Jostein Gaarder-Sofijin svijet

First topic message reminder :



Roman "Sofijin svijet" nastao je iz Gaarderove želje da na pristupačan i lagan način predstavi čitateljima razvoj filozofske misli od grčkih početaka sve do teorije o Big Bangu.

Knjiga je vrlo brzo nakon objavljivanja postala svjetski bestseler koji se dugo vremena zadržao na prvom mjestu najpopularnijih naslova u Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, ali primjerice i u Japanu.

"Sofijin svijet" prava je književna poslastica za sve koji još uvijek traže smisao u svakodnevici te odgovore na vječna pitanja o postanku života i svemira.

*


— Što ti to znači?
— Pa ništa, Sofie. Ali, onda smo rekli da se Novalisova djevojka zvala Sofie kao ti, te da je umrla sa samo 15 godina i četiri dana...
— Valjda razumiješ da me to uplašilo.
Alberto je sjedio skamenjena pogleda. Zatim nastavi:
— Ne moraš se bojati da te čeka ista sudbina.
— Zašto ne?
— Zato što je još mnogo poglavlja pred nama.
— Ma što ti to govoriš?
— Kažem: tko god čita priču o Albertu i Sofiji, osjeća pod prstima da još ima mnogo stranica do kraja priče. Došli smo samo do romantizma.
— Zadaješ mi vrtoglavicu.
— Zapravo major pokušava Hildi zadati vrtoglavicu. Baš je zločest, zar ne, Sofie? Odlomak! Alberto je još govorio kad iz šume dotrči neki dječak. Na sebi je imao arapsku odjeću, a na glavi turban. U ruci je držao uljanu svjetiljku.
Sofie zgrabi Alberta za ruku.
— Tko je to? — upita.
Dječak joj sam odgovori:
— Zovem se Aladin i stižem čak iz Libanona.
Alberto ga strogo pogleda:
— Što imaš u toj svjetiljci, mali?
Dječak protrlja svjetiljku, a iz nje prokulja gusta para. Iz pare se stvori muška prilika. Imao je crnu bradu kao Alberto, i plavu beretku. Lebdeći nad svjetiljkom, reče:
— Čuješ li me, Hilde? Izgleda da je prekasno za nove čestitke. Hoću ti samo reći da mi Bjerkely i domaća Južna Norveška odavde izgledaju kao neka bajka. Vidimo se za nekoliko dana.
Muška se prilika raziđe u paru pa svjetiljka usisa čitav oblak. Dječak s turbanom uze svjetiljku pod ruku, otrči natrag prema šumi i uskoro nestane.
— To... to je skroz nevjerojatno! — reče Sofie.
— Malenkost, dijete moje.
— Duh je govorio baš kao Hildin otac.
— To je bio njegov duh.
— Ali...
— I ti i ja i sve oko nas odvija se negdje u dubini majorove svijesti. Kasna je noć, 28. travnja, oko budnog majora spavaju vojnici UN-a, a i njemu se jako spava. Međutim, mora završiti knjigu koju Hildi želi pokloniti za 15. rođendan. Zato mora raditi, Sofie; zato jadnik gotovo i nema odmora.
— Predajem se.
— Odlomak!
*


Sofie i Alberto sjedili su i promatrali jezero. Alberto je sjedio kao okamenjen. Nakon stanovitog vremena, Sofie se osmjeli pa ga trkne u rame.
— Prepuštaš se snovima?
— Da, tu se izravno upleo. Posljednji su odlomci nadahnuti do posljednjeg slovca. Može ga biti sram. Ali, time se razotkrio, sve je iznio na svjetlo dana. Sada znamo da živimo u knjizi koju Hildin otac šalje Hildi kao rođen danski poklon. Valjda si čula što sam rekao? No dobro, to uopće nisam bio »ja«.
— Ako je to istina, onda ću nastojati pobjeći iz te knjige i poći svojim putem.
— A baš to je moj tajni plan. Međutim, prije nego što se to dogodi, moramo Hilde navesti da progovori. Ta ona čita svaku našu riječ! Kad se jednom uspijemo odavde izvući, bit će puno teže stupiti u vezu s njom. Zato sada moramo zgrabiti priliku.
— Što ćemo joj reći?
— Mislim da se majoru sklapaju oči nad pisaćim strojem, iako njegovi prsti još uvijek grozničavom brzinom lete tastaturom...
— Zamisli.
— Sada će napisati stvari zbog kojih će kasnije zažaliti. A nema tekućinu za brisanje, Sofie. To je važan dio moga plana. Jao onomu tko majoru Knagu dade bočicu tekućine za brisanje!
— Od mene neće dobiti ni komadić vrpce za brisanje.
— Ovog trenutka potičem tu sirotu djevojčicu da se pobuni protiv svog rođenog oca. Može je biti sram da se dade zabavljati njegovom omiljenom igrom sjenama. Kad bi barem bio ovdje, osobno bi iskusio našu ljutnju.
— Ali nije.
— Kako nije!? Ovdje je duhom i dušom, ali sjedi na sigurnom u Libanonu. Jer, sve oko nas je majorovo »ja«.
— Ali, on je nešto više od onoga što vidimo oko nas.
— Zato što smo mi samo sjene u majorovoj duši. A sjeni nije lako napasti svog meštra, Sofie. To zahtijeva puno oštroumlja i zrelog razmatranja. No, zato možemo utjecati na Hilde. Samo se anđeo može pobuniti protiv Boga.
— Možemo je nagovoriti da mu se izbelji čim stigne kući. Mogla bi mu reći da je ološ. Mogla bi mu pokvariti brod, ili barem razbiti brodsku svjetiljku.
Alberto zakima, a zatim reče:
— Osim toga, mogla bi pobjeći od njega. Njoj je to mnogo lakše nego nama. Mogla bi napustiti majorovu kuću i više se nikad ne vratiti. Zar to ne bi bila lijepa nagrada majoru koji se na naš račun igra svojom »moći mašte koja stvara svijet«?
— Mogu si zamisliti: major putuje po bijelom svijetu u potrazi za Hildom. No, Hilde nestaje jer ne želi živjeti s ocem koji se šali na Albertov i Sofijin račun.
— Tako je, on se šali. Na to sam i mislio kad sam rekao da nas koristi za rođendansku zabavu. Ali, Sofie, neka se on samo čuva. Hilde također.
— Zašto?
— Sjediš li udobno?
— Samo da ne dođe još koji duh iz svjetiljke.
— Pokušaj si zamisliti da se sve što doživljavamo događa u svijesti neke osobe. Mi smo ta svijest. Nemamo dakle vlastitu dušu, mi smo duša nekog drugog. Zasad se nalazimo na poznatom filozofskom tlu. Berkeley i Schelling bi naćulili uši.
— Da?
— Zatim je vrlo vjerojatno da je ta duša otac Hilde Moller Knag. On u Libanonu piše knjigu o filozofiji za 15. rođendan svoje kćeri. Kad se Hilde 15. lipnja probudi, naći će knjigu na svom noćnom ormariću pa će ona i drugi ljudi moći čitati o nama. Već je odavno natuknuto da se »poklon« može dijeliti s drugim ljudima.
— Sjećam se.
— Ovo što ja sada govorim Hilde će pročitati nakon što si je jednom u Libanonu njezin otac umišljao da ti ja pričam da je on u Libanonu... umišljao da ti ja pričam da je on u Libanonu...
Sofiji se zavrtjelo u glavi. Pokušala je razmišljati o onome što je čula o Berkelyu i romantičarima. Alberto Knox nastavi:
— Ali, zbog toga ne bi trebali nosom parati oblake. Najmanje bi se trebali smijati, jer bi im taj smijeh mogao prisjesti.
— Kome to?
— Pa Hildi i njezinu ocu. Zar ne pričamo o njima?
— Zašto ne bi nosom parali oblake?
— Zato što nije posve nevjerojatno da su i oni samo svijest.
— Kako je to moguće?
— Ako je bilo moguće Berkeleyu i romantičarima, onda mora biti i njima. Možda je i major samo sjena u knjizi koja govori o njemu i Hilde; naravno, i o nama, jer smo djelić njihova života.
— Pa to je još gore. Znači da smo samo sjene nekakvih sjena.
— Ali, moguće je da negdje sjedi neki sasvim drugi pisac koji piše knjigu o majoru UN-a Albertu Knagu koji piše knjigu svojoj kćeri Hilde. Ta knjiga govori o stanovitom »Albertu Knoxu« koji Sofiji Amundsen iz Djetelinske ulice 3 iznenada počinje slati skromne lekcije iz filozofije.
— Ozbiljno?
— Kažem samo da je to moguće. Za nas bi taj pisac bio »skriveni Bog«, Sofie. Iako sve što jesmo i sve što kažemo proizlazi iz Njega zato što mi jesmo On, o Njemu nikad nećemo ništa moći znati. Stavljeni smo u najdublji pretinac.
Sofie i Alberto ostanu sjediti bez riječi. Sofie razbije tišinu:
— Ako stvarno postoji pisac koji je izmislio priču o Hildinu ocu u Libanonu, kao što je i ovaj izmislio priču o nama...
— Da?
— ...onda možda on ne bi trebao biti ohol.
— Kako to misliš?
— On, dakle, i Hilde i mene ima duboko u svojoj svijesti. No, nije li moguće da on svoj život također živi u nekakvoj uzvišenoj svijesti?
Alberto je kimao glavom.
— Naravno, Sofie. I to je moguće. Ako je tako, onda nam je dopustio ovaj filozofski razgovor kako bi natuknuo tu mogućnost. Htio je naglasiti da je i on bespomoćna sjena, te da je knjiga u kojoj Hilde i Sofie žive zapravo udžbenik filozofije.
— Udžbenik?
— Jer, svi razgovori koje smo vodili, Sofie, svi dijalozi...
— Da?
— Oni su zapravo monolog.
— Čini mi se da se sada sve razlilo u svijest i duh. Drago mi je da dolaze drugi filozofi. Filozofija koja je tako veličanstveno počela s Talesom, Empedoklom i Demokritom, ne može se valjda ovdje nasukati?
— Naravno da ne. Pričat ću ti o Hegelu. On je prvi filozof koji je pokušao spasiti filozofiju nakon što je romantizam sve rastopio u duh.
— Jedva čekam.
— Kako nas duhovi ili sjene ne bi prekidali, sjest ćemo unutra.
— Osim toga, ovdje je prohladno.
— Odlomak!

HEGEL
...što je umno, to je zbiljsko...


Hilde pusti da fascikl bubne o pod. Ležeći na krevetu, zurila je u strop. Gore se sve vrtjelo.
Naravno, tata joj je zadao vrtloglavicu. Podlac jedan! Kako je samo mogao?
Sofie joj se pokušala izravno obratiti. Zamolila ju je da se pobuni protiv oca. I zaista joj je stavila bubu u uho. Plan...
Sofie i Alberto ne mogu čak ni vlas skinuti s tatine glave. No, Hilde može. Uz malo pomoći, Sofie se može približiti njezinu ocu.
Slagala se sa Sofijom i Albertom da je tata otišao predaleko u svojoj igri sa sjenama. Iako je Sofiju i Alberta samo izmislio, postoji granica do koje može iskaljivati svoju moć nad njima.
Jadni Sofie i Alberto! Bili su jednako bespomoćni pred majorovom maštom kao i filmsko platno pred kino-projektorom.
Kako će mu samo očitati bukvicu kad se vrati kući! Već je nazirala obrise čestite smicalice.
Otišavši do prozora, pogleda prema zaljevu. Bila su skoro dva sata. Otvori prozor pa povika u pravcu spremišta:
— Mama!
Majka ubrzo izađe.
— Stižem sa sendvičima za sat vremena. Može?
— Može...
— Samo da pročitam o Hegelu.
*


Alberto i Sofie sjedili su svako u svojoj stolici kraj prozora koji je gledao na jezerce.
— Georg Wilhelm Friedrich Hegel bio je pravo dijete romantizma — za poče Alberto. — Moglo bi se reći da je slijedio postupni razvoj njemačkog duha. Rođen je u Stuttgartu 1770. g., a studij filozofije započeo je u Tubingenu kad je imao 18 godina. Od 1799. surađuje sa Schellingom u Jeni, u doba kad je romantični pokret doživljavao najsnažniji procvat. Nakon mjesta docenta u Jeni, postao je profesorom u Heidelbergu, središtu njemačkog nacionalnog romantizma. Na kraju je, od 1818. g., djelovao kao profesor u Berlinu, i to baš u vrijeme kad se ovaj pretvarao u duhovno središte Nje mačke. U studenom 1831. g. umro je od kolere; no, »hegelijanstvo« je već imalo velik broj sljedbenika na gotovo svim sveučilištima u Njemačkoj.
— Znači da je dosta toga prošao.
— Da, a to se tiče i njegove filozofije. Hegel je sjedinio i razvio gotovo sve misli nastale među romantičarima. Međutim, bio je također oštar kritičar — Schellingove filozofije na primjer.
— Što je kritizirao?
— Schelling i drugi romantičari smatrali su da se najdublja osnova zbilje nalazi u onome što su zvali »svjetskim duhom«. Hegel također koristi izraz »svjetski duh«, ali mu daje novo značenje. Pod »svjetskim duhom« ili »svjetskim umom«, Hegel razumijeva sveukupnost ljudskog izraza. Jer, samo čovjek ima »duh«. U tom smislu govori, primjerice, o napredovanju »svjetskog duha« kroz povijest. Ipak, ne smijemo smetnuti s uma da govori o ljudskom životu, ljudskim mislima i ljudskoj kulturi.
— Sada je taj duh malo manje sablastan. Ne čeka u zasjedi među kame njem i drvećem kao »drijemajuća inteligencija«.
— Sjećaš se da je Kant pričao o »das Ding an sich«. Iako je poricao da čovjek može jasno spoznati najskriveniju tajnu prirode, tvrdio je da postoji nekakva nedostižna »istina«. Hegel je rekao: »Istina je subjektivna.« Time poriče postojanje istine iznad ili izvan ljudskog razuma. Sva je spoznaja ljudska spoznaja, držao je.
— Kao da je filozofiju morao spustiti natrag na zemlju?
— Da, možda bi se to tako moglo reći. Međutim, Hegelova je filozofija vrlo raznolika i nijansirana, tako da ćemo se morati zadovoljiti utvrđivanjem njegovih najvažnijih misli. Sumnjam da uopće možemo reći da je Hegel razvio vlastitu »filozofiju«. Ono što zovemo Hegelovom filozofijom, prije svega je metoda pomoću koje se može razumjeti povijesni tok. Zato se gotovo i ne može govoriti o Hegelu a da se ne govori o ljudskoj povijesti. Hegelova filozofija ne uči nas ništa o »najskrivenijoj prirodi života«, ali nas može naučiti plodonosnom razmišljanju.
— To je možda važnije.
— Svim filozofskim sustavima prije Hegela zajednički je pokušaj ustanovljavanja vječnih mjerila koja određuju što čovjek može znati o svijetu. To vrijedi za Descartesa, Spinozu, Humea i Kanta. Svaki je od njih nastojao istražiti što je osnova ljudske spoznaje. No, svi su govorili o bezvremenskim pretpostavkama čovjekova znanja o svijetu.
— Zar to nije dužnost filozofa?
— Hegel je mislio da je to nemoguće. Mislio je da se osnova ljudske spoznaje mijenja iz naraštaja u naraštaj, te da zbog toga nema »vječnih istina« ni bezvremenskog uma. Jedina čvrsta točka koje se filozofija može uhvatiti jest povijest.
— Uh, to mi moraš objasniti. Pa povijest se stalno mijenja. Kako onda može biti čvrsta točka?
— I rijeka se neprestano mijenja. To ne znači da se o njoj ne može govori ti. No, ne možeš se upitati na kojem je mjestu u dolini ta rijeka »najpravija«.
— Ne, jer je rijeka cijelim tokom rijeka.
— Hegelu je povijest riječni tok. I najmanje mreškanje vode na nekom mjestu određeno je padom vode i vrtlozima u njezinu gornjem toku. No, ono je također određeno stijenjem i zavojima u rijeci na mjestu s kojeg se promatra.
— Mislim da razumijem.
— Povijest misli ili povijest uma nalikuje riječnom toku. Sve misli ljudi prije tebe, nošene »strujom« tradicije, te materijalni uvjeti koji vladaju u tvoje doba upravljaju načinom tvoga mišljenja. Zato ne možeš tvrditi da je određena misao pravilna za vijeke vjekova. Ali, može biti pravilna tamo gdje se ti nalaziš.
— To ne znači da je sve jednako krivo ili jednako točno?
— Naravno. Nešto je krivo ili točno u odnosu na povijesne okolnosti. Ako u 1990. godini zagovaraš ropstvo, u najboljem ćeš slučaju ispasti klaun. Prije 2500 godina to ne bi bilo toliko šašavo. Istina, već su se tada čuli napredni glasovi koji su se zauzimali za ukidanje ropstva. Možemo uzeti i malo noviji primjer. Prije stotinu godina nije bilo »nerazumno« paliti velike šumske površine kako bi se raščistila površina za poljodjelstvo. Danas je to strašno »nerazumno«. Pred nama su sasvim druge (i bolje) pretpostavke za donošenje takvih odluka.
— Sad mi je jasno.
— Hegel je i što se tiče filozofskog razmatranja tvrdio da je razum nešto dinamično — nekakav proces. A taj proces je »istina«. Ne postoje, naime, nikakva mjerila izvan samog povijesnog procesa koja bi odredila što je »najistinitije« ili »najrazumnije«.
— Molim primjer!
— Ne možeš izvlačiti različite misli iz antike, srednjeg vijeka, renesanse ili prosvjetiteljstva, pa tvrditi da su jedne krive, a druge točne. Zbog toga ne možeš reći ni da je Platon pogriješio, a Aristotel imao pravo, da je Hume pogriješio, a da su Kant ili Schelling bili u pravu. To je nepovijesni način mišljenja.
— Ne zvuči baš dobro.
— Zaista, ne možeš odvojiti nekog filozofa, ili misao uopće, od povijesnih okolnosti tog filozofa ili te misli. No, bližim se novoj točki: budući da stalno dolazi nešto novo, razum je »progresivan«. To znači da se ljudska spoznaja neprestano proširuje, i tako »napreduje«.
— Onda je možda Kantova filozofija ipak pravilnija od Platonove?
— Da, »svjetski duh« se razvio i proširio od Platona do Kanta. Taman posla da nije. Vratimo li se našoj rijeci, možemo reći da se u nju ulilo više vode. Ta prošla su dobra dva tisućljeća. No, Kant ne bi smio vjerovati da će njegove »istine« ostati pri obali kao postojano kamenje. I Kantove se misli moraju preraditi, njegov »razum« također mora postati predmetom kritike sljedećeg naraštaja. Upravo se to i dogodilo.
— Ali ta rijeka o kojoj govoriš...
— Da?
— Gdje utječe?
— Hegel smatra da se »svjetski duh« razvija prema sve većoj svijesti o samom sebi. Tako je i s rijekom — što je bliže moru, to se više širi. Prema Hegelu, povijest nam govori o tome da »svjetski duh« polako dolazi k svijesti o sebi. Svijet je oduvijek postojao, ali kroz ljudsku kulturu i razvoj, »svjetski duh« postaje sve svjesniji svoje osobitosti.
— Kako je u to mogao biti siguran?
— Tvrdio je da je to povijesna činjenica. O tome dakle nije mislio na gađati. Svatko tko proučava povijest vidi da se čovječanstvo kreće u susret sve većoj »samospoznaji« i »samorazvoju«. Hegel kaže da studij povijesti pokazuje kretanje čovječanstva u pravcu sve veće racionalnosti i slobode. Unatoč svim svojim zavojima, povijesni razvoj ipak ide »naprijed«. Kažemo da povijest nadmašuje samu sebe, da je »svrhovita«.
— Znači da se razvija. U redu.
— Da, povijest je kao dugačak lanac misli. Hegel je utvrdio pravila koja se odnose na taj lanac. Svatko tko pobliže proučava povijest mora primijetiti da se svaka misao iznosi na temelju misli iznesenih prije nje. Čim je jedna misao iznijeta, suprotstavlja joj se neka nova. Tako nastaje sukob dvaju suprotnih načina mišljenja. Međutim, taj se sukob ukida iznošenjem treće mi sli, koja u sebi zadržava ono najbolje iz obaju stavova. Ovo Hegel naziva dijalektičkim razvojem.
— Imaš li kakav primjer?
— Možda se sjećaš da su predsokratovci raspravljali pitanje o pratvari i promjeni...
— Tako-tako.
— Onda su Elejci tvrdili da je promjena zapravo nemoguća. Stoga su bili prisiljeni poricati sve promjene, iako su ih primjećivali osjetilima. Elejci su postavili tvrdnju, a takvu postavku Hegel naziva pozicijom.
— Da?
— Ali, svaki put kada se iznese neka oštra tvrdnja, pojavit će se i suprotna tvrdnja. Nju Hegel naziva negacijom. Negacija filozofije Elejaca bio je Heraklit, koji je rekao da »sve teče«. Tako nastaje sukob između dvaju oprečnih načina mišljenja. Međutim, taj se sukob ukida Empedoklovom tvrdnjom da su oboje malo u pravu, a malo u krivu.
— Da, sad mi pomalo sviće...
— Elejci su bili u pravu da se zapravo ništa ne mijenja, ali nisu imali pravo da ne možemo vjerovati našim osjetilima. Heraklit je imao pravo kada je rekao da možemo vjerovati svojim osjetilima, ali nije imao pravo kada je rekao da sve teče.
— Zato što postoji nekoliko elemenata. Samo se sastav mijenja, a ne sami elementi.
— Točno. Empedoklovo stajalište, koje posreduje između dvaju suprotnih stavova, Hegel naziva negacijom negacije.
— Koje riječi!
— On ta tri stupnja spoznaje također zove »tezom«, »antitezom« i »sintezom«. Može se, na primjer, reći da je Descartesov racionalizam teza kojoj se zatim suprotstavlja Humeova empiristička antiteza. Međutim, ova se suprotnost, sukob između dvaju različitih načina mišljenja, ukida Kantovom sintezom. Kant je u nečemu dao za pravo racionalistima, a empiristima u nečem drugom. Također je tvrdio da su obje strane pogriješile u nekim važnim pitanjima. Međutim, povijest ne završava s Kantom. Kantova je »sinteza« polazište novog tročlanog lanca misli, »trijade«. Jer, »sintezi« se suprotstavlja nova »antiteza«.
— To zvuči jako teoretski.
— Da, to je teorija. No, Hegel ne želi povijesti nametnuti nikakvu »shemu«. Smatrao je da se dijalektički obrazac može pročitati iz povijesti. Tvrdio je, stoga, da je otkrio stanovite zakonitosti razvoja razuma, to jest napredovanja »svjetskog duha« kroz povijest.
— Shvaćam.
— Međutim, Hegelova dijalektika ne odnosi se samo na povijest. Kad nešto raspravljamo, također mislimo dijalektički. Pokušavamo ući u trag nedostacima nekog mišljenja. Hegel je to zvao »negativnim mišljenjem«. No, kad pronađemo nedostatke nekog mišljenja, zadržavamo ono što vrijedi.
— Molim primjer!
— Kad socijalist i konzervativac zajedno pokušavaju riješiti kakav društveni problem, ubrzo će se razotkriti suprotnosti između dvaju načina mišljenja. To ne znači da jedan misli krivo, a drugi točno. Zapravo je moguće da su obojica malo u pravu, a malo u krivu. Kako rasprava pomalo napreduje, na kraju će se kritičkim putem iz mišljenja obojice izlučiti ono najbolje.
— Nadajmo se.
— No, usred neke rasprave, nije uvijek lako utvrditi što je razumno. Na povijesti je da pokaže što je krivo, a što pravilno. Što je »umno«, to je »zbiljsko«.
— Ono što preživi je dakle pravilno.
— Ili obrnuto: pravilno je ono što preživi.
— Imaš li kakav majušni primjer?
— Prije 150 godina mnogi su se borili za emancipaciju žena. Mnogi su se zagriženo borili protiv nje. Kada danas iznesemo argumente obiju strana, nije teško odlučiti čiji su »razumniji«. Ali, ne smijemo zaboraviti da je »lako biti general poslije bitke«. Pokazalo se da su borci za emancipaciju imali pravo. Mnogi bi se sigurno sramili kad bi u tisku vidjeli što je njihov djed o tome rekao.
— I ja mislim. Što je Hegel smatrao?
— O emancipaciji?
— Zar ne pričamo o tome?
— Hoćeš li čuti jedan citat?
— Da, rado!
— »Razlika između muškarca i žene je kao između životinje i biljke«, napisao je. »Životinja više odgovara muškarčevu karakteru, biljka ženinom, jer je njezin razvoj miran, a princip mu je neodređeno jedinstvo osjećaja. Ako su žene na čelu vlade, država je u opasnosti jer one ne postupaju prema zahtjevima općinstva, nego prema slučajnim sklonostima i mišljenjima. Žene se također obrazuju — nitko ne zna kako — kao da udišu ideje, više kroz život nego usvajanjem znanja. Muškarac, međutim, svoj položaj postiže samo borbom za misli i velikim tehničkim naporima.«
— Hvala ti, to je dovoljno! Mislim da slične citate ne želim čuti.
— Međutim, ovaj je navod sjajan primjer da se shvaćanja o tome što je »razumno« neprestano mijenjaju. To također pokazuje da je Hegel dijete svoga vremena. A i mi isto. Niti naša »naravna« shvaćanja neće podnijeti kušnju vremena.
— Imaš kakav primjer?
— Ne, nemam.
— Zašto ne?
— Zato što bih onda uzeo nešto što se već mijenja. Ne mogu, na primjer, reći da je glupo voziti auto jer zagađuje prirodu. S time se već mnogi slažu! Zato bi taj primjer bio loš. Povijest će pokazati da puno onoga što danas doživljavamo kao normalno neće izdržati povijesni sud.
— Razumijem.
— Osim toga, možemo si pribilježiti nešto drugo: baš zato što su mnogi muškarci u Hegelovo doba prostački verglali o ženinoj podređenosti, sami su tako ubrzali širenje feminističkog pokreta.
— Kako to?
— Iznijeli su »tezu« ili »poziciju«. Razlog da je to uopće bilo potrebno bio je da su se žene počele buniti. Jer, nije potrebno razmišljati o nečemu o čemu se svi slažu. I što su oštrije bile njihove riječi o ženinoj podređenosti, to je »negacija« postajala snažnija.
— Mislim da mi je jasno.
— Dakle, može se reći da je najbolje imati zagrižene protivnike. Što su ekstremniji, to će snažnija biti reakcija. Zato se i kaže »dolijevati ulje na vatru«.
— Meni je trenutačno doliveno malo previše ulja.
— Logički ili filozofski gledano, često i među dvama pojmovima postoji dijalektički sukob.
— Može primjer?
— Razmišljam li o pojmu »bitak«, neizostavno bih morao uvesti suprotan pojam, naime »nebitak«. Ne možeš misliti o tome da postojiš, a da odmah ne pomisliš da nećeš postojati zauvijek. Sukob između »bitka« i »nebitka« ukida se pojmom »bivanje«. Jer, kad nešto biva, znači da na neki način i jest i nije.
— Razumijem.
— Hegelov je razum, dakle, dinamičan razum. Budući da je zbilja prožeta sukobima, opis te zbilje također mora biti pun sukoba. Evo primjera: priča se da je danski atomski fizičar Niels Bohr nad svoja ulazna vrata objesio potkovu.
— To donosi sreću.
— Ali, to je praznovjerje, a Niels Bohr je prije bio sve drugo nego prazno vjeran. Jednom ga je posjetio neki prijatelj i primijetio: »Pa valjda ne vjeruješ u takve stvari.« »Ne«, odgovorio mu je Niels Bohr, »ali čuo sam da ipak pomaže.«
— Nemam riječi.
— Odgovor je prilično dijalektičan, reklo bi se proturječan. Niels Bohr, koji je slično našem pjesniku Vinjeu, bio poznat po »dvosmislenostima«, rekao je jednom sljedeće: »Postoje dvije vrste istina: površinske, kojih je suprotnost očigledno kriva, i duboke, kojih je suprotnost jednako točna.«
— Kakve su to istine?
— Ako ja na primjer kažem da je život kratak...
— Onda se ja slažem.
— Ali, drugom bih prilikom mogao raširiti ruke i reći da je život dug.
— Imaš pravo. I to je na neki način istina.
— Na kraju ti moram ispričati o slučaju gdje dijalektički sukob može izazvati spontano djelo koje vodi iznenadnoj promjeni.
— Dobro!
— Zamisli djevojčicu koja majci stalno govori: »Da, mama«, »Dobro, mama«, »Kako ti kažeš, mama«, »Da, odmah ću to učiniti, mama«.
— Ježim se.
— Mamu pomalo živcira što joj je kći uvijek tako poslušna. Na kraju poviče: »Nemoj biti toliko poslušna!« A djevojčica joj odgovori: »Neću, mama!«
— Ja bih je ošamarila.
— Bi, zar ne? Što bi učinila da je ona umjesto toga odgovorila: »Baš hoću biti poslušna!«
— Bio bi to čudan odgovor. Možda bih joj i onda opalila šamar.
— Situacija se, drugim riječima, zaglavila. Dijalektički se sukob tako za oštrio da promjena mora nastupiti.
— Misliš, pljuska?
— Morali bismo spomenuti posljednju značajku Hegelove filozofije.
— Ja ne idem nikamo.
— Sjećaš se da smo rekli da su romantičari bili individualisti.
— »Zagonetni put vodi prema unutra.«
— Taj individualizam susreće svoju »negaciju«, ili suprotnost, u Hegelovoj filozofiji. Hegel je naglašavao važnost takozvanih objektivnih sila. Pod time razumijeva obitelj i državu. Moglo bi se reći da je Hegel pojedinca promatrao sa skepsom. Smatrao je da je pojedinac organski dio zajednice. Razum ili »svjetski duh« vidljiv je tek iz međuljudskih odnosa.
— Objasni to!
— Razum se prije svega ukazuje u jeziku. A jezik je nešto u što ulazimo rođenjem. Norveški se jezik savršeno dobro snalazi bez g. Hansena, ali se g. Hansen ne snalazi bez norveškog jezika. Dakle, ne stvara pojedinac jezik, nego jezik stvara pojedinca.
— To je valjda istina.
— Kao što pojedinac rođenjem ulazi u jezik, tako ulazi i u svoje povijesne okolnosti. Nitko se prema tim okolnostima ne odnosi »slobodno«. Tko ne nađe svoje mjesto u državi, nepovijesno je biće. Možda se sjećaš, ova je misao bila važna i velikim atenskim filozofima. Kao što se država ne može zamisliti bez građana, tako se građani ne mogu zamisliti bez države.
— Shvaćam.
— Prema Hegelu, država je nešto »više« od pojedinog građanina. Štoviše, ona je nešto više od zbroja svih građana. Prema Hegelu se čovjek ne može »ispisati iz društva«. Oni koji na društvo u kojem žive samo sliježu ramenima, i žele »naći same sebe«, izgledaju kao lude.
— Ne znam baš da li se slažem, ali dobro.
— Prema Hegelu, pojedinac ne »nalazi sama sebe«, nego »svjetski duh«.
— Svjetski duh nalazi sama sebe?
— Hegel kaže da se »svjetski duh« vraća sebi samom u tri koraka. To znači da u tri koraka dobiva svijest o sebi.
— Samo naprijed!
— Najprije se »svjetski duh« osvješćuje u pojedincu. Hegel to zove subjektivnim duhom. Viši stupanj svijesti postiže u obitelji, društvu i državi. To Hegel naziva objektivnim duhom, jer se taj duh pokazuje u međuljudskim odnosima. A posljednji stupanj je...
— Aha?
— »Svjetski duh« dosiže najviši oblik samospoznaje u apsolutnom duhu. A »apsolutni duh« su umjetnost, religija i filozofija. Među njima filozofija je najviši oblik duha, jer »svjetski duh« u filozofiji razmatra svoju djelatnost u povijesti. Dakle, »svjetski duh« tek u filozofiji susreće sama sebe. Može se reći da je filozofija zrcalo »svjetskog duha«.
— Ovo je toliko zagonetno da mislim da mi treba malo vremena kako bih to probavila. Ali, sviđaju mi se tvoje posljednje riječi.
— Rekao sam da je filozofija zrcalo svjetskog duha.
— Lijepo. Misliš li da to ima veze s mjedenim zrcalom?
— Kad već pitaš, ima.
— Što ti to znači?
— Budući da se stalno govori o tom »mjedenom zrcalu«, pretpostavljam da je posebno važno.
— Onda si valjda razmišljao o kakvom se značenju radi?
— Ne, ne. Samo sam rekao da se zrcalo ne bi toliko često spominjalo kad ne bi bilo posebno važno za Hilde i njezina oca. A kakva je njegova važnost, to samo Hilde zna.
— Je li to romantična ironija?
— Nemoguće pitanje, Sofie.
— Zašto?
— Pa ne bavimo se mi takvim stvarima. Mi smo samo bespomoćne žrtve te ironije. Ako kakvo pretjerano veliko dijete nacrta nešto na papir, onda ne možemo papir upitati što crtež predočava.
— Ježim se.

