Tajna igraćih karata -Jostein Gaarder

First topic message reminder :



Pročitali ste Sofijin svijet? Ako jeste, nikako ne smijete zaobići Tajnu igraćih karata!
Riječ je o filozofskoj knjizi za tinejdžere kojom je jedan učitelj filozofije 1990. godine meteorski prodro u svijet norveške književnosti. Već u ovom romanu, kao što će kasnije u Sofijinom svijetu, autor pokazuje izvanrednu vještinu ludićke literarne kombinatorike u koju unosi filozofsko promišljanje svijeta.
Možemo reći da je ova knjiga pustolovni »literarni pasijans" od 53 poglavlja (53 igraće karte + džoker) koji se vrlo promišljeno slaže ispreplićući narativne niti što povezuju događanja od dvije stotine godina, od brodoloma 1790. do danas. Priča o tajanstvenom čarobnom otoku izmjenjuje se s pričom o dvanaestogodišnjem dječaku Hans Thomasu što s ocem putuje Europom u potrazi za majkom koja je napustila obitelj prije osam godina »tražeći sebe«.
U te priče traganja i tajni Gaarder ugrađuje temeljna egzistencijalna pitanja. Roman se može čitati na nekoliko razina i ostaje otvoren za različite inerpretacije.

KARO DVOJKA





...stari će gospodar primiti važnu vijest iz domovine…

Sutra sam se rano probudio jer je zakukurijekao pijetao. Nekoliko sam sekunda mislio da sam kod kuće, u Lübecku, ali se još nisam ni razbudio kad sam se prisjetio brodoloma, kako sam izvukao na obalu čamac za spašavanje, u laguni okruženoj palmama. Poslije sam krenuo u unutrašnjost otoka. Usnuo sam uz veliko jezero, plivao uz mnoštvo prpošnih zlatnih ribica.
Jesam li se sad probudio na obali jezera? Jesam li sanjao o staromu mornaru koji je više od pedeset godina na ovom otoku, a napučio ga je pedeset trima živim patuljcima?
Odlučio sam pokušati smisliti odgovor prije nego što otvorim oči. Nije to mogao biti tek san! Legao sam u Frodeovoj kolibi iznad selca...
Otvorio sam oči. Jutarnje je sunce bacalo žute zrake u mračnu drvenjaru. Shvatio sam, sve što sam doživio istina je kao Sunce i Mjesec.
Ustao sam s ležaja. Gdje li je Frode? Uto opazim drvenu kutijicu na polici iznad ulaznih vrata.
Spustio sam je i vidio da je prazna. Vjerojatno su u njoj, prije velike promjene, bile stare igraće karte.
Vratio sam je na mjesto i izišao. Frode je ondje stajao, stavio ruke iza leđa i gledao selo. Stao sam do njega, ali nismo progovorili ni riječi.
U selu su patuljci već žustro radili. I selo i okolna brda kupali su se u suncu. – Džokerski dan – na posljetku će starac, a licem mu prijeđe zabrinut izraz. – Džokerski dan? – ponovio sam.
– Vani ćemo doručkovati, mladiću. Izvoli sjesti, uskoro ću donijeti hranu. Pokazao mi je klupčicu između kućnoga zida i stolića. Odatle je pucao lijep pogled.
Nekoliko je patuljaka iz sela vozilo kola. Trefovi vjerojatno idu u polje. Iz velike sam radionice čuo štropot i tresak razne građe.
Frode se vratio i donio kruh i sir, molučko mlijeko i topli tuf. Sjeo je do mene. Malo poslije mi je počeo pripovijedati nešto više o prvim danima na otoku.
– Često o tom vremenu razmišljam kao o vremenu pasijansa – rekao je. – Bio sam najusamljeniji na svijetu pa zato možda nije čudo što su mi se pedeset tri karte, malo pomalo, pretvarale u tolike maštovite likove. Osim toga, karte su poslije imale važnu ulogu u kalendaru prema kojemu se ravnamo svi na ovom otoku.
– Kalendar?
– Pa da, godina ima pedeset dva tjedna. Dakle, jedan tjedan za svaku kartu. Počeo sam računati.
– Sedam puta pedeset i dva – rekao sam. – Točno 364.
– Tako je, ali godina ima 365 dana. Prekobrojni smo dan nazvali Džokerskim danom, ne pripada ni jednomu mjesecu, ni jednomu tjednu, poseban je to dan, toga se dana svašta može dogoditi. Svaka četvrta godina ima dva takva Džokerska dana.
– Lukavo...
– Pedeset i dva tjedna ili, kako ih ja nazivam, pedeset i dvije karte, dijele se na trinaest mjeseci, a svaki ima dvadeset osam dana. Naime i trinaest puta dvadeset osam također je 364. Prvi je mjesec As, a posljednji je mjesec u godini Kralj. Tako prođu četiri godine između dvaju Džokerskih dana. Počinjemo Godinom Karo, slijedi Tref, Herc i Pik. Tako sve karte imaju i svoj tjedan, a i svoj mesec. Starac me žurno pogleda, kao da je istodobno i zbunjen i ponosan zbog svog domišljatoga računanja vremena.
– Za početak mi se čini prilično složeno – rekoh – ali, tako mi svega, veoma je mudro smišljeno.
Frode klimne rekavši:
– Morao sam nečim zaposliti glavu. Godine se dijele na četiri godišnja doba, proljeće je karo, ljeto tref, jesen je herc, a zima pik. Prvi je tjedan u godini Karo As, slijede nato svi karo, a ljeto počinje Tref Asom, jesen Herc Asicom. Zimu otvara Pik As, a posljednji je tjedan u godini Pik Kralj.
– Koji je sada tjedan?
– Jučer je bio posljednji dan u tjednu Pik Kralja, a ujedno i posljednji dan u mjesecu Pik Kralja.
– A danas...
– ...je Džokerski dan, prvi od dvaju Džokerskih dana, a slavi se velikom gozbom. – Čudno...
– Da, dragi zemljače. Čudno je što si na otok došao uoči Džokerskoga dana, uoči početka nove godine i novog četverogodišnjeg razdoblja. No, to još nije sve...
Stari se pomorac duboko zamislio.
– Da?
– Karte sudjeluju u otočnom računanju vremena.
– Ne slijedim te.
– Dakle, svaka je karta dobila svoj tjedan i mjesec kako bih zadržao nadzor nad danima u godini. Tako je svaka pojedina godina u znaku neke karte. Prva godina, koju sam proveo na otoku, nosi ime Karo As. Slijedi Karo Dvojka, a za njom sve karte, onim redoslijedom kao pedeset dva tjedna u godini. Već sam ti rekao da sam na ovom otoku točno pedeset dvije godine...
– Oh...
– Upravo smo odvalili godinu Pik Kralja, mornaru. Dalje nisam ništa smislio, jer tko bi mislio da ću na otoku proživjeti više od pedeset dvije godine...
– Nisi s tim računao?
– Dakako, nisam. Džoker će danas proglasiti početak Džokerske godine. Velika je svečanost popodne. Pikovi i herčevi pripremaju stolariju u svečanoj dvorani. Trefovi skupljaju voće i nose bobice, a kara postavljaju staklene predmete u svečanoj dvorani.
– Ho... hoću li i ja biti na proslavi?
Bit ćeš počasni gost. Prije nego što se vratimo u selo, još ti nešto moram reći. Imamo još nekoliko sati, mornaru, a to vrijeme moramo iskoristiti...
Utočio je smeđe piće u čašu iz staklarske radionice. Oprezno sam srknuo, a stari pomorac nastavi:
– Dakle, potkraj svake godine slavi se džokerska svečanost ili, ako hoćeš, početkom nove godine. No, samo se svake četvrte godine slaže pasijans...
– Pasijans?
– Svake četvrte godine. Da, da, tada se prikazuje velika Džokerska igra. – Bojim se da mi moraš pobliže objasniti. Dvaput se nakašljao i nastavio. – Kao što sam ti već rekao, morao sam nečim ispuniti vrijeme kad sam živio posve sam na otoku. Na mahove sam prelistavao karte i pretvarao se da svaka izgovara svoju rečenicu. Pokušavao sam zapamtiti sve rečenice. Kad sam na posljetku naučio što govore sve karte, počeo je drugi dio igrokaza. Pokušavao sam karte tako pomiješati da se rečenice slažu u suvislu cjelinu. Često sam tako dobivao svojevrsnu pripovijetku, koja se, dakle, sastojala od rečenica što su ih, posve neovisno jedna o drugoj, "izmislile" karte. – To je Džokerska igra?
– Pa da, također jedna vrsta pasijansa, njome sam ispunjavao samoću. Ujedno je to i početak velike Džokerske igre, koja se sad svake četvrte godine daje na Džokerski dan.
– Pričaj!
– Tijekom četiriju godina koje čine četverogodište, svaka od pedeset dviju karata mora izmisliti jednu rečenicu. To se tebi možda ne čini osobito teškim, ali sjeti se, vrlo sporo misle. Rečenice se moraju popamtiti, a upamtiti jednu rečenicu nije nimalo jednostavna zadaća za patuljke koji su gotovo bez zrnca razuma.
– Tako na Džokerski dan izgovaraju tu svoju rečenicu?
Tako je. No to je tek prva faza igrokaza. Nato je Džoker na redu. On ne izmišlja svoju rečenicu, ali dok oni izgovaraju one rečenice, on sjedi na povišenu mjestu i sve ih bilježi. Tijekom Džokerske proslave on im mijenja redoslijed, kako bi sve rečenice dale suvislu cjelinu. On niže patuljke u pravom redoslijedu. Ponavljaju svoje rečenicu, a svaka pojedina rečenica postaje djelićem goleme bajke.
– Lukavo – odgovorio sam.
– To da, lukavo je, ali može užasno zbunjivati.
– Kako misliš?
– Moglo bi se pomisliti da samo Džoker pokušava stvoriti smislenu cjelinu od nečega što je u početku bilo potpuno nesređeno. Naime, likovi posve neovisno jedni o drugima smišljaju one svoje rečenice.
– Da?
– To se katkada doima kao cjelina, znači da je ta bajka, ili pripovijetka, unaprijed postojala.
– Može li to biti moguće?
– Ne znam. No ako je tako, onda je pedeset dvoje patuljaka nešto posve drugo, i mnogo više, nego samo pedeset dvije individue. Postoje nevidljivi konci koji ih povezuju. Naime, nisam ti još sve rekao.
– Nastavi!
– Kad sam se na otoku tek počeo igrati kartama, pokušavao sam gatati iz karata. Dakako, bila je to samo igra. Pomišljao sam da ipak ima nešto istine u onomu što sam uvijek slušao od mornara u svim onim lukama u koje sam se iskrcavao, da karte mogu nešto reći o budućnosti. I doista, malo prije nego što su Tref Pub i Herc Kralj došli na otok, kao prve figure, više se puta događalo to da su upravo te dvije karte zauzimale istaknuto mjesto u mnogim pasijansima.
– Neobično.
– Nisam uopće o tome razmišljao kad smo počeli Džokerske igre, a kad su svi zauzeli svoja mjesta. Znaš li posljednju rečenicu u bajci složenoj prilikom posljednje Džokerske svečanosti, prije četiri godine?
– Ne. Kako bih je mogao znati?
– Onda slušaj: Mladi mornar doći će u selo posljednjega dana u Pik Kralju. Mornar će odgonetnuti zagonetku staklenim pubom. Stari će gospodar primiti važnu vijest iz domovine.
– Pa to... to je čudno.
Četiri godine nisam razmišljao o tim riječima. Uto si se sinoć pojavio u selu, a bio je to posljednji dan tjedna mjeseca i godine Pik Kralja. Tad sam se prisjetio onoga proricanja. U neku si ruku bio očekivan, mornaru...
Odjednom sam se nečemu začudio.
– Stari će gospodar primiti važnu vijest iz domovine – ponovio sam. – Da?
Starac se upilji u mene.
– Nisi li rekao da se zvala Stine? Starac klimne.
– Iz Lübecka? Opet je klimnuo.
– Otac mi se zove Otto. Odrastao je bez oca, a i njegova se majka zvala Stine. Umrla je prije nekoliko godina.
– U Njemačkoj je to uobičajeno ime.
– Dakako... Otac je, kao što kažu, bio izvanbračno dijete, jer baka se nije udala. Bila je... bila je zaručnica pomorca koji je nestao na moru. Ni ona ni on nisu znali da je trudna kad su se posljednji put vidjeli... Ljudi su svašta naklapali. Govorkalo se o površnoj vezi s nekakvim mornarom koji je pobjegao pred odgovornostima.
– Hmm... Kad ti se rodio otac, mladiću?
– Ja...
– Odgovori! Kad ti se rodio otac?
– Rodio se u Lübecku, osmog svibnja 1791. Prije pedeset jednu godinu. – A taj mornar... je li mu otac bio staklopuhač?
– Ne znam, baka o njemu nije pripovijedala, možda zbog tolikih ogovaranja. Nama je, djeci, često pričala kako se on jednom popeo visoko u snast nekoga broda kako bi joj mahao kad je odlazio iz Lübecka. Pao je i ozlijedio ruku. Uvijek se smješkala dok nam je to pričala. Ta je priredba bila njoj u čast.
Starac je dugo zurio u selo.
– Evo te ruke – na posljetku je procijedio. – Mnogo je bliže nego što misliš. Zadigao je rukav pa mi pokazao stare brazgotine na podlaktici. – Djede! – povikao sam, zagrlio ga i čvrsto privinuo na prsa. – Sine – jednostavno je rekao. Jecao mi je oko vrata. – Sine... sine...

KARO TROJKA





... privučena svojom zrcalnom slikom...


Tu se i u zemičkinoj knjižici pojavljuje neka vrsta obiteljskoga prokletstva. Sve se počelo zapletati, bar ja tako mislim.
Zaustavili smo se pred gostionicom i ručali. Sjeli smo za dug stol ispod dviju gustih krošanja. Uokolo su na bujnim plantažama rasle naranče.
Jeli smo ražnjiće, grčku salatu i ovčji sir. Kad smo došli do deserta, počeo sam ocu pripovijedati o kalendaru na čarobnom otoku. Dakako, nisam mu mogao izdati odakle mi to, zato sam mu morao reći da sam to izmislio dok sam sjedio u automobilu iza njega. Otac je zanijemio od čuđenja. Računao je nešto na ubrusu.
– Pedeset i dvije karte su pedeset dva tjedna. Točno 364 dana. Trinaest mjeseci po dvadeset osam dana, također točno 364. U oba je slučaja jedan dan prekobrojan... – Džokerski dan! – rekao sam.
– Sto mu gromova!
Dugo je piljio u naranče i na posljetku rekao:
– A kad si se ti rodio, Hans Thomas? Nisam shvatio što mu je na umu. – Dvadeset devetog veljače 1972. godine – rekao sam.
– Kakav je to dan?
Tada sam shvatio, pa rodio sam se prijestupne godine. Bio bi to Džokerski dan, prema kalendaru na čarobnom otoku. Kako mi je to moglo promaknuti dok sam čitao?
– Džokerski dan – rekoh.
– Tako je.
– Misliš li da je to zato što sam džokerov sin... ili zato što sam i ja džoker, što misliš? – upitao sam poslije.
Otac me ozbiljno pogleda i reče:
– Dakako, i jedno i drugo. Kad mi se rodio sin, bio je Džokerski dan. A kad si se ti rodio, također je bio Džokerski dan, vidiš, to je ta uzajamna veza.
Nisam baš bio siguran sviđa li mu se to što sam se rodio na Džokerski dan. Nešto me u njegovu glasu navelo na pomisao da se on možda boji da mu želim utrčati u njegov džokerski obrt.
U svakom se slučaju, brzo vratio na kalendar.
Sad si se toga sjetio? – opet me upitao. – Ohoho, svaki tjedan ima svoju kartu, svaki mjesec ima svoj broj, od asa do kralja, svako godišnje doba ima jednu od četiriju boja. Pa ti to možeš patentirati, Hans Thomas. Koliko ja znam, sve do danas nitko nije izmislio pravi bridž kalendar.
Smijuckao se iznad šalice kave, a onda se opet javio:
– Najprije su se služili julijanskim kalendarom, poslije se prešlo na gregorijanski. Sad je možda vrijeme da prijeđemo na novi.
Očito ga je kalendar još više oduševio nego mene. Žustro je računao po ubrusu. Tad me pogledao, s onim svojim lukavim, vedrim, džokerskim sjajem u očima, rekavši:
– I još nešto...
Samo sam ga pogledao dok je nastavljao:
– Zbrojiš li sve simbole jedne boje, dobiješ devedeset jedan. As je jedan, kralj trinaest, dama dvanaest, i tako dalje. Do vraga, točno devedeset jedan.
– Devedeset jedan? – upitao sam, ali nisam ga pratio. Odložio je kemijsku i ubrus pa me duboko pogledao.
– Koliko je devedeset jedan puta četiri?
– Devet puta četiri je trideset šest – rekoh. –Točno 364! Sto mu gromova! – Upravo tako, u špilu ima 364 simbola plus džoker. Neke godine imaju i dva Džokerska dana. Možda zato svaki špil ima dva džokera, Hans Thomas. To ne može biti slučajnost.
– Misliš li da su karte namjerno tako zacrtane? – upitao sam. –Misliš li da je u kartama posve svjesno upravo toliko znakova koliko je dana u godini?
– Ne, ne vjerujem. I to je primjer da čovječanstvo ne može tumačiti ni one znakove koji su mu pred nosom. Doista se dosad nitko nije potrudio ni da ih zbroji. A postoje milijuni špilova.
Opet se zamislio. Odjednom mu licem prijeđe sjena.
– Tu je i ozbiljan problem – javio se. – Neće biti lako ižicati džokere od kartaša ako džoker dobije svoje mjesto u kalendaru. Tiho se nasmijao. Ipak nije mislio ozbiljno.
Poslije se u automobilu krišom smijuljio. Vjerujem da je neprekidno mislio na kalendar.
Kad smo se približavali Ateni, odjednom sam ugledao veliki prometni znak. Sigurno sam već prije vidio isti znak, ali tad mi se srce uzlupalo u prsima.
– Stani! – povikao sam. – Stoj!
Otac se užasno prestrašio. Skrenuo je uz rub i naglo zakočio. – Što te spopalo? – upitao je okrećući se prema meni.
– Van! – vikao sam. – Moramo izići iz automobila! Otac otvori vrata i iskoči. – Možda ti je pozlilo? – upitao je.
Pokazao sam mu prometni znak, nekoliko metara ispred nas. – Vidiš li ovaj znak?
Otac se toliko zbunio da sam ga morao žaliti, ali mislio sam samo na znak. – Kakav je to znak? – upita otac, vjerojatno misleći da sam prolupao. – Pročitaj – rekao sam.
– ATINA – pročita otac koji se malo ipak primirio. – To na grčkom znači Atena. – Zar samo to vidiš? Bi li bio tako dobar pa pročitao naopako? – ANITA – pročitao je.
Ništa više nisam rekao. Samo sam ga ozbiljno pogledao i klimnuo. – Da, ali doista čudno – morao sam priznati. Tek je tad upalio cigaretu. Držao se tako hladnokrvno da me izluđivao.
– Čudno? I to je sve što mi imaš reći? Dakle, ona je ovdje, valjda ti je to jasno. Ovamo je došla privučena svojom zrcalnom slikom. Bila joj je takva sudbina. Kako ne razumiješ povezanost?
Ne znam zašto, ali tatu sam izbacio iz takta.
– Pokušaj se smiriti, Hans Thomas.
Očito mu se nimalo nije sviđalo to što sam rekao o sudbini i zrcalnoj slici. Kad smo opet sjeli u automobil, rekao je:
– Katkad stvarno pretjeruješ sa svojom bujnom maštom.
Nije mislio samo na prometni znak. Vjerojatno je mislio i na sve one patuljke, i na čudnovati kalendar, ali ako otac tako razmišlja, nije to u redu. On doista nema prava nikoga optuživati zbog prebujne mašte. Uostalom, nisam ja počeo govoriti o obiteljskom prokletstvu. Na putu u Atenu listao sam zemičkinu knjižicu i čitao kako su na čarobnom otoku pripremali džokersku svečanost.

KARO ČETVORKA





...ručica joj je bila hladna kao jutarnja rosa...


Rođenoga sam djeda sreo na čarobnom otoku, jer bio sam sin nerođenoga djeteta koje ostavio u Njemačkoj kad je otplovio preko Atlantskog oceana, prije sudbonosnoga brodoloma.
Što je bilo najčudnije? To što sjemenka može rasti i rasti i na posljetku postati živim čovjekom? Ili to da živ čovjek može imati tako bujnu maštu da na posljetku plodovi njegove mašte skaču i oživljavaju u svijetu oko njega? Nisu li i ljudi isto tako žive, izmišljene figure? Tko nas je doveo na svijet? Frode je pola stoljeća živio sam na velikom otoku. Hoćemo li ikad moći skupa otputovati u Njemačku? Hoću li jednoga dana moći ući u očinsku pekarnicu u Lübecku, predstaviti starca kojega sam mu doveo i reći: "Evo me, oče, vraćam ti se iz daleka svijeta. Sa mnom je Frode, tvoj otac." Tisuće misli o svijetu, povijesti svim članovima obitelji prolazile su mi glavom dok sam čvrsto grlio Frodeova ramena. Nisam se mogao prepustiti mislima, jer je uzbrdicom iz sela trčao crveni patuljak.
– Gledaj! – šapnuo sam starcu. – Imamo posjet!
– Srca – rekao je glasom klonulim od plača. – Uvijek me one vode na Džokerski praznik.
– Baš sam napet – rekao sam.
– I ja, sine. Nisam li ti rekao da je upravo Pik Kralj izgovorio rečenicu o važnoj vijesti iz domovine?
– Nisi... A zašto?
– Pikovi uvijek nose nesreću. To sam naučio još u lučkim gostionicama, davno prije brodoloma. Tako je i na ovom otoku. Kad god u selu naiđem na pika, uvijek mogu biti siguran da će se dogoditi nesreća.
Nije stigao reći ništa više, jer su uto sva srca, od dvojke do desetice, zaplesala ispred kolibice. Sve su imale dugu svijetlu kosu i crvene haljine, a na njima srca. U usporedbi s Frodeovom bijednom odjećom i mojim izlizanim mornarskim odijelom, crvene su im haljine blistale tako snažnim sjajem da sam morao protrljati oči. Pošli smo prema njima, stale su oko nas u zbijeni krug.
– Sretan Džoker! – klicale su i smijale se.
I povele kolo oko nas. Mahale su haljinama i pjevale.
– Dosta bi bilo – reče starac.
Obraćao im se kao domaćim životinjama.
Uto su nas djevojke počele voditi niz proplanak. Herc Petica me uzela za ruku i vukla za sobom. Ručica joj je bila hladna kao jutarnja rosa.
U selu je i na trgu i po ulicama vladala tišina. Samo se iz nekih kuća čula vika i tresak. Srca su nestala u jednoj kolibi.
Na velikoj stolarskoj radionici mnoštvo upaljenih uljanica, iako je sunce već bilo visoko na nebu.
– Stigli smo – reče Frode. Ušli smo u svečanu dvoranu.
Nije još došao ni jedan patuljak, ali su na četirima velikim stolovima već bili stakleni tanjuri i visoke zdjele, prepune voća. Bilo je ondje i mnogo boca i karafa blistava pića. Za svakim stolom točno trinaest stolica.
Zidovi su bili obloženi svijetlim drvenim pločama, sa stropnih su greda visjele uljanice od raznobojna stakla. Na uzdužnom zidu četiri prozora, a prozorske daske, kao i ona četiru stola resile su staklenke, a u njima crvene, žute i modre zlatne ribice. Kroz prozore su upadali sunčani valovi i prelijevali se na svim bocama i zdjelama punih zlatnih ribica. Po podu i po zidovima treperile su sićušne duge. Posred onoga zida, na kojemu nije bilo prozora, stajale su, jedna do druge, tri stolice. Podsjećale su me na sudačka mjesta u sudnicama.
Nisam se stigao nagledati do mile volje, vrata su se uto otvorila, a u svečanu je dvoranu doskakutao Džoker.
– Budite pozdravljeni! – klikne, a na usnama mu zatitra prepredan smiješak. Pri svakoj su njegovoj kretnji prodorno zveckali zvončići na ljubičastom odijelu. Čim bi malo zakimao glavom, mahala su magareća uha na njegovoj crvenozelenoj kapici. Odjednom je pohrlio prema meni, skoknuo pa me potegao za uho. Zvončići su mu zvonili poput napasničkih praporaca na saonicama koje vuče divlji konj. – Dakle? – upita. – Jesmo li zadovoljni što smo pozvani na veliku svečanu priredbu? – Hvala na pozivu – odgovorim. Malac me gotovo prestrašio. – Gle ti to! Dakle, naučili smo umijeće zahvaljivanja? Nije to loše – rekao je Džoker. – A kako bi bilo da se pokušaš primiriti, glupko? – strogo će Frode. Džokerčić je samo s nepovjerenjem odmjerio staroga mornara.
– Bojimo se velike priredbe, a prekasno je za kajanje – izvali Džoker. – Danas će se, naime, sve karte okrenuti, a u kartama je istina. Ni riječi više! Gotovo! Nato pajacić opet izjuri na ulicu. Frode zakima glavom.
– Tko je vrhovna vlast na ovom otoku? – upitao sam ga. – Ti ili onaj glupko? – Dosad sam bio ja – zbunjeno je odgovorio.
Uskoro se vrata opet otvore. Najprije je ušao Džoker i svečano sjeo na jednu od visokih stolica uz uzdužni zid. I Frodeu i meni dao je znak neka ondje sjednemo. Frode sjedne u sredinu, Džoker desno, a ja lijevo.
– Tišina! – poviče Džoker kad smo sjeli, iako nismo ni pisnuli. Uto začujemo kako se približava predivna svirka svirala. Sitnim su koracima cupkala sva kara, na čelu s malenim kraljem. Za njim su išli kraljica i pub. Ostali iza njih. Na začelju Karo Asica. Svi su, osim kraljevskoga para, frulili u staklenu sviralicu. Divan je to bio valcer, a zvukovi tako nježni i istančani, poput najmanjih cjevčica crkvenih orgulja. Svi su imali crvene odore, svilenu srebrnu sjajnu kosu, svjetlucave modre oči. Sve same djevojke, osim kralja i puba.
– Bravo! – poviče Džoker i zaplješće. Pljeskao je i Frode pa sam pljesnuo i ja. Kara su ostala u kutu dvorane. Tako su tvorila četvrtinu kruga. Tad uđu trefovi, u tamnomodrim odorama. Kraljica i Asica imale su haljine iste boje. Svima im je kosa bila smeđa i kovrčava, a put tamna, oči smeđe. Po tjelesnoj su građi bili krupniji nego karo skupina. Ovdje su bili sami muškarci, osim kraljice i asice.
Trefovi su stali uz karo skupinu, tako je nastao polukrug. Uto uđu herčevi, u crvenoj odori. Tu su samo kralj i pub bili muškarci. Obojica su imala tamnocrvene odore. Srca su bila svijetle kose, tople boje kože, zelenih očiju. Samo se Herc Asica malo razlikovala od njih. Bila je u onoj istoj žutoj opravici koju je imala kad sam je sreo u šumi. Zauzela je mjesto do Tref Kralja. Tako su opisali tri četvrti kruga.
I na posljetku pikovi, crne čupave kose, crnih očiju, u crnim odorama. Plećatiji od drugih patuljaka, a svi odreda mrzovoljni. Samo su kraljica i asica bile žene, a obje u ljubičastim opravama. Pik Asica stane do Herc Kralja. Time je pedeset dvoje patuljaka gotovo opisalo puni krug.
– Čudnovato – šapnuo sam.
– Tako svake godine počinje Džokerska svečanost – odvrati mi Frode. – Oni predstavljaju godinu i njezina pedeset dva tjedna.
– Zašto samo Herc Asica ima žutu opravicu?
– Ona je Sunčica, a sunce je ljeti na vrhu neba.
Između Pik Kralja i Karo Asice ostao je prazan međuprostor. Džoker se digne te stane između njih. Tako je dovršio krug. Kad bi Džoker pogledao ravno preda se, nasuprot mu je stajala Herc Asica, na suprotnom dijelu kružnice.
Patuljci su se uhvatili za ruke i govorili:
– Sretan Džoker, veselu i čestitu Novu godinu! Glupko digne ruku, a zvončići mu zacilinkaju.
– Nije prošla samo jedna godina! – zapiskutao je. – Ovim završavamo špil od pedeset dvije godine. Sad je budućnost u znaku Džokera. Svako dobro, braco Džokeru. Ni riječi više! Gotovo!
Tad samoga sebe uhvati za ruku, kao da sebi želi čestitati. Svi su patuljci pljeskali, iako očito nitko od njih nije shvatio Džokerov govor. Nato su posjedali za četiri stola. Svaka od četiriju obitelji za svoj stol.
Frode mi stavi ruku na rame.
– Pojma nemaju o ovomu što se sada događa – šapne. – Samo iz godine u godinu ponavljaju raspored koji sam im ja jedanput odredio uoči nove godine.
– Ali...
– Jesi li vidio kako konji i psi jure u krugu u cirkuskomu manežu, mladiću? Tako je i s tim patuljcima. Oni su poput dresiranih životinja, samo Džoker...
– Da?
Nikada ga nisam doživljavao ovako sigurnim i samouvjerenim.

