Jeffrey Archer - Lopovska čast

Kada Sadam Husein otme Deklaraciju nezavisnosti namjeravajući je spaliti CIA kreće u akciju povratka tog važnog dokumenta...

Hannah su rekli kako su joj izgledi da bude primljena vrlo slabi, međutim ona je sad prošla kroz najteži dio dvanaestomjesečne fizičke obuke. Premda, usprkos svom podrijetlu, nikada nikoga nije ubila - a šestero od osmero prijavljenih jest - njezini su rukovodioci sada bili uvjereni da je ona ipak u stanju to učiniti. Što je najvažnije, toga je i sama postala svjesna.

Dok je zrakoplov s telavivške zračne luke Ben Gurion polijetao za londonski Heathrow, Hannah se pitala što li je dvadesetpetogodišnju ženu na vrhuncu manekenske karijere nagnalo da se prijavi na obuku u Institut tajne i specijalne policije, poznatije pod imenom Mossad - kad je u desetak glavnih gradova svijeta sebi mogla izabrati bogata i ugledna muža.

Geoffreyju i Babs


PRVI DIO


Kada tok ljudskih zbivanja...


1.



New York, I5. veljače 1993.
Antonio Cavalli netremice je gledao u Arapina koji mu se činio suviše mladim da bi bio veleposlanikov zamjenik.
– Sto milijuna dolara – reče Cavalli polako i odlučno, gotovo pobožno izgovarajući svaku riječ. Uz zvuk koji je Cavalliju počeo ići na živce, Hamid Al Obaydi prebaci još jedno zrno krunice preko svog lijepo manikiranog palca.
– Sto milijuna sasvim je prihvatljiva svota – krnjim engleskim odgovori veleposlanikov zamjenik. Cavalli kimne. Jedino što ga je zabrinjavalo u vezi s dogovorom, bila je činjenica da se Al Obaydi ni u jednom trenutku nije pokušao cjenkati, a svota koju je Amerikanac predložio bila je dvostruko veća od one kojoj se nadao. Cavalli je imao gorkih iskustava i naučio je da ne treba vjerovati ljudima koji se ne cjenkaju. Jer, najčešće upravo oni koji se nisu cjenkali, nisu ni kanili isplatiti onoliko koliko bi ugovorili.
– Ako smo se suglasili oko iznosa – rekao je – onda bi još samo trebalo ugovoriti način i vrijeme isplate. Veleposlanikov zamjenik prebaci još jedno zrno krunice preko palca prije nego što potvrdno kimne glavom.
– Deset milijuna dolara odmah, u gotovini – reče Cavalli – a ostatak od devedeset milijuna treba uplatiti na poseban račun jedne švicarske banke po izvršenju ugovorenog.
– Ali što dobivam za svojih prvih deset milijuna? – upita veleposlanikov zamjenik ne skidajući pogled s čovjeka čije je podrijetlo bilo do te mjere bjelodano da ga je bilo nemoguće prikriti kao što je, uostalom, bilo nemoguće prikriti i njegovo.
– Ništa – odgovori Cavalli, premda je prihvatio činjenicu da Arapin ima pravo pitati. Uostalom, ako Cavalli ne izvrši svoj dio pogodbe, veleposlanikov zamjenik izgubit će mnogo više od novca svoje vlade.
Al Obaydi prebaci još jedno zrno preko palca, svjestan činjenice da nema baš mnogo izbora: trebalo mu je dvije godine da samo ugovori sastanak s Antoniom Cavallijem. U međuvremenu, predsjednik Clinton uselio se u Bijelu kuću, a njegov vlastiti vođa, željan osvete, postajao je sve nestrpljiviji. Al Obaydi je znao: ako ne prihvati Cavallijeve uvjete, mogućnost da pronađe bilo koga tko je spreman obaviti zadatak prije 4. srpnja bila je ravna nuli.
Cavalli pogleda u golemi portret koji je pokrivao najveći dio zida iza zamjenikova pisaćeg stola. Njegov prvi susret s Al Obaydijem odigrao se samo nekoliko dana nakon svršetka rata. Tom prigodom Amerikanac je odbio svaku suradnju s Arapinom, s obzirom na to da je mali broj ljudi vjerovao kako će vođa veleposlanikova zamjenika još biti živ u vrijeme eventualno zakazanog preliminarnog razgovora.
Međutim, kako su mjeseci prolazili, Cavalliju se sve više činilo da bi njegov potencijalni klijent mogao nadživjeti i predsjednika Busha. Tako je ugovorena neka vrsta uvodnog sastanka.
Kao mjesto susreta odabran je ured veleposlanikova zamjenika u New Yorku, u Istočnoj 79. ulici. Unatoč tome što se, za Cavallijev ukus, taj ured nalazio na pretjerano javnom mjestu, on je upravo zbog toga davao kredibilitet onoj strani koja je bila spremna uložiti sto milijuna dolara u iznimno rizičan pothvat.
– Kako ste mislili da se izvrši uplata prvih deset milijuna? – upita Al Obaydi kao da s kakvim agentom za prodaju nekretnina ugovara uplatu pologa za kupovinu male kuće s druge, nimalo privlačne strane Brooklynskog mosta.
– Cjelokupna svota ima se uručiti u korištenim i neobilježenim novčanicama od sto dolara našim bankarima u New Yorku, država New Jersey – reče Amerikanac. – I, gospodine Obaydi – nastavi Cavalli – vjerojatno ste svjesni činjenice da posjedujemo uređaje za provjeru...
– Ne brinite. Mi ćemo poštovati naš dio dogovora – prekine ga Al Obaydi. – Novac je ovdje, kako biste vi zapadnjaci rekli, doista samo kap u moru. Mene jedino brine jeste li u stanju obaviti ono što ste obećali.
– Ne biste toliko inzistirali na ovom susretu da niste uvjereni kako smo mi pravi ljudi za taj posao – uzvrati Cavalli. – Ali, volio bih da me nekako uvjerite da u tako kratkom vremenu možete prikupiti toliko gotovine?
– Gospodine Cavalli – reče veleposlanikov zamjenik – mogu vam reći da je novac već pripremljen i da se čuva u podrumu zgrade Ujedinjenih naroda. Konačno, nitko ne bi očekivao da se tolika svota može naći u trezorima jedne organizacije koja je bankrotirala. Osmijeh koji se zadržao na licu Al Obaydija samo je potvrdio koliko je Arapin zadovoljan svojom malom dosjetkom, unatoč tome što Cavalli na nju nije odgovorio. – Deset milijuna dolara bit će uplaćeno vašoj banci do sutra u podne – nastavi Al Obaydi ustajući od stola i tako dajući sugovorniku do znanja da je, barem što se njega tiče, sastanak završen. Veleposlanikov zamjenik pruži ruku koju njegov sugovornik s oklijevanjem prihvati.
Cavalli još jednom podigne pogled prema portretu Saddama Husseina, onda se okrene i hitro napusti prostoriju.

* * *

Kad je Scott Bradley ušao u predavaonicu, nastupila je bremenita tišina.
Položio je bilješke na stol ispred sebe i pogledom obuhvatio auditorij. Dvorana je bila dupkom puna. Radoznali mladi studenti, nagnuti nad svojim bilježnicama, s olovkama u rukama, bili su spremni da marljivo hvataju bilješke.
– Zovem se Scott Bradley – započeo je svoje izlaganje najmlađi profesor na ovom pravnom fakultetu – i ovo će biti prvo od mojih četrnaest predavanja iz ustavnog prava. Sedamdeset četiri lica pažljivo je promatralo visoka, pomalo nemarno odjevena muškarca koji očito nije ni opazio da mu na košulji nedostaje gornje dugme i koji se tog jutra nije mogao odlučiti hoće li napraviti razdjeljak s lijeve ili desne strane.
– Prvo predavanje započeo bih jednim osobnim stavom – objavio je. Nekolicina studenata položila je olovke. – U ovoj zemlji postoje mnogi razlozi zbog kojih je potrebno baviti se pravom – reče – ali samo jedan zaslužuje vašu pozornost i, dakako, samo jedan je meni zanimljiv. On se odnosi na sva pravna područja koja kanite istraživati i najbolje je objašnjen u onom kaligrafski ispisanom dokumentu koji se zove Jednodušna deklaracija trinaest udruženih država Amerike. “Bjelodanima smatramo one istine koje potvrđuju da se svi ljudi rađaju jednaki, da ih je Stvoritelj podario određenim neotuđivim pravima, a to su pravo na život, pravo na slobodu i pravo na sreću.” Ta jedna jedina rečenica čini Ameriku različitom od svih ostalih zemalja na svijetu. Po nekim pitanjima, naša je zemlja od 1776. do danas silno uznapredovala – nastavio je profesor Bradley i dalje ne gledajući u svoje bilješke. Ravnomjernim korakom hodao je po dvorani gore-dolje nemilosrdno potežući revere svog iznošenog sakoa. – U drugim smo, pak, pitanjima otišli nekoliko koraka unazad. Svaki od vas u ovom amfiteatru moći će se priključiti onima koji će ili pisati ili kršiti zakone. – Na trenutak je zastao još jednom obuhvativši pogledam nijemi skup. – A podaren vam je najveći od svih darova i zahvaljujući njemu donosite važne životne odluke; svi vi imate prvorazredan um. Kad moje kolege i ja završimo svoj posao s vama, moći ćete, ako želite, krenuti u svijet i pritom zaboraviti na Deklaraciju o nezavisnosti smatrajući je običnim pergamentom, zastarjelim i irelevantnim za naše novo vrijeme. Ili – nastavio je – možda ćete se odlučiti da date doprinos društvu tako što ćete podupirati zakon. To je put kojim idu veliki odvjetnici. Loši odvjetnici, a pritom ne mislim na glupe, počinju tako što zakone iskrivljuju, a to je, moram vam reći, prvi korak ka njihovu kršenju. One među vama koji žele poći tim putem, ja nemam čemu učiti, jer do njih nauk ne dopire. Njima će biti dopušteno da prisustvuju na mojim predavanjima, ali samo da prisustvuju.
U dvorani je vladao takav muk da je Scott podigao glavu kako bi provjerio nisu li mažda svi kriomice otišli.
– Nisu to moje riječi – nastavio je piljeći u napeta lica – nego riječi dekana Thomasa W. Swana, koji je u ovom amfiteatru predavao tijekom prvih dvadeset sedam godina ovoga stoljeća. Ne vidim razloga da njegovim riječima ne započnem svoj uvodni govor za nove studente prava Sveučilišta Yale.
Tek tada profesor otvori omotnicu.
– Logika je – reče – umjetnost i vještina ispravnog prosudivanja. Već vas čujem kako kažete, pa to je samo zdrav razum. Ali, oni koji se oslanjaju isključivo na zdrav razum, često su upravo oni koji su i prelijeni da bi vježbali svoj um. Oliver Wendell Holmes jednom je prigodom napisao: “Srž zakona ne čini logika, nego iskustvo.”
Olovke i pera mahnito su klizila duž stranica otvorenih bilježnica i u narednih pedeset minuta nisu stala.
Kad je Scott Bradley završio predavanje, zaklopio je omotnicu, pokupio bilješke i hitro iskoračio iz dvorane. Nije mu padalo na pamet da ostane i uživa u suzdržanom aplauzu koji je već deset godina uzastopce pratio svršetak njegovih uvodnih izlaganja.

* * *

Hannah Kopec od samog je početka za svoju okolinu bila autsajder i samotnjak, premda su njeni nadređeni to često smatrali prednošću, a ne nedostatkom.
Hannah su rekli kako su joj izgledi da bude primljena vrlo slabi, međutim ona je sad prošla kroz najteži dio dvanaestomjesečne fizičke obuke. Premda, usprkos svom podrijetlu, nikada nikoga nije ubila – a šestero od osmero prijavljenih jest – njezini su rukovodioci sada bili uvjereni da je ona ipak u stanju to učiniti. Što je najvažnije, toga je i sama postala svjesna.
Dok je zrakoplov s telavivške zračne luke Ben Gurion polijetao za londonski Heathrow, Hannah se pitala što li je dvadesetpetogodišnju ženu na vrhuncu manekenske karijere nagnalo da se prijavi na obuku u Institut tajne i specijalne policije, poznatije pod imenom Mossad – kad je u desetak glavnih gradova svijeta sebi mogla izabrati bogata i ugledna muža.
Trideset devet mlažnjaka spustilo se na Tel Aviv i Haifu tijekom Zaljevskog rata. Trinaestero ljudi je ubijeno. Unatoč brojnim protestnim notama i busanju u prsa, izraelska vlada nije zatražila odmazdu i to prije svega zahvaljujući svesrdnom političkom angažmanu Jamesa Bakera, koji je Izraelce uvjeravao kako će koalicijske snage same dovršiti posao. Ali američki državni tajnik nije održao obećanje. A to se donekle moglo opravdati, zaključila je Hannah, jer Baker nije tijekom jedne jedine noći izgubio cijelu obitelj.
Hannah se prijavila u Mossad istog dana kad je otpuštena iz bolnice. Prihvatili su njezinu molbu, vjerujući da će, kako vrijeme bude prolazilo, sama shvatiti da su joj rane zarasle. Naredna dva tjedna Hannah je svakodnevno dolazila u Mossad, a tada je i njima postalo jasno da su njene rane ne samo još otvorene, već i zatrovane.
Premda nevoljko, trećeg tjedna dopustili su joj da pohađa tečaj obuke, uvjereni kako će već nakon nekoliko dana sama odustati i vratiti se svojoj manekenskoj karijeri. I, opet su pogriješili. Za Hannah Kopec osveta je predstavljala znatno moćniji lijek nego ambicija. Narednih dvanaest mjeseci provela je na obuci koja je trajala od ranih jutarnjih sati do kasno u noć. Jela je hranu koju bi i skitnice s gađenjem odbacile i zaboravila je kako je to spavati na madracu. Njezini instruktori poduzimali su sve kako bi je slomili, ali nisu uspjeli. Prema njoj su se, primjerice, ophodili blago, zavedeni njezinim krhkim tijelom i privlačnim izgledom, dok konačno jedan od njih nije završio s polomljenom nogom. Jednostavno nije mogao ni pretpostaviti da bi Hannah mogla reagirati tolikom brzinom. U učionici, bistrina njezina uma nešto je manje zbunjivala instruktore, premda im je i tada znala zadavati glavobolje svojim pitanjima i svojim zaključivanjem.
A onda su legli na rudo.
Hannah je od najmlađih dana smatrala posve prirodnim to što govori nekoliko jezika. Rodena je u Lenjingradu 1968., a kad joj je četrnaest godina kasnije umro otac, njena majka je odmah podnijela zahtjev za dobivanje iseljeničke vize za Izrael. Novi liberalni vjetrovi koji su puhali preko Baltika pridonijeli su brzom ispunjenju njezina zahtjeva.
Hannahina obitelj nije dugo ostala u kibucu: njezina majka, još privlačna žena vedra duha, imala je nekoliko prosaca među kojima je bio i jedan bogati udovac, čiju je bračnu ponudu i prihvatila.
Kad su se Hannah, njezina sestra Ruth i brat joj David uselili u novi stan u otmjenoj četvrti Haife, život im se iz korijena izmijenio. Novi očuh oblijetao je oko njihove majke a njih je obasipao darovima koje u mladosti sebi nije mogao priuštiti.
Kad je Hannah završila srednju školu, prijavila se na više sveučilišta u Americi i Engleskoj sa željom da studira jezike. Majka nije bila oduševljena i često je govorila da bi s takvim stasom i prelijepom dugom crnom kosom, s izgledom zbog kojeg su se za njom okretali muškarci u dobi od sedamnaeste do sedamdesete, za Hannah bilo pametnije da razmisli o manekenskoj karijeri. Hannah bi se na to nasmijala i odgovorila da ima pametnijih planova u životu.
Nekoliko tjedana kasnije, kad se vratila s prijemnoga na Vasseru, pridružila se svojoj obitelji u Parizu, gdje su svi trebali provesti ljetne praznike. Planirala je posjetiti i Rim i London, ali zainteresirani Parižani toliko su je oblijetali raznoraznim pozivima, da je nakon tri tjedna shvatila kako se nije ni maknula iz francuske prijestolnice. Već tijekom prvog tjedna agencija Mode Rivoli ponudila joj je ugovor na svotu koju joj nijedna sveučilišna diploma ne bi mogla priskrbiti. Povratnu kartu za Tel Aviv vratila je majci jer je odlučila ostati u Parizu i prihvatiti ponuđeni joj posao. Dok se ona privikavala na Pariz, njezina sestra Ruth dovršavala je školovanje u Zirichu, a brat David zaposlio se na Londonskoj visokoj školi ekonomskih znanosti.
U siječnju 1991. sva su djeca doputovala u Izrael kako bi proslavila mamin pedeseti rođendan. Ruth je već studirala na Slade School of Art; David je završavao doktorat, a Hannah se gotovo redovito pojavljivala na naslovnim stranicama modnog časopisa Elle.
U isto vrijeme, Amerikanci su gomilali vojne snage na kuvajtskoj granici, i mnogi su Izraelci bili uznemireni zbog mogućnosti izbijanja rata, ali očuh ih je uvjeravao kako će Izrael u tom eventualnom sukobu ostati po strani. U svakom slučaju, njihova kuća nalazila se na sjevernoj strani grada i stoga daleko od svakog mogućeg mjesta napada.
Tjedan dana kasnije, na sam majčin rođendan, svi su obilno večerali i malo više popili, te malo pretvrdo zaspali. Kad se Hannah konačno probudila, shvatila je da se nalazi u bolnici, privezana za krevet. Tek nakon nekoliko dana saznala je da su joj i majka i sestra i brat, uslijed eksplozije bombe jednog zalutalog mlažnjaka, ostali na mjestu mrtvi i da je jedino očuh preživio.
Hannah je tjednima ležala u bolničkom krevetu kujući osvetu. Kad su je konačno otpustili, očuh joj je rekao kako se nada će se vratiti manekenstvu, ali i da će je podržati u svemu što bude željela raditi ako osjeća da joj manekenstvo više ne odgovara.
Bilo je ironije u činjenici da se ubrzo potom našla u zrakoplovu za London, u kojem bi, da su okolnosti bile drukčije, vjerojatno sjedio njen brat na putu za Londonsko sveučilište, gdje je trebao dovršiti doktorat. Hannah je bila jedan od osam agenata koje je Mossad slao u britansku prijestolnicu na najviši tečaj arapskog jezika. U Tel Avivu prethodno je zavšila jednogodišnji večernji tečaj. Trebalo joj je još samo šest mjeseci pa da svaki Iračanin pomisli kako je rođena Bagdađanka. Već je bila u stanju misliti na arapskom, premda nije uvijek mislila kao Arapkinja.
Kad se boing 757 konačno probio kroz oblake, Hannah je kroz mali prozor ugledala krivudavu Temzu. U vrijeme dok je živjela u Parizu, često je znala provoditi jutra radeći u Bond Streetu ili Chelsiju, poslijepodneva u Ascotu ili Wimbledonu, a večeri u Covent Gardenu ili Barbicanu. Ali, ovaj put nije osjetila ni najmanju radost zbog povratka u grad koji je tako dobro poznavala.
Sada su je zanimali jedino tajanstveni fakultet Londonskog sveučilišta i kuća s mnoštvom terasa u mjestu po imenu Chalk Farm.

2.


Vraćajući se u svoj ured na Wall Streetu, Antonio Cavalli počeo je ozbiljnije razmišljati o Al Obaydiju i o tome kako su se njih dvojica upoznali. Iz dosjea svog novog klijenta koji mu je dostavio njihov londonski ured, i u koji je njegova tajnica Debbie unijela najnovije podatke, saznao je da je zamjenik veleposlanika, unatoč tome što je rođen u Bagdadu, školovan u Engleskoj.
Kad se Cavalli, zatvorivši oči, zavalio u naslonjač i pokušao prisjetiti tvrdog naglaska i odsječno izgovorenih rečenica svog klijenta, shvatio je da bi pred sobom mogao imati i časnika britanske vojske. Objašnjenje za to moglo se naći u Al Obaydijevom dosjeu pod stavkom “Obrazovanje”:
King’s School u Wimbledonu, potom tri godine na Londonskom sveučilištu, studij prava. U dosjeu je pisalo i da je Al Obaydi često večerao u restoranu Lincoln’s Inn, premda Cavalliju nije bilo jasno kakve to veze ima s njegovim školovanjem.
Po povratku u Bagdad, Al Obaydi je počeo raditi u Ministarstvu vanjskih poslova. Brzo je napredovao, unatoč tome što je Saddam Hussein samog sebe proglasio predsjednikom i što je aparatčike BAAS stranke postavljao na važne funkcije za koje nisu bili kvalificirani.
Čitajući narednu stranicu Al Obaydijeva dosjea, Cavalliju je postalo jasno da je njegov klijent čovjek izrazito prilagodljive naravi, bez obzira na okolnosti. Istini za volju, bila je to osobina koju je i Cavalli posjedovao i na koju je bio ponosan. Kao Al Obaydi, i Cavalli je studirao pravo, ali u New Yorku, na Sveučilištu Columbia. Kad su se diplomirani studenti počeli javljati na natječaje za pripravnike u vodećim odvjetničkim tvrtkama, Cavallijevo bi se ime uvijek našlo na vrhu popisa mogućih kandidata. Ali, čim bi se saznalo tko mu je otac, nije imao izgleda ni da ga pozovu na razgovor.
Pošto je u jednoj manje uglednoj odvjetničkoj tvrtki na Manhattanu proveo pet godina radeći po četrnaest sati na dan, mladi Cavalli shvatio je da će morati čekati još najmanje deset godina da bi mu se ime pojavilo na zaglavlju tvrtke, i to usprkos tome što se oženio kćerkom jednog od vodećih partnera tvrtke u kojoj je radio. Tony Cavalli nije bio spreman protratiti deset godina. Stoga je osnovao vlastiti odvjetnički ured, a potom se razveo.
Siječnja 1982. osnovana je tvrtka Cavalli de Co., a deset godina kasnije, 15. travnja 1992., nakon što je podmirila sva davanja i platila sve poreze, imala je čistu dobit od 157.000 dolara. Međutim, iz Cavallijevih poslovnih knjiga nije se moglo vidjeti da je 1982. godine osnovana i pomoćna tvrtka koja nije bila u sastavu tvrke Cavalli & Co. Tvrka za koju se nisu mogle utvrditi bilo kakve porezne obveze i koja se, unatoč stalno rastućoj dobiti, nije nalazila na popisu Duna & Bradstreeta. Za tu pomoćnu tvrtku pod nazivom Skills, koja se specijalizirala u obavljanju poslova koji nisu bili navedeni na žutim stranicama telefonskog imenika, znao je samo mali broj ljudi iz tvrtke Cavalli & Co.
Uz pomoć očevih veza i zahvaljujući Cavallijevoj neiscrpnoj ambiciji, ova neregistrirana tvrtka ubrzo je postala poznata po uspješnom rješavanju problema koje su njeni neimenovani klijenti prije toga smatrali nerješivima. Među posljednjim Cavallijevim zadacima bilo je to da se domogne snimljenih razgovora između Sinatre i Nancy Reagan koji su trebali biti objavljeni u magazinu Rolling Stone i krađa jednog Vemeera iz Irske u korist nekog ekscentričnog južnoameričkog kolekcionara. Ovi su pothvati bili diskretno priopćeni mogućim klijentima.
Što se samih klijenata ticalo, oni su bivali do te mjere podrobno provjeravani kao da se prijavljuju u članstvo New York Yacht Cluba jer, kako je Tonyjev otac često znao reći, dovoljna je samo jedna greška pa da Tony ostatak života provede u okružju znatno manje udobnom nego što je okružje kuće broj 23, Istočne 75. ulice, ili ambijent njihove vile u Lyford Cayu.
U proteklom desetljeću Tony je diljem svijeta izgradio mrežu predstavnika koji su mu osiguravali takve stranke čiji su problemi zahtijevali nešto “maštovitija” rješenja od uobičajenih.
Zahvaljujući svojoj libanonskoj vezi, Tony je upoznao i čovjeka iz Bagdada, čiji je prijedlog pripadao upravo ovoj kategoriji.
Kad se Tonyjev otac upoznao s temeljnim planom operacije “Pustinjska tišina”, predložio je sinu da zatraži honorar od sto milijuna dolara kao nadoknadu za mogućnost da cijeli Washington dobije uvid u njegove poslove.
– Jedna greška – upozoravao ga je starac oblizujući se – i pojavit ćeš se na više naslovnica nego što se ikada pojavio Elvis, i prije i poslije smrti.

* * *

Kad je napustio auditorij, Scott Bradley žurnim je korakom prošao kroz groblje u ulici Grove u nadi da će se domoći svog stana prije nego što ga sustigne neki od njegovih ambicioznih studenata. Sve je on njih volio – dobro, gotovo sve njih – i znao je da će, kad za to dođe vrijeme, najboljima i najozbiljnijima dopustiti da u ljetna predvečerja došetaju do njegova stana i da će ih ponuditi pićem i čašicom razgovora koji će katkad potrajati do kasno u noć. Ali, ništa od toga nije dolazilo u obzir prije nego što dobro zagaze u drugu godinu studija.
Scott se domogao stubišta a da ga nijedan budući odvjetnik nije uspio sustići, što je bilo i shvatljivo ako se uzme u obzir da je, u vrijeme kad je predvodio atletski tim svoga sveučilišta u Georgetownu, četiri stotine metara znao pretrčati za 48,1 sekunda. Uvjeren da je na sigurnom, Scott ustrči uza stube ne stajući sve dok se nije našao ispred vrata na trećem katu.
Gurnuo je nezaključana vrata. Nikada ih nije ni zaključavao. U njegovu stanu nije bilo gotovo ničega što bi vrijedilo ukrasti – čak je i televizor bio u kvaru. Dosje po kojem bi svatko mogao zaključiti da pravo nije jedina Scottova struka, ležao je na polici, pažljivo skriven između registratora obilježenih s “Porezi” i “Prekršaji”. Dakako, pritom nije ni zapažao da su mu knjige posvuda razbacane bez ikakva smisla i reda i da bi se prstom mogao potpisati na prašini koja je prekrivala sve glatke površine u sobi.
Scott za sobom zatvori vrata i pogleda na uokvirenu fotografiju svoje majke na komodi kao što je uvijek činio kad bi ulazio u stan. Tu spusti hrpu bilježaka koju je držao pod pazuhom i krene do vrata kako bi s poda pokupio prispjelu poštu. Onda odšeta do drugog kraja sobe i strovali se u stari kožni naslonjač pitajući se koliko li će onih pametnih i ozbiljnih lica s uvodnoga predavanja viđati na fakultetu i nakon dvije godine. Četrdeset posto bio bi uspjeh; trideset posto bilo je realnije. To će biti oni za koje će četrnaest sati učenja na dan postati uobičajena praksa, a ne praksa isključivo pred izlazak na ispite. A među njima, pitao se, koliko će biti onih koji će ispuniti očekivanja dekana Thomasa W. Swana? Ako ih bude pet posto, moći će reći da je uspio.
Profesor ustavnog prava potom se usredotočio na hrpu pošte koja mu je ležala na krilu. Bilo je tu pismo American Expressa, dakako, s računom u omotnici i s onih neizbježnih stotinu besplatnih reklamnih ponuda koje su se u praksi pokazale kao najobičnija mamipara; potom, poziv sa Sveučilišta Brown da održi predavanje o američkom ustavu; pismo od Carol, u kojem ga podsjeća koliko se već dugo nisu vidjeli; reklamni listić neke brokerske tvrtke koja nije obećavala da će baš udvostručiti njegov novac, ali... i, konačno, smeđa omotnica iz Virginije koju je odmah prepoznao.
Najprije je otvorio upravo tu smeđu omotnicu i iz nje izvukao list papira na kojem je pisalo što mu je dalje činiti.

* * *

Al Obaydi je ušetao na sastanak Generalne skupštine i smjestio se na sjedalo točno iza svoga šefa misije. Veleposlanik je na uši prilijepio slušalice hineći duboku zainteresiranost za govor šefa brazilske misije. Al Obaydijev nadređeni oduvijek je najviše volio voditi povjerljive razgovore u vrijeme zasjedanja Generalne skupštine: bio je uvjeren da je to jedina prostorija u zgradi Ujedinjenih naroda u koju CIA nije postavila prislušne uređaje.
Al Obaydi je strpljivo čekao da stariji gospodin ispred njega gotovo neopazice pomakne slušalicu s jednog uha i da se jedva primjetno nagne prema natrag.
– Prihvatili su naše uvjete – promrmlja Al Obaydi, kao da je on bio taj koji je predložio ugovorenu svotu. Veleposlanik prebaci gornju usnicu preko donje, što je za njegove suradnike bio znak da po nekom pitanju očekuje podrobnije informacije. – Sto milijuna – prošapće Al Obaydi. – Deset milijuna odmah, devedeset po obavljenom poslu.
– Odmah? – upita veleposlanik. – Što znači “odmah”?
– Do sutra u podne – gotovo nečujno reče Al Obaydi.
– Dobro je da je Sajedi predvidio i takav zahtjev – uzvrati veleposlanik zamišljeno. Al Obaydi je bio zadivljen sposobnošću svog nadređenog da izrazu “moj gospodar” svaki put istovremeno da i prizvuk poštovanja i prizvuk prezira.
– Moram ministra vanjskih poslova u Bagdadu potanko obavijestiti o vašem uspjehu – doda veleposlanik uz blagi osmijeh.
I Al Obaydi se želio nasmiješiti, ali je znao da veleposlanik ne voli pristranost i uplitanje emocija u projekte dok su bili tek u začetku. Dokle god je mlađeg kolegu mogao držati na pristojnoj udaljenosti, veleposlanik je imao izgleda da ostane u New Yorku i u njemu neometano radi još tri godine, koliko mu je bilo preostalo do odlaska u državnu mirovinu. Slijedeći taj princip, uspio je preživjeti tijekom četrnaest godina Saddamove vladavine, dok se mnogi njegovi kolege nisu ni približili mirovini. Koliko mu je bilo poznato, jedan mu je kolega ubijen u prisustvu vlastite obitelji, dvojicu su objesili, a nekolicina ostalih proglašeni su “nestalima”, što god to značilo.
Irački veleposlanik nasmiješio se britanskom kolegi koji je u tom trenutku prošao pored njega, premda mu ovaj nije uzvratio. – Umišljeni snob – promrmlja Arapin sebi u bradu. Veleposlanik vrati slušalicu na uho i time sugovorniku iza sebe dade do znanja da je čuo onoliko koliko mu je bilo potrebno. Nastavio je pratiti raspravu o potrebi spašavanja brazilskih tropskih šuma, popraćenu zahtjevom za pomoć od sto milijuna dolara upućenim Ujedinjenim narodima.
To Sajedija uopće ne bi zanimalo, pomisli veleposlanik.

* * *

Hannah je kanila pokucati na ulazna vrata kućice s brojnim terasama, ali ona se otvore prije nego što je i stigla do njih. Tamnokosa, punašna i jako našminkana žena široka osmijeha već joj je išla u susret. Hannah uoči da žena ima približno onoliko godina koliko bi imala i njezina majka da je još živa.
– Dobro došli u Englesku, draga moja. Ja sam Ethel Rubin – reče žena srdačno. – Žao mi je što vas moj muž nije mogao dočekati u zračnoj luci, još je u Komori i doći će tek za jedan sat. – Hannah je otvorila usta da nešto kaže, ali Ethel je nastavila: – No, ja ću vam pokazati sobu, a onda ćete mi reći kakvi su vam planovi. – Podigla je jednu od Hannahinih torbi i uvela je u kuću. – Sigurno ste uzbuđeni, prvi posjet Londonu uvijek je uzbudljiv – nastavila je Ethel dok su se penjale stubištem. – Toliko toga treba vidjeti. Ovaj će vas grad toliko obuzeti da će vam narednih šest mjeseci jednostavno proletjeti.
Svaka sljedeća rečenica koju bi Ethel izgovorila sve je više uvjeravala Hannah da Ethel Rubin nema pojma radi čega je Hannah uopće i došla u London. Kad je otpakirala stvari i istuširala se, Hannah se pridružila domaćici koja ju je čekala u dnevnom boravku. Gospođa Rubin čavrljala je bez prestanka, gotovo prelazeći preko Hannahinih povremenih upadica i odgovora na njezina pitanja.
– Znate li gdje je najbliža gimnastička dvorana? – upita Hannah.
– Muž samo što mi nije stigao – odgovori gospođa Rubin. Ali, prije nego što je uspjela izustiti sljedeću rečenicu, ulazna vrata širom se otvore i u sobu gotovo utrči muškarac crne kovrčave kose i još crnjih očiju, visok jedva metar i šezdeset. Peter Rubin se predstavio, upitao Hannah kakav je bio let, a onda joj odmah počeo opisivati čari metropole. Hannah je ubrzo shvatila da joj Peter Rubin postavlja isključivo pitanja na koja je ona bila u stanju istinito odgovoriti. Premda je Hannah bila uvjerena da gospodin Rubin ne zna sve pojedinosti u vezi s njenom misijom, shvatila je da ni u kom slučaju ne vjeruje kako je u London došla u paket-aranžmanu.
Međutim, zahvaljujući gospođi Rubin, Hannah je uspjela otići na počinak tek poslije ponoći, i to potpuno iscrpljena. Zaspala je čim joj je glava dotaknula jastuk, dakako, potpuno nesvjesna činjenice da je Peter Rubin upravo tada, dolje u kuhinji, svojoj ženi tumačio kako ubuduće njihove goste ne smije toliko gnjaviti.

3.


Vozač veleposlanikova zamjenika napustio je privatnu garažu Ujedinjenih naroda i kroz Lincolnov tunel ispod rijeke Hudson krenuo na zapad, prema New Jerseyju. Ni on ni Al Obaydi nisu progovorili ni riječi sve dok vozač, gledajući u retrovizor, nije izjavio da je sve u redu i da ih nitko ne prati.
– Dobro – škrto uzvrati Al Obaydi. Tad osjeti da prvi put toga dana nije napet. Opusti se i počne maštati o tome kako bi utrošio onih deset milijuna dolara da, nekim čudom, pripadnu njemu. Kad su prošli pored filijale banke Midlantic National, po tisućiti se put upitao zašto vozaču jednostavno nije naredio da stane, te ušao u banku i položio novac na lažno ime. Idućeg jutra mogao je već biti na drugom kraju svijeta. Njegova veleposlanika uhvatila bi panika. A uz malo sreće, dok bi mu ušli u trag, Saddam bi već odavno bio mrtav. A tada, koga bi više bilo briga?
Uostalom, Al Obaydi ni u jednom trenutku nije povjerovao da je monstruozan plan velikog vođe izvediv. Nadao se da će mu se nakon određenog vremena pružiti prigoda da izvijesti Bagdad kako je nemoguće naći dovoljno razumnu i odgovornu osobu koja bi se upustila u tako opasan posao. A onda je Libanonac sletio u New York.
Postojala su dva razloga zbog kojih je Al Obaydi znao da ne smije ni pipnuti novac uguran u torbu za golf koja je ležala na sjedalu pored njega. Prvo, u Bagdadu su mu, u relativnom blagostanju, živjele majka i sestra, koje bi, u slučaju da novac nestane, istog trenutka bile uhićene, silovane, mučene i obješene – uz jednu jedinu optužbu: suradnja s izdajnikom. Saddamu nikada nije trebao izgovor da bi nekoga ubio, pogotovo ako bi posumnjao da mu taj netko radi o glavi.
Drugo, Al Obaydi, koji je pet puta dnevno padao na koljena i okrenut prema istoku molio Boga da Saddama zadesi smrt dostojna izdajnika – nije mogao a da ne uoči kako je Gorbačovu, Thatcherici i Bushu mnogo teže ostati na vlasti negoli velikom Sajediju.
Od trenutka kad mu je veleposlanik povjerio taj zadatak, Al Obaydi se pomirio s činjenicom da će Saddam u svakom slučaju umrijeti mirno u svom krevetu, dok su izgledi da on sam preživi gotovo nikakvi. I, kad novac konačno bude isplaćen, a Antonio Cavalli kojim slučajem ne obavi svoj dio posla, Al Obaydi će biti taj kojeg će, uz neki diplomatski izgovor, pozvati u Bagdad, tamo ga na licu mjesta uhititi, osuditi i proglasiti krivim. Tad bi se pokazalo da su sva ona mudra predavanja njegova profesora s pravnog fakulteta Londonskog sveučilišta bila prelijevanje iz šupljeg u prazno.
Vozač skrene s autoceste i uputi se prema središtu Newarka, a Al Obaydi ponovno počne razmišljati o stvarima zbog kojih se tolika svota novca našla u igri. Čitava ideja kao da se rodila u glavi njegova predsjednika. Bila je originalna, a da bi se ostvarila, bilo je potrebno imati hrabrog, sirovog i smirenog izvršitelja i nešto malo sreće. No, Al Obaydi je vjerovao da postoji jedva jedan posto izgleda za početnu realizaciju plana, dok u mogućnost njegova potpunog ostvarenja nije nikada ni vjerovao. Ali, s druge strane, neki ljudi u Ministarstvu vanjskih poslova Sjedinjenih država davali su Saddamu jedan posto izgleda da će preživjeti operaciju “Pustinjska oluja”. A ako velikom Sajediju ovo doista upali, Sjedinjene Države postat će predmetom opće sprdnje, a Saddam će sebi osigurati mjesto u arapskoj povijesti, odmah do Saladina.
Premda je Al Obaydi točno znao gdje se nalazi zgrada u koju je išao, vozaču je rekao da stane dvije ulice zapadno od mjesta svog krajnjeg odredišta. Da je ugledao Iračanina kako izlazi iz velike crne limuzine parkirane pred samom bankom, Cavalliju bi to bila dovoljna isprika da novac strpa u džep i odustane od nagodbe. Čim je automobil stao, Al Obaydi, preskočivši torbu za golf, otvori vrata i iskorači na nogostup. Iako je do banke imao prepješačiti samo nekoliko stotina metara, smatrao je da upravo taj dio puta krije najveći rizik. Osvrnuo se nalijevo i nadesno, te pogledom obuhvatio ulicu. Zadovoljan, izvukao je torbu iz kola i prebacio je preko ramena. Veleposlanikov zamjenik bio je svjestan činjenice da izgleda u najmanju ruku neobično dok je koračao uličicom Martina Luthera Kinga u Saksovu odijelu kupljenom na Petoj aveniji, a s torbom za golf preko ramena.
Premda mu je trebalo manje od dvije minute da prijeđe put do banke, kad je stigao do glavnog ulaza, Al Obaydi je bio u goloj vodi. Popeo se uz izlizano kameno stubište i prošao kroz okretna staklena vrata. U susret mu istog trenutka krenu dvojica naoružanih muškaraca, više nalik na hrvače negoli na bankare, te ga povedu do otvorenog dizala koje je krenulo čim je Al Obaydi kročio u njega. Vrata su se otvorila tek kad je veleposlanikov zamjenik stigao u podrum. Iskoračivši iz dizala našao se licem u lice s muškarcem krupnijim i višim od one dvojice koji su ga dočekali na ulazu. Gorostas kimne i povede ga prema vratima koja su se nalazila na dnu sagom prekrivena hodnika. Čim se primaknuo vratima, ona se naglo otvore i Al Obaydi zakorači u prostoriju u kojoj zatekne dvanaestoricu muškaraca kako sjede za velikim stolom, dok je u zraku lebdjela atmosfera napetog iščekivanja. Premda konzervativno odjeveni i potpuno nijemi, ljudi za stolom nisu nimalo nalikovali na bankarske službenike. Vrata se za njim zatvore i Al Obaydi začuje kako se okreće ključ u bravi. Muškarac na čelu stola ustane i pozdravi ga.
– Dobro jutro, gospodine Al Obaydi. Ako se ne varam, donijeli ste polog za jednu našu stranku. Veleposlanikov zamjenik kimne i muškarcu bez riječi preda torbu. Čovjek ne pokaže ni najmanji znak čudenja. U životu je imao bezbroj prilika vidjeti u čemu se sve raznorazne vrijednosti mogu prenositi: od krokodila do kondoma.
Međutim, težinom torbe jest bio iznenađen, što se moglo uočiti dok ju je uzimao iz Al Obaydijevih ruku. Potom je torbu otvorio, sadržaj istresao na stol i plijen podijelio jedanaestorici koji su čekali. Bankarski se službenici istog trenutka bace na novac i počnu ga brojati velikom brzinom, raspoređujući ga u male hrpe od po deset tisuća dolara. Al Obaydija nitko ne ponudi da sjedne, pa tako narednih četrdeset minuta provede na nogama, a kako nije imao što raditi, promatrao je ljude za stolom.
Kad je brojanje novca bilo okončano, glavni blagajnik još jednom provjeri broj uredno poslaganih hrpica na stolu. Bilo ih je točno tisuću. Tad se nasmiješi, ali ne Al Obaydiju nego novcu, onda pogleda prema Arapinu i uljudno mu kimne glavom, što je trebalo značiti da je čovjek iz Bagdada položio polog.
Torba za golf potom bi vraćena veleposlanikovom zamjeniku, budući da nije bila dio nagobe. Al Obaydi se osjeti pomalo glupo prebacujući je preko ramena, onako praznu i mlohavu. Glavni blagajnik dotakne prekidač koji se nalazio s donje strane ploče stola i vrata iza njega se otključaju.
Jedan od one dvojice koji su Al Obaydija dočekali na ulazu u banku stajao je u stavu “mirno” i čekao da Al Obaydija ponovno doprati do prizemlja. Kad je Al Obaydi zakoračio na ulicu, njegov pratilac već je bio nestao.
Osjetivši golemo olakšanje, Al Obaydi se uputi prema kolima koja su ga čekala. Bio je zadovoljan zbog profesionalno obavljena posla, te mu preko lica prijede jedva primjetan osmijeh. Bio je siguran da će i veleposlaniku biti drago da je sve proteklo glatko i bez zapreka. Ali, nesumnjivo najveća nagrada čekala ga je nakon što u Bagdad stigne poruka da je operacija “Pustinjska tišina” uspješno započela.
Al Obaydi se stropošta na pločnik prije nego što je uspio shvatiti što ga je udarilo: torba za golf smaknuta mu je s ramena tolikom brzinom da nije imao vremena reagirati. Kad je podigao glavu, ugledao je dvojicu mladića kako trče niz ulicu i kako jedan od njih grčevito steže svoj tek stečeni plijen.
Veleposlanikov zamjenik ionako je razmišljao kako da se oslobodi torbe. Mali incident dobro mu je došao.

* * *

Narednog jutra, nekoliko minuta poslije sedam, Tony Cavalli sjedio je s ocem i doručkovao. Ubrzo nakon razvoda, vratio se u kamenu obiteljsku kuću na raskrižju 75. ulice i Park avenije. Otkad je bio u mirovini, Tonyjev otac najveći dio vremena posvećivao je svojoj životnoj ljubavi: skupljanju starih knjiga, rukopisa i povijesnih dokumenata. Također, mnoge je sate provodio prenoseći na sina iskustvo koje je stekao radeći kao odvjetnik, s posebnim naglaskom na primjeni strategija kako da se izbjegne služenje predugih kazni u državnim zatvorima.
Batler je poslužio prepečenac i kavu, a otac i sin nastavili su poslovni razgovor.
– Devet milijuna dolara raspoređeno je u četrdeset sedam banaka diljem zemlje – reče Tony ocu. – Dodatnih milijun dolara položeno je na račun kod Francharda i kompanije u Ženevi, otvoren na ime Hamida Al Obaydija – nastavi Tony premazujući prepečenac maslacem.
Otac se nasmiješi uvidjevši da mu sin primjenjuje stari trik kojem ga je prije toliko godina naučio.
– Ali što ćeš reći Al Obaydiju kad te upita na što odlazi njegovih deset milijuna dolara? – htio je znati neslužbeni predsjednik tvrtke Skills.
Cijeli sat Tony je oca potanko upoznavao s operacijom “Pustinjska tišina”, pri čemu bi ga stari Cavalli samo povremeno prekidao kakvim pitanjem ili prijedlogom.
– Može li se tom glumcu vjerovati? – upitao je prije nego što je gucnuo još malo kave.
– Lloyd Adams još uvijek dobiva više od trideset tisuća dolara – odgovori Tony. – U posljednje vrijeme ne nude mu baš neke scenarije... sve su to manje-više samo reklame...
– Dobro – reče Cavallijev otac. – A što je s Rexom Butterworthom?
– Sjedi u Bijeloj kući i čeka upute.
Tonyjev otac kimne glavom. – Ali zbog čega Columbus, Ohio? – potom upita.
– Tamo je kirurški odjel upravo onakav kakav je nama potreban, a dekan Medicinskog fakulteta ima idealne kvalifikacije. Načičkali smo mu i ured i kuću prislušnim uređajima.
– A njegova kći?
– Ona je pod strogom prismotrom i to dvadeset četiri sata na dan. Predsjednik se obliže.
– Pa, kad onda kaniš pritisnuti dugme?
– Sljedećeg utorka, kad dekan bude držao počasni govor u školi svoje kćeri.
U blagovaonicu uđe batler i počne pospremati stol.
– A gospodin Dollar? – upita Cavallijev otac.
– Angelo je upravo na putu za San Francisco kako bi ga nagovorio. Ako želimo uspjeti, gospodin Dollar bit će nam više nego potreban. Od njega nema boljega. Zapravo, nitko mu nije ravan – zaključi Cavalli.
– Dok se ne napije – dopuni ga predsjednik.

4.


Visoki muškarac atletske grade izišao je iz zrakoplova i krenuo prema aerodromskoj zgradi Washingtonske nacionalne zračne luke. Imao je samo ručnu prtljagu, te s ostalim putnicima nije morao čekati kod pokretnih traka gdje je postojala mogućnost da ga netko prepozna. Nadao se, zapravo, da će ga prepoznati samo jedna osoba – vozač koji ga je trebao pokupiti. Sa svojih 185 centimetara visine, svijetle razbarušene kose, u hlačama od teksas platna, košulji boje bijele kave i tamnoplavom sakou, bio je pojava kojoj bi se mnoge žene podale.
Stražnja vrata crnog forda otvorila su se čim je kroz automatska vrata izišao na svjetlost dana. Bez riječi je ušao u automobil i dvadeset pet minuta, koliko je trajala vožnja u smjeru suprotnom od onog koji je vodio prema metropoli, nije otvorio usta. Četrdesetminutni let svaki put bi mu dobro došao da sabere misli i da se psihički pripremi za preobražaj u drugu ličnost. Dvanaest puta godišnje odlazio je na isto putovanje.

* * *

Sve je počelo kad je Scott još bio dijete, kad je živio u svom rodnom Denveru i kad je otkrio da mu otac nije ugledni odvjetnik nego kriminalac u skupim odijelima marke Brooks Brothers, čovjek vičan pronalaženju rupa u zakonu kad god bi cijena za to bila prava. Majka je godinama svoje jedino dijete pokušavala zaštititi od stvarnosti, ali kad joj je muž uhićen, optužen i najzad osuđen na sedam godina zatvora, stara isprika u stilu “mora da je u pitanju nesporazum” više nije palila. Otac je u zatvoru proveo tri godine da bi potom umro od infarkta, kako je utvrđeno obdukcijom, premda nije bilo službenog objašnjenja otkuda podljevi na njegovu vratu. Nekoliko tjedana kasnije majka mu je uistin’u umrla od infarkta, upravo dok je on završavao treću godinu prava na Sveučilištu u Georgetownu. Kad je njezino tijelo spušteno u raku, a lijes zatrpan zemljom, napustio je groblje i otada nikada nikome nije govorio o svojoj obitelji.
Kad su objavljeni rezultati diplomskih ispita, ime Scotta Bradleyja našlo se prvo na popisu najuspješnijih, nakon čega mu se ubrzo obratilo nekoliko sveučilišta i nekoliko tvrtki pitajući ga za daljnje planove. Na čudenje svojih kolega, Scott je prihvatio ponuđeno mu profesorsko mjesto na svjetski malo poznatom Sveučilištu u Bejrutu. Nije smatrao potrebnim da bilo kome objašnjava zbog čega želi potpuno raskrstiti s prošlošću.
Zapanjen niskom razinom znanja studenata kojima je predavao i nimalo oduševljen jednoličnim društvenim životom, Scott je počeo pohađati raznorazna predavanja, počevši od onih o religijama islama do onih o povijesti Srednjeg istoka. Kad mu je, tri godine kasnije, sveučilište ponudilo da vodi katedru za američko pravo, shvatio je da je došlo vrijeme za povratak u Sjedinjene Države.
Dekan Pravnog fakulteta u Georgetownu pismeno mu je predložio da se javi na natječaj za slobodno profesorsko mjesto na Yaleu. Javio se, a kad je dobio pozitivan odgovor, odmah se spakirao i otišao.
U novoj radnoj sredini, kad god bi ga netko upitao “Što su ti bili roditelji?”, on bi jednostavno rekao “Oboje su mrtvi, a ja sam jedinac”. Vrtio se oko njega određen tip djevojaka koje je takva spoznaja oduševljavala – pretpostavljale su da mu nedostaje majčinska ljubav. Premda je nekoliko takvih cura završilo u njegovu krevetu, nijedna od njih nije postala dio njegova života.
Ali od ljudi s kojima se sastajao dvanaest puta godišnje nije tajio ništa. Ti ljudi otvoreno su mu rekli da nikakve, ni najmanje laži, ne dolaze u obzir, a kad im je rekao za kriminalistički dosje svoga oca, posumnjali su u njegove namjere. On im je jednostavno priopćio da se želi distancirati od očeve prošlosti odbijajući svaki daljnji razgovor na tu temu.
U početku mu nisu vjerovali. Onda su ga prihvatili onakvog kakvim se predstavio, ali trebalo je proći još dosta godina da bi mu povjerili bilo kakvu tajnu informaciju. Tek kad im je počeo davati prijedloge za rješavanje srednjoistočnih problema pred kojima su i kompjutori ostajali nemoćni, prestali su sumnjati u njegove nakane. Kad je Clintonova administracija prisegnula, nova ekipa objeručke je prihvatila Scottovu ekspertizu.
Nedavno se čak dvaput za redom pojavio u State Departmentu kao savjetnik Warrena Christophera. Tad mu je bilo zabavno u središnjim večernjim televizijskim vijestima promatrati gospodina Christophera kako predlaže rješenje za Saddamovo kršenje sankcija koje mu je on tog poslijepodneva predočio.

* * *

Automobil je skrenuo s Autoceste 123 i zaustavio se ispred teških željeznih ulaznih vrata. Odnekuda je iskrsnuo čuvar kako bi provjerio identitet putnika. Premda su se u proteklih devet godina njih dvojica redovito susretali, čuvar je ipak zatražio putnikove akreditive na uvid.
– Dobro nam došli, profesore – tek tada reče čovjek u odori i salutira u znak otpozdrava. Vozač je asfaltiranim putem stigao do velike poslovne zgrade. Izišavši iz kola, putnik je prošao kroz automatsku okretnu rampu i krenuo prema ulazu.
Tu su mu ponovno provjerili dokumente i ponovno su mu salutirali. Krenuo je dugim hodnikom svijetlo obojenih zidova dok nije stigao do neobilježenih vrata od hrastovine.
Tiho je pokucao i ušao, ne pričekavši poziv.
Za radnim stolom na dnu sobe sjedila je tajnica. Podigla je glavu i nasmiješila mu se.
– Možete ući, profesore Bradley. Zamjenik direktora vas očekuje.

* * *

Škola Columbus za djevojke u gradu Columbus, u državi Ohio, pripadala je onim ustanovama poznatim po strogosti i opsežnom programu, i to upravo tim redoslijedom. Ravnateljica je roditeljima često govorila kako je nemoguće savladati drugo bez prvoga.
Kršenje školskih pravila, po mišljenju ravnateljice, bilo je dopušteno isključivo u iznimnim slučajevima. Zahtjev koji je upravo bila primila, pripadao je toj kategoriji.
Iste večeri, generaciji maturanata 1993. trebao se obratiti jedan od istaknutih sinova Columbusa, T. Hamilton McKenzie, dekan Medicinskog fakulteta Državnog sveučilišta Ohio.
Nobelovu nagradu za medicinu dobio je za znanstveni doprinos na području plastične i rekonstruktivne kirurgije. Za operacije T. Hamiltona McKenzija nad ratnim veteranima Vijetnamskog i Zaljevskog rata znalo se diljem Sjedinjenih Država, a u gotovo svakom gradu Amerike živjeli su muškarci koji su se zahvaljujući njegovoj genijalnosti vratili u normalan život. Neki manje znameniti smrtnici koji su imali sreću da su se mogli usavršavati pod vođstvom čuvenog nobelovca, koristili su svoje umijeće kako bi ženama određene dobi pomogli da izgledaju ljepše nego što su bile kad ih je Stvoritelj napravio. Ravnateljica srednje škole za djevojke bila je uvjerena da će njezine učenice privući isključivo uspjesi T. Hamiltona McKenzija koji su se odnosili na “naše hrabre ratne vitezove”, kako ih je ona voljela zvati. Pravilo, čije je kršenje u sličnim okolnostima ravnateljica odobravala, odnosilo se na garderobu.
Suglasila se da Sally McKenzie, predsjednica Učeničkog vijeća i voditeljica odbojkaškog tima, napusti školu jedan sat prije svršetka poslijepodnevne nastave kako bi odjenula prikladnu, premda ne i iznimno svečanu haljinu u kojoj će auditoriju predstaviti oca prije nego što se on iste večeri obrati maturanticama. Uostalom, sedam dana ranije ravnateljica je saznala da je Sally osvojila nacionalnu stipendiju za studij medicine na koledžu Oberlin, pa je svoju popustljivost smatrala više nego opravdanom. Pozvana je uslužna automobilska tvrtka čijem je službeniku rečeno da ispred škole pošalje vozilo za Sally točno u četiri sata. Na taj način propustila bi samo posljednji sat, a vozač je obećao da će i kćer i oca vratiti najkasnije do šest.
Na crkvenoj uri odzvonilo je četiri i Sally podigne glavu. Profesorica kimne, a učenica pokupi svoje knjige, potrpa ih u torbu, napusti učionicu i, izašavši iz zgrade, uputi se niz asfaltiranu stazu pogledom tražeći automobil. Kad je stigla do starih željeznih ulaznih vrata na izlazu iz školskog dvorišta, začudila se kad je na cesti ugledala jedino golemu limuzinu marke lincoln continental. Pored vozačevih vrata stajao je vozač u sivoj odori i s odgovarajućom kapom na glavi. Sally je uočila da takva ekstravagancija nikako ne odgovara stilu njezina oca, a još manje stilu ravnateljice škole.
Prstima desne ruke muškarac lagano dotakne svoju kapu i upita:
– Gospođica McKenzie?
– Da – reče Sally, razočarana što zbog duge vijugave staze koja je vodila do školske zgrade ovaj prizor nisu mogle pratiti djevoje iz njenog razreda.
Stražnja se vrata otvore. Sally uđe i zavali se u skupocjeno kožno sjedalo.
Vozač uskoči u kola, pritisne jedno dugme i staklo što odvaja putnike od vozača tiho se podigne.
Sally začuje kako je sigurnosna brava škljocnula. Pustila je mašti na volju dok je kroz zamagljena stakla promatrala krajolik. Zamišljala je kako bi upravo u takvom stilu voljela živjeti kad napusti školu.
Tek nakon određenog vremena sedamnaestogodišnja djevojka opazi da se automobil ne kreće u smjeru njezine kuće.

* * *

Da je pitanje postavljeno u knjiškoj formi, T. Hamilton McKenzie znao bi točno koje korake treba poduzeti. Najzad, cijeli mu je život prošao “kao po knjizi”, kako je često govorio svojim studentima. Ali, kad se događaj zbio u stvarnom životu, on je izgubio glavu.
Da je kojim slučajem popričao s nekim od starijih psihijatara na sveučilištu, oni bi mu rekli kako su mnogi njegovi godinama potiskivani strahovi morali kad-tad izbiti na površinu.
Činjenica da je obožavao svoju jedinicu Sally bila je svima dobro poznata. Kao što je svima bila poznata i činjenica da ima već nekoliko godina kako mu je žena Joni postala dosadna i gotovo posve nezanimljiva. Ali spoznaja da bi zakazao u iznimnim situacijama, u situacijama izvan operacijske dvorane, izvan svog malog carstva, bilo je nešto što nikako nije mogao prihvatiti. T. Hamilton McKenzie bio je u početku nervozan, potom očajan, da bi najzad postao vrlo ljut što njegova kći tog utorka predvečer nije došla kući. Sally nikada nije kasnila, barem ne kad je imala kakav dogovor s njim. Vožnja kolima od Columbusa do njihove vile, unatoč poslijepodnevnoj “špici”, nije mogla trajati duže od pola sata. Da nije tako kasno zakazala odlazak frizeru, po Sally bi bila otišla njezina majka Joni. “Jedino me tada Julian može primiti”, opravdavala se. Joni je inače sve uvijek ostavljala za posljednji trenutak.
U 16:50 T. Hamiltom McKenzie telefonirao je u Školu za djevojke da pita nije li možda došlo do promjene plana.
Škola ne mijenja svoje planove, poželjela je ravnateljica odbrusiti nobelovcu ali, suzdržavši se, samo mu je rekla da je Sally napustila školu točno u četiri poslije podne, i da je automobilska tvrtka nazvala školu sat ranije kako bi potvrdila da će djevojku kola čekati na kolniku ispred glavnog ulaza.
Joni je, onim svojim južnjačkim naglaskom, koji mu se nekada činio tako privlačnim, neprestano ponavljala:
– Vidjet ćeš, samo što nije stigla. U Sally se uvijek možeš pouzdati.

Muškarac koji je sjedio u hotelskoj sobi na drugom kraju grada i koji je slušao sve što oni govore, natočio je sebi čašu piva.

Kad je izbilo pet, T. Hamilton McKenzie počeo je svakih nekoliko minuta pogledavati kroz prozor. Ali staza pred kućom ostajala je tvdoglavo pusta.
Planirao je krenuti u 17:20 kako bi mu, po dolasku u školu, ostalo još desetak slobodnih minuta. Ako mu se kći uskoro ne pojavi, morat će krenuti bez nje. Upozorio je ženu kako ga ništa neće spriječiti da ode iz kuće točno u 17:20.
U 17:20 T. Hamilton McKenzie položi bilješke za svoje predavanje na stolić u predvorju i, čekajući da mu se žena i kći pojave, svaka iz različitog smjera, počne koračati amo-tamo ispred ulaza.
U 17:25 još se ni jedna ni druga nije pojavila. U njemu je sve kiptjelo te je teškom mukom uspijevao zadržati svoju poznatu hladnokrvnost.
Joni je dugo birala i najzad pažljivo odabrala odjeću za ovu svečanu prigodu, pa kad se pojavila u predvorju a njezin muž to nije ni opazio, bila je razočarana.
– Morat ćemo krenuti bez nje – bile su jedine njegove riječi. Onda doda: – Ako Sally jednoga dana misli postati liječnica, morat će shvatiti da ljudi znaju i umrijeti ako ih ostaviš da predugo čekaju.
– Možda bih je mog’o još malo počekati, dragi? A? – upita Joni.
– Ne – zagrakće T. Hamilton McKenzie. Zatim, i ne osvrnuvši se, krene prema garaži. Joni na stoliću ugleda muževljeve bilješke, te ih tutne u torbicu, a onda za sobom povuče ulazna vrata te ih zaključa okrenuvši dvaput ključ u bravi. Kad je stigla do ceste, muž joj je već sjedio za upravljačem bubnjajući prstima po mjenjaču.
Vozili su se prema školi ne razmijenivši ni riječi. T. Hamilton McKenzie osvrtao se za svakim automobilom koji se kretao u smjeru Upper Arlingtona kako bi provjerio ne nalazi li mu se kći u nekom od njih.

Na dnu stubišta, kod glavnog ulaza u školsku zgradu, ravnateljica je u njihovu čast priredila malu zakusku. Čuveni kirurg, praćen Joni McKenzie, izlazio je iz kola, a ravnateljica mu je ispružene ruke dolazila u susret šarajući pogledom iznad njihovih glava ne bi li ugledala Sally. Prišla im je i u znak čuđenja podigla obrvu.
– Sally nije ni došla kući – objasnio je dr. McKenzie.
– Uvjerena sam da će nam se za koju minutu pridružiti, ako već i nije stigla – dodala je njegova žena.
Ravnateljica je znala da Sally nije u školi, ali smatrala je neprimjerenim ispravljati suprugu počasnog gosta, to više što su je trenutak ranije nazvali iz servisa za pružanje prijevozničkih usluga tražeći neka razjašnjenja.
U četrnaest minuta do šest ušli su u ravnateljičin kabinet gdje je djevojka Sallynih godina ponudila goste suhim šerijem i narančadom. U tom trenutku McKenzie se prisjeti da je, obuzet zabrinutošću za Sally, posve zaboravio na to da mora uzeti bilješke. Pogledavši na sat, shvatio je da, i kad bi poslao ženu po njih, ne bi ih stigla donijeti na vrijeme. No, svoju zaboravnost nije bio nimalo spreman priznati pred okupljenim društvom. Do vraga, pomislio je. Tinejdžeri nikada nisu bili zahvalna publika, a djevojke su bile mnogo gore od momaka. Potom je pokušao nekako srediti misli.
U tri minute do šest, unatoč tome što se Sally nije pojavila, ravnateljica je predložila da krenu u svečanu dvoranu. – Ne možemo pustiti djevojke da čekaju – objasnila je. – To bi ostavilo loš dojam.
U trenutku kad su izlazili iz kabineta, Joni iz torbice izvadi bilješke i pruži ih mužu. Njemu je, prvi put nakon 16:50, laknulo.
U minutu do šest, ravnateljica je počasnog gosta dopratila na pozornicu. Liječnik je gledao kako četiri stotine djevojaka ustaje i pozdravlja ga, kako bi ravnateljica rekla, “uglađenim” aplauzom. Kad je pljesak utihnuo, ravnateljica najprije podigne pa onda spusti ruke, dajući tako djevojkama znak da mogu sjesti, što su one i učinile uz minimalnu buku. Tad priđe stalku i, ne služeći se bilješkama, u čast T. Hamiltona McKenzieja održi slavljenički govor koji bi se dojmio i članova Odbora za dodjelu Nobelove nagrade. Ravnateljica je govorila o Edwardu Zeiru, utemeljitelju suvremene plastične kirurgije, o J. R. Wolteu i Wilhelmu Krauseu, te podsjetila svoje učenice kako je sve te velikane slijedio upravo T. Hamilton McKenzie, dajući svoj obol toj još mladoj znanosti. Njegovu kćer Sally i mnoge uspjehe koje je u školi postigla ravnateljica nije ni spomenula, premda je i tu temu prethodno bila uvrstila u dnevni red. Jer, njezina je škola svako kršenje pravila dosljedno kažnjavala, pa makar se radilo i o učenici koja je dobila državnu stipendiju.
Kad se ravnateljica povukla na svoje mjesto na sredini pozornice, T. Hamilton McKenzie pristupio je stalku. Bacio je pogled na bilješke, nakašljao se i počeo govoriti.
– Pretpostavljam da većina vas nazočnih smatra kako plastična kirurgija prvenstveno podrazumijeva ispravljanje krivih nosova te uklanjanje podbradaka i vrećica ispod očiju. To, uvjeravam vas, nije plastična, nego estetska kirurgija. Plastična kirurgija – nastavio je na razočarenje većine u dvorani, kako je pretpostavljala njegova žena – plastična kirurgija je nešto posve drugo. – Potom je, ne podigavši nijednom glavu, održao četredesetminutno predavanje o aloplastici, homeotransplantaciji, kongenitalnim malformacijama i opeklinama trećeg stupnja.
Kad je konačno sjeo, dobio je nešto tiši aplauz od onoga koji mu je bio upućen prigodom ulaska u dvoranu. T. Hamilton McKenzie pomislio je da je to stoga što bi se pretjerano glasan pljesak mogao dojmiti “neotmjenim”.
Kad su se vratili u ravnateljičin kabinet, Joni je upitala tajnicu ima li kakvih vijesti o Sally.
– Koliko znam, nema – odgovorila je tajnica. – Možda je bila u gledalištu.
Tijekom predavanja, čiji je sadržaj u različitim verzijama čula već najmanje stotinu puta, Joni je pogledom prelazila preko svakog lica u dvorani i znala je da njezina kći nije bila među prisutnima.
Gosti su ponovno ponuđeni šerijem i, nakon određenog vremena, posve u skladu s nepisanim pravilima društvenog okupljanja, T. Hamilton McKenzie objavi da mora poći. Ravnateljica kimne u znak odobravanja i otprati goste do njihova vozila. Zahvalila je kirurgu na izuzetno inspirativnom predavanju i na dnu stubišta pričekala da joj automobil sasvim nestane iz vida.
– Tijekom cijele svaje karijere nisam doživjela tako neprimjereno ponašanje – priopćila je svojoj tajnici. – Recite gospođici McKenzie da sutra prije molitve dođe u moj ured. Prije svega, moram saznati zašto je otkazala dolazak automobila koji sam za nju naručila.

* * *

Te večeri je i Scott Bradley održao predavanje, ali njegovom predavanju bilo je nazočno samo šesnaest studenata od kojih nijedan nije bio mlađi od trideset pet godina. Svi su oni bili stariji terenci u službi CIA-e i u top-formi. Za razliku od Scottovih studenata u Yaleu, oni su logičke probleme razmatrali sa stajališta njihove praktične primjene.
Svi ti muškarci operirali su na prvim linijama fronte i bili su rasporedeni uzduž i poprijeko zemaljske kugle. Profesor Bradley često ih je poticao na raspravu o podrobnoj analizi svih koraka koje su poduzimali pod iznimnim pritiscima, kako bi zajedno ustanovili do koje su mjere ti njihovi koraci u konačnici urodili očekivanim rezultatima.
Svi nazočni muškarci bili su spremni priznati svoje greške. U njihovu poslu nije bilo mjesta za taštinu – bilo im je dopušteno ponositi se jedino službom koju su obavljali. Kad ih je prvi put čuo da tako govore, Scott je pomislio kako su svi odreda neprimjereno patetični, ali nakon devet godina, koliko je s njima proveo u učionici i u sportskoj dvorani, shvatio je da nije imao pravo.
Duže od jednog sata Bradley ih je bombardirao testovima slučajeva koje valja riješiti, istodobno im objašnjavajući kako da misle logički i na koji će način objektivne činjenice usporedivati sa subjektivnim sudovima prije nego što dođu do čvrstih zaključaka.
Premda je u proteklih devet godina Scott od njih naučio gotovo onoliko koliko su oni naučili od njega, i dalje ga je veselilo što im je mogao pokazivati kako se njegovo znanje primjenjuje u praksi. Scott bi često poželio da mu se ukaže prigoda da se i sam dokaže na terenu, a ne samo da čuči u amfiteatru.
Kad je završio s nastavom, Scott se pridružio svojim momcima u sportskoj dvorani. Penjao se po konopcima, dizao utege i vježbao karate, a oni su ga sve vrijeme smatrali apsolutno ravnopravnim članom svoje ekipe. Tko god bi se pokušao dodvoriti gostujućem profesoru s Yalea, na kraju bi se proveo kao bos po trnju.
Za večerom, za kojom se nije točio alkohol, Scott je upitao zamjenika direktora hoće li mu se ikada ukazati prigoda da stekne imalo terenskog iskustva.
– Znaš što, nije ti to baš zabavan posao – uzvratio je Dexter Hutchins paleći cigaru. – Odrekni se Yalea i priključi nam se bez ikakvih drugih obveza, pa ćemo razmisliti hoćemo li te smjestiti negdje izvan učionice.
– Iduće mi godine nakon sedam godina pripada jednogodišnji dopust – podsjetio je Bradley svog nadređenog.
– Idi tad u Italiju o kojoj toliko govoriš. Nakon punih sedam godina što s tobom večeram, već mislim da o Belliniju znam koliko i o balistici.
– Neću odustati od podnošenja zahtjeva za terenski rad. To ti je, Dexteru, valjda već jasno?
– Morat ćeš odustati kad napuniš pedeset, jer tad ćemo te umiroviti.
– Ali tek sam napunio trideset šest...
– Suviše brzo napreduješ da bi postao dobar terenac reče zamjenik direktora pućkajući cigaru.

* * *

Kad je T. Hamilton McKenzie otvorio ulazna vrata svoje kuće, nije obratio pozornost na zvonjavu telefona, nego je odmah iz sveg glasa viknuo:
– Sally? Sally? – ali nikakvog odgovora nije bilo.
Najzad je ipak zgrabio slušalicu u nadi da će čuti kćerin glas.
– Sally? – ponovio je.
– Doktor McKenzie? – upita nešto smireniji glas.
– Da, ja sam – odgovorio je.
– Ako se pitate gdje vam je kći, mogu vam samo reći da je dobro i da je na sigurnom.
– Tko je to? – htio je znati McKenzie.
– Zvat ću vas ponovno večeras, doktore McKenzie. Dotle ćete imati vremena da se malo smirite – reče tihi glas. – U međuvremenu, nemojte da vam padne na pamet da se obratite bilo policiji bilo nekoj privatnoj agenciji. Ako to učinite, mi ćemo odmah znati, i nećemo imati drugog izbora nego da vam vašu prekrasnu kćer vratimo – tu glas na trenutak zastane, pa doda – u lijesu. – Tad se linija prekine.
T. Hamilton McKenzie problijedi i istog časa ga oblije znoj.
– Dušo, što se dogodilo? – upita Joni vidjevši kako joj se muž stropoštao u naslonjač.
– Sally je oteta – odgovorio je bez daha. – Rekli su da se ne smijemo obratiti policiji. Rekli su da će nas kasnije ponovno nazvati. Pogled mu je bio prikovan za telefon.
– Sally je oteta? – u nevjerici ponovi Joni.
– Da – obrecne se njen muž.
– U tom slučaju, moramo odmah obavijestiti policiju reče Joni skočivši sa stolice. – Uostalom, dušo, za takve su stvari i plaćeni.
– Ne. Ne smijemo. Rekli su da će oni odmah znati ako zovemo policiju i da će nam, u tom slučaju, Sally vratiti u lijesu.
– U lijesu? Jesi li siguran da su baš tako rekli? – tiho upita Joni.
– Do vraga, dakako da sam siguran! Ali, rekli su da joj se ništa neće dogoditi ako ne zovemo policiju. Ništa mi nije jasno. Ja nisam neki bogataš.
– Ipak, mislim da bismo trebali zvati policiju. Uostalom, šef Dixon osobni nam je prijatelj.
– Ne, ne i ne! – urlao je McKenzie. – Kako ne shvaćaš? Ako to učinimo, oni će je ubiti.
– Ja jedino shvaćam – reče njegova žena – da je naša kći u golemoj opasnosti a da ti ništa ne poduzimaš. – Zastala je, a onda dodala: – Odmah da si pozvao šefa Dixona.
– Ne! – prodere se njen muž iz sveg glasa. – Kad ćeš već jednom shvatiti!
– Shvaćam ja vrlo dobro – reče Joni s nevjerojatnim mirom. – Nije ti dosta što si dekan Medicinskog fakulteta, sad bi malo izigravao i šefa policije iako za to uopće nisi kvalificiran. Kako bi se osjećao da ti aktivni časnik umaršira u operacijsku dvoranu, da se nagne nad tvojim pacijentom i da zatraži skalpel?
T. Hamilton McKenzie hladno pogleda suprugu, te zaključi da je njezina nerazumna reakcija posljedica prevelike napetosti.

Dvojica muškaraca koji su na drugom kraju grada pomno pratili ovaj razgovor razmijenili su poglede. Potom čovjek sa slušalicama na glavi reče:
– Drago mi je što ćemo imati posla s njim, a ne s njom.

Kad je, sat kasnije, telefon ponovo zazvonio, T. Hamilton McKenzie i njegova žena skočili su kao opareni.
McKenzie pričeka nekoliko trenutaka pokušavajući se pribrati. Tad podigne slušalicu.
– McKenzie – reče.
– Slušajte me pažljivo – reče tihi glas – i nemojte me prekidati. Samo odgovarajte na pitanja. Jasno?
– Jasno – reče McKenzie.
– Dobro ste učinili što niste pozvali policiju kako je predlagala vaša žena – nastavio je tihi glas. – Razumniji ste od nje.
– Hoću da govorim s kćeri – prekine ga McKenzie.
– Gledali ste previše trilera, doktore McKenzie. U stvarnom životu nema junaka ili, bolje rečeno, junakinja. Utuvite si to u glavu. Jesam li bio jasan?
– Jeste – reče McKenzie.
– Trošite mi vrijeme – doda tihi glas. Potom se veza prekine.
Prošlo je više od jednog sata tijekom kojeg je Joni opet pokušala nagovoriti muža da zove policiju. Onda je telefon opet zazvonio. Ovaj put T. Hamilton McKenzie odmah podigne slušalicu.
– Halo? Halo?
– Samo mirno, doktore McKenzie – reče tihi glas. – A sad, slušajte. Sutra ujutro u 8:30 napustit ćete kuću i, kao obično, odvesti se u bolnicu. Usput ćete svratiti do motela Olentangy, otići u kavanu i sjesti za bilo koji slobodan stol u dnu prostorije. Vodite računa da to bude isključivo stol za dvoje. Kad se uvjerimo da vas nitko ne prati, prići će vam jedan od mojih kolega i dati vam daljnje upute. Jasno?
– Da.
– Jedan pogrešan korak, doktore, i više nikada nećete vidjeti svoju kćer. Pokušajte zapamtiti, vi ste taj koji radi na produžavanju ljudskih života. Mi radimo na njihovu okončavanju.
I veza se prekine.

5.


Hannah je znala da će uspjeti. Uostalom, ako ih ne bude mogla prevariti u Londonu, kako će ih prevariti u Bagdadu?
Dan prije toga nekoliko je sati podrobno proučavala okolicu, te je odlučila svoj pokus izvesti odmah sutradan, u utorak ujutro. Također je odlučila da o svojim nakanama ne govori nikome, u strahu da netko iz Mossada ne postane sumnjičav ako bude postavljala suvišna pitanja.
Pogledala se u zrcalo u predvorju. Na sebi je imala čistu bijelu majicu i široki džemper, iznošene traperice, tenisice i kratke čarape do iznad gležnja. Kosa joj je bila malo raščupana, upravo onoliko koliko je trebalo.
Potrpala je stvari u ulubljeni mali kovčeg – jedinu obiteljsku uspomenu koju su joj dopustili da zadrži – i u nekoliko minuta poslije deset otišla iz kuće. Gospođa Rubin već je bila otišla u “veliku kupovinu”, kako je nazivala svoju nabavku namirnica za naredna dva tjedna.
Hannah je polako koračala niz cestu, svjesna činjenice da će je, ako je uhvate, poslati prvim letom natrag. Spustila se niza stube koje vode na postaju podzemne željeznice, pokazala kontroloru mjesečnu kartu, dizalom se spustila na osvijetljenu platformu i ušla u vlak koji je upravo naišao.
Kod Leicester Squarea promijenila je vlak za Piccadilly, a kad je stigla do South Kensingtona, Hannah se našla među prvima na pokretnim stepenicama koje su vodile na ulicu. Na stubama je stajala u stavu “mirno”, premda bi s obzirom na svoj temperament rado bila potrčala uz njih, ali znala je da trčanje privlači pozornost. Dok se vozila, promatrala je reklamne plakate na zidu, kako joj nitko ne bi vidio lice. Pored nje prolazili su novi Rover 200, Johnnie Walker, oglas za borbu protiv AIDS-a, i Andrew Lloyd Webber sa svojim Boulevardom sumraka u kazalištu Adelphi.
Kad se našla na svjetlosti dana, Hannah se hitro osvrne nalijevo i nadesno, prijeđe ulicu Harrington, te se uputi prema hotelu Norfolk, to jest prema neupadljivoj zgradi srednje veličine koju je dan ranije pomno bila odabrala. Kako je tom prigodom u zgradu i ušla, mogla je odmah poći prema ženskom toaletu a da pritom nikoga ništa ne pita.
Gurnula je vrata i, provirivši kroz njih kako bi se uvjerila da unutra nema nikoga, ušla je i krenula prema zadnjoj kabini. Zatvorivši za sobom vrata, zaključala ih je i otvorila kovčežić. Onda je započela brižljivo mijenjati svoj izgled.
Dok se presvlačila, u toalet su ušla i iz njega izišla dva para nogu. Za to vrijeme Hannah je u čučećem položaju stajala na toaletnoj školjci. Tek kad bi se uvjerila da je ponovno sama, nastavljala bi tamo gdje je stala.
Trebalo joj je gotovo dvadeset minuta da završi vježbu. Kad je izišla iz kabine, pogledala se u zrcalo i popravila još neke sitnice.
Onda se pomolila, ali ne njihovom Bogu. Napuštajući toalet, Hannah se stubištem polako popela do predvorja. Pružila je vrataru kovčežić i rekla mu da će ga preuzeti za nekoliko sati. Na pult recepcije položila je kovanicu od jedne funte, a zauzvrat je dobila malu crvenu potvrdu.
Pridruživši se jednoj skupini turista, prošla je kroz okretna vrata i ubrzo se ponovno našla na ulici.
Znala je točno kuda ide i koliko će joj vremena trebati da stigne do ulaznih vrata, jer sve je isprobala dan ranije. Jedino je molila Boga da joj je instruktor iz Mossada doista prenio točan raspored prostorija. Jer, dotada u ovu zgradu još nije bio ušao nijedan agent.
Hannah je nogostupom polako koračala prema Brompton Roadu.
Znala je da više nema oklijevanja kad jednom stigne do ulaznih vrata. Do njih joj je ostalo još dvadesetak metara i zamalo odluči da samo prođe pored zgrade i od svega digne ruke. Ali, kad je stigla do vanjskog stubišta, jednostavno se uz njega popela i hrabro pokucala na vrata. Nekoliko trenutaka kasnije vrata je otvorio krupan muškarac za glavu viši od nje. Hannah uđe, a na njezino olakšanje čuvar zakorači u stranu, pogleda lijevo-desno niz ulicu, te uz tresak zalupi vrata.
lšla je kroz hodnik prema slabo osvijetljenom drvenom stubištu i nije se osvrtala. Stigla je do kraja izblijedjela saga i počela se polako penjati. Rekli su joj da na prvom katu potraži druga vrata lijevo. Kad je došla do odmorišta, osvrnula se nalijevo i ugledala smeđa oguljena vrata s mesinganom bravom koja je izgledala kao da mjesecima nije bila čišćena. Polako je okrenula ručku, otvorila vrata i ušla. Čavrljanje naglo prestane. Svi se u sobi okrenu prema njoj.
Kako je itko od prisutnih mogao znati da Hannah tu nikada ranije nije bila, kad su joj se vidjele samo oči?
Onda je netko ponovno započeo razgovor, a Hannah im se tiho pridružila i sjela u krug. Pozorno je slušala i ustanovila da čak i kad ih troje ili četvero govore uglas, ona razumije gotovo svaku riječ. Ali, teži dio ispita nastupio je kad je odlučila da se priključi razgovoru. Rekla je da se zove Sheka i da joj je muž upravo stigao u London, gdje mu je bilo dopušteno da dovede samo jednu ženu. Kimnuli su u znak razumijevanja i izrazili negodovanje u vezi s britanskim imigracionim zakonima koji nisu priznavali poligamiju.
Čitav sljedeći sat Hannah je slušala i pričala o njihovim problemima. Englezi su prljavi, dekadentni i svi umiru od AIDS-a. Svi su jedva čekali da se vrate u svoju zemlju i da se ponovno normalno hrane i da piju pravu vodu. I svi su se pitali hoće li ta kiša ikada prestati padati? Bez najave, jedna od žena odjevenih u crno naglo je ustala i svojim prijateljima rekla “zbogom”. U trenutku kad je još jedna žena ustala da bi se pridružila prvoj, Hannah je shvatila da je to prigoda da i sama napusti skup. Bez riječi, slijedila je dvije žene dok su se spuštale niza stube. Krupan muškarac na ulazu otvorio je vrata kako bi sve tri mogle izići. Dvije žene su se smjestile na stražnje sjedalo velikog crnog mercedesa koji je odmah krenuo. Istim putem kojim je i došla, Hannah se uputila prema hotelu Norfolk.

