug zatvorio i opet otvorio, nemoralan Čovjek kakav je bio i djed kad je ostavio svoju nezakonitu kćer mulatkinju; što bi bilo s dragom i dobrom tetom Marijom de la O da je nije spasila postojanost bake Cosime i isto tako postojano milosrđe Laurina oca Fernanda?
Laura je otkrila u Riveri (sjedio je u kolima za ručanje, uz prozor, i pričao izmišljotine o svom podrijetlu - sad je bio sin časne sestre i zaljubljena žapca, sad dijete kapetana konzervativne vojske i lude carice Charlotte - prisjećao se svog čudesnog boravka u Parizu uz Picassa, Modiglianija i Rusa Ilju Erenburga, koji je o Diegovim pariškim danima napisao knjigu Pustolovine Meksikanca Julija Jurenita, u kojoj je podrobno opisao njegovu aztečku sklonost ljudskome mesu, po mogućnosti iz Tlaxcale - najveće su izdajice zaslužile da ih se prži na svinjskoj masti - stalno je nešto izmišljao crtajući na velikim komadima papira prostrtim po stolu u kolima za ručanje, golem nacrt detroitskog murala, himne modernoj industriji, sa svim njegovim pojedinostima), Laura je u zagonetnom Riveri otkrila discipliniranog slikara bogate mašte, marljivog poput zidara i maštovitog poput pjesnika, zabavnog poput kavanskog komedijaša i, napokon, okrutnog poput umjetnika koji želi tiranski vladati svojim vremenom, bez obzira na potrebe drugih, na njihove tjeskobe i pozive u pomoć... Čim bi Diego Rivera počeo slikati, zatvorila bi se vrata prema svijetu i ljudima, kako bi se u krletki slikarstva mogli slobodno razletjeti oblici, boje i sjećanja, u slavu umjetnosti, koja, ma koliko se proglašavala socijalnom ili političkom, ne pripada povijesti politike, nego ponajprije povijesti umjetnosti, i koja kao takva dodaje ili oduzima zbiljnost tradiciji, i zbiljnost zbilji koju većina običnih smrtnika smatra samodostatnom i prolaznom. Umjetnik zna bolje od ikoga da njegova umjetnost nije odraz zbilje. Umjetnost utemeljuje zbilju. Stoga umjetnik nije velikodušan i pažljiv u odnosu prema drugima - ako to onemogućuje ili oslabljuje njegovo djelo. Nasuprot tomu, sitničavost, prijezir, pa i najbezobzirniji egoizam, vrline su ako umjetniku omogućuju da stvara.
Sto li je u takvu muškarcu tražila ta krhka žena Frida Kahlo? U čemu je bila njezina snaga? Je li njezinoj krhkosti bila potrebna Riverina čvrstina, ili je bio važan zbroj tih dviju snaga da bi njezina tjelesna krhkost dobila svoje neovisno i bolno miesto? Je li Diego doista bio tako snužan kako se moglo pomisliti po tjelesnoj pojavi tog nezgrapnog diva, ili tako slab kako se moglo pomisliti po njegovu debelu, golu tijelu bez dlaka i ružičaste boje, s penisom kao u djeteta - koji je Laura vidjela jednog jutra kad je slučajno otvorila vrata kupea? Nije li Frida žrtva davala snagu tom jakom čovjeku pobjeda?
Frida je prva zamijetila kakvoću svjetlosti, prije nego Diego, ali je to rekla kao da je to on zamijetio, znajući da će joj isprva biti zahvalan što je lagala, a zatim će tu laž proglasiti svojom istinom, istinom Diega Rivere.
- U Gringolandiji nema svjetla, nema sjene. To si ti, mali moj ljepotane, sjajno zapazio... - ona je blistala, a on se povlačio, pretvarajući se daje zaboravio: da, da, za tvog malog ljepotana, za tvoje noćno zrcalo, postoje samo dva svjetla na svijetu, svjetlo sutona u Parizu, gdje sam postao slikarom, i svjetlo meksičke visoravni, gdje sam postao muškarcem, ja ne razumijem ni svjetlo sjevernoameričke zime ni svjetlo meksičkih tropa, i zato su moje oči zeleni mačevi u tvom tijelu, koji se u tvojim rukama, Frida, pretvaraju u valove svjetla...
I zato su s kolodvora došli u hotel odlučni da privuku pozornost, da ratuju, da ne dopuste da bilo što prođe nezamijećeno ili mirno. Detroit im se sviđao u svakom pogledu, od početka ih je mamio, njemu je pružao mogućnost za skandale, a njoj za šale. Čekali su u redu da se prijave u hotelu. Recepcionar nije htio primiti jedan stariji bračni par ispred njih i rekao im odrješito:
- Žao nam je, ali Židove ne primamo!
Muž i žena povukli su se zbunjeno i šapćući, nisu mogli naći nikoga da im pomogne oko prtljage. Frida je zatražila prijavni list i krupnim slovima upisala MR AND MRS DIEGO RIVERA, ispod toga adresu u Covoacanu, meksičko državljanstvo i, još većim slovima, vjeru, ŽIDOVSKU. Recepcionar ih je zbunjeno promatrao ne znajući što bi rekao. Frida je rekla umjesto njega.
- Što je, gospodine?
- Nismo znali.
- Sto niste znali?
- Oprostite, gospođo, vaša vjera...
- Više nego vjera, rasa!
- Znate, ovdje...
- Ne primate Židove?
I okrenula se ne čekajući recepcionarov odgovor. Laura se suzdržavala da se ne nasmije i slušala komentare hotelske bijele klijentele, dama u ljetnim slamnatim šeširima široka oboda i gospode u onim neobičnim jenkijevskim odijelima od seersuckera, popelina s plavim prugama, i panamskim šeširima; jesu li to Cigani, u što se to prerušila njegova žena?
- Diego, Laura, idemo što dalje odavle!
- Gospođo Rivera - drhtavim ju je glasom pozvao ravnatelj kojega su otišli potražiti u njegovu uredu s mirisom gumica za brisanje i novinama otvorenim na stranici sa stripovima. - Oprostite, nismo znali, nije važno, vi ste gosti gospodina Forda, molimo vas da primite naše isprike...
- Onda recite onim starčićima da ih primate makar su Židovi! Onom paru što upravo ide prema vratima. Step on it, you shit! - zapovjedila je Frida, koja se, čim su došli u svoj apartman, počela savijati od smijeha i svirati na ukuleleu yes we have no bananas today. - Primili su i nas i onaj par, a nama su još snizili cijenu!
Diego nije gubio vrijeme. Već je sutradan u Institutu proučavao prostor i pripremao podloge za zidne slike, davao upute suradnicima, razmatao crteže i primao novinare.
- Naslikat ću novu rasu čeličnoga doba.
- Narod bez sjećanja isto je što i dobronamjerna sirena. Narod ne zna kada, jer ne zna kako.
- Htio bih neljudskoj industriji dati aureolu ljudskosti.
- Naučit ću Sjedinjene Države Amnezije da se sjećaju.
- Krist je trgovce izbacio iz hrama. Ja ću trgovcima vratiti hram. Vidjet ćemo hoće li se malo popraviti kad ga dobiju.
- Mister Rivera, nalazite se u prijestolnici automobila. Je li točno da ne znate voziti?
- Ne znam, ali znam razbijati jaja. Da samo vidite kakve omlete pripravljam...
Nije prestajao govoriti, šaliti se, zapovijedati, slikati i govoriti istodobno, kao daje svijetu oblika i boja trebala obrana i razonoda od galame, pokreta i riječi da bi se polako rađao iza njegovih zamišljenih, izbuljenih očiju. Ipak, u hotel se redovito vraćao iscrpljen.
- Ne razumijem ta jenkijevska lica. Pozorno ih promatram. Želim ih voljeti! Kunem se da ih gledam sa simpatijom i molim da mi nešto kažu. Kao da gledam pecivo u pekarnici. Svi su jednaki. Bezbojni su. Ne znam što ću. Strojevi su mi ispali prekrasni, a ljudi strašni. Sto da radim?
Kako nastaju lica, kako se rađa tijelo - ponavljala je Frida Lauri kad bi Diego otišao u ranu zoru kako bi izbjegao sve veću vrućinu kontinentalnog ljeta.
- Daleko sam od zemlje što me rodila... - pjevušila je Frida.
- Zašto je ovako vruće? - upitala je Lauru.
- Vrlo smo daleko od oba oceana. Do nas ne dopiru morski povjetarci. Osvježavaju nas samo vjetrovi sa Sjevernog pola. Divna li osvježenja!
- Odakle sve to znaš?
- Otac mije bio bankovni činovnik, ali je volio čitati. Bio je pretplaćen na neke časopise. Išli bismo na veracruško pristanište po knjige i časopise koji su mu stizali iz Europe.
- Znaš li zašto mi je uvijek tako vruće, bez obzira na vanjsku temperaturu?
- Zato što si trudna.
- Kako znaš?
Po hodu, odgovorila joj je Laura. Pa ja šepam! Sada su ti se stopala izravnala. Prije si hodala nesigurno, na prstima, kao da ćeš poletjeti. Kao da se sada svakim korakom ukorjenjuješ. Frida ju je zagrlila i zahvalila joj stoje ostala s njom. Laura joj se svidjela od prvog trenutka; čim ju je vidjela - priznala joj je poslije - osjetila je da se Laura osjeća beskorisnom ili neiskorištenom.
- Nikad nisam vidjela na svom pragu ženu koja tako očajnički želi raditi. Vjerojatno ni sama nisi bila toga svjesna.
- Ne, nisam. Zapravo sam bila opsjednuta potrebom da stvorim vlastiti svijet, a to je vjerojatno značilo da pronađem posao.
- Ili rodiš dijete, jer i to je stvaranje?
- Imam dva sina.
- Gdje su?
Zastoje Laura Diaz imala osjećaj da joj je u njezinim razgovorima s Fridom Kahlo, koji su bili tako prisno ženski i lišeni skrivenih i zamršenih primisli, posve lišeni zlobe, Frida ipak spočitavala daje neodgovorna majka, ne zato što nije poštovala općeprihvaćena pravila ponašanja, nego zato što nije bila dovoljno buntovna prema muškarcima, prema mužu i ljubavniku, koji su majku udaljili od djece? Lauri je povjerila daje ona Riveri bila nevjerna, jer je prije toga Rivera bio nevjeran njoj. Jednostavno su se dogovorili: Diego spava s drugim ženama, a i Frida, jer bi Diego poludio da ona spava s muškarcima, ali on prihvaća simetriju njihove zajedničke sklonosti ženama. Nije u tome problem, povjerila je jedne noći invalidna žena Lauri. Nevjera katkad nema veze sa spolom. Riječ je o prisnosti s drugom osobom, ali prisnost može biti skrivena, a skrivanje opet zahtijeva da la-žemo kako bismo zaštitili prisnost, a tajne se katkad nazivaju "seksom".
- Nije važno s kim spavaš, važno je komu se povjeravaš i komu lažeš! Laura, sve mi se čini da ti nikomu ne vjeruješ, a svima lažeš...
- Želiš li me?
- Već sam ti rekla da mi se sviđaš. Ali u sadašnjim okolnostima više si mi potrebna kao družica i njegovateljica. Kad bismo svoj odnos zakomplicirale osjećajima, mogla bih, iz ovog ili onog razloga, odjednom ostati sama, pa ne bih imala nikoga da me odvede u bolnicu kad dobijem trudove! Majko mila!
Glasno se smijala, kao uvijek, ali je Laura bila uporna: iz kojeg razloga, rekla si: "Iz ovog ili onog razloga"?
- Neću ti reći! Možda ću od tebe sutra tražiti upravo ono što ti danas spočitavam. Govorimo o praktičnim stvarima!
Bio je srpanj, a dijete je očekivala u prosincu. Ako Diego završi sliku u listopadu, moći će se u Meksiko vratiti zajedno, na vrijeme i sigurno, da ondje rodi. Ako Diego bude kasnio, kako ću roditi ovdje, u hladnoći, bez prijatelja, bez ikoga, bez tvoje pomoći? A ako prije pođem u Meksiko, mogla bih izgubiti dijete na putu, od truckanja u vlaku, kao što su me upozorili moji dragi liječnici!
Laura je pred sobom vidjela vrlo ranjivu ženu, skupljenu i umanjenu, izgubljenu u širokoj narodnoj nošnji, koja nije skrivala samo tjelesno oštećenje nego i strah, neprimjetno drhtanje, onaj drugi strah što je dolazio iz nje, koji nije samo udvostručivao tjelesni strah osakaćene žene nego gaje i zamjenjivao drugim, nepoznatim, koji je dijelila s bićem u svojoj utrobi. Između majke i djeteta postupno se u utrobi stvaralo sudioništvo. U taj tajni krug nitko nije mogao prodrijeti.Frida se glasno smijala, molila Lauru da joj pomogne splesti pletenice, namjestiti suknje i bluzu, svezati šal, počešljati brkove. Laura bi je uhvatila za ruku pa bi krenule u Gringolandiju, otišle bi na večeru ili na kakvu svečanost priređenu u čast "najslavnijem svjetskom slikaru i Mrs Riveri", na ples s industrijskim milijarderima, koje bi Frida navodila da je pitaju zašto hramlje, pa bi ih povukla za nos objašnjavajući im da su to koraci narodnih plesova iz Oaxaca, krasnih indijanskih plesova, tako krasnih kao izraz lica antisemita Henrvja Forda kad gaje usred večere glasno zapitala: "Gospodine Ford, je li istina da ste vi Židov?" Michigansko je otmjeno društvo sablaznila kad je, pretvarajući se da ne razumije proste engleske riječi i smiješeći se što je udvornije mogla, napustila banket rekavši im shit on you, ili kad je uglednim gospođama s kojima se kartala rekla : enjoy fucking, don't you? S Laurom je išla u kino kad se u gradu temperatura penjala do četrdeset stupnjeva, premda su dvorane bile klimatizirane, a Chaplinovim Svjetlima velegrada, Laurelu i Hardvju, tortama bačenim u lice, policijskim potjerama, tanjuru špageta istresenom u njedra neke gospođe, svemu tomu smijala se do suza i pritom hvatala Lauru za ruku, plakala, grcala je smijući se...
Bolnička su kolica klizila ispod svjetiljaka što su podsjećale na oči bez vjeđa, a liječnici su Lauru pitali kako se u posljednje vrijeme osjećala, bilo joj je jako vruće, po koži su joj izbile pjege, imala je mučnine, boljela ju je maternica, tračnica joj je probila rodnicu, stradala je u sudaru s tramvajem, stoje danas jela, pojela je dvije čaše vrhnja, povrća, sve je povratila, tu je ženu razdjevičio tramvaj, znate li to? Njezin muž slika čiste, sjajne čelične strojeve, a nju je silovao star, zahrđao i nepristojan stroj... i nikom ništa! U kinu je vrisnula, pomodrjela je i prokrvarila. Digli su je iz lokve krvi, iz ugrušaka što ih je istisnula iz sebe smijući se Debelom i Mršavom, shvaćate li?
U postelji je ležala dvanaestogodišnja djevojčica kose mokre od suza, skupljena, sićušna i tiha.
- Dajte mi moje dijete, hoću vidjeti svoje dijete.
- Frida, to je samo fetus!
- Neka je!
- Liječnici ne dopuštaju.
- Reci im da moram iz umjetničkih razloga!
- Frida, dijete se rodilo prerano, raspalo ti se u utrobi. Nema oblika.
- Ja ću mu dati oblik.
Spavala je. Budila se. Nije podnosila vrućinu. Ustajala je. Htjela je pobjeći. Vraćali bi je u postelju. Htjela je vidjeti dijete. Diego ju je došao vidjeti, bio je nježan i pun razumijevanja, dalek, žurilo mu se na posao, gledao je rastreseno u zid, a ne u ženu.
Laura je jedne noći čula zaboravljeni šum, koji ju je vratio u dane djetinjstva u tropskoj šumi Catemaco. Spavala je na pomoćnom bolesničkom krevetu u istoj sobi s Fridom, a taj ju je šum probudio. Na postelji je vidjela Fridino osakaćeno tijelo, posve golo, s jednom nogom tanjom od druge, vidjela je kako joj iz rodnice neprestano teče potok crvenih karanfila, vidjela joj je rame pričvršćeno kao prozor vijcima, kosu koja joj rasla naočigled, iz sekunde u sekundu, sve dulja, izbijala joj iz glave poput meduza, puzala po jastuku poput pauka, spuštala se s madraca poput zmija, puštala korijenje oko nogu kreveta, dok je Frida širila ruke i pokazivala ozlijeđenu rodnicu, molila je da je dirne, neka se ne boji, pa žene smo, iznutra ružičaste, izvadi boje iz mene, razmazi ih po mojim prstima, donesi mi kistove i blok, Laura, ne gledaj me tako. Kako jedna gola žena vidi drugu golu ženu? Pa i ti si gola, Laura, iako to ne znaš, a ja znam, vidim tvoju glavu punu upletenih šarenih vrpca i sto pupčanih vrpca spetljanih među tvojim bedrima, sanjam tvoje snove, Laura Diaz, vidim da sanjaš školjke, nevjerojatno spore puževe što tvojim životom prolaze nježno i slinavo sporo, ne opažajući da su u vrtu koji je i groblje i da biljke u tom vrtu plaču, vrište i traže mlijeka, traže sise, djeca biljke gladna su, djeca puževi gluha su i ne slušaju svoje majke, samo ih ja čujem i razumijem, samo ja vidim prave boje svijeta, djecu puževe, djecu biljke, što ih je rodila majka šuma, modra su, zelena, žuta, boje violine, boje mahagonija... zemlja je vrt, grob, a ono što vidiš zbilja je, bolesnička je soba jedina plodna šuma u ovoj betonskoj pustoši koja se zove Detroit, u bolesničku sobu ulaze žute papige, sive mačke, bijeli orlovi i crni majmuni, svi mi oni nose darove... Svi osim tebe, Laura, što ćeš mi ti darovati?
Diego je pogledao Fridu i zamolio Lauru da joj donese blokove, olovke i vodene boje. Bio im je dovoljan jedan pogled i koja riječ.
- Slatki moj, nisi ružan kao što govore, lijepo te je vidjeti...
- Friducha, sve te više volim!
- Ljubavi, tko ti je rekao da si ružan?
- Pogledaj ovaj izrezak iz meksičkih novina. Zovu me "debeli Huichilobos".
- A mene?
- "Ofucana Coatlicue".
Nasmijala se, uhvatila Lauru za ruku i svi su se dugo smijali. A Laura?
- Krstim te, ti si opsidijanska leptirića - rekao je Diego - jer te takvom vidim.
Laura joj je dodavala olovke, kistove, boje, papire, pa je Frida počela slikati i govoriti, baš kao njezin muž, kao da ni jedno od njih ne može stvarati bez zaštitničke sjene riječi, istodobno strane umjetniku i prijeko mu potrebne. Frida je govorila Lauri kao da govori sebi, obraćajući se ipak Lauri; zamolila ju je neka joj donese ogledalo da se vidi, ali Laura nije imala hrabrosti vidjevši je tako smanjenu, skupljenu u postelji, kose zamrljane bojom, čupavih obrva, zapuštenih brkova; Frida joj je rekla neka razmisli; jedno je biti tijelo, a drugo je biti lijep, njoj je sada dovoljno znati daje tijelo, daje preživjela, ljepota će doći poslije, najvažnije je tijelu, kojemu svakog trena sve više prijeti raspadanje, dati oblik, kao onom plodu koji je mogla izbaciti samo smijući se; potezi su joj bili sve brži i grozničaviji, kao i riječi, koje Laura nikad neće zaboraviti, ružno je tijelo koje nema oblik, Laura, pomozi mi da skupim rasute komadiće, da im dam oblik, pomozi mi da uhvatim let oblaka, sunce, da kredom nacrtam haljinu, crvenu vrpcu što me spaja s mojim plodom, krvavu plahtu koja mi služi kao toga, staklene suze što mi teku niz obraze, sve to, pomozi mi, molim te, da skupim sve komadiće i dadem im oblik, hoćeš li, nije važan sadržaj, bol, ljubav, smrt, rođenje, revolucija, vlast, ponos, taština, san, pamćenje, volja, nije važno što pokreće tijelo, ako mu to daje oblik, jer tijelo tada prestaje biti ružno, ljepota pripada samo onomu tko je razumije, a ne onomu tko je ima, ljepota nije ništa drugo doli istina svakoga od nas, Diegova istina dok slika, moja istina, koju upravo otkrivam na ovoj bolesničkoj postelji, a ti, Laura, ti tek moraš otkriti svoju istinu i, nakon svega što sam ti rekla, shvaćaš valjda da ti je neću otkriti ja, da moraš sama spoznati i naći svoju istinu, možeš me gledati bez stida, Laura Diaz, možeš reći da sam užasna, da mi se ne usuđuješ donijeti ogledalo, da u tvojim očima nisam lijepa, da me danas i ovdje nije lijepo vidjeti, a ja ti ne odgovaram riječima, molim te da mi daš boje i papira da užas svoga ranjenog tijela i prolivene krvi pretvorim u svoju istinu i svoju ljepotu, jer znaš, moja prava prijateljice, moja bli-zanko, znaš li da postajemo lijepi kad upoznamo sebe, jer tako spoznamo što želimo; žena je uvijek lijepa kad nešto želi...
Bolničku su sobu najprije prekrili blokovi za crtanje, zatim istrgnuti listovi i napokon kositrene ploče, kad je Diego donio svete slike iz Guanajuata podsjetivši Fridu kako puk slika na odbačenim komadima lima i dasaka što ih seoske ruke pretvaraju u zavjetne slike kojima zahvaljuju Božjem Djetetu iz Atoche, Djevici od Svih Pomoći i Gospodinu iz Chalme na čudu, svakidašnjem čudu, na izlječenju djeteta, spašavanju oca od zatrpavanja u rudniku, majke od utapanja u rijeci, Fride od smrti kad ju je tračnica probušila, bake Cosime od mačete na putu kod Pero-tea, tete Marije de la O od javne kuće za crnce, djeda Felipea od smrti u rovu na Marni, brata Santiaga od strijeljanja u svitanje u Veracruzu, Fride, još jednom, da ne iskrvari pri porodu, i Lauru - od čega je ona bila spašena i za što bi ona trebala biti zahvalna?
- Pročitaj Fridi ovu pjesmu - pružio je Rivera tanku knjižicu Lauri. - To je najbolji meksički pjesnik poslije Sestre Juane Ines de la Cruz. Pročitaj što piše na ovoj stranici.
"Ispunjen sobom, zarobljen u vlastitoj kožiod neuhvatljiva boga koji me guši. I više od toga, o razume, samoćo u plamenu, koji si začetnik svega ali stvoritelj nisi!I na kraju s njim, sa mnom, s nama troma..."
- Vidiš kako je Gorostiza sve shvatio? Uvijek nas je troje, samo troje. Otac, majka i sin. Žena, muž i ljubavnik. Sve su kombinacije moguće, po želji, ali će nas uvijek biti troje, jer je četvero već nemoralno, petero neprobavljivo, dvoje nepodnošljivo, a jedan je prag samoće i smrti.
- Čuj, zašto bi kvartet bio nemoralan? - začudila se Frida. - Laura se udala i rodila dvoje djece.
-Muž me ostavio - stidljivo se nasmiješila Laura. - Zapravo ja njega.
- Uvijek postoji dijete koje roditelji najviše vole, pa i kad ih imaju desetak - dodala je Frida.
- Troje, uvijek troje - mrmljao je slikar izlazeći.
- Lukavac nešto kuha - skupila je Frida spojene obrve. - Laura, dodaj mi te ploče.
Kad se bolnica potužila na sve veći nered u sobi, na papire razbacane na sve strane i na miris boja, Diego je nastupio kao Bog u antičkim tragedijama, kao gromovnik Jupiter, i na engleskom im rekao daje ona slikarica, zar to oni, glupači, još ne shvaćaju, a govoreći njima, zapravo je s ljubavlju i ponosom govorio Fridi: ova žena, koja je moja žena, ulaže svu istinu, svu bol i okrutnost svijeta u sliku koju slika patnjom, a vi koji ste u bolnici okruženi banalnom patnjom, vi nikad niste vidjeli toliko poezije koja nastaje iz samrtne patnje, i zato ne razumijete...
- Mali moj ljepotane - rekla mu je Frida.
Čim je mogla ustati, vratila se u hotel, a Laura je složila njezine slike na papiru. Jednog su dana napokon posjetile Diega u Institutu, da vide kako slika. Mural je dobro napredovao, a Frida je shvatila problem koji je slikar trebao riješiti i kako ga je riješio. Sjajni i proždrljivi strojevi isprepletali su se kao čelične zmijurine i izražavali nadmoć nad sivilom radnika koji su njima rukovali. Frida je uzalud tražila lica sjevernoameričkih radnika i shvatila. Diego ih je sve naslikao okrenute leđima jer ih nije osjećao, jer su im lica bila od tijesta, bez osobnosti, brašnasta lica. Ali je zato naslikao tamnoputa i crna meksička lica, koja su gledala u publiku. I u svijet.
Svakoga bi mu dana donijele punu košaru dobra jela pa bi sjele i nijemo promatrale kako radi i pritom neprestano govori. Frida je uživala u srkanju čaja iz Ćelave, htjela se nauživati toga karameliziranog vrhnja sada kad se oporavljala. Laura je imala na sebi vrlo jednostavan kostim, sašiven po mjeri, a Frida je dolazila umotana u sve više zelenih, ljubičastih i žutih šalova, sa šarenim vrpcama upletenim u pletenice i s ogrlicama od zada.
Rivera je na svom industrijskom muralu ostavio tri prazna prostora. Sve je češće pogledavao prema dvjema ženama što su sjedile pokraj skela i gledale kako slika, Frida je pijuckala čaj iz Ćelave i zveckala ogrlicama, a Laura je sjedila pažljivo prekriženih nogu zbog pogleda Riverinih pomoćnika. Kad su jednogasu da ih ie Dretvorio u muškarce, u dva radnika kratke kose, u širokim kombinezonima i košuljama od gruba sukna i s rukavicama na rukama u kojima su držali željezne sprave; Frida i Laura privukle su sve svjetlo murala u jedan od donjih kutova zida, Laura sa svojim izrazito četvrtastim licem, profilom kao sjekirom isklesanim, tamnim podočnjacima, kosom još kraćom od frizure a la Jean d'Arc koju je imala u Veracruzu jer nije htjela dati trajnu ondulaciju, a Frida također s kratkom kosom i muškim zaliscima, gustim obrvama, ali bez najmuškije crte, malja iznad gornje usne, jer ih slikar nije naslikao, na što se model veselo začudio: pa ja se uvijek slikam s brkovima.
Ostala je još jedna bjelina u sredini i na cijelom gornjem dijelu zidne slike; Frida je sa strahom promatrala te praznine, a jednoga je popodneva Lauru povukla za ruku van, pa su uzele taksi i vratile se u hotel, gdje je Frida istrgnula komad papira, raširila ga po stolu i počela neumorno crtati, tko zna koliko puta, Sunce i Mjesec, Mjesec i Sunce, odvojene, pa jedno pokraj drugoga.
Laura je gledala kroz veliki hotelski prozor da nađe zvijezdu i satelit, uzdignute na Fridinu crtežu u red dnevnih i noćnih zvijezda, jer je i Sunce i Mjesec rodila zvijezda Danica, prva zvijezda dana i posljednja zvijezda noći; Mjesec i Sunce pripadaju istome redu, ali ne pripadaju istome satu kad se gledaju očima svijeta, a ne očima svemira; Laura, čime će Diego popuniti bjeline na muralu?
- Plaši me. Nikad nije ništa tako tajio.
Tajnu su otkrile tek prigodom svečanog otvorenja. Sveta radnička obitelj predsjeda radu strojeva, radu bijelih muškaraca, koji su svijetu okrenuli leđa, i tamnoputih muškaraca, koji gledaju u publiku, zatim, u dnu slike, dvije žene u muškoj odjeći, koje promatraju muškarce, i, nad slikom rada i strojeva, smjerna Djevica u pamučnoj haljini, s vijencem od bijelih kuglica, poput kakve prodavačice u detroitskoj robnoj kući, drži golo dijete, također s aureolom, i uzalud traži potporu u pogledu stolara koji je majci i Djetetu okrenuo leđa. Stolar u jednoj ruci drži svoje oruđe, čekić i čavle, a u drugoj križ od dviju letvica. Njegova izblijedjela aureola jasno odudara od mora crvenih zastava što Svetu obitelj odvajaju od strojeva i radnika.
Kad su podigli zastor, razlijegao se žamor.
Lakrdija i parodija, neslana šala na račun kapitalista koji su od njega naručili sliku, parodija detroitskog duha, svetogrđe, komunizam. Tada se pred zidnom slikom Diega Rivere počeo dizati drugi zid, zid glasova, njegovi su se pomoćnici počeli dijeliti, digla se još veća galama. Edsel Ford, milijarderov sin, zatražio je mir, Rivera se popeo na ljestve da proglasi rođenje nove umjetnosti za buduće društvo, ali je morao sići jer su ga polili žutom i crvenom bojom, i to unaprijed pripremljeni provokatori što ih je sam Rivera unajmio, dok je druga radnička brigada, koju je također uvježbao Diego, stala ispred murala kao vječna straža.
Diego, Frida i Laura otputovali su sutradan ujutro vlakom u New York kako bi Diego počeo raditi na muralu u Rockefellerovu centru. Rivera je bio ushićen, čistio je lice benzinom, veselio se kao obijesno dijete koje priprema novu psinu i opet će ih sve žedne preko vode. Kapitalisti su ga napadali da je komunist, a komunisti daje kapitalist, Rivera se osjećao pravim Meksikancem, meksičkim lakrdijašem kojemu nitko nije mogao ništa, on je imao više bodlja od dikobraza za obranu od nitkova s ove i s one strane, nije poznavao zavist i nije unaprijed osuđivao hulje s obiju strana, uživao je u tome što je glavna meta nacionalnog športa napada na Diega Riveru, športa koji je već postao pravom narodnom tradicijom, i što se usto pojavio novi, jenkijevski šport nasrtaja na Diega Riveru, Diega Pucka koji se - umjesto iza šumskih grmova za ljetne noći na Ivanje - smije svijetu sa slikarske skele prije nego što će se stropoštati na zemlju i otkriti da ima magareću glavu, ali i ljubavno krilo, gdje će ga primiti i milovati kraljica noći, koja u njemu ne vidi ružnog magarca, nego začarana kraljevića, žapca pretvorena u kraljevića, kojega je Mjesec poslao da voli i štiti svoju Friduchu, svoju malu, obožavanu djevojčicu, slomljenu, ispaćenu - sve to činim za tebe, ti to znaš, zar ne, a kad ti kažem "Frida, dopusti da ti pomognem", zar ti ne kažem "pomozi mi, pomozi meni jadniku, pomozi svom Diegu"!
Lauru su zamolili da se vrati u Meksiko i odnese ljetnu prtljagu, kartonske sanduke pune papira, da im pogleda kuću u Covoacanu i, ako hoće, ondje ostane stanovati; ne moraju joj objašnjavati, Laura i sama vidi da su nakon pobačaja jedno drugomu potrebniji nego ikad, da Frida neko vrijeme neće raditi, da joj Laura neće biti potrebna u New Yorku, gdje ima mnogo prijatelja, s kojima voli izlaziti u kupnju ili u kino, gledat će reviju filmova o Tarzanu, koju ni za živu glavu ne bi propustila, obožava filmove s gorilama, King Konga je gledala devet puta, umirala je od smijeha, ti joj filmovi vraćaju dobro raspoloženje.

- Znaš, Diego zimi teško zaspi! Moram se svake večeri s njim prošetati kako bi se odmorio i skupio snage za novi mural. Laura, ne zaboravi staviti lutku na moj krevet u Covoacanu!

XI

Avenida Sonora, 1934.



Jednoga su dana nestale teta Hilda i Virginia.
Njihova sestra Leticia ustala je u šest sati ujutro da kao uvijek pripremi doručak kako bi u sedam sati sve - mango i dunje, mammi jabuke i breskve, jaja, crni kruh i bijela kava - bilo na stolu, a svako mjesto označeno ubrusima umetnutim u srebrne kolutove.
S tugom, koju je poslije protumačila kao slutnju, promatrala je mjesta namijenjena trima sestrama i srebrne inicijale H, V, MO. Budući da u sedam i četvrt nijedna nije došla, popela se u sobu Marije de la O i probudila je.
- Oprosti, ružno sam sanjala.
- Sto si sanjala?
- Nekakav val, ne znam više - odgovorila joj je teta gotovo se stideći. - Prokleti snovi, zašto nam tako brzo pobjegnu?
Leticia je pokucala i na Hildina vrata, ali nije bilo odgovora. Odškrinula je vrata i vidjela nedirnutu postelju. Otvorila je ormar i opazila da je prazna samo vješalica na kojoj je uvijek visjela duga bijela spavaćica s čipkastim plastronom, koju je Leticia tisuću puta oprala i izglačala. Ali redovi savršeno uredno složenih cipela i čizama, nalik na vojsku koja se odmara, bili su nedirnuti.
Uplašena, požurila je do Virginijine sobe, već sigurna da ni u njoj neće naći raspremljenu postelju. Alije našla pisamce naslonjeno na zrcalo i adresirano na Leticiju.
"Sestrice, Hilda nije mogla postati ono što je htjela, a ni ja. Jučer smo se pogledale u zrcalo i pomislile jedno te isto. Bolja je smrt nego bolest i ishlapjelost. Zašto da "kršćanski" strpljivo čekamo kobni trenutak, zašto da ne pođemo hrabro u smrt umjesto da joj prepustimo zadovoljstvo da nam jednog dana zakuca na vrata? Ovdje, u Xalapi, ovisne o tvojoj dobroti i pomoći, gasimo se kao dvije dogorjele svijeće. Obje smo poželjele učiniti nešto ravno onomu što nismo uspjele učiniti za života. Tvoja je i moja sestra pogledala svoje artritične prste i zapjevušila Chopinov nokturno. Ja sam pogledala svoje podočnjake i u svakoj bori vidjela pjesmu koju nikad nisam objavila. Pogledale smo i znale što ona druga misli: zamisli samo koliko smo godina života provele zajedno, nismo se odvajale otkako smo se rodile, pogađale smo misli jedna drugoj! Sjećaš li se, sinoć smo nas četiri sjedile i kartale se u dnevnoj sobi. Došao je na mene red da miješam karte (Hildu smo preskočili zbog njezinih prstiju) i tada mi je pozlilo, osjećala sam se kao što se vjerojatno osjeća čovjek koji zna da mu se bliži samrtni trenutak, ali, premda sam se užasno loše osjećala, nisam mogla prestati miješati karte, nastavila sam ih miješati kao da sam poludjela, sve dok me ti i Maria de la O niste začuđeno pogledale, tada sam ih stala miješati bjesomučno, kao da o tom miješanju karata ovisi moj život, a ti si, Leticia, izgovorila kobnu rečenicu, ponovila si onu vedru dosjetku, i staru i užasnu: "Starica je umrla dok je karte miješala!"
Tad sam pogledala Hildu, a ona mene i razumjele smo se. Ti i naša druga sestra niste iz našeg svijeta, vi ste drugi svijet. Vukle smo karte. Ti si izvukla kralja trefa! Hilda i ja pogledale smo jedna drugu iz dubine duše... Ne traži nas! Sinoć smo odjenule bijele noćne košulje, izule smo se, probudile smo Zampavitu i zapovjedile mu da nas starom "Issotom" odveze do jezera gdje smo se rodile. Nije se opirao. Gledao nas je kao dvije luđakinje jer smo htjele izaći u spavaćicama. Ali on je uvijek slušao naše zapovijedi. I tako, kad se probudiš i pročitaš ovo pismo, nećeš naći ni Hildu ni mene ni malog crnca ni automobil. Zampavita će nas iskrcati gdje mu kažemo, a nas dvije izgubit ćemo se u šumi, lutati bez cilja, novca i košare kruha, bose, a u noćnim košuljama samo iz čednosti. Ako nas voliš, nemoj nas tražiti! Poštuj našu volju. Željele smo smrt pretvoriti u umjetnost. Posljednju, jedinu... Nemoj nam uskratiti taj užitak. Vole te tvoje sestre
VIRGINIA i HILDA. "
* * *

- Tvoje tete više nismo vidjeli - rekla je Leticia Lauri. - Auto su našli na zavoju puta u Acavucan, a crnca, oprosti mi, kćeri, probodena nožem u onom istom bordelu u kojemu je odrasla Maria de la O. Nemoj me tako gledati! To su nedokučive tajne, a ja ih neću razjašnjavati. Ionako imam previše glavobolja zbog onog što znam da bih tome dodavala ono što ne znam.
Laura je sjela u vlak za Xalapu čim je doznala da su nestale njezine neudane tete, ali nije znala kakva je užasna sudbina snašla njihova dugogodišnjeg slugu. Kao da se vratio zloduh "Tršćanke", majke Marije de la O, crn poput njezine puti, kako bi se osvetio svima koji su bili krivi stoje napustila život koji je, prema riječima kćeri, majka kovala u zvijezde:
- Bila sam sretna kao kurva... Jebeš onog tko je od mene htio napraviti poštenu ženu!
Leticia je preduhitrila Lauru i rekla joj ono stoje ova oduvijek znala. Mutti se nije upuštala u čeprkanja i ogovaranja. Život je prihvaćala onakvim kakav je bio. Nije morala ništa pitati jer je sve razumjela, a - kao što je sama govorila - ono što nije razumjela, osjećala je.
Laura je, vrativši se u svoj veracruški dom, poslije shvatila, kao da gleda poludjeli sunčani sat, shvatila je po sudbini svojih teta i ponašanju svoje majke da je Leticia sve znala o Laurinu propalu braku s Juanom Franciscom i pobuni protiv muža, koja se rastopila u udobnu prihvaćanju Elizabethine zaštite, o isprazanoj, predugoj i naposljetku jalovoj vezi s Orlandom. Nisu li te etape, po sebi isprazne, ipak bile nužne radi prikupljanja pojedinačnih trenutaka opažanja koji će je zatim, kad se zbroje, dovesti, makar nejasno i nesigurno, do nove spoznaje? Sunčani je sat nerazdvojiv od sjene.
Leticia je iskoristila odlazak dviju starih djevojaka da se Lauri duboko zagleda u oči moleći je nijemo ono što je Laura izgovorila: tebi i teti preteško je brinuti se za dječake, kojima će uskoro biti četrnaest i trinaest godina, povest ću ih sa sobom u grad Mexico, a i tebe i tetu...
- Ostajemo ovdje, kćeri! Pravit ćemo društvo jedna drugoj. Ti moraš sama iznova sagraditi svoj dom.
- Da, Mutti, Juan Francisco sve nas čeka u Avenji Sonori. Ali, kako sam već rekla, ako ti i tvoja sestra želite poći s nama, naći ćemo veći stan, već ćemo se snaći.
- Moraš naučiti živjeti bez nas - nasmiješila se Leticia - više ne želim napuštati državu Veracruz, bojim se glavnoga grada.
Treba li ona uopće majci objašnjavati da se, kad ju je Orlan-do ostavio, htjela vratiti Juanu Franciscu, ne iz slabosti, nego zato što je, izvukavši pouku iz života s Orlandom, to čvrsto odlučila i jer je to bilo nužno? Mužu je spočitavala neiskrenost, da ne kaže kukavstvo, ili izdajstvo, zbog kojih će joj on zauvijek ostati mrzak, a ona mrska samoj sebi jer su joj se njezini prijašnji razlozi udaje za radničkog vođu sada činili nedostatnima, čak i ako se uzmu u obzir mladost i neiskustvo.
Tog je popodneva, raznježivši se nad majkom i gradom svoje mladosti, sve to htjela reći svojoj Mutti, ali ju je Leticia zaustavila presudom:
- Ako želiš, možeš ovdje ostaviti dječake dok se ne dogovoriš s mužem i ne središ svoj brak s njim. Ali, to i sama znaš.
Obje su bile na rubu da jedna drugoj kažu "govori", ali su obje shvatile da ne moraju govoriti jer sve znadu, Leticia da je Laurin brak propao, Laura da će se, usprkos svemu, vratiti Juanu Franciscu i pružiti novu priliku svom obiteljskom životu i djeci. Tada se, da, sjetila, htjela je priznati majci daje potratila nekoliko proteklih godina života, da se grdno prevarila, da ju je veliko razočaranje navelo na laž: vjerovala je da s pravom raskida s Juanom Franciscom i predaje se onom što oba svijeta - unutrašnji svijet njezina nezadovoljstva i vanjski svijet velegradskog društva - smatraju prihvatljivom osvetom ponižene žene, uživanjem, neovisnošću.
Laura više nije znala je li doista upoznala užitak, slobodu. Zalijepila se toliko za Elizabeth da se velikodušnost potonje pretvorila u pokroviteljstvo, a pokroviteljstvo u bijes i napokon n prijezir. Bila je opsjednuta Orlandom sve dok se nije pokazalo da je njihova ljubav igra i obmana. Upoznala je novo umjetničko društvo, ljude iz uglednih, starih obitelji i novopečene bogataše, ili skorojeviće, ali je oni nikada nisu mogli zavarati, jer je na zabavama kod Carmen Cortine privid bio bit, a zbilja maska.
Biti korisna, osjećati se korisnom, misliti da nečemu služiš, to ju je dovelo pod krov klana Kahlo-Rivera, ali zahvalnost što ju je osjećala prema tom neobičnom paru koji ju je prihvatio u teškom trenutku i s njom postupao prijateljski i drugarski, nije mogla prikriti istinu daje Laura imala mjesto služavke u svijetu dvoje umjetnika, daje bila zamjenjiv dio u savršeno podmazanu stroju, nalik na one sjajne, čelične strojeve što ih je Diego slavio u Detroitu, ali stroju na krhku postolju, krhku poput ranjenih nogu Fride Kahlo. Bili su sami sebi dovoljni. Laura ih je voljela, ali se nije zavaravala. I oni su nju voljeli, ali im nije bila potrebna.
- Mama, što mi je potrebno i komu sam ja potrebna? - upitala je Laura rekavši Leticiji sve, premda se zaklela da neće reći ništa, a sada kad je u jednom dahu skinula sa sebe taj teret držeći grčevito majku za njezine snažne, marljive ruke, nije znala je li to doista rekla Leticiji, ili je majka opet pogodila kćerine osjećaje i misli a da Laura nije morala ni riječ izgovoriti.
"Samo reci" govorile su Leticijine oči, a Laura je znala da ona zna.
- Misliš da dječaci trebaju ostati ovdje?
- Samo dok se ne vidiš s mužem.
- A ako to ne bude išlo, stoje vrlo vjerojatno?
- To znači da više nikada i neće ići. U tome je stvar. Važno je da prihvatiš odgovornost za nešto i onda odlučiš da to bude tvoj spas, umjesto da spas očekuješ od drugih, kao što si, oprosti, ali to ti moram reći, činila dosad.
- Makar znala da će stvari opet poći naopako? Leticia je klimnula glavom.
- Neke stvari moramo učiniti iako znamo da nećemo uspjeti.
- Mutti, što ću time dobiti?
- Pa, mogućnost da postaneš ti i ostaviš iza sebe svoje neuspjehe. Nećeš ih više ponoviti.
- Mama, tražiš li ti to od mene da idem u propast otvorenih očiju?
- Stvari valja dovršiti, a ti previše toga ostavljaš da visi u zraku, brzopleta si... Budi ono što jesi, a ne tuđa igračka, iako je teško biti više svoja.
- Nije li "moje" sve što mi se dogodilo otkako sam napustila Orlanda?
Ovaj put je Leticia nijemo pružila kćeri lutkicu.
- Uzmi je. Zaboravila sije kad si prošli put bila ovdje. Sada će trebati gospođi Fridi.
Laura je uzela Li Po, poljubila usnulog Dantona i Santiaga i vratila se onome što je već odlučila učiniti prije nego što je došla u Xalapu potresena viješću da su joj nestale tetke.
Prvu su noć proveli ležeći jedno uz drugo, kao u grobu, bez topline, bez spočitavanja i bez dodira, svjesni da nešto moraju jedno drugomu reći, da moraju pristati na neke dogovore. Neće odbaciti ni mogućnost tjelesne ljubavi, ali je više neće smatrati obvezom. Ovaj put će, ležeći ponovno jedno uz drugo, poći od nekih pitanja i pokusnih optužaba, znaš, Juane Francisco, prije nego što sam te upoznala, poznavala sam te po onomu što se o tebi govorilo, nikad se nisi ničim hvalio, ne mogu ti to prigovoriti, naprotiv, kad si došao u xalapski "Casino", privukla me upravo tvoja jednostavnost, nisi se držao umišljeno i nisi pokušavao ostaviti na mene dojam, jer je na mene već ostavio dojam hrabar i uzbudljiv muškarac iz moje mašte, ti si mi bio zamjena za žrtvovano junaštvo moga brata Santiaga, preživio si kako bi nastavio borbu u ime moje krvi, nisi ti kriv što nisi bio na visini mojih iluzija, ja sam kriva, nadam se da ćemo ovaj put moći živjeti zajedno bez zavaravanja, a ja, Laura, nikada nisam osjetio tvoju ljubav, osjetio sam samo poštovanje, divljenje i snove, ali strast ne, a ako strast ne traje, traje poštovanje i divljenje, a ako i to izgubimo, što nam onda ostaje, Laura? Život bez strasti i bez divljenja, rekla bih, Juane Francisco, ali s poštovanjem, da, s poštovanjem prema onomu što zapravo jesmo, bez ispraznih iluzija, i prema svojoj djeci, koja nisu ni za što kriva i koju smo donijeli na svijet ne tražeći njihovo dopuštenje, želiš li da sklopimo takav sporazum, ne, postoji nešto drugo, moraš me osloboditi straha, bojim te se jer si me udario, zakuni se da me više nikad nećeš udariti, ma što se dogodilo među nama, ne možeš zamisliti kakav užas osjeća žena kad je muškarac tuče. To je moj glavni uvjet, nemoj se brinuti, mislila sam da imam više snage nego što je zapravo imam, oprosti.
Zatim ju je on malo milovao, a ona mu je dopustila daje malo miluje iz zahvalnosti, prije nego što se postiđena uspravila u postelji - ne želim te zavaravati, Juane Francisco, moram početi time da ti ispričam sve što mi se dogodilo otkako si prijavio časnu Gloriju Soriano i ćušnuo me na ulici kad sam odlazila, hoću da znaš s kim sam spavala, koga sam željela, s kim sam uživala, hoću da ti dobro uđe u glavu sve što sam radila dok sam živjela daleko od tebe kako bi mi napokon mogao odgovoriti na pitanje na koje još nemaš odgovora. Zašto si me osudio zbog moje želje da te volim, umjesto da me osudiš zato što sam te prevarila? Pitam te to sada, Juane Francisco, prije nego što ti sve ispričam, prije nego što se ponovi sve ono što smo već ostavili iza sebe, hoćeš li me opet osuditi zbog moje želje da te volim i da ti se vratim? Ili si već sada spreman da me osudiš ako te opet iznevjerim? Imaš li hrabrosti odgovoriti mi? Priznajem da sam zbilja odvratna, ali razmisli o tom što te pitam. Hoćeš li imati hrabrosti da me ne osuđuješ ako te prevarim - prvi ili drugi put, ali ti to ne znaš, zar ne? Nikad nećeš znati je li to što ti ispovijedam točno ili sam sve to izmislila kako bih ti se osvetila, iako ti mogu dati imena i adrese, možeš provjeriti lažem li ili ti govorim istinu o svojim ljubavima otkako sam te napustila, ali moje pitanje ostaje. Hoćeš li imati snage da me ne osuđuješ? To je cijena koju moraš platiti da bi se sjetio časne koju si prijavio i ideala koje si izdao, ja ću tebi oprostiti pod tim uvjetom, a hoćeš li ti meni oprostiti? Imaš li snage za to?
Dugu šutnju nakon Laurinih riječi njezin je muž prekinuo tek kad je ustao, zakopčao pidžamu na plavo-bijele pruge, došao do toaletnoga stolića, otpio malo vode i sjeo na krevet. Soba je u tom kišnom razdoblju bila hladna, a po krovu je iznenada zabubnjala tuča, uporno je bubnjala. Kroz otvoreni prozor ulazio je svježi miris palisandra, puteni miris, koji se uvlačio u nemirne zastore i lokvicu vode ispod prozora. Tada su Juanu Franciscu počele, veoma polagano, teći riječi, kao da ih je izgovarao čovjek bez prošlosti: odakle je on, tko su mu roditelji, zašto nikad nije otkrio svoje podrijetlo.
- Uvijek sam znao da sam izvana jak, a iznutra slab. Znao sam to odmalena. Zato sam se toliko trudio da se svijetu prikazem snažnim. Osobito tebi. Zato što odmalena poznajem svoje nutarnje strahove i slabosti. Jesi li čula za Demostena, koji je svoju stidljivost i mucanje svladao šetajući se uz more sve dok ne bi svojim glasom nadjačao huku valova i koji je tako postao najslavniji govornik antičke Grčke? To sam i ja učinio. Postao sam jak zato što sam bio slab. Laura, nikada ne znaš koliko ćeš dugo moći pobjeđivati strah. Naime, strah je kukavica, pa kad ti svijet ponudi darove da ga smiriš - novac, moć ili pohotljivost, sve to zajedno ili sad jedno sad drugo, nije važno - ne možeš se tomu oteti, toliko si zadovoljan što je svijet tako milosrdan prema tebi da počinješ gubiti snagu kakvu si stekao kad ništa nisi imao i prednost davati lažnoj snazi svijeta koji ti se obraća. Tada podlegneš slabosti a da gotovo i nisi toga svjestan. Kad bi mi pomogla, mogao bih donekle vratiti ravnotežu, hoću reći da nisam ni tako jak kao što si mislila kad smo se upoznali, ni tako slab kao što si mislila kad si me ostavila!
Nije htjela ulaziti u to tko je koga ostavio. Ako bude ustrajao na tome daje ostavljen, ona će mu se smilovati i ostaviti ga u tom uvjerenju, ali će istodobno paziti da ga ne vrijeđa. On će, zauzvrat morati otrpjeti sve njezine istine, pa i najneugodnije, i to ne iz okrutnosti, nego zato da bi ubuduće živjeli u istini, ma koliko neugodna bila, a ponajviše zato da bi Danton i Santiago mogli živjeti u obitelji bez laži. Laura se prisjetila majke Leticije. Htjela je biti kao ona, imati dar da sve shvati ne izgovarajući suvišne riječi.
Kad se vraćala iz Xalape, odnijela je kinesku lutkicu Fridi Kahlo. Kuća u Covoacanu bila je prazna. Laura je ušla u vrt i viknula: "Ima li koga?" Sluškinja joj je tiho odgovorila: "Ne, gospođice, nema nikoga. Još su u New Yorku, Rivera slika freske u Rockefellerovu centru!" Laura je samo stavila Li Po na Fridin krevet, nije ostavila ni pisamce, ništa. Frida će shvatiti, Laura joj daruje lutku jer je izgubila dijete. Pokušavala je zamisliti bjelokosnu čistoću kineske lutkice usred tropske šikare koja će uskoro osvojiti sobicu: majmuni, rekla je Frida, papigice, leptiri, kratkodlaki psi, pantere, gustiš od lijana i orhideja.
Javila je da joj pošalju djecu iz Xalape. Santiago i Danton, držeći se točno korisnih uputa bake Leticije, sami su se ukrcali u Međuoceanski vlak i iskrcali na kolodvoru Buenavisti, gdje su ih dočekali Laura i Juan Francisco. Narav dvojice dječaka, koju je Laura već poznavala, bila je iznenađenje za Juana Francisca, ali i za Lauru, utoliko što su se karakterne crte svakoga od njih brzo počele isticati. Zaigrani i drski Danton na brzinu je poljubio roditelje u oba obraza i potrčao kupiti slatkiše doviknuvši im usput - zašto im je baka dala novac kad u vlaku nije bilo Larinovih čokoladica ni lizalica Mirni, doduše, dala im je malo, ta škrtica - zatim se požurio do novinskog kioska i zatražio najnovije brojeve stripova Pepin i Chamaco Chico, ali kad je vidio da nema dovoljno novca, kupio je samo najnoviji broj stripa Los Supersabios, a kad je Juan Francisco spustio ruku u džep da plati stripove, Laura ga je zaustavila. Danton im je okrenuo leđa i otrčao ulicom ispred svih.
Santiago je samo pružio ruku roditeljima podigavši odmah nepremostivu ogradu protiv bilo kakva pokušaja ljubljenja. Dopustio je Lauri da mu stavi ruku na rame i odvede ga prema izlazu, i nije se usprotivio kad je Juan Francisco podigao oba kovčežića da ih odnese u crni "Buick" koji ih je čekao na ulici. Oba su se dječaka osjećala nelagodno, ali budući da svoju nelagodu nisu mogli pripisati susretu s roditeljima, prelazili su kažiprstom po uškrobljenim ovratnicima, stegnutim kravatama, ispod svečanih odijela u koja ih je odjenula dona Leticia: prugast kaputić s tri puceta, pumperice, dokoljenke s uzorkom u obliku rombova i smeđe cipele na žniranje, s tupim vrhovima.
Svi su šutjeli dok su se vozili od željezničkoga kolodvora do Avenije Sonore, Danton se udubio u stripove, a Santiago je, neustrašiv, gledao kako promiče veličanstveni grad, nedavno otkriveni Spomenik Revoluciji, koji su ljudi uspoređivali s golemom benzinskom crpkom, pa Šetalište La Reforma s nizom zelenih trgova kružna toka, što su, čini se, disali u ime svih, pa Caballito, konjanički spomenik kralju Karlu Četvrtom na križanju s avenijama Juarez, pa Bucareli i Ejido, pa Kristof Kolumbo i njegov smireni kružok fratara i pisara, pa posljednji aztečki vladar, oholi Cuauhtemoc s uzdignutim kopljem, na križanju s Avenijom Los Insurgentes; cijelim Šetalištem uz drvored i nogostup protezala se i staza za jutarnje jahače, koji su sada već usporeno kaskali, a sa strane su se nizale raskošne privatne kuće s pariškim pročeljima i mansardama. Na Šetalištu su završavale ulice otmjene četvrti Colonia Juarez s kamenim jednokatnicama, garažom u prizemlju i salonom na katu, koji se mogao vidjeti kroz bijela balkonska vrata, otvorena da služavke s kompliciranim pletencima, odjevene u plave kute, mogu prozračiti kuću i istresti tepihe.
Santiago je čitao imena ulica - Niza, Genova, Amberes, Praga - dok nisu stigli do Chapultepečke šume - ni tu Danton nije dizao pogled sa stripova - i nastavili do kuće u Aveniji Sonori. Santiagu se taj veliki perivoj od eukaliptusa i borova činio kao san, osobito ulaz u perivoj: lijevo i desno od ulaza leže dva lava, a ulaz okrunjen bajkovitim dvorcem u kojemu se nekoć kupao Montezuma, s kojega su se 1848. godine strmoglavljivali "Nirios Heroes" iz Vojne akademije, da ne moraju predati Al-cazar gringosima, i u kojemu su živjeli svi meksički vladari, od Maksimilijana Habsburškog do Abelarda de los Casinosa, sve dok novi predsjednik Lazaro Cardenas nije zaključio da ta raskoš nije za njega pa se u republikanskom zanosu preselio u Ijoš Pinos, skromnu vilu blizu Dvorca.
Doručkujući drugi put, djeca su mirno slušala o novom rasporedu u njihovu životu, premda je Danton, s obješenjačkom iskrom u očima, nijemo najavljivao da će na svaku nametnutu mu dužnost uzvraćati neočekivanom vragolijom. Santiagov pogled nije izražavao ni čuđenje ni divljenje; tu je prazninu - uvjerena je bila Laura - ispunjavala čežnja za Xalapom, za bakom Leticijom i tetom Marijom de la O. Je li nešto moralo ostati iza mladog Santiaga da on za tim žali? Laura je bila zatečena tim svojim razmišljanjem dok je promatrala ozbiljno lice nježnih crta i kestenjastu kosu svoga starijeg sina, toliko sličnog njegovu pokojnom ujaku, i tako različitog od tamnoputog Dantona, koji je imao kožu boje cimeta, guste, tamne obrve i crnu kosu zalizanu briljantinom. Samo stoje plavokosi Santia-go imao crne oči, a tamnoputi Danton svijetlozelene, gotovo žute, kao u mačke.
Laura je uzdahnula: čeznemo uvijek samo za prošlošću, ne čeznemo za budućnošću. Santiagov se pogled palio i gasio poput novih svjetlosnih reklama u Juarezovoj aveniji: čeznem za onim što će tek doći...
Ići će u Gordonovu školu u Aveniji Mazatlan, u blizini njihove kuće. Juan Francisco ujutro će ih onamo voziti "Buickom", a vraćat će se u pet sati popodne narančastim školskim autobusom. Pribor su im već kupili, švicarske olovke Ebehard, pera bez marke i građanstva, koja će umakati u tintarnicu na klupi, bilježnica na kvadratiće za aritmetiku, na crte za sastave, a udžbenik nacionalne povijesti, koji je napisao antiklerikalac Teja Zabre, kao da je htio biti protuteža matematici marističkog redovnika Anfossija, engleskoj vježbenici, španjolskoj gramatici i zelenoj knjizi svjetske povijesti francuskih autora Maleta i Isaaca. Naprtnjače. Dvije kriške crnoga kruha namazane umakom od graha, sardina i paprike. Neizbježna naranča, jer je slatkiše zabranjeno kupovati, od njih se kvare zubi...
Laura je kanila dan ispuniti svojim novim poslovima. Noć ju je čekala, zora joj je kucala na vrata, a u međuvremenu nije mogla reći: noć je naša.
Spočitavala je sebi: "Ne mogu ono najbolje u sebi pokopati u grob uspomena." Ali nijema noćna muževa pažnja - "tako malo od tebe tražim, dopusti da se osjetim potrebnim" - nije pomogla Lauri da se oslobodi razdražljivosti u samotnim trenutcima kad su joj sinovi bili u školi a Juan Francisco u sindikatu. "Kako bi život bio lagan bez muža i bez djece!" Otišla je u Covoacan kad su se Rivere vratili iz Sjedinjenih Država, ispraćeni crnim oblacima novog newyorškog skandala; Diego je na nmralu u Rockefellerovu centru naslikao Marxa i Lenjina, na što je Nelson istog prezimena zatražio da Diego ukloni lik sovjetskog vođe. Diego je to odbio, ali je predložio da kao protutežu Lenjinovoj glavi naslika Lincolnovu. Na koncu su uz pomoć dvanaest naoružanih stražara spriječili slikara da nastavi slikati i predali mu u zamjenu ček na četrnaest tisuća dolara ("Komunistički se slikar obogatio kapitalističkim dolarima"). Sindikati su pokušali spasiti mural, ali su Rockefelleri naredili da ga ostružu i bace u smeće. Komunistička partija Sjedinjenih Država to je jedva dočekala tvrdeći daje Riverina freska "kon-trarevolucionarna"! Tada su se Diego i Frida vratili u Meksiko, on utučen, a ona psujući Gringolandiju. Oni su se vratili, ali za Lauru više nije bilo mjesta kao prije: Diego se gringosima htio osvetiti drugim muralom, onim za New School. Frida je naslikala tužnu sliku s praznom tehuanskom narodnom nošnjom obješenom između bezdušnih nebodera - zdravo, Laurita, kako si, dođi kad god hoćeš, vidjet ćemo se uskoro.
Život bez muža i djece. Samo se uzrujavaš, kao da ti se dosadna muha uporno spušta na nos, stoput je otjeraš a ona se stoput vrati; Laura je već znala kako joj je živjeti bez Juana Francisca i sinova, Dantona i Santiaga, a kad je morala izabrati, nije našla ništa uzvišenije ni bolje od povratka u život supruge i majke - samo da Juan Francisco ne miješa tako očigledno uvjerenje da ga žena osuđuje s obvezom da je voli! Muž joj se usidrio na nepomičnu vezu. Sjedne strane, Lauru je razdraživalo njegovo pretjerano obožavanje, kojim kao da je želio ispraviti ono u čemu je griješio u prošlosti, jer se takav način traženja oprosta pretvarao u nešto posve drugo. "Ne mrzim ga, umara me, previše me voli, muškarci nas ne smiju previše voljeti, Juanu Franciscu nedostaje razumna ravnoteža, mora naučiti da postoji granica između ženine potrebe da bude voljena i sumnje da nije voljena toliko koliko joj se nastoji pokazati."
Juan Francisco, njegova milovanja, njegova udvornost, pretjerana očinska pažnja prema sinovima, koje nije vidio punih šest, godina, njegov novi osjećaj dužnosti da Lauri objasni stoje tijekom dana radio, premda on od nje nikad nije tražio objašnjenja, njegov sladunjavi i nespretni način traženja ljubavi tako stoje Lauru dodirivao nogom ispod plahte, ili bi odjednom izletio gol iz kupaonice i kao luđak tražio pidžamu, zaboravljajući da mu se oko pojasa nakupio jastuk od sala i daje izgubio svoju tamnoputu vitkost mješanca - sve je to Lauru prisiljavalo da preuzme inicijativu, ubrza sam čin, mehanički ispuni bračnu dužnost...
Sve je to ona ravnodušno prihvaćala do dana kad se počela pojavljivati jedna sjena, isprva nevidljiva, u prometu na Aveniji, zatim vidljivija, na suprotnoj strani ulice, i napokon na nekoliko koraka iza nje u trenutku kad je Laura, kao i svakoga dana, odlazila na gradsku tržnicu Parian. Nije htjela uzeti sluškinju. Previše ju je boljela uspomena na časnu sestru Gloriju Soriano. Sate osame ispunjavala je kućanskim poslovima.
Laura, začudo, nije ozbiljno shvatila činjenicu da je prati mužev doušnik. To ju je više ražalostilo nego što ju je zabrinulo. Time je Juanu Franciscu otvorila upravo toliko uzak pristup koliko je bila široka avenija u kojoj su stanovali. Odlučila je paziti i ona na njega, ali ne tjelesno - ne tako glupo kako je to on učinio. Ona će se poslužiti moćnijim oružjem, moralnim nadzorom.
Lazaro Cardenas, general iz Michoacana, bivši guverner te države i vođa stranke na vlasti, izabran je za predsjednika Meksika, i svi su mislili da će biti tek jedna od marioneta generala Plutarca Eliasa Callesa, vrhovnog vođe Revolucije. Lakrdija je bila dosegla vrhunac za vrijeme predsjedničke vlade Pascuala Ortiza Rubija, kada je jedan podrugljivac objesio natpis na vrata službene rezidencije u Chapultepečkoj šumi: "Ovdje živi predsjednik, a njemu nasuprot onaj koji zapovijeda!" Sljedeći predsjednik, Abelardo Rodriguez, po općem mišljenju još jedna lutka u rukama vrhovnog vođe, gušio je štrajk za štrajkom, najprije štrajk telegrafista pa - u Michoacanu - štrajk nadničara Nove Lombardije i Nove Italije, zapravo poljodjelaca talijanskog podrijetla naviklih na borbe Komunističke partije pod vodstvom Antonija Gramscija, i na kraju nacionalni pokret poljodjelskih radnika u državama Chiapas, Veracruz, Puebla i Novi Leon. Predsjednik Rodriguez naredio je da se štrajkaši otpuste i da ih zamijene vojnici. Sudovi koji su bili pod kontrolom izvršne vlasti proglašavali su svaki štrajk "neopravdanim"; vojska i bijele straže strijeljali su nekoliko radnika iz talijansko--meksičke zajednice, a Abelardo je štrajkaške vođe, koji su se borili za minimalnu nadnicu, poslao na zlokobne otoke Tres Marias gdje su robijali, a s njima je robijao i mladi pisac Jose Revueltas.
Stari sindikat CROM Luisa Napoleona Moronesa, nesposoban da obrani radnike, sve je više slabio, a uspinjala se zvijezda novog vođe, Vicentea Lombarda Toledana, tomističkog filozofa, koji se poslije obratio u marksista, mršava čovjeka asketskoga lica, tužna pogleda i razbarušene kose, s vječnom lulom u ustima. Stavivši se na čelo radničko-seljačke udruge Confederation General de Obreros y Campesinos de Mexico, Lombardo je stvorio alternativu za pravu radničku borbu: oko njegova CGOCM-a počeli su se okupljati radnici koji su se borili za zemlju i bolje nadnice, za kolektivni ugovor, a budući da je novi predsjednik Cardenas, kao i u Michoacanu, podržao sindikalnu borbu, sve se, dakako, promijenilo: Callesa i Moronesa zamijenili su Cardenas i Lombardo...
- A što je s neovisnošću sindikata, Juane Francisco? - čula je jedne večeri Laura pitanje jedinoga starog druga koji je još dolazio k njezinu mužu, umornoga Panfila, koji više nije imao kamo pljunuti jer je Laura naredila da se odurne bakrene pljuvačnice maknu iz kuće.
Juan Francisco ponovio je ono što je već postalo nekom vrstom njegova kreda:
- Stvari se u Meksiku mijenjaju iznutra, a ne izvana...
- Kad ćeš se naučiti pameti? - upitao ga je Panfllo uzdahnu vši.
Cardenas je počeo davati znakove osamostaljivanja, a Calles znakove nestrpljivosti. Našavši se između njih, Juan Francisco kao da nije znao kojim bi smjerom trebao krenuti radnički pokret i kakav bi trebao biti njegov položaj u njemu. Laura je zamijetila njegovu zbunjenost pa je više puta - opravdano zabrinuta - upitala muža komu će se prikloniti ako se vrhovni vođa Calles i predsjednik Cardenas raziđu, a on joj je, kao i prije njihova pomirenja, odgovarao samo praznim političkim frazama: revolucija ie jedinstvena, njezini se vođe neće razići - ali, Juane Francisco, revolucija je već raskrstila s mnogim idealima koje si imao kao anarhosindikalist (slika tavana u Xalapi, skrivanje Armonije Aznar, njezina tajanstvena veza s Orlandom i posmrtni govor Juana Francisca - sve joj je to proletjelo kroz glavu) - a on je, kao kakav vjernik ponavljao svoj kredo: "Moramo djelovati iznutra, izvana će te zgnjećiti kao stjenicu, bitke se vode unutar sustava..."
- Treba se znati prilagoditi, zar ne?
- Uvijek. Jasno. Politika je umijeće kompromisa.
- Kompromisa - ponovila bi ona još ozbiljnije.
- Da.
Čovjek mora držati srce u mraku da ne bi morao sebi priznati što se događa. On je mogao objasniti da ga politička nužnost prisiljava na kompromis s vladom...
- Sa svakom vladom? S bilo kojom vladom?
Ona ga nije mogla upitati osuđuje li ga vlastita savjest; on bi rado priznao da se ne boji mišljenja drugih, da se boji mišljenja Laure Diaz, boji se da ga ona opet ne poene osuđivati, ali su se jedne noći oboje slomili.
- Dosta mi je tvojih osuda.
- A meni tvog uhođenja.
- Ne znam o čemu govoriš.
- Dušu si mi zatvorio u podrum.
- Prestani se toliko sažalijevati nad sobom, to me boli.
- Razgovaraj sa mnom kao sa ženom, a ne kao svetac s griješnicom.
- Odurno je što od mene tražiš učinke koji nemaju veze sa stvarnošću.
- Prestani umišljati da te osuđujem.
- Bilo bi dobro da me samo ti, jadnice, osuđuješ.
A ona, ona je htjela povikati: "Zar misliš da sam ti se vratila samo zato da mi oprostiš grijehe?", ali se ugrizla za jezik - noć me čeka, zora me oslobađa - i, da bi se smirila, otišla je u dječju sobu gledati djecu kako spavaju.
Gledala ih je kako spavaju.
Dovoljno joj je bilo pogledati te dvije glavice uronjene u jastuke - Santiaga pokrivena do brade, a Dantona otkrivena i okrenuta poprijeko, kao da su se njihove oprečne naravi očitovale i u snu - da se Laura Diaz upita ima li ona u ovom trenutku svog života što naučiti svoje sinove, ima li barem hrabrosti upitati ih: "Što biste htjeli znati, što vam mogu reći?"
Sjedeći nasuprot krevetima blizanaca, mogla im je reći samo to da ih nisu ništa pitali kad su ih stvarali i da ta sloboda njihovih roditelja nije jamstvo uspjeha djece, koja nasljeđuju jal, siromaštvo i neznanje, iz kojih roditelji, ma koliko se trudili, ne mogu djecu izvući a da im ne ugroze slobodu. Djeca se moraju sama boriti protiv naslijeđenih zala na zemlji, a ona, majka, ipak se ne može povući, nestati, pretvoriti se u duha svog potomstva. Ona se mora boriti u njihovo ime, nikada im to ne pokazujući, mora ostati uz njih nevidljiva, da ne ugrozi samopoštovanje djeteta, odgovornost sina koji mora vjerovati u svoju slobodu i znati da je sam kovač svoje sudbine. Njoj jedino preostaje da neprimjetno bdije nad njima, da mnogo trpi i poželi istodobno poživjeti sto duže i patiti što kraće, kao tete Hilda i Virginia?
Katkad bi cijelu noć provela gledajući ih kako spavaju, odlučna da djecu prati bilo kamo, poput duge obale na kojoj se more i plaža razlikuju, ali se ne mogu razdvojiti; možda će putovanje trajati samo jednu noć, ali se ona nadala da ono nikad neće završiti, a iznad glava njezine djece još je lebdjelo pitanje: "Koliko, koliko će Bog i ljudi dati vremena mojim sinovima na Zemlji?"
Gledala ih je kako spavaju sve do izlaska Sunca, kada su /rake dodirnule dječje glave pa je i ona mogla rukama dodirnuti Sunce pitajući se koliko će još izlazaka Sunca izdržati ona i njezina djeca. Svaka Sunčeva zraka ima svoju sjenu.
Zatim je Laura Diaz ustala, uznemirena blagom vrtoglavicom, udaljila se od postelja u kojima su spavali njezini sinovi i rekla sebi (a i njima, da svoju majku shvate, daje ne osude, najprije na žaljenje a onda na zaborav): da bih bila majka koju će sinovi zamrziti i osloboditi svojom mržnjom, koju će mrziti, ali i neće nikad zaboraviti, moram djelovati, istinski djelovati, ali još ne znam kako, ne mogu popraviti ono što sam prije učinila, potrebna mije istinska vizija, vizija koja neće značiti odricanje, nego uzdignuće. Kako bi lak bio život bez sinova i bez muža! Pokušati još jednom? Zašto ne? Zar prvi pokušaj iscrpljuje slobodu, zar nam prijašnji neuspjeh zatvara vrata moguće sreće izvan doma? Zar je moja sudbina iscrpljena? Santiago, Dantone, nemojte me napustiti. Dopustite da vas slijedim bilo kamo, pa što bude! Ne želim biti obožavana. Želim biti čekana. Pomozite mi!

XII

Perivoj Lama, 1938.