KARO PETICA





...na najveću nesreću, u čašu mi je utočeno nešto slatko i slasno...

Otac reče da ulazimo u Atenu. Zato više nema smisla da boravim na posve drugomu mjestu kugle zemaljske.
Uz primjereni spoj karte grada Atene i upornosti, otac je pronašao turistički ured. Ostao sam u automobilu i gledao malene Grke dok je otac u birou tražio prikladnu hotelsku sobu.
Kad se vratio, smijao se od uha do uha.
– Hotel Titania – reče sjedajući na mjesto. – Imaju i garažu i prazne sobe, što je veoma važno, jer ako nekoliko dana ostanem u Ateni, moram razgledati Akropolu.
Tako smo našli primjeren hotel. Imao je veliku krovnu terasu i panoramski pogled na cijelu Atenu.
Nije pretjerao. Dobili smo sobu na jedanaestome katu. Već je iz nje vidik potpuno odgovarao opisu. Pa ipak smo se odmah popeli dizalom na krov. Pogled je odande pucao ravno na Akropolu. Otac je nijemo zurio u stare hramove.
– Pa to je nevjerojatno, Hans Thomas – na posljetku je izustio. – Doista nevjerojatno! Uzrujano se ushodao. Ipak se smirio, sjeo i naručio pivo. Smjestili smo se uz terasnu ogradu, na dijelu krova koji je gledao ravno prema Akropoli. Uskoro se nad starim hramovima upalila rasvjeta, a otac je bio u sedmom nebu.
Kad se svega do mile volje nagledao, reče:
– Sutra idemo onamo, Hans Thomas. Poslije toga idemo na stari atenski trg. Pokazat ću ti gdje su veliki filozofi razgovarali o mnogim važnim pitanjima, koja je današnja Europa, na žalost, zaboravila.
Bio je to početak duljeg izlaganja o atenskim filozofima. Uskoro sam ga morao prekinuti.
– Mislio sam da smo ovamo došli potražiti mamu – rekoh. – Valjda nisi zaboravio? Već je naručio drugo ili treće pivo.
– Ni slučajno – odgovorio je. – No, ako prije ne vidimo Akropolu, možda s njom nećemo imati o čemu razgovarati. A to bi bila vraška šteta, poslije tolikih godina. Nije li tako, Hans Thomas?
Sad, kad smo tako blizu cilju, prvi sam put shvatio da je oca zapravo trta upravo susreta s njom. Bila je to tako ružna pomisao da mi se odjednom učinilo kako sam odrastao.
Dosad sam uvijek uzimao zdravo za gotovo to da ćemo mamu sresti čim dođemo u Atenu. A čim je sretnemo, riješit ćemo sve probleme. Shvatio sam da baš nije tako.
Otac nije kriv što imam tako skučene nazore. Više mi je puta rekao da nije posve siguran hoće li se ona htjeti s nama vratiti kući. Meni je ta pomisao bila posve daleka. Nisam mogao pojmiti kako bi to moglo biti, nakon tolikih naših napora da je nađemo.
Shvatio sam koliko sam bio djetinjast. Užasno mi je bilo žao oca. Dakako, sažalijevao sam i sebe.
Vjerujem da je to bila podloga za ono što se tada dogodilo. Poslije nekoliko bezveznih fora o mami i starim Grcima, upitao me: – Bi li kušao vino, Hans Thomas? Ja bih svakako, a vino je dosadno sam piti. – Prvo, ne volim vino – odgovorio sam. – A drugo, nisam odrastao. – Naručit ću ti nešto što će ti se više svidjeti – samouvjereno će on. – Uskoro ćeš ionako postati odrastao.
Mahnuo je konobaru pa meni naručio crveni martini, a sebi čašu Metaxe. Konobar je najprije začuđeno odmjerio mene pa oca.
– Really? – upitao je.
Otac klimne i na tomu smo ostali.
Na najveću nesreću, u čašu mi je utočeno nešto slatko i slasno, a uz to osvježavajuće, s mnogo kockica leda. Ispio sam dvije ili tri čaše, a tada se dogodio onaj užas.
Faca mi je problijedjela kao krpa. Umalo sam pao na pod terase. – Što ti je, sine? – zavapi otac.
Odnio me u sobu i ničega se više ne sjećam, sve do jutra. Užasno mi je bilo dok sam spavao. A, vjerujem, i ocu.

KARO ŠESTICA





...na mahove su se spuštali i miješali među ljude...

Kad sam se probudio, prva mi je pomisao bila ta da mi vječna cuga užasno ide na jetra.
Imam oca koji je možda najmudrija glava sjeverno od Alpa, a ta će glava polagano otupjeti zbog alkohola! Zarekao sam se, svakako moramo to raščistiti prije nego što sretnemo mamu. A budući da je otac skočio iz postelje i odmah počeo govoriti o Akropoli, ipak sam odlučio pričekati doručak.
Pričekao sam da pojedemo doručak. Otac naruči još jednu kavu i pripali cigaretu dok je prostirao veliki plan grada Atene.
– Slažeš li se da to ipak prelazi svaku mjeru? – upitao sam. Samo me pogledao. – Znaš što mislim – nastavio sam. – Već smo i prije razgovarali o tvom neprekidnom lokanju, ali ako sad na stranputicu želiš povući i sina, doista si prešao svaku mjeru. – Žalim slučaj, Hans Thomas – odmah je priznao. – Ne podnosiš taj alkohol. – Može biti, ali i ti bi morao smanjiti količine. Bila bi šteta kad bi se jedini arendalski džoker odao piću, kao svi ostali.
Odisao je grizodušjem, odmah sam ga počeo sažalijevati, ali ne smijem mu uvijek povlađivati.
– O tome ću još razmisliti – reče.
– Hitno razmisli, bilo bi ti vrijeme. Ne znam hoće li mama biti oduševljena smušenim filozofom koji neprekidno loče.
Uzvrpoljio se na stolici. Sigurno je užasno kad te rođeni sin pozove na red. Zato sam se nemalo iznenadio kad je rekao:
– I ja sam na to pomišljao, Hans Thomas.
Odgovor je bio tako odlučan da je ovaj put dovoljna ova bukvica, zaključio sam. I još sam se nečega sjetio. Ne znam zašto, ali odjednom sam osjetio da još nisam čuo sve ono što otac znade o tome zašto je mama od nas otišla.
– Kako ćemo doći na Akropolu? – upitao sam i pogledao plan grada. Tako smo se vratili na temu.
Kako bismo uštedjeli na vremenu, do prilaza Akropoli dovezli smo se taksijem. Prošli smo drvoredom uz strminu pa se počeli penjati prema hramovima.
Kad smo se, na posljetku, zaustavili ispred najvećega hrama, a ime mu je Partenon, otac se ustrčao i ponavljao:
– Fantastično... doista fantastično.
Poslije dugog obilaska otišli smo do dvaju starih amfiteatara, smještenih odmah ispod strmoga brda. U starijem su, među ostalima, prikazivali i tragediju o kralju Edipu.
Otac na posljetku pokaže veliki kamen i reče:
– Sjedni!
I počne veliko predavanje o Atenjanima.
Kad je predavanje završilo, a sunce je još bilo tako visoko na nebu da gotovo nije bacalo sjene, počeli smo razgledavati hram po hram. Otac mi je pokazivao sve moguće stvari, objašnjavao razlike između dorskog i jonskog stupa i dokazao da Partenon nema ni jednu ravnu crtu. U toj je golemoj zgradi bio samo dvanaestometarski kip Atene, zaštitnice grada Atene.
Doznao sam da su grčki bogovi stolovali na Olimpu, velikoj gori na sjeveru Grčke. Na mahove su se spuštali i miješali među ljude.
Bili su poput velikih džokera u ljudskom špilu karata, mislio je otac. I tu je bio nekakav muzejčić, ali opet sam zamolio milost. Odmah mi ju je udijelio. Dogovorili smo se gdje ću ga pričekati.
S tako valjanim vodičem sigurno bih rado otišao u muzej da me nije privlačila zemičkina knjižica.
Slušao sam sve što je otac govorio o starim hramovima, ali nije mi dalo mira ono što će se dogoditi na velikoj Džokerskoj svečanosti. U svečanoj su se dvorani na čarobnom otoku okupile sve pedeset dvije karte i poredale u velikome krugu. Uskoro će svatko izreći svoju rečenicu.

KARO SEDMICA





...velikomu karnevalu na kojemu je gostima rečeno neka se preruše u igraće karte...


Patuljci su brbljali sve dok Džoker nije udario dlanom o dlan. – Jesu li svi smislili nekoliko riječi za Džokersku igru? – upitao je okupljene. – Jesmo... – u zboru su mu odgovorili patuljci.
– Neka se objave rečenice! – svečano će Džoker. – Odjednom su patuljci u jedan mah počeli izgovarati svoje rečenice. Nekoliko su sekunda brujala pedeset i dva glasa. Uto nastane tajac, kao da je priredba završena.
– Tako je svaki put – šapne Frode. – Dakako, ishod je svega toga da svatko čuje samo svoj glas.
– Hvala na pozornosti – reče Džoker. – Sad se posvetimo samo jednoj rečenici u isti mah. Počinje Karo Asica.
Krhka kraljevna ustane, makne sa čela srebrnu sjajnu kosu i reče: – Sudbina je glavica cvjetače koja na sve strane raste jednomjerno. I sjela je, užarenih blijedih obraza.
– Glavica cvjetače, dakle – Džoker se češkao po glavi. – Bile su to... mudre riječi. Na redu je Karo Dvojka.
Dvojka odmah ustane i reče:
– Povećalo se uklapa u oštećenje na staklenki za zlatne ribice. – Je li? – komentirao je Džoker. – Još bi bolje bilo da si nam odao koje se to povećalo uklapa u koju staklenku za zlatne ribice. I to će doći, doći će! Ukupna se istina ne može svesti na dva kara. Sljedeći! Ustane Karo Trojka.
– Otac i sin traže lijepu ženu koja ne nalazi sebe – zajecala je i rasplakala se. Sjetih se da sam je i prije vidio kako plače. Dok ju je Karo Kralj tješio, Džoker reče:
– A zašto ne nalazi sebe? Čuj pa to se zna, sve karte u pasijansu leže sa slikovnom stranom prema gore. Sljedeći!
Izredaju se svi iz skupina kara.
– Istina je da staklarov sin svoje umotvorine smatra glupima – reče Sedmica. Sjetio sam se, i ona je iste riječi izgovorila i u staklani.
– Figure, istresene iz opsjenarova rukava, u zraku otkrivaju da su žive – tvrdila je Devetica. Onda je ona priznala kako bi tako rado voljela smisliti jednu misao, koja je tako teška da je ne može izmisliti. Smatrao sam da je, usprkos svemu, posve dobro svladala to umijeće.
Na posljetku će Karo Kralj:
– Pasijans je obiteljsko prokletstvo.
– Veoma zanimljivo – klikne Džoker. – Već nakon prve četvrtine mnogi su važni ulomci na svojem mjestu. Nazire li se dubina cjeline?
Neki su se došaptavali, potiho čavrljali, a Džokar je nastavio. – Preostaju nam još tri četvrtine sudbinskoga kruga. Trefovi, molim! – Sudbina je zmija, toliko gladna da proždire sebe – reče Tref Asica. – Zlatna ribica neće odati otočnu tajnu, ali zemička hoće – proslijedi Dvojka. Shvatio sam da mu je ta rečenica odavno na jeziku, a izlanuo ju je malo prije nego što je onomad usnuo na njivici, samo zato što se bojao da je ne bi zaboravio.
Za njim patuljci redom. Najprije svi ostali trefovi pa herčevi i, na posljetku, pikovi. – Unutarnja kutija rasprema vanjsku kutiju kao što vanjska kutija rasprema unutarnju – reče Herc Asica, kao i onda kad sam je sreo u šumi.
– Jednoga se lijepoga jutra kralj i pub penju iz tamnice svijesti. – Prsni džep skriva igraće karte koje će se osušiti na suncu. Tako se na tekućoj vrpci izredalo pedeset dvoje patuljaka. Svi su doprinijeli svoju rečenicu, jednu besmisleniju od druge. Neki su ih šaptali, drugi su se smijali, treći recitirali, četvrti jecali ili plakali. Opći dojam, ako se tom riječi smijem poslužiti za nešto toliko smušeno i istrgnuto kao što je bio taj stolni govor, bio je besmislen i bezvezan, ali se Džoker ipak trudio bilježiti sve te iskaze i redoslijed.
Na svršetku Pik Kralj prodorno odmjeri Džokera rekavši: – Onaj tko sudbinu prozre, mora je preživjeti.
Bio je posljednji. I sad se sjećam, ta mi je rečenica zazvučala najmudrijom od svih izgovorenih. Tako je mislio i Džoker, jer mu je tako vatreno zapljeskao da su mu zvončići zazvečali kao treštavi orkestar. Frode žalosno zakima glavom.
Ustali smo i sišli prema patuljcima. Već su se motali među stolovima. Na trenutak mi se vrati pomisao da je ovaj otok sigurno rezervat za neizlječive duševne bolesnike. Frode je možda bolničar koji je preko noći također postao umobolan. Nimalo ne pomaže to što će sljedećega mjeseca na otok doći liječnička vizita.
Sve što je rekao o brodolomu i igraćim kartama, odnosno o umotvorinama koje su odjednom oživjele, možda su tek tlapnje čovjeka koji je izgubio razum. Imao sam samo jedno čvrsto uporište: baka mi se doista zvala Stine, a majka i otac uistinu su mi pripovijedali o djedu koji je pao iz snasti i ozlijedio ruku.
Frode je možda više od pedeset godina na otoku. Čuo sam i o drugima koji su također dugo živjeli poslije brodoloma. Vjerojatno je imao i igraće karte, ali nisam mogao povjerovati da su patuljci Frodeove umotvorine.
Znao sam, postoji još jedna mogućnost. Možda se sve te čudesne stvari događaju samo u mojoj svijesti. Možda sam ja odjednom poludio. Što li je bilo u bobicama koje sam jeo uz jezero prepuno zlatnih ribica? No prekasno je o tome razmišljati...
Iz misli me trgne zvuk koji je podsjećao na brodsko zvono. Osjetim kako me netko vuče za rukav. Bio je to Džoker, a brodsko zvono – zvončići njegove klaunske odore.
– Kako se procjenjuje položaj u kartama? – upitao je.
Zagledao se u mene, a po izrazu njegova lica jasno sam vidio da zna više nego ja. Nisam mu odgovorio.
– Reci mi – nastavi glupko – zar ne bi smatrao posve nevjerojatnim kad bi nešto, o čemu razmišljamo, odjednom skočilo u prostor iz glave koja je to smislila?
– Dakako – rekoh. – Pa to... To je, dakako, potpuno nemoguće. – Da, nemoguće – priznao je. – Pa ipak je, čini se, to činjenica.
– Kako misliš?
– Kao što sam rekao. Sad se gledamo, pod nebom, tako reći... doista, živi smo. Kako se moguće penjati iz tamnice svijesti? Kakve su ljestve za to nužne?
– Možda smo neprestano ovdje – rekoh u pokušaju da ga se oslobodim. – Dakako. Pitanje ipak ostaje bez odgovora. Tko smo, mornaru? Odakle smo? Nisam volio što me uvlači u svoja filozofska razmatranja, ali morao sam samomu sebi priznati da nemam odgovora na njegova pitanja.
– Istreseni smo iz opsjenarova rukava, u zraku smo otkrili da smo živi – povikao je. – Čudno, kaže Džoker. Što misli mornar?
Tek sam tad opazio da nema Frodea.
– Gdje je Frode? – upitam.
– Najprije valja odgovoriti na postavljeno pitanje, a tek se onda smije postaviti pitanje – rekao je i srebrnasto se nasmijao.
– Gdje je Frode? – upitao sam.
– Morao je izići na svjež zrak, kao uvijek u ovoj fazi Džokerske igre. Toliko se boji da se ne otkrije da on katkad mokri u gaće. Bolje je da iziđe, misli Džoker.
Odjednom sam se osjetio užasno usamljenim, sad, kad sam ostao s patuljcima u velikoj, svečanoj dvorani. Uglavnom su svi ustali od stolova. Svugdje su oko nas promicale šarene spodobice, poput djece na prekomjernoj rođendanskoj proslavi. Možda ipak nije trebalo pozvati cijelo selo, pomislio sam.
Kad sam ih opet pogledao, shvatio sam da to ipak nije uobičajena rođendanska proslava. Više je nalikovala velikomu karnevalu na kojemu je gostima rečeno neka se preruše u igraće karte. Na ulazu su svi dobili napitak za smanjivanje kako bi bilo mjesta za sve uzvanike. Na slavlje sam došao malo prekasno pa nisam kušao tajanstveni aperitiv.
– Možda želimo kušati sjajni napitak? – upita Džoker, a na usnama mu zatitra podmukli osmijeh.
Pruži mi bočicu, a ja je, onako zbunjen, prinesem ustima i lagano otpijem. Ne može škoditi ako malo kušam.
Iako sam tek malo otpio, potpuno me svladalo. Svi okusi koje sam osjetio tijekom svojega života, pa i još mnogo drugih okusa, strujali su mi tijelom i zapljuskivali me poput plimnoga vala punog miline. U jednome mi nožnom prstu najednom okus jagoda, u uvojku kose okus breskve ili banana, pod lijevim laktom iskričav okus kruškina soka, a u nosu je treperila divna mirisna smjesa.
Bilo mi je tako lijepo da sam mnogo minuta nepomično stajao. Gledajući mnoštvo patuljaka u šarenim odorama, učinilo mi se da su oni moje umotvorine. U jednom mi se trenutku činilo kao da sam zalutao u svojoj glavi. U sljedećem sam trenutku već pomišljao da su možda te umotvorine odmarširale iz moje glave u znak prosvjeda, zato što ih sputavam ograničenostima svojih misli. Navirale su mi i još mnoge druge, lukave i neobične, misli. Kao da me netko škaklja u glavi. Odmah sam odlučio da se više neću odvajati od te bočice, a čim se isprazni, moram je svakako napuniti. Naime, ništa na svijetu nije važnije nego imati dovoljno sjajnoga napitka.
– Je li bilo... dobro ili loše? – upita Džoker i razvuče usta u širok osmijeh. Tek sam mu tad ugledao zube. I dok se smješkao, mogao sam čuti kako mu slabašno zvone zvončići na klaunskom odijelu. Kao da svaki njegov zubić ima određenu vezu s nekim od zvončića.
– Još bih gutljaj – rekao sam.
Uto u dvoranu ujuri Frode. Spotakao se o Pika Dvojku i Pika Kralja, prije nego što je Džokeru istrgnuo bočicu iz ruku.
– Nitkove! – povikao je.
Na trenutak su nas spodobice u dvorani mjerkale, ali su se, odmah nato, vratile radostima društvenog života.
Odjednom sam ustanovio da se zemičkina knjižica dimi. Opržio sam jedan prst. Odbacio sam na kosinu i knjižicu i povećalo, a ljudi su me mjerkali kao da me ujela zmija otrovnica.
– No problem – rekao sam pa digao povećalo i knjižicu.
Povećalo je iznenada postalo sabirna leća. Prelistavao sam knjižicu i opazio veliku smeđu mrlju na posljednjoj stranici koju sam čitao. Zapalilo se još nešto, dugi fitilj. Nesporno je, mnogo od onoga što piše u zemičkinoj knjižici, zapravo odraz mojih proživljavanja. Šaptao sam neke od rečenica koje su izgovarali otočni patuljci:
– Otac i sin traže lijepu ženu koja ne nalazi sebe... Povećalo se uklapa u oštećenje na staklenki za zlatne ribice... Zlatna ribica neće odati otočnu tajnu, ali zemička hoće... Pasijans je obiteljsko prokletstvo...
Više nije bilo mjesta sumnji: postoji neka tajanstvena veza između mojega života i zemičkine knjižice. A o tome kako je to moguće, nisam imao blage veze. Nije čaroban samo Frodeov otok. I zemičkina je knjižica čaroban spis. Na tren sam se pitao ne ispisuje li se knjižica usporedno s tim kako ja doživljavam svijet oko sebe. No kad sam listao naprijed, vidio sam da je već do kraja ispisana. Iako mi je bilo vruće, podilazili su me hladni srsi.
Kad se otac na posljetku vratio, skočio sam s kamena pa mu postavio tri do četiri pitanja o Akropoli i Grcima. Morao sam misliti na nešto drugo.

KARO OSMICA





... zacoprava nas i otcoprava...