* * *

T. Hamilton McKenzie proveo je gotovo cijelu noć pokušavajući dokučiti što čovjek tiha glasa zapravo želi. Provjerio je svoj bankovni račun. Na njemu je bilo oko 230.000 dolara, što gotovine, što dionica, a kuća je vjerojatno vrijedila dodatnih četvrt milijuna, ne računajući hipoteku. U najboljem slučaju, uspio bi nekako skupiti pola milijuna. Banka mu najvjerojatnije ne bi odobrila kredit.
Zašto su odabrali baš njega? Ovu školu su pohađale mnoge djevojke čiji su očevi vrijedili deset, čak i dvadeset puta više negoli on. Joe Ruggerio, koji je ljude oko sebe vječito podsjećao kako je vlasnik najvećeg lanca prodavaonica alkoholnog pića u Columbusu, bio je bez sumnje težak nekoliko milijuna. McKenzie na trenutak pomisli kako ima posla s amaterima, s bandom koja je jednostavno odabrala pogrešnog čovjeka. Ali, sjetivši se načina na koji su sve ovo izveli, odbacio je tu pomisao. Ne, morao se suočiti s činjenicom da ima posla s profesionalcima koji točno znaju što rade.
Nekoliko minuta poslije šest izvukao se iz kreveta i, zureći kroz prozor, ustanovio da nema sunca. Trudio se da bude što tiši, premda je znao da je njegova žena budna i da vjerojatno cijele noći nije ni oka sklopila. Istuširao se, obrijao te – ne shvaćajući zbog čega – iz komode izvukao posve novu košulju. Odjenuo je odijelo koje je nosio samo za odlazak u crkvu a oko vrata vezao cvjetnu kravatu koju mu je Sally darovala za Božić dvije godine ranije i koju dotada nikada nije imao hrabrosti staviti na se.
Onda se spustio u kuhinju i, prvi put nakon petnaest godina, ženi skuhao kavu. Noseći pladanj, vratio se u spavaću sobu i ugledao Joni kako u sjedećem položaju i u ružičastoj spavaćici trlja umorne oči.
McKenzie sjedne na rub kreveta i oboje bez riječi počnu piti kavu. Tijekom zajedničkog života već su izgovorili sve što su jedno drugom imali reći. McKenzie ponovno uzme pladanj i vrati se u kuhinju. Zamišljen, bez žurbe je počeo prati sude.
Tad začuje kako su ispred ulaza tresnule novine koje je svakog jutra donosio poštar. Iz ruku ispusti krpu i istrči po Dispatch da bi provjerio ima li na naslovnici bilo kakvih vijesti o tome što ga je snašlo, nadajući se da su se novinari ipak dokopali nekih pojedinosti. Naslovi su uglavnom spominjali Clintona i nemire u Iraku. Predsjednik je obećavao na kuvajtsku granicu poslati vojno pojačanje ako se za tim ukaže potreba.
– Trebali su odmah riješiti stvar – sebi u bradu promrmlja McKenzie dok je zatvarao vrata. – Saddam nije osoba koja poštuje pravila igre.
Pokušavao je pročitati članak do kraja, ali misli bi mu svaki čas odlutale. No, uspio je iz uvodnika zaključiti da Dispatch smatra kako se Clinton suočava sa svojom prvom velikom predsjedničkom krizom. Ali, Predsjednik nema pojma što je prava kriza, pomisli McKenzie. Njegova kći u Bijeloj kući mirno spava.
Gotovo je poskočio od sreće kad je sat u predvorju otkucao osam. Joni se pojavila na dnu stubišta posve odjevena. Popravila mu je ovratnik i laganim pokretom ruke stresla mu perut s ramena kao da odlazi na uobičajeni posao na sveučilištu. Za njegovu kravatu nije rekla ni riječi.
– Poslije posla dođi ravno kući – dodala je kao i obično.
– Razumije se – odgovorio je McKenzie. Poljubio je ženu u obraz i otišao.
Čim su se garažna vrata podigla, McKenzie je opazio upaljene farove na svom automobilu te je glasno opsovao. Pomislio je da ih je prethodne večeri zaboravio ugasiti jer je bio vrlo ljut na svoju kćer. Ali, tog jutra bio je ljut na sebe, te još jednom glasno opsuje.
Sjeo je za upravljač, gurnuo ključ u bravu i pomolio se. Ugasio je prednja svjetla i nakon kraće stanke okrenuo ključ. U početku brzo, potom polako, pritiskao je papučicu gasa ne bi li pokrenuo motor.
– Zašto baš danas! – vikne McKenzie udarajući dlanovima po upravljaču. Još nekoliko puta pokušao je upaliti motor, a onda je iskočio iz automobila i otrčao do kuće. Nije maknuo prst sa zvona sve dok Joni nije otvorila vrata.
– Ispraznio mi se akumulator. Daj mi svoja kola, brzo, brzo!
– Moja su kola u servisu. Tjednima mi govoriš kako ih treba servisirati, i eto, sad se servisiraju. T. Hamilton McKenziju nije padalo na pamet da se upusti u raspravu s Joni. Okrenuo se i otrčao na cestu izbezumljeno okrećući glavu lijevo-desno ne bi li ugledao žuta kola s brojem 444 4444 na krovu. Ali, bilo je rano, i izgledi da baš tuda naleti kakav taksi gotovo nikakvi. Vidio je samo autobus kako mu se približava. Znao je da se postaja nalazi stotinjak metara niz cestu, pa počne trčati u smjeru u kojem se kretao autobus. Premda mu je do postaje nedostajalo tridesetak metara, autobus je stao i čekao.
McKenzie utrči u vozilo dahćući.
– Hvala – reče. – Idete li možda do Olentangy River Roada?
– Stajemo vrlo blizu.
– Dobro. Onda krenimo – reče T. Hamilton McKenzie.
Pogleda na sat. Bilo je 8:17. Uz malo sreće, na sastanak bi mogao stići na vrijeme. Onda podigne glavu i pogledom potraži slobodno mjesto.
– Karta stoji jedan dolar, gospodine – vikne za njim vozač.
T. Hamilton McKenzie počne prevrtati po džepovima nedjeljnog odijela.
– Oh, Bože – uzvikne. – Zaboravio sam...
– Slušaj, stari, kod mene ti štosovi ne pale – reče vozač. – Nema para, nema muzike!
McKenzie se sasvim približi vozaču. – Ne shvaćate, žurim na veoma važan sastanak. U pitanju je život ili smrt.
– I moj je posao pitanje života ili smrti. Ja se samo držim propisa. Ako ne možeš platiti, siđi. Tako piše u pravilniku.
– Ali... – zagrcne se McKenzie.
– Dat ću ti dolar za taj sat – reče mladić koji je sjedio u drugom redu i očito uživao u raspravi.
T. Hamilton McKenzie pogleda u zlatni rolex koji je dobio za dvadeset pet godina rada u bolnici Državnog sveučilišta Ohio. U jednom potezu smakne ga s ruke i pruži mladiću. Potom vozaču dade dolar.
– Nisi baš napravio neki posao, stari – reče vozač vrteći glavom. – Mogao si se sedam dana voziti limuzinom za cijenu tog rolexa.
– Hajde, kreni već jednom! – prodere se McKenzie.
– Ne zadržavam ja autobus, stari, nego ti – odgovori vozač i polako krene s postaje.
T. Hamilton McKenzie smjesti se na jedno od prednjih sjedala žaleći što osobno ne upravlja vozilom. Pogleda na sat. Sata nije bilo. Okrene se i upita mladića iza sebe:
– Koliko je sati?
Mladić važno pogleda u svoju tek stečenu dragocjenost. – Osam sati, dvadeset šest minuta i dvadeset sekunda. McKenzie je zurio kroz prozor i u sebi molio vozača da vozi što brže. A vozač je, kako bi jedne putnike pustio da iziđu a druge da uđu, sedam puta zaustavio i opet pokrenuo vozilo prije nego što su stigli do ulice Independence, kad se već i on prepao da će čovjeka bez sata “strefiti” infarkt. Dok je T. Hamilton McKenzie iskakao iz autobusa, čuo je kako sat na Gradskoj vijećnici otkucava 8:45.
– Gospode, samo da ne odu – reče trčeći prema motelu Olentangy i moleći Boga da ne sretne nekog poznatog. Prestao je trčati tek kad je stigao do puteljka koji je vodio do recepcije. Pokušao se nekako pribrati, svjestan činjenice da je ostao bez daha i da je bio u goloj vodi.
Gurnuo je vrata koja su vodila u kavanu i pogledom preletio po dvorani nemajući pojma ni koga ni što traži. Imao je dojam da svi prisutni pilje u njega.
U kavani je bilo šezdesetak stolova, što onih za dvoje, što za četvero, i prema njegovoj procjeni, oko polovice ih je bilo zauzeto. Za stolovima u dva kuta dvorane već je bilo gostiju, te se McKenzie uputi onom od preostala dva za kojim bi imao bolji pregled lokala.
Sjeo je i čekao i molio Boga da od njega nisu digli ruke.
Tek kad je stigla do pješačkog prijelaza na uglu Thurloe Placea, Hannah se učini da je netko slijedi. Kad je prešla ulicu i našla se na South Kensingtonu, u to je već bila posve sigurna.

* * *

Visoki mladić, očito neiskusan kao uhoda, nevješto je utrčavao u veže da bi ubrzo potom iz njih istrčavao. Vjerojatno je mislio da Hannah ne pripada onima kojima bi takvo ponašanje moglo postati sumnjivo. A Hannah je mogla hodati još četiristotinjak metara prije nego što se morala odlučiti na sljedeći korak. Kad je ugledala hotel Norfolk, znala je točno što joj je činiti. Ako uspije ući u zgradu prije njega, trebat će joj tridesetak, najviše četrdeset pet sekunda, pod uvjetom da vratari imaju pune ruke posla. Zastala je pred izlogom parfimerije i pogledala u obilje kozmetičkih proizvoda poslaganih po policama. Onda je pogledala u stranu, na policu sa šminkom, i u staklu vidjela odraz njegove figure. Stajao je pored kioska, na ulazu u South Kensingtonsku postaju podzemne željeznice. Dok je kupovao Daily Mail i čekao na povrat novca – čist amaterizam, pomisli Hannah njoj se pružila prilika da prijeđe na drugu stranu ulice. Kad je on prolazio pored parfimerije, ona je već bila ispred hotela. Hannah nije potrčala uza stube, jer bi mu tako samo dala na znanje da je svjesna njegove nazočnosti, ali je zato gurnula okretna vrata do te mjere snažno da je starica koja je u tom trenutku kroz njih prolazila poletjela niza sube i tresnula na pločnik.
Dvojica vratara čavrljali su kad je Hannah prošišala kroz predvorje. U ruci je već držala crvenu potvrdu i kovanicu od funte.
Prišla je pultu i uz tresak na njega položila novac, što je odmah privuklo pozornost starijeg službenika na recepciji. Kad je ugledao funtu, brzo je uzeo potvrdu, izvadio Hannahin kovčežić iz pretinca i predao joj ga upravo u trenutku kad je njezina uhoda prolazio kroz okretna vrata. Hannah krene prema stubištu na dnu hodnika držeći prtljagu čvrsto pripijenu uz trbuh, kako muškarac koji ju je slijedio ne bi opazio da nešto nosi. Tek kad je zakoračila na drugu stepenicu i kad se uvjerila da nema nikoga u blizini, iz sve snage potrčala je niza stube, pa kroz hodnik, do relativne sigurnosti ženskog toaleta.
Ovaj put nije bila sama. Za umivaonikom je stajala sredovječna žena i popravljala šminku. Nije ni pogledala Hannah dok je ulazila u kabinu. Hannah se popela na školjku i u čučećem položaju pričekala da žena izade iz toaleta. Kad je nakon dvije-tri minute čula da su se vrata za ženom zatvorila, spustila je stopala na hladan mramorni pod, otvorila svoj ulubljen i izguljen kovčežić i što je brže mogla ponovno odjenula majicu, široki pulover i traperice.
Upravo je bila obula tenisice, kad su se vrata ponovno otvorila i ona ugleda par nogu u najlonkama kako su zakoračile u kabinu do njene. Zakopčavajući traperice, Hannah izleti iz kabine i ovlaš se pogleda u zrcalo. Malo razbaruši kosu, te se osvrne po prostoriji. U jednom kutu ugleda košaru za upotrijebljene ubruse. Prišla je košari, podigla plastični poklopac, povadila sve prljave ubruse i ubacila kovčeg. Onda je vratila ubruse u košaru, pobacavši ih preko kovčega, i spustila poklopac. Pokušala je ne razmišljati o tome kako je kovčežić vukla sa sobom od Lenjingrada, preko Tel Aviva, do Londona – preko pola kugle zemaljske. Opsovala je na materinskom jeziku, a onda se ponovno pogledala u zrcalo. Potom je izišla iz toaleta, trudeći se da izgleda staloženo, čak i nehajno.
Čim je zakoračila u hodnik, Hannah je ugledala mladića kako s druge strane hodnika u naslonjaču čita Daily Mail. Ako bude imala sreće, neće je ni pogledati. Kad je prišla stubištu, on podigne glavu. Prilično zgodan, pomisli, i uzvrati mu pogled koji je potrajao možda malo duže nego što je trebalo. Onda se okrene i pođe uza stube. Dobro je, uspjela je.
– Oprostite, gospođice – reče glas iza njenih leđa.. Samo bez panike; nema trčanja; ponašaj se prirodno. Okrenula se i nasmiješila mu se. Uzvratio joj je osmijehom, gotovo udvarajući joj se, a onda ga oblije rumenilo. – Niste li možda u toaletu vidjeli jednu Arapkinju?
– Jesam – odgovori Hannah. – Zašto pitate? – Kad god je to moguće, neprijatelja treba staviti u defanzivu. Bilo je to jedno od osnovnih pravila.
– Ah, nije bitno. Oprostite što sam vas zadržao – reče muškarac i nestane iza ugla.
Hannah se popne uza stube, prođe kroz predvorje i uputi se prema okretnim vratima.
Šteta, pomisli kad se našla na pločniku. Tip je prilično seksi. Pitala se koliko li će još vremena sjediti tamo dolje, pred vratima toaleta, tko je zapravo on i za koga radi.
Hannah krene kući istim putem kojim je i došla žaleći što ne može svratiti do Dina na porciju špageta s nogu, a potom na najnoviji film Franka Marshalla koji se prikazivao u Cannonu. Još je bilo dana kad je čeznula za životom kakvim žive obične mlade žene u Londonu. Onda bi se sjetila majke, brata i sestre i rekla sebi kako sve te sitne radosti moraju pričekati bolja vremena. Prvi dio vožnje podzemnom provela je sama u vagonu. Razmišljala je o tome kako bi, ako je pošalju u Bagdad, pod uvjetom da je nitko ne poželi uvući u krevet, sad već sigurno prošla kao Iračanka.
Kad se vlak zaustavio kod Green Parka, u vagon su ušla dvojica mladića. Hannah se na njih nije ni osvrnula. Ali, kad su se vrata zatvorila, shvatila je da su njih troje jedini putnici u vagonu.
Nakon nekoliko trenutaka jedan od dvojice mladića joj priđe, nagne se nad nju i iskesi joj se u lice. Bio je odjeven u crnu kožnu jaknu i u traperice do te mjere tijesne da je u njima izgledao kao baletan. Kratka crna kosa, učvršćena gelom, bila mu je nakostriješena kao da je upravo bio podvrgnut elektrošok terapiji. Hannah se učini da ima oko dvadeset godina. Pogledala mu je u noge i opazila da nosi teške vojničke čizme. Premda je bio pomalo gojazan, po njegovim pokretima zaključila je da je u dobroj formi. Njegov prijatelj stajao je nekoliko koraka dalje, oslonjen na šipku pored vrata.
– Pa, što veliš na prijedlog mog ortaka da to obavimo na brzaka? – upita vadeći nož iz džepa.
– Goni se – uzvrati Hannah ravnodušno.
– O, gospođica je iz viših slojeva – reče momak i ponovno se iskesi. – Možda bi više po volji bio grupnjak, a?
– Kako bi bilo da ti razbijem nos, a? – udari mu Hannah kontru.
– Čuješ ti, ne pravi se pametna – reče momak upravo kad je vlak ulazio na postaju kod Piccadilly Circusa. Prijatelj mu je još stajao kod vrata, tako da bi svatko tko bi pokušao ući u posljednji vagon brzo odustao od svoje nakane.
Nikada na sebe ne privlači pozornost, nikada ne pravi scene: nepisano pravilo ako radiš za bilo koji ogranak Tajne službe, pogotovo ako si na dužnosti u stranoj zemlji. Odstupanja dopuštena jedino u ekstremnim slučajevima.
– Moj ortak veli da mu se sviđaš. Što na to kažeš, a? Hannah mu se nasmiješi dok je razmišljala kojim će putem krenuti kad na sljedećoj postaji iziđe iz kola.
– I kod mene bi mogla proći – nastavio je. – Premda više volim one tamnopute ptičice. Njihove velike guze. To me uzbuđuje.
– Onda će ti se dopasti i tvoj ortak – reče Hannah i istog trenutka zažali što je progovorila. Nikad ne provociraj. Nož škljocne i metalna oštrica bljesne u osvijetljenim kolima.
– E, sad, ovo možemo obaviti na dva načina, mala. Tiho ili bučno. Biraj. Ako ne budeš surađivala, morat ću malo ovim prošarati pa tom tvom lijepom licu. – Momak pored vrata glasno se nasmije. Hannah ustane i stane naspram svog tlačitelja. Zastala je, a onda polako otkopčala gornje dugme svojih traperica.
– Uzmi je, Marv. Tvoja je – reče mladić okrećući se prema prijatelju.
Sve se zbilo tolikom brzinom da nije ni vidio kad je Hannahina noga, u luku od 180 stupnjeva, poletjela prema njemu. Nož mu odleti iz ruke i sklizne na drugi kraj vagona. Za vratom osjeti jak udarac, a potom se kao vreća krumpira stropošta na pod. Hannah ga prekorači i krene prema Marvinu.
– Ne, gospođice, nemojte mene. Owen je taj koji uvijek pravi gužvu. Ja vam ništa ne bih učinio, vjerujte.
– Svuci traperice, Marvine.
– Što?
Prstima lijeve ruke protegnula je prste desne ruke.
– Evo, evo, kako vi kažete – reče Marvin žurno otkopčavajući rasporak. Spusti hlače i ostane raskrečen u prljavim tamnoplavim gaćama. Na butini je imao tetovažu na kojoj je pisalo “mama”.
– Nadam se da te mama ne mora često gledati u gaćama, Marvine – reče Hannah i podigne traperice.
– Sad skini gaće.
– Što?
– Čuo si što sam rekla, Marvine. – Marvin polako skine gaće. – Prilično razočaravajuće – reče Hannah dok je vlak ulazio u postaju Leicester Square.
Dok su se vrata za njom zatvarala, učini joj se da je čula nešto kao “Kučko!”
Na platformi nikako da ugleda košaru za otpatke u koju bi bacila Marvinovu prljavu odjeću. Nakon nedavnih eksplozija bombi koje je po hodnicima podzemne željeznice bila podmetnula IRA, sve su košare bile uklonjene. Traperice i gaće morala je stoga nositi do Chalk Farme, gdje ih se konačno oslobodila na uglu Adelaide Roada. Onda je polako pošla kući.
Čim je otvorila vrata, iz kuhinje je čula vedar glas gospođe Rubin.
– Dušo, ručak je na stolu. – Kad se gospođa Rubin pojavila, odmah je dodala: – Kako sam divno provela jutro! Nećeš vjerovati što mi se dogodilo u Sainsburyju.

* * *

– Izvolite? – upita konobarica u crvenoj suknji i crnoj keceljici, s blokom u ruci.
– Crnu kavu, molim – reče T. Hamilton McKenzie. – Stiže, stiže – odgovori ona veselo.
Htio je provjeriti koliko je sati, što ga ponovno podsjeti da mu se sat nalazi na ruci mladića koji je bio već kilometrima daleko. McKenzie stoga pogleda na sat iznad blagajne. Osam i pedeset šest. Počeo je promatrati ljude koji su ulazili u kavanu.
Prvo je ušetao visok i elegantno odjeven muškarac. McKenzie se ponadao da će pogledati u njegovu smjeru. Ali, muškarac je otišao do šanka i sjeo na barsku stolicu okenuvši leđa prema dvorani.
Konobarica se vratila i nervoznom liječniku donijela šalicu vrele kave.
Potom je ušla mlada žena držeći u ruci jednu od onih torbi s ručkama od upletenog konopa. Ubrzo za njom ušao je još jedan lijepo odjeven muškarac koji je preletio pogledom po prostoriji. T. Hamiltom McKenzie ponovno se ponada, ali baš tada muškarac opazi nekog poznatog kome uputi široki osmijeh. I on krene prema šanku i sjedne do muškarca koji je stigao neposredno prije njega. Djevojka s torbom spusti se na slobodnu stolicu za njegovim stolom.
– To mjesto je zauzeto – reče T. Hamiltom McKenzie nervozno podigavši glas.
– Znam, doktore McKenzie – odgovori djevojka. – To mjesto je za mene.
T. Hamiltom McKenzie naglo se preznoji.
– Jeste li za kavu? – upita konobarica koja istog trena iskrsne pored mlade žene.
– Da, molim – odgovori ona ne podigavši glavu.
McKenzie pomno osmotri ženu za svojim stolom.
Mogla je imati oko trideset godina – bila je još u dobi kad joj njegove profesionalne usluge nisu bile potrebne. Po naglasku je zaključio da je vjerojatno Njujorčanka, premda bi se, s obzirom na njezinu crnu kosu, smeđe oči i tamniju put, moglo pretpostaviti da joj obitelj potječe iz južne Europe. Bila je sitne, gotovo krhke građe, odjevena u haljinu jesenjih boja tipa Laura Ashley, kakva se mogla kupiti u bilo kojoj boljoj trgovini diljem zemlje i koja se ni po čemu nije isticala. Kavu, koju joj je konobarica donijela, nije ni taknula.
McKenzie odluči krenuti u napad. – Najprije mi recite kako je Sally.
– Dobro je, posve dobro – odgovori žena smireno.
Sagnula se i, ne skinuvši rukavicu, iz torbe na podu izvukla presavijen list papira te mu ga pružila preko stola.
Otvorio je pisamce:

Dragi tata, prema meni se ophode dobro. Molim te pristani na sve što od tebe traže.
Voli te Sal

Bio je to, bez sumnje, njezin rukopis. Ali, ona se nikada ne bi potpisala sa “Sal”. Šifrirana poruka samo ga je još više uznemirila.
Žena se nagne preko stola i istrge mu pisamce iz ruku. – Zlikovci! Nećete se tek tako izvući – reče McKenzie pogledavši ženu.
– Smirite se, doktore McKenzie. Prijetnjama nas ne možete zastrašiti. Mi nismo diletanti i ovo nam nije prva operacija ove vrste. Prema tome, ako želite opet vidjeti svoju kćer...
– Što od mene tražite?
Konobarica se vratila s loncem vrele kave u ruci, ali kad je vidjela da ni jedno od gostiju nije taknulo šalicu ispred sebe, rekla je:
– Ohladit će vam se kava – i otišla.
– Ja nemam više od 200.000 dolara. Mora da je u pitanju greška.
– Nama ne treba vaš novac, doktore McKenzie.
– Što vam, onda, treba? Učinit ću sve što kažete, samo da mi se kći vrati živa i zdrava.
– Tvrtka koju predstavljam specijalizirana je za pružanje raznovrsnih usluga, a jednom našem klijentu potrebna je vaša pomoć.
– Ali, mogli ste me jednostavno nazvati i zakazati sastanak, kao što svi čine – rekao je, ne baš siguran da shvaća o čemu je riječ.
– Pa, vidite, s obzirom na uslugu koju od vas tražimo, nismo vas baš tako jednostavno mogli nazvati. Pored toga, nemamo mnogo vremena i pomislili smo da bi nam Sally mogla pomoći da to obavimo preko reda.
– Ne shvaćam.
– Zbog toga smo se i našli – reče žena.
Dvadeset minuta kasnije, kad se kava u objema šalicama posve ohladila, T. Hamiltonu McKenziju bilo je potpuno jasno što se od njega očekuje. Nekoliko trenutaka je šutio, a potom rekao:
– Nisam siguran da mogu– prihvatiti. Prvo, to se kosi s profesionalnom etikom. Drugo, jeste li uopće svjesni do koje je mjere teško...
Žena se ponovno sagne prema torbi. Ovaj put iz nje izvuče malu zlatnu naušnicu i baci je na stol.
– Možda će vam ovo olakšati posao. – T. Hamiltom McKenzie uzme naušnicu svoje kćeri. – Sutra ćete dobiti i drugu – nastavi žena. – U petak ćete dobiti jedno uho, a u subotu drugo. Ako se i nakon toga budete brinuli o svojoj etici, doktore McKenzie, za tjedan dana od vaše kćeri neće ostati ni trag.
– Ne biste, valjda...
– Ako ne vjerujete, pitajte Johna Paula Gettyja III.
T. Hamilton Mckenzie ustane i osloni se objema rukama o stol.
– Ako vas baš zanima, možemo je srediti i za manje od tjedan dana – dodala je.
McKenzie ponovno sjedne.
– Tako. To je već bolje – reče žena. – Čini se da se konačno razumijemo.
– Koji je sljedeći korak?
– Stupit ćemo u vezu s vama opet tijekom dana. Zato vodite računa da budete kod kuće. Dotle ćete se valjda sporazumjeti s vašom profesionalnom etikom.
McKenzie se ponovno htio usprotiviti, ali u tom trenutku žena ustane, iz torbe izvadi novčanicu od pet dolara i položi je na stol.
– Ne možemo dopustiti da nam kirurg broj jedan pere suđe kako bi platio račun, zar ne? – Onda se okrenula i pošla prema vratima. Tek tada McKenzieju sine da su znali čak i to da je kod kuće zaboravio novčanik.
T. Hamilton McKenzie počne razmišljati o ženinom prijedlogu, svjestan da nema mnogo izbora.
Ali jedno mu je bilo posve jasno. Ako udovolji njihovim zahtjevima, predsjednika Clintona zadesit će još veća muka.

6.


Muškarac koji je mirno sjedio za šankom dovršavao je piće. Zapravo, svoje je pivo već odavno bio iskapio, ali bi svako toliko čašu prinosio ustima ne bi li iz nje izvukao koju dodatnu kapljicu. Irac se nadao da će mu se pipničar smilovati pa doliti još malo pića, ali očito je bio naletio na pogrešnog pipničara.
– Smeće jedno – reče sebi u bradu. Mladi ljudi uopće nemaju srca.
Pipničar, dakako, nije znao kako se njegov stalni gost zove. Kad smo već kod toga, malo je ljudi znalo njegovo pravo ime. Ali, ono je bilo poznato FBI-u i, razumljivo, policiji San Francisca.
U dosjeu Williama Seana O’Reillyja pisalo je da ima pedeset dvije godine. Svaki slučajni prolaznik dao bi mu najmanje šezdeset pet, i to ne zbog iznošene odjeće, nego zbog dubokih bora na čelu, zbog podbuhlih podočnjaka i zbog viška centimetara oko pojasa. Sve to O’Reilly je pripisivao trima alimentacijama, četirima zatvorskim kaznama i prevelikom broju odigranih amaterskih boks-mečeva. Nikada krivicu nije svaljivao na pivo.
Nevolje su počele još na fakultetu, kad je O’Reilly sasvim slučajno otkrio da je u stanju krivotvoriti potpise svojih kolega koji su podizali novac iz sveučilišne banke. Kad je završio prvu godinu studija na koledžu Trinity u Dublinu, toliko se bio izvještio u krivotvorenju potpisa sveučilišnog blagajnika i rektora, da su oni sami povjerovali kako su mu dodijelili stipendiju.
Vještinu krivotvorenja otkrio mu je Liam Krivotvoritelj, još dok je boravio u popravnom domu u St. Patricku. Kad su mu, otvorili vrata i pustili ga na slobodu, mladi naučnik nije imao više što naučiti od svog učitelja. Pošto je saznao da ga je majka zauvijek protjerala iz obiteljskog doma, Bill je krivotvorio potpis američkog konzula u Dublinu i krenuo u vrli novi svijet.
Kad mu je bilo trideset, napravio je svoju prvu graviru za tiskanje novčanica od po jednog dolara. Posao je bio do te mjere dobro obavljen, da je nakon suđenja FBI morao priznati kako se krivotvorina nikada ne bi otkrila da nije bilo doušnika. O’Reilly je osuđen na šest godina robije, a crna kronika dnevnih novina San Francisca nazvala ga je “Gospodin Dollar Bill”.1
Po izlasku iz zatvora, Dollar Bill prebacio se na novčanice od deset i dvadeset dolara, a nešto kasnije i na one od pedeset. Razmjerno tome, rasle su i njegove zatvorske kazne. U međuvremenu se uspio tri puta oženiti i tri puta razvesti, što njegovu majku također nije obradovalo.
Njegova treća žena učinila je sve što je mogla kako bi ga usmjerila na pravi put, pa je Bill, popravljajući se, krivotvorio dokumente samo kad ne bi mogao naći nikakav drugi posao. Nisu to bili veliki prekršaji, uvjeravao je suca, samo nekoliko putovnica, tu i tamo po koja vozačka dozvola ili zdravstvena kartica. Sudac je imao posve drukčije mišljenje, pa mu je odredio dodatnih pet godina zatvora. Tada, po izlasku iz zatvora, nitko mu se više nije usudio obratiti za uslugu, te mu je jedino preostalo da na lokalnim sajmovima tetovira nezahtjevne klijente ili da, u trenucima krajnjeg očaja, oslikava pločnike, po čemu je, kad ne bi kišilo, mogao ući u Guinnessovu knjigu rekorda.
Bill podigne praznu čašu i još jednom pogleda u pipničara koji ga promotri krajnje nezainteresirano. Pritom nije zapazio elegantno odjevena mlada čovjeka koji se popeo na stolicu do njega.
– Što biste željeli popiti, gospodine O’Reilly? – upita njemu nepoznat glas.
Bill se oprezno osvrne oko sebe.
– Povukao sam se. Više ne radim – reče plašeći se da ima posla s još jednim od onih policajaca u civilu koji nisu ispunili mjesečnu normu uhićenja.
– Utoliko prije, možda bi vam godilo popiti piće sa starim prijateljem iz prošlih dana – nastavi mladi muškarac s blagim naglaskom tipičnim za američke Crnce.
Bill se dvoumio, ali žeđ je prevladala.
– Pola litre točena piva – reče bojažljivo. Mladić podigne ruku i ovaj put pipničar odmah priđe. – Pa, što zapravo želite? – upita Bill pošto je otpio poduži gutljaj i pošto se uvjerio da ga pipničar ne može čuti. – Vaše majstorstvo.
– Već sam vam rekao, više ne radim.
– Čuo sam. No, to što od vas tražim nije nezakonita radnja.
– Pa, što onda od mene očekujete? Da krivotvorim Mona Lisu ili, možda, Magna Cartu?
– Nešto mnogo jednostavnije – odgovori mladić.
– Naručite mi još jedno pivo – reče Bill piljeći u praznu čašu pred sobom – pa da čujem što mi imate reći. Ali, upamtite, ja više ne radim. Posve sam se povukao.
Kad je pipničar drugi put napunio Billovu čašu, mladić se predstavi kao Angelo Santini i počne Dollar Billu podrobno tumačiti što je imao na umu. Angelu je laknulo kad je shvatio da u četiri poslije podne u blizini nema nikoga tko bi mogao čuti o čemu njih dvojica razgovaraju.
– Ali već ih je na tisuće u optjecaju – zaključi Dollar Bill kad je Angelo završio svoju priču. – U svakoj boljoj trgovini suvenirima može se nabaviti dobra reprodukcija.
– Vjerojatno. Ali ne i savršena kopija – tvrdio je mladić. Dollar Bill spusti piće na šank i zamisli se.
– Tko hoće kopiju?
– Jedan moj klijent, kolekcionar. Strast su mu stari rukopisi – reče Angelo. – Pored toga, spreman je dobro platiti.
Dobro smišljena laž, pomisli Bill. Otpio je još jedan gutljaj piva. – Čak i da pristanem, trebalo bi mi nekoliko tjedana da obavim posao – reče. – A u svakom slučaju, morao bih se preseliti u Washington.
– Već smo vam našli prikladan smještaj u Georgetownu. Pored toga, nabavit ćemo vam sav potreban materijal.
Dollar Bill se ponovno zamisli, onda otpije još malo piva, pa izjavi:
– Odustajem. Previše je to posla. Kako rekoh, trebalo bi mi više tjedana, a što je najgore, morao bih prestati piti. Položio je praznu čašu na šank. Onda je dodao: – Morate me shvatiti, ja sam perfekcionist.
– Upravo radi toga sam i prevalio ovoliki put, s jednog kraja zemlje na drugi, da bih vas našao – reče Angelo tiho.
Dollar Bill zastane i pomno promotri mladića. – Hoću dvadeset pet tisuća odmah i dvadeset pet tisuća po završetku posla. I sve troškove plaćene – reče Irac. Mladić nije mogao vjerovati onome što je čuo. Cavalli mu je rekao da može ići i do sto tisuća ako dobije jamstvo da će posao biti obavljen na vrijeme. Ali, sjetio se da i njegov gazda vjeruje samo onima koji se znaju cjenkati.
– Deset tisuća kad stignemo u Washington, i dvadeset tisuća kad sve bude gotovo.
Dollar Bill stane vrtjeti praznu čašu.
– Trideset tisuća po obavljenom poslu ako ne uspijete opaziti razliku između onoga što sam ja napravio i originala.
– Ali, dokumenti se po nečemu moraju razlikovati, a vi ćete nam reći po čemu – odgovori Angelo. – Dobit ćete svojih trideset tisuća ako tu razliku nitko drugi ne uoči.

* * *

Telefon je zazvonio dok je Scott još bio na dnu stubišta. Premda je razmišljao o predavanju koje je tog jutra održao, potrčao je uza stube preskačući svaku treću, uletio u stan i bacio se na telefon srušivši pritom fotografiju majke na pod.
– Scott Bradley – reče podigavši fotografiju i vrativši je na mjesto.
– Trebam te sutra u Washingtonu. Budi u mom uredu točno u devet.
Scotta bi se uvijek iznova dojmio način na koji je Dexter Hutchins s njim razgovarao, kao i to što se nikada ne bi predstavio i što je smatrao da je Scottov rad za CIA-u značajniji od obveza što ih je imao na Yaleu.
Scottu je trebalo cijelo poslijepodne da uskladi s kolegama izmjene u rasporedu. Nije se mogao poslužiti izgovorom kako se ne osjeća dobro, jer su svi na sveučilištu znali da u proteklih devet godina zbog bolesti nijednom nije izostao s predavanja. Zbog toga se odlučio izvući na “probleme intimne prirode”. Takav izgovor uvijek bi izazvao naklonost starijih kolega, pri čemu im diskrecija nije dopuštala da postavljaju suvišna pitanja.
Dexter Hutchins nijednom riječju nije preko telefona spomenuo pojedinosti u vezi sa Scottovim iznenadnim odlaskom u Washington. Ali, kako su se tog jutra na naslovnicama svih dnevnih listova pojavili snimci u vezi s dolaskom Yitzhaka Rabina u Washington i njegovim prvim susretom s predsjednikom Clintonom, Scott je izvukao odgovarajuće zaključke.
Scott izvuče predmet gurnut između registratora obilježenih s “Porezi” i “Prekršaji” i iz njega izvadi sve materijale koji su se odnosili na novog izraelskog premijera. Po svemu sudeći, njegova se politika nije znatno razlikovala od politike njegova prethodnika. Od Shamira je bio bolje obrazovan, a u pregovorima mekši i popustljiviji. Ipak, Scott je bio uvjeren da bi, u slučaju da se u kakvom noćnom lokalu u sumnjivu dijelu grada obojica zateknu usred oružane kavge, upravo Rabin bio taj koji bi se izvukao bez ijedne ogrebotine. Scott se zavali u naslonjač i počne razmišljati o plavuši po imenu Susan Anderson koja je bila nazočna njegovu posljednjem sastanku s državnim tajnikom. Ako i ovaj put bude tamo, možda će mu se putovanje u Washington isplatiti.

* * *

Sljedećeg se jutra ispred bolnice Državnog sveučilišta Ohio zaustavila crna limuzina sa zamračenim staklima. Vozač je učinio kako mu je bilo naređeno i vozilo parkirao na mjestu rezerviranom za T. Hamiltona McKenzija.
Pored toga, vozač je dobio samo još jednu uputu: da na tom mjestu točno u deset sati pokupi nekakvog pacijenta i da ga poveze u Sveučilišnu bolnicu Cincinnati and Homes.
U deset i deset, dvojica bolničara u bijelim kutama izišla su iz zgrade gurajući ispred sebe invalidska kolica u kojima je sjedio očito visok i lijepo građeni muškarac. Kad su ugledali automobil parkiran na dekanovu mjestu, uputili su se prema njemu. Vozač je iskočio iz automobila i brzo otvorio stražnja vrata. Jadan čovjek, pomisli vozač, sa svim tim zavojima oko glave i s jedva vidljivim prorezom za usta i nos. Pitao se ne radi li se, možda, o opeklinama. Krupan muškarac izvuče se iz kolica i prebaci se na stražnje sjedalo otmjene limuzine, te ispruži noge. Vozač mu reče: “Morat ću vas vezati”, pri čemu on samo kimne glavom.
Vozač sjedne na svoje mjesto, zatvori vrata i spusti prozor kako bi bolničarima i starijem gospodinu otmjena izgleda, koji je stajao nekoliko koraka iza njih, rekao zbogom. Vozač pomisli kako još nikada u životu nije vidio tako ispijeno lice. Limuzina se kretala umjerenom brzinom. Vozaču je rečeno da ni pod kojim okolnostima ne smije voziti brže nego što je dopušteno.
T. Hamilton McKenzie odahnuo je kad su kola krenula. Nadao se da je njegovoj mori konačno došao kraj. Operacija je trajala sedam sati i tek kad je bila potpuno okončana, uspio je, prvi put toga tjedna, uhvatiti nešto mirnoga sna. Posljednje što su mu rekli bilo je da ode kući i da čeka da se Sally vrati.
Kad je žena, koja je ostavila pet dolara na stolu u kavani motela Olentangy, zatražila od njega da to učini, mislio je da je cijela stvar neizvediva.
Ne, kako joj on reče, iz etičkih razloga, nego zbog toga što nije vjerovao da će biti u stanju postići istinsku sličnost. Želio joj je ispričati neke stvari o presađivanju tkiva, o epidermi, o coriumu, i kako postoji mala vjerojatnoća da... Ali, kad je u svojoj ordinaciji ugledao njihova čovjeka, odmah mu je postalo jasno zbog čega su odabrali baš njega. Bio je gotovo idealne visine, možda tek centimetar-dva niži nego što je trebalo, i možda malo premršav. Ali, s ulošcima u cipelama i to se moglo srediti.
Oblik lubanje i crte lica bile su izvanredne i zapanjujuće slične originalu. Na kraju se ispostavilo da je bilo dovoljno napraviti operaciju nosa uz djelomično presađivanje tkiva. Ispalo je dobro, čak veoma dobro. Kirurg je zaključio da je to što je pacijent crvenokos u ovom slučaju irelevantno, jer glavu mu mogu obrijati i kupiti mu vlasulju. Uz nove zube i dobru šminku, samo bi njegovi najbliži bili u stanju uočiti razliku.
McKenzie je angažirao nekoliko liječničkih timova koji su se smjenjivali tijekom operacije. Kad god bi se umorio, zatražio bi da u dvoranu dođe nova stručna ekipa. U bolnici, naredbe T. Hamiltona McKenzieja nikada nisu bile upitne. Kad je, nakon sedam sati, sve bilo gotovo, jedino je on vidio konačni rezultat. Svoj dio dogovora u potpunosti je izvršio.

* * *

Parkirala je svoj ford taurus, u to doba najpopularniji američki automobil, stotinjak metara od kuće, ali ga je prethodno okrenula u smjeru u kojem će kasnije otići.
U kolima je promijenila cipele. Dogodilo se da su je samo jednom zamalo uhvatili, i to kad joj je na cipelama ostalo blato koje je FBI slijedio gotovo do mjesta na kojem je bila prethodnog dana. Prebacila je torbu preko ramena i izišla. Koračajući polako, uputila se prema kući.
Lokacija je bila dobro odabrana. Seoska kuća nalazila se nekoliko kilometara od najbliže zgrade, jedne napuštene štale, i na kraju puta kojim ni najzaljubljeniji ljubavnici ne bi pošli. Po svemu se činilo da je kuća napuštena, ali ona je znala da su oni unutra, da čekaju i da prate svaki njezin pokret. Otvorila je vrata ne pokucavši i istog trenutka ugledala jednoga od njih kako stoji u hodniku.
– Gore – rekao je podigavši ruku.
Nije odgovorila. Prošla je pored njega i krenula uza stube. Otišla je ravno u spavaću sobu. Djevojka je sjedila na rubu kreveta i čitala. Sally podigne glavu i nasmiješi se vitkoj mladoj ženi u zelenoj haljini kroja Laura Ashley, uvjerena da joj donosi novu knjigu.
Žena zavuče ruku u torbu, sramežljivo se nasmiješi, pa izvadi knjižicu u mekom povezu i pruži je djevojci.
– Hvala – reče Sally, uzme knjigu i odmah je počne razgledati.
Dok je Sally zaneseno čitala kratak sadržaj romana otisnut na koricama, žena odveže dugi upleteni konop koji je umjesto ručki bio pričvršćen za njezinu torbu.
Sally otvori knjigu i polako počne čitati.
Sve se odigralo tolikom brzinom, da konop oko vrata nije ni osjetila. Jednim trzajem Sallyna glava poleti unazad i kralježnica joj škljocne. Onda joj glava beživotno padne na prsa.
Krv joj u tankom mlazu poteče iz usta i niz bradu se počne slijevati na korice knjige na kojoj je pisalo Vrijeme ljubavi i vrijeme...

* * *

Vozač limuzine iznenadio se kad ga je kod rampe ispred skretanja za autocestu zaustavio prometni policajac. Bio je siguran da nije prekoračio propisanu brzinu. Onda je u retrovizoru ugledao ambulantna kola i pomislio kako ona imaju prednost i kako moraju proći. Ponovno je pogledao naprijed i vidio da mu policajac daje znak da se parkira sa strane.
Odmah je skrenuo i ugasio motor, pitajući se što se to događa. Kola Hitne pomoći stala su iza njegovih. Policajac je sišao s motocikla, prišao vozačevim vratima i kucnuo o njegov prozor. Vozač pritisne dugme i staklo se spusti.
– Izvolite?
– Imamo hitan slučaj – reče policajac i ne skinuvši kacigu. – Vaš pacijent mora se smjesta vratiti u bolnicu Državnog sveučilišta Ohio. Nastupile su nepredviđene komplikacije. Prebacite ga u ambulantna kola, a ja ću ih pratiti natrag do grada.
Zapanjeni vozač, širom otvorenih očiju samo je kimao u znak odobravanja.
– Moram li se i ja vratiti u bolnicu? – najzad je upitao. – Ne, gospodine. Vi ćete nastaviti put do Cincinnatija i čim stignete otići ćete u svoju tvrtku.
Vozač se okrene i ugleda dvojicu bolničara u bijelim kutama kako stoje pored njegovih kola. Policajac im dade znak i jedan od njih otvori stražnja vrata, a drugi putniku otkopča sigurnosni pojas i pomogne mu da iziđe.
Vozač je u retrovizoru promatrao kako dobro građeni muškarac korača prema ambulantnim kolima, držeći se za bolničare. Tad se na policajčevu motociklu oglasi policijska sirena i vozač ugleda policajca kako usmjerava kola prema nadvožnjaku kojim se trebao vratiti u grad.
Cijela operacija trajala je manje od pet minuta, pri čemu je vozač limuzine ostao pomalo zbunjen. Onda je uradio ono što je poželio učiniti čim je ugledao policajca: telefonirao je svojoj centrali u Cincinnatiju.
– Upravo smo vas htjeli nazvati – reče djevojka na centrali. – Rekli su da im limuzina više nije potrebna. Možete se vratiti.
– Vrijedi. Samo se nadam da će netko platiti račun.
– Platili su još prošlog četvrtka i to gotovinom – odgovori djevojka.
Vozač vrati telefon u ležište i krene za Cincinnati. Ali, nešto mu nije davalo mira. Zašto je policajac stao tik do njegovih vrata, pa on nije mogao izići? Zašto nije skinuo kacigu? Ali, ubrzo odagna sve takve misli. Glavno da je tvrtka dobila svoj novac, sve drugo nije bio njegov problem.
Popeo se na autocestu i nije opazio da su ambulantna kola prošišala pored puta koji je vodio u središte grada i priključila se rijeci automobila koja je hitala u suprotnom smjeru.

Muškarac za upravljačem također je pozvao svoju centralu.
– Sve je proteklo po planu, šefe – odgovori vozač ambulantnih kola na prvo postavljeno mu pitanje.
– Dobro – reče Cavalli. – A vozač?
– Krenuo je za Cincinnati.
– U redu – potvrdi Cavalli. – A pacijent?
– Koliko vidim, i on je okej – reče vozač pogledavši u retrovizor.
– A policijska ophodnja?
– Mario je skrenuo na sporednu cestu da se presvuče. Trebao bi nas sustići za otprilike jedan sat.
– Koliko imaš do sljedeće izmjene?
Vozač pogleda na ploču s instrumentima. – Još stotinjak kilometara. Čim prijeđemo državnu granicu.
– A onda?
– Onda, do Velike Jabuke još četiri izmjene. Svaki put novi vozač i druga kola. Sutra oko ponoći trebali biste imati svog pacijenta. Premda, može se dogoditi da usput moramo stati kako bi gospodin otišao do toaleta.
– Nikakvi toaleti ne dolaze u obzir – reče Cavalli. – Ako mu dođe, skreni s puta i sakrij ga iza stabla.

7.


Novi dom Dollar Billa nalazio se zapravo u podrumu jedne zgrade u Georgetownu, u kojem je ranije bio slikarski atelje. Soba u kojoj je radio bila je dobro i prikladno osvijetljena a temperatura zraka, na njegov zahtjev, uz uvijek istu vlažnost, podešena na stalnih dvadeset stupnjeva Celzijusa. Bill je načinio nekoliko grubih pokusa, ali s radom na konačnoj verziji dokumenta mogao je početi tek kad mu nabave sav potreban materijal.
– Pristajem isključivo na savršenstvo – stalno je podsjećao Angela. Nije želio imati bilo kakvog posla s nečim što bi se poslije moglo proglasiti krivotvorinom. Uostalom, morao je voditi računa o svom ugledu.
Danima su uzaludno tragali za perima određene debljine. Dollar Billu ništa nije odgovaralo, dok mu jednoga dana nisu pokazali fotografiju nekih pera koja su se nalazila u malom muzeju u Virginiji. Kimnuo je u znak odobravanja, i već narednog poslijepodneva imao ih je u ruci. Kustosica muzeja izjavila je novinarima Richmond Times Dispatcha da je jednostavno zbunjena takvom vrstom krađe. Pera nisu bila ni od kakvog povijesnog značenja, niti su imala neku vrijednost. U muzeju su se nalazili mnogi, daleko vredniji eksponati.
– Ovisi kome su potrebna i zbog čega – reče Dollar Bill kad su mu pokazali novinske isječke. S tintom je išlo lakše, čim je Bill našao odgovarajuću nijansu crne. Znao je točno kako će, primjenjujući metodu zagrijavanja i isparavanja, na papiru postići ujednačenu i prikladnu gustoću tinte koja dokumentima daje antikni izgled. Napravio je nekoliko pokusa, a onda u više zdjelica rasporedio onoliko tinte koliko mu je bilo potrebno da bi posao priveo kraju.
Dok su ostali tragali za materijalom koji mu je bio potreban, Dollar Bill čitao je knjige iz Kongresne biblioteke i po nekoliko minuta na dan provodio u Državnom arhivu dok nije otkrio koja je to jedna jedina greška koju može počiniti u cijelom poslu.
Ali, najteže je bilo udovoljiti Billovu zahtjevu za pergamentom, jer je bio izjavio kako dolaze u obzir isključivo uzorci stari barem dvjesto godina. Stoga su uzorci zrakoplovom stizali iz Pariza, Amsterdama, Beča, Montreala i Atene, ali krivotvoritelju nijedan nije valjao. Tek kad je iz Bremena stigla pošiljka obilježena godinom tisuću sedamsto osamdeset prvom, Billovo se lice ozarilo osmijehom kakav mu je mogla izmamiti jedino čaša točena piva.
Doticao je, gladio i po rukama premetao pergament kao što mladi ljubavnik miluje svoju novu ljubav ali, nimalo nalik na ljubavnika, zamotavao je, odmotavao i poravnavao predmet svoje žudnje dok nije postao posve siguran da ga može posvetiti tintom. Onda je pripremio deset listova posve iste veličine, znajući da će u konačnici upotrijebiti samo jedan.
Nekoliko sati Bill je pomno proučavao svih deset listova pergamenta. Dva lista odmah je odbacio, a do kraja dana još četiri. Izabravši jedan od preostala četiri lista, majstor na njemu počne izrađivati prvi, grubi, probni primjerak koji je Angelo, kad ga je vidio, smatrao savršenim.
– Amaterskom oku možda i jest savršen – reče Bill – ali profesionalac bi odmah uočio svih sedamnaest grešaka koje sam na njemu načinio. Uništi to. Tijekom narednog tjedna, Bill je u podrumu u Georgetownu napravio tri prijepisa teksta. Dok je radio, nikome nije bilo dopušteno da uđe u sobu, a kad god bi stao i izišao da se odmori, za sobom bi zaključao vrata. Radio bi dva sata bez prekida, onda bi se dva sata odmarao. Donosili su mu po dva lagana obroka dnevno, a čak i navečer je pio samo vodu. Noću bi, potpuno premoren, spavao i po osam sati bez prekida.
Kad je dovršio tri kopije teksta od po četrdeset šest redaka svaki, Dollar Bill je izjavio kako je s dva primjerka posve zadovoljan. Treći je primjerak potom uništen.
Angelo je o svemu obavijestio Cavallija, koji je izjavio da je zadovoljan Billovim radom, iako ni njemu ni Angelu nije bilo dopušteno da vide konačna dva prijepisa.
– Sad dolazi ono najteže – rekao je Bill Angelu. – Pedeset šest potpisa, a svaki pod različitim kutom, uz različiti pritisak pera, napisan različitom tintom, svaki jedinstven i neponovljiv. Angelo se složi s Billovom tvrdnjom, iako nije bio baš oduševljen njegovim zahtjevom da uzme dan odmora kako bi se još jednom do besvijesti napio prije nego što počne s prepisivanjem imena.


* * *

Profesor Bradley sletio je u Washington u utorak na večer i odsjeo u Ritz Carltonu, što je bio jedini luksuz koji je CIA tolerirala šizofrenom profesoru/agentu. Nakon lagane večere u Jockey Clubu, Scott se, na žalost samo s knjigom pod pazuhom, uputio prema svojoj sobi na petom katu. Svaki čas mijenjajući televizijski program, skačući s jednog lošeg filma na drugi, konačno je zaspao sa Susan Anderson u mislima.
Probudio se narednog jutra u šest i trideset, ustao je i od prve do zadnje stranice pročitao Washington Post obraćajući posebnu pozornost na članke vezane za Rabinov posjet. Odijevao se prateći izvještaj CNN-a o govoru koji je izraelski premijer održao tijekom jučerašnje večere u Bijeloj kući. Rabin je uvjeravao novog predsjednika kako želi nastaviti blisku suradnju s Amerikom koju je već bio uspostavio njegov prethodnik.
Nakon laganog doručka, Scott je izišao iz hotela i ustanovio kako ga ispred ulaza već čeka službeni automobil.
– Dobro jutro, gospodine – bile su jedine riječi koje je vozač izgovorio tijekom cijele vožnje. Ugodna je bila ova jutarnja vožnja izvan grada, ali Scott se kiselo nasmiješio promatrajući gužvu na autocesti prema središtu.
Kad je na zakazani sastanak stigao deset minuta ranije, Tess, tajnica direktorova zamjenika, odmah ga je uvela u ured Dextera Hutchinsa.
Dexter je pozdravio Scotta čvrstim stiskom ruke uljudno se ispričavši.
– Oprosti što smo te tako nenadano pozvali – reče vadeći ostatak ugašene cigare iz usta – ali državni je tajnik želio da budeš nazočan njegovu susretu s izraelskim premijerom. Nakon uobičajenog službenog ručka, uz pečenu janjetinu i čašicu razgovora, otprilike u tri sata započet će radni sastanak.
– Ali, zbog čega Christopher želi da budem nazočan? upita Scott.
– Naš nam čovjek iz Tel Aviva javlja da Rabin kani predložiti nešto što službeno nije na dnevnom reda. To je sve što zasada znamo. Nemamo nikakvih pojedinosti. S obzirom na to da o Srednjem istoku znaš koliko i svi u Bijeloj kući, nema razloga da ne budeš ovdje. Reći ću Tessi da ti osigura najnovije podatke kako bi se na vrijeme mogao temeljito pripremiti. – Dexter pokupi gomilu dosjea sa svog stola i pruži ih Scottu. Na svakom od njih bilo je utisnuto ono čuveno “Strogo povjerljivo”, premda se veliki dio informacija koji se u njima nalazio mogao pročitati i u Washington Postu. – Prvi dosje je o njemu i o politici Laburističke stranke; ostali su o PLO-u, o Libanonu, Iranu, Iraku, Siriji, Saudijskoj Arabiji i Jordanu, a svi imaju veze s našom aktualnom obrambenom politikom. Ako Rabin kani od nas iskamčiti dodatna sredstva, morat će dobro razmisliti, pogotovo nakon prošlotjednog Clintonova govora o unutarnjoj politici SAD-a. Kopija njegova govora nalazi se u donjoj omotnici.
– Koja je, bez sumnje, također obilježena sa “Strogo povjerljivo” – reče Scott.
Dexter Hutchins samo podigne obrve, a Scott pokupi predmete i napusti sobu. Tess mu otključa vrata koja su vodila u malu praznu kancelariju odmah do njene.
– Pobrinut ću se da vas nitko ne ometa, profesore – obećala je.
Scott počne listati izvještaje iz prvog dosjea. U njima je bilo riječi o tajnim razgovorima vođenim u Norveškoj izmedu Izraela i PLO-a. Kad je došao do omotnice s materijalima o iračko-iranskom sukobu, među njima je našao i vlastiti izvještaj koji je napisao nepuna dva tjedna ranije i u kojem predlaže da se krene u nenajavljen napad na Bagdad ako se Ujedinjenim narodima i dalje bude onemogućavala inspekcija iračkih obrambenih postrojenja.
U podne mu je Tess donijela pladanj sa sendvičima i čašu mlijeka. Upravo se spremao čitati izvještaje o zonama zabrane leta u Iraku izrlad 36. i 32. paralele. Kad je pročitao Predsjednikov govor, Scott je proveo cijeli sat pokušavajući dokučiti kakvo to iznenađenje, odnosno kakvu promjenu taktike ima na umu novi izraelski premijer. Bio je posve obuzet mislima kad je Dexter Hutchins promolio glavu kroz vrata i izjavio:
– Još pet minuta.
U automobilu, na putu za Ministarstvo vanjskih poslova, Dexter je Scotta upitao ima li ideju kakvo im to iznenađenje sprema izraelski vođa.
– Imam više ideja, ali prije nego što dođem do konačnog zaključka morao bih ga vidjeti na djelu. Uostalom, dosada sam ga vidio samo jednom, i to u vrijeme kad je vjerovao da će Bush pobijediti na izborima.
Kad su došli do ulaza C, dvojica agenata CIA-e putovala su do sedmog kata gotovo onoliko vremena koliko im je trebalo da iz grada stignu do same zgrade.
U 14:53 ušli su u praznu konferencijsku dvoranu.
Scott je izabrao stolicu pored zida, iza one namijenjene Warrenu Christopheru, ali malo ulijevo, kako bi mogao vidjeti i premijera Rabina koji će sjediti s druge strane stola. Dexter se smjestio desno od Scotta.
Minutu do petnaest sati, pet visokih dužnosnika ušlo je u dvoranu i, na Scottovu radost, Susan Anderson bila je među njima. Svoju svilenkastu plavu kosu bila je počešljala u punđu, što je, uz plavi kostim klasična kroja, cijeloj njezinoj pojavi davalo određenu strogost. Bijela bluza na točkice, koju je vezivala u čvor oko vrata, većinu bi muškaraca preplašila, no Scottu se činila privlačnom.
– Dobar dan, profesore Bradley – rekla je kad je Scott ustao da je pozdravi. Onda je sjela pored Dextera Hutchinsa i obavijestila ga da će državni tajnik doći za nekoliko minuta.
– Pa, kako napreduju Oriolesi? – upita Scott nagnuvši se prema Susan i trudeći se da mu pogled ne sklizne na njene lijepe, vitke noge. Susan pocrveni. U nekom od dosjea koji su mu dopali šaka, Scott je pročitao da je Susan veliki ljubitelj bejzbola i da bi propuštala odlazak na utakmice jedino kad se nalazila u inozemstvu, u pratnji državnog tajnika. Scott je također znao da je njeziri omiljeni tim posljednje tri odigrane utakmice neslavno izgubio.
– Napreduju otprilike onako kako je napredovao Georgetown na Državnom atletskom prvenstvu – odgovorila je kao iz topa.
Scott na to nije imao što reći. Prvi put u devet godina Georgetown nije uspio ući u završno natjecanje nacionalnih momčadi.
– Jedan: jedan – oglasi se Dexter, koji je očito uživao u ovom prepucavanju.
Vrata se iznenada otvore i u dvoranu uđe Warren Christopher praćen izraelskim premijerom za kojim su pak išli visoki dužnosnici obiju zemalja. Članovi delegacije sjeli su za stol, na mjesta točno određena prema položaju koji su zauzimali. Tek kad je državni tajnik dospio do svog mjesta, ispred američke zastave kod sredine stola, ugledao je Scotta, te mu je kimnuo glavom u znak pozdrava. Kad su se svi smjestili, državni je tajnik otvorio sastanak očekivano banalnim govorom, kojim je dobrodošlicu mogao poželjeti bilo kome, od Jeljcina do Mitterana. Izraelski premijer uzvratio je u istom stilu.
Cijeli naredni sat razgovaralo se o izvještaju sa sastanka u Norveškoj, na kojem su bili predstavnici izraelske vlade i PLO-a.
Rabin je izrazio svoje uvjerenje da se pregovori razvijaju u povoljnom smjeru, ali i da bi se svaka daljnja razmjena mišljenja u budućnosti morala odvijati u najstrožoj tajnosti. I to zbog toga, kako reče, jer se boji da bi njegovi politički protivnici u Jeruzalemu, ako nešto doznaju, bili u stanju minirati proces prije nego što on sa svojom izjavom iziđe u javnost.
Christopher kimne, te doda kako će Ministarstvo vanjskih poslova utoliko povoljnije ocijeniti izjavu ukoliko ona bude izrečena u Washingtonu, našto Rabin uzvrati osmijehom, ne rekavši ni “da” ni “ne”. Igra pokera je započela. Ako on Amerikancima osigura takav poen, tražit će nešto veliko zauzvrat. Trebalo je odigrati samo još jednu rundu, prije nego što domaći tim sazna u čemu se to “nešto” sastoji.
Kad su stigli do točke “razno”, Rabin pokrene pitanje kojemu se nitko nije nadao. Premijer je najprije dao uvod od nekoliko minuta, ali Scott je već tada shvatio kamo smjera. Christopheru je očito dana mogućnost da, ako želi, odmah prekine raspravu i to prije nego što je Rabin službeno otvori i pokrene.
Scott nešto napiše na ceduljici koju dade Susani. Ona je pročita, kimne, a potom se sagne i položi je ispred Christophera na stol. On otvori preklopljeni list papira, pogledom preleti po njegovu sadržaju, ali ne pokaže ni najmanji znak čuđenja. Scott zaključi da je i Christopher shvatio kakav je udarac na pomolu.
Premijer je usmjerio daljnju raspravu na odnose izmedu Izraela i Iraka i na njihovu važnost za budućnost obiju zemalja. Pritom je državnog tajnika tri puta podsjetio kako je Izrael podupro savezničku akciju vezanu za operaciju “Pustinjska oluja”, kada su od bombi stradali Tel Aviv i Haifa, a ne New York ili Little Rock. Scott se u sebi nasmiješi sjetivši se kako je na prethodnom sastanku Rabin rekao “New York ili Kennebunkport”.
Dalje, rekao je kako ima razloga da vjeruje da Saddam ponovno radi na proizvodnji nuklearnog oružja i da će Tel Aviv i Haifa biti njegove prve potencijalne žrtve.
– Nemojte zaboraviti, gospodine tajniče, da smo u proteklom desetljeću već jednom bili prisiljeni demontirati njihove nuklearne reaktore – rekao je premijer. – I učinit ćemo to opet ako bude potrebno.
Christopher kimne glavom, ali ne reče ništa.
– A, ako su Iračani ovaj put uspjeli proizvesti nuklearno oružje, nema te kompenzacije ili potpore koja nas može spasiti. I, dok sam ja predsjednik vlade, ne mogu riskirati da takva nesreća zadesi izraelski narod.
Christopher opet ne reče ni riječi.
– Od svršetka Zaljevskog rata, znači više od dvije godine, mi čekamo da Saddam Hussein padne. Da ga sruši bilo njegov vlastiti narod, bilo neka vanjska sila koju ćete vi poduprijeti. I, kako mjeseci prolaze, moj se narod sve češće pita je li operacija “Pustinjska oluja” polučila bilo kakav uspjeh?
Christopher i dalje nije prekidao izraelskog premijera.
– Izraelska vlada smatra da je dovoljno dugo čekala da drugi obave taj posao. Stoga smo pripremili plan za atentat na Saddama Husseina. – Zastao je kako bi njegove riječi na sve prisutne ostavile što jači dojam. – Konačno smo našli način da prodremo do Saddama, unatoč njegovu osiguranju, pa čak i da budemo pozvani u njegovo sklonište. Ipak, operacija je vrlo složena i mogla bi se pokazati težom od one koja je vodila uhićenju Eichmanna i oslobađanju talaca u Entebbeu.
Državni tajnik podigne glavu. – I, jeste li nam spremni dati kakve informacije o tome? – upita tiho.
Prije nego što je premijer i otvorio usta, Scott je znao kakav će odgovor uslijediti, a pretpostavljao je da je to znao i Christopher.
– Ne, gospodine. Nisam. – odgovori Rabin gledajući u list papira pred sobom. – Jedini razlog zbog kojeg sam ovo izjavio jest da bih vas uvjerio kako naš plan ne ugrožava plan vaših kolega iz CIA-e, s obzirom na to da raspolažemo informacijama po kojima se i oni spremaju na sličan korak.
Dexter Hutchins udari se stisnutom šakom po koljenu. Scott naškraba jednu jedinu riječ na komadu papira i papir brzo preda Susani. Ona skine naočale, pročita poruku i pogleda ga. Scott energično kimne, pa se ona još jednom nagne i položi ceduljicu ispred državnog tajnika. Christopher pročita Scottove riječi i ovaj se put odmah oglasi.
– Mi ništa ne planiramo. Nemamo nikakav plan – reče Christopher. – Uvjeravam vas, gospodine premijeru, da ne raspolažete točnim informacijama. – Činilo se da je Rabin iznenađen. – I, još bih samo dodao, kako se nadam se da se u bilo kakvu akciju te vrste nećete upustiti a da prethodno o svemu potanko ne izvijestite predsjednika Clintona.
Predsjednikovo ime tad je prvi put ubačeno u igru.
Scott je bio zadivljen načinom na koji je državni tajnik na sugovornika izvršio pritisak a da pritom nije izustio nijednu jedinu riječ prijetnje.
– Shvaćam vaš zahtjev – odgovorio je premijer – ali moram vam reći, gospodine, da ako Saddamu i dalje bude dopušteno da gomila svoje nuklearno oružje, ja neću dopustiti da moj narod sjedi i to gleda.
Christopher je postigao kompromis kojem je težio, a čak je dobio i na vremenu. Narednih dvadeset minuta državni je tajnik pokušavao usmjeriti razgovor na neutralniji teren, ali svima u dvorani bilo je više nego jasno da će se, čim gosti odu, samo jedna tema naći na tapetu.
Kad je sastanak završio, državni je tajnik naložio suradnicima da ga pričekaju u konferencijskoj dvorani, a onda je ispratio premijera do limuzine. Vratio se nakon nekoliko minuta, s jednim jedinim pitanjem za Scotta.
– Kako možete biti toliko uvjereni da je Rabin blefirao kad je tvrdio da i mi imamo plan za Saddamovo smaknuće? Gledao sam ga ravno u oči, a on nije ni trepnuo – rekao je Christopher.
– Slažem se, gospodine – odgovori Scott. – Ali tijekom dva sata, koliko je trajao sastanak, to je bila jedina rečenica koju je izgovorio čitajući bilješke. Sklon sam povjerovati da je čak nije sam ni napisao. Izjavu mu je vjerojatno pripremio neki njegov savjetnik. I, što je još važnije, Rabin osobno u nju i ne vjeruje.
– Mislite li da Izraelci uistinu planiraju atentat na Saddama Husseina?
– Da, mislim – odgovori Scott. – Štoviše, vjerujem da je Rabin idejni tvorac takvog plana. Mislim i to da je upoznat s njim do u tančine, uključujući i dan i mjesto izvršenja.
– Imate li vi kakvih ideja o tome na koji bi način oni mogli to izvesti?
– Ne, gospodine, nemam – reče Scott. Tad se Christopher okrene prema Susan.
– Za jedan sat želim se sastati s Edom Djerijianom i njegovom srednjoistočnom ekipom u svom uredu. Poslije toga se moram naći s Predsjednikom prije nego što otputuje za Houston. – Christopher se okrenuo da ode, ali kad je stigao do vrata, osvrnuo se još jednom. – Hvala, Scotte. Drago mi je što ste na vrijeme uspjeli stići iz Yalea. Čini se da ćemo se u narednih nekoliko tjedana češće viđati. – Potom državni tajnik doista napusti dvoranu.
– Dopustite da vam i ja zahvalim – reče Susan, na brzinu skupivši papire u nakani da potrči za gospodarom.
– Nema na čemu – uzvrati Scott, a onda brzo doda: – Mogu li vas pozvati na večeru? Danas u osam u Jockey Clubu?
Susan zastane na pola koraka. – Niste dovoljno temeljito obavili istraživanja, profesore Bradly. Već šest godina živim s jednim čovjekom i...
– ... i čuo sam da vam u posljednje vrijeme ne ide baš najbolje – prekine je Scott. – Pored toga, on se trenutačno nalazi na konferenciji u Seattleu, zar ne?
Susan naškraba nešto na ceduljici, pa ceduljicu preda Dexteru. Dexter pročita jednu jedinu riječ na njoj napisanu i glasno se nasmije prije nego što papirić dade Scottu:
– Blefira.
Kad su se našli sami, pokazalo se da i Dexter Hutchins ima pitanje za Scotta:
– Kako si tako siguran da i mi ne planiramo srediti Saddama?
– Uopće nisam siguran – priznao je Scott. – Ali jesam siguran da Izraelci nemaju nikakvih informacija na osnovi kojih bi mogli zaključiti što mi planiramo, ako nešto planiramo.
Dexter se nasmiješi i reče:
– Hvala ti što si dotrčao iz Connecticuta, Scotte. Javit ću ti se. Imam predosjećaj da će narednih nekoliko mjeseci biti dovoljno da ti se let za Washington smuči za cijeli život. Scott kimne potvrdno i s olakšanjem pomisli kako je dobro što je upravo kraj semestra pa nitko od njega i ne očekuje da u vrijeme raspusta bude na sveučilištu. Scott se taksijem vrati u Ritz Carlton, ode u sobu i počne pakirati ono malo stvari koje je bio ponio. U proteklih godinu dana smislio je najmanje stotinu načina na koje bi Izraelci mogli izvršiti atentat na Saddama Husseina, ali u svakom planu poslije bi pronašao neku grešku, i to mahom zbog to ga što je irački predsjednik stalno bio okružen jakim osiguranjem, gdje god išao. Scott je također bio uvjeren da bi premijer Rabin takvu operaciju odobrio jedino kad bi bio gotovo posve siguran da će njegovi ljudi nakon svega izvuči živu glavu. Jer, pored svih problema koji su opterećivali Izrael, nisu mu bila potrebna dodatna poniženja. Scott upali televizor: na programu su bile večernje vijesti. Predsjednik se spremao za Houston kako bi prisustvovao donatorskom skupu za prikupljanje novčanih sredstava za senatora Boba Kruegera, čiji je protivnik na svibanjskim izborima bio Lloyd Bentsten. Zrakoplov je s Andrewsa poletio sa zakašnjenjem. Nijednom riječju na vijestima nije objašnjeno zbog čega Predsjednik, koji inače nikada nije kasnio i po kojem je izmišljen termin “standardno Clintonovo vrijeme”, sad odjednom kasni. Glasnogovornik Bijele kuće samo je izjavio da se Predsjednik zadržao u razgovoru s državnim tajnikom. Scott ugasi televizor i pogleda na sat. Bilo je devetnaest sati i nekoliko minuta. Kako je imao let tek u 21:40, odlučio je otići na večeru. Tijekom cijelog dana pojeo je samo nekoliko sendviča i popio čašu mlijeka, pa je smatrao da mu CIA duguje barem jedan pristojan obrok.
Kad se spustio u Jockey Club, Scottovu pozornost privuče stol u kutu dvorane. Tamo je neki bučan član Kongresa uvjeravao plavušu upola mlađu od sebe kako se Predsjednik zadržao u razgovoru s Warrenom Christopherom jer su raspravljali o njegovu amandmanu na vojni proračun. Plavuše se očito dojmio kongresmenov monolog, što se nije moglo reći i za šefa sale.
Scott je naručio dimljeni losos, biftek i pola boce Mouton Cadeta, a onda je počeo razmišljati o svemu što je tog dana izjavio izraelski premijer dok su bili na sastanku. Zaključio je da lukavi političar nijednom riječju nije otkrio ni kako ni kada, odnosno namjeravaju li uopće Izraelci izvesti svoj plan.
Na preporuku šefa sale, Scott je za desert uzeo specijalitet kuće, čokoladni sufle. Uvjeravao je sebe kako neće uskoro imati priliku opet tako dobro večerati i kako će se odmah sutradan iskupiti vježbanjem u gimnastičkoj dvorani. Kad je sve pojeo, pogledao je na sat: bilo je osam i tri minute. Prije nego što uskoči u taksi za zračnu luku, imao je vremena za kavu.
Popio je zapravo dvije kave, a onda je mahnuo konobaru dajući mu znak da želi platiti. Kad mu je šef sale prišao, Scott mu odmah pruži Master karticu.
– Vaša gošća je upravo stigla – posve ravnodušno reče šef sale.
– Moja gošća...? – zagrcne se Scott.
– Oprosti što sam malo zakasnila, ali Predsjednik nikako da prestane s pitanjima.
Scott ustane, kradom vrati karticu u džep, a onda poljubi Susan u obraz.
– Rekao si u osam, zar ne? – upitala je.
– Tako je, u osam – odgovori Scott, kao da je doista samo nju čekao.
Onda je njihovu stolu prišao šef sale te i jednom i drugom pružio veliki jelovnik.
– Preporučio bih vam dimljeni losos i biftek – rekao je ne trepnuvši.
– To mi je previše, hvala – odgovori Susan. – Ali, Scotte, samo ti izvoli.
– Nije predsjednik Clinton jedini koji je na dijeti – reče Scott. – Bit će mi dovoljna lagana juha i miješana salata. Scott pogleda u Susan koja je s naočalama na vrhu nosa pomno proučavala jelovnik. Plavi kostim stroga kroja zamijenila je ružičastom haljinom koja joj je dopirala do pola listova i u kojoj je izgledala još vitkija. Plava kosa slobodno joj je padala na ramena i prvi put otkad ju je upoznao stavila je ruž na usne.
Podigla je glavu i nasmiješila mu se. – Ja ću odreske od rakova mesa – obratila se šefu sale.
– Što kaže Predsjednik? – upita Scott, kao da se još nalaze na sastanku u Ministarstvu vanjskih poslova.
– Ne kaže mnogo – odvrati Susan spustivši glas. – Samo je rekao da ako Izraelci doista izvrše atentat na Saddama, onda on za Iračane automatski postaje meta broj jedan.
– Razmišlja veoma ljudski – zaključi Scott.
– Nemojmo o politici – reče Susan. – Imamo valjda zanimljivijih tema za razgovor. Zbog čega misliš da je Ciseri podcijenjen a Bellini precijenjen? – upitala je.
Scott shvati da je i Susan pročitala njegov interni dosje, i to od početka do kraja.
– Znači, radi toga si došla. Obožavaš umjetnost. Cijeli naredni sat razgovarali su o Belliniju, Ciseriju, Caravaggiu, o Firenci i Veneciji, dok se šef sale nije ponovno pojavio pored njihova stola. Za desert im je preporučio čokoladni sufle, pa je bio pomalo razočaran kad su oboje odbili.
Dok su pili kavu, Scott je svojoj gošći pričao o životu na Yaleu, a Susan je priznala kako ponekad žali što nije prihvatila ponudu da predaje na Stanfordu.
– Stanford je jedno od pet sveučilišta koja su imala čast da ti dodijele stipendiju.
– Da, ali među tih pet nije bio Yale, profesore Bradley – odgovori Susan i pažljivo sklopi ubrus. Scott se osmjehne. – Hvala na ugodnoj večeri – dodala je dok je šef sale prilazio s računom na tanjuru.
Scott brzo potpiše račun nadajući se da Susan ništa neće opaziti i da se u računovodstvu CIA-a neće pitati zbog čega je platio večeru za troje. Kad je Susan otišla do toaleta, Scott pogleda na sat. Deset i dvadeset pet. Posljednji zrakoplov poletio je prije više od jednog sata. Otišao je do recepcije i upitao može li koristiti sobu još jednu noć. Recepcionar počne pretraživati po kompjutoru, a onda reče:
– U redu je, profesore Bradley. Želite li doručak i Washington Post u sedam, kao obično?
– Da, hvala – odgovorio je upravo u trenutku kad je Susan stala pored njega.
Ona ga uhvati pod ruku pa su zajedno krenuli prema taksi postaji koja se nalazila u slijepoj ulici iza hotela. Vratar otvori stražnja vrata prvog taksija u nizu, a Scott još jednom poljubi Susan u obraz.
– Vidimo se uskoro; nadam se.
– To ovisi o državnom tajniku – reče Susan nasmiješivši se i uđe u vozilo. Vratar za njom zatvori vrata, Scott joj mahne i kola krenu niz Massachusetts aveniju.
Scott duboko udahne washingtonski zrak i pomisli kako bi mu, nakon dva uzastopna obroka, dobro došla mala šetnja.
Misli su mu neprestano lutale od Saddama do Susan i natrag. Konačno je zaključio da mu ni on ni ona nisu baš posve jasni.
Dvadesetak minuta kasnije ponovno je bio u predvorju Ritz Carltona. Ali, prije nego što se popeo u sobu, svratio je do restorana i šefu sale dao dvadeset dolara.
– Hvala gospodine – rekao je. – Nadam se da su vam obje večere prijale.
– Ako vam ikada zatreba posao, znam jedno mjesto u Virginiji gdje bi im dobro došla vaša darovitost.
– Šef sale se nakloni. Scott napusti restoran i uputi se u sobu 505.
Kad je izvukao ključ iz brave i otvorio vrata, iznenadio se kad je opazio da je pri izlasku iz sobe ostavio svjetlo upaljeno. Svukao je sako i kroz malo predsoblje krenuo prema spavaćoj sobi. Onda je zastao, zabezeknut onim što je ugledao. U gotovo prozirnom negližeu Susan je, s naočalama na vrhu nosa, sjedila u krevetu i čitala bilješke sa sastanka održanog tog poslijepodneva u Bijeloj kući. Podigla je glavu i uputila Scottu osmijeh koji ga je posve razoružao.
– Državni tajnik mi je rekao da do narednog sastanka pokušam što više saznati o tebi.
– Kad ti je taj naredni sastanak? – Sutra, u devet, nula, nula.