KIERKEGAARD
...Europa na putu u bankrot...


Hilde pogleda na sat. Već je prošlo četiri. Odloži fascikl na stol pa se sjuri u kuhinju. Morala je požuriti u spremište za čamce prije nego što majka odustane od čekanja. U trku je bacila pogled na mjedeno zrcalo.
Pristavila je vodu za čaj i bjesomučnom brzinom složila nekoliko sendviča.
O da, našalit će se ona s ocem. Hilde se sve više i više smatrala saveznicom Alberta i Sofie. Šala bi trebala početi već u Kopenhagenu...
Uskoro se s velikim pladnjem spustila u spremište.
— Evo užine — reče.
Majka je u ruci držala kocku omotanu staklenim papirom. Sklonila je kosu s čela; i u njoj je bilo malo pijeska.
— Ali, onda ćemo preskočiti ručak.
Sjele su na mol da jedu.
— Kad stiže tata?
— U subotu. Pa to valjda znaš.
— Ali kada? Zar nisi rekla da najprije slijeće u Kopenhagen?
— Da.. .
Majka je žvakala krišku kruha s jetrenom paštetom i krastavcima.
— ...stiže u Kopenhagen oko pet sati. Avion za Kristiansand ide u osam i četvrt. Mislim da slijeće na Kjevik u pola deset.
— Onda mora provesti nekoliko sati na Kastrupu...
— Kako molim?
— Ne, ništa... samo sam se pitala kako putuje.
Jele su. Kad je Hilde procijenila da je prošlo dovoljno vremena, upita: —
Jesi li se u zadnje vrijeme čula s Annom i Oleom?
— Da, dogodi se da zvrcnu. Dolaze kući na godišnji negdje u srpnju.
— Ne prije?
— Mislim da ne.
— To znači da su ovaj tjedan u Kopenhagenu...
— Pa dobro što je ovo, Hilde?
— Ništa. O nečemu moramo pričati.
— Ali, već si dva puta spomenula Kopenhagen.
— Ozbiljno?
— Pa zaključile smo da tata usput slijeće u...
— Sigurno sam se zato sjetila Anne i Olea.
Čim su završile s jelom, Hilde stavi tanjuriće i šalice na pladanj.
— Moram nastaviti s čitanjem, mama.
— Da, izgleda da moraš...
Nije li se tu čula trunka prijekora? Bile su se dogovorile da će zajedno urediti Čamac prije nego što se tata vrati kući.
— Tati sam nekako obećala da ću pročitati knjigu do njegova dolaska.
— To je baš blesavo. Jedna je stvar da ga nema, ali onda ne mora dirigirati svime što se događa kod kuće.
— Kad bi ti samo znala čime on sve dirigira — reče Hilde zagonetno. — I koliko u tome uživa.
Zatim ode u svoju sobu i nastavi čitati.
*


Iznenada, Sofie začu kucanje na vratima. Alberto je strogo pogleda:
— Ne damo se uznemiravati.
»Netko« pokuca snažnije.
— Pričat ću ti o danskom filozofu kojeg je jako ražestila Hegelova filozofija, reče Alberto.
»Netko« sada pokuca takvom jačinom da su se čitava vrata zatresla.
— Naravno, to samo major šalje nekakvu fantastičnu osobu da vidi hoćemo li se uhvatiti na lijepak — nastavi Alberto. — To ga ništa ne košta.
— No, ne otvorimo li i ne vidimo tko je, ništa ga ne stoji da sravni kuću sa zemljom.
— Možda imaš pravo. Pa, da otvorimo.
Pođu prema vratima. Budući da je kucanje bilo tako snažno, Sofie je očekivala neku ogromnu osobu. No, vani na stubama stajala je malena djevojčica duge svijetle kose, obučena u šarenu ljetnu haljinu. U ruci je držala dvije bočice, jednu crvenu a drugu plavu.
— Zdravo — reče Sofie. — Tko si ti?
— Ja se zovem Alica — reče djevojčica uz sramežljiv naklon.
— To sam si i mislio — zakima Alberto. — To je Alica u Zemlji čudesa.
— Kako je samo došla ovamo?
Alice odgovori:
— Zemlja čudesa je posve bezgranična zemlja. To znači da je Zemlja čudesa posvuda — otprilike kao i UN. Naša bi zemlja stoga trebala postati počasnom članicom UN-a. Trebali bismo imati svoje predstavnike u svim odborima. Jer, UN također potječe iz ljudske zemlje čudesa.
— Huh, taj major! — brundao je Alberto.
— I što radiš ovdje? — upita Sofie.
— Moram Sofiji predati ove filozofske bočice.
Potom pruži Sofiji bočice. Obje su bile od prozirnog stakla; u jednoj je bila crvena tekućina, a u drugoj plava. Na crvenoj je bočici pisalo: »POPIJ ME«, a na plavoj: »POPIJ I MENE«.
Sljedećeg trena pored kolibe projuri bijeli zec. Hodao je uspravljen na dvije noge; osim toga, na sebi je imao prsluk i sako. Točno ispred kolibe izvadi džepni sat iz prsluka i reče:
— O zaboga, kasnim, kasnim!
I nastavi trčati. Alica potrča za njim. U trku se ponovno pokloni i reče:
— Opet počinje.
— Pozdravi Dinu i Kraljicu! — povika Sofie za njom.
I tako je nestala. Alberto i Sofie ostadoše na stubama proučavati bočice.
— POPIJ ME, POPIJ I MENE — pročita Sofie. — Ne znam usuđujem li se. Možda je unutra otrov.
Alberto samo slegne ramenima.
— Stižu od majora, a sve što stiže od majora je svijest. Dakle, to je samo tobožnje piće.
Sofie odvrne čep crvene bočice pa je oprezno približi ustima. Sok je bio slatkog, čudnog okusa, ali to je bila samo jedna stvar. Istovremeno se nešto počelo događati s okolinom.
Kao da su se jezerce, šuma i koliba slile u jedno. Uskoro je sve što je vidjela bila jedna osoba, a ta osoba bila je Sofie. Ona baci pogled na Alberta, ali kao da je i on bio dio Sofijine duše.
— Čudno — reče. — Vidim sve što i prije, samo što je sada sve povezano. Osjećam da je sve jedna svijest.
Alberto kimne — kao da je Sofie kimnula sama sebi.
— To je panteizam ili filozofija jedinstva — reče on. — To je svjetski duh romantičara. Oni su sve doživljavali kao jedno veliko »ja«. Hegel također: on se odnosio skeptično prema pojedincu i sve je promatrao kao izraz jednog svjetskog razuma.
—Da otpijem malo iz druge bočice?
—Pa to piše na njoj.
Sofie odvrne čep plave bočice pa potegne velik gutljaj. Ovaj je sok bio malo kiseliji i više je osvježavao od crvenog. Okolina se opet iznenada stala mijenjati. U sekundi je djelovanje crvene tekućine nestalo; stvari su se vratile na staro mjesto. Alberto je bio Alberto, šumsko drveće bila su stabla u šumi, a jezercu se vratio njegov oblik.
To je trajalo samo sekundu. Sve što je Sofie vidjela, nastavilo se udaljavati jedno od drugog. Šuma više nije bila šuma — i najmanje drvo istupilo je sada kao svijet za sebe. I najmanja grančica bila je čudo o kojem se moglo ispričati tisuću priča.
Jezerce je odjednom postalo neizmjerno more — ne po dubini ili širini, nego po svijetlećim detaljima i zakučastim zavojima. Sofie je shvatila da bi mogla provesti cijeli život promatrajući to jezero, a čak bi i po završetku života jezero ostalo nedokučivom tajnom.
Podigla je pogled prema krošnji jednog drveta. U njoj su se tri vrapčića zabavljala čudesnom igrom. Sofie je nekako znala da su vrapčići tamo bili i kad je popila crvenu tekućinu, ali onda ih ipak nije dobro vidjela. Crvena bočica izbrisala je sve suprotnosti i sve individualne razlike.
Sofie skoči s kamene stube na kojoj su stajali i ispruži se po travi. Otkrila je nov svijet — kao kad čovjek zaroni duboko i prvi put otvori oči pod vodom. U mahovini, među čupercima trave i slamkama, vrvjelo je od živahnih detalja. Sofie ugleda pauka kako nepokolebljivo i čvrsto puzi po mahovini... crvenu lisnu uš kako juri gore-dolje po slamki trave... pravu malu vojsku mrava kako u travi ima radnu akciju. Čak je i svaki pojedini mrav podizao noge na svoj način.
Najčudnije je ipak bilo kad je ustala i pogledala Alberta, koji je još stajao na pragu kolibe. Vidjela je čudesnu osobu, bio je kao čovjek s drugog planeta ili kao lik iz neke druge bajke. Istovremeno je i sebe doživjela na nov način, kao izvanrednu osobu. Ne samo kao čovjeka, i ne samo kao petnaestogodišnju djevojku. Ona je Sofie Amundsen, nitko drugi do nje.
— Što vidiš? — upita Alberto.
— Vidim da si ti čudan svat.
— Ma nemoj!?
— Mislim da nikad neću moći razumjeti kako je biti netko drugi. Nijedan čovjek na svijetu ne nalikuje drugome.
— A šuma?
— Više nije povezana. Izgleda kao svemir pun čudesnih priča.
— To sam si i mislio. Plava bočica je individualizam. Ona je, na primjer, reakcija Sorena Kierkegaarda na romantičnu filozofiju jedinstva. Ona je također jedan drugi Danac koji je bio Kierkegaardov suvremenik. Riječ je o poznatom piscu bajki, H. C. Andersenu. On je imao puno smisla za neshvatljivo bogatstvo detalja u prirodi. Filozof koji je isto primijetio dobrih stotinu godina ranije bio je Nijemac Leibniz. On je na Spinozinu filozofiju jedinstva reagirao kao Soren Kierkegaard na Hegela.
— Slušam te, ali ti si istovremeno tako čudan da mi dolazi da se smijem.
— Razumijem. Onda potegni iz crvene bočice, pa ćemo sjesti natrag na prag. Reći ćemo nekoliko riječi o Kierkegaardu prije nego što završimo posao za danas.
Sofie sjedne na stubu pored Alberta. Ispije gutljajčić iz crvene bočice, i sve se opet počne skupljati. Zapravo se malo previše skupilo, jer se Sofiji ponovno činilo da nije bilo nikakvih značajnih razlika među stvarima. Zato je morala tek liznuti grlić plave bočice, i svijet je bio kao i prije Alicinog posjeta.
— Ali, što je istina? — upita Sofie. — Pruža li crvena ili plava tekućina pravi doživljaj?
— I crvena i plava, Sofie. Ne možemo reći da su romantičari pogriješili, zato što postoji samo jedna zbilja. Možda su bili previše jednostrani.
— Što je onda s plavom bočicom?
— Mislim da je Kierkegaard iz nje potegnuo nekoliko dobrih gutljaja. Barem je imao oko za važnost pojedinca. Ta mi nismo samo »djeca svog vremena«. Svatko je od nas izvanredni pojedinac koji samo jednom živi.
— A to se Hegela nije posebno ticalo?
— Ne, njega su više zaokupljale osnovne povijesne smjernice. Upravo je to uzrujalo Kierkegaarda. Smatrao je da su romantična filozofija jedinstva i Hegelova »povijesnost« utopile pojedinčevu odgovornost za vlastiti život. Kierkegaard zato misli da su i Hegel i romantičari na isto brdo tkani.
— Shvaćam zašto je bio ljut.
— Soren Kierkegaard rodio se 1813. g., a otac ga je strogo odgojio. Od oca je naslijedio religioznu potištenost.
— To ne sluti na dobro.
— Zbog svoje potištenosti bio je prisiljen raskinuti zaruke, što kopenhaškoj buržoaziji nije bilo milo. Tako je rano postao izopćenikom i predmetom rugla. Ipak, s vremenom se stao oštro braniti. Sve je više postajao ono što je Ibsen kasnije zvao »neprijatelj naroda«.
— Zbog raskinutih zaruka?
— Ne, ne samo zbog toga. Posebno potkraj života pisao je iscrpnu, snažnu kulturnu kritiku. »Cijela je Europa na putu u bankrot«, rekao je. Smatrao je da živi u doba bez ikakvih strasti i obaveza. Posebno je reagirao na mlakost Crkve. Bio je nemilosrdan kritičar onoga što bismo mogli nazvati »nedjeljnim kršćanstvom«.
— Danas je bolje govoriti o »krizmaničkom kršćanstvu«. Mnogi se danas krizmaju samo zbog poklona koje dobijaju.
— Da, znači shvatila si. Kierkegaardu je kršćanstvo toliko zadivljujuće i toliko protivno razumu da je izbor morao biti »ili — ili«. Ne može se biti »malo« ili »donekle« kršćaninom. Jer, ili je Isus na Uskrs ustao od mrtvih — ili nije. Ako je zaista ustao od mrtvih, ako je zaista umro za nas — onda je to toliko neodoljivo da mora prožeti čitav naš život.
— Jasno mi je.
— No, Kierkegaard je doživio da se većina ljudi, zajedno sa Crkvom, »proračunato« odnosi prema religioznim pitanjima. Mislio je da vjera i razum jedno drugom odgovaraju kao vatra i voda. Nije dovoljno vjerovati da je kršćanska vjera »istinita«; kršćanska vjera znači slijediti Krista.
— Kakve to veze ima s Hegelom?
— No da, možda smo počeli s krive strane.
— Onda predlažem da kreneš natraške i počneš nanovo.
— Kierkegaard je počeo studirati teologiju kao sedamnaestogodišnjak, ali su ga pomalo sve više zaokupljala filozofska pitanja. Sa 27 godina magistrirao je radom »O pojmu ironije«. U njemu se razračunava s romantičnom ironijom te s neobaveznim romantičarskim igranjem iluzijom. Kao suprotnost tom obliku ironije postavlja »sokratovsku ironiju«. I Sokratu je ironija bila korisno sredstvo, ali on ju je koristio kako bi izmamio najdublju životnu spoznaju. Suprotno romantičarima, Sokrat je bio ono što Kierkegaard zove »egzistencijalnim misliocem«. To je mislilac koji u filozofsko razmatranje uvlači čitavu svoju egzistenciju.
— Dobro.
— Nakon raskidanja zaruka, Kierkegaard je 1841. otputovao u Berlin, gdje je, među ostalim, slušao Schellingova predavanja.
— Je li upoznao Hegela?
— Ne, Hegel je umro deset godina prije, ali Hegelov duh isticao se ne samo u Berlinu, nego i u velikom dijelu Europe. Njegov se »sustav« koristio kao neka vrsta potpunog objašnjenja svakojakih pitanja. Kierkegaard je tvrdio da su »objektivne istine«, kojima je hegelovska filozofija toliko zaokupljena, potpuno nebitne za egzistenciju pojedinca.
— A kakve su istine bitne?
— Naći »Istinu« s velikim I, uči Kierkegaard, manje je važno nego naći istine koje su važne za život pojedinca. Važno je naći »istinu za me«. Na taj način postavlja individuuma — to jest pojedinca — nasuprot »sustavu«. Kierkegaard smatra da je Hegel zaboravio da je i sam čovjek. O hegelovskom tipu profesora piše sljedeće: »Dok duboko zamišljeni, uzvišeni gospodin Profesor obrazlaže cijelo postojanje, u svojoj je rastresenosti zaboravio kako se zove: da je čovjek, naprosto čovjek, a ne nekakve fantastične 3/8 nekog §.«
— A što je, prema Kierkegaardu, čovjek?
— Na to se ne može općenito odgovoriti. Kierkegaarda uopće ne zanima nekakav općevažeći opis čovjekove prirode ili ljudskog »bića«. Važna je egzistencija pojedinca. A čovjek ne proživljava svoju egzistenciju za pisaćim stolom. Kada čovjek djeluje — posebno kada donosi važne odluke — on se odnosi prema vlastitoj egzistenciji. Postoji priča o Buddhi koja može osvijetliti što Kierkegaard misli.
— O Buddhi?
— Da, jer i Buddhina filozofija polazi od ljudske egzistencije. Bio jednom jedan redovnik kojemu se činilo da Buddha nejasno odgovara na pitanja o tome što je svijet i što je čovjek. Buddha mu odgovori pričom o čovjeku kojeg je ranila otrovna strijela. Ranjenik nije iz čistog teoretskog interesa htio upitati od čega je strijela napravljena, kakav je otrov na njoj, ili pod kojim je kutom pogođen.
— Valjda je htio da mu netko izvuče strijelu i izliječi ranu?
— Zar ne? Jer, to je važno za njegovu egzistenciju. Buddha i Kierkegaard jasno su osjećali da egzistiraju vrlo kratko. I kao što rekoh: čovjek ne sjeda za pisaći stol spekulirajući o prirodi svjetskog duha.
— Razumijem.
— Kierkegaard je također rekao da je istina »subjektivna«. To ne znači da je time htio reći da je svejedno što vjerujemo ili mislimo. Smatrao je da su najvažnije istine osobne. Samo takve istine su »istine za me«.
— Imaš li kakav primjer subjektivne istine?
— Važno je pitanje, primjerice, je li kršćanstvo istinito. Prema tom pitanju čovjek se ne može postaviti teoretski ili akademski. Za nekog tko je »svjestan sebe u egzistenciji«, to je pitanje života ili smrti. O tome se dakle ne raspravlja samo radi raspravljanja. Tome se čovjek približava s najvećom strasti, iz sveg srca.
— Shvaćam.
— Padneš li u vodu, nemaš teoretski stav prema tome hoćeš li se utopiti ili nećeš. U tom slučaju, pitanje ima li u vodi krokodila nije »zanimljivo« ili »nezanimljivo«. Tada je to pitanje života ili smrti.
— Ne, hvala.
— Dakle, moramo razlikovati filozofsko pitanje o postojanju Boga i stav pojedinca prema tom pitanju. Pred tim je pitanjima svaki pojedinac posve sam. Osim toga, takvim se važnim pitanjima možemo približiti samo putem vjere. Stvari koje spoznajemo razumom su, prema Kierkegaardu, posve ne važne.
— E, to mi moraš objasniti!
— 8 + 4 = 12, Sofie. To znamo posve sigurno. To je primjer »razumskih istina« o kojima su svi filozofi nakon Descartesa pričali. Ali, zar da to uključimo u večernju molitvu? Hoćemo li o tome mozgati kad jednoga dana budemo ležali na samrti? Ne, te su istine možda »objektivne« i »opće«, ali su za egzistenciju pojedinca sasvim nebitne.
— Što je s vjerom?
— Ne možeš znati je li ti netko oprostio nakon što si učinio nešto loše, i to je baš zato važno za tvoju egzistenciju. To te pitanje živo zaokuplja. Ne možeš znati ni voli li te netko. U to samo možeš vjerovati, možeš se tome nadati. Međutim, to je za tebe važnije nego to što suma kutova u trokutu iznosi 180°. Inače, nitko ne razmišlja o »načelu uzročnosti« ili o »oblicima opažanja« pri prvom poljupcu.
— Ne, to bi doista bilo luckasto.
— Vjera je ponajprije važna za religiozna pitanja. Kierkegaard je napisao: »Ako mogu Boga shvatiti objektivno, onda ne vjerujem, ali baš stoga što ne mogu, moram vjerovati. Želim li ostati u vjeri, moram neprestano paziti kako bih sačuvao objektivnu nesigurnost; da se ja u objektivnoj nesigurnosti nalazim na 70.000 kubika vode, ali da ipak vjerujem.«
— Teške riječi.
— Ranije su mnogi pokušavali dokazati postojanje Boga — ili ga barem shvatiti razumom. No, smire li čovjeka ti dokazi Boga, ti razumski argumenti, onda on gubi vjeru — a time i religioznu iskrenost. Jer, nije bitno je li kršćanstvo istinito, nego je li istinito za mene. U srednjem je vijeku ta misao bila izražena riječima: »credo quia absurdum«.
— Ma nemoj.
— To znači »vjerujem jer se kosi s razumom«. Kad bi se kršćanstvo obraćalo razumu, a ne našim drugim svojstvima, onda ono ne bi bilo pitanje vjere.
— Sad mi je jasno.
— Dakle, vidjeli smo što Kierkegaard razumijeva pod »egzistencijom«, što razumijeva pod »subjektivnom istinom«, te kako shvaća pojam »vjere«. Ta tri pojma nastala su kao kritika filozofske tradicije, posebno Hegela. Međutim, tu se krije i prava »kritika civilizacije«. Smatrao je da se čovjek u modernom građanskom društvu pretvorio u »publiku« ili »javnost«, a najistaknutije obilježje gomile je neobavezno »pričanje«. Danas bismo možda rekli »konformizam«, to jest da svi »misle« i »prihvaćaju« isto, ali bez ikakve strasti.
— Pitam se, nema li Kierkegaard starih računa s Jorunninim roditeljima. — Ali, ponekad je u kritici bio nemilosrdan. Bio je oštro pero, s jetkim smislom za ironiju. Znao je, na primjer, ispaliti: »Gomila je laž«, ili: »Istina je uvijek u manjini.« Također je tvrdio da većina ljudi ima neozbiljan stav prema životu.
— Jedno je skupljati Barbie lutkice. Malo je gore biti Barbie lutkica...
— Ovo nas vodi Kierkegaardovu učenju o tri »stadija na životnom putu«.
— Što si rekao?
— Kierkegaard je mislio da postoje tri različita životna stava. On ih zove stadijima. To su: »estetski stadij«, »etički stadij« i »religiozni stadij«. Riječ »stadij« koristi kako bi naglasio da čovjek može živjeti na jednom od nižih stadija pa iznenada »skokom« prijeći na viši. No, mnogi ljudi žive na istom stadiju čitav život.
— Slutim da uskoro stiže objašnjenje. Osim toga, željela bih doznati na kojem se stadiju sama nalazim.
— Onaj tko živi na estetskom stadiju živi u trenutku i stalno je u potrazi za užitkom. Dobro je ono što je lijepo, divno i ugodno. Takva osoba u cijelosti živi u svijetu osjetila. Estetičar je stoga rob svojih želja i raspoloženja. Negativno je ono što je dosadno, »mrak«.
— Hvala lijepo, to mi je poznato.
— Tipičan romantičar zato je također tipičan estetičar. jer, nije riječ samo o osjetilnom užitku. Onaj čiji je stav prema životu — ih prema umjetnosti, filozofiji kojom se on ili ona bave — neozbiljan, živi na estetskom stadiju. Čak se i prema tuzi i patnji čovjek može odnositi estetski, »promatrački«. Tu vlada taština. Ibsen je tipičnog estetičara stvorio u liku Peera Gynta.
— Mislim da razumijem što hoćeš reći.
— Nalaziš li ovdje sebe?
— Ne baš. No, malo me podsjeća na majora.
— Može biti, Sofie... Iako je ovo još jedan primjer ljepljive romantične ironije. Morala bi isprati usta,
— Što si rekao?
— No, dobro, nisi ti kriva.
— Nastavi!
— Onaj tko živi na estetskom stadiju, lako doživljava tjeskobu i osjećaj praznine. Ako se to dogodi, ima nade. Prema Kierkegaardu, tjeskoba je gotovo nešto pozitivno. Ona označava da se čovjek nalazi u »egzistencijalnoj situaciji«. Estetičar se može odlučiti za »skok« na viši stadij. A to ili se dogodi ili ne. Ništa ne pomaže biti blizu skoka, ako se ne skoči. Riječ je o »ili-ili«. Nitko ne može skočiti umjesto tebe. Moraš sama izabrati.
— To je slično prestanku s pićem ili drogama.
— Možda i jest. Kad Kierkegaard opisuje »kategoriju odluke«, podsjeća na Sokrata koji je tvrdio da svaka prava spoznaja dolazi iznutra. Izbor, koji vodi čovjeka s estetskog na etički ili religiozni životni stav, također mora doći iznutra. O tome Ibsen piše u »Peer Gyntu«. Drugi majstorski prikaz načina na koji egzistencijalni izbor izvire iz unutarnje nužde i očaja daje ruski pisac Dostojevski u velikom romanu o Raskoljnikovu.
— Dakle, u najboljem slučaju, čovjek izabire drugi životni stav.
— I tako možda počinje živjeti na etičkom stadiju. On je prožet ozbiljnošću i dosljednim izborom prema moralnim mjerilima. Ovaj životni stav podsjeća ponešto na Kantovu etiku dužnosti. Čovjek pokušava živjeti u skladu s moralnim zakonom. Kao i Kant, Kierkegaard pozornost usmjerava ponajprije na ljudsku narav. Nije bitno što čovjek točno smatra pravilnim ili krivim. Bitno je da se čovjek odluči odnositi prema onome što je »pravilno ili krivo«. Jer, estetičara zanima samo ono što je »zabavno ili dosadno«.
— Ne može li čovjek postati malo preozbiljan živeći na ovaj način?
— Naravno. Prema Kierkegaardu ni »etički stadij« nije zadovoljavajući. Odgovoran se čovjek također može umoriti od prevelike savjesnosti i brižljivosti. Mnogi ljudi doživljavaju tu reakciju umora u starijoj dobi. Poneki se vraćaju neobaveznom životu estetskog stadija. No, neki skaču na religiozni stadij. Usuđuju se na velik skok u vjerskih »70.000 kubika vode«. Izabiru vjeru umjesto estetskog užitka i razumskog poziva na dužnost. Iako može biti »užasno pasti u ruke živome Bogu«, kako Kierkegaard kaže, čovjek tek tada nalazi spas.
— Kršćanstvo, dakle.
— Da, Kierkegaardu je »religiozni stadij« kršćanstvo. Ali, on je snažno utjecao i na nekršćanske mislioce. U 20. stoljeću razvila se opsežna »filozofi ja egzistencije«, nadahnuta ovim danskim misliocem.
Sofie pogleda na sat.
— Skoro je sedam. Moram požuriti kući. Mama će poludjeti.
Ona mahne učitelju filozofije pa potrči prema jezeru i čamcu.

