Lijepe ruševine Jess Walter

Godina je 1962. Snima se jedan od najvećih hitova svih vremena, veliki spektakl Kleopatra. Elizabeth Taylor i Richard Burton luduju, jedan dan se mrze, drugi obožavaju. Novinske rubrike koje pišu o skandalima imaju pune ruke posla. Troškovi snimanja enormno rastu, skandali postaju dio svakodnevice, a onda se sve zakomplicira jednom sasvim malom, ali iskrenom ljubavnom pričom koja bi, ako se za nju sazna, film otjerala u propast. Jedna će se mlada glumica morati maknuti s filmskoga seta i biti sakrivena u tajnovitom hotelu na talijanskoj obali, a za mladoga vlasnika toga hotela njezin će dolazak biti velika tajna.
A zatim se priča seli u današnje vrijeme kada filmska industrija izgleda posve drugačije i kad ostarjeli Talijan dolazi u Hollywood pronaći glumicu koju je upoznao, u tajnovitim okolnostima prije pedeset godina.

Od samog početka — na stjenovitom dijelu talijanske obale, oko 1962. godine, kad mladi, sanjarski vlasnik konačišta pogleda prema moru i opazi tajanstvenu ženu kako mu se približava u čamcu — Lijepe ruševine Jessa Waltera su blistav, ali i emotivan roman. Od raskošnog seta Kleopatre do otrcanog bančenja edinburškog Festivala Fringe i novih producentskih kanibalističkih metoda suvremenog Hollywooda, roman Lijepe ruševine je veličanstveno domišljato djelo koje stalno iznenađuje — priča je to o nesavršenim, ali zanimljivim ljudima koji se snalaze na stjenovitim obalama života držeći se za svoje neostvarive snove. A može se reći i veliki roman o ljubavi.

Gotovo savršeni spoj... Roman koji domišljatim skokovima iz jednog desetljeća i kontinenta na drugo desetljeće ili kontinent stručno zadovoljava sezonsku žudnju za književnom dubinom i blještavošću. Walterova sposobnost žongliranja svojom raznovrsnom postavom — koja obuhvaća jednu stvarnu, legendarnu filmsku zvijezdu — i skakanja iz jednog vremena u drugo, dojmljiv je spisateljski trik. Ali, živo srce je ono što Ruševine čini lijepim.
Entertainment Weekly
Savršeno izvedeno... Walter svoju priču pripovijeda elegantno, preciznim potezima, odražavajući primjereni ritam svake lokacije... Spektakularna priča o ljubavi, frustraciji, sebičnoj namjeri i strpljivosti ljudskog srca.
Melody Datz, The Stranger (Seattle)
Riskantan pothvat bravuroznog pripovijedanja... Ovaj iznanađujuć i domišljat roman društvene kritike, koji se udaljava od sočnog, romantičnog početka, nudi mnogo više od puke zabave. Uzburkava srce i zabavlja, ali nas i spašava od itekakve ljudske boli, pokretača ovoga složenog romana koji se neprestano razvija... Ova knjiga će vam se svidjeti!
Helen Schulman, New York Times Book Review
Divno širok... Walter uvjerljivo ocrtava svijet koji je istodobno nježan i okrutan, u kojemu se ambicija bori sa stvarnošću, a sanjarenja se bore sa zlovoljom i katkad pobjeđuju. Njegov roman je kinematografski, poprima meki sjaj zlatnog doba Hollywooda pa njegove slike postaju neizbrisivo treperenje na velikom ekranu te zauvijek ostaju u našim mislima, na određeni način veće od života.
Royal Young, Intervju
Pojedini dijelovi romana Lijepe ruševine sumorno su bolni, a drugi su prožeti nepatvorenom romantikom. Posrijedi je roman o mogućnosti ostvarenja umjetnosti u popularnoj kulturi, i o ljubavi u svijetu u kojemu ljudi ne oklijevaju nemilosrdno iskorištavati jedni druge... Roman Lijepe ruševine ushićuje širinom. Pasqualeova čestitost, Deaneova nemilosrdnost, iscrpljenost nekadašnje starlete, gađenje asistentice za razvoj i scenaristov treperavi optimizam — sve je to predstavljeno kao osnovano na svoj način.
Laura Miller, Salon

Posvećeno Anne, Brooklyn, Avi i Alecu


Stari Rimljani svoja su najveća arhitektonska remek-djela
izgradili kako bi se u njima borile divlje zvijeri.
— Voltaire, Pisma

Kleopatra: Neću dopustiti da mi ljubav bude gospodarica.
Marko Antonije: Tada nećeš doživjeti ljubav.
— iz filma katastrofe Kleopatra, snimljenog 1963. godine

Četiri slavna intervjua [Dicka] Cavetta s Richardom Burtonom
obavljena su 1980. godine... Burton, tada star pedeset i četiri
godine i već lijepa ruševina, uistinu je opčinjavao.
— »Talk Story« Louisa Menanda, The New Yorker, 22. studeni 2010.

1.
GLUMICA NA UMORU

Travanj 1962.
Porto Vergogna, Italija
Glumica na umoru u njegovo je selo stigla na jedini mogući izravan način — motornim čamcem koji je uplovio u zaljev, naginjući se prošao pokraj kamenog mola i udario u kraj pristaništa. Na trenutak je oklijevala na krmi čamca, a tada je ispružila tanku ruku kako bi se uhvatila za ogradu od mahagonija; drugom rukom pritisnula je šešir širokog oboda uz glavu. Krhotine Sunčeve svjetlosti posvuda oko nje razbijale su se na svjetlucavim valovima.
Dvadeset metara dalje Pasquale Tursi gledao je dolazak te žene kao da sanja. Ili točnije, pomislit će poslije, kao da je u stanju suprotnom sanjanju: u valu jasnoće nakon što je cijeli život spavao. Pasquale se uspravio i prestao s onime što je radio, s onime što je inače radio tog proljeća nastojeći stvoriti plažu ispod pustog pensionea svoje obitelji. Do prsa duboko u hladnom Ligurskom moru, Pasquale je bacao kamenje veličine mačke u nastojanju da utvrdi mol kako valovi ne bi odnijeli njegov brežuljak građevinskog pijeska. Pasqualeova »plaža« bila je široka kao samo dva ribarska čamca, a ispod njegova tankog sloja pijeska bila je izdubljena stijena, ali to je bilo najbliže ravnom komadu obale u cijelom selu: nagovještaju gradića koji je ironično — ili možda u nadi — nazvan Porto unatoč činjenici da su jedina plovila koja su redovito uplovljavala i isplovljavala pripadala nekolicini seoskih ribara koji su lovili sardine i inćune. Ostatak imena, Vergogna, značio je »stid«, a preostao je od osnivanja sela u sedamnaestom stoljeću, kao mjesta u kojemu su mornari i ribari tražili žene... stanovitog morala i komercijalno fleksibilne.
Na dan kad je prvi put ugledao tu ljupku Amerikanku, Pasquale je bio do prsa duboko u sanjarenju, zamišljajući prljavo, maleno selo Porto Vergogna kao turistički gradić u nastajanju, a sebe kao profinjenog poslovnog čovjeka šezdesetih godina, čovjeka koji u zoru veličanstvene modernosti raspolaže neograničenim mogućnostima. Posvuda je opažao znakove il booma — vala bogatstva i pismenosti koji je preobražavao Italiju. Zašto ne ovdje? Nedavno se bio vratio kući nakon četiri godine u živahnoj Firenci, u maleno, zaostalo selo svoje mladosti, zamišljajući da donosi presudno važne vijesti o tamošnjem svijetu — o blistavoj eri sjajnih macchina, o televiziji i telefonima, o duplim martinijima i ženama u uskim hlačama, o svijetu za koji se do tada doimalo da postoji samo u kinu.
Porto Vergogna bio je tijesno zbijena skupina desetak starih, obijeljenih kuća, jedne napuštene kapele i jedine komercijalne zanimljivosti u gradiću — malenog hotela i kafića u vlasništvu Pasqualeove obitelji — skutrenih poput stada usnulih ovaca u procjepu među okomitim stijenama. Stijene iza sela uzdizale su se stotinu i osamdeset metara, do zida crne, izbrazdane planine. Ispod njega more se smjestilo u stjenovitom zaljevu zavijenom poput račića, iz kojega su ribari svakodnevno isplovljavali te se vraćali u njega. Selo je bilo izolirano liticama sa stražnje strane i morem s prednje, u njega nikada nije bilo moguće doći automobilom ili zapregom, pa je ulice, takve kakve su bile, zapravo činilo nekoliko uskih staza između kuća — opekama popločene ceste uže od pločnika, uličice koje su se strmoglavljivale i stepenice koje su se uspinjale toliko uske da je bilo gdje u selu, osim ako niste stajali na piazzi San Pietro, malenom gradskom trgu, bilo moguće raširiti ruke i dodirnuti zidove s obje strane.
Zabačeni Porto Vergogna se stoga nije mnogo razlikovao od starinskih gradića na stijenama Cinque Terre na sjeveru, osim što je bio manji, zabačeniji i ne toliko slikovit. Zapravo, vlasnici hotela i restorana na sjeveru imalo su svoje ime od milja za to maleno selo stisnuto u procjep među okomitim stijenama: culo di baldracca — bludničina pukotina. No, unatoč prijeziru susjeda, Pasquale je vjerovao, kao i njegov otac, da bi Porto Vergogna jednoga dana mogao procvjetati kao i ostatak Levantea, obale južno od Genove, koja je obuhvaćala Cinque Terre, ili čak kao veći turistički gradovi na Ponenteu — Portofino i sofisticirana talijanska rivijera. Malobrojni strani turisti koji su čamcem ili planinareći stigli u Porto Vergognu, u pravilu su bili izgubljeni Francuzi ili Švicarci, ali se Pasquale nadao da će šezdesete donijeti poplavu Amerikanaca na čelu s bravissimo američkim predsjednikom Johnom Kennedyjem i njegovom suprugom Jacqueline. Pa ipak, ako je njegovo selo imalo ikakvih izgleda da postane destinazione turistica primana o kakvom je sanjao, Pasquale je znao da će morati privući takve goste, a da bi ih privukao, potrebna mu je — prije svega — plaža.
I tako je Pasquale stajao u vodi do prsa, držeći velik kamen ispod brade, kad je u njegov zaljev ljuljajući se uplovio crveni čamac od mahagonija. Njegov stari prijatelj upravljao je njime za bogatog vinara i hotelijera Gualfreda, koji je upravljao turizmom južno od Genove, ali je njegov otmjeni desetmetarski sportski čamac malokad dolazio u Porto Vergognu. Pasquale je gledao kako je čamac stao na uzburkanom dijelu i nije se mogao sjetiti ničega drugog što bi mogao učiniti doli doviknuti: — Orenzio! — Njegovog je prijatelja taj pozdrav zbunio; bili su prijatelji od dvanaeste godina, ali nikada nisu vikali, on i Pasquale, više su... uvažavali, podizali usne i spuštali obrve. Orenzio mu je strogo kimnuo. Bio je ozbiljan kad je imao turiste u čamcu, osobito Amerikance. — Amerikanci su ozbiljni ljudi — jednom je objasnio Pasqualeu. — Čak i sumnjičaviji od Nijemaca. Ako se previše smiješite, Amerikanci sumnjaju da ih potkradate. — Danas je Orenzio bio osobito ozbiljan, pogledavajući ženu u stražnjem dijelu čamca, u dugom, smeđem kaputu čvrsto stegnutom oko struka, sa šeširom mekog oboda koji joj je prekrivao pola lica.
Tada je žena tiho rekla nešto Orenziju, a riječi su preletjele preko vode. Nerazumljivo, isprva je pomislio Pasquale, sve dok u njima nije prepoznao engleski — zapravo, američki: — Oprostite, što onaj čovjek radi?
Pasquale je znao da je njegov prijatelj nesiguran u svojemu ograničenom engleskom i da je na pitanja na tom ružnom jeziku bio sklon odgovarati što je kraće mogao. Orenzio je pogledao Pasqualea, koji je držao veliki kamen za mol koji je gradio, i pokušao izustiti englesku riječ za spiaggiu — plažu, »beach« — te je izrekao s nagovještajem nestrpljivosti: — Bitch (engl., »kuja«; prim. prev.) — Žena je nagnula glavu kao da nije dobro čula. Pasquale je pokušao pomoći, mrmljajući kako je to kuja za turiste, »per i turisti«. Ali, doimalo se da lijepa Amerikanka to nije čula.
Pasquale je svoj san o turizmu naslijedio od oca. Carlo Tursi zadnje je desetljeće svojega života proveo u nastojanju da nagovori pet većih sela Cinque Terre da prihvate Porto Vergognu kao šesto u nizu. (— Mnogo ljepše — govorio je — Sei Terre, šest zemalja. Turisti vrlo teško izgovaraju Cinque Terre.) Ali, maleni Porto Vorgogna nije posjedovao šarm i politički utjecaj svojih šest većih susjeda. Iako je njih pet bilo povezano telefonskim linijama, a tijekom vremena i željezničkom prugom koja je prolazila kroz tunele, te je bilo krcato sezonskim turistima i njihovim novcem, šesto je atrofiralo kao suvišan prst. Druge Carlove jalove ambicije bile su probijanje tunela i produljivanje željeznice još jedan kilometar, kako bi se Porto Vergognu povezalo s većim gradićima na liticama. Ali, to se nije dogodilo, a budući da je najbliža cesta prolazila iza terasastih vinograda uz litice Cinque Terre, Porto Vergogna ostao je odsječen, sâm u svom naboru u crnim, nabranim stijenama — ispred njega samo more, a iza strme staze koje su se spuštale s litica.
Na dan kad je stigla blistava Amerikanka, Pasqualeov otac bio je mrtav osam mjeseci. Carlo je umro brzo i tiho, žila u njegovu mozgu rasprsnula se dok je čitao jedne od svojih omiljenih novina. Pasquale je u mislima mnogo puta odvrtio očevih zadnjih deset minuta: pijuckao je espresso, povukao dim cigarete, nasmijao se jednom članku u milanskim novinama (Pasqualeova majka sačuvala je tu stranicu, ali na njoj nikada nije pronašla ništa smiješno) i tada se srušio prema naprijed kao da spava. Pasquale je bio na Sveučilištu u Firenci kad je primio vijest o očevoj smrti. Nakon pogreba molio je svoju vremešnu majku da se preseli u Firencu, ali nju je ta zamisao užasavala. — Kakva bih supruga bila kad bih ostavila tvojega oca samo zato što je mrtav? — Nije bilo dvojbe — barem za Pasqualea — da se mora vratiti kući kako bi brinuo za svoju slabašnu majku.
Stoga se Pasquale ponovno uselio u svoju staru sobu u hotelu. Možda zbog osjećaja krivnje jer je odbacivao očeve zamisli dok je bio mlađi, odjednom je bio sposoban netom naslijeđenim očima vidjeti maleno konačište svoje obitelji. Da, taj je gradić mogao postati nova vrsta talijanskog odmarališta — američko utočište, suncobrani na stjenovitoj obali, škljocanje blende fotografskog aparata, Kennedyjevi posvuda! A ako je u pretvaranju pustog pensionea u prvorazredno odmaralište i bilo malo vlastitog interesa, pa neka: taj je stari hotel bio njegovo jedino nasljedstvo, jedina obiteljska korist u kulturi koja je to zahtijevala.
Hotel se sastojao od trattorije — kafića od tri stola — kuhinje i dva mala apartmana na prvom katu te šest soba nekadašnjeg starog bordela iznad njega. S hotelom je dolazila i odgovornost za skrb o njegovim jedinim stalnim stanarkama, le due streghe, kako su ih ribari nazivali, o dvije vještice: Pasqualeovoj šepavoj majci Antoniji i njezinoj sestri Valeriji žičane kose, nemani koja je najčešće kuhala, kad nije galamila na lijene ribare i ponekog gosta koji bi nabasao onamo.
Pasquale je bio uistinu tolerantan te je podnosio ekscentričnosti svoje melodramatične mamme i svoje lude zije, kao što je trpio i sirove ribare — koji su svakog jutra vukli svoje peschereccie na obalu i gurali ih u more, male drvene ljuske koje su se ljuljale na valovima poput prljavih zdjela za salatu, bubnjajući hup-bup iz svojih zadimljenih izvanbrodskih motora. Ribari su svakoga dana ulovili upravo dovoljno inćuna, sardina i lubina da prodaju tržnicama i restoranima na jugu, prije no što su se vraćali piti grappu i pušiti gorke cigarete koje su sami motali. Njegov se otac uvijek iznimno trudio odvajati sebe i svojega sina — potomke, kako je tvrdio, uglednih trgovaca iz Firence — od tih sirovih ribara. — Pogledaj ih — rekao bi Pasqualeu iza jednih od mnogih novina koje su svakog tjedna pristizale poštanskim brodom. — U civiliziranije vrijeme bili bi nam sluge.
Nakon što je dva starija sina izgubio u ratu, Carlo nije namjeravao dopustiti da njegov najmlađi sin radi na ribarskim brodicama, u postrojenjima za konzerviranje u La Speziji, u terasastim vinogradima, u kamenolomima mramora u Apeninima ili bilo gdje drugdje gdje bi mladić mogao svladati kakvu vrijednu vještinu te se otresti osjećaja da je mekušac i da mu nije mjesto u nemilosrdnom svijetu. Carlo i Antonia — kojoj je već bilo četrdeset kad se Pasquale rodio — umjesto toga su podizali Pasqualea kao svoju tajnu te su mu, ostarjeli, tek nakon moljakanja dopustili da pođe na studij u Firencu.
Kad se Pasquale nakon očeve smrti vratio, ribari nisu bili načisto o tome što bi mislili o njemu. Isprva su njegovo čudno ponašanje — vječno je čitao, razgovarao sâm sa sobom, mjerio stvari, bacao vreće građevinskog pijeska na stijene i grabljao ih kao što tašt čovjek češlja svoje zadnje pramenove kose — pripisivali tuzi. Objesili bi mreže i gledali kako vitak dvadesetjednogodišnjak preslaguje kamenje u nadi da će olujama onemogućiti da odnesu njegovu plažu, a oči bi im se ovlažile od sjećanja na puste snove vlastitih pokojnih otaca. No, ribarima je uskoro počelo nedostajati dobroćudno zadirkivanje koje su uvijek upućivali Carlu Tursiju.
Naposljetku, nakon što su nekoliko tjedana gledali kako Pasquale radi na svojoj plaži, više nisu mogli izdržati. Tommaso Stariji jednoga je dana mladiću dobacio kutiju šibica i viknuo: — Pasquale, evo stolca za tvoju majušnu plažu! — Nakon nekoliko tjedana neprirodne ljubaznosti to je blago izrugivanje bilo olakšanje, raspršivanje olujnih oblaka iznad sela. Život se vratio u normalu. — Pasquale, jučer sam vidio dio tvoje plaže u Lericiju. Da odnesem preostali pijesak onamo ili ćeš pričekati da ga struja isporuči?
Ali, plaža je barem bila nešto što su ribali mogli shvatiti; naposljetku, plaža je bilo u Monterossu al Mare i u gradovima Rivijere na sjeveru, gdje su prodavali najveći dio svojega ulova. Međutim, kad je Pasquale objavio svoju namjeru da u stijenama iskleše tenisko igralište, ribari su ga proglasili još ćaknutijim od njegova oca. — Dečko je izgubio pamet — govorili su s male piazze motajući cigarete i promatrajući kako Pasquale skače po kamenju te uzicom označava granice svojega budućeg teniskog igrališta. — To je pazzi obitelj. Uskoro će razgovarati s mačkama. — Budući da je raspolagao samo strmim liticama, Pasquale je znao da igralište za golf ne dolazi u obzir. Ali, nedaleko od njegova hotela bila je prirodna zaravan od tri stijene, a ako bi uspio poravnati vrhove i poduprijeti ostalo, smatrao je da bi mogao načiniti kalupe i uliti dovoljno betona da stijene poveže u ravan pravokutnik i načini — poput vizije koja izlazi iz stjenovitih litica — tenisko igralište koje bi gostima pristiglim s mora govorilo da su stigli u prvorazredno odmaralište. Mogao je zatvoriti oči i vidjeti ga: muškarce u čistim, bijelim hlačama kako prebacuju lopticu amo-tamo na divnom igralištu koje izlazi iz litica, veličanstvenoj platformi dvadeset metara iznad obale, te žene u haljinama i ljetnim šeširima na glavi, kako u blizini pijuckaju pića pod suncobranima. Stoga je klesao pijukom, dlijetima i čekićima, nadajući se da će pripremiti dovoljno velik prostor za tenisko igralište. Grabljao je svoj sloj pijeska. Bacao je kamenje u more. Trpio ribarsko zadirkivanje. Odlazio pogledati svoju majku na umoru. I čekao — kao i uvijek — da život dođe i pronađe ga.
Osam mjeseci nakon očeve smrti to je bio sažetak života Pasqualea Tursija. I premda nije bio sasvim sretan, nije bio ni nesretan. Zapravo, zatekao se na golemoj, pustoj zaravni na kojoj živi većina ljudi, između dosade i zadovoljstva.
I možda bi ondje zauvijek živio da onoga svježeg, sunčanog poslijepodneva nije stigla ona lijepa Amerikanka, kad je Pasquale dvadeset metara dalje stajao do prsa u vodi i gledao kako čamac od mahagonija staje pokraj drvenih stupova pristaništa, a ta žena stoji na krmi dok lagani vjetar mreška more oko nje.
Ta lijepa Amerikanka bila je nevjerojatno mršava, ali ipak vrlo zaobljena. S Pasqualeova gledišta u moru — sunce je svjetlucalo iza nje, a vjetar je šibao njezinom kosom boje žita — doimalo se kao da pripada nekoj drugoj vrsti, viša i prozračnija od svih žena koje je u životu vidio. Orenzio joj je pružio ruku, a ona ju je nakon trenutka oklijevanja prihvatila. Pomogao joj je da izađe iz njegova čamca na usko pristanište.
— Hvala vam — rekao je nesiguran glas ispod šešira, a tada je izgovorio: — Grazie — talijansku riječ, nerazgovjetno i neuvježbano. Načinila je svoj prvi korak prema selu, na trenutak se naizgled zaljuljala, ali je ponovno uspostavila ravnotežu. Tada je skinula šešir kako bi promotrila selo, a Pasquale joj je vidio cijelo lice i blago se iznenadio jer lijepa Amerikanka nije... pa... ljepša.
Oh, bila je dojmljiva, nedvojbeno, ali ne onako kako je očekivao. Prije svega, bila je visoka kao i Pasquale, gotovo metar i osamdeset centimetara. A gledano s njegovog mjesta, nisu li njezine crte lica malo prenaglašene za toliko usko lice — istaknuta čeljust koja se naglo spušta, pune usne, oči vrlo okrugle i toliko otvorene da se doimala uplašenom? I može li žena biti previše mršava, tako da se njezini oblici doimaju neočekivano i zabrinjavajuće? Njezina duga kosa bila je svezana u rep, a koža joj je bila lagano preplanula, napeta preko kostiju koje su lice istodobno činile previše oštrim i previše mekim — nos previše nježan za takvu bradu, za toliko visoke jagodice, za te velike, tamne oči. Ne, pomislio je, iako jest dojmljiva, to nije osobito velika ljepota.
Ali, tada se okrenula prema njemu, neskladne crte njezina drastičnog lica sastale su se u savršenstvu, a Pasquale se sa studija prisjetio kako neke zgrade u Firenci mogu razočarati iz različitih kuteva, ali u reljefu uvijek izgledati dobro, kao i na fotografijama; različite točke trebale su biti sastavljene, pa je smatrao da to vrijedi i za neke ljude. Tada se nasmiješila i u tom se trenutku, ako je takvo što moguće, Pasquale zaljubio i ostat će zaljubljen do kraja života — ne toliko u tu ženu, koju nije ni poznavao, koliko u taj trenutak.
Ispustio je kamen koji je bio držao.
Ona je pogledala na stranu — desno, pa lijevo, pa opet desno — kao da traži ostatak sela. Pasquale je pocrvenio zbog onoga što je zacijelo ugledala: desetak jednoličnih kamenih kuća, od kojih su neke napuštene, kako se poput školjki drže za procjep u litici. Divlje mačke čeprkale su po malenoj piazzi, ali je inače sve bilo tiho jer su ribari bili isplovili. Pasquale je takvo razočaranje slutio kad su ljudi slučajno planinareći stigli onamo, ili kad su doplovili zbog kartografske ili jezične pogreške, ljudi koji su vjerovah da ih se odvodi u šarmantne turističke gradiće Portovenere ili Portofino, ali su se zatekli u bruto ribarskom selu Porto Vergogna.
— Oprostite — rekla je lijepa Amerikanka na engleskom, ponovno se okrenuvši prema Orenziju. — Da vam pomognem s torbama? Ili je to dio... hoću reći... ne znam što je plaćeno, a što nije.
Orenzio je nakon onoga s »plažom« bio završio s tim vražjim engleskim pa je samo slegnuo ramenima. Bio je nizak, klempavih ušiju i tupog pogleda, a turisti su njegovo držanje često tumačili kao posljedicu oštećenja mozga, ali su bili toliko zadivljeni sposobnošću tog tupana nezainteresiranog pogleda da upravlja motornim čamcem da su mu davali velikodušne napojnice. Orenzio je stoga pretpostavio da što se tuplje ponaša i što slabije vlada engleskim, to će biti bolje plaćen.
— Dakle, da sama uzmem svoju prtljagu? — žena je ponovno upitala, strpljivo i pomalo bespomoćno.
— Bagagli, Orenzio — viknuo je Pasquale svojemu prijatelju i tada mu je sinulo: ta žena dolazi u njegov hotel! Krenuo je prema pristaništu, oblizujući usne u pripremi za govorenje neuvježbanog engleskog. — Molim vas — rekao je ženi, a jezik mu je bio poput komada hrskavice u ustima — Imam čast i Orenzio za nositi vašu torbu. Idete na Hotel Ad-e-kvatan vidik. — Doimalo se da je to zbunilo Amerikanku, ali Pasquale to nije opazio. Želio je završiti kićeno i pokušao se sjetiti odgovarajuće riječi kojom bi joj se obratio (madam)?, ali je žudio za nečim boljim. Zapravo nikada nije ovladao engleskim, ali ga je učio dovoljno da osjeća zdrav strah od njegove nasumične težine, besmislene brutalnosti njegovih konjugacija; bio je nepredvidljiv poput psa križanca. Njegova prva pouka tog jezika potekla je od jedinog Amerikanca koji je ikada odsjeo u njihovu hotelu, pisca koji je svakog proljeća dolazio u Italiju kako bi radio na svojemu životnom djelu — epskom romanu o vlastitim iskustvima u Drugom svjetskom ratu. Pasquale je pokušao zamisliti što bi onaj visok, elegantan pisac mogao reći toj ženi, ali se nije mogao sjetiti pravih riječi i pitao se postoji li engleska inačica najkorištenije talijanske riječi bella: lijepa. Pokušao je: — Molim vas. Dođite. Lijepa Amerika.
Ona je na trenutak netremice gledala u njega — najduži trenutak u njegovu životu — a tada se nasmiješila i smjerno spustila pogled. — Hvala vam. Je li ovo vaš hotel?
Pasquale je završio gacanje kroz vodu i stigao do pristaništa. Podignuo se na njega, otresao vodu s nogavica i pokušao se predstaviti kao pravi, pristali hotelijer. — Da. Je moj hotel. — Pasquale je pokazao prema malenom, rukom ispisanom natpisu na lijevoj strani piazze. — Molim vas.
— I... imate sobu rezerviranu za nas?
— O, da. Mnoga soba. Sva je soba za vas. Da.
Ona je pogledala natpis, a tada ponovno Pasqualea. Topao vjetar ponovno je zapuhao i podignuo vlasi odbjegle iz njezina repa te lepršao njima oko njezina lica. Ona se nasmiješila opazivši lokvicu koja se iscijedila s njegova mršavog tijela, a tada je pogledala njegove oči, plave poput mora, i rekla: — Imate lijepe oči. — Potom je ponovno stavila šešir na glavu te krenula prema maloj piazzi i središtu gradića koji je bio pred njom.
Porto Vergogna nikada nije imao un liceo — srednju školu — pa je Pasquale stoga čamcem odlazio u La Speziu. Ondje je upoznao Orenzija, koji mu je postao prvi pravi prijatelj. Povezala ih je situacija: stidljivog sina hotelijera i niskog dječaka s obale, klempavih ušiju. Pasquale je tijekom zimskih tjedana katkad čak odsjedao kod Orenziove obitelji, kad je kretanje bilo otežano. Zimu prije no što je Pasquale otišao u Firencu, on i Orenzio domislili su igru koju su igrali uz čaše švicarskog piva. Sjedili bi jedan nasuprot drugome na dokovima u La Speziji i ispaljivali uvrede jedan drugome sve dok im ne bi ponestalo ili dok se ne bi počeli ponavljati, a tada je gubitnik morao iskapiti pola litre piva koje je stajalo pred njim. Dok je Orenzio u tom trenutku podizao američke torbe, nagnuo se prema Pasqualeu i odigrao suhu inačicu te igre. — Što je rekla, njušitelju testisa?
— Sviđaju joj se moje oči — rekao je Pasquale, previdjevši njegov mig.
— Ma daj, guzičaru — rekao je Orenzio. — Nije rekla ništa takvo.
— Ne, rekla je. Zaljubljena je u moje oči.
— Lažeš, Pasqo, obožavatelju dječačkih kobasičica.
— Istina je.
— Da voliš dječačke kobasičice?
— Ne. Rekla je to o mojim očima.
— Ti si pušač jarcima. Ta žena je filmska zvijezda.
— I ja to mislim — rekao je Pasquale.
— Ne, glupane, stvarno nastupa u kinu. Ovdje je s američkom družinom koja snima film u Rimu.
— Koji film?
— Kleopatra. Zar ne čitaš novine, pušaču trave?
Pasquale se osvrnuo na američku glumicu, koja se uspinjala stepenicama prema selu. — Ali, previše je svjetloputa da bi glumila Kleopatru.
— Kleopatra je ona bludnica i kradljivica muževa Elizabeth Taylor — rekao je Orenzio. — Ovo je druga glumica u tom filmu. Zar doista ne čitaš novine, škropitelju šupaka?
— U kojoj je ona ulozi?
— Kako bih ja to znao. Uloga mora biti mnogo.
— Kako joj je ime? — upitao je Pasquale.
Orenzio mu je pružio ispisane upute koje je dobio. Na papiru je pisalo ženino ime, da ju je potrebno odvesti u hotel u Porto Vergogni i da je račun potrebno poslati čovjeku koji je organizirao njezin put, Michaelu Deaneu, u Hotel Grand u Rimu. Na tom listu papira pisalo je i da je taj Michael Deane »poseban produkcijski asistent« za »20th Century Fox Pictures«. A ženino ime...
— Dee... Moray — naglas je rekao Pasquale. Nije mu bilo poznato, ali američkih filmskih zvijezda bilo je vrlo mnogo — Rock Hudsoni, Marilyn Monroice, John Wayneovi — i upravo kad je pomislio da ih sve zna, neki novi su postali slavni, gotovo kao da u Americi postoji tvornica koja proizvodi ta golema filmska lica. Pasquale je podigao pogled i vidio da se ona već uspinje stepenicama procjepa u litici i ulazi u selo koje je čeka. — Dee Moray — ponovno je rekao.
Orenzio je pogledao papir preko ramena. — Dee Moray — rekao je. U tom je imenu bilo nešto intrigantno i ni jedan od njih nije ga mogao prestati izgovarati. — Dee Moray — ponovno je rekao Orenzio.
— Bolesna je — rekao je Orenzio Pasqualeu.
— Od čega boluje?
— Kako bih ja to mogao znati? Čovjek je samo rekao da je bolesna.
— Je li ozbiljno?
— Ni to ne znam. — A tada je Orenzio, kao da klone, kao da i sâm gubi zanimanje za njihovu staru igru, dodao još jednu uvredu, un mangiaculo — »onaj koji jede guzice«.
Pasquale je gledao kako Dee Moray ide prema njegovu hotelu, kako malenim koracima prelazi kamenu stazu. — Ne može biti jako bolesna — rekao je. — Lijepa je.
— Ali ne kao Sophia Loren — rekao je Orenzio. — Ili kao Marilyn Monroe. — Prošle zime to im je bila druga razonoda, odlaziti u kino i ocjenjivati žene koje su vidjeli.
— Ne, mislim da je njezina ljepota inteligentnija... kao kod Anouk Aimée.
— Jako je mršava — rekao je Orenzio. — I nije Claudia Cardinale.
— Ne — Pasquale se morao složiti. Claudia Cardinale bila je savršenstvo. — Iako mislim da njezino lice nije baš uobičajeno.
Ta je primjedba bila previše istančana za Orenzija. — Pasqo, mogao bih dovesti tronogog psa u ovaj gradić i ti bi se zaljubio u njega.
Tada se Pasquale zabrinuo. — Orenzio, je li namjeravala doći ovamo?
Orenzio je pljusnuo po listu koji je Pasquale držao u ruci. — Taj Amerikanac, Deane, koji ju je dovezao u La Speziju? Objasnio sam mu da nitko ne dolazi ovamo. Pitao sam misli li možda na Portofino ili Portovenere. On je upitao kako je u Porto Vergogni, a ja sam mu rekao da ovdje nema ničega osim hotela. Pitao je je li gradić tih. Rekao sam mu da je samo smrt tiša, a on je rekao: ‘Tada je to pravo mjesto.’
Pasquale se nasmiješio prijatelju. — Hvala ti, Orenzio.
— Pušaču jarcima — tiho je rekao Orenzio.
— To si već rekao — odvratio je Pasquale.
Orenzio je gestom pokazao kao da iskapljuje pivo.
Tada su obojica pogledali prema litici, četrdeset metara uzbrdo, gdje je prva američka gošća nakon smrti njegova oca stajala i gledala ulazna vrata njegova hotela. Budućnost je stigla, pomislio je Pasquale.
Dee Moray je stala i pogledala ih. Zatresla je repom, a njezina suncem izbijeljena kosa šibala je njezino lice i plesala oko njega kad je pogledala more sa seoskog trga. A tada je pogledala natpis i nagnula glavu, kao da pokušava shvatiti riječi:
HOTEL ADEKVATAN VIDIK

Potom je budućnost stavila svoj mekani šešir pod mišku, gurnula vrata, sagnula se i ušla.
Kad je nestala u hotelu, Pasquale se poigrao nespretnom zamišlju da ju je nekako prizvao, da je nakon godina i godina življenja u tom mjestu, nakon mjeseci tugovanja, usamljenosti i čekanja Amerikanaca, stvorio tu ženu od starih komadića filmova i knjiga, od izgubljenih rukotvorina i ruševina iz njegovih snova, od svoje junačke, dugotrajne samoće. Pogledao je Orenzija, koji je nosio nečije torbe, i cijeli se svijet odjednom doimao vrlo nevjerojatnim, a naše vrijeme u njemu vrlo kratkim i nalik snu. Nikada do tada nije osjetio toliko nepristran, egzistencijalan osjet, toliko zastrašujuću slobodu — kao da lebdi iznad sela, iznad svojega tijela — i to ga ushićuje na način koji nikada ne bi mogao objasniti.
— Dee Moray — rekao je Pasquale Tursi, odjednom, glasno, razbijajući čaroliju svojih misli. Orenzio ga je pogledao. Pasquale mu je tada okrenuo leđa i ponovno izgovorio to ime, taj put za sebe, u nečemu tišem od šapata, u nelagodi zbog daha punog nade koji je oblikovao te riječi. Život je očito plod mašte, pomislio je.

2.
ZADNJE PREDSTAVLJANJE

Nedavno
Hollywood, Kalifornija
Prije svitanja — prije gvatemalskih vrtlara u prljavim, ulubljenim vrtlarskim kamionima, prije no što Karibljani dođu kuhati, čistiti i odijevati, prije Montessori škole, pilatesa i kafića Coffee Bean, prije no što Mercedesi i BMW-i oprezno izađu na palmama obrubljene ulice i prije no što plavozubi morski psi nastave svoje beskrajno poslovanje — unapređenje američkog načina razmišljanja — tu su prskalice: izbijaju iz tla kako bi silovito prskale sjeverozapadni dio šireg područja Los Angelesa, od zračne luke do brda, od središta grada do plaža, usnuli krš režima zabave.
U Santa Monici dozivaju Claire Silver u tišini njezina stana prije zore — psst, hej — a njezina kovrčava crvena kosa raširena je na jastuku poput samoubojstva. Ponovno šapuću — psst, hej — i Clairini kapci zatrepere; ona udiše, orijentira se i baca pogled preko isklesanog ramena svojega dečka, koji raširenih ruku i nogu spava na svojih sedamdeset posto velikog kreveta. Daryl često odškrine prozor u spavaćoj sobi iza njihova kreveta kad se kasno vrati pa se Claire budi tako — psst, hej — uz vodu koja vani prska kamenjar. Bila je upitala upravitelja zgrade zašto je kamenjar potrebno zalijevati svakoga dana u pet sati ujutro (ili, zapravo, zašto ga je uopće potrebno zalijevati), ali prskalice, dakako, nisu istinski problem.
Claire se budi žudeći za podacima; prebire po pretrpanom noćnom ormariću tražeći svoj BlackBerry i uzima dozu digitalne droge. Četrnaest elektroničkih poruka, šest tweetova, pet zahtjeva za prijateljstvom, tri SMS poruke i njezin kalendar — život na dlanu. I ono općenito: petak, devetnaest stupnjeva, bit će dvadeset i tri. Pet telefonskih razgovora na današnjem rasporedu. Šest sastanaka s ponuđačima. A tada usred tog stovarišta informacija opaža elektroničku poruku koja će joj promijeniti život, od affi-nity@arc.net. Otvara je.
Draga Claire,
još jednom vam zahvaljujem za vaše strpljenje tijekom ovog dugog postupka. I Brian i ja smo bili veoma zadivljeni vašim preporukama i razgovorom pa bismo se rado sastali s vama kako bismo nastavili razgovor. Biste li bili na raspolaganju za kavu ovog jutra?
Srdačno,
James Pierce
Muzej američke filmske kulture
Claire se uspravlja u krevetu. Ajme. Ponudit će joj posao. Ili neće? Nastavili bi razgovor? Već su dva puta razgovarali; o čemu bi još mogli razgovarati? Je li to to? Hoće li danas moći napustiti svoj posao iz snova?
Claire je glavna asistentica za razvoj legendarnog filmskog producenta Michaela Deanea. Taj je naziv lažan — njezin je posao samo asistiranje, nimalo razvijanja i nikome nije glavna. Ugađa Michaelovim hirovima. Odgovara na njegove pozive i elektroničke poruke, odlazi po njegove sendviče i kavu. I uglavnom čita za njega: velika krda scenarija i sinopsisa, sažetke i adaptacije — stampedo materijala koji ne ide nikamo.
Njezine su nade bile mnogo veće kad je napustila doktorski studij filma kako bi se zaposlila i počela raditi za čovjeka koji je sedamdesetih i osamdesetih godina bio poznat kao »Deane Holivudski«. Željela je snimati filmove — pametne, dirljive filmove. Ali, kad je prije tri godine stigla, Michael Deane bio je na najnižoj točki svoje karijere, bez novijih zasluga osim nezavisne zombi bombe Noćni pljačkaši. U tri godine koliko je Claire radila za Deane Productions, ta kuća nije snimila nijedan drugi film; štoviše, njezina jedina produkcija bila je jedna jedina televizijska emisija: popularan reality show i web-stranica za nalaženje partnera Hookbook (Hookbook.net).
A s nevjerojatnim uspjehom te gadosti nastale križanjem dvaju medija, filmovi su u kući Deane Productions postali blijedo sjećanje. Claire umjesto toga dane provodi slušajući toliko uvredljive televizijske ponude da strahuje kako je sama ubrzala Apokalipsu: Uzorno ponašanje ( — Uzmemo sedam modela i stavimo ih u kuću studentskog bratstva!), Nimfomanska noć ( — Snimamo sastanke ljudi kojima je dijagnosticirana ovisnost o seksu!) i Kuća pijanih patuljaka ( — Vidite, to je kuća... puna pijanih patuljaka!).
Michael joj je neprestano govorio neka prilagodi svoja očekivanja, neka svoje uzvišene pretenzije ostavi po strani, neka prihvati kulturu takvu kakva jest, neka proširi svoje shvaćanje dobroga. — Ako želiš stvarati umjetnost — rado govori — zaposli se u Luuv-ru.
Pa je ona to i učinila. Prije mjesec dana podnijela je molbu za radno mjesto za koje je vidjela oglas na jednoj web-stranici, za »kustosa novog privatnog filmskog muzeja«. A sada, gotovo tri tjedna nakon razgovora, doimalo se da su uštirkani poslovni ljudi u upravnom odboru muzeja bili nadomak tome da joj ponude posao.
Ako to nije odluka o kojoj nije potrebno razmišljati, tada je potrebno tek malo razmišljanja: njihov planirani Muzej američke filmske kulture plaćat će bolje, radno vrijeme će biti bolje i ondje će nedvojbeno bolje iskorištavati svoj magisterij arhiviranja pokretnih slika s UCLA. I osim toga, smatra da bi joj taj posao mogao omogućiti da osjeća kao da ponovno uistinu koristi svoj mozak.
Michael ne uvažava to njezino intelektualno nezadovoljstvo i tvrdi da ona samo plaća svoje, da svaki producent nekoliko godina provede u toj divljini — da, Michaelovim napola progutanim načinom izražavanja koji nije moguće oponašati, mora »prosijavati govno da bi dobila kukuruz«, mora se dokazati jednim komercijalnim uspjehom, ili njih deset, kako bi potom mogla raditi projekte koji joj se sviđaju. I tako se našla ovdje, na velikom životnom raskrižju: izdržati u toj primitivnoj karijeri i ustrajati u svojemu malo vjerojatnom snu o tome da će jednoga dana snimiti izvrstan film, ili prihvatiti tihi posao katalogiziranja ostataka iz vremena kad je film bio doista važan?
Kad god bi se suočila s takvim odlukama (koledž, dečki, diplomski studij), Claire je uvijek sastavljala popis prednosti i nedostataka, tražila znakove i uspostavljala pogodbe — pa i sada uspostavlja pogodbu sa samom sobom, ili sa Sudbinom: Ili će danas na vrata stići dobra, izvediva ideja za film — ili dajem otkaz.
Dakako, ta je pogodba zapravo trik. Michael je uvjeren da je sav novac sada u televiziji pa mu se već dvije godine nije svidjela ni jedna ponuda za film, ni jedan scenarij ili adaptacija. A sve što se njoj sviđa odbacuje kao previše skupo, previše mračno, previše povijesno, nedovoljno komercijalno. Kao da to nije dovoljno povećalo izglede, danas je »petak ludih ponuda«: zadnji petak u mjesecu, rezerviran za uobičajene ponude Michaelovih starih prijatelja i kolega, svih izgorjelih, potrošenih ljudi koji su nekoć nešto bili ili nikada nisu bili ništa. A tog petka ludih ponuda su i Michael i njegov producentski partner Danny Roth imali slobodan dan. Danas — psst, hej — ima sve te usrane ponude samo za sebe.
Claire kratko pogleda Daryla, koji spava u krevetu pokraj nje. Osjeća bockanje krivnje jer nije razgovarala s njim o tom poslu u muzeju; to je dijelom zato što je gotovo svaku noć do kasno bila vani, dijelom zato što ionako nisu mnogo razgovarali i dijelom zato što razmišlja o tome da i njemu da otkaz.
— Dakle? — tiho kaže. Daryl ispušta zvuk dubokog sna — nešto između stenjanja i cijuka. — Da — kaže ona — to sam i mislila.
Ustaje i proteže se te kreće prema kupaonici. Ali, putem zastaje nad Darylovim trapericama, koje leže na podu, poput plesača koji se odmara, ondje gdje je iskoračio iz njih — psst, nemoj, upozoravaju prskalice — ali, ima li zapravo izbora? — mlada žena na raskrižju, u potrazi za znakovima? Saginje se, podiže traperice, pretražuje džepove: šest novčanica od jednog dolara, kovanice, šibice i... ah, tu je:
Bušena karta za nešto dražesno nazvano DUPETAKULARNO: POLICAJKE SOUTHLANDA U GOLOJ ZABAVI UŽIVO. Darylova razonoda. Claire okreće kartu. Ne posjeduje osobit instinkt za stupnjevanje industrije zabave za odrasle, ali zamišlja da primjena bušenih karta DUPETAKULARNO ne čini otmjenim striptiz klubom. O, i vidi: Daryla još samo dva bušenja dijele od besplatnog plesa u krilu. Baš sjajno! Ostavlja kartu pokraj Daryla koji hrče, na svojemu jastuku, u udubljenju koje je ostavila njezina glava.
Potom kreće prema kupaonici i službeno dodaje Daryla u svoju pogodbu sa Sudbinom, kao taoca (Danas mi donesi odličnu ideju za film ili će dečko koji posjećuje striptiz klubove nadrapati!). Zamišlja imena na svojemu rasporedu i pita se hoće li koje od njih nekim čudom ponuditi nešto bolje. Zamišlja ih kao fiksne točke na svojemu zemljovidu: onaj s kojim se sastaje u pola deset upravo u Culver Cityju jede omlet od bjelanjaka i uvježbava svoj govor, onaj s kojim se sastaje u deset i petnaest vježba tai chi u Manhattan Beachu, a onaj s kojim se sastaje u jedanaest masturbira pod tušem u Silver Lakeu. Osjeća oslobađanje hineći da njezina odluka sada ovisi o njima, da je učinila sve što je mogla, i osjeća se gotovo slobodno pa otvoreno, gola, ulazi u hirovito naručje Sudbine — ili barem pod vrući tuš.
I tada jedna jedina čeznutljiva misao pobjegne njezinu umu koji je već donio odluku: želja, ili možda molitva, da među današnjim sranjima čuje samo jednu... pristojnu... ponudu — jednu zamisao za izvrstan film — kako ne bi morala napustiti jedini posao koji je u životu ikada željela.
Prskalice su vani u smijehu pljuvale po kamenjaru.
Također gol, tisuću i tri stotine kilometara dalje, u Beavertonu u Oregonu, čovjek s kojim Claire ima zadnji sastanak toga dana, u četiri popodne, ne može odlučiti što će odjenuti. Shane Wheeler još nije napunio tridesetu, visok je, vitak i izgleda pomalo neukroćeno, uskog lica uokvirenog morem kovrčave smeđe kose i dvama zaliscima nalik nogama stola. Dvadeset minuta pokušavao je izabrati odjeću iz svoje hrpe odbačene odjeće, nalik hrpi jesenjeg lišća: izgužvane polo majice, uvrnute secondhand majice, lažne kaubojske košulje, hoot-cut traperice, uske traperice, poderane traperice, fine hlače, bež sportske hlače i samterice, ali ništa od toga nije bilo primjereno za nehajnost u stilu »previše sam darovit da bih mario«, koju je smatrao primjerenom za svoje prvo predstavljanje ponude u Hollywoodu.
Shane odsutno trlja tetovažu na lijevoj podlaktici, riječ POSTUPAJ, ispisanu složenom gangsterskom kaligrafijom, podsjetnik na njegov omiljeni biblijski redak i, donedavno, njegov životni moto — Postupaj kao da imaš vjeru i bit će ti dana.
Njegov svjetonazor hranile su godine epizodne televizije, poticaji primani od učitelja i savjetnika, nagrade sa školskih znanstvenih natjecanja, sudionička odličja i nogometni te košarkaški trofeji — te, ponajviše, dva pažljiva i pokorna roditelja, koji su svoje petero savršene djece odgojili u vjeri — dovraga, s prirođenim pravom — da ako vjeruju u sebe, mogu biti što god požele.
Stoga je Shane u srednjoj školi postupao kao da je maratonac pa je dobio dvije pohvalnice, postupao je kao da je odličan učenik i dobivao je odlične ocjene, postupao je kao da je određena navijačica na njegovu teritoriju i da je ona njega pozvala na ples, postupao je kao da će ga sigurno primiti na Sveučilište Kalifornije u Berkeleyju i primili su ga, postupao je kao da će sigurno ući u bratstvo Sigma Nu i ušao je, postupao je kao da je pisac i primljen je na magisterij kreativnog pisanja na Sveučilištu Arizone, postupao je kao da je zaljubljen i oženio se.
Ali, nedavno su se u toj filozofiji pojavile napukline — ispostavljalo se da vjera nije bila ni približno dovoljna — a njegova uskoro bivša supruga (Dojadila su mi tvoja sranja, Shane...) je nedugo prije razvoda bacila bombu: biblijski redak koji su on i njegov otac beskrajno citirali: — Postupaj kao da imaš vjeru... — zapravo ne postoji u Bibliji. Štoviše, koliko je njoj bilo poznato, potjecao je iz završnog govora koji lik Paula Newmana drži u filmu Presuda.
To otkriće nije prouzročilo Shanovu nevolju, ali se doimalo da je ta vijest na određeni način objašnjava. To se događa kad autor vašega života nije Bog, nego David Mamet: ne možete pronaći učiteljski posao, a vaš se brak raspada upravo kad vam studentski krediti dolaze na naplatu, a projekt na kojemu ste radili šest godina, vaš magisterij — knjiga povezanih kratkih priča s naslovom Povezana — dobiva odbijenicu od agenta s kojim ste se povezali (Agent: Ova knjiga ne funkcionira. Shane: Hoćete reći, prema vašem mišljenju? Agent: Hoću reći, na engleskom jeziku.). Razveden, nezaposlen, bez novca i s potopljenom književnom ambicijom, Shane je svoju odluku da postane pisac vidio kao obilaznicu koja nije vodila nikamo. Bio je u prvoj depresiji svojega života, nesposoban čak i ustati iz kreveta bez riječi POSTUPAJ da ga potakne. Njegovu je majku zapalo izvući ga iz tog stanja, uvjeravati ga da počne piti antidepresive i nadati se da će izbaviti bezbrižno samopouzdanog mladića kojega su ona i njegov otac odgojili.
— Gledaj, ionako nismo bili religiozna obitelj. U crkvu smo išli samo na Božić i na Uskrs. Tvoj je tata tu izreku pokupio iz filma starog trideset godina, a ne iz knjige stare dvije tisuće godina? To ne znači da nije istinita, zar ne? Štoviše, možda je to čini čak istinitijom.
Nadahnut majčinom dubokom vjerom u njega i niskom dozom selektivnog inhibitora ponovne pohrane serotonina koji je nedavno bio počeo uzimati, Shane je doživio ono što bi mogao opisati samo kao bogojavljenje:
Nisu li filmovi zapravo vjera njegova naraštaja — njegova istinska religija? Nije li kino naš hram, jedino mjesto u koje ulazimo svatko za sebe, ali dva sata poslije izlazimo zajedno, s istim doživljajem, s istim vođenim emocijama, s istom poukom? Milijun škola poučava deset milijuna nastavnih planova, milijun crkvi iznjedrilo je deset tisuća sekti s milijardu propovijedi — ali se isti film prikazivao u svakom trgovačkom centru u zemlji. I svi smo ga pogledali! Tog ljeta, onog koje nećete nikada zaboraviti, svaka je filmska kuća prikazivala isti niz tematskih i narativnih slika — istog Avatara, istog Harryja Pottera, iste Brze i žestoke, treperave slike ušivene u naš um, koje su zamijenile naša vlastita sjećanja, arhetipske priče koje su postale naša zajednička povijest, koje su nas poučavale što bismo trebali očekivati od života, koje su definirale naš sustav vrijednosti. Što je to bilo, ako ne religija?
Osim toga, filmovi su se isplatili više nego knjige.
Stoga je Shane odlučio ponijeti svoje darovitosti u Hollywood. Započeo je tako što je stupio u vezu sa svojim starim profesorom pisanja Geneom Pergom, kojemu je dojadilo biti učitelj i ignorirani esejist pa je napisao triler s naslovom Noćni pljačkaši (zombiji u nabrijanim automobilima kruže postapokaliptičnim Los Angelesom u potrazi za preživjelim ljudima kako bi ih porobili) te prodao filmska prava za više no što je zaradio u deset godina akademskog rada i objavljivanja djela u malim izdavačkim kućama, pa je usred semestra ostavio svoj učiteljski posao. Shane je u to vrijeme bio na drugoj godini magistarskog studija, a Geneov odlazak je u programu odjeknuo kao skandal — nastavno osoblje i studenti jednako su se ljutili zbog toga što se Gene posrao po cijeloj katedrali književnosti.
Shane je pronašao profesora Pergoa u Los Angelesu, gdje je ovaj adaptirao drugu knjigu sada već trilogije — Noćni pljačkaši 2: Ulični obračuni (3 — D). Gene je rekao kako su mu se u protekle dvije godine javili »gotovo svi studenti i svi koledži s kojima sam ikada surađivao«, a prvi su ga nazvali oni koji su se najviše sablažnjavali nad njegovom književnom abdikacijom. Gene je Shaneu otkrio ime filmskog agenta Andrewa Dunnea i naslove knjiga o pisanju scenarija Syda Fielda i Roberta McKeeja te, najbolje od svega, poglavlje o predstavljanju ponude za film iz nadahnjujuće autobiografije producenta Michaela Deanea Deanov način: Kako sam predstavio suvremeni Hollywood Americi te kako i vi možete predstavljanjem ideja dovesti uspjeh u svoj život. Zbog jedne rečenice iz Deaneove knjige — Jedino u što morate vjerovati u toj sobi jeste vi sami. VI ste vaša priča. — Shane se prisjetio svojega nekadašnjeg POSTUPAJ samopouzdanja, usavršavao svoje predstavljanje, tražio stan u Los Angelesu i čak nazvao svojega nekadašnjeg literarnog agenta. (Shane: Mislio sam da biste trebali znati da sam službeno završio s knjigama. Agent: Obavijestit ću Povjerenstvo za dodjelu Nobelove nagrade.)
A danas će se sve to isplatiti jer Shane ima svoje prvo predstavljanje ponude holivudskom producentu i to ne bilo kojem, nego samom Michaelu Deaneu — ili barem Deaneovoj asistentici Claire Kakoveć. Uz pomoć Claire Kakoveć Shane Wheeler danas čini svoj prvi korak iz vlažnog ormara knjiga u jarko osvijetljenu plesnu dvoranu filma...
Čim odluči što će odjenuti.
Shaneova majka, kao na znak, dovikuje niz stepenice: — Tata je spreman da te odveze u zračnu luku. — Ne dobivši odgovor, pokušava još jednom: — Ne bi bilo dobro da zakasniš, dušo. — A tada: — Pripremila sam ti pohani kruh. — I: — Zar još odlučuješ što ćeš odjenuti?
— Samo malo! — viče Shane i u provali frustriranosti, uglavnom zbog samoga sebe, nogom udara u hrpu odjeće. U posljedičnoj eksploziji tkanine doima se da u zraku lebdi savršena kombinacija: boot-cut traperice s izbijeljenim naborima i kaubojska košulja s pojačanjem na gornjem dijelu leđa i kopčicama. Savršeno uz njegove bajkerske čizme s dvostrukim kopčama. Shane se brzo odijeva, okreće se prema ogledalu i zavrće rukave kako bi vidio samo dio slova J svoje tetovaže. — Dakle — kaže Shane Wheeler svojemu odjevenom jastvu — hajdemo predstaviti ideju za film.
U pola osam ujutro Clairen kafić Coffee Bean je krcat jer za svakim stolom sjedi mrzovoljan bijeli scenarist s naočalama, svaki par naočala usmjerenje prema Mac Pro prijenosnom računalu, a na svakom Mac Pro prijenosnom računalu otvoren je po jedan digitalizirani scenarij u Final Draftu — odnosno, za svakim stolom osim jednog malog u stražnjem dijelu, za kojim sjede dva uštirkana poslovna čovjeka u sivim odijelima, okrenuta prema slobodnom stolcu namijenjenom njoj.
Claire im prilazi energičnim koracima, a njezina suknja privlači poglede scenarista u kafiću. Ona mrzi potpetice, u njima se osjeća kao konj u cipelama. Stiže i smiješi se dok oni ustaju. — Dobro jutro, James. Dobro jutro, Bryan.
Oni sjedaju i ispričavaju se jer im je trebalo toliko mnogo vremena da joj se jave, ali sve ostalo je upravo onako kako je zamišljala — odličan životopis, sjajne preporuke, dojmljiv razgovor. Sastali su se s čitavim muzejskim odborom za planiranje i nakon mnogo vijećanja (posao su ponudili nekome tko ga je odbio, zaključila je Claire) odlučili su ponuditi joj taj posao. James tada kima Bryanu, koji gurne kartonsku omotnicu preko malenog, okruglog stola. Claire je uzima i tek malo otvara, upravo dovoljno da vidi riječi »Sporazum o tajnosti«. Prije no što je nastavila, James je podignuo ruku u znak upozorenja. — Nešto morate znati prije nego što pogledate našu ponudu — kaže i tada jedan od njih prvi put skreće pogled s njezinih očiju: Bryan gleda uokolo ne bi li vidio tko ih možda sluša.
Sranje. Claire prebire po najgorim mogućnostima: Plaćaju kokainom; najprije mora ubiti privremenog kustosa; to je muzej pornografskih filmova...
James umjesto toga kaže: — Claire, koliko znate o scijentologiji?
Deset minuta poslije, nakon što je zamolila da joj dopuste preko vikenda razmisliti o njihovoj velikodušnoj ponudi, Claire vozi na posao misleći: to ne mijenja ništa, zar ne? U redu, njezin filmski muzej iz snova zapravo je paravan za kult — čekaj, to nije pošteno. Ona poznaje scijentologe i oni su zapravo pripadnici kulta jednako kao i ukočeni luterani sa strane njezine majke te svjetovni Židovi s očeve strane. Ali, neće li drugi to tako doživljavati? Da ona zapravo vodi muzej prepun sranja koja Tom Cruise nije mogao dopremiti na svoju dvorišnu rasprodaju?
James je izričito tvrdio da muzej neće biti ni u kakvoj vezi s tom crkvom, osim početnog financiranja; da će zbirku započeti donacijama pripadnika te crkve, ali će prikupljanje najvećeg dijela izložaka biti na njoj. — Crkva na taj način želi uzvratiti djelatnosti koja je godinama hranila naše članove — rekao je Bryan. I svidjele su im se njezine zamisli — interaktivni CG računalni izlošci za djecu, riznica nijemog filma, tjedno izmjenjivanje zbirke filmova, tematski filmski festival svake godine. Uzdahnula je; od svega što su mogli biti, zašto su baš scijentolozi?
Claire duboko razmišlja dok vozi, poput zombija — samo osnovni životinjski refleksi. Putovanje u studio je naučeni labirint oduzimanja prava prednosti i mijenjanja traka, odvojaka, traka kojima ljudi putuju na posao i s posla, stambenih ulica, sporednih uličica i parkirališta, osmišljen tako da je svakoga dana u studio dovede točno osamnaest minuta nakon što napusti stan.
Kimnuvši čuvaru, prolazi kroz ulaz i parkira. Uzima torbu i odlazi prema uredu, a pritom čak i njezini koraci vijećaju (otići, ostati, otići, ostati). Kuća Michael Deane Productions nalazi se u jednoj staroj spisateljskoj kući na posjedu Universala, stisnuta između studija, ureda i filmskih setova. Michael više ne radi za Universal, ali mu je osamdesetih i devedesetih godina donio toliko veliku zaradu da su pristali zadržati ga u blizini, poput kose na zidu tvornice traktora. Taj uredski prostor je dio first look produkcijskog ugovora koji je Michael potpisao prije nekoliko godina, kad mu je bila potrebna gotovina, i na taj način je Universalu dao prvu mogućnost izbora svih njegovih produkcija (kojih, kako se ispostavilo, nije bilo mnogo).
Claire u uredu pali svjetla, sjeda za svoj stol i uključuje računalo. Odmah gleda brojke s kino-blagajna od četvrtka navečer, matineja i projekcija preostalih od vikenda, u potrazi za kakvim znakom nade koji je možda propustila, promjenu trenda u zadnjem trenutku — ali, brojke pokazuju ono što pokazuju već godinama: sve samo dječji sadržaji, samo prethodno prodan nastavak stripa 3— D CGI sranje, sve u rasponu algoritamskih projekcija zarade utemeljenih na dotadašnjoj izvedbi — najavi — plakatu — stranom tržištu — testu — reakciji publike. Filmovi sada nisu ništa drugo doli davanje koncesije, reklame za nove igračke, promocije videoigara. Odrasli će čekati tri tjedna da dobiju pristojan film na zahtjev ili će gledati pametnu televiziju — pa je ono što se predstavlja kao kinematografska produkcija zapravo nabrijana fantasy videoigra za dječake nabreklih gonada i njihove bulimične djevojke. Film — njezina prva ljubav — je mrtav.
Claire može točno reći kojeg je dana pokleknula: 14. svibnja 1992. godine u jedan sat noću, dva dana prije svojega desetog rođendana, kad je iz dnevne sobe čula nešto što je zvučalo kao smijeh i kad je izašla iz svoje sobe te zatekla oca kako plače pijući nešto tamno iz visoke čaše i gledajući neki stari film na televiziji — dođi, dušo — te sjedeći pokraj njega dok su zajedno gledali druge dvije trećine filma Doručak kod Tiffanyja. Claire je bila zadivljena životom koji je gledala na onom malom zaslonu, kao da ga je bila zamišljala ne znajući za njega. To je bila moć filma: bio je poput déjà vu sanjanja. Tri tjedna poslije njezin je otac napustio obitelj kako bi oženio prsatu Leslie, dvadesetčetverogodišnju kćer svojega bivšeg odvjetničkog partnera, ali će u Clairinim mislima uvijek Holly Golightly biti ona koja joj je ukrala tatu.
Ne pripadamo nikome i nitko ne pripada nama.
Studirala je film u jednoj maloj školi za dizajn, a tada je magistrirala na sveučilištu UCLA te ondje odmah započela doktorski studij kad su se dva događaja odvila jedan za drugim. Najprije je njezin otac imao blaži moždani udar, pružajući Claire uvid u vlastitu, a time i njezinu smrtnost. A tada je doživjela viziju sebe za trideset godina: kao usidjelicu-knjižničarku u stanu punom mačaka nazvanih po redateljima novog vala. (Godarde, ostavi Rivetteovu igračku...)
Prisjetivši se svoje ambicije vezane uz film Doručak kod Tiffanyja, Claire je napustila doktorski studij i odvažila se izaći iz zatvorenog akademskog svijeta kako bi se okušala u snimanju filmova umjesto da ih samo proučava.
Započela je tako što se prijavila u jednu veliku agenciju za talente, a agent koji je razgovarao s njom jedva da je i pogledao njezine tri stranice životopisa prije no što je rekao: — Claire, znate li što je sažetak scenarija? Agent je govorio kao da je Claire šestogodišnjakinja kojoj objašnjava da je Hollywood »vrlo živo mjesto«, ljudi koji imaju svoje agente, menadžere, računovođe i odvjetnike. Agenti za odnose s javnošću bave se njihovim imidžom, asistenti obavljaju kojekakve zadatke, vrtlari im kose travnjake, kućne pomoćnice čiste njihovu kuću, dadilje odgajaju njihovu djecu, a šetači pasa šeću s njihovim psima. I svatko od tih zaposlenih ljudi svakoga dana dobiva hrpe scenarija, knjiga i adaptacija; nije li logično da im je i s time potrebna pomoć? — Claire — rekao je agent — odat ću ti jednu tajnu: Ovdje nitko ne čita.
Budući da je pogledala nekoliko novijih filmova, Claire je mislila da to nije tajna.
Ali, taj je odgovor zadržala za sebe i postala čitačica te je počela pisati sažetke knjiga, scenarija i adaptacija, uspoređujući ih s hit filmovima, ocjenjujući likove, dijaloge i komercijalni potencijal, omogućujući agentima i njihovim klijentima ostavljanje dojma kao da nisu samo pročitali određeni materijal nego i napisali diplomski seminar o njemu:
Naslov: DRUGI SAT: SMRT
Žanr: FILM STRAVE ZA MLAĐE ODRASLE OSOBE
Ukratko: DRUGI SAT: SMRT, kombinacija Kluba ranoranilaca i Strave u Ulici brijestova, priča je o skupini učenika prisiljenih boriti se protiv poremećenog učitelja na zamjeni, koji bi zapravo mogao biti vampir...
A tada, nakon samo tri mjeseca na tom poslu, Claire je čitala jedan konvencionalni bestseler, veliku, darkersku kvrgu sentimentalnosti, stigla do besmislenog deus ex machina završetka (oluja iščupa električni stup i električna žica ošine zlikovca po licu) i jednostavno ga... promijenila. Bilo je to jednostavno, kao da je u prodavaonici odjeće u kojoj vidi neravnu hrpu pulovera pa ih jednostavno poravna. U svojemu sinopsisu junakinji je dala udio u vlastitom spašavanju i posve zaboravila na to.
Ali, dva dana poslije primila je poziv. — Ovdje Michael Deane — rekao je glas s druge strane. — Znate li tko sam?
Dakako da je znala, iako se iznenadila čuvši da je još živ: čovjek kojega su nekoć zvali »Deane Holivudski«, čovjek koji je dao doprinos nekima od najvažnijih filmova s kraja dvadesetog stoljeća, filmovima o svim onim pripadnicima banda, čudovištima i romansama nakon dražesnog upoznavanja, nekadašnji voditelj studija i producent s velikim P, iz vremena kad je ta titula označavala igrača koji ima ispade, stvara karijeru, omalovažava glumice i šmrče kokain.
— A vi ste — rekao je — autorica sažetka koja je upravo popravila hrpu govana koju sam platio stotinu tisuća. — I tako je dobila posao, ni manje ni više nego u prostoru studija, ni manje ni više nego kod Michaela Deanea, kao glavna asistentica za razvoj, kako bi pomogla Michaelu »vratiti se u igru«.
Isprva joj se taj novi posao sviđao. Nakon napornog studija u njoj je izazivao ushićenje — sastanci, uzbuđenje. Svakoga dana stizali su scenariji, adaptacije i knjige. A predstavljanja ponuda! U njima je uživala — Dakle, imamo tipa koji se probudi i ustanovi da je njegova supruga vampirica — scenaristi i producenti ulijeću u ured (voda u bocama za sve!) kako bi iznijeli svoje vizije — Ispod popisa imena vidimo izvanzemaljski brod, a potom prelazimo na tipa koji sjedi za računalom — čak i nakon što je shvatila da od njih neće biti ništa. Predstavljanje je bilo oblik za sebe, svojevrsna egzistencijalna izvedbena umjetnost u sadašnjem trenutku. Nije bilo važno koliko je priča stara: predstavljali bi ideju za film o Napoleonu u sadašnjem vremenu, za film o spiljskom čovjeku, pa čak i o Bibliji: Dakle, imamo tipa, Isusa, koji jednoga dana uskrsne iz mrtvih... poput zombija...
I tako je s nepunih dvadeset i osam radila u prostoru studija, ne baš ono o čemu je sanjala, ali je činila ono što su ljudi činili u tom poslu: sjedila na sastancima, čitala scenarije i slušala predstavljanja — hineći da joj se sviđaju, ali nalazeći mnoštvo razloga da ne učini ništa. A tada se dogodilo ono najgore moguće: uspjeh...
Još čuje predstavljanje: To se naziva Hookbook. Nalik je video Facebooku za povezivanje. Svi koji postave snimku na tu stranicu, ujedno se prijavljuju na audiciju za naš televizijski show. Mi hvatamo najzgodnije, najpohotnije ljude, snimamo njihove sastanke i slijedimo cijelu stvar: uspostavljanje veze, raskide, vjenčanja. I, najbolje od svega, odabir protagonista se odvija sâm od sebe. Mi nikome ne plaćamo ni centa!
Michael je taj show postavio na jedan sporedan kablovski kanal i jednostavno dobio svoj prvi hit nakon deset godina, uzavrelu hrpu TV/web sinkronizacija koju Claire ne može gledati. Michael Deane se vratio! A Claire je uvidjela zašto se ljudi toliko trude da nešto ne bude učinjeno — jer, kad jednom učiniš nešto, to postaje tvoja stvar, jedino za što si sposoban. Claire sada dane provodi slušajući predstavljanja ideja za Pojedi to (pretili ljudi utrkuju se u jedenju golemih obroka) i Bogata MILF, siromašna MILF (pohotna sredovječna žena usredotočena na sastanke s pohotnim mladićima).
Postalo je toliko loše da se čak počela veseliti petku ludih ponuda, jedinom danu kad bi još mogla čuti nasumičnu ponudu za film. Nažalost, većina ponuda tog petka potječe iz Michaelove prošlosti: od ljudi koje je upoznao na sastancima Anonimnih alkoholičara, ljudi kojima duguje uslugu, ljudi s kojima se sastaje u klubu, starih partnera za golf, starih dilera kokaina, žena s kojima je spavao šezdesetih i sedamdesetih godina, muškaraca s kojima je spavao tijekom osamdesetih, prijatelja bivših supruga i svoje troje zakonite djece ili svoje troje starije, ne baš zakonite djece, djeteta svojega liječnika, djeteta svojega vrtlara, djeteta čistača bazena, čistača bazena svojega djeteta.
Uzmimo za primjer čovjeka s kojim se Claire sastaje u pola deset: televizijski scenarist sa staračkim pjegama, koji je s Michaelom igrao squash u vrijeme Reaganove vladavine, a sada želi raditi reality show o svojim unucima (ponosno izlaže njihove fotografije na konferencijskom stolu). — Slatki su — kaže Claire, i: — Ooo — i: Baš dražesno — i: — Da, doista se doima da u današnje vrijeme prečesto dijagnosticiraju autizam.
Ali, Claire se ne može žaliti na takve sastanke ako nije spremna čuti Predavanje o odanosti Michaela Deanea: kako je u ovom hladnom gradu Michael Deane čovjek koji nikada ne zaboravlja svoje prijatelje, koji ih čvrsto uhvati i zagleda im se u oči: Znaš da mi se tvoj rad uvijek sviđao, (UBACITI IME). Dođi sljedeći petak i javi se mojoj curi Claire. Michael tada uzima posjetnicu, potpisuje je i utiskuje u ruku osobe kojoj se obraća i, eto, ušla je. Ljudi koji donose potpisanu posjetnicu Michaela Deanea možda žele ulaznice za premijeru, broj određenog glumca ili potpisani filmski plakat, ali najčešće žele isto što svi ovdje žele — predstaviti ponudu.
Predstavljati ponudu ovdje znači živjeti. Ljudi na taj način upisuju djecu u dobre škole, daju ponude za kuće koje si ne mogu priuštiti, a ako ih se uhvati u naručju pogrešne osobe, predstavljaju nevjerojatna objašnjenja. Bolnice predstavljaju rodilišta, vrtići predstavljaju ljubav, srednje škole predstavljaju uspjeh... prodavači automobila predstavljaju luksuz, savjetnici samopouzdanje, maserke sretne završetke, groblja vječni počinak... Predstavljanje je beskrajno — beskrajno, ushićuju, crpi dušu i neumoljivo je poput smrti.
Potpisana posjetnica Michaela Deanea svojevrsna je valuta na tom mjestu — što je starija, to bolje, po njezinoj procjeni. Kad joj je čovjek s kojim se sastala u deset i petnaest pokazao posjetnicu iz vremena dok je Michael bio šef u studiju, ponadala se ponudi za film, ali je on otpočeo predstavljanje reality showa toliko užasno da bi jednostavno moglo biti sjajno: — Paranoidna palača: skinemo mentalno oboljele s lijekova, smjestimo ih u kuću sa skrivenim kamerama i igramo se njihovim umom; kad upale svjetlo, začuje se glazba, kad otvore hladnjak, voda iz kotlića pljusne u zahodsku školjku...
A, kad smo već kod lijekova, doima se da je čovjek s kojim se sastala u pola dvanaest prestao piti svoje: sin susjeda Michaela Deanea ulazi odlučnim korakom, s plaštem i bradicom oko čeljusti, te, ne gledajući je u oči, predstavlja televizijsku mini-seriju o fantastičnom svijetu koji je stvorio u svojoj glavi (— Ako to zapišem, netko će mi ga ukrasti) — s naslovom Kvatrologija Veraglim — Veraglim je alternativni svemir u dimenziji osme strune, a kvatrologija je — kao trilogija, samo s četiri priče umjesto tri. Dok on trabunja o fizici toga fantastičnog svijeta (u Veraglimu postoji nevidljivi kralj, pobuna kentaura je neprestana, a muški penisi u erekciji su po jedan tjedan godišnje), Claire pogledava telefon koji zuji u njezinu krilu. Da i dalje traži znakove, ovaj bi bio dobar: njezin poslovno prikraćen glupan od dečka, koji obilazi striptiz klubove, upravo je ustao — dvadeset minuta prije podneva — i poslao joj pitanje od jedne riječi, bez interpunkcije: mlijeko. Zamišlja kako Daryl u gaćama stoji pred hladnjakom, opaža da nema mlijeka i šalje to glupavo pitanje. Što misli, gdje bi to drugo mlijeko moglo biti? Ispisuje poruku perilica i, dok tip s Veraglimom trabunja o svojoj shizoidnoj fantaziji, Claire se ne može oteti pitanju poigrava li se Sudbina s njom, izruguje li se pogodbi dajući joj najgori petak ludih ponuda u povijesti — možda i najgori dan u svakom pogledu od osmog razreda, kad joj je zabrinjavajuće obilna mjesečnica stigla tijekom mješovite utakmice kickballa i kad je divni Marshall Aiken pokazao cvijet na njezinim kratkim hlačicama te doviknuo učiteljici: — Claire krvari — zato što sada krvari njezin mozak, izlijeva se po konferencijskom stolu dok ovaj luđak započinje s drugim dijelom Kvatrologije Veraglim (Flandor isukava svoju mračnu sablju!), a tada stiže još jedna Darylova poruka i bljesne na BlackBerryju u njezinu krilu: pahuljice.
Gume mlažnjaka cvrkuću i hvataju pistu, a Shane Wheeler se naglo budi i gleda na sat. Još je dobro. Da, njegov zrakoplov kasni sat vremena, ali do sastanka ima još tri sata, a sada je udaljen samo dvadeset i dva kilometra. Koliko dugo može trajati vožnja tih dvadeset i dva kilometra? Na terminalu se odmotava, izlazi iz zrakoplova i sneno prolazi kroz dugačak, popločen tunel, uzima prtljagu, prolazi kroz okretna vrata, izlazi na osunčani pločnik, uskače u autobus do centra za iznajmljivanje automobila, staje u red iza nasmiješenih putnika za Disneyland (koji su zacijelo vidjeli isti internetski kupon od 24 dolara za unajmljivanje automobila), a kad dolazi na red, službenici gurne svoju vozačku dozvolu i kreditnu karticu. Ona njegovo ime izgovara toliko znakovito (— Shane Wheeler?) da on u jednom zaluđenom trenutku zamišlja kako je otputovao unaprijed u vremenu i slavi i ona je nekako čula za njega, ali, dakako, ona je sretna samo zato što je pronašla njegovu rezervaciju. Živimo u svijetu banalnih čuda.
— Jeste li došli zbog posla ili zbog užitka, gospodine Wheeler?
— Zbog otkupljenja — kaže Shane.
— Osiguranje?
Odbivši osiguranje, višu klasu, skupi GPS i opciju ponovnog punjenja spremnika, Shane odlazi s ugovorom o najmu, ključevima i zemljovidom koji izgleda kao da ga je nacrtao desetogodišnjak na metamfetaminu. Smjestivši se u unajmljenu crvenu Kiu, Shane pomiče vozačko sjedalo bliže volanu, udiše, pokreće motor i uvježbava prve riječi svojega prvog predstavljanja ponude u životu: Dakle, imamo tipa...
Sat vremena poslije na određeni je način dalje od mjesta sastanka. Shaneova Kia zapela je u krkljancu, a i Shane misli da ide u pogrešnom smjeru (GPS se sada doima kao izvrsna ponuda). Odbacuje beskoristan zemljovid tvrtke za iznajmljivanje automobila i pokušava dobiti Genea Pergoa na mobitel: javlja se glasovna pošta. Pokušava nazvati agenta koji je dogovorio taj sastanak, ali njegova asistentica kaže: — Žao mi je, nemam Andrewa — što god to značilo. Nevoljko pokušava nazvati mamu na mobitel, a potom tatu i naposljetku ih zove na kućni broj: Sranje, pa gdje su? Sljedeći broj koji mu se pojavljuje u umu je broj njegove bivše supruge. Saundra je posljednja osoba koju u tom trenutku želi nazvati, ali, upravo je toliko očajan.
Njegovo se ime zacijelo i dalje pojavljuje na zaslonu njezina mobitela jer njezine prve riječi glase: — Reci mi da me zoveš zato što imaš ostatak novca koji mi duguješ.
Nadao se da će to izbjeći, ta pitanja tko-je-kome-uništio-ugled i tko-je-kome-ukrao-automobil, koja su već godinu dana nijansirala sve njihove razgovore. Uzdiše. — Saundra, zapravo sam u postupku nabavljanja tvog novca.
— Ne daješ valjda opet plazmu?
— Ne. U Los Angelesu sam, predstavljam ideju za film.
Ona se smije, a tada shvaća da on govori ozbiljno. — Čekaj. Sada pišeš film?
— Ne. Predstavljam ponudu za film. Najprije predstaviš ponudu, a tada ga napišeš.
— Nije ni čudo da su filmovi bezveze — kaže. To je tipično za nju: konobaricu s pjesničkim pretenzijama. Upoznali su se u Tucsonu, gdje je ona radila u kafiću Cup of Heaven, u koji je Shane svakog jutra dolazio pisati. Pao je na, redom: njezine noge, njezin smijeh, to što je idealizirala pisce i bila spremna podupirati njegov rad.
Što se nje tiče, rekla je na kraju, ona je uglavnom pala na njegova sranja.
— Gledaj — kaže Shane — bi li se mogla suzdržati od kulturalne kritike i potražiti Universal City na MapQuestu?
— Doista imaš sastanak u Hollywoodu?
— Da — kaže Shane. — S jednim važnim producentom u studiju.
— Što imaš na sebi?
On uzdiše i govori joj ono što je Gene Pergo rekao njemu, kako nije važno što čovjek odjene na predstavljanje ponude (Osim ako nemaš odijelo otporno na sranja).
— Kladim se da znam što imaš na sebi — kaže Saundra i opisuje njegovu odjeću sve do čarapa.
Shane je zažalio jer ju je nazvao. — Samo mi pomogni ustanoviti kamo idem.
— Kako glasi naslov tvojeg filma?
Shane uzdiše. Mora upamtiti da više nisu u braku; njezina gorko-hladna ironičnost više nema moć nad njim. — Donner!
Saundra na trenutak šuti. Ali, poznaje njegove interese, njegove čitalačke opsesije. — Pišeš film o kanibalima?
— Rekao sam ti da predstavljam ponudu za film, i nije o kanibalima.
Donnerova družina doista bi mogla biti teška tema za film. Ali, kod predstavljanja je važan samo pristup, kao što je Michael Deane zapisao u često kopiranom četrnaestom poglavlju svoje autobiografije/klasika samopomoći, Deaneov način:
Ideje su sfinkteri. Svaki šupak je ima. Vaš pristup je važan. Danas bih mogao doći u Fox i prodati film o restoranu u kojemu poslužuju pečene kuglice od novca ako bih imao pravi pristup.
A Shane ima savršeni »pristup«. Donner! se neće baviti klasičnom pričom o Donnerovoj družini — o svim ljudima koji su zaglavili u onom strašnom taboru, smrzavali se i umirali od gladi te naposljetku jeli jedni druge — nego pričom o pripadniku te družine, stolaru po imenu William Eddy, koji predvodi skupinu ljudi, mahom mladih žena, na mučno, junačko putovanje podalje od tih planina u sigurnost, a tada — pozornost, treći čin! — kad ponovno stekne snagu, vraća se spasiti suprugu i djecu! Dok je Shane tu ideju telefonom predstavljao agentu Andrewu Dunneu, osjećao je kako ga njezina moć oživljuje: To je priča o trijumfu, rekao je agentu, epska priča o sposobnosti oporavljanja! Hrabrosti! Odlučnosti! Ljubavi! Agent je istog poslijepodneva dogovorio sastanak s Claire Silver, asistenticom za razvoj koja radi za... pazi... Michaela Deanea!
— Ha — kaže Saundra čuvši cijelu priču. — I doista misliš da to možeš prodati?
— Da. Mislim — kaže Shane, i doista to misli. To je najvažnije podnačelo Shaneove filmom nadahnute postupaj-kao-da-imaš vjere u sebe: duboko vjerovanje njegova naraštaja u svjetovnu epizodnu providnost, zamisao koju su brusila desetljeća zabave, da se, nakon trideset, šezdeset ili stotinu i dvadeset minuta komplikacija sve u pravilu sredi.
— U redu — kaže Saundra, i dalje ne potpuno imuna na neporecivi šarm Shaneove zaluđene vjere u sebe, i da je mu upute s MapQuesta. Kad joj on zahvali, Saundra kaže: — Neka ti je sa srećom, Shane.
— Hvala — odvraća Shane. I, kao i uvijek, bestrasna, potpuno iskrena dobronamjernost njegove supruge u njemu budi osjećaj da je najusamljenija osoba na planetu.
Gotovo je. Kakva glupa pogodba: jedan dan za nalaženje odlične ideje za film? Koliko joj je puta Michael rekao: — Mi nismo u filmskom poslu, mi smo u poslu uzbuđenja. I da, dan još nije posve završio, ali čovjek s kojim se sastala u petnaest do tri čačka krastu na čelu dok predstavlja televizijsku seriju (Dakle, imamo policajca — izaberite — zombi policajca), a Claire osjeća gubitak nečega presudno važnog u sebi, smrt dijela optimizma. Izgleda da čovjek s kojim se treba sastati u četiri neće doći (netko po imenu Shawn Weller...), a kad je pogledala na sat, četiri i deset, učinila je to mutnim, pospanim očima. Dakle, to je to. Gotova je. Michaelu neće reći ništa o svojoj razočaranosti; zašto bi to učinila? Tiho će najaviti da odlazi za dva tjedna, spremiti svoje stvari u kutije i pokunjeno otići iz tog ureda na posao skladištenja suvenira za scijentologe.
A što je s Darylom? Hoće li i njega danas ostaviti? Može li? Nedavno je pokušala prekinuti s njim, ali to nikada ne zaživi. To je kao da reže juhu — nema u što uprijeti. Ona kaže: Daryl, moramo razgovarati, a on se samo smiješi na onaj svoj način, i naposljetku to završi seksom. Claire čak i sumnja da ga to pomalo uzbuđuje. Kaže: Nisam sigurna da ovo funkcionira, a on počne skidati košulju. Ona mu prigovori zbog striptiz klubova, a on jednostavno izgleda kao da ga to zabavlja. (Ona: Obećaj mi da više nećeš ići onamo. On: Obećavam da neću tebe tjerati da ideš) On se ne opire, ne laže, ne mari; taj čovjek jede, diše, seksa se. Kako prekinuti vezu s nekime tko već jest toliko duboko nevezan?
Upoznala ga je na onome što se sada doima kao jedini film na kojemu će u životu raditi — Noćni pljačkaši. Claire je uvijek bila slaba na tetovaže, a Daryl, statist koji je ušetao (dogegao se? doteturao?) kao zombi broj 14, imao je divne, žilave, tetovirane ruke. Do tada je uglavnom izlazila s pametnim, tankoćutnim tipovima (uz koje se njezina pametna tankoćutnost doimala suvišnom) i nekoliko uglađenih tipova iz djelatnosti (kojima je ambicija bila kao drugi penis). Još nije iskušala tip nezaposlenog glumca. A nije li to imala na umu kad je napustila čahuru filmske škole i kušala ono instinktivno, svjetovno? A instinktivno-svjetovno je isprva bilo dobro kao što se govorilo (prisjeća se kako se pitala: Je li me itko do sada uopće dodirnuo?). Trideset i šest sati poslije, dok je postkoitalno ležala u krevetu s najzgodnijim tipom s kojim je ikada spavala (katkad jednostavno uživa samo gledati ga), Daryl je posve hladno priznao da ga je njegova djevojka upravo izbacila iz stana i da nema gdje živjeti. Gotovo tri godine poslije Noćni pljačkaši i dalje su Darylovo najveće glumačko postignuće, a zombi broj 14 i dalje je zamamna kvrga u njezinu krevetu.
Ne, neće prekinuti s Darylom. Ne danas. Ne nakon scijentologa, ponosnih djedova, luđaka, zombi policajaca i čačkalaca po krastama. Dat će mu još jednu priliku, otići kući, donijeti mu pivo, ugnijezditi se u njegovo široko, išarano rame; zajedno će gledati TeeVee (njemu se sviđaju oni kamioni koji voze po ledu na kanalu Discovery), a ona će barem imati tu slabašnu vezu sa životom. Ne, to nije ono o čemu je sanjala, ali je posve američki, cijela nacija zombija iz Noćnih pljačkaša juri duž obzorja, trošeći zadnje svjetske zalihe nafte kako bi stigli kući i tupog pogleda sjedili te gledali Kraljeve leda i Hookbook na 55-inčnom televizoru ravnog zaslona (dvostrukoj petici, kako ga Daryl naziva, Sammy Hagar).
Claire uzima jaknu i kreće prema vratima. Zastaje, pogledava preko ramena, prema uredu za koji je smatrala da će u njemu možda učiniti nešto veliko — budalasti Holly Golightly san — te još jednom gleda na sat: prošlo je 4:17. Vani zatvara vrata za sobom, udiše i kreće.
Na satu u Shaneovoj unajmljenoj Kiji također piše 4:17 — kasni više od petnaest minuta i umire. — Sranje, sranje, sranje! — Udara po volanu. Čak i nakon što se napokon okrenuo, zapeo je u nekoliko krkljanaca i izašao na pogrešnom izlazu. Kad je stigao do ulaza u studio i kad je čuvar slegnuo ramenima te ga obavijestio da je njegova sudbina na drugom ulazu, kasni dvadeset i četiri minute i znoji se kroz svoju pomnjivo odabranu baš-me-briga-odjeću. Kad je stigao na pravi ulaz, kasnio je dvadeset i osam minuta, i trideset kad je napokon dobio svoj identifikacijski dokument natrag od čuvara pa drhtavo postavlja dopuštenje za parkiranje na upravljačku ploču i skreće na parkiralište.
Shane je sada samo šezdeset metara daleko od kuće Michaela Deanea, ali izlazi iz automobila i posrćući ide u pogrešnom smjeru, luta među studijima — to je naselje najčišćih skladišta na svijetu — i napokon opisuje krug te ide prema skupini kuća i vlakiću punom turista s torbicama oko pasa, u obilasku studija, koji, s podignutim fotografskim aparatima i mobitelima, slušaju kako im vodič na mikrofon propovijeda apokrifne priče o nekadašnjoj čaroliji. Ljudi s fotografskim aparatima slušaju bez daha, čekaju kakvu poveznicu s vlastitom prošlošću (Voljela sam tu seriju!), a kad je doteturao do njihova vlakića, turisti u potrazi za zvijezdama proveli su njegovu raščupanu kosu, široke zaliske i mršave, izbezumljene crte lica kroz svoju arhivu tisuća slavnih lica — Je li to koji Sheen? Baldwin? Zvijezda na odvikavanju? — i premda Shaneove neobično privlačne crte lica ne mogu poklopiti ni s kim slavnim, ipak ga fotografiraju, za svaki slučaj.
Vodič pućka u mikrofon sa slušalicama te ljudima u vlakiću na nečemu nalik engleskom govori kako je određena slavna scena raskida iz određene slavne televizijske serije slavno snimljena baš ondje, a dok se Shane približava, vozač podiže prst kako bi mogao završiti priču. Oznojen, nadomak suza, u uzavrelom samoprijeziru, susprežući svaki poriv da nazove roditelje — njegova POSTUPAJ odlučnost je tek daleko sjećanje — Shane se zagleda u vodičevu pločicu s imenom: ANGEL.
— Oprostite — kaže Shane.
Angel pokriva mikrofon i s izrazitim stranim naglaskom kaže: — Dovraga, što ti želiš? — Angel je otprilike njegovih godina pa Shane iskušava pristup zajedništva ljudi u kasnim dvadesetim. — Čovječe, jako kasnim. Možeš li mi pomoći pronaći ured Michaela Deanea?
Nešto u njegovu pitanju potiče drugog turista da ga fotografira. Ali, Angel samo trgne palcem i pokreće vlakić, otkrivajući znak koji je skrivao, znak koji pokazuje prema jednoj kući: MICHAEL DEANE PRODUCTIONS.
Shane gleda na sat. Sada kasni trideset i šest minuta. Sranje, sranje, sranje. Trči iza ugla i eno je — ali na vratima stoji starac sa štapom. Shane na trenutak pomišlja da bi to mogao biti sâm Michael Deane, iako je agent rekao da on neće biti na sastanku, nego samo njegova asistentica za razvoj Claire Kakoveć. U svakom slučaju, to nije Michael Deane. To je samo neki starac, možda sedamdesetogodišnjak, u tamnosivom odijelu i s crnom fedorom na glavi, sa štapom prebačenim preko ruke i s posjetnicom u ruci. Shaneova stopala kuckaju po pločniku pa se starac okreće i skida fedoru, otkrivajući gustu kosu boje škriljevca i čudne, koraljno plave oči.
Shane se nakašljava. — Ulazite li? Jer ja... jako kasnim.
Starac podiže posjetnicu: staru, izgužvanu i umrljanu, s izblijedjelim natpisom. Posjetnica je iz drugog studija, 20th Century Fox, ali je ime pravo: Michael Deane.
— Na pravom ste mjestu — kaže Shane. Pokazuje svoju posjetnicu Michaela Deanea — noviji model. — Vidite? On je sada u ovom studiju.
— Da, ja idem ovaj — kaže čovjek s izrazitim stranim naglaskom, talijanskim, kojega Shane prepoznaje zahvaljujući godini studija u Firenci. Pokazuje posjetnicu studija 20th Century Fox. — Kažu, idi ovu — pokazuje kuću. — Ali... zaključana.
Shane ne može vjerovati. Prolazi pokraj čovjeka i pokušava otvoriti vrata. Da, zaključana. Tada je gotovo.
— Pasquale Tursi — kaže čovjek pružajući ruku.
Shane je prihvaća i stišće. — Veliki Gubitnik — kaže.
Claire je poslala poruku Darylu kako bi ga upitala što želi za večeru. Njegovu odgovoru, kfc, slijedi još jedna poruka: necenzurirani hookbook — rekla mu je da će njezina tvrtka dati na streaming necenzuriranu, eksplicitniju inačicu te serije, punu golotinje i teške gluposti, koju nisu mogli objaviti na običnoj televiziji. U redu, vratit će se po taj apokaliptični televizijski show svoje tvrtke, potom proći kroz drive-through KFC-a, sklupčati se uz Daryla i svojim se životom baviti u ponedjeljak. Okreće automobil, čuvar joj ponovno maše na ulazu i parkira na parkiralištu iznad Michaelova ureda. Kreće natrag u ured kako bi uzela DVD-ove s nemontiranim snimkama, ali iza ugla, pred vratima kuće, ne opaža jedan izgubljeni slučaj petka ludih ponuda... nego dva. Staje te zamišlja kako se okreće i odlazi.
Katkad nagađa o ponuđačima koji dolaze u petak ludih ponuda, pa to čini i sada: ovaj čupavac sa zaliscima, u tvornički poderanim trapericama i lažnoj kaubojskoj košulji? Sin Michaelovog nekadašnjeg dilera kokaina. A plavokosi starac srebrne kose, u tamnosivom odijelu? To je teže. Tip kojega je Michael upoznao 1965. godine, dok je primao anilingus na orgijama kod Tonyja Curtisa?
Uspaničeni mlađi tip vidi je da dolazi. — Jeste li vi Claire Silver?
Nisam, pomišlja. — Jesam — kaže.
— Ja sam Shane Wheeler i jako mi je žao. Bilo je prometa i izgubio sam se... Ima li izgleda da ipak održimo sastanak?
Ona bespomoćno gleda starijeg tipa, koji skida šešir i pruža joj posjetnicu. — Pasquale Tursi — kaže. — Ja sam tražim... gospodina Deanea.
Odlično: dva izgubljena slučaja. Mladac koji se ne snalazi u Los Angelesu i Talijan doputovao iz nekog drugog vremena. Obojica je netremice gledaju, pružajući posjetnice Michaela Deanea. Ona uzima posjetnice. Posjetnica mlađeg tipa je, predvidljivo, novija. Okreće je. Ispod Michaelovog potpisa je napomena agenta Andrewa Dunnea. Nedavno je zeznula Andrewa, ali ne tako što je spavala s njim — to bi bilo oprostivo — nego ga je zamolila da odgodi distribuciju promotivne snimke za modni show bez scenarija Ako cipela pristaje, koju je načinio njegov klijent, dok je Michael ne razmotri, a ovaj je umjesto toga kupio prava za konkurentski show Fetiš na cipele, koji je zapravo uništio ideju Andrewovog klijenta. Agentova poruka glasila je: — Nadam se da ćeš uživati! — Ponuda u ime osvete: oh, zasigurno je užasna.
Druga posjetnica je misterij, najstarija posjetnica Micheala Deanea koju je vidjela, izblijedjela i izgužvana, iz Michaelovog prvog studija, 20th Century Fox. Za oko joj zapinje radno mjesto — odnosi s javnošću? Michael je počeo u odnosima s javnošću? Koliko je stara ta posjetnica?
Iskreno, nakon dana koji je bio za njom, da joj je Daryl napisao bilo što drugo osim kfc i necenzurirani hookbook, mogla bi jednostavno reći toj dvojici da je igra završila — da im je pobjegao današnji milosrdni vlak. Ali, ponovno se sjetila Sudbine i pogodbe s njom. Tko zna? Možda koji od njih... u redu. Otključava vrata i ponovno ih pita za njihova imena. Neuredni zalisci = Shane. Izbuljene oči — Pasquale.
— Zašto obojica ne dođete u sobu za sastanke? — kaže.
U uredu sjedaju ispod plakata za Michaelove klasične filmove (Mentalni udarac; Ljubavni provalnik). Nema vremena za čavrljanje; to je prvo predstavljanje u povijesti na kojemu voda nije ponuđena. — Gospodine Tursi, biste li vi krenuli prvi?
On se, zbunjen, osvrće oko sebe. — Gospodin Deane... nije ovdje? — Strani naglasak je izrazito naglašen, kao da žvače svaku riječ.
— Bojim se da danas nije ovdje. Jeste li njegov stari prijatelj?
— Upoznao sam ga... — Zuri u strop. — Eh, nel sessantadue.
— Tisuću devetsto šezdeset i druge — kaže mlađi tip. Claire ga znatiželjno pogleda, a on slegne ramenima. — Godinu dana studirao sam u Italiji.
Claire zamišlja Michaela i tog starca nekoć davno, kako se voze Rimom u kabrioletu, spavaju s talijanskim glumicama i piju grappu. A sada se Pasquale Tursi doima izgubljeno. — On kaže... ti... ikada trebaš bilo što.
— Svakako — kaže Claire. — Obećavam da ću reći Michaelu za vašu ponudu. Zašto jednostavno ne počnete od početka?
Pasquale škilji kao da je ne razumije. — Moj engleski... je... odavno...
— Početak — kaže Shane Pasqualeu. — L’inizio.
— Imamo tipa... — podsjeća ga Claire.
— Žena — kaže Pasquale Tursi. — Dođe u moje selo, Porto Vergogna... u... — Gleda Shanea tražeći pomoć.
— Tisuću devetsto šezdeset i druge? — ponovno kaže Shane.
— Da. Ona je... lijepa. A ja sam gradim... eh... plažu, da? I tenis? — Trlja čelo, priča mu već bježi. — Ona je... u kinu?
— Glumica? — pita Shane Wheeler.
— Da. — Pasquale Tursi kima i zuri u prazno.
Claire gleda na sat i daje sve od sebe kako bi potaknula to predstavljanje: — Dakle... glumica dolazi u taj gradić i zaljubi se u tipa koji gradi plažu?
Pasquale pogleda Claire. — Ne. U mene... možda, da. E... l’attimo, da? — Gleda Shanea ponovno tražeći pomoć. — L’attimo che dura per sempre.
— Trenutak koji traje vječno — tiho kaže Shane.
— Da — kaže Pasquale i kima. — Vječno.
Claire se osjeća stisnutom tim riječima u toliko velikoj blizini, trenutak i vječno. To nije baš KFC i Hookbook. Odjednom osjeća ljutnju — zbog svoje budalaste ambicioznosti i romantičnosti, zbog svojega ukusa u pogledu muškaraca, ljutnju na uvrnute scijentologe, na oca jer je gledao onaj glupi film i tada otišao, na sebe jer se vratila u ured — na sebe jer se neprestano nada nečemu boljem. I na Michaela: Dovraga, Michael, i njegov prokleti posao i njegove proklete posjetnice, i njegovi prokleti stari pohlepni prijatelji, i proklete usluge koje duguje prokletim ljudima koje je povalio u vrijeme kad je povaljivao sve što je povaljivalo.
Pasquale Tursi uzdiše. — Bila je bolesna.
Claire osjeća val nestrpljivosti: — Od čega je bolovala? Od lupusa? Psorijaze? Raka?
Čuvši riječ rak, Pasquale odjednom podiže pogled i mrmlja na talijanskom: — Sì. Ma non è così semplice...
Tada ga klinac Shane prekida. — Uh. Gospođo Silver? Mislim da ovaj čovjek ne predstavlja ponudu. — Tada njemu polako govori na talijanskom: — Questo è realmente accaduto? Non in un film?
Pasquale kima. — Sì. Sono qui per trovarla.
— Da, to se uistinu dogodilo — kaže Shane Claire. Ponovno se okreće prema Pasqualeu. — Non l’ha più vista da allora? — Pasquale niječno odmahuje glavom, a Shane se ponovno okreće prema Claire. — Tu glumicu nije vidio gotovo pedeset godina. Došao je kako bi je pronašao.
— Come si chiama? — pita Shane Wheeler.
Talijan naizmjence gleda Claire i Shanea. — Dee Moray — kaže.
A Claire osjeti kako joj se nešto trgnulo u prsima, dublji pomak, pucanje svojega teško stečenog cinizma, tjeskobne napetosti s kojom se borila. Ime te glumice joj ne znači ništa, ali se doimalo da je njegovo glasno izgovaranje potpuno promijenilo starca, kao da ga godinama nije izgovorio. Nešto u tom imenu utječe i na nju — pritisak romantičnog prepoznavanja, te riječi, trenutak i vječno — kao da u tom imenu može osjetiti pedeset godina čežnje, pedeset godina boli koja latentna postoji i u njoj, a možda i u svakome, sve dok je se na taj način ne otvori — a ovaj je trenutak toliko težak da mora pogledati u tlo kako ne bi osjetila suze koje peku njezine oči, i Claire u tom trenutku pogleda Shanea, vidi da i on to zacijelo osjeća, ime koje na trenutak visi u zraku... između njih troje... a potom polako pada na pod poput otpalog lista, Talijan gleda kako pada, a Claire nagađa, nada se i moli da stari Talijan ponovno izgovori to ime, taj put tiše — kako bi istaknuo njegovu važnost, kao što se to često radi u scenarijima — ali on to ne čini. On samo gleda u pod, onamo gdje je ime palo, a Claire Silver pomišlja da je pogledala previše prokletih filmova.