8.


S imenom Button Gwinnett bilo je problema. Rukopis je bio sitan i kitnjast, a slovo “g” nagnuto nadesno. Prošlo je nekoliko sati prije nego što se Dollar Bill usudio prenijeti potpis na dva preostala pergamenta. Tijekom narednih dana upotrijebio je pedeset šest nijansi tinte. Primjenjivao je različite tehnike, uz čas jači, čas slabiji pritisak pera, dok konačno nije bio zadovoljan imenima Lewis Morris, Abraham Clark, Richard Stockton i Caesar Rodney. Vrhuncem svog majstorstva, međutim, smatrao je Johna Hancocka, kako zbog veličine, tako i zbog preciznosti, zbog nijanse upotrijebljene tinte i zbog jačine primijenjenog pritiska.
Četrdeset osam dana nakon što je u kafiću u središtu San Francisca popio piće koje mu je platio Angelo Santini, Irac je dovršio dvije kopije Deklaracije o nezavisnosti.
– Jedan je prijepis savršen – rekao je Angelu – dok drugi ima sitnu, sitnu grešku.
Angelo je promatrao oba dokumenta u čudu, nesposoban smislit riječi kojima bi na pravi način izrazio divljenje.
– Kad su 1820. molili Williama J. Stonea da načini jednu kopiju, trebalo mu je tri godine – reče Dollar Bill. – I, što najvažnije, imao je blagoslov Američkog kongresa.
– Hoćete li mi reći u čemu je ta jedna jedina mala razka izmedu vaše kopije i originala?
– Neću. Ali ću vam reći to da me je upravo William J. Stone usmjerio u dobrom pravcu.
– I, što sad? – upita Angelo.
– Sad samo strpljivo – odgovori majstor. – Jer, da bi se naš mali nabujak digao, treba vremena.
Angelo je promatrao kako Dollar Bill pažljivo prebacuje dva lista pergamenta na stol u sredini sobe gdje je montirao lampu na ksenon s vodenim hlađenjem.
– Ovako dobivamo svjetlo gotovo identično dnevnom, ali znatno većeg intenziteta – objasnio je.
Kliknuo je prekidačem, i soba se osvijetli kao da su se nalazili u televizijskom studiju. – Ako sam dobro izračunao – reče Bill – za trideset sati dobit ćemo ono za što je prirodi trebalo preko dvjesto godina. – Nasmiješio se. – A tih trideset sati posve je dovoljno da se čovjek dobro napije.
– Još nije vrijeme – reče Angelo neodlučno. – Gospodin Cavalli ima još jednu molbu.
– A što bi to moglo biti? – upita Dollar Bill svojim toplim irskim naglaskom. Sa zanimanjem je saslušao priču o najnovijem hiru gospodina Cavallija. – Mislim da u tom slučaju zaslužujem dvostruki honarar – bio je jedini Billov odgovor.
– Gospodin Cavalli nudi vam dodatnih deset tisuća – reče Angelo.
Krivotvoritelj još jednom uzduž i poprijeko pogleda svoje djelo, pa slegne ramenima i kimne glavom.

* * *

Trideset šest sati poslije, predsjednik i izvršni direktor Skillsa ušli su u zrakoplov za Washington.
Morali su obaviti dva zadatka prije nego što se ponovno vrate u New York. Ako oba posla prođu kako valja, tada će moći zakazati sastanak Izvršnog odbora, koji će sve što je dogovoreno provesti u djelo.
Međutim, ako se ne uspiju dogovoriti, Cavalli se imao vratiti u Wall Street i obaviti dva telefonska razgovora. Trebao je nazvati gospodina Al Obaydija i objasniti mu zbog čega je nemoguće udovoljiti njegovu zahtjevu, a onda telefonirati njihovoj vezi u Libanonu kako bi mu rekao da ne mogu surađivati s osobom koja traži da se deset posto ugovorene svote položi na njegov račun u jednoj švicarskoj banci. Cavalli mu je bio spreman dati i broj računa koji su, na Al Obaydijevo ime, otvorili u Ženevi. Tako bi sva krivica za neuspjeh s obitelji Cavalli pala na zamjenika iračkog veleposlanika.
Kad su dvojica muškaraca napustila glavni terminal zračne luke, već ih je čekao automobil koji ih je trebao odvesti u Washington. Nakon što su prešli most iznad 14. ulice, nastavili su vožnju Constitution avenijom, da bi se zaustavili pred zgradom Nacionalne galerije u kojoj nijedan od njih dotada nije bio.
Ušavši, uputili su se u Istočno krilo i sjeli na klupicu pored zida, baš ispod jedne Calderove instalacije. Onda su čekali. Njihovu pozornost privukao je pljesak. U prostoriju je nagrnula skupina turista i odmah se rasporedila uza zid kako bi napravila mjesta u sredini.
Čim su ga ugledali, oba Cavallija automatski su ustala. Više tjelohranitelja, među kojima je Antonio odmah prepoznao dvojicu, pratilo je nekog muškarca prema okupljenim ljudima. Muškarac se, potom, sa svima počeo rukovati.
Predsjednik i izvršni direktor napravili su nekoliko koraka prema sredini prostorije kako bi bolje vidjeli što se događa. Nevjerojatno: široki osmijeh, lagan korak, čak i identični pokret glavom. Kad je stao ispred njih i sagnuo se kako bi popričao s jednim dječakom, gotovo su, premda su znali istinu, pomislili da je to uistinu On.
Kad je muškarac izišao iz zgrade, tjelohranitelji su ga poveli do treće od šest parkiranih limuzina u nizu. I začas od njega više nije bilo ni traga. Čuo se samo zvuk sirena u daljini.
– Ta dvominutna vježba stajala nas je sto tisuća dolara – reče Tony dok su se vraćali prema ulazu.
U trenutku kad je gurnuo okretna vrata, pored njega je protrčao dječak urlajući iz sveg glasa:
– Vidio sam Predsjednika! Vidio sam Predsjednika!
– Vrijedilo je svaki cent – reče Tonyjev otac. – Sad nam još samo ostaje da vidimo hoće li Dollar Bill ispuniti očekivanja.

* * *

Hannah su bila ostala još otprilike četiri mjeseca do kraja tečaja, kad joj je stigao poziv da se hitno javi u veleposlanstvo. Pomislila je na najgore.
Na ispitima, koji su se održavali svakog drugog petka, Hannah je postigla znatno bolje rezultate od ostalih pet agenata koji su još bili u Londonu. Nije dolazilo u obzir da joj sada kažu kako nije sposobna dogurati do kraja.
Iznenadni sastanak sa savjetnikom za kulturu pri britanskoj vladi, kako su oslovljavali pukovnika Kratza, inače prvog čovjeka Mossada stacioniranog u Londonu, trebao se održati iste večeri u šest sati.
Tog se jutra na predavanjima Hannah nije mogla koncentrirati na djela proroka Muhameda, a kad su tijekom poslijepodneva obrađivali britansku okupaciju Iraka, od 1917. do 1932., bilo je još teže. Koncentracija joj je bila posve opala. Jedva je dočekala pet sati. Otišla je ne dobivši zadaću za naredni dan.
U protekla dva mjeseca, ako u nju ne bi bili izričito pozvani, zgrada izraelskog veleposlanstva bila je zabranjena zona za sve agente na obuci u Londonu. A mogli su biti pozvani iz jednog jedinog razloga – da bi im uručili povratne karte za odlazak kući, a to je značilo: niste nam više potrebni. Ispratili bi ih s “do viđenja” ili u najboljem slučaju s “hvala”. Prethodnog su mjeseca već dvojica od njih imala čast proći tu proceduru.
Hannah je veleposlanstvo vidjela samo jednom, upravo prvog dana po dolasku u glavni grad Engleske, i to samo u prolazu, kad je sjedeći u automobilu prošla pored zgrade. Nije zapravo ni znala gdje se zgrada točno nalazi. Nakon što je proučila kartu Londona, zaključila je da je veleposlanstvo locirano negdje na Palace Greenu, kod Kensingtona, podalje od prometnice.
Hannah je iz podzemne željeznice izišla na postaji High Street Kensington u nekoliko minuta do šest. Širokim pločnikom ušla je u Palace Green i, stigavši do filipinskog veleposlanstva, vratila se kako bi u minutu do šest stala pred zgradu izraeleske misije. Nasmiješila se policajcu, te krenula stubama prema glavnom ulazu.
Recepcionaru je dala svoje ime i rekla, mu da ima zakazan sastanak sa savjetnikom za kulturu.
– Prvi kat. Kad stignete do vrha stubišta, zelena vrata ravno.
Hannah se polako penjala širokim stubištem pokušavajući u međuvremenu srediti misli. Želudac joj se stegnuo čim je pokucala na vrata, a ona se istog trenutka širom otvore.
– Drago mi je što vas vidim, Hannah – reče mlađi muškarac kojega dotad nikada nije srela. – Zovem se Kratz. Oprostite zbog ovako iznenadnog poziva, ali iskrsnuo nam je jedan problem. Molim vas, sjednite – doda pokazujući na udobnu stolicu s druge strane golema pisaćeg stola.
Ovaj ne gubi vrijeme, pomisli Hannah.
Hannah sjedne i, ukočena kao da je progutala metlu, zagleda se u čovjeka ispred sebe koji joj se učini premladim da bi bio savjetnik za kulturu. Ali, onda se sjeti radi čega je zapravo pukovnik prebačen u London. Kratz je imao toplo, otvoreno lice i, da nije prerano počeo ćelaviti, moglo bi se čak reći da je zgodan.
Položio je goleme šake na stol preda se i pogledao Hannah. Zapravo, sve vrijeme njihova razgovora nije skidao oči s nje, što je u Hannah stvaralo osjećaj nelagode. Tolika koncentracija činila joj se suvišnom.
Hannah stisne šake. Ako je doista vrate, prije toga reći će im što misli, a to što je mislila reći već je ranije bila uvježbala, pa je bila spremna.
Savjetnik zastane kao da se dvoumi kako da kaže ono što mu je bila dužnost reći. Hannah poželi da se sve što prije okonča. To čekanje učini joj se gorim od iščekivanja rezultata s ispita za koji si unaprijed znao da ga nisi položio.
– Kako vam je kod Rubinovih? – konačno progovori Kratz.
– Vrlo dobro, hvala – odgovori Hannah ne želeći zalaziti u pojedinosti kako razgovor ne bi skrenuo s glavne teme.
– A, kako napreduje vaš tečaj? Hannah kimne i slegne ramenima.
– Planirate li povratak u Izrael? – upita Kratz.
– Samo ako me tamo čeka pristojan posao – odgovori Hannah, ljuta na sebe što je dopustila da joj popusti pažnja. Poželjela je da Kratz barem na trenutak s nje skrene pogled.
– Pa, može se dogoditi da se ne vratite u Izrael – reče Kratz. Hannah se promeškolji u stolici. – Barem ne odmah – doda Kratz. – Možda bih trebao objasniti. Iako do kraja tečaja ima još četiri mjeseca – reče otvarajući omotnicu ispred sebe – vaš instruktor nas je obavijestio da ćete na završnim ispitima imati bolje rezultate od ostalih pet agenata na obuci, što je, pretpostavljam, i vama jasno.
Ovo je bilo prvi put da je nazvana agentom.
– Već smo vas rasporedili u ekipu za završne operacije – reče Kratz kao da je naslutio njezino pitanje. – Ali, kao što se to u našem poslu često događa, iznenada je iskrsnula potreba da se izvede jedna akcija, i smatramo da ste vi osoba koja bi tu akciju mogla izvesti.
Hannah se nagne prema Kratzu. – Mislila sam da me obučavate za operacije u Bagdadu.
– Točno. I kad dođe vrijeme otići ćete u Bagdad. Ali u ovom trenutku kanimo vas ubaciti na jedan drugi neprijateljski teritorij. To je odlična vježba iz koje ćete saznati kako funkcionirate u nepredviđenim okolnostima.
– Koji to teritorij imate na umu? – upita Hannah ne prikrivajući zadovoljstvo.
– Pariz.
– Pariz? – ponovi Hannah kao da ne vjeruje onome što čuje.
– Tako je. Dobili smo informaciju da je direktor iračkog zastupništva tražio od svoje vlade da mu dodijele još jednu tajnicu. Djevojka je već odabrana i za desetak dana trebala bi iz Bagdada otputovati za Pariz. Ako ste spremni preuzeti njezino mjesto, ta djevojka ne bi trebala ni sletjeti u zračnu luku Charles de Gaulle.
– Ali, vrlo brzo bi otkrili da ja nisam ona.
– Sumnjam – reče Kratz vadeći podebeli dosje iz ladice. Otvori ga i, listajući, nastavi: – Djevojka je pohađala srednju školu Putney, a potom je na Sveučilištu Durham studirala engleski. Sve to stipendirala je iračka vlada. Željela je ostati u Engleskoj, ali morala se vratiti u Bagdad kad su prije dvije godine ukinute studentske vize za iračke državljane.
– Ali, njezina obitelj...
– Otac je poginuo za vrijeme rata s Iranom, a majka je otišla kod sestre i sad živi s njom negdje blizu Karbale.
– Braća? Sestre?
– Jedan brat. Trenutačno u republikanskoj gardi. Sestara nema. Sve je u ovom dosjeu. Imate nekoliko dana da proučite sve podatke prije nego što se odlučite. Tel Aviv je uvjeren da je ovo savršena prigoda da vas ubacimo na njezino mjesto. Vaše odlično poznavanje Pariza velika je prednost. Tamo biste proveli najmanje tri mjeseca, najviše pola godine.
– A onda?
– Onda, natrag u Izrael na završne pripreme za Bagdad. Samo još nešto: – ako prihvatite ovu ponudu, nećete raditi kao špijun. U Parizu već imamo svog agenta. Dužnost bi vam bila da jednostavno upijate sve što se oko vas događa kako biste se navikli živjeti s Arapima i kako biste naučili misliti kao oni. Ne biste smjeli prikupljati dokumente niti praviti bilješke. Morali biste se oslanjati isključivo na pamćenje. Sve što doznate, prenijeli biste nam po svršetku misije, kad vas odatle izvučemo. Ni u jednom trenutku ne biste smjeli zaboraviti da je vaša završna akcija, a ne ova dužnost, od primarne važnosti za Izrael. – Tad se prvi put nasmiješi. – Možda biste ipak željeli nekoliko dana da o svemu razmislite?
– Ne, hvala – odgovori Hannah. Kratz je upitno pogleda. – Rado ću prihvatiti vašu ponudu, samo postoji jedan problem.
– A to je?
– Ne znam tipkati. A pogotovo ne na arapskom.
Mladi se čovjek nasmije. – Znači, morat ćemo vam organizirati brzi tečaj tipkanja. Predlažem da odmah napustite Rubinove i da se već sutra navečer preselite u veleposlanstvo. Oni vas ništa neće pitati, a vi im ništa ne morate objašnjavati. U međuvremenu, proučite ovo. – Kratz joj pruži omotnicu na kojoj je velikim slovima pisalo “Karima Saib”. – U roku od deset dana sadržaj ove omotnice morate znati napamet. Ono što iz nje naučite može vam jednoga dana spasiti život. – Kratz ustane, zaobiđe pisaći stol i krene prema Hannah kako bi je ispratio do vrata. – Samo još nešto – reče otvarajući vrata. – Mislim da je ovo vaše.
Savjetnik za kulturu pruži Hannah mali izguljen i ulubljen kovčeg.

* * *

U automobilu koji se kretao prema Georgetownu, Cavalli je tumačio ocu kako su sve sirene u blizini galerije isključene i kako, dok oni stignu do šestog raskrižja i potpuno se utope u promet, pred galerijom neće više biti nijedne limuzine.
– A glumac?
– Kad skine vlasulju i kad na nos natakne naočale za sunce, i Lloyd Adams će se stopiti s ostalim svijetom. Posljepodnevnim vlakom vratit će se u New York.
– Dobro smišljeno.
– Kad im zamijene registarske tablice, nakon nekoliko dana svih šest limuzina vratit će se u grad sa svojim originalnim newyorškim tablicama.
– Sve si to obavio vrlo profesionalno – reče otac.
– Da, ali to je bila generalna proba i to samo jedne scene. Kroz tri tjedna na repertoaru imamo operu u tri čina na koju je pozvan cijeli Washington.
– Nemoj zaboraviti da za ovaj pothvat dobivamo sto milijuna dolara – podsjeti ga starac.
– Ako uspijemo, bit će to dobro zarađen novac – reče Cavalli dok je automobil prolazio pored hotela Four Seasons. Vozač skrene lijevo, u usku bočnu ulicu, i zaustavi automobil ispred lijepe drvene kuće. Pored niske željezne ograde na vrhu malog stubišta čekao ih je Angelo. Predsjednik i izvršni direktor iziđu iz automobila i brzim korakom, bez riječi, krenu za Angelom. Spustivši se niza stube, nađu se ispred već otvorenih vrata. Čim su ušli, Angelo ih upozna s Billom O’Reillyjem. Bill ih hodnikom povede do svoje sobe. Kad su stigli do vrata, on značajno okrene ključ u bravi kao da ih uvodi u Aladinovu špilju. Otvorivši vrata, na trenutak zastane, a onda upali svjetlo, pa svoju malu škvadru povede do sredine sobe gdje su se nalazili rukopisi koje je trebalo pregledati. Svojim je posjetiocima objasnio kako je samo jedan od izložena dva rukopisa savršena kopija originala.
Obojici muškaraca Bill dade po jedno povećalo, onda zakorači unazad očekujući njihov sud. Tony i njegov otac nisu bili posve sigurni otkuda početi, pa su nekoliko minuta bez riječi proučavali čas prvi, čas drugi dokument. Tony je polako čitao uvodni paragraf: “Kada tok ljudskih zbivanja...”, dok se njegov otac, gotovo opčinjen, zagledao u potpise Francisa Lightfoota Leea i Cartera Braxtona, kojima su kolege iz Virginije ostavili jedva dovoljno mjesta kako bi na dnu dokumenta dodali svoja imena.
Nakon nekog vremena, Tonyjev se otac uspravi, okrene se prema niskom Ircu i, pruživši mu povećalo, reče:
– Maestro, mogu samo izjaviti da bi Williamu J. Stoneu bila čast upoznati vas.
Dollar Bill se nakloni prihvativši kompliment.
– Ali, koja je od ove dvije kopije savršena, a koja ima grešku? – upita Cavalli.
– Ah – reče krivotvoritelj. – Upravo mi je William J. Stone dao ideju kojim putem moram krenuti kako bih riješio tu malu zagonetku. – Obojica Cavallija strpljivo su čekala da Dollar Bill nastavi s objašnjavanjem. – Vidite, kad je 1776. Timothy Matlock napravio prijepis izvornika, omaknule su mu se tri greške. Dvije greške uspio je ispraviti ubacivanjem izostavljenih slova. – Dollar Bill pokaže na riječ “predstavnik” u kojoj su bila ispuštena slova “r” i “i”, te malo niže na riječ “samo”, koja je bila posve izostavljena. U oba slučaja, umetanje je izvršeno dodavanjem znaka “/\”.
– Ali – nastavio je Dollar Bill – gospodin Matlock načinio je još jednu grešku koju, međutim, nije ispravio, a ja je na jednoj od ove dvije kopije jesam ispravio.

9.


Hannah se spustila u bejrutsku zračnu luku večer prije nego što je trebala poletjeti za Pariz. Kako bi se izbjegao svaki i najmanji rizik, novu agenticu nitko iz Mossada nije ni dočekao ni ispratio. Svaki Izraelac koji se zatekne u Libanonu automatski je sumnjiv i odmah biva uhićen.
Prošao je cijeli sat dok je Hannah obavila sve carinske formalnosti, da bi konačno napustila zgradu s britanskom putovnicom, s ručnom prtljagom i s nekoliko libanonskih funti u džepu. Samo nakon dvadeset minuta našla se ispred recepcije aerodromskog hotela Hilton. Recepcionaru je objasnila da će ostati jednu noć i da želi odmah podmiriti račun, što je i učinila s onih nekoliko libanonskih funti. Otišla je ravno u svoju sobu na devetom katu i te večeri više nije izlazila. Primila je samo jedan telefonski poziv, i to u 19:20. Na Kratzovo pitanje odgovorila je jednim “da”, nakon čega se veza prekinula.
Otišla je u krevet u 22:40, ali spavala bi samo po jedan sat u kontinuitetu. U međuvremenu, palila je i gasila televizor i gledala jeftine kaubojske filmove sinkronizirane na arapski. Onda bi zaspala, pa bi se ponovno budila. Ustala je u 6:50, pojela nekoliko kockica čokolade koje je zatekla u minijaturnom hladnjaku, oprala zube i istuširala se hladnom vodom.
Vodeći računa o podacima iz dosjea, iz ručne prtljage izvukla je odjeću kakvu Karima obično nosi, odjenula se i sjela na rub kreveta promatrajući se u zrcalu. Nije joj se svidjelo ono što je vidjela. Kratz je inzistirao na tome da podigne kosu kako bi bila nešto više nalik na onakvu gospođicu Saib kakva je bila na jednoj jedinoj fotografiji koju je Mossad imao. Također su joj rekli da nabavi naočale s metalnim okvirom, a da stakla mogu biti obična. Već tjedan dana nosila je te naočale premda se još nije bila naviknula na njih.
Događalo joj se da ih zaboravi staviti na nos ili, još gore, da ih negdje zametne.
U 8:19 primila je još jedan telefonski poziv; rečeno joj je da je zrakoplov s “teretom” poletio iz Ammana.
Hannah je čula kako čistačice u hodniku razgovaraju. Pričekala je da se njihovi glasovi udalje, onda je na trenutak otvorila vrata i okrenula ceduljicu na kvaki tako da oznaka “Ne ometaj” ostane s vanjske, vidljive strane. Nestrpljivo je šetala po sobi očekujući poruku “Izgubila vam se prtljaga”, što je značilo da se mora odmah vratiti u London jer nisu uspjeli oteti djevojku, ili poruku “Prtljaga vam je pronađena”, što je značilo da su uspjeli. Ako dobije drugu poruku, trebala je odmah napustiti sobu, ukrcati se u hotelski minibus za zračnu luku, otići do aerodromske knjižare u prizemlju i razgledavati knjige dok netko s njom ne stupi u vezu.
Kurir joj je trebao predati paketić koji sadržava putovnicu gospođice Saib s promijenjenom fotografijom, avionsku kartu na Saibino ime, potvrdu za prtljagu i osobne stvari koje treba svaka žena imati uza se.
Hannah se potom, isključivo s onim komadom ručne prtljage koji je ponijela iz Londona, trebala odmah ukrcati na zrakoplov za Pariz. Kad sleti u zračnu luku Charles de Gaulle, trebala je podići prtljagu Karime Saib i otići na parkiralište rezervirano za vozila visokih dužnosnika. Tu ju je trebao pokupiti vozač iračkog veleposlanika te odvesti u jordansko veleposlanstvo, u kojem je privremeno bilo smješteno iračko zastupništvo, s obzirom na to da je iračko veleposlanstvo u Parizu službeno bilo zatvoreno. Otada pa nadalje Hannah se imala snalaziti sama, kako je znala i umjela. Rečeno joj je da mora izvršavati sve zadatke koje joj bude davalo osoblje veleposlanstva, i da mora stalno imati na umu kako su arapske žene, za razliku od židovskih, prema muškarcima vrlo poslušne. Također, rečeno joj je, da ni pod kojim okolnostima ne smije stupiti u vezu s izraelskim veleposlanstvom kako bi saznala tko je agent Mossada koji je stacioniran u Parizu. Ako se pokaže potrebnim, on će stupiti u vezu s njom.
“Što ću s odjećom ako mi Karimina ne bude odgovarala?” pitala je Kratza još u Londonu. “Znamo da sam viša od nje.”
“Morat ćete u ručnu torbu spakirati sve što će vam trebati za prvih nekoliko dana, a odjeću za narednih šest mjeseci kupit ćete u Parizu”, rekao je i pružio joj dvije tisuće francuskih franaka. “Čini se da dugo niste kupovali u Parizu”, rekla mu je Hannah. “Ovo što ste mi dali jedva je dovoljno za par traperica i nekoliko pamučnih majica.”
Kratz ju je pogledao i, nimalo oduševljen, pružio joj dodatnih pet tisuća franaka.
U 9:27 zazvonio je telefon.

* * *

Kad su Tony Cavalli i njegov otac ušli u dvoranu za sastanke, sjeli su na jedina dva preostala slobodna mjesta na čelu i začelju stola, kako i priliči predsjednicima i izvršnim direktorima svih značajnijh tvrtki. Za takve i slične sastanke Cavallijevi su uvijek koristili prostoriju obloženu hrastovinom u podrumu kuće Cavallija starijeg, koja se nalazila u 75. ulici, ali toga dana nitko od prisutnih nije vjerovao da su se okupili kako bi održali jedan od uobičajenih sastanaka Upravnog odbora. Znali su da za taj sastanak ne postoji dnevni red i da se na njemu neće voditi zapisnik.
Ispred svakog člana Upravnog odbora na stolu je stajao blok, olovka i čaša vode, kao vjerojatno i pred mnogim članovima upravnih odbora koji su tog jutra zasjedali diljem Amerike. Ali na ovom sastanku, ispred svakog člana nalazile su se i dvije duge omotnice, od kojih se jedna doimala gotovo praznom, dok je druga očito bila puna i nabijena. Gledajući ih izvana, i najiskusnije oko ne bi ništa moglo zaključiti o njihovu sadržaju. Tony pogledom preleti preko lica muškaraca za stolom. Sve njih povezivale su dvije stvari: dospjeli su do samog vrha svojih karijera i bili su spremni prekršiti zakon. Dvojica među njima odležali su po koju godinu u zatvoru, premda je to bilo znatno ranije, a trojicu ostalih bila bi zadesila ista sudbina da nisu sebi mogli priuštiti najbolje postojeće odvjetnike. Šesti je bio on, i sam odvjetnik po struci.
– Gospodo – otvorio je sastanak Cavalli – večeras sam vas pozvao kako bismo popričali o jednom poslovnom prijedlogu koji bi se, u najmanju ruku, mogao definirati kao neobičan. – Zastao je prije nego što je nastavio. – Naš partner traži da iz Državnog arhiva ukrademo Deklaraciju o nezavisnosti.
Ovo je izazvalo reakciju koju je Tony i očekivao: svi su počeli govoriti uglas, nudeći svoje prijedloge.
– Treba je jednostavno uviti u svitak i iznijeti.
– Svakog bismo službenika mogli potplatiti.
– Mogli bismo u Bijeloj kući podmetnuti požar. Činilo bi se kao diverzija.
– Napišite im službeni dopis. Kažite da ste Deklaraciju dobili na lutriji.
Tony je mirno pričekao da se njegovi kolege ispucaju, a onda je nastavio.
– Kad sam prvi put zamoljen za tu uslugu, reagirao sam upravo kao i vi – priznao je. – Ali nakon nekoliko tjedana, kad sam slučaj bolje proučio i istražio, promijenio sam mišljenje. Dopustite da vam predočim kako sada gledam na sve to.
Društvo za stolom naglo se umirilo i vrlo pomno počelo pratiti svaku Tonyjevu riječ. No, na njihovim licima još se ogledala sumnja u “projekt”.
– Tijekom proteklih nekoliko tjedana moj otac i ja radili smo na pripremi plana za krađu Deklaracije o nezavisnosti. Sada smo spremni s vama podijeliti saznanja do kojih smo došli jer, moram priznati, došli smo do točke od koje ne možemo dalje bez profesionalne pomoći svih vas. Uvjeravam vas, gospodo, da se nitko od vas ovdje ne nalazi slučajno, svi ste vi veoma pomno odabrani. Ali, prije svega, zamolio bih vas da pogledate kako izgleda Deklaracija o nezavisnosti. Tony pritisne dugme ispod stola i vrata iza njega odmah se otvore. U prostoriju uđe nadzornik noseći pergament pritisnut dvjema tankim staklenim pločama. On priđe stolu i položi staklo na sredinu. Sumnjičava šestorka odmah se nagne kako bi bolje promotrila doneseno remek-djelo.
Nakon nekoliko trenutaka, svatko je imao nešto reći.
– Kladim se na Billa O’Reillyja. Bez sumnje, to je njegovo djelo – reče odvjetnik Frank Piemonte nagnuvši se nad pergament i diveći se precizno izvedenim potpisima ispod teksta. – Jednom mi je ponudio honorar u krivotvorenim novčanicama, i bio bih prihvatio da sam ga mogao osloboditi optužbe.
Tony kimne, pusti ih da još neko vrijeme razgledaju dokument, a potom reče:
– Dakle, dopustite mi da nešto drukčijim riječima ponovim ono što sam maloprije rekao. Naš plan nije doslovno ukrasti Deklaraciju o nezavisnosti, nego zamijeniti original ovom kopijom. – Lica dvojice najskeptičnijih gostiju naglo se ozare. – Vjerujem da vam je jasno koliko su obimne bile pripreme da bismo došli do ovoga što imamo pred sobom.
Vjerujem i to da ste svjesni činjenice kako je ovaj pokus i mog oca i mene mnogo stajao. Ali, želimo nastaviti s projektom, jer vjerujemo da je nagrada, dakako ako stvar uspješno privedemo kraju, apsolutno vrijedna uložena rizika. Ako otvorite tanju od dvije omotnice koje su ispred vas, bit će vam jasnije o čemu govorim. U omotnici se nalazi papirić na kojem je napisano koliko ćete novaca dobiti u slučaju da pristanete postati članom izvršnog tima.
Šestorka počne otvarati tanje omotnice, a Tony nastavi: – Otvorite omotnice i ako zaključite da nagrada koja vam je namijenjena nije vrijedna rizika, sad je vrijeme da odustanete. Vjerujem da ćemo se mi koji odlučimo ostati moći pouzdati u vašu diskreciju, jer kako vjerojatno pretpostavljate, naši će životi biti u vašim rukama.
– I njihovi u našima – doda predsjedavajući oglasivši se prvi put.
Val nervoznog smijeha prijeđe preko stola dok su šestorica muškaraca zurila u svoje nepotpisane čekove.
– Svotu koju imate ispred sebe dobit ćete u slučaju da naš pothvat ne uspije. Ako uspije, dobit ćete tri puta toliko. – Tri puta duža od normalne bit će i zatvorska kazna ako nas uhvate – prvi put tijekom večeri progovori Bruno Morelli.
– Sve u svemu, gospodo – reče Cavalli ignorirajući ovaj komentar – ako pristanete da se pridružite izvršnom timu, deset posto od svote koju imate ispred sebe dobit ćete večeras kao predujam, a ostatak u roku od sedam dana po izvršenju zadatka. On može biti uplaćen u bilo koju banku u zemlji koju sami odaberete. Prije nego što donesete odluku, ima još nešto što bih vam svima želio pokazati. – Tony opet pritisne dugme ispod stola, a ovaj put otvore se vrata na suprotnom kraju sobe. Prizor koji su ugledali nagnao je dvojicu od njih da skoče kao opareni; treći je ispustio neartikulirani krik, a ostali su samo zurili, zabezeknuti i ne vjerujući svojim očima.
– Gospodo, drago mi je što ste mi se večeras mogli pridružiti. Želio sam vam pokazati koliko vjerujem u ovaj projekt. Nadam se da ćete se priključiti izvršnom timu. Sad vas, gospodo, moram napustiti – reče čovjek koji je stajao pored predsjedavajućeg i to naglaskom poznatim cijelom američkom narodu.
– Ostavljam vas kako biste u miru razmotrili sve pojedinosti plana gospodina Cavallija. Budite uvjereni da ću učiniti sve što je u mojoj moći da pridonesem boljitku naše zemlje. No, čekaju me neodgodivi poslovi. Siguran sam da ćete shvatiti. – Glumac se nasmiješi, srdačno se rukuje sa svima oko stola, a onda napusti dvoranu.
Čim su se vrata za njim zatvorila, dvoranom se prolomi spontani pljesak. Tony se zadovoljno nasmiješi.
– Gospodo, sad ćemo vas moj otac i ja nakratko napustiti kako biste razmislili o svojim odlukama. Predsjednik i izvršni direktor ustanu i bez riječi napuste sobu.
– Što misliš? – upita Tony dok je ocu nalijevao viski.
– S dosta vode – odgovori on, a potom doda: – Imam osjećaj da je pred nama duga noć.
– Misliš li da su legli na rudo?
– Nisam siguran – odgovori starac. – Promatrao sam im lica dok si govorio, i vidjelo se da su impresionirani trudom koji si uložio u sve ovo. Snažno ih se dojmio i pergament, da ne govorim o glumi Lloyda Adamsa. Ali, izuzev Bruna i Franka, nitko od njih nije rekao što doista misli.
– Počnimo od Franka – reče Tony.
– On obično pristane, pa onda odustane. Ali, Frank suviše voli novac da bi propustio ovakvu prigodu.
– Jesi li baš siguran? – upita Tony.
– Ne radi se samo o novcu – odgovori njegov otac. Frank ionako neće morati biti tamo kad se sve dogodi, zar ne? Prema tome, bez obzira što se dogodilo, dobit će svoj dio. Još nisam sreo odvjetnika koji je na terenu dobar operativac. Navikli su da dobro zarađuju, bilo da gube ili dobivaju.
– Ako ti imaš pravo, onda će nam Al Calabrese praviti probleme. On može najviše izgubiti.
– Kao vođa našeg sindikata, nema sumnje da će morati biti stalno u središtu svih zbivanja, a to znači biti tamo i to tijekom cijelog dana. Jedino se nadam da neće odoljeti izazovu.
– A Bruno? Ako... – započne izvršni direktor, ali u tom trenutku vrata se otvore i on ne uspije dovršiti rečenicu. U sobu uđe Al Calabrese. – Upravo smo govorili o tebi, Al.
– Nadam se ne pretjerano pohvalno.
– Pa, to ovisi o... – reče Tony.
– O tome da l’ pristajem?
– Ili ne – dopuni ga predsjednik.
– Pristajem. I to bez ostatka – reče Al smiješeći se. – Prema tome, pobrini se da tvoj plan bude savršen. – Onda se okrene prema Tonyju. – Jer, ne želim provesti ostatak života kao prvi na popisu najtraženijih osoba u Americi.
– A ostali? – upita predsjednik u trenutku kad Bruno Morelli izleti iz konferencijske dvorane i očešavši se o njega napusti sobu ne rekavši ni laku noć.

10.


Telefon zazvoni i Hannah nervozno zgrabi slušalicu.
– Recepija, gospođo. Željeli bismo znati hoćete li napustiti sobu do podneva ili možda kanite ostati još jednu noć?
– Ne, hvala – odgovori Hannah. – Napustit ću sobu do dvanaest.
Dvije minute kasnije telefon je ponovno zazvonio. Na vezi je bio pukovnik Kratz.
– S kim ste to maloprije razgovarali?
– Na recepciji su htjeli znati kad napuštam sobu.
– U redu – reče Kratz. – Prtljaga vam je pronađena – dodao je i veza se prekinula.
Hannah vrati slušalicu na mjesto i ustane. Pripremajući se za svoj prvi pravi ispit, osjeti kako joj krv navire u glavu. Uzela je putnu torbu i napustila sobu. Pri izlasku je okrenula natpis na kvaki na onu stranu na kojoj je pisalo “Molim pospremiti”.
Kad je stigla u predvorje, nije morala dugo čekati; za nekoliko trenutaka pojavio se minibus koji je vozio do zračne luke. Sjela je odostraga, gdje je bila sama, a čim je stigla u zračnu luku uputila se prema knjižari, kako joj je bilo rečeno. Šetala je između polica razgledavajući knjige, iznenadivši se koliko Libanonci čitaju englesku i američku literaturu.
– Oprostite, gospođice, znate li gdje bih mogao promijeniti novac? – Hannah se okrene i ispred sebe ugleda nasmiješena svećenika koji joj se bio obratio na arapskom s blagim američkim naglaskom. Hannah se, također na arapskom, ispriča i reče da ne zna gdje se nalazi mjenjačnica, ali da bi mu djevojka za blagajnom možda mogla pomoći.
Čim se okrenula, Hannah opazi da još netko stoji pokraj nje. Čovjek s police uzme knjigu naslovljenu Prikladan momak a na njeno mjesto ubaci nekakav paketić.
– Sretno – šapne i nestane prije nego što mu je Hannah uspjela vidjeti lice. Hannah s police uzme paketić i polako iziđe iz knjižare. Pogledom potraži šalter na kojem su se putnici prijavljivali za let za Pariz. Ubrzo je shvatila da je to šalter ispred kojeg je bio najduži red. Kad je došla na red, zatražila je mjesto u odjelu za nepušače.
Djevojka za pultom počne tipkati po kompjutoru.
– Zar niste zadovoljni mjestom koje ste već rezervirali, gospodice Saib? – zbunjeno upita.
– Da, da, u redu je – odgovori Hannah proklinjući sebe što je napravila tako glupu grešku. – Oprostite.
– Ukrcaj je na izlazu broj sedamnaest za petnaestak minuta – uz osmijeh reče djevojka za pultom.

Muškarac koji se pretvarao da čita neki roman Vikrama Setha, koji je upravo bio kupio, čekao je da zrakoplov poleti. Zadovoljan što je izvršio zadatak, otišao je do prve telefonske govornice i pozvao najprije Pariz a onda pukovnika Kratza, kako bi obavijestio svoje nadredene “da je ptica poletjela”.

Svećenik je također promatrao kako gospođica Saib ulazi u zrakoplov. I on je, nakon što je zrakoplov poletio, obavio jedan telefonski razgovor. Ali, on nije zvao ni Pariz ni London, nego Dextera Hutchinsa u Langley, u državi Virginija.

* * *

Cavalli se s ocem vrati u dvoranu i obojica sjednu na svoja mjesta. Jedno mjesto za stolom ostalo je prazno.
– Šteta za Bruna – reče predsjednik oblizavši usne. Morat ćemo naći zamjenu.
Cavalli otvori jednu od šest omotnica koje su ležale na stolu i na kojoj je pisalo “Prijevoz”. Izvadi kopiju i dade je Alu Calabreseu.
– Krenimo od predsjednikove motorizirane pratnje, Al. Trebat će mi najmanje četiri limuzine, šest patrolnih policajaca-motociklista, dva-tri službena automobila, dva kombija s ugrađenim kamerama i ekipa osiguranja smještena u crnom chevroletu. Svi moraju biti vrhunski profesionalci kako bi promaknuli i najoštrijem oku. Također, potreban mi je kombi Bijele kuće s televizijskim kamerama i novinarima. Ne zaboravite, motorizirana pratnja bit će pod mnogo strožom prismotrom nego prošlog tjedna, kad smo trebali samo uključiti sirene i to na nekoliko trenutaka. Među okupljenim svijetom bit će sigurno netko iz vlade ili neki manijak iz Bijele kuće. Najčešće djeca uoče najbanalnije greške i onda o njima pričaju roditeljima.
Al Calabrese otvori omotnicu i u njoj ugleda na desetine fotografija na kojima predsjednikova motorizirana pratnja napušta Bijelu kuću i kreće prema Capitol Hillu. Uz snimke su se nalazile brojne bilješke.
– Koliko će ti vremena trebati da sve središ? – upita Cavalli.
– Tri, možda četiri tjedna. Imam nekoliko velikih automobila koji mogu proći i najstrožu kontrolu i jednu blindiranu limuzinu koju vlada često unajmljuje kad joj u posjet dolaze manje značajni gosti. Mislim da je grb Urugvaja bio posljednji koji smo na nju nalijepili, a tip nije ni stigao do Predsjednika. Morao se zadovoljiti dvadesetminutnim prijemom kod Warrena Christophera.
– Sad dolazi ono najteže, Al. Trebam šestoricu motociklista na policijskim motociklima. Svi moraju imati originalne odore.
Al se zamisli.
– To bi moglo potrajati.
– Nemamo vremena. Ako ne obavimo sve za mjesec dana, stvar je propala.
– Stvar je složena. Nije baš da mogu dati oglas u Washington Postu u kojem tražim policajce.
– Možeš. Upravo to, Al. I sad ću vam reći zbog čega. Većina vas za ovim stolom vjerojatno se pita kako to da smo počašćeni prisutnošću Johnnyja Scasiatorea, čovjeka nominiranog za Oscara za režiju filma Pošteni odvjetnik? – Ali Cavalli im nije rekao da, otkako ga je policija zatekla u krevetu s dvanaestogodišnjom djevojčicom, filmski studiji se Johnnyju nisu više često obraćali.
– To se i ja pitam – prizna Johnny. Izvršni se direktor nasmiješi.
– Istini za volju, zahvaljujući tebi moći ćemo ostvariti naš plan. Jer upravo ćeš ti režirati operaciju.
– Što? Ukrast ćete Deklaraciju o nezavisnosti i istovremeno o tome snimati film? – upita Johnny u nevjerici. Cavalli počeka da se smijeh za stolom stiša.
– Ne baš. Ali, tog će dana svi u Washingtonu misliti da ti snimaš film o Predsjednikovu posjetu Kongresu, a ne da mi krademo Deklaraciju o nezavisnosti. A nitko ne mora znati da će Predsjednik na putu za Capitol Hill nakratko svratiti u Državni arhiv.
– Ne pratim te – reče Frank Piemonte, odvjetnik ekipe. – Može li malo sporije?
– Kako da ne, Frank. Jer, upravo tada ti stupaš na scenu. Treba mi dozvola grada za zatvaranje prometa između Bijele kuće i Kongresa u trajanju od jednog sata i to za onaj dan u posljednjem tjednu svibnja koji ja budem odredio. Stupi u vezu izravno s gradskom Službom za film i televiziju.
– Što ću im reći, radi čega? – upita Piemonte.
– Reći ćeš im da čuveni redatelj Johnny Scasiatore želi snimiti predsjednika Sjedinjenih Država kako odlazi na sastanak Kongresa. – Činilo se da Piemonte nije bio jako zadovoljan. – Prošle je godine to uspjelo Clintu Eastwoodu, pa ne vidim zbog čega ne bi i tebi.
– U tom slučaju, predlažem ti da odvojiš 250.000 dolara za Policijsko masonsko bratstvo, Loža broj 1 – reče Piemonte. – I gradonačelnica će vjerojatno očekivati isto toliko za svoj izborni stožer.
– Ovlašten si da potkupiš koga god želiš – nastavi Tony. – Potom, hoću da nam svi policajci s našeg popisa cijeloga dana budu na raspolaganju. Oni moraju biti uvjereni da uistinu snimamo film o našem novom Predsjedniku.
– Imaš li uopće ideju koliko će stajati ova operacija? upita Johnny Scasiatore.
– Ako uzmem u obzir koliko je stajao tvoj posljednji film, i koliko nam se od uloženih sredstava vratilo, onda imam odgovori Tony. – I, još nešto, Al – doda okrenuvši se prema starom sindikalnom vođi – šezdeset policajaca washingtonske policije u travnju ide u mirovinu. Među njima imaš veliki izbor; angažiraj onoliko ljudi koliko ti treba. Reci im da se radi o snimanju skupne scene i plati im dvostruko.
Al Calabrese kimne glavom i nešto zapiše u blok.
– A sad – nastavi Tony – hoćemo li uspjeti ili ne, ovisi o onih nekoliko stotina metara od raskrižja 7. ulice i Pennsylvania avenije do ulaza u Državni arhiv. – Tony uzme veliku kartu Washingtona i raširi je preko stola. Onda kažiprstom krene niz Constitution aveniju. – Onog trenutka kad ostaneš sam, Johnny, počinje prava akcija.
– Ali, kako ćemo ući u Arhiv i iz njega ponovno izići?
– To nije tvoja briga, Johnny. Tvoj dio posla završava onog trenutka kad šest motocikala i predsjednička pratnja skrenu u 7. ulicu. Odande stvar preuzima Gino.
Do tog trenutka, Gino Sartori, bivši mornarički časnik koji je kasnije bio jedan od najjačih zaštitnika utjerivača reketa, nije progovorio ni riječi. Njegov odvjetnik često ga je savjetovao: “Šuti dok ti ja ne kažem da govoriš.” A kako mu odvjetnik nije bio nazočan, Sartori je šutio.
– Gino, ti ćeš me opskrbiti radnom brigadom. Trebam osmoricu tajnih agenata koji će djelovati kao osiguranje. Bilo bi poželjno da su prošli stručnu obuku i da su obrazovani. Namjeravam se u zgradi zadržati samo dvadesetak minuta, ali svake sekunde moramo biti na oprezu. Debbie će sve vrijeme izigravati tajnicu, a Angelo će odjenuti mornaričku odoru i nositi mali crni kovčeg. Ja ću glumiti Predsjednikova pomoćnika, a Dollar Bill njegova liječnika.
Tonyjev otac se namršti i podigne glavu. – Planiraš biti u zgradi Državnog arhiva u trenutku kad se bude obavljala zamjena dokumenata?
– Tako je – odlučno odgovori Tony. – Ja ću biti jedina osoba koja će biti upoznata sa svim pojedinostima plana. A ovaj najvažniji dio ni u kom slučaju ne kanim pratiti s ulice.
– Imam pitanje – reče Gino. – Ako, ponavljam, ako uspijem naći tih dvadesetak ljudi koji su ti potrebni, reci mi sljedeće: kad stignemo do Državnog arhiva, oni će nam tek tako otvoriti vrata, pozvati nas unutra, a onda nam Deklaraciju o nezavisnosti jednostavno gurnuti u ruke?
– Upravo tako – odgovori Cavalli. – Otac me je učio da uspješan završetak svake operacije ovisi isključivo o prethodno obavljenim pripremama. Imam još jedno iznenađenje za vas. – Svi još jednom upitno pogledaju u Cavallija. – U Bijeloj kući imamo svog vlastitog specijalnog Predsjednikova savjetnika. Ime mu je Rex Butterworth i obavljat će tu dužnost privremeno, šest mjeseci, a inače radi u Trgovačkoj komori. Vratit će se na svoje staro radno mjesto kad čovjek koga je imenovao Clinton obavi zadaću u Little Rocku i pridruži se predsjednikovom osoblju. To je još jedan od razloga zbog kojih krećemo u svibnju.
– Zgodno – reče Frank.
– Ne baš – odgovori Cavalli. – Ispada da Predsjednik u svakom trenutku ima četrdeset šest specijalnih savjetnika, a kad je Clinton obznanio svoju gospodarsko-trgovinsku strategiju, Butterworth se kandidirao za taj posao.
Dosada nam je sredio nekoliko prekooceanskih ugovora, ali ovo će mu biti najveći posao koji će za nas ikada obaviti. Iz razumljivih razloga ovo će mu ujedno biti i posljednje što će obaviti za nas.
– Može li mu se vjerovati? – upita Frank.
– Na našem je platnom spisku već petnaest godina, a izdržavanje treće žene prilično ga stoji.
– Pokaži mi jednu koja nije skupa – reče Al.
– Butterworth traži način da zgrne veliku lovu kako bi se izvukao iz dugova, a sad mu se za to pruža prilika. I tako stižemo do vas, gospodine Vicente, i do vašeg renomea kao jednog od najvećih turoperatora na Mahhattanu.
– To bi bila zakonita definicija moje struke – oglasi se stariji muškarac koji je sjedio s predsjednikove desne strane, kako i dolikuje najboljem prijatelju.
– S obzirom na ono što imam na umu, ovaj put neće biti baš zakonita – uzvrati Tony. – Kad se jednom dokopamo Deklaracije, morat ćemo je sakriti negdje na nekoliko dana, a potom prokrijumčariti izvan zemlje.
– U slučaju da nitko ne otkrije kako je Deklaracija zamijenjena i ako mi se unaprijed kaže gdje želite da bude dostavljena, ne bi trebalo biti problema.
– Dat ćemo vam tjedan dana da sve sredite – reče Cavalli.
– Bilo bi bolje da mi date dva – reče Vicente podižući obrvu.
– Ne može, Nick. Jedan i točka – ponovi izvršni direktor. – Možeš li mi barem reći koju će razdaljinu Deklaracija morati prevaliti? – upita Vicente okrećući stranice dosjea koji mu je Tony upravo dodao.
– Nekoliko tisuća kilometara. Posao se plaća po isporuci. Prema tome, ne uspiješ li, nitko od nas ne dobiva novac.
– To mi se čini logičnim. Ipak, morao bih znati kojim ćemo se prijevoznim sredstvom koristiti. I, hoću li sve vrijeme morati Deklaraciju držati između te dvije staklene plohe?
– To još ni ja ne znam – odgovori Cavalli. – Ali, nadam se da ćeš je moći smotati i ugurati u nekakvu tubu. Već sam dao da mi se izradi poseban cilindar.
– Zbog toga u svojoj omotnici imam nekoliko praznih listova papira? – upita Nick.
– Da – reče Tony. – Samo što ti listovi nisu papir nego pergament i svaki od njih jednakih je dimenzija kao i Deklaracija o nezavisitosti, to jest 77,30cm x 63cm.
– Znači, ja sad moram voditi računa samo o tome da nijedna carinska služba i nijedna priobalna patrola ne krene u potragu za njom.
– Da. Moraš računati s tim da će za njom tragati cijeli svijet – odgovori Cavalli. – Pa ne bih ti toliko platio da se radi o poslu koji bih ja mogao obaviti jednim telefonskim pozivom.
– Mislio sam da ćeš tako nešto izvaliti – reče Nick. – No, bio sam u sličnoj situaciji kad si želio, da se iz Russborougha ukrade onaj Vermeer, a irska carina ni do danas nije dokučila kako je slika izišla iz zemlje. Cavalli se nasmiješi.
– Znači, sad svi znamo što se od svakog od nas očekuje. I, mislim da bismo se ubuduće trebali sastajati najmanje dvaput tjedno. Za početak, nek’ to bude nedjeljom u tri i četvrtkom u šest, kako bismo provjerili da svatko redovito obavlja svoj dio posla. Dovoljno je da samo jedna osoba zakaže i svi ćemo biti blokirani. – Tony podigne glavu i svi mu uzvrate kimanjem. Cavallija je oduvijek fascinirala činjenica da organizirani kriminal, ako se od njega očekuje dobit, mora funkcionirati kao i svaka dobro organizirana javna kompanija. Dakle, vidimo se sljedećeg četvrtka u šest. Vrijedi? – Petorica muškaraca kimnu potvrdno i u svoje blokove unesu dan i vrijeme narednog sastanka. – Gospodo, sada možete otvoriti drugu omotnicu. – I ovaj put, sva petorica gotovo istovremeno otvore omotnice i svaki iz svoje izvuče hrpu novčanica od po tisuću dolara. Odvjetnik počne brojati novčanicu po novčanicu. – To vam je predujam – objasni Tony. – Troškovi će se podmirivati krajem svakog tjedna, a potvrde o plaćenim računima podnesite kad god je to moguće. Hvala, gospodo – zaključi Tony i ustane. – Očekujem vas sljedećeg četvrtka u šest.
Petorica muškaraca ustanu i krenu prema vratima, prethodno zastavši da se rukuju s Tonyjevim ocem. Tony ih isprati do njihovih kola. Kad mu je i posljednji automobil nestao iz vida, Tony se vrati i zatekne oca u radnoj sobi kako vrteći čašu s viskijem u ruci pomno proučava onaj primjerak savršeno načinjene kopije Deklaracije koju je Dollar Bill kanio uništiti.

11.


– Molim vas Caldera Marshalla.
– Arhivar je trenutačno zauzet. Na sasfanku je. Molim vas, tko zove?
– Rex Butterworth, specijalni savjetnik predsjednika Clintona. Možda bi me gospodin Calder mogao nazvati kad bude slobodan. Naći će me u Bijeloj kući.
Rex Butterworth spusti slušalicu ne počekavši da čuje reakciju koja uslijedi svaki put kad se spomene poziv iz Bijele kuće: “Oh, vjerujem da ga ipak možemo pozvati, gospodine Butterworth. Trenutak, molim.”
Ali, Butterworth upravo to nije htio. Ne, specijalni savjetnik želio je da Calder Marshall osobno nazove Bijelu kuću, ali u tom slučaju njegov će poziv biti proslijeđen preko telefonske centrale Bijele kuće i registriran. Butterworth je također znao da postoji mogućnost da centrala ne registrira njegovo ime, s obzirom na to da je bio samo jedan od četrdeset šest Predsjednikovih savjetnika, a uz to samo na privremenoj dužnosti. Kratkim posjetom sobičku u kojem je bila smještena telefonska centrala Bijele kuće uspio je srediti i taj problem.
Butterworth je bubnjao prstima po pisaćem stolu i s neskrivenim zadovoljstvom promatrao dosje pred sobom. Jedna od dvije Predsjednikove tajnice donijela mu je podatke koje je tražio. Tako je listajući dosje saznao da je arhivar trojicu posljednjih predsjednika – Busha, Reagana i Cartera – pozvao da posjete Državni arhiv, ali da uslijed “neodgodivih obveza” nijedan od njih za takav posjet nije našao vremena.
Butterworth je bio svjestan činjenice da Predsjednik svakog tjedna dobiva najmanje 1.700 poziva za prisustvovanje raznoraznim događajima i manifestacijama. Na posljednje pismo gospodina Marshalla od 22. siječnja 1993. odgovoreno je kako Predsjednik nije trenutačno u mogućnosti prihvatiti njegov cijenjeni poziv, ali da se gospodin Clinton iskreno nada kako će mu se u skoroj budućnosti ukazati prigoda da to učini – što je bio uobičajeni odgovor na 1.699 tjednih poziva upućenih Predsjedniku i Bijeloj kući. Ali, ovaj put postojala je vjerojatnoća da se udovolji želji gospodina Marshalla. Butterwoth je i dalje bubnjao prstima po stolu pitajući se koliko će vremena Marshallu trebati da mu uzvrati poziv. Manje od dvije minute, bio je uvjeren u to. U međuvremenu su mu misli zaokupila zbivanja iz prethodnog tjedna.
Kad im je Cavalli otkrio svoj plan, od svih šest muškaraca okupljenih oko stola u 75. ulici, on se najglasnije nasmijao. Ali, nakon što je proveo više od jednog sata proučavajući pergament, ne uspjevši pritom na njemu otkriti grešku, i pošto se sastao s Lloydom Adamsom, počeo je, baš kao i ostali okupljeni skeptici, vjerovati da je izvornu Deklaraciju doista moguće zamijeniti krivotvorenom.
Butterworth je godinama vjerno služio obitelji Cavalli. Ugovarao im je hitne sastanke sa znamenitim političarima i prenosio poruke poslovnim ljudima koji su vjerovali da te poruke dolaze izravno iz središta Washingtona, a za svoj rad uvijek je bivao dostojno nagrađen. Razmišljajući te noći o ponuđenom mu poslu, zaključio je da bez njegove pomoći Cavalli neće moći poduzeti naredni planirani korak i, što je bilo još važnije, njegov će se udio u svemu najvjerojatnije otkriti istog trenutka kad se otkrije i krađa, a u tom bi slučaju ostatak života proveo iza rešetaka. S druge strane, bio je svjestan da je ušao u pedeset sedmu, da ima još tri godine do mirovine i treću ženu koja sudskim putem traži razvod braka koji on materijalno ni sebi ni njoj nije mogao priuštiti. Polako se mirio s činjenicom da će ostatak života vjerojatno morati provesti sam, jedva preživljavajući na bijednoj državnoj mirovini.
I Cavalliju su sve te činjenice bile jasne, te se Butterworthu njegova ponuda učinila vrlo prihvatljivom: milijun dolara, od kojih sto tisuća odmah, po potpisivanju suglasnosti, a preostalih devetsto tisuća onog dana kad se obavi zamjena dokumenata, potom avionska karta prve klase za bilo koju zemlju na kugli zemaljskoj po vlastitom izboru.
Ali, na njegovu konačnu odluku, koja je išla u prilog Cavalliju, utjecala je zapravo Maria. Godinu dana ranije, Butterworth je na jednom gospodarstvenom skupu u Brazilu upoznao mještanku koja mu je bila na usluzi tijekom dana i – tijekom noći. Kad mu je Cavalli prvi put došao sa svojim prijedlogom, odmah sutradan joj je telefonirao. Mariji je bilo drago što se javio, a svoju radost iskazala je osobito glasno kad joj je rekao da bi mogao dobiti “poprilično nasljedstvo” i da se potom planira nastaniti negdje u inozemstvu. Sljedećeg se dana specijalni savjetnik Predsjednika priključio Cavallijevoj ekipi.
Već do kraja tjedna potrošio je gotovo svih sto tisuća dolara – vratio je dugove i podmirio alimentacije dvjema bivšim ženama. S još samo nekoliko tisuća u džepu, nije mu bilo druge nego da se zdušno baci na posao. Nije ni pomišljao na mogućnost da odustane, jer je znao da potrošeni novac nikada neće moći vratiti. Pored toga, na pameti mu je stalno bio čovjek čije je mjesto na platnom spisku Cavallijevih baš on zauzeo; čovjek koji, unatoč obećanjima, Cavallijevima nije bio u stanju vratiti znatno manju svotu od sto tisuća dolara i koji se, zahvaljujući Cavallijevu ocu, našao zazidan u temeljima World Trade Centera kad nije uspio osigurati obećani ugovor za kupnju te zgrade. Pomisao da bi i on na sličan način mogao napustiti ovaj svijet, Butterworthu se nimalo nije sviđala.
Kao što je i pretpostavljao, za manje od dvije minute telefon je zazvonio. Butterworth pričeka da odzvoni nekoliko puta, potom podigne slušalicu. Njegova mu privremena tajnica reče da ga traži neki gospodin Marshall i upita želi li preuzeti vezu.
– Da, hvala, gospođice Daniels.
– Gospodin Butterworth? – upita glas s druge strane žice.
– Ja sam.
– Ovdje Calder Marshall iz Državnog ahiva. Rečeno mi je da ste zvali dok sam bio na sastanku. Oprostite, bio sam zauzet.
– Nema problema, gospodine Marshall. Samo sam vas htio zamoliti, ako imate vremena, da navratite do Bijele kuće. Želio bih s vama popričati o nečemu što nije za javnost.
– Svakako, gospodine Butterworth. Kad bi vam odgovaralo?
– Do kraja tjedna pretrpan sam obvezama – reče Butterworh buljeći u prazne stranice rokovnika – ali početkom sljedećeg tjedna Predsjednik je na putu, pa bismo se možda tada mogli naći?
Nastane stanka tijekom koje Butterwoth pretpostavi da Marshall provjerava svoj raspored.
– Kako bi vam odgovaralo u utorak u deset sati prije podne? – najzad upita arhivar.
– Samo trenutak, da provjerim u drugom kalendaru reče Butterworth zureći u prazno. – Da, to bi bilo u redu. Imam sastanak zakazan za 10:30, ali uvjeren sam da će nam pola sata biti dovoljno. Molim vas, budite ljubazni pa dođite na ulaz iz Pennsylvania avenije, tamo gdje se nalazi stara administrativna zgrada. Tamo će vas već netko čekati i dovesti do mog ureda.
– Ulaz iz Pennsylvania avenije – potvrdi Marshall.
– U redu.
– Hvala, gospodine Marshall. Očekujem vas sljedećeg utorka u deset sati – reče Butterworth i spusti slušalicu. Specijalni savjetnik predsjednika Clintona nasmiješi se i okrene Cavallijev privatni telefon.

* * *

Scott je obećao Dexteru Hutchinsu da će se naći njegovom sinu pri ruci kad ovaj stigne u Yale na polaganje prijemnog ispita.
– Dopustio mi je da pođem s njim – reče Dexter. – Tako će mi se ukazati prilika da ti priopćim najnovije vijesti u vezi s malim problemom koji je iskrsnuo oko Izraelaca. A može se dogoditi da ti donesem i primamljivu ponudu.
– Dexteru, ako misliš da ću ti ubaciti sina na Yale u zamjenu za kakav terenski posao, moram ti odmah reći da u dekanatu nemam nikakvih veza. – Dexter se glasno nasmije. – Ali – nastavi Scott – bit će mi drago da vam obojici pokažem okolicu, a sinu ću ti pomoći koliko budem mogao.
Dexter mlađi bio je slika i prilika svog oca: 178 centimetara visok, krupan, vječito neobrijan i s navikom da se svemu što se miče obraća s “gospodine”. Pošto je s ocem i Scottom proveo cijeli sat u šetnji sveučilišnim parkom, Dexter mlađi otišao je na prijemni ispit u dekanat, a profesor ustavnog prava poveo je zamjenika direktora CIA-e u svoj kabinet.
Prije nego što je uspio zatvoriti vrata, Dexter je već upalio cigaru. Otpuhnuo je nekoliko dimova, a onda rekao:
– Jesi li uspio dešifrirati poruku koju je naš operativac poslao iz Bejruta?
– Uspio sam shvatiti da tko god se priključi obavještajnoj službi ima za to valjanih osobnih razloga. U mom slučaju, bilo je to zbog oca i moje želje da zadovoljim pravdu. U slučaju Hannah Kopec, Saddam Hussein pokoka joj cijelu obitelj, a ona se odmah stavi Mossadu na raspolaganje. S obzirom na tako snažan motiv, ne bih joj se volio naći na putu.
– A to je upravo ono što sam od tebe želio zatražiti reče Dexter. – Stalno govoriš kako se želiš dokazati i u praksi, na terenu. Pa, evo ti prilike.
– Jesam li dobro čuo?
– Proljetni semestar je pri kraju, zar ne?
– Da. Ali to ne znači da ja nemam obveza.
– Shvaćam. Dvanaest puta godišnje izigravaš veselog amatera, kad i kako tebi odgovara, a čim iskrsne i najmanja mogućnost da uprljaš ruke...
– Nisam to rekao.
– Onda me pozorno saslušaj. Prvo, znamo da je od stotinu prijavljenih djevojaka Hannah Kopec dospjela među osam izabranih da u Londonu provedu šest mjeseci učeći arapski. Prije toga je provela godinu dana na intenzivnoj fizičkoj obuci u Herzliyahu. Tu su je učili samoobrani, radu na terenu i špijunaži. Sva izvješća o njenom radu iznimno su pohvalna. Drugo, nakon kratkog razgovora s njezinim domaćinima u Sainsburyju kod Camden Towna, gdje god to bilo, saznajemo da je naglo otputovala, i to unatoč činjenici da je gotovo sigurno bila predodređena za povratak u Izrael kao članica ekipe zadužene za atentat na Saddama. Tada je gubimo iz vida. Onda, zahvaljujući dobrom radu naše detektivske službe, doznajemo važan podatak. Jedan od naših agenata zaposlenih na Heathrowu ugledao ju je u duty-free shopu kako kupuje neki jeftini parfem. Potom ona polijeće za Libanon, a naš čovjek u Londonu odmah zove našeg čovjeka u Bejrutu koji je prati od slijetanja zrakoplova. Što, samo da napomenem, nije bilo baš jednostavno, pa smo je na nekoliko sati izgubili. Onda, kao grom iz vedra neba, evo je opet, ali sad kao Karima Saib, koja, po preporuci iz Bagdada, odlazi u Pariz na dužnost veleposlanikove pomoćne tajnice. U međuvremenu prava gospođica Saib u bejrutskoj zračnoj luci biva oteta i sad se nalazi u nekoj kući s druge strane granice, u predgrađu Tel Aviva.
– Što smjeraš, Dexteru?
– Polako, profesore. Malo strpljenja – reče Dexter ponovno paleći ostatak cigare. – Nismo se svi rodili s tvojom akademskom pameću.
– Hajde, nastavi – prekine ga Scott nasmiješivši se. – Moja akademska pamet još nije posve iskorištena.
– Sad dolazi dio koji će ti se svidjeti. Hannah Kopec nije ubačena u iračko zastupništvo pri jordanskom veleposlanstvu u Parizu da bi špijunirala.
– Nego? I otkuda znaš da nije? – upita Scott.
– Znam, jer agent Mossada u Parizu, kako da ti kažem, usput i za nas obavlja neke male poslove, a on i ne zna da ona postoji.
Scott se namršti.
– Zbog čega su je onda ubacili u veleposlanstvo?
– Ne znamo. Ali bilo bi nam iznimno dragocjeno da saznamo. Vjerujemo da Rabin neće dati zeleno svjetlo za likvidaciju Saddama dok je Kopecova u Francuskoj. Prema tome, moramo barem saznati kad je namjeravaju vratiti u Izrael. I tu ti stupaš na scenu.
– Ali, sigurno već imamo čovjeka u Parizu.
– Imamo ih nekoliko, ako baš želiš znati. No svi su oni Mossadu već poznati, da i ne govorim o Iračanima. Prema tome, ako je Hannah Kopec u Parizu, a da za to ne zna Mossadov čovjek, volio bi da i ti budeš u Parizu, a da za to ne znaju naši. To jest, ako misliš da si u stanju neko vrijeme izdržati bez Susan Anderson.
– Raskinula je sa mnom onog dana kad joj se momak vratio sa službenog puta. Zvala me je prošlog tjedna da mi kaže kako se idućeg mjeseca udaje.
– Razlog više da odeš u Pariz.
– I da lutam okolo kao kakav kokošar.
– I da možda naletiš na kakvu kokoš koja nosi zlatna jaja. U svakom slučaju, ne želim na naslovnici New York Timesa čitati o još jednom savršeno izvedenom izraelskom vojnom udaru, pa da poslije Predsjedniku mora tumačiti zašto CIA o tome nije imala pojma.
– Ali, kako uopće početi?
– Kad procijeniš da je vrijeme, pokušaj se s njom upoznati. Reci joj da si Mossadov pariški agent.
– Nikad mi ne bi povjerovala.
– Zašto ne? Ona ne zna tko je on, samo zna da postoji. Scotte, treba mi tvoj odgovor...
Vrata se naglo otvore i Dexter mlađi uleti u sobu.
– Kako je bilo? – upita ga otac. Mladić ode na drugi kraj sobe i baci se u naslonjač, ali ne reče ni riječi. – Sine, zar je ispalo tako loše?

* * *

– Gospodine Marshall, drago mi je što se vidimo – reče Butterworth pružajući ruku kako bi pozdravio arhivara Sjedinjenih Država.
– Također, gospodine Butterworth – nervozno uzvrati Calder Marshall.
– Hvala vam što ste našli vremena da dođete do mene – nastavi Butterworth. – Izvolite sjesti. Za taj susret Butterworth je rezervirao Rooseveltovu sobu u zapadnom krilu Bijele kuće.
Trebalo mu je dosta truda da neljubaznu tajnicu, koja je vrlo dobro znala kako Butterworth u Bijeloj kući kotira, nagovori na takav ustupak. Najzad je, premda nevoljko, pristala da mu ustupi sobu na trideset minuta i to samo zbog toga što mu je dolazio arhivar Sjedinjenih Država. Izišla je ususret njegovoj molbi s obzirom na to da je Predsjednik toga dana bio izvan grada. Specijalni savjetnik smjestio se na čelo stola za kojim je obično sjedilo i do dvadeset četvero ljudi, a gospodinu je Marshallu ležernim pokretom ruke pokazao da mu sjedne zdesna, nasuprot slici Theodore Roosvelt na konju, od Tadea Stykala.
Mora da je arhivar bio malo viši od metar i osamdeset a bio je tako vitak da bi mu na tome pozavidjele upola mlade žene. Da pri dnu glave nije imao polukrug sijedih paperjastih vlasi, bio bi posve ćelav. Na sebi je imao odijelo lošeg kroja, donekle staromodno, koje kao da mu je služilo isključivo za nedjeljne izlaske. Pošto je prethodno pročitao njegov dosje, Butterworth je znao da je arhivar od njega mlađi, pa, ugledavši ga, s nešto taštine pomisli kako nitko u to ne bi povjerovao kad bi ih negdje vidio zajedno.
Iako je pomislio kako se arhivar zapravo već rodio star, Butterworth je s uvažavanjem razmišljao o njegovu znanju. Nakon što je najvećim pohvalama diplomirao na Sveučilištu Duke, Marshall je napisao knjigu iz područja običajnog prava koja je postala nezaobilaznim udžbenikom za sve studente američke povijesti. To mu je priskrbilo cijelo malo bogatstvo, što se nikako ne bi dalo zaključiti po njegovoj odjeći, pomisli Butterworth.
Na stolu ispred njega ležao je dosje s oznakom “Povjerljivo” ispod koje je velikim slovima pisalo “Calder Marshall”. Unatoč tome što je arhivar nosio naočale s podebelim staklima, Butterworth je znao da mu je fascikl zapeo za oko.
Butterworth zastane prije nego što započne svoj brižljivo i do tančina pripremljen govor. Marshall je sklopljenih ruku nervozno čekao.
– U proteklih šesnaest godina, u više ste navrata pozivali predsjednike Sjedinjenih Država da posjete Državni arhiv. Butterworh sa zadovoljstvom zapazi tračak nade na Marshallovu licu. – I sada – nastavi – ovaj predsjednik doista želi prihvatiti vaš poziv. – Gospodin Marshall se nasmiješi. – Stoga me predsjednik Clinton zamolio da vam prenesem tu poruku koja, međutim, mora ostati u najstrožoj tajnosti.
– U najstrožoj tajnosti. Dakako.
– Predsjednik vjeruje da se može uzdati u vašu diskreciju, gospodine Marshall, pa vam sada službeno priopćavam da ćemo negdje krajem mjeseca nastojati naći slobodan termin za njegov posjet. Ali, ništa još nije konačno.
– Dakako, ništa nije konačno.
– Predsjednik Clinton je također zamolio da to bude strogo privatan posjet, zatvoren za novinare i za javnost.
– Zatvoren za novinare, dakako.
– Nakon tragedije koja se dogodila u World Trade Centeru, potrebna je pojačana predostrožnost.
– Pojačana predostrožnost, dakako.
– I, ljubazno vas molim da ovaj posjet ne spominjete vašem osoblju dok ne utvrdimo konačan datum. Dogodi se da ovakve informacije ipak nekako procure u javnost, a tada bismo, iz sigurnosnih razloga, posjet morali otkazati.
– Posjet morali i otkazati, dakako. Ali, ako se radi o privatnom posjetu – reče arhivar – ima li nešto iznimno što bi Predsjednik želio vidjeti, ili će to biti uobičajeni obilazak zgrade?
– Drago mi je što ste postavili to pitanje – odgovori gospodin Butterworth otvarajući dosje pred sobom. – Predsjednik doista ima jednu želju, a sve ostalo ovisi o vama.
– Ovisi o meni, dakako.
– Želio bi vidjeti Deklaraciju o nezavisnosti.
– Deklaraciju o nezavisnosti? Nema nikakvih problema.
– No, to nije kraj njegove želje – reče Butterworth.
– Nije kraj?
– Ne. Predsjednik bi želio vidjeti Deklaraciju, ali ne onako kako ju je gledao kad je bio brucoš u Georgetownu, kroz debelo staklo. Želio bi da se staklo makne kako bi mogao pergament vidjeti izbliza. Nada se da ćete moći udovoljiti njegovoj želji, barem na nekoliko trenutaka.
Ovaj put arhivar nije odmah odgovorio s “dakako”. Rekao je:
– Prilično neobično – a potom dodao: – Nadam se da ću moći udovoljiti njegovoj želji, barem na nekoliko trenutaka. – Tek nakon duge stanke, nastavio je: – Siguran sam da će to biti moguće. Dakako.
– Hvala vam – reče gospodin Butterworth trudeći se da prikrije zadovoljstvo. – Uvjeren sam da će Predsjednik to znati cijeniti. I, molim vas, dopustite da vas još jednom podsjetim: o svemu ovome nikome ni riječi dok ne utvrdimo točan dan posjeta.
Butterworth ustane i pogleda na starinski stojeći sat pri dnu sobe. Sastanak je trajao dvadeset dvije minute. Još je imao vremena napustiti konferencijsku dvoranu prije nego što ga iz nje izbaci stroga tajnica iz Odjela za planiranje. Predsjednikov specijalni savjetnik otprati svoga gosta do vrata.
– Predsjednik je pitao biste li možda željeli pogledati Ovalni ured, kad ste već ovdje?
– Ovalni ured? Dakako, dakako.

12.