Opet smo prošli velikim prilazom Akropoli. Otac je dugo gledao grad. Pokazao mi je brdo koje se zove Aeropag. Ondje je apostol Pavao održao Atenjanima velik govor o nepoznatome Bogu koji ne stoluje u hramovima što su ih podigle ljudske ruke. Ispred Aeropaga je atenski trg, zove se agora. Ondje su, među stupovljem, meditirali veliki mislioci. Ondje gdje su se nekoć uzdizali prelijepi hramovi, pisarnice i sudnice, sad su tek ruševine.
Samo se još na jednoj uzvisini, usamljen, diže stari mramorni hram posvećen kovačkomu bogu Hefestu.
– Još moramo onamo, Hans Thomas – reče otac. – Meni je to otprilike ono što je muslimanima posjet Meki, samo s tom razlikom što je moja Meka u ruševinama.
Mislim da se bojao da će ga agora gorko razočarati. No kad smo izišli na stari trg pa se počeli provlačiti između mramornih blokova, ipak je nekako prizvao u život kulturu staroga grada–državice. Dakako, uz pomoć dviju knjiga o Ateni.
Ondje nije bilo mnogo ljudi. Dok na Akropoli vrve tisuće, ovamo tek tu i tamo navrati pokoji džoker.
Sjećam se, pomislio sam, ako je istina, kao što neki tvrde, da ljudi imaju nekoliko života, onda je i otac prije dvije tisuće godina šetao ovim trgom. O životu u staroj Ateni pripovijedao mi je kao da se "sjeća" kako je onda bilo.
Ta mi se sumnja pojačala kad je odjednom zastao, pokazao sve ruševine i rekao: – Eno, ondje malo dijete gradi pješčani dvorac u pješčaniku. Neprekidno gradi nešto novo, nešto što samo na tren, očarano, gleda, prije nego što će se raspasti, prije nego što će ga voda odnijeti. Isto je tako vrijeme dobilo kuglu zemaljsku da njome eksperimentira. Ovdje je ispisana svjetska povijest, tu su događaji uklesani i opet izbrisani. Ovdje sve ključa od života, kao u vještičinu kotlu. Jednoga ćemo dana i mi biti modelirani, u istoj krhkoj građi kao naši preci. Ovdje nas je vjetar propuhao, nosi nas, on postaje mi, ali opet nas baca na tlo. Zacoprava nas i otcoprava. Nešto vječito vreba, u očekivanju da zauzme naše mjesto. Pod nogama nam nije čvrsto tlo, a nije ni pijesak. Mi smo pijesak. Prestrašeno sam uzmicao pred tim što je govorio. Nisu me prestrašile samo njegove riječi, nego i silovitost kojom ih je izgovarao.
Nastavio je:
– Pred vremenom nam nema zaklona. Možemo se skriti i kraljevima i carevima, možemo se skriti i bogovima, ali vremenu se ne možemo, vrijeme nas svugdje vidi, jer sve je oko nas uronjeno u to neumorno počelo.
Ozbiljno sam klimnuo, ali otac je tek počeo veliko predavanje o vremenskom pustošenju:
– Vrijeme ne prolazi, Hans Thomas, vrijeme ne tiktaka. Mi prolazimo, a naši satovi tiktakaju. Isto onako tiho i neumoljivo kao što sunce izlazi na istoku, a zalazi na zapadu, tako i vrijeme tijekom povijesti jede. Ruši svjetske civilizacije, nagriza stare spomenike, naglo guta ljudski rod. Zato se i kaže "zub vremena". Naime, žvače i žvače, a mi smo mu između kutnjaka.
– Jesu li o tome raspravljali stari filozofi? – upitao sam. Samo je klimnuo i nastavio. – Na tren smo djelić zanesenoga mnoštva, skakućemo po zemlji, kao da je to nešto najprirodnije. Vidio si one ljudske mrave kako gmižu po Akropoli! Svega će toga nestati. Nestat će i biti zamijenjeno novim mnoštvom. Ljudi, naime, neprekidno čekaju u redovima. Oblici dolaze i odlaze. Maske dolaze i odlaze. Neprekidno se pojavljuju nove zamisli. Ni jedna se tema ne ponavlja, ni jedna kompozicija dvaput ne izranja... Nema toga što je toliko složeno i skupocjeno kao čovjek, sine, a s nama se postupa kao s bezvrijednim tricama.
Predavanje mi se učinilo tako pesimističkim da sam se, na posljetku, ipak odlučio na upadicu.
– Je li doista tako loše? – upitao sam.
– Tiho – prekinuo me, prije nego što sam rekao ono što sam kanio. – Spotičemo se na zemlji kao likovi iz kakve predivne bajke – nastavio je. – Klimamo jedni drugima, smješkamo se. Kao da govorimo: "Čuj, skupa živimo, u istoj smo stvarnosti ili u istoj bajci..." Zar ta zamisao nije vjerojatna, Hans Thomas? Živimo na kugli u svemiru. Uskoro će nas pomesti s puta. Hokus, pokus i nema nas više. Mjerkao sam ga dok sam ondje sjedio. Nema tog čovjeka kojega bolje poznajem, nikoga ne volim više nego njega. Sad je na nj palo nešto neobično, strano, dok je obilazio mramorne blokove na starom atenskom trgu. Sad ne govori moj otac, već sam pomišljao da njime upravlja Apolon ili kakav demon.
Kad bismo živjeli u nekom drugom stoljeću – nastavio je – dijelili bismo život s drugim ljudima. Sad možemo samo klimati, smješkati se i tisućama suvremenika željeti dobro jutro: "Čuj, predivno je što istodobno živimo." Možda ću kadgod nekoga gurnuti, otvoriti vrata i povikati: "Hej, dušo!"
Pokazivao je rukama kako otvara vrata duše.
– Živimo, čuješ li me? Živimo samo sad. Širimo ruke i kažemo da živimo, ali odguravaju nas i trpaju u povijesni mrak. Naime, mi smo neponovljivi. Sudionici smo vječne maskerade u kojoj krabulje dolaze i odlaze, dug je to red, redovi odmiču... A zaslužili smo nešto bolje, Hans Thomas. Ti i ja zaslužujemo da nam ime uklešu u nešto vječno, nešto što neće odnijeti voda u velikom pješčaniku. Sjedio je na mramornome bloku i duboko uzdahnuo. Tek sam tad shvatio da je sigurno dugo pripremao ovaj govor, a drži mi ga upravo ovdje, na starom atenskom trgu. Na taj je način i on sudjelovao u raspravama starih filozofa.
Zapravo nije govorio meni, sve je bilo upućeno velikim grčkim filozofima. Očev je govor bio upravljen u daleku prošlost.
Još nisam stigao postati punopravnim filozofom, ali ipak sam smatrao da imam pravo na svoje mišljenje. Zato sam rekao:
– Zar ne misliš da u pješčaniku postoji i nešto što voda ne može odnijeti? Spustio je pogled prema meni, tek je tada govorio upravo meni. Mislim da sam ga probudio iz duboka sna.
– Ovdje – rekao je i pokazao svoju glavu. – Ovo voda ne može odnijeti. Na tren sam se bojao da je dobio maniju veličine, ali nije pokazivao samo svoju glavu. – Voda neće odnijeti misao, Hans Thomas. Otpjevao sam tek prvu kiticu, razumiješ li? Atenski su filozofi mislili da postoji i nešto što ne otječe. Platon je to nazvao svijetom ideja. Naime, nije najvažniji pješčani dvorac, najvažnija je slika pješčanoga dvorca koju je dijete imalo u mislima prije nego što ga je počelo graditi. Zašto inače misliš da dijete odmah ruši pješčani dvorac, čim ga izgradi? Morao sam priznati da sam prvu kiticu razumio bolje nego posljednju, a on reče:
Je li ti se ikada dogodilo da si htio nešto nacrtati ili uraditi, a nikako ti nije išlo? Mnogo si puta pokušavao, a ništa. A sve to zato što je slika u tebi potpunija nego preslika koju nastojiš uobličiti rukama. Tako je sa svime što oko sebe vidimo. U sebi nosimo predodžbe da bi sve ono što vidimo oko sebe, moglo biti bolje. A znaš li zašto to radimo, Hans Thomas?
Samo sam odmahivao glavom, a on se toliko zagrijao da je počeo šaptati: – Zato što su sve slike u nama nešto što smo donijeli iz svijeta ideja. Ondje je naš pravi dom, a ne dolje, u pješčaniku, u kojemu vrijeme nemilosrdno grabi sve što volimo. – Postoji, dakle, i drugi svijet? Otac tajanstveno klimne.
– Ondje je bila naša duša prije nego što se nastanila u tijelu. Onamo će se vratiti, kad tijelo podlegne pustošenjima vremena.
– Doista?
Začuđeno sam digao pogled prema njemu.
– Platon je to mislio. Sudbina naših tijela ista je kao sudbina pješčanih dvoraca u pješčaniku, i tu nema što. Ipak je u nama i nešto što vrijeme ne može rastočiti, i to zato što zapravo ondje ne pripada. Moramo dići pogled iznad svega što se oko nas miče. Moramo vidjeti ono od čega su sve stvari oko nas samo preslike. Nisam razumio sve što mi je govorio, ali sam shvatio da je filozofija prava stvar, a otac je sjajan filozof. Smatrao sam da sam se tako malo više približio i starim Grcima. Shvatio sam, do dana današnjega nije došlo mnogo njihovih zemaljskih dobara, ali njihove su misli i danas podjednako žive.
Otac mi na posljetku pokaže gdje je Sokrat sjedio u tamnici prije nego što je morao popiti pehar otrova i umrijeti. Optužili su ga da kvari mladež. Istina je, dakako, to da je on u to doba bio jedini atenski džoker.

KARO DEVETICA





... svi smo od istoga roda...


Kad smo iza sebe ostavili Akropolu i stari trg, prolazili smo uskim ulicama poslovnoga središta, sve do Trga Sintagme i velike zgrade parlamenta. Otac je usput kupio zanimljive igraće karte, odmah ih otvorio i uzeo džokera prije nego što je meni dao ostatak.
Ručali smo u jednoj od brojnih taverna na velikome trgu. Otac je odmah poslije kave rekao da će poduzeti neka istraživanja kako bi ušao mami u trag. Noge su me izdavale poslije svih obilazaka stopama starih Grka pa smo se dogovorili da ću ja još malo ostati u kavani dok on pođe telefonirati, a možda i svrati u modnu agenciju koja je, dakako, posve blizu.
Kad je otišao, ostao sâm posve sam na velikome trgu koji je vrvio od niskih Grka. Odmah sam složio na stolu sve nove igraće karte i svakoj pokušavao pridružiti kratku rečenicu. Nato sam pokušavao rečenice sastaviti u veliku bajku, ali to je, bez olovke i papira, bilo toliko zbrkano da sam, poslije nekoliko pokušaja, odustao.
Zato sam izvadio povećalo i zemičkinu knjižicu pa nastavio čitati o čarobnom otoku. Bio sam siguran da predstoji odlučan obrat događaja, jer Džoker će sabrati sve one istrgnute rečenice koje su patuljci izmislili. Možda ću bolje razumjeti vezu koja postoji između mene i onih neobičnih stvari koje je Pekar Hans jednom, davno je to bilo, pripovijedao Albertu.
Ono što sam povukao iz bočice, tako sam divno ćutio Luu cijelome tijelu da sam već osjećao kako se ispod mene njiše tlo. Kao da sam opet na moru.
– Kako si ga samo mogao ponuditi pićem? – čuo sam Frodeov glas. Čuo sam i Džokerov odgovor:
– Pa toliko me moljakao smije li kušati.
Nisam potpuno siguran da je upravo to rekao, jer sam uto zaspao. Kad sam se opet probudio, nada mnom se nadvijao Frode. Osjećao sam kako me oprezno lupka nogom po boku.
– Probudi se! – rekao je. – Džoker će sad odgonetati veliku zagonetku. Trgnuo sam se.
– Kakvu zagonetku?
– Džokersku igru, sjećaš se. Sad će sve rečenice spojiti u priču. Ustao sam i vidio kako Džoker upućuje patuljke neka stanu određenim redoslijedom. Opet su stajali u velikome krugu, samo što su sada razne boje bile ispremiješane. Ubrzo sam uočio da su na okupu svi isti brojevi.
Džoker se opet popne na visoku stolicu, kao ja i Frode.
– Pubovi! – poviče Džoker. – Stanite između kraljeva i desetica, a dame neka stanu između kraljeva i asova.
Dva se puta počeškao po glavi prije nego što je nastavio:
– Tref Devetica i Karo Devetica mijenjaju mjesto!
Tad istupi okruglasti Tref Devetica pa zauzme mjesto prpošne Karo Devetice, koja sitno otapka na trefovo mjesto.
Džoker je zahtijevao još neke preinake, tek je tada bio zadovoljan. – To se zove svrstavanje – šapne mi Frode. – Najprije sve karte dobiju značenje, poslije ih se mora pomiješati i ponovno podijeliti. Jedva sam shvatio što mi govori, jer sam odjednom u nožnome listu osjetio okus limuna, dok mi je u lijevom uhu treperio posve jasan miris jorgovana.
– Sad će svi nastupati sa svojom rečenicom – počne Džoker. – No tek kad se dijelovi spoje u cjelinu, pasijans će postati smislen, jer svi smo od istoga roda.
Nekoliko je sekunda vladala mrtva tišina. Nato će Pik Kralj: – Molim lijepo, tko će od vas početi?
– Uvijek je tako nestrpljiv – šapne Frode. Džoker raskrili ruke. – Dakako, početak priče određuje i ostatak priče – priznao je. – Našu će priču početi Karo Pub. Izvoli, stakleni pube, preuzmi riječ.
– Brik, srebra pun, u zapjenjenome moru tone – reče Karo Pub. Desno je od njega bio nestrpljivi Pik Kralj, koji nadoveže:
– Onaj tko sudbinu prozre, mora je preživjeti.
– Ne, ne! – ljutio se Džoker. – Ova igra slijedi sunce. Pik Kralj je posljednji. Vidio sam kako se Frodeovo lice izobličuje.
– Toga sam se bojao – promrmlja.
– Čega?
– Da će Pik Kralj biti posljednji.
Nisam mu stigao ništa odgovoriti jer mi je odjednom glavom prostrujao val snažna bombonskog okusa. Nije takva bila svakodnevna hrana kod nas, u Lübecku.
– Sve počinjemo ispočetka – reče Džoker. – Najprije svi pubovi, nato svi ostali, u sunčevu smjeru. Pubovi, izvolite!
I svi pubovi izgovore svoju rečenicu:
Brik, srebra pun, u zapjenjenome moru tone. More izbacuje mornara na otok koji raste i raste. Prsni džep skriva igraće karte koje će se osušiti na suncu. Pedeset i tri sličice godinama čine društvo staklarovu sinu. – Sad je već bolje – reče Džoker. – Tako počinje naša priča. Možda nije ništa osobito, ali ipak je to neki početak. Desetice, izvolite!
Tada desetice nadodaju:
– Prije nego što su boje izblijedjele, pedeset i troje se patuljaka odlilo u mašti usamljena mornara. Čudnovate figure plešu u gospodarevoj svijesti. Kad gospodar spava, patuljci žive svojim životom. Jednoga se lijepoga jutra kralj i pub penju iz tamnice svijesti.
– Bravo! Vjerojatno se to ne može sažetije izraziti... Devetice! – Umotvorine iskaču iz prostora stvaranja u stvarni prostor. Figure, istresene iz opsjenarova rukava, u zraku otkrivaju da su žive. Umotvorine su oku lijepe, ali su sve one, osim jedne, izgubile razum. Samo jedan jedini džoker u špilu prozire sljepariju.
– Živa istina! Istina je, naime, usamljena. Osmice!
– Sjajni napitak oduzima džokeru izglede. Džoker pljuje sjajni napitak. Bez seruma laži glupko jasnije razmišlja. Poslije pedeset dvije godine u selo dolazi brodolomčev unuk.
Džoker mi dobaci potvrdan pogled.
– Sedmice! – zapovjedio je.
– Istina je u kartama. Istina je da je staklarov sin svoje umotvorine smatrao glupima. Umotvorine dižu nezapamćenu bunu protiv gospodara. Uskoro je gospodar mrtav, ubili su ga patuljci.
– Ohoho! Šestice!
– Kraljevna Sunčica na more stiže. Čarobni se otok iznutra potkopava. Patuljci imaju slabe karte. Pekarski sin bježi iz bajke prije nego što se sve urušilo.
– To je već bolje. Petice, sad vi! Morate govoriti jasno i glasno. Naime, i najmanja pogreška u izgovoru može imati dramatičnih posljedica.
Njegova me izjava o dramatičnim posljedicama toliko zbunila da mi je promakla prva rečenica.
– Pekarski sin bježi u planine i nastanjuje se u zabačenome selu. Pekar krije blaga čarobnog otoka. U kartama je ono što će se dogoditi.
Džoker vatreno zaplješće.
– Raznim se osobama govore neugodne istine – rekao je. – Naime, prednost je igre u tome što ne odražava samo ono što se dogodilo, nego navješćuje i ono što će se tek dogoditi. A složili smo tek pola pasijansa.
Okrenuo sam se prema Frodeu. Stavio mi je ruku na rame i šapnuo, gotovo nečujno: – On ima pravo, sine.
– Kako misliš?
– Neću više dugo živjeti.
– Gluposti! – razdraženo sam odgovorio. – Ne možeš ozbiljno shvatiti tako glupo društvo.
– Nije to samo igra, mladiću.
– Ne smiješ umrijeti! – rekao sam tako glasno da je nekoliko spodobica u krugu diglo pogled prema nama.
– Svi starci moraju umrijeti, mladiću. Dobro je znati da će doći netko tko može nastaviti ondje gdje smo mi, starci, stali.
– Valjda ću i ja umrijeti ovdje, na otoku – rekoh.
A starac će, blagim glasom: – Zar nisi čuo? "Pekarski sin bježi u planine i nastanjuje se u zabačenome selu." Nisi li ti taj pekarski sin? Džoker je pljesnuo dlanom o dlan, a velika se dvorana ispunila zveckanjem njegovih zvončića.
– Tišina! – zapovjedio je. – Četvorke, nastavite!
Toliko me rastužila pomisao da će Frode možda uskoro umrijeti da sam čuo samo Trefa Četvorku i Karo Četvorku.
– Selo prima zapostavljenoga dječaka kojemu je bolest otela majku. Pekar mu daje sjajno piće i pokazuje lijepe ribice.
– Trojke, na redu ste, izvolite! Čuo sam samo dvije trojke: – Mornar se ženi lijepom ženom koja mu rađa sina prije nego što sama putuje u južnu zemlju kako bi našla sebe. Otac i sin traže lijepu ženu koja ne nalazi sebe. Kad su trojke izgovorile svoje rečenice, Džoker opet upadne. – Bio je to solidan štih! – reče. – Sad ćemo otploviti na istok. Okrenem se prema Frodeu, a u uglovima očiju opazim mu suze.
– Ništa od svega toga ne razumijem – nemoćno sam rekao. – Pst! – šapne Frode. – Moraš slušati priču, sinko.
– Priču?
– Ili budućnost, mladiću. I ona pripada priči. Ova nas igra vodi mnogo naraštaja u budućnost, to je Džoker mislio s istokom. Ne razumijemo sve što je u kartama, ali i poslije nas će doći ljudi.
– Dvojke! – reče Džoker.
Pokušavao sam slijediti sve što je bilo rečeno, ali čuo sam samo tri rečenice. – Hladnoruki patuljak pokazuje put u zabačeno selo, a dječaku iz sjeverne zemlje daje kao popudbinu povećalo. Povećalo se uklapa u oštećenje na staklenki za zlatne ribice. Zlatna ribica neće odati otočnu tajnu, ali zemička hoće.
– Elegantno! – poviče Džoker. – Znao sam da je to o povećalu i staklenki ključ ove priče... Na redu su asice. Kraljevne. Izvolite! I tad su do mojih ušiju doprle samo tri rečenice:
– Sudbina je zmija, toliko gladna da proždire sebe. Unutarnja kutija rasprema vanjsku kutiju, kao što vanjska kutija rasprema unutarnju. Sudbina je glavica cvjetače, koja na sve strane raste jednomjerno.
– Dame!
Bio sam tako omamljen da sam zapamtio samo dvije rečenice: – Žemičkar viče u čarobnu cijev, a glas mu se širi stotinama milja. Mornar pljuje žestoko piće.
– Kraljevi će sad zaključiti cijeli pasijans mudro promišljenim istinama – reče Džoker. – Idemo, kraljevi, svi smo se pretvorili u uho.
Sve sam ih čuo, osim Tref Kralja:
– Pasijans je obiteljsko prokletstvo. Uvijek postoji nekakav džoker koji prozre opsjenu. Onaj tko sudbinu prozre, mora je preživjeti. Pik Kralj je već treći put rekao to o preživljavanju sudbine. Zaplješću i Džoker i sve figure.
– Bravo! – poviče Džoker. – Svi se možemo ponositi ovim pasijansom kojemu su svi pridonijeli.
Patuljci opet zaplješću, a Džoker se udari u prsa.
– Živio Džoker na Džokerski dan – rekao je. – Njemu pripada budućnost!

KARO DESETICA





... patuljka koji je pogledavao iza ugla novinskoga kioska...

Kad sam dignuo pogled sa zemičkine knjižice, glavom mi prostruja divlja oluja misli. Ovdje, na velikome Trgu Sintagma, po kojem su brzali oniski Grci, noseći novine i aktovke, postalo mi je još jasnije da je zemičkina knjižica proročka, a povezuje moje putovanje s nečim što se, prije sto pedeset godina, dogodilo na čarobnom otoku.
Tako sam sjedio i prelistavao posljednje pročitane stranice. Iako Pekar Hans nije čuo sva stara proročanstva, uspostavila se jasna veza između mnogih rečenica:
"Pekarski sin bježi u planine i nastanjuje se u zabačenome selu. Pekar krije blaga čarobnog otoka. U kartama je ono što će se dogoditi. Selo prima zapostavljenoga dječaka kojemu je bolest otela majku. Pekar mu daje sjajno piće i pokazuje lijepe ribice..."
Valjda je jasno, pekarski je sin Pekar Hans, već je Frode to shvatio. Zabačeno je selo vjerojatno Dorf, a dječak, kojemu je bolest otela majku, nije mogao biti nitko drugi osim Alberta.
Pekaru Hansu su promakle rečenice dviju trojka. No, dok sam prečitavao rečenice drugih dviju trojka, skupa s rečenicama dvojaka, i tu se očitovala jasna veza:
"Mornar se ženi lijepom ženom koja mu rađa sina prije nego što sama putuje u južnu zemlju kako bi našla sebe. Otac i sin traže lijepu ženu koja ne nalazi sebe. Hladnoruki patuljak pokazuje put u zabačeno selo, a dječaku iz sjeverne zemlje daje kao popudbinu povećalo. Povećalo se uklapa u oštećenje na staklenki za zlatne ribice. Zlatna ribica neće odati otočnu tajnu, ali zemička hoće..." Sve mi je bilo jasno, ali još mnoge rečenice nisam razumio: "Unutarnja kutija rasprema vanjsku kutiju, kao što vanjska kutija rasprema unutarnju...", "Žemičkar viče u čarobnu cijev, a glas mu se širi stotinama milja...", "Mornar pljuje žestoko piće..."
Ako ovo posljednje znači da će se otac prestati svake večeri opijati, bio bih oduševljen i njime i starim proročanstvom.
Problem je u tome što je Pekar Hans čuo samo četrdeset dvije igraće karte. Osobito je pri kraju bio nesređen, što možda i nije čudno, jer, što dublje ulazimo u Džokerovu igru, sve se više udaljujemo od svog vremena. Vjerojatno je i Frodeu i Pekaru Hansu sve to bilo maglovito, a takvih se rečenica uvijek mnogo teže sjećamo nego jasnoga govora.
Pa i danas bi staro proročanstvo većini ljudi bilo maglovito. Samo ja znam tko je hladnoruki patuljak. Ja, i samo ja, imam povećalo. Teško bi itko drugi shvatio što znači to da zemička odaje otočnu tajnu.
Ipak sam se ljutio zato što Pekar Hans nije čuo sve rečenice. Samo zbog njegova nedostatna pamćenja velik će dio staroga proročanstva ostati skriveno blago u budućnosti i to upravo onaj dio proročanstava koji se ticao oca i mene. Sigurno je neki patuljak rekao i nešto o tome hoćemo li sresti mamu i hoće li se s nama vratiti u Norvešku...
Dok sam listao zemičkinu knjižicu, odjednom opazim patuljka koji je pogledavao iza ugla novinskoga kioska. Isprva sam mislio da me to neko dijete uhodi iz čiste zafrkancije, ali uto sam shvatio da je to opet patuljčić s benzinske crpke. Pojavio se samo na tren i nestao. Nekoliko sam se sekunda ukočio od straha, a onda sam počeo razmišljati. Zašto se toliko bojim patuljka? Očito me slijedi, ali to još ne znači da mi želi zlo.
Možda je i patuljku znana tajna čarobnog otoka. Da, možda mi je dao povećalo i poslao me u Dorf upravo zato kako bih pročitao zemičkinu knjižicu. Onda i nije toliko čudno što ga zanima čime se bavim. Takvo se štivo ne nalazi svakoga dana na ulici.
Sjetio sam se očeve šale da je patuljak umjetni čovjek kojega je, prije mnogo stoljeća, izradio neki židovski čarobnjak. Dakako, bila je to tek šala, ali da je istina, možda bi on sreo i Alberta i Pekara Hansa. Ništa više nisam stigao ni promisliti ni pročitati jer je uto trgom brzao otac. Stršio je nad ostalima. Brzo sam zemičkinu knjižicu skrio u džep.
– Jesam li se dugo zadržao? – zadahtano je upitao. Odmahnuo sam glavom. Već sam odlučio da mu neću reći kako mi se i ovdje odjednom pojavio patuljak. To što se malac mota Europom, kao i mi, zapravo je zanemarivo u odnosu na ono što sam pročitao u zemičkinoj knjižici.
– Što si ti dotle radio? – nastavio je.
Pokazao sam mu karte i rekao da sam slagao pasijans.
Pristupi nam konobar da naplati posljednji sok koji sam naručio. – It's very small! – rekao je.
Otac s nerazumijevanjem odmahne glavom.
Dakako, shvatio sam da konobar misli na zemičkinu knjižicu. Prestrašio sam se što ću mu morati objašnjavati. Zato sam izvukao povećalo i gurnuo ga konobaru pod nos, rekavši:
– It's very smart.
– Yes, yes! – odvratio je.
Tako sam se izvukao iz nebranoga grožđa. Kad smo izlazili iz kavane, rekao sam: – Pregledavao sam igraće karte ne bih li na njima opazio i nešto više od onoga što se vidi golim okom.
– I? – upita otac.
– Kad bi ti samo znao – tajanstveno sam rekao.

KARO PUB





... otac se dičio samo time što je želio biti džoker...