3.
HOTEL ADEKVATAN VIDIK

Travanj 1962.
Porto Vergogna, Italija
Cijeloga dana čekao je da ona siđe, ali je ona to prvo poslijepodne i večer provela sama u svojoj sobi na trećem katu. Stoga je Pasquale nastavio sa svojim poslom, koji se uopće nije doimao kao posao, nego kao nasumično ponašanje luđaka. No, nije znao što bi drugo radio pa je bacao kamenje na mol u zaljevu, klesao svoje tenisko igralište i s vremena na vrijeme pogledavao obijeljene kapke prozora na njezinoj sobi. Kasno poslijepodne, dok su se divlje mačke sunčale na stijenama, hladan proljetni vjetar mreškao je površinu mora pa je Pasquale otišao na piazzu kako bi ondje pušio sâm, prije no što ribari dođu piti. U Adekvatnom vidiku odozgo se nije čulo ništa, uopće nije bilo znaka koji bi govorio da je lijepa Amerikanka uopće ondje, pa se Pasquale ponovno zabrinuo da je sve to izmaštao — Orenziov čamac kako ljuljajući se dolazi u zaljev, visoku, vitku Amerikanku kako se uspinje uskim stepenicama do najbolje sobe u hotelu, na trećem katu, otvara prozorske kapke, udiše slan zrak, proglašava ga »divnim«, Pasquale govori kako bi mu trebala reći ako bi bilo što »bila sretna imati«, a ona odgovara »hvala vam« i zatvara vrata, ostavljajući ga da sâm siđe uskim, mračnim stepenicama.
Pasquale je bio užasnut kad je doznao da njegova teta Valeria za večeru priprema svoj karakteristični ciuppin, juhu od ribe, rajčica, bijelog vina i maslinovog ulja. — Očekuješ da ću američkoj filmskoj zvijezdi odnijeti tvoje varivo od pokvarene riblje glave?
— Može ga ostaviti ako joj se ne svidi — rekla je Valeria. Stoga se Pasquale u suton, dok su ribari u zaljevu izvlačili čamce, kuckajući popeo uskim stepenicama ugrađenim u kameni zid. Lagano je pokucao na vrata na trećem katu.
— Da? — viknula je Amerikanka kroz vrata. Čuo je kako su opruge kreveta zaškripale.
Pasquale se nakašljao. — Žao mi je zbog vašeg uznemira. Vi jedete antipasti i buhu, da?
— Buhu?
Pasquale se razljutio jer nije odgovorio tetu od pripremanja ciuppina. — Da. Je to buha. S ribom i vinom. Riblja buha?
— Oh, juha. Ne. Ne, hvala vam. Mislim da još ne mogu jesti ništa — rekla je, a glas joj je kroz vrata zvučao nerazgovjetno. — Ne osjećam se dovoljno dobro.
— Da — rekao je Pasquale. — Shvaćam.
Sišao je stepenicama, u mislima ponavljajući riječ juha. Pojeo je Amerikankinu večeru u svojoj sobi na drugom katu. Ciuppin je bio prilično dobar. I dalje je primao očeve novine koje su čamcem stizale jednom tjedno i premda ih nije proučavao kao što je to činio njegov otac, Pasquale ih je listao, tražeći vijesti o američkoj produkciji Kleopatre. Ali nije pronašao ništa.
Kasnije je čuo teške korake po trattoriji i izašao, ali je znao da to neće biti Dee Moray; ona se nije doimala kao osoba čiji su koraci teški. Umjesto toga, za oba su stola sjedili lokalni ribari koji su se nadali vidjeti veličanstvenu Amerikanku, njihovi šeširi bili su na stolovima, a prljava kosa čvrsto zalijepljena i počešljana uz lubanju. Valeria im je posluživala juhu, ali su ribari zapravo čekali da razgovaraju s Pasqualeom, jer su sa svojim čamcima bili na pučini kad je Amerikanka stigla.
— Čujem da je visoka dva i pol metra — rekao je Lugo Promiskuitetni Ratni Junak, poznat po svojoj sumnjivoj tvrdnji da je ubio najmanje jednog vojnika iz svake veće sudionice u europskom kazalištu Drugog svjetskog rata. — Div je.
— Ne budi glup — rekao je Pasquale točeći im vino u čaše.
— Kakvog oblika su joj grudi? — ozbiljno je upitao Lugo. — Jesu li okrugli divovi ili pozorni vršci?
— Dajte da vam ja kažem nešto o Amerikankama — rekao je Tommaso Stariji, čiji rođak je oženio Amerikanku, što je njega činilo stručnjakom za Amerikanke, kao i za sve drugo. — Amerikanke kuhaju samo jedan obrok tjedno, ali izvode felaciju prije braka. Dakle, kao i sa svime u životu, ima i dobroga i lošega.
— Trebali biste jesti iz korita, kao svinje! — ljutito je doviknula Valeria iz kuhinje.
— Udaj se za mene, Valeria! — odvratio joj je Tommaso Stariji. — Prestar sam za seks, a i sluh će me uskoro napustiti. Stvoreni smo jedno za drugo.
Ribar koji se Pasqualeu najviše sviđao, zamišljeni Tommaso Komunist, žvakao je svoju lulu. A tada ju je izvadio iz usta kako bi dao svoj doprinos toj temi. Smatrao se svojevrsnim zaljubljenikom u film, bio je ljubitelj talijanskog neorealizma i stoga je omalovažavao američke filmove, koje je optuživao za poticanje užasnog pokreta commedia all’italiana, bizarnih farsa koje su potkraj pedesetih godina zamijenile ozbiljnu egzistencijalnu kinematografiju. — Slušaj, Lugo — rekao je — ako je ona američka glumica, to znači da u kaubojskim filmovima nosi korzet i ima dara samo za vrištanje.
— Dobro. Da vidimo kako će se velike grudi napuniti zrakom kad bude vrištala — rekao je Lugo.
— Možda će sutra gola ležati na Pasqualeovoj plaži — rekao je Tommaso Stariji — pa ćemo i sami moći vidjeti njezine divovske grudi.
Tri stotine godina ribari iz tog gradića potjecali su iz malenog fonda mladića koji su ondje odrasli, od očeva koji su svoje čamce, a naposljetku i kuće, predavali najdražim sinovima, najčešće najstarijim, koji su se ženili kćerima drugih ribara duž obale i katkad ih dovodili u Porto Vergognu. Djeca su odlazila, ali je villaggio uvijek održavalo svojevrsnu ravnotežu pa je dvadesetak kuća bilo puno. No, nakon rata, kad je ribarenje, kao i sve drugo, postalo industrija, obiteljski ribari nisu se mogli nadmetati s velikim ribarskim mrežama s kojim su ribari iz Genove isplovljivali svakog tjedna. Restorani su i dalje kupovali od nekoliko starih ribara jer se turistima sviđalo kako ti starci donose svoj ulov, ali to je bilo poput rada u zabavnom parku: nije bilo istinsko ribarenje i u tome nije bilo budućnosti. Cijeli naraštaj dječaka iz Porto Vergogne morao je otići u potrazi za poslom, u La Speziju i Genovu, pa čak i dalje, tražeći posao u tvornicama, postrojenjima za konzerviranje i zanatima. Najdraži sin više nije želio ribarski čamac; šest kuća već je bilo prazno, obijeno daskama ili srušeno; nedvojbeno će ih biti još. Zadnja kći Tommasa Komunista, nesretno razroka Ileana, u veljači se udala za jednoga mladog učitelja i odselila u La Speziju, a Tommaso se durio još danima nakon toga. A jednoga od tih hladnih proljetnih jutara, dok je Pasquale gledao kako vukući noge i gunđajući idu prema svojim čamcima, sinulo mu je: on je jedina osoba mlađa od četrdeset godina u cijelom gradiću.
Pasquale je ostavio ribare u trattoriji i pošao vidjeti majku, koja je bila u jednom od svojih mračnih razdoblja pa već dva tjedna nije željela ustati iz kreveta. Kad je otvorio vrata, vidio ju je kako zuri u strop, njezinu žičanu sijedu kosu zalijepljenu na jastuk iza nje, ruke prekrižene na grudima, usta u grimasi spokojne smrti, koju je rado uvježbavala. — Trebala bi ustati, mamma. Izađi i jedi s nama.
— Ne danas, Pasqo — rekla je promuklim glasom. — Danas se nadam umrijeti. — Duboko je udahnula i otvorila jedno oko. — Valeria mi kaže da je u hotelu netko iz Amerike.
— Da, mamma. — Pogledao je njezine rane i vidio da ih je njegova teta već naprašila puderom.
— Žena?
— Da, mamma.
— Tada su Amerikanci tvojega oca napokon stigli. — Pogledala je prema zamračenom prozoru. — Rekao je da će doći i evo ih. Trebao bi oženiti tu ženu i poći u Ameriku napraviti pravo igralište za tenis.
— Ne, mamma. Znaš da ne bih...
— Idi prije no što te ovo mjesto ubije kao što je ubilo tvojega oca.
— Nikada te ne bih ostavio.
— Ne brini za mene. Ja ću uskoro umrijeti pa ću otići k tvojemu ocu i tvojoj jadnoj braći.
— Ne umireš — rekao je Pasquale.
— Iznutra sam već mrtva — rekla je. — Trebao bi me gurnuti u more i utopiti kao onu tvoju staru, bolesnu mačku.
Pasquale se uspravio. — Rekla si da je moja mačka pobjegla. Dok sam bio na studiju.
Ona ga je pogledala krajičkom oka. — To se samo tako kaže.
— Ne. Ne kaže se. ne postoji takva izreka. Jeste li ti i tata utopili moju mačku dok sam bio u Firenci?
— Bolesna sam, Pasqo! Zašto me mučiš?
Pasquale se vratio u svoju sobu. Te noći čuo je korake na trećem katu, dok je Amerikanka odlazila na zahod, ali ni sljedećeg jutra nije izašla iz svoje sobe pa je on prionuo svojemu poslu na plaži. Kad se vratio u hotel na ručak. Njegova teta Valeria je rekla da je Dee Moray sišla na espresso, komad torte i jednu naranču.
— Što je rekla? — upitao je Pasquale.
— Kako bih ja to znala? Taj užasan jezik. Kao da je netko progutao kost pa se guši.
Pasquale se tiho popeo stepenicama i osluškivao ispred njezinih vrata, ali je Dee Moray bila tiha.
Ponovno je izašao i sišao na svoju plažu, ali nije mogao procijeniti jesu li struje odnijele još pijeska. Popeo se gore, pokraj hotela, na stijene, gdje je iskolčio svoje tenisko igralište. Sunce je bilo visoko nad obalom i skriveno oblacima nalik čupercima, koji su poravnali nebo pa se zbog njih osjećao kao da je ispod stakla. Pogledao je kolce koji su označavali njegovo buduće tenisko igralište i osjetio stid. Čak i kad bi mogao izgraditi dovoljno visok okvir da zadrži beton koji će poravnati njegovo igralište — gotovo dva metra na rubovima stijena — i kad bi uspio poduprijeti dio igrališta tako da visi iznad litice, ipak bi morao dinamitom raznijeti stijenu kako bi poravnao sjeveroistočni kut. Pitao se je li moguće imati manje tenisko igralište. Možda s manjim reketima? Upravo je bio zapalio cigaretu kako bi razmislio o tome kad je ugledao Orenziov čamac od mahagonija kako obilazi oko rta, gore, nedaleko od Vernazze. Gledao je kako se udaljava od uzburkanog mora duž obale i zadržao dah dok je čamac prolazio pokraj Riomaggiorea. Kako se približavao, u čamcu je uz Orenzija vidio još dvije osobe. Jesu li i to Amerikanci koji dolaze u njegov hotel? To je bilo gotovo predobro da bi se ponadao. Dakako, čamac će vjerojatno proći pokraj njega, u lijepi Portovenere ili oko rta u La Speziju. Ali, čamac je tada usporio i skrenuo u njegov uski zaljev.
Pasquale je krenuo dolje sa svojega teniskog igrališta, skačući sa stijene na stijenu. Naposljetku je krenuo uskom stazom do obale i usporio kad je vidio da u čamcu s Orenziom nisu turisti, nego dva muškarca: hotelijerski gad Gualfredo i golemi čovjek kojega Pasquale do tada još nije vidio. Orenzio je svezao čamac pa su Gualfredo i veliki čovjek izašli.
Gualfredo je bio sav u ovješenim obrazima, ćelav, s ogromnim brkovima nalik četki. Drugi čovjek, gorostas, doimao se kao isklesan iz granita. Orenzio je u čamcu pognuo pogled, kao da ne može pogledati Pasqualea u oči.
Kad im je Pasquale prišao, Gualfredo je ispružio ruke. — Dakle, istina je. Sin Carla Tursija vratio se kao muškarac, kako bi se brinuo za bludničinu pukotinu.
Pasquale je kimnuo ozbiljno i službeno. — Dobar dan, signor Gualfredo. — Gada Gualfreda do tada još nije vidio u Porto Vergogni, ali je priča o njemu bila dobro poznata na toj obali: njegova je majka dugo bila u izvanbračnoj vezi s jednim bogatim bankarom iz Milana koji je, želeći kupiti njezinu tišinu, njezinu sinu, sitnom zločincu, dao udio u svojim hotelima u Portovenereu, Chiavariju i Monterosso al Mareu.
Gualfredo se nasmiješio. — Imaš jednu američku glumicu u svojemu starom bordelu?
— Da — rekao je Pasquale. — Katkad imamo američke goste.
Gualfredo se namrštio, a njegovi brkovi kao da su objesili njegovo lice i deblo od vrata. Pogledao je Orenzija, koji je glumio da pregledava motor čamca. — Rekao sam Orenziju da je to zacijelo pogreška. Ta žena je zasigurno morala biti u mojemu hotelu u Portovenereu. Ali, on tvrdi da je doista željela doći u ovo... — Osvrnuo se uokolo. — Selo.
— Da — rekao je Pasquale — draža joj je tišina.
Gualfredo mu se približio. — Pasquale, ovo nije švicarski seljak na odmoru. Ti Amerikanci očekuju razinu usluge koju ti ne možeš pružiti. A osobito američki ljudi iz kina. Slušaj me: ovo radim već dugo. Bilo bi šteta da naudiš ugledu Levantea.
— Mi skrbimo o njoj — rekao je Pasquale.
— Tada nećeš imati ništa protiv toga da razgovaram s njom kako bih se uvjerio da nije došlo do pogreške.
— Ne možeš — prebrzo je rekao Pasquale. — Sada spava.
Gualfredo je pogledao Orenzija u čamcu, a tada je svoje mrtve oči ponovno okrenuo prema Pasqualeu. — Ili mi možda ne dopuštaš da joj priđem zato što su je prevarila dva stara prijatelja koji su iskoristili njezino slabo poznavanje talijanskog kako bi je uvjerili da dođe u Porto Vergognu umjesto u Portovenere, kako je namjeravala.
Orenzio je otvorio usta kako bi se pobunio, ali ga je Pasquale pretekao. — Nipošto. Gledaj, slobodno možeš doći kasnije, kad se ne bude odmarala, i upitati je što god želiš, ali ti neću dopustiti da je sada uznemiruješ. Bolesna je.
Osmijeh je potegnuo krajeve Gualfredovih brkova kad je pokazao gorostasa pokraj sebe. — Poznaješ li signora Pellea iz turističkog ceha?
— Ne. — Pasquale je tog čovjeka pokušao pogledati u oči, ali su one bile dvije majušne točkice na mesnatom licu. Njegov srebrni sako napinjao se na njegovu krupnom tijelu.
— Turistički ceh za malu godišnju naknadu pruža pogodnosti svim hotelima koji zakonito posluju — prijevoz, oglašavanje, političko zastupanje...
— Sicurezza — dodao je signor Pelle glasom nalik žabljem.
— Ah, da, hvala vam, signor Pelle. Sigurnost — rekao je Gualfredo, podignuvši pola čekinjastog brka u podrugljivom osmijehu. — Zaštita.
Pasquale je znao da ne bi trebao pitati: Zaštita od čega? Signor Pelle očito je pružao zaštitu od signora Pellea.
— Otac mi nikada nije rekao ništa o tom porezu — rekao je Pasquale, a Orenzio mu je uputio kratak pogled upozorenja. To je bilo nešto što je Pasquale pokušao dokučiti, svojstveno isključivo poslovanju u Italiji, ustanovljavanje kojoj je od nebrojenih ucjena i korupcija potrebno platiti, a koju se može zanemariti bez opasnosti.
Gualfredo se nasmiješio. — O, tvoj otac je plaćao. Godišnju naknadu, ali i malu naknadu za stranog gosta po noći... koju nismo uvijek ubirali jer, iskreno rečeno, nismo mislili da u bludničinoj pukotini ima stranih gostiju. — Slegnuo je ramenima. — Deset posto. To je zanemarivo. Većina hotela taj porez zaračuna gostima.
Pasquale se nakašljao. — A ako ne platim?
Taj put se Gualfredo nije nasmiješio. Orenzio ga je pogledao, ponovno s ozbiljnim izrazom upozorenja na licu. Pasquale je prekrižio ruke kako mu ne bi drhtale. — Ako mi možete pokazati kakvu dokumentaciju o tom porezu, plaćat ću ga.
Gualfredo je dugo šutio. Naposljetku se nasmijao i osvrnuo uokolo. Rekao je Pelleu: — Signor Tursi bi želio dokumentaciju.
Pelle je polako zakoračio naprijed.
— U redu — rekao je Pasquale, gnjevan na samoga sebe jer je toliko brzo popustio. — Nije mi potrebna dokumentacija. — Ali, poželio je da je neman Pellea prisilio načiniti više od jednog koraka. Pogledao je preko ramena kako bi se uvjerio da su kapci Amerikankinog prozora zatvoreni i da nije vidjela njegovo kukavištvo. — Odmah se vraćam.
Zažarenog lica krenuo je uz prolaz u stijenama prema svojemu hotelu. Nije se mogao sjetiti je li ikada jače osjećao stid. Njegova teta Valeria bila je u kuhinji i gledala.
— Zia — rekao je Pasquale. — Je li moj otac plaćao porez Gualfredu?
Valeria, kojoj se Pasqualeov otac nikada nije sviđao, podrugljivo je rekla: — Dakako.
Pasquale je izbrojio novac u svojoj sobi i krenuo natrag prema marini, nastojeći obuzdati svoj gnjev. Pelle i Gualfredo gledali su prema moru kad se vratio, a Orenzio je prekriženih ruku sjedio u čamcu.
Pasqualeove ruke su drhtale dok je predavao novac. Gualfredo ga je lagano pljusnuo po licu, kao da je dražesno dijete. — Kasnije ćemo se vratiti kako bismo razgovarali s njom. Tada možemo izračunati naknade i zaostali porez.
Pasquale je ponovno pocrvenio, ali je držao jezik za zubima. Gualfredo i Pelle ušli su u čamac od mahagonija i Orenzio ih je otisnuo ne pogledavši Pasqualea. Čamac se kratko ljuljao na uzburkanom moru, a tada se motor zakašljao, pročistio glas i bučno odvezao ljude prema sjeveru.
Pasquale je zlovoljan sjedio na trijemu svojega hotela. Mjesec je te noći bio pun i ribari su bili na pučini u svojim čamcima, koristeći pojačanu Mjesečevu svjetlost kako bi pronašli ribu u proljetnom plivanju protiv struje. Pasquale se nagnuo preko drvene ograde koju je sam načinio, pušeći i u mislima iznova proživljavajući onaj ružan posao s Gualfredom i gorostasom Pelleom, zamišljajući hrabre odgovore (Guialfredo, taj porez možeš svojim zmijskim jezikom ugurati u masnu guzicu svojega golemog prijatelja), kad je čuo kako se opruge na vratima rastežu i skupljaju. Pogledao je preko ramena i ugledao je — lijepu Amerikanku. Na sebi je imala uske crne hlače i bijelu vestu. Kosa joj je bila raspuštena, prošarana, plavo-smeđa, ravna do ispod ramena. Imala je nešto u rukama. Ispisane stranice.
— Smijem li vam se pridružiti? — upitala je na engleskom.
— Da. Moja čast — rekao je Pasquale. — Osjećate se dobro, ne?
— Bolje, hvala vam. Samo mi je bio potreban san. Smijem li? — Ispružila je ruku, a Pasquale isprva nije znao što ga pita. Naposljetku je u džepu hlača potražio kutiju s cigaretama. Otvorio ju je, a ona je uzela jednu cigaretu. Pasquale je zahvalio svojim rukama za smirenu poslušnost kad je zapalio šibicu i pružio joj je.
— Hvala vam jer govorite engleski — rekla je. — Moj talijanski je užasan. — Naslonila se na ogradu, povukla dug dim i ispuhnula ga s uzdahom. — Huuuuu. To mi je trebalo — rekla je. Promotrila je cigaretu u svojoj ruci. — Jaka.
— Španjolske su — rekao je Pasquale i tada više nije imao što reći. — Moram vas pitati: vi ste izabrali doći ovamo, da, u Porto Vergognu? — napokon je upitao. — Ne u Portovenere ili Portofino?
— Ne, ovamo — rekla je. — Ovdje se sastajem s nekime. To je bila njegova ideja. Sutra će doći, nadam se. Čujem da je ovaj gradić tih i... diskretan?
Pasquale je kimnuo i rekao: — O, da — načinio je mentalnu zabilješku da u očevom englesko-talijanskom rječniku mora pokušati pronaći riječ daskritan. Ponadao se da znači »romantičan«.
— Oh. Ovo sam pronašla u svojoj sobi. U pisaćem stolu. — Pružila mu je urednu hrpicu papira koju je donijela dolje: Osmijeh raja. Bilo je to prvo poglavlje romana jedinog američkog gosta koji je ikada prije došao u taj hotel, pisca Alvisa Bendera, koji je svake godine dovlačio svoj maleni pisaći stroj i hrpu čistog indigo papira, na dva tjedna opijanja i povremenog pisanja. Kopiju prvog poglavlja ostavio je Pasqualeu i njegovu ocu, da mozgaju nad njim.
— Jesu stranice knjige — rekao je Pasquale — jednog Amerikanca, da? ... Pisca. On dođe u ovaj hotel. Svake godine.
— Mislite li da bi imao što protiv? Nisam ponijela ništa za čitanje, a doima se da vi imate samo knjige na talijanskom.
— Je u redu, mislim, da.
Uzela je stranice, prelistala ih i stavila na ogradu. Sljedećih nekoliko minuta stajali su u tišini, zagledani u svjetiljke, čiji su se odrazi zajedno ljuljali na površini mora kao dvije svjetlosne niske.
— Lijepo je — rekla je.
— Mmm — rekao je Pasquale, ali se tada sjetio kako je Gualfredo rekao da ta žena ne bi trebala biti ondje. — Molim vas — rekao je prisjetivši se jedne zbirke fraza: — Pitam za vaš smještaj? Kad ona nije odgovorila, dodao je: — Imate zadovoljstvo, da?
— Imam... oprostite... što?
On je oblizao usne kako bi još jednom pokušao tu frazu. — Ja sam pokušavam reći...
Ona ga je spasila. — Oh. Zadovoljstvo — rekla je. — Smještaj. Da. Sve je vrlo lijepo, gospodine Tursi.
— Molim vas... ja sam, za vas, Pasquale.
Ona se nasmiješila. — U redu. Pasquale. A ja sam za vas Dee.
— Dee — rekao je Pasquale kimajući se i smiješeći. Kad je pred njom ponovio njezino ime, osjećao se kao da je to zabranjeno i izaziva mu vrtoglavicu, ali je ta riječ ponovno umaknula s njegovih usana. — Dee. — Tada je shvatio da se mora sjetiti nečega drugog što će reći jer će inače cijelu noć stajati ondje i izgovarati Dee. — Tvoja soba je blizu od zahoda, da, Dee?
— Vrlo praktično — odgovorila je. — Hvala ti, Pasquale.
— Koliko dugo ćeš ostati?
— Ovaj... ne znam. Moj prijatelj mora završiti neke poslove. Nadam se da će doći sutra, a tada ćemo odlučiti. Je li ti soba potrebna za nekoga drugog?
Premda je uskoro trebao doći i Alvis Bender, Pasquale je brzo rekao: — O, ne. Je nema nikoga drugog. Sve za tebe.
Bilo je tiho. Svježe. Voda se bućkala.
— Što zapravo rade ondje? — upitala je cigaretom pokazujući prema svjetlima koja su plesala na vodi. Ribari su iza mola objesili svjetiljke preko svojih čamaca, prijevarom potičući ribe na hranjenje u lažnu zoru, a tada bi bacili mrežu u vodu, na jato riba koje su se bacakale.
— Hvataju ribu — rekao je Pasquale.
— Noću hvataju ribu?
— Katkad noću. Ali više u danu. — Pasquale je pogriješio zagledavši se u one širom otvorene oči. Nikada do tada nije vidio takvo lice, lice koje je iz svakog kuta izgledalo posve drugačije, dugačko i konjsko sa strane, otvoreno i nježno sprijeda. Pitao se je li zato filmska glumica, zbog te sposobnosti da ima više od jednog lica. Shvatio je da bulji u nju pa se morao nakašljati i odvratiti pogled.
— A svjetla? — upitala je.
Pasquale je pogledao prema vodi. Sada kad je to spomenula, uvidio je da je pogled uistinu dojmljiv, ribarske svjetiljke plutale su iznad svojih odraza u mračnom moru. — Jer... je... — Tražio je riječi. — Natjerati ribu da... Oni... uh... — U svojemu umu naišao je na zid i rukom pokazao kako riba pliva prema površini. — Ide gore.
— Svjetlost privlači ribe na površinu?
— Da — rekao je Pasquale, s velikim olakšanjem. — Površinu. Da.
— Pa, lijepo je — ponovila je. Pasquale je odostraga začuo nekoliko kratkih riječi, a tada »ššš« s prozora pokraj trijema, gdje su Pasqualeova majka i teta vjerojatno bile skutrene u mraku, slušajući razgovor koji ni jedna od njih nije razumjela.
Jedna divlja mačka, ona gnjevna crna s jednim bolesnim okom, protegnula se nedaleko od Dee Moray. Puhnula je kad je Dee Moray posegnula prema njoj i odmah povukla ruku. Tada se zagledala u cigaretu u svojoj drugoj ruci i nasmijala se nečemu dalekom.
Pasquale je pomislio da se smije njegovim cigaretama.
— Skupe su — rekao je braneći se. — Španjolske.
Ona je zabacila glavu. — Oh, ne. Pomislila sam kako ljudi godinama sjede i čekaju da im život počne, zar ne? Kao film. Shvaćaš što želim reći?
— Da — rekao je Pasquale, koji je nakon ljudi godinama sjede izgubio nit onoga što je govorila, toliko opčinjen zabacivanjem njezine tekuće plave kose i povjerljivim tonom da bi pristao i da mu iščupaju nokte te ga nahrane njima.
Ona se nasmiješila. — I ja to mislim. Znam da sam se i sama tako osjećala. Godinama. Kao da sam lik u filmu, a prava radnja će početi svaki čas. Ali, mislim da neki ljudi vječno čekaju i tek na kraju života uvide da se njihov život dogodio dok su oni čekali da počne. Shvaćaš li što želim reći, Pasquale?
Shvaćao je što je željela reći! Upravo se tako osjećao — poput osobe koja sjedi u kinu i čeka da film počne. — Da! — rekao je.
— Zar ne? — upitala je i nasmijala se. — A kad naš život doista počne? Hoću reći, uzbudljivi dio, akcija? Sve je to jako brzo. — Pogled njezinih očiju prešao je preko njegova lica i on je porumenio. — Možda čak ne možete ni vjerovati... možda se zateknete kako gledate izvana, kao da gledate kako neznanci jedu u finom restoranu?
Ponovno je izgubio njezinu nit. — Da, da — ipak je rekao.
Ona se lako smijala. — Jako mi je drago da me razumiješ. Zamisli, primjerice, da si glumica iz malog gradića koja traži posao na filmu i tvoja prva uloga je u Kleopatri? Bi li uopće mogao povjerovati u to?
— Da — odgovorio je Pasquale uvjerenije, razabravši riječ Kleopatra.
— Doista? — Ona se nasmijala. — Pa, ja nipošto nisam mogla.
Pasquale se namrštio. Pogrešno je odgovorio. — Ne — pokušao je.
— Ja sam iz jednog malog grada u Washingtonu. — Ponovno je načinila gestu rukom u kojoj je držala cigaretu. — Ne ovako malog, naravno. Ali, dovoljno malog da sam ondje bila vrlo važna. Sada mi je neugodno zbog toga. Navijačica. Princeza okružnog sajma. — Nasmijala se samoj sebi. — Nakon srednje škole preselila sam se u Seattle kako bih glumila. Život se doimalo neizbježnim, poput uzdizanja iz vode. Morala sam samo zadržati dah i uzdignuti se sve do površine. Do određene vrste slave, sreće ili... Ne znam... — Spustila je pogled. — Nečega.
Ali, Pasquale je zapeo za jednu riječ za koju nije bio siguran da ju je dobro čuo: princeza? Mislio je da Amerikanci nemaju kraljevske ličnosti, ali ako imaju... što bi to značilo za njegov hotel, da u njemu odsjedne princeza?
— Svi su mi uvijek govorili: Idi u Hollywood... trebala bi glumiti u filmovima. Glumila sam u pučkom kazalištu i oni su skupili novac za mene, da pođem. Je li moguće učiniti više od toga? — Ponovno je povukla dim. — Možda su me se željeli riješiti. — Nagnula se prema njemu, povjerljivo. — Imala sam... kratku vezu s jednim glumcem. On je bio oženjen. To je bilo glupo.
Zagledala se u daljinu, a tada se nasmijala. — Ovo još nisam nikome rekla, ali ja sam dvije godine starija no što misle. Tip koji je vodio odabir glumaca za Kleopatru? Rekla sam mu da mi je dvadeset. Ali, zapravo su mi dvadeset i dvije. — Prelistala je ispisane stranice romančića Alvisa Bendera kao da njegove stranice sadrže priču njezina života. — Ionako sam koristila svoje novo ime pa sam pomislila: Zašto ne bih izabrala i novu godinu rođenja? Ako im kažete koliko vam je doista godina, sjede pred vama i izvode one grozne izračune, računaju koliko vam je vremena još ostalo u tom poslu. Nisam to mogla podnijeti. — Slegnula je ramenima i ponovno odložila knjigu. — Misliš li da to nije bilo u redu?
Imao je pola-pola izglede da pogodi. — Da?
Ona se doimala razočaranom njegovim odgovorom. — Da, vjerojatno si u pravu. Takvo što vas uvijek sustigne. To najviše mrzim kod sebe. Svoju taštinu. Možda sam zato... — Nije završila tu misao. Umjesto toga je povukla zadnji dim cigarete, ispustila opušak na drveni trijem i zgnječila ga svojom brodskom cipelom. — Pasquale, s tobom je vrlo lako razgovarati — rekla je.
— Da, ja imam užitak razgovarati s tobom — rekao je.
— I ja. I ja imam užitak. — odmaknula se od ograde, obavila ruke oko svojih ramena i ponovno se zagledala u ribarska svjetla. Kad se obujmila rukama, postala je još viša i mršavija. Doimalo se da razmišlja o nečemu. A tada je tiho rekla: — Jesu li ti rekli da sam bolesna?
— Da. Moj prijatelj Orenzio, on mi to kaže.
— Je li ti rekao što mi je?
— Ne.
Dodirnula je svoj trbuh. — Je li ti poznata riječ rak?
— Da. — nažalost, ta mu je riječ bila poznata. Cancro na talijanskom. Zurio je u svoju goruću cigaretu. — Dobro je, ne? Liječnici. Oni mogu...
— Mislim da ne mogu — odgovorila je. — Vrlo težak oblik. Kažu da mogu, ali mislim da mi pokušavaju ublažiti udarac. Željela sam ti reći kako bih objasnila da se mogu doimati... iskreno. Je li ti poznata ta riječ, iskreno (engl. »frank«; prim. prev.).
— Sinatra? — upitao je Pasquale, pitajući se je li to čovjek kojega čeka.
Ona se nasmijala. — Ne. Pa, da, ali to znači i... otvoren, iskren.
Iskreni Sinatra.

— Kad sam doznala koliko je situacija loša... odlučila sam da ću od tada samo govoriti ono što mislim, da više neću brinuti zbog pristojnosti ili zamišljati što ljudi misle o meni. Za glumicu je to jako važno, odbiti živjeti u očima drugih. To je gotovo nemoguće. Ali, važno je da više ne tratim vrijeme govoreći ono što ne mislim. Nadam se da je to u redu.
— Da — rekao je Pasquale, tiho, a tada je osjetio olakšanje jer mu je njezina reakcija rekla da je taj odgovor ponovno točan.
— Dobro. Tada ćemo se ti i ja nešto dogovoriti. Činit ćemo i govoriti upravo ono što mislimo. I dovraga sa svime što netko misli o tome. Ako želimo pušiti, pušit ćemo, ako želimo psovati, psovat ćemo. Što kažeš?
— Sviđa se jako — rekao je Pasquale.
— Dobro. — Tada se nagnula i poljubila ga u obraz, a kad su njezine usne okrznule njegov obrastao obraz, osjetio je kako njegov dah postaje kratak i oštar te ustanovio da drhti kao i kad mu je Gualfredo zaprijetio.
— Laku noć, Pasquale — rekla je. Uzela je izgubljene stranice romana Alvisa Bendera i krenula natrag prema vratima, ali je zastala kako bi promotrila natpis: HOTEL ADEKVATAN VIDIK. — Kako li ste domislili to ime za hotel?
I dalje omamljen onim poljupcem i ne znajući kako bi objasnio ime, Pasquale je jednostavno pokazao rukopis u njezinoj ruci. — On.
Ona je kimnula i ponovno pogledala majušno selo, stijene i litice oko njih. — Pasquale, mogu li te pitati... kako je živjeti ovdje?
On tada nije oklijevao u nalaženju odgovarajuće engleske riječi. — Usamljeno — rekao je Pasquale.
Pasqualeov otac Carlo potekao je od duge loze vlasnika restorana iz Firence i uvijek je pretpostavljao da će ga njegovi sinovi slijediti u poslu. Ali, njegov najstariji sin, naočiti, crnokosi Roberto, sanjao je o tome da postane letač pa je prije Drugog svjetskog rata odjurio pridružiti se regiji aeronautici. Roberto je doista letio — tri puta prije no što je njegova rasklimana borbena Saetta zatajila iznad sjeverne Afrike i prije no što je pao s neba poput ustrijeljene ptice. Tursijev drugi sin zavjetovao se na osvetu i dobrovoljno se prijavio u pješaštvo, bacivši Carla u očajnički gnjev: — Ako se uistinu želiš osvetiti, zaboravi Britance i idi ubiti mehaničara koji je tvojemu bratu dopustio letjeti u onoj hrđavoj kanti govana. — Ali, Guido je bio uporan pa je otišao s ostatkom ekspedicijske postrojbe Osme armije, koju je Mussolini poslao kao dokaz da će Italija učiniti svoje kako bi nacistima pomogla napasti Rusiju. (Zečići idu pojesti crnog medvjeda, rekao je Carlo.)
I dok je četrdesetjednogodišnji Carlo tješio suprugu nakon Robertove smrti, nekako je uspio pronaći još jednu dobru sjemenku da je prenese tridesetdevetogodišnjoj Antoniji. Ona isprva nije vjerovala u svoje stanje, a potom je pretpostavila da je privremeno (nakon prva dva porođaja mučili su je spontani pobačaji). A kad joj je trbuh narastao, svoju je ratnu trudnoću doživjela kao siguran znak kojim joj Bog daje do znanja da će Guido preživjeti. Svojemu plavookom bambinu miracolu dala je ime Pasquale, što na talijanskom znači Pasha, kako bi odala počast tom dogovoru s Bogom — da će pošast nasilja, koja hara svijetom, poštedjeti ostatak njezine obitelji.
Ali, i Guido je poginuo, prostrijeljen kroz grlo na ledenim poljima leševa kod Staljingrada u zimu 1942. godine. Njegovi roditelji, tada slomljeni tugom, samo su se željeli sakriti od svijeta i zaštititi svojega čudesnog dječaka od tog ludila. Stoga je Carlo rođacima prodao svoj udio u obiteljskom poslu i kupio maleni Pensione di San Pietro u najzabačenijem mjestu koje je uspio pronaći, u Porto Vergogni. I ondje su se sakrili od svijeta.
Srećom, Tursijevi su uštedjeli najveći dio novca od prodaje udjela u Firenci, jer je hotel vrlo slabo poslovao. S vremena na vrijeme dolutali bi zbunjeni Talijani i drugi Europljani, a trattoria od tri stola bila je okupljalište za se malobrojnije ribarske obitelji Porto Vergogne, ali su između pravih gostiju mogli proći mjeseci. A tada je, u proljeće 1952. godine u zaljev doplovio vodeni taksi, a iz njega je izašao visok, uredno naočit mladi Amerikanac uskih brkova i zalizane kose. Bilo je očito da je pio, a kad je izašao na pristanište s jednim kovčegom i prijenosnim pisaćim strojem, pušio je tanku cigaru. Osvrnuo se po selu, počešao se po glavi i na iznenađujuće tečnom talijanskom rekao: — Qualcuno sembra aver rubato la tua città — Izgleda da ti je netko ukrao grad. Tursijima se predstavio kao »Alvis Bender, scrittore fallito ma ubriacone di successo« — propali pisac, ali uspješni pijanac — i sljedećih šest sati nastavio plijeniti pozornost na trijemu, pijući vino te razgovarajući o politici, povijesti i, naposljetku, o knjizi koju ne piše.
Pasqualeu je bilo jedanaest godina i, osim pokojeg putovanja u posjet obitelji u Firenci, sve njegovo znanje o svijetu potjecalo je iz knjiga. Upoznati pravog pisca bilo je nevjerojatno. Do tada je živio potpuno zaštićen roditeljskom skrbi, u tom malenom selu, pa je bio opčinjen visokim, nasmijanim Amerikancem koji je, kako se doimalo, bio posvuda i znao sve. Pasquale je sjedio do njegovih nogu i postavljao mu pitanja. — Kako je u Americi? Koji je automobil najbolji? Kako je u zrakoplovu? — I, jednoga dana: — O čemu pišete u svojoj knjizi?
Alvis Bender pružio je dječaku svoju čašu za vino. — Napuni mi je i reći ću ti.
Kad se Pasquale vratio s vinom, Alvis se naslonio i pogladio svoje tanke brkove. — Moja knjiga govori o tome kako su nas čitava ljudska povijest i napredak samo doveli do spoznaje da je smrt poanta života, njegova duboka svrha.
Pasquale je bio čuo kako Alvis drži takve govore njegovu ocu. — Ne — rekao je. — O čemu je? Što se događa?
— Dakako. Tržište zahtijeva priču. — Alvis je otpio još jedan gutljaj vina. — U redu. Dakle, moja knjiga govori o Amerikancu koji se u ratu bori u Italiji, izgubi najboljeg prijatelja i prestane voljeti život. Čovjek se vraća u Ameriku, gdje se nada poučavati književnost i pisati knjigu o svojemu razočaranju. Ali, zapravo samo pije, bavi se mračnim mislima i naganja žene. Ne može pisati. Možda zbog krivnje jer je živ, a njegov prijatelj je poginuo. Osjećaj krivnje je katkad određena vrsta zavisti — njegov prijatelj ostavio je mladog sina, a kad pođe posjetiti prijateljevog sina, nakon toga žudi i sâm biti plemenito sjećanje, a ne bestidan propalica, u kojega se pretvorio. Gubi svoj učiteljski posao i vraća se obiteljskom poslu prodavanja automobila. Pije, bavi se mračnim mislima i naganja žene. Zaključuje da će svoju knjigu napisati i svoju tugu ublažiti samo ako se vrati u Italiju, mjesto koje čuva tajnu njegove tuge, ali i mjesto koje izmiče njegovoj moći opisivanja dok nije ondje — san kojega se ne može sasvim prisjetiti. Stoga svake godine odlazi u Italiju na dva tjedna, kako bi radio na svojoj knjizi. Ali, evo u čemu je stvar, Pasquale — ovaj dio ne smiješ nikome reći jer je to tajni zaokret — čak ni u Italiji zapravo ne piše svoju knjigu. Pije. Bavi se mračnim mislima. Naganja žene. I s jednim pametnim dječakom u jednom malenom selu razgovara o romanu koji neće nikada napisati.
Bilo je tiho. Pasquale je pomislio kako ta knjiga zvuči dosadno. — Kako završava?
Alvis Bender je dugo zurio u svoju čašu vina. — Ne znam, Pasquale — napokon je rekao. — Kako misliš da bi trebala završiti?
Mladi Pasquale zamislio se nad tim pitanjem. — Pa, umjesto da se u vrijeme rata vrati u Ameriku, mogao bi otići u Njemačku i pokušati ubiti Hitlera.
— Ah — rekao je Alvis Bender. — Da. Upravo se to dogodi, Pasquale. Napije se na jednoj zabavi i svi ga upozoravaju da ne smije voziti, ali on na odlasku napravi veliku scenu, uskoči u svoj automobil i slučajno pregazi Hitlera.
Pasquale je smatrao da Hitlerova smrt ne bi trebala biti nezgoda. To bi poništilo svu napetost. Ponudio je pomoć: — Ili bi ga mogao ustrijeliti strojnicom.
— Još bolje — rekao je Alvis. — Naš junak na odlasku sa zabave napravi veliku scenu. Svi ga upozoravaju da je previše pijan da bi rukovao strojnicom. Ali, on ih ne sluša pa slučajno ustrijeli Hitlera.
Kad bi Pasquale pomislio da mu se Bender izruguje, promijenio bi temu. — Alvis, kako je naslov vašoj knjizi?
— Osmijeh raja — rekao je. — To je iz Shelleyja. — I potrudio se prevesti: — Šaputavi valovi napola su spavali/oblaci su otišli na igru/a na šume i na more/spustio se osmijeh Raja.
Pasquale je neko vrijeme sjedio i razmišljao o toj pjesmi. Le onde andavano sussurrando — šaputavi valovi, njih je poznavao. Ali naslov, Osmijeh raja — Ii sorriso del Paradiso — doimao mu se pogrešnim. Raj nije smatrao nasmiješenim mjestom. Ako su počinitelji smrtnih grijeha odlazili u pakao, a počinitelji oprostivih grijeha, poput njega, u čistilište, tada je raj zacijelo prepun samo svetaca, svećenika, redovnica i krštene dječice koja su umrla prije no što su imala priliku učiniti nešto pogrešno.
— Zašto se raj u vašoj knjizi smiješi?
— Ne znam. — Bender je iskapio vino i ponovno pružio Pasqualeu praznu čašu. — Možda zato što je netko napokon ubio onog gada Hitlera.
Pasquale je ustao kako bi otišao po još vina. Ali, zabrinuo se da ga Bender zapravo ne zadirkuje. — Ne mislim da bi Hitlerova smrt trebala biti slučajna — rekao je Pasquale.
Alvis se umorno nasmiješio dječaku. — Sve je slučajno, Pasquale.
Pasquale se tih godina nije mogao sjetiti da je Alvis ikada pisao više od nekoliko sati; katkad se pitao je li uopće raspakirao pisaći stroj. Ali, vraćao se iz godine u godinu te 1958. godine, kad je Pasquale otišao na studij, napokon pokazao Carlu prvo poglavlje svojega romana. Sedam godina. Jedno poglavlje.
Pasquale nije shvaćao zašto je Alvis uopće dolazio u Porto Vergognu, kad se doimalo da je napravio toliko malo. — Od svih mjesta na ovome svijetu, zašto ste došli ovamo?
— Ova obala je vrelo za pisce — rekao je Alvis. — Petrarca je nedaleko odavde izumio sonet. Byron, James, Lawrence — svi su oni dolazili ovamo kako bi pisali. Boccaccio je ovdje izumio realizam. Shelley se utopio nedaleko odavde, nekoliko kilometara dalje od mjesta na kojemu je njegova supruga izumila roman strave.
Pasquale nije shvaćao što je Alvis Bender želio reći govoreći da su ti pisci »izumljivali«. Za njega su izumitelji bili ljudi poput Marconija, slavnog stanovnika Bologne koji je izumio bežičnu telegrafiju. Nakon što je prva priča ispripovijedana, što se imalo izumljivati?
— Izvrsno pitanje. — Otkako je izgubio učiteljski posao, Alvis je neprestano tražio mogućnosti da drži predavanje, a u zaštićenom tinejdžeru Pasqualeu pronašao je voljnu publiku. — Zamisli istinu kao lanac velikih planina, čiji su vrhovi visoko u oblacima. Pisci istražuju te istine, uvijek traže nove puteve po tim vrhovima.
— Dakle, priče su putevi? — upitao je Pasquale.
— Ne — rekao je Alvis. — Priče su bikovi. Pisci odrastu puni snage i osjećaju potrebu da istjeraju stare priče iz krda. Jedan bik neko vrijeme vlada krdom, ali tada gubi snagu i mlađi bik preuzima vlast.
— Priče su bikovi?
— Ne. — Alvis Bender je otpio gutljaj. — Priče su narodi, carstva. Mogu trajati dugo koliko i stari Rim, ili kratko koliko i Treći Reich. Priče-narodi se uspinju i padaju. Vlade se mijenjaju, trendovi se pojavljuju i pokopavaju svoje susjede. Poput Rimskog Carstva, epska pjesma proteže se stoljećima, koliko i svijet. S Britanskim Carstvom pojavio se roman, ali čekaj... što se to pojavljuje u Americi? Film?
Pasquale se nasmiješio. — A ako pitam jesu li priče carstva, reći ćete...
— Priče su ljudi. Ja sam priča, ti si priča... tvoj otac je priča. Naše priče idu u svim smjerovima, ali katkad se, ako imamo sreću, povežu u jednu i neko vrijeme smo manje sami.
— Ali, nikada niste odgovorili na ono pitanje — rekao je Pasquale. — Zašto dolazite ovamo?
— Bender se zagledao u vino u svojoj ruci. — Pasquale, piscu su potrebne četiri stvari da bi postigao veličinu: žudnja, razočaranje i more.
— To su samo tri.
Alvis je iskapio vino. — Razočaranje moraš doživjeti dva puta.
Ako je Alvis u toplini prevelike količine vina s Pasqualeom postupao kao s mlađim bratom, Carlo Tursi je prema tom Amerikancu osjećao sličnu naklonost. Njih bi dvojica do kasno sjedili i pili, vodeći paralelne razgovore, ali zapravo ne slušajući jedan drugoga. Kako su se pedesete odmatale i kako je bol rata jenjavala, Carlo je ponovno počeo razmišljati kao poslovni čovjek pa je Alvisu povjerio svoje zamisli o dovođenju turista u Porto Vergognu — iako je Alvis tvrdio da bi turizam uništio to mjesto.
— Svojedobno je svaki grad u Italiji bio okružen srednjovjekovnim zidinama — Alvis je počeo predavanje. — I danas se gotovo svaki brežuljak u Toskani uspinje do sivih zidina dvorca. U opasna vremena seljaci su nalazili utočište iza tih zidina, sigurni od razbojnika i vojski. U najvećem dijelu Europe seljački je stalež nestao prije trideset, četrdeset godina, ali ne i u Italiji. Naposljetku, nakon dva rata kuće se počinju širiti po nizinama i riječnim dolinama izvan gradskih zidina. Ali, s padom zidina pada i talijanska kultura, Carlo. Italija postaje kao i svako drugo mjesto, prepuna ljudi koji traže »doživljaj Italije«.
— Da — rekao je Carlo. — Od toga želim imati koristi!
Alvis je pokazao prema nazubljenim liticama iznad i iza njih. — Ali ovdje, na ovoj obali, tvoje zidine načinio je Bog, ili vulkani. Njih ne možeš srušiti. I ne možeš graditi izvan njih. Ovaj gradić nikada ne može biti više od nekoliko školjaka na stijenama. Ali, jednoga dana mogao bi biti posljednje talijansko mjesto u cijeloj Italiji.
— Upravo tako — pijano je rekao Carlo. — Tada će se turisti sjatiti ovamo, ha, Roberto?
Bilo je tiho. Alvis Bender bio je u dobi u kojoj bi Carlov najstariji sin bio da se nije srušio u onoj padajućoj limenci nad sjevernom Afrikom. Carlo je uzdahnuo, a glas mu je bio tih i slab. — Oprosti. Želio sam reći Alvis, dakako.
— Da — rekao je Alvis i potapšao starijeg muškarca po ramenu.
Pasquale je mnogo puta otišao u krevet uz zvukove razgovora svojega oca i Alvisa, da bi se nekoliko sati poslije probudio i zatekao ih kako i dalje sjede na trijemu, a pisac potanko razmatra kakvu nerazumljivu temu (I stoga je kanalizacija čovjekovo najveće postignuće, Carlo, uklanjanje govana je vrhunac svega ovog izumljivanja, borbe i kopulacije.) Ali, Carlo je razgovor s vremenom opet vraćao na temu turizma pa je svojega jedinog američkog gosta upitao kako bi Pensione di San Pietro mogao učiniti zanimljivijim Amerikancima.
Alvis Bender se upuštao u takve razgovore, ali je najčešće na kraju molio Carla da ne promijeni ništa. — Cijela ova obala će uskoro biti pokvarena. Vi ovdje imate nešto uistinu čarobno, Carlo . Istinsku izoliranost. I prirodnu ljepotu.
— Stoga bih to trebao oglašavati, možda engleskim imenom? Kako biste rekli L’albergo numero uno, tranquillo, con una bella vista del villaggio e delle scogliere?
— Tiho konačište broj jedan s najljepšim pogledom na selo i litice — rekao je Alvis Bender. — Lijepo. Iako je možda malo predugo. I sentimentalno.
Carlo je upitao što je podrazumijevao riječju sentimentale.
— Riječi i emocije su jednostavne valute. Ako ih prenapušemo, gube vrijednost, kao i novac. Više ne znače ništa. Ako riječju lijep opišete sendvič, ta riječ ne znači ništa. Nakon rata više nema mjesta napuhanom jeziku. Riječi i osjećaji sada su maleni — jasni i precizni. Skromni poput snova.
Carlo Tursi uzeo je taj savjet k srcu. I tako je Alvis Bender 1960. godine, dok je Pasquale bio na studiju, došao u svoj godišnji posjet — popeo se stepenicama do hotela i zatekao Carla kako pršti od ponosa stojeći pred zbunjenim ribarima i svojim novim, ručno ispisanim natpisom: HOTEL ADEKVATAN VIDIK.
— Što to znači? — upitao je jedan ribar. — Prazan bordel?
— Vista adeguata — preveo je Carlo.
— Koja budala će reći da je vidik iz njegova hotela samo adekvatan? — upitao je ribar.
— Bravo, Carlo — rekao je Alvis. — Savršen je.
Lijepa Amerikanka je povraćala. Pasquale je iz svoje mračne sobe čuo kako joj se želudac diže na katu iznad njega. Upalio je svjetlo i uzeo ručni sat s ormarića. Bila su četiri sata ujutro. Tiho se odjenuo te se popeo mračnim, uskim stepenicama. Četiri stepenice do odmorišta vidio ju je naslonjenu na dovratak kupaonskib vrata, kako pokušava doći do daha. Na sebi je imala tanku, bijelu spavaćicu odrezanu desetak centimetara iznad koljena — noge su joj bile toliko nevjerojatno duge i glatke da Pasquale nije mogao dalje. Bila je bijela gotovo kao i njezina spavaćica.
— Oprosti, Pasquale — rekla je. — Probudila sam te.
— Ne, u redu je — rekao je.
Ona se ponovno okrenula prema umivaoniku i krenula povraćati, ali u želucu nije imala ništa pa se savinula od boli.
Pasquale je krenuo dalje, ali je tada stao, prisjetivši se kako je Gualfredo rekao da Hotel Adekvatan vidik i Porto Vergogna nisu primjereno opremljeni za američke turiste. — Ja sâm šaljem po liječnika — rekao je.
— Ne — odgovorila je — dobro sam. — Ali, tada se uhvatila za bok i srušila na pod. — Oh.
Pasquale joj je pomogao vratiti se u krevet, a tada požurio dolje i van. Najbliži liječnik živio je tri kilometra niz obalu, u Portovenereu. Dottore je bio ljubazan stari gospodin, udovac po imenu Merlonghi, koji je dobro govorio engleski te je jednom godišnje dolazio u sela na liticama kako bi pregledao ribare. Pasquale je znao kojeg će ribara poslati po liječnika: Tommasa Komunista, čija je supruga otvorila vrata i uzmaknula ustranu. Tommaso je podignuo naramenice te ponosno službeno prihvatio taj zadatak, skinuvši kapu i rekavši da neće iznevjeriti Pasqualea.
Pasquale se vratio u hotel, gdje je njegova teta Valeria sjedila s Dee Moray u njezinoj sobi, držeći joj kosu dok je Dee bila pognuta nad velikom zdjelom. Dvije su žene izgledale smiješno jedna pokraj druge — Dee Moray sa svojom svijetlom, savršenom kožom i svjetlucavom plavom kosom, i Valeria, kojoj su iz krševitog lica nicali brčići, a kosa joj je bila klupko žice. — Mora piti vodu kako bi imala što pljunuti — rekla je Valeria. Čaša vode stajala je na noćnom ormariću, pokraj stranice knjige Alvisa Bendera.
Pasquale je počeo prevoditi što je njegova teta rekla, ali se doimalo da Dee Moray razumije riječ acqua pa je uzela čašu vode i otpila.
— Žao mi je zbog svih ovih problema — rekla je.
— Što kaže? — upitala je Valeria.
— Žao joj je zbog ovih problema.
— Reci joj da je njezina majušna spavaćica kurvin dronjak — rekla je Valeria. — Zbog toga bi joj trebalo biti žao, jer kao kurva dovodi mojega nećaka u iskušenje.
— Neću joj to reći!
— Reci toj prljavoj kurvi neka ode, Pasqo.
— Dosta, zia!
— Bog joj je dao bolest jer ne odobrava jeftine kurve u majušnim spavaćicama.
— Šuti, luda starice.
Dee Moray je gledala taj razgovor. — Što kaže? — upitala je.
— Ovaj. — Pasquale je progutao. — Žao joj je jer ste bolesni. Valeria je isturila donju usnu, čekajući. — Jesi li kurvi rekao što sam rekla?
— Jesam — odgovorio je Pasquale teti. — Rekao sam joj.
U sobi je zavladala tišina. Dee Moray je zatvorila oči i zatresla se u još jednom valu mučnine, a leđa su joj se izvinula dok je pokušavala povraćati.
Kad je val prošao, teško je disala. — Tvoja majka je draga.
— Ona mi nije majka — rekao je Pasquale na engleskom. — To je moja teta, zia Valeria.
Valeria je promatrala njihova lica dok su razgovarali na engleskom i doimala se sumnjičavom kad je čula svoje ime. — Pasquale, nadam se da nećeš oženiti tu kurvu.
— Zia...
— Tvoja majka misli da ćeš je oženiti.
— Dosta, zia!
Valeria je nježno odmaknula kosu s očiju lijepe Amerikanke. — Što joj je?
Pasquale je tiho rekao: Cancro.
Dee Moray nije podignula glavu.
Doimalo se da se Valeria zamislila nad time. Žvakala je unutrašnjost svojega obraza. — Oh — napokon je rekla. — Bit će dobro. Reci kurvi da će biti dobro.
— Neću joj to reći.
— Reci joj. — Valeria je ozbiljno pogledala Pasqualea. — Reci joj da će biti dobro ako ne napusti Porto Vergognu.
Pasquale se okrenuo prema teti. — O čemu govoriš?
Valeria je Dee ponovno dala čašu vode. — Ovdje nitko ne umire. Mala djeca i starci, da, ali Bog iz ovog sela još nije uzeo živu odraslu osobu. To je staro prokletstvo ovog mjesta — da će kurve izgubiti mnogo djece, ali će sa svojim grijesima doživjeti starost. Kad u Porto Vergogni napustiš djetinjstvo, osuđen si živjeti najmanje četrdeset godina. Hajde. Reci joj. — Potapšala je lijepu Amerikanku po ruci i kimnula joj.
Dee Moray je gledala njihov razgovor ne razumjevši ni riječi, ali je vidjela da starica pokušava reći nešto važno. — Što je? — upitala je.
— Ništa — rekao je Pasquale. — Bapske priče.
— Što? — upitala je Dee Moray. — Reci mi. Molim te.
Pasquale je uzdahnuo. Protrljao je čelo. — Kaže... mladi ljudi ne umiru u Porto Vergogni... ovdje nitko ne umire mlad. — Slegnuo je ramenima i pokušao osmijehom odbaciti staričino suludo praznovjerje. — Je to stara priča... stregoneria... praznovjerje.
Dee Moray se okrenula te izravno pogledala Valerijino madežima prekriveno, brkato lice. Starica je kimnula i potapšala Dee po ruci. — Ako napustiš ovo selo, umrijet ćeš kurvinom smrću, slijepa i žedna, češući svoj suh, mrtav porođajni otvor — rekla je Valeria na talijanskom.
— Mnogo vam hvala — rekla je Dee Moray na engleskom.
Pasquale je osjetio mučninu.
Valeria se sagnula i oštro se obratila gošći. — E smettila di mostrare le gambe a mio nipote, puttana. — I prestani pokazivati noge mojemu nećaku, kurvo.
— I vi — rekla je Dee Moray te stisnula Valerijinu ruku. — Hvala vam.
Prošlo je još sat vremena prije no što se Tommaso Komunist vratio u hotel, čamcem koji se naginjao ulazeći u marinu. Drugi su ribari već bili vani; Sunce je izlazilo. Tommaso je pomogao starom doktoru Merlonghiju izaći na pristanište. Valeria je u trattoriji pripremila junački obrok za Tommasa, koji je ponovno skinuo kapu i šutio u važnosti svojega zadatka. Ali, apetit mu se probudio pa je ponosno prihvatio obrok. Stari liječnik na sebi je imao vuneni kaput, ali ne i kravatu. Čuperci sijedih dlaka izbijali su mu iz ušiju. Slijedio je Pasqualea uza stepenice te zadihan stigao do sobe Dee Moray na trećem katu.
— Žao mi je jer sam vam stvorila tolike probleme — rekla je. — Sada se zapravo osjećam bolje.
Liječnik je engleski govorio uvježbanije nego Pasquale. — Nije mi teško doći u posjet lijepoj mladoj ženi. — Pogledao joj je grlo i stetoskopom poslušao srce. — Pasquale je rekao da imate karcinom želuca. Kad su vam postavili dijagnozu?
— Prije dva tjedna.
— U Rimu?
— Da.
— Upotrijebili su endoskop?
— Što?
— To je novo pomagalo. Kroz grlo su vam uveli cijev kako bi fotografirali karcinom, da?
— Sjećam se da je liječnik gledao unutra sa svjetlom.
Liječnik joj je opipao trbuh.
— Trebala bih otići u Švicarsku na liječenje. Možda će ondje to napraviti, to sa skopom. Željeli su da pođem prije dva dana, ali sam umjesto toga došla ovamo.
— Zašto?
Pogledala je Pasqualea. — Ovdje se sastajem s prijateljem. On je izabrao ovo mjesto jer je tiho. Nakon toga bih mogla otići u Švicarsku.
— Mogla? — Liječnik joj je slušao pluća, čačkao i pipkao. — Zašto mogla? Liječenje je u Švicarskoj, trebali biste poći onamo.
— Moja majka je umrla od raka... — Zastala je i pročistila grlo. — Bilo mi je dvanaest godina. Rak dojke. Bolest nije bila toliko strašna koliko liječenje, koje je bilo teško gledati. Nikada neću zaboraviti. Bilo je... — Progutala je i nije završila. — Odrezali su joj dojke... a ipak je umrla. Moj tata je uvijek govorio kako mu je žao jer je nije jednostavno odveo kući i dopustio joj da sjedi na našemu trijemu... da uživa u zalascima Sunca.
Liječnik je ispustio stetoskop. Namrštio se. — Da, to može pogoršati kraj, liječenje karcinoma. Nije lako. Ali, svaki dan je sve bolje. U Sjedinjenim Američkim Državama su... napreci. Zračenje. Lijekovi. Sada je bolje no što je bilo vašoj majci, da?
— A ta prognoza za karcinom želuca? Je li se i ona poboljšala?
On se blago nasmiješio. — Tko je bio vaš liječnik u Rimu?
— Doktor Crane. Amerikanac. Radio je na filmu. Mislim da je on najbolji.
— Da. — Doktor Merlonghi je kimnuo. — Zacijelo jest. — Stavio je stetoskop na njezin želudac i poslušao. — Liječniku ste se požalili na mučninu i bol?
— Da.
— Bol ovdje? — Stavio je ruku na njezine grudi, a Pasquale se trznuo od ljubomore.
Ona je kimnula. — Da, žgaravica.
— I...
— Nedostatak apetita. Umor. Bolovi u tijelu. Tekućina.
— Da — rekao je liječnik.
Ona je pogledala Pasqualea. — I još ponešto.
— Shvaćam — rekao je liječnik. A tada se okrenuo prema Pasqualeu i na talijanskom rekao: — Pasquale, možete li na trenutak pričekati u hodniku?
Pasquale je kimnuo i natraške izašao iz sobe. Stajao je na hodniku, na najvišoj stepenici, slušajući njihove prigušene glasove. Nekoliko minuta poslije liječnik je izašao. Izgledao je kao da ga nešto muči.
— Je li loše? Umire li, doktore? — Pasquale je pomislio kako bi bilo strašno da njegova prva američka turistica umre u hotelu, a osobito filmska glumica. A što ako je doista nekakva princeza? Tada se posramio zbog toliko sebičnih misli. — Bih li je trebao odvesti u veći grad, gdje je na raspolaganju primjerena skrb?
— Mislim da nije u neposrednoj opasnosti. — Doktor Merlonghi doimao se odsutno. — Pasquale, tko je čovjek koji ju je poslao ovamo?
Pasquale je otrčao niza stepenice i vratio se s komadom papira koji je stigao s Dee Moray.
Doktor Merlonghi pročitao je što je pisalo na papiru, adresa za slanje računa u Hotel Grand u Rimu, »20th Century Fox, posebni asistent produkcije Michael Deane«. Okrenuo je papir i vidio da na poleđini ne piše ništa. Tada je podignuo pogled. — Pasquale, znate li koje bi simptome liječnik registrirao na ženi koja boluje od karcinoma želuca?
— Ne.
— Bila bi to bol u jednjaku, mučnina, nedostatak apetita, povraćanje i možda kakva oteklina u trbuhu. Kako bi bolest napredovala ili kako bi se karcinom širio, zahvaćao bi druge sustave. Crijeva. Urinarni trakt. Bubrege. Čak menstruaciju.
Pasquale je odmahnuo glavom. Jadnica.
— To bi mogli biti simptomi raka želuca, to je istina. Ali, evo u čemu je problem: koji bi liječnik, susrevši se s takvim simptomima, zaključio, bez endoskopije ili biopsije, da ta žena boluje od karcinoma želuca, a ne bi uzeo u obzir uobičajeniju dijagnozu?
— Kao što je?
— Kao što je... trudnoća.
— Trudnoća? — upitao je Pasquale.
Liječnik ga je ušutkao.
— Mislite da je...
— Ne znam. Bilo bi prerano da se čuju otkucaji srca, a njezini simptomi jesu jaki. Ali, da se meni mlada pacijentica požali na mučninu, nabrekao trbuh, žgaravicu i izostanak menstruacije... pa, rak želuca je iznimno rijedak u mladih žena. Trudnoća... — Nasmiješio se. — Nije osobito rijetka.
Pasquale je shvatio da šapuću iako Dee Moray ne bi razumjela talijanski. Čekajte. Želite li reći da ona možda ne boluje od raka?
— Ne znam od čega boluje. U obiteljskoj anamnezi nedvojbeno postoji karcinom. A američki liječnici možda imaju pretrage koje još nisu stigle do nas. Samo vam kažem kako na temelju tih simptoma ne bih mogao zaključiti da netko boluje od karcinoma.
— Jeste li joj to rekli?
— Ne. — Liječnik se doimao rastreseno. — Ništa joj nisam rekao. Nakon svega što je prošla, ne želim joj davati lažnu nadu. Kad je taj čovjek dođe posjetiti, možda možete njega pitati. Taj... — Ponovno je pogledao papir. — Michael Deane.
To je bilo posljednje što je Pasquale želio pitati nekog američkog filmaša.
— Još nešto. — Liječnik je položio ruku na Pasqualeovu. — Pasquale, nije li to čudno? Taj film se snima u Rimu, a oni su je poslali ovamo?
— Željeli su mirno mjesto s pogledom na more — rekao je Pasquale. — Pitao sam jesu li željeli Venere, ali je na njezinu papiru pisalo Vergogna.
— Da, svakako. Pasquale, ne želim reći da ovo mjesto nije lijepo — rekao je doktor Merlongbi čuvši obrambeni ton u Pasqualeovu glasu. — Ali, grad poput Sperlonge je gotovo jednako miran, na moru je i mnogo bliže Rimu. Zašto su je tada poslali ovamo?
Pasquale je slegnuo ramenima. — Moja teta kaže da mladi ljudi nikada ne umiru u Porto Vergogni.
Liječnik se pristojno nasmijao. — Više ćete znati nakon posjeta tog čovjeka. Ako i sljedeći tjedan bude ovdje, neka je Tommaso Komunist dovede u moju ordinaciju.
Pasquale je kimnuo. A tada su on i liječnik otvorili vrata sobe Dee Moray. Ona je spavala, a njezina plava kosa se poput maslaca vrtložila na jastuku ispod nje. U naručju je držala veliku zdjelu za tjesteninu, a na jastuku pokraj nje bile su kopije stranica knjige Alvisa Bendera.

4.
OSMIJEH RAJA

Travanj 1945.
Nedaleko od La Spezije, Italija
Alvis Bender

Tada je došlo proljeće, a s njime i završetak mojega rata. Generali sa onim svojim voštanim olovkama pozvali su previše vojnika i bio im je potreban zadatak koji će nam dati pa smo marširali po cijeloj Italiji. Cijelog proljeća marširali smo po bijelim obalnim ravnicama podno Apenina, a kad je put očišćen, krenuli smo uz zelene brežuljke prepune rupa, prema Genovi, u sela koja su se mrvila poput starog sira i čiji su podrumi pljuvali prljave, mršave Talijane. Taj završetak rata je užasna formalnost. Gunđali smo kod napuštenih streljačkih zaklona i bunkera. Jedni pred drugima ponašali smo se kao da želimo borbu. Ali, potajno smo se radovali jer se Nijemci povlače brže no što smo mi mogli marširati duž bojišnice koja je venula, Linee gotice.
Trebao sam biti sretan samo zato što sam živ, ali sam bio u najdubljem jadu vlastitog rata, uplašen, sâm i živo svjestan divljaštva posvuda oko mene. No, moja najveća nevolja bila je ispod mene: moja stopala okrenula su se protiv mene. Moja mokra, crvena, bolesna kopita, moja inficirana, bolna stopala, prešla su na drugu stranu, kao izdajice mojega cilja. Prije no što su se moja stopala pobunila, tijekom svojega rata mislio sam uglavnom na tri stvari: seks, hranu i smrt, pa sam na to mislio i u svakom trenutku marša. Ali, do proljeća su moja maštanja uzmaknula pred snovima o suhim čarapama. Žudio sam za suhim čarapama. Čeznuo sam, venuo, halucinirao kako ću si nakon rata kupiti par lijepih, debelih čarapa i ugurati svoja bolesna stopala u njih, kako ću umrijeti kao starac sa starim, suhim stopalima.
Generali s voštanim olovkama svakog su jutra poticali topničke valove prema sjeveru dok smo mi u našoj natopljenoj kišnoj opremi marširali na kišici koja je uporno padala. Išli smo dva dana iza borbenih jedinica devedeset i druge divizije, Crnačkih vojnika Bizona, i dva bataljuna nisei Japanaca iz zatvoreničkih logora, okorjelih muškaraca koje su te voštane olovke dovele za tešku borbu na zapadnom rubu gotske linije. Mi smo bili zabušanti, čistači, stizali smo nekoliko sati ili dana nakon što su crnački i japanski vojnici probili put, kao sretni korisnici generalskih primitivnih predrasuda. Naša je jedinica bila izviđačko-obavještajna: strojari, tesari, vojnici zaduženi za pokapanje te prevoditelji za talijanski poput mene i mojega dobrog prijatelja Richardsa. Dobili smo zapovijed da dođemo iza prethodnice, do rubova poharanih i uništenih sela, pomažemo pokapati mrtva tijela te dijelimo slatkiše i cigarete u zamjenu za informacije od preostalih uplašenih starica i djece. Od tih duhova trebali smo dobiti informacije o Nijemcima u bijegu: o položajima mina, jedinica i skladišta oružja. Voštane olovke tek su nedavno zatražile da bilježimo i imena onih koji su pobjegli fašistima kako bi se borili uz nas, komunističkih partizanskih jedinica u brdima.
— Dakle, komunisti su sljedeći — gunđao je Richards, kojega je majka Talijanka kao dječaka naučila tom jeziku i tako ga mnogo godina poslije poštedjela teške borbe. — Zašto nam ne dopuste dovršiti ovaj rat prije no što počnu planirati sljedeći?
Richards i ja bili smo stariji od drugih vojnika iz našega voda, on dvadesttrogodišnji kaplar, ja dvadesetdvogodišnji vojnik prvog razreda, obojica s određenim koledžom. Richardsa i mene nitko nije razlikovao, ni po izgledu, ni po ponašanju: ja sam bio visok i mršav mladić svijetle kose iz Wisconsina, suvlasnik očevog zastupništva za prodaju automobila, a on visok i mršav mladić svijetle kose iz Cedar Fallsa u Iowi, s braćom vlasnik osiguravajuće tvrtke. Ali, dok sam ja kod kuće imao samo niz bivših djevojaka, ponudu za posao učitelja engleskog jezika i nekoliko debelih nećaka, Richards je imao suprugu koja ga je voljela i sina koji ga je silno želio ponovno vidjeti.
Godine 1944. u Italiji ni jedna informacija nije bila previše nevažna za Richardsa i mene. Izvješćivali smo o tome koliko su hljebova kruha Nijemci zahtijevali i koje su pokrivače partizani odnijeli, a ja sam napisao dva pasusa o jadnom njemačkom vojniku sa začepljenim crijevima, kojega je izliječio lijek starih žena od maslinovog ulja i mljevenog koštanog brašna. Koliko god su ti zadaci bili strašni, mi smo ih marljivo obavljali jer je alternativa bila posipanje trupala vapnom i pokapanje.
Na kraju mojega rata očito su u igri bile važnije taktike (čuli smo glasine o jezivim logorima i o tome kako voštane olovke dijele svijet na dvije polovice), ali za Richardsa i mene rat se sastojao od mokrih, zlovoljnih marševa po poljskim putevima i niz brežuljke, do rubova bombardiranih sela i kratkih ispitivanja prljavih seljaka mrtvih očiju, koji su nas molili hranu. Oblaci su stigli u studenom, a tada je bio ožujak i imali smo osjećaj kao da je to bila jedna duga kiša. Tog ožujka marširali smo radi marširanja, ne zbog bilo kakvog taktičkog razloga nego zato što mokra vojska koja ne maršira, počinje vonjati kao tabor beskućnika. Donje dvije trećine Italije do tada su bile oslobođene, ako oslobađanje podrazumijeva da su ih sa zemljom sravnile vojske koje su birale rušiti samo najljepše građevine, spomenike i crkve, kao da je arhitektura istinski neprijatelj. Sjever će također uskoro biti oslobođena hrpa ruševina. Marširali smo uz tu čizmu kao žena koja navlači najlonsku čarapu odmatajući je.
Tijekom jednoga od tih rutinskih juriša počeo sam zamišljati da pucam sâm u sebe. A tu sam djevojku sreo dok sam razmatrao pitanje kamo bih smjestio metak.
Uspinjali smo se magarećom cestom, dvama stazama i korovu, a sela su se pojavljivala na vrhovima brežuljaka i na dnu udolina, gladne starice izbuljenih očiju, klonule pokraj cesta, djeca koja vire s prozora razorenih kuća kao modernistički portreti, uokvirena ispucanim okvirima prozora, mašu sivom tkaninom, pružajući ruke u želji za čokoladom: — Dolci, per favore. Slatkiši, amer-ii-čki?
Plima šljunka preplavila je ta sela, razbijajući sve na dolasku te još jednom na odlasku. Noću smo taborili u predgrađima takvih izrovanih gradova, u naherenim stajama, u truplima napuštenih seoskih kuća, u ruševinama starih carstava. Prije no što bih se svake večeri uvukao u svoju vreću za spavanje, izuo bih čizme, svukao čarape i psovao ih, preklinjao i u očaju vješao na ogradu, prozorsku klupicu ili potporanj šatora. Svakog jutra budio sam se s velikim optimizmom, navlačio te suhe čarape na svoja suha stopala, a tada bi uslijedila određena kemijska reakcija koja bi moja stopala pretvarala u vlažna zakukuljena stvorenja koja se hrane mojom krvlju i kostima. Naš narednik zadužen za opskrbu, suosjećajan mladić sitne građe za kojega je Richards vjerovao da je bacio oko na mene (Znaš što? — rekao sam Richardsu — ako mi uspije izliječiti stopala, pocuclat ću mu luleka), neprestano mi je nabavljao nove čarape i puder za noge, ali su ta izdajnička stvorenja uvijek nalazila način da se vrate. Svakog jutra sipao sam puder u čizme, navlačio nove, suhe čarape, osjećao se bolje, načinio jedan korak i ustanovio da se lakome pijavice hrane na mojim nožnim prstima. Ubit će me ako uskoro ne poduzmem nešto.
Na dan kad sam sreo onu djevojku, napokon mi je dojadilo i smogao sam hrabrosti da poduzmem nešto: NP, nehotično pucanje, ravno kroz jedno od mojih buntovnih kopita. Poslat će me kući u Madison, da ondje živim s roditeljima kao invalid bez stopala, slušam utakmice Cubsa na radiju i svojim nećacima pripovijedam svaki put sve bolju priču o tome kako sam izgubio stopalo Stao sam na nagaznu minu dok sam spašavao vojnike iz svojega voda).
Toga dana marširali smo do novooslobođenog sela kako bismo razgovarali s preživjelima ( — Slatkiš-ii, amer-ii-čki! Dolci, per favore!). kako bismo od seljaka tražili da izdaju svoje unuke komuniste, kako bismo se raspitivali jesu li uspaničeni Nijemci možda slučajno spomenuli, dok su bježali, recimo, gdje se Hitler skriva. Dok smo marširali prema tom gradiću na brežuljku, prošli smo pokraj raspadnutog tijela njemačkog vojnika, nedaleko od ceste prebačenog preko svojevrsnog improviziranog, napola dovršenog kozlića za piljenje drva, načinjenog od kvrgavih grana.
To je uglavnom bilo sve što smo tog proljeća vidjeli od Nijemaca, trupla ljudi koje su ubili okorjeli vojnici ili još okorjeliji partizani, čiji smo rad praznovjerno poštovali. No, ne kažem da smo bili tek turisti; doživjeli smo i malo akcije. Da, dragi tupi nećaci, vaš ujak dobio je zapovijed pucati iz svojega karabina kalibra .30 u neprijateljevu smjeru, podižući male eksplozije zemlje sa svakim pucnjem. Teško je reći koliko sam grumena zemlje pogodio, ali se može reći da sam bio poguban za nju, zemljin najveći neprijatelj. Oh, i po nama se malo pucalo. Ranije tog proljeća izgubili smo dva čovjeka kad su njemački topovi od 88-milimetara u devet sekundi paljbe kod Strettoije zasuli cestu prema Seravezzi i još tri druge. No, to su bile iznimke, prestravljene provale adrenalinski zasljepljujućeg straha. Nedvojbeno sam vidio junaštvo i čuo kako drugi vojnici svjedoče o njemu, ali u mojemu ratu borba je bila nešto na što smo u pravilu nailazili nakon što se odvila, jezive zagonetke poput ove, ostavljene kao brutalni testovi nelogike. (Je li Nijemac izrađivao kozlića za piljenje kad je zaklan? Ili je to bilo dio njegove smrti, kazna klanja na napola dovršenom kozliću? Ili je to bilo simbolički, ili možda kulturalno, poput viteza prebačenog preko njegova konja, ili tek slučajno, kozlić je jednostavno bio ondje gdje je Nijemac pao?) O takvim smo pitanjima raspravljali kad bismo naišli na te mesne zagonetke: tko je odnio glavu partizanskog stražara? Zašto je mrtvo djetešce zakopano naglavačke u posudi sa žitom? Sudeći po vonju i aktivnosti kukaca, mesna zagonetka s Nijemcem na kozliću trebala je biti pokopana prije dva dana, a mi smo se nadali da nam, ako ga budemo ignorirali, naš zapovjednik, poručnik Bean, idiot razmaknutih zuba, neće zapovjediti da riješimo to smrdljivo tijelo.
Bili smo već na sigurnoj udaljenosti, dovoljno odmaknuli od tijela i zadatka pokapanja, kad sam odjednom prestao marširati i poslao poruku na čelo da ću riješiti pitanje zakipjelog trupla. Dakako, imao sam svoje razloge. Netko je već bio uzeo čizme toga mrtvog Nijemca, a i nedvojbeno je očišćen od oznaka čina, oružja te svega drugog što bi moglo činiti pristojan trofej za pokazivanje nećacima na Dan zahvalnosti u Rockportu ( — Ovo je Hitlerova borbena žlica, a uzeo sam jednom ubojitom njemačkom vojniku kojega sam ubio svojim jadnim golim stopalima), ali taj je mrtvac zbog nekog razloga još imao čarape. A ja sam bio toliko izluđen nelagodom da su mi se čarape tog mrtvaca doimale kao spasenje: dvije čiste, gusto tkane navlake koje su naizgled pokrivale njegova stopala poput plahti u hotelu s četiri zvjezdice. Nakon više desetaka pari savezničkih zamjenskih čarapa koje sam dobivao od svojega suosjećajnog narednika zaduženog za opskrbu, pomislio sam da bih mogao iskušati sreću s osovinskim čarapama.
— To je bolesno — rekao je Richards kad sam mu rekao da se vraćam po čarape onog trupla.
— Ja sam bolestan! — priznao sam. Ali, prije no što sam krenuo prema mrtvačevim stopalima, onaj kreten sa srebrnom prugom, poručnik Bean, došao je na konju i rekao kako je drugi vod naišao na minirano truplo pa je naša najnovija zapovijed izbjegavati pokapanja. Morao sam napustiti naizgled najtopliji, najsuši, najčistiji par čarapa u Europi te marširati još šest i pol kilometara u svojim natopljenim, bodljikavim zvijerima u punom stadiju ličinke. I to je bilo to. Prekipjelo mi je. Rekao sam Richardsu: — Večeras ću to učiniti. Samoozljeđivanje. Večeras ću si pucati u stopalo.
Richards je danima slušao kako jadikujem i mislio je da samo blebećem, da si ne bih mogao pucati u stopalo kao što ne bih mogao ni levitirati. — Ne budi glup — rekao je Richards. — Rat je završio.
Rekao sam mu kako je upravo to savršeno. Tko će posumnjati u tom trenutku? Prije u mojemu ratu pucanje u stopalo moglo bi biti dovoljno da me odvede kući, ali sada kad se sve smiruje, sviđali su mi se moji izgledi. — Učinit ću to.
Richards je popustio. — U redu. Učini to. Nadam se da ćeš nasmrt iskrvariti u zatvoru.
— Smrt bi bila bolja od ove boli.
— Tada zaboravi stopalo, pucaj si u glavu.
Stali smo tik ispred tog sela i utaborili se u ruševinama jedne stare staje na brežuljku prekrivenom vinogradima. Richards i ja uredili smo promatračnicu na jednoj maloj izbočini koja nam je služila kao zaklon. Sjedio sam ondje i s Richardsom raspravljao o tome u koji bih si dio stopala trebao pucati, opušteno kao što bi ljudi mogli razgovarati o tome gdje će ručati, a tada smo začuli struganje s ceste ispod nas. Richards i ja pogledali smo se bez riječi. Zgrabio sam svoj karabin, približio se izbočini i pogledom prelazio po cesti ispod nas sve dok nisam ugledao kako nam se približava figura...
Djevojke? Ne. Žene. Mlade. Devetnaest godina? Dvadeset i dvije? Dvadeset i tri? Bio je sumrak pa nisam mogao procijeniti, ali sam vidio da je ljupka i očito sama poskakuje po tom uskom poljskom putu, smeđe kose začešljane i pričvršćene na potiljku, lica uskog u bradi, rumenih obraza i očiju uokvirenih čupercima crnih trepavica, nalik dvama crtama naftnog dima. Bila je sitna, ali su svi u ranjenoj cjevanici Italije bili sitni. Nije se doimala izgladnjelom. Preko haljine je nosila šal, a muči me to što se ne mogu sjetiti boje te haljine, ali mislim da je bila izblijedjelo plava, sa žutim suncokretima, iako to ne mogu tvrditi, ali mogu reći da sam je tako upamtio (i sumnjivo mi je da u mojemu sjećanju svaka žena u Europi, svaka bludnica, baka i beskućnica koju sam sreo nosi istu plavu haljinu sa žutim suncokretima).
— Stoj — doviknuo je Richards. A ja sam se nasmijao. Na putu ispod nas bilo je divno priviđenje, a Richards je domislio Stoj? Da sam bio pri sebi, umjesto pri izmučenim stopalima, usmjerio bih ga prema više egzistencijalnom pitanju tog barda Tko ide? Pa bismo joj upriličili cijelog Hamleta.
— Ne pucajte, dobri Amerikanci — doviknula je djevojka s puta, na besprijekornom engleskom. Ne znajući točno odakle je to »Stoj« došlo, obratila se drveću s obje strane, a tada našoj maloj izbočini pred njom. — Idem posjetiti svoju majku. — Podignula je ruke, a mi smo ustali na brežuljku iznad nje, i dalje držeći puške uperene u nju. Ona je spustila ruke i rekla da joj je ime Maria te da je iz sela s onu stranu brda. Unatoč blagom stranom naglasku, engleski je govorila bolje od većine dečki u našoj jedinici. Nasmiješila se. Tek kad vidite takav osmijeh, shvatite koliko vam je nedostajao. Mogao sam misliti samo o tome koliko je vremena prošlo otkako sam vidio nasmiješenu djevojku na poljskom putu.
— Put je zatvoren. Morat ćeš okolo — rekao je Richards puškom pokazujući put kojim je došla.
— Da, u redu — rekla je i upitala je li otvoren put prema zapadu, Richards je rekao da jest. — Hvala vam — rekla je i krenula natrag. — Bože, blagoslovi Ameriku.
— Čekaj — viknuo sam. — Idem s tobom. — Skinuo sam vunenu potkapu te pljuvačkom zalizao kosu.
— Ne budi idiot — rekao je Richards.
Okrenuo sam se sa suzama u očima. — Dovraga, Richards, otpratit ću tu djevojku kući! — Dakako, Richards je bio u pravu. Bio sam idiot. Napuštanje položaja bilo je dezertiranje, ali u tom sam trenutku bio spreman i ostatak svojega rata provesti u zatvoru za samo šest koraka s tom djevojkom.
— Molim te, pusti me — rekao sam. — Dat ću ti bilo što.
— Tvoj Luger — bez oklijevanja je rekao Richards.
Znao sam da će Richards to tražiti. Želio je taj Luger kao što sam ja želio suhe čarape. Želio ga je kao suvenir za svojega sina. Kako bih mu to mogao zamjeriti? I sâm sam mislio na sina kojega nisam imao kad sam kupio taj Luger na jednoj maloj talijanskoj tržnici kod Pietrasanta. Budući da kod kuće nisam imao sina, mislio sam kako ću ga pokazivati svojim mušičavim djevojkama i ušljivim nećacima nakon što popijem previše viskija, kad budem hinio da ne želim razgovarati o svojemu ratu, a tada ću iz ladice radnog stola izvaditi taj zahrđali Luger i lijenim ništarijama reći kako sam ga oteo pomahnitalom Nijemcu koji je pobio šestoricu mojih ljudi i mene ustrijelio u stopalo. Crnotržišna ekonomija njemačkih ratnih trofeja ovisila je o takvoj obmani: izgladnjeli Nijemci u povlačenju su s izgladnjelim Talijanima trampili svoje pokvareno oružje i identifikacijske oznake za kruh, a izgladnjeli Talijani su to kao trofeje prodavali Amerikancima poput Richardsa i mene, gladnima dokaza vlastitog junaštva.
Richards, nažalost, nije uspio dati Luger svojemu sinu jer je šest dana prije odlaska kući, kad sam se ja trebao vratiti utakmicama Cubsa na radiju, a on svojoj supruzi i sinu, neslavno umro od otrovanja krvi koje je zadobio u ratnoj bolnici nakon operacije puknutog slijepog crijeva. Kad je zbog groznice i boli u trbuhu otišao u bolnicu, više ga nisam vidio, nego me je samo naš kreten poručnik jednostavno obavijestio da je umro (O, Bender. Da. Gledaj. Richards je mrtav.) moj zadnji i najbolji prijatelj koji je otišao u mojemu ratu. A ako to označava završetak Richardsova rata, nudim sjedeći epilog: godinu dana poslije vozio sam kroz Cedar Falls u Iowi, parkirao pred kućom s američkom zastavom na zidanom trijemu, skinuo kapu i pozvonio. Richardsova supruga bila je niska i zdepasta, a ja sam joj rekao najbolju laž koju sam uspio izmisliti, da je njegova zadnja riječ bila njezino ime. A njegovu sam sinčiću predao kutiju u kojoj je bio moj Luger te mu rekao kako ga je njegov tata uzeo njemačkom vojniku. Čim sam pogledao njegove crvene zaliske, osjetio sam žarku želju da i sâm imam sina, želju za nasljednikom kojega neću imati, za nekim da opravda život koji sam već planirao protratiti. A kad je Richardsov umiljati sinčić upitao je li njegov otac bio »hrabar u ratu«, iskreno sam rekao: — Tvoj tata je bio najhrabriji čovjek kojega sam u životu upoznao.
I doista jest jer je, na dan kad sam upoznao onu djevojku, hrabri Richards rekao: — Idi. Zadrži svoj Luger. Opravdat ću te. Samo mi poslije sve ispričaj.
Ako sam se u ovoj ispovijesti o strahu i nelagodi tijekom svojega rata prikazao kao osobu kojoj nedostaje hrabrost, iznosim sljedeći dokaz da imam srce nalik Galahadovom: nisam imao namjeru ni taknuti onu djevojku. I želio sam da Richards to zna, da smrt i gubitak časti nisam riskirao zato da bih umočio, nego samo zato da navečer prošećem s lijepom djevojkom, da ponovno osjetim tu divnu normalnost.
— Richards — rekao sam. — Neću je ni taknuti.
Mislim da je vidio da govorim istinu jer se doimao žalosno. — Tada, zaboga, dopusti meni da idem s njom.
Potapšao sam ga po ramenu, uzeo pušku i potrčao putem kako bih je sustigao. Ona je brzo hodala, a kad sam joj se približio, pomaknula se na jednu stranu puta. Izbliza je bila starija no što sam pretpostavio, možda dvadeset i pet. Oprezno me je pogledala. Umirio sam je svojim dvojezičnim šarmom: — Scusi, bella. Fare una passeggiata, per favore?
Ona se nasmiješila. — Da. Možeš hodati sa mnom — rekla je na engleskom. Usporila je i uzela me za ruku. — Ali samo ako prestaneš brisati guzicu mojim jezikom.
Ah. Dakle, bila je to ljubav.
Marijina majka u tom je selu podigla tri sina i tri kćeri. Otac joj je umro na početku rata, a njezina braća su prisilno unovačena u šesnaestoj, petnaestoj i treći u dvanaestoj godini, odvučena kopati talijanske rovove i, kasnije, njemačke utvrde. Molila je da je barem jedan od njezine braće živ negdje sjeverno od onoga što je ostalo od Linee gotice, ali nije se mnogo nadala. Maria mi je ukratko ispripovijedala povijest svojega sela tijekom rata, iz kojega je Mussolini iscijedio mlade muškarce kao vodu iz krpe, potom su ga ponovno cijedili partizani te Nijemci u povlačenju, sve dok više nije bilo ni jedne muške osobe u dobi između osam i pedeset i pet godina, a selo je bombardirano, napadano strojnicama i očišćeno od sve hrane i zaliha. Maria je engleski učila u samostanskoj školi, a s invazijom se zaposlila kao pomoćnica medicinskih sestara u jednoj američkoj ratnoj bolnici. Izbivala je po nekoliko tjedana, ali se uvijek vraćala u selo kako bi posjetila majku i sestre.
— Dakle, imaš li finog mladića za kojega ćeš se udati kad sve ovo završi?
— Bio je jedan mladić, ali sumnjam da je živ. Ne, kad ovo završi, skrbit ću za svoju majku. Ona je udovica kojoj su oduzeta tri sina. Kad umre, možda ću nagovoriti jednoga od vas Amerikanaca da me odvede u New York. Živjet ću u Empire State Buildingu, svake večeri jesti sladoled u finim restoranima i udebljati se.
— Ja te mogu odvesti u Wisconsin. Ondje se možeš udebljati.
— Ah, Wisconsin — rekla je — sir i pašnjaci. — Mahnula je rukom ispred lica kao da je Wisconsin odmah iza grmlja pokraj puta. — Krave, farme i Madison, Mjesec nad rijekom i koledž Badgersa. Zimi je hladno, ali ljeti ondje ima lijepih seljanki s pletenicama i rumenim obrazima.
To je mogla učiniti za svaku državu koju biste spomenuli jer su mnogi mladi Amerikanci u bolnici nalazili vremena za prisjećanje na mjesto iz kojega su došli, često prije no što bi umrli. — Idaho? Duboka jezera i visoke planine, beskrajna stabla i lijepe seljanke s pletenicama i rumenim obrazima.
— Mene ne čeka ni jedna seljanka — rekao sam.
— Pronaći ćete je nakon rata — rekla je.
Rekao sam da nakon rata želim pisati knjigu.
Ona je nagnula glavu. — Kakvu knjigu?
— Roman. O svemu ovome. Možda šaljiv roman.
Ona se uozbiljila. Rekla je da je pisanje knjige važan posao, a ne šala.
— O, ne — rekao sam — ne namjeravam se šaliti s time. Ne mislim na takvu vrstu šale.
Upitala je koja druga vrsta šale postoji, a ja nisam znao što bih rekao. Ugledali smo njezino selo, skupinu sivih sjena koje su poput kape sjedile na tamnom brežuljku pred nama.
— Šala koja te istodobno i rastužuje — rekao sam.
Ona me je pogledala sa zanimanjem i u tom je trenutku iz grmlja pred nama izletjela ptica ili šišmiš pa smo se oboje prenuli. Obgrlio sam je oko ramena. I ne mogu reći kako se to dogodilo, ali odjednom smo bili pokraj puta, ja sam ležao na leđima, a ona je ležala na meni u nasadu limuna, čiji su nezreli plodovi visjeli iznad mene poput kamenja. Ljubio sam joj usne, obraze i vrat, a ona je brzo otkopčala moje hlače i uhvatila me objema rukama, stručno me gladeći jednom mekom rukom i milujući drugom, kao da je bila pročitala kakav tajni vojni priručnik o tom manevru. I bila je izvrsna u tome, mnogo bolja no što sam ja ikada uspijevao biti pa sam začas počeo teško disati, ona se stisnula uz mene, ja sam osjećao miris limuna, zemlje i nje, a svijet je nestao kad se pomaknula i savršeno me naciljala podalje od svoje lijepe haljine, poput seljanke koja usmjerava mlaz kravljeg mlijeka, prema nezrelim limunima, i sve se to dogodilo u manje od minute, a ona pritom nije morala ni odvezati mašnu u svojoj kosi.
Rekla je: — Eto ga.
Te dvije riječi i danas su najljepše, najtužnije, najstrašnije koje sam ikada čuo. Eto ga.
Zaplakao sam. — Što je? — upitala je.
— Bole me stopala — bilo je sve što sam uspio reći. Ali, dakako, nisam, plakao zbog svojih stopala. Premda me je preplavila zahvalnost Mariji, i žaljenje, nostalgija te olakšanje jer sam živ toliko kasno u svojemu ratu, nisam plakao ni zbog toga. Plakao sam jer očito nisam bio prva životinja koju je Maria toliko učinkovito i nježno dovela do vrhunca užitka koristeći samo svoje ruke.
Plakao sam jer su njezina brzina i vještina, njezino vladanje tehnikom, mogli proizaći samo iz ružne priče. Bio je to manevar naučen u susretima s drugim vojnicima, kad su je pritisnuli na tlo, a ona ih nije mogla odvratiti koristeći samo svoje ruke.
Eto ga.
— O, Maria... — plakao sam. — Žao mi je. — A očito nisam bio ni prva životinja koja je plakala pred njom jer je točno znala što je potrebno učiniti pa je otkopčala gornji dio svoje plave haljine i zagnjurila mi glavu među svoje grudi, šapćući: — Ššš, Wisconsin, ššš — koža joj je bila toliko meka i slatka poput maslaca, toliko mokra od mojih suza da sam zaplakao još jače, a ona je rekla: — Ššš, Wisconsin — na što sam zagnjurio lice među njezine grudi kao da je njezina koža moj dom, kao da je Wisconsin ondje, i to je do današnjeg dana najbolje mjesto na kojemu sam u životu bio, ta uska, rebrasta dolina između onih lijepih brežuljaka. Uskoro sam prestao plakati i uspio vratiti malo dostojanstva, a pet minuta poslije, nakon što sam joj dao sav svoj novac i cigarete, obećao joj vječnu ljubav i zavjetovao se da ću se vratiti, posramljeno sam se teškim korakom vratio na svoje stražarsko mjesto, uporno govoreći svojemu razočaranom, uskoro mrtvom najboljem prijatelju Richardsu da sam je samo otpratio kući.
Bože, ovaj život je hladan, krhak. Pa ipak, to je sve što jest. Te sam se noći uvukao u svoju vreću za spavanje, ali više nisam bio ja, nego iscijeđena kora, ljuska.
Prošle su godine, a ja sam i dalje bio ljuska, i dalje u tom trenutku, i dalje u danu kad je moj rat završio, danu kad sam shvatio, kao što svi preživjeli moraju shvatiti, da biti živ nije isto što i živjeti.
Eto ga.
Godinu dana poslije, nakon što sam svoj Luger isporučio Richardsovu sinu, stao sam kod jedne male gostionice u Cedar Fallsu i popio jedno od šest milijuna pića koja sam popio od tog dana. Konobarica me je upitala što radim u gradu, a ja sam joj odgovorio: — Posjećujem svojega dječaka. — Tada me je upitala o mojemu sinu, o onom dobrom zamišljenom dječaku čija je najveća mana to što ne postoji. Rekao sam joj da je dobar dječak i da sam mu odnio ratni suvenir. To joj je bilo zanimljivo. Upitala me je što sam mu odnio. Što sam važno iz rata donio svojemu sinu? — Čarape — odgovorio sam.
Ali, na kraju sam ovo donio kući iz svojega rata, ovu jedinu tužnu priču o tome kako sam ja preživio, a bolji čovjek od mene je umro. Kako sam ispod grube grane limuna na malenom poljskom putu kod sela R... primio veličanstven ručni rad u trajanju od dvadeset sekundi, od djevojke koja je očajnički pokušavala izbjeći silovanje.