Hamid Al Obaydi stajao je u sredini sobe posve sam. Nakon što su ga dvojica od četvorice stražara svukli do gola, druga dvojica provjerili su svaki šav njegove odjeće kako bi se uvjerili da na njoj nema ničega što bi moglo ugroziti život njihova Predsjednika.
Na znak glavom muškarca koji je očito bio glavni stražar, otvorila su se jedna bočna vrata i u sobu je ušao liječnik. Liječnika je pratio pomoćnik koji je u jednoj ruci držao stolicu, a u drugoj gumenu rukavicu. Pomoćnik spusti stolicu iza Al Obaydija i reče mu da sjedne, što on i učini. Liječnik mu najprije pregleda nokte i uši, a onda mu reče da širom otvori usta, pa mu stomatološkim instrumentom kucne po svakom zubu. Potom mu među čeljusti gurne kliješta kojima mu još više otvori usta kako bi mogao zaviriti u svaki njihov kut. Onda je zamolio Al Obaydija da ustane, da se okrene, da raširi noge i da se laktovima nasloni na sjedalicu. Al Obaydi začuje kako liječnik navlači gumenu rukavicu a potom u čmaru osjeti njegova dva prsta i iznenadnu oštru bol. Zaurlao je, izbezumljen, našto su se stražari glasno nasmijali. Liječnik naglo izvuče prste, pa još jednom ponovi pregled.
– Zahvaljujem, gospodine zamjeniče – reče liječnik kao da mu je upravo izmjerio temperaturu kako bi provjerio boluje li od blage prehlade. – Možete se odjenuti.
Al Obaydi se sagne, pokupi hlače, a liječnik i njegov pomoćnik napuste sobu.
Dok se oblačio, Al Obaydi se pitao doživljavaju li svi članovi Vijeća sigurnosti isto poniženje kad god Saddam odluči sazvati sastanak Revolucionarnog vijeća (Nacionalno vijeće revolucionarne komande). Naredba da se vrati u Bagdad kako bi Sajedija obavijestio o najnovijim događajima, a koju mu je uručio njegov šef, veleposlanik pri Ujedinjenim narodima, ispunjavala je Al Obaydija zebnjom unatoč tome što je nakon posljednjeg sastanka s Cavallijem bio siguran da može odgovoriti na svako eventualno postavljeno Predsjednikovo pitanje.
Kad je, poslije beskrajno dugog putovanja kroz Jordan, Al Obaydi konačno stigao u Bagdad (svi izravni letovi bili su otkazani zbog sankcija Ujedinjenih naroda), nije imao vremena za odmor, pa čak ni toliko da se preodjene. Crnim mercedesom odmah su ga doveli ravno u stožer BAAS-a.
Kad se Al Obaydi konačno presvukao, pogledao se u malo zrcalo na zidu. Za ovu se prigodu odjenuo skromno, a u svom newyorškom stanu ostavio je Saksova odijela s Pete avenije, Tialentinove džempere, Churcheve cipele i Cartierov sat od čistog zlata. Svega toga Al Obaydi se odrekao u zamjenu za jeftinu arapsku halju koju je držao u donjoj ladici komode na Manahattanu.
Kad je Al Obaydi okrenuo leđa zrcalu, jedan od čuvara pozvao ga je pokretom ruke da pođe za njim. Tad su se prvi put otvorila vrata na dnu sobe. Razlika između onoga što je ugledao i gotovo prazne sobe ogoljenih zidova u kojoj su ga pregledali, toliko ga je iznenadila da se trgnuo. Zakoračio je u predsoblje s debelim orijentalnim sagovima osvijetljeno bogatim svijećnjacima koji su bili postavljeni na svakih nekoliko koraka.
Veleposlanikov zamjenik hodnikom je slijedio čuvara, postajući svakim trenutkom sve svjesniji da se približava masivnim pozlaćenim vratima. Ali, kad su se našli gotovo ispred njih, čuvar otvori druga, bočna vrata i ugura ga u predsoblje veoma nalik na hodnik kojim su upravo bili prošli.
Al Obaydi ostane sam, ali nije uspio ni sjesti a vrata se ponovno otvore. Al Obaydi skoči i pred sobom ugleda djevojku koja je na pladnju nosila šalicu turske kave.
Položila je šalicu na stolić pored sofe, naklonila se i nestala isto tako tiho kao što je i ušla. Al Obaydi počne vrtjeti šalicu u ruci, svjestan činjenice da mu, uz ostale zapadnjačke običaje, već duže vremena mnogo više godi cappuccino. No, iz želje da nekako uposli ruke, polako je otpijao gustu crnu tekućinu.
Protekao je cijeli sat a on je postajao sve nervozniji. U sobi nije bilo ničega za čitanje, ostalo mu je jedino da zuri u golemi portret Saddama Husseina koji je visio na zidu. Istovremeno se pokušavao prisjetiti svih pojedinosti iz svoga razgovora s Cavallijem da ne bi nešto zaboravio, žaleći što ne može proviriti u dosje koji mu se nalazio u aktovki, jer su mu je čuvari oduzeli još prije nego što je i stigao do sobe za pregled.
Tijekom drugog sata boravka u predvorju, osjetio je kako mu samopouzdanje otječe. Tijekom trećeg sata, nije više bio siguran hoće li izvući živu glavu.
Tad se vrata naglo otvore i Al Obaydi opazi crveno-žutu odoru predsjedničke garde, Hemaye.
– Predsjednik će vas sada primiti – reče mladi časnik i Al Obaydi ustane i krene za njim niz hodnik koji je vodio do pozlaćenih vrata.
Časnik pokuca, otvori teška vrata i stane u stranu kako bi veleposlanikovu zamjeniku omogućio da se priključi već započetom zasjedanju Revolucionarnog vijeća u punom sazivu.
Al Obaydi je stajao i čekao, nalik na zatvorenika koji u sudnici čeka na sučevo dopuštenje da sjedne. Stajao je i čekao, sve vrijeme svjestan činjenice da se nitko nikada s Predsjednikom nije rukovao ako on prvi ne bi pružio ruku. Osmotrio je dvanaestočlano Vijeće i uočio da su među njima samo dvojica, premijer Tariq Aziz i državni odvjetnik Nakir Farrar, u odijelima. Ostala desetorica bili su u vojnim odorama, ali bez oružja. Jedini pištolj u dvorani, ako se ne računaju pištolji koje su nosili zapovjednik predsjedničke garde, general Hamil, i dvojica naoružanih vojnika postavljenih tik iza Saddama, nalazio se na stolu ispred Predsjednika, na mjestu na kojem ostali šefovi država obično drže svoje bilješke.
Al Obaydi postane bolno svjestan činjenice da Predsjednik s njega nije skrenuo pogled od trenutka kad je zakoračio u dvoranu. Saddam svojom Cohiba cigarom zamahne u smjeru veleposlanikova zamjenika kako bi mu dao na znanje da treba sjesti na upražnjeno mjesto s druge strane stola.
Ministar vanjskih poslova pogleda u Predsjednika, a Predsjednik kimne. Potom pogleda u čovjeka koji se nervozno meškoljio na najudaljenijoj sjedalici.
– Gospodine predsjedniče, ovo je, kao što znate, Hamid Al Obaydi, zamjenik našeg veleposlanika pri Ujedinjenim narodima, kojem je pripala čast da izvrši vašu naredbu da se od američkih bezbožnika ukrade Deklaracija o nezavisnosti. Slijedeći vaše upute, on se vratio u Bagdad kako bi vas osobno izvijestio kako napreduju poslovi u vezi s tim. S obzirom na to da prije ovog sastanka nisam imao priliku s njim popričati, oprostite što će me, kao i vas, zanimati da prije svega od njega saznam određene činjenice. – Saddam ponovno mahne cigarom dajući ministru vanjskih poslova dopuštenje da nastavi. – Možda bih, gospodine zamjeniče, mogao početi sljedećim pitanjem: Kako napreduje genijalan plan našega Predsjednika?
Al Obaydija je iznenadio službeni ton ministra vanjskih poslova, to više što su njihove obitelji već generacijama jedna drugoj bile bliske. No, shvatio je da je ispoljavanje bilo kakve bliskosti pred Saddamom bilo ravno priznanju o postojanju zavjere.
– Hvala, gospodine ministre – odgovori Al Obaydi, kao da se tad prvi put u životu susreće s njim. Potom se okrene prema Saddamu koji ga je svojim crnim očima bez prestanka prodorno promatrao. – Gospodine Predsjedniče, najprije bih vam želio reći da sam iznimno počaščen što je ovaj zadatak povjeren baš meni, to više što je zamisao izvorno vaša. – Svi nazočni usredotočili su svoju pozornost na Al Obaydijeve riječi, premda bi s vremena na vrijeme pogledavali u Saddama da vide kako on reagira. – Sa zadovoljstvom mogu konstatirati da je ekipa predvođena gospodinom Cavallijem...
Saddam podigne ruku i pogleda prema državnom odvjetniku koji je pred sobom imao debeli dosje. Državni odvjetnik Nakir Farrar bio je, poslije Saddama, najveći strah i trepet u Iraku. Njegov utjecaj bio je golem, a životopis dojmljiv. Doktorirao je pravo na Oxfordu kao vrhunski student, bio je predsjednik svog strukovnog sindikata i član Odvjetničke komore. Tad ga je Al Obaydi i upoznao. Pričalo se da je prvi i jedini Iračanin koji je postao kraljičinim savjetnikom. Ali, onda je došlo do invazije na Devetnaestu pokrajinu i Englezi su ga protjerali iz zemlje unatoč ozbiljnim intervencijama visokih britanskih dužnosnika. Vrativši se u grad koji je napustio kad mu je bilo jedanaest, Farrar je sve svoje izvanredne sposobnosti i usluge osobno ponudio Saddamu Husseinu. Godinu dana kasnije, Saddam ga je imenovao državnim odvjetnikom. Pričalo se da je na taj položaj došao po vlastitom zahtjevu i izboru.
– Gospodine Predsjedniče, Cavalli je newyorški kriminalac koji se kao pokrićem za svoje aktivnosti koristi činjenicom da je diplomirani pravnik i direktor registrirane odvjetničke tvrtke.
Saddam kimne pa se ponovno okrene prema Al Obaydiju.
– Gospodin Cavalli dovršio je sve pripreme i njegovi su ljudi sad spremni izvršiti Predsjednikove naredbe.
– Je li već određen dan kad se kreće u akciju? – upita Farrar.
– Da, gospodine državni odvjetniče, 25. svibnja. Tog dana Clintonova satnica posve je popunjena. Ujutro u Bijeloj kući ima sastanak sa svojim glasnogovornikom, a poslijepodne s Odborom za zdravstvo koji vodi njegova supruga. Stoga on irački veleposlanik pri Ujedinjenim narodima upozorio je Al Obaydija da pred Saddamom o Clintonu nikada ne govori kao o “predsjedniku” – za taj dan nema u planu nikakvih javnih obveza, što bi izvršenje naše akcije učinilo nemogućim.
– Recite mi, gospodine zamjeniče – upita državni odvjetnik – je li odvjetnik gospodina Cavallija uspio dobiti dozvolu za obustavu prometa na potezu od Bijele kuće do Državnog arhiva u vremenu dok Clinton bude vodio svoje interne razgovore?
– Nije, gospodine državni odvjetniče – reče Al Obaydi. Ali, gradsko poglavarstvo je izdalo dozvolu za snimanje na lokaciji od 13. ulice do Pennsylvania avenije, s napomenom da promet smije biti obustavljen samo četrdeset pet minuta. Čini se da je sa sadašnjom gradonačelnicom teže surađivati nego s njezinim prethodnikom.
Neki od vijećnika činili su se zabrinutim.
– Rekli ste, teže surađivati? – upita ministar vanjskih poslova. – Možda bi bilo bolje reći da se ona ne da lako nagovoriti.
– A kako je, molim vas, to “nagovaranje” izgledalo? upita general Hamil, koji je sjedio s Predsjednikove desne strane i koji je znao za samo jedan vid “nagovaranja”.
– Rezultiralo je donacijom od 250.000 dolara za njen izborni stožer.
Saddam se nasmije, pa se i ostali za stolom počnu smijati.
– A, arhivar? Vjeruje li on još da će ga Clinton posjetiti? – upita državni odvjetnik.
– Da – reče Al Obaydi. – Neposredno prije mog odlaska Cavalli je osmoricu svojih ljudi odveo u Državni arhiv, gdje su se predstavili kao tajna služba koja ima zadaću izvršiti preliminarni pregled zgrade. Arhivar je bio vrlo uslužan i Cavalli je imao dovoljno vremena da sve provjeri. Ta vježba imala je za cilj olakšati i ubrzati akciju određenu za 25. svibnja.
– Ali ako, naglašavam, ako iz zgrade uspiju iznijeti izvornik, jeste li se dogovorili na koji će vam ga način predati? upitao je državni odvjetnik.
– Jesmo – reče Al Obaydi odlučno. – Kako sam shvatio, Predsjednik želi da se dokument dostavi našem cijenjenom veleposlaniku pri Ujedinjenim narodima u Ženevi, gospodinu Barazanu Al-Tikritiju. Tek kad pergament dospije u njegove ruke, a nikako prije toga, ja dajem ovlaštenje za konačnu isplatu.
Predsjednik kimne glavom u znak odobravanja. Uostalom, cijenjeni veleposlanik u Ženevi bio mu je polubrat. Državni odvjetnik nastavi s pitanjima.
– Ali, kako ćemo biti sigurni da će nam oni uručiti izvornik, a ne njegovu kopiju? – upitao je. – Kako ćemo znati da neće samo ući i izići iz Državnog arhiva a da nisu obavili zamjenu?
Al Obaydi se tad prvi put nasmiješi.
– Poduzeo sam neke mjere predostrožnosti, gospodine državni odvjetniče. Kad se original zamijeni, krivotvoreni dokument bit će i dalje izložen za javnost. I, uvjeravam vas da ću osobno to provjeriti.
– Ali, niste mi odgovorili na pitanje – reče državni odvjetnik oštro. – Kako ćete znati da je ono što ćemo mi dobiti izvornik?
– Tako što se na izvorniku koji je napisao Timothy Matlock nalazi sitna slovna greška koju je na svom prijepisu Bill O’Reilly ispravio.
Državni odvjetnik se, ne baš zadovoljan odgovorom, zavali u stolicu. Saddam podigne ruku.
– Ekscelencijo, Bill O’Reilly također je kriminalac – objasnio je ministar vanjskih poslova. – Krivotvoritelj koji je napravio prijepis dokumenta.
– Znači – reče državni odvjetnik ponovno se uspravivši – ako se 25. svibnja slovna greška i dalje bude nalazila na dokumentu izloženom u Državnom arhivu, znat ćete da mi nemamo izvornik i obustavit ćete svaku daljnju isplatu? Jesam li dobro shvatio?
– Jeste, gospodine državni odvjetniče – odgovori Al Obaydi.
– Koja je riječ u izvorniku pogrešno napisana? – upita državni odvjetnik.
Veleposlanikov zamjenik mu reče, a Nakir Farrar samo doda:
– Vrlo prikladno – te zaklopi dosje pred sobom.
– Mislim da bih u svakom slučaju morao raspolagati svotom za konačnu isplatu – nastavio je Al Obaydi – kako bih bio spreman kad oni obave svoj dio posla i mi dobijemo izvornik.
Ministar vanjskih poslova pogleda u Saddama koji opet kimne glavom.
– Novac će biti uplaćen kako je dogovoreno, do 25. svibnja – reče ministar vanjskih poslova. – Prije nego što se vratite u New York, želio bih s vama pročešljati još neka pitanja. Dakako, ako se Predsjednik slaže?
Saddam odmahne rukom, što je značilo da ga spomenuti zahtjev uopće ne zanima, ali i dalje nije skidao pogled s Al Obaydija. Veleposlanikov zamjenik nije bio siguran očekuje li se od njega da u tom trenutku napusti skup ili slijede nova pitanja. Odlučio je biti oprezan, pa ostane sjediti ne rekavši ni riječi. Tek nakon nekoliko trenutaka netko progovori.
– Sigurno se pitate, Hamide, zbog čega pridajem toliku važnost jednom listu bezvrijednog papira? – Kako je to bio prvi Al Obaydijev susret s Predsjednikom, začudio se što ga ovaj oslovljava po imenu.
– Ekscelencijo, nije na meni da propitujem vaše odluke – odgovori Al Obaydi.
– Ipak – nastavi Saddam. – Posve je ljudski pitati se zbog čega sam voljan potrošiti sto milijuna dolara i istovremeno riskirati da se izvrgnem međunarodnom podsmijehu ako vi ne uspijete.
Al Obaydi s dozom nelagode zapazi Saddamov naglasak na riječci “vi”.
– Bio bih počašćen da saznam, Sajedi. Dakako, ako smatrate da je čovjek mog položaja dostojan takve spoznaje.
Svih dvanaest članova Vijeća pogledalo je u Predsjednika očekujući njegovu reakciju na Al Obaydijevu primjedbu. Čim je otvorio usta, Al Obaydi je shvatio da je pretjerao. Ukočio se u stolici i, prestravljen, čekao što će se dogoditi.
– U tom slučaju, odat ću vam svoju tajnu, Hamide – nastavi Saddam i dalje ne skidajući pogled s veleposlanikova zamjenika. – Kad sam, u ime svog voljenog naroda, osvojio Devetnaestu pokrajinu, našao sam se u ratu, ne s izdajnicima koje smo napali, nego s cijelim zapadnim svijetom, i to unatoč prethodno postignutom sporazumu s veleposlanikom Sjedinjenih Država. “Zbog čega?” morao sam se upitati, kad su svi znali da Kuvajtom upravlja nekoliko korumpiranih obitelji kojima nije bilo stalo do dobrobiti njihova naroda. Reći ću vam zbog čega. Ukratko, zbog nafte. Da je Devetnaesta pokrajinu izvozila kavu, u Zaljevu nikada ne biste ugledali ni američku barku na vesla.
Ministar vanjskih poslova se nasmiješi i kimne glavom. – A tko su bili ti vođe koji su se udružili protiv mene? Thatcherica, Gorbačov i Bush. To je bilo prije tri godine. I, gdje su oni danas? Thatchericu su maknuli oni koji su je izabrali; Gorbačova je uklonio čovjek kojeg je on godinu dana ranije skinuo s položaja i čija se fotelja sada ljulja; Bush je doživio ponižavajući poraz na očigled vlastitog naroda, A ja sam i dalje vrhovni vođa i predsjednik svoje zemlje. – Uslijedio je buran pljesak koji je utihnuo čim je Saddam ponovno progovorio. – To bi, dakako, za mnoge bila dovoljna nagrada. Ali ne i za mene, Hamide. Jer, Busha je zamijenio taj Clinton, koji ništa nije naučio na greškama svojih prethodnika i koji me sada također izaziva pokušavajući moju vrhovnu vlast učiniti upitnom. Ali, ovaj put odlučio sam da se suprotstavim: ponizit ću i njega i njegove američke nevjernike prije nego što me preduhitre. I učinit ću to tako da Clinton izgubi ugled dokle god je živ. Kanim i Clintona i američki narod izvrgnuti ruglu ispred cijelog svijeta. – Glave oko stola i dalje su klimale. – Već ste se uvjerili u moju sposobnost da gramzivost Amerikanaca preobrazim u njihovu spremnost da ukradu najznačajniji dokument svoje povijesti. A vi, Hamide, vi ste taj koji će se pobrinuti da svijet shvati moju genijalnost. – Na te riječi Al Obaydi spusti glavu. – Kad se jednom dočepam Deklaracije, čekat ću do 4. srpnja kad će cijela Amerika, te mirne nedjelje, slaviti Dan nezavisnosti. – Predsjednik zastane, a nitko u sobi ne reče ni riječi. – I ja ću proslaviti Dan nezavisnosti. Ali ne u New Yorku ili Washingtonu, nego na Tahrirskom trgu, okružen svojim voljenim narodom. I tada ću ja, Saddam Hussein, predsjednik Iraka, na očigled svih svjetskih medija, spaliti i u pepeo pretvoriti američku Deklaraciju o nezavisnosti.

* * *

Hannah je ležala budna u sobici koja ju je podsjećala na vrijeme kad je, trinaest godina ranije, provela prvu noć u internatu.
U zračnoj luci Charles de Gaulle pokupila je prtljagu Karime Saib, sve vrijeme strepeći što li će u njoj naći kad je otvori.
Kao što joj je bilo rečeno, ispred aerodromske zgrade čekao ju je automobil, ali kako vozač nije bio spreman ni za kakav razgovor, nije znala kuda je vodi, dok se konačno nije našla ispred jordanskog veleposlanstva.
Hannah je ostala začudena veličinom zdanja. Prekrasna stara kuća, smještena u neposrednoj blizini bulevara Mauricea Barresa, nekada je pripadala pokojnom Agi Khanu. Iračke prostorije obuhvaćale su cijela dva kata, što je očito ukazivalo na to do koje se mjere Jordanci ne žele zamjeriti Saddamu.
Ulazeći u aneks zgrade koji je vodio do veleposlanstva, prva osoba koju je srela bio je predstojnik Abdul Kanuk. Ni u kom pogledu nije bio nalik na diplomata, a kad je otvorio usta, Hannah je shvatila da on to i nije. Kanuk joj je priopćio da su veleposlanik i njegova prva tajnica zauzeti brojnim sastancima, te joj rekao da ode u svoju sobu, otpakira stvari i čeka dok je ne pozovu.
U sobi je bilo tek toliko mjesta da u nju stanu krevet i njezina dva kovčega, i Hannah zaključi da je sobica vjetojatno služila kao spremište prije nego što se iračka delegacija uselila u zgradu.
Kad je konačno na silu otvorila jedan od Karimina dva kovčega, ustanovila je kako joj od svih njezinih stvari odgovaraju jedino cipele. Hannah nije znala treba li se, zbog Karimina ukusa, veseliti ili pak tugovati, jer od svoje odjeće nije imala gotovo ništa.
Muna Ahmed, glavna veleposlanikova tajnica, pridružila joj se kasnije u kuhinji za večerom. Činilo se da tajnice u veleposlanstvu imaju status jednak posluzi. Hannah je uspjela Munu uvjeriti da joj se sve čini boljim nego što je očekivala, pogotovo s obzirom na činjenicu da su na raspolaganju imali samo aneks jordanskog veleposlanstva. Muna joj je objasnila da svi pripadnici diplomatskog zbora u Francuskoj iračkog veleposlanika smatraju samo šefom zastupništva, premda ga redovno oslovljavaju sa “ekscelencijo” ili “gospodine veleposlaniče”.
Tijekom prvih nekoliko dana Hannah je sjedila u sobi do veleposlanikove, s druge strane Munina radna stola. Najveći dio vremena provodila je ne radeći ništa. Ubrzo je shvatila da nitko na nju ne obraća osobitu pozornost i da joj je osnovna zadaća bila obavljanje sitnih poslova koje joj je veleposlanik zadavao diktafonom. No, obavljanje tih poslova postalo je problematično, jer je Hannah morala raditi sporije nego što je uistinu mogla, kako Muna ne bi ispala nesposobna. Hannah bi jedino redovito zaboravljala stavljati svoje lažne naočale.
Za večerom u kuhinji Hannah je od Mune dobivala raznorazne podatke. Tako je, izmedu ostalog, saznala i što se očekuje od Iračanki koje se zateknu u inozemstvu na radu i što treba raditi kako bi se izbjegla udvaranja predstojnika Abdula Kanuka. Već drugog tjedna njezina boravka ustanovila je kako se veleposlanik sve više oslanja na njen rad, a kako ona saznaje sve manje novih podataka. Nastojala je biti što manje poduzetna.
Kad bi završile posao, od Hannah i Mune očekivalo se da ostanu kod kuće, a navečer im nije bilo dopušteno da napuštaju zgradu ako s njima ne bi izlazio i predstojnik, što kao ideja ni jednu ni drugu nije oduševljavalo. Kako Munu nisu zanimali ni kafići, ni glazba, ni kazališta, bila je savršeno sretna provodeći slobodno vrijeme u svojoj sobi čitajući govore Saddama Husseina.
Kako je vrijeme prolazilo, Hannah je sa sve više nestrpljenja očekivala dan kad će s njom stupiti u vezu agent Mossada stacioniran u Parizu, kako bi već jednom otišla u Izrael na pripreme za obavljanje svog zadatka. Nije imala pojma tko bi mogao biti taj agent. Pitala se nije li možda on ubačen u samo veleposlanstvo. Je li to vozač? Ne, on je suviše spor. Vrtlar? On je glup. Kuharica? Moguće: kuhala je do te mjere loše da bi joj to mogao biti sporedan posao. Abdul Kanuk, predstojnik? Teško. Pogotovo s obzirom na to da bi i do tri puta na dan znao reći kako je on rođak Barazana Al-Tikritija, Saddamova polubrata i veleposlanika pri Ujedinjenim narodima u Ženevi. Pored toga, Kanuk je bio i najveći tračer u veleposlanstvu i od njega bi Hannah za jednu večer doznala više o Saddamu Husseinu i njegovim suradnicima negoli od veleposlanika za tjedan dana. Zapravo, u njezinoj nazočnosti veleposlanik je rijetko kada govorio o Sajediju, a kad bi ga i spomenuo, bilo je to s oprezom i poštovanjem.
Tijekom drugog tjedna boravka u Parizu Hannah je upoznala veleposlanikovu ženu. Ubrzo je shvatila da je to bespogovorno samostalna žena, djelomično turskog podrijetla, koja nije smatrala svojom dužnošću sve vrijeme boraviti u zgradi veleposlanstva. Bavila se aktivnostima koje su se, prema svim iračkim mjerilima, smatrale ekstremnima. Primjerice, sa svojim mužem odlazila je na koktele, a znala bi i sebi natočiti piće ne počekavši da prethodno bude ponuđena. I, što je za Hannah bilo još važnije, dva puta tjedno odlazila je na plivanje u obližnje javno kupalište na bulevaru Lannes. Nakon kraćeg uvjeravanja veleposlanik se složio da nema ničeg lošeg u tome da nova tajnica odlazi na plivanje s njegovom ženom.

* * *

Scott je u Pariz stigao jedne nedjelje. Dobio je ključ od malog stana na aveniji Messine, a u Societe Generale, na bulevaru Haussmann, otvorili su mu račun na ime Simona Rosenthala.
U Langley se trebao javiti tek kad pronade agenta Mossada. Nijedan operativac u Parizu nije znao za njegov dolazak i rečeno mu je da ne stvara nikakve kontakte s agentima s kojima je ranije surađivao, a koji su trenutačno bili na službi u Europi. Prva dva dana Scott je proveo proučavajući lokacije i uglove iz kojih je nezapaženo mogao promatrati glavni ulaz jordanskog veleposlanstva. Krajem prvog tjedna postalo mu je jasno što su agenti razumijevali pod izrazom “sati samoće”. Čak su mu počeli nedostajati i neki njegovi studenti. Napravio je raspored: svakog jutra prije doručka i prije jutarnje smjene, trčanje u parku Monceau; svake večeri dva sata u gimnastičkoj dvorani u ulici Berne, a onda pripremanje obroka koji bi u svom stanu potom jeo sam.
Scott je počeo očajavati pri pomisli da agent Mossada možda uopće ne napušta zgradu veleposlanstva i da gospođica Kopec možda tamo uopće i ne radi. Činilo mu se da jedino veleposlanikova žena odlazi i dolazi kako joj se hoće.
A onda, u utorak, tijekom drugog tjedna njegova boravka u Parizu, iznenada je ugledao kako još netko u društvu veleposlanikove žene napušta zgradu. Je li to Hannah Kopec? Nije uspio bogznašto vidjeti, jer je automobil odmah krenuo.
Pratio je mercedes, vodeći računa da uvijek ostane na pristojnoj udaljenosti i u poziciji u kojoj ga vozač ne bi mogao vidjeti u retrovizoru. Dvije su žene izišle pred bazenom na bulevaru Lannes. Pomno ih je promatrao. Na fotografijama koje su mu pokazali u Langleyju, Hannah Kopec imala je dugu crnu kosu. Kosa je sad bila podignuta, ali nije bilo sumnje da je to ona.
Scott kolima pode stotinjak metara niz cestu, skrene desno i parkira automobil. Vrati se, uđe u zgradu i kupi kartu po cijeni od dva franka. Onda ode na balkon s kojeg se vidio cijeli bazen. Kad se konačno smjestio negdje u kutu gledališta, agentica Mossada već je uveliko plivala amo-tamo uzduž bazena. Unatoč nimalo privlačnom iračkom kroju njezina kupaćeg kostima, Scottu nije trebalo dugo da uoči kako je agentica u top-formi. Kad je veleposlanikova žena stigla iz svlačionice i došetala do ruba bazena, Hannah je usporila ritam, i otada širinom bazena nevješto i polako plivala prsno.
Nakon četrdesetak minuta, kad je veleposlanikova žena napustila plivalište, Kopecova je odmah ubrzala ritam, prelazeći dužinu bazena za manje od minute. Kad je preplivala deset dužina, izišla je iz vode i odmah se uputila prema svlačionicama. Scott se vratio do svog automobila. Kad je ugledao mercedes, ponovno je krenuo za njim i pratio ga sve do veleposlanstva.
Iste večeri je poslao faks Dexteru Hutchinsu u Langley, u kojem ga obavještava da ju je vidio i da će sad pokušati s njom stupiti u vezu. Narednog jutra kupio je kupaće gaćice.

* * *

Hannah ga je prvi put opazila u četvrtak. Plivao je ravnomjerno, slobodnim stilom, i trebalo mu je četrdesetak sekunda da prijeđe dužinu bazena. Izgledao je kao bivši sportaš pred kojim mora da je nekada bila sjajna karijera. Hannah je pokušala plivati usporedo s njim, ali nakon pet zaveslaja bi joj umakao. Promatrala ga je dok je izlazio iz bazena i išao prema muškoj svlačionici.
Narednog tjedna, u ponedjeljak, veleposlanikova žena priopćila je Hannah da sutra neće moći na plivanje jer sa suprugom odlazi u Ženevu u posjet Saddamovu polubratu. Hannah je za to njezino putovanje već bila saznala od predstojnika, koji ju je do u tančine obavijestio o svemu u vezi s ovim posjetom.
– Nije mi jasno zbog čega i vi ne idete s veleposlanikom – iste je večeri upitala kuharica. Predstojnik nije progovorio ni riječi sve dok Muna nije ustala od stola i pošla u svoju sobu. Tada je izjavio nešto što je uznemirilo Hannah.
Narednog dana Hannah je dobila dopuštenje da sama ode na plivanje. Bila je sretna što je imala izgovor da iziđe iz zgrade, pogotovo što je u vrijeme veleposlanikove odsutnosti Kanuk bio zadužen za brigu o svim službenicima u zgradi. Kako je njemu bio potreban mercedes, Hannah se podzemnom željeznicom sama uputila na bulevar Lannes. Razočarala se kad je ustanovila da muškarac kojeg je nekoliko dana ranije vidjela na bazenu i koji tako dobro pliva nije došao. Preplivala je svojih trideset dužina a onda je, pomalo umorna i zadihana, ostala u vodi pored ruba bazena ne bi li se opustila. Tad ga je ugledala. Bio je u posljednjoj stazi i plivao je prema njoj. Kad je dotaknuo kraj bazena, napravio je spretan okret i, nastavivši plivati, razgovijetno joj dobacio:
– Ostanite tu, Hannah. Odmah se vraćam.
Hannah je pomislila da je to vjerojatno netko tko je se sjeća iz vremena kad je radila kao manekenka, i nagonski je poželjela pobjeći. Ali, nastavila se brčkati, čekajući da se nepoznati muškarac vrati nadajući se da je to agent Mossada o kojem joj je Kratz pričao.
Gledala ga je kako pliva prema njoj i što joj se više primicao, to je postajala nervoznija. Kad je dotaknuo rub bazena, naglo je zastao i upitao:
– Jeste li sami?
– Da – odgovorila je.
– Tako sam i mislio. Nigdje ne vidim veleposlanikovu ženu. Ona toliko prska dok pliva, a pritom se ne kreće osobito brzo, pa je nije teško zapaziti. Dopustite, ja sam Simon Rosenthal. Pukovnik Kratz mi je rekao da s vama stupim u vezu. Imam poruku za vas.
Hannah se osjećala blesavo rukujući se s njim dok su oboje plutali po vodi.
– Znate li gdje je avenija Bugeaud?
– Znam – odgovori Hannah.
– Dobro. Vidimo se u Bar de la Porte Dauphine za petnaest minuta.
Prije nego što je stigla bilo što odgovoriti, on se jednim skokom našao izvan bazena, odmah se uputivši prema muškoj svlačionici.
Nakon nešto više od petnaest minuta Hannah je zakoračila u Bar de la Porte Dauphine. Tražeći ga pogledom po prostoriji, jedva ga je ugledala kako gotovo skriven sjedi pored zida.
Kad mu je Hannah prišla, ustao je a onda naručio još jednu kavu. Upozorio ju je da se ne smiju dugo zadržati, jer se ona mora odmah vratiti u veleposlanstvo. Dok je s uživanjem, nakon više tjedana, pila svoju prvu pravu kavu, Hannah je promatrala muškarca pred sobom. Sjetila se dana kad se mogla opustiti u društvu zanimljivih osoba.
Ali, njegova naredna rečenica ubrzo je vrati u stvarnost.
– Kratz vas kani uskoro izvući iz Pariza.
– Ima li za to neki poseban razlog?
– Određen je dan za bagdadsku operaciju.
– Hvala Bogu – reče Hannah.
– Zbog čega to kažete? – upita Scott, svjestan rizika u koji ulazi.
– Veleposlanik očekuje da ga pozovu u Bagdad kako bi bio preimenovan na novu dužnost. Kani me pozvati da pođem s njim – odgovori Hannah. – Tako barem kaže njegov predstojnik. Svi to već znaju, osim Mune.
– Obavijestit ću Kratza.
– Samo još nešto, Simone. Došla sam do nekih sitnih podataka koji bi Kratzu možda bili od koristi.
Kimnuo je i saslušao Hannahin izvještaj o rasporedu poslova u veleposlanstvu i o posjetima stranih diplomata i poslovnih ljudi koji su javno govorili protiv Saddama a tajno s njim sklapali raznorazne poslove. Nakon nekoliko minuta prekinuo ju je riječima:
– Bilo bi dobro da sada krenete. Mogli bi opaziti da vas nema. Pobrinut ću se da se još jednom sastanemo, kad okolnosti budu prikladne.
Hannah se nasmiješi, ustane i ne osvrnuši se napusti lokal.

Iste večeri Scott je Dexteru Hutchinsu poslao šifriranu poruku u kojoj ga obavještava da je stupio u vezu s Hannah Kopec.
Sat kasnije, primio je faksirani odgovor sa samo jednom uputom.

13.


Na dan 25. svibnja 1993. sunce je u Washingtonu izišlo u pet sati i nekoliko minuta. Njegove zrake pale su najprije na travnjak Bijele kuće a potom se neopazice probile do Ovalnog ureda i prodrle u njegovu unutrašnjost i malo-pomalo posve je preplavile. Nekoliko stotina metara dalje Cavalli je nervozno pljeskao rukama iza leđa.
Cavalli je cijeli prethodni dan proveo u Washingtonu provjeravajući po stoti put svaku pojedinost. Pretpostavljao je da će nešto negdje ipak zapeti i, što god to bilo, odgovornost će pasti na njega.
Johnny Scasiatore prišao je Cavalliju i pružio mu šalicu vruće kave.
– Pojma nisam imao da može biti ovako hladno u Washingtonu – reče Cavalli Johnnyju koji je na sebi imao jaknu od izvrnute janjeće kože.
– U ovo doba dana gotovo svugdje na svijetu je hladno – odgovori Johnny. – To svaki redatelj zna.
– Dobro, a zar ti je doista potrebno šest sati da bi se pripremio za tri minute snimanja? – upita Cavalli sumnjičavo.
– Dva sata priprema za minutu rada, to je zlatno pravilo. I, ne zaboravi, istu ćemo scenu morati snimiti dva puta, bez obzira na to što su okolnosti neobične.
Cavalli je stajao na uglu 13. ulice i Pennsylvania avenije i promatrao Johnnyjevu ekipu koja se sastojala od pedesetak ljudi. Neki su na pločniku namještali tračnice za pokretnu kameru koja je trebala pratiti šestora kola kako se polako spuštaju niz Pennsylvania aveniju. Drugi su duž tih sedamsto metara puta postavljali goleme reflektore koje je imao napajati generator od 200 kilovata a koji je tog jutra u četiri sata dovezen u srce glavnog grada. Majstori zvuka provjeravali su svoju aparaturu, kako bi bili sigurni da će snimiti svaki i najmanji šum – zvuk koraka, otvaranje i zatvaranje automobilskih vrata, tutnjavu podzemne željeznice, čak i otkucavanje sata na tornju Stare Pošte.
– Jesu li svi ovi troškovi doista potrebni? – upita Cavalti.
– Nema štednje ako hoćeš da ljudi povjeruju kako doista sudjeluju u snimanju filma. Uostalom, snimit ću film za koji će svi u mojoj ekipi, bili oni amateri ili profesionalci, vjerovati da će ga jednog dana gledati u kinima. Čak i statistima plaćam honorare prema pravilniku Udruženja filmskih radnika.
– Hvala Bogu da moji ljudi ne pripadaju nikakvim udruženjima i sindikatima – dobaci Cavalli.

Sunce je već bilo visoko na nebu. U normalnim okolnostima, Predsjednik bi već dvadeset jednu minutu uživao u toplini tih sunčevih zraka doručkujući za svojim stolom u Bijeloj kući. Cavalli pogleda u popis svojih zaduženja. Al Calabrese već je bio postavio dvanaest vozila uz ivičnjak, a vozači, okupljeni pod zidom Trga Slobode, gdje su bili zaštićeni od vjetra, pili su kavu. Šest limuzina presijavalo se na jutarnjem suncu dok su prolaznici, čistačice, domari i prvi jutarnji radnici, koji su na posao pristizali podzemnom željeznicom i izlazili na postaji kod Federalnog trokuta, zadivljeno promatrali velebni prizor. Neki slikar upravo je dovršavao preslikavanje federalnog grba na trećim kolima, dok je neka djevojka na njih postavljala državnu zastavu.
Cavalli se okrene i ugleda kako kamion s policijskim oznakama pristaje uz zgradu Uprave okruga. Iz njega su potom radnici počeli vaditi rampe i zapreke koje su postavljali na cestu i duž pločnika, kako za vrijeme one presudne tri minute snimanja prolaznici ne bi ulijetali u kadar.

Lloyd Adams proveo je cijeli prethodni dan vježbajući svoj govor i listajući povijesne knjige s podacima o Deklaraciji o nezavisnosti. Na večer je, po tko zna koji put, odgledao videosnimak Billa Clintona kako šeta Georgia avenijom pažljivo upijajući svaku pojedinost: Predsjednikov karakterističan naglasak, način na koji drži glavu i na koji nesvjesno gricka donju usnu. Sedam dana ranije Adams je kupio odijelo jednako onome koje je Predsjednik nosio kad mu je u veljači u službeni posjet došao premijer Velike Britanije. Kupio je crveno-bijelo-plavu kravatu, istu onakvu kakvu je Clinton imao na naslovnici ožujskog broja Vanity Faira. Načinili su mu dvije vlasulje, i Adams se odlučio za onu koja je imala nešto više sijedih vlasi. Posljednje večeri pred nastup, direktor i Cavalli prisustvovali su na generalnoj probi nakon koje su zaključili da sve savršeno funkcionira, unatoč Johnnyjevoj primjedbi da je na samom kraju scene Adamsova gluma malo prenaglašena. Cavalli je bio uvjeren da će arhivar biti suviše uzbuđen da bi obratio pozornost na takvu sitnicu.

Cavalli zamoli Ala Calabresea da još jednom provjeri je li mu osoblje spremno. Al se trudio da prikrije bijes, s obzirom na to da je tijekom prethodna tri zasjedanja o svemu izvještavao Odbor i to do u tančine.
– Dvanaest vozača, šest motociklista – počeo je nabrajati kao navijen. – Četvorica od njih bivši su policajci, neki civilni, neki vojni i svi su ranije sa mnom surađivali. Ali, kako nitko od njih neće ulaziti u Državni arhiv, rečeno im je da će naprosto sudjelovati u snimanju filma. Samo oni pod izravnim vodstvom Gina Sartorija znaju o čemu se zapravo radi.
– Ali, znaju li oni što se točno od njih očekuje od trenutka kad stignu do Arhiva?
– I budala bi već upamtila – odgovori Al. – Jučer smo sve isprobali najmanje šest puta, najprije u mom uredu, na karti, a onda smo se spustili ovdje, i na licu mjesta sve provjerili. U vrijeme snimanja Pennsylvania avenijom voze brzinom od petnaest kilometara na sat, onda skreću na istok, dok ne stignu do 7. ulice. Onda naglo skreću desno, i tu ih gube iz vida svi oni koji su umiješani u snimanje filma, uključujući i policiju. Potom ponovno skreću desno, stižu do sporednog ulaza u Državni arhiv i naglo se zaustavljaju ispred rampe za utovar i istovar.
Angelo, Dollar Bill, Debbie, ti i ekipa osiguranja izlazite iz svojih vozila i pratite glumca do zgrade gdje ga dočekuje Calder Marshall. Čim tvoji ljudi uđu u zgradu, vozila se povlače do rampe i skreću desno, u 7. ulicu, onda opet desno, u Constitution aveniju, pa desno u 14. ulicu i vraćaju se na mjesto početka snimanja. Do tada će Johnny biti spreman za snimanje druge klape iste scene. Na tvoj znak da je Deklaracija o nezavisnosti zamijenjena krivotvorinom, ponavljamo snimanje, s tim da ovaj put moramo pokupiti i trinaestoricu operativaca koje smo ranije iskrcali ispred Državnog arhiva.
– I ako sve ide po planu, pokupit ćete i Deklaraciju o nezavisnosti – reče Cavalli. – Što se onda događa? – upitao je, kako bi se uvjerio da se ništa nije promijenilo od posljednjeg sastanka Upravnog odbora održanog u New Yorku.
– Iz šest različitih smjerova limuzine napuštaju Washington – nastavio je Al. – Od tih šest limuzina, tri se istog poslijepodneva vraćaju u glavni grad, prethodno promijenivši registarske tablice; dvije kreću za New York, a jedna odlazi na odredište koje je samo tebi znano. U njoj će se nalaziti Deklaracija.
– Ako sve bude išlo tako glatko kako si sad ispričao, bogme, zaslužit ćeš svoj novac, Al. No, sve neće ići glatko, i tad ćeš se morati pokazati na djelu – zaključi Cavalli, a Al pohita po kavu i pridruži se svojim ljudima.
Cavalli pogleda na sat: 7:22. Kad je podigao glavu, ugledao je Johnnyja kako sav crven u licu hita prema njemu. Hvala Bogu da ne moram raditi u Hollywoodu, pomisli Cavalli.
– Imam problema s jednim policajcem. Kaže da ne mogu postaviti reflektore prije 9:30. To znači da ću moći početi snimati tek poslije deset, a ako imam samo četrdeset pet minuta na raspolaganju, onda...
– Smiri se, Johnny – reče Cavalli i pogleda u svoj popis osoblja. Pogledom potraži skupinu radnika koja je s Trga Slobode išla prema pločniku. Tad ugleda čovjeka koji mu je bio potreban. – Vidiš onog visokog sijedog tipa koji se udvara Debbie? – upita, pokazujući prstom.
– Vidim – reče Johnny.
– To je Tom Newbolt, bivši zamjenik šefa Washingtonske policije. Sad je savjetnik u jednom osiguravajućem društvu. Unajmili smo ga na jedan dan. Priđi mu i reci u čemu je problem. Tako ćemo barem vidjeti vrijedi li onih pet tisuća dolara koje mi je njegova tvrtka zaračunala.
Cavalli se nasmiješi promatrajući Johnnyja kako hita prema Newboltu.

Angelo se nadvio nad usnulim čovjekom. Zgrabio je Dollar Billa za ramena i snažno ga prodrmao.
Irac niska stasa ispusti zvuk više nalik na tandrkanje traktora negoli na hrkanje.
Angelo mu se još više primakne i ustanovi da Dollar Bill zaudara kao da je cijelu noć proveo u lokalnoj pivnici. Angelo shvati da prethodne večeri nije trebao ni na trenutak ostaviti Billa samog. Ako tog kučkinog sina ne uspije na vrijeme dovući do Državnog arhiva, Cavalli će ih obojicu dati ukokati. Znao je čak tko će to obaviti i kako. Nastavio je drmati Dollar Billa, ali ovome su oči i dalje ostale tvrdoglavo sklopljene.

U osam sati zasvirala je sirena i filmska ekipa krenula je na polusatni odmor za doručak.
– Trideset minuta. Sindikalni propis – objasnio je Johnny kad ga je Cavalli očajnički pogledao. Ekipa se okupila oko parkirane prikolice-restorana, još jednoga od mnogih dodatnih troškova, u kojem su se pripremala pržena jaja sa šunkom, te gulaš. No, Cavalli je morao priznati da gomila svijeta koja se okupila iza zapreka, kao i slučajni prolaznici, ničim nisu pokazali da sumnjaju kako se na toj lokaciji doista snima film.
Cavalli odluči iskoristiti ovu stanku kako bi se sam uvjerio da nitko na Pennsylvania aveniji neće moći vidjeti automobile nakon što skrenu u 7. ulicu.
Brzim korakom udaljio se od ekipe i, kad je stigao do ugla 7. ulice, skrenuo je desno. Učinilo mu se da je zakoračio u sasvim drugi svijet. Prišao je skupini ljudi koja očito pojma nije imala što se događa u njihovoj neposrednoj blizini. Za njih je to bio utorak kao i svaki drugi; obično jutro u Washingtonu. Bilo mu je drago kad je ugledao Andyja Borzella kako sjedi na klupi blizu autobusne garaže i platforme za utovar i istovar, kod stražnjeg ulaza u Državni arhiv, i čita Washington Post.
Kad se Cavalli vratio, i filmska je ekipa pristizala s odmora i odmah počela s posljednjim pripremama i provjerama; nitko nije želio biti uzrokom eventualnog ponavljanja scene.
Gužva pored zapreka svakim je trenutkom postajala sve veća, a policija je utrošila mnogo riječi tumačeći okupljenom svijetu kako se na toj lokaciji doista snima film, ali kako će snimanje početi tek za nekoliko sati. Čuvši tu informaciju, neki su se ljudi razočarali pa su otišli, ali na njihova mjesta ubrzo su stigli novi znatiželjnici. Zazvonio je Cavallijev mobitel. Cavalli pritisne dugme i začuje očev glas. Kad god je razgovarao telefonom, predsjednik je bio krajnje oprezan, pa je i ovaj put samo upitao ima li kakvih problema.
– Ima, nekoliko – priznao je Tony. – Ali, s njima smo i računali i nijedan se dosada nije pokazao nerješivim.
– Ne zaboravi, ako ne budeš zadovoljan odgovorom u devet, otkaži operaciju. On se ni u kom slučaju ne smije vratiti u Bijelu kuću. – Veza se prekinula. Cavalli je znao da njegov otac ima pravo.
Cavalli ponovno pogleda na sat: 8:43. Prilazeći Johnnyju, reče:
– Idem preko, do Willarda. Neću dugo. Pobrini se da sve teče po planu. Vidim da si uspio opremu prebaciti na pločnik.
– Ispalo je odlično – odgovori Johnny. – Čim je Newbolt popričao s policajcem, ovaj ne samo da je pristao, nego se i ponudio da nam pomogne.
Cavalli se nasmiješi i krene u smjeru Narodnog kazališta koje je bilo na putu za hotel Willard. U susret mu je dolazio Gino Sartori.
– Gino. – uzviknu Cavalli i priđe bivšem mornaričkom časniku. – Jesu li tvoji ljudi spremni?
– Svi do jednog.
– I možeš garantirati da će držati jezik za zubima?
– Šutjet će kao da su u zemlju propali. U suprotnom, znaju što ih čeka.
– A gdje se sada nalaze?
– Pristižu iz osam raznih smjerova. Svi mi se imaju javiti do devet i trideset. Nabavio sam im elegantna tamna odijela, kravate zagasitih boja i opasače za pištolje koji, nadam se, neće biti pretjerano uočljivi.
– Javi mi kad se svi okupe.
– Dogovoreno – uzvrati Gino.
Cavalli nastavi prema Willardu i, pošto ponovno provjeri koliko je sati, uspori korak.
Ušao je u predvorje i odmah naletio na Rexa Butterwortha koji se nervozno šetao hodnikom, kao da mu je jedini životni cilj što prije istrošiti zlatno-plavi sag na podu. Kad je ugledao Cavallija, kao da mu je laknulo; odmah mu je prišao i stao pored njega dok je ovaj čekao dizalo.
– Rekao sam ti da sjedneš u kut i da čekaš, a ne da amo-tamo paradiraš ispred svih ovih novinara koji stalno vrebaju ne bi li naletjeli na kakvu senzaciju.
Butterworth promrmlja nekakvu ispriku i obojica uđu u dizalo. Cavalli pritisne dugme za jedanaesti kat. Nitko ne progovori ni riječi sve dok nisu ušli u sobu 1137 u kojoj je Cavalli proveo prethodnu noć.
Kad su konačno ostali sami, Cavalli bolje osmotri Rexa Butterwortha. Znojio se kao da do sobe nije došao dizalom, već kao da je pretrčao put od osam kilometara.
– Smiri se – reče Cavalli. – Dosada si dobro gurao. Još jedan telefonski poziv i ti si svoje završio. Bit ćeš u zrakoplovu za Rio prije nego što pratnja stigne do Državnog arhiva. Znaš li što ćeš reći Marshallu?
Butterworth izvadi neke rukom pisane bilješke, promrmlja nekoliko rečenica, a onda reče:
– Da. Sve mi je jasno i spreman sam. – Drhtao je kao hladetina.
Okrenuvši direktni broj, Cavalli pozove ured arhivara koji nije bio ni kilometar udaljen od mjesta na kojem se on nalazio. Čim se uspostavila veza, predao je slušalicu Butterworthu. Obojica su slušali kako telefon s druge strane zvoni. Nakon nekog vremena, Cavalli pruži ruku u namjeri da uzme slušalicu i da je vrati u ležište. Pokušat će kasnije još jednom, pomisli. Onda se iznenada začuje jedno “klik” i glas s druge strane reče:
– Calder Marshall pri telefonu.
Cavalli ode u kupaonicu i podigne slušalicu drugog telefona.
– Dobro jutro, gospodine Marshall. Ovdje Rex Butterworth iz Bijele kuće. Htio sam čuti teku li sve pripreme po planu.
– Sve ide kako treba, gospodine Butterworth. Moje osoblje bit će na svojim radnim mjestima točno u devet. Zapravo, većina ih je već stigla, ali samo moj zamjenik i viši konzervator znaju radi čega sam svima rekao da danas ne smiju zakasniti ni minutu.
– Odlično – reče Butterworth. – Predsjednik se također drži svog rasporeda i vjerujemo da će kod vas stići oko deset, ali na žalost već se u jedanaest mora vratiti u Bijelu kuću.
– U jedanaest, dakako – ponovi arhivar. – Nadam se da će pedeset minuta biti dovoljno da ga provedemo kroz zgradu. Mnogi moji službenici željeli bi ga vidjeti.
– Uvjeren sam da će pedeset minuta biti sasvim dovoljno – reče Butterworth. – Nadam se da nisu iskrsnuli neki problemi u vezi s Predsjednikovom posebnom željom?
– Koliko mi je poznato, nisu – odgovori Marshall.
– Konzervator je rekao da će pomaknuti staklo kako bi Predsjednik mogao izbliza pogledati Deklaraciju. Potom ćemo je smjestiti u trezor, gdje će ostati dok Predsjednik ne napusti zgradu. Posjetiteljima ćemo je ponovno staviti na uvid nekoliko minuta nakon Predsjednikova odlaska.
– Zvuči u redu. Čini se da doista držite sve pod kontrolom, gospodine Marshall – reče Butterworth, a graške znoja prekriju mu čelo. – Upravo odlazim Predsjedniku, pa se na žalost tijekom jutra više nećemo moći čuti. Ali, čujemo se poslijepodne, pa ćete mi ispričati kako je bilo.
Cavalli položi slušalicu na rub kade, odjuri u sobu i stane ispred Predsjednikova specijalnog savjetnika, koji se istog trenutka potpuno izbezumi. Cavalli je histerično vrtio glavom.
– Ah, oprostite, gospodine Marshall, sad sam pogledao u svoj raspored. Na žalost, poslijepodne me nećete naći. Obećao sam ženi da ću danas otići iz ureda nešto ranije nego obično jer sutra odlazimo na godišnji odmor.
– Oh, a kamo idete? – naivno upita Marshall.
– Idemo kod moje majke u Charleston. No, uvjeren sam da će Predsjednikov posjet Državnom arhivu polučiti veliki uspjeh. Mogli bismo se naći kad se vratim, što velite?
– Bit će mi vrlo drago – reče Marshall. – Želim vam da se dobro odmorite u Južnoj Carolini; vjerujem da su azaleje tamo još u cvatu.
– Da, mislim da jesu – reče Butteivvorth promatrajući Cavallija kako kažiprstom prelazi preko vrata. – Oprostite, imam nekoga na drugoj liniji – doda i bez daljnjeg objašnjenja spusti slušalicu.
– Rekao si više nego što treba, budalo. Ne želimo da ikada više stupi u vezu s tobom. Butterworth se činio zabrinutim.
– Nakon koliko će vremena u Bijeloj kući početi pitati gdje si? – htio je znati Cavalli.
– Otprilike nakon tjedan dana – odgovori Butterworth. Ja sam se uistinu spremao na godišnji odmor. Čak i moj šef vjeruje da idem u Charleston.
– U redu. To si dobro izveo – reče Cavalli pružajući Butterworthu kartu za let u jednom smjeru do Rio de Janeira kao i potvrdu da mu je devetsto tisuća dolara uplaćeno u Banco do Brazil.
– Sad se moram vratiti na snimanje. Ostani ovdje još deset minuta, a onda uzmi taksi za zračnu luku Dulles. I, kad stigneš u Brazil, nemoj sav novac potrošiti na neku žensku. I još nešto, Rex. Neka ti ne padne na pamet da se ikada vratiš. Jer, ako se vratiš, pored federalne policije u zračnoj luci čekat će te još netko.

Angelo je ipak nekako uspio odjenuti Dollar Billa, premda je ovaj i dalje zaudarao na pivo i nimalo nije sličio na Predsjednikova osobnog liječnika. Zapravo, nije sličio ni na kakvog liječnika.
– Oprosti, momče. Oprosti – ponavljao je Dollar Bill. – Nadam se da te ovo neće uvaliti u nevolje.
– Hoće, i to u velike nevolje ako se ne otrijeznite na vrijeme i ako se ne pobrinete da pergament dospije u onu tubu. Jer, ako Cavalli ikada sazna da sinoć nisam bio s vama, gotovi smo, i vi i ja.
– Smiri se, momče, i napravi mi jedan Bloody Mary. Dvije trećine soka od rajčice i jedna trećina votke. Bit ću k’o nov dok si rek’o britva. Vidjet ćeš.
Angelo ga sumnjičavo pogleda, a čovječuljku glava ponovno padne na jastuk.

Dok je za sobom zatvarao vrata sobe 1137, hodnikom je pored Cavallija prošla žena gurajući kolica s prljavim rubljem.
Pozvao je dizalo, spustio se u prizemlje i izišao iz hotela. Čim je napustio Willard i prešao preko trga koji se nalazio između hotela i Pennsylvania avenije, uočio je da se tog jutra duž 15. ulice stvorila kolona automobila duga cijeli kilometar. Iz različitih smjerova, u susret su mu trčali Al i Johnny. – Što se događa? – odmah je upitao Cavalli.
– Policija nas uvjerava kako je to redovni jutarnji promet koji se iz Virginije slijeva u grad. Samo, mi smo s naših dvanaest vozila i šest motociklista zakrčili prometnicu.
– Do vraga, moja greška – reče Cavalli. – Trebao sam to predvidjeti. Što predlažeš, Al?
– Predlažem da svoje momke pošaljem u garažu Atlantic u 13. ulici dok policija ponovno ne uspostavi red, a onda da ih vratim neposredno prije početka.
– To je veliki rizik – reče Johnny. – Dopustili su mi da snimam samo četrdeset pet minuta i nema izgleda da mi to vrijeme i za sekundu produže.
– Ali, ako ne maknem svoje automobile, može se dogoditi da snimanja uopće i ne bude – reče Al.
– U redu, Al. Kreni. Samo, vodi računa da se vratiš do 9:50 i ni minutu kasnije. – Cavalli pogleda na sat. – Znači, imaš dvadest sedam minuta.
Al smjesta potrči prema parkiranim vozilima.
Cavalli se okrene prema redatelju.
– U koliko sati izvodiš glumca na mjesto snimanja?
– U devet i pedeset pet, odnosno onog trenutka kad se posljednje vozilo vrati na svoje mjesto. Upravo ga šminkaju tamo u prikolici-restoranu – reče Johnny.
Cavalli je s olakšanjem promatrao kako šesta limuzina nestaje s vidika i kako se promet polako normalizira.
– A što će se dogoditi s Ginovim agentima Tajne službe sad kad su automobili otišli?
– Većina ih se pomiješala sa statistima, premda se ne doimaju osobito uvjerljivo.
U tom trenutku zazvoni Cavallijev mobitel.
– Moram se vratiti, inače ništa od filma – reče Johnny i ode, a Cavalli kimne, otvori slušalicu i reče:
– Da? – Dok je bio usredotočen na ono što mu je glas s druge strane govorio, Cavalliju nešto zapne za oko.
– Helikopter je spreman da poleti točno u deset, šefe. Dozvola za polijetanje vrijedi sedam minuta. Po isteku tog vremena policija izdaje zabranu, koliko god ti potplatio Policijsko masonsko bratstvo.
– Unatoč nekim problemima, još se držimo rasporeda reče Cavalli. – Prema tome, krenite u deset i nadlijećite dogovorenu maršrutu. Kad stignemo do Arhiva, Marshall i njegovo osoblje moraju vas i vidjeti i čuti. To je najbitnije.
– Vrijedi, šefe. Dogovoreno.
Cavalli ponovno pogleda na sat. Bilo je 9:36 i promet je tekao normalno. Otišao je do koordinatora iz gradske Službe za film i televiziju.
– Ne brinite – rekao je ovaj prije nego što je Cavalli uspio i otvoriti usta. – Promet ćemo zaustaviti na vrijeme i do 9:59 postavit ćemo oznake za obvezno skretanje. Obećavam, krenut ćete točno na vrijeme.
– Hvala – reče Cavalli i odmah pozove Ala Calabresea. – Odmah počni vraćati svoje momke...
– Jedinica je već otišla u pratnji dvojice motociklista. Dvojka upravo polazi; nakon toga kreću ostala vozila i to u razmaku od po dvadeset sekundi.
– Trebao si biti general – reče Cavalli.
– Žali se vladi. Nije mi omogućila odgovarajuće školovanje.
Odjednom, Pennsylvania avenija bljesne pod svjetlima reflektora. Svi, pa i Cavalli, rukama prekriju oči, a onda, isto tako nenadano, svjetla se ugase i jutarnje sunce ostane visjeti na nebu kao slaba žarulja.
– Odlično – čuo je Cavalli redatelja kako viče. – Samo se jedan nije upalio. Sedmi zdesna.
Cavalli je stajao na pločniku okrenut prema uglu 13. ulice. Ubrzo je ugledao prvu od Alovih limuzina kako se, s po jednim motociklistom sa svake strane, probija kroz prometnu gužvu. Promatrajući sjajna crna kola, prvi put osjeti nervozu.
U susret mu je dolazio ćelav, ali lijepo građen muškarac visoka rasta, s naočalama za sunce na nosu, u tamnoplavom odijelu i bijeloj košulji s kravatom na crvene, bijele i plave pruge. Stigao je do Cavallija upravo u trenutku dok su pored njih prolazila prva dvojica motociklista u pratnji policijskih kola.
– Kako se osjećaš? – upita Cavalli.
– Kao na svakoj premijeri – odgovori Lloyd Adams. Bit ću okej čim se digne zastor.
– Pa, sinoć si na generalnoj savršeno znao tekst.
– Nije problem u mom tekstu – reče Adams. – Zabrinut sam zbog Marshallova teksta.
– Zbog čega? – upita Cavalli.
– Nije prisustvovao nijednoj od naših proba, pa ne zna šlagvorte – odgovori glumac.
Na vidiku se tad pojavi druga limuzina praćena s još dvojicom motociklista. Al Calabrese je trčao pločnikom prema Cavalliju. Lloyd Adams se uputi prema prikolici-restoranu.
– I dalje ti je jedanaest minuta dovoljno? – upita Cavalli gledajući na sat.
– Jest, ako Thomasovi ljudi ne zeznu stvar – odgovori Al i uputi se prema kolima te odmah počne organizirati postavljanje predsjedničke zastavice na prednjem dijelu treće limuzine.
Kombi s osobljem parkirao se na dogovorenom mjestu. Scasiatore, vrteći se na redateljskoj stolici, preko megafona naredi glumcu, tajnici, mornaričkom poručniku i liječniku da zauzmu svoja mjesta kako bi na vrijeme uskočili u treću i četvrtu limuzinu. Tek kad je redatelj spomenuo poručnika i liječnika, Cavalli postane svjestan činjenice da cijelog jutra nije vidio ni Dollar Billa ni Angela. Možda čekaju u prikolici, pomisli.
Četvrta se limuzina primicala, a Cavalli je i dalje pogledom tražio Angela.
Sirena se oglasila na nekoliko sekunda kako bi ekipu obavijestila da je ostalo još deset minuta do početka snimanja. Zazvonio je Cavallijev telefon.
– Šefe, Andy na vezi. Još sam ispred Državnog arhiva. Situacija je ista kao prije jednog sata kad ste vi bili ovdje.
– U redu – reče Cavalli.
– Trenutačno ovuda prolazi dvadesetak pješaka.
– Dobro. Nemoj se više javljati ako sve teče po planu. Cavalli poklopi slušalicu i pokuša se sjetiti o čemu je razmišljao prije nego što je zazvonio telefon. Jedanaest vozila i šest motociklista bili su na svojim mjestima. Nedostajalo je još jedno vozilo. Ali još nešto neodređeno mučilo je Cavallija. U tom trenutku prometni policajac koji je stajao nasred Pennsylvania avenije vikne da je spreman zaustaviti promet čim redatelj naredi, i tako prekine tok Cavallijevih misli. Johnny se popne na svoju stolicu i unezvijereno pokaže prema dvanaestom automobilu koji se nekoliko stotina metara dalje zaglavio u prometnoj gužvi.
– Ako sad preusmjerite promet, onaj tamo neće se uspjeti priključiti motoriziranoj pratnji. – Prometni policajac i dalje je stajao nasred prometnice propuštajući automobile što je brže mogao, kako bi limuzina stigla proći, ali od toga je bilo slabe koristi. – Statisti na ulicu! – zaurla Johnny i nekoliko osoba za koje je Cavalli ranije vjerovao da su obični prolaznici, stane iza zapreka. Johnny uzme megafon i okrene se prema njima. – Dame i gospodo – počeo je. – Snimamo kadar o dolasku Predsjednika na Capitol Hill gdje će se obratiti Kongresu. Bio bih vam zahvalan kad biste mahali i pljeskali kao da se radi o pravom predsjedniku. Hvala.
Prolomi se spontani pljesak, našto se Cavalli prvi put tog jutra iskreno nasmije. Nije opazio da mu se tijekom redateljeva obraćanja statistima iza leđa primaknuo bivši zamjenik šefa policije.
– Ovo će te stajati k’o svetog Petra kajgana ako ne upali iz prve – reče šapćući mu u uho.
Cavalli se okrene prema bivšem policajcu trudeći se da ne pokaže koliko je uznemiren.
– Mislim, s obzirom na zastoj. Ako jutros ne obavite to snimanje, vlasti vam neće baš uskoro dati još jednu priliku. – Nema potrebe da me na to podsjećaš – brecne se Cavalli, te se okrene prema Johnnyju koji je bio sišao sa stolice i krenuo prema kamerama, spreman da započne sa snimanjem čim dvanaesto vozilo stigne na svoju poziciju. Asistent Johnnyju ponovno pruži megafon.
– Ovo je posljednja provjera. Svi na svoja mjesta. Ovo je posljednja provjera. Molim vas, svi na svoja mjesta. Vozilo broj jedan, jesu li svi spremni? – Umjesto odgovora, oglasi se automobilska truba. – Vozilo broj dva? – Ponovno se oglasi truba. – Vozilo broj tri? – Začuje se truba iz kola Lloyda Adamsa. Cavalli pogleda prema prozoru automobila i ugleda ćelavog glumca kako otvara kutiju s vlasuljom. – Vozilo broj četiri? – Nastane tišina. Vozilo broj četiri uopće se nije oglasilo. – Jesu li svi u vozilu broj četiri na svojim mjestima? prodere se redatelj.
Tek tada se Cavalli prisjeti što ga je to cijelog jutra mučilo: uopće nije vidio ni Angela ni Dollar Billa. Trebao je ranije o tome misliti. Cavalli se uputi prema redatelju, a mornarički časnik iskoči iz kola koja su se zaglavila u prometnoj gužvi.
Bio je metar i osamdeset visok, kratko podšišan i u bijeloj odori s mačem o boku, a na prsima je nosio brojne medalje za zasluge u Panamskom i Zaljevskom ratu. U desnoj ruci držao je crnu kutiju. Za njim je trčao policajac za kojim je, nešto sporijim korakom, išao Dollar Bill noseći mali kožni kovčeg. Kad je Cavalli shvatio što se događa, okrenuo se i mirno došetao do sredine ceste te stao ispred mornaričkog časnika.
– Jesi li ti normalan? Što to radiš? – prodere se Cavalli.
– Bila je užasna gužva. Nismo se mogli probiti – neuvjerljivo uzvrati Angelo.
– Ako operacija zbog vas propadne...
Angelovo lice poprimi boju njegove odore a kroz glavu mu proleti kako je svršio Bruno Morelli.
– A mač? – ljutito upita Cavalli.
– Mač je k’o bog.
– A naš liječnik? Je l’ i on k’o bog?
– Kadar je obaviti posao. Vjerujte mi – odgovori Angelo osvrćući se preko ramena.
– U kojim ste kolima vas dvojica?
– U četvorki. Točno iza Predsjednika.
– Onda, ulazite. I to smjesta!
– Oprostite, oprostite – reče Dollar Bill dahćući.
– Moja greška. Angelo nije kriv. Oprostite, oprostite – ponavljao je ulazeći u vozilo, dok mu je časnik držeći se za mač pridržavao vrata. Čim je Dollar Bill ušao, Angelo se pridružio takozvanom liječniku i zalupio vrata za sobom. Policajac koji je trčao za Angelom izvadi blok, a Cavalli se okrene ne bi li ugledao Toma Newbolta. Tom je već pretrčavao ulicu.
– Prepusti ga meni – reče.
Drugi kombi, onaj s kamerama za nadgledanje, zaustavi se uz glasnu škripu kočnica i zauzme svoje mjesto u redu. Prednje se staklo naglo spusti.
– Oprosti, šefe – reče vozač. – Neka mi je budala prepriječila put.
Sat na tornju Stare Pošte otkucao je deset. Istog trenutka, na znak organizatora snimanja, nekoliko se policajaca spustilo na kolnik. Jedni su zadržavali promet koji je dolazio iz smjera Pennsylvania avenije, dok su drugi namještali znakove s uputama za skretanje s mjesta snimanja.
Cavalli osmotri promet koji je na Pennsylvania aveniji tekao iz suprotnog smjera. Kolona automobila kretala se puževljevom brzinom.
– Hajdemo, hajdemo! – viknuo je pogledavši na sat i nestrpljivo čekajući da se sve raščisti.
– Evo, samo što nije – dobaci mu prometni policajac sa sredine prometnice.
Cavalli pogleda u nebo i ugleda plavo-bijeli policijski helikopter kako uz veliku buku lebdi iznad njih.
Ni on ni prometni policajac više ne progovore ni riječi. Potom, s dna Pennsylvania avenije začuju tri oštra zvižduka pištaljke. Cavalli pogleda na sat. Izgubili su šest dragocjenih minuta.
– Ubit ću Angela ako...
– Može! Put je čist! – vikne prometni policajac i okrene se prema Cavalliju. Cavalli podigne palac dajući redatelju znak da može početi. – Imate još trideset devet minuta – dovikivao je policajac. – To bi vam trebalo biti dovoljno čak i ako kanite ponoviti snimanje.
Ali, Cavalli nije čuo njegove posljednje riječi: već je trčao prema vozilu broj dva. Čim je stigao do kola, otvorio je vrata i uskočio na sjedalo do vozača.
Tad mu na pamet padne uznemirujuća misao. Kroz prozor još jednom pogledom preleti preko okupljena svijeta.
– Svjetla! – urlao je redatelj. Pennsylvania avenija bljesne osvijetljena reflektorima kao da je Božić. – Svi neka budu spremni, snimanje počinje za šezdeset sekundi. – Na limuzinama i motociklima zabruje motori. Statisti su počeli šetati amo-tamo, a policija je s mjesta snimanja i dalje odvraćala nadolazeća vozila i usmjeravala ih u drugom smjeru. Redatelj se nagne da provjeri jesu li svjetla u redu i radi li sedmi reflektor.
– Trideset sekundi. – Johnny pogleda u vozača prvih kola i preko megafona objavi: – Ne zaboravite: samo polako. Kamerom se mogu kretati svega petnaest kilometara na sat, pogotovo ako idem unazad. A vi, pješaci – doda redatelj osmotrivši ulicu s oba kraja – molim vas, ponašajte se kao da doista šetate, a ne kao da ste na audiciji za Hamleta. – Redatelj se tad obrati okupljenom narodu. – Vi iza zapreka, molim vas, nemojte me iznevjeriti. Plješćite, navijajte i mašite i, molim vas, upamtite, za dvadesetak minuta sve ćemo još jednom ponoviti. Prema tome, nemojte se razići. Još petnaest sekundi – reče redatelj i pogleda u prvo vozilo u nizu. – Sretno, svima.
Tony je zurio u Scasiatorea i u sebi ga molio da već jednom počne. Sad su već kasnili osam minuta. No, morao je priznati da to, barem kad je ovaj predsjednik u pitanju, situaciju čini još vjerodostojnijom.
– Deset sekundi. Pripremi se. Devet, osam, sedam, šest, pet, četiri, tri, dva, jedan... snimaj!

* * *

Žena koja je niz hodnik gurala kolica s prljavim rubljem nije ni pogledala u pločicu s riječima “Ne ometaj”, koja je visjela na vratima sobe 1137, nego je jednostavno ušla.
Prilično krupan muškarac sjedio je na rubu kreveta i obilno se znojio. Dok je birao neki telefonski broj, okrenuo se i ugledao ženu.
– Gubi se, prokleta kujo – prosikće i nastavi birati broj.
U tri tiha koraka žena mu se nađe za leđima.
Mušarac se još jednom okrene i ugleda je kako se nadvija iznad njega i kako mu oko vrata obavija telefonsku žicu. On podigne ruku u znak prosvjeda, ali ona, stegnuvši šake, napravi brz i oštar trzaj. Istog trenutka on se stropošta kao ispražnjena vreća i s kreveta sklizne na sag. S druge strane žice čuo se glas telefonistice kako pjevuši: “Hvala što ste koristili tvrtku AT&T.” Odmah je shvatila da to nije smjela učiniti telefonskim kabelom. Doista neprofesionalno, ali neće nju nitko nazivati prokletom kujom.
Vratila je slušalicu u ležište, potom se sagnula te Predsjednikova specijalnog savjetnika podigla i vješto prebacila preko ramena. Onda ga je ubacila u košaru s prljavim rubljem. Nitko ne bi povjerovao da je tako krhka žena u stanju podići tako težak teret. A, zapravo, jedina korist koju je imala od svoje sveučilišne diplome iz fizike bila je ta što je naučila kako se poluge i uporišta primjenjuju u poslu kojim se bavila. Otvorila je vrata i osmotrila hodnik. U to doba dana bilo je malo vjerojatno da će u hotelu biti mnogo ljudi. Gurala je kolica niz hodnik dok nije došla do dizala za osoblje. Okrenuta prema zidu, strpljivo je čekala. Kad je dizalo stiglo, ušla je i pritisnula dugme za garažu.
Dizalo se zaustavilo. Izišla je i odgurala kolica do prtljažnika jedne honde. Zaklonjena stupom, brzo i vješto prebacila je Predsjednikova savjetnika u automobil, potom košaru za prljavo rublje ponovno odgurala do dizala, sa sebe skinula široku crnu kutu, ubacila je u košaru a iz košare izvukla svoju torbu s drškama od upletenog konopa. Onda je kolica s košarom otpremila na dvadeset peti kat.
Prije nego što je ušla u automobil, poravnala je svoju haIjinu marke Laura Ashley, a torbu gurnula pod sjedalo. Izvezla se iz garaže i ušla u Ulicu F. Tek što je prevalila nekoliko kilometara, zaustavila ju je prometna policija.
Spustila je staklo.
– Slijedite znak za skretanje – rekao je policijac i ne pogledavši je.
Sat na ploči u njezinim kolima pokazivao je 10:07.

14.


Policijski automobil na čelu kolone polako se udaljavao od ivičnjaka, a redatelj je istom brzinom snimao pomičući kameru unatrag duž tračnica. Ljudi iza zapreka počeli su mahati i veselo dovikivati. Da je snimao pravi film, u tom bi trenutku redatelj viknuo “Rez”, jer je ona budala od organizatora, nehajno podbočen, stajao nasred ceste kao da je glavna zvijezda filma. Usredotočen na ulicu pred sobom, Cavalli nije ni opazio prometnog policajca. Telefonirao je Andyju za kojeg je znao da još sjedi na klupi u 7. ulici čitajući Washington Post.
– U našem se kraju ništa ne događa, šefe. Nešto se svijeta okupilo oko rampe, ali ostali prolaznici prilično su nezainteresirani. Kako kod vas stoje stvari? Kasnite.
– Da, znam. Ali do vas bismo trebali stići za šezdesetak sekundi – reče Cavalli.
Redatelj je upravo dospio do kraja svojih kratkih tračnica te je visoko podigao palac dajući vozilima na znanje da mogu ubrzati kretanje na četrdeset kilometara na sat. Johnny Scasiatore potom skoči sa pokretnog redateljskog sjedala i polako odšeće niz Pennsylvania aveniju kako bi se pripremio za ponovno snimanje iste scene.
Cavalli isključi telefon i duboko udahne. Motorizirana pratnja prošla je 9. ulicu, dok su se njegova kola kretala prema Rooseveltovu spomeniku na travnatoj površini ispred glavnog ulaza u Državni arhiv. Prva limuzina skrenula je desno, u 7. ulicu; ostalo je još nekoliko stotina metara do sporednog ulaza u Arhiv. Motociklisti na čelu kolone povećali su brzinu i kad su se našli naspram Andyja, koji je stajao na pločniku, naglo su skrenuli desno i pošli niz nagib.
Ostala vozila iz motorizirane pratnje postrojila su se točno nasuprot ulaza za utovar i istovar, dok je treća limuzina išla ravno prema platformi za utovar.
Istog trenutka na cesti se pojavila ekipa osiguranja, iz koje je osmorica muškaraca odmah opkolilo treću limuzinu. Nakon što su ova osmorica, leđima okrenuti vozilu, dobro osmotrili okolinu, Cavalli je iskočio iz druge limuzine, dotrčao do njih i otvorio stražnja vrata trećeg vozila kako bi Lloyd Adams mogao izići.