Godine 1938. europske su demokracije u Munchenu pokleknule pred Hitlerom pa su nacisti okupirali Austriju i Čehoslovačku, Španjolska se Republika borila i gubila na svim bojištima, Walt Disnev prikazao je "Snjeguljicu i sedam patuljaka", Sergej Ejzenštejn "Aleksandra Nevskog", a Leni Riefenstahl "Berlinsku olimpijadu". U Kristalnoj noći njemački su esesovci palili židovske sinagoge, trgovine, domove i škole, američki je Kongres osnovao Povjerenstvo za protuameričke djelatnosti, Antonin Artaud je pokrenuo Teatar okrutnosti, Orson Welles je sve uvjerio da su Marsovci osvojili New Jersev, Lazaro Cardenas nacionalizirao je meksičke naftne izvore, a dvije su konkurentske telefonske kompanije u Meksiku - švedski Ericsson i domaća Mexicana - pružale usluge, i to tako (loše) da Ericsso-nov pretplatnik nije mogao razgovarati s Mexicaninim, i obratno. Ta je zbrka prisiljavala vlasnika Ericssonova aparata da trči susjedu, prijatelju, u ured ili kakav lokal koji je imao Mexicanu, i obratno.
- U Meksiku su i telefoni barokni - govorio je Orlando Ximenez.
Veličina modernih gradova otežava ljubavne veze; nitko se ne želi voziti sat vremena autobusom ili automobilom kako bi jednu i pol minutu uživao u seksu. Telefon omogućuje ljubavne međuigre. U Parizu je parove povezivala zračna pošta, le petit hicu; u te male, plave omotnice mogla su stati sva ljubavna obećanja; zaljubljeni su ih primali s više bojazni nego običan brzojav. Ali te godine izvlaštenja naftnih izvora u Meksiku i obrane Madrida, zaljubljeni su, ako nisu bili susjedi i ako je jedan imao Kricsson a drugi Mexicanu, morali izmisliti vlastitu komunikacijsku mrežu, kompliciranu ili, kako bi rekao Orlando, baroknu.
Ipak, ta prva poruka koju su jedno drugome poslali, nije mogla biti izravnija. Jednostavno su im se susreli pogledi. Ona će poslije reći daje predosjećala što će se dogoditi, ali kad gaje ugledala, to je bilo kao da nikad na njega nije pomislila. Njihovi se pogledi nisu samo susreli nego su se usidrili jedan u drugome. Pitala se zašto li je taj čovjek drukčiji od svih drugih, a on je odgovorio nijemo, jer su ih razdvajale stotine uzvanika na svečanosti - zato što gledam samo u tebe.
- Gleda samo u mene.
Poželjela je otići odatle; prestrašila se tako iznenadne i tako snažne privlačnosti, uznemirila ju je novost susreta, zabrinula ju je pomisao na posljedice nove veze, pomislila je na sve što bi se moglo dogoditi, na strast, predavanje, krivnju, grizodušje, muža, djecu; nije točno da je o svemu tome razmišljala poslije, nesvjesno je smjesta na to pomislila. Sve se odjednom zgusnulo u sadašnjosti, kao da su se u dnevnoj sobi okupili svi članovi obitelji da mirno porazgovaraju o Lauri i sude joj.
Pomišljala je da ode odatle. Da pobjegne. Prišao joj je, kao daje naslutio što namjerava, i rekao:
- Ostani još malo.
Pogledali su se ravno u oči; bio je njezine visine, malo niži od njezina muža, ali prije nego stoje progovorio, osjetila je da se prema njoj ponaša s poštovanjem, a to što ju je oslovio s "ti", španjolski je običaj. Naglasak mu je bio kastiljski, a i pojava; premda je mogao imati najviše četrdeset godina, kosa mu je bila već potpuno sijeda, ali na mladolikoj koži nije bilo bora, osim onih između obrva. Oči, blistav osmijeh, ravan nos, prijazan ali strastven pogled. Izrazito blijeda put, izrazito crne oči. Poželjela je vidjeti sebe onakvom kakvom je on vidi.
- Ostani još malo.
- Ti zapovijedaš - odgovorila je bez razmišljanja.
- Ne - nasmijao se - samo predlažem.
Odmah mu je priznala tri vrline. Da je suzdržan, pažljiv i neovisan, da, jednom riječi, nema što prigovoriti njegovu ponašanju. On nije bio Meksikanac iz imućnih slojeva, poput onih što ih je upoznala na hacijendi San Cavetano i na koktelima Carmen Cortine. On je bio Španjolac iz plemenite obitelji,a sjeta u njegovu pogledu i nemir u njegovu tijelu nisu je samo opčinili nego i zbunili, kao da su je pozivali da pronikne u njegovu tajnu. Pitala se nije li joj, predstavivši se svijetu kao enigma, taj "hidalgo" - tako ga je odmah prozvala - postavio najlukaviju zamku. Pokušavala je proniknuti pogled muškarca, oči utisnute duboko u lubanju, blizu kostiju, blizu mozga. Sijeda mu je kosa obasjavala taman pogled upravo onako kako je u Meksiku obasjavala lica mješanaca. Sijeda je kosa tamnoputa mladića pretvarala u bjeloputa starca - kao da vrijeme izbjeljuje kožu.
"Hidalgo" joj je darovao sudbinski pogled pun divljenja. Kad su se te noći, ležeći u Hotelu "L' Escargot", koji je gledao na Perivoj Lamu, milovali prelazeći polako, mnogo puta, jedno drugome rukom preko obraza, kose, sljepoočnica, rekao joj je da bi mu mogla pozavidjeti što on može njezino lice vidjeti iz različitih kutova, a osobito tako obasjano trenutcima bliskosti. Što svjetlo čini licu jedne žene, kako žensko lice odražava svjetlo svitanja, jutra, podneva, popodneva, sutona, noći? Sto ženskom licu u svakom trenutku govori svjetlo kad ga dodirne, sprijeda ili sa strane, pa ga iznenadi odozdo ili ga okruni odozgo, grubo ga napadne, bez upozorenja, usred dana, ili ga nježno pomiluje u polusjeni? To ju je pitao, a ona nije ni znala ni htjela odgovoriti ni na jedno pitanje, osjećala je da joj se divi i zavidi joj, jer joj u postelji postavlja pitanja koja je oduvijek željela čuti od muškarca i znala da su to pitanja koja želi čuti svaka žena bar jedanput u životu od bar jednog muškarca.
Nije više mislila ni na minute ni na sate, od te je noći živjela s njim u bezvremenosti ljubavne strasti, u vremenskom vrtlogu koji briše iz svijesti sve životne brige. Sve zaboravljene prizore. Premda se ujutro uplašila da će to vrijeme stoje upravo progutalo sve dotadašnje trenutke njezina života, progutati i ovaj. I uhvatila se za njegovo tijelo, privijala se uza nj uporno poput bršljana i zamišljala se bez njega, kao da je otišao, ali ga ona ne može zaboraviti, zamišljala ga je u mogućim ali neželjenim okolnostima: više ga nema, ali sjećanje na nj ostaje zauvijek. Nije bila nesretna što će tu cijenu morati platiti, činila joj se, štoviše, malom u usporedbi s bogatstvom trenutka. Neprestano se nesvjesno i tjeskobno pitala što znači taj izraz, taj pogled, taj glas bez početka i svršetka? Znala je od samog trenutka kad su se sreli da ga ne smije izgubiti.
- Zašto si toliko drukčiji od svih ostalih?
- Zato što gledam samo tebe.
Voljela je šutnju nakon ljubavnog čina. Voljela je tu šutnju već od prvog trenutka, očekivala je to obećanje da će dijeliti samoću. Voljela je i mjesto koje su odabrali jer je i ono bilo sudbinsko. Mjesto za ljubavnike. Hotel uz sjenovit park, svjež i tajnovit perivoj usred grada. Upravo je takvo mjesto željela, mjesto koje uvijek ostaje nepoznato. Tajnovit osjećaj na mjestu koje svi osim ljubavnika smatraju običnim. Zauvijek je zavoljela tijelo tog muškarca, vitko ali snažno, skladno i strastveno, obzirno i neobuzdano, kao da je to tijelo bilo zrcalo promjena, odraz nestvarnog dvoboja između Boga Stvoritelja i njegove neizbježne zvijeri. Ili, životinja i božanstvo u nama. Nikad nije doživjela tako nagle preobrazbe od strasti do opuštenosti, od smirenosti do pohote, od duševnog mira do razuzdanosti. Oboje mokri, uzajamno plodni, uvijek uzajamno predvidivi. Rekla mu je da bi ga prepoznala bilo gdje.
- Pipajući, u mraku?
Klimnula je glavom. Tijela su im se opet spojila, slobodno, strastveno. Vani je svitalo, park je čuvala straža žalosnih vrba, a u labirintima visokih živica i još viših stabala čuo se šum koji je zbunjivao, ljubavnici su mogli zalutati, moglo ih je zavesti šuštanje u uhu krošnji šibanih vjetrom, odvesti ih daleko od onog što je blizu, i tako blizu odsutnosti.
- Koliko dugo nisi provela noć izvan kuće?
- Otkad sam se vratila, nijednom!
- Smislit ćeš izgovor?
- Mislim da hoću.
- Udana si?
- Jesam.
- Sto ćeš reći?
- Da sam spavala kod Fride.
- Moraš li objasniti?
- Imam dva nejaka sina.
- Znaš li englesku poslovicu: Never complain, never ex-plainl
- Mislim daje to moja stvar!
- Objasnit ćeš im, ili nećeš?
- Ako ne kažem istinu, osjećat ću se loše, a ako je kažem, sve ću povrijediti.
- Nisi pomislila da je ovo između tebe i mene dio našega intimnog života i da nitko o tom ne mora ništa znati?
- Govoriš li to za oboje? I ti moraš to prešutjeti ili reći?
- Ne, samo te pitam znaš li da muškarca može osvojiti udana žena.
- Sva sreća što Frida ima Mexicanin telefon, a mi Ericssonov. Mom će mužu biti teško nadzirati moje kretanje!
Nasmijao se zbog te telefonske zbrke. Nije ga htjela pitati je li oženjen i ima li drugu. Čula gaje kako govori: udana žena može osvojiti muškarca koji joj nije muž, udana žena može još osvajati muškarce - i te njegove riječi bile su dovoljne da je nemirna žudnja, gotovo nepoznata kušnja baci, usplamtjelu, u snažne ali fine ruke, na maljave grudi i gladne usne njezina španjolskog "hidalga", njezina ljubavnika, njezina muškarca i još nečijeg, kao stoje odmah naslutila; on zna daje ona udana, a ona je osjećala da on ima drugu ženu, ali je nije mogla zamisliti, predočiti je sebi. U kakvom je odnosu mogao biti Jorge Maura s tom ženom koja je bila i nije bila nazočna? Laura Diaz izabrala je povlačenje. On njoj nije rekao tko je druga i kakva je. Ona njemu hoće reći tko joj je muž i kakav je, ali Juanu Franciscu ništa neće reći dokle god Jorge ne progovori o drugoj. Njezin novi ljubavnik (ulicom njezinih sjećanja proletio je Orlando) imao je prizemlje i kat. Na ulazu u kuću bio je suzdržan, obziran, ponašao se besprijekorno. Na katu se predavao, bio je otvoren - kao da ga samo isključenje drži na pola puta od nepredviđenih događaja, kao da se nimalo ne suzdržava od ljubavi. Nije mogla odoljeti tom spoju, tom potpunom muškarcu, ujedno spokojnom i strastvenom, otvorenom i tajnovitom, koji je obziran kad je odjeven, a bezobziran kad je razodjeven. Priznala je daje uvijek sanjala o takvu muškarcu. Napokon je tu, bilo da ga je oduvijek željela ili upravo izmislila, otkrio je njezinu vječnu čežnju.
Promatrajući s hotelskog prozora park, gdje je prvo svanulo, Laura Diaz imala je osjećaj da će se prvi put ona i jedan muškarac viđati i upoznati, a da ništa neće morati reći ili objašnjavati jedno drugome ili očekivati jedno od drugoga. Oboje će sve razumjeti. Svaki će ih zajednički trenutak još više zbližiti.
Jorge ju je opet ljubio, kao da ju je posve proniknuo - i njezin duh i njezino tijelo. Ona se nije mogla odvojiti od njega, od njegove puti, od njegova tijela spojena s njezinim, htjela je upravljati orgazmom, zadržati ga, prisvajala je poglede što su ih izmjenjivali uživajući, htjela je da svi parovi svijeta uživaju kao ona i Maura u tom trenutku, bila je to njezina najsveobuhvatnija, najžarkija želja. Nijedan muškarac nije nikada, umjesto da zatvori oči ili da okrene lice, gledao u nju u trenutku strasti; kao da su se okladili da će samo ako se budu gledali doživjeti vrhunac istodobno, a to bi se svaki put i dogodilo: pogledom punim strasti, ali i sabranim, nazivali su jedno drugo ženom i muškarcem, muškarcem i ženom koji vode ljubav okrenuti licem u lice - to su jedine životinje koje vode ljubav okrenute licem u lice, koje jedna drugu gledaju - pogledaj moje otvorene oči, ništa me ne uzbuđuje više nego gledati te kako me gledaš, orgazam je postao sastavni dio pogleda, pogled u dušu orgazma, svi su drugi položaji, svi su drugi odgovori ostali kušnjom, a poražena kušnja postala je obećanjem pravog, boljeg i budućeg uzbuđenja ljubavnika.
Okrenuti se jedno prema drugome i otvoriti oči u trenutku užitka.
- Jorge, zaželimo to svim ljubavnicima na svijetu.
- Svima, Laura, ljubavi moja.
Sad se kao mačak šetao svojom neurednom hotelskom sobom. Nikad nije vidjela toliko razbacanih papira, toliko otvorenih fascikla, toliko nereda u čovjeka koji je u svemu drugom bio tako profinjen i uredan. Kao da Jorge Maura nije volio sve te papire, kao da je u svojim kovčezima nosio nešto vrijedno prijezira, nešto neugodno, pa i otrovno. Nije zatvarao fascikle, kao da ih je želio prozračiti ili pričekati da papiri odlete na drugu stranu pa da ih pročita radoznala sobarica.
- Ništa ne bi razumjela! - rekao je uz gorak osmijeh.
- Što?
- Ništa. Daj Bože da dobro ispadne.
Laura je opet bila onakva kakva je bila prije, ili onakva kakva nikada nije bila s njim: troma, stidljiva, nemarna, nježna, snažna. Opet je postala takvom znajući da će se sve to pod pritiskom žudnje pomutiti, da žudnja može uništiti i sam užitak, postati zahtjevnom, bezobzirnom spram mogućnosti žene ili muškarca i tako ih prisiliti da budu odveć svjesni svoje sreće. Zato je željela uvesti u njihov odnos svakidašnji život, kako bi smirila tu razornu oluju što je od prve noći kobno pratila užitak, plašeći ih potajice. Nije to ni morala učiniti, pretekao ju je. Je li je zbilja pretekao ili se moglo predvidjeti da će jedno od njih od strasti prijeći na djelo?
Jorge Maura bio je u Meksiku predstavnik Španjolske Republike, koja je tada, u ožujku 1938., bila svedena na opkoljeno područje Madrida i Barcelone te, na jugu, na sredozemne dijelove Valencije. Meksička vlada Lazara Cardenasa pružila je republikancima diplomatsku pomoć, ali moralna potpora nije mogla nadoknaditi štetu od goleme materijalne pomoći nacističkih i fašističkih režima buntovniku Francu, a ni od malo-dušna uzmaka europskih demokracija, Engleske i Francuske. Berlin i Rim svim su snagama intervenirali Francu u prilog, a Pariz i London prepustili su "republičicu", kako ju je nazvala Maria Zambrano, svojoj sudbini. Taj cvijetak španjolske demokracije svi su gazili, prijatelji i neprijatelji, a katkad i pristaše...
Laura Diaz rekla mu je da s njim želi biti sve, dijeliti sve, znati sve, daje zaljubljena u njega, ludo zaljubljena.
Jorge Maura nije ni trepnuo kad je to čuo, a Laura nije znala je li slušati bez riječi dio njegove ozbiljnosti, ili je to stanka prije nego što će njezin "vitez" početi pričati svoju priču. Možda i jedno i drugo? Htio je da ga čuje prije nego što odluči.
- Kunem ti se, umrijet ću ako ne doznam sve o tebi - usudila se na prvi korak.
Zanosio se pri pomisli na Španjolsku. Rekao je daje Španjolska Španjolcima isto što i Meksiko Meksikancima, bolna opsesija. Njima domovina nije optimistična himna kao Sjevernoameri-kancima, ni flegmatična šala kao Englezima, ni sentimentalna ludost kao Rusima, ni razumna ironija kao Francuzima, ni agresivni mandat kao Nijemcima, nego sukob dviju polovina, dviju suprotnih strana, što razdiru dušu vukući je svaka na svoju stranu, Španjolska i Meksiko, dvije zemlje sunca i sjene.
Dok su se šetali između živica i borova u Parku Lama, počeo joj je pripovijedati zgode, ne objašnjavajući ih. Najprije joj je rekao kako ga je iznenadila sličnost Meksika i Kastilje. Zašto su Španjolci izabrali Meksičku visoravan, toliko sličnu kastiljskoj, da upravo na njoj utemelje svoje prvo i glavno američko potkraljevstvo?
Gledao je suhu zemlju, tamnosmeđe planine, snježne vrhunce, hladan i bistar zrak, pustoš putova, magarce i bose noge, žene u crnini, umotane u šalove, dostojanstvo prosjaka, ljepotu djece, obilje cvijeća i kulinarsko bogatstvo dviju zemalja koje su umirale od gladi. Posjećivao je oaze svježe vegetacije - poput ove - osjećao se kao da nije promijenio mjesto, daje pos-vudašnji, i to ne samo tjelesno, nego i povijesno, jer ako se rodiš kao Španjolac ili Meksikanac, iskustvo ti se pretvara u sudbinu.
Volio ju je i htio da zna o njemu sve. Sve o ratu kakav je on doživio. Bio je vojnik. Slušao je. Ali se najprije pobunio a tek poslije slušao. Zbog društvena su ga podrijetla od početka htjeli iskoristiti za diplomatska poslanstva. Bio je učenik Ortege i Gasseta, potomak Antonija Maure y Montanera, prvog reformskog ministra na prijelomu stoljeća, a diplomirao je na njemačkom sveučilištu u Freiburgu. Želio je najprije doživjeti rat kako bi saznao istinu i potom je branio, a po potrebi i pregovarao; morao je najprije upoznati istinu, istinu iskustva, zatim istinu zaključaka. Iskustvo i zaključak, rekao je Lauri, možda je to puna istina, makar druga iskustva pobiju sam zaključak!
- Ne znam! Istodobno osjećam silnu vjeru i silnu sumnju. Mislim da je sigurnost svrha mišljenja. I uvijek se bojim da će sustav koji gradimo naposljetku nas same uništiti. Nije lako.
Bio je u borbama na rijeci Jarami tijekom zime 1937. Čega se sjećao iz tih dana? Ponajprije osjetilnih doživljaja. Iz usta izlazi magla. Oči šiba ledeni vjetar. Gdje smo? To te u ratu najviše zbunjuje. Nikad točno ne znaš gdje si. Vojnik u glavi nema zemljovid! Nisam znao gdje sam. Zapovijedali su nam da udaramo s boka, da idemo naprijed nikamo, da se raspršimo kako nas ne bi pogodile bombe. Bio je to vrhunac bojne zbunjenosti. Hladnoća i glad bili su stalni, a samo su se ljudi mijenjali. Lica ili riječi mogao si pamtiti samo onoliko koliko je trajao dan kada si ih vido ili čuo. Odlučio sam usredotočiti se na jednu osobu, bilo koju, da ratu dadem lice. Ali ponajprije da dobijem društvo. Da ne budem sam u ratu. Tako osamljen.
Sjećam se kako sam jednoga dana ugledao lijepu djevojku u plavom radnom odijelu. Imala je lice redovnice, a dobacivala je najgore psovke što sam ih ikad u životu čuo. Uvijek ću je se sjećati, jer je poslije više nikad nisam vidio. Crna boja njezine kose podsjećala je na ponoćno plavetnilo. Čelo joj se, zbog gustih, spojenih obrva, doimalo vječno namrštenim. Flaster na nosu nije mogao sakriti njezin divlji orlovski profil. Ali vječite pogrde u njezinim ustima prikrivale su nijemu molitvu. U to sam bio uvjeren i pogledom sam joj to i rekao; shvatila je, uznemirila se i gadno me ispsovala, a ja sam joj na to rekao: "Amen". Imala je bijelu put poput redovnice, kao da nikad nije vidjela sunca, i brčiće poput mnogih tamnoputih Španjolki iz Galicije. A usprkos svemu tom, bila je lijepa. Njezine su riječi bile izazov, ne samo fašistima nego i samoj smrti. Francu i Smrti, tom paru kurvinih sinova. Katkad poželim izbrisati iz sjećanja lik lijepe žene u plavome radnom odijelu, s noćno plavom kosom. Nasmijao se: trebao mi je netko sasvim drukčiji od nje - kao ti - da je se danas sjetim, premda ste obje visoke, ti jesi a ona je to bila.
Ona je otišla u Guadarramu, a ja sam ostao u rovovima na obali Jarame. Sjećam se djece što su stajala uz put s uzdignutim pesnicama; bila su ozbiljna i žmirkala su zbog sunca, sva su imala lica koja se ne mogu zaboraviti (znaš li da djeca bez roditelja koju su iz Guernice poslali u Francusku i Englesku, vrište i plaču kad čuju zrakoplov?). Sjećam se još samo napuštenih i tužnih mjesta kroz koja su ljudi prolazili ne zaustavljajući se.
Uz žućkastu brzicu.
U vlažnoj špilji punoj grebena i zamršenih hodnika.
U zagrljaju studeni i gladi,
Počela nas je bombardirati Luftmaffe.
Znali smo da Nijemci nikad ne bombardiraju vojne ciljeve.
Htjeli su ih sačuvati netaknutima za Franca.
Štuke gađaju gradove i civile, uzrokujući veča razaranja i više malodušnosti nego miniranje mostova.
Zato su mostovi bili najsigurnija mjesta.
Cilj je bila Guernica.
Za kaznu.
Rat protiv civila.
Gdje smo?
Tko je pobijedio?
Nije važno! Tko je ostao živ?
Jorge je zagrlio Lauru.
- Laura, promašili smo povijesni trenutak! Ne želim priznati ništa što bi nam slomilo vjeru...
Počele su stizati međunarodne brigade. Frankistički je general Mola opkolio Madrid četirima kolonama izvan grada i petom kolonom, kolonom špijuna i izdajica, u gradu. Otpor su pojačavale rijeke ljudi što su bježali pred Francovom vojskom. Madrid je bio prepun izbjeglica. Tada su mu pjevali "Madride, kako se dobro držiš!" i "Madriđanke gelere pretvaraju u viklere." To baš i nije bilo točno. Grad je bio pun Francovih pristaša. Pola je Madrida 1936. godine glasovalo protiv Narodne fronte. A "izvidničke ophodnje" razularenih republikanaca, koji su kružili gradom u otetim automobilima i ubijali fašiste, svećenike i redovnice, narušile su ugled Republike. Mislim da je priljev izbjeglica bio najbolja obrana Madrida. Pa iako nije bilo pravih viklera, ton je gradu davala neka vrsta otmjenog samoubilačkog prkosa. Književnici su se sklonili u jedno kazalište, gdje su Rafael Alberti i Maria Teresa Leon svake večeri priređivali plesove u mraku kako bi raspršili strah što ga je sijala Luftuuaffe. Bio sam na jednom od tih plesova. Osim Španjolaca, bilo je ondje i mnogo Hispanoamerikanca - Pablo Neruda, Cesar Vallejo, Octavio Paz i Siqueiros, meksički slikar koji je sam sebi dodijelio čin "natpukovnika" i kojega je uvijek pratio čistač cipela kako bi mu čizme uviiek bile ulaštene. Neruda je bio usporen i pospan poput oceana, Valleja je nosio smrt u svojim upalim podočnjacima, Pazove su oči bile plavije od neba, a Siqueiros je marširao vojničkim korakom, sam. Svi smo bili u kazališnim kostimima, jedan prerušen u Don Juana Tenorija, ostali u junake iz kazališnih komada Las Leandras, La Venganza de Don Mendo i El Alcalde de Zalamea, svega je tu bilo, svi smo plesali na jednom madridskom krovu, pod bombama, uz svjetlo kojim su nas nesvjesno obasjavale njemačke štuke, i pili šampanjac. Laura, kakva je to bila ludost, kakva radost, kakva gozba. Je li smiješno, sramotno ili veličanstveno to što skupina pjesnika i slikara slavi život usred smrti, šalje dovraga bahatog i oklopljenog neprijatelja koji nas napada iz zraka svojom beskonačnom fašističkom i reakcionarnom tugom i vječnim popisom zabrana: čista krv, čista vjera, čista ljubav? Već smo dobro znali s kim imamo posla. Već od proglašenja Republike 1931. protivili su se mješovitim školama, a kad su uvedene laičke škole, djecu su, hineći skromnost, slali u školu s križevima na prsima, u dugim suknjama i smrdljivih pazuha, jer oni su Goti, neprijatelji arapske čistoće i židovske štedljivosti, kupanje je ružan maurski običaj, a lihvarstvo židovski grijeh. Laura, pokvarili su i jezik, trebala bi ih čuti da mi povjeruješ kako su bestidno govorili o vrijednostima koje su branili: o vrelom Božjem dahu, o plemenitoj rodnoj grudi, o čednoj i dostojanstvenoj ženi, o brazdi punoj plodnog klasja, protiv republikanskih eunuha i Židova masona, marksističkih sirena što u Španjolsku uvode egzotične ideje i siju razdor poljem čvrste vjere španjolskih katolika: kozmopolitski apatridi, otpadnici, nitkovi žedni španjolske i kršćanske krvi, crveni ološ. I zato su Albertijevi krabuljni plesovi na krovu kazališta, osvijetljena granatama, bili poput izazova koji im je upućivala ona druga Španjolska što se od tlačenja uvijek oslobađala maštom. Upravo sam tada upoznao dva mlada Amerikanca iz međunarodnih brigada. Talijanski komunist Palmiro Togliatti i francuski komunist Andre Marty bili su zaduženi da njih dvojicu izgrade. Od srpnja 1936. desetak je tisuća stranih dobrovoljaca prešlo Pirineje, a već na početku studenog u Madridu ih je bilo oko tri tisuće. Geslo im je tada bilo "No pasardn". Neće proći fašisti, proći će brigadisti, dočekani raskriljenih ruku. Kavane su se napunile brigadistima i stranim novinarima. Narod ih je pozdravljao usklicima: "Živjeli Rusi!"
Našao se ondje i njemački komunist, ali aristokrat; teško je zaboraviti njegovo nevjerojatno ime Arnold Friedrich Wieth von Golsenau. Prišao mije kao da me prepoznaje, oslovio me prezimenom Maura i svim ostalim mojim prezimenima, kao daje to nešto što nas zbližuje, pa me pozvao k sebi pokazujući svojim držanjem onu vrstu neoborive nadmoći koja proizlazi iz toga što je netko aristokrat i komunist. Kad je vidio da sam suzdržan, nasmijao se: "Maura, nama se može vjerovati. Nemamo što dobiti! Naša je čestitost izvan svake sumnje. Revolucije bi trebali dizati samo imućni aristokrati, neopterećeni osjećajem manje vrijednosti ili novčanom oskudicom. Tada ne bi bilo korupcije. Revolucije propadaju zbog korupcije koja ljude navodi da kažu: bivši je režim bio omražen, ali novi je još gori, s desnicom smo izgubili nadu, ali ljevica ju je izdala! Odgovorio sam mu pomirljivo da aristokrati i radnici uvijek gube revolucije, a dobivaju ih buržuji! Složio se sa mnom i dodao: "Da ti uvijek imaju što dobiti!" Podsjetio sam ga da i mi uvijek imamo što izgubiti! Na to smo se slatko nasmijali. Cinizam jednog Von Golsenaua, u brigadi znanog pod konspirativnim imenom "Renn", nije bio moj cinizam. Rat je imao dvije razine, razinu ratnih glasnogovornika, teoretičara, mislilaca i stratega i razinu običnih ljudi, koji su, Laura, bili sve prije nego obični, bili su izuzetni i svakoga su dana potvrđivali svoju bezgraničnu hrabrost, i to na prvoj crti u svim velikim bitkama, kod Madrida, na Jarami, kod Brunetea i Teruela, pa u Guadalajari, gdje su porazili Mussolinija. Prva crta nije nikad bila prazna. Republikanci pučani borili su se i ginuli prvi. Djeca uzdignutih pesnica, bosi muškarci, žene s posljednjom pogačom u njedrima, radnička milicija, koja je ponosno mahala zahrđalim puškama - svi su se borili u rovovima, na ulici, u poljima, nitko nije uzmicao, nitko se nije bojao. Ništa se slično nikad prije nije vidjelo. Bio sam na Jarami kad su se bitke rasplamsale nakon dolaska tisuću Afrikanaca pod zapovjedništvom generala Orgaza i pod zaštitom tenkova i zrakoplova nacističke legije Kondor. Ruski su tenkovi na republikanskoj strani zaustavili fašistički prodor, a krvava bojišnica između dviju zaraćenih strana neprekidno se mijenjala i punila bolnice ranjenicima i oboljelima od malarije, koju su donijeli Afrikanci. Sve se, do određene granice, nevjerojatno pomiješalo: katolički su kraljevi prognali Maure iz Španjolske u ime krvne čistoće, a sada se Mauri bore na strani njemačkih rasista protiv republikanskog i demokratskog naroda, kojemu pomažu tenkovi još jednoga totalitarnog despota, Staljina. Gotovo sam se nagonski, jer su mi bili simpatični liberali a mrski razni Renni i Togliattiji, sprijateljio s američkim brigadistima Jimom i Harrvjem. Harrvja, newyorškog Židova, pokretala su dva jednostavna razloga: mržnja prema antisemitizmu i vjera u komunizam. Jim, sin slavnog newyorškog novinara i pisca, nije bio tako jednostavan. On je došao u Španjolsku vrlo mlad - mogao je imati dvadeset pet godina - s novinarskom propusnicom i u pratnji dvojice slavnih dopisnika, Vincenta Sheeana i Ernesta Hemingwaya. Sheean i Hemingway otimali su se za čast da poginu na španjolskoj fronti. Ne znam zašto ideš u Španjolsku, govorio je Hemingway Sheeanu, kad će pod tvojim imenom biti odavle poslana samo jedna reportaža, i to o tvojoj smrti, koja ti neće biti ni od kakve koristi jer ću je ja napisati! Sheean, duhovit i zgodan, brzo je poklopio Hemingwaya: slavnija će biti priča o tvojoj smrti, a nju ću ja napisati! S njima je došao visoki, nespretni i kratkovidni Jim, a za njim Harry, mali Židov u sakou i kravati. Sheean i Hemingway krenuli su dalje slati ratna izvješća, a Jim i Harry ostali su da se bore. Židovski je mladić tjelesnu krhkost nadoknađivao žilavošću ratobornog pijetla. Visoki je i nespretni Newyorčanin najprije izgubio naočale, ali se sam sebi narugao rekavši da se bolje boriš ako ne vidiš neprijatelja kojega ćeš ubiti. Obojica su su imala smisla za onaj newyorški humor, blag ili prost, a najčešće samoironičan. "Želim ostaviti dojam na svoje prijatelje", rekao je Jim. "Želim curriculum koji će mi nadoknaditi komplekse u društvu", dodao je Harry. "Želim upoznati strah", dobacio je Jim. "Želim spasiti dušu!", nadovezao se Harry. A onda su obojica viknula: "Zbogom kravate!" Obrasli bradom, u sandalama od konoplje i sve izlizanijim vojničkim odorama, pjevajući iz svega glasa šlagere iz Gilbertova i Sullivanova Mikada (!), ta su dva Amerikanca doista bila duša naše čete. Nisu samo ostali bez kravate i naočala. Ostali su i bez čarapa, ali su stekli simpatije svih, i Španjolaca i brigadista. O junačkom ludilu našega rata govori i to što je kratkovidni Jim zahtijevao da bude na čelu voda koji je išao u noćno izviđanje. Harry je bio oprezniji: "Moramo preživjeti danas da bismo se mogli boriti i sutra!" Ali na Jarami veći teret od njemačkih zrakoplova, ruskih tenkova i međunarodnih brigada podnijeli smo mi Španjolci. Harry je to priznavao, ali je naglašavao: španjolski komunisti. Imao je pravo. Na početku 1937. broj članova Komunističke partije povećao se od dvadeset tisuća na dvjesto tisuća, a u ljeto je već imala milijun pristaša. Upravo joj je obrana Madrida pribavila taj prestiž. Na kraju ga je izgubila zbog Staljinove politike. Socijalizam nije imao većeg neprijatelja od Staljina. Međutim, Harry je 1937. vidio samo pobjedu proletarijata i njegove komunističke avangarde. Dane je provodio u raspravama, pročitao je svu marksističku literaturu. Ponavljao je iz nje rečenice kao iz Biblije i uvijek završavao istim riječima: We'll see tomorroiu! Bio je to njegov Dominus vobiscum. Smatrao je da su suđenja komunistima, kakav je bio Buharin, i njihova smaknuća samo zastranjenja na putu u slavnu budućnost. Mali Harry, Harry Jaffe, bio je nemiran duh, intelektualno jak, a tjelesno slab, i moralno neodlučan jer nije poznavao slabosti nekritičnog političkog uvjerenja. Prava suprotnost dugonji Jimu, kojemu je teorija bila sasvim nevažna. "Čovjek zna kad ima pravo", govorio je. "Jednostavno se mora boriti za ono stoje ispravno! Republika sad ima pravo, a fašisti nemaju. Zato moramo biti uz Republiku!" Bili su kao Don Quijote i Sancho Panza, samo što se njihovo Montielsko polje zvalo Brooklvn i Queens. Zapravo su više bili nalik na Mutta i Jeffa, samo što su bili mlađi i ozbiljniji. Sjećam se kako smo Harry i ja pušili i raspravljali nasred mosta, naslonjeni na njegovu ogradu, u skladu s teorijom prema kojoj "fašisti nikad ne napadaju prometnice". Jim je, naprotiv, uvijek tražio akciju, molio da ga pošalju na najopasnije položaje, da ide na prvu crtu, da ide, šalio bi se, "tražiti svoje izgubljene naočale". On je bio nasmiješeni div, nevjerojatno uglađen čovjek, vrlo pažljiv u govoru ("ružne riječi ostavljam svom ocu, toliko sam ih se naslušao da su za mene izgubile svoj naboj; u New Yorku postoji javni jezik, jezik novina, kriminala i kladionica, ijedan drukčiji jezik, jezik osjećaja, nježnih pogleda i sretne osamljenosti; ja se, George, old boy, želim odavle vratiti i pisati ovim drugim jezikom, ali otac i ja zapravo se nadopunjujemo, on mi zahvaljuje na mom jeziku, a ja njemu na njegovu, what the fuck!", smijao se hrabri i nespretni dugonja). S njim sam se penjao na stabla i gledao kastiljske krajolike. U ranama što ih je rat ostavio na zemljinu tijelu, nas smo dvojica uspijevali razaznati stado, mlinove, sutone boje karanfila, svitanja ružine boje, djevojačke noge što čvrsto stoje na zemlji, brazde što čekaju da rovovi zarastu poput ožiljaka; to je Cervantesova i Govina zemlja, govorio sam mu, nitko je ne može uništiti, ali i nova Homerova zemlja, odgovarao mi je, zemlja koja se rađa kad i ružoprsta zora i kobni rušilački ljudski gnjev... Jim se jednog dana nije vratio. Harry i ja čekali smo ga cijelu noć, isprva smo se nijemo gledali, onda smo se šalili: našega gringa može ubiti viski, ali prah ne. Nije se vratio. Svi smo znali da je poginuo jer se na bojišnici kakva je bila Jarama smatrao mrtvim svatko tko se ne bi vratio za dva dana. Bolnice bi najkasnije za četrdeset osam sati poslale izvješća o ranjenicima. Izvješća o poginulima čekali smo dulje, a svakoga smo dana gubili stotine ljudi. Ali za Jima su neprestano pitali, kao da se samo izgubio, kao da ga samo privremeno nema. Harry i ja smo tada shvatili koliko su Jima voljeli drugi brigadisti i republikanci. Zavoljeli su ga iz tisuću razloga, zaključili smo prisjećajući ga se poslije, jer nam smrt uvijek omogućuje da vidimo ono što za života nikad nismo znali vidjeti i reći. Znaš, Laura, uvijek smo loši suvremenici a dobri nesuvremenici. Ukratko, sebe sam naposljetku uvjerio da samo ja znam da je Jim poginuo i da ga održavam živim da ne obeshrabrim Harrvja i ostale drugove koji su toliko voljeli uglađenoga američkog dugonju. Uskoro sam ipak shvatio da svi znaju da je poginuo, ali su se dogovorili da će lagati i pretvarati se daje naš drug živ.
- Jesi li vidio Jima?
- Jesam, rastali smo se u zoru.
- Dobio je zapovijedi, zadatak.
- Kad bismo mu nekako mogli javiti da ga čekamo.
- Rekao mi je da zna.
- Sto ti je rekao?
- Znam da me svi čekate.
- Mora u to biti siguran. Da ga ovdje čekamo. Neka se nitko ne usudi reći daje mrtav.
- Gle, današnjom su poštom stigle one naočale što ih je čekao.
Jorge je čvrsto zagrlio Lauru.
- Promašili smo povijesni trenutak, ne želim priznati ništa što bi slomilo našu vjeru, divno bi bilo da smo svi mi postali heroji, toliko bih želio da smo svi zadržali vjeru...
Laura je Diaz tog jutra pješačila cijelom Avenijom Los Insurgentes do svoje kuće u gradskoj četvrti Colonia Roma. Tijelom joj je još prolazio Maurin drhtaj, poput nutarnje kišice. Nije važno ako joj ništa nije rekao o svom privatnom životu. Sve joj je rekao o svom javnom životu. Svi smo silno željeli da svi naši budu junaci. I ona je silno željela biti junakinja. Slušajući Jorgea Mauru, shvatila je ipak da junaštvo nije voljni čin, nego odgovor na nepredvidive ali zamislive okolnosti. U njezinu životu nije bilo ničega junačkog; možda će, zahvaljujući svom ljubavniku Španjolcu, i ona jednoga dana znati kako se odgovara na izazov junaštva.
Juan Francisco... Sjedi na bračnoj postelji, možda je čeka, a možda je više i ne čeka. S punim pravom prigovara... Morao sam se sam brinuti za Santiaga i Dantona, ne pitam te gdje si bila. A što da mu, ovako vezanu za posljednji stup svoje časti obećanjem da je više nikad neće uhoditi, što da mu kaže nakon četiri dana neobjašnjena i neobjašnjiva izbivanja, osim da to mogu objasniti samo Laura Diaz i Jorge Maura: za zaljubljene vrijeme ne postoji, strast se ne mjeri vremenom?...
- Djeci sam rekao da ti se razboljela majka pa si hitno morala otputovati u Xalapu.
- Hvala.
- Ništa više?
- Što bi ti bilo draže?
- Laura, prijevaru je teže podnijeti.
- Misliš da se osjećam kao da imam pravo na sve?
- Zašto? Zato što sam jednoga dana prijavio onu ženu, drugoga te dana pljusnuo, a trećega poslao detektiva da te prati?
- Ništa mi od toga ne daje pravo da te prevarim.
- A što onda?
- Čini mi se da danas znaš sve odgovore. Odgovori sam na svoje pitanje.
Juan je Francisco okrenuo ženi leđa i tužnim joj glasom rekao da joj samo jedno daje sva prava na svijetu, pravo da živi svojim životom i njega vara, ponižava - nije to utakmica na kojoj se zabijaju golovi sve dok se protivnici ne izjednače, ne, nije to tako jednostavno, nepodnošljivim je glasom ponavljao krupni, tamnoputi i ostarjeli muškarac, posrijedi je iznevjereno obećanje, razočaranje, ja nisam onaj koji si mislila da sam kad si me upoznala na plesu u "Casinu" i kad sam onamo došao kao hrabri revolucionar.
Nisam junak.
Ali si jednom bio, htjela je istodobno ustvrditi i upitati Laura, zar nisi jednom bio? Razumjet će je i odgovoriti kao da mu je postavila pitanje: kako ostati junak kad nam dob i okolnosti to više ne dopuštaju?
- Ne razlikujem se toliko od ostalih. Laura, svi smo se borili za revoluciju i protiv nepravde, ali i protiv fatalnosti, nismo htjeli i dalje biti siromašni, poniženi, obespravljeni. Nisam iznimka. Pogledaj sve, Calles je bio siromašni seoski učitelj, Morones telefonist, Fidel Velasquez mljekar, a ostali su radnički vođe bili seljaci, stolari, električari, željezničari. Pa kako se onda ne bi okoristili i zgrabili priliku koja im se nudi? Znaš li kako je odrastati gladan, kad šest osoba spava zajedno u jednoj kolibici, kad ti pola braće i sestara umre u ranom djetinjstvu, kad ti majka ostari u tridesetoj? Zar ne razumiješ da čovjek rođen u Penjamu, pod krovom koji dopire samo metar iznad rogožine na kojoj spava, i te kako želi krov u Polancu koji bi mu bio deset metara iznad glave? Nije li Morones imao pravo darovati svojoj majci kalifornijsku kuću, pa bila ona odmah do kuće u kojoj Je vođa držao svoj harem bludnica? Dovraga, da budeš pošten revolucionar, kao onaj Roosevelt u Sjedinjenim Državama, najprije moraš biti bogat... Ali ako si spavao na palminu Ušću i jeo kukuruznu pogaču, onda to ne ide, draga moja, nikad se više ne želiš vratiti u svijet buha, zaboraviš i one koje si iza sebe ostavio, smjestiš se tako dobro u čistilištu kao da se više nikad nećeš vratiti u pakao, puštaš da oni na nebu, koje si izdao, misle što hoće. Što ti misliš o meni, Laura? Reci mi istinu, samo istinu...
Nisu znali odgovore, samo su postavljali pitanja. Juane Francisco, što si učinio? Jesi li bio junak pa si se od toga umorio? Je li tvoje junaštvo bilo laž? Zašto mi nikad nisi govorio o svojoj prošlosti? Jesi li sa mnom htio početi od ništice? Jesi li pomislio da me vrijeđaju tvoje samohvale? Ili si očekivao, kao što se i dogodilo, da te drugi kuju u zvijezde? Da mi drugi napune uši tvojom legendom, a da je ti ne moraš dokazivati, ili ispravljati, ili pobijati? Je li ti bilo dovoljno da čujem što drugi o tebi govore, je li to bio dokaz, povjerovati drugima i vjerovati u tebe, ne s razlogom, samo iz slijepe ljubavi? Zato što si isprva sa mnom postupao kao s tihom, vjernom ženicom koja plete u susjednoj sobi dok ti u blagovaonici s drugim vođama gradiš budućnost Meksika? Sjećaš li se? Reci mi koji ću od tvojih mitova prenijeti našim sinovima, potpunu istinu, poluistinu, onaj dio tvog života koji sam zamišljala dobrim, ili onaj koji sam smatrala lošim? Koji dio oca pripada Dantonu, a koji Santiagu?
- Koji bi dio tvog života bio najkorisniji tvojim sinovima?
- Laura, znaš, u katekizmu uče da postoji istočni grijeh i zbog toga smo takvi kakvi smo.
- Vjerujem samo u prvobitnu tajnu. Koja je tvoja?
- Glupačo, nemoj me nasmijavati. Ako je tajna tajna, onda je ne možemo znati?
Samo će vrijeme, koje se rasplinjuje poput dima, otkriti istinu o Juanu Franciscu Lopezu Greeneu, radničkom vođi iz Tabasca, govorila je sebi Laura tog ožujskog jutra izlazeći iz perivoja Lame, još sva prožeta ljubavlju posve drukčijeg muškarca, za kojim je žarko žudjela, moj je pravi muž Jorge Maura, on je trebao biti otac moje djece; odlučila je da će, kad dođe kući, reći mužu: imam ljubavnika, predivan je, sve bih mu dala, sve bih zbog njega ostavila, ostavila bih i tebe i sinove...
Reći će mu prije nego što se djeca vrate iz škole, dobila su slobodan dan jer su svi išli na Zocalo proslaviti odluku o izvlaštenju izvora nafte koju je donio predsjednik Cardenas, revolucionar koji se hrabro suprotstavio stranim trgovačkim društvima, poslao ih dovraga i vratio narodu njegova bogatstva podzemni sloj vražje izvore engleske kompanije koje su otele javno zemljište u Tamaulipasu nizozemske kompanije koje su unajmile ubojice kao "bijelu gardu" protiv sindikata upravitelje gringose koji su meksičke radnike primali sjedeći i okrenuti im leđima gringose, Nizozemce i Engleze, koji su, prije nego što su otišli zajedno sa svojim bijelim inženjerima i plavim nacrtima, napunili bunare slanom vodom prvog meksičkog inženjerčića koji u Poza Rici nijeznao što bi odgovorio radniku koji mu je pristupio i zapitao: "Šefe, a da bacim kablić vode u bušotinu?" i zato su se njih četvero, Juan Francisco, Laura, Danton i Santiago, tog dana popodne gurali u mnoštvu na Zocalu, glavnom gradskom trgu, između Katedrale i Gradske vijećnice, očiju uprtih u glavni balkon Palače i revolucionarnog predsjednika Lazara Cardenasa, koji je obračunao sa stranim izrabljivačima, vječitim krvopijama meksičkoga rada i bogatstava, nafta je naša, klicalo je mnoštvo Cardenasu i Meksiku, bogate su gospođe darivale svoj nakit a siromašne žene svoje kokoši kako bi se podmirio dug za izvlaštenje, jer su London i Den Haag prekinuli odnose s Meksikom, nafta Meksikancima, pa lijepo, neka je piju, vidjet ćemo tko će je od njih kupovati, bojkotirani je Cardenas morao naftu prodavati Hitleru i Mussoliniju a istodobno je slao oružje Španjolskoj Republici, u mnoštvu je bio Jorge Maura i promatrao izdaleka Lauru Diaz i njezinu obitelj, Laura gaje prepoznala, Jorge je skinuo šešir i sve ih pozdravio, Juan Francisco radoznalo je pogledao tog čovjeka, Laura mu je nijemo poslala poruku, nisam mogla, ljubavi, nisam mogla, oprosti mi, sastat ćemo se opet, nazvat ću te, ti imaš telefon Mexicanu, a ja Ericsson...

XIII

Cafe de Pariš, 1939.



- Moram ti nešto reći o Raqueli Aleman!
Govorio joj je i o svojim drugovima republikancima, koji su u Meksiko došli obaviti drukčiju zadaću od njegove. Obično su se sastajali u najužem središtu grada, u Cafe de Pariš na Aveniji Cinco de Mayo. To je bilo stjecište meksičke duhovne elite tog vremena, predvođene vrlo duhovitim i bezgranično sarkastičnim čovjekom, pjesnikom Octavijem Barredom, kojemu je žena bila sestra Lupe Marin, žene Diega Rivere prije Fride. Carmen Barreda sjedila bi u kavani i ne trepćući slušala jetke ironije svoga muža. Nikad se nije smijala, a on joj je, čini se, bio na tome zahvalan. Bio je to najbolji odgovor na suhi deadpan humor njezina muža, koji je na koncu, ako već ništa drugo, bar preveo Eliotovu Pustu zemlju na španjolski.
Svi su čekali njegovo kapitalno djelo, koje nikako da se rodi. Bio je zajedljiv kritičar, pokretač književnih časopisa i vrlo zgodan muškarac, visok i vitak, crta lica dostojnih junaka rata za neovisnost, svijetlosmeđe puti i sjajnih, izrazito zelenih očiju. Sjedio je za stolom s dvojicom velikih pjesnika, Xavierom Villaurrutiom i Joseom Gorostizom. Plodni Villaurrutia pisao je poeziju lišenu ukrasa pa se činilo da piše malo. A zapravo je autor debelog sveska poezije u kojoj je, kao nitko prije njega, uspio oživiti blago ozračje grada Mexica noću.
Sanjati, sanjati noć, ulicu, stube
I jauk kipa što umire iza ugla.
Pritrčati kipu i naći samo jauk,
Htjeti dirnuti jauk i naći samo jeku,
Htjeti zgrabiti jeku i naći samo zid,
Pritrčati zidu i dodirnuti zrcalo.
Villaurrutia je bio nizak i slabašan, doimao se kao da mu upravo prijete tajnovite i nepoznate sile. Život je posvetio poeziji. Nasuprot njemu, kršni, šutljivi i podrugljivi Gorostiza napisao je samo jednu veliku poemu, Smrt bez kraja, koju su mnogi smatrali najboljom meksičkom poemom napisanom poslije Sor Juane Ines de la Cruz u XVII. stoljeću. Bila je to pjesma o smrti i obliku, oblik - posuda - usporava smrt, vodu koja se nameće, drhtava, kao sam uvjet života, njegovo protjecanje. Čovjek je u sredini, između oblika i protjecanja, kao sadržaj obrisa svoje zemaljske smrtnosti, "pun sam sebe, opnom me sapeo i guši me nedokučiv Bog". Među tim meksičkim piscima bilo je približavanja i udaljivanja, a kamen razdora je, čini se, bio Jaime Torres Bodet, pjesnik i romanopisac koji se kolebao između književnika i činovnika, i premda je naposljetku odabrao ovo drugo, nikad se nije odrekao književnih ambicija. Barreda je katkad nastupao kao perač rublja i samoproglašeni kineski špijun, doktor Fu Chan Li, koji je Gorostizi govorio:
- Čuvaj se Tolesa.
- Kakvog Tolesa?
- Tolesa Bodeta.
Jorge Maura i njegovi prijatelji osjećali su se kao kod svoje kuće u toj meksičkoj kopiji madridske tertulije - ta je riječ, podsjetio ih je Villaurrutia, izvedena od imena crkvenog oca Tertulijana, koji je u drugom stoljeću poslije Krista rado okupljao prijatelje i s njima vodio sokratovske rasprave - iako je teško zamisliti raspravu s takvim dogmatičarom kakav je bio Tertulijan, koji je mislio da Crkva posjeduje istinu pa da se i nema što dokazivati. Barreda je improvizirao ili je - njemu u ćast - podsjetio na ovaj komični stih: "Odjevena kao za tertuliju krenula Judita u Betuliju..."
Prije nego što su ušli u kavanu, Jorge je Maura upozorio Lauru Diaz da se te njihove rasprave, koje bi htjele biti sokratovske, katkad pretvaraju u tertulijanske. Ostali su tertulijanci ili sokratovci bili Basilio Baltazar, tridesetogodišnjak bujne tamne kose i obrva, sjajnih očiju i osmijeha blistava poput sunca, te Domingo Vidal, koji je imao lice i život kao da ih je netko sjekirom istesao. Doimao se kao da je izašao iz kamenog kalendara. Brijao je glavu i naglo trzao licem kao da želi prikriti sanjivu blagost svog pogleda ispod teških vjeđa.
- Hidalgo, neće li tvojim drugovima smetati što si me doveo?
- Laura, želim da budeš sa mnom.
- Barem ih upozori.
- Već znadu da dolaziš sa mnom, jer ti si ja, i gotovo. Ako im se to ne sviđa, neka ih voda nosi.
Tema razgovora tog popodneva bila je uloga Komunističke partije u ratu. Vidal je - upozorio je Jorge Lauru kad su ušli u kavanu - preuzeo ulogu komunista, a Baltazar ulogu anarhista. Tako su se dogovorili.
- A ti?
- Slušaj što ću govoriti i pogodi.
Oba su tertulijanca zaželjela Lauri dobrodošlicu. Iznenadila se što i Baltazar i Vidal govore o ratu kao da su se vratili godinu ili dvije unatrag, kao da žive prije događaja koji su se upravo događali. Republika nije pred porazom, nego je već poražena. S druge strane, iz daljine se na licu Octavija Barrede vidjelo da je radoznao, s kim li je sada ta Laura Diaz koja je otpratila Rivere u Detroit kad je Frida izgubila dijete? Villaurrutia i Gorostiza slegnuli su ramenima.
Počeo je razgovor koji se Lauri odmah učinio programiranim ili predvidivim, kao da si je svaki tertulijanac dodijelio ulogu u drami. Okrivljavala je i uvjeravala sebe da je njezin dojam određen već i time što joj je rekao Maura. Vidal je, kao na znak nevidljiva šaptača, započeo argumentom da su oni, komunisti, spasili Republiku 1936. i 1937. Bez njih bi Madrid pao u zimu 1937.! Da Partija nije uvela red, ni milicija ni narodna vojska ne bi mogle spriječiti nerede na ulicama glavnoga grada, koji' je bio bez hrane, prijevoza i tvornica.
- Zaboravljaš sve druge - podsjetio ga je Baltazar - one koji su bili za spašavanje Republike, ali se nisu slagali s vama.
Vidal se namrštio, a onda se glasno nasmijao, bitno je bilo djelovati što učinkovitije da se spasi Republika, a ne slagati se. Mi komunisti nametnuli smo jedinstvo protiv onih koji su, kao ti Baltazare, usred rata zagovarali anarhični pluralizam.
- Misliš da bi bio bolji niz građanskih podratova, s jedne strane anarhisti, a s druge poluvojne postrojbe, komunisti protiv svih i svi protiv nas, da bi neprijatelj, koji je, podsjećam te, više nego složan, mogao pobijediti?
Vidal je protrljao neobrijanu bradu.
Basilio je šutio pa je Laura pomislila: čovjek se pokušava sjetiti svog teksta, ali je zbilja zbunjen, a možda griješim jer ne poznam takve muke.
- Činjenica je ipak da smo izgubili - rekao je Basilio Baltazar nakon nekog vremena.
- Izgubili bismo i prije da nije bilo komunističke discipline - rekao je Vidal dosta nepristranim tonom, kao da poštuje nevidljive Basiliove muke, preduhitrujući moguće anarhistovo pitanje: ako se pitate jesmo li izgubili zato što se Komunistička partija stavila u službu sovjetskih interesa, uzdignuvši ih iznad interesa španjolskog naroda, reći ću vam da su se interesi Komunističke partije i španjolskog naroda podudarali, da je Sovjetski Savez oružjem i novcem pomagao svima, a ne samo Komunističkoj partiji. Svima.
- Komunistička je partija pomogla Španjolskoj - zaključio je Vidal i zagledao se u Jorgea Mauru kao da su svi znali daje sada na njemu red da govori, samo što mu je Basilio Baltazar bio naglo upao u riječ, kao da gaje gonila kakva sila. Neočekivano za sve, upitao je tihim glasom koji je upravo zato zvučao bolnije od krika:
- Ali što je Španjolska? Tvrdim da nisu samo komunisti Španjolska, Španjolska smo i mi anarhisti, i liberali, i parlamentarni demokrati, samo što je Komunistička partija izolirala i uništila sve nekomuniste, ojačala, nametnula svoju volju oslabi vši ostale republikance, rugala se svima koji nisu težili za onim za čim je ona težila, propovijedala je jedinstvo, a poticala je na podjele.
- Zato smo izgubili - rekao je Baltazar nakon stanke, pogleda spuštena tako nisko daje Laura najprije nagađala, a onda osjetila da tu postoji i nešto osobnije od političkog argumenta.
-Maura, ti šutiš - rekao je Vidal okrenuvši se prema njemu i poštujući Baltazarovu šutnju.
- Dobro - nasmiješio se Jorge - evo, ja pijem bijelu kavu, Vidal pivo, a Basilio se već zagrijava tekilom.
- Ne želim kriti da se ne slažem s vama.
- Nemoj - rekao je Vidal.
- Nikako - požurio je Baltazar.
Maura je mislio daje Španjolska više nego Španjolska. To je uvijek tvrdio. Španjolska je tek pokus za fašistički rat protiv cijeloga svijeta. Padne li Španjolska, past će Europa i svijet.
(- Moram ti govoriti o Raqueli Aleman...)
- Oprosti što ću biti sotonin odvjetnik - nasmijao se na svoj neobični način Vidal, prvi čovjek koji je u gradu Mexicu koji se tako strogo drži forme, ušao u kavanu u puloveru, ili, kako bi rekli Meksikanci, u sueteru od čupave vune, kao da je upravo izašao iz tvornice. - Zamisli da u Španjolskoj pobijedi Revolucija! Što bi se dogodilo? Pa okupirala bi nas Njemačka, rekao je vrag.
- Pa Njemačka nas je već okupirala - prekinuo ga je Basilio Baltazar s izrazom tihog očaja na licu. - Hitler je već okupirao Španjolsku. Što ti, druže, braniš, čega se bojiš?
- Bojim se neorganiziranog republikanskog trijumfa koji samo odgađa pravu i konačnu fašističku pobjedu.
Vidal je ispio pivo poput deve koja je u pustinji upravo pronašla vodu.
- Želiš reći da bi bilo bolje da Franco pobijedi pa da onda povedemo opći rat protiv Talijana, Nijemaca i španjolskih fašista - objasnio je Basilio podigavši svoj očaj za još jedan stupanj.
- Basilio, to mije vrag došapnuo. Nacisti su prevarili svijet. Osvajaju polako Europu i niko im se ne odupire. Francuzi i Englezi vjeruju, iskreno ili kukavički, da je moguć sporazum s Hitlerom. Samo ovdje nacisti ne mogu nikoga zavarati...
- Ovdje? U Meksiku? - umiješala se Laura nasmijavši se da malo ublaži napetost.
- Pardon, pardon mille fois - nasmijao se Vidal. - Samo u Španjolskoj.
- Oprostite vi meni - opet se nasmijala Laura. - Kad ste rekli "ovdje", gospodine Vidal, shvatila sam: ovdje, u Meksiku. Oprostite. Da sam ja u Španjolskoj, rekla bih "kod nas, u Meksiku".
- Što pijete? - upitao ju je Basilio.
- Čokoladu. Takav je kod nas običaj. Naribate čokoladu i dodate vrelu vodu. Moja Mutti, to jest, moja majka...
- Dobro - vratio se Vidal svom argumentu - jasni zaključci i gusta čokolada, to je, rekao bih, s oproštenjem, ono što nam treba. Ako u Španjolskoj pobijede nacisti, Europa će se možda probuditi. Vidjet će užas. Mi ga već poznajemo. Da bismo dobili veliki rat, možda moramo izgubiti rat u Španjolskoj i tako upozoriti svijet na zlo. Španjolska, mali rat, la petite guerre d' Espagne - stisnuo je usne Vidal da se ne nasmije.
Jorge je loše spavao, govorio je u snu, ustajao da se napije vode, išao se pomokriti, zatim je sjeo u naslonjač izgubljena pogleda, a Laura gaje gledala, gola, i sama uznemirena, bila je zadovoljna seksom s Jorgeom, ali je osjećala da on nije toliko želio nju zadovoljiti koliko sebi pribaviti olakšanje...
- Govori, želim znati. Jorge, imam pravo znati. Volim te. Što ti je? Što se dogodilo?
Taj lijepi i negostoljubivi gradić kao da je polako umirao, a nije želio da to netko vidi, ali je istodobno želio imati svjedoka svoje samrtne ljepote. Stoljeća su redom ostavljala tragove na njegovu licu, od Ibera koji su ga utemeljili, i o kojima svjedoči barbarska zlatna kaciga vrijedna koliko i glineni lonac. Rimska vrata nagrizena zubom vremena i olujama traju kao znak moći i kao upozorenje na kojoj je strani zakon. Veliki srednjovjekovni bedem, zid oko kastiljske utvrde, kao zaštita od islama, koji se ipak uvukao svagdje, u riječi almohada i azotea, u kupke za pranje i bludničenje, u artičoku s koje skidamo listove kao s jestivog karanfila, u polukružne lukove kršćanske crkve i maurske ukrase na vratima i prozorima pokraj opustjele i ruševne sinagoge, ugrožene iznutra zapuštenošću i zaboravom.
Opasan zidom iz XII. stoljeća, gradić Santa Fe de Palencia ima jedinstveno središte, neku vrstu gradskog pupka, u kojemu se zgusnula sva povijest te zajednice. Središnji trg, arena za borbe s bikovima, posut je žutim pijeskom, koji kao da čeka da se po njemu prolije ona druga boja španjolske zastave; umjesto sunčanom i hladovitom tribinom, okružen je kućama na kojima se široki prozori, zaštićeni žaluzinama, otvaraju nedjeljom da mještani mogu gledati borbe s bikovima koje zajednicu osnažuju i uzbuđuju. Veliki, zatvoreni trg ima samo jedan ulaz.
Tri su republikanska vojnika ušla u to neobično gradsko središte gdje ih je čekao gradonačelnik Alvaro Mendez, komunist. Čovjek nije u odori, kratki mu prsluk pokriva trbušinu, nema ovratnika na košulji ni mamuza na čizmama. U oči prvo upada njegovo lice i guste obrve izvijene poput ulaza u džamiju; vjeđe su mu se već odavno od starosti spustile preko očiju pa mu se u dubini nevidljiva pogleda tek naslućuje nesmiljen i skriven sjaj. Naprotiv, pogledi trojice vojnika otvoreni su, iskreni i začuđeni. Pročitavši ih, starac im kaže: "Samo ispunjavam svoju dužnost. Jeste li vidjeli rimska vrata? Nije to šala, to je zakon, ovaj se grad pridržava zakona zato što je republikanski, nije to grad koji je sudjelovao u fašističkoj pobuni, ovo je grad kojim upravlja zakonito izabran komunistički gradonačelnik, to jest ja, Alvaro Mendez. Moram ispuniti svoju dužnost ma koliko bila užasna i bolna."
- Nije pravedno - procijedio je kroz zube Basilio Baltazar.
- Nešto ću ti reći, Basilio, i više to neću ponavljati - rekao mu je gradonačelnik stojeći usred arene na žutom pijesku okružen zatvorenim prozorima kroz čije su rebrenice radoznalo virile žene u crnini. - Slušati pravedne zapovijedi znači biti vjeran, ali slušati nepravedne zapovijedi znači biti još vjerniji.
- Ne! - Basilio je zadržao krik što ga je pekao u grlu. - Najveća je vjernost ne izvršiti nepravednu zapovijed.
Izdala nas je, rekao je gradonačelnik, javila je neprijatelju gdje se u planini nalaze republikanski položaji. Vidite li ona svjetla gore, pogledajte one vatre što lete s vrhunca na vrhunac i što ih svi u ime svih održavaju, vidite li one vatre nalik na kratkotrajne mjesece, one zublje od slame i drva, ona svjetla što jedna druga rađaju, one čupave vatre, ono je zapaljeno korijenje Republike, opkop koji smo sami oko sebe iskopali da se zaštitimo od fašista!
- Rekla im je - drhtao je gradonačelnikov glas od gnjeva koji je plamtio žarkijim plamenom od onoga na planinskim vrhovima - rekla im je da pogase vatre, da će nas tako zavarati pa ćemo povući stražu. Rekla im je da ugase planinske vatre i pobiju te republikanske zubljonoše pa će moći zauzeti ovaj prevareni i nezaštićeni gradić, u ime našega spasitelja Franca!
Zmijolikim vjeđama odmjerio je sva tri vojnika. Htio je biti pravedan. Slušao je razloge. Prekinuo ih je klopot naglo otvorena prozora i prodoran vrisak; pojavila se žena u crnini, lica blijeda poput mjeseca, očiju boje kupine, pokrivene glave, kože gotovo prozirne od istrošenosti, nalik na papir na kojemu se najveći dio napisanoga izbrisao. Mendez, načelnik gradića Santa Fe de Palencia, nije se na nju osvrtao. Ponovio im je: govorite!
- Spasi je u ime časti - rekao je Jorge Maura.
- Volim Pilar - viknuo je Basilio Baltazar glasnije od žene s balkona - spasi je u ime ljubavi.
- Mora umrijeti u ime pravde - udario je gradonačelnik čizmom po besprijekorno čistu pijesku i pogledao komunista Viđala tražeći od njega potporu.
- Spasi je bez obzira na političke razloge - rekao mu je Vidal.
- Vjetrovi su nepovoljni. - Starac se pokušao nasmiješiti, a onda je opet zauzeo svoju hijeratsku pozu. - Nepovoljni.
Tada je žena na balkonu stala zapomagati: smiluj se, a gradonačelnik je svima rekao neka njegovu dužnost da postupa pravedno ne miješaju s bijesom njegove supruge; žena na balkonu viknula je još jednom: zar imaš samo gradonačelničke i komunističke dužnosti? Stari se ni tada nije osvrnuo na nju, obraćao se samo Vidalu, Baltazaru i Mauri: ne slušam svoje osjećaje, slušam Španjolsku i Partiju.
- Smiluj se - viknula je žena.
- Clemencia, ti si kriva, ti si je protiv moje volje odgajala kao katolkinju - odgovorio joj je naposljetku gradonačelnik, okrenuvši joj leđa.
- Alvaro, ne zagorčavaj mi posljednje dane života.
- Pih, obiteljska nesloga ne može imati prednost pred zakonom.
- Nesloga katkad ne izvire iz mržnje, nego iz prevelike ljubavi - viknula je Clemencia skinuvši šal kojim je skrivala lice i otkrivši raščupanu sijedu kosu i uši pune proročanstava.
- Kći nam je vani, na gradskim vratima! Što ćeš s njom?
- Ona više nije vaša kći, ona je sada moja žena - rekao je Basilio Baltazar.
Noćas je netko pustio bikove na trg u Sante Feu. U planini su se počele gasiti vatre.
- Nebo je puno laži - rekla je tužno Clemencia prije nego što je spustila zavjese na balkonu.
(- Moram ti govoriti o Pilar Mendez...)
Činilo se da će na idućem sastanku u "Cafe de Pariš" glavna tema biti nasilje, njegove klice, njegovi izvori, njegovo nastajanje, njegov odnos prema dobru i zlu. Maura se odlučio za najteže obrazloženje: ne možemo svako zlo pripisati fašistima, nemojmo zaboraviti republikansko nasilje kad su anarhisti u Zaragozi ubili kardinala Soldevillu, a socijalisti golim rukama dotukli falangiste koji su 1934. bili na vojnoj vježbi u Časa del Campo, iskopali im oči i ispisali im se u duplje, to su, drugovi moji, učinili naši!
- Bili su to naši.
- Zar fašisti nisu ubili djevojku koja se pomokrila na njihove mrtve?
- To je moje obrazloženje, drugovi - rekao je Maura držeći za ruku svoju meksičku ljubavnicu. - Eskalacija španjolskog nasilja uvijek nas vodi u rat svih protiv svih.
- Katalonski escamoti opravdano su 1934. digli u zrak željezničke pruge kako bi Kataloniju zauvijek odcijepili od Španjolske. - Basilio je pogledao Jorgeovu i Laurinu ruku (Sretno vam bilo!) osjetivši bol i zavist.
Vidal se nasmijao tako čupavo kao što je čupav bio njegov pulover.
- I onda bismo se, jebemu, svi pobili iza zatvorenih vrata, veselo i regionalno, a svijet neka crkne od jeda?
Jorge je ispustio Laurinu ruku i stavio je Vidalu na rame: ne zaboravljam masovni pokolj što su ga frankisti izvršili u Badajozu, ni umorstvo Federica Garcije Lorce, ni Guernicu. To je moj prolog, drugovi.
- Prijatelji, zaboravite politička nasilja u prošlosti, zaboravite navodne španjolske političke neizbježnosti, ovo je rat, ali nije sigurno da je to naš rat, oduzeli su nam ga, mi smo kazalište u kojemu se održava pokus, naši neprijatelji dolaze izvana, Franco je marioneta, ako ih ne porazimo, Hitler će osvojiti svijet. Zapamtite, studirao sam u Njemačkoj pa sam vidio kako se nacisti organiziraju. Zaboravite naše bijedno španjolsko nasilje! Čekajte da vidite pravo nasilje, nasilje Zla, zla s velikim početnim slovom, organiziranoga kao tvornica u Ruhru. Tad će vam naše nasilje biti nalik na nasilje u lokalima gdje se pleše flamenko ili nasilje u areni... - rekao je Jorge Maura.
(- Moram ti govoriti o Raqueli Aleman...)
- A ti, Laura Diaz? Od tebe ni riječi.
Na tren je spustila glavu, onda ih je sve nježno pogledala i napokon progovorila:
- Veliko mije zadovoljstvo vidjeti da najvatrenija rasprava uvijek otkrije nešto zajedničko svim muškarcima.
Sva su trojica pocrvenjela. Basilio Baltazar spasio ih je iz neprilike koju ona nije mogla sebi objasniti.
- Vas dvoje ste očito silno zaljubljeni! Kako gledate na ljubav u svemu tomu što se događa?
- Radije pitaj - upao je Vidal - nije li važna samo osobna sreća, a nesreća milijuna ljudi nevažna?
- Ja bih vas pitala nešto drugo, gospodine Vidal - odgovori la mu je Laura Diaz.
- Samo Vidal. Uh, kakvi ste vi Meksikanci formalisti.
- Dobro, samo Vidal... Može li ljubav dvoje ljudi otkupiti nesreću cijeloga svijeta?
Sva su se trojica pogledala stidljivo, prijateljski i sažaljivo.
- Da, pretpostavljam da ima načina da se svijet otkupi, bili mi usamljenici kao naš prijatelj Basilio ili članovi neke udruge kao ja - prihvatio je Vidal s mješavinom poniznosti i osornosti.
(- Moram ti govoriti o Pilar Mendez...)
- Laura, ono što je na kraju rekao komunist - objasnio je Jorge svojoj ljubavnici dok su se sami šetali Avenijom Cinco de Mayo - točno je, ali i proturječno.
Ona je njemu rekla da joj se učinio suzdržanim, daje rječit, ali uvijek pomalo suzdržan. Bio je to drugi Maura, još jedan, sviđao joj se, časna riječ, ali se htjela malo zadržati na onom Mauri iz kavane, razumjeti njegovu šutnju, sudjelovati u razlozima njegove šutnje.
- Zapravo se nitko nije usudio izreći svoje prave sumnje - primijetio je Maura dok su išli prema zgradi Glavne meksičke pošte, sagrađene u venecijanskom stilu. - Komunisti su najjači zato što najmanje sumnjaju, ali zato što najmanje sumnjaju, lakše postaju krivci za povijesne zločine. Nemoj me pogrešno shvatiti! Nacisti i komunisti nisu isti. Razlikuju se u tome što Hitler vjeruje u Zlo, Zlo je njegovo Evanđelje, osvajanje, genocid, rasizam... Staljin, naprotiv, mora reći da vjeruje u Dobro, u slobodu rada, u nestanak države i u to da će svatko biti nagrađen prema svojim potrebama. On recitira Evanđelje Građanskoga Boga.
- Zato vara toliko ljudi?
- Hitler recitira Vražje evanđelje, on čini zločine u ime Zla: to je njegov užas! Toga još nikad nije bilo. Njegove pristaše moraju dijeliti njegovu opaku volju, svi. Goering, Goebbels, Himmler, Ribbentrop, aristokrati poput Papena, lumpenproleteri kao Ernst Rohm, pruski junkeri poput Keitela. Staljin svoje zločine čini u ime Dobra, a ne znam nije li to još veći užas, jer oni koji ga slijede, čine to u dobroj volji, nisu fašisti, uglavnom su to dobri ljudi koje Staljin, kad oni uoče staljinističke grozote, sam osuđuje na smrt. Trocki, Buharin, Kamenjev, sve su to drugovi iz slavnih vremena. Oni koji su odbili slijediti Staljina jer im je bilo draže do smrti slijediti pravi komunizam! Zar Buharin, Trocki i Kamenjev nisu junaci? Navedi mi samo jednog nacista koji je napustio Hitlera iz vjernosti nacionalsocijalizmu?
- A ti, Jorge, dragi moj mali gachupinu ?
- Ja, Laura, ljubavi, moja mala Veracružanko, ja sam španjolski intelektualac i neka, kad hoćeš, gospodičić, aristokrat, od onih što ih je Robespierre slao na giljotinu.
- Gachupincito, gospodičiću moj, duša ti je podvojena ...
- Nije. Jednostavno, spoznao sam nacističko zlo i staljinističku izdaju, ali sam svjestan i plemenitosti Španjolske Republike, koja jednostavno pokušava od Španjolske stvoriti normalnu, modernu zemlju, zemlju uzajamnog poštovanja i suživota, i riješiti probleme koji nas muče još od Gota! Toj osnovnoj plemenitosti Republike, Laura, ljubavi moja, žrtvujem svoje sumnje. Između nacističkog zla i komunističke izdaje stojim uz republikanskoherojstvomladoga"gringa",kakovizovete Amerikance, onog Jima koji je na Jarami zbog nas otišao u smrt.
- Jorge, nisam glupa! Još je netko zbog vas patio. Još nešto vezuje Baltazara, Vidala i tebe!
(- Moram ti govoriti o Pilar Mendez...)
Stojeći ispred zidina gradića Santa Fe de Palencia, omotana plastom od komadića crne, divlje kože, Pilar Mendez, kojoj je vjetar s planine mrsio plavu kosu, promatrala je kako se redom gase planinske vatre, ali se nije smješkala slavodobitno zbog svoje pobjede ili, u očima njezina oca, izdaje, i sve je čvršće vjerovala da pomaže svojima i da je to isto kao pomagati Bogu, premda je počela gubiti snagu kad je čula korake trojice republikanskih vojnika koji su dolazili od rimskih vrata prema tom dijelu uzburkane zemlje u kojem bikovi riču i koji ona, Pilar Mendez, zauzima u ime svog Boga, iznad bilo kakve političke vjere, jer nacionalisti i falangisti nemaju Boga, a ostali, kao što su njezin otac Alvaro i ta tri vojnika, vražje su žrtve, premda to ne znaju, oni su uvjereni da su na pravoj strani i da su svi oni Nadimak za Španjolca u Meksiku i Srednjoj Americi.
I drugi crveni, pale crkve, strijeljaju svećenike, siluju redovnice: Domingo Vidal, Jorge Maura i Basilio Baltazar, njezina ljubav, njezina velika ljubav, muškarac njezina života, njezin muž i bez sakramenta, približavali su se usred prašine, bikova, vjetra i ugaslih vatara njoj, ženi ispred zidina umirućega grada, omotanoj velikim plaštom od komadića crne kože uginulih životinja, plavokosoj Spanjolki, vizigotskoj božici plavih očiju i kose žute poput pijeska u areni za borbe s bikovima.
Što će joj ta trojica reći? Sto joj mogu reći?
Ništa. Samo slika Basilija Baltazara kao dvostruka strijela, strijela ljubavi i boli, koja se ne može rastaviti... Njezin ljubavnik shvaćen kao cijena, cijena koju valja platiti da se promijeni način života, to je ljubav, pomislila je Pilar Mendez promatrajući trojicu muškaraca što su joj se približavali.
Basilio je pao na koljena i zagrlio Pilarina ponavljajući neprekidno ljubavi moja ljubavi moja ljubavi moja vagino moja sise moje nemoj mi to uzeti zlato moje obožavam te, Pilar...
- Ti, Domingo Vidal, komunist i moj neprijatelj - govorila je Pilar da bi sebe ohrabrila gledajući ljubavnu bol Basilija Baltazara.
Vidal je klimnuo obrijanom glavom, držeći u ruci kapu pripadnika narodne milicije - kao da je Pilar Djevica, Gospa od sedam žalosti.
- Ti, Jorge Maura, gospodičić koji je prešao crvenima.
Jorge ju je zagrlio, a ona je kriknula kao životinja obuzeta gađenjem, ali joj je Maura rekao ne, neću te pustiti, moraš razumjeti, osuđena si na smrt, razumiješ? U zoru će te strijeljati, tvoj je otac zapovjedio da te strijeljaju, tvoj otac gradonačelnik, tvoj otac Alvaro Mendez, ubit će te usprkos našim preklinjanjima, usprkos tvojoj majci...
Užasnuti je Baltazar ustao čuvši luđački smijeh Pilar Mendez. Moja majka, smijala se Pilar kao divlja životinja, kao prelijepa hijena, kao Meduza bez vlastita pogleda, moja majka, ima li ikoga tko više želi moju smrt od moje majke, koju pogrešno zovu Clemencia, te krmače zbog koje ću do smrti biti pobožna, koja je u mene usadila misao o grijehu i paklu, te žene koja ne želi da živim, nego želi da umrem kao mučenica, kao djevica, Basilio, čuješ, kao djevica, misli ona, e da nas je moja mati Clemencia mogla vidjeti onog popodneva kad si me razdjevičio, kad si mi grickao himen i onda ispljunuo moju krvavu opnu kao sluz ili pokvarenu hostiju, Basilio, sjećaš li se, obljubio si me kao vuk vučicu... straga, ne gledajući me u lice, sjećaš se, u staroj kući bez namještaja u koju sam te ja odvela, ljubavi mog života, jedini moj, misliš da me imaš pravo spasiti dok moja rođena mati želi da umrem, kao mučenica Pokreta, kao svetica koja će spasiti njezinu dušu, Clemencia, koja je s pravom tako nazvana, moja majka koja me mrzi zato što se nisam udala kao što je ona željela, što sam se podala siromašnu mladiću sumnjivih nazora, lijepi moj Basilio Baltazaru, najdraži moj, što ti ovdje radiš, što hoćete ti i tvoji prijatelji, poludjeli ste, zar ne znate da ste svi vi moji neprijatelji, zar ne znate da sam ja protiv vas, da bih vas dala strijeljati u ime Španjolske i Franca, jer ne želim da po starim putovima španjolske smrti raste trnje, želim ih očistiti svojom krvlju...
Vidal joj grubo začepi usta kao da zatvara kloaku, Maura je prisili da prekriži ruke, Baltazar joj se opet baci pred noge. Svi su joj, svaki svojim riječima, govorili isto, želimo te spasiti, dođi s nama, pogledaj one vatre u planini koje još gore, ondje ćemo se skloniti, tvoj je otac ispunio svoju dužnost, naredio je da te strijeljamo u zoru, a mi svoju dužnost nećemo ispuniti, dođi s nama, dopusti, Pilar, da te spasimo, pa makar to platili vlastitom smrću.
- Zašto, Jorge? - upitala ga je Laura Diaz.
Usprkos ratu. Usprkos Republici. Usprkos očevoj volji. Moja kći mora umrijeti u ime pravde, rekao je načelnik gradića Santa Fe de Palencia. Moramo je spasiti u ime ljubavi, rekao je Basilio Baltazar. Moramo je spasiti usprkos političkim razlozima, rekao je Domingo Vidal. Moramo je spasiti u ime plemenitosti, rekao je Jorge Maura.
- Moja su me dva prijatelja pogledala i razumjela! Nisam im morao objašnjavati! Nije dovoljno pozivati se na ljubav ili pravdu. Treba se pozivati na plemenitost. Plemenitost ili pravda? To je dvojba koju sam pročitao na licu Dominga Viđala. Izdaja ili ljepota? To su mi govorile zaljubljene oči Basilija Baltažara. Pogledao sam njih troje, takve kakvi su bili, bez ičega na sebi osim gole kože istine, u suton toga kobnoga dana, pred srednjovjekovnim zidinama i rimskim vratima oko kojih su se jedna za drugom gasile planine, pogledao sam, njih troje, Pilar, Basilija i Dominga, i vidio sam ih, Laura, kao emblematsku skupinu, kao istinu koju sam u tom trenutku samo ja mogao razumjeti i sada je možeš ti razumjeti jer ti je govorim. To je istina. Potreba za ljepotom iznad je potrebe za pravdom. Isprepleteni trio, žena, ljubavnik i protivnik, nije se mogao svesti na pitanje pravde i ljubavi, bio je to čin nužne ljubavi, utemeljen na plemenitosti. Koliko može trajati kip koji nije utjelovljen u kamenu nego u živim bićima kojima prijeti smrt?
Kiparsko savršenstvo - trijumf plemenitosti i ljepote nad izdajom i pravdom - rasplinulo se kad je Jorge ženi šapnuo: bježi s nama u planinu, spašavaj se, inače ćemo ovdje sve četvero umrijeti, a ona mu kroz zube odgovorila: ja sam živo biće, ne bih ništa naučila i da me je Basilio molio, bez samilosti se ništa ne može postići, dođi s nama, bježi, još ima vremena, a ona: ja sam poput kuje, osjećam smrt, njušim je i slijedim je dok me ne zgrabi, neću vam priuštiti to zadovoljstvo, ja mogu nanjušiti smrt, svi su grobovi ove zemlje otvoreni, možemo se još skloniti samo u grob.
- Spasi se bar radi svoga oca i majke.
Pilar ih je svu trojicu odmjerila plamenim pogledom punim čuđenja i nasmijala se luđačkim smijehom.
- Baš ništa niste razumjeli! Mislite li da umirem samo zbog vjernosti Pokretu?
Smijeh ju je na nekoliko sekunda odvojio od nas.
- Umirem zato da bi se moji roditelji zauvijek mrzili! Da nikada ne oproste jedno drugomu.
(- Moram ti govoriti o Pilar Mendez…)
- Vjerujem da si jedan od onih koji su vjerni sebi samo ako su vjerni svojim prijateljima - rekla je Laura naslonivši glavu Jorgeu na rame.
- Ne - umorno je uzdahnuo - samo sam čovjek koji se ljuti,na sebe jer ti ne zna objasniti istinu i uvijek izbjeći laž.
- Možda si jak zato što sumnjaš, dragi moj gachupinl Mislim da sam to doista shvatila noćas.
Prešli su Ulicu Aquilesa Serdana i prošli ispod mramornog trijema Palače lijepih umjetnosti.
- Maloprije sam u kavani rekao da smo svi osuđeni. Moram ti priznati da mrzim sve sustave, i svoj i tuđe.
VIDAL: Vidiš, nećemo pobijediti ako ne bude reda. Dobitnici ili gubitnici, bili mi pobjednici danas ili poraženi sutra, bit će nam potrebni red i jedinstvo, zapovjedna hijerarhija i disciplina. Inače će nas drugi uvijek pobjeđivati, jer znaju za red, za jedinstvo, znaju zapovijedati, biti disciplinirani!
BALTAZAR: U čemu je onda razlika između Hitlerove i Staljinove neumoljive discipline?
VIDAL: U ciljevima, Basilio. Hitler želi svijet robova, a Staljin želi svijet slobodnih ljudi. Iako su sredstva podjednako nasilna, ciljevi su potpuno različiti.
- Vidal ima pravo - nasmijala se Laura - ti si više anarhist nego komunist!
Jorge se najednom zaustavi pred jednim plakatom na Palači lijepih umjetnosti.
- Laura, nitko danas popodne nije glumio. Vidal je doista komunist, Basilio je uistinu anarhist. Nisam ti rekao istinu. Mislio sam da će to i tebi i meni pomoći da zadržimo određenu distanciju u raspravi.
Jedan su trenutak šutke gledali plakat s crnim slovima na žutu papiru, nemarno pričvršćen za drveni okvir, nedostojan mramora i bronce ovakve Palače. Jorge pogleda Lauru.
- Oprosti, večeras si tako lijepa...
Carlos Chavez izvest će s Nacionalnim simfonijskim orkestrom svoju Indijsku simfoniju i operu Zaljubljen u tri naranče Sorgeja Prokofjeva, a pijanist Nikita Magaloff odsvirat će Cho-pinov Koncert broj jedan, onaj koji je bezuspješno pokušavala odsvirati teta Hilda u Catemacu.
- Tako bih volio da naši nisu počinili nijedan zločin.
- Takva je morala biti i Armonia Aznar, žena koju sam poznavala. Odnosno nisam poznavala. Morala sam nagađati kakva je. Hvala ti što mi o svem tom govoriš bez tajna i bez zatvorenih vrata. Hvala ti, viteže moj! Osjećam se boljom, čistijom, bistrijom u glavi zahvaljujući tebi.
- Oprosti, to je bilo kao u komediji. Našli smo se i ponavljali iste šuplje fraze kao u jednoj od onih madridskih komedija Munoza Sece. Pa vidjela si danas. Svatko je točno znao što mora reći. Tako smo se možda oslobađali svoje nelagode. Ne znam.
Zagrlio ju je pod trijemom Palače, u tmurnoj, razvratnoj meksičkoj noći što se naglo spustila.
- Umara me ta neprekidna raspra, htio bih imati samo duhovnu domovinu i nikakvu drugu...
Okrenuli su se i držeći jedno drugo oko struka zaputili se ponovno prema Aveniji Cinco de Mayo. Riječi su im se polako gasile, kao što su se gasili izlozi slastičarnica, knjižara i prodavaonica kožne galanterije. Umjesto njih, palile su se svjetiljke u Aveniji i otvarale svjetlosnu stazu sve do boka velike Herrerine katedrale, gdje su 18. ožujka godinu dana prije proslavili nacionalizaciju meksičke nafte, ona, s Juanom Franciscom, Santiagom i Dantonom, i Jorge, koji ju je izdaleka, iznad mnoštva glava, pozdravio visoko podignutim šeširom, osobno, ali i u znak političkog slavlja, pozdravio je i ujedno se oprostio od nje, rekao joj volim te i zbogom, vratio sam se i još te volim...
Promatrajući ih iz Cafe de Pariš Barreda je Gorostizi i Villaurrutiji rekao neka pogode o čemu razgovaraju Španjolci na tertulijama. O politici? O umjetnosti? Ne, o vinu! Izrecitirao im je dva biblijska retka o Baltazarovoj gozbi, što ih je u stihove pretočio jedan španjolski šaljivac:
Uz burgundac, rajnsko i božole ljudi i najobičnije kobasice vole.
Villaurrutia odvrati da ne voli meksičke šale o Španjolcima, a Gorostiza ga upita otkud ta silna meksička mržnja prema zemlji koja nam je dala svoju kulturu, svoj jezik pa i svoje mješanstvo.
- Pitaj Cuauhtemoca, posljednjeg aztečkog vladara, kako mu je bilo kad je sa Španjolcima za užinu jeo pržene nožice - nasmijao se Barreda.
- Ne - smijao se Gorostiza - zapravo ne želimo dati za pravo pobjednicima. Mi Meksikanci prečesto smo bili poraža-vani. Zato volimo poražene. Oni su naši. Oni su kao mi.
- Ima li u povijesti pobjednika? - upitao je Villaurrutia, poražen snom, apatijom ili smrću, tko bi znao, pomislila je lijepa, pametna i šutljiva Carmen Barreda.

XIV

Sva mjesta, mjesto, 1940.



Boravio je u Havani, Washingtonu, New Yorku, Santo Domingu, slao joj je brzojave u Hotel "L' Escargot", katkad bije nazvao kući Mexicanom, a javio bi se samo kad bi čuo njezin glas i kad bi ona rekla "Ne, nije Ericsson, nego Mexicana"; to je bila šifra, nema opasnosti, nema ni muža ni sinova, premda je to, kako bi katkad rekao, Jorgeu Mauri bilo svejedno, a ona bi zašutjela ili stala govoriti gluposti kad bi se pokraj nje nalazili muž i djeca, ne, danas mi ne treba vodoinstalater, ili, kad će mi biti gotova haljina, ili, sve je tako poskupjelo, pa da, bit će rata, dok bi joj Jorge govorio: zar ovo nisu najljepši dani našega života, reci, zašto mi ne odgovaraš; ona bi se na to usiljeno nasmijala, a on bi nastavio: baš je dobro što smo bili nestrpljivi, ljubavi, zamisli što bi bilo da smo se suzdržali prve noći, u ime čega bismo bili strpljivi, život nam izmiče, gospo moja, što radošću me griješ; ona bi šutke gledala kako joj muž čita "El Nacional" ili kako djeca pišu zadaću, a htjela je reći Mauri, nijemo mu je govorila: ništa nije moglo potisnuti moj strah od života dok tebe nisam srela, a sada se osjećam zadovoljnom. Ništa više ne tražim, viteže moj, želim samo da se vratiš živ i zdrav i da se nađemo u našoj sobici i da zatražiš od mene da sve ostavim, jer doista bih sve ostavila, ne dvojeći, ne bi me spriječila ni djeca, ni muž, ni majka, učinila bih to samo zbog tebe, jer s tobom se osjećam kao da nisam potrošila cijelu svoju mladost, a, dopusti da budem iskrena, jučer sam navršila četrdeset drugu i požalila što nisi ovdje da zajedno proslavimo moj rođendan, na koji su Juan Francisco i Danton sasvim zaboravili, samo ga se Santiago sjetio i rekao mi "To je naša tajna, nemoj im reći", zatim me zagrlio i tako mi potvrdio da se nas dvoje razumijemo, eto, to bi bila prava sreća, ti, ja i moj sin mezimac, zašto da to ne kažem, zašto bismo morali hiniti da jednako volimo svu svoju djecu, to nije istina, nije istina, ima djece u kojoj naslućuješ ono što tebi nedostaje, djece koja su nešto više od sebe samih, djece koja su kao zrcala prošlosti i budućnosti, kakav je moj Santiago, koji nije zaboravio moj rođendan i koji me naveo na pomisao da si mi ti poklonio pažnju potrebnu ženi mojih godina i, viteže moj, ako ne prihvatim život koji mi daješ, ni sama neću u budućnosti imati života da ga dadem svojoj djeci, svom jadnom mužu, svojoj majci...
Smrt divne i voljene Mutti Leticije, središnjeg ženskog lika u životu Laure Diaz, stupa oko kojega su se ovijali svi muški bršljani, djed don Felipe, otac don Fernando, jednako voljeni brat Santiago, pa teško shvatljivi i osjećajni Orlando Ximenez, muž Juan Francisco, djeca koju je baka odgajala dok se u zemlji život smirivao poslije tako duge, tako krvave (i sada već tako daleke) revolucije, dok su Laura i Juan Francisco uzalud tražili jedno drugo, dok su se Laura i Orlando prerušavali da ne vide sebe i da drugi ne vide njih, svi su oni bili biljke koje su se penjale uz balkon majke Leticije, svi osim Jorgea Maure, prvog muškarca koji nije ovisio o veracruškom stablu što gaje zalijevala njezina majka, koja je snagu crpla iz svoje istinske čestitosti, odgovornosti i marljiva obavljanja svakidašnjih poslova, iz svoje neizmjerne sposobnosti da ulije povjerenje, da bude blizu i da nikad ne nameće svoje mišljenje, iz obzirnosti...
Leticijinom smrću navrla su sjećanja na djetinjstvo. Današnja smrt oživljuje jučerašnjicu. Laura se ipak nije mogla sjetiti nijedne majčine riječi. Kao da je cijeli Leticijin život bio dug uzdah skriven iza mnoštva poslova što ih je bilo nužno obaviti da bi se u lučkoj kući, i poslije u Xalapi, moglo normalno živjeti. Kuhinja, čistoća, uškrobljeno rublje, uredni ormari ispunjeni mirisom lavande, četveronožne kade, kotlići za vruću vodu i vrčevi za hladnu vodu - to su bile njezine riječi. Govorila je pogledom, mudrom je šutnjom pokazivala da razumije i uvjeravala ne vrijeđajući i ne lažući, ne gunđajući nepotrebno. Njezina je skromnost bila istinska, zračila je ljubavlju skrivenom duboko u njoj, kojom se nije bez potrebe razmetala. Prošla je tešku školu: odvojen život u prvim godinama braka, kad je don Fernando živio u Veracruzu, a ona u Catemacu. A nije li upravo ta razdvojenost na koju su ih bile prisilile okolnosti omogućila tada još malenoj Lauri da upozna brata Santiaga Starijeg, upravo u trenutku kad ga je i trebala upoznati, kad su se njih dvoje još mogli družiti, napola kao djeca, a napola kao odrasli, kad su se mogli najprije igrati a poslije plakati, bez kakva drukčijeg dodira koji bi pomutio čistoću tog sjećanja, najdubljeg i najljepšeg u životu Laure Diaz? Ne prođe nijedna noć da Laura ne sanja lice svoga mladog, strijeljanog brata, kako ga spuštaju u more i kako tone na dno pod valovima Meksičkog zaljeva.
Laura je na dan pokopa svoje majke Leticije proživjela dva života. Sve je obrede obavila mehanički, poduzela sve korake za bdjenje i sam pogreb, i to sama. Od starih obitelji nijedna nije ostala u Xalapi. Gubitak imovine, strah od novih izvlaštenja, od antiklerikalnih i socijalističkih vlasti, privlačnost glavnoga grada, nada da se izvan provincije pružaju nove mogućnosti za uspjeh - obmana i razočaranje, sve je to odvelo stare prijatelje i znance daleko od Xalape. Laura je otišla vidjeti i hacijendu San Cavetano. Bila je to ruševina. Valceri, smijeh, žurni koraci posluge, zveket čaša, uspravan lik gospođe Genoveve Deschamps, sve je to postojalo još samo u Laurinu sjećanju...
Mutti je otišla pod zemlju, ali u drugom životu njezine kćeri toga dana - prošlost je postala sadašnjost, kao povijest bez relikvija, planinski se grad odjednom našao na moru, ostarjela stabla pokazivala su svoje korijenje, ptice su prolijetale poput munja, rijeke pune pepela ulijevale su se u more, zvijezde su bile samo prah, a šuma orkanski krik.
Noć i dan više nisu postojali.
Svijet je bez Leticije osvanuo desetkovan.
Tek je miris vječne xalapske kiše probudio Lauru Diaz iz snatrenja pa je Mariji de la O rekla:
- E sad, tetiće, zbilja moraš s nama u Grad.
Maria de la O nije ništa rekla. Nikad više i neće ništa reći. Samo će klimati i odmahivati glavom. Zanijemjela je kad je umra Leticija, a kad je Laura uzela tetin kovčeg da izađe iz kuće u Xalapi, stara se mulatkinja zaustavila i polako okrenula, kao da ona, i samo ona može dozvati sve kućne duhove, dati im mjesto, potvrditi ih kao članove obitelji... Laura je bila veoma ganuta kad je vidjela kako se posljednja sestra Kelsen oprašta od veracruške kuće, sestra koju je, siromašnu i obilježenu, spa-| sio velikodušni Fernando Diaz, kojemu je činiti dobro bilo isto tako prirodno kao i disati.
Uskoro će pijuk srušiti xalapsku kuću u Ulici Bocanegra i njezin sada nepotrebni kolni ulaz za nepotrebne konjske zaprege ili za trošne "Issote Fraschini" što gutaju benzin. I više ničega neće biti, ni streha koje štite kuće od upornog rominjanja kišice s planine, ni unutrašnjeg dvorišta punog porculanskih lončanica s inkrustiranim stakalcima, ni kuhinje s ugljevljem poput dijamanata u plamenu, ni skromnih kamenova za mljevenje kukuruza, ni mahalica od palmina lišća, ni blagovaonice, ni slike fakina kojega grize pas... Maria de la O uzela je samo srebrne kolutove za ubruse, koji su pripadali njezinim sestrama. Uskoro će pijuk...
Maria de la O, posljednji svjedok obiteljske provincijske prošlosti, poslušno je dopustila Lauri daje odvede na kolodvor i na Međuoceanski vlak, isto onako poslušno kao što je Leticijino mrtvo tijelo dopustilo da ga otprate do xalapskog groblja i pokopaju uz muževo tijelo. Ništa drugo teta nije ni mogla doli oponašati svoju preminulu sestru i graditi se da ona, Maria de la O, svoju obitelj bodri na jedini način koji joj preostaje: ukočena i nijema kao pokojnica, ali obzirna i puna poštovanja kao što je bila njezina nezaboravna sestra Mutti, koja se, kad je bila dijete, na svaki svoj rođendan odijevala u bijelo i plesala po dvorištu hacijende Catemaco: El doce de mayo la Virgen salio vestida de blanco con su paleto...
U tom smrtnom času u sjećanju Marije de la O pomiješale su se uspomene na sestru Leticiju i na nećakinju Lauru.
Godinu dana prije Jorge se Maura jednom bio neočekivano vratio iz Washingtona, a Laura je sve to - hitnost i tugu - protumačila višom silom: frankisti su 26. siječnja zauzeli Barcelonu i napredovali prema Geronu; civilno je stanovništvo počelo bježati preko Pireneja.
- Barcelona - rekla je Laura. - Odanle je Armonia Aznar.
- Žena koja je stanovala u tvojoj kuci i koju nikad nisi vidjela?
- Da. Moj je brat Santiago surađivao s anarhosindikalistima.
- O njemu si mi vrlo malo govorila.
- Nemam dovoljno riječi za dvije tako velike ljubavi - rekla je smiješeći se. - Bio je vrlo inteligentan, lijep i hrabar mladić, pravi Grimizni Gizdelin - nasmijala se nervozno. - Glumio je kicoša kako bi prikrio svoje političko djelovanje. On je moj svetac, dao je život za svoje ideje, imao je dvadeset godina kad su ga strijeljali.
Jorge je Maura snuždeno šutio. Laura gaje prvi put vidjela spuštene glave i tek tada shvatila da je prije toga ta ibersko--rimska glava uvijek bila ponosna, pa i drsko uzdignuta. Protumačila je takvo Maurino držanje time što su ulazili u Baziliku Majke Božje Guadalupske kamo ju je svakako htio odvesti u znak sjećanja na donu Leticiju, Laurinu majku, koju nije stigao upoznati.
- Ti si katolik?
- Mislim da su u Španjolskoj i Latinskoj Americi i ateisti katolici. Osim toga, ne želim otići iz Meksika dok ne shvatim zastoje Blažena Djevica simbol meksičkog narodnog jedinstva. Znaš li da su španjolske kraljevske postrojbe u ratu za neovisnost uvijek pucale u sliku Gospe Guadalupske?
- Odlaziš iz Meksika? - upitala gaje Laura posve neutralnim glasom. - Gospa me, dakle, ne štiti.
Slegnuo je ramenima kao da želi reći: "Zašto se čudiš, odlazim i dolazim kao i uvijek?" Klečali su jedno uz drugo u prvom redu, klupa u bazilici, pred oltarom s uokvirenom i staklom zaštićenom slikom Gospe, koja je prema pučkom vjerovanju, objasnila je Laura Jorgeu, ostavila otisak na čohi skromnog ogrtača Indijanca Juana Diega, nosača, kojemu se Majka Božja ukazala u prosincu 1531., neposredno nakon španjolske Konkviste, na brdu Tepevacu, gdje su se prije klanjali jednoj aztečkoj božici.
- Kako su lukavi bili Španjolci u šesnaestom stoljeću - primijetio je Maura smiješeći se - dovrše vojno osvajanje i odmah prelaze na duhovno osvajanje. Uništili su, no dobro, uništili smo jednu kulturu i vjeru, ali smo poraženima dali našu kulturu s indijanskim simbolima. Ili smo im možda vratili njihovu kulturu, ali s europskim simbolima.
- Da, mi je ovdje zovemo Crnom Djevicom. U tom je razlika. Nije bijela. Ona je majka koja je bila potrebna indijanskoj siročadi.
- Ona je sve to. Možeš li zamisliti nešto genijalnije? Kršćanska i domorodačka Djevica, ali je istodobno i Djevica Izraela, židovska majka očekivanog Mesije, a ime joj je arapsko, Guadalupe, Vučja rijeka. Koliko kultura u jednoj jedinoj slici!
Prestali su razgovarati kad su iza leđa čuli prigušenu himnu što je do njih dopirala od ulaza u Baziliku kao prastara jeka, koja nije izvirala iz grla hodočasnika, nego ih je pratila, ili ih je možda stoljećima dočekivala. Jorge je pogledao prema koru, ali pokraj orgulja nije bilo nikoga, ni orguljaša ni dječjeg zbora. Procesiju je pratila vlastita kantata, prigušena i jednolična kao sva indijanska glazba u Meksiku. Ipak je jači bio šum od mučnog povlačenja koljena po hodniku. Svi su puzali na koljenima, jedni s upaljenim svijećama u rukama, drugi ruku raširenih u obliku križa, treći dlanova pritisnutih uz lice. Žene su nosile škapulare, muškarci listove opuncije na golim, okrvavljenim prsima. Neka su lica bila pokrivena velom od gaze, svezanim na potiljku, koji ih je pretvarao u obične obrise što pokušavaju poprimiti oblik. Te tihe molitve, pomislio je Maura, zvuče kao ptičji pjev, kao modulirani triler, tako različit od jednolične, ravne melodije kastiljskog jezika, kojim se zato jače iskaljuje bijes, zapovijeda, propovijeda: ovdje bi bio nezamisliv glas koji se ljuti, zapovijeda, ovdje se može samo savjetovati, govoriti čak sudbinskim glasom, jer oni vjeruju, povisio je glas Maura, da, oni vjeruju, potvrdila je brzo Laura, Jorge, što ti je, zašto tako govoriš, ali ona nije mogla razumjeti, Laura, ti to ne možeš razumjeti, onda mi objasni ti, kaži mi ti, Maura, pobunila se Laura, odlučna da ne dopusti da je svlada val sumnje, Maurin jedva svladani bijes, podrugivanje u Guadalupskoj bazilici kad je vidio kako ulazi procesija pobožnih Indijanaca, nositelja neupitne vjere, čiste vjere koju održava mašta otvorena svim nagovorima na lakovjernost: istinito je zato što je nevjerojatno, ponavljao je Jorge, udaljivši se odjednom od tog mjesta i od osobe s kojom je bio - od Guadalupske bazilike i od Laure Diaz - ona je to osjetila tako duboko, ali nije mogla ništa učiniti, mogla je samo slušati, neće zaustavljati bujicu strasti što ju je u Mauri izazvala procesija bosonogih meksičkih Indijanaca, razbivši u tisuće komadića njegov smireni govor, njegovo razborito razmišljanje, i uronivši ga u vrtlog uspomena, slutnja, poraza, što su se vrtjeli oko jedne jedine riječi: vjera, vjera, stoje vjera, zašto ovi Indijanci vjeruju, zastoje vjerovao moj profesor filozofije Edmund Husserl, zašto je u Krista vjerovala moja ljubavnica Raquel, zašto smo Basilio, Vidal i ja vjerovali u Španjolsku, zašto je Pilar Mendez vjerovala u Franca, zašto je njezin otac, načelnik gradića Sante Fe de Palencia, vjerovao u komunizam, zašto su Nijemci vjerovali u nacizam, zašto vjeruju ovi obespravljeni muškarci i žene, koji umiru od gladi, i koji nikad nisu dobili nikakvu nagradu od svoga obožavanog Boga, zašto vjerujemo i djelujemo u ime svoje vjere iako znamo da nećemo biti nagrađeni za žrtve koje nam vjera nameće kao kušnju, kamo idu ovi jadni Božji ljudi, tko je i koga predstavlja taj razapeti lik u koji se sad zagledao Jorge Maura, jer procesija ne ide vidjeti Krista nego njegovu Majku, jer oni čvrsto vjeruju da je začela bezgrješno, da ju je oplodio Duh Sveti, a ne onaj pohotljivi stolar, pravi Isusov otac, zna li ijedan od tih pokajnika koji skrušeno na koljenima pužu prema oltaru Gospe Guadalupske da Marijino začeće nije bilo bezgrješno, zašto mi, ja, Jorge Maura, i ti, Laura Diaz, ne vjerujemo u to; u što vjerujemo ti i ja, možemo li nas dvoje vjerovati u Boga jer se odrekao svete nekažnjivosti Jahvine i otjelovio se u Kristu, možemo li vjerovati u Boga koji je u Kristu postao tako slab da bi se čovjek mogao u njemu prepoznati, ali, moramo li se, da bismo postali dostojni Krista, još više poniziti da ne budemo viši od Njega, je li naša tragedija, naša nesreća to što, kako bismo vjerovali u Krista i bili dostojni Njegova spasa, moramo biti nedostojni Njega, manji od Njega, grješnici, ubojice, pohotljivci i oholice, i što je pravi dokaz vjere prihvaćati Božji zahtjev da učinimo ono što On ne dopušta; ima li u ovom hramu ijednog Indijanca koji tako misli, ne, Jorge, nema nijednog, to ne mogu zamisliti; moramo li biti tako dobri, jednostavni i oslobođeni napasti kao ova ponizna bića da bismo bili dostojni Boga, ili moramo biti tako racionalni i tašti kao ti, ja, Raquel Mendes Aleman, Pilar Mendez i njezin otac, načelnik Santa Fea de Palencije, da bismo bili dostojni onoga u što ne vjerujemo, vjera meksičkog Indijanca ili vjera njemačkog filozofa ili vjera obraćene Židovke ili vjera fašističkog ili komunističkog borca - koja je od svih tih vjera najbolja i najistinitija za samog Boga? Reci, Laura, kaži mi ti, Jorge...
- Tiše, što ti je danas?
- Znaš - odgovori joj glasno Jorge Maura - gledam tog siromašnog, bosonogog Indijanca u vunenu ogrtaču i vidim ga istodobno kao zločinca u prugastoj vojnoj odori i sa zelenim trokutom na prsima, ili kao političkog agitatora s crvenim trokutom, ili kao homoseksualca s ružičastim trokutom, ilikao protivnikasocijalizmascrnimtrokutom,ilikaoZidovas Davidovom zvijezdom...
Ime joj je Raquel Mendes Aleman. Studirala je s njim u Freiburgu. Imali su čast slušati predavanja Edmunda Husserla, koji nije bio samo izvrstan profesor nego i kolega, duh koji je poticao studente da misle neovisno. Raquel i Jorge odmah su osjetili međusobnu privlačnost jer je ona potjecala iz obitelji sefardskih Židova koje su katolički kraljevi 1492. prognali iz Španjolske. Govorila je španjolskim jezikom iz XV. stoljeća, roditelji su joj čitali sefardske časopise na španjolskom iz vremena Natpopa iz Hite i Fernanda de Rojasa te pjevali hebrejske pjesme u čast španjolskoj zemlji. Čuvali su, kao i svi Sefardi, ključeve svojih starih kastiljskih kuća obješene na čavlu u svojim novim, njemačkim kućama, očekujući - već više od četiri i pol stoljeća - žarko željeni dan povratka na Iberski poluotok.
- Španjolsko - molili su se noću u zboru Raquelini roditelji i rođaci - Španjolsko, majko nezahvalna, prognala si svoju židovsku djecu koja su te toliko voljela, ali mi nismo zlopamtila, ipak si ti naša voljena majka i ne želimo umrijeti a da se jednoga dana ne vratimo tebi, draga Španjolsko...
Raquel nije sudjelovala u molitvama jer je one godine kad se upisala na fakultet u Freiburgu donijela životno važnu odluku. Obratila se na katoličanstvo. To je Jorgeu Mauri ovako objasnila:
- Strašno su me osuđivali. I kod kuće. Mislili su da sam postala katolkinjom zato da izbjegnem židovsku stigmu. Nacisti su se pripremali za osvajanje vlasti. Svima je bilo jasno tko će pobijediti u osiromašenoj i poniženoj Weimarskoj Republici. Nijemci su htjeli na čelu svoje slabe zemlje imati jakog čovjeka. Objasnila sam im da nisam izbjegavala nikakvu stigmu. Naprotiv. To je bio izazov. To je bio način da svijetu, svojoj obitelji i nacistima kažem: pogledajte, svi smo mi semiti. Prešla sam na katoličanstvo jer se bitno razlikujem od svojih roditelja. Vjerujem da je Mesija već stigao. Zove se Isus Krist. Oni ga slijede i još ga čekaju, a to ih osljepljuje i osuđuje na progonstvo, jer onaj tko očekuje Otkupiteljev dolazak uvijek je prevratnik, uzročnik nereda i nasilja. Na barikadama kao Trocki, za pločom kao Einstein, s kamerom u ruci kao Ejzenštejn, za katedrom kao naš profesor Husserl, Židov izaziva nerede i preobražava, uznemiruje, potiče na prevrat... On to ne može izbjeći. On očekuje Otkupitelja. Naprotiv, Jorge, ako prihvatiš, kao ja, da je Otkupitelj već došao, možeš u Njegovo ime mijenjati svijet a da ne budeš zakočen milenijskim čekanjem, čekanjem tog tisućljeća koje će, čim počne, promijeniti sve.
- Govoriškaodasu židovsko mesijanstvo naslijedili današnji progresisti, uključujući i marksiste - uskliknuo je Jorge.
- I jesu, zar ne shvaćaš? - brzo mu je odgovorila Raquel. - I to je dobro. Upravo oni čekaju kraj tisućljeća, a u međuvremenu od nestrpljenja s jedne strane otkrivaju relativnost, film ili fenomenologiju, a s druge strane dolaze u napast da počine svakovrsne zločine u ime novog vremena spasenja. Nesvjesno su oni krvnici upravo te budućnosti za kojom toliko žude.
- Ali najveći su neprijatelji Zidova oni nacisti što šeću ulicama u smeđim odorama i nose kukaste križeve...
- Zato što ne mogu postojati dva izabrana naroda. Ili Židovi, ili Nijemci.
- Ali, Raquel, Židovi ne ubijaju Nijemce.
- U tom je razlika. Hebrejsko se mesijanstvo stvaralački sublimira u umjetnosti, znanosti, filozofiji. Pretvara se u kreativno mesijanstvo, jer bi inače bilo goloruko, bez oružja. Nacisti nemaju nikakvih stvaralačkih talenata. Njihov se duh izražava samo na jednom području, području smrti. Oni su geniji smrti. Ali se moramo bojati dana kad se Izrael odluči naoružati pa izgubi svoj stvaralački genij radi vojnog uspjeha.
- Možda im nacisti kao narodu ne ostavljaju drugi izlaz? Možda će se Židovi umoriti od toga da budu vječne žrtve povijesti, janjci?
- Molim se da oni nikada ne postanu ničiji krvnici. Da Židovi ne dobiju svoje Židove.
- Raquelita, Katolička crkva nije nimalo zaostajala u zločinima. Podsjećam te da sam ja Španjolac, i da si i ti u neku ruku Španjolka.
- Draži mi je cinizam Katoličke crkve nego farizejstvo komunističke crkve. Mi katolici smatramo...
- Čestitam na toj opsjednutosti množinom. Ljubim te, ljubavi...
- Jorge, nemoj glumiti klauna. Hoću reći da osuđujemo zločine Crkve jer iznevjeruju već ispunjeno obećanje koje nas obvezuje da slijedimo Krista. Naprotiv, komunisti ne mogu osuđivati zločine svoje Crkve jer osjećaju da iznevjeruju obećanje smješteno u budućnost. Koje se još nije utjelovilo.
- Ti bi se već mogla zarediti, zar ne? Moram li ja postati Don Juan da bih te mogao zavesti u samostanu?
- Daj, nemoj se šaliti. Dalje ruke, Don Juane.
- Ne šalim se. Ako sam te dobro shvatio, ta kršćanska čistoća podrazumijeva pokoravanje Isusovu nauku, a to je moguće samo ako se zatvoriš u samostan. Get thee to a nunnery, Rachel!
- Ne, to se mora ostvariti u svijetu. Osim toga, kako bih mogla otići u časne sestre nakon što sam tebe upoznala?
Zajedno su išli na Husserlova predavanja s gotovo svetom pobožnošću. Studirali su s profesorom, ali toga nisu bili svjesni, jer je Husserl studente vodio obazrivo, poticao ih je da misle neovisno o njemu, da misle slobodno zahvaljujući krilima koja im je davao.
- George, na što misli maestro kad govori o "regionalnoj psihologiji"?
- Mislim da misli na zbiljnost emocija, postupaka, spoznaje. On traži od nas da suspendiramo svoje mišljenje dok sve očevidnosti, "same stvari", kako bi on rekao, ne zamijetimo kao prvobitne pojave... Najprije širom otvorimo oči kako bismo vidjeli što nas sve okružuje u našoj "regiji", upravo ondje gdje se nalazimo. Filozofija dolazi tek poslije toga.
Noću bi često šetali starim sveučilišnim gradom na rubu Schwarzwalda, istraživali bokove gotičke katedrale, izgubili bi se u srednjovjekovnim uličicama, prelazili mostove na rijeci Dreisam, koja je tako brzo tekla kao da se hoće što prije uliti u Rajnu.
Freiburg se doimao poput stare kamene kraljice s nogama u vodi i borovom krunom na glavi. Studentski ga je par obilazio razrađujući neprestano predavanje održano toga dana - isprva se držeći ispod ruke, pa za ruku - i diveći se, oboje, profesoru koji ih je i sam razrađivao, nemiran i dostojanstven, sa svojim visokim čelom što mu je razvedrivalo zabrinute crte lica i prijeteće obrve, svojim ravnim nosom kojim je njušio ideje, svojom dugom bradom i brkovima što su mu skrivali široke usne, kao u kakve filozofske životinje, kakva mutanta koji iz prvobitne plodne vode izranja na pustu zemlju i upinje se iznijeti više misli nego što ih stane u jedan govor. Husserlove riječi nisu mogle pratiti brzinu njegovih misli.
Svi su ga zvali "maestro". Gol pred očima svojih studenata, nudio im je filozofiju bez dogma, bez zaključaka, u svakom trenutku otvorenu, i profesoru i njegovim studentima, za ispravljanje i kritiku. Svi su znali da Husserl iz Freiburga nije više onaj Husserl iz Hallea, kada je utemeljio fenomenologiju pošav-ši od jednostavne postavke: najprije iskustvo, a onda razmišljanje. Nije to više bio onaj Husserl iz Gottingena, usredotočen na ono što još nije bilo protumačeno, jer je u tom mogla biti tajna života. Bio je to Husserl iz Freiburga, Jorgeov i Raquelin maestro, kojemu je moralna sloboda ljudskoga bića ovisila samo o jednome: zahtijevati život usprkos svemu što mu prijeti. Bio je to Husserl koji je u Prvom svjetskom ratu vidio kako propada europska kultura.
- George, ne razumijem. On zahtijeva da pojave svedemo na čistu svijest, na neku vrstu podruma ispod kojega nema više ničega što bi se moglo svoditi. Ne bismo li mogli kopati ispod i ići dublje?
- Pa, vjerujem da su u tom podrumu, kako si ga nazvala, priroda, tijelo i duh. A već je i to mnogo. E dopo? Kamo nas stari želi odvesti?
Kao da čita misli svojih studenata onim svojim orlovskim očima što su tako jako odudarale od njegova krutog ovratnika sa savinutim vrhovima, od plastrona i prsluka na kojemu je visio lančić za zlatni sat, od staromodnoga crnog kaputa i hlača koje kao da su težile za tim da budu zavjese nad crnim cipelama - Husserl im je rekao da se poslije Velikoga rata raspao europski duhovni svijet i da on propovijeda redukciju misli na same temelje uma i prirode samo zato da bi bolje obnovio život Europe, njezinu povijest, društvo i jezik.
- Ne mogu zamisliti svijet bez Europe, a Europu bez Njemačke. Njemačka, europska Njemačka, bila bi dio onog najboljeg što je Europa obećala svijetu. Gospodo i gospođice, to nije apstraktna filozofija. Ukorijenjena je u ono najbolje što smo učinili. U ono što nas može nadživjeti. U našu kulturu. U ono što može nadahnjivati našu djecu i unučad. Ja to neću doživjeti. Zato o tom govorim. Preduhitrujem svoju smrt.
Njih su dvoje izašli da proslave tu prigodu u veselom njemačkom studentskom Kelleru koji su najčešće izbjegavali zbog preglasna druženja u njemu, a te su se večeri svi čudili i smijali zdravici koju su održali Raquel i Jorge podigavši vrčiće piva: "Za rneđusubjektivnost! Za društvo, jezik i povijest koji će sve povezati. Nismo odvojeni jedni od drugih, povezuje nas jezik, zajednica i prošlost!"
Izazvali su smijeh, simpatije, razdraganost i povike: "Kad ćete se vjenčati? Mogu li se dvoje filozofa složiti u postelji? Je li točno da će vam se prvi sin zvati Sokrat? O, međusubjektivnosti, dođi da te interpenetriram!"
Ušli su u katedralu obujmivši prije toga mudrim i pohotnim pogledom njezine bokove, zadivljeni time što su u tom slavnom Miinsteru, dovršenom na početku XVI. stoljeća, otkrili savršen primjer onoga čime su bili zaokupljeni, kao da se maestrova predavanja vraćaju, ne da nadopune nego da se iznova rode u timpanu istočnoga grijeha koji je ovdje, najednom boku katedrale, prethodio Stvaranju prikazanom na glavnom svodu, govoreći nam da Stvaranje otkupljuje grijeh i ostavlja ga iza sebe. Istočni grijeh nije bio posljedica Stvaranja, nema istočnoga grijeha, govorili su jedno drugomu freiburški ljubavnici, postoje samo Postanak i zatim Stvaranje.
Naprotiv, u zapadnom dijelu zgrade Sotona je, držeći se kao "Svjetski knez", predvodio procesiju koja se nije udaljivala samo od istočnoga grijeha nego i od Božjeg Stvaranja. Međutim, sotonskoj su se povorci otvarala glavna vrata katedrale, na kojima je, ne vani, nego unutra, odnosno na samom ulazu, opisano i objavljeno Otkupljenje.
Ušli su na ta vrata pa su, gotovo kao na pričesti, klečeći jedno uz drugo i ne bojeći se da bi mogli ispasti smiješni, glasno molili:
- Sebi ćemo se vratiti, Misliti kao da smo svijet utemeljili, Postat ćemo živi podanici povijesti, Živjet ćemo svijet života...
Nacisti su Husserla prognali iz Freiburga i iz Njemačke. Stari je prognanik nastavio predavati u Beču i Pragu, premda mu je Wehrmacht neprekidno bio za petama. Dopustili su mu da se vrati u svoj voljeni Freiburg i da tamo umre, ali filozof je rekao da "svaki Židov duboko u sebi voli samovlade i mučeništvo". Naprotiv, njegova će učenica Edith Stein, koja se odrekla Izraela, obratila se na kršćanstvo i ušla u karmelićanski samostan, iste godine reći: "Nesreće će se sručiti na Njemačku kad Bog; bude osvećivao grozote počinjene prema Židovima!" Bila je to godina Kristalne noći koju je pripremio Goebbels radi uništavanja sinagoga, židovskih prodavaonica i samih Židova. Hitler je objavio da namjerava zauvijek iskorijeniti židovsku rasu u Europi. Bila je to godina kada je Jorge Maura u gradu Mexicu upoznao Lauru Diaz i kada je Raquel Mendes Aleman, s Davidovom zvijezdom na prsima, pozdravljala na ulici esesovce kličući "Hvaljen budi Isus Krist!", i onda na tlu, okrvavljena, zgažena i mlaćena ponavljala: "Hvaljen budi Isus Krist!"
Trećeg ožujka 1939., "Prinz Eugen", parobrod tršćanskog Llovda, isplovio je iz Hamburga s dvjesto dvadeset i četiri židovska putnika, koji su bili svjesni da su oni posljednji koji izlaze iz Njemačke nakon užasa Kristalne noći, 9. studenog 1938., i to zahvaljujući nizu okolnosti među kojima se neke mogu pripisati aritmetičkom nacističkom ludilu (Tko je Židov? Onaj kojemu su Židovi otac i majka, ili kojemu je samo jedan roditelj Židov, ili oni potomci najmanje triju arijevskih predaka i tako dalje, i tako dalje, sve do Abrahama?), neke bogatstvu imućnih Židova koji su mogli kupiti slobodu predajući nacistima novac, slike, kuće i pokućstvo (kao obitelj Ludwiga Wittgensteina u Austriji, koju je sebi pripojio Reich), neke starim prijateljima koji su postali nacisti, ali su u lijepu sjećanju zadržali negdašnje židovske prijatelje, neke zagrljaju što gaje žena darovala visokom režimskom dužnosniku da bi - kao Judita - spasila roditelje i braću. Samo što je taj Holoferno besmrtan: Jfi, a bilo je i takvih što su spas dugovali umijeću konzularnih službenika koji su se - uz suglasnost svojih vlada ili bez nje - zauzeli za pojedine Židove.
Raquel je istog dana kad su je pretukli esesovci počela nositi Kristov križ uz Davidovu zvijezdui naposljetku se zatvorila u svoju hamburšku sobicu, jer je taj dvostruki izazov značio da će je na izlazu iz kuće čekati s divljim psima bez brnjice i s palicom u rukama prijetiti joj: "Izlazi, ako smiješ, židovska kurvo, trulo Abrahamovo sjeme, slavenska kugo, gnjido buntovnička, ciganski crni čiru, izlazi, ako smiješ, andaluzijska himero, pokušaj naći hranu, rokći u svom svinjcu, krmačo, jedi prašinu i stjenice, ako Židov može jesti zlato, može jesti i štakore!
Upozorili su susjede da će, ako mi dadu što za jelo, najprije sami ostati bez obroka, a ponove li to, poslat će ih u logor. Ja, Raquel Mendes Aleman, odlučila sam umrijeti od gladi zbog svoje židovske rase i zbog svoje katoličke vjere. George, odlučila sam postati apsolutnom svjedokinjom svog vremena i znala sam da nema spasa kad je nacistička stranka izjavila da su im "katolički Židovi najveći neprijatelji". Kad sam otvorila prozor i viknula na ulicu "Sveti je Pavao rekao: ja sam Židov, Židov sam, Židov!", kamenovali su me susjedi, a dvije minute poslije strojnički je rafal izrešetao moje prozore pa sam morala ostati šćućurena u kutu sve dok meksički konzul, gospodin Salvador Elizondo, nije donio propusnicu i rekao mi da si ti za mene posredovao da se ukrcam na "Prinza Eugena" kojim sam stigla do Amerike i do slobode. Zaklela sam se da ću ostati u Njemačkoj i umrijeti u Njemačkoj - kao svjedokinja svoje vjere u Krista i Mojsija. Ipak sam tada popustila, daleka moja ljubavi, i znala sam zašto, ne zato što sam se bojala njih ili da će me poslati na jedno od onih mjesta kojima već svi znamo imena - Dachau, Oranienburg, Buchenwald - nego od stida što moja Crkva i moj Sveti Otac nisu digli glas da nas obrane, ni sve Židove ni katoličke Židove poput mene. George, Rim me pretvorio u siroticu, Pio XII. nikad nije progovorio u obranu ne samo Židova nego ni ljudskog roda. Sveti Otac nikad nije pružio ruku ljudskom rodu. Ti si mi pružio ruku, i Meksiko mi je pružio ruku. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se ukrcam na "Prinza Eugena" koji nas je trebao prebaciti u Ameriku. Meksički predsjednik Lazaro Cardenas trebao je razgovarati s Franklinom Rooseveltom da nam dopuste da se iskrcamo na Floridu.
Tijekom tih devet dana plovidbe sprijateljila sam se s ostalim židovskim bjeguncima, neki su se čudili mojoj katoličkoj vjeri, a drugi su me shvaćali, ali su svi bili uvjereni daje to bio moj propali pokušaj da izbjegnem koncentracijski logor. Nema jednakih zajednica, ali Husserl je imao pravo kad nas je pitao: zar se ne bismo mogli svi zajedno vratiti u svijet u kojemu bismo iznova zasnovali život i otkrili jedni druge kao ljudska bića?
Htjela sam se pričestiti, ali me luteranski brodski pastor odbio. Podsjetila sam ga da je njegova zakonita dužnost skrbiti za svaku vjeru, a ne biti predstavnik samo jedne vjere. Usudio mi se odgovoriti: sestro, ovo nije vrijeme vladavine zakona. Priznajem, George, da izazivam. Ipak, nemoj mi spočitavati ponos, onaj grčki hibris o kojemu su nam govorili u Freiburgu. Ja sam ponizna izazivačica. Svakoga dana za vrijeme zajedničkoga doručka u blagovaonici najprije jednom rukom uzmem komad kruha, a drugom se prekrižim i kažem mirno: "Ovo je moje tijelo", prije nego što kruh prinesem usnama. Sablažnjujem ljude, ljutim ih, izazivam njihov bijes. Kapetan mi je rekao da svoje sunarodnjake izvrgavam opasnosti. Nasmijala sam mu se u brk. "Zar nas sada prvi put progone iz rasnih razloga, shvaćate li vi to, Herr Kapitan? Uvijek su nas progonili iz vjerskih razloga!" Laž! Izabela i Ferdinand prognali su nas da zaštite "svoju čistu krv". Kapetan je imao spreman odgovor. "Gospođo Mendes, na brodu su agenti njemačke vlade. Sve nas drže na oku. Pod najmanjim izgovorom spremni su spriječiti ovu plovidbu. Dopustili su je zato kako bi Rooseveltu učinili ustupak u zamjenu za to da Sjedinjene Države zadrže svoje ograničene kvote ulaska njemačkih Židova. Jedna strana iskušava drugu. Morate to shvatiti. Fihrer uvijek tako postupa. Pružila nam se mala prilika. Svladajte se. Nemojte upropastiti mogućnost spasa i sebi i svojima. Svladajte se."
George, ljubavi moja, sve je bilo uzalud. Američke nam vlasti nisu dopustile da se iskrcamo u Miamiju. Od kapetana su zatražili da otplovi u Havanu i da tamo pričeka američko odobrenje. Nije stiglo. Roosevelt je bio vezan javnim mišljenjem, nesklonim ulazu većeg broja stranaca u Sjedinjene Države. Navodno su kvote već bile popunjene. Nitko nas ne štiti, nitko! Kazali su mi daje prijašnji papa, Pio XI., pripremio poslanicu o "jedinstvu ljudskog roda pred prijetnjama rasista i antisemita". Umro je prije nego što ju je objavio. Moja nas Crkva ne štiti. Demokracija nas ne štiti. George, ovisim o tebi. George, molim te, spasi me. Dođi u Havanu prije nego što tvoja Raquel prolije sve suze. Nije li Isus rekao: "Kada te progone u jednom gradu, bježi u drugi, drukčiji grad! Hvaljen budi Isus Krist!"
MAURA: Viđale, pitam te ovo: ne postaje li ideal koji braniš nemoguć svaki put kad ubiju čovjeka zato što je mislio isto što i mi ali na drukčiji način? Naime, svi smo mi republikanci za Republiku i protiv fašizma, ali se razlikujemo jedan od drugoga, Azaria nije isti kao Prieto, Companvs nije Durruti, Jose Diaz nije Largo Caballero, Enrique Lister nije Juan Negrin, ali nijedan od njih ni svi skupa nisu Franco, Mola, Serrano Surier ili asturijski tlačitelj Doval.
VIDAL: Nikoga nismo odbacili, za sve ima mjesta na širokoj lijevoj fronti.
MAURA: Sada, dok ljevica želi doći na vlast. Ali kada dođe na vlast, Komunistička se partija pobrine da ukloni sve one koji ne misle kao vi.
VIDAL: Na primjer?
MAURA: Buharina.
VIDAL: Spomeni mi nekoga tko nije izdajica.
MAURA: Victor Serge. I još jedno pitanje: je li revolucionarno ne zanimati se za sudbinu druga smijenjenog s položaja, nepravedno deportiranog, zauvijek odvojenog od svojih, i to samo zato stoje "individuum" i što za osebujni i samotnički individuum nema mjesta u velikoj povijesnoj kolektivnoj epopeji? Ne vidim za kakvu je izdaju kriv Buharin, koji je svojim projektom pluralističkog, humanog i slobodnog a time i snažnijeg socijalizma možda mogao Rusiju spasiti od staljinističkoga terora.
VIDAL: Završimo s tim već jednom i revenons a nos moutons. Sto je prema vašem mišljenju, Maura i Baltazare, trebala učiniti Republika da pomiri pobjedu s etikom?
MAURA: Treba promijeniti život, rekao je Rimbaud. Treba promijeniti svijet, rekao je Marx. Obojica se varaju. Život treba učiniti raznolikijim. Društvo se mora pluralizirati. Treba odbaciti romantičnu obmanu da će čovječanstvo biti sretno samo ako postigne izgubljeno jedinstvo. Moramo napustiti iluziju sveobuhvatnosti, jer je samo jedan korak od žudnje za totalnošću i totalitarne zbilje.
VIDAL: Imaš pravo prezirati jedinstvo, ali bez jedinstva se ne dobiva rat.
MAURA: Ali se zato može izboriti bolje društvo. Zar to ne želimo svi?
VIDAL: Kako, Maura?
MAURA: Tako da poštujemo različitost.
VIDAL: A identitet?
MAURA: Identitet jača kulturu različitosti. Ili ti misliš da bi slobodno čovječanstvo bilo savršeno jedinstveno, ujednačeno, jednolično?
VIDAL: U tom što si rekao nema logike.
MAURA: Zato što je logika jednostrana, ona je način da se kaže: samo ovo ima smisla. Ti si marksist pa bi morao misliti na dijalektiku koja ipak ostavlja izbor: "ovo ili ono".
VIDAL: Koji se prevladava jedinstvom sinteze.
MAURA: Koji sadrži tezu i antitezu.
VIDAL: U što ti vjeruješ?
MAURA: U dvoje i više. Tebi se to čini besmislenim?
VIDAL: Ne, to mi se čini politički beskorisnim.
BALTAZAR: Smijem lija nešto reći, prijatelji moji sokratovski? Ne vjerujem u sretno tisućljeće. Vjerujem daje sloboda moguća. U svakom trenutku. Svakoga dana. Ako prigodu propustiš, ona se neće vratiti, kao ni lastavice u Becquerovoj pjesmi. A ako od dva zla moram izabrati manje, radije ostajem bez ijednog. Vjerujem da osobni integritet ima prednost pred politikom, jer bez njega nema smisla živjeti u društvu. Bojim se da će narod svima nama koji smo za Republiku, ako ne dokažemo da moral stavljamo iznad svega, okrenuti leđa i prići fašistima, jer fašizam ne sumnja u nemoralnost, a mi sumnjamo.
MAURA: A što ti, Basilio, iz toga zaključuješ?
BALTAZAR: Da pravi revolucionar ne može govoriti o revoluciji, jer danas u svijetu ništa ne zaslužuje to ime. Istinske revolucionare prepoznat ćete po tome što nikada ne govore o revoluciji. A što ti, Jorge, misliš?
MAURA: Kolebam se između dviju istina. Prema jednoj, svijet će se spasiti. Prema drugoj, svijet je osuđen. Obje su istinite u dvostrukom smislu. Korumpirano je društvo osuđeno. Ali je i revolucionarno društvo osuđeno.
VIDAL: A ti, Laura Diaz? Od tebe ni riječi. Što ti, drugarice, misliš o svemu tome?