5.
PRODUKCIJA MICHAELA DEANEA

Nedavno
Hollywood Hills, Kalifornija
Jeane Holivudski u svilenoj pidžami leži na ležaljci na svojemu trijemu i, pijuckajući Frescu s ginsengom, preko stabala gleda svjetlucava svjetla Beverly Hillsa. Na krilu mu je otvoren scenarij za nastavak Noćnih pljačkaša (EKST. LOS ANGELES — NOĆ: Crni Trans Am projuri pokraj Muzeja Getty). Njegova asistentica Claire rekla je da taj scenarij »nije dobar čak ni prema usranim standardima« i premda je njezin kritičarski kriterij postavljen previsoko, u ovom se slučaju — zbog sve manje zarade od filmova i šugavog uspjeha prvih Noćnih pljačkaša — Michael morao složiti.
Taj je vidik gledao dvadeset godina, ali mu se tog kasnog poslijepodneva ipak nekako doimao novim — dok je sunce klizilo preko zelenih i ostakljenih brda. Michael uzdiše od zadovoljstva čovjeka koji je ponovno na vrhu. Zapanjujuće je koliko jedna godina može učiniti veliku razliku. Nedavno više nije vidio ljepotu u tom vidiku, zapravo, ni u čemu. Počeo je strahovati da je kraj stigao — ne smrt (muškarci iz obitelji Deane ne predaju se prije devedesete), nego nešto gore: zastarjelost. Bio je u strašnoj depresiji, nakon što deset godina nije imao ništa nalik hitu, a jedino što je u novije vrijeme napravio bili su prvi Noćni pljačkaši, koji mu zapravo i nisu služili na čast. Pretrpio je i neuspjeh vezan uz svoju autobiografiju, kad su odvjetnici njegova izdavača zaključili kako je knjiga koju je želio napisati »klevetnička«, »služi unapređenju autorovih ciljeva« i »nije moguće provjeriti činjenice« pa je njegov urednik zadužio jednog pisca da je pretvori u čudan hibrid autobiografije i priručnika za samopomoć.
Budući da je njegovo vrijeme naizgled prošlo, Michael je bio na putu da postane jedan od onih staraca koji opsjedaju blagovaonicu u Ladanjskom klubu Riviera, žlicom grabe juhu i drhtavo govore o Doris Day i Darrylu Zanucku. Ali, ispostavilo se da stara Deanova čarolija nije potpuno potrošena. To je ono zbog čega voli taj grad, i posao: jedna jednostavna ideja, jedna dobra ponuda, i ponovno si u poslu. Nije čak ni potpuno shvaćao ponudu koja ga je vratila natrag, taj Hookbook (samo glumi da shvaća sve te računalno-blogersko-tviterske besmislice), ali je po reakcijama svojega producentskog partnera Dannyja — a osobito svoje ukočene asistentice Claire, kojoj nije moguće udovoljiti — vidio da je to nešto veliko. Stoga je učinio ono što mu najbolje ide od ruke: napravio vraški dobru ponudu.
I sada je Michael Deane ponovno na svim popisima važnih telefonskih brojeva u gradu, na svakom glavnom popisu za svaki spekulativan scenarij i promotivnu snimku. Štoviše, njegov najveći problem sada je ograničavajući spasonosni dogovor sa studijem, kojemu je morao davati prvi uvid u sve što napravi (i veliki dio zarade). Srećom, njegovi odvjetnici vjeruju da znaju kako se može izvući i iz toga pa je Michael već počeo tražiti uredski prostor na nekom drugom mjestu. Već i razmišljanje o tome da je samostalan u njemu budi osjećaj kao da mu je ponovno trideset — i treperavo uzbuđenje u krilu.
Ili, čekaj... je li to zbog tablete koju je uzeo prije sat vremena? Ah, da, evo ga, počinje djelovati točno prema rasporedu: onemoćali živčani završeci i endotelne stanice ispod scenarija oslobađaju dušikov oksid u šupljikavo udno tijelo, što stimulira sintezu cikličkog gvanozin monofosfata, ukrućujući znatno korištene stanice glatkog mišića i preplavljujući staro spužvasto tkivo krvlju.
Scenarij se podiže u njegovu krilu poput zastave na Iwo Jimi.
— Zdravo. — Michael odlaže scenarij na vrtni stol pokraj svoje Fresce, ustaje odgurujući se i kreće prema kući tražeći Kathy.
Hlače njegove svilene pidžame se napinju dok se teškim korakom vuče pokraj gravitacijskog bazena, šahovske ploče u stvarnoj veličini, ribnjaka s koi ribama, Kathyne lopte za vježbanje, prostirke za jogu i toskanskog vrtnog stola od kovanog željeza. Kroz otvorena vrata kuhinje opaža suprugu broj četiri, odjevenu u hlače za jogu i usku majicu. Doživljava puni izbočeni efekt svojega nedavnog ulaganja u nju, vrhunske vrećice viskoznog silikonskog gela umetnute u prostor iza njezinih dojki, uz minimalnu kapsularnu kontrakturu i ožiljke, između tkiva dojke i pektoralnog mišića, kojima su zamijenjene stare, blago ovješene silikonske vrećice.
Uzbudljivo.
Kathy mu uvijek govori neka ne vuče noge — Zbog toga izgledaš kao da ti je stotinu godina — pa se Michael sjeti da bi trebao podizati stopala. Upravo mu je bila okrenula leđa kad je kroz otvorena klizna vrata ušao u kuhinju. — Oprostite, gospođice — kaže supruzi stajući tako da ona može vidjeti njegov šator od pidžame. — Naručili ste ukrućenu pizzu?
Ali, ona u ušima ima one vražje slušalice pa ga nije ni vidjela ni čula — ili možda samo glumi da nije. Kad je posljednje dvije godine bilo najteže, Michael je osjećao blagu aroganciju u njezinu ponašanju, a u tonu njezina glasa čuo je strpljivost dežurne medicinske sestre. Kathy je dosegnula čarobnu brojku »upola mlađa od njega« — trideset i šest prema njegove sedamdeset i dvije — jer je Michael u zrelijim godinama gradio karijeru među tridesetogodišnjakinjama. Skandalozno je kad muškarac njegove dobi posegne među dvadesetogodišnjakinje, ali nitko ni ne trepne ako je žena u tridesetim godinama; ovdje možete imati stotinu godina, biti u vezi s tridesetogodišnjakinjom i zadržati ugled. Nažalost, Kathy je i dvanaest centimetara viša od njega i to je uistinu nepremostiv jaz; u njegovu se umu katkad pojavi neugodna slika njega kao pohotnog patuljka koji trčkara po njezinom brežuljkastom krajoliku.
Obilazi ormarić i staje tako da ona može vidjeti uznemirenost u njegovoj pidžami. Ona podiže pogled, pa ga spušta i tada ponovno podiže. Vadi slušalice iz ušiju. — Zdravo, dušo. Što je?
Prije no što je Michael uspio izreći ono očito, njegov je mobitel počeo vibrirati i skakati na ormariću između njih. Kathy mu je gurnula telefon, a da nije kemijske pomoći, njezina nezainteresiranost ugrozila bi Michaelovo stanje.
On gleda broj na telefonu. Claire? U četiri i četrdeset i pet na »petak ludih ponuda« — što bi to moglo biti? Njegova asistentica je vrlo snalažljiva, a on se drži praznovjerja da posjeduje i onu rijetku osobinu: naklonjenost sudbine — ali si sama otežava život. Ta djevojka se živcira zbog svega, neprestano procjenjuje sebe, svoja očekivanja, svoj napredak, svoj osjećaj vrijednosti. To iscrpljuje. Michael je čak posumnjao da traži drugi posao — ima šesto čulo za takve stvari — i to je vjerojatno razlog zbog kojega podiže prst Kathy i javlja se na poziv.
— Što je, Claire?
Ona trabunja, blebeće, kikoće se. Bože, pomišlja, ta djevojka s njezinim neumoljivim profinjenijim konvencionalnim ukusom i ravnodušnim, hinjenim cinizmom. Uvijek je upozorava na taj njezin cinizam; tanak je poput odijela za osam dolara. Izvrsna je čitačica, ali joj nedostaje sabrane jasnoće potrebne za produciranje. Ne volim je, kaže za određenu ideju, kao da ljubav ima nešto s tim. Michaelov producentski partner Danny zove je Kanarinac — poput onoga u rudniku — i napola u šali govori kako je koriste kao obrnuti barometar: — Ako se Kanarincu sviđa, odbijamo. — Primjerice, iako je priznala da je Hookbook važna ideja, preklinjala ga je da ga ne producira. (Claire: Nakon svih filmova koje ste producirali, je li to uistinu ono po čemu želite hiti poznati? Michael: Novac je ono po čemu želim biti poznat.)
Claire na telefon mrmlja svojim najgorim tonom opravdavanja i zuji nešto o »petku divljih ponuda«, o nekom starom Talijanu i piscu koji slučajno govori njegov jezik pa je Michael pokuša prekinuti: — Claire — ali djevojka ne zastaje ni kako bi došla do daha. — Claire — ponavlja Michael, ali njegova asistentica ne staje.
— Taj Talijan traži jednu staru glumicu, nekoga po imenu — i Claire izgovara ime koje ga istog trena ostavlja bez daha — Dee Moray.
Michaelu Deanu odsjekle su se noge. Telefon ispada iz njegove desne ruke na ormarić dok prsti njegove lijeve ruke traže za što bi se uhvatili; samo su ga Kathyni brzi refleksi spasili od pada na pod i možda od udaranja glavom u ormarić te nabijanja na vlastitu erekciju.
— Michael! Jesi li dobro? — pita Kathy. — Je li opet moždani udar?
Dee Moray.
Dakle, duhovi su takvi, pomišlja Michael. Nisu bijela tjelesna priviđenja koja te opsjedaju u snovima, nego stara imena izgovorena u mobitel.
Maše tjerajući suprugu i uzima telefon s ormarića. — Nije moždani udar, Kathy, pusti me. — Usredotočuje se na disanje. Čovjek vrlo rijetko doživi potpuni zaokret života. Ali, Michael Deane leži na podu otvorene kuhinje svojega doma u Hollywood Hillsu, s kemijski potpomognutom erekcijom koja napinje njegovu svilenu pidžamu, drži majušan bežični telefon i govori pedeset godina u prošlost: — Ne idi nikamo. Odmah dolazim.
*
Prvi dojam koji Michael Deane ostavlja jest dojam čovjeka od voska, možda prijevremeno balzamiranog. Nakon svih tih godina možda više nije moguće ni pobrojiti niz kozmetičkih tretmana, tretmana u wellness centrima, blatnih kupki, kozmetičkih postupaka, liftinga i učvršćivanja spajalicama, ubrizgavanja kolagena, ambulantnih dotjerivanja, sunčanja u solarijima, injekcija botoksa, uklanjanja cista i izraslina te injekcija matičnih stanica zbog kojih je muškarac star sedamdeset i dvije godine imao lice devetogodišnje Filipinke.
Dovoljno je reći da mnogi ljudi u prvom susretu s Michaelom zure otvorenih usta, nesposobni odvratiti pogled od njegova blistavog lica koje se jedva doimalo živim. Katkad bi nagnuli glavu kako bi zauzeli bolji kut, a Michael njihovu morbidnu opčinjenost pogrešno tumači kao privlačnost, poštovanje ili iznenađenje da netko njegove dobi može izgledati toliko dobro i zbog te je temeljne zablude još agresivniji u borbi protiv procesa starenja. Problem nije samo u tome što iz godine u godinu izgleda sve mlađe, to je ovdje prilično uobičajeno, nego kao da se na određeni način preobražava, kao da se pretvara u potpuno drugačije biće, a ta preobrazba izmiče svim pokušajima da je se objasni. Pokušaj zamišljanja kako je Michael Deane izgledao kao mladić prije pedeset godina u Italiji, na temelju njegova sadašnjeg izgleda, nalik je stajanju na Wall Streetu i pokušaju shvaćanja topografije Manhattana prije dolaska Nizozemaca.
Dok taj čudan čovjek teškim korakom dolazi prema njemu, Shane Wheeler ne može sasvim shvatiti da je taj prelakirani patuljak slavni Michael Deane. — Je li to...
— Da — jednostavno kaže Claire. — Pokušajte ne buljiti.
Ali, to je kao da nekome zapovjedite da ostane suh na olujnoj kiši. Kontradikcija je jednostavno prevelika, osobito dok hoda vukući noge, kao da je dječakovo lice nasađeno na tijelo umirućeg starca. Čudno je i odjeven, u svilene hlače pidžame i dugačak vuneni ogrtač koji pokriva najveći dio njegova trupa. Da nije znao kako je to jedan od najslavnijih holivudskih producenata, Shane bi pomislio da je pacijent pobjegao iz umobolnice.
— Hvala što si me nazvala, Claire — rekao je Michael Deane kad je stigao do njih. Pokazuje prema vratima kuće. — Talijan je unutra?
— Da — kaže ona — rekli smo mu da ćemo se odmah vratiti. — Claire nikada nije čula Michaela toliko potresenog; pokušava zamisliti što se moglo dogoditi između njih dvojice kad je Michael toliko uznemiren, kad je nazvao iz automobila i zamolio Claire i »prevoditelja« da ga dočekaju vani, kako bi se sabrao prije no što vidi Pasqualea.
— Nakon svih ovih godina — kaže Michael. Inače govori užurbano, gutajući slogove, poput gangstera iz četrdesetih godina, koji žurno izgovara svoj tekst. Ali, sada se njegov glas doima napeto, otkriva nelagodu — iako mu je lice i dalje iznimno neutralno, smireno.
Claire mu prilazi i hvata ga pod ruku.
— Michael, jeste li dobro?
— Dobro sam. — Tek tada pogleda Shanea. — Vi ste zacijelo prevoditelj.
— Oh. Pa, godinu dana sam studirao u Firenci pa donekle govorim talijanski. Ali, zapravo sam pisac. Došao sam ponuditi ideju za film. Shane Wheeler? — Na licu Michaela Deanea nije bilo ni znaka da uopće razumije engleski. — Kako bilo, čast mi je upoznati vas, gospodine Deane. Svidjela mi se vaša knjiga.
Michael Deane naježio se na spomen svoje autobiografije, koju su njegov urednik i pisac pretvorili u priručnik za predstavljanje ponude u Hollywoodu. Ponovno se okreće prema Claire. — Što je Talijan rekao... točno?
— Kao što sam vam rekla telefonom — kaže Claire. — Ne mnogo.
Michael Deane ponovno gleda Shanea kao da je u prijevodu možda nešto što je Claire promaknulo.
— Uh, dobro — kaže Shane kratko pogledavši Claire — samo je rekao da vas je upoznao 1962. godine. A tada nam je ispripovijedao o toj glumici koja je došla u njegov gradić, Dee...
Michael podiže ruku kako Shane ne bi izgovorio cijelo ime. Ponovno gleda Claire očekujući da će ona nastaviti, kao da bi u toj verbalnoj razmjeni mogao pronaći odgovore.
— Isprva sam mislila da nudi priču o toj glumici u Italiji — kaže Claire. — Rekao je da je bila bolesna. A ja sam pitala od čega je bolovala.
— Od raka — kaže Michael Deane.
— Da, to je rekao.
Michael Deane kima. — Želi li novac?
— Nije rekao ništa o novcu. Rekao je da želi pronaći tu glumicu.
Michael prolazi rukom kroz svoju neprirodno zasađenu i ispletenu kosu boje pijeska. Kima prema kući. — I sada je unutra?
— Da, rekla sam mu da idem po vas. Michael, o čemu je riječ?
— O čemu? Ovo je o svemu. — Pogledom prelazi preko Claire sve do peta. — Claire, znaš li što je moja istinska darovitost?
Claire ne može zamisliti zadovoljavajući odgovor na takvo pitanje, a Michael, srećom, ne čeka odgovor.
— Vidim što ljudi žele. Imam svojevrstan rendgenski vid za žudnju. Pitaj nekoga što želi gledati na televiziji i reći će to da su to vijesti. Opera. Strani filmovi. Ali, stavi mu televizor u kuću i što gleda? Pušenje i automobilske sudare. Znači li to da je ova zemlja puna lažljivih degenerika? Ne. Oni žele željeti vijesti i operu. Ali, to nije ono što žele.
— Ja samo pogledam nekoga — stišće kapke ponovno gledajući Clairenu odjeću — i odmah vidim njezinu žudnju, vidim što ona doista želi. Ako određeni redatelj neće prihvatiti određeni posao i tvrdi da to nije zbog novca, ja mu nabavim više novca. Glumac kaže da želi raditi u Americi kako bi bio blizu svoje obitelji, ja mu osiguram posao preko oceana, kako bi pobjegao od svoje obitelji. Ta sposobnost služi mi već gotovo pedeset godina...
Ne dovršava misao. Duboko udiše kroz nos i nasmiješi se Shaneu, kao da se upravo sjetio da je on ondje. — One priče o ljudima koji trampe svoju dušu... ne shvatite ih sve dok ne ostarite.
Claire je zapanjena. Michael nikada tako ne razmišlja, nikada sebe ne opisuje kao »starog« ili »starijeg«. Claire bi prije sat vremena rekla da ako je Michael po nečemu osobit, tada je to da se, za osobu s toliko bogatom prošlošću, nikada ne osvrće, ne spominje starlete koje je osvojio ili filmove koje je snimio, nikada ne sumnja u sebe, nikada ne oplakuje promjenjivu kulturu, smrt filmova, ono što je njoj i svima drugima ovdje razlog za neprestano jadikovanje. On voli ono što kultura voli, njezinu čistu brzinu, njezinu okorjelu promiskuitetnost, njezine izdaje i odstupanja, njezinu sposobnost da, u težnji izjednačavanju, uvijek bude plića; za njega kultura ne može pogriješiti. Nemoj se prepustiti cinizmu, uvijek joj govori, vjeruj u sve. On je morski pas koji nezaustavljivo pliva naprijed u kulturu, u budućnost. Pa ipak, eto ga, zuri u prazno kao da gleda ravno u prošlost, čovjek potresen nečime što se dogodilo prije pedeset godina. Još jednom duboko udiše i kima prema kući.
— U redu — kaže. — Spreman sam. Pođimo.
Pasquale Tursi stišće oči i zuri u Michaela Deanea. Je li moguće da je to isti čovjek? Sjede u Michaelovu uredu, Michael lagano klizi za svojim radnim stolom, Pasquale i Shane sjede na kauču, a Claire na stolcu koji je dovukla. Michael je ostao u svojemu teškom ogrtaču, a lice mu je spokojno iako se malo meškolji, očito mu je nelagodno na njegovu stolcu.
— Drago mi je ponovno te vidjeti, prijatelju — kaže Michael Pasqualeu, ali se te riječi doimaju neobično neiskreno. — Prošlo je mnogo vremena.
Pasquale samo kima. Tada se okreće prema Shaneu i tiho pita: Sta male?
— Ne — kaže Shane i pokušava domisliti kako da Pasqualeu kaže da Michael Deane nije bolestan, nego da se podvrgnuo brojnim postupcima i zahvatima. — Molto... uh ... ambulatori.
— Što ste mu rekli? — pita Michael.
— On, uh... rekao je da dobro izgledate, a ja sam samo rekao da vodite brigu o sebi.
Michael mu zahvaljuje, a tada ga pita: Biste li ga pitali želi li novac?
Pasquale se trzne na riječ novac. Doima se da osjeća blago gađenje. — Ne, Dolazim... pronaći... Dee Moray.
Michael Deane kima, pomalo žalosno. — Ne znam gdje je ona — kaže Michael. — Žao mi je. — Tada gleda Claire kao da traži pomoć.
— Guglala sam je — kaže Claire. — Pokušala sam s različitim oblicima imena, pogledala što na IMDb-u piše u navodu za Kleopatru. Nema ništa.
— Ne — kaže Michael žvačući usnu. — Ne bi trebalo biti. To nije bilo njezino pravo ime. — Ponovno trlja svoje lice bez bora, promatra Pasqualea i okreće se prema Shaneu. — Molim vas, prevedite. Recite mu da mi je žao zbog toga kako sam se tada ponio.
— Lui è dispiaciuto — kaže Shane.
Pasquale blago kima, uvažavajući te riječi, ali ne i prihvaćajući ispriku. Shane pomišlja kako je među njima nešto vrlo duboko, što god to bilo. Tada se začuje zujanje i Claire prinosi mobitel uhu. Javlja se i mirno kaže: — Morat ćeš sam otići po piletinu.
Sva trojica su zurila u nju. Ona prekida razgovor. — Ispričavam se — kaže, a tada otvara usta kako bi objasnila, ali se predomišlja.
Michael ponovno gleda Pasqualea i Shanea. — Recite mu da ću je pronaći. To je najmanje što mogu učiniti.
— Egli vi aiuterà a... um... trovarla.
Pasquale ponovno samo kima.
— Recite mu da to namjeravam učiniti odmah, da mi je čast to što mu mogu pomoći, i što imam mogućnost za iskupljenje, za dovršenje kruga te stvari koju sam započeo prije mnogo godina. I molim vas, recite mu da nikada nisam namjeravao nikoga povrijediti.
Shane trlja čelo te gleda Michaela i Claire. — Nisam siguran kako... mislim... ovaj... Lui vuole fare il bene.
— To je sve? — pita Claire. — On je izgovorio pedeset riječi. Vi ste izgovorili, ono, četiri.
Shane osjeća žalac kritike. — Rekao sam vam da nisam prevoditelj. Ne znam reći sve to; samo sam rekao: On sada želi činiti dobro.
— Ne, to je u redu — kaže Michael. S divljenjem gleda Shanea, a Shane na trenutak zamišlja kako taj prevoditeljski posao pretvara u ugovor o pisanju scenarija. — Upravo to želim činiti — kaže Michael. — Želim činiti dobro. Da. — Tada se okreće prema Claire. — To je sada najvažniji prioritet, Claire.
Shane sve to gleda opčinjeno i u nevjerici. Tog jutra sjedio je u podrumu svojih roditelja, a sada je u uredu Michaela Deanea (u uredu slavnog Michaela Deanea!) dok taj legendarni producent izvikuje zapovjedi svojoj asistentici za razvoj. Riječima proroka Mameta, Postupaj kao da... Drži se toga. Budi samouvjeren i svijet odgovara na tvoju samouvjerenost, nagrađuje tvoju vjeru.
Michael Deane iz ladice svojega radnog stola vadi stari adresar i počinje ga vrtjeti obraćajući se Claire. — Odmah ću angažirati Emmeta Buyersa da počne raditi na tome. Možeš li gospodina Tursija i prevoditelja smjestiti u hotel?
— Gledajte — kaže Shane Wheeler, iznenadivši i samoga sebe — rekao sam vam. Ja nisam prevoditelj. Ja sam pisac.
Svi se okreću i gledaju ga, a Shane na trenutak posumnja u svoju odlučnost i prisjeća se mračnog razdoblja iz kojeg je upravo izašao. Shane Wheeler je prije toga uvijek znao da su pred njim veliki uspjesi. Svi su mu to govorili — ne samo njegovi roditelji, nego i neznanci — i premda on nije baš blistao na koledžu, u Europi i na diplomskom studiju (sve iz džepa njegovih roditelja, što Saundra voli istaći), nikada nije sumnjao da će biti uspješan.
Ali, tijekom slamanja njegova kratkotrajnog braka Saundra (i mrzovoljna bračna savjetnica koja je očito stala na njezinu stranu) je opisala posve drugačiji obrazac: dječaka čiji roditelji nikada nisu rekli ne, koji od njega nisu zahtijevali da obavlja određene zadatke ili da se zaposli, koji su uskakali kad god se našao u nevolji (Dokaz A: ono s policijom u Meksiku u vrijeme proljetnih praznika), koji su ga financijski podupirali i dugo nakon što su trebali. I eto ga, nadomak tridesetoj, a još nije imao pravi posao. I eto ga, sedam godina nakon završetka studija i dvije godine nakon magisterija, oženjen — ali mu majka i dalje svaki mjesec šalje novac za odjeću? (Ona mi voli kupovati odjeću, tvrdio je Shane. Ne bi li bilo okrutno reći joj neka prestane?)
Tijekom toga sudbonosnog zadnjeg mjeseca braka — koji je Shane doživljavao kao obdukciju vlastite muškosti izvođenu na živo — Saundra mu je pokušavala »olakšati« tvrdeći da nije samo on kriv za to; da je on dio upropaštenog naraštaja mladih muškaraca koje su roditelji — a osobito majke — tetošili, podizali na nezasluženom samopoštovanju, u balonu pretjerane naklonosti, u žalosnom inkubatoru lažnog postignuća.
Muškarci poput tebe nikada se nisu morali boriti pa ti u sebi nemaš borbu, rekla je. Muškarci poput tebe odrastaju mlitavi i slabi, rekla je. Muškarci poput tebe su mlijekom hranjena telad.
I što je mlijekom hranjeni Shane tada učinio kako bi dokazao da je ona u pravu: nakon osobito žučljive svađe Saundra je otišla na posao, a on se iselio, uzeo automobil koji su zajedno kupili te krenuo put Kostarike i posla na plantaži kave, za koji je čuo od prijatelja. Ali, automobil je u Meksiku otkazao, a Shane se — bez novca i bez automobila — vratio natrag u Portland i uselio k roditeljima.
U međuvremenu je zažalio zbog svojeg ponašanja i ispričao se Saundri te joj čak poslao i koji ček za njezin udio u automobilu (uglavnom novac koji je za rođendan dobio od roditelja) i obećao da će joj uskoro sve vratiti.
Ono najbolnije u Saundrinoj tiradi o teladi hranjenoj mlijekom (kako ju je počeo shvaćati) nije bila njezina istinitost, koja je bila neporeciva. Da, bila je u pravu; uviđao je to. Ono strašno je to što to nije vidio prije. Kao što je to Saundra s nevjericom rekla: Mislim da doista vjeruješ u svoja sranja. Doista jest. Doista je vjerovao u svoja sranja. A sada, nakon što je ona sve to uništila... doista nije vjerovao.
Prvih nekoliko mjeseci nakon razvoda Shane se osjećao prazno i usamljeno u svojemu poniženju. Bez starog vjerovanja u svoje sporo razvijajuće darovitosti Shane je bio izgubljen, prepušten sudbini, pa je potonuo u dubine depresije.
I zato — sada uviđa — mora što bolje iskoristiti tu drugu priliku, iskazati se i dokazati da POSTUPAJ nije bio samo moto ili tetovaža, djetinja iluzija, nego istina. On nije mlijekom hranjeno tele. On je bik, čovjek pred kojim su uspjesi, pobjednik.
Shane duboko udiše u studijskom uredu kuće Michael Deane Productions, pogledava Claire Silver i Michaela Deanea i tada sa svim starim, mametovski nadahnutim samopouzdanjem koje uspijeva smognuti, kaže: — Došao sam predstaviti ideju za film. I neću prevesti više ni riječi dok ne saslušate moju ponudu.

6.
SPILJSKI CRTEŽI

Travanj 1962.
Porto Vergogna, Italija
Uska staza bila je urezana u stijenu poput ukrasne trake utisnute u svadbenu tortu, niz serpentina koje su se zavojito uspinjale strmom izbočinom iza sela. Pasquale je pažljivo koračao tom starom kozjom stazom i neprestano se osvrtao kako bi se uvjerio da je Dee iza njega. Nedaleko od vrha stazu su isprale ovogodišnje obilne kiše pa je Pasquale pružio ruku i uhvatio Deeinu toplu ruku kad je staza uzmaknula pred golim kamenom. Na zadnjoj serpentini s lijeve strane litice bio je neočekivani nasad naranča — šest kvrgavih stabala, po tri sa svake strane, žicom svezanih za stijene kako ih vjetar ne bi otpuhnuo. — Ima još samo malo — rekao je Pasquale.
— Dobro sam — rekla je Dee pa su prešli zadnji komad staze, izbočina stijene bila im je tik iznad glava, a Porto Vergogna virio je iz stijena šezdeset okomitih metara ispod njih.
— Osjećaš se loše? Stanemo ili idemo? — upitao je Pasquale preko ramena. Ponovno se počeo navikavati govoriti engleski.
— Ne, nastavimo. Lijepo je biti vani i hodati.
Naposljetku su stigli do vrha i stali na izbočinu iznad sela, tako da je provalija bila tik ispred njihovih stopala — vjetar je bio savršen, more je pulsiralo, a pjena se vrtložila na stijenama ispod njih.
Dee je stajala nedaleko od ruba, toliko krhka da je Pasquale osjećao poriv da je zgrabi, kako je vjetar ne bi otpuhnuo. — Prelijepo je, Pasquale — rekla je. Nebo je bilo magličasto vedro ispod mrlje slabašnog oblačka, svijetloplavo pokraj tamnijeg mora.
Na vrhu litice brda su bila omotana stazama. Pasquale je pokazao jednu stazu na sjeverozapadu, uz obalu. — Tamo Cinque Terre. — Potom je pokazao prema istoku, iza njih, preko brda, prema zaljevu. — Tamo Spezia. — Naposljetku se okrenuo prema jugu i pokazao joj stazu kojom će krenuti; bila je urezana u brda još kilometar prije no što se spustila prema neravnoj, nenastanjenoj dolini duž obale. — Portovenere tamo. Je najprije lako, tada teško. Samo za koze je staza iz Venerea.
Dee je slijedila Pasqualea na lakom dijelu, nizu serpentina preko strmih brda. Na mjestu susreta s morem litice su klesali valovi koji su se razbijali o obalu, ali ondje, na vrhu, teren je bio ugodniji. No, Dee i Pasquale ipak su nekoliko puta morali posegnuti za zapuštenim stablima i lozama kako bi sišli niz strma brda i popeli se preko oštrih pregiba. Na vrhu jednog stjenovitog brda Dee je zastala kod ostataka kamenog temelja, rimskih ruševina koje su vremenske prilike i vjetar zaoblili tako da su izgledale poput starih zuba.
— Što je ovo bilo? — upitala je odgurujući grmlje od ulaštenog kamena.
Pasquale je slegnuo ramenima. Vojske su tisućama godina koristile te točke za promatranje mora; ondje je bilo toliko mnogo ruševina da ih Pasquale više gotovo i nije primjećivao. Ostaci tih starih garnizona katkad su u njemu budili tupu tugu. Kad pomisli da je samo to ostalo od cijelog carstva, kakav bi trag čovjek poput njega mogao ostaviti? Plažu? Tenisko igralište u stijeni?
— Dođi — rekao je — je još samo malo.
Hodali su još pedeset metara, a tada je Pasquale pokazao mjesto na kojemu je staza počinjala silaziti niz stijene u Portovenere, više od kilometar dalje. Potom je, uzevši Dee za ruku, skrenuo sa staze i popeo se preko nekoliko kamena, probio kroz grmlje — i izašli su na mjestu sa zadivljujućim pogledom na obalu u oba smjera. Dee je ostala bez daha. — Dođi — ponovno je rekao Pasquale i sišao na stjenovitu izbočinu. Dee je nakon kratkog oklijevanja krenula za njim i stigli su do onoga što joj je želio pokazati — male betonske kupole boje okolnog kamenja i stijena. Samo su njegova jednoličnost i tri duga, pravokutna prozorčića za strojnice otkrivali da je to djelo ljudskih ruku: okrugao bunker za strojnice preostao iz Drugog svjetskog rata.
Pasquale joj je pomogao popeti se na njega dok je vjetar plesao u njezinoj kosi. — To je iz rata? — upitala je.
— Da — rekao je Pasquale. — Posvuda još jest rat. Bio za gledanje brodova.
— I je li ovdje bilo borbe?
— Ne. — Pasquale je mahnuo prema liticama iza njih. — Previše... — Namrštio se. Ponovno je želio reći usamljeno, ali to nije bilo sasvim primjereno. — Isolato? — upitao je na talijanskom.
— Izolirano?
— Sì, da. — Pasquale se nasmiješio. — Jedini rat ovdje su dječaci koji igraju gađanja čamaca. — Beton za bunker izliven je u stijene iza njega pa odozgo nije bio vidljiv, a odozdo je izgledao kao običan kamen. Stršeći iz izbočine litice, imao je tri otvorena vodoravna prozora — unutra je bilo mjesto za strojnice s 280-stupnjeva pogleda na zaljev Porto Vergogne pun oštrog kamenja na sjeverozapadu i, iza njega, stjenovitu obalu te manje drastične litice iza Riomaggiorea, zadnjeg sela Cinque Terre. Na jugu su se planine spuštale do sela Portovenere i otoka Palmaria iza njega. More se s obje strane pjenilo na stjenovitim rtovima, a strme litice uzdizale su se u zelene šumarke očupane borovine, skupina voćki i izbrazdanih početaka vinograda Cinque Terre. Pasqualeov otac znao je govoriti kako su ljudi nekoć vjerovali da je ta obala završetak ravnog svijeta.
— Divno je — rekla je Dee stojeći na vrhu napuštenog bunkera.
Pasqualeu je bilo drago da joj se sviđa. — Je dobro mjesto za razmišljanje, da?
Ona mu se nasmiješila. — A o čemu ovdje razmišljaš, Pasquale?
Baš čudno pitanje; o čemu itko igdje razmišlja? Kao dijete je ondje zamišljao ostatak svijeta. A sada je uglavnom razmišljao o svojoj prvoj ljubavi, Amedeji, koju je ostavio u Firenci; u mislima je ponovno proživljavao njihov zadnji dan zajedno i pitao se je li mogao reći što drugo. No, povremeno su njegove misli ondje bile drugačije, misli o vremenu i o njegovu mjestu u svijetu — velike, tihe misli o kojima je teško govoriti i na talijanskom, a kamoli na engleskom. Ali, ipak je želio pokušati. — Mislim... svi ljudi na svijetu... a ja sam jedan samo, da? — rekao je Pasquale. — I katkad ovdje vidim Mjesec... da, je za sve... svi ljudi gledaju jedan Mjesec. Da? Ovdje, Firenze, Amerika. Za sve ljude, sve vrijeme, isti Mjesec, da? — Vidio je kako ljupka Amedea gleda Mjesec s uskog prozora kuće svoje obitelji u Firenci. — Katkad, taj isti Mjesec, to je dobro. Ali, katkad... više tužno. Da?
Ona je na trenutak netremice gledala u njega, dok je njezin um bilježio njegove riječi. — Da — napokon je rekla. — I ja tako mislim. — Pružila je ruku i stisnula njegovu.
On se osjećao iscrpljeno od pokušaja da govori engleski, ali i zadovoljno jer je izrazio nešto apstraktno i osobno nakon što je dva dana govorio samo: Kako je soba? i Još sapuna?
Dee je pogledala uz obalu; Pasquale je znao da pogledom traži Orenziov čamac i uvjerio ju je da će ga odatle moći vidjeti. Ona je sklupčana sjedila na koljenima, zagledana prema sjeveroistoku, gdje je zemlja bila bolja nego u stjenovitoj Porto Vergogni, a postupne litice bile su prošarane paralelnim redovima vinove loze.
Pasquale je ponovno pogledao prema svojemu selu. — Vidiš li ovu stijenu? Ondje sam gradim tenisko igralište.
Ona se doimala zbunjeno. — Gdje?
— Ondje. — Popeli su se i prešli pola kilometra prema jugu pa je mogao razabrati samo hrpu stijena iza sela. — Će biti primo tenis.
— Čekaj. Tenisko igralište smjestit ćeš... na litice?
— Za napraviti moj hotel destinazione primaria, da? Vrlo luksuz.
— Mislim da ne vidim gdje ćeš smjestiti tenisko igralište.
On se nagnuo bliže i pružio ruku, a ona je pritisnula obraz na njegovo rame kako bi pogledala niz njegovu ruku, pokraj njegova uperenog prsta, i uvjerila se da gleda pravo mjesto. U njegovu ramenu dogodio se strujni udar, na mjestu gdje ga je dodirnuo njezin obraz, i Pasquale je opet počeo teško disati. Pretpostavio je da ga je njegova ljubavna izobrazba, koju može zahvaliti Amedeji, oslobodila nekadašnje napetosti koju je osjećao u prisutnosti djevojaka, ali eto ga, drhti poput djeteta.
Ona nije mogla vjerovati. — Ondje ćeš izgraditi tenisko igralište?
— Da. Kamenje ću napraviti... ravno. — Sjetio se engleske riječi. — Potpornji, da? Bit će vrlo slavno, najbolji tenis u Levanteu, numero uno igralište koje izlazi iz mora.
— Ali, neće li teniske loptice jednostavno... odletjeti s ruba?
On je gledao nju, pa stijene, pa opet nju, pitajući se je li joj ta igra poznata. — Ne. Igrači udaraju lopticu. — Razmaknuo je ruke. — Na ovoj strani i na ovoj strani.
— Da, ali kad promaše...
On ju je gledao bez riječi.
— Pasquale, jesi li ikada igrao tenis?
Sport, bolna tema. Iako je Pasquale bio visok za pripadnike svoje obitelji, viši od metar i osamdeset, tijekom odrastanja u Porto Vergogni nije se bavio sportom; taj je stid dugo bio njegov najveći uzrok nesigurnosti. — Vidim mnoge slike — rekao je — i mjerim iz jedne knjige.
— Kad igrač sa strane mora promaši lopticu... neće li loptice odletjeti u more?
Pasquale je trljao čeljust razmišljajući o tome.
Ona se nasmiješila. — Možda bi mogao postaviti visoku ogradu.
Pasquale se zagledao u more, zamišljajući ga prekrivenog teniskim lopticama koje su ljuljaju. — Da — rekao je. — Ograda... da. Dakako. — Baš je glup.
— Uvjerena sam da će igralište biti divno — rekla je i ponovno se okrenula prema moru.
Pasquale je pogledao njezin oštar profil dok je vjetar mlatio njezinom kosom. — Čovjek koji danas dolazi, ti si zaljubljena u njega? — Tim je pitanjem iznenadio samoga sebe, a kad se ona okrenula, spustio je pogled. — Nadam se... je u redu da to pitam.
— Oh, dakako. — Duboko je udahnula i ispuhnula zrak. — Nažalost, mislim da jesam, da. Ali, ne bih trebala biti. On nije čovjek u kojega bih se trebala zaljubiti.
— A... on je zaljubljen?
— O, da — rekla je. — I on je zaljubljen u sebe.
Pasqualeu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati, ali ga je njezina šala razveselila. — Ah! — rekao je. — Vrlo smiješno.
Još jedan nalet vjetra podigao je Deeinu kosu, a ona ju je pritisnula uz glavu. — Pasquale, pročitala sam priču koju sam pronašla u svojoj sobi, onu koju je napisao onaj američki pisac.
— Knjiga... je dobra, da? — Pasqualeovoj majci Alvis Bender se nikada nije sviđao koliko se sviđao Pasqualeu i njegovu ocu. Pitala je zašto je, ako je toliko dobar pisac, u osam godina napisao samo jedno poglavlje.
— Tužna je — rekla je Dee i stavila ruku na grudi. Pasquale nije mogao odvratiti pogled od tih lijepih prstiju raširenih preko vrhova dojki Dee Moray.
— Žao mi je — rekao je nakašljavši se — da tu tužnu priču nalaziš u mojemu hotelu.
— Oh, ne, vrlo je dobra — rekla je. Opisuje svojevrsnu beznadnost zbog koje se osjećam manje samo u vlastitoj beznadnosti. Shvaćaš li?
Pasquale je nesigurno kimnuo.
— Film na kojemu sam radila, Kleopatra, govori o tome kako ljubav može biti destruktivna sila. Ali, možda je to bit svake priče. — Maknula je ruku s grudi. — Pasquale, jesi li ikada bio zaljubljen?
On je osjetio kako se trgnuo. — Da.
— Kako joj je ime?
— Amedea — rekao je i pitao se kad je posljednji put naglas rekao Amedea; zapanjila ga je moć koju je to jednostavno ime imalo.
— Voliš li je još?
Od svih teškoća vezanih uz govorenje drugog jezika ova je bila najgora. — Da — napokon je rekao Pasquale.
— Zašto nisi s njom?
Pasquale je izdahnuo, iznenađen oštrinom u donjem dijelu svojih rebara. Naposljetku je jednostavno rekao: Nije jednostavno, ne?
— Ne — rekla je Dee i pogledala prema zbijenoj nakupini bijelih oblaka koji su upravo počeli blistati na obzorju. — Nije jednostavno.
— Dođi. Još nešto. — Pasquale je prešao na drugi kraj, gdje se bunker sastajao s nazubljenim stijenama litice. Odmaknuo je grane i odgurnuo kamenje, otkrivajući uzak, pravokutan otvor u betonskom krovu. Uvukao se u njega i spustio. Na pola puta u bunker pogledao je preko njegova krova i vidio da se Dee još nije pomaknula. — Je sigurno — rekao je. — Je u redu. Dođi.
Spustio se u bunker, a trenutak poslije Dee Moray provukla se kroz uzak otvor i spustila pokraj njega.
Unutra je bilo mračno, zrak pomalo ustajao, a u kutevima su se morali malo sagnuti kako ne bi udarili glavom u betonski strop. Jedina svjetlost dolazila je kroz tri otvora za strojnice koji su rano ujutro bacali izobličene pravokutnike svjetlosti na pod bunkera. — Gledaj — rekao je Pasquale i izvukao kutiju šibica iz džepa, zapalio jednu šibicu i približio je betonskom zidu u stražnjem dijelu bunkera.
Dee je prišla treperavoj svjetlosti šibice. Stražnji dio zida bio je prekriven crtežima, pet fresaka, jedna pokraj druge, kao da je to zid primitivne galerije. Pasquale je zapalio još jednu šibicu i pružio joj je, a ona je stala još bliže zidu. Slikar je naslikao i nešto što je izgledalo kao drveni okviri oko slika i, premda su naslikane na betonu, a boja je izblijedjela i popucala, bilo je očito da je slikar doista bio darovit. Prva je bila morski pejzaž — gruba obala ispod tog bunkera, zapjenjeni valovi na stijenama, a Porto Vergogna tek skupina krovova u desnom kutu. Sljedeće dvije bile su dva portreta različitih njemačkih vojnika, koji su se doimali službeno. I na kraju su bile dvije posve iste slike jedne djevojke. Vrijeme i vremenske prilike izbijelili su boje do mutne inačice prijašnje živosti, a curak vode koja se probila u bunker oštetio je morski pejzaž, dok je velika raspuklina podijelila portret jednog vojnika, protežući se do kuta prve slike djevojke. Ali, inače su slike bile iznimno dobro sačuvane.
— Kasnije, sunce, došlo je kroz ove prozore. — Pasquale je pokazao otvore za strojnice u zidu bunkera. — Napravile ovu boju... doimala se živom. Djevojka, ona je molto bella, da?
Dee je netremice gledala otvorenih usta. — Oh, da. — Njezina se šibica ugasila pa je Pasquale zapalio drugu. Položio je ruku na njezino rame i pokazao dvije slike u sredini, portrete dvaju vojnika. — Ribari kažu dva njemačka vojnika žive ovdje u ratu, za čuvanje mora, da? Jedan, on slika ovaj zid.
Ona se približila kako bi pogledala portrete vojnika — mladog dječaka uvučene brade, ponosno nagnute glave, kako gleda u stranu, odjeven u košulju zakopčanu do brade, i drugog nekoliko godina starijeg, rastvorene košulje, koji sa zida gleda ravno pred sebe — i premda je boja na betonu izblijedjela, na njegovu je licu očito čeznutljiv izraz. — Ovaj je bio slikar — tiho je rekla.
Pasquale se sagnuo bliže slici. — Kako znaš?
— Jednostavno izgleda kao slikar. I gleda u nas. Zacijelo je gledao u ogledalo dok je slikao vlastito lice.
Dee se okrenula, načinila nekoliko koraka i pogledala kroz otvor, prema moru. Tada se ponovno okrenula prema slikama. — Ovo je divno, Pasquale. Hvala ti. — Pokrila je usta kao da će zaplakati, a tada se okrenula prema njemu. — Zamislite da ste slikar koji ovdje stvara remek-djela... koja nitko nikada neće vidjeti. Mislim da je to nekako tužno.
Vratila se oslikanom zidu. Pasquale je zapalio još jednu šibicu, pružio joj je, a ona je ponovno pregledala cijeli zid... zapjenjeno more na stijenama, dva vojnika i na kraju dvije slike djevojke — koja sjedi u poluprofilu, naslikana od struka prema gore, dva klasična portreta. Dee je zastala nad tim zadnjim slikama. Pasquale je uvijek pretpostavljao da su ta dva portreta djevojke jednaka, ali je Dee rekla: — Gledaj. Ovaj nije bio dobar. Popravio ga je. Prema fotografiji, kladim se. — Pasquale je stao pokraj nje. Dee je pokazala. — Na ovoj joj je nos malo previše nakošen i oči joj se spuštaju. — Da, Pasquale je to vidio, bila je u pravu.
— Zacijelo ju je veoma volio — rekla je.
Okrenula se, a Pasquale je na treperavoj svjetlosti šibice pomislio da su joj oči zasuzile.
— Misliš li da se vratio kući kako bi je vidio?
Bili su dovoljno blizu za poljubac. — Da — šapnuo je Pasquale. — On je opet vidi.
Pognuta u skučenom bunkeru, Dee je puhnula u šibicu, prišla mu i zagrlila ga. U mraku je šapnula: — Bože, nadam se da jest.
U četiri sata ujutro Pasquale je još mislio na onaj trenutak u mračnom bunkeru. Je li je trebao poljubiti? U životu je poljubio samo jednu ženu, Amedeu, i zapravo je ona prva poljubila njega. Pokušao bi da još nije osjećao poniženje zbog teniskog igrališta. Zašto mu nije palo na pamet da će loptice odletjeti sa stijene? Možda zato što na slikama koje je vidio nije bilo fotografija loptica koje prolaze pokraj igrača. Pa ipak, osjećao se glupo. Zamišljao je tenis kao nešto isključivo estetsko; nije želio tenisko igralište, želio je sliku teniskog igrališta. Bez ograde bi igrači očito mogli otrčati s igrališta te pasti preko litice u more. Dee Moray je bila u pravu. Visoku ogradu je lako napraviti. Ali, znao je da će ograda upropastiti viziju koju je oduvijek imao, viziju ravnog igrališta koje lebdi iznad mora, izlazi iz stijena pred liticama, kao savršena polica s potpornjima, prekrivena igračima u bijeloj odjeći i ženama koje pijuckaju pića ispod suncobrana. Kad bi bili iza ograde, ne bi ih se vidjelo s brodova koji bi dolazili. Žičane ograde bi bile bolje, ali bi igračima zamaglile pogled na more i bile bi ružne, kao zatvor. Tko bi želio brutto tenisko igralište?
Muškarac kojega je Dee Moray čekala te noći nije došao, a Pasquale se nekako osjećao odgovornim, kao da je njegova željica da se taj čovjek utopi unaprijeđena u molitvu i ostvarena. Dee Moray je u suton otišla u svoju sobu, a rano ujutro opet se pojavila silovita mučnina pa je mogla ustati samo kako bi povraćala. Kad joj u želucu nije ostalo ništa, suze su joj potekle iz očiju, a leđa su joj se izvinula dok je šmrcnula i klonula na pod. Nije željela da Pasquale vidi kako povraća pa je on sjedio u hodniku i pružao ruku kroz vrata, iza ugla, kako bi držao njezinu ruku. Čuo je kako se njegova teta dolje probudila.
Dee je duboko udahnula. — Pričaj mi neku priču, Pasquale. Što se dogodilo kad se onaj slikar vratio onoj ženi?
— Vjenčaju se i imaju pedesetero djece.
— Pedesetero?
— Možda šest. On postane slavan slikar i svaki put kad slika ženu, slika nju.
Dee Moray ponovno je povraćala, a kad je uspjela progovoriti, rekla je: — On neće doći, zar ne? — Bilo je čudno i intimno, ruke su im bile povezane, a glave u različitim sobama. Mogli su razgovarati. Mogli su se držati za ruke. Ali, jedno drugome nisu mogli vidjeli lice.
— On dolazi — rekao joj je Pasquale.
Ona je šapnula: — Kako znaš, Pasquale?
— Znam.
— Ali, kako?
On je zatvorio oči i usredotočio se na engleski te iza ugla šapatom odgovorio: — Zato jer da čekaš mene... na koljenima bih dopuzao iz Rima da te vidim.
Ona mu je stisnula ruku i ponovno povraćala.
Muškarac nije došao ni tog dana. I, koliko god je Dee Moray želio zadržati za sebe, Pasquale se počeo ljutiti. Kakav čovjek pošalje bolesnu ženu u zabačeno ribarsko selo i ostavi je ondje? Pomislio je otići u La Speziju i nazvati Hotel Grand, ali je želio pogledati tog gada u njegove hladne oči.
— Danas idem u Rim — rekao joj je.
— Ne, Pasquale. U redu je. Mogu jednostavno otići u Švicarsku kad se budem osjećala bolje. Možda mi je ondje ostavio poruku.
— Ionako moram u Rim — lagao je. — Pronađem tog Michaela Deanea i kažem mu ti čekaš ovdje.
Ona je na trenutak gledala u prazno, a tada se nasmiješila. — Hvala ti, Pasquale.
Dao je Valeriji precizne upute o tome kako da skrbi za Amerikanku: pusti je da spava, ne tjeraj je da jede ono što ne želi jesti i nemoj joj držati predavanja o njezinoj oskudnoj spavaćici. Ako joj pozli, pošalji po doktora Merlonghija. Tada je pogledao majku, koja je ležala budna i čekala ga.
— Mamma, sutra se vraćam — rekao je.
— Bit će dobro za tebe — rekla je — imati djecu s toliko visokom, zdravom ženom koja ima takve grudi.
Zamolio je Tommasa Komunista da ga odveze u La Speziju, kako bi sjeo na vlak za Firencu, a potom za Rim, gdje će se izvikati na Michaela Deanea, užasnog čovjeka koji je tako napustio bolesnu ženu.
— Trebao bih poći s tobom u Rim — rekao je Tommaso kad su po lagano uzburkanom moru krenuli prema jugu. Tommasov maleni izvanbrodski motor štektao je u vodi i zavijao izvan nje dok je on straga usmjeravao čamac, škiljeći prema obali, a Pasquale čučao u prednjem dijelu. — Ti američki filmaši, to su svinje.
Pasquale se složio. — Poslati ženu nekamo i zaboraviti na nju...
— Rugaju se istinskoj umjetnosti — rekao je Tommaso. — Uzmu svu tugu života i naprave cirkus od debelih ljudi koji padaju u pite sa šlagom. Snimanje filmova trebali bi ostaviti Talijanima, ali se njihova glupost umjesto toga širi poput kurvine bolesti među mornarima. Commedia all’italiana! Bah.
— Meni se sviđaju američki vesterni — rekao je Pasquale. — Sviđaju mi se kauboji.
— Bah — ponovio je Tommaso.
Pasquale je razmišljao o nečemu drugom. — Tommaso, Valeria kaže da u Porto Vergogni ne umire nitko osim male djece i starih ljudi. Kaže da Amerikanka neće umrijeti ako ostane ovdje.
— Pasquale...
— Ne, znam, Tommaso, to je samo praznovjerje. Ali, ne mogu se sjetiti ni jedne osobe koja je ovdje umrla mlada.
Tommaso je namjestio kapu dok je razmišljao. — Koliko je godina bilo tvojemu ocu?
— Šezdeset i tri — rekao je Pasquale.
— Za mene je to mlado — rekao je Tommaso.
Plovili su prema La Speziji, vijugajući između velikih brodova za konzerviranje u zaljevu.
— Tommaso, jesi li ikada igrao tenis? — upitao je Pasquale. Znao je da je Tommaso tijekom rata neko vrijeme bio zarobljen u zatvoreničkom logoru nedaleko od Milana i da je bio izložen mnogočemu.
— Nedvojbeno sam ga gledao.
— Dogodi li se često da igrači promaše lopticu?
— Igrači ne promašuju mnogo, ali svaki poen završava tako što netko promaši, pošalje lopticu u mrežu ili preko crte. To se ne može izbjeći.
Pasquale je u vlaku i dalje razmišljao o tenisu. Svaki poen završava tako što netko promaši; to se doimalo okrutnim i, na određeni način, sličnim životu. Bilo je zanimljivo što je pokušaj govorenja engleskog u posljednje vrijeme učinio njegovu umu, podsjetio ga je na učenje poezije na koledžu, na to kako riječi dobivaju i gube značenje, kako se preklapaju sa slikama, kako riječi koje ljudi koriste čudno odjekuju zamislima. Primjerice, kad je upitao Dee Moray osjeća li muškarac kojega voli isto što i ona, brzo je odgovorila potvrdno te dodala kako i taj čovjek voli sebe. Ta je šala bila baš zgodna, a njegov ponos jer ju je razumio na engleskom doimao se neobično značajno. Samo je želio nastaviti ponavljati taj razgovor u mislima. A slike u bunkeru... bilo je uzbudljivo vidjeti što je ona zamislila — usamljenog mladog vojnika s fotografijom djevojke.
U njegovu vagonu dvije su mlade žene sjedile jedna pokraj druge, čitajući dva primjerka istog filmskog časopisa, naginjući se jedna prema drugoj i brbljajući o člancima koje su pročitale. Svakih nekoliko minuta jedna od njih bi ga pogledala i nasmiješila se. Ostatak vremena zajedno su čitale svoje časopise; jedna bi pokazala sliku određene filmske zvijezde u časopisu, a druga bi je komentirala. Brigitte Bardot? Lijepa je, ali će biti debela. Govorile su glasno, možda kako bi ih se čulo uz zvuk vlaka.
Pasquale je podignuo pogled sa svoje cigarete i iznenadio samoga sebe upitavši žene: — Piše li ondje što o glumici po imenu Dee Moray?
Žene su već sat vremena pokušavale privući njegovu pozornost. Tada su se pogledale i viša je rekla: — Je li Britanka?
— Amerikanka. U Italiji snima film Kleopatra. Mislim da nije velika zvijezda, ali me zanima piše li u tim časopisima nešto o njoj.
— Glumi u Kleopatri? — upitala je niža žena te prelistala časopis i pronašla sliku zapanjujuće lijepe tamnokose žene — nedvojbeno privlačnije od Dee Moray — koju je podignula kako bi je Pasquale vidio. — S Elizabeth Taylor? — Naslov ispod fotografije Elizabeth Taylor obećavao je pojedinosti nečega nazvanog »Šokantan američki skandal!«
— Ona je razvrgnula brak Eddieja Fishera i Debbie Reynolds — povjerljivo je rekla viša žena.
— Baš tužno. Debbie Reynolds — rekla je druga djevojka. — Ima dvoje male djece.
— Da, a sada Elizabeth Taylor ostavlja i Eddieja Fishera. U vezi je s britanskim glumcem Richardom Burtonom.
— Jadan Eddie Fisher.
— Mislim da je jadan Richard Burton. Ona je čudovište.
— Eddie Fisher doputovao je u Rim kako bi je pokušao ponovno osvojiti.
— Njegova supruga ima dvoje male djece! To je sramota.
Pasquale se zapanjio ustanovivši koliko te žene znaju o tim filmskim ljudima. Kao da su govorile o vlastitoj obitelji, a ne o američkim i britanskim glumcima koje nikada nisu upoznale. Žene su skakutale s teme na temu te sada razgovarale o Elizabeth Taylor i Richardu Burtonu. Pasquale je poželio da ih je nastavio ignorirati. Doista je očekivao da će znati za Dee Moray? Ona mu je rekla da je Kleopatra njezin prvi film; kako bi te žene čule za nju?
— Taj Richard Burton je podlac. Ja ga ne bih ni pogledala.
— Bi, pogledala bi ga.
Nasmiješila se Pasqualeu. — Da, pogledala bi ga.
Žene su se nasmijale.
— Elizabeth Taylor je već četiri puta bila u braku! — rekla je viša žena Pasqualeu, koji je poželio skočiti iz vlaka kako bi se izvukao iz tog razgovora. A one su naizmjence govorile poput teniskog meča u kojemu ni jedan igrač ne promašuje.
— I Richard Burton je bio u braku — rekla je druga žena.
— Ona je zmija.
— Lijepa zmija.
— Njezini je postupci čine prostom. Muškarci proziru takvo što.
— Muškarci vide samo njezine oči.
— Muškarci vide sise. Ona je prosta!
— Ne može biti prosta s tim očima...
— To je skandalozno. Ti Amerikanci se ponašaju kao djeca.
Pasquale je hinio napadaj kašlja. — Oprostite — rekao je. Ustao je i kašljući napustio vagon ispunjen brbljanjem te na trenutak zastao kako bi pogledao kroz prozor. Približavali su se postaji u Lucci pa je ugledao Duomo od opeke i mramora. Pasquale se pitao hoće li, kad vlak uđe u Firencu, prije presjedanja imati dovoljno vremena za šetnju.
U Firenci je zapalio cigaretu i naslonio se na ogradu od kovanog željeza na piazzi Massimo d’Azeglio, malo dalje od Amedejine kuće. Oni su vjerojatno upravo završili s večerom. Amedejin otac volio je da cijela obitelj tada pođe na šetnju — Bruno, njegova supruga i šest lijepih kćeri (ako se koja nije udala u deset mjeseci koliko Pasquale nije bio u Firenci) zajedno su hodali ulicom, načinili jedan krug po trgu i potom se vratili kući. Bruno je silno ponosno paradirao sa svojim djevojkama, kao s konjima na aukciji, uvijek je mislio Pasquale, pa bi starac zabacio veliku, ćelavu glavu i hodao s duboko namrštenim, ozbiljnim izrazom lica.
Sunce se probilo u suton, nakon oblačnog dana i doimalo se da cijeli grad vani šeće. Pasquale je pušio i gledao parove te obitelji sve dok, dakako, nakon nekoliko minuta Montelupo djevojke nisu došle iza ugla — Amedea i dvije najmlađe sestre. Između najmlađe sestre i najstarije Amedeje bile su još tri djevojke, ali one su se zacijelo udale. Pasquale je zadržao dah kad je ugledao Amedeju: bila je vrlo ljupka. Potom je iza ugla došao Bruno s gospođom Montelupo, koja je gurala dječja kolica. Ugledavši kolica, Pasquale je ispustio zrak koji je bio duboko udahnuo. Dakle, to je to.
Bio je naslonjen na stup na koji se morao naslanjati kad su se on i Amedea počeli viđati; ondje bi stajao kako bi joj dao znak. Osjetio je kako mu nešto u prsima treperi kao i tada, a ona je u tom trenutku podigla pogled, ugledala ga, naglo stala i pružila ruku prema zidu. Pasquale se pitao je li još uvijek svakoga dana gledala njihov stup. Nesvjesne njegove prisutnosti, Amedejine sestre nastavile su bez nje, a tada je i Amedea krenula dalje. Pasquale je skinuo šešir — drugi dio njihova starog signala. Vidio je kako Amedea na drugoj strani ulice odmahuje glavom signalizirajući ne. Pasquale je ponovno stavio šešir na glavu.
Tri djevojke išle su naprijed, Amedea s malom Donatom i Francescom. Iza njih je šetao Bruno sa suprugom i djetetom u kolicima. Jedan mladi par stao je kako bi pogledao djetešce. Njihovi glasovi čuli su se preko trga, do Pasqualea.
— Vrlo je velik, Maria — rekla je žena.
I treba biti. Jede koliko i njegov otac.
Bruno se ponosno nasmijao. — Naše malo, gladno čudo — rekao je.
Žena je pružila ruku u kolica kako bi uštipnula djetetov obraščić. — Mali Bruno, ostavi nešto hrane sestrama.
Amedejine sestre okrenule su se i gledale kako par hvali dijete, ali je Amedea gledala naprijed, zureći preko ulice kao da bi Pasquale nestao ako bi skinula pogled s njega.
Pasquale je morao odvratiti pogled od Amedejinog neumoljivog pogleda.
Žena koja se divila malenom Bruni okrenula se prema Amedejinoj mlađoj sestri, kojoj je bilo dvanaest godina. — Sviđa li ti se imati mlađeg brata, Donata?
Ona je rekla da joj se sviđa.
Upustili su se u prisniji razgovor. Pasquale je nakon toga mogao čuti samo djeliće s druge strane ulice — o kiši, o tome kako se doima da će uskoro zatopliti.
Par je tada krenuo dalje, a Montelupovi su završili krug po trgu pa su ih, jednog po jednog, gutala visoka drvena vrata njihove uske kuće, koja je Bruno ceremonijalno zatvorio za njima. Pasquale je stajao ondje i pušio. Pogledao je na sat; dovoljno vremena do zadnjeg vlaka za Rim.
Deset minuta poslije Amedea je odlučnim korakom prešla preko ulice, prekriženih ruku kao da joj je hladno. Nikada nije znao pročitati pogled njezinih lijepih smeđih očiju ispod crnih obrva. Bile su toliko vlažne, toliko prirodno suzne da su se čak i dok je bila gnjevna — što je bilo često — doimale spremnim oprostiti.
— Bruno? — upitao je Pasquale dok je Amedea još bila nekoliko koraka dalje. — Dopustila si im da ga nazovu Bruno?
Ona mu je prišla. — Što radiš ovdje, Pasquale?
— Želio sam te vidjeti? I njega. Možeš li mi ga donijeti?
— Ne budi glup. — Podignula je ruku, uzela mu cigaretu, povukla dim i ispuhnula ga na stranu. On je gotovo bio zaboravio koliko je Amedea sitna — žilava i gipka. Bila je osam godina starija od njega i ostavljala je dojam tajanstvene, životinjski čulne opuštenosti. I dalje se osjećao ošamućeno uz nju, koja ga je bez imalo emocija znala vući za ruku u njegov stan (njegov cimer tijekom dana nije bio ondje), gurnuti na krevet, otkopčati mu hlače, podignuti svoju suknju i smjestiti se na njega. On bi je rukama uhvatio za struk, pogledao je u oči i pomislio: Ovo ovdje je cijeli svijet.
— Mogu li barem vidjeti svojega sina? — ponovno je upitao Pasquale.
— Možda ujutro, kad moj otac bude u uredu.
— Ujutro neću biti ovdje. Noćas vlakom putujem za Rim.
Ona je kimnula, ali nije rekla ništa.
— Dakle, ti samo... glumiš da ti je brat? I nitko ne misli da je čudno to što tvoja majka ima dijete... dvanaest godina nakon zadnjeg djeteta?
Amedea je umorno odgovorila: — Nemam pojma što misle. Tata me je poslao k majčinoj sestri u Anconu, a ljudima su rekli da skrbim za nju jer je bolesna. Moja se majka odijevala u trudničku odjeću, a tada su ljudima rekli da ide roditi u Anconu. Nakon mjesec dana smo se vratili s mojim mlađim bratom. — Slegnula je ramenima kao da ništa od toga nije važno. — Čudo.
Pasquale nije znao što bi rekao. — Kako je bilo?
— Roditi? — Odvratila je pogled. — Kao da sereš kokoš. Ponovno ga je pogledala i nasmiješila se. — Sada nije osobito loše. Drag je. Dok svi spavaju, katkad ga uzmem u naručje i tiho mu kažem: ‘Ja sam tvoja mamina, djetešce.’ — Blago je slegnula ramenima. — Inače gotovo zaboravim i vjerujem da mi je brat.
Pasquale je ponovno osjetio mučninu. Osjećao se kao da razgovaraju o određenoj ideji, apstrakciji, a ne o djetetu, njihovu djetetu. — Ovo je bolesno. Ovako se ponašati 1962. godine? To nije u redu.
Čak i kad je to izgovorio, znao je da je to zacijelo zvučalo smiješno jer nije sudjelovao u podizanju tog djeteta. Amedea nije rekla ništa nego ga je samo netremice gledala, a tada je skinula komadić duhana s jezika. Pokušao sam te oženiti, zamalo je rekao Pasquale, ali se predomislio. Ona bi se, dakako, samo nasmijala jer je bila prisutna na njegovoj... »prosidbi«.
Amedea je već bila zaručena kad joj je bilo sedamnaest, za imućnog, ali buljookog sina očeva partnera u njegovoj tvrtki za upravljanje nekretninama. Kad je odbila udati se za čovjeka dvostruko starijeg od nje, njezin se otac razbjesnio; osramotila je obitelj, a ako se ne želi udati za toga savršeno dobrog prosca, nikada se neće udati. Imala je dvije mogućnosti: poći u samostan ili ostati kod kuće i skrbiti za ostarjele roditelje i djecu koju rode njezine udane sestre. U redu, rekla je Amedea, bit će njegovateljica svojoj obitelji. Ne treba joj suprug. Njezin prkos i namrgođenost nakon nekog vremena su dojadili njezinu ocu pa joj je dopustio prihvatiti posao tajnice na sveučilištu. Ondje je radila šest godina, olakšavajući si usamljenost tako što bi s vremena na vrijeme uzela kojeg člana nastavnog osoblja za ljubavnika, kad je u dvadeset i sedmoj godini pošla u šetnju i srela devetnaestogodišnjeg Pasqualea koji je učio na obali rijeke Arno. Stala je iznad njega, a kad ju je pogledao, nasmiješila mu se i rekla: — Zdravo, oči.
Isprva ga je silno privlačila njezina mršava, nemirna energija, njezina prevratnička domišljatost. Toga prvog dana upitala ga je za cigaretu, ali je on rekao da ne puši. — Svake srijede ću proći ovuda — rekla je — za slučaj da želiš početi.
Tjedan dana poslije prošla je onuda, a Pasquale je skočio na noge i ponudio joj cigaretu te drhtavim rukama izvadio paketić iz džepa. Zapalio joj je cigaretu, a ona je pokazala otvorenu knjigu na tlu — knjigu pjesama i engleski rječnik. On joj je objasnio da je dobio zadatak prevesti pjesmu »Amore e morte«. — Slavni Leopardi — rekla je ona i sagnula se kako bi uzela njegovu bilježnicu. Pročitala je ono što je do tada preveo: — »Frateli, a un tempo stesso, Amore e Morte/ingenerò la sorte...«, Braćo, vrijeme je isto, Ljubav i Smrt/stvorene vrste.
— Odlično — rekla je — iscijedio si svu glazbu iz te pjesme. — Vratila mu je bilježnicu i rekla: — Hvala ti za cigaretu — te nastavila dalje.
Kad je Amedea sljedeći tjedan prošla pokraj rijeke, Pasquale je čekao s cigaretom i svojom bilježnicom, koju je ona uzela bez riječi i naglas pročitala na engleskom: — Braća jednoga daha/rođeni zajedno, Ljubav i Smrt. — Vratila mu je bilježnicu, nasmiješila se i upitala ima li stan u blizini. Za deset minuta vukla je njegove hlače — prva djevojka koju je u životu poljubio, a kamoli spavao s njom. Sljedećih osamnaest mjeseci sastajali su se u njegovu stanu te zajedno provodili dva poslijepodneva tjedno. Nikada nisu zajedno proveli noć, a ona mu je objasnila da s njim ne bi nikada izašla u javnost. Tvrdila je da mu nije djevojka, nego učiteljica. Pomagala mu je u učenju i poučavala ga biti dobrim ljubavnikom, savjetovala ga o tome kako da razgovara s djevojkama, kako da im pristupi i što ne bi trebao govoriti. (Kad je on govorio da ne želi druge djevojke, da želi samo nju, ona se smijala.) Smijala se i njegovim prvim, nespretnim pokušajima razgovora. — Kako te lijepe oči imaju toliko malo za reći? — Poučavala ga je gledati u oči, duboko disati i razmišljati o tome što će reći te ne odgovarati prebrzo. Dakako, njemu su najdraže bile pouke na njegovu madracu na podu — kako koristiti ruke, kako spriječiti prebrzi završetak. Nakon nekoliko uspješnih pouka jednog je dana pala s njega i rekla: — Prilično sam dobra učiteljica. Baš dobro za ženu koju ćeš oženiti.
Za njega su ta poslijepodneva bila ošamućujuća i nesputana i bio je spreman nastaviti tako do kraja života, odlaziti na predavanja i znati da ga ljupka Amedea dva puta tjedno dolazi poučavati. Jednom je, nakon osobito intimnog susreta, pogriješio rekavši: — Ti amo, volim te, a ona ga je gnjevno odgurnula, ustala i počela se odijevati.
— Pasquale, ne možeš to reći samo tako. Te riječi imaju golemu moć. Ljudi tako završe u braku. — Navukla je košulju. — Nemoj to nikada reći nakon seksa, razumiješ li? Ako osjetiš poriv da to kažeš, posjeti tu djevojku rano ujutro, dok joj vonja iz usta i nije našminkana... gledaj je na zahodu... slušaj dok razgovara s prijateljicama... upoznaj njezinu dlakavu majku i kreštave sestre... i ako i dalje osjećaš potrebu da kažeš takvu glupost, neka ti Bog pomogne.
Toliko mu je često govorila da je zapravo ne voli, da je to samo reakcija na njegovo prvo seksualno iskustvo, da je prestara za njega, da uopće nisu jedno za drugo, da su iz različitih staleža, da je njemu potrebna djevojka njegove dobi — i bila je toliko uvjerena u svoje mišljenje — da Pasquale nije imao razloga sumnjati u to.
A tada je jednoga sudbonosnog dana došla u njegov stan i bez uvoda rekla: — Trudna sam. — Uslijedila je strašna stanka dok je Pasquale doživljavao trenutak pogrešnog razumijevanja (Je li rekla da je trudna?), kojemu je uslijedio trenutak nevjerice (Ali, gotovo uvijek smo poduzimali mjere predostrožnosti) i trenutak kad je čekao da mu ona kaže što mu je činiti — što je inače činila — pa je, kad je napokon progovorio (Mislim da bismo se trebali vjenčati), prošlo toliko vremena da mu se ponosno prkosna Amedea mogla samo nasmijati u lice.
Che ragazzino! Baš je dijete. Zar nije ništa naučio? Zar doista misli da će mu dopustiti da si tako upropasti život? I ako to doista želi — a očito ne želi — zar misli da bi se ona udala za dječaka bez novca, iz malenog sela? Zar doista misli da bi njezin otac dopustio takvu sramotu u svojoj obitelji? Pa čak i ako bi njezin otac to dopustio — a on to nikada ne bi dopustio — zar doista misli da bi ona načinila supruga od toliko besciljnog, neoblikovanog dječaka kojeg je zavela iz dosade? Posljednje što ovom svijetu treba je još jedan loš suprug. Ona je govorila i govorila sve dok Pasquale nije mogao samo promrmljati: — Da, u pravu si — i povjerovati u to. To je oduvijek bila mehanika njihove privlačnosti — njezino veće seksualno iskustvo i njegova djetinja pokornost. Pomislio je kako je ona u pravu i kako ne bi mogao odgajati dijete; on jest dijete.
Sada, gotovo godinu dana poslije, na trgu nasuprot velike kuće njezine obitelji, Amedea se umorno nasmiješila i ponovno posegnula za njegovom cigaretom. — Bilo mi je silno žao kad sam čula za tvojega oca. Kako ti je majka?
— Nije dobro. Želi umrijeti.
Amedea je kimnula. — Mislim da je najteže biti udovica. Pomislila sam jednom doći posjetiti tvoj pensione. Kakav je?
— Dobar. Gradim plažu. Namjeravao sam izgraditi tenisko igralište, ali možda se neće uklopiti. — Nakašljao se. — Ja... imam gošću iz Amerike. Glumicu.
— Iz kina?
— Da. Snima film Kleopatra.
— Ne valjda Liz Taylor?
— Ne, drugu.
Progovorila je tonom kojim je govorila dok ga je savjetovala o drugim djevojkama. — I, je li lijepa?
Pasquale je hinio kao da do tada nije razmišljao o tome. — Ne osobito.
Amedea je ispružila ruke kao da drži dinje. — Ali, velike grudi, ne? Golemi baloni? Bundeve? — Odmaknula je ruke od tijela. — Cepelini?
— Amedea — samo je rekao.
Ona mu se nasmijala. — Pasquale, uvijek sam znala da ćeš biti vrlo uspješan. — Je li njezin ton podrugljiv? Pokušala mu je vratiti cigaretu, ali je on mahnuo prepuštajući joj je i izvadio si drugu. I tako su stajali pušeći svatko svoju cigaretu, ne razgovarajući, sve dok Amedea nije bila sva u pepelu, a tada je rekla da se mora vratiti u kuću. Pasquale je rekao da ionako mora na vlak.
— Sretno s tvojom glumicom — rekla je Amedea i nasmiješila se kao da to doista misli. A tada je na svoj lagani način odjurila preko ulice, jednom ga kratko pogledala i otišla. Pasquale je osjetio kako ga svrbi grlo — poriv da vikne nešto za njom — ali je usta držao zatvorena jer nije znao koje bi to riječi mogle biti.