Calder Marshall već je stajao na platformi za utovar i istovar te se uputio prema Predsjedniku.
– Drago mi je, gospodine Marshall – reče glumac pružajući ruku. – Dugo sam čekao ovakvu prigodu.
– I mi, i mi, gospodine Predsjedniče. Dopustite da vam u ime osoblja poželim dobrodošlicu u Državni arhiv Sjedinjenih Država. Izvolite ovuda, za mnom. Lloyd Adams i njegova pratnja poslušno krenu za arhivarom prema teretnom dizalu. Dok je jedan od agenata iz osiguranja držao prst na dugmetu kako bi vrata još neko vrijeme ostala otvorena, Cavalli je motoriziranoj pratnji naredio da se vrati na polaznu točku. Šest motocikala i dvanaest automobila smjesta se uputi prema lokaciji za snimanje na kojoj ih je čekao redatelj.
Premda taj prvi susret, tijekom kojeg je glumac trebao ući u zgradu a motorozirana pratnja krenuti prema polazištu, nije trajao ni dvije minute, Cavalli, sav očajan, opazi da se s druge strane ulice, pored zgrade Savezne komisije za trgovinu, okupila manja skupina ljudi koja je očito shvatila da se tu nešto važno događa. Ostalo mu je samo da se nada kako će Andy uspjeti srediti novonastali problem.
Cavalli hitro uđe u dizalo i ugura se iza Adamsa.
Marshall je već bio započeo svoje kratko predavanje o tome kako je Deklaracija o nezavisnosti dospjela u Državni arhiv.
– Većina ljudi zna da su John Adams i Thomas Jefferson načinili nacrt Deklaracije koju je Kongres konačno usvojio 4. srpnja 1776. godine. Međutim, malo ih zna da su i drugi i treći predsjednik umrli baš na taj dan, 4. srpnja 1826., točno pedeset godina nakon što je Deklaracija službeno potpisana. – Dizalo se zaustavi u prizemlju, vrata se otvore i Marshall prvi zakorači u mramorno predvorje. Ostali se za njim upute prema njegovu uredu. – Prije nego što je dospjela u ovu zgradu, u kojoj je sada na sigurnom, Deklaracija je prošla dug i tegoban put, gospodine Predsjedniče. – Kad su stigli do petih vrata s lijeve srane, Marshall uvede Predsjednika i njegovu pratnju u svoj ured gdje ih je čekala kava. Dvojica tajnih agenata također su ušla u sobu, dok su šestorica ostala u hodniku ispred vrata. Lloyd Adams pijuckao je kavu dok je Marshall nastavio s predavanjem iz povijesti. – Nakon svečanog potpisivanja, na dan 2. kolovoza 1776., Deklaracija je prenijeta u Philadelphiju. No, kako je postojala opasnost da je tamo otmu Britanci, pergament je kočijom prebačen u Baltimore.
– Fascinantno – reče Adams, pomalo razvlačeći slogove. – Ali, da ju je kojim slučajem britanska pješadija i otela, još bismo imali prijepise, zar ne?
– Ah, dakako, gospodine Predsjedniče. Odličan primjerak prijepisa nalazi se upravo u našem Arhivu. Načinio ga je William J. Stone. No, izvornik je ostao u Baltimoreu sve do 1777., kad je vraćen u Philadelphiju, gdje je opet bio na sigurnom.
– Vjerojatno drugom kočijom? – upita Predsjednik.
– Dakako – odgovori Marshall ne shvaćajući da se njegov gost šali. – Čak je i ime kočijaša poznato. Bio je to gospodin Samuel Smith. Onda, 1800. godine, predsjednik Adams naredio je da se Deklaracija prebaci u Washington, gdje je najprije bila smještena u Državni trezor, ali između 1800. i 1814. selili su je svuda po gradu, da bi konačno završila u staroj zgradi Ratnog ureda u 17. ulici.
– I, dakako, tada smo još bili u ratu s Engleskom – reče glumac.
Cavalli se divio Adamsu koji ne samo da je odlično naučio tekst, nego se pozabavio i podrobnim istraživanjem svakojakih podataka.
– Točno, gospodine Predsjedniče – odgovori arhivar. – I kad je engleska flota ušla u zaljev Chesapeake, državni tajnik James Monroe naredio je da se dokument ponovno premjesti. Jer, gospodine Predsjedniče, uvjeren sam da znate da je upravo državni tajnik, a ne Predsjednik, osoba odgovorna za sigurnost pergamenta.
Lloyd Adams je to znao, ali nije bio siguran da je to poznato i Predsjedniku, pa je odlučio igrati na sigurnu kartu. – Doista, gospodine Marshalle? U tom slučaju bilo bi logičnije da je danas Warren Christopher došao pogledati Deklaraciju, a ne ja.
– Državni tajnik bio je tako ljubazan da nas posjeti ubrzo nakon što je stupio na dužnost – odgovori Marshall.
– Ali nije tražio da se dokument ponovno premjesti, zar ne? – upita glumac.
Marshall, Cavalli, poručnik i liječnik uljudno su se nasmijali prije nego što je arhivar nastavio.
– Kad je vidio da se Englezi primiču Washingtonu, Monroe je Deklaraciju rijekom Potomac poslao u Leesburg, u Virginiji.
– Da, 24. kolovoza – reče Adams – kad su Bijelu kuću do temelja spalili.
– Točno – reče Marshall. – Dobro ste informirani, gospodine.
– Istini za volju – reče glumac – sve podatke mi je dobavio moj specijalni savjetnik, gospodin Rex Butterworth. Marshall pokaže da mu je ime poznato, ali Cavalli se pitao ne pravi li se glumac pametnijim nego što treba.
– Te noći – nastavi Marshall – dok je Bijela kuća gorjela, Deklaracija je, zahvaljujući Monroeovoj vidovitosti, već bila u Leesburgu na sigurnom.
– Pa, kad su pergament ponovno prebacili u Washington? – upita Adams, premda je znao točan datum.
– Tek nekoliko tjedana kasnije, gospodine. Točno 17. rujna 1814. Ako se izuzme da je bila prebačena u Philadelphiju za proslavu njezine stote obljetnice i u Fort Knox za vrijeme Drugog svjetskog rata, Deklaracija se otada zapravo stalno nalazila u našem glavnom gradu.
– Ali ne i u ovoj zgradi – reče Adams.
– Tako je, gospodine Predsjedniče. Ponovno imate pravo. Selili su je više puta prije nego što je konačno dospjela ovamo. Najgore je bilo kad su je pohranili u Patentni ured, gdje je visjela nasuprot prozoru i bila izložena razornom djelovanju sunčevih zraka, te je tada nepopravljivo oštećena.
Bill O’Reilly, stojeći u kutu sobe, sjeti se koliko je samo sati utrošio praveći brojne kopije upravo zbog te gluposti. Proklinjao je sve bivše i sadašnje djelatnike Patentnog ureda.
– Koliko je dugo tamo visjela? – upita Adams.
– Trideset pet godina – reče Marshall uz duboki uzdah, po kojem se moglo zaključiti da ga je spomenuta glupost uzrujala u najmanju ruku koliko i Dollar Billa. – Godine 1877. prebacili su Deklaraciju u knjižnicu Ministarstva vanjskih poslova. Ne samo da je tada pušenje bilo dopušteno, nego se u knjižnici nalazio i otvoreni kamin. Dodao bih da je u zgradi izbio požar samo nekoliko mjeseci nakon što je pergament iz nje prebačen na drugo mjesto.
– Luda sreća – napomene Adams.
– Kad je završio rat – nastavio je Marshall – Deklaracija je iz Fort Knoxa vlakom vraćena u Washington i smještena u Kongresnu biblioteku.
– Nadam se da tada nije bila izložena utjecaju sunčeve svjetlosti – reče Adams.
U tom trenuku zazvoni Cavallijev telefon. Cavalli se povuče u kut sobe da bi čuo što mu redatelj govori:
– Opet smo na početnoj poziciji i možemo krenuti kad god kažeš.
– Nazvat ću te kad budemo spremni – reče Cavalli, te isključi telefon i vrati se gostima. Arhivar je i dalje govorio. – ... u kutiji s termičkom izolacijom i s posebnim filtrom koji štiti od štetnog utjecaja ultraljubičastih zraka.
– Dojmljivo. Ali, kad je dokument konačno dospio u ovu zgradu? – upita Adams.
– Trinaestog prosinca 1952. Pod oružanom pratnjom američke mornarice, dokument je iz Kongresne biblioteke u posebnom kontejneru prebačen u Državni arhiv.
– Najprije u kočiji, onda u kontejneru – dometnuo je glumac koji je opazio da Cavalli često gleda na sat, pa je dodao: – Mislim da je vrijeme da pogledam Deklaraciju u njezinom punom sjaju.
– Dakako, gospodine Predsjedniče – složi se arhivar. Marshall ponovno sve svoje goste izvede u hodnik.
– Kad je izložena za javnost, Deklaracija se obično nalazi u rotondi u prizemlju, ali mi ćemo je pogledati u trezoru gdje je čuvamo preko noći.
Kad su stigli do kraja hodnika, arhivar povede Predsjednika niza stube, dok je Cavalli računao kojim će putem najbrže pobjeći ako iskrsnu kakvi problemi. Bilo mu je drago kad je vidio da je arhivar poslušao njegov savjet i naredio osoblju da u vrijeme Predsjednikova posjeta ne izlazi u hodnike.
Na dnu stubišta našli su se ispred golemih čeličnih vrata kod kojih ih je čekao stariji muškarac u dugoj bijeloj kuti. Kad ugleda glumca, oči mu zaigraju.
– Ovo je gospodin Mendelssohn – reče Marshall. – Gospodin Mendelssohn viši je konzervator u našoj ustanovi i, moram priznati, jedan od najvećih stručnjaka za sve što je u vezi s pergamentom. On će vam biti vodič u narednih nekoliko minuta. A onda ćemo posjetiti ostali dio zgrade.
Glumac iskorači i ponovno pruži ruku. – Drago mi je, gospodne Mendelssohne.
Stariji se čovjek nakloni, također pruži ruku a onda otvori čelična vrata.
– Molim vas, slijedite me, gospodine Predsjedniče – reče srednjoeuropskim naglaskom.
Kad su se našli u tijesnoj prostoriji trezora, Cavalli je promatrao kako se njegovi ljudi raspoređuju po sobi i kako pogledom prate sve i svakoga, osim Predsjednika. Bill O’Reilly, Angelo i Debbie također su zauzeli svoja mjesta onako kako su prethodne večeri bili uvježbali.
Cavalli baci pogled na Dollar Billa koji se doimao kao da njemu treba liječnik.
Mendelssohn povede glumca do masivnog betonskog bloka koji je zauzimao gotovo cijeli stražnji zid. Pogladivši betonski blok, objasnio je kako je taj zaštitni oklop sagrađen u vrijeme kad je cijela Amerika strahovala zbog mogućnosti izbijanja nuklearnog rata.
– Deklaracija je zaštićena s pet tona isprepletenih metalnih ploča ugrađenih u ovaj pedeset pet tona težak trezor od betona i čelika. Uvjeravam vas, gospodine Predsjedniče, da kojim slučajem Washington bude sravnjen sa zemljom, Deklaracija bi ostala neoštećena.
– Dojmljivo – reče Adams. – Vrlo dojmljivo.
Cavalli pogleda na sat; bilo je 10:24 i u zgradi su već boravili punih sedamnaest minuta. Premda su limuzine čekale, nije imao drugog izbora nego da pusti konzervatora da nastavi sa svojim izlaganjem. Konačno, njihovi domaćini znali su točno koliko vremena Predsjednik ima na raspolaganju i moglo se očekivati da će se držati dogovora.
– Cijeli sustav, gospdine Predsjedniče – oduševljeno namignu konzervator – pokreće se elektronski. Pritiskom na dugme, Deklaracija, koja se i izlaže i čuva uspravno položena, o brojna međusobno povezana vrata odavde putuje prema gore, da bi konačno publici bila predstavljena u brončanom kovčegu, koji pak leži u kutiji od neprobojnog stakla obloženog prozirnom plastikom. Ultraljubičasti filtri ubačeni između plastike i stakla eksponatu daju blagozelenkasti odsjaj. Glumac se činio zbunjenim, ali gospodin Mendelssohn ipak nastavi: – Trenutačno se nalazimo oko sedam metara ispod izložbene dvorane i, kako se cijeli mehanizam može pokretati ručno, ja ga mogu zaustaviti kad god poželim.
– S vašim dopuštenjem, gospodine Marshall.
Arhivar kimne i konzervator pritisne dugme koje ni glumac ni Cavalli dotada nisu opazili. Nad njihovim glavama, uz užasnu buku i tandrkanje, počele su se razdvajati metalne ploče petotonskog stroja u kojem se nalazila Deklaracija koja je putovala prema gore. Kad je brončani okvir dospio do visine njegova pojasa, gospodin Mendelssohn pritisne drugo dugme i buka odmah prestane. Onda ispruženom rukom i otvorenim dlanom pokaže na kovčeg.
Lloyd Adams zakorači i nadvije se nad najznačajniji povijesni dokument svoje zemlje.
– A sad, gospodine Predsjedniče, imajući u vidu vašu osobnu želju, i mi bismo vas nešto zamolili. Glumac nije bio posve siguran što bi na to trebao reći, pa pogleda u Cavallija koji je stajao sa strane.
– I, što bi to moglo biti? – pritrči mu Cavalli u pomoć, plašeći se i najmanje promjene plana s obzirom na to koliko je već vremena bilo proteklo.
– Jednostavno da, dok arhivar i ja budemo vadili Deklaraciju iz vanjskog kovčega, vaši ljudi budu toliko ljubazni da se okrenu prema zidu – reče gospodin Mendelssohn.
Cavalli zastane, svjestan činjenice da Predsjednikova tajna služba nikada ne bi dopustila da se zatekne u situaciji u kojoj nema Predsjednika na oku.
– Dopustite da vam olakšam, gospodine Mendelssohne reče Adams. – Ja ću biti prvi koji će udovoljiti vašoj molbi. – Glumac okrene leđa dokumentu, a za njim i svi iz pratnje.
Za to kratko vrijeme za koje su bili licem okrenuti prema zidu, Cavalli je najprije čuo kako je nešto dvanaest puta “kliknulo”, poslije čega je uslijedilo duboko disanje dvojice muškaraca očito nenaviknutih na podizanje teškog tereta.
– Hvala vam, gospodine Predsjedniče – reče Calder Marshall. – Nadam se da vas nismo stavili u neugodan položaj.
Trinaestero uljeza okrenulo se i ugledalo masivan okvir. Poklopac brončanog kovčega bio je podignut tako da je nalikovao na otvorenu knjigu.
Lloyd Adams, a za njim i Cavalli i Dollar Bill, zakorače naprijed kako bi izbliza pogledali original, dok su Marshall i konzervator i dalje netremice gledali u stari pergament. Potom, bez ikakva nagovještaja, glumac se naglo okrene i držeći se za gušu, stropošta na pod. Četvorica tajnih agenata odmah opkole Adamsa, dok su ostala četvorica izgurala arhivara i konzervatora u hodnik prije nego što su uspjeli doći do riječi. Tony je odmah shvatio da je Johnny imao pravo – glumac je doista pretjerao.
Kad su se vrata zatvorila, Cavalli se okrene i ugleda Dollar Billa kako zadivljeno gleda u pergament, očiju zažarenih od uzbuđenja. Do njega je stajao poručnik.
– Vrijeme je da se bacimo na posao, Angelo – reče Irac i ispruži prste na objema rukama. Poručnik iz njegove liječničke torbe izvadi par gumenih rukavica i navuče mu ih na ruke. Dollar Bill promigolji prstima kao kakav koncertni pijanist koji se upravo sprema za nastup. Kad su mu rukavice legle kako valja, Angelo se ponovno sagne i iz torbe izvadi tanak, dugačak nož koji tutne Billu u desnu šaku.
Sve vrijeme trajanja tih priprema Bill nije skidao oči s dokumenta. Oni koji su ostali u sobi, bili su toliko tihi da se svima činilo kao da se nalaze u grobnici. Krivotvoritelj se sagne nad dokument i oštricu noža pažljivo provuče ispod njegova gornjeg desnog ugla te ga lagano odvoji od podloge. Potom učini to isto s lijeve strane. Dollar Bill zatim Angelu vrati nož i počne polako umotavati pergament vodeći računa da ga ne ošteti. Istovremeno, Angelo izvuče dršku mača bez sječiva držeći pred sobom prazne korice. Cavalli mu priđe i iz šupljine u kojoj obično stoji mač, izvuče Billovu krivotvorenu kopiju.
Cavalli i Dollar Bill potom razmijene plijen i ponove postupak, ovaj put u obrnutom smjeru. Dok je Cavalli izvornu Deklaraciju centimetar po centimetar uguravao u korice, Dollar Bill odmotavao je svoju krivotvorinu i polako je postavljao na staklenu površinu ovlaženu nekom kemijskom supstancijom kako bi bolje prianjala. Krivotvoritelj počne glasno njušiti. Njegov osjetljivi nos odmah je detektirao timol. Dollar Bill baci još jedan dugi pogled na svoje djelo, provjeri svoj ispravak i zakorači unatrag, nevoljko prepuštajući svoje remek-djelo toj betonskoj ćeliji i brižljivoj njezi osoblja Državnog arhiva.
Čim je završio sve što je trebalo, Dollar Bill brzo stane pored Lloyda Adamsa. Debbie mu je već bila otkopčala ovratnik, olabavila kravatu i stavila malo svijetlog tekućeg pudera na lice. Krivotvoritelj klekne na jedno koljeno, skine gumene rukavice i ubaci ih u liječničku torbu inače punu šminke, a Cavalli otipka broj na svom mobitelu.
Odgovor je stigao prije nego što je telefon i zazvonio, ali glas se jedva čuo.
– Može – odlučno reče Cavalli, stavi telefon u džep i pokaže na vrata. Jedan od tajnih agenata naglo otvori čelična vrata i u prostoriju uleti gospodin Mendelssohn koji smjesta otrči do metalnog kovčega. Marshall, blijed i uznemiren, stane pored Predsjednika.
Cavalliju lakne kad ugleda kako se usne konzervatora razvlače u osmijeh dok se saginjao nad lažnom Deklaracijom. Uz Angelovu pomoć, konzervator privuče kovčeg od mjedi, još jednom s mnogo ljubavi pogleda rukopis, te spusti poklopac i s vanjske strane kovčega pričvrsti svih dvanaest brava. Potom pritisne dugme, nakon čega se ponovno začuje buka i tandrkanje a masivni kovčeg od mjedi počne polako tonuti.
Cavalli se tad okrene prema glumcu promatrajući kako mu dvojica tajnih agenata pomažu da ustane, dok je Dollar Bill zatvarao svoju liječničku torbu.
– Koja je to kemikalija kojom zaštićujete pergament? upita Dollar Bill.
– Timol – odgovori arhivar.
– Pa, da. Nisam se sjetio. S obzirom na Predsjednikove probleme s alergijom, to se moglo i očekivati. No, bez panike, molim. Čim ga izvedemo na svježi zrak, bit će mu mnogo bolje.
– Hvala Bogu – reče Marshall koji je još drhtao.
– Amen – zaključi Irac, dok su ostali pomagali glumcu da dođe do vrata.
Marshall potrči ispred svih kako bi ih poveo uza stube. Tik uz njega išli su tajni agenti.
Cavalli ostavi Lloyda Adamsa da tetura za njim, a on dotrči do arhivara.
– Nitko, upamtite, nitko ne smije doznati za ovaj incident – reče trčkarajući pored Marshalla. – S obzirom na to da je tek nedavno preuzeo dužnost, ovakvo što neizmjerno bi štetilo njegovu ugledu. Pogotovo ako se ima u vidu sve što je gospodin Bush doživio nakon puta u Japan.
– Nakon puta u Japan. Dakako, dakako.
– Ako itko od vašeg osoblja pita zbog čega Predsjednik nije završio razgledanje zgrade, vi kažite da su ga pozvali da se hitno vrati u Bijelu kuću.
– Da se hitno vrati. Dakako – ponovi Marshall koji je sad već bio bljeđi od samog glumca. Cavalliju je laknulo kad je ustanovio da je njegova ranije izdana naredba o nepuštanju osoblja u hodnike tijekom Predsjednikova posjeta još bila na snazi.
Kad su stigli do teretnog dizala i kad su svi ušli, spustili su se do platforme za utovar i istovar. Cavalli prošiša pored svih i, potrčavši uz rampu, krene prema 7. ulici.
Nije bio nimalo oduševljen kad je opazio da se na pločniku još nalazi manja skupina promatrača, a da od motorizirane pratnje nema ni traga. Uznemiren, pogleda nadesno i ugleda Andyja kako stoji na klupi i pokazuje prema Pennsylvania aveniji. Cavalli se okrene u istom smjeru i tad ugleda prvog motociklista kako skreće u 7. ulicu. Otrčao je do rampe i zatekao Lloyda Adamsa kako sjedi na ambalaži državne pošte dok ga dvojica tajnih agenata pridržavaju.
– Požurimo – reče Cavalli. – Tamo se skupilo svijeta koji se sigurno pita što se to događa. – Onda se okrenuo prema arhivaru, koji je na platformi stajao pored konzervatora. – Molim vas, nemojte zaboraviti, Predsjednika su pozvali da hitno dođe u Bijelu kuću. – Obojica snažno kimnu. Četvorica tajnih agenata potrče ispred Predsjednika kako bi dočekali treću limuzinu koja je upravo pristizala na platformu za utovar i istovar.
Cavalli otvori vrata i širokim zamahom ruke pokaže glumcu da uđe u vozilo. Prva dvojica motociklista iz pratnje zaustavila su promet dok i posljednje vozilo nije stiglo do rampe. Lloyd Adams je u pratnji tajnih agenata ušao u treće vozilo, a mala skupina ljudi s druge strane ceste počela je pljeskati.
Jedan od tajnih agenata mahne glavom prema zgradi. Čvrsto držeći korice mača, Angelo uskoči u vozilo broj dva, dok su Dollar Bill i tajnica ušli u vozilo broj četiri. Kad se Cavalli pridružio Angelu na stražnjem sjedalu limuzine broj dva, i kad je dao znak za pokret, motorizirana je pratnja već bila stigla do polovice 7. ulice gdje je zaustavila promet kako bi sva vozila iz Predsjednikove pratnje mogla neometano ući u Constitution aveniju.
Uz upaljena svjetla i zavijanje sirena, limuzine su krenule niz 7. ulicu. Cavalli se osvrnuo i s olakšanjem zaključio da su mu i Marshall i Mendelssohn nestali iz vida.
Potom se hitro okrenuo prema istočnoj strani 7. ulice gdje je Andy okupljenim promatračima objašnjavao kako to nije bio Predsjednik nego samo probno snimanje kadra nekog budućeg filma. Premda se skupina promatrača ubrzo nakon toga razišla, moglo se zapaziti njihovo razočaranje.
Onda mu se učini da ga je ponovno vidio.
Dok je Cavallijev automobil jurio niz Constitution aveniju, policijsko vozilo na čelu kolone već je skretalo desno, u 14. ulicu, praćeno dvojicom motociklista. Sirene su bile isključene, a ostala vozila iz pratnje polako su se izdvajala iz kolone i išla prema svojim ugovorenim odredištima.
Prva limuzina skrenula je desno u 9. ulicu, pa opet desno u Pennsylvania aveniju, da bi onda nastavila prema Capitol Hillu. Treća je nastavila put Constitution avenijom, držeći se srednje trake, dok je četvrta skrenula lijevo u 12. ulicu, da bi šest ulica niže skrenula desno kod 13.
Peto vozilo skrenulo je lijevo u 23. ulicu, prešlo Memorijalni most i uputilo se prema Starom gradu, dok je druga limuzina skrenula lijevo kod 14. ulice i pošla prema Jeffersonovu memorijalu da bi se uključila na autocestu Georgea Washingtona.
Cavalli, smješten na stražnjem sjedalu druge limuzine, telefonom je pozvao redatelja. Javio se Johnny. Cavalli je samo rekao:
– Gotovo je.

15.


Scott je molio Boga da veleposlanikova žena ne dođe u četvrtak na bazen, bilo zbog obveza bilo zbog toga što se još nalazila u Ženevi. Sjetio se kako mu je Dexter Hutchins znao reći da strpljivost nije vrlina ako radiš za CIA-u; ona je devet desetina posla.
Kad je stao na rub bazena, Hannah mu je rekla da se veleposlanikova žena još nije vratila iz Švicarske. Odlučili su da više ne plivaju, nego da se nešto kasnije sastanu u zabavnom parku u Bois de Vincennes.
Onog trenutka kad ju je ugledao kako prelazi preko ulice, poželio ju je dotaknuti. U priručnicima koje je izdavala CIA nigdje nije bilo ni riječi o tome kako se treba ponašati u sličnim okolnostima, a tijekom proteklih devet godina nijedan mu agent o tome nije rekao ni riječi.
Hannah ga ukratko obavijesti o svemu što se u veleposlanstvu događa, kao i o tome da se u Ženevi sprema “nešto veliko” ali da joj pojedinosti nisu poznate. Na njezino pitanje o Kratzu, Scott joj odgovori da je u vezi s njim i da će je uskoro povući iz Pariza. Činila se zadovoljnom.
Čim su počeli razgovarati o drugim stvarima, Scottu je iskustvo govorilo da bi najbolje bilo da se Hannah odmah vrati u veleposlanstvo. Ali, ovom je prigodom prepustio Hannah da donese odluku o tome kad će otići. Ona se, očito nakon dužeg vremena, prvi put opustila. Čak se i smijala Scottovim pričama o mačo muškarcima koje je svake večeri viđao u gimnastičkoj dvorani u kojoj je vježbao.
Dok su šetali zabavnim parkom, Scott je shvatio da je u streljani zapravo Hannah “zaradila” sve plišane medvjediće i da je ona bila ta kojoj na golemom toboganu nije pozlilo.
– Zašto kupuješ tu šećernu vatu? – upitao ju je.
– Zato što onda nitko neće pomisliti da smo agenti odgovorila je. – Svi će misliti da smo ljubavnici. Dva sata kasnije, na rastanku, poljubio ju je u obraz. Dvoje profesionalaca koji su se ponašali kao amateri. Ispričao joj se. Ona se nasmijala i nestala.

* * *

Nešto poslije deset sati Hamid Al Obaydi pridružio se maloj skupini ljudi na pločniku preko puta ulaza u Državni arhiv. Čekao je dvadesetak minuta prije nego što su se vrata ponovno otvorila da bi vidio kako iz zgrade izlijeće Cavalli i trči prema rampi. U istom trenutku automobilska pratnja pojavila se na uglu 7. ulice. Cavalli je dao znak, i svi su potrčali prema vozilima koja su ih već čekala. Al Obaydi nije vjerovao svojim očima. Prijevara je kod okupljenog svijeta prošla posve nezapaženo. Svi su oduševljeno počeli mahati.
U trenutku kad je prvo vozilo zašlo za ugao, neki je čovjek okupljenima objasnio kako se ne radi o pravom predsjedniku, nego o probnom snimanju.
Na tu dvostruku laž Al Obaydi se samo nasmiješio, dok se razočarana skupina promatrača polako počela razilaziti. Prešao je preko 7. ulice i pridružio se dugom redu turista, školaraca i ostalih znatiželjnika koji su čekali pred glavnim ulazom Državnog arhiva kako bi mogli vidjeti Deklaraciju o nezavisnosti.
Trebalo mu je trideset devet minuta da se popne uz trideset devet stuba koliko ih je bilo do ulaza. A kad je veleposlanikov zamjenik stigao do rotonde, rijeka ljudi bila se već znatno smanjila. Duž mramornog hodnika pružala se tad samo jedna kolona čije se čelo završavalo na vrhu dodatnih devet stuba, pod portretima Thomasa Jeffersona i Johna Hancocka. Kad je došao na red, našao se pred golemim kovčegom od mjedi u kojem je ležala Deklaracija o nezavisnosti.
Al Obaydi je uočio da je posjetiocu, kad bi konačno stigao do pergamenta, bilo dopušteno da ostane samo nekoliko trenutaka ispred povijesnog dokumenta. Kad se popeo na prvu stubu, srce mu jače zakuca, ali iz razloga posve različitog od onog koji je izazivao uzbuđenje kod ostalih posjetilaca. Iz unutarnjeg džepa izvadi par naočala sa staklima koja su bila u stanju i najsitniji rukopis povećati barem četiri puta, te se nagne iznad Deklaracije o nezavisnosti.
U prvom trenuku bio je zapanjen i prestravljen. Dokument je bio do te mjere savršen, da je pomislio kako sigurno gleda u izvornik. Cavalli ga je, znači, prevario. I, još gore, uspio ga je olakšati za deset milijuna dolara. Al Obaydi se osvrne oko sebe kako bi se uvjerio da ga nijedan od čuvara pored kovčega ne promatra, a onda na nos stavi naočale.
Nagnuo se toliko da mu se lice našlo gotovo na dva centimetra od stakla i pogledom potražio riječ koja je morala biti ispravno napisana ako su mislili dobiti i jedan jedini cent iznad već isplaćene svote.
Kad je stigao do rečenice koju je tražio, u čudu je razrogačio oči.

* * *

Veleposlanikova žena se s mužem vratila iz Ženeve narednog petka. Istog jutra Hannah i Scott uspjeli su provesti nekoliko sati zajedno.
Prošlo je nešto manje od tri tjedna od dana kad ju je prvi put ugledao na bazenu na bulevaru Lannes.
A nešto više od petnaest dana od onog na brzinu ugovorenog sastanka u kafiću na Aveniji Bugeaud. Tad su počele i laži. U početku male, a kako je vrijeme prolazilo, one su rasle i konačno se pretvorile u cijelo klupko obmana. Sad je Scott čeznuo za tim da joj kaže istinu, ali svakim danom to je postajalo sve manje i manje moguće.
U Langleyju su bili oduševljeni njegovim šifriranim porukama, a Dexter mu je čestitao na prvoklasno obavljenom poslu. “Jedan si od najboljih mlađih terenaca koje znam”, priznao mu je. Ali Scott nije znao nijednu šifru preko koje bi svom šefu mogao priopćiti da se zaljubio.
Hannahin je dosje pročitao od korica do korica, ali u njemu nije bilo ni naznaka o njezinoj pravoj ličnosti. Način na koji se smijala, osmijeh kojem nije mogao odoljeti koliko god neraspoložen ili ljutit bio; fascinantan um vječito opčinjen svim onim što se događa; i iznad svega, toplina i nježnost zbog kojih mu se vrijeme koje nije provodio s njom činilo dugo kao vječnost.
A, kad god je bio s njom, nije bio ni ozbiljniji ni zreliji od svojih studenata. Njihovi tajni sastanci nikada nisu trajali duže od jednog sata, u najboljem slučaju dva, ali zbog toga je svaki novi susret bivao intenzivniji i uzbudljiviji od onog prethodnog.
Ona mu je ispričala sve o sebi, i to tako otvoreno i iskreno, da mu se njegova laž činila sve krupnijom i gorom. A on je njoj podastirao same laži; kako je agent Mossada stacioniran u Parizu i kako kao pokriće za svoj posao piše nekakav putopis koji nikada neće ugledati svjetlost dana. To je nevolja s lažima: svaka laž rađa novu, i sve se one upliću u spiralu kojoj nema kraja. I to je nevolja s povjerenjem, jer u svaku njegovu riječ ona je bez zadrške vjerovala.
Stigavši te večeri kući, donio je odluku za koju je znao da u Langleyju neće biti dobro prihvaćena.

* * *

Dok se automobil prestrojavao u vanjsku traku autoceste koja je vodila prema zračnoj luci, i dok je vozač u retrovizoru provjeravao da li ga tko slijedi, Cavalli, unatoč tome što je imao dva plana za bijeg ako ih uhvate s Deklaracijom u rukama, duboko uzdahne u znak olakšanja. Još ranije je shvatio da s mjesta zločina treba što brže pobjeći. Odmah u početku bilo je planirano da dokument preda Nicku Vicenteu najkasnije dva sata nakon što ga izvuku iz Državnog arhiva.
– Hajde, pređimo na stvar – reče Cavalli okrećući se Angelu koji je sjedio nasuprot njemu.
Angelo skine mač koji mu je visio o remenu oko pojasa. Dvojica su se muškaraca neko vrijeme šutke promatrala, nalik na japanske sumo hrvače koji čekaju da onaj drugi načini prvi pokret. Angelo stavi mač među noge, čvrsto ga stegne, a dršku okrene prema svom šefu. Cavalli se nagne i izvuče dršku. Onda noktom desnog palca i desnim kažiprstom iz korica izvuče tanki crni plastični cilindar. Angelo zatim vrati dršku i ponovno prikvači mač o pojas. Cavalli je u rukama držao šezdesetak centimetara dug plastični cilindar.
– Čovjeku dođe da zaviri – reče Angelo.
– Trenutačno nas čekaju važnije stvari – odvrati Cavalli stavljajući cilindar na sjedalo pored sebe. Dohvatio je telefon koji je visio u kolima, pritisnuo jedan jedini broj, potom “Send”, i čekao na odgovor.
– Da? – javi se poznati mu glas.
– Na putu sam, i kad stignem, uručit ću to što imam. Nastane duga tišina tijekom koje se Cavalli pitao nije li možda izgubio vezu.
– Dobro ste obavili posao – konačno je stigao odgovor. – A, kasnite li?
Cavalli pogleda kroz prozor. Pojavio se znak za skretanje na jug, prema cesti 395.
– Za nekoliko minuta stižemo u zračnu luku. Ako sve bude išlo po planu, vjerujem da ćemo se naći oko jedan. Cavalli vrati slušalicu na mjesto i s osmijehom pogleda u Angela koji je sad bio samo u džemperu i gaćicama.
Htio je nešto reći, ali u tom trenutku zazvoni telefon.
– Da? – reče Cavalli podigavši slušalicu.
– Ovdje Andy. Mislio sam da biste voljeli znati da je opet izložena i da su redovi za posjet duži nego ikad. Još nešto: sve vrijeme dok ste bili u zgradi u publici se muvao neki Arapin koji je kasnije stao u red za ulazak u Arhiv.
– Čestitam, Andy. A sad se što prije vrati u New York. O ostalim pojedinostima obavijestit ćeš me sutra.
Cavalli spusti slušalicu i počne razmišljati o onome što mu je Andy priopćio, dok je Angelo oko vrata vezivao windsorsku kravatu kakvu nijedan časnik ne bi na sebe ni mrtav stavio. Još je bio bez hlača.
U tom trenutku spusti se zatamnjeno staklo izmedu vozača i putnika.
– Stižemo u zračnu luku, gospodine. Dosad nas nitko nije slijedio.
– U redu – reče Cavalli, a Angelo u žurbi navuče hlače. – Čim promijeniš registracijske tablice, vrati se u New York. Vozač kimne glavom i ubrzo potom limuzina se zaustavi.
Cavalli zgrabi plastičnu tubu, iskoči iz vozila i, trčeći kroz aerodromsku zgradu, izleti na pistu. Pogledom potraži mali bijeli mlažnjak. Čim ga je ugledao, na njemu se otvore vrata i iz njih se spuste metalne ljestve. Cavalli potrči prema njima, a za njim i Angelo, koji je unatoč jakom vjetru uporno pokušavao navući sako. Kapetan ih je čekao na vrhu ljestava.
– Stigli ste točno na vrijeme. Još imamo pravo poletjeti – rekao je. Cavalli se nasmiješi. Kad su obojica sjela i vezala pojase, kapetan pritisne dugme i ljestve se podignu.
Sedamnaest minuta kasnije zrakoplov je uzletio. Tek što su popili po čašu šampanjca, pod sobom su ugledali Kennedy Center. Drugu čašu pjenušca Cavalli je odbio, jer se želio usredotočiti na sve što još mora obaviti prije nego što njegova uloga u ovoj operaciji bude završena. Misli mu se još jednom zaustave na Al Obaydiju. Pitao se nije li ga možda podcijenio.
Kad se nakon pedeset sedam minuta mlažnjak spustio na La Guardiju, Cavallijev vozač već je čekao pored automobila, spreman da svoga gazdu odveze u grad.
Dok je vozač neprestano mijenjao trake kako bi dospio do mosta Triborough, Cavalli je pogledavao na sat. Već su se bili slili u rijeku automobila koja je tekla prema Manhattanu, a prošlo je samo osamdeset sedam minuta otkako su Caldera Marshalla ostavili ispred stražnjeg ulaza u Državni arhiv. Toliko otprilike treba bankaru s Wall Streeta da radnim danom ode na ručak i ponovno se vrati na posao.
Cavalli se iskrcao ispred očeve kuće u 75. ulici nešto prije trinaest sati, dok je Angelo nastavio do ureda u Wall Streetu gdje je trebao primati pozive ostalih članova ekipe koji su pristizali na svoja odredišta.
Čim je Tony iskoračio iz automobila pred brojem 23, pojavio se batler.
– Mogu li vam to ponijeti, gospodine? – upitao je pokazavši na plastičnu tubu.
– Neka, Martine. Sam ću. Hvala – odgovori Tony. – Gdje je moj otac?
– U dvorani za sastanke, s gospodinom Vicenteom, koji je stigao nešto prije vas.
Tony potrči niza stube koje su vodile u podrum, pa hodnikom do sobe za sastanke. U njoj zatekne oca kako sjedeći na čelu stola razgovara s Nickom Vicenteom. Predsjednik Odbora ustane da pozdravi sina, a Tony mu preda plastičnu tubu.
– Dobro nam došao, junače – bile su prve riječi njegova oca. – Da si isti trik izveo za Georgea III, on bi te proglasio vitezom. Ali, kako stvari stoje, morat ćeš se zadovoljiti na gradom od sto milijuna dolara. Dopuštaš li tvom starom da baci pogled na original prije nego što ga Nick odnese? Cavalli se nasmije, s cilindra podigne poklopac, a onda polako izvadi pergament i pažljivo ga stavi na stol. Potom odmota dvije stotine godina povijesti.
Trojica se muškaraca istovremeno nagnu nad Deklaraciju o nezavisnosti kako bi provjerili je li riječ “British” napisana pogrešno: sa dva “t”.
– Fantastično – uzviknu Tonyjev otac oblizujući se.
– Zanimljivo, kako je na dnu ostalo malo mjesta za potpise – napomene Nick, pošto je nekoliko minuta proučavao dokument.
– Da su se svi potpisali onako krupnim slovima kao John Hancock, Deklaracija bi nam bila dvostruko duža – doda predsjedavajući.
U tom trenutku zazvonio je telefon.
Predsjedavajući pritisne dugme na interfonu. – Da, Martine?
– Na vašoj je privatnoj liniji neki gospodin Al Obaydi. Kaže da bi želio popričati s gospodinom Tonyjem.
– Hvala, Martine – reče predsjedavajući, dok je Tony već pružao ruku prema slušalici. – Preuzmi poziv iz moje sobe, tako ću odavde moći čuti što govorite.
Tony kimne glavom i ode u susjednu sobu, sjedne za očev pisaći stol i podigne slušalicu.
– Antonio Cavalli – reče.
– Hamid Al Obaydi. Vaš otac je predložio da nazovem otprilike u ovo vrijeme.
– Imamo dokument koji ste tražili – reče Cavalli.
– Čestitam, gospodine Cavalli.
– Jeste li spremni izvršiti isplatu onako kako je dogovoreno?
– Sve u svoje vrijeme. Prije toga morate dostaviti dokument tamo gdje vam kažemo, gospodine Cavalli. Vjerujem da se sjećate da je i to dio nagodbe.
– A gdje to? – upita Cavalli.
– Doći ću u vaš ured sutra u podne i tad ću vam dati daljnje upute. – Zastao je, a onda dodao: – Između ostalog. Tada se veza prekinula.
Cavalli spusti slušalicu pokušavajući dokučiti što je Al Obaydi mislio pod onim “između ostalog”.
Onda se polako vrati u sobu za sastanke da bi tamo zatekao oca i Nicka kako još zure u Deklaraciju. Tony uoči da je Deklaracija okrenuta naopako.
– Što misliš, što mu znači ono “između ostalog”? – upita Tony.
– Nemam pojma – odgovori mu otac bacivši još jedan pogled na pergament koji potom počne umotavati.
– Kako bilo da bilo, sutra ćemo znati: reče Tony.
Predsjedavajući doda Deklaraciju sinu, a on je pažljivo vrati u plastični cilindar.
– Dakle, gdje je to konačno odredište? – upita Nick.
– Sve ću pojedinosti doznati sutra u podne – odgovori Tony, pomalo iznenađen što njegov otac svom najstarijem prijatelju nije prepričao njegov razgovor s Al Obaydijem.

16.


Nalakćen, glave oslonjene na dlan, promatrao ju je dok su prvi zraci sunčeve svjetlosti prodirali u sobu. Promeškoljila se, ali ne i probudila, dok je Scott kažiprstom lagano klizio niz njenu kralježnicu. Jedva je čekao da se probudi i da joj obnovi svoja sjećanja na prethodnu noć.
Kad je, u početku njihova poznanstva, Scott promatrao Hannah dok bi izlazila iz jordanskog veleposlanstva odjevena u neugledne haljine, očito odabrane po ukusu Karime Saib, i tad mu se činila neizmjerno privlačnom. Neke stvari, kad im se ukloni šarena ambalaža, znaju razočarati. Ali, kad je Hannah svukla staromodni mali dvodijelni komplet koji je tog dana imala na sebi i prvi put stala ispred njega razgolićena, ostao je nijem pred njezinom ljepotom.
Povukao je plahtu kojom je bila pokrivena i divio se onome što mu je prethodne noći oduzimalo dah: njezina kratko podšišana kosa; pitao se kako će izgledati kad joj naraste do ramena; njezin vitak vrat; njezina glatka koža i lijepo oblikovane noge.
Osjećao se kao dijete koje je otvorilo čarapu punu darova i sad ne zna koji prvo da dohvati. Prstima je nježno prešao preko njenih ramena, u nadi da će se okrenuti. Prišao joj je bliže, nagnuo se nad nju i jednim prstom počeo kružiti po njenim čvrstim dojkama. Praveći sve manje i manje krugove, dospio je do meke bradavice. Ona je uzdahnula i tada se doista okrenula i odmah mu pala u zagrljaj.
– Nije pošteno, iskorištavaš me – rekla je pospano dok je njegova ruka polako klizila po unutrašnjoj strani njezinog bedra.
– Oprosti – odvratio je maknuvši ruku i poljubivši je u obraz.
– Nemam ti što oprostiti, zaboga, Simone. Obožavam kad me iskorištavaš – rekla je i privukla ga sebi. On ju je i dalje milovao i pri svakom pokretu otkrivao nova blaga i nove ljepote.
Kad je ušao u nju, uzdahnula je posve drukčije; bio je to uzdah jutarnje ljubavi, smireniji i blaži od uzdaha koji naviru uslijed nočnih strasti, ali zato ništa manje osjećajan.
Za Scotta je sve to bilo novo iskustvo. Premda je vodio ljubav u mnogo više prigoda nego što ih se želio sjetiti, nikada nije doživio uzbuđenje slično ovom.
Kad su prestali voditi ljubav, položila je glavu na njegovo rame, a on joj je gladio kosu moleći Boga da ovaj jedan sat koji im je preostao potraje što duže. Mrska mu je bila i pomisao na njezin povratak u veleposlanstvo, iako je znao da drugog izbora nema. Nije bio voljan dijeliti je ni s kim. Soba se ispunila jutarnjim suncem, a on se pitao kad će ponovno imati priliku provesti cijelu noć s njom.
Šefa zastupništva bili su ponovno hitno pozvali u Ženevu, a on je sa sobom poveo samo jednu tajnicu ostavljajući Hannah slobodan vikend u Parizu. A Hannah je iznad svega željela Simonu ispričati o čemu se zapravo radi, kako bi informaciju mogao na vrijeme proslijediti Kratzu.
Zaključala je svoju sobu i napustila veleposlanstvo spuštajući se niz požarno stubište sa stražnje strane zgrade. Rekla mu je da se tad osjećala kao srednjoškolka koja bježi iz internata kako bi otišla na ponoćnu zabavu.
“Bila je to jedna od najljepših zabava u mom životu”, rekao joj je prije nego što su zaspali, zagrljeni.
Dan su započeli odlaskom u kupovinu na Boulevard Saint-Michel, gdje je ona kupila odjeću kakvu tada nije smjela nositi, a on kravatu koju nikada ne bi vezao oko vrata prije nego što je nju upoznao. Ručali su u malom restoranu provevši dva sata nad porcijom salate i bocom vina. Onda su, držeći se za ruke kao pravi ljubavnici, šetali niz Champs-Elysees, da bi potom otišli u Louvre na izložbu Clodionovih djela. Evo prigode da je naučim nečemu što znam, pomislio je, da bi ubrzo ustanovio kako je on bio taj koji je imao štošta od nje naučiti.
U podnožju Eiffelova tornja, u maloj trgovini sa suvenirima, kupio joj je smiješnu turističku kapu i ponovno se uvjerio da što god stavila na sebe, uvijek je izgledala očaravajuće.
Večerali su kod Maxima, ali naručili su samo jedno jelo, jer tad su već oboje znali da jedva čekaju da odu u njegov mali stan na lijevoj obali Seine. Sjetio se kako je opčinjeno promatrao kako ona svlači komad po komad svoje odjeće dok se nije do te mjere posramila da je počela svlačiti i njegovu. Činilo mu se da zapravo i ne želi voditi ljubav s njom kako bi ta slatka neizvjesnost potrajala zauvijek.
Ni s jednom ženom, čak ni s onim promiskuitetnim studenticama s kojima bi proveo jednu noć ili sa ženama u koje je vjerovao da je bio zaljubljen, nije doživio nešto slično. Kasnije je otkrio da je tu bilo još nešto što nikada ranije nije doživio: neopisiva radost što leže samo zagrljeni; radost jednaka onoj koju je osjećao dok su vodili ljubav. Ponovno je prstom klizio po njezinom vratu.
– U koliko se sati moraš vratiti? – upitao je gotovo šapatom.
– Minutu prije veleposlanika.
– A, to je?
– Zrakoplov iz Ženeve slijeće u 11:20. Dakle, trebala bih biti za svojim stolom prije dvanaest.
– Znači, možemo voditi ljubav još jedanput – reče i lagano joj kažiprstom pritisne usne. Ona ga nježno ugrize.
– Au – reče Scott u šali.
– Samo još jedanput? – upita Hannah.

* * *

Debbie je veleposlanikova zamjenika uvela u Cavallijev ured u dvanaest sati i dvadeset minuta. Ni Cavalli ni Al Obaydi nijednom riječju nisu spomenuli Al Obaydijevo kašnjenje. Tony pokaže na stolicu s druge strane stola i počeka da se njegov gost smjesti. Prvi put otkako ga je sreo osjeti nelagodu u prisutnosti ovog Arapina.
– Kao što sam jučer napomenuo – započne Cavalli – sad imamo dokument koji ste tražili. Stoga smo ga spremni zamijeniti za dogovorenu svotu.
– Ah, da. Za devedeset milijuna dolara – reče Iračanin sklopivši prste obiju ruku ispod brade. – Gotovina po isporuci, ako me pamćenje ne vara.
– Ne vara vas – odgovori Cavalli. – Znači, ostalo nam je da se dogovorimo kada i gdje.
– Tražimo da se dokument prebaci u Ženevu do sljedećeg utorka u podne. Treba ga predati gospodinu Pierreu Dummondu iz banke Dummond i kompanija.
– Ali to mi ostavlja samo šest dana da smislim način kako da dokument iznesem iz zemlje i...
– Ako me pamćenje ne vara, toliko je vašem Bogu trebalo da stvori svijet – napomene Al Obaydi.
– Deklaracija će biti u Ženevi do utorka u podne – reče Cavalli.
– Dobro – reče Al Obaydi. – I, ako gospodin Dummond bude zadovoljan i uvjeren da je dokument autentičan, on će vam, uz našu suglasnost, svotu od devedeset milijuna brzojavno prebaciti u bilo koju banku po vašem izboru, bilo gdje u svijetu. S druge strane, ako dokument ne uspijete dostaviti na vrijeme, ili ako se ustanovi da je krivotvoren, mi gubimo deset milijuna dolara za koje dobivamo trominutni film redatelja svjetskog glasa. U tom slučaju, pošiljka slična ovoj bit će poslana na adrese direktora FBI-a i komesara IRS-a.
Iz unutarnjeg džepa sakoa Al Obaydi izvadi debelu omotnicu i baci je Cavalliju preko stola. Veleposlanikov se zamjenik potom digne i bez riječi napusti sobu. Cavalli ostane sjediti za stolom ne pomaknuvši se s mjesta.
Cavalli je shvatio da je došao trenutak da sazna što je značilo ono “između ostalog”.
Otvorio je debelu žutu omotnicu i njen sadržaj istresao na stol: ugledao je na desetine fotografija i dokumenata na kojima su bili pričvršćeni serijski brojevi raznih novčanica. Podigao je snimke i na njima vidio sebe kako na pločniku ispred kavane National razgovara s Alom Calabreseom, potom s Ginom Sartorijem na Trgu Slobode, a na još jednoj fotografiji bio je snimljen s redateljem i bivšim zamjenikom šefa washingtonske policije. Al Obaydi je snimio čak i Rexa Butterwortha kad je ovaj ulazio u hotel Willard, kao i glumca, i to bez vlasulje, najprije kako sjedi u trećoj limuzini, a onda kako u nju ulazi kod sporednog ulaza u Državni arhiv.
Cavalli je razmišljao i bubnjao prstima po stolu.
Tad se sjeti sumnje koja ga je tijekom cijele operacije povremeno nagrizala. Bio je to doista Al Obaydi kojeg je opazio među ljudima okupljenim na snimanju. Shvatio je da je Iračanina apsolutno podcijenio. Možda je došlo vrijeme da pozove svog čovjeka u Libanonu kako bi mu dao broj bankovnog računa koji je u švicarskoj banci otvorio na ime veleposlanikova zamjenika. Ne. To će morati pričekati dok svih devedeset milijuna dolara ne bude isplaćeno.

* * *

– Što da radim, Simone, ako on taj posao ponudi meni? Scott je zastao. Pojma nije imao što bi Mossad od nje mogao očekivati. Ali, točno je znao što on od nje očekuje. Nije imalo svrhe pitati Dextera Hutchinsa u Virginiji, jer on bi mu rekao da nastavi koristiti Hannah za njihove potrebe. Hannah se okrene prema prostoriji koju je Scott s podsmijehom nazivao kuhinjom.
– Možda bi pukovnika Kratza mogao pitati što mi je činiti – predložila je kad joj on nije odgovorio. – Objasni mu da veleposlanik želi da zamijenim Munu, ali da je iskrsnuo problem.
– A to je? – radoznalo upita Scott.
– Veleposlanikov mandat istječe početkom sljedećeg mjeseca. Može se dogoditi da ga zadrže u Parizu, ali predstojnik svima govori kako će ga povući u Bagdad i promovirati u zamjenika ministra vanjskih poslova.
Scott i dalje nije imao prijedlog.
– Što je, Simone? Jesi li nesposoban za donošenje odluka ovako rano ujutro? – Scott ni sada ne reče ništa. – Kad si na nogama, podjednako si jadan kao i kad si u krevetu – zadirkivala ga je.
Scott odluči da je došlo vrijeme da joj sve prizna. Odlučio je ne čekati više ni minute. Prišao joj je, zagrlio je i pogladio po kosi.
– Hannah, moram ti... – započeo je, a onda je zazvonio telefon. Odmaknuo se i podigao slušalicu. Nekoliko trenutaka slušao je svog sugovornika s druge strane žice, a onda je Dexteru Hutchinsu rekao: – Da, u redu. Nazvat ću te čim razmislim. – Što taj čovjek radi usred noći, pomisli Scott vraćajući slušalicu u ležište.
– Neka ljubavnica, ljubavniče? – s osmijehom upita Hannah.
– Moj izdavač želi znati kad ću dovršiti rukopis. Već sam prekoračio rok.
– I što ćeš mu reći?
– Da trenutačno imam važnija posla.
– Samo trenutačno? – upitala je, prstom mu lagano dotaknuvši nos.
– Dobro, možda i zauvijek – priznao je. Hannah ga nježno poljubi u obraz i šapne:
– Moram se vratiti u veleposlanstvo, Simone. Nemoj me pratiti, suviše je opasno.
Zagrlio ju je, želio se pobuniti, ali samo je upitao: – Kad ću te ponovno vidjeti?
– Kad god se veleposlanikovoj ženi bude išlo na bazen – odgovorila je Hannah oslobodivši se njegova zagrljaja. – Ja ću je, dakako, stalno podsjećati kako je to dobro za njezinu kondiciju i za njezinu liniju i kako joj malo više vježbanja ne bi štetilo. – Nasmijala se i, ne rekavši više ništa, izišla je iz stana.
Scott ode do prozora čekajući da je ugleda na cesti. Grozna mu je bila i pomisao da joj ne može ni telefonirati, ni pisati, ni sastati se s njom kad poželi. Želio joj je slati cvijeće, pisma, razglednice, ceduljice kako bi joj pokazao koliko je voli.
S osmijehom na licu Hannah istrči na pločnik. Pogledala je prema prozoru i poslala Scottu poljubac prije nego što je zašla za ugao.

Još jedan muškarac, promrznuo i umoran od višesatnog čekanja, također je promatrao Hannah. Ali, ne s prozora tople sobe, nego iz ulaza jedne kuće s druge strane ulice.
Čim se Scott odmaknuo od prozora, muškarac je iskoračio iz sjene i krenuo za veleposlanikovom pomoćnom tajnicom prema veleposlanstvu.

17.


– Ne vjerujem ti – rekla je.
– Bojim se da mi ne želiš vjerovati – odgovori joj Kratz, koji je tog jutra doletio iz Londona.
– Ali, nemoguće je da radi za izraelskog neprijatelja.
– Ako je tako, onda mi, molim te, objasni zbog čega ti se predstavio kao agent Mossada?
Već dva sata Hannah je pokušavala naći razlog zbog kojeg bi joj Simon lagao, ali najzad je morala priznati da nema logičnog odgovora.
– Jesi li nam rekla sve što si mu prenijela? – htio je znati Kratz.
– Da – odgovorila je, iznenada posramljena. – A jesi li se ti raspitao kod svih agentura s kojima surađujemo?
– Dakako – odgovori Kratz. – U Parizu nitko za njega nikada nije ni čuo. Ni Francuzi, ni Englezi, ni CIA, dakako.
Direktor njihova ureda osobno mi je rekao da na svom popisu nikada nisu imali osobu po imenu Simon Rosenthal.
– I što će sad biti sa mnom? – upita Hannah.
– Želiš li i dalje raditi za svoju zemlju?
– Znaš da želim – rekla je mrko ga pogledavši.
– Još želiš biti u ekipi za Bagdad?
– Dakako. Zbog čega bih, uostalom, pristala na to da prođem kroz sve ovo ako ne zato da mogu sudjelovati u završnoj operaciji?
– Znači, spremna si držati se prisege koju si položila u nazočnosti svojih kolega iz Herzliyaha?
– Tu prisegu ne bih pogazila nizašto na svijetu. Ti to znaš. Samo mi reci što sad očekuješ da učinim.
– Očekujem da ubiješ Rosenthala.

* * *

Scott je bio presretan kad mu je Hannah u četvrtak poslije podne javila da će se u petak na večer moći izvući i otići s njim na večeru, možda čak i kod njega provesti noć. Čini se da su veleposlanika ponovno bili pozvali u Ženevu. Događalo se nešto vrlo važno, ali ona nije znala što.
Scott je odmah odlučio da mora obaviti tri stvari čim se nađu. Prvo, večerat će kod njega, unatoč Hannahinim primjedbama na njegovu malu i neprikladnu kuhinju. Drugo, reći će joj istinu o sebi, bez obzira na sve okolnosti. I, treće... Sad, kad je odlučio sve izvesti na čistac, Scott se nakon mnogo tjedana prvi put opustio. Znao je da će ga povući u Sjedinjene Države čim javi Dexteru što se dogodilo i da će ga onda, nakon nekoliko tjedana, definitivno otpustiti. Ali, njemu to više nije bilo važno jer ono treće, i najvažnije, bilo je da je odlučio predložiti Hannah da se u Ameriku vrati s njim, kao njegova žena.
Cijelo poslijepodne Scott je proveo kupujući namirnice za večeru: svježi kruh, najfinije pečurke, sočnu janjetinu i male, zrele naranče. Onda se vratio kući kako bi joj priredio gozbu koju će pamtiti cijeloga života. Također je pripremio i govor, vjerujući da će mu ona jednog dana na njemu oprostiti.
Tijekom večeri Scott je svakih nekoliko minuta pogledavao na sat. Kad god bi i malo zakasnila, osjećao se zakinutim. Tako, primjerice, na prethodni sastanak nije uopće ni došla, premda je znao da mu ne može uvijek javiti kad joj iskrsne nešto nepredviđeno. No, laknulo mu je kad ju je ugledao na vratima. Bilo je tek prošlo osam. Nasmiješio joj se kad je svukla kaput, jer je opazio da je odjenula haljinu koju joj je on odabrao kad su prvi put zajedno pošli u kupovinu. Bila je to duga plava haljina sa spuštenim ramenima u kojoj je izgledala i elegantno i seksi.
Odmah ju je zagrlio i iznenadio se njezinim držanjem. Činila mu se nekako dalekom, gotovo hladnom. Ili je, možda, on bio preosjetljv? Hannah se izvuče iz Scottova zagrljaja i pogleda na stol postavljen za dvoje, na stolnjak s crveno-bijelim kvadratima i na rasparen pribor za jelo.
Scott joj nalije čašu bijela vina koje je bio odredio kao piće uz predjelo, a potom ode u kuhinjicu kako bi dovršio svoje kulinarsko umijeće.
– Što pripravljaš? – upita Hannah bezbojnim glasom.
– Strpi se, vidjet ćeš – odgovori Scott. – Ali, mogu ti reći da sam recept za predjelo pokupio u... – zastao je, a onda pomalo nespretno dodao – prije mnogo godina.
Na njegovu prekinutu rečenicu Hannah je reagirala neobičnim izrazom lica, ali Scott to nije vidio. Nakon nekoliko trenutaka, vratio se u sobu noseći dva tanjura s toplim pečurkama i prepečenim kruhom s maslacem i češnjakom.
– Nema mnogo češnjaka – reče nasmiješivši se. – Iz razumljivih razloga. – Nije dobio ni duhovit ni dvosmislen odgovor, pa pomisli da možda ne može ostati s njim do jutra. Možda bi je i pitao zbog čega se tako ponaša, ali bio je posve usredotočen na pripravljanje jela kao i na ono što joj je želio ispričati. – Volio bih da kao sav normalan svijet možemo nakratko pobjeći iz Pariza i otići u Versailles – reče Scott nabadajući gljive.
– To bi doista bilo lijepo – odgovorila je Hannah.
– Još bi bilo ljepše... – Podigla je glavu i netremice ga promatrala. – ... provesti vikend u Colmendoru. Davno, dok sam čitao o životu Matissea, obećao sam sebi... – Opet je zastao, a Hannah je spustila glavu. – To je što se Francuske tiče. A mogli bismo otići u Italiju i tamo provesti cijelu vječnost.
Scott pogleda Hannah u nadi da će ovaj put nešto reći, ali ona i ne podigne pogled tupo zureći u poluprazan tanjur ispred sebe.
Što je to učinio? Ili se možda ona plaši nešto reći njemu? Sledio se pri pomisli da će mu reći kako je šalju u Bagdad, i to baš sada kad je želio s njom otići u Veneciju, Firenzu i Rim. Ako je doista u pitanju Bagdad, odlučio je da poduzme sve što je u njegovoj moći kako bi je nagovorio da odustane.
Scott pokupi tanjure i nekoliko trenutaka kasnije vrati se s janjetinom ‘a la provençale’.
– Ako se ne varam, madame, ovo je vaše omiljeno jelo – reče. No ona mu uzvrati samo blagim osmijehom. – Hannah, što je? – upitao je smjestivši se nasuprot njoj. Nagnuo se preko stola kako bi je uhvatio za ruku, ali ona se trgne i makne ruku pod stol.
– Malo sam umorna – odgovorila je neuvjerljivo. – Imala sam naporan tjedan.
Scott je pokušao razgovarati o njezinom poslu, o kazalištu, o postavi Clodionovih djela u Louvreu, čak i o Clintonovim naporima da ponovno udruži tri preživjela Beatlesa, ali svaki put bi ga dočekao njezin nezainteresirani odgovor. Nastavili su večerati u tišini, dok on nije sve pojeo.
– A sad dolazi moje “glavno jelo”. – Očekivao je šaljivu kritiku na njegovo kulinarsko umijeće, ali umjesto toga upućen mu je jedva vidljivi treptaj usana i daleki, tužan pogled prelijepih crnih očiju. Otišao je u kuhinju i odmah se vratio noseći zdjelu oguljenih i na kriške narezanih naranči prelivenih Cointreauom. Položio je voće pred nju u nadi da će je to oraspoložiti. Ali, dok je Scott i dalje držao monolog, Hannah ga je slušala gotovo nezainteresirano.
Odnio je zdjelice, svoju praznu i njezinu gotovo punu, da bi se nakon nekoliko trenutaka vratio noseći kavu: za nju crnu, bez šećera i s malo tučenog vrhnja, za sebe crnu, vrelu i s mnogo šećera.
Tek što je sjeo naspram nje u namjeri da joj kaže istinu, ona je zatražila malo šećera. Scott odmah skoči, pomalo iznenađen, jer Hannah je uvijek pila kavu bez šećera. Otišao je u kuhinju, sasuo malo šećera u zdjelicu, usput zgrabio žličicu i vratio se u sobu u trenutku kad je Hannah zatvarala svoju torbicu.
Sjeo je, stavio šećer ispred nje i nasmiješio joj se. Nikada dotada nije vidio toliku tugu u njezinim očima. Oboma je nasuo malo konjaka, svoju je čašu nekoliko puta zavrtio u ruci, uzeo je gutljaj kave i okrenuo se prema njoj. Ona nije taknula ni kavu ni konjak, a šećer koji je tražila ostao je također netaknut, na sredini stola.
– Hannah – započne Scott tiho – moram ti reći nešto važno, nešto što sam ti još odavno želio ispričati. – Podigao je glavu i vidio da je Hannah na rubu plača. Htio ju je upitati zbog čega, ali se plašio da razgovor ne krene u drugom smjeru, pa mu se možda više nikada neće pružiti prilika da joj kaže istinu. – Ne zovem se Simon Rosenthal – rekao je tiho. Hannah ga iznenađeno pogleda, ali ne onako kako je on očekivao – više zabrinuto negoli zainteresirano. Uzeo je još jedan gutljaj kave i nastavio. – Lagao sam ti od dana kad smo se sreli, i što sam više u tebe bio zaljubljen, to sam ti više lagao. – Nije rekla ništa i on joj je zbog toga bio zahvalan. Kao i kad je držao predavanja, nije volio da ga bilo tko prekida. Grlo mu se bilo osušilo, pa je otpio još malo kave. – Zovem se Scott Bradley. Jesam Amerikanac, ali ne iz Chicaga kako sam ti rekao kad smo se upoznali, nego iz Denvera. – U Hannahinim se očima pojavi nedoumica, ali i dalje ne reče ni riječi. Scott nastavi: – Nisam agent Mossada koji u Parizu piše knjigu putopisa. Daleko od toga, premda moram priznati da je istina mnogo zamršenija od fikcije. Uhvatio ju je za ruku a ona je ovaj put nije izvukla. – Molim te, dopusti mi da ti sve objasnim, i onda ćeš mi možda moći oprostiti. – Osjeti kako mu se grlo ponovno osušilo, te si nalije još jednu šalicu kave kojoj doda žličicu šećera. Ona svoju kavu još nije bila ni taknula. – Rođen sam u Denveru, gdje sam išao u školu. Otac mi je bio lokalni odvjetnik koji je zbog prijevare završio u zatvoru. Bio sam do te mjere posramljen, da sam, kad mi je majka umrla, prihvatio ponudu da predajem na sveučilištu u Bejrutu kako više nikoga iz svoje okoline ne bih morao gledati u oči. – Hannah podigne glavu i u njezinim se očima pojavi sažaljenje. To ohrabri Scotta, i on nastavi: – Ne radim za Mossad ni na koji način, niti sam za njega ikada radio. – Hannah stisne usne. – Posao kojim se zapravo bavim nije ni približno toliko romantičan. Nakon Bejruta vratio sam se u Ameriku i postao sveučilišni profesor. – Činilo se kao da ju je ovo zbunilo, a zatim i uznemirilo. – Oh, da – nastavi Scott, premda pomalo nerazgovijetno – ovaj put govorim istinu. Predajem ustavno pravo na Yaleu. Budimo realni, o nečemu takvom nitko ne bi imao razloga lagati – dodao je pokušavajući se nasmijati. Popio je još kave. Bila je manje gorka negoli ona iz prethodne šalice. – Ali, pored toga, s vremena na vrijeme radim i kao špijun. I to ne baš kao najbolji špijun, kako se vidi iz priloženog. I unatoč tome što sam proveo mnoge godine učeći druge kako se to radi. – Zastao je. – Ali, u učionici. – Hannah se uznemiri. – Ne boj se – rekao je, pokušavajući je smiriti. – Radim za dobru stranu, premda i to zavisi s koje strane gledaš. Trenutačno sam na terenskom zadatku po nalogu CIA-e.
– CIA? – u nevjerici je jedva promucala Hannah. – Ali, meni su rekli da...
– Što su ti rekli? – odmah je upitao.
– Ništa – odgovorila je i ponovno spustila glavu.
Nije li ona još ranije znala za njegovu prošlost ili joj se pak prva verzija njegove priče odmah učinila sumnjivom? Nije mu bilo stalo. Jedino što je tada želio, bilo je da ženi koju je volio kaže cijelu istinu. Bez ijedne laži. Bez ikakvih tajni.
– Pa, s obzirom na to da se ispovijedam, neću pretjerivati – nastavio je. – U Virginiju odlazim dvanaest puta godišnje kako bih s agentima razgovarao o problemima s kojma se susreću na terenu. U miru i tišini Langleyja mogao sam ih mudro savjetovati. Ali, sad kad sam na vlastitoj koži osjetio samo neke od problema s kojima se oni susreću, bit ću prema njima blaži i više ću ih cijeniti. Pogotovo nakon što sam toliko toga zabrljao.
– Ne, to ne može biti istina – rekla je iznenada. – Reci mi da si sve ovo izmislio, Simone.
– Bojim se da nisam, Hannah. Ovaj put, sve što sam ti rekao, istina je – odgovori Scott. – Moraš mi vjerovati. U Pariz sam došao samo zbog toga što sam godinama tražio da me isprobaju na terenu. Jer, s obzirom na sve moje teoretsko znanje, pretpostavljao sam da ću na terenu biti pravi maher samo ako mi daju prigodu da im to dokažem. Scott Bradley, profesor ustavnog prava. Nepogrešiv, kako u očima svojih ljubljenih studenata na Yaleu, tako i u očima svojih pretpostavljenih u CIA-i. Ali, nakon ove moje predstave, nitko mi neće prirediti ovacije, to je i tebi i meni jasno.
Hannah ustane gledajući ga odozgo. – Reci mi da je sve ovo laž, Simone – zavapila je. – Ovo ne može biti istina. Zbog čega si odabrao baš mene? Zašto baš ja?
Ustao je i uzeo je u naručje. – Nisam ja tebe odabrao, ja sam tebe zavolio. Oni su odabrali mene. Moji ljudi... moji ljudi morali su saznati zbog čega te je Mossad ubacio u iračko zastupništvo pri jordanskom veleposlanstvu. – Osjeti kako mu misli bježe, i upita se zbog čega mu se toliko spava.
– Ali, zašto baš ti? – htjela je znati Hannah privivši se čvrsto uz njega prvi put te večeri. – Zašto CIA nije angažirala nekog svog redovnog agenta?
– Jer... jer je htjela ubaciti osobu koju nitko... koju nitko od njezinih profesionalaca ne bi mogao prepoznati.
– Oh, Bože, kome sad vjerovati? – upitala je istrgnuvši se iz njegova zagrljaja i pogledavši ga bespomoćno.
– Slobodno vjeruj meni, jer ja ću ti dokazati... dokazati da je sve što sam rekao istina. – Scott se udaljio od stola. Dok je prilazio komodi, osjeti kako mu se vrti u glavi. Sagnuo se, otvorio donju ladicu i počeo kopati po njoj. Nakon nekoliko trenutaka izvukao je malu kožnu torbu u čijem su gornjem desnom kutu bili ugravirani zlatni inicijali S. B. Pobjedonosno se nasmiješio okrenuvši se prema Hannah. Oslanjajući se jednom rukom o rub komode, pokušao je vratiti ravnotežu i uspraviti se. Pogledao je prema zamagljenoj figuri žene koju je volio, ali nije mogao vidjeti očaj na njezinom licu. Pokušao se sjetiti koliko joj je toga već bio ispričao i što joj sve još mora reći.
– Oh, ljubavi moja, što sam ti to učinila? – gotovo da je kriknula.
– Ništa mi nisi učinila. Ja sam za sve kriv – reče Scott. – Ali, zato je cijeli život pred nama, i jednoga dana svemu ćemo se ovome smijati. Eto, zaprosio sam te. Ne baš strasno, priznajem, ali moja ljubav prema tebi nije zbog toga manja. Vjerujem da ti je to jasno – dodao je pokušavajući joj prići.
Gledala ga je bespomoćno kako pokušava zakoračiti prema njoj i kako posustaje. Pokušao je još jednom, ali je zateturao, onda pao preko stola i najzad se stropoštao na pod, točno ispred njezinih nogu. – Ne krivim te ako ne osjećaš što i ja... – bile su njegove posljednje riječi. Kožna torbica sama se otvorila a njen sadržaj se prosuo oko njegova sad već ukočena tijela.
Hannah padne na koljena i podigne mu glavu. Tad počne nekontrolirano plakati.
– Volim te, dakako da te volim, Simone. Ali, zašto mi odmah nisi rekao istinu?
Pogled joj padne na malu fotografiju koja mu se bila zaglavila među prstima. Izvukla ju je i na pozadini pročitala rukom ispisane riječi: Katherine Bradley, ljeto ‘66. To mu je sigurno majka. Dohvatila je putovnicu koja mu je pala pored glave i počela je prelistavati, jedva kroz suze razabirući slova. Spol. – muški. Datum rođenja: 1l. 07. 1956. Zanimanje: sveučilišni profesor. Okrenula je još jedan list i iz njega je ispala fotografija iz Paris Matcha. Zurila je u svoju figuru odjevenu u kostim iz Ungarove kolekcije za proljeće 1990.
– Ne, ne. To ne može biti istina – reče Hannah podižući ga u naručje. – To su opet samo laži. U tom trenutku pogled joj padne na omotnicu jednostavno naslovljenu sa “Hannah”. Položivši ga nježno na pod, podigne omotnicu i otvori je.
Najdraža moja Hannah, stotinu puta započinjao sam ovo pismo. A najjednostavnije bi bilo da sam naprosto napisao: Volim te. I, što je još važnije, nikada dosad nikoga ovako nisam volio, i znam da nikada ni neću.
– Ne! – vrisnula je. – Ne! – S mukom je nastavila čitati, sva u suzama.
Ne samo da si moja ljubav, ti si i moj najbolji prijatelj. Nikada mi nitko osim tebe neće biti potreban. Presretan sam pri pomisli da ćemo ostatak života provesti zajedno, i pitam se zaslužujem li toliku sreću.
– Gospode, pomozi. Gospode – jecala je klonuvši na njegova prsa. – I ja tebe volim, Simone. Volim te, oh, koliko te volim.
Želim tri kćeri i dva sina i upozoravam te na manje ne pristajem. O unucima ćemo razgovarati kasnije. Bojim se da ću u starosti postati čangrizav i zamoran, ali nikada te neću prestati voljeti. Nemojmo više čekati.
– Ne, ne, ne... – plakala je Hannah saginjući se kako bi ga poljubila. Onda je naglo ustala i potrčala prema telefonu. Okrenula je broj 17 i zaurlala u slušalicu:
– Molim te, Bože, daj da jedna pilula ne bude dovoljna. Javi se, javi se, javi se! – vrištala je.
U tom trenutku vrata se naglo otvore: U sobu uleti Kratz s muškarcem kojeg dotada nikada nije vidjela. Hannah ispusti slušalicu i potrči prema njima. Onda se baci na Kratza tolikom silinom da ga obori na pod.
– Proklet! Da si proklet! – vrištala je. – Prisilio si me da ubijem jedinu osobu koju sam ikada voljela! Dabogda crko! – nastavila je udarajući ga šakama po licu.
Nepoznati muškarac brzo im priđe i odgurne Hannah na drugi kraj sobe. Onda obojica podignu Scottovo nepokretno tijelo i iznesu ga iz stana.
Prošao je cijeli sat, možda čak i dva, prije nego što se Hannah polako dovukla do stola, otvorila torbicu i izvadila iz nje drugu pilulu.

18.


– Bijela kuća.
– Molim vas gospodina Butterwortha. Nastane duga stanka.
– Na popisu ne vidim nikoga pod tim imenom, gospodine. Samo trenutak, spojit ću vas s kadrovskom službom.
Arhivar je strpljivo čekao. Kako je vrijeme prolazilo, svakim je trenutkom bivao sve svjesniji činjenice da se telefonski sustav koji je uvela Clintonova administracija pokazao prilično zastarjelim.
– Kadrovska služba – reče ženski glas. – Izvolite.
– Pokušavam doći do gospodina Rexa Butterwortha, specijalnog savjetnika predsjednika Clintona.
– A tko zove, molim?
– Marshall, Calder Marshall, arhivar.
– Arhivar čega?
– Državnog arhiva Sjedinjenih Američkih Država. Nastupi duga tišina.
– Ime Butterworth posve mi je nepoznato, gospodine. Ali, vjerojatno znate da Predsjednik ima preko četrdeset specijalnih savjetnika.
– Ne, nisam to znao – priznao je Marshall. Nastupi još jedna duga stanka.
– Prema našim podacima – reče ženski glas – čini se da se vratio u Trgovačku komoru. Ovdje je bio na rasporedu A, što će reći na privremenoj dužnosti.
– Imate li možda neki broj na koji bih ga mogao potražiti?
– Ne, na žalost nemam. Ali pozovite Komoru. Oni će vam ga sigurno pronaći.
– Hvala na pomoći.
– Nema na čemu, gospodine.

* * *

Hannah se kasnije nije mogla sjetiti koliko je dugo ležala sklupčana u kutu Simonove sobe. Za nju on nije bio Scott, za nju će on zauvijek ostati Simon. Ležala je tamo sat, možda dva. Vrijeme je postalo nebitno. Sjećala se da je otpuzala do sredine sobe i da se provlačila između prevrnutih stolica i da je sve oko nje nalikovalo na kavanu poslije burne noći.
Iz torbice je izvadila pilulu i bacila je u toaletnu školjku; automatska gesta urođena dobro uvježbanom agentu. Potom je kopala po smeću kako bi našla fotografije i, dakako, pismo naslovljeno sa “Hannah”. Sve je to ugurala u torbicu i, oslanjajući se na prevrnutu stolicu, pokušala stati na noge.
Kasnije, iste noći, ležala je u krevetu svoje sobice u veleposlanstvu i zureći u strop pokušavala se prisjetiti kako se vratila, kojim putem, je li ušla na sporedni ulaz ili kroz glavna vrata. Pitala se koliko će još noći proći prije nego što uspije uhvatiti nekoliko sati neisprekidanog mirnog sna. Koliko će vremena proći a da joj on ne bude stalno na pameti. Znala je da će je Mossad povući, sakriti, zaštititi, sve dok francuska policija ne obavi uviđaj i ne okonča istragu. U cijelu stvar uplest će se vlade i diplomacija. Amerikanci će zbog smrti svog agenta tražiti raznorazne ustupke. Najzad će se svi nekako nagoditi. Hannah Kopec, Simon Rosenthal i profesor Scott Bradley postat će predmeti koji će se ubrzo staviti ad acta. Jer, sve troje bili su samo brojevi, brojevi koji se lako mogu prekrižiti i zamijeniti novima.
Pitala se što će oni učiniti s njegovim tijelom, s tijelom čovjeka kojeg je voljela. Vjerojatno će ga položiti u pristojan, ali neobilježen grob. Pravdat će se da je to u interesu viših ciljeva. I, znala je, gdje god da ga pokopaju, nikada joj neće dopustiti da sazna niti gdje leži a kamoli da to mjesto posjeti.
Ne bi joj ni na pamet palo da mu ubaci pilulu u kavu da joj Kratz nije punio glavu o tome kako je trideset devet bombardera istreslo svoj teret na Izrael i kako je među njima bio i onaj koji je usmrtio njezinu majku, njezinog brata i njezinu sestru.
Možda bi u posljednjem trenutku bila i odustala da joj nisu rekli kako će u tom slučaju oni sve obaviti sami i kako će to onda biti mnogo gora i teža smrt.
Prije nego što je Hannah odlučila da izvadi pilulu iz torbice, zamolila je Simona da joj donese malo šećera. Bila je to posljednja slamka. Zašto se nije za nju uhvatio? Zašto je ništa nije pitao, zašto se nije našalio i rekao joj da će se udebljati, zašto nije učinio ništa kako bi se predomislila? Ali, zbog čega je toliko čekao da bi joj povjerio istinu? Da je barem shvatio da i ona njemu ima štošta reći.
Veleposlanik se trebao vratiti u Irak i biti promoviran na novu dužnost. Kanuk je svima govorio kako će postati zamjenik ministra vanjskih poslova, što je značilo da će u odsutnosti Muhammada Saida Al-Zahiafa raditi izravno sa Saddamom Husseinom.
Na njegovo mjesto trebao je navodno doći neki Hamid Al Obaydi, njihov drugi čovjek pri Ujedinjenim narodima koji je nedavno Iraku učinio neku veliku uslugu za koju će ona svakako saznati.
Veleposlanik joj je rekao da može birati: ili će ostati u Parizu i raditi za Al Obaydija, ili se može vratiti u Irak i raditi za njega. Samo nekoliko dana ranije, Mossad bi smatrao da se takva prigoda nikako ne smije propustiti.
Hannah je iskreno željela priopćiti Simonu da joj više nije stalo do Saddama, da je, zahvaljujući njemu, nestalo njezine mržnje i da je u stanju preboljeti smrt svojih najbližih. Znala je da više nije sposobna ubijati, jer imala je za koga živjeti.
Ali sad, kad Simona više nije bilo, njezina želja za osvetom postala je jača nego ikada.

* * *

– Trgovačka komora.
– Molim vas Rexa Butterwortha.
– Koji odjel?
– Ne razumijem – reče arhivar.
– U kojem odjelu radi gospodin Butterworth? – upitala je telefonistica izgovarajući svaki slog polako kao da se obraća četverogodišnjaku.
– Nemam pojma – priznao je arhivar.
– Ovdje nema nikoga pod tim imenom.
– Ali, u Bijeloj kući rekli su mi...
– Ne zanima me što su vam rekli u Bijeloj kući. Ako ne znate točno u kojem je odjelu...
– Možete li me spojiti s nekim iz kadrovske službe?
– Trenutak.
Trenutak se potom znatno odužio. – Kadrovska služba. Izvolite.
– Ovdje Calder Marshall, arhivar Sjedinjenih Država. Mogu li razgovarati s direktorom?
– Žao mi je, trenutačno je zauzet. Želite li razgovarati s njegovom pomoćnicom, Alex Wagner?
– U redu. Hvala – reče Marshall.
– Ona je danas odsutna. Možete li se javiti sutra?
– Mogu. Hvala – uzdahnuvši reče Marshall.
– Nema na čemu, gospodine.