Laura je na trenutak spustila glavu, a onda ih sve prijazno pogledala i napokon progovorila:
- Ispunjava me zadovoljstvom što vidim da najžešća muška raspra uvijek otkriva nešto stoje svim muškarcima zajedničko.
- Vas dvoje ste očito silno zaljubljeni - primijetio je Basilio Baltazar gledajući Jorgea i Lauru. - Što mislite o ljubavi u kontekstu svega što se događa?
- To se može drukčije reći - upao je Vidal. - Je li važna samo osobna sreća ili sreća milijuna ljudi?
- Ja bih vas pitala nešto drugo, gospodine Vidal - nastavila je Laura Diaz. - Može li ljubav dvoje ljudi otkupiti svu nesreću svijeta?
- Da, mislim da ima načina da se svijet otkupi, bilo da si samotnik kao naš prijatelj Basilio ili član organizacije kao ja - prihvatio je Vidal s mješavinom poniznosti i bahatosti.
Taj izraz Vidalova lica nije promaknuo ni Basiliju ni Jorgeu. A ni Lauri, koja ga nije mogla odgonetnuti. Intuicija joj je večeras govorila da je to oproštajna tertulija. U očima trojice muškaraca vidjela je napetost, tugu, rezignaciju, stid i nadasve ljubav, koji su navješćivali neizbježan rastanak, i zato su njihovi argumenti bili teški poput nadgrobnog kamena. Bio je to rastanak: bile su to zauvijek izgubljene vizije, bile su to nebeske laži koje se na zemlji zovu "politika". Između dviju laži gradimo bolnu istinu, "povijest". Ipak, što je to u sjajnom i žalosnom pogledu Basilija Baltazara ako ne postelja s ljubavnim otiscima, što je to u namrštenu pogledu Dominga Viđala ako ne povorka zauvijek izgubljenih vizija, što je to u sjetnom i pohotljivom pogledu njezina Jorgea, Jorgea Maure...? A što je to bilo - da se vratimo unatrag - u pogledu gradonačelnika Santa Fea de Palencije, ako ne javna tajna da upravo on šalje na strijeljanje svoiu kćer kako bi dokazao da voli domovinu, Španjolsku, i ideologiju, komunizam? A u Clemencijinu pogledu ispred zrcala bila je samo odvratna vizija stare bogomoljke, zadovoljne što uklanja ljepotu i mladost svoje moguće suparnice, svoje rođene kćeri?
Basilio je zagrlio Jorgea rekavši mu kako smo se toliko naplakali da ćemo prepoznati budućnost kada dođe.
- Život se nastavlja - zagrlio je Vidal oba druga odlazeći.
- A kolo sreće se okreće, stari moj - oprostio se od njega Maura.
- Zgrabimo priliku za rep - dobacio im je Vidal smijući se. - Nemojmo se rugati sreći i ostavimo se nepromišljenih užitaka. Do viđenja u Meksiku.
A bili su u Meksiku. Rastali su se na istome mjestu gdje su se i našli. Jesu li njih trojica govorili u ime poraza? Nisu, pomisli Laura Diaz, govorili su u ime onoga što sada počinje, u ime progonstva, a progonstvo nema domovine, ne zove se Meksiko, Argentina ili Engleska. Progonstvo je druga zemlja.
Zavezali su joj usta i naredili da se zatvore svi prozori oko trga u Santa Feu. Ipak, kao da ništa nije moglo umanjiti sablazan zbog njezine smrti, od Rimskih vrata do arene pratili su je glasni povici, divljački povici, što ih je možda mogla čuti samo na smrt osuđena, ako ipak ne lažu svi susjedi, jer su se tog jutra svi kleli da su u ranu zoru čuli povike ili pjesme.
Zatvoreni prozori. Žrtva ušutkana. Vikale su samo oči Pilar Mendez, jer su joj usta bila zatvorena kao daje već strijeljana. "Začepi joj usta!" molila je majka Clemencia svog muža, gradonačelnika i izvršitelja pravde, "jedino ne želim čuti kako viče, ne želim znati što viče." "To će smaknuće biti čisto. Ne uzrujavaj se, ženo."
Osjećam smrt, govorila je sebi Pilar Mendez, kojoj su oduzeli crni kožuh pa je na sebi imala samo karmelićansku misnu košulju, koja nije krila vrške njezinih grudi, bila je bosa, osjećala je smrt stopalima i nosom, osjećam miris smrti, otvoreni su svi grobovi Španjolske, što će od Španjolske ostati ako ne krv koju će piti vukovi, mi smo Španjolci psine smrti, mi njušimo smrt i slijedimo je dok nas ne ubiju.
Možda je to govorila sebi. Ili su na to mislila tri prijatelja, sva trojica republikanski vojnici koji su ostali izvan gradskih vrata i napetih ušiju čekali puščanu paljbu koja će objaviti smrt žene za čiji su život bili spremni izgubiti više nego život - čast republikanskih vojnika, ali i svoju čast ljudi zauvijek ujedinjenih u obrani žene koju je jedan od njih volio.
Govorilo se da su je na kraju vukli po pijesku arene, da su joj noge dizale prašinu na trgu sve dok joj tijelo nije nestao u oblaku gruda, pod zemljom. Sigurno je jedino da su smrtne neprija-teljice, vatra i oluja, toga dana sklopile sporazum i zajedno se sručile na Santa Fe de Palenciju zaglušujući puščanu paljbu, dok su se Basilio, Domingo i Jorge ukorjenjivali u svijetu odajući tako posljednju počast životu jedne žrtvovane žene, pogledali su se i otrčali u planinu da upozore glasnike neka ne gase vatre jer Republikanska tvrđava nije pala.
Kakav dokaz nosite? Pregršt pepela u rukama.
Nisu vidjeli jesensku rijeku prepunu lišća, rijeku koja se već pokušavala probuditi nakon ljetne suše.
Nisu pomišljali na to da bi skora zima mogla zamrznuti orlovska krila u letu.
Odmakli su već daleko kad je krik svjetine odjeknuo poput udaraca bičem na trgu na kojemu je strijeljana Pilar Mendez i gdje je njezin otac gradonačelnik rekao puku: Učinio sam to za domovinu i za Republiku, ne usuđujući se baciti pogled na rebrenice iza kojih ga je, zadovoljena mržnjom, promatrala žena Clemencia, govoreći mu potajice: Reci im, reci im istinu, ti si zapovjedio da je ubiju, ali mrzila sam je ja, njezina majka, ubila sam je, iako sam je voljela, majka ju je htjela spasiti, iako ju je mrzila, iako smo obje bile frankistice, na istoj strani, obje katolkinje, nismo bile iste dobi i jednako lijepe. Clemencia je potrčala prema zrcalu u svojoj sobi, pokušala je na svom ostarjelom licu naći crte pokojne kćeri, mrtva će Pilar biti manje od starice, nezadovoljne, mučene valovima vrućine i šumovima koji ostaju skriveni među nogama. Starica je svoje lice prekrila mladim kćerinim licem...
- Ne gasite vatre, grad se nije predao!
Laura i Jorge šetali su Avenijom Cinco de Mayo prema Parku Alamedi. Basilio se zaputio u suprotnom smjeru, prema Katedrali. Vidal je zviždukom zaustavio autobus na liniji Roma-Merida i uskočio u nj u vožnji. Svatko se od njih okrenuo da posljednji put vidi druge, kao da im šalje posljednju poruku. "Ne napušta se prijatelj koji nas je pratio u nevolji. Prijatelji se zajedno spašavaju ili zajedno ginu!"

XV

Colonia Roma, 1941.



Kad je Jorge Maura otputovao, Laura se Diaz vratila kući i više se nikad nije dogodilo da izađe uvečer i danima izbiva. Bila je rastresena. Spočitavala je sebi što Juanu Franciscu nije rekla istinu: "Dobro sam učinila što mu nisam ništa rekla, to loše završi. Dobro sam učinila što sam bila oprezna. Jesam li bila kukavica? Jesam li bila prelukava? Jesam li trebala sve reći Juanu Franciscu očekujući da će me razumjeti, ali se izvrgnuti opasnosti raskida nakon kojega bih opet ostala sama, bez obojice, bez Jorgea i bez Juana Francisca? Nije li Maura rekao daje to naš intimni život, naša svetinja, nema razloga, nema morala koji bi nas prisilio da ikome pričamo o toj svojoj intimi?"
Često se promatrala u zrcalu otkako se vratila kući u Aveniju Sonoru. Lice joj se nije promijenilo iako su iza njega bjesnje-le oluje. Bar dotad. Ali otada joj se događalo da bude kakva je bila i prije, ali i kao nepoznata, drukčija žena. Kakvom lije vide sinovi i muž? Santiago i Danton nisu je gledali, izbjegavali su njezin pogled, prošli bi brzo pokraj nje, protrčali bi poskakujući kao da nisu odrasli nego još djeca, ali ne veselo, nego kao da nastoje pobjeći od nje da ne bi morali priznati ni daje tu ni da je nema.
- Da ne moraju priznati da nisam bila vjerna, da im je majka bila nevjerna!
Nisu je gledali, ali je ona njih čula. Kuća nije velika, a tišina pojačava jeku. Kuća se pretvorila u školjku.
- Koga su se vraga tata i mama uopće vjenčali?
Jedino su joj društvo bila zrcala. Gledala se i nije vidjela samo dvije životne dobi. Vidjela je dvije osobe. Vidjela je razumnu i nepromišljenu Lauru, snažnu i plašljivu Lauru. Vidjela je kako se njezina savjest i žudnja sukobljuju na staklenoj površini, edatkoi poput onih smrznutih jezera u ruskim filmovima, pretvorenih u bojna polja. Otišla bi s Maurom, kad bije pozvao, otišla bi s njim, sve bi ostavila...
Jednog je popodneva sjela ispred otvorenog balkončića koji je gledao na Aveniju Sonoru. Donijela je još četiri stolca, a sama je sjela na peti, u sredini. Uskoro joj se pridružila teta Maria de la O, koja je teško vukla noge i uzdisala. Zatim se Lopez Greene vratio iz sindikata, pogledao ih i sjeo uz Lauru. Uskoro su se i dečki vratili s ulice i, vidjevši neuobičajen prizor, sjeli na dva preostala stolca sa strane.
Ne poziva vas majka, rekla je Laura, poziva nas vrijeme i mjesto. U gradu Mexicu, jednoga dana 1941., u predvečerje, kad se sjene izdužuju i prebijeli vulkani kao da lebde na zapaljenoj postelji oblaka i orguljaš svira La Golondrinu i počinju se ljuštiti plakati AVILA CAMACHO/ALMAZAN od protekle izborne kampanje - to prvo popodne za nijemi obiteljski skup obuhvaćalo je sva buduća popodneva, popodneva kad se uskovitla prašina i popodneva kad se od kiše slegne prašina i mirisi ispune dolinu u kojoj leži grad, neodlučan između svoje prošlosti i budućnosti, a orguljaš svira amor chiquito acabado de nacer, sluškinje prostiru rublje na krovnim terasama i pjevaju voy por la vereda tropical, mladež na ulici pleše uz bubnjeve tambora y mds tambora pero que serd, prolaze fotingosi i taksiji, sladoledari, prodavači osvježujućih pića ijicama poprskanih limunom i posutih crvenom paprikom, postavljaju se košare u kojima će se prodavati slastice, žvakaće gume "Adams" i lizalice "Mirni", jamoncillo i slatki krumpir camote, zatvara se novinski kiosk s njegovim uznemirujućim vijestima o ratu koji Saveznici gube, stripovima o Chamacu i Pepinu, inozemnim, argentinskim ženskim časopisima Leopldnom i El Hogarom, dječjim Billikenom, kina u četvrti najavljuju meksičke filmove sa Sarom Garcia, braćom Soler, Sofijom Alvarez, Glorijom Marin i Arturom de Cordobom, dečki krišom kupuju cigarete "Alas", "Faros" i "Delicados" u trafici na uglu, djeca se igraju škole, gađaju improvizirane rupe breskvinim košticama, razmjenjuju čepove boca za sokove Orange Crush ili sok od grožđa Chaparritas, priređuju utrke zelenih autobusa na liniji Roma-Piedad i smeđe-žutih autobusa na liniji Roma-Merida; Chapultepečka šuma, puna mirisa mahovine i eukaliptusa, nadvisuje svojim stablima zgrade u stilu Bauhausa i uspinje se sve do simboličnog čuda Alcazara do kojega su se Danton i Santiago penjali svakog popodneva prije nego što bi se vratili kući iz škole, kao da su osvajali tajnoviti dvorac na uzvisini do kojega vode vijugave staze, asfaltirani putovi i ceste zatvorene lancima što čuvaju iznenađenje, veliku esplanadu nad gradom, s njezinim golubovima i tajnovitim dvoranama s pokućstvom iz XIX. stoljeća.
Sinovi sjede pokraj Laure, Juana Franeisca i stare tete, zadovoljni što im grad nudi toliko uzbuđenja, boja, mirisa, pjesama i krunu Meksika, dvorac koji ih je sve podsjećao da na svijetu ima uvijek više toga nego što zamišljamo, više...
Jorge Maura više nije dolazio, a ono stoje ona nazivala "zbiljom" u navodnicima opet se pojavilo iza romantične magle. Prva je zbilja bio njezin muž. On se prvi pojavio i rekao sinovima (Santiago je imao dvadeset jednu, a Danton je bio godinu dana mlađi):
- Volim je.
Prihvaća me, rekla je okrutno i bez osjećaja velikodušnosti, prihvaća me, iako mu nikad nisam rekla istinu, prihvaća me zato što zna da su mi slobodu dale upravo moja okrutnost i njegova nečasnost, "morala sam se udati za pekara kojemu se fućka za zemičke koje peče". Onda je shvatila daje to stoje Juan Francisco rekao pred sinovima da je voli dokaz njegova poraza, ali možda i njegove plemenitosti. Laura je Diaz zapela za misao o općoj preobrazbi, i roditelja i djece, ljubavlju, koju je sama tako duboko proživjela da višak te ljubavi sada može darovati svojima.
Budila se uz muža - opet su zajedno spavali - i svakoga jutra slušala njegove prve riječi:
- Nešto nije u redu.
Njega su te riječi spašavale, a njoj su zvučale pomirbeno. Juan Francisco je, zahvaljujući plemenitosti koju je u sebi otkrio - a možda mu je bila i urođena - i kako bi poštedio Lauru, preuzeo na sebe obvezu da Dantonu i Santiagu ispriča kako su se njih dvoje upoznali, kakva je bila ona, nemirna i neovisna, neka je pokušaju shvatiti... Lauru su te riječi vrijeđale.Trebala je biti zahvalna mužu na posredništvu, ali ju je zapravo uvrijedio, iako uvreda nije potrajala jer je prigodom obrednog sijela u Meksičkoj dolini, nasuprot Chapultepecu i vulkanima, što je već bio način da se kaže "zajedno smo usprkos svemu", ona jednog popodneva glasno rekla:
- Zaljubila sam se u jednog čovjeka. Zato nisam dolazila kući. Bila sam s tim čovjekom. Za njega bih život dala. Zbog njega bih sve vas napustila, ali me ostavio. Zato sam vam se vratila. Mogla sam ostati i sama, ali sam se prestrašila. Vratila sam se da potražim zaštitu. Osjećala sam se bespomoćnom. Ne molim vas da mi oprostite. Molim vas da u tim godinama, dečki, počnete shvaćati da život nije lak, da svi griješimo i ranjavamo one koje volimo upravo zato što sebe volimo više nego bilo što drugo, pa i više nego osobu kojom se u određenom trenutku zanosimo. I vi ćete, Dantone i Santiago, kada dođe vrijeme, htjeti poći svojim putem, a ne putem kojim bismo otac ili ja htjeli da pođete. Kad to učinite, sjetite se mene. Oprostite mi.
Nitko nije ništa rekao niti se uzbuđivao. Samo je Maria de la O dopustila da njezinim mrenom zamagljenim očima proleti sjećanje na djevojčicu u veracruškoj javnoj kući i na gospodina koji ju je spasio od propasti i doveo u ovu obitelj, usprkos svim rasnim, klasnim i moralnim predrasudama, zapravo nemoralnim, jer u ime onog "što dolikuje" oduzimaju život umjesto da ga daruju.
Laura i Juan Francisco pozvali su jedno drugo na predaju, a sinovi više nisu trčali, prepirali se i skitali, sve da ne bi morali gledati majčino lice. Santiago je spavao i boravio u sobi s uvijek širom otvorenim vratima, a majka je to, jer ju je mučilo, protumačila kao čin slobode i otvorenosti, a možda i kao pobunu zbog osjećaja krivnje: nemam što kriti. Danton mu se smijao. Koja ti je sljedeća fora, braco, ići ćeš ulicom gol? Ne, odgovori mu stariji brat, želim samo upozoriti da smo dovoljni sami sebi - tko, ti i ja? - to bih, Dantone, želio - a ja, ja sam sam sebi dovoljan, ali iza zatvorenih vrata, za svaki slučaj; dođi pogledati moju zbirku časopisa "Vea" kad god zaželiš, da vidiš uspaljene stare drolje...
Kao što se Laura nakon svog povratka kući gledala u zrcalo da bi provjerila nije li joj se lice promijenilo zbog mnogih životnih mijena, otkrila je da se i Santiago gleda, osobito u prozorskim staklima, i da izgleda iznenađeno kao da neprekidno otkriva nekoga drugog pokraj sebe. Možda je to samo majka tako protumačila. Pa Santiago nije više dijete! Bio je drukčiji. I Laura je pred zrcalom zaključila daje sad žena otprije, sad neznanka, drukčija žena. Vidi li sebe tako i njezin sin? Bila je u četrdeset četvrtoj godini.
Nije se usuđivala ući. Otvorena su vrata bila poziv, ali, paradoksalno, i ljubomorna zabrana. Gledaj me, ali nemoj ući. Crtao je. Pred okruglim zrcalom. Gledao se krajičkom oka i tako stvarao - nije kopirao ni reproducirao - stvarao je Santiagovo lice, koje je majka prepoznala i zapamtila tek kad je vidjela autoportret što ga je nacrtao njezin sin: potez se pretvorio u pravo Santiagovo lice, otkrio ga, a Lauru prisilio da shvati da je otišla, vratila se, a da zapravo nije ni primjećivala svoje sinove, pa oni s razlogom nisu primjećivali nju, trče, bježe, jer ni ona njih ne gleda, spočitavali su joj više to što ih nije primjećivala nego stoje napustila obiteljsko ognjište: htjeli su da ih ona vidi, a budući da ih nije vidjela, Santiago se najprije otkrio u zrcalu, koje mu je bilo neka vrsta zamjene za poglede što ih je želio primiti od roditelja, od brata i od društva, uvijek neprijateljski raspoloženog prema mladiću koji se u njemu najednom pojavio kao drsko obećanje i neuka samosvijest. Portret i zatim autoportret.
A Danton, je sebe vjerojatno otkrivao u jarko osvijetljenu izlogu koji mu je nudio grad.
Vratila se kao da oni ne postoje, kao da se nisu osjećali zaboravljenima, oštećenima, željnima da joj kažu što Santiago upravo radi: portret koji bi mogla prepoznati da je negdje drugdje, portret koji joj je sin mogao poslati daje - kao stoje priželjkivala - otišla živjeti sa svojim Španjolcem, svojim "vitezom".
Gledaj, majko. Ovo sam ja. Ne vraćaj se više.
Laura je pomislila kako će odsada uvijek vidjeti samo ovo sinovo lice koje joj on sada pokazuje: široko čelo, razmaknute oči boje jantara, ne tako tamne kao u zbilji, ravan nos, tanke, izazovne usne, glatka, neuredna kosa, tamna i sjajna poput kestenove kore, drhtava bradica; brada mu je podrhtavala i na autoportretu, kao da želi iskočiti iz lica, hrabra ali izložena svim udarcima sviieta. Bio ie to Santiago Mlađi.
Oko njega otvorene knjige. Van Gogh i Egon Schiele. Gdje si ih našao? Tko ti ih je dao?Njemačka knjižnica u Coloniji Hipodromo.
Laura je htjela reći da jabuka ne pada daleko od stabla, vidi se da imaš njemačke krvi, ali ju je pretekao, ne boj se, to su njemački Židovi, koji su izbjegli u Meksiko.
U zadnji čas.
Da, mama, u zadnji čas.
Analizirala je Santiagove crte lica na autoportretu, ali nije opažala gustoću poteza, to mračno svjetlo što promatraču omogućuje da se približi tom tragičnom, sudbinski predodređenom licu, kao daje mladi umjetnik otkrio da lice odaje tragičnu predodređenost svakoga života, ali i svačiju slobodu da svladava prepreke. Laura je gledala taj autoportret koji je naslikao njezin sin i sjetila se tragedije Raquel Mendes Aleman i drame koju je Jorge Maura proživio s njom. Postoji li razlika između mračne Raqueline sudbine, koju je dijelila sa židovskim narodom, i dramatičnog, časnog, ali sve u svemu nepotrebnog odgovora španjolskog viteza Jorgea Mauret koji je otišao u Havanu da spasi Raquel, kao što je prije, u Španjolskoj, htio spasiti Pilar? Santiago je svojim autoportretom Lauri ponudio svjetlo, odgovor koji je htjela prisvojiti. Treba ostaviti vremenu da učini svoje. Moramo dopustiti da se bol na neki način pretvori u spoznaju. Zašto je sinov autoportret pobuđivao takve misli?
Njih su dvoje slični. Santiago ju je pogledao i prihvatio kao nešto najnormalnije da ga ona gleda stojeći na pragu sobe.
Nije ona izmišljala razlike među njima. Bili su različiti. Santiago je sve upijao, a Danton sve odbacivao, micao sve što bi mu se našlo na putu i smetalo mu, u razredu je ismijavao hvalisavog profesora ili bi na odmoru izlemao sudruga koji mu se nije sviđao. Santiago se ipak bolje nosio sa životnim obvezama, Danton bi isprva žestoko odbijao prisilu, a na kraju bi je ipak prihvaćao. Danton je ispadima htio pokazati da je neovisan - bolan pubertetski krik: odrastao sam, to je moj, a ne vaš život, vraćat ću se kad budem htio, ja sam gospodar svog vremena, i vraćao se pijan, pretučen, zaražen gonorejom, ili bi posramljeno pitao da mu dadu novaca; bio je slobodniji, ali i ovisniji. Bunio se da bi lakše popustio.
Santiago je tijekom studija radio na restauriranju fresaka Josea Clementea Orozca, a onda ga je Laura poslala Fridi i Diegu kako bi pomogao slikaru kad je ovaj počeo slikati murale na Nacionalnoj palači. Majci je redovito donosio novac, poput djeteta iz Dickensova romana koje su iskorištavali u štavionici. Smijala se i obećavala da će novac čuvati samo za njega.
- Bit će to naša tajna.
- Da bar ne bude jedina - rekao je Santiago i najednom poljubio majku.
- Njega više voliš zato što ti je oprostio - drsko je primijetio Danton.
Nato se Laura nije mogla suzdržati da ga ne pljusne.
- Bolje da šutim - zaključio je Danton.
Laura je Diaz skrivala svoju ljubav prema Jorgeu Mauri, svoju ljubav s Jorgeom Maurom, a sad je odlučila da neće skrivati svoju ljubav prema sinu Santiagu, kao da je nesvjesno željela otkupiti šutnju kojom je bila obavila ljubav prema Mauri. Neće poricati da Santiaga voli više nego Dantona. Znala je daje to društveno neprihvatljivo ponašanje. "Ili su obojica sinovi, ili su obojica pastorci." Njoj to nije bilo važno. Dok gaje gledala kako radi u kući, kako izlazi i vraća se na vrijeme, nosi joj zaradu, govori joj o svojim planovima, osjetila je da se rađa neka vrsta savezništva između nje i sina, da je, kako bi se to reklo, slaba prema njemu, da je Santiago počeo zauzimati u njezinu životu osobito mjesto. Kao daje sada kad se ugasila ljubav Jorgea Maure, koja joj je omogućila da otkrije sebe kao Lauru Diaz, jedinstvenu i nezamjenjivu, nenadomjestivu, ali prolaznu, i napokon smrtnu, voljenu i strastvenu ženu, koja je radi ljubavnika bila spremna sve napustiti, koja je pretočila svu svoju strast (ne samo majčinsku strast prema sinu, jer to je samo ljubav, pa i slabost) u mladićevu strast prema životu i stvaranju: Laura je upravo to počela prisvajati jer joj je Santiago to nudio, sam od sebe, nesputan taštinom.
Santiago, njezin sin, drugi Santiago, bio je ono što je radio, volio ie to što radi i davao to što radi. napredovao ie brzo, upijao sve što je vidio na reprodukcijama, u knjigama i časopisima ili proučavajući meksičke murale. Otkriva drugoga u sebi. Istodobno ga otkriva i njegova majka. Mladić bi zadrhtao od stvaralačke napetosti čim bi se približio listu bijelog papira i poslije štafelaju koji mu je Laura darovala za devetnaesti rođendan.
On svoje uzbuđenje prenosi na platno koje slika i na onoga koji ga gleda kako radi. Sav se predaje.
Laura je počela odviše živjeti od umjetničkih uzbuđenja svoga sina. Kad bi ga gledala kako radi i napreduje, dopustila bi daje zarazi napetost, ona groznica koju je mladić nosio u sebi. Inače je bio veseo mladić. Volio je jesti, tražio je svakakve meksičke poslastice, Lauru je pozivao na jukatanske bankete što ih je na ulicama Lucerne priređivao Klub Jugoistočnjaka, na kojima su jeli papaduzle u umaku od jaja i badema ili pomalo bljutavi napuljski sir, pozivao ju je u patio "Bellinghausena", u Londonskoj ulici, u doba godine kad su ondje nudili agavine gusjenice u umaku od avokada guacamoleu i kremu rompope, pozivao ju je u "Dunav" u Urugvajskoj ulici, da kuša ukusne iznutrice ribe zvane sjekira, poprskane sokom od limuna ili u gustom umaku od aromatične i ljute papričice chipotle, ljuće od bilo koje gorušice na svijetu.
Mama, ja plaćam, ja častim.
Danton ih je pratio srditim pogledom, vukući noge u Juan Franciscovim papučama, ali se ona nije na to osvrtala, život uz Santiaga bio je za Lauru Diaz jednostavno život te godine, 1941., kad se vratila u svoj dom, ali je ona svoju ljubav prema Mauri pretvorila, ne bez osjećaja krivnje, u ljubav prema Santiagu, svjesna daje Santiago Drugi nastavak njezine ljubavi prema prvom Santiagu, kao da nema te nebeske ili zemaljske sile koja bi je prisilila na predah, na samoću, zbog osjećaja krivnje ili iskupljenja, svejedno. Zijev između brata, ljubavnika i sina bio je neprimjetan. Trajao je koliko i dvije večeri na balkonu s kojeg se otvarao pogled na uzbibanu šumu i ugasle vulkane.

- Idem u Havanu izvući Raquel Mendes Aleman. Sjedinjene Države nisu primile "Prinza Eugena", a Kubanci rade ono što im narede Amerikanci. Ili bar ono što misle da Amerikanci žele. Brod će se morati vratiti u Njemačku. Ovaj put se nitko neće spasiti. Hitler je opet podvalio demokracijama. Rekao im je: "Kako ne, evo, šaljem vam brod pun Židova, pružite im utočište!" Zatim će reći, pa vidjeli ste, ni vi ih ne želite, a ja još manje, svi će u plinsku komoru i problem je riješen. Laura, ako stignem na vrijeme, spasit ću Raquel.
Zar se nikad nećemo pomiriti, Juane Francisco?
Sto bi ti još htjela od mene? Dopustio sam ti da se vratiš kući. Zamolio sam sinove da te poštuju.
Zar ne vidiš da u ovoj kući s nama živi još netko? Ne. Kakav je to duh? Dva duha. Ti i ja. Prije.
Više ništa ne razumijem. Dovraga, ženo, smiri se. Kako tvoj posao?
Dobro. Rivere ne znaju s papirima, trebaju nekoga tko bi im odgovarao na pisma, sredio arhivu i pisao ugovore.
Pa lijepo. Čestitam. Koliko ćeš vremena trošiti na to? Radit ću triput na tjedan. Posvetit ću se prije svega kući.
Muževo "pa lijepo" značilo je "i vrijeme ti je", ali je Laura prešla preko toga. Katkad je pomišljala da je udajom za njega sudbini pružila drugi obraz. Pretvorila je u svakodnevicu ono što je bilo, a možda je uvijek i moralo biti, zagonetka, daljina: pravi život Juana Francisca Lopeza Greenea. Nije kanila glasno upitati ono što se toliko puta u sebi pitala. Što njezin muž radi? U čemu je pogriješio? Je li bio junak pa se umorio?
- Jednog ćeš dana shvatiti - govorio joj je.
- Jednog ću dana shvatiti - ponavljala je to toliko daje na koncu povjerovala daje to njezina rečenica.
Laura. Umoran sam, primam dobru plaću od CTM-a i Kongresa Unije. Imamo sve što nam treba. Ako želiš pomoći Diegu i Fridi, to je tvoja stvar. Ali ti bi htjela da opet budem junak kao 1908. ili 1917., junak COM-a i Crvenih bataljuna, zar ne? Mogu ti dati popis junaka Revolucije. Svi osim mrtvih dobili su što zaslužuju.
Ne, želim znati. Jesi li doista bio junak?
Juan Francisco stao se smijati, grcati od smijeha.
Nije bilo junaka, a ako ih je i bilo, brzo su ih pobili i podigli im spomenike. I to ružne, da im se ne bi vjerovalo. U ovoj je zemlji i slava lažna. Čim malo zagrebeš, otkriješ ispod pozlate bakar. Što hoćeš od mene? Zašto, dovraga, ne pokažeš jednom zauvijek da poštuješ ono što sam bio?
Pa trudim se da te shvatim, Juane Francisco. Kad mi već ne želiš reći odakle si, bar mi reci što si danas.
Stražar. Čuvar reda. Činovnik koji održava kontinuitet. Revoluciju smo dobili. Nije lako održati mir i osigurati smjenu vlasti bez vojnih pučeva, dali smo ljudima zemlju, škole, ceste... Čini ti se daje to malo? Htjela bi da budem protiv toga? Hoćeš da završim kao svi nezadovoljnici, Serrano i Arnulfo Gomez, Escobar i Saturnino Cedillo, ili filozof Vasconcelos? Oni čak nisu ni heroji. Planuli su kao slama. Laura, što hoćeš mene?
Tražim malu pukotinu kroz koju bih te mogla voljeti, Juane Francisco. Tako sam glupa...
Malu pukotinu? Pa zar ne vidiš da imaš cjediljku!
Htjela je objasniti Santiagu dok je slikao daje opčinjena njegovim umjetničkim duhom. Rekla mu je to dok su joj u glavi još odzvanjale riječi njegova oca.
- Diego to zove elan. Bio je dugo u Francuskoj.
Santiago je ne stideći se upravo slikao muškarca i ženu, gole, ali razdvojene, stoje jedno nasuprot drugom i gledaju se. Prekriženih ruku. Laura mu je rekla da je bračnom paru vrlo teško uvijek se voljeti, jer gotovo nikad nisu oboje jednako raspoloženi, postoji razdoblje potpunog poistovjećivanja, kad su obuzeti strašću, zatim razdoblje ravnoteže, koje, nažalost, samo navješćuje da će jedno od njih narušiti ravnotežu.
- Htjela bi da razumiješ što se dogodilo među nama.
- Mama, ti si ga jednostavno pretekla. Dala si mu na znanje da ne želiš biti žrtva, da to prepuštaš njemu.
Santiago je očistio kistove i pogledao majku.
- A kad on umre, tko će koga preteći?
Kako sam mogla napustiti tako slabog muškarca, pitala se Laura prije nego što se odlučno i skromno usprotivila, ne, treba promijeniti pravila igre, pravila su i za muškarce i za žene donijeli muškarci jer samo oni odlučuju za oba spola, jer muška pravila vrijede jednako za vjernu ženu koja ostaje kod kuče kao i za nevjernu koja odabere skitnički život; uvijek je kriva žena, bilo da je podčinjena ili se buni, kriva je ako je vjerna i pušta da joj život prođe ležeći u hladnome grobu uz muškarca koji je ne želi, a kriva je i ako potraži užitak s drugim, kao što ga muž traži s drugom, ona je grješnica, a on hirovit, on je Don Juan, a ona Dona Bludnica, zaboga, Juane Francisco, trebao si me varati sa stilom, smrtno se zaljubiti, a ne spavati s ljubavnicama svog šefa, debelog Moronesa? Zašto nisi doživio ljubav sa ženom tako sjajnom, snažnom i hrabrom kao što je bio Jorge Maura, moja ljubav.
Juan Francisco bio je vezan za Dantona kao i Laura za Santiaga - dvije stranke. Stari - imao je pedeset devet godina, a doimao se kao da mu je sedamdeset - opraštao je sinu sve nepodopštine, davao mu novac i, sjedeći njemu nasuprot, izmjenjivao s njim poglede jer ni jedan od njih dvojice nije otvarao usta, bar ne pred protivnicima, Laurom i Santiagom. Majka je ipak slutila da Juan Francisco i Danton jedan drugomu sve govore. To je svojevoljno nijema tetka potvrdila jednog popodneva tijekom drugog spasonosnog obreda na balkonu, obreda ujedinjenja obitelji. Maria de la O je demonstrativno sjela između oca i mlađeg sina, da ih razdvoji, ne skidajući pogled s Laure. Tek kad je stara mulatkinja, vječno odjevena u crno, privukla Laurinu pozornost, naglo je, poput kakve mračne orlušice razdvojenih očiju, da može istodobno gledati u dva suprotna smjera, skretala pogled s Juana Francisca na Dantona, pa sa sina na oca, i tako nekoliko puta, da bi Lauru upozorila na njih - "razumiju se"; to je Laura već znala - "jednaki su", premda je to bilo teško zamisliti jer je okretni, bučni, bezbrižni Danton bio naizgled prava suprotnost trijeznom, suzdržanom i mrzovoljnom Juanu Franciscu. Što ih je onda povezivalo? Mariju de la O rijetko je varao njezin osjećaj.
Jedne je noći Santiago zaspao pokraj svog novog štafelaja koji mu je darovao Diego Rivera, pa ga je Laura, kojoj je dopuštao da gleda kako slika, pokrila i namjestila mu glavu kako jo najbolje mogla pogladivši ga nježno po njegovu visoku čelu. Kad je izašla, čula je smijeh i došaptavanje u bračnoj sobi. Ušla je bez kucanja i vidjela kako Juan Francisco i Danton sjede na podu prekriženih nogu i pregledavaju zemljovid federalne države Tabasco.
- Oprostite - prekinula ih je Laura - kasno je, a ti Dantone, sutra imaš školu.
Mladić se nasmijao.
- Najbolju školu imam ovdje, s tatom.
Pili su. Boca ruma Potrero bila je napola prazna a Juanu Franciscu je ruka bila tako teška od alkohola da je nije mogao podignuti s rodnog mjesta na zemljovidu.
- Mladiću, u krevet!
- Uh, šteta, baš nam je bilo super.
- Sutra nećeš biti ni za što ako sad ne legneš.
- Pa što, zašto, ni za što, moj Pisto - povlačio se Danton iz sobe pjevušeći.
Laura se zagledala u muža i zemljovid.
- Gdje si to stavio prst? - upitala je smijući se. - Da vidim! Macuspana. Je li to slučajno? Tebi to nešto znači?
- Na jedno mjesto skriveno u šumi.
- Mogu si to zamisliti! Sto ti to znači?
- Elzevir Almonte!
Laura je zanijemjela. Kao da ju je grom ošinuo, u sjećanje joj se vratio lik župnika iz Pueble koji je jednog dana došao u Catemaco sijati nesnošljivost, nametati smiješna moralna pravila, unositi nemir u nevinost i jednog lijepog dana pobjegao s darovima prinesenim Malom Isusu iz Zongolice.
- Elzevir Almonte - ponovi zaprepaštena Laura sjetivši se kako ju je na ispovijedi pitao bi li htjela vidjeti tatino udo.
- Pobjegao je u Tabasco. Došao je, dakako, u civilu. Nitko nije znao odakle mu novac. Jedanput na mjesec odlazio je u Villahermosu i onda bi sutradan odjednom podmirio sve dugove. Na dan kad mi je umrla majka u cijeloj macuspanskoj oblasti nije bilo ni jednog svećenika. Trčao sam ulicama i vikao da mi se majka želi ispovjediti, htjela bi u raj, zar nema župnika koji bi je blagoslovio? Almonte je rekao da je on svećenik i dao je mojoj majci posljednju pomast. Nikad neću zaboraviti smireni izraz na staričinu licu. Umrla je zahvaljujući mi što je šaljem u raj. Upitao sam oca Elzevira zašto se krije. Ispričao mi je pa sam mu rekao da je vrijeme da se iskupi. Poveo sam ga sa sobom u Rio Blanco, gdje je bio štrajk. Seoska je policija pucala na štrajkaše, pa je pomagao ranjenima. Vojska je pobila dvije stotine, a Almonte je svima do jednoga dao blagoslov. Nisu ga mogli u tom spriječiti, iako im se žurilo da trupla ukrcaju u otvorene vlakove i bace ih u more u Veracruzu. Župnik je Elzevir bio nepopravljiv. Živio je s Margaritom Ramirez, vrijednom radnicom koja je zapalila tvorničku prodavaonicu. Tako je postao dvostrukim kriminalcem. Crkva ga je tražila zbog krađe u Catemacu, vlada zbog pobune u Rio Blancu, a ja sam se naposljetku upitao čemu služi svećenstvo. Sve stoje učinio otac Elzevir mogao je učiniti i da nije bio svećenik. Moja bi majka umrla s blagoslovom ili bez njega. Vojska Porfirija Diaza pobila bi radnike u Rio Blancu i naredila da ih pobačaju u more s odrješenjem gospodina župnika ili bez njega, a Margariti Ramirez doista nije trebao župnik da zapali trgovinu. Ja sam se u najboljoj vjeri upitao, čemu, dovraga, služi Crkva. Elzevir je, kao da je htio potvrditi moje sumnje, brzo pokazao svoje pravo lice. Otišao je u Veracruz i rekao da su događaji u Rio Blancu "anarhistička urota", a u novinama je izašla njegova slika uz američkoga konzula koji čestita vladi na "odlučnoj akciji". Sve je to učinio da bi mu oprostili prijevaru i bijeg iz Catemaca. Izdaja mu je bila u krvi. Mene je iskoristio kad je mislio da ćemo pobijediti, a izdao nas je čim smo izgubili. Nije znao da ćemo naposljetku ipak pobijediti. Otad duboko prezirem i mrzim Crkvu. Zato sam odobravao Callesove progone i prijavio časnu Soriano. Oni su pošast i prema njima moramo biti nemilosrdni.
- Dakle, ništa im ne duguješ?
- Dugujem nešto Elzeviru Almonteu. Pričao mi je o tvojoj obitelji. Opisao te kao najljepšu djevojku u Veracruzu. Mislim da te je želio. Pričao mi je kako si se ispovjedila. Zagrijao me. Odlučio sam, Laura, da te upoznam. U Xalapu sam došao kako bih upoznao tebe.
Zatim je Juan Francisco pažljivo složio zemljovid. Kako je već bio u pidžami, samo je legao ne rekavši ni riječi.
Laura nije mogla zaspati jer je mnogo razmišljala o neizmjernom osjećaju nekažnjivosti koji može imati karakter oblikovan na temelju starih mržnja, kao da čovjeku, kad jednom ispije kukutu života, ne preostaje drugo nego da sjedi i čeka smrt. Moramo li upoznati patnju da bismo postali netko? Treba li čekati patnju, tražiti je? Juan Francisco je priču o župniku Almonteu - kojeg je ona vidjela kad se, više kao sjena nego kao čovjek, skrivao u Xalapi, u gostinjcu Mutti Leticije - možda više shvatio kao patnju nego kao grijeh, a da toga i nije bio svjestan. Tko zna koliko su duboki vjerski korijeni u svakom pojedincu i u svakoj obitelji ove zemlje, možda je pobuna protiv vjere samo drugi način vjerovanja. A sama Revolucija, njezine domoljubne svečanosti, svjetovni sveci i ratni mučenici - nije li to paralelna, svjetovna Crkva, koja je čvrsto uvjerena da je čuvarica i djeliteljica spasa, baš kao i Crkva apostolska i rimska, koja je odgajala, štitila i iskorištavala Meksikance još od vremena španjolskih osvajanja? Ali Laura Diaz nije ničim mogla objasniti ni opravdati prijavu žene koja je našla utočište u njezinu domu.
Juanu Franciscu ne može oprostiti. Umrijet će - Laura sklopi oči - ali od svoje žene neće dobiti oprost. Te se noći osjećala više sestrom Glorije Soriano nego ženom Juana Francisca Lopeza Greenea, više sestrom nego suprugom, više ses...
Nije htjela - nastavila je sutradan razmišljati - promjenu u muževa životu (odlučni i velikodušni radnički tribun Revolucije sad je politikant i činovnik nižeg ranga) pripisati samo razlozima običnog preživljavanja. Možda je očeva i sinova igra sa zemljovidom krila ključ tajne Juana Francisca, dublje od bijedne priče o župniku Almonteu, a Danton, on je znao čuvati tajnu, ali i sve izbrbljati, čak se pohvaliti ako bi to odgovaralo mišljenju što gaje imao o sebi, o svom ugledu i o mogućoj koristi. Ne, ona neće skrivati simpatije i razlike u ovoj kući, odsad će svi govoriti istinu, kao stoje to ona učinila, dala je primjer svima, ispovjedila se cijeloj obitelji i umjesto da izgubi poštovanje, stekla gaje.
Potkraj tjedna rekla je Dantonu:
- Sine, bila sam vrlo iskrena.
- Ispovijedaš se impotentnu mužu, sinovima pederu i alkoholičaru i teti rođenoj u javnoj kući. Uh, kakva hrabrost!
Jedanput ga je već bila pljusnula. Zarekla se da se to neće ponoviti.
- Što bi ti htjela da ti kažem o ocu? Da s njim spavaš, mogla bi od njega izvući sve tajne. Mama, budi malo hrabrija! Lijepo ti kažem...
- Bijedniče mali!
- Ne, nadam se da ću jednom postati veliki bijednik, vidjet ćeš, mali moj, kako kaže Kiko Mendive, guachachacharachd!
Izveo je lagani plesni korak, namjestio plavo-žutu prugastu kravatu i rekao: Budi bez brige, majčice, svatko se hvata u koštac sa životom na svoj način, brat i ja možemo se sami brinuti za sebe. Uskoro ću navršiti dvadesetu. Nećemo ti biti na teret!
Laura je zadržala sumnju u sebi. Dantonu će trebati sva moguća pomoć, a budući da svijet nikomu ne pomaže besplatno, morat će platiti. Preplavi je osjećaj duboke odvratnosti prema mlađem sinu. Postavljala je sebi nepotrebna pitanja: na koga je takav, što to ima u Juan Franciscovoj krvi? Jer u mojoj...
Santiago je bio u grozničavu životnom razdoblju. Prestao je raditi s Riverom na Palači, a svoju sobicu u Aveniji Sonori pretvorio je u atelijer pun jakih mirisa ulja i terpentina; stupiti u taj prostor bilo je isto kao ući u divlju šumu jela, borova, ariša i smreka. Zidovi su bili poprskani u obliku uleknutog produžetka platna, krevet pokriven plahtom koja je skrivala mrtvo tijelo drugog Santiaga, onoga koji je spavao dok je njegov brat blizanac, umjetnik, slikao. Prozor je bio zamračen jatom ptica, privučenih zovom jednako neodoljivim kao zov Juga u doba jesenske ravnodnevice, a Santiago je, slikajući, glasno recitirao, i sam privučen nekom vrstom astralne sile teže:
Grana je nastala kao i otok,
List je poprimio oblik mača,
Grozd je zaokružio svoj sažetak,
Korijen se spustio u tamu...
Bijaše to sumrak iguane...
Izgovarao je, slikajući, besmislene rečenice, "svaki je umjetnik ukroćena životinja, ja sam divlja životinja", i doista, imao je dugu kosu i dječački rijetku bradu, visoko, jasno i grozničavo čelo, oči pune tako duboke ljubavi da su Lauru plašile, jer je u sinu sad otkrivala potpuno novo biće, u koje su "bili upisani zemljini inicijali", jer je njezin sin Santiago bio "mladi ratnik sazdan od sjene i bakra" iz Sveobuhvatne pjesme što ju je u Meksiku upravo objavio najveći američki pjesnik Pablo Neruda, kojega su majka i sin zajedno čitali, a ona se sjećala kako joj je Jorge Maura pričao o vatrenim madridskim noćima: Neruda na krovu u plamenu, pod bombama fašističkih zrakoplova, u europskom svijetu koji se vratio prvobitnoj odi naše vječno uništavane i ponovno stvarane Amerike, "tisuću godina zraka, mjeseci, tjedni zraka", "visoko mjesto ljudske zore: najviša posuda sadržavala je šutnju kamena života nakon tolikih života". Te su riječi hranile život i djelo njezina sina.
Htjela je biti pravedna. Sinovi su joj prevršili mjeru, jer su oba, i Santiago i Danton, upravo nastajali "na mjestima zore", obojica su bila "visoke posude" spremne da prime obećavajući muk života što se rađao. Dotad je vjerovala da su osobe starije od nje ili njezine dobi bića koja može razumjeti. Njezini su sinovi - začudo i srećom - za nju bili tajna. Pitala se nije li i sama bilo kada tijekom godina s Laurom Diaz bila svojim roditeljima toliko nedokučiva kao što su sada sinovi njoj. Uzalud je tražila objašnjenje od onih koji su je mogli razumjeti, od Marije de la O - koja je doista živjela na samom rubu života, na granici zaborava, gdje nema ni noći ni dana - ili od svog muža Juana Francisca, kojega je najprije upoznala samo kao legendu, a onda kao krivotvoreni mit i na kraju kao staru mržnju spojenu s promišljenom rezignacijom.
Sve u svemu, veze roditelja i djece učvršćuju se prirodno; u svakom domu postoje sile kojima se nije moguće oduprijeti, sile poput onih što drže zvijezde da ne padnu, objašnjavao joj je jednog dana Maura, i upravo zato što se privlače, zbog te sile teže, podupiru se i podržavaju, usprkos žilavoj, nezadrživoj sili svemira koji se neprestano širi od samoga svog početka (ako ga je bilo) do završetka (ako ga bude).
- Laura, sila teže nije pad kao što se obično misli. To je prije svega privlačnost. Privlačnost koja nas spaja, ali i uvećava.
Laura i Santiago podržavali su jedno drugo: sinov je umjetnički cilj našao odjeka u majčinoj moralnoj otvorenosti, a Laurin povratak u promašeni brak potpuno je opravdala ta stvaralačka veza sa sinom. Santiago je u majci vidio odlučnost da bude slobodna, koja je odgovarala sinovu zanosu slikanjem. Naprotiv, zbližavanje Juana Francisca i Dantona ponajprije se temeljilo na nekoj vrsti očeva muškog ponosa; Danton je bio bučni, slobodni, razmetljivi, zaljubljivi sin, poput onih u vrlo popularnim filmovima Jorgea Negretea što su ih njih dvojica zajedno išli gledati u kina u centru grada, u novootvoreni "Palacio Chino" u Iturbideovoj ulici, taj mauzolej pagoda od papirmašea, nasmiješenih Buda i zvjezdanih neba , nezaobilaznih u svim "filmskim katedralama" toga doba, pa kina "Alameda" i "Colonial", s potkraljevskim baroknim reminiscencijama, i kina "Lindavista" i "Lido", imitacije hollywoodskih, ili streamline, kako su o njima, o odjeći, o kolima i o kuhinjama tada govorile otmjene gospođe. Otac je uživao u tom da izvodi sina van da se opija svim izazovima časti, jahačkim pothvatima, kavanskim tučnjavama i serenadama obožavanoj zaručnici. Obojica su se topili od pogleda tamnih, vodenastih očiju Glorije Marin - koja se upravo molila Gospi da joj kakav muškarac upadne u zamku. Naime, svaki je seljo iz Jalisca, iako je mislio da je osvojio djevojku, uvijek bio onaj koji se, kao žrtva ženske lukavosti, predao doživjevši veliko poniženje od legije gospođica, nezasitnih djevica, koje su se zvale Esther Fernandez, Maria Luisa Zea ili Consuelito Frank.
Danton je znao da njegov otac obožava te kavanske priče, izazove i serenade, što na prigradskoj razini oponašaju pothvate Raspjevanog selje. U školi su ga kažnjavali zbog takvih ispada. Juan Francisco ih je, naprotiv, hvalio pa se sin u čudu pitao nije li njegov otac na taj način iskazivao svoju čežnju za pustolovinama iz vlastite mladosti ili zahvaljujući sinu prvi put pro-življuje mladost koje nije imao. Juan Francisco nikad nije govo naiinfirnrmni nrnšlostiAko ie Laura mislila da otac mlađemu sinu otkriva tajne svog podrijetla, prevarila se, u životu Lopeza Greenea postojala je skrivena zona samog buđenja njegove osobnosti. Je li uvijek bio privlačan, rječit i hrabar vođa kakvoga je upoznala u xalapskom Casinu kad je imala dvadeset i dvije godine, ili je postojalo nešto prije i poslije uspjeha, cenzura koja bi objasnila ovog škrtog, ravnodušnog i plašljivog čovjeka koji sada s njom živi?
Juan je Francisco svog miljenika upućivao u slavnu povijest borbe radničkog pokreta protiv diktature Porfirija Diaza. Kad je 1867. palo Maksimilijanovo Carstvo - zamisli, otada je prošlo tek malo više od pola stoljeća - Juarez se našao u glavnom gradu nasuprot dobro organiziranim anarhističkim skupinama, koje su krišom ušle u zemlju s ugarskim, austrijskim, češkim i francuskim postrojbama koje su podupirale habsburškog nadvojvodu. Kad su se Francuzi povukli i kad je Juarez dao strijeljati Maksimilijana, te su skupine ostale i okupile se u Društvima za otpor, koja su osnovali obrtnici. Godine 1870. osnovan je Veliki savez meksičkih radnika, a onda je tajna skupina bakunjinovaca, La Social, održala 1876. Prvi opći radnički kongres Meksičke Republike.
- Kao što vidiš, sine, meksički radnički pokret nije od jučer, premda smo se morali boriti protiv starih kolonijalnih predrasuda. Neki su se bili usprotivili izboru jedne anarhističke zastupnice, zvala se Soledad Soria, jer da nazočnost žene nije u našoj tradiciji. Na Kongresu se, zamisli, okupilo gotovo osamdeset tisuća članova. Imali smo se čime ponositi. Zato je Diaz i počeo uvoditi represivne mjere, vrhunac kojih je strašna odmazda prema radnicima u Cananeji. Don Porfirio je ondje intervenirao zato što su američke skupine koje su kontrolirale Društvo rudnika bakra poslale iz Arizone stotinjak naoružanih rendžera da štite američke živote i imovinu. To je stara gringoska pjesma. Zauzmu zemlju da zaštite živote i imovinu. Rudari sa svoje strane traže uvijek isto, osmosatno radno vrijeme, pristojne plaće, krov nad glavom, škole. I oni žele imati život i imovinu. Pobili su ih. Ali je diktatura upravo ondje napukla i nikad se otada više nije oporavila. Nisu računali da se od samo jodne napukline može srušiti cijela zgrada.
Juan je Francisco bio očaran što ima pažljivog slušatelja, svoga rođenog sina, kojemu je mogao pripovijedati o herojskim danima iz meksičkog radničkog pokreta, koji su dosegli vrhunac u štrajku tekstilnih radnika u Rio Blancu 1907., kad je Diazov ministar financija, Yves Limantour, podupro francuske tvorničare koji su htjeli zabraniti prodaju necenzuriranih knjiga i zahtijevali propusnice za ulazak u tvornicu i izlazak iz tvornice, kao da je to strana zemlja, u koje bi zapisivali sve o buntovnom ponašanju svakog radnika.
- Ili ona Margarita Romero, koja je povela radnike na tvorničko skladište i zapalila ga. Upala je vojska i pobila dvije stotine radnika. Vojne snage opet su se okupile u Veracruzu, a tada sam ja došao i organizirao otpor...
- Tata, a prije toga?
- Moja prošlost počinje od Revolucije. Sine, moj životopis prije Revolucije ne postoji.
Odveo je Dantona u sjedište CTM-a, gdje je Juan Francisco imao sobičak u kojemu je primao pozive i uvijek odgovarao "da, gospodine", "kako vi kažete", "stojim vam na raspolaganju, gospodine" prije nego što bi Juan Francisco otišao u Kongres kako bi radničkim zastupnicima prenio upute Predsjedništva i Državnog tajništva.
Tako bi proveo dan. Međutim, na putu iz ureda sindikalne središnjice do Zastupničkog doma i natrag u ured Danton je otkrio svijet koji mu se nije sviđao. Sve je nalikovalo na veliku zavjereničku svetkovinu, na starinski svečani ples pavanu: moćnici su gore donosili odluke koje su oni dolje, u Kongresu i u sindikatima, samo mehanički usvajali, bez rasprava i sumnja, u beskrajnom krugu zagrljaja, tapšanja po ramenima, tajna prošaptanih na uho, zapečaćenih pisama, povremenog glasnog smijeha, prostačkih viceva kojima su vođe i zastupnici očito željeli prikriti svoju onemoćalu muškost, beskrajnih dogovora za velike večere koje su mogle završiti u ponoć u "La Bandidi", namigivanja koja su govorila "znaš što ja mislim" o seksu i lovi; i Juan Francisco koji se muva usred svega toga.
- To su upute...
- Najbolje bi bilo.... '
- Dakako, to je komunalno zemljište, ali će hoteli na plaži osigurati posao svima u okolici...
- Bolnica, škola, cesta, sve je to dobro za vaš kraj, gospodine zastupnice, a osobito cesta koja će prolaziti pokraj vašeg posjeda. ..
- Pa, znamo, to je gospođin hir, pa što, ugodimo joj, to nas ništa ne košta, gospodin tajnik bit će nam do smrti zahvalan...
- Ne, preči je interes obustaviti štrajk. Gotovo, jeste li me razumjeli? Sve se može postići zakonskim putem i sporazumom, bez sukoba. Vi dobro znate, gospodine zastupnice, da je glavni cilj vlade da osigura stabilnost i socijalni mir u Meksiku. Danas je to revolucionarno.
- Znam, drugovi, da vam je predsjednik Cardenas obećao zadrugu. I imat ćemo je. Samo što proizvodnja zahtijeva jaku upravu povezanu na državnoj razini sa sindikatom CTM i Strankom meksičke revolucije. Inače će, drugovi, sve to požderati župnici i veleposjednici, kao uvijek.
- Vjerujte.
Hoće li već jednom zatražiti malo bolji položaj?
- Neću - odgovorio je Dantonu Juan Francisco. - Ovako skromno mjesto bolje mi odgovara, tu mogu bolje raditi. Ovako nikome ne smetam.
A ja mislim da je lova zato da je pokažeš...
Onda budi poduzetnik ili upravitelj, njima se sve oprašta.
Zašto?
Oni stvaraju radna mjesta, u tom je stvar.
A ti?
Svatko ima svoju ulogu. To je zakon svijeta. Sto bi ti želio biti, sine? Političar, poduzetnik, novinar, vojnik...
Ništa, tata!
Pa što ćeš onda biti?
Ono što mi bude najviše odgovaralo.

XVI

Chapultepec-Polanco, 1947.