MARX
... bauk kruži Europom …


Ustavši iz kreveta, Hilde stane kraj prozora koji je gledao na zaljev. Subotu je započela čitanjem o Sofijinu 15. rođendanu. Dan prije je Hilde imala rođendan.
Ako je tata računao da će stići sve pročitati do Sofijinog rođendana, onda je malo pretjerao. Ta cijeli je jučerašnji dan provela čitajući. No, imao je pravo da je preostala samo jedna rođendanska čestitka — ono kada su Alberto i Sofie pjevali »Happy Birthday«. Hildi je bilo neugodno.
Zatim je Sofie poslala pozivnice za »filozofsku vrtnu zabavu«, koja će biti istog dana kad se Hildin otac vraća iz Libanona. Hilde je bila sigurna da će se tog dana dogoditi nešto nad čime ni ona ni njezin otac nisu imali potpunu kontrolu.
Jedno je ipak sigurno: prije nego što otac stigne do Bjerkelyja, dobro će ga isprepadati. To je najmanje što može učiniti za Sofiju i Alberta. Uostalom, pozvali su je u pomoć...
Majka je još bila u spremištu za čamce. Odšuljavši se u prizemlje, Hilde priđe telefonskom stoliću. Pronađe broj Anne i Olea iz Kopenhagena pa redom pritisne sve brojeve.
— Anne Kvamsdal.
— Zdravo, Hilde ovdje.
— O, zdravo! Kako ide u Lillesandu?
— Super, praznici su, i tako to. A za tjedan dana stiže tata iz Libanona.
— Tome se sigurno raduješ, zar ne, Hilde?
— Da, naravno! Znaš — zato te zapravo i zovem...
— Aha?
— Mislim da slijeće na Kastrup oko pet sati u subotu, 23. Jeste li on da u Kopenhagenu?
— Vjerojatno jesmo?
— Pitam se mogu li vas zamoliti za malu uslugu?
— Taman posla da ne možeš.
— Ali, znaš, to ti je malo posebno. Ne znam je li provedivo.
— Sad sam baš radoznala...
Zatim Hilde stane pripovijedati. Ispričala je o fasciklu, Albertu, Sofiji, o svemu zajedno. Nekoliko puta je morala početi iznova jer bi ili ona ili teta na drugom kraju žice prasnule u smijeh. A kada je spustila slušalicu, Hildin je plan bio zapečaćen.
Ostaju još samo neke pripreme ovdje u Južnoj Norveškoj. No dobro — ne mora se žuriti.
Ostatak poslijepodneva i večer Hilde je provela s majkom. Na kraju su se odvezle u Kristiansand u kino. Morale su nekako nadoknaditi jučerašnji dan, jer to nije bila prava rođendanska proslava. Kada su prošle skretanje za aerodrom Kjevik, složilo se još nekoliko komadića velike slagalice o kojoj je neprestano razmišljala.
S čitanjem velikog fascikla nastavila je tek kada je pošla u krevet, kasno te večeri.
*


Kad se Sofie provukla kroz Tjesnac, bilo je skoro osam sati. Majka je plijevila cvjetne gredice pred ulazom.
— Kuda si došla?
— Došla sam kroz živicu.
— Kroz živicu?
— Zar nisi znala da je s druge strane puteljak?
— Gdje si bila, Sofie? Opet nisi došla na ručak, i to bez ikakve poruke.
— Žao mi je. Vani je tako lijepo. Dugo sam šetala.
Majka se tek tada uspravi iz korova pa je pogleda.
— Nisi valjda opet bila s onim filozofom?
— Zapravo jesam. Rekla sam ti da on voli šetati.
— Dolazi li na vrtnu zabavu?
— Naravno, jako se raduje.
— I ja također. Brojim dane, Sofie.
Nije li u njezinu glasu bila trunka otrova? Za svaki je slučaj rekla:
— Drago mi je da sam pozvala i Jorunnine roditelje. Inače bi bilo malo nezgodno.
— Pa... ja ću se, bez obzira na sve, potruditi porazgovarati s tim Albertom u četiri odrasla oka.
— Možete otići u moju sobu. Sigurna sam da će ti se dopasti.
— Još nešto. Stiglo je pismo za tebe.
— Dobro...
— Sa žigom: »Bataljun UN-a.«
— Znači da je od Albertova brata.
— Znaš što, to je zaista malo previše.
Sofie je napregnuto razmišljala. U sekundi je pronašla odgovarajući odgovor. Kao da ju je nadahnuo dobri duh.
— Rekla sam Albertu da skupljam rijetke poštanske marke. A braća si onda dobro dođu.
Tim je odgovorom uspjela umiriti mamu.
— Ručak je u hladnjaku — reče majka pomirljivim tonom.
— Gdje je pismo?
— Na hladnjaku.
Sofie poleti u kuću. Omotnica je nosila žig od 15. 06. 1990. Otvorivši je, u ruci joj se našao komadić papira:
Zar to je smiso vječnog djelovanja,
U NIŠTA da sve stvoreno uranja!
Ne, na to pitanje Sofie nije imala odgovor. Prije nego što je išla jesti, stavila je papirić u ormar zajedno s ostalim naplavinama koje je skupila posljednjih tjedana. Vjerojatno će, kad dođe vrijeme, doznati zašto joj je to pitanje postavljeno.
Sljedećeg ju je jutra posjetila Jorunn. Nakon bedmintona, nastavile su planirati filozofsku vrtnu zabavu. Morale su u rezervi imati nekoliko iznenađenja u slučaju da raspoloženje oslabi.
Kad je majka došla s posla, također su razgovarale o vrtnoj zabavi. Majka je neprestano ponavljala rečenicu: »Što košta da košta.« Tu nije bilo ironije.
Kao da je mislila da je »filozofska vrtna zabava« ono što će Sofie spustiti na Zemlju nakon brojnih nemirnih tjedana intenzivne poduke iz filozofije.
Potkraj večeri su se o svemu dogovorile — od kolača i lampiona u vrtu pa do filozofskog kviza s omladinskom knjigom iz filozofije kao prvom nagradom. Ako postoji takva knjiga; Sofie baš nije bila sigurna.
U četvrtak, 21. lipnja, samo dva dana prije Ivanja, nazvao je Alberto.
— Sofie.
—I Alberto.
— Kako si?
— Izvrsno. Mislim da sam pronašao izlaz.
— Iz čega?
— Pa znaš valjda iz čega. Iz ovog duhovnog ropstva u kojem već predugo živimo.
— Ah, to...
— No, o planu ne mogu reći ni riječ prije no što ga počnemo provoditi.
— Nije li onda malo kasno? Valjda moram znati u što se upuštam?
— Pa ti si naivna. Sve što kažemo, prisluškuje se. Najpametnije je zato šutjeti.
— Zar je stanje stvarno tako loše?
— Naravno, dijete moje. Najvažnije se mora dogoditi kad nas dvoje ne razgovaramo.
— O . . .
— Živimo u izmišljenoj zbilji iza riječi jedne duge priče. Major svako pojedino slovo tipka na jeftinom pisaćem stroju. Stoga ništa od onog na papiru ne može izbjeći njegovoj pažnji.
— Ne, to mi je jasno. Kako se uopće možemo sakriti?
— Pssst!
— Molim?
— Nešto se događa i između redaka. Tamo se ja pokušavam probiti kako znam i umijem.
— Kopčam.
— Ali, zato se i danas i sutra moramo vidjeti. U subotu je dan D! Možeš li odmah doći?
— Stižem.
*


Sofie dade hrane ptičicama i ribicama, Govindi izvadi velik list salate, a Sherekanu otvori limenku mačje hrane. Odlazeći, ostavi zdjelicu s mačjom hranom na stubama.
Onda se provukla kroz živicu i stigla tako na puteljak s druge strane. Prevalivši dobar dio puta, odjednom nasred vrijeska opazi veliki pisaći stol. Za pisaćim stolom sjedio je postariji čovjek. Izgledalo je kao da nešto računa. Sofie mu priđe i upita kako se zove.
Jedva da ju je pogledao.
— Scrooge — reče pa se nagne natrag nad svoje papire.
— Ja se zovem Sofie. Ti si možda poslovan čovjek?
On kimne.
— I strašno bogat. Nijedan novčić ne smije propasti. Zato se moram usredotočiti na ove račune.
— Kako ti se samo da!
Sofie mu mahne pa pođe dalje. Taman je prošla nekoliko koraka kad ugleda da pod jednim od visokih stabala sjedi mala djevojčica, posve sama. Na sebi je imala otrcanu odjeću; izgledala je blijeda i boležljiva. U trenu kad je Sofie prolazila pored nje, ona zavuče ruku u nekakvu vrećicu pa izvadi kutiju žigica.
— Želiš li kupiti žigice? — upita.
Sofie opipa po džepu da vidi ima li sa sobom novaca. Da, našla je jednu krunu.
— Koliko stoje?
— Jednu krunu.
Sofie djevojčici pruži novčić, a zauzvrat u ruku dobije kutiju žigica.
— Ti si moj prvi kupac u više od stotinu godina. Ponekad umrem od gladi, a ponekad me uzme mraz.
Sofie pomisli: nije ni čudo što ovdje u šumi nije prodala ni jednu šibicu. No, onda se sjeti bogatog poslovnog čovjeka u blizini. Djevojčica sa žigicama ne bi smjela umrijeti od gladi kad on ima toliko novaca.
— Dođi ovamo — reče Sofie.
Uzevši djevojčicu za ruku, povede je sa sobom bogatom čovjeku.
— Morao bi se pobrinuti da ova djevojčica ima bolji život — reče mu.
Čovjek virne iz svojih papira pa reče:
— To košta, a već sam ti rekao da nijedan novčić ne smije propasti.
— Ipak, nepravedno je da si ti toliko bogat, a ova djevojčica toliko siromašna — ustrajala je Sofie.
— Glupost! Pravednost postoji samo među jednakima.
— Što ti to znači?
— Ja sam ovo postigao mučnim radom, a rad se uvijek mora isplatiti. To se zove napredak.
— Ma znaš što!
— Ako mi ne pomogneš, umrijet ću — reče siromašna djevojčica.
Poslovni čovjek opet zirne sa svojih papira, a onda baci olovku na stol tako da je zveknulo.
— Pa ti nisi stavka u mojim računima. Hajde, bježi u ubožnicu!
— Ako mi ne pomogneš, zapalit ću šumu! — nastavi siromašna djevojčica.
Čovjek za pisaćim stolom tek tada ustane, ali djevojčica je već bila zapalila žigicu. Približila ju je suhim čupercima trave koji su istog trena zaplamsali.
Bogataš raširi ruke.
— Upomoć! — povika. — Crveni pijetao kukuriče!
Djevojčica ga pogleda smješkajući se vragolasto.
— Nisi znao da sam komunist?
Sljedećeg trena izgube se i djevojčica, i poslovni čovjek, i pisaći stol. Sofie ostane sama, dok se suha trava sve življe rasplamsavala. Pokušala je utrnuti plamenove topćući po njima; nakon nekog vremena sve je bilo ugašeno.
Hvala Bogu! Sofie pogleda na crne čuperke. U ruci je držala kutiju žigica.
Pa nije valjda ona podmetnula požar?
*


Kad je pred kolibom srela Alberta, ispričala mu je što joj se dogodilo.
— Scrooge je škrti kapitalist iz »Božične pjesme u prozi« Charlesa Dickensa. A djevojčice sa žigicama se sigurno sjećaš iz bajke H. C. Andersena.
— Nije li čudno da sam baš njih susrela u šumi?
— Uopće ne. Ovo nije obična šuma, a danas ćemo govoriti o Karlu Marxu. Možda je dobro da si vidjela primjer ogromnih klasnih suprotnosti iz sredine prošlog stoljeća. Uđimo u kuću. Unutra smo ipak malo više zaštićeni od majorova upletanja.
Ponovno su sjeli za stol kraj prozora koji je gledao na jezero. Sofie se još dobro sjećala kako je doživjela jezerce nakon što je popila plavu tekućinu.
Sada su i crvena i plava bočica stajale na kaminu. Na stolu se nalazila kopija nekog grčkog hrama.
— Što je to? — upita Sofie.
— Sve u svoje vrijeme, dijete moje.
Zatim Alberto počne pričati o Marxu:
— Kada je Kierkegaard došao u Berlin 1841. g., možda je na Schellingovim predavanjima sjedio pored Karla Marxa. Kierkegaard je napisao magistarski rad o Sokratu. Istovremeno je Marx napisao doktorsku disertaciju o Demokritu i Epikuru — dakle, o materijalizmu starog vijeka. Time su obojica zacrtali put svoje filozofije.
— Kierkegaard se razvio u filozofa egzistencije, a Marx u materijalista?
— Marx je postao ono što obično zovemo historijski materijalist. No, tome ćemo se već vratiti.
— Nastavi!
— Kierkegaard i Marx su, svaki na svoj način, polazili od Hegelove filozofije. Obojica nose pečat njegova načina mišljenja, ali obojica su se također ogradili od Hegelova »svjetskog duha«, to jest od Hegelova idealizma.
— Možda im se to činilo previše nedorečenim.
— Sasvim sigurno. Općenito se može reći da je doba velikih filozofskih sustava završilo s Hegelom. Nakon njega, filozofija kreće posve novim pravcem. Umjesto velikih spekulativnih sustava, imamo nešto što bismo mogli zvati »filozofijom egzistencije« ili »filozofijom djelovanja«. Marx je na to mislio kad je rekao: »Filozofi su svijet samo različito tumačili, radi se o tome da ga se izmijeni.« Ove riječi obilježavaju važnu prekretnicu u povijesti filozofije.
— Nakon susreta sa Scroogeom i djevojčicom sa žigicama, uopće mi nije teško razumjeti što je Marx time mislio.
— Marxovo mišljenje ima dakle praktičnu — i političku — svrhu. Možemo pripomenuti da nije bio samo filozof, nego i povjesničar, sociolog i ekonomist.
— I na tim je područjima bio pionir?
— U svakom slučaju, nijedan filozof nije važniji za praktičnu politiku. S druge strane, moramo se čuvati poistovjećivanja svega što se zove »marksizam« s Marxovim mislima. O Marxu se kaže da je postao »marksist« oko 1845. g., ali i nakon toga je imao potrebu naglašavati da nije »marksist«.
— Je li Isus bio kršćanin?
— I o tome se, naravno, može raspravljati.
— Dalje.
— Onome što je kasnije dobilo ime »marksizam« pripomagao je od prvog trenutka Marxov prijatelj i kolega Friedrich Engels. U našem su stoljeću Lenjin, Staljin, Mao i mnogi drugi dali svoj prilog »marksizmu« ili »marksizmu-lenjinizmu«.
— Predlažem da se pokušamo držati Marxa. Rekao si da je bio »historijski materijalist«?
— On nije bio »filozofski materijalist« kao antički materijalisti, ili mehanički materijalisti 17. i 18. stoljeća. No, mislio je da uglavnom materijalni odnosi u društvu upravljaju našim načinom mišljenja. Te materijalne okolnosti također utječu na povijesni razvoj.
— To je nešto drugo nego Hegelov »svjetski duh«.
— Hegel je tvrdio da je povijesni razvoj vođen sukobom između dviju suprotnosti, koje se zatim ukidaju iznenadnom promjenom. Marx ovu misao razvija. Međutim, prema Marxu, dobri Hegel dubi na glavi.
— Ne valjda cijeli život?
— Hegel je pod »svjetskim duhom« ili »svjetskim umom« razumijevao silu koja tjera povijest naprijed. Marx kaže da je ovo okrenuto naglavce. On je htio utvrditi da su materijalne promjene odlučujuće. Dakle, »duhovne okolnosti« ne stvaraju materijalne promjene, već obrnuto. Materijalne promjene stvaraju nove duhovne okolnosti. Marx je osobito naglašavao da ekonomske sile u društvu uzrokuju promjene i tako tjeraju povijest naprijed.
— Imaš li kakav primjer?
— Filozofija i znanost starog vijeka imale su čisto teoretsku svrhu. Nikoga nije previše zanimalo iskoristiti svoje znanje u svrhu praktičnih poboljšanja.
— Da?
— To je povezano s načinom na koji je ekonomska svakidašnjica bila organizirana. Proizvodnja se uglavnom temeljila na robovskom radu. Zato fini građani nisu morali praktičnim izumima poboljšavati proizvodnju. To pokazuje kako materijalne okolnosti prožimaju filozofsko promišljanje društva.
— Shvaćam.
— Materijalne, ekonomske i socijalne odnose u društvu Marx zove društvenom osnovom. Kako čovjek misli u društvu, kakve političke ustanove postoje, kakvi zakoni postoje, a posebice kakva religija, moral, umjetnost, filozofija i znanost postoje — to Marx naziva društvenom nadgradnjom.
— Dakle, osnova i nadgradnja.
— A sad mi možeš dodati grčki hram.
— Izvoli.
— To je umanjena kopija starog Partenona s Akropole. Ti si ga čak vidjela uživo.
— Misliš na videu.
— Vidiš da građevina ima vrlo elegantan, dotjeran krov. Može biti da se baš krov i njegova fasada prvi primjećuju. To možemo nazvati »nadgradnjom«. Međutim, krov ne može lebdjeti.
— Ne, drže ga stupovi.
— Građevina ima izrazito jake temelje »ili osnovu« koja nosi cijelu konstrukciju. Marx misli da materijalni odnosi podižu svaku misao i ideju u društvu. Tako je društvena nadgradnja odraz društvene osnove.
— Hoćeš reći da je Platonova filozofija odraz lončarije i vinarstva?
— Ne, nije to baš toliko jednostavno; i Marx na to izrazito upozorava. Društvena osnova i nadgradnja utječu jedna na drugu. Kad bi poricao ovu obostranost, bio bi »mehanicistički materijalist«. No, budući da Marx uviđa da između osnove i nadgradnje postoji uzajaman, ili dijalektički odnos, kažemo da je »dijalektički materijalist«. Usput si možeš upamtiti da Platon nije bio ni lončar ni vinogradar.
— Jasno mi je. Imaš li još nešto o hramu?
— Da, malo. Prouči osnovu hrama pa mi opiši što vidiš.
— Stupovi stoje na temelju koji se sastoji od tri razine ili tri stube.
— Isto tako, razlikujemo tri razine društvene osnove. »Najosnovnije« je ono što zovemo »uvjetima proizvodnje«. Bitno je, dakle, kakvi prirodni uvjeti i prirodna blaga postoje u društvu. Mislim na okolnosti koje se tiču klime i sirovina. One čine temeljni zid društva, a taj određuje granice za vrstu proizvodnje društva u pitanju. Time je također ograničeno kakvo se društvo i kultura mogu razviti na tom području.
— Na primjer, ne može se u Sahari loviti haringa niti se u Sjevernoj Norveškoj mogu uzgajati datulje.
— Shvatila si. Međutim, način na koji ribari u Sjevernoj Norveškoj razmišljaju jako se razlikuje od načina mišljenja nekog nomadskog plemena. Sljedeći stupanj su »proizvodne snage« u društvu. Marx misli na postojeće oruđe, pribor i strojeve.
— U davnini su ljudi veslali u ribolov, a danas se riba lovi ogromnim kočama.
— Tu već dotičeš sljedeću razinu društvene osnove, naime vlasnike sred stava za proizvodnju. Marx je organizaciju posla, to jest podjelu rada i odnose vlasništva, nazvao društvenim »odnosima proizvodnje«.
— Razumijem.
— Zasad možemo zaključiti da je način proizvodnje nekog društva ono što određuje kakve političke i ideološke odnose nalazimo u tom društvu. Nije slučajno da danas razmišljamo malo drukčije i da imamo drukčiji moral nego staro feudalno društvo.
— Onda Marx nije vjerovao u prirodno pravo koje vrijedi za svako doba.
— Ne. Pitanje o moralu, prema Marxu, proizvod je društvene osnove. Nije, primjerice, bilo bez razloga to što su u starom seljačkom društvu roditelji odlučivali kime će se djeca oženiti. Bilo je to pitanje nasljeđa imanja. U modernom velegradu socijalni su uvjeti drukčiji: ljudi susreću budućeg životnog druga na zabavi ili u disku; ako je ljubav dovoljno jaka, nađe se i kakav stan.
— Ja ne bih nikad pristala da moji roditelji odluče za koga ću se udati.
— Ne, zato što si dijete svoga vremena. Marx naglašava da uglavnom vladajuća klasa u društvu određuje što je pravilno, a što krivo. Jer, sva je povijest zapravo povijest klasne borbe, to jest borba za vlast nad sredstvima proizvodnje.
— Zar možda ljudske misli i ideje ne mijenjaju povijest?
— I da i ne. Marx je bio svjestan toga da društvena nadgradnja može djelovati na društvenu osnovu, ali poricao je da društvena nadgradnja ima samostalnu povijest. Ono što povijest vodi od starovjekovnog robovskog društva do današnjeg industrijskog društva, ponajprije je određeno promjenama u društvenoj osnovi.
— Da, to si već rekao.
— U svim povijesnim fazama postoji sukob između dviju prevladavajućih društvenih klasa, smatra Marx. U starovjekovnom robovskom društvu imamo sukob između slobodnog građanina i roba, u srednjovjekovnom feudalnom društvu između velmože i kmeta, a kasnije između plemića i građanina. U Marxovo doba, koje zovemo građanskim, kapitalističkim društvom, sukobljavaju se kapitalist i radnik, proleter. Dakle, to je sukob između onih koji posjeduju sredstva za proizvodnju i onih koji ih ne posjeduju. Budući da »viši slojevi« nikome ne žele prepustiti svoju nadmoć, promjena je moguća samo putem revolucije.
— Što je s komunističkim društvom?
— Marxa je posebno zanimao prijelaz iz kapitalističkog u komunističko društvo. On provodi iscrpnu analizu kapitalističkog načina proizvodnje. No, prije nego počnemo s tim, moramo reći koju riječ o Marxovu pogledu na ljudski rad.
— Samo izvoli!
— Prije nego što je postao komunist, mladoga je Marxa zanimalo što se događa s čovjekom dok radi. To je i Hegel bio analizirao. Hegel je smatrao da postoji uzajaman, tj. »dijalektički« odnos između čovjeka i prirode. Kad čovjek prerađuje prirodu, prerađuje i sama sebe. Drugim riječima: kad čovjek radi, upleće se u prirodu i daje joj svoj pečat. Međutim, u procesu rada, priroda se također upleće u čovjeka, te tako prožima njegovu svijest.
— Reci mi što radiš, i ja ću ti reći tko si.
— To je ukratko Marxova poenta. Način našeg rada prožima našu svijest, ali naša svijest također prožima način našeg rada. Može se reći da se »ruka« i »duh« obostrano odnose jedno prema drugom. Ljudska je spoznaja usko povezana s ljudskim radom.
— Mora da je grozno biti nezaposlen.
— Da, onaj tko nema posla na neki je način prazan. Na to je već Hegel obratio pažnju. Hegelu i Marxu rad je nešto pozitivno, nešto usko vezano uz čovjekovu prirodu.
— Onda je pozitivno biti radnik?
— Da, u polaznoj točki. No, upravo ovdje Marx oštro kritizira kapitalistički način proizvodnje.
— Pričaj o tome!
— U kapitalističkom sustavu radnik radi za drugog čovjeka. Tako je rad nešto izvan njega, nešto što ne pripada njemu samom. Radnik svome radu postaje stranac, a time i samom sebi; on gubi svoju ljudsku stvarnost. Marx Hegelovim riječima kaže da radnik postaje »otuđen«.
— Budući da imam tetu koja već dobrih dvadeset godina radi u tvornici i pakira bombonijere, nije mi teško razumjeti što hoćeš reći. Ona kaže da mrzi svako jutro kad mora na posao.
— Ako mrzi svoj posao, onda na neki način mrzi i sebe.
— U svakom slučaju mrzi bombonijere.
— U kapitalističkom je društvu rad organiziran tako da radnik zapravo radi kao rob druge društvene klase. Tako radnik prenosi svu svoju radnu snagu, a time i cijelo svoje ljudsko postojanje, na građanstvo.
— Zar je stvarno tako?
— Govorimo o Marxu. Zbog toga moramo poći od društvenih okolnosti iz sredine prošlog stoljeća. A odgovor je onda jasno i glasno: da. Radnik je imao 12-satni radni dan u ledenim tvorničkim prostorijama. Plaća je često bila tako loša da su djeca i porodilje također bili prisiljeni raditi. To je dovelo do neopisivih socijalnih uvjeta. Negdje se dio plaće isplaćivao u jeftinom alkoholu, a žene su se morale prostituirati. Njihove mušterije bila su »gradska gospoda«. Ukratko: čovjek je u radu, u onome što bi trebalo biti njegova plemenita oznaka, učinjen životinjom.
— To me ljuti.
— I Marxa je ljutilo. Istovremeno su građanska djeca svirala violinu u velikim, toplim sobama, nakon osvježavajuće kupke. Ili bi sjela za glasovir prije fine večere od četiri jela. Violina i glasovir svirali su se i navečer, nakon dužeg jahanja.
— Oh, kakva nepravda!
— To je i Marx mislio. 1848. g. izdaje zajedno s Engelsom komunistički manifest. Prva rečenica tog »manifesta« glasi: »Bauk kruži Europom — bauk komunizma.«
— Bojim se.
— I buržoazija se prestrašila. Jer, proleteri su se počeli dizati. Hoćeš li čuti kako »manifest« završava?
— Hoću.
— »Komunisti preziru prikrivanje svojih pogleda i namjera. Oni otvoreno izjavljuju da se njihov cilj može postići samo nasilnim rušenjem cijelog dosadašnjeg društvenog uređenja. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. Proleteri u njoj nemaju izgubiti ništa osim svojih okova. A dobit će cijeli svijet. Proleteri svih zemalja, ujedinite se!«
— Ako su uvjeti zaista bili tako loši kako kažeš, mislim da bih i ja potpisala taj manifest. Ali, danas su okolnosti drukčije?
— U Norveškoj jesu, ali ne i drugdje. Mnogi još žive u neljudskim uvjeti ma. Istovremeno proizvode robu koja još više bogati kapitaliste. Marx to zove izrabljivanjem.
— Objasni tu riječ, molim te.
— Kada radnik proizvodi neku robu, onda ona ima izvjesnu prometnu vrijednost.
— Da?
— Ako od prometne vrijednosti oduzmeš radnikovu plaću i druge troškove proizvodnje, uvijek će preostati nekakav iznos. Marx taj iznos zove probitak, profit. To znači da kapitalist u svoj džep trpa vrijednost koju je radnik stvorio, a to se zove »izrabljivanje«.
— Jasno mi je.
— Zatim kapitalist dio profita može investirati u nov kapital — na primjer, u modernizaciju proizvodne opreme. To čini kako bi svoju robu mogao proizvoditi još jeftinije. A nada se da će i profit porasti.
— Logično.
— Da, čini se logično. No, na tom području, kao i na mnogim drugim, stvari se dugoročno gledajući neće odvijati onako kako je kapitalist zamislio.
— Kako to?
— Marx misli da je kapitalističkom načinu proizvodnje prirođeno neko liko suprotnosti. Kapitalizam je samouništavajući ekonomski sustav zato što mu nedostaje racionalna uprava.
— To je na neki način dobro za potlačene.
— Da, prirođeno svojstvo kapitalizma je da ide u svoju propast. Kapitalizam je »progresivan« — to jest, okrenut prema budućnosti — zato što je samo stadij na putu u komunizam.
— Imaš li primjer za to da je kapitalizam samouništavajući?
— Spomenuli smo da kapitalist ima dosta novca viška, te da dio tog viška koristi za modernizaciju svog pogona. Nešto odlazi i na satove violine. Osim toga, njegova gospoda razvija skupe navike.
— Da?
— On kupuje nove strojeve i treba mu manje radnika. Time povećava svoju konkurentnost.
— Razumijem.
— No, on nije jedini koji tako razmišlja. To znači da sav proizvodni život postaje djelotvorniji. Tvornice postaju sve veće, a posjeduje ih sve manje ljudi. Što se zatim događa, Sofie?
— Pa...
— Treba im manje radne snage. Tako sve veći broj ljudi ostaje bez posla. Socijalni problemi neprestano rastu, čime se kapitalizam bliži propasti. Ali, kapitalizam posjeduje više samouništavajućih osobina. Kad se sve više profita mora vezati u proizvodni alat, a da to ne stvara dovoljno velik višak kako bi se proizvodnja nastavila po konkurentnim cijenama...
— Da?
— Što onda radi kapitalist? Možeš li odgovoriti?
— Zaista ne znam.
— Zamisli da si vlasnik tvornice. I da ne uspijevaš spojiti kraj s krajem. Prijeti ti stečaj. Pitam te: što možeš učiniti kako bi uštedjela novac?
— Možda sniziti plaće?
— Bravo! Da, to je najpametnije što možeš učiniti. No, ako su svi kapitalisti pametni kao ti — a jesu — onda će radnici toliko osiromašiti da si više nitko neće moći priuštiti da nešto kupi. Kažemo da kupovna moć pada. A onda zaista ulazimo u začarani krug. »Kapitalističkom privatnom vlasništvu kucnuo je posljednji čas«, kaže Marx. Uskoro ćemo se naći u revolucionar noj situaciji.
— Razumijem.
— Da ne duljim, na kraju se proleteri dižu i preuzimaju vlast nad sredstvima za proizvodnju.
— I onda?
— U jednom bismo razdoblju imali novo »klasno društvo«, gdje proleteri silom sputavaju građansku klasu. To Marx zove diktaturom proletarijata. Međutim, nakon tog prijelaznog razdoblja, diktaturu proletarijata zamijenit će »besklasno društvo« ili komunizam. To je društvo gdje su »svi« ljudi — dakle, sam narod — vlasnici sredstava za proizvodnju. Svatko radi »prema svojim sposobnostima«, a daje mu se »prema njegovim potrebama«. Osim toga, rad pripada samom narodu, a kapitalističko »otuđenje« nestaje.
— Sve to sjajno zvuči, ali što se dogodilo? Je li bilo revolucije?
— I da i ne. Danas ekonomisti mogu potvrditi da je Marx pogriješio u nekim važnim točkama. Osobito pri analizi kapitalističkih kriza. Marx nije uzeo u obzir ni izrabljivanje prirode, što danas shvaćamo puno ozbiljnije. Ali, i to je jedno veliko »ali«...
— Da?
— Marksizam je ipak doveo do velikih prevrata. Socijalizam je nesumnjivo uvelike uspio iskorijeniti jedno neljudsko društvo. Barem se u Europi živi u puno pravednijem i solidarnijem društvu nego u Marxovo doba. To je osobito zasluga Marxa i cijelog socijalističkog pokreta.
— Što se dogodilo?
— Nakon Marxa, socijalistički se pokret podijelio u dva glavna pravca. Na jednoj strani imamo socijaldemokraciju, a na drugoj lenjinizam. Socijal demokracija, koja zastupa postupno, mirno prilaženje socijalizmu, bila je pravac Zapadne Europe. To se može zvati »polaganom revolucijom«. Lenjinizam, zadržavši Marxovu vjeru u revoluciju kao jedinu mogućnost borbe protiv starog klasnog društva, bio je jako važan u Istočnoj Europi, Aziji i Africi. Svaki sa svoje strane, ta su se dva pokreta borila protiv nužde i potlačivanja.
— Nije li stvoren novi oblik potlačivanja? Na primjer u Sovjetskom Savezu i Istočnoj Europi?
— Nesumnjivo, što svjedoči o tome da sve što čovjeku padne u ruke postaje mješavinom dobra i zla. S druge strane, bilo bi nepravedno Marxa optužiti za negativne okolnosti u takozvanim socijalističkim državama pedeset ili stotinu godina nakon njegove smrti. No, možda je zanemario činjenicu da će ljudi upravljati komunizmom. »Zemlja sreće« sigurno nikad neće postojati. Ljudi će si uvijek stvarati nove teškoće.
— Točno.
— I tu stavljamo točku na Marxa, Sofie.
— Čekaj malo! Nisi li rekao da pravednost postoji samo među jednaki ma?
— Ne, to je Scrooge rekao.
— Kako znaš da je on to rekao?
— Pa, ti i ja imamo istog pisca. Na taj način smo puno više vezani jedno uz drugo nego što se čini pri površnom promatranju.
— Ta tvoja vražja ironija!
— Dvostruka, Sofie, ovo je dvostruka ironija.
— Natrag na pravednost. U svakom si slučaju rekao da je Marx mislio da je kapitalističko društvo nepravedno. Kako bi ti opisao pravedno društvo?
— Marksizmom nadahnut, moralni filozof Jon Rawls, je pokušao to reći sljedećim primjerom: zamisli da si član nekog visokog savjeta koji mora sastaviti zakone budućeg društva.
— Jako bih željela biti član tog savjeta.
— Članovi savjeta morali bi predvidjeti apsolutno sve okolnosti, jer čim bi se dogovorili, i potpisali zakone, srušili bi se mrtvi.
— Zaboga...
— Ali bi se istog trenutka probudili upravo u društvu za koje su sami napisali zakone. Stvar je u tome da ne bi imali pojma o tome kakvo će mjesto dobiti u tom društvu.
— Shvaćam.
— Takvo bi društvo bilo pravedno. Jer, nastalo bi među »jednakima«.
— Uključujući žene!
— To je naravni uvjet. Ne bi znali ni hoće li se probuditi kao muškarac ili kao žena. Budući da je mogućnost 50:50, društvo mora biti jednako dobro za žene i za muškarce.
— Zvuči privlačno.
— Reci mi, je li Europa u Marxovo doba bila takvo društvo?
— Ne !
— Možda mi možeš pokazati takvo društvo u današnjem svijetu?
— Pa... to je pitanje.
— Razmisli. O Marxu više nema ništa.
— Što si rekao?
— Odlomak!