Kad smo se vratili u hotelsku sobu, upitao sam oca ima li pomaka u potrazi za mamom.
Najprije je rekao:
– Bio sam kod agenta koji živi od toga što posreduje modelima. Uvjeravao me da nigdje u Ateni ne radi model imenom Anita Tora. Bio je posve siguran, tvrdio da poznaje sve ovdašnje modele, u svakom slučaju, sve strankinje.
Vjerojatno sam podsjećao na rujanski zalazak sunca. Večeras će sigurno kiša, jer sam osjetio kako mi se suze tiskaju na vjeđe. Vjerojatno je otac zato žurno nadodao:
– Tad sam mu pokazao sliku iz modnoga časopisa. Grk se odmah prenuo i rekao da se ona ovdje zove Sol Strand, ali to joj je umjetničko ime. Na posljetku je rekao da je već godinama jedna od najtraženijih modela u Ateni.
– I onda? – upitao sam i zagledao se ocu u oči. Raširio je ruke i rekao: – Sutra ću ga nazvati poslije ručka.
– I to je sve?
– Aha, moramo se strpiti, Hans Thomas. Večerat ćemo na krovnoj terasi, a sutra idemo u Pirej. Valjda i ondje postoji telefon.
Kad je spomenuo krovnu terasu, nečega sam se sjetio. Skupio sam hrabrost i rekao: – Ipak, još nešto...
Otac me gledao s nerazumijevanjem. Možda je već shvatio na što ciljam. – Morao si o nečemu razmisliti, a dogovorili smo se da ćeš brzo misliti. Pokušavao se srdačno nasmijati, ali nije mu išlo od ruke.
– O, to! – reče. – Kao što smo rekli, Hans Thomas, mislim ja na to. Samo što sam danas imao o mnogo čemu drugom razmišljati. Sinula mi je lukava zamisao. Otapkao sam do njegove putne torbe pa mu, među čarapama i majicama, našao bocu prepečenice. Dok izbrojiš tri, odjurio sam u kupaonicu i izlio otrov u zahodsku školjku.
Kad je otac ušao u kupaonicu i shvatio što sam učinio, isprva je samo gledao zahodsku školjku, možda razmišljajući ne bi li se sagnuo i sve ispio, prije nego što pustim vodu. Sva sreća što se ipak nije tako nisko srozao.
Kad se okrenuo prema meni, još nije stigao odlučiti hoće li riknuti kao tigar ili će mi se umiljavati kao psić. Na posljetku je rekao:
– Pa dobro, Hans Thomas, pobjeda je tvoja!
Vratili smo se u sobu i sjeli uz prozor. Digao sam pogled prema ocu. Gledao je Akropolu.
– Sjajni napitak oduzima džokeru izglede – rekao sam. Otac me začuđeno mjerkao. – O čemu govoriš, Hans Thomas? O jučerašnjim martinijima? – Ma ne, samo mislim da pravi džoker ne pije alkohol. Naime, džoker bez alkohola jasnije razmišlja.
– Luckast si – rekao je. – To je valjda nasljedno.
Znao sam da sam ga dirnuo u najosjetljivije mjesto jer otac se dičio samo time što je želio biti džoker.
Ne znajući misli li on još na ono u zahodskoj školjci, rekoh: – Idemo na krovnu terasu, kušat ćemo sve sokove koje nam mogu ponuditi. Možeš naručiti Colu ili Seven–up, sok od naranče, rajčica ili krušaka. Ili možda sve okuse odjednom? Čašu možeš napuniti divnim kockicama leda i sve zamiješati velikom žlicom...
– Hvala, dosta – prekinuo me.
– Pa, dogovorili smo se – nisam odustajao.
– Yes, Sir, a stari mornar nikad ne krši obećanje.
– Divno! Za nagradu ću ti ispričati ludu bajku.
Popeli smo se na krov i sjeli za isti stol kao jučer. Uskoro nam priđe isti konobar. Na engleskom sam ga upitao kakva bezalkoholna pića imaju. Završilo je time što smo zamolili dvije čaše i četiri boce. Čovjek zakima glavom i promrmlja nešto u smislu da su se jučer otac i sin opijali, a danas naručuju samo sok. Otac mu odbrusi da se to u prosjeku izjednačuje, za sve postoji opravdanje.
Kad se konobar udaljio, otac reče:
– Pa to je nevjerojatno, Hans Thomas, evo nas u milijunskome gradu, a u tom velikome mravinjaku želimo naći određenoga mrava.
– Ona je kraljica mrava – rekoh mu za utjehu.
Tim sam odgovorom bio posve zadovoljan. A vjerojatno i otac. Široko mi se nasmiješio rekavši:
– Mravinjak je tako pregledan da je doista moguće naći mrava broj tri milijuna dvije stotine trideset osam tisuća devet stotina i pet. Malo je filozofirao i nastavio:
– Atena je zapravo tek roj mnogo većega mravinjaka u kojemu je više od pet milijarda mrava. A gotovo je uvijek moguće naći određenoga mrava među tih pet milijarda. Dovoljno je dignuti slušalicui birati broj. Na ovome planetu postoje milijarde telefona, Hans Thomas. Naći ćeš ih visoko u Alpama, a i dolje, u afričkoj prašumi. Naći ćeš ih na Aljasci i na Tibetu, a sve ih možeš dosegnuti telefonom, iz svoje sobe.
Odjednom sam poskočio na stolici.
– Žemičkar viče u čarobnu cijev, a glas mu se širi stotinama milja – uzbuđeno sam šapnuo.
Odjednom sam shvatio značenje te rečenice u Džokerskoj igri. Otac nemoćno uzdahne.
– Što je sad? – upitao je.
Nisam znao što bih mu odgovorio, a nešto mu moram reći. Kad si spomenuo Alpe, sjetio sam se pekara koji mi je u alpskom selu dao zemičke i sok. Vidio sam, imao je i telefon. Njime se može povezati s ljudima širom svijeta. Dovoljno je nazvati informacije i već dobije broj svih ljudi na kugli zemaljskoj.
Očito nije bio posve zadovoljan odgovorom, jer se nijemo zagledao u Akropolu. – Ne bih rekao da ne podnosiš filozofiranje – na posljetku je rekao. Odmahnuo sam glavom, bio sam prepun svega onoga što sam pročitao u zemičkinoj knjižici. Postalo mi je užasno teško sve to zadržavati u sebi.
Kad se nad gradom spustio mrak i kad je snažna rasvjeta preplavila Akropolu, rekao sam:
– Obećao sam da ću ti ispričati bajku.
– Pričaj! – reče mi otac.
I počeo sam. Ispričao sam mu mnoge stvari koje sam pročitao u zemičkinoj knjižici, o Albertu i Pekaru Hansu, Frodeu i igraćim kartama na čarobnom otoku. Činilo mi se da ne kršim obećanje što sam ga dao starome pekaru u Dorfu, jer sve sam to pričao kao da sam se upravo tada tomu domislio. Morao sam malo prepjevati, ali sam pomno pazio da ne spomenem zemičkinu knjižicu.
Na oca sam očito ostavio snažan dojam.
– Imaš vraški bujnu maštu, Hans Thomas – rekao je. – Možda ipak nećeš postati filozofom. Možda bi se najprije morao okušati kao pjesnik.
Opet mi je odao čast na nečemu što zapravo uopće nije bila moja zasluga. Kad smo poslije legli, prvi sam zaspao. Doduše, dugo nisam mogao zaspati, ali otac je još dulje ostao budan. Posljednje čega se sjećam bilo je kad se uspravio i stao uz prozor. Kad sam se sutra ujutro probudio, otac je još spavao. Podsjećao me na medvjeda kojemu je upravo počeo dugi zimski san.
Uzeo sam povećalo i zemičkinu knjižicu pa čitao što se dalje događalo na čarobnom otoku, poslije velike Džokerske igre.

KARO DAMA





... tad klaunić brizne u plač...


Veliki se krug raspao čim se Džoker udario u prsa i izgovorio nekoliko svečanih riječi sebi u čast. Karneval se nastavljao. Neki su se patuljci poslužili voćem iz zdjela, drugi su se opijali sjajnim napitkom. Uskoro su počeli uzvikivati imena svih okusa čudesnoga napitka:
– Med!
– Lavanda!
– Bobice!
– Repica!
– Gramine...
Frode me pogleda. Iako je bio naboran starac sijede kose, oči su mu još blistale kao dragulji. Sjetio sam se onoga što sam često slušao o tome da su oči zrcalo duše.
Džoker opet udari dlanom o dlan.
– Vidimo li dubinu Džokerove igre? – upitao je okupljene. Kako odgovora nije bilo, nestrpljivo je mahao rukama.
– Jesmo li razumjeli da je Frode onaj mornar koji je imao igraće karte i da smo mi te karte? Ili smo i sad podjednako glupi?
Na patuljcima u dvorani lako se moglo vidjeti da ne razumiju o čemu im glupko govori. Činilo se da im i nije osobito stalo da shvate.
– Uh, kakav svadljivac! – poviče Karo Dama.
– Da, nemoguć je – potvrdi netko. Džokerić je bio sav nesretan. – Zar nitko ne razumije? – ponovio je.
Bio je tako uzrujan da su zvončići zveckali, iako je nastojao nepomično sjediti. – Ne! – razlijegao se jednoglasni patuljasti zbor.
– Zar nismo razumjeli da nas je Frode smatrao glupanima, a mene glupkom? Tad su mnogi začepili rukama uši, a neki i oči. Drugi su žustro punili usta ljubičastim sokom. Kao da se iz petnih žila napinju, samo kako ne bi razumjeli što Džoker misli. Pik Kralj priđe jednom stolu i uzme bocu sjajnoga napitka. Prinese je Džokeru govoreći:
– Jesmo li ovamo došli odgonetati zagonetke ili piti ljubičasti sok? – Došli smo zato da čujemo istinu – reče Džoker. Frode me uhvatio za mišicu pa mi šapnuo na uho:
Teško je reći što će nakon svega ovoga ostati na otoku, od onoga što sam ja stvorio. – A da ga pokušam zaustaviti? – upitao sam. Frode odmahne glavom. – Ni slučajno! Sad pasijans mora ići prema svojim pravilima. Tad Pik Pub skoči ispred Džokera te ga zbaci s visoke stolice. I drugi mu pubovi priskoče u pomoć. Tri su ga puba držala dok mu je Tref Pub pokušavao gurnuti u usta grlić bočice.
Džoker se svom snagom opirao, a istodobno pljuvao sve što su pokušavali u njega utočiti. Ipak im se istrgnuo.
– Džoker pljuje sjajni napitak – reče brišući usta. – Bez seruma laži glupko jasnije razmišlja.
Zaletio se, oteo bocu Tref Piku pa tresnuo njome o pod. Nato se redom bacao na svaki od četiriju stolova pa lupao boce i vrčeve. Velikom je dvoranom letjela staklovina. Iako su po patuljcima pljuštale staklene krhotine, nijedan se nije porezao. Samo je Frode malo posjekao ruku. Vidio sam kako je iz nje curnula kap krvi. Na podu je sjajna tekućina tekla u velikim, ljepljivim lokvama.
Neke su dvojke i trojke srkale ljubičasti sok, bez obzira na staklene krhotine. Mnogima su rbine ulazile u usta, ali bi ih ispljunuli i nisu se ozlijedili. Bilo je i takvih koji su samo bijesno gledali.
Pik Kralj preuzme riječ.
– Pubovi! – klikne. – Zapovijedam vam, odmah odrubite glupku glavu. Nije morao reći ništa više. Četiri su puba već isukala mačeve i počela stupati prema Džokeru.
Više nisam mogao otrpjeti. Skočio sam da se umiješam, ali sam tad osjetio kako me zadržava jedna snažna ruka.
Džokerovo je lice bilo bespomoćno.
– Samo je jedan Džoker – promrmljao je. – Drugoga... drugoga nema... Tad klaunić brizne u plač.
Pubovi uzmaknu. I oni koji su rukama začepili uši i oči, začuđeno su pogledavali. Proteklih su godina od toga šaljivca doživljavali toliko psina, a tad su vjerojatno prvi put vidjeli da on može i plakati.
Vidio sam kako svjetlucaju Frodeove oči. Odjednom sam shvatio da on, unatoč svemu, nijednu figuru nije toliko volio kao malenoga svadljivca. Pokušavao je obgrliti Džokera oko ramena.
– No, no... – tješio ga je.
Džoker otrese njegovu ruku. Uto ispred njega stane Herc Kralj rekavši: – Podsjetio bih da je zabranjeno odrubiti glavu koja plače. – Ovtstelkorp! – poviče Pik Pub. A Herc Kralj nastavi:
– Nadalje, prema drugom je pravilu zabranjeno odrubiti glavu prije nego što ona prestane govoriti. Nisu još sve karte na stolu. Zato zapovijedam, stavite Džokera na stol prije nego što mu odrubimo glavu.
– Hvala, dragi kralju – zajeca Džoker. – Samo ti u ovom pasijansu imaš trinaest dobrih srdaca.
Četiri su ga puba digla i stavila na stol. Ležao je na leđima, glava mu je počivala na rukama, jednu je nogu stavio preko druge i u tom položaju održao dug govor patuljcima koji su se oko njega okupili.
– Posljednji sam došao u ovo selo – počeo je. – A svi znaju da sam bio drukčiji od vas. Zato sam uglavnom bio povučen.
Patuljci su, iz nepoznata razloga, pozorno slušali Džokera. Uvijek su se čudili zašto je toliko različit.
– Nigdje nisam kod kuće – nastavio je. – Nisam herc ni karo, nisam tref ni pik. Nisam kralj ni pub, nisam osmica ni as. Običan sam džoker, a tko je to, morao sam osobno otkriti. Kad god maknem glavu, zvončići me podsjećaju da nemam obitelji. Nemam ni boje ni zanata. Nisam vješt staklarstvu kao kara, nisam pekar kao herčevi, nemam trefovske mekane ruke ni pikovsku snagu mišića. Tako sam švrljao i izvana motrio što radite. Zato sam vidio mnogo toga za što ste vi bili slijepi.
Džoker je ležao na stolu i zaljuljao jednu nogu pa su mu zvončići tiho zacilinkali. – Svakoga ste jutra išli na svakodnevni posao, ali nikad zapravo niste bili budni.
Možda ste vidjeli sunce, mjesec, zvijezde na nebu i sve što se giba, ali zapravo to ipak niste vidjeli. Druga je stvar s Džokerom, jer on je na svijet došao s tim zločinom da vidi preduboko i previše.
Tad upadne Karo Dama.
– Gukni, glupane, ako si vidio nešto što mi nismo... pričaj! – Vidio sam sebe – poviče Džoker. – Vidio sam kako gmižem velikim vrtom između grmlja i stabala.
– Možeš li ti sebe odozgo vidjeti? – otelo se Herc Dvojki. – Imaju li tvoje oči krila da polete poput ptica?
– Na neki način imaju. Nije se dovoljno samo gledati u zrcalu koje vadimo iz džepa, kao što neumorno rade četiri seoske dame. Toliko su obuzete svojom vanjštinom da i ne opažaju da žive.
– Još nikad nisam čula ovakvu drskost – poviče Karo Dama. – Dokle će ovaj glupan još ovako brbljati?
– Nije to samo ono što vidim – nastavi Džoker. – To je nešto što u sebi osjećam. Osjećam da sam živ... Živo biće... Čudno raslinje... Imam kožu, kosu, nokte... Živ sam lutkar... dohvatljiv kao gumica... Otkud je taj gumičar? Džoker to pita.
– Zar ćemo mu dopustiti da nastavi? – upita Pik Kralj. Herc Kralj klimne. – Živimo! – poviče Džoker, raširi ruke tako da su zvončići neobuzdano zazveckali. –
Živimo u tajanstvenoj bajci pod nebom. Čudno, kaže Džoker. Neprekidno se morao štipkati za ruku kako bi se uvjerio da je istina.
– Boli li? – upadne Herc Trojka.
– Osjećam da živim, svaki put kad zazvone zvončići, a to je pri mojoj najmanjoj kretnji.
Digao je jednu ruku pa je tako snažno stresao da su mnogi patuljci prestrašeno uzmaknuli.
Herc Kralj se nakašljao i rekao:
– Jesi li otkrio otkud je gumičar?
Tu ste zagonetku možda i sami odgonetnuli – nato će Džoker. – Svatko je od vas odgonetnuo tek djelić. Zato što vam je u tintari tako malo znanja, morate napinjati glavu kako biste smislili najjednostavniju misao. A sve zato što ste pili previše ljubičastoga soka. Džoker tvrdi da je on tajanstveni lutkar, ali i vi ste podjednako tajanstveni kao on. Samo što ne vidite i ne osjećate, jer ako se previše pije ljubičasti sok, raspoznaje se samo med, lavanda, bobice, repica i gramine. Tako švrljate po vrtu, a ne osjećate da živite. Onaj komu je cijeli svijet u ustima, na posljetku zaboravlja da ima usta. A onaj tko sve okuse svijeta ima u rukama i nogama, zaboravlja da je on tajanstveni lutkar. Džoker je neprekidno pokušavao reći istinu, ali niste imali uši da ga čujete. Doduše, imali ste kožne nabore uz lice, ali ušni su vam kanali bili začepljeni jabukama, kruškama, jagodama i bananama. Tako je i s vidom. Dakako, imali ste oči da gledate, ali zar to imalo pomaže ukoliko oči samo gledaju gdje je nova boca pića? Tako je to, kaže Džoker, jer samo Džoker zna istinu.
Patuljci u dvorani već su se počeli pogledavati.
– Otkud je onaj gumičar? – ponovi Herc Kralj.
– Frodeove smo umotvorine – reče Džoker pa raširi ruke. – A umotvorine su jednoga dana postale toliko životne da su mu počele bježati iz glave. Nije moguće, kaže Džoker. Isto je tako nemoguće kao Sunce i Mjesec, kaže on. No istinski su i Sunce i Mjesec. Patuljci su u dvorani začuđeno gledali Frodea, a mene starac stegne za ručni zglob.
– To još nije sve – nastavi Džoker. – A tko je Frode? Čudnovat je on lutkar, kaže Džoker. Živ je pod nebom, kaže on. Na otoku je bio jedini, ali on zapravo pripada drugim igraćim kartama. Koliko je karata u tom špilu, ne zna se. Ne zna se ni tko dijeli karte. Džoker zna samo jedno: i Frode je lutkar koji je odjednom, jednoga jutra, otkrio da je živ u zraku. Iz kojega je čela iskočio taj lutkar, pita Džoker. Pita on i pita, sve dok jednoga dana ne dobije odgovor. Patuljci kao da su se počeli buditi poslije zimskoga sna. Herc Dvojka i Trojka našle su svoje metle pa počele mesti dvoranu. Četiri su se kralja zbila u krug obgrlivši jedan drugog oko ramena. Tiho su razgovarali, sve dok se Herc Kralj nije okrenuo Džokeru i rekao:
– Kraljevi su u selu tužnim srcem zaključili da glupko govori istinu. – Zašto je tako tužno to što on govori istinu? – upita Džoker. Još je ležao na stolu, ali oslanjao se na ruku i gledao Herc Kralja.
Riječ preuzme Karo Kralj.
– Veoma je tužno da nam je Džoker rekao istinu – reče. – Naime, to znači da gospodar mora umrijeti.
Zašto gospodar mora umrijeti? – upita Džoker. – Uvijek se mora poznavati pravilo prije nego što se probode. Odgovori mu Tref Kralj:
– Sve dok je Frode u selu, podsjećat će nas na to da smo umjetni. Zato mora umrijeti od pubovskoga mača.
Džoker ustane sa stola i klizne na pod. Najprije odmjeri Frodea, a nato opet kraljeve, rekavši:
– Nikad nije dobro kad su djelo i majstor preblizu, jer se lako može dogoditi da počnu jedni drugima ići na živce. S druge strane, Frodeu ne možemo spočitavati što ima tako bujnu maštu da njegove umotvorine na posljetku bježe iz njegove glave.
Tref Kralj popravi svoju malenu krunu i reče:
– Svatko je slobodan da mašta što god hoće, ali je dužan upozoriti svoje umotvorine da su samo plod njegove mašte, inače ih drži glupima, a umotvorine ga u tom slučaju smiju ubiti.
Sunce se odjednom skrilo iza velikog oblaka. U dvorani se naglo smračilo. – Čujete li što kažem, pubovi? – uto će Pik Kralj. – Odrubite gospodaru glavu! Skočio sam sa stolice, ali uto riječ preuzme Pik Pub:
– Ne treba, kralju gospodaru, jer gospodar Frode je mrtav. Odmah sam se okrenuo. Frode je kliznuo sa stolice i beživotno ležao na podu. Nisam tada prvi put vidio mrtvaca, tako sam znao da Frode nikad više neće gledati onim sjajnim očima.
Osjećao sam se tako praznim i usamljenim kao što se može osjećati samo čovjek. Odjednom sam bio posve sâm na čarobnom otoku. Oko mene su žive igraće karte, ali nitko od patuljaka u špilu nije čovjek kao ja.
Patuljci su se zbili oko Frodea. Na licima im prazan izraz, još prazniji nego jučer, kad sam došao u njihovo selo.
Opazio sam kako Herc Asica šapće nešto Herc Kralju na uho. Nato je potrčala prema vratima i nestala.
– Stali smo na vlastite noge – na posljetku će Džoker. – Frode je sad mrtav, a ubila su ga njegova stvorenja.
Bio sam tužan, ali i bijesan. Pristupio sam Džokeru, digao ga s tla i stresao tako da su zazvonili svi zvončići.
Ti si ga ubio – rekoh. – Ti si iz Frodeove kolibice ukrao ljubičasti sok, ti si odao tajnu Frodeovih karata. Spustio sam ga na pod. Nato će Pik Kralj:
– Naš gost ima pravo. Zato ćemo punim pravom glupanu odrubiti glavu. Onoga koji nas je smatrao glupima oslobodit ćemo se tek kad se oslobodimo njegova glupana. Pubovi! Odmah odrubite nitkovu glavu!
Džoker jurne, morao je samo gurnuti nekoliko sedmica i osmica i već je, kao malo prije Herc Asica, odjurio iz dvorane. Shvatio sam, isteklo je vrijeme mojega posjeta. Istrčao sam na ulicu između seoskih kućica. Među kućnim je zidovima još počivao žuti sag večernjega sunca, ali nigdje na vidiku nije bilo Džokera ni Herc Asice.

KARO KRALJ





... da bismo morali oko vrata nositi zvono...


Otac se počeo meškoljiti na postelji još prije Frodeove smrti, ali bio sam toliko obuzet onim što sam čitao da nisam ispuštao iz ruku zemičkinu knjižicu. Tek kad je počeo gunđati, žurno sam je gurnuo u džep.
– Jesi li dobro spavao? – upitao sam ga kad se uspravio na postelji. – Kao u bajci – rekao je, činilo mi se da je raskolačio oči. – A sanjao sam čudnovate stvari.
– Pričaj! – rekao sam.
Nije ustao. Možda se bojao da će, čim ustane, zaboraviti san. – Sanjao sam da su ljudi patuljčići kao oni o kojima si mi pričao na krovnoj terasi.
Iako su bili živi, samo smo se ti i ja čudili što smo živi. Našao se ondje neki stari liječnik koji je iznenada otkrio da svi patuljci imaju ispod nožnoga palca nekakvu oznaku. Mogla se vidjeti samo pod povećalom ili mikroskopom. Taj se znak sastojao od četiriju boja karata i jednog broja od jedan do mnogo milijuna. Jedan je imao boju herc i broj 728964, a drugi je bio tref i imao broj 60143, treći je, karo, imao broj 2659. Poslije neke vrste prebrojavanja utvrdilo se da nitko nema isti broj. Čovječanstvo je u tom smislu veliki pasijans. No, a to je sad važno, pokazalo se da dva patuljka uopće nemaju taj znak. Zamisli, bili su to Hans Thomas i otac. Zato su nas se ostali patuljci bojali i zaključili da bismo morali oko vrata nositi zvono, kako bi svi mogli čuti gdje smo.
Morao sam priznati da mu je san guba, ali smatrao sam da je on samo malo okitio ono što sam mu sinoć pripovijedao. Na posljetku je rekao: –Doista je nevjerojatno kakve sve zamisli i primisli imamo u glavi, ali najdublje su one misli dok spavamo.
– Barem onda kad prethodno ništa žestoko ne nalijemo u tijelo – rekoh. Samo mi se široko nasmiješio. Odustao je od nadmudrivanja. Nije bilo uobičajeno ni to što smo otišli doručkovati prije nego što je pripalio cigaretu. Doručak u Hotelu Titania bio je neizrecivo jednostavan, a opet prvorazredan. U cijenu sobe uračunali su nam nekakav bijedan doručak, ali ondje je bio i veliki bife, gdje je svatko tko je bogat i može platiti, mogao naći najbiranije poslastice.
Otac nikad nije mnogo jeo, ali je danas naručio sok, jogurt, jaja, rajčice, šunku i šparoge. I ja sam uz njega dobio tek.
– Imao si pravo što se tiče moje cuge – priznao je dok je otvarao jaje. – Gotovo sam zaboravio da je svijet tako jasan.
– Nećeš valjda zato prestati filozofirati? – upitao sam ga. Uvijek sam se pribojavao da su njegove mudre misli vezane samo uz alkohol i da će se, čim prestane piti, pretvoriti u posve prosječna čovjeka. Začuđeno me odmjerio i rekao:
– Ni govora! Otkud ti sad to? Tek ću sad postati pravim, opasnim filozofom. Laknulo mi je, a on se uskoro zahuktao.
– Znaš li zašto se većina ljudi samo gega po svijetu, a uopće se ne divi svemu što oko sebe vidi? – upitao je.
Odmahnuo sam glavom.
– Zato što im je svijet prešao u naviku. Dok je tresao sol na jaje, nastavio je: – Nitko ne bi povjerovao u svijet da se dugo godina nije na taj svijet navikavao. To se lako može potvrditi kod malene djece. Tako ih se snažno doima sve ono što oko sebe vide... da ne vjeruju vlastitim očima. Zato u sve upiru prstićem i zapitkuju za sve što vide. Drukčije je kod nas, odraslih. Sve smo toliko puta vidjeli da, na posljetku, ukupnu stvarnost prihvaćamo zdravo za gotovo.
Još smo dugo jeli sir i šunku. Kad smo ispraznili tanjure, otac me upita: – Hoćemo li jedan drugomu nešto obećati, Hans Thomas? – Ovisi – odgovorio sam. Pogledao me duboko u oči.
– Obećajmo jedan drugomu da ćemo ovaj planet napustiti tek kad malo više doznamo o tome tko smo i odakle smo.
– Dogovoreno –rekoh. Pružio sam mu desnicu preko stola i sve potkrijepio snažnim stiskom.
– No najprije moramo naći mamu – nadodao sam. – Ne vjerujem da ćemo bez nje u tome uspjeti.