Inauguracija predsjednika Miguela Alemana u prosincu 1946. poklopila se s čudnim događajem u Aveniji Sonori. Progovorila je teta Maria de la O. "On je naš čovjek, iz Veracruza", rekla je za novog, mladog i naočitog državnog poglavara, prvog civilnog predsjednika nakon niza vojnika na vlasti.
Svi su se čudili - Laura Diaz, Juan Francisco, Santiago i Danton - ali to nije bio kraj tetinim iznenađenjima, jer bi najednom, u bilo koje doba dana, bez glazbe i pjesme zaplesala La Bambu, usprkos otečenim gležnjevima.
- Stara je podjetinjila - rugao se Danton.
Naposljetku im je, na početku nove godine, Maria de la O priopćila veliku vijest.
- Korota je gotova, selim se u Veracruz. Zaprosio me stari dečko iz luke. Vršnjaci smo, iako ne znam točno koliko mije godina jer me mama nije krstila. Htjela je da što prije narastem i pridružim joj se u životu zabavljačice. Kurva stara, neka se prži u paklu! Jedino mi teško pada što Matias Matadamas - tako se zove moj udvarač - pleše danzćn kao anđeo, a obećao me dvaput tjedno voditi na ples na Trgu Armas, među ljude.
- Nitko se ne zove "Matias Matadamas" - pokvario joj je veselje Danton.
- Balavac - odbrusila mu je teta - Sveti je Matija posljednji apostol, onaj koji je zamijenio izdajicu Judu poslije razapinjanja na križ, da ih opet bude dvanaest, tako da znaš.
- Apostol i dečko, obojica u posljednji čas - nasmijao se Danton. - Kao daje Isus Krist prekupac koji ti daje popust ako kupiš dvanaest svetaca.
- Vidjet ćeš ti jednoga dana da posljednji čas može biti prvi, nevjernice - ukorila gaje Maria de la O, iako joj uopće nije bilo do svađe, nego do pljeska i plesa. - Već se vidim uz njega - nastavila je u najvećem zanosu - kako plešemo obraz uz obraz "na cigli", kao što se danzćn i mora plesati, tijelo se jedva miče, rade samo noge, noge mičeš polako, lijepo, pohotno. Hej, obitelji, idem u život.
Nitko nije znao objasniti čudo tete Marije de la O, nitko nije mogao obuzdati njezinu želju ni otpratiti je, ni na vlak, a kamoli u Veracruz.
- To je moj dečko, moj život, i vrijeme mi je. Umorila sam se već od toga da budem ovisna. Odsad pa do groba želim se samo vesliti na karipski način i na noćnim zabavama. Staričica je umrla miješajući karte, tj. događaje. Jebemu! Ne dam se!
S tim riječima, koje nisu nimalo neobičan dokaz da se starcima razveže jezik kada više nemaju što izgubiti, Maria de la O popela se u Međuoceanski vlak gotovo s olakšanjem, kao nova, pravo čudo.
Makar je tetin stolac bio prazan, Laura je Diaz ustrajavala na večernjem obredu sjedenja na balkonu i promatranja grada koji se naizgled nije mnogo promijenio od dana kad je na vlast došao general Avila Camacho pa do dana kad ju je preuzeo licenciado Aleman, iako se Meksiko za rata bio pretvorio u latinoamerički Lisabon (u Casablancu s kaktusima, rekao bi nepopravljivi Orlando), gdje su utočište našli mnogi ljudi koji su pobjegli od rata u Europi. Ovdje se iskrcalo dvjesto tisuća španjolskih republikanaca. Laura je zaključila da djelovanje Jorgea Maure nije bilo uzaludno. Bio je to cvijet španjolske inteligencije, strašan odljev krvi za sramnu Frankovu diktaturu, ali sjajna transfuzija za sveučilišni, književni, umjetnički i znanstveni život Meksika. U zamjenu za gostoljubivost, španjolski su republikanci donijeli Meksiku kulturnu obnovu, onu univerzalnost koja nas spašava od nacionalističkih virusa u kulturi.
Skromno je, u stančiću u Ulici grada Lerme, živio veliki pjesnik Emilio Prados, kojega se moglo prepoznati po sljepačkim naočalama i raščupanoj sijedoj kosi. Prados je predvidio "bijeg" i "dolazak" u svojim lijepim pjesmama o "progonjenu tijelu" što ih je Laura naučila napamet i glasno čitala Santiagu. Pjesnik je htio pobjeći "umoran od skrivanja u grmlju... Umoran od te rane. Postoje granice", glasno je čitala Laura i slušala glas Jorgea Maure, koji je dolazio izdaleka, kao daje poezija jedini oblik zbilje koji Bog vječnosti dopušta jadnim smrtnicima. Emilio Prados, Jorge Maura, Laura Diaz i možda Santiago Lopez Diaz, koji ju je slušao dok je čitala pjesnika - svi su oni htjeli stići "ukočena tijela... kao rijeka bez vode, pješice u snu, s pet oštrih plamenova pribijenih na prsima."
Tu se mogao vidjeti i Luis Cernuda koji je - otmjen poput kakva engleskog šetača, u kaputu hound's tooth, s kravatom d la vojvoda od Windsora, zalizane kose i brčića kao u zavodnika iz francuskih filmova - sijao meksičkim ulicama najljepše erotske pjesme na španjolskom jeziku. Sad ih je Santiago čitao majci, grozničavo skačući s pjesme na pjesmu - ni jednu nije pročitao do kraja - tražeći savršen stih, nezaboravne riječi:
Žalosna li šušnja kad dva se tijela ljube.
Kad bih mu tijelo skršiti mogao
I samo istinu ljubavi njegove ostavio!
Slobode druge ne poznajem osim slobode
U nekome da sam zatočen...
Tragove mu poljubih...
Došao je i Luis Buriuel, s četrdeset dolara u džepu, prognan iz New Yorkajer gaje otračao i oklevetao bivši prijatelj Salvador Dali, iliti Avida Dollars. Laura je Diaz čula za Bunuela od Jorgea Maure, s kojim je gledala film "Zemlja bez kruha" u kojemu je Buriuel prikazao bijedu i napuštenost španjolske pokrajine Las Hurdes, pa ga je i sama Republika cenzurirala. U Amazonskoj je stanovao Manuel Pedroso, bivši rektor Sveučilišta u Sevilli, okružen prvotiscima Hobbesa, Machiavellija i Rousseaua, i studentima pokraj nogu... Dantona je na jednu tertuliju doveo kolega s Pravnog fakulteta, kojemu je poslije, kad su Šetalištem Reforma išli na večeru u "Bellinghausen", u Londonskoj ulici, rekao:
- Stari šarmer, ali ideje su mu utopijske. Nije to za mene.
Za susjednim je stolom u "Bellinghausenu" jeo Max Aub, s još nekoliko prognanih pisaca. Doimao se nedruštvenim. Bio je to nizak čovjek, kovrčave kose i golema čela, očiju izgubljenih na dnu staklena bazena i lica na kojemu nije bilo moguće razdvojiti gnjev od radosti, kao što se na kovanici ne može razdvojiti pismo od glave. Aub se s Andreom Malrauxom upuštao u ratne pustolovine, a Francu je proricao "istinsku smrt", neovisnu o kalendaru, koja neće biti toliko iznenadna koliko će biti diktatoru nerazumljiva.
- Moja ga majka poznaje - pohvalio se Danton svom kolegi. - Ona se druži s intelektualcima jer radi za Diega Riveru i Fridu Kahlo.
- I jer je hodala s jednim španjolskim komunističkim špijunom - dodao je kolega Dantonu, a to je bilo posljednje sto je izgovorio, jer mu je sin Laure Diaz jednim udarcem razbio nos; stolci su poletjeli, na stolnjacima su se vidjele mrlje od krvi, a Danton je, odgurnuvši bijesno konobare, izašao iz restauracije.
I u Meksiku je arene punio Manolete, frankist, ali zapravo posmrtno El Grecovo otkriće, mršavi, tužni, stilizirani Manuel Rodriguez, zvani Manolete, matador hijeratizma. Bio je nepokolebljiv, borio se s bikovima uspravan kao svijeća. Nadmeće se s Pepeom Luisom Vazquezom, govorio je Juan Francisco Dantonu kad bi otac i sin došli u novu arenu "Plaža Monumental de Mexico" zajedno sa šezdeset tisuća aficionadosa, samo da bi gledali Manoletea. Pepe Luis bio je pravi Seviljac, a Manolete inovjerni Kordobljanin koji je kršio klasične zakone, nije muletom bika umirivao i usmjeravao, nije išao na sigurno mameći bika na borilište, on je parirao, smirivao, vladao ne mičući se s mjesta i prepuštajući biku ulogu torera. A kad bi bik navalio na nepomičnog torera, cijela bi arena kriknula od straha, zaustavila dah, a onda bi naglo popustila napetost, zaorio bi se pobjedonosni ole u trenutku kad bi neusporedivi Manolete izveo beskrajno polagan volapie zabivši mač u bika. Jesi li vidio, pitao je Juan Francisco sina kad su u gužvi izlazili kroz duge hodnike koji su arenu pretvarali u saće: "Ma jesi li ga vidio, cijelo se vrijeme borio okrenut licem prema biku, nijednom nije pred njim uzmaknuo, upravljao je njim odozdo, svima nam je srce prestalo kucati dok smo ga gledali kako se bori!" A Danton je iz svega izvukao samo jednu pouku: bik i torero gledaju se u lice. Bila su to dva lica smrti. Samo je prividno bik uginuo, a torero preživio. Zapravo je torero smrtan, a bik besmrtan, bik traje, i traje i traje, ide, ide, ide, jedanput i još jedanput, zaslijepljen suncem, arenom okrvavljenom krvlju jednog i jedinstvenog, besmrtnog bika koji je vidio kako prolaze generacije i generacije smrtnih torera. Kada će, u kojoj će areni Manolete dobiti smrtni udarac, koji on samo prividno zadaje svakom biku? Kako će se zvati bik koji će donijeti smrt Manuelu Rodriguezu "Manoleteu"? Gdje li ga čeka?
- Manolete začara bika - rekao je sjetno Juan Francisco dok je sam s Dantonom večerao u "El Paradom".
Sin je želio sačuvati tajnu o pouci koju je izvukao tog popodneva gledajući Manoleteov nastup: pobjeda i slava prolazne su, moramo ubijati bika za bikom kako bismo odgodili svoj konačni poraz, a onoga dana kad nas naš bik ubije, morat ćemo odsjeći uho i rep i pobjedonosno izlaziti svaki dan do kraja života...
- Navodno ljudi čak prodaju svoje automobile i madrace da bi kupili ulaznice za koridu i gledali Manoletea. Je li to istina? - upita Danton.
- Sad se prvi put u novoj areni održavaju čak tri koride na tjedan - mudro mu odgovori Juan Francisco. - Valjda s razlogom.
Lijepi se torero šetao novim noćnim središtima novoga kozmopolitskoga grada - "Casanova", "Minuit", "Sans Souci" - sa svojom Valkirom, Fernandom Montel, koja je od svoje kose pravila prave ružičaste, zelene i plave tornjeve, da budu protuteža njezinu dubokom dekolteu. Po Covoacanu je svrgnuti rumunjski kralj Karol - pokislih brkova, očiju kao u ostrige, uvučene brade - vodio svoje pudlice držeći ispod ruke svoju ljubavnicu Magdu Lupescu, koja je veću pažnju posvećivala svojim krznima od srebrne lisice nego prognanomu kralju. Za jednim je stolom u restauraciji "Ciro's" u Hotelu "Reforma" Carmen Cortina kovala ratne planove sa svojim starim saveznicima, glumicom Andreom Negrete, Guzonjom del Rosalom i engleskom slikaricom Felicitv Smith - trebalo je privući međunarodnu faunu što ju je ratna plima donijela u Meksiko. Bog te blagoslovio, Adolfe Hitleru, zadovoljno je uzdisala domaćica Cortina u svom društvu što je sjedilo nedaleko od vlasnika "Ci-ro'sa", patuljka s iglom u kravati po imenu A. C. Blumenthal, iza kojega se krio hollywoodski gangster "Bugsy" Siegel, čija je odbačena ljubavnica Virginia Hill - žena drhtava podbratka i izblijedjele kose, zahvaćena onom iznenadnom potištenošću od koje pate neke žene u Los Angelesu - pila martini za martinijem, koji je i romanopisac John Steinbeck, očiju crvenih od Gordon's Gina i punih izgubljenih bitaka - u Meksiko je došao na snimanje filma prema njegovu romanu Biser - davao na bočicu svom pripitomljenom krokodilu, prelazeći preko drskih šepurenja filmskog redatelja Emilija Fernandeza "Indijanca", koji je volio prijetiti oružjem svakome tko bi se namrštio na njegov scenarij; bio je zaljubljen u glumicu Oliviju de Havilland, u čiju je čast dao krstiti imenom "Slatka Olivia" ulicu u kojoj se nalazio dvorac što gaje "Indijanac" dao sagraditi od honorara za filmove "Flor Silvestre", "Maria Candelaria", "Zaljubljena"...
Laura je Diaz morala ići u "Ciro's", gdje je Diego Rivera ukrašavao interijer ženskim aktovima, nadahnut svojom stelarnom ljubavlju prema glumici Paulette Goddard, inteligentnoj i ambicioznoj ženi, koja je s Laurom razgovarala samo da isprovocira Diega pretvarajući se da ga ne vidi, dok je Laura s ironijom, tako slatkom kao ulica kojoj je ime dao "Indijanac" Fernandez, samo promatrala sve te ljude, koje nije vidjela već petnaest godina, to društvo Carmen Cortine i satelita što su kružili oko njezina stola: slikar Tizoc Ambriz iz Guadalajare, koji se uporno odijevao kao mladi željezničar, iako je navršio pedesetu, jer zub vremena ostavlja neizbrisiv trag na svakom licu koje želi biti neranjivo, a zapravo ostaje ukočeno kao lice u muzeju voštanih figura; debela Andrea "Berrenda"; Španjolac Onomastico Galan, nekoć bucmast i rumen, a sada ispuhan kao iskorišteni kondom; britanski slikar James Saxon, sve više nalik na kakva Windsora; stara prijateljica Laure Diaz iz Xala-pe, Elizabeth Dupont ex Caraza, kojoj je, mršavoj poput mumije, jedna ruka drhtala a drugom se držala za tamnoputog mladića s brčićima - ravnodušnog pastuha.
Jedna se ruka spustila na rame Laure Diaz. Prepoznala je Lauru Riviere, ljubavnicu Artemija Cruza, na kojoj proteklo petnaestogodišnje razdoblje nije ostavilo traga zahvaljujući njezinoj otmjenoj i profinjenoj ljepoti, koncentriranoj u sjetnoj blagosti pogleda.
- Potraži me kad god želiš. Zašto se nisi javljala?
U tom je trenutku, sa šeširom "Homburg" u ruci, ušao Orlando Ximenez, kojemu je Laura, izgubivši pojam o vremenu, mogla ponuditi samo ono isto mladenačko lice od prije trideset godina kad su plesali na hacijendi San Cavetano. Zavrtjelo joj se u glavi kad je ugledala mladića kojim se zanosila na terasama što su mirisale po noćnim narančama i usnulim grmovima kavovca, pa se ispričala i otišla.
Gravitacija nije isto što i padanje, to je približavanje, približavanje nekomu, rekla je Laura sinu Dantonu, koji je, provevši dan s ocem u sjedištu CTM-a i u Zastupničkom domu, sebi rekao: nije to za mene, ali je s pravom upitao: stoje za mene? I on se zagledao s balkona u Chapultepečku šumu; znao je da se iza tog perivoja nalazi četvrt Las Lomas de Chapultepec, gdje su u novim vilama s bazenima i travnjacima za garden parties i raskošna vjenčanja, s garažama za tri automobila i s interijerima uređenim po nacrtima arhitekata Panija i Pača el de La Granje, živjeli bogatuni, novi i stari, svejedno, koji su se odijevali kod Valdesa Peze, nosili šešire "Henri de Chatillon", cvijeće naručivali kod Matsumota i opskrbljivali se hranom za bankete kod Mavite.
Kako da tamo uđe običan siromah, ni star ni nov, kao on? To se pitao Danton Lopez kad mu je otac ponudio skroman izbor zanimanja: političar, poduzetnik, novinar ili vojnik. Danton je odlučio da će biti sam kovač svoje sreće, to jest, svog imetka, a budući da je u Meksiku bilo nemoguće ući u viši stalež bez love, mladi je student prava zaključio da mu ne preostaje drugo nego - višim staležom doći do love. Dovoljno mu je bilo prelistati mondene časopise kako bi uočio razliku. Postoji novi stalež, koji se pojavio tijekom Revolucije, stalež bogatuna koji su živjeli u četvrti Las Lomas, nesigurnih ali smionih, tamnoputih ali napudranih, koji se bezočno razmeću svojim, pošteno ili nepošteno, nedavno stečenim bogatstvom: tamnoputi muškarci - vojnici, političari, poduzetnici - oženjeni bjeloputim ženama, kreolkama, siromašnima, patnicama; naoružani su revolucionari, spuštajući se sa sjevera, pobrali najljepše djevojačke pupove iz Hermosilla i Ciliacana, Torreona i San Luisa, Zacatecasa i El Bajija. Majke svoje djece. Vestalke svog ognjišta.
Žene koje su se pomirile s tim da njihovi moćni sultani imaju ljubavnice.
Tu je i stari aristokratski stalež, sada osiromašen, koji živi u ulicama s imenima europskih gradova, između Avenije Insur-gentes i Šetališta Reforma. Stanuju u malim ali otmjenim zgradama sagrađenim između 1918. i 1920., jednokatnicama kamenih pročelja s balkonima i kolnim ulazima; ako se oprezno gleda s ulice napiano nobile, mogu se u primaćim sobama vidjeti podsjetnici na prošlost, slike i portreti, uokvirene medalje s baršunastom podlogom, ukrasne sitnice i zamućena zrcala. Iza tih soba skriva se tajna spavaćih soba, nepoznat svakodnevni život bivših vlasnika hacijenda veličine Belgije, koje su im oduzeli Zapata, Villa i Cardenas. Gdje se kupaju, kako kuhaju, kako su preživjeli propast svog svijeta...?
Kako se mole. To se vidi. Svake nedjelje malo prije jedan sat susreću se mladići i djevojke iz otmjena društva na misi u Zavjetnoj crkvi na uglu Genovske ulice i Šetališta Reforma. Ta se mladež poslije mise zadržava u sjenovitom dijelu Šetališta: razgovaraju, očijukaju, dogovaraju se za ručak. Gdje? U "Paradoru" Josea Luisa, tu blizu, na uglu Ulice grada Niče? U "1-2-3" kod Luisita Mulioza u Liverpoolskoj ulici ili u Jockev Clubu Američkoga hipodroma? Kod jednoga od tih mladića i djevojaka s prijateljskim, slikovitim imenima - Regalito, Bebesa, Bola, Nena, Rana, Palillo, Chapetes, Buzo, Gato? U Meksiku samo aristokrati i odmetnici imaju nadimke. Kako se zvao razbojnik koji je jednim udarcem odsjekao prste Dantonovoj prabaki? Ljepotan, ali odakle?
Danton je istraživao, računao i odlučio početi odatle, od mise u jedan, u bijelo-modroj Zavjetnoj crkvi maurskog stila što se doima kao džamija koja se kaje.
Prvi se put nitko nije za njim okrenuo. Drugi su ga put začuđeno odmjerili. Treći mu put pristupi jedan visoki i tanki, poput šparoge, i upita ga tko je.
- Lopez.
- Lopez?
- Da, Lopez, najčešće prezime u telefonskom imeniku.
Dugonja se na to nasmijao zabacivši valovitu kosu i pokazujući dugi vrat na kojem je od smijeha poskočila Adamova jabučica.
- Lopez? Lopez. Ma koji Lopez?
- Diaz.
- I još?
- Greene. I Kelsen.
- Dečki, čujte, ovaj ima više prezimena nego svi mi zajedno. Dođi s nama na ručak u Jockev Club. Originalan si.
- Ne, hvala, već imam zakazan sastanak. Možda iduće nedjelje?
- Možda, možda, možda? Govoriš kao bolero. Ha, ha. Ne mislim na čistača cipela, nego na ono u pjesmama Agustina Lare, ha, ha! Ili tko zna? Zemlja bolera!
- A ti? Kako se ti, plavi, zoveš?
- Plavi! Prozvao me plavim! Čovječe, svi me zovu Kurat.
- Zašto?
- Ne znam. Valjda zato što mi je tata liječnik. Drugo mi je prezime Landa, potomak sam posljednjeg guvernera ovoga grada u bivšem režimu, to je prezime moje mam'.
- A tvog tat'?
- Ha, ha, rugaš se.
- Ne, pa ti se, pope, rugaš.
- Pope! Nazvao me "popom"! Ha, ha! Ma ne, rekao sam ti da me zovu Kurat, i moj se otac preziva Lopez kao tvoj. Zgodno, super! Prezimenjaci smo, ha, ha! Zbilja, ne šalim se? Anastasio Lopez Landa. Svakako dođi u nedjelju. Sviđaš mi se. Kupi si malo finiju kravatu. Ova ti je kao zastava.
Što mu to znači "finija kravata"? Koga da pita? Iduće je nedjelje došao u crkvu u jahaćem odijelu, širokim hlačama i čizmama, smeđem kaputu i raskopčanoj košulji, s bičem u ruci.
- Gdje jašeš, ti, kako ti je ono prezime?
- Lopez, kao tvoje. Danton.
- Giljotina. ha. ha. ha! Mora da su ti roditelji zabavni...
- Da, baš su zabavni. Cirkus Atavde zaposli ih čim se smanji broj posjetilaca.
- Ha, ha ha, ha! Dantone, jou're a real scream, you know.
- Yeah, Fm the cat's pajamas - ponovio je Danton rečenicu iz američke filmske komedije.
- Čujete ga, dečki. Ima na sve odgovor. He's the bee's knees. Tarzanova mama.
- Kako ne, ja... Kolumbo.
- Moji se sinovi svi zovu Kristofor, ha, ha, ha! Stanujem blizu, na uglu Antwerpenske. Navrati da ti posudim kravatu, old sport.
Danton je Zavjetnu crkvu i Jockev Club pretvorio u svoje nedjeljne dužnosti, svetije od pričesti - na koju je otišao a da se prije toga nije ispovjedio - kako bi se svidio svojim novim znancima.
U početku im je bio čudan. Marljivo je proučavao njihov način odijevanja. Nije se dao impresionirati distanciranim držanjem djevojaka, iako on - koji je znao samo za vječnu korotu i provincijske svilene haljine s cvjetovima - nikad nije vidio toliko djevojaka u kostimima po mjeri, ili u škotskim suknjama s puloverom i, povrh pulovera, kardiganom i, povrh njega ogrlicom od bisera. Jedna je mlada Španjolka, Maria Luisa Elio, osobito privlačila pažnju ljepotom i elegancijom: pepeljastoplave kose, visoka kao mali torero, s crnom francuskom kapom na glavi kao Michele Morgan u francuskim filmovima što su ih svi oni išli gledati u "Trans Lux Prado"; nosila je pepita kaput, plisiranu suknju i oslanjala se na kišobran.
Danton se uzdao u svoje snage, svoju muževnost i čuđenje što gaje pobuđivao. Imao je tamnu put kao Cigan i još nije bio izgubio duge dječje trepavice, koje su mu više nego ikada zasje-njivale zelene oči, maslinaste obraze, kratak nos i pune, ženske usne. Bio je visok metar i sedamdeset, pomalo zdepast, športske građe, a ruke - rekli su mu - ima kao pijanist, kao teta Hilda koja je u Catemacu svirala Chopina. Danton je vulgarno govorio kako "ovim rasnim kobilama treba netko tko će ih zauzdati", tražio je novac od Juana Francisca, nije mogao svake nedjelje dopustiti da ga časte, katkad i on mora počastiti društvo, tata, imam nove prijatelje, iz viših staleža, valjda nećeš da osramotim tebe i cijelu obitelj? Vidiš da cijeli tjedan učim, ne izostajem s predavanja ni kad počinju u osam, na vrijeme pola-žem ispite, same četvorke i petice, imam talenta za pravo... Tata, obećajem ti da ću ti sve što mi pozajmiš vratiti s kamatama, kunem ti se... Jesam li te ikad prešao?
U prvim su ložama na hipodromu sjedili generali, koji su patili za svojim nekadašnjim jurišima na konjima; iza njih su sjedili poduzetnici -još veći skorojevići od vojnika, koji su se, paradoksalno, obogatili upravo zahvaljujući radikalnim reformama predsjednika Lazara Cardenasa, koji je dopustio da težak, vezan za svoju hacijendu, napusti zemlju i zaposli se kao jeftina radna snaga u novim tvornicama u Monterrevu, Guadalajari i gradu Mexicu. Manje je paradoksalno što su ta nova bogatstva stvorena potražnjom u ratu, monopolizacijom, izvozom strateških materijala, rastom cijena prehrambenih proizvoda...
Među svima njima isticao se oniski Talijan, nasmiješen i dotjeran, Bruno Pagliai, ravnatelj hipodroma, neodoljivi prefriganac, koji je svojom lukavošću uspijevao nadmašiti, preokrenuti u svoju korist, pa i posramiti seosku sumnjičavost i najpro-nicavijeg generala ili milijunaša. Jaz je među ljudima svakako bio golem. Lopez Landa "Kurat" i njegovi prijatelji, koji su se okupljali oko Zavjetne crkve, prisvojili su bar, naslonjače i plesnu pistu u Clubu, ostavivši onima koji su "samo bogati" zdrava mjesta pod vedrim nebom hipodroma. Na rubu su ostajali i generalski i poduzetnički sinovi, koji nisu bili rado viđeni jer su to - govorila je gospođica Chatis Larrazabal - "najobičnije sirovine". Ipak, Danton je među tim "sirovinama" jednoga dana opazio najljepšu djevojku koju je ikad vidio - pravi san.
"San" je bio ljepotica s drugih strana, levantska, istočnjačka, iz onog dijela svijeta koji se u Maletovoj i Isaacovoj Općoj povijesti zove Mala Azija. "Mala Azija" Magdalene Ayub Longorije pretvorila je svoje očite mane - srasle obrve, istaknut nos i četvrtastu čeljust - u kontrapunkt ili okvir svojih očiju arapske, princeze, sanjarskih i baršunastih, zavodljivih ispod namazanih kapaka, uzbudljivih kao pokriveno tijelo. Osmijeh joj je bio tako topao, blag i bezazlen da ga je s pravom trebalo skrivati pod velom u saraju, i to od svih pogleda osim gospodarevog. Bila je visoka i vitka, s mjestimice tek nagoviještenom oblinom, još jedva zamislivom. Tim ju je riječima Danton opisivao samom sebi.
Ponijela ga je mašta.
Prvi ju je put vidio dok je pijuckala "Shirlev Temple", i otad ju je uvijek zvao "moj snu". Taj je san imao ime, zvao se Magdalena Ayub, koja je bila kći sirijsko-libanonskog trgovca - u Meksiku su ih zvali Turcima - Simona Ayuba, koji je u zemlju stigao prije nepunih dvadeset godina, i već onda imao silno bogatstvo i najkičastiju neobaroknu kuću u gradskoj četvrti Colonia Polanco. Kako se obogatio? Isprva tako što je, još u doba Obregona i Callesa, osigurao monopol na neke proizvode i namirnice, a onda tijekom rata umjetno podizao cijene, izvozio heficquen sisal, agavino vlakno potrebno Saveznicima, što ga je jeftino kupovao od neposrednih jukatanskih proizvođača, a skupo prodavao američkim kompanijama; zimi je izvozio povrće za jenkijevsku vojsku, a kad su prestali stizati američki lijekovi, otvorio je farmaceutske tvornice u Meksiku, gdje je proizvodnja bila jeftinija, i počeo proizvoditi lijekove, čak sulfamide i penicilin. Izumio je crni konac, a možda i aspirin. Odatle mu nadimak Ayub Aspirin, možda u znak sjećanja na revolucionarnoga generala koji je svoje vojnike liječio od glavobolje gađajući ih metkom u sljepoočicu. Premda je bio ružan "kao lopov", oženio se lijepom sjevernjakinjom iz nekog pograničnog sela, jednom od žena koje bi i papu dovele u napast a svetog Josipa pretvorile u bigamista. Dona Magdalena Longoria de Ayub. Danton ju je proučavao, jer kći, kažu, s vremenom postaje sve sličnija majci. Ne gledaj kćer, gledaj punicu! Majka je Magdalena položila ispit. "Dobra je", rekao je Danton Lopezu Landi "Kuratu". Ima je svagdje...
- Duše mi, Dan, imaš pravo. Pogledaj gore u loži majku i kćer pa reci koju bi...
- Svejedno, samo mi treba malo sreće - odgovorio je Danton držeći u desnoj ruci "manhattan", a u lijevoj Pall Mall.
Prišao je kćeri i uspio. Pozvao ju je na ples, izvukao je iz k'eta novopečenih bogataša i odveo u društvo aristokrata. Sam se sebi čudio kako to da upravo on, Danton Lopez Diaz (Greene i Kelsen), uvodi malu princezu, držeći je za ruku, u isključivi krug propalih kraljeva.
- Magdalena Ayub. Vjenčat ćemo se.
Otvorila je usta od čuđenja, kao prava devetnaestogodišnjakinja. Dečko se šali. Pa tek su se upoznali.
- Čuj, ljepotice. Hoćeš li se vratiti k roditeljima u ložu i gledati kako trče kobile? Ili želiš biti rasna kobila, kako danas zovu cure iz otmjenog društva? Tko se osim mene usudio pristupiti tvojoj loži, pozdraviti tvoje roditelje, pozvati te na ples? I što sad? Predstavio sam te društvu, iako ne pripadam tom društvu, kako bi vidjela za koga ćeš se udati, moj snu, ja dobivam što želim, a ti nemaš takvu vrstu jajnika - oprosti na izrazu, ali takav sam i bolje da se odmah navikneš - da bi mogla živjeti bez mene u tom svijetu. Daj, kaži, slatkice, jesam li ti potreban ili nisam?
Išli su na ples, plesali pripijeni, ona mu je počela dopuštati da joj miluje rame, vrat, obrijana pazuha, da je gricka za usnu resicu; pao je prvi poljubac, pa drugi, tisuću poljubaca, navaljivanje, samo izvana, moj snu, Dan, nemoj, imam mjesečnicu, među tvoja bedra, moj snu, stavit ću rupčić, ne boj se, da, ljubavi, o moj snu, previše mi se sviđaš, nisam imala pojma o tim stvarima, nisam upoznao nijednu kao ti, kako si snažan, siguran u sebe, ambiciozan...
- Imam jednu manu, Magdalena...
- Koju, ljubavi?
- Učinio bih sve samo da mi se dive. Shvaćaš li što ti kažem?
- Divit će ti se, kunem ti se. Ništa ti više neće nedostajati. Blue moon, I saw you standing alone...
Magdalenini su ga odmjerili od glave do pete. A i on njih, jednako drsko.
- Ovu bi kuću trebalo temeljito preurediti - izjavio je bacivši preziran pogled na sve te pocinčane vodovodne i plinskeoltare i želiezne rešetke u stilu španjolskog rokokoa, karakteristične za četvrt Polanco. - Moj snu, srećom ćeš stanovati sa mnom u ukusno uređenoj kući.
- Oho - planuo je Ayub. - A tko će, mladiću, platiti uređenje?
- Vi, dragi moj velikodušni taste.
- Mojoj kćeri ne treba velikodušnost, nego udobnost - izjavila je glupo, nadutim glasom, punica sjevernjakinja.
- Vašoj kćeri treba muž koji će je poštovati, pa i braniti, da se ne osjeća manje vrijednom i usamljenom uz svoje loše roditelje - odbrusio joj je ljutito Danton i otišao zalupivši vratima tako da su umalo popucala stakla s likom pape Pija XII. koji je blagoslivljao grad, svijet i obitelj Ayub Longoriju.
Mora se vratiti. Naša Malenita ne izlazi iz sobe. Ne želi ništa okusiti. Cijeli dan plače, kao prava Magdalena.
- Ništa ne tražim na dar, gospodine Simon. Dopustite da vam neke stvari objasnim i ne gledajte me tako nestrpljivo jer onda i ja gubim strpljenje. Svladajte se. Ne činite vi meni veliku uslugu, nego ja vama, a reći ću vam i zašto. Oprostite... Vašoj kćeri nudim ono što ona nije, a htjela bi biti. Bogata je, ali nije prihvaćena u društvu.
- Kakva drskost! Ti si nitko i ništa, goljo!
- Prešli smo na ti? Okay, gospodine Aspirine, ja sam nešto to ti više ne možeš postati. Kad ti kažem. Ja sam nešto što će tek biti. Ono što dolazi. Tebe je dvadeset godina pratila luda sreća. Shvati, punče premili, ti si u ovu zemlju došao kad je Caniso pjevao u "El Toreu". Prošlo je tvoje doba. Rat je završio. Dolazi novi svijet. Više ne možeš imati monopol. Sad će u Sjedinjenim Državama svega biti napretek. Više im nećemo biti potrebni Kao saveznici, postat ćemo suvišni prosjaci. Razumiješ li ti mene, Aspirine?
- Molim vas, gospodine Dantone, govorite mi "vi".
- Pa dobro, nešto ću vam reći. Sad ćemo živjeti od unutarnjeg tržišta, ili uopće nećemo živjeti. Sada moramo ovdje, u svojoj zemlji, stvoriti bogatstva i stalež koji će kupovati ono što mi proizvodimo.
- Mi. Zlorabite množinu, Dantone.
- Mi koji se ludo volimo, gospodine don Simon. Vi i ja, ako izdržite sa mnom... Ako, umjesto da jeftino kupujete agave i izrabljujete jadne Maye, otvorite lanac restauracija, veletrgovina, proizvodite robu koju ljudi kupuju, jeftina gazirana pića u tropskoj zemlji punoj žednih, usisavače prašine da kućanicama bude lakše, hladnjake da se ne baca hrana, a ne one glomazne ledare u kojima se topi led, radioaparate da se zabave i oni najsiromašniji... Postat ćemo zemlja srednjeg staleža, razumijete? Uđite u to, šefe, nemojte klonuti duhom.
- Vrlo ste uvjerljivi, Dantone. Nastavite.
- Da nastavim? Proizvodite pokućstvo, konzerve, jeftine i lijepe stvari, a ne proste, trokutaste indijanske ogrtače mante i sandale huarache, otvarajte pristojne restauracije, u američkom stilu, gdje će se točiti soda i ostalo, dosta je rakijašnica i kineskih kavana, omogućite svima da kupe jeftin automobil, dosta je autobusa za sirotinju dok se bogataši voze u "Cadillacu". Znate li da mi je pradjed bio Nijemac? E pa, zpamtite ime Volkswagen, kola za narod. Pričekajte da prorade njemačke tvornice, odmah kupite licenciju za "Volkswagen" u Meksiku, dajte mi pola dionica i puna šaka brade, gospodine Aspirine. Nema više glavobolje, kunem vam se.
Svi se poznaju, objasnio je Danton Lauri, Juanu Franciscu i Santiagu. Ništa drugo ne znaju, samo mi, mi, mi. Pokazat ću im što je današnji svijet, toj bandi porfirističkih mumija. Naučio sam oponašati promjene glasa, njihov način odijevanja, usklike, na primjer: Ciaol, Jesus me ampare!, Voiturette! Obrađivao sam ih kao što se u restauraciji obrađuje pečenka. Znate što? Uz malog Lopeza Landu otkrio sam da mladić u drugih obožava ono što nije on sam. Kad sam to shvatio, ponudio sam onima u Jockev Clubu ono što oni nisu, da im postanem zanimljiv. To nudim i Magdaleni, nudim joj ono što nije, a htjela bi biti, to jest bogata i otmjena. Dajem joj na znanje: moj snu, nisi ono što bi mogla biti, ali ćeš to biti sa mnom. Ayubovi su mislili da mi čine veliku uslugu i da im to daje pravo da me na svaki način onemoguće. Ma nemojte! Danas je vic u tom da se teškoće utrape nekom drugom kao dar.
- Tvoji me roditelji ne vole, moj snu.
- Pobrinut ću se da te zavole, Dantone.
- Nemoj se mučiti s tim.
- Nije to muka, Dan, to je moj dar tebi, ljubavi...
Prokleto su bogati, smijao se Danton kad je o tom govorio roditeljima i bratu. Cijeloga života zgrću novac za dan koji nikad neće doći. Zaboravili su zašto su se željeli obogatiti. Ja ću ih prodrmati. Motivirat ću ih. Mama, tata, idućeg se mjeseca ženim, čim dobijem diplomu Pravnog fakulteta... Uspio sam u svemu, zar nisam zaslužio da mi čestitate?
Brat me zbunjuje, rekao je Santiago Lauri. Osjećam se manje vrijednim i glupim, on unaprijed zna sve odgovore, a meni sinu tek poslije, kad je već sve gotovo. Zašto sam takav?!
Odgovorila mu je da su njih dvojica vrlo različiti. Danton je stvoren za vanjski, a ti, Santiago, za unutarnji svijet, u kojem odgovori ne moraju biti ni brzi ni duhoviti jer su važna pitanja.
- Zapravo, katkad i nema odgovora - smiješio se Santiago ispružen na postelji. - Imaš pravo, postoje samo pitanja.
- Da, sine, a ja u tebe vjerujem.
Jedva bi ustao iz postelje i prišao štafelaju; teško je bilo razabrati drhti li od obične ili stvaralačke groznice. Sjedeći pred platnom, prenosio je to drhtanje, tu sumnju na drugoga; Laura ga je gledala, osjećala gaje u svom tijelu. To je normalno, takav je otkako je otkrio svoju sklonost slikanju, svakoga dana iznenađuje samoga sebe, osjeća se preobraženim, otkriva u sebi drugoga.
- I ja ga otkrivam, Juane Francisco, iako mu to ne govorim. Zbliži se malo s njim.
Juan je Francisco odmahivao glavom. Osjećao je, premda to nije htio priznati, da Santiago živi u svijetu koji on nije razumio, nije znao što bi rekao rođenom sinu, nikad nisu bili prisni. Kilo bi licemjerno sada mu se približiti zato stoje bolestan?
- Nije posrijedi samo to, Juane Francisco, Santiago nije samo bolestan.
Juan Francisco nije shvaćao te sinonime: biti umjetnik i biti bolestan. Kao daje to dvostruko zrcalo, jedno ali s dva lica, pri tvmu svako odražava različitu zbilju, bolest i umjetnost, a te zbilje ne moraju biti blizanke, ali su nedvojbeno katkad sestre.
Što je bilo prije, umjetnost ili bolest? Koja je od te dvije zbilje hranila Santiagove teške dane?
Laura je gledala sina kako spava. Voljela je sjediti uz postelju kad se Santiago budio. Opazila je da se budi začuđen, ali nije mogla znati čudi li se što je još živ ili zato što još ima jedan dan za slikanje.
Osjećala se isključenom iz tog svakodnevnog izbora, priznavala je da bi voljela biti dijelom onoga što Santiago svakog jutra bira - Laura, moja majka, Laura Diaz dio je moga dana. Provodila je vrijeme s njim, uz njega, sve je ostavila kako bi se bavila mladićem, ali Santiago nije pokazivao zahvalnost, jednostavno je prihvaćao to stoje ona s njim, govorila je Laura, nije joj bio zahvalan.
- Možda mi i nema na čemu biti zahvalan, a ja to moram shvatiti i poštovati.
Jednog se popodneva osjetio snažnim pa je zamolio majku da ga otprati na balkon gdje se uvečer okupljala obitelj. Toliko je smršavio da ga je Laura mogla nositi na rukama, onako kako ga nije mogla nositi kad je bio dijete jer je rastao daleko od nje, uz Mutti i tete u Xalapi. Majka je sad mogla sebi spočitavati što ga je bila zapustila, dvolično se izvlačila, tada je Juan Francisco bio na početku svoje političke karijere pa nije imao vremena za djecu, a što je još gore, Laura je Diaz htjela biti neovisna, djeca su joj smetala, pa i muž, bila je provincijalka koja se u dvadeset i drugoj godini udala za sedamnaest godina starijeg muškarca, došao je i na nju red da živi, da pokuša sreću i uči, nije li joj časna Gloria Soriano bila samo izgovor da napusti obitelj? To je bilo razdoblje s Orlandom Ximenezom i Carmen Cortinom, pa Diegom i Fridom u Detroitu, nije imala vremena za sina, nije to bilo vrijeme za držanje sina u naručju, ma koliko da je obećavao, ovaj Santiago jasna čela, tako jasna da se na njemu moglo pročitati: slava, stvaranje i ljepota. Nikad, zarekla se, nikad se više neće prestati baviti tim djetetom stoje uvijek, uvijek nosilo u sebi sva obećanja, svu ljepotu, svu ljubav i stvaralaštvo svijeta.
Sad se odjednom izgubljeno vrijeme pojavilo s licem krivnje; možda je to razlog što Santiago ne pokazuje zahvalnost za zakasnjelu majčinsku ljubav? Biti majka isključuje bilo kakvo očekivanje zahvalnosti ili priznanja. Majčinstvo mora biti samodostatno, bez objašnjenja ili očekivanja - kao trenutak samodostatne ljubavi.
Laura je sjela i sa sinom promatrala gradski krajolik, koji se naočigled mijenjao kao šuma u kojoj posvuda niču gljive. Na sve su strane nicali neboderi; stare, "slobodne" taksije zamijenili su oni s taksimetrima, isprva sumnjivim jer nitko nije znao čemu služe; stare, klimave autobuse zamijenili su novi, golemi, koji su ispuštali crni dim, neugodan poput šišmiševa daha; žute tramvaje s lakiranim drvenim sjedalima i planovima gradske mreže zamijenili su trolejbusi, opasni poput prapovijesnih životinja. Ljudi se više nisu vraćali u dva popodne kući na ručak i onda opet odlazili na posao u pet, uživali su u američkoj novosti, radnom vremenu bez odmora. Nestajali su ulični orguljaši, pa i staretinari, brusači noževa i škarica. Zatvarale su se prodavaonice mješovitom robom, dućančići i trafike, kojih je nekoć bilo na svakom uglu, a na koncu su se i dvije suparničke telefonske kompanije spojile u jednu, Laura se sjetila Jorgea (gotovo više i nije mislila na nj) pa nije čula Santiaga koji je sjedio na balkonu u kućnom ogrtaču, bos, i govorio: volim te, grade moj, volim te zato što se usuđuješ pokazati dušu u svom tijelu, volim te zato što misliš svojom kožom, zato što mi ne dopuštaš da te vidim ako te prije nisam sanjao kao što su te sanjali konkvistadori, jer, iako si, grade laguno, presahnuo, suosjećaš sa mnom i ruke mi puniš vodom kad moram suzdržati suze, jer mi dopuštaš da ti izgovorim ime samo kad te gledam i da te vidim samo kad ti izgovorim ime, hvala ti što si me izmislio da ja mogu izmisliti tebe, Grade, hvala ti što mi dopuštaš da ti govorim bez gitara, boja i pucnjeva, da ti pjevam obećanjima od prašine, obećanjima od vjetra, obećanjima da te neću zaboraviti, obećanjima da ću te uskrisiti, iako sam umirem, obećanjima da ću ti govoriti ime, obećanjima da ću te vidjeti u mraku, Grade, u zamjenu za samo jednu tvoju milost: gledaj me i kad mene više ne bude ovdje, na ovome balkonu gdje sjedim, pokraj majke...
- Sine, s kim razgovaraš?
- S tvojim prelijepim rukama, mama...
... S djetinjstvom, tom mojom drugom majkom, s mladošću koja je samo jedna, s noćima koje više neću vidjeti, sa snovima koje ovdje ostavljam gradu, pa neka mi ih čuva ovaj grad, grad Mexico koji će me uvijek čekati...
- Volim te, Grade, volim te.
Laura mu je pomogla da se vrati u postelju; shvatila je daje sve što je njezin sin govorio svijetu, istodobno govorio i njoj, nije to morao reći naglas, riječ bi ga mogla izdati. Ljubav koja živi bez riječi u duboku i vlažnu tlu svakodnevnog druženja može usahnuti kad se iznese na zrak. Šutnja je među njima mogla biti rječita.
- Ne želim te gnjaviti, opterećivati.
Tišina. Spokojstvo. Osama. To je ono što nas vezuje, razmišljala je Laura držeći u rukama vrelu Santiagovu ruku. Dvoje se ljudi najviše voli i poštuje kad su zajedno i šute, kad žive zajedno ali jedno za drugo, a da to nikad ne spominju, ne osjećaju potrebu da to kažu. Izričitost bi mogla biti izdaja duboke ljubavi, koja se otkriva samo onom šutnjom satkanom od razumijevanja, slutnja i oprosta.
Sve su to Laura i Santiago proživljavali dok je on umirao, znali su oboje da umire, razumjeli su se, pogađali su misli jedno drugom i bili zahvalni jedno drugom jer su odlučili, bez riječi, da će izbjeći sažaljenje. Grozničave mladićeve oči, svakim danom sve upalije, govorile su životu i majci, koji su u njegovu duhu bili jedno te isto: tko ima pravo sažalijevati me? Nemojte me izdati sažalijevajući me... Bit ću jak do kraja.
Bilo joj je užasno teško ne osjećati bol za sina, ne samo ne pokazivati bol nego je nemati, iščupati je iz svoje duše i pogleda. Ne samo prikriti bol nego je ne osjećati, jer bi je budna, elektronska Santiagova osjetila odmah zamijetila. Nekoga možemo izdati sažalijevajući ga - Laura je te riječi ponavljala prije nego što bi zaspala, a sada svake večeri, na pomoćnom krevetu uz okopnjela sina u groznici, sina koji je obećavao sve, obožavanog sina.
- Sine, što ti treba, mogu li nešto učiniti za tebe?
- Ne, mama, mogu li ja nešto učiniti za tebe?
- Znaš, htjela bih životu ukrasti sve njegove slave i vrline i tebi ih darovati.
- Hvala. To si već učinila. Zar to ne znaš?
- Nešto više. Još.
Što više?.Što još? Sjedeći na rubu postelje bolesnoga Santiaga, Laura se Diaz odjednom sjetila razgovora između braće, koji je jedne večeri nehotice čula, i to samo zato stoje Santiago, koji je uvijek ostavljao vrata svoje sobe otvorenima, iznimno dopustio Dantonu da uđe.
Tata i mama zbunjeni su zbog nas, zaključio je Danton, smišljaju previše putova za svakoga od nas. Sreća je da nam se ambicije ne podudaraju, odgovorio je Santiago, bar nećemo izazvati kratki spoj... Ti vjerojatno misliš daje tvoja ambicija dobra, a da moja nije, je li, bio je uporan Danton... Ne, povukao se Santiago, ne radi se o tom da je tvoja loša, a moja dobra, ili obratno; osuđeni smo na to da ih ispunimo, ili bar pokušamo... Osuđeni, nasmijao se Danton, osuđeni?
Danton je već bio oženjen Magdalenom Avub Longoria i stanovao, kao što je uvijek želio, u Aveniji Los Virreves, u četvrti Las Lomas de Chapultepec, izbjegavši neobarokni užas Polanca, ali ne što zato je to htjela obitelj njegove žene, premda je sanjao o kući ravnih, geometrijskih linija koje ne odvraćaju pozornost. Laura je sve rjeđe viđala mlađeg sina. Opravdavala se govoreći sebi da ni on nju ne posjećuje; ipak je priznavala da se ne miče od Santiaga. Njega ne mora posjećivati, on je tu - oslabljen od stalnih recidiva bolesti - u obiteljskoj kući. Nije njezin zatočenik. Santiago je mladi umjetnik koji je započeo život koji nitko ne može uništiti, jer je to život umjetnosti, život djela koje nadživi umjetnika.
Dodirujući Santiagovo vruće čelo Laura se pitala nije li taj mladi umjetnik, njezin sin, početak odveć primaknuo kraju. Izmučene erotske spodobe na njegovim slikama nisu obećanje, nogo zaključak. One nisu početak, nego nemilosrdan kraj. Sve su mu slike završene. To je Lauru Diaz boljelo jer je u svom sinu htjela vidjeti potpuno ostvarenje osobnosti, radost koje ovisi o stvaranju. Nije pravedno da ga izda tijelo i da to tijelo, kojeg li užasa, ne ovisi o volji, ni Santiagovoj ni majčinoj!
Nije posustajala. Gledala je kako joj sin radi, zanesen, očaran, slikao je sam i samo za sebe, kao što i treba biti; bez obzira na to kakvu će sudbinu doživjeti slika, moj će sin otkriti svoju sklonost, ali neće imati vremena za osvajanja, radit će, maštat će, ali neće imati vremena za stvaranje: njegovo je slikarstvo neizbježnost, to je nagrada, moj sin ne može biti ni na čijem mjestu niti tko može biti na njegovu u onom što mora sam učiniti, nije važno koliko još dugo, u njegovu djelu nema frustracije, makar će mu život biti prerano prekinut, njegov napredak začuđuje - posvetiti se umjetnosti znači neprestano otkrivati i čuditi se.
- Sve što je dobro rezultat je rada - običavao je govoriti mladi Santiago dok je slikao. - Umjetnik ne postoji.
- Ti si umjetnik - usudila mu se reći Laura. - A tvoj brat je plaćenik. U tom se vas dvojica razlikujete.
Santiago se nasmijao, gotovo ju je optužio daje vulgarno izravna.
- Ne, mama, sjajno je što smo različiti, bolje nego da smo podijeljeni u sebi.
Pokajala se stoje rekla nešto tako banalno. Nije željela usporedbama reći ništa ružno ili koga poniziti. Htjela mu je reći: divno je bilo gledati te kako rasteš, kako se mijenjaš i stvaraš novi život, nikad se neću pitati je li moj sin mogao postati velik, jer već jesi velik, gledam te dok slikaš i vidim te kao da ćeš živjeti sto godina, sine najdraži, slušala sam te od prvog trenutka, čim si nijemo zamolio, majko, oče, brate, pomozite mi da iznesem to što u sebi nosim, dopustite mi da se izrazim...
Nikad nije sasvim razumjela tu molbu, ni kad se sjetila još jednog razgovora između braće koji je nehotice čula. Danton je rekao Santiagu daje dobro što nas tijelo može svakoga trenutka zadovoljiti, a Santiago mu je odgovorio da nas može i izdati u svakom trenutku; zato moraš hvatati priliku u letu, smjesta mu je uzvratio Danton.
- Neka su zadovoljstva skupa, za njih treba raditi. Onda su obojica uskliknula u jedan glas:
- Izmiču nam.
Zatim su se obojica nasmijala, bratski, zajedničkim smijehom.
Danton se nije bojao ničega osim bolesti i smrti. Kao i mnogi drugi ljudi. Mogu se rame uz rame boriti u rovu, ali ne mogu podnijeti porođajne boli. Tražio je i nalazio niz razloga da što rjeđe ide u roditeljsku kuću u Aveniji Sonori. Radije bi telefonirao, raspitivao se za Santiaga, iako je Santiago mrzio telefone, to je najužasnija igračka stvorena za mučenje umjetnika, divno je bilo kad su, dok je bio dijete, postojala dva telefonska društva, Ericsson i Mexicana, pa je bilo teško dobiti vezu.
Pogledao je Lauru.
Bilo je to prije nego što su napadi bolesti postali tako česti; liječnici nikako nisu mogli objasniti mladićevu sve veću iznemoglost, neotpornost na infekcije, nevjerojatno slabljenje imunološkog sustava, ali je postojalo nešto o čemu liječnici nisu govorili, o tom je govorila samo Laura Diaz: moj sin mora zaokružiti svoj život, ja ću se za to pobrinuti, bez obzira na sve, i na bolest i na lijekove, koji nimalo ne pomažu, kao ni liječnički savjeti, moram sinu dati sve što bih mu dala da je doživio sto godina, dat ću mu ljubav, zadovoljstvo, uvjerenost da mu ništa nije nedostajalo u godinama dok je živio, ništa, ništa, ništa...
Noću je bdjela uz njega dok je spavao i pitala se: što bih mogla spasiti od svog sina umjetnika, a što bi trajalo mogo dulje odjeke smrti? Priznala je s bolom u srcu da želi ne samo da njezin sin ima sve što zaslužuje nego da i ona, Laura Diaz, ima ono sto joj sin može dati. On mora primati. I ona. Željela je davati. Aon?
Kao svi slikari, i Santiago mlađi, kad se još slobodno kretao, volio se odmaknuti od slike i promatrati je s određene udaljenosti.
- Tražim ih kao ljubavnice, a stvaram ih kao aveti - pokušavao se šaliti mladić.
Na te je riječi odgovorila poslije, u tišini, kad se Santiago više nije mogao maknuti s postelje, a ona je morala leći pokraj njega da ga utješi, da bude doista uz njega i da mu pomogne...
- Ne mogu ostati bez tebe.
Htjela je reći: ne mogu ostati bez onog dijela sebe koji je on, moj sin.
- Pričaj mi o svojim planovima, zamislima.
- Govoriš kao da ću živjeti sto godina.
- Sto godina stane u jedan dan uspjeha - šapnula mu je Laura ne bojeći se banalnosti.
Santiago se samo nasmijao.
- Zar se isplati uspjeti?
- Ne - preduhitrila je njegov odgovor - katkad je bolje ne biti tu, šutjeti...
Nije htjela sastavljati popis svega što taj daroviti mladić, koji umire u dvadeset šestoj godini, neće učiniti, neće upoznati, u čemu neće uživati... Mladi je slikar poput okvira bez slike pa ga je htjela ispuniti svojim iskustvom i zajedničkim obećanjima, željela gaje odvesti u Detroit da vidi Diegov mural u Institutu za umjetnost, obići s njim najpoznatije muzeje, Uffizzi, Louvre, Mauritshuis, Prado...
Najradije bih...
Zaspala s tobom, ušla u tvoju postelju, izvlačila iz blizine i iz snova oblike, vizije, izazove, ulila ti svoju snagu milujući te, šapćući ti na uho, voljela bih da tvoja velika slabost više prijeti meni nego tebi, želim iskušati tvoju snagu, reći ti da tvoja i moja snaga ovise jedna o drugoj, da su moja milovanja, Santiago, tvoja milovanja, ona koja nisi imao niti ćeš imati, ovako prihvati moju blizinu, prihvati tijelo svoje majke, ništa ne čini, sine, ja sam te rodila, u utrobi nosila, ja sam ti, a ti si ja, to što radim ono je što bi ti učinio, tvoja je toplina moja toplina, moje je tijelo tvoje tijelo, ništa nemoj činiti, ja sve činim umjesto tebe, ništa ne govori, ja govorim umjesto tebe, zaboravi ovu noć, ja ću je zauvijek upamtiti umjesto tebe...
- Sine, trebaš li što, mogu li nešto učiniti za tebe?
- Ne, mama, mogu lija nešto učiniti za tebe?
- Znaš, htjela bih svijetu ukrasti sve njegove divote i vrline i darovati ih tebi.
- Hvala. Već si to učinila. Zar nisi znala?
Njih dvoje to nikada neće reći. Santiago je volio kao da sanja. Laura je sanjala kao da voli. Tijela su opet bila kao u početku, sjeme svakog od njih u utrobi svakoga od njih. Ona se u njemu preporodila. Ubio ju je u jednoj jedinoj noći. Nije htjela ni na što misliti. Pustila je da joj glavom prolaze letimične, kao orkan brze izgubljene slike, mirisi xalapske kiše, dimno stablo li Catemacu, draguljima nakićena božica El Zapotal, krvave tuke koje se peru u rijeci, zeleni stup u pustinji, araukarija u Veracruzu, rijeka koja se bučno ulijeva u zaljev, pet stolaca na balkonu nasuprot Chapultepecu, šest pribora za jelo i ubrusi smotani u srebrne kolute, lutka Li Po, Santiago, njezin brat tone u more, odsječeni prsti bake Cosime, artritični prsti tete Hilde koja pokušava svirati na glasoviru, tintom zamrljani prsti tete Virginije pjesnikinje, hitri i marljivi prsti Mutti Leticije koja priprema huachinango u kuhinjama u Catemacu, Veracruzu, Xalapi, natečene tetine noge dok pleše danzon na glavnom gradskom trgu, raširene Orlandove ruke kad ju je na hacijendi pozvao da plešu valcer, Jorgeova ljubav, ljubav, ljubav...
- Hvala. Nisi znala?
- Još nešto? Još.
- Ne ostavljaj krletke otvorenima.
- Vratit će se, dobre su to ptice, vraćaju se kući.
- Mačke se ne vraćaju.
Snažno ju je zagrlio. Nije sklopila oči, grlila je svog sina. Prešla je pogledom po bijelim platnima, dovršene su slike bile naslonjene jedna uz drugu, kao pozaspalo pješaštvo, vojska boja, smotra mogućih pogleda koji bi mogli, ili uopće ne bi mogli, udahnuti platnu život, svaka slika ima dva života, da ga gledaju ili ne gledaju.
- Sanjao sam o tom što se zbiva sa slikama kad se muzeji zatvore i kada cijelu noć ostanu same.
Bio je to motiv Santiaga Mlađeg. Goli parovi koji se gledaju, a ne dodiruju, kao da im njihov stid govori da su izloženi pogledima. Tijela na njegovim slikama nisu bila lijepa, nisu bila klasična, bilo je na njima nešto bestjelesno, pa i demonsko. Prikazivala su žudnju, ali ne tjelesnu, nego žudnju da budu viđena, iznenađena u trenutku kada postaju ljubavnici. U tom je bila njihova ljepota, izražena svijetlosivim ili nježnoružičastim tonovima, pri čemu se put isticala kao uljez, taj suparnik, to ljudsko biće koje Bog nije predvidio u Santiagovu slikarskom svijetu...
- Nemoj misliti da se ne mirim sa smrću. Ne mirim se s time što više ne mogu raditi. Ne znam, već mi danima sunce ne udara ujutro u glavu kao prije. Mama, zar više ne dižeš zavjese?
Kad je razgrnula zavjese kako bi ušlo svjetlo, Laura opet pogleda Santiagovu postelju. Njezina sina više nije bilo. Samo je još u zraku lebdio tihi uzdah.

XVII

Lanzarote, 1949.



Nisi smjela doći ovamo. Taj otok ne postoji, to je fatamorgana u afričkoj pustinji, kamena splav koja se odvojila od Španjolske, vulkan koji je zaboravio izbiti iz Zemlje u Meksiku. Vjerovat ćeš onomu što budeš vidjela svojim očima, a kad odeš, shvatit ćeš da tu nema ničega. Parobrodom ćeš se približiti crnoj utvrdi koja se diže iz Atlantskog oceana kao daleki duh Europe. Lanzarote je kameni brod privremeno usidren nasuprot afričkom pijesku, ali je kamen na otoku užareniji od pustinjskog sunca.
Lažno je sve to što vidiš, to je naša svakodnevna kataklizma, dogodilo se sinoć, nije još stiglo ući u povijest, svakog će trena nestati kao što je i nastalo, od danas do sutra. Gledaš visoke, užarene planine što se uzdižu nad krajolikom i pomisliš da još prije dva stoljeća nisu ni postojale. Najviši i najtvrđi otočki vrli unci nastali su nedavno uništavanjem, pokopali su vrelom lavom pitome vinograde, a tek što se smirila prva erupcija, opet je prije sto godina otok zijevnuo i spalio svojim dahom sve biljke, pokrio sve krovove.
Nisi smjela doći ovamo. Što te opet dovelo do mene? Ništa tu nije stvarno. Kako u krater ispod mora smjestiti planinski lanac od pijeska i jezero plavetnije od plavetnila mora i neba? Kako bih ti rado zakazao sastanak pod valovima, gdje bismo ti i ja opet bili kao dvije sablasti tog oceana koji nas je trebao zauvijek razdvojiti. Zar ćemo se sada opet naći na drhtavu otoku u koji je zakopana živa vatra?
Pogledaj, dovoljno je posaditi stablo na manje od metar dubine da mu korijen izgori. Dovoljno je proliti vodu iz vrča u bilo koju jamu da ta voda uzavre. A kad bih se mogao skloniti u lavin labirint, u tu podzemnu košnicu Lanzarotea, to bih i učinio pa se više nikad ne bismo sreli. Zašto si me potražila? Kako si me našla? Nitko ne smije znati da sam ovdje. Došla si, ali ne usuđujem se gledati te. To je laž, došla si i ne želim da me vidiš. Ne želim da me uspoređuješ s muškarcem kojega si prvi put vidjela u gradu Mexicu prije deset godina - deset je stoljeća proteklo od tog prvog i ovog susreta, i ako pakao doista ima povijest, a vrag vodi računa o vremenu, onda je i on dio vječnosti. Ovo sada nije kao ono prije deset godina kad sam ti rekao:
- Ostani još jedan tren, ne možeš se više sjećati naših raspra s Basiliom Baltazarom i Gregoriom Vidalom, smijat ćeš se, Laura, sva su naša razmišljanja postala apsurdna, gubitak, smrt, neobjašnjiva okrutnost, pljuvanje na život... Što je od nas ostalo, Laura, osim mog pogleda od prije deset godina kad su se usidrili naši pogledi, ja u tvoj, a ti u moj, pa si se pitala zašto se razlikujem od svih ostalih, a ja sam ti nijemo odgovorio "zato što gledam samo tebe"?
Što danas vidiš? Vidiš li bivšeg ljubavnika koji se skriva na otoku uz afričku obalu, čovjeka kojega si posljednji put vidjela i grlila u Meksiku, u skrivenu hotelu blizu perivoja borova i eukaliptusa? Je li to isti čovjek? Znaš li što je tražio onaj, a što traži ovaj? Isto ili dvije različite stvari? Jer taj čovjek - Laura, samo se tebi to usuđujem reći - taj čovjek koji te je volio, nešto traži. Smiješ li me pogledati u oči i reći mi istinu: što vidiš?
Deset godina rastanka i pravo da krivotvorimo svoje živote kako bi smo objasnili svoje ljubavi i opravdali promjene na svom licu. Mogao bih ti lagati kao što sam godinama sebi lagao. Nisam stigao na vrijeme onoga dana kad smo se rastali. Kad sam stigao na Kubu, "Prinz Eugen" je već plovio natrag u Njemačku. Ništa nisam mogao učiniti. Američka je vlada uskratila azil svim putnicima, odreda Židovima izbjeglim iz Njemačke. Kubanska je vlada slijedila, ako ne upute, a onda primjer Sjedinjenih Država. Možda američko javno mišljenje još nije svjesno kakav je položaj Židova pod Hitlerom. Najdesniji su političari zagovarali izolacionizam, po njima je bilo opasno suprotstaviti se Hitleru, to je zamka koju postavlja ljevica, pa Hitler je Njemačkoj vratio red i blagostanje, Hitler je opasnost koju je samo izmislio podmukli Albion kako bi povukao Jenkije u drugi kobni europski rat, ona hulja Roosevelt želi izvući korist iz međunarodne krize da bi postao nezamjenjiv i opet pobijedio na izborima. Neka Europa sama izvrši samoubojstvo. Spašavati Židove nijebilonimalopopularnouzemlji u kojojŽidovimauskraćujuulazugolf-klubove, skupe hotele i javne bazene, kao da šire kugu Kalvarije. Roosevelt je pragmatičan predsjednik. Nije dobio potporu u tom da poveća useljeničku kvotu koju je Kongres odobrio. Popustio je. Fuckyou!
Mogao bih ti lagati. Na Kubu sam stigao onog tjedna kad smo se rastali i dobio dopuštenje da se ukrcam na brod. Imao sam španjolsku diplomatsku putovnicu, a kapetan je bio čestit čovjek, mornar stare škole, zbunjen nazočnošću gestapovaca na svom brodu. Kad su ovi čuli riječ Španjolska, digli su ruku i pozdravili fašistički. Mislili su da su već dobili rat. Uzvratio sam im pozdrav. Briga me za simbole, želio sam spasiti Raquel.
Moju je pozornost privukao prelijepi mladić, jedan od agenata, Siegfried bezazlena lica kojemu nije moglo biti više od dvadeset i pet godina, plav i bezazlen - na licu mu se nije vidjela razlika između obrijane brade i obraza pokriveniih plavim dlačicama, dok je njegov pratilac, onizak šezdesetogodišnjak, mogao biti, kad bi mu skinuli crnu odoru, čizme i nacistički povez na rukavu, bankovni činovnik, tramvajski kondukter ili prodavač konzerva. Njegovi cvikerčići, njegova bradica, što se, u obliku mušjih krila, širila sjedne i druge strane udubine koju je Izraelov Bog urezao mačem nad ustima novorođenčadi kako bi zaboravila svoje golemo prednatalno genetsko pamćenje. Čovječuljkove su se oči gubile kao dvije uginule haringe u dnu lonca njegove obrijane glave. Bio je sve samo ne policajac i krvnik.
Pozdravili su me uzdignutom rukom, čovječuljak je viknuo "Živio Franco!" Uzvratio sam mu pozdrav.
Našao sam je šćućurenu na pramcu uz stijeg na kojem je visjela crvena zastava s crnim kukastim križem. Nije gledala ni prema dvorcu Morro ni prema gradu. Gledala je u more, okrenuta prema moru, kao da se pogledom mogla vratiti u Freiburg, na naše sveučilište i u našu mladost. Nježno sam joj dodirnuo rame, nije me morala ni pogledati, obgrlila mije noge sklopljenih očiju, pritisnula lice na moja koljena, pokajnički zajecala, gotovo kriknula glasom koji nije bio njezin, koji je odjeknuo nebom iznad Havane kao glas zbora koji ne izlazi iz Raquelina grla, kao da je ona samo primala himnu stoje stigla iz Europe kako bi se smjestila u glasu žene koju sam došao spasiti.
Po cijenu moje ljubavi prema tebi po ...
- Ljubavi naše, ljubavi na...
- Zašto nam nitko ne želi pomoći? - pitala me jecajući. - Zašto nam Amerikanci ne dopuštaju da se iskrcamo, zašto nam Kubanci ne daju azil, zašto Papa ne odgovori na preklinjanja svog i mog naroda, Eli, eli, lama sabahtani! zašto si nas napustio, zar nisam jedna od četiri stotine milijuna vjernika koje bi Sveti otac mogao pokrenuti da me spasi, samo mene, Židovku koja se obratila na katoličanstvo...?
Ja sam te došao spasiti, rekao sam joj milujući je po kosi koju joj je raščupao hladni orkanski vjetar tog veljačkog jutra na Kubi. Vidio sam raščupanu Raquelinu kosu i snagu vjetra, ali je zastava Reicha visjela na pramcu nepomično, nije lepršala, kao daje bila od olova.
- Ti?
Raquel je podigla svoj tužni pogled, pa sam ponovno ugledao njezine oči, njezine spojene crne obrve, tamnu sefardsku put, usne, poluotvorene jer su molile, plakale, bile nalik voću, dugi, drhtavi nos i opet oči.
Rekao sam joj da sam je došao izvući s broda, da ćemo se vjenčati jer je to jedini način da ostane u Americi, udajom za mene postala bi španjolskom državljankom, pa joj oni više ništa neće moći, kubanske se vlasti slažu. Kubanski će se sudac ukrcati na brod zbog vjenčanja...
- A kapetan? Zar nas kapetan nema pravo vjenčati?
- U kubanskim smo vodama, nema...
- Lažeš mi. Ima pravo. Ali se još više boji. Svi se bojimo. Ove su životinje uspjele cijelom svijetu utjerati strah u kosti.
Uhvatio sam je za ruke: za nekoliko sati brod će isploviti i nitko više neće vidjeti Židove koji plove natrag u Reich, nitko, Raquel, osobito ne tebe i putnike ovoga broda, krivi ste zato što ste isplovili i što niste dobili azil. Čuješ li kako se Hitler smeje grohotom: ako ih nitko neće, zašto bih ja?
- Zašto nasljednik svetoga Petra, koji je bio židovski ribar, ne progovori protiv onih koji progone njegove židovske potomke?
Neka ne razmišlja o tom, postat će mi ženom pa ćemo se onda zajedno boriti protiv zla, jer smo napokon upoznali lice zla, među tolikim patnjama ovog vremena, rekao sam joj, bar smo to upoznali, znaš kakvo lice ima Sotona, Hitler je izdao Sotonu time što mu je dao lice koje mu je Bog oduzeo kad ga je bacio u ponor: između neba i pakla, orkan, kao ovaj koji se sad približava Kubi, izbrisao je Luciferovo lice i ostavio mu lice bijelo kao plahta, a plahta je pala u krater pakla, pokrila đavolovo tijelo i čeka dan njegova ponovnog dolaska kao stoje navijestio sveti Ivan: opazih gdje iz mora izlazi Zvijer sa sedam glava i deset rogova. I pokloniše se ljudi Zvijeri, tko se može boriti protiv nje? Zvijer otvori usta pa izgovori uvrede protiv Boga i bi joj dopušteno da povede rat protiv svetih i da ih pobijedi... Sada znamo tko je ta Zvijer koju je zamislio sveti Ivan. Borit ćemo se protiv Zvijeri. Ona je govnasta mrlja na Božjoj zastavi.
- Ljubavi moja!
- Ja ću se kao katolik moliti za židovski narod, koji je bio nositelj otkrivenja sve do Kristova dolaska.
- I Krist je imao lice.
- Hoćeš reći daje Krist imao lice. Izabrao je Mariju Magdalenu da bi ostavio jedini dokaz o svom izgledu.
- Ti dakle poznaješ lice dobra i lice zla, Isusovo lice i Hitlerovo lice...
- Ne želim poznavati lice dobra. Kad bih mogla vidjeti Boga, na licu mjesta bih oslijepjela. Bog nikad ne smije biti viđen, to bi bio kraj vjere. Bog ne dopušta da Ga vidimo da bi smo u Njega vjerovali.
Morao ju je primiti izvan samostana jer žene nemaju pristup u nj, pa iako su mu dali jednu od svojih isposničkih ćelija, namjestili su mu i kućicu blizu sela San Bartolomea. Ondje je puhao vreli vjetar koji iz Afrike donosi pustinjsku prašinu pa su seljani morali zaštititi svoje bijedne sjetve kamenim zidovima.
- Cijeli je otok okružen kamenim zidovima kako bi se zaštitila žetva, čak je zemlja pokrivena slojem lapila kako bi vinova loza mogla rasti zadržavajući noćnu vlagu.
Ogledala se po kamenoj kućici. Unutra je bio samo poljski krevet, stol i stolac i jedna skromna polica na kojoj su se nalazila dva tanjura i kositren pribor za samo jednu osobu te pol tuceta knjiga.
Kućicu su mu dali kako se ne bi osjećao kao redovnik, ali i da vlastima može reći, ako što pitaju, da on ne živi s njima, da je samo kod njih zaposlen, kao vrtlar... Prihvativši ga, redovnici su učinili iznimku od svoga pravila, ali pod uvjetom da preuzme rizik izlaženja iz samostana i ulaženja u samostan, to jest da bude svjestan da nije posve izvan opasnosti.
Jorge je Maura shvatio poruku. Oni bi, da se što zapetlja, uvijek mogli reći da Maura ne stanuje s njima, da se dolazi moliti u kapelicu i obavljati poslove oko održavanja i uređenja vrta, da, obrađivao je nevidljivi vrt, kameni kip, sjetvu od vulkanskih stijena, ali on nije pod zaštitom redovnika. Dokaz je to što živi izvan samostana, u selu San Bartolomeu, gdje mora udisati afrički pijesak koji kao da je putujući tražio svoju klepsidru, svoju staklenu posudu za mjerenje vremena koje bi se bez nje izgubilo kao i sam pijesak: pustinjska dijaspora...
Nisu mu to rekli tako izravno, ali su mu to ipak dali na znanje, naglašavali su to, zaobilazno. Osjećaju se dužnima prema obitelji Maura koja je svojim darom omogućila izgradnju samostana na Lanzaroteu. Dovoljno je što su mu pružili zaštitu jer je za vrijeme rata surađivao s dobrotvornim udrugama koje I su davale vunene pokrivače, lijekove i hranu najsiromašnijima, žrtvama bombardiranja, ratnim zarobljenicima, logorašima,! među njima i mnogim katolicima koji su se usprotivili nacizmu. Hitler se smijao katoličkoj pobožnosti frankista, jer su njemu katolici bili neprijatelji kao i komunisti ili Židovi, smeće, a Pio XII ipak nije izrekao nijednu riječ u obranu katolika ili Židova... Sveti je otac bio prijezira vrijedna kukavica.,
Jorge je Maura živio u Stockholmu kao raseljena osoba i odanle surađivao s dobrotvornim udrugama što ih je osnovala švedska vlada i Crveni križ. Međutim, poslije rata živio je u Londonu i dobio britansko državljanstvo. Engleska je skupo platila to što je napustila Španjolsku Republiku kad je mogla zaustaviti Hitlera. Za vrijeme Blitzkriega Englezi su odolijevali svakodnevnim bombardiranjima Luftiuaffea, bez ičije pomoći. Britanski su se turisti poslije rata vratili u Španjolsku, ali Jorge Maura nije tražio sunce ni egzotiku. Borio se za Republiku, frankistička osvetoljubivost još nije jenjavala. Hoće li frankisti poštovati podanika Njegova Veličanstva Georgea VI? Ili će naći načina da traže izručenje crvenog koji im je pobjegao iz ruku?
Redovnici su shvaćali u kakvu je položaju. Ili su mu željeli, usprkos svemu, dati priliku da se izloži opasnosti, da izađe iz samostana, sukobi se s Civilnom gardom pa da bude prepoznat ili prijavljen? Ilije tu opasnost tražio on, Maura? Zašto ju je tražio? Kako bi redovnike oslobodio bilo kakve odgovornosti? Ili zato da se izloži, da samoga sebe iskuša, a ponajviše da sebi uskrati nezasluženu sigurnost, rekao je onog dana kad se našao s Laurom, onog dana kad gaje posjetila na Lanzaroteu? Sigurnost na koju nema pravo ni on niti bilo tko.
- Zašto da ti lažem, ljubavi? Došla sam zbog tebe, molim te da se sa mnom vratiš u Meksiko. Želim da budeš izvan opasnosti.
Htjela ga je razumjeti. Rekla mu je, vrlo iskreno, iako ne i tako razborito: još te volim, potrebniji si mi više nego ikad, vrati se sa mnom, oprosti što ti se tako otvoreno nudim, silno mi nedostaješ. Nikoga nisam voljela kao što još volim tebe.
On ju je na to pogledao s izrazom na licu koji je protumačila kao tugu, ali je polako shvatila: udaljio se od nje.
Osjetila je u sebi odbojnost kad joj je rekao da želi biti na opasnom mjestu a istodobno biti zaštićen kako se ne bi osjećao jakim... Opasnost mu ne oduzima snagu, nego mu daje snagu da izdrži, da se nikad ne osjeća lagodno.
Laurina je odbojnost bila nesvjesna. Sjedila je na jedinom stolcu u kolibi, a on je stajao naslonjen na goli zid. Zašto se čudi kad je Jorge Maura uvijek bio pomalo redovnički strog, premda je radeći griješio? Ali djelovanje i duhovni život ovoga čovjeka kojeg je voljela uvijek su bili obavijeni, onako kao što atmosfera obavija zemlju, ovojnicom putenosti. Nije ga poznavala bez njegove ljubavne strasti. Pogledao ju je i sve pogodio.
- Nemoj misliti da sam svetac. Ja sam propali narcis, a to je nešto drugo. Ovaj mi je otok zatvor i utočište.
- Nalik si na kralja koji je ogorčen što ga ljudi ne razumiju - rekla je poigravajući se kutijom žigica bez kojih se ne može živjeti na ovom pustom mjestu gdje nema struje.
- Ranjeni kralj, svakako.
Je li on ovdje iz uvjerenja, je li se obratio jer se ona obratila na katoličku vjeru, pa sad i on traži načina da se vrati Crkvi, vjeri u Boga? Raquel i Jorge, drugi par.
Jorge se nasmijao, još se znao smijati, nije on sveti mučenik s kakve Zurbaranove slike, na kojega je toliko nalikovao u ovoj zatvorenoj prostoriji chiaroscura stoje njom ovladao i uveo je u svijet slike na kojoj središnji lik personificira gubitak ponosa kao načina iskupljenja. No istodobno se u liku može vidjeti daje iskupljenje njegov ponos. Podnosi li Bog taštinu u sveca? Može li svetac biti junak? Ako je Bog nevidljiv, može li se očitovati u svecu?
Podigla je glavu i pogled joj se susreo s Maurinim. Lice mu se u deset godina prilično promijenilo. Uvijek je bio sijed, od svoje dvadesete godine. Oči mu nisu bile toliko upale, oči toliko zaljubljene u mozak, ni lice tako ispijeno. Sijeda je brada upozoravala na potrošeno vrijeme, koje je prije, u njegovoj produljenoj mladosti, bilo samo obećano vrijeme. Lice mu se promijenilo, ali ga je prepoznala, bilo je isto. Nije se promijenilo, nije to bilo drugo lice, iako je bilo drukčije.
- Mogu se udaljiti od sebe, ali ne i od svog tijela - rekao joj je gledajući je kao da joj čita misli.
- Sjeti se, naša su se tijela jako voljela. Htjela bih opet biti s tobom.
Odgovorio joj je da je ona život, a ona gaje upitala: pa kaži zašto ne možeš živjeti?
Šutnja Jorgea Maure nije bila rječita, ali je ona pokušavala pogoditi jer joj on nije ostavio drugu mogućnost osim da nagađa. Traži li on samoću, vjeru, ili jedno i drugo? Bježi li od života? Zašto bježi?
- I jesi i nisi u samostanu.
- Tako je.
- Jesi li ili nisi u vjeri?
Mislila je da bi joj to mogao malo objasniti. Dužan joj je to nakon toliko vremena.
- Ti i ja uvijek smo se razumjeli.
Odgovorio joj je neizravno, nasmiješivši se rastreseno. Podsjeti je na ono što je već znala. Bio je jedan od povlaštenih studenata španjolskog i europskog sveučilišta kad je Španjolska - nasmiješio se - izlazila iz Escoriala i ulazila u Europu, liječeći rane izgubljenog rata sa Sjedinjenim Državama nakon konačnog gubitka vlasti Španjolaca u Južnoj i Srednjoj Americi, Kubi i Portoriku, uvijek posljednjim kolonijama. Španjolska se ujedinila s Europom zahvaljujući Orteginu geniju, čiji je Maura bio dak. To gaje zauvijek obilježilo. Husserl u Freiburgu s Raquel, to je bilo poslije... On je pripadao povlaštenu sloju. Morao je uporno zahtijevati da mu dopuste da se bori protiv neprijatelja kulture, protiv Franca i Falange koji su svojim blatnim čizmama okaljali sveučilišne predavaonice kličući "Smrt inteligenciji!" Nisu mu dopustili. Dopustili su mu samo da okusi žestinu strojničke vatre na Jarami, a onda su mu rekli: Korisniji si kao diplomat, kao čovjek koji uvjerava, vjerodostojni glasnik - bio je republikanac plemićkog podrijetla. Našao se na pravoj strani. Svijet je bio njegov. Makar ga izgubio, uvijek će biti njegov. Osjećao se bližim narodu koji se borio u Madridu i na Ebru i na Jarami nego okrutnim buržujima ili prostačkom fašističkom ološu. Mrzio je Franca, Millana Astrava i njegov slavni poklik "Smrt inteligenciji!" Mrzio je Queipa de Llana i njegove radijske emisije iz Se-ville i njegov poziv španjolskim ženama da dopuste da ih bar jednom povale Mauri iz Andaluzije, jedini pravi muškarci.
- A sad nemaš više ništa - Laura ga je pogledala bez emocija, umorna od Jorgeove političke priče.
Željela mu je reći da je ostao sam, ali nije povjerovala, nije osjetila daje Jorge Maura došao na Lanzarote da se svojom žrtvom preda Bogu.
- Jer je to, kao što vidim, žrtva, zar ne?
- Želiš reći da sam se poslije rata trebao vratiti svom intelektualnom pozivu, misliti na svoje učitelje Ortegu i Husserla, pisati?
- Zašto ne? Nasmijao se.
- Zato što je jebeno teško biti kreativac, a znati da nisi ni Mozart ni Keats. U Božju mater, dosta mi je čeprkanja po svojoj prošlosti. Nema u meni ništa što bi opravdalo moju umišljenost da sam kreativan. Jer je od samog početka, prije ičega, prije tebe, prije Raquel, u meni bila praznina, svjestan sam vlastitih ograničenja, gotovo jalovosti. Ne sviđa ti se to što kažem? Došla si da mi prodaš iluziju u koju ne vjerujem, ali menavodiš na pomisao da si pizda, kako biste vi rekli, ili da podcjenjuješ moju inteligenciju... Zašto me ne ostaviš da na svoj načinpopunjavam prazninu? Dopusti da sagledam stvari sam, da sam dokučim može li još nešto niknuti u mojoj duši, kakva misao, vjera, jer je, kunem ti se, Laura, moja duša samotnija od ovog stjenovitog krajolika koji vani vidiš... A zašto?
Zagrlila ga je, kleknula je i obgrlila mu noge, naslonila mu je glavu na koljena, zastidjela se kad je osjetila da su njegove jeftine, od pranja posve istrošene hlače vlažne, kao da se nisu imale kad osušiti, i da k tomu zaudaraju na mokraću, da mu je vlažna i košulja, kao da je oprana na brzinu i odmah navučena jer mu je bila jedina, kao da iz nje nisu bili isprani neugodni mirisi, vonj zemaljskog tijela, životinjskog tijela umornog od izlučivanja znoja, govna, sjemena. Jorge, ljubavi, moj Jorge, ne znam kako da te poljubim...
- Nemam više snage za čeprkanje po svojim korijenima. Bolest Španjolaca i Hispanoamerikanaca. Tko smo mi?
Zamolila ga je da joj oprosti što ga je izazvala.
- Ne, u redu je, ustani. Dopusti da te gledam. Tako si čista, tako čista...
- Sto mi želiš reći?
Laura se više ne sjeća držanja svog ljubavnika u njegovoj tek opranoj vlažnoj i istrošenoj odjeći s vonjem poraza koji nijedan sapun ne može isprati. Više se ne sjeća je li stajao, ili sjedio na ležaju poniknute glave, je li gledao van, u strop, ili u Laurine oči.
- Što ti želim reći? Što znaš?
- Znam tvoj životopis. Od aristokracije do Republike, od poraza do progonstva i od progonstva do ponosa. Ponosa na Lanzaroteu.
- Luciferov grijeh - nasmijao se Jorge. - Znaš li da ima mnogo rupa u tvom poznavanju mog životnog puta?
- Znam. Ponos na Lanzaroteu? To nije rupa. To je ovdje, danas.
- Perem redovničke latrine i na zidovima vidim svakakve crteže. Kao da je slikar pokajnik počeo nešto što nije stigao završiti pa je, svjestan toga, izabrao to najskromnije i najnedostojnije mjesto u samostanu za otkrivanje tajne. Naime, to što vidim ili zamišljam, tajna je, a mjesto je tajne upravo ono mjesto gdje dobra braća, htjela to ili ne, seru i pišaju, jer imaju tijelo i jer ih tijelo podsjeća na to da oni nikad neće moći, kao što bi htjeli, potpuno biti duh. Nikada potpuno.
- Misliš li da oni to znaju? Da su tako bezazleni?
- Imaju vjeru.
Bog se utjelovio, rekao je Maura s nekom vrstom svladanog ushita, Bog se lišio svoje svete nekažnjivosti i postao čovjekom u Kristu. Time je postao tako slab da se čovjek u Njemu može prepoznati.
- Zato smo ga ubili?
- Krist je postao tijelom kako bismo se u Njemu prepoznali. Ali, da bismo postali dostojni Krista, morali smo se još više poniziti da ne budemo nešto više od Njega.
- Mora da redovnik na to misli kad sere. Isus je činio to isto, ali je mene toga više stid. To je vjera. Bog se šeće pokraj lonaca za kuhanje, rekla je sveta Tereza.
Je li to tražio, upitala ga je Laura, vjeru?
- Krist se morao lišiti nevidljive svetosti da bi se mogao utjeloviti. Zašto bih ja morao postati svetac da bih mogao biti utjelovljenje djelića Isusove svetosti?
- Znaš što sam pomislila kad mije umro sin Santiago? Je li to najveća bol moga života?
- To si pomislila ili si se to samo pitala? Oprosti, Laura.
- Ne. Pomislila sam: Bog nam nešto oduzima zato što se On svega odrekao.
- I svog sina Isusa?
- Da. Upravo si to stalno govorim otkad sam izgubila Santiaga. Bio je drugi, znaš? Moj brat i moj sin. Obojica. Santiago Stariji i Santiago Mlađi. Obojica. Da ti oprostim? Zamisli kako se osjećam.
- Idi dalje. Bog se svega odrekao. Morao se odreći onog što je stvorio, svijeta, da bi nas oslobodio.
Bog se povukao u ime naše slobode, rekao je Jorge, a budući da se slobodom koristimo za činjenje zla, a ne samo dobra, Bog se morao utjeloviti u Kristu kako bi nam dokazao da Bog može biti čovjek i usprkos tomu izbjeći zlo.
- To je ono što nas muči - nastavi Maura. - Biti slobodni da činimo i zlo i dobro, i znati da se čineći zlo ogrješujemo o slobodu koju nam je dao Bog, ali ako činim dobro, griješim protiv Boga, jer se usuđujem Njega oponašati, biti kao On, to je Luciferov grijeh oholosti, pa to si i sama maloprije rekla.
To je bilo užasno slušati. Laura je uhvatila Jorgea za ruku.
- Reci, što je tako strašno u tom što sam rekao?
- Da Bog od nas traži da učinimo ono što On ne dopušta. Nisam čula ništa okrutnije.
- Nisi čula? Ja sam to vidio.
Znaš zašto se opirem vjeri u Boga? Jer se bojim da ću Ga jednog dana vidjeti. Bojim se: kad bih mogao vidjeti Boga, na licu mjesta bih oslijepio. Bogu se mogu približiti samo toliko koliko se On od mene udaljuje. Bog mora ostati nevidljiv da bi moja vjera bila vjerodostojna, jer kad bi postao vidljiv, to više ne bi bila vjera nego činjenica. Laura, pročitaj Uspon na planinu Carmel svetog Ivana od Križa, uđi sa mnom u najmračniju noć vremena, noć u koju sam izašao prerušen da tražim ljubljenu kako bismo se preobrazili, ona u mene, tražim napetih osjetila, vrata ranjena spokojnom rukom koja mi govori: pogledaj i ne zaboravi... Tko me odvojio od ljubljene, Bog ili Zloduh?
Vidio sam ljubljenu na trenutak, jedva deset sekunda, kad je naš kamion švedskoga Crvenog križa prolazio pokraj bodljikave žice u Buchenwaldu, i u tom sam kratkom trenutku vidio Raquel izgubljenu u mnoštvu logoraša.
Vrlo je teško bilo ikoga razlikovati u toj masi ispijenih, izgladnjelih bića u prugastim odijelima s Davidovom zvijezdom na prsima, umotanih u tanke pokrivače koji ne štite od veljačke studeni, svi zagrljeni. Osim nje.
Ako je to ono što nam dopuštaju da vidimo, ono što postoji iza vidljivoga, ono što nam kriju, ne shvaćajući da nas zato što nam pokazuju svoje najljepše lice prisiljavaju da zamišljamo pravo, skriveno lice? Ali nudeći nam to užasno lice kao svoje najbolje lice, zar nam ne kažu: ako je ovo najljepše lice, najgore ne postoji - više ne postoji; je li to lice smrti?
Vidio sam Raquel.
Pridržavao ju je čovjek u odori, nacistički čuvar, ne znam da li zato što su mu naredili da pokaže sućut i podupre nemoćno biće, ili zato da se Raquel ne onesvijesti, padne kao hrpa prnja, ili zato što je između njih dvoje, Raquele i stražara, postojao odnos zahvalnog povjerenja zbog najsitnijih usluga, koje su se njoj vjerojatno činile golemima - dodatni obrok, noć u neprijateljevoj postelji, možda obični, ljudski znak samilosti ili kazalište, pantomima čovječnosti odigrana za posjetitelje - ili, tko zna, nova, neočekivana ljubav žrtve i njezina krvnika, jer i jedno i drugo trpe, ali oboje mogu podnositi zlo samo zahvaljujući iznenadnoj nazočnosti drugoga, pri čemu se krvnik, kojega boli njegova poslušnost, poistovjećuje s bolom žrtve: dva su to poslušna bića, svako od njih dvoje sluša zapovijedi nekoga jačeg, to je rekao Hitler, a meni je ponovila Raquel: samo dva naroda stoje jedan nasuprot drugomu, Nijemci i Židovi.
Možda mi je govorila: vidiš zašto se nisam iskrcala s tobom u Havani? Htjela sam da mi se dogodi to što mi se sada događa. Nisam htjela bježati od sudbine.
Raquel se tad istrgnula iz ruku nacističkoga stražara i golim rukama dohvatila bodljikavu žicu, između svoga krvnika ili ljubavnika ili zaštitnika ili pantomimičara i mene, Jorgea Maure, svog ljubavnika iz mladih, studentskih dana s kojim je jednog dana ušla u freiburšku katedralu gdje smo oboje kleknuli jedno do drugoga ne bojeći da ćemo ispasti smiješni i glasno se molili: sebi ćemo se vratiti, misliti kao da smo mi stvorili svijet, bit ćemo živi podanici povijesti, živjet ćemo u svijetu života...
Te riječi koje smo tada izgovarali s najdubljim mislima i osjećajima, vraćaju se sada, Laura, kao ubojita stvarnost i kao nepodnošljiva činjenica, ne zato što su se obistinile, nego upravo zato što nisu bile moguće, ukinuo ih je užas vremena, ali ih je također na tajnovit i predivan način učinio mogućim, te su riječi bile završna istina mog kratkotrajnog i strašnog susreta sa ženom koju sam volio i koja je mene voljela...
Raquel je zarila ruke u bodljikavu žicu i odjednom ih istrgnula pa mi ih pokazala, krvave kao... Ne znam i ne želim znati niti uspoređivati s bilo čime lijepe ruke Raquel Mendes Aleman, stvorene da miluju moje tijelo kao što su milovale stranice neke knjige, kao što su svirale Schubertov impromptu, kao što su me hvatale za ruku da se zgriju kad smo zajedno zimi prolazili ulicama sveučilišnoga grada: njezine ruke koje su krvarile kao Kristove rane, i to mi je pokazivala, ne gledaj mi lice, pogledaj mi ruke, ne žali moje tijelo, sažali se nad mojim rukama, George, sažali se, prijatelju... Hvala za moju sudbinu, hvala za Havanu.
Nacistički zapovjednik koji nas je pratio, prikrivši osmijehom strah i nezadovoljstvo što ga je Raquel izazvala svojim postupkom, rekao je nehajno:
- Vidite, nije istina da je u bodljikavu žicu u Buchenwaldu puštena struja.
- Zavijte joj ruke, vidite kako su krvave, Herr Kommandant.
- Dodirnula je žicu svojevoljno. Zato što je slobodna? Tako je, točno tako!
- Slaba sam. Ostao si mi još samo ti. Zato sam došla na Lanzarote.
- Slaba sam.
Kad je pala noć vratili su se pješice u samostan. Jorge se noćas svakako htio vratiti svojoj vjerskoj zajednici i ispovjediti svoju tjelesnu slabost. Laura je u ponovnom susretu s Jorgeovim tijelom osjetila nešto neizrecivo, kao da im tijela nikad prije nisu bila sjedinjena, kao da se Laura ovaj put posebno utjelovila da bi bila slična sebi, a Jorge samo da bi se pred njom pokazao gol.
- O čemu razmišljaš?
- O tom da nam Bog savjetuje ono što zabranjuje: slijediti Krista?
- Nije da nam to ne dopušta. Otežava nam.
- Zamišljam da mi Bog neprekidno govori: "U tebi mrzim ono što si mrzio u svim drugima!"
- A to je?
Ovdje živi, napola zaštićen, neodlučan, ne znajući želi li potpun i siguran tjelesni i duhovni spas, ili traži opasnost koja daje vrijednost sigurnosti. Zato svakog dana ide iz samostana u kolibicu da bi se svake večeri vratio istim putem iz nesigurnosti u sklonište, motreći u prolazu lica pripadnika Civilne garde, koji su se na njega već bili navikli, pozdravljali ga, on radi s redovnici ma, sluga, nije važan.
Išao je od jedne do druge kamene kuće kroz kameniti krajolik. Zamišljao je kameno nebo i kameno more, ovdje na Lanzaroteu.
- Cijeli si me dan ispitivala vjerujem li u Boga ili ne vjerujem, jesam li našao svoju katoličku vjeru, vjeru svoga djetinjstva...
- I nisi mi odgovorio.
- Zašto sam postao republikanac i antiklerikalac? Zbog licemjernosti i zločina Katoličke crkve, zato stoje podupirala bogate i moćne, zato što je sklopila savez s farizejima protiv Isusa, zato što je prezrela ponizne i nezaštićene propovijedajući suprotno. Jesi li vidjela knjige koje imam u kolibici?
- Sveti Ivan od Križa i onu knjižicu Sestre Juane Ines de la Cruz što smo ih zajedno kupili u jednom antikvarijatu u Tacubskoj ulici u gradu Mexicu... Kao da su brat i sestra, ali on je svetac, a ona nije. Nju su ponizili i osudili na šutnju, oteli joj knjige i pjesme. Oduzeli joj papir, tintu i pero.
- Pogledaj ovu knjigu, upravo je objavljena u Francuskoj, dao mi ju je jedan brat: "Težina i milost" Simone Weil, Židovke koja se obratila na katoličku vjeru. Pročitaj je. Divna filozofkinja, koja nam se usudi reći da nikad ne smijemo misliti na voljenu osobu od koje smo odvojeni a da ne pomislimo daje možda ta osoba umrla... Nevjerojatno je kako ona čita Homera. Tvrdi da Ilijada sadržava tri pouke. Nikad se nemoj diviti vlasti. Nikad nemoj prezirati one koji pate. I nemoj mrziti svoje neprijatelje. Ništa nije zaštićeno od sudbine. Umrla je za rata. Od sušice i od gladi, ali ponajviše od gladi, jer nije htjela pojesti dnevno više od onog što su davali njezinoj židovskoj braći i sestrama u nacističkim logorima. Činila je to kao kršćanka, u ime Isusovo.
Jorge je Maura zastao na tren pred crnom zemljom, punoj udubina, pred Timanfavom. Planinom žarko crvene boje, poput, živog evanđelja.
Oprostio sam sve zločine povijesti jer su to bili oprostivi grijesi u usporedbi s ovim: nezamislivim zločinom. Nacističkim zločinom. Nacisti su dokazali daje nezamislivo zlo ne samo zamislivo nego i moguće. Pred njima su mi se iz sjećanja izbrisali svi zločini što su ih u prošlosti počinili politička vlast, Crkvi vojska, vladari. Sve ono što su oni učinili moglo se zamisliti, to što su učinili nacisti bilo je nezamislivo. Dotad sam mislio zlo postoji, ali se ne vidi, pokušava se sakriti. Ili se pokazuje kl sredstvo nužno za ostvarenje korisnog cilja. Sjećaš se daje tako Domingo Vidal opravdavao Staljinove zločine: kao sredstva u službi pravedna cilja. Ti su se zločini još temeljili i na teoriji o dobru za sve - marksizmu. A Basilio Baltazar, on je tražio slobodu za čovjeka po svaku cijenu, dokidanje vlasti, poglavara, hijerarhije.
Nacizam je, naprotiv, bio jasno i glasno proglašeno zlo, najavljeno s ponosom: "Ja sam Zlo, ja sam savršeno Zlo. Ja sam vidljivo Zlo. Ja sam Zlo koje se ponosi što je Zlo. Ništa nije opravdano osim istrjebljenja u ime Zla. Smrt Zla u rukama Zla. Smrt kao nasilje i samo nasilje, koje se ne iskupljuje i ne opravdava."
Želim vidjeti tu ženu, rekao sam zapovjedniku Buchenwalda.
Ne, varate se, ta žena koju ste spomenuli nije ovdje, nikad nije bila ovdje.
Raquel Mendes Aleman. Tako se zove. Upravo sam je vidio iza bodljikave žice.
Ne, ta žena ne postoji.
Zar ste je već ubili?
Pazite, nemojte biti drski.
Dopustila je da je vidim i zato ste je ubili? Zato što me je vidjela i prepoznala?
Ne, ona ne postoji. Nema joj nikakva traga. Nemojte zanovijetati. Na koncu konca vi ste ovdje zato što vam je to Reich ljubazno dopustio da biste vidjeli kako lijepo postupamo sa zatvorenicima. Dakako, nije kao u hotelu "Adlon", ali da ste došli u nedjelju, čuli biste logoraški orkestar. Svirali su uvertiru "Parirala". To je, znate, kršćanska opera.
Hoću popis logoraša.
Popis?
Ne pravite se ludim. Vrlo ste pedantni. Želim vidjeti popis.
Stranica otrgnuta na brzinu kod slova M. Laura, ti tako pedantni i organizirani ljudi ostavili su s lijeve strane, na mjestu gdje je je bila istrgnuta stranica, nepravilan rub, s vršcima nalik na planinske vrhove na Lanzaroteu.
Nisam doznao više ništa o sudbini Raquel Mendes Aleman.
Kad je rat završio, vratio sam se u Buchenwald, ali mrtva tijela pokopana u zajedničkim grobovima nisu se mogla identificirati, spaljena su se tijela pretvorila u prah i spustila se na Goetheovu i Schillerovu periku; njih dvojica pružaju jedan drugomu ruku u Weimaru, sjevernoj Ateni, gdje su djelovali Cranach, Bach i Franz Liszt. Nijedan od njih nije mogao smisliti geslo koje su nacisti stavili nad ulaz u koncentracijski logor, ne ono svima poznato "Arbeit macht frei"', "Rad oslobađa", nego nešto najjezivije "Jedem das Seine", "Svatko dobije što je zaslužio"... Raquel. Želim je se sjećati na pramcu "Prinza Eugena", usidrena u Havani, kad sam joj ponudio da ću je uzeti za ženu kako bih je spasio od holokausta. Želim se sjećati Raquele.
Ne - pogledala me očima dubokim kao noć puna slutnje. - Zašto bih ja bila iznimka, povlaštena?
Dovoljne su mi bile njezine riječi da sažmem sva svoja iskustva u proteklih pedeset godina ovog stoljeća, koje su trebale biti raj napretka, a postale su pakao srozavanja. Ne samo stoljeća fašističkih i staljinističkih strahota, nego i stoljeća užasa od kojega se nisu spasili ni oni koji su se borili protiv zla. Laura, nitko se nije spasio. Nisu se spasili Englezi koji su u ratu sakrili rižu od Bengalaca kako se ovi ne bi pobunili i ujedinili s Japanom, ni muslimanski trgovci koji su s njima surađivali. Nisu se spasili Englezi koji su u Indiji lomili noge buntovnicima koji su željeli neovisnost svoje domovine, nisu dopuštali da ih njeguju, nisu se spasili ni Francuzi koji su surađivali u nacističkom genocidu, ni oni što su ustali protiv njemačke okupacije svoje domovine, ali su smatrali božanskim pravom Francuske da okupira Alžir, Indokinu i Senegal; nisu se spasili Amerikanci koji su, u zamjenu za potporu svojoj politici, dopustili da se održe na vlasti svi karipski i srednjoamerički diktatori, s prepunim tamnicama i prosjacima po ulicama; tko se spasio; oni što su linčovali crnce, smaknuti, zatvoreni crnci, crnci kojima je bilo zabranjeno piti i mokriti zajedno s bijelcima u Mississipiju, Faulknerovu zavičaju?
- Od našeg doba, Zlo je prestalo biti mogućnost i postalo obveza.
- Jorge, bolje da me progone nego da me žale.
To su posljednje riječi koje sam čuo od Raquel. Ne znam ni žalim li zato što je nisam spasio, ili zbog njezinih patnja. Ali po tom kako je pogledala svog krvnika, više nego po tom kako je pogledala mene, ja, ja sam shvatio da je Raquel i u posljednjim trenutcima pokazivala svoju čovječnost i ostavila mi u naslijeđe pitanje s kojim ću živjeti do kraja života. Koja je vrlina tvoje vrline, ljubavi moja, ljubavi moje ljubavi, pravdo moje pravde, sućuti moje sućuti?
- Želim s tobom podijeliti tvoju patnju kao što si ti podijelila patnju sa svojim narodom. To je ljubav moje ljubavi.
Laura je ostavila Jorgea na otoku. Ukrcala se na mali parobrod znajući da se nikad neće vratiti. Jorge Maura nikad više neće biti jasan lik, bit će maglica koja će se dizati iz uvijek nazočne prošlosti, koja će, identificirana, biti posljednji dokaz da je on postojao, ali ga više nema.
Nastavi, rekla mu je, budi svetac, budi stilit, popni se sam na svoj stup u pustinji, budi bezbrižan mučenik bez mučeništva.
Rekao joj je da je previše okrutna prema njemu. Odgovorila mu je: Zato što te volim.
- Zašto se skrivaš na otoku? Bolje bi bilo da si ostao u Meksiku. Nema boljega skloništa od grada Mexica.
- Nemam više snage. Oprosti.
- Dobro, Španjolac si. Možeš se uzdati da će ti smrt doći polako.
Zar nju toliko boli ponovni susret?
- Ne, ali naučila sam se više bojati onih koje me izobličuju svojom ljubavlju nego onih koji me mrze. Kad si otišao na Kubu, tisuću puta sam se pitala mogu li živjeti bez tebe i bez (voje potpore, silno mi je trebala tvoja potpora kako bih stvorila svoj svijet koji ne bih žrtvovala nijednoj voljenoj osobi. Sam si mi to dao, znaš, dao si mi potporu da se vratim kući i da svojoj obitelji kažem istinu, pa kud puklo da puklo. Da mi tvoja ljubav nije pomogla, nikad se ne bih usudila. Bez sjećanja na tebe bila bih samo jedna preljubnica više. Uza te se nitko nije usuđivao baciti na mene kamenom prvi. Osjećam se slobodnom jer si ti sa mnom.
- Laura, najgore je prošlo. Smiri se. Misli na to da ovdje ostajem sam svojevoljno.
- Sam? Doista te ne razumijem. Kako ćeš biti vjernik bez svijeta, kako ćeš dosegnuti Boga a da ne izađeš iz sebe? Vidiš dobro da živiš samo negdje između, između samostana i svijeta. Misliš li da su redovnici koji se zatvaraju i zabranjuju pristup ženama već našli Boga, misliš li da Ga mogu naći bez svijeta? Kako si umišljen, hulja uobražena! Misliš da ćeš iskupiti grijehe dvadesetog stoljeća krijući se na ovom kamenom otoku? Ti si upravo ona oholost koju prezireš. Ti si svoj Lucifer. Što ćeš učiniti da ti se oprosti oholost, Jorge prevarante?
- Zamislit ću da mi Bog kaže: U tebi mrzim upravo ono što si u drugih mrzio.
- Zamislit ćeš? Samo to?
- Slušat ću, Laura.
- Znaš što? Odlazim odavde zadivljena tvojom ravnodušnošću i tvojim razboritim spokojstvom. Ja za to nisam sposobna.
- Raquel počiva u bezimenu grobu, sa stotinama golih mrtvih tijela. Zar ćemo biti više nego ona? Nisam bolji. Drukčiji sam. Kao i ti.
- Zašto misliš da si slobodan? - upitala ga je s nevjericom.
- Zato što si došla i razgovarala sa mnom ne vjerujući. Ti si prava nevjernica. Ja sam bio nevjernik prije. Nalazim spas u tom što vidim da postoji ljudsko biće koje ima manje vjere nego ja. Kako smo mi sitni, Laura!
Zamolio ju je da mu dopusti da joj odgovori na pitanje koje mu je postavljala otkako je došla na Lanzarote. ("Nisi smjela doći, ovaj otok ne postoji, vjerovat ćeš u ono što vidiš, a kad odeš, uvidjet ćeš da ovdje nema ničega"): vjeruješ li, ili ne vjeruješ?
- To je kao da pitaš je li kršćanstvo istina ili laž? A ja ti odgovaram da tvoje pitanje nije važno. Ja ovdje na Lanzaroteu, na razmeđu samostanskog života i života kakvim ga ti shvaćaš (između sigurnosti i opasnosti) želim provjeriti može li vjera dati smisao ludosti našeg postojanja na Zemlji.
- Što si otkrio?
- Da je Kristov život uvijek moguć za kršćanina, ali nitko se ne usuđuje slijediti ga.
- Ne usuđuje se, ili ne može?
- Svi misle daje biti kao Krist isto što i činiti kao Krist, uskrsavati mrtve, umnažati hljebove... Kristovo djelovanje pretvaraju u ideologiju. Laura, Krist nas traži samo ako u Nj ne vjerujemo. Krist nas nalazi ako Ga ne tražimo. To je Pascalova istina: Našao si me jer me nisi tražio. Danas je to moja istina. Idi, Laura. Misli da se više ne znam radovati. Svaka je večer na ovom otoku neizmjerno tužna.
"Došla sam zato što je tvoje mjesto bilo prazno, razmišljala je Laura udaljujući se od sumračne obale Lanzarotea prema Tenerifeu, i što je noć bivala tamnija, to je otok postajao crveniji. Više ga ne podnosim. Opasno je živjeti na praznome mjestu i žudjeti za životom koji moj sin nije imao, i za ljubavlju koju si mi oduzeo. Ja sam izgubila sina, a ti Raquel. Oboje smo izgubili nešto što nam je bilo dragocjeno. Možda će Bog, ako ga ima, priznati taj gubitak pa će shvatiti našu bol. Više ne želim misliti na tebe. To me previše tješi i zanosi moju maštu. Želim te se posve odreći. Nisam te nikada upoznala."
Kad su se na ulazu u samostan rastali, Laura je trenutak čekala, zbunjena. Zašto ne dopuštaju ženama da uđu? Vidjela je da je ništa ne sprječava da uđe i posljednji put potraži Jorgea, posljednji put osjeti njegove vrele usne i kaže mu riječi koje više nikad neće izgovoriti.
- Volim te.
Četveronoške je u praznom refektoriju jezikom lizao pod, uporno i sustavno, pločicu za pločicom.

XVIII

Avenija Sonora, 1950.