DARWIN
... lađa koja plovi životom natovarena genima ...


U nedjelju ujutro Hilde je probudio iznenadan tresak. To je fascikl bio pao na pod. Ležala je čitajući o Sofiji i Albertu koji su razgovarali o Marxu. A onda je zaspala na leđima s fasciklom na poplunu. Svjetiljka za čitanje iznad kreveta gorjela je cijelu noć.
Zelene, svijetleće brojke budilice na pisaćem stolu pokazivale su 8.59.
Sanjala je o ogromnim tvornicama i čađavim gradovima. Na uličnom je uglu neka malena djevojčica prodavala žigice. Lijepo obučeni ljudi, u dugim kaputima i ogrtačima, klizili su pored nje.
Uspravljajući se u krevetu, sjetila se zakonodavaca koji su se trebali probuditi u društvu koje su sami stvorili. Ona je barem mogla biti sretna što se probudila u Bjerkelyju.
Bi li se usudila probuditi u Norveškoj kad ne bi znala gdje bi se u Norveškoj probudila?
Ali, nije se samo radilo o tome gdje bi se probudila. Ne bi li se isto tako mogla probuditi u neko posve drugo doba? U srednjem vijeku, na primjer — ili u kameno doba prije kojih deset-dvadeset tisuća godina? Hilde si pokuša zamisliti da sjedi pred ulazom u spilju, glačajući kakvu životinjsku kožu.
Kako bi bilo biti petnaestogodišnja djevojka u doba prije nego što je uopće bilo kulture? Kako bi onda razmišljala?
Hilde obuče vestu, podigne fascikl, pa nastavi čitati tatino dugačko pismo. Baš u trenutku kada je Alberto rekao »odlomak«, netko pokuca na vrata Majorove kolibe.
— Izgleda da nemamo izbora? — reče Sofie.
— Pa izgleda da nemamo — zabrunda Alberto.
Vani na pragu stajao je veoma star čovjek, duge sijede kose i brade. U desnoj je ruci držao štap, a u lijevoj veliku ploču sa slikom neke lađe. U lađi je vrvjelo od životinja svih oblika.
— I tko je stari gospodin? — upita Alberto.
— Moje je ime Noa.
— To sam si i mislio.
— Tvoj praotac, dečko. Ali, čini se da više nije u modi sjećati se praotaca?
— Što to držiš u ruci? — upita Sofie.
— To je slika svih životinja spašenih od velikog potopa. Izvoli, kćeri, to je za tebe.
Sofie primi ploču, a starac reče:
— Sada moram kući zaliti vinograd...
Potom poskoči, udari jedno o drugo stopalo pa odskakuće u šumu kako to samo vrlo stari ljudi vrlo dobre volje znaju.
Sofie i Alberto vrate se u kolibu i sjednu. Sofie poče promatrati veliku sliku, ali prije nego što je išta uspjela dobro vidjeti, Alberto joj je oduze odlučnom kretnjom.
— Prvo ćemo se usredotočiti na glavne crte.
— Samo ti počni.
— Zaboravili smo reći da je Marx posljednje 34 godine živio u Londonu. Tamo se odselio 1849., a umro je 1883. g. U tom je razdoblju izvan Londona živio i Charles Darwin. On je umro 1882., te je svečano pokopan u Westminster Abbeyu kao jedan od velikih sinova Engleske. Putevi Marxa i Darwina ne križaju se samo u vremenu. Marx je englesko izdanje svoje velike knjige »Kapital« želio posvetiti Darwinu, ali je ovaj to odbio. Kad je Marx umro, godinu dana nakon Darwina, njegov je prijatelj Friedrich Engels rekao: »Kao što je Darwin otkrio zakone razvoja organske prirode, tako je Marx otkrio zakone razvoja povijesti čovječanstva.«
— Shvaćam.
— Drugi važni mislilac koji je svoju djelatnost želio povezati s Darwinom bio je psiholog Sigmund Freud. On je posljednju godinu života također proveo u Londonu. Freud je tvrdio da su Darwinova razvojna teorija i psiho analiza povrijedile ljudsko »naivno sebeljublje«.
— Toliko imena odjednom. Govorimo o Marxu, Darwinu i Freudu!?
— U širem smislu, možemo govoriti o naturalističkom strujanju koje traje od sredine 19. stoljeća do duboko u ovo stoljeće. Pod »naturalizmom« razumijevamo shvaćanje zbilje koje ne priznaje nikakvu drugu zbilju do prirode i osjetilnog svijeta. Naturalist zato i čovjeka smatra dijelom prirode. Naturalistički se istraživač isključivo poziva na prirodne činjenice — dakle, ne na racionalističke spekulacije ili bilo koji oblik božanske objave.
— I to vrijedi za svu trojicu: Marxa, Darwina i Freuda?
— Apsolutno. Natuknice iz sredine prošlog stoljeća bile su: »priroda«, »okolina«, »povijest«, »razvoj« i »rast«. Marx je tvrdio da je ljudska ideologija proizvod materijalne osnove društva, Darwin je pokazao da je čovjek rezultat dugačkog biološkog razvoja, a Freudov studij nesvjesnog otkrio je da ljudsko djelovanje često izvire iz stanovitih »životinjskih« nagona ili instinkta.
— Mislim da razumijem što znači naturalizam, ali nije li bolje da njih uzmeš jednog po jednog?
— Govorit ćemo o Darwinu, Sofie. Možda se sjećaš da su predsokratovci željeli pronaći prirodna objašnjenja prirodnih procesa. Kao što su se oni morali osloboditi starih mitoloških objašnjenja, tako se Darwin morao osloboditi nazora Crkve o stvaranju životinja i ljudi.
— Je li on uopće bio filozof?
— Darwin je bio biolog i prirodni istraživač. Ali, među znanstvenicima novijeg doba, on je taj koji je najodlučnije izazvao biblijski pogled na čovječje mjesto u svemu stvorenom.
— Onda ćeš valjda nešto reći o Darwinovoj razvojnoj teoriji.
— Počet ćemo sa samim Darwinom. Rodio se u gradiću Shrewsburyju 1809. g. Njegov otac, dr. Robert Damin, bio je poznati mjesni liječnik i vrlo strog u odgoju sina. Dok je Charles pohađao gimnaziju u Shrewsburyju, školski ga je ravnatelj opisao kao dječaka koji leti naokolo, priča gluposti, razmeće se i ne bavi se ničim korisnim. Ravnatelj je pod »korisnim« smatrao bubanje latinskih i grčkih glagola. A pod »leti naokolo« je, među ostalim, mislio na to da je Charles jurio za kukcima svih vrsta.
— Zbog tih je riječi kasnije sigurno zažalio.
— Charlesa je i tijekom studija teologije više zanimao lov na ptice i skupljanje insekata. Zato nije dobro završio taj studij. No, uz studij teologije, uspio je steći stanovit glas kao prirodni istraživač. Naročito ga je zanimala geologija, možda najrazvijenija znanost toga doba. Čim je u travnju 1831. završio teologiju na Cambridgeu, otputovao je u Sjeverni Wales proučavati kamene formacije i tražiti fosile. U kolovozu iste godine, kada je imao 22 godine, primio je pismo koje je zacrtalo čitav njegov život...
— Što je pisalo u njemu?
— Pismo je bilo od njegova prijatelja i učitelja Johna Stevena Henslowa. Napisao je: »Zamoljen sam... preporučiti prirodoslovca koji bi se pridružio kapetanu Fitzrovu, kome je vlada povjerila da napravi kartu južnih obala Južne Amerike. Izjavio sam da tebe smatram najboljom osobom za koju znam da bi na se preuzela takav zadatak. Što se tiče novčane strane stvari, ne znam ništa. Put će potrajati dvije godine...«
— Što ti sve ne znaš napamet!
— Malenkost, Sofie.
— I on je pristao?
— Jako je želio zgrabiti ovu priliku, ali u to doba mladići nisu ništa poduzimali bez pristanka roditelja. Nakon dugog nagovaranja, njegov se otac suglasio, a na kraju je morao i platiti sinovljev put. Naime, što se tiče »novčane strane«, pokazalo se da nikakve plaće nije bilo.
— O...
— Brod je bio mornarička lađa H.M.S. »Beagle«. Iz Plymoutha je u pravcu Južne Amerike isplovio 27. prosinca 1831., a u Englesku se vratio u listopadu 183 6. Dvije godine su se produžile na pet. Ipak, put u Južnu Ameriku pretvorio se u put oko svijeta. Riječ je o najvažnijem istraživačkom pothvatu novijeg doba.
— Zar su doslovce plovili oko cijele Zemlje?
— Da, doslovce. Iz Južne Amerike nastavili su preko Tihog oceana prema New Zelandu, Australiji i Južnoj Africi. Odande su otplovili natrag u Južnu Ameriku, a zatim su se napokon vratili u Englesku. Darwin je napisao da je »put na 'Beagleu' odista najvažniji događaj moga života«.
— Sigurno nije lako biti prirodoslovac na moru?
— Prvih godina »Beagle« je plovio amo-tamo duž obale Južne Amerike. To je Darwinu omogućilo da se s kontinentom upozna i s kopna. Od odlučujuće su važnosti također bili mnogi pohodi na otočje Galapagos, koje se nalazi u Tihom oceanu zapadno od Južne Amerike. Tako je skupio puno materijala, koji je pomalo slao kući u Englesku. Svoje brojne misli o prirodi i povijesti živoga života ipak je zadržao za sebe. Kad se vratio kući, star samo 27 godina, bio je poznat prirodoslovac. Već je tada u glavi imao jasnu ideju razvojne teorije. Ipak, prošlo je mnogo godina prije nego što je objavio svoje glavno djelo. Jer, Darwin je bio oprezan čovjek, Sofie. Prirodoslovac to mora biti.
— Kako se zvalo to glavno djelo?
— Pa, bilo ih je više. No, knjiga koja je uzrokovala najljuću raspravu u Engleskoj bila je »Podrijetlo vrsta«; objavljena je 1859. Potpun naslov glasi: »On the Origin of Species by Means of Natural Selection or the Preservation of Favoured Races in the Struggle for Life.« U tom je naslovu zapravo saže tak Darwinove teorije.
— Mislim da bi ga onda mogao dati i na našem jeziku.
— »Podrijetlo vrsta pomoću prirodnog odabiranja, ili održanje najprikladnijih rasa u borbi za opstanak.«
— Da, naslov je zaista bogat značenjem.
— Razmatrat ćemo ga dio po dio. U »Podrijetlu vrsta« Darwin iznosi dvije teorije, tj. dvije glavne teze: kao prvo, tvrdi da sve današnje biljke i životinje potječu od starijih, primitivnijih oblika te da postoji biološki razvoj; kao drugo, smatra da je razvoj uzrokovan »prirodnim odabiranjem«.
— Zato što najjači preživljava, zar ne?
— Najprije ćemo promotriti samu razvojnu ideju. Naime, ona baš nije toliko originalna. U nekim je krugovima misao o postojanju biološkog razvoja prilično raširena već oko 1800. g. Tu je najutjecajniji bio francuski zoolog Lamarck. Prije toga je Darwinov djed, Erazmo Darwin, tvrdio da su se biljke i životinje razvile iz malog broja primitivnih vrsta. No, nijedan od njih nije na prihvatljiv način uspio objasniti kako se taj razvoj odvija. Zato nisu bili jako opasni za Crkvu.
— Darwin je bio?
— Da, i to ne bez razloga. U Crkvi, te u većini znanstvenih krugova ljudi su se držali biblijskog nauka prema kojem su biljne i životinjske vrste ne promjenjive. Kaže se da je svaka životinjska vrsta stvorena jednom zasvagda posebnim stvaralačkim činom. Ovaj kršćanski pogled također se slagao s Platonovim i Aristotelovim.
— Kako?
— Platonovo učenje o idejama govori o tome da su sve životinjske vrste nepromjenjive zato što su stvorene po kalupu vječnih ideja ili formi. Da su životinjske vrste nepromjenjive bio je zaglavni kamen i Aristotelove filozofi je. No, upravo su u Darwinovo vrijeme razna promatranja i nalazi uzdrmali tradicionalna shvaćanja.
— Kakva promatranja i nalazi?
— Kao prvo, neprestano su nalaženi novi fosili. Osim toga, istraživači su nalazili gomile kostiju izumrlih životinja. Darwin se i sam čudio nalazima ostataka morskih životinja daleko na kopnu. U Južnoj Americi otkrio je takve nalaze visoko u Andama. Što morske životinje rade visoko u Andama, Sofie? Možeš li mi odgovoriti?
— Ne mogu.
— Neki su smatrali da su ih tamo bacili ljudi ili životinje. Bilo je i onih koji su mislili da je Bog stvorio fosile i ostatke morskih životinja kako bi bezbožnike naveo na krivi put.
— Što je mislila znanost?
— Mnogi su se geolozi kleli u »teoriju katastrofe«, koja govori da su Zemlju nekoliko puta pogodile velike poplave, potresi i druge katastrofe, koje su istrijebile sav život. O jednoj takvoj katastrofi doznajemo u Bibliji; mislim na veliki potop i Noinu korablju. Nakon svake katastrofe, Bog je obnovio život na Zemlji stvarajući nove i savršenije biljke i životinje.
— Znači da su fosili otisci ranijih oblika života, zatrtih uslijed silovitih katastrofa?
— Točno. Govorilo se, primjerice, da su fosili otisci životinja za koje nije bilo mjesta u Noinoj korablji. Kad je Darwin isplovio na »Beagleu«, nosio je sa sobom prvi svezak djela »Principles of Geology« engleskog geologa Charlesa Lyella. On je smatrao da je Zemljina sadašnja geografija (visoke planine i duboke doline) rezultat beskrajno dugog i polaganog razvoja. Riječ je o tome da i vrlo male promjene mogu uzrokovati velike geografske prevrate, uzme li se u obzir dugo vremensko razdoblje u kojem se događaju.
— Na kakve je promjene mislio?
— Mislio je na sile koje djeluju i dan-danas: na klimu i vjetar, topljenje leda, potrese i izdizanje zemlje. Kaže se: kap vode može izdubiti stijenu, i to ne svojom snagom, nego neprestanim kapanjem. Lyell je smatrao da ne znatne, postupne promjene tijekom dugih razdoblja mogu potpuno promijeniti prirodu. Ipak, ta teorija nije mogla objasniti zašto je Darwin našao ostatke morskih životinja visoko u Andama. Darwina nikad nije napustila misao da neznatne, postupne promjene vode dramatičnim promjenama ako samo prođe dovoljno vremena.
— Valjda je mislio da se slično objašnjenje može primijeniti i na životinjski razvoj?
— Da, to se pitao. No, kao što rekoh: Darwin je bio oprezan čovjek. Postavljao je pitanja puno prije nego što se usudio pružiti bilo kakav odgovor. Tako je koristio istu metodu kao i svaki pravi filozof: važno je pitati, ali na odgovor se može pričekati.
— Shvaćam.
— Odlučujući faktor Lyellove teorije bila je starost Zemlje. U Darwinovo doba široki su krugovi pretpostavljali da je prošlo 6.000 godina otkako je Bog stvorio Zemlju. Do tog su broja stigli brojanjem naraštaja od Adama i Eve do danas.
— Naivno!
— Lako se danas praviti pametan. Darwin je starost Zemlje procijenio na 300 milijuna godina. Jedno je jasno: i Lyellova teorija o postupnom geološkom razvoju, i Darwinova razvojna teorija bile bi besmislene ne računa li se sa strašno velikim vremenskim razdobljima.
— Koliko je Zemlja stara?
— Danas znamo da je Zemlja stara 4,6 milijardi godina.
— I to je dosta...
— Dosad smo se usredotočili na jedan od Darwinovih argumenata za postojanje biološkog razvoja. To je prisutnost fosila u različitim kamenim slojevima. Drugi je argument geografska podjela živih vrsta. Darwinova je istraživačka ekspedicija ovome pridonijela novim i strašno bogatim materi jalom. Vlastitim je očima vidio da se životinjske vrste nekog područja među sobno neznatno razlikuju. Posebice je na otočju Galapagos, zapadno od Ekvadora, uočio zanimljive stvari.
— Ispričaj!
— Riječ je o gustoj grupi vulkanskih otoka zbog čega nema velikih razlika u biljnom i životinjskom svijetu. No, Darwina su zaokupljale baš male razlike. Na svim je otocima naišao na ogromne kornjače, ali one su se od otoka do otoka ipak malo razlikovale. Zar je Bog zaista stvorio posebnu vrstu kornjača za svaki od tih otoka?
— Sumnjam.
— Još su važnija bila Darwinova promatranja ptičjeg svijeta na Galapagosu. Od otoka do otoka postojale su očite varijacije među zebama, posebno što se tiče oblika kljuna. Darwin je utvrdio da su varijacije usko povezane s prehranom zeba na pojedinim otocima. Oštrokljuna kopnena zeba hrani se sjemenjem šišarki, mala zeba pjevica insektima, a zeba djetlovka kukcima iz stabala i s granja... Svaka vrsta ima kljun savršeno prilagođen svojoj prehrani. Možda sve te zebe potječu od iste vrste zeba? Da li se zatim ta vrsta tijekom godina prilagođavala okolnostima na otocima, tako da su na kraju nastale nove vrste zeba?
— Valjda je to zaključio?
— Da, možda je Darwin baš na Galapagosu postao »darvinist«. Također je zamijetio da je životinjski svijet tog malog otočja neobično sličan mnogim vrstama koje je vidio u Južnoj Americi. Je li Bog zaista jednom zauvijek stvorio te životinje tako da se neznatno međusobno razlikuju ili je u pitanju razvoj? Sve je više sumnjao da su vrste nepromjenjive. No, još nije mogao dobro objasniti kako su se eventualni razvoj ili prilagodba dogodili, iako postoji argument za to da su sve životinje na Zemlji srodne.
— Da?
— To je razvoj embrija u sisavaca. Usporediš li zametke psa, šišmiša, zeca i čovjeka iz ranog stadija, uočit ćeš da se razlike gotovo ne zamjećuju. Tek na vrlo kasnom stadiju razvoja možeš razlikovati ljudski od zečjeg embrija. Nije li to znak da smo daleki rođaci?
— No, on još nije našao objašnjenje za to kako se razvoj odvija?
— Neprestano je razmišljao o Lyellovoj teoriji o neznatnim promjenama koje, nakon duljeg vremena, mogu uvjetovati velike promjene. Ipak, nije našao objašnjenje koje bi vrijedilo kao univerzalno načelo. Poznavao je teo riju francuskog zoologa Lamarcka. Lamarck je tvrdio da su mnogobrojne životinjske vrste svaka za sebe razvile ono što im je bilo potrebno. Žirafe, primjerice, imaju dug vrat jer se već naraštajima istežu za lišćem stabala. Dakle, Lamarck je smatrao da svojstva koja pojedinac stekne vlastitim naporom prelaze u nasljeđe potomstvu. Darwin je odbacio ovo učenje o tome da su »stečene osobine« nasljedne, i to zato što Lamarck nije imao dokaz za svoje smione tvrdnje. Bilo je tu još nešto — puno očiglednije — o čemu je Darwin neprestano razmišljao. Može se reći da mu je mehanizam za razvoj vrsta bio pod nosom.
— Čekam.
— Ja bih radije da ti sama otkriješ taj mehanizam. Zato te pitam: da imaš tri krave, a hrane za samo dvije, što bi učinila?
— Možda bih jednu morala zaklati?
— Aha... a koju bi kravu zaklala?
— Sigurno onu koja daje najmanje mlijeka?
— Ozbiljno?
— Da, to je logično.
— Istu stvar ljudi čine već tisućljećima. Ipak, još nismo gotovi s te dvije krave. Recimo da hoćeš da ti se jedna oteli. Koju bi za to izabrala?
— Onu koja daje najviše mlijeka. Onda bi sigurno i tele izraslo u dobru kravu muzaru.
— Znači da su ti dobre krave muzare draže od loših? Dovoljan je još samo jedan zadatak. Ako se baviš lovom i imaš dva psa tragača, a jednog se moraš riješiti, kojeg bi psa zadržala?
— Zadržala bih, naravno, onog koji brže nanjuši životinju koju lovim.
— Znači da bi prednost dala vještijem psu tragaču. Tako se ljudi, Sofie, bave uzgojem životinja već više od deset tisuća godina. Kokoši nisu oduvijek nosile pet jaja u tjednu, ovce nisu oduvijek imale toliko vune, a konji nisu uvijek bili toliko snažni i brzi kao danas. Ljudi provode umjetni izbor. Isto vrijedi za biljni svijet. Ne sadi se loš krumpir ako se može nabaviti bolji. Nikom se ne da žeti klasje koje ne nosi ploda. Darwinova je poenta da nijedna krava, nijedna slamka žita, nijedan pas i nijedna zeba nisu posve isti. Priroda pokazuje ogroman izbor varijanti. Čak ni unutar jedne vrste nema potpuno jednakih pojedinaca. To si možda doživjela kad si popila plavu tekućinu.
— Da, to je točno.
— Sada se Darwin morao zapitati: postoji li u prirodi sličan mehanizam? Može li se zamisliti da priroda provodi »prirodno odabiranje« pojedinaca koji će preživjeti? I osobito: može li takav mehanizam tijekom veoma dugog vremena stvoriti nove biljne i životinjske vrste?
— Pogađam da je odgovor potvrdan.
— Darwin si još uvijek nije mogao predočiti kako se to »prirodno odabiranje« odvija. No, u listopadu 1838. g. — točno dvije godine nakon što se vratio kući »Beagleom« — slučajno je naišao na knjižicu stručnjaka za stanovništvo Thomasa Malthusa. Knjižica se zove »An Essav on the Principles of Population«. Ideju za tu knjigu dao mu je Benjamin Franklin, Amerikanac koji je, među ostalim, izumio gromobran. Franklin je tvrdio da bi se, kada ne bi postojali u prirodi ograničavajući faktori, neke biljne i životinjske vrste proširile po cijeloj Zemlji. Budući da postoji više vrsta, one se međusobno drže pod kontrolom.
— Shvaćam.
— Malthus je razvio ovu misao i primijenio je na stanje stanovništva na Zemlji. Tvrdio je da je ljudska moć razmnožavanja toliko velika da se uvijek rađa veći broj djece nego što može preživjeti. Budući da proizvodnja hrane nikad neće moći držati korak s rastom stanovništva, mislio je da velik broj djece mora podleći u borbi za opstanak. Ona koja odrastu, nastavljajući time lozu, najbolje su prilagođena borbi za opstanak.
— Zvuči logično.
— To je univerzalni mehanizam za kojim je Darwin tragao. Odjednom je imao objašnjenje za to kako se razvoj odvija. Razvoj je uzrokovan prirodnim odabiranjem u borbi za opstanak, gdje oni koji su najbolje prilagođeni oko lini preživljavaju i nastavljaju lozu. To je druga teorija koju postavlja u »Podrijetlu vrsta«. Piše: »Slon se razmnožava polaganije od svih životinja, ali kad bi sva njegova mladunčad preživjela, u roku od 750 godina živjelo bi približno devetnaest milijuna slonova, podrijetlom od jednog jedinog para.«
— Da i ne govorimo o tisuću jajašaca jednog jedinog bakalara.
— Darwin je dalje tvrdio da je borba za opstanak obično najoštrija među vrstama koje su si najbliže. Ta one se moraju boriti za istu hranu, lađa se male prednosti — dakle, mala pozitivna odstupanja od prosjeka — pokazuju u punom svjetlu. Što je borba za opstanak okrutnija, to brže napreduje razvoj novih vrsta. Preživljavaju samo oni koji su najbolje prilagođeni, dok svi drugi izumiru.
— Što manje hrane i što brojnija mladunčad, to brži razvoj?
— Nije riječ samo o hrani. Jednako je važno izbjeći da te pojede kakva druga životinja. Tako je, na primjer, prednost imati kamuflažnu boju, moći brzo trčati, zapaziti neprijateljske životinje ili, u najgorem slučaju, biti lošeg okusa. Otrov koji ubija grabljivice također nije za odbaciti. Nije bez razloga to što su mnogi kaktusi otrovni, Sofie. U pustinji tastu većinom kaktusi. Zato je ta biljka posebno izložena opasnosti od biljojeda.
— Osim toga, većina kaktusa ima bodlje.
— Jako je važna, naravno, sposobnost razmnožavanja. Darwin je temeljito proučavao zanimljivo oprašivanje biljaka. Biljke zrače svojim lijepim bojama i odašilju slatke mirise kako bi privukle kukce koji pomažu oprašivanje. Iz istog razloga ptice pjevaju svoje prekrasne arije. Miran, melankoličan bik, nezainteresiran za krave, posve je nezanimljiv za povijest loze. Takva odstupajuća svojstva izumiru gotovo istog trena. Jer, jedini zadatak pojedinca je da odraste do spolne zrelosti i da se razmnožava kako bi se loza nastavila. To je kao dugačka štafeta. Oni koji iz nekog razloga ne uspijevaju prenijeti svoja nasljedna obilježja na potomstvo, bit će izdvojeni. Na taj se način loza neprestano oplemenjuje. Osobito je otpornost na bolesti svojstvo koje se sve vrijeme skuplja i čuva u varijantama koje preživljavaju.
— Sve postaje bolje?
— Neprekidno odabiranje uzrokuje da oni koji su najviše prilagođeni određenoj okolini — ili određenoj ekološkoj niši — nastavljaju lozu. No, ono što je prednost u jednoj okolini ne mora biti prednost u drugoj. Za neke zebe na Galapagosu sposobnost letenja je bila veoma važna. Međutim, nije važno znati dobro letjeti ako se hrana kopa iz zemlje tamo gdje nema grabežljivaca. Baš zato što u prirodi postoji mnogo niša, nastalo je tijekom vremena mnoštvo životinjskih vrsta.
— No, postoji samo jedna ljudska vrsta.
— Da, jer ljudi imaju izvanrednu sposobnost da se prilagode različitim životnim uvjetima. Darwina je čudilo kad je vidio kako Indijanci u Vatrenoj zemlji uspijevaju preživjeti u hladnoj klimi. Ipak, to ne znači da su svi ljudi isti. Oni koji žive oko ekvatora imaju tamniju kožu od ljudi koji žive na sjevernim područjima zato što tamna koža štiti od sunčeva svjetla. Bijelci koji puno vremena provode na suncu više su izloženi raku kože.
— Je li bolje imati bijelu kožu ako živiš na Sjeveru?
— Naravno, inače bi ljudi posvuda imali tamnu kožu. Bijeli tip kože lakše stvara sunčeve vitamine, što je važno tamo gdje nema puno sunca. Danas je to malo važno jer sunčeve vitamine možemo nadoknaditi prehranom. U prirodi ništa nije slučajno. Sve je uzrokovano neznatnim promjenama koje djeluju tijekom bezbrojnih naraštaja.
— Zapravo je to fantastično.
— Zar ne? Zasad ovako možemo rezimirati Darwinovu razvojnu teoriju:
— Samo naprijed!
— Mogli bismo reći da »sirovinu« ili materijal ukupnog razvoja života na Zemlji čine neprestane varijacije između pojedinih pripadnika jedne vrste, te velik broj mladunčadi koji omogućava da majušni dio može odrasti. »Mehanizam« razvoja, njegova pogonska sila, jest prirodno odabiranje u borbi za opstanak. Ono uzrokuje preživljavanje najjačih ili »najbolje prilagođenih«.
— To mi se čini logičnim kao kakav račun. Kako je knjiga o »podrijetlu vrsta« bila prihvaćena?
— Nastala je prava tuča. Crkva je oštro protestirala, a znanstveni su krugovi u Engleskoj bili podijeljenog mišljenja. Zapravo, to i nije toliko čudno. Darwin je Boga dobrano udaljio od stvaralačkog čina. Neki su, do duše, tvrdili da je bolje stvoriti nešto što ima urođenu mogućnost promjene, nego jednom zasvagda stvoriti sve do posljednjeg detalja.
Sofie odjednom poskoči iz stolice.
— Vidi! — uzviknu.
Pokazala je kroz prozor. Kraj jezera su šetali muškarac i žena držeći se za ruke. Bili su potpuno goli.
— To su Adam i Eva — reče Alberto. — Na kraju i oni dijele istu sudbinu kao Crvenkapica i Alica u Zemlji čudesa. Zato su se pojavili ovdje.
Prišavši k prozoru, Sofie je gledala za njima; uskoro su kliznuli među drveće.
— Darwin je mislio da su se ljudi također razvili iz životinja, zar ne?
— 1871. g. objavio je knjigu »Descent of Man« ili »Podrijetlo čovjeka«. U njoj ukazuje na sve glavne sličnosti između ljudi i životinja, te na to da su se ljudi i čovjekoliki majmuni jednom morali razviti iz zajedničkog pretka. Pronađene su prve fosilne lubanje neke izumrle ljudske vrste, najprije u kamenolomu na Gibraltaru, a nekoliko godina kasnije u Neanderthalu u Njemačkoj. Začuđujuće je da su protesti bili slabiji 1871. g. nego 1859., kada je Darwin objavio »Podrijetlo vrsta«. Životinjsko podrijetlo ljudi podrazumijevalo se i u prvoj knjizi. Kao što rekoh: nakon smrti 1882. g., Darwin je svečano sahranjen kao pionir znanosti.
— Znači, na kraju je zaslužio čast i dostojanstvo?
— Da, na kraju. Ali, u početku su ga nazivali »najopasnijim čovjekom u Engleskoj«.
— Ma nemoj!
— »Nadajmo se da to nije istina«, rekla je neka otmjena dama, »a ako je istina, nadajmo se da neće postati općenito poznato.« Jedan se priznati znanstvenik slično izrazio: »Ponižavajuće otkriće, a što se manje o njemu govori, to bolje.«
— Tako su gotovo dokazali da je čovjek u rodu s nojem.
— Da, istina. No, lako se nama praviti pametnima. Ljudi su odjednom bili prisiljeni mijenjati pogled na biblijsku priču o stvaranju. Mladi je pisac John Rusin o tome rekao: »Kad bi me barem geolozi ostavili na miru. Na kraju svakog biblijskog stiha čujem udarce njihovih čekića.«
— A udarci čekića su sumnja u Božju riječ?
— Pa valjda je na to mislio. Jer, nije se srušilo samo doslovno tumačenje biblijske priče o stvaranju. Bit Darwinove teorije je da su posve slučajne varijacije na kraju krajeva stvorile čovjeka. I više od toga: Darwin je čovjeka učinio proizvodom nečeg vrlo bezosjećajnog — »borbe za opstanak«.
— Je li Darwin rekao kako »slučajne varijacije« nastaju?
— Dotičeš se najslabije točke njegove teorije. Darwin je imao vrlo nejasne predodžbe o nasljeđu. Nešto se događa pri križanju. Majka i otac nikad ne dobivaju dvoje potpuno iste djece. Već tako nastaje stanovita varijacija. S
druge strane, teško da se na taj način može doći do nečeg posve novog. Osim toga, postoje biljke i životinje koji se razmnožavaju pupanjem ili jednostavnom diobom stanica. Što se tiče pitanja kako varijacije nastaju, Darwinovu je teoriju upotpunio takozvani novodarvinizam.
— Ispričaj o tome!
— Sav život i sve razmnožavanje temelji se zapravo na diobi stanica. Kad se stanica dijeli na dvoje, nastaju dvije potpuno jednake stanice s posve istim nasljednim svojstvima. Dioba stanica znači dakle da stanica kopira samu sebe.
— Da?
— Ponekad se u tom procesu dogode sićušne greške, tako da kopirana stanica nije potpuno jednaka matičnoj. To se u modernoj biologiji naziva mutacijom. Mutacije mogu biti sasvim beznačajne, ali mogu uzrokovati primjetne promjene pojedinčevih osobina. One mogu biti štetne, a takvi se »mutanti« izbacuju iz velikih grupa mladunčadi. Mnogim je bolestima uzrok mutacija. Ponekad mutacija pojedincu može dati upravo ono pozitivno svojstvo koje mu je potrebno kako bi se bolje snašao u borbi za opstanak.
— Na primjer, dug vrat?
— Lamarckovo objašnjenje za žirafin dugi vrat bilo je da se žirafa neprestano isteže. Prema darvinizmu, stečene se osobine ne nasljeduju. Darwin je smatrao da se u žirafinih predaka dogodila prirodna varijacija dužine vrata. Novodarvinizam to upotpunjuje tvrdnjom da postoji jasan uzrok nastanka varijacija.
— A to su mutacije.
— Da, posve slučajne promjene nasljednih svojstava dale su nekim žirafinim precima vrat malo duži od prosjeka. Ako im je bila dostupna vrlo ograničena količina hrane, to je bilo prilično važno. Ona koja je mogla doseći visoko drveće, prošla je najbolje. Osim toga, može se zamisliti da su neke od »pražirafa« razvile sposobnost traženja hrane prekapanjem po zemlji. Nakon dužeg vremena neka se izumrla životinjska vrsta podijelila na dvije različite životinjske vrste.
— Razumijem.
— Uzmimo nekoliko novijih primjera za to kako djeluje prirodno odabiranje. Načelo je zaista jednostavno.
— Samo naprijed!
— U Engleskoj živi vrsta leptira koja se zove brezov moljac. Kako mu ime kaže, živi na svijetlim brezinim stablima. Ako se vratimo u 18. stoljeće, većina je brezovih moljaca bila svijetlosive boje. Što misliš zašto, Sofie?
— Da ih gladne ptice ne bi lako uočile.
— No, s vremena na vrijeme izlegao bi se pokoji tamni primjerak. Uzrok tome bile su posve slučajne mutacije. Što misliš kako su prošle tamne varijante?
— Bilo ih je lakše uočiti pa su ih gladne ptice lakše mogle ščepati.
— Točno. U tom okolišu — dakle na svijetlim brezovim stablima — tamna je boja bila nepovoljno svojstvo. Zato je stalno rastao broj bijelih brezovih moljaca. Onda se s okolišem nešto dogodilo. Zbog industrijalizacije breze su na nekim mjestima posve pocrnjele od čađe. Što misliš da se tada dogodilo s brezovim moljcem?
— Pa valjda su bolje prolazili tamni primjerci?
— Da, ubrzo je njihov broj porastao. Od 1848. do 1948. udio je crnih brezovih moljaca na nekim mjestima porastao s 1 na 99°/o. Okoliš se izmijenio pa je, u borbi za opstanak, svijetla boja prestala biti prednost. Upravo suprotno! Bijele bi »gubitnike« odstranile ptice čim bi se pokazali na drveću. No, ponovno se dogodila važna promjena. Manje ugljena i bolji uređaji za čišćenje zraka u tvornicama stvorili su posljednjih godina čišći okoliš.
— Znači da su sada stabla ponovno bijela?
— Da. Brezov se moljac opet vraća bijeloj boji. To se zove prilagodba. Riječ je o prirodnom zakonu.
— Shvaćam.
— Ima još primjera čovjekova upletanja u okoliš.
— Na što misliš?
— Na primjer, čovjek različitim otrovnim sredstvima pokušava uništiti štetočine. To u početku daje uspješne rezultate. Međutim, kad čovjek poprska polje ili voćnjak otrovom protiv insekata, on uzrokuje malu ekološku katastrofu za štetočine koje hoće istrijebiti. Zbog stalnih mutacija tako se može uzgojiti skupina štetočina koje su otpornije — ili rezistentni]e — na otrov koji se koristi. »Pobjednicima« su dane odriješene ruke, a štetočine je onda sve teže iskorijeniti baš zbog toga što ih čovjek nastoji istrijebiti. Preživljavaju oni koji su najotporniji.
— Jezivo.
— Barem je vrijedno razmišljanja. Međutim, mi pokušavamo uništiti i nametnike u našem tijelu. Mislim na bakterije.
— Koristimo penicilin ili druge antibiotike.
— Penicilinska kura je »ekološka katastrofa« za te male vragove. No, kako samo nadolijevamo penicilin, neke smo bakterije učinili rezistentnima i tako uzgojili novu vrstu bakterija koje je puno teže istrijebiti. Moramo koristiti sve jače i jače antibiotike, ali na kraju...
— Na kraju će nam bakterije izlaziti iz usta? Možda ćemo morati pucati na njih?
— To bi bilo previše. Ipak, jasno je da je moderna medicina stvorila ozbiljnu nedoumicu. Nije riječ samo o tome da su pojedine bakterije ljuće nego prije. Ranije je umiralo mnogo djece zato što su podlijegala raznoraznim bolestima. Da, često ih je odrastao vrlo malen broj. Moderna je medicina na stanovit način izbacila prirodno odabiranje iz namjene. Ono što pojedinca izbavlja »iz trenutačne nevolje« može, tijekom dužeg razdoblja, oslabiti otpornost ljudske vrste na različite bolesti. Ako se uopće ne obaziremo na takozvanu »nasljednu higijenu«, to može dovesti do »degeneracije« ljudskog roda. Dakle, čovjekove nasljedne osobine za izbjegavanje teških bolesti slabe.
— To je malo neugodna perspektiva.
— No, pravi filozof ne smije propustiti ukazati na »neugodne« stvari, ako on ili ona misli da su istinite. Okušajmo se na novom sažetku.
— Izvoli!
— Moglo bi se reći da je život lutrija u kojoj su vidljive samo pobjedničke srećke.
— Što ti to znači?
— Oni koji gube u borbi za opstanak, nestaju. Iza svake biljne i životinjske vrste na Zemlji skriva se mnogo milijuna godina izvlačenja »pobjedničkih srećki«. A »gubitnički listići« — eh, oni se pokazuju samo jedanput. Dakle, danas ne postoji biljna ili životinjska vrsta koja se ne bi mogla nazvati pobjedničkom srećkom u velikoj lutriji života.
— Jer čuva se samo ono najbolje.
— Da, tako se može reći. Sada mi možeš dodati plakat koji je donio onaj... hm, onaj životinjski čuvar.
Sofie mu pruži plakat. Slika Noine korablje bila je samo na jednoj strani. S druge strane bilo je nacrtano stablo postojećih vrsta. Tu joj je stranu Alberto sada htio pokazati.
— Crtež pokazuje podjelu različitih biljnih i životinjskih vrsta. Vidi se da svaka vrsta pripada svojoj skupini, razredu i nizu.
— Da.
— Čovjek zajedno s majmunima pripada takozvanim primatima. Primati su sisavci, a svi sisavci pripadaju kralježnjacima, koji pak pripadaju višestaničnim životinjama.
— To me malo podsjeća na Aristotela.
— Istina. Međutim, crtež ne pokazuje samo današnju podjelu vrsta. Ka zuje nam nešto i o povijesti životnog razvoja. Vidiš, na primjer, da su se ptice jednom izdvojile od gmizavaca, da su se gmizavci jednom odvojili od vodozemaca, te da su se vodozemci rastavili od riba.
— Da, to se jasno vidi.
— Svaki put kad se jedna crta dijeli na dvoje, znači da su se događale mutacije stvarajući nove vrste. Tako su tijekom godina nastali raznorazni životinjski razredi i nizovi. No, ovaj je crtež vrlo pojednostavljen. Zapravo danas u svijetu živi preko milijun životinjskih vrsta, a taj je milijun samo malen dio vrsta koje su jednom postojale na Zemlji. Vidiš, na primjer, da je životinjska skupina trilobita potpuno izumrla.
— A najniže su jednostanične životinje.
— Neke su od njih nepromijenjene već dvije milijarde godina. Možda vidiš da od tih jednostaničnih organizama jedna crta ide u biljni svijet. Jer, i biljke vjerojatno potječu od iste prastanice kao i životinje.
— Vidim. No, muči me jedna stvar.
— Da?
— Odakle dolazi ta prva »prastanica«? Je li Darwin na to imao odgovor?
— Rekao sam već da je bio oprezan čovjek. No, tu si je ipak dopustio čisto nagađanje. Napisao je:
»... kad (i oh, kakvo je to kad!) bismo mogli zamisliti nekakvu malu, toplu baru, gdje su prisutne svakojake soli bogate amonijakom i fosforom, svjetlo, toplina, elektricitet i tako dalje, i da se u njoj kemijskim putem stvorila smjesa proteina, spremna proći još zamršenije promjene...«
— Da, što onda?
— Darwin filozofira o tome kako je prva živa stanica nastala iz anorganske materije. I opet je pogodio ono pravo. Današnja znanost zamišlja da je prvi, primitivni oblik života nastao upravo u toj »maloj, toploj bari« koju je Darwin skicirao.
— Pričaj!
— Moramo se zadovoljiti površnom skicom, i nemoj zaboraviti da sada napuštamo Darwina. Preskačemo ravno na najnovija istraživanja u vezi s postankom života na Zemlji.
— Nekako postajem nervozna. Valjda nitko ne može znati odgovor na to kako je život nastao?
— Možda i ne, ali sve više komadića pada na svoje mjesto u slagalici koja prikazuje kako je život mogao nastati.
— Nastavi!
— Moramo najprije utvrditi da je sav život na Zemlji — i biljke i životinje — izgrađen od potpuno istih tvari. Najjednostavnija definicija životu jest da je život tvar koja u hranjivoj otopini ima sposobnost da se sama podijeli na dva posve ista dijela. Ovim procesom upravlja tvar koju zovemo DNA. Pod DNA razumijevamo kromosome, ili nasljedna svojstva, koji se nalaze u svim živim stanicama. To se još zove DNA molekula, zato što je DNA zapravo komplicirana molekula — to jest makromolekula. Pitanje je dakle kako je nastala prva molekula DNA?
— Da?
— Zemlja je stvorena kad je prije 4,6 milijardi godina nastao Sunčev sustav. Prvobitno je bila užarena masa, ali se Zemljina kora pomalo hladila. Moderna znanost smatra da je život nastao prije otprilike 3-4 milijarde godina.
— To zvuči potpuno nevjerojatno.
— Ne smiješ to reći prije nego što čuješ ostatak. Kao prvo, moraš zabilježiti da je globus izgledao dosta drukčije nego danas. Budući da života nije bilo, u atmosferi nije bilo ni kisika. Slobodni kisik stvara se, naime, tek uslijed biljne fotosinteze. A to da nije bilo kisika jako je važno. Nezamislivo je da bi životna građa, koja pak može stvoriti DNA, mogla nastati u atmosferi koja sadrži kisik.
— Zašto ne?
— Zato što je kisik vrlo reaktivna tvar. Daleko prije nego što bi se mogle stvoriti zamršene molekule kao DNA, građevni bi elementi molekule DNA »oksidirali«.
— U redu.
— Zato sa sigurnošću znamo da se danas više ne stvara novi život, čak ni kakva bakterija ili virus. Sav život na Zemlji mora dakle biti jednako star. Dakle, slon ima jednako veliko porodično stablo kao i najjednostavnija bakterija. Moglo bi se čak reći da je slon — ili čovjek — zapravo povezana koloni ja jednostaničnih životinja. Jer, u svakoj stanici našeg tijela nalaze se posve ista nasljedna svojstva. Recept cijelog našeg bića skriven je dakle u svakoj, pa i najmanjoj, stanici.
— Čudesno.
— Jedna od velikih zagonetki života jest ta da su se stanice višestaničnih životinja ipak sposobne specijalizirati za neku funkciju. Jer, u svakoj stanici ne djeluju sva nasljedna svojstva. Neka su od tih svojstava ili gena »isključena«, dok su druga »uključena«. Jetrena stanica proizvodi sasvim druge proteine od živčane ili kožne stanice. No, i u jetrenoj, i u živčanoj, i u kožnoj stanici postoji ista molekula DNA, koja sadrži sve podatke o organizmu o kojem je riječ.
— Nastavi!
— Budući da u atmosferi nije bilo kisika, nije bilo ni zaštitnog ozonskog sloja oko zemaljske kugle. To znači da nije bilo ničeg što bi zaustavilo zračenje iz svemira. I ovo je važno. Upravo je to zračenje vjerojatno odigralo značajnu ulogu pri stvaranju prvih složenih molekula. Kozmičko je zračenje bilo energija koja je uzrokovala da su se razne kemijske supstancije na Zemlji stale spajati u složene molekule.
— O. K.
— Da preciziram: kako bi mogle nastati složene molekule od kojih se sastoji sav život, moraju se ispuniti barem dva uvjeta: u atmosferi ne smije biti kisika, a zračenje iz svemira mora biti dostupno.
— Razumijem.
— U »maloj, toploj bari« ili »prajuhi«, kako je danas znanost obično naziva, nastala je jednom strašno složena makromolekula, koja je imala čudesnu sposobnost da se podijeli na dva jednaka dijela. I tako počinje dugotrajni razvoj, Sofie. Ako malo pojednostavimo stvar, mogli bismo reći da je već tada riječ o prvom nasljednom materijalu, prvoj DNA ili prvoj živoj stanici. Ona se neprestano dijelila, ali su se od prvog trena događale i mutacije. Nakon strašno dugog vremena, ti su se jednostanični organizmi počeli spajati u složenije višestanične organizme. Tako je začeta i fotosinteza biljaka, i stvorena atmosfera koja sadrži kisik. Atmosfera je imala dvostruku važnost: kao prvo, omogućila je razvoj životinjama koje dišu plućima; kao drugo, štitila je život od štetnog zračenja iz svemira jer zračenje je — iako je možda važna «iskra» za nastanak prve stanice — istovremeno štetno za sav život.
— No, atmosfera valjda nije nastala preko noći. Kako su se održali prvi oblici života?
— Život je nastao u praiskonskom »moru« koje, dakle, zovemo »prajuhom«. Tamo je sve moglo živjeti zaštićeno od opasnog zračenja. Puno kasnije, nakon što je život u moru stvorio atmosferu, na kopno su ispuzali prvi vodozemci. O ostatku smo već pričali. Mi u jednoj šumskoj kolibi promatramo proces koji je trajao tri ili četiri milijarde godina. Upravo se u nama taj dug proces osvijestio.
— Ti ipak misliš da se sve dogodilo igrom slučaja?
— Ne, to nisam rekao. Plakat nam također pokazuje da razvoj ima pravac. Tijekom milijuna godina nastajala su bića sa sve složenijim nervnim sustavom, a pomalo i sa sve većim mozgom. Ja ne mislim da je to slučajno. Što ti misliš?
— Puki slučaj ne može stvoriti ljudsko oko. Ne misliš li da se iza činjenice da možemo vidjeti sve oko nas, krije neka svrha?
— To s razvojem oka čudilo je i Darwina. Nekako mu nije odgovaralo da je nešto toliko prekrasno kao oko moglo nastati kao posljedica prirodnog odabiranja.
Sjedeći, Sofie je promatrala Alberta. Mislila je da je čudno da upravo sada živi, da živi samo jednom i da se nikada više neće vratiti u život. Iznenada usklikne:
— »Zar to je smiso vječnog djelovanja, u NIŠTA da sve stvoreno uranja!«
Alberto je strogo pogleda:
— Tako ne smiješ govoriti, dijete moje. To su vražje riječi.
— Vrag?
— Ili Mefisto iz Goetheova »Fausta«. »Was soll uns denn das ew'ge Schaffen! Geschaffenes zu nichts hinwegzuraffen!«
— Što je točno smisao tih riječi?
— Umirući, Faust baca pogled na svoje životno djelo i slavodobitno izjavljuje:
Da trenu kojem ja bih reći smio:
Ne prođi! ti si lijep tako! —
Trag da sam nekad na toj zemlji bio,
Eoni neće izbrisati lako. —
U slutnju takve sreće tonem vas
I osjećam najdivniji svoj čas.
Lijepo rečeno.
— Ali onda je red na vragu. Čim je Faust izdahnuo, on uzvikuje:
Prošlo! Glupa riječ.
A zašto prošlo? Nisu I' PROŠLO zar
I čisto NE potpuno istovjetna stvar?
Zar to je smiso vječnog djelovanja
U NIŠTA da sve stvoreno uranja!
To »prošlo je sve!« kako da se štije?
Kad bilo je, ko da i bilo nije,
A ko da jest u krugu jurit zna.
Prazninu stoga vječnu volim ja!¹
¹Sva tri navoda iz "Fausta" prijevod su Tita Strozzija, ABC naklada, Zagreb 1995. (prev.) 359
— To je pesimistično. Prvi mi se navod više sviđa. Iako je Faustov život pri kraju, našao je smisao u tragovima koje je ostavio za sobom.
— Zar nije posljedica Darwinove razvojne teorije i to da smo svi dio nečeg velikog, gdje i najmanji oblik života nešto znači za cjelinu? Mi smo živi planet, Sofie! Mi smo velika lađa koja kruži oko gorućeg Sunca u svemiru. No, i svaki je od nas lađa koja plovi životom natovarena genima. Ako taj tovar uspijemo dovesti u sljedeću luku, nismo živjeli uzalud. Bjornstjerne Bjornson izražava istu misao u pjesmi »Psalam II«:
Slava vječnom proljeću života,
onom koje stvori sve!
Zora postanka svaku trunku krije,
oblici tek gube se.
Rod rađa rod,
višu moć dosiže on;
vrst rađa vrst
kroz milijuna godina hod.
Svjetovi nestaju i nastaju.