HERC


HERC AS





...obrnuo sam je i vidio Herc Asicu...


Otac je bio podosta uzrujan kad smo sjeli u automobil pa se odvezli u Pirej. Nisam otkrio je li uzrujan zato što se vozimo u Pirej ili zato što poslije podneva mora telefonirati agentu koji će mu, možda, odati gdje ćemo naći mamu. Automobil smo parkirali usred velikoga lučkoga grada i ušli u međunarodnu luku. – Ovdje je prije sedamnaest godina bio naš brod – na posljetku će otac pokazujući mi ruski trgovački brod. Objašnjavao mi je kako se život sastoji od krugova koji se zatvaraju. – Kad mu moraš telefonirati?
– Poslije tri sata – rekao je.
Pogledao je na sat. I ja. Bilo je tek podne i pol.
– Sudbina je glava cvjetače koja na sve strane ravnomjerno raste – rekoh. Otac razdraženo mahne rukom.
– Što to trabunjaš, Hans Thomas?
Shvatio sam da je poprilično uzrujan zbog onoga što će biti kad nađemo mamu. – Gladan sam – rekoh.
To uopće nije bila istina, ali ništa mi drugo nije palo na um u vezi s cvjetačom. Bilo kako bilo, otišli smo na ručak u slavnu luku Mikrolimano.
Usput smo prošli uz brod koji je plovio prema otoku imenom Santorini. Otac mi je ispričao kako je nekoć, davno je to bilo, taj otok bio mnogo veći, ali je zbog snažne vulkanske erupcije gotovo potpuno utonuo u more.
Ručali smo musaku, a otac je pripovijedao o ribarima koji su ispred restorana krpali mreže. Inače gotovo nismo razgovarali za ručkom. Zato je svaki od nas tri do četiri puta pogledavao na sat. I otac i ja smo nastojali da ne bude upadljivo, ali ni jedan ni drugi nije mogao to izvesti vješto, neopazice.
Otac na posljetku reče da mora poći telefonirati. Bilo je petnaest do tri sata. Prije nego što je otišao, naručio mi je obilan obrok sladoleda, a ja sam, prije nego što su me njime poslužili, izvukao povećalo i zemičkinu knjižicu.
Knjižicu sam skrio ispod stola i pokušavao tako čitati, kako me nitko ne bi otkrio. Trčao sam uzbrdo u Frodeovu kolibicu. U trku mi se učinilo da pod nogama čujem potmulu tutnjavu, kao da je tlo, po kojemu sam jurio, odjednom počelo izmicati. Kad sam stigao pred Frodeovu kućicu, okrenuo sam se i pogledao selo. Mnogi su patuljci otišli iz svečane dvorane i trčkarali između kućica. Jedan se izderao: – Ubijte ga!
– Obojicu ćemo ubiti! – dometne drugi.
Provalio sam vrata. Kućica je bila užasno prazna sad, kad sam znao da Frode nikad više neće u nju kročiti. Zadahtan sam klonuo na klupu.
Kad sam ustao, zagledao sam se u zlatnu ribicu koja je neumorno plivala u velikoj staklenki na stolu ispred mene. Istodobno sam u jednome kutu opazio bijelu vrećicu, sašivenu možda od kože šesteronožnih životinja. Vodu i zlatnu ribicu prelio sam u praznu bocu koju sam našao na prozorskoj dasci. Bocu i staklenku punu zlatnih ribica oprezno sam spustio u bijelu vreću. Na polici iznad vrata našao sam praznu drvenu škrinjicu u kojoj je Frode čuvao igraće karte otkako je stigao na otok. I nju pospremim u vreću. U ludoj sam žurbi ubacivao u vreću još neke predmete iz Frodeove kolibice. Još mi je u ruci bila staklena figurica šesteronošca, moluka, kad sam odjednom ispred kuće čuo cilinkanje. U sljedećem je trenutku u kuću uletio Džoker.
– Moramo hitno na more – zadahtano će on.
– Mi? – začuđeno sam ga upitao.
– Da, obojica, veoma je hitno, mornaru.
– Zašto?
– Čarobni se otok iznutra potkopava – rekao mi je. Tad se sjetim Džokerske igre. Dok sam vezivao vreću, Džoker je nešto tražio u ormaru. Uskoro je donio blistavu bocu, do polovice napunjenu ljubičastim sokom.
– I nju – rekao je.
Izišli smo ispred kuće. Ukazao nam se stravičan prizor. Mnoštvo je patuljaka jurilo uzbrdicom, neki pješice, dok su drugi jahali moluke. A na čelu četiri puba isukanih mačeva.
– Onuda! – reče Džoker. – Brzo!
Potrčali smo iza kuće te izbili na puteljak koji je krivudao između stabala poviše sela. Upravo kad smo zamakli u šumicu, vidio sam kako prvi patuljci stižu na vrh brda.
Džoker je ispred mene skakao kao kozorog. Sjećam se, pomislio sam kolika je šteta što taj kozorog ima zvončiće, jer će zvonjava olakšati potjeru onima koji nas slijede.
– Pekarski sin mora naći put do mora – rekao je dok smo trčali. Govorio sam mu da sam prošao neku veliku nizinu. Ondje sam vidio goleme pčele i moluke, prije nego što sam naišao na Tref Dvojku i Tref Trojku koji su obrađivali njivu.
– Ovim putem – reče Džoker i pokaže puteljak koji se lijevo odvajao. Uskoro smo izišli iz šume. Izbili smo na greben i dolje ugledali ravnicu gdje sam sreo prve patuljke.
Upravo kad se Džoker počeo spuštati nizbrdicom, spotaknuo se i posklizao na oštrome kamenju. Njegovi su zvončići tako zacilinkali da je odjeknulo planinom. Bojao sam se da se ozbiljno ozlijedio. U podnožju je hitro skočio na noge, raskrilio ruke i promuklo se nasmijao. Glupko se izvukao bez ijedne ogrebotine.
Bio sam oprezniji od njega. Čim sam sišao, osjetio sam kako mi se trese tlo pod nogama.
Jurili smo ravnicom koja se odjednom smanjivala u odnosu na onu kojom sam jučer prolazio. Uskoro smo vidjeli velike pčele. Još su i sad bile veće nego pčele kod nas, u Njemačkoj, ali činilo mi se da ipak nisu onako divovske kao kad sam tek stigao.
– Ovuda, mislim – rekoh, pokazujući visoku goru.
– Preko gore? – zdvojno upita Džoker. Odmahnuo sam glavom. – Došao sam kroz otvor u planinskoj špilji.
– Onda moramo naći taj otvor, mornaru.
Upre prstom u nizinu. Za nama su jurili svi patuljci. Na čelu osmorica ili desetorica jahača, na molucima. Šesteronožne su životinje uzvitlale prah.
Opet sam čuo nekakvu potmulu tutnjavu, a to nije bio grmljavinski galop moluka. Istodobno sam opazio da je patuljcima, koji su nas gonili preko nizine, put znatno kraći nego malo prije nama.
Od moluka nas je dijelilo tek nekoliko metara kad sam opazio otvor u brdu. – Eno! – povikao sam.
Najprije sam se uvukao ja, a Džoker je pokušavao za mnom, no iako je bio mnogo sitniji od mene, morao sam ga povući za ruke kako bi upao u špilju. Sav sam se oznojio, a Džokerove su ruke bile ledene kao litice.
Čuli smo kako se prvi moluci zaustavljaju ispred špilje. Uto je kroz otvor pomolio lice Pik Kralj. Stigao nas je samo letimično pogledati jer se u tili čas otvor potpuno zatvorio. Vidjeli smo ga kako u posljednjem trenutku povlači ruku natrag.
– Mislim da se ovaj otok skuplja – rekoh.
– Ili se iznutra potkopava – odgovori Džoker. – Moramo se pokušati izvući dok ga posve ne nestane.
Trčali smo kroz špilju i uskoro iz nje izišli. Izbili smo u duboku dolinu koja je naglo prestajala pred liticom. Ondje su i dalje skakutale žabe i gušteri, ali više nisu bili veliki poput kunića. Jurili smo dolinom, činilo nam se da svakim korakom prelazimo stotine metara. Ubrzo smo se našli pred žutim ružičnjacima i raspjevanim leptirima. Leptira je bilo isto onoliko mnogo kao prije, ali osim nekih divovskoga rasta, sad su i oni bili mnogo manji. Više nisam čuo njihovu pjesmu, ali možda ju je nadjačavalo suludo cilinkanje Džokerovih zvončića.
Uskoro smo se popeli na vrhunac s kojega sam onoga jutra nakon brodoloma gledao izlaz sunca. Činilo nam se kao da lebdimo nad krajolikom čim bismo tek malo digli noge s tla. S onu smo stranu vidjeli jezerce u kojemu sam onda plivao, među mnoštvom zlatnih ribica svih duginih boja. I jezero mi se sad učinilo mnogo manjim nego što sam ga pamtio. Kad uto... uto ugledamo more. Daleko, daleko, vidjeli smo kako se bijela pjena razbija o obalu.
Džoker je skakutao i plesao kao dijete.
– Je li to more? – začuđeno je upitao. – Vidi li se more, mornaru? Nisam mu stigao odgovoriti jer je ispod nas opet odjeknula tutnjava i grmljavina. Tutnjalo je snažno i gromovito, kao da neki div žvače kamenje.
– Gora samu sebe ždere – reče Džoker.
Potrčali smo s vrha. U tili smo se čas našli pred jezerom u kojemu sam onomad plivao. Sad nije bilo veće od lokvice. Zlatnih je ribica ondje još bilo, plivale su znatno gušće nego prije. Kao da je s neba pala duga i uzavrela u lokvi.
Dok se Džoker ogledavao, razvezao sam bijelu vreću koju sam nosio preko ramena. Oprezno sam izvadio veliku staklenku pa je napunio zlatnim ribicama. Kad sam staklenku htio podići sa zemlje, prevrnula mi se. Uopće je nisam gurnuo, kao da je pala sama od sebe. Ili je to bila krivnja zlatnih ribica? Vidio sam kako se od staklenke odlomila krhotina, ali se Džoker okrenuo i rekao:
– Moramo se požuriti, mornaru.
Pomogao mi je da staklenku napunimo zlatnim ribicama. Strgnuo sam sa sebe košulju pa čvrsto obavio staklenku, a vreću uprtio. Staklenku prepunu ribica čvrsto sam stezao uz tijelo.
Odjednom smo čuli tresak, tako prodoran i strahovit kao da se cijeli otok raspada. Jurili smo među visokim palmama i uskoro stigli u lagunu u kojoj sam se prije dva dana iskrcao. Najprije sam opazio čamac.
Lijepo me čekao između dviju palma, upravo onako kako sam ga ostavio. A kad sam se okrenuo... Da, vidio sam da je otok tek greben usred širokoga mora. Učinilo mi se da s onu stranu palmica vidim more. Samo je jedna stvar u malenoj laguni bila drukčija nego kad sam se tek iskrcao. Široko je more bilo mirno, kao i onda, ali se uz obalu pjenilo. Shvatio sam, otok tone u more.
Ispod guste sam palme uočio nešto žuto i sjajno. U tili sam čas prepoznao Herc Asicu. Spustio sam u čamac vreću i staklenku punu zlatnih ribica. Pristupio sam dok je Džoker plesao oko čamca kao dijete.
– Herc Asice? – šapnuo sam.
Okrenula se i pogledala me, tako nježno i čeznutljivo da sam se pobojao, sad će mi se baciti oko vrata.
– Na posljetku sam našla put iz labirinta – rekla je. – Sad znam, pripadam drugoj obali... Čuješ li kako zapljuskuju valovi s obale koja je godinama i miljama udaljena od ove obale?
– Ja te ne razumijem – rekao sam.
– Jedan dječak misli na mene – nastavila je. – Ovdje ga nisam našla... ali možda on nađe mene. Tako sam daleko od njega odlutala, znaš. Prešla sam more i osjećaje, pretrčala visoke gore i teške misli, ali netko je ponovno pomiješao karte...
– Eno ih! – odjednom klikne Džoker.
Okrenuo sam se i vidio roj patuljaka. Jurili su kroz palmovu šumicu prema nama. Na čelu četiri moluka, na kojima su jahala četiri kralja.
– Uhvatite ih! – vikne Pik Kralj. – Opet ih utrpajte u pasijans! Iz unutrašnjosti otoka odjekne zaglušna tutnjava. Od čuda sam pao na leđa. Kao čarobnom palicom nestanu i moluci i patuljci. Okrenuo sam se Herc Asici, ali nje više nije bilo. Jurnuo sam prema palmi na koju je prije bila naslonjena. A ondje, upravo na mjestu gdje je stajala Herc Asica, našao sam okrenutu kartu. Obrnuo sam je i vidio Herc Asicu.
Potekle su mi suze. Istodobno je, kroz plač, na površinu izbijao neki čudni bijes. Jurnuo sam prema palmiku odakle su dojurili moluci i patuljci. Upravo kad sam se približio tome mjestu, snažni je vjetar zavitlao pravim rojem igraćih karata. U ruci sam već držao Herc Asicu. Uto skupim još pedeset jednu kartu. Sve su bile strahovito izblijedjele i izlizane na rubovima. Jedva sam razaznavao sličice. Pedeset i dvije sam karte strpao u džeo.
Kad sam opet pogledao tlo, opazio sam četiri bijela kukca. Svi su imali šest nogu. Pokušao sam ih uhvatiti, ali su se uvukli pod kamen.
Opet sam od otočića začuo strahovit tresak, istodobno su mi snažni valovi zapljusnuli noge. Vidio sam da je Džoker već u čamcu, zaveslao je prema pučini. Žurno sam gazio prema njemu. Voda mi je već bila do pojasa kad sam se probio do čamca i skočio preko ruba.
– I pekarski sin ide – reče Džoker. – Mislili ćemo se sami pokupiti. Pružio mi je veslo, a dok smo veslali iz petnih žila, vidjeli smo kako otok tone u more. Voda je zakuhala i uzavrela oko palma. Kad je posljednja palma utonula u valovima, vidio sam kako je iz krošnje otprhnula ptičica.
Morali smo zapeti svom snagom kako nas ne bi uvukao vrtlog otoka koji je nestao u dubini. Kad smo na posljetku uvukli vesla u čamac, ruke su mi krvarile. I Džoker je veslao kao pravi, ali su njegove ruke i sad bile bijele i čiste kao sinoć, kad mi ih je pružio ispred Frodeove kućice.
Uskoro je sunce utonulo u more. Puštali smo da nas nosi vjetar, cijelu noć i sutrašnji dan. Više sam puta pokušavao zapodjenuti neku vrstu razgovora sa svojim suputnikom, ali bih iz njega jedva izvukao pokoju riječ. Gotovo je neprekidno šutio, a na usnama mu je titrao prepreden smiješak.
Sutra nas je, kasno navečer, ukrcao neki arendalski jedrenjak na dva jarbola. Rekli smo da smo plovili na Mariji, koja je potonula prije nekoliko dana. Vjerojatno smo samo mi preživjeli brodolom. Jedrenjak je plovio u Marseille. Tijekom duge plovidbe u Europu, Džoker je šutio, kao i u čamcu za spašavanje. Mornari su ga smatrali čudakom, ali nitko nije ništa govorio.
Čim smo se iskrcali u Marseilleu, glupko je nestao između dvaju skladišta. Pokupio se, bez ijedne riječi na rastanku.
Potkraj te godine stigao sam ovamo, u Dorf. Doživio sam nešto tako čudno da o tome moram (tako sam tad pomislio) razmišljati ostatak života. Dorf je bio lijepo selo. Ovamo sam došao posve slučajno, prije pedeset dvije godine.
Videći da nemaju pekara, ovdje sam se nastanio i otvorio pekarnicu. Pa u rodnome sam Lübecku učio za pekara, prije nego što sam se otisnuo na more. Otad je ovdje moj dom.
Nikad nikomu nisam ispričao što sam doživio. Ne bi mi vjerovali. Nisam smio pripovijedati tu pripovijest, jer sam katkad i ja sumnjao u istinu o čarobnom otoku. No kad sam se iskrcao u Marseilleu, preko ramena sam nosio bijelu vreću. I vreću i sve što je bilo u njoj pomno sam čuvao tijekom svih ovih godina.

HERC DVOJKA





...vjerojatno s velike plaže gleda more...


Dignuo sam glavu sa zemičkine knjižice. Već je prošlo tri i pol. Utvrdio sam da se sladoled ispred mene rastopio.
Tad mi je prvi put palo na um nešto nečuveno: Frode je rekao da patuljci na čarobnom otoku ne stare kao mi, ljudi. Ako je tako, Džoker je vjerojatno i sad negdje na svijetu.
Sjetio sam se što mi je otac na starom atenskome trgu ispričao o pustošenjima vremena. Vrijeme nije imalo nikakvu moć nad otočnim patuljcima, jer iako su se kretali svijetom i bili isto onako živi kao ljudi i životinje, nisu od krvi i mesa kao mi.
Na više je mjesta u zemičkinoj knjižici bilo nagovještaja da su patuljci neranjivi. Ni jedan se nije porezao kad je na Džokerskoj svečanosti Džoker razlupao sve one boce i čaše. Džoker se nije ozlijedio kad je kliznuo niz brdo, ruke mu nisu prokrvarile poslije snažnog veslanja, daleko od potonulog otoka. No to još nije bilo sve. Pekar Hans mi je rekao da su patuljci hladnoruki... Odjednom sam se sav naježio.
Patuljak! I njemu su ruke bile hladne. Je li moguće da je čudnovati patuljak, kojega smo sreli na benzinskoj crpki, onaj isti patuljak koji je jednom, prije više od stotinu pedeset godina, pobjegao u Marseilleu, između dvaju skladišta? Zar mi je Džoker dao povećalo uz pomoć kojega čitam, a onda me uputio do zemičkine knjižice koju čitam?
Zar se to Džoker pojavljivao u lunaparku u Comu, na venecijanskome mostu, na brodu koji je plovio u Patras, a i na velikom atenskome trgu Sintagma?
Pomisao me tako silno uzbuđivala da mi je pozlilo kad sam gledao rastopljeni sladoled na stolu.
Ogledavao sam se. Ne bih se iznenadio da se patuljčić odjednom pojavi i ovdje, u Pireju. Uto je otac brzao iz ulice iznad lučkoga restorana. Prenuo me iz misli.
Iz daljine sam vidio da ipak nije izgubio svaku nadu da ćemo naći mamu. Ne znam zašto, ali pomislio sam na Herc Asicu, koja je gledala more i govorila o nekoj obali koja je godinama i miljama udaljena od obale na kojoj je čekala prije nego što se odjednom pretvorila u igraću kartu.
– Doznao sam gdje je ona sad, popodne – reče otac.
Ozbiljno sam klimnuo. U neku smo ruku na kraju putovanja. – Vjerojatno s velike plaže gleda more – rekao sam. Otac sjedne do mene. – Da, lako je moguće. Kako si, do vraga, znao? Samo sam slegnuo ramenima. Otac mi je pričao kako mama snima na velikom rtu prema Egejskome moru, rt se zove Sounion, na samom je južnom kraju grčkoga kopna, sedamdeset kilometara južno od Atene. – Na samome su rubu rta velike razvaline Posejdonova hrama – nastavio je. –
Posejdon je bio grčki bog mora. Ispred hrama će snimati Anitu. – Mladić iz zemlje daleke... sreće lijepu ženu... kod staroga hrama – rekao sam. Otac pun nerazumijevanja uzdahne:
– O čemu trabunjaš?
– Delfijsko proročište – rekao sam. – Pa ti si bio Pitija!
– Dakako, do vraga! Znaš, zapravo sam mislio na Akropolu. – Ti jesi, ali ne i Apolon, grom i pakao!
Nasmijao se uzrujanim smijehom, nije ga bilo tako lako protumačiti. – Pitija je bila tako omamljena da se ne sjeća što je rekla – na posljetku je priznao. Mnogih sam se doživljaja na dugom putovanju veoma teško prisjećao, ali nikad neću zaboraviti vožnju na rt Sounion.
Kad smo projurili kroz sva kupališta južno od Atene, neprekidno nam je, desno od nas, bilo modro Sredozemno more.
Iako otac i ja nismo mislili ni na što drugo osim na to kako ćemo opet naći mamu, otac je pokušao povesti razgovor o nečemu posve drugom. Valjda zato kako mi ne bi ulijevao lažne nade. Jednom me čak pitao što mislim, jesmo li proveli dobar godišnji odmor.
– Najradije bih te odveo na Rt Horn ili Rt Dobre Nade – jednom je rekao. – Sad barem ideš na Rt Sounion.
Vožnja je trajala upravo toliko da je ocu trebala čik-pauza. Zastali smo na uzvisini, u krševitu mjesečevu krajoliku, a ispod strme se litice pjenilo more. Dolje su se dvije nimfice, kupačice, sunčale na hridima, poput lijenih tuljanica.
More je bilo tako modro i prozirno da su mi, pri pogledu na nj, suze navrle na oči. Mislio sam da vidim dno na dubinama od dvadeset metara, ali otac je tvrdio da je ondje duboko tek osam do deset metara.
Ništa više nismo govorili. Bila je to najšutljivija čik-pauza tijekom putovanja. Mnogo prije nego što smo stigli do velikoga Posejdonova hrama, vidjeli smo kako se uzdiže na visokom rtu desno.
– Što misliš? – upita otac.
– Misliš, je li ona ondje?
– Tako je – odgovorio je.
– Znam, ona je ondje – rekoh. – I znam da će se s nama vratiti kući, u Norvešku. Potmulo se nasmijao.
– Ipak nije tako jednostavno, Hans Thomas. Toliko i ti razumiješ. Nitko ne napušta svoju obitelj i izbiva više od osam godina da bi se tek tako dao odvući kući.
– Ona nema izbora – rekao sam.
Ne vjerujem da je ijedan od nas išta više rekao sve dok nismo, četvrt sata poslije, parkirali automobil ispod velikoga hrama.
Probijali smo se između dvaju turističkih autobusa i pedesetak Talijana. Morali smo se pretvarati da razgledavamo starine i platiti dvije stotine drahma kako bismo ušli u područje hrama. Kad smo se penjali na visoravan, otac je izvadio češalj i zgužvao onaj suludi šešir što ga je kupio u Delfima.

HERC TROJKA





...skockanu gospođu pod šeširom široka oboda...