U životu dođe trenutak kad ništa nije važno osim ljubavi prema pokojnicima. Sve moramo učiniti za mrtve. Ti i ja možemo patiti zato što je pokojnik odsutan. Nazočnost pokojnika nije sigurna, sigurna je jedino njihova odsutnost. Ali ono stoje nama potrebno nije ni pokojnikova nazočnost ni njegova odsutnost. Jorge, u mojoj kuci nema više nikoga. Ako želiš misliti da sam ti se vratila jer sam osamljena, neka ti bude.
Umro je moj muž Juan Francisco. Umrla mi je teta Maria de la O.
Ali smrt moga voljenog sina Santiaga jedina je zbiljska smrt, ona obuhvaća sve smrti i daje im smisao.
Tetinoj se smrti gotovo veselim. Umrla je kako je željela, u svom voljenom Veracruzu plešući danzćn s čovječuljkom po imenu Matias Matadamas, koji bi se obukao sav u prašnjavo-plavo kako bi moju tetu izveo dvaput na tjedan da se okreće "na opeci" na trgu.
Prava smrt Juana Francisca dogodila se već odavno. Njegovo je beživotno tijelo samo to potvrdilo. Do svog je kraja stigao vukući noge i govoreći: "Ništa mi se više ne događa", pitajući me "Jesmo li se ti i ja morali vjenčati?", zato što sam ga na dan smrti zamolila da više nikad jedno drugo ne optužujemo.
- Previše sam vremena izgubila mrzeći te.
- A ja pokušavajući tebe zaboraviti.
Jorge, tko je to rekao, on ili ja? Ne znam više. Ne znam više tko je od nas rekao: "Nemoj mi reći zaslužujem li tvoju mržnju pa ti neću reći zaslužuješ li moj zaborav."
Želim vjerovati da ga više nisam voljela kad je umro. Otkako sam se nakon tvog odlaska na Kubu vratila kući, nisam se prestala pitati zašto me prima natrag. Meksički macho ženu otjera, on ne trpi zbog nje. Je li Juan Francisco bio nešto više nego što sam mislila ili vjerovala da o njemu znam?
Za svoje sam sinove mogla reći da su snažni, veći nego što sam mislila, ali o mužu sam se samo znala pitati: je li slab ili pokvaren, je li pretvorio svoj neuspjeh u zanimanje kako bi izmamio jedini oblik ljubavi koji mu je preostao - tuđu sućut? Kako sam uopće mogla napustiti tako slaba čovjeka?
Moj sin Santiago svakog me dana podsjeća da je sve što volim mrtvo.
Tješim se kao što se svi tješimo. Vrijeme će učiniti svoje. Moći ću lakše podnositi prazninu.
A onda reagiram silovito, zaželim da moja bol nikada ne prođe, da mi sinov odlazak ostane zauvijek, zauvijek nepodnošljiv.
Tada postanem žrtvom vlastite oholosti. Pitam se, ne postaje li ljubav koja nema drugog oslonca osim uspomene, na koncu podnošljiva, pitam se, mora li ljubav koja želi ostati vječna bol, pobijediti zov pamćenja i tražiti prazninu, veliku prazninu u kojoj više ne bi bilo mjesta za sjećanje, za nježnost, nego samo za prazninu, za svijest o praznini, za odbacivanje bilo kakve utjehe...
Došla je odande odakle sam je najmanje očekivala. Sućut.
Bile su to suze Juana Francisca nad mrtvim Santiagom. Otac je oplakivao sinovu smrt kao da ga nitko na svijetu nije više volio od njega, tako tajno, tako samozatajno. Je li se zato držao daleko od njega, a uz Dantona? Kako bi manje patio kad Santiago ode? Je li plakao zato što nikad nisu bili prisni, ili je plakao zato što gaje volio više nego ikoga i što mu je samo smrt dopustila da otkrije svoje osjećaje?
Gledajući oca kako plače nad mrtvim sinom, Lauri su se u pamćenje vraćale jedna za drugom verbalne pljuske, kao da se sve one uvrede što su ih ona i muž izmjenjivali tijekom godina sada ponavljaju s još više gorčine: udajom za tebe kao da sam sudbini okrenula drugi obraz, ne govori sa mnom kao svetac s napasnicom, razgovaraj sa mnom, gledaj me u lice, zašto me ne prosuđuješ po mojoj želji da te volim, ljubim, Juane Francisco, umjesto što me osuđuješ zato što sam te varala? Ne znam zašto sam te zamišljala kao privlačnog i snažnog čovjeka, tako su o tebi govorili, uvijek si bio šapat, ono što "o njemu kažu", a nikad nisi bio zbilja, između tebe i mene nikada nije bilo ljubavi, bila je to opsejna, fatamorgana, a ne ljubav utemeljena na poštovanju i divljenju, koja nikad ne traju, život s tobom uništio me, pretvorio me u zbunjenu bolesnu osobu, ne mrzim te, umaraš me, previše me voliš, pravi ljubavnik ne smije voljeti previše, ne smije nam se ogaditi, Juane Francisco, naš je brak brak, ubilo gaje sve ili gaje ubilo ništa, tko zna, ali pokopajmo ga, dragi, jer smrdi, smrdi...
A sad bih mu mogla reći: Hvala, hvala, zahvaljujući tvojem prelakom obožavanju uzdigla sam se u nešto bolje, mogla sam upoznati ono neprestano očekivanje što ga zahtijeva ljubav, zahvaljujući tebi došla sam do Jorgea Maure, razlika između njega i tebe omogućila mi je da Jorgea razumijem i volim kao što tebe nikad nisam mogla voljeti...
- Mislio sam da imam više snage nego što je imam, Laura, Oprosti mi.
- Ne mogu osuditi ono najbolje u sebi na grob sjećanja. Oprosti i ti meni.
I sad ga je vidjela kako plače nad tijelom usahla sina i željela je zamoliti Juana Francisca da joj oprosti što u trideset godina zajedničkog života nije bila kadra proniknuti onkraj privida, legenda i neznanja o njegovu podrijetlu, mita o njegovoj prošlosti, o izdaji u njegovu sadašnjem životu...
Strašno je što njih dvoje mogu razgovarati tek sada kad im je umro sin. Strašno je otkriti da su oboje kriomice osjećali jednaku ljubav prema Santiagu Mlađem, da su oboje mislili isto, da Santiago ima sve, ljepotu, darovitost i velikodušnost, sve osim zdravlja, sve osim života i vremena da ga proživi. Tek su u tom trenutku otac i majka shvatili da su odbili sažalijevati Santiaga zato što u toj kući nikome nije bilo dopušteno nikoga sažalijevati. Samilošću možemo voljeno biće izdati.
- Zato si, Juane Francisco, tako napadno posvećivao pažnju Dantonu?
Laura je isticala rječitost šutnje između majke i sina. Zbližile su ih samoća i smirenost. Je li takav bio i odnos između Juana Francisca i Santiaga? Zar je govor o onom što se zbiva više nego uvreda? Je li to izdaja? Jesu li majka i sin motali konce u klupko pogađanja tuđih misli i zahvalnosti, svega osim sućuti, proklete, zabranjene sućuti? Je li otac, iz daljine, proživljavao i osjećao isto oduševljavajući se drugim sinom?
Svaka majka zna da ima djece koja se sama snalaze. Drskost je pokušavati ih zaštititi. Takav je bio Danton. Činilo joj se daje očeva naklonost posesivnost. Juan Francisco nije ništa shvaćao, sve je davao sinu Dantonu, koji nije ništa tražio, koji je odmalena cijeli dan radosno poskakivao, nesvjestan onoga što se događa u sjeni i tišini obiteljskog života kojim je živio njegov brat. Lauri je instinkt govorio da bi pretjerana pažnja, koja Dantonu nije bila potrebna a Santiagu jest, bila uvredljivija i škodljivija za ovoga drugog nego za onog otpornijeg sina. Problem nije bio u tom. Jedan se sin, Danton, kretao svijetom i sve izvrtao u svoju korist. A drugi je, Santiago, prezirao sve osim onoga stoje smatrao bitnim za svoje slikarstvo, svoju glazbu, svoju poeziju, svog Van Gogha i svog Egona Schielea, svog Baudelairea i svog Kimbauda, svoga Schuberta...
A sad, gledajući oca i sina, Juana Francisca i Dantona kako plaču nad lijepim, isposničkim mrtvim tijelom mladoga Santiaga, Laura je shvatila da su se braća voljela, ali ih je bilo sram pokazivati osjećaje, odnos je među braćom posebna vrsta muškog odnosa pa katkad treba čekati trenutak smrti da se taj odnos očituje kao ljubav, srdačnost, nježnost... Sada je Laura Diaz okrivljavala sebe. Je li svijetu ukrala sve njegove slave da bi ih dala samo Santiagu? Sve vrline samo njemu slabome. Zar jaki brat ništa nije zasluživao? Zar je doista izgubila dva sina?
- Znaš što - rekao joj je Juan Francisco poslije pogreba - jedne sam ih noći zatekao kako razgovaraju kao muškarci. Obojica su govorila: dovoljni smo sami sebi. Laura, proglasili su svoju neovisnost od tebe i od mene. To je zbilja nešto, zateći svoju djecu u trenutku kad proglašavaju neovisnost. Samo što je Santiago to ozbiljno rekao. Bio je samomu sebi dovoljan. Danton nije. Dantonu je potreban uspjeh, novac, društvo. Nije samomu sebi dovoljan, zavarava se. Zato smo mu potrebniji nego ikad.
Ima li još vremena za popravljanje pogrješaka počinjenih u trideset godina zajedničkoga života uz dva odrasla sina od kojih je jedan već umro? Santiago je prije smrti napisao pjesmu koju je Laura pokazala Juanu Franciscu, upozorivši ga na stih"Prevedeni mi smo životi"
Sto li to znači? Sto su značile te mladićeve rečenice Što ih je svakodnevno izgovarao: ne ostavljaj krletku otvorenom, ptice se uvijek vraćaju kući i više ne žele otići, a mačke ne, odu i vrate se i vrijeđaju... "Ne udara me uvijek sunce u glavu..." Možda to znači da se Santiago znao odvojiti od sebe, preobraziti se, otkriti drugog u sebi. I ona je to otkrila, ali mu nije rekla. A ti, Juane Francisco?
- Laura, moji su sinovi moj životopis, drugoga nemam.
- A ja?
- I ti si u tom, stara moja.
Je li to Juan Franciscova tajna: to da njegov život nema tajne zato što nema prošlosti, da je njegov život samo izvanjski, slava Juana Francisca govornika, sindikalnog vođe i revolucionara? A iza toga, što je iza toga? Ništa?
- U Villahermosi je bila jedna mongoloidna djevojčica. Prijetila je, napadala i pljuvala iz sve snage. Majka joj je morala staviti štitnike na uši, kao kobili, kako ne bi vidjela svijet i kako bi se smirila.
- Bila ti je susjeda u Tabascu?
Ne, nije imao susjeda, odgovorio joj je odmahnuvši glavom.
- Tko si ti? Odakle si? Zar mi to nikad nećeš reći? Opet je zatresao glavom.
- Znaš li da nas upravo to odvaja, Juane Francisco? Kad se učini da ćemo se razumjeti, ti opet odbijaš razgovor o tvom životu.
Ovaj put je odgovorio potvrdno.
- Što si učinio, Juane Francisco? Jesi li bio junak i onda se umorio? Ili je tvoje junaštvo bilo laž? Znaš da sam na koncu u to povjerovala? Kakav ćeš mit prenijeti svojoj djeci, i mrtvom i pokojnom sinu, jesi li o tom razmišljao? Što ćeš nam ostaviti u nasljedstvo? Potpunu istinu? Polovičnu istinu? Dobar dio? Loš dio? Koji dio sebe ostavljaš živom Dantonu, a koji pokojnom Santiagu?
Znala je da će samo vrijeme, koje se rasplinjuje kao dim, otkriti brižno čuvanu tajnu njezina muža Juana Francisca Lopeza Greenea. Koliko su puta zapravo jedno drugo pozivali da otvore srca? Zar neće nikada biti sposobni reći: sve ću ti reći odmah?
- Jednom ćeš shvatiti... - govorio je sve shrvaniji čovjek.
- Znaš na što me prisiljavaš? Prisiljavaš me da te pitam: Što ti moram dati, što od mene hoćeš, Juane Francisco, hoćeš li da ti opet govorim "dragi, ljubavi", iako vrlo dobro znaš da te riječi čuvam za drugog muškarca i za svoju djecu, nisu to riječi za tebe, ti si mi muž, Juane Francisco, ti nisi "moja ljubav, moj dragi, moj mili" (moj vitez, moj obožavani Španjolac...)?
Bojala se - ili je samo željela u to vjerovati - da će se Juan Francisco naglo probuditi iz mrtvila i obratiti joj se drugim glasom, istodobno novim i starim glasom svršetka. Naoružala se strpljivošću za taj kraj koji će doći, koji se vidljivo približavao tjelesnim propadanjem te ljudine širokih ramena i velikih ruku, dugačka trupa i kratkih nogu, kao u mnogih iz njegova staleža. Iz njegova staleža: Laura je htjela pripisati Juanu Franciscu bar nešto, rasu, stalež, pretke, obitelj, oca i majku, ljubavnice, prvu ženu, nezakonitu ili zakonitu djecu, pa što? Jednog je dana gotovo sjela u Međuoceanski vlak da se odveze natrag u Veracruz, a odatle brodom i cestom u Tabasco, gdje bi mogla provjeriti u matičnim knjigama, a onda je sebi rekla da hi to bilo prijezira vrijedno njuškanje pa je nastavila živjeti svojim uobičajenim životom, pomagati Fridi Kahlo - bolesnijoj nego ikad: amputirali su joj nogu, bila je vezana za postelju i invalidska kolica - i večeri provoditi na sijelima kod Riverinih sa novim izbjeglicama, Amerikancima što ih je progonilo kongresno Povjerenstvo za protuameričke djelatnosti...
Počeo je novi rat, hladni rat, a posvetio gaje Churchill svojim slavnim govorom: "Željezna se zavjesa spustila nad Europu od Szcecina na Baltiku..." Pokazalo se da su demokracije s pravom bile sumnjičave prema Staljinu. Paranoja starog diktatora dosezala je delirantne vrhunce, slao je u logore i osuđivao na smrt, ne svoje nepostojeće neprijatelje nego svoje prijatelje, od straha da mu jednoga dana ne postanu neprijatelji. Naređivao je okrutna, užasno suvišna preventivna ubojstva i zatvaranja... A Picasso je naslikao Staljinov "realistični" portret s golubicom jer je to čudovište, o kojem su Domingo Vidal, Basilio Baltazar i Jorge Maura toliko raspravljali na svojim tertulijama u "Cafe de Pariš", postalo za španjolskoga građanskog rata braniteljem mira, zakletim neprijateljem američkih imperijalista koji su se požurili i sami izmisliti svoju antikomunističku paranoju pa su pronalazili staljinističke agente ispod svakoga saga, u svakom newyorškom kazalištu i svakom hollywoodskom filmu. Ti su se novi prognanici počeli okupljati u kući Riverinih. Mnogi se nisu vraćali k njima, umorni od Diegova marksističkog blebetanja ili ogorčeni Fridinom odanošću baćuški Staljinu, kojega je portretirala i nerazumno hvalila, usprkos tomu što je (a možda upravo zato što je) Staljin naredio umorstvo Fridina ljubavnika Lava Trockog?
Laura se Diaz sjećala riječi Jorgea Maure: ne moramo promijeniti život, ne moramo preobraziti svijet. Moramo stvoriti raznolikiji svijet. Moramo se osloboditi iluzije o ponovno pronađenom jedinstvu kao ključu novog raja. Moramo vjerovati u vrijednost različitosti. Razlika jača identitet. Jorge je Maura rekao da se našao između dviju istina. Jedna je da će se svijet spasiti, a druga da će propasti. Obje su točne. Propast će pokvareno kapitalističko društvo. Ali će isto tako propasti idealističko društvo proizašlo iz revolucije.
- Vjeruj u mogućnosti što ih nudi sloboda - šapnuo je Lauri Diaz topao glas koji je nadjačao dubokoumne rasprave i plitke razgovore kod Riverinih. - Zapamti, osobni je integritet važniji od politike, bez njega je život u društvu bezvrijedan...
- Jorge - uskliknula je Laura neobično uzbuđeno. Okrenula se i našla licem u lice s još mladolikim čovjekom bujne kose, ali ne više crne kao nekoć, nego prošarane sjedinama, kao i njegove obrve.
- Ne. Žao mije što sam te razočarao. Basilio. Basilio Baltazar. Sjećaš me se?
Zagrlili su se s uzbuđenjem usporedivim s novim rođenjem, kao da su se oboje na neki način rodili u tom trenutku i mogli se na licu mjesta, u uzbuđenju zbog susreta, zaljubiti i opet biti mladi kao prije petnaest godina, ali su ovaj put oboje bili s nekim. I to zauvijek. Laura Diaz s Jorgeom Maurom, a Basilio Baltazar s Pilar Mendez. A Jorge, na svom otoku, zauvijek s onom drugom Mendes, Raquel.
Gledali su se neizmjerno nježno, nesposobni nekoliko trenutaka da bilo što kažu.
- Jesi li vidjela - nasmiješi se Basilio vlažnih očiju - još se nismo izvukli, stalno progonimo ili nas progone.
- Razumijem - rekla je slomljenim glasom.
- Među ovim "gringosima" ima vrlo simpatičnih ljudi. Gotovo su svi filmski ili kazališni redatelji, književnici, ima i veterana iz španjolskoga građanskog rata i iz Lincolnove brigade, sjećaš se?
- Kako bih zaboravila, Basilio?
- Gotovo su se svi sklonili u Cuernavacu. Kako bi bilo da odemo tamo na vikend i provedemo ga s njima u čavrljanju?
Laura je Diaz mogla samo poljubiti u obraz svog starog prijatelja, španjolskog anarhista, kao da opet ljubi Jorgea Mauru, kao da prvi put vidi vječno skriveno lice Armonije Aznar, kao da je s morskog dna isplivao lik njezina voljenog brata, Santiaga Prvog... Basilio Baltazar bio je katalizator prošlosti za kojom je Laura Diaz čeznula, ali ju je smatrala zauvijek izgubljenom.
- Pa i ne. Ti našu prošlost pretvaraš u sadašnjost, Basilio. I Ivala ti.
Poći u Cuernavacu na rasprave o politici, ali ovaj put s Amerikancima, ne više sa Španjolcima ni s meksičkim radničkim vođama koje su izdali Revolucija, Calles i Morones... To joj se nije svidjelo, obuzela ju je tuga kad se te noći vratila svojoj kuci u Aveniji Sonori, sada tako osamljenoj bez Marije de la O i bez Santiaga - njih su dvoje mrtvi, Danton se oženio i stanuje u groznoj, pastelnoj rokoko kući u Las Lomasu, a Laura se zarekla da nikad u nju neće nogom stupiti, iz estetskih razloga.
- Dantone, rekao si da ćeš punca i punicu natjerati da promijene ukus.
- Mama, pričekaj malo. Prilagođujemo se, to je dogovor. Moram ugoditi svom tastu, gospodinu Aspirinu, kako bih poslije mogao raditi što hoću. Već je pošandrcao, ne brini, više nema onih cijevi na krovnoj terasi...
- A tvoja žena?
- Šefice, kunem ti se da jadna Magda ništa ne zna, bez mene ne zna ni podrignuti.
- Tako si prost - Laura nije mogla suzdržati smijeh.
- Uvjerio sam je da dijete stiže iz Pariza.
- Dijete!? - uskliknula je Laura i zagrlila sina.
Postat ću baka u pedeset drugoj godini, razmišljala je Laura vraćajući se sa sijela u Covoacanu gdje se bila susrela sa starim prijateljem Basiliom Baltazarom. Bilo joj je četrdeset godina kad je upoznala Jorgea Mauru. Sada živi sama s Juanom Franciscom, ali postat ću baka.
Već ju je pojava Juana Francisca na vratima u kućnom ogrtaču i papučama podsjetila da je još supruga, sviđalo joj se to ili ne. S odvratnošću je odbacila odviše plemenitu misao koja joj je u tom trenutku prošla kroz glavu. Samo se u domu opstaje. Traju samo oni koji ostaju kod kuće. Vani leptiri, privučeni svjetlom, izgore i umiru. Sigurno je to mislio njezin djed, stari Nijemac don Felipe Kelsen, koji je prešao Ocean i zaustavio se na plantaži kave u Catemacu da odatle više nikad ne ode. Je li bio sretniji od svojih potomaka? Djecu ne valja prosuđivati po roditeljima, a još mnogo manje unuke. Nije prihvatljivo mišljenje da generacijski jaz nikad nije bio tako dubok kao sad. Svijet se sastoji od naraštaja koje razdvaja ponor, od bračnih parova koje katkad razdvaja glasna šutnja kakva je razdvajala njezina djeda Felipea od lijepe osakaćene supruge Cosime, iz čijeg sanjalačkog pogleda nikad nije nestao - Laura je to odmalena znala - opasan i zanosan lik Ljepotana iz Papantle. Gledajući kako joj Juan Francisco otvara vrata, u kućnom ogrtaču i papučama - u onim starim papučama s rupom za zračenje palca desne noge i u onom plišanom ogrtaču s kričavim prugama poput sarapea pretvorenog u ručnik - spopao ju je smijeh na pomisao da bi njezin muž mogao biti zatajeni sin Ljepotana iz Papantle, tog šumskog razbojnika iz Juarezovih vremena.
- Ženo, čemu se smiješ?
- Tomu što ćemo postati djed i baka, stari moj - rekla je smijući se živčano.
Nesvjesno je vijest o trudnoći snahe, male Ayub Longorije, konačno dotukla Juana Francisca. Kao da je vijest o skorom porođaju zahtijevala žrtvu, hitnu smrt, kako bi novorođenče zauzelo mjesto što ga je, nepotrebno, zauzimao starac koji je već navršio šezdeset devetu. Ma tko bi znao koliko mu je zapravo godina, pomislila je Laura smješkajući se, jer nitko nikad nije vidio njegov rodni list. Od te večeri, kad joj je otvorio vrata pustoga doma, vidjela ga je kao mrtvog. To jest, uzela mu je vrijeme koje mu je preostalo.
Više neće biti vremena ni za ona rijetka, žalosna milovanja.
Vidjela ga je kako zaključava vrata i navlači zasun kao da u tom tužnom i siromašnom stanu postoji išta što bi vrijedilo ukrasti.
Neće više imati vremena da kaže da je, na koncu konaca, ipak imao sretan život.
Vukući papuče otišao je u kuhinju skuhati kavu jer ga je to istodobno uspavljivalo i davalo mu osjećaj da čini nešto korisno, nešto svoje, bez Laurine pomoći.
Neće više imati vremena da promijeni taj ledeni osmijeh.
Polako je srkao kavu umačući ostatak peciva u bućkuriš.
Neće više imati vremena da pomladi svoju ostarjelu dušu, a kad bi i vjerovao u besmrtnost duše, teško bi mu bilo zamisliti da će njegova njega nadživjeti.
Pročačkao je zube.
Neće više imati vremena za vraćanje na početak, na mladenačke ideale i osnivanje neovisnih sindikata.
Ustao je ostavivši prljavo posuđe na stolu da ga opere dvorkinja.
Neće više biti vremena za novi i prvi zaljubljeni pogled, nikad tražen ili predviđen, uvijek izniman.
Izašao je iz kuhinje i pogledao stare novine za paljenje plamička u bojleru.
Neče više biti vremena za samilost koju starci zaslužuju i kad izgube tuđu ljubav i poštovanje.
Prošao je kroz dnevnu sobu s naslonjačima presvučenim plišem u kojima je Laura prije mnogo godina satima čekala dok je u blagovaonici njezin muž raspravljao o radničkoj politici.
Neće više imati vremena za ljutnju kad od njega zatraže rezultate, a ne više prazne riječi.
Okrenuo se i vratio u blagovaonicu kao da je ondje nešto zaboravio, uspomenu, obećanje.
Neće više imati vremena za opravdanja, govoriti daje postao članom partije na vlasti kako bi vlastodršce uvjerio da griješe.
Posrnuo je i uhvatio se za priručje na stubama.
Neće više imati vremena da pokuša promijeniti stvari unutar vlade i stranke.
Trebalo mu je cijelo stoljeće da prijeđe jednu stubu. Neće više imati vremena da osjeti kako ga ona osuđuje. Svaka se stuba pretvarala u kamen.
Neće više imati vremena da se osjeti osuđenim ili zadovoljnim što ga jedino ona može osuđivati, i nitko više.
Uspio je popeti se na kat.
Neće više imati vremena da ga osudi vlastita savjest.
Osjetio se izgubljenim. Gdje je spavaća soba, koja su vrata vrata kupaonice?
Više neće imati vremena da opet stekne ugled, stjecan godinama, a izgubljen u jednom trenutku, kao da ništa nije važno osim tog trenutka kada ti svijet okrene leđa.
A, evo, ovo je kupaonica.
Neće više imati vremena da čuje njezino pitanje: što si danas radio, i da joj odgovori uobičajenim: pa znaš.
Stidljivo je pokucao.
Neće više imati vremena da je svake sekunde uhodi, da za njom šalje detektive, da je malo ponižava zato što je previše voli.
Ušao je u kupaonicu.
Neće više biti vremena za to da ona dosadu i prijezir zamijeni ljubavlju i nježnošću. Nikad više.
Pogledao se u zrcalu.
Neće više imati vremena da privlači radnike i osjeti da ga oni vole.
Uzeo je britvu, sapun i četkicu za brijanje.
Neće više imati vremena da ponovno proživi povijesne dane štrajka u Rio Blancu.
Polako je zamiješao pjenu vlažnom četkicom na brijaćem sapunu.
Neće više imati vremena da opet osnuje Crvene revolucionarne bataljune.
Namazao je pjenom od sapunice obraze, gornju usnu i vrat. Neće više imati vremena za oživljavanje rada u sindikatu. Polako se brijao.
Neće više biti vremena da mu priznaju revolucionarne zasluge jer ih se više nitko ne sjeća.
Običavao je brijati se navečer, prije spavanja, jer mu je tako ujutro ostajalo više vremena prije odlaska na posao.
Neće više biti vremena da mu dadu zasluženo mjesto, majku im njihovu... Pa on je netko, učinio je velike stvari, zaslužio je to mjesto.
Obrijao se.
Više neće imati vremena ni za što drugo osim za priznavanje neuspjeha.
Obrisao je lice ručnikom.
Neće više imati vremena da se pita gdje je pogriješio? Glasno se smijao pred zrcalom.
Neće više imati vremena da otvori vrata ljubavi.
Vidio je nepoznata starca, drugog čovjeka koji je bio on sam i koji mu je išao ususret iz dubine zrcala.
Neće imati vremena ni da kaže volim te.
Pogledao je naborano lice, mlohavi podbradak, smiješno velike uši, kesice ispod očiju, sjedu kosu koja mu je odasvud rasla, iz ušiju, iz glave, iz usana - nalik na smrznuto sijeno, stari čempres.
Osjeti silnu potrebu, u isti mah bolnu i ugodnu, da sjedne i pokenja se.
Neće više imati vremena za ispunjenje obećanja da će doživjeti divnu, slavnu i na drugoga prenosivu sudbinu.
Spusti hlače prugaste pidžame koju mu je sin Danton darovao za rođendan pa sjedne na školjku.
Neće više imati vremena...
Prejako se napregnuo i pao naglavce, trbuh mu se ispraznio, a srce prestalo kucati.
Srušio se stari čempres.
Na podušju Juanu Franciscu Laura se požurila zaboraviti muža, to jest izbrisati sva sjećanja koja su je pritiskala poput prijevremenog spomenika nad grobom, svojim brakom; umjesto da razmišlja o gubitku Juana Francisca, sklopila je oči, stojeći uz lijes, i mislila na porođajne boli, na to kako je rađala sinove, kako je starijeg sina rađala bolno i dugo - od jedne do druge kontrakcije protekla bi vječnost - i kako je drugog, tečnog i mekog kao rastopljen maslac, rodila lako, kao daje popila gutljaj bijele kave... Položivši ruku na mužev lijes, odlučila je opet proživjeti porođajne boli, a ne bol zbog smrti, jer je shvatila da nam tuđa bol, tuđa smrt na koncu ostane tuđom, ni Danton ni Santiago nisu osjetili majčine porođajne boli, nisu, kad su došli na svijet, zaplakali ni od sreće ni od tuge, bio je to pobjedonosni usklik novorođenog "evo me", dok se majka muči i možda viče kao ona koja je rađajući Santiaga u užasnim bolovima vikala ne mareći što je čuju liječnik i bolničarke: "Prokleta bila, zašto si željela roditi, kakav je to užas, zašto me nisu upozorili, neću izdržati, neću izdržati, radije me ubijte, ne želim umrijeti, prokleto pseto, neka i ono umre!"
A sad je Juan Francisco mrtav, a da to ne zna. Ne osjeća nikakvu bol.
Ni ona. Zato se radije prisjećala porođajnih bolova kako bi oni koji su joj došli izraziti sućut - bivši drugovi, sindikalisti, niži vladini dužnosnici, pokoji zastupnik i, kao njihova upadljiva suprotnost, Dantonova bogata obitelj i prijatelji - vidjeli na njezinu licu tragove tuge, ali lažne, jer bol, pravu bol, osjeća samo onaj tko je proživljuje, samo rodilja, a ne liječnik koji je porađa ni dijete koje se rađa, osjećaje samo strijeljani kad kroz njega prolaze metci, a ne streljački vod ni časnik koji izdaje zapovijed, osjećaje samo bolesnik, a ne bolničarke...
Tko zna zašto, ali Laura se sjetila prizora sa Španjolkom Pilar Mendez pred vratima grada Santa Fe de Palencia kako usred noći viče da ne traži milost od svog oca, nego pravdu u skladu s poimanjem političkih fanatika, to jest daje u zoru strijeljaju zato što je izdala Republiku radi "ostvarenja cilja". I Laura je poželjela viknuti kao ona, ali ne zbog muža ili zbog djece, nego zbog sebe, jer se sjetila nečega običnog i strašnog, svojih porođajnih bolova, neopisivih, koji se ne mogu ni s kim podijeliti. Kažu da od boli čovjek zanijemi, da bol može biti samo vrisak, uzdah, neartikuliran glas. O boli govore oni koji je ne trpe. Jezik boli posjeduju oni koji opisuju tuđu bol. Istinska je bol nijema, ali te noći, bdijući uz muža, Laura Diaz nije htjela vikati.
Sklopljenih se očiju sjećala drugih mrtvih tijela, dvaju Santiaga, svog polubrata Santiaga Diaz a Obregona, strijeljanog u Veracruzu u dvadeset prvoj godini i sina, Santiaga Lopeza Diaza, koji je umro vlastitom smrću u dvadeset i šestoj godini u gradu Mexicu. Dvaju produhovljenih, jednako lijepih mrtvih tijela. Njima je posvetila svoju tugu. U dvojici njezinih Santiaga, u Starijem i Mlađem, spojili su se svi komadići života koji su se tijekom godina rasuli bez ikakva reda, kako bi mu dali svoj oblik, oblik dvaju mladih i lijepih tijela. Jer jedno je biti tijelo, a drugo je biti lijep.
Drugovi radnici htjeli su na lijes Juana Francisca staviti crvenu zastavu sa srpom i čekićem. Laura je to odbila. Simboli su suvišni. Nema nikakva razloga da svog muža poistovjeti s crvenom krpom, kojoj je prije mjesto u areni.
Drugovi odoše, uvrijeđeni, ali šutke. Svećenik ponudi da će izmoliti krunicu.
- Moj muž nije bio vjernik.
- Bog nas sve prima u svojoj milosti.
Laura Diaz otrgne raspelo što je ukrašavalo poklopac na lijesu i preda ga župniku.
- Moj je muž bio antiklerikalac.
- Gospođo, ne vrijeđajte nas. Križ je svetinja.
- Uzmite ga. Križ je sprava za mučenje. Bolje bi bilo da mu stavite minijaturna vješala ili giljotinu. Znate li da bi u Francuskoj Isusa Krista giljotinirali?
Lauru je zadovoljio šapat užasa i neodobravanja koji se začuo u redovima rodbine i prijatelja njezina sina Dantona. Znala je daje učinila nešto nepotrebno i izazovno. Izletjelo joj je. Nije se mogla obuzdati. Osjetila je zadovoljstvo. Odjednom joj se to učinilo kao emancipatorski čin, kao početak nečeg novog. Na koncu konaca, tko je ona odsad ako ne usamljenica, udovica, bez društva, bez obitelji, s jednim otuđenim sinom, uhvaćenim u mreže svijeta koji se Lauri Diaz činio vrijednim prijezira?
Ljudi su se počeli razilaziti, poniženi ili uvrijeđeni. Laurin se pogled susreo s pogledom jedine osobe koja ju je gledala prijateljski. Bio je to Basilio Baltazar. Ali prije nego što su stigli izmijeniti koju riječ, jedan oronuli čovječuljak, skupljen poput neoprezno oprana pulovera, u prevelikoj kabanici, čovječuljak kojemu je vrijeme istodobno zaoštrilo i ispralo crte lica i kojemu su dva čuperka sijede kose stršala iz ušiju poput smrznute trave, prišao joj je pruživši joj pismo i rekavši joj glasom koji je dopirao iz dubine vjekova: "Pročitaj, Laura, o tvom je mužu..."
Datuma na pismu nije bilo, a rukopis je bio starinski, svećenički, vještiji pisanju krštenica i umrlica, tih životnih alfa i omega, nego sporazumijevanju sa svojima bližnjima. Pročitala ga je navečer.
"Draga Laura, smijem li vas tako zvati? Naposljetku, poznajem vas od djetinjstva, pa iako je prošlo tisuću godina, moje sjećanje na vas uvijek je svježe. Znam da je vaš muž Juan Francisco umro ne odavši vam tajnu svoga podrijetla, kao daje prijezira vrijedno ili sramotno. A jeste li svjesni da je on isto tako, anonimno i tiho, umro? Biste li mi vi, kad bih vas danas zamolio, mogli reći kakav je bio život vašeg muža u proteklih dvadeset godina? Bili biste, draga Laura, u istom položaju kao on. Ne bi se ništa moglo reći. Mislite li da većina ljudi koji dolaze na ovaj svijet imaju o svom životu ispričati što iznimno? Jesu li zato manje važni i manje dostojni poštovanja, a katkad i ljubavi? Pišem vam, draga prijateljice, koju poznajem od vašega djetinjstva, da vas zamolim da se prestanete mučiti misleći na to stoje bio Juan Francisco Lopez Greene prije nego što vas je upoznao i s vama se oženio. Što je bio prije nego što se proslavio kao borac za pravdu u štrajkovima u Veracruzu i prije osnutka Crvenih bataljuna za Revolucije. To je bio život vašeg muža. Dvadeset godina slave, riječi i neustrašivosti, to mu je bio život. Nije imao života ni prije ni poslije svog "slavnog trenutka", ako dopustite da ga tako nazovem. Uz vas je umorni junak tražio odmor. Jeste li mu dali mir koji je od vas nijemo tražio? Ili ste vi od njega tražili ono što vam više nije mogao dati? Umorni junak, koji je proživio ono što se ne proživljava dvaput, svoj slavni trenutak. Došao je izdaleka i s dna, Laura. Kad sam ga kao dječaka upoznao u Macuspani, lutao je kao životinjica bez gospodara i bez obitelji, krao tu i tamo hranu kad mu više nisu bile dovoljne banane koje Tabasco velikodušno daruje najgladnijim siromasima. Prihvatio sam ga. Odjenuo ga. Naučio ga čitati. Znate da se to u Meksiku često radi. Mladi svećenik uči dječaka pisati i čitati jezik kojim će se taj dječak, kad odraste, poslužiti protiv naše Svete Majke Crkve. Takav je bio Juarez, a takav je bio i Lopez Greene. To prezime. Odakle mu kad nije imao ni oca ni majke, "ni kuće ni kućišta", kao što se kod nas dobro kaže. "Iz rekla-kazala, oče", Lopez je često prezime španjolskog podrijetla, a i prezime Greene je prilično često među obiteljima Tabasca koje potječu od engleskih gusara iz kolonijalnog razdoblja, kad je Sir Henry Morgan glavom napao obale zaljeva Campeche i opljačkao luke, iz kojih su u Španjolsku ispiovljavali brodovi puni meksičkog zlata i srebra. A Juan? Opet najčešće ime španjolskog jezika. A Francisco zato što sam ga naučio vrlinama najdivnijeg katoličkog sveca, Franje Asiškog... Ah, draga mala Laura, sveti se Franjo odrekao raskošnog života i naslada kako bi se pretvorio u Božjeg trubadura. Meni se, kao što znate, dogodilo suprotno. Vjera katkad oslabi. Ne bi bilo vjere kad ne bi bilo sumnje. Bio sam još mlad kad sam došao u Catemaco zamijeniti omilionoir župnika, sjećate ga se, velečasnog Jesusa Moralosa.
Više ću vam toga sada priznati. Ogorčila me aura svetosti oko župnika Moralesa. Bio sam vrlo mlad, sklon maštanju, pa i pokvaren. Ako je sveti Franjo od grješnika postao svetac, mogu i ja, ali obratno, postati pokvareni župnik, grješnik - kakve li sam vam grozote šaptao, Laura, prkoseći glavnoj zapovijedi Isusa Krista, Gospodina našega: ne sablažnjuj djecu. Zar postoji užasniji zločin nego onaj što sam ga počinio kad sam pobjegao iz sela i odnio blago najponiznijih, darove Malom Isusu iz Zongolice? Vjerujte mi, Laura, griješio sam kako bih mogao postati svetac. Bio je to moj naum, moje izopačeno franciskanstvo, ako hoćete. Oduzeli su mi pravo da obavljam službu Božju i takva ste me našli kad sam od ostataka ukradena novca životario na stanu i hrani kod vaše majke (Bog joj dušu prosti) u Xalapi. Vjerojatno ste o tom nešto rekli mužu. Sjetio me se i potražio me. Zahvalio mi je na podukama. Poznavao je moj grijeh. Priznao mi je svoj. Prijavio je časnu sestru, tobožnju "Carmelu", majku Gloriju Soriano, upletenu u umorstvo izabranoga predsjednika Alvara Obregona. Rekao je da je to učinio iz revolucionarnog uvjerenja. Tada je politika imala za cilj iskorijeniti klerikalizam koji je u Meksiku živio na račun sirotinje i podupirao izrabljivače. Nije oklijevao prijaviti je, to je bila njegova dužnost. Nikad nije pomislio na to da ćete to vi, Laura, iako niste vjernica, tako teško prihvatiti. Zanimljivo, ali žalosno. Ne mislimo na moralne posljedice svojih djela. Mislimo da moramo biti vjerni ideologiji, bilo da smo revolucionari, klerikalci, liberali, konzervativci ili cristerosi, dopuštamo da nam kroz prste isteče dragocjena tekućina koju, u nedostatku bolje riječi, zovemo "dušom". Grubo ste ga odbacili kad je prijavio majku Soriano i to je Juana Francisca dotuklo, isprva u njemu izazvalo zbunjenost, a poslije potištenost. Bio je to nadgrobni kamen na njegovoj karijeri. Bio je gotov. Učinio je smiješne stvari, plaćao uhodu da vas prati. Pokajao se zbog svoje gluposti, uvjeravam vas. Ali svećenik uvijek ostaje svećenik, znate kako to ide: makar mi odsjekli vrhove prstiju, neću prestati slušati i oslobađati od grijeha. Laura, Juan je Francisco zatražio od mene oprost zato što je prijavio majku Gloriju Soriano. Bio je to njegov način da mi zahvali što sam prihvatio neuka i bosonoga dječačića kojemu sam dao odgoj prije ništa manje nego šezdeset osam godina.
Ali je učinio još nešto. Vratio je blago Malog Isusa iz Zongolice. Jednog popodneva, kad su došli na večernjicu, mještani su našli nakit i darove, sve što su bili naslijedili i brižljivo čuvali opet se našlo na svome mjestu. Niste to čuli jer su vijesti iz Catemaca ostale u Catemacu, ali je zadivljeni narod to pripisao čudu Malog Isusa koji može opet skupiti svoje blago i vratiti ga na mjesto gdje i mora biti. Kao da im kaže: "Pustio sam vas da čekate kako biste osjetili da nema mojih darova i kako biste se još jače razveselili što su vraćeni." Čime si sve to platio, pitao sam Juana Francisca. Priznao mi je: radničkom članarinom. Jesu li znali? Nisu, rekao sam im da je to za žrtve epidemije nakon poplava rijeke Usumacinte. Nitko nije račune provjeravao. Laura, kamo sreće da se jednog dana vratite u rodno selo i vidite divan oltar koji imaju zahvaljujući Juanu Franciscu. Laura, oprosti muškarcima koji mogu dati samo ono što nose u sebi. Ili, kako kažu u mom selu: čovjek je kao naduta mješina. Mislim da se više nećemo vidjeti. Ne želim da se vidimo. Teško mi je bilo pokazati se danas pred tobom u kapelici. Lijepo je što me nisi prepoznala, majku mu... Ni ja se više ne prepoznajem, vrag me odnio. Sjeti se s malo ljubavi
ELZEVIRA ALMONTEA"
Za vikend je Basilio Baltazar posudio automobil pa su se Laura i njezin stari prijatelj, španjolski anarhist, odvezli u Cuernavacu.

XIX

Cuernavaca, 1952.



Laura je zaronila u vodu punu bugenvilija i izronila glavom iz vode tek na drugom kraju bazena. Uokolo je živo raspravljala skupina stranaca i strankinja, uglavnom iz Sjedinjenih Država, gdjekoji u kupaćem kostimu, a većina odjeveni, žene u širokim suknjama i "meksičkim" bluzama s kratkim rukavima i vezenim izrezima, a muškarci u košuljama s kratkim rukavima i ljetnim hlačama; gotovo su svi bili u sandalama, kojima su pokušali prilagodili svoje noge, svi su bez iznimke držali čašu u ruci, i svi su bili gosti blistavog engleskog komunista Fredrica Bella čija se kuća u Cuernavaci pretvorila u utočište žrtava ma-kartističkih progona u Sjedinjenim Američkim Državama.
Bellova žena Ruth bila je Amerikanka koja je na uzvišenu i istančanu ironiju svoga muža, Britanca, uzvraćala ovozemaljski grubo, kao da još od čikaških predgrađa, gdje se rodila, za sobom vuče svoje korijenje. Bila je žena velikih jezera i nepreglednih travnjaka, slučajno rođena na asfaltu "grada plećatih muškaraca", kako je Chicago nazvao pjesnik Carl Sandburg. Ruth je s lakoćom nosila na svojim plećima muža Fredrica i njegove prijatelje, bila je Sancho Panza visokog Britanca, vitkog i plavookog, vedra čela, ali potpuno sijede i rijetke kose oko gole pjegave kože na vrhu lubanje.
- Don Quijote izgubljenih stvari - rekao je Lauri Basilio Baltazar.
Ruth dobiva snagu od čeličnog podnožja, od vrha svojih bosih nogu na travi do prirodno kovrčave, kratke prosijede kose.
- Gotovo su svi filmski redatelji i scenaristi - nastavio je Basilio vozeći po autocesti od grada Mexica do Cuernavace, koja je nedavno puštena u promet i tako vožnju skratila na četrdeset pet minuta - pokoji profesor, ali uglavnom filmaši...
- Spasio si se, pripadaš manjini - nasmijala se Laura, koja je oko glave svezala rubac da se zaštiti od vjetra pri vožnji u kabrioletu MG što gaje republikanski pjesnik Garcia Ascot, koji se od progona sklonio u Meksiko, posudio svom prijatelju Basiliju.
- Možeš li me zamisliti da predajem španjolsku književnost uglednim američkim gospođicama na koledžu Vassar? - upitao je s veselom zluradošću Basilio vješto svladavajući cestovne zavoje.
- Tamo si upoznao ovo društvo crvenih?
- Ne. Ja sam takozvani "moonlighter", to jest, preko vikenda dopunski, besplatno, radim za newyoršku New School P'or Social Research. Polaznici su radnici, zreli ljudi koji nisu imali vremena za školovanje. Tamo sam upoznao mnoge od onih koje ćeš danas ti upoznati.
Htjela je zamoliti Basilija da se prestane ponašati prema njoj kao da je sažalijeva, neka prošlost koju su zajedno upoznali promatra sjećajući je se smireno i u sebi, jer su sve tuge i radosti iz prošlosti već ostavile traga na našim tijelima.
- Još si lijepa žena.
- Već sam prešla pedesetu. Malo.
- Ovdje ima žena koje su od tebe dvadeset godina mlađe, a ne usude se obući jednodijelni kupaći kostim.
Volim plivati. Rodila sam se blizu jezera i odrasla uz more.
Iz pristojnosti je nisu gledali kako skače u bazen, ali kad je izronila između bugenvilija, Laura je opazila daje ti "gringosi" što su se te subote okupili na objedu u Cuernavaci, u kući crvenog Fredrica Bella, gledaju radoznalo, s odobravanjem, sa smiješkom, opazila je također da je to društvo, the cmwd, kao na muralu Diega Rivere ili u filmu Kinga Vidora, u isti mah kolektivno i pojedinačno, zaključila je i znala da ih sve povezuju progoni, pa ipak je svatko od njih uspio sačuvati svoju individualnost, nisu bili "masa", makar su neki od njih vjerovali u mase; bilo je ponosa u njihovim pogledima, u načinu na koji su stajali, držali čašu ili podizali bradu, i bili ili bile to što jesu, na Lauru je snažan dojam ostavila jasna svijest o povrijeđenu dostojanstvu i o vremenu potrebnom da se dostojanstvo vrati. Bio je to azil političkih rekonvalescenata.
Neke je njihove priče već znala. Basilio joj je tijekom vožnje još nešto pripovijedao, morali su vjerovati u svoju individualnost, jer su ih progonitelji htjeli pretvoriti u stado, u crveno krdo, janjce komunizma, oduzeti im posebnost i pretvoriti ih u neprijatelje.
- Bili ste na odavanju počasti Dimitriju Šostakoviču u "WaldorfAstoriji"?
- Jesmo.
- Znate li vi da je to istaknuti sovjetski propagandist?
- Znam samo da je velik glazbenik.
- Nije ovdje riječ o glazbi, nego o subverziji.
- Senatore, želite li reći da Šostakovičeva glazba pretvara u komuniste sve koji je slušaju?
- Točno. To mi kaže moje uvjerenje američkog rodoljuba. Povjerenstvu je jasno da ne dijelite to uvjerenje.
- Ja sam Amerikanac kao i vi.
- Ali vam je srce u Moskvi.
(Žao nam je, ali više ne možete kod nas raditi. Naša se kompanija ne smije upletati u političke rasprave.)
- Je li točno da ste na svojoj televizijskoj postaji stavili na program festival filmova Charlieja Chaplina?
- Točno je. Chaplin je vrhunski komičar.
- Želite reći da je on jadni, tragični umjetnik. On je komunist.
- Možda, ali to neme nikakve veze s njegovim filmovima.
- Ne pravite se ludi. Crvena se poruka probija neopazice.
- Senatore, pa Chaplin je te svoje nijeme filmove snimao prije 1917. godine.
- Što se dogodilo 1917. godine?
- Sovjetska revolucija.
- A, dakle, Charlie Chaplin nije samo komunist, on je pripremao Oktobarsku revoluciju, a vi to upravo zato želite prikazivati, buntovnički udžbenik prerušen u komediju...
(Žao nam je. Postaja ne može emitirati vaš program. Oglašivači prijete da će nam uskratiti potporu budete li i dalje snimali subverzivne filmove.)
- Jeste li još i jeste li bili član Komunističke partije?
- Jesam. Kao što su njezini članovi i sad - ili su bili - četrnaest veterana koji su me dopratili pred ovo povjerenstvo, a svi su ratni invalidi.
- Crvena brigada, ha, ha!
- Na Pacifiku smo se borili za Sjedinjene Države.
- Borili ste se za Ruse.
- Bili su nam saveznici, senatore. Ali smo ubijali samo Japance.
- Rat je završen. Možete otići u Moskvu i ondje sretno živjeti.
- Mi smo lojalni Amerikanci, senatore.
- Dokažite to, odajte Povjerenstvu imena drugih komunista...
( ...u oružanim snagama, u Vanjskim poslovima, ali ponajprije na filmu, radiju i televiziji koja se rađa: kongresni su istražitelji najviše voljeli čeprkati po filmašima, družiti se s njima, slikati se s Robertom Tavlorom, Garvjem Cooperom, Adolphom Menjouom, Ronaldom Reaganom, koji su se svi po-(vrdili kao potkazivači - ili s Lauren Bacali, Humphrevjem Bogartom, Fredricom Marchom, Lilian Hellman, Arthurom Millerom - koji su imali hrabrosti prijaviti istražitelje...)
- Cilj im je bio: oduzeti nam našu individualnost kako bi nas pretvorili u neprijatelje ili suradnike, u dežurne krivce ili u pokazivače. Bio je to zločin makartizma.
Izronivši glavom iz vode, Laura je, vidjevši društvo okupljeno oko bazena, mislila to stoje mislila i zato se sama sebi začudila što joj je pozornost privukao sitni čovjek uskih ramena i sjetna pogleda, rijetke kose i tako brižljivo obrijana lica da se doimalo kao gumicom izbrisano, kao da svakoga dana britvom brije crte lica koje se onda ostatak dana bore da se iznova pojave i prepoznaju. Košulja bez rukava, preširoka i kaki bojo, hlače također nmširoke. iste boio, s pojasom od zmijska kože, poput onih kakve prodaju na tropskim tržnicama na kojima sve postaje korisno. Nije nosio cipele. Bosim je nogama milovao tratinu.
Izašla je iz vode ne skidajući pogleda s njega, iako on nju nije gledao, on nikoga nije gledao. Nitko nije obraćao pozornost na golotinju zrele ali poželjne pedesetogodišnje žene. Laura je, visoka i građena pravokutno, odmalena imala profil kao isklesan, smion i izazovan nos, a ne dječji nosić kao ružin pupuljak; od djetinjstva je imala gotovo zlatne oči utonule u veo podočnjaka, kao daje i dob ovojnica u kojoj se katkad rađamo, iako se gotovo uvijek stječe; imala je tanke usne Memlingovih madona, kao da im nikad nije pristupio anđeo s mačem koji nakon rođenja rascjepljuje gornju usnu i odgoni zaborav...
- To je stara židovska legenda - rekla je Ruth mućkajući novu bocu martinija. - Kad se rađamo, s neba silazi anđeo, mačem nas udari između vrha nosa i gornje usne, i načini tu udubinu koja se drukčije ne može objasniti - Ruth je nenalakiranim noktom prešla preko zamišljenih brčića kakve je imao "protokomunist" Chaplin - ali zato, prema toj legendi, zaboravljamo sve što smo znali prije rođenja, sva ona trenutačna intrauterinska sjećanja, uključujući tajne naših roditelja i slavu naših djedova i baka. "Salud!" rekla je na španjolskom velika majka plemena Cuernavace, kako ju je nazvala Laura priznavši to Basiliju smijući se. Španjolac joj je dao za pravo. Niti je ona to mogla spriječiti, niti oni žele priznati daje trebaju. Pa komu nije potrebna majka, nasmijao se Basilio, osobito ako svakog vikenda priprema pladanj bez dna pun špageta.
- Lovci na vještice izdali su brošuru pod naslovom Red Channels. Da se opravdaju, pozvali su se na svoje domoljublje i jednako budni antikomunizam. Ali bez prokazivanja ne bi uspjeli, ni oni ni njihova brošura. Grozničavo su počeli tražiti sumnjive osobe, katkad iz tako nategnutih razloga kao što je slušanje Šostakoviča ili gledanje Chaplinovih filmova. Prokazivanje u Red Channelsu značilo je tek početak lanca progona koji se nastavljao pismima osumnjičenikovu poslodavcu, prijetećim člancima protiv okrivljene kompanije, telefonskim pozivima radi zastrašivanja žrtve, a vrhunac bi bio poziv u Kongres pred Povjerenstvo za antiameričke djelatnosti.
- Basilio, htio si mi govoriti o nekoj majci...
- Pitaj bilo koga od njih za Mady Christians.
- Mady Christians bila je austrijska filmska glumica, tumačila je glavnu ulogu u vrlo slavnom kazališnom komadu"Remember Mama" - odgovorio joj je visoki muškarac s debelim naočalama od kornjačevine. - Bila je profesorica drame na Sveučilištu u New Yorku, ali se zapravo posvetila zaštiti političkih prognanika i ljudi raseljenih zbog rata.
- Ponudila je zaštitu i nama, španjolskim prognanicima - prisjetio se Basilio. - Tako sam je upoznao. Bila je vrlo lijepa žena, od kojih četrdeset godina, izrazita plavuša, s profilom nordijske božice i pogledom koji je govorio "ne priznajem poraz".
- Zaštitila je i nas, njemačke književnike, kad su nas nacisti protjerali iz Reicha - upao je muškarac četvrtaste brade i ugaslih očiju. - Utemeljila je Odbor za zaštitu osoba rođenih u inozemstvu. Ti su njezini "zločini" bili posve dovoljni daje Red Channels proglasi sovjetskom agenticom.
- Mady Christians - prisjećao se Basilio Baltazar smiješeći se raznježeno. - Vidio sam je prije nego što je umrla. Posjećivali su je detektivi koji joj se nisu htjeli predstaviti. Primala je anonimne pozive. Prestali su joj nuditi uloge. Netko se usudio ponuditi joj ulogu, istražitelji su obavili posao pa je televizijska kompanija ponudu povukla, iako su joj rekli da će joj predviđeni honorar isplatiti. Kako je moguće živjeti uz takav strah, u takvoj nesigurnosti? Braniteljica prognanika pretvorila se u unutrašnju prognanicu. "Nevjerojatno" - stigla je reći prije nego stoje umrla od izljeva krvi u mozak, u pedesetoj godini života. Dramaturg Elmer Riče rekao je na Madynu sprovodu da je predstavljala američku velikodušnost, a zauzvrat su je oklevetali, progonili, oduzeli mogućnost da radi i otjerali u smrt. "Nema smisla apelirati na makartističku savjest, jer oni nemaju savjesti!"
Mnogi su se ljudi s prošlošću okupili u kući Fredrica Bella, a kako je onamo često navraćala, isprva s Basilijem, a onda sama, kad se anarhistički profesor vratio djevičanskom redu koledža u Vassaru, Laura je počela razvrstavati odslušane priče, pokušala je istinske doživljaje odvojiti od nepotrebnih ili hitnih opravdavanja zbog povrijeđena dostojanstva. Reći da je tamo bilo mnogo ljudi s prošlošću - znači da je ondje bilo i mnogo ljudi različita podrijetla, a među pozvanim vikendašima, većinom nastanjenih u Cuerbavaci, uočavala se nazočnost srednjoeuropskih Židova - bili su najstariji, a njihove žene, okupljene u kružocima da ispričaju jedne drugima zgode iz prošlosti koja se činila povijesnom ali nije bila dulja od pedeset godina (toliko je bila brza sjevernoamerička povijest, rekao je Basilio). Ti su se parovi smijali prisjećajući se da su se rodili u susjednim selima u Poljskoj ili nekoliko kilometara od granice Ugarske i Besarabije.
Starčić drhtavih ruku i radosna oka ispričao je Lauri: bili smo krojači, torbari, trgovci, obespravljeni kao Židovi, pa smo emigrirali u Ameriku, ali i u New Yorku smo bili Židovi, neravnopravni, isključeni, pa smo svi otišli u Kaliforniju, gdje nema ničeg osim sunca, mora i pustinje, u Kaliforniju gdje prestaje kontinent, Miss Laura, svi smo došli u grad anđeoskog imena, grad mnogih anđela, grad krilatog sindikata koji kao da je čekao nas, srednjoeuropske Židove, da nam pomogne da se obogatimo, u Los Angeles gdje, kao što pripovijeda naša domaćica Ruth, krilato stvorenje silazi s neba i svojim nam mačem oduzima sjećanje na ono što smo bili, a više nikako ne bismo htjeli biti; zapravo smo mi Židovi izmislili Hollywood, a i Sjedinjene Američke Države, onakve o kakvima smo sanjali, mi smo ostvarili američki san više no itko, Miss Laura, ispunili smo ga lako prepoznatljivim dobrima i zlima, dobrima smo uvijek pripisivali pobjede, povezivali s nevinošću, junaku smo dali nevinu zaručnicu, stvorili smo nepostojeću ruralnu Ameriku, provincijsku i slobodnu, u kojoj uvijek pobjeđuje pravda, a čini se da su Amerikanci upravo to i željeli gledati, odnosno, oni su sebe htjeli takvima vidjeti, u zrcalu bezazlenosti i dobrote u kojemu uvijek pobjeđuju ljubav i pravda, eto, to smo mi dali američkoj publici, mi, Židovi protjerani iz Mitteleurope, pa zašto nas oni sada progone? Mi da smo komunisti? Mi idealisti?
- U zao čas - viknuo je McCarthv umjesto odgovora.
- Vi ste crveni, gospodine senatore - rekao je mali ćelavac.
- Svjedok je uvrijedio Kongres.
- Vi ste moskovski plaćenik, gospodine senatore.
- Odvedite svjedoka van.
- Vi ste najbolja propaganda koju je izmislio Kremlj, senatore McCarthy.
- Vodite ga van. Silom.
- Zar mislite da ćete obraniti američku demokraciju Staljinovim metodama? Zar mislite da se demokracija brani oponašanjem neprijatelja? - povikao je Harry Jaffe; to je ime izgovorio Basilio Baltazar, borili su se zajedno na Jarami, Vidal, Maura, Harry, Basilio i Jim. Bili su ratni drugovi.
- Mir, tišina, svjedok je uvrijedio vlast - viknuo je McCarthy cmizdravim glasom otmičara djece, usta razvučenih u vječno prijezirni osmijeh, brade koja bi mu izrasla već dva sata nakon brijanja, očiju životinje koja samu sebe progoni: Joe McCarthy bio je poput životinje svjesne da je čovjek koji žudi za svojom bivšom slobodom, slobodom prašumske zvijeri.
Za sve su kriva Braća Warner, upao je drugi starčić, oni su politiku, društvene teme, delinkvenciju, nezaposlenost, djecu prepuštenu zločinu, okrutnost zatvora, uveli u film, koji je Americi govorio: nisi više nedužna, više nisi ruralna, u tvojim gradovima haraju bijeda, izrabljivanje, organizirani kriminal i zločinci u rasponu od gangstera do bankara.
- Kao što se pitao Brecht: što je gore, opljačkati ili osnovati banku?
- Ja ću ti sve reći - odvrati prvi starčić, Laurin pouzdanik. - Film je kolektivno djelo. Pisac, ma koliko bio lukav, ne može L. B. Mayeru ili Jacku Warneru prodati rog za svijeću. Nije se rodio taj tko bi Mayera nadmudrio, rekao mu, čuj, ovaj film o plemenitom ruskom seljaštvu zapravo je skriveni hvalospjev komunizmu, Mayer ne bi povjerovao ni u kakvu prijevaru jer ih je sve on izmislio; upravo je zato on bio prvi koji je prokazao svoje suradnike. Izigravao vuka kojega su prevarili janjci. Vuk je izborio sebi oproštenje time stoje odveo janje na klanje kako hi sebe spasio od noža. Koliki li je bijes morao Mayer osjetiti kad je vidio kako McCarthy pije krv svim glumcima i scenaristima s kojima je Mayer sklopio ugovor, a Mayeru ne ostavlja ništa...
- Osveta je slatka, Theodore...
- Naprotiv, gorka je to hrana ako ti ne piješ krv onoga koji je razapet na križ jer si ga ti prijavio. U tom je otrov prokazivanja, ako si izdajica, moraš šutjeti, ne smiješ se ponositi sam sa sobom, živiš u sramoti...
Harry Jaffe je ustao, zapalio cigaretu i otišao u vrt. Laura Diaz zaputila se tragom njegove krijesnice, za žarom "Camela" u mračnu vrtu.
- Svi smo odgovorni za film na kojemu smo radili - nastavi stari producent Theodore. - Paul Muni nije odgovoran za Ala Caponea zato što ga je glumio u filmu "Scarface", niti je Edward Arnold kriv za plutokratski fašizam zato što gaje utjelovljivao u filmu "Meet John Doe". Mi smo svi, od producenta do distributera, odgovorni za svoje filmove.
- Fuenteovejuna, todos a una! - rekao je Basilio Baltazar smijući se i ne bojeći se da ga gringosi neće razumjeti.
- Dobro - bezazleno je primijetila Elsa, žena starog producenta - možda su ipak imali pravo oni koji su govorili da je jedno baviti se društvenim pitanjima u doba New Deala, a drugo kovati u zvijezde Rusiju za rata...
- Bili su naši saveznici! - povikao je Bell. - Morali smo Ruse prikazivati simpatičnima!
- Tražili su od nas da dižemo prosovjetski moral - upala je Ruth. - To su od nas zahtijevali Roosevelt i Churchill.
- I jednog lijepog dana netko ti pokuca na vrata i pozovu te pred Povjerenstvo za antiameričke djelatnosti samo zato što si Staljina prikazao kao dobrog, seljački lukavog striku Joa s lulom, kako nas brani od Hitlera - primijetio je visoki muškarac koji se sa svojim teškim naočalama, doimao kao da se prerušio u sovu.
- Pa zar nije bilo tako? - pobunio se smiješeći se čovječuljak guste kovrčave kose koja je završavala vrlo visokom prirodnom krestom. - Zar nas Rusi nisu spasili od nacista? Sjećaš li se Staljingrada? Zar smo već zaboravili Staljingrad?
- Alberte - pridružio mu se kratkovidni dugonja - a tobom neću nikad raspravljati. Uvijek ću se slagati s čovjekom koji je bio sa mnom, rame uz rame, s lisičinama na rukama zato što nismo htjeli prokazati svoje drugove pred McCarthvjevim Povjerenstvom. Ti i ja.
Tu je još nešto, rekao je Harry Lauri jedne noći kad su se u Bellovu vrtu uscvrčali cvrčci. Bilo je to slavno razdoblje. Bila je to bijeda jednoga razdoblja, ali i slava.
- Prije odlaska u Španjolsku surađivao sam, u sklopu Roosveltove Works Projects Administration, na projektu Crnačkoga kazališta, zbog kojega su 1935. u Harlemu izbili neredi. Poslije je Orson Welles postavio crnoga Macbetha i raspalio duhove, a kazališni kritičar "New York Timesa" dočekao ga je na nož. Kritičar je umro od upale pluća tjedan dana nakon što je to napisao. Bio je to voodu, Laura - nasmijao se Harry i zamolio je smije li je zvati imenom.
- Dakako, Laura - rekla je.
- Harry, Harry Jaffe.
- Da, Basilio mi je govorio o vama, o tebi.
- O Jimu, o Jorgeu.
- Priču mije ispričao Jorge Maura.
- Znaš, nikad ne znamo cijelu priču - rekao je Harry izazovno i sjetno i postiđeno, i sve to zajedno, pomislila je Laura.
- Ti, Harry, znaš cijelu priču?
- Naravno da ne znam - čovjek je pokušao vratiti svoj uobičajeni izraz na licu - pisac nikad ne smije znati cijelu priču, ispriča jedan dio, a čitatelja moli da nastavi. Knjiga se nikad ne smije zatvoriti. Čitatelj je mora nastaviti.
- Ne dovršiti, nego samo nastaviti?
Harry potvrdi proćelavom glavom i nepomičnim, ali izražajnim rukama. Basilio je Harryja opisao kako ga je vidio na Jaraini 1937. Tjelesnu je slabost nadoknađivao odlučnošću borbenoga pijetla. "Moram si priskrbiti životopis kojim ću nadvladati svoje društvene komplekse", govorio je tada Harry. Vjera u komunizam oslobodila gaje od svakog osjećaja manje vrijednosti. Mnogo je raspravljao, sjećao se Jorgea Maure, pročitao je svu marksističku literaturu, ponavljao ju je kao Bibliju i uvijek svoje rasprave završavao istom rečenicom: Vidjet ćemo sutra, we'll see tomorrow. Staljinove su pogrješke tek usputne nezgode. Budućnost je svijetla, ali Harry Jaffe je u Španjolskojipakbiozabrinut čovječuljak, intelektualno snažan, tjelesno slab i moralno neodlučan - komentirao je Maura - zato što nije znao slabosti nekritičnog političkog uvjerenja.
- Želim spasiti svoju dušu - govorio je Harry na bojištu u španjolskom ratu.
- Želim upoznati strah - govorio je njegov nerazdvojni prijatelj Jim, visoki, nezgrapni Newyorčanin koji je s Harryjem tvorio - smiješio se Jorge Maura - klasičan par, Don Quijotea i Sancha, ili Mutta i Jeffa, dodao je sada Basilio smiješeći se umjesto odsutnog prijatelja.
- Zbogom, kravate - zajedno su rekli Jim i Harry kad su Vincent Sheean i Ernest Hemingway otišli izvješćivati o ratu i raspravljali o tom koji će od njih dvojice imati povlasticu da drugom napiše nekrolog...
Mali Židov u sakou i kravati.
Ako je opis Harryja Jaffea prije petnaest godina bio točan, onda su ta tri petoljeća bila tri stoljeća za tog čovjeka koji nije mogao sakriti tugu, a možda ju je želio sakriti; ali se tuga uspijevala probiti kroz njegov beskrajno dalek pogled, kroz drhtava, tužna usta, kroz nemirnu bradicu i kroz neprirodno beživotne ruke, strogo kontrolirane kako ne bi pokazale iskreno oduševljenje i radoznalost. Sjeo bi na ruke. Stisnuo bi pesnice. Očajno bi ih spojio ispod brade. Harryjeve su ruke bile uvrijeđene i ponižene svjedokinje nemilosrdnosti makartizma. Joe McCarthy paralizirao je ruke Harryju Jaffeu.
- Nijednom nismo pobijedili, nije istina da smo ijednom pobijedili - izgovorio je Harry glasom ravnodušnim poput prašine. - Excitement, uzbuđenje. Toga je bilo. Bilo je vrlo uzbudljivo.Mi Amerikanci volimovjerovatiuonoštoradimoi oduševljavati se. Kako da događaj kao što je premijera komada The Cradle Will Rock Clifforda Odetsa ne objedini zadovoljstvo, vjeru i oduševljenje svojim smjelim i izravnim prikazom dnevnih događaja: štrajk automobilskih radnika, pobuna, brutalnost policije, pobijeni radnici kojima su pucali u leđa? Kako da se ne uzbuđujemo, ne zgražamo što je zbog naše predstave obustavljena novčana potpora radničkom kazalištu? Zaplijenili su nam kulise. Izbacili su scenske radnike. A onda? Ostali smo bez kazališta. Onda smo došli na genijalnu zamisao da komad izvedemo na licu mjesta, u željezari. Izvodit ćemo radničku predstavu u radničkoj tvornici.
Ah, kako je težak taj njegov pogled, poražen kad otvori oči i prijekoran kad ih sklopi, rekla je u sebi Laura ne skidajući, kao i uvijek, pogled s preplanulog čovječuljka koji je sjedio u meksičkom naslonjaču od pruća i kože, u parku na brežuljku s kojega se pružao pogled na Cuernavacu, grad izbjeglica, u kojemu si je Hernan Cortes dao sagraditi kamenu palaču zaštićenu kulama i topništvom da bi se izmaknuo od visine aztečkoga grada, koji je osvojio, sravnio sa zemljom i sagradio novi, renesansnis pravokutnom uličnom mrežom, grad šahovsku ploču.
- Kako bi se osjećao Cortes kad bi se vratio u svoju palaču i vidio se na Riverinim muralima kao nemilosrdnog konkvistadora gmazovskog pogleda? - upitao je Harry Lauru.
- Diego radi ravnoteže naslika i bijele, hrabre konje, sjajne poput oklopa. Ne može ne diviti se toj epopeji. Kao i svi Meksikanci - rekla je Laura primaknuvši svoje prste Harrvjevima.
- Poslije rata dobio sam malu stipendiju. Posjetio Italiju. Tako je Ucello slikao srednjovjekovne bitke. Kamo ćeš me sutra odvesti da nastavim upoznavati Cuernavacu?
Zajedno su otišli u Park Borda, gdje se Maksimilijan Austrijski predavao užitcima, u skrivenim vrtovima, raskošnim i vlažnim, daleko od carskoga dvora u Chapultepecu i besane ambicije svoje žene Charlotte.
- Koju nije dirao daje ne zarazi sifilisom - rekli su u jedan glas smijući se i brišući s usana pjenu od piva koje su pili na Cuauhnahuacu, glavnom trgu u Cuernavaci, blizu stabala gdje je Laura Diaz slušala Harryja Jaffea i pokušavala proniknuti njegovu tajnu skrivenu iza mučne priče, povremeno ublaživane ironijom.
- Kultura moje mladosti bila je kultura radija, slijepog, nevidljivog kazališta, i zato je Orson Welles mogao izazvati paniku uvjerivši svijet da se prilagođena radnja romana onoga drugog Wellsa, H. G.-a, upravo zbiva u New Jerseyju.
Laura se glasno nasmijala i zamolila Harryja neka posluša ča-ča-ča, koji je tada bio u modi u Meksiku i razlijegao se iz ju-ke-boxa u gostionici: Los marcianos llegaron ya Yllegaron bailando el ricacha.
- You know!
Zabranjeni kazališni komad izvodili su na mjestu radnje, u čeličani. Uprava je na to odgovorila priređivanjem piknika za radnike. Ovima je bilo draže provesti dan u prirodi nego na predstavi političkoga kazališta.
- Znaš, kad je komad ponovno izveden, redatelj je glumce smjestio među gledatelje. Tražili su nas po dvorani reflektorima. Otkrili bi nas naglo. Reflektor bi mi bljesnuo u lice, zaslijepio me, a ja bih počeo govoriti: "Pravda, hoćemo pravdu!" Bila je to jedina rečenica koju sam trebao izgovoriti iz dvorane. Onda bi se sve ugasilo i vraćali bismo se kući da čujemo nevidljivu radijsku istinu. Radiom su se služili i Hitler i Roosevelt i Churchill. Kako bih odbio govoriti na radiju kad me sama vlada Sjedinjenih Država, američka vojska, zamolila: ovo je "Glas Amerike", moramo poraziti fašizam, Rusija je naša saveznica, moramo kovati u zvijezde Sovjetski Savez? Što sam trebao učiniti? Baviti se protu-sovjetskom propagandom? Laura, zamisli da se usred rata bavim antikomunističkom propagandom. Poslali bi me na strijeljanje kao izdajicu. Radio sam ono što su od mene tražili, a i danas me optužuju kao protuameričkog prevratnika. Damned if you do and damned if you don't.
Nije se smijao dok je to govorio. Poslije, za večerom, skupinaod desetak uzvanika slušala je pozorno starog producenta Theodorea, koji je opet pričao priču o židovskoj seobi u Hollywood, o tom kako su Židovi stvorili Hollywood, na što mu je mlađi scenarist, koji se nikad nije pojavljivao bez leptir-kravate, grubo rekao neka prestane jer da svaka generacija ima svojih problema i trpi ih na svoj način, neće valjda sad žaliti za razdobljem depresije, nezaposlenosti, repova u kojima su prozebli ljudi čekali šalicu vruće, vodenaste juhe, kada nije bilo sigurnosti, nije bilo nade, kad je postojao samo komunizam, Komunistička partija, pa kako ne ući u nju, kako ćete se ikad odreći svog komunizma ako vam je Partija davala jedinu sigurnost, jedinu nadu vaše mladosti?
- Poreći da sam bio komunist bilo bi isto kao poreći da sam bio mlad.
- Najgore je što smo poricali sami sebe - dodao je drugi gost za stolom, čovjek profinjenih crta lica (poput reklame za košulje "Arrow", podrugljivo je primijetio Harry).
- Sto želiš reći? - upita Theodore. V - Da nismo bili stvoreni za uspjeh.
- Mi jesmo -jednoglasno su promrmljali starac i njegova žena. - Elsa i ja. Mi jesmo.
- Mi nismo -javio se muškarac profinjena izgleda, koji je dobro nosio svoje sjedine, ponosan na njih. - Komunisti nisu. Uspjeh je bio grijeh, svakako neka vrsta grijeha. A grijeh se mora ispaštati.
- Tebi je ipak dobro išlo - nasmijao se starac.
-To i jest problem. Brzo je došlo vrijeme za ispaštanje. Najprije komercijalni poslovi, odvratni. Scenariji za kurve i dresirane pse. Zatim rastrošan život kao kompenzacija. Kurve u krevetu i viski, manje dresiran od Rin-Tin-Tina. I naposljetku panika, Theodore. Spoznaja da nismo stvoreni za komunizam. Da smo stvoreni za užitak i trošenje. Dakako, stigla je i kazna. Bili smo prokazani i otpušteni kao komunisti,Theodore. McCarthy je naš anđeo istrjebljenja, neizbježan. Zaslužili smo to, fuck the dirty iveasel.
- A oni koji nisu bili komunisti? Oni koji su bili bezrazložno optuženi, oklevetani?
Svi su se okrenuli da vide tko je to rekao. Ali ta pitanja kao da nisu imala izvora. Kao da ih je izgovorio duh. Bio je to glas odsutnih. Samo je Laura, koja je sjedila kraj Harryja, shvatila da je to bivši španjolski borac mislio i možda rekao a da to nitko nije primijetio, jer je domaćica, Ruth, već skrenula razgovor na nešto drugo, poslužujući svoj pladanj bez dna s tjesteninom i poluglasno pjevušeći:You're gonna get me into trouble If you keep looking at me like that.
Harry je rekao da je radio slijepo i nevidljivo kazalište, da potiče maštu. A što je kazalište?
- Nešto što nestaje zajedno s pljeskom.
- A film?
- Maštarija koja nas sve nadživljuje, slika koja govori i miče se, a mije zaboravljamo i nastavljamo živjeti...
- Pobjegao si u Hollywood da pišeš scenarije?
Potvrdio je to, ali je nije pogledao, teško mu je bilo gledati u druge, a drugi su izbjegavali gledati u njega. Laura je malo-po-malo postajala svjesna te činjenice, tako flagrantne da je od toga postala tajnovita, nevidljiva kao radijski program.
Laura je osjetila da bi ona mogla postati predmetom Harryjeva pogleda, jer je nova, drukčija, nedužna, i ne zna ono stol svi drugi znaju. Svi su se prognanici ipak ponašali besprijekorno prema Harrvju. Svakog je vikenda dolazio kod Bellovih. Svake jo nedjelje večerao za istim stolom s ostalim prognanicima. Samo što ga nitko nije gledao. A kad je Harry i govorio, vladao je muk, primijetila je prestrašeno Laura, nitko ga nije slušao, pa se zato i činilo da nikad ne govori, jer ga nitko nije slušao, samo ona, samo mu ja, Laura Diaz, poklanjam pozornost, i zato je samo ona čula ono što je usamljeni čovjek govorio a da nije morao ni otvarati usta.
Komu li je prije govorio? Priroda je u Cuernavaci bila isto tako bujna kao veracruški krajolici iz djetinjstva Laure Diaz -iako sasvim drukčija.
Bila je to poremećena priroda, mirisala je na bugenvilije i na sporiš, na netom prerezan ananas i lubenicu koja krvari, na šafran, ali i zaudarala na govno i smeće nakupljeno u dubokim
jarugama što su obrubljivale sve povrtnjake, četvrti i kuće... Govori li toj prirodi mali newyorški Židov Harry Jaffe, koji je s Manhattana hodočastio u Španjolsku, a iz Španjolske u Hollywood da bi iz Hollywooda došao u Meksiko?
Laura je ovaj put bila strankinja u vlastitoj zemlji, drukčija, kojoj bi možda ovaj tako tihi i usamljeni čovjek mogao govoriti, ne glasno nego šaptom, koji je ona naučila čitati s njegovih usana, postupno, sprijateljivši se i premjestivši se s crvenog Bellova feuda u tišinu Parka Borda, u vrevu glavnog trga, u laganu i nesvjesnu opojnost vrtne restauracije Hotela Marik i sabranu osamu katedrale.
Harry ju je tu upozorio da se iza nabožnih kičastih zidnih slika iz XIX. stoljeća skrivaju druge, koje su licemjerni svećenici bez ukusa dali prekriti kao nešto primitivno, okrutno i premalo pobožno.
- Ti to znaš? Zbilja? - upita Laura ne krijući radoznalost i čuđenje.
- Znam, to mi je ispričao jedan svećenik, jako, jako ogorčen? Što vidiš ovdje?
- Presveto Srce, Djevicu Mariju, Sveta tri kralja - rekla je Laura, ali je mislila na oca Elzevira Almontea i nakit Malog Isusa iz Zongolice.
- Znaš li što je ispod?
- Ne.
- Evangelizacijski pohod jedinoga meksičkog sveca, San Felipea de Jesusa, čija je dadilja govorila: Onoga dana kad procvjeta smokva, mali će Felipe postati svetac.
- To je priča koju mi je kad sam bila dijete ispričao Zampavita, sluga kojega sam silno voljela.
- Felipe je u XVII. stoljeću otišao u Japan propovijedati evanđelje. Na slici koja se sada ne vidi nizali su se prizori opasnosti i užasa. Uzburkano more. Brodovi koji tonu. Hrabra i samotna svečeva propovijed. Naposljetku nevjernici razapinju sveca na križ. Njegova polagana agonija. Veliki film.
Sve je to prekriveno. Zbog pobožnosti. Laži.
- Harry, je li to pokajanje?
- Ne, nije to djelo pokajanja, to je drugo djelo, to je oholo prekrivanje novom istinom, trijumf simulacije. Film, kad ti kažem!
Pozvao ju je, prvi put, u kućicu koju je unajmio usred gaja od mangrovih stabala, nedaleko od trga. U Cuernavaci je dovoljno povući se nekoliko metara od šetališta da otkrijete kuće koje su gotovo skrovišta, skrivena iza visokih zidova boje indiga, prave oaze tišine gdje se nižu zelene tratine, crveni crjepovi, oker pročelja i šume koje se strmoglavljuju prema crnim vododerinama. .. Zapah vlage i šumske truleži. Harrvjeva je kuća imala vrt, terasu od danju užarenih a noću ledenih opeka, polupane crjepove na krovu, kuhinju u kojoj je nepomično sjedila tiha starica i hladila se lepezom od palmina lišća, i spavaću sobu pregrađenu zastorima koji su krevet s dobro nategnutim plahtama pretvarali u tajnu - kao da će netko kazniti Harrvja ostavi li krevet raspremljenim. Tri otvorena kovčega puna rublja, papira i knjiga oštro su odudarala od besprijekorno naravnane postelje.
- Zašto nisi izvadio stvari iz kovčega? Nije odmah odgovorio.
- Zašto nisi?
- Pa svakog trenutka mogu otići.
- Kamo?
- Home.
- Kući? Pa ti više nemaš kuće, Harry, ovo je tvoja kuća, zar ti nije jasno? Ovo je tvoja kuća, sve si ostalo izgubio! - uskliknula je Laura s mješavinom ljutnje i sumnjičavosti.
- Ne, Laura, ne, ne znaš kad...
- Zašto ne sjedneš i ne radiš?
- Ne znam što da radim, Laura. Čekam.
- Radi - rekla je, a htjela je reći, "ostani".
- Čekam. U svakom trenutku... Any moment now.
Harrvju se podala iz niza razloga, zbog godina, jer nije vodi la ljubav od one noći kad se Basilio oprostio od nje prije povratka na Vassar, ni ona ni Baltazar nisu ništa tražili jedno od drugoga, učinili su to iz poniznosti i sjećanja, u čast Jorgeu Mauri i Pilar Mendez, samo su njih dvoje, Laura i Basilio, mogli s nježnošću i poštovanjem predstavljati odsutne ljubavnike, ali taj ljubavni čin, učinjen iz ljubavi prema drugima, probudio je u Lauri Diaz apetit koji je počeo rasti, erotsku žudnju koju je, mislila je, ako ne izgubila svakako potisnula zbog svojih godina, zbog intimnih obzira, sjećanja na pokojnike, praznovjernog osjećaja daje odnekle iz mračne zemlje promatraju dva Santiaga, Jorge Maura i Juan Francisco - pokojnici ili nestali koji žive na mjestu gdje im je jedini posao bdjeti nad njom koja je ostala na ovom svijetu, nad Laurom Diaz.
- Ne želim učiniti ništa što bi narušilo moje samopoštovanje.
- Self-respect, Laura?
- Self-respect, Harry.
Druženje s Harryjem u Cuernavaci u njoj je probudilo novu nježnost, koju isprva nije prepoznavala. Možda se rodila iz igre pogledima na sijelima za vikenda - njega nitko nije gledao niti je on koga gledao sve dok nije stigla Laura pa su se njih dvoje pogledali. Nije li tako počela i njezina ljubav s Jorgeom Maurom, kad su im se pogledi sreli kod Diega Rivere i Fride Kahlo? Ali, koliko se razlikovao odlučan pogled španjolskog ljubavnika od nemoćnog, ne samo pogleda nego i cijelog tijela ovog tužnog Amerikanca, zbunjenog, ranjenog, poniženog i željnog nježnosti.
Laura ga je, kad su sjeli na postelju u kućici uz vododerinu, najprije zagrlila kao dijete, obgrlila ga oko ramena, držala ga za ruku, gotovo ga ljuljuškala, zamolila ga da digne glavu i pogleda je, htjela je vidjeti pravo lice Harrvja Jaffea, a ne masku progonstva, poraza i samosažaljenja.
- Dopusti mi da ti stvari složim u pretince.
- Don 't mother me, fuck you.
Imao je pravo. Ponaša se prema njemu kao prema kakvom slabom, malodušnom djetetu. Mora mu pružiti osjećaj da je muškarac, želim razbuktati plamen koji je u tebi ostao, Harry, kad te više ne privlači ni uspjeh, ni rad, ni politika, ni drugi ljudi, možda ti je ostao, šćućuren i obijestan kao tintilinić, tvoj penis, koji ne može reći "ne", jedini dio tvog života, Harry, koji možda i dalje govori "da", možda iz čiste animalnosti, a možda i zato što tvoja duša i moja duša više nemaju nikakva drugog oslonca osim seksa, ali to ne znaju.
- Katkad spolovila zamišljam kao dva patuljčića što nosićem izviruju između naših nogu, rugaju nam se, izazivaju nas da ih istrgnemo iz njihove tragikomične niše i bacimo ih u smeće, znajući da ćemo, ma koliko nas mučili, uvijek živjeti s njima, patuljčićima.
Ni s kim ga nije htjela uspoređivati. Izmicao je bilo kakvoj usporedbi. On je tu. To je bilo ono što je ona zamišljala. To je bilo ono stoje on zaboravio. Strastven zagrljaj, odgađan, bučan, uz neočekivane riječi i usklike njezine i njegove kao da su izašli iz zatvora u kojemu su predugo boravili, kao da je na samom izlazu iz kaznionice, s onu stranu rešetke, Laura čekala Harryja, a Harry Lauru.
- My baby, my baby.
- We'll see tomorrovo.
- Ja sam stari, bogati židovski producent koji nema zašto ovdje ostati, ja samo želim podijeliti sudbinu mladih gradskih Zidova koje progone makartisti.
- Znaš li što znači svaki dan početi riječima: "Je li ovo moj posljednji dan mira?"
- Kad čuješ da ti kucaju na vrata, ne znaš jesu li to kradljivci, prosjaci, policajci, vukovi ili jednostavno termiti koji buše svoje hodnike...
- Kako da znaš je li čovjek koji te posjetio i koji kaže da ti je oduvijek bio prijatelj, postao tvoj prokazivač? Kako da to znaš?
- Pobjegao sam u Cuernavacu jer nisam mogao podnijeti pomisao na još jedno saslušavanje.
- Postoji nešto okrutnije od toga da te progone, a to je da gledaš u nečijim očima izdaju.
- Laura, kako ćemo pomiriti našu bol i našu sramotu?
- My baby, my baby.

XX

Tepoztlan, 1954.