Prepusti se životnoj radosti, ti
proljeća mu cvijet,
na slavu vječnog dan uživati
kao čovjek mrijet;
dati dijelak svoj
na dar istini vječnoj,
malen i plah
vječnoga dana
udahnuti jedini dah!
— Prekrasno.
— Zasada ni riječi više. Samo »odlomak«!
— Sad bi stvarno mogao prestati s tom svojom ironijom.
— »Odlomak!« rekoh. Moraš biti poslušna.

FREUD
...onu ružnu, sebičnu želju koja se javila u njoj...


Hilde Meller Knag poskočila je iz kreveta s teškim fasciklom u rukama. Odložila ga je na pisaći stol, pokupila nešto odjeće sa sobom u kupaonicu, stala pod tuš na dvije minute pa se brzo obukla. Onda je otrčala u prizemlje.
— Sad će doručak, Hilde!
— Moram prije malo proveslati.
— Ma Hilde, molim te!
Istrčavši iz kuće, pođe kroz vrt. Odveže čamac s mola pa skoči u nj. Onda stane veslati. Veslala je bez prestanka, najprije ljutitim zamasima, a onda se pomalo smirila.
»Mi smo živi planet, Sofie! Mi smo velika lađa koja kruži oko gorućeg Sunca u svemiru. No, i svaki je od nas lađa koja plovi životom natovarena genima. Ako taj tovar uspijemo dovesti u sljedeću luku, nismo živjeli uzalud...«
Sjećala se tih riječi doslovce. Pa njoj su i bile upućene. Ne Sofiji, nego njoj. Sve što je pisalo u fasciklu, bilo je tatino pismo Hildi.
Ona izvadi vesla iz rašlji pa ih položi na dno. Zatim pusti da čamac pluta i njiše se na vodi. Čulo se tiho zapljuskivanje vode o dno.
Kao što čamac pluta na površini zaljeva u Lillesandu, tako je i ona samo ljuskica na površini života.
Ali, gdje se u toj slici nalaze Sofie i Alberto? Da, gdje su Sofie i Alberto?
Nije joj išlo u glavu da su oni samo nekakvi »elektromagnetski impulsi« u očevu mozgu. Nije mogla shvatiti da su oni samo papir i tinta s vrpce u očevu pisaćem stroju. Isto tako bi mogla reći da je ona nekakva nakupina proteinskih veza, sklepanih jednom davno u nekakvoj »maloj, toploj bari«. Ali, ona je nešto više od toga. Ona je Hilde Moller Knag.
Velika mapa zapravo je fantastičan poklon za petnaesti rođendan. Otac je zasigurno pogodio u srž nečeg vječnog u njoj. Ipak, nije joj se baš sviđao ton kojim je govorio o Sofiji i Albertu.
Zadat će mu nešto za razmišljanje već na njegovu putu kući. To je dugovala onima o kojima je čitala. Hilde je u mislima vidjela oca kako se mota po aerodromu Kastrup kao kakva luda.
Uskoro se potpuno smirila. Odveslala je natrag do mola pa privezala čamac. Potom je dugo sjedila s majkom za doručkom. Bila je zadovoljna što može reći da je jaje izvrsno, ali možda ipak malo premekano.
Tek je kasno navečer ponovno otvorila veliki fascikl. Nije joj ostajalo puno stranica.
*


Netko je ponovno pokucao na vrata.
— A da jednostavno začepimo uši? — upita Alberto. — Možda će to onda proći.
— Ne, hoću vidjeti tko je.
Alberto pođe za njom.
Vani na pragu stajao je gol muškarac. Zauzeo je vrlo svečanu pozu. Jedino što je na sebi imao bila je kruna na glavi.
— Pa? — upita. — Što gospoda misle o carevu novom ruhu?
Alberto i Sofie su zanijemili od čuđenja. To je golog muškarca malo zbunilo.
— Pa vi se ne klanjate! — povika.
Alberto skupi hrabrosti:
— To je točno, ali car je posve gol.
Muškarac je zadržao svečanu pozu. Sagnuvši se prema Sofiji, Alberto joj prošapta u uho:
— Misli da je doličan.
Zatim se lice golog čovjeka smrači.
— Provodi li se ovdje neka vrsta cenzure? — upita.
— Nažalost — reče Alberto. — Mi smo posve budni i u svakom pogledu pri sebi. Car u svome sramotnom stanju zato ne smije prestupiti prag ove kuće.
Sofiji se činilo da je dostojanstven, ali obnažen muškarac toliko smiješan da se odjednom počela smijati. Kao da je to bio nekakav signal; čovjek s krunom na glavi otkrio je napokon da na sebi nije imao odjeće. Pokrivši se objema rukama, potrčao je prema obližnjem šumarku i nestao. Tamo je možda susreo Adama i Evu, Nou, Crvenkapicu i među Winnieja zvanog Pooh.
Alberto i Sofie stajali su na pragu i smijali se. Na kraju Alberto reče:
— Možda bismo se sad mogli vratiti u kuću. Pričat ću ti o Freudu i njegovu nauku o nesvjesnom.
*