* * *

Kad se Kratzov automobil uz škripu kočnica zaustavio ispred Centra za kardiovaskularne bolesti, ispred ulaza čekala su ga tri liječnika, dva bolničara i jedna medicinska sestra. Veleposlanstvo je vjerojatno potegnulo sve veze. Odmah su dotrčala dva bolničara, sa stražnjeg sjedala pažljivo su izvukli Scotta i položili ga na pokretni ležaj. Liječnici i medicinska sestra počeli su ga pregledavati još dok su bolničari gurali ležaj niz hodnik. Sestra je Scottu brzo svukla i košulju i hlače, a prvi mu je liječnik otvorio usta kako bi provjerio da li diše. Drugi je primaknuo glavu Scottovim prsima ne bi li mu čuo otkucaje srca, dok mu je treći pipao bilo. Činilo se da nema razloga za optimizam. Glavni liječnik, obraćajući se vođi Mossada, strogo upita: – Gubite vrijeme ako mi mislite lagati. Recite mi, što se točno dogodilo?
– Otrovali smo ga, ali ispalo je da on nije...
– To me ne zanima – prekine liječnik Kratza. – Koji ste otrov upotrijebili?
– Alkaloid ergota – odgovori Kratz.
Liječnik se smjesta obrati jednom od svojih pomoćnika: – Nazovi bolnicu Widal i saznaj kako djeluje alkaloid ergota i koji je antidot najučinkovitiji. Odmah.
Bolničari su pokretni ležaj već bili ugurali u privatnu operacijsku dvoranu.
Prvi liječnik je za te kratke vožnje nastojao da Scott ima otvorena usta i nesmetan dovod zraka. Pritisnuo mu je jezik kako bi omogućio slobodan prolaz prema dušniku. Čim su ušli u dvoranu, ugurao mu je u grlo desetak centimetara dugu prozirnu plastičnu cijev, pa više nije bilo opasnosti da pacijent proguta jezik.
Sestra tad Scottu na nos i na usta stavi masku koja je bila spojena s dovodom kisika na zidu. Na maski se sa strane nalazila gumena vrećica koju je sestra lijevom rukom napumpavala u redovitim vremenskim razmacima od po tri-četiri sekunde, dok je desnom pridržavala Scottovu glavu. Scottova se pluća gotovo u trenu napuniše kisikom.
Glavni liječnik ponovno osloni uho na Scottova prsa. I dalje nije čuo ništa. Podigao je glavu i kimnuo bolničaru, koji je istog trenutka na različita mjesta na Scottovim prsima počeo utrljavati nekakvu kremu. Istog trenutka sestra je na ta mjesta postavljala elektronske pločice. Žice na pločicama bile su priključene na kardijalni aparat i na monitor koji su se nalazili na stoliću pored ležaja.
Tanka crta preko ekrana oslikavala je otkucaje srca uz gotovo nečujan signal.
Liječniku se, ispod maske, usta razvuku u osmijeh, dok je sestra pacijentu kroz nos i usta i dalje upumpavala kisik. Odjednom, bez ikakva upozorenja, iz aparata dopre oštar zvuk. Svi se u operacijskoj dvorani okrenu prema monitoru i preko čije se sredine pružala tanka ravna crta.
– Srčani arest! – vikne glavni liječnik. Priskoči i pritisne dlan ruke na Scottovu prsnu kost, pa s obje čvrsto stisnute ruke počne naizmjenično pritiskati grudi nastojeći da poveća protok krvi kroz srce ne bi li oživio pacijenta. Poput uvježbanog dizača utega, izvodio je četrdeset do pedeset pokreta u minuti. Bolničar hitro dogura defibrilator. Liječnik pričvrsti dvije elektrode, jednu sprijeda a drugu sa strane Scottovih grudi.
– Dvije stotine džula – naredi. – Odmaknite se. Svi uzmaknu i struja iz aparata krene prema Scottovim prsima. Potom svi opet pogledaju u monitor, a glavni liječnik priskoči i dlanovima obiju ruku nastavi pritiskati Scottove grudi, ali tanka zelena crta nije se ni pomaknula.
– Dvjesto džula, odmaknite se – nanovo naredi i svi se opet odmaknu prateći kako će ovaj put pacijent reagirati na elektrošok.
Ali, crta je i dalje ostala ravna. Liječnik nastavi rukama pritiskati Scottove grudi.
– Tristo šezdeset džula, odmaknite se – u očajanju uzvikne liječnik, ali sestra koja je na aparatu podešavala dugme znala je da je pacijent već mrtav. Liječnik tad pritisne dugme i svi su gledali kako najjača dopuštena količina struje prolazi kroz Scottovo tijelo, pretpostavljajući da je to kraj. Opet svi pogledaju u monitor.
Liječnik samo što nije objavio “Izgubili smo ga”, kad se na opće zaprepaštenje crta na monitoru pomakne. Liječnik priskoči i ponovno počne pritiskati a crta ponovno zatreperi i počne se pomicati u neredovitim vremenskim razmacima.
– Tristo šezdeset džula, odmaknite se – opet uzvikne liječnik i pritisne dugme, nakon čega se svi ponovno zagledaju u monitor.
Srce je počelo normalno otkucavati. Najmlađi liječnik ispusti radostan krik.
Glavni liječnik zatim brzo napipa venu na Scottovoj lijevoj ruci te u nju zabode iglu na koju sestra spoji bocu s fiziološkom otopinom.
U tom trenutku u operacijsku dvoranu uleti drugi liječnik i, gledajući u svog nadređenog, reče:
– Antidot je GTN.
Medicinska sestra istog trenutka ode do ormarića s lijekovima, iz njega izvadi ampulu gliceril trinitrata i preda je glavnom liječniku koji je već čekao sa špricom u ruci. Špricom je iz ampule liječnik odmah usisao plavičastu tekućinu, onda štrcnuo malo u zrak, pa ubrizgao antidot kroz slobodan otvor na cjevčici. Onda se okrenuo prema monitoru. Crta je i dalje treperila ujednačenim ritmom.
Glavni se liječnik okrene prema glavnoj sestri i upita:
– Vjerujete li u čuda?
– Ne – odgovorila je. – Ja sam Židovka. Čuda su samo za kršćane.

* * *

Hannah je počela kovati plan, plan koji joj Kratz neće uspjeti osujetiti. Odlučila je prihvatiti mjesto glavne tajnice i s veleposlanikom se vratiti u Irak.
Kako su sati prolazili, njen je plan dobivao sve jasnije obrise. Znala je da će biti problema i da ih neće stvarati iračka strana nego njeni vlastiti ljudi. Također je znala da će morati nekako izigrati nastojanja Mossada da je povuče s dužnosti na kojoj je bila, što je značilo da ni na trenutak ne smije napustiti veleposlanstvo, sve do samog odlaska s veleposlanikom u Irak. Odlučila je primijeniti sve tehnike kojima su je u protekle dvije godine naučili kako bi ih porazila.
Kad stigne u Irak, potrudit će se da veleposlaniku postane nezamjenjiva i, kad ostvari svoj cilj, sretna i zadovoljna, umrijet će mučeničkom smrću.
S obzirom na to da Simona više nije bilo, u životu joj je ostao jedan jedini cilj: iz potaje ubiti Saddama Husseina.

* * *

– Trgovačka komora.
– Molim vas Alex Wagner – reče arhivar.
– Koga?
– Alex Wagner. Kadrovsku službu.
– Trenutak, molim – reče glas, nakon čega nastupi duga stanka.
– Kadrovska služba.
– Calder Marshall pri telefonu, arhivar Državnog arhiva. Jučer sam tražio gospođicu Alex Wagner i rekli ste mi da danas pokušam ponovno.
– Jučer nisam bila ovdje, gospodine.
– Onda mi je to rekla jedna od vaših kolegica. Je li gospođica Wagner slobodna?
– Samo trenutak.
Ovaj put arhivar je čekao nekoliko minuta.
– Ovdje Alex Wagner – reče odsječan ženski glas.
– Gospodice Wagner, zovem se Calder Marshall. Glavni sam arhivar Državnog arhiva i veoma mi je važno da stupim u kontakt s gospodinom Butterworthom koji je iz vaše Komore otišao na privremenu dužnost u Bijelu kuću.
– Jeste li vi njegov bivši službenik? – upita odsječan glas.
– Ne, nisam – odgovori Marshall.
– Jeste li mu u rodu?
– Ne.
– U tom slučaju, ne mogu vam pomoći, gospodine Marshall.
– A mogu li pitati zbog čega?
– Zbog toga što nam je zabranjeno davanje bilo kakvih povjerljivih podataka o vladinim dužnosnicima.
– Možete li mi reći ime direktora ili i to držite povjerljivim podatkom? – upita arhivar.
– Dick Fielding – naglo reče glas.
– Zahvaljujem na pomoći – odgovori arhivar, ali veza se već bila prekinula.

* * *

Kad se Scott probudio, najprije je pomislio na Hannah. Onda je ponovno zaspao.
Kad se drugi put probudio, ugledao je mutne obrise nekih ljudi kako se naginju prema njemu. Onda je opet zaspao. Kad se ponovno probudio, obrisi ljudi oko njega postali su oštriji i svi su bili u bijelom. Onda je opet zaspao.
Kad se naredni put probudio, oko njega je bio mrak i bio je sam. Osjećao se veoma slabim i iscrpljenim. Pokušavao se prisjetiti što mu se to dogodilo. Onda je zaspao.
Kad se probudio, čuo je njihove glasove. Bili su to tihi i blagi glasovi, ali Scott nije razabirao što oni govore, premda se zdušno trudio. Onda je spavao.
Kad se ponovno probudio, vidio je da sjedi u krevetu. Netko ga je kroz slamčicu hranio nekom toplom tekućinom bez ikakava okusa. Onda je zaspao.
Kad se probudio, neki muškarac u bijelom mantilu i sa stetoskopom oko vrata toplo mu se smiješio i upitao ga izrazitim stranim naglaskom:
– Čujete li me?
Pokušao je potvrdno kimnuti glavom, ali je zaspao. Kad se probudio, neki drugi liječnik, kojega je ovaj put vidio posve jasno, pažljivo je osluškivao Scottove prve riječi. Uspio je reći samo: “Hannah, Hannah... “, a onda je opet zaspao.
Kad se iznova probudio, nad njim je stajala privlačna žena kratke crne kose i toplo mu se smiješila. Uzvratio joj je osmijeti i upitao je koliko je sati. To joj se očito učinilo čudnim, no on je htio znati.
– Tri sata i nekoliko minuta, ujutro, dakako – reče medicinska sestra.
– Koliko sam dugo ovdje? – upitao je s velikim naporom.
– Nešto više od tjedan dana. Jedva ste ostali živi. Mislim da se u vašoj zemlji kaže “za dlaku ste izbjegli smrti”. Da su vaši prijatelji stigli samo malo kasnije...
Onda je ponovno zaspao.
Kad se probudio, liječnik je Scottu rekao da su mislili da mu nema spasa i ispričao mu kako su ga dva puta proglasili klinički mrtvim.
– Uz antidote i elektrostimulaciju srca i zahvaljujući zapanjujućoj želji za životom, kao i teoriji jedne sestre koja je tvrdila da niste Židov, uspjeli ste se izvući – objasnio je uz osmijeh.
Scott je pitao je li mu netko po imenu Hannah dolazio u posjet. Liječnik je pogledao na ploču s imenima posjetilaca koja je visjela na dnu Scottova kreveta. Rekao mu je da su dosada bile samo dvije osobe, obje muškoga spola, i da su dolazile svakoga dana. Onda je Scott ponovno zaspao.
Kad se probudio, dvojica muškaraca koje je liječnik spomenuo stajala su pored njega, svaki s jedne strane kreveta. Scott prepozna Dextera Hutchinsa, koji je bio na rubu suza, i nasmiješi mu se. Odrasli muškarci ne plaču, htio mu je reći. Pogotovo oni koji rade za CIA-u. Okrenuo se prema drugom muškarcu. Nikada dotada na nečijem licu nije vidio toliko srama i toliko krivnje; i tako crvene oči od nedostatka sna. Scott ga je želio upitati zbog čega je tako nesretan, ali onda je zaspao.
Kad se probudio, oba su muškaraca još bila pored njega. Sjedili su na tvrdim sjedalicama i kunjali.
– Dexter – prošapće Scott, i obojica se istog časa trgnu. – Gdje je Hannah?
Drugom muškarcu, koji se oporavljao od natučena pomodrjela oka i slomljena nosa, trebalo je neko vrijeme da odgovori na njegovo pitanje. A onda Scott zaspi, želeći da se nikada više ne probudi.

19.


– Trgovačka komora.
– Molim vas direktora.
– Tko ga treba?
– Marshall, Calder Marshall.
– Očekuje li on vaš poziv?
– Ne, ne očekuje.
– Gospodin Fielding razgovara samo s onima koji su svoj razgovor prethodno najavili.
– Mogu li dobiti njegovu tajnicu?
– Ona ne prima pozive.
– Pa, kako ću se onda najaviti?
– Morate razgovarati s gospođicom Zelumski iz ureda za predbilježbe.
– Možete li me spojiti s gospođicom Zelumski, ili se i za nju moram prethodno najaviti?
– Nema potrebe za sarkazmom, gospodine. Ja samo obavljam svoj posao.
– Oprostite. Dakle, molim vas, spojite me s gospođicom Zelumski.
Mashall je strpljivo čekao.
– Gospođica Zelumski pri telefonu.
– Želio bih dogovoriti telefonski razgovor s gospodinom Fieldingom.
– Je li u pitanju domaća tema, prioritetna tema ili inozemna tema? – nezainteresirano upita glas,
– Privatna tema.
– Gospodin Fielding vas poznaje?
– Ne, ne poznaje me.
– Onda vam ne mogu pomoći. Dogovaram razgovore samo za domaće, prioritetne i inozemne teme.
Arhivar prekine vezu prije nego što je gospođica Zelumski stigla reći “Bilo mi je zadovoljstvo pomoći vam”. Marshall je bubnjao prstima po stolu. Došlo je vrijeme da se promijene pravila igre.

* * *

Cavalli se prijavio na recepciju ženevskog Hotel de la Paix još prethodne večeri. Rezervirao je skroman apartman s pogledom na jezero. Ni skup ni upadljiv. Kad se svukao, legao je i upalio kanal CNN-a. Gledao je nekoliko minuta, samo da bi ustanovio kako je vijest o šišanju Billa Clintona u vojnom zrakoplovu na pisti u Los Angelesu dobila veću minutažu od vijesti o zrakoplovu koji su Amerikanci srušili iznad Iraka. Činilo se da je novi predsjednik čvrsto odlučio pokazati Saddamu da mu s njim neće biti ništa lakše negoli s Bushem.
Čim se sutradan ujutro probudio, Cavalli je skočio iz kreveta, otišao do prozora, razmaknuo zavjese i divio se vodoskoku u sredini jezera. Okrenuo se i vidio da mu je netko ispod vrata gurnuo omotnicu. Odmah ju je otvorio i u njoj našao ceduljicu na kojoj je pisalo da se tog jutra u jedanaest sati potvrđuje “poziv na čaj” s njegovim bankarom, monsieurom Franchardom. Tada, upravo kad je ceduljicu namjeravao baciti u košaru za smeće, s njezine druge strane opazi nekoliko rukom ispisanih riječi.
Nadam se da vam je smještaj po volji. Lijepo se provedite.
N. V.
Cavalli je doručkovao u sobi, a onda je spakirao stvari i sišao do recepcije. Na sva njegova pitanja kako da stigne do Francharda i kompanije, vratar je odgovorio na savršenom engleskom. U Švicarskoj svi vratari znaju točno gdje se nalazi svaka banke, kao što njihove kolege u Londonu znaju gdje se nalaze kazališta i nogometna igrališta.
Dok je Cavalli pješačio do banke, pratio ga je osjećaj da nešto nije u redu. Onda je shvatio da su ulice čiste, da su prolaznici lijepo odjeveni, trijezni i tihi. Savršena suprotnost New Yorku. Kad je stigao do glavnog ulaza u banku, Cavalli pritisne jedva vidljivo dugme ispod diskretne ploče na kojoj je pisalo: Franchard i kompanija.
Gotovo istog trenutka pojavi se vratar i Cavalli zakorači u lijepo predvorje s mramornim stupovima.
– Želite li ravno na deseti kat, gospodine Cavalli? Monsieur Franchard vas očekuje.
Cavalli je prije toga samo dva puta bio u zgradi. Kako im je to polazilo za rukom? I vratar je doista imao pravo. Direktor banke čekao ga je ispred dizala na desetom katu.
– Dobro jutro, gospodine Cavalli – rekao je. – Izvolite u moj ured.
Ured direktora banke bio je namješten skromno, ali s ukusom. Švicarski bankari vodili su računa o tome da se ne razmeću svojim bogatstvom, svjesni činjenice da bi to moglo odbiti njihovu klijentelu.
Cavalli se iznenadi kad nasred konferenciaskog stola ugleda veliki smeđi paket po čijem se vanjskom izgledu nikako nije dao naslutiti njegov sadržaj.
– To je jutros stiglo na vaše ime – objasnio je bankar. – Pomislio sam da je možda u vezi s našim ugovorenim sastankom.
Cavalli se nasmiješi a potom se nagne preko stola kako bi paket privukao bliže sebi. Brzo je odmotao smeđi papir i ugledao kutiju na kojoj je bilo otisnuto “ČAJ: BOSTON”.
Uz pomoć teška srebrna noža za otvaranje pisama, koji je ležao na pomoćnom stoliću pored konferencijskog stola, Cavalli polako podigne drveni poklopac. Nije mogao opaziti izraz direktorova lica, jer mu se ovaj nalazio iza leđa. Cavalli je zurio u unutrašnjost kutije koja je bila ispunjena komadićima stiropora. Velikom brzinom počeo je prekapati po kutiji a stiropor je padao svuda uokolo po stolu.
Direktor mu prinese košaru za smeće, ali Cavalli to i ne opazi, več nastavi kopati dok ne dođe do nekakvih predmeta umotanih u meki papir.
Podigao je jedan predmet, odmotao ga i ugledao šalicu za čaj oslikanu konfederalnim bojama Prvog kongresa. Nakon nekoliko minuta odmotao je cijeli servis za čaj i postavio ga ispred zapanjenog bankara. I Cavalli se doimao začuđenim. Ponovno je zaronio u kutiju i iz nje izvukao omotnicu. U njoj je našao pisamce koje je odmah pročitao na glas.
Ovo je kopija čuvene čajne garniture iz 1777., djelo Pearsona i Sina, izradene u čast Bostonskog pijenja čaja. Uz svaku garnituru ide i autentična kopija Deklaracije o nezavisnosti. Vaša garnitura nosi broj 20917 i u naše je knjige zavedena pod imenom J. Hancocka.
Pismo je potpisao i ovjerio tadašnji predsjednik, H. William Pearson VI.
Cavalli prasne u smijeh i počne još dublje kopati po drvenoj kutiji dok ne naleti na tanki plastični cilindar. Nije mogao a da se ne divi načinu na koji je Nick Vicente nasamario američke carinike koji nisu ni posumnjali da on zapravo izvozi original. Bankar je bio apsolutno zaprepašten. Cavalli najprije smjesti cilindar nasred stola, a onda mu počne podrobno tumačiti kako da vodi sastanak zakazan za podne.
Bankar je slušao i povremeno kimao glavom i nešto bilježio u svoj blok.
– Pored toga, želim ovu plastičnu tubu privremeno smjestiti u vaš trezor. Ključ mog pretinca predat ćete gospodinu Al Obaydiju kada cijela svota bude brzojavno prebačena u vašu banku, ali nikako prije toga. Tada taj novac treba prebaciti na moj račun broj 3 kod vaše banke u Zurichu.
– Možete li mi reći točan iznos koji očekujete od gospodina Al Obaydija? – upita bankar.
– Devedeset milijuna dolara. Bankar ni ne trepne.

* * *

Arhivar uzme adresar vladinih ureda i poime ministra trgovine. Podigne slušalicu i pritisne jedno dugme. Bio je izravno spojen s brojem 4822000.
– Trgovačka komora.
– Molim vas Dicka Fieldinga.
– Trenutak, molim.
– Ured direktora, izvolite.
– Ministar Brown pri telefonu.
Arhivar je čekao samo nekoliko sekundi prije nego što su ga spojili.
– Dobro jutro, gospodine ministre – javi se živahan glas.
– Dobro jutro, gospodine Fielding. Ovdje Calder Marshall, glavni arhivar Državnog arhiva.
– Ali, mislio sam...
– Mislili ste...
– Mora da sam podigao pogrešnu slušalicu. Kako vam mogu pomoći, gospodine Marshall?
– Pokušavam doći do jednog vašeg bivšeg službenika, do Rexa Butterwortha.
– U tome vam ne mogu pomoći.
– Da niste i vi dužni poštovati propis o povjerljivosti podataka?
Fielding se nasmije. – Da barem jesam.
– Ne razumijem – reče arhivar.
– Prošlog smo tjedna Butterworthu poslali novčanu nagradu za zalaganje na radu, ali omotnica nam se vratila s oznakom “Odselio”.
– Ali, on je oženjen.
– I pismo adresirano na njegovu ženu vratilo se s istom oznakom.
– A njegova majka u Južnoj Carolini?
– Ona je odavno umrla.
– Hvala – reče Calder Marshall i spusti slušalicu.
Znao je točno kome treba uputiti sljedeći poziv.

* * *

Dummond i kompanija predstavljaju jednu od novijih bankarskih ustanova u Ženevi, s obzirom na to da je osnovana tek 1781. godine. Od tog vremena, banka već više od dvjesto godina posluje s tuđim novcem i to bez ikakvih vjerskih ili rasnih predrasuda. Dummond i kompanija uvijek su bili spremni surađivati s arapskim šeicima ili sa židovskim biznismenima, s nacističkim gauleiterima ili britanskim aristokratima, zapravo sa svima kojima su njihove usluge bile potrebne. Bila je to poslovna politika zahvaljujući kojoj su Dummond i kompanija pobirali dividende širom svijeta i u svim mogućim valutama.
Banka se prostirala na dvanaest katova zgrade u neposrednoj blizini Place de la Fusterie. Sastanak koji je bio zakazan za taj utorak u podne trebao se održati u konferencijskoj dvorani na jedanaestom katu, katu ispod predsjednikova ureda. Premda se predsjednik banke Pierre Dummond već devetnaest godina nalazio na tom rukovodećem mjestu, morao je priznati da je u svojoj karijeri rijetko sretao tako neobične partnere kao što su bili jedan školovani irački Arapin i jedan sin bivšeg newyorškog mafijaškog odvjetnika.
Za stolom u dvorani za sastanke moglo se smjestiti šesnaest osoba, ali ovom prigodom bilo ih je samo četiri. Pierre Dummond sjeo je u sredinu duže strane stola, ispod portreta Francoisa Dummonda, svog ujaka i bivšeg predsjednika. Predsjednik je bio odjeven u tamno odijelo elegantna kroja koje bi savršeno pristajalo svakom od četrdeset osmorice predsjednika banaka koje su se nalazile u promjeru od niti dva kilometra od zgrade u kojoj su bili njegovi uredi. Košulja mu je bila svijetloplava i skrojena pod diskretnim utjecajem milanske mode, a kravata do te mjere neupadljiva da bi se po izlasku iz dvorane samo osoba iznimno oštra oka mogla sjetiti njene boje ili uzorka. Zdesna monsieuru Dummondu sjedio je njegov klijent, gospodin Al Obaydi, čije je odijelo, iako prenaglašeno pomodno, podjednako bilo i staromodno.
Nasuprot monsieuru Dummondu sjedio je predsjednik Francharda i kompanije, koji je očito odlazio kod istog krojača kao i monsieur Dummond, što je svakom promatraču na prvi pogled postajalo jasno. S Franchardove lijeve strane sjedio je Antonio Cavalli koji je, u Armanijevu odijelu s dva reda dugmeta, izgledao kao da je zalutao na pogrešan skup.
Mali stojeći sat na komodi iz vremena Louis-Philippea, koja se nalazila iza monsieura Dummonda, otkucao je dvanaest. Predsjedavajući pročisti grlo i otvori sastanak.
– Gospodo, cilj ovog sastanka, koji je sazvan na naš zahtjev a uz vašu suglasnost, jest razmjena vrijednog i rijetkog dokumenta za ugovorenu svotu novca. – Monsieur Dummond kažiprstom gurne naočale na nos. – Prirodno je, gospodine Cavalli, da počnemo od vas. Posjedujete li spomenuti dokument?
– Ne, ne posjeduje ga – upadne monsieur Franchard, prema prethodnom dogovoru s Cavallijem. – Nema ga, jer je dokument povjerio našoj banci na čuvanje. Ali; mogu potvrditi da sam ovlašten da uručim dokument odmah po uplati dogovorene svote.
– Ali, nismo se tako dogovorili – upadne Dummond naginjući se prema sredini stola i hineći zaprepaštenost. Potom doda: – Vlada mog klijenta ne kani platiti nijedan cent prije nego što pomno ne pregleda dokument. Pristali ste na to da donesete dokument ovdje kako bismo se uvjerili u njegovu vjerodostojnost.
– To se podrazumijeva, dakako – reče monsieur Franchard. – Možete doći u moj ured u koje god vrijeme poželite kako biste pogledali dokument. Nakon toga, čim uplatite dogovorenu sumu, dokument je vaš.
– Sve to posve je u redu – uzvrati monsieur Dummond ponovno vraćajući naočale na nos – ali vaš je klijent odstupio od našeg prvobitnog dogovora po kojem vlada mog klijenta – tu on izričito naglasi riječ “vlada” – ima pravo ponovno razmotriti svoje stajalište.
– S obzirom na okolnosti, moj klijent je smatrao mudrim zaštititi svoje interese, te je iz sigurnosnih razloga pohranio dokument u svojoj banci – kao iz topa odgovori monsieur Franchard. Tko god je imao prigodu promatrati tu dvojicu bankarskih suparnika na djelu, vjerojatno bi se iznenadio kad bi saznao da su oni svake subote na večer zajedno igrali šah, prigodom čega je monsieur Franchard redovito pobjeđivao, kao i da su svake nedjelje poslije ručka igrali tenis, prigodom čega je monsieur Franchard redovito gubio.
– Ovaj novi dogovor meni je neprihvatljiv – reče AI Obaydi, progovorivši prvi put otkako je sastanak počeo. – Moja me je vlada ovlastila da isplatim samo četrdeset milijuna dolara ako se dogovor na bilo koji način prekrši.
– Ali, to je smiješno! – uzvikne Cavalli. – Raspravljamo o poslu za koji nam treba najviše nekoliko sati, a moramo ga obaviti u zgradi koja se nalazi ni kilometar i pol odavde. Pored toga, kao što svi znate, ugovorena svota iznosila je devedeset milijuna dolara.
– Ali, vi ste u međuvremenu prekršili naš dogovor – reče Al Obaydi. – Prema tome, prvobitno ugovorena svota za moju je vladu sad neprihvatljiva.
– Ako nema devedeset milijuna, nema ni dokumenta! – reče Cavalli lupivši šakom o stol.
– Budimo realni, gospodine Cavalli – reče Al Obaydi. Vama taj dokument više nije ni od kakve koristi, i čini mi se da ste još od samog početka bili voljni pristati na pedeset milijuna.
– Nije u tome...
Monsieur Franchard dotakne Cavalliju ruku.
– Dopustite mi da nekoliko trenutaka ostanem nasamo sa svojim klijentom i, ako smijem, poslužio bih se telefonom.
– Samo izvolite – reče monsieur Dummond ustajući. – Ostavljamo vas same. Kad budete htjeli da vam se ponovno pridružimo, samo pritisnite dugme ispod stola.
Monsieur Dummond i njegov klijent bez riječi napuste prostoriju.
– Blefira – reče Cavalli. – Platit će. Znam da hoće.
– Mislim da ne blefira – reče Franchard.
– Otkuda vam ta ideja?
– Prečesto koristi riječi “moja vlada”.
– Pa? To nam ne ukazuje ni na šta što već nismo znali. – Ponovio je “moja vlada” četiri puta – odgovori Franchard. – A to mi govori da je gospodinu Al Obaydiju oduzeta moć odlučivanja o budućim financijskim transakcijama, kao i to da je njegova vlada kod Dummonda i kompanije položila samo četrdeset milijuna.
Cavalli počne šetati po sobi, a onda se naglo zaustavi pored telefona koji se nalazio na niskom pomoćnom stoliću. – Pretpostavljam da ga prisluškuju – reče pokazujući na aparat.
– Ne, gospodine Cavalli. Ne prisluškuju ga.
– Kako možete biti tako sigurni? – upita klijent.
– Monsieur Dummond i ja trenutačno radimo na većem broju transakcija, i on nikada ne bi dopustio da naš odnos dođe u pitanje zbog jednog jedinog posla. I, premda on danas sjedi nasuprot vama, to ga, kao i uostalom svakog švicarskog bankara, uopće ne priječi da vas smatra svojim potencijalnim klijentom.
Cavalli pogleda na sat. U New Yorku je bilo 6:20 ujutro. Otac mu je sigurno već cijeli sat bio na nogama. Podigao je slušalicu, otkucao četrnaest znamenki i čekao.
Javio se njegov otac koji se doimao posve budnim. Nakon što su razmijenili osnovne podatke, Cavalli mu ispriča što se dogodilo za konferencijskim stolom i prenese mu mišljenje monsieura Francharda o slijedu pregovora. Predsjedniku Skillsa nije trebalo dugo da odluči kako će savjetovati sina, a to što mu je rekao Cavallija je poprilično iznenadilo.
Cavalli spusti slušalicu i prenese monsieuru Franchardu što mu je rekao otac.
Monsieur Franchard kimne glavom dajući Tonyju do znanja da se slaže s mišljenjem Cavallija starijeg.
– Onda, krenimo u akciju – reče Cavalli neodlučno.
Monsieur Franchard pritisne dugme ispod ploče konferencijskog stola.
Nekoliko trenutaka kasnije u sobu uđu monsieur Dummond i njegov klijent i ponovno sjednu na svoja mjesta. Stari bankar opet vrati naoćale na nos i podigne glavu čekajući da monsieur Franchard progovori.
– Pristajemo na četrdeset milijuna dolara pod uvjetom da se transkacija obavi u roku od jednoga sata. Ako je to nemoguće, odustajemo od posla, a dokument ćemo vratiti u Sjedinjene Države.
Dummond skine naočale i pogleda svog klijenta. Bio je zadovoljan što je Franchard shvatio značaj riječi “moja vlada”, riječi koje je po njegovu savjetu Al Obaydi tijekom razgovora što češće koristio.

* * *

– Bijela kuća?
– Izvolite, gospodine.
– Želio bih razgovarati s osobom koja Predsjedniku ugovara sastanke.
– Vaše cijenjeno ime?
– Marshall, Calder Marshall, glavni arhivar Državnog arhiva. I, prije nego što me pitate, reći ću vam: Da, poznajem je, i: Da, očekuje moj poziv.
Nastane mrtva tišina i Marshall se upita nisu li prekinuli vezu.
– Ovdje Patty Watson.
– Patty, ja sam Calder Marshall, glavni...
– Arhivar Državnog arhiva.
– Ovo je da ne povjeruješ.
– Oh, da. Doista. Ja sam vaš veliki poklonik, gospodine Marshall. Pročitala sam i vašu knjigu o povijesti američkog Ustava, o Povelji o ljudskim pravima i o Deklaraciji o nezavisnosti. Kako vam mogu pomoći? Jeste li još na vezi, gospodine Marshall?
– Da, tu sam, Patty. Želio sam samo saznati kakav je bio Predsjednikov raspored na dan 25. svibnja ove godine.
– Nema problema, gospodine Marshall. Samo trenutak. Arhivar nije morao dugo čekati.
– Evo ga, 25. svibnja. Predsjednik je cijelo prijepodne proveo u Ovalnom uredu. Pripremao je referat za čikaško savjetovanje o vanjskoj politici s gospođom Carolyn Curiel i gospodinom Davidom Kusnetom, sastavljačima njegovih govora. Imao je stanku za ručak na koji je otišao sa senatorom Mitchellom. U tri sata, Predsjednik je...
– Je li predsjednik Clinton cijelo jutro proveo u Bijeloj kući?
– Da, gospodine. Štoviše, u Bijeloj kući proveo je cijeli dan. Tijekom poslijepodneva razgovarao je s gospođom Clinton o perspektivi njezine politike u zdravstvu.
– Je li se moglo dogoditi da je tajno napustio Bijelu kuću a da to čak ni vi niste znali
Tajnica se glasno nasmijala. – To nije moguće, gospodine. Da je učunio takvo što, Tajna služba odmah bi me obavijestila.
– Hvala vam, Patty.
– Drago mi je što sam bila od pomoći.

* * *

Kad je završio sastanak kod Dummonda i kompanije, Cavalli se vratio u svoju hotelsku sobu gdje je čekao da mu Franchard potvrdi kako je svota od četrdeset milijuna dolara prebačena na njegov račun broj 3 u Ziirichu.
Ako se transakcija obavi u roku od jednog sata, on bi još mogao uhvatiti zrakoplov koji u 16:45 iz Ženeve polijeće za Heathrow, te iste večeri krenuti za New York.
Nakon trideset minuta čekanja, Cavalli se uznemirio. Prošlo je četrdeset minuta i telefon još nije zazvonio. Nakon pedeset minuta, Cavalli je još šetao po sobi, kroz prozor zurio u fontanu i svakih nekoliko trenutaka pogledavao na sat.
Kad se telefon konačno oglasio, odmah je podigao slušalicu.
– Gospodin Cavalli? – upitao je glas.
– Ja sam.
– Franchard ovdje. Dokument je pregledan i preuzet. Možda će vas zanimati ako vam kažem da je Al Obaydi iznimno dugo proučavao posebno jednu riječ na pergamentu i tek onda pristao na transfer novca. Ugovorena svota prebačena je na vaš konto broj 3 u Ziirichu, kako ste tražili.
– Hvala, monsieur Franchard – reče Cavalli bez ikakva daljnjeg komentara.
– Kao i uvijek, bilo mi je zadovoljstvo, gospodine Cavalli. Ima li možda još nešto što bismo za vas mogli učiniti prije nego što odete?
– Ima – odgovori Cavalli. – Četvrt milijuna dolara moram prebaciti u banku na Caymanskim otocima.
– Na isto ime i na isti račun kao i prethodna tri puta? – upita bankar.
– Da – odgovori Cavalli. – A sa Ziiriškog računa, koji se vodi na ime gospodina Al Obaydija, želim podignuti sto tisuća dolara i...
Monsieur Franchard pažljivo je slušao podrobne upute svoga klijenta.

* * *

– Ministarstvo vanjskih poslova.
– Molim vas državnog tajnika.
– Trenutak.
– Ured državnog tajnika.
– Ovdje Calder Marshall. Ja sam glavni arhivar Državnog arhiva. Moram razgovarati s tajnikom Christopherom. Radi se o stvari od životne važnosti.
– Spojit ću vas s njegovim pomoćnikom, gospodine.
– Hvala – reče Marshall. Ubrzo je čuo glas:
– Ovdje Jack Leigh. Ja sam izvršni pomoćnik državnog tajnika. Kako vam mogu pomoći, gospodine?
– Kao prvo, gospodine Leigh, koliko izvršnih pomoćnika ima državni tajnik?
– Pet, gospodine, ali samo je jedan po položaju iznad mene.
– U tom slučaju, moram hitno razgovarati s državnim tajnikom.
– Trenutačno nije u uredu. Možda bi vam njegov zamjenik mogao pomoći?
– Ne, gospodine Leigh, on mi ne može pomoći.
– U redu, gospodine, obavijestit ću tajnika Chistophera da ste zvali.
– Hvala, gospodine Leigh. I, možda biste mu mogli prenijeti jednu poruku?
– Dakako, gospodine.
– Molim vas, recite mu da će sutra do devet sati ujutro dobiti moju službenu ostavku. Danas sam zvao samo da bih se ispričao zbog nesumnjive štete koju će moja ostavka nanijeti Predsjedniku, osobito zbog njegova nedavnog imenovanja.
– Nadam se da o ovome niste obavijestili medije, gospodine? – upita izvršni pomoćnik očito uznemiren.
– Ne, nisam, gospodine Leigh, i neću sve do sutra u podne. To bi državnom tajniku, a i Predsjedniku, trebalo dati dovoljno vremena za pripremu odgovora na pitanja koja će im novinari postavljati kad saznaju za razlog moje ostavke.
– Pobrinut ću se da vas državni tajnik nazove čim stigne, gospodine.
– Hvala, gospodine Leigh.
– Drago mi je da sam vam mogao pomoći, gospodine.

* * *

Sletjela je tog jutra na Caymanske otoke i odmah uzela taksi do Barclays banke u Georgetownu. Provjerila je stanje na svom računu i ustanovila da su joj stigle tri uplate od po dvjesto pedeset tisuća dolara; prva 9. ožujka, druga 27. travnja, i treća 30. svibnja.
Očekivala je još jednu uplatu, ali, istini za volju, s obzirom na to da je bio u Švicarskoj, Cavalli i nije mogao znati za smrt T. Hamiltona McKenzieja. Morat će se strpjeti do njegova povratka iz Ženeve.
– Imamo još jednu pošiljku za vas, gospođice Webster reče službenik za šalterom.
“Suviše sam im poznata”, pomislila je. “Vrijeme je da račun ponovno prebacim u drugu banku, u drugu zemlju i pod drugim imenom.” Paketić je ubacila u svoju veliku torbu, torbu je prebacila preko ramena i bez riječi napustila banku.
Omotnicu je otvorila tek nakon što je na miru objedovala, dok je pila kavu u restoranu hotela u kojem nije kanila ni prespavati. Nožem za kruh pažljivo je otvorila omotnicu i njen sadržaj istresla na stol.
Bile su to već uobičajene fotografije, sniinljene iz svih mogućih kutova, adrese bivše i sadašnje, te bilješke o običajima, navikama i strahovima buduće žrtve. Cavalli nikada ništa nije prepuštao slučaju.
Pažljivo je proučila snimke omanjeg debeljuškastog muškarca koji je sjedio na barskoj stolici. Izgledao je prilično bezopasno. Ugovor je uvijek bio isti. Posao se morao obaviti u roku od dva tjedna. Honorar od dvjesto pedeset tisuća dolara bit će po obavljenom poslu uplaćen na račun naznačene banke.
Ovaj put posao se nije trebao obaviti ni u Columbusu ni u Washingtonu, nego u San Franciscu. Prošlo je mnogo godina otkako je posljednji put bila na Zapadnoj obali i pokušavala se sjetiti imaju li tamo lanac trgovina Laure Ashley.

* * *

– Državni arhiv.
– Molim vas gospodina Marshalla.
– Tko ga treba?
– Christopher. Warren Christopher.
– Oprostite, iz koje agencije?
– Mislim da će on već znati.
– Odmah ću vas spojiti, gospodine. Državni tajnik strpljivo je čekao.
– Calder Marshall pri telefonu.
– Calderu, ovdje Warren Christopher.
– Dobro jutro, gospodine tajniče.
– Dobro jutro, Calderu. Upravo sam primio vašu ostavku.
– Da, gospodine. S obzirom na okolnosti, smatrao sam da je to jedino što mi preostaje.
– Doista časno. Međutim, moram vas upitati jeste li još kome obznanili taj svoj potez?
– Nisam, gospodine. Namjeravao sam okupiti svoje osoblje u jedanaest, a konfenerciju za tisak sazvati u dvanaest, kako sam i naveo u pismu koje sam vam uputio. Nadam se da vam to ne remeti raspored?
– Pa, mislio sam da ne bi bilo na odmet da se prije toga sastanemo... Predsjednik, vi i ja. Dakako, ako imate vremena.
Marshall zastane jer ga je zahtjev iznenadio.
– Dakako, gospodine. Koje bi vam vrijeme odgovaralo?
– Može li u deset?
– Može, gospodine. Gdje bih trebao doći?
– Na Sjeverni ulaz u Bijelu kuću.
– Sjeverni ulaz, dakako.
– Moj pomoćnik, Jack Leigh, čekat će vas u prijemnoj sobi u Zapadnom krilu i otpratit će vas do Ovalnog ureda.
– Do Ovalnog ureda, dakako.
– I, Calderu...
– Da, gospodine tajniče?
– Molim vas da nikome ne spominjete svoju ostavku prije nego što popričate s Predsjednikom.
– Prije nego što popričam s Predsjednikom.
– Dakako. – Hvala vam, Calderu.
– Drago mi je što sam bio od pomoći.

20.


– Otvaram sastanak želeći vam prije svega zahvaliti što ste, unatoč iznenadnoj obavijesti, svi uspjeli doći – reče državni tajnik. – Osobito zahvaljujem Scottu Bradleyju, koji se još oporavlja od... – Christopher na trenutak zastane, pa nastavi – ... od nezgode koja je mogla imati tragičan svršetak. Vjerujem da nam je svima drago što se on tako brzo i uspješno oporavlja. Također, želio bih pozdraviti predstavnika izraelske vlade, pukovnika Kratza, kao i zamjenika direktora CIA-e, Dextera Hutchinsa. Sa mnom su danas ovdje samo dvoje iz mog ureda: moj izvršni pomoćnik, Jack Leigh, i jedna od mojih glavnih savjetnica za Srednji istok, Susan Anderson. Ubrzo će vam postati jasno zašto nas je ovom prigodom tako malo. Predmet naše buduće rasprave do te je mjere osjetljiv, da što manje ljudi o njemu zna, to bolje. Kad bih u ovim okolnostima rekao da je šutnja zlato, podcijenio bih vrijednost zlata. Možda bi sad bilo svrsishodno da nas zamjenik direktora CIA-e ukratko obavijesti o, najnovijim zbivanjima i, uopće, o razvoju situacije. Dexter, izvoli.
Dexter Hutchins otvori aktovku i iz nje izvadi fascikl na kojem je pisalo “Isključivo za direktora”. Fascikl potom položi ispred sebe na stol te mu otvori korice.
– Prije dva dana, gospodin Marshall, glavni arhivar Državnog arhiva, obavijestio je državnog tajnika da je iz Državnog arhiva ukradena Deklaracija o nezavisnosti; odnosno, točnije rečeno, da je zamijenjena savršenom kopijom koja ne samo da je prošla provjeru gospodina Marshalla, nego i provjeru glavnog konzervatora, gospodina Mendelssohna. Tek kad je ponovno pokušao stupiti u vezu s izvjesnim gospodinom Rexom Butterworthom, koji je privremeno prebačen u Bijelu kuću na dužnost specijalnog savjetnika predsjednika Sjedinjenih Država, gospodin Marshall se zabrinuo.
– Dopustite, gospodine Hutchins – javi se Jack Leigh – samo bih dodao da je prije svog preimenovanja gospodin Butterworth radio u Trgovačkoj komori. Govorim vam to stoga što, ako se tisak dočepa vašeg izvješća, on će Butterwortha vidjeti kao čovjeka koji je radio isključivo kao Predsjednikov specijalni savjetnik.
Warren Christopher kimne glavom u znak odobravanja. – Kad je Calder Marshall ustanovio da se Butterworth nije vratio s godišnjeg odmora – nastavio je Dexter Hutchins – kao i da je otišao a da nije ostavio nikakvu adresu, stvar mu se, prirodno, učinila sumnjivom. S obzirom na okolnosti, smatrao je uputnim da zamoli gospodina Mendelssohna da provjeri je li Deklaracija pretrpjela bilo kakve promjene. Nakon što je Deklaracija prošla kroz više različitih provjera, svi ste o tome obaviješteni posebnim dopisom, zaključeno je da se u Arhivu još nalazi izvorni dokument. Ali, kako je gospodin Marshall oprezan čovjek, i dalje ga je nagrizala sumnja, te je nazvao Ured za planiranje Predsjednikovih obveza, odnosno izvjesnu gospođicu Patty Watson. Pojedinosti u prilogu. Nakon razgovora s njom, zamolio je svog konzervatora da Deklaraciju podvrgne još jednoj, ovaj put znatno strožoj provjeri. Iste je večeri gospodin Mendelssohn nekoliko sati povećalom provjeravao svaku riječ u dokumentu. Tek kad je stigao do rečenice “Nismo uskraćivali pozornost ni našoj britanskoj braći...”, konzervator je shvatio da je u Deklaraciji koju je imao ispred sebe riječ “britanskoj” napisana ispravno, a ne kako treba, s greškom, odnosno s dva “t”, kako stoji u izvornoj Deklaraciji koju je ispisao Timothy Matlock. Kad je o ovome obaviješten gospodin Marshall, on je državnom tajniku odmah ponudio svoju ostavku. Preslik ostavke imate u prilogu.
– Mogu li, Dexteru, samo nešto dodati? – upita državni tajnik. – Samo da se zna: Predsjednik i ja jučer smo se sastali s gospodinom Marshallom u Ovalnom uredu. Gospodin Marshall bio je iznimno kooperativan. Obećao je da ni on ni njegov kolega Mendelssohn do daljnjeg neće poduzeti nikakve korake. Napomenuo je, međutim, kako osjeća izrazitu odbojnost pri pomisli da se u Arhivu i dalje nalazi krivotvorena Deklaracija koju američkoj javnosti svakodnevno pruža na uvid. Ali, na molbu gospodina Marshalla, i Predsjednik i ja složili smo se da ćemo, ako ne uspijemo Deklaraciju vratiti prije nego što javnost bude obaviještena o njezinu nestanku, prihvatiti njegovu ostavku s datumom 25. svibnja 1993. godine, a ja sam se obvezao biti čuvarem Deklaracije do daljnjega. Gospodin Marshall zatražio je našu pismenu izjavu u kojoj se navodi da ni pred svojim osobljem ni pred svojim narodom on ne snosi krivicu za taj nemili događaj. “Ja nisam prevarant”, bile su njegove posljednje riječi pri odlasku iz Ovalnog ureda. Ako je moguće – nastavio je Christopher da djelatnik u državnoj službi očita moralnu lekciju kako Predsjedniku tako i državnom tajniku, onda je to, na zadivljujuće dostojanstven način, uspjelo gospodinu Marshallu. No, to ne mijenja činjenicu da će mediji i Predsjednika i mene razapeti na križ ukoliko ne uspijemo vratiti dokument prije nego što javnost sazna za krađu. I, još nešto je izvjesno: republikanci, predvođeni Doleom, od ovog će se slučaja javno ograditi. Dexteru, nastavi.
– Po nalogu državnog tajnika, u Langleyju smo odmah formirali malu radnu skupinu koja je imala zadatak da prouči sve aspekte problema s kojim smo se suočili. No, ubrzo smo otkrili da smo u djelovanju prilično ograničeni. Kao prvo, zbog osjetljivosti samog problema i zbog ljudi koji su u njega bili upleteni, nismo mogli svoj posao obavljati onako kako bismo ga obavljali u normalnim okolnostima. Odnosno, nije nam bilo dopušteno da se konzultiramo s FBI-om niti da udružimo snage s washingtonskom policijom. Jer, da smo to učinili, već bismo narednog jutra dospjeli na naslovnicu Washington Posta. Ne smijemo zaboraviti da se FBI još bavi istraživanjem slučaja Waco i da bi im veoma pogodovalo da ih na naslovnicama malo zamijeni CIA. Sljedeći problem bio je taj što smo morali vrlo diskretno obigravati oko onih koje smo propitivali, kako im ne bismo otkrili čime se bavimo i što istražujemo.
No, ipak smo došli do nekih činjenica a da pritom u cijeli slučaj nismo uvukli veći broj javnih osoba. Rutinskom provjerom rada washingtonske policije saznali smo da se u Washingtonu snimao nekakav film istog dana kad je ukraden dokument. Film je režirao Johnny Scasiatore, osoba uvjetno osuđena zbog uznemiravanja javnosti. U filmskoj ekipi bile su i tri osobe s kriminalističkim dosjeima. Neke od njih odgovaraju opisima koje su nam dali Marshall i Mendelssohn kad su govorili o ljudima koji su navodno bili u Predsjednikovoj pratnji. Među njima su izvjestan Bill O’Reilly, inače poznati krivotvoritelj koji je proveo više godina u nekoliko naših zatvora, kao i glumac koji je do te mjere uvjerljivo igrao Predsjednika, da ni Marshall ni Mendelssohn ni u jednom trenutku nisu posumnjali u njegovu vjerodostojnost.
– Vjerujem da bismo mogli saznati tko je taj čovjek, reče Christopher.
– Već smo saznali. Zove se Lloyd Adams. Ali, mislimo da je još opasno privesti ga.
– Kako ste ga našli? – upita Leigh. – Konačno, nije on jedini glumac koji može proći kao Clinton.
– Slažem se – potvrdi zamjenik direktora – ali u proteklih nekoliko mjeseci najveći američki specijalist za plastičnu kirurgiju obavio je samo jedan zahvat takve vrste. Imamo razloga da vjerujemo da su vođe ove operacije kasnije likvidirale i kirurga i njegovu kćer, jer je kirurgova žena sve prijavila šefu lokalne policije. Međutim, operacija ne bi mogla ni započeti bez pomoći iznutra, a nju je osigurao gospodin Rex Butterworth koji je, pak, posljednji put viđen 25. svibnja. Otada, kao da je u zemlju propao. Imao je rezerviran let za Brazil, ali ga nije iskoristio. Naši agenti tragaju za njim po cijelom svijetu.
– Svi nam ovi podaci ništa ne znače ako nas ne vode prema mjestu gdje se nalazi izvorni primjerak Deklaracije i ako ne ukazuju na to tko ju je uzeo – reče Christopher.
– Sad su na redu loše vijesti – odgovori Dexter. – Naši agenti provode sate i sate obavljajući rutinske istrage za koje mnogi Amerikanci smatraju da su čisto gubljenje vremena i da se na njih uzaludno troši novac poreznih obveznika. Ali, s vremena na vrijeme, takve istrage urode i nekim plodom.
– Slušamo – reče Christopher.
– CIA pod svojom prismotrom drži i nekoliko stranih diplomata koji rade za Ujedinjene narode. Dakako, oni bi pobjesnjeli kad bi to mogli dokazati, a mi se trudimo da im za takvo što ne pružimo prigodu. Ako bilo što posumnjaju, odmah se povlačimo. Kad su u pitanju Iračani pri Ujedinjenim narodima, imamo nekoliko ljudi koji ih slijede dvadeset četiri sata na dan. Naš je problem u tome što ne možemo operirati unutar same zgrade Ujedinjenih naroda, jer kad bi nas uhvatili, na noge bi se digla cijela međunarodna zajednica. Stoga njihovi predstavnici s vremena na vrijeme uspiju izmaknuti našoj kontroli. Ali, vjerujemo da nije slučajnost da se zamjenik iračkog veleposlanika pri Ujedinjenim narodima, izvjesni gospodin Hamid Al Obaydi, nalazio u Washingtonu upravo onog dana kad je ukradena Deklaracija. Pritom, znamo i da je snimio nekoliko fotografija u blizini lokaliteta lažnog snimanja. Agent koji je tada uhodio Al Obaydija izvijestio nas je da se u 10:37, kad je Deklaracija u Državnom arhivu ponovno bila izložena za javnost, Al Obaydi priključio publici i više od sata čekao u redu da bi je vidio. A, čujte sad ovo: Najprije je pogledao dokument, a onda je izvadio naočale i pogledao ga još jedanput.
– Možda je kratkovidan – reče Susan.
– Naš agent kaže da ga nikada ni prije ni poslije toga nije vidio bilo s kakvim naočalama na nosu – odgovorio je Dexter Hutchins. – A sad su na redu doista loše vijesti nastavio je.
– Zar ovo nije bilo sve? – upita Christopher.
– Ne, gospodine. Tjedan dana kasnije Al Obaydi polijeće za Ženevu gdje ga je naš terenski agent ugledao kako napušta banku. – Dexter pogleda u svoje zabilješke. – Banku Franchard i kompanija. Nosio je plastični cilindar, citiram: “Šezdesetak centimetara dug, promjera oko pet centimetara”.
– Tko će obavijestiti Predsjednika? – upita Christopher prekrivši rukama oči.
– Taj cilindar odnio je ravno u Palais des Nations i otada ga nitko nije vidio.
– A na dužnosti iračkog veleposlanika pri Ujedinjenim narodima u Ženevi nalazi se Saddamov polubrat Barazan Al Tikriti – reče Susan.
– Nemojte me na to ni podsjećati – odvrati Christopher. – Ali, molim vas, objasnite mi zbog čega vaš čovjek nije zaskočio tog Al Obaydija kad je već bilo očito što nosi? Ja bih našao načina da smirim Švicarce.
– Nema sumnje da bismo ga zaskočili da smo znali što nosi. Ali, u ono vrijeme nismo imali pojma da je Deklaracija ukradena, a to što smo ga uhodili bio je tek rutinski dio našega posla.
– Znači li to, gospodine Hutchins, da bi se Deklaracija sad već mogla nalaziti u Bagdadu? – upita Leigh. – Jer, ako je otišla diplomatskom poštom, nemamo nikakvih mogućnosti da je nađemo. Za trenutak svi ušute.
– Razmotrimo najgoru moguću varijantu – konačno progovori državni tajnik. – Recimo da je Deklaracija već u Saddamovim rukama. Koji je njegov sljedeći korak? Scotte, vi ste razuman čovjek. Možete li pretpostaviti što on s njom smjera?
– Ne mogu, gospodine. Saddam je nepredvidljiv. A kad mu u Kuvajtu u travnju nije uspio atentat na Georgea Busha, postao je još gori. Premda ga je cijeli svijet optužio da iza atentata stoji on osobno, kako je reagirao? Nije se oglasio ratobornim parolama, nije urlao kako su sve to laži američkih imperijalista, nego je preko svog veleposlanika u Ujedinjenim narodima uložio protestnu notu u kojoj se ograđuje od cilog slučaja. Zbog čega? Iz tiska saznajemo da se Saddam nada kako će se Clinton pokazati razumnijim od Busha. Osobno u to ne vjerujem. Pretpostavljam da Saddam shvaća kako se Clintonova politika bitno ne razlikuje od politike njegovih prethodnika. Mislim da vjeruje kako, s Deklaracijom u svojim rukama, ima snažno oružje preko kojeg će moći ucijeniti i poniziti Sjedinjene Države i njihova predsjednika kad god poželi.
– Kad god poželi? Da znamo...
– Imam dvije teorije, gospodine – odgovori Scott.
– Da čujemo.
– Nijedna od njih neće vas osobito razveseliti, gospodine tajniče.
– No...
– Najprije će sazvati konferenciju za tisak na koju će pozvati sve svjetske medije. Za to će odabrati neko javno mjesto u Bagdadu pogodno za masovno okupljanje naroda. Onda će pred svima poderati ili zapaliti Deklaraciju. Mislim da bi na televizijskim ekranima to izgledalo vrlo dojmljivo.
– Ali, ako pokuša nešto takvo, sravnit ćemo mu Bagdad sa zemljom – reče Dexter Hutchins.
– Ne vjerujem – odgovori Scott. – Kako bi reagirali naši saveznici, Englezi, Francuzi, da ne spominjem ostale prijateljske arapske zemlje, kad bismo bombardirali nevine civile zbog toga što nam je Saddam uspio pred nosom ukrasti Deklaraciju o nezavisnosti?
– Imate pravo, Scotte – složi se Chrisopher. – Da se Predsjednik osvećuje tako što bombardira nevini irački narod, cijeli bi svijet to proglasio barbarskim činom. Pogotovo što bi smatrao da su u pitanju isključivo odnosi između dviju država, a ne svjetski problem. Ipak, moram vas u strogoj tajnosti obavijestiti da, ako Saddam nastavi onemogućaviti eksperte Ujedinjenih naroda u obavljanju inspekcije iračkih nuklearnih postrojenja, mi ćemo uistinu bombardirati Irak.
– Je li datum već utvrđen? – upita Scott.
Christopher zastane. Potom reče: – Nedjelja, 27. lipnja.
– Ako krenemo tada, može ispasti da radimo na vlastitu štetu – reče Scott.
– Zbog čega? Što mislite, kad će Saddam učiniti prvi korak? – upita Christopher.
– Na to pitanje nije lako odgovoriti, gospodine – reče Scott. – Moramo razmišljati njegovom glavom. A to je gotovo nemoguće, jer on mijenja mišljenje iz sata u sat. Ali, ako bude razmišljao logično, odlučit će se za jednu od dviju varijanti. Odabrat će za to neki važan datum, možda godišnjicu Zaljevskog rata ili...
– Ili...? – upita Christopher.
– Ili će njome ucjenjivati kako bi ponovno zaposjeo nalazišta nafte u Kuvajtu. Uostalom, on stalno tvrdi kako je o tome s nama već odavno postigao dogovor.
– I jedan i drugi scenarij toliko su užasni da je izvan pameti da će ih primijeniti – zaključi državni tajnik. Potom upita okrenuvši se direktorovu zamjeniku: – Jeste li počeli pripremati plan za vraćanje dokumenta u zemlju?
– Ne još, gospodine – odgovori Dexter Hutchins. – Pretpostavljam da će Iračani čuvati dokument u najmanju ruku onoliko strogo koliko čuvaju i svog Saddama. Pored toga, tek smo sinoć zaključili gdje bi eventualno mogao biti.
– Pukovniče Kratz – obrati se Christopher agentu Mossada koji dotada nije izustio ni riječi. – Prije nekoliko tjedana vaš Premijer nas je obavijestio da u bliskoj budućnosti kani likvidirati Saddama.
– Točno, gospodine. Međutim, on shvaća vaš trenutačni položaj, pa smo sve naše aktivnosti odgodili dok se problem s Deklaracijom na neki način ne razriješi.
– Gospodina Rabina već sam obavijestio koliko cijenim njegovu potporu, to više što, s obzirom na okolnosti, nije u mogućnosti ni vlastitom kabinetu objasniti razloge zbog kojih je promijenio plan.
– No, i mi smo se suočili s nekim problemima, gospodine – reče Izraelac.
– Samo izvolite, pukovniče. Napunite mi čašu.
Svi se glasno nasmiju, što je na trenutak smanjilo opću napetost. Ali, samo na trenutak.
– Već duže vrijeme obučavamo agenta koji je, kao član posebnog tima, trebao sudjelovati u konačnoj operaciji za likvidaciju Saddama Husseina. Radi se o gospodici Hannah Kopec.
– Djevojka koja je... – reče Christopher pogledavši diskretno prema Scottu.
– Tako je, gospodine. Međutim, za ovaj događaj ona ne snosi ni najmanju krivicu. I, nije u tome problem. Iste večeri kad se Hannah Kopec vratila u iračko veleposlanstvo, pokušali smo stupiti s njom u vezu, ali to se pokazalo neizvedivim, jer nekoliko narednih dana uopće nije napuštala zgradu. Potom se, sve vrijeme pod strogom paskom, s iračkim veleposlanikom vratila u Bagdad. Kako agent Hannah Kopec još živi u pogrešnom uvjerenju da je usmrtila Scotta Bradleyja, pretpostavljamo da joj je sad glavni cilj likvidirati Saddama Husseina.
– Nema izgleda ni da mu se približi – reče Leigh.
– Volio bih da u to mogu povjerovati – tiho reče Scott. – Radi se o hrabroj, maštovitoj i okretnoj mladoj ženi reče Kratz. – I, što je najgore, posjeduje najjače oružje koje ubojica može imati.
– A to je? – upita Christopher.
– Nije joj uopće stalo do vlastita života.
– Imate li još loših vijesti? – upita Christopher.
– Imamo. Hannah Kopec nema pojma da je Deklaracija ukradena, a ne postoji način da je o tome obavijestimo.
Državni tajnik na trenutak zastane, kao da pokušava donijeti odluku. – Pukovniče Kratz, želio bih vas upitati nešto što se možda kosi s vašim načelima o lojalnosti.
– Izvolite, gospodine tajniče – reče Kratz.
– Ovaj plan o atentatu na Saddama... koliko dugo na njemu radite?
– Između devet mjeseci i godinu dana – odgovori Kratz.
– I, taj plan očito podrazumijeva ubacivanje krtica u Saddamovu palaču ili u njegovo sklonište, je l’ tako?
Kratz ne odgovori.
– Samo recite “da” ili “ne” – inzistirao je Christopher.
– Da, gospodine.
– Pukovniče, moje pitanje je vrlo jednostavno. Bismo li mogli iskoristiti vaše jednogodišnje pripreme, koje ste očito priveli kraju i, oprostite na izrazu, ukrasti vaš plan?
– Morao bih konzultirati svoju vladu prije nego što...
Christopher iz džepa izvuče omotnicu, pa reče: – Sa zadovoljstvom ću vam pokazati pismo koje mi je u, vezi s tim uputio gospodin Rabin. Ali, ako dopustite, najprije bih vam ga pročitao. – Tajnik otvori omotnicu i izvadi pismo. Namjestivši naočale na vrh nosa, rastvori list i počne:

Poštovani gospodine tajniče,
Ispravno prosuđujete da premijer države Izrael obavlja i dužnosti šefa vlade i ministra obrane, te da je u potpunosti odgovoran i za Mossad.
Međutim, kad su u pitanju planovi o našim budućim odnosima sa Saddamom, moram priznati da sam s njima samo načelno upoznat. O svim pojedinostima moji će me suradnici naknadno obavijestiti.
Ako smatrate da su informacije koje posjedujemo bitne za uspješno, odnosno neuspješno rješavanje vaših trenutačnih problema, ovlastit ću pukovnika Kratza da vas o svemu potanko izvijesti.
Vaš,
Yitzhak Rabin

Pročitavši pismo, Christopher ga gurne preko stola.
– Pukovniče Kratz, dopustite da vas u ime Sjedinjenih Američkih Država obavijestim kako smatram da informacije koje posjedujete mogu bitno utjecati na ishod naše operacije.

DRUGI DIO




Nismo uskraćivali pozornost ni našoj britanskoj braći...





21.


Deklaracija o nezavisnosti visjela je na zidu, iza njegovih leđa.
Zavaljen u stolicu, Saddam je pućkao cigaru. Okupljeni oko stola, njegovi suradnici čekali su da on otvori sastanak. Pogledao je nadesno.
– Brate moj, ponosimo se tobom. Časno služiš svojoj zemlji i stranci. Kad dođe vrijeme da moj narod sazna za tvoja junačka djela, tvoje će ime biti upisano u stranice naše povijesti.
Al Obaydi sjedio je s druge strane stola slušajući riječi. svoga vode. Ispod stola je stezao šake kako bi prikrio drhtanje. Na putu do Bagdada nekoliko je puta uočio da ga slijede. Na gotovo svakom stajalištu pretresali su mu prtljagu, ali ništa nisu našli. Za to se pobrinuo Saddamov polubrat. Kad je Deklaracija stigla u zgradu njihove misije u Ženevi, nije mu bilo dopušteno da je osobno preda veleposlaniku. Ubačena je u vreće s ostalom diplomatskom poštom, te joj ni Amerikanci ni Izraelci više nisu mogli prići. Saddamov je polubrat sad sjedio s Predsjednikove desne strane i uživao u pohvalama svoga vođe. Saddam se polako odmakne od stola i pogleda na drugu stranu.
– Dakako, u svemu ovome ne smijemo podcijeniti ni ulogu Hamida Al Obaydija, kojega sam imenovao našim veleposlanikom u Parizu. Međutim, njegovo se ime ne smije dovesti ni u kakvu vezu s ovim pothvatom, jer bi to moglo ugroziti naš ugled u inozemstvu.
To je bila slika stanja. Saddamov polubrat proglašen je tvorcem pobjedonosno izvedene operacije, dok se Al Obaydi pretvorio u nebitnu bilješku na dnu stranice. Da Al Obaydi u svojoj misiji nije uspio, Saddamov polubrat ne bi ni znao za plan, a Al Obaydijeve bi kosti već trunule u nekom neobilježenom grobu. Nakon Saddamovih riječi, nitko nije Al Obaydija udostojao ni pogleda osim državnog odvjetnika. Sve su oči bile uperene u Saddamova polubrata, svi osmijesi njemu upućeni.
I upravo tada, usred sastanka Revolucionarnog vijeća, Al Obaydi je donio odluku.

* * *

Dollar Bill, zavaljen u barskoj stolici i oslonjen na šank, pijuckao je svoje omiljeno piće. Bio je jedini gost u lokalu, ne računajući ženu za koju se nezainteresiranom promatraču moglo učiniti kao da se tamo slučajno zatekla. Na sebi je imala haljinu marke Laura Ashley i sjedila je u kutu. Pipničar je pomislio da je pijana, jer se u proteklih sat vremena nije ni pomaknula.
U prvom trenutku Dollar Bill nije ni opazio muškarca koji je teturajući zakoračio u bar. Da se nije popeo na stolicu do njegove, sigurno je da ga ne bi ni pogledao. Novopridošli naruči džin s tonikom. Dollar Bill osjećao je urođenu netrpeljivost prema svakome tko je pio džin s tonikom, utoliko veću ako bi takva osoba sjela tik do njega kad je u baru bilo mnogo slobodnih mjesta. U prvom trenutku došlo mu je da se premjesti, ali to je iziskivalo prevelik napor, pa je odustao.
– Kako ide, starkeljo? – upita ga glas do njega.
Budući da Dollar Bill sebe nije smatrao “starkeljom”, nije odgovorio uljezu. – Što je, nemaš jezik?! – upita muškarac otežući. Kako je muškarac te riječi izgovorio povišenim glasom, pipničar ga pogleda, ali potom odmah nastavi brisati čaše koje su se nakupile nakon navale podnevnih gostiju.
– Imam jezik, gospodine, i to veoma ugladen jezik odgovori Dollar Bill, dotada i ne pogledavši ispitivača.
– Irac. Mogao sam i misliti. Narod glupih, neukih pijanica.
– Želio bih vas podsjetiti, gospodine, da je Irska zemlja Yeatsa, Shawa, Wildea, O’Caseyja i Joycea – reče Dollar Bill i podigne čašu u spomen ovih velikana.
– Nikad čuo. Tvoji partneri u piću, pretpostavljam?
Zainteresiran, mladi pipničar spusti krpu i zagleda se u svoja dva gosta.
– Na žalost, nisam imao čast da mi oni budu društvo – odgovori Dollar Bill. – Ali, činjenica da nikada niste za njih ni čuli, a kamoli čitali njihova djela, ide na vašu štetu, prijatelju, a ne na moju.
– Je l’ ti to mene vrijeđaš? Misliš da sam neobrazovan? – upita uljez položivši grubu šaku na Billovo rame.
Tad se Dollar Bill prvi put okrene prema njemu, ali zbog prekomjerne količine alkohola koju je u protekla dva tjedna bio konzumirao, vidio ga je kao kroz maglu. No, zapazio je da je nametljivac, unatoč tome što je također bio pod gasom, bio i nešto krupniji od njega. U prošlosti Dollar Billa takve stvari nikada nisu uznemiravale.
– Ne, gospodine. Nema potrebe da ja o vama sudim. Sami ste pokazali koliko znate.
– Neće mene nitko vrijedati, irska pijanduro – uzvrati uljez. I dalje držeći rukom Billa za rame, on zamahne i snažno ga udari u čeljust. Dollar Bill poleti sa stolice i tresne na pod.
Nametljivac pričeka da se Dollar Bill digne, onda ga još jednom snažno udari, ovaj put u trbuh. Dollar Bill ponovno padne na pod.
Mladić iza šanka već je okretao broj koji mu je gazda ostavio u slučaju da u baru dođe do slične situacije. Molio je Boga da pomoć stigne brzo, jer Irac je opet bio na nogama. Ovaj put on je zamahnuo prema uljezovu nosu, ali šaka mu poleti u prazno, iznad napadačeva ramena. Tada Bill dobije novi udarac u glavu i treći put se nađe na podu, što bi se u vrijeme njegove boksačke karijere smatralo tehničkim nokautom, ali kako u blizini nije bilo suca, on ponovno ustane.
Pipničaru je laknulo kad je čuo zavijanje sirene u daljini i dok je molio Boga da to budu kola koja dolaze na njegov poziv, u lokal upadnu četiri policajca.
Jedan od njih odmah priđe Dollar Billu i uhvati ga prije nego što je i četvrti put tresnuo o pod, dok druga dvojica zgrabe uljeza, povuku mu ruke iza leđa i na njih stave lisičine. Obojicu onda odvuku iz bara i ubace na stražnje sjedalo policijskog kombija koji je čekao ispred ulaza. Uz zavijanje sirene kola s dvojicom pijanaca potom nestanu. Pipničar je bio zadovoljan što se sve tako brzo završilo. Policija San Francisca doista je brzo i učinkovito intervenirala. No, tek kasnije iste večeri mladić se sjetio da im uopće nije bio dao adresu.

* * *

Dok je posve sama sjedila u repu zrakoplova, Hannah je počela razmišljati o zadatku koji je sebi postavila.
Čim je veleposlanik napustio Pariz, ona se ponovno počela ponašati kao tradicionalna Arapkinja. Od glave do pete bila je umotana u crnu tkaninu a, izuzev očiju, cijelo joj je lice bilo pod koprenom. Govorila bi isključivo kad bi joj se netko izravno obratio, a sama nikada nije postavljala pitanja. Često je pomišljala kako njezina majka, koja je bila židovskog podrijetla, ne bi podnijela takvu stegu ni dva sata.
Za Hannah je nastala promjena kad ju je veleposlanikova žena prije polaska upitala gdje kani živjeti kad se vrate u Bagdad. Hannah joj je rekla da još nije odlučila, s obzirom na to da joj majka i sestra žive u Karbali te da, ako želi i dalje raditi za veleposlanika, neće moći živjeti s njima.
Nije stigla ni dovršiti rečenicu, a veleposlanikova žena joj je predložila da se preseli kod njih.
– Imamo golemu kuću. I pored dvanaestoro slugu, u njoj još ima mjesta.
Čim je zrakoplov dotaknuo tlo, Hannah je kroz mali prozor ugledala crnu limuzinu, primjereniju New Yorku negoli Ammanu, kako im dolazi u susret. Kad se vozilo zaustavilo pokraj samog zrakoplova, iz njega je iskočio vozač u elegantnom tamnoplavom odijelu i s naočalama za sunce.
Hannah se s veleposlanikom i njegovom ženom smjestila na stražnje sjedalo i kola su odjurila prema iračkoj granici. Kad je limuzina stigla do carinske rampe, uz klanjanje i pozdrave zamahom ruke dopušten joj je prolaz, kao da granica i ne postoji. Nakon otprilike dva kilometra, stigli su do druge carinske postaje, na iračkoj strani, gdje su se prema njima ponašali kao i na prvoj, a onda su autocestom krenuli prema Bagdadu. Na tom dugom putovanju prema glavnom gradu brzina kola rijetko se kad spuštala ispod sto deset kilometara na sat. Hannah je ubrzo dosadilo vrelo sunce i pogled na kilometre i kilometre glatkog pijeska što se protezao sve do vidokruga i dalje, a monotoniju je s vremena na vrijeme prekidala samo skupina palminih stabala. Misli joj se vrate Simonu i tome što bi bilo...
Dok je klimatizirana limuzina tiho brzala autocestom, Hannah je zadrijemala. Misli su joj lutale od Simona do njene majke, pa do Saddama, a onda ponovno do Simona.
Probudila se uz trzaj i opazila da ulaze u predgrađe Bagdada.

* * *

Prošlo je mnogo godina otkad je Dollar Bill posljednji put imao čast boraviti u zatvoru, ali ipak ne toliko da bi zaboravio koliko mu se gadilo neizbježno druženje s dilerima, svodnicima i lopovima koje bi tamo sretao.
No, posljednji put kad se upleo u barsku svađu, usprkos tome što ju je on bio započeo, sve se završilo na globi od pedeset dolara. Dollar Bill znao je da su zatvori pretrpani i bio je uvjeren da mu sudac neće dati trideset dana zatvora koliko se obično dobivalo za remećenje javnoga reda i mira.
Dok su se vozili, pokušao je jednom policajacu tutnuti pedeset dolara u ruku, ali nije upalilo. U sličnim situacijama policajci bi uzeli novac a onda ga izbacli iz vozila. Nije mu bilo jasno na što se sad svela policija San Francisca. Pored tolikih lopova i narkomana, činilo mu se nevjerojatnim da gube vrijeme s dvojicom kavanskih pijandura.
Kako se Dollar Bill polako trijeznio, sve više je oko sebe osjećao onaj tako dobro poznati mu smrad. Nadao se da će se naći među prvima koje će izvesti na večernje suđenje. Ali, kako je vrijeme prolazilo i kako je on postajao sve trezniji a smrad oko njega sve jači, shvatio je da bi ga mogli zadržati i preko noći.
– William O’Reilly – prozove policijski narednik gledajući u popis pred sobom.
– Ja sam – javi se Bill podigavši ruku.
Kad su se vrata ćelije uz škripu otvorila, policajac je čvrsto zgrabio Irca za lakat i graknuo:
– Za mnom, O’Reilly!
Dugim hodnikom odveli su ga u sudnicu u kojoj su prijestupnici i sitni kriminalci već čekali da iziđu pred suca. Malo dalje, stajala je jedna žena čvrsto stežući od konopa upletene drške svoje oveće torbe. No, Dollar Bill nije ju zamijetio.
– Proglašava se krivim. Kazna: pedeset dolara.
– Nemam.
– Tri dana zatvora. Sljedeći.
Nakon tri ili četiri tako brzo donesene presude, pred suca je stao muškarac koji nekoliko sati ranije nije pokazao nimalo poštovanja za velikane irske književnosti.
– Pijanstvo. Ugrožavanje javnog reda i mira. Osjećate li se krivim?
– Osjećam se krivim, poštovani suče.
– Je li ranije bio osuđivan?
– Nije – odgovori narednik.
– Pedeset dolara – reče sudac.
Dollar Billa dojmila se činjenica da njegov protivnik nikada nije bio osuđivan i da se izvukao s kaznom od pedeset dolara.
Kad je na njega došao red da izjavi osjeća li se krivim ili ne, pogledao je u suca i pomislio kako mu se čini nekako premlad za obavljanje te dužnosti. Možda je doista postao “starkelja”, pomislio je.
– William O’Reilly, poštovani suče – reče narednik provjeravajući u popisu. – Pijanstvo i ugrožavanje javnog reda i mira.
– Osjećate li se krivim?
– Osjećam se krivim, poštovani suče – reče Dollar Bill premećući po džepu mali svežanj unaprijed pripremljenih novčanica i pokušavajući se sjetiti gdje se nalazi najbliži bar u kojem toče pivo.
– Trideset dana zatvora – reče sudac i ne podigavši glavu. – Sljedeći.
Osim Dollar Billa, još su dvije osobe u sudnici bile zaprepaštene sučevom odlukom. Jedna od njih prestala je stezati od konopa upletene drške svoje torbe, dok je druga uzviknula:
– Može li jamčevina, časni suče?
– Odbija se – odgovori sudac.

22.


Dvojica nazočnih šutjela su sve dok David Kratz nije završio s izlaganjem svog plana.
Prvi je progovorio Dexter.
– Moram priznati, pukovniče, impresioniran sam. Možda čak i upali.
Scott kimne glavom u znak odobravanja, a onda se okrene prema Mossadovu čovjeku koji je samo nekoliko tjedana ranije naredio Hannah da ga ubije. Otkako su počeli blisko surađivati, donekle je nestao osjećaj nelagode koji su obojica imali kad bi se našli jedan pored drugoga, ali bore na čelu izraelskog vođe i njegova prerano osijedjela kosa stalno su Scotta podsjećale na ono što su i jedan i drugi proživjeli. Kroz to vrijeme Scott se polako počeo diviti profesionalnosti čovjeka kojem je operacija bila povjerena.
– Neke su mi stvari još nejasne i želio bih da mi odgovorite na nekoliko pitanja – reče Scott. Izraelski savjetnik za kulturu pri britanskoj vladi kimne glavom.
– Jeste li sigurni da planiraju postaviti sef upravo u samom sjedištu vladajuće stranke?
– Siguran nisam, ali vjerujem u to – odgovori Kratz. Prije otprilike tri godine, jedna je nizozemska tvrtka dovršila radove u podrumu zgrade u kojoj se nalazi sjedište njihove stranke. Među njihovim završnim skicama bila je i ciglena konstrukcija čije su dimenzije bile takve da bi u nju savršeno stao taj sef.
– I taj sef je još u Kalmaru, u Švedskoj?
– Prije tri tjedna, kad je jedan od mojih agenata obavljao svoju rutinsku kontrolu, još je bio tamo – odvrati Kratz.
– Je li on vlasništvo iračke vlade? – upita Dexter.
– Da. Kupljen je i plaćen i sad zakonski pripada Iračanima.
– Zakonski, možda. Ali, nakon Zaljevskog rata Ujedinjeni narodi nametnuli su im nove sankcije – podsjeti ga Scott.
– Kako se jedan običan sef može smatrati vojnom opremom? – upita Dextter.
– To je i iračka logika – odgovori Kratz. – Ali, na njihovu žalost, kad su od Šveđana naručivali sef, izričito su tražili da u ugovor uđe klauzula po kojoj će sef biti tako konstruiran da “može odoljeti nuklearnom napadu”. Sama riječ “nuklearni” bila je dovoljna da se sva zvona u Ujedinjenim narodima oglase na uzbunu.
– Pa, kako onda misliš riješti taj problem? – upita Scott. – Kad god iračka vlada podnosi zahtjev za stvari čija nabavka, po njihovu uvjerenju, nije protivna Rezoluciji 661 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, na popisu se uvijek nalazi i sef. Ako se ni Amerikanci, ni Englezi, ni Francuzi ne usprotive, njihov bi zahtjev mogao proći.
– A izraelska vlada?
– Iračkoj bismo delegaciji uložili oštar prosvjed, ali ne i našim prijateljima iza zatvorenih vrata.
– Pokušajmo na trenutak zamisliti da posjedujemo golemi sef koji je u stanju podnijeti nuklearni napad. Kakve bismo koristi imali od toga?
– Netko mora biti odgovoran za dopremanje takvog sefa iz Švedske u Bagdad. Kad taj sef stigne u Bagdad, netko ga mora instalirati. I netko Saddamovim ljudima mora objasniti kako se njime rukuje – odgovori Kratz.
– A vi imate nekoga tko je dva metra visok, tko je vrstan karatist i tko izvrsno govori arapski?
– Imali smo, ali bila je visoka samo metar šezdeset osam. – Dvojica se muškaraca pogledaju. Scott ne reče ni riječi.
– I, kako predlažete da se izvrši atentat na Saddama? upita Dexter. – Tako što ćete ga zatvoriti u sef i čekati dok se ne uguši?
Kratz je shvatio da je Dexter to rekao samo kako bi odvratio Scottove misli od Hannah, pa je odgovorio:
– Ne, saznali smo da je CIA imala to na umu, pa smo odustali. Naš je plan mnogo suptilniji.
– A to je? – upita Scott.
– Planiramo u sef podmetnuti sićušnu nuklearnu napravu – odgovori Kratz.
– A sef bi se nalazio u blizini dvorane u kojoj se održavaju sastanci Revolucionarnog vijeća. Nije loše – reče Dexter.
– A napravu bi imala aktivirati Židovka koja govori arapski i koja je visoka metar šezedeset osam? – upita Scott. Kratz kimne glavom.