- Moram šutjeti, do kraja života.
Htjela ga je odvesti u grad Mexico, u neku bolnicu. Htio je ostati u Cuernavaci. Odlučili su zadržati se neko vrijeme u Tepoztlanu. Laura je mislila da će im ljepota i samotnost toga mjesta - prostrana suptropska dolina obrubljena velebnim planinama u obliku piramida, okomitim gromadama, kao nožem odrezanim, bez proplanaka ili brežuljaka u blizini, uspravnim i izazovnim poput velikih kamenih zidova podignutih da štite polja šećerne trske i vrijeska, riže i naranača - poslužiti kao utočište, a možda Harry opet počne pisati, ona gaje njegovala, to joj je bila uloga, preuzela ju je ne premišljajući se, veza stvorena među njima u protekle dvije godine bila je neraskidiva, postali su jedno drugome potrebni...
Tepoztlan će vratiti zdravlje njezinu nježnom, voljenom Harryju, daleko od neprestanog podsjećanja na tragične događaje u Cuernavaci. Kućica koju su unajmili bila je zaštićena, ali u sjeni dviju golemih masa, planine i crkve, samostana i tvrđave što su ih dominikanci sagradili natječući se s prirodom, kao što se to često događalo u Meksiku. Harry ju upozorio na to, na tu meksičku sklonost arhitekturi koja se natječe s prirodom, sklonost imitacijama planina, ponora, pustinja. Kućica u Tepoztlanu nije se ni s čim natjecala, zato ju je Laura Diaz i izabrala: izvana je bila jednostavna, sagrađena od gole sirove opeke, uz nepopločenu ulicu kojom je prolazilo više pasa lutalica nego ljudi, a iznutra opet nešto tipično za Meksiko, koji zna usred siromašne i zapuštene naseobine ponuditi oazu zelenila, biljke boje lubenice, fontane s bistrom vodom, mirna unutarnja dvorišta i svježe hodnike koji kao da dolaze iz velikih daljina i nemaju kraja.
Imali su samo jednu spavaću sobu i jedan starinski krevet, malu kupaonicu ukrašenu napuklim pločicama, kuhinju kao iz Laurina djetinjstva, bez električnih uređaja, s jednim štednjakom na ugljen u kojemu je trebalo održavati vatru mahalicom, ledenicu, pa je ledar svakoga dana morao donositi led za hlađenje Harrvjeva omiljenog piva "Dos Equis". Kućni se život odvijao oko unutarnjeg dvorišta, u kojem su imali meksičke naslonjače od pruća i kože, kožni stol, na kojemu je bilo teško pisati, jer je bio mekan i zamrljan od previše krugova mokrog dna pivskih boca. Bilježnice i pera odloženi su u pretinac u spavaćoj sobi. Kad je Harry opet počeo pisati, Laura je potajno pročitala stranice jeftinih školskih bilježnica na kojima se razlijevala tinta "Esterbrook" iz Harryjeva nalivpera. On je znao da ona čita, a ona je znala da on zna, ali se o tom nije govorilo.
"Jacob Julius Garfinkle, to mu je pravo ime. Odrasli smo u New Yorku. Ako si mali Židov s manhattanskog Lower Sidea, rodiš se s očima, nosom, ustima, ušima, nogama i rukama, s cijelim tijelom i nečim što je samo naše: s kamenčićem na ramenu, a chip on the shoulder, kao izazovom strancu (a tko ti nije stranac ako se rodiš u četvrti poput naše) da ti grubim udarcem ruke ili nježnim i prijezirnim pokretom prsta makne kamenčić što ga svi nosimo na ramenu, znajući da nam kamenčić nije tu stavljen, nego da smo s njim rođeni, daje to izraslina na našem poniženom, siromašnom doseljeničkom tijelu, bilo talijanskom, irskom ili židovskom (poljskom, ruskom, ugarskom ali uvijek židovskom), vidi se bolje kad se svučemo da se istuširamo ili vodimo ljubav ili budni spavamo, ali čak i kad smo odjeveni, kamenčić na ramenu probije tkaninu košulje ili kaputa, pojavi se, pokaže se i kao da kaže svijetu: daj, gnjavi me, vrijeđaj me, tuci, ponižavaj, nemoj se ustezati. Jacob Julius Garfinkle, a poznavao sam ga od djetinjstva, imao je na ramenu kamenčić veći nego itko, bio je sitan, tamnoput, opskuran Židov tupa nosa i nasmiješenih, ali okrutnih usana, podrugljivih i opasnih kao i njegove oči, kao njegovo držanje borbenog pjetlića, njegovo strojničko rešetanje riječima, njegov neprekidni oprez, jer opasnost čeka iza svakog ugla, na šarkama svaki li vrata, nesreća mu je mogla pasti na glavu s kakve terase, snaći ga na izlazu iz lokala, na trulom rubu riječnog pristaništa...
Julie Garfinkle uprizorio je u kazalištu proklete newyorške ulice i smrdljive kanale, razgolitio se i pokazao ranjivim, ali oboružan hrabrošću da izdrži nepravdu i uzme u obranu sve koji su se poput njega rodili u golemim getima, tim vječnim židovskim stambenim četvrtima "zapadne civilizacije". Upoznao sam ga u kazalištu. Bio je "zlatni dečko" u "Golden Boyu" Clifforda Odetsa, mladi violinist koji je svoju darovitost trampio za uspjeh u ringu pa ostaje bez ruku, bez prstiju i bez šaka kojima bi se mogao boriti s Joeom Louisom (također Židovom) ili Fe-lixom Mendelssohnom (također crncem). Sve je potpisivao. Da su mu rekli, pogledaj, Julie, nepravdu koju čine Židovima, crncima, Meksikancima, komunistima, Rusima, domovini proletarijata, siromašnoj djeci, onkocercijaznim bolesnicima na Novoj Gvineji, Julie bi potpisao, sve je potpisivao, a njegov je potpis bio čvrst, isprekidan, čitak, bio je nalik na milovanje i udarac šakom, na kap znoja i suzu - takav bijaše moj prijatelj Julie Garfinkle. Kad su ga pozvali u Hollywood nakon uspjeha u "Group Theateru", nije prestao biti vječni ulični Quijotte, tumačio je samoga sebe i očaravao publiku. Nije bio ni lijep ni elegantan ni udvoran ni ironičan, nije bio Cary Grant ni Gary Cooper, bio je John Garfield, dječak s opasnih newyorških ulica, sklon tučnjavama, koji je uskrsnuo na Beverly Hillsu gdje je blatnjavim cipelama ulazio u raskošne, ružičnjacima okružene kuće, i prljave noge umakao u kristalne bazene. Zato mu je najbolja uloga bila u filmu "Humoresque" s Joan Crawford. U tom je filmu opet postao ono što je bio na početku, siromašan dječak nadaren za violinu. A ona koja je bila ista kao on, doimala se kao bogata aristokratkinja, dobročiniteljica mladoga genija iz nepoznata grada, ali je zapravo i ona pripadala poniženima kao i on, onima što su došli s margina, samo je glumila daje bogata, školovana i otmjena kako bi prikrila da je, kao i on, dijete s ulice, skorojevićka oštrih noktiju i nježne stražnjice. Zato su se svađali, zato što su bili jednaki ali različiti. Joan Crawford i John Garfield, ona je glumila, on nije glumio. Kad je iz američkih kanala poteklo makartističko smeće, činilo se daje Julie Garfinkle idealna osoba za kongresnu istragu. Antiamerički tip, sumnjičav, tamnoput, stranog podrijetla, semit. A ni za što nije bio kriv. McCarthvju je to bilo najvažnije: zastrašiti nevinog. Ni za što nije bio kriv. A optužili su ga za sve, da je za vrijeme moskovskih čistki potpisivao apele potpore Staljinu, da je za vrijeme rata zahtijevao otvaranje druge fronte, da je kripto-komunist, da partiju financira patriotskim i američkim novcem kojim ga je plaćao Hollywood, da se zalaže za siromašne i razvlaštene (ovo je posljednje bilo dovoljno da postane sumnjiv, bolje bi bilo daje tražio pravdu za bogate i moćne...). Kad sam ga vidio posljednji put, njegov je stan na Manhattanu bio u neredu, ladice otvorene, papiri porazbacani, njegova žena, očajna, gleda ga kao luđaka, a Julie Garfield traži po čekovnim knjižicama, lisnicama i mapama, starim knjigama i poderanim putnim torbama dokaze, čekove koje mu imputiraju, vičući: "Zašto mi ne daju mira?" Imao je hrabrosti, ali je pogriješio što se odazvao na poziv kongresnog Povjerenstva za protuameričke djelatnosti upućen osobama koje su se smatrale lažno optuženima. Povjerenstvu je već sam dolazak bio dostatan dokaz krivice. Hollywoodski ultrareakcionari, Ronald Reagan, Adolph Menjou ili mama glumice Ginger Rogers odmah su potvrdili sumnje, a kongresmeni su podatke proslijedili hollywoodskim novinarskim stručnjacima za skandale. Hedda Hopper, Walter Winchell, George Sokolsky - svi su oni živjeli od krvi svojih žrtava, poput Drakula s papirom i tintom. Američka je legija pozvala svoje veteranske postrojbe da "picketiraju", sprječavaju gledatelje da gledaju filmove u kojima je glumio sumnjivac. Primjerice, John Garfield. Onda je producent njegovih filmova mogao reći ono što su rekli i Garfieldu: opasan si. Ugrožavaš sigurnost studija. I otpustiti ga. "Julie, moli milost od njih, priznaj i živi u miru!", "Julie, odaj imena drugih ili ćeš ostati bez posla." Tada se mali uličar iz siromašnih newyorških četvrti ponovno rodio, gol i kukasta nosa, stisnutih šaka i promukla glasa. "Samo se slabouman čovjek brani od slaboumnog McCarthvja. Zar misliš da ću biti zatočenik onog što kaže onaj bijednik Ronald Reagan? Pusti me da i dalje vjerujem da sam čovjek, Harry, pusti me da i dalje vjerujem da imam dušu. Hollywood mu je najprije rekao: "Ne možemo te zaštititi", i onda: "Više ti ne možemo dati posla", i naposljetku: "Dat ćemo im dokaze protiv tebe." Najvažnija je kompanija, studio. "Ju li, razumiješ, ti si samo jedan, a mi zapošljavamo tisuće osoba Hoćeš li da svi pomru od gladi?" Julie Garfmkle umro je od in farkta u trideset devetoj godini života. Možda je to i točno, imao je slabo srce i svaki mu je čas moglo stati, ali je činjenica da su ga našli mrtva u krevetu jedne od njegovih brojnih ljubavnica. Tvrdim daje John Garfield umro kurvajući se, a ja mislim daje to smrt na kojoj mu čovjek može pozavidjeti. Kad su ga pokopali, rabin je rekao da je Julie došao kao meteor i otišao kao meteor. Abraham Polonsky, koji je režirao jedan od posljednjih i možda najbolji Julieov film Force of evil, rekao je: "Branio je svoju čast dječaka s ulice i zbog toga su ga ubili." Ubili su ga. Umro je. Deset je tisuća ljudi prošlo uz njegov lijes da mu odaju počast. Komunisti? Agenti koje je poslao Staljin? Bio je tamo i plakao Clifford Odets, autor filma Golden Boy, ponos ljevičarske književnosti, kojega je kongresno Povjerenstvo pretvorilo u prokazivača, najprije je prokazivao mrtve, uvjeren da im ne može više nauditi, onda je izdao žive kako bi spasio sebe, a naposljetku je prokazao sebe kad je, kao toliki, rekao: "Nisam imenovao nikoga tko već prije nije imenovan". Kad je Odets plačući otišao s pogreba Johna Garfielda, izbila je tučnjava. Jacob Julius Garfinkle živio je do kraja dijeleći udarce po newyorškim ulicama".
Kad su ljetne kiše počele natapati vrt i uvlačiti se u zidove kuće ostavljajući na sirovoj opeci tamne mrlje, Harryja Jaffea počelo je gušiti pa je Lauru Diaz zamolio da svakako pročita njegove bilježnice o Johnu Garfieldu.
- Bilo je ipak optuženika koji nisu nikoga prokazali i koji se nisu dali prestrašiti i dotući, zar ne, Harry?
- Upoznala si ih u Cuernavaci. Neki su pripadali hollywoodskoj Desetorici. Ti su doista imali hrabrosti da ne progovore i da se ne daju zastrašiti, ali ponajviše su se istakli hrabrošću da se ne predaju tjeskobi, da se ne ubiju, da ne umru. Jesu li zato bolji? Jedan drugi moj kolega iz "Group Theatera", glumac J. Edward Bromberg, ispričao se Povjerenstvu da ne može doći jer je bio doživio infarkt. Kongresmen Francis E. Walker, jedan od najgorih istražitelja, rekao mu je da su komunisti vrlo vješti u donošenju ispričnica koje im potpisuju njihovi liječnici, nedvojbeno također simpatizeri crvenih, ako ne i nešto više od toga. Eddie Bromberg umro je ove godine u Londonu, Laura. Često me je, kad su ga stavili na hollywoodskii crnu listu, nazivao i govorio mi: Harry, ispred moje kuće vječno stoje neki tipovi, dan i noć, na smjenu, ali uvijek dvojica, stoje uz uličnu svjetiljku da ih se vidi, a ja pozorno promatram kako me pozorno promatraju i čekam telefonski poziv, više se uopće ne mogu udaljiti od telefona, Harry, mogu me opet pozvati pred Povjerenstvo, mogu mi javiti da su meni obećanu ulogu već dali drugomu, ili me, naprotiv, mogu pozvati kako bi me iskušali nudeći mi ulogu, ali pod uvjetom da surađujem, to jest prokazujem ljude, Harry, događa se to pet do šest puta na dan, cijeli dan provodim uz telefon pitajući se, kolebajući se, trebam li progovoriti ili ne, moram li misliti na svoju karijeru ili ne, moram li se skrbiti za ženu i djecu ili ne, a uvijek naposljetku kažem ne, neću progovoriti, Harry, ne, nikomu ne bih nanio zlo, Harry, ali nadasve, Harry, ne bih htio nauditi sebi, jer moja je odanost drugovima odanost meni. Nisam ih spasio, a nisam spasio ni sebe...
- A ti, Harry, ti ćeš pisati o sebi?
- Užasno se loše osjećam, Laura, daj mi pivo, budi tako dobra...
Drugog jutra, kad su papige zakriještale i raširile svoje kreste i krila kao da najavljuju vijest, dobru ili lošu, Harry je odgovorio Lauri dok su doručkovali.
- Govorio si mi samo o onima koji su propali zato što nisu progovorili. Međutim, rekao si mi i to da neki nisu pokleknuli, da ih je šutnja čak ojačala - bila je uporna Laura.
- "Može li biti nedužnosti kad nema krivice?" - citirao je Harry. - Rekao je to Dalton Trumbo kad je počeo lov na vještice. Poslije se narugao istražiteljima, pisao je scenarije pod pseudonimima, pod pseudonimom je dobio i Oskara, a Akademija se umalo usrala od straha kad je Trumbo otkrio da je on autor. A kada sve prestane, pretpostavljam da će Trumbo biti taj koji će reći da nije bilo ni junaka ni nitkova, ni svetaca ni demona, samo je bilo žrtava, Laura. Doći će dan kad će svi optuženici biti rehabilitirani i proslavljeni kao heroji kulture, a onda će se suditi tužiteljima i osramotit će ih se kao što su zaslužili. Trumbo je imao pravo. Svi smo žrtve.
- I progonitelji, Harry?
- Da. Njihova djeca mijenjaju svoja imena, ne žele priznati da su djeca prosječnih ljudi koji su stotine nedužnih osudili na bijedu, bolest i samoubojstvo.
- I prokazivači, Harry?
- Oni su najteže žrtve. Na čelu im je utisnut Kainov pečat. Harry uzme nožić iz zdjele za voće pa se poreze po čelu. Laura gaje užasnuto pogledala, ali ga nije spriječila.
- Moraju si odrezati ruku i jezik!
Harry gurne nožić u usta. Tada Laura vrisne i zadrži ga, otme mu nožić iz ruke i jecajući ga zagrli.
- Osuđeni su na progon i na smrt - tiho je Harry šapnuo Lauri na uho.
Laura je brzo naučila čitati Harryjeve misli, a on njezine. Ravnomjeran ritam tropskih zvukova sve je činio lakšim. Poznavala je taj ritam od djetinjstva u Veracruzu, ali gaje zaboravila u glavnom gradu gdje su zvuči slučajni i nepredvidivi, uljezi, paraju uši kao nespretni nokti kad zastružu po školskoj ploči. Naprotiv, u tropima cvrkut ptica najavljuje zoru, a njihov simetrični let sumrak, priroda se bratimi sa zvonima koja pozivaju na zornicu i večernjicu, nasadi vanilije ispune zrak svojim mirisom onoliko koliko smo im pažnje posvetili, a mahune vanilije u ormarima, gdje ih čuvaju, šire u isti mah iskonski i profinjen miris. Kad bi Harry za doručkom posipao paprom jaja, Laura bi pogledala procvjetali papar u vrtu: prozračnu krunu boje sutona optočenu žutim dragim kamenjem. U tropima nema hijata. Prelazi se iz vrta ravno za stol ubijajući škorpione, najprije u kući, a poslije u vrtu pod kamenjem, za svaku sigurnost. Bili su to bijeli škorpioni pa se Harry smijao kad ih je gazio.
- Žena mije govorila da bih se trebao malo sunčati. Trbuh ti je bijel kao sirovi riblji filet. Takvi su škorpioni.
- Hej, trbuše huachinanga - nasmije se Laura.
- Isključi se, govorila mi je, to nije tvoje, u to ne vjeruješ, ne vrijede toliko tvoji prijatelji. I onda ista stara pjesma: "Nijetvoj problem u tom što si komunist, nego u tom što si izgubio talent, Harry!"
Ipak bi sjeo za radni stol i pisao, jer mu je naposljetku i usprkos svemu pisanje nedostajalo, a u Tepoztlanu je počeo pisati redovitije, počinjao je s minibiografijama žrtava kakve su bili Garfield i Bromberg, njegovi prijatelji. Zašto ne piše o svojim neprijateljima, istražiteljima? Da, doista, zašto piše samo o ranjenim i dotučenim žrtvama kao što su Garfield i Bromberg, a ne o jakima koji su nadvladali dramu, nisu plakali, borili se, oduprli i ponajprije se rugali čudovišnoj gluposti tih sudskih postupaka? Dalton Trumbo, Albert Maltz, Herbert Biberman. O onima što su pobjegli u Meksiko, prošli kroz Cuernavacu ili se u njoj nastanili. Zašto ih Harry Jaffe gotovo i ne spominje? Zašto ih ne uvrštava u životopise koje piše u Tepoztlanu? A, što je najvažnije, zašto nikada ne spominje one najgore, one koji su prokazivali, odavali imena, Edwarda Dmytryka, Eliju Kazana, Leeja J. Cobba, Clifforda Odetsa, Larrvja Parksa?
Harry zgnječi škorpiona udarivši ga cipelom.
- Štetni se kukci prilagode najneprijateljskijem okružju preživljujući i tamo gdje bi se reklo da nema života. Tako jeTom Paine opisao predrasude.
Laura je pokušavala zamisliti o čemu razmišlja Harry, sve ono što joj nije govorio, ali mu se vidjelo u grozničavim očima, Nije znala da i Harry čini isto, misli da čita Laurine misli, promatra je ujutro iz postelje kako se češlja pred zrcalom, uspoređuje još mladu ženu koju je upoznao prije dvije godine kad je izronila iz bazena punog bugenvilija s ovom gospođom od pedeset šest godina koja svaki put ima sve više sijedih i svoju prosijedu kosu jednostavno skuplja u punđu na potiljku a to još više ističe njezino bistro čelo i koščato lice, fini, istaknuti nos, tanke usne gotičkoga kipa. Sve to ublažava bistrina i sjaj jantarnožućkastih očiju u tamnim dupaljama. Promatrao ju je kako obavlja kućne poslove u kuhinji, kako namješta postelju u sobi, pere posuđe, priprema jelo, dugo se tušira, sjedi na zahodu, prestaje se služiti higijenskim ulošcima, pati od naglih vrućina, šćućurena spava u položaju fetusa, dok je on, Harry, ležao ispružen kao ploča sve do dana kad su se njihovi položaji neobjašnjivo izokrenuli pa je on zaspao kao fetus, a ona se ispružila kao daska - dječak i njegova guvernanta...
Mislio je da misli isto što i ona kad se gleda u zrcalu, kad se ljubavnici izvlače iz nježnog noćnog zagrljaja: jedno je biti tijelo, a drugo je biti lijepa... Kako je toplo i ugodno grliti se i voljeti se, i tako blagotovorno... U ljubavi je dobro to što zaboraviš na svoje tijelo da bi se utopio u tijelu drugoga, a drugi upije moje tijelo da ne misli na ljepotu, prestajemo promatrati sebe bez drugoga, oboje slijepi i spojeni, samo dodir, samo užitak, prestajemo suditi o ružnoći ili ljepoti jer to u mraku više uopće nije važno, dva se tijela stope i prestanu se promatrati izvan sebe, prestanu suditi jedno o drugom izvan sebe spojenih ljubavnim činom i izgube svaki pojam o ružnoći ili o ljepoti, o mladosti ili starosti... Harry je tako u sebi mislio uvjeren da mu Laura govori: u tebi vidim samo unutarnju ljepotu...
Njegov je slučaj jednostavan: sve je mršaviji, bijel kao trbuh huachinanga, rekla je Laura, čak nije zgodan ćelavac, nego prije očerupani jadnik s nekoliko neposlušnih pramenova koji odolijevaju potpunoj ćelavosti u kojoj ima dostojanstva. Čuperci suhe trave na vrhu glave, iznad ušiju i na potiljku. Njezin je slučaj teži, ljepota je Laure Diaz očita, pokušao joj je reći Harry, bliska klasičnoj ljepoti, koja je zapravo samo poimanje ljepote nametnuto još od vremena starih Grka, ali je mjerilo ljepote moglo biti i drukčije, na primjer aztečka božica, Coatlicue a ne Miloska Venera.
- Sokrat je bio ružan, Laura. Svake se noći molio da vidi svoju unutarnju ljepotu. Koja je dar bogova. Misao i mašta. U tom je bila Sokratova ljepota.
- Nije htio da je i drugi vide?
- Mislim daje njegov govor govor ohola čovjeka. Bio je tako tašt daje radije popio otrov od kukute nego da prizna da je pogriješio. Nije pogriješio. Izdržao je do kraja.
Njihov bi razgovor naposljetku skrenuo na isto, ali nikad ne bi prodrli u srž "tog istog". Sokrat je umro a da nije porekao svoje riječi. Kao i žrtve makartizma. Za razliku od makartističkih doušnika. I sad ju je Harry promatrao kako se promatra u zrcalu i pitao se vidi li ona isto što i on, vanjsko tijelo koje gubi ljepotu ili unutarnje tijelo koje dobiva drugu ljepotu. Samo u ljubavi, samo u ljubavnom činu to pitanje izgubi svaki smisao, tijelo nestaje, pretvara se u sam užitak, a užitak nadmašuje svaku moguću ljepotu.
Ona njega kao da ipak nije osuđivala. Prihvaćala ga je takvog kakav je, a Harry je zbog toga dobivao želju da bude neugodan, daje pita: ma zašto ne obojiš kosu, zašto se ne češljaš s više stila, zašto više nimalo ne želiš biti koketna, gleda me kao da sam njegova bolničarka ili dadilja, htio bi me pretvoriti u sirenu, ali mom jadnom Odiseju brod tone, nepokretan je, nestaje u moru pepela, guši se u dimu, nestaje polako u magli svojih Camela - četiri kutije na dan kad mu paket pokloni Fredric Bell, ili pet kutija Raleigha bez flltera, cigareta što imaju okus sapuna, kaže, kad se zadovolji s najboljim što mu nudi kiosk na uglu.
- Katkad je ono najbolje ujedno i jedino. Ovdje je ono jedino gotovo uvijek i najgore.
U subotu su bili na tržnici i on odluči kupiti drvo života. Nije imala razloga usprotiviti se kupnji, ali ipak je to učinila. Ne znam zašto sam bila protiv, razmišljala je poslije, kad cijeli tjedan zbog toga nisu razgovarali, zapravo ti glineni lonci premazani s tisuću boja i nisu ružni, ne vrijeđaju ničiji ukus, iako nisu ni čudo folklorne mašte i profinjenosti, kao što on tvrdi, ne znam zašto sam mu rekla da su izrazito neukusni i kičasti, da ih kupuju samo stranci. Zašto ne kupiš lutke u ružičastim čarapama, ili kakvu šarenu igračku, ili jedan sarape sebi, a meni rebozo? Da se uvečer, kad se spusti ona hladnoća s planine, osjećamo ugodnije ušuškano u meksičke ogrtače, na to me hoćeš srozati, nije mu dosta što uporno pilji u mene dok se dotjerujem ispred zrcala puštajući me da pogađam što misli (ostarjela je, zapustila se, navršit će pedeset šestu, više joj ne treba kotex...), i još bi mi kuću napunio turističkim drangulijama, drvima života i lutkama s tržnice? Zašto odmah ne kupiš mačetu, Harry, onakvu što na dršku ima urezanu smiješnu izreku u stilu "ja sam kao zelena paprika, ljut ali sočan" da idući put kad si budeš želio odrezati prste i jezik, u tom i uspiješ, sažaljevaš samoga sebe zbog onoga što si bio i zbog onog što nisi bio, zbog onog što jesi i zbog onog što si mogao biti?
Harry nije imao snage da je udari. Ona se sažalila nad njim kad je digao ruku na nju zato što je razbila drvo života, tresnula je njim o pod od opeke, sutradan pomela krhotine i bacila ih u smeće, a samo tjedan dana poslije vratila se sama s tržnice i stavila novo drvo života na policu uz stol i meksičke naslonjače od pruća i kože gdje su obično objedovali.
Onda je, da bi se oporavila od neobjašnjiva bijesa iskaljena na šarenoj figurici sastavljenoj od anđela, voća, lišća i debala, snažno udisala mirise vrtnog lišća, bananino lišće blistavo od kiše, i još dublje u svom sjećanju, miris hladovitih kavinih grmova, limunova i naranača zasađenih simetrično, smokava, crvenih ljiljana, oblih mangovih krošnja, jasmina čiji su žuti cvjetići podjednako otporni na orkan i na sušu: sva flora Catemaca... A na kraju šume Kapok. Pun bodljika. Kapok ima bodljike kako bi se zaštitio. Deblo puno mačeva da mu se nitko ne usudi približiti... Kapok na kraju puta. Kapok pun prstiju što ih je jedan veracruški razbojnik odrezao naglim udarcem mačete.
U predvečerje bi uvijek sjedili jedno uz drugo u vrtu. Razgovarali bi o svakodnevici, o cijeni hrane na tržnici, o sutrašnjem jelovniku, kašnjenju američkih časopisa koji stižu (ako uopće stižu) u Tepoztlan, o tom kako je ljubazno društvo iz Cuernavace što im šalje novinske izreske, uvijek samo izreske, a nikad cijele dnevne listove ili časopise, o blaženom kratkovalnom radiju, o tom bi li otišli u Cuernavacu ili ne, u kino "Ocampo" da vide taj ili taj vestern ili meksičke melodrame kojima se Laura smijala, a Harry plakao nad njima - ali nikad nisu zalazili u kuću Bellovih, tu Aristotelovu akademiju, kako ju je Harry nazivao, dosadan mu je bio onaj vječni a uvijek isti razgovor - tragikomedija u tri čina.
- Prvi je čin razum. Uvjerenje koje nas je dovelo do komunizma i do simpatiziranja s ljevicom, radničkim pitanjem, vjera u Marxove argumente i u Sovjetski Savez, prvu revolucionarnu radničku zemlju. Taje vjera bila naš odgovor na zbilju - gospodarsku krizu, nezaposlenost i slom američkoga kapitalizma.
U vrtu je bilo krijesnica, ali ne toliko koliko puta bi se zažarile cigarete što ih je Harry palio jednu za drugom, novu čikom prethodne.
- Drugi je čin junaštvo. Najprije borba protiv gospodarske krize u Americi, a onda borba protiv fašizma.
Prekinuo ga je napad jakoga kašlja, tako dubokog i žestokog da se činio stranim Harryjevu tijelu, svakim danom sve mršavijem i bljeđem, kao da Harry ne može imati u prsima takav orkan.
- Treći je čin viktimizacija poštenih muškaraca i žena, bili oni komunisti ili jednostavno humanisti. McCarthy je bio isto tako human tip kao Staljinov policajac Berija ili Hitlerov žandar Himmler. Pokretala ih je politička ambicija, lakoća s kojom su dobivali povlastice zato što su se pridružili antikomunističkom zboru kad je završio vrući a počeo hladni rat. Hladna računica da se moć gradi rušenjem ugleda. Prokazivanje, tjeskoba, smrt... A epilog? - Harry raširi ruke, pokaže otvorene dlanove i žute prste, slegne ramenima i lagano se nakašlje.
Ona je to govorila, govorila je njemu i sebi, a da nije znala kojim redom i kako bi bilo najbolje to prenijeti Harrvju: epilog mora biti razmišljanje, napor inteligencije da razumije što se dogodilo i zašto se dogodilo.
- Zašto se mi u Americi ponašamo kao oni u Rusiji? Zašto smo postali kao oni protiv kojih smo se htjeli boriti? Zašto imamo Berije i McCarthvje, sve te suvremene Torquemade?
Laura je slušala Harryja i htjela mu reći da se tri čina i epilog političkih drama nikad ne odvijaju tako pravilno, aristotelovski (govorio je on rugajući se pomalo "Akademiji" u Cuerna-vaci), nego mnogo zamršenije, to dobro znaju i on i ona, da se razum miješa bezumljem, nada s obeshrabrenjem, dokazivanje ispravnosti s kritikom, samilost s prijezirom.
- Kad bih se bar mogao vratiti u doba španjolskog rata i ostati u Španjolskoj - katkad bi rekao Harry.ZatimbisenaglookrenuopremaLauri i nastavio sve tišim i sve promuklijim glasom:- Zašto me ne ostaviš, zašto si još sa mnom?
Bio je to trenutak napasti. Trenutak kada bi posumnjala. Mogla se spakirati i otići. Mogla je. Mogla je ostati i sve trpjeti. I to je mogla. Ali nije mogla jednostavno otići, i nikom ništa, niti ostati i sve primati pasivno. Čula bi Harrvja i mnogo puta donosila istu odluku, ostajem, ali nešto ću poduzeti, neću ga samo njegovati. neću mu nastojati samo uliti hrabrost, pokušat ću ga shvatiti, doznati što mu se dogodilo, zašto zna tolike priče iz tog sramotnog razdoblja, a ne zna svoju, zašto meni koja ga volim ne ispriča svoju priču, zašto...?
Kao da joj je čitao misli. To je tako sa svim parovima koje više zajedno drži strast nego obična navika, Harry, mi se čitamo, dovoljan je jedan pogled, jedna kretnja ruke, hinjena rastresenost, san u koji prodiremo kao što spolno prodiremo u tijelo, da bismo saznali što misli drugi, misliš na Španjolsku, misliš na Jima, misliš da se spasio zato što je tako mlad poginuo, nije imao vremena da postane žrtvom povijesti, bio je žrtva rata, a to je plemenito, to je junaštvo; ali postati žrtvom povijesti, ne predvidjeti, ne izmaknuti se pravodobno povijesnim udarcima ili ne biti kadar suočiti se s njima kad te stignu, to je tužno, Harry, to je grozno.
- Sve je to bila farsa, pogrješka...
- Volim te, Harry, a to nije ni farsa ni pogrješka.
- Zašto bih ti vjerovao?
- Ne varam te.
- Svi su me prevarili.
- Ne znam što želiš reći.
- Svi.
- Zašto mi ne ispričaš?
- Zašto sama ne istražiš?
- Ne, ne bih ništa učinila tebi iza leđa.
- Ne budi glupa. Dopuštam ti. Idi, vrati se u Cuernavacu, raspitaj se za mene, reci im da sam ti ja dopustio, neka ti kažu istinu.
- Istinu, Harry?
(Istina je da te volim, Harry, volim te drukčije nego što sam svojedobno voljela svoga muža, ili Orlanda Ximeneza ili Jorgea Mauru; volim te u neku ruku kao što sam njih voljela, kao žena koja živi i spava s muškarcem, ali s tobom je ipak drukčije, Harry, uz to što te volim kao što sam voljela te muškarce, volim to i kao što sam voljela svoga brata Santiaga Starijeg i svoga sina Santiaga Mlađeg, volim te kao da sam to već vidjela mrtva, Harry, kao svog pokojnog brata, sahranjenog pod veracruškim valovima, volim te kao svog sina Santiaga kojeg sam gledala kako umire, tako blistavog od neispunjena obećanja, tako lijepog u prihvaćanju svoje sudbine, tako te volim, Harry, kao sina, brata i ljubavnika, ali s tom razlikom, ljubavi, što sam njih voljela kao žena, kao majka i kao ljubavnica, a tebe volim kao kuja. Znam da me nećeš shvatiti, ni ti niti tko drugi, volim te kao kuja, htjela bih te okotiti i onda iskrvariti do smrti, tom se slikom izdvajaš od moga muža, mog ljubavnika ili moje djece, moja je ljubav prema tebi ljubav životinje koja bi htjela zauzeti tvoje mjesto i umjesto tebe umrijeti, ali samo po cijenu da se pretvorim u tvoju kuju, nikada to prije nisam osjećala, htjela bih to sebi objasniti, ali ne znam kako, ali je to tako, Harry, jer tek sada i uz tebe postavljam sebi pitanja koja nikad prije nisam postavljala, pitam se zaslužujemo li ljubav, pitam se nije li ljubav to što postoji, a ne ti i ja, i zato bih željela biti životinja, tvoja raskrvavljena, umiruća kuja, kako bih rekla, pa da, ljubav postoji kao što postoje pas i kuja, želim izvući tvoju i svoju ljubav iz bilo kakvog romantičnog idealiziranja, Harry, želim dati posljednju priliku tvom i svom tijelu, pričvrstiti ih za najobičnije tlo, ali i najčvršće i najsigurnije, za tlo na kojem se pas i kuja njuše, jedu, pare se, rastaju se, zaboravljaju jedno drugo, jer ja ću morati živjeti s tvojom uspomenom kad umreš, Harry, a moje sjećanje na tebe neće nikad biti potpuno, jer ne znam što si radio za vrijeme terora, ne kažeš mi to, ne želiš reći, možda si bio heroj i možda se tvoja skromnost zaodjela u ratobornu čast, kao u Johna Garfielda, da mi ne bi pričao o svojim pothvatima i zapao u sentimentalnost, ti koji plačeš kad gledaš film o pjevačici Libertad Lamarque, ali možda si bio izdajica, Harry, prokazivač, i zbog toga se stidiš, pa bi se zato htio vratiti u Španjolsku, biti mlad, poginuti u ratu uz svog mladog prijatelja Jima, upoznati rat i smrt umjesto povijesti i sramote, što je od svega toga istina, vjerujem ono prvo, inače te ne bi primili u krug žrtava u Cuernavaci, ali možda i ono drugo, jer te oni nikada ne gledaju i ne upućuju ti nijednu riječ, pozivaju te i puštaju da tamosjediš, ne govore ti ništa, ali te i ne napadaju, sve dok se tvoj stolac ne pretvori u optuženičku klupu, sad poznaješ mene, nisi vi še sam i morali bismo otići iz Cuernavace, ostaviti tvoje drugove, ne slušati više te uvijek iste dosadne rasprave...)
- Trebali smo razotkriti Staljinove prijeratne zločine.
- Nemoj se zavaravati, izbacili bi te iz Partije. Osim toga, kad imaš pred sobom neprijatelja, neke je stvari nužno zaboraviti.
- To ne znači da nismo trebali bar između sebe raspravljati o pogreškama Sovjetskog Saveza, bili bismo humaniji, bolje bismo se obranili od makartističkih napada.
Kako smo mogli zamisliti što će se dogoditi, rekao je Harry jedne noći Lauri dok su pili pivo u vrtu naslonjenu na planinu i punu mirisa cvjetnih pupova i suhih stabala. Mi smo se, američki komunisti, najprije borili u Španjolskoj, pa u ratu protiv Sila osovine, francuski su komunisti organizirali pravi pokret otpora, ruski su nas komunisti sve spasili kod Staljingrada. Tko je tada mogao pomisliti da će poslije rata "biti komunist" postati grijeh i da ćemo svi mi komunisti ići na lomaču? Tko?
Druga cigareta. Još jedna boca Dos Equisa.
- Vjernost nemogućemu! To je naš grijeh.
Laura ga je pitala je li oženjen, a Harry je potvrdio, ali nije želio o tom govoriti.
- Bilo pa prošlo - rekao je da bi s tim završio.
- Znaš da nije. Moraš mi reći sve. Moramo to proživjeti zajedno. Ako i dalje živjeti zajedno, Harry!
- Srdžba, svađe, govori, nemir zbog tajnih sastanaka, sumnja da tužitelji ipak imaju pravo? "Oženio sam se komunistkinjom!" Kao naslov jednog od onih loših filmova što ih snimaju da makartizam opravdaju domoljubljem. Tako studijski magnati peru svoje crvene krivnje. Fuck them. We'll see tomorrow).
- Jesi li bio pošten prema ženi?
- Bio sam slab. Povjerio sam joj se. Potpuno sam joj se povjerio, iznio joj svoje sumnje. Vrijedi li išta ono što sam pisao za filmove ili su me samo uljuljkivali u uvjerenje da to vrijedi zato što je poslužilo našoj borbi, jednoj i jedinoj ispravnoj borbi? Plaćamo li previsoku cijenu za nešto što se nije isplatilo? A ona mi je rekla: Harry, to je sranje što pišeš. Ne zato što si komunist, ljubavi. Ugasio se sveti žar, i to je sve. Suoči se sa zbiljom. Imao si talenta. Hollywood ti ga je ukrao. Bio je to malen talent, ali ipak talent. Izgubio si ono malo što si imao. To mi je rekla, Laura.
- Sa mnom će biti drukčije.
- Ne mogu, ne mogu, ne mogu više!
- Želim živjeti s tobom (u ime svoga brata Santiaga i svoga sina Santiaga, sad ću tebe njegovati onako kako nisam znala ili nisam mogla njih njegovati, razumiješ, ljutiš se, tražiš da s tobom ne postupam kao s djetetom, a ja.ti dokazujem da ti nisam majka, Harry, tvoja sam kuja, majkom se ne služiš kao životinjom, a ni ljubavnicom se tako ne služiš, to ne dopušta sladunjava hollywoodska romantika, Harry, ali ja te molim, dopusti da budem tvoja kuja, pa makar na mahove lajala na tebe, nisam ti ni majka, ni žena, ni sestra...)
- Be my bitch.
Pušio je i pio, a svaki je njegov udisaj i gutljaj bio atak na njegova pluća i krv, pretvarala se da s njim pije, pijuckala je jabukovaču glumeći da je viski, osjećala se kao jedna od onih bludnica iz varijetea što piju obojenu vodu uvjeravajući klijente da piju francuski konjak, sramila se zbog te prijevare, ali što bi bilo da se razboli, tko bi se onda brinuo za Harrvja? Jednog s» jutra 1952. probudila u Cuernavaci i vidjela pokraj sebe ispijena i bolesna čovjeka koji je spavao, i tada je odlučila da će ubuduće njezin život imati smisla samo ako ga posveti njezi tog čovjeka, skrbit će za nj, jer se život Laure Diaz, otkad je navršila pedesetu, sveo na uvjerenje: moj život ima smisla samo ako ga posvetim životu čovjeka koji me treba, nemoćnom, ako dajem ljubav svojoj ljubavi, potpuno, bezuvjetno i sans arrierr pensees, kako bi rekao Orlando, to je sad smisao mog života, pa i ako bude svađa, nerazumijevanja, uzrujavanja s njegove i moje strane, razbijanja tanjura, toga da cijeli dan jedno s dru gim ne izmijenimo ni riječi, to bolje, bez tih grubosti pretvorili bismo se u pekmez, kad se naljutim na nj to ću mu i pokazat i neću se suzdržavati, dat ću ljubavi posljednju priliku, Harryja ću voljeti u ime onoga što više ne može čekati, utjelovit ću taj trenutak svoga života i on je već tu: znam da i on misli isto, Laura, this is the last ehance, to između tebe i mene više ne smije čekati, bilo je nagoviješteno, već se dogodilo, pa ipak se još događa, živimo u očekivanju smrti, jer pred našim očima, Laura, budućnost promiče kao da se već dogodila.
- A to znaju samo mrtvi.
- Nešto ću sve vas pitati - obratio se Fredric Bell stalnim vikend-gostima u Cuernavaci. - Svi smo znali da industrijalci tijekom rata zgrnu golemo bogatstvo zahvaljujući ratu. I pitam vas: jesmo li trebali štrajkati protiv izrabljivača rada? Nismo štrajkali. Bili smo "rodoljubi", bili smo "nacionalisti", nismo bili "revolucionari".
- A da su nacisti dobili rat samo zato što su američki radnici štrajkali protiv američkih kapitalista? - upitao je epikurejac koji usprkos vrućini nije odustajao od svoje leptir-kravate.
- Kažešmida izaberem: ili da se večeras ubijem ili da me sutra u zoru strijeljaju? Kao Rommel? - upao je muškarac četvrtaste čeljusti i ugasla pogleda.
- Želim reći da smo u ratu. Rat nije završio niti će ikad završiti, promijenit će se savezništva, jednom pobjeđuju oni, a drugi put mi, važno je ne izgubiti iz vida cilj, a zanimljivo je da je cilj ujedno i početak. Shvaćate? Pa cilj je iskonska ljudska sloboda - zaključi živa reklama za košulje "Arrow".
Ne, rekao je Harry Lauri, sloboda nije početak, u početku je bio užas, borba zvijeri, nepovjerenje među braćom, borba za ženu, majku, patrijarhat, čuvanje vatre da se ne ugasi, žrtvovanje djeteta da ne mora gledati smrt, pošast, orkan, to je bilo na početku. Nikad nije bilo zlatnog doba. Nikad ga neće ni biti. Ali je problem u tom što ne možeš biti dobar revolucionar ako ne vjeruješ u slobodu.
- A McCarthy? A Berija?
- Oni su bili cinici. Nikad nisu ni u što vjerovali.
- Harry, razumijem tvoju dramu. Cijenim te neizmjerno, vjeruj mi.
- Pusti to, Laura. Hajde, poljubi me.
Kad je Harry umro, Laura se vratila u Cuernavacu da vijest o tome prenese prognaničkoj skupini. Okupili su se kao uvijek subotom navečer, a Ruth ih je pogostila velikim količinama tjestenine. Laura je zapazila da su se glumci promijenili, a uloge ostale iste, da su nenazočne zamijenili mlađi. McCarthv je neumorno tražio nove žrtve, progoni su se širili kao mrlja od nafte na moru, poput gnoja silom ubrizgana u penis. Umro je stari producent Theodore, a njegova žena Elsa nije dugo izdržala bez njega. Kratkovidnomu dugonji s naočalama od kornjačevine pružila se prigoda za snimanje u Francuskoj, a onaj niski kovrčave kose začešljane u visoku krestu opet je pisao hollywoodske scenarije, ali pod pseudonimom, skrivao se iza "fasade", iza lažnog imena.
Drugi su ostali živjeti u Meksiku i sastajali se kod Fredrica Bella, pod okriljem meksičke ljevice, kao što su bili Rivere ili fotograf Gabriel Figueroa u glavnome gradu, ali uvijek vjerni raspravama koje su im omogućivale da žive, da se sjećaju, da raspredaju, ublažuju bol zbog sve dulje liste progonjenih, isključenih i zatvorenih, izbjeglica, samoubojica, nestalih, pretvarajući se da ne primjećuju kako im se približava starost, ne želeći vidjeti promjene, sigurne, ali u zrcalu gotovo nezamjetne. Sad je Laura Diaz postala zrcalo cuernavačkih prognanika. Rekla im je da je Harry umro i odjednom su svi ostarjeli. Međutim, Lauru je ganulo kad je osjetila da se u svakome od njih upalila iskra iste vatre. Na trenutak, kad im je priopćila jednostavnu vijest o Harryjevoj smrti, strah koji ih je sve progonio, pa i najhrabrije, strah, taj lovački pas što gaje dresirao Joe McCarthy da grize "crvene" za pete, rasplinuo se u neku vrstu uzdaha, konačnog olakšanja. Svi su nijemo govorili Lauri da se Harry više neće mučiti. Niti će više mučiti njih.
Dovoljni su joj bili pogledi Amerikanaca izbjeglih u Cuernavacu zbog makartističkih progona da joj dušu obuzme mučno sjećanje na sve ono stoje Harry Jaffe bio, na njegovu nježnost i na njegov bijes, na njegovu hrabrost i na njegov strah, njegovu političku bol pretvorenu u tjelesnu bol. Na njegovu nesreću, na njezina ljubljenog Harryja kao nesretnog čovjeka, i ništa više.
Bell Britanac rekao je da su oni koji su bili pozvani pred kongresno Povjerenstvo za protuameričke djelatnosti učiniti četiri stvari.
Mogli su se pozvati na Prvi ustavni amandman koji jamči slobodu zbora i dogovora. Tim su se izlagali opasnosti da ih optuže zbog nepoštivanja Kongresa ili su mogli završiti u zatvoru. To se dogodilo hollywoodskoj Desetorici.
Druga je mogućnost bila da se pozovu na Peti ustavni amandman koji svakom građaninu daje pravo da ne optužuje samoga sebe. Tko bi se odlučio za primjenu Petog amandmana, izvrgnuo bi se opasnosti da izgubi posao i nađe se na crnoj listi. To se dogodilo većini cuernavačkih prognanika.
Treća je mogućnost bila cinkati, navoditi imena i uzdati se da će ih neki studio opet zaposliti.
Tada se dogodilo nešto neobično. Svih sedamnaest gostiju s Bellom, njegovom ženom i Laurom zaputili se u Tepoztlan na groblje gdje je počivao Harry Jaffe. Bila je mjesečina pa su se vidjeli nizovi skromnih ali vijencima ukrašenih grobova u podnožju veličanstvenog Tepozteca i njegove trokatne piramide koja se spuštala do plavih, ružičastih, bijelih i zelenih križeva, kao da to i nisu bili grobovi, nego još jedna vrsta cvijeća u tropskom Meksiku. U sumrak je kao i uvijek naglo zahladnjelo u Tepoztlanu pa su se svi gringosi umotali u kapute, šalove, pa i parke.
Dobro su učinili. Premda je bila mjesečina, planine su bacale golemu sjenu na dolinu, a oni, prognanici i izbjeglice, kretali su se poput odraza, poput mračnih krila dalekog orla, ptice koja se jednoga dana pogledala u zrcalo i više se nije prepoznala jer je sebe zamišljala na jedan način, a zrcalo joj je pokazalo da uopće nije takva.
I tada u tepoztečkoj noći, na mjesečini, kao u završnici kazališnog komada "Group Theatera" (spuštena zavjesa uoči svečanog završetka pred praznom dvoranom), svaki je izbjeglica rekao nešto nad grobom Harrvja Jaffea, čovjeka kojega su primili u svoje društvo, ali ga nitko nije gledao osim Laure, koja je jednog dana došla, zaronila u bazen pun bugenvilija i izronila da pogleda u lice svojoj jadnoj, nesretnoj, bolesnoj ljubavi.
- Imenovao si samo one koji su već bili prozvani.
- Svi oni koje si prozvao već su bili na crnoj listi.
- Birajući hoćeš li prokazati prijatelje ili izdati domovinu, izabrao si domovinu.
- Mislio si da ćeš, ostaneš li u Partiji, izgubiti izvor nadahnuća.
- Partija ti je govorila kako da pišeš i misliš, pa si se pobunio.
- Najprije si se pobunio protiv Partije.
- Užasnula te pomisao da bi staljinizam mogao zavladati i u Sjedinjenim Američkim Državama kao što je već vladao Sovjetskim Savezom.
- Došao si pred Povjerenstvo i zadrhtao si od užasa. U Americi je već postojalo ono čega si se bojao. Ispitivao te staljinizam, samo što se ovdje zvao makartizam.
- Nisi rekao nijedno ime.
- Sukobio si se s McCarthyjem.
- Zašto si to učinio kad si znao da već znaju? Da prokažeš prokazivače, Harry, da poniziš silnike, Harry.
- Da opet možeš raditi, Harry. Sve dok nisi shvatio da je prokazivati ili ne prokazivati isto. Studiji nisu "crvenima" davali posla. Ali nisu davali posla ni onima koji su tvrdili da su crveni, a prokazivali su svoje drugove.
- Harry, nije bilo izlaza.
- Znao si da se antikomunizam pretvorio u pribježište američkih nitkova.
- Nisi imenovao žive. Ali nisi imenovao ni mrtve.
- Nisi imenovao one koji nikad nisu bili imenovani. Ali nisi ni imenovao samo one koji su već bili imenovani.
- Nisi imenovao ni one koji su tebe imenovali, Harry.
- Partija je od tebe tražila poslušnost. Ti si sebi rekao da nećeš pokleknuti pred Povjerenstvom, iako prezireš Partiju Partija je i u svojim najgorim trenutcima bila bolja od Povjerenstva u bilo kojem trenutku.
- Najteže mi je bilo što ni vlastitoj ženi nisam mogao reci što se događa. Sumnja nam je razorila brak.
- Najteže mi je bilo živjeti skriven u kući pri ugašenu svjet lu da me ne pozovu agenti Povjerenstva.
- Najgore mije bilo znati da i na moju djecu u školi primjenjuju zakon ledene šutnje.
- Najteže mi je bilo što djeci nisam rekao što se događa, iako sam znao da sve znaju.
- Najteže mije palo što sam morao birati između mojih socijalističkih ideala i sovjetske stvarnosti.
- Najteže mi je bilo što sam u pisanju morao birati između prave književnosti i partijskih dogmatskih zahtjeva.
- Najteže mi je bilo kad sam morao izabrati hoću li pisati dobro ili ću pisati komercijalno, kao što je zahtijevao studio.
- Najteže mi je bilo pogledati McCarthvju u lice i znati da je propala američka demokracija.
- Najteže mi je bilo kad mi je kongresmen John Rankin rekao, vi se ne zovete Melvin Ross, vama je pravo ime Emmanuel Rosenberg, a i to pokazuje da ste dvoličnjak, lažac, izdajica, sramni Židov...
- Najteže mi je bilo sresti se s osobom koja me je prokazala i vidjeti kako od stida pokriva lice rukama.
- Najteže mi je bilo kad me prokazivač plačući zamolio da mu oprostim.
- Najteže mi je bilo kad su me u novinama spominjali oni gnusni kolumnisti senzacionalističkih novina, Sokolsky, Winchell i Hedda Hopper. Svojim prozivanjem nanijeli su mi teži udarac nego McCarthy. Njihova je tinta zaudarala na govno.
- Najteže mije bilo kad sam razgovarajući telefonom s rodbinom i prijateljima morao mijenjati glas da ih ne kompromitiram.
- Mojoj su kćeri rekli: otac ti je izdajica, nemoj više imati veze s njim.
- Prijatelji su mom sinu rekli: znaš li tko ti je otac?
- Mojim su susjedima rekli: prestanite razgovarati s tom obitelji "crvenih".
- A ti, Harry Jaffe, što si im rekao?
- Harry Jaffe, počivaj u miru.
Svi su se vratili u Cuernavacu. A Laura Diaz, ošamućena, potresena, zbunjena, otišla je po stvari u kućicu u Tepoztlanu. Ondje je opet našla svoju i Harryjevu bol. Pokupila je stvari i sabrala se. Sama s Harryjevim duhom, zapitala se je li djeljiva bol koju osjeća, a razum joj je odgovorio: ne, imamo samo svoju, neprenosivu bol. Harry, iako sam vidjela tvoju bol, nisam je mogla osjećati kao što sije ti osjećao. Tvoja je bol imala smisla samo preko moje. Moja je to bol, bol Laure Diaz, jedina je to bol koju osjećam. Ali mogu govoriti u ime tvoje boli, to mogu. O mojoj slici boli čovjeka po imenu Harry Jaffe koji je umro od plućnog emfizema, u sebi se ugušio, zbog nedostatka zraka, slomljenih krila...
- Osim triju mogućih odgovora makartističkom Povjerenstvu - rekao joj je jednog popodneva Fredric Bell, dan uoči povratka Laure Diaz u grad Mexico - postojao je i četvrti: tajno svjedočenje, Executive Testimony. Svjedoci koji su javno prokazivali najprije bi morali proći ispit iza zatvorenih vrata. Javno je ispitivanje u tom slučaju bilo formalno. Povjerenstvo je htjelo čuti imena. Neutaživa je bila njegova žeđ za imenima, ali i neutažena žeđ. Svjedoka bi uglavnom pozivali u hotelsku sobu, gdje bi odao tajnu. Povjerenstvo bi, dakle, dobilo imena, ali im to nije bilo dovoljno. Svjedok je morao imena javno ponoviti da bi se Povjerenstvo imalo čime hvaliti, a i da prokazivača osramote. Znali su i varati. Prokazivača bi uvjerili daje dovoljno tajno priznanje. Ozračje straha i progona bilo je takvo da bi se prokazivač uhvatio za tu slamku, samoga bi sebe zavaravao: ja ću biti iznimka, moj će iskaz zadržati u tajnosti. Najgore je, Laura, što bi imao pravo. Ne zna se zašto, ali neke od onih što su progovorili na tajnim ispitivanjima poslije su pozivali i na javna ispitivanja, a neke nisu.
- Ali Harry je pred Povjerenstvom bio hrabar, McCarthyjuje rekao: "Vi ste komunist, senatore!"
- Da, bio je hrabar pred Povjerenstvom.
- Ali nije bio hrabar i kad je davao iskaz kao "izvršni svjedok"? Počeo je prokazivati svoje prijatelje, a poslije je poricao, najprije je odao svoje prijatelje, a onda javno optužio Povjerenstvo?
- Laura, mi koji smo sami žrtve prokazivanja, mi nismo nikoga prokazali. Sve što ti mogu reći jest da ima ljudi koji bona fide misle, "progovorim li o nekome tko nije sumnjiv, komu ne mogu ništa dokazati, Povjerenstvo će mi to zapisati kao veliki plus, spasit ću kožu, a prijateljima neću naškoditi!"
Bell ustane i pruži ruku Lauri Diaz.
- Prijateljice, ako možeš odnijeti cvijeće na grobove Mady Christians i Johna Garflelda, učini to, molim te.
Posljednje što je Laura Diaz rekla Harryju Jaffeu bilo je:
- Radije diram tvoju mrtvu ruku nego ruku bilo kojeg živog čovjeka.
Ne zna je li je Harry čuo. Nije znala je li bio živ ili mrtav.
Uvijek je bila u iskušenju da mu kaže: reci mi tko su bile tvoje žrtve, dopusti da i ja budem jedna od njih. Uvijek je znala što bi joj odgovorio: ne trebaju mi slamke za spašavanje. Ali ja sam tvoja kuja.
Harry bi rekao: ako postoje krivnje, on ih sve preuzima.
- Želim se spasiti? - rastreseno bi se upitao. - Želim se spasiti s tobom? To ćemo otkriti zajedno.
Priznavala je da joj je užasno teško što živi u nagađanjima a on joj ne želi jasno reći što se dogodilo. Ali bi se odmah pokajala zbog svoje otvorenosti. Već je na početku shvatila da će istina Harryja Jaffea uvijek biti ček bez datuma i brojeva, ali potpisan. Voli neizravnog muškarca, ukliještenog između dviju percepcija: percepcije prognaničke skupine u odnosu na Harryja i Harryjeve percepcije te skupine.
Laura Diaz pitala se zašto su izbjeglice zazirale od Harryja. Pa zašto su ga onda prihvatili kao dio skupine? Laura je željela da joj on kaže istinu, nije htjela prihvatiti verzije trećih osoba, ali on bi joj bez smiješka samo odgovorio: da, ako je točno da je poraz siroče, a pobjeda ima sto očeva, onda laž ima mnogo djece, ali istina nema potomstva. Istina je sama i nevjenčana, zato ljudi više vole laž - laž nas spaja, veseli, pretvara u sudionike, ortake, a istina nas usamljuje i pretvara u otoke okružene sumnjom i zavišću. Zato igramo toliko lažnih igara. Zato što ne podnosimo samoću istine.
- Harry, što onda znamo ti i ja, što znamo jedan o drugome?
- Poštujem te, poštuješ me. Ti i ja zajedno dovoljni smo jedno drugom.
- Svijetu nismo dovoljni.
- To je istina.
Činjenica je da je Harry u Meksiku bio izbjeglica kao i hollywoodska Desetorica i drugi što ih je progonilo kongresno Povjerenstvo i senator McCarthy. Uopće nije bilo važno jesu li komunisti ili nisu. Bilo je i posebnih slučajeva, kao što je slučaj starog židovskog producenta Theodorea i njegove žene Else koji ni za što nisu bili optuženi, ali su sami sebe prognali iz solidarnosti, tvrdeći da filmovi nastaju kolektivno, širom otvorenih očiju, pa ako je jedan član ekipe bio za nešto kriv ili nečiji žrtva, onda su bili krivi svi, bez iznimke.
- Fuenteovejuna, todos a una, svi za jednoga... - nasmije, i se Laura Diaz prisjetivši se Basilija Baltazara.
Bilo je zadrtih pristaša Staljina i Sovjetskog Saveza, ali i razočaranih u staljinizam koji se nisu htjeli u svojoj američkoj do movini ponašati kao staljinisti.
- Kad bi smo mi komunisti došli na vlast u Sjedinjenim Državama, o mi bismo blatili, proganjali i ubijali pisce disidente ---javi se onaj s kokoticom.
- Onda ne bismo bili pravi komunisti, bili bismo ruski staljinisti, proizvod vjerske i autoritarne kulture koja nema nikak ve veze s Marxovim humanizmom ili s Jeffersonovom demokracijom - odgovorio mu je visoki kratkovidni kolega.
- Ne zavaravaj se, Staljin je zauvijek kompromitirao komunističku ideju.
- Sačuvat ću nadu u demokratski socijalizam.
Laura tim glasovima nije davala ni ime ni lice i zbog toga je sebe prekoravala, ali opravdavao ju je niz razloga, uvijek isti li izgovorenih glasovima muškaraca i žena koji bi dolazili i odlazili, sad bili ovdje, sad ondje, a onda bi zauvijek nestali ostavljajući samo svoje glasove, ali ne i tijelo među bugenvilijama u vrtu Bellovih u Cuernavaci.
Neki su se prijašnji komunisti bojali da će, kao Ethel i Julius Rosemberg, završiti na električnoj stolici zbog izmišljenih zločina. Ili zbog tuđih zločina. Ili zbog zločina poteklih iz puke eskalacije sumnja. Bilo je tu američkih ljevičara, iskrenih ili jednostavno "liberalnih" socijalista, zabrinutih zbog klime progona i prokazivanja što ih je pokrenula legija prijezira vrijednih oportunista. Mnogi su rođaci i prijatelji McCarthyjevih žrtava napustili Sjedinjene Američke Države u znak solidarnosti.
U Cuernavaci nije bilo nijednog prokazivača.
Laura se pitala u koju bi se od tih kategorija uklopio mali mršavi ćelavac, loše odjeven, koji je obolio od plućnog emfizema, kojega su mučila proturječja, kojega je zavoljela drukčijom ljubavlju od one koju je osjećala prema drugim muškarcima, prema Orlandu, Juanu Franciscu, a ponajprije prema Jorgeu Mauri.
Proturječja: Harry je umirao od emfizema, a nije prestajao pušiti četiri kutije cigareta na dan, jer je tvrdio da su mu nužne za pisanje, bila je to neizlječiva navika, ali on ništa nije pisao iako je i dalje pušio dok je s nekom vrstom rezignirane strasti gledao prelijepe sutone u dolini Morelos, kad bi miris lovora još otežao slabo disanje Harryja Jaffea.
Teško je disao, a nizinski mu se zrak uvlačio u pluća i uništavao ih, krvi je počeo nedostajati kisik i jednog mu je dana dah, dah čovjeka po imenu Harry Jaffe, istekao iz pluća kao što voda isteče iz oštećene cijevi, i ispunio mu grlo i napokon ga ugušio, upravo onim bez čega nema života - zrakom.
- Ako pažljivo slušaš - rekao je iskrivivši lice bolesnik - možeš čuti krkljanje mojih pluća, nešto kao snap-crackle-pop kukuruznih pahuljica... Ja sam šalica Riče Krispiesa - s mukom bi se nasmijao - ja sam doručak pobjednika.
Proturječja: on misli da oni ne znaju, a oni znaju ali ne govore, on zna da oni znaju, a oni misle da on ne zna?
- Kako bi ti, Harry, pisao o sebi?
- Morao bih se služiti riječima koje prezirem.
Pisao bi istinu ili svoju istinu?
- Moramo zaboraviti svoju istinu da bismo mogli spoznati istinu.
- Zar "prava istina" nije samo zbroj osobnih istina?
- Ne znam što bih ti odgovorio. Pitaj me koji drugi dan. Razmišljala je o svim svojim tjelesnim ljubavima, Orlandu, Juanu Franciscu, Jorgeu i Harryju, o svim obiteljskim ljubavima, o ocu Fernandu i Mutti Leticiji, tetama Mariji de la O, Virginiji i Hildi, o svojim produhovljenim ljubavima, o dvojici Santiaga. Zastala bi, zbunjena i hladna u isti mah. Drugi sin, Danton, nije bio ni na jednom od osobnih oltara Laure Diaz.
Drugi put bi mu rekla: Harry, ne znam tko su bile tvoje žrtve, ako ih je uopće bilo, možda nisi imao žrtava, ali ako si ih imao, dopusti mi sada da ja budem... žrtva više.
S nevjericom bi je pogledao i prisiljavao je da i samu sebe tako pogleda. Laura Diaz nije se nikad ni za koga žrtvovala, Laura Diaz nije bila ničija žrtva. Zato je mogla biti Harryjeva žrtva, čista i nesebična.
- Zašto ne pišeš?
- Radije me pitaj što znači pisati...
- Pa dobro, što znači?
- Znači sići u sebe, kao da si rudnik, a onda se opet popeti na površinu. Izaći na čisti zrak ruku punih sebe...
- Sto donosiš iz rudnika? Zlato, srebro, olovo?
- Sjećanje? Blato sjećanja?
- Našeg svakodnevnog sjećanja.
- Daj nam ga danas. Sve je to sranje. Želio je umrijeti u Španjolskoj.
- Zašto?
- Zbog simetrije. Moj bi se život podudarao s poviješću.
- Upoznala sam mnoge koji misle kao ti. Povijest se trebala zaustaviti u Španjolskoj, dok su svi bili mladi, dok su svi bili junaci.
- Španjolska je bila spas. Ne želim utopljeničke slamke, već sam ti rekao.
- Onda moraš shvatiti i ono što se zbilo nakon Španjolskog rata. Krivnja se nastavila?
- Bilo je mnogo nevinih i ovdje i ondje. Ne mogu spasiti mučenike. Moj prijatelj Jim poginuo je na Jarami. Bio sam spreman dati za njega život. Bio je nevin. Poslije više nitko nije bio nevin.
- Zašto, Harry?
- Jer ja nisam nevin, pa nisam dopustio nikome da opet bude nevin.
- Ne želiš se spasiti?
- Želim.
- Sa mnom?
- Da.
Ali Harry se slomio, nije se spasio, nikad više neće poginuti na Jarami, umrijet će od emfizema, a ne od frankističkog ili nacističkog metka, metka s političkom posvetom. Umrijet će od implozije metka koji u sebi nosi, tjelesnog ili moralnog ili tjelesno-moralnog zrna. Laura je htjela dati ime uništenju koje ju je naposljetku neumoljivo vezalo za muškarca koji više nikoga nije imao, pa ni nekoga s kim bi se uništavao, cigaretom ili kajanjem, nikoga osim nje, Laure Diaz.
Cuernavacu su napustili zato što su činjenice trajale, a Harry je rekao da mrzi trajanje. U Cuernavaci su ga prihvatili, ali mu se nisu obraćali riječju ni pogledom. Laura se pitala umjesto Harryja: čemu taj hladni zazor drugih prognanika, kao da on nije, na neki način, njihov, zašto me i prihvaćaju i odbacuju u isti mah, ne žele me diskriminirati kao što su to njima činili? Jer ako sam tajno prokazivao, rekla si je Laura Harryjevim glasom, oni me neće javno okrivljavati, jer ako sam tajno postupao, oni ne smiju postupati sa mnom kao s neprijateljem, a ja ne mogu otkriti istinu...
- I živjeti u miru?
- Ne znam tko su bile tvoje žrtve, Harry. Dopusti da i ja budem jedna od njih.
Pobjegao je u Meksiko jer su ga nastavili progoniti u Sjedinjenim Državama. Ako je tako, optužuju li ga lovci na vještice i dalje? Zato što nije prokazao? Ili upravo zato što je prokazao? Ali kakva je bila ta izdaja, izdaja koja mu dopušta da živi među svojim žrtvama? Je li i sebe trebao prokazati kao prokazivača pred drugim progonjenima? Bi li time išta dobio? Što bi time dobio? Pokajanje i vjerodostojnost? Bi li da se pokajao tada vjerovali u nj, bi li ga tada gledali i obraćali mu se? Jesu li se prevarili svi, i oni i on?
Jesu li se u Cuernavaci, u izbjeglištvu, složili da nije prokazivač, da je jedan od njih?
- Pa zašto onda njega više ne progone, a nas i dalje progone?
(Laura, prokazivao je neuhvatljiv, a napasti prokazivačevu vjerodostojnost isto je kao i potkopati same temelje prokazivačkog sustava.
Jesi li ih prokazivao?
Recimo da jesam. Ali da nitko ne zna da sam prokazivao Neka me smatraju junakom. Nije li to korisnije za naš cilj?)
- Uvjeravam vas, može se vratiti, nitko mu neće dosađivati.
- Ne, inkvizitori uvijek nalaze nove razloge za progone.
- Židovi, obraćenici, muslimani, pederi, nečista rasa, nedostatak vjere, hereza - podsjetio ju je Basilio tijekom jednog od svojih rijetkih posjeta. - Inkvizitorima nikada ne nedostaje razloga za optužbu. A ako koji razlog propadne ili zastari, Torquemada vadi iz rukava novi, neočekivani motiv. I priči nema kraja.
Zagrljeni u noći, dok su vodili ljubav pri upaljenu svjetlu, Harry suzdržavajući se da ne zakašlje, a Laura u spavaćici da sakrije tijelo koje joj se više nije sviđalo, mogli su si dosta toga reći, mogli su razgovarati milovanjima, mogao joj je reći: ovo je posljednja prilika za ljubav, the last chance for love, a ona njemu: to što se sada događa već je bilo nagoviješteno, a on: pa već se dogodilo to što se događa, ti i ja smo ono što se već dogodilo između tebe i mene, Laura Diaz, Harry Jaffe, trebala je pretpostaviti, trebala je zamisliti. Za doručkom, ili za večernjegkoktela kad ju je samo prozirni martini dijelio od noći, pa i samoj noći, dok su vodili ljubav, mogla je zamišljati odgovore na svoja pitanja: zašto nije progovorio, zašto je progovorio, ako je tajno progovorio ?
- Ali nisi progovorio, je li?
- Nisam, ali sa mnom postupaju kao da sam progovorio.
- Da, vrijeđaju te. Ponašaju se prema tebi kao da nisi važan. Idemo odavle, samo nas dvoje.
- Zašto to govoriš?
- Zato što im se, ako imaš tajnu a oni je poštuju, ne činiš važan.
- Kurvo, bitch, misliš da ćeš me svojim smicalicama prisiliti da progovorim...
- Muškarci se povjeravaju svojim kurvama. Dopusti da ja budem tvoja kurva, Harry, govori...
- Old bitch - sarkastično se nasmijao Harry - kujo stara.
Nije više imala snage da se osjeti uvrijeđenom. Pa sama je to od njega tražila: dopusti da budem tvoja kuja.
- Dobro, kujo, zamisli da sam progovorio na tajnom svjedočenju. Ali zamisli da sam spomenuo samo nevine, Mady i Julieja. Pratiš li moju logiku? Mislio sam da ih neće dirati zato što su nevini. A dirnuli su ih. Ubili ih. Mislio sam da će progoniti samo komuniste, pa njih zato nisam imenovao. Kleli su mi se da traže samo crvene. Zato sam nabrojio nevine. Njih neće dirati. Nisu ispunili obećanje. Nisu mislili kao ja. Zato sam se nakon tajnog svjedočenja našao na otvorenom suđenju i napao McCarthyja.
(Jeste li, ili, jeste li bili član Komunističke partije?
Senatore, vi ste komunist, vi ste crveni agent, vi ste moskovski plaćenik, senatore McCarthy, vi ste najbolji propagandist komunizma, senatore...
Skreće s teme, vrijeđa Povjerenstvo, svjedok je kriv jer je uvrijedio Kongres Sjedinjenih Američkih Država)
- Jesam li zato bio godinu dana u zatvoru? Zato im ne preostaje drugo nego da me poštuju i prihvaćaju kao jednoga od svojih? Zato sam junak? Ali i izdajica i prokazivač? Misle li da sam prokazivač zato što sam mislio da nitko neće dokazati ono što je nedokazivo: da su Mady Christians i John Garfield komunisti? Misle li da sam imenovao samo nevine kako bih spasio krivce? Misle li da nisam shvaćao logiku progona, koja je pretvaranje nevinih u žrtve? Misle li da sam mogao imenovati svog drugog prijatelja, J. Edwarda Bromberga ili Maltza, Trumba, Dmytryka, zato što su oni doista bili komunisti? Misle li da ih zato nisam imenovao na tajnom razgovoru? Misle li da sam imenovao samo nevine jer sam i ja nevin okrivljen? Misle li da sam mislio da nevinima ništa neće moći dokazati zato što su nevini? Zar se Povjerenstvo zato potrudilo da im dokaže sve ono što nisu bili, i to primjenom terora? Je li bilo lakše zaplašiti nevine nego krivce? Je li krivac mogao reći: bio sam komunist, ili jesam komunist, i časno snositi posljedice? No, je li nevin mogao samo poricati i snositi teže posljedice nego krivac? Je li to logika terora? Da, teror je poput nevidljivih kliješta koja te stiskaju kao mene ovaj emfizem. Ništa ne možeš učiniti, naposljetku se slomiš, mrtav, bolestan, ili se ubiješ. Cilj je terora da se nevin sam ubije od straha. To je najmoćnije inkvizitorsko oružje. Reci mi i da sam bio glup, da to nisam znao predvidjeti. Zamisli da su moja prokazivanja već učinila svoje kad sam odlučio napasti Povjerenstvo. Laura, nitko ne može vratiti u prvobitno stanje ono što je već učinjeno.
- Pa zašto inkvizitori nisu tebe prokazali, zašto nisu otkrili da si na tajnom razgovoru govorio sasvim suprotno od onog na javnom ispitivanju?
- Zato što je njima bila teža šutnja hrabrog od govora prokazivačeva. Da su otkrili moju dvostruku igru, otkrili bi i svoju pa bi izgubili asa. Šutjeli su o mom prokazivanju, naposljetku su mučili osobe koje sam spomenuo, to im uopće nije bio problem, pa unaprijed su imali pripremljenu listu svojih žrtava, prokazivač bi samo javno potvrdio ono što su htjeli čuti. Još su mnogi javno prokazali Mady Christians i Johna Garfielda. Zato su prešutjelimoje prokazivanje, osudili su me zato što sam se pobunio, strpali su me u zatvor, a kad sam izašao, morao sam u izbjeglištvo... Bilo kako bilo, pobijedili su, postao sam nepodnošljiv sam sebi...
- Znaju li sve to tvoji prijatelji iz Cuernavace?
- Ne znam, Laura. Ali pretpostavljam. Nisu sigurni. Odgovara im što sam među njima kao mučenik. To im više odgovara nego da me otjeraju kao prokazivača. Ali mi se ne obraćaju, ne gledaju me u lice.
Molila ga je da zajedno odu iz Cuernavace, samo njih dvoje. Negdje drugdje će jedno drugomu darovati ono što si mogu pružiti dva samotna bića, dvoje gubitnika. Zajedno možemo biti ono što jesmo, a ostati ono što nismo. Idemo prije nego što nas proguta silna praznina, ljubavi, pođimo umrijeti u tajnosti, sa svim svojim tajnama, dođi, ljubavi.
- Kunem ti se, šutjet ću do kraja života.

XXI

Colonia Roma, 1957.