Sjeli su natrag kraj prozora. Sofie pogleda na sat pa reče:
— Već je pola tri, a ja još imam puno posla oko vrtne zabave.
— I ja također. Samo da kažemo nekoliko riječi o Sigmundu Freudu.
— Zar je on bio filozof?
— U svakom ga slučaju možemo nazvati kulturnim filozofom. Freud se rodio 1856., a medicinu je studirao na Sveučilištu u Beču. Tamo je živio gotovo cijelog života, upravo u doba procvata bečkog kulturnog života. Rano se specijalizirao u grani medicine koja se zove neurologija. Potkraj prošlog stoljeća — i daleko u naše stoljeće — razrađivao je svoju »dubinsku psihologiju« ili »psihoanalizu«.
— Mislim da bi to mogao objasniti.
— Pod »psihoanalizom« razumijevamo dvije stvari: opis ljudskog duha općenito, te metodu liječenja neuroza i psihičkih bolesti. Neću u potpunosti prikazati ni Freuda ni njegovu djelatnost. Ali, njegovo učenje o nesvjesnom nužno je kako bismo razumjeli što je čovjek.
— Već si probudio moje zanimanje. Samo naprijed!
— Freud je smatrao da između čovjeka i okoline uvijek postoji sukob. Točnije rečeno, postoji sukob (konflikt) između čovjekovih nagona i potreba i zahtjeva društva. Sumnjam da je pretjerano tvrditi da je Freud otkrio ljudske nagone. Time se ubraja među važne predstavnike naturalističkih strujanja, koja su bila vrlo izražena potkraj prošlog stoljeća.
— Što su ljudski »nagoni«?
— Našim činima ne upravlja uvijek samo razum. Dakle, čovjek nije racionalno biće kakvim su ga zamišljali racionalisti 18. stoljeća. Često razni iracionalni impulsi određuju što mislimo, što sanjamo i što radimo. Iracionalni impulsi mogu biti izraz dubokih nagona ili potreba. Kao što je potreba novorođenčeta za sisanjem temeljna, tako je to, na primjer, i čovjekov seksualni nagon.
— Shvaćam.
— To samo po sebi možda i nije novo otkriće. No, Freud je tvrdio da se temeljne potrebe mogu »prerušiti« ili »preoblikovati«, te na taj način upravljati našim činima, a da toga nismo svjesni. Također je tvrdio da i mala djeca imaju nekakvu seksualnost. Otkriće »dječje seksualnosti« uzrokovalo je gnušanje fine bečke buržoazije i učinilo ga vrlo neomiljenim.
— To me ne čudi.
— Govorimo o takozvanom viktorijanskom dobu, kada je sve u vezi sa seksualnosti bilo tabu tema. Freud je dječjoj seksualnosti ušao u trag kroz svoju praksu psihoterapeuta. Dakle, za svoje je tvrdnje imao empirijsku osnovu. Također je doživio da se korijeni mnogih oblika neuroze ili psihičkih bolesti mogu pronaći u sukobima iz djetinjstva. Pomalo je razvio terapijsku metodu koju bismo mogli nazvati »duševnom arheologijom«.
— Što pak to znači?
— Pa arheolog pokušava naći tragove iz daleke prošlosti kopajući kroz razne kulturne slojeve. Možda nađe nož iz 18. stoljeća. Malo dublje u zemlji nalazi češalj iz 14. stoljeća, a još dublje vrč iz 5. stoljeća.
— Da?
— Tako i psihoanalitičar, uz pomoć pacijenta, može zaroniti u pacijentovu svijest te iznijeti na vidjelo doživljaje koji su u prošlosti uzrokovali njegovu psihičku bolest. Jer, Freud smatra da sva sjećanja iz prošlosti čuvamo duboko u sebi.
— Sad razumijem.
— Možda tako pronađe kakav bolan doživljaj koji pacijent stalno pokušava zaboraviti, ali koji se unatoč tome nalazi negdje duboko u njemu i troši njegove snage. Osvješćujući taj »traumatični doživljaj«, izvlačeći ga ta koreći pred pacijenta — ovaj s njime može »raščistiti« te tako ozdraviti.
— Zvuči logično.
— Meni se previše ne žuri. Promotrimo najprije Freudov opis ljudske ličnosti. Jesi li ikad vidjela novorođenče?
— Imam rođaka starog četiri godine.
— Kad stignemo na svijet, neposredno i neometano iživljavamo svoje fizičke i psihičke potrebe. Ako ne dobijemo mlijeko, vrištimo. Isto možda činimo i kad su nam pelene mokre. Osim toga, jasno dajemo do znanja da želimo nečiju fizičku blizinu i tjelesnu toplinu. To »načelo nagona« ili »načelo užitka« Freud je nazvao idom. Kao novorođenčad, nismo ništa drugo nego »id«.
— Dalje!
— »Id«, to jest načelo nagona, nosimo sa sobom do odrasle dobi i kroz cijeli život. Međutim, vremenom učimo upravljati svojim željama, te se tako prilagođavamo svojoj okolini. Učimo ravnati načelom nagona u odnosu na »načelo stvarnosti«. Freud kaže da gradimo svoj ego, koji ima ravnalačku funkciju. Iako nešto želimo, ne možemo jednostavno vrištati sve dok naše želje i potrebe ne budu zadovoljene.
— Naravno da ne.
— Može se dogoditi da nešto jako želimo, a da to naša okolina ne prihvaća. Događa se da potiskujemo svoje želje; to jest pokušavamo ih odgurnuti od sebe i zaboraviti.
— Razumijem.
— Freud je računao i s trećom »instancijom« ljudske ličnosti. Odmalena se sukobljavamo s moralnim zahtjevima roditelja i društva. Kada učinimo nešto loše, roditelji kažu: »Ne, ne tako!«, ili »Fuj, sram te bilo!«. Čak i kad odrastemo, u ušima nam još odzvanjaju ti moralni zahtjevi i osude kao da su moralna očekivanja društva ušla u nas i postala dio nas. To Freud zove superegom.
— To znači savjest?
— U onome što se zove »superego« nalazi se i sama savjest. No, Freud smatra da se »superego« javlja i onda kada su naše želje »prljave« ili »nedo lične«. Osobito se to tiče erotskih ili seksualnih želja. Kao što sam rekao, Freud tvrdi da se nedolične ili »nepristojne« želje javljaju već u ranom djetinjstvu.
— Objasni!
— Danas znamo i vidimo da se djeca vole igrati sa svojim spolnim organi ma. To možemo opaziti na svakoj plaži. U Freudovo je doba to moglo uroditi packom po prstima dvogodišnjaka ili trogodišnjaka, a možda je bilo popraćeno maminim riječima: »fuj!«, »ne tako!« ili »ruke na poplun!«.
— Pa to je morbidno.
— Tako nastaje osjećaj krivnje povezan sa svime što je u vezi sa spolnim organima i seksualnosti. Budući da se osjećaj krivnje zadržava u »superegu«, mnogi ljudi — prema Freudu, većina njih — kroz cijeli život nose osjećaj krivnje povezan sa seksom. Istovremeno je tvrdio da su seksualne želje i potrebe prirodan i važan dio čovjekove opreme. A tako, draga moja Sofie, tako je sve spremno za doživotni sukob između želje i krivnje.
— Zar ne misliš da se od Freudova doba taj sukob malo primirio?
— Sasvim sigurno. No, mnogi su Freudovi pacijenti taj sukob doživljavali toliko snažno da su razvili nešto što Freud zove neuroza. Jedna od njegovih mnogobrojnih pacijentica, na primjer, bila je potajno zaljubljena u svog šogora. Kad joj je sestra umrla nakon bolesti, pomislila je: »Sad je slobodan i može se oženiti mnome!« Ta je misao istovremeno bila u sukobu s njezinim »superegom«. Bila je to tako užasna misao da ju je istog trena potisnula, kaže Freud. To znači da ju je gurnula u nesvjesno. Freud piše: »Mlada se žena razboljela, pokazujući ozbiljne histerične simptome, a kad je došla k meni na liječenje, pokazalo se da je temeljito zaboravila scenu kraj sestrinog kreveta i onu ružnu, sebičnu želju koja se javila u njoj. No, tijekom terapije se sjetila, snažno uzbuđenog duha obnovila patogeni trenutak te nakon tretmana ozdravila.«
— Sada bolje razumijem što misliš pod »duševnom arheologijom«.
— Onda možemo općenito opisati ljudsku psihu. Imajući dugo iskustvo s liječenjem pacijenata, Freud je zaključio da ljudska svijest čini samo malen dio ljudskog duha. Svjesno je kao vrh ledenog brijega iznad površine vode. Pod vodom — ili pod pragom svijesti — nalazi se »podsvijest«, to jest nesvjesno.
— Nesvjesno je, dakle, sve što postoji u nama, ali što smo zaboravili i čega se ne sjećamo?
— Pa u svijesti nemamo sva naša iskustva istovremeno. Stvari koje smo doživjeli ili mislili, i kojih se možemo sjetiti ako »promislimo«, Freud je nazivao »predsvjesnim«. Izraz »nesvjesno« koristio je za ono što smo »po tisnuli«. To su stvari koje smo se potrudili zaboraviti zato što su »neugodne«, »nedolične« ili »odvratne«. Ako imamo potrebe i želje koje su nepodnošljive za našu svijest, to jest za »superego«, spremamo ih u podrum. Nek' se nose!
— Shvaćam.
— Ovaj mehanizam funkcionira u svih zdravih ljudi. Međutim, nekoga stoji toliko napora držati neugodne ili zabranjene misli daleko od svijesti da to uzrokuje živčana oboljenja. Ono što se potiskuje pokušava samo od sebe isplivati natrag na površinu. Neki ljudi stoga koriste sve više snage kako bi te impulse držali izvan dosega kritike svijesti. Kad je Freud 1909. g. u Americi držao predavanja o psihoanalizi, primjerom je pokazao kako mehanizam potiskivanja djeluje.
— Samo naprijed!
— Rekao je: »Pretpostavimo da se u ovoj dvorani... nalazi pojedinac koji me svojim ponašanjem ometa i skreće mi pažnju s mog zadatka, nepristojno se smijući, pričajući i stružući nogama. Ja kažem: pod takvim uvjetima ne mogu nastaviti. Na to se digne nekoliko snažnih momčina koji, nakon kratke borbe, izbace narušitelja mira. On je, dakle, 'potisnut', a ja mogu nastaviti predavanje. Da se ometanje ne ponovi, ako se tip pokuša vratiti u dvoranu, gospoda koja su izvršila moju volju pomiču svoje stolice do vrata i postavljaju se kao 'otpor' nakon provedenog potiskivanja. Ako sada zamislite ta dva mjesta kao 'svjesno' i nesvjesno', onda imate prilično dobru sliku mehanizma potiskivanja.«
— Slažem se da je to dobra slika.
— Ali, »narušitelj mira« želi natrag, Sofie. To barem vrijedi za potisnute misli i impulse. Živimo pod stalnim »pritiskom« potisnutih misli koje se pokušavaju izboriti iz nesvjesnog. Zato se često događa da kažemo ili učinimo nešto što nam »nije bila namjera«. Nesvjesne reakcije tako mogu upravljati našim životom.
— Imaš li kakav primjer?
— Freud navodi nekoliko takvih mehanizama. Jednog naziva parapraksama; riječ je o pogreškama i propustima. To znači da sami od sebe kažemo ili činimo stvari koje smo pokušali potisnuti. On spominje primjer jednog poslovođe koji je trebao nazdraviti šefu. No, taj šef uopće nije bio omiljen; bio je, štono se kaže, »seronja«.
— Da?
— Poslovođa je ustao i svečano podignuo čašu. Onda je rekao: »Pa, naserimo šefu!«
— Nemam riječi.
— I poslovođa je ostao bez riječi. Zapravo je rekao ono što je mislio. No, nije namjeravao to kazati. Hoćeš čuti još jedan primjer?
— Rado.
— U posjet jednoj svećeničkoj obitelji s mnogo slatkih i dobrih kćeri trebao je doći biskup. Slučaj je htio da je biskup imao nevjerojatno velik nos.
Kćerima je stoga strogo naređeno da ne komentiraju biskupov dug nos. Jer, često se događa da mala djeca nešto bubnu baš zato što mehanizam potiskivanja nije jako razvijen.
— Da?
— Biskup je stigao na svećeničko imanje, a ljupke su se kćeri jako na prezale kako ne bi pala koja primjedba o dugom nosu. Štoviše, nastojale su ga ne gledati, morale su ga pokušati zaboraviti. Na to su mislile sve vrijeme. No, onda je jedna od manjih djevojčica uz kavu posluživala kockice šećera. Postavila se pred dostojanstvenog biskupa i rekla: »Želite li malo šećera u nos?«
— Grozno.
— Ponekad racionaliziramo, to jest navodimo druge razloge za ono što činimo, a ne njihov stvarni uzrok. To činimo zato što je stvarni uzrok neugodan.
— Primjer, molim.
— Mogu te hipnozom natjerati da otvoriš prozor. Tijekom hipnoze kažem da kad počnem bubnjati prstima o stol, moraš otvoriti prozor. Ja zabubnjam o stol — ti otvoriš prozor. Onda te ja pitam zašto si otvorila prozor. Ti bi možda odgovorila da si to učinila zato što ti je vruće. No, to nije pravi razlog. Ne želiš sama sebi priznati da si nešto izvršila na moju hipnotičku zapovijed. Znači da »racionaliziraš«, Sofie.
— Shvaćam.
— Ova »dvostruka komunikacija« događa se gotovo svakog dana.
— Spomenula sam ti mog četverogodišnjeg rođaka. Čini mi se da baš nema puno prijatelja s kojima se može igrati, jer je uvijek jako sretan kad mu dođem u posjet. Jednom sam se morala žuriti natrag mami. Znaš li što je on onda rekao?
— Da čujem!
— Rekao je: »Ona je glupa.«
— Da, to je još jedan primjer racionalizacije. Dječak nije mislio to što je rekao. Zapravo je mislio da je glupo što moraš ići, ali to mu je bilo malo neugodno priznati. Ponekad znamo projicirati.
— To moraš prevesti.
— Projicirati znači drugim osobama pripisivati različite osobine koje kod sebe pokušavamo potisnuti. Jako škrta osoba, na primjer, žuri se druge ljude nazvati škrtima. Osoba koja sebi ne želi priznati da je (njega ili nju) zanima seks, među prvima će se uzbuditi zato što su drugi opsjednuti seksom.
— Freud je smatrao da naš svakidašnji život vrvi od primjera nesvjesnih čina. Neprestano se događa da zaboravljamo ime određene osobe, možda petljamo po odjeći dok govorimo, ili pak naokolo po sobi premještamo naizgled slučajne stvari. Osobito se spotičemo o riječi, proizvodeći razno razne govorne omaške koje izgledaju posve nedužno. Freud smatra da govorne omaške nisu baš toliko slučajne i toliko nedužne koliko nam se čini. Mislio je da se moraju promatrati kao »simptomi«. »Paraprakse« i »slučajni čini« mogu, naime, odati najintimnije tajne.
— Odsad ću dobro promisliti o svakoj riječi koju želim izgovoriti.
— Ipak, ne možeš pobjeći od svojih nesvjesnih impulsa. Radi se o tome da se ne smiješ previše naprezati kako bi neugodne stvari potisnula u nesvjesno. To ti je kao da pokušavaš začepiti voluharičinu rupu. Možeš biti sigurna da će se voluharica pojaviti na drugom mjestu u vrtu. Zato je zdravo imati poluotvorena vrata između svijesti i nesvjesnog.
— Zaključaš li pak vrata, možeš psihički oboljeti?
— Da, neurotičar je osoba koja troši previše energije na to da drži »neugodnosti« daleko od svijesti. On često pokušava grčevito potisnuti određene događaje. Freud takve doživljaje naziva traumama. Riječ »trauma« dolazi iz grčkog, a znači »rana«.
— Shvaćam.
— Pri liječenju pacijenata, Freudu je važno razmrdati zatvorena vrata ili čak otvoriti nova. Surađujući s pacijentom, on pokušava dozvati potisnute doživljaje. Pacijent nije svjestan što potiskuje, ali ipak može jako željeti da mu liječnik pomogne naći put do skrivenih trauma.
— Kako postupa liječnik?
— Freud je razvio nešto što se zove tehnika slobodnih asocijacija. Pacijenta je pustio ležati u opuštenu položaju te je naprosto slušao priče o onome što mu je padalo na pamet, neovisno o tome koliko mu se to činilo nevažnim, slučajnim, neugodnim ili sramnim. Umijeće se sastoji u tome da se uništi »poklopac«, to jest »kontrola« koja se spustila nad traume. Jer, upravo su traume ono što pacijenta zanima. One djeluju stalno, ali nisu svjesne.
— Što se više čovjek napreže da nešto zaboravi, to više misli o tome u nesvjesnom?
— Baš tako. Zato je važno osluškivati signale iz nesvjesnog. »Kraljevski put u nesvjesno« su prema Freudu, naši snovi. Njegovo najvažnije djelo je velika knjiga »Tumačenje snova«, objavljena 1900. g. U njoj tvrdi da ono što sanjamo nije slučajno. Naše nesvjesne misli pokušavaju se posredstvom snova javiti svijesti.
— Nastavi!
— Nakon što je sabrao svoje dugogodišnje iskustvo s pacijentima — a posebno nakon što je analizirao vlastite snove — Freud zaključuje da su svi snovi ispunjavanje naših želja. To se posebice može uočiti u djece, kaže on. Ona sanjaju o sladoledu i višnjama. U odraslih često vrijedi da su želje — koje san želi ispuniti — prerušene. Jer, čak i kad spavamo, stroga cenzura vlada onime što mislimo da si možemo dopustiti. Istina, u snu je cenzura, tj. mehanizam potiskivanja, slabija nego u budno m stanju. No, ipak je do voljno snažna da u snu iskrivljavamo želje kojih se odričemo.
— Zato se san mora protumačiti?
— Freud tvrdi da moramo razlikovati san kojeg se sjećamo i pravo značenje sna. Same slike sna — dakle, »film« ili »video« koji sanjamo — naziva manifestnim sadržajem snova. Taj »očigledni« sadržaj sna uvijek uzima svoj materijal (rekvizite) uvijek iz prethodnog dana. No, san ima i dublji smisao, koji je skriven od svijesti. Freud ga naziva latentnim sadržajem snova, jer skrivene misli, o kojima se u snu zapravo radi, obično potječu iz daleke prošlosti — čak iz najranijeg djetinjstva.
— Dakle, moramo analizirati san kako bismo razumjeli o čemu se radi.
— Da, a kada su u pitanju bolesni ljudi, to se mora učiniti zajedno s terapeutom. Međutim, nije liječnik onaj koji tumači san. On to može učiniti samo uz pomoć pacijenta. U toj situaciji liječnik je kao sokratovska »babica«, on svojom prisutnosti pomaže tumačenju.
— Razumijem.
— Pretvaranje »latentnog sadržaja snova« u »manifestni sadržaj snova« Freud naziva radom sna. Možemo to nazvati »maskiranjem« ili »šifriranjem« onoga o čemu je u snu zapravo riječ. »Motivi« sna moraju se »demaskirati« ili »dešifrirati« kako bi se pronašla »tema« sna.
— Imaš li kakav primjer?
— Freudova knjiga vrvi primjerima. Možemo si sami stvoriti jednostavan i vrlo frojdovski primjer. Ako neki mladić sanja da od svoje rođakinje dobi va dva balona...
— Da?
— A ne, ti se okušaj kao tumač snova.
— Hmm... Znači da je »manifestni sadržaj snova« baš to što si rekao: da on od svoje rođakinje dobiva dva balona.
— Dalje!
— Zatim si rekao da se rekviziti sna uzimaju iz prethodnog dana. Dakle, prethodnog je dana bio u luna-parku ili je u novinama vidio sliku balona.
— Da, moguće je, ali dovoljno je da je vidio samo riječ »balon«, ili nešto što podsjeća na balone.
— No, što je »latentni sadržaj snova«; dakle, ono o čemu je u snu zapravo riječ?
— Ti si tumač sna.
— Možda je naprosto poželio par balona.
— Ne, ne bi išlo. Imaš pravo da je san također ispunjenje želja. No, ne vjerujem da odrastao čovjek istinski čezne za balonima. A kad bi to želio, o tome ne bi morao sanjati.
— Onda mislim da znam: on zapravo želi svoju rođakinju, a ona dva balona su njezine grudi.
— Da, to je objašnjenje vjerojatnije. Uvjet je da mu je zbog te želje bilo neugodno.
— Jer naši snovi idu zaobilaznim putem?
— Da, Freud je smatrao da je san »prerušeno ispunjenje potisnutih želja«. Što zapravo potiskujemo, primjetno se promijenilo otkako je Freud bio liječnik u Beču. Međutim, mehanizam prerušavanja sadržaja sna ostao je isti.
— Shvaćam.
— Freudova psihoanaliza imala je veliko značenje dvadesetih godina, pri je svega za liječenje psihijatrijskih pacijenata. Njegov je, pak, nauk o nesvjesnom snažno utjecao na umjetnost i književnost.
— Misliš reći da su se umjetnici počeli više zanimati za nesvjesni duhovni život ljudi?
— Tako je. Premda je to u književnosti cvjetalo već posljednjih desetljeća prošlog stoljeća — dakle, prije nego što je Freudova psihoanaliza bila pozna ta. To samo znači da Freudova psihoanaliza nije slučajno nastala upravo devedesetih godina prošlog stoljeća.
— Misliš da se to nalazilo u duhu vremena?
— Pa Freud nije mislio da je on »otkrio« fenomene kao što su potiskivanje, paraprakse ili racionalizacija. On je naprosto prvi koji je ta ljudska iskustva uključio u psihijatriju. Kao ilustraciju svoje teorije također je dovitljivo koristio primjere iz književnosti. No, kako sam već rekao, dvadesetih je godina našeg stoljeća Freudova psihoanaliza puno neposrednije utjecala na umjetnost i književnost.
— Kako?
— Pjesnici i slikari pokušavali su koristiti nesvjesne sile u svom stvaralačkom radu. To posebno vrijedi za takozvane nadrealiste.
— Što to znači?
— »Nadrealizam« je francuska riječ koju bismo mogli prevesti kao »nad-stvarnost«. 1924. g. Andre Breton je objavio »nadrealistički manifest«. U njemu je tvrdio da umjetnost mora izvirati iz nesvjesnog. Umjetnik zbog što slobodnije inspiracije mora iznijeti slike svojih snova, te se protezati prema »nad-stvarnosti«, gdje nema razlike između sna i zbilje. Naime, umjetniku je jako važno slomiti cenzuru svijesti kako bi riječi i slike mogle slobodno navirati.
— Shvaćam.
— Freud je dokazao da su svi ljudi svojevrsni umjetnici. San je majušno umjetničko djelo, koje stiže svake noći. Kako bi protumačio snove svojih pacijenata, Freud je često morao krčiti put kroz gustu šumu simbola — otpri like kao kad tumačimo neku sliku ili književni tekst.
— Zar sanjamo svaku noć?
— Novija istraživanja pokazuju da sanjamo oko 20 posto vremena koje prespavamo, što znači dva sata svake noći. Ako nas netko uznemiri u fazi sna, postajemo nervozni i razdraženi. To ne znači ništa drugo nego da je čovjeku prirođena potreba da svoju egzistencijalnu situaciju umjetnički izrazi. Ta san govori o nama. Mi smo redatelji, mi odabiremo rekvizite, mi igramo sve uloge. Osoba koja kaže da se ne razumije u umjetnost, loše poznaje samu sebe.
— Shvaćam.
— Osim toga, Freud je na zadivljujući način pokazao koliko je ljudska svijest fantastična. Njegov rad s pacijentima uvjerio ga je da sve što smo vidjeli i doživjeli čuvamo negdje duboko u svijesti. Svi se ti dojmovi mogu dozvati. Kada nam »zakaže sjećanje«, a malo kasnije imamo nešto »na vrhu jezika«, a još malo kasnije se »odjednom« sjetimo — riječ je propuštanju nesvjesnog u svijest kroz poluotvorena vrata.
— No, ponekad to ide sporo.
— Toga je svaki umjetnik svjestan. No, odjednom kao da su sva vrata i sve arhivske ladice otvorene. Stvari naviru same od sebe; možemo odabrati baš one riječi i slike koje su nam potrebne. To se događa kad s nesvjesnog »skinemo poklopac«. Ovo možemo nazvati inspiracijom, Sofie. Čini nam se da ono što crtamo ili pišemo ne dolazi od nas samih.
— To mora da je divan osjećaj.
— Sigurno si to i sama doživjela. Takvo inspirirano stanje lako je proučavati kod preumorne djece. Događa se da se djeca toliko umore da izgledaju potpuno budna. Odjednom počnu nešto pripovijedati — kao da izvlače riječi koje još nisu naučila. No, te riječi i misli bile su »latentno« prisutne u svijesti, ali tek kada sav oprez i cenzura popuste izlaze van. I umjetniku je važno ne dopustiti razumu i promišljanju preuzimanje kontrole nad njegovim manje-više nesvjesnim izrazom. Hoćeš li da ti ispričam priču koja bi ovo osvijetlila?
— Može!
— To je jedna vrlo ozbiljna i vrlo tužna priča.
— Samo ti počni.
— Bila jednom jedna stonoga koja je izvanredno lijepo plesala sa svih svojih sto nogu. Kad je plesala, sve bi se šumske životinje skupile oko nje i gledale. I svi su se jako divili njezinu profinjenom plesu. No, među njima je bila jedna životinja kojoj se nije sviđalo da stonoga pleše. Bila je to žaba krastača...
— Sigurno je bila ljubomorna.
— Kako da stonogu prisilim da prestane plesati? razmišljala je krastača. Nije mogla naprosto reći da joj se ples nije sviđao. Niti je mogla reći da pleše ljepše od stonoge, jer to bi bila očita laž. Smislila je đavolski plan.
— Da čujem!
— Napisala je stonogi pismo. »O neusporediva stonogo!« napisala je. »Ja sam odani poklonik tvoga profinjenog plesnog umijeća. Rado bih željela znati što činiš kad plešeš. Dižeš li najprije lijevu nogu broj 22 pa zatim desnu broj 59? Ili počinješ plesati desnom nogom broj 26 prije nego što podigneš lijevu broj 49? Nestrpljivo očekujem odgovor. Pozdrav, krastača.«
— Grozno!
— Kad je stonoga primila pismo, počela je istog trena razmišljati što zapravo čini kad pleše. Koju nogu najprije diže? A koja je sljedeća? Što misliš da se zatim dogodilo?
— Mislim da stonoga nikad više nije zaplesala.
— Da, tako se završilo. I to se događa kada maštu zadavi razumno promišljanje.
— Slažem se, priča je tužna.
— Za umjetnika je, dakle, važno »da si dade oduška«. Nadrealisti su to pokušali iskoristiti tako da se dovedu u stanje u kojemu stvari dolaze same od sebe. Pred sobom su imali čist papir, pa bi naprosto počeli pisati, ne razmišljajući o tome što pišu. To su zvali automatskim pismom. Izraz je zapravo posuđen iz spiritizma, gdje »medij« vjeruje da umrli duh upravlja perom. No, mislio sam te stvari ostaviti za sutra.
— Nema problema.
— Nadrealistički umjetnik također je na neki način »medij«, to jest sredstvo, posrednik. On je medij svoje podsvijesti. No, možda u svakom kreativnom procesu postoji element nečeg nesvjesnog. Jer, što je zapravo »kreativnost«?
— Nemam pojma. Zar to nije kad se stvara nešto novo?
— U redu. A to se zbiva u finoj igri mašte i razuma. Prečesto se događa da razum guši maštu. A to je ozbiljno, jer bez mašte ne može nastati ništa doista novo. Ja mislim da je mašta kao darvinistički sustav.
— Žalim, ali to mi nije jasno.
— Darvinizam tvrdi da mutanti nastaju jedan za drugim u prirodi. No, priroda može iskoristiti samo nekolicinu mutanata. Samo vrlo malen broj ima pravo na život.
— Da?
— Tako je i kad razmišljamo, kada po nadahnuću dobivamo gomilu ideja. »Misaoni mutanti« niču jedan za drugim u svijesti, barem ako si ne namećemo prestrogu cenzuru. No, samo se neke misli mogu iskoristiti. Tu razum pokazuje što zna, jer i on ima svoju funkciju. Kad se dnevni ulov nađe na stolu, ne smijemo ga zaboraviti razvrstati (sortirati).
— To ti je pametna usporedba.
— Zamisli da sve što nam »padne na pamet« (dakle, svaka »pomisao«) prijeđe preko naših usana! Ili da izađe iz notesa ili iz ladice pisaćeg stola. Svijet bi se utopio u sporednim idejama. Ne bi bilo »odabiranja«, Sofie.
— A razum je ono što sastavlja izbor pomisli?
— Da, nije li tako? Možda mašta stvara nešto novo, ali ona ne odabire.
Mašta ne »komponira«. Kompozicija, a to je svako umjetničko djelo, nastaje čudesnom igrom mašte i razuma ili duha i promišljanja. Jer, u stvaralačkom procesu uvijek postoji trunka slučaja. U jednoj fazi važno je ne sprečavati usputne ideje. Ta ovce se moraju pustiti na slobodu prije nego što se odvedu na pašu.
*


Alberto ostane sjediti gledajući kroz prozor. Dok je tako sjedio, Sofijin se pogled zaustavi na nekakvoj živahnoj vrevi na obali jezerca. Bila je to prava orgija Disneyevih figura svih boja.
— To je Šiljo — reče. — Tamo su Paško i njegovi nećaci... i Vlatka... i ujo Tvrdica. Vidiš li Pifa i Pafa? Zar me ne čuješ, Alberto? Pa tamo su Miki Maus i profesor Profa!
On se okrene prema njoj:
— Da, tužno je to, dijete moje.
— Što ti to znači?
— Mi smo samo bespomoćne žrtve majorovih ispada. To je, naravno, moja pogreška. Počeo sam govoriti o slobodnim zamislima.
— Ne smiješ sebe kriviti.
— Htio sam reći da je mašta važna i za nas filozofe. Kako bismo došli do nečeg novog, moramo se usuđivati »dati sebi oduška«. No, toga sada ima malo previše.
— Nemoj da ti to teško pada.
— Htio sam nešto reći o važnosti mirnog promišljanja, a onda nas dočeka ova šarena budalaština. Može ga biti sram!
— Jesi li sada ironičan?
— On je ironičan, ne ja. No, nešto me tješi, a to je zaglavni kamen moga plana.
— Ništa ne razumijem.
— Razgovarali smo o snovima. I u tome je trunčica ironije. Jer, što smo mi nego majorovi snovi?
— O...
— Ipak postoji jedna stvar na koju nije računao.
— Što bi to moglo biti?
— Možda je vrlo svjestan svoga sna. Obaviješten je o svemu što kažemo i radimo — kao što se sanjač sjeća manifestnog sadržaja svoga sna. Uostalom on o tome piše. No, iako se sjeća svega što mi kažemo jedno drugom, još uvijek nije posve budan.
— Kako to misliš?
— On ne poznaje latentni sadržaj snova, Sofie. Zaboravlja da je ovo također prerušeni san.
— Tako čudno pričaš.
— To i major misli, jer ne razumije jezik svoga sna. Na tome mu možemo biti zahvalni. Naime, tako nam daje minimum slobodnog prostora. S tom ćemo se slobodom uskoro iskobeljati iz njegove muljevite svijesti kao što živahne voluharice jednog toplog, ljetnog dana iskaču na sunce.
— Misliš da ćemo uspjeti?
— Moramo uspjeti. Za dva dana dat ću ti novo nebo. Onda major više neće znati gdje su njegove voluharice, niti gdje će se ponovno pojaviti.
— Ali, da smo ne znam kakav san, ja sam također kći. Pet je sati. Moram kući u Kapetanov zavoj pripremati vrtnu zabavu.
— Aha... Možeš li mi na putu kući učiniti malu uslugu?
— Što to?
— Pokušaj pobuditi malo više pažnje. Moraš pokušati prisiliti majora da te cijelim putem kući prati pogledom. Pokušaj misliti na njega kada dođeš kući — onda će i on misliti na tebe.
— Kakvog to ima smisla?
— Onda ja mogu neometano nastaviti raditi na tajnom planu. Zaranjam duboko u majorovu podsvijest, Sofie. I tamo ostajem do našeg novog susreta.