7.
JEDENJE LJUDSKOG MESA

1846.
Truckee, Kalifornija
Dakle, imamo tipa... kolara po imenu William Eddy, čestitog obiteljskog čovjeka, naočitog, poštenog, ali neobrazovanog. Godina je 1846., a William je oženjen i ima dvoje male djece. Ali, krajnje je siromašan pa kad mu se pruži prilika da pođe u Kaliforniju i obogati se, Eddy je objeručke prihvati. Pokretačka ambicija njegovog vremena, njegovih ljudi, jest ići na zapad. Stoga se Eddy pridružuje karavani koja iz Missourija kreče za Kaliforniju. Ispod uvodne špice idu kadrovi Williama Eddyja i njegove lijepe mlade supruge koji se spremaju za putovanje, pakiraju svoju skromnu imovinu iz svoje brvnare.
Kamera prelazi preko dugog niza kola punih svih njihovih stvari, krda stoke koja se seli s njima protežu gotovo kilometar iz gradića, a djeca i psi trče pokraj njih. Na čelu karavane vidimo: KALIFORNIJA ILI PROPAST. Prelazimo na drugu stranu tih kola i vidimo: DONNEROVA DRUŽINA.
Karavane su uvijek dobivale ime po istaknutim obiteljima, ali je William Eddy bio najbliže ulozi čestitog vođe te karavane, dobar lovac i tragač te vrlo skroman. Prve noći nakon polaska muškarci iz bogatih obitelji sastali su se kako bi razgovarali o putovanju, a William je prišao vatri kako bi rekao da je zabrinut: kasno su krenuli, a i nije siguran da su krenuli dobrim putem. Ali, bogatiji ljudi ga ušutkaju i on se jednostavno vrati u svoja pretrpana kola na kraju karavane.
Prvi čin je samo akcija, silazak — nevolja. Pioniri odmah dozive vremenske neprilike i slamanje kotača na kolima. U družini je ijedan zlikovac, krupan njemački imigrant po imenu Keseberg, koji je nagovorio jedan stari par da putuje u njegovim kolima, ali kad izađu iz civilizacije, Keseberg im sve ukrade i izbaci ih te ih prisili hodati. Samo ih William Eddy prima k sebi.
Povorka kola stiže u Utah, točku na pola puta, razvučena, tjednima kasnije no što je planirano. Indijanci im noću kradu stoku. William Eddy je najbolji lovac pa usput ubija divljač. Ali, zla sreća i loše vrijeme i dalje ih muče te moraju platiti za izbor toga sumnjivog puta kad se sve slomi na velikim slanim ravnicama. Na toj tvrdoj zemlji kamera se kreće od objekta do objekta pa prikazuje karavanu kola koja se proteže kilometrima, stoku koja počinje ugibati, naseljenike prisiljene teturati po pustinji, obitelj po obitelj, konje koji hodaju naslijepo — nagovještaj raspada društva, svi postaju blago agresivni osim Williama Eddyja, koji zadržava svoje ljudsko dostojanstvo kako bi ostatku družine pomogao prijeći pustinju.
Napokon stižu u Nevadu — ali je listopad, više tjedana kasnije no što je ijedna skupina pionira pokušala proći. Snijeg najčešće dolazi sredinom studenog pa još imaju nekoliko tjedana za prelaženje planina Sierra Nevade i bit će u Kaliforniji. Ali, moraju požuriti. Cijelu noć hodaju i jašu u nadi da će uspjeti.
Sada smo gore u oblacima. Ali, to nisu pahuljasti oblaci. To su mračne i prijeteće, crne mase zlih slutnji. To su naše Ralje, a ti oblaci su naš morski pas. Imamo krupan kadar na jednu snježnu pahulju. Slijedimo je s neba i gledamo kako joj se pridružuju druge pahulje. Krupne. Teške. Gledamo kako ta prva pahulja pada na ruku Williama Eddyja, prljavog i neobrijanog. I on zna. Polako podiže pogled prema nebu.
Zakasnili su. Počelo je sniježiti mjesec dana ranije. Donnerova družina je već u planinama, a snijeg je zasljepljujuć — ne samo pahulje... padaju cijele zavjese snijega, znatno otežavajući putovanje. Nije moguće. Napokon ulaze u planinsku dolinu i ondje je pred njima klanac, uzak procjep između dvije stijene, neodoljivo blizu. Ali, snijeg je ondje već dubok više od tri metra pa konji tonu do prsa. Kola zaglibljuju. S druge strane tog klanca je Kalifornija. Toplina. Sigurnost. Ali, zakasnili su. Snijeg planine čini neprohodnim. Nalaze se u dolini između dva planinska vijenca. Ne mogu dalje, ne mogu natrag. Vrata s obje strane čvrsto su se zatvorila.
Devedesetero ljudi razdvojilo se u dvije skupine. Eddyjeva veća skupina je bliže klancu, pokraj jezera, dok je druga skupina, s Donnerima, nekoliko kilometara dalje. Obje skupine žure izgraditi sklonište — tri improvizirane kolibe u taboru pokraj jezera i dvije kolibe dalje. U prvom taboru pokraj jezera William Eddy je izgradio kolibu za svoju suprugu te malog sinčića i kćer, a i drugim je zaostalim suputnicima dopustio da se sklone u njoj. Te su kolibe zapravo tek nadstrešnice prekrivene kožama. I dalje sniježi. Ubrzo uviđaju da nemaju dovoljno hrane za čitavu zimu pa počinju racionirati preostalu stoku. A tada se dogodi mećava uslijed koje padne toliko mnogo snijega da pioniri, izašavši, uviđaju da su im krave zakopane. Ubadaju štapove u snijeg ne bi li pronašli uginule krave. Ali, one su jednostavno... nestale. A i dalje sniježi. Vatra u njihovim kolibama otapa snijeg oko njih pa uskoro moraju napraviti stepenice u snijegu oko koliba, bijelim zidovima oko njihovih daščara, visokim šest metara, pa se vidi samo dim njihove vatre. Dani prolaze užasno, očajno. Dva mjeseca žive na dnu tih snježnih rupa, na racioniranim obrocima na rubu gladovanja. Pokušavaju loviti, ali nitko ne uspijeva ubiti ništa od divljači osim...
Williama Eddyja. Iako je oslabljen glađu, svaki dan izlazi i uspijeva ustrijeliti pokojeg divljeg zeca te čak srnu. Bogate obitelji prethodno nisu željele dijeliti svoju stoku s njim, ali Eddy svoj slabašan ulov dijeli sa svima. No, čak i te hrane ponestaje jer divljač bježi pred snijegom. A tada Eddy jednoga dana nailazi na tragove. Očajnički ih slijedi i tako se nađe kilometrima daleko od tabora. Posrijedi je medvjed. On ga sustiže i jedva podiže pušku... puca... i pogađa ga! Ali, medvjed se okreće i nasrće na njega. On ne može ponovno napuniti pušku pa se, gotovo nasmrt izgladnio, mora kundakom boriti protiv medvjeda. Golim rukama nasmrt zatuče ranjenu životinju.
Medvjeda odvuče natrag u tabor, u kojemu su ljudi sve očajniji. William Eddy uporno govori: — Moramo poslati jednu skupinu po pomoć — ali nitko drugi nije dovoljno jak da bi krenuo, a on je očito previše zabrinut za svoju obitelj i ne želi je ostaviti kako bi sâm pošao. Ali, do tada se divljač spustila s planina, a i dalje sniježi pa on jedne večeri napokon razgovara sa suprugom, koja je na početku filma tiha žena, žena koja je život više trpjela no što ga je živjela. Tada duboko udiše. — Will’m — kaže — moraš povesti one koji su jaki i poći. Idi po pomoć. — On se usprotivi, ali ona kaže: — Za našu djecu. Molim te. — Što on tada može?
Što ako je jedini način da spasiš one koje voliš... ostaviti ih?
Pioniri su do tada već pojeli sve svoje konje i mazge, pa čak i kućne ljubimce. Ljudi kuhaju juhu od sedla, pokrivača i kože cipela, bilo čega što će začiniti otopljeni snijeg. Obitelj Williama Eddyja spala je na nekoliko komadića medvjeđeg mesa. Nema izbora. Traži dobrovoljce. Do tada je samo sedamnaestero ljudi dovoljno snažno da bi pokušali: dvanaest muškaraca i dječaka i pet mladih žena. Od orme i uzdi izrade cipele za hodanje po snijegu te krenu. Dva dječaka odmah se vrate jer je snijeg predubok. Drugi čak i s posebno izrađenim cipelama sa svakim korakom tonu više od pola metra.
Eddy odvodi svoju družinu od petnaestero ljudi, koja se potom bori s teškoćama; potrebno im je dva dana samo da stignu do klanca. Prve večeri podignu tabor, a Eddy posegne u svoju naprtnjaču i — poput udarca u trbuh — uvidi da mu je supruga spakirala preostalo medvjeđe meso. To je samo nekoliko zalogaja, ali ga njezina nesebičnost uništi. Žrtvovala je svoj dio za njega. Osvrće se i vidi samo zavijutak dima iz njihova tabora.
Što ako je jedini način da spasiš one koje voliš... ostaviti ih?
Nastavljaju dalje. Danima i danima petnaestero ljudi hoda te polako napreduje preko krševitih vrhova i dolina prekrivenih snijegom. Mećave ih zasljepljuju i zaustavljaju. Danima prelaze nekoliko tisuća metara. Bez hrane, osim nekoliko zalogaja Eddyjeva medvjeđeg mesa, sve su slabiji. Foster, jedan od njih, kaže da moraju žrtvovati nekoga kao hranu za druge te razgovaraju o tome da vuku ždrijeb. William Eddy kaže da ako će nekoga žrtvovati, tom je čovjeku potrebno pružiti priliku. Trebali bi izabrati dvojicu koji će se boriti do smrti. Dobrovoljno se javlja da će biti jedan od te dvojice. Ali, nitko se ne miče. Jednog jutra jedan starac ijedan dječak umru od gladi. Drugi nemaju izbora. Zapale vatru i pojedu meso svojih suputnika.
Ali, ne zadržavamo se na tom vidu. To je jednostavno... tako kako jest. Kad ljudi čuju za Donnerovu družinu, odmah pomisle na kanibalizam, ali gotovo svi preživjeli su rekli da je kanibalizam bio zanemariv... hladnoća i očaj su bili pravi neprijatelji. Danima hodaju; samo William Eddy sprečava prepuštanje kaosu. Umire još ljudi i družina jede sve što može te nastavlja dalje dok ih ne preostane samo devet — četiri od desetorice muškaraca i svih pet žena. Dva preživjela muškarca su indijanski izviđači. Foster, jedan od preostalih bijelaca, želi ustrijeliti Indijance i pojesti ih. Ali, Eddy mu to ne dopušta i upozorava Indijance, koji uspijevaju pobjeći prije no što ih Foster ubije. Kad Foster to dozna, napada Eddyja, ali žene ih rastavljaju.
A zašto muškarci pomru, a žene prežive? Zato što žene imaju više masnog tkiva od kojega mogu živjeti i laganije su pa hodajući kroz snijeg troše manje energije. To je velika ironija: muškarce ubijaju mišići.
Osamnaest dana. Toliko dugo spasilačka družina hoda. Osamnaest dana posrću kroz dvanaest metara visoke zapuhe i led toliko tvrd da im koža puca. Kad družina napokon siđe ispod razine snijega, čini je sedam kostura u dronjcima. U šumi vide srnu, ali je William Eddy preslab da bi podigao pušku. To je potresno — William Eddy napokon ugleda divljač te pokušava staviti pušku na rame, ali ne uspijeva. Jednostavno ispušta pušku. I nastavlja dalje. Hrane se korom drveća i divljim travama, poput srna. A tada William Eddy ugleda zavijutak dima iz jednoga malog indijanskog sela. Ali, drugi su jednostavno preslabi za kretanje pa ih William Eddy ostavlja i kreće sâm.
Sjetite se da je to prije tragača za zlatom i istinskog razvoja Kalifornije. Država je gotovo pusta. San Francisco je grad od nekoliko tisuća ljudi, zvan Yerba Buena. Sada imamo krupni kadar jedne kolibe u podnožju planine. Udaljavamo se i vidimo je, idiličnu i mirnu, s potokom ispred nje, i malim područjima pokrivenim snijegom. Kadar je sve širi i širi pa vidimo da je to jedina civilizacija kilometrima uokolo. I ondje, u kutu kadra, dva su Indijanca koji pridržavaju nekoga. Ponovno se približavamo i između Indijanaca vidimo da je taj ispijeni čovjek, gotovo kostur, raščupane brade, bosonog, u poderanim dronjcima, koji posrće prema kolibi...
... William Eddy! Donose mu vode. Malo brašna, jer je to sve što njegov zgrčeni želudac može podnijeti. Oči mu se ispunjavaju suzama. — Ima drugih... u indijanskom selu nedaleko odavde — kaže im. — Šest. — Pomoć je poslana. Uspio je. Od petnaestero ljudi koji su otišli po pomoć, William Eddy je u sigurnost doveo Fostera i pet žena te rekao ljudima za druge koji su ostali u planinama.
Ali, priča nije gotova. Prvi čin, uspon na planinu; drugi čin, silazak i bijeg; treći čin, spašavanje. Eddy je u planinama ostavio sedamdesetero ljudi koji su čekali pomoć. Okuplja se spasilačka družina. Četrdesetorica koju predvodi debeo, samodopadni konjanik po imenu pukovnik Woodworth. Eddy i Foster su preslabi da bi pomogli, alise Eddy na trenutak budi u svojemu krevetu i vidi kako deseci ljudi jašu pokraj kolibe u divljini.
Kad mu, danima poslije, temperatura napokon padne, pita za spasilačku družinu. Ljudi mu kažu da su se Woodworthovi ljudi utaborili samo dva dana jahanja dalje te čekaju da prođe mećava. Mala spasilačka družina od sedam članova stigla je do Donnerove družine, ali su zamalo izginuli u klancu pa su, zbog dubokog snijega i slabosti zarobljenih pionira, uspjeli izvući samo dvanaestak ljudi. Čak je i spašavanje bilo velika opasnost; nekoliko ljudi umrlo je prelazeći planinu. William Eddy nakon duge stanke progovara. — A moja obitelj?
Čovjek odmahuje glavom. — Žao mi je. Vaša supruga i kći već su bile mrtve. Vaš sin je živ, ali je premlad da bi prošao kroz klanac. Ostavili su ga u taboru. — William Eddy ustaje iz kreveta. Mora poći. Njegov stari neprijatelj Foster također je ostavio sina pa pristaje poći s Eddyjem, iako su još slabi.
U taboru, kilometrima daleko od klanca, Woodworth govori Eddyju da je zbog proljetne mećave previše opasno pokušati proći kroz klanac — ali Eddy ne prihvaća odbijanje. Nudi Woodworthovim ljudima po dvadeset dolara za svako dijete koje prenesu kroz klanac. Nekoliko vojnika pristane i krenu dalje — te zamalo poginu prolazeći kroz klanac kroz koji su prošli prije nekoliko tjedana. Naposljetku se Eddy, Foster i šačica ljudi posrćući vrate u tabor Donner. To je prizor iz pakla. Tijela izrezana u snijegu... dijelovi vise poput kobasica u prodavaonici. Vonj... očaj... ispijeni preživjeli u kojima nije moguće prepoznati ljudska bića. William Eddy jedva uspijeva smoći snage da priđe kolibi koju je izgradio prije nekoliko mjeseci, u kojoj su on i Foster ostavili svoje obitelji.
Fosterov sin je još živ! Foster plače držeći sina u naručju. Ali, za Eddyja... on je zakasnio. Njegov sin umro je nekoliko dana prije. William Eddy izgubio je čitavu obitelj. Razbjesni se i stane nad zlikovca Keseberga, koji je možda jeo djecu, čovjeka koji nije ništa drugo doli životinja. Eddy odozgo gleda tu zvijer. Prilazi mu kako bi ga ubio... ali ne može. Pada i ponovno zuri u nebo, u nebo koje je ispustilo prvu snježnu pahulju na njega. I zagnjuri lice u ruke. Foster se približi kako bi umjesto njega ubio Keseberga, ali iz hrpe se začuje glas Williama Eddyja. — Ostavi ga — kaže Fosteru. Jer, Eddy zna da to zlo živi u svima nama, da smo svi naposljetku životinje. — Ostavi ga na životu — kaže.
William Eddy je jednostavno... preživio. Dok se okreće prema obzorju, uviđamo da je to možda sve čemu se bilo tko od nas može nadati. Preživjeti. Uhvaćen u pobješnjelim suprotstavljenim silama povijesti, tuge i izvjesne smrti, čovjek uviđa da je nemoćan, da je sva njegova vjera u sebe zapravo taština... san. Stoga daje ono najbolje od sebe, meškolji se u snijegu, na vjetru i u svojim životinjskim gladima i to je život. Zbog obitelji, zbog ljubavi, zbog jednostavne čestitosti, dobar čovjek bijesni protiv prirode i brutalnosti sudbine, ali taj rat nikada ne može dobiti. Svaka ljubav je ista ljubav i svladava nas — to je bolna milost svojstvena ljudskom životu. Volimo. Trudimo se. Umiremo sami.
Na ekranu, na snježnom polju, vidimo kako stotinu i pedeset godina prolazi u deset sekundi jer njime prolaze tračnice, grade se ceste, potom kuće, i tada prvi automobili počinju juriti kroz klanac Truckee na putu za Tahoe, a zatim i međudržavna cesta, pa to nekoć neprohodno mjesto postaje tek komad autoceste — a mi se suočavamo s okrutnom lakoćom današnjeg prolaska, ali stajemo i vidimo šumu, no istina o ljudskom životu ostaje ista. Ta stabla, ta planina, nedokučivo lice prirode, smrti.
I, autocesta nestaje jednako brzo kao što se i pojavila: kao san, halucinacija, vizija u razorenom umu slomljenog čovjeka. To je samo zabačeni planinski klanac 1847. godine. Svijet oko njega tih je poput smrti. Suton je. I William Eddy sâm odlazi na konju.

8.
HOTEL GRAND

Travanj 1962.
Rim, Italija
Pasquale je loše spavao u skupom malom albergu nedaleko od zadnje postaje. Pitao se kako gosti u tim rimskim hotelima spavaju uza svu tu buku. Rano je ustao, navukao hlače, košulju, kravatu i jaknu, popio caffe i potom taksijem otišao u Hotel Grand, gdje su odsjeli američki filmaši. Pripremao se pušeći cigaretu na Španjolskim stepenicama. Prodavači su postavljali štandove s rezanim cvijećem, a turisti su već lepršali uokolo, držeći presavijene karte i noseći fotografske aparate oko vrata. Pasquale je pogledao ime na papiru koji mu je Orenzio dao te ga tiho izgovorio kako ne bi zabrljao.
Došao sam u posjet... Michaelu Deaneu. Michaelu Deaneu. Michaelu Deaneu.
Pasquale nikada nije bio u Hotelu Grand. Vrata od mahagonija vodila su u najkićenije predvorje koje je u životu vidio: mramorni podovi, cvjetne freske na stropu, kristalni lusteri, krovni prozori od oslikanog stakla s motivima svetaca, ptica i natmurenih lavova. Bilo je teško pojmiti sve to pa se morao suzdržavati da ne zine poput turista, da ostavi dojam ozbiljnosti i usredotočenosti. Imao je važan posao s gadom Michaelom Deaneom. Ljudi su miljeli po predvorju, skupine turista i talijanskih poslovnih ljudi u crnim odijelima i s naočalama. Pasquale nije vidio ni jednu filmsku zvijezdu, ali zapravo ne bi ni znao kako izgledaju. Na trenutak se naslonio na bijelu skulpturu lava, ali je lavlje lice bilo toliko nalik ljudskom da je Pasqualeu bilo neugodno pa je krenuo prema recepciji.
Skinuo je šešir i predao recepcionaru komad papira s imenom Michaela Deanea. Otvorio je usta kako bi izgovorio svoj tekst, ali je recepcionar pogledao papir i pokazao prema ukrašenim vratima na drugom kraju predvorja. — Na kraju hodnika. — Dug red ljudi protezao se i vijugao kroz vrata koje je službenik pokazao.
— Imam posla s tim čovjekom, Deaneom. Je li ovdje? — upitao je službenika.
Čovjek je samo pokazao i okrenuo glavu. — Na kraju hodnika.
Pasquale je prišao završetku reda na kraju hodnika. Pitao se imaju li svi ti ljudi posla s Michaelom Deaneom. Možda je taj čovjek po cijeloj Italiji posakrivao bolesne glumice. Žena ispred Pasqualea bila je privlačna — ravna smeđa kosa i duge noge, možda njegove dobi, dvadeset i dvije ili dvadeset i tri godine, u uskoj haljini, napeto vrti nezapaljenu cigaretu među prstima.
— Imate li vatre? — upitala ga je.
Pasquale je zapalio šibicu i pružio joj je. Ona je rukom obuhvatila njegovu i udahnula.
— Jako sam napeta. Ako ne zapalim, morat ću pojesti cijelu tortu. Tada ću biti debela kao moja sestra i bit ću im beskorisna.
— On je pogledao pokraj nje, duž reda ljudi, prema kićenoj plesnoj dvorani s velikim zlatnim stupovima u kutevima.
— Za što je ovaj red? — upitao je.
— Ovo je jedini put — odgovorila je. — Možete pokušati prijaviti se u studiju ili gdje god snimaju tog dana, ali mislim da svi redovi vode do istog mjesta. Ne, najbolji način jest učiniti to što ste vi učinili, jednostavno doći ovamo.
Pasquale je rekao: — Tražim ovog čovjeka. — Pokazao joj je komad papira s Deaneovim imenom.
Ona je pogledala papir, a tada mu pokazala svoj papir, na kojemu je pisalo drugo ime. — Nije važno — rekla je. — Svi redovi naposljetku vode do istog mjesta.
Još ljudi stalo je u red iza Pasqualea. Red je vodio do malog stola, za kojim su sjedili jedan muškarac i jedna žena, a pred njima je bilo nekoliko listova papira spojenih spojnicama. Možda je taj čovjek Michael Deane. Muškarac i žena svakoj su osobi u redu postavili po jedno ili dva pitanja, a potom ih poslali natrag putem kojim su došli, stajati u kutu ili proći kroz druga vrata za koja se doimalo da vode van.
Kad je lijepa djevojka došla na red, uzeli su njezin papir, pitali je koliko joj je godina i odakle je te govori li engleski. Ona je rekla devetnaest, Terni i da, govori »engleski molto dobar«. Zamolili su je da kaže nešto.
— Dragi, dragi — rekla je na nečemu nalik engleskom. — Volim te, dragi. Ti si moj dragi. — Poslali su je stati u kut. Pasquale je primijetio da su sve privlačne mlade djevojke poslane u isti kut. Druge ljude slali su kroz vrata. Kad je Pasquale došao na red, čovjeku za malenim stolom pokazao je komad papira s imenom Michaela Deanea, a ovaj mu ga je vratio.
— Jeste li vi Michael Deane? — upitao je Pasquale.
— Identifikacija? — rekao je čovjek na talijanskom.
Pasquale mu je pružio svoju identifikacijsku iskaznicu. — Tražim tog čovjeka, Michaela Deanea.
Čovjek je kratko podignuo pogled, a tada je prelistao stranice i naposljetku zapisao Pasqualeovo ime na jednoj od zadnjih stranica, koje su bile ispunjene desecima takvih imena, ispisanih njegovim rukopisom.
— Imate li iskustva? — upitao je čovjek.
— Što?
— Glumačkog iskustva.
— Ne, nisam glumac. Tražim Michaela Deanea.
— Govorite engleski?
— Da — rekao je Pasquale na engleskom.
— Recite nešto.
— Zdravo — rekao je na engleskom. — Kako ste?
Čovjek je izgledao zaintrigirano. — Recite nešto smiješno — rekao je.
Pasquale je na trenutak šutio, a tada je na engleskom rekao: — Pitam voli li ga i ona kaže da. Pitam je li... i on zaljubljen. Ona kaže da, taj čovjek voli sebe.
Čovjek se nije nasmiješio, nego je rekao: — U redu — i vratio Pasqualeu iskaznicu zajedno s karticom na kojoj je bio jedan broj. Bio je to broj 5410. Pokazao je prema izlazu na koji su gotovo svi izlazili, osim lijepih djevojaka. — Autobus broj četiri.
— Ne, tražim...
Ali, čovjek je već bio prešao na sljedeću osobu u redu.
Pasquale je krenuo za vijugavim redom prema nizu autobusa. Ušao je u četvrti autobus, koji je bio gotovo pun muškaraca u dobi između dvadeset i četrdeset godina. Nakon nekoliko minuta vidio je kako lijepe žene ulaze u manji autobus. Kad su još neki muškarci ušli u njegov autobus, vrata su se uz škripu zatvorila, motor je zagrmio i autobus je krenuo. Vozili su se kroz grad do dijela u središtu koji Pasquale nije prepoznao i ondje je autobus stao. Muškarci su polako izašli iz autobusa. Pasquale se nije mogao sjetiti što bi drugo učinio pa ih je slijedio.
Prošli su jednom uličicom i kroz vrata s natpisom CENTURIONI. I doista, unutar visoke ograde posvuda su bili kostimirani rimski centurioni, pušili, jeli panini, čitali novine i razgovarali. Stotine njih na sebi su imali oklope i držali koplja. Nigdje nije bilo kamera ni članova filmske ekipe, samo muškarci u kostimima centuriona, s ručnim satovima i fedorama. Pasquale se osjećao prilično budalasto čineći to, ali je slijedio muškarce koji još nisu bili u kostimima. Red je vodio do male zgrade u kojoj ih se mjerilo i tražilo odgovarajuće kostime. — Je li ovdje netko od nadležnih? — upitao je čovjeka pred sobom.
— Ne. I to je odlično. — Čovjek je rastvorio jaknu i pokazao Pasqualeu pet kartica s brojevima koje je dobio u hotelu. — Ja jednostavno svaki put ponovno stajem u red. Idioti mi svaki put plate. Nikada čak ni ne dobijem kostim. Gotovo je previše lako. — Čovjek je namignuo.
— Ali, ja ne bih trebao biti ovdje — rekao je Pasquale.
Čovjek se nasmijao. — Ne brini. Neće te uhvatiti. Danas ionako ne snimaju. Kišit će, nekome se neće sviđati svjetlost ili će netko nakon sat vremena izaći i reći: — Gospođa Taylor je ponovno bolesna — i poslat će nas kući. Snimaju najviše jedan od pet dana. Poznajem čovjeka koji je, dok je kišilo, svakoga dana dobivao novac po šest puta samo zato što je došao. Išao bi na sve dodatne lokacije i na svakoj bi mu platili. Naposljetku su ga uhvatili i izbacili. Znaš li što je on učinio? Ukrao je kameru i prodao je jednoj talijanskoj filmskoj tvrtki, a znaš li što je ta tvrtka učinila? Prodala je natrag Amerikancima za dvostruko veću cijenu. Ha!
Dok su išli dalje, ususret im je pokraj reda dolazio čovjek u odijelu od tvida. S njim je bila žena koja je nosila podložak za pisanje. Čovjek je govorio engleski u brzim, silovitim rafalima, govoreći ženi s podloškom razne stvari koje je potrebno zapisati. Ona je kimala i činila kako joj je govorio. S vremena na vrijeme poslao bi nekoga van iz reda, a ljudi su veselo odlazili. Kad je stigao do Pasqualea, stao je i nagnuo mu se iznimno blizu. Pasquale se nagnuo prema njemu.
— Koliko je star?
Pasquale je odgovorio na engleskom prije no što je žena stigla prevesti. — Dvadeset i dvije sam godine.
Čovjek je tada uhvatio Pasqualea za bradu i okrenuo njegovo lice tako da ga je mogao pogledati ravno u oči. — Odakle ti te plave oči, prijatelju?
— Od majke, ona ima plave oči. Ligurijka je. Ondje je mnogo plavih očiju.
Čovjek je upitao prevoditeljicu: — Rob? — a tada je upitao Pasqualea: — Želiš li biti rob? Mogu ti isposlovati nešto veću naknadu. Možda čak i više dana. — Prije no što je Pasquale stigao odgovoriti, čovjek je rekao ženi: — Pošalji ga neka bude rob.
— Ne — rekao je Pasquale. Ponovno je izvukao papir te se na engleskom obratio čovjeku u odijelu od tvida. — Samo sam tražim Michaela Deanea. U mojemu hotelu je jedna Amerikanka. Dee Moray.
Čovjek se cijelim tijelom okrenuo prema Pasqualeu. — Što si rekao?
— Ja sam tražim...
— Jesi li spomenuo Dee Moray?
— Da. Ona je u mojemu hotelu. Zato dolazim pronaći Michaela Deanea. Ona ga je čeka, a on ne dolazi. Ona je vrlo bolesna.
Čovjek je pogledao komad papira, a tada ženu u oči. — Isuse, mi smo čuli da je Dee otišla u Švicarsku na liječenje.
— Ne. Dolazi u moj hotel.
— Pa, dovraga, čovječe, što radiš sa statistima?
*
Automobil ga je odvezao natrag u Hotel Grand, gdje je sjedio u predvorju i gledao kako svjetlost svjetluca na kristalnom lusteru. Iza njega su bile stepenice, a svakih pet minuta netko bi polako sišao niz njih kao da će svojom pojavom izazvati pljesak. Dizala su također zvonila svakih nekoliko minuta, ali i dalje nitko nije dolazio po njega. Pasquale je pušio i čekao. Pomislio je poći u sobu na kraju hodnika i upitati nekoga gdje će pronaći Michaela Deanea, ali je strahovao da će ga jednostavno ponovno smjestiti u autobus. Prošlo je dvadeset minuta. Pa još dvadeset. Naposljetku mu je prišla jedna privlačna mlada žena. Doimalo se da ih ne nedostaje.
— Gospodin Tursi?
— Da.
— Gospodinu Deaneu je veoma žao jer vas je ostavio čekati. Molim vas, pođite sa mnom. — Pasquale ju je slijedio do dizala, a upravljač ih je odvezao na četvrti kat. Hodnici su bili dobro osvijetljeni i široki pa se Pasquale posramio pomislivši da je Dee Moray napustila taj lijepi hotel i došla u njegov maleni pensione, s uskim stepeništem, u kojemu nije bilo mjesta za punu visinu stropa pa je graditelj jednostavno upotrijebio postojeće stijene, stopivši zid s kamenim stropom, kao da spilja polako jede njegov hotel.
Ušao je za ženom u jedan apartman u kojemu su vrata između nekoliko soba bila širom otvorena. Doimalo se da se u tom apartmanu obavlja mnogo posla — ljudi razgovaraju na telefon i tipkaju, kao da se ondje utvrdila malena tvrtka. Ondje je bio dugačak stol s hranom, a lijepe Talijanke hodale su uokolo noseći kavu. Primijetio je kako je jedna od njih djevojka koju je vidio u uredu. Ali, ona ga nije htjela pogledati u oči.
Pasqualea su žurno proveli kroz apartman do terase koja je gledala na crkvu Trinità dei Monti. Ponovno je pomislio na Dee Moray, na to kako je rekla da je iz svoje sobe imala lijep pogled, i posramio se.
— Molim vas, sjednite. Michael će odmah doći.
Pasquale je sjeo na stolac od kovanog željeza na terasi, na koju je dopirao zvuk sveg onog tipkanja i razgovaranja koje se odvijalo iza njega. Pušio je. Čekao je još četrdeset minuta. Tada se privlačna žena vratila. Ili je to bila druga? — Još samo nekoliko minuta. Želite li vode dok čekate?
— Da, hvala vam — rekao je Pasquale.
Ali, voda nije stigla. Bio je prošao jedan sat poslijepodne. Već više od tri sata pokušava pronaći Michaela Deanea. Bio je žedan i gladan.
Prošlo je još dvadeset minuta i žena se vratila. — Michael vas čeka dolje u predvorju.
Pasquale je drhtao — od gnjeva ili gladi, nije uspijevao razlučiti — kad je ustao i krenuo za njom natrag kroz apartman, u hodnik, dizalom dolje i u predvorje. A ondje je, na kauču na kojemu je on sjedio sat vremena prije, sjedio muškarac mnogo mlađi no što je Pasquale zamišljao — mlad poput njega — svijetao, blijed Amerikanac rijetke, crvenkasto smeđe kose. Žvakao je nokat na desnom palcu. Bio je prilično naočit, na onaj ispran američki način, ali mu je nedostajala određena značajka koju bi Pasquale pripisao muškarcu kojega je Dee Moray čekala. Pomislio je kako možda ne postoji muškarac koji bi bio dovoljno dobar za nju.
Čovjek je ustao. — Gospodine Tursi — rekao je na engleskom. — Ja sam Michael Deane. Čujem da ste došli razgovarati o Dee.
Ono što je Pasquale tada učinio iznenadilo je čak i njega. Ništa takvo nije učinio od jedne noći prije mnogo godina u La Speziji, kad mu je bilo sedamnaest godina i jedan od Orenziove braće je osporio je njegovu muškost, ali je u tom trenutku načinio korak naprijed i udario Michaela Deanea — i to, od svih mogućih mjesta, u prsa. Još nikada nije nikoga udario u prsa, nikada nije vidio da se nekoga udara u prsa. Zaboljela ga je čitava ruka, a udarac je tupo odjeknuo i srušio Deanea, koji se složio natrag na kauč poput vreće za odijela.
Pasquale je stao iznad presavijenog čovjeka drhteći i misleći: — Ustani. Ustani i bori se; daj da te ponovno udarim. — Ali, Pasqualeov gnjev polako je jenjavao. Osvrnuo se oko sebe. Nitko nije vidio udarac. Zacijelo je izgledalo kao da je Michael Deane jednostavno ponovno sjeo. Pasquale je malo uzmaknuo.
Kad je Deane došao do daha, uspravio se, podignuo glavu s grimasom na licu i rekao: Uh! Sranje. — A tada se nakašljao. — Vjerojatno misliš da to zaslužujem.
— Zašto je tako ostaviš samu! Ona je uplašena. I bolesna.
— Znam. Znam. Gledaj, žao mi je jer je tako ispalo. — Deane se ponovno nakašljao i protrljao prsa. Oprezno se osvrnuo oko sebe. — Možemo li vani razgovarati o tome?
Pasquale je slegnuo ramenima pa su krenuli prema vratima.
— Više nema udaranja, u redu?
Pasquale je pristao pa su izašli iz hotela i krenuli prema Španjolskim stepenicama. Piazza je bila puna, a trgovci su izvikivali cijene cvijeća. Pasquale ih je tjerao mašući rukom dok su ulazili dublje na piazzu.
Michael Deane je i dalje trljao prsa. — Mislim da si mi nešto slomio.
— Mi dispiace — promrmljao je Pasquale iako mu nije bilo žao.
— Kako je Dee?
— Bolesna je. Ja dovedem liječnika iz La Spezije.
— A tvoj liječnik... ju je pregledao?
— Da.
— Shvaćam. — Michael Deane je ozbiljno kimnuo i ponovno počeo žvakati nokat. — Tada pretpostavljam da ne moram pogađati što vam je liječnik rekao.
— Tražio je njezinog liječnika. Da razgovaraju.
— Želi razgovarati s doktorom Craneom?
— Da. — Pasquale se pokušao sjetiti kako je točno tekao razgovor, ali je znao da ga neće moći prevesti.
— Gledaj, trebao bi znati da ništa od ovoga nije bilo ideja doktora Cranea. Bila je to moja ideja. — Michael Deane se nagnuo unatrag kao da bi ga Pasquale mogao ponovno udariti. — Doktor Crane joj je samo objasnio da njezini simptomi odgovaraju karninomu. Što je istina.
Pasquale nije bio uvjeren da je shvatio. — Hoćeš li sada doći po nju? — upitao je.
Michael Deane nije odmah odgovorio, nego se osvrnuo po piazzi. — Tursi, znaš li što mi se ovdje sviđa?
Pasquale je pogledao Španjolske stepenice, uspon nalik svadbenoj torti, koji je vodio do crkve Trinità dei Monti. Na stepenici najbližoj njemu jedna mlada žena se na koljenima naginjala naprijed čitajući knjigu, dok je njezina prijateljica crtala u bloku. Stepenice su bile prekrivene takvim ljudima, koji su čitali, fotografirali i vodili prisne razgovore.
— Sviđa mi se samoživost Talijana. Sviđa mi se to što se ne plaše tražiti upravo ono što žele. Amerikanci nisu takvi. Mi okolišamo. Shvaćaš li što želim reći?
Pasquale nije shvatio. Ali, to nije ni želio priznati pa je samo kimnuo.
— Ti i ja bismo trebali objasniti svoje položaje. Ja sam očito u teškom položaju, a ti se doimaš kao osoba koja može pomoći.
Pasqualeu je bilo teško usredotočiti se na te besmislene riječi. Nije mogao ni zamisliti što je Dee Moray vidjela na tom čovjeku.
Stigli su do fontane starog čamca na sredini piazze — Fontane della Barcaccia. Michael Deane se naslonio na nju. — Znaš li što o ovoj fontani, čamcu koji tone?
Pasquale je pogledao kip broda na sredini fontane i vodu koja je izbijala iz njegova središta. — Ne.
— Drugačija je od svih drugih kipova u gradu. Svi drugi su ozbiljna, važna djela, a ovo je komično — smiješno. To ga, prema mojem mišljenju, čini najistinskijim umjetničkim djelom u gradu. Shvaćaš li što želim reći, Tursi?
Pasquale nije znao što bi rekao.
— Prije mnogo vremena, u vrijeme jedne poplave rijeka je podignula jedan čamac i ostavila ga ovdje, gdje se danas nalazi fontana. Umjetnik je želio dočarati nasumičnu prirodu katastrofe.
Želio je reći sljedeće: katkad nema objašnjenja za ono što se dogodi. Katkad se čamac jednostavno pojavi na ulici. I, koliko god se to može doimati čudnim, nemamo drugog izbora doli prihvatiti činjenicu da se na ulici odjednom nalazi čamac. Pa, u takvom se položaju ja nalazim ovdje u Rimu, u ovom filmu. Samo što posrijedi nije samo jedan čamac. Čamci su u svakoj jebenoj ulici.
Pasquale ponovno nije shvaćao što je taj čovjek želio reći.
— Možda misliš da sam bio okrutan prema Dee. Ne osporavam da, s određenog gledišta, doista jesam. Ali, jednostavno rješavam katastrofe kako se pojavljuju, jednu po jednu. — S tim je riječima Michael Deane iz sakoa izvadio omotnicu. Tutnuo ju je Pasqualeu u ruku. — Pola je za nju. A pola je za tebe, za ono što si učinio i za ono što se nadam da sada možeš učiniti za mene. — Stavio je ruku na Pasqualeovu. — Iako si me napao, smatrat ću te prijateljem, Tursi, i postupat ću s tobom kao s prijateljem. Ali, ako doznam da si joj dao manje od pola ili da si s bilo kime razgovarao o ovome, više ti neću biti prijatelj. A to ne želiš.
Pasquale je povukao ruku. Zar taj užasan čovjek njega optužuje za nepoštenost? Sjetio se Deeine riječi i rekao: — Molim te! Ja sam iskren!
— Da, dobro — rekao je Michael Deane podignuvši ruku kao da se plaši da će ga Pasquale ponovno udariti. A tada je stisnuo oči prišavši mu. — Želiš biti iskren? Ja mogu biti iskren. Poslali su me ovamo da spasim ovaj umirući film. To mi je jedini posao. Moj posao ne obuhvaća moralnu komponentu. Nije dobar i nije loš. Moj je posao jednostavno ukloniti čamce s ulica.
Odvratio je pogled. — Tvoj liječnik je očito u pravu. Lagali smo Dee kako bismo je udaljili odavde. Zbog toga sam ponosan na sebe. Molim vas, recite joj da doktor Crane nije trebao izabrati rak želuca. Nije je želio uplašiti. Znate kakvi su liječnici — gotovo previše analitični. Izabrao ga je jer se simptomi mogu poklapati sa simptomima na početku trudnoće. Ali, to je trebalo biti samo dan ili dva. Tada je trebala otići u Švicarsku. Ondje je liječnik koji je stručnjak za neželjene trudnoće. Pouzdan je. Diskretan.
Pasquale je bio nekoliko stepenica iza. Dakle, istina je. Doista jest trudna.
Michael Deane odgovorio je na Pasqualeov pogled. — Gledaj, molim te, reci joj da mi je silno žao. — Tada je potapšao omotnicu u Pasqualeovoj ruci. — Reci joj... da katkad jednostavno jest tako. I doista mi je žao. Ali, ona mora poći u Švicarsku kako joj je doktor Crane savjetovao. Tamošnji liječnik će se pobrinuti za sve. Sve je plaćeno.
Pasquale je zurio u omotnicu u svojim rukama.
— O, imam još nešto za nju. — Posegnuo je u isti džep sakoa i izvukao tri male, kvadratne fotografije. Doimalo se da su snimljene na setu filma — u pozadini jedne vidio je snimateljsku ekipu — i premda su bile malene, Pasquale je na sve tri jasno vidio Dee Moray. Na sebi je imala dugu, lepršavu haljinu i stajala je s drugom ženom, a između njih dvije bila je treća, lijepa tamnokosa žena koja je na fotografijama bila u prednjem planu. Na najboljoj fotografiji Dee i ta tamnokosa žena su nagnute unatrag jer ih je fotograf uhvatio u prirodnom trenutku, kad su se prepustile smijehu. — Ovo su fotografije kontinuiteta — rekao je Michael Deane. — Koristimo ih kako bismo bili sigurni da će scena biti odgovarajuća za sljedeće snimanje. Kostimi, kosa... pazimo da nitko ne stavi sat na ruku. Mislio sam da bi Dee željela ove.
Pasquale se zagledao u gornju fotografiju. Dee Moray. Dee Moray držala je ruku na ruci druge žene i smijale su se toliko jako da bi Pasquale u tom trenutku dao bilo što kad bi mogao znati što je bilo toliko smiješno. Možda je to bila ista šala koju je rekla i njemu, o tom čovjeku koji silno voli sebe.
I Deane je gledao gornju fotografiju. — Izgleda zanimljivo. Iskreno, isprva to nisam vidio. Mislio sam da je Mankiewicz sišao s uma kad je plavuši dao ulogu egipatske dvorske dame. Ali, ona ima tu značajku... — Michael Deane se nagnuo. — I ne govorim samo o sisama. Tu je još nešto... autentičnost. On aje istinska glumica. — Deane je otresao tu misao i ponovno se zagledao u gornju fotografiju. — Morat ćemo ponovno snimiti prizore u kojima je Dee bila. Nema ih mnogo. Što zbog odgađanja, kiša, situacije s radnicima, pa se Liz razboljela, pa se tada Dee razboljela. Kad sam je otpravio, rekla mi je kako je razočarana jer nitko neće znati da je bila u tom filmu. Stoga sam mislio da bi željela ove fotografije. — Michael Deane je slegnuo ramenima. — Dakako, to je bilo kad je mislila da umire.
Riječ umire ostala je visjeti u zraku.
— Znaš — rekao je Michael Deane — nekako sam zamišljao da će me nakon nekog vremena nazvati i da ćemo se smijati svemu ovome. Da će to biti smiješna priča koju će dvoje ljudi prepričavati godinama poslije, možda bismo čak... — Utihnuo je i slabašno se nasmiješio. — Ali to se neće dogoditi. Ona će željeti uškopiti me. Ali, molim te... reci joj da ću joj, kad se prestane ljutiti, osiguravati sve filmske poslove koje će željeti kad se vratimo u Ameriku, ako nastavi surađivati. Bi li joj to mogao reći? Mogla bi biti zvijezda ako bi to željela.
Pasquale je osjetio kao da će mu pozliti. Silno se suzdržavao kako ne bi ponovno udario Michaela Deanea — pitajući se kakav čovjek napusti trudnu ženu — kad mu je sinulo, spoznaja toliko očita da ga je udarila u prsa pa je ostao bez daha. Još nikada nije doživio toliko tjelesnu misao, poput udarca u trbuh: Gnjevan sam na ovog čovjeka jer je napustio trudnu ženu...
Dok moj vlastiti sin odrasta u uvjerenju da mu je njegova majka sestra.
Pasquale je porumenio. Sjetio se kako je čučao na bunkeru i rekao Dee Moray: Nije uvijek tako jednostavno. Ali jest. Bilo je posve jednostavno. Jedna vrsta muškarca bježala je od takve odgovornosti. On i Michael Deane su bili takvi muškarci. Nije ga mogao udariti kao što nije mogao udariti ni sebe. Pasquale je osjetio odvratnost vlastitog licemjerja i pokrio usta.
Kad Pasquale nije odgovorio, Michael Deane je ponovno pogledao prema Fontani della Barcaccia i namrštio se. — Ovo je valjda svijet.
A tada je Michael Deane otišao, izgubio se u gomili, ostavivši Pasqualea naslonjenog na fontanu. Pasquale je otvorio tešku omotnicu. U njoj je bilo više novca no što je u životu vidio — hrpa američke valute za Dee i talijanskih lira za njega.
Pasquale je stavio fotografije u omotnicu i zatvorio je. Pogledao je uokolo. Dan je bio oblačan. Ljudi su bili raštrkani po Španjolskim stepenicama, odmarajući se, ali na piazzi i na ulici kretali su se odlučno, različitim brzinama, no ravnocrtno, poput tisuća metaka ispaljenih pod tisuću različitih kuteva iz tisuću različitih pušaka. Svi su se ti ljudi kretali na način koji su smatrali ispravnim... sve te priče, svi ti slabi, bolesni ljudi sa svojim izdajama i svojim mračnim srcima — Ovo je svijet — koji se roje oko njega, govore, puše i okidaju fotografije, i Pasquale je osjetio kako se stvrdnjava pa je pomislio kako bi ostatak života mogao provesti stojeći ondje, poput stare fontane nasukanog čamca. Ljudi bi pokazivali kip jadnog seljaka koji je naivno došao u grad razgovarati s američkim filmašima, čovjek koji se zamrznuo u vremenu kad mu se pokazao njegov slab karakter.
I Dee! Što će joj reći? Hoće li napasti karakter tog čovjeka kojega je voljela, te zmije Deanea, kad je i sâm bio pripadnik iste vrste zmija? Pasquale je pokrio usta kad je iz njih izašao jauk.
U tom je trenutku osjetio ruku na svojemu ramenu. Okrenuo se. Bila je to žena, prevoditeljica koja je ranije toga dana hodala pokraj reda statista centuriona. — Vi ste onaj koji zna gdje je Dee? — upitala je na talijanskom.
— Da — rekao je Pasquale.
Žena se osvrnula uokolo i tada stisnula Pasqualeovu ruku. — Molim vas, pođite sa mnom. Netko bi silno želio razgovarati s vama.

9.
SOBA

Nedavno
Universal City, Kalifornija
Ta Soba je sve. Kad si u Sobi, izvan nje ne postoji ništa. Ljudi koji slušaju tvoje predstavljanje ponude ne mogu napustiti Sobu kao što ne mogu ni odlučiti ne doživjeti orgazam. MORAJU saslušati tvoju priču. Soba je sve što jest.
Izvrsna djela fikcije izriču nepoznate istine. Izvrstan film ide dalje. Izvrstan film poboljšava Istinu. Naposljetku, koja je Istina ikada zaradila 40 milijuna dolara u prvom vikendu prikazivanja? Koja je Istina za šest sati rasprodana na četrdeset stranih teritorija? Tko stoji u redu kako bi vidio nastavak Istine?
Ako vaša priča poboljšava Istinu, u Sobi ćete je prodati. Prodate li je u Sobi, dobit ćete Pogodbu. Dobijete li Pogodbu, svijet vas čeka kao drhtava nevjesta u vašemu krevetu.
— Iz četrnaestog poglavlja knjige Deaneov način: Kako sam suvremeni Hollywood predstavio Americi te kako i vi možete predstavljanjem uvesti uspjeh u svoj život, Michaela Deanea
Shane Wheeler u Sobi osjeća ushićenje koje je Michael Deane obećao. Snimat će Donner! On to zna. Michael Deane je njegov gospodin Miyagi, a on je upravo ulaštio automobil. Michael Deane je njegov Yoda, a on je upravo podigao brod iz blata. Shane je uspio. Nikada se nije osjećao toliko ohrabreno. Poželio je da je Saundra ondje kako bi to vidjela, ili njegovi roditelji. Na početku je možda bio malo napet, ali nikada do tada nije bio siguran u nešto kao što je siguran u to: rasturio je u tom predstavljanju.
Soba je primjereno tiha. Shane čeka. Prvi progovara stari Pasquale, potapša Shanea po ruci i kaže: — Penso è andata molto bene. — Mislim da je to prošlo vrlo dobro.
— Grazie, gospodine Tursi.
Shane se osvrće po sobi. Michael Deane je potpuno nedokučiv, ali Shane nije siguran da je ljudski izraz više uopće moguć na njegovu licu. No, doima se da je duboko zamišljen, njegove izborane ruke prekrižene su ispred glatkog lica, a kažiprsti podignuti pred njegovim usnama poput tornja. Shane ga netremice gleda: je li mu jedna obrva više od druge? Ilije samo tako pričvršćena?
Tada Shane gleda s desne strane Michaela Deanea, Claire Silver, koja ima najupečatljiviji izraz na licu. To bi mogao biti osmijeh (sviđa joj se!) ili grimasa odbojnosti (Bože, zar je moguće da joj se nije svidjelo?), ali ako bi tome morao nadjenuti ime, izabrao bi bolnu zabavljenost.
I dalje nitko ne progovara. Shane se počinje pitati je li možda pogrešno shvatio Sobu — sve prošlogodišnje sumnje ponovno su se počele uvlačiti u njega — kad... zvuk dolazi od Claire Silver. Brujanje kroz njezin nos, poput potmulog paljenja motora. — Kanibali — kaže i tada izgubi nadzor — te prasne u jak, neobuzdan, zadihan smijeh: visok, maničan i cvrkutav, i pruža ruku prema Shaneu. — Ja... žao mi je, nije...samo sam... samo... — Tada se prepušta smijehu; rastapa se u njemu.
— Žao mi je — kaže Claire kad je napokon uspjela ponovno progovoriti — doista. Ali... — Ponovno je svlada smijeh, koji nekako postaje viši. — Tri godine čekam predstavljanje dobre ideje za film... a kad ga dobijem, o čemu je? O kauboju — pokriva usta kako bi pokušala spriječiti smijeh — čiju obitelj pojede debeli Nijemac. — Presavija se.
— On nije kauboj — promrmlja Shane osjećajući kako se smanjuje, kvrči, umire. — A kanibalizam ne bismo pokazali.
— Ne, ne, oprostite — kaže Claire, sada bez daha. — Žao mi je. — Ponovno pokriva usta i čvrsto stišće oči, ali se ne može prestati smijati.
Shane kratko pogleda Michaela Deanea, ali stari producent samo gleda u prazno, duboko zamišljen, dok Claire rokće kroz nos...
I Shane osjeća kako sav zrak napušta njegovo tijelo. Postao je dvodimenzionalan — plošan crtež njegova zdrobljenog jastva. Tako se osjećao prošle godine, tijekom svoje depresije, a sada uviđa da je bilo glupo vjerovati, makar na minutu, da bi mogao smoći svoje staro POSTUPAJ samopouzdanje — čak i u njegovu novom, poniznijem obliku. Taj Shane je nestao, mrtav. Teleći kotlet. Mrmlja: — Ali... priča je dobra — i gleda Michaela Deanea očekujući pomoć.
Claire je pravilo poznato: ni jedan producent nikada ne priznaje da mu se ideja ne sviđa, za slučaj da je netko drugi kupi pa naposljetku ispadneš idiot jer sije odbio. Uvijek iznađeš neko drugo opravdanje: Tržište nije primjereno za to ili Previše je slično nečemu drugom što radimo, ili, ako je ideja uistinu užasna, To jednostavno nije za nas. Ali, nakon tog dana, nakon protekle tri godine, nakon svega — jednostavno se ne može suzdržati. Sve njezine prigušene reakcije na tri godine sumanutih ideja i idiotskih predstavljanja izlijevaju se u suznom, zadihanom smijehu. Povijesni triler, s mnogo efekata, o kanibalskim kaubojima? Tri sata tuge i propadanja da bi se ustanovilo kako je junakov sin bio... poslastica?
— Žao mi je — govori bez daha, ali se ne može prestati smijati.
Žao mi je: doima se da te riječi napokon uspijevaju trgnuti Michaela Deanea iz svojevrsnog transa. Asistentici upućuje ljutit pogled i spušta ruke s brade. — Claire. Molim te. Dosta je. — Tada pogleda Shanea Wheelera i nagne se naprijed za svoj stol. — Sviđa mi se.
Claire se smije još nekoliko puta, a zvuk njezina smijeha jenjava. Briše suze iz očiju i opaža da je Michael ozbiljan.
— Savršeno — kaže on. — Upravo sam takav film želio snimiti kad sam počeo u ovom poslu.
Claire se naslanja na svojemu stolcu, zapanjena — povrijeđena, čak i više no što je mislila da je uopće moguće.
— Sjajno — kaže Michael, zagrijavajući se za tu ideju. — Epska, neispripovijedana priča o američkim nevoljama. — Tada se okreće prema Claire. — Hajdemo to odmah uzeti. Želim je ponuditi studiju.
Ponovno se okreće Shaneu. — Ako se slažete, napravit ćemo kratak šestomjesečni ugovor za prava dok ja pokušavam to dogovoriti sa studijom — recimo, deset tisuća dolara? To je, dakako, samo za osiguravanje prava od veće kupovne cijene, ako se bude radilo na toj ideji. Ako vam je to prihvatljivo, gospodine...
— Wheeler — kaže Shane, koji je jedva došao do daha kako bi izgovorio vlastito prezime. — Da — uspijeva reći — deset tisuća je... uh... prihvatljivo.
— Pa, gospodine Wheeler, vaše je predstavljanje bilo uistinu dobro. Imate veliku energiju. Pomalo me podsjeća na mene dok sam bio mlad.
Shane odvraća pogled od Michaela Deanea i pogleda Claire, koja je problijedjela, a tada ponovno pogleda Michaela. — Hvala vam, gospodine Deane. Gotovo sam progutao vašu knjigu.
Michael se ponovno trgne na spomen svoje knjige. — Pa, vidi se — kaže, a usne mu se razmiču i pokazuju blistave zube u nečemu nalik osmijehu. — Možda sam trebao biti učitelj, ha, Claire?
Film o Donnerovoj družini? Michael kao učitelj? Claire nije znala što bi rekla. Pomišlja na pogodbu koju je sklopila sa sobom — Jedan dan, jedna ideja za jedan film — i uviđa da je Sudbina doista zajebava. Dovoljno je loše to što pokušava živjeti u tom ispraznom, ciničnom svijetu, ali ako joj Sudbina govori da čak ni ne razumije pravila svijeta — pa, to je za nju previše. Ljudi su sposobni izlaziti na kraj s nepravednim svijetom, ali, red se slama kad svijet postane proizvoljan i neobjašnjiv.
Michael ustaje i ponovno se okreče prema svojoj zaprepaštenoj asistentici za razvoj. — Claire, molim te da dogovoriš sastanak u studiju sljedeći tjedan, Wallace, Julie... svi.
— Ovo ćete ponuditi studiju?
— Da. U ponedjeljak ujutro, ti, ja, Danny i gospodin Wheeler predstavit ćemo Donnerovu družinu.
— Uh, naslov je samo Donner! — kaže Shane. — S uskličnikom?
— Još bolje — kaže Michael. — Gospodine Wheeler, možete li to predstavljanje izvesti sljedeći tjedan? Baš kao što ste ga danas izveli?
— Svakako — kaže Shane. — Da.
— U redu. — Michael vadi mobitel. — I gospodine Wheeler, kad već ostajete ovdje za vikend, bi li bilo previše tražiti da nam pomognete s gospodinom Tursijem? Možemo vam platiti prevođenje i smjestiti vas u hotel. A u ponedjeljak ćemo pokušati postići ugovor za film. Kako vam sve to zvuči?
— Dobro? — predlaže Shane. Kratko pogleda Claire, koja izgleda zaprepaštenije od njega.
Michael otvara ladicu svojega stola i počinje tražiti nešto. — Oh, i gospodine Wheeler, prije no što pođete... biste li gospodinu Tursiju mogli postaviti još jedno pitanje? — Michael se ponovno smiješi Pasqualeu. — Upitajte ga... — Duboko udiše i malo muca, kao da je to za njega težak dio. — Pitam se zna li je li Dee... želim reći... je li se rodilo dijete?
Ali, Pasqualeu to nije potrebno prevesti. Poseže u unutarnji džep sakoa i vadi omotnicu. Iz nje vadi staru, izlizanu razglednicu i pažljivo je predaje Shaneu. Na prednjoj strani razglednice je izblijedjeli plavi crtež novorođenčeta. Natpis najavljuje: DJEČAK! Na poleđini je adresa: Pasquale Tursi, Hotel Adekvatan vidik, Porto Vergogna, Italija. Pažljivim rukopisom ispisana je poruka:
Dragi Pasquale, osjećam da nije u redu to što se nismo pozdravili. Ali, pretpostavljam da je nekim stvarima suđeno postojati samo na određenom mjestu i u određenom vremenu. Kako bilo, hvala ti.
Uvijek... Dee
P. S. Dala sam mu ime Pat, po tebi.
Razglednica obilazi krug. Kad stigne do Michaela, on se suzdržano smiješi. — Bože. Dječak. — Odmahuje glavom. — Pa, dakako, više nije dječak. Muškarac. Trebalo bi mu biti... Isuse. Koliko? Četrdeset i nešto?
Vraća razglednicu Pasqualeu, koji je pažljivo ugura natrag u svoj sako.
Michael ponovno ustaje i nudi ruku Pasqualeu. — Gospodine Tursi. Ispravit ćemo to, vi i ja. — Pasquale ustaje pa se s nelagodom rukuju. — Claire, smjesti gospodu u hotel. Ja ću kontaktirati privatnog istražitelja pa ćemo se sutra ponovno sastati. — Michael popravlja svoj teški ogrtač preko hlača pidžame. — Sada se moram vratiti kući, gospođi Deane.
Michael se okreće prema Shaneu i pruža ruku.
— Gospodine Wheeler, dobrodošli u Hollywood.
Michael je već na vratima prije no što je Claire ustala. Govori Shaneu i Pasqualeu da će se odmah vratiti te potrči za svojim šefom i sustiže ga na stazi ispred kuće. — Michael!
On se okreće, a lice mu je čisto i stakleno pod dekorativnom uličnom rasvjetom. — Da, Claire, što je?
Ona pogledava preko ramena kako bi provjerila je li Shane izašao za njom. — Mogu pronaći drugog prevoditelja. Ne morate navlačiti tog jadnika.
— O čemu govoriš?
— Donnerova družina?
— Da. — On stišće oči. — Što je s njom, Claire?
— Donnerova družina?
On netremice gleda u nju.
— Michael, želite li reći da vam se ta ideja svidjela?
— Želiš li ti meni reći da ti se nije svidjela?
Claire porumeni. Shaneovo predstavljanje zapravo je obuhvaćalo sve elemente: bilo je zanimljivo, dirljivo, napeto. Da, to je moglo biti odlično predstavljanje — za film koji nije moguće snimiti: epski vestern bez puškaranja i romantike, trosatni plač koji završava tako što zlikovac pojede junakovo dijete.
Claire nagne glavu. — Dakle, u ponedjeljak ujutro ćete studiju ponuditi povijesni film o pionirskom kabalizmu vrijedan pedeset milijuna dolara?
— Ne — kaže Michael, a usne mu ponovno kliznu preko zuba u onoj reprodukciji osmijeha. — U ponedjeljak ujutro idem u studio i predstavljam film o pionirskom kanibalizmu vrijedan osamdeset milijuna dolara. — Okreće se i odlazi.
Claire dovikuje za šefom. — A dijete one glumice. Vaše je, zar ne?
Michael se polako okrene i odmjeri je. — Claire, ti posjeduješ nešto rijetko, znaš? Istinski uvid. — Smiješi se. — Reci mi kako je prošao razgovor za posao?
Ona se prenula. Upravo kad je Michaela počela doživljavati kao svojevrsnu karikaturu, ostatak davno prošlog vremena, on na taj način pokaže svoju staru moć.
Pogleda svoje potpetice, gleda suknju koju taj dan nosi — odjeću za razgovor za posao. — Ponudili su mi posao. Kustosice u filmskom muzeju.
— I hoćeš li ga prihvatiti?
— Nisam odlučila.
On kima. — Gledaj, ovaj vikend mi je doista potrebna tvoja pomoć. Ako sljedeći tjedan i dalje budeš željela otići, shvatit ću. Čak ću ti pomoći. Ali, ovaj vikend si mi potrebna da držiš na oku onog Talijana i njegovog prevoditelja. Pomogni mi u ponedjeljak ujutro izvesti predstavljanje te pronaći onu glumicu i njezinog sina. Claire, možeš li to učiniti za mene?
Ona kima. — Dakako, Michael. — A tada tiho kaže: — Dakle... je li? Vaš sin?
Michael Deane se nasmije, pogleda u tlo, a tada ponovno podiže glavu. — Znaš li onu staru izreku o tome da uspjeh ima tisuću otaca, a neuspjeh samo jednoga?
Ona opet kima.
On se ponovno zamata u ogrtač. — U tom smislu, taj mali kenjac... bi mogao biti jedino dijete koje sam u životu imao.

10.
BRITANSKA TURNEJA

Kolovoz 2008.
Edinburgh, Scotland
Neki mršavi klinac iz Irske udario je u rame Pata Bendera u jednom kafiću u Portlandu — tako je sve počelo.
Pat se okrenuo i vidio bljedilo, vidio razmaknute prednje zube i Supermanovu kosu, crne naočale, Dandy Warhols majicu. — Nakon tri tjedna u Americi, znaš što najviše mrzim? — upitao je klinac. — Vaše proklete spartove. — Kimnuo je prema utišanoj utakmici Marinersa na televizoru u kafiću. — Zapravo, možda mi možeš objasniti nešto o besbolu što baš ne razumijem.
Prije no što je Pat stigao progovoriti, klinac je viknuo: — Sve! I kliznuo u Patov separe. — Ja sam Joe — rekao je. — Priznaj, Amerikanci su koma u svakom spartu koji nisu izmislili.
— Zapravo — rekao je Pat — ja sam koma i u američkim sportovima.
Doimalo se da je to zabavilo i zadovoljilo Joea, koji je tada pokazao Patov kovčeg za gitaru, naslonjen pokraj njega u separeu poput djevojke koja se dosađuje. — Sviraš li tu Larrivée?
— S druge strane ulice — rekao je Pat — za sat vremena.
— Ozbiljno? Ja sam na neki način klupski promotor — rekao je Joe. — Kakve stvari sviraš?
— Uglavnom propale — rekao je Pat. — Nekoć sam vodio bend The Reticents. — Odgovor je izostao pa se Pat osjetio jadno jer je uopće pokušao. A kako opisati ono što je tada učinio, što je započelo kao akustični set brbljanja, poput one stare serije Storytellers, ali se nakon godinu dana razvilo u komično-glazbeni monolog, Spalding Gray s gitarom. — Pa — rekao je Joeu — sjedim na stolcu i malo pjevam. Pripovijedam smiješne priče, ispovijedam mnogo sranja i, svakih nekoliko mjeseci, nakon nastupa, amaterski se bavim ginekologijom.
I tako je sve počelo, cijela zamisao britanske turneje. Kao i svaka svijetla točka u nemarnoj karijerici Pasqualea Pata Bendera, ideja čak nije bila njegova. Pripadala je tom Joeu, koji je sjedio nasred stražnjeg dijela polupunog kluba i smijao se »Showerpaloozi«, Patovoj pjesmi o tome kako su jam bendovi bezveze, urlao na Patovu frazu o tome kako napušene bilješke na omotu njegova benda izgledaju kao kineski jelovnik te s gomilom pjevao pripjev pjesme »Zašto su bubnjari toliko gebeno jlupi?«
Taj Joe je u sebi imao nešto magnetično. Bilo koje druge večeri Pat bi se usredotočio na onu curu za prednjim stolom, kojoj su ispod suknje bljeskale bijele gaćice, ali je neprestano slušao Joeov konjski smijeh, koji je bio veći od tog klinca, a kad se Pat povukao u tamu kako bi izveo ispovjedni dio nastupa — o drogama i raskidima — Joe je bio duboko potresen pa je skidao naočale i brisao oči uz pripjev Patove najiskrenije pjesme »Lydia«.
To je stara fraza: predobra si za mene
Da, nisi ti kriva, ja sam
Ali, Lydia, dušo... što ako je to jedina iskrenost
Koju si dobila od mene...
Nakon nastupa klinac je bio prepun pohvala. Rekao je kako još nikada nije vidio takvo što: smiješno, iskreno i pametno, kako se glazba i komične primjedbe savršeno nadopunjuju. — I ona pjesma »Lydia« — Jezus, Pat!
Kao što je Pat i pretpostavio, »Lydia« je u Joeu probudila čežnju za nekom djevojkom koju nije prebolio — i osjećao je poriv da ispripovijeda cijelu priču, koju je Pat najvećim dijelom ignorirao. Koliko god su se smijali tijekom drugih dijelova nastupa, mladiće je uvijek ganula ta pjesma i njezin opis završetka veze, a Pat se svaki put iznenadio kako su njezino hladno, ogorčeno opovrgavanje romantičnog poricanja (Jesam li uopće postojao prije tvojih smeđih očiju) pogrešno doživljavali kao ljubavnu pjesmu.
Joe je odmah počeo govoriti o Patovu nastupu u Londonu. Bio je to budalast razgovor u ponoć, intrigantan u jedan sat, uvjerljiv u dva, a do pola pet — kad su u Patovom stanu na u sjeveroistočnom dijelu Portlanda pušili Joeovu travu i slušali stare pjesme Reticentsa (Pat, jebo me, ovo je sjajno! Kako to da to još nisam čuo?) — ideja se pretvorila u plan: cijeli raspon Patovih nevolja, novac-djevojka-karijera, riješen je tim jednostavnim izrazom: britanska turneja.
Joe je rekao da su London i Edinburgh savršeni za Patovu provokativnu, pametnu glazbenu komediju — krug intimnih klubova i festivala komedije koje obilaze revni lovci na talente i televizijski skauti. Pet ujutro u Portlandu bilo je jedan poslijepodne u Edinburghu pa je Joe izašao telefonirati i vratio se veseo: organizator Festivala Fringe sjetio se Reticentsa i rekao da postoji mogućnost za uključivanje u zadnji čas. Sve je bilo dogovoreno. Pat je samo morao otputovati iz Oregona u London, a Joe će se pobrinuti za drugo: smještaj, hranu, prijevoz, šest tjedana zajamčenih plaćenih nastupa, s mogućnošću da ih bude još. Rukovali su se, potapšali po leđima, a Pat je ujutro nazivao svoje učenike i otkazivao pouke za taj mjesec. Pat nije bio toliko uzbuđen od svojih dvadesetih: ponovno je kretao na put, otprilike dvadeset i pet godina nakon što je počeo. Dakako, neki su stari obožavatelji bili razočarani kad su ga vidjeli — ne samo zato što je stari frontmen Reticentsa izvodio glazbenu komediju (ne obazirući se na Patovu finu distinkciju: on je izvođač komično-glazbenih monologa), nego zato što je Pat Bender uopće živ, zato što nije pošao putem prelijepog lesa. Čudno je kako je samo preživljavanje tog glazbenika učinilo sumnjivim — kao da je sva ludost njegova vrhunca bila samo fasada. Pa je pokušavao napisati pjesmu o tom čudnom osjećaju — nazvao ju je »Jako mi je žao jer sam ovdje« — ali je pjesma zaglibila u tom ovisničkom trabunjanju i nikada je nije izveo.
Ali, sada se pitao nije li sve to preživljavanje imalo svrhu: drugu priliku da učini nešto... VELIKO. Pa ipak, koliko god je bio uzbuđen. Čak i dok je tipkao elektroničke poruke malobrojnim prijateljima od kojih je još mogao posuditi novac (»sjajna mogućnost«... »prilika koju sam čekao«), nije mogao prigušiti glas otrežnjenja: Četrdeset i pet ti je godina, a pobjeći ćeš poput dvadesetogodišnjaka s fantazijom o tome da će se proslaviti u Europi?
Pat je takva obeshrabrujuća upozorenja zamišljao u glasu svoje majke Dee, koja je u mladosti pokušala biti glumica i koja je uvijek spontano gušila sinovu ambiciju vlastitim razočaranjem. Zapitaj se, rekla bi kad bi on poželio pridružiti se nekom bendu, izbaciti nekoga iz benda, preseliti se u New York ili otići iz New Yorka, je li to zbog umjetnosti... ili je zapravo zbog nečega drugog?
Kakvo glupo pitanje, napokon joj je rekao. Sve je zbog nečega drugog. Umjetnost je zbog nečega drugog! To jebeno pitanje je zbog nečega drugog!
Ali, taj put Pat nije čuo mamin upozoravajući glas. Bila je to Lydia — kad ju je posljednji put vidio, nekoliko tjedana nakon njihova četvrtog raskida. Toga dana otišao je k njoj u stan, još jednom se ispričao i obećao da će prestati piti. Rekao joj je kako prvi put u životu sve vidi jasno; već je uspio prestati činiti sve što mu je prigovarala i završit će taj posao ako je to potrebno da mu se vrati.
Lydia je bila drugačija od svih ljudi koje je upoznao — pametna, duhovita, samosvjesna i stidljiva. I lijepa, iako ona to nije vidjela — i to je bilo najvažniji element njezine privlačnosti, izgledala je tako kako je izgledala bez svijesti o vlastitoj pojavnosti, bez uljepšavanja. Druge žene bile su poput darova čije mu odmatanje neprestano donosi razočaranje, ali Lydia je bila poput tajne — vrlo ljupka ispod svojih vrećastih haljina i lenjinovke s niskim obodom. Kad ju je Pat zadnji put vidio, nježno joj je skinuo tu kapu. Zagledao se u njezine smeđe oči: — Dušo — rekao je — tebe trebam više od glazbe, alkohola, bilo čega.
Lydia je tog dana netremice gledala u njega očima vlažnim od žaljenja. Nježno je uzela svoju kapu. Isuse, Pat — ti boje rekla. Poslušaj se. Kao da si ovisan o bogojavljenjima.
Irac Joe u Londonu je imao prijatelja po imenu Kurtis, krupnog, ćelavog hip-hop huligana pa su odsjeli u skučenom stanu u Southwarku, koji je Kurtis dijelio sa svojom blijedom djevojkom Umi. Pat do tada nije bio u Londonu — zapravo, u Europi je bio samo jednom, u sklopu srednjoškolske razmjene koju je njegova mama organizirala jer je željela da on vidi Italiju. On nije stigao onamo: zbog jedne djevojke u Berlinu i prstohvata kokaina ranije su ga poslali kući, zbog raznih oblika kršenja protokola i ljudske čestitosti. Uvijek se govorilo o japanskoj turneji s Reticentsima — toliko mnogo da je to postalo šala benda, Pat i Benny su ustuknuli pred jedinom istinskom prilikom, odbivši mogućnost da budu predgrupa »Stone Temple Bedacima«. Stoga će to biti prvi put da Pat nastupa izvan Sjeverne Amerike.
— Portland — rekla je blijeda Umi kad ga je upoznala — kao i Decemberists. — Pat je isto doživljavao devedesetih godina, kad bi Njujorčanima govorio da je iz Seattlea: promrmljali bi Nirvana ili Pearl Jam, a Pat bi škrgutao zubima i hinio svojevrsno prijateljstvo s tim dupenjušećim, skorojevićkim, pozersko flanelskim bendovima. Čudno kako je Portland, Seattleov šašavi mlađi brat, stekao sličan alternativni status.
Plan je bio da Pat u Londonu počne nastupati u podrumskom klubu Troupe, u kojemu je Kurtis radio kao izbacivač. No, kad je Pat stigao u London, Joe je zaključio da bi Edinburgh bio bolje mjesto za početak, da bi Pat ondje mogao usavršiti nastup te pomoću kritika nastupa na Festivalu Fringe unaprijed stvoriti zamah za London. Stoga je Pat osmislio kraću, smješniju inačicu nastupa — tridesetominutni monolog sa šest pjesama. (— Bok, ja sam Pat Bender, a ako vam izgledam poznato, to je zato što sam bio pjevač u jednom od onih bendova o kojemu su vaši pretenciozni prijatelji govorili kako bi pokazali svoj opskuran glazbeni ukus. Ih zato što smo se seksali u zahodu nekog kluba. U svakom slučaju, žao mi je jer vam se nakon toga više nisam javio.)
Izveo je nastup u stanu, za Joea i njegove prijatelje. Namjeravao je ne ulaziti previše u mračna pitanja i iz svojega skraćenog nastupa izbaciti jedinu ozbiljnu pjesmu, »Lydia«, ali je Joe izričito zahtijevao da je uključi. Rekao je da je to »emocionalna os cijele proklete stvari«, pa ju je Pat zadržao i izveo je u stanu — a Joe je još jednom skinuo naočale i obrisao oči. Umi je nakon tog pokusa bila jednako oduševljena izgledima tog nastupa kao i Joe. Čak je i tihi, zamišljeni Kurtis priznao da je »prilično dobar«.
Stan u Londonu imao je izložene cijevi i stari, istrunuo tepih, a Pat se u tjedan dana, koliko je ondje boravio, ni u jednom trenutku nije osjećao kao kod kuće — nedvojbeno ne onako kao što se Joe osjećao dok su on i Kurtis po cijele dane sjedili u prljavim sivim boksericama i urokavali se. Ispostavilo se da je Joe bio malo previše slobodan kad se opisao kao klupskog promotora; bio je više privjesak/diler hašiša pa su ljudi s vremena na vrijeme svraćali u stan kako bi ga kupili od njega. Nakon nekoliko dana s tom djecom, dvadeset godina razlike za Pata je postalo mnogo: glazbene reference, neuredne trenirke, to što su dugo spavali, nisu se tuširali i doimalo se da ne primjećuju da je pola dvanaest, a oni su još u gaćama.
Pat nije mogao spavati dulje od nekoliko sati odjednom pa je svakog jutra izlazio dok su drugi spavali. Šetao je gradom pokušavajući ga utisnuti u svoj magloviti um — ali se neprestano gubio u njegovim zavojitim, uskim ulicama i uličicama, koje su naglo mijenjale imena, a prometne ceste završavale su u sporednim uličicama. Iz dana u dan osjećao se sve više zbunjeno, ne toliko zbog Londona, koliko zbog svoje nesposobnosti da ga usvoji, zbog svojega mrzovoljnog staračkog popisa pritužbi: Zašto ne mogu shvatiti gdje sam ili u kojem smjeru bih trebao gledati dok prelazim ulicu? Zašto su kovanice toliko kontraintuitivne? Vlada li na svim pločnicima ovolika gužva? Zašto je sve toliko skupo? Pat je bio bez novca pa je mogao samo šetati i razgledavati — uglavnom besplatne muzeje, koji su ga postupno preopteretili — dvorane prepune slika u Nacionalnoj galeriji. Stare stvari u Britanskom muzeju, sve u Muzeju Victoria and Albert. Bilo je to predoziranje kulturom.
A tada je, zadnjega dana u Londonu, odlutao u Tate Modern, u golemu praznu dvoranu, i zapanjio se odvažnošću tamošnjih umjetničkih djela te samim razmjerima muzeja; bilo je to kao da pokušava pojmiti ocean, ili nebo. Možda je to bilo zbog neispavanosti, ali osjećao je fizičku potresenost, gotovo mučninu. Gore je lutao među zbirkom nadrealističkih slika i osjećao da ga drska, neshvatljiva genijalnost njihova izričaja slama: Bacon, Magritte i osobito Picabia, koji je, prema bilješkama u galeriji, podijelio svijet na dvije jednostavne kategorije: propale slučajeve i nepoznate. Bio je kukac ispod povećala, a umjetnost je bila usredotočena na zasljepljujuću vruću točku na njegovoj neispavanoj lubanji.
Do trenutka kad je izašao iz muzeja, gotovo je hiperventilirao. Vani nije bilo bolje. Svemirski Milenijski most je poput žlice hranio usta katedrale svetog Pavla, a London je lakomisleno sudarao svoje tonove, ere i žanrove, još više zbunjujući Pata tim golemim, neustrašivim jukstapozicijama: modernističko-neoklasično-tudorsko-nebodersko.
Na drugom kraju mosta Pat je naišao na mali kvartet — violončelo, dvije violine, električni klavir — djeca na Temzi sviraju Bacha za sitniš. Sjedio je i slušao, pokušavajući doći do daha, ali zaprepašten njihovom opuštenom vještinom, njihovom jednostavnom briljantnošću. Kriste, ako ulični glazbenici mogu učiniti to? Što on radi ondje? Uvijek se osjećao nesigurno u pogledu svoje glazbeničke vještine; mogao je na gitari pratiti bilo koga te biti dinamičan na pozornici, ali Benny je bio pravi glazbenik. Zajedno su napisali stotine pjesama, ali dok je stajao na ulici i slušao kako to četvero djece jednostavno svira kanon, svoje je najbolje pjesme odjednom vidio kao ironične tričarije, mudrijaške komentare na istinsku glazbu, puke šale. Isuse, je li Pat učinio bilo što lijepo? Glazba koju su ti klinci svirali bila je nalik višestoljetnoj katedrali; Patovo životno djelo imalo je trajnost i ljepotu najave za film. Za njega je glazba oduvijek bila fasada, djetinja gnjevna reakcija na estetski sklad; cijeloga života je ljepoti pokazivao srednji prst. A tada se osjećao prazno, prodorno — kao propali slučaj i nepoznat čovjek. Ništa.
Nakon toga je Pat učinio nešto što godinama nije učinio. Vraćajući se u Kurtisov stan, ugledao je otkačenu glazbenu prodavaonicu s velikim crvenim ulazom, zvanu Reckless Records, a nakon što je neko vrijeme hinio da razgledava, upitao je prodavača imaju li što od Reticentsa.
— Ah, da — rekao je prodavač, a na njegovu licu punom ožiljaka pojavio se izraz prepoznavanja. — Kasne osamdesete, rane devedesete... meki-pop punk...
— Ne bih rekao da je meki...
— Da, jedna od onih grunge grupa.
— Ne, oni su bili prije toga...
— Da, nemamo ništa od njih — rekao je prodavač. — Držimo više, znate, relevantne stvari.
Pat mu je zahvalio i izašao iz prodavaonice.
To je vjerojatno bio razlog zbog kojega je Pat spavao s Umi kad se vratio u stan. Ili možda samo to što je ona bila sama u donjem rublju, jer su Joe i Kurtis otišli gledati nogometnu utakmicu u jednoj pivnici. — Smijem sjesti? — upitao je Pat, ona je prebacila noge na drugu stranu kauča, on se zagledao u trokutić njezinih gaćica i uskoro su petljali jedno po drugome, naginjali se nespretni poput londonskog prometa (Umi: Ne smijemo Kurtyju reći za ovo), sve dok nisu uspostavili ritam i dok se Pat naposljetku, kao i mnogo puta do tada, seksom nije vratio u život.
Dok su im se nakon toga samo noge dodirivale, Umi ga je zasula osobnim pitanjima kao što bi se netko mogao raspitivati o potrošnji goriva za automobil kojim je upravo obavio pokusnu vožnju. Pat je odgovarao iskreno, ali ne i otvoreno. Je li ikada bio u braku? Ne. Ni blizu? Zapravo ne. Ali, što je s onom pjesmom »Lydia«? Nije li ona bila ljubav njegova života? Bio je zapanjen onime što su ljudi čuli u toj pjesmi. Ljubav njegova života? Svojedobno je to mislio, pa se prisjetio stana u Alphabet Cityju u kojemu su zajedno živjeli, roštiljali na malom balkonu i nedjeljom ujutro rješavali križaljke. Ali, što je Lydia rekla nakon što ga je uhvatila s drugom ženom? Ako me doista voliš, tada je tvoje ponašanje još gore. To znači da si okrutan.
Ne, Pat je rekao Umi da Lydia nije bila ljubav njegova života. Samo jedna djevojka.
Kretali su se unatrag, od intimnosti prema čavrljanju. Odakle je? Seattle, iako je nekoliko godina živio u New Yorku, a u zadnje vrijeme u Portlandu? Braća i sestre? Ne. Samo on i njegova majka. A otac? Zapravo ga nije upoznao. Imao je prodavaonicu automobila. Želio je biti pisac. Umro je kad su Patu bile četiri godine.
— Žao mi je. Tada si zacijelo jako blizak s mamom.
— Zapravo, nisam razgovarao s njom više od godinu dana.
— Zašto?
Odjednom se vratio u onu glupu intervenciju: Lydia i njegova mama na drugom kraju sobe (Zabrinute smo, Pat i Ovo mora prestati), ne žele ga pogledati u oči. Lydia je najprije upoznala Patovu mamu, u pučkom kazalištu u Seattleu, a za razliku od većine njegovih djevojaka, čije je razočaranje bilo potpuno usredotočeno na to kako je njegovo ponašanje utjecalo na njih, Lydia se žalila u ime Patove majke: kako ju je mjesecima ignorirao (dokle god mu nije bio potreban novac), kako je kršio obećanja koja bi joj dao, kako još nije vratio novac koji je uzeo. Ne možeš tako nastaviti, rekla bi Lydia, to je uništava — nju, što je za Pata zapravo podrazumijevalo obje. Želeći im ugoditi, Pat je prestao sa svime osim s alkoholom i marihuanom, pa su on i Lydia izgurali još godinu dana, sve dok se njegova majka nije razboljela. No, kad se osvrne na to, opaža da je njihov odnos vjerojatno završio na onoj intervenciji, onog trenutka kad je u sobi stala na stranu njegove majke.
— Gdje je ona sada? — upitala je Umi. — Tvoja mama?
— Idaho — umorno je rekao Pat — u gradu zvanom Sandpoint. Ondje vodi kazališnu skupinu. — A tada je iznenadio samoga sebe: — Boluje od raka.
— Oh, žao mi je. — Umi je rekla kako njezin otac ima non-Hodgkinov limfom.
Pat je mogao pitati za pojedinosti, kao što je ona pitala, ali je samo rekao: — To je gadno.
— Samo malo... — Umi je zurila u pod. — Moj brat neprestano govori koliko je hrabar. Tata je jako hrabar. Hrabro se bori. A zapravo je to prokleti jad.
— Da. — Pat je osjetio potrebu da se promeškolji. — Dakle. — Zaključio je da je to bilo dovoljno postkoitalne konverzacije, ili bi barem u Americi bilo dovoljno; nije znao kakav je britanski tečaj. — Pa, mislim... — Ustao je.
Ona ga je gledala kako se odijeva. — Cesto to radiš — rekla je, ne kao pitanje.
— Sumnjam da to radim češće nego bilo tko drugi — rekao je Pat.
Ona se nasmijala. — To volim kod vas zgodnih frajera. Tko, ja? Seks?
***
Ako je London bio strani grad, Edinburgh je bio drugi planet.
Ukrcali su se na vlak, a Joe je zaspao čim su krenuli s King’s Crossa pa je Pat mogao samo pogađati što to vidi kroz prozor — četvrti u kojima se rublje suši u dvorištima, velike ruševine u daljini, polja žita i mjestimično obalni bazalt, koji ga je podsjetio na klanac rijeke Columbia kod kuće.
— Dobro, dakle — rekao je Joe četiri i pol sata poslije, budeći se uz šmrcanje i pogledavajući uokolo dok su ulazili u edinburški kolodvor.
Iz kolodvora su izašli na dnu dubokog usjeka — dvorac s njihove lijeve strane, kamene zidine renesansnog grada s desne. Festival Fringe bio je važniji no što je Pat očekivao pa su svaka ulična svjetiljka ili stup bili prekriveni letkom za ovaj ili onaj nastup, a ulice su bile pune ljudi: turista, hipstera, sredovječnih ljudi koji odlaze na koncerte i izvođača svih mogućih vrsta — uglavnom komičara, ali i glumaca te glazbenika, koji su nastupali sami, u parovima i u improviziranim skupinama, cijeli raspon pantomimičara i lutkara, žonglera vatrom, monociklista, iluzionista, akrobata, Pat nije znao koga sve ne — živih kipova, ljudi odjevenih poput odijela na vješalicama, blizanaca koju su plesali break dance — uvrnuta inačica srednjovjekovnog festivala.
U uredu festivala jedan je arogantni tip s brkovima i naglaskom izraženijim od Joevog — sve sami pjevni ritmovi i vibrirajuće R — objasnio kako se od Pata očekuje da se sâm pobrine za svoj marketing te da će za naknadu dobiti pola onoga što je Joe obećao — Joe je rekao da je osoba po imenu Nicole osigurala taj iznos — Brko je odgovorio da Nicole ne bi mogla ni »osigurati vlastitu guzicu« — na što se Joe okrenuo prema Patu i rekao mu neka ne brine jer mu on neće uzeti proviziju — a Pata je iznenadilo da je on to uopće planirao.
Dok su vani hodali prema svojemu smještaju, Pat je upijao sve oko sebe. Gradske zidine bile su nalik nizu litica, a najstariji dio — Kraljevska milja — vodi od dvorca te se poput rijeke kaldrme izvija niz kanjon dimom umrljanih kamenih zdanja. Živi zvukovi festivala protezali su se u svim smjerovima, velebne kuće ispražnjene su kako bi se načinilo mjesta za pozornice i mikrofone, a sâm broj očajnih izvođača obeshrabrio je Pata.
Pat i Joe bili su u smješteni u sobi ispod razine ulice, u stanu jednoga starijeg para. — Reci nešto smiješno! — rekao je razroki suprug kad je upoznao Pata.
Joe je te večeri odveo Pata na njegov nastup — niz ulicu, pa niz sporednu uličicu, kroz prepuni kafić u drugu uličicu, do uskih, visokih vrata s kićenom kvakom na sredini. Nezainteresirana žena s podloškom za pisanje odvela je Pata u njegovu sobu za izvođače, spremište puno cijevi i krpa za pranje podova, a Joe mu je objasnio da se ljudi u Edinburghu često počnu polako skupljati, ali gomile brzo narastu, da su ondje deseci utjecajnih kritičara, a kad kritike budu objavljene — »Tebi ne ginu četiri zvjezdice« — gomile će ubrzo doći. Minutu poslije žena s podloškom ga je najavila i Pat je izašao iza ugla uz mjestimičan pljesak, misleći: Što je manje od mjestimičnog? Jer je u prostoriji bilo samo šestero ljudi, raštrkanih među četrdeset sklopivih stolaca, a troje od tih šest bili su Joe i stari par kod kojega su odsjeli.
Ali, Pat je mnogo puta svirao u praznim prostorijama pa je i taj put rasturio te čak osmislio novu šalu prije »Lydije« — Rekla je našim prijateljima da me je otkrila s drugom ženom. Kao, što... otkrila je lijek za dječju paralizu? Govorila je ljudima da me je uhvatila u seksu, kao da je uhitila Carlosa Šakala. Mislim, mogli biste uhvatiti i bin Ladena ako biste došli kući dok on fuka nekoga u vašem krevetu.
Pat je osjetio ono što je već primijetio, da čak i uvažavanje male skupine može biti duboko — sviđalo mu se kako su Britanci naglašavali prvi slog te riječi, briljantno, pa je probdio cijelu noć s još uzbuđenijim Joeom, u razgovoru o načinima oglašavanja nastupa.
Joe je Patu sutradan pokazao plakate i letke koji su najavljivali nastup. Na vrhu je bila slika Pata kako drži gitaru, a ispod natpis Pat Bender: Ne mogu si pomoći! I podnaslov »Jedan od najdrskijih američkih glazbenika-komičara!« te »Četiri zvjezdice« od nečega zvanog »The Riot Police«. Pat je vidio takve letke za druge izvođače na festivalu, ali... »Ne mogu si pomoći«? i to »Jedan od najdrskijih...« sranje? Joe je objasnio da svaki nastup mora imati takve letke. Pat čak nije volio da ga nazivaju »glazbenikom-komičarom«. On nije bio kakva novotarija poput Weird Ala. Piscima je bilo dopušteno da budu satirični i da ostanu ozbiljni. I filmašima. Ali, od glazbenika se očekivalo da budu ozbiljni seronje: Volim te, dušo i Mir je rješenje. Jebeš to!
Joe je prvi put bio ogorčen zbog Pata, a njegovi su blijedi obrazi postali ružičasti. — Gledaj. To se jednostavno tako radi, Pat. Znaš li tko je jebeni Riot Police? Ja. Ja sam ti dao četiri zvjezdice. — Bacio je letak Patu. — Ja sam platio sve to sranje!
Pat je uzdahnuo. Znao je da je to drugačiji svijet, drugačije vrijeme — od bendova se očekuje da pišu blog, da se agresivno reklamiraju, tvitaju i tko zna što sve ne. Dovraga, Pat nema ni mobitel. Čak ni u Sjedinjenim Američkim Državama više nitko nije mogao biti tih, zamišljeni umjetnik; sada je svaki glazbenik morao sâm sebi biti agent — gomila samoreklamirajućih budala koje na računalu objavljuju kad god prdnu. Buntovnik je sada klinac koji je cijeli dan proveo snimajući za YouTube kako si stavlja lego kocke u šupak.
— Lego kocke u šupku. — Joe se nasmijao. — To bi trebao iskoristiti.
Te večeri obilazili su ulice i dijelili letke. To je isprva bilo ponižavajuće i jadno kao što je Pat zamišljao, ali je neprestano pogledavao Joea i osjećao je kako grozničava energija njegova mladog prijatelja u njemu budi poniznost — Pogledajte nastup koji je oduševio Amerikace! — pa je stoga i Pat davao sve od sebe, usredotočujući se na žene. — Trebali biste doći — govorio bi sa žarom u očima i gurao letak ženi u ruke. — Mislim da će vam se svidjeti. — Te je večeri na njegovu nastupu bilo osamnaestero ljudi, uključujući kritičara iz nečega zvanog The Laugh Track, koji je Patu dao četiri zvjezdice i — Joe je uzbuđeno pročitao — na svojemu blogu napisao da »taj nekadašnji pjevač starog američkog kultnog benda Reticents izvodi glazbeni monolog koji je uistinu drugačiji, odvažan, iskren, duhovit«. On je istinski komični mizantrop.
Sljedeće večeri došlo je dvadeset i devetero ljudi, uključujući jednu djevojku u crnim uskim hlačama, koja je izgledala sasvim pristojno te je ostala nakon nastupa kako bi se ušlagirala s njim. Pat ju je opalio uz cijev u svojemu spremištu.
***
Kad se probudio, Joe je sjedio nasuprot njemu na kuhinjskom stolcu, već odjeven, prekriženih ruku. — Pofukao si Umi?
Ošamućeni Pat mislio je da govori o djevojci nakon nastupa. — Poznaješ je?
— U Londonu, glupane! Jesi li spavao s Umi?
— O. Da. — Pat se uspravio. — Zna li Kurtis?
— Kurtis? Ona mi je rekla! Pitala je jesi li je spomenuo! — Joe je strgnuo naočale s lica i obrisao oči. — Sjećaš li se kako sam ti, nakon što si u Portlandu otpjevao »Lydiju«, rekao da sam zaljubljen u djevojku svojega najboljeg prijatelja, Umi. Sjećaš se?
Pat se sjetio da je Joe govorio o nekome, a sada kad ju je spomenuo, ime mu je doista zazvučalo poznato, ali je bio toliko uzbuđen zbog mogućnosti britanske turneje da ga zapravo nije slušao.
— Kurtis spava sa svim curama u East Endu, kao i kreten iz tvoje pjesme, a ja Umi nisam rekao ništa o tome jer mi je Kurt prijatelj. A ti iskoristiš prvu priliku... — Njegovo ružičasto lice poprimilo je crvenu boju, a oči su mu se ispunile suzama. — Pat, ja volim tu curu!
— Joe, žao mi je. Nisam znao da to osjećaš.
— Što misliš, o kome sam govorio? — Joe je vratio naočale na nos i ljutit otišao iz sobe.
Pat je neko vrijeme sjedio ondje i uistinu se osjećao užasno. A tada se odjenuo i izašao na prepune ulice u potragu za Joem. Što je ono rekao, kao onaj kreten u tvojoj pjesmi? Isuse, zar je Joe mislio da je ta pjesma nekakva parodija? A tada se pojavila strašna misao: Kriste... je li doista? Je li on parodija?
Pat je cijelo poslijepodne tražio Joea. Obišao je čak i dvorac, prepun turista koji su škljocali fotografskim aparatima, ali Joe nije bio ondje. Vratio se u New Town, do vrha Calton Hilla, blagog brežuljka prekrivenog neskladnim spomenicima iz različitih razdoblja edinburške prošlosti. Cijela povijest tog grada bila je pokušaj da se postigne bolji položaj, komad povišenog zemljišta na kojemu bi se gradilo više — tornjeve, kule i stupove sa spiralnim stepenicama do vrha — Pat je odjednom tako doživio i ljudsku vrstu: sve je to nastojanje da se popne više, da se vidi neprijatelje i nadzire puk, dakako, ali možda i više od toga, nastojanje da se izgradi nešto, da se ostavi vlastiti trag, da ljudi vide... da ste jednom bili gore, na pozornici. Ali, ipak, što je zapravo svrha? Tih ljudi više nema, nije preostalo ništa osim ruševnog krša propalih slučajeva i nepoznatih.
Te je večeri na nastupu bilo četrdesetero ljudi, njegov prvi rasprodan nastup. Ali, Joea nije bilo. — Danas sam šetao Edinburghom i zaključio da su sva umjetnost i arhitektura samo pseće pišanje po stablima — rekao je Pat. Nastup je bio na početku, a on je opasno odlutao od scenarija. — Cijeloga života... pretpostavljao sam da bih trebao biti slavan, da bih trebao biti... važan. Što je to? Slava. — Nagnuo se nad svoju gitaru i zagledao u lica puna iščekivanja, nadajući se zajedno s njima da će nastup postati smiješan. — Čitav svijet je bolestan... svi imamo tu jadnu potrebu da budemo viđeni. Mi ljudi smo jebena djeca koja pokušavaju privući pozornost. A ja sam najgori. Da život ima temu, znate... filozofiju? Moto? Moj bi glasio: Nešto zacijelo nije u redu; ja sam trebao biti važniji od ovoga.
Odakle dolaze usrani nastupi? Pat nije mogao znati jesu li ga popljuvali više nego druge izvođače, ali su mu se usrani nastupi redovito događah. S Reticentsima je vladalo mišljenje da su izdali jedan odličan album (The Reticentš), jedan dobar (Manna) i jedan pretenciozan kaos koji nije moguće slušati (Metronome). I bili su na glasu kao nepredvidljivi uživo, iako je to bilo namjerno, ili barem neizbježno: budući da je on ondje nekoliko godina bio na kokainu, Benny je prašio po heroinu, a Casey Millar je tijekom nastupa puno pio, kako ne bi bili neujednačeni? Ali, nitko nije želio ujednačeno; cijeli smisao bio je da se u sve to vrati malo oštrine — bez sintisajzerskih plesnih miksova, bez natapirane kose, bez sumanute šminke, bez pozerskih flanelskih košulja, lažne tjeskobe i svih tih sranja. I, premda Reticentsi nikada nisu stigli dalje od kultno-klupskog statusa, nisu ni postali uglađeni samoreklamirajući glumci koji sviraju popularne balade. Ostali su iskreni, kao što su ljudi govorili u vrijeme dok je »ostati iskren« nešto značilo.
Ali, čak je i s Retsima katkad jednostavno imao usrani nastup. Ne zbog droga, svađa ili eksperimentiranja s povratnim informacijama; katkad su jednostavno bili loši.
I to se dogodilo na dan kad se posvađao s Joeom i one večeri kad je kritičar iz Scotsmana došao vidjeti nastup »Pat Bender: ne mogu si pomoći!« Pat je zabrljao uvod u »Zašto su bubnjari toliko gebeno jlupi«, pa se pokušao izvući bijednim ponavljanjem šala iz osamdesetih, o tome kako se viski u Americi naziva škotski viski, ali u Škotskoj samo viski, kako je škotska ljepljiva traka samo... ljepljiva traka — a ljudi su zurili u njega kao: Da, normalno da je to ljepljiva traka, glupi seronjo. I jedva je uspio izvesti »Lydiju«, zamišljajući kako ga svi proziru, kako svi osim njega shvaćaju tu pjesmu.
Osjetio je onu čudnu transferenciju u sklopu koje mu publika — koja inače želi da on bude duhovit i dirljiv, svi smo zajedno u tome — počinje zamjerati nespretnost. Neiskušana i očito neduhovita šala o velikim stražnjicama škotskih djevojaka (te su djevojke poput vreća punih, tlaćenica — kao da u hlačama krijumčare kobasice od srca i jetre) nije pomogla. Čak mu je i vlastita gitara parala uši.
Ni sutradan ujutro nije bilo ni traga Joeu. Par kod kojega je Pat odsjeo ostavio mu je primjerak Scotsmana pred vratima, otvoren na stranici s kritikom njegova nastupa, ocijenjenog jednom zvjezdicom. Pročitao je riječi »sirovo«, »trabunjanje« i »gnjevno« te odložio novine. Te je večeri na njegov nastup došlo osmero ljudi, a nakon toga se situacija odvijala onako kako je zamišljao. Sljedeće večeri petero ljudi. Joea i dalje nije bilo. Brko je svratio do pozornice kako bi rekao Patu da mu neće obnoviti tjedni ugovor. Njegovu prostoriju, njegov termin i njegovu sobu dobit će jedan trbuhozborac. Brko je rekao da je Patov menadžer dobio njegov ček. Pat se tome čak nasmijao, zamišljajući kako se Joe vraća u London s njegovih pet stotina funti.
— Pa, kako da se vratim kući? — upitao je Pat čovjeka s brkovima.
— U Ameriku? — tip je upitao kroz nos. — Ehm, ne znam. Plovi li ta gitara?
Jedino dobro što je Pat dobio iz svojega mračnog razdoblja bilo je određeno saznanje o tome kako preživjeti na ulici. To nikada nije činio više od nekoliko tjedana odjednom, ali je osjećao neobičnu smirenost u pogledu toga što mu je činiti. U Edinburghu je bilo nekoliko slojeva izvođača: važne face, manje važni plaćeni profesionalci poput Pata, bobisti i ambiciozni početnici, koji sviraju takozvani »free fringe«, i naposljetku — ispod toga, a tik iznad prosjaka i džepara — cijeli raspon buskera, uličnih zabavljača: jamajkanski plesači u prljavim tenisicama i sa zapuštenim dreadlocksima, čileanski ulični bendovi, iluzionisti koji u naprtnjači nose pet trikova, ciganka koja svira čudnu sviralu i, onog poslijepodneva, na ulici pred kafićem Costa, Pat Bender, koji improvizira duhovite izjave po uzoru na američke klasike: Desperado, bolje ti je da se opametiš./S funtom i dvadeset penija/nikada se nećeš vratiti kući.
Američkih turista bilo je dovoljno da je začas skupio trideset i pet funti. Kupio si je malo pivo i nešto pržene ribe, a potom otišao na kolodvor, ali se zapanjio ustanovivši da najjeftinija last-minute karta za London stoji šezdeset funti. Ako se izuzme hrana, moglo bi mu biti potrebno tri dana da skupi toliko.
Ispod dvorca bio je dug, uzak park, s obje strane ograđen gradskim zidinama. Pat je prošao dijelom parka tražeći mjesto za spavanje, ali je nakon sat vremena zaključio kako je prestar da bi spavao vani, s mladim uličarima, pa je otišao u New Town, kupio pola litre votke i platio hotelskom službeniku u noćnoj smjeni pet funti da mu dopusti spavati u zahodu.
Sljedećeg jutra vratio se u kafić te nastavio svirati. Svirao je staru pjesmu Retsa »Posuda za umak«, samo zato da sâm sebi dokaže da postoji, kad je podigao glavu i ugledao djevojku s kojom se seksao uz cijev u svojoj prostoriji za izvođače. Djevojka je razrogačila oči i uhvatila prijatelja za ruke. — Hej, to je on!
Ispostavilo se da joj je ime Naomi, da joj je samo osamnaest godina, da je iz Manchestera došla na odmor i da je ondje s roditeljima Claudeom i June, koji su jeli u obližnjoj pivnici, koji su otprilike njegove dobi i nisu bili osobito sretni kad su upoznali novog prijatelja svoje kćeri. Naomi je gotovo plakala dok je roditeljima govorila o Patovim nevoljama, kako je bio »jako drag«, kako ga je njegov menadžer opljačkao i ostavio ondje bez mogućnosti da se vrati kući. Dva sata poslije bio je u vlaku za London, a kartu mu je platio otac čija istinska motivacija za pomaganje Patu da otputuje iz Škotske ni u jednom trenutku nije bila upitna.
Pat je u vlaku neprestano razmišljao o Edinburghu. O svim onim očajnim zabavljačima koji na ulicama dijele letke, o uličnim zabavljačima, tornjevima, crkvama, dvorcima i liticama, o nastojanju da se stigne više, da se bude viđen, o ciklusu stvaranja i pobune, o tome kako svi pretpostavljaju da govore nešto novo ili da čine nešto novo, nešto duboko — iako je istina da je sve to učinjeno već milijardu puta. To je bilo sve što je ikada želio. Biti slavan. Biti važan.
E, pa, mogao je zamisli kako Lydia govori, nećeš.
Kurtis je otvorio vrata sa slušalicama iPoda uguranim u otvore na okrugloj, ulubljenoj glavi. Kad je ugledao Pata, izraz njegova lica nije se promijenio — ili se Patu barem tako činilo kad ga je Kurtis izgurao na hodnik i pritisnuo uza zid. Pat je ispustio naprtnjaču i gitaru i — Čekaj... — Kurtisova podlaktica udarila je u njegov vrat, ostavivši ga bez daha, a Kurtisovo koljeno zabilo mu se u prepone. Pat je prepoznao izbacivačke trikove, a tada mu je široka šaka tresnula u lice te mu izbila čak i tu misao iz glave pa je Pat kliznuo zidom na tlo. Ondje je pokušao doći do daha, prinio ruku zakrvavljenom licu i uspio između Kurtisovih nogu pogledom potražiti Umi ili Joea, ali se stan iza Kurtisa nije doimalo samo pustim, nego i razbijenim. Zamislio je eksploziju koja je to zacijelo učinila, Joea kako je banuo, kako sva sranja između njih troje napokon izlaze na vidjelo, Joe govori šokiranoj Umi da je voli. Svidjelo mu se zamisliti Joea i Umi negdje u vlaku, s kartama plaćenim od Patovih pet stotina funti.
A tada je opazio da je Kurtis u gaćama; Isuse, ti ljudi. Kurtis je stajao nad njim i teško disao. Šutnuo je kovčeg s gitarom, a Pat je pomislio: Molim te, ne moju gitaru. — Pizdo jebena — napokon je rekao Kurtis — glupa, jebena pizdo — i vratio se u stan. Pata je zaboljela čak i struja zraka koju je pokrenulo lupanje vratima.
Bilo mu je potrebno nekoliko sekundi da ustane, a to je učinio samo zato što se zabrinuo da bi se Kurtis mogao vratiti po gitaru. Na ulici su ga ljudi obilazili u širokom luku, zazirući od krvi koja je navirala iz Patova nosa. U pivnici jedno raskrižje dalje naručio je pivo, krpu i nešto leda, umio se u zahodu i promatrao vrata Kurtisova stana. Ali, ni nakon dva sata nije vidio nikoga: ni Joea, ni Umi ni Kurtisa.
Kad je popio pivo, izvukao je preostali novac iz džepa i stavio ga na stol: dvanaest funti i četrdeset penija. Zurio je u svoju jadnu hrpicu novca sve dok mu se oči nisu zamaglile, a tada je zagnjurio lice u ruke i Pat Bender je zaplakao. Osjećao se nekako pročišćeno, kao da napokon vidi kako ga je ono što je identificirao u Edinburghu — onu očajničku žudnju da se popne više — zamalo uništilo. Osjećao se kao da je prošao kroz kakav tunel i napokon kroz tamu izašao na drugu stranu.
Završio je sa svim tim. Bio je spreman prestati nastojati biti važan; bio je spreman jednostavno živjeti.
Pat je drhtao kad je izašao na hladan vjetar, nošen odlučnošću koja je graničila s očajem. Ušao je u crvenu telefonsku govornicu ispred pivnice. Vonjala je na mokraću i bila prepuna izblijedjelih letaka koji su oglašavali neobuzdane striptizerske izvedbe i transvestitske escort usluge. — Sandpoint, Idaho... SAD — rekao je telefonistici, napuklim glasom, i zabrinuo se da je zaboravio broj, ali čim je izgovorio pozivni broj — 208 — sjetio se. Četiri funte i pedeset penija, rekla je telefonistica, gotovo pola njegovog novca, ali Pat je znao da taj poziv ne može biti na račun osobe koja ga prima. Ne taj put. Ubacio je novac.
Ona se javila kad je telefon drugi put zazvonio. — Halo.
Ali, nešto nije bilo u redu. To nije bila njegova majka... i Pat je užasnuto pomislio: Prekasno je. Umrla je. Kuća je prodana. Kriste. Prekasno se opametio — propustio je pozdraviti se s jedinom osobom koja je ikada marila za njega.
Pat Bender sâm je stajao u crvenoj telefonskoj govornici na prometnoj ulici južnog Londona, krvareći i plačući. — Halo — ponovila je žena, a njezin je glas tada zazvučao poznatije, iako nije bio majčin. — Ima li koga?
— Halo. — Pat je došao do daha i obrisao oči. — Je li to... jesi li to ti... Lydia?
— Pat?
— Da, ja sam. — Zatvorio je oči i ugledao je, brežuljke visokih jagodica i one tamne, zamišljene oči ispod kratke smeđe kose, i doživio to kao znak. — Lydia, što radiš ondje?
Rekla mu je da njegova majka ide na drugu rundu kemoterapije. Bože, tada nije prekasno. Pat je pokrio usta. Lydia mu je rekla kako se nekoliko njih izmjenjuje pomažući joj: najprije njezine sestre — Patove jadne tete Diane i Darlene — i sada Lydia, koja je doputovala iz Seattlea na nekoliko dana. Glas joj je zvučao vrlo jasno i inteligentno; nije ni čudo da se zaljubio u nju. Bila je kristalna. — Gdje si, Pat?
— Nećeš vjerovati — rekao je Pat. Bio je čak u Londonu. Neki klinac ga je nagovorio na britansku turneju, ali se našao u nevolji, klinac ga je okrao i... Pat je osjetio tišinu s njezine strane.
— Ne... Lydia — rekao je i nasmijao se, mogao je zamisliti kako je taj poziv izgledao iz njezinog kuta. Koliko je takvih poziva primila od njega? I njegova mama — koliko puta ga je izvukla? — Ovaj put je drugačije... — Ali tada je stao. Drugačije? Kako? Taj put... što? Osvrnuo se po govornici.
Što je novo mogao reći, na koju se novu visinu mogao popeti? Ako ovaj put obećam da se više nikada neću drogirati-napiti-varati-krasti, smijem li se, molim te, vratiti kući? I to je vjerojatno rekao, ili bi rekao za tjedan dana, mjesec dana, ili kad god bi se to vratilo, a vratilo bi se — ta potreba da bude važan, da bude slavan, da se popne više. Da se popne visoko. A zašto se ne bi vratila? Što drugo postoji? Propali slučajevi i nepoznati ljudi. Tada se Pat nasmijao. Nasmijao se jer je uvidio kako je taj telefonski poziv samo još jedan u dugom nizu usranih nastupa, kao i ostatak njegova usranog života, kao usrana intervencija koju su Lydia i njegova mama izvele, a njemu je bila užasna jer one to zapravo nisu mislile; nisu shvaćale da je cijela ta jebena stvar besmislena ako niste uistinu spremni pustiti tu osobu.
Ovaj put... Lydia je s druge strane linije pogrešno protumačila njegov smijeh. — Oh, Pat. — Progovorila je tek nešto glasnije od šapata. — Na čemu si?
Pokušao je odgovoriti: Ni na čemu, ali nije bilo zraka pomoću kojega bi oblikovao te riječi. A tada je čuo kako je njegova majka ušla u sobu za Lydijom te slabim, izmučenim glasom upitala: Tko je to, draga? — a Pat je tada shvatio da su u Idahu tri sata ujutro.
U tri sata ujutro nazvao je svoju umiruću majku kako bi je zamolio da ga opet izvuče iz nevolje. Čak je i na kraju svojega života morala trpjeti toga sredovječnog seronju od sina pa je Pat pomislio: Učini to, Lydia, jednostavno to učini, molim te! — Učini to — šapnuo je kad je visok crveni autobus protutnjao pokraj govornice, a tada je zadržao dah kako mu više ni jedna riječ ne bi umaknula.
I ona je to učinila. Lydia je duboko udahnula. — Nije nitko, Dee — rekla je i prekinula liniju.