Otad se sve događalo tako brzo da mi je i danas teško sabrati dojmove. Na kraju visoravni otac opazi dvojicu fotografa i omanju skupinu ljudi koji očito nisu bili obični turisti. Kad smo se malo približili, ugledali smo skockanu gospođu pod šeširom široka oboda. Imala je crne naočale i dugu haljinu boje datulja. Očito je bila u središtu pozornosti.
– Ona je – reče otac.
Ukočio se kao kip, ali ja sam odmah otišao prema njoj. Otac za mnom. – Ne biste li malo predahnuli od tolikog snimanja – rekao sam tako glasno da su se oba grčka fotografa naglo okrenula, iako nisu razumjela ni jednu moju riječ. Sjećam se, tad sam se naljutio. Doista prelazi svaku mjeru kad toliki tipovi snimaju mamu iz svih uglova, a mi je više od osam godina nismo vidjeli ni od korova. Tad se mama ukočila kao kip. Skinula je sunčane naočale i pogledala me s udaljenosti od desetak ili petnaestak metara. Nato je odmjerila oca pa opet mene. Toliko se zbunila da sam o mnogo čemu razmišljao prije nego što se dogodilo nešto više.
Najprije sam pomišljao da je ne poznajem, pa ipak sam znao da mi je mama, jer dijete to odmah zna. Istodobno sam pomislio koliko je neizrecivo lijepa.
Ostatak je usporeni film. Iako je mama prepoznala oca, potrčala je prema meni. Nekoliko mi je sekunda strahovito bilo žao oca jer se moglo zaključiti da je mami stalo samo do mene.
Kad je došla do mene, bacila je prelijepi šešir i pokušala me dići u zrak, ali to joj nije uspjelo, jer nisu se tijekom tih osam godina događale promjene samo u Grčkoj. Zato me zagrlila i privinula na prsa.
Sjećam se kako sam prepoznao njezin miris. Godinama se nisam osjećao tako sretnim. Nije to bila ona sreća koju osjećamo kad pijemo ili jedemo nešto izvrsno. Ta moja sreća nije bila samo u ustima, strujala je cijelim tijelom.
– Hans Thomas – uzdahnula je dva puta, ali više nije mogla ništa reći jer se rasplakala.
Tek kad je opet digla glavu, na pozornicu je stupio otac. Zakoraknuo je prema nama i rekao:
– Proputovali smo Europu kako bismo te našli.
Više nije morao reći. Mama ga je zagrlila oko vrata i ondje zaplakala. Nisu samo snimatelji postali svjedocima slatkokisele priredbe. Više se turista zaustavilo i zabuljilo u nas, a pojma nisu imali da je trebalo dvije stotine godina kako bi se pripremio ovaj susret.
Kad se mama isplakala, odjednom se opet vratila u ulogu fotomodela. Naglo se okrenula i na grčkom vikala snimateljima. Slijegali su ramenima i odgovorili nešto što je mamu izbacilo iz takta. Nastala je oštra svađa između mame i fotografa prije nego što su shvatili da se moraju pokupiti. Uzeli su svoje stvari i udaljili se područjem oko hrama. Jedan je, dapače, odnio šešir što ga je mama bacila kad je potrčala prema meni. Blizu okrugloga izlaza jedan je od njih pokazao sat i dovikivao nam neke proste grčke riječi.
Kad smo ostali prepušteni sebi, bili smo tako zatečeni da ni jedno od nas troje nije znalo što bi prije reklo ili učinilo. Razmjerno je lako sresti osobe koje godinama nismo vidjeli. Malo je teže kad se slegne prvo iznenađenje.
Sunce se već toliko spustilo na nebu da je padalo ispod zabata staroga Posejdonova hrama. Stupovlje je bacalo duge sjene po visoravni. Nisam se osobito začudio kad sam na maminoj haljini, dolje lijevo, opazio crveno srdašce.
Ne znam koliko smo puta obišli hram, ali shvatio sam da nije samo mami i meni nužno vrijeme kako bismo se opet upoznali. Starome arendalskomu mornaru nije bilo lako naći ton primjeren otmjenoj manekenki koja tečno govori grčki i već godinama živi u Grčkoj. Ni modelu nije bilo nimalo lakše. No mama je pripovijedala o hramu boga mora, a otac o moru. Jednom je, prije mnogo godina, plovio uz rt Sounion na putu u Istanbul.
Kad se sunce spustilo iza obzorja, kad je stari hram postajao sve bistriji i oštrijih obrisa, uputili smo se prema ulazu. Posljednjih sam se minuta držao pomalo u pozadini, jer hoće li to biti samo kratak susret ili završetak dugog rastanka, ovisi o dvjema odraslim osobama koje su se odvojile.
Pa ipak se mama s nama morala odvesti u Atenu, jer je snimatelji nisu pričekali na parkiralištu. Otac otvori vrata fiata kao da je rolls royce, a mama predsjednikova gospođa ili nešto u tom smislu.
Prije nego što je otac krenuo, govorili smo svi u jedan glas. Nato smo pošli prema Ateni. Kad smo prošli prvo selo, dobio sam posao voditelja razgovora.
U Ateni smo ostavili automobil u hotelskoj garaži pa otišli ispred ulaza recepcije. Najprije smo dugo nijemo stajali.
Doista smo neumorno brbljali tijekom vožnje otkako smo otišli od staroga Posejdonova hrama, ali zato ni jedno od nas nije smetnulo s uma sve što se zapravo događalo oko nas.
Ja sam na posljetku prekinuo mučnu šutnju.
– Bilo bi vrijeme kovati naume za budućnost – rekao sam. Mama me obrglila jednom rukom oko ramena, a otac promucao nekoliko mučnih riječi kako sve mora ići svojim redom.
Poslije kratkog natezanja dogovorili smo se da ćemo se utroje popeti na krovnu terasu kako bismo susret proslavili nekim osvježavajućim pićem. Otac je mahnuo konobaru i naručio sok sebi i sinu, a gospođi najskuplji šampanjac koji god imaju.
Konobar se češkao po glavi i začuđeno uzdisao.
– Najprije su dva gospodina slavila samostalno – rekao je. – I onda opet. A večeras je ženska večer?
Budući da odgovor nije dobio, zabilježio je narudžbu i otapkao u bar. Mama je, ne znajući pretpovijest, začuđeno pogledavala oca. Tek se nije mogla načuditi kad mi je otac uputio ukočeno džokerski pogled.
Cijeli smo sat razgovarali o svemu i svačemu, a nitko se nije usuđivao približiti pitanju koje nas je sve pritiskalo. Mama je tad predložila neka napustim društvo i pođem u hotelsku sobu spavati. Bio je to njezin doprinos dječjem odgoju nakon što više od osam godina nije vidjela sina.
Otac mi uputi povjerljiv pogled »učini kako ti je rekla«, a tad mi je sinulo da vjerojatno zbog mene razgovor tako zapinje. Shvatio sam, odrasli moraju razgovarati u četiri oka. Na posljetku, oni su se udaljili jedno od drugoga, ja sam tek osoba koja je sve to još više zakomplicirala.
Mamu sam dugo grlio, tad mi je šapnula na uho da će me sutra ujutro odvesti u najskuplju atensku slastičarnu. Već počinju naše male tajne.
Kad sam se u hotelskoj sobi presvukao, odmah sam se bacio na zemičkinu knjižicu i nastavio čitati dok sam čekao oca. U raskupusanoj knjižici više nije preostalo mnogo stranica.

HERC ČETVORKA





...ni mi ne znamo tko dijeli karte...


Pekar Hans prazno je buljio ispred sebe. Duboke, modre oči neobično su mu se krijesile dok je pripovijedao o čarobnom otoku, ali sad kao da je iskra ugasla.
U sobici se gotovo potpuno smračilo, odavno je zanoćilo. Samo je iz kamina slabašno svjetlucalo ono što je prije bila razbuktala vatra. Pekar Hans ustane i potakne žeravicu žaračem. Na tren je vatra u kaminu živnula i bacila treperavo svjetlo po staklenkama punim zlatnih ribica i po drugim čudnovatim predmetima u sobici.
Te sam duge večeri upijao svaku riječ staroga pekara. Kad je počeo pripovijedati o Frodeovim igraćim kartama, od čuda sam nekoliko puta ostajao bez daha. Često sam sebe hvatao kako zijevam poluotvorenih usta. Nisam ga se usuđivao prekinuti, pa iako je samo tad pričao o Frodeu i čarobnom otoku, siguran sam da se sjećam svega što mi je rekao.
– Tako se Frode ipak u neku ruku vratio u Europu – zaključio je. Nisam bio siguran govori li to meni ili samo sebi. Bilo kako bilo, nisam bio siguran na što misli.
– Misliš li na karte? – upitao sam.
– Pa da, i na njih.
– Naime, te su karte gore, na tavanu, je li?
Starac klimne i pođe u spavaću sobu. Kad se vratio, u ruci je držao kutijicu, a u njoj igraće karte.
– To su Frodeove karte za pasijans, Alberte.
Spustio je škrinjicu na stol. Osjećao sam kako mi bilo ubrzano kuca kad sam polako digao snop karata iz kutije pa ga spustio na stol. Na samome vrhu Herc Četvorka. Oprezno sam prelistavao karte i svaku pomno proučavao. Boje su toliko izblijedjele da nisam uvijek točno znao koja je to karta. Neke su i sad bile razgovijetne, prepoznao sam Karo Puba, Pik Kralja, Tref Dvojku i Herc Asicu.
– To su one karte... koje su trčale po onom otoku? – na posljetku sam ga upitao. Starac opet klimne.
Činilo mi se da je svaka karta u mojoj ruci u određenom smislu živa osoba. Kad sam Herc Kralja digao ispred kamina, sjetio sam se što je rekao na čudnovatom otoku. Jednom, pomislio sam, jednom je bio živ patuljak pod nebom. Nekoć je trčao između cvijeća i stabala u velikom vrtu. Neko sam vrijeme držao u ruci Herc Asicu. Sjetio sam se kako je rekla da njoj nije mjesto u tim kartama.
– Nedostaje samo Džoker – rekoh kad sam izbrojio točno pedeset dvije karte. Pekar Hans klimne.
– Sa mnom je otišao u veliki pasijans. Razumiješ li, sine? I mi smo živi patuljci pod nebom. Ni mi ne znamo tko dijeli karte.
– Vjeruješ li... da je on i sad negdje u svijetu?
– U to možeš biti posve siguran, sinko. Ništa na ovome svijetu ne može naškoditi Džokeru.
Pekar Hans okrene leđa kaminu i baci na mene mračne sjene. Na tren sam se prestrašio. Te mi je noći bilo dvanaest godina. Možda je kod kuće moj otac izvan sebe od bijesa, zato što sam kod Pekara Hansa i još nisam kod kuće. No samo me u trijeznim trenucima čekao kod kuće. Vjerojatno leži negdje u selu dok se ne otrijezni. U neku je ruku Pekar Hans bio jedina osoba u mojem životu u koju sam se pouzdao.
– Zacijelo je užasno star – upao sam. Pekar Hans odlučno odmahne glavom. – Zar se ne sjećaš? – upita. – Džoker ne stari kao mi.
– Jesi li ga vidio otkako ste doputovali u Europu? – upitao sam. Pekar Hans klimne. – Jedan jedini put... Prije pola godine. Učinilo mi se da na tren vidim njegovo tijelce na ulici ispred pekare. Prije nego što sam izletio na ulicu, kao da je u zemlju propao. Tad si ti ušao u ovu priču, Alberte. Onoga popodneva kad sam imao zadovoljstvo istući neke derane koji su ti zagorčavali život. A to je... bilo točno pedeset dvije godine nakon što je Frodeov otok potonuo u more. Mnogo sam puta preračunavao... Posve sam siguran, bilo je to na Džokerski dan... Zapanjeno sam digao pogled prema njemu. – Zar još vrijedi onaj stari kalendar? – upitao sam ga.
Čini se, sinko. Tog sam dana shvatio da si ti onaj zapostavljeni dječak, kojemu je bolest otela majku. Samo sam ti zato i mogao dati sjajni napitak i pokazati one lijepe ribice...
Zanijemio sam od čuđenja. Tek sam tad shvatio da se ono, što su patuljci u selu govorili na Džokerskoj svečanosti, i na mene odnosi. Duboko sam udahnuo.
– Kako... kako se bajka nastavlja? – upitao sam ga.
– Na čarobnom otoku nisam zapamtio sve rečenice. No, sve ono što mi, ljudi, čujemo, pohranjeno je u našoj svijesti, ne moramo se svega toga sjećati. Odjednom to opet izbija na površinu. Upravo dok sam ti pripovijedao svoje uspomene s čarobnog otoka, sjetio sam se što je rekla Herc Četvorka kad je Karo Četvorka progovorila o nekom dječaku, kojemu je pekar obećao sjajno piće i lijepe ribice.
– Da?
– Dječak će ostarjeti i posijedjeti, ali prije nego što umre, doći će mu nesretni vojnik iz sjeverne zemlje – rekao je Pekar Hans.
Dugo sam zurio u kamin, pun strahopoštovanja prema životu, a taj me osjećaj nikad poslije nije napustio. U jednoj je jedinoj rečenici bio obuhvaćen cijeli moj život. Shvatio sam, Pekar Hans uskoro će umrijeti, a ja ću biti sljedeći pekar u Dorfu. Shvatio sam i to da ću ja dalje prenositi tajnu ljubičastoga soka i čarobnog otoka. Život ću provesti u kućici u kojoj sam sada. Ovdje ću se naučiti skrbiti za zlatne ribice sa čarobnog otoka. A jednoga dana... jednoga će dana doći nesretni vojnik iz sjeverne zemlje. Znao sam, dotad je još dugo. Znao sam, moraju proći pedeset dvije godine dok u Dorf ne dođe novi pekar.
– I zlatne ribice čine dug redoslijed, još od onih koje sam donio s otoka – nastavi Pekar Hans. – Neke žive samo nekoliko mjeseci, ali uglavnom požive mnogo godina. Tužno mi je svaki put kad se neka od njih prestane koprcati u staklenki, jer ni jedna od njih nije kao druge. To je tajna zlatnih ribica, Alberte, to da je najobičnija ribica nezamjenjiva individua. Zato ih pokapam pod stablima u šumi. Nijeme im grobove prekrivam bijelim kamenčićima, jer držim da svaka zlatna ribica zaslužuje spomenik od trajnijega materijala nego što je sama.
Samo nekoliko godina nakon što mi je ispričao o čarobnom otoku, Pekar Hans je umro. Moj otac jednu godinu prije njega. Pekar Hans me posvojio, oporučno mi je ostavio sve što je imao. Posljednje su mu riječi, dok sam se nadvijao nad starca kojega sam neizmjerno zavolio, bile: »Vojnik ne zna da će mu djevojka, ošišana na nulericu, roditi lijepa sina.«
Shvatio sam, valjda je i to jedna od propuštenih rečenica Džokerske igre koja mu je, upravo tad, na samrti, prostrujila kroz svijest. Digao sam pogled sa zemičkine knjižice kad je otac, oko ponoći, pokucao na vrata.
– Hoće li se s nama vratiti kući, u Arendal? – izlanuo sam gotovo prije nego što je ušao.
– Vidjet ćemo – kratko je odgovorio.
Na licu sam mu vidio tajanstveni osmijeh. – Mama i ja sutra idemo u slastičarnicu – rekao sam, kao da se želim uvjeriti da riba nije pobjegla upravo u trenutku kad ju se spremamo povući u brod. Otac klimne.
– Na recepciju će doći u jedanaest sati – rekao je. – Gospođa je otkazala sve druge sastanke.
I otac i ja neko smo vrijeme zurili u strop prije nego što smo zaspali. Posljednje što je otac rekao, ne znam da li meni ili sebi, bilo je:
– Ne može se, dok izbrojiš do tri, okrenuti brod koji plovi. – Moguće – odgovorio sam. – Ali sudbina je na našoj strani.

HERC PETICA





...moramo sad biti hladnokrvni kako ne bismo dijelili nagrade na neviđeno...


Čim sam se sutra ujutro probudio, pokušavao sam se sjetiti što je točno rekao Pekar Hans o djevojci ošišanoj na nulericu. No uskoro se otac počeo prevrtati na postelji. I počeo je novi dan.
Poslije doručka smo se s mamom našli na recepciji, a nato je tata morao otići u hotelsku sobu jer je mama samo mene htjela odvesti u slastičarnicu. Dogovorili smo se da će nam se ondje otac pridružiti za dva sata.
U prolazu sam povjerljivo namignuo ocu u znak zahvale na onome jučer. Nastojao sam mu priopćiti da ću dati sve od sebe kako bih zabludjelu gospođu priveo razumu.
Kad smo naručili kolače u velikoj slastičarnici, mama mi se duboko zagledala u oči i rekla:
– Vjerojatno ne razumiješ zašto sam otišla od vas, Hans Thomas. Nisam se dao zbuniti takvim uvodom.
– Zar želiš reći da ti to razumiješ? – odbrusio sam.
– Možda i ne... potpuno – priznala je.
Nisam bio zadovoljan polovičnim priznanjem.
– Zacijelo ne razumijemo zašto netko jednostavno napuni kovčege, napušta muža i dijete i nestaje bez traga, osim nekakvih bljutavih slika u grčkome modnom časopisu.
Na stol su nam donijeli kavu, sok i zamaman kolač, ali sam nastavio, ne dopustivši da tim napasnicima padnem na lijepak.
– Ako želiš reći da razumiješ zašto punih osam godina nisi svom rođenom sinu poslala ni razglednicu, onda ćeš sigurno razumjeti zašto ću ti se sad zahvaliti i ostaviti te samu da ovdje piješ kavu. Skinula je sunčane naočale i protrljala oči. Nisam vidio tragove suza, ali možda je, reda radi, pokušavala izmamiti koju kap.
– Nije to tako jednostavno, Hans Thomas – rekla je slomljenim glasom. – Godina ima tristo šezdeset pet dana – rekoh. – Osam godina jest dvije tisuće devetsto dvadeset dana, a nisam uračunao 29. veljače. Ni ta mi se dva dana prijestupnih godina nije javila moja mama. Prema mojem je mišljenju to doista posve jednostavno. Matematika mi dobro ide.
Mislim da sam je dotukao prijestupnim godinama. Način na koji sam spomenuo svoja dva rođendana prisilio ju je da me uhvati za ruke te da ih stisne u svojima. Sad su joj suze tekle potocima iako više nije trljala oči.
– Možeš li mi oprostiti, Hans Thomas? – upitala me. – Ovisi – odvratio sam. – Jesi li razmišljala o tome koliko pasijansa može dječak složiti tijekom osam godina? Ni ja ne znam točno, ali mnogo je tih pasijansa. Na posljetku igraće karte postaju nekom vrstom nadomjestka za pravu obitelj. No kad pomišljamo na vlastitu majku, svaki put kad gledamo Herc Asicu, onda tu nešto nije u redu.
Spomenuo sam Herc Asicu samo da provjerim govori li joj to nešto, ali samo me zbunjeno gledala.
– Herc Asica? – čudila se.
– Herc Asica, da. Nisi li jučer imala crveno srdašce na haljini? Pitanje je za koga tuče to srdašce.
– Čuj me, Hans Thomas!
Istinski se isprepadala. Možda je pomislila da joj je sin skrenuo zato što je toliko godina bila daleko od njega.
– Frka je zato što otac i ja imamo ozbiljnih teškoća s pasijansom samo zato što se Herc Asica izgubila, u očajničkome pokušaju da pronađe sebe – rekoh.
Ona kao da je pala s Marsa. Nastavio sam:
– Kod kuće na Hisöyu imamo punu ladicu džokera, ali ništa nam ne pomaže, jer moramo lutati Europom u potrazi za Herc Asicom. Nasmiješila se kad sam spomenuo džokera.
– On i sad skuplja džokere? – upitala me.
– Pa i on je džoker – odgovorio sam. – Uvjeren sam da ga uopće ne poznaješ. Pravi je, razumiješ li? U posljednje mu je vrijeme teško zato što mora Herc Asicu spasiti iz modne pustolovine i bajke. Nagnula se preko stola i pokušala me pomilovati po obrazu, ali sam se odmaknuo. Moramo sad biti hladnokrvni kako ne bismo dijelili nagrade na neviđeno.
– Mislim da razumijem što misliš pod Herc Asicom – rekla je. – Izvrsno – odvratio sam. – Samo mi nemoj više govoriti da razumiješ zašto si od nas otputovala. Naime, objašnjenje te zagonetke pokopano je u nečemu što se prije dvije stotine godina dogodilo tajanstvenim igraćim kartama.
– Kako?
– U kartama je stajalo da ćeš doputovati u Atenu kako bi našla sebe. Riječ je o nečemu tako rijetkom kao što je obiteljsko prokletstvo, a to ostavlja tragove i u Cigankinom gatarskom umijeću, a i u zemičkarnici u alpskome selu.
– Vučeš me za nos, Hans Thomas.
Tajanstveno sam odmahivao glavom. Isprva sam se ogledavao po velikoj prostoriji, a onda sam se naslonio na stol i šapnuo:
– Činjenica je da si se izgubila u događajima na jednom osebujnom otoku u Atlantskom oceanu, mnogo godina prije nego što su se baka i djed upoznali u Frolandu. Nadalje, uopće nije slučajno to što si otputovala upravo u Atenu kako bi našla sebe. Bila si ovamo privučena svojom zrcalnom slikom.
– Zrcalnom slikom?
Izvadio sam pisaljku pa na ubrus napisao ANITA.
– Pročitaj odostraga – zamolio sam je. Pa dobro je znala grčki. – ATINA – pročitala je. – Uh, umalo si me prestrašio! Znaš, nikad na to nisam pomišljala.
– Dakako, nisi – ozbiljno sam odgovorio. – Na mnogo toga nikad nisi pomišljala. No to sad nija najvažnija tema razgovora.
– A što je važno, Hans Thomas? – Najvažnije je kojom brzinom možeš napuniti svoj kovčeg – rekao sam joj. – Otac i ja te u neku ruku čekamo više od dvije stotine godina, počet ćemo gubiti strpljivost.
Upravo kad sam to rekao, na ulici se stvorio otac. Mama ga pogleda i nemoćno odmahne rukom.
– Što si s njim radio? – upitala je. – Dječak govori u zagonetkama. – Uvijek je imao bujnu maštu – reče otac sjedajući na praznu stolicu. – Inače je to pravi dečko.
Odgovor sam smatrao više nego umjesnim, jer otac nije mogao znati kakvom sam se taktikom zavaravanja poslužio samo da mamu namamim da se s nama vrati kući u Arendal.
– Upravo sam počeo – rekao sam. – Tako, na primjer, još ništa nisam rekao o tajanstvenome patuljku koji nas prati otkako smo prešli švicarsku granicu.
Mama i otac su se značajno pogledavali, a on reče:
– S tim pričekaj, Hans Thomas. Vjeruj mi!
Već smo toga popodneva shvatili da smo takva obitelj koja ne bi izdržala da još koju godinu živimo odvojeno, svaki u svom dijelu svijeta. Valjda sam uspio probuditi majčinski nagon.
Već u slastičarnici, a pogotovo poslije, mama i otac počeli su se grliti kao svježe zaljubljeni par. Prije spavanja sam uz to uočio i redovite poljupce. Tumačio sam to time što su mnogo toga propustili u više od osam godina, ali u nekoliko sam navrata morao, iz najobičnije pristojnosti, okrenuti glavu.
Zapravo uopće nije važno pripovijedati kako smo na posljetku mamu ugurali u fiat i počeli se vraćati na sjever.
Otac se, mislim, poprilično čudio kako mama tako lako prihvaća igru, ali ja sam odavno čvrsto vjerovao da će nestati svih onih teških osam godina čim je nađemo u Ateni. Uz to sam ustanovio da je vjerojatno najbrža punjačica kovčega na svijetu. A morala je prekinuti ugovor, što je nešto najgore što se može ikomu dogoditi južno od Alpa. Otac je tvrdio da će i kod nas, u Norveškoj, sigurno dobiti novi ugovor.
Poslije nekoliko užurbanih dana sjeli smo u automobil pa se najbržim putem, kroz Jugoslaviju, odvezli u sjevernu Italiju. Sjedio sam straga, kao i prije, ali sad su ispred mene bile dvije odrasle osobe pa sam imao ozbiljnih teškoća oko čitanja zemičkine knjižice. Mama se, naime, neprekidno okretala prema meni, a nisam se usuđivao ni pomisliti na to što bi se moglo dogoditi kad bi ona vidjela knjižicu koju sam dobio od pekara u Dorfu.
Kad smo, kasno navečer, stigli u sjevernu Italiju, dali su mi posebnu sobu pa sam mogao nesmetano čitati zemičkinu knjižicu. Čitao sam sve dok nisam pred zoru zaspao, s knjigom u krilu.

HERC ŠESTICA





...isto tako istinito kao Sunce i Mjesec...