NAŠE DOBA
... čovjek je osuđen da bude slobodan...


Budilica je pokazivala 23.55. Hilde je ležala i gledala u strop. Pokušala je pustiti asocijacije da slobodno teku. Svaki put kad bi se zaustavila usred neke misli, pokušala se upitati zašto nije nastavila razmišljati.
Ta nije valjda nešto pokušavala potisnuti?
Kad bi samo uspjela iskopčati svu cenzuru, možda bi sanjala u budnom stanju. Malo jeziva pomisao.
Što se više opuštala, i što je otvorenija bila za svaku misao i sliku koja joj je stizala, to se u mislima više bližila Majorovoj kolibi, obližnjem jezeru, okolnoj šumi.
Što je to Alberto smišljao? No dobro, njezin je otac smišljao da je Alberto nešto pokušavao smisliti. Je li znao što će Albertu pasti na pamet? Možda se toliko razuzdao da bi se na kraju moglo dogoditi nešto što bi i njega iznenadilo?
Nije joj ostalo puno stranica. Da zaviri na posljednju? Ne, to bi bila prijevara. Još nešto: Hilde nije bila posve sigurna da je već odlučeno što će se dogoditi na posljednjoj stranici.
Nije li to čudna pomisao? Fascikl je ovdje, tata nikako ne može dodati nešto novo. No, ako Alberto nešto ne izvede na svoju ruku.... Iznenađenje...
Hilde će se u svakom slučaju pobrinuti za nekoliko iznenađenja. Nad njom nije imao nikakvu kontrolu. No, ima li ona potpunu kontrolu nad sobom?
Što je svijest? Nije li to jedna od najvećih zagonetki svemira? Što je sjećanje? Što uzrokuje da se »sjećamo« svega što smo vidjeli i doživjeli?
Kakav je to mehanizam koji čini da svake noći, kao čarolijom, sanjamo bajoslovne snove?
Dok je tako ležala razmišljajući, ponekad bi zatvorila oči. Zatim bi ih ponovno otvorila i nastavila gledati u strop. Na kraju je zaboravila otvoriti oči.
Zaspala je.
*


Kad se probudila od glasnih krikova galebova, sat je pokazivao 6.66. Zar to nije čudan broj? Hilde ustane pa siđe na pod. Postavivši se kao obično kraj prozora, promatrala je zaljev. To joj je postala navika — kako ljeti, tako i zimi.
Dok je tako stajala, kao da joj je odjednom u glavi eksplodirala paleta boja. Sjetila se o čemu je sanjala. Ali, bilo je to nešto više od običnog sna. Bio je tako živih boja i obrisa...
Sanjala je da je njezin otac stigao kući iz Libanona, a cijeli san kao da je bio nastavak Sofijinog sna u kojemu je našla njezin zlatni križić na molu.
Hilde je sjedila na molu — baš kao u Sofijinom snu. Zatim je čula slabašan glas koji joj je prošaptao: »Ja se zovem Sofie!« Hilde je sjedila potpuno mirno ne bi li čula odakle glas dolazi. Onda je nastavio — kao vrlo, vrlo tiho pucketanje. Kao da joj je nekakav kukac govorio: »Ti si izgleda i gluha i slijepa.« Sljedećeg je trenutka u vrt došao otac u uniformi UN-a. »Hildice!« povikao je. Hilde mu je potrčala u susret i bacila mu se oko vrata. I tu je san završio.
Sjetila se nekoliko stihova pjesme Arnulfa Overlanda:
Čudnovat me san u noći probudio,
kao da glas mi se tiho obratio,
dalek poput neke struje podzemne —
ja ustadoh: Što želiš od mene?
Dok je tako stajala kraj prozora, u sobu uđe majka.
— O, dobro jutro! Već si budna?
— Ne znam...
— Dolazim kući oko četiri, kao obično.
— Dobro.
— Uživaj u praznicima, Hilde.
— Bok!
Kad je Hilde čula da je majka zalupila ulaznim vratima, zavukla se natrag u krevet i otvorila fascikl.
»... Zaronit ću duboko u majorovu podsvijest, Sofie. I tamo ostajem do našeg ponovnog susreta.«
Evo ga! Hilde nastavi čitati. Pod desnim je kažiprstom osjetila da joj je ostao tanki snop listova.
*


Kad je Sofie izašla iz Majorove kolibe, kraj jezera je još mogla vidjeti nekoliko Disneyevih figura, ali kao da su se rasplinjavale što se više približavala. Prije nego što je dospjela do čamca, potpuno su nestale.
Dok je veslala, a i nakon što je izvukla čamac na drugu obalu, trudila se izvoditi grimase i mahati rukama. Morala je zarobiti majorovu pažnju kako bi Alberto ostao nezamijećen u Majorovoj kolibi.
Trčeći puteljkom, živahno je poskakivala. Malo kasnije pokušala je hodati kao lutka na navijanje. Kako ni to majoru ne bi dosadilo, počela je pjevati.
Jednom je zastala razmišljajući u čemu bi se zapravo Albertov plan mogao sastojati. Uhvatila se u tome, pa ju je savjest počela tako peći da se stala penjati na drvo.
Sofie se popela najviše što je mogla. Kad se naposljetku našla gotovo na vrhu, morala je priznati da se nije mogla spustiti. Pokušat će malo kasnije, ali dotad ne smije mirovati. Ako bi mirovala, majoru bi sigurno dosadilo promatrati je, pa bi se okrenuo Albertu i onome čime se on bavio.
Sofie je mahala objema rukama, nekoliko puta je pokušala zakukurikati kao pijevac, a na kraju je počela jodlati. Sofie je jodlala prvi put u svom petnaestogodišnjem životu. Imajući to na umu, bila je prilično zadovoljna rezultatom.
Ponovno se pokušala spustiti, ali bila se zaglavila. Odjednom se neki ogroman gusak spustio na jednu od grana za koje se Sofie držala. Nakon što je vidjela čitav roj Disneyevih figura, nije se nimalo začudila kad je gusak progovorio.
— Ja se zovem Morten — reče gusak. — Zapravo sam pitom, ali ovom prilikom dolazim iz Libanona s divljim guskama. Izgleda da ti treba pomoć da siđeš s drveta.
— Ti si premalen za to — reče Sofie.
— Prenagao zaključak, mlada damo. Ti si prevelika.
— No, to je valjda jedno te isto.
— Moram ti reći da sam na leđima nosio seoskog dječaka tvojih godina, i to preko cijele Švedske. Zvao se Nils Holgersson¹.
¹Nils Holgersson: četrnaestogodišnji junak romana Čudnovato putovanje Nilsa Holgerssona, šv. nobelovke Selme Lagerlof. Nils je zbog svoje zločestoće pretvoren u "Palčića"; na leđima guska Mortena putuje cijelom Švedskom, razgovara s ljudima i životinjama, svjedok je mnogih sudbina. Nakon puta koji traje 7 mjeseci vraća se kući promijenjen, (prev.)
— Ja imam petnaest godina.
— A Nils je imao četrnaest. Jedna godina više ili manje ne igra nikakvu ulogu što se tiče prijevoza.
— Kako si ga uspio podići?
— Dobio je ćuškicu od koje se onesvijestio. Kad se probudio, nije bio veći od palca.
— Onda bi ti mene mogao tako pljusnuti, jer ovdje ne mogu ostati zauvijek. Osim toga, u subotu ću biti domaćica filozofske vrtne zabave.
— Zanimljivo. Slutim da je ovo filozofska knjiga. Kad sam letio nad Švedskom s Nilsom Holgerssonom, spustili smo se na imanje Marbacka u Varmlandu². Tu je Nils upoznao neku staru ženu koja je razmišljala o tome da napiše knjigu o Švedskoj, namijenjenu školskoj djeci. Morala bi biti poučna i posve istinita, rekla je. Kad je čula što je Nils doživio, odlučila je napisati knjigu o onome što je vidio s guskovih leđa.
²Marbacka: rodno mjesto Selme Lagerlof. (prev.)
— Vrlo čudnovato.
— Da ti pravo kažem, to je bilo malo ironično. Jer, mi smo već bili u toj knjizi.
Iznenada je Sofie osjetila da ju je nešto lagano lupnulo po obrazu. Sljedećeg je trena bila posve majušna. Drvo je bilo kao šuma za sebe, a gusak je bio veličine konja.
— Tako, dođi sada — reče gusak.
Sofie pođe duž grane pa se popne na guskova leđa. Perje je bilo meko; budući da je sada bila mala, više ju je bolo nego škakljalo.
Čim se namjestila, gusak poleti. Letio je visoko nad drvećem. Sofie pogleda na jezero i Majorovu kolibu. Unutra je bio Alberto smišljajući zamršene planove.
— Moraš se zadovoljiti kratkim razgledanjem znamenitosti — reče gusak, mašući, neprestano krilima.
Potom počne slijetati prema drvetu na koje se Sofie nedavno popela. Kad je dodirnuo zemlju, Sofie se otkotrljala na tlo. Prevrnuvši se nekoliko puta po vrijesku, uspravila se u sjedeći položaj. Začuđeno je ustanovila da je iznenada bila prirodne veličine.
Gusak je, gegajući se, obišao oko nje nekoliko puta.
— Puno ti hvala na pomoći — reče Sofie.
— Pa to je samo malenkost. Nisi li rekla da je ovo filozofska knjiga?
— Ne, to si ti rekao.
— No dobro, to je ionako jedno te isto. Da ja odlučujem, rado bih te u letu proveo kroz cijelu povijest filozofije, kao što sam Nilsa zrakom prenio po cijeloj Švedskoj. Mogli bismo kružiti nad Miletom i Atenom, Jeruzalemom i Aleksandrijom, Rimom i Firenzom, Londonom i Parizom, Jenom i Heidelbergom, Berlinom i Kopenhagenom...
— Hvala, to je dovoljno.
— No, čak bi i za jako ironičnog guska bilo previše letjeti kroz stoljeća. Puno je lakše prelaziti švedske pokrajine.
Gusak se tada trkom zaleti i zalepeće krilima po zraku.
Sofie je bila posve izmoždena, ali kad se kasnije provlačila kroz Tjesnac pomislila je da bi Alberto bio zadovoljan ovim lažnim manevrom. Major nikako nije mogao stići razmišljati o Albertu u posljednjih sat vremena. U suprotnom, morao bi biti opasan slučaj rascijepljene ličnosti.
*


Sofie je stigla ući u kuću trenutak prije nego što se majka vratila s posla. To ju je spasilo traženja odgovora zašto ju je neki pitomi gusak spustio s visokog drveta.
Nakon ručka počele su pripremati vrtnu zabavu. U vrt su iznijele tri-četiri metra dugu stolnu ploču, s tavana. Zatim su se uputile natrag na tavan po nogare za ploču.
Htjele su pod voćkama ukrasiti dugačak stol. Posljednji put su tu ploču koristili na desetu godišnjicu braka njezinih roditelja. Sofie je tada imala samo osam godina, ali se dobro sjećala velike zabave na otvorenom, na kojoj su bili svi prijatelji i rođaci — i malo i veliko.
Vremenska prognoza nije mogla biti bolja. Od ružnog nevremena prije Sofijina rođendana nije pala kap kiše. Ukrašavanje i postavljanje stola ipak su ostavile za subotu ujutro. Mama je bila zadovoljna da su barem stol postavile u vrt.
Kasnije te večeri pekle su žemlje i pletenice od dvaju različitih vrsta tijesta. Namjeravale su poslužiti piletinu i salatu. I pjenušavo piće. Sofie se grozno bojala da dečki iz razreda ne donesu sa sobom pivo. Ako se nečega bojala, bila je to svađa.
Prije nego što je Sofie otišla na spavanje, majka se još jednom morala raspitati dolazi li Alberto na zabavu.
— Naravno. Čak je obećao da će izvesti nekakav filozofski trik.
— Filozofski trik? Što bi to moglo biti?
— Pa... da je mađioničar, sigurno bi izveo mađioničarski trik. Možda bi iz crnog cilindra izvukao bijelog zeca...
— Opet?
— ... ali budući da je filozof, izvest će filozofski trik. Pa to je filozofska vrtna zabava.
— Ti si moja smušena brbljavica.
— Jesi li možda razmišljala da i ti nečim pridoneseš?
— O da, Sofie. Već će nečega biti.
— Govor?
— Ne, neću ti ništa reći. Laku noć!
*


Rano sljedećeg jutra Sofie se probudila kad ju je majka došla pozdraviti prije odlaska na posao. Sofie je također dobila popis stvari za vrtnu zabavu, koje je morala otići kupiti u grad.
Čim je izašla iz kuće, zazvoni telefon. Bio je to Alberto. Izgleda da je točno naučio kad je sama kod kuće.
— Kako tvoje tajne?
— Psst! Ni riječ o tome. Nemoj mu pružiti priliku da o tome spekulira.
— Mislim da sam jučer prilično umješno privukla njegovu pažnju.
— Baš dobro.
— Ima li još filozofskog tečaja?
— Zato i zovem. Već smo došli do našeg stoljeća. Odsad bi se zato morala snalaziti na svoju ruku. Najvažnija je osnova. Ipak se moramo vidjeti kako bismo malo porazgovarali o našem dobu.
— Ali ja moram u grad...
— To mi odlično odgovara. Pa rekao sam da ćemo govoriti o našem dobu.
— Da?
— Hoću reći da je onda dobro biti u gradu.
— Da dođem k tebi?
— Ne, ne, nemoj. Užasan je nered. Posvuda sam tragao za skrivenim mikrofonima.
— O . . .
— Otvorio se novi kafić točno nasuprot Velikog trga. »Cafe Pierre«. Znaš li gdje je to?
— Naravno da znam. Kada da dođem?
— Možemo li se naći u dvanaest?
— U dvanaest u kafiću.
— Onda je to sve zasad.
— Zbogom!
*