11.
DEE TROJANSKA

Travanj 1962.
Rim i Porto Vergogna, Italija
Richard Burton bio je najgori vozač kojega je Pasquale u životu vidio. Jednim okom škiljio je prema cesti te dvama prstima lagano držao volan, savinuvši ruku u laktu. Prstima druge ruke stiskao je cigaretu kroz otvoreni prozor, cigaretu koju očito nije imao želju pušiti. Pasquale je sa suvozačkog sjedala zurio u taj gorući štapić u njegovoj ruci, pitajući se treba li pružiti ruku i uzeti je prije no što pepeo stigne do prstiju Richarda Burtona. Alfine gume cvrkutale su i cvilile dok je zavojito izlazio iz središta Rima, a neki su pješaci vikali i mahali šakama jer ih je prisilio vratiti se na pločnik. — Oprostite — rekao je, ili: — Jako mi je žao, ili: — Nosite se.
Pasquale nije znao da je Richard Burton zapravo Richard Burton sve dok ih žena sa Španjolskih stepenica nije upoznala. — Pasquale Tursi. Ovo je Richard Burton. — Nekoliko trenutaka prije odvela ga je sa stepenica, dok je on i dalje držao omotnicu koju je dobio od Michaela Deanea, niz nekoliko ulica, uza jedne stepenice, kroz jedan restoran i van na stražnja vrata, sve dok napokon nisu naišli na tog čovjeka sa sunčanim naočalama, u hlačama od češljane vune i sportskoj jakni ispod koje je imao pulover i crveni šal, naslonjenog na svijetloplavu Alfu u uskoj uličici u kojoj nije bilo drugih automobila. Richard Burton skinuo je naočale i nahereno se nasmiješio. Bio je otprilike Pasqualeove visine, s gustim zaliscima, raščupanom smeđom kosom i udubljenjem na bradi. Pasquale još nije vidio toliko oštre crte lica, kao da mu je lice isklesano od zasebnih komada koji su potom sastavljeni na licu mjesta. Imao je plitke ožiljke na obrazima i dva netremična, široko razmaknuta oka. I, iznad svega, imao je najveću glavu koju je Pasquale u životu vidio. Nikada nije gledao filmove Richarda Burtona, a njegovo mu je ime bilo poznato samo zato što ga je dan prije čuo od one dvije žene u vlaku, ali je jedan pogled bio dovoljan da odagna sve sumnje: taj je čovjek bio filmska zvijezda.
Pasquale je na ženin poticaj objasnio cijelu stvar na šepavom engleskom: kako je Dee Moray došla u njegovo selo i ondje čeka tajanstvenog muškarca koji nije došao; kako je liječnik došao i kako je Pasquale doputovao u Rim pa je pogreškom poslan sa statistima, kako je čekao Michaela Deanea i potom poticajan sastanak s tim čovjekom, koji je započeo tako što ga je Pasquale udario u prsa, što je brzo dovelo do toga da je Deane priznao kako je Dee zapravo trudna i ne umire, a završio je omotnicom punom novca koju je Deane ponudio kao isplatu, omotnicu koju je Pasquale i dalje držao u ruci.
— Bože — napokon je rekao Richard Burton — kako li je Deane bezdušan plaćenik. Pretpostavljam da su se ozbiljno prihvatili završavanja toga prokletog filma pa su poslali tog seronju da se bavi proračunom, glasinama i glupostima. Pa, on je u svemu tome zabrljao, Jadna djevojka. Slušaj, Pat — stavio je ruku na Patovu — odvedi me k njoj, može, prijatelju, kako bih iskazao barem malo kavalirštine u svemu tom sjebanom kaosu?
— Oh. — Pasquale je napokon došao k sebi i osjetio blagu obeshrabrenost jer je mu je taj čovjek konkurencija, a ne plačljivi Deane. — Tada... je vaše dijete.
Richard Burton gotovo nije ni trepnuo. — Doima se da je tako, da. — I stoga su dvadeset minuta poslije Alfa Romeom Richarda Burtona jurili rimskim predgrađima, prema autostradi i, naposljetku, Dee Moray.
— Sjajno je ponovno biti vani i voziti. — Vjetar je mrsio kosu Richarda Burtona, koji je govorio glasno kako bi nadjačao buku prometa. Sunčeva svjetlost svjetlucala je na njegovim tamnim naočalama. — Kažem ti, Pat, zavidim ti na tome što si udario Deanea. On je prokleti početnik, balavac i pljuger. Ja ću vjerojatno ciljati nešto više kad dođe red na mene.
Žar goruće cigarete stigao je do prstiju Richarda Burtona, a on ju je bacio kroz prozor kao da je pčela koja ga je ubola. — Vjerujem da znaš kako nisam imao ništa s otpravljanjem te djevojke. I nedvojbeno nisam znao da je trudna — iako nisam presretan zbog toga. Znaš kako je na setu. — Slegnuo je ramenima i pogledao kroz prozor. — Ali, Dee mi se viđa. Ona je... — Tražio je odgovarajuću riječ, ali je nije pronašao. — Nedostajala mi je. — Prinio je ruku usnama i doimao se iznenađenim jer u njoj ne drži cigaretu. — Dee i ja imamo zajedničku prošlost, a ponovno smo se sprijateljili dok je Lizin suprug bio ovdje. No, tada me je Fox posudio da odradim neki prokleti rudarski posao na filmu Najduži dan — vjerojatno kako bi me se riješili na neko vrijeme. Bio sam u Francuskoj kad se Dee razboljela. Kad smo razgovarali telefonom, rekla mi je da je bila kod doktora Cranea... da su joj dijagnosticirali rak. Trebala je otputovati u Švicarsku na liječenje, ali smo odlučili sastati se jednom na obali. Rekao sam da ću završiti posao na Najdužem danu i sastati se s njom u Portovenereu, i povjerio sam tom gadu Deaneu da to organizira. Taj smrad je majstor za podmetanje. Rekao mi je da se njezino stanje pogoršalo i da je otišla u Bern na liječenje. Da će me nazvati kad se vrati. Što sam mogao učiniti?
— Portovenere? — upitao je Pasquale. Tada je doista pogreškom došla u njegovo selo. Ili zbog prijevare Michaela Deanea.
— Ovaj vražji film. — Richard Burton je odmahnuo glavom. — Taj prokleti film je Sotonin šupak. Bljeskalice posvuda... svećenici s fotografskim aparatima u haljama... majstori krvopije dolaze iz Amerike kako bi djevojke i alkohol držali podalje od nas... tračerski članci pojavljuju se kad god popijemo prokleti koktel. Trebao sam otići prije nekoliko mjeseci. Ovo je suludo. A znaš li zašto je tako? Znaš li? Zbog nje.
— Dee Moray?
— Što? — Richard Burton pogledao je Pasqualea kao da ga nije slušao. — Dee? Ne. Ne, zbog Liz. To je kao da imaš tajfun u stanu. A ja to nisam tražio. Ništa od toga. I bio sam savršeno zadovoljan u Camelotu. No, s Julie Andrews se nisam mogao ni rukovati — iako, vjeruj mi, ženskog društva mi nije nedostajalo. Ne, bio sam završio s prokletim idiotskim kinom. Vratio sam se pozornici, obnovio svoje obećanja, umjetnost — sve te gluposti. A tada me je nazvao agent i rekao da će Fox platiti moj odlazak iz Camelota te meni platiti četiri puta više za valjanje oko Liz Taylor u ogrtaču. Četiri puta! Ali, ja to nisam odmah prihvatio. Rekao sam da ću razmisliti. Pokažite mi smrtnika koji o tome mora razmisliti. Ali, ja jesam. I znaš li o čemu sam razmišljao?
Pasquale je mogao samo slegnuti ramenima. Slušanje tog čovjeka bilo je nalik stajanju na oluji.
— Razmišljao sam o Larryju. — Richard Burton pogledao je Pasqualea. — Olivieru, kako mi drži predavanje onim svojim glasom ujaka gnjavatora. — Richard Burton isturio je donju usnu i progovorio nazalnim glasom: — Dick, s vremenom ćeš, dakako, morati odlučiti želiš li biti poznat ili glu-MAC. — Nasmijao se. — Stari pokvarenjak. Zadnju večer Camelota podigao sam čašu kako bih nazdravio Larryju i njegovoj prokletoj pozornici. Rekao sam da ću uzeti novac, hvala lijepa, i za tjedan dana bacati onu garavu Liz Taylor na koljena... ili, točnije, na svoja koljena. — Ponovno se nasmijao tom sjećanju. — Olivier... Kriste. Je li naposljetku uopće važno glumi li sin velškog rudara na pozornici ili na filmskom platnu? Naša su imena ionako zapisana na vodi, kao što je Keats rekao, pa, zašto bi to, dovraga uopće bilo važno? Stari pijanci poput Oliviera i Gielguda mogu imati svoj kodeks i gurati ga jedan drugome u guzicu, nosite se, dečki, i neka se parada nastavi, je li tako? — Richard Burton pogledao je preko ramena, temeljito raščupan na vjetru u kabrioletu. — I tako odlazim u Rim gdje upoznajem Liz i, vjeruj mi, Pat, nikada do tada nisam vidio takvu ženu. Hoću reći, imao sam ih podosta u svoje vrijeme, ali ona? Kriste. Znaš li što sam rekao kad sam je upoznao? — Nije čekao da Pasquale odgovori. — Rekao sam: — »Ne znam je li ti itko ikada to rekao... ali, nisi ružna djevojka.«
Nasmiješio se. — A kad te njezine oči pogledaju? Bože, Zemlja se prestane okretati... znao sam da je u braku, ali ni ja nisam od čelika. Dakako, svaki pravi frajer bi izabrao biti veliki glumac, a ne poznat, ako bi ulozi bili isti, ali to zapravo nije izbor, zar ne? Jer, oni na vagu stavljaju i jebeni novac, a, čovječe, stavljaju i one sise, onaj struk... i, Kriste, one oči... i vaga se počne naginjati, prijatelju, dok se ne prevrne. Ne, ne, nedvojbeno smo zapisani na vodi. Ili na konjaku — ako imamo imalo sreće.
Namignuo je i zaokrenuo, a Pasquale je spustio ruku na upravljačku ploču. — E, to je dobra ideja. Konjak? Gledaj uz cestu, može, prijatelju? — Duboko je udahnuo i vratio se svojoj priči. — Dakako, novine su se dočepale Liz i mene pa njezin suprug dolazi u grad i malo se duri, četiri dana je ljut pa sam ja negdje u to vrijeme, pijan i u kajanju, ponovno otišao k Dee kako bi me utješila. Svaka dva tjedna pokucao bih na njezina vrata. — Odmahnuo je glavom. — Ona je bistra, ta cura — pametna. Pamet, sposobnost da se vidi kroz zavjesu, za privlačnu ženu je teret. Uvjeren sam da bi se ona složila s Larryjem, da tratim svoju darovitost snimajući smeće od filma kao što je ovaj. I znao sam da je Dee zagrijana za mene. Vjerojatno je nisam trebao osvajati, ali... tko smo ako ne ono što jesmo, zar ne? — Lijevom se rukom potapšao po prsima. — Imaš li kojim slučajem još jednu cigaretu?
Pasquale je izvadio cigaretu i zapalio mu je. Richard Burton je povukao dim, koji je zavojito izašao iz njegova nosa. — Onaj Crane, čovjek koji je Dee postavio dijagnozu, Lizin opskrbljivač tabletama, taj čovjek klepeće dok hoda. On i Deane izmislili su tu glupost s rakom kako bi otpremili Dee iz grada. — Odmahnuo je glavom. — Dovraga, kakav bijedni gad kaže curi s jutarnjim mučninama da umire od raka? Ti ljudi su spremni učiniti bilo što.
Naglo je zakočio, gume kao da su poskočile, poput umorne životinje, a automobil je skrenuo s ceste i stao na tržnici u predgrađu Rima. — Prijatelju, jesi li žedan kao i ja?
— Gladan sam — rekao je Pasquale. — Nisam jeo.
— U redu. Odlično. A imaš li možda što novca? Bio sam jako zbunjen kad smo odlazili, bojim se da nemam dovoljno novca.
Pasquale je otvorio omotnicu i pružio mu novčanicu od tisuću lira. Richard Burton uzeo je novac i otrčao na tržnicu.
Za nekoliko minuta vratio se s dvije otvorene boce crnog vina, jednu dao Pasqualeu, a drugu smjestio između svojih nogu. — Zaboga, kakvo je ovo mjesto kad nemaju ni bocu konjaka? Zar svoja imena moramo pisati u mokraći grožđa? Ah, dobro, u stisci se valjda može. — Otpio je dug gutljaj vina i opazio da ga Pasquale gleda. — Moj otac pio je pet litara dnevno. Ja se, kao Velšanin, moram obuzdavati pa pijem samo dok radim. — Namignuo je. — I zato neprestano radim.
Četiri sata poslije čovjek odgovoran za oplođivanje Dee Moray popio je sve vino osim nekoliko gutljaja pa je stao kako bi kupio treću bocu. Pasquale nije mogao vjerovati koliko vina taj čovjek može podnijeti. Richard Burton parkirao je Alfu Romeo nedaleko od luke u La Speziji, a Pasquale se raspitivao u luci sve dok jedan ribar nije pristao za dvije tisuće lira odvesti ih uz obalu, u Porto Vergognu. Ribar je hodao deset metara ispred njih do svojega čamca.
— I sâm sam rođen u malom selu — rekao je Richard Burton Pasqualeu, kad su sjeli na drvenu klupu na krmi ribareve vlažne desetmetarske brodice. Večer je bila hladna i mračna pa je Richard Burton podigao okovratnik svoje jakne kako bi se zaštitio od oštrog morskog povjetarca. Kapetan brodice stajao je tri koraka iznad njih, držeći kormilo i izlazeći iz luke ususret valovima, tako da se pjena podizala do pramca, prevrtala i padala natrag, a slani zrak pojačavao je Pasqualeovu glad.
Kapetan nije obraćao pozornost na njih. Uši su mu na svježem zraku sjale hladno crveno.
Richard Burton se naslonio i uzdahnuo. — Kukavno seoce iz kojega potječem zove se Pontrhydyfen. Nalazi se u malenoj dolini između dvije zelene planine, a presijeca ga rječica bistra poput votke. Maleni velški rudarski gradić. A što misliš kako je ime našoj rijeci?
Pasquale nije znao o čemu govori.
— Razmisli. Bit će ti savršeno logično.
Pasquale je slegnuo ramenima.
— Avon. — Čekao je da Pasquale reagira. — Zamisli ironiju, ne?
Pasquale se složio.
— Dobro... u redu, je li netko spomenuo votku? Da, ja sam je spomenuo. — Richard Burton je umorno uzdahnuo. A tada je doviknuo kormilaru: — Zar na brodu doista nećemo ništa popiti? Doista? Kapetane! — Čovjek nije obraćao pozornost na njega. — Riskira mogućnost prave pobune, zar ne, Pat? — Burton se tada ponovno naslonio, ponovno podigao okovratnik kako bi se zaštitio od hladnog zraka i nastavio govoriti Pasqualeu o selu u kojemu je odrastao. — Bilo nas je trinaest malih Jenkinsa, sisali smo svi od reda, sve do glupana nakon mene. Bile su mi dvije godine kad se moja jadna mama napokon potrošila, isisana do kraja. Iscijedili smo je poput ispuhanog balona. Ja sam dobio zadnje gutljaje. Nakon toga me je podizala moja sestra Cecilia. Stara budala Jenkins nije bio od pomoći. Kad sam se rodio, bilo mu je već pedeset, pijan od zore, jedva da sam ga i upoznao — prezime je jedino što mi je ikada dao. Burton sam dobio od učitelja glume, iako govorim ljudima da je to po Robertu Burtonu. Anatomija melankolije? Ne. Dobro. Oprosti. — Prešao je rukom niz svoja prsa. — Ne, sve sam to sâm izmislio, to... Burton. Dickie Jenkins je mali, bijedni bezveznjak, ali taj momak Richard Burton... on leti vraški visoko.
Pasquale je kimao, a morski valovi i Burtonov beskrajan pijani govor urotili su se u namjeri da ga učine silno pospanim.
— Svi Jenkinsi radili su u rudniku ugljena osim mene, a ja sam umaknuo samo zahvaljujući sreći i Hitleru. Kraljevsko zrakoplovstvo je bilo moj izlaz i, premda se ispostavilo da sam previše prokleto slijep da bih pilotirao, ipak me je dovelo na Oxford. Reci mi, znaš li što se kaže klincu iz mojega sela kad ga vidiš na Oxfordu?
Pasquale je slegnuo ramenima, iscrpljen njegovim neprestanim klepetanjem.
— Kaže se: »Vrati se orezivanju kaline!« — Kad se Pasquale nije nasmijao, Richard Burton se nagnuo prema njemu kako bi mu objasnio. — Stvar je u tome... ne želim se hvaliti, ali tek toliko da znaš, nisam uvijek bio... — Tražio je pravu riječ. — Ovo. Ne, razumijem kako je živjeti u provinciji. O, mnogo sam zaboravio, priznajem, omekšao sam. Ali, to nisam zaboravio.
Pasquale još nikada nije upoznao nekoga tko je govorio toliko koliko taj Richard Burton. Ako nije razumio nešto na engleskom, naučio je promijeniti temu pa je to i tada pokušao — dijelom samo zato da ponovno čuje vlastiti glas. — Richarde Burtone, igraš li tenis?
— Više sam priučen na ragbi... volim tu grubost i prevrtanje. Trebao sam nakon Oxforda igrati za jedan klub, krilni napadač, da nije bilo lakoće kojom muškarci iz dramskih umjetnosti osvajaju mlade žene. — Zagledao se u prazno. — Moj brat Ifor bio je vrhunski ragbijaš. I ja bih bio poput njega da sam ostao u tome, iako bih bio ograničen na hokejašice bujnih poprsja. S mojeg stajališta, kazališni tipovi imah su veći izbor. — A tada je ponovno rekao kapetanu: — Kapetane, jeste li sigurni da na brodu nemate ni kapi? Nemate konjaka? — Kad je odgovor izostao, ponovno se naslonio na krmu. — Nadam se da će ovaj šupak potonuti sa svojom kadom.
Napokon su obišli oko mola, a ledeni vjetar je prestao kad je brodica usporila i kad su uplovili u Porto Vergognu. Udarili su u drveni štitnik na kraju pristaništa, a morska voda pljusnula je preko razmočenih, ovješenih dasaka. Richard Burton je na mjesečini škiljio prema desetak kuća od kamena i žbuke, od kojih je nekoliko bilo osvijetljeno svjetiljkama. — Dakle, ostatak sela je iza brda?
Pasquale je pogledao prema zadnjem katu svojega hotela, na kojemu je prozor Dee Moray bio mračan. — Ne. Je samo Porto Vergogna, ovo.
Richard Burton je odmahnuo glavom. — U redu. Dakako da jest. Bože, pa to je samo pukotina u stijenama. I nema telefona?
— Ne. — Pasqualeu je bilo neugodno. — Sljedeće godine možda dođu.
— Taj Deane je lud — rekao je Richard Burton s nečime što je Pasqualeu zvučalo gotovo kao divljenje. — Izlupat ću tog seronju sve dok mu bradavice ne prokrvare. Gad. — Izašao je na pristanište dok je Pasquale plaćao ribaru iz Spezije, koji se potom otisnuo i otplovio bez ijedne riječi. Pasquale je krenuo prema obali.
Ribali su pili na piazzi iznad njih kao da nestrpljivo čekaju nešto. Kretali su se uokolo kao pčele uznemirene i istjerane iz košnice. A tada su gurnuli Tommasa Komunista naprijed i on je krenuo niz stepenice prema obali. Iako je Pasquale tada znao da Dee Moray ipak nije na samrti, bio je uvjeren da joj se nešto strašno dogodilo.
— Gualfredo i Pelle su poslijepodne došli dugačkom brodicom — rekao je Tommaso dočekavši ih na stepenicama. — Odveli su tvoju Amerikanku, Pasquale! Pokušao sam ih zaustaviti. Kao i tvoja teta Valeria. Rekla im je da će djevojka umrijeti ako je odvedu. Amerikanka nije željela poći, ali ona svinja Gualfredo joj je rekao da bi trebala biti u Portovenereu, a ne ovdje... da je jedan muškarac došao onamo po nju. I ona je pošla s njima.
Budući da se taj razgovor odvijao na talijanskom, Richard Burton nije primio tu vijest, nego je ponovno spustio okovratnik jakne, poravnao odjeću i pogledao prema maloj skupini obijeljenih kuća. Nasmiješio se Tommasu i rekao: — Pretpostavljam da ti nisi konobar, prijatelju. Dobro bi mi došao jedan mali prije no što kažem to jadnoj djevojci da je trudna.
Pasquale je preveo što mu je Tommaso rekao. — Čovjek iz drugog hotela došao je i odveo Dee Moray.
— Kamu ju je odveo?
Pasquale je pokazao niz obalu. — Portovenere. Kaže da je trebala biti ondje i da se moj hotel ne može dobro brinuti za Amerikance.
— To je razbojstvo! To ne možemo dopustiti, zar ne?
Otišli su do piazze i ribari su podijelili ostatak svoje grappe s Richardom Burtonom, razgovarajući o tome što im je činiti. Govorilo se o čekanju do jutra, ali su se Pasquale i Richard Burton složili da Dee Moray mora odmah doznati da ne umire od raka. Iste noći će otići u Portovenere. Među muškarcima na hladnoj obali, zapljuskivanoj valovima, zavladalo je uzbuđenje: Tommaso Stariji govorio je kako je Gualfreda potrebno zaklati; Richard Burton je na engleskom upitao zna li itko koliko su dugo otvorene gostionice u Portovenereu; Lugo Ratni Junak otrčao je kući po svoj karabin; Tommaso Komunist podigao je ruku u svojevrsnom salutiranju i ponudio da će predvoditi napad na Gualfredov hotel, a Pasquale je otprilike u tom trenutku uvidio da je jedini trijezan muškarac u Porto Vergogni.
Otišao je do hotela te ušao reći majci i teti Valeriji da idu niz obalu, ali i uzeti bocu porta za Richarda Burtona. Njegova teta gledala je s prozora te Pasqualeovoj majci, naslonjenoj u krevetu, opisivala što vidi. Pasquale je provirio kroz vrata.
— Pokušala sam ih zaustaviti — rekla je Valeria. Izgledala je ozbiljno. Pružila je Pasqualeu poruku.
— Znam — rekao je Pasquale čitajući poruku. Bila je od Dee Moray. — Pasquale, neki ljudi su mi došli reći da me moj prijatelj čeka u Portovenereu i da je došlo do pogreške. Pobrinut ću se da ti bude plaćeno za tvoj trud. Hvala ti za sve. Tvoja... Dee. — Pasquale je uzdahnuo. Tvoja.
— Budi oprezan — rekla je njegova majka iz kreveta. — Gualfredo je okrutan čovjek.
Pasquale je stavio poruku u džep. — Bit ću dobro, mamma.
— Da, hoćeš, Pasqo — rekla je. — Ti si dobar čovjek.
Pasquale nije bio navikao na toliko otvoreno izražavanje naklonosti, osobito dok je njegova majka bila u jednom od svojih mračnih raspoloženja. Možda izlazi iz njega. Ušao je u sobu i sagnuo se kako bi je poljubio. Ona je vonjala ustajalo, što se često događalo dok je ležala. Ali, prije no što ju je stigao poljubiti, ona je pružila ruku nalik kandži i drhtavo stisnula njegovu nadlakticu što je čvršće mogla.
Pasquale je pogledao njezinu drhtavu ruku. — Mamma, odmah se vraćam.
Pogledao je tetu Valeriju očekujući pomoć, ali ona nije podizala glavu. A njegova majka nije puštala njegovu ruku.
— Mamma. U redu je.
— Rekla sam Valeriji da toliko visoka Amerikanka nikada neće ostati ovdje. Rekla sam joj da će otići.
— Mamma. O čemu govoriš?
Ona se nagnula natrag i polako pustila njegovu ruku. — Idi po tu Amerikanku i oženi je, Pasquale. Imaš moj blagoslov.
On se nasmijao i ponovno je poljubio. — Potražit ću je, ali volim tebe, mamma. Samo tebe. Za mene ne postoji druga.
Vani je Pasquale zatekao Richarda Burtona i ribare kako i dalje piju na Piazzi. Lugo je u nelagodi rekao da ipak ne mogu posuditi njegov karabin jer je njegova supruga njime u vrtu na litici poduprla nekoliko sadnica rajčice.
Dok su silazili prema obali, Richard Burton blago je gurnuo Pasqualea i pokazao prema natpisu Hotel Adekvatan vidik. — Tvoj?
Pasquale je kimnuo. — Očev.
Richard Burton je zijevnuo. — Prokleto sjajno. — Tada je veselo uzeo bocu porta. — Kažem ti, Pat, ovo je vrlo čudna slika.
Ribari su pomogli Tommasu Komunistu da izbaci mreže, opremu i usnulu mačku na piazzu te su kolicima dopremili njegov izvanbrodski motor do vode. Pasquale i Richard Burton su ušli. Ribari su stajali i gledali s onoga što je ostalo od Pasqualeove plaže. Tommaso je prvim potezanjem startera izbio bocu porta Richardu Burtonu iz ruke, ali je boca, srećom, bez previše prolijevanja pala Pasqualeu u krilo. Pasquale ju je vratio pijanom Velšaninu. Ali, maleni motor se nije htio pokrenuti. Sjedili su ljuljajući se na valovima i polako plovili, a Richard Burton je susprezao kratka podrigivanja i ispričavao se za svako. — Zrak je pomalo ustajao na ovoj jahti — rekao je.
— Gade! — viknuo je Tommaso motoru. Udario ga je i ponovno povukao. Ništa. Drugi ribari vikali su da nema iskre ili goriva, a potom su oni koji su spomenuli iskru krivili gorivo, a gorivo je promijenjeno u iskru.
Richarda Burtona tada je nešto spopalo pa je ustao te se dubokim, zvonkim glasom obratio trima starim ribarima koji su vikali s obale. — Nemajte straha, braćo Ahejci. Kunem vam se: večeras će se tihe suze liti u Portovenereu... suze zbog njihovih mrtvih sinova... protiv kojih sada krećemo u rat zbog lijepe Dee, žene zbog koje se krv prolijeva. Dajem vam svoju časnu riječ kao Ahejac: vratit ćemo se kao pobjednici, ili nikako! — Premda ribari nisu razumjeli ni riječi tog govora, shvatili su da je junački pa su svi počeli klicati, čak i Lugo, koji je mokrio po kamenju. A tada je Richard Burton mahnuo bocom iznad svoja dva suputnika, u svojevrsnom blagoslovu: Pasqualea skutrenog na hladnoći, u stražnjem dijelu čamca, i Tommasa Komunista, koji je podešavao čok na motoru. — O, izgubljeni sinovi Portovenerea, pripremite se za smrtonosni udar koji će vam donijeti ova neustrašiva vojska dobrih ljudi. Stavio je ruku na Pasqualeovu glavu: — Ahilej i onaj smrdljivi tip koji nateže motor, zaboravio sam mu ime, sve čestiti ljudi, nemilosrdni i moćni, i...
Tommaso je povukao i motor se pokrenuo, a Richard Burton je skoro ispao iz čamca, ali ga je Pasquale uhvatio i posjeo. Burton je potapšao Pasqualea po ruci i nerazgovjetno promrmljao: — ...više nego sinovac, manje nego sin. — Otplovili su s valovima. Spasioci su napokon krenuli.
Ribari na obali razilazili su se prema svojim krevetima. Richard Burton uzdahnuo je u čamcu. Otpio je gutljaj i još jednom pogledao gradić koji je nestajao iza stijena, kao da nije ni postojao.
— Slušaj, Pat — rekao je Richard Burton — povlačim ono što sam rekao o tome da sam iz malog sela poput tvojeg. — Mahnuo je bocom porta. — Ne, uvjeren sam da je to lijepo mjesto, ali, Kriste, čovječe, veće naseobine ostavljao sam u svojim smrdljivim hlačama.
Izašli su na obalu i otišli ravno u Gualfredov nedavno preuređeni albergo, Hotel de la Mar u Portovenereu. Službenik na recepciji tražio je još više novca iz isplate koju je Pasquale dobio od Michaela Deanea, ali kad su smanjili njegovu nečuvenu cijenu, čovjek im je dao bocu konjaka koju je Richard Burton želio i broj sobe Dee Moray. Glumac je u čamcu malo spavao, Pasquale nije imao pojma kako, pa je tada promućkao konjak u ustima kao vodicu za usta, progutao ga, zagladio kosu i rekao: — U redu. Spreman sam. — On i Pasquale popeli su se stepenicama te prošli hodnikom do visokih vrata Deeine sobe, a Pasquale se osvrtao po Gualfredovom modernom hotelu, ponovno osjećajući nelagodu jer je Dee Moray uopće odsjela u njegovu prljavom malom pensioneu. Miris tog mjesta — čist i s primjesom nečega što je smatrao neodređeno američkim — u njemu je probudio spoznaju o tome koliko Adekvatan vidik zacijelo vonja po staricama, truljenju i vlažnom mirisu mora.
Richard Burton hodao je ispred Pasqualea, vijugajući po tepihu, ispravljajući brod sa svakim korakom. Zagladio je kosu, namignuo Pasqualeu i lagano, jednim zglobom, pokucao na vrata hotelske sobe. Kad nije dobio odgovor, pokucao je glasnije.
— Tko je? — s druge strane vrata začuo se glas Dee Moray.
— Ah, Richard je, ljubavi — rekao je. — Došao sam te spasiti.
Trenutak poslije vrata su se naglo otvorila i na njima se pojavila Dee u kućnoj haljini. Pali su jedno drugome u zagrljaj, a Pasquale je morao okrenuti glavu kako ne bi pokazao svoju duboku zavist i nelagodu jer je uopće i pomislio da bi ona mogla poželjeti biti s nekim poput njega. Bio je magarac koji gleda kako dva punokrvna konja skakuću po polju.
Dee Moray je nakon nekoliko sekundi odgurnula Richarda Burtona. Prijekornim i istodobno umilnim glasom upitala ga je: — Gdje si bio?
— Tražio sam te — rekao je Richard Burton. — Bila je to prava odiseja. Ali, slušaj. Moram ti nešto reći. Bojim se da smo žrtve strašne prijevare.
— O čemu govoriš?
— Dođi. Sjedni. Sve ću ti objasniti. — Richard Burton joj je pomogao vratiti se u sobu i vrata su se zatvorila za njima.
Pasquale je ostao sâm u hodniku, zagledan u vrata, ne znajući što bi učinio, slušajući prigušen razgovor unutra i pokušavajući ustanoviti treba li jednostavno stajati ondje, pokucati na vrata i podsjetiti ih da je ondje ili se jednostavno vratiti Tommasu u čamac. Zijevnuo je i naslonio se na zid. Već se dvadeset sati bavio time. Richard Burton do tada joj je već trebao reći da nije na samrti, da je zapravo trudna, ali ipak nije čuo ni jedan od zvukova koje bi iza tih vrata očekivao po otkrivanju tih vijesti — glasno izražavanje gnjeva, olakšanje zbog istine o njezinu stanju ili šok jer će imati dijete. Dijete!, mogla bi viknuti. Ili upitati: Dijete? Ali, iza vrata se nije čulo ništa osim prigušenih glasova.
Prošlo je možda pet minuta. Pasquale je upravo bio odlučio otići kad su se vrata otvorila i kad je Dee Moray izašla sama, čvrsto stišćući kućnu haljinu. Plakala je. Nije rekla ništa, samo je krenula hodnikom, tapkajući bosim stopalima po tepihu. Pasquale se odgurnuo od zida. Ona ga je obgrlila oko vrata i čvrsto stisnula. On ju je obuhvatio rukama, oko uskog struka, osjetio svilu na njezinoj koži i, ispod meke haljine, njezine dojke na svojim prsima. Mirisala je na ruže i sapun, a Pasquale se odjednom užasnuo pomislivši kako sâm zacijelo vonja nakon dana koji je za njim — putovanja autobusom, automobilom i dvama ribarskim čamcima — i tek je tada potpuno pojmio nevjerojatnost tog dana. Je li taj dan doista započeo u Rimu, gdje je zamalo postao statistom u filmu Kleopatra? Dee Moray tada je počela drhtati poput starog motora u Tommasovu čamcu. On ju je držao u zagrljaju cijelu minutu i pokušao jednostavno dopustiti toj minuti da traje — čvrstoća tijela ispod mekoće one haljine.
Dee Moray se napokon odmaknula. Obrisala je oči i pogledala Pasqualea. — ne znam što bih rekla.
Pasquale je slegnuo ramenima. — Je u redu.
— Ali, želim ti nešto reći, Pasquale, imam potrebu. — I tada se nasmijala. — Hvala nije ni približno dovoljno.
Pasquale je gledao u pod. Taj jednostavan čin udisanja i izdisanja katkad je poput duboke boli. — Ne — rekao je. — Je dovoljno.
Izvadio je omotnicu s novcem iz jakne, znatno lakšu od onog trenutka kad mu je predana na Španjolskim stepenicama. — Michael Deane traži mene dam ti ovo. — Ona je otvorila omotnicu i zadrhtala od odbojnosti ugledavši gomilu novčanica. Nije spomenuo da je dio tog novca namijenjen njemu; osjećao bi se kao suučesnik. — I ovo — rekao je Pasquale te joj predao njezine fotografije kontinuiteta. Gornja je bila fotografija Dee i druge žene na snimanju filma Kleopatra. Ona je pokrila usta kad ju je vidjela. Pasquale je rekao: — Michael Deane je rekao ti kažem...
— Nemoj mi nikada reći što je taj gad rekao — prekinula ga je Dee Moray, ne podižući pogled s fotografije. — Molim te.
Pasquale je kimnuo.
Ona i dalje nije podizala pogled s fotografija kontinuiteta. Pokazala je drugu ženu na fotografiji, onu tamnokosu, koju je Dee Moray držala za ruku dok se smijala. — Ona je zapravo vrlo draga — rekla je. — To je čudno. — Dee je uzdahnula. Pogledala je druge fotografije, a Pasquale je tada uvidio da na jednoj ozbiljna stoji s dva muškarca, a jedan od njih je Richard Burton.
Dee Moray je ponovno pogledala prema otvorenim vratima svoje hotelske sobe. A tada je ponovno obrisala suzne oči. — Mislim da ćemo noćas ostati ovdje — rekla je. — Richard je strašno umoran. Mora se vratiti u Francusku na još jedan dan snimanja. Nakon toga ide sa mnom u Švicarsku i... zajedno ćemo otići tom liječniku i... valjda... to srediti.
— Da — rekao je Pasquale, a riječ srediti ostala je visjeti u zraku. — Drago mi je... da nisi bolesna.
— Hvala ti, Pasquale. I meni je drago. — Oči su joj zasuzile. — Jednom ću se vratiti i posjetiti te. Je li to u redu?
— Da — rekao je Pasquale, ali ni na trenutak nije pomislio da će je ikada više vidjeti.
— Možemo se ponovno popeti do bunkera i pogledati one slike. Pasquale se samo nasmiješio. Usredotočio se, tražeći riječi. — One prve večeri, rekla si nešto... da ne znamo kad je naša priča počne, da?
Dee je kimnula.
— Moj prijatelj Alvis Bender, čovjek koji piše knjigu koju čitaš, on mi jednom kaže nešto takvo. Kaže da je naš život priča. Ali, sve priče idu u različiti smjer, da? — Ispružio je ruku nalijevo. — Ti. — I drugu nadesno. — Ja. — Riječi nisu odgovarale onome što se nadao reći, ali je ona kimnula kao da je shvatila.
— Ali, katkad... mi smo kao ljudi u vagonu vlaka, idemo u istom smjeru. Ista priča. — Sklopio je ruke. — I ja mislim... to je lijepo, da?
— O, da — rekla je i također sklopila ruke kako bi mu pokazala.
— Hvala ti, Pasquale. — Jednu ruku spustila je na Pasqualeova prsa pa su se oboje zagledali u nju. Ona ju je tada povukla, a Pasquale se okrenuo kako bi pošao, prizivajući i posljednju mrvu ponosa u svojemu tijelu da ga nosi na leđima poput štita centuriona, kojim je zamalo postao tog jutra.
— Pasquale! — doviknula je nakon samo nekoliko koraka. On se okrenuo. Ona mu je prišla i ponovno ga poljubila, i premda mu je taj put poljubila usne, taj poljubac nipošto nije bio nalik onome koji mu je dala na trijemu Hotela Adekvatan vidik. Taj poljubac je bio početak nečega, trenutak kad je osjetio da njegova priča počinje. Ovo je bio kraj, jednostavan odlazak sporednog lika — njega.
Ona je obrisala oči. — Evo — rekla je i utisnula mu u ruku jednu od Polaroid fotografija, na kojoj je bila s onom tamnokosom ženom. — Za uspomenu.
— Ne. Je tvoja.
— Tu ne želim — rekla je. — Imam druge.
— Jednog dana ćeš je željeti.
— Slušaj, ako u starosti budem morala uvjeravati ljude da sam glumila u filmovima, doći ću po nju. Može? — Utisnula mu je fotografiju u ruku, a tada se okrenula i otapkala natrag prema svojoj sobi te nestala u njoj. Polako i tiho zatvorila je i zaključala vrata za sobom, poput roditelja koji krišom izlazi iz sobe usnulog djeteta.
Pasquale je ostao zagledan u pod. Poželio je taj svijet glamuroznih Amerikanaca i ona je poput sna došla u njegov hotel, ali tada se svijet vratio na svoje mjesto, a on se pitao ne bi li bilo bolje da uopće nije vidio što je iza tih vrata.
Pasquale se okrenuo i teškim korakom krenuo niz hodnik i stepenice, pokraj noćnog službenika te van, do Tommasa koji je pušio naslonjen na zid. Kapa mu je bila navučena na oči. Pokazao je Tommasu fotografiju Dee i druge žene.
Tommaso ju je pogledao, a tada slegnuo jednim ramenom. — Bah — rekao je. I krenuli su natrag prema marini.

12.
DESETO ODBIJANJE

Nedavno
Los Angeles, Kalifornija
Prije svitanja, prije gvatemalskih vrtlara, prije morskih pasa, Mercedesa i unapređivanja američkog načina razmišljanja, Claire osjeti ruku na svojemu kuku.
— Nemoj, Daryl — promrmlja.
— Tko?
Ona otvara oči i ugleda radni stol od svijetlog drva, televizor ravnog zaslona i slike kakve stavljaju u hotelske sobe... jer to jest hotelska soba.
Leži na boku, a ruka na njezinu boku dolazi odostraga. Pogleda dolje i vidi da je odjevena; barem se nisu seksali. Okreće se i pogleda velike, vlažne oči Shanea Wheelera. Još se nikada nije probudila u hotelskoj sobi pokraj muškarca kojega je upravo upoznala pa nije sasvim sigurna što se govori u takvoj situaciji. — Zdravo — kaže.
— Daryl. Je li to tvoj dečko?
— Prije deset sati je bio.
— Onaj tip iz striptiz kluba?
Dobro pamćenje. — Da — kaže ona. U određenom trenutku njihova opijenog povjeravanja prošle noći objasnila mu je kako Daryl po cijele dane bez imalo kajanja gleda internetsku pornografiju, noću odlazi u striptiz klubove, a tada se smije kad mu ona kaže da bi to moglo biti uvredljivo za nju. (Beznadna, prisjeća se kako je opisala svoju vezu.) Dok sada leži pokraj Shanea, osjeća drugačiju beznadnost. Što joj je došlo da je otišla s tim tipom u njegovu sobu? I što će sada sa svojim rukama, koje su još maloprije prolazile kroz Shaneovu kosu i preko raznih dijelova njegova tijela? Poseže za svojim utišanim Blackberryjem i uzima dozu podataka: sedam ujutro, 16 Celzijevih stupnjeva, dva telefonska poziva i jednostavna poruka od Daryla: što je...
Ponovno pogleda Shanea preko ramena. Kosa mu se doima raščupanijom nego sinoć, a zalisci više nalik onima kakve je nosio stari Elvis nego kakve nose alternativni hipsteri. Na sebi nema košulju pa ona na njegovoj mršavoj lijevoj podlaktici vidi onu prokletu tetovažu, POSTUPAJ, koju napola krivi za ono što se sinoć dogodilo. Takav trenutak samo u filmovima iziskuje alkoholizirani bljesak sjećanja: kako je joj je Michael rekao neka uzme sobe u W-u za Shanea i Pasqualea, kako je vozila Talijana u hotel dok ih je Shane slijedio u unajmljenom automobilu, kako je Pasquale rekao da je umoran i otišao u svoju sobu, a ona se ispričala Shaneu jer se smijala njegovu predstavljanju, kako je on to odbacio kao nevažno, ali na način na koji ljudi odbacuju ono što ih uistinu boli. Kako je rekla: Ne, doista mi je žao i objasnila da to nije bilo zbog njega, nego zbog njezine ogorčenosti tim poslom. Kako je on rekao da shvaća i da ima potrebu slaviti pa su otišli u kafić, a ona mu je platila piće i obazrivo ga podsjetila da je izazivanje producentovog zanimanja samo prvi korak; kako je on platio drugu rundu (Upravo sam zaradio deset tisuća; mogu si priuštiti dva koktela), a ona sljedeću i kako su, uza sva ta pića, ispripovijedah svoje priče: najprije mlaku, površnu priču koja služi vlastitoj promidžbi i pripovijeda se neznancu — obitelj, koledž, karijera — a potom istinu, bolnost Shaneova propalog braka i odbijanje njegove zbirke novela; Claireinu naizgled pogrešnu odluku da izađe iz čahure akademije i njezinu tjeskobu zbog pitanja treba li se vratiti; Shaneovo bolno uviđanje da je mlijekom hranjeno tele; Claireno propalo nastojanje da snimi jedan sjajan film; i potom glasno povjeravanje u smijehu do suza: Moj dečko je prezgodan zombi koji voli striptiz klubove! i Ja zapravo živim u podrumu kuće svojih roditelja!, a stigla su nova pića pa se ono uobičajeno pretvorilo u otkrivenje: Ja volim Wilco i I ja volim Wilco! Te Moja omiljena pizza je tajlandska i I moja!, a tada je Shane zasukao rukave svoje lažne kaubojske košulje i Claire je ugledala tetovažu (jako je slaba na tetovaže), onu jednu riječ, POSTUPAJ, i učinila je to, nagnula se u kafiću i poljubila ga, a on je podigao ruku do njezina obraza dok su se ljubili, sasvim jednostavno, njegova ruka na njezinu licu, ali Daryl to nikada nije učinio, i deset minuta poslije bili su u njegovoj sobi, prebirali po mini baru tražeći još goriva i ljubeći se poput studenata, ona se smijuljila jer su je škakljali njegovi čupavi zalisci, a on je zastao kako bi pohvalio ljepotu njezinih grudi — slatko dvosatno ljubljenje, milovanje, smijeh i rasprava o tome trebaju li se seksati ili ne (on: Ja naginjem prema Da; ona: Ja se osjećam neopredijeljeno) sve dok zacijelo... nisu zaspali.
A tada, jutro poslije, Claire se uspravlja u krevetu. — Ovo nije bilo osobito profesionalno od mene.
— Ovisi o tvojoj profesiji.
Ona se smije. Ako si platio, mislim da si prevaren.
On ponovno stavlja ruku na njezin kuk. — Još ima vremena.
Ona se smije, skida njegovu ruku sa svojega kuka i spušta je na krevet. Ali, ne može reći da nije u iskušenju. Ono ljubljenje i valjanje je bilo vrlo ugodno; pretpostavlja da bi i seks bio dobar. S Darylom je seks bio prvo među njima, najvažniji element, temelj cijelog odnosa. Ali, posljednja dva mjeseca osjećala je kao da je intimnost iscurila iz njega pa se seks s Darylom sada svodi na dvije zasebne faze: prve dvije minute su nalik pregledu kod autističnog ginekologa, a sljedećih deset kao posjet vodoinstalatera. Zamišlja da bi Shane barem bio... prisutan.
Osjećajući unutarnji sukob i zbunjenost, ustaje kako bi razmislila, ili dobila na vremenu.
— Kamo ideš?
Claire podiže telefon. — Vidjeti imam li još dečka.
— Mislio sam da ćeš prekinuti s njim.
— Nisam odlučila.
— Ja ću odlučiti umjesto tebe.
— Hvala ti, ali mislim da bih to trebala sama riješiti.
— A ako porno zombi upita gdje si bila cijelu noć?
— Mislim da ću mu reći.
— Hoće li te ostaviti?
Ona čuje određenu mjeru nade u tom pitanju. — Ne znam — kaže. Odmiče stolac od stola, sjeda te počinje pregledavati pozive i elektroničke poruke na mobitelu kako bi vidjela kad je Daryl zadnji put zvao.
Shane se također uspravlja, prebacuje stopala preko ruba kreveta i uzima svoju košulju s poda. Ona podiže pogled i ne može suspregnuti osmijeh zbog njegove mršave privlačnosti. On je starija inačica mladića u kakve se uvijek zaljubljivala kao studentica: blizu zgodnog, ali nekoliko raskrižja dalje. U tjelesnom pogledu on je anti-Daryl (Daryl kvadratnih čeljusti i prsa oblikovanih izvođenjem pet stotina sklekova dnevno) — Shane je sav oštar, istaknutih ključnih kosti, a na trbuhu ima tek nagovještaj nabora masnog tkiva. — Kad si zapravo skinuo košulju? — pita Claire.
— Nisam siguran. Mislim da sam se nadao pokrenuti trend.
Ona se vraća svojemu BlackBerryju, otvara Darylovu »što je« poruku i pokušava domisliti što bi mu odgovorila. Njezini palci lebde iznad tipki. Ali, ništa ne dolazi.
— Dakle, što si vidjela na tom tipu? — pita Shane. — Isprva?
Claire podiže pogled. Što je vidjela? Previše je otrcano da bi to rekla, ali vidjela je sva ona klišeizirana sranja: zvijezde. Bljeskove svjetlosti. Dječicu. Budućnost. Sve je to vidjela već prve večeri, kad su banuli kroz vrata njezina stana, bacali odjeću, žvakali usne jedno drugome, pružali ruke, pipkali, obuhvaćali, a on ju je tada podigao i sva njezina studentska petljanja postala su beznačajna poput sretanja nekoga na stepenicama. Osjećala se točno kao da nije bila potpuno živa do trenutka kad ju je Daryl prvi put dodirnuo. I to nije bio samo seks; on je bio u njoj. Zapravo nikada nije razmišljala o tom izrazu do te noći, kad je usred svega toga podigla pogled i ugledala sebe... cijelu sebe... u njegovim očima.
Claire otresa sjećanje na to. Kako bi uopće mogla reći bilo što od toga, osobito ovdje? Stoga jednostavno kaže: — Trbušne mišiće. Vidjela sam trbušne mišiće. — I to je čudno; više joj je žao zbog toga što je Daryla obezvrijedila kao skupinu trbušnih mišića nego zbog toga što je u toj hotelskoj sobi s mladićem kojega je tek upoznala.
Shane ponovno kima prema mobitelu u njezinim rukama. — Dakle... što ćeš mu reći?
— Nemam pojma.
— Reci mu da se zaljubljujemo; to će okončati cijelu stvar.
— Da? — Ona podiže pogled. — Zaljubljujemo se?
On se smiješi i zakopčava svoju lažnu kaubojsku košulju. — Možda. Moguće je. Kako ćemo znati ako ne provedemo dan zajedno?
— Impulzivan si?
— To je ključ moje neobične privlačnosti.
Dovraga; pomišlja da je to možda razlog — njegova privlačnost. Prisjeća se kako je rekao da je oženio grubu, iskrenu konobaricu nakon samo nekoliko mjeseci veze. To je ne iznenađuje — tko uopće upotrebljava riječi zaljubljivati se četrnaest sati nakon što upozna nekoga? U njemu je nešto neporecivo... optimistično. I ona se na trenutak pita je li sama ikada posjedovala tu osobinu. — Smijem li ja tebe nešto pitati? — kaže Claire. — Zašto Donnerova družina?
— O, ne — kaže on. — Samo se ponovno želiš smijati.
— Rekla sam ti da mi je žao zbog toga. To je jednostavno bilo zato što je Michael tri godine svaku moju ideju odbacivao kao previše mračnu, previše skupu, previše povijesnu... nedovoljno komercijalnu. I tada ti jučer dođeš, bez uvrede, s idejom za najmračniji, najmanje komercijalan, najskuplji povijesni film za koji sam čula i njemu se svidi. To je jednostavno vrlo... nevjerojatno. Samo sam se pitala odakle to.
Shane sliježe ramenima i poseže prema svojoj čarapi na podu. — Imam tri starije sestre. Sva moja rana sjećanja vezana su uz njih. Volim ih; bio sam njihova igračka, poput lutke koju su odijevale. Kad mi je bilo otprilike šest godina, moja najstarija sestra Olivija podlegla je poremećaju prehrane. To je zamalo uništilo našu obitelj.
Bilo je strašno. Oliviji je bilo trinaest godina i odlazila bi u zahod povraćati. Novac za užinu trošila je na tablete za mršavljenje, a hranu je skrivala u odjeći. Moji su roditelji isprva vikali na nju, ali od toga nije bilo koristi. Ona nije marila za to. Kao da je željela usahnuti. Vidjele su joj se kosti na rukama. Kosa joj je ispadala.
Moji su roditelji pokušali sve. Psihoterapeute i psihologe, bolničku terapiju. Moja bivša misli da su tada zapravo postali toliko pretjerano zaštitnički nastrojeni, ne znam. Sjećam se kako sam jedne noći ležao u krevetu i slušao kako moja mama plače, a moj otac je pokušava utješiti, kako mama samo ponavlja: »Moje djetešce umire od gladi.« Shane i dalje drži čarapu u ruci, ali je ne navlači. Samo zuri u nju.
— Što se dogodilo? — tiho pita Claire.
— Hmm? — On podiže pogled. — O, sada je dobro. Pretpostavljam da je terapija pomogla ili što već. Olivia je to jednostavno... prerasla. I dalje ima određeni problem s hranom, ona je sestra koja na Dan zahvalnosti nikada ne donosi hranu nego umjesto toga uvijek napravi stolni aranžman. Bundevice. Rogove obilja. I u njezinoj blizini se čak ni ne spominje riječ kolač. Ali, dobro se izvukla. Udala se za onog magarca, ali su prilično sretni. Imaju dvoje djece. I čudno je da... moja obitelj nikada ne govori o tom razdoblju. Čak i Olivia cijelo to razdoblje omalovažava kao da to nije bilo ništa. Naziva ih »moje mršave godine«.
Ali, ja to nisam prebolio. Kad mi je bilo sedam ili osam godina, noću sam ležao budan i molio da ću, ako Bog izliječi Oliviju, poći u crkvu, postati svećenik... nešto. I kad se to nije odmah dogodilo, znaš kakva su djeca, optuživao sam sebe, sestrino gladovanje povezao sam sa svojim nedostatkom vjere.
Zuri u prazno i trlja unutarnju stranu ruke. Olivia se do srednje škole oporavila, a ja sam završio sa svojom pobožnom fazom. Ali, nakon toga su me uvijek fascinirale priče o gladovanju i prikraćenosti. Čitao sam sve što sam uspio pronaći, pisao školske referate o opsadi Lenjingrada i velikoj krumpirovoj gladi... a osobito su mi se sviđale priče o kanibalizmu: urugvajska ragbijaška momčad, Alfred Packer, Maori... i, dakako, Donnerova družina.
Shane spušta pogled i opaža čarapu u svojim rukama. — Mislim da sam se poistovjetio s jadnim Williamom Eddyjem, koji se izvukao, ali nije mogao učiniti ništa dok je njegova obitelj gladovala u onom strašnom taboru. — Odsutno je navukao čarapu. — Kad sam potom u knjizi Michaela Deanea pročitao kako je u pogledu predstavljanja ideje za film najvažnije vjerovati u sebe, predstavljati sebe, to je bilo poput vizije: točno sam znao koju priču moram predstaviti.
Vizija? Vjerovanje u sebe? Claire spušta pogled pitajući se je li Michael jučer zapravo reagirao na to »jednostavno to učini, frajeru« samopouzdanje. I je li to ono što je nju sinoć privuklo. Dovraga, možda i mogu snimiti Donner! Samo na temelju strasti tog klinca prema toj priči. Strast: druga riječ koja joj zapne u grlu.
Claire pogleda svoj BlackBerry i vidi elektroničku poruku od Michaelovog producentskog partnera Dannyja Rotha. Tema je Donner! Michael je zacijelo nazvao Dannyja i rekao mu za Shaneovo predstavljanje. Pita se je li Danny urazumio Michaela. Otvara poruku, napisanu izmučenom, užurbanom, idiotskom, elektroničkom stenografijom za koju Danny nekako vjeruje da mu štedi mnogo vremena:
C-Rbrt kaže da organiziraš predstavljanje za Unvsl pnd o Donneru. Mora izgledati dbr, re: ugovora. Vidi ima li atr ilustrirani scnrj ili uvdnu priču, bilo što samo da izgleda ko da sm dlj odmaknuti. Ozbiljne face. Danny
Pogleda Shanea, koji sjedi na rubu kreveta i gleda je. Ponovno gleda Dannyjevu poruku. Mora izgledati dbr. Zašto bi izgledalo dobro, a ne bilo dobro? I ilustrirani scenarij koji bi ostavio dojam da smo dalje odmaknuli? Ozbiljne face? Tada se prisjeti Michaelovog jučerašnjeg nadimanja: Predstavit ću film o pionirskom kanibalizmu vrijedan osamdeset milijuna dolara.
— Ah, sranje — kaže.
— Još jedna poruka od tvojega dečka?
Zar će to doista učiniti? Prisjeća se da su Danny i Michael razgovarali o tome kako odvjetnici traže način izvlačenja iz Michaelova ugovora s Universalom. Kakvo glupo pitanje: dakako da će to učiniti. Nikada to ne bi ne učinili. Claire podiže ruku do sljepoočnice.
— Što? — Shane ustaje, a ona ga pogleda, njegove velike, srneće oči i čupave zaliske koji mu uokviruju lice. — Jesi li dobro?
Claire pomišlja ne reći mu, dopustiti mu taj vikend trijumfa. Mogla bi jednostavno zažmiriti i završiti taj vikend, pomoći Michaelu s njegovim predstavljanjem osuđenim na propast i njegovom nestalom glumicom, a tada u ponedjeljak prihvatiti posao u muzeju onog kulta... i početi stvarati zalihu hrane za mačke. Ali, Shane je netremice gleda onim okruglim očima pa ona uviđa da joj se sviđa i da, ako to želi prekinuti, mora to učiniti odmah.
— Shane, Michael ne namjerava snimiti tvoj film.
— Što? — On se kratko nasmije. — O čemu govoriš?
Ona sjeda na krevet pokraj njega i objašnjava mu sve, kako to u tom trenutku vidi, počevši s Michaelovim ugovorom sa studijem, kako je studio preuzeo dio Michaelovog duga, na niskoj točki njegove karijere, u zamjenu za prava na neke od njegovih starih filmova. — Bila su još dva dijela tog ugovora — kaže. — Michael je dobio ured na Universalovoj zemlji. A studio je dobio pravo prvog uvida, što znači da im Michael mora pokazati sve svoje ideje, a drugom studiju se može obratiti tek ako ga oni odbiju. Pa, taj prvi uvid je šala. Studio je pet godina odbijao sve scenarije koje je Michael ponudio. A kad je Michael te scenarije, obrade i knjige ponudio drugim studijima, zašto bi ih oni poželjeli ako znaju da ih je Universal odbio?
Tada se dogodio Hookbook. Kad je Michael počeo razrađivati tu ideju, zaključio je da su reality show i web-stranica izvan opsega njegova ugovora, smatrajući da se ugovor odnosi samo na. planiranje filma. Ali, ispostavilo se da ugovor studiju daje pravo na prvi izbor sveg materijala »ostvarenog u bilo kojem mediju«. I tako je Michael imao taj potencijalno golem televizijski posao bez scenarija i ispostavilo se da je studio zapravo vlasnik tog projekta.
— Ne shvaćam u kakvoj je to vezi s...
Claire podiže ruku. — Michaelovi odvjetnici od tada traže izlaz iz tog ugovora. Pronašli su ga prije nekoliko tjedana. Studio je u ugovor umetnuo klauzulu izlaska kako bi se zaštitio za slučaj da Michael nije samo u lošoj fazi, nego potpuno potrošen. Ako Michael u određenom vremenskom razdoblju ponudi određeni broj loših ideja — recimo, studio u pet godina ne ostvari deset poštenih projekata — bilo koja strana može se povući. Ali, dok ugovor jasno određuje sav materijal, klauzula izlaska spominje samo filmove. Dakle, iako je studio napravio Hookbook, ako Michael kupi te razradi deset zamisli za film u pet godina, a studio odbije svih deset — i jedna i druga strana mogu napustiti ugovor bez ikakvih obveza.
Shane je brzo shvaća, a čelo mu se mršti. — Dakle, hoćeš reći da sam ja...
— ... deseto odbijanje — kaže Claire. — Kanibalski vestern vrijedan osamdeset milijuna dolara, film toliko mračan, skup i nekomercijalan da ga studio nipošto ne bi prihvatio. Michael će kupiti tvoju ideju za sitan iznos, a potom te poslati pisati spekulativan scenarij koji ne namjerava pretvoriti u film. Kad studio to odbije, bit će slobodan prodati svoje televizijske emisije najboljem ponuđaču — za, ne znam, desetke milijuna dolara.
Shane je netremice gleda. Claire se osjeća užasno jer mu je rekla, jer je uništila njegovo samopouzdanje. Stavlja ruku na njegovu. — Žao mi je, Shane — kaže.
Tada zazvoni telefon. Daryl. Sranje. Ona stisne Shaneovu ruku, ustaje, prelazi na drugi kraj sobe i javlja se ne gledajući zaslon. — Hej — kaže Darylu.
Ali, to nije Daryl.
To je Michael Deane. — Claire, dobro, budna si. Gdje si? — Ne čeka odgovor. — Jesi li sinoć odvezla Talijana i njegovog prevoditelja u hotel?
Ona gleda Shanea. — Uh, na određeni način — kaže.
— Za koliko možeš doći u hotel?
— Prilično brzo. — Nikada nije čula da Michaelov glas tako zvuči. — Slušajte, Michael — kaže — moramo razgovarati o Shaneovom predstavljanju...
Ali on je prekida. — Pronašli smo je — kaže Michael.
— Koga?
— Dee Moray! Samo joj ime nije bilo Dee Moray. Ime joj je bilo Debra Moore. Sve ove godine je u srednjoj školi predavala dramske umjetnosti i talijanski. Možeš li vjerovati? — Michael zvuči nabrijano, zaneseno. — I njezin sin, jesi li ikada čula za bend Reticents? — Ponovno ne čeka odgovor. — Da, ni ja. Kako bilo, istražitelj je cijelu noć pripremao dokument. Reći ću ti na putu u zračnu luku.
— Zračnu luku? Michael, što se događa...
— Imam nešto za tebe što ćeš pročitati u avionu. To će ti sve objasniti. A sada idi po gospodina Tursija i prevoditelja i reci im neka se spreme. Letimo u podne.
— Ali, Michael...
No, on je već prekinuo razgovor, prije no što je Claire uspjela reći: »Čekajte... kamo letimo?« — Ona prekida razgovor i pogleda Shanea, koji i dalje sjedi na krevetu sa zamišljenim izrazom na licu. — Michael je pronašao onu glumicu — kaže. Želi da avionom otputujemo k njoj.
Doima se da je Shane nije čuo. Zuri u točku na zidu iza nje. Nije mu trebala ništa reći, trebala ga je pustiti da živi u svojemu mjehuriću.
— Gledaj, Shane, žao mi je — kaže. — Ti ne moraš poći. Mogu pronaći drugog prevoditelja. Ovaj posao, doista je...
Ali, on je prekida. — Dakle, želiš reći da će mi platiti deset tisuća dolara kako bi se izvukao iz svojeg ugovora... — Izraz Shaneova lica iznimno je čudan, ali je Claire neobično poznat. — Da bi potom zaradio deset milijuna?
Tada je shvatila odakle poznaje taj izraz. Gleda ga svakodnevno, izraz osobe koja računa, koja gleda iz različitih kuteva.
— Tada moj film možda vrijedi više od deset tisuća.
Ajme. Ovaj mali je prirodno nadaren.
— Mislim, tko želi za deset tisuća predstavljati ideju za mrtav film? Ali, za pedeset? Ili osamdeset? — Shane se lukavo nasmiješi. — Pristajem.

13.
DEE GLEDA FILM

Travanj 1978.
Seattle, Washington
Nazvala ga je Tjelesni Steve, a on je u tom trenutku vozio gradom dolazeći po nju kako bi izašli. Debra Moore-Bender postala je stručnjakinja za odbijanje udvaranja kolega učitelja, ali je privlačna mlada udovica očito bila previše neodoljiva za upornog Stevea, koji je tjednima okolišao sve dok napokon nije načinio svoj potez — dok su zajedno sjedili ispod natpisa VJEČNA LJUBAV. PROLJEĆE ‘78!
Debra je iznijela uobičajeni izgovor — ne izlazi s drugim učiteljima — ali se Steve samo nasmijao. — Što je to, nešto kao odvjetnik-klijent? Jer, ti znaš da ja poučavam tjelesni, zar ne? Ja nisam pravi učitelj, Debra.
Njezina prijateljica Mona poticala ju je izaći sa Steveom otkako je vijest o njegovu razvodu stigla do zbornice — draga Mona, čiji je ljubavni život bio niz katastrofa, ali je ona ipak nekako znala što je najbolje za Debru. No, ono što ju je uistinu uvjerilo bila je činjenica da ju je Tjelesni Steve pozvao u kino. Željela je pogledati jedan film...
A tada, nekoliko minuta prije no što će on doći po nju, Debra je stajala u kupaonici, zagledana u ogledalo, i prolazila četkom kroz paperjastu plavu kosu, koja se podizala i spuštala poput vode iza čamca (neki učenici su je zvali Gospođica Farrah, a ona je hinila da joj se to ime ne sviđa). Okrenula se na stranu. Ta nova boja kose bila je pogreška. Cijelo se desetljeće borila protiv užasne taštine svoje mladosti i u trideset i osmoj se uistinu nadala da će biti jedna od onih žena koje se u sredovječnosti dobro osjećaju, ali joj to još jednostavno nije uspjelo. Svaka sijeda vlas doimala se poput žiška na cvjetnoj gredici.
Pogledala je četku. Koliko milijuna poteza kroz kosu, koliko umivanja i trbušnjaka, koliko je posla obavila samo da bi čula te riječi: lijepa, zgodna, privlačna. Debra je svojedobno prihvaćala svoj izgled bez srama; nije joj bila potrebna potvrda — ni »gospođica Farrah«, ni pohotni Tjelesni Steve, ni nespretna, draga Mona (— Da izgledam kao ti, Debra, neprestano bih masturbirala.). Ali, sada? Dee je odložila četku i zagledala se u nju kao u svojevrsni talisman. Sjetila se pjevanja u četku kad je bila mala djevojčica; i dalje se osjećala kao mala djevojčica, kao napeta, potrebita petnaestogodišnjakinja koja se priprema za izlazak s dečkom.
Napetost je možda prirodna. Njezina posljednja veza završila je prije godinu dana: učitelj gitare njezinog sina Pata, Ćelavi Marv (Pat je davala nadimke muškarcima u svojemu životu). Ćelavi Marv joj se sviđao, smatrala je da ima izgleda. Bio je stariji, u kasnim četrdesetim, imao je dvije starije kćeri iz propalog braka i žarko je želio »spojiti obitelji« — iako je njegov žar znatno oslabio kad su se on i Debra jedne večeri vratili kući i zatekli Pata kako se u krevetu već spaja s Marvovom petnaestogodišnjom kćeri Janet.
Tijekom Marvovog izljeva bijesa pomislila je braniti Pata — Zašto se u takvim situacijama uvijek krivi mladiće? Naposljetku, Marvova kći bila je dvije godine starija od njega. Ali, bio je to Pat, koji je ponosno priznao svoje složene planove kao zlikovac u filmu o Jamesu Bondu, stjeran u kut. Sve je to bilo njegova ideja, njegova votka, njegov kondom. Debra se nije iznenadila kad je Marv okončao vezu. I premda je mrzila raskide — neiskrene apstrakcije, u ovom trenutku jednostavno ne želim biti u ovakvoj vezi, kao da druga osoba nema ništa s tim — Ćelavi Marv je to barem rekao posve jednostavno: — Volim te, Dee, ali nemam energije za bavljenje ovim sranjem između tebe i Pata.
Tebe i Pata. Zar je doista bilo toliko loše? Možda. Tri dečka u prošlost, Kombinezon Carl, građevinar koji je radio na njezinoj kući, nagovarao ju je na brak, ali je želio da Debra prethodno smjesti Pata u vojnu školu. — Isuse, Carl — rekla je — pa njemu je devet godina.
I tada je na red došao Tjelesni Steve. Njegova su djeca barem živjela s majkom; taj put nedužni civili možda neće biti povrijeđeni.
Prošla je uskim hodnikom pokraj Patove školske fotografije — Bože, taj samozadovoljni osmijeh, isto udubljenje na bradi, vlažne oči, isti vidi-me osmijeh. Jedino što se mijenjalo na njegovim školskim fotografijama bila je kosa (opuštena, nakovrčana, Zeppelin, šiljci); taj izraz je uvijek bio prisutan, ta mračna karizma.
Vrata Patove sobe bila su zatvorena. Lagano je pokucala, ali je on zacijelo imao slušalice na ušima jer nije odgovorio. Patu je tada bilo petnaest godina i bio je dovoljno star da ga može ostaviti samoga kod kuće bez prevelikih govora prije svakog izlaska, ali si nije mogla pomoći.
Ponovno je pokucala, a tada otvorila vrata njegove sobe i ugledala Pata kako sjedi prekriženih nogu s gitarom preko krila, ispod plakata Pink Floyda koji prikazuje prolazak svjetlosti kroz prizmu. Bio je nagnut naprijed, a ruka mu je bila ispružena prema gornjoj ladici noćnog ormarića, kao da je upravo gurnuo nešto unutra. Ona je ušla u sobu i odgurnula gomilu odjeće s puta. Pat je skinuo slušalice. — Hej, mama — rekao je.
— Što si stavio u ladicu? — upitala je.
— Ništa — brzo je rekao Pat.
— Pat. Zar ćeš me natjerati da pogledam?
— Nitko te ne tjera ni na što.
Na donjoj polici njegova noćnog ormarića vidjela je neuvezane stranice Alvisove knjige, savinutih vrhova, barem ono jedno poglavlje koje je napisao. Dala ga je Patu prije godinu dana, nakon jedne velike svađe tijekom koje je rekao kako bi želio imati oca da može otići živjeti s njim. — Ovo je bio tvoj otac — rekla je te noći, nadajući se da na tim požutjelim stranicama postoji nešto što će prizemljiti tog dječaka. Tvoj otac. Gotovo je sama sebi povjerovala. Alvis je uvijek zahtijevao da Patu kažu istinu kad bude stariji, kad bude sposoban shvatiti, ali kako su godine prolazile, Debra nije znala kako bi to učinila.
Prekrižila je ruke poput kakve slike iz vodiča za roditelje. — Dakle, hoćeš li otvoriti tu ladicu ili ću ja to učiniti?
— Ozbiljno, mama... nije ništa. Vjeruj mi.
Ona je krenula prema noćnom ormariću, a on je uzdahnuo, odložio gitaru i otvorio ladicu. Pomaknuo je nekoliko stvari i napokon izvadio malu lulu za marihuanu. — Nisam pušio. Kunem se. — Ona je opipala lulu, koja je bila hladna. U njoj nije bilo marihuane.
Pretražila je ladicu; marihuane nije bilo. Bila je puna raznih stvari — nekoliko ručnih satova, nekoliko trzalica, njegove knjige o skladanju, kemijske i obične olovke. — Lulu ću zadržati — rekla je.
— Svakako. — On je kimnuo kao da se to samo po sebi razumije. — Nisam je trebao imati ondje. — Kad bi se našao u nevolji, uvijek je postajao neobično smiren i razborit. Zauzeo bi stav u-ovome-smo-zajedno, koji bi je uvijek razoružao; bilo je to kao da joj pomaže izaći na kraj s osobito problematičnim djetetom. Istu osobinu imao je i u šestoj godini. Ona je jednom izašla po poštu, zastala kako bi porazgovarala sa susjedom, a kad se vratila unutra, zatekla je Pata kako vodom polijeva kauč iz kojega se dimilo. — Ajme — rekao je kao da je upravo otkrio vatru, kao da je nije zapalio. — Hvala Bogu da sam brzo stigao.
Tada je podignuo slušalice. Promjena teme: — Svidjela bi ti se ova pjesma.
Ona je pogledala lulu u svojoj ruci. — Možda ne bih trebala izaći.
— Ma hajde, mama. Žao mi je. Katkad se igram sa stvarima dok pišem. Ali, nisam se ušlagirao već mjesec dana, kunem se. A sada idi na svoj sastanak.
Ona ga je gledala tražeći kakav znak da laže, ali ju je on gledao u oči nepokolebljivo kao i uvijek.
— Možda samo tražiš izgovor da ne izađeš — rekao je Pat.
I to mu je bilo nalik, okrenuti sve na nju i pridružiti tome kakav istinski uvid; istina je da je možda doista tražila izgovor da ne izađe.
— Opusti se — rekao je. — Idi se zabaviti. Slušaj, možeš posuditi moju odjeću za tjelesni. Steve osobito voli uske sive kratke hlače.
Ona se nasmiješila iako to nije željela. — Mislim da ću ići u ovome što imam na sebi, hvala.
— Natjerat će te da se poslije istuširaš, znaš?
— Misliš?
— Da: prozivka, istezanje, dvoranski hokej, tuširanje. To je za Tjelesnog Stevea savršeni izlazak.
— Doista?
— Da. Tip je ridikulozan.
— Ridikulozan? — I to je bilo svojstveno Patu, praviti se važnim zbog vlastitog bogatog rječnika te istodobno nazivati maminog partnera idiotom.
— Ali, nemoj ga pitati je li ridikulozan jer će reći: »O, nadam se da jesam. Mnogo sam platio onu vazektomiju.«
Ona se ponovno nasmijala protiv svoje volje i, kao i uvijek, poželjela da nije. Iz kolikih se nevolja u školi Pat izvukao na taj način? Učiteljice su bile osobito bespomoćne. Dobivao je petice bez knjiga, nagovarao drugu djecu da rješavaju njegove zadatke, uvjeravao ravnatelje da zbog njega zanemare pravila, bježao iz škole i izmišljao nevjerojatne razloge za svoje izostanke. Debra bi osjetila grčenje kad bi je učiteljica na informacijama upitala za njezinu dijagnozu, za Patovo putovanje u Južnu Ameriku ili za smrt njegove sestre. — Oh, i njegov jadni otac: ubijen nestao u Bermudskom trokutu, umro od hladnoće na Everestu. Jadnije Alvis svake godine ponovno umro od nekog novog uzroka. A tada je Pat oko svojega četrnaestog rođendana naizgled shvatio kako ne mora lagati da bi dobio ono što želi te da je učinkovitije i zabavnije jednostavno gledati ljude u oči i govoriti im što želi.
Ona se katkad pitala bi li prisutnost oca uravnotežila njezino ugađanje Patu; dok je bio malen, bila je pretjerano očarana njegovom zrelošću i vjerojatno previše usamljena, osobito tijekom onih mračnih godina.
Pat je odložio gitaru i ustao. — Hej. Šalim se u vezi Stevea. Doima se dobrim. — Prišao joj je. — Idi. Zabavi se. Budi sretna.
Doista je odrastao te godine. Svi su to mogli vidjeti. U školi je manje upadao u nevolje, nije krišom odlazio od kuće, ocjene su mu bile bolje. Pa ipak, i dalje su je zbunjivale njegove oči, ne njihov oblik ili boja, nego određena značajka u njegovu pogledu — ono što ljudi nazivaju sjajem, iskrom, uzbudljivom gledaj-ovo opasnošću.
— Doista me želiš usrećiti? — upitala je Debra. — Budi ovdje kad se vratim kući.
— Dogovoreno — rekao je i pružio ruku. — Smije li Benny doći da vježbamo?
— Svakako. — Ona mu je stisnula ruku. Benny je bio gitarist kojega je Pat unovačio za sviranje u svojemu bendu. To je bilo ono što je mijenjalo Pata: njegov bend, Garys. Morala je priznati (nakon nekoliko školskih priredbi i ogleda bendova u Seattle Centeru) da Garys nisu loši. Štoviše, prilično su dobri, ne osobito punk, kao što se plašila, ali pomalo nemarni i iskreni (kad ih je usporedila sa Stonesima iz vremena Let It Bleed, Pat je zakolutao očima). A njezin sin na pozornici bio je otkrivenje. Pjevao je, šepirio se, režao, šalio se; odande je zračio nečime što je nije trebalo iznenaditi, ali jest: spontanim šarmom. Moči. A otkako se bend okupio, Pat je bio oličenje smirenosti. Što o klincu govori činjenica da ga pridruživanje rock bendu smiri? Ali, to je bilo neporecivo: bio je usredotočen i angažiran. Njegova ju je motivacija i dalje zabrinjavala — mnogo je govorio o velikom uspjehu, o slavi — pa mu je stoga pokušavala objasniti opasnosti slave, ali još nije mogla reći ništa konkretno, mogla je samo iznositi nezanimljive, mlake govore o čistoći umjetnosti i o tome što sve uspjeh donosi sa sobom. Bila je zabrinuta da su svi njezini govori traćenje vremena, poput upozoravanja izgladnjelog čovjeka na opasnosti pretilosti.
— Vraćam se za tri sata — rekla je Debra. Bit će to pet ili šest sati, ali to joj je bilo navika, prepoloviti vrijeme kako bi se on uvalio u samo pola nevolje. — Do tada, nemoj... am... nemoj... uh...
Dok je tražila primjerenu razinu upozorenja, Patovo lice razvuklo se u osmijeh, a oči su se spustile prije no što su se kutevi usana polako počeli penjati. — Nemoj učiniti ništa?
— Da. Nemoj učiniti ništa.
On joj je salutirao, nasmiješio se, vratio slušalice na uši, uzeo gitaru i naslonio se na krevet. — Hej — rekao je kad se okrenula. — Nemoj dopustiti da te Steve nagovori na vježbu skakanja. Voli gledati dijelove tijela koji se tresu.
Ona je polako zatvorila vrata i upravo bila krenula hodnikom kad je pogledala lulu u svojim rukama. Dakle, zašto bi izvadio lulu iz njezina skrovišta ako nema marihuanu za nju? A kad ga je pitala što je radio, Pat je morao kopati po ladici kako bi pronašao lulu. Ne bi li bila na vrhu da ju je samo ubacio unutra? Okrenula se u hodniku, vratila natrag i naglo otvorila vrata. Pat je sjedio na krevetu s gitarom, a ladica noćnog ormarića ponovno je bila otvorena. No, tada je na krevetu imao otvoreno ono što je zapravo skrivao od nje: svoju bilježnicu u koju je pisao pjesme. Bio je nagnut nad nju držeći olovku. Naglo se uspravio, crven u licu i bijesan: — Mama, dovraga, što je?
Ona mu je prišla i uzela bilježnicu s njegova kreveta, ne znajući zapravo što traži, u mislima na onom mjestu koje roditeljski um često posjećuje: u zemlji najgorih mogućih scenarija. Piše pjesme o samoubojstvu! O preprodaji droga! Nasumice je okrenula stranicu: pjesme, nekoliko bilježaka o melodiji — Pat je poznavao tek osnove glazbe — fragmenti lijepih, bolnih pjesama kakve bi pisao bilo koji petnaestogodišnjak, jedna ljubavna pjesma »Seksi Tanya« (u nespretnoj rimi sa želim te ja), neke besmislice lažno pune značenja o Suncu i Mjesecu i utrobi vječnosti.
On je posegnuo prema bilježnici. — Pusti to!
Ona je listala dalje, tražeći ono što je bilo toliko opasno da joj je radije dao svoju lulu za marihuanu nego da prizna da piše pjesmu.
— Pusti je, mama!
Ona je pronašla posljednju stranicu na kojoj je nešto pisalo — pjesma koju je zacijelo pokušavao sakriti — i ramena su joj klonula kad je vidjela naslov: »Osmijeh raja«, naslov Alvisove knjige. Pročitala je pripjev: Nekoć sam vjerovao/da će se vratiti po mene/Zašto se raj smiješi/kad ovo sranje nije smiješno...
Oh. Debra se osjećala strašno. — Ja... oprosti, Pat. Mislila sam...
On je pružio ruku i uzeo bilježnicu.
Ona je toliko rijetko vidjela ispod Patove glatke, sarkastične površine da je katkad zaboravljala da je ondje dječak — povrijeđeni dječak i dalje sposoban osjećati da mu otac nedostaje iako ga nije upamtio. — Oh, Pat — rekla je. — Radije bi da pomislim kako pušiš marihuanu... nego da pišeš pjesmu?
On je protrljao oči. — Pjesma je loša.
— Ne, Pat. Doista je dobra.
— Sentimentalno sranje — rekao je. — I znao sam da ćeš me prisiljavati da govorim o tome.
Ona je sjela na krevet. — Dakle... hajdemo razgovarati o tome.
— Ah, Isuse. — Pogledao je pokraj nje, u točku na podu. A tada je trepnuo, nasmijao se i doimalo se da ga je to trgnulo iz svojevrsnog transa. — Ništa posebno. To je samo pjesma.
— Pat, znam da ti je teško...
On se trgnuo. — Mislim da ne razumiješ koliko ne želim razgovarati o tome. Molim te. Možemo li poslije razgovarati o tome?
Kad se ona nije ni pomaknula, Pat ju je blago gurnuo stopalom. — Hajde. Ja moram nastaviti pisati sentimentalna sranja, a ti ćeš zakasniti na sastanak. A kad zakasniš, Tjelesni Steve te prisili trčati krugove.
Tjelesni Steve dovezao se Plymouthom Dusterom s dubokim sjedalima. Izgledao je poput potrošenog superjunaka, s plošno počešljanom kosom razdijeljenom sa strane, četvrtastom čeljusti i atletskim tijelom koje se upravo počelo nadimati od sredovječnosti. Muškarci imaju vrijeme poluraspada, pomislila je, kao i uran.
— Što bismo trebali gledati? — upitao ju je Steve u automobilu.
Ona se osjećala smiješno i dok je to izgovarala: Egzorcista II. — Slegnula je ramenima. — Čula sam kako klinci u knjižnici govore o tom filmu. Zvučao je dobro.
— U redu. Mislio sam da si više zaljubljenica u strane filmove, nešto s titlovima za koje bih morao glumiti da ih razumijem.
Debra se nasmijala. — Postava je dobra — rekla je. — Linda Blair, Louise Fletcher, James Earl Jones. — Gotovo da nije mogla izgovoriti to pravo ime. — Richard Burton.
— Richard Burton? Nije li on mrtav?
— Još nije — rekla je.
— U redu — rekao je Tjelesni Steve — ali možda ćeš me morati držati za ruku. Od prvog Egzorcista sam se usrao od straha.
Ona je pogledala kroz prozor. — Nisam ga gledala.
Večerali su u restoranu specijaliziranom za plodove mora, a ona je primijetila kako je bez pitanja uzeo jednu njezinu kozicu. Razgovor je tekao lako i opušteno: Steve je pitao za Pata, a Debra je rekla da je bolje. Zanimljivo je kako svaki razgovor o Patu podrazumijeva temelj nevolje.
— Ne bi se trebala zabrinjavati zbog njega — rekao je Steve kao da joj čita misli. — Loše igra dvoranski hokej, ali je dobar. Takvi daroviti? U što više nevolja upadaju, to su u odrasloj dobi uspješniji.
— Kako to znaš?
— Zato što ja nikada nisam upadao u nevolje i sada sam učitelj tjelesnog.
Ne, to uopće nije bilo loše. U kino su došli ranije i sjeli sa zajedničkom kutijom gumenih bombona, zajedničkim rukonaslonom i zajedničkom životnom pričom (ona: udovica već deset godina, majka preminula, otac se ponovno oženio, mlađi brat i dvije sestre; on: razveden, dvoje djece, dva brata, roditelji u Arizoni). Zajedničke su im i glasine: one o tome kako su neki klinci iznad tokarske klupe pronašli skrivenu eksplicitnu pornografiju učitelja tehničkog (on: Pa, valjda to zato zovu obrada drveta) i kako je gospođa Wylie zavela Davea Amesa, zaljubljenika u tehniku (ona: Ali Dave Ames je još dječak; on: Pa, više nije).
Tada su se svjetla ugasila pa su se smjestili na svoja sjedala, a Tjelesni Steve se nagnuo prema njoj i šapnuo: — Doimaš se drugačijom nego u školi.
— Kakva sam u školi? — upitala je.
— Iskreno? Pomalo si zastrašujuća.
Ona se nasmijala. — Pomalo zastrašujuća?
— Ne. Nisam mislio »pomalo«. Jako zastrašujuća. Krajnje zastrašujuća.
— Ja sam zastrašujuća?
— Da, mislim... pogledaj se. Vidjela si se u ogledalu, zar ne?
Najave za filmove spasile su je od ostatka tog razgovora. Nakon njih se s iščekivanjem nagnula naprijed, osjećajući uzbuđenje koje je uvijek osjećala kad bi počinjao koji od NJEGOVIH filmova. Ovaj je počeo mješavinom vatre, skakavaca i demona, a kad se on napokon pojavio, osjetila je ushićenje i tugu: lice mu je bilo sivlje, rumenije, a oči inačica onih koje svakodnevno gleda kod kuće, ali su sada nalik pregorjelim žaruljama, iskra je gotovo nestala iz njih.
Film se kretao u rasponu od glupog do šašavog i neshvatljivog, a ona se pitala bi li bio smisleniji nekome tko je gledao prvog Egzorcista. (Pat je krišom ušao u kino kako bi ga pogledao i proglasio ga je »urnebesno smiješnim«.) Radnja je obuhvaćala svojevrstan stroj za hipnozu sastavljen od Frankensteinovih žica i vakuumskih nastavaka, koji je navodno omogućavao da dvoje ili troje ljudi sanja isti san. Kad on nije bio na platnu, pokušala se usredotočiti na druge glumce, opaziti znakovite pokrete, zanimljive odluke. Gledajući njegove filmove, katkad je razmišljala o tome kako bi sama odglumila određenu scenu s njim — kao što je poučavala svoje učenike: opaziti odluke koje glumci donose. Louise Fletcher je glumila u tom filmu i Debra se divila njezinoj opuštenoj stručnosti. Da, karijera Louise Fletcher je zanimljiva. Dee je mogla imati takvu karijeru — možda.
— Možemo otići ako želiš — šapnuo je Tjelesni Steve.
— Što? Ne. Zašto?
— Neprestano se mrštiš.
— Doista? Žao mi je.
Do kraja filma mirno je sjedila držeći ruke u krilu i gledala kako se on muči u besmislenim scenama, pokušavajući učiniti nešto s tim smećem. Nekoliko puta je vidjela bljeskove njegove nekadašnje moći, blago uzbuđenje u ugodnom glasu koji svladava alkoholiziranu dikciju.
U tišini su hodali do automobila. (Steve: To je bilo... zanimljivo. Debra: Mmm.) Ona je putem kući gledala kroz prozor, zamišljena. Ponovno je proživljavala prijašnji razgovor s Patom, pitajući se nije li propustila kakvu važnu priliku. Što bi bilo da se jednostavno otvorila i rekla: Oh, usput, idem pogledati film u kojemu glavnu ulogu ima tvoj pravi otac— ali, može li zamisliti scenarij u kojemu bi ta informacija pomogla Patu? Što će učiniti? Otići igrati se lovice s Richardom Burtonom?
— Nadam se da nisi namjerno izabrala taj film — rekao je Tjelesni Steve.
— Što? — Promeškoljila se na sjedalu. — Oprosti?
— Pa, nakon takvog filma jednostavno je teško pozvati nekoga na drugi izlazak. To je kao da nekoga nakon Titanica pozoveš na drugo putovanje brodom.
Ona se nasmijala, ali isprazno. Samoj sebi je lagala da je zbog Pata gledala sve njegove filmove i pratila njegovu karijeru, za slučaj da jednoga dana bude bilo smisleno reći mu. Ali, nikada mu neće moći reći; to je znala.
Dakle, ako to nije bilo zbog Pata, zašto i dalje ide u kino i sjedi ondje poput špijunke te gleda kako se on uništava, sanjari o sporednim ulogama, nikada o onima koje tumači Liz, uvijek Louise Fletcher? Iako to, dakako, nikada nije bila ona, Debra Moore, srednjoškolska učiteljica dramskih umjetnosti i talijanskog, nego žena koju je pokušavala stvoriti prije mnogo godina, Dee Moray — kao da se raspolovila, Debra se vratila u Seattle, a Dee se probudila u onom malenom hotelu na talijanskoj obali i navela dragog, sramežljivog Pasqualea da je odvede u Švicarsku, gdje će učiniti ono što su oni željeli, dati dijete za karijeru, i o toj je karijeri i dalje maštala — nakon dvadeset i šest filmova i nebrojeno mnogo predstava ta veteranka napokon je u sporednoj ulozi nominirana za...
Debra je uzdahnula na sjedalu Dustera Tjelesnog Stevea. Zaboga, doista ja jadna, školarka koja vječno pjeva u četku.
— Jesi li dobro? — upitao je Tjelesni Steve. — Kao da si pedeset kilometara daleko.
— Oprosti. — Pogledala ga je i stisnula mu ruku. — Prije odlaska sam vodila čudan razgovor s Patom. Mislim da sam još uzrujana zbog toga.
— Želiš li razgovarati o tome?
Ona se gotovo nasmijala toj zamisli — priznavanju cijele stvari Patovom učitelju tjelesnog. — Hvala — rekla je. — Ali ne želim. — Steve se ponovno usredotočio na vožnju pa se pitala bi li praktična opuštenost takvog čovjeka još mogla utjecati na petnaestogodišnjeg Pata ili je prekasno za sve to.
Skrenuli su prema njezinoj kući i Steve je ugasio motor. Ona ne bi imala ništa protiv toga da ponovno izađe s njim, ali je mrzila taj dio izlazaka — okretanje na vozačevom sjedalu, nespretno traženje očiju, isprekidani poljubac i izražavanje želje da je ponovno vidi. Pogledala je prema kući kako bi se uvjerila da Pat ne gleda, nipošto ne bi mogla podnijeti njegovo zadirkivanje o poljupcu za rastanak, i tada je opazila da nešto nedostaje. Izašla je iz automobila kao u transu i krenula prema kući.
— Dakle, to je to?
Okrenula se i vidjela da je Tjelesni Steve izašao iz auta.
— Što? — upitala je.
— Gledaj — rekao je on — možda ne bih trebao, ali ću to jednostavno reći. Sviđaš mi se. — Naslonio se na automobil, položivši ruku na otvorena vrata. — Pitala si me kakva si u školi... i, iskreno rečeno, onakva si kakva si bila posljednjih sat vremena. Rekao sam. da si zastrašujuća zbog tvojeg izgleda, i jesi. Ali, katkad kao da uopće nisi prisutna u prostoriji, s drugim ljudima. Kao da nitko i ne postoji.
— Steve...
Ali, on nije završio. — Znam da nisam tvoj tip. To je u redu. Ali mislim da bi bila sretnija ako bi katkad pustila ljude unutra.
Ona je otvorila usta kako bi mu rekla zašto je izašla iz automobila, ali ju je bila bi sretnija razljutilo. Mogla bi biti sretnija? Mogla bi biti... Isuse. Stajala je ondje bez riječi, slomljena, kipteći.
— Pa, laku noć. — Steve je ušao u svoj Duster, zatvorio vrata i odvezao se. Ona je gledala kako njegov automobil skreće na kraju ulice i kako su stražnja svjetla jednom bljesnula.
A tada je ponovno pogledala svoju kuću i prazan prilaz, na kojemu je trebao biti parkiran njezin automobil.
Ušavši u kuću, otvorila je ladicu u kojoj je držala rezervne ključeve (kojih, dakako, nije bilo), zavirila u Patovu sobu (prazna, dakako), potražila poruku (nema je, dakako), natočila si čašu vina i sjela pokraj prozora čekajući da sâm dođe kući. Bila su dva sata i četrdeset i pet minuta ujutro kad je napokon zazvonio telefon. Zvali su iz policije. Je li ona... Je li njezin sin... Je li vlasnica... smeđeg Audija... registarski broj... Ona je odgovarala: Da, da, da sve dok nije prestala čuti pitanja, samo je ponavljala Da. A tada je prekinula razgovor i nazvala Monu, koja je došla po nju i tiho je odvezla u policijsku postaju.
Stale su i Mona je stavila ruku na Debrinu. Dobra Mona, deset godina mlađa, širokih ramena, s bob frizurom i oštrim zelenim očima. Jednom je pokušala poljubiti Debru nakon previše čaša vina. Uvijek je moguće opaziti pravu stvar, tu naklonost; zašto uvijek dolazi od pogrešne osobe? — Debra — rekla je Mona — znam da voliš tog malog klipana, ali ne smiješ više trpjeti ta sranja. Čuješ li me? Pusti neka ovaj put završi u zatvoru.
— Bio se popravio — slabašno je rekla Debra. — Napisao je pjesmu... — Ali, nije završila. Zahvalila je Moni, izašla iz automobila i ušla u policijsku postaju.
Debeo policajac u civilnoj odjeći i s naočalama avijatoricama izašao je noseći podložak za pisanje. Rekao joj je neka ne brine, njezin sin je dobro, ali je automobil potpuno uništen, preletio je preko potpornog zida u Fremontu, »zapanjujući udar, nevjerojatno da nitko nije ozlijeđen«.
— Nitko?
— S njim je u automobilu bila jedna djevojka. I ona je dobro. Ima ogrebotine, ali je dobro. Njezini roditelji su već došli.
Dakako da je ondje bila djevojka. — Smijem li ga vidjeti?
Policajac je rekao da će ga začas moći vidjeti. Ali, najprije je mora obavijestiti da je njezin sin bio pod utjecajem opojnih tvari, da su u automobilu našli bocu votke i trag kokaina na ručnom ogledalu u automobilu, da će biti terećen za neprilagođenu vožnju, vožnju bez dozvole, nemar i neoprez, vožnju pod utjecajem opojnih tvari i maloljetničko posjedovanje alkohola. (Kokain? Nije bila sigurna da je dobro čula, ali je kimala na svaku točku optužnice, što je drugo mogla?) S obzirom na težinu optužbi, taj će slučaj biti predan tužitelju specijaliziranom za maloljetnički kriminalitet, koji će donijeti odluku...
Čekaj. Kokain? Odakle mu kokain? I što je Tjelesni Steve mislio rekavši da ona ne pušta ljude unutra? Rado bi pustila nekoga unutra. Ne, znaš što će učiniti? Pustit će sebe van! A Mona? Nemoj trpjeti ta sranja? Isuse, zar misle da je ona izabrala biti takva? Zar misle da ima izbora u pogledu Patovog ponašanja? Bože, to bi bilo sjajno, jednostavno prestati trpjeti Patova sranja, vratiti se u vremenu i živjeti neki drugi život...
(Dee Moray naslonjena sjedi na stolcu za plažu na Rivijeri sa svojim šutljivim, naočitim talijanskim družbenikom Pasqualeom i čita stručne publikacije sve dok je Pasquale ne poljubi i ode igrati tenis na svojemu igralištu koje strši iz stijena...)
— Imate li pitanja?
— Hmm. Oprostite, što ste rekli?
— Imate li pitanja o ovome što sam vam upravo rekao?
— Ne. — Krenula je za debelim policajcem niz hodnik.
— Ovo možda nije najbolji trenutak — rekao je i pogledao je preko ramena dok su hodali. — Ali, primijetio sam da ne nosite vjenčani prsten. Pitao sam se biste li možda jednom željeli izaći na večeru... pravosudni sustav može uistinu zbuniti pa je korisno imati nekoga tko...
(Vratar hotela donosi telefon na plažu. Dee Moray skida šešir i prislanja slušalicu uhu. Dick je! Zdravo, ljubavi, kaže, vjerujem da si lijepa kao i uvijek...)
Policajac se okrenuo i pružio joj posjetnicu sa svojim telefonskim brojem. — Shvaćam da je ovo teško razdoblje za vas, ali za slučaj da poželite izaći.
Ona se zagledala u posjetnicu.
(Dee Moray uzdiše: Gledala sam Egzorcista, Dick. O, Isuse, kaže on, to sranje? Ti znaš povrijediti čovjeka. Ne, ona mu blago kaže, to baš i nije Shakespeare. Dick se smije. Slušaj, draga, imam dramu za koju mislim da bismo je mogli zajedno raditi...)
Policajac je pružio ruku prema vratima. Debra je duboko, isprekidano udahnula i ušla za njim.
Pat je sjedio na sklopivom stolcu u praznoj sobi, zagnjurivši glavu u ruke, prstiju izgubljenih u potocima valovite smeđe kose. Odmaknuo je kosu i pogledao je; te oči. Nitko nije shvaćao koliko su zajedno u tome, Pat i ona. Izgubljeni smo u ovome, pomislila je Dee. Na čelu je imao malu ogrebotinu, gotovo kao da se natrljao na tepihu. A inače je izgledao dobro. Neodoljivo — očev sin.
Naslonio se i prekrižio ruke. — Hej — rekao je, a usne su mu se podignule u lukavom osmijehu u stilu što-ti-radiš-ovdje. — I, kako je bilo na izlasku?