* * *

– Trideset dana? Želim znati što sam to učinio da bih dobio trideset dana? – Ali Dollar Billa nitko nije slušao. Izgurali su ga iz sudnice i hodnikom sproveli do stražnjeg izlaza, a potom ugurali u kola bez ikakvih oznaka.
Pratila su ga tri muškarca ošišana na vojnički, sa sunčanim naočalama koje su bile povezane lančićima što su im padali na stražnju stranu ovratnika.
– Zašto nisu pristali na jamčevinu? I što je s mojom žalbom? Do vraga, imam pravo na odvjetnika. Uostalom, kuda me to vodite? – Dollar Bill je pitao i pitao, ali mu nitko nije odgovarao.
Premda zbog zatamnjenih stakala sa strane nije mogao vidjeti kamo ga vode, preko vozačeva ramena uspio je ugledati most Golden Gate. Kad su nastavili cestom 101, vozač je prvi put otkako su krenuli ubrzao vožnju na devedeset kilometara na sat.
Kad je nakon dvadeset minuta automobil skrenuo kod izlaza za Belvedere, Dollar Bill nije imao pojma gdje se nalaze. Kola su promicala uskim kolskim putom i nakon tri-četiri minute zaustavila se ispred velike seoske kuće koja je Dollar Billa podsjetila na dane njegove mladosti provedene na farmi u Kerryju gdje mu je majka radila kao kućna pomoćnica u bogataškoj obitelji.
Jedan od Billovih pratilaca odmah iskoči iz automobila, otvori stražnja vrata i pričeka da Bill iskorači. Drugi se, trčeći ispred njih, popeo uza stube, stao ispred vrata i pozvonio. Kola su odmah nestala.
Teška hrastova vrata otvorio je poslužitelj u dugom crnom kaputu i s bijelom leptir mašnom oko vrata.
– Dobra večer, gospodine O’Reilly – svečano ga je pozdravio s izrazitim engleskim naglaskom prije nego što je Dollar Bill i zakoračio na posljednju stubu. – Zovem se Charles. Vaša soba je već spremna. Budite tako ljubazni i pođite za mnom, gospodine.
Dollar Bill bez riječi ga posluša; uđe u kuću i za njim se popne uz široko stubište. Batler ga uvede u malu, lijepo namještenu spavaću sobu na prvom katu.
– Nadam se da će vam odjeća odgovarati, gospodine – reče Charles – i da će vam sve ostalo biti po volji. Večera je za pola sata.
Dollar Bill se nakloni i vrata se zatvore.
Narednih nekoliko minuta proveo je razgledajući sobu. Otišao je u kupaonicu. Francuski sapun, aparat za brijanje, meki bijeli ručnici; bila je tamo čak i četkica za zube i njegova omiljena pasta. Vratio se u sobu i bacio na bračni krevet. Dugo već nije spavao na nečemu tako udobnom. Onda je otvorio ormar i u njemu ugledao tri para hlača i tri sakoa, vrlo nalik na one koje je kupio po povratku iz Washingtona. Kako su znali?
Otvorio je ladice: šest košulja, šest pari gaća i šest pari čarapa. Mislili su na sve, premda mu se njihov izbor kravata nije osobito dopao.
Dollar Bill odluči prihvatiti igru. Okupao se, obrijao i odjenuo u ono što su mu pribavili. Charles se nije morao brinuti jer mu je sva odjeća apsolutno odgovarala.
U prizemlju se oglasio gong, što je Dollar Bill shvatio kao poziv na večeru. Otvorio je vrata, zakoračio u hodnik i sišao niza stube da bi u hodniku ponovno ugledao Charlesa.
– Gospodin Hutchins vas očekuje. Naći ćete ga u salonu, gospodine.
– U redu – reče Dollar Bill i, krenuvši za Charlesom, uđe u prostranu sobu u kojoj ugleda visokog i krupnog muškarca s cigarom u ustima kako stoji pored kamina.
– Dobra večer, gospodine O’ Reilly – rekao je. – Zovem se Dexter Hutchins. Premda se nikada nismo sreli, odavno sam veliki poštovalac vašeg rada.
– Drago mi je, gospodine Hutchins, ali meni uistinu nije poznato čime se vi bavite.
– Oprostite. Ja sam zamjenik direktora CIA-e.
– Nakon svih ovih godina imam čast večerati u golemoj seoskoj vili sa zamjenikom direktora CIA-e samo zbog toga što sam sudjelovao u običnoj barskoj tuči. Moram vas pitati kako onda tretirate masovne ubojice?
– A ja vam, gospodine O’ Reilly, moram priznati da je ono bio moj čovjek koji vas je izazvao. Ali, prije nego što nastavimo, što biste željeli popiti?
– Ne vjerujem da Charles ima moje omiljeno pivo – reče Dollar Bill okrećući se prema batleru.
– Bojim se da imamo samo pivo u limenkama. Da su mi malo ranije rekli...
Dollar Bill se nakloni i Charles nestane.
– Gospodine Hutchins, zar ne mislite da bih konačno ipak trebao znati o čemu se radi? Nakon svega...
– Dakako, gospodine O’Reily. Vi ste stručnjak u svom poslu, a našoj je vladi potrebna vaša usluga.
– Nisam znao da Clintonomija koristi krivotvorine kako bi prikrila proračunski deficit – reče Dollar Bill u trenutku kad se Cahrles vratio s velikom čašom piva.
– Ono što tražimo od vas nije do te mjere drastično, ali je podjednako zahtjevno – reče Hutchins. – No, možda bi bilo bolje da najprije nešto pojedemo. Kasnije bismo mogli popričati o pojedinostima. Vjerujem da ste imali naporan dan. Dollar Bill kimne te slijedeći Hutchinsa uđe u blagovaonicu u kojoj ih je čekao stol postavljen za dvoje. Charles izvuče stolicu za Billa i kad se ovaj udobno smjestio, upita ga:
– Kako želite da vam priprave odrezak, gospodine?
– Biftek ili ramstek? – upita Dollar Bill.
– Biftek.
– Ako je meso dobre kvalitete, recite šefu da ga drži iznad upaljene svijeće, ali samo nekoliko trenutaka.
– Izvrsno, gospodine. A vaš odrezak, gospodine Hutchins? Dobro pečen, pretpostavljam?
Dexter Hutchins kimne s osjećajem da nakon prve runde Dollar Bill vodi s jedan nula.
– Veoma uživam u ovoj šaradi – reče Dollar Bill uzimajući gutljaj piva. – Ali, volio bih znati kakva je nagrada u pitanju. Dakako, ako budem te sreće da pobijedim.
– Možda bi vas isto toliko zanimalo kakva je kazna u pitanju, ako budete tako loše sreće da izgubite.
– Trebao sam pretpostaviti da je sve ovo isuviše dobro da bi potrajalo.
– Najprije mi dopustite da vas upoznam s nekim preliminarnim činjenicma – reče Dexter Hutchins u trenutku kad je lagano pečeni odrezak stigao ispred njegova gosta. – Dvadeset petog svibnja ove godine dobro organizirana skupina kriminalaca pojavila se u Washingtonu i izvela jedan od najgenijalnijih zločina u povijesti ove zemlje.
– Odrezak je prvoklasan – reče Dollar Bill. – Molim vas, u moje ime čestitajte šefu kuhinje.
– Sa zadovoljstvom, gospodine – odvrati Charles koji je neprekidno oblijetao oko njegove stolice.
– Zločin se sastoji u tome da je iz Državnog arhiva, usred bijela dana, ukradena Deklaracija o nezavisnosti, koja je potom zamijenjena savršenom kopijom. – Dollar Bill bio je primjereno impresioniran, ali shvatio je da je u tom trenutku najbolje šutjeti. – Imamo imena nekolicine ljudi upletenih u zločin, ali ih još ne možemo uhititi jer se bojimo da bi oni kod kojih se Deklaracija trenutačno nalazi ubrzo postali svjesni da ćemo krenuti u potjeru i za njima.
– I kakve to sad veze ima sa mnom? – upita Dollar Bill, upravo progutavši oveći komad sočnog mesa.
– Mislili smo da bi vas zanimalo tko je financirao cijelu operaciju, kao i kod koga se sada nalazi Deklaracija o nezavisnosti.
Do tog trenutka Dollar Bill nije bio saznao ništa što već nije znao, ali već se duže vrijeme pitao gdje li je završio izvorni dokument. Ni u jednom času nije povjerovao u Angelovu priču po kojoj “ona ide u privatne ruke jednog ekscentričnog kolekcionara”. Spustio je nož i vilicu i zagledao se u zamjenika direktora CIA-e, koji je konačno uspio privući njegovu pozornost.
– Po svemu sudeći, Deklaracija o nezavisnosti trenutačno se nalazi u Bagdadu i to u rukama Saddama Husseina.
Dollar Bill zine. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što je progovorio. – Zar više ne postoji ni lopovska čast? – konačno je upitao.
– Možda još postoji – odvrati Hutchins. – Jer, naša jedina nada da se pergament vrati tamo gdje mu je i mjesto leži u rukama male skupine ljudi koji su voljni riskirati svoje živote u pokušaju da izvornu Deklaraciju ponovno zamijene lažnom i to na gotovo isti način na koji su to izveli ovi kriminalci.
– Da sam znao... – počne Dollar Bill, pa zastane. – Kako bih ja tu mogao pomoći? – upita tiho.
– U ovom trenutku hitno nam je potrebna savršena kopija originala. Vjerujemo da ste vi jedina osoba koja je u stanju to učiniti.
Dollar Bill znao je točno gdje u New Yorku, na jednom zidu, visi upravo takva savršena kopija. Ali, bojao se to priznati, svjestan da bi na sebe navukao gotovo nezamisliv bijes gospodina Hutchinsa.
– Spomenuli ste nagradu – reče Dollar Bill.
– Spomenuo sam i kaznu – odgovori Dexter Hutchins. – Nagrada se sastoji u tome da ćete ostati u ovoj našoj vili na Zapadnoj obali koja, vjerujem da ćete se s tim složiti, ima mnoge pogodnosti i da ćete pritom biti na sigurnom. U vrijeme vašeg boravka ovdje načinit ćete kopiju Deklaracije koja će udovoljiti kriterijima najoštrijeg profesionalnog oka. Ako u tome uspijete, pustit ćemo vas na slobodu i nećemo protiv vas podizati optužnicu.
– A kazna?
– Kad popijemo kavu, moći ćete otići kamo god želite.
– Otići? – ponovi Dollar Bill u nevjerici.
– Kamo god želim?
– Upravo tako – reče Hutchins.
– U tom slučaju, što ne bih jednostavno do kraja uživao u ovoj izvrsnoj večeri, a onda se lijepo vratio u svoj skromni stan u Fairmontu i zaboravio da smo se ikada sreli?
Zamjenik direktora CIA-e izvuče omotnicu iz unutrašnjeg džepa sakoa. Iz nje izvadi četiri fotografije i gurne ih preko stola. Dollar Bill ih podigne te ih stane proučavati. Na prvoj fotografiji vidjela se djevojka od sedamnaestak godina kako leži na stolu neke mrtvačnice. Na drugoj je bio muškarac srednjih godina zgrčen na stražnjem sjedalu nekog automobila. Treća fotografija prikazivala je krupna muškarca bačena pokraj ceste. A na četvrtoj je bio stariji gospodin otmjena izgleda. Jedino što je povezivalo ova četiri snimka bilo je to što su sve žrtve imale prijelom vrata.
– Četiri leša. Pa što?
– Sally McKenzie, Rex Butterworth, Bruno Morelli i dr. T. Hamilton McKenzie. A imamo sve indicije da tamo negdje vani postoji netko tko i vama priprema sličan sretan svršetak.
Dollar Bill vilicom probode posljednje zrno graška na tanjuru i do dna iskapi svoje pivo. Onda zastane, kao da čeka nadahnuće. – Trebat će mi papir iz Bremena, pera iz jednog muzeja u Richmondu, država Virginija, i devet nijansi crne tinte koju mi može napraviti tvrtka sa sjedištem u Londonu, u ulici Canon, poštanski broj EC4.
– Ima li još štogod? – upita Dexter Hutchins kad je na poleđini omotnice zapisao sve što je Dollar Bill tražio.
– Volio bih da mi Charles donese jedno veliko pivo. Imam osjećaj da ga poslije toga još dugo neću piti.

23.


Bertil Pedersson, glavni inženjer tvrtke Svenhalte AC u Kalmaru, čekao je tog jutra kod ulaza u tvornički krug kako bi gospodi Riffatu i Bernstromu poželio dobrodošlicu. Dan ranije je iz Ujedinjenih naroda primio faksiranu poruku o njihovu dolasku u Stockholm. Provjerio je vrijeme slijetanja zrakoplova i saznao da stiže uglavnom po rasporedu, sa samo nekoliko minuta zakašnjenja.
Čim su dvojica muškaraca izišla iz automobila, gospodin Pedersson im je prišao, predstavio se i rukovao s njima.
– Drago nam je što smo se konačno i osobno upoznali, gospodine Pederssone – reče niži od dvojice pridošlih. – I, zahvalni smo vam što ste, unatoč našoj iznenadnoj najavi, našli vremena za nas.
– Da budem iskren, gospodine Riffat, prilično smo se iznenadili kad smo saznali da su Ujedinjeni narodi ukinuli zabranu na Madame Berthu.
– Madame Berthu?
– Ah, da. Tako u tvornici zovemo naš sef. Uvjeravam vas, gospodo, da je, unatoč tome što ste je zapostavili, ona još dobra curica. Mnogi ljudi dolaze da joj se dive, ali nitko je nije ni taknuo – nasmije se gospodin Pedersson. – No, nakon tako duga puta, siguran sam da biste je i sami željeli vidjeti. Zar ne, gospodine Riffat? Oniži crnokosi muškarac kimne glavom i dvojica gostiju krenu za Pederssonom preko tvorničkog dvorišta.
– Gospodine Riffat, vrlo ste brzo reagirali na promjenu odluke Ujedinjenih naroda.
– Da. Naš je vođa naredio da se sef dopremi u Bagdad čim se s njega skine embargo.
Pedersson se ponovno nasmije.
– Bojim se da to neće ići tako lako. Madame Bertha nije konstruirana za brze akcije, u što ćete se i sami uvjeriti. Trojica muškaraca i dalje su koračala prema velikoj, na oko zapuštenoj i napuštenoj zgradi. Kad su stigli do nje, Pedersson uđe kroz prolaz na kojem su nekada očito bila vrata. Unutra je bilo do te mjere mračno da su dvojica stranaca vidjela jedva nekoliko metara ispred sebe. Tad Pedersson upali jedno jedino svjetlo i posjetioci glasno odahnuše.
– Gospodine Riffat, gospodine Bernstrom, dopustite da vas upoznam s Madame Berthom. – Dvojica muškaraca bez riječi su zurila u masivnu konstrukciju smještenu usred golemog skladišta. – Prije nego što vas službeno upoznam – nastavio je Pedersson – predočio bih vam njezine glavne osobine. Madame Bertha je dvjesto sedamdeset pet centimetara visoka, dvjesto deset centimetara široka i dvjesto četrdeset centimetara duboka. Ona, također, ima deblji obraz od bilo kojeg političara. Da budem precizan, debeo je petnaest centimetara i od čistog je čelika. Pored toga, Madame Bertha je teška više od pet tona. Prema nacrtima specijaliziranog stručnjaka, izradila su je trojica radnika i osmorica inženjera. Njezin razvoj, od trenutka začeća do trenutka dolaska na svijet, trajao je osamnaest mjeseci. Ali, kad bolje pogledamo – dodao je šapatom – ona je zapravo velika kao slon. Spustio sam glas, jer je u stanju čuti svaku moju riječ, a ja je ne želim povrijediti. – Gospodin Pedersson nije zapazio zbunjenost na licima svojih gostiju. – Ali, gospodo, dosada ste vidjeli samo njezinu vanjštinu, a ja vam garantiram da ćete biti duboko impresionirani kad shvatite što je sve ona u stanju ponuditi. Prvo, moram vas upozoriti da Madame Bertha ne dopušta nikome da u nju uđe prije nego što se s njim osobno ne upozna. Bez obzira na sve što ste možda čuli o Šveđanima, ona, gospodo, uopće nije promiskuitetna dama. Prije nego što pristane da bilo kome otkrije svoje najintimnije dijelove, ona želi saznati tri stvari. – Premda su dvojica posjetioca bili krajnje zbunjeni, nisu prekinuli izlaganje gospodina Pederssona. – I tako, gospodo, za početak morate proučiti poprsje Madame Berthe. Iznad ova tri mala brojčanika uočit ćete tri crvena svjetla. Ako znate šesteroznamenkaste šifre za sva tri brojčanika, jedno crveno svjetlo promijenit će se u zeleno. Dopustite da vam pokažem. Prvi broj nadesno, drugi nalijevo, treći nadesno, četvrti nalijevo, peti nadesno, šesti nalijevo. Za prvi brojčanik, prvi broj je 2, drugi je 8, treći je 0, četvrti 4, peti 3 i šesti 7: 2-8-0-4-3-7.
– To je datum Sajedijeva rođendana – reče visoki, plavokosi gost.
– Tako je, gospodine Bernstrom. Na izričit zahtjev našeg klijenta, osobno sam ubacio tu kombinaciju – reče Pedersson. – Za drugi brojčanik, šifra je 1-6-0-7-7-9.
– Dan kad je Sajedi proglašen za predsjednika.
– I to nam je pošlo za rukom, gospodine Riffat. Ali, moram vam priznati da me je treća kombinacija posve zbunila. Siguran sam da ćete vi znati što naš klijent planira učiniti upravo toga dana – reče gospodin Pedersson i počne okretati treći brojčanik: 0-4-0-7-9-3. Pedersson znatiželjno pogleda u gospodina Bernstroma koji samo slegne ramenima.
– Nemam pojma – slagao je.
– Opazit ćete, gospodo, da se nakon okretanja šifri na sva tri brojčanika, upalila samo jedna zelena lampica, dok su druge dvije i dalje crvene. Sad, kad ste joj pokazali da znate njezine šifre, Madame Bertha će biti spremna na nešto intimniji odnos. Opazit ćete da je ispod brojčanika ucrtan mali bijeli kvadrat veličine ljudske šake.
Gledajte pažljivo. – Pedersson zakorači prema Berthi i desnim dlanom čvrsto pritisne bijeli kvadrat. Nakon nekoliko sekunda, na drugoj se lampici pojavi zeleno svjetlo. – Čak i kada prepozna dodir vaše ruke, ona ne otvara odmah svoje srce. Morate joj se osobno obratiti. Ako još malo bolje pogledate, gospodo, vidjet ćete da se usred bijelog kvadrata nalazi splet tankih žica. U njima se nalazi uređaj koji se aktivira uz pomoć ljudskog glasa. – Obojica muškaraca priđu bliže kako bi bolje pogledali. – Trenutačno je Bertha programirana tako da reagira samo na titraje moga glasa, bez obzira na to što izgovorim. Čim prepozna glas, na trećoj se crvenoj lampici pali zeleno svjetlo. – Pedersson se nagne i primakne usne bijelom kvadratu. – Iz Amerike su ti došla dva gospodina u posjet. Željeli bi te pogledati i iznutra. – Prije nego što je Pedersson i dovršio rečenicu, na trećoj se lampici pojavilo zeleno svjetlo i čulo se kako se brava sama otključava.
– Sad smo, gospodo, stigli do dijela demonstracije na koji je moja tvrtka iznimno ponosna. Premda su vrata teža od jedne tone, s lakoćom ih može otvoriti čak i malo dijete. Naša tvornica proizvela je šarke od fosfora i bronce koje su cijelo desetljeće ispred svih sličnih pronalazaka. Izvolite, gospodine Riffat, uvjerite se sami.
Niži od dvojice muškaraca zakorači, čvrsto uhvati ručicu i povuče je prema sebi. Istog trenutka na sve tri lampice pojavi se crveno svjetlo i začu se glasno škljocanje brave.
Gospodin Pedersson se nasmije.
– Vidite, ako vas Madame Bertha osobno ne poznaje, ona se automatski zatvara i ponovno vas upućuje na operaciju s crvenim lampicama. Ruka koja otvara sef mora biti ista ona ruka koja je dotaknula bijeli kvadrat. Mudar sigurnosni pronalazak, zar ne? – Obojica muškaraca kimnu glavom a Pedersson još jednom ponovi postupak okretanja brojčanika. – Bertha je sad spremna dopustiti mi, i to samo meni, da je otvorim. Gledajte pažljivo. Kao što rekoh, premda vrata teže više od jedne tone, dovoljno je samo lagano potegnuti i, evo. – I doista, kao da otvara vrata svoga stana, Pedersson prema sebi povuče tonu čelika i odmah uskoči u kasu. Raširenih ruku, hodao je po unutrašnjosti sefa a onda stao u sredinu kako bi svojim gostima pokazao da ne može dosegnuti do njezinih bočnih strana. Onda je podigao ruke iznad glave kako bi im pokazao da ne može dohvatiti ni strop. – Izvolite, gospodo, uđite – doviknuo im je iznutra.
Obojica muškaraca istog trenutka prihvate poziv i uskoče u sef.
– Kako vidite, ima mjesta za još ljudi – reče Pedersson smijući se. – A, što je najbolje, uopće ne postoji mogućnost da se vrata za mnom sama zatvore i zaključaju dok sam unutra. – Uhvatio je ručicu s unutarnje strane i povukao vrata prema sebi.
Dvojici posjetilaca ovaj se dio pokusa nije osobito dopao. – Vidite, gospodo – nastavio je Pedersson ne skrivajući zadovoljstvo – Bertha će se zaključati tek kad osjeti dodir moje ruke na vanjskoj kvaki. – Pedersson potom ponovno otvori vrata i sva trojica iziđu iz sefa. – Prije nego što smo usavršili sustav, jednom sam cijelu večer proveo u njoj. Bilo je to kao kakav ljubavni sastanak s nepoznatom osobom reče Pedersson i, zatvarajući vrata, ponovno se nasmije, ovaj put veoma glasno. Čim su vrata legla na mjesto, brava je škljocnula i na sve tri lampce upalila su se crvena svjetla.
Pedersson se okrene prema gostima.
– Eto, gospodo, upoznali ste Madame Berthu. Molim vas, pođimo sad u moj ured. Tamo ću vam predati nalog za isporuku i, što je još važnije, Berthino sveto pismo.
Dok su preko tvorničkog dvorišta koračali u upravnu zgradu, Pedersson je dvojici svojih posjetioca objasnio kako se knjiga s uputama za korištenje sefa smatra strogo povjerljivom tajnom. Jedna takva knjiga tiskana je na švedskom i nalazi se u sefu same tvrtke, a druga na arapskom, koju će im on, Pedersson, sa zadovoljstvom uručiti.
– Samo sveto pismo tiskano je na stotinu osam stranica, ali vrlo je lako za razumijevanje. Dakako, pod uvjetom da ste inženjer s doktorskom titulom u džepu – reče i ponovno se glasno nasmije. – Mi Švedi vrlo smo temeljit narod. Obojica se muškaraca zdušno slože s njim.
– Želite li, možda, posebnog pratioca za putovanje Madame Berthe do njezina odredišta? – upita Pedersson s nadom u očima.
– Ne, hvala. Vjerujem da ćemo problem prijevoza uspješno riješiti – stigao je odgovor kao iz topa.
– U tom slučaju, imam još samo jedno pitanje – reče Pedersson ulazeći u svoj ured. – Kad je namjeravate preuzeti?
– Nadali smo se da ćemo to moći obaviti danas poslije podne. Iz faksa koji ste poslali Ujedinjenim narodima, shvatili smo da vaša tvrtka ima dizalicu i vozilo kojim je moguće sef prebacivati s jednog mjesta na drugo.
– Imate pravo. I dizalica i vozilo proizvedeni su isključivo u tu svrhu. Pomoću njih Madame Bertha može krenuti na kraća putovanja. Siguran sam da bih vam do poslijepodneva mogao sve pripremiti. No, to još ne rješava problem konačnog prijevoza.
– Mi smo se pobrinuli za prijevoz. Prijevoz čeka u Stockholmu.
– Izvrsno. Znači, sve je sređeno – reče gospodin Pedersson. – Meni sad samo preostaje da poništim program s mojim glasom i s dodirom moje ruke, nakon čega će ona prihvatiti osobu koju vi odaberete. Drago mi je bilo, gospodo. Vidimo se poslijepodne.
– Vratit ću se samo ja – reče Riffat. – Gospodin Bernstrom se odmah vraća u Ameriku.
Pedersson kimne glavom. Dvojica muškaraca uđu u automobil, a on se uputi prema svom uredu. Čim je otvorio vrata, telefon je zazvonio. Podigao je slušalicu i rekao:
– Ovdje Bertil Pedersson. – Onda je saslušao zahtjev koji mu je upućen s drugog kraja žice. Položio je slušalicu na stol i potrčao do prozora, ali automobila više nije bilo na vidiku. – Žao mi je, gospodine Al Obaydi, ali gospoda koja su jutros došla pogledati sef upravo su otišla. No, gospodin Riffat vratit će se danas poslijepodne kako bi definitivno preuzeo sef. Da mu kažem da ste zvali?

* * *

U Bagdadu, Al Obaydi spusti slušalicu i počne razmišljati o tome što se sve krije iza ovog rutinskog telefonskog razgovora.
Kao veleposlanikovu zamjeniku u UN, dužnost mu je bila da vodi brigu o sankcijama koje su bile nametnute njegovoj zemlji, kao i o mogućnosti da se one uklone ili barem ublaže. Kroz tjedan-dva kanio je popis sankcija predati svom još neimenovanom nasljedniku.
U protekla dva dana, unatoč prekidima u telefonskim vezama i unatoč službenicima koji su rijetko kad bili na svojim radnim mjestima, a i kad jesu, bili su suviše preplašeni da bi izravno odgovarali na pitanja koja bi im postavljao, uspio je gotovo završiti koncept svog izvještaja. Problematična mjesta bile su stavke koje su se odnosile na poljoprivredne strojeve, polovicu kojih je Odbor za sankcije pri Ujedinjenim narodima smatrao kamufliranom vojnom opremom; potom, medicinska oprema, uključujući i lijekove, što su Ujedinjeni narodi uglavnom uvažavali; zatim hrana, koju su imali pravo kupovati, premda je najveći dio onoga što bi prelazilo granicu nestajalo na crnom tržištu prije nego što bi dospjelo do ruku običnih potrošača.
Četvrti popis bio je naslovljen s “razne potrepštine”, a na njemu se nalazio i golemi sef za koji se, kad mu je Al Obaydi provjerio dimenzije, ispostavilo da je veći od njegova tadašnjeg ureda. Prema jednom internom izvještaju, Al Obaydi je vidio da je sef naručen prije nego što je planirano oslobađanje Devetnaeste pokrajine i da je, uskladišten u Kalmaru, spreman za isporuku. Al Obaydijev šef pri Ujedinjenim narodima jednom mu je prigodom u povjerenju rekao kako ga čudi da je skinut embargo na kupovinu tog sefa ali i da je to vjerojatno učinjeno zahvaljujući njegovim uspješnim pregovorima.
Al Obaydi sjedio je za svojim prenatrpanim pisaćim stolom smišljajući svoj sljedeći potez. Na komadu papira načinio je manji popis stvari koje mora učiniti:
1. M. I.
2. Državna sigurnost
3. Zamjenik ministra vanjskih poslova
4. Kalmar
Al Obaydi se vrati na prvu stavku: M. I. Još je bio u vezi s jednim kolegom iz studentskih dana na Londonskom sveučilištu, a koji se danas nalazio na pložaju glavnog tajnika u Ministarstvu industrije. Al Obaydi je vjerovao da bi mu njegov stari prijatelj mogao dati neke podatke a da pritom ne posumnja u njegove prave namjere.
Okrenuo je privatni broj glavnog tajnika i obradovao se kad je netko podigao slušalicu.
– Nadhime, ovdje Hamid Al Obaydi.
– Hamide, čuo sam da si se vratio iz New Yorka. Priča se da si postavljen za šefa našeg veleposlanstva u Parizu, odnosno onoga što je od njega ostalo. Ali, u ovome gradu pričama nikada ne treba vjerovati.
– Ovaj put te su priče, čini se, istinite – reče Al Obaydi svome prijatelju.
– Čestitam. Dakle, vaša ekscelencijo, kako vam mogu pomoći?
Al Obaydiju je godilo što ga je Nadhim oslovio njegovom novom titulom, iako je to učinio s dozom sarkazma.
– Zanimaju me sankcije Ujedinjenih naroda.
– I ti tvrdiš da si mi prijatelj?
– Ma, treba mi samo jedna rutinska informacija. Pišem izvještaj za mog nasljednika i, koliko vidim, sve se poklapa i sve je u redu, samo što nigdje ne mogu naći informaciju o golemom sefu koji smo navodno naručili iz Švedske. Znam da smo ga platili, ali nigdje nema podataka u vezi s njegovom isporukom.
– To nije u nadležnosti ovog ministarstva, Hamide. Predmet je još prije godinu dana povučen odavde i prebačen u Glavni stožer, što će reći u sektor pod izravnom Predsjednikovom kontrolom.
– Ali netko mora da je zadužen za prebacivanje sefa iz Kalmara u Bagdad – reče Al Obaydi.
– Ja samo znam da mi je naređeno da predmet proslijedim našem uredu pri Ujedinjenim narodima u Ženevi budući da u Oslu nemamo svoj ured. Čudi me da to nisi znao, Hamide. To je više u tvojoj nadležnosti negoli u mojoj.
– U tom slučaju morat ću zvati Ženevu i vidjeti što su oni poduzeli u vezi s tim – reče Al Obaydi ne spominjući svom prijatelju kako New York i Ženeva inače rijetko izmjenjuju informacije o značajnim pitanjima. – No ipak ti hvala na pomoći, Nadhime.
– Nema na čemu. I želim ti mnogo sreće u Parizu. Kažu da su tamo žene sjajne i da, unatoč raznim pričama, vole Arape.
Al Obaydi spusti slušalicu i zagleda se u svoj popis. Trebalo mu je dosta vremena prije nego što se odlučio nazvati sljedeći broj.
S obzirom na informaciju koju je upravo bio dobio, bilo bi logično da je odmah nazvao Ženevu, upozorio veleposlanika na svoje sumnje i tako Saddamovu polubratu pružio prigodu da još jednom pokupi vrhnje za posao koji je zapravo obavio on. Pogledao je na sat. U Švicarskoj je sad bilo podne. Tajnici je rekao da mu pozove Barazana Al-Tikritija, znajući da će njezin poziv biti registriran. Čekao je nekoliko trenutaka, a onda je začuo glas.
– Morao bih razgovarati s veleposlanikom – uljudno je zamolio.
– Trenutačno je na sastanku, gospodine – uslijedio je neumitan odgovor. – Želite li da ga pozovem?
– Ne, ne treba. Samo mu, molim vas, recite da ga je zvao Hamid Al Obaydi iz Bagdada i zamolite ga da me nazove. – U redu, gospodine – reče glas, nakon čega Al Obaydi spusti slušalicu. Bio je zadovoljan, postupio je kako treba. Otvorio je dosje o sankcijama, koji je ležao pred njim na stolu, i pri dnu svog izvještaja dopisao:
“Predmet koji se odnosi na ovu stavku, Ministarstvo industrije poslalo je izravno u Ženevu. Nazvao sam našeg veleposlanika u Ženevi, ali nisam uspio stupiti s njim u vezu. Stoga nisam u mogućnosti zaključiti izvještaj o ovom predmetu prije nego što obavim razgovor s njim.
Hamid Al Obaydi.”
Svoj sljedjeći korak Al Obaydi razmotrio je iznimno pažIjivo. Ako bilo što poduzme, njegovi potezi moraju se činiti posve uobičajenima i ne smiju prelaziti njegove ovlasti. U gradu koji se hrani glasinama i paranojom, najmanji iskorak od uobičajenog doveo bi do toga da se zategne omča oko njegova vrata, a ne oko vrata Saddamova polubrata.
Al Obaydi pogleda u drugu stavku na papiru ispred sebe. Telefonom je pozvao tajnicu i rekao joj da ga spoji s generalom Saba’awi Al-Hassanom, šefom Državne sigurnosti. On je bio treći čovjek koji se u proteklih sedam mjeseci našao na toj dužnosti. Kako je u Iraku bilo više generala negoli veleposlanika, do njega je bilo lako doći.
– Dobro jutro, veleposlaniče. Upravo sam vas namjeravao zvati. Morali bismo se naći prije nego što stupite na novu dužnost u Parizu.
– Apsolutno se slažem – reče Al Obaydi. – Više i ne znam tko nas sve sada zastupa u Europi. Dugo nisam bio u tom kraju svijeta.
– Moram priznati, malo smo tanki s ljudima na terenu. Većina naših najboljih kadrova otuda je protjerano, uključujući i takozvane studente na koje smo se uvijek mogli osloniti. No, to nije tema za razgovor preko telefona. Kada bih mogao svratiti do vas?
– Jeste li slobodni danas poslije podne izmedu četiri i pet?
Nastane stanka prije nego što general reče:
– Mogao bih kod vas doći oko četiri, ali u pet bih se morao vratiti u ured. Mislite li da će nam to biti dovoljno?
– Uvjeren sam da ćete mi za jedan sat uspjeti reći ono što je najbitnije – odgovori Al Obaydi i zaključi jedan doista rutinski razgovor. Potom se zagleda u treću stavku na popisu i pomisli kako tu neće biti lako blefirati.
Nekoliko narednih minuta proveo je vježbajući pitanja koja će postaviti svom sugovorniku, a onda okrene jedan kućni broj. Javila se gospođica Saib.
– Radi li se o kakvoj posebnoj temi o kojoj želite razgovarati sa zamjenikom ministra vanjskih poslova? – upitala je.
– Ne – odgovori Al Obaydi. – Javljam se na njegov izričit zahtjev. Krajem tjedna odlazim na kraći odmor, a zamjenik ministra želio je sa mnom razgovarati prije nego što otputujem na novu dužnost u Pariz.
– Javit ću vam vrijeme sastanka čim se dogovorim s ministrom – obećala je gospodica Saib.
Al Obaydi spusti slušalicu. Ispalo je dobro. Nimalo sumnjivo. Onda ponovno pogleda u svoj popis i kod četvrte stavke dopiše upitnik, dvije strelice i još jednu riječ: Kalmar? Ženeva?

* * *

U narednih četrdeset osam sati morat će odlučiti u kojem će smjeru krenuti.
Dok su putovali od Kalmara prema Stockholmu, prvo što je Kratz upitao Scotta bilo je što misli da bi mogli značiti brojevi 0-4-0-7-9-3. Scott se trgne iz maštanja kako na bijelom konju spašava Hannah i vrati se u nimalo ružičastu stvarnost.
– Četvrti srpnja – reče. – Ako želi poniziti američki narod, da ne spominjeno njegova tek izabranog predsjednika, nije mogao izabrati pogodniji dan.
– Sad barem znamo kad nam istječe rok – zaključi Kratz.
– Da, ali kako god okreneš, ostaje nam samo jedanaest dana – odgovori Scott.
– Ako ništa, dokopali smo se Madame Berthe – reče Kratz pokušavajući unijeti malo vedrine u atmosferu.
– Da – potvrdi Scott. – I kamo je misliš odvesti na prvi spoj?
– Mislim s njom ići do kraja – odgovori Kratz. – Što će reći, do Jordana, gdje očekujem da ćeš nam se i ti ponovno priključiti. Cijela moja ekipa već se nalazi u Stockholmu i spremna je preuzeti Berthu prije nego što krenu za Bagdad. U Langleyju su nam za nju sredili dokumente, tako da sumnjam da će usput doći do bilo kakvih komplikacija. Mogli bismo imati problema prigodom prelaska jordanske granice, ali kako imamo sve papire koje u takvim okolnostima traže Ujedinjeni narodi, uz nekoliko dolara koje ćemo tutnuti u džep cariniku da nam u putovnice utisne odgovarajući pečat, mislim da će biti sve u redu.
– Koliko si vremena predvidio za put do Jordana? – upita Scott sjetivši se koliko je sam u vremenskom škripcu.
– Šest ili sedam dana, najviše osam. Imam ekipu od šest ljudi i svi su iskusni terenci. Nijedan od njih ne mora voziti duže od četiri sata u komadu, a poslije toga svaki ima šesnaest sati odmora. Na taj način neće biti nikakvog usputnog zaustavljanja, osim za benzin.
– U tom trenutku prošli su pored znaka na kojem je pisalo da do Stockholma ima još deset kilometara.
– Znači, ostaje mi sedam dana – reče Scott.
– Da, i nadajmo se da će za to vrijeme Bill O’Reilly uspjeti dovršiti novu kopiju Deklaracije – odgovori Kratz.
– Sad, kad to radi već drugi put, trebalo bi mu ići brže – napomene Scott. – Pogotovo što je takorekuć za nekoliko sati dobio sav materijal koji je tražio. Iz Londona su mu čak concordeom poslali onih devet nijansi crne tinte koju je dobio za manje od dvadeset četiri sata.
– Kad bismo barem Madame Berthu mogli strpati u concordea.
Scott se nasmije.
– Daj mi još neke podatke o toj tvojoj ekipi.
– Najbolja ekipa koju sam dosada imao – reče Kratz. Svi do jednog bili su na prvim crtama bojišnice u nekoliko službenih i neslužbenih ratova. Pet Izraelaca i jedan Kurd. Scott podigne obrvu. – Malo ljudi zna – nastavio je Kratz – da Mossad ima i svoj Arapski odjel. U njemu nema mnogo ljudi, ali kad ih obučimo, kao ubojice jedino su im Gurke ravne. Vidjet ćemo hoćeš li pogoditi koji je.
– Koliko ih s nama ide preko granice?
– Samo dvojica. Inače bi se činilo kao da se radi o pokretu cijele vojske, a to ne možemo sebi dopustiti. Jedan inženjer i vozač. Tako će im pisati u dokumentima, ali što se mene tiče, imaju jedno jedino zaduženje, a to je da tebe u najkraćem mogućem roku dovedu u Bagdad i da te vrate s Deklaracijom u rukama.
Scott je zurio u nevidljivu točku ispred sebe. – A Hannah? – upita.
– Ako budemo imali sreće, ona dolazi kao nagrada, ali u mom planu nije na vrhu popisa. Postoji vrlo mala vjerojatnoća da ćete se uopće i sresti – reče Kratz dok su projurili pored table na kojoj je pisalo “Dobro došli u Stockholm”.
Scott počne udarati Berthinim svetim pismom po koljenima.
– Nježnije s tim – reče Kratz. – Još ga nismo ni preveli, a dok to ne učinimo nećeš im gospođu moći predstaviti. Uostalom, tek na dodir tvog dlana i tek kad čuje tvoj glas, otvorit će svoje srce. Scott pogleda u knjižicu od sto osam stranica pitajući se koliko li će mu vremena trebati da ovlada tajnama koje se u njoj kriju, čak i kad bude prevedena na engleski.
Bez ikakva upozorenja, Kratz naglo skrene desno i nastavi voziti napuštenom ulicom koja se pružala paralelno s također napuštenom željezničkom prugom. Scott ispred sebe ugleda tunel koji kao da nije nikuda vodio.
Kad se našao stotinjak metara pred ulazom, Kratz pogleda u retrovizor kako bi provjerio da li ih netko slijedi. Zadovoljan činjenicom da su sami, tri puta bljesne dugim svjetlima, nakon čega s druge strane crne rupe dobije jednaki odgovor. Usporio je i ugašenih svjetala ušao u tunel. Scott je jedino vidio ručnu lampu koja im je pokazivala gdje trebaju parkirati.
Slijedeći svjetlo, Kratz se našao ispred nečega što je nalikovalo na stari vojni kamion. Kamion se nalazio na samom izlazu iz tunela.
Iskočio je iz automobila, a Scott je, škiljeći i pokušavajući se priviknuti na polutamu, pošao za njim. Onda je pored kamiona ugledao trojicu muškaraca. Muškarac koji im je bio najbliži stane u stavu mirno i salutira. Onda reče:
– Dobro jutro, pukovniče.
– Voljno, Feldmane. Dođi i upoznaj profesora Bradleyja – odgovori Kratz. Scottu je došlo da se nasmije kad je čuo kako ga Kratz tim ljudima predstavlja njegovom akademskom titulom, ali kad su iz mraka izronila šestorica vojnika, na njihovim licima nije bilo ni traga od osmijeha.
Kad se sa svakim od njih rukovao, Scott priđe kamionu i pomno ga razgleda sa svih strana.
– Ti doista misliš da je ova krntija u stanju prevesti Madame Berthu do Bagdada? – upitao je Kratza u nevjerici.
– Naredniče Cohen.
– Ovdje – odazove se glas iz tame.
– Vi ste kvalificirani mehaničar. Objasnite profesoru Bradleyju kako stvari stoje.
– Razumijem, gospodine. – Iz mraka izroni još jedna osoba. Scott mu nije jasno mogao razabrati lice jer je bilo premazano kolomašću, ali po naglasku je pretpostavio da dolazi iz Londona. – Teško, produženo vojno vozilo, skraćeno HEMTT, sklapa se u Wisconsinu. Ima pet brzina i koristi se na svim terenima i po svakojakom vremenu. Prikladno je za gotovo sve zemlje svijeta. Teško je dvadeset tona a može prevoziti i do deset tona tereta. No, kad je maksimalno opterećeno, ne može ići brzinom većom od pedeset kilometara na sat. Kad bi se pod takvim opterećenjem prekoračila brzina, vozilo bi bilo nemoguće zaustaviti. No, bez opterećenja, dostiže brzinu i do dvjesto kilometara na sat.
– Hvala, Cohene. Zanimljivi podaci, zar ne? – upita Kratz okrećući se prema Scottu. – Godinama smo priželjkivali upravo ovakvo vozilo, i onda se pojaviš ti i vlada nam preko noći ustupi ovaj prototip. No, porezne obveznike je stajalo gotovo milijun dolara, te ipak treba voditi računa kome se ono ustupa.
– Želite li ručati s nama, profesore? – upita čovjek kojeg je Kratz ranije oslovio s Feldman.
– Nemojte mi još reći da HEMTT zna i kuhati – reče Scott.
– Ne, gospodine. Što se toga tiče, moramo se osloniti na Kurda. Azizov specijalitet su hamburgeri i prženi krumpiri. Ako do sada niste imali čast okusiti njegovu kuhinju, vidjet ćete. Neobična je, ali ukusna.
Osmorica muškaraca sjednu na zemlju i prekriženih nogu okupe se oko izvrnute ploče za igru crne dame koja im je poslužila umjesto stola. Scott se nije mogao sjetiti kad mu je posljednji put toliko prijao izgorjeli hamburger. Također mu je bilo drago što može popričati s ljudima s kojima je uskoro trebao krenuti u akciju. Kratz im je nabrojio sve probleme koji bi im nepredviđeno mogli iskrsnuti na jordansko-iračkoj granici. Vrlo brzo Scott je shvatio do koje su mjere ti ljudi vrhunski profesionalci. Shvatio je i to da im je svima želja da postanu dio ekipe koja će sudjelovati u završnoj operaciji. Bio je miran, jer je shvatio da se nalazi u dobrim rukama i da Kratzova ekipa ni u kom slučaju nije nasumce odabrana.
Bilo mu je žao kad ga je, nakon trećeg hamburgera, pukovnik Mossada podsjetio da mora na zrakoplov. Ustao je i zahvalio kuharu na nezaboravnom ručku.
– Vidimo se u Jordanu, gospodine – reče narednik Cohen.
– Vidimo se u Jordanu – uzvrati Scott.
Tijekom vožnje prema zračnoj luci, Scott upita Kratza: – Kako ćeš odabrati onu dvojicu za kraj?
– Odabrat će se sami. To nema nikakve veze sa mnom. Ja sam im samo zapovjednik.
– Kako misliš, odabrat će se sami?
– Na putu za Jordan odigrat će turnir crne dame. Dvojica pobjednika dobivaju nagradno putovanje u Bagdad uz sve plaćene troškove.
– A gubitnici?
– Gubitnici će dobiti razglednice na kojima će pisati “Šteta što niste s nama”.

24.


Hannah je pripremila sve dokumente koji su zamjeniku ministra vanjskih poslova bili potrebni za sastanak Revolucionarnog vijeća.
Radeći prekovremeno i obavljajući poslove za koje je ministar vjerovao da nikada neće biti obavljeni, Hannah je ubrzo postala nezamjenjiva. Kad god je ministru nešto trebalo, ubrzo bi to zatekao na svom stolu: znala je predvidjeti svaki njegov zahtjev, sve njegove potrebe, a za svoj rad nikada nije tražila ni pohvalu ni posebnu nagradu. No, unatoč svemu tome, tijekom dana rijetko je kada napuštala ured, a noću uopće nije izlazila iz kuće. Sve to nije ju dovelo ništa bliže Saddamu. Veleposlanikova supruga pokušala joj je pomoći na društvenom planu, pa je jednom prigodom na večeru pozvala i nekog mladog vojnika. Hannah se učinio zgodnim i sasvim ugodnim, premda je za sve vrijeme trajanja večere jedva progovorio i riječi, a onda je bez najave naglo otišao. Možda nije bila u stanju sakriti činjenicu da je muškarci više uopće nisu zanimali.
Hannah je bila nazočna većem broju sastanaka s ministrima raznih resora, pa čak i sastancima na kojima su prisustvovali članovi Revolucionarnog vijeća, čiji je član bio i Saddamov polubrat, irački veleposlanik pri Ujedinjenim narodima u Ženevi. Ali, ni tada se nije našla ništa bliže Saddamu nego što je bila kad je živjela u Londonu na Chalk Farmi. Već je pomalo počela očajavati, plašeći se da njezino neraspoloženje ne opaze ljudi kojima je bila okružena. Kako bi odvratila misli, počela je sastavljati troškovnike raznih ministarskih odjela, koje je konačno klasificirala u posebnu kartoteku zavidne kvalitete. Ali jedna od stvari koju je tijekom svoje obuke u Mossadu doista naučila, bila je kako ostati miran, kako biti strpljiv i uvijek spreman jer, kad-tad, nešto se uvijek dogodi.
I, jednog četvrtka ujutro, kad se većina službenika u ministarstvu već počela pripremati za predstojeći vikend, dogodilo se. Hannah je pretipkavala bilješke sa sastanka koji je zamjenik ministra prethodnog dana imao s novoimenovanim veleposlanikom u Parizu, izvjesnim gospodinom Al Obaydijem, kad je telefon zazvonio. Ministar vanjskih poslova, Muhammad Said Al-Zahiaf, želio je razgovarati sa svojim zamjenikom.
Nekoliko trenutaka kasnije zamjenik ministra izletio je iz ureda i u prolazu naredio Hannah da pođe s njim. Hannah zgrabi blok i dugačkim hodnikom potrči za svojim šefom.
Premda se ured ministra vanjskih poslova nalazio na samom početku hodnika, Hannah u tom uredu još nikada nije bila. Kad je, slijedeći svog ministra, konačno ušla, iznenadilo ju je do koje je mjere prostorija bila suvremeno i bezlično namještena. Jedino što je vrijedilo, bio je pogled na okolicu i na rijeku Tigris.
Ministar vanjskih poslova nije ni ustao kako bi ih pozdravio; svom podređenom samo je rukom pokazao gdje da sjedne i odmah ga obavijestio da Predsjednik zahtijeva podroban izvještaj o svim temama o kojim se prethodne večeri raspravljalo na sastanku Revolucionarnog vijeća. Objasnio je kako je njegova tajnica već otišla na vikend, pa se nada da će gospođica Saib voditi zapisnik. Hannah je ostala zapanjena onim što je na tom sastanku čula. Da nije bila svjesna činjenice kako prisustvuje razgovoru dvojice ministara lojalnih Revolucionarnom vijeću i njegovom rukovodstvu; njihov razgovor bi joj se činio, poput besramne propagande. Predsjednikov polubrat očito je iz Državnog arhiva u Washingtonu uspio ukrasti Deklaraciju o nezavisnosti i dokument je visio na zidu dvorane u kojoj je Vijeće obično zasjedalo. Razgovor se vrtio oko načina na koji taj pobjedonosni pothvat treba obznaniti svijetu, te kako mu osigurati maksimalnu medijsku pozornost. Raspravljalo se, također, o trgu na kojem bi bilo najbolje da Predsjednik održi govor prije nego što Deklaraciju javno spali, i treba li Peteru Arnettu ili Bernardu Shawu, obojici iz CNN-a, izdati posebnu dozvolu za snimanje Predsjednika kako stoji pored pergamenta večer uoči održavanja glavne svečanosti.
Sastanak je trajao dva sata. Hannah i zamjenik ministra vratili su se u ured. I ne pogledavši je, zamjenik ministra je potom naredio Hannah da načini prijepis svega što je tog jutra bilo odlučeno na sastanku.
Ostatak jutra Hannah je provela sastavljajući koncept zapisnika koji je potom odmah dala na uvid šefu. Nakon što je unio nekoliko ispravaka i na nekoliko mjesta promijenio tekst, rekao joj je da sačini konačnu verziju za ministra vanjskih poslova koja će, ako zadovolji sve kriterije, biti uručena Predsjedniku.
Dok se te večeri, koračajući ulicama Bagdada, Hannah vraćala kući, osjećala se posve bespomoćnom. Pitala se ima li načina da upozori Amerikance na ono što će se dogoditi.
Bila je uvjerena da oni već pripremaju protumjere za vraćanje dokumenta u Sjedinjene Države i da bi bili spremni na odmazdu kad bi znali datum određen za javno spaljivanje Deklaracije.
Pitala se znaju li oni uopće gdje se Deklaracija nalazi u tom trenutku. Je li Kratz o svemu obaviješten? Jesu li Amerikanci pozvali Mossad da ih savjetuje kako da krenu u operaciju koju je Mossad sam pripremao tijekom cijele prethodne godine? Jesu li pokušavali stupiti s njom u vezu? Što bi Simon želio da ona sad učini?
Zaustavila se kod kioska i kupila tri razglednice s likom Saddama Husseina.
Kasnije, u sigurnosti svoje sobe, na sve tri razglednice, upućene Ethel Rubin, Davidu Kratzu i profesoru arapskih znanosti na Londonskom sveučilištu, napisala je istu poruku. Nadala se da će barem jedno o njih uspjeti dešifrirati datum koji je ispisala u gornjem desnom kutu i povezati ga s malim uokvirenim kvadratom ispunjenim zvjezdicama koji je nacrtala pored Saddamove glave.

* * *

– U koliko polijeće zrakoplov za Stockholm? – upitao je. – Ubrzo – odgovorila je djevojka za pultom SAS-ove kompanije u zračnoj luci Chrales de Gaulle. – Zrakoplov je tek sletio, pa vam ne bih mogla reći kad točno ponovno polijeće.
Eto još jedne prigode da odustanem, pomisli Al Obaydi.
Ali, prisjetivši se svog sastanka sa šefom Državne sigurnosti, kao i sastanka sa zamjenikom ministra vanjskih poslova, bio je uvjeren da nisu ozbiljno shvatili ono što im je rekao. Naime, tijekom razgovora ležerno ih je obavijestio da bi imao pravo na kraći odmor prije nego što stupi na novu dužnost u Parizu.
Kad je pokupio prtljagu, Al Obaydi je sve osim jedne nabijene aktovke smjestio u garderobu. Onda je sjeo u kut čekaonice i razmišljao o svemu što je učinio u proteklih nekoliko dana.
Šef Državne sigurnosti nije mu imao bogzna što reći. Dakako, premda mu nije padalo na pamet da to prizna, imao je dovoljno problema kod kuće da bi se uzrujavao zbog svega što se događalo u inozemstvu. Al Obaydiju je dao zastarjelu knjigu uputa o mjerama predostrožnosti koje svaki irački građanin mora poštovati kad se nađe u Europi, a koje su podrazumijevale i zabranu kupovanja u robnoj kući Marks i Spencer kao i druženje sa strancima. Također mu je dao i zbirku zastarjelih fotografija poznatih agenata Mossada i CIA-e koji su bili na zadatku u Europi. Da je kojim slučajem te snimke bolje pogledao, Al Obaydi se ne bi iznenadio kad bi vidio da se na njima nalazi većina već umirovljenih ili umrlih bivših agenata.
Narednog je dana zamjenik ministra vanjskih poslova bio prema njemu uljudan, ali suzdržan. Dao mu je nekoliko korisnih savjeta o tome kako da se ponaša dok bude u Parizu, o veleposlanstvima koja su bila spremna na suradnju unatoč položaju u kojem se njihova zemlja službeno nalazila, te o onima koja nisu bila spremna ni na kakvu suradnju. Kad su došli do jordanskog veleposlanstva i do njihovog, iračkog zastupništva, dao je Al Obaydiju osnovne podatke o svakom tamošnjem zaposleniku. Gospođicu Ahmed, reče, ostavio je u Parizu kako bi osigurala nekakav kontinuitet u radu. Opisao ju je kao vrijednu i savjesnu, dok je za kuhara rekao da užasno kuha, ali da je dobrodušan, a za vozača – da je hrabar ali glup. Upozorio ga je da se čuva predstojnika, Abdula Kanuka, koji je imao zvučno zvanje, ali bez ikakva pokrića, i čija je glavna odlika bila ta da je s Predsjednikom bio u nekakvom dalekom srodstvu. Zamjenik ministra vodio je računa da ni o čemu ne iskaže svoj osobni stav, ali je Al Obaydi uspio u njegovim očima pročitati sve što je želio znati. Na odlasku, njegova tajnica, gospođica Saib, predala mu je poseban dosje. Kasnije se pokazalo da su se u njemu nalazile mnoge korisne informacije, među njima i ona o snalaženju u Parizu kad čovjek u njemu živi bez prijatelja. U dosjeu je bio i popis mjesta na kojima će biti dobrodošao kao i onih koja je poželjno izbjegavati.
Možda je gospođica Saib trebala navesti i Švedsku kao jednu od zemalja koje treba zaobilaziti u širokom luku, pomislio je.
Al Obaydi je bio pomalo uznemiren zbog svog odlaska u Švedsku, s obzirom na to da je u njoj namjeravao ostati samo nekoliko sati. Već je bio obavio razgovor s glavnim inženjerom tvrtke Svenhalte AC, koji mu je potvrdio da gospodinu Riffatu nije spomenuo njegov telefonski poziv kad se ovaj istog poslijepodneva vratio u tvornicu. Također, potvrdio mu je da se Madame Bertha već nalazi na putu za Bagdad.
– Molimo putnike za Stockholm... – Al Obaydi se uputio prema izlazu, i nakon što je pokazao kartu, ušao je u zrakoplov i smjestio se na sjedalo pored prozora u turističkoj klasi.
Za vrijeme leta preko sjeverne Europe, Al Obaydi je razmišljao o poslovima koje je tijekom cijelog prethodnog tjedna obavljao u Bagdadu, kao i o vikendu koji je proveo s majkom i sestrom. Upravo one pomogle su mu da donese konačnu odluku: Majka mu nije željela napustiti svoju udobnu kućicu u predgrađu Bagdada, a još se manje željela preseliti u Pariz. Tako je Al Obaydi prihvatio činjenicu da su mu propale sve nade da ikada pobjegne: preostalo mu je jedino da se dokopa kakvog uglednog položaja u Ministarstvu vanjskih poslova. Bio je uvjeren da mu se pruža prigoda da obavi posao koji će mu nedvojbeno podići ugled u Saddamovim očima, možda mu čak osigurati i mjesto budućeg ministra vanjskih poslova. Najzad, za nekoliko godina ispunit će sve uvjete za odlazak u mirovinu, a u takvim slučajevima iznenadna unapređenja u Bagdadu nisu bila rijetkost.
Kad se zrakoplov spustio u Stockholm, Al Obaydi iskoristi svoj diplomatski imunitet kako bi što brže napustio zračnu luku.
Do Kalmara mu je taksijem trebalo oko tri sata, tijekom kojih je novoimenovani veleposlanik uglavnom zurio kroz prozor promatrajući posve nepoznat krajolik: zelene brežuljke i sivo nebo. Kad se taksi konačno zaustavio ispred glavnog ulaza u tvornički krug tvrtke Svenhalte AC, Al Obaydija je dočekao muškarac u dugom smeđem kaputu, koji se doimao kao da je dugo cupkao u mjestu.
Al Obaydi opazi zabrinutost na muškarčevu licu. Ali, čim je iskoračio iz automobila, njegov mu se domaćin nasmiješi. – Vrlo mi je drago što ste došli, gospodine Al Obaydi reče glavni inženjer na engleskom, – vjerujući kako će se na tom jeziku najbolje sporazumjeti. – Ja sam Pedersson. Izvolite, idemo u moj ured.
Nakon što je Pedersson naručio kavu – kako je dobro ponovno uživati u cappuccircu, pomislio je Al Obaydi – uputio je svom gostu pitanje po kojem se dalo naslutiti do koje je mjere bio zabrinut.
– Nadam se da nismo pogriješili?
– Ne, ne – reče Al Obaydi. – Uvjeravam vas da je ovo samo rutinska provjera.
– Gospodin je posjedovao sve potrebne dokumente; kako one iz Ujedinjenih naroda, tako i one od vaše vlade.
Na svoju žalost, Al Obaydi svakim je trenutkom postajao sve svjesniji da ima posla s vrhunskim profesionalcima.
– Kažete, otišli su u srijedu poslije podne – upita Al Obaydi trudeći se da zvuči ležerno.
– Tako je.
– Što mislite, koliko će im trebati do Bagdada?
– Najmanje sedam, možda čak i deset dana. A, s obzirom na onaj stari kamion, ne bi me začudilo da uopće i ne stignu. Al Obaydi se začudi:
– Stari kamion?
– Da, po Madame Berthu došli su nekakvim starim vojnim kamionom. Premda, moram priznati da mu je motor dobro radio. Snimio sam nekoliko fotografija za svoju dokumentaciju. Možda biste ih željeli vidjeti?
– Snimili ste kamion? – upita Al Obaydi.
– Da, s ovog prozora, dok je gospodin Riffat stajao pored sefa. Oni nisu ni opazili. Pedersson otvori ladicu pisaćeg stola i izvadi nekoliko snimaka. S ponosom ih gurne pred Al Obaydija, kao da se radi o fotografijama njegove obitelji.
Al Obaydi s iznimnom pažnjom pogleda snimke. Na nekoliko njih jasno se vidjelo kako utovaruju Madame Berthu u kamion.
– Nešto nije u redu? – upita Pedersson.
– Ne, ne, sve je u redu – odgovori Al Obaydi, a potom doda: – Postoji li mogućnost da dobijem kopije ovih snimaka?
– Oh, kako da ne! Slobodno ih zadržite. Imam ih još – reče glavni inženjer pokazujući na otvorenu ladicu.
Al Obaydi podigne aktovku, otvori je i ubaci fotografije u preklop s gornje strane, a onda izvadi neke svoje snimke.
– Dok sam ovdje, možda biste mi još nešto mogli pomoći. U pitanju je doista sitnica.
– Kako da ne – reče Pedersson.
– Imam fotografije nekih naših bivših vladinih dužnosnika, i mnogo bi mi značilo da ih pogledate. Možda na njima prepoznate neke od onih koji su došli po Madame Berthu.
Još jednom se Pedersson nađe u nedoumici. Ali, uzme fotografije i počne ih podrobno razgledati. Nakon nekog vremena reče:
– Ne, ne, ne. – Onda, kod jedne fotografije zastane. Al Obaydi se nagne prema njemu. – Da – napokon izjavi Pedersson. – Premda, čini mi se da ovaj snimak nije odskora. Ovo je gospodin Riffat. Nije se mnogo udebljao, ali je i ostario i osijedio. Vrlo savjestan čovjek.
– Da – reče Al Obaydi. – Gospodin Riffat doista je vrlo savjestan čovjek – ponovi i pogleda u arapska slova ispisana na poleđini fotografije. – Mojoj će vladi biti iznimno drago kad sazna da gospodin Riffat rukovodi ovom operacijom.
Prvi put od početka njihova susreta Pedersson se nasmiješi. Al Obaydi ispije svoju kavu, pa doda:
– Mnogo vam hvala na iznimnoj pomoći. – Onda, ustajući, nastavi: – Uvjeren sam da će mojoj vladi ponovno zatrebati vaše usluge, ali bio bih vam zahvalan kad nikome ne biste spominjali ovaj naš susret.
– Kako želite – reče Pedersson dok su izlazili iz zgrade. Osmijeh mu je ostao na licu sve dok taksi nije izišao iz tvorničkog kruga. Ali, izraz Pederssonova lica uopće nije bio u skladu s njegovim mislima. – Stvari ne idu kako treba – promrmlja sebi u bradu. – Mislim da taj gospodin ne vjeruje da je Madame Bertha u sigurnim rukama. I, siguran sam da mu gospodin Riffat uopće nije prijatelj.

* * *

Scott se iznenadio kad je shvatio da mu se Dollar Bill svidio na prvi pogled. Međutim, kad je vidio što i kako radi, nije se uopće začudio što ga je uz to počeo i cijeniti.
Od Stockholma do San Francisca Scottu je trebalo sedamnaest sati. CIA mu je osigurala automobil koji ga je čekao u zračnoj luci. Po hitnom postupku prevezen je u okrug Marin; za manje od jednog sata našao se u skrivenoj vili svog poslodavca.
Nakon što je odspavao, Scott je sišao na objed nadajući se da će se odmah upoznati s Dollar Billom, ali na njegovu žalost, krivotvoritelju nije bilo ni traga.
– Gospodin O’ Reilly doručkuje u sedam i ne pojavljuje se do večere – objasnio je batler.
– Okrepljuje li se nečim u međuvremenu? – upita Scott.
– U podne mu odnesem čokoladicu i pola litre vode, a u šest pola litre piva.
Poslije ručka Scott je pročitao izvještaj o najnovijim događanjima u Ministarstvu vanjskih poslova, a ostatak poslijepodneva proveo je u gimnastičkoj dvorani smještenoj u podrumu. Kad je oko pet završio s vježbanjem, svaki ga je mišić bolio a zahvaljujući instruktoru džuda bio je zadobio i nekoliko modrica.
– Nije loše za tredesetšestogodišnjaka – tješio ga je učitelj koji mu je, po svemu sudeći, bio vršnjak.
Uskočivši u kadu s toplom vodom, Scott počne listati Berthino sveto pismo. Dokument su već bila prevela šestorica arapskih znanstvenika sa šest različitih sveučilišta od kojih nijedno nije bilo udaljeno više od osamdeset kilometara od mjesta u kojem se on brčkao. Svakom od njih bila su dana po dva nevezana poglavlja. Dexter Hutchins nije sjedio skrštenih ruku.
Kad je Scott sišao na večeru, ugledao je Dollar Billa kod kamina, leđima okrenutog vatri, kako pijucka svoju vodu.
– Profesore, što biste željeli popiti? – upita batler.
– Jedan shandy,2 molim vas, ali da ne bude jak – reče Scott prije nego što se predstavio Dollar Billu.
– Jeste li ovdje po vlastitom izboru, profesore, ili su vas možda uhitili zbog vožnje u pripitom stanju? – upita Dollar Bill.
– Na žalost, po vlastitom izboru – odgovori Scott uz osmijeh.
– Iz vašeg bi se odgovora dalo zaključiti da predajete neki bezvrijedan predmet, ili u najmanju ruku predmet koji nije ni od kakve koristi običnim smrtnicima.
– Predajem ustavno pravo – odgovori Scott – a logika mi je uža specijalnost.
– Znači, imate mogućnost kombinirati jedno s drugim – reče Dollar Bill.
U tom trenutku Dexter Hutchins zakorači u salon.
– Molim vas džin s tonikom, Charles – reče Dexter dok se srdačno rukovao sa Scottom. – Oprosti što ti se nisam ranije javio, ali oni tipovi u Foggy Bottomu cijelo poslijepodne vise na telefonu.
– Ima mnogo razloga da čovjek bude oprezan pred svojim bližnjima – napomene Dollar Bill – a gospodin Hutchins nam je naručivši džin s tonikom pokazao dva od njih.
Časak potom vrati se Charles noseći na srebrnom pladnju shandy i džin s tonikom koje posluži Scottu i zamjeniku direktora.
Kad je Dexter Hutchins predložio da pođu na večeru, Dollar Bill reče:
– Dok sam ja studirao, logika nije ni postojala. Trinity College u Dublinu nije htio imati nikakve veze s tim predmetom. Uostalom, ne mogu se sjetiti nijednog događaja iz irske povijesti tijekom kojeg su se moji sunarodnjaci oslanjali na logiku.
– Što ste studirali? – upita Scott.
– Mnogo Fleminga3 i malo Joycea4, uz rijetke trenutke posvećene Platonu i Aristotelu, što je, bojim se, bilo nedovoljno da bi me bilo tko u ispitnim komisijama zapazio.
– A kako napreduje Deklaracija? – upita Dexter, kao da nije pratio prethodni razgovor.
– Kad se naš gospodin Hutchins nečega uhvati, ne pušta tako lako – reče Dollar Bill, a Charles ispred njega položi zdjelu s juhom. – Znate li vi, profesore, da je on čovjek koji se prije svega oslanja na logiku. No, kako ništa u životu nije badava, odgovorit ću na pitanje svog tamničara. Danas sam završio tekst koji je izvorno napisao Timothy Matlock, nekadašnji pomoćnik tajnika Kongresa Sjedinjenih Država. Za to mu je bilo potrebno sedamnaest sati, ako niste znali. Na žalost, meni je trebalo mnogo više.
– A, što mislite, koliko će vam trebati da ispišete imena? – navaljivao je Dexter.
– Gori ste od pape Julija II. koji je Michelangela vječito zapitkivao koliko će mu trebati da oslika strop Sikstinske kapele – reče Dollar Bill dok je Charles skupljao tanjure.
– Imena, kad će imena – navaljivao je Dexter.
– Oh, nestrpljivi i indiskretni čovječe.
– Bernard Shaw5 – reče Scott.
– Svakom minutom sve mi se više sviđate – reče Dollar Bill.
– Imena, kad će imena – ponovi Dexter u trenutku dok je Charles stavljao zdjelu irskog gulaša na stol. Dollar Bill se odmah posluži.
– Sad mi je jasno zašto ste zamjenik direktora, a ne direktor – reče Dollar Bill. – Kako ne shvaćate, čovječe, da na izvornom dokumentu ima pedeset šest različitih potpisa? Dopustite da vam pokažem. Molim malo papira. Charles, treba mi komad papira.
Batler uzme notes koji je ležao pokraj telefona i spusti ga na stol ispred O’Reillyja. Iz unutranjeg džepa sakoa Dollar Bill izvadi penkalu i stade škrabati. Onda dvojici svojih kompanjona pokaže što je napisao: “Gospodinu O’Reillyju dopušta se neograničena uporaba službenog helikoptera.”
– Što bi sad to trebalo značiti? – upita Dexter.
– Strpljenja, gospodine Hutchins, strpljenja – reče Dollar Bill uzimajući mu iz ruku papir. Potom se na dnu lista potpiše, prvo sa “Dexter Hutchins” a potom, promijenivši pero, sa “Scott Bradley”. Onda im ponovno pruži papir.
– Ali, kako...? – upita Scott.
– U vašem slučaju, profesore, bilo je lako. Trebao sam samo zaviriti u knjigu gostiju.
– Ali ja se nisam potpisao u knjigu gostiju – reče Dexter. – Da, s obzirom na to da ste zamjenik direktora, priznajem, bilo bi u najmanju ruku neobično da se vi tamo potpisujete – reče Dollar Bill. – Ipak, kad je o vama riječ, ništa me ne bi začudilo. Ali, gospodine Hutchins, imate nezgodnu naviku da se potpisujete s unutarnje strane korica svake knjige koju kupite. Pretpostavljam da to činite kako bi ona vrednija izdanja ostavili vašim potomcima. – Dolllar Bill zastane, pa nastavi: – No, dosta priče. Nadam se da vam je sad obojici jasno koliki je posao preda mnom. – Onda bez riječi složi ubrus, ustane od stola ostavljajući za sobom netaknuti tanjur gulaša, te napusti sobu.
Njegovi kompanjoni odmah su skočili i brzo, ne progovorivši ni riječi, krenuli za njim prema zapadnom krilu kuće. Popeli su se uz malo kameno stubište i uletjeli u Billow radnu sobu.
Pod jakim svjetlom, na crtaćem stolu, ležao je prijepis čuvenog dokumenta. Obojica muškraca prišli su stolu i, nagnuti nad njim, dugo promatrali dovršen tekst. Ispod teksta nalazila se velika praznina na kojoj su, tankim križićima, olovkom bila naznačena mjesta za pedeset šest potpisa.
Scott je zadivljeno gledao u O’Reillyjevo djelo. – Ali, kako to da se nikada niste...
– Što? Bavio kakvim časnim poslom? – upita Dollar Bill. – I završio kao ravnatelj neke osnovne škole? Ili, u naboljem slučaju, kao nečiji savjetnik u Dublinu? Hvala lijepa. Draže mi je sjediti u zatvoru nego da me moji sunarodnjaci smatraju mediokritetom.
– Kad ćete nas morati napustiti, mladiću? – upita Hutchins Scotta.
– Kratz je telefonirao danas poslijepodne – odvrati Scott, okrećući se prema zamjeniku direktora. – Kaže da su se sinoć ukrcali na trajekt koji vozi od Trelleborga do Sassnitza. Trenutačno plove na jug i nadaju se da će do ponedjeljka ujutro prijeći Bosfor.
– Što znači da bi do sljedeće srijede trebali biti na iračkoj granici.
– Pravo je godišnje doba za plovidbu Bosforom, nema što – reče Dollar Bill. – Pogotovo ako se nađate susretu s lijepom djevojkom kad stignete na drugu obalu – doda pogledavši Scotta. – Znači, bilo bi poželjno da dovršim Deklaraciju do ponedjeljka, je l’ tako, profesore?
– Najkasnije do ponedjeljka – reče Hutchins, dok je Scott zabezeknuto zurio u sitnog Irca.

25.


Kad se Al Obaydi vratio u Pariz, pokupio je prtljagu iz garderobe i stao u red za taksi. Vozaču je dao adresu na koju ga treba odvesti ne rekavši mu da je to iračko zastupništvo pri jordanskom veleposlanstvu – jer to je bila jedna od napomena na popisu gospođice Saib što u Parizu “treba i ne treba raditi”. Osoblju veleposlanstva nije najavio svoj dolazak. Na dužnost je trebao stupiti tek za dva tjedna i da je imao let, iste bi večeri bio otputovao za Jordan. Kad je shvatio tko je zapravo gospodin Riffat, znao je da će se odmah morati vratiti u Bagdad. Izravnim odlaskom kod ministra vanjskih poslova poštovat će proceduru i ispravan put za rješavanje takvih situacija. Tako će zaštititi svoj položaj, istovremeno Predsjedniku neizravno dati do znanja kome treba zahvaliti na upozorenju o eventualnom atentatu a koji veleposlanik, koliko god mu bio blizak, nije ni pokušao spriječiti.
Taksist je parkirao u neposrednoj blizini veleposlanstva. Al Obaydi sam izvadi kovčege iz prtljažnika, s obzirom na to da mu je vozač jasno dao do znanja da se ne kani pomaknuti sa svog sjedala.
Netko najprije samo odškrine vrata veleposlanstva, da bi ih potom širom otvorio. U pratnji dviju djevojaka i jednog mlađeg muškarca, čovjek četrdesetih godina potrči niza stube u susret Al Obaydiju.
– Ekselencijo, ekscelencijo – uzvikne stariji muškarac. Oprostite, oprostite, nitko nam nije javio da dolazite. – Mlađi muškararac odmah uzme dva velika Al Obaydijeva kovčega, a djevojke preostale tri torbe.
Al Obaydiju odmah postane jasno da je stariji od dvojice muškaraca najvjerojatnije Abdul Kanuk.
– Rekli su nam da dolazite za dva tjedna, ekscelencijo. Mislili smo da ste još u Bagdadu. Nadam se da nam nećete zamjeriti.
Al Obaydi ni ne pokuša zaustaviti bujicu riječi kojom ga je Kanuk zasuo, uvjeren da će mu kad-tad ponestati daha. Nikako nije mogao dopustiti da mu prvoga dana upravo Kanuk stane na žulj.
– Možda bi vaša ekscelencija voljela na brzinu pogledati naše prostorije? U međuvremenu će vam posluga otpakirati stvari.
Kako je htio postaviti neka pitanja na koja je vjerovao da samo Kanuk može odgovoriti, Al Obaydi je odlučio prihvatiti ovaj prijedlog. Ne samo da ga je Abdul Kanuk proveo kroz sve prostorije veleposlanstva, nego ga je upoznao i sa svim mogućim tračevima. No, nakon nekoliko minuta Al Obaydi ga je prestao slušati; imao je važnijih stvari na pameti. Prvi let za Jordan bio je tek sutradan, a dotle je morao smisliti kako da svoje otkriće predoči ministru vanjskih poslova.
Dok je šetao prostorijom koja je uskoro trebala postati njegovim uredom, i promatrajući kroz prozor velebni Pariz obasjan večernjom svjetlošću, Abdul Kanuk izgovori nešto što Al Obaydi nije posve razumio. Tad pomisli da je možda trebao pažljivije slušati.
– Ekselencijo, žao mi je što vas moram obavijestiti da je vaša tajnica na odmoru. Kao i većina nas, gospođica Ahmed očekivala je vaš dolazak tek za četrnaest dana. Znam da je planirala vratiti se u Pariz tjedan dana prije vas kako bi sve bilo spremno kad preuzmete dužnost.
– U redu je – reče Al Obaydi.
– Dakako, vjerujem da poznajete i gospođicu Saib, tajnicu zamjenika ministra vanjskih poslova?
– Gospođicu Saib sam upoznao u Bagdadu – odgovori Al Obaydi.
Predstojnik kimne glavom, pa zastane, kao da želi još nešto reći.
– Malo bih se odmorio prije večere – izjavi veleposlanik iskoristivši iznenadnu stanku.
– Pobrinut ću se da vam donesu jelo u sobu, ekscelencijo. Odgovara li vam u osam?
– Hvala – kratko reče Al Obaydi u nadi da će tako okončati svaki daljnji razgovor.
– Ako nemate ništa protiv, vašu bih putovnicu i vaše karte stavio u sef. Tako smo postupili i s dokumentima vašeg prethodnika.
– Izvrsna ideja – zaključi Al Obaydi, sretan što mu se konačno pružila prigoda da se oslobodi Abdula Kanuka.