Albert je cijelu noć pripovijedao. Tijekom priče sam ga u nekoliko navrata vidio kao dvanaestogodišnjaka ili trinaestogodišnjaka. Sjedio je ispred kamina i zurio u nešto što je, davno je to bilo, bila usplamtjela vatrica. Nisam ga prekidao dok mi je pripovijedao. Tako je i on šutio one noći, prije pedeset dvije godine, kad je Pekar Hans njemu pripovijedao o Frodeu i čudnovatom otoku.
Ustao sam i prišao prozoru koji je gledao na Dorf. Vani je svitalo. Nad selom se nadvijala maglica, gusti su oblaci lebdjeli iznad Waldemarova jezera. Visoko, s onu stranu sela, sunce se već počelo spuštati niz proplanak.
Glavom su mi se motala mnoga pitanja, ali sam šutio, ne znajući kako bih počeo. Vratio sam se do kamina i opet sjeo do Alberta koji me tako toplo primio kad sam iscrpljen klonuo ispred njegove kućice.
Iz pepela u kaminu još su se uspinjali tanki ostaci dima. I tu je u neku ruku bila jutarnja omaglica.
– Ostat ćeš u selu, Ludwig – reče stari pekar.
Način na koji je to rekao mogao se protumačiti i kao pitanje i kao zapovijed, a možda i jedno i drugo istodobno.
Dakako – jednostavno sam odgovorio. Već sam shvatio, postat ću ovdašnji sljedeći pekar. Shvatio sam i to da ću ja morati novim naraštajima proslijediti tajnu o čarobnom otoku. – Samo što sad na to ne mislim – rekoh.
– A o čemu razmišljaš, sinko?
– O Džokerskoj igri. Ako sam ja onaj nesretni vojnik iz sjeverne zemlje... – I?
– Onda shvaćam i to da... da gore imam sina – rekao sam, ali više nisam mogao izdržati, zarinuo sam glavu među ruke i zaplakao. Stari mi pekar stavi ruku oko ramena.
– Tako je to – procijedio je. – Vojnik ne zna da će mu djevojka, ošišana na nulericu, roditi lijepa sina.
Pustio me da se isplačem. Kad sam dignuo glavu, rekao mi je: – Nešto nisam shvatio, ali mi ti možeš objasniti. Zašto su jadnu djevojku ošišali na nulericu?
– Nisam ni ja znao – odgovorih. – Nisam znao da su joj nanijeli toliko zla. Slušao sam da su tako postupali poslije oslobođenja. Djevojke su gubile kosu i čast zato što su hodale s neprijateljskim vojnicima. I to zato... samo joj se zato više nisam javljao. Možda će ona zaboraviti, tako sam mislio. Možda ću joj nanijeti još veće zlo ako joj se javim. Bio sam uvjeren da nitko ne zna za našu vezu. A prevario sam se, jer kad je zatrudnjela... istina se više nije mogla skriti.
– Razumijem – kratko je odgovorio te se zagledao u prazni kamin. Ustao sam pa se uzrujano ushodao po sobi.
Zar je moguće da je sve to istina, pitao sam se. A što će biti ako je Albert luckast, kao što šuškaju dolje, u Schöner Waldemaru? Odjednom sam ustanovio da uopće nemam dokaza da je istinito išta od onoga o čemu mi je Albert pripovijedao. Svaka njegova riječ o Pekaru Hansu i o Frodeu mogla je biti samo smušenjakova tlapnja. Nisam vidio ni ljubičasti sok ni stare igraće karte.
Jedino su mi uporište bile oskudne riječi o vojniku iz sjeverne zemlje, ali Albert je i to mogao izmisliti. Preostaje još na nulericu ošišana djevojka, to je moje jedino pravo uporište. A možda sam se o njoj izlanuo u snu? Ne bi bilo čudno da sam spominjao djevojku ošišanu na nulericu. Strahovito sam se pribojavao za Line. Strahovao sam i da je možda zatrudnjela. Pa da, tako je Albert polovio istrgnute rečenice koje sam u snu izgovarao pa ih ispekao u svoju priču. Prebrzo mi je postavio pitanje o djevojci ošišanoj na nulericu... Bio sam siguran samo u to da me Albert ipak nije cijelu noć vukao za nos. Vjerovao je u svaku svoju riječ, ali upravo to možda svjedoči o njegovoj bolesti. Možda je istina sve ono što se govorka dolje, u selu. Albert je možda umobolnik koji doista živi u svom posebnom svijetu, u svakom pogledu.
Otkako sam došao u selo, govori mi sinko. Možda je to svojevrsna jezgra njegove fantastične priče. Albert je priželjkivao sina, mladića koji će u selu preuzeti njegov posao. Zato je izmislio cijelu smušenu priču, možda ni sam nije toga svjestan. Slušao sam za takve slučajeve. Bolesnici su na određenome području geniji, a možda je Albertovo područje genijalnosti ispredanje maštovitih priča. Ushodao sam se po sobi, a sunce se i dalje penjalo planinskim obronkom.
– Tako si nemiran, sinko – odjednom će starac.
Opet sam sjeo uza nj i prisjećao se kako je počela ova noć. Sinoć sam bio u Schöner Waldemaru kad je Fritz André opet počeo čavrljati o Albertovim zlatnim ribicama. Vidio sam samo jednu ribicu i uopće mi se nije činilo čudnim što stari pekar zlatnom ribicom upotpunjuje svoj usamljenički život. A kad sam, kasno navečer, došao kući, čuo sam kako Albert hoda po tavanu. Čim sam mu rekao da sam ga čuo kako gore hoda, sjeli smo ovdje i tako je počela ta duga noć.
– Sve one zlatne ribice – rekoh. – Pripovijedao si o zlatnim ribicama koje je Pekar Hans donio s čudnovatog otoka. Možda su i sad u Dorfu? Ili imaš samo jednu?
Albert se okrenuo pa me pogledao ravno u oči.
– Tako je slaba tvoja vjera, mladiću.
Upravo mi je to rekao. Smeđim mu je očima preletjela sjena. Postao sam nestrpljiv. Možda sam mu zato što sam mislio na Line, odgovorio malo žešće nego što sam kanio.
– Odgovori! – povikao sam. – Što je sa zlatnim ribicama? – Dođi – kratko mi je rekao.
Albert je ustao i otišao u svoju malenu spavaću sobu. Ja za njim. Povukao je stropne ljestve, upravo onako kao što je, tako mi je pripovijedao, učinio Pekar Hans kad je on bio dječak.
– Idemo na tavan, Ludwig – šapnuo je.
Penjao se prvi, a ja za njim. Ako je priča o Frodeu i čudnovatom otoku izmišljena, pomislio sam, Albert je doista bolestan.
Čim sam pogledao preko ruba stropnih vrata, shvatio sam da je sve ono o čemu mi je Albert cijelu noć pripovijedao, isto tako istinito kao Sunce i Mjesec. Naime, na tavanu je bilo mnogo staklenaka punih zlatnih ribica, a u svakoj su plivale ribice svih duginih boja. Tavan bijaše prepun najčudnijih predmeta. Opazio sam Budu, staklenoga šesteronošca, moluka, mačeve i sablje. I još mnoge predmete koji su u doba Albertova dječaštva još bili dolje, u dnevnoj sobi.
– Pa to... pa to je... pa to je doista fantastično – zamuckivao sam kad sam kročio na tavan, a pritom nisam mislio samo na zlatne ribice. Više nisam sumnjao u istinitost priče o čarobnom otoku.
Kroz tavanski je prozorčić prodiralo modrikasto jutarnje svjetlo. U našem dijelu doline sunce bi zasjalo tek oko podneva, a sad je tavan bio ispunjen zlaćanim svjetlom koje nikako nije moglo upadati kroz krovni prozorčić.
– Eno! – šapne Albert i upre prstom u kut ispod krovnog sljemena. Tad opazim nekakvu staru bocu. Iz nje se širilo blistavo svjetlo po svim zlatnim ribicama, a i po drugim predmetima na podu, na klupčicama i u ormarima.
– Ljubičasti sok, sinko. Prošle su pedeset dvije godine otkako ga nitko nije dirnuo, a sad ćemo nas dvojica odnijeti staru bocu dolje, u dnevnu sobu.
Sagnuo se i podigao bocu. Kad ju je nagnuo, u njoj je nešto tako prelijepo zasvjetlucalo da su mi suze navrle na oči.
Upravo kad smo se spremali sići, u drvenoj sam škrinjici ugledao stare igraće karte. – Smijem li... pogledati? – upitao sam.
Starac svečano klimne. Dohvatio sam snop trošnih karata. Vidio sam Herc Šesticu, Tref Dvojku, Pik Damu i Karo Osmicu. Prebrojavao sam karte.
– Samo pedeset i jedna – procijedio sam. Starac se ogledavao po tavanu. – Eno! – na posljetku je pokazao kartu, ispod stare klupčice. Sagnuo sam se i pridružio je ostalima. Bila je to Herc Asica.
– Ta se uvijek izgubi, ali ipak je uvijek nađem, negdje na tavanu... Vratio sam karte na mjesto pa smo sišli u dnevnu sobu.
Albert donese čašicu rakije pa je spusti na stol.
– Znaš što će se sada dogoditi – rekao je, a već sam shvatio da je sad na mene došao red da kušam ljubičasti sok. Prije mene je, točno prije pedeset dvije godine, Albert sjedio u ovoj istoj dnevnoj sobi i kušao zagonetni napitak. Pedeset je dvije godine prije njega i Pekar Hans kušao ljubičasti napitak na čarobnom otoku.
– Zapamti – nato će Albert. –Dobit ćeš samo gutljaj. Složit će ti se cijeli pasijans prije nego što opet otčepiš bocu. Tako će boca trajati još mnogim naraštajima.
U čašicu je natočio nekoliko kapi.
– Izvoli – rekao mi je pružajući mi čašicu.
– Ne znam... smijem li – rekao sam.
– Pa, znaš da moraš – odvrati Albert. – Ako kapljice ne održe obećanje, možda je stari Albert Klages umobolnik koji ti je cijelu noć bajao laži, a stari pekar to ne smije dopustiti, razumiješ li? Ako sad i ne sumnjaš u priču, jednoga će dana doći sumnja. Zato je toliko važno da odmah osjetiš okus svega o čemu sam ti pripovijedao, u cijelome tijelu. Samo tako možeš postati pekarom u Dorfu.
Prinio sam čašu usnama i iskapio. U nekoliko se sekunda moje tijelo pretvorilo u bezbroj najrazličitijih okusa.
Kao da sam istodobno na svim trgovima svijeta. Na hamburškome trgu stavljam u usta rajčicu, na trgu u Lübecku odgrizam sočnu krušku, na trgu u Zürichu jedem grožđe, na rimskome trgu smokve, na atenskome jedem orahe i bademe, a na kairskome trgu datulje. I još mi je mnogo drugih okusa prostrujalo tijelom, neki su od njih bili toliko strani i čudnovati da mi se činilo da lutam čarobnim otokom i berem voće s voćaka. To je plod tufa, pomislio sam, a ono su valjda prstenasta repica i bobice. No to još nije sve. Odjednom mi se učinilo da sam opet u Arendalu. Posve sam jasno osjećao okus brusnica i miris Linine kose.
Ne znam koliko sam tako kušao razne okuse ispred kamina. Ne vjerujem da sam išta govorio Albertu. Na posljetku je starac ustao i rekao:
– Sada stari pekar mora odspavati. Najprije ću bocu vratiti na tavan, a vjeruj mi, za sobom uvijek zaključavam tavanska vratašca. No već si odrastao čovjek. Voće i povrće može biti zdravo i ukusno, ratniče stari, ali ti zato nećeš postati povrćem i voćem.
Danas nisam posve siguran je li izgovorio upravo te riječi. Znam samo to da me na nešto upozoravao prije nego što je legao na počinak. Odnosilo se to na ljubičasti sok i na Frodeove karte za pasijans.

HERC SEDMICA





...zemičkar viče u čarobnu cijev...


Tek kad sam se kasno ujutro probudio, shvatio sam da je onaj stari pekar, kojega sam sreo u Dorfu, zapravo moj djed. Ona djevojka, ošišana na nulericu, nije mogla biti nitko drugi doli moja baka u Norveškoj.
Doduše, nisam mogao biti posve siguran. Džokerska igra nije doslovce rekla da je moja baka ona na nulericu ošišana djevojka niti da je pekar u Dorfu moj djed, ali u Norveškoj sigurno nije bilo mnogo »njemačkih drolja« imenom Line.
Dakle, potpuna istina još nije izbila na vidjelo. Pekar Hans nije se mogao sjetiti mnogih rečenica u Džokerovoj igri pa ih nije mogao prenijeti Albertu ni nikomu drugomu. Hoće li možda te rečenice ipak jednoga dana stići tako da pasijans bude potpun i uključi pedeset dvije rečenice?
Čarobni je otok izbrisao sve tragove kad je potonuo u more. Budući da je Pekar Hans umro, iz njega se više nije moglo ništa izvući. Vjerojatno nije moguće pokušati opet udahnuti život u Frodeove karte za pasijans pa vidjeti mogu li se patuljci prisjetiti što su govorili na priredbi prije sto pedeset godina.
Preostaje samo jedna mogućnost: ako je Džoker još na svijetu, možemo zamisliti da se on i sad sjeća Džokerske igre... Znao sam, moram navesti odrasle da se vratimo kroz Dorf, iako nam je to velik obilazak, a ocu uskoro prestaje godišnji odmor. To se mora dogoditi a da im ne moram pokazati zemičkinu knjižicu. Najradije bih samo ušao u pekarnicu pa rekao staromu pekaru: Evo mene opet, vratio sam se iz južne zemlje. Sa mnom je otac, tvoj sin. Tako nam je djed bio glavna tema razgovora tijekom doručka.
Odlučio sam pričekati s dramatičnim raspletom sve do kraja doručka. Shvatio sam, okrnjio sam svoju vjerodostojnost zato što sam odao neke činjenice iz zemičkine knjižice. Pustit ću ih neka na miru doručkuju.
Kad je mama otišla po drugu kavu, pogledao sam ocu ravno u oči te mu odlučno rekao:
– Izvrsno je što smo mamu našli u Ateni, ali nedostaje još jedna karta pa da zaključimo pasijans. Našao sam i tu kartu.
Otac zabrinuto pogleda mamu. Onda me je prodorno odmjerio i rekao: – Što je sad, Hans Thomas? Možeš li mi reći? Duboko sam mu se zagledao u oči: – Sjećaš li se pekara koji mi je dao bocu soka i četiri zemičke dok si se ti, u Schöner Waldemaru, nalijevao alpskom prepečenicom, u društvu ostalih seljana? Kratko je klimnuo. – Onaj je pekar tvoj otac, od krvi i mesa – rekao sam.
– Gluposti!
Frknuo je kao izmučeni konj, ali znao sam, neće mi se izvući. – Ne moramo o tome sad raspravljati – rekao sam. – Samo znaj, siguran sam, sto posto. Mama je opet sjela za stol i ojađeno uzdahnula čim je shvatila o čemu razgovaramo. Iako je otac reagirao podjednako snažno, mnogo smo se bolje poznavali on i ja. Sigurno mu je jasno da ne smije otpiliti sve što sam mu rekao prije nego što pobliže prouči slučaj. Znao je da sam i ja džoker koji katkad zna uočiti velevažne stvari.
– A zašto misliš da mi je to otac? – samo me upitao.
Nisam mu mogao odati da sam to, crno na bijelome, pročitao u zemičkinoj knjižici. Umjesto toga sam mu rekao nešto čega sam se sinoć sjetio.
– Prvo, zvao se Ludwig – počeo sam.
– To je veoma često ime i u Švicarskoj i u Njemačkoj – odgovori mi otac. – Moguće, ali mi je pekar rekao da je za vrijeme rata bio u Grimstadu. – To ti je rekao?
– Nijetočno na norveškom, ali kad sam mu rekao da sam iz Arendala, odgovorio mi je da je i on bio u Grimmestadu, pa sam to protumačio kao Grimstad.
Otac odmahne glavom.
– Grimmestad? To znači užasni grad, tako nekako. Možda je time mislio i Arendal... Mnogo je njemačkih vojnika bilo na norveškome jugu, Hans Thomas.
– Svakako – odvratio sam. – No samo je jedan moj djed, a on je pekar u Dorfu. To se zna.
Na posljetku je otac telefonirao svojoj majci, ne znam je li joj se javio samo zbog onoga što sam mu rekao ili je ipak zaključio da bi bilo red nazvati majku pa joj javiti da smo u Ateni našli mamu. Budući da se baka nije javljala, otac je telefonirao teti Ingrid, a od nje je čuo da je baka neočekivano otputovala u Alpe.
Prodorno sam zazviždao kad sam to čuo.
– Žemičkar viče u čarobnu cijev, a glas mu se širi stotinama milja – rekoh. Otac me odmjerio tako začuđenim pogledom da su u njega mogle stati sve zagonetke svijeta odjednom.
– Nisi li mi već i prije izrekao tu rečenicu? – upitao me.
– Yes, Sir – odgovorio sam. – Naime, uopće nije isključeno da je i stari pekar na posljetku shvatio da je sreo svojeg unuka. Uostalom, i tebe je vidio, a krv nije voda, oče. Ako ništa drugo, možda je ipak odlučio da bi, poslije tolikih godina, mogao pokušati telefonirati u Norvešku, nakon što ga je maleni Arendalac upravo posjetio u pekarnici. Tako ja mislim. A ako je to učinio, uopće nije nezamislivo da i u Dorfu procvjeta stara ljubav, kao u Ateni. Tako smo vozili prema sjeveru i Dorfu. Ni mama ni otac nisu povjerovali da mi je stari pekar djed, ali znali su da ih neću ostaviti na miru sve dok slučaj pobliže ne prouče.
Kad smo stigli u Como, opet smo noćili u Mini Hotelu Baradello. Lunaparka više ondje nije bilo, a ni gatare. Tješilo me samo to što sam opet dobio posebnu sobu. Iako sam nakon duge vožnje bio iscrpljen, odlučio sam prije spavanja pročitati preostale stranice zemičkine knjižice.

HERC OSMICA





...takvo fantastično čudo da ne znamo bismo li se smijali ili plakali...

Ustao sam i izišao na čistinu ispred kuće. Nije mi bilo lako uspravno hodati jer su se najrazličitiji okusi u cijelome tijelu borili za moju pozornost. Dok mi se po lijevome ramenu širila najslasnija jagodnja krema, u desnome me koljenu probadala kiselkasta mješavina ogrozda i limuna. Okusi su se tako brzo smjenjivali u mojem tijelu, tako su često promicali da ih nisam sve stigao imenovati.
Sad svugdje na svijetu ljudi nešto jedu. Tisuće različitih okusa ukupno. Kao da sudjelujem u svim njihovim obrocima, kao da odjednom kušam sve okuse svijeta.
Šetao sam po šumici iznad kolibe. Tek kad se malo smirio vatromet osjeta, obuzeo me osjećaj koji me nikad poslije nije napuštao.
Kad sam se okrenuo i pogledao selo, prvi sam put shvatio koliko je nepojmljivo čudo svijet. Kako se može objasniti, pomislio sam, da ovdje smijemo biti ljudi? Kao da sam otkrio nešto potpuno novo, a opet kao da otkrivam nešto što mi je bilo na dohvatu otkako sam bio dijete. Činilo mi se da sam dosad živio omamljen, a moj je život na zemlji bio poput višegodišnjega zimskog sna.
Pa ja postojim, pomislio sam. Živ sam stvor pod nebom. Prvi sam put u životu shvatio što je čovjek. Istodobno sam znao, nastavim li piti čudesni napitak, taj će doživljaj malo– pomalo slabiti, sve dok posve ne nestane. Okusio bih toliko puta sve okuse ovoga svijeta da bih se s njima potpuno stopio. Na posljetku uopće ne bih imao osjećaj da postojim, postao bih rajčica ili šljiva.
Sjeo sam na panjić. Uskoro se iz šume prikrala srna. To nije bilo nimalo čudno, jer su šume oko Dorfa pune srna, ali nisam se sjećao da sam ikad prije uviđao koliko je čudo jedno takvo živo biće. Srne sam, dakako, već vidio, gotovo svakoga dana sam viđao srne. Samo što nisam shvaćao koliko je nepojmljivo tajanstvena svaka od tih srna. Sad sam shvatio i zašto je tako. Nisam dao sebi vremena da doživim srne, upravo zato što sam ih tako često sretao.
Tako je sa svime, tako je s cijelim svijetom, pomislio sam. Sve dok smo djeca, još imamo sposobnost doživljavati svijet oko sebe, ali poslije nam cijeli svijet prelazi u naviku. Odrastanje je poput pijanstva čulnim doživljajima.
Točno sam shvatio što se dogodilo patuljcima na čarobnom otoku. Imali su svojevrsnu branu protiv proživljavanja najdubljih tajna postojanja, možda upravo zato što oni nikad nisu bili djeca. A kad su htjeli nadoknaditi propušteno time što su svakoga dana pili jaki napitak, uopće nije čudno to što su se, na posljetku, stopili sa svime oko sebe. Shvatio sam i kakvu su pobjedu izborili i Frode i Džoker kad su se, unatoč svemu, odrinuli od ljubičastoga soka.
Srna me gledala samo nekoliko trenutaka. Nato je otrčala. Na tren sam doživio neizrecivu tišinu. Uto se oglasio slavuj onim prelijepim pojem. Da takvo tijelce može u sebi skupiti toliku zvučnost, dah i glazbu, to izmiče svakome poimanju. Ovaj je svijet, razmišljao sam, takvo fantastično čudo da ne znamo bismo li se smijali ili plakali. Možda bismo morali i jedno i drugo, a to nije lako istodobno.
Sjetio sam se seljančice, bilo joj je tek devetnaest godina, a jednoga je dana u ovome tjednu došla iz sela u pekarnicu. Nosila je djevojčicu kojoj su mogla biti dva ili tri tjedna. Malena mi se djeca nikad nisu sviđala, ali kad sam pogledao djevojčicu u košarici, učinilo mi se kao da u tom dječjem pogledu vidim neizmjerno čuđenje. Nisam više o tome razmišljao, ali sad, dok sam na šumskome panju slušao slavujev pjev, dok se sunčani sag prostirao preko vrhunaca na drugoj strani sela, sad sam pomislio: kad bi ona malena djevojčica mogla progovoriti, sigurno bi rekla da je došla u čudnovat svijet. Nisam propustio mladoj majci čestitati na djetetu, a zapravo sam morao čestitati malenoj djevojčici. Trebali bismo se nakloniti svakome novome stanovniku svijeta i reći mu: »Dobro došao na svijet, maleni prijatelju, neizrecivo si sretan što si smio doći.«
Neiskazivo je tužno to što smo mi, ljudi, takvi da se privikavamo i na nešto tako nepojmljivo kao što je život. Odjednom jednoga dana počinjemo uzimati kao nešto najnormalnije na svijetu to što postojimo, a poslije, da, prvi put o tome nastavljamo misliti tek kad odlazimo s ovoga svijeta.
U trupu sam osjećao snažan jagodnji okus. Taj je okus bio predivan, ali istodobno i tako snažan i moćan da mi je i pozlilo. Ne, nitko me neće morati nagovarati da više ne pijem ljubičasti sok. Znao sam, meni su više nego dovoljne šumske borovnice uz srnin ili slavujev posjet.
Odjednom sam, dok sam tako sjedio na panju, začuo šušanj iz obližnjega grmlja. Dignuo sam pogled i opazio patuljka koji se probijao kroz granje.
Srce mi je ludo zakucalo kad sam shvatio da je to Džoker. Pristupio je još nekoliko koraka. Dijelilo nas je deset do petnaest metara kad je zaustio.
– Mljac, mljac! – Oblizivao je usnice i rekao: – Osvježili smo se slasnim pićem, je li? Mljac, mljac, kaže Džoker.
U tijelu mi je još bila pripovijetka o čarobnom otoku pa se zato nisam prestrašio. Uskoro se izgubilo prvo čuđenje što ga vidim. Činilo mi se da pripadamo jedan drugomu. I ja sam postao džokerom u igraćim kartama.
Ustao sam s panja pa mu pristupio. Nije više imao ljubičasto klaunsko odijelo na zvončiće. Bio je u smeđem odijelu s crnim prugama.
Pružio sam mu ruku rekavši:
– Znam tko si ti.
Dok mi je stiskao ruku, ispod odijela je odjeknulo slabo cilinkanje zvončića. Shvatio sam, preko klaunske je odjeće samo navukao smeđe odijelo. Istodobno sam osjetio kako mu je ruka hladna poput jutarnje rose.
– Veseli nas stisnuti ruku vojniku iz sjeverne zemlje – rekao mi je. Čudnovato se smješkao, a zubići su mu sjali kao sedef. Nadodao je:
– Sad je na ovome mladiću red da živi. Sretan ti rođendan, brate! – Pa meni... meni danas nije rođendan – procijedio sam. – Pst, kad ti kaže Džoker!
Nije se dovoljno samo jedan put roditi, kaže on. Noćas se preporodio pekarski pomoćnik. Džoker to zna pa mu zato Džoker čestita rođendan.
Govorio je piskutljivim glasom poput lutka. Ispustio sam mu hladnu ruku i rekao: – Sve... sve sam čuo... i o tebi, i o Frodeu, i o ostalima...
– Dakako – rekao je. – Pa danas je Džokerski dan, mladiću, a sutra počinjemo novu rundu. Opet moraju proći pedeset dvije godine do sljedeće runde. Dječak sa sjevera sazrijeva u muškarca, ali prije toga će doći u Dorf. Dobro je što je kao popudbinu dobio povećalo.
Lukavo povećalo, kaže Džoker. Izrađeno je od najboljega stakla karo, kaže on. Svašta se može strpati u džep kad prsne stara staklenka puna zlatnih ribica. Džoker je pravi dečko. Taj će dečko dobiti najtežu od svih zadaća.
Nisam shvaćao na što patuljčić cilja, a on mi se tijesno približio i šapnuo: – Svakako valja napisati knjižicu o Frodeovim kartama za pasijans, a knjižicu ispeći u zemički, jer zlatna ribica neće odati utočnu tajnu, ali zemička hoće. Tako kaže Džoker. Gotovo!
– Ali...priči o Frodeovim kartama za pasijans nije mjesto u zemički – prigovorio sam mu.
Od srca se nasmijao.
– Sve ovisi o tome koliko je zemička velika, mladiću. Ili o tome koliko je malena. – Priča o čarobnom otoku... i sve ostalo... Tako je duga da bi to morala biti velika knjiga – odgovorio sam.
Uputio mi je prepreden pogled.
– Ne valja biti tako siguran – reče Džoker. – Ružna je to navika, ponavlja on. Žemička ne mora biti velika ako su slova u knjižici sićušna.
– Nevjerujem da ijedan čovjek može ispisati tako sitna slova, a da i može, neće biti toga tko ih može pročitati.
– Valja samo napisati knjigu, kaže Džoker. Najbolje je odmah početi. Kada dođe vrijeme, lako će se moći ispisati malena slova. Onaj tko ima povećalo, vidjet će ih.
Bacio sam pogled u dolinu. Na drugoj se strani nad selom već prostirao zlatni sag. Opet sam htio pogledati Džokera, ali je nestao. Žurno sam se ogledavao na sve strane, ali iščeznuo je u grmlju kao prije njega srna.
Posve sam iscrpljen silazio prema kolibi. U jednom sam trenutku umalo izgubio ravnotežu jer me prostrijelio snažan trešnjin okus u lijevoj nozi, upravo kad sam je kanio spustiti na kamen. Razmišljao sam o prijateljima u selu. Kad bi samo znali, pomislio sam. Uskoro će se opet okupiti u Schöner Waldemaru. Moraju o nečemu brbljati, a što im je bliže nego ogovarati staroga pekara koji stanuje u usamljenoj kućici, daleko od svih njih? Ionako ga smatraju čudakom, a uz to su ga, za svaki slučaj, proglasili i ludim. A velika zagonetka? Pa oni su dio nje. Najveća im je zagonetka na dohvatu ruke, na vidjelu, ali oni je ne vide. Možda je istina da Albert krije veliku tajnu, ali najveća je tajna sam svijet.
Znao sam, nikad više neću piti vino u Schöner Waldemaru. Shvatio sam i to da će jednoga dana oni i mene ogovarati. Za nekoliko ću godina postati jedinim Džokerom u selu. Kad sam na posljetku klonuo na ležaj, zaspao sam. Sve do kasna popodneva.

HERC DEVETKA





... svijet još nije zreo da čuje za Frodeove karte...