14.
VJEŠTICE IZ PORTO VERGOGNE

Travanj 1962.
Porto Vergogna, Italija
Pasquale je spavao cijelo sljedeće jutro. Kad se napokon probudio, Sunce je već bilo iznad litica iza sela. Popeo se stepenicama na treći kat i ušao u mračnu sobu u kojoj je Dee Moray bila odsjela. Je li doista nedavno bila ondje? Je li on doista jučer bio u Rimu i vozio se s manijakom Richardom Burtonom? Osjećao se kao da se vrijeme promijenilo, izobličilo. Osvrnuo se uokolo po maloj sobi kamenih zidova. Sada je bila posve njezina. Drugi gosti će odsjesti u njoj, ali će ta soba uvijek biti soba Dee Moray. Pasquale je otvorio kapke i svjetlost se ulila unutra. Duboko je udahnuo, ali je osjetio samo miris morskog zraka. Tada je s noćnog ormarića uzeo nedovršeni roman Alvisa Bendera i prelistao ga. Alvis će za koji dan doći kako bi nastavio pisati u toj sobi. Ali, ta soba više nikada neće pripadati njemu.
Pasquale se vratio u svoju sobu na drugom katu i odjenuo se. Na svojemu stolu ugledao je fotografiju Dee Moray i druge nasmijane žene. Uzeo ju je u ruke. Fotografija nije ni približno dočaravala Deeinu finu prisutnost, ne onako kako ju je on upamtio: njezinu gracioznu visinu, dugačak vrat i duboka jezera očiju te pokrete koji su se doimali znatno drugačije nego pokreti drugih ljudi, gipki i energični, bez traćenja energije. Držao je fotografiju blizu lica. Sviđalo mu se kako se Dee smijala na toj fotografiji, držeći ruku na ruci druge žene, i kako su se obje počele saginjati. Fotograf ih je uhvatio u prirodnom trenutku, dok su se prepuštale smijehu nečemu za što nitko drugi nikada neće doznati. Pasquale je odnio fotografiju dolje i gurnuo je u kut uokvirene slike maslina u malenom hodniku između hotela i trattorije. Zamišljao je kako je pokazuje svojim američkim gostima i potom hini nehajnost: dakako, reći će, filmske zvijezde povremeno odsjedaju u Adekvatnom vidiku. Sviđa im se tišina. I tenis na liticama.
Gledao je fotografiju i ponovno pomislio na Richarda Burtona. Taj je čovjek imao toliko mnogo žena. Je li ga Dee uopće zanimala? Odvest će je u Švicarsku na pobačaj i što tada? Nikada je neće oženiti.
I odjednom je vidio sebe kako odlazi u Portovenere te kuca na vrata njezine hotelske sobe. Dee, udaj se za mene. Podizat ću tvoje dijete kao svoje. To je bilo smiješno, pomisliti da bi se ona udala za nekoga koga je tek upoznala, da bi se uopće udala za njega. A tada je pomislio na Amedeu i preplavio ga je stid. Tko je on da misli loše o Richardu Burtonu? To se događa kad živite u snovima, pomislio je: sanjate ovo, sanjate ono i tako prespavate život.
Bila mu je potrebna kava. Otišao je u malu blagovaonicu, koja je bila ispunjena kasnojutarnjom svjetlošću jer su kapci bili otvoreni. To je bilo neuobičajeno za to doba dana; njegova teta Valeria je tek kasno poslijepodne otvarala kapke. Sjedila je za jednim od stolova i pila vino iz čaše. I to je bilo čudno za jedanaest sati prijepodne. Podignula je glavu. Oči su joj bile crvene. — Pasquale — rekla je napuklim glasom. — Sinoć je... tvoja majka... — Pogledala je u pod.
On je protrčao pokraj nje na hodnik i otvorio vrata Antonijine sobe. Kapci i prozori su i ondje bili otvoreni pa je soba bila puna morskog zraka i Sunčeve svjetlosti. Ona je ležala na leđima, s buketom sijede kose na jastuku iza nje, usta izvijenih i blago otvorenih, poput kukastog ptičjeg kljuna. Jastuci iza njezine glave bili su namješteni, a pokrivač uredno navučen do njezinih ramena i jednom savinut, kao da je već spremna za pogreb. Koža joj je bila nalik vosku, kao da je oribana.
Soba je mirisala na sapun.
Valeria je stajala iza njega. Je li ona zatekla sestru mrtvu... i tada očistila sobu? To nije imalo smisla. Pasquale se okrenuo prema teti. — Zašto mi to nisi rekla sinoć, kad sam se vratio?
— Bilo je vrijeme, Pasquale — rekla je Valeria. Suze su tekle niz njezino izbrazdano, staro lice. — Sada možeš poći oženiti onu Amerikanku. — Valerijina brada spustila se na prsa poput iscrpljenog teklića koji je isporučio važnu poruku. — To je željela — promuklo je rekla starica.
Pasquale je pogledao jastuke iza svoje majke i praznu čašu na njezinu noćnom ormariću. — Oh, zia — rekao je — što si učinila?
Podignuo je njezinu bradu i u njezinim očima vidio sve: Dvije žene slušaju na prozoru kako on razgovara s Dee Moray, ali ne razumiju ništa od toga; njegova majka uporno ponavlja, već mjesecima, kako je došlo vrijeme da umre, da Pasquale mora otići iz Porto Vergogne kako bi pronašao ženu; njegova teta Valeria još jednom očajnički pokušava svojim praznovjerjem o tome kako ondje nitko ne umire mlad nagovoriti bolesnu Amerikanku da ostane; njegova majka moli Valeriju, i moli (— Pomogni mi, sestro), preklinje je, muči...
— Ne, nisi...
Prije no što je stigao završiti, Valeria se srušila na tlo. A Pasquale se u nevjerici okrenuo prema mrtvoj majci. — O, mamma — jednostavno je rekao Pasquale. Sve je to bilo toliko besmisleno, toliko neuko; kako su mogle toliko potpuno pogrešno shvatiti ono što se događalo oko njih? Okrenuo se prema svojoj uplakanoj teti, pružio ruke i obujmio njezino lice. Kroz maglu vlastitih suza jedva je vidio njezinu tamnu, izboranu kožu.
— Što... si učinila?
Valeria mu je tada rekla sve: kako je Pasqualeova majka tražila oslobođenje otkako je Carlo umro i kako se čak pokušala ugušiti jastukom. Valeria ju je odgovorila od toga, ali je Antonia ustrajala sve dok joj Valeria nije obećala da će joj pomoći kad njezina starija sestra više ne bude mogla podnositi bol. Taj tjedan je od nje zatražila da ispuni to svečano obećanje. Valeria je opet odbila, ali Antonia je rekla kako ona to ne može shvatiti jer nije majka, kako bi radije umrla nego i dalje opterećivala Pasqualea, kako on neće otići iz Porto Vergogne dokle god je ona živa. Stoga je Valeria učinila što je Antonia tražila od nje, umijesila kaustičnu sodu u hljeb kruha. Tada je Antonia poslala Valeriu da napusti hotel na sat vremena, kako ne bi sudjelovala u njezinu grijehu. Valeria ju je još jednom pokušala odgovoriti, ali je Antonia rekla da je mirna jer zna da će, ako tada otiđe, Pasquale moći otići s lijepom Amerikankom...
— Slušaj me — rekao je Pasquale. — Ta Amerikanka? Ona voli drugog muškarca koji je bio ovdje, onog britanskog glumca. Za mene ne mari. Ovo je bilo uzalud! — Valeria je ponovno zajecala i bacila mu se na nogu, a Pasquale je zurio u njezina ramena, koja su se naglo podizala i spuštala, sve dok ga nije preplavilo sažaljenje. Sažaljenje i ljubav prema majci, koja bi željela da učini ono što je tada učinio: pogladio je Valerijino gnijezdo od žičane kose i rekao: — Žao mi je, zia. — Osvrnuo se i pogledao majku, koja je ležala na namještenim jastucima kao u ozbiljnom odobravanju.
Valeria je taj dan provela u svojoj sobi, plačući, a Pasquale je sjedio na trijemu, pušio i pio vino. U suton je s Valerijom čvrsto umotao majku u plahtu i pokrivač te nježno spustio posljednji poljubac na njezino hladno čelo prije no što joj je pokrio lice. Koji čovjek ikada uistinu upozna svoju majku? Prije njega je proživjela cijeli život i imala dvoje djece, braću koju nije upoznao. Preživjela je njihovu smrt u ratu te suprugovu smrt. Tko je on da bi zaključio kako nije bila spremna, kako je trebala ostati još malo? Bila je završila. Možda je čak i bilo dobro to što je vjerovala da će otići s kakvom lijepom Amerikankom kad nje ne bude.
Tommaso Komunist sljedećeg je jutra pomogao Pasqualeu odnijeti Antoniju u svoj čamac. Pasquale nije bio primijetio koliko je njegova majka postala krhka dok je nije morao tako nositi, držeći ruke pod njezinim koščatim ramenima nalik ptičjim. Valeria je provirila kroz vrata i tiho pozdravila sestru. Drugi ribari i njihove supruge poredali su se na piazzi kako bi Pasqualeu izrazili sućut — »Sad je s Carlom«, »Draga Antonia« i »Pokoj duši njezinoj« — a Pasquale im je blago kimnuo s čamca kad je Tommaso ponovno pokrenuo motor čamca i isplovio iz zaljeva.
— Došao je njezin čas — rekao je Tommaso kormilareći kroz tamnu vodu.
Pasquale se okrenuo naprijed kako više ne bi morao razgovarati, kako ne bi mogao gledati majčino omotano tijelo. Bio je zahvalan jer su ga oči pekle od slanih valova.
Tommaso je u La Speziji od čuvara pristaništa nabavio kola. Gurao je tijelo Pasqualeove majke ulicom — poput vreće žita, u sramu je pomislio Pasquale — sve dok nisu stigli do mrtvačnice, gdje je dogovorio da je pokopaju pokraj njegova oca čim bude bilo moguće organizirati misu zadušnicu.
Potom je pošao k razrokom svećeniku koji je vodio misu zadušnicu i pokop njegova oca. Ionako preopterećen sezonom sakramenta svete potvrde, svećenik je rekao da misu zadušnicu nikako ne može voditi prije petka, za dva dana. Koliko ljudi Pasquale očekuje na misi? — Ne mnogo — rekao je. Ribari će doći ako ih zamoli; pljuvačkom će zalizati svoju rijetku kosu, odjenuti crne kapute i stajati pokraj svojih ozbiljnih supruga dok će svećenik pjevati — Antonia, requiem aeternam dona eis, Domine — a potom će ozbiljne supruge donijeti hranu u hotel. Ali, Pasqualeu se sve to doimalo vrlo predvidljivim, vrlo uobičajenim i besmislenim. Dakako, ona bi željela upravo to pa je stoga organizirao zadušnicu, a svećenik je upisao bilješku u nekakvu knjigu i podignuo glavu te ga pogledao kroz bifokalne naočale. Želi li Pasquale i da se služi trigesimo, misa trideset dana nakon smrti, kako bi se pokojniku pružio zadnji poticaj na putu u raj? U redu, rekao je Pasquale.
— Eccellente — rekao je otac Francisco i pružio ruku. Pasquale ju je stisnuo, ali ga je svećenik strogo pogledao, ili ga je barem jedno njegovo oko strogo pogledalo. Ah — rekao je Pasquale, pružio ruku u džep i platio mu. Novac je nestao ispod njegove halje i svećenik ga je kratko blagoslovio.
Pasquale je ošamućen išao natrag prema pristaništu, gdje je Tommasov čamac bio svezan. Ušao je u njegovu prljavu drvenu ljusku. Ponovno se osjećao strašno jer je na taj način transportirao majku. A tada se sjetio krajnje čudnog trenutka, gotovo nasumice: bilo mu je vjerojatno sedam godina. Probudio se nakon poslijepodnevnog spavanja, zbunjen u pogledu vremena i sišao dolje te zatekao majku kako plače i oca kako je tješi. Stajao je pred njihovom spavaćom sobom i gledao to te prvi put doživio svoje roditelje kao bića odvojena od njega — kao bića koja su postojala prije no što je on bio živ. Tada je njegov otac podignuo glavu i rekao: — Tvoja baka je umrla — a on je pretpostavio da je umrla majčina majka; tek je naknadno doznao da je umrla majka njegova oca. Ali je ipak on tješio nju. A njegova majka je podignula glavu i rekla: — Ona je sretnica, Pasquale. Sada je s Bogom. — Oči su mu zasuzile od nečega u tom sjećanju, kad je ponovno pomislio na nespoznatljivu prirodu ljudi koje volimo. Spustio je lice u ruke, a Tommaso je pristojno okrenuo glavu dok su isplovljavali iz La Spezije.
Kad se vratio u Adekvatan vidik, Valeria nije bila ondje. Pasquale je pogledao u njezinu sobu, koja je bila očišćena i pospremljena kao što je bila i soba njegove majke — kao da ondje nikada nije bilo nikoga. Ribari je nisu odvezli; zacijelo je otišla strmim stazama iza sela. Pasquale se te noći u hotelu osjećao kao u grobnici. Uzeo je bocu vina iz podruma svojih roditelja i sjeo u praznu trattoriju. Svi su se ribari držali podalje. Pasquale se uvijek osjećao sputano vlastitim životom — plašljivim načinom života svojih roditelja, hotelom Adekvatan vidik, Porto Vergognom, tim stvarima koje ga naizgled drže na mjestu. A tada je bio privezan samo za činjenicu da je potpuno sâm.
Pasquale je popio vino i otišao po drugu bocu. Sjedio je za svojim stolom u trattoriji te zurio u fotografiju Dee Moray i druge žene dok je noć istjecala, a on je već bio pijan i vrtjelo mu se u glavi, ali se njegova teta još nije vratila, a u jednom je trenutku zacijelo zaspao jer je čuo čamac, a potom je Božji glas zagrmio predvorjem njegova hotela.
— Buon giorno! — viknuo je Bog. — Carlo! Antonia! Gdje ste? I Pasquale je poželio zaplakati jer, ne bi li oni, njegovi roditelji, trebali biti s Bogom? Zašto On traži njih, i to na engleskom? Ali, Pasquale je napokon shvatio da je zaspao pa se trgnuo natrag u svijest upravo kad je Bog prešao na talijanski: — Cosa un ragazzo deve fare per ottenere una bevanda qui intorno? I Pasquale je shvatio da to, dakako, nije Bog. Alvis Bender je rano ujutro došao u predvorje njegova hotela na svoj godišnji spisateljski odmor pa je na manjkavom talijanskom pitao: Što momak mora učiniti da bi ovdje dobio piće?
*
Alvis Bender je nakon rata bio izgubljen. Vratio se u Madison kako bi poučavao književnost u Edgewoodu, na malenom koledžu za humanističke znanosti, ali je bio mrzovoljan i nemiran, sklon tjednima biti u pijanoj depresiji. Nije osjećao nimalo strasti koju je nekoć osjećao prema poučavanju, prema svijetu knjiga. Franjevcima koji su vodili taj koledž ubrzo je dojadilo njegovo neobuzdano opijanje pa se Alvis ponovno zaposlio kod svojega oca. Bender Chevrolet je do ranih pedesetih bio najveće zastupništvo u Wisconsinu, a Alvisov otac otvorio je nove salone u Green Bayu i Oshkoshu te je otvarao zastupništvo Pontiaca u predgrađu Chicaga. Alvis je maksimalno iskoristio obiteljsko bogatstvo te se u poslu prodaje automobila ponašao kao i na svojemu malom koledžu pa je među tajnicama i računovotkinjama u zastupništvu zaradio nadimak Cjelonoćni Bender. Ljudi oko Alvisa njegove su promjene raspoloženja pripisivali onome što eufemistički nazivamo »borbenim zamorom«, ali kad ga je otac upitao je li doživio borbeni šok, Alvis je rekao: — Tata, svaki dan se nakon radnog vremena šokiram u gostionici.
Alvis je smatrao da njegov problem nije borbeni zamor — borbu jedva da je i vidio — koliko životni zamor. Pretpostavio je da bi to mogla biti svojevrsna poslijeratna egzistencijalna depresija, ali se ono što ga je izjedalo doimalo manjim od toga: jednostavno više nije vidio smisao. Osobito nije shvaćao zašto valja marljivo raditi ili postupati ispravno. Naposljetku, pogledajte kamo je to dovelo Richardsa. On je u međuvremenu preživio da bi se vratio u Wisconsin i — što? Da bi idiote poučavao dijagramskom prikazivanju rečenice? Da bi zubarima prodavao Bel Airove?
Za boljih dana zamišljao je da bi taj jad mogao pretočiti u knjigu koju je pisao, ali zapravo nije pisao knjigu. O, govorio je o knjizi koju piše, ali stranice nisu dolazile. A što je više govorio o knjizi koju nije pisao, to mu je zapravo bilo teže pisati. Prva rečenica ga je zbunjivala. Zamišljao je da će njegova ratna knjiga biti proturatna; da će se usredotočiti na vojničku muku i da će u knjizi opisati samo jednu bitku, puškaranje u Strettoiji dugo devet sekundi, u kojemu je njegova jedinica izgubila dva čovjeka; da će cijela ta stvar biti dosada koja će voditi do tih devet sekundi, da će glavni lik u tih devet sekundi poginuti, ali knjiga će ipak nastaviti s drugim, manje važnim likom. Doimalo mu se da ta struktura odražava nasumičnost onoga što je doživio. Sve knjige i filmovi o Drugom svjetskom ratu bili su vraški ozbiljni i sumorni, priče o hrabrosti u stilu Audieja Murphyja. Smatrao je da je njegovo nezrelo viđenje primjerenije knjigama o Prvom svjetskom ratu: Hemingwayevoj stoičkoj ravnodušnosti, Dos Passosovim ironičnim tragedijama, Célineovoj apsurdnoj, zlobnoj satiri.
A tada je jednoga dana, dok je pokušavao ženu koju je upravo upoznao nagovoriti da spava s njim, slučajno spomenuo da piše knjigu, što je pobudilo njezino zanimanje. — O čemu? — upitala je. — Knjiga je o ratu — odgovorio je. — Koreja? — upitala je ona posve nevino, a Alvis je shvatio koliko je jadan postao.
Njegov stari prijatelj Richards bio je u pravu: oni su krenuli dalje i započeli drugi rat prije no što je Alvis završio prošli. Već i razmišljanje o pokojnom prijatelju u Alvisu je pobudilo pravi stid zbog toga kako je protratio zadnjih osam godina.
Sutradan je Alvis odlučnim korakom ušao u salon i rekao ocu da mu je potrebno slobodno vrijeme. Namjerava se vratiti u Italiju te napokon napisati tu knjigu o ratu. Njegov otac nije bio sretan zbog toga, ali je Alvisu ponudio pogodbu: može uzeti tri slobodna mjeseca ako se potom vrati voditi novo zastupništvo Pontiaca u Kenoshi. Alvis je brzo pristao.
I tako je otputovao u Italiju. Iz Venecije u Firencu, iz Napulja u Rim, putovao je, pio, pušio i razmišljao te je posvuda sa sobom nosio svoj prijenosni pisaći stroj Royal, ali ga ni jednom nije izvadio iz kutije. Umjesto toga bi se prijavio u hotel i odmah otišao na šank. Kamo god je došao, ljudi su željeli platiti piće tom vojniku koji se vratio, a Alvis je, kamo god došao, želio prihvatiti to piće. Rekao je sâm sebi da obavlja istraživanje, ali izuzev beskorisnog puta u Strettoiju, mjesto na kojemu se odvilo njegovo kratko puškaranje, najveći dio njegova istraživanja obuhvaćao je opijanje i pokušaje zavođenja talijanskih djevojaka.
U Strettoiji se probudio strašno mamuran i krenuo u šetnju, tražeći čistinu na kojoj je njegova stara jedinica doživjela pucnjavu. Ondje je sreo pejzažista koji je skicirao jednu staru staju. Ali, mladić ju je crtao naopako. Alvis je pomislio da možda s njim nešto nije u redu, kakvo oštećenje mozga, ali ga je privukla kvaliteta njegova rada, pogrešna usmjerenost koja mu se doimala poznatom.
— Oko sve vidi naopačke — objasnio je slikar — a mozak to automatski preokreće. Ja to samo pokušavam vratiti onako kako um vidi.
Alvis je dugo gledao u taj crtež. Čak je pomislio kupiti ga, ali je uvidio da će ga, ako ga tako objesi, ljudi jednostavno okrenuti. Zaključio je kako je to ujedno i problem s knjigom koju se nadao napisati. Nikada ne bi mogao napisati standardnu knjigu o ratu; ono što je on imao za reći o ratu bilo je moguće reći samo naopačke, a ljudima tada možda jednostavno ne bi bilo jasno pa bi je pokušali preokrenuti.
Te je noći u La Speziji platio piće jednom starom partizanu, čovjeku sa strašnim ožiljcima od opeklina na licu. Čovjek je poljubio Alvisa u obraze, tresnuo ga po leđima te ga nazvao »drugom« i »amicom!« Ispripovijedao mu je priču o tome kako je zadobio te opekline: njegova partizanska jedinica spavala je u jednom plastu sijena u brdima kad je njemačka ophodnja bez upozorenja upotrijebila bacač plamena kako bi ih probudila. On se jedini živ izvukao. Alvis je bio toliko potresen njegovom pričom da mu je platio nekoliko rundi pića pa su salutirali jedan drugome i plakali za izgubljenim prijateljima. Naposljetku je Alvis upitao tog čovjeka smije li njegovu priču upotrijebiti u knjizi koju piše. Talijan je tada zaplakao. Priznao je da je sve to laž; da nije bilo ni partizanske jedinice, ni bacača plamena i Nijemaca. Čovjek je jednostavno dvije godine prije radio na automobilu kad se motor odjednom zapalio.
Ganut njegovim priznanjem, Alvis Bender je pod utjecajem alkohola oprostio svojemu novom prijatelju. Naposljetku, i on je bio prevarant; deset godina govori da piše knjigu, ali nije napisao ni jednu jedinu riječ. Dva pijana lažljivca su se zagrlila i zaplakala te su cijelu noć bdjeli ispovijedajući slabosti svojih srdaca.
Ujutro je strašno mamuran Alvis Bender sjedio zagledan u luku La Spezije. Preostala su mu još samo dva tjedna od tri mjeseca koje mu je otac dao da »riješi to sranje«. Uzeo je svoj kovčeg i svoj prijenosni pisaći stroj, teškim korakom sišao u pristanište i počeo dogovarati prijevoz čamcem do Portovenerea, ali je kormilar pogrešno shvatio njegov nerazgovijetan talijanski. Dva sata poslije čamac je udario u stjenovit rt zaljeva veličine ormara, gdje je Alvis ugledao bijedu od gradića, možda ukupno dvanaest kuća koje su se držale za litice, okružujući jedan jadan lokal, maleni pensione i trattoriju nazvanu po svetom Petru, kao i sve drugo na toj obali. Ondje je bilo nekoliko ribara koji su se bavili mrežama u malim čamcima, a vlasnik praznog hotela sjedio je na svojemu trijemu, čitao novine i pušio lulu, dok je njegov naočiti sin azurnih očiju sjedio na obližnjem kamenu i sanjario. — Koje je ovo mjesto? — upitao je Alvis Bender, a kormilar je rekao: — To je Porto Vergogna — Luka stida. Nije li tu želio doći? A Alvis nije mogao ni zamisliti bolje mjesto za sebe pa je rekao: Da, dakako.
Vlasnik Hotela Carlo Tursi bio je drag, pažljiv čovjek koji je, izgubivši dva starija sina u ratu, napustio Firencu i preselio se u to maleno selo. Bila mu je čast da je američki pisac odsjeo u njegovu pensioneu i obećao je da će njegov sin Pasquale tijekom dana biti tiho kako bi Alvis mogao raditi. I tako je Alvis Bender u malenoj sobici na najvišem katu, uz blago zapljuskivanje valova po stijenama, napokon raspakirao svoj prijenosni Royal. Stavio je pisaći stroj na noćni ormarić ispod prozora zatvorenog kapcima. Zagledao se u njega. Umetnuo je list papira i provukao ga. Spustio je ruke na tipke. Protrljao je njihove glatko izbočene površine, blago povišena slova. I prošlo je sat vremena. Kad je sišao kako bi popio malo vina, zatekao je Carla kako sjedi na trijemu.
— Kako napreduje pisanje? — upitao je Carlo.
— Zapravo, imam problema — priznao je Alvis.
— S kojim dijelom? — upitao je Carlo.
— S početkom.
Carlo je razmislio o tome. — Možda biste najprije mogli napisati završetak.
Alvis se sjetio obrnute slike koju je vidio nedaleko od Strettoije. Da, dakako. Najprije završetak. Nasmijao se.
Misleći da se Amerikanac smije njegovu prijedlogu, Carlo se ispričao jer je bio »stupido«.
Ne, ne, rekao je Alvis, to je sjajan prijedlog. O toj je knjizi govorio i razmišljao toliko dugo da je osjećao kao da već postoji, kao da ju je na određeni način već napisao, kao da je samo bila vani, u zraku, a on je samo morao pronaći mjesto na kojemu će ući u nju, kao u rijeku koja teče pokraj njega. Zašto ne bi počeo na kraju? Ponovno je otrčao gore i natipkao sljedeće riječi: — Tada je došlo proljeće, a s njime i završetak mojega rata.
Alvis je netremice gledao tu jednu rečenicu, toliko čudnu i rascjepkanu, toliko savršenu. Potom je napisao još jednu, pa još jednu, i uskoro je imao jednu stranicu, a tada je otrčao dolje te popio čašu vina sa svojom muzom, s ozbiljnim Carlom Tursijem s naočalama na nosu. To će mu biti nagrada i ritam: natipkati jednu stranicu, popiti čašu vina s Carlom. Nakon takva dva tjedna imao je dvanaest stranica. Iznenadio se otkrivši da pripovijeda priču o djevojci koju je upoznao potkraj rata, djevojci koja mu je priuštila brz ručni rad. Tu priču nije planirao ni uključiti u knjigu, jer zapravo nije bila ni o čemu, ali se odjednom doimala kao jedina važna.
Zadnjega dana u Porto Vergogni Alvis je spakirao svojih nekoliko stranica i svoj maleni Royal te pozdravio obitelj Tursi, obećavši da će se sljedeće godine vratiti kako bi radio, da će svake godine u tom malom selu provesti dva tjedna sve dok ne završi knjigu, makar to radio do kraja života.
Tada ga je jedan od ribara odvezao u La Speziju, gdje se ukrcao na autobus za Liccianu, gradić u kojemu je živjela ona djevojka. Gledao je kroz prozor autobusa tražeći mjesto na kojemu ju je upoznao, onu staju i šumarak, ali ništa nije izgledalo kao prije pa se nije uspijevao snaći. Samo je selo bilo dvostruko veće nego u vrijeme rata, a ruševne, stare kamene kuće zamijenjene su građevinama od drva i kamena. Alvis je otišao u trattoriju i vlasniku rekao Marijino prezime. Čovjek je poznavao tu obitelj. Išao je u školu s Marijinim bratom Marcom, koji se borio za fašiste pa je mučen zbog svojega nastojanja, obješen za stopala na gradskom trgu, gdje je iskrvario poput zaklane krave. Čovjek nije znao što se dogodilo s Marijom, ali se njezina mlađa sestra Nina udala za mladića iz tog kraja te je i dalje živjela u tom selu. Alvis je dobio upute kako da stigne do Nininog doma, kamene prizemnice na čistini ispod starih kamenih zidina sela, u novoj četvrti koja se širila nizbrdo. Pokucao je. Vrata su se odškrinula, a crnokosa žena pogledala je kroz prozor pokraj vrata i upitala ga što želi.
Alvis joj je objasnio da je u ratu upoznao njezinu sestru. — Annu? — upitala je djevojka.
— Ne, Mariju — rekao je Alvis.
— Oh — odvratila je djevojka pomalo tužno. Nakon nekoliko trenutaka pozvala ga je u dobro održavanu dnevnu sobu. — Maria je udana za jednog liječnika, živi u Genovi.
Alvis je pitao ima li njezinu adresu.
Na Nininu licu pojavio se izraz krutosti. — Nije joj potrebno da joj se vrati još jedan bivši dečko iz rata. Napokon je sretna. Zašto želite stvarati nevolje?
Alvis je uporno govorio kako ne želi stvarati nevolje.
— Mariji je u ratu bilo teško. Ostavite je. Molim vas. — Ninu je tada pozvalo jedno od njezine djece pa je otišla u kuhinju pogledati što želi.
U dnevnoj sobi bio je telefon, a Marijina sestra ga je držala na istaknutom mjestu na stolu prekrivenom figuricama svetaca, kao i mnogi ljudi koji su nedavno dobili telefon. Ispod telefona bio je adresar.
Alvis je pružio ruku, otvorio adresar na slovu M i eto ga, ime Maria. Bez prezimena. Bez telefonskog broja. Samo kućni broj u Genovi. Alvis je upamtio adresu, zatvorio adresar, zahvalio Nini za njezino vrijeme i otišao.
Tog poslijepodneva otputovao je vlakom u Genovu.
Ispostavilo se da je ta adresa bila blizu luke. Alvis se zabrinuo da ju je pogrešno upamtio; ta se četvrt nije doimala primjerenom za liječnika i njegovu suprugu.
Kuće su bile od opeke i kamena, izgrađene jedna na drugoj, visinom nalik glazbenoj ljestvici koja se postupno spuštala prema luci. Prizemlja su bila puna jeftinih kafića i gostionica koje su posjećivali ribari, dok su gore bili stanovi-bordeli i jednostavni hoteli. Broj Marijine kuće doveo je do jedne gostionice, prčvarnice od istrunulog drva s izvijenim stolovima i ofucanim starim tepihom. Iza šanka je sjedio mršav, nasmiješen konobar i posluživao ribare s visećim kapama, nagnute nad okrhnute čaše pune jantarne tekućine.
Alvis se ispričao i rekao da je zacijelo došao na pogrešno mjesto. — Tražim jednu ženu... — počeo je.
Mršavi konobar nije čekao ime. Samo je pokazao prema stepenicama iza šanka i ispružio ruku.
— Ah. — Točno znajući gdje se nalazi, Alvis mu je platio. Dok se uspinjao stepenicama, molio je da je posrijedi pogreška, da je ondje neće pronaći. Na vrhu je bio hodnik, koji je vodio u predvorje s kaučem i dva naslonjača. Na kauču su sjedile tri žene u spavaćicama i razgovarale prigušenim glasovima. Dvije od njih tri bile su mlade, zapravo djevojke, u kratkim spavaćicama, i čitale su časopise. Ni jedna od njih nije mu izgledala poznato. U drugom naslonjaču, u izblijedjelom svilenom ogrtaču preko spavaćice, sjedila je Maria i pušila cigaretu od koje više nije ostalo gotovo ništa.
— Zdravo — rekao je Alvis.
Maria nije ni podignula glavu.
Jedna od mlađih djevojaka na engleskom je upitala: Amerika, da? Sviđam ti se, Amerika?
Alvis nije obratio pozornost na nju. — Maria — tiho je rekao.
Ona nije podignula glavu.

— Maria?
Ona je napokon kratko podignula pogled. Doimala se dvadeset godina starijom, a ne deset. Ruke su joj odebljale, a oko usta i očiju imala je bore.
— Tko je Maria? — upitala je na engleskom.
Jedna djevojka se nasmijala. — Nemoj ga zadirkivati. Ili ga daj meni.
Maria je Alvisu na engleskom rekla cijene za različita trajanja, bez traga prepoznavanja u glasu. Iznad nje je bila ružna slika irisa. Alvis je susprezao poriv da je okrene naopačke. Kupio je pola sata.
Takva mjesta mu nisu bila nepoznata pa je Mariji platio pola dogovorene cijene, a ona je taj novac savinula i odnijela dolje muškarcu za šankom. Alvis je tada krenuo za njom u malenu sobu. U njoj nije bilo ništa osim složenog kreveta, noćnog ormarića, vješalice za kapute i izgrebenog, zamagljenog ogledala. Prozor je gledao na luku i ulicu. Ona je sjela na krevet, čije su opruge zaškripale, i počela se svlačiti.
— Ne sjećaš me se? — upitao je na talijanskom.
Ona se prestala svlačiti i ostala sjediti na krevetu, potpuno hladna, bez traga prepoznavanja u očima.
Alvis joj je počeo na talijanskom polako govoriti kako je tijekom rata bio u Italiji, kako ju je jedne večeri sreo na pustom putu i otpratio kući, kako je na dan kad ju je upoznao stigao do točke u kojoj mu je bilo svejedno hoće li preživjeti ili umrijeti, ali kako je, upoznavši nju, ponovno počeo mariti za to. Rekao je kako ga je ona potaknula nakon rata napisati knjigu, shvatiti to ozbiljno, ali da je on otišao kući u Ameriku (»Ricorda-Wisconsin?«) i proteklo desetljeće proveo pijući. Rekao je kako je njegov najbolji prijatelj poginuo u ratu, ostavivši suprugu i sina. Alvis nije imao nikoga, a vratio se kući i protratio sve te godine.
Ona ga je strpljivo slušala, a tada ga je upitala želi li seks.
On joj je rekao da je otišao u Liccianu kako bi je potražio i učinilo mu se da je vidio nešto u njezinim očima kad je spomenuo ime tog sela — možda stid — jer je ono što je te večeri učinila za njega u njemu probudilo duboku poniznost: ne ono što je učinila rukama, nego kako ga je nakon toga utješila, držala njegovo uplakano lice na svojim lijepim grudima. Rekao je kako je to bilo najljudskije što je itko ikada učinio za njega.
— Silno mi je žao — rekao je Alvis — da si postala ovo.
— Ovo? — Alvis se prenuo od njezinog smijeha. — Uvijek sam bila ovo. — Mahnula je po sobi i hladno rekla na talijanskom: — Prijatelju, ne poznajem te. I ne znam za to selo o kojem govoriš. Oduvijek sam živjela u Genovi. Katkad dobijem dečke poput tebe, Amerikance koji su bili u ratu i prvi put vodili ljubav s djevojkom koja je izgledala poput mene. To je u redu. — Izgledala je strpljivo, ali ne osobito zainteresirano za njegovu priču. — Ali, što si namjeravao učiniti, spasiti tu Mariju? Odvesti je u Ameriku?
Alvis nije znao što bi rekao. Ne, dakako da je nije namjeravao odvesti u Ameriku. Dakle, što jest namjeravao učiniti? Zašto je došao onamo?
— Usrećio si me, izabrao si mene, a ne mlađe djevojke — rekla je prostitutka i posegnula prema njegovu pojasu. — Ali, molim te. Prestani me zvati Maria.
Dok su njezine ruke stručno otkopčavale njegov pojas, Alvis je netremice gledao njezino lice. To je morala biti ona, zar ne? A tada odjednom nije bio posve siguran. Doimala se starijom no što bi Maria trebala biti. A debljanje koje je pripisao godinama — bi li to doista mogla biti druga žena? Je li se ispovijedao nepoznatoj kurvi?
Gledao je kako njezine debele ruke otkopčavaju njegove hlače. Osjećao se oduzeto, ali se uspio odmaknuti. Zakopčao je hlače i pojas.
— Bi li radije želio koju od drugih djevojaka? — upitala je prostitutka. — Otići ću po nju, ali meni ipak moraš platiti.
Alvis je drhtavim rukama izvadio novčanik; izvukao je pedeset puta veći iznos od onoga koji je tražila. Stavio je novac na krevet. A tada je tiho progovorio. — Žao mi je što te one večeri nisam samo otpratio kući.
Ona je netremice gledala novac. Alvis Bender je tada izašao osjećajući se kao da je sav život iscurio iz njega u toj sobi. U prednjoj sobi druge su kurve čitale svoje časopise. Nisu čak ni podignule glavu. Dolje je prošao pokraj mršavog, nasmiješenog konobara, a kad je izjurio van na sunce, osjećao se ludim od žeđi. Požurio je preko ulice, prema drugoj gostionici, pomislivši: — Hvala Bogu da se te gostionice protežu u beskraj. Osjetio je olakšanje jer nikada neće iscrpiti sve gostionice na ovom svijetu. Mogao je jednom godišnje doći u Italiju kako bi radio na svojoj knjizi i, čak i ako to bude činio do kraja života te se opijao do smrti, to je u redu. Tada je znao što će njegova knjiga biti: umotvorina, nepotpuna i izobličena, krhotina nekog većeg smisla. A ako je njegovo vrijeme s Marijom u konačnici bilo besmisleno, slučajni susret, prolazan trenutak, i možda čak pogrešna kurva, neka bude tako.
Na ulici je jedan kamion obišao oko njega pa se Alvis trgnuo iz svojih misli dovoljno dugo da pogleda preko ramena, prema bordelu koji je upravo bio napustio. Ondje je, na prozoru prvog kata, stajala Maria, ili će se on barem uvjeravati u to, nagnuta na staklo, zagledana u njega, u malo razmaknutom ogrtaču, prstima milujući ono mjesto između dojki na koje je on jednom pritisnuo lice i jecao. Gledala ga je još trenutak, a tada se odmaknula od prozora i nestala.
Nakon te provale plodnog pisanja Alvis Bender više nikada po dolasku u Italiju nije osobito napredovao na svojemu romanu. Umjesto toga je tjedan ili dva povraćao po Rimu, Milanu ili Veneciji, opijajući se i jureći za ženama, a tada bi došao nekoliko dana provesti u tišini Porto Vergogne. Preuredio je ono prvo poglavlje, ponovno ga napisao, izmijenio stvari, izbacio koju riječ ili ubacio koju novu rečenicu — ali od njegove knjige nije se dogodilo ništa. No, to ga je ipak uvijek na određeni način krijepilo, čitanje i lagano preuređivanje njegova jednog jedinog dobrog poglavlja, i druženje sa starim prijateljem Carlom Tursijem, njegovom suprugom Antonijom i njihovim sinom Pasqualeom, mladićem morsko plavih očiju. Ali, sada je doznao da su Carlo i Antonia mrtvi te da je Pasquale potpuno odrastao čovjek... pa ne zna što bi mislio. Čuo je za parove koji umru toliko brzo jedan za drugim jer je tuga preživjelome preteška. Ali, to mu je bilo teško shvatiti: godinu dana prije Carlo i Antonia doimali su se zdravo. A sada ih više nema?
— Kad se to dogodilo? — upitao je Pasqualea.
— Moj otac umro je u proljeće, a majka prije tri noći — rekao je Pasquale. — Misa zadušnica je sutra.
Alvis je promatrao Pasqualeovo lice. Kad je Alvis dolazio, Pasquale je posljednjih nekoliko proljeća bio odsutan, u školi. Nije mogao vjerovati da je onaj mali Pasquale izrastao u ovog... ovog muškarca. Pasquale je čak i u svojoj tuzi bio neobično smiren, kakav je bio i kao dječak, a njegove plave oči mirno su procjenjivale svijet. U svježe jutro sjedili su na trijemu, a Alvisov prijenosni pisaći stroj i kovčeg stajali su do njegovih nogu, gdje je Pasquale nekoć sjedio. — Jako mi je žao, Pasquale — rekao je. — Mogu otići pronaći hotel gore uz obalu ako želiš biti sâm.
Pasquale ga je pogledao. Iako je Alvis u pravilu prilično jasno govorio talijanski, Pasqualeu je bilo potrebno nekoliko trenutaka da registrira njegove riječi, gotovo kao da mu ih je potrebno prevesti. — Ne. Želio bih da ostanete. — Natočio je obojici još po čašu vina te Alvisu gurnuo njegovu.
— Grazie — rekao je Alvis.
Pili su bez riječi, a Pasquale je zurio u stol.
— Prilično je uobičajeno da parovi tako umru jedno nakon drugog — rekao je Alvis, čije se znanje Pasqualeu katkad doimalo sumnjivo širokim. — Umrijeti od... — Pokušao se sjetiti talijanske riječi za tugu. — Dolore.
— Ne. — Pasquale je ponovno polako podignuo glavu. — Moja teta ju je ubila.
Alvis nije bio siguran da ga je dobro čuo. — Tvoja teta?
— Da.
— Zašto bi to učinila, Pasquale? — upitao je Alvis.
Pasquale je protrljao lice. — Željela je da oženim onu američku glumicu.
Alvis je pomislio da je Pasquale možda poludio od tuge. — Koju glumicu?
Pasquale mu je pospano pružio fotografiju Dee Moray. Alvis je izvadio naočale iz džepa i zagledao se u fotografiju, a tada podignuo pogled. Hladno je upitao: — Tvoja majka je željela da oženiš Elizabeth Taylor?
— Ne. Drugu — rekao je Pasquale prešavši na engleski, kao da je u takvo što moguće povjerovati samo na tom jeziku. — Ona dođe u hotel. Tri dana. Pogriješi pa dođe ovamo. — Slegnuo je ramenima.
U osam godina koliko je Alvis Bender dolazio u Porto Vergognu, u tom je hotelu vidio još samo tri gosta, ali nipošto Amerikance i nipošto lijepe glumice ni prijateljice Elizabeth Taylor. — Lijepa je — rekao je Alvis. — Pasquale, gdje je tvoja teta Valeria?
— Ne znam. Pobjegla je u brda. — Pasquale im je ponovno napunio čaše. Pogledao je toga starog obiteljskog prijatelja, njegove oštre crte lica i tanke brkove, pred kojima je mahao svojom fedorom kako bi se rashladio. — Alvis — rekao je Pasquale — je li u redu da ne razgovaramo?
— Dakako, Pasquale — rekao je Alvis. U tišini su pili vino. Valovi su u toj tišini zapljuskivali litice pod njima, a lagana, slana maglica uzdizala se zrakom dok su obojica gledali prema pučini.
— Čitala je vašu knjigu — rekao je Pasquale nakon nekog vremena.
Alvis je nagnuo glavu pitajući se je li dobro čuo. — Što si rekao?
— Dee. Amerikanka. — Pokazao je plavokosu ženu na fotografiji. — Čitala je vašu knjigu. Rekla je da je jako tužna, ali i vrlo dobra. Jako joj se svidjela.
— Doista? — upitao je Alvis na engleskom. A tada je rekao: — Pa, tko bi rekao? — Ponovno je nastupila tišina koju je narušavalo samo more na kamenju, kao da netko miješa karte. — Pretpostavljam da više nije rekla... ništa? — Upitao je Alvis Bender nakon nekog vremena, ponovno na talijanskom.
Pasquale je rekao kako ne shvaća što Alvis želi reći.
— U vezi mojeg poglavlja — rekao je. — Je li ta glumica rekla još što?
Pasquale je rekao da ako i jest, on se ne može sjetiti ničega. Alvis je popio vino i rekao da ide u svoju sobu, a Pasquale ga je upitao bi li imao što protiv da odsjedne u sobi na drugom katu. Rekao je kako je glumica bila odsjela na trećem katu, a on još nije stigao počistiti sobu. Pasquale se osjećao čudno dok je lagao, ali jednostavno nije bio spreman na to da netko drugi bude u toj sobi, čak ni Alvis.
— Dakako — rekao je Alvis te otišao gore odnijeti stvari u svoju sobu, i dalje se smiješeći pomisli na to kako lijepa žena čita njegovu knjigu.
I tako je Pasquale sâm sjedio za stolom kad je čuo glasno tutnjanje većeg brodskog motora i podignuo pogled upravo u trenutku da ugleda nepoznati gliser kako obilazi mol i ulazi u maleni zaljev Porto Vergogne. Kormilar je prebrzo ušao u zaljev pa se čamac gnjevno podigao i pao natrag u val koji je sâm stvorio. U čamcu su bila tri muškarca, a kad je bučno stigao do pristaništa, jasno ih je vidio: čovjek s crnom kapom na glavi upravljao je čamcem, a iza njega su zajedno sjedili ona zmija Michael Deane i pijanica Richard Burton.
Pasquale nije krenuo prema vodi. Kormilar s crnom kapom svezao je čamac za drveni stup, a tada su Michael Deane i Richard Burton izašli na pristanište te krenuli uskom stazom prema hotelu.
Doimalo se da se Richard Burton otrijeznio i bio je besprijekorno odjeven u vuneni sako, iz čijih rukava su virile manžete košulje, bez kravate.
— Eno mojega starog prijatelja — doviknuo je Richard Burton Pasqualeu penjući se prema selu. — Pretpostavljam da se Dee nije vratila ovamo, prijatelju?
Michael Deane je bio nekoliko stepenica iza Burtona i odmjeravao je to mjesto.
Pasquale se osvrnuo i pogledao žalosnu skupinu očeva sela, pokušavajući ga vidjeti očima tog Amerikanca. Malene zidane kuće zacijelo izgledaju iscrpljeno kao što se on osjećao — kao da bi se, nakon što su se tri stotine godina držale za stijene, mogle pustiti i strovaliti u more.
— Ne — rekao je Pasquale. Ostao je sjediti, ali kad su obojica stigli do trijema, Pasquale je gnjevno pogledao Michaela Deanea, koji je načinio pola koraka natrag.
— Dakle... nisi vidio Dee? — upitao je Michael Deane.
— Ne — ponovio je Pasquale.
— Vidiš, rekao sam ti — rekao je Michael Deane Richardu Burtonu. — Hajdemo sada u Rim. Ondje će se pojaviti. Ili će možda ipak otići u Švicarsku.
Richard Burton je prošao rukom kroz kosu, okrenuo se i pokazao bocu vina na stolu. — Imaš li što protiv, prijatelju?
Michael Deane se trgnuo iza njega, ali je Richard Burton zgrabio bocu, protresao je i pokazao Deaneu da je prazna. — Nevjerojatna sreća — rekao je i protrljao usta kao da umire od žeđi.
— Unutra ima još vina — rekao je Pasquale — u kuhinji.
— To je vraški lijepo od tebe, Pat — rekao je Richard Burton, potapšao Pasqualea po ramenu i prošao pokraj njega u hotel.
Kad je otišao, Michael Deane se promeškoljio na mjestu i nakašljao. — Dick je mislio da se možda vratila ovamo.
— Izgubili ste je? — upitao je Pasquale.
— Pretpostavljam da se može tako reći. — Michael Deane se namrštio kao da razmišlja o tome treba li reći još što ili ne. — Trebala je otići u Švicarsku, ali se doima da se nije ukrcala na vlak. — Michael Deane je protrljao sljepoočnicu. — Ako se vrati ovamo, bi li mi javio?
Pasquale nije rekao ništa.
— Gledaj — rekao je Michael Deane. — Ovo je vrlo složeno. Ti vidiš samo tu djevojku i priznajem: bilo joj je teško. Ali, u to su uključeni i drugi ljudi, druge odgovornosti i druga pitanja. Brakovi, karijere... nije jednostavno.
Pasquale se trgnuo prisjetivši se kako je on isto rekao Dee Moray o svojemu odnosu s Amedejom: Nije jednostavno.
Michael Deane se nakašljao. — Nisam došao ovamo kako bih se opravdao. Došao sam kako bi joj mogao predati poruku ako je vidiš. Reci joj da znam da je gnjevna. Ali, i točno znam što želi. Reci joj to. Michael Deane zna što želiš. A ja sam čovjek koji joj može pomoći da to dobije. — Posegnuo je u svoju jaknu i izvadio još jednu omotnicu te je pružio Pasqualeu. — U proteklih nekoliko tjedana silno sam zavolio jedan talijanski izraz: con molta discrezione.
S velikom diskrecijom. Pasquale je odmahnuo rukom prema novcu kao da je stršljen.
Michael Deane odložio je omotnicu na stol. — Samo joj reci neka mi se javio ako se vrati ovamo, capisce?
Richard Burton se tada pojavio na vratima. — Kapetane, što si rekao, gdje je vino?
Pasquale mu je rekao gdje će pronaći vino, a Richard Burton je ponovno ušao.
Michael Deane se nasmiješio. — Dobri su katkad... teški.
— A on je dobar? — upitao je Pasquale ne podižući pogled.
— Najbolji kojega sam u životu vidio.
Richard Bur ton je kao na znak izašao s neoznačenom bocom vina. — Dobro. Plati čovjeku vino, Deane.
Michael Deane je stavio još novca na stol, dvostruko više od cijene boce.
Privučen glasovima, Alvis Bender je izašao iz hotela, ali je odjednom stao na vratima i zbunjeno gledao kako mu Richard Burton nazdravlja tamnom bocom vina. — Čin, čin, amico — rekao je Richard Burton kao da je Alvis još jedan Talijan. Otpio je dug gutljaj iz boce i ponovno se okrenuo prema Michaelu Deaneu. — Dakle, Deaner... pretpostavljam da moramo krenuti u osvajanje svjetova. — Naklonio se Pasqualeu. — Dirigentu, imate lijep orkestar. Nemojte ništa promijeniti. — S tim je riječima krenuo natrag prema čamcu.
Michael Deane posegnuo je u džep na prsima te izvadio posjetnicu i olovku. — A ovo... — dramatično se potpisao na stražnjoj strani posjetnice i stavio je na stol pred Pasqualea kao da izvodi iluzionistički trik — ... je za vas, gospodine Tursi. Možda i ja jednoga dana budem u mogućnosti učiniti nešto za vas. Con molta discrezione — ponovio je. Tada je Michael Deane ozbiljno kimnuo i okrenuo se kako bi pošao za Richardom Burtonom niz stepenice.
Pasquale je uzeo potpisanu posjetnicu i okrenuo je. Pisalo je: Michael Deane, Odnosi s javnošću, 20th Century Fox.
Alvis Bender stajao je kao ukopan i otvorenih usta gledao kako dvojica silaze prema obali. — Pasquale — napokon je rekao. — Je li to bio Richard Burton?
— Da — s uzdahom je rekao Pasquale. I to je moglo biti završetak cijele epizode s američkim filmašima da Pasqualeova teta Valeria nije izabrala upravo taj trenutak za ponovno pojavljivanje i teturajući izašla iza napuštene kapele kao priviđenje, luda od tuge, krivnje i noći provedene vani, praznih očiju, sijede kose koja joj je stršala s glave kao raspuhana žica, u prljavoj odjeći, lica ispijenog od gladi i ispruganog blatnjavim suzama. — Diavolo!
Prošla je pokraj hotela, pokraj Alvisa Bendera, pokraj svojega nećaka, prema dvojici koji su odlazili prema vodi. Divlje mačke bježale su pred njom. Richard Burton bio je predaleko, ali je ona šepala stazom prema Michaelu Deaneu, vičući na njega na talijanskom. Vrag, ubojica, atentator: — Omicida! — prosiktala je. — Assassino cruento!
Richard Burton se okrenuo, gotovo već kod čamca sa svojom bocom. — Deane, rekao sam ti da platiš vino!
Michael Deane je stao, okrenuo se i podignuo ruke kako bi upotrijebio svoj uobičajeni šarm, ali je stara vještica nastavila prema njemu. Podignula je kvrgavi prst, uprla ga u njega i uputila mu optužujuću jadikovku, strašno prokletstvo koje je odjeknulo na liticama: — Io ti maledico a morire lentamente, tormentato dalla tua anima miserabile!
Proklinjem te na polaganu smrt, u mukama tvoje bijedne duše.
— Dovraga, Deane — viknuo je Richard Burton. — Hoćeš li ući u čamac?

15.
ODBIJENO PRVO POGLAVLJE AUTOBIOGRAFIJE
MICHAELA DEANEA

2006.
Los Angeles, Kalifornija
AKCIJA.
Odakle početi? Od rođenja, kaže čovjek.
U redu. Na ovaj svijet stigao sam 1939. godine kao četvrto od šestero djece supruge jednoga pametnog odvjetnika u gradu anđela. Ali, istinski sam se RODIO u proljeće 1962. godine.
Kad sam otkrio što bih trebao raditi.
Život je prije toga bio ono što zacijelo jest za obične ljude. Obiteljske večere i satovi plivanja. Tenis. ljeta s bratićima i sestričnama na Floridi. Petljanje s lakim djevojkama iza škole i kina.
Jesam li bio najbistriji. Ne. Najzgodniji? Ni to. Bio sam ono što su nazivali Nevoljom. S velikim N. Zavidni dečki rutinski su zamahivali prema meni. Djevojke su me pljuskale. Škola me je ispljunula kao pokvarenu kamenicu.
Za svojega oca bio sam Izdajica. Za njegovo ime i njegove planove za mene: studirati u inozemstvu. Pravo. Praksa u NJEGOVOJ tvrtki. Nastaviti NJEGOVIM koracima. NJEGOV život. Ja sam umjesto toga živio svoj. Koledž Pomona dvije godine. Proučavao ženske. Odustao 1960. godine kako bih prešao na film. Loš ten mi je poremetio planove. Stoga sam odlučio naučiti taj posao iznutra. Počevši od dna. Na radnom mjestu u odnosima s javnošću 20th Century Foxa.
Radili smo u staroj Foxovoj garaži, pokraj masnih vozača. Po cijele dane razgovarali s novinarima i autorima tračerskih kolumna. Nastojali smo da se objavljuju dobre priče te da loše ne dospiju u novine. Navečer sam odlazio na otvorenja, zabave i dobrotvorne priredbe. Je li mi se to sviđalo? Kome ne bi? Svake večeri pokraj mene je bila druga žena. Sunce, striptiz i seks? Život je bio uzbudljiv.
Moj šef bio je debeo čovjek klempavih ušiju sa Srednjeg zapada po imenu Dooley. Držao me je uz sebe jer sam bio početnik. Jer sam ga ugrožavao. Ali, Dooley jednog jutra nije bio u uredu. Primili smo paničan poziv. Na vratima studija bio je neki stručnjak sa zanimljivim fotografijama. Poznati kaubojski glumac na jednoj zabavi. Jedna od naših zvijezda u usponu. No, manje je poznato bilo to da je taj momak bio i prvorazredni pušač. A te fotografije prikazivale su ga kako na trubi drugog momka svira budnicu. Izvedba tog glumca bila je doista živahna.
Dooley je trebao doći sutradan. Ali, to nije moglo čekati. Najprije sam se javio jednom autoru tračerske kolumne koji mi je bio dužan. Pokrenuo sam glasinu da je taj kaubojski glumac zaručen za jednu mladu glumicu. Curu iz B-produkcija u usponu. Kako sam znao da će ona pristati na to? I sâm sam nekoliko puta povalio tu curu. Povezivanje njezinog imena s većom zvijezdom bilo je najbrži put do isticanja u javnosti. Dakako da je pristala. U ovom gradu sve plovi uzvodno. Tada sam odšetao do vrata i ležerno angažirao tog fotografa da snimi promidžbene kadrove za studio. Sâm sam spalio negative kauboja-pušača.
Taj poziv sam primio u podne. Do pet sati sam riješio problem. Ali, Dooley je sljedeći dan bio bijesan. Zašto? Zato što je Skouras nazvao. I taj šef studija želio je vidjeti MENE. Ne njega.
Dooley me je pripremao sat vremena. Me gledaj starog Skourasa u oči. Ne govori vulgarno. I NIPOŠTO nemoj izraziti neslaganje s njim.
U redu. Sat vremena čekao sam ispred Skourasovog ureda. Tada sam ušao. On je sjedio na rubu svojega stola. Na sebi je imao odijelo pogrebnika. Debeo čovjek s crnim naočalama i zalizanom kosom. Pokazao je prema jednom stolcu. Ponudio mi je Coca-Colu. — Hvala vam. — Škrti grčki gad otvorio je bocu. Izlio je trećinu sadržaja u čašu i pružio mi je. Ostatak Coca-Cole je zadržao, kao da je još nisam zaslužio. Sjedio je na rubu stola, gledao kako pijem ono malo Coca-Cole i postavljao mi pitanja. Odakle sam? Što se nadam postići? Koji mi je film najbolji? Kaubojsku zvijezdu nije ni spomenuo. I što taj važan šef studija želi od Deanea?
— Michael. Recite mi. Što znate o Kleopatri?
Glupo pitanje. Svatko u gradu znao je baš sve o tom filmu. Uglavnom kako je žderao studio. Kako je ta ideja bila prisutna dvadeset godina prije no što ju je Walter Wanger razvio 1958. godine. Ali, tada je Wanger zatekao suprugu kako puši svojemu agentu pa mu je pucao u jaja. Tako je Rouben Mamoulian preuzeo Kleo. Napravio je proračun od dva milijuna dolara s Joan Collins. A ona je bila primjerena kao i Don Knotts. Stoga ju je studio odbacio i tražio Liz Taylor. Ona je bila najveća zvijezda na svijetu, ali se oporavljala od lošeg publiciteta nakon što je Debbie Reynolds otela Eddieja Fishera. Još joj nije bilo ni trideset, a već je bila u četvrtom braku. I što je učinila u toj nesigurnoj fazi svoje karijere? Zahtijevala milijun dolara i deset posto od Kleopatre. Do tada još nitko nije zaradio ni pola milijuna od jednog filma, a ta žena traži jedan milijun?
Ali, studio je bio očajan. Skouras je pristao.
Mamoulian je 1960. godine odveo četrdesetero ljudi u Englesku kako bi se započelo s produkcijom Kleo. Pakao je nastupio od samog početka. Loše vrijeme. Zla sreća. Građenje setova. Rušenje setova. Ponovno građenje setova. Mamoulian nije uspijevao snimiti ni jedan kadar. Liz se razboljela. Nakon prehlade je uslijedio zubni apsces, pa infekcija mozga, pa infekcija stafilokokom, pa upala pluća. Ženi su napravili traheotomiju i zamalo je umrla na stolu. Glumci i tehnička ekipa sjedili su, pili i kartali se. Nakon šesnaest mjeseci produkcije i sedam milijuna dolara nije imao ni dva metra iskoristivog filma. Nakon godinu i pol nije snimio filma ni koliko je visok. Skouras nije imao izbora. Otpustio je Mamouliana. Doveo je Joea Mankiewicza. Mankie je cijelu stvar preselio u Italiju i otpustio cijelu postavu osim Liz. Doveo je Richarda Burtona za ulogu Marka Antonija. Angažirao je pedeset scenarista da poprave scenarij. Uskoro je scenarij obuhvaćao pet stotina stranica. Devet sati priče. Studio je gubio sedamdeset tisuća dnevno jer je tisuću statista sjedilo i dobivalo naknadu ni za što, kišilo je i kišilo, ljudi su odnosili kamere, Liz je pila, a Mankie je počeo govoriti kako će to podijeliti na tri filma. Studio je do tada već zaglibio toliko duboko da nije bilo povratka. Ne nakon dvije godine produkcije te dvadeset već protraćenih milijuna i tko zna koliko još, dok jadni škrti Skouras dovrši tu stvar u uzaludnoj nadi da će ono što se bude vidjelo na platnu biti najbolji prokleti film... spektakl... ikada... snimljen.
— Što znam o Kleopatri? — Pogledao sam Skourasa, koji je sjedio na svojemu radnom stolu i držao ostatak moje Coca-Cole. — Mislim da znam ponešto.
Dobar odgovor. Skouras mi je natočio još malo Coca-Cole. Tada je pružio ruku prema svojemu stolu. Uzeo je smeđu omotnicu. Pružio mi je. Nikada neću zaboraviti fotografiju koju sam izvukao iz te omotnice. Bilo je to umjetničko djelo. Dvoje ljudi u čvrstom zagrljaju. I to ne bilo kojih dvoje ljudi. Dick Burton i Liz Taylor. Ne Antonije i Kleopatra na promidžbenoj fotografiji. Liz i Dick spojenih usana na terasi Hotela Grand u Rimu. Jezicima istražuju usta jedno drugome.
Bila je to katastrofa. Oboje su bili u braku. Studio je još rješavao loš publicitet zbog Lizinog razvrgavanja braka Debbie i Eddieja. A sada se Liz seksa s najslavnijim kazališnim glumcem svojega naraštaja? Koji uz to i vrhunski barata penisom. Što je s dječicom Eddieja Fishera? I s Burtonovom obitelji? Njegovi jadni velški nevaljalci koji, očiju umrljanih ugljenom, plaču jer su izgubili tatu. Pivnica bi uništila taj film. Uništila bi studio. Proračun tog filma već je bio giljotina koja je visjela nad Skourasovom debelom grčkom glavom. To će spustiti oštricu.
Gledao sam fotografiju.
Skouras se svim silama trudio smiješiti i ostavljati dojam smirenosti. Ali, oči su mu treptale poput metronoma. — Što misliš, Deane?
Što Deane misli? Lakše malo.
Znao sam još nešto. Ali, zapravo još nisam znao. Shvaćate? Kako znate za seks prije no što doznate za njega? Imao sam dar. Ali, nisam domislio kako da ga iskoristim. Katkad sam prozirao ljude. Vidio do njihove srži. Poput rendgena. Nisam bio ljudski detektor laži. Bio sam detektor žudnje. To me je i dovodilo u nevolju. Djevojka mi kaže ne. Zašto? Ima dečka. Ja čujem ne, ali VIDIM da. Deset minuta poslije dečko ulazi i zatječe svoju djevojku s ustima punim Deanea. Shvaćate?
Tako je bilo i sa Skourasom. Govorio je jedno, ali ja sam vidio nešto posve drugo. Dakle. Što sada, Deane? Pred tobom je cijela karijera. A Dooleyjev savjet još odzvanja u tvojoj glavi. (Ne gledaj ga u oči. Ne govori vulgarno. Ne suprotstavljaj mu se.)
Ponavlja. — Dakle. Što misliš?
Dubok udah. — Pa. Doima se da vi niste jedini kojega jebu na ovoj slici.
Skouras me je netremice gledao. A tada se uspravio na kutu svojega stola. Obišao ga je i sjeo. Od tog trenutka obraćao mi se kao muškarcu. Bez četvrtinskih Coca-Cola. Stari mi je objasnio cijelu stvar. Liz? Nemoguća je. Osjetljiva. Tvrdoglava. Proturječi. Ali, Burton je profesionalac. A to nije njegova prva istaknuta ljubavnica. Naša jedina nada je pokušaj da ga urazumimo. Dok je trijezan.
Sretno s time. Tvoj prvi zadatak jest otići u Rim i uvjeriti TRIJEZNOG Dicka Burtona da, ako ne ostavi Liz Taylor, leti iz filma. U redu. Otputovao sam sljedeći dan.
U Rimu sam odmah vidio da to neće biti lako. To nije bilo obično ljubakanje na setu. Bili su zaljubljeni. Čak je i stari osvajač glumica Burton s tom duboko zaglibio. Prvi put u životu ne naganja i statistice te frizerke. U Hotelu Grand sam mu iznio sve. Prenio sam mu cijelu Skourasovu poruku. Držao sam se strogo. Dick mi se samo nasmijao. Ja ću njega izbaciti iz filma? Malo vjerojatno.
Trideset i šest sati nakon što sam započeo s obavljanjem najvažnijeg zadatka u životu, moje je blefiranje osujećeno. Ni atomska bomba nije mogla razdvojiti Dicka i Liz.
A to nije ni čudno. Bila je to najveća holivudska romansa u povijesti. Ne samo seks na setu. Ljubav. Svi oni dražesni parovi koji sada imaju združena imena? Blijede imitacije. Obična djeca.
Dick i Liz bili su bogovi. Čista darovitost i karizma, a kao bogovi su zajedno bili užasni. Strašni. Prelijepa noćna mora. Pijani, narcisoidni i okrutni prema svima oko sebe. Da je barem taj film bio dramatičan kao njih dvoje. Snimili bi mlak kadar, a čim bi se kamere isključile, Burton bi rekao nešto ironično, ona bi mu odvratila siktanjem i gnjevno otišla, a on bi jurio za njom u hotel, gdje je hotelsko osoblje govorilo o bezbožnim zvukovima razbijanja stakla, urlanja i seksanja, jer se kod njih svađa nije mogla razlikovati od seksa. Prazne boce letjele su preko balkona hotela. Svakoga dana po jedan sudar automobila. Lančani sudar njih deset.
I tada mi je došlo.
To nazivam trenutkom svojega rođenja.
Sveci to nazivaju bogojavljenjem.
Milijarderi to nazivaju brainstormingom.
Umjetnici to nazivaju muzom.
Za mene je to bio onaj trenutak kad sam shvatio što me čini drugačijim od drugih ljudi. To sam oduvijek vidio, ali nikada u potpunosti shvatio. Opažanje istinske prirode. Motivacije. Srca vođenog žudnjom. U jednom sam bljesku vidio cijeli svijet i odmah to prepoznao:
Želimo ono što želimo.
Dick je želio Liz. Liz je željela Dicka. A mi želimo sudare automobila. Kažemo da ne želimo. Ali volimo ih. Gledati znači voljeti. Tisuću ljudi se proveze pokraj Davidova kipa. Dvije stotine ga pogledaju. Tisuću ljudi se proveze pokraj sudara. Tisuću ga pogleda.
Pretpostavljam da je to sada već klišej. Očit računalnim brojačima besmislica, s njihovim otvaranjima, gledanjima, viđenjima stranice. Ali, to je bilo preobražajni trenutak za mene. Za taj grad. Za svijet.
Nazvao sam Skourasa u Los Angeles. — Ovo nije moguće riješiti.
Stari je šutio. — Želiš li mi reći da moram poslati nekoga drugoga?
— Ne. — Razgovarao sam s petogodišnjakom. — Kažem da ovo... nije moguće... riješiti. A vi to ne želite riješiti.
On se razbjesnio. Nije bio navikao primati loše vijesti. — O čemu, dovraga, govoriš?
— Koliko ste uložili u taj film?
— Stvarna cijena filma nije...
— Koliko?
— Petnaest.
— Uložili ste najmanje dvadeset. Do kraja ćete potrošiti najmanje dvadeset i pet do trideset. A koliko ćete potrošiti na reklamu da biste nadoknadili tih trideset milijuna?
Skouras taj broj nije mogao ni izgovoriti.
— Televizijske reklame, plakati i reklame u svakom časopisu na svijetu. Osam? Recimo deset. Stigli ste do četrdeset milijuna. Ni jedan film u povijesti nije zaradio četrdeset milijuna. I budimo iskreni. Taj film ne valja. Imao sam uši u kojima sam uživao više nego u tom filmu. Taj film je najobičnije sranje.
Jesam li uništavao Skourasa? Itekako. Samo zato da bih ga spasio.
— Ali, što ako bih vam donio dvadeset milijuna u BESPLATNOM publicitetu?
— Ne želimo takav publicitet!
— Možda želite. — Tada sam mu objasnio kako je na setu. Opijanje. Svađe. Seks. Dok su kamere uključene, mrtvilo. Ali, kad se kamere isključe? Ne možeš skinuti pogled s njih. Marko Antonije i Kleo-Jebena-patra? Koga je briga za te stare, istrunule kosture? Ali, Liz i Dick? TO je naš film. Rekao sam da film ima izgleda dokle god to bijesni među njima.
Ugasiti tu vatru? Nipošto. Moramo je raspirivati.
Sada je to lako uvidjeti. U ovom svijetu posrtanja, otkupljenja i ponovnog posrtanja. Povratka nakon povratka. Pažljivo objavljenih kućnih snimki seksa. Ali, prije nitko nije razmišljao na taj način. Ne o filmskim zvijezdama! One su bile grčki bogovi? Savršena bića. Kad bi tko od njih posrnuo, to je bilo zauvijek. Fatty Arbuckle? Mrtav. Ava Gardner? Gotova.
Predlagao sam mu da spali cijeli grad kako bi spasio jednu kuću. Ako mi to uspije, ljudi će gledati naš film ne unatoč skandalu, nego zbog njega. Nakon toga nema povratka. Bogovi će umrijeti zauvijek.
Čuo sam kako Skouras diše na drugom kraju telefonske linije. — Učini to. — I tada je spustio slušalicu.
Tog poslijepodneva podmitio sam Lizinog vozača. Kad su ona i Burton izašli na trijem vile koju su unajmili kako bi se u njoj sakrili, fotografske blende počele su škljocati s balkona u tri smjera. Fotografi kojima sam ja dojavio. Sutradan sam angažirao vlastitog fotografa da uhodi par. Od prodaje tih fotografija zaradio sam desetke tisuća. Tim sam novcem podmitio druge vozače i šminkerice kako bih dobio informacije. Imao sam vlastitu malu djelatnost. Liz i Dick su bili bijesni. Preklinjali su me da otkrijem tko odaje informacije, a ja sam glumio da otkrivam. Otpuštao sam vozače, statiste i opskrbljivače hranom pa su se Dick i Liz uskoro oslanjali na mene da im organiziram bjegove u zabačena mjesta, ali su ih fotografi ipak nalazili.
I je li to funkcioniralo? Izazvalo je više pozornosti nego ijedan film koji ste pogledali. Liz i Dick u svim novinama na svijetu.
Dickova supruga je doznala. I Lizin suprug. Priča se dodatno proširila. Rekao sam Skourasu neka bude strpljiv. Neka izdrži.
A tada je jadni Eddie Fisher doputovao u Rim kako bi ponovno osvojio svoju suprugu pa sam odjednom imao nov problem. Da bi to funkcioniralo, Liz i Dick morali su biti zajedno kad film bude završen. Bilo mi je potrebno da u vrijeme premijere filma na Sunsetu Dick troši Liz u blagovaonici Chateau Marmonta. I bilo mi je potrebno da se Eddie Fisher šepajući udalji. Ali, gad se želio boriti za svoj propali brak.
Drugi problem u pogledu prisutnosti Lizinog supruga u Rimu bio je Burton. Durio se. Pio. I vratio se drugoj ženi s kojom se povremeno viđao od prvog dana u Italiji.
Ona je bila visoka i plavokosa. Djevojka neobičnog izgleda. Kamera ju je voljela. Sve glumice ondje bile su kabrioleti ili limuzine. Ženske ili cure iz susjedstva. Ali, ova je bila drugačija. Nešto novo. Nije imala iskustva na filmu. Došla je iz kazališta. Mankie ju je neobjašnjivo uzeo za Kleopatrinu dvorsku damu samo na temelju fotografije. Pretpostavio je da će Liz izgledati više egipatski ako jedna od njezinih robinja bude plavokosa. Nije znao da je jedna od Lizinih dvorskih dama zapravo na usluzi Dicku.
Kriste. Nisam mogao vjerovati kad sam je vidio. Tko dovede visoku plavokosu ženu u film smješten u stari Egipat?
Nazvat ću je D-.
Ta D- bila je ono što ćemo kasnije nazvati slobodnim duhom. Jedna od onih opuštenih hippie djevojaka razrogačenih očiju koje su mi šezdesetih i sedamdesetih godina pružale mnogo radosti.
Iako tu nikada nisam povalio.
Ne kažem da ne bih.
Ali, budući da se Eddie Fisher šuljao po Rimu, Dick je odjurio svojoj pričuvnoj curi. Toj D-. Nju nisam smatrao problemom. Takvoj curi samo baciš kost. Daš joj manju ulogu. Ugovor sa studijom. A ako ne želi surađivati, otpustiš je. Koja je cijena toga? Stoga sam Mankiewiczu rekao neka počne tražiti od nje da u pet ujutro dolazi na set. Neka je udalji od Burtona. Ali, ona se tada razboljela.
Na setu smo imali jednog američkog liječnika. Onog Cranea. Njegov posao bio je samo propisivanje lijekova za Liz. On je pregledao D-. Sutradan me je odveo na stranu.
— Imamo problem. Ona djevojka je trudna. Još to ne zna. Neki šarlatanski liječnik joj je rekao da ne može imati djece. E, pa može.
Dakako da sam već organizirao pobačaje. Radio sam u odjelu za odnose s javnošću. To mi je gotovo pisalo na posjetnici. Ali, to je bila Italija. Katolička Italija 1962. godine. U to vrijeme bilo bi lakše nabaviti kamen s Mjeseca.
Sranje. Potajno obavještavam medije o tome da su dvije najveće zvijezde u najvećem filmu na svijetu zajedno, a moram se baviti ovime? Katastrofa Deane. Ako Kleopatra bude prikazana i svi počnu govoriti o burnoj aferi zvijezda, imamo izgleda. Ako budu govorili o tome kako je Burton napumpao neku statisticu i kako se Liz vraća suprugu? Propali smo.
Sastavio sam trodijelni plan. Prvo: riješiti se Burtona na neko vrijeme. Znao sam da Darryl Zanuck u Francuskoj snima Najduži dan. I znao sam da želi Burtona za kameo-ulogu kako bi svoj ratni film podigao na višu razinu. Znao sam da Burton to želi učiniti. Ali, Skouras je mrzio Zanucka. Skouras je zamijenio tog starca u Foxu. A u odboru su bili ljudi koji su njega željeli zamijeniti Darrylovim naočitim mladim sinom Dickiejem. Stoga sam odlučio raditi Skourasu iza leđa. Nazvao sam Zanucka i iznajmio mu Burtona na deset dana.
Potom sam nazvao liječnika i rekao mu neka odvede onu D- na daljnje pretrage. — Kakve pretrage? — upitao je.
— Vi ste vražji liječnik! Što god će je odvesti iz grada na neko vrijeme.
Plašio sam se da će biti nerazuman. Hipokratova zakletva i sve to. Ali, taj Crane je iskoristio priliku. Sutradan mi dolazi sa širokim osmijehom. — Rekao sam joj da ima rak želuca.
— ŠTO SI UČINIO?
Crane je objasnio da se prvi simptomi trudnoće poklapaju sa simptomima raka želuca. Grčevi, mučnina i izostanak mjesečnice.
Želio sam je se riješiti, a ne ubiti jadnicu.
Liječnik mi je rekao neka ne brinem, Rekao joj je da je njezina bolest izlječiva. Jedan švicarski liječnik s novim postupkom. A tada je namignuo. Dakako, taj liječnik u Švicarskoj je uspava. Obavi kratak postupak. I ona se tada probudi, a njezin »rak« je nestao. Ništa ne otkrije. Pošaljemo je natrag u Ameriku na oporavak. A ja joj kod kuće osiguram posao u nekim filmovima. Svi su na dobitku. Problem riješen. Film spašen.
Ali, ta D- je nepredvidljiva. Majka joj je umrla od raka pa ona tu dijagnozu primi vrlo loše. A uz to sam i podcijenio Dickove osjećaje prema njoj.
S druge strane, Eddie Fisher je odustao i otišao kući. Nazvao sam Dicka u Francusku i priopćio mu dobru vijest. Liz je bila spremna ponovno se viđati s njim. Ali, on se u tom trenutku nije mogao viđati s njom. Ta druga djevojka, D-, boluje od raka. Umire. I Dick je želio biti uz nju.
— Ona će biti dobro. Jedan liječnik u Švicarskoj...
Dick me je prekinuo. Ta D- ne želi liječenje. Željela je preostalo vrijeme provesti s njim. A on je bio dovoljno narcisoidan da pomisli kako je to dobra ideja. Ima dva slobodna dana na Najdužem danu i želi se sastati s D- na talijanskoj obali. A budući da sam mnogo pomagao njemu i Liz, želi da ja to organiziram.
Što sam mogao učiniti? Burton se želi sastati s njom u tom zabačenom gradiću na obali. Portovenere. Između Rima i juga Francuske, gdje on snima Najduži dan. Otvorio sam zemljovid i odmah ugledao točkicu sličnog imena. Porto Vergogna. Zamolio sam putničku agenticu da se raspita. Ona kaže da u tom gradiću nema ništa. Ribarsko selo na stijenama. Bez telefona i cesta. Onamo se čak ne može stići ni vlakom ili automobilom. Samo čamcem. — Postoji li hotel? — upitao sam. Putnička agentica rekla je kako postoji jedan majušan. Stoga sam za Dicka rezervirao sobu u Portovenereu, ali sam D- poslao u Porto Vergognu. Rekao sam joj neka u onom malom hotelu pričeka Burtona. Samo sam je morao sakriti na nekoliko dana dok se Dick ne vrati u Francusku, kako bih je tada otpremio u Švicarsku.
Isprva je funkcioniralo. Zaglavila je u tom selu. Bez kontakta sa svijetom. Burton je došao u Portovenere i umjesto nje zatekao mene kako ga čekam. Rekao sam mu da je D- odlučila otići u Švicarsku na liječenje. Ne brini za nju. Ti švicarski liječnici su najbolji. Tada sam ga odvezao u Rim kako bi bio s Liz.
Ali, prije no što sam ih uspio povezati, pojavio se drugi problem. Neki klinac iz hotela u kojemu je D- odsjela dolazi u Rim, prilazi mi i udara me. U Rimu sam bio već tri tjedna i već sam se navikao da Talijani iznuđuju novac pa sam mu dao nešto gotovine i otpravio ga. Ali, on me je prevario. Pronašao je Burtona i ispripovijedao mu cijelu priču. Kako D- ne umire. Kako je trudna. Tada je odveo Burtona k njoj. Odlično. Dick se sa svojom trudnom ljubavnicom sakrio u hotelu u Portovenereu. A moj film visi u zraku.
No, je li Deane odustao? Nipošto. Nazvao sam Zanucka i vratio Burtona natrag u Francusku na jedan dan lažnog ponovnog snimanja kadrova Najdužeg dana. I požurio sam u Portovenere kako bih razgovarao s tom D-.
Nikada do tada nisam vidio nekoga toliko gnjevnog. Željela me je ubiti. I bilo mi je jasno zašto. Doista. Ispričao sam se. Objasnio sam kako nisam znao da će joj liječnik reći da je to rak. Rekao sam joj kako je cijela stvar izmakla nadzoru. Rekao sam joj da je njezina karijera spremna. Zajamčena. Mora samo otići u Švicarsku, a nakon toga može biti u kojem god Foxovom filmu želi.
Ali, ona je bila tvrd orah. Nije željela ni novac ni glumačke angažmane. Nisam mogao vjerovati. Još nisam upoznao mladog glumca koji nije želio posao ili novac ili oboje.
Tada sam shvatio duboku odgovornost u temelju svoje sposobnosti da opazim žudnju. Jedno je znati što ljudi uistinu žele. Drugo je STVORITI tu želju u njima. IZGRADITI tu žudnju.
Odglumio sam uzdah. — Gledaj. Ovo je izmaknulo nadzoru. On samo želi da pobaciš i ne govoriš o tome. Stoga mi reci kako to možemo postići.
Ona se trgnula. — Kako to misliš? »On samo želi«?
Nisam ni trepnuo. — Doista mu je žao. Očito. Nije te mogao čak ni sâm zamoliti. Zato je danas otišao. Strašno mu je žao jer je sve ovako ispalo.«
Ona je izgledala potresenije nego kad je mislila da boluje od raka. — Čekaj. Kako to misliš...
Oči su joj se polako zatvorile. Do tada joj nije palo na pamet da je Dick možda cijelo vrijeme znao što radim. A iskreno rečeno, ni meni to do tog trenutka nije palo na pamet. Ali, na određeni način je bilo istina.
Ponašao sam se kao da sam pretpostavljao da ona zna da sve to radim u njegovo ime. Bila je to požurena predstava. Imao sam samo jedan dan prije no što se Dick vrati iz Francuske. Morao sam ostaviti dojam da ga branim. Rekao sam da mu je veoma stalo do nje. Ta njegova ponuda to ne mijenja. Rekao sam da ne bi trebala okrivljavati njega. Da su njegovi osjećaji prema njoj iskreni. Ali, on i Liz su pod golemim pritiskom zbog tog filma...
Prekinula me je. Počela je povezivati. Dijagnozu je postavio Lizin liječnik. Pokrila je usta. — I Liz zna za ovo?
Uzdahnuo sam i posegnuo prema njezinoj ruci. Ali, ona ju je povukla kao da je moja ruka zmija.
Rekao sam joj da se u Francuskoj ne ponavlja snimanje kadrova. Rekao sam da je Dick na željezničkoj postaji u La Speziji ostavio kartu za Švicarsku na njezino ime.
Izgledala je kao da će povraćati. Dao sam joj svoju posjetnicu. Ona ju je uzela. Rekao sam joj da ćemo u Americi pregledati filmove koje Fox planira snimiti. Moći će izabrati ulogu koju želi. Sutradan ujutro odvezao sam je na željezničku postaju. Ona je izašla sa svojim torbama. Ruke su joj visjele uz tijelo. Stajala je i gledala postaju te zelena brda iza nje. I tada je krenula. Gledao sam kako nestaje unutra. I nikada nisam bio sigurniji ni u što. Otišla je u Švicarsku. A tada će za dva mjeseca doći u moj ured. Najviše šest mjeseci. Godinu dana. Ali, doći će naplatiti dug. Sve dođu.
No, to se nije dogodilo. Ona nije otputovala u Švicarsku. Nije došla k meni.
Burton se tog jutra vratio iz Francuske kako bi vidio D-, ali je umjesto nje zatekao mene.
Bio je silno bijesan. Otišli smo na željezničku postaju u La Speziji, ali je agentica rekla da je ona samo ušla i ostavila svoju prtljagu. A tada se okrenula i pošla prema brdima. Dick i ja ponovno smo se odvezli u Portovenere, ali ona nije bila ondje. Dick me je čak nagovorio da pronađem čamac koji će nas odvesti u onaj mali ribarski gradić u kojemu sam je neko vrijeme skrivao. Ali, ni ondje je nije bilo. Nestala je.
Namjeravali smo napustiti to ribarsko selo kad se dogodilo nešto vrlo čudno. Jedna stara vještica sišla je s brda. Proklinjući i vičući. Naš kormilar je preveo: — Ubojice! i Proklinjem te na smrt.
Pogledao sam Burtona. Stara vještica ga je doista izgrdila. Godinama poslije sjetio bih se prokletstva te vještice dok sam gledao kako se jadni Dick Burton uništava opijanjem.
Tog je dana u čamcu bio vidljivo uplašen. Bio je to savršeni trenutak za razgovor u stilu »dođi k Isusu«.
— Ma, hajde, Dick. Što ćeš učiniti? Imati dijete s njom? Oženiti tu curu?
— Odjebi, Deane. — Čuo sam to u njegovu glasu. Znao je da sam u pravu.
— Ovaj film te treba. Liz te treba.
On je samo zurio u more.
Dakako da sam bio u pravu. Liz je bila ona prava. Bili su doista zaljubljeni. Ja sam to znao. On je znao. I ja sam sve to omogućio.
UČINIO sam upravo ono što je htio od mene. Iako on to još nije znao. To ljudi poput mene čine za ljude poput njega.
To će od sada biti moje mjesto u svijetu. Otkrivati žudnju i činiti ono što drugi žele da bude učinjeno. Ono za što još ni sami ne znaju da žele. Ono što sami nikada ne bi mogli učiniti. Ono što nikada ne bi mogli sami sebi priznati.
Dick je sjedio u čamcu i gledao pred sebe. Jesmo li ostali prijatelji? Jesmo. Došli jedan drugome na vjenčanje? Nego što. Je li Deane pognuo glavu na pogrebu toga velikog glumca? Dakako da jesam. I ni jedan od nas više nikada nije progovorio o tome što se onog proljeća dogodilo u Italiji. Ni o toj djevojci. Ni o tom selu. Ni o prokletstvu one vještice.
To je bilo to.
Kad smo se vratili u Rim, Dick i Liz ponovno su rasplamsali strast. Vjenčali se. Snimali filmove. Osvajali nagrade. Priča vam je poznata. Jedna od najvećih romansa na svijetu. Romansa koju sam ja izgradio.
A film? Prikazan je. I baš kao što sam pretpostavio da ćemo živjeti na publicitetu njih dvoje. Ljudi smatraju da je Kleopatra bila neuspjeh. Ne. Taj je film pokrio troškove. Pokrio ih je zahvaljujući onome što sam ja učinio. Bez mene bi donio gubitak od dvadeset milijuna. Svaka budala može snimiti hit film. Ali, potrebna su golema muda da se deaktivira bombu.
Bio je to Deaneov prvi zadatak. Njegov prvi film. I što je učinio? Ni manje ni više nego spasio čitav studio od propasti. Ni manje ni više nego spalio stari sustav studija kako bi izgradio novi.
A kad je Dickie Zanuck tog ljeta preuzeo Fox, možete se kladiti da sam bio nagrađen za to. Više nisam radio u garaži. Ni u odnosima s javnošću. Ali, moja istinska nagrada nije bio posao producenta koji sam dobio od svojega prijatelja Zanucka. Moja istinska nagrada nisu bili slava i novac koje ću dobiti. Žene, kokain i bilo koji stol u bilo kojem restoranu u gradu.
Moja nagrada bila je vizija koja će definirati moju karijeru:
Želimo ono što želimo.
I tako sam se drugi put rodio. Tako sam došao na ovaj svijet i zauvijek ga promijenio. Tako sam 1962. godine na talijanskoj obali izumio slavnu ličnost.
[Urednikova napomena: Dobra priča, Michael.
Nažalost, čak i ako bismo željeli objaviti ovo poglavlje, pravna služba ima nekoliko temeljnih zamjerki, koje će naši odvjetnici objasniti u zasebnom pismu.
No, s uredničkog stajališta, još biste nešto trebali znati: ovo poglavlje vas ne prikazuje u osobito dobrom svjetlu. Priznanje da ste razorili dva braka, izmislili bolest jedne mlade žene i podmitili je da pobaci, sve u prvom poglavlju — možda i nije najbolji način da se predstavite čitateljima.
A čak i ako bi nam odvjetnici dopustili da objavimo ovu anegdotu, strašno je nepotpuna. Mnogo toga je ostalo visjeti. Što se dogodilo s onom mladom glumicom? Je li pobacila? Je li rodila Burtonovo dijete? Je li nastavila glumiti? Je li slavna? (To bi bilo super.) Jeste li se nekako pokušali iskupiti? Pronaći je? Osigurati joj kakvu veliku filmsku ulogu? Jeste li barem izvukli kakvu pouku ili zažalili zbog nečega? Shvaćate li što želim reći?
Gledajte, to je vaš život i ne želim vam stavljati riječi u usta. Ali, ovoj priči je doista potreban završetak — kakav nagovještaj o tome što se dogodilo s tom djevojkom, nagovještaj da ste barem pokušali postupiti ispravno.]