* * *

Scott spusti telefonsku slušalicu i okrene se prema Hutchinsu koji je za svojim pisaćim stolom sjedio udobno zavaljen u veliki kožni naslonjač.
– Pa gdje su? – upita Dexter.
– Kratz mi iz predostrožnosti nije htio dati točnu lokaciju, ali ako nastave tempom kojim se sada kreću, računa da će za tri dana stići do jordanske granice.
– U tom slučaju, držimo palčeve da se potvrdi informacija naših stručnjaka o neučinkovitosti iračkog Ministarstva industrije. Tako bismo imali nekoliko dodatnih dana na raspolaganju. Uostalom, krenuli smo čim su im ukinuli sankcije, i ti si pivi koji je u protekle dvije godine stupio u vezu s Pederssonom.
– Tako je. Ali, bojim se da bi se Pedersson mogao pokazati slabom karikom u Kratzovu lancu.
– Tako je uvijek kad u poslu ima rizika – reče Dexter. Scott kimne. – A, ako Kratzu doista treba manje od tri dana da stigne do granice, ti ćeš u ponedjeljak na večer morati uhvatiti prvi let za Amman. Dakako, pod pretpostavkom da O’Reilly dotad završi posao.
– Ne vjerujem da će tu biti problema – reče Scott.
– Otkuda ti ta ideja? Kad sam posljednji put pogledao u pergament, nedostajali su još mnogi potpisi:
– Nemoguće je da ih toliko nedostaje – reče Scott.
– Jer, jutros je iz Washingtona stigao gospodin Mendelssohn kako bi dao svoje mišljenje o dokumentu. A to je, čini se, jedino što Billa zanima.
– Onda pođimo gore pa ćemo se sami uvjeriti kako stvari stoje – reče Dexter ustajući iz naslonjača.
Dok su prolazili hodnikom, Dexter upita:
– Kako napreduje rad na Berthinom svetom pismu? Jutros sam prelistao prvih nekoliko stranica i nikako da shvatim zašto se crveno svjetlo u lampicama mijenja u zeleno.
– Samo jedan čovjek poznaje Madame Berthu bolje od mene, a on trenutačno vene u dalekoj Skandinaviji – odgovori Scott dok su se penjali kamenim stubištem koje je vodilo u privatne prostorije Dollar Billa.
– Čujem da ti je Charles dao napraviti nekakve posebne hlače – reče Dexter.
– Da, i pristaju mi kao salivene – nasmiješivši se odgovori Scott.
Kad su stigli do vrha stubišta, prije nego što je Dexter upao u Billovu sobu, Scott mu položi ruku na rame.
– Možda bi trebalo pokucati? Možda on...
– Još ćeš od mene tražiti da ga oslovljavam s “gospodine”.
Scott se nasmiješi. Dexter tiho pokuca, a kad se nitko ne odazove, polako odškrine vrata. Ugledao je Mendelssohna kako s povećalom izbliza proučava pergament.
– Benjamin Franklin, John Morton i George Clymer – mrmljao je konzervator.
– Clymer me je pošteno namučio – reče Dollar Bill dok je kroz prozor promatrao zaljev. – Sve one njegove proklete kvačice morao sam napraviti u jednom potezu. Ako vas zanima, u košari za otpatke naći ćete stotinjak mojih neuspjelih pokušaja.
– Možemo li ući? – upita Dexter. Dollar Bill se okrene i rukom im da znak da priđu. – Dobar dan, gospodine Mendelssohn. Ja sam Dexter Hutchins, zamjenik direktora CIA-e.
– Zar biste uopće mogli biti nešto drugo? – dobaci Dollar Bill.
Dexter se napravi da nije čuo i upita Mendelssohna: – Dakle, gospodine, što mislite? Dollar Bill je i dalje zurio kroz prozor.
– Ni po čemu se ne razlikuje od kopije koja je trenutačno izložena u Državnom arhivu.
– Vrlo ste blagonakloni, gospodine – reče Dollar Bill okrenuvši se prema prisutnima.
– Samo, ne shvaćam zbog čega ste riječ “British” napisali kako treba, a ne sa dva “t” kako stoji u originalu – upita Mendelssohn.
– Postoje dva razloga – odgovori Dollar Bill dok ga je tri para očiju sumnjičavo gledalo. – Prvo, ako zamjena uspije, Saddam neće moći tvrditi da u rukama ima original.
– Pametno – reče Scott.
– A drugo? – upita Dexter koji je i dalje sumnjao u motive maloga Irca.
– Profesor neće moći vratiti ovaj prijepis i tvrditi da je to original.
Scott se nasmije. – Uvijek razmišljate kao kriminalac – reče.
– Bilo bi dobro da u nekoliko narednih dana i vi tako razmišljate. Pogotovo ako kanite prikliještiti Saddama Husseina – uzvrati Dollar Bill.
U tom trenutku u sobu uđe Charles noseći kriglu piva na srebrnom pladnju. Dollar Bill zahvali Charlesu, pokupi svoju nagradu i, prije nego što otpije gutljaj, odšeta na drugi kraj sobe.
– Smijem li vas pitati...? – započne Scott.
– Jednom sam prigodom ovaj blagoslovljeni nektar prolio po krivotvorenoj a nedovršenoj novčanici od sto dolara na kojoj sam prije toga radio puna tri mjeseca.
– I što je onda bilo? – upita Scott.
– Bilo je ono što sam i očekivao. Dobio sam pet godina ćuze. – Na to se čak i Dexter nasmije. – No, ovom prigodom dižem čašu posljednjem potpisniku Deklaracije, Matthewu Thorntonu. Unatoč njegovim prokletim slovima “t”, želim mu sreću, gdje god bio.
– Znači, sad bih mogao pokupiti ovo vaše remek– djelo? – upita Scott.
– Polako, mladiću – reče Dollar Bill. – Bojim se da ćete me morati trpjeti još jednu večer. – Položivši piće pokraj prozora, Dollar Bill ponovno priđe dokumentu. – Vidite, moja najveća bitka je bitka s vremenom. Prema sudu gospodina Mendelssohna, pergament tako djeluje kao da je iz tridesetih godina devetnaestog stoljeća. Je l’ tako, gospodine?
Konzervator kimne glavom i visoko podigne ruke kao da se ispričava što je takvu beznačajnu grešku uopće i spomenuo.
– Pa kako ćemo to ispraviti? – upita Dexter Hutchins. Dollar Bill pritisne prekidač i ksenonske lampe nad njegovim radnim stolom osvijetle pergament ispunivši sobu jarkom svjetlošću.
– Do sutra ujutro u devet sati, pergament će biti sličniji onome iz 1776. Premda ću, zbog toga što mi ne dajete dovoljno vremena, promašiti za nekoliko godina. No, ne vjerujem da će netko u Iraku uočiti razliku ake ne posjeduju aparat s radioaktivnim ugljikom znajući ga upotrijebiti.
– Znači, sad nam je jedino ostalo da se nadamo kako original još nije uništen – reče Dexter Hutchins.
– Možemo biti sigurni da nije uništen – dobaci Scott.
– Kako možeš biti tako siguran? – upita Dexter.
– Kad Saddam odluči uništiti Deklaraciju, poželjet će da za to sazna cijeli svijet. U to sam više nego siguran.
– U tom slučaju, mogli bismo nazdraviti – reče Irac. Dakako, uz dopuštenje mog poštovanog domaćina.
– Nazdraviti, Bille? – reče zamjenik direktora. Činilo se da je začuđen. – Koga to imaš na umu? – zapita sumnjičavo.
– Hannah – reče Irac. – Gdje god bila.
– Otkud znate? – upita Scott. – Nikada nisam spomenuo njezino ime.
– Za to nije bilo ni potrebe. Njezino ime ispisujete po svemu što vam dopadne šaka, od omotnica do zamagljenih prozora. Mora da je u pitanju iznimna dama, profesore. Onda podigne čašu i ponovi: – Za Hannah.

* * *

Predstojnik je strpljivo čekao da dvorkinja poslije večere pokupi posuđe iz veleposlanikove sobe. Tek tada zatvori vrata svoje sobe na suprotnom kraju hodnika.
Čekao je još puna dva sata kako bi bio siguran da je sve osoblje veleposlanstva otišlo na počinak. Kad se uvjerio da je jedino on budan, tiho je sišao u ured i potražio telefonski broj u Ženevi. Polako i oprezno okretao je šifrirane znamenke. S druge strane žice, telefon je dugo zvonio prije nego što je netko podigao slušalicu.
– Moram razgovarati s veleposlanikom – reče šapatom.
– Njegova ekscelencija je odavno legla – reče glas. – Morat ćete se javiti sutra u jutro.
– Probudite ga. Kažite mu da ga treba Abdul Kanuk iz Pariza.
– Ako inzistirate.
– Inzistiram.
Predstojnik je čekao dok s druge strane konačno nije čuo pospani glas.
– Pazi da ti ova bude dobra, Abdule.
– Al Obaydi se nenajavljen pojavio u Parizu i to dva tjedna prije stupanja na dužnost.
– I probudio si me usred noći da bi mi samo to rekao?
– Ali, ekscelencijo, nije doputovao ravno iz Bagdada. Došao je pomalo zaobilaznim putem.
– Otkud znaš? – upita glas, sad već znatno življe.
– Znam, jer imam njegovu putovnicu.
– Budalo, on je na odmoru.
– Znam. Ali zbog čega bi onda proveo cijeli dan u gradu koji nije nimalo turistički privlačan?
– Nemoj mi pričati u šiframa. Ako mi imaš što reći, reci odmah.
– Prema pečatu u putovnici, veleposlanik Al Obaydi danas je bio u Stockholmu. Istog se dana, to jest večeras, vratio u Pariz. Čini mi se da se tako ne provode godišnji odmori.
– Stockholm... Stockholm... Stockholm... – ponavljao je glas s druge strane žice kao da pokušava otkriti nešto što se krije iza same te riječi. Onda je zastao, da bi najzad rekao:
– Sef. Pa da. Sigurno je bio u Kalmaru da provjeri Sajedijev sef. Što li je otkrio? Krije li on nešto od mene? Zna li Bagdad što on smjera?
– Ne bih vam mogao reći, ekscelencijo – odgovori predstojnik. – No, znam da se sutra kani vratiti u Bagdad.
– Ali, ako je na odmoru, zašto bi se tako brzo vraćao u Bagdad?
– Možda, ekscelencijo, smatra da zaslužuje viši položaj od ovog koji ga ovdje čeka. Možda je bacio oko na nešto veće?
Nastupila je duga stanka prije nego što se glas s druge strane žice ponovno oglasio.
– Čestitam, Abdule. Dobro si učinio što si me probudio. Nazvat ću Kalmar čim svane. Čim svane – ponovio je.
– Ekscelencijo, jednom ste prigodom obećali da ako vas upozorim...

* * *

Tony Cavalli čekao je da im Martin obojici natoči piće. – Uhićen u nekakvoj krčmi zbog tuče – reče otac nakon što je do kraja saslušao sinovljev izvještaj.
– Da – odgovori Cavalli stavljajući ispred oca oveću omotnicu. – I, što je još gore, osuđen je na trideset dana zatvora.
– Trideset dana? – upita otac u nevjerici. Starac prvo zastane, a potom doda: – Kakve si upute dao Lauri?
– Rekao sam joj da čeka do 15. srpnja, kad bi Dollar Bill trebao izići iz zatvora – odgovori Tony.
– Gdje su ga ovaj put strpali? U okružni zatvor?
– Ne. Prema izvješćima okružnog suda u Fairmontu, vratili su ga u državnu kaznionicu.
– Zbog jedne obične barske tuče? – upita stariji gospodin. – Zvuči mi nekako nelogično. – Pogledao je u Deklaraciju o nezavisnosti koja je visjela na zidu iznad njegova pisaćeg stola i poslije duže stanke upitao: – Što imaš tu unutra?
Cavalli otvori fascikl i izvuče list papira.
– Jedan stariji časnik i šestorica zatvorenika – reče dodajući papir ocu, očito zadovoljan što je predvidio njegovo pitanje.
Starac je neko vrijeme proučavao popis imena a onda se oblizao.
– Morat ćemo se osloniti na Eduarda Bellattija – reče pogledavši sina. – Ako me pamćenje ne vara, osuđen je na devedeset devet godina zato što je raznio jednog suca koji nam se našao na putu.
– Točno. I, štoviše, još je spreman ubiti za kutiju cigareta – reče Tony. – Prema tome, ako se do 15. srpnja pobrine za Dollar Billa, uštedjeli bismo četvrt milijuna dolara.
– Ipak, nešto mi tu smrdi – reče Tonyjev otac vrteći čašu s viskijem u ruci. – Možda bi sve to trebalo malo bolje pročešljati – doda gotovo za sebe i još jednom pogleda u popis na stolu.

* * *

Sljedećeg jutra Al Obaydi se probudio rano, nestrpljiv da što prije krene za Bagdad kako bi ministra vanjskih poslova obavijestio o svemu što je doznao. Čim stupi na iračko tlo, pripremit će opširan pismeni izvještaj. Tako je bio odlučio. Najprije će ministru objasniti kako je, obavljajući rutinsku provjeru nametnutih im sankcija, saznao da se sef koji je Predsjednik naručio već nalazi na putu za Bagdad. Kad je to otkrio, posumnjao je da možda neka njima neprijateljski naklonjena zemlja priprema atentat na njihova Predsjednika. A kako nije bio siguran kome može vjerovati, postupio je po vlastitom nahođenju, trošeći svoje vrijeme i svoj novac kako bi saznao tko sve stoji iza jedne takve moguće zavjere. Dok on bude izvještavao svoga ministra o pojedinostima, Saddam će već doznati tko je nadležan za sef i, što je još važnije, tko je propustio voditi brigu o njegovoj sigurnosti. Trgnuo se iz misli kad je čuo kucanje na vratima.
– Naprijed – viknuo je i u sobu je ušla dvorkinja s doručkom na pladnju: s dva komada izgorjela prepečenca i šalicom guste turske kave. Kad je otišla, Al Obaydi je ustao, istuširao se hladnom vodom – ne po vlastitom izboru – i brzo se odjenuo. Onda je kavu prolio niz slivnik umivaonika u kupaonici, a kruh nije ni taknuo.
Izišao je iz sobe i spustivši se niza stube ušao u svoj ured. Tamo je zatekao predstojnika kako stoji pored njegova pisaćeg stola. Upitao se nije li upravo ustao s njegove stolice.
– Dobro jutro, ekscelencijo – pozdravi ga Abdul Kanuk. – Nadam se da ste dobro spavali.
Al Obaydiju je malo nedostajalo da eksplodira, ali sljedeće Kanukovo pitanje zateklo ga je nespremnog.
– Jesu li vas obavijestili o bombardiranju Bagdada, ekscelencijo?
– O kakvom bombardiranju? – gotovo ljutito upita Al Obaydi.
– Čini se da su jutros oko dva sata Amerikanci bacili nekoliko projektila na četvrt Mukhbarat u samom središtu grada.
– I što se dogodilo? – upita Al Obaydi.
– Ubijeno je nekoliko civila – odgovori predstojnik – ali vjerojatno će vas obradovati ako vam kažem da se naš ljubljeni vođa u to vrijeme nalazio izvan grada.
– Uistinu dobre vijesti – reče Al Obaydi. – To je razlog više da se odmah vratim u Bagdad.
– Ekselencijo, bio sam tako slobodan, i već sam vam rezervirao let.
– Hvala – odgovori Al Obaydi ne skidajući pogled s rijeke Seine koja se vidjela kroz prozor.
Kanuk se duboko pokloni.
– Pobrinut ću se da vas po povratku u Pariz netko dočeka u zračnoj luci. Tada će, ekscelencijo, sve biti spremno za vaš dolazak. A sad, oprostite, idem po vašu putovnicu.
Al Obaydi sjedne za pisaći stol. Pitao se koliko će vremena provesti u Parizu tek kao šef te male ispostave, prije nego što Saddam shvati tko mu je spasio život.

* * *

Tony nazove jedan broj sa svog privatnog telefona.
Slušalicu je podigao zamjenik Warden, koji je na Cavallijevo pitanje je li sam, odmah odgovorio potvrdno. Pozorno je saslušao Cavallijevo drugo pitanje i nakon kraće stanke odgovorio:
– Ako se Dollar Bill nalazi bilo gdje u ovome zatvoru, onda ga kriju kao zmija noge.
– Ali u izvješćima iz okružnog zatvora stoji da je 16. lipnja uveden u vašu kartoteku.
– Možda je uveden u kartoteku, ali u zatvor nije stigao – izjavi glas s druge strane žice. – Ali svakako nije potrebno osam dana da se iz okružnog suda u San Franciscu stigne do nas. Dakako, ako ne pribjegavaju starim metodama pa zatvorenike ponovno okivaju tjerajući ih da pješače do zatvora. Možda to i ne bi bila tako loša ideja – zaključi Warden uz nervozan smijeh.
Cavalliju nije bilo do smijeha.
– Pazi da držiš jezik za zubima a oči širom otvorene. I, nazovi me čim nešto saznaš – reče i spusti slušalicu.
Nakon što mu je tajnica otišla, Cavalli je još cijeli sat proveo za radnim stolom kako bi sredio sve pojedinosti u vezi s poslom koji ga je čekao.

26.


Drugi sastanak između ministra vanjskih poslova i njegova zamjenika hitno je sazvan za utorak u jutro. Razlog sastanku bio je prethodno razaslan Predsjednikov poziv u kojem je svojim ministrima naredio da se hitno okupe u palači.
Iz nekoliko telefonskih razgovora koje je njen šef tog jutra obavio, Hannah je jedino mogla zaključiti da je iz Ženeve zvao Saddamov polubrat i da je zamjenik ministra vanjskih poslova istog trenutka posve zaboravio na izvještaj o američkom bombardiranju Mukhbarata koji je dotada pripremao. U panici je izletio iz ureda ostavljajući tajne spise razbacane po stolu.
Dvojica ministara vratila su se iz palače kasno tog poslijepodneva, pri čemu je zamjeniku ministra vanjskih poslova laknulo kad je vidio da je gospođica Saib još u uredu.
Hannah je ostala sjediti za stolom u nadi da će tijekom dana uspjeti skupiti neke dodatne informacije. Dok su dvojica ministara bila u palači, ona je nastavila pretraživati stare dosjee, svjesna činjenice da je do tada već prikupila dovoljno materijala da napuni nekoliko Mossadovih ormara, ali da ih nema kome predati.
– Moram napisati izvještaj o svemu što smo se danas s Predsjednikom dogovorili – rekao je – i vjerujem da vam ne moram govoriti do koje je mere sve to poverljivo. Uopšte ne pretjerujem kad vam kažem da bismo oboje mogli završiti u zatvoru ako bilo što iscuri u javnost od ovoga što ću vam priopćiti.
– Ministre – započne Hannah vraćajući naočale na nos – nadam se da dosada nikada niste imali razloga posumnjati u moju lojalnost.
Ministar je na trenutak samo pogleda, a onda počne veoma brzo diktirati.
– Jutros je Predsjednik u svoju palaču pozvao ministra vanjskih poslova i mene na povjerljiv razgovor... stavite današnji datum. Barazan Al-Tikriti, naš cijenjeni veleposlanik u Ženevi, usred noći je nazvao Predsjednika kako bi ga upozorio da je, nakon višetjednog tajnog istraživanja, otkrio kako se grupa cionističkih zavjerenika sprema ukrasti sef iz Švedske i ilegalno ući u Irak. Nakon što su Rezolucijom 661 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda Iraku ukinute sankcije, sef je trebao biti otpremljen u Bagdad. Predsjednik je naredio generalu Hamilu da rukovodi akcijom hapšenja terorista – tu se Hannah učini da se zamjenik stresao – dok je Ministarstvu vanjskih poslova naloženo da provjeri ulogu koju u zavjeri ima izvjesni Hamid Al Obaydi. Naš veleposlanik u Ženevi, saznao je da je u ponedjeljak, 28. lipnja, Al Obaydi posjetio švedsku tvrtku Svenhalte AC, lociranu u Kalmaru, u Švedskoj. Za to nije imao ni nalog ni dopuštenje svojih nadređenih. Za vrijeme tog posjeta saznao je da je sef ukraden i da je na putu za Bagdad. Nakon puta u Kalmar, Al Obaydi je prenoćio u našem zastupništvu u Parizu i, premda je o cionističkoj zavjeri imao i prigodu i mogućnost obavijestiti bilo Ženevu bilo Bagdad, on to nije učinio. Al Obaydi napustio je Pariz narednog jutra. Znamo da je uhvatio let za Jordan, ali se još nije pojavio na granici. Predsjednik je naredio da, ako Al Obaydi na bilo kojem mjestu pokuša prijeći našu državnu granicu, smjesta bude uhićen i doveden pred generala Hamila u glavni stožer Revolucionarnog vijeća.
Hannah je stenografski bilježila najbrže što je mogla.
– Sef – nastavio je zamjenik ministra vanjskih poslova – trenutačno putuje starim vojnim kamionom i očekujemo da bi se na jordanskoj granici mogao pojaviti u roku od narednih četrdeset osam sati. Svi carinici obaviješteni su da je sef Predsjednikovo privatno vlasništvo i dobili su direktivu da ga propuste po hitnom postupku kako bi mogao nastaviti put prema Bagdadu. Nakon dugog razgovora s gospodinom – na tom mjestu zamjenik zastane i pogleda u svoje bilješke – s gospodinom Pederssonom, naš veleposlanik u Ženevi došao je do zaključka da su ljudi u pratnji sefa zapravo agenti CIA-e, Mossada, a možda čak i britanskog SAS-a. Kao i Predsjednik, i veleposlanik smatra da je jedini cilj tih osoba koje se kane infiltrirati u naše redove dokopati se Deklaracije o nezavisnosti. Predsjednik je naredio da dokument do daljnjega ostane visjeti u dvorani za vijećanje, gdje se i sada nalazi, jer bi njegovo uklanjanje moglo izazvati sumnju nekog ubačenog agenta koji bi, pak, imao vremena upozoriti terorističku bandu da ne ulazi u zemlju. Dvadesetorica Predsjednikovih specijalaca već su na putu prema jordanskoj granici – nastavio je ministar. – Njihov je zadatak pratiti kretanje sefa i o svemu izravno obavještavati generala Hamila. Kad agenti sa Zapada budu uhićeni i utamničeni, svjetska će javnost biti obaviještena kako je nakana tih špijuna bila atentat na Predsjednika. Predsjednik će se odmah poslije toga pojaviti kako u javnosti tako i na televiziji i održat će govor u kojem će strogo osuditi američke i cionističke ratne huškače. Sajedi je uvjeren kako ni Amerikanci ni Izraelci nikada neće priznati koji je bio pravi razlog njihova upada u zemlju. Sajedi vjeruje kako ova epizoda može prerasti u nacionalnu pobjedu, jer ako se vijest o pokušaju atentata objavi istog dana kad Predsjednik kani javno spaliti Deklaraciju o nezavisnosti, Amerikancima će biti gotovo nemoguće izvršiti odmazdu. Predsjednik zahtijeva da mu se od sutra dostavljaju redoviti izvještaji o svim zbivanjima po navedenom pitanju: jedan ujutro u devet, a drugi na večer u šest. No, ministar vanjskih poslova i ja moramo mu osobno dostavljati izvješća. Predsjednika se ima odmah izvijestiti o eventualnom Al Obaydijevu uhićenju, kad god se ono dogodilo, u bilo koje doba noći ili dana.
Hannah je pisala gotovo punih dvadeset minuta. Kad je zamjenik ministra konačno završio, pokušala je shvatiti značenje informacija kojima je raspolagala.
– Odmah mi otipkajte to izvješće. Neću nikakvih kopija, ništa na vrpcama, a kad završite, svoje stenografske bilješke uništite.
Hannah kimne glavom a zamjenik ministra podigne telefonsku slušalicu i okrene kućni broj svog nadređenog. Hannah se vratila u svoju sobu i polako počela pretipkavati bilješke trudeći se da iz njih upamti što više podataka. Četrdeset pet minuta kasnije, na stol svoga šefa spustila je jedan jedini primjerak izvještaja.
Zamjenik ministra čitao je polako i pažljivo, ispravljajući tu i tamo po koju riječ. Kad je konačno bio zadovoljan, uvjeren da njegov dopis u potpunosti pokriva sve što je tog jutra izrečeno na sastanku kod Predsjednika, ustao je i krenuo niz hodnik u ured svog pretpostavljenog.
Hannah se vratila za svoj stol svjesna činjenice da ekipa koja iz Švedske prevozi sef nezadrživom brzinom srlja prema Saddamovoj klopci. A, ako su primili njezinu razglednicu...

* * *
Kad je Al Obaydi sletio u jordansku zračnu luku Kraljica Alia, oblio ga je osjećaj potpunog trijumfa.
Prošavši kroz carinu, napustio je zračnu luku i ušao u najbolji taksi koji je mogao naći. Stari chevroleti iz sedamdesetih nisu imali hlađenje, a brzinomjeri su im pokazivali da voze 300 kilometara na sat. Vozaču je rekao da ga, što je moguće brže, odveze na iračku granicu.
Tijekom šestosatne vožnje automobil ni u jednom trenutku nije skrenuo u traku za brzu vožnju i, s obzirom na katastrofalno stanje ceste kojom su se vozili, Al Obaydi je uspio uhvatiti samo nekoliko trenutaka sna. Kad je vozač konačno stigao na autocestu, opet nije mogao ubrzati vožnju, jer je cesta bila masna od ulja koje je curilo iz velikih kamiona. Ovi su kamioni iz Basre prevozili ilegalni teret i kasnije ga u Ammanu prodavali po četiri puta većoj cijeni. I to upravo teret za koji je Al Obaydi neprestano uvjeravao Ujedinjene narode da je isključivo plod mašte zapadnog svijeta. Al Obaydi je promatrao i kamione koji su išli u suprotnom smjeru i koji su prevozili hranu za koju je znao da će biti prodana na crnom tržištu mnogo prije nego što stigne u Bagdad.
Al Obaydi pogleda na sat. Ako vozač nastavi tom brzinom, na granicu će stići u ponoć, a tad će svi carinski prijelazi biti zatvoreni.

* * *

Kad je, istoga dana, Scott sletio u jordansku zračnu luku Kraljica Alia, i kad je izišao iz zrakoplova, oblio ga je znoj. Temperatura zraka bila je iznad 35 stupnjeva Celzijusa. Iako je na sebi imao samo košulju kratkih rukava, traperice i tenisice, dok je stigao do zgrade u zračnoj luci bio je u goloj vodi. No, čim je ušao u zgradu, laknulo mu je, jer je zgrada imala uređaj za klimatizaciju. Ubrzo potom ugledao je i svoju torbu na pokretnoj traci. Ponovno je pogledao na sat i podesio ga prema bliskoistočnom vremenu. Imigracioni službenik dotada nije imao prigodu vidjeti veliki broj švedskih putovnica, ali kako mu je otac bio inženjer, gospodinu Bernstromu poželio je sretan put.
Kad je Scott prošao kroz zeleni kontrolni prolaz s detektorom metala, zaustavio ga je carinik koji je nešto žvakao i koji mu je punim ustima rekao da otvori svoju platnenu torbu. Nakon podužeg kopanja po njezinu sadržaju, pozornost mu je privukla uska i duga kartonska tuba pričvršćena za dno torbe. Na zahtjev carinika Scott otvori poklopac i iz tube izvadi veliki poster. Kad ga je Scott odmotao, carinik se do te mjere začudio da je prestao žvakati. Mahnuo je Scottu da prođe.
Kad je izišao iz zgrade, Scott je krenuo u potragu za taksijem. Šarolika kolekcija vozila parkiranih uz ivičnjak učinila mu se desetljećima starijom od inače već starih modela newyorških žutih taksija. Ušao je u prvo vozilu u nizu i vozaču rekao da ga odveze do rimskog amfiteatra u središtu grada. Da bi prevalili put od dvadeset kilometara, koliko je bilo do Ammana, trebalo im je četrdeset minuta.
Kad se Scott iskrcao pred amfiteatrom iz trećeg stoljeća, taksistu je pružio dvije novčanice od po deset dinara – koliko su mu u Langleyju rekli da je dovoljno za toliku razdaljinu. Vozač gurne novac u džep, ali se ne nasmiješi.
Scott pogleda na sat. Imao je dovoljno vremena da stigne na ugovoreni sastanak. Prošao je pored drevnog spomenika koji bi, prema njegovom vodiču, vrijedilo posjetiti. Slijedeći Kratzove upute, hodao je prema zapadu, prešao tri ulice, a kad je stigao do Shellove benzinske crpke, skrenuo je desno. Onda je skrenuo u drugu ulicu lijevo, pa opet desno. Što je duže pješačio, oko njega je bivalo sve manje svijeta i sve manje lokala. Još jednom je skrenuo lijevo, pa desno, i konačno se našao u slijepoj ulici koju je i tražio. Na kraju ceste, kad više nije imao kud, ugledao je groblje automobila i nasmiješio se.

* * *

Kad je Al Obaydi stigao na granicu, bio je mrkli mrak. Sve tri trake koje vode do graničnih prijelaza bile su zakrčene kamionima koji su čekali pokriveni ceradama za noć. Vozač taksija zaustavi kola pred tom zaprekom i objasni svom putniku da će, kad bude na drugoj strani, morati unajmiti irački taksi. Uz bogatu napojnicu, Al Obaydi mu zahvali i ode na čelo kolone. Umorni carinik ga bezvoljno pogleda i reče da je granica preko noći zatvorena. Al Obaydi mu pruži svoju diplomatsku putovnicu. Službenik udari na nju pečat i propusti putnika svjestan da takav dokument ne prate male crvene novčanice. Al Obaydi razdragano odšeće onih kilometar i pol između dva granična prijelaza. Stigao je na čelo druge kolone i ponovno pružio svoju putovnicu. Carinik mu se nasmiješi.
– Veleposlaniče, automobil vas čeka – reče carinik i pokaže na veliku limuzinu parkiranu pored autoceste. Pored kola vozač se smiješio i čekao. Kad mu je Al Obaydi prišao, on lagano dotakne vrh svoje kape i otvori mu stražnja vrata.
I Al Obaydi se nasmiješi. Predstojnik mora da im je iz Pariza javio kako veleposlanik na granicu stiže veoma kasno. Ali, kad je zakoračio u automobil, netko je već bio tamo. Očito ga je još netko čekao. Al Obaydi se ponovno nasmiješi, ali u tom trenutku strančeva ruka poleti prema njegovu vratu i baci ga na pod. Vještim pokretom stranac uhvati obje Al Obaydijeve ruke, povuče mu ih na leđa i na njih stavi lisičine.
– Kako se usuđujete? – vikne Al Obaydi. – Ja sam veleposlanik! – urlao je dok ga je stranac uspravljao na sjedalu. – Zar ne shvaćate tko sam ja?
– Shvaćam – odgovori muškarac. – Uhićeni ste zbog izdaje.

* * *

Scott je morao priznati da se HEMTT izvrsno uklapao u gomilu starih i na sve strane razbacanih američkih kamiona i automobila. Otrčao je do kamiona i odmah s desne strane uskočio u kabinu. Rukovao se s Kratzom kojem je očito bilo drago što ga vidi. Scott pogleda tko sjedi za volanom, a onda reče:
– Drago mi je što se ponovno vidimo, naredniče Cohen. Čini se da izvrsno igrate crne dame.
– Čista sreća, profesore. Premda ne znam kako je Kurd uopće dospio do polufinala – odgovori Cohen paleći motor. – A budući da je on moj prijatelj, ostali su mislili da je sve namještaljka.
– A gdje je Aziz?
– Eno ga straga, s Madame Berthom – odvrati narednik. – Najbolje da tamo i ostane. Pored toga, on poznaje sve uličice u Bagdadu kao što ja znam svaku krčmu u Brixtonu, pa nam još može biti i od koristi.
– A ostali? – upita Scott.
– Feldman je sa svojim momcima tijekom noći skliznuo preko granice – reče Kratz. – Vjerojatno nas već čekaju u Bagdadu.
– U tom slučaju, bilo bi im pametno da se ne pojavljuju u javnosti – reče Scott. – Jer, nakon onog bombardiranja prošle nedjelje, smrt ih vreba iza svakog ugla.
Kratz na to ne reče ništa, a narednik Cohen polako pokrene kamion i iziđe na cestu. Nakon svakog skretanja, ulice kojima je vozio postajale su sve šire.
– Ostajemo li pri planu koji smo utvrdili u Stockholmu? – upit Scott.
– Da, uz dvije male dopune – reče Kratz. – Jučer sam proveo jutro telefonirajući u Bagdad. Nakon sedmog pokušaja, uspio sam dobiti nekoga iz Ministarstva industrije tko barem nešto zna o sefu. Ali, to ti je vječni problem s Arapima: ni u što ne vjeruju dok to ne vide svojim, očima.
– Znači, najprije idemo u Ministarstvo? – upita Scott. – Čini se – odgovori Kratz. – No, sad barem znamo da imamo nešto do čega im je veoma stalo. Što me podsjetilo: jesi li donio onu jednu jedinu stvar do koje im nije stalo?
Scott otvori svoju torbu i iz nje izvuče kartonsku tubu. – Ne čini se kao nešto radi čega vrijedi staviti život na kocku – reče Kratz, a Scott vrati tubu u torbu.
– A druga dopuna plana? – upita Scott.
Iz unutrašnjeg džepa jakne Kratz izvadi razglednicu i preda je Scottu. Scott ugleda Saddama Husseina kako predsjedava sjednicom Revolucionarnog vijeća. Pored njegove glave netko je bio nacrtao kvadratić ispunjen zvjezdicama. Okrenuvši razglednicu, Scott je dugo proučavao poznati mu rukopis i riječi: “Bilo bi lijepo da ste ovdje.”
Njegovu šutnju prekine Kratz:
– Jesi li uočio datum? – Scott pogleda u gornji desni kut: 4. 7. ‘93. – Prema tome, sad znamo gdje je, a ovim je potvrdila i dan kad Saddam planira ostatku svijeta otkriti svoju tajnu.
– Tko je Ethel Rubin? – upita Scott. – I, kako si se dokopao te razglednice?
– Ethel Rubin je gospođa kod koje je Hannah boravila u Londonu. Muž joj je Mossadov predstavnik u Engleskoj. Razglednicu je odmah po primitku odnio u veleposlanstvo, a odande su nam je iste večeri poslali diplomatskom poštom. Jutros je stigla u naše veleposlanstvo u Ammanu.
Kamion se već nalazio izvan grada. Scott je razgledao opustjeli krajolik, dok se kamion polako kotrljao masnom i izrovanom cestom.
– Žao mi je, profesore, što ne možemo brže – reče Cohen – ali s obzirom na ovakvu cestu, pri naglom kočenju, Madame Bertha bi mogla putovati još tridesetak metara prije nego što se kamion zaustavi.
Dok je Cohen polako vozio prema granici, Kratz je razmišljao o svim mogućim neplaniranim situacijama u kojima bi se tijekom akcije mogli zateći. Onda je svojim suputnicima još jednom opisao raspored prostorija u stranačkom stožeru BAAS-a.
– A alarmni sustav? – upita Scott kad je Kratz završio. – Morate jedino voditi računa o tome da se alarm aktivira preko crvenih dugmadi koja se nalaze pored prekidača za svjetlo, ali i o tome da se pritom blokiraju i svi izlazi.
Scott kimne glavom i tek nakon duže stanke upita:
– A Hannah?
– Sve ostaje kako je sada. Moj osnovni zadatak je da te prvo ubacim u palaču, a potom da te iz nje izvučem i to s originalom pod pazuhom. Ona nam još treba kao pokriće, premda očito zna što se događa.
Nitko više nije progovorio ni riječi sve dok Cohen nije skrenuo s autoceste i ušao u golemo parkiralište prepuno teških vozila. Parkirao je kamion pod vrlo neuobičajenim kutom. Samo iznimno oštro oko moglo bi naslutiti što smjeraju. Onda iskoči iz kabine i ode do stražnjeg dijela vozila gdje je Kurd sjedio oslonjen na sef. Kurd i Cohen zajedno skinu debelu ceradu kojom je Bertha bila prekrivena, a Scott i Kratz im se ubrzo pridruže.
– Kako vam se čini, profesore? – upita Aziz.
– Ni njmanje iscrpljeno – odgovori Scott ponavljajući u sebi gradivo koje je za taj svoj završni ispit prethodne noći još jednom obnovio. Raširio je prste i nasmiješio se. Iznad bijelog kvadrata bile su upaljene sve tri crvene lampice. Najprije je na sva tri brojčanika okrenuo šifre koje su bile poznate jedino njemu i jednom čovjeku u Švedskoj. Onda je dlan desne ruke položio na bijeli kvadrat. Nakon nekoliko sekundi se sagnuo, kvadratu primaknuo usne i šapnuo:
– Zovem se Andreas Bernstrom. Kad čuješ moj glas, i samo moj glas, otključat ćeš svoja vrata. – Scott pričeka dok su trojica njegovih kompanjona oduševljeno gledala. Zavladala je mrtva tišina. Scott onda okrene brojčanike. Crveno svjetlo na lampicama još je bilo upaljeno. – Sad ćemo ustanoviti jesam li shvatio upute – reče Scott i ugrize se za donju usnu. Onda počne ispočetka. Ponovno je okretao brojčanike, ovaj put rabeći brojeve koje je odabrao Saddam, i završio je brojevima 0-4-0-7-9-3. Na prvoj lampici ugasilo se crveno s svjetlo i upalilo zeleno. Aziz se nasmiješi. Scott potom položi dlan na bijeli kvadrat i zadrža ga na njemu nekoliko sekundi. Onda se i na drugoj lampici upalilo zeleno svjetlo.
Kad je treći put prišao Berthi, Scott začuje kako je Kratz s očitim olakšanjem glasno uzdahnuo. Scott ponovno primakne usne bijelom kvadratu i šapne:
– Zovem se Andreas Bernstrom. Vrijeme je da se sef... – Treće zeleno svjetlo upalilo se prije nego što je dospio i završiti rečenicu. Cohen ispusti prigušeni krik oduševljenja.
Scott dohvati ručicu i povuče je prema sebi. Tona čelika se pokrene.
– Nije loše – reče Cohen. – Što ćeš nam prirediti na “bis”?
– Dat ću tebi da probaš – reče Scott – Pokušajte sad zatvoriti sef, naredniče.
Cohen priđe sefu i s obje ruke gurne vrata. Istog se trenutka upale sva tri crvena svjetla.
– Kad naučiš kako, lako je – reče.
Scott se nasmiješi i malim prstom ponovno otvori vrata. Cohen je zabezeknuto gledao kako se na lampicama gase crvena a pale zelena svjetla.
– Može se dogoditi da se upale crvena svjetla, jer Bertha nije u stanju istovremeno primiti dvojicu. Zasada, ja sam jedini koji je može i otvoriti i zatvoriti.
– A ja sam pomislio da na njega ne reagira zato što je Židov – reže Aziz.
Scott se nasmiješi, potom zatvori vrata sefa, okrene sva tri brojčanika i pričeka da se upale crvena svjetla.
– Idemo – reče Kratz pomalo nervozno ili se to Scottu samo učinilo. Aziz ceradom ponovno prekrije Madame Berthu, a njegove se kolege vrate u kabinu. Nitko nije govorio dok su se vozili prema granici a onda, ugledavši kolonu kamiona i ostalih teških vozila na samom prijelazu, Cohen vikne:
– Ostat ćemo ovdje cijele noći.
– Po svemu sudeći, i cijelo sljedeće jutro – doda Kratz. – Ne preostaje nam nego da čekamo.
Stali su u red, iza posljednjeg parkiranog kamiona.
– Što mislite, kako bi bilo da idem na blef? – upita Cohen. – Proguram se na čelo kolone, cariniku tutnem nekoliko dolara u džep i...
– Ne – reče Kratz. – Ne želimo privući ničiju pozornost. Ni sada, ni kad se nađemo na drugoj strani.
Narednog sata Kratz je razmišljao o svim pojedinostima njihova plana pokušavajući predvidjeti svaku eventualnu nezgodu. Za sve to vrijeme, jedva da su se pomaknuli nekoliko stotina metara.
Prošao je još jedan sat. Zapuhao je blagi večernji povjetarac i Scott je uspio zadrijemati. Znao je, međutim, da će ubrzo morati zatvoriti prozor ako se ne želi smrznuti. U polusnu su mu misli lutale od Hannah do Deklaracije i natrag. Shvatio je da je Kratzu bilo posve jasno zbog čega je pristao da se pridruži njegovoj ekipi, unatoč tome što su mu izgledi da preživi bili minimalni.
– Što sad ovaj hoće? – upita Cohen šapatom. Scott se istog časa trgne i ispred sebe ugleda dužnosnika u odori kako razgovara s vozačem u kamionu koji se nalazio ispred njih.
– To je carinik – reče Kratz. – Samo provjerava imaju li vozači sve potrebne papire za prelazak preko granice.
– Većina njih ima samo ona dva crvena papira veličine dvanaest puta sedam centimetara – reče Cohen.
– Evo ga – šapne Kratz. – Pravite se da vam je dosadno. Carinik je prišao s Cohenove strane i, ne pogledavši ga, progurao ruku kroz njegov prozor. Cohen mu pruži papire koje su mu pribavili stručnjaci iz Langleyja. Carinik ih pomno prouči a onda obiđe kamion. Kad se vratio do Cohenova prozora, dovikne mu nešto što nitko od njih nije razumio.
Cohen pogleda u Kratza, ali spas je stigao iz dubine kamiona.
– Kaže da odemo na čelo kolone.
– Zbog čega? – upita Kratz sumnjičavo. Aziz onda isto pitanje uputi cariniku.
– Imamo prednost zbog pisma koje je Saddam potpisao.
– Kome za to imamo zahvaliti? – upita Kratz, i dalje pomalo sumnjičavo.
– Billu O’Reillyju – reče Scott – koji još žali što nije mogao poći s nama. Donekle se smirio kad smo mu rekli da u Iraku ne bi mogao dobiti ni jednu jedinu čašu točenog piva.
Kratz kimne glavom, a Cohen posluša carinikove upute te dopusti sebi da krene lijevom stranom ceste i da započne neizvjesnu vožnju do tri kilometra udaljenog čela kolone. Kola koja su dolazila u susret vozeći svojom stranom kolnika prema Ammanu, morala su skretati na razasuto kamenje oštrog usjeka, ako se nisu htjela izravno sudariti s Madame Berthom. Kad mu je preostalo stotinjak metara do graničnog prijelaza, iz kućice izleti ljutiti službenik mašući prema njima stisnutom šakom. I tada im Aziz još jednom priskoči u pomoć, predloživši Kratzu da pokaže pismo. Čim je vidio potpis, službenik im otpozdravi i reče:
– Putovnice.
Kratz mu pruži tri švedske i jednu iračku putovnicu. U sve su putovnice na prvoj stranici bile ubačene po dvije crvene novčanice.
– Nikad ne plaćajte preko uobičajene tarife – upozorio je svoju ekipu. – Inače ćete im postati sumnjivi.
Službenik je odnio putovnice u svoju kućicu, sve ih redom prelistao, onda u svaku udario pečat i uz osmijeh ih vratio vlasnicima. Rampa na jordanskoj strani se podigla i kamion je krenuo prema iračkoj kontrolnoj točki.

27.


Dvojica pripadnika predsjednikove garde odvukla su Hamida Al Obaydija u vijećnicu i bacili ga na stolicu nekoliko metara udaljenu od dugačkog stola.
Kad je podigao glavu, ugledao je svih dvanaest članova Revolucionarnog vijeća. Nitko osim državnog odvjetnika nije ga pogledao u oči.
Što li je to učinio da su ga ovi ljudi uhitili na granici, stavili mu lisičine, strpali u zatvor i ostavili ga da leži na kamenom podu ne dopustivši mu ni da ode u toalet?
Još u odijelu u kojem je prešao granicu, sjedio je u vlastitim izlučinama.
Saddam podigne ruku, a državni odvjetnik se nasmiješi. Ali, Al Obaydi se nije plašio Nakira Farrara. Ne samo da je bio nevin, nego je raspolagao i podacima koji su njima bili važni. Državni odvjetnik polako ustane.
– Zovete se Hamid Al Obaydi?
– Da – potvrdi Al Obaydi gledajući državnog odvjetnika ravno u oči.
– Optuženi ste za izdaju i krađu državne imovine. Osjećate li se krivim?
– Ne. Nevin sam. Nek mi Alah bude svjedokom.
– Kad već želite da vam Alah bude svjedokom, siguran sam da on neće imati ništa protiv ako vam postavim nekoliko jednostavnih pitanja.
– Bit će mi drago ako budem mogao odgovoriti na njih.
– Kad ste se ovog mjeseca vratili iz New Yorka, nastavili ste raditi u Ministarstvu vanjskih poslova. Imam li pravo?
– Da.
– I, jedna od vaših obveza bila je da pratite učinak Ujedinjenih naroda na položaj naše vlade. Je li tako?
– Da. To je bio dio mog posla dok sam radio kao zamjenik veleposlanika pri Ujedinjenim narodima.
– U redu. I dok ste obavljali taj posao, naišli ste na izvješća u kojima se govori o skidanju sankcija s određenih predmeta. Imam li pravo?
– Da, imate pravo – reče Al Obaydi prilično samouvjereno.
– Među tim predmetima spominje se i određeni sef?
– Točno – odgovori Al Obaydi.
– Kad ste to shvatili, što ste poduzeli?
– Telefonirao sam švedskoj kompaniji koja je izradila sef kako bih provjerio činjenično stanje, i sve što sam doznao unio sam u svoj izvještaj.
– I što ste tom prigodom doznali?
Al Obaydi zastane, ne znajući koliko državni odvjetnik već zna.
– Što ste otkrili? – ponovi Farrar.
– Da je istog dana u švedsku kompaniju došao neki gospodin Riffat i odvezao sef.
– Jeste li tog gospodina Riffata poznavali od ranije?
– Ne, nisam.
– I što ste onda učinili?
– Telefonirao sam Ministarstvu industrije, s obzirom na to da sam vjerovao kako je briga o sefu u njihovoj nadležnosti.
– I što su vam oni rekli?
– Da oni više nisu odgovorni za sef.
– Jesu li vam možda rekli tko je odgovoran?
– Ne mogu se točno sjetiti.
– Pa, dopustite da vas ja podsjetim. Ili bi možda bilo prikladnije da pozovem tajnika s kojim ste tog jutra razgovarali?
– Čini mi se da je rekao kako sef više nije ni u njihovoj nadležnosti – odgovori Al Obaydi.
– Je li vam rekao u čijoj je nadležnosti? – ponovio je državni odvjetnik.
– Čini mi se da je spomenuo kako je predmet poslan u Ženevu.
– Možda će vas zanimati ako vam kažem da je tajnik upravo to pismeno i potvrdio. Al Obaydi spusti glavu.
– Kad ste saznali da je predmet poslan u Ženevu, što ste onda učinili?
– Nazvao sam Ženevu i rečeno mi je da je veleposlanik zauzet. Ostavio sam poruku s molbom da ga obavijeste da sam zvao – samouvjereno izjavi Al Obaydi. – I s molbom da me nazove čim uzmogne.
– Jeste li doista očekivali da će vas on nazvati?
– Pretpostavljao sam da hoće.
– Pretpostavljali ste da hoće. Što ste, potom, napisali u svom izvješću, u dosjeu o sankcijama?
– U dosjeu? – upita Al Obaydi.
– Da. Pisali ste izvještaj za svog nasljednika, zar ne? Kakve ste mu informacije prenijeli?
– Ne sjećam se – reče Al Obaydi.
– Onda, dopustite da vas još jednom podsjetim – reče državni odvjetnik podižući tanki smeđi fascikl sa stola. – Citiram: “Predmet koji se odnosi na ovu stavku, Ministarstvo industrije poslalo je izravno u Ženevu. Nazvao sam našeg veleposlanika u Ženevi, ali nisam uspio stupiti s njim u vezu. Stoga nisam u mogućnosti zaključiti izvještaj o ovom predmetu prije nego što obavim razgovor s njim. Hamid Al Obaydi.” – Jeste li to vi napisali?
– Ne mogu se sjetiti.
– Ne možete se sjetiti što vam je rekao glavni tajnik, ne možete se sjetiti što ste napisali u svom izvještaju u trenutku kad je vjerojatno izvršena krađa nad državnom imovinom, odnosno, što je još gore... ali na to ćemo se vratiti kasnije. Možda biste željeli provjeriti je li to uopće vaš rukopis? upita Farrar ustajući od stola i prinoseći Al Obaydiju spomenuti list papira. – Je li ovo vaš rukopis?
– Jest. Ali, želio bih objasniti.
– I je li to vaš potpis na dnu stranice?
Al Obaydi se nagne prema naprijed, pogleda potpis i kimne glavom.
– Jest ili nije? – zaurla Farrar.
– Jest – tiho odgovori Al Obaydi.
– Jeste li, istog tog poslijepodneva, otišli i do generala Al-Hassana, šefa Državne sigurnosti?
– Ne. On je došao do mene.
– Ah, pogriješio sam. On je posjetio vas.
– Da – reče Al Obaydi.
– Jeste li ga upozorili na činjenicu da se možda neki strani agent nalazi na putu prema Iraku i da, ako je uspio prijeći granicu, možda upravo priprema atentat na našeg vodu?
– To nisam mogao znati.
– Ali, morali ste posumnjati da se događa nešto neobično, zar ne?
– Tada još nisam bio siguran.
– Jeste li generala Al-Hassana obavijestili o tome kako još niste sigurni?
– Ne, nisam.
– Možda zbog toga što mu niste vjerovali?
– Nisam ga poznavao. Tad smo se prvi put sreli. Prethodni... – Al Obaydi se ugrize za jezik.
– Htjeli ste reći? – upita Farrar.
– Ništa.
– U redu. Pređimo sad na sljedeći dan, kad ste vi posjetili... jer, siguran sam da on nije posjetio vas... kad ste, dakle, posjetili zamjenika ministra vanjskih poslova. – Rečenica je na lica nekih od nazočnih izmamila osmijeh, ali Al Obaydi to nije opazio.
– Da, kod njega sam otišao u rutinski posjet, kako bismo popričali o mojoj novoj dužnosti. Konačno, on je bio naš posljednji veleposlanik u Parizu.
– Točno. Ali, zar on nije vaš prvi pretpostavljeni?
– Da, jest – reče Al Obaydi.
– Pa, jeste li onda njemu rekli za svoje sumnje?
– Nisam bio siguran da mu imam što reći.
– Jeste li mu rekli za svoje sumnje? – ponovi državni odvjetnik povisivši glas.
– Ne, nisam.
– Možda ni u njega niste imali povjerenja? Ili zato što ni njega niste dovoljno dugo poznavali?
– Nisam bio siguran. Trebali su mi dodatni dokazi.
– Tako, dakle. Dodatni dokazi. Koji je, onda, bio vaš sljedeći korak?
– Otputovao sam u Pariz – reče Al Obaydi.
– Odmah, sljedećeg dana? – upita državni odvjetnik.
– Ne – reče Al Obaydi neodlučno.
– Onda, možda nakon dva dana? Ili, nakon tri dana?
– Možda.
– U međuvremenu, sef je već putovao prema Bagdadu. Imam li pravo?
– Imate, ali...
– A vi o tome i dalje nikoga niste bili obavijestili? Imam li i sada pravo?
Al Obaydi ne reče ništa.
– Imam li i sada pravo? – podvikne Farrar.
– Da, ali još je bilo vremena...
– Vremena za što? – upita državni odvjetnik. Al Obaydi ponovno obori glavu.
– Vremena da se sklonite u okrilje našeg veleposlanstva u Parizu?
– Ne – reče Al Obaydi. – Nastavio sam put prema...
– Da? – upita Farrar. – Nastavili ste put prema?
Al Obaydi shvati da je pao u klopku. – Prema Švedskoj, možda?
– Da – reče Al Obaydi. – Ali samo da bih...
– Da biste provjerili je li sef spakiran i otpremljen? Ili ste, možda, kako ste rekli ministru vanjskih poslova, jednostavno otišli na odmor?
– Ne, nego...
– “Da, samo”, “ne, nego”. Jeste li u Švedskoj bili na odmoru ili kao predstavnik svoje zemlje?
– Predstavljao sam svoju zemlju.
– Zbog čega ste, onda, putovali turističkom klasom, a ne na državni trošak, ako su za to već postojala sredstva?
Al Obaydi na to pitanje ne odgovori.
Državni se odvjetnik nagne prema Al Obaydiju.
– Možda zbog toga što niste željeli da se sazna da ste u Švedskoj. Možda ste željeli da vaši pretpostavljeni misle kako ste u Parizu?
– Da, ali kanio sam ih na vrijeme...
– Kad bi već bilo kasno. Pokušavate li nam to reći?
– Ne. To nisam rekao.
– Zašto onda niste podigli slušalicu i nazvali našeg veleposlanika u Ženevi? On bi vam bio uštedio sav taj trud, a bogme i troškove. Ili, ni u njega niste imali povjerenja? A možda on nije vjerovao vama?
– Ni jedno ni drugo! – skočivši vikne Al Obaydi.
Ali istog trenutka stražari ga ščepaju za ramena i ponovno ga gurnu na stolicu.
– Sad, kad ste si dali malo oduška, možda bismo mogli nastaviti – reče Farrar. – Otputovali ste u Švedsku, točnije, u Kalmar, kako biste se našli s izvjesnim gospodinom Pederssonom kojem ste, međutim, bez ikakvih problema telefonirali. – Državni odvjetnik ponovno pogleda u svoje bilješke. – I, koji je bio cilj tog posjeta, kad već nije bio turistički, kako ste i sami priznali?
– Želio sam otkriti tko je ukrao sef.
– Ili, možda, provjeriti je li sef upućen u zemlju onako kako ste vi zamislili?
– Ni govora – reče Al Obaydi ponovno podižući glas. – Konačno, ja sam otkrio da je taj Riffat zapravo agent Mossada po imenu Kratz.
– Vi ste znali da je Riffat agent Mossada? – upita Farrar podrugljivo hineći čudenje.
– Da. To sam saznao po dolasku u Kalmar – odgovori Al Obaydi.
– Ali gospodinu Pederssonu rekli ste kako je gospodin Riffat vrlo savjestan i pouzdan čovjek – nastavi državni odvjetnik provjeravajući bilješke. – Imam li pravo? Znači, konačno smo našli nekoga u koga imate povjerenja.
– Radi se o tome da nisam želio da Pedersson sazna što sam otkrio.
– Čini mi se da niste željeli da itko sazna što ste otkrili. A to ću sada i dokazati. Što ste onda učinili?
– Vratio sam se u Pariz.
– Jeste li prenoćili u veleposlanstvu?
– Da, jesam. Ali Pariz mi je bio samo usputna postaja na putu za Jordan.
– Ubrzo ćemo doći i do vašeg puta za Jordan. Želio bih da mi najprije kažete ovo: kad ste već bili u našem veleposlanstvu u Parizu, zašto tada niste nazvali našeg veleposlanika u Ženevi i rekli mu što ste otkrili? Ne samo da je veleposlanik bio u svojoj rezidenciji, nego je i primio poziv jednog člana našeg veleposlanstva u Parizu nakon što ste vi otišli na počinak.
Al Obaydi iznenada shvati da Farrar sve zna. Pokušao je sabrati misli.
– Moj primarni interes bio je vratiti se u Bagdad i upoznati ministra vanjskih poslova s opasnošću koja prijeti našem vođi.
– Kao što je, recimo, bilo ono američko bombardiranje mukhbaračke četvrti? – upita državni odvjetnik.
– Kako sam ja mogao znati što Amerikanci planiraju? uzvikne Al Obaydi.
– Da, shvaćam – reče Farrar. – To je bila čista slučajnost. Dok ste vi mirno spavali u Parizu, projektili su pljuštali po Bagdadu.
– Ali ja sam se vratio u Bagdad čim sam čuo da je bombardiran – inzistirao je Al Obaydi.
– Možda i ne biste toliko žurili s povratkom da je Amerikancima kojim slučajem pošlo za rukom da ubiju našeg vođu.
– Ali, iz mog izvještaja vidjelo bi se...
– A gdje je taj izvještaj?
– Kanio sam ga napisati na putu od Jordana do Bagdada.
– Vrlo zgodno. I jeste li svom savjesnom prijatelju gospodinu Riffatu predložili da se javi ministru industrije kako bi potvrdio svoj dolazak?
– Ne, nisam – odgovori Al Obaydi. – Da je bilo što od svega toga istina, zar bih se toliko angažirao da naš veliki vođa dođe do Deklaracije?
– Drago mi je što ste spomenuli Deklaraciju – reče državni odvjetnik gotovo šapatom. – Jer, moram vam priznati, vrlo sam zbunjen vašom ulogom u svemu tome. No, prije svega bih vas upitao jeste li vjerovali da će se naš veleposlanik u Ženevi pobrinuti da Deklaracija stigne u Bagdad?
– Da, jesam.
– I je li stigla u Bagdad bez ikakvih problema? – upita Farrar pogledavši pergament koji je još visio na zidu iza Saddama.
– Da, jest.
– Zašto, onda, niste i svoja saznanja o sefu povjerili istom čovjeku, pogotovo s obzirom na to da je briga o sefu bila u njegovoj nadležnosti?
– To sa sefom posve je druga priča.
– Potpuno se slažem. A sad ću Vijeću pokazati do koje je to mjere bila posve druga priča. Kako je plaćen posao oko pribavljanja Deklaracije?
– Ne razumijem – reče Al Obaydi.
– Dopustite da vam pomognem. Kako je vršena isplata?
– Deset milijuna dolara trebalo je biti isplaćeno odmah, po potpisivanju ugovora, a preostalih četrdeset milijuna kad Deklaracija bude uručena.
– I koliko ste od tog novca, od tog državnog novca, zadržali za sebe?
– Ni jedan jedini cent.
– Da vidimo je li to tako kao što vi kažete. Slažete li se? Gdje ste se sastajali kad ste vršili te velike novčane transakcije?
– Prva uplata poslana je jednoj banci u New Jerseyju, a druga jednoj od naših banaka u Švicarskoj, banci Dummond i kompanija.
– Ako sam vas dobro razumio, inzistirali ste na tome da prva isplata, ona od deset milijuna dolara bude u gotovini.
– Nije točno – reče Al Obaydi. – Druga je strana inzistirala na tome da bude u gotovini.
– Vrlo zgodno. Ali, moramo se, na žalost, osloniti na vašu riječ, jer naš veleposlanik u New Yorku tvrdi kako ste upravo vi inzistirali na tome da se prva svota isplati u gotovini. Možda vas ni on nije dobro shvatio. No, prijeđimo na drugu isplatu. Slobodno me ispravite ako griješim. Ta druga svota uplaćena je u banku Franchard i kompanija, je l’ tako? – upita državni odvjetnik.
– Tako je – reče Al Obaydi.
– A vi, jeste li nakon tih uplata dobili bilo kakvu proviziju?
– Ni govora.
– No, što se tiče prve uplate, s obzirom na do da je izvršena u gotovini, to bi bilo teže provjeriti. Ali, druga uplata... – Državni odvjetnik zastane kako bi svojim riječima dao težinu.
– Nemam pojma o čemu govorite – ljutito ga prekine Al Obaydi.
– Znači, ponovno ste postali zaboravni, jer za vrijeme vaše odsutnosti, dok ste iz Pariza žurili kući kako biste upozorili svog Predsjednika na izravnu opasnost koja mu prijeti, stiglo vam je pismo od Francharda i kompanije. Kako je pismo bilo adresirano na veleposlanika u Parizu, ono je proslijeđeno zamjeniku ministra vanjskih poslova.
– Nisam ni u kakvoj vezi s Franchardom i kompanijom. – Ja i ne tvrdim da jeste, Samo kažem da su se oni obratili vama. Tom prigodom poslali su vam izvještaj o stanju na vašem bankovnom računu od 25. lipnja 1993, iz kojeg se vidi da je na ime Hamida Al Obaydija 18. veljače 1993. godine izvršena uplata od milijun dolara.
– To nije moguće.
– Nije moguće? – upita državni odvjetnik i tutne kopiju izvještaja Al Obaydiju pod nos.
– To je lako objasniti. To je osveta obitelji Cavalli kojoj nismo pristali odmah isplatiti cijelu svotu od sto milijuna dolara, kako smo na početku obećali.
– Kažete, osveta. Znači, taj novac ne postoji? Ovo je običan, bezvrijedan komad papira?
– Da, tako je – reče Al Obaydi.
– U tom slučaju, možda biste nam mogli objasniti zašto je, dan nakon vaše posjete Franchardu i kompaniji, s ovog računa podignuto sto tisuća dolara?
– To nije moguće.
– Vama je mnogo toga nemoguće. Znači li to da vi niste vidjeli ovaj izvještaj kojim vas banka obavještava da je s navedenog računa podignuto sto tisuća dolara? Izvještaj na kojem je potpis na nalogu za isplatu nevjerojatno sličan potpisu na izvještaju o sankcijama, za koji ste sami rekli da je vaš?
Državni odvjetnik podigne oba izvještaja i gotovo ih gurne Al Obaydiju pod nos. Al Obaydi pogleda oba papira i shvati što je Cavalli učinio. Farrar je nastavio s optužbama prije nego što mu je uopće dao mogućnost da objasni.
– I sad se vjerojatno nadate da će vam Vijeće povjerovati kako je Cavalli krivotvorio vaš potpis?
Za stolom se začuje prigušen smijeh.
– Dosta mi je svega ovoga – reče osoba koja je jedina imala pravo prekinuti državnog odvjetnika. Al Obaydi podigne glavu u nadi da će uhvatiti Predsjednikov pogled, ali uzalud. – Vijeće ima važnijih pitanja na dnevnom redu zaključi mahnuvši rukom kao da tjera muhu.
Istog trenutka Al Obaydiju priđu dva stražara i uklone ga iz prostorije.

* * *

– Ispalo je mnogo lakše nego što sam mislio – reče Cohen kad su prošli kroz iračku kontrolnu točku.
– Možda i prelako – doda Kratz.
– Dobro je znati da na ovom putu imamo jednog optimista i jednog pesimista – reče Scott.
Kad su se našli na autocesti, Cohen je vodio računa da ne vozi brže od osamdeset kilometara na sat. Kamioni koji su im dolazili u susret i koji su se kretali prema jordanskoj granici, u većini slučajeva imali su upaljena samo dva od četiriju prednjih svjetala, pa su u daljini više bili nalik na motocikle, što je svako pretjecanje činilo opasnim. Cohen je osobito morao motriti na kamione ispred sebe, jer većina njih odostraga nije imala nikakvih svjetala.
Kratz je smatrao da je prenaporno bez zaustavljanja prijeći put od gotovo petsto kilometara, koliko je bilo od granice do Bagdada, pa je odlučio da stanu i da se odmore kad stignu na sedamdesetak kilometara od glavnoga grada Iraka. Scott upita Cohena kad bi, po njegovu mišljenju, mogli stići do tog odmorišta.
– Pod pretpostavkom da se ne zaletim u neki kamion parkiran nasred ceste, recimo, oko četiri, najkasnije pet.
– Ne sviđaju mi se sva ova vojna vozila na putu. Što misliš, smjeraju li nešto? – upita Kratz koji nije ni oka sklopio od trenutka kad su prešli granicu.
– Čini mi se kao da se jedan bataljun samo seli na drugu lokaciju. Ništa neobično. Mislim da nas to ne treba zabrinjavati, pogotovo što se ne kreću u našem smjeru.
– Vjerojatno imaš pravo – reče Kratz.
– Da smo legalno prešli granicu, ne bi ih ni zapazio – reče Scott.
– Vjerojatno. Ali, naredniče – Kratz se ponovno okrene prema Cohenu – molim vas obavijestite me čim ugledate nešto što bi vam se moglo učiniti neobičnim.
– Kao, recimo, kakvu zgodnu žensku?
Kratz nato ne reče ništa. Okrene se prema Scottu da ga nešto upita, ali opazi da je ponovno zadrijemao. Zavidio je Scottovoj sposobnosti da zaspi bilo kada i bilo gdje, pogotovo kad su se nalazili u neizvjesnim i neuobičajenim situacijama.
Narednik Cohen nastavio je voziti kroz noć vrludajući povremeno lijevo-desno kako bi zaobišao prepreke na putu: poneki napušteni, izgorjeli tenk ili rupe na cesti. Putovali su tako kroz noć prolazeći kroz male gradove i na izgled napuštena sela, a onda, negdje oko četiri sata, Cohen s autoceste skrene desno u jednosmjernu ulicu. Vozio je još dvadesetak minuta i dospio do kraja ceste iza koje se nalazila golema provalija.
– Ovdje nas ni lešinari ne bi našli – reče Cohen i ugasi motor. – Pukovniče, može li čik-pauza? Mogli bismo i sklopiti oči na pet minuta?
Kratz kimne glavom a Cohen istog trenutka iskoči iz kabine, ode do Aziza i ponudi ga cigaretom, a onda nestane iza jedne palme. Kratz razgleda okolinu i uvjeri se da Cohen ima pravo. Kad se vratio do kamiona, narednik i Aziz već su spavali. Scott je sjedio na rubu litice i gledao kako sunce izlazi nad Bagdadom.
– Divan pogled – reče dok se Kratz smještao pored njega.
– Samo je Bog u stanju stvoriti takvu ljepotu.
– Nešto ovdje ne valja – promrmlja Kratz sebi u bradu.

28.


Saddam dade znak glavom državnom odvjetniku i nastavi: – Sad kad smo završili s ovim izdajnikom, prijeđimo na teroriste. Kakva je trenutačna situacija, generale?
General Hamil, znan i kao Bagdadski Brijač, otvori dosje ispred sebe. General Hamil je za svakoga, uključujući i ljude okupljene oko stola, imao zaseban dosje. Školovan u Sandhurstu, vratio se u Irak kako bi se stavio u službu kralja, ali uvidjevši da kralja više nema, svoju je lojalnost posvetio novom predsjedniku, Abdulu Karimu Kassemu. Onda je u državnom udaru 1963. jedan mladi satnik promijenio strane i vlast je preuzela stranka BAAS-a. I Hamil je ponovno promijenio stranu, te za nagradu bio imenovan za najbližeg suradnika novog potpredsjednika, Saddama Husseina. Od toga dana njegova je karijera bila u stalnom usponu. Trenutačno je bio Saddamov omiljeni general i zapovjednik njegove garde. Ako izuzmemo predsjednikove osobne gardiste, jedino je njemu bilo dopušteno da nosi oružje u Saddamovoj nazočnosti. On je obavljao Saddamove egzekucije. Omiljeni hobi bio mu je brijanje glava na smrt osuđenih prije nego što bi ih odveli na vješanje. Činio je to tupom britvom koju nikada ne bi oštrio. Ponekad bi ga osuđenici razočarali tako što bi preminuli prije nego što bi im stigao staviti omču oko vrata.
Hamil se zagleda u dosje pred sobom, a onda reče:
– Teroristi su prešli granicu sinoć u 21 sat i 26 minuta. Carinskom službeniku dane su četiri putovnice na uvid. Tri su bile švedske, a jedna iračka.
– Iračanina ću osobno odrati – reče Saddam.
– Četvorka putuje kamionom koji izgleda prilično staro, ali kako se ne usuđujemo da im se previše približimo, moguće je da se radi i o Trojanskom konju. Gospodine Predsjedniče, nema sumnje da se sef koji ste naručili nalazi u spomenutom kamionu. Kamion je cijele noći išao u smjeru Bagdada ravnomjernom brzinom od oko sedamdeset kilometara na sat, da bi jutros u 4:09 skrenuo prema pustinji. Tada smo prestali motriti na njega, s obzirom na to da taj put ne vodi nikuda. Vjerujemo da su skrenuli samo zato da bi se odmorili i da su kasnije tijekom jutra nastavili put prema glavnom gradu.
– Koliko su sada udaljeni od Bagdada? – upita ministar unutarnjih poslova.
– Između šezdeset i sedamdeset kilometara, što će reći da imaju još sat, sat i pol vožnje.
– A, ko se trenutačno nalaze u pustinji, generale, zašto ih ne bismo opkolili?
– Dok prevoze sef? – upadne Saddam. – Ne. To bi bilo opasno.
– Ne shvaćam, Sajedi – reče ministar unutarnjih poslova okrećući se prema svome vođi.
– Onda ću vam objasniti, ministre – reče Saddam okrutno naglasivši posljednju riječ. – Ako ih uhitimo u pustinji, tko će nam u svijetu vjerovati da smo imali posla s teroristima?
Zapadni tisak čak će tvrditi da smo im mi podmetnuli krivotvorene putovnice. Ne, uhitit ću ih ovdje, u vijećnici. Tad Mossad neće moći tvrditi kako nije umiješan, a što je najvažnije, obznanit ćemo njihove planove i pred cijelim cionističkim svijetom napraviti od njih budale.
– Sad shvaćam vašu duboku mudrost, Sajedi.
Saddam odmahne rukom i okrene se prema ministru industrije. – Jeste li izvršili moje naredbe?
– Do posljednjeg slova, ekscelencijo. Kad teroristi stignu u Ministarstvo, bit će im rečeno da čekaju. Prema njima će se ponašati uljudno sve dok ne pokažu dokumente koji navodno potječu iz vašeg ureda.
– Jedno takvo pismo već su pokazali na granici – prekine ministra general Hamil.
– Onog trenutka kad takvo pismo pokažu mome ministarstvu – nastavi ministar industrije – osigurat ćemo dizalicu kojom će sef biti prebačen u ovu zgradu. Bojim se da ćemo morati skinuti vrata, ali samo...
– Ne zanimaju me nikakva vrata – reče Saddam. – Kad računate da bi sef mogao stići pred zgradu?
– Oko podneva – reče general Hamil. – Gospodine Predsjedniče, čim unesu sef u zgradu, osobno ću nadgledati sve daljnje radnje.
– Dobro. I pobrinite se da teroristi vide Deklaraciju prije nego što ih uhitimo.
– Što ako tom prigodom unište dokument, ekscelencijo? – upita ministar unutarnjih poslova u nadi da će ponovno pridobiti Saddamovu naklonost.
– Nemoguće – reče Saddam. – U Bagdad su došli da bi uzeli Deklaraciju, a ne da bi je uništili. Neće valjda uništiti taj bijedni dio vlastite povijesti. – Nekoliko ljudi za stolom kimne glavom u znak odobravanja. – Svima je vama, izuzev generalu Hamilu i njegovu najbližem osoblju, u narednih dvadeset četiri sata zabranjen pristup ovoj zgradi. Što manje ljudi o ovome zna, to bolje. Ne želim da o ovome obavijestite ni osiguranje. Neka se ponašaju opušteno, kao da se ništa ne događa. Tako će nam teroristi izravno dopasti šaka.
General Hamil kimne glavom.
– Državni odvjetniče – nastavi Saddam – što će reći međunarodna zajednica kad otkrije da sam uhvatio te cionističke svinje?
– To su teroristi, ekscelencijo. A za teroriste postoji samo jedna kazna. Pogotovo sad, nakon što su Amerikanci bombardirali nedužne civile.
Saddam kimne. – Ima li još pitanja?
– Samo jedno, ekscelencijo – reče zamjenik ministra vanjskih poslova. – Što ćemo s djevojkom?
– Ah, da – reče Saddam nasmiješivši se prvi put toga dana. – Sad, kad je poslužila svrsi, moram smisliti način na koji ćemo je likvidirati. Gdje se ona trenutačno nalazi?

* * *

Dok se kamion sa sporedne ceste polako vraćao na autocestu, s Azizom za volanom a s Cohenom odostraga, pored Madame Berthe, Scott je zapazio da je atmosfera u kamionu nekako drukčija. Kad su skrenuli s ceste da bi se odmorili, Scott je i dalje vjerovao da im ne prijeti nikakva ozbiljnija opasnost. Ali, napeta jutarnja tišina govorila mu je da se nalaze na doista opasnom zadatku. Zahvaljujući Kratzu i njegovoj originalnoj ideji, njegovoj maštovitosti, disciplini i hrabrosti, te pretpostavci da nitko ne zna što smjeraju, Scott je vjerovao da će uspjeti, pogotovo sad, kad su znali gdje se točno nalazi Deklaracija.
Kad su izišli na glavnu cestu, Aziz u šali upita:
– Desno ili lijevo? Scott reče:
– Lijevo – ali Aziz, prema planu, skrene desno. Dok su se vozili prema Bagdadu, sunce se penjalo na nebu bez oblaka i, da usput nisu naiIazili na izgorjele tenkove i kratere na cesti, prizor bi svojom ljepotom svakom turistu oduzeo dah. U kamionu je vladala potpuna tišina. Svi su znali sve pojedinosti plana napamet te više nije bilo potrebe da se o tome govori.
Posljednjih petnaest kilometara vozili su autocestom koja je bila ravna najboljoj autocesti u Njemačkoj. Dok su prelazili preko nedavno izgrađenog mosta preko Eufrata, Scott se pitao koliko li se daleko nalazi od Hannah i hoće li mu poći za rukom ubaciti se u Ministarstvo vanjskih poslova a da za to ne sazna Kratz i da ga ne uhvate Iračani.
Kad su stigli do predgrađa Bagdada i na obzorju ugledali osvijetljene nebodere i moderne zgrade, činilo im se kao da ulaze u bilo koju metropolu svijeta – dok nisu ugledali ljude. Na benzinskim crpkama čekale su kolone automobila i to u zemlji čije je glavno bogatstvo bila nafta. No, u odnosu na redove za hranu, te su kolone bile čak i kratke. Sva su četvorica jasno vidjela do koje su mjere sankcije razarale tkivo ove zemlje, unatoč Saddamovim tvrdnjama da to nije tako.
Prilazili su središtu grada cestom koja je prolazila ispod masivnog luka Al-Naser, na kojem su stajala dva ukrštena mača u odljevu Saddamove šake. Nije bilo potrebno Azizu govoriti kako da stigne do Ministarstva industrije. On je, pak, žalio što više ne živi u Bagdadu, u kojem nije bio otkad su mu nakon neuspjelog puča 1987. pogubili oca. Promatrajući kroz prozor svoje sunarodnjake, još je osjećao njihov strah.
Dok su prolazili pored nedavno bombardirane mukhbaračke četvrti, Scott opazi ambulantna kola bez ikakvih oznaka kako stoje ispred iračkog Obavještajnog centra. Pretpostavio je da su tamo postavljena iz strateških razloga, više zbog CNN-a nego iz neke prijeke potrebe.
Kad je Aziz konačno ugledao zgradu Ministarstva industrije, rekao je Scottu da se primiču cilju, premda je zahvaljujući brojnim fotografijama kojima ga je Kratz bio opskrbio, Scott odmah prepoznao njeno pročelje. No, Scotta je više zaokupljala zgrada Ministarstva vanjskih poslova koja se nalazila u neposrednoj blizini i na čijem je krovu ugledao brojne puškarnice.
Aziz je parkirao kamion na stotinjak metara od ulaza u Ministarstvo. Scott iskoči iz kabine dobacivši:
– Gledat ću da se vratim što prije – i krene prema zgradi.

Dok se penjao stubama koje su vodile do glavnog ulaza, nije mogao ni opaziti ni znati da u zgradi preko puta pored prozora stoji muškarac koji telefonom razgovara s generalom Hamilom:
– Kamion je parkiran sto metara iza Ministarstva. Visoki plavokosi muškarac koji je sjedio u kabini, sad ulazi u zgradu, a ostala trojica, uključujući i Kratza, čuvaju sef.
Scott gurne dvokrilna vrata i prođe pored dvojice ukipljenih stražara. Prišao je šalteru za informacije i stao u najkraći od tri postojeća reda. Sat iznad šaltera pokazivao je 9:30.
Nakon petnaest minuta, našao se ispred djevojke za šalterom, kojoj je rekao da se zove Bernstrom i da bi želio kod gospodina Kajamija.
– Imate li zakazano? – upita djevojka.
– Nemam – odgovori Scott. – Zvali smo ga iz Jordana da mu kažemo da stižemo sa sefom koji je naručila vaša vlada. Rekao nam je da ga nazovemo kad stignemo.
– Provjerit ću je li u svom uredu – reče recepcionarka. Dok je čekao, Scott je promatrao golemi portret Saddama Husseina odjevena u vojničku odoru, s kalašnjikovim u rukama. Slika je dominirala inače sivim zidovima prostranog predvorja.
Djevojka je pomno saslušala što joj je osoba s druge strane žice rekla, a potom se ponovno obratila Scottu:
– Netko će odmah sići. – Onda se okrenula sljedećoj stranci.
Scott je čekao pola sata prije nego što je ugledao visokog, mršavog muškarca u elegantnom odijelu zapadnjačkog kroja kako izlazi iz dizala i korača prema njemu.
– Gospodin Bernstrom?
– Da? – reče Scott trgnuvši se.
– Dobro jutro – reče muškarac na engleskom. – Ja sam gospodin Ibrahim, prvi pomoćnik gospodina Kajamija. Kako vam mogu pomoći?
– Dopremio sam sef iz Švedske – reče Scott. – Vaše je Ministarstvo taj sef naručilo prije nekoliko godina, ali zbog sankcija Ujedinjenih naroda on vam ranije nije mogao biti isporučen. Rečeno nam je da potražimo gospodina Kajamija čim stignemo u Bagdad.
– Imate li kakve dokumente kojima biste takvu narudžbu potvrdili?
Scott iz aktovke izvadi fascikl i pruži ga gospodinu Ibrahimu.
Muškarac je pažljivo čitao sve što mu je Scott dao, dok nije stigao do pisma sa Saddamovim potpisom. Tad podigne glavu i upita:
– Mogu li pogledati sef, gospodine Bernstrom?
– Kako da ne – odvrati Scott. – Molim vas, pođite sa mnom – te zajedno krenu prema kamionu.
Kad su prišli vozilu, Kratz dade znak Cohenu da s Madame Berthe skine ceradu kako bi državni službenik mogao pogledati sef.
Scott je bio očaran činjenicom da se tijekom cijele operacije prolaznici na ulici nisu ni osvrnuli za sefom. Kad bi prolazili pored njega, samo bi malo ubrzali korak. Pomanjkanje njihove radoznalosti samo je još više potvrdivalo do koje su mjere ovi ljudi bili zastrašeni.
– Molim vas, pođite sa mnom, gospodine Bernstrom reče Ibrahim. Scott ga posluša, a kad su stigli do šaltera za informacije, Ibrahim se bez riječi uputi prema dizalu ostavivši Scotta u predvorju.
Ibrahim se ponovno pojavio tek nakon pola sata.
– Sef ćete odvesti na Trg Slobode. Kad tamo stignete, vidjet ćete rampu i tenk ispred velike bijele zgrade. Tamo vas očekuju.
Scott je namjeravao pitati gdje se točno nalazi Trg Slobode, ali Ibrahim se već bio okrenuo i otišao. Scott se vratio do kamiona, ušao u kabinu i tek kad se smjestio pored Kratza i Aziza, ispričao im što se dogodilo. Aziz je, dakako, znao put.
– Drago mi je što vidim da ovdje nema nikakvoga posebnog postupka – reče Kratz.
Scott potvrdno kimne glavom a Aziz ponovno skrene kamionom na cestu.
Promet je sada bio mnogo gušći. I teška vozila i automobili bjesomučno su trubili a kolona se jedva pomicala.
– Mora da se dogodila neka nesreća – reče Scott prije nego što su skrenuli za ugao i ugledali tri tijela kako vise s improviziranih vješala: jedno je bilo truplo muškarca u skupom odijelu, drugo jedne mlađe žene, a treće, truplo starije žene.
Bilo je teško odrediti im dob jer su im glave bile obrijane.

* * *

Gospodin Kajami sjedne za radni stol, okrene jedan telefonski broj i pričeka da se netko javi.
– Ured zamjenika ministra vanjskih poslova. Gospođica Saib pri telefonu.
– Ovdje ministar industrije. Možete li me spojiti sa zamjenikom ministra?
– Žao mi je, gospodine Kajami, ali gospodin zamjenik trenutačno nije ovdje. Želite li da vam se javi kad stigne ili, možda, želite ostaviti poruku?
– Ostavit ću poruku, ali neka mi se ipak javi kad dođe.
– Svakako, gospodine ministre.
– Molim vas, recite mu da je stigao sef iz Švedske, te da ga može skinuti s popisa sankcija. Nastane duga stanka. – Jeste li još na vezi, gospođice Saib?
– Da, tu sam. Zapisivala sam što ste upravo rekli.
– Ako su mu potrebni prateći dokumenti, recite mu da su kod nas, u ministarstvu, ali ako želi vidjeti sef, recite mu da ga upravo prevoze u stožer BAAS-a.
– Razumijem, gospodine. Pobrinut ću se da dobije vašu poruku čim se vrati.
– Hvala, gospođice Saib.
Kajami spusti slušalicu, pogleda u zamjenika ministra vanjskih poslova i nasmiješi se.