Kad je potres u svibnju 1957. pogodio grad Mexico, Laura je Diaz gledala u noć s terase svoje stare kuće u Aveniji Sonon Iznimno je zapalila cigaretu. Harryju u počast. Umrijevši prije tri godine, njezina ju je smjerna ljubav ostavila samu, s mnogo pitanja bez odgovora, duha i srca opterećena zatvorenim obzorima, da živi bez muškarca, u svojoj pedeset devetoj godini, jer je izgubila onoga kojega je voljela.
Dani su joj bili ispunjeni sjećanjem, a katkad, kao sad, i noći. Otkako je Harry umro, a ona se vratila u grad Mexico, spavala je manje nego prije. Opsjedala ju je sudbina američkoga ljubavnika. Harryja Jaffea nije htjela svrstati među "gubitnike", jer krivnju za neuspjeh nije željela pripisati ni makartističkim progonima ni unutarnjem Harryjevu porazu. Nije htjela prihvatiti i činjenicu da Harry, bio progonjen ili ne, više ne piše zato što više nema što reći, da mu je lov na vještice sklonište. Sustavno uništavanje nevinih i, što je još gore, onih koji misle drukčije, to zaokuplja život prognanog.
Sumnja je ostala. Je li se progon poklopio s gašenjem Hairryjeva talenta, ili ga je već prije bio izgubio pa su mu makartistički progoni postali dobrodošao izgovor da svoju jalovost pritvori u junaštvo? Nije kriv, htio je poginuti u Španjolskoj, na Jarami, sa svojim buddyjem Jimom, kad su mu ideje i život bih istovjetni i kad ih ništa nije razdvajalo, Laura, tad me nije morilo ovo prokleto ludilo...
Razmišljajući o svom jadnom Harryju, Laura je Diaz mogla s terase, lijevo, vidjeti mračnu plimu usnule šume, krošnje lelujave poput disanja starog monarha usnula na svom prijestoljuod stabala, okrunjena kamenim dvorcem.
Desno, u velikoj daljini, zlatni je Anđeo neovisnosti dodavao sjaju svoje pozlate reflektorska svjetla koja su isticala prozračnu siluetu prozračne porfirističke djevice prerušene u grčku božicu, koja je trebala, kao kakav nebeski transvestit, predočivati muškog anđela iz ženskog epa - Neovisnost... Anđeo-la drži u desnoj ruci lovor i širi krila za let, ali ne onaj željeni, nego katastrofalan, grub, nagao, s visine prozračnog stupa kroz pravi zrak dok nije tresnuo-la i razbio-la se u komadiće podno vlastita pijedestala, pao kao Lucifer, pade Anđeo-la prozračni-na, sruši ga-je uzdrhtala zemlja.
Laura je Diaz vidjela kako Anđeo pada i, tko zna zašto, pomislila da to nije Anđeo nego gospođica Antonieta Rivaš Mercado, koja je navodno pozirala kiparu Enriqueu Alciatiju i ne sanjajući da će jednog dana njezin lijepi lik, cijelo njezino tijelo raskomadano pasti podno vitkog spomen-stupa. Gledala je lelujavu šumsku plimu i pad Anđela, ali je ponajprije osjećala kako joj škripi kuća i lomi se kao Anđelova krila, raspada se kao pečena tortilla u zubima čudovišnoga grada kojim je jedne noći šetala s Orlandom Ximenezom da vidi lice prave meksičke bijede, nevidljive bijede, najužasnije od svih bijeda, jer ona se ne usuđuje pokazati budući da nema ništa prositi, a ionako joj nitko ništa ne bi dao.
Čekala je da se potres iscrpi.
Najbolje joj je da se ne miče. Nema drugog načina borbe protiv te telurne sile: mora je prihvatiti da bi je pobijedila njezinom zrcalnom slikom, nepomičnošću.
Doživjela je još samo jedan tako jak potres, i to 1942., kad je grad zadrhtao zbog neobična razloga: dok je jedan seljak u Michoacanu orao, iz jame je počeo izlaziti dim i nakon nekoliko sati iz zemlje se pojavio, kao da zemlja doista rađa, vulkančić, Paricutin, koji je stao rigati stijene, lavu i iskre. Njegov se sjaj svake večeri izdaleka vidio. Fenomen "Paricutin" bio je zabavan i začudan, a shvatljiv upravo zbog svoje neobičnosti, iako mu je pravo ime, na jeziku purepecha, bilo neizgovorljivo: Parangua-ricutiro ili, skraćeno, "Paricutin". U zemlji u kojoj se vulkan rađa preko noći ni iz čega, doista je sve moguće...
Potres je 1957. bio okrutniji, brži, suh i odsječan kao udarac mačetom po usnulom gradskom tijelu. Kad se smirio, Laura je oprezno sišla kružnim željeznim stubištem na kat gdje se nalazila spavaća soba i našla sve na podu, ormare i škrinje, četkice za zube, čaše i sapune, kamen plavac i spužvice, a u prizemlju nakrivljene slike, ugašene svjetiljke, polupane tanjure, raspršen peršin, razbijene boce pročišćene vode "Electropur".
A vani je bilo još gore. Izašavši na ulicu, vidjela je da je kuća teško oštećena. Pročelje i nije bilo toliko popucalo koliko se doimalo kao izbodeno, oljušteno kao naranča, nenastanjivo...
Potres je probudio duhove. Telefoni su zvonili, dok je Laura jela grah i sardine pa ih zalijevala sokom od grejpfruta, nazvali su je Danton i Orlando.
Mlađega sina nije vidjela od karmina Juanu Franciscu, kad je Laura sablaznila cijelu obitelj Dantonove žene, a ponajviše svoju snahu, mladu Ayub Longoriju.
- Ma fućka mi se za te ograničene skorojeviće - rekla je Laura sinu.
- Pa dobro - odbrusio joj je Danton. - Voda i ulje, znaš... Bez brige, ništa ti neće nedostajati.
- Hvala, nadam se da ćemo se viđati.
- I ja.
Sinova nova obitelj još se više sablažnjavala kad se Lauru odselila u Cuernavacu s gringom komunistom, ali Danton joj je redovito i izdašno slao novac, Lauri ništa nije nedostajalo. Bio je to njihov sporazum i točka. Sve do potresa.
- Mama, jesi li dobro?
- Ja jesam, ali se kuća urušila.
- Poslat ću arhitekte neka pogledaju. Preseli se u hotel i javi mi da ti sve sredim.
- Hvala. Idem kod Diega Rivere.
Zavladala je mučna tišina, a onda je Danton nastavio veselo:
- Svašta se događa. Plafon se urušio i zatrpao gospođu Carmen Cortinudok je spavala. Ti si je poznavala? Zamisli, pokopana u vlastitoj postelji, zgnječena kao hot-cake. Mexico lindo y querido! Lijepi moj dragi grade, pjeva ona pjesma. Kažu da je tridesetih vodila the life of the party.
Malo poslije opet je zazvonio telefon i Laura se trgne. Sjetila se onih vremena kad su dvije suparničke kompanije, Ericsson i Mexicana, podijelile pretplatnike i brojeve i svima zagorčavale život. Imala je Mexicanu, a Jorge Maura Ericsson. Sada imaju samo jednu telefonsku kompaniju pa ljubavnicima nedostaje ona uzbudljiva igra i telefon kao maska, nostalgično je pomislila Laura.
Kao da želi pobjeći od uporne zvonjave, prisjećala se svega što se u svijetu dogodilo otkako je 1867. Philip Kelsen, njezin djed, otputovao iz Njemačke. Kino, radio, automobil, zrakoplov, telefon, telegraf, televizija, penicilin, šapirograf, plastika, Coca-Cola, longplejke, najlonke...
Možda ju je ozračje velike nesreće podsjetilo na Jorgea Mauru; naposljetku je zvonjavu telefona počela miješati s otkucajima svog srca pa je nekoliko trenutaka oklijevala. Bojala se dignuti slušalicu. Pokušavala je prepoznati bariton, namjerno povišen kako bi zvučao engleskije, koji ju je pozdravio i upitao je:
- Laura? Ovdje Orlando Ximenez. Jesi li čula za tužnu sudbinu Carmen Cortine? Umrla je zgnječena dok je spavala. Strop se srušio na nju. Posljednji joj je ispraćaj u kapelici Gavosso u Sullivanovoj ulici pa sam pomislio, for old time's šake...
Muškarac koji je u sedam navečer izašao iz taksija pozdravio ju je s rubnjaka i krenuo prema njoj nesigurnim koracima, smiješeći se i vrteći usnama kao da njima na radiju traži pravu određenu postaju.
- Laura, ja sam, Orlando. Ne prepoznaješ me? Pogledaj - pokazao je smijući se šaku i zlatni prsten s inicijalima OX. Nije mu preostao drugi znak prepoznavanja. Potpuno je oćelavio i više nije prikrivao ćelavost. A čudno je - ili mučno, pomislila je Laura - upravo to što potpuno glatka lubanja, gola poput dječje stražnjice, tako oštro odudara od beskrajno naboranoga lica, ispresijecana u svim smjerovima tankim borama. Lice mu je bilo nalik na poludjelu ružu vjetrova na kojoj su se strane svijeta razbježale u svim smjerovima; paučina bez simetrije.
Bijela put plavokosog Orlanda Ximeneza teško se nosila s godinama - imao je bezbroj bora na licu, poput brazda na polju koje stoljećima oru, a daje sve oskudniji urod. Ipak je zadržao otmjenost: vitko tijelo u dobru "prince de galles" odijelu na dvostruko kopčanje, crna, prigodna kravata i besmrtni koketni ukrasni rupčić "Liberty" koji mu je nehajno viro iz džepa na prsima. "Samo primitivci i seljaci iz Toluca nose kravatu i ukrasni rupčić iste boje", rekao joj je prije mnogo godina u San Cavetanu, i u Hotelu "Regis"... Orlando.
- Laura, draga - rekao je shvativši da ga nije odmah prepoznala, cmoknuo je na brzinu u oba obraza, zatim se odmaknuo i promatrao je ne ispuštajući joj ruke.
- Pusti da te gledam.
Bio je to stari Orlando, uvijek bi je pretekao, nikad joj nije prepuštao priliku koju je sam mogao iskoristiti, pa joj je sad nijemo rekao: "Laura, tako si se promijenila" prije nego što je ona njemu stigla reći: "Orlando, tako si se promijenio".
Vozeći se u Sullivanovu ulicu (tko li je taj Sullivan, je li to autor engleskih opereta, ali taj je uvijek sa svojim sijamskim blizancem i suradnikom Gilbertom, kao Ortega s Gassetom, šalio se nepopravljivi Orlando) bivši je Laurin ljubavnik pričao o strašnoj smrti Carmen Cortine, koja će ostati obavljena tajnom. Slavna domaćica iz tridesetih, žena koja je svojom energijom "izvukla meksičko društvo iz mrtvoga grča"- ako se uopće može tako reći, jer to je oksimoron, smješkao se Orlando - godinama je bila vezana za postelju, jer je zbog upale vena postala nepokretna... Je li Carmen Cortina mogla ustati i spasiti se od zatrpavanja, ili ju je tjelesni zatvor osudio da gleda kako se plafon urušava i pada na nju, pa ona, zašto da se prenemažemo, umire zgnječena kao ona cucaracha u pjesmi...
- But I am a chatterbox, pravo klepetalo - nasmijao se Orlando i rukom u rukavici pomilovao gole prste Laure Diaz.
Tek kad su u Sullivanovoj izašli iz taksija, Orlando ju je uhvatio za ruku i šapnuo joj,ne boj se, draga Laura, vidjet ćeš sve naše prijatelje od prije dvadeset pet godina, ali nećeš ih prepoznati, a ako posumnjaš tko je tko, stisni mi ruku, ne miči se od mene, je t'en prie, molim te... pa ću ti šapnuti tko je tko.
- Jesi li čitala Proustovo Pronađeno vrijeme? Nisi? To ti je isto. Pripovjedač se nakon trideset godina vraća u jedan pariški salon i više ne prepoznaje prisne prijatelje iz mladosti. Pred tim "starim marionetama" kako se izrazio Proustov pripovjedač, nije se morao samo poslužiti očima nego i pamćenjem. I nadodaje: starost je kao smrt. Neki joj prilaze ravnodušno, ne zato što bi bili hrabriji od drugih, nego zato što imaju manje mašte.
Orlando je napadno tražio ime CARMEN CORTINA na popisu preminulih kako bi našao kapelicu s odrom.
- Dakako, razlika između nas i Prousta u tom je što se on sa starošću i protjecanjem vremena suočava u elegantnom salonu francuskoga otmjenog društva, a ti i ja, kao ponosni Meksikanci, u kapelici ukopnog društva.
Nije bilo nametljivog cvjetnog mirisa koji izaziva mučninu na karminama. Zato su još nametljiviji bili parfemi okupljenih žena. Doimale su se poput posljednjih oblaka na nebu koje samo što se nije zauvijek ugasilo, dok su, jedna po jedna, prolazile pokraj otvorena lijesa Carmen Cortine, pomno rekonstruirane za balzamiranje da ne bude slična ni sebi ni ikojemu ikad viđenom biću. Doimala se kao lutka u izlogu, kao da ju je cijeli njezin burni život velike mondenke pripremao za ovaj završni trenutak, za posljednji čin onoga stoje u životu bila neprekidna tfluma na pozornici; lutka leži među bijelim svilenim jastucima, ispod plastičnog poklopca, kose pomnjivo obojene u mahagonij, glatkih i narumenjenih obraza, opsceno iskrivljenih usta, pritvorenih u osmijeh, koji kao da oblizuje smrt poput bombona, nosa napunjena pamukom da ne isteknu posljednji ostatci Carmenina životnog soka, očiju sklopljenih, bez naočala, kojima se ta hostess koristila lukavo poput kratkovidnih dama, sad kao banderiljom, sad kao dodatnim prstom, teškim privjeskom ili opasnim bodežom. Uvijek kao dirigentskim štapićem, kojim je Carmen Cortina ravnala svojom blistavom društvenom operetom.
Laura je jedva prepoznala Carmen bez naočala. Umalo je šapnula Orlandu, zaražena nepokolebljivo svečanim držanjem svog prvog ljubavnika: neka se netko smiluje i stavi naočale na Carmenino mrtvo tijelo. Mogla bi otvoriti oči! Uskrsnuti! Nije prepoznala ni punašnu ženu sedefaste puti koju je slikar Tizoc Ambriz gurao u invalidskim kolicima; njega je prepoznala jer ga je često viđala na novinskim kulturnim stranicama; zbog boje, debljine i tkiva svoje kože pretvorio se u ljuskavu, crnu i srebrnkastu sardinu. Mršav i sitan, odjeven kao i uvijek u plave traperice, košulju i prsluk, kao da se želi izdvojiti, a istovreme no je, kojega li protuslovlja, nametao tu modu.
Odano je gurao invalidska kolica sa ženom sanjiva oka i nevidljivih trepavica, ali, jao, zakukao je Orlando, iščezla je simetrija lica one vječne zrelosti koja bi htjela biti vječna mladost odprije dvadeset pet godina, kad se približavala samom rubu punoće pa ju je Laurin prijatelj uspoređivao s prezrelom voćkom. Netom ubranom sa stabla.
- Andrea Negrete. Sjećaš li se kako je Tizoc na Carmeninoj gozbi otkrio njezin portret? Bila je gola, dakako, na slici... Imala je na sljepoočnicama dva sijeda pramena, a i pubis obojen u bijelo, hvalila se da joj je posijedio i muf, da prostiš. A sad više ništa i ne mora bojiti.
- Pojedi me - šapnula je Andrea Orlandu kad su zajedi otišli u dvoranu gdje je svećenik vodio responzorij pred desetakprijatelja Carmen Cortine.
- Pojedi me.
- Oljušti me!
- Prostak - dobacila mu je smijući se dok se mrmor Li perpetua luceat eis polako uzdizao iznad prigodnih opažanji ogovaranja.
Sam slikar Tizoc Ambriz više nije imao nikakav izraz lica. Bio je indijanski totem, maleni Tezcatlipoca,aztečkiPuck,osuđendapoputsablastilutabjesomučnimnoćimaMexica-Tenochtitlana.
Tizoc je pogledao prema ulazu u trenutku kad je ulazio visoki tamnoputi mladić kovrčave kose držeći ispod ruke ženu svu zaobljenu u svojim jastučićima od sala, s dobro zategnutim svakim četvornim centimetrom svoje kože. Približavala se ponosno i čak drsko, držeći se za ruku svog efeba, kao da želi pokazati kako je lak njezin hod usprkos obujmu njezina tijela. Plovila je poput galije u španjolskoj Nepobjedivoj armadi na uzburkanim životnim vodama. Njezina su mala stopala nosila nabijenu tjelesnu kuglu, okrunjenu glavicom s plavim kovrčama što su uokvirivale njezino isklesano, dotjerano, restaurirano lice, tako oblikovano, preoblikovano i preraspoređeno da se napuhalo kao balon koji samo što nije puknuo, bezizražajno poput maske pričvršćene nevidljivim pribadačama oko ušiju i šavovima zategnute ispod brade gdje su plastični kirurzi uklonili podbradak, koji se očito iznova pojavljivao.
- Laura, draga Laura - povikalo je strašilo obavljeno crnim velovima posutim dragim kamenjem.
Laura se pitala, tko li je to, Bože moj, ne sjećam je se, ne sjećam se, a kad je otkrila da ta neman s ožiljcima ne pozdravlja nju nego lagano ide prema nekomu iza Laure Diaz, tada se Laura okrenula za tom živom reklamom za lifting i vidjela kako ljubi u oba obraza ženu koja joj je bila suprotnost, sitnu i vitku gospođu u crnom kostimu, s bisernom ogrlicom i šeširićem i crnim velom koji je tako prianjao uz lice da se činilo kao njegov sastavni dio.
- Laura Riviere, sretne oči koje te vide - uskliknula je debela žena s ožiljcima.
- Elizabeth, drago mi je - odgovorila je Laura Riviere i diskretno se maknula od prebujne Elizabeth Garcije Dupont, ex Caraze, ona, rekla je sebi zapanjena Laura Diaz, njezina prijateljica iz mladih dana u Xalapi kad im je njezina majka, dona Lucia Dupont govorila: djevojke, ne pokazujte grudi, dok je navlačila na Elizabeth svoju starinsku ružičastu plesnu haljinu, punu volana i tila...
( Laura nema problema, jer je ravna, mama, ali ja...
Elizabeth, kćerkice, neugodno mi je...
Tu nema pomoći, Bog me takvu stvorio, uz tvoju pomoć...)
Lauru nije prepoznala, kao što ni Laura nju nije prepoznala jer se i Laura - pogledala se iskosa u zrcalu ukopne kapelice - promijenila isto toliko kao Elizabeth. Možda je Elizabeth ipak prepoznala Lauru, ali je nije htjela pozdraviti iz mržnje koja je, iako stara, još živjela, a možda i zato da izbjegne usporedbe, laži, nisi se nimalo promijenila. Ma kako ti je to uspjelo, zar si sklopila ugovor s vragom? Prošli put, u restauraciji "Ciro's" hotela "Reforma", Elizabeth je podsjećala na anoreksičnu mumiju.
Laura je Diaz pričekala da se Elizabeth Garcia odvoji od Laure Riviere kako bi ovoj prišla, uhvatila ju je za ruku, stisnula joj suhu i nježnu ruku, koja joj je uzvratila, pokušavala ju je prepoznati iza crnog vela, u uredno začešljanoj sijedoj kosi koja joj je sada izvirivala ispod niskog cilindričnog šešira umjesto kratke pepeljastoplave kose u mladosti.
- Laura Diaz.
- Neprekidno sam te čekala, obećala si da ćeš mi se javiti.
- Oprosti, rekla si mi da se spasim?
- Mislila si da ti ja ne mogu pomoći?
- Pa sama si mi rekla! Sjećaš se? "Ne mogu više, zatočena sam, tijelo mije zarobljeno rutinom..."
- "Da se bar mogu odvojiti od svoga tijela..."
Laura Riviere se nasmiješila. - "Mrzim to", rekla sam ti, valjda se sjećaš...
- Žao mi je što te nisam potražila.
- I meni.
- Znaš, mogle smo biti prijateljice.
- Helas! - uzdahnula je Laura Riviere i okrenula leđa Lauri Diaz, ali joj se prije toga sjetno nasmiješila.
- Doista je voljela Artemija Cruza - povjerio joj je Orlando Ximenez kad ju je kroz gradske ruševine otpratio kući, u Aveniju Sonoru. - Bila je opsjednuta svjetlom, svjetiljkama, unutrašnjom rasvjetom, pa da, lijepim rasporedom svjetiljki, odgovarajuće jačine, načinom na koji zablistaju lica... Uvijek je tim bila opsjednuta. Bila je i ostala slikarica vlastite slike. To je njezin autoportret.
( Ljubavi, ne mogu više, moraš birati.
Laura, strpi se, shvati... Nemoj me prisiljavati.
Na što? Bojiš li se mene?
Nije li nam ovako dobro? Zar nam što nedostaje?
Ne znam, Artemio. Možda nam doista ništa ne nedostaje...
Nisam te prevario, nisam te prisiljavao!
Nisam te promijenila, a to je drukčije. Ti nisi spreman, a ja sam umorna.
Volim te. Kao prvog dana.
Nije to više prvi dan. Nije više. Pojačaj glazbu.)
Orlando je htio poljubiti Lauru kad je izašla iz taksija. Odgurnula ga je s čuđenjem i gađenjem. Osjetila je dodir naboranih usana, blizinu izbrazdana lica, nalik na prženu ružičastu žlundru i osjetila je odvratnost.
- Laura, volim te kao prvog dana.
- Nije više prvi dan. Sada se poznajemo. I previše. Zbogom, Orlando.
A tajna? Zar će oboje umrijeti a da Orlando Ximenez, prisni prijatelj Santiaga Prvog u Veracruzu, a zbog toga i Laurin zavodnik, tajanstveni glasnik između nevidljive anarhistice Armonije Aznar i svijeta, Orlando, njezin ljubavnik i njezin Vergilije po paklenim ulicama grada Mexica, ne oda svoje tajne? Nemoguće je bilo pripisati bilo kakvu tajnu ovom olinjalom salonskom štakoru, mumificiranom i banalnom, koji ju je odveo na podušje Carmen Cortini, na pogreb cijelog jednog razdoblja grada Mexica.
Bolje da sve ostane tajna.
Lauri je ta počast, iskazana "starim vremenima", ostavila gorak okus. Struja se vratila u kuću. Počela je skupljati po podu kuhinjsko posuđe, dizati srušeno pokućstvo u blagovaonici, u dnevnoj sobi i na balkonu gdje je - kad se obitelj pomirila poslije njezine ljubavne avanture s Jorgeom Maurom - s mužem Juanom Franciscom, sa sinovima Santiagom i Dantonom i sa starom veracruškom tetom Marijom de la O promatrala Chapultepečku šumu u sumrak.
Dok je slagala knjige koje su popadale od potresa, iz životopisa Diega Rivere (koji je napisao Bertram D. Wolfe) ispala je fotografija Fride Kahlo koju je Laura Diaz snimila na sam dan njezine smrti, 13. srpnja 1954., kad je Harryja Jaffea ostavila samog u Tepoztlanu i požurila se u Riverinu kuću u Coyoacanu.
- Evo ti - rekao joj je Harry pružajući joj lajku - njom sam fotografirao u Hollywoodu. Svakako mi donesi mrtvu Fridu Kahlo, bez toga mi se ne vraćaj.
Svladala je gnjev što gaje Harry katkad u njoj izazivao. Frida je umirala, amputirana i bolesna, ali je do posljednjeg trenutka slikala u postelji. I Harry je umirao u tropskoj dolini, ali nije imao snage ponovno uzeti u ruku olovku i papir. Laura je snimila mrtvu Fridu, ako ni za što, a ono daje pokaže Harryju i da mu kaže "Nije prestajala slikati ni onoga dana kad je umrla".
Ali i Harry je bio mrtav. I Carmen Cortina. A Laurina okrutnost prema Harryju, kao i želja da se nasmije gledajući Carmenino balzamirano tijelo, pretvarali su se sada, dok je gledala fotogafiju pokojne Fride, u nešto veće od ljubavi i divljenja.
Frida Kahlo, ispružena na odru, dičila se svojom crnom kosom spletenom u šarene pletenice. Ruke pune narukvica i prstenja počivale su na usnulim grudima, ali okićenim, za posljednje putovanje, raskošnim ogrlicama od najfinijeg zlata i srebra, iz Morelije. Na ušima su joj visjele tirkizne naušnice, počivale su kao i ona, tajnovito zadržavajući posljednju toplinu pokojnice.
Smrt nije promijenila lice Fride Kahlo. Sklopljene su oči ostale budne zahvaljujući živoj radoznalosti gustih, sraštenih obrva, tog opasnog i fascinantnog bičevaoca iznad očiju, obrva koje su bile zaštitni znak te žene. Kao da je gustoća obrva pokušavala, ali nije uspijevala sakriti Fridine brčiće, svima znano i slavno paperje nad gornjom usnom, što je navodilo na pomisao da između njezinih nogu pokušava izrasti penis, Diegov blizanac, kako bi potvrdio vjerojatnost, a ne samo iluziju, da je ona hermafrodit, a uz to i partenogenična, pa može samu sebe oploditi i začeti u vlastitom sjemenu novo biće, koje će ona, njezin ženski dio, roditi zahvaljujući snazinjezina muškog dijela.
Tako ju je snimila Laura Diaz za Lauru Diaz, uvjerena da portretira nepomično tijelo, ne shvaćajući daje Frida Kahlo već na putu u indijanski pakao Mictlan, kamo čovjek može doći samo ako ga vodi tri stotine ixcuintla, bezdlakih pasa što ih je Frida skupljala, i koji sad neutješno zavijaju u dvorištima, na terasama i u kuhinjama tužne kuće, kao siročad bez majke.
Ležeći položaj Fride Kahlo bio je varka. Već je bila na putu u indijanski pakao koji je nalik na jednu sliku Fride Kahlo, ali bez krvi, bez bodljika, bez mučeništva, bez operacijskih dvorana, bez skalpela, bez željeznih steznika, bez amputacija, bez fetusa - samo cvjetni pakao vrelih kiša i bezdlakih pasa, pakao krcat ananasima, jagodama, narančama, mangom, guanabanama, mamevima, limunima, papajama, zapotima, kamo će ona stići pješice, u isti mah ponizna i ohola, cijela, izliječena, onakva kakva je bila prije bolnice i prije svoje nesreće, pozdravljat će Gospodina Xo1otla, veleposlanika Svjetske Republike Mictlana, kancelara i opunomoćenog ministra Smrti, to jest ovog OVDJE. How do you do, Mr Xolotll upitat će ga Frida kad uđe u pakao.
Ušla je u pakao. Mrtvu su je prenijeli iz kuće u Covoacanu u Palaču lijepih umjetnosti i pokrili komunističkom zastavom, zbog koje je bio smijenjen ravnatelj Instituta. Odatle su je prebacili u krematorij pa je gurnuli u peć onakvu kakva je bila, uljepšanu, odjevenu, nakićenu, runjavu da bolje gori. A kad je plamen suknuo, mrtvo se tijelo Fride Kahlo uspravilo, sjela je kao da će čavrljati s najstarijim prijateljima iz družbe "Kukuljica" što je dvadesetih godina sablažnjavala svojim šalama cijelu školu, kao da se opet sprema na razgovor s Diegom, tako se propelo Fridino tijelo, oživljeno plamenom krematorija. Kosa joj je planula kao aureola. Posljednji se put nasmiješila prijateljima i raspala se.
Lauri Diaz preostala je samo fotografija Fridina mrtvog tijela koju je snimila Laura Diaz. Na toj se slici vidjelo da je smrt za Fridu Kahlo bila način da se odmakne od svega što je ružno na ovom svijetu - samo zato da ga bolje vidi, a ne da pobjegne od njega; da otkrije srodnost Fride, žene i slikarice, ne s ljepotom, nego s istinom.
Bila je mrtva, ali kroz sklopljene oči prolazila je sva bol njezinih slika, više užas nego bol, tvrdili su neki promatrači. Ne, na fotografiji koju je snimila Laura Diaz, Frida Kahlo bila je odvod kroz koji je istjecala bol i ružnoća bolničkog svijeta, pobačaji, gangrena, amputacija, lijekovi, stalne noćne more, druženje s vragom, bolan prijelaz do istine koja postaje lijepa zato što naše biće poistovjećuje s našim vrlinama, a ne s našim prividom.
Frida tijelu daje oblik, a Laura ga snima.
Frida okuplja raspršeno. Laura tu cjelinu snima.
Frida se, poput kakva odveć rijetkog feniksa, uspravila kad ju je dirnula vatra.
Uskrsnula je kako bi sa svojim bezdlakim psima otišla u drugu četvrt, u domovinu Madam Baldy, Miss Toothv, Lady Toasty, Mistress Fancy, Charly's Aunt.
Otišla je odjevena za bal u Raju.
Držeći u jednoj ruci fotografiju umrle Fride, a u drugoj fotoaparat koji joj je darovao Harry, Laura se gledala u zrcalu, u svom novom stanu na Trgu Rio de Janeiro gdje se smjestila kad se stara kuća u Aveniji Sonori više nije mogla obnoviti nakon potresa, a Danton, koji je bio upisan u knjige kao vlasnik zemljišta, odlučio kuću srušiti i na istome mjestu sagraditi dvanaesterokatnicu za suvlasnike.
- Mislila sam da smo tvoj otac i ja bili vlasnici kuće - rekla je Laura s čuđenjem ali bez iluzija, kad ju je Danton posjetio da joj objasni nove okolnosti.
- Već sam dugo vlasnik - odgovorio je Lauri njezin mladi sin.
Majka je samo hinila da se čudi. Istinski se začudila samo tomu koliko se promijenio taj tridesetšestogodišnjak kojega nije vidjela otkako su pokopali Juana Francisca i otkako ju je strogoosudila obitelj njezine snahe.
Danton se promijenio, ali ne zato što je malo posijedio na sljepoočicama niti zato što je imao poveći trbuh, nego zato što je odveć isticao svoju moć, nije to mogao sakriti ni pred majkom, a možda je upravo pred njom namjerno pretjerivao. Sve, od frizure de la Marlon Brando u Juliju Cezaru do tamnosivog odijela, uske engleske pukovnijske kravate pa do Guccijevih crnih mokasina, sve je to potvrđivalo moć, samouvjerenost, naviku da ga slušaju.
Danton je samosvjesno, iako pomalo nervozno, protezao ruke kako bi pokazao rubine na orukvicama.
- Mama, našao sam ti lijep stančić u Polancu.
Ne, bila je uporna, želim ostati u četvrti Colonia Roma.
- Zrak je tamo sve gori, uskoro će promet biti neizdrživ. Uostalom, više nije u modi. Taj dio grada potres najteže pogađa.
Upravo zbog toga, ponavljala je, upravo zato.
- Znaš li što je suvlasništvo? Gradim prve stanove za suvlasnike u Meksiku. To će postati moda. Vodoravno je vlasništvo budućnost ovoga grada, uvjeravam te. Shvati to dok je vrijeme... Uostalom, stanovi koji ti se sviđaju na Trgu Rio de Janeiro nisu na prodaju. Unajmljuju se.
Upravo tako, ona odsad želi sama plaćati stanarinu, bez njegove pomoći.
- Od čega ćeš živjeti?
- Činim li ti se tako starom?
- Mama, nemoj biti tvrdoglava.
- Mislila sam da je moja kuća moja. Zar sve moraš kupiti da budeš sretan? Pusti me da budem sretna na svoj način.
- Da umreš od gladi?
- Neovisna.
- Onda mi se javi ako ti ustrebam.
- I ti meni.
Dvije različite smrti, smrt Fride Kahlo i smrt Carmen Cortine, u godini potresa, potaknule su Lauru Diaz da donese čvrstu odluku: uzela je u ruke lajku. Susret s Orlandom podsjetio ju je na nevidljivi, poniženi grad duboke bijede, u koji ju je odveo jedne noći prije više od dvadeset pet godina nakon zabave u penthouseu na Šetalištu Reforma. Laura je sada s fotoaparatom prolazila ulicama središta grada otkrivši da su u isti mah prepune i puste. Nije pronašla taj izgubljeni grad, pravi grad čuda, u koji ju je Orlando doveo kako bije uvjerio da nema nade, ali je otkrila da je onaj grad koji je prije više od dvadeset pet godina bio vidljiv, sad postao istinski nevidljiv grad, zapušten i napušten zbog neprekidnog širenja gradskih područja. Prvi krug, prostor oko glavnog trga Zocala, velikog središta gradskih svetkovina još od aztečkoga doba, nije ostao prazan, jer nema praznih prostora u gradu Mexicu, ali je prestao biti središtem grada, pretvorio se u još jednu četvrt, najstariju i na neki način najprestižniju zbog svoje povijesti i arhitekture; sad se novo središte stvaralo oko palog Anđela neovisnosti, s obje strane Šetališta Reforma, gdje su ulice koje nose imena rijeka i one koje nose imena stranih gradova. Urbana četvrt Colonia Juarez i riječna četvrt Colonia Cuauhtemoc.
Svakog su dana u grad Mexico stizale dvije tisuće ljudi, dakle, šezdeset tisuća novih stanovnika svakog mjeseca - bježeći od gladi, suše, nepravde, nekažnjena zločina, lokalnih silnika, ravnodušnosti, ali i zbog privlačnosti grada koji se doimao punim obećanja boljeg života, pa i ljepote. Nisu li pivske reklame nudile zanosne plavuše, nisu li svi glavni glumci u sve popularnijim televizijskim sapunicama također plavokosi, bogati i lijepo odjeveni kreoli, pripadnici viših društvenih slojeva?
Laura nikako nije mogla odgovoriti na bujicu pitanja o nezaustavljivoj seobi naroda: odakle su, kamo idu, kako žive i tko su?
Bila je to prva velika fotoreportaža Laure Diaz; u njoj je sažela svoje životno iskustvo, provincijsko podrijetlo, život mlade udane žene i majke dvoje djece, svoje ljubavi i ono što su joj donijele te ljubavi - Maurin španjolski svijet, strahovito sjećanje na Raquelino mučeništvo u Buchenwaldu, nemilosrdno strijeljana Pilar pred zidinama grada Santa Fe de Palencia, makartističke optužbe protiv Harryja, pa dvostruka smrt Fride Kahlo, najprije nepomična smrt, a poslije uskrsnuće u plamenu - Laura je sve to sažela u jednu jedinu sliku snimljenu u jednom od bezimenih gradova koji se šire kao vez i zakrpe na velikom platnu grada Mexica.
Izgubljeni gradovi, anonimni gradovi, podignuti na zapuštenu zemljištu suhe doline, smještene između kamenjara i drača, u kojoj su se nalazile straćare, kartonski i limeni brlozi, sa zemljanim podovima, otrovnom vodom i dogorjelim voštanicama, sve dok pučko lukavstvo nije otkrilo kako se može krasti struja sa stupova javne rasvjete i s dalekovoda.
Zato je Laura Diaz poslije mrtve Fride Kahlo najprije snimila Anđela palog s tankog stupa, razbijeni kip, krila bez tijela i napuklo, slijepo lice gospođice Antoniete Rivaš Marcado, koja je poslužila kao model za kip i koja će mnogo godina poslije počiniti samoubojstvo ispred glavnog oltara pariške Notre-Dame iz ljubavi prema filozofu i prvome ministru školstva Joseu Vasconcelosu. Vasconcelosovi memoari objavljeni 1935. pod naslovom Kreolski Odisej sve su zapanjili svojom iskrenošću. Orlando je, u jednoj od svojih sretnijih rečenica, rekao: "Tu knjigu valja čitati stojećke..."
Kad je snimala napuklo lice Anđela (filozofove ljubavnice), Laura Diaz prisilila je sebe da izmjeri razdoblja grada "vječnog proljeća", koji kao da ga nije imao. Shvatila je da nije bila svjesna protjecanja godina. Grad nema godišnjih doba. Siječanj je hladan. U veljači se kovitla prašina. Ožujak je vreo. Ljeti pada kiša. U listopadu oluje jesenskog ekvinocija podsjećaju na varljivost privida. Prosinac je proziran. Siječanj je hladan.
Razmišljala je o godinama proživljenim u ovom gradu, u kojima se posebno isticao Vasconcelos, prvo kao mladi i romantični student, pa intelektualni guerillero Revolucije, pa plemeniti odgojitelj širokih vidika koji je Diegu Riveri ponudio zidove da ih oslika, zatim bergsonovski filozof životnog poleta, amerikanist "svemirske rase", predsjednički protukandidat vrhovnom vođi Callesu i njegovu dvorskom lakrdijašu, Luisu Napoleonu Moronesu, koji je podmitio Juana Francisca, i napokon ogorčeni prognanik koji je, star i mrzovoljan, kovao u zvijezde Franca i fašizam i sam tražio da mu se vlastite knjige "pročiste".
Vasconcelos je dirljiva i dramatična slika revolucionarnog Meksika, a njegova pala ljubavnica, Antonieta Rivaš Mercado, Anđeo neovisnosti, ovjekovječena je, simbolična, natprirodna slika Domovine za koju su se borili junaci koji su je obožavali ali i povaljivali. Oboje su - filozof i njegov anđeo - danas u ruševinama grada koji više ni sami ne bi prepoznali, grada kojega je Laura počela snimati.
U prvoj je velikoj fotoreportaži Laura Diaz sažela svoje životno iskustvo, provincijsko podrijetlo, svoj život mlade udane žene, majke dvoje djece, svoje ljubavi i ono što su joj te ljubavi donijele.
Postala je svjesna da se od smrti Harryja Jaffea u Cuernavaci do smrti Carmen Cortine u gradu Mexicu počela pitati što će ona, Laura Diaz, raditi dogodine? A prije, u mladosti, sve je bilo nepredvidivo, prirodno, nužno i, unatoč svemu, lijepo. Ponajprije ju je Fridina smrt potaknula da se sjeti svoje prošlosti kao kakve mutne fotografije. Potres, pa ponovni susret s Orlandom i Carmenina smrt prisilili su je na razmišljanje: mogu li prošlosti vratiti njezino izgubljeno žarište, jasnoću koje više nema?
Spavala je drukčije. Prije je njezin san bio bez misli, ali nemiran. Sada nije ni razmišljala niti se uznemiravala. Spavala je kao da se već sve dogodilo. Spavala je kao starija žena.
To ju je uzbudilo. Htjela je opet spavati kao da se sve tek ima dogoditi, kao da tek buđenjem počinje život, kao da joj je ljubav još nepoznata bol. Htjela se buditi sa željom da svakog jutra opet vidi i pohrani to što vidi točno na mjesto svojih najdubljih osjećaja, tamo gdje se glava spaja sa srcem. Prije je gledala, ali nije vidjela. Nije znala što će sa svojim slikama iz svakodnevice, tim novčićima što ih je svaki novi dan odlagao u njezine prazne ruke.
Probudili su je grad i smrt. Meksiko ju je okruživao poput velike usnule zmije. Laura se probudila okružena teškim zmijskim dahom, koji ju je obavijao, ali je nije gušio. Probudila se i snimila zmiju.
Snimila je najprije mrtvo Fridino tijelo. Sada ide snimiti obiteljsku kuću u Aveniji Sonori, prije nego što je sruše, zato što tako odlučio njezin sin. Snimila je oronulo pročelje, ali i oštećene interijere, garažu u koju je Juan Francisco uvezao automobil koji mu je darovao CROM, blagovaonicu u kojoj se njezin muž sastajao sa sindikalnim vođama, dnevnu sobu u kojoj je strpljivo čekala, kao kreolska Penelopa, trenutak milosti i samoće uz muža koji se vraća kući, prag na kojem je potražila utočište proganjana časna Gloria Soriano i kuhinju u kojoj je teta Maria de la O pripremala veracruška jela na starinski način - zidovi još mirišu po chipotleu s čilijem, tušcu, kuminu - zatim bojler u kojemu su vodu zagrijavali starim, požutjelim novinama, s kojima su izgorjele i slike svih moćnika, zločinaca i poznatih osoba; plamen je progutao Callesa i Moronesa, Lombarda i Camacha, Trockog i Ramona Mercadera, umorenu Chintu Aznar i silovatelja, luđaka i ubojicu Soberu de la Flor, debelog Roberta Sota i Cantinflasa, plesačicu rumbe Meche Barbu i charro-pjevača Jorgea Negretea, rasprodaju Liverpoolske luke i oglase tipa "Mejoral - najbolje od najboljega" ili "Nije moguće da se dvadeset milijuna Meksikanaca vara", pa velike toreadore, Manoletea i Arruza, urbanističke pothvate moćnog Ernesta Uruchurtua, olimpijsku medalju plivača Joaquina Capille - sve ih je progutala vatra kao što je smrt progutala sobicu koju je njezin sin Santiago pretvorio u svetište, u izvor slika, u špilju u kojoj su sjene postale zbilja, u kojoj su se gomilale slike i crteži, pa Dantonova tajna soba u koju nitko nije smio ući, soba iz mašte u kojoj su zidovi mogli biti oblijepljeni slikama golih žena, izrezanih iz časopisa "Vea", ali su mogli biti i prazni kao pokora dok ne nađe svoju sreću, kao što ju je i našao, pa bračna soba u kojoj su Lauru opsjedale slike muškaraca koje je voljela, zašto ih je voljela, kako ih je voljela...
Išla je snimati izgubljene gradove velike urbane bijede i našla sebe u samom činu fotografiranja nečega posve stranog njezinu životu, jer nije odbacivala strah koji je osjetila prodirući sama, s lajkom u ruci, u svijet bijede koja se očitovala zločinom: najprije mrtav čovjek izboden nožem u prašnjavoj ulici; strah od kola hitne pomoći i zaglušnog zavijanja njihovih sirena do same granice teritorija na kojemu je počinjen zločin; žene koje su pijani muževi zgazili; novorođenčad bačena u smeće; napušteni starci, nađeni mrtvi na prostiraču koji će im poslije poslužiti kao mrtvački pokrov, zakopavani uplitke rake punih sedam dana nakon smrti, sasvim osušeni tako da više nisu ni zaudarali; sve je to snimala Laura Diaz i zahvaljivala Juanu Franciscu što ju je ipak poštedio takve sudbine, sudbine nasilja i bijede.
Ušla bi u krčmu izgubljenoga grada i našla sve ljude pobijene, ljude koji su jedni druge pobili u neobjašnjivu zločinačkom karambolu, anonimne ljude što ih je Laurina fotografija spasila od zaborava. Zahvalna je i Jorgeu Mauri što ju je oslobodio od ideološkog zanosa, od straha koji svaka žena osjeća pred misaonim svijetom u koji ju je uveo Jorge: u sjećanju je sačuvala nemoguću fotografiju, Jorgea kako na Lanzaroteu liže samostanski pod, pročišćujući od ideologija i svoj duh i duh krvavog dvadesetog stoljeća.
Jorge Maura bio je protuotrov za nasilje u kojem su živjela djeca što ih je snimala u kanalima i tunelima hvatajući neuništivu ljepotu napuštena djetinjstva, kao da je Laurin fotoaparat čistio djecu, kao što je Jorge čistio samostanski pod, pa nisu bila balava, krmeljiva, prljave kose, rahitičnih ruku, šugave ošišane glave, ruku pjegavih od tropske kožne bolesti, bosih nogu obloženih blatom kao jedinom obućom, a dok ih je snimala osjećala se zahvalnom Harryju koji je utjelovljivao slabost građanske odanosti i čežnju za jedinstvenim, neponovljivim trenutkom herojstva. Razmišljala je o velikoj fotografiji poginulog republikanskog borca što ju je Robert Capa snimio tijekom Španjolskog građanskog rata.
Upadala je u policijske postaje i bolnice. Nisu se osvrtali na stariju, sijedu gospođu u širokoj suknji i izlizanim sandalama (na nju), dopustili su joj da snimi drugu, već mrtvu ženu s bocom Coca-Cole zabodenom među bedra, narkomana koji se trza u samici, struže zidove i u nos trpa žbuku, muškarce i žene pretučene u svojim kućama ili na ulici, svejedno, krvave zaslijepljene više zbog izgubljenosti nego zbog vjeđa nabreklih od mlaćenja rukama i palicama, pa dolazak crnih marica, privođenje prostitutki i homoseksualaca, transvestita i dilera, noćnu svodničku žetvu...
Život izbačen iz krčme na vrata, iz kuće kroz prozor, pod kotačima autobusa. Ljudi rasporena trbuha na koje više nitko ne može pogledati osim fotoaparata Laure Diaz, one Laure opterećene svim svojim sjećanjima, ljubavima i odanostima, ali ne više usamljene Laure, nego samostalne Laure, koja ni o kom ne ovisi, koja Dantonu vraća sinovske čekove, redovito plaća stanarinu za svoj stan na Trgu Rio de Janeiro, prodaje snimke i reportaže, najprije dnevnicima i časopisima, a onda i pojedinačnim kupcima nakon svoje prve izložbe fotografija u Galeriji "Juan Martin" u Genovskoj ulici da bi naposljetku, kao s još jednom zvijezdom, sklopila s njom ugovor Agencija Magnum, koja je zastupala i Cartiera-Bressona, Inge Morath i Roberta Capu.
Umjetnica boli grada Mexica, ali i njegovih radosti, Laura i novorođenče koje majka gleda kao malog Boga, opet se rodio Isus; Laura i čovjek koji, premda mu je lice rasječeno bodežom, svladava bijes i pobožno ljubi sliku Djevice Guadalupske; Laura i male radosti s tragičnim nagovještajima na prvom djevojačkom plesu, na svadbi, na krštenju; Laurin je fotoaparat, hvatajući trenutak, uspijevao uhvatiti i budućnost toga trenutka, u tom je bila snaga njezine umjetnosti, u trenutačnosti s potomstvom, plastično je oko vraćalo nježnost i poštovanje vulgarnosti, ljubavnu ranjivost najokrutnijem nasilju - nisu to tvrdili samo kritičari, osjećali su to njezini poklonici - Laura je Diaz u šezdesetoj godini života postala velika meksička umjetnica fotografije, najbolja poslije Alvareza Brava, svećenica nevidljivog (tako su je zvali), pjesnikinja koja piše svjetlošću, žena koja je naučila fotografirati ono što je Posada znao gravirati.
Kad je postala neovisna i slavna, Laura Diaz nikad nije pokazala snimku mrtve Fride, sačuvala ju je za sebe, kao sastavni dio svojih prebogatih sjećanja, u emocionalnoj arhivi svog života koji je iznenada, već u zreloj dobi, procvjetao poput grma kasne, ali vječne trajnice. Fridina je fotografija bila svjedok svih onih koje Laura nije snimila u godinama svog života s drugima, bila je to hamajlija. Uz Diega i Fridu nesvjesno je, kao u snu, gomilala u sebi umjetnički senzibilitet koji je isplivao na površinu s velikim zakašnjenjem, kad je već prohujalo mnogo godina s Laurom Diaz.
Nije žalila za tim proteklim vremenom, nije ga odbacivala kao kalendar svoje podčinjenosti muškomu svijetu, a i ne bi ga mogla odbaciti jer su na njegovim listovima živjela oba Santiaga, njezini ljubavnici Jorge Maura, Orlando Ximenez i Harry Jaffe, njezini roditelji i tetke, dobroćudni crni čistač Zampavita, njezin jadni, žaljenja vrijedan ali milostiv (prema njoj), muž Juan Francisco. Kako da ih zaboravi, ali kako da i žali što ih nije snimila? Svoje je oko zamišljala kao fotoaparat koji može zabilježiti sve što je vidjela i osjetila u šest desetljeća života i sva se naježila. Umjetnost je odabir. Umjetnost znači: izgubiti gotovo sve, a zauzvrat spasiti samo malo.
Nemoguće je istodobno imati umjetnost i život, pa je Laura Diaz naposljetku bila zahvalna što joj je život prethodio umjetnosti, jer bi prerana, pa i izdašna umjetnost, mogla ubiti život.
Upravo je tada otkrila nešto što joj je trebalo biti očito; kad je iz ruševina svoje obiteljske kuće u Aveniji Sonori izvukla slike i crteže svog sina Santiaga Mlađeg da ih prebaci u svoj novi stan na Trgu Rio de Janeiro, u gomili crteža olovkom, pastela, krokija i dvadesetak ulja, pronašla je sliku golog muškarca i žene koji se gledaju, ali se ne dodiruju, samo se žele, ali im je ta žudnja dovoljna.
U želji da što prije napusti ruševnu obiteljsku kuću, preseli se u vlastiti stan na Trgu Rio de Janeiro, počne živjeti neovisnim, novim životom i izađe fotografirati grad i njegove živote prema nadahnuću (govorila je tako samoj sebi) Diega Rivere i Fride Kahlo, Laura nije imala vremena da izbliza promotri slike svog sina. Možda je prema Santiagu Mlađem osjećala toliku ljubav da se radije htjela udaljiti od tjelesnih dokaza njegova postojanja kako bi sina zadržala živog makar u majčinoj duši. Možda je morala otkriti svoj poziv kako bi opet otkrila njegov. Sredivši fotografije, Laura se Diaz bacila na slike i crteže Santiaga Lopeza Diaza, a među dvadesetak ulja njezinu je pažnju privukla upravo ta slika - goli par koji se gleda, a ne dodiruje.
Isprva je bila kritična prema djelu. Uglat i jasan potez, grčevit i okrutan, potjecao je od Santiagova divljenja Egonu Schieleu i temeljita proučavanja bečkih albuma koji su se čudom našli u Njemačkoj knjižnici Colonije Hipodromo. Razlika je, uskoro je uočila Laura, između albuma i slike u tom što su Shieleovi likovi gotovo uvijek izdvojeni, sami, a tek rijetko dijabolično i bezazleno isprepleteni u zaleđenu tjelesnom, fiziološkom susretu, a uvijek, i u samoći i u zajedništvu, bez ambijenta, bez povezanosti s bilo kakvim krajolikom, prostorijom ili kakvim drugim prostorom, kao da se suvremeni slikar ironično vraća staroj umjetnosti, kao da se egzaltirani ekspresionist Schiele vraća bizantskom slikarstvu u kojem je lik Boga Stvoritelja svega postojećeg utvrđen prije stvaranja ičega, u apsolutnoj praznini samotne uzvišenosti.
Slika mladog Santiaga nedvojbeno je nešto uzela od Egonovih izmučenih likova, ali im je i vraćala, kao u nekoj renesansi renesanse, kao što su Giotto i Masaccio dali staroj bizantskoj ikonografiji ambijent, krajolik i mjesto. Goli muškarac na Santiagovoj slici, mršav i proboden nevidljivim trnjem, mlad i golobrad, ali lica obilježena neizlječivom, opakom bolešću, koja mu je zahvatila cijelo tijelo, izvana netaknuto, ali iznutra razoreno jer je bilo stvoreno a da ga prije nitko nije ništa pitao, upro je pogled u trbuh gole, plavokose trudnice (Laura je odmah potražila sličnosti u knjigama koje je Santiago prikupljao), iste kao ona Holbeinova ili Cranachovova Eva, koja se pomirila s pasivnim osvajanjem muškarca kojemu nedostaje jedno rebro, ali ovaj put je žudnjom izobličena ona. Prijašnje su Eve bila ravnodušne i fatalne, a ova, nova Eva Santiaga Mlađeg, sudjelovala je u tjeskobi napetog Adama, mladog i osuđenog, koji joj pogledom prodire u trbuh, dok ona, Eva, istim intenzitetom uranja u muškarčeve oči, a ni njemu ni njoj - Laura je tek u tom trenutku opazila tu tako očitu pojedinost - noge nisu na zemlji.
Nisu lebdjeli. Uzdizali su se. Lauru je obuzelo duboko uzbuđenje kad je proniknula sliku svog sina Santiaga. Ovaj Adam i ova Eva nisu pali. Uzvisivali su se. Dolje uz noge, stopljene u jedan oblik, ležale su kora jabuke i zmijska koža. Adam i Eva udaljuju se iz Vrta zemaljskih slasti, ali ne padaju u pakao bola i prekomjernog rada. Drukčiji je njihov grijeh. Uzvisivali su se, pobunili su se protiv božanske zabrane - s ovog drveta nemoj kušati - ali umjesto da padnu, uzvisili su se. Zahvaljujući spolnosti, pobuni i ljubavi, Adam i Eva postaju protagonisti Uspona čovjeka, a ne Pada. Svjetsko je zlo vjerovati da su prvi muškarac i prva žena pali, a nas osudili na naslijeđe poroka. Naprotiv, za Santiaga Mlađeg grijeh Adama i Eve nije bio nasljedan, uopće nije bio grijeh, jer je drama Raja zemaljskog bila pobjeda ljudske slobode nad Božjom tiranijom. Nije to bila drama, nego povijest.
U dnu krajolika na slici Laura je uočila sićušnu, kao na Brueghelovu "Ikaru", lađu s crnim jedrima koja se udaljavala od Edenskih obala i na kojoj je bio samo jedan putnik, neobično podijeljena sitna spodoba, pola anđeoskog i pola dijaboličnog lica, pola plavokosa i pola crvenokosa, ali je tijelo, obavijeno plaštem velikim poput brodskog jedra, bilo zajedničko anđelu i demonu, koji su oboje bili Bog - nagađala je Laura - s križem u jednoj, a vilama u drugoj ruci, tim dvama instrumentima torture i smrti. Ljubavnici uzlaze na nebo. Bog pada, a Santiago je naslikao Božji pad: udaljavanje, odmak, čuđenje na licu Stvoritelja koji zbunjen napušta Eden zato što su se Njegova stvorenja pobunila pa se odlučila uzvisiti umjesto da padnu rugajući se izopačenu Božjem naumu da stvori svijet samo zato da osudi vlastitu tvorevinu na grijeh koji se prenosi s generacije na generaciju kako bi se u vijeke vjekova muškarac i žena osjećali inferiorni Bogu, ovisni o Bogu, od Njega osuđeni, ali razriješeni - prije nego što opet padnu - tek hirom Božje milosti.
Santiago je na poleđini slike napisao "Slikarstvo nije suvremeno, slikarstvo je vječno - Egon Schiele".
Potez dominira nad bojom. Zato su boje tako snažne. Crna lađa. Crvena polovica Stvoritelja. Zelenocrvena jabučna kora odbačena je zmijska koža. Ali Evina je put prozirna poput puti kakve Memlingove djevice, a Adamova umrljana zelenim i žutim pjegama, bolesna kao put kakva Schielova mladca.
Muškarac gleda ženu. Žena gleda nebo, ali ni on ni ona ne padaju. Jer oboje žude jedno za drugim. Postojala je neka vrsta istoznačnosti razlika, koju je Laura posvojila uspoređujući svoj osjećaj s osjećajem svoga sina, pokojnog mladog slikara.
U dnevnoj je sobi objesila na zid sliku Santiaga Mlađeg i zauvijek je znala daje sin bio majčin otac i da je Laura Diaz, fotografkinja, i ne znajući, dugovala više svom sinu nego bilo kojem drugom umjetniku. Isprva to nije znala i zato je skrivena i dotad nesvjesnaidentifikacija bila tako snažna.
Sada joj više ništa nije bilo važno, osim jednako vrijednosti emocije.
Zaredale su izložbe, pa objavljivanje fotografija, najprije u dnevnim novinama i časopisima, a onda u knjigama.
Blagoslivljanje životinja i ptica.
Brkati starci pjevaju revolucionarne corridose uz pratnju gitare.
Prodavači cvijeća. Prepuna pojila na Ivanje. Život metalskog radnika. Život bolničarke u bolnici.
Njezina slavna fotografija mrtve Ciganke koja na otvorenu dlanu ruke, koju drži ispod grudi, nema crta - Ciganka s izbrisanom sudbinom.
I nešto što je dugovala Jorgeu Mauri: reportaža o španjolskim republikanskim borcima u meksičkom izbjeglištvu.
Laura je uvidjela da je Španjolski građanski rat godinama bio epicentar njezina objektivnog života, više nego Meksička revolucija koja je tako blago, tangencijalno prošla državom Veracruz, kao da je smrt u Zaljevu bila jedinstvena, potresna i nedodirljiva povlastica njezina velikog brata Santiaga Diaza, usamljenog protagonista - u njezinim očima - ustanka 1910.
U Španjolskoj su se, naprotiv, borili Jorge Maura, Basilio Baltazar i Domingo Vidal; u Španjolskoj je poginuo mladi gringo Jim, a preživio tužni gringo Harry; u Španjolskoj su strijeljali mladu i lijepu Pilar Mendez po zapovijedi njezina oca, komunističkog načelnika Alvara Mendeza ispred rimskih vrata u Santa Feu de Palenciji.
S takvim je emocionalnim nabojem Laura počela snimati lica španjolskog izbjeglištva u Meksiku. Azil je od predsjednika Cardenasa dobilo četvrt milijuna republikanaca. Kad god bi snimila koga od njih, Laura bi se s uzbuđenjem sjetila Jorgeova odlaska u Havanu radi spašavanja Raquel s broda "Prinz Eugen" usidrenog nasuprot utvrdi Morro.
Svaki je njezin model mogao doživjeti istu sudbinu: zatvor, torturu, smaknuće. Znala je to.
Portretirala je čudom preživjele. Znala je to.
Filozofa Josea Gaosa - Husserlova studenta, kao Jorge Maura i Raquel Mendes Aleman - naslonjena nav željeznu ogradu balkona s pogledom na unutrašnje dvorište Škole Mascaronesove, filozofa s glavom rimskog patricija, ćelavom i snažnom, čvrstom poput njegove čeljusti, čvrstom poput njegovih usana, tankih kao olovka, sumnjičavih kao i njegove kratkovidne oči iza malih, okruglih naočala, kao stvorenih za Franza Schuberta filozofije. Gaos je naslonjen na ogradu a mladići i djevojke okupljeni u kolonijalnom unutrašnjem dvorištu Filozofskoga fakulteta podignutih glava gledaju u maestra s osmijesima divljenja i zahvalnosti.
Luis Bunuel zakazao joj je sastanak u kavani Hotela "Parador", gdje je filmski redatelj naručivao savršene martinije od svog omiljenog barmena Cordobe, dok je u glavi snimao jedan od svojih intelektualističkih filmova, kao što je onaj o madridskom Studentskom gradu, pa "Andaluzijski pas" - u kojemu su se Bunuel i Dali poslužili okom uginule ribe, na koje su stavili trepavice, i tako simulirali oko heroine prerezano britvom --- i "Zlatno doba" - u kojemu crkvenu hijerarhiju prikazuje kao okaminu na obali Mallorce - ili pariških nadrealističkih filmova i onih snimljenih u newyorškom izbjeglištvu, kad ga je Dali prokazao ("Bunuel je komunist, ateist, bogohulnik i anarhist, kako ga možete zaposliti u Muzeju suvremene umjetnosti?") tako da je na koncu stigao u Meksiko s četrdeset dolara u džepu.
Humor, bijes i snovi neprekidno su, pomiješani, prolazili zelenim Bunuelovim pogledom, pogledom koji bi se zaustavio u određenom trenutku prošlosti pa bi Laura snimila dječaka i aragonskoga sela Calande kako na Veliki petak udara u bubanj toliko da mu ruke krvare, da bi se oslobodio tjelesne draži Djevice Pilarske što je bdjela nad onanističkom posteljom njegova djetinjstva.
U skromnom stanu u Lermskoj ulici Laura je snimila, zahvaljujući posredovanju baskijskog književnika Carlosa Blanca Aguinage, divnog pjesnika iz Malage, s kojim ju je već bio upoznao Jorge Maura. Emilio Prados, skriven u dvosobnom stanu, okružen hrpama knjiga i papira, obilježen u svakoj crti lica bolešću i progonom, ali kadar patnju preobraziti u nešto što je Laura uspjela snimiti, a to je beskrajna blagost lica tog andaluzijskog sveca koji je tragao za otkupljenjem, lica zasjenjena slapom bijelih pramenova i debelim akvarijskim naočalama, kao daje pjesnik želio skriti svoju nevinost, stidećije se.
Uhvatila je i lirsku snagu koja je izvirivala iz te patnje, siromaštva, razočaranja, starosti i progona.
Kad bih ti uzmogao dati svu svjetlost zore... Polako bih, poput sunca, prodirao njedrima tvojim dok, beskrvno i bezbolno, u noć ne izađem...
Manuel Pedroso, stari andaluzijski mudrac, bivši rektor Sveučilišta u Sevilli bio je omiljen u omanjoj skupini studenata koji su ga svakoga dana pratili od Pravnog fakulteta blizu Trga Zocalo do njegova stančića u Ulici Amazonas. Laura je ostavila zorno svjedočanstvo o toj svakodnevnoj šetnji, kao i o tertulijama u maestrovoj knjižnici prepunoj starih izdanja koja su mirisala na tropski duhan. Frankisti su mu zapalili biblioteku u Sevilli, ali Pedroso je skupljao biser za biserom u staretinarnicama Lagunille, lopovske tržnice u gradu Mexicu.
Bio je okraden, jedni su krali od drugih, ali knjige su se uvijek vraćale, poput nostalgičnih i tvrdoglavih ljubavnica, u mršave i duge ruke profesora Pedrosa, kao u El Grecova plemića, ruke koje će se, evo sad, ispružiti, upozoriti na nešto, prirediti svečanost misli. Laura je maestra Pedrosa snimila u trenutku kad je ispružio ruke s dugim, lijepim prstima kako bi svijet zamolio za malo svjetla, stišao žar nesnošljivosti, potvrdio vjeru u svoje meksičke studente.
Laura je snimila bučnu, veselu, raspravom zanesenu skupinu zgodnih mladih izbjeglica koji su se prilagodili Meksiku, ali se nikad nisu odrekli Španjolske, šušketali su u govoru i pogledima pokazivali da vole sve ono što su izrijekom odbacivali: pijenje čokolade s gospodinom župnikom, romane Pereza Galdosa, kavanske rasprave, starice u crnom, ogovaranja hrskava poput vrućih uštipaka churrosa, flamenko i borbe s bikovima, točnost crkvenih zvona i sprovoda, ludilo obitelji koje su zauvijek legle u postelju kako bi izbjegle napastima Demona, Svijeta i Puti. Laura ih je snimala dok su raspravljali bez konca i kraja, poput Iraca koji se ne poznaju zato što su podrijetlom iz Madrida i Navarre, iz Galicije i Barcelone, i zato što se prezivaju Otevza, Serra Puig, Munoz de Baena, Garcia Ascot, Xirau, Duran, Segovia i Blanco Aguinaga.
Lauri Diaz ipak je najdraža izbjeglica bila jedna mlada žena koju je Danton spominjao kao najzanimljiviju žensku osobu u Jockev Clubu četrdesetih. Stanovala je sa svojim mužem, pjesnikom i filmskim umjetnikom Garcijom Ascotom, u neobičnoj zgradi maču nad Ulicom Villalongin, a bila je tako lijepa, tako savršena da je Laura padala u očaj što joj ne može otkriti nikakvu slabu točku ili što ne može, ne jednom fotografijom nego ni s tisuću fotografija zabilježiti čari te krhke, vitke i otmjene žene, koja je bosa išla po svom stanu kao mačka, u pratnji druge mačke, kao dvojnice svoje gospodarice koju je želio i zavidio joj cijeli mačji rod zbog njezina agresivnog profila, nježne brade, sjetnih očiju i zaraznog, neobuzdanog smijeha.
Maria Luisa Elio imala je tajnu. Otac joj se od 1939. skrivao na tavanu u nekom selu u Navarri jer gaje Falanga osudila na smrt. O tom nije mogla govoriti, ali je otac živio u njezinim oči ma, čudesno bistrim od boli, tajnovitosti, očekivanja sablasti koja će jednoga dana uspjeti umaknuti iz Španjolske i pojavit i se u Meksiku pred svojom kćerkom takav kakav je: utjelovljen duh, zaborav prizvan u pamćenje s praznog balkona.
Još jedna sablast, ali tjelesna, i previše tjelesna, ali naposljetku pretvorena u senzualni duh svojih riječi, bio je pjesnik Luis Cernuda, elegantan, dotjeran, homoseksualac, koji je povremeno dolazio u grad Mexico, uvijek kod svog kolege Octavija Paza, s kojim se svađao jer su obojica bili oholi, Cernuda bezobrazno, a Paz licemjerno, premda bi se naposljetku uvijek pomirili zahvaljujući pjesničkom žaru obojice. Složili bi se da je Luis Cernuda najveći španjolski pjesnik svoje generacije. Laura se Diaz htjela odmaknuti od njega da bi ga bolje vidjela, lišenog tog obličja ili maske madridskog dendija kojega je Cernuda glumio, zamolivši ga da pročita:
Živjeti želim kada umre ljubav...
Kao što tvoja smrt u meni žudnju za smrću budi
Kao što je tvoj život u meni probudio žudnju za životom
Lauri je nedostajao portret Basilija Baltazara, ali se nikako nisu mogli naći jer se termini Laurinih izložaba nisu podudarali s Basilijevim sveučilišnim praznicima, pa je Laura usred galerije izložila prazan okvir, a uz njega zalijepila ime svog starog prijatelja.
Istovremeno je tom nevidljivošću iskazala počast nenazočnom Jorgeu Mauri. Laura je odlučila poštovati njegovo udaljivanje i anonimnost, jer je to bila želja čovjeka kojega je najviše voljela. Možda se Basilio ne može pojaviti u galeriji Portreta španjolskog izbjeglištva bez svog druga Jorgea.
A Vidal? Nije on bio jedini koji je nestao.
Malu Block, ravnateljica galerije, rekla je Lauri da se događa nešto čudno: svakoga dana oko šest sati jedna žena u crnom ulazi u dvoranu i cijeli sat, ni minutu više, ni minutu manje, iako nikada ne gleda na svoj ručni sat, stoji ispred praznog okvira Basilija Baltazara.
Gotovo nepomično stoji, katkad samo prebacuje težinu s noge na nogu ili se za centimetar odmakne ili malo sagne glavu kao da bi htjela bolje promotriti ono čega nema - Basilijev lik.
Laura se kolebala između prirodne radoznalosti i želje da bude obazriva. Jednog je dana ušla u galeriju i vidjela ženu u crnom ispred praznog portreta nenazočnog čovjeka. Nije joj se usudila prići, ali se zato tajnovita posjetiteljica okrenula kao da ju je privukao Laurin magnetski pogled pokazavši lice žene od kojih četrdeset godina, plavih očiju i kose boje pijeska.
Pogledala je Lauru, ali joj se nije nasmiješila, a Laura je bila sretna što je žena bila tako ozbiljna jer se bojala onoga što bi možda vidjela daje tajnovita žena otvorila usta. Tim u isti mah hladnim i nervoznim držanjem posjetiteljica galerije pokušavala je prikriti uzbuđenje, vidljivo u njezinu pogledu. Znala je to pa je zagonetku prenijela na svoja usta, koja je s naporom držala zatvorenima, zapečaćenima da ne bi pokazala... Zube, nagađala je Laura, možda zube želi sakriti od mene? Kao jedina identifikacija ostale su oči, u kojima je Laura Diaz, naviknuta da otkriva poglede i da ih pretvara u metafore, odmah vidjela mjesece, zublje od slame i drva, planinska svjetla, pa je zastala i ugrizla se za donju usnu kao da obuzdava svoje pamćenje, kako se ne bi sjetila da je te riječi izgovorio Maura, Jorge Maura, prije dvadeset godina u "Cafe de Pariš" u društvu s Domingom Vidalom i Basiliom Baltazarom; sva trojica zaštićeni bohemskim ozračjem kavane u Aveniji Cinco de Mayo, ali istodobno izvrgnuti najsurovijem nevremenu, kao što su hijene, bikovi, vjetar i planinske vatre, kad god bi otvorili usta.
- Ja sam Laura Diaz, autorica fotografija. Izvolite? Mogu li vam čime pomoći?
Žena u crnom pogledala je prazan okvir slike Basilija Baltazara i rekla joj:
- Laura, ako poznaješ tog čovjeka, javi mu da sam se vratila. Naposljetku se nasmiješila i otkrila užasne, pokvarene zube.

XXII

Trg Rio de Janeiro, 1965.



Santiago Lopez Ayub, unuk Laure Diaz doselio se k baki na Božić 1965. sa svojom mladom prijateljicom Lourdes Alfaro. Stan je bio star, ali prostran, a zgrada je kao ostatak iz devetnaestog stoljeća preživjela neumoljive promjene u gradu pastelnih boja i jednokatnica, koji je Laura upoznala kad je 1922. doputovala u Mexico kao mlada, tek udana žena. Sad je, poput slijepog diva, Federalni distrikt Mexico rastao rušeći sve pred sobom, uništavajući francusku arhitekturu iz devetnaestog stoljeća, neoklasičnu arhitekturu iz osamnaestog stoljeća i baroknu arhitekturu iz sedamnaestog stoljeća. Prošlost se, kao u kakvu unatražnom obračunu, žrtvuje da bi se doprlo do žive rane nepodnošljivog zaborava, bijede i boli, do samih naslaga aztečkoga grada.
Laura nije samo pokazala prijezir zbog drskosti svog velikodušnog, ali nikako nekoristoljubivog sina Dantona kad se, odbivši njegovu pomoć, preselila u staru zgradu na Trgu Rio de Janeiro, prilagodila stan svojim radnim potrebama: uz prostor za stanovanje imala je tamnu komoru, sobu za arhiv, police za stručnu literaturu. Prvi je put u životu imala svoju sobu, slavnu room ofone's ourn koju je tražila Virginia Woolf da bi žene mogle biti gospodarice svoje posvećene zone, svog minimalnog područja neovisnosti: otoka svoje suverenosti.
Premda se nakon odlaska iz obiteljske kuće u Aveniji Sonori u svojoj pedeset osmoj godini pa sve do svoje šezdeset sedme bila navikla živjeti sama i slobodna, od svoje profesije i vlastitih sredstava, kao uspješna i poznata žena, Laura je bez osjećaja ugroženosti prihvatila novu mladost koju su joj ponudili Santiago i Lourdes, prirodnu podjelu kućanskih poslova među njima troma, shvatljivo ali neočekivano bogatstvo razgovora nakon objeda, predivnu razmjenu iskustava, želja i potpore koju im je donio zajednički život otkako je Santiago Treći došao na Laurina vrata i rekao joj: Bako, više ne mogu živjeti s ocem, a nemam novca da živim sam i da izdržavam svoju djevojku.
- Dobar dan, ja sam tvoj unuk Santiago, a ovo je moja djevojka Lourdes, molimo te da nas primiš na stan - rekao je smijući se Santiago bijelih Dantonovih zubi, ali i blagih, sjetnih oćiju svoga strica, Santiaga Drugog, otmjenih pa i razmetljivih kretnja, koje su Lauru podsjetile na lažnog fićfirića, na Grimiznoga Gizdelina revolucije u Veracruzu, na Santiaga Starijeg...
Lourdes Alfaro bila je lijepa i skromna, odjevena kao i sve današnje mlade djevojke u hlače i majicu s likom Che Guevare jedan dan ili Micka Jaggera drugi dan; imala je dugu, crnu kosu i nije se šminkala. Bila je sitna i lijepo građena, duena chica que virtudes ha, mala gospoja krijeposti puna, kako je govorio Jorge Maura prisjećajući se Knjige prave ljubavi Natpopa iz Hite kad se htio nježno našaliti na račun teutonskog stasa Laure Diaz.
Dovoljna je bila nazočnost dvoje zaljubljenih u stanu da se razveseli srce Laure Diaz koja je raskriljenih ruku primila mladi par, jer je mislila da imaju pravo na sreću sada, a ne tek nakon dvadeset godina muka i nevolja, kao Laura i Jorge, ili kao Basilio Baltazar i Pilar Mendez, koji su se naposljetku sjedinili, o čemu Laura i Jorge nisu mogli ni sanjati, jer sudbina ne može dvaput tragediju završiti sretno.
Treći Santiago i njegova djevojka Lourdes zato imaju, mislila je Laura, sva prava na svijetu. Ona momka nije vidjela nikad prije zbog Dantonova inata i njegove bahate žene, ali je mladić znao za baku, divio joj se zato što je on, priznao je, sada na prvoj godini prava, a nema umjetničkoga dara kao baka i prerano preminuli stric Santiago...
- On je naslikao ovu sliku ljubavnog para...?
- Da.
- Bio je velik talent, bako.
- Da.
Nije se hvalio svojim vrlinama, još nije navršio ni dvadesetu ali Lourdes je jedne večeri rekla Lauri dok su pripremale pilece batake s rižom začinjenomšafranom: Dona Laura, Santiago je pravi muškarac, vrlo ozbiljan za svoje godine, ništa ga ne može prestrašiti... U jednom sam trenutku pomislila da bih mu mogla biti teret u njegovoj karijeri, a osobito u njegovu odnosu s roditeljima, ali, da ste samo vidjeli, dona Laura, kako se Santiago odlučno suprotstavio roditeljima i meni pokazao da sam mu potrebna, da mu nisam teret nego potpora, da me poštuje...
Upoznali su se na gimnazijskim plesovima, koji su Santiagu bili draži od proslava što su ih priređivali njegovi roditelji i prijatelji njegovih roditelja, koji su na svoje "ekskluzivne" zabave pozivali samo djecu iz "poznatih obitelji". Naprotiv, na školskim su plesovima padale socijalne ograde, na njima su se školski drugovi, neovisno o svom bogatstvu ili obiteljskim vezama, sastajali sa svojim djevojkama, sestrama i ponekom neudanom tetkom, jer običaj "starije pratilice" nipošto nije bio izumro.
Danton mu je dopuštao da ide na takve plesove. U školi se sklapaju trajna prijateljstva, pa iako bi tvoja majka više voljela da se družiš samo s pripadnicima našeg staleža, vidjet ćeš, sine, da ljudi koji nama vladaju nikad nisu iz viših slojeva, oblikuju se na dnu ili u srednjem staležu, pa ti se isplati upoznati ih već sad kad ti njima možeš dati više nego oni tebi, jer će jednoga dana, uvjeravam te, oni dati tebi više nego što bi im ti ikad mogao dati. Danton je siromašne prijatelje smatrao izvrsnom investicijom.
- Santiago, nemoj zaboraviti da je Meksiko zemlja koja rado prihvaća talente.
Santiago je upoznao Lourdes na prvoj godini prava. Ona je pohađala školu za medicinske sestre, a došla je iz Puerta Escondida, plaže na obali Oaxace gdje su joj roditelji imali skroman hotel, ali najbolji temazcal u okolici, pohvalila mu se.
- A što je to?
- Parna kupka s mirisnim travama, koja te pročišćuje od svih otrova.
- Baš bi mi to trebalo. Hoćeš li me pozvati?
- Kad god hoćeš.
- Divno.
Otputovali su u Puerto Escondido i zaljubili se uz Tihi ocean koji ondje oplakuje naizgled pješčanu i pitomu obalu, a zapravo obalu koja se naglo spušta u ponor u kojem prebrzo izgubiš oslonac i nemaš se za što uhvatiti da se odupreš brzim strujama koje su Santiaga zahvatile i povukle, više prestrašenog nego ozbiljno ugroženog, sve dok se Lourdes nije bacila u more pa ga laktom obuhvatila oko vrata a slobodnom mu rukom pomogla da dopliva na plažu gdje su se, iscrpljeni ali i uzbuđeni, mladić i djevojka prvi put poljubili.
- Sve mi to pričaš drhteći - rekla je Laura.
- Kad se bojim, dona Laura.
- Ma prestani me zvati "dona", tako se osjećam starom.
- Pa dobro, onda samo... Laura.
- Čega se bojiš?
- Santiagov je otac tako strog, Laura, ne trpi kad netko radi protiv njegove volje, kad se naljuti, užasan je.
- Taj lavić nije tako opasan kao što izgleda. Riče i plaši te dok ti ne rikneš na njega i vratiš ga na mjesto.
- Ne znam kako.
- Ja znam, kćeri... Nemoj se brinuti.
Bako, bio je tako nesretan da je čak došao u Puerto Escondido, iako inače šalje svoje tjelohranitelje da zaplaše ljude, ali je ovaj put došao sam u svom privatnom avionu da vidi Lourdesine roditelje i upozori ih da se ne nadaju uzalud, jer se njegov sin u tu pustolovinu upustio kao pobunjeni i razmaženi sin, zatražio je od njih da to objasne svojoj kćeri, neka ona pripazi, jer bi je Santiago mogao prevariti, napraviti joj dijete i onda je ostaviti, sigurno će je ostaviti, bila trudna ili ne.
- Nama vaš sin to nije rekao - uzvratio je Lourdesin otac.
- Kažem vam ja, a ja zapovijedam.
- Želim to čuti od vašega sina.
- Nema on pravo glasa. To je vjetrogonja.
- Svakako...
- Gospodine Alfaro, nemojte biti tvrdoglavi. Ne šalim se. Koliko tražite?
Danton nije razgovarao sa Santiagom kao s "vjetrogonjom". Jednostavno mu je prikazao "stvarnost". Jedinac je, njegova majka, na žalost, nije smjela ponovno roditi, to bi je stajalo života, Santiago je utjelovljivao svu ljubav i nadu svoje majke, ali on, Danton, mora kao otac biti stroži i objektivniji, ne može sebi priuštiti sentimentalni luksuz.
- Naslijedit ćeš moje bogatstvo. Sjajno je što si se upisao na pravo, iako ti savjetujem poslijediplomski iz ekonomije i poslovodstva u Sjedinjenim Državama. Prirodno je da otac želi poslove prebaciti na sina i siguran sam da me nećeš razočarati. Ni mene ni majku, koja te obožava.
Njezina je ljepota ishlapjela "kao rosa", kako je sama govorila. Magdalena Ayub Lopez Diaz do srednje je dobi sačuvala ono što je Dantona toliko privlačilo nedjeljom u Jockev Clubu. Prividne mane - sraštene obrve, istaknut nos i četvrtasta čeljust - u kontrapunktu sa sanjarskim i baršunastim očima arapske princeze, zavodljivim ispod namazanih kapaka, uzbudljivih kao pokriveno tijelo. Nasuprot njoj, u ono su doba udavače u većini bile dobre, ali previše "čedne", izlazile su iz škola časnih sestara kao da im je netko udario žig nihil obstat na skriveni dio tijela uzdižući ga time u javnu kategoriju "lica". Koljeno, lakat ili gležanj mogli su poslužiti kao uzor prihvatljivim ali glupavim licima djevojaka prozvanih yegas finas, tj. rasne kobile - prema iskrivljenom francuskom izrazu jeunes filles, tj. djevojke - koje su maturirale u Francuskom liceju Presvetog srca. Njihova su lica, šalio se Danton, korisna ali dosadna.
Magdalena Ayub, ili "moj san", kako ju je nazivao Danton kad se u nju zaljubio, bila je drukčija. Osim toga, sada je bila i majka Santiaga Trećeg čijim su rođenjem odjednom zauvijek izbrisane mladenačke čari gospođe supruge don Dantona, dotučene liječničkom presudom: Gospođo, druga bi vas trudnoća ubila. Doduše, ostale su guste obrve, ali su se proširili kukovi.
Santiago je rastao s tom stigmom: mogao sam svojim rođenjem ubiti majku, kriv sam što mi nije mogla roditi braću i sestre, ali Danton je moju krivnju pretvorio u obvezu. Santiago, kao sin jedinac koji je umalo majci oduzeo život kad mu ga je darivala, sada kad je napunio dvadeset godina mora imati i dužnosti, jasne i normalne. Danton od sina nije zahtijevao ništa više od uobičajenog: neka studira, izlazi, oženi se djevojkom iz svoga staleža, udvostruči svoj imutak njezinim, produži lozu.
- I priušti mi, sine, mirnu i zadovoljnu starost. Vjerujem da sam je zaslužio nakon toliko godina rada.
Govorio je to držeći jednu ruku u džepu plavog prugastog odijela na prijeklop i dvoredno kopčanje, dok se drugom milovao po suvratku kaputa. Lice mu je poput odijela bilo zakopčano, preklopljeno, prugasto, brčići i obrve plavkasti, a kosa još crna. Taj je čovjek sav bio ponoćno plavetne boje. Nikad nije spuštao pogled na cipele. Morale su biti ulaštene. Nije ih ni morao gledati.
Santiago Treći nije bio protiv životnog puta kakav mu je zacrtao otac sve dok se nije zaljubio u Lourdes, na što je Danton reagirao grubo i bez mjere pa se sin od tog trenutka počeo suprotstavljati ocu kojega je volio i kojemu je bio zahvalan na svemu što mu je pružio: na mjesečnoj novčanoj pomoći, na "Renaultu" s četvorim vratima, na nedavno uvedenoj kreditnoj kartici American Expressa (iako uz ograničeno trošenje), na slobodi da naručuje odijela u Macazage (iako je Santiago više volio kožne vjetrovke i traperice) - ne dovodeći u pitanje razloge, postupke, opravdanost ili neumoljivost riječi "tako stoje stvari" koje su raspaljivale govor njegova oca, čovjeka usidrena u sigurnost svog materijalnog položaja i osobnog morala zahvaljujući kojoj je mogao sinu reći "Nastavit ćeš mojim putem", a njegovoj djevojci "Običan si mu kamen na putu, miči se ili ću te nogom raspaliti".
Očevo je ponašanje naljutilo mladog Santiaga, isprva je ti silno ogorčen, ali je onda učinio nešto što mu nikad prije ne palo na um. Mladić je bio svjestan vlastitog poimanja morali da ga Lourdes podupire; spavat će s njom tek kad se stvari potpuno raščiste,nikoga neće "ucjenjivati", ni neoprezno začetim djetetom ni upuštanjem u spolni odnos samo iz prkosa, Santiago je, naprotiv, počeo razmišljati: "Tko je moj otac, što radi moj otac da ima tako apsolutnu vlast i da je tako samouvjeren?"
A Lourdes je govorio: "Nadmudrit ćemo ga, ljubavi, više se nećemo sastajati svakoga dana, nego samo tajno u petak na večer... kako stari ne bi nanjušio!"
Santiago je Dantonu rekao da se slaže, završit će pravo, ali bi volio steći i praksu i raditi u očevim uredima. Dantona je zaslijepilo zadovoljstvo. Nije vidio nikakvu opasnost u tom što bi sin radio u tvrtki Bufete Unido de Factores Asociados (BUFA), u blistavoj staklenoj zgradi učvršćenoj nehrdajućim čelikom na Šetalištu La Reforma, nekoliko metara od spomenika Kristofu Kolumbu i Spomeniku revoluciji. Tu se nalazila i kuća u pariškom stilu s mansardom (ako kojim slučajem počne padati snijeg u Meksiku) Guzonje del Rosala, starog porfirističkog aristokrata kojemu je vrhunska šala bila progutati monokl od želatine na prijemima Carmen Cortine. Ali Šetalište La Reforma - što ga je dala zacrtati carica Charlotte kako bi svoju rezidenciju u Chapultepečkom dvorcu povezala sa središtem grada, i koji je Maksimilijanova žena zamislila kao presliku Louisine avenije u svom rodnom Bruxellesu - sve je više nalikovalo kakvoj aveniji u Houstonu ili Dallasu, načičkanoj neboderima, parkiralištima i prodavaonicama brze hrane.
Santiago će tamo steći iskustvo, moći će prijeći sve katove, uputiti se u sve poslove kao gazdin sin...
Sprijateljio se s arhivarom, ludim za borbama s bikovima, kojemu je darovao karte za tu sezonu u kojoj će zvijezde biti Joselito Huerta i Manuel Capetillo. Osvojio je telefonistice kad im je izborio propusnice za Studio Churubusco da mogu gledati snimanje filma s Libertad Lamarque, onom argentinskom plesačicom tanga koja je u kinu u Cuernavaci Harryju Jaffeu izmamila sentimentalne suze u očima.
Tko je ona gospođica Artemisa koja svakog dana naziva don Dantona, zašto se prema njoj ponašaju tako uslužno kad Santiago nije u blizini, a postaju tako tajnoviti čim bi se gazdin sin približio? I komu se to njegov otac telefonski obraća s toliko poštovanja koje graniči s pokornošću - da, gospodine, mi smo zato da vama služimo, bit ćete služeni, gospodine - i koje se tako razlikuje od njegovih kratkih i suhih zapovijedi na koje se ne očekuje odgovor - to mi treba odmah, Gutierritos, prestanite se izležavati, ovdje nema mjesta za one s mekanim jajima, a vama vise do koljena, što je, Fonseca, zalijepili ste se za krevet, budite ovdje za petnaest sekunda ili možete potražiti drugi posao - ili još više od žestokih prijetnja - mislite na ženu i djecu, savjetujem vam da učinite što sam vam rekao, nije to običan savjet, to je zapovijed koja se izvršava, a vi, Revnoso, podsjećam vas da imam papire koje bih odmah mogao dati Excelsioru i uvaliti vas u veliko govno.
- Kako zapovijedate, gospodine.
- Hoću smjesta izvještaj.
- Budale, ne miješajte se u ono što vas se ne tiče, ili ćete se jednog jutra probuditi oderana jezika i s jajima u ustima.

Prodirući u metalno-stakleni labirint u kojem je vladao njegov otac, Santiago je strpljivo i nezasitno - te dvije riječi izražavaju potrebu, ali i ljubav - tražio Lourdesinu nježnost. Držali su se za ruke u kinu, gledali se u oči u kavanicama, ljubili se u Santiagovu automobilu, nadraživali se u mraku, ali su čekali trenutak kad će početi zajedno živjeti pa se istinski sjediniti. Tako su se dogovorili, ma koliko se to katkad činilo čudnim i smiješnim i njoj i njemu, a katkad i oboma. Imali su nešto zajedničko. Uzbuđivala ih je odgoda tog čina. Voljeli su ga zamišljati.
Tko je ta gospođica Artemisa?
Imala je dubok, ali sladak glas, koji bi se topio kad bi telefo nom govorila Dantonu: "Jubim te, Tončiću bombončiću". Santiago se nije mogao suzdržati da ne prasne u smijeh kad je, podigavši slušalicu na drugom očevu kućnom telefonu, čuosladunjavi dijalog, a osobito kad je strogi gospodin Dantći rekao svom "bombončiću": "Što to kaže moje sunce sisato, što papa moja Micica da joj tako miriše picica?", "Papa svaki četvrtka banane", odgovorio mu je onaj duboki i profesionalno umiljat glas.
Lourdes, rekao je Santjago svojoj djevojci, ovo postaje zanimljivo, provjerit ćemo tko je ta Mica, ili Artemisa, i što ona zna. Imam ga, starog.
Santiago nije mislio na očev preljub, na ionako zanemarenu donu Magdalenu, nije on bio puritanac. Znaš, Lourdes, strašno me zanima, i mene, nasmijala se mladenka iz Oaxace dok su čekali da Danton izađe iz ureda jednog četvrtka navečer kad je otac sjeo u neupadljivi "Chevrolet" kojim je upravljao sam, bez vozača, pa krenuo u Darwinovu ulicu u gradskoj četvrti Nueva Anzures. Santiago i Lourdes pratili su ga u "Fordu" koji su unajmili da ih on ne prepozna.
Danton se zaustavio i ušao u kuću ukrašenu na ulazu gipsanim kipovima Apolona i Venere. Vrata su se zatvorila. Zavladao je muk. Malo poslije čuli su glazbu i smijeh. Svjetlo se čas palilo, čas gasilo.
Vratili su se jednog jutra kad je vrtlar podrezivao živicu na ulazu, a sluškinja brisala prašinu s erotskih kipova. Ulazna su vrata bila pritvorena. Lourdes i Santiago vidjeli su normalnu građansku dnevnu sobu namještenu brokatnim naslonjačima i ukrašenu vazama punim kozlaca, s mramornim podom i stubištem kao u meksičkim filmovima.
Uskoro se na vrhu stubišta pojavio nabusit mladić kratko podšišane kose, u svilenu haljetku i sa šalom oko vrata, koji je, kao vrhunac svega, navlačio bijele rukavice.
- Što tražite? - upitao ih je podigavši depiliranu obrvu, koja je bila u suprotnosti s njegovim promuklim glasom. -Tko ste vi?
- Oprostite, pogriješili smo kuću - rekla je Lourdes.
- Kreteni - promumljao je čovjek u bijelim rukavicama.
- Svakako, rekao je arhivar BUFA-e Santiagu. Samo izvolite, kao gazdin sin...
Svakog popodneva, dok se njegov otac zadržavao na objedima u "Focolareu", "Rivoliju" i restauraciji "Ambassadeurs", Santiago je pomno pregledavao papire tvrtke kao kroz sito u kojemu su se, unatoč svemu, miješali gađenje i ljubav, jer je mladi vježbenik neprekidno sebi ponavljao: otac mi je, živio sam dosad od toga novca, školovao se, ti su poslovi krov i pod moje kuće, imam najnoviji "Renault" zahvaljujući očevim poslovima. ..
- Voljet ćemo se tajno - rekao je Santiago Lourdes. - Misli na to da nas nitko ne smije vidjeti.
- Nitko? Nikad?
- Ma ne, ljubavi, ne. Ozbiljno ti kažem. Pa kamo bismo išli kad bismo htjeli da nas nitko nikad ne vidi?
- Santiago, pusti to, bolje pazi na tatin auto - nasmijala se.
"Chez Soi" bio je velik ali mračan lokal na Aveniji Insurgentes; stolovi su bili odmaknuti jedni od drugih, a umjesto stropne rasvjete na svakom je stoliću bila niska svjetiljka, tako da je vladao polumrak. Stolnjaci su bili karirani, crveno-bijeli, da bi se dobilo francusko ozračje.
Lourdes i Santiago slijedili su Dantona i vidjeli ga kako tri tjedna uzastopce ulazi, uvijek utorkom, i to točno u devet sati. Međutim, uvijek je dolazio i odlazio sam.
Santiago i Lourdes jedne su večeri došli u pola devet, sjeli i naručili dvije "Coca-Cole" s rumom. Francuski ih je konobar pogledao prijezirno. Za svim su stolovima sjedili parovi, osim za jednim. Žena izazovna dekoltea, koji joj je otkrivao grudi do polovice, podigla je ruku da namjesti bujnu, riđu kosu, i pokazala, opet izazovno, svoje izbrijano pazuho, zatim je izvadila pudrijeru da napudra već obilno obijeljeno lice oko istanjenih obrva; svojim je nadutim pogledom i predebelim usnama podsjećala na Joan Crawford na zalasku karijere. Najzanimljivije je bilo to što je sve te kretnje izvodila ne skidajući bijele rukavice.
Kad je Danton ušao, poljubio ju je u usta i sjeo do nje. Lourdes i Santiago sjedili su u mračnom kutu plativši već račun. Iste večeri zaljubljeni je par krenuo "Renaultom" prema obali i Oaxaci. Santiago je vozio cijelu noć, šuteći, sasvim budan, svladavajući beskonačne serpentine između grada Mexica, Oaxace i Puerta Escondida. Lourdes je drijemala na ramenu svog zaručnika, dok su Santiagove oči bile usredotočene na tamne obriskrajolika, planinske litice, surovo i izdašno tijelo zemlje puno suprotnosti, borike i kamenitu pustinju, bazaltne zidove i kaktuse, neočekivano rascvalo ružinodrvo. Pusta zemlja, bez naselja i stanovnika. Zemlja koju tek treba stvoriti, i koju svim silama žele prije uništiti.
More se pojavilo u osam ujutro, na plaži nije bilo nikoga. Lourdes se probudila i uskliknula od radosti, to je najljepša plaža na obali, rekla je, svukla se gola da se okupa u moru, i Santiago je svukao odjeću, ušli su oboje u more, goli, Tihi im je ocean bio plahta, poljupci su im bili dublji od mirnih, zelenih voda, osjećali su kako im tijela lebde iznad pješčanog dna, kako im slana sila budi želju, Lourdes je podigla noge kad je osjetila da joj vršak Santiagova penisa dodiruje klitoris, obuhvatila ga je nogama oko pasa, on ju je zagrlio i svojim udom ušao u nju pod vodom, udarao je snažno u njezinu stidnicu kao bi ga osjetila izvana, kao što vole žene, dok je on užitak izvlačio iznutra, kao što vole muškarci, i tako su doživjeli vrhunac, okupali se i prestrašili galebove.
Nauči prije svega pravila igre, rekao je Danton Santiagu kad je njegov sin došao raditi k njemu u poslovni toranj tvrtke BUFA. Tko želi gore, ulazi u stranku na vlasti i zadovoljan je s onim što mu dopadne. Ima pravo. Takav je čovjek začin svakom jelu. Takav uzme što god mu ponude. Jednog dana postane viši činovnik, drugoga dana državni tajnik, pa ministar cestogradnje i mostogradnje. Svejedno. Mora sve progutati. Disciplina mu se isplati. Ili ne isplati? Ali drugog izbora nema. Ali treba znati da od tog trenutka počinju vrijediti pravila ponašanja jednaka za sve, za one koji se uspinju i za nas koji smo već gore. Sine, ne smiješ se zamjeriti nikomu tko ima vlast ili bije mogao imati. Ako se sukobiš s nekim, neka to bude s razlogom, a ne zbog tričarija. Ne burkaj vodu, sine. Ova zemlja može ploviti samo Sargaškim morem. Sto mirnije more, to ćemo bolje napredovati. To je tajna i, slažem se, paradoks. Nikad nemoj javno govoriti o nečem što može izazvati svađu. Ovdje nema problema. Meksiko napreduje u miru. Imamo nacionalno jedinstvo, a tko god se drzne narušiti taj mir, skupo će to platiti. Živimo meksičko čudo, želimo nešto više od kokoši u svakom loncu, kako bi rekli gringosi. Hoćemo pun hladnjak u svakom domaćinstvu, a ako je moguće, u njemu i proizvode široke potrošnje iz samoposluživanja tvoga djeda don Aspirina, pokoj mu duši.
Nagovorio sam ga da se prebaci na veletrgovinu. Nažalost, don Aspirin je u duši bio samo trgovac na malo.
Natočio je dva prsta Chivasa Regala u tešku čašu od brušena kristala, otpio i nastavio:
- Santiago, imam ti ja strašnih veza, ne boj se. Moraš početi mlad, ali najteže je održati se. Kao što znaš, političari počinju mladi, ali su kratka daha, osim iznimaka. Mi, poslovni ljudi, počinjemo mladi, ali trajemo cijelog života. Nas nitko nije izabrao i ako ne budemo javno ništa govorili, neće nas ni primjećivati ni kritizirati. Nije ti potrebno da te vide. Publicitet i osobno isticanje oblici su bunta u našem sustavu. Zaboravi ih! Nikad se nemoj zaletjeti pa reći nešto za što bi se poslije mogao pokajati. Svoje mišljenje zadrži za sebe. Nitko ga ne mora znati.
Santiago uzme čašu koju mu je pružio otac i iskapi je.
- Takvog te volim - nasmije se Danton. - Imaš sve. Budi oprezan, ne izlaži se. Kladi se na sve, ali se drži dobra konja kad počne velika predsjednička utrka. Ne cijeni se vjernost, nego poslušnost. Iskoristi prve tri godine šestogodišnjeg mandata za poslovanje. Poslije toga počinju padovi, ludosti, snovi o ponovnom izboru ili dobivanju Nobelove nagrade. I predsjednici pošašave. Moraju biti dobri sa svojim nasljednikom, jer će taj, iako ga je izabrao trenutačni predsjednik, čim se ustoliči, raskomadati prethodnika koji gaje postavio, njegovu obitelj i njegove prijatelje. Plovi tiho, Santiago. Mi smo stalna, tiha većina. Oni su bučna manjina. Katkad i kobna.
Neka Iksicu pozove na ples, Ipsilonku na večeru. Otac Zedice je Dantonov partner i ima "skromno" bogatstvo od pedeset milijuna dolara, a otac Loli Parade težak je dvjestotinjak milijuna, pa iako je kao partner teži, obožava kćer i dao bi joj svešto...
Sve? A stoje tebi sve? To je Santiago upitao svog oca. Jadniče, ti ni vlastite savjete ne slušaš. Ostavljaš previše papira uokolo, iako si ih dobro skrio, ladice su ti pune dokaza koje čuvaš kako bi mogao ucjenjivati one koji su ti činili usluge i kako bi mogao osvježiti pamćenje onima kojima duguješ usluge, u obasi slučaja gad, stari lopov, nemoj me tako gledati, dobro znam što radim, idiote, imam fotokopijesvih tvojih sumnjivih poslova, znam napamet svako mito koje si dobio od državnog tajnika zato što si njegov privatni posao vodio kao javni, znam za svaku proviziju koju su ti dali zato što si bio posrednik i statist u protuzakonitoj kupoprodaji zemljišta u Acapulcu, imam sve čekove koje su ti dali da im poslužiš kao pokriće pred američkim ulagačima u poslovima koji su strancima zabranjeni, znam svaki pesos koji su ti dali da obaviš posao oko napuštenog komunalnog zemljišta oduzetog po cijenu ubojstva nekoliko seljaka kako bi predsjednik sa svojim partnerima tamo razvijao turizam, znam sve o ubojstvima neovisnih sindikalnih čelnika i neposlušnih seoskih čelnika, za sve to platili su ti, i ti si svima njima platio, oče moj i pasji sine, u svom kurvanjskom životu nisi učinio ništa zakonito, živiš od države i država od tebe, dokazi te terete zato što su ti potrebni kako bi ti teretio one koji su ti služili i one kojima si ti služio, ali tajna je isplivala, budalo stara, imam preslike svega, bez brige, ništa neću odati novinarima. Što bih time dobio? Neću ni zucnuti, osim ako još više ne poludiš, šupčino stara, pa narediš da me ubiju, a u tom sam se slučaju pobrinuo da sve ispliva na površinu, i to ne ovdje gdje ti podmićuješ novinare, govnaru, nego u Sjedinjenim Američkim Državama, tamo će te najviše zaboljeti, tamo ćeš se usositi, moj prljavi tatice, jer ti pereš novac američkim i meksičkim zločincima, ti siluješ svete zakone svete američke demokracije, podmićuješ njezine bankare, šalješ darove njezinim kongresmenima, jebo te, čak u Washingtonu imaš vlastiti mali lobby, divim ti se, stari, bogami, bolji si nego Willy Mays, svagdje imaš bazu, ne prezirem toliko tebe koliko cijeli taj jebeni sustav koji si pripomogao sagraditi, truli ste od glave do pete i od pete do glave, svi ste, od Predsjednika do posljednjeg žandara, pokvareniji od hrpe suhih govana što ih već četrdeset godina dijelite među sobom, i koje već četrdeset godina svi jedemo. Ma jebite se, gospodine Danton Lopez-Diaz, jebite se, jer ja ne želim jesti tvoje govno, ne želim nijedan tvoj novčić, ne želim više nikad u životu vidjeti tu tvoju prljavu njušku, ne želim više vidjeti nijednog tvog partnera, nijednog šefa CTM-a, nijednog spasitelja iz CNC-a, nijednog bankara kojega je država spasila od propasti, nijednog...
Kunem ti se, borit ću se protiv svih vas, a ako se meni nešto dogodi, tebi će se dogoditi nešto još gore, dragi tatice.
Santiago je tada bacio preslike dokumenata ocu u lice, a ovaj je, nijem, drhteći, nesvjesno stavio prst na alarmno zvonce, ali zapravo ništa nije mogao učiniti u svojoj nemoći na koju ga srozao sin.
- Sjeti se, svi ovi spisi imaju kopije, u Meksiku i u Sjedinjenim Državama. Na sigurnom su mjestu. Tata, zaštiti me jer nemaš veće zaštite nego što je tvoj neposlušni sin. Jebi se!
Santiago tad zagrli oca, objesi mu se o vrat i šapne mu na uho:
- Volim te, stari, znaš da te unatoč svemu ipak volim, jarče stari.
Laura Diaz sjedila je na čelu stola te večeri, na Božić 1965. Ona na čelu, a s jedne i druge strane po jedan par. Osjećala se sigurnom, na neki način oplemenjena simetrijom ljubavi između unuka i njegove djevojke, sjedne strane, i svojih prijatelja, s druge strane. Nije više sama. Desno su od nje unuk Santiago i njegova zaručnica Lourdes, koji su joj rekli da će se njih dvoje vjenčati na Staru godinu, ona će u srpnju roditi, on će se zaposliti, a u međuvremenu...
- Ne - prekinula ga je Laura. - Ovo je tvoja kuća, Santiago. Ostanite ovdje da uljepšate život staroj ženi...
Naime, imati uza se Santiaga Trećeg bilo je kao imati blizu i prvu dvojicu, Santiaga Starijeg i Mlađeg, brata i sina. Neka ona rodi dijete, neka Santiago diplomira. Njoj je užitak imati punu kuću ljubavi i galame...
- Tvoj stric Santiago nikad nije zatvarao vrata svoje sobe.
Ispuniti kuću sretnom ljubavi. Laura je htjela zaštititi taj lijepi mladi par od početka, možda zato što je lijevo od sebe gledala par koji je trideset godina čekao da se opet nađe i da bude sretan.
Basilio je Baltazar bio sijed, ali je zadržao svoj ciganski profil iz mladosti, tamnoput i pravilan. Na Pilar Mendez vidjelesu se, naprotiv, posljedice života punog nesreća i lišavanja. Ne toliko na tijelu - nije ona gladovala - njezina je nesreća bila nutarnja, lice joj je odavalo samo sumnju, rastrganost, neprekidno je morala birati, ljubavlju liječiti rane zbog okrutnosti svojih roditelja, strančarenja, privida. Ta žena pepeljastoplave kose i uništenih zuba, još lijepog iberskog profila, lica na kojemu su se pomiješale sve muslimanske i gotske, židovske i maurske crte, kao daje na njemu bila nacrtana karta njezine domovine, nosila je u sebi teške riječi izgovorene kao u kakvoj antičkoj tragediji pred klasičnim dekorom rimskih vrata u Santa Feu.
- Najveća je vjernost ne izvršiti nepravednu zapovijed.
- Spasite je u ime časti.
- Smiluj se.
- Nebo je puno laži.
- Umirem da bi se moj otac i moja majka mrzili dovijeka.
- Ona mora umrijeti u ime pravde.
- Koji dio bola nije od Boga?
Laura je rekla Pilar da njezin unuk Santiago i Lourdes imaju pravo čuti cijelu dramu onoga što se 1937. dogodilo u Santa Feu de Palenciji.
- Prastara je to priča - rekla je Pilar.
- Nema te priče koja se ne ponavlja u naše vrijeme - Laura je pomilovala Španjolkinu ruku. - Kažem ti.
Pilar joj je odgovorila da se nije jadala ni onda, pa neće ni sada. Jadikovke samo povećavaju bol. Stoje previše, previše je.
- Mislili smo da su je strijeljali u zoru ispred gradskih zidina - rekao je Basilio. - Trideset smo godina u to vjerovali.
- Zašto ste u to vjerovali? - upita Pilar.
- Jer na nam je to rekao tvoj otac. Bio je naš, a uz to i komunistički gradonačelnik Santa Fea, pa smo mu, dakako, povjerovali.
- Najljepše je umrijeti nepoznat - rekla je Pilar pogledavši mladog Santiaga.
- Zašto, gospođo?
- Santiago, zato što, ako te poznaju, moraš jedne braniti, a druge osuđivati, i naposljetku ćeš ih sve izdati.
Basilio je mladom paru htio reći ono što je ispričao Lauri kad je zatražio dopust i hitno doputovao u Meksiko kako bi našao svoju ženu Pilar. Don Alvaro Mendez, Pilarin otac, simulirao je onog jutra strijeljanje svoje kćeri pa je djevojku sakrio u ruševnoj kući u gorju Gredos, gdje joj tijekom rata ništa nije nedostajalo jer su neopredijeljeni vlasnici obližnjeg imanja bili prijatelji gospodina Alvara i gospođe demencije. Nikoga oni ne bi izdali! Dakako, Pilarin otac ništa nije rekao svojoj ženi Clemenciji pa je djevojčina majka bila uvjerena da joj je kći umrla za Pokret. To je ustvrdila kad je pobijedio Franco. Don Alvara su strijeljali na istome mjestu gdje je trebala umrijeti njegova kći. Majka je pobožno čuvala uspomenu na svoju kćer mučenicu, posvetila je mjesto na kojem je Pilar trebala pasti mrtva, premda tijelo nikad nije pronađeno, crveni su ga zasigurno maknuli odatle i bacili u zajedničku raku...
Junakinja Pilar Mendez, mučenica koju su strijeljali crveni, ušla je u popis svetaca Falange, a prava Pilar, skrivena u brdima, nije se smjela pokazati. Živjela je nevidljiva, isprva razapeta između toga da se pokaže i kaže istinu, ili da ostane skrivena i održi živom legendu, ali kad je čula za očevu smrt, shvatila je da je u Španjolskoj povijest žalosna i da uvijek završava nesretno. Nastavila je živjeti nevidljiva jer je tako štitila vjerno sjećanje na oca i sveto majčino licemjerje. Navikla se. Isprva je uživala zaštitu dobrih prijatelja svojih roditelja, a poslije, kad su oni osjetili da im prijeti Francova osveta, milosrdnu zaštitu samostana bosonogih karmelićanki, pripadnica strogog reda koji je utemeljila sveta Tereza Avilska; Pilar Mendez je kod njih - uvijek zaštićena kršćanskim milosrđem i prihvativši rado način življenja časnih sestara - našla red, koji ju je, kad se na nj navikla, spasio: siromaštvo, vunena redovnička halja, grube sandale, bezmesna hrana; treba mesti, presti, moliti se i čitati, jer je sveta Tereza rekla da ništa nije gore od "glupe redovnice".
Uskoro su redovnice otkrile Pilarine sposobnosti, znala je čitati i pisati, dale su joj svetičine knjige i s vremenom su je priznale kao sebijednaku (premda ih je njezina krutost podsjećala na njihovu svetu utemeljivačicu, tu "ženu lutalicu", kako ju je nazvao kralj Filip Drugi) tako da se vlasti nisu usprotivile kad je majka nadstojnica zatražila putovnicu za poniznu i inteligentnu radnicu u samostanu, Ursulu Sanchez, koja želi posjetiti rodbinu u Francuskoj, ali nema isprava jer su komunisti spalili matične knjige u njezinu zavičaju.
- Izašla sam zaslijepljena svjetlošću, ali sam se tako jasno sjećala svoje prošlosti da mi nije bilo teško oživiti je u Parizu i dobiti volju da nadoknadim ono što je mogla biti moja sudbina da nisam cijeli jedan život provela u selima s lošom vodom gdje se rijeke ruše niz planine, bijele od vapnenca. Redovnice su me preporučile terezijankama u Parizu, počela sam se šetati bulevarima, u meni se probudila ženskost, zaželjela sam se lijepe odjeće, bile su mi trideset četiri godine, htjela sam biti lijepa i dobro odjevena, stekla sam prijatelje u diplomatskom zboru, dobila posao u Meksičkoj kući u Studentskom gradu, upoznala jednog bogatog Meksikanca, oca jednog studenta, vezali smo se, doveo me u Meksiko, bio je ljubomoran, živjela sam u Acapulcu zatočena u tropskoj krletki punoj papiga, darivao mi je nakit, osjetila sam da cijeli život živim u krletkama, u seoskoj, samostanskoj i sad u zlatnoj krletki, ali uvijek sam bila zarobljenica, ponajprije svojevoljno, isprva zato da ne izdam oca, pa onda zato da majci ne oduzmem njezinu ispunjenost gorčinom, ili svetost koju mi je pripisivala, uvjerena da sam mrtva, kako bi se sama osjećala svetijom, previše sam se bila navikla na život u tajnosti, na to da budem drukčija, na šutnju koju su mi nametnuli roditelji, rat, Španjolska, seljaci koji su me zaštitili, časne koje su me prihvatile, Meksikanac koji me doveo u Ameriku.
Na trenutak je stala, okružena napetom šutnjom ostalih. Svijet ju je smatrao žrtvovanom. Morala se žrtvovati za svijet. Koji nam dio boli dolazi od drugih, a koji od nas samih?
Pogledala je Basilija. Uhvatio ju je za ruku.
- Uvijek sam te voljela. Mislila sam da će moja smrt sačuvati tu ljubav. Ponos je moj bio u tom što sam vjerovala da nema ljepše sudbine nego umrijeti neznana. Kako bi nestalo ono što mi je u životu bilo najdraže, tvoja ljubav, prijateljstvo Jorgea Maure i Dominga Vidala, koji bi bili spremni umrijeti sa mnom daje to bilo potrebno?
- Sjećaš li se? - prekinuo ju je Basilio. - Mi smo, Španjolci, psine smrti. Nanjušimo je i slijedimo sve dok nas ne ubiju.
- Sve bih dala kako bih poništila ono što se dogodilo - tužno je zaključila Pilar. - Draža mi je bila moja glupa politička borba nego ljubav trojice divnih ljudi. Nadam se da mi opraštate.
- Nasilje voli imati potomstvo - nasmiješila se Laura. - Srećom to voli i ljubav. Na koncu se sve uravnoteži.
Uhvatila je s desne strane za ruku Lourdes, a s lijeve Pilar.
- I zato sam, kad sam vidjela plakat za izložbu fotografija o španjolskim izbjeglicama, doputovala avionom iz Acapulca i na izložbi ugledala Basilijev prazni okvir.
Pogledala je Lauru.
- Ali da tebe tamo nisam našla, nikad ne bismo bili ponovno zajedno.
- Kada ste rekli svom meksičkom ljubavniku da mu se nećete vratiti? - upitao ju je Santiago.
- Čim sam vidjela prazan okvir.
- Bila si vrlo hrabra. A da je Basilio umro?
- Nemoguće - nasmiješila se Pilar. - Na svim je portretima pisala godina rođenja i smrti, ali na Basilijevu nije. Znala sam. Oprostite.
Mladi nisu mnogo govorili. Svu su pozornost usredotočili na priču Pilar i Basilija. Santiago je, izmijenivši s bakom pogled pun ljubavi, vidio u očima Laure Diaz nešto predivno, nešto što je poslije htio reći Lourdes, kako ne bi zaboravio, nije joj rekao on, rekao joj je pogled, držanje Laure Diaz tog Božića 1965., a taj je Laurin pogled obuhvaćao sve njih, ali im se istodobno i otvarao, davao im riječ, pozivao ih da se vide i uzajamno pročitaju, da jedni druge otkriju kroz ljubav.
Jer je ona bila težište svjetske ravnoteže.
Laura Diaz naučila je voljeti ne tražeći objašnjenja, jer je naučila vidjeti druge, fotoaparatom i svojim očima, onako kako ti liudi možda nikad neće sami sebe vidieti.,
Poslije večere pročitala im je kratku čestitku Jorgea Maure pristiglu s Lanzarotea. Laura nije odoljela: javila mu je vijest o neočekivanom i predivnom ponovnom susretu Pilar Mendez i Basilija Baltazara.
U Jorgeovoj je čestitki pisalo samo: "Koji nam dio sreće ne dolazi od Boga?"
Lourdes Alfaro i Santiago Diaz Lopez vjenčali su se na Silvestrovo. Svjedoci su im bili Laura Diaz, Pilar Mendez i Basilio Baltazar.
Laura je pomislila na četvrtog svjedoka. Jorgea Mauru. Nikad se više neće vidjeti.

XXIII

Tlatelolco, 1968.