16.
NAKON POSRTANJA

Rujan 1967.
Seattle, Washington
MRAČNA POZORNICA. Zvukovi valova. Tada se pojavljuje:
MAGGIE u izgužvanom šalu, s bocom u ruci, s pramenovima kose preko lica, tetura do ruba pristaništa i stoji uz zvukove valova. Potom počinje padati preko ruba pristaništa, kad QUENTIN požuri iz kolibe i uzme je u naručje. Ona se polako okrene i zagrle se. Iz kolibe se čuje lagani džez.
MAGGIE: Bio si voljen, Quentin; ni jedan muškarac nikada nije bio voljen kao ti.
QUENTIN: [puštajući je] Moj zrakoplov cijeli dan nije mogao poletjeti...
MAGGIE: [pijana, ali svjesna] Upravo sam se namjeravala ubiti. Ili ne vjeruješ ni u to?
— Čekaj, čekaj, čekaj. Ramena Debre Bender klonula su na pozornici kad je redatelj ustao iz prvog reda, s naočalama crnih okvira na vrhu nosa, olovkom zataknutom za uho i scenarijem u ruci. — Dee, dušo, što se dogodilo?
Ona je pogledala prema prvom redu. — Što je sada, Ron?
— Mislio sam da smo se složili da ćeš otići dalje. Učiniti to dramatičnije.
Ona je kratko pogledala drugog glumca na pozornici, Aarona, koji je uzdahnuo i nakašljao se. — Ron, meni se sviđa kako ona to radi. — Pružio je ruke prema Debri: Eto. To je sve što mogu učiniti.
Ali, Ron nije obraćao pozornost na drugog glumca dok je odlazio do kraja pozornice i uspinjao se stepenicama. Hodao je odlučno, stao između glumaca i stavio ruku na donji dio Debrinih leđa kao da je vodi u plesu. — Dee, imamo samo deset dana do premijere. Ne želim da se tvoja gluma izgubi zato što je previše suptilna.
— Da, mislim da suptilnost nije problem, Ron. — Blago se izvinula podalje od njegove ruke. — Ako Maggie krene kao luđakinja, njezin prizor nema kamo.
— Ona se pokušava ubiti, Dee. Ona jest luđakinja.
— U redu, ali..
— Ona je pijanica, tabletomanka, iskorištava muškarce...
— Ne, znam, ali...
Ronova ruka polako je klizila niz njezina leđa. Taj je čovjek doista bio dosljedan. — Ovo je sjećanje u kojemu vidimo kako je Quentin učinio sve što je mogao učiniti kako bi spriječio njezino samoubojstvo.
— Da... — Debra je još jednom pogledala preko Ronova ramena, Aarona, koji je pantomimom dočaravao masturbaciju.
Ron joj je stao još bliže, u oblaku losiona poslije brijanja. — Maggie je isisala život iz Quentina, Dee. Ona ih oboje ubija...
Ona je preko Ronova ramena vidjela kako Aaron vodi ljubav sa zamišljenom partnericom.
— Aha — rekla je Debra. — Ron, možda bismo na trenutak mogli porazgovarati nasamo.
Njegova ruka krenula je još niže. — Mislim da je to odlična ideja.
Sišli su s pozornice te krenuli duž prolaza u gledalištu, a Debra je tada sjela na klupu s drvenim naslonom. Ron nije sjeo pokraj nje nego se ugurao između nje i naslona klupe ispred nje, tako da su im se noge dodirivale. Kriste, taj čovjek izlučuje Aquu Velvu? — Što je, dušo?
Što je? Zamalo se nasmijala. Odakle da počne? Možda od pristanka da glumi u drami o Arthuru Milleru i Marilyn Monroe, koju režira oženjeni muškarac s kojim je nepromišljeno spavala prije šest godina, a tada ga je srela na dobrotvornoj zabavi kazališta u Seattleu. Ili, kad malo bolje razmisli, možda je to bila njezina prva pogreška, odlazak na događaj za koji je trebala znati da mu ne bi trebala prisustvovati. Prvih nekoliko godina po povratku u Seattle izbjegavala je stare kazališne znance — ne želeći objašnjavati ni svoje dijete ni to kako je njezina »filmska karijera« propala. Tada je u novinama vidjela oglas za dobrotvornu zabavu i sama sebi priznala koliko joj to nedostaje. Na tu je zabavu došla osjećajući toplinu poznatosti, kao kad hodate hodnicima svoje stare srednje škole. A tada je ugledala Rona, s vilicom za fondue u ruci, poput malenog vraga. Ron je bio uspješan na lokalnoj kazališnoj sceni u godinama njezine odsutnosti pa joj je bilo iskreno drago da ga vidi, ali je on pogledao Debru i potom starijeg muškarca s njom, pa ih je upoznala: — Ron, ovo je moj suprug Alvis — a on je odmah problijedio i napustio zabavu.
— Doima se da ovu dramu na određeni način doživljavaš... osobno — rekla je Debra.
— Ova drama jest osobna — ozbiljno je rekao Ron. Skinuo je naočale i stavio krilo u usta. — Sve drame su osobne, Dee. Sva umjetnost je osobna. Što bi, u suprotnom, bilo smisao? Ovo je najosobnije što sam u životu radio.
Ron je nazvao dva tjedna nakon zabave i ispričao se zbog odlaska; rekao je kako jednostavno nije bio spreman vidjeti je. Upitao ju je što radi. Rekla je da je kućanica. Njezin suprug ima zastupništvo Chevroleta u Seattleu, a ona kod kuće odgaja njihovog sinčića. Ron ju je upitao nedostaje li joj gluma, a ona je promrmljala nekakvu besmislicu o tome kako je lijepo imati slobodnog vremena, ali je pomislila: — Nedostaje mi kao što mi nedostaje ljubav. Bez nje sam pola osobe.
Nekoliko tjedana poslije Ron je nazvao kako bi joj rekao da kazalište radi jednu dramu Arthura Millera i da je on režira. Je li zainteresirana za audiciju za jednu od glavnih uloga? Ona je ostala bez daha, zavrtjelo joj se u glavi i osjetila se kao da joj je ponovno dvadeset. Ali, zapravo bi to vjerojatno odbila da nije bilo filma koji je upravo bila gledala: najnoviji film Dicka i Liz. Ni manje ni više nego Kroćenje goropadnice. Bio je to njihov peti zajednički film i premda Debra nije bila sposobna natjerati se pogledati prijašnje, prošle godine su i Burton i Taylor nominirali za Oscara za Tko se boji Virginije Woolf? pa se počela pitati je li bila u krivu smatrajući da Dick trati svoju darovitost. A tada je u jednom časopisu vidjela reklamu za Ukroćenu goropadnicu — »Najslavniji filmski par na svijetu... u filmu za koji su stvoreni!« — pa je angažirala dadilju, rekla da je naručena kod liječnika i otišla na matineju ne rekavši Alvisu. I, koliko god joj je bilo teško priznati, film je bio izvrstan. Dick je bio sjajan, vješt i iskren, a ulogu pijanog Petruchia u prizoru vjenčanja odglumio je kao da je rođen za nju — što je, dakako, i bio. Sve to — Shakespeare, Liz, Dick, Italija — srušilo se na nju poput rane smrti pa je oplakivala gubitak svojega mlađeg jastva, svojih snova te toga dana plakala i u kinu. Odrekla si se svega toga, rekao je glas. Ne, pomislila je, oduzeli su mi to. Sjedila je ondje sve dok odjavna špica nije završila i dok se svjetla nisu upalila, a potom je ostala sjediti, sama.
Dva tjedna poslije Ron je nazvao kako bi joj ponudio ulogu u drami. Debra je spustila slušalicu i ponovno zaplakala — a Pat je odložio svoje drvene igračke kako bi upitao: Što je, mama? A kad je Alvis te večeri došao kući, Debra mu je uz martini prije večere rekla za taj telefonski poziv. On je bio presretan zbog nje. Znao je koliko joj je gluma nedostajala. Ona je glumila đavoljeg odvjetnika: što s Patom? Alvis je slegnuo ramenima; angažirat će dadilju. Ali, možda nije dobar trenutak za to, Alvis se samo nasmijao. Debra je rekla kako postoji još jedan problem: redatelj je čovjek po imenu Ron Frye, a ona je prije odlaska u Hollywood — i, naposljetku, u Italiju — kratko i glupo bila u vezi s njim. Rekla je kako u tome nije bilo velike strasti; motivirala ju je gotovo isključivo dosada, ili možda samo privlačnost koju je on osjećao prema njoj. A Ron je u to vrijeme bio oženjen. Ah, rekao je Alvis. Ali, među nama nema ništa, uvjerila ga je. Ono je bilo njezino mlađe jastvo, ono koje je vjerovalo da ako će jednostavno ignorirati pravila i konvencije, kao što je brak, ona jednostavno neće imati moć nad njom. Nije osjećala povezanost s tim mlađim jastvom.
Snažan i siguran Alvis odbacio je njezinu priču s Ronom kao nevažnu i rekao joj neka pođe na audiciju za tu ulogu. Pa je ona to i učinila — i dobila je. Ali, kad su probe počele, Debra je shvatila da je Ron uspostavio vezu između sebe i Millerova protagonista Quentina. Štoviše, vidio se kao Arthura Millera, genija kojega je zaskočila plitka, mlada i podla glumica — a ta plitka, mlada i podla glumica je, dakako, ona.
Dee je u kazalištu pomaknula noge tako da više nisu dodirivale njegove. — Gledaj, Ron, u vezi onoga što se dogodilo između nas...
— Što se dogodilo? — prekinuo ju je. — Govoriš kao da je posrijedi prometna nesreća. — On je spustio ruku na njezinu nogu.
Neka sjećanja ostaju blizu; možete zatvoriti oči i vratiti se u njih. To su sjećanja u prvom licu — ja sjećanja. Ali, postoje i sjećanja u drugom licu, daleka ti sjećanja, koja više zbunjuju, poput one zabave povodom završetka Mnogo vike u starom kazalištu 1961. godine, kad si zavela Rona. Čak je i prisjećanje na to nalik gledanju filma; na platnu si, radiš sve te užasne stvari i ne možeš vjerovati u to — ta druga Debra, kojoj silno laska njegova pozornost, i Ron, glumac koji puši lulu, školovao se u New Yorku i glumi u off-Broadway predstavama, a ti ga uhvatiš na toj zabavi, blebećeš o svojoj glupoj ambiciji (Želim raditi sve: kazalište i film), glumiš koketnost, potom agresivnost, pa opet stidljivost, besprijekorno izgovaraš svoj tekst (Samo jedna noć), gotovo kao da iskušavaš granice svojih moći...
— Ali sada, u praznom kazalištu, ona pomiče njegovu ruku. — Ron. Sada sam u braku.
— Dakle, kad sam ja u braku, to nije važno. Ali tvoji odnosi su, što... sveti?
— Ne. Samo smo... stariji. Trebali bismo biti pametniji, zar ne?
On je zagrizao usnu i zagledao se u točku u stražnjem dijelu kazališta. — Dee, ne želim zvučati grubo, ali... četrdesetogodišnji pijanica? Prodavač rabljenih automobila? To je ljubav tvojega života?
Ona se trgnula. Alvis je dva puta došao po nju nakon probe i oba puta je prethodno svratio na nekoliko pića. Ona je ustrajala. — Ron, ako si mi dao ovu ulogu zato što smatraš da imamo nedovršene poslove, mogu reći samo: nemamo. To je završeno. Spavali smo zajedno, koliko, dva puta? Moraš to prevladati ako želiš da zajedno radimo ovu dramu.
— Prevladati? Što misliš o čemu je ova drama, Dee?
— Debra. Sada mi je ime Debra. Ne Dee. A drama nije o nama, Ron. Drama je o Arthuru Milleru i Marilyn Monroe.
On je skinuo naočale, vratio ih na nos i prošao rukom kroz kosu. Udahnuo je duboko, znakovito. Glumac ima tikove, a svakom trenutku pristupa ne samo kao da je napisan za njega, nego kao da je presudna scena u produkciji njegova života. — Je li ti ikada palo na pamet da možda zato nisi uspjela kao glumica? Zato što za velike, Dee... Debra... to jest o njima! Uvijek je o njima!
A smiješno je bilo to da je bio u pravu. Znala je to. Vidjela je velike izbliza, i oni su živjeli kao Kleopatra i Antonije, kao Katherina i Petruchio, kao da je prizor završio kad su ga oni napustili, svijet je stao kad su oni zatvorili oči.
— Više ni ne vidiš što jesi — rekao je Ron. — Iskorištavaš ljude. Igraš se njihovim životima i postupaš s njima kao da su beznačajni. — Poznatost tih riječi ju je zapekla pa nije mogla odgovoriti ništa. A tada se Ron okrenuo i odlučnim korakom otišao prema pozornici, ostavljajući Debru samu u drvenom gledalištu. — To je sve za danas! — viknuo je.
Nazvala je kući. Dadilja Emma, djevojka iz susjedstva, rekla je da je Pat ponovno odlomio gumbić s televizora. Čula je kako lupa po loncima u kuhinji. — Pat, razgovaram s tvojom majkom.
Lupanje je postalo glasnije.
— Gdje je njegov tata? — upitala je Debra.
Emma je rekla da je Alvis zvao iz Bender Chevroleta i upitao bi li mogla ostati do deset navečer, da je rezervirao stol za večeru nakon posla, a ako Debra nazove, trebala bi se sastati s njim u Trader Vic’su.
Dee je pogledala na sat. Bilo je gotovo sedam. — Emma, kad je zvao?
— Oko četiri.
— Tri sata? Za njim bi moglo biti najmanje šest koktela, četiri ako nije išao ravno na šank. To je čak i za Alvisa bila povelika početna prednost. — Hvala, Emma. Uskoro dolazimo.
— Uh, gospođo Bender, prošli put ste došli kući nakon ponoći, a ja sam sutradan ujutro imala nastavu.
— Znam, Emma. Žao mi je. Obećavam da ćemo ovaj put doći ranije. — Debra je spustila slušalicu, odjenula kaput i izašla na hladan zrak Seattlea, a lagana kišica kao da se dizala s pločnika. Ronov automobil još je bio na parkiralištu pa je požurila do svojega Corvaira, ušla i okrenula ključ. Ništa. Pokušala je ponovno. Opet ništa.
Prve dvije godine njihova braka Alvis joj je svakih šest mjeseci davao novi Chevrolet iz svojega zastupništva. No, te godine je rekla kako to nije potrebno, kako će jednostavno zadržati Corvair. A sada je imao problem s paljenjem: dakako. Pomislila je nazvati Trader Vic’s, ali je do njega imala samo deset ili dvanaest raskrižja, gotovo ravno niz Petu. Mogla bi poći vlakom. Ali, kad je izašla, odlučila je pješačiti. Alvis će se razljutiti — u Seattleu je mrzio njegov »šugavi centar«, dio kroz koji će ona morati proći, ali je zaključila kako bi joj šetnja mogla razbistriti um nakon onog neugodnog razgovora s Ronom.
Hodala je žustro, s kišobranom uperenim prema naprijed, u jetku maglicu. Dok je hodala, zamišljala je sve što je trebala reći Ronu (Da, Alvis JEST ljubav mojega života). U mislima je ponovno čula njegove bolne riječi (Iskorištavaš ljude... postupaš s njima kao da su beznačajni). Slične riječi je izgovorila na prvom izlasku s Alvisom, opisujući filmsku djelatnost. Vratila se u Seattle i zatekla drugačiji grad, grad koji je brujao obećanjem. Prije joj se doimao vrlo malenim, ali možda je nju smanjilo sve što se dogodilo u Italiji, poražena se vratila u grad koji je blistao od slave Svjetskog sajma; čak su i njezini stari kazališni prijatelji uživali u novom kazalištu u sklopu kompleksa sajma. Dee se držala podalje od sajma i od kazališta, kao što je izbjegavala i Kleopatru kad su je počeli prikazivati (čitajući loše kritike i uživajući u njima, uz blagi stid); doselila se k sestri kako bi »zalizala rane«, kao što je Darlene to primjereno opisala. Dee je pretpostavila da će dijete dati na posvajanje, ali ju je Darlene nagovorila da ga zadrži. Dee je rekla obitelji da je djetetov otac jedan Talijan, vlasnik konačišta, i ta joj je laž dala ideju da djetetu nadjene ime Pasquale. Kad su Patu bila tri mjeseca, Debra se vratila na posao u robnoj kući Frederick and Nelson, u Men’s Grill, i jednoga je dana upravo bila točila gostu đumbirovo pivo kad je podigla glavu i ugledala poznatog čovjeka, visokog, mršavog i naočitog, blago pognutih ramena i sa sijedim pramenovima na sljepoočnicama. Bila joj je potrebna minuta da ga prepozna — Alvis Bender, Pasqualeov prijatelj. — Dee Moray — rekao je.
— Brkovi su nestali — rekla je, a tada: — Sada sam Debra. Debra Moore.
— Oprosti, Debra — rekao je Alvis i sjeo za šank. Rekao joj je da njegov otac želi kupiti jeftino zastupništvo u Seattleu i poslao je Alvisa na zapad da ga potraži.
Bilo je čudno sresti Alvisa u Seattleu. Italija joj se tada doimala kao prekinuti san; vidjeti nekoga iz tog vremena bilo je nalik déjà vu iskustvu, poput sretanja izmišljenog lika na ulici. Ali, bio je šarmantan i s njim je bilo lako razgovarati, a i bilo joj je olakšanje biti s nekime tko zna njezinu priču u cijelosti. Uvidjela je da je laganje svima o onome što se dogodilo bilo nalik zadržavanju daha posljednjih godinu dana.
Otišli su na večeru i piće. Alvis je bio zabavan i ona se s njim odmah osjećala ugodno. Zastupništva njegova oca bila su vrlo uspješna i to je također bilo lijepo, biti s muškarcem koji je očito sposoban brinuti se za sebe. Na vratima njezina stana poljubio ju je u obraz.
Alvis je sutradan ponovno došao na šank te rekao kako ima potrebu priznati nešto: nije je slučajno pronašao. Onih zadnjih dana u Italiji pričala mu je o sebi, zajedno su čamcem otišli u La Speziju i on ju je otpratio na vlak za Rim i zračnu luku, i tada mu je rekla da se namjerava vratiti u Seattle. Alvis ju je upitao što će raditi. Ona je slegnula ramenima i rekla kako je nekoć radila u jednoj velikoj robnoj kući u Seattleu pa je razmišljala o tome da se vrati onamo. Stoga je Alvis spremno prihvatio mogućnost da je pronađe kad je njegov otac spomenuo da traži zastupništvo Chevroleta u Seattleu.
Tražio ju je u drugim robnim kućama, Bon Marché i Rhodes of Seattle — prije no što mu je netko na štandu s parfemima u robnoj kući Frederick and Nelson rekao da ondje radi visoka, plavokosa djevojka po imenu Debra, koja je nekoć bila glumica.
— Dakle, došao si čak u Seattle... samo da bi me pronašao?
— Mi doista ovdje tražimo zastupništvo. Ali, da, nadao sam se da ću te vidjeti. — Osvrnuo se po šanku. — Sjećaš li se kako si u Italiji rekla da ti se sviđa moja knjiga, a ja sam rekao kako mi je teško završiti je? Sjećaš li se što si rekla... »Možda je dovršena. Možda je to sve«?
— Oh, nisam govorila...
— Ne, ne — prekinuo ju je. — U redu je. Ionako u pet godina nisam napisao ništa novo. Samo sam preuređivao isto poglavlje. Ali te tvoje riječi bile su kao dopuštenje da priznam kako je to sve što imam za reći, to jedno poglavlje, i kako bih trebao nastaviti sa životom. — Nasmiješio se. — Ove godine se nisam vratio u Italiju. Mislim da sam završio sa svime time. Spreman sam raditi nešto drugo.
Nešto u načinu na koji je izgovorio te riječi — spreman raditi nešto drugo — ostavilo joj je dojam intimne poznatosti; i sama je to rekla. — Što ćeš raditi?
— Pa — rekao je — o tome sam želio razgovarati s tobom. Doista bih želio, više od bilo čega... poći slušati džez.
Ona se nasmiješila. — Džez?
Da, rekao je. Vratar u njegovu hotelu spomenuo je klub u Ulici Cherry, u podnožju brda?
— The Penthouse — rekla je.
On je prstom lupnuo po nosu u stilu igre pogađanja. — To je to mjesto.
Ona se nasmijala. — Pozivate li me na izlazak, gospodine Bender?
On joj je uputio lukav poluosmijeh. — To, gospođice Moore, ovisi o vašem odgovoru.
Ona se zagledala u njega, procjenjujući ga, njegovo držanje nalik upitniku, mršavost, prosijedu smeđu kosu pomodno prebačenu s jedne strane na drugu, i pomislila: — Zašto ne?
Eto, Ron: to je ljubav njezinog života. Raskrižje dalje od Trader Vic’sa vidjela je Alvisov Biscayne parkiran s jednom gumom djelomično na rubnjaku. Je li pio na poslu? Pogledala je u automobil, ali, osim tek malo pušene cigarete u pepeljari, nije bilo dokaza da je to bilo jedan od dana opijanja.
Ušla je u Trader Vic’s, na topao zrak, među bambus, pred tiki i totem, pod kanu izdubljen iz debla, obješen sa stropa. Osvrnula se po prostoriji pokrivenoj slamnatim prostirkama tražeći Alvisa, ali su stolovi bili prepuni parova koji su brbljali i velikih okruglih stolaca pa ga nije vidjela. Nakon jedne minute pokraj nje je bio upravitelj Harry Wong, držeći mai tai. — Mislim da ga morate sustići. — Pokazao joj je stol u stražnjem dijelu, a ona je ondje vidjela Alvisa, kojemu je naslonjač velikog pletenog stolca okruživao glavu poput renesansne aureole. Činio je ono u čemu je bio najbolji: pio i govorio, držao predavanje jadnom konobaru koji se svim silama trudio otići. Ali, Alvis je spustio svoju veliku ruku na konobarovu pa je jadnik zaglavio.
Uzeo je piće od Harryja Wonga. — Hvala ti jer si ga držao uspravnim dok ne stignem, Harry. — Nagnula je čašu pa su se slatki alkohol i rum slili u njegovo grlo, a Debra je samu sebe iznenadila popivši pola koktela. Gledala ga je očima koje su postale zamagljene od suza. Jednoga dana u srednjoj školi netko joj je u ormarić gurnuo poruku na kojoj je pisalo: — Kurvo. — Cijeloga je dana bila ljuta sve dok te večeri nije stigla kući i ugledala majku, a tada je neobjašnjivo briznula u plač. I sada se osjećala upravo tako, prizor Alvisa, pa čak i pijanog Alvisa, njegovog predavačkog alter ega, bio je dovoljan da je slomi. Pažljivo je obrisala oči, prislonila čašu na usne i iskapila koktel. Tada je praznu čašu predala Harryju. — Harry, bi li nam donio nešto vode i možda nešto hrane za gospodina Bendera?
Harry je kimnuo.
Ona je krenula kroz brbljavu gomilu, privlačeći poglede sa svih strana, i čula suprugovo predavanje »Bobby-može-pobijediti-L. B. Johsona na samom vrhuncu«: — ... i rekao bih da jedino značajno postignuće Kennedyjeve vlade, integracija, zapravo ionako pripada Bobbyju... a pogledaj ti ovu ženu!
Alvis joj se nasmiješio, a njegove oči nalik rumu kao da su se topile na kutevima. Oslobodivši ruku, konobar je pobjegao kimajući Debri u znak zahvalnosti za njezin pravodoban dolazak. Alvis je ustao poput suncobrana koji se otvara. Odmaknuo joj je stolac, uvijek džentlmen. — Kad god te ugledam, ostanem bez daha.
Ona je sjela. — Mislim da sam zaboravila da danas izlazimo.
— Izlazimo svaki petak.
— Četvrtak je, Alvis.
— Baš si vezana uz rutinu.
Harry im je svakome donio veliku čašu vode i tanjur svitaka s jajima. Alvis je otpio vode. — Harry, ovo je najgori martini koji sam u životu pio.
— Gospođa je to naručila, Alvis.
Debra je izvukla cigaretu iz Alvisove ruke i zamijenila je svitkom, a Alvis je glumio da ga puši. — Vješto — rekao je. Debra je povukla dug dim njegove cigarete.
Jedući svitak, Alvis je kroz nos rekao: — I kako je u kazalištu, draga?
— Ron me izluđuje.
— Ah. Vrckasti redatelj. Trebam li ti naprašiti stražnjicu da vidim ima li otisaka?
Njegova šala prikrila je blagu nesigurnost, gluma lažne ljubomore. Ona je bila zahvalna za oboje — njegov ubod ljubomore i kako ju je odbacio šalom. To je trebala reći Ronu, da je njezin suprug muškarac koji je prerastao takve jadne igre nesigurnosti. Rekla je Alvisu kako je Ron neprestano prekida, kako je prisiljava glumiti Maggie kao kakvu karikaturu — zadihanu i glupu, kao da oponaša Marilyn. — Nisam to trebala raditi — rekla je i odlučno ugasila cigaretu u pepeljari, savijajući opušak kao u koljenu.
— O, ma, daj. — On je zapalio drugu cigaretu. — Morala si prihvatiti tu dramu, Debra. Tko zna koliko mogućnosti u životu dobiješ za to? — Dakako, nije govorio samo o njoj, nego i o sebi — o propalom piscu Alvisu koji trati život prodajući Chevyje, zauvijek osuđen biti najpametniji u salonu.
— Izrekao je ružne riječi. — Debra Alvisu nije rekla kako ju je Ron prepipao (to je mogla sama riješiti) ni da je njega nazvao starom pijanicom. Ali, rekla mu je drugu strašnu stvar koju je rekao: — Iskorištavaš ljude. Igraš se njihovim životima i postupaš s njima kao da su beznačajni. — I čim je izgovorila te riječi, zaplakala je.
— Dušo, dušo. — Alvis je pomaknuo stolac i zagrlio je. — Zabrinut ću se ako se počneš ponašati kao da je taj magarac vrijedan suza.
— Ne plačem zbog njega. — Debra je obrisala oči. — Ali, što ako je u pravu?
— Isuse, Dee. — Alvis je mahnuo Harryju Wongu neka dođe. — Harry. Vidiš li ovu žalosnu ljepoticu za mojim stolom.
Harry Wong se nasmiješio i rekao da vidi.
— Osjećaš li da te iskorištava?
— Kada god želi — rekao je Harry.
— Zato uvijek potražiš drugo mišljenje — rekao je Alvis. — Dakle, doktore Wong, možete li što propisati za takve halucinacije? I donesite duple doze, molim vas.
Kad je Harry otišao, Alvis se okrenuo prema njoj. — Slušajte me, gospođo Bender: magarac Kazališni Redatelj vam ne može govoriti tko ste. Shvaćate li?
Ona je pogledala njegove smirene oči smeđe poput viskija i kimnula.
— Imamo samo priču koju pripovijedamo. Sve što činimo, svaka odluka koju donesemo, naše vrline, slabosti, motivacija, prošlost i karakter, ono što vjerujemo, ništa od toga nije stvarno; sve je to dio priče koju pripovijedamo. Ali, evo u čemu je poanta: to je naša prokleta priča!
Debra je porumenjela zbog njegova alkoholiziranog uzbuđenja; znala je da to uglavnom rum govori, ali je, kao i mnogi Alvisovi pijani govori, donekle imalo smisla.
— Tvoji roditelji ne mogu pripovijedati tvoju priču. Ni tvoje sestre. Ni Pat neće moći pripovijedati tvoju priču kad bude dovoljno star. Ja sam tvoj suprug, ali je ni ja ne mogu pripovijedati. Stoga me uopće nije briga koliko taj redatelj pati zbog ljubavi, ni on je ne može pripovijedati. Čak ni jebeni Richard Burton ne može pripovijedati tvoju priču! — Debra se uznemireno osvrnula uokolo, pomalo osupnuta; to ime nisu spominjali, čak ni dok su razgovarali o tome trebaju li Patu reći istinu. — Nitko ti ne može govoriti što tvoj život znači! Shvaćaš li me?
Ona ga je silovito poljubila, zahvalna, ali i u nastojanju da ga ušutka, a kad se odmaknula, oboje ih je čekao još jedan mai tai. Ljubav njezina života? Ako je Alvis u pravu i to je njezina priča? Svakako. Zašto ne.
Dee je drhteći stajala pred otvorenim vratima svojega automobila, zagledana u mračan toranj Space Needle, a Alvis je sjeo u Corvair. — Da vidimo u čemu je problem. — Dakako, motor se odmah pokrenuo. On ju je pogledao i slegnuo ramenima. — Ne znam što bih ti rekao. Jesi li sigurna da si okrenula ključ do kraja?
Ona je stavila prst na usnu i oponašala Marilynin glas: — Zaboga, gospodine mehaničaru, nitko mi nije rekao da je ključ potrebno okrenuti.
— Gospođo, zašto ne sjednete sa mnom na stražnje sjedalo da vam pokažem još jednu značajku ovog sjajnog automobila.
Ona se nagnula i poljubila ga, a njegova je ruka pronašla gumbima zakopčanu prednju stranu njezine haljine, otkopčala jedan gumb i uvukla se ispod nje te kliznula preko trbuha i niz bok, a njegov je palac krenuo ispod ruba njezinih gaćica. Ona se odmaknula i uhvatila njegovu ruku. — Ajme, baš ste brz mehaničar.
On je izašao iz automobila i poljubio je, dugo, držeći jednu ruku iza njezina vrata, a drugu oko njezina struka.
— Dođi, deset minuta na stražnjem sjedalu? Svi klinci to rade.
— Što je s dadiljom?
— Zašto ne? Ja sam za — rekao je. — Misliš li da bismo nju mogli nagovoriti na to?
Ona je znala da slijedi šala, ali ju je ipak nasmijala. S Alvisom je gotovo uvijek znala što slijedi, ali se ipak smijala.
— Željet će četiri dolara na sat za to — rekla je Debra.
I dalje je držeći u zagrljaju, Alvis je duboko uzdahnuo. — Dušo, strašno je seksi kad si tako duhovita. — Zatvorio je oči, zabacio glavu i nasmiješio se onoliko široko koliko je njegovo usko lice dopuštalo. — Katkad poželim da nismo u braku pa da te ponovno zaprosim.
— Zaprosi me kad god želiš.
— I da riskiram tvoje odbijanje? — Poljubio ju je i odmaknuo se, mahnuo rukom i naklonio se. — Vaša kočija. — Ona je izvela kniks u ušla u hladan Corvair. On je zatvorio vrata i ostao ondje, gledajući u automobil. Ona je uključila brisače pa je sloj mokre sluzi odletio preko ruba i zamalo pogodio Alvisa.
On je odskočio, a ona se nasmiješila gledajući kako odlazi prema svojemu automobilu.
Osjećala se bolje, ali ju je i dalje zbunjivalo zašto ju je Ron toliko razljutio. Samo zato što je pohotni seronja? Ili je u onome što je rekao bilo nešto poznato i bolno — ljubav tvojega života? Možda ne. Ali, nije moralo biti tako, zar ne? Ne bi li mogla prerasti tu maštariju za male djevojčice? Ne bi li ljubav mogla biti blaža, manja, tiša, ne potpuno sveproždiruća? Je li to Ron pobudio u njoj — osjećaj krivnje (iskorištavaš ljude), možda zbog sugestije da je u teškom trenutku svojega života trampila izgled za ljubav starijeg muškarca, za određenu sigurnost i novi Corvair, odustala od ljubavi u zamjenu za vlastiti odraz u njegovim čeznutljivim očima? Možda doista jest Maggie. To ju je ponovno rasplakalo.
Slijedila je Biscayne, opčinjena treperavim stražnjim svjetlima. Ulica Denny bila je gotovo pusta. Doista je mrzila Alvisov automobil; bio je baš starački. Mogao je uzeti bilo koji Chevy iz salona, a on izabere Biscayne? Na sljedećem semaforu stala je pokraj njega i otvorila prozor. On se nagnuo preko sjedala i otvorio prozor na suvozačkoj strani.
— Doista ti je potreban novi automobil — rekla je. — Zašto ne uzmeš drugi Corvette?
— Ne mogu. — Slegnuo je ramenima. — Sad imam dijete.
— A djeca ne vole Corvette?
— Djeca vole Corvette. — Mahnuo je rukom iza sebe, poput iluzionista ili djevojke u salonu. — Ali nema stražnjeg sjedala.
— Možemo ga staviti na krov.
— Stavit ćemo petero djece na krov?
— Zar ćemo imati petero?
— Zar sam zaboravio razgovarati s tobom o tome?
Ona se nasmijala i osjetila poriv da se... što, ispriča? Ili samo da mu kaže. Po tisućiti put, možda kako bi umirila samu sebe, da ga voli?
Alvis je stavio cigaretu u usta i na nju pritisnuo automobilski upaljač, koji mu je lice obasjao žutim sjajem. — Nemoj više prigovarati mojemu automobilu — rekao je. Tada je namignuo svojim zamagljenim smeđim okom, istodobno pritisnuo gas i kočnicu, veliki motor je zaurlao, gume su počele cviljeti i ispuštati žuti dim, a on je pogodio savršeni trenutak tako da je, čim se upalilo zeleno svjetlo, otpustio kočnicu, a automobil je poletio. A u sjećanju Debre Bender ti će zvukovi uvijek prethoditi onome što se dogodilo: Biscayne je izletio na križanje upravo u trenutku kad je stari crni kamionet ugašenih svjetala ubrzao u zadnji čas kako bi stigao projuriti kroz narančasto, dojurio slijeva, zagrmio i tada zdrobio vrata Alvisova automobila, udarivši bočno u njega, i odnio ga kroz raskrižje uz beskrajno škripanje čelika i stakla, Debrino vriskanje jednako, stravično visoko, i njezin bolan vapaj koji se čuo i dugo nakon što su spojeni automobili stali pokraj rubnjaka na drugoj strani raskrižja.

17.
BITKA ZA PORTO VERGOGNU

Travanj 1962.
Porto Vergogna, Italija
Pasquale je gledao kako Richard Burton i Michael Deane žure prema svojemu unajmljenom gliseru, kako ih njegova teta Valeria naganja vičući i upirući iskrivljeni prst u njih: — Ubojice! Atentatori! — Pasquale je u nelagodi ustao. Svijet je bio razlomljen, razbijen na toliko mnogo načina da Pasquale gotovo nije mogao shvatiti za kojom bi krhotinom trebao posegnuti: njegova oca i majke više nema, Amedea i njegov sin su u Firenci, a njegova teta viče na filmaše. Komadići toga razbijenog života ležali su na tlu pred njim poput ogledala koje ga je uvijek gledalo, ali se sada razbilo i otkrilo život iza njega.
Valeria je ulazila u vodu, proklinjući i plačući, starih, sivih usana prekrivenih slinom, kad ju je Pasquale sustigao. Čamac se udaljio od pristaništa. Pasquale je uhvatio tetu za mršava, koščata ramena. — Ne, zia. Pusti ih. U redu je. — Michael Deane gledao ga je iz čamca, ali je Richard Burton gledao ravno pred sebe, dlanovima trljajući grlo boce vina dok su napredovali prema molu. Žene ribara iza njih su gledale u tišini. Jesu li znale što je Valeria učinila? Ona je plačući pala u Pasqualeovo naručje. Zajedno su stajali na obali i gledali gliser kako brujeći obilazi rt i kako mu se pramac ponosno uzdigao kad je kormilar ubrzao, pa je zagrmio, uzdignuo se i odjurio.
Pasquale je pomogao Valeriji da se vrati u hotel i smjestio je u njezinu sobu, gdje je ona legla na krevet plačući i mrmljajući. — Učinila sam nešto strašno — rekla je.
— Ne — rekao je Pasquale. I premda Valeria jest učinila nešto strašno, najgori zamislivi grijeh, Pasquale je znao što bi njegova majka željela da on kaže, pa je to rekao: — Bila si toliko dobra da joj pomogneš.
Valeria ga je pogledala u oči, kimnula i okrenula glavu. Pasquale je pokušao osjetiti majčinu prisutnost, ali u hotelu kao da je nije bilo, kao da nije bilo ničega. Ostavio je tetu u njezinoj sobi. Alvis Bender sjedio je u trattoriji, za stolom od kovanog željeza, zagledan kroz prozor, a pred njim je bila otvorena boca vina. Podignuo je glavu. — Je li teta dobro?
— Da — rekao je Pasquale, ali se sjetio riječi Michaela Deanea, to nije jednostavno, te kako je Dee Moray tog jutra nestala sa željezničke postaje u La Speziji. Kad su nekoliko dana prije planinarili, Pasquale joj je pokazao staze s litica, koje su vodile prema Portovenereu i La Speziji. A tada ju je zamislio kako, zagledana u ta brda, odlazi iz La Spezije.
— Alvis, idem prošetati — rekao je.
Alvis je kimnuo i posegnuo za svojim vinom.
Pasquale je izašao na prednja vrata, pustivši da vrata s mrežom lupe za njim. Okrenuo se i prošao pokraj Lugove kuće te vidio junakovu suprugu Bettinu kako kroz otvorena vrata gleda u njega. Nije joj rekao ništa nego se popeo stazom iz sela, a kamenčići su pod njegovim koracima poskakivali niz litice. Brzo se popeo starom magarećom stazom, iznad uzice koja je označavala njegovo glupo tenisko igralište i lepršala oko stijena ispod njega.
Pasquale je vijugao kroz maslinike uspinjući se liticom iznad Porto Vergogne te se uspravio u nasadu naranča. Napokon se popeo na vrh, sišao niz sljedeću udolinu i popeo se. Nakon nekoliko minuta hoda Pasquale se popeo preko niza stijena te stigao do starog bunkera i odmah uvidio da je bio u pravu. Ona je pješice došla iz La Spezije. Pomaknute grane i kamenje otkrivali su ulaz koji je pokrio onoga dana kad su otišli odande.
Uz vjetar koji ga je udarao Pasquale je prešao preko raspuknute stijene na betonski krov i ušao u bunker.
Vani je bilo svjetlije nego prošli put, i kasnije u danu, pa je više svjetlosti sjalo kroz tri malena prozorčića, ali je Pasqualeovim očima ipak bilo potrebno nekoliko trenutaka da se prilagode. A tada ju je ugledao. Sjedila je u kutu bunkera, naslonjena na kameni zid, sklupčana, s jaknom prebačenom preko ramena i nogu. U sjeni betonske kupole izgledala je vrlo krhko, posve drugačije od eteričnog bića koje je samo nekoliko dana prije stiglo u njegovo selo.
— Kako si znao da sam ovdje? — upitala je.
— Nisam znao — rekao je. — Samo se nadam.
Sjeo je pokraj nje, uza zid nasuprot slikama. Dee se za koji trenutak naslonila na njegovo rame. Pasquale ju je zagrlio i privukao još bliže, njezino lice na svoja prsa. Kad su prošli put bili ondje, bilo je jutro pa je neizravna Sunčeva svjetlost dopirala kroz prozorčiće na pod. Ali, tada, kasno poslijepodne, Sunce se pomaknulo pa se njegova izravna svjetlost penjala po zidu sve dok nije pala točno na slike pred njima, tri uska pravokutnika Sunčeve svjetlosti osvjetljivala su izblijedjele boje portreta.
— Namjeravala sam pješačiti sve do tvojega hotela — rekla je. — Samo sam čekala da svjetlost ovako padne na slike.
— Lijepo je — rekao je.
— Isprva mi se doimalo vrlo tužno — rekla je — to što nitko nikada neće vidjeti te slike. Ali, tada sam pomislila: »Što bi bilo kad bih pokušala uzeti taj zid i staviti ga u neku galeriju? To bi jednostavno bilo pet izblijedjelih slika u galeriji. I tada sam shvatila: možda su toliko iznimne samo zato što su ovdje.«
— Da — rekao je Pasquale. — Mislim da je zato.
Sjedili su u tišini dok je dan odmicao i dok se Sunčeva svjetlost s prozorčića polako podizala po zidu sa slikama. Pasqualeu su oči bile teške pa je pomislio kako bi bilo krajnje intimno poslijepodne zaspati pokraj nekoga.
Na zidu bunkera jedan od pravokutnika Sunčeve svjetlosti sjao je preko lica drugog portreta mlade žene pa je izgledalo kao da je okrenula glavu, samo malo, kako bi pogledala drugu lijepu plavušu, onu pravu, koja je sklupčana sjedila s mladim Talijanom. Pasquale je to već bio primijetio tijekom kasnih poslijepodneva, kako Sunčeva svjetlost može promijeniti te slike i gotovo ih oživjeti.
— Doista misliš da ju je ponovno vidio? — šapnula je Dee. — Slikar?
Pasquale se pitao isto: je li se taj umjetnik ikada vratio u Njemačku, djevojci s portreta. Iz ribarevih priča znao je da je većina njemačkih vojnika ovdje ostavljena kako bi ih zarobili ili ubili Amerikanci, dok čiste zemlju. Pitao se je li ta Njemica ikada doznala da ju je netko volio toliko da ju je dva puta naslikao na hladnom betonskom zidu bunkera.
— Da — rekao je Pasquale. — Mislim.
— I vjenčali su se? — upitala je Dee.
Pasquale je sve vidio pred sobom. — Da.
— Jesu li imali djece?
— Un bambino — rekao je Pasquale — dječak. — Samoga je sebe iznenadio rekavši to, a prsa su ga zaboljela kao što ga je trbuh katkad bolio nakon obilnog obroka; sve je to jednostavno bilo previše.
— Neku noć si mi rekao da bi dopuzao iz Rima kako bi me vidio. — Dee je stisnula Pasqualeovu ruku. — To si vrlo lijepo rekao.
— Da. — Nije jednostavno...
Ona se ponovno smjestila na njegovu ramenu. Svjetlost s prozora pomicala se uza zid i gotovo se popela iznad slika, ostao je još samo jedan pravokutnik na gornjem kutu drugog djevojčinog portreta — Sunce je za taj dan bilo gotovo završilo svoju galerijsku predstavu. Ona ga je pogledala. — Doista misliš da se slikar vratio k njoj?
— O, da — rekao je Pasquale, glasom promuklim od osjećaja.
— Ne govoriš to samo zato da bih se osjećala bolje?
Pasquale Tursi osjećao se kao da bi se mogao rasprsnuti, a i s engleskim nije bio dovoljno vješt da bi rekao sve što je mislio, kako, prema njegovoj procjeni, što duže živiš, to više kajanja i žudnje trpiš, a život je veličanstvena katastrofa, pa je rekao samo: — Da.
Bilo je kasno poslijepodne kad su se vratili u selo i kad je Pasquale upoznao Dee Moray s Alvisom Benderom. Alvis je čitao na trijemu Hotela Adekvatan vidik pa je skočio na noge, a njegova je knjiga pala natrag na stolac. Dee i Alvis su se nespretno rukovali, a uobičajeno razgovorljivi Alvis doimao se nijemim — možda zbog njezine ljepote, a možda zbog čudnih događaja toga dana.
— Vrlo mi je drago upoznati vas — rekla je. — Nadam se da ćete shvatiti ako se ispričam kako bih otišla odrijemati. Dugo sam hodala i strašno sam iscrpljena.
— Ne, dakako — rekao je Alvis i tek se tada sjetio skinuti šešir, koji je stisnuo na prsa.
Dee je tada povezala njegovo ime. — Oh, gospodin Bender — rekla je okrenuvši se. — Pisac?
On je pogledao u tlo, posramljen zbog te riječi. — O, ne, nisam pravi pisac.
— Itekako jeste — rekla je. — Vaša mi se knjiga veoma svidjela.
— Hvala vam — rekao je Alvis Bender i porumenio kako ga Pasquale još nije vidio, kako nikada ne bi ni zamislio da taj visok, profinjeni Amerikanac može porumenjeti. — Hoću reći... nije gotova, očito. Još je toga što je potrebno ispripovijedati.
— Dakako.
Alvis je pogledao Pasqualea, a potom opet lijepu glumicu. Nasmijao se. — Iako, istini za volju, to je najviše što sam uspio napisati.
Ona se srdačno nasmiješila i rekla: — Pa... možda je to sve. Ako jest, mislim da je odlično. — I s tim se riječima ponovno ispričala te nestala u hotelu.
Pasquale i Alvis Bender stajali su na trijemu jedan pokraj drugoga i zurili u zatvorena vrata hotela.
— Isuse. To je Burtonova djevojka? — upitao je Alvis. — Nije ono što sam očekivao.
— Ne — bilo je sve što je Pasquale mogao reći.
Valeria se vratila u malu kuhinju i kuhala. Pasquale je ostao uz nju dok je završavala još jedan lonac juhe. Kad je završila, Pasquale je odnio jednu zdjelicu u Deeinu sobu, ali je ona već bila zaspala. On ju je pogledao izbliza kako bi se uvjerio da diše. A tada je ostavio juhu na noćnom ormariću i vratio se u trattoriju, gdje je Alvis Bender jeo Valerijinu juhu i gledao kroz prozor.
— Ovo mjesto je poludjelo, Pasquale. Cijeli svijet se slio ovamo.
Pasquale je bio previše umoran da bi govorio pa je prošao pokraj Alvisa prema vratima i zagledao se u zelenkasto more. Dolje na obali ribari su završavali posao za taj dan — pušili su i smijali se vješajući mreže i perući čamce.
Pasquale je otvorio vrata, izašao na drveni trijem i pušio. Ribari su dolazili uzbrdo jedan po jedan, s onime što je ostalo od njihova ulova, i svaki je mahnuo ili kimnuo. Tommaso Stariji prišao mu je noseći nisku malih riba i rekao mu da je ostavio nešto inćuna od prodaje turističkim restoranima. Možda bi ih Valerija željela? Da, rekao je Pasquale. Tommaso je ušao i nekoliko minuta poslije izašao bez ribe.
Alvis Bender je bio u pravu. Netko je otvorio slavine i svijet je pritjecao. Pasquale je želio da se taj usnuli gradić probudi, a sada... pogledaj ga.
Možda zato nije bio osobito iznenađen kad je nekoliko minuta poslije čuo zvuk drugog motornog čamca i kad je Gualfredov desetmetarski čamac uplovio u zaljev, ali taj put bez Orenzija za kormilom. Gualfredo je kormilario, a uz njega je bio grubi Pelle.
Pasquale je pomislio da će pregristi vlastitu čeljust. To je bila konačna uvreda, posljednje što je mogao podnijeti. A u njegovoj zbunjenosti i tuzi Gualfredo se odjednom doimao kao kakva strašna gnjavaža. Otvorio je vrata s mrežom, ušao i s vješalice za kapute zgrabio majčin stari štap. Alvis Bender podigao je pogled s vina i upitao: — Što se događa, Pasquale? — Ali Pasquale nije odgovorio nego se samo okrenuo i izašao te odrješito krenuo niz strmu stradu prema dvojici koji su izlazili iz čamca, a kaldrma se trusila dok je Pasquale odlučno koračao podižući oblake kroz purpur iznad svoje glave — zadnje Sunčeve zrake koje su osvjetljivale obalu, pljuskanje valova po glatkom kamenju.
Dvojica su bili izašli iz čamca pa su krenuli stazom, a Gualfredo se smiješio: — Amerikanka je tri noći provela ovdje, a trebala je biti u mojemu hotelu, Pasquale. Duguješ mi za te noći.
Još su bili četrdeset metara daleko, a Sunce na zalasku tada je bilo točno iza njih pa Pasquale nije mogao razabrati izraze njihovih lica, nego samo njihove obrise. Nije rekao ništa nego je samo hodao, a u umu su mu se kovitlali prizori Richarda Burtona i Michaela Deanea, njegove tete kako truje njegovu majku, Amedeje i njegova djeteta, njegova propalog teniskog igrališta, njegova straha prošli put pred Gualfredom, istine koju je otkrio o sebi kao o muškarcu: njegove duboke slabosti.
— Britanac nije platio svoj račun na šanku — rekao je Gualfredo, tada udaljen dvadeset metara. — Mogao bi mi i to platiti.
— Ne — jednostavno je rekao Pasquale.
— Ne? — upitao je Gualfredo.
Iza leđa je čuo kako je Alvis Bender izašao na trijem. — Pasquale, je li dolje sve u redu?
Gualfredo je pogledao prema hotelu. — A imaš još jednog američkog gosta? Što ti ovdje vodiš, Tursi? Morat ću ti udvostručiti porez.
Pasquale je do njih stigao na mjestu na kojemu se staza spajala s rubom piazze, a pijesak obale miješao s kaldrmom strade. Gualfredo je upravo bio otvorio usta kako bi nešto rekao, ali prije no što je to uspio učiniti, Pasquale je zamahnuo štapom. Štap je puknuo na bikovskom vratu grubog Pellea, koji to očito nije očekivao, možda zato što se Pasquale prošli put držao onoliko plaho. Gorostas se nagnuo na stranu i pao u pijesak poput posječenog stabla, a Pasquale je ponovno zamahnuo štapom... ali je ustanovio da se štap slomio na vratu gorostasa. Bacio ga je i šakama nasrnuo na Gualfreda.
Ali, Gualfredo je bio iskusan borac. Izbjegavši Pasqualeov silovit udarac, isporučio je dva izravna udarca jedan za drugim — jedan u Pasqualeov obraz, koji je zapekao, a drugi pokraj njegova uha, koji je izazvao tupu zvonjavu i bacio ga unatrag, prema palom Pelleu. Uvidjevši da je njegov vlastiti gnjevan adrenalin ograničen izvor, Pasquale je ponovno skočio prema Gualfredovom tijelu sapetom poput kobasice, sve dok se nije našao na dometu izravnih udaraca te i sâm neobuzdano mlatarao, a njegovi su udarci na Gualfredovu glavu pristizali uz zvukove dubokog tupkanja, kao da udara u lubenicu, i laganog pljuskanja: zapešćima, šakama, laktovima — svime što je imao.
Ali, tada se Pelleova šaka, velika poput janjeće koljenice, spustila na njegovu kosu, druga mesnata ruka pala je na njegova leđa te ga odvukla, a Pasqualeu je prvi put palo na pamet da to možda neće završiti onako kako on želi, da mu je za uspjeh vjerojatno potrebno više od adrenalina i slomljenog štapa. Tada je čak i adrenalin nestao, a Pasquale je tiho zacvilio poput djeteta koje se iscrpilo. Pelle je poput parnog bagera zabio šaku u Pasqualeov trbuh, podignuo ga i ispustio na tlo presavijenog, bez ijedne molekule zraka preostale za disanje bilo gdje na svijetu.
Veliki Pelle stao je iznad njega duboko namršten, uokviren točkicama u Pasqualeovom vidnom polju, a Pasquale je, dašćući, čekao da ga parni bager dokrajči. Pasquale se sagnuo naprijed i zagrebao tlo pod sobom, pitajući se zašto ne osjeća miris morskog zraka, ali znajući da mirisa neće biti dokle god nema zraka. Pelle je lagano krenuo prema njemu, a tada je preko sunca prešla sjena, Pasquale je podigao pogled i vidio Alvisa Bendera kako sa stijene skače na Pelleova široka leđa i kako Pelle na trenutak oklijeva (izgledao je poput studenta s kovčegom za gitaru obješenim preko ramena) prije no što je pružio ruku unatrag i zbacio visokog, mršavog Amerikanca kao mokru krpu, lansiravši ga prema stjenovitoj obali.
Tada je Pasquale pokušao ustati, ali daha i dalje nije bilo. Pelle je krenuo prema njemu i u tom trenutku istodobno su se dogodila tri nevjerojatna događaja: neposredno pred njim začuo se TUP, iza njega glasan prasak i veliko lijevo stopalo gorostasa Pellea rasprsnulo se u crveni mlaz, a gorostas je kriknuo te se sagnuo kako bi zgrabio stopalo.
Pasquale je, hripajući kako bi došao do daha, pogledao preko lijevog ramena. Stari Lugo išao je uskom stazom prema njima, još u svom kombinezonu za čišćenje riba, i gurao zatvarač kako bi umetnuo još jedan metak u prljavu cijev puške, s koje je visjela grana jer ju je zacijelo iščupao iz vrta svoje supruge. Podignuo je pušku prema Gualfredu.
— Pucao bih u tvojega majušnog djetlića, Gualfredo, ali više ne ciljam kao nekoć — rekao je Lugo. — Ali, taj tvoj trbuh bi i slijepac pogodio.
— Stari me je pogodio u stopalo, Gualfredo — rekao je gorostas Pelle hladno, službeno.
Sljedeće minute čulo se podosta režanja i naguravanja, a tada je netko Pasqualeu vratio zrak za disanje. Poput djece koja čiste nered, muškarci su ponovno uspostavili jednostavan i razuman red, onakav kakav se pojavi kad jedna osoba u skupini uperi pušku u nekoliko drugih osoba. Alvis Bender se uspravio s velikom čvorugom iznad oka, Pasqualeu je i dalje zvonilo u ušima, Gualfredo je trljao bolno čelo, ali Pelle je prošao najgore jer mu je metak prošao kroz stopalo.
Lugo je pomalo razočarano gledao Pelleovu ranu. — Pucao sam ti u stopala kako bih te zaustavio — rekao je. — Nisam te namjeravao pogoditi.
— To nije bilo lako pogoditi — rekao je gorostas sa stanovitim divljenjem.
Sunce je tada bilo tek mrlja na obzorju pa je Valeria sišla iz hotela noseći svjetiljku. Rekla je Pasqualeu da je Amerikanka sve prespavala, da je zacijelo iscrpljena. A tada je očistila Pelleu ranu, dok je Lugo s puškom stajao uz nju, te mu čvrsto zamotala stopalo poderanom jastučnicom i ribarskom uzicom, a gorostas se trgnuo kad je podvezala ranu.
Alvis Bender se doimao osobito zainteresiranim za Pelleovo ranjeno stopalo pa mu je neprestano postavljao pitanja. Je li boljelo? Misli li da može hodati? Kako se osjećao?
— U ratu sam vidjela mnogo rana — rekla je Valeria s čudnom nježnošću prema gorostasu koji je došao istući njezina nećaka. — Ova prolazi na drugu stranu. — Pomaknula je svjetiljku i obrisala znoj s Pelleove glave nalik bačvici za pivo. — Bit ćeš dobro.
— Hvala vam — rekao je Pelle.
Pasquale je otišao pogledati Dee Moray. Kao što je njegova teta rekla, ona je još spavala, ne znajući čak ni za pucanj kojim je okončan onaj mali okršaj.
Kad se Pasquale vratio dolje, Gualfredo je na piazzi bio naslonjen na zid. Blago se obratio Pasqualeu, pogleda i dalje uprtog u Lugovu pušku. — Tursi, napravio si veliku pogrešku. Shvaćaš to, ne? Vrlo veliku pogrešku.
Pasquale nije rekao ništa.
— Jasno ti je da ću se vratiti. A iz mojih pušaka neće pucati stari ribari.
Pasquale nije mogao učiniti ništa drugo doli zuriti u Gualfreda što je hladnije mogao dok Gualfredo napokon nije odvratio pogled.
Nekoliko minuta poslije Gualfredo i šepajući Pelle krenuli su natrag nizbrdo prema svojemu čamcu, a Lugo ih je pratio kao da su stari prijatelji, držeći pušku u rukama kao dugačko, mršavo dijete. Kod vode se stari Lugo okrenuo prema Gualfredu, izgovorio nekoliko rečenica, pokazao prema selu, mahnuo puškom i potom se stazom vratio prema piazzi, do Pasqualea i Alvisa Bendera koji su ondje sjedili i oporavljali se. Čamac je krenuo pa su Gualfredo i Pelle nestali u tami.
Na balkonu hotela Pasquale je starcu natočio čašu vina.
Lugo Promiskuitetni Ratni Junak popio je vino u jednom dugom gutljaju, a tada je pogledao Alvisa Bendera, čiji je doprinos borbi bio minimalan. — Liberatore — rekao je s nagovještajem sarkazma — Osloboditelj. Alvis Bender je samo kimnuo. Pasqualeu nikada do tada nije palo na pamet da je rat definirao cijeli naraštaj muškaraca, kao i njegova oca, ali su oni međusobno malo-kad razgovarali o tome. Pasquale je uvijek mislio da je rat jedna velika stvar, ali je čuo kako Alvis govori o svojemu ratu kao da se svatko borio u zasebnom ratu, milijun različitih ratova za milijun različitih ljudi.
— Što si rekao Gualfredu? — upitao je Pasquale Luga.
Lugo je odvratio pogled od Alvisa Bendera i pogledao preko ramena, prema obali. — Rekao sam mu kako znam da je na glasu kao nemilosrdan čovjek, ali da ću mu, kad sljedeći put dođe u Porto Vergognu, pucati u noge i dok se bude izvijao na plaži, ugurat ću mu svoj vrtni kolac u debelu guzicu i povući otponac. Rekao sam mu kako će posljednju sekundu svojega bijednog života provesti osjećajući kako mu vlastito govno izlazi kroz tjeme.
Ni Pasquale ni Alvis Bender nisu znali što bi rekli. Gledali su kako je stari Lugo popio vino, odložio čašu na stol i krenuo natrag svojoj supruzi. Ona mu je nježno uzela pušku i nestala u njegovoj kućici.

18.
FRONTMEN

Nedavno
Sandpoint, Idaho
11:14 na propast osuđena Deaneova družina napušta LAX u sklopu prvog dijela svojega epskog putovanja, zauzimajući cijeli red u prvom razredu izravnog leta Virgin Airlinesa za Seattle. Michael Deane na sjedalu 2A gleda kroz prozor i mašta da ta glumica izgleda upravo onako kako je izgledala prije pedeset godina (kao i on), zamišlja kako mu istog trena oprašta (Bilo pa prošlo, dragi). Claire Silver na sjedalu 2B povremeno podiže pogled s izdvojenog prvog poglavlja autobiografije Michaela Deanea i šapuće u strahopoštovanju (Nemoguće... Sin Richarda Burtona?). Priča je toliko jasno uznemirujuća da bi odmah trebala zapečatiti njezinu odluku da prihvati posao u muzeju onog kulta, ali njezino gađenje uzmiče pred kompulzijom, a potom pred radoznalošću, pa sve brže okreće natipkane stranice, nesvjesna da Shane Wheeler ležerno dobacuje nimalo suptilne pregovaračke poteze s druge strane prolaza, sa sjedala 2C (Ne znam, možda bih trebao i drugima ponuditi Donner!...) Vidjevši Claire zadubljenu u spis koji joj je Michael Deane dao, počinje brinuti da je to drugi scenarij, možda još neobičniji od njegova predstavljanja filma Donner! Pa brzo napušta svoju lukavu pregovaračku taktiku. Okreće se na drugu stranu, prema starom Pasqualeu na sjedalu 2D i pristojno zapodijeva razgovor ( — È sposato? — Jeste li oženjeni? — Sì, ma mia moglie è morta. — Da, ali moja supruga je pokojna. — Ah. Mi dispiace. Figli? — Žao mi je. Imate li djece? — Sì, tre figli e sei nipoti. — Troje djece, šestero unučadi.) Razgovor o obitelji u Pasqualeu budi nelagodu zbog budalaste, staračke sentimentalnosti tog hira u poodmaklim godinama: ponašanja poput zaljubljenog dječaka koji juri za ženom koju je poznavao puna tri dana. Kakva ludost.
Ali, nisu li sve uzvišene potrage zapravo ludosti? El Dorado, vrelo mladosti i potraga za inteligentnim životom u svemiru — znamo što je ondje. Istinski nas privlači ono što nije. Tehnologija je možda skratila epsko putovanje na nekoliko kratkih putovanja automobilom i regionalnih letova mlažnjakom, prelaženje četiri države i dvije tisuće kilometara u jedno poslijepodne, ali se istinske potrage ionako ne mjere vremenom ili udaljenošću, koliko se mjere nadom. Za takvu su potragu moguća samo dva dobra ishoda, nada učenjaka koji privlači sretnu slučajnost — plovi za Aziju, a nabasa na Ameriku — i nada strašila te limenih ljudi: da ćete otkriti kako imate ono što ste cijelo vrijeme tražili.
U Smaragdnom gradu tragična Deaneova družina presjeda na drugi zrakoplov, a Shane tek usput spomene kako bi William Eddy mjesecima prelazio područje koje su oni prešli za samo dva sata.
— A nismo nikoga morali pojesti — kaže Michael Deane te dodaje, zloslutnije no što je namjeravao: — još.
Ukrcavaju se na lokalni propelerski zrakoplov nalik tubi zubne paste, kojim se brucoši i regionalni komercijalisti vraćaju kući, kako bi prešli zadnji dio puta. Let je milostivo kratak: deset minuta vožnje po pisti, deset minuta uspinjanja iznad nazubljenih planina, još deset iznad izbrazdane pustinje, deset iznad patchworka njiva i potom se zavjesa oblaka razilazi, a oni se naginju iznad niskog i širokog grada okruženog borovima. Na visini od devet stotina metara pilot im pospano i preuranjeno izražava dobrodošlicu u Spokane u Washingtonu, na temperaturi od 12 Celzijevih stupnjeva.
Kad su kotači dodirnuli tlo, Claire opaža da je šest od osam poziva i poruka na njezin mobitel uputio Daryl, koji već trideset i šest sati nije razgovarao sa svojom djevojkom pa je napokon posumnjao da nešto nije u redu. Prva poruka glasi: jesi ljuta. Druga: je li to zbog striptizeta. Claire odlaže telefon ne čitajući preostale poruke.
Napuštaju most za ukrcavanje i prolaze kroz urednu, svijetlu zračnu luku koja izgleda poput čiste autobusne postaje, pokraj elektronskih reklama za indijanske kockarnice, fotografija rijeka i starih zidanih zgrada te natpisa koji im žele dobrodošlicu u nešto zvano »unutarnji sjeverozapad«. Čine čudnu skupinu: stari Pasquale u tamnom odijelu, sa šeširom na glavi i štapom u rukama, kao da je izašao iz crno-bijelog filma; Michael Deane koji izgleda kao drugačiji pokus putovanja kroz vrijeme, djedica dječjeg lica koji vuče noge dok hoda; Shane, tada već zabrinut da je precijenio svoje adute pa neprestano prolazi rukom kroz kosu i mrmlja ni o čemu: — Imam i druge ideje. — Samo je Claire dobro podnijela to putovanje, a to Shanea podsjeća na prethodnicu Williama Eddyja: one su žene također završile putovanje sačuvavši nešto snage.
Poslijepodnevno nebo bijelo je poput krede, a u zraku se osjeća iščekivanje. Nema ni traga gradu nad kojim su letjeli, samo drveće i bazaltni stupici oko garaža zračne luke.
Michaelov čovjek Emmett poslao je privatnog istražitelja da ih pričeka, mršavog, proćelavog pedesetogodišnjaka naslonjenog na prljavi Ford Expedition. Na sebi ima težak kaput preko sakoa te drži natpis koji ne ulijeva mnogo povjerenja: MICHAEL DUNN.
Prilaze mu i Claire pita: — Michael Deane?
— U vezi stare glumice, da? — Istražitelj jedva da je i pogledao Michaelovo čudno lice, kao da je upozoren da ne bi trebao zuriti u njega. Predstavlja se kao Alan, umirovljeni policajac i privatni istražitelj. Otvara im vrata i utovaruje njihove torbe. Claire sjeda na stražnje sjedalo između Michaela i Pasqualea, a Shane skače na prednje, pokraj istražitelja.
Alan im u terencu predaje omotnicu. — Rečeno mi je da je ovo iznimno važno. Prilično dobar uradak za dvadeset i četiri sata, iako se sâm hvalim.
Omotnica odlazi na stražnje sjedalo i Claire je uzima te brzo lista rodni list i novinsku obavijest o rođenju u Cle Elumu u Washingtonu. — Kažete da joj je 1962. godine bilo oko dvadeset — istražitelj kaže Michaelu, gledajući ga u retrovizoru — ali zapravo je rođena krajem 1939. godine. To ne iznenađuje. Dvije vrste ljudi uvijek lažu o svojim godinama: glumice i latinoamerički bacači.
Claire okreće drugu stranicu — Michael joj pritom gleda preko jednog ramena, a Pasquale preko drugog — presliku stranice godišnjaka 1956. godine, iz Srednje škole u Cle Elumu. Lako ju je opaziti: upadljiva plavuša s prenaglašenim crtama lica, rođena glumica. Na dvije stranice fotografija četvrtog razreda je mnogo naočala s crnim okvirima i zalizane kose, majušnih očiju, klempavih ušiju, vojničkih frizura, akni i frizura nalik košnicama. Debra Moore prilično iskače čak i na crno-bijelim fotografijama, njezine su oči jednostavno prevelike i previše duboke za tu malu školu i taj mali grad. Ispod njezine fotografije: »DEBRA ‘DEE’ MOORE: Ratnička navijačka jedinica — 3 godine, princeza Sajma okruga Kittitas, Mjuzikl — 3 godine, Završna priredba, pohvaljena — 2 godine.« Svaki učenik izabrao je i slavni citat (Lincoln, Whitman, Nightingale, Isus), ali je Debra Moore izabrala riječi Émilea Zole: Ovdje sam kako bih živio glasno.
— Sada je u Sandpointu — kaže istražitelj. — Sat i pol dalje. Lijepa vožnja. Ondje vodi malo kazalište. Večeras je predstava. Rezervirao sam vam četiri ulaznice i četiri hotelske sobe. Sutra poslijepodne ću vas odvesti natrag. — Terenac se stapa s prometom na autocesti te niz strmo brdo silazi u Spokane: središte koje čine niske zgrade od opeke, kamena i stakla, išarano plakatima i parkiralištima, a nadvožnjak sve to otprilike dijeli na polovice.
Čitaju dok se voze jer su u omotnici uglavnom kazališni oglasi i popisi uloga: San Ivanjske noći, koju je 1959. godine uprizorio Odsjek za dramsku umjetnost Sveučilišta Washingtona, na kojemu je »Dee Anne Moore« navedena kao Helena. Iskače na svakoj fotografiji, kao da su svi drugi zamrznuti u pedesetim, a ona je, odjednom, suvremena, živa žena.
— Lijepa je — kaže Claire.
— Da — kaže Michael Deane preko njezina desnog ramena.
— Sì — kaže Pasquale preko lijevog.
Kritike predstava izrezane iz Seattle Timesa i Post-Intelligencera kratko hvale »Debru Moore« u različitim ulogama 1960. i 1961. godine, a istražiteljev žuti marker uokvirio je izraze »darovito novo lice« i »dojmljiva Dee More«. Potom dolaze dvije preslike članaka iz Seattle Timesa iz 1967. godine, prvi govori o prometnoj nesreći s jednom smrtno stradalom žrtvom, a drugi je osmrtnica vozača Alvisa Jamesa Bendera.
Prije no što Claire uspije shvatiti njegovu povezanost s Dee Moray, Pasquale uzima tu stranicu, naginje se naprijed i gura je u ruke Shaneu Wheeleru na prednjem sjedalu. — Ovo? Što je to?
Shane čita malu osmrtnicu. Bender je bio veteran Drugog svjetskog rata i vlasnik zastupništva Chevroleta u Sjevernom Seattleu. U Seattle se doselio 1963. godine, samo četiri godine prije smrti. Ostavio je roditelje u Madisonu u Wisconsinu, brata i sestru, nekoliko nećaka i nećakinja, suprugu Debru Bender i sina Pata Bendera u Seattleu.
— Bili su u braku — kaže Shane Pasqualeu. — Sposati. To je bio suprug Dee Moray — il marito. Morto, incidente di macchina.
Claire ih gleda. Pasquale je problijedio. Pita kad. — Quando?
— Nel sessantasette.
— Tutto questo è pazzesco — promrmlja Pasquale. Sve je to ludo. Ne kaže ništa više, samo klone na naslonjač i polako podiže ruku do usta. Doima se da ga omotnica više ne zanima pa kroz prozor gleda veliki trgovački centar, kao što je prethodno gledao kroz prozor zrakoplova.
Claire gleda Shanea, pa Pasqualea, pa opet Shanea. — Zar je očekivao da se neće udati? Pedeset godina... to je veliko očekivanje. — Pasquale ne govori ništa.
— Jeste li ikada razmišljali o televizijskoj seriji u kojoj biste ljude povezivali s njihovim starim, srednjoškolskim ljubavima? — pita Shane Michaela Deanea, koji ne obraća pozornost na to pitanje.
Sljedeće stranice su obavijest o diplomiranju na sveučilištu u Seattleu 1970. godine (pedagogija i talijanski), osmrtnice roditelja Debre Moore, sudski spisi, porezni obrasci za kuću koju je prodala 1987. godine. Mnogo noviji srednjoškolski godišnjak 1976. godine prikazuje crno-bijelu fotografiju Srednje škole Garfield, u kojemu je ona identificirana kao: »Gospođa Moore-Bender: dramske umjetnosti, talijanski«. Doima se da je na svakoj fotografiji sve privlačnija, da joj lice postaje oštrije — ili je možda samo takvo u usporedbi s drugim učiteljima, svim onim muškarcima tupih pogleda, sa širokim kravatama i nejednakim zaliscima, te s okruglastim ženama kratko podšišane kose i s naočalama u obliku mačjih očiju. Na fotografiji dramske skupine pozira u sredini iskreveljene, izražajne skupine učenika čupave kose — tulipan u polju korova.
Sljedeća stranica u omotnici je preslika jednog novinskog članka iz Sandpoint Daily Bee oko 1999. godine, u kojemu piše da »Debra Moore, ugledna učiteljica dramskih umjetnosti i voditeljica pučkog kazališta iz Seattlea preuzima dužnost umjetničke direktorice Kazališne skupine Sjevernog Idahoa«, da se »nada uobičajeni repertoar komedija i mjuzikla obogatiti originalnim predstavama.«
U omotnici je još nekoliko stranica o njezinu sinu Pasqualeu »Patu« Benderu; te su stranice razvrstane u dvije kategorije — prometne i kaznene prijave (uglavnom za vožnju pod utjecajem opojnih tvari i posjedovanje alkohola ili droga) te članci o različitim bendovima koje je predvodio. Claire ih je izbrojila najmanje pet — Garys, Figree Handpipe, Go with Dog, Oncelers i Reticents, a ta zadnja skupina je bila najuspješnija jer ju je potpisala diskografska kuća Sub Pop iz Seattlea, za koju su devedesetih godina napravili tri albuma. Većina priča je iz malih alternativnih novina, kritike koncerata i albuma te članci o tome kako bend organizira zabavu povodom izlaska CD-a ili otkazuje koncert, ali tu je i kratka kritika iz Spina, osvrt na CD nazvan Manna, album kojemu časopis daje dvije zvjezdice, uz opis: ... Kad se Benderovo intenzivno vladanje pozornicom prenese u studio, ovaj trojac iz Seattlea može zvučati bogato i zaigrano. Ali, u tom nastojanju prečesto zvuči nezainteresirano, kao da je na snimanje došao pijan ili — još gore za ovog miljenika publike — trijezan.
Zadnje stranice su napisi iz novina Willamette Week i The Mercury o solističkim nastupima Pata Bendera u nekoliko klubova u području Portlanda 2007. i 2008. godine te kratak članak iz Scotsmana, škotskih novina, s oštrom kritikom nečega nazvanog Pat Bender: Ne mogu si pomoći!
I to je to. Čitaju različite listove iz omotnice, razmjenjuju ih i naposljetku podižu glave te ustanovljuju da su na rubu grada koji se širi, a skupine novih kuća zasijecaju u bazaltne stijene i guste šume. Tako svesti život na nekoliko zasebnih listova papira: to kao da pomalo izražava nedostatak poštovanja, a pomalo ushićuje. Istražitelj na volanu tapka ritam pjesme koju samo on čuje. — Gotovo do državne granice.
Epsko putovanje Deaneove družine približava se kraju, preostala je još samo jedna granica koju valja prijeći — četiri neobična suputnika prisiljena putovati zajedno u vozilu s pogonom plinovitog goriva potrošenog života. Mogu prijeći stotinu i sedam kilometara za sat vremena, pedeset godina u jednom danu, ta se brzina osjeća neprirodno, nepovoljno, a oni svatko kroz svoj prozor gledaju maglovito protezanje vremena jer tri kilometra, gotovo dvije minute, šute, sve dok Shane Wheeler ne kaže: — Ili, što kažete na seriju o anoreksičnim djevojkama?
Michael Deane ne obraća pozornost na prevoditelja, naginje se naprijed, prema prednjem sjedalu i kaže: — Vozaču, možete li nam što reći o toj predstavi koji ćemo gledati?
FRONTMEN

Četvrti dio Ciklusa Seattle
Drama u tri čina
Lydia Parker

DRAMATIS PERSONAE:
PAT, ostarjeli glazbenik
LYDIA, dramatičarka i Patova djevojka
MARLA, mlada konobarica
LYLE, Lydijin očuh
JOE, britanski glazbeni promotor
UMI, britanska ljubiteljica pop kulture
LONDONAC, poslovni čovjek u prolazu
POSTAVA:
PAT: Pat Bender
LYDIA: Bryn Pace
LYLE: Kevin Guest
MARLA/UMI: Shannon Curtis
JOE/LONDONAC: Benny Giddons
Radnja se događa između 2005. i 2008. godine u Seattleu, Londonu i Sandpointu u Idahou.
PRVI ČIN
Prvi prizor
[Krevet u pretrpanom stanu. Dvije osobe zapetljane su među plahtama, Pat, 43, i Marla, 22. Soba je slabo osvijetljena; publika vidi osobe, ali ne može razabrati njihova lica.]
Marla: Ha.
Pat: Mm. To je bilo odlično. Hvala.
Marla: Oh. Da. Svakako.
Pat: Gledaj, ne želim biti seronja, ali, možemo li se odjenuti i otići odavde?
Marla: Oh. Dakle... to je to?
Pat: Kako to misliš?
Marla: Ništa. Samo...
Pat: [smije se] Što?
Marla: Ništa.
Pat: Reci mi.
Marla: Samo... mnoge cure u kafiću su govorile o tome kako su spavale s tobom. Već sam pomislila da nešto nije u redu sa mnom kad to nisam učinila sa slavnim Patom Benderom. A kad si večeras došao sam, pomislila sam, dakle, eto mi prilike. Valjda sam jednostavno očekivala da će biti... ne znam... drugačije.
Pat: Drugačije... od čega?
Marla: Ne znam.
Pat: Jer, ovako to uvijek radim.
Marla: Ne, bilo je u redu.
Pat: U redu? Ovo je sve bolje i bolje.
Marla: Ne, mislim da sam jednostavno nasjela na cijelu tu priču o ženskaru. Pretpostavila sam da znaš stvari.
Pat: Koje... stvari?
Marla: Ne znam. Ono... tehnike.
Pat: Tehnike? Kakve? Levitacija? Hipnoza?
Marla: Ne, samo sam nakon svih tih priča pretpostavila da ću doživjeti... znaš... četiri ili pet.
Pat: četiri ili pet čega?
Marla: [postaje stidljiva] Znaš.
Pat: Oh. Dobro. Koliko si ih doživjela?
Marla: Do sada, ni jedan.
Pat: Pa, slušaj: dugujem ti dva. Ali, za sada, misliš li da bismo se mogli odjenuti prije...
[Izvan pozornice zatvaraju se vrata. Cijeli prizor dogodio se gotovo u tami, a jedina, svjetlost dopirala je kroz otvorena vrata. Pat, i dalje samo silueta, tada navlači pokrivač preko Marline glave.]
Pat: O, sranje.
[Lydia, žena u tridesetim godinama, kratka kosa, vojničke kargo hlače, lenjinovka, ULAZI. Zastaje na vratima, a lice joj je osvijetljeno svjetlošću iz druge sobe.]
Pat: Mislio sam da si na probi.
Lydia: Otišla sam ranije. Pat, moramo razgovarati.
[Ulazi i pruža ruku prema noćnom ormariću kako bi upalila svjetlo.]
Pat: Uh, možda da svjetlo ostaviš ugašeno?
Lydia: Opet migrena?
Pat: Gadna.
Lydia: U redu. Pa, samo sam se željela ispričati jer sam večeras gnjevno otišla iz restorana. U pravu si. Doista te i dalje katkad pokušavam promijeniti.
Pat: Lydia...
Lydia: Me, dopusti da završim, Pat. Ovo je važno.
[Lydia prilazi prozoru i gleda van, a ulična svjetiljka joj obasjava lice.]
Lydia: Toliko sam mnogo vremena provela pokušavajući te »popraviti« da ti mnogo puta ne priznajem zaslugu za to koliko smo daleko odmaknuli. Ti si čist gotovo dvije godine, a ja sam toliko oprezna u očekivanju nevolje da katkad vidim samo to. Čak i kad ne postoji.
Pat: Lydia...
Lydia: [okreće se] Molim te, Pat. Samo me slušaj. Razmišljala sam. Trebali bismo se odseliti. Zauvijek otići iz Seattlea. Poći u Idaho. Biti blizu tvoje mame. Znam da sam rekla da ne možemo nastaviti bježati od svojih problema, ali sada to možda ima smisla. Početi ispočetka. Pobjeći od naše prošlosti... od svih tih sranja s tvojim bendovima, s mojom mamom i s mojim očuhom.
Pat: Lydia...
Lydia: Znam što ćeš reći.
Pat: Mislim da ne znaš...
Lydia: Reći će, što je s New Yorkom? Znam da smo to zabrljali. Ali, tada smo bili mlađi, Pat. A ti si se još drogirao. Kakve smo izglede imali? Onaj dan kad sam se vratila u stan i vidjela da si založio sve naše stvari bio je gotovo olakšanje. Ondje sam čekala da dodirnemo dno. I to se naposljetku dogodilo.
[Lydia se ponovno okreće prema prozoru.]
Lydia: Nakon toga sam rekla tvojoj mami kako bi bio slavan da si bio sposoban držati svoje ovisnosti pod nadzorom. Ona je rekla nešto što nikada neću zaboraviti: — Ali, draga. To JEST njegova ovisnost.
Pat: Isuse, Lydia...
Lydia: Pat, večeras sam ranije otišla s probe jer me je nazvala tvoja mama iz Idaha. Ne znam kako da to kažem pa ću jednostavno izgovoriti.. Njezin rak se vratio.
[Lydia prilazi krevetu, sjeda s Patove strane.]
Lydia: Misle da ga nije moguće operirati. Pred njom su možda mjeseci, ili godine, ali ne mogu ga zaustaviti. Ponovno će pokušati s kemoterapijom, ali su iscrpili mogućnosti zračenja pa ga mogu samo držati pod nadzorom. Ali, zvučala je dobro, Pat. Željela je da ti ja kažem. Ne bi ti mogla sama reći. Plaši se da ćeš se ponovno početi drogirati. Rekla sam joj da si sada jači...
Pat: [šapće] Lydia, molim te...
Lydia: Dakle, Pat, hajdemo se preseliti. Što kažeš na to da jednostavno pođemo? Molim te? Mislim... pretpostavljamo da su ovi ciklusi beskonačni... svađamo se, prekidamo, mirimo se, naš život ide u krug, ali što ako to nije krug? Što ako idemo niz odvod? Što ako bismo se osvrnuli i uvidjeli da se nikada nismo ni pokušali osloboditi?
[Lydia na krevetu pruža ruku prema zapetljanim pokrivačima tražeći Patovu ruku. Ali osjeti nešto, povuče ruku, skače s kreveta, pali svjetlo obasjavajući Pata i drugu izbočinu grubom svjetlošću. Odmiče pokrivač. Tek tada vidimo glumce na punoj svjetlosti. Maria drži plahtu na grudima i lagano mahne. Lydia unatraške prelazi sobu. Pat samo zuri u prazno.]
Lydia: Oh.
[Pat polako ustaje kako bi uzeo svoju odjeću. Ali staje. Gol stoji kao da se prvi put vidi. Gleda dolje, iznenađen jer je postao toliko debeo i sredovječan. Napokon se okreće prema Lydiji, koja stoji na vratima. Tišina kao da se proteže u vječnost.]
Pat: Dakle... pretpostavljam da seks u troje ne dolazi u obzir.
ZAVJESA
U polupraznom kazalištu začuje se skupni uzdah, kojemu slijede provale smijeha uznemirenosti i nelagode. Kad je pozornica utonula u tamu, Claire shvaća da je tijekom cijeloga kratkog uvodnog prizora zadržavala dah. Tada je izdahnula, kao i svi u publici, u iznenadnom oslobađanju napetosti, smijehu krivnje zbog prizora tog pokvarenjaka koji gol stoji na pozornici — a prepone su mu suptilno i vješto skrivene pokrivačem prebačenim preko donje stranice kreveta.
U tami promjene scene slike ostaju u Clairenim očima. Postaje svjesna lukavog uprizorenja: drama se najvećim dijelom odigrava na polusvjetlosti, prisiljavajući publiku da gotovo u tami traži likove pa kad napokon upale jako svjetlo, bolna grimasa na Lydijinu licu i Patova bijela mekoća ostaju utisnute u mrežnice gledatelja poput rendgenskih zraka — ta jadna djevojka koja zuri u svojega golog dečka, druga žena u njihovu krevetu, bljeskovi svjetlosti izdaje i kajanja.
To nije bilo ono što je Claire očekivala (pučko kazalište? u Idahou?) kad su stigli u Sandpoint, starinski skijaški gradić u stilu Starog zapada na obali golemog planinskog jezera. Budući da nisu imali vremena prijaviti se u hotel, istražitelj ih je odvezao ravno u Kazalište Panida, čiji je lijep okomito silazni natpis označavao starinsko pročelje u malom središtu grada u obliku slova L, klasična stara blagajna koja je vodila u kazalište uređeno u art deco stilu — preveliko za tu malu, osobnu dramu, ali je prostorija ipak dojmljiva, pažljivo preuređena u skladu s njezinom prošlošću kina iz dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. Stražnji dio kazališta bio je pust, ali su na prednjim sjedalima sjedili različiti gledatelji, hipsteri iz malog gradića odjeveni u crno, stariji hippieji i lažne plavuše u skijaškoj odjeći, pa čak i stariji imućni parovi koji su — ako je Claire poznavala kazalište u svojemu malom gradu — vjerojatno pokrovitelji te male kazališne skupine. Sjedeći na sjedalu s tvrdim naslonom, Claire je pogledala fotokopiranu prednju stranicu kazališnog oglasa: FRONTMEN — PRETPREMIJERA — KAZALIŠNA SKUPINA SJEVERNOG IDAHOA. Eto ga, pomislila je: amaterski sat.
Ali, drama tada počinje i Claire je zaprepaštena. Kao i Shane: — Oho — šapne. Claire kratko pogleda Pasqualea Tursija i on se također doima potpuno zaokupljenim iako je izraz njegova lica teško protumačiti — je li to divljenje drami ili jednostavna zbunjenost u pogledu toga što goli muškarac radi na pozornici.
Claire pogledava nadesno, Michaela, čije se voštano lice doima nekako potreseno, a ruku drži na prsima. — Bože, Claire. Jesi li to vidjela? Jesi li ga vidjela?
Da. I to. Neporecivo. Pat Bender je svojevrsna sila na pozornici. Ona ne zna je li to zato što zna tko mu je otac ili možda zato što glumi sebe, ali se u jednom kratkom trenutku halucinacije pita bi li to mogao biti najbolji glumac kojega je u životu vidjela.
Tada se svjetla ponovno pale.
Drama je jednostavna. Od uvodnog prizora priča slijedi Pata i Lydiju na njihovim paralelnim putovanjima. Pat na svojemu putovanju tri pijane godine provodi u divljini, nastojeći ukrotiti svoje demone. Izvodi glazbeno-komični monolog o bendovima s kojima je svirao i o tome kako je iznevjerio Lydiju — i zbog te predstave ga jedan zaneseni mladi irski producent naposljetku odvuće u London i u Škotsku. Za Pata je to putovanje očaja, pogrešno usmjeren posljednji pokušaj da postane slavan. A sve se izjalovi kad Pat izda Joea spavajući s Umi, djevojkom koju voli njegov mladi prijatelj. Joe pobjegne s Patovim novcem, a Pat zaglavi u Londonu.
U Lydijinoj paralelnoj priči njezina majka nenadano umre, a Lydiju zapadne skrb za senilnog očuha Lylea, čovjeka s kojim se nikada nije slagala. Lyle donosi glupavo komično olakšanje neprestano zaboravljajući da mu je supruga umrla i pitajući tridesetpetogodišnju Lydiju zašto nije u školi. Lydia ga želi smjestiti u starački dom, ali Lyle se bori želeći ostati s njom, a Lydia to nekako ne može učiniti. U pristupu pripovijedanja, koji funkcionira bolje no što Claire očekuje, Lydia ispunjava praznine i označava protjecanje vremena razgovarajući s Patovom majkom Debrom u Idahou. Ona se ne pojavljuje na pozornici, ali je nevidljiva, nečujna prisutnost s druge strane telefonske linije. — Lyle se danas pomokrio u krevet — kaže Lydia zastavši zbog odgovora nevidljive Debre (ili Dee, kako je katkad zove). — Da, Dee, to jest prirodno... ali na moj krevet! Podignula sam glavu i ugledala ga kako stoji na mojemu krevetu, mokri vruć mlaz i viče: »Gdje su ručnici za ruke?«
Lyle se naposljetku opeče u pećnici dok je Lydia na poslu pa ona nema izbora nego ga smjestiti u starački dom. Lyle plače kad mu ona kaže za to. — Bit ćeš dobro — uporno tvrdi. — Obećavam.
— Nisam zabrinut zbog sebe — kaže Lyle. — Samo sam... obećao tvojoj majci. Ne znam kako ću se sada brinuti o tebi.
Nakon te spoznaje — da Lyle vjeruje kako se on brine za nju — Lydia shvaća da je najživlja dok se brine o nekome pa odlazi u Idaho kako bi njegovala Patovu bolesnu majku. I tako jedne noći spava u Debrinoj dnevnoj sobi kad zazvoni telefon. Svjetla se pale na drugoj strani pozornice, otkrivajući Pata kako stoji u crvenoj telefonskoj govornici i zove majku tražeći pomoć. Lydia je isprva sretna jer ga čuje. Ali, doima se da Pata zanima samo to što je ostao bez novca i potrebna mu je pomoć da se iz Londona vrati kući. Ni ne pita za majku.
Lydia šuti s druge strane linije. — Čekaj. Koliko je sati kod vas?
— pita. — Tri — tiho kaže Lydia. A Patova glava klone na prsa jednako kao u prvom prizoru.
— Tko je to, draga? — začuje se glas izvan pozornice, prve riječi koje je Patova majka izgovorila u cijeloj drami. Pat u londonskoj telefonskoj govornici šapće: — Učini to, Lydia. — Lydia duboko udahne i kaže: — Nitko, spušta slušalicu i svjetlo se gasi u telefonskoj govornici.
Pat je spao na beskućništvo u Londonu — postao je ofucani pijanica koji prekriženih nogu sjedi na uglu ulice i svira gitaru. Svira i prosi ne bi li skupio dovoljno novca za povratak kući. Jedan Londonac u prolazu stane i nudi Patu novčanicu od dvadeset eura ako mu odsvira neku ljubavnu pjesmu. Pat počinje svirati »Lydiju«, ali staje. Ne može to učiniti.
Ponovno smo u Idahou, snijeg na prozoru kuće pokazuje protjecanje vremena, a Lydia ponovno prima telefonski poziv. Njezin očuh umro je u staračkom domu. Ona zahvaljuje pozivatelju i vraća se pripremi čaja za Patovu majku, ali ne može. Samo zuri u svoje ruke. Doima se posve samom na pozornici, na cijelom svijetu. I tada se začuje kucanje na vrata. Ona otvara. Na vratima je Pat Bender, uokviren istim dovratkom na kojemu je Lydia stajala na početku drame. Lydia gleda svojega odavno izgubljenog dečka, zapuštenog Odiseja koji je lutao svijetom u nastojanju da se vrati kući. Tada su prvi put zajedno na pozornici od onog strašnog trenutka na početku drame, kad je gol stajao pred njom. Uslijedi još jedna duga tišina, odjekujući prvu, i traje onoliko dugo koliko publika može podnijeti (Neka netko kaže nešto!), sve dok Pat Bender na pozornici lagano ne zadrhti i šapne: — Jesam li zakasnio? — na određeni način izražavajući i više golotinje nego u prvom prizoru.
Lydia odmahuje glavom: njegova majka je još živa. Patova ramena klonu, u olakšanju, iscrpljenosti i poniznosti pa pruži ruke — u činu predaje. Izvan pozornice ponovno se začuje Deein glas: — Tko je to, draga? — Lydia pogleda preko ramena i taj se trenutak nekako protegne još dulje. — Nitko — odgovara Pat slomljenim glasom. Lydia tada pruža ruku prema njegovoj, a u trenutku kad im se ruke dodirnu, svjetlo se ugasi. Predstava je gotova.
Claire izdiše, ispuštajući nešto što osjeća kao devedeset minuta zraka. Svi putnici to osjećaju — svojevrsno dovršenje — a u bujici pljeska osjećaju i sretnu slučajnost istraživača: nehotično, katarzično otkrivanje samoga sebe. Usred tog oslobađanja Michael se naginje prema Claire i ponovno šapće: — Jesi li to vidjela?
Pasquale Tursi s druge strane drži ruku na srcu kao da proživljava srčani udar. — Bravo — kaže, a tada: — È troppo tardi? Claire mora nagađati što je rekao jer se njihov dotadašnji prevoditelj za talijanski doima nedostupnim, držeći glavu u dlanovima. — Jebo me — kaže Shane. — Mislim da sam protratio cijeli život.
Claire također osjeća da je ono što je vidjela potiče okrenuti se prema unutarnjem svijetu. Nedavno je Shaneu rekla da je njezin odnos s Darylom »beznadan«. A tada uviđa da je tijekom cijele drame mislila na Daryla, beznadnog Daryla kojemu nema spasa, dečka kojega naizgled ne može pustiti. Možda je svaka ljubav beznadna. Možda je pravilo Michaela Deanea mudrije no što je svjestan: Želimo ono što želimo — volimo onoga koga volimo. Claire vadi telefon i uključuje ga. Ugleda najnoviju Darylovu poruku: Mlm te samo mi javi jesi dobro
Odgovara: Dobro sam.
Michael Deane pokraj nje stavlja ruku na njezinu. — Kupujem — kaže.
Claire podiže pogled s telefona na trenutak pomislivši da Michael govori o Darylu. A tada shvati. Pita se je li njezina pogodba sa sudbinom još u igri. Je li Frontmen sjajan film koji će joj omogućiti ostati u tom poslu? — Želite kupiti tu dramu? — pita.
— Želim kupiti sve — kaže Michael Deane. — Ovu dramu, njegove pjesme, sve. — Ustaje i osvrće se po malom kazalištu. — Kupujem cijelu vražju stvar.
Pokazavši svoju posjetnicu (Hollywood? Stvarno?), Claire od Keitha, vratara s kozjom bradicom i brojnim komadima piercing nakita, prima oduševljeni poziv na zabavu nakon predstave. Prema njegovim uputama pješače do sljedećeg raskrižja i zgrade sa zidanim pročeljem u kojoj su široke stepenice, a zgrada je namjerno ostavljena nedovršena, sa svim izloženim cijevima i napola izloženim opekama. Claire podsjeća na penjanje na nebrojene zabave na koledžu. Ali, nešto nije u redu u omjerima, u širini hodnika i visini stropova — u svim ekstravagantnim, neiskorištenim prostorima tih gradića u stilu Starog zapada.
Pasquale zastaje na vratima. — È qui, lei? Je li ona ovdje?
— Možda — kaže Shane podigavši pogled sa svojega telefona. — C’e una festa, per gli attori. — Ovdje je zabava za glumce. Shane se vraća svojemu telefonu i šalje poruku Saundri: — Možemo li razgovarati? Molim te. Sada uviđam koliko sam bio glup.
Pasquale podiže pogled prema zgradi u kojoj bi Dee mogla biti, skida šešir, zaglađuje kosu i kreće stepenicama. Claire s odmorišta pomaže Michaelu Deaneu prijeći zadnjih nekoliko stepenica. Na drugom katu su troja vrata triju stanova, a oni odlaze u stražnji dio zgrade, prema jedinim otvorenim vratima, zaustavljenim bocom vina.
Taj stražnji stan je velik i lijep na jednako primitivan način kao i ostatak zgrade. Potrebno im je nekoliko trenutaka da se prilagode na svjetlost svijeća — posrijedi je golem, dvoetažni otvoreni stan s visokim stropovima. Sama je prostorija umjetničko djelo, ili hrpa smeća — ispunjena starim školskim ormarićima, štapovima za hokej i sanducima za novine — a sve to okružuje zakrivljeno stepenište načinjeno od starih trupaca, koji kao da lebde u zraku. Kad malo bolje pogledaju, opažaju da stepenice drže tri savijena kabla.
— Cijeli stan je opremljen pronađenim umjetninama — kaže Keith, vratar kazališta, koji stiže odmah nakon njih. Ima rijetku kosu začešljanu u šiljke i naizgled bolne metalne ukrase u usnama, na vratu, na gornjim dijelovima uški, u nosu, a na uškama ima i gusarske obruče. Kaže im kako je i sâm glumio u TAGNI produkcijama, ali je i pjesnik, slikar te video umjetnik. (To je sve? — pita se Claire. Interpretacijski plesač? Kipar koji radi s pijeskom?)
— Video umjetnik? — Michael je zaintrigiran. — Je li vaša kamera u blizini?
— Uvijek imam svoju kameru — kaže Keith i iz džepa vadi malu, jednostavnu digitalnu kameru. — Moj život je moj dokumentarni film.
Pasquale promatra okupljene, ali ne opaža Dee. Naginje se kako bi zamolio Shanea za pomoć, ali njegov prevoditelj bespomoćno zuri u Saundrin odgovor: Tek SAD si shvatio da si glup? Ostavi me na miru.
Keith opaža kako Pasquale i Michael gledaju uokolo, pogrešno to tumači kao radoznalost i počinje objašnjavati. Kaže kako je taj stan uredio bivši vijetnamski veteran, o kojemu je prošli mjesec pisao časopis Dwell. — Njegov opći koncept jest da svaki oblik dizajna ima unutarnju zrelost uz njegovu mladenačku prirodu, da prečesto zanemarujemo zanimljivije oblike upravo kad počinju prerastati u tu stariju, zanimljiviju drugu prirodu. Dva stara štapa za hokej — koga briga. Ali, štapovi za hokej pretvoreni u stolac? E, to je nešto.
— Sve je sjajno — iskreno kaže Michael osvrćući se po prostoriji.
Postava i osoblje još nisu došli na zabavu; ondje je samo petnaest ili dvadeset ljudi iz publike, s crnim naočalama i hippie sandalama, koji tiho razgovaraju, povremeno prasnu u smijeh i svi naizmjence promatraju čudne putnike iz izgubljene Deaneove družine. Claire misli kako je to društvo poznato: manje, pomalo sirovo, ali ne mnogo različito od zabave nakon predstave bilo gdje. Vino i grickalice složeni su na metalni stol načinjen od vrata starog teretnog dizala, a mala košara bagera napunjena je ledom i pivom. Claire je laknulo kad je otišla na zahod i ustanovila da je zahodska školjka uistinu zahodska školjka, a ne stari brodski motor.
Napokon počinju pristizati glumci i osoblje. Doima se da se glas o prisutnosti slavnog Michaela Deanea širi među okupljenima pa ambiciozni prilaze i usput spominju svoje nastupe u filmovima koji nisu distribuirani u kinima, a snimani su u Spokaneu, u kojima su nastupili u uz Cubu Goodinga Jr.-a, Antonia Banderasa, sestru Johna Travolte. Doima se da su svi ljudi koje Claire upoznaje određena vrsta umjetnika — glumci, glazbenici, slikari, grafički dizajneri, učitelji baleta, pisci, kipari i više lončara no što grad te veličine može uzdržavati. Čak i učitelji te odvjetnici glume, sviraju u bendovima ili oblikuju komade leda — a Michael je opčinjen svima njima. Claire je zapanjena njegovom energijom i istinskom radoznalošću. On uz to i pije treću čašu vina — više no što ga je ikada vidjela piti.
Privlačna starija žena u ljetnoj haljini, s dubokim borama obožavateljice sunca nasuprot Michaelovoj glatkoj koži, naginje se bliže i doista dodiruje njegovo čelo. — Isuse — kaže — sviđa mi se vaše lice — kao da je posrijedi umjetničko djelo koje je on napravio.
— Hvala vam — kaže Mihael jer to doista jest njegovo umjetničko djelo.
Ta žena predstavlja se kao Fantom i objašnjava da izrađuje malene skulpture od sapuna, koje prodaje na izložbama rukotvorina i sajmovima trampe.
— Rado bih ih vidio — kaže Michael. — Jesu li svi ovdje umjetnici?
— Znam — kaže Fantom kopajući po torbi. — To postaje dosadno, ha?
Dok Michael gleda majušnu umjetninu od sapuna, ostatak Deaneove družine je sve napetiji. Pasquale napeto gleda vrata dok njegov prevoditelj, pateći zbog ljubavi te i dalje osjećajući bol zbog Saundrinog SMS-odbijanja, u visoku čašu toči kanadski viski, a Claire pita Keitha o drami.
— Napeto sranje, ha? — kaže Keith. — Debra uglavnom uprizoruje dječje predstave, mjuzikle, blagdanske komedije, što god će skijaše skinuti s planine na nekoliko sati. Ali, jednom godišnje ona i Lydia naprave nešto originalno poput ovoga. Odbor je katkad popljuje, osobito mrzovoljni kršćani, ali to je za nju bila trampa. Dođi razveseljavati turiste i jednom godišnje možeš izvesti takvo što.
Do tada su već svi glumci i članovi osoblja došli na zabavu, osim Pata i Lydije. Claire se zatječe u razgovoru sa Shannon, glumicom koja je na početku predstave tumačila djevojku u krevetu s Patom. — Čujem da ste iz — Shannon guta, jedva uspijeva izgovoriti tu riječ — Hollywooda? — Brzo trepće, dva puta. — Kako je to?
Claire nakon dvije čaše vina osjeća napor proteklih četrdeset i osam sati pa se nasmiješi i zastaje kako bi razmislila o tom pitanju. Da, doista, kako je to? Nedvojbeno ne onako kako je sanjala. Ali, to je možda u redu. Želimo ono što želimo. Kod kuće samu sebe izluđuje razmišljajući o onome što nije i možda gubi iz vida to gdje zapravo jest. Na trenutak se osvrće uokolo, po tom stanu uređenom od smeća, na čudnom otoku umjetnika u planinama, na kojemu Michael veselo daje posjetnice sapunarima i glumcima govoreći im kako »možda ima nešto« za njih, na kojemu Pasquale napeto gleda u vrata očekujući ženu koju nije vidio gotovo pedeset godina, na kojemu je brzo opijeni Shane zasukao rukav kako bi zadivljenom Keithu objasnio podrijetlo svoje tetovaže — i tada Claire uviđa da Pat Bender, njegova majka i njegova djevojka ne dolaze na tu zabavu.
— Što? O, da — kaže Keith potvrđujući njezinu sumnju. — Oni nikada ne dolaze na zabave nakon predstave. Za Pata bi sav ovaj alkohol i trava bili pogubni.
— Gdje su? — pita Michael.
— Vjerojatno gore u kući — kaže Keith. — Opuštaju se s Dee.
Michael Deane hvata Keitha za ruku. — Bi li nas odveo onamo?
Claire uskače. — Michael, možda bismo trebali pričekati jutro.
— Ne — kaže vođa nadom opijene Deanove družine. Pogleda staroga, strpljivog Pasqualea i donosi još jednu sudbonosnu odluku: — Prošlo je gotovo pedeset godina. Nećemo više čekati.