Osjetih kako me posljednje stranice zemičkine knjižice škakljaju po kažiprstu. Otkrio sam da su ispisane slovima obične veličine. Tako sam sad povećalo mogao odložiti na noćni ormarić te nastaviti čitati, kao posve običnu knjigu.
Bliži se vrijeme kad ćeš stići u Dorf po tajnu o Frodeovim kartama za pasijans i čarobnom otoku, sinko, mein Sohn. Napisao sam sve čega se sjećam iz Albertove pripovijesti. A dva mjeseca poslije one noći, stari je pekar umro. Postao sam seoskim pekarom.
Odmah sam napisao priču o ljubičastome soku, a odlučio sam je sastaviti na norveškom, kako bi je ti razumio, ali i zato kako je seljani ne bi mogli pročitati ako je nađu. Poslije sam norveški potpuno zaboravio.
Nisam htio izgubiti vezu s vama gore, u Norveškoj. Nisam znao kako bi me Line primila. Nisam se usuđivao prekršiti staro proročanstvo. Znao sam, jednoga ćeš dana doći u selo.
Knjigu sam pisao na običnome pisaćem stroju. Nije bilo moguće pisati manja slova. Onda sam, nakon nekoliko tjedana, čuo da je seoska banka dobila čudesni stroj. Taj je stroj mogao sve više smanjivati stranice. Kad sam knjigu preslikao osam puta, slova su postala tako malena da sam uvezao sićušnu knjižicu. Mein Sohn, sine moj, sigurno si od Džokera dobio povećalo.
Kad sam pisao priču, imao sam samo one rečenice kojih se sjetio Pekar Hans. Jučer mi je stiglo pismo u kojemu je bila točno opisana Džokerska igra. Natürlich, pismo mi je, dakako, poslao Džoker. Čim prođeš kroz Dorf, telefonirat ću Lini. Možda ćemo se jednoga dana svi naći na okupu.
Ah, svi smo mi, dorfski pekari, džokeri koji dalje prenose fantastičnu priču. Ova priča nikad ne smije dobiti krila pa uzletjeti, kao druge priče. No kao i svi džokeri, u velikim i malim pasijansima, dužni smo ljudima ponavljati kako je svijet nedokučiva bajka i pustolovina. Znamo, nije lako ljudima otvoriti oči da vide koliko je svijet velik i nepojmljiv, a sve dok ne shvate da je zagonetka i ono što im je doista na vidjelu, svijet još nije zreo da čuje za Frodeove karte na čarobnom otoku.
Jednom će, na istoku, možda cijeli svijet čuti za moju zemičkinu knjižicu. A dotad svake pedeset dvije godine mora kapnuti nekoliko kapi ljubičastoga soka.
I još nešto ne smiješ zaboraviti: Džoker obilazi svijet. I kad bi oslijepjele sve karte velikoga pasijansa, Džoker nikad neće izgubiti vjeru u to da će nekim ljudima ipak otvoriti oči.
Zdravo ostaj, sinko. Možda si u južnoj zemlji već našao mamu. A jednoga ćeš dana, kad odrasteš, možda doći u Dorf.
Posljednje su stranice u zemičkinoj knjižici Džokerov opis velike Džokerske igre, onako kako su je vodili patuljci na čarobnom otoku, prije mnogo, mnogo godina.

DŽOKERSKA IGRA






Brik, srebra pun, u zapjenjenome moru tone. More izbacuje mornara na otok koji raste i raste. Prsni džep skriva igraće karte koje će se osušiti na suncu. Pedeset i tri sličice godinama čine društvo staklarovu sinu.
Prije nego što su boje izblijedjele, pedeset troje se patuljaka odlilo u mašti usamljena mornara. Čudnovate figure plešu u gospodarevoj svijesti. Kada gospodar spava, patuljci žive svojim životom. Jednoga se lijepoga jutra kralj i pub penju iz tamnice svijesti. Umotvorine iskaču iz prostora stvaranja u stvarni prostor. Figure, istresene iz opsjenarova rukava, u zraku otkrivaju da su žive. Umotvorine su pogledu lijepe, ali sve su, osim jedne, izgubile razum. Samo jedan jedini džoker u špilu prozire sljepariju.
Sjajni napitak oduzima džokeru izglede. Džoker pljuje sjajni napitak. Bez seruma laži glupko jasnije razmišlja. Poslije pedeset dvije godine u selo dolazi brodolomčev unuk.
Istina je u kartama. Istina je da je staklarov sin svoje umotvorine smatrao glupima. Umotvorine dižu nezapamćenu bunu protiv gospodara. Uskoro je gospodar mrtav, a ubili su ga patuljci. Kraljevna Sunčica na more stiže. Čarobni se otok iznutra potkopava. Patuljci imaju slabe karte. Pekarski sin bježi iz bajke prije nego što se sve urušilo.
Glupan nestaje iza prljava skladišta u stranoj zemlji. Pekarski sin bježi u planine i nastanjuje se u zabačenome selu. Pekar krije blaga čarobnog otoka. U kartama je ono što će se dogoditi.
Selo prima zapostavljenoga dječaka kojemu je bolest otela majku. Pekar mu daje sjajno piće i pokazuje lijepe ribice. Dječak će ostarjeti i posijedjeti, ali prije nego što umre, doći će mu nesretni vojnik iz sjeverne zemlje. Vojnik čuva tajnu čarobnog otoka.
Vojnik ne zna da će mu djevojka, ošišana na nulericu, roditi lijepa sina. Dječak mora na more jer je neprijateljski sin. Mornar se ženi lijepom ženom koja mu rađa sina prije nego što sama putuje u južnu zemlju kako bi našla sebe. Otac i sin traže lijepu ženu koja ne nalazi sebe.
Hladnoruki patuljak pokazuje put u zabačeno selo, adječaku iz sjeverne zemlje daje kao popudbinu povećalo. Povećalo se uklapa u oštećenje na staklenki za zlatne ribice. Zlatna ribica neće odati otočnu tajnu, ali zemička hoće. Žemičkar je vojnik iz strane zemlje. U kartama je istina o djedu. Sudbina je zmija, toliko gladna da proždire sebe. Unutarnja kutija rasprema vanjsku kutiju, kao što vanjska kutija rasprema unutarnju. Sudbina je glavica cvjetače, koja na sve strane raste jednomjerno.
Dječak shvaća da mu je zemičkar djed, kao što i zemičkar istodobno shvaća da je dječak iz sjeverne zemlje njegov unuk, sin njegova sina. Žemičkar viče u čarobnu cijev, a glas mu se širi stotinama milja. Mornar pljuje žestoko piće. Lijepa žena, koja nije našla sebe, umjesto toga nalazi svog voljenog sina.
Pasijans je obiteljsko prokletstvo. Uvijek postoji nekakav džoker koji prozire opsjenu. Naraštaj slijedi naraštaj, ali svijetom prolazi glupan kojega ne dodiruje zub vremena. Onaj tko sudbinu prozre, mora je preživjeti.

HERC DESETICA





...svijetom prolazi glupan kojega ne dodiruje zub vremena...

Nije bilo lako usnuti u Mini hotelu Baradello kad sam pročitao posljednje stranice zemičkine knjižice. Hotel uopće nije bio mini. I Hotel Baradello, a i grad Como oko njega, stopili su mi se u nešto beskrajno veće.
Što se tiče Džokera, upravo je onako kao što sam mislio. Patuljak na benzinskoj crpki onaj je vragoljan koji je nestao među marsejskim skladištima. Naputovao se po svijetu. Na mahove se ukazivao dorfskim pekarima, inače se potucao svijetom i nigdje nije nalazio mira. Jedino što je svoje pravo ja krio ispod tanka odijela koje bi navlačio preko ljubičaste odore pune zveckavih zvončića. Tako odjeven nije mogao prolaziti prosječnim satelitskim naseljem. Ako bi negdje predugo ostao, ljudima bi se moglo učiniti čudnim što se nakon deset, dvadeset ili sto godina uopće ne mijenja.
S čarobnog sam se otoka sjećao da je Džoker mogao trčati i veslati, a nije se pritom umarao kao mi, obični smrtnici. Koliko znam, neumorno je jurio za ocem i za mnom otkako smo prešli švicarsku granicu, ali lako je moguće da je uskočio i u neki vlak.
Posve sam siguran da je Džoker utrčao u veliki pasijans nakon što je odmaglio iz maloga pasijansa na tajanstvenom otoku. I ovdje je, kao i ondje, imao važnu zadaću: i velike je i malene patuljke morao, u redovitim razmacima, podsjećati da su čudnovata bića koje su, doduše, živa, ali premalo znaju o sebi.
Jedne je godine na Aljasci ili na Kavkazu, dogodine u Africi ili na Tibetu. Jednog bi se tjedna pojavio u marsejskoj luci, a već bi sljedećeg tapkao po venecijanskom Trgu svetoga Marka.
Dakle, svi su djelići Džokerske igre na svojemu mjestu. Smatrao sam lijepim i za dušu i za tijelo što su sad sve rečenice Džokerske igre posve suvisle, lijepo se uklapaju u cjelinu.
Pekaru Hansu je promakla i jedna kraljevska rečenica: »Naraštaj slijedi naraštaj, ali svijetom prolazi glupan kojega ne dodiruje zub vremena.«
Tako bih rado dao ocu da pročita upravo tu rečenicu. Podastro bih mu je kao dokaz da slika koju mi je zacrtao o pustošenjima vremena ipak nije tako potpuno crna kao što je on tvrdio. Vrijeme ipak ne trga sve u dronjke. U špilu postoji džoker koji skakuće kroz stoljeća, a ne pada mu ni mliječni zubić.
Ha! Učinilo mi se da je to snažno obećanje da čovjekovo čuđenje nad postojanjem nikad neće umrijeti. Doduše, takvo je čuđenje rijedak dar, ali zato nikad neće nestati. Izranjat će na površinu sve dotle dok postoji povijest i čovječanstvo u koje džoker može utrčavati. Stara je Atena imala Sokrata, a Arendal oca i mene. Sigurno ima takvih i na drugim mjestima i u drugim vremenima, iako nas nikad nema previše.
Pekar Hans je dobro čuo posljednju rečenicu Džokerske igre. Još bi samo trebalo da mu je promakla ta rečenica, koju je, zbog nestrpljivosti Pik Kralja, čuo čak tri puta: »Onaj tko sudbinu prozre, mora je preživjeti.« Možda se ta rečenica ponajviše odnosi na Džokera koji živi iz stoljeća u stoljeće. I meni se činilo da prozirem sudbinu nakon što sam dugo čitao zemičkinu knjižicu. Nije li tako sa svim ljudima? Iako nam se naš život na zemlji možda čini bezgranično kratkim, sudionici smo zajedničke povijesti koja nas sve nadživljuje. Naime, ne živimo mi samo svoj život. Možemo razgledavati stare gradove kao što su Delfi i Atena. Ondje se možemo šetati i upoznati ozračje ljudi koji su prije nas živjeli na zemlji.
Gledao sam kroz prozor hotelske sobe u omanje unutarnje dvorište. Dolje je bilo mračno kao u rogu, ali u mojoj je glavi blistalo snažno svjetlo. Činilo mi se da sam stekao rijedak uvid u povijest čovječanstva. To je veliki pasijans. Samo je jedna malena karta nedostajala u mojem obiteljskom pasijansu.
Hoćemo li u Dorfu naći djeda? A možda je baka već ondje, uz staroga pekara? Dvorišni je mrak malo–pomalo postajao sve modrikastijim kad sam, na posljetku, usnuo na postelji, ne presvukavši se u pidžamu.

HERC PUB





...čovječuljka koji je prekapao po stražnjemu sjedalu...

Kad smo sutra ujutro nastavili prema sjeveru, više nismo spominjali djeda jer je mama vrisnula da je izmišljotina o dorfskome pekaru doista posljednja kap koju ona može trpjeti od dječačkih šala. Činilo se da otac nimalo više od mame ne vjeruje u priču o dorfskom pekaru, ali ipak me obranio, a to sam doista cijenio.
– Kući se vraćamo istim putem – rekao je. – U Dorfu ćemo kupiti veliku vrećicu žemičaka. U najgorem ćemo se slučaju lijepo najesti.
A što se tiče dječačkih šala, moraš priznati da si toga već godinama pošteđena. Mama je sve to izgladila stavivši ruku ocu oko ramena.
– Nisam tako mislila – rekla je.
– Oprezno – promrmljao je.– Pa ja vozim. Tad se okrenula prema meni. – Oprosti, Hans Thomas, ne smiješ se previše razočarati zato što taj pekar ne zna ništa više o djedu nego mi.
Tako je zemičkina svečanost morala pričekati dok ne dođemo u selo, a to će biti negdje pred večer. Ipak i prije moramo nešto ubaciti u kljun. Otac je zato skrenuo u Bellinzonu i parkirao u sporednoj ulici između dvaju restorana.
Dok smo jeli tjesteninu i teleći odrezak, potkrala mi se najveća pogreška tijekom ovoga putovanja. Počeo sam pripovijedati o zemičkinoj knjižici.
Možda nam se tada sve ono dogodilo upravo zato što ipak nisam uspio sačuvati veliku tajnu...
Pričao sam kako sam u jednoj od žemičaka koje mi je stari pekar stavio u vrećicu, našao knjižicu ispisanu mikroslovima. Dobro mi je došlo što mi je nešto prije toga patuljak na benzinskoj crpki darovao povećalo. Ukratko sam im ispričao što sam pročitao u zemičkinoj knjižici.
Poslije sam se često pitao kako sam tad, samo nekoliko sati prije povratka u Dorf, mogao biti tako glup pa pogaziti svečano obećanje koje sam dao staromu pekaru. Mislim da znam i odgovor: toliko sam usrdno želio da je starac, kojega sam sreo u alpskome selu doista moj djed, da sam podjednako usrdno priželjkivao i da mama povjeruje u istinitost te činjenice. Upravo sam time sve užasno otežao.
Mama je najprije pogledala oca pa onda mene.
– Lijepo je i krasno što imaš tako bujnu maštu, dječače, ali i mašta mora imati granica.
– Nisi li mi nešto slično pričao i na atenskoj krovnoj terasi? – upadne otac. – Sjećam se kako sam ti tada pozavidio na bujnoj mašti. Slažem se s mamom, malo predugo traje ta tvoja psina o zemičkinoj knjižici.
Ni sam ne znam zašto, ali odjednom sam se rasplakao. Osjećao sam ponos što sam sve to toliko dugo tajio, a sad, kad sam sve odao mami i ocu, oni mi ne vjeruju.
– Čekajte! – jecao sam. – Čekajte da se vratimo u automobil, pokazat ću vam zemičkinu knjižicu, iako sam djedu obećao da ću je zadržati za sebe.
Ostatak obroka ekspresno je prošao. Imao sam slabu nadu da otac ipak ostavlja otvorenom i mogućnost da sam rekao istinu.
Otac je na stolu ostavio sto švicarskih franaka, ali nije čekao sitniš. Potrčali smo na ulicu.
Kad smo se približili automobilu, vidjeli smo čovječuljka koji je prekapao po stražnjem sjedalu. Do danas nam je tajna kako je otvorio vrata.
– Čujte vi tamo! – proderao se otac. – Dosta je toga!
I poletio je prema crvenome fiatu. No osoba koja je bila u automobilu munjevito je skočila i zamakla za sljedeći ulični ugao. Učinilo mi se da čujem ono prepoznatljivo cilinkanje zvončića dok je neznanac nestajao.
Otac za njim. Dobro je trčao. Mama i ja čekali smo ga pola sata kod fiata. Uto je otac dotapkao iza onog istog ugla iza kojega je malo prije ludo poletio.
– Kao da je u zemlju propao – reče. – Grom i pakao! Pretraživali smo svoje stvari. – Ništa mi ne nedostaje – javi se malo poslije mama.
– Ni meni – reče otac koji je provjerio pretinac na komandnoj ploči. – Tu je prometna, putovnice, novčanik, novac koji smo mijenjali, čekovna knjižica. Ni džokere mi nije dirao. Možda ga je zanimala samo cuga.
Sjeli su u automobil. Otac me pustio na stražnje sjedalo.
Osjetio sam vrtloženje u želucu jer sam se tek tada sjetio da sam zemičkinu knjižicu ostavio ispod džempera. Utvrdio sam da je više nema!
– Žemičkina knjižica – rekoh. – Odnio je zemičkinu knjižicu! Ponovno sam zaplakao. – Bio je to patuljak – jecao sam. – Patuljak mi je ukrao zemičkinu knjižicu zato što nisam znao sačuvati tajnu.
Na posljetku je mama sjela straga do mene. Dugo me ondje grlila. – Jadni maleni Hans Thomas – nekoliko je puta ponavljala. – Za sve sam ja kriva.
Lijepo ćemo se utroje vratiti u Arendal, ali prije moraš malo odspavati. Poskočio sam ogorčeno.
– Pa idemo u Dorf – rekoh. Otac je skrenuo na autocestu. – Dakako, u Dorf – uvjeravao me. – Mornar uvijek drži obećanje. Malo prije nego što sam zaspao, otac je šapnuo mami: –Doista je čudno, sva su vrata bila otključana. Valjda si i ti vidjela malca?
– Takav glupan prolazi i kroz zaključana vrata – rekao sam. – A malen je zato što je on zapravo umjetni čovjek.
I zaspao sam u majčinu krilu.

HERC DAMA





...odjednom je iz stare gostionice izišla žena u godinama...

Probudio sam se nakon nekoliko sati. Uspravio sam se na stražnjem sjedalu i vidio da smo već visoko u Alpama.
– Već si se probudio? – upita me otac. – Za pola ćemo sata stići u Dorf. Prenoćit ćemo u Schöner Waldemaru.
Kad smo malo poslije skrenuli na običnu cestu, a činilo mi se da je poznajem neizrecivo bolje od bilo koga u automobilu, otac je stao ispred pekarnice. Odrasli su pokušavali izmijeniti tajne poglede, ali prozreo sam njihovu igru.
Pekarnica je bila prazna. Jedini je znak života bila zlatna ribica, koja je neumorno plivala u velikoj staklenki kojoj je nedostajao komad. I ja sam se osjećao kao riba u akvariju.
– Gledajte – rekao sam i izvadio povećalo iz džepa na hlačama. –Zar ne vidite da je točno toliko kao krhotina odlomljena od staklenke? Bio mi je to jedini vidljivi znak da im nisam pričao priče.
– Grom i pakao, tako je – odvrati otac. – Samo što nećemo tako lako ovdje naći pekara.
Nisam bio posve siguran je li to rekao kako bi sve to okončao na lijep način ili mi je u dnu duše ipak vjerovao pa se sad strahovito razočarao zato što nije odmah ovdje našao oca.
Ostavili smo ondje automobil i odšetali do Schöner Waldemara. Mama me zapitkivala s kim sam se sve igrao u Arendalu.
Pokušavao sam je se osloboditi. Doista slučaj pekara i zemičkine knjižice nije igra za malu djecu.
Odjednom je iz stare gostionice izišla žena u godinama. Čim nas je vidjela, poletjela je prema nama.
Baka!
– Majko! – prestrašeno poviče otac.
Ako nitko drugi nije čuo taj povik, valjda su ga barem čuli anđeli nebeski, jer je, tako mi se učinilo, kliknuo potmulo, srce parateljno. Baka nas je sve redom grlila. Mami je bilo neugodno, nije znala što bi. Baka me na posljetku čvrsto privinula na prsa i zaplakala.
– Dječače moj – ponavljala je. – Dobri moj dječače! I nastavila je plakati. – A zašto? Zašto? – mucketao je otac.
– Noćas je umro – ozbiljno će baka i sve nas pogleda.
– Tko je umro? – upita mama.
– Ludwig – šapne baka. – Prošlog mi je tjedna telefonirao. Nekoliko smo dana skupa ovdje proveli. Pripovijedao mi je kako ga je u pekarnici posjetio dječak. Tek kad je dječak otputovao, Ludwig je iz nekih razloga pomislio da mu je to unuk, a da mu je onaj muškarac u crvenom automobilu možda sin. Sve je to tako snažno i žalosno. Ipak je i lijepo, nadasve je lijepo što sam ga ipak vidjela. Nije preživio infarkt. Umro je... umro mi je na rukama u bolnici. Izgubio sam moć svladavanja. Neutješno sam zaplakao. Smatrao sam da je moja osobna nesreća veća od svih drugih. Utroje su me na sve moguće načine tješili, ali bio sam neutješan.
Nije nestao samo djed, razmišljao sam. S njim je nestao cijeli svijet. Više mi ne može potvrditi sve ono što sam pripovijedao o ljubičastome soku i čarobnom otoku. No to, to možda uopće nije bilo u planu. Djed je bio star, a meni je zemičkina knjižica bila samo posuđena.
Kad sam se, nekoliko sati poslije, primirio u Schöner Waldemaru, bili smo u malenoj blagovaonici u kojoj su se nalazila samo četiri stola. Na mahove mi je prilazima debela gospođa i zapitkivala:
– Hans Thomas, nicht war? Je li?
Ne čini li vam se zagonetnim kako to da je odjednom dokučio da mu je Hans Thomas unuk? – upita baka. – Pa nije znao ni da ima sina.
Mama je povlađivala klimanjem glave.
– Doista nevjerojatno – rekla je. Ocu to nije bilo tako jednostavno. – Smatram da je još tajanstvenije kako je Hans Thomas shvatio da mu je on djed – rekao je.
Odrasli su me odmjeravali.
– Dječak shvaća da mu je zemičkar djed, kao što i zemičkar istodobno shvaća da je dječak iz sjeverne zemlje njegov unuk, sin njegova sina – rekoh.
Ozbiljno su me gledali, gotovo zabrinuto. A ja sam nastavljao: – Žemičkar viče u čarobnu cijev, a glas mu se širi stotinama milja. Na taj sam način dobio neku vrstu zadovoljštine nakon svih njihovih sumnja u moju moć rasuđivanje. Istodobno sam shvatio da će zemičkina knjižica za sva vremena ostati mojom velikom tajnom.

HERC KRALJ





...sjećanja sve više odmiču od onog tko ih je stvorio...

Kad smo opet krenuli na sjever, u automobilu nas je bilo četvero, dvije osobe više nego kad smo putovali na jug. To nije bilo nimalo loše, ali istodobno sam razmišljao i o tome kako nam nedostaje Herc Kralj.
Opet smo prošli blizu malene benzinske postaje koja je imala samo jednu crpku. Oca je, mislim, gonila usrdna želja da opet sretne tajanstvenoga patuljka. No glupka nigdje na vidjelu. Nisam se nimalo čudio, ali otac je kleo i psovao.
Raspitivali smo se u susjedstvu, ali ljudi su nas uvjeravali da je benzinska crpka zatvorena još od sedamdesetih godina, u doba naftne krize.
Tu završava veliko putovanje u domovinu filozofije. Mamu smo našli u Ateni, a u malenu smo alpskom selu sreli djeda. Usput mi se u dušu urezala duboka rana. Smatrao sam da se ta moja rana grana daleko, u europsku povijest.
Mnogo poslije povratka u zavičaj baka mi je povjerila da je Ludwig oporučno sve meni ostavio. Našalio se da bih jednoga dana ja možda preuzeo pekarnicu u Dorfu, govorila mi je.
Prošlo je već nekoliko godina otkako smo otac i ja morali otputovati iz Arendala u Atenu kako bismo našli mamu koja je zalutala u modnoj pustolovini ili bajci.
Sjećam se, kao da je bilo jučer, kako sam sjedio na stražnjem sjedalu staroga fiata. Potpuno sam siguran da sam na švicarskoj granici od patuljka dobio maleno povećalo. Povećalo i sad čuvam, a i otac može posvjedočiti da mi ga je darovao patuljak na benzinskoj postaji.
Mogu se zakleti, djed je imao u pekarnici u Dorfu zlatnu ribicu. Pa svi smo je vidjeli. I otac i ja se sjećamo bijelih kamenčića u šumi iznad dorfske kućice. Iako je prošlo dosta vremena, ne može izbrisati sjećanje na to da mi je stari pekar dao vreću, a u njoj četiri zemičke. I dalje u tijelu osjećam okus kruškina soka, ne zaboravljam da je djed spominjao i jedan mnogo bolji sok.
No zar je u jednoj zemički doista bila knjižica? Jesam li na stražnjem sjedalu pročitao pripovijest o ljubičastom soku i čarobnom otoku? Ili sam sve izmislio?
Prolazi vrijeme, a sjećanja sve više odmiču od onog tko ih je stvorio. Vječito sumnjamo u pouzdanost sjećanja.
Džoker mi je ukrao zemičkinu knjižicu pa sam zato morao prema sjećanju napisati sve ono što je u njoj bilo. A jesam li se točno svega sjetio ili sam možda nešto nadovezao, to zna samo delfijsko proročište.
Možda mi je staro proročanstvo s čarobnog otoka ipak pomoglo da na posljetku shvatim da sam u Dorfu sreo svoga djeda. A tek kad smo u Ateni našli mamu, shvatio sam da sam ondje njega sreo. A kako je to on shvatio?
Imam samo jedan odgovor: djed je napisao zemičkinu knjižicu. Već je nakon Drugog svjetskog rata čuo ona stara proročanstva. Možda je najveća zagonetka to što smo se sreli upravo u malenoj pekarnici, u švicarskom planinskom seocu? Kako smo onamo dospjeli? Hladnoruki nas je patuljak namamio na dugu zaobilaznicu.
Ili je vrhunac zagonetke bio onda kad smo, na povratku kući, u istom selu našli baku? Možda je najveća od svih tajna to što smo mamu spasili iz modne pustolovine ili bajke. Naime, ljubav je najveća od svega. Nju vrijeme ne može izblijedjeti onako lako kao stare uspomene.
Sad nas četvero sretno živimo na Hisöyu. Da, četvero, jer dobio sam sestricu. Ona je dolje na putu gazila po lišću i kestenju. Zove se Tone Angelika, uskoro će navršiti pet godina, a po cijeli dan govori kao vodopad. Možda je ona najveća filozofica.
Vrijeme nas čini odraslima. Vrijeme čini i to da se urušavaju stari hramovi, a da još stariji otoci tonu u more.
Je li doista u najvećoj zemički iz vrećice bila zemičkina knjižica? Ni jedno mi se drugo pitanje tako često ne navraća. I ja bih, kao Sokrat, mogao reći: Znam da ništa ne znam. Sveudilj sam siguran da Džoker i dalje obilazi svijet. Njegova je briga da u svijetu nikad ne bude mira. Bilo kad i bilo gdje može se odjednom pojaviti glupko dugih magarećih ušiju i zveckavih zvončića. Zagledat će nam se duboko u oči i upitati:
»Tko smo i odakle smo?«