- Nitko nema pravo na prepoznavanje mrtvog tijela, nitko. Nitko ne smije odnijeti mrtvo tijelo. U ovom gradu neće sutra biti petsto pogreba. Bacite ih u zajedničku raku. Neka ih nitko ne prepozna. Uklonite ih.
Laura Diaz snimila je svog unuka Santiaga 2. listopada 1968. navečer. Pješke je išla od Puta Estrella kako bi vidjela ulazak povorke na Trg triju kultura. Fotografirala je sve etape studentskog pokreta, od prvih prosvjeda i gomilanja policije do napada bazukama na ulaz u Preparandiju, snimila je kako vojska zauzima Studentski grad, kako plaćenici uništavaju laboratorije i biblioteke, prosvjednu povorku na čelu s rektorom Javierom Barrosom Sierrom, za kojim je išla cijela sveučilišna zajednica, skup na Zocalu, kad su predsjedniku Gustavu Diazu Ordazu vikali: "Pokaži lice, ubojice", i napokon tihi marš sto tisuća građana svezanih usta.
Laura je snimila noćne sastanke na kojima su Santiago, Lourdes i desetci mladića i djevojaka strastveno raspravljali poneseni događajima. Dvogodišnji Santiago Četvrti spavao je u sobi koju mu je baka namjestila u stanu na Trgu Rio de Janeiro, uklonivši stare arhive, oslobodivši se beskorisnih sitnicu, zapravo dragih uspomena, ali je Laura rekla Lourdes: "Da nisam u sedamdeset godina pohranila u pamćenje samo ono što je vrijedno zapamtiti, srušila bih se pod težinom te zbrkane prošlosti!" Prošlost ima razne oblike. Za Lauru je prošlost bio papirni ocean.
Pa što je fotografija na koncu konaca ako ne trenutak pretvoren u vječnost? Vrijeme se ne može zaustaviti, a htjeti gasasvim sačuvati, to bi bila formula ludila, vrijeme ispod sunca i zvijezda nastavilo bi teći, s nama ili bez nas, u opustošenu svijetu bez živih bića. Ljudsko je vrijeme žrtvovanje cjelokupnosti radi jednog trenutka koji za nas ima privlačnost vječnosti. Sve je to govorila slika njezina sina Santiaga Mlađeg u dnevnoj sobi: nije to bio pad, nego uspon.
Laura je s čežnjom pregledavala kontaktne fotografije, bacala u smeće sve što joj se činilo nepotrebnim da bi ispraznila sobu za svog praunuka. Hoćemo li je oličiti plavom ili ružičastom bojom? Lourdes se nasmijala, a Laura s njom. Bilo dijete muško ili žensko, spavat će u kolijevci okruženoj mirisom celuloida koji su upili zidovi, onim nezamjenjivim mirisom vlažnih fotografija, negativa i pozitiva obješenih, kao netom oprano rublje, s pomoću drvenih kvačica.
Vidjela je kako joj se unuk sve više zanosi i željela je to spriječiti, nemoj dati da te ponese zanos, u Meksiku razočaranje prebrzo kažnjava onoga tko ima vjeru i iznese je na ulicu: to su nas učili u školi, ponavljao je Santiago svojim drugovima, mladićima i djevojkama od sedamnaest do dvadeset pet godina, crnokosim i plavokosim, koji su obilježje Meksika, zemlje nalik na dugu, rekla je jedna lijepa djevojka kose duge do pojasa, izrazito tamne kože i izrazito zelenih očiju, zemlje na koljenima, koju moramo podignuti na noge, rekao je visoki, tamnoputi mladić sitnih očiju, demokratska zemlja, dodao je jedan bjeloputi, malen ali mišićav, smirena lica, s naočalama koje su mu stalno padale niz nos, zemlje ujedinjene u pobuni s Berkelevjem, Tokiom i Parizom, zemlje u kojoj će biti zabranjeno zabranjivati i u kojoj će mašta preuzeti vlast, rekao je plavi mladić, španjolski tip guste brade i duboka pogleda, zemlje u kojoj nećemo zaboravljati druge, rekao je momak indijanskih crta lica, vrlo ozbiljan i skriven iza debelih naočala, zemlje u kojoj ćemo se svi voljeti, rekla je Lourdes, zemlje bez izrabljivača, rekao je Santiago, iznosimo na ulicu samo ono što su nas naučili u školi, odgajali su nas u duhu ideja koje su zvali demokracijom, pravdom, slobodom, revolucijom. Zahtijevali su od nas da vjerujemo u sve to, dona Laura, ma zamisli, bako, možeš li zamisliti učenika ili učitelja kako brani diktaturu, tlačenje, nepravdu, nazadniaštvo, ali oni su se pokazali, vidjeli smo im lica, rekao je tamnoputi, iznijeli smo im svoje zahtjeve, rekao je indijanski mladić s debelim naočalama, čujte, gdje je ono čemu su nas učili u školi, slušajte, pridružila se zboru tamnoputa djevojka zelenih očiju, što mislite, kome vi to lažete, gledajte, rekao je mladić guste brade i duboka pogleda, usudite se i pogledajte nas, mi smo milijuni, trideset milijuna Meksikanaca mlađih od dvadeset pet godina, mislite li nam i dalje lagati, skočio je zaneseni visoki mladić sitnih očiju, gdje je demokracija, u lažiranim izborima koje raspisuje vladajuća Institucionalno-revolucionarna stranka, koja je unaprijed napunila biračke kutije, gdje je pravda, nastavio je Santiago, u zemlji u kojoj šezdeset ljudi ima više novaca nego šezdeset milijuna građana, gdje je sloboda, upitala je djevojka kose duge do pojasa, u sindikatima koji su u rukama korumpiranih lidera, u novinama koje su sej prodale vladi, dodala je Lourdes, u televiziji koja skriva istinu, gdje je revolucija, zaključio je bjeloputi, niski i mišićavi, smireni mladić, u imenima Ville i Zapate ispisanim zlatnim slovima u Zastupničkom domu, zaključio je Santiago, u kipovima po ko-f jima seru noćne ptice i češljugari ranoranioci, koji sastavljajuj govore Institucionalno-revolucionarnoj stranci?
Bilo bi uzaludno sprječavati ga. S roditeljima je raskinuo, identificira se s bakom, ona i on, Laura i Santiago, zajedno jedne noći kleknuli nasred Zocala i prislonili uho na tlo, i oboji su čuli isto: slijepu pobunu grada i zemlje, koja samo što niji eksplodirala...
- Meksički pakao - rekao je tada Santiago. - Zar su zločin, nasilje, korupcija i siromaštvo neizbježni?
- Nemoj, sinko, govoriti. Slušaj. Prije nego što počnem snimati, ja uvijek slušam...
Laura je toliko željela potomcima ostaviti u baštinu svijetlu slobodu. Oboje su podigli glavu s ledenog kamena i pogledali se upitno, puni ljubavi. Laura je tada shvatila da će se Santiago držati onako kao što se držao, ona mu neće reći: imaš ženu sina, nemoj se kompromitirati. Ona nije kao Danton ili Juan Francisco, ona je Jorge Maura, ona je Amerikanac Jim na jaramskom bojištu, ona je mladi Santijago Stariji, strijeljan u Veracruzu. Ona je među onima koji u sve mogu sumnjati, ali ih ništa ne može spriječiti da djeluju.
Njezin je unuk Santiago na svakom prosvjedu, u svakom govoru, na svakom studentskom skupu bio slika promjena; baka ga je pratila i snimala, a njemu nije smetalo što ga snima; Laura ga je promatrala s drugarskom ljubavlju: svojim je fotoaparatom zabilježila sve trenutke promjene, katkad promjene zbog nesigurnosti, katkad zbog sigurnosti, premda je naposljetku svaka sigurnost - u djelima i riječima - manje sigurna od sumnje. Najnesigurnija je sigurnost.
Laura je u doba studentskih nemira vidjela, na sunčevu svjetlu ili svjetlu zubalja, da je promjena sigurna upravo zato što je nesigurna. Prisjećala se dogma kojih se naslušala u životu, od antagonističkih, gotovo pretpovijesnih stajališta britansko-francuskih saveznika i Centralnih sila u ratu 1914., pa Vidalove komunističke i Basiliove anarhističke vjere, Maurine republikanske i Pilarine frankističke, Raqueline judeo-kršćanske, ali i zbunjenosti Harrvja Jaffea, Juan Franciscova oportunizma, Dantonova nezasitnog cinizma i duhovnosti Santiaga Drugog, njezina sina.
Ovaj je novi Santiago preko svoje bake, Laure Diaz, od svih njih nešto baštinio, svjesno ili nesvjesno. Godine s Laurom Diaz utjecale su na dane Santiaga Novog, kako gaje prozvala, kao da je on novi apostol u dugom nizu istoimenih potomaka Zebedejeva sina, svjedoka Kristova preobraženja u Getsemaniju. Sveti Jakovi, "sinovi groma", umrli su nasilnom smrću. Jakov Stariji proboden je Herodovim mačevima, a Jakov Mlađi ubijen je toljagom na zapovijed Velikog vijeća.
Povijest poznaje dva sveta Jakova; ona, Laura, imala je čak četvoricu imenjaka, a u imenu se, pomislila je baka, očituje naša najistinskija narav. Laura, Lourdes, Santiago.
Sad se vjera prijatelja i ljubavnika iz svih godina s Laurom Diaz pretvorila u vjeru unuka Laure Diaz, koji je sa stotinama mladih Meksikanaca i Meksikanki ulazio na Trg triju kultura, to negdašnje aztečko obredno središte Tlatelolca, na kojem nije bilo svjetla jer je suton umirao u staroj dolini Anahuac, na kojem je sve staro, pomislila je Laura Diaz: indijanska piramida, crkva Svetog Jakova, franjevački samostan i sjemenište, ali i suvremene zgrade, Ministarstvo vanjskih poslova, stambene zgrade, a možda je ono najnovije zapravo i najstarije jer je najkrhkije, pročelja su već popucala, boje se oljuštile, stakla se porazbijala, na prozorima obješeno rublje, odviše se pokajničkih kiša i suza slijevalo niz te zidove. Na trgu su zasjale svjetiljke, reflektori su osvijetlili znamenite građevine, upalila su se svjetla u kuhinjama, na terasama, u dnevnim i spavaćim sobama. Stotine mladih pristizale su s jedne strane, desetci vojnika blokirali su sve izlaze, na krovnim terasama pojavile su se nemirne sjene, digle su se ruke u bijelim rukavicama i Laura je pritisnula okidač, snimila je svog unuka Santiaga, njegovu bijelu košulju, tu glupu bijelu košulju, kao da je tražio da postane cilj metaka i kao da mu je glas govorio: bako, nema za nas mjesta u budućnosti, mi želimo budućnost koja bi dala mjesta i nama mladima, nema meni mjesta u budućnosti kakvu je osmislio moj otac, a Laura mu je odgovorila, ne, nema, uz unuka je i ona shvatila da Meksikanci cijeli život sanjaju drukčiju zemlju, bolju zemlju, sanjao je o njoj djed Felipe koji je u Catemaco došao iz Njemačke, i djed Diaz koji je s Tenerifea doplovio do Veracruza, sanjali su o zemlji rada i poštenja, kao stoje Santiago Prvi sanjao o zemlji pravednosti, Santiago Drugi o zemlji stvaralaštva u miru, a Santiago Treći, ovaj koji među mnoštvom studenata prosvjeduje na Trgu Tlatelolco u noći 2. listopada 1968., nastavlja san svojih homonima, svojih "imenjaka"; kad ga je Laura, vidjevši ga kako ulazi na trg, počela snimati, pomislila je: danas je moj unuk čovjek kojega volim.
Naoružala se fotoaparatom, svojim jedinim oružjem, pogađajući samo svog unuka, ali je shvatila koliko je to nepravedno, jer su na trg pristizale stotine mladića i djevojaka zahtijevajući novu zemlju, bolju zemlju, zemlju koja bi bila vjerna sebi, ona, Laura Diaz, vidi samo tijelo svog tijela i krv svoje krvi, junaka svog roda, tamnoputog dvadesetogodišnjaka u bijeloj košulji, raskuštrane kose, medenozelenih očiju, bijelih zuba i snažnih mišića.
Ja sam tvoja prijateljica, izdaleka je govorila Laura Santiagu, nisam više žena kakva sam bila, sada sam uz tebe, večeras te shvaćam, shvaćam svog ljubljenog Jorgea Mauru i Boga kojega on obožava, i zbog kojega liže podove samostana na Lanzaroteu, kažem Mu: Bože, oduzmi mi sve, pošalji na mene bolest, smrt, groznicu, čireve, rak, sušicu, oduzmi mi vid i sluh, iščupaj mi jezik i odsijeci uši, Bože, ako je to cijena za spas mog unuka i moje zemlje, unesreći me svim nesrećama ako to može donijeti zdravlje mojoj domovini i mojoj djeci, Santiago, hvala ti što si nas sve naučio da ipak još ima razloga za borbu u ovom uspavanom, samozadovoljnom, licemjernom i zavodljivom Meksiku godine 1968., uoči Olimpijskih igara, hvala ti, dijete, što si me naučio razlikovati živo od mrtvog - i najednom se cijeli trg zanjihao kao od potresa, srušio se Anđeo Reforme, fotoaparat Laure Diaz vinuo se prema zvijezdama i više ništa nije uhvatio, zatim je pao tresući se i našao se na nišanu jednog vojnika koji ga je fiksirao kao ožiljak, fotoaparat je okinuo u istom trenutku kad je započela paljba, utihnule su pjesme, parole i mladenački glasovi, zavladao je strašan muk, čuli su se samo jauci mladih, ranjenih i umirućih; Laura je tražila Santiaga, ali je pogledom uhvatila na nebu samo bijele rukavice na dvjema izazovno stisnutim pesnicama - "ispunili smo dužnost" - i zvijezde koje nisu mogle ispričati što se dogodilo.
Lauru su udarcima kundaka otjerali s trga, izgurali su je, ne kao Lauru, fotografkinju i Santiagovu baku, otjerali su je kao svjedoka, nisu željeli imati svjedoke; Laura je sakrila film ispod svoje široke suknje, u gaćice, među noge, ali više nije mogla snimati zadah smrti koji se širio s trga natopljenog krvlju studenata, više nije mogla zabilježiti slijepo noćno nebo nad Tlatelolcom, više nije mogla snimati strah što se širio velikim gradskim grobljem, jauke, povike, jeku smrti... Grad je utonuo u mrak.
Zar ni Danton Lopez Diaz, moćni don Danton, nema pravo odnijeti mrtvo tijelo svog sina? Ne, ni on.
Na što imaju pravo mlada udovica i baka mladoga, pobunjenog vođe Santiaga? Ako žele, mogu doći u mrtvačnicu identificirati mrtvo tijelo. Kao ustupak odvjetniku don Dantonu, osobnom prijatelju gospodina predsjednika Gustava Diaza Ordaza. Mogu ga vidjeti, ali ga ne smiju ni odnijeti ni pokopati. Iznimaka nema. Neće biti petsto pogreba 3. listopada 1968. u gradu Mexicu. Zakrčili bi promet. To se protivi propisima.
Laura i Lourdes ušle su u ledenu prostoriju gdje je čudno biserasto svjetlo obasjavalo gola trupla ispružena na drvenim daskama.
Laura se bojala da će smrt oduzeti osobnost golim žrtvama jednog predsjednika pomahnitalog od taštine, osjećaja moći, straha i okrutnosti. Bit će to njegova zadnja pobjeda.
- Nikoga nisam ubio! Gdje su mrtvaci? Slušam, neka kažu! Govorite! Ja da sam koga ubio?
Po predsjedniku, nije bilo poginulih. Bilo je samo buntovnika, prevratnika, komunista, ideologa rušenja, neprijatelja Domovine, oličene u predsjedničkoj lenti. Samo što je one noći na Tlatelolcu orao pobjegao s predsjedničke lente, odletio daleko, postiđena je zmija promijenila kožu, kaktus se ucrvljao, a voda u jezeru ponovno se zapalila. Jezero Tlatelolco, prijestolje za žrtvovanja, gdje je godine 1473. s vrha piramide bačen tlatelolčki kralj, kako bi se učvrstila aztečka vlast, s vrha piramide bacili su poslije i idole da bi se učvrstila španjolska vlast, Tlatelolco je bio opkoljen smrću sa sve četiri strane, tzompantli, zid od lubanja, tisuća lubanja spojenih u golemu posmrtnu ogrlicu, bio je obrana i opomena meksičkoj vlasti koja se neprekidno uzdizala nad smrću.
Ali mrtvaci su sačuvali svoja lica, svako je bilo drukčije, nijedno tijelo nije bilo jednako drugom tijelu, ni ležali nisu jednako. Svaki je metak ostavio drukčiji cvijet na prsima, na glavi, na bedrima pobijenih mladih ljudi, svako se muško spolovilo drukčije smirilo, svako je žensko spolovilo bilo jedinstvena rana, u toj je razlici bio trijumf te mladeži, trijumf žrtvovane mladeži nad nekažnjenim nasiljem koje unaprijed zna da će biti oslobođeno grijeha. To se pokazalo dva tjedna poslije, kad je predsjednik Gustavo Diaz Ordaz otvorio Olimpijske igre puštanjem jata golubova mira i uz osmijeh širok koliko i njegova krvava njuška. U predsjedničkoj loži sjedili su, i oni s osmijehom nacionalnog ponosa, Santiagovi roditelji, don Danton i dona Magdalena. U zemlju se vratio mir zahvaljujući beskompromisnoj odlučnosti gospodina Predsjednika.
Kad su u improviziranoj mrtvačnici prepoznale Santiagovo truplo, Lourdes se plačući bacila na golo tijelo svog mladog muža, a Laura je pomilovala unukova stopala i na desno mu objesila natpis:SANTIAGO TREĆI 1949.-1968. NEDOVRŠENI ŽIVOT.
Zagrljene, stara i mlada žena pogledale su posljednji put Santiaga, zatim su izašle, pune tjeskobe, neodređena straha. Santiago je umro s bolnom grimasom na licu. Laura je otada živjela s nadom da će pokojnikov osmijeh vratiti mir truplu i njoj.
- Grijeh je zaboraviti, grijeh... - neprekidno je ponavljala, obraćala se Lourdesi, ne boj se, ali mlada se udovica bojala, kad god bi netko pokucao na vrata, pitala se je li to on, je li to duh, ili ubojica, miš, žohar?
- Laura, kad bi mogla smjestiti nekoga u krletku poput škorpiona, pa ga tamo ostaviti da visi bez kruha i vode...
- Nemoj razmišljati na takav način. Nisu vrijedni toga.
- Laura, na što misliš osim na njega?
- Mislim na to da ima ljudi koji pate i da njihova patnja pripada njima, samo njima.
- A tko preuzima bol drugih, tko je pošteđen te obaveze?
- Nitko, kćeri, nitko. Grad su izručili smrti.
Grad je postao barbarski logor. Netko je pokucao na vrata.

XXIV

Ružičasta zona, 1970



Laura, koja je sve vidjela svojim fotoaparatom, zaustavila se tog kolovoskog dana 1970. ispred zrcala u svojoj kupaonici i upitala se: kakvom me vide?
Možda je sačuvala ono pamćenje pamćenja koje je naše prošlo lice, ne jednostavno nakupljanje godina na koži, pa ni njihovo taloženje jednih preko drugih, nego neka vrsta prozirnosti. Takva sam kakvom se vidim u ovom trenutku, uvijek je tako bilo. Trenutak se može promijeniti, ali uvijek je jedan jedini, iako u glavi držim sve što pripada mojoj glavi. Uvijek sam to osjećala, ali sada znam da ono što duhu pripada nikad iz njeg ne iščezava, nikada ne kaže "zbogom"; sve umire, osim onog što zauvijek živi u mom pamćenju.
Ja sam djevojčica iz Catemaca, djevojka na svom prvom plesu u San Cavetanu, nevjesta iz Xalape, mlada udana žena u gradu Mexicu, majka puna ljubavi i nevjerna žena, odana družica Harrvja Jaffea, utočište svom unuku Santiagu, ali iznad svega sam ljubavnica Jorgea Maure: od svih lica u mom životu njegovo u mašti čuvam kao svoje lice nad licima, lice koje obuhvaća sva moja druga lica, vanjski izraz moje velike ljubavi, lice koje nosi sve maske mog života, završni kostur mojih crta lica, ono što ostaje kada smrt proguta tijelo...
Zrcalo joj, ipak, nije vratilo lice Laure Diaz iz tridesetih godina, lice koje je, znajući daje prolazno, smatrala vječnim. Načitala se knjiga o antropologiji i staroj meksičkoj povijesti kako bi bolje razumjela sadašnjost koju snima. Stari su Meksikanci imali pravo izabrati jednu masku za smrt, staviti na sebe idealno lice za putovanje u Mictlan, indijanski zagrobni svijet, koji jeistodobno pakao i raj. Da je indijanka, Laura bi izabrala masku iz dana svoje ljubavi s Jorgeom i stavila bije iznad svih, na lice svog djetinjstva, svoje mladosti, zrelosti i starosti. Samo maska njezina umirućeg sina Santiaga mogla se natjecati s maskom ljubavi prema Mauri, ali ova druga izražava želju za srećom. Bila je to njezina mentalna fotografija. To je htjela vidjeti u zrcalu tog kolovoskog jutra 1970. Ali je zrcalo tog jutra bilo vjernije ženi nego sama žena.
Uvijek je pazila na svoj izgled. Vrlo je rano, gledajući Elizabeth Garciju Dupont, otkrila da je smiješno mijenjati frizuru, da mora jednom zauvijek izabrati svoj način češljanja i nikada ga ne napustiti; Orlandov joj je krug to potvrdio: najprije promijeniš frizuru, isprva se osjetiš zadovoljnom i preporođenom, ali na koncu ljudi ipak opaze da ti se, ponajprije, promijenilo lice, da imaš bore oko očiju, na čelu: gle, kako je ostarjela! I zato je Laura Diaz, nakon poigravanja sa šiškama, kojima je odmalena pokrivala previsoko i preširoko čelo i skraćivala predugačko lice, odlučila, otkako je upoznala Jorgea Mauru, odbaciti dječačku frizuru meksičkih Clara Bow, poslije koje su u modi bile platinaste plavuše po uzoru na svilenkastu Jean Harlow, pa Marcelova trajna ondulacija po uzoru na Irene Dunne; začešljala je kosu prema natrag i otkrila visoko čelo, "talijanski" nos, kako je rekao Orlando, istaknut i aristokratski, fin i nemiran, kao da se nikad nije prestajao raspitivati o svemu. Najprije je odbacila mala usta s nabubrenim usnama, kao da su ih izbole pčele, po uzoru na Mae Murray, Von Stroheimovu veselu udovicu, pa prevelika usta po uzoru na Joan Crawford, nacrtana kao strašan ulaz u pakao seksa, i prihvatila svoje tanke, nenamazane usne što su isticale gotičku skulpturu glave Laure Diaz, kojoj su pretci iz Porajnja i s Kanarskih otoka, i još prije iz Murcije i Santandera, i koja je bila svjesna da je sva njezina ljepota u očima, smeđim, gotovo zlatnim, zelenkastim u sumrak, srebrnkastim pri orgazmu otvorenih očiju, kao stoje od nje zahtijevao Jorge Maura, topim se u tvojim očima, Laura, ljubavi, dopusti mi da te gledam u oči dok doživljavam vrhunac, tvoje me oči uzbuđuju, i točno je, spolovila nisu lijepa, dapače, groteskna su, rekla je Laura Diaz zrcalu tog kolovoskog jutra 1970., uzbuđuje nas pogled,koža, odraz spolnosti u užarenu pogledu i meka koža koja nas približava neizbježnoj guštari, skrovištu velikog pauka užitka i smrti...
Više nije gledala svoje tijelo kad se kupala. Više joj to nije bilo važno. Frida Kahlo, naravno. Frida je tražila od svoje prijateljice Laure da bude zahvalna na svom starom, ali čitavom tijelu. Prije Jorgea Maure postojala je Frida Kahlo, najbolji primjer nepromjenljiva stila, nametnutog jedanput zauvijek, neponovljivog, carskog i jedinstvenog. To nije bio stil njezine prijateljice i povremene tajnice Laure Diaz, koja je pratila promjene mode u odijevanju - sad je rukom prelazila preko odjeće iz prošlosti spremljene u ormar: kratke flapper haljine iz dvadesetih godina, duge satenske bjeline iz tridesetih, kostim iz četrdesetih, New Look Christiana Diora kad se vratila široka suknja nakon nestašice tekstila u ratnom razdoblju; nakon putovanja na Lanzarote, Laura se odlučila za udobniju odjeću, za nešto poput tunike, bez gumba, patentnog zatvarača ili pojasa, bez ičega, za dugu redovničku halju koju je bez muke mogla navući i svući, i koja joj se činila idealnom za život u tropskoj dolini Morelos, a i za preskakanje - kao da joj je obična, udobna pamučna tkanina davala krila - svih stepenica američkoga Rima, Mexica, grada od četiri, pet, sedam povijesnih slojeva, visokih poput usnulih vulkana, dubokih kao odraz u zamagljenu zrcalu.
Tog kolovoskog dana 1970., dok je vani padala kiša, a debele kapi bubnjale po neprozirnom staklu kupaonice, zrcalo mi je uzvraćalo samo jedno lice, i to ne ono meni najdraže lice iz tridesetih, nego današnje lice, lice mojih sedamdeset i dvije godine, nemilosrdno, istinoljubivo, okrutno, koje ništa nije skrivalo, visoko čelo puno bora, oči boje tamnog meda, sada upale imeđu podočnjaka i vjeđa spuštenih poput trošnih zavjesa, nos mnogo duži nego stoje ikad pamtila daje bio, nenašminkane, raspucale usne, kutovi usta i obrazi istrošeni poput svilenog papira koji je prečesto bio rabljen za omatanje beskorisnih darova, i nešto što ništa ne može sakriti: vrat, vrat odaje godine.
- Prokleti pureći vrat - odlučila je Laura nasmijati se svojoj slici u zrcalu i nastavila sebe voljeti, voljeti svoje tijelo i češljati svoju sijedu kosu.
Skupila je ruke na prsima i osjetila da su ledene. Vidjela je odraz svojih staračkih pjega pa se sjetila svog tijela mlade žene, tako poželjnog, tako dobro otkrivenog ili skrivenog, ovisno o odluci velikoga redatelja taštine, užitka, dražesti i zavodljivosti.
Još se je voljela.
- Rembrandt je sebe slikao u svim razdobljima svog života, od dječaštva do starosti - rekao joj je Orlando Ximenez kad ju je po tko zna koji put pozvao u Škotski bar Hotela "Presidente", u Ružičastoj zoni, a ona je, for old time's šake, kako joj je uporno ponavljao Orlando, ipak pristala da se ondje sastanu u šest sati predvečer, kad je bar prazan. Nema uzbudljivijih slika od onih što nam ih je ostavio taj veliki umjetnik, koji se u svim razdobljima svog života mogao vidjeti bez trunke idealizma, a vrhunac je njegov autoportret kao starca koji u svom pogledu obuhvaća sva prethodna razdoblja, sva bez iznimke, kao da samo starost razotkriva, ne samo cjelokupnost jednoga života nego i svaki pojedni od mnogih života koje smo proživjeli.
- Bio si i ostao estet - nasmijala se Laura.
- Ne, slušaj. Rembrandtove su se oči stisnule među ostarjelim vjeđama. Suzne su, ali ne od uzbuđenja, nego zato što ih je razvodnila starost... Pogledaj, Laura, ja svoje moram svaki čas brisati. Kao da sam stalno prehlađen! - nasmijao se Orlando podižući drhtavom rukom čašu viskija sa sodom.
- Dobro izgledaš, dobro se držiš - požurila se reći Laura, doista zadivljena vitkošću svog bivšeg ljubavnika, čilog, u staromodnom elegantnom odijelu, kao iz doba vojvode od Windsora: sivi karirani kaput na dvostruko kopčanje, kravata s velikim čvorom,široke hlače s manšetama na nogavicama, cipele "Church" s debelim potplatima.
Orlando se pretvorio u dobro odjevenu metlu, okrunjenu glavom i, na sljepoočicama, dobro nauljenim pramenovima prorijeđene sijede kose koja je, brižljivo zalizana, gotovo nestajala na zatiljku. Držao se pomalo pogrbljeno kao da mu je tijelo htjelo sugerirati udvornost, ali je zapravo odavalo godine.
- Ne, dopusti da završim. Na tom posljednjem autoportretu starog Rembrandta čudesno je to što nas slikar, nimalo uznemiren razornim djelovanjem vremena, podsjeća ne samo na sva razdoblja u svom životu nego i u našem, da bi nas ostavio s onom najdubljom slikom što je čuvaju oči rezigniranog ali pronicavog starca.
- A to je?
- Slika vječne mladosti, Laura, jer to je slika umjetničke snage koja je stvorila cijelo djelo, mladenačko, zrelo i staračko. To je ona istinska slika koju nam daruje posljednji Rembrandtov autoportret: vječno sam mlad zato što sam vječno sposoban stvarati.
- Kako li je tebi sve lako - opet se nasmijala Laura, ali ovaj put uzmičući. - Ti možeš biti ujedno lakouman, okrutan, zavodljiv, nedužan, perverzan. A katkad i razuman.
- Laura, ja sam krijesnica, palim se i gasim neovisno o svojoj volji. - I Orlando se nasmijao. - Takve sam naravi. Prihvaćaš li je?
- Poznajem je - zasjala je Laura.
- Sjećaš li se da sam te prvi put pitao, prihvaća li me tvoje tijelo, ne zaslužujem li peticu?
- Začuđuješ me.
- Zašto?
- Govoriš o prošlosti kao da bi se mogla ponoviti. Govoriš o prošlosti da bi me isprosio sada, u sadašnjosti - Laura pruži ruku i pomiluje Orlandovu. Opazila je da mu stari zlatni prsten s inicijalima OX pleše na smršavjelu prstu.
- Za mene smo ti i ja - odgovori joj vječni udvarač - još na terasi hacijende San Cavetano 1915...
Laura je ispila svoj omiljeni martini dry, brže nego što je trebalo.
- Ne, ti i ja smo u baru, u Ružičastoj zoni, sada je 1970., a vrlo je smiješno što me podsjećaš, ne znam, na romantičnost našeg prvog susreta, jadni moj Orlando.
- Kako ne razumiješ? - namrštio se stari. - Nisam htio da našu vezu ohladi navika.
- Jadni moj Orlando,ohladile su je godine.
Orlando se zagleda u dno čaše s viskijem.
- Nisam htio da se poezija pretvori u prozu!
Laura je nekoliko sekunda šutjela. Htjela je reći istinu, a da ne uvrijedi starog prijatelja. Nije htjela zlorabiti vlastite godine - sedamdeset dvije godine Laure Diaz - suditi drugima s nepravedne visine. To je jedno od iskušenja starosti, da nekažnjeno sudi. Orlando ju je preduhitrio:
- Laura, hoćeš li se udati za mene?
Umjesto da mu odmah odgovori, Laura je u sebi ponovila tri istine: odlazak stvari pojednostavnjuje, odugovlačenje ih kvari, produbljivanje ih ubija. S Orlandom bi najbolje bilo pojednostavniti stvar i otići. Laura je ipak imala osjećaj da bi bijeg od muškarca i iz situacije koja graniči sa smiješnim bio neka vrsta izdaje, pa je to svakako htjela izbjeći, ne izdajem sebe ni svoju prošlost ako u ovom trenutku ne bježim, ne pojednostavnjujem, ne izrugujem se ako se u ovom trenutku odlučujem za produljenje, pa makar ono značilo propast, odvelo me čak u smrt...
- Orlando - odvažila se Laura - upoznali smo se u San Cavetanu. Postali smo ljubavnici u gradu Mexicu. Ostavio si me napisavši mi pisamce u kojem navodiš da nisi ni onakav kakav si rekao da jesi ni onakav kakav se činiš. Prigovorio si mi da sam se previše približila tvojoj tajni...
- Ne, upozorio sam te...
- Bacio si mi to u lice, Orlando. "Radije bih sačuvao svoju tajnu", napisao si mi. A bez tajne, nadodao si, naša ljubav ne bi bila zanimljiva...
- Napisao sam i "uvijek ću te voljeti..."
- Orlando, Orlando, jadni moj Orlando. I sad mi kažeš da bi bilo vrijeme da se vjenčamo. Je li tajna nestala?
Pomilovala gaje po žilavoj i hladnoj ruci istinski nježno.
- Orlando, budi vjeran sebi do kraja. I dalje izbjegavaj bilo kakvu konačnu odluku. Izbjegavaj definitivne zaključke. Budi Orlando Ximenez, ostavi da sve visi u zraku, neka sve bude otvoreno i nedovršeno. To je tvoja narav, zar to nisi shvatio? Čak se tom i najviše divim kod tebe, jadni moj Orlando.
Na mahove se Orlandova čaša pretvarala u kristalnu kuglu. Starac je htio čitati Lauru.
- Trebao sam te zamoliti da se udaš za mene.
- Kad? - osjećala je da se iscrpljuje.
- Želiš li mi reći da sam postao žrtva vlastite pokvarenosti? Zar sam te zauvijek izgubio?
On dakle ne zna da se to "zauvijek" dogodilo prije pola stoljeća, kad su plesali na tropskoj hacijendi, nije svjestan daje upravo ondje, kad su se upoznali, Orlando rekao "nikad" Lauri Diaz misleći "zauvijek", pomiješavši odgodu s onim stoje upravo rekao: nikad nisam htio da našu vezu ohladi navika, ne želim da se previše približiš mojoj tajni.
Laura je zadrhtala od studeni. Orlando joj je upravo bio ponudio brak kao smrt. Prihvaćanje činjenice da je odigrao sve igre, ispucao sve svoje ironije, iscrpio sve paradokse... Uviđa li Orlando da govoreći tako poriče svoj život, svoj tajnoviti i neispunjeni životni poziv?
- Znaš što - nasmiješila mu se Laura Diaz - cijele se naše veze sjećam kao romana. Želiš li mu napisati sretan završetak?
- Ne - promucao je Orlando. - Ne želim da završi, počeo bih iznova.
Podigao je čašu kao da želi pokriti oči.
- Ne želim umrijeti sam.
- Ma nemoj. Ne želiš umrijeti, a da ne otkriješ kako je moglo biti.
- That's right. What could have been.
Laura nije mogla naći pravu intonaciju. Udariti maljem, jednostavno reći, sažeti ili prihvatiti - svejedno, učinit će to s najvećom nježnošću za koju je sposobna.
- Orlando, ono što je moglo biti, već se dogodilo. Dogodilo se sve upravo onako kako se moralo dogoditi.
- Ostaje nam, dakle, da se pomirimo sa sudbinom?
- Ne, ipak ne. Neke je tajne bolje odnijeti u grob.
- Dobro, ali gdje ti pokapaš svoje demone? - upitao je Orlando ugrizavši se nesvjesno za smršavjeli prst na kojem je plesao prsten od teškog zlata. - Svi u sebi nosimo vražićka koji nas ne napušta ni u trenutku smrti. Nikad nećemo biti zadovoljni.
Izašavši iz bara, Laura se još dugo šetala Ružičastom zonom, tom novom pomodnom četvrti u koju su nahrupili neki novi mladi ljudi - oni koji su preživjeli klaonicu Tlatelolca i završili u zatvorima ili u kavanama, svejedno, jer su to podjednako tamnice i samice - četvrti između Chapultepečke avenije, Šetališta Reforma i Avenije Insurgentes, oazom kavana, restauracija i natkrivenih prolaza sa zrcalima pred kojima su se ti mladi ljudi mogli zaustaviti, ogledati se i diviti se sebi, pokazati najmoderniju odjeću, minicu, debeli pojas i duge crne lakirane čizme, zvonaste hlače i frizure beatlesice. Polovica od ukupno deset milijuna stanovnika nomadskoga grada imala je manje od dvadeset godina, a u Ružičastoj je zoni mladež mogla pijuckati, pokazivati se, očijukati, vidjeti nekoga i biti viđena, opet povjerovati da je svijet prihvatljiv i osvojiv, bez prolijevanja krvi, bez besane prošlosti.
Ovdje, u ovim istim ulicama, Genovskoj, Londonskoj, Hamburškoj i Antwerpenskoj, stanovali su osiromašeni pripadnici visokog društva iz doba Porfirijata, ovdje su za Drugoga svjetskog rata otvoreni prvi elegantni noćni lokali, "Casanova", "Minuit", "Sans Souci", koji su grad pretvorili u kozmopolitsku metropolu. Ovdje je, u Zavjetnoj crkvi, Danton smiono započeo svoj uspon na vrh; odavle su, stupajući Šetalištem Reforma, mladi ljudi krenuli prema Tlatelolcu u smrt, ovdje su otvorene kavane koje su postale nešto poput bratovština književne mladeži, "Kineret", "Tirol" i "Andaluzijski pas", ovdje se nalaze i restauracije koje posjećuju moćnici: "Focolare", "Rivoli", "Estoril" i, najomiljenija, "Bellinghausen" koja nudi agavine gusjenice, juhu s rezancima, escamole i odreske chemita, slatke rompope i pivo u limenkama, hladnije nego igdje drugdje. Tu je, čim je proradila, podzemna željeznica počela bljuvati skitnice, sumnjive njuške, sav onaj ološ iz udaljenih predgrađa, otjeran iz tih urbanih pustinja u oazu, gdje se napajaju deve i odmaraju karavane, u Ružičastu zonu, kojoj je ime dao umjetnik Jose Luis Cuevas.
Laura je sve fotografirala, ali je osjećala da ne može zabilježiti ovaj novi fenomen: grad joj je izmicao. Tijekom Laurina života previše se često premještao gradski epicentar, s osi Trg Zocalo-Maderina-Juarezova avenija u četvrti Las Lomas i Polanco, pa na Šetalište Reforma, koje se od rezidencijalne avenije po uzoru na one pariške pretvorilo u trgovačku aveniju po uzoru na one u Dallasu, zatim u Ružičastu zonu, kojoj su također već odbrojeni dani. Laura je Diaz njušila u zraku, naslućivala u pogledima, osjećala na svojoj koži da dolaze vremena zločina, nesigurnosti i gladi, zrak zagušljiv, planine nevidljive, zvijezde letimične, sunce zamućeno, otrovni plin u gradu rudniku bez dna, ali i bez rudnog blaga, hodnici bez svjetla, ali puni smrti...
Kako odvojiti strast od nasilja?
Pitanje te zemlje i njezina glavnoga grada Lauri Diaz bilo je i odgovor; nakon svog posljednjeg susreta s Orlandom Ximenezom, sebi je rekla:
- Da, mislim da sam uspjela odvojiti strast od nasilja.
Ono što nisam uspjela, pomislila je dok je mirno išla od Ulice grada Niže do Trga Rio de Janeiro, prolazeći Ulicom grada Orizabe pokraj dobro poznatih, gotovo totemskih mjesta svoje svakodnevice, pokraj crkve La Sacrada Familia, ledane "Chiandoni", prodavaonice mješovite robe, papirnice, ljekarne, novinskog kioska na uglu Ulice Puebla... Nisam uspjela razjasniti mnoge tajne, ali jednu jesam napokon, onu Orlandovu. Život mu je protekao u čekanju nečega što nikad neće doći, njegova je sudbina bila čekati nešto što se ne može dočekati, danas popodne htio je to čekanje prekinuti bračnom ponudom, ali mu se sudbina - iskustvo pretvoreno u kob - opet nametnula. Bilo je to kobno, promrmljala je Laura, zaštićena iznenadnim sjajem produljenog zalaska sunca, zaljubljenog u svoju ljepotu premda je umiralo, narcisoidnog zalaska sunca kakav je i dolikovao Meksičkoj dolini, i odrecitirala jednu od najdražih pjesama Jorgea Maure:
Sretno je stablo jer jedva što ćuti,
Još sretniji kamen jer tako je tvrd,
A nema veće boli od življenja,
Nema veće muke od mišljenja...
Ta "pjesma o životu i nadi" neusporedivog nikaragvanskog pjesnika Rubena Daria obavila je svojim riječima Lauru te bistre kolovoske večeri, pročišćene večernjom kišom, u kojoj je grad Mexico vratio na nekoliko trenutaka izgubljeno obećanje svoje prozračne ljepote...
Pljusak je ispunio svoju redovitu dužnost pa se, kako kažu u Gradu, "razbistrilo", a Laura se, vraćajući se kući, zabavljala tako stoje u mislima nabrajala sve neotkrivene tajne. Je li doista postojala Armonia Aznar, je li ta nevidljiva žena stanovala na tavanu xalapske kuće ili je poslužila tek kao zavjesa iza koje su se skrivale urote katalonskih i veracruških anarhosindikalista? Je li Armonia Aznar tek plod mladenačke, obijesne i neukrotive mašte Orlanda Ximeneza? Nikad nisam vidjela mrtvo tijelo Armonije Aznar, začudila se Laura Diaz. Kad bolje razmislim, o tom su mi samo pričali. "Nije zaudarala!" rekli su mi. Je li njezina baka Cosima Reiter doista bila zaljubljena u privlačnog i okrutnog odmetnika Ljepotana iz Papantle koji joj je odsjekao prste i ostavio je do kraja života zadubljenu u svoje snove? Je li ikad njezin djed Felipe Kelsen požalio za izgubljenom buntovničkom mladošću u Njemačkoj ili se posve pomirio sa svojom sudbinom bogatog vlasnika plantaže kave u Catemacu? Jesu li tete Hilda i Virginia mogle postati više nego što su bile? Bi li, da su se školovale u Njemačkoj, gdje ne bi imale izgovor da žive izolirane u mračnom kutku meksičke šume, postale u Diisseldorfu jedna priznata koncertistica a druga slavna spisateljica? Nije tajna što bi bila sudbina tete Marije de la O da je baka Cosima nije bila odlučno udaljila od njezine majke, crne prostitutke, i pripojila obitelji Kelsen. Nije nikakva tajna dobrota i čestitost njezina oca, don Fernanda Diaza, ni bol nakon smrti nadarenog mladića, Santiaga Prvog, kojega su u Zaljevu strijeljali vojnici Porfirija Diaza. Ali Santiago je sam za sebe bio tajna, u politici iz nužde a u privatnom životu svojevoljno. Možda je i on samo jedan mit više što ga je izmislio Orlando Ximenez kako bi zaveo Lauru Diaz uznemirujući i potičući njezinu maštu. Što se dogodilo na početku života njezina muža Juana Francisca, koji je javno dvadeset godina blistao, a onda se pomalo gasio i umro obavljajući nuždu? Ništa prije i ništa poslije toga međuprostora slave? Zar je morao umrijeti u govnu kao što se u njemu rodio? Zašto mu je taj međuprostor cijelo djelo, a ne običan međučin? Ništa? Beskrajno bolne tajne. Da je ostao živ njezin sin Santiago, da li se njegov talent mogao razviti? Da Dantona nije slavohlepnost gurnula u bogatstvo i korupciju?... A da je Santiago Treći, strijeljan na Tlatelolcu, prihvatio sudbinu kakvu mu je zacrtao otac, bi li i danas bio živ? A njegova majka, Magdalena Ayub Longoria, što ona misli o svemu tome, o tim životima koji su njezini i koje dijeli s Laurom Diaz?
Je li Harry prokazivao svoje drugove ljevičare Povjerenstvu za protuameričke djelatnosti?
I napokon, i nadasve, što je s Jorgeom Maurom, je li živ ili mrtav? Je li našao Boga? Je li Bog našao njega? Je li Jorge Maura toliko tražio svoje duhovno dobro samo zato što ga je već bio našao?
Laura Diaz zaustavila se pred tom zadnjom tajnom, pred sudbinom Jorgea Maure i svom ljubavniku ostavila povlasticu, koju je naknadno proširila i na ostale junake godina s Laurom Diaz: pravo da svoju tajnu ponese sa sobom u grob.
Kad je Santiago Treći pao pogođen metkom na Trgu triju kultura, Laura je smatrala potpuno prirodnim da mlada udovica Lourdes Alfaro ostane sa sinom živjeti kod nje. Santiago: četvrti imenjak apostolov, svjedok agonije i preobrazbe žrtava: Jakovi, sinovi oluja, potomci prvog Kristova učenika kojega je smaknuo moćni Herod a spasila ga ljubav i dom i sjećanje Laure Diaz.
Lourdes Alfaro, osim što je ispunjavala svoje majčinske dužnosti, organizirala je prosvjede za oslobođenje političkih zatvorenika šezdesetosmaša, pružala je usluge mladim udovicama Tlatelolca koje su, kao i ona, imale malu djecu pa su im trebale jaslice i vrtići, lijekovi, pažnja, ali i to - kako je Lourdes rekla Lauri - da odrastaju čuvajući živo sjećanje na žrtvu svojih otaca. Bilo je i obratnih slučajeva, mladih udovaca kojima su žene, studentice, stradale na Tlatelolcu.
Tako je nastala bratovština onih koji su preživjeli 2. listopada, a Lourdes je među njima - kao što se moglo očekivati - našla, prigrlila i zaljubila se u dvadesetšestogodišnjeg Jesusa Anibala Pliega, koji je htio postati filmski umjetnik i uspio snimiti nekoliko prizora, polja sjene i svjetla, krvave filtre, jeku strojničkih rafala u noći na Tlatelolcu. Te je noći u prosvjedima poginula mlada žena Jesusa Anibala, a udovac je, visok tamnoput mladić kovrčave kose, i vedra osmijeha i pogleda - ostao sam s Enedinom, djevojčicom od nekoliko mjeseci, koju je ostavljao u istim jaslicama u koje je Lourdes vodila svog sinčića, Santiaga Četvrtog u rodoslovnom stablu Laure Diaz.
- Laura, moram ti nešto reći - naposljetku se odvažila Lourdes nakon nekoliko tjedana okolišanja oko bake svoga muža, koja je već ionako sve pogodila.
- Ništa mi ne moraš reći, dušo. Ti si mi kao kći i sve razumijem. Ne mogu zamisliti bolji par od tebe i Jesusa Anibala. Sve vas vezuje. Da sam staromodna, dala bih vam svoj blagoslov.
Vezivalo ih je nešto više od ljubavi: rad. Lourdes je mnogo naučila uz Lauru pa je sve više mogla surađivati s Jesusom Anibalom kao pomoćnica snimatelja. Tada je Lourdes rekla baki Lauri da se s mužem i s dvoje djece - Enedinom i Santiagom Četvrtim - namjerava odseliti u Los Angles, Jesus Anibal dobio je izvrsnu ponudu za rad na američkom filmu, u Meksiku nema osobitih mogućnosti, vlada Diaza Ordaza zaplijenila je filmove o Tlatelolcu što ih je snimio Anibal...
- Ništa mi ne moraš objašnjavati, dušo. Znaš da te izvrsno razumijem.
Ispraznio se stan na Trgu Rio de Janeiro.
Santiago Četvrti ostavio je tek trag u prabakinu sjećanju - biti prabaka ispunjava me ponosom, zadovoljstvom, lagodom i nelagodom, plaši me i rastužuje, uvjerava me veselo da sam naposljetku ipak porazila taštinu - prabaka sam - ali sam također uspjela uskrsnuti poslije svake smrti, jer sam i ja umirala sa svakim Santiagom, s onim kojega su strijeljali u Veracruzu, s onim koji je preminuo u gradu Mexicu, onoga koji je pokošen na Tlatelolcu, i sad ovoga koji odlazi u Los Angeles, mali moj "gastarbajter", vlažno moje ramence, koje više neču moći sušiti ručnicima što mi ih je moja majka Leticia darovala kad sam se udala. Kako neke stvari traju...
Lauri Diaz nije bilo teško živjeti sama. Ostala je aktivna, neprestano je nešto radila, uživala je u malim stvarima, u spremanju postelje, pranju i vješanju rublja na uže, u dotjerivanju, da ostane u formi, girita, kako je rekla Orlandu, voljela je ići na novu veletržnicu "Aurrerra" kao što je prije, kao tek udana žena, išla na staru tržnicu "Parian" u Aveniji Alvara Obregona. Kasno se u nje probudila ljubav prema kuhanju, naslijeđena od majke Leticije, pronašla je stare veracruške recepte i pripremala rižu s crvenim grahom, kosanu govedinu, primorski tamal, nadjevene rakove, hobotnice u vlastitom crnilu, ribu u moru crvenog luka, maslina i rajčica, jaku, vruću kavu kao u kavani "La Parroquia", vruću zato da bismo lakše podnosili vrućinu - kao što je svima savjetovala gospođa Leticia Kelsen udana Diaz. I još, preslatki tocino de cielo, kao daje upravo stigao iz jedne druge slavne kavane, one u Almendaresu, parku u Havani, a kod "Ćelave" u Aveniji Cinco de Mayo Laura je kupovala razne meksičke slatke specijalitete, dvobojne jamoncillose, kolače od badema i slatki krumpir; ušećerene breskve, ananase, smokve, trešnje i chabacanose, a za doručak je jela chilaquilese u zelenom umaku, jaja rancheros, pečenu piletinu, salatu i svježi sir, a odnedavno i razne vrste peciva kao što su bolillo, telera, ali i cemita, polvorćn, concha i chilindrina.
Slagala je svoje negative, odgovarala na zamolbe da proda neke od svojih najboljih fotografija, koje su postale klasične, pripremala je knjige i bila tako hrabra da je zamolila neke od mladih pisaca - kao što su Salvador Elizondo, Sergio Pitol, Elena Poniatowska, Margo Glantz, ili pripadnici pokreta "La Onda", Jose Agustin i Gustavo Sainz - da joj napišu predgovor. Diego Rivera umro je 1957., a umrli su i Rodriguez Lozano, Maria Izquierdo, Alfonso Michel, likovni umjetnici koje je poznavala i koji su je nadahnjivali(Lozano svojim grubim i čistim crnim, bijelim i sivim plohama, Maria svojom lažnom naivnošću, a Michel svojom mudrom začuđenošću pred svakom bojom); žive su bile još samo dvije antagonističke, ali velike ličnosti, Siqueiros, Pukovničina s pesnicom uzdignutom protiv slavljenja brzine svijeta u pokretu, i lijepi, oprezni i šutljivi Tamavo kojemu je glava nalik na vulkan Popocatepetl. Nije bilo mnogo toga za što se mogla uhvatiti. Osim sjećanja volje. Jedan za drugim nestajali su čuvari zajedničkih uspomena...
Jednog suhog popodneva - kiše su prestale padati - te lijepe meksičke jeseni netko je pokucao na Laurina vrata. Otvorila je i jedva prepoznala ženu u crnini - prvo je uočila tamni kostim, elegantan i skup, kao da želi istaknuti lice koje ničim nije privlačilo pozornost, na gotovo isprano, bezizražajno lice, lice bez sjećanja, čak bez tragova izgubljene ljepote. Ljepota je prirođena svakoj mladoj ženi. Pa i ružnim ženama. Nije bila privlačna, ali je očito zračila ponosom, usredotočenim, bolnim, potisnutim - upravo su se te riječi mogle pročitati u očima gospođe, zbunjenim, nesigurnim i zabrinutim očima ispod gustih trepavica, jer je nepoznata posjetiteljica rekla "joj", isto tako pokoran kao i cijela njezina osoba, i prestrašeno se zagledala u pod.
- Ispala mi je leća - rekla je neznanka.
- Pa naći ćemo je - nasmijala se Laura Diaz.
Obje su četveronoške pretraživale pod oko ulaza dok Laura nije jagodicom kažiprsta napipala komadić vlažne i zagubljene plastike. Drugom je rukom dotaknula strano joj ali poznato tijelo i pružila pronađenu leću Magdaleni Ayub Longoriji, ja sam Dantonova žena, objasnila je snaha Laure Diaz uspravljajući se, ali se nije usudila staviti leću na mjesto dok je Laura nije pozo-vala da uđe.
- Uh, uz ovako nečist zrak leće odmah postanu kao kava - rekla je došljakinja i spremila plastičnu leću u svoju Chanel-torbicu.
- Dantonu se nešto dogodilo? - upitala je Laura.
Magdalena se samo osmjehnula, a onda je nekako čudno prasnula u smijeh, kao da joj se oteo.
- Vašem sinu... Mom mužu... Njemu se nikad ništa ne događa, gospođo, u smislu neke ozbiljne opasnosti. No vi to najbolje znate. On se rodio da uspije.
Laura nije ništa rekla, samo je pitala: što želiš, daj, kaži kaži napokon?
- Gospođo, bojim se.
- Zovi me Laura. Ne moraš biti tako ukočena.
Sve je na njezinoj posjetiteljici bilo približnost, sumnja, nepotreban trošak, ali savršeno smišljen za prikrivanje, od frizure do cipela. Morala bi je požuriti, pitati čega se boji: svoga muža, Laure, uspomena, sjećanja na buntovnog sina, na ubijenog sina, na unuka koji je već emigrirao daleko od zemlje u kojoj je nasilje nadvladalo razum, a stoje najgore, i samu strast...
- Čega se bojiš? - ponovi Laura.
Sjele su na trosjed od plavog baršuna, koji je Laura prenijela iz kuće u Aveniji Sonori, ali je Magdalena gledala oko sebe po neurednoj prostoriji, hrpe časopisa, knjiga, papira, izrezaka iz novina, fotografije pribadačama pričvršćene na ploče od pluta. Laura je shvatila da žena prvi put vidi mjesto odakle je njezin sin otišao u smrt. Dugo je gledala sliku Adama i Eve koju je naslikao Santiago Mlađi.
- Morate znati, gospođo Laura...
- Ma govori mi samo Laura, zaboga - rekla je Laura Diaz kao da se ljuti.
- Pa dobro. Moraš znati da nisam takva kakva izgledam. Nisam onakva kakvom me zamišljaš. Divim ti se.
- Bolje bi ti bilo da si malo više voljela sina i da si se njemu divila - odgovorila joj je Laura smirenim glasom.
- Moraš znati to.
- Znati? - upitala je Laura.
- Imaš pravo biti sumnjičava prema meni. Nije važno. Ako s tobom ne podijelim svoju istinu, ne ostaje mi nitko.
Laura nije ništa govorila, samo je pozorno i s poštovanjem gledala snahu.
- Možeš li zamisliti kako mi je bilo kad su ubili Santiaga? - upita Magda.
Lauri se učinilo da joj je lice bljesnule.
- Vidjela sam tebe i Dantona u predsjednikovoj loži prigodom otvaranja Olimpijskih igara, a još je bila svježa krv vašeg sina.
Magdalenin se pogled pretvorio u preklinjanje.
- Laura, molim te, zamisli moju bol, moju sramotu, moj bijes, i kako sam se morala suzdržati, kako sam, naviknuta da služim svom mužu, pobijedila u sebi bol, bijes, kako sam se kao i uvijek na kraju pokorila svom mužu...
Pogledala je Lauru ravno u oči.
- Moraš znati.
- Uvijek sam pokušavala zamisliti što se zapravo dogodilo između tebe i Dantona kad je Santiago ubijen - nagađala je Laura.
- U tom i jest zlo. Ništa se nije dogodilo. Nastavio je živjeti kao da se ništa nije dogodilo.
- Sin ti je bio mrtav. Ti si bila živa.
- Ja, ja sam bila mrtva mnogo prije nego što mi je poginuo sin. Za Dantona se ništa nije promijenilo. On je bar, kad mu se Santiago suprotstavio, izgubio iluziju. A kad je umro, Danton je rekao samo: "To je sam tražio."
Dantonova je žena micala rukama kao da trga koprenu.
- Laura, došla sam ti otvoriti dušu. Nikoga više nemam. Ne mogu više izdržati. Moram ti se izjadati. Samo si mi ti ostala. Samo ti možeš sve razumjeti, krivnju koju osjećam, sav jad i razočaranje koji me već godinama iznutra glođu.
- Dugo si izdržala.
- Nemoj misliti da bih izdržala da nemam svoj ponos, ma koliko me smatraš pokornom, vjeruj mi, nikad nisam izgubila svoj ponos, žena sam, supruga, majka, i tim se ponosim, iako mi Danton već godinama ne dolazi u postelju, Laura, shvati da sam već zbog toga ogorčena, ali imam ponos, usprkos pokornosti i svemu što sam morala u sebi trpjeti.
Na trenutak je zastala.
- Nisam onakva kakvom se činim - ponovila je. - Mislila sam da ćeš me samo ti razumjeti.
- Zašto, kćeri? - Laura je pomilovala Magdinu ruku.
- Zato što si ti živjela slobodno. Zato me možeš razumjeti. Vrlo jednostavno...
Laura joj je umalo rekla: ma što bih ja mogla učiniti za tebe sad kad mi se spušta zavjesa? Ili za Orlanda? Zašto svi od mene očekuju da im napišem posljednji prizor njihova kazališnog komada?
Umjesto toga podigla je Magdaleni bradu i upitala je:
- Misliš li da postoji ijedan trenutak u tvom životu kad si ti sama, ti i nitko drugi, preuzela odgovornost za svoj život?
- Ne, ne postoji - brzo je odgovorila Magdalena. - Ti jesi, Laura, svi to znamo.
Laura se Diaz nasmiješila.
- Ne govorim to zbog tebe, Magda. Kažem to zbog sebe. Molim te, postavi mi jedno pitanje. Pitaj me, Magdalena: a ti, jesi li ti uvijek bila na visini svojih zahtjeva?
- Ma nisam - promrmljala je Magdalena. - Jasno da nisam.
- Nisi me shvatila - odgovorila joj je Laura. - Ti to mene pitaj, molim te.
Magdalena je izustila nekoliko zbrkanih riječi: ti sama, Laura Diaz, uvijek si bila na visini vlastitih zahtjeva...
- I tuđih zahtjeva - nastavila je Laura.
- I tuđih zahtjeva - zasjao je Magdalenin pogled kao daje sama poletjela.
- Nikad nisi bila u napasti? Nikad nisi poželjela da u tebi vide samo čestitu ženu? Nikad ti nije palo na pamet da bi te dvije stvari mogle ići zajedno, da upravo to dvoje, biti čestita žena i biti pokvarena gospođa, ide zajedno? - nastavila je Laura.
Na trenutak je zašutjela.
- Tvoj muž, a moj sinvrhunac je prijevare.
Laura je htjela biti neumoljiva. Magda je odmahnula s gađenjem.
- Uvijek je mislio da životi drugih ovise o njemu. Kunem ti se, mrzim ga i prezirem. Oprosti.
Laura privije Magdinu glavu na grudi.
- A nije ti palo na pamet da žrtva tvoga sina iskupljuje sve Dantonove grijehe?
Magdalena se izvuče iz Laurina zagrljaja i zbunjeno je pogleda.
- Moraš to razumjeti, kćeri. Ako to ne shvatiš, tvoj je sin uzalud poginuo.
Santiago sin iskupio je Dantona oca. Magda je s mješavinom klonulosti, užasa i odbijanja pogledala Lauru. Sedamdesetdvogodišnja žena - ne udovica, majka ili baka, nego žena zvana Laura Diaz promatrala je s prozora kako se ulicom udaljuje njezina snaha Magdalena Ayub, kako zaustavlja taksi i opet diže pogled prema prozoru s kojega joj je Laura mahala beskrajno nježno, moleći je: shvati što sam ti rekla, ne zahtijevam od tebe rezigniranost, nego hrabrost, junačko djelo, neočekivanu pobjedu nad čovjekom koji sve očekuje od svoje popustljive žene, osim velikodušnog oprosta.
Laura je dočekala Magdin nasmiješeni pogled prije nego što je ova ušla u taksi. Možda će idući put doći vlastitim automobilom, sa svojim vozačem, ne skrivajući se od muža.

XXV

Catemaco, 1972.



Sjela je u Međuoceanski vlak kojim se već toliko puta vraćala u Veracruz. Kao i tolike stvari iz prošlosti, i luksuzni se prastari vlak između glavnoga grada Meksika, Xalape i luke Veracruz nekako smanjio, ali i očigledno ostario. Izlizane navlake, sjedala uništena, opruge izvirile, prozori zamućeni, nasloni masni, začepljeni zahodi. Laura je odlučila uzeti ležaj u spavaćim kolima, u zasebnoj kabini, odvojenoj od ostalog dijela kola za spavanje, koja se danju pretvaraju u obično prijevozno sredstvo, a noću se, kao čudom, spuštaju gornji ležajevi, već spremljeni, s bijelim jastučnicama, svježe opranim plahtama i zelenim vunenim pokrivačem. Isto se tako i sjedala pretvaraju u ležaje skrivene za vrijeme spavanja iza teških platnenih zastora s bakrenim gumbima.
Odjeljak koji je odabrala Laura zadržao je, naprotiv, određenu eleganciju, premda već fane, kako bi rekao Orlando Ximenez: zrcala s patinom, pozlaćene slavine u umivaonicima - trompe Voeil (Orlando), i, kao neuništivi anakronizam, srebrna pljuvačnica, kakvu je imala u svom prvom domu, gdje se Juan Francisco sastajao sa sindikalnim čelnicima. Sapuni "Palmolive". Ručnici, goli ostatci negdašnje novosti. Ipak, privatni je odjeljak odisao čežnjom za prohujalom slavom. Taj grad koji spaja glavni grad države s glavnom morskom lukom, te je noći Lauri omogućio da s uzbuđenjem otkrije kako je ipak moguće vratiti se kući. Teškoća je u tome što o cijeni tog povratka karta Meksičke državne željeznice nije ništa govorila.
Cijelu je noć spavala. Nije ni primijetila da su prošli kroz Xalapu. A put koji je vodio do hacijende "San Cavetano" zarastao je u travu. Zauzvrat, luka ju je dočekala puna one jutarnjekoja već navješćuje - u čemu i jest njezina čar - vrelinu jarkog sunčanog dana. Ipak, nije htjela tu predugo ostati, preplavljena čežnjom za mjestom stoje u njoj budilo snažna sjećanja na mladost, na šetnje po molu sa Santiagom Prvim, kojega je držala za ruku, na bratovu smrt i pokop pod valovima.
Smjestivši se u visokom golubinjaku Hotela "Imperial", uživala je u pritajenu izazovu zaljevskog obzora, na kojem najsjajniji dan krije iznenađenja, oluju, sjeverac, kišu, vjetar... A kad je navečer sišla na trg, sjela je, sama, za stolić ispod arkada, i osjećala se više nego ikad u društvu - toliki užitak pruža svaka večer na trgu u Veracruzu - usred buke, svjetine, žurbe konobara s pladnjevima na kojima su nosili pivo, cuba libre, pikantne krekere mojitos i veracruški mintjulep s njegovim tupeom od metvice umočenim u rum.
Glazba iz svih krajeva Meksika - bubnjari sa Sjevera, mariachi sa Zapada, trio iz glavnoga grada koji je izvodio bolero, plesači jarane iz Yucatana, harmonikaši iz Chiapasa pa sones koji se sviraju na harfi i vihueli iz Veracruza natjecali su se u zanosnoj kakofoniji koja bi se stišala sa strahopoštovanjem samo kad bi ispred zgrade Gradskog poglavarstva ustali najugledniji parovi da zaplešu danzćn, ples u kojem se pokreću samo noge, i koji od tijela zahtijeva neusporedivu erotsku ozbiljnost, kao da i najmanji pokret od koljena nadolje oslobađa putenost od koljena naviše.
Ovamo je došla otplesati svoje posljednje dane tetića Maria de la O, udana za slavnog Matiasa Matadamasa, koji je vjerojatno bio slabunjav i hladan čovječuljak, sav plavkast, od kože i kose, preko kaputa i kravate, do cipela i čarapa, kakav je bio i čovjek koji je, vidjevši je samu, pozvao Lauru da zapleše s njim u ritmu prave himne danzćna, "Nereidas", pozvao ju je ne rekavši ni riječi, a ništa nije govorio ni dok je plesao; ona se, plešući, potajno pitala: što sam izgubila, što sam dobila, zar više nemam što izgubiti, čime mogu mjeriti svoj život, samo glasovima koji nadiru iz prošlosti pa mi se obraćaju kao da su ovdje? Moram li biti zahvalna što nema nikoga živog tko bi me oplakivao? Zar moram patiti zato što više nemam koga izgubiti? Nije li činjenica da je to pomislila dovoljna potvrda: Laura Diaz ti si starica? Što sam izgubila? Što sam dobila?
Pepeljastoplavi starčić s poštovanjem ju je otpratio do stola. Jedno mu je oko suzilo i nijednom se nije nasmiješio, ali kad je plesao, znao je kako se pogledom miluje žensko tijelo, kako u ritmu jedna ruka čvrsto drži ruku plesačice a druga je obuhvati oko struka. Muškarac i žena. Danzon je još najerotskiji ples jer udaljenost pretvara u blizinu ne dokidajući je.
Hoće li Laura ikada ponovno čuti i zaplesati danzon "Nereidas" poslije te večeri uoči putovanja državnom cestom u Catemaco? Iz Hotela "Imperial" otišla je taksijem do jezera, gdje je zamolila vozača da se vrati u Veracruz.
- Ne želite da vas pričekam?
- Hvala, nije potrebno.
- A vaša prtljaga, gospođo? Sto da kažem u hotelu?
- Neka mi je čuvaju. Zbogom!
Izdaleka joj se učinilo da je kuća u Catemacu drukčija, kao da odsutnost sve nekako smanjuje, ali i povećava i suzuje. Povratak je u prošlost kao ulazak u praznu, beskonačnu blagovaonicu u kojoj više nema nama dobro znanih predmeta ni osoba koje smo zaželjeli opet vidjeti. Kao da se poigravaju našim sjećanjem i maštom, osobe i stvari iz prošlosti mame nas da ih smjestimo u sadašnjosti, ali ne zaboravljajući da su imale prošlost i da će imati budućnost, premda će ta budućnost opet biti samo sjećanje još jednom pretvoreno u sadašnjost.
Ali kad je posrijedi praćenje u smrt, koje bi vrijeme bilo vrijedno života? Ah, uzdahnula je Laura Diaz, svakako bih morala razmotriti sve godine svog života i svaku godinu posebno, ponovno se sjetiti, zamisliti, izmisliti, možda dodati nešto što se nikad nije dogodilo, uključujući i nezamislivo, i to kao biće koje bi sada predstavljalo sve ono što nije bilo, ono što je bilo ili ono što se moglo dogoditi kao i ono što se nije nikad moglo dogoditi.
Danas je to biće ona, Laura Diaz.
Otkako joj je doktor Teodoro Cesarman potvrdio da joj zbog raka uz vrhunsku skrb ostaje još samo godina dana života, Laura Diaz odlučila je hitno otputovati u rodni kraj pa se zato tog sunčanog svibanjskog jutra 1972. penjala brežuljkom prema staroj obiteljskoj kući Kelsen, napuštenoj već prije četrdeset godina. Nakon smrti djeda don Felipea, tri su neudane sestre živjele od prihoda koji im je donosilo imanje i gospodarske zgrade; zatim, kad se razbolio Fernando Diaz, njegova je obitelj u Xalapi živjela od zarade vrijedne majke Laure Diaz, done Leticije Kelsen; napokon, kad su im oduzeli imanje "La Peregrina", Mutti je odlučila svladati obiteljski ponos i iznajmiti sobe, "pod uvjetom da gosti budu ljudi koje poznaju".
Laura se nasmiješila sjetivši se te želje svojih roditelja da se uvijek ponašaju dolično, i pripremila se, sa smiješkom, na suočavanje s ruševinom bivše plantaže kave, prizemnicom s četiri krila oko središnjeg unutrašnjeg dvorišta u kojemu se Laura igrala kad je bila djevojčica, dok su se oko nje otvarala i zatvarala vrata prostorija u kojima se živjelo, spavaće sobe, dnevne sobe i blagovaonice, jer su izvana svi zidovi kuće bili slijepi, to je Laura već sada vidjela izdaleka. Nekakav neobjašnjiv stid zaustavio je Lauru u hodu prema rodnoj kući, kao da prije ulaza u ruševnu kuću njezin duh zahtijeva obnovljenu vezu s rascvjetalom prirodom koja vodi u dom, smokve, indijski tulipan, crveni ljiljan, palo rojo i okrugla mangova krošnja.
Oprezno je otvorila ulazna vrata i sklopila oči, naslijepo je išla dugačkim zamišljenim hodnikom očekujući fijuk vjetra u prolazima, cvilež trulih vrata, škripu bolesnih šarka, spokoj zaboravljene prašine... Zašto želi vidjeti ruševinu svoje obiteljske kuće kad je to kao da s ulice gleda napuštanje svog djetinjstva, iako je Laura Diaz sklopljenih očiju i sa svoje sedamdeset i četiri godine čula crnog Zampavitu kako mete dvorište i pjeva "od plesa crnog Zampavite prestaje ti štucavica", sjećala se svojih rođendana, kad je od rana jutra skakutala po dvorištu i još u spavaćici pjevušila "dvanaesti svibnja dolazi nam Djeva, sva u bijelom i u plastu velikom", čula sjetne note jednog Chopinova nokturna koji upravo sada dopire iz dnevne sobe u kojoj teta Hilda sanja o tom da u Njemačkoj postane slavna koncertistica, slušala glas tete Virginije koja recitira stihove Rubena Daria i sanja o tom da postane poznata pjesnikinja kojoj će zbirke objaviti u gradu Mexicu, osjećala mirise slasnih jela iz kuhinje kojom neprijeporno vlada njezina majka Leticia, čeka da se don Felipe vrati s polja obavivši marljivo i disciplinirano svoje poslove i okanivši se zauvijek svojih snova mladog i zanesenog njemačkog socijalista, dok baka Cosima, zaokupljena svojim mislima u stolcu ljuljački, možda sanja o neukrotivom Ljepotanu iz Papantle...
Laura Diaz prolazila je tako, zatvorenih očiju, svojom obiteljskom kućom, sigurna da je osjećaj za orijentaciju neće iznevjeriti i da će doći u spavaću sobu svog djetinjstva, otvoriti vrata što vode u dvorište, približiti se postelji, dodirnuti njezin rub, sjesti i ispružiti ruku da nađe lutku utonulu u jastuke, sretnu u svom miru istočnjačke princeze, obožavanu lutku Li Po, koja ima glavu, ruke i noge od porculana, tijelo od pamuka, odjeveno u mandarinsku haljinu od crvene svile, a obrve nacrtane tik uza svilene šiškice, a kad je Laura otvorila oči, doista ju je tamo našla, zavaljenu među jastucima, čekala je daje Laura uzme u naručje, ljulja je i miče joj, kao prije, kao uvijek, porculansku glavicu da bi otvorila i zatvorila oči ne mičući tanke obrve iscrtane iznad smirenih vjeđa, ali punih očekivanja. Li Po nije ostarjela.
Laura Diaz samo što nije kliknula od uzbuđenja kad je uzela u ruke Li Po, pogledala je po svojoj sobi iz djetinjstva i vidjelada je savršeno čista, da je sve kao onda kad je bila djevojčica,praonik, ormar, vrata s malim zastorima od bijele gaze na bakrenoj šipci. Pa Li Po je ostala kod Fride Kahlo! Tko ju je donio natrag u Catemaco?
Otvorila je vrata svoje sobe, izašla u prečisto dvorište prepuno geranijuma, otrčala u dnevnu sobu i vidjela djedovo i bakino pokućstvo od vrbova pruća, stolove od mahagonija ukrašene mramornom gornjom plohom, svijećnjake kupljene u New Orleansu, vitrine s porculanskim pastiricama i one dvije slike blizanke, na jednoj deran šibom draška zaspalog psa, a na drugoj ga taj isti, probuđeni pas, grize za stražnjicu pa dječak plače...
Zaputila se prema blagovaonici znajući već što će u njoj naći, postavljen stol, veliki uškrobljeni bijeli stolnjak, stolce lijepo poredane, po tri sa svake strane glavnog naslonjača, u kojem je uvijek sjedio stari don Felipe, na svakome mjestu tanjuri od drezdenske majolike, noževi, vilice i žlice, uredno složeni, a desno od svakog tanjura uškrobljeni ubrus smotan u srebrni prsten na kojemu je označeno ime pojedinog člana obitelji: Felipe, Cosima, Hilda, Virginia, Leticia, Maria de la O, Laura...
A na tanjuru bake Cosime četiri zlatna komada nakita, vjenčani prsten ukrašen safirom, pa prstenje s biserima...
- Ja sanjam - pomislila je Laura Diaz. - Sanjam, ili sam već umrla, pa više ne znam...
Trgnula se kad su se najednom otvorila vrata blagovaonice. Crnomanjasti brko u trapericama, čizmama i oznojenoj košulji. U ruci je imao pušku, a glavu je omotao crvenim rupcem da mu upije znoj.
- Oprostite, gospođo -rekaojeblagimglasom, s veracruškim naglaskom, ne izgovarajući glas "s". - Vi ste u privatnoj kući, trebali ste tražiti dopuštenje...
- Oprostite - odvratila mu je Laura Diaz - ovdje sam odrasla. Htjela sam vidjeti kuću prije svoje...
- Oprostite, gospođo, gospodar ne dopušta da itko ulazi bez dopuštenja..
- Gospodar?
- Da, gospođo, trebali ste vidjeli s koliko je ljubavi obnovio kuću, znate, bila je ruševna. Kažu da je ovdje nekoć bila najbogatija hacijenda u Catemacu. I tako je jednoga dana došao gospodar i sad je opet kao nova. Pet je godina sve obnavljao, rekao je da želi da kuća bude točno kao prije sto godina, nešto u tom smislu.
- Gospodar? - ponovila je Laura.
- Pa da, moj gospodar. Don Danton je gospodar ove kuće i zemljišta odavde pa sve do iezera...
Laura je trenutak oklijevala: odnijeti li Li Po, ili je ostaviti udobno smještenu na postelji, okruženu jastucima? Očito je zadovoljna, uživa u vječnoj postelji... Još jednom je u mislima vidjela dnevnu sobu, blagovaonicu, srebrne kolutove...
- Odmori se, Li Po, spavaj i budi sretna. Uvijek ću misliti na tebe.
U dvorištu je mladi čuvar dugo gledao u nju, kao daje oduvijek poznaje. Izašla je i pomislila: koliko god bilo široko, polje se uvijek svede na bijedni pedalj zemlje koji naposljetku svakome od nas pripadne zauvijek pošto neko vrijeme proživimo na zemlji. Ali tog svibanjskog popodneva osjećala je više nego ikad zahvalnost zbog savršene simetrije araukarije na kojoj uz svaku mladicu na granama niče njezina dvojnica. Hoću li se i ja tako umnožiti, hoću li i ja imati još jednu Lauru Diaz, Lauru Diaz Drugu, ali ne u sebi nego u svojim potomcima i predcima, u onima od kojih sam potekla i u onima koje sam ostavila na svijetu, u onima prema kojima idem i u onima koje sam ostavila za sobom, je li cijeli svijet poput araukarije koja u svakom svom cvijetu stvara dvojnika tog cvijeta; neka je ne uništi oluja, neka je od groma štiti stablo zvano grom, sa žutim cvjetovima, to čudesno stablo koje odolijeva i orkanu i suši...
Zaputila se u šumu. Misli su joj letjele brzinom kojom se pred njom otvarala šuma. Hodala je prepuna života, svog života i života onih koji su je pratili u dobru ili u zlu; ne prestaje njezin život, život Laure Diaz, jer moj život nisam samo ja, on se sastoji od mnogo loza, mnogo naraštaja, to je povijest, ona proživljena, ali nadasve ona izmišljena povijest; jesam li ja samo žena koja plače, pati, tuguje, nisam, ne želim biti, uvijek sam hodala uspravno, nikad nisam ništa molila od drugih, hodam i pokušavam izmjeriti prošlost glasovima što nadiru iz prošlosti i razgovaraju sa mnom kao da su ovdje, imena na sedam srebrnih kolutova za ubruse, imena četvorice Santiaga i četvorice muškaraca mog života, Orlando i Juan Francisco, Jorge i Harry, nisam ja žena koja pati, plače, hodam uspravno iako ponizno prihvaćam činjenicu da nikad neću biti gospodaricom prirode, jer priroda nas nadživljuje i od nas zahtijeva da ne budemo njezini gospodari, nego da budemo dio nje, da joj se vratimo, da ostavimo iza sebe povijest, vrijeme i bol zbog vremena, ne smijemo se više zavaravati da smo gospodari bilo čega i bilo koga, svoje djece ili svojih ljubavi, mi smo gospodari samo svoje umjetnosti, onoga što smo mogli drugima prenijeti od vlastitog tijela, tijela Laure Diaz, prolaznog i ograničenog...
Sjetila se kako je njezin brat, Santiago, želio nestati u šumi, a naposljetku je nestao u moru.
Ispunit će želju Santiaga Starijeg. Postat će šuma kao što je on postao more.
Ući će u šumu kao što se ulazi u prazninu iz koje se ne vraća nijedna poruka.
S njom odlaze nedovršeni životi brata, sina i unuka.
Prate je pogledi i riječi djeda Felipea Kelsena: zar doista postoji ijedan dovršen život, ijedan život koji ne bi bio prekinuto obećanje, latentna mogućnost...?
Sjetila se dana kad je umro djed, kad ga je Laura uzela za ruku, kvrgavu od nabreklih žila i prošaranu staračkim pjegama, kad je milovala njegovu istrošenu, gotovo prozirnu kožu, i pomislila kako svatko od nas živi za druge: naš život nema drugog smisla osim da dopuni nedovršene sudbine...
- Zar ti nisam rekao, malena? Jednog su se dana udružile sve moje bolesti i evo, vidiš... Ali prije nego što odem htio bih ti reći da si imala pravo. Da, ono u šumi kip je žene prepun dragulja. Namjerno sam ti lagao. Laurita, nisam htio da upadneš u praznovjerje i povjeruješ u vradžbine. Odveo sam te da vidiš kapok, da naučiš živjeti razumno, a ne u maštanjima i zanosima koji su mene u mladosti skupo stajali. Budi oprezna. Kapok je pun bodljika, oštrih i poput bodeža. Sjećaš se?
- Sjećam se, djede...
Šuma raste dišući duboko, pulsirajući snažno. Šumski se putovi račvaju.
Jedan vodi prema kamenoj ženi, indijanskom kipu ukrašenu pojasevima od školjaka i zmija, s krunom na glavi, koju je mimetička šuma obojila u zeleno, i ogrlicama, prstenjem, naušnicama na rukama, nosu i ušima ...
Drugi put vodi prema kapoku, kralju djevičanske šume, krunom od trnja oštrog poput bodeža, kojega je puno i cijelo njezino golemo smeđe tijelo, bezvremeno, nepomično, ali čežjnjivo, s granama raskriljenim poput ruku koje čekaju smrtni zagrljaj, koji veliko tijelo s ubojitim bodežima nudi i želi.
Laura Diaz svom svojom preostalom snagom zagrli kapok kao što se grli majka zaštitnica, gospodarica praznine iz koje se ne vraća nijedna poruka.

XXVI

Los Angeles, 2000.



Godinu dana poslije Detroita poslali su me da snimim reportažu o Los Anglesu. Tada su se čudesno poklopile moje profesionalne obveze s mojom željom: trebao sam "pokriti" otkrivanje restauriranog murala što ga je David Alfaro Siqueiros naslikao 1930. godine u Ulici Olvera.
Tu su "tipičnu" ulicu Angloamerikanci izmislili kako bi odali počast hispanoameričkoj prošlosti naselja La Puebla de Nuestra Seiiora de los Angeles de Porciuncula, što je nastalo 1769., za jednog pohoda Španjolaca koji su tragali za mjestom gdje bi utemeljili kršćansku misiju; izmislili su je - govorila mi je Enedina Pliego dok smo se sporo, brzinom od dvanaest kilometara na sat vozili autocestom iz Pomone - da bi sebi osigurali romantičnu prošlost i sadašnju čistu savjest u odnosu na Meksikance koji ne stanuju u slikovitoj Ulici Olvera, nego ih više od milijun živi - s ispravama ili bez njih - u predgrađima istočnog dijela L.A.-a odakle autobusima ili Cheviesima idu u zapadni L.A. njegovati travnjake i ružičnjake.
- Moj je djed jahao sa Zapatom u Morelosu - rekao nam je stari vrtlar kojega smo Enedina i ja povezli iz Pomone. - Ja se sada truckam u autobusu iz Whittiera do Wilshirea.
Starac se od srca nasmijao rekavši da mu je sad Los Angeles u Kaliforniji radno mjesto, a Ocotepec u Morelosu mjesto gdje provodi praznike, tamo šalje dolare i vraća se da se odmori i vidi obitelj.
Enedina i ja samo smo se pogledali i nasmijali kao i on. Mi smo sve troje iz Los Angelesa, a govorimo kao da smo stranci u tom gradu, isto tako novi useljenici kao oni što u ovom trenutku uspijevaju umaknuti pograničnoj straži na zidu nedavno podignutu između San Diega i Tijuane, između dviju Kalifornija.
Dovoljno mi je bilo da samo godinu dana izbivam iz grada pa da svi, čak i moja djevojka Enedina, pomisle da sam zauvijek otišao, jer ovdje je to pravilo: tek si stigao, a već odlaziš ili si već krenuo, uvijek si na proputovanju, ali to nije točno, mislili smo Enedina i ja: ovdje su Indijanci, Španjolci i Meksikanci bili prije svih drugih i ne samo da ne nestanemo, nego nas ima sve više, val za valom meksičkih doseljenika stiže u Los Angeles kao da se vraćaju u Los Angeles... U ovom stoljeću koje tek što nije završilo, ovdje su se sklonili bjegunci pred diktaturom Porfirija Diaza, a poslije oni koji su bježali pred Revolucijom, pa cristerosi, neprijatelji vrhovnog vođe Callesa, pa i sam Calles kad gaje otjerao Cardenas, pa bracerosi koji su svojim radom željeli pripomoći tijekom rata, pa pachuchosi koji su uzviknuli here we are, i uvijek siromašni, siromašni su stvorili bogatstvo i umjetnost ovoga grada, siromašni Meksikanci koji su ovdje radili, otvorili mala poduzeća, pa se i obogatili, nepismeni, koji su ovdje išli u školu da bi poslije mogli izraziti ono što u sebi nose, plesom, poezijom, glazbom, romanom. Prošli su pokraj golemog zida, mural pun grafita i izgrebenih, nezamjenjivih simbola: Majka Božja Guadalupska, Emiliano Zapata, la Calavera Catrina, današnji maskirani Marcos i jučerašnji maskirani Zorro, razbojnik Joaquin Murrieta i misionar Frey Junipero Serra...
- Siqueirosa nisu uspjeli izbrisati - nasmijao sam se dok sam polako vozio, uvjeren da je danas upravljati automobilom po Los Angelesu isto što i "čitati grad u izvorniku".
- Možeš li zamisliti bijes njegove "dobročiniteljice" kad bi sad vidjela ono što ćemo vidjeti ti i ja? - nagađala je Enedina, koja je u Los Angeles došla kao trogodišnja djevojčica sa svojim ocem, snimateljem Jesusom Anibalom Pliegom, koji se oženio mojom majkom Lourdes Alfaro Lopez; on je nakon Tlatelolca ostao bez žene a ona bez muža, on je imao kćer a ona sina, koji su se zajedno igrali i prijateljevali, a sada se vole - to smo Enedina i ja.
Los Angeles pretvoren u golem meksički mural, podignut kao visoka, šarena brana, kako se cijela Kalifornija ne bi stropoštala - tako su je ovo troje, mladi par i stari vrtlar, vidjeli s brda Puente - s planine u more, u nekom završnom potresu...
Otići. Vratiti se. Ili prvi put stići. S brežuljaka se vidio Tihi ocean, zastrt oblakom onečišćena zraka, a dolje pod smogom prostirao se grad bez središta, grad mješanaca, poliglotski, migracijski Babilon, tihooceanski Carigrad, područje velikog kontinentalnog skliznuća u ništavilo...
Dalje od toga nema više ničega. Ovdje kontinent završava. Počinje u New Yorku, prvome gradu, a završava u Los Angelesu, drugom i možda posljednjem gradu. Nema više prostora za osvajanje. Sada bi trebalo ići na Mjesec, ili u Nikaragvu, na Mars, ili u Vijetnam. Došao je kraj zemlji koju su osvojili pioniri, epopeji širenja, lakomosti, jasnoj sudbini, filantropiji, želji da se pošto-poto spasi svijet, da se drugima uskrati njihova sudbina pa da im se zauzvrat, za njihovo dobro, nametne američka budućnost...
O svemu sam tom razmišljao probijajući se brzinom kornjače po cestama sagrađenim za zečeve modernog svijeta. Vidio sam asfalt i beton, ali i razvitak, građenje, zemljišta za prodaju, benzinske crpke, prodavaonice brze hrane, multipleksne kinodvorane, baroknu raznolikost velegrada Los Angelesa; ipak, u duhu mladog fotografa, praunuka Laure Diaz, tj. u mom duhu, sliku toga grada potiskivale su slike njemu tuđe, orkanski krik tropske rijeke koja se ulijeva u more, strjelovito prolijetanje ptica nad meksičkom šumom, zvjezdana prašina koja se raspada vjekove koji su trenutci, zapušten i siromašan svijet i smrt koja krvave ruke pere na dnu temazcala u Puerto Escondidu, gdje su me začeli moj otac, Santiago Treći, i moja majka, koja je još živa, Lourdes Alfaro... Kapok usred šume.
Stresao sam glavom da otjeram sve te slike i da se usredotočim na svoj projekt koji me opet vodi u Los Angeles i daje jasan kontinuitet impresionističkoj katarakti kalifornijskog Bizanta. Pripremam monografiju o meksičkim muralistima u Sjedinjenim Američkim Državama. Dosad sam već snimio Orozcove murale u Dartmouthu i u Pomoni, otkrio sam na dokovima newyorške luke zabranjene murale koje je Diego Rivera naslikao za Rockefellerov centar i New School, a sada se vraćam u Los Angeles, grad u kojem sam odrastao kad je moja majka napustila Meksiko1970.sa svojimdrugim mužem, Jesusom Anibalom i njegovom kćerkom Enedinom, poslije rane zvane Tlatelolco, kako bih sedamdeset godina nakon njegova nastanka snimio Siqueirosov mural u Ulici Olvera.
- Olvera Street - uskliknula je Enedina pretvarajući se da je ozbiljna. - Tipični totonački tropski Disneyland...
Moju je pažnju privukla činjenica da su meksički murali u Sjedinjenim Američkim Državama tako uporno bili predmetom cenzure, kontroverzija i uništavanja. Jesu li slikari jednostavno bili provokatori, a pokrovitelji kukavice, kako su mogli biti tako naivni pa pomisliti da će im Rivera, Orozco i Siqueiros naslikati konvencionalne i dekorativne slike, prema ukusu onih koji ih plaćaju? Gringoski Medičejci, slijepi, velikodušni i pokvareni u isti mah, iz New Yorka, Detroita i Los Angelesa, možda su pomislili - razmišljala je Enedina - daje naručiti i platiti umjetničko djelo dovoljno da se poništi njegova kritička svrha, da postane neškodljivo i uvrsti se, tako uškopljeno, u baštinu neke vrste puritanskog dobročinstva oslobođenog poreza.
Stari nam je vrtlar zahvalio što smo ga povezli. Ostavili smo ga u Wilshireu gdje će opet nekoga zaustaviti da ga poveze do Brentwooda. Enedina i ja zaželjeli smo mu sreću.
- Znate što - nasmiješio nam se starac iz Ocotepeca - ako čujete da nekom treba urediti vrt, javite mi, rado ću to učiniti. A vi nemate svoj vrt?
Nastavili smo se voziti prema Ulici Olvera.
Nekoliko smo trenutaka promatrali Siqueirosov mural na starom vanjskom zidu dvokatnice. Restauriran je nakon sedamdeset godina sljepila i šutnje. Bogata ga je kalifornijska gospođa naručila 1930. čuvši za "meksičku renesansu", a budući da je Rivera bio zauzet u Detroitu, a Orozco u Dartmouthu, pozvala je Siqueirosa i pitala ga što će naslikati.
- Tropsku Ameriku - odgovorio je ne trepnuvši slikar crne kovrčave i neposlušne kose, sjajnih zelenih očiju, golemih nosnica, koji je izgovarao rečenice čudno isprekidane oklijevanjima i poštapalicama: onda, dakle, ovi, mi...
Kad je čula Siqueirosov odgovor, pokroviteljica je zamislila čarobnu sliku s palmama i zalaskom sunca, vitke plesačice rumbe i neustrašive charrose, crvene krovove i dekorativne kaktuse. Potpisala je ček i dala mu zeleno svjetlo.
Kad su se na dan otkrivanja na starom trgu okupili uzvanici, gradski velikodostojnici i pripadnici visokog društva, skinut je zastor s "Tropske Amerike" i pojavio se mural Latinske Amerike koju je predstavljao crni Krist, razapet i prikucan čavlima. Razapeta Latinska Amerika, gola, u agoniji, pribijena na križ nad kojim se nadvio grabežljivi orao s američkog grba...
Pokroviteljica se onesvijestila, predstavnici vlasti zavapili su do neba, Siqueiros je Los Angeles smjestio u pakao, pa je mural već sutradan bio premazan vapnom, osakaćen, postao je nevidljiv, kao da ga nikad nije bilo. Nothing. Nada.
Enedina je bila uzbuđenija nego ja kad ga je vidjela obnovljenog tog poslijepodneva u prvoj godini novog tisućljeća. Moja djevojka zelenih očiju i maslinaste boje kože podigla je ruke da skupi svoju bujnu kosu i smota je na potiljku u čvrstu punđu, gromobran njezinih uzbuđenja. Restauriranje murala doživjela je kao restauriranje sebe same, Enedine, rekla mi je poslije, to je bila potvrda o potpunom pripadanju chicanskoj kulturi, onoj u Meksiku i onoj u Sjedinjenim Državama. Nemamo što kriti, tajiti, ova zemlja pripada svima, svim rasama, svim jezicima, svim povijestima. To joj je sudbina, jer to je njezino porijeklo.
Previše sam bio zaokupljen snimanjem murala, sretan što mi se napokon narudžba podudara s privatnim projektom, knjigom o meksičkim muralima u Sjedinjenim Državama, na kojoj sam privremeno prestao raditi nakon napada koji sam doživio u Detroitu pri izlasku iz Instituta za umjetnost, gdje sam, snimajući Riverin mural o industriji, otkrio lice žene koja je moja krv, žena moga sjećanja, Laura Diaz, baka mog oca ubijenog na Tlatelolcu, majka Santiaga Drugog - koji nije mogao ispuniti svoje obećanje, ali je možda prenio na unuka svog brata kontinuitet umjetničke slike - sestra Santiaga Prvog, strijeljanog u Veracruzu i prepuštenog valovima Meksičkog zaljeva.
Možda je sada i ovdje, u Los Angelesu, američkom Babilonu, tihooceanskom Bizantu, utopiji tisućljeća koje počinje, na meni da zatvorim poglavlie o mom umjetničkom i obiteljskom podrijetlu, da završim taj ljetopis koji smo Enedina i ja odlučili nazvati "Godine s Laurom Diaz".
- Treba li još što reći? - pitala me navečer Enedina kad smo se grlili, goli, u našem stanu u Santa Monici, uz šum mora.
Da, nedvojbeno uvijek će biti još nečeg što moramo reći, ali nas dvoje jedno drugome, Enedina i ja, koji smo gotovo brat i sestra, ali i pravi ljubavnici, prešutno obećani jedno drugomu otkako smo u ranom djetinjstvu stigli u Kaliforniju pa u njoj zajedno rasli, zajedno išli u školu, zajedno studirali na UCLA-i i strastveno zavoljeli studij filozofije i povijesti, proučavajući meksičku Revoluciju, povijest socijalizma i anarhosindikalizma, radnički pokret u Latinskoj Americi, španjolski građanski rat, holokaust, makartizam u Sjedinjenim Državama, djela Ortege y Gasseta, Edmunda Husserla, Karla Marxa i Ferdinanda de Lasallea, Eizenštejnove filmove o Meksiku, film Leni Riefenstahl koji slavi Hitlera, film "Noć i magla" Alaina Resnaisa o Auschwitzu, fotografije Roberta Cape, Cartier-Bressona, Weegeeja, Andrea Kertesza, Rodčenka i Alvareza Brava - zbroj svih tih zajedničkih naukovanja, spoznaja i područja zapečatio je našu ljubav pa je Enedina avionom doputovala u Detroit čim je čula da sam napadnut. Satima je sjedila u bolnici uz moju postelju.
Da razgovaramo.
Pretrpio sam potres mozga, mučili su me sveobuhvatni snovi, morao sam ležati kako bi mi zacijeljela slomljena noga, ali snove nisam zaboravio iako mi se polako ali sigurno vraćala snaga u nogu.
Da razgovaramo.
Razgovarati s Enedinom, sjetiti se svega mogućeg, izmisliti nemoguće, slobodno miješati sjećanje s maštom, ono što smo znali, što su nam ispričali, ono što su znale i o čemu su sanjale generacije Laure Diaz, ono što je, u našim životima, bilo zbiljsko ali i vjerojatno, o rodoslovnom stablu Felipea Kelsena i Cosime Reiter, o sestrama Hildi, Virginiji i Mariji de la O, o Mutti Leticiji i njezinu mužu Fernandu Diazu, o Fernandovu sinu Santiagu Prvom, o Laurinu prvom plesu na hacijendi u San Cavetanu, njezinoj udaji za Juana Franciska, rođenju Santiaga Drugog i Dantona, o njezinoj ljubavi s Orlandom Ximenezom i Jorgeom Maurom i privrženosti Harrvju Jaffeu, o smrti Santiaga Trećeg na Tlatelolcu, o oslobođenju, boli, veličini Laure Diaz, kćerki, supruzi, ljubavnici, majci, umjetnici, staroj ženi i mladoj ženi - sjetili smo se Enedina i ja svega tog, a ono čega se nismo sjetili, izmislili smo, a ono što nismo mogli izmisliti, odbacili smo kao nedostojno jednog života u kojemu su biće i nebiće bili neodvojivi, jedan se dio života punio žrtvovanjem drugoga, sa sviješću da ništa ne posjedujemo potpuno, ni istinu ni pogrješku ni znanje ni uspomenu, jer potječemo od nepotpunih iako snažnih ljubavi, i od nepotpunih iako snažnih sjećanja, a možemo u baštinu ostaviti samo ono što su nam dali naši preci, zajedničku prošlost i težnju k budućnosti, koje u sadašnjosti povezuje pamćenje, želja i svijest daje svaki čin današnje ljubavi zapravo završetak ljubavnog čina koji je jučer započeo. Sadašnje sjećanje posvećuje - čak i kad ga izobličuje -jučerašnje sjećanje. Današnja je mašta jučerašnja i sutrašnja istina.
- Zato si na cedulji privezanoj za stopalo tvog pokojnog oca napisao svoje ime, Santiago Treći, 1944.-1968.?
- Da, mislim da sam umro s njima kako bi oni nastavili živjeti u meni.
Enedina i Santiago dugo su iz postelje promatrali sliku Adama i Eve, koji nisu pali, nego su se uzdizali iz Raja, sliku prvih ljubavnika, golih, gospodara svojih tijela, koju je prije smrti naslikao Santiago Drugi, Santiago Mlađi. Laura Diaz ju je oporučno ostavila posljednjem paru, Santiagu i Enedini.
- Santiago, volim te.
- I ja tebe volim, Enedina.
- Tako volim Lauru Diaz.
- Predivno je što smo nas dvoje uspjeli rekonstruirati njezin život.
- Njezine godine. Godine s Laurom Diaz.

Zahvale



Najbolji su romanopisci na svijetu naše bake pa u prvom redu njima dugujem sjećanje na kojemu se temelji ovaj roman. Baki Emiliji Rivaš Gil de Macias, udovi Manuela Maciasa Gutierreza, majci moje majke; ona je rođena u Sonori, u mjestu Alamos, a on u Guadalajari, u državi Jalisco; ona je potekla od gorštaka iz Santandera koji su se doselili u Meksiko iz Španjolske, a neki kažu i od Indijanaca Yaqui iz Sonore. Moj je djed Macias umro u tragičnim okolnostima 1919. ostavivši baku s četiri nejake kćeri koje su se zvale: Maria Emilia, Selika, Carmen i moja majka, Berta Macias Fuentes.
Moja baka s očeve strane, Emilia Boettiger Fuentes, rodila se u Catemacu, u državi Veracruz, a njezin se otac, Philip Boettiger Keller, doselio u Meksiko iz Darmstadta u Porajnju, i oženio se djevojkom španjolskog podrijetla, Anom Mariom Murcia Boettiger, koja mu je rodila tri kćeri: Luisu (Boettiger udanu Salgado), Mariju (Boettiger Alvarez) i Emiliju (Boettiger Fuentes) koja se udala za Rafaela Fuentesa Veleza, ravnatelja Meksičke nacionalne banke u Veracruzu i sina Carlosa Fuentesa Beniteza i Clotilde Velez, one koju su napali i osakatili kad se diližansom vozila iz grada Mexica u Veracruz. Četvrta sestra Boettiger, Anita, bila je mulatkinja i plod nikad priznate ljubavi mog pradjeda. Po prirodi odana i puna ljubavi, ona je uvijek bila punopravan član obitelji Boettiger.
Moj djed i baka s očeve strane imali su tri sina: Carlosa Fuentesa Boettigera, mog mladog strica, prerano sazrelog pjesnika, učenika Salvadora Diaza Mirona i urednika xalapskog časopisa "Musa Bohemia". Umro je u dvadeset i prvoj godini u gradu Mexicu, kamo je otišao na studij. Od tifusne groznice. Teta Emilia Fuentes Boettiger dugo se nije udavala jer je njegovala mog djeda Rafaela koji je bolovao od progresivne paralize.
Moji su se roditelji, Rafael Fuentes Boettiger i Berta Macias Rivaš, vjenčali u siječnju 1928. Rođen sam u studenom iste godine i naslijedio sam splet priča koje mi je prenijela rodbina.
Međutim, o mnogim drugim zgodama pričale su mi dvije predivne žene iz "godina s Laurom Diaz", gospođe Julieta Olivier Fernandez Landero i Ana Guido de Icaza, prva je udova industrijalca iz Orizabe, Manuela Fernandez a Landera, a druga je udova odvjetnika i književnika Xaviera Icaze Lopez-Negretea koji se kao osoba pojavljuje u ovom romanu. Ovom ih se prigodom sjećam s uzbuđenjem i zahvalnošću.
Napokon, Godine s Laurom Diaz počeo sam pisati tijekom sustavnog, informativnog i nadasve ljubavlju ispunjenog obilaska, sa svojim prijateljem Federicom Revesom Herolesom, mjesta iz naše zajedničke prošlosti: luke Veracruz, Xalape, Coatepeca, Catemaca, Tlacotalpana, dviju Tuxtla, Santiaga i San Andresa. Osobito zahvaljujem Federicu i njegovoj ženi Beatriz Scharrer, izvrsnoj poznavateljici poljodjelskog života i njemačkih migracija u državu Veracruz.

Carlos Fuentes
London, kolovoza 1998.