19.
ZADUŠNICA

Travanj 1962.
Porto Vergogna, Italija
Pasquale se probudio u tami. Uspravio se i posegnuo za svojim satom. Četiri i trideset. Čuo je tihe glasove ribara i zvukove dovlačenja čamaca na obalu. Ustao je, brzo se odjenuo te kroz slabašnu svjetlost prije svitanja požurio na obalu, gdje je Tommaso Komunist popravljao opremu u svojemu čamcu.
— Što radiš ovdje? — upitao je Tommaso.
Pasquale je upitao Tommasa bi li ga kasnije odvezao u La Speziju na majčinu zadušnicu.
Tommaso je dodirnuo prsa. — Dakako — rekao je. Ribarit će nekoliko sati, a tada se vratiti i odvesti Pasqualea prije ručka. Hoće li to biti u redu?
— Da, savršeno — rekao je Pasquale. — Hvala ti.
Njegov stari prijatelj dodirnuo je kapu, vratio se u čamac, povukao uže startera i motor se nakašljao. Pasquale je gledao kako se Tommaso pridružuje drugim ribarima i kako se njihove ljuske ljuljaju na blagim valovima.
Pasquale se vratio u hotel i legao, ali mu san nije dolazio. Legao je na leđa i razmišljao o Dee Moray u krevetu tik iznad njega.
Roditelji su ga ljeti katkad vodili na plažu i Chiavariju. Jednom je kopao u pijesku kad je ugledao lijepu ženu kako se sunča na pokrivaču. Koža joj je blistala. Pasquale nije mogao prestati zuriti. Kad je napokon uzela svoj pokrivač i krenula, mahnula mu je, ali je mali Pasquale bio previše opčinjen da bi joj mahnuo. A tada je vidio kako joj je nešto ispalo iz torbe. Potrčao je i uzeo to iz pijeska. Bio je to prsten s crvenkastim kamenom. Pasquale ga je na trenutak držao u ruci dok je ta žena odlazila. Tada je podignuo glavu i vidio da ga majka gleda i čeka da vidi što će napraviti. — Signora! — viknuo je za ženom i potrčao plažom prema njoj. Žena je stala, uzela prsten, zahvalila mu, potapšala ga po glavi i dala mu novčić od pedeset lira. Kad se vratio, njegova majka je rekla: — Nadam se da bi to učinio i da te nisam gledala. — Pasquale nije bio siguran što je željela reći. — Ono što želimo učiniti i ono što moramo učiniti katkad nije isto — rekla je. Spustila je ruku na njegovo rame. — Pasqo, što je manji prostor između tvoje želje i onoga što je ispravno, to ćeš biti sretniji.
Nije joj mogao reći zašto nije odmah vratio prsten: zamislio je da, ako bi djevojci dao prsten, bili bi vjenčani pa bi morao ostaviti svoje roditelje. Premda je majčina pouka bila previše zahtjevna za njegov sedmogodišnji um, Pasquale je tada shvatio što je željela reći: koliko bi život bio lakši kad bi naše namjere i naše želje uvijek bile usklađene.
Kad se Sunce napokon popelo iznad litica, Pasquale se umio u lavoru u svojoj sobi i odjenuo svoje staro, kruto odijelo. Dolje je zatekao tetu Valeriju budnu u kuhinji, kako sjedi na svojemu omiljenom stolcu. Iskosa je pogledala njegovo odijelo.
— Ne mogu ići na zadušnicu — rekla je s uzdahom. — Ne mogu pogledati svećeniku u oči.
Pasquale je rekao da razumije. I izašao je pušiti na trijemu. Ribari su bili otišli pa se selo doimalo pustim, samo su obalne mačke hodale po piazzi. U zraku je bila lagana maglica jer Sunce još nije zagrijalo jutarnju maglu, a valovi su beživotno padali na plitke stijene.
Čuo je korake na stepenicama. Koliko dugo je čekao američkog gosta? A sada ima dvoje. Koraci su bili teški na drvenom trijemu i uskoro mu se pridružio Alvis Bender. Alvis je zapalio svoju lulu i savinuo vrat na jednu pa na drugu stranu. Protrljao je laganu modricu iznad oka. — Moji dani tučnjave su prošli, Pasquale.
— Jeste li ozlijeđeni? — upitao je Pasquale.
— Moj ponos. — Alvis je povukao dim iz lule. — Smiješno je to — rekao je u dimu. — Nekoć sam dolazio ovamo jer je tiho i mislio sam da mogu izbjegavati svijet dovoljno dugo da pišem. Ali, izgleda da to više nije tako, ha, Pasquale?
Pasquale je promatrao prijateljevo lice. Bilo je vrlo otvoreno, očito američko lice, kao i Deeino lice, kao i lice Michaela Deanea. Vjerovao je da po toj značajki uvijek može prepoznati Amerikanca, po toj otvorenosti, toj upornoj vjeri u mogućnost, značajki koja, po njegovoj procjeni, nedostaje čak i najmlađim Talijanima. Možda je to zbog dobne razlike između tih zemalja, Amerike s njezinom mladošću sklonom širenju, koja gradi sva ona drive-in kina i kaubojske restorane, i Talijana koji žive u neprestanom stezanju, u tvorevinama naraštaja, u kostima carstava.
To ga je podsjetilo na tvrdnju Alvisa Bendera da su priče nalik nacijama — Italija je velika epska pjesma, Britanija je debeo roman, Amerika besraman film u boji, a sjetio se i da je Dee Moray rekla kako je godinama »čekala da njezin film počne« i da je, čekajući ga, zamalo propustila vlastiti život.
Alvis je ponovno zapalio lulu. — Lei è molto bella — rekao je. Vrlo je lijepa.
Pasquale se okrenuo prema Alvisu. Dakako, mislio je na Dee Moray, ali je Pasquale u tom trenutku mislio na Amedeju. — Sì — rekao je Pasquale. A tada je na engleskom rekao: — Alvis, danas je zadušnica za moju majku.
Ta su dvojica bili toliko ljubazni, toliko naklonjeni jedan drugome, da su katkad cijele razgovore vodili na jeziku onoga drugog. — Sì, Pasquale. Dispiace. Devo venire?
— Ne. Hvala vam. Ja sam to idem sâm.
— Posso fare qualcosa?
Da. Pasquale je rekao da može nešto učiniti. Podignuo je glavu i vidio da Tommaso Komunist puckajući dolazi natrag u zaljev. Uskoro mora poći. Pasquale se okrenuo prema Alvisu i ponovno prešao na talijanski kako bi bio siguran da je to dobro rekao. — Ako se večeras ne vratim, učinite nešto za mene.
— Dakako — rekao je Alvis.
— Možete li se pobrinuti za Dee Moray? Pobrinuti se da se sigurno vrati u Ameriku?
— Zašto? Pasquale, zar ideš nekamo?
Pasquale je posegnuo u džep i pružio Pasqualeu novac koji mu je dao Michael Deane. — I dajte joj ovo.
— Dakako — ponovno je rekao Alvis — ali, kamo ideš?
— Hvala vam — rekao je Pasquale i ponovno odlučio ne odgovoriti na to pitanje, plašeći se da bi, ako naglas izgovori što je naumio, mogao izgubiti snagu da to učini.
Tommasov čamac bio je gotovo kod pristaništa. Pasquale je potapšao svojega američkog prijatelja po ruci, osvrnuo se po malom selu i, ne rekavši više ništa, ušao u hotel. Valeria je u kuhinji pripremala doručak. Njegova teta nikada nije pripremala doručak, iako je Carlo godinama govorio kako hotel koji želi ugošćivati Francuze i Amerikance mora nuditi doručak. (To je obrok za lijenčine, uvijek je govorila. Koji lijenčina očekuje jelo prije no što je obavio bilo kakav posao?) Ali, to jutro je pripremala francuski brioš i kuhala kavu.
— Hoće li američka kurva sići na jelo? — upitala je Valeria.
I to je bilo to, trenutak kad je shvatio tko bi trebao biti. Pasquale je udahnuo i popeo se stepenicama kako bi ustanovio je li Dee Moray gladna. Po svjetlosti ispod vrata vidio je da su kapci njezinog prozora otvoreni. Duboko je udahnuo kako bi se pripremio i tada lagano pokucao na vrata.
— Uđi.
Sjedila je na krevetu i vezala dugu kosu u rep. — Ne mogu vjerovati koliko sam dugo spavala — rekla je. — Ne shvatiš koliko si umoran dok ne odspavaš dvanaest sati. — Nasmiješila mu se, a Pasquale je u tom trenutku posumnjao da će ikada moći premostiti jaz između svojih namjera i svojih žudnji.
— Zgodan si, Pasquale — rekla je. Tada je pogledala svoju odjeću, istu u kojoj je jučer otišla na željezničku postaju: uske crne hlače, košulju i vunenu vestu. Nasmijala se. — Mislim da su sve moje stvari i dalje na postaji u La Speziji.
Pasquale je gledao svoja stopala, nastojeći ne pogledati je u oči. Dok nije bio u sobi s njom, imao je jedan stav o tome što je ispravno, ali čim bi ugledao te oči... — Sada siđeš na doručak? Je brioš. I caffe.
— Da — rekla je. — odmah ću sići.
Nije mogao reći ostalo. Lagano je kimnuo i okrenuo se kako bi pošao.
— Hvala ti, Pasquale — rekla je.
Zvuk vlastitog imena potaknuo ga je da se ponovno okrene. Gledati u njezine oči bilo je nalik stajanju na malo odškrinutim vratima. Kako ne gurnuti vrata i vidjeti što je unutra?
Ona mu se nasmiješila. — Sjećaš li se moje prve noći ovdje, kad smo se složili da jedno drugome možemo reći sve? Da se nećemo suzdržavati?
— Da — uspio je reći Pasquale.
Ona se nasmijala s nelagodom. — Pa, to je čudno. Jutros sam se probudila i shvatila da nemam pojma što ću sada. Hoću li roditi to dijete... Hoću li nastaviti glumiti... Hoću li otići u Švicarsku... ili se vratiti u Ameriku. Doista nemam pojma. Ali, kad sam se probudila, osjećala sam se dobro. Znaš li zašto?
Pasquale je čvrsto stisnuo kvaku. Odmahnuo je glavom.
— Bilo mi je drago da ću te ponovno vidjeti.
— Da — rekao je. — I meni — i ona vrata kao da su se malo otvorila, a njega je mučilo ono što je vidio iza njih. Želio je reći više, reći sve što mu je na umu, ali nije mogao. To nije bilo pitanje jezika; sumnjao je da te riječi uopće postoje u bilo kojem jeziku.
— Pa — rekla je Dee. — Odmah ću sići. — A tada je, u trenutku kad se okretao, tiho dodala riječi koje kao da su se prevrnule s njezinih lijepih usana, prelile se poput vode: — Tada možda možemo razgovarati o tome što dalje.
Dalje. Da. Pasquale nije znao kako je uspio izaći iz sobe, ali uspio je. Zatvorio je njezina vrata za sobom i ostao stajati držeći ispruženu ruku na njima, duboko dišući. A tada se napokon odgurnuo od vrata te stigao do stepenica i naposljetku do svoje sobe. S kreveta je uzeo svoj kaput, šešir i spakiranu torbu. Izašao je iz svoje sobe i sišao niz stepenice. U njihovu podnožju čekala ga je Valeria.
— Pasqo — rekla je. — Bi li zamolio svećenika da se pomoli za mene?
On je rekao da hoće. Tada je poljubio tetu u obraz i izašao.
Alvis Bender stajao je na trijemu i pušio lulu. Pasquale je potapšao svojega američkog prijatelja po ruci i krenuo stazom prema pristaništu, do mjesta na kojemu ga je čekao Tommaso Komunist. Tommaso je bacio cigaretu i zgnječio je na kamenu. — Izgledaš dobro, Pasquale. Tvoja majka bi bila ponosna.
Pasquale je ušao u čamac umrljan ribljom utrobom i sjeo na pramac, spojivši koljena poput školarca za klupom. Nije mogao spriječiti svoje oči da gledaju prema hotelu, gdje je Dee Moray upravo izašla na trijem i stala pokraj Alvisa Bendera. Zaklonila je oči od sunca i znatiželjno ga pogledala.
Pasquale je ponovno osjetio kako ga um i tijelo vuku u različitim smjerovima, a u tom trenutku doista nije znao u kojem bi smjeru trebao poći. Hoće li ostati u čamcu? Ili će potrčati stazom do hotela i zagrliti je? A što bi ona tada učinila? Između njih se nije dogodilo ništa otvoreno, ništa više od blago odškrinutih vrata. Pa ipak... što može biti primamljivije?
Pasquale Tursi se u tom trenutku napokon osjetio rastrganim na dva dijela. Njegov je život tada bio podvojen: život kojim će živjeti i život o kojemu će se zauvijek pitati.
— Molim te — promuklo je rekao Tommasu. — Kreni.
Stari ribar povukao je uže startera, ali motor nije krenuo. A Dee Moray je s trijema hotela viknula: — Pasquale! Kamo ideš?
— Molim te — šapnuo je Pasquale Tommasu, a noge su mu se tada već tresle.
Motor je napokon krenuo. Tommaso je sjeo u stražnji dio čamca, uhvatio rudo kormila i počeo se puckajući udaljavati od pristaništa, iz zaljeva. Dee Moray se na trijemu okrenula prema Alvisu Benderu tražeći objašnjenje. Alvis joj je zacijelo rekao da je Pasqualeova majka umrla jer je podignula ruku do usta.
A Pasquale se tada prisilio okrenuti glavu. Bilo je to kao da odvaja magnet od čelika, ali, uspio je; okrenuo se prema naprijed u čamcu te zatvorio oči, u sjećanju i dalje gledajući kako ona stoji ondje. Drhtao je od naprezanja neosvrtanja sve dok nisu obišli mol i izašli na pučinu. Tada je Pasquale izdahnuo, a glava mu je klonula na prsa.
— Ti si čudan čovjek — rekao je Tommaso Komunist.
Pasquale je u La Speziji zahvalio starom prijatelju i gledao kako se Tommaso svojim malim ribarskim čamcem udaljava od luke, natrag prema kanalu između Portovenerea i Isole Palmarije.
Potom je ušao u kapelicu nedaleko od groblja, gdje ga je čekao svećenik, rijetke kose prošarane tragovima češlja. Ondje su za tu priliku bile dvije starice koje odlaze na pogrebe i naizgled divlji ministrant, a kapelica je bila mračna, pljesniva, prazna i osvijetljena svijećama. Doimalo se da ta zadušnica nije ni u kakvoj vezi s njegovom majkom pa se Pasquale na trenutak šokirao čuvši njezino ime na svećenikovom monotonom latinskom (Antonia, requiem aeternam dona eis, Domine). Da, pomislio je, nema je više, i u toj se spoznaji slomio. Nakon pogreba svećenik je pristao pomoliti se za Pasqualeovu tetu te za tri tjedna služiti trigesimo, a Pasquale mu je ponovno platio. Svećenik je podignuo ruku kako bi ga blagoslovio, ali se Pasquale već bio okrenuo i pošao.
Iscrpljeni Pasquale otišao je na željezničku postaju kako bi provjerio je li prtljaga Dee Moray ondje. Čekala ju je. Pasquale je platio agentu i rekao mu da će ona sutradan doći po svoje torbe. Tada je organizirao da morski taksi ode po Dee Moray i Alvisa Bendera. I kupio je kartu za Firencu.
Pasquale je sjeo na svoje sjedalo i odmah zaspao te se s trzajem probudio kad je vlak ušao na postaju u Firenci. Uzeo je sobu tri ulice dalje od piazze Massimo d’Azeglio, okupao se i ponovno odjenuo odijelo. Na zadnjoj slabašnoj svjetlosti toga beskonačnog dana Pasquale je stajao i pušio u sjeni stabala s druge strane trga sve dok nije ugledao Amedejinu obitelj kako se vraća iz večernje šetnje, nanizana poput obitelji prepelica.
A kad je lijepa Amedeja podignula Brunu iz kolica, Pasquale je ponovno pomislio na svoju majku onoga dana na plaži, na njezin strah da, kad nje više ne bude, Pasquale neće biti sposoban premostiti jaz između onoga što želi i onoga što je ispravno. Poželio je da može umiriti svoju majku: čovjek u životu mnogo toga želi, ali, ako je nešto od toga ujedno i ispravno, bio bi lud kad to ne bi izabrao.
Pasquale je čekao sve dok obitelj Montelupo nije nestala u svojoj kući. Tada je zgazio cigaretu na šljunku, prešao piazzu i prišao golemim crnim vratima. Pozvonio je.
S druge strane čuli su se koraci, a tada ih je otvorio Amedejin otac, debele, ćelave glave zabačene unatrag, prodornih očiju koje su Pasqualea gledale kao da pregledavaju neprihvatljiv obrok u restoranu. Amedejina sestra Donata je iza svojega oca vidjela Pasqualea i rukom pokrila usta. Okrenula se i viknula uza stepenice: — Amedea! — Bruno se okrenuo i pogledao kćer, a tada ponovno Pasqualea, koji je pažljivo skinuo šešir.
— Da? — upitao je Bruno Montelupo. — Što je?
Na stepenicama se, iza oca, pojavila gipka, lijepa Amedea i lagano zatresla glavom, kao da ga i dalje nastoji odgovoriti... ali Pasqualeu se učinilo da je ispod ruke koja je pokrila njezina usta vidio i osmijeh.
— Gospodine — rekao je — ja sam Pasquale Tursi iz Porto Vergogne. Došao sam zaprositi vašu kćer Amedeju. — Nakašljao se. — Ovdje sam zbog svojega sina.

20.
BESKONAČAN PLAMEN

Nedavno
Sandpoint, Idaho
Debra se budi u tami, na stražnjem trijemu svoje kuće, na strani drveća, gdje voli gledati zvijezde. Zrak je svjež, nebo vedro, a svjetlosne točkice te su večeri bile silovite. Uporne. Ne svjetlucaju nego gore. Prednji trijem kuće gleda na ledenjačko jezero okruženo planinama, a taj vidik većini gostiju oduzima dah. Ali, navečer joj se prednji trijem ne sviđa toliko jer se svjetla s dokova, čamaca i iz drugih kuća natječu za pozornost. Ugodnije joj je otraga, u sjeni kuće, na uskoj, okrugloj čistini između borova i jela, gdje je sama s nebom, gdje može vidjeti osamdeset bilijuna kilometara daleko, milijardu godina. Zapravo nije bila sklona promatranju neba sve dok se nije udala za Alvisa, koji se volio odvesti u Cascades i tražiti čistine podalje od svjetlosne onečišćenosti. Smatrao je da je šteta ako ljudi nisu sposobni pojmiti beskonačno — smatrao je to neuspjehom ne samo mašte, nego i običnog vida.
Začuje škripu šljunka; to ju je zacijelo probudilo — Patov džip dolazi dugačkim prilazom. Vratili su se s izvedbe. Koliko je dugo spavala? Poseže prema hladnoj šalici čaja. Neko vrijeme. Osjeća da joj je ugodno toplo, osim jednom stopalu, koje je skliznulo ispod pokrivača. Pat je s obje strane njezine omiljene ležaljke postavio po jednu grijalicu u obliku kamina, kako bi mogla spavati vani. Ona se isprva bunila zbog traćenja električne energije; mogla je jednostavno pričekati ljeto. Ali, Pat je obećavao da će »do kraja života« gasiti sva svjetla svaki put kad izađe iz sobe ako mu ona dopusti samo to. A i mora priznati da je lijepo spavati vani; to joj je najdraže, probuditi se vani na hladnoći, ugodno smještena u malom inkubatoru koji joj je sin napravio. Isključuje grijalice, provjerava užasan podložak na kojemu sada spava — suh je, hvala Bogu — navlači svoju veliku vestu oko sebe i kreće prema kući, još pomalo nesigurna. Unutra čuje kako se dolje zatvaraju vrata garaže.
Kuća se nalazi na isturenom dijelu, šezdeset metara iznad zaljeva u tom dubokom planinskom jezeru. Kuća je najvećim dijelom okomita, a ona ju je sama projektirala i izgradila novcem koji je dobila od prodaje kuće u Seattleu: prizemlje i dva kata, otvoreni tlocrt i dvije garaže ispod. Pat i Lydia imaju prizemlje, prvi kat je zajednički životni prostor — otvorena dnevna soba/kuhinja/ blagovaonica, a drugi kat pripada Dee: spavaća soba, kupaonica s jacuzzi kadom i njezina dnevna soba. Dok se kuća gradila, ona, dakako, nije znala da će cijelo vrijeme u njoj provesti kao osoba koja boluje od raka, a tada, nakon što su svi oblici liječenja iscrpljeni, a ona je odlučila dopustiti da se bolest razvija svojim tijekom, u tom oslabljenom stanju završetka života. Da jest, izabrala bi prizemnicu, s manje stepenica.
— Mama! Stigli smo!
Viče uza stepenice kad god dođe kući, a ona hini da ne zna zašto. Dolazi u iskušenje da kaže: — Još sam živa — ali bi to zvučalo grubo. Ne osjeća se ogorčeno na taj način, ali joj je smiješno kako ljudi s umirućima postupaju kao s izvanzemaljcima.
Kreće niz stepenice. — Kako je prošlo večeras? Mnogo gledatelja?
— Malo, ali su bili zadovoljni — viče Lydia uza stepenice. — Završetak je večeras bio bolji.
— Jeste li gladni? — pita Debra. Pat je uvijek gladan nakon predstave, a dok je radio na toj, bio je osobito gladan. Čim ju je Lydia napisala, pokazala ju je Debri, koja je bila razapeta. To je bilo najbolje što je Lydia ikada napisala, savršeno završno djelo ciklusa autobiografskih komada koji je Lydia prije mnogo godina započela dramom o razvodu svojih roditelja. A Debra je potpuno vjerovala da taj ciklus ne može završiti bez pisanja o Patu. Istinski problem s Frontmenom bio je to što je postojala samo jedna osoba koju je mogla zamisliti u ulozi Pata — a to je bio Pat. I ona i Lydia su strahovale da bi mogao posrnuti kad bi bio prisiljen ponovno proživljavati to vrijeme, ali je Debra rekla Lydiji kako bi mu to trebala dati da pročita. On je odnio te stranice dolje i tri sata poslije vratio se gore, poljubio Lydiju i zahtijevao da je uprizore — i da on glumi sebe. Pomislio je kako bi mu bilo teže gledati kako netko drugi glumi njega na vrhuncu njegove zaokupljenosti sobom no što bi bilo kad bi sve to sâm ponovno izveo. Već više od godinu dana glumio je s TAGNI skupinom; to mu pruža zdrav odušak za nastupanje — ne na narcisoidan način kao što je to nekoć činio sa svojim bendovima, nego više obuzdano, disciplinirano, u duhu suradnje. A i, dakako, prirodno je darovit.
Debra tuče jaja kad Pat obilazi stup u kuhinji i poljubi je u obraz. Taj mali i dalje svojom prisutnošću ispunjava prostoriju. — Ted i Isola te pozdravljaju.
— Da? — Ona izlijeva jaja u tavu. — Kako su?
— Ludi desničari.
Ona reže sir za njegov omlet, a Pat jede svaki drugi komad. — Nadam se da si im to rekao — kaže — jer mi je već strašno dojadilo to što neprestano ispisuju čekove za potporu kazalištu.
— Žele da radimo Potpuno modernu Millie. Ted želi ulogu. Rekao je da bih i ja bio sjajan u tom mjuziklu. Možeš li zamisliti? Ja i Ted zajedno u predstavi.
— Da, nisam sigurna da si sposoban glumiti s Tedom.
— To je zato što sam imao toliko lošu učiteljicu — kaže on. A tada: — Kako se osjećaš?
— Dobro sam — kaže ona.
— Jesi li uzela Dilaudid?
— Ne. — Mrzi lijekove protiv bolova, ne želi ništa propustiti. — Osjećam se dobro.
Pat stavlja ruku na njezino čelo. — Vruća si.
— Dobro sam. Ti si upravo došao izvana.
— I ti.
— Ja sam bila u onoj pećnici koju si mi napravio. Vjerojatno sam pečena.
On poseže prema dasci za rezanje. — Dopusti da ja završim. Sposoban sam napraviti omlet.
— Otkad?
— Pozvat ću Lydiju da to napravi. Ona je dobra u tom ženskom poslu.
Debra prestaje rezati luk i nožem zamahuje u njegovu smjeru.
— Najgrublji od svih rezova — kaže on.
To je kao maleni dar, to kako je katkad iznenadi onime čega se sjeti. — Nekoć sam poučavala tu dramu — kaže. Bez razmišljanja navodi svoje omiljene riječi iz nje: — Kukavice umiru mnogo puta prije svoje smrti. Odvažni smrt iskuse samo jednom.
Pat sjedi na ormariću. — To boli više nego nož.
Lydia tada dolazi uza stepenice, ručnikom sušeći kosu nakon tuširanja. Ponovno govori Debri da su Ted i Isola bili na predstavi i da su pitali za nju.
Debra napamet zna kako mijenjaju ton glasa izražavajući zabrinutost: Kako JE ona?
Još je živa. Oh, što bi sve rekla kad bi mogla, ali taj posao umiranja je minsko polje ljubaznosti i lijepog ponašanja. Uvrnuti ljudi ovdje joj neprestano nude homeopatske pripravke: magnete, ljekovite biljke i masti za konje. Neki ljudi joj daju knjige — djela s područja samopomoći, knjižurine o tugovanju, pamflete o umiranju. Meni više nema pomoći, samopomoći ni bilo koje druge, poželi reći, i: Nisu li knjige o tugovanju više za one koji su ostali? Te: Hvala za knjigu o umiranju, ali to je jedini dio koji sam svladala. Pitaju Pata: Kako JE ona? A nju pitaju: Kako se OSJEĆAŠ? Ali, ne žele čuti da je stalno umorna, da joj mjehur propušta, da mora paziti na znakove otkazivanja sustava. Žele čuti da je mirna, da je proživjela divan život, da je sretna jer joj se sin vratio, pa im to daje. A istina je da je najveći dio vremena DOISTA mirna, da je DOISTA proživjela divan život i da je DOISTA sretna jer joj se sin vratio. Zna u kojoj je ladici broj hospicija, tvrtke za bolnički krevet i prodavača pribora za drip morfija. Nekih dana polako se budi iz sna i misli da će biti u redu jednostavno nastaviti spavati — da to uopće ne bi bilo strašno. Veza Pata i Lydije čvrsta je onoliko koliko se može nadati, a odbor je pristao dopustiti Lydiji da preuzme kazalište. Kuća je plaćena, a u banci je ostalo dovoljno za poreze i druge troškove pa Pat može ostatak života provesti motajući se vani rano ujutro, što voli — vrtlariti, bojiti i premazivati, orezivati stabla, raditi na kolnom prilazu i potpornim zidovima, bilo što, samo da mu se ruke nastave kretati. Kad vidi koliko su Pat i Lydia zadovoljni, katkad se osjeća poput iscrpljenog lososa: njezin posao ovdje je završen. Ali, iskreno rečeno, katkad je cijela zamisao smirenosti jednostavno ljuti. Smirenost? Tko bi osim poremećenih ljudi ikada mogao biti smiren? Tko bi od onih koji su uživali u životu ikada mogao pomisliti da je jedan život dovoljan? Tko bi mogao živjeti samo jedan dan, a ne osjetiti slatku bol žaljenja?
Katkad je tijekom kemoterapije toliko jako željela da bol i nelagoda prestanu da je mogla zamisliti kako je tješi vlastita smrt. To je bilo jedan od razloga zbog kojih je odlučila — nakon svih kemikalija, zračenja i operacija, nakon dvostruke mastektomije, nakon što su liječnici iskušali sve oblike konvencionalnog i nuklearnog oružja na njezinu sve slabijem tijelu i nakon što su ipak pronašli tragove karcinoma u kostima njezine zdjelice — dopustiti da ta stvar teče svojim tokom. Neka je uzme. Liječnici su rekli kako je ipak moguće poduzeti još nešto, ovisno o tome je li posrijedi primarni ili sekundarni karcinom, ali im je ona rekla da to više nije važno. Pat je došao kući, a ona bi radije željela šest mjeseci mira nego još tri godine igala i mučnine. I imala je sreću: poživjela je gotovo dvije godine i najvećim dijelom se osjećala dobro, iako se i dalje iznenadi kad se ugleda u ogledalu: Tko je ovo truplo, ova visoka, mršava starica ravnih grudi i sijede kose nalik dikobrazovim bodljama?
Debra navlači vestu i grije svoj čaj. Naslanja se na sudoper i smiješi se gledajući kako njezin sin jede drugu porciju jaja, a Lydia poseže kako bi uzela gljivu sa sirom s vrha. Pat pogleda majku kako bi vidio je li opazila tu bezočnu krađu. — Nju nećeš ubosti?
A tada se vani na šljunku najavi automobil. I Pat ga čuje pa pogleda na sat. Sliježe ramenima. — Nemam pojma.
Pat prilazi prozoru, stavlja ruku na staklo i gleda prema prilazu, gdje opaža slabašna prednja svjetla. — To je Keithov Bronco. — Odmiče se od prozora. — Zabava. Vjerojatno je pijan. Riješit ću to.
Skakuće niz stepenice poput dječaka.
— Kakav je bio večeras? — tiho pita Debra kad je otišao.
Lydia uzima preostali luk i gljive s Patova tanjura. — Odličan. Nije bilo moguće skinuti pogled s njega. Ali, Bože, bit će mi drago kad završimo s tom predstavom. Nekih večeri jednostavno sjedi ondje i zuri... odsutnog pogleda. Petnaest minuta ga jednostavno nema. Osjećam se kao da zadržavam dah otkako sam završila tu vražju dramu.
— Zadržavaš dah mnogo duže — kaže Debra, a tada se obje nasmiješe. — Drama je odlična, Lydia. Trebala bi se jednostavno opustiti i uživati.
Lydia pije Patov sok od naranče. — Ne znam.
Debra pruža ruku preko stola kako bi uzela Lydijinu. — Morala si je napisati, on je morao glumiti u njoj, a ja sam silno zahvalna jer sam je pogledala.
Lydia naginje glavu, a čelo joj se naboralo dok suspreže suze. — Dovraga, Dee. Zašto to radiš?
Tada kroz tri sloja podova čuju glasove na stepenicama, Pata, Keitha i još nekoga, a potom tutnjavu na stepenicama, pet, možda šest pari stopala.
Pat ulazi prvi i sliježe ramenima. — Mama, mislim da su večeras na predstavi bili neki od tvojih starih prijatelja. Keith ih je doveo, nadam se da je u redu...
Za Patom ulazi Keith. Ne doima se pijanim, ali nosi svoju malu videokameru, kojom katkad bilježi... dovraga, Debra nije sigurna što Keith zapravo bilježi. — Hej, Dee. Žao mi je što vas toliko kasno gnjavimo, ali ovi ljudi su vas doista željeli vidjeti...
— U redu je, Keith — kaže ona, a tada stepenicama dolaze drugi ljudi, jedan po jedan: privlačna mlada žena kovrčave crvene kose, potom mršav, čupav mladić koji izgleda pijano — Debra ne prepoznaje ni jedno od njih — zatim čudno biće, blago pognut starac u sakou, mršav poput nje, istodobno maglovito poznat i ne; lice mu je vrlo čudno, bez bora, poput onih računalnih prikaza starenja lica, ali unatrag, dječačko lice nasađeno na vrat starca — i naposljetku još jedan stari gospodin u tamnosivom odijelu. Taj zadnji muškarac joj privuče pozornost jer se udaljava od drugih, prilazi ormaru koji odvaja kuhinju od dnevne sobe. Skida šešir i gleda je očima toliko svjetloplavim da se doimaju gotovo prozirno — oči koje je gledaju s mješavinom topline i sažaljenja, oči koje vraćaju Dee Moray pedeset godina u prošlost, u drugi život...
On kaže: — Zdravo, Dee.
Debrina šalica pada na ormarić. — Pasquale?
Dakako, prije mnogo godina je katkad mislila da bi ga mogla ponovno vidjeti. Dok ga je onoga zadnjeg dana u Italiji gledala kako se udaljava od hotela, nije mogla ni zamisliti da ga neće ponovno vidjeti. Među njima nije bilo izgovorenog dogovora, ali je bilo nešto prešutno, brujanje privlačnosti i iščekivanja. Kad joj je Alvis rekao da je Pasqualeova majka umrla, da ide na pogreb i da se možda neće vratiti, Dee je bila zapanjena; zašto joj Pasquale to nije rekao. A kad je stigao čamac s njezinom prtljagom, i kad je Alvis rekao kako ga je Pasquale zamolio da je sigurno vrati u Ameriku, pomislila je da je Pasqualeu možda potrebno da neko vrijeme bude sâm. Stoga je otišla kući roditi. Poslala mu je razglednicu misleći, možda... ali odgovora nije bilo. Nakon toga je katkad razmišljala o Pasqualeu, iako s godinama sve rjeđe; ona i Alvis su razgovarali o tome da pođu na odmor u Italiju, da se vrate u Porto Vergognu, ali nikada to nisu učinili. A kad je Alvis umro i kad je ona dobila učiteljsku diplomu, uz talijanski kao drugi predmet, razmišljala je o tome da Pata odvede onamo; čak je nazvala putničku agenciju, ali joj je agentica rekla da ne samo što »nema registriran Hotel Adekvatan vidik«, nego ne može pronaći ni grad Porto Vergogna. Je li možda mislila na Portovenere?
Debra se do tada već mogla pitati je li cijela ta stvar — Pasquale, ribari, slike u bunkeru, seoce na liticama — bio svojevrstan trik uma, još jedna njezina maštarija, prizor iz kakvog filma koji je gledala.
Ali, ne — eto ga, Pasquale Tursi, stariji, dakako, njegova crna kosa postala je tamnosiva, na licu ima duboke bore, s čeljusti mu blago vise obrazi, ali oči, i dalje oči. To je on. I čini korak naprijed, tako da ih dijeli samo kuhinjski ormarić.
Ona osjeti bljesak stidljivosti i pojavljuje se taština koja joj je bila svojstvena dok su joj bile dvadeset i dvije: Bože, kako li strašno zacijelo izgleda. Nekoliko sekundi stoje ondje, šepav starac i bolesna starica, u tom trenutku udaljeni samo četiri koraka, ali razdvojeni ormarićem s debelom granitnom plohom, među njima je pedeset godina i dva potpuno proživljena života. Nitko ne govori. Nitko ne diše.
Naposljetku Dee Moray prekida tišinu nasmiješivši se starom prijatelju: Perché ci hai messo così tanto tempo? Gdje si tako dugo?
Taj osmijeh je prevelik za njezino lijepo lice. Ali, njega je zapravo najviše dirnulo to što je ona naučila talijanski. Pasquale joj uzvraća osmijeh i tiho kaže: — Mi dispiace. Avevo qualcosa di importante da fare. Žao mi je. Imao sam važnog posla.
Od šest ljudi raštrkanih oko njih u toj sobi, samo jedan razumije što su rekli: Shane Wheeler, koji je čak i nakon četiri brze, očajničke čaše viskija, i dalje dirnut vezom koju prevoditelji često uspostavljaju s onima za koje prevode. Za njega je to bio vrlo zanimljiv dan, probudio se s Claire, ustanovio da je njegovo predstavljanje ideje za film samo mehanizam za odvraćanje pozornosti, tijekom dugog putovanja neuspješno je pokušavao postići bolje uvjete i tada katarza predstave, poistovjećivanje s upropaštenim životom Pata Bendera, pokušaj uspostavljanja kontakta s bivšom i njezino odbijanje; nakon svega toga, i nakon viskija, emocija Pasqualeova susreta s Dee gotovo je više no što Shane može podnijeti. Duboko uzdiše, a ta mala struja zraka dovodi druge natrag u sobu...
Svi netremice gledaju Pasqualea i Dee. Michael Deane hvata Claire za ruku; ona pokriva usta drugom rukom; Lydia pogledava Pata (ni tada se ne može oteti zabrinutosti). Pat gleda majku i toga dragog starca — Je li ga nazvala Pasquale? — a tada pogleda Keitha, koji stoji na vrhu stepenica, pomiče se na stranu s onom prokletom kamerom koju nosi posvuda, kadrira prizor, neobjašnjivo snima taj trenutak. — Što radiš? — pita. — Makni tu kameru. — Keith sliježe ramenima i kima prema Michaelu Deaneu, čovjeku koji mu plaća da to radi.
Debra također postaje svjesna drugih ljudi u sobi. Osvrće se uokolo i gleda lica puna očekivanja sve dok joj pogled ne padne na drugog starca, onoga s čudno plastičnim, vragolastim licem. Isuse. I njega poznaje...
— Michael Deane.
On razvlači usne preko krhkih bijelih zuba. — Zdravo, Dee.
Ona čak i tada osjeća užas samo dok izgovara njegovo ime i dok čuje kako on izgovara njezino; Deane to osjeća pa odvraća pogled. Tijekom godina je, dakako, čitala članke o njemu. Zna za njegov dugi niz uspjeha. Neko vrijeme čak nije gledala odjavne špice samo zbog straha da će ugledati njegovo ime: Produkcija Michaela Deanea.
— Mama? — Pat čini još jedan korak prema njoj. — Jesi li dobro?
— Dobro sam — kaže ona. Ali, gleda Michaela, a sve oči slijede njezine.
Michael Deane osjeća njihove poglede i zna: to je sada njegova soba. A Ta Soba je sve. Kad si u Sobi, izvan nje ne postoji ništa. Ljudi koji slušaju tvoje predstavljanje ponude ne mogu napustiti Sobu kao što...
Michael počinje, najprije okrenut prema Lydiji i nasmiješen, sav šarmantan. — A vi ste zacijelo autorica remek-djela koje smo upravo gledali. — Pruža ruku. — Uistinu. Predstava je sjajna. Vrlo dirljiva.
— Hvala vam — kaže Lydija i stišće mu ruku.
Deane se tada ponovno okreće prema Debri: Uvijek se prvo obrati najjačoj osobi u Sobi. — Dee, kao što sam dolje rekao tvojemu sinu, njegova je izvedba bila iznimna. Reklo bi se da jabuka ne pada daleko od stabla.
Patu se ta pohvala ne sviđa, gleda u pod i češe se po glavi u nelagodi, poput djeteta koje je upravo loptom razbilo svjetiljku.
Jabuka ne pada daleko od stabla — Debra zadrhti od tog opisa, od prijetnje koju sluti, ali je još ne uspijeva potpuno razabrati (Što točno želi?) i zbog načina na koji Michael Deane ovladava sobom, gledajući njezina sina s onom starom, mrtvom svrhovitošću, s onom gladi, s poluosmijehom na njegovu kirurški neumoljivom licu.
Pasquale osjeća njezinu nelagodu. — Mi dispiace — kaže i pruža ruku preko ormarića između njih. — Era l’unico modo. — To je bio jedini način da je pronađe.
Debra osjeti kako je ispunjava napetost, kao medvjedicu koja štiti mladunca. Usredotočuje se na Michaela Deanea, obraća mu se što mirnije može, nastojeći da njezin glas ne otkriva napetost, u čemu nije posve uspješna. — Zašto si došao, Michael?
Michael Deane tome pristupa kao jednostavnom pitanju o njegovim namjerama, shvaća ga kao poziv da otvori svoju torbu putujućeg trgovca. — Da, trebao bih odmah prijeći na to, nakon što smo te uznemirili toliko kasno. Hvala ti, Dee. — Pretvorivši Deeinu optužbu u poziv, okreće se prema Lydiji i Patu. — Ne znam je li me tvoja majka ikada spomenula, ali ja sam filmski producent — smiješi se zbog skromnog umanjivanja važnosti — prilično ugledan, pretpostavljam.
Claire pruža ruku kako bi uhvatila njegovu — Michael... (Ne sada, nemojte upropastiti ovo dobro što činite pokušavajući to pretvoriti u svoju produkciju) — ali Michaela u tom trenutku nije moguće zaustaviti kao što nije moguće zaustaviti ni tornado. Koristi Claireinu gestu da je uvuče i tapša je po ruci kao da ga je upravo podsjetila na pristojnost. — Dakako. Oprosti. Ovo je Claire Silver, moja glavna direktorica odjela za razvoj.
Direktorica odjela za razvoj? Zacijelo to ne misli. Pa ipak, ostala je bez riječi, dovoljno dugo da šutke podigne pogled i vidi kako je svi gledaju, a osobito Lydia, koja sjedi na rubu ormarića. Claire nema drugog izbora doli ponoviti ono što je Michael rekao: — Predstava je doista bila odlična.
— Hvala vam — ponavlja Lydia, porumenjevši od zahvalnosti.
— Da — kaže Michael Deane — odlična — i Soba je tada potpuno njegova, ta rustikalna kuća nimalo se ne razlikuje od bilo koje dvorane za sastanke u kojoj je ikada predstavljao ideju. — I zato smo se Claire i ja pitali... biste li bili zainteresirani za prodaju filmskih prava...
Lydia se smiješi s nelagodom, gotovo sramežljivo. Kratko pogleda Pata, a tada ponovno Michaela Deanea. — Želite kupiti moju dramu?
— Dramu, možda cijeli ciklus, možda sve... — Michael Deane ostavlja da to na trenutak visi u zraku. — Rado bih kupio prava na sve — silno se trudeći zvučati opušteno — vašu cijelu priču, suptilno se okreće kako bi uključio Pata — priču vas dvoje — izbjegavajući Deein pogled. — Rado bih kupio prava... — zastaje kao da je ono što slijedi tek popratna misao — na vaš život.
Želimo ono što želimo.
— Prava na život? — pita Pat. Sretan je zbog svoje djevojke, ali je sumnjičav prema tom starcu. — Što to znači?
Claire zna. Knjiga, film, reality show, što god mogu prodati o propalom sinu Richarda Burtona. I Dee zna. Pokriva usta i uspijeva izustiti jednu riječ: — Čekaj... — prije no što joj koljena otkažu pa se mora uhvatiti za ormarić.
— Mama? — Pat trči oko ormarića i stiže do nje upravo kad i Pasquale. U istom trenutku pružaju ruke prema njoj, dok ona pada, i svaki hvata po jednu ruku. — Dajte joj malo prostora! — viče Pat.
Pasquale ne razumije taj izraz (Dajte joj prostora?) pa preko ormarića gleda svojega prevoditelja, ali je Shane pomalo pijan i pomalo očajan pa umjesto toga odlučuje prevesti ponudu Michaela Deanea Lydiji. — Budi oprezna — naginje se i tiho kaže. — Katkad samo glumi da mu se sviđa tvoje sranje.
Claire, i dalje šokirana nedavnim promaknućem, uzima šefa za ruku i vodi ga prema dnevnoj sobi. — Michael, što radite? — pita prigušenim glasom.
On gleda pokraj nje, Dee i njezinog sina. — Radim ono što sam došao napraviti.
— Mislila sam da ste se došli iskupiti.
— Iskupiti? — Michael Deane gleda Claire ne shvaćajući. — Za što?
— Isuse, Michael. Tim ste ljudima potpuno upropastili život. Zašto ste došli ovamo ako ne ispričati se?
— Ispričati se? — Michael ponovno ne shvaća što ona govori. — Došao sam po njezinu priču, Claire. Po svoju priču.
Dee je iza ormarića ponovno uspostavila ravnotežu. Preko sobe gleda Michaela Deanea i njegovu pomoćnicu; doima se da se svađaju oko nečega. Pat je obišao ormarić pa je pridržava. Ona mu stisne ruku. — Sada sam dobro — kaže. Pasquale je drži za drugu ruku. Ona mu se ponovno nasmiješi.
Na svijetu je samo troje ljudi koji znaju tajnu koju je čuvala proteklih četrdeset i osam godina, tajnu koja ju je definirala otkako je napustila Italiju, to što je iz godine u godinu raslo toliko da sada ispunjava sobu — sobu u kojoj se nalaze preostala dvojica koji znaju tu tajnu. Tada je bilo mnogo razloga da to bude tajna — Dick i Liz, osuđivanje koje bi doživjela od svoje obitelji, strah od tabloidskog skandala i iznad svega (sada to može priznati) njezin ponos, njezina želja da gadu poput Michaela Deanea ne dopusti da pobijedi — ali su ti razlozi tijekom godina nestajali, a jedini razlog zbog kojega je nastavila čuvati tajnu je... Pat. Mislila je da bi to jednostavno bilo previše za njega. Koje je dijete filmske zvijezde ikada imalo izgleda za uspjeh? Osobito dijete Patovih apetita? Dok se drogirao, bio je vrlo osjetljiv, a dok je bio čist, njegovo se spasenje doimalo vrlo krhkim. Štitila ga je, a sada zna od čega ga je štitila: od tog čovjeka kojega je prezirala gotovo pedeset godina, koji je došao u njezinu kuću i svemu tome zaprijetio pokušajem da kupi njihove živote.
No, zna da neće zauvijek biti uz Pata kako bi ga štitila. A osjeća i vrlo stvarnu krivnju jer je od njega skrivala nešto toliko važno, te strah da će je sada zamrziti zbog toga. Dee gleda Lydiju. To utječe i na nju. Tada gleda Pasqualea i napokon svojega sina, koji je gleda s toliko dubokom zabrinutošću da zna kako više nema izbora. — Pat, trebala bih... trebao bi... postoji nešto...
A tada, kad je bila na rubu da mu kaže, osjetila je prvi val slobode, nade, kako teret toga već počinje padati...
— O tvojemu ocu...
Patov pogled prelazi s nje na Pasqualea, ali Dee odmahuje glavom. — Ne — jednostavno kaže. Gleda Michaela Deanea u dnevnoj sobi i poželi izvesti još jednu, malenu pobunu. Neće dopustiti starom lešinaru da to vidi. — Možemo li poći gore?
— Svakako — kaže Pat.
Debra gleda Lydiju. — I ti bi trebala doći.
I tako, na propast osuđena Deaneova družina neće vidjeti završetak svojega putovanja; mogu samo gledati kako Lydia, Dee i Pat vrlo polako idu prema kuhinjskim stepenicama. Michael Deane lagano kima Keithu, koji kreće za njima sa svojom malom kamerom. Skokovi tehnologije i minijaturizacije su zbunjujući — taj mali uređaj veličine kutije cigareta može učiniti više nego trideset i pet kilograma teške kamere pred kojima je Dee Moray nekoć glumila — a na malenom zaslonu kamere Lydia pomaže Debri hodati prema stepenicama. Pat isprva hoda za njima, ali tada staje, okreće se, osjećajući da ljudi zure u njega kao da čekaju da učini nešto suludo, i odjednom ga preplavi poznati osjećaj, onaj koji je osjećao na pozornici. Razjari se i okreće prema Keithu.
— Rekao sam ti da makneš tu kameru — kaže Pat i uzima je, a zaslon tada pokazuje zadnji digitalni film koji će kamera snimiti, duboke crte na muškom dlanu dok Pat hoda kroz dnevnu sobu, pokraj sablasnog starog producenta i crvenokose djevojke te pijanog tipa s kosom. Otvara klizna vrata, izlazi na trijem i baca kameru koliko god daleko može — zastenjavši kad je napustila njegovu ruku okrećući se — a tada čeka i čeka sve dok iz daljine ne začuje pljusak u jezeru. Zadovoljan ponovno prolazi kroz sobu — »Ti si moj jebeni junak«, kaže klinac s kosom dok Pat prolazi pokraj njega — a Pat sliježe ramenima u znak blage isprike Keithu i tada odlazi gore kako bi doznao da je cijeli njegov život do tog trenutka bio slatka laž.

21.
LIJEPE RUŠEVINE

Doima se da ništa nije očitije,
opipljivije i jasnije od sadašnjeg trenutka.
Ali nam sadašnji trenutak ipak potpuno izmiče.
U toj je činjenici sva tuga života.
— Milan Kundera

Ovo je ljubavna priča, kaže Michael Deane.
Ali, zapravo, što nije? Ne voli li detektiv zagonetku, proganjanje ili radoznalu novinarku koju i sada protiv njezine volje drže u praznom skladištu na obali? Serijski ubojica nedvojbeno voli svoje žrtve, a špijun voli svoje spravice, svoju zemlju ili egzotičnu kontrašpijunku. Vozač kamiona po ledu razapet je između svoje ljubavi prema ledu i kamionu, kuhari koji se međusobno natječu ludi su za jakobovim kapicama, tipovi iz zalagaonica obožavaju svoje smeće, kao što Kućanice žive za trenutke kad u pozlaćenim ogledalima ugledaju svoja botoksirana čela, a potrošeni tip na steroidima itekako želi razvaliti dupe uličarski istetoviranoj djevojci u Hookbooku, a budući da je to stvarnost, svi su oni zaljubljeni — ludo, iskreno — u mikrofon koji im je pričvršćen na leđima, dok producent ležerno predlaže snimanje iz još samo jednog kuta, samo još jedan drhtavi kadar u kretanju. A robot voli svojega gospodara, izvanzemaljac voli svoj tanjur, Supermen voli Lois, Lex i Lanu, Luke voli Leiju (sve dok ne otkrije da mu je sestra), a egzorcist voli demona čak i dok s njim skače kroz prozor u punom, osjećajnom zagrljaju, kao što Leo voli Kate i kao što oboje vole brod koji tone, a morski pas — Bože, morski pas voli jesti, a to voli i mafijaš — jesti, novac, Paulieja i omertu — kao što kauboj voli svojega konja, djevojku u korzetu iza piano bara, a katkad i drugog kauboja, kao što vampir voli noć i vrat, a zombi, nemojmo ni počinjati sa zombijem, sentimentalnom budalom; je li itko ikada više patio zbog ljubavi nego zombi, ta blijeda, tupa metafora za ljubav, sav životinjska žudnja i teturanje, ispruženih ruku, čije je postojanje sonet o tome koliko želi mozak? I to je ljubavna priča.
A nizozemski financijaši, koji imaju četrdeset milijuna za potrošiti, u sobi čekaju da Michael Deane počne govoriti, ali on samo sjedi te kažiprstima ispred usta oblikuje toranj. Ljubavna priča. Progovorit će kad bude spreman. Naposljetku, to je njegova soba; samo mu je žao što neće moći prisustvovati vlastitom pogrebu jer bi tu jebenu sobu napustio s ugovorom za pilot emisiju i reality show smješten u pakao, za emitiranje na mreži. Nakon predstavljanja Donnera! (onaj klinac je to uistinu dobro prodao za trideset tisuća) Michael se izvukao iz ograničavajućeg ugovora sa studijom. Sada ponovno producira samostalno — već ima šest serija bez scenarija u određenim stadijima produkcije — sasvim dobro preživljava u svijetu nakon studija, hvala na pitanju, i zarađuje više no što je ikada smatrao mogućim. Sada lovaši dolaze k njemu. Osjeća se kao da mu je ponovno trideset godina. Stoga nizozemski financijaši čekaju, i čekaju, sve dok se kažiprsti napokon ne udalje od neprirodno glatkih usta Michaela Deanea i tada progovara:
— Ovo je sekundaran kablovski imerzijski reality show s naslovom Bogata MILF/Siromašna MILF. I kao što kažem, to je, nadasve, ljubavna priča...
Dakako da jest. A stara prostitutka u Genovi u Italiji čeka da se vrata zatvore i tada uzima novac koji je Amerikanac ostavio na sivim plahtama — gotovo u strahu da će nestati. Osvrće se uokolo, zadržava dah i osluškuje njegove korake koji nestaju niz hodnik. Naslanja se na okvir kreveta od kovanog željeza i broji — pedeset puta više no što inače dobije za cijeđenje penisa; ne može vjerovati da ima takvu sreću. Savija novčanice i stavlja ih ispod podvezice kako Enzo ne bi tražio svoj dio, prilazi prozoru i gleda dolje, i eno ga, stoji na pločniku, izgleda izgubljeno: Wisconsin. Želio je napisati knjigu. I u tom bljesku njihova dva zajednička trenutka su savršena, a ona ga voli više od svih muškaraca koje je ikada upoznala — i možda je zato glumila da ga ne pozna, kako to ne bi upropastila, kako bi ga poštedjela nelagode jer je plakao. Ali, bilo je tu još nešto, nešto što ne može imenovati, a kad on s ulice pogleda prema gore, što god to bilo, potaknulo je Mariju da dodirne mjesto na grudima na koje je on te noći položio glavu. Tada se odmiče od prozora...
William Eddy u Kaliforniji stoji na trijemu svoje male kuće od dasaka te uživa u dimu svoje lule i težini doručka u trbuhu. Bio je to vrlo dekadentan obrok, koji izaziva osjećaj krivnje. Williamu Eddyju se sviđa svaki obrok, ali vraški voli doručak. Godinu dana se seli po Yerba Bueni, dobiva mnogo posla, ali tada pogriješi te svoju priču ispripovijeda novinarima iz ozbiljnih novina i autorima petparačkih romana, koji je dotjeraju jezično i činjenično, lešinari koji će zbog skandala oglodati kosti njegova života. Kad ga drugi optuže za preuveličavanje kako bi sâm ostavio bolji dojam, Eddy kaže dovraga s njima i seli se na jug, u Gilroy. Ostaviti bolji dojam — Kriste nebeski, tko nakon nečega takvog ostavlja bolji dojam? Uz »zlatnu groznicu« 1849. godine ne nedostaje posla za kolara pa William neko vrijeme dobro živi, ponovno se ženi i ima troje djece, ali uskoro ponovno odluta, ponovno je sâm, napušta drugu obitelj i bježi u Petalumu; katkad se osjeća poput košulje koju je vjetar odnio s užeta za sušenje. Njegova druga supruga kaže da s njim nešto nije u redu, »nešto za što se plašim da je u tebi bolesno i nedostupno«; njegova treća supruga, učiteljica iz St. Louisa, upravo otkriva isto. Povremeno čuje ponešto o sudbini drugih: preživjelih Donnera i Reedovih, djece koju je spasio; njegov stari neprijatelj i prijatelj Foster negdje vodi krčmu. Pita se jesu li i oni neusidreni. Možda bi ga samo Keseberg shvatio — Keseberg koji je, kako je čuo, prihvatio svoj zao glas i otvorio restoran u Sacramento Cityju. Eddy se tog jutra osjeća pomalo grozničavo i slabo i premda to neće znati još neko vrijeme, na umoru je u četrdeset i trećoj, samo trinaest godina nakon teškog putovanja kroz planine. Dakako, takvo putovanje je samo privremeno. William kašlje na svojemu trijemu, a daske pod njim zaškripe kad pogleda prema istoku, kao što to čini svakog jutra, i osjeti čežnju za rumenim Suncem na obzorju i za svojom obitelji, koja će zauvijek ostati gore na hladnoći...
Slikar cijelu noć hoda prema sjeveru kroz mračno podnožje planine, prema glasinama o švicarskoj granici. Izbjegava glavne puteve i pretražuje ruševine još jednoga talijanskog sela u potrazi za ostacima svoje stare jedinice, za Amerikancima kojima bi se predao — za bilo čime. Razmišlja o tome da ostavi svoju odoru, ali se i dalje plaši da će biti ustrijeljen kao dezerter. U zoru, uz potmulo pup-pup pucanja u daljini, iza njegovih leđa, sklanja se u ljušturi stare, izgorjele tiskarske radnje, naslanja naprtnjaču i pušku na najčvršći zid i sklupča se pod starim crtaćim stolom, upotrijebivši vreće žita kao jastuk. Prije no što utone u san, slikar izvodi svoj uobičajeni večernji obred pa zamišlja voljenog muškarca u Stuttgartu, svojega nekadašnjeg učitelja klavira. Sigurno se vrati kući, moli ga pijanist, a slikar ga uvjerava da hoće. Ništa više od toga, posve krjeposno prijateljstvo dvaju muškaraca, ali ta ga je mogućnost držala na životu — zamišljeni trenutak kad se doista sigurno vraća kući — pa slikar svake večeri prije spavanja misli na satove klavira, kao i u tom trenutku, dok tone u san u sjaju prije svitanja, te mirno spava sve dok ga ne pronađu dva partizana i lopatom mu razbiju lubanju. Gotovo je nakon prvog zamaha: slikar se neće vratiti kući u Njemačku, ni svojemu učitelju klavira ni svojoj sestri — koja je ionako prije tjedan dana poginula u požaru u tvornici streljiva u kojoj je radila, njegova razmažena sestra čiju je fotografiju odnio u rat i čiji je portret dva puta naslikao na zidu jednog bunkera na talijanskoj obali. Jedan se partizan smije dok njemački slikar tetura i grglja uokolo poput hodajućeg mrtvaca, ali pošteniji se upliće kako bi ga dokrajčio...
Joe i Umi se presele u zapadni Cork i vjenčaju; četiri godine poslije, bez djece, razvode se optužujući jedno drugo za svoja žalosna, ostarjela jastva. Nakon nekoliko godina razdvojenosti sreću se na koncertu i iskazuju više razumijevanja; zajedno popiju čašu vina, smiju se tome kako im je nedostajala perspektiva i ponovno završe u krevetu. To mirenje traje samo nekoliko mjeseci prije no što krenu svatko svojim putem, napokon sretni jer su u očima onoga drugog opazili opraštanje. Jednako je s Dickom i Liz: turbulentan desetogodišnji brak i jedan uistinu odličan zajednički film, Tko se boji Virginije Woolf? (ona, ironično, dobiva Oscara), a tada razvod i kratka repriza (katastrofalnija nego repriza Joea i Umi) prije no što su im se putevi razišli, Lizin u daljnje brakove, a Dickov u daljnje koktele, sve dok ga, u njegovoj pedeset i osmoj, u hotelu ne uspijevaju probuditi i toga dana umire od krvarenja u mozak, a na njegovu noćnom ormariću sumnjivo je ostavljen redak iz Oluje: »Našemu pijančevanju došao je kraj...« Orenzio se jedne zime napije i utopi, Valeria zadnje godine svojega života provede sretno živeći s Tommasom Udovcem, grubijan Pelle oporavi se od rane na stopalu, ali mu se posao razbijača prestane sviđati pa se zaposli u bratovoj mesnici i oženi nijemu djevojku, Gualfredo pravedno dobiva sifilis koji ga oslijepi, sin Alvisova prijatelja Richardsa ranjen je u Vijetnamu, vraća se kući kako bi radio kao savjetnik za beneficije veterana, a s vremenom ga izaberu u Državni senat Iowe, mladi Bruno Tursi diplomira povijest umjetnosti i restauraciju, radi u privatnoj tvrtci u Rimu, katalogizira rukotvorine i nalazi savršeni lijek za uravnoteženje tihe, blage depresije, a Tjelesni Steve se ponovno oženi — za dragu, lijepu majku djevojke koja je u softball timu njegove kćeri — i tako se to nastavlja u tisuće smjerova, sve se događa odjednom, u velikoj oluji sadašnjosti, sadašnjeg trenutka...
... svi ti lijepi, uništeni životi...
... a u Universal Cityju u Kaliforniji Claire Silver zaprijeti otkazom ako Michael ne ostavi Debru »Dee« Moore i njezina sina na miru, i ako ne pristane producirati samo jedan projekt iz njihova puta u Sandpoint: film utemeljen isključivo na drami Lydije Parker Frontmen, potresnu priču o glazbeniku ovisnom o drogama koji odluta u divljinu te se naposljetku vrati svojoj ispaćenoj majci i djevojci. Proračun je samo četiri milijuna dolara, a nakon što ga svaki financijaš i studio u Hollywoodu odbiju, u potpunosti ga financira sâm Michael Deane, iako to ne govori Claire. Film režira mladi srpski crtač stripova i redatelj, koji sâm piše scenarij okvirno utemeljen na Lydijinoj drami, ili barem na dijelu drame koji je pročitao. Redatelj glazbenika prikaže kao mlađeg te općenito dopadljivijeg. A, umjesto problematičnog odnosa s majkom, u toj inačici glazbenik je u problematičnom odnosu s ocem — pa mladi redatelj može istraživati vlastite osjećaje prema otuđenom ocu sklonom kuđenju. A umjesto da njegova djevojka bude dramatičarka na Sjeverozapadu, koja preuzima skrb o svojemu očuhu, djevojka u filmu postaje učiteljica likovne umjetnosti koja radi sa siromašnom crnom djecom u Detroitu, kako bi mogli imati bolju glazbu u filmu, ali i iskoristiti veliku poreznu olakšicu »Snimajte u Michiganu«. U konačnom scenariju Patov lik — čije ime je promijenjeno u Slade — ne okrada majku i ne vara djevojku, nego samo sebe povređuje svojom ovisnošću, koja je promijenjena iz kokaina u alkohol. (Mora omogućiti lako poistovjećivanje i dopadljivost, Michael i redatelj se slažu u tome.) Te se promjene događaju polako, jedna po jedna, poput dodavanja tople vode kupki, a Claire se sa svakim korakom uvjerava da se drže važnih dijelova priče — »njezine biti« — i na kraju je ponosna na taj film i na svoju prvu ulogu koproducentice. Njezin tata kaže: — Taj film me je rasplakao. — Ali, osoba koju je Frontmen najviše potresao je Daryl, koji je i dalje u »uvjetnoj vezi« s Claire, kad ga ona odvede na prvo prikazivanje. Kasno u filmu (nakon što se Sladeova djevojka Penny suočila s bandom koja je prijetila školi u kojoj poučava) Slade Penny šalje poruku iz Londona: Samo mi javi da si dobro. Daryl naglo udahne, naginje se prema Claire i govori joj: — Ja sam tebi poslao tu poruku. — Claire kima: ona je to predložila redatelju. Film završava tako što Sladea ponovno otkrije direktor jedne diskografske kuće koji je na odmoru u Velikoj Britaniji, pa kreće put uspjeha — ali u skladu s vlastitim uvjetima. Dok Slade pakira gitaru nakon jednog nastupa, začuje ženski glas. — Dobro sam — kaže, a Slade se okreće i ugleda Penny, koja napokon odgovara na njegovu poruku. Daryl u kinu počinje plakati jer je taj film očito strogo ljubavno pismo njegove djevojke o njegovoj ovisnosti o pornografiji, od koje se pristaje liječiti. A Darylovo liječenje je očito uspješno; ne budi se svaki dan u podne kako bi na internetu gledao pornografiju, a noću se ne iskrada u striptiz klubove, što mu daje novu energiju i strast prema životu — koju usmjerava na svoj odnos s Claire i u radnju koju je u Brentowoodu otvorio s drugim bivšim dizajnerom setova pa za ljude iz djelatnosti izrađuju namještaj po narudžbi. Frontmen se prikazuje na nekoliko festivala, osvaja nagradu publike u Torontu i dobiva velikodušne kritike. Na stranim kino-blagajnama Michaelu čak donosi lijepu zaradu — »Katkad se osjećam kao da serem novac«, kaže profileru The New Yorkera. Claire zna da je taj film daleko od savršenog, ali joj Michael zbog njegova uspjeha dopušta kupiti dva druga scenarija za produkciju, a Claire je sretna jer više ne očekuje mrtvo savršenstvo muzejske umjetnosti, nego prihvaća ugodan, zgodan nered stvarnog života. Nakon početnog oduševljenja Frontmen ne ulazi u konkurenciju za Oscara, ali dobiva tri nominacije za nagradu Independent Spirit. Michael ne može doći na ceremoniju (u Meksiku se oporavlja od razvoda i podvrgava se prijepornom tretmanu ljudskim hormonom rasta), ali Claire rado predstavlja producente filma, a Daryl je prati u smokingu boje patlidžana koji mu je pronašla u prodavaonici rabljene odjeće. On, dakako, izgleda sjajno. Frontmen, nažalost, ne osvaja ni nagradu Indie Spirit, ali se Claire nakon toga osjeća radosno zbog postignuća (i zbog dvije boce Dom Perignona ‘88, koje je Michael velikodušno rezervirao za njezin stol) pa s Darylom vodi ljubav u limuzini, nakon čega nagovara vozača da prođe kroz drive-through KFC-a kako bi uzeli kanticu »posebno hrskave piletine«, a Daryl napeto prevrće zaručnički prsten u džepu svojih ljubičastih hlača...
Shane Wheeler novcem od ideje za film Donner! unajmljuje mali stan u području Silver Lake u Los Angelesu. Michael Deane mu daje posao u reality showu koji prodaje Biography Channelu, utemeljenom na Shaneovoj sugestiji i zvanom Glad, o kući punoj osoba oboljelih od bulimije i anoreksije. Ali, taj je show previše tužan čak i za Shanea, a kamoli za gledatelje, pa on dobiva posao scenarista za drugi show, zvan Kraljevska bitka, u kojoj se pomoću računalne grafike rekonstruiraju slavne bitke pa je povijest nalik gledanju videoigre Zov dužnosti, praćena brzom naracijom Williama Shatnera, prema scenarijima koje su Shane i još dva scenarista napisali suvremenim govornim jezikom (— Sputane vlastitim kodeksom časti, Spartance će potpuno pregaziti...). U slobodno vrijeme nastavlja raditi na scenariju za Donner!, sve dok konkurentski projekt o Donnerovoj družini prvi ne stigne na filmsko platno — u kojemu je William Eddy prikazan kao lažljivi kukavica — i tada Shane napokon odustane od kanibala. Uz to još jednom pokušava i s Claire, ali se ona doima prilično sretnom sa svojim dečkom, a Shane to shvati kad ga upozna: tip je mnogo zgodniji od njega. Vraća Saundri novac za automobil i dodaje još malo za njezin uništeni ugled, ali ona ostaje hladna prema njemu. No, jedne večeri nakon posla spetlja se s Wylie, kojoj su dvadeset i dvije, misli da je on sjajan i naposljetku osvaja njegovo srce tetovažom POSTUPAJ na donjem dijelu leđa...
U Sandpointu u Idahou Pat Bender se budi u četiri sata, priprema prvi od tri lončića kave i sate prije svitanja ispunjava radeći oko kuće. Sviđa mu se početi raditi i prije no što se uspio potpuno razbuditi; to danu daje određeni zamah i održava njegovo kretanje prema naprijed. Dokle god ima što raditi, osjeća se dobro pa stoga krči grmlje, cijepa drva ili skida boju s prednjeg trijema, brusi ga i boji, ili to čini sa stražnjim trijemom, ili s dvorišnim prostorijama, ili iznova počinje cijeli proces na prednjem trijemu: skidanje boje, brušenje i bojenje. Prije deset godina to bi smatrao svojevrsnim sizifovskim mučenjem, ali sada jedva čeka da navuče radne čizme, pripremi kavu i izađe u mračno jutro; svijet mu se najviše sviđa dok je sâm u njemu, u onoj mračnoj tišini prije svitanja. Potom s Lydijom odlazi u grad raditi na setovima za ljetnu dječju produkciju kazališta. Dee Lydiji otkriva trik za prikupljanje sredstava za pučko kazalište: u postavu uzmi što više dražesne djece i gledaj kako njihovi bogati roditelji skijaši i ljudi s jezera u japankama kupuju sve ulaznice, a potom od zarade plati umjetničke stvari. Bez obzira na kapitalizam, netko bi te predstave mogao nazvati »dražesnim«, a i Patu se potajno više sviđaju nego previše ozbiljne stvari za odrasle. Uzima jednu veliku ulogu godišnje, najčešće u nečemu što mu Lydia izabere; on i Keith sljedeće zajedno rade Istinski zapad. Lydiju nikada nije vidio sretniju. Nakon što je ludom producentu zombiju rekao da nije zainteresiran za prodaju »prava na svoj život« i — što je pristojnije mogao — »jebem mu, ostavite nas na miru«, taj čovjek ipak dođe i kupi prava na Lydijinu dramu. Kad se Frontmen počne prikazivati, Pat ga ne želi gledati, ali kad mu ljudi kažu da je priča drastično promijenjena, da nema gotovo nikakve sličnosti s njegovim životom, on je duboko zahvalan. U tom trenutku radije će prihvatiti nepoznato nego neuspjeh. Lydia dio novca od prava želi potrošiti na putovanje, a možda će i otputovati, ali Pat može zamisliti da više nikada ne napusti Sjeverni Idaho. Ima svoju kavu i svoj obred, svoj posao oko kuće, s novom satelitskom antenom koju mu je Lydia kupila za rođendan, ima i devet stotina kanala, a i Netflix, koji koristi za kronološko gledanje očevih filmova — sada je na 1967. godini, Komičari — pa osjeća perverzno uzbuđenje kad u svojemu ocu vidi dijelove sebe, iako se ne veseli neizbježnom propadanju. I Lydia voli gledati te filmove — zadirkuje ga da je građen poput oca (Kad sam zadnji put vidjela takve noge, za njih je bila privezana poruka) — draga Lydia zahvaljujući kojoj se svi drugi nepovezani dijelovi sastaju u život. A na dane kad Lydia, jezero, njegova kava, njegov rad s drvetom i filmovi Richarda Burtona nisu ni približno dovoljno, onih večeri kad žudi — jebeno žudi — za starom bukom, djevojkom u krilu i kokainom na stolu, kad se sjeti kako mu se konobarica smiješila u kafiću preko puta kazališta, kad samo pomisli na posjetnicu Michaela Deanea u ladici u kuhinji, na to da nazove i pita: — Kako bi to zapravo funkcioniralo? — onih dana kad zamišlja da se samo malo podigne (Čitaj: svaki dan), Pat Bender usredotoči se na korake. Prisjeti se majčine vjere u njega i što mu je rekla one večeri kad je doznao za svojega oca (Nemoj dopustiti da ovo bilo što promijeni), one večeri kad joj je oprostio i zahvalio — i Pat radi: skida boju, brusi, boji, skida boju, brusi i boji, skida boju-brusi-boji, kao da mu život ovisi o tome, što je, dakako, istina. ustaje s jasnim mislima, odlučan; jedino što mu uistinu nedostaje je...
... Dee Moray, koja prekriženih nogu sjedi na stražnjoj klupi morskog taksija, a Sunce joj grije podlaktice dok njezin čamac plovi uz surovu ligursku obalu Riviere di Levante. Na sebi ima žućkastu haljinu, a kad puhne vjetar, ona podiže ruku i pritišće šešir iste boje na glavu. Pasquale Tursi, koji je pokraj nje u svojemu uobičajenom sakou unatoč toplini (naposljetku, imaju rezervacije za večeru poslije), zbog toga se gotovo presavine od nostalgične žudnje. Pojavi mu se jedna od njegovih čeznutljivih, maštovitih misli — da iz svojega uma nije prizvao pedeset godina staro sjećanje na trenutak kad je prvi put ugledao tu ženu, nego sâm trenutak, Naposljetku, nije li to more isto, isto Sunce, iste litice, isti oni? A ako trenutak ionako postoji samo u čovjekovu opažanju, tada možda val osjećaja koji tada osjeća jest TAJ TRENUTAK, a ne samo njegova sjena. Možda se svi trenuci događaju odjednom pa će njima uvijek biti dvadeset i dvije, njihovi će životu uvijek biti pred njima. Dee vidi da je Pasquale izgubljen u tom sanjarenju pa mu dodirne ruku i pita: — Cosa c’è? — i premda su im njezine godine poučavanja talijanskog omogućile komunicirati prilično dobro, ono što on osjeća ponovno izmiče jeziku pa Pasquale ne kaže ništa nego joj se samo nasmiješi i prelazi na prednji dio čamca. Pokazuje zaljev kormilaru, koji izgleda sumnjičavo, ali ipak siječe valove i zaokreće oko stjenovitog rta u napušteni zaljev, u kojemu je jedino pristanište odavno nestalo, a ostalo je samo nekoliko ruševnih komada temelja, poput hrpica kostiju u travi, sve što je preostalo od nevjerojatnog sela koje se nekoć nalazilo u udubljenju tih litica. Pasquale joj objašnjava kako je zatvorio Adekvatan vidik i preselio se u Firencu, kako je zadnji ribar umro 1973. godine, kako je staro selo napušteno i obuhvaćeno Nacionalnim parkom Cinque Terre, a obitelji su dobile malu naknadu za svoje male komadiće zemlje. Za večerom u Portovenereu, na terasi s pogledom na more, Pasquale objašnjava i drugo, blago privlačenje događaja nakon što ju je onoga dana ostavio u hotelu, ugodan, zadovoljan ritam njegova života nakon toga. Ne, to nije strano uzbuđenje njegova zamišljenog života s njom; Pasquale umjesto toga živi životom koji osjeća svojim: oženi lijepu Amedeju, ona mu je divna supruga, razigrana i puna ljubavi, dobra prijateljica kakvu je samo mogao poželjeti. Odgajaju dražesnog malenog Brunu, a nedugo potom i kćeri Francescu i Annu, a Pasquale prihvaća dobar posao u tvrtki svojega punca, upravlja Brunovim starim stambenim zgradama i obnavlja ih te naposljetku preuzima ulogu patrijarha klana Montelupo i posao, raspoređuje zadatke i nasljedstvo te pruža savjete svojoj djeci i vojsci nećaka i nećakinja, ni ne pomišljajući da bi se jedan čovjek mogao osjećati toliko potrebno, toliko puno. I to je život u kojemu ne nedostaje trenutaka u kojima bi ga se hvalilo, život koji ubrzava poput kamena koji se kotrlja nizbrdo, lak, prirodan i ugodan, ali ipak nekako izvan nadzora; sve se događa toliko brzo, probudiš se kao mladić, u vrijeme ručka si sredovječan, a do večere možeš zamisliti vlastitu smrt. I bio si sretan? — pita Dee, a on odgovara: — Oh, da — bez oklijevanja, a tada razmisli o tome i dodaje: — Ne uvijek, dakako, ali mislim da sam bio sretniji od većine ljudi. Uistinu je volio svoju suprugu, a ako katkad i sanjari o drugim životima, i o drugim ženama — uglavnom o njoj — nikada ne sumnja da je donio ispravnu odluku. Najviše žali zbog toga što nisu putovali zajedno nakon što su djeca otišla, prije no što se Amedea razboljela, prije no što je njezino ponašanje postalo nepredvidljivo — ispadi bijesa i izgubljenosti koji su doveli do dijagnoze rane Alzheimerove bolesti. Čak i nakon toga su proživjeli nekoliko dobrih godina, ali je njezino zadnje desetljeće izgubljeno, nestalo je pod njima poput pijeska koji uzmiče pod njihovim stopalima.
Isprva Amedea jednostavno zaboravlja obaviti kupnju ili zaključati vrata, a tada izgubi automobil, pa počne zaboravljati brojeve, imena i namjenu uobičajenih stvari. On ulazi u kuću i zatječe je kako drži telefon ne znajući koga je namjeravala nazvati ili, kasnije, kako stvari uopće funkcioniraju. Neko vrijeme je zaključava u kuću, a tada jednostavno prestaju izlaziti iz kuće — a najgore je to kako osjeća da sâm nestaje u njezinim očima i osjeća se izgubljeno u svjetlucavoj maglici identiteta (Hoće li prestati postojati kad ga njegova supruga više ne bude poznavala?). Njezina zadnja godina bila je gotovo nepodnošljiva. Skrbiti za nekoga tko nema pojma tko ste pravi je pakao — teret odgovornosti, kupanje i hranjenje i... sve, taj teret raste kako njezine mentalne sposobnosti slabe, sve dok nije postala poput stvari za koju on skrbi, teške stvari koju uzbrdo vuče u zadnjem dijelu njihova zajedničkog života; a kad ga djeca napokon nagovore da je smjesti u starački dom nedaleko od njihove kuće, Pasquale plače od tuge i osjećaja krivnje, ali i od olakšanja, i od osjećaja krivnje zbog olakšanja, i tuge zbog osjećaja krivnje, a kad ga medicinska sestra upita koje bi mjere trebali poduzeti u održavanju života njegove supruge, Pasquale ne može ni progovoriti. Stoga Bruno, divni Bruno, uzima oca za ruku i kaže sestri: — Spremni smo pustiti je. I ona odlazi, Pasquale je svaki dan posjećuje i razgovara s bezizražajnim licem sve dok ga sestra jednoga dana ne nazove upravo kad se spremao krenuti u posjet i kaže da je njegova supruga preminula. Njega to potrese više no što je zamišljao da će ga potresti, njezina konačna odsutnost je poput okrutnog trika kao da će na određeni način, nakon što umre, staroj Amedeji biti dopušteno da se vrati; umjesto toga u njemu je samo praznina. Prolazi jedna godina i Pasquale napokon shvaća majčinu tugu nakon Carlove smrti — toliko je dugo postojao u percepciji svoje supruge i obitelji da se sada osjeća kao ništa. A hrabri Bruno u svojemu ocu prepoznaje vlastitu borbu s depresijom pa starca potiče sjetiti se zadnjeg trenutka kad je svoje bivanje osjećao bez povezanosti s voljenom Amedejom, njegova zadnjeg trenutka samostalne sreće ili žudnje — i Pasquale odgovara bez oklijevanja: Dee Moray — a Bruno pita: Tko? — jer sin, dakako, nikada nije čuo tu priču. Pasquale mu je naposljetku ispripovijeda pa ponovno Bruno zahtijeva da njegov otac pođe u Hollywood i otkrije što se dogodilo sa ženom s one stare fotografije, te joj zahvali...
— Zahvaliti meni? — pita Debra, a Pasquale pažljivo bira riječi kojima će joj odgovoriti, promišlja ih neko vrijeme, nada se da će ona shvatiti: Kad sam te upoznao, živio sam u snovima. A kad sam upoznao muškarca kojega si ti voljela, u njemu sam vidio vlastitu slabost. Kakva ironija, kako sam mogao biti muškarac dostojan tvoje ljubavi kad sam napustio vlastito dijete? Zato sam se vratio. I to je bilo najbolje što sam ikada učinio.
Ona shvaća: počela je poučavati zbog svojevrsnog žrtvovanja, kako bi vlastite žudnje i ambicije potkopala ambicijama svojih učenika. Ali tada otkriješ da je u tome više radosti i da to doista ublažava usamljenost, i zato su njezine zadnje godine, vođenje kazališta u Idahou, za nju bile toliko ispunjene. I što joj se svidjelo u Lydijinoj drami: to što izražava tu zamisao da je istinsko žrtvovanje bezbolno.
Tako sjede i razgovaraju još tri sata nakon večere, sve dok se ona ne osjeti slabom, a tada odlaze natrag u hotel. Spavaju u zasebnim sobama, ni jedno od njih još ne zna što je to — ako uopće nešto jest ili ako je takvo što čak moguće u to doba njihovih života — a ujutro piju kavu i razgovaraju o Alvisu (Pasquale: Bio je u pravu kad je rekao da bi turisti uništili ovo mjesto; Dee: Bio je poput otoka na kojemu sam neko vrijeme živjela). I na terasi u Portovenereu odlučuju poći u šetnju, ali najprije planiraju ostatak Deeinog trotjednog odmora: otići će na jug, u Rim, potom u Napulj i Kalabriju, a zatim ponovno na sjever u Veneciju te na jezero Como, ako je snaga bude služila — prije no što se na kraju vrate u Firencu, gdje joj Pasquale pokazuje svoju veliku kuću te je upoznaje sa svojom djecom, unucima, nećacima i nećakinjama. Dee mu isprva zavidi, ali kako oni nastavljaju dolaziti na vrata, nju preplavi radost — toliko ih je mnogo — pa prihvaća toplu rumen zaslužnosti za sve to, ako je vjerovati Pasqualeu, uzima dijete u naručje i trepće susprežući suze dok gleda kako Pasquale vadi novčić iz uha svojega unuka (On je sada ljepotan) pa prolazi još dan ili možda dva — u kakvoj je vezi pamćenje s vremenom? — prije no što osjeti mračnu vrtoglavicu, pa još jedan prije no što postane preslaba da bi ustala, još jedan prije no što oštra bol u želucu postane prejaka za Dilaudid, a tada...
Završavaju doručak u Portovenereu, vraćaju se u hotel i navlače planinarske cipele. Dee uvjerava Pasqualea da je sposobna za to pa taksijem odlaze do kraja ceste, tada prepune automobila, pješaka i turista na biciklima. On joj na okretištu pomaže izaći iz taksija, plaća vozaču pa ponovno odlaze stazom duž vinograda, koja vodi u park, prema išaranom podnožju brda koje služi kao pozadina liticama koje je more izlizalo. Ne znaju jesu li slike izblijedjele ili su prekrivene grafitima, postoji li bunker i dalje — ili, zapravo, je li ikada uopće postojao — ali su mladi, a staza je široka i lako prohodna. A ako i ne pronađu ono što traže, nije li dovoljno to što zajedno šeću na Sunčevoj svjetlosti?

ZAHVALE

Duboko sam zahvalan Natashi de Bernardi, Monici Mereghetti i Olgi Gardner Galvin za pomoć s mojim brutto Italiano: Samu Ligonu, Jimu Lynchu, Mary Windishar, Anne Walter i Danu Butterworthu za čitanje ove knjige u različitim stadijima; Anne i Danu za dugotrajna planinarenja kroz Cinque Terre; Jonathanu Burnhamu, Michaelu Morrisonu i svima u kući HarperCollins; te iznad svega mojemu uredniku Calu Morganu i mojemu agentu Warrenu Frazieru za njihov velikodušan rad, potporu i smjernice.


Jess Walter je autor šest romana, uključujući veliki hit Financijski životi pjesnika, roman Nula, koji je bio u užem izboru za Državnu književnu nagradu, i roman Građanin Vince, kojim je osvojio Nagradu Edgar za najbolji roman. Njegova zbirka kratke proze Živimo u vodi posljednje je njegovo djelo. Jess Walter živi u Spokaneu u Washingtonu.