Nekoliko minuta nakon dvanaest Sofie promoli glavu u »Cafe Pierre«. Bio je to jedan od onih pomodnih kafića s okruglim stolovima i crnim stolicama, preokrenutim bocama vermuta s mehanizmom za natakanje, sendvičima i porcijama salate.
Lokal nije bio velik, i prvo što je Sofie primijetila bilo je da Alberto nije tamo. Istinu govoreći, to je bilo jedino što je primijetila. Za stolovima je sjedilo mnogo drugih ljudi, ali Sofie je u svakom licu vidjela jedino da to nije Alberto.
Nije običavala sama odlaziti u kafić. A da se jednostavno okrene i vrati malo kasnije vidjeti je li Alberto stigao?
Sofie priđe mramornom šanku i naruči čaj s limunom. Uzevši šalicu sa sobom, sjedne za jedan od slobodnih stolova. Uporno je gledala prema ulaznim vratima. Mnogi su ljudi ulazili i izlazili, ali jedino što je Sofie primjećivala bilo je da to nije Alberto.
Kad bi barem imala kakve novine!
Nakon nekog vremena nije više mogla izdržati da ne pogleda malo oko sebe. Nekolicina joj je uzvratila pogled. U jednom se trenu Sofie osjećala kao mlada dama. Imala je samo petnaest godina, ali ljudi sigurno misle da ima sedamnaest — ili barem šesnaest i pol.
Što ljudi u kafiću misle o tome da postoje? Izgledalo je kao da su naprosto ovdje, kao da su tobože sjeli. Pričali su kao navijeni, gestikulirajući, ali činilo joj se da nisu razgovarali ni o čemu važnom.
Pomislila je na Kierkegaarda koji je rekao da je najistaknutije obilježje gomile neobavezno »pričanje«. Žive li svi ovi ljudi na estetskom stadiju? Ili ipak postoji nešto što je važno za njihovu egzistenciju?
U jednom od svojih prvih pisama Alberto je napisao da su djeca i filozofi srodni. Sofie ponovno pomisli da se boji odrasti. Što ako se i ona zavuče duboko u krzno bijelog zeca koji se izvlači iz crnog cilindra svemira?
Dok je tako razmišljala, stalno je promatrala ulazna vrata. Iznenada Alberto ude s ulice, njišući se. Iako je bila sredina ljeta, na sebi je imao crnu beretku. Osim toga imao je poludugi ogrtač od sive tkanine s uzorkom riblje kosti. Ugledao ju je istog trena i dojurio do nje. Sofie pomisli kako je nešto posve novo sresti Alberta na javnom mjestu.
— Već je dvanaest i četvrt, ludo jedna.
— To se zove akademska četvrt. Smijem li mladoj dami ponuditi nešto za jelo?
Sjedne i pogleda je u oči. Sofie slegne ramenima.
— Meni je svejedno. Možda žemljicu.
Alberto ode do šanka. Uskoro se vrati sa šalicom kave i dva ogromna peciva sa sirom i šunkom.
— Jesi li puno platio?
— Malenkost, Sofie.
— Zar se ne želiš barem ispričati zato što si zakasnio?
— Ne, ne želim, zato što je to bilo namjerno. Uskoro ću ti o tome reći malo više.
On pojede nekoliko velikih zalogaja peciva i onda reče:
— Razgovarat ćemo o našem stoljeću.
— Je li se dogodilo nešto filozofski značajno?
— Gomila stvari, toliko mnogo da sve izgleda zbrda-zdola. Prije svega ćemo reći nešto o jednoj važnoj struji, a to je egzistencijalizam. To je zajednički naziv za nekoliko filozofskih varijanti kojima je polazna točka čovjekova egzistencijalna situacija. Obično govorimo o filozofiji egzistencije 20. stoljeća. Neki su filozofi egzistencije, ili egzistencijalisti, polazili od Kierkegaarda, a neki od Hegela i Marxa.
— Shvaćam.
— Drugi važan filozof koji je mnogo utjecao na 20. stoljeće jest Nijemac Friedrich Nietzsche, koji je živio od 1844. do 1900. Nietzsche je također reagirao na Hegelovu filozofiju i njemačku ideju »povijesnosti«. Nasuprot malokrvnom zanimanju za povijest i kršćanskom »robovskom moralu«, po stavio je sam život u središte svog zanimanja. Želi »prevrednovati sve vrijednosti «, tako da slabi ljudi ne sputavaju životnu silu jakih. Prema Nietzscheu su kršćanstvo i filozofska tradicija okrenule leđa stvarnom svijetu, usmjerivši se prema »nebu«, tj. prema »svijetu ideja«. No, to što se smatralo »stvarnim« svijetom, zapravo je prividni svijet. »Ostanite vjerni Zemlji«, rekao je. »Ne slušajte one koji vam nude nadzemaljske nade.«
— Pa...
— Kierkegaard i Nietzsche zajedno utjecali su na njemačkog egzistencijalnog filozofa Martina Heideggera. No, mi ćemo se usredotočiti na francuskog egzistencijalista Jeana Paula Sartrea, koji je živio od 1905. do 1980. On je bio najutjecajniji egzistencijalist, barem za širu publiku. Njegov se egzistencijalizam najviše razvio četrdesetih godina nakon rata. Kasnije se pri družio marksističkom pokretu u Francuskoj, ali nikad nije postao članom neke partije.
— Jesmo li se zato našli u francuskom kafiću?
— Nije to sasvim slučajno. Sartre je i sam volio pohoditi kafiće. U kafiću sličnom ovome susreo je i svoju životnu pratilju, Simone de Beauvoir. I ona je bila filozof egzistencije.
— Ženski filozof?
— Tako je.
— Čini mi se da je oslobađajuće da je čovječanstvo napokon postalo civilizirano.
— Ipak, naše je doba puno mnogih novih briga.
— Počeo si pričati o egzistencijalizmu.
— Sartre je rekao: »Egzistencijalizam je humanizam.« To znači da egzistencijalisti ne polaze ni od čega drugog do čovjeka. Mogli bismo dodati da je riječ o humanizmu puno mračnije perspektive na ljudsku situaciju od renesansnog humanizma.
— Zašto?
— Kierkegaard i nekolicina egzistencijalnih filozofa našeg stoljeća bili su kršćani. No, Sartre pripada takozvanom ateističkom egzistencijalizmu. Njegova se filozofija može promatrati kao nemilosrdna kritika ljudskog stanja kada je »Bog mrtav«. Izraz »Bog je mrtav« potječe od Nietzschea.
— Nastavi!
— Ključna je riječ Sartreove filozofije, kao i u Kierkegaarda, »egzistencija«. No, egzistencija nije isto što i biti. Biljke i životinje također jesu, dakle postoje, ali se ne moraju brinuti o tome što to znači. Čovjek je jedino živo biće koje je svjesno svoje egzistencije. Sartre kaže da fizičke stvari jesu »po sebi«, dok je čovjek još i »za sebe«. Biti čovjek je, dakle, nešto drugo nego biti stvar.
— Tome se i ja pridružujem.
— U nastavku Sartre tvrdi da čovjekova egzistencija prethodi ukupnom njezinom smislu. To da jesam prethodi, dakle, onome što sam. »Egzistencija prethodi esenciji«, rekao je.
— Zamršena rečenica.
— »Esencija« je ono od čega se nešto sastoji — »priroda« neke stvari, njezino »biće«. Međutim, Sartre smatra da čovjek nema nikakvu urođenu »prirodu«. Čovjek, dakle, mora stvoriti sama sebe. Mora stvoriti svoju pri rodu, tj. »esenciju« zato što mu ona nije unaprijed dana.
— Mislim da razumijem.
— Tijekom cijele povijesti filozofije, filozofi su pokušavali odgovoriti na pitanje što je čovjek — ili što je čovječja priroda. Sartre misli da čovjek nema nikakvu vječnu »prirodu« na koju bi se mogao osloniti. Zato je zaludno pitati što je, onako općenito, »smisao« života. Drugim riječima, osuđeni smo improvizirati. Mi smo kao glumci pušteni na pozornicu bez naučene uloge, bez bilježnice s replikama i bez suflera koji bi nam šapnuo u uho što da radimo. Sami moramo izabrati kako ćemo živjeti.
— To je na neki način istina. Kad bismo mogli otvoriti Bibliju ili nekakav udžbenik filozofije i tu pronaći kako da živimo, život bi bio jako jednostavan.
— Shvatila si. No, kada čovjek doživi da jest, i da će jednom umrijeti — a da ne postoji smisao na koji se može osloniti — to u njemu stvara tjeskobu, kaže Sartre. Sjećaš se možda da je tjeskoba karakteristična i za Kierkegaardov opis čovjeka u egzistencijalnoj situaciji.
— Da.
— Osim toga, Sartre kaže da je čovjek stranac u svijetu bez smisla. Opisujući čovjekovo »otuđenje«, on se vraća središnjim mislima Hegela i Marxa. Čovjekov osjećaj da je stranac u svijetu stvara očaj, dosadu, mučninu i apsurd.
— Još je uvijek prilično rašireno biti »deprimiran«, ili misliti da je sve »mrak«.
— Da, Sartre opisuje urbanog čovjeka 20. stoljeća. Možda se sjećaš da su renesansni humanisti gotovo pobjednički govorili o ljudskoj slobodi i neovisnosti. Sartre je čovjekovu slobodu smatrao prokletstvom. »Čovjek je osuđen da bude slobodan«, rekao je. »Osuđen, jer nije sam sebe stvorio — a ipak je slobodan. Jer, kad je jednom bačen u svijet, odgovoran je za sve što čini.«
— Pa mi nismo nikog molili da nas stvori kao slobodne pojedince.
— To je i Sartreova poenta. No, mi jesmo slobodni pojedinci, a naša sloboda uzrok je našoj osuđenosti da cijelog života biramo. Ne postoje nikakve vječne vrijednosti ili norme po kojima se možemo ravnati. Stoga je važno kakav je naš izbor. Jer, mi smo u cijelosti odgovorni za sve što činimo. Sartre naglašava da se čovjek nikad ne može osloboditi odgovornosti za svoje čine. Ne možemo otpisati odgovornost za vlastiti izbor riječima da »moramo« na posao ili da se »moramo« ravnati prema izvjesim građanskim očekivanjima koja se tiču toga kako ćemo živjeti. Osoba koja se tako izjednačava s anonimnom gomilom, postaje naprosto neosobnim čovjekom iz gomile. On ili ona bježi od sebe i skriva se u životnoj laži. Međutim, ljudska nam sloboda nalaže da od sebe nešto stvorimo, da egzistiramo »autentično«, istinski.
— Razumijem.
— To se osobito tiče naših etičkih izbora. Nikad se ne možemo pravdati »ljudskom prirodom«, »ljudskom slabošću« i sličnim. Ponekad se događa da se ostarjeli muškarci ponašaju poput svinja, a na kraju sve pripisuju »starom Adamu«. No, taj »stari Adam« ne postoji. On je tek figura kojoj se utječemo kako bismo se odrekli odgovornosti za svoje čine.
— Ipak, negdje postoji granica čovjekove krivice.
— Iako Sartre tvrdi da postojanje nema nekakav urođeni smisao, to ne znači da on želi da to tako bude. On se ne bi mogao nazvati »nihilistom«.
— Što je to?
— To je osoba koja misli da nijedna stvar ništa ne znaci, te da je sve dopušteno. Sartre smatra da život mora imati smisao. To je imperativ. No, moramo sami stvoriti taj smisao u svom životu. Egzistirati znači stvarati vlastiti život.
— Možeš li to malo produbiti?
— Sartre pokušava dokazati da svijest sama po sebi nije ništa prije nego što nešto osjeti. Jer, svijest je uvijek svijest o nečemu. A »nešto« je isto toliko naš doprinos koliko i doprinos okoline. Sami određujemo ono što osjećamo time što biramo ono što nam je važno.
— Imaš kakav primjer?
— Dva se čovjeka mogu nalaziti u istom lokalu, a ipak ga doživjeti potpuno različito. To je zato što okolini pridajemo svoje značenje — ili svoje interese — dok je percipiramo. Trudnica, primjerice, može posvuda oko sebe vidjeti druge trudnice. To ne znači da one tamo prije nisu bile, nego da je za nju trudnoća dobila novo značenje. Tko je bolestan može posvuda vidjeti vozila hitne pomoći...
— Shvaćam.
— Naš život utječe dakle na to kako doživljavamo stvari u prostoru. Ako mi je nešto nevažno, onda to ne vidim. Sada bih ti možda mogao objasniti zašto sam zakasnio.
— Rekao si da si to učinio namjerno?
— Da čujem prvo što si vidjela kad si ušla u kafić.
— Prvo što sam vidjela bilo je da ti nisi unutra.
— Nije li malo čudno da je prvo što si vidjela u ovom lokalu nešto što nije u njemu?
— Možda, ali trebala sam se naći s tobom.
— Sartre uzima upravo posjet kafiću kako bi pokazao da »uništavamo« sve što nam ništa ne znači.
— Zar si zakasnio samo kako bi to demonstrirao?
— Upravo zato da bi ti shvatila ovu važnu misao Sartreove filozofije. Nazovi to učeničkom vježbom.
— Ma hajde!
— Ako si zaljubljena i ako čekaš da te onaj u koga si zaljubljena nazove, onda možda cijele večeri »čuješ« da on ne zove. Baš to da ne zove nešto je što zapažaš cijele večeri. Ako se s njim dogovoriš naći na željezničkoj stanici — iako na peron struji bujica ljudi iz vlaka, a među njima nije on — onda te ljude ne vidiš. Oni ti samo smetaju, nevažni su. Možda ti se čini da su odvratni, mučni. Zauzimaju toliko mjesta. Jedino što primjećuješ je da on nije tamo.
— Razumijem.
— Simone de Beauvoir pokušala je primijeniti egzistencijalizam na ideju o tipičnom ponašanju spolova. Jer, Sartre je tvrdio da čovjek nema vječnu »prirodu« na koju bi se mogao osloniti. Mi stvaramo same sebe.
— Da?
— To vrijedi i za naše razumijevanje spolova. Simone de Beauvoir tvrdila je da ne postoji nikakva vječna »ženska priroda« ili »muška priroda«. No, upravo to je tradicionalno shvaćanje. Bilo je uobičajeno tvrditi da muškarac, primjerice, ima »transcendentnu« prirodu, prirodu koja prekoračuje granice. Zato on smisao i odredište traži izvan doma. O ženi je rečeno da ima suprotnu životnu usmjerenost. Ona je »imanentna«, što znači da želi ostati tamo gdje jest. Zato ona štiti obitelj, prirodu, bliske stvari. Danas bismo možda rekli da ženu zaokupljaju »meke vrijednosti« više nego muškarce.
— Zar je stvarno to mislila?
— Ne, ne slušaš, me. Simone de Beauvoir mislila je baš da »ženska priroda« i »muška priroda« ne postoje. Naprotiv: ona smatra da se žene i muškarci moraju osloboditi tih okamenjenih predrasuda i ideala.
— S time se zapravo slažem.
— Njezina najvažnija knjiga objavljena je 1949. pod imenom »Drugi spol«.
— Što to znači?
— Mislila je na ženu, jer ona u našoj kulturi predstavlja »drugi spol«. Samo muškarac istupa kao subjekt, dok je žena pretvorena u muškarčev objekt. Na taj joj je način oduzeta odgovornost za vlastiti život.
— Da?
— Tu odgovornost ona mora ponovno osvojiti. Ona sebe samu mora uzeti natrag, a ne svoj identitet vezati uz muškarca. Naime, nije muškarac jedini koji podčinjava ženu. Ne preuzimajući odgovornost za vlastiti život, žena podčinjava samu sebe.
— Onoliko smo slobodni i samostalni koliko to sami želimo?
— Može se i tako reći. Egzistencijalizam je od četrdesetih godina do danas dosta utjecao na književnost, posebice na kazalište. Sartre je i sam pisao romane i kazališne komade. Uza nj možemo spomenuti Francuza Camusa, Irca Becketta, Rumunja Ionesca i Poljaka Gombrowicha. Za njih je karakteristično, kao i za mnoge druge moderne književnike, ono što obično zovemo apsurdom. Riječ se osobito koristi za takozvano »kazalište apsurda«.
— Dobro.
— Razumiješ li što znači »apsurd«?
— Ne znači li to nešto što je besmisleno i što se kosi s razumom?
— Tako je. »Kazalište apsurda« razvilo se kao suprotnost »realističkom kazalištu«. Namjera mu je na pozornici pokazati besmislenost života kako bi se publiku natjeralo da reagira. Poenta nije, dakle, u obožavanju besmislenog. Naprotiv: iznoseći na vidjelo i raskrinkavajući ono što je apsurdno — u svakidašnjim događajima, na primjer — htjelo se publiku natjerati na traženje istinitijeg i stvarnijeg života.
— Nastavi.
— Kazalište apsurda obično nudi posve trivijalne situacije. Zato se naziva nekom vrstom »hiperrealizma«. Čovjek se prikazuje upravo onakvim kakav jest. No, ako na kazališnoj pozornici prikažeš što se jednog običnog jutra događa u kupaonici jedne obične obitelji — eh, onda se publika počinje smijati. Smijeh publike možemo tumačiti kao obranu od toga da ljudi sebe vide razotkrivene na pozornici.
— Jasno mi je.
— Kazalište apsurda može također imati nadrealističke crte. Ljudi na sceni često se zapleću u najnevjerojatnije, snu slične situacije. Kada oni to prihvaćaju bez ikakvog čuđenja, publika mora reagirati čuđenjem baš zbog tog nedostatka čuđenja. To vrijedi i za Chaplinov nijemi film. Komika njegovih nijemih filmova sastoji se upravo u Chaplinovu nedostatku čuđenja nad apsurdnim dogodovštinama u koje se zapleće. Publika je tako prisiljena ući u sebe u potrazi za nečim što je stvarnije i istinitije.
— U svakom je slučaju čudo s čime se sve ljudi mire bez ikakve reakcije.
— Ponekad je pravilno da čovjek misli da se od nečega mora maknuti, iako ne zna kuda.
— Ako kuća gori, čovjek jednostavno mora van iako nema drugu kuću u kojoj može živjeti.
— Zar ne? Želiš li još jednu šalicu čaja? Ili možda kolu?
— Dobro, može. Međutim, još uvijek mislim da si lud zato što si zakasnio.
— S time mogu živjeti.
Alberto se uskoro vratio sa šalicom espresa i kolom. U međuvremenu je Sofie zaključila da joj se kavanski život sviđa. Više nije bila tako sigurna da su razgovori za drugim stolovima nevažni.
Alberto spusti bocu s kolom na stol uz glasan udarac. Nekoliko je ljudi u kafiću podiglo pogled.
— I tako smo stigli do kraja — reče.
— Misliš reći da povijest filozofije završava sa Sartreom i egzistencijalizmom.
— Ne, to bi bilo pretjerivanje. Filozofija egzistencije bila je jako važna mnogim ljudima širom svijeta. Kako smo vidjeli, povijesni joj korijeni sežu od Kierkegaarda pa sve do Sokrata. Tako je 20. stoljeće svjedok procvata i obnove filozofskih strujanja o kojima smo govorili ranije.
— Imaš li koji primjer?
— Jedna takva struja je novotomizam, koja se dakle temelji na učenju Tome Akvinskog. Druga je takozvana analitička filozofija, ili logički empirizam, koja potječe od Humea i engleskog empirizma, ali i od Aristotelove logike. Inače je 20. stoljeće obilježeno takozvanim novomarksizmom, koji se račva u mnoštvo raznolikih pravaca. O novodarvinizmu smo već govorili. Osim toga, ukazali smo na značenje psihoanalize.
— Shvaćam.
— Posljednje strujanje koje bismo morali spomenuti jest materijalizam. Njegovi korijeni također sežu duboko u povijest. Velik dio moderne znanosti seže sve do napora predsokratovaca. Još uvijek, na primjer, traje lov na nedjeljivu »elementarnu česticu« od koje su sve tvari sagrađene. Još nitko nema jednoznačan odgovor na to što je »materija«. Moderna prirodna znanost — atomska fizika, na primjer, ili biokemija — toliko je zadivljujuća da je mnogim ljudima postala važan dio njihova životnog stava.
— Dakle, novo i staro je pomiješano...
— Ako želiš. Jer, na pitanja kojima smo započeli tečaj još nema odgovora. Što se toga tiče, Sartre je ispravno tvrdio da se na egzistencijalna pitanja ne može odgovoriti jednom zauvijek. Filozofsko pitanje je, po definiciji, nešto prema čemu svaki naraštaj i svaki čovjek moraju iznova zauzeti stav.
— To gotovo da je neutješna misao.
— Ne znam mogu li se s time složiti. Zar ne osjećamo baš kad postavljamo takva pitanja da živimo? Osim toga, oduvijek su ljudi, kad su se naprezali naći odgovor na najteža pitanja, dolazili do jasnih i konačnih odgovora na mnoštvo drugih pitanja. Znanost, istraživanje i tehnika izbili su jednom iz filozofskog razmatranja ljudi. Zar nije zasluga čovjekova čuđenja nad živo tom to što se on na kraju krajeva spustio na Mjesec?
— To je istina.
— Kada je Armstrong zakoračio na Mjesec, rekao je: »Malen korak za čovjeka, ali velik skok za čovječanstvo.« Želeći opisati kakav je to osjećaj zakoračiti na Mjesec, povukao je sa sobom sve ljude koji su živjeli prije njega. Uostalom, to nije bila samo njegova zasluga.
— Naravno da ne.
— Naše se doba također moralo suočiti s posve novim problemima. Ponajprije, s velikim problemima u okolišu. Važna filozofska struja 20. stoljeća stoga je ekofilozofija. Mnogi ekofilozofi Zapada tvrde da je zapadnjačka civilizacija na krivom putu, da je u sukobu s onim što naš planet može podnijeti. Pokušali su dokučiti više stvari, a ne samo konkretne rezultate zagađenja i uništenja okoline. Nešto nije u redu sa samim zapadnjačkim načinom mišljenja, kažu.
— Čini mi se da su u pravu.
— Ekofilozofi raspravljaju, na primjer, ideju razvoja. Ona se temelji na tome da je čovjek »na vrhu«, da smo mi gospodari prirode. Ovaj se način mišljenja može pokazati opasnim po život cijelog našeg živog planeta.
— Kako me to ljuti!
— U kritici ovog načina mišljenja ekofilozofi su posegnuli za mislima i idejama drugih kultura — na primjer, indijske. Proučavali su također misli i običaje takozvanih »divljih plemena«, ili »urođenika« kao što su Indijanci, kako bi pronašli ono što smo mi izgubili.
— Shvaćam.
— Čak i unutar znanstvenih krugova, posljednjih godina istupaju ljudi koji tvrde da se naš znanstveni način mišljenja nalazi pred »paradigmatskom promjenom«. To je temeljna promjena samog znanstvenog načina mišljenja. Na pojedinim je područjima ovo već urodilo plodom. Vidjeli smo mnogo primjera takozvanih »alternativnih kultura« koje zagovaraju cjelovitost razmišljanja i nov način života.
— To je dobro.
— No, uvijek je tako gdje god ima ljudi; mora se odvojiti kukolj od pšenice. Neki tvrde da ulazimo u posve novo doba — ili »New Age«. Ipak, ono što je novo, nije uvijek dobro, a sve staro se ne smije odbaciti. Među ostalim, to je razlog i ovom tečaju filozofije. Sada imaš povijesnu osnovu pomoću koje se sama možeš orijentirati u životu.
— Zahvaljujem na pažnji.
— Mislim da ćeš otkriti da je mnogo onoga što plovi pod zastavom »New Agea« obmana. Jer, zapadnjačku kulturu posljednjih desetljeća također obilježava takozvana »novoreligioznost«, »novookultizam« ili »moderno praznovjerje«. To se razvilo u pravu industriju. Kao posljedica toga da kršćanstvo gubi sljedbenike, nove ponude na tržištu životnih stavova niču kao gljive.
— Imaš li koji primjer?
— Popis je toliko dugačak da se ne usuđujem početi. Osim toga, nije lako opisati vlastito doba. Predlažem da prošetamo gradom. Moram ti nešto po kazati.
Sofie slegne ramenima.
— Ne mogu dugo ostati. Valjda nisi zaboravio da je sutra vrtna zabava?
— Ni u kojem slučaju. Tamo će se dogoditi čudo. Moramo samo završiti Hildin tečaj filozofije. Dalje od njega major nije razmišljao, čime gubi nešto od svoje nadmoći.
On ponovno podigne bocu kole, koja je već bila prazna, te njome snažno udari u stol.
Izašli su na ulicu. Užurbani ljudi jurili su amo-tamo kao mravi u mravinjaku. Sofie se pitala što joj Alberto želi pokazati.
Uskoro su prošli pored velike trgovine električnim artiklima. U njoj se prodavalo sve od televizora, videa i satelitskih antena do mobilnih telefona, kompjutora i telefaksa.
Pokazavši na veliki izlog, Alberto reče:
— Ovdje vidiš 20. stoljeće, Sofie. Možemo reći da je nakon renesanse svijet eksplodirao. Potpomognuti velikim otkrićima, Europljani su krenuli na put po cijelom svijetu. Danas se događa suprotno. Mogli bismo to nazva ti obrnutom eksplozijom.
— Što to znači?
— To znači da je cijeli svijet usisan u komunikacijsku mrežu. Nije prošlo puno vremena otkako su filozofi morali putovati u konjskoj kočiji kako bi se upoznali s okolinom ili se sastali s drugim misliocima. Danas možemo sjediti bilo gdje na našem planetu i izvući sve ljudsko iskustvo na kompjutorski ekran.
— To je zadivljujuće, ali i malo sumnjivo.
— Pitanje je bliži li se povijest kraju ili možda stojimo na pragu sasvim novog doba. Više nismo samo građani nekog grada ili neke države. Živimo u planetarnoj civilizaciji.
— Istina.
— Tehnički razvoj, posebice na polju komunikacija, napredovao je u posljednjih 30-40 godina više nego u cijeloj dosadašnjoj povijesti. A možda je to još uvijek samo početak...
— Zar si mi to htio pokazati?
— Ne, to je s druge strane crkve.
U trenutku kad su htjeli krenuti, na jednom se ekranu pojavila slika vojnika UN-a.
— Vidi! — reče Sofie.
U krupni plan došao je jedan od vojnika. Imao je gotovo istu crnu bradu kao i Alberto. Odjednom je podignuo komad papira. Na njemu je pisalo: »Stižem uskoro, Hilde!« Mahnuo je rukom, a zatim nestao.
— Koji tip! — usklikne Alberto.
— Je li to bio major?
— Na to čak ne želim odgovoriti.
Prošli su kroz park pred crkvom i našli se u drugoj glavnoj ulici. Alberto je bio malo mrzovoljan, ali sada pokaže na jednu veliku knjižaru. Zvala se »LIBRIS«; bila je to najveća knjižara u gradu.
— Hoćeš li mi tu nešto pokazati?
— Idemo unutra.
U knjižari Alberto pokaže na najveći zid. Bio je podijeljen u tri odjeljka: NEW AGE, ALTERNATIVNI NAČIN ŽIVOTA i MISTIKA.
Na policama su stajale knjige uzbudljivih naslova: »Život poslije smrti?«, »Tajne spiritizma«, »Tarok«, »Fenomen UFO«, »Healing«, »Povratak bogova«, »Već si ovdje bio«, »Što je astrologija?« i tako dalje. Bilo je tu na stotine različitih naslova. Pod policama su bile naslagane gomile sličnih knjiga—
— I ovo je 20. stoljeće, Sofie. Ovo je hram našeg doba.
— Ti u to ne vjeruješ?
— Ovdje je u svakom slučaju puno toga obmana. No, prodaje se kao pornografija. Većina toga može se zapravo nazvati nekom vrstom pornografije. Ovdje mladež može kupiti upravo one misli za kojima najviše žudi. Odnos između prave filozofije i ovakvih knjiga otprilike je kao odnos između prave ljubavi i pornografije.
— Nije li to malo ružno od tebe?
— Sjednimo u park.
Zatim izađu iz knjižare. Pred crkvom su našli slobodnu klupu. Pod drvećem su se šepurili golubovi, a među njima se našao i pokoji revni vrapčić.
— Imaš ESP ili parapsihologiju — započe on. — Imaš telepatiju, vidovitost, psihokinezu. Imaš spiritizam, astrologiju i ufologiju. Nazovi to kako hoćeš.
— No, reci mi — misliš li da je to sve skupa obmana?
— Naravno, pravom filozofu ne dolikuje mjeriti sve istom mjerom. Mogu ti reći da nazivi koje sam upravo spomenuo ocrtavaju vrlo iscrpnu kartu pejzaža koji ne postoji. Tu ima puno »plodova mašte« koje bi Hume bacio u vatru. U većini takvih knjiga ne postoji trunka pravog iskustva.
— Kako je onda moguće pisati knjige o takvim stvarima?
— Riječ je o najunosnijoj trgovini na svijetu. Potražnja je velika.
— Što misliš zašto?
— Naravno, to je izraz čežnje za nečim »mističnim« , za nečim što je »drukčije«, što razbija sivilo svakidašnjice. Ali, to ti je kao soliti more.
— Kako to misliš?
— Evo nas kako skakućemo naokolo u čudesnoj bajci. Nama naočigled odvija se stvaranje svijeta. U po bijela dana, Sofie! Nije li to nevjerojatno?
— Pa jest.
— Zašto bismo onda odlazili u ciganske šatore ili akademske zapećke kako bismo doživjeli nešto »uzbudljivo« ili »onkraj granica iskustva«?
— Misliš da oni koji pišu takve knjige lažu?
— Ne, to nisam rekao. No, i tu je riječ o »darvinističkom sustavu«.
— Objasni to!
— Pomisli što se sve događa u toku jednog dana. Čak bi se mogla ograničiti na samo jedan dan svoga života. Pomisli što sve možeš vidjeti i doživjeti.
— Da?
— Ponekad ti se dogodi kakva slučajnost. Odeš na primjer u trgovinu i kupiš nešto za 28 kruna. Malo kasnije ti Jorunn vrati 28 kruna koje je jednom od tebe posudila. Zatim odete u kino, a ti dobiješ sjedalo broj 28.
— Da, to bi bila zagonetna slučajnost.
— Bila bi to svakako slučajnost. Stvar je u tome da ljudi skupljaju takve slučajnosti. Skupljaju zagonetne i neobjašnjive doživljaje. Kad se takvi doživljaji — iz života nekoliko milijardi ljudi — skupe u knjige, nakon nekog vremena poprimaju status uvjerljivog materijala koji samo raste u širinu. No, opet je riječ o lutriji gdje se vide samo pobjedničke srećke.
— Ne postoje li vidovite osobe, ili »mediji«, koje stalno doživljavaju takve stvari?
— Naravno. Zanemarimo li čiste prevarante, nalazimo još jedno važno objašnjenje »mističnih doživljaja«.
— Reci!
— Sjećaš se da smo razgovarali o Freudovu nauku o nesvjesnom?
— Koliko ti puta moram reći da nisam zaboravna?
— Već je Freud tvrdio da možemo biti svojevrsni »mediji« vlastite svijesti. Iznenada se možemo uhvatiti kako nešto mislimo ili činimo, a da zapravo ne znamo zašto. Razlog tome je da u sebi imamo puno, puno više iskustava, misli i doživljaja nego što smo svjesni.
— Da?
— Događa se da ljudi hodaju i govore u snu. To bismo mogli nazvati nekom vrstom »duševnog automatizma«. Pod hipnozom ljudi također svašta govore i rade »sami od sebe«. A sjećaš se i nadrealista koji su pokušavali pisati »automatskim pismom«, tako su nastojali biti »mediji« svoje podsvijesti.
— I toga se sjećam.
— U našem stoljeću dolazilo je u urednim razmacima do takozvanih »spiritističkih buđenja«. Mislilo se da »medij« može stupiti u kontakt s nekom umrlom osobom. Bilo da govori glasom umrlog ili pomoću automatskog pisma, »medij« prima poruku osobe koja je umrla prije nekoliko stotina godina. Ovo se uzimalo kao dokaz da postoji zagrobni život ili, pak, da čovjek ima mnogo života.
— Shvaćam.
— Ne kažem da su svi mediji prevaranti. Neki to očito čine iz dobrih namjera. Jest da jesu »mediji«, ali samo svoje podsvijesti. Postoji mnogo primjera pomnog proučavanja medija koji u transu otkrivaju znanja i sposobnosti za koje ni oni sami niti itko drugi ne zna kako su ih usvojili. Žena koja nije poznavala hebrejski, na primjer, odjednom je počela govoriti tim jezikom. Dakle, morala je jednom prije živjeti, Sofie. Ili je, pak, stupila u kontakt s umrlim duhom.
— Što ti misliš?
— Pokazalo se da je imala židovsku dadilju kad je bila mala.
— O...
— Jesam li te razočarao? No, samo je po sebi nevjerojatno koliku sposobnost neki ljudi imaju da u podsvijesti sačuvaju prijašnja iskustva.
— Razumijem što misliš.
— Mnoga se svakidašnja čuda također mogu objasniti pomoću Freudova nauka o nesvjesnom. Ako me iznenada nazove prijatelj kojeg nisam vidio mnogo godina, i to u trenu dok ja tražim njegov broj telefona...
— Ježim se.
— Ali, to bi se na primjer moglo objasniti time da smo obojica čuli neku staru melodiju na radiju koju smo zajedno slušali za vrijeme posljednjeg susreta. Stvar je jednostavno u tome da nismo svjesni te skrivene veze.
— Obmana... ili efekt pobjedničke srećke... ili pak »nesvjesno«?
— U svakom je slučaju preporučljivo prilaziti takvim knjigama s dozom skepse. Osobito je to važno za filozofa. U Engleskoj postoji posebno udruženje skeptika. Prije mnogo godina obećali su veliku novčanu nagradu prvo me tko im pokaže i najmanji dokaz nečeg natprirodnog. Nije to moralo biti nekakvo veliko čudo, majušni primjer prijenosa misli bio bi im dovoljan. No, dosada se još nitko nije javio.
— Jasno mi je.
— Nešto sasvim drugo je da postoji mnogo toga što mi ljudi ne razumijemo. Možda čak ne poznajemo sve prirodne zakone. U prošlom su stoljeću mnogi mislili da su magnetičnost i elektricitet nekakva čarolija. Slutim da bi moja prabaka razrogačila oči kad bih joj ispričao o televiziji i kompjutorima.
— Znači da ne vjeruješ ni u što natprirodno?
— O tome smo već razgovarali. Izraz »natprirodno« malo je čudan. Ne, ja, čini se, vjerujem da postoji samo jedna priroda. Ona je, zauzvrat, veoma čudesna.
— Ali, u onakve zagonetne stvari o kojima piše u knjigama koje si mi pokazao...?
— Svi pravi filozofi moraju otvoriti oči. Iako nismo vidjeli bijelu vranu, nikad je ne smijemo prestati tražiti. Jednog se dana može dogoditi da i skeptik kao ja mora priznati fenomen u koji ranije nije vjerovao. Kad tu mogućnost ne bih držao otvorenom, bio bih dogmatičar. Onda ne bih bio pravi filozof.
Alberto i Sofie ostanu sjediti na klupi bez riječi. Golubovi su gugučući istezali vrat, ponekad bi ih preplašio bicikl ili nagao pokret.
— Sada moram kući pripremati zabavu — reče Sofie na kraju.
— Prije nego što se rastanemo, pokazat ću ti jednu bijelu vranu. Naime, bliže je nego što mislimo.
Ustavši s klupe, uputio se natrag u knjižaru.
Prošli su pored knjiga o natprirodnim pojavama. Alberto se zaustavio ispred omalene police u zabačenom dijelu knjižare. Nad njom je visio majušan plakat na kojem je pisalo: »FILOZOFIJA«.
Alberto prstom pokaže na jednu knjigu, a Sofie se strese pročitavši naslov: »«.
— Hoćeš da ti je kupim?
— Ne znam usuđujem li se.
Ipak, malo kasnije bila je na putu kući, s knjigom u jednoj ruci, te malenom vrećicom sa stvarima koje je kupila za vrtnu zabavu u drugoj.

VRTNA ZABAVA
...bijela vrana...


Hilde je sjedila na krevetu kao začarana. Osjećala je da su joj se ruke ukočile, i da se tresu.
Bilo je gotovo jedanaest sati. Ležala je više od dva sata, čitajući. Ponekad je digla pogled s fascikla, smijući se naglas, ali se također prevrtala na stranu, stenjući. Dobro da nikoga nije bilo kod kuće.
Što sve nije pročitala u ta dva sata! Počela je tamo gdje je Sofie morala privući majorovu pažnju na putu iz Majorove kolibe. Na kraju se popela na drvo, a onda je došao gusak Morten kao anđeo spasitelj iz Libanona.
Iako je to bilo jako davno, Hilde nije zaboravila da joj je otac čitao »Čudnovato putovanje Nilsa Holgerssona«. Mnogo godina nakon toga koristili su tajni jezik vezan uz tu knjigu. Sada je znači ponovno izvukao starog guska.
Zatim je Sofie debitirala kao osamljeni kavanski gost. Hilde je posebno zapamtila ono što je Alberto ispričao Sofiji o Sartreu i egzistencijalizmu. Gotovo ju je uspio preobratiti, ali to je već učinio na mnogo mjesta u fasciklu.
Jednom, prije otprilike godinu dana, Hilde je bila kupila neku knjigu o astrologiji. Drugi put je kući donijela karte za TAROK. Treći put, pak, knjižicu o spiritizmu. Svaki ju je put otac opomenuo riječima kao što su »smisao za kritiku« i »praznovjerje«, ali tek je sada kucnuo čas osvete. Brižljivo se pobrinuo da joj vrati. Bilo je očigledno da nije htio dopustiti svojoj kćeri da odraste a da je temeljito ne upozori na takve stvari. Za svaki joj je slučaj mahnuo s televizora u nekoj trgovini električnim potrepštinama. To mu baš nije trebalo...
Ono što ju je najviše čudilo bila je tamnokosa djevojka.
Sofie, Sofie — tko si ti? Odakle dolaziš? Zašto si se uplela u moj život?
Na kraju je dobila knjigu o sebi. Je li to bila ista knjiga koju je Hilde sada držala u rukama? Pa ovo je samo fascikl. Ipak: kako je moguće naći knjigu o sebi u knjizi o sebi? Što će se dogoditi ako Sofie počne čitati tu knjigu?
Što će se sada dogoditi? Što bi se moglo dogoditi?
Hilde je pod prstima osjećala da joj je ostalo vrlo malo listova.
*


Sofie je na putu iz grada u autobusu srela mamu. K vragu! Što će joj reći kada vidi knjigu koju drži u ruci?
Sofie pokuša knjigu staviti u vrećicu zajedno s vijugavim vrpcama i balonima koje je kupila za zabavu, ali bilo je prekasno.
— O, Sofie! U istom autobusu? Baš fino!
— Zdravo...
— Zar si kupila knjigu?
— Ne, ne baš.
— »Sofijin svijet«. Malo čudno.
Sofie je shvatila da nije imala čak ni pristojnu šansu za laž.
— Dobila sam je od Alberta.
— Da, to sam i mislila. Kao što rekoh — radujem se što ću upoznati tog čovjeka. Mogu li pogledati?
— Ne možeš li barem pričekati da stignemo kući, molim te? To je moja knjiga, mama.
— Ma dobro, to je tvoja knjiga. Ja ću samo škiljnuti na prvu stranicu, dobro? Ma molim te... »Sofie Amundsen se vraćala kući nakon škole. Prvi dio puta je išla zajedno s Jorunn. Razgovarale su o robotima...«
— Zar zaista to piše?
— Da, to piše, Sofie. Napisao ju je netko po imenu Albert Knag. To mu je sigurno prva knjiga. Kako se ono zove tvoj Alberto?
— Knox.
— Vidjet ćeš da je taj čudnovati čovjek napisao cijelu knjigu o tebi, Sofie. To znači da ima pseudonim.
— Nije to on, mama. Zaboravi. Ionako ništa ne razumiješ.
— Pa onda neka ne razumijem. Sutra je vrtna zabava. Onda će sve opet biti u redu, znaš.
— Albert Knag živi u posve drugoj zbilji. Zato je ova knjiga bijela vrana.
— Ma prestani, molim te lijepo. Nije li to bio bijeli zec?
— Ti prestani!
Razgovor između majke i kćeri nije dopro dalje jer su morale sići na početku Kapetanova zavoja. Tamo ih je dočekala skupina demonstranata.
— Za boga miloga! — uzvikne Helene Amundsen. — Zaista sam mislila da ćemo u ovoj četvrti biti pošteđeni uličnog parlamenta.
Bilo je tu 10-12 ljudi. Na plakatima je pisalo: »MAJOR SE USKORO VRAĆA«, »MI SMO ZA FINU IVANJSKU HRANU«, »VEĆA MOĆ UN-u«.
Sofiji se gotovo sažali nad majkom.
— Ne obraćaj pažnju na njih — reče joj.
— Ali to je čudnovata demonstracija, Sofie. Pomalo apsurdna.
— To je samo sitnica.
— Svijet se sve brže mijenja. Zapravo se uopće ne čudim.
— Moralo bi te barem čuditi to što se ne čudiš.
— Uopće ne. Nisu napasni. Samo da ne pogaze naše ružine grmove. Nije moguće da je nužno održavati demonstraciju u nečijem vrtu. Požurimo se kući da vidimo.
— To je filozofska demonstracija, mama. Pravi filozofi ne gaze ružine grmove.
— Znaš što, Sofie? Ne znam vjerujem li više u prave filozofe. Danas je gotovo sve živa sintetika.
*


Poslijepodne i večer protekli su u pripremama. Sljedećeg jutra nastavile su s postavljanjem stola i kićenjem vrta. Onda je došla i Jorunn.
— Jao meni! Mama i tata dolaze kad i svi drugi. Ti si tome kriva, Sofie.
Pola sata prije dolaska gostiju, sve je bilo gotovo. Drveće u vrtu bilo je ukrašeno papirnatim vrpcama i lampionima. Izvukle su dugačke produžne kabele kroz podrumski prozor. Vrtna vrata, drveće u vrtnoj aleji i pročelje kuće bili su okićeni balonima. Sofie i Jorunn napuhavale su ih cijelo poslijepodne.
Na stolu su bili piletina i zdjele sa salatom, žemlje i pšenične pletenice. U kuhinji su stajali pecivo i kolač sa šlagom, vijenac od dizanog tijesta i čokoladna torta; već je nasred stola bio i velik rođendanski kolač — stožac od 24 bademova prstena. Na vrhu stošca bio je postavljen ukras u obliku djevojčice odjevene za krizmu. Sofijina majka je tvrdila da je to mogla biti nekrizmana petnaestogodišnjakinja, ali Sofie je bila uvjerena da je majka figuricu postavila samo zato što je Sofie rekla da još nije odlučila hoće li se krizmati ili ne. Majci je bilo kao da je samo krizmanje stavljeno na kolač.
— Eto, vidi se da ni na čemu nismo štedjeli! — ponovila je nekoliko puta u pola sata prije dolaska gostiju.
Zatim su i gosti počeli stizati. Najprije su došle tri djevojke iz razreda — u ljetnim bluzama i laganim vestama, u dugim suknjama i s neprimjetno našminkanim očima. Malo kasnije su se kroz vrtna vrata doklatili Jorgen i Lasse, pomalo sramežljivi ali više dječački arogantni.
— Sretan rođendan!
— Znači i ti si sada odrasla.
Sofie je primijetila da su se Jorunn i Jorgen odmah počeli krišom pogledavati. Bilo je nečeg u zraku. Ta Ivanje je.
Svi su sa sobom donijeli poklon, a kako je to bila filozofska vrtna zabava, neki su uzvanici prije dolaska pokušali istražiti što je filozofija. Iako nisu svi uspjeli pronaći filozofski poklon, većina ih se dobrano potrudila napisati nešto filozofsko na čestitku. Sofie je dobila filozofski rječnik i spomenar s lokotom na kojem je pisalo: »MOJI OSOBNI FILOZOFSKI ZAPISI«.
Kako je koji od gostiju pristizao, dobio je jabučni sok u visokoj čaši za bijelo vino. Sofijina majka je posluživala.
— Dobro došao... A kako je mladom gospodinu ime?... Mislim da te nisam prije upoznala... Baš lijepo što si došla, Cecilie.
Tek kada su svi mladi bili na broju — i šetali pod voćkama s vinskim čašama — pred vrtnom kapijom zaustavio se bijeli Mercedes Jorunninih roditelja. Financijski savjetnik bio je odjeven u korektno sivo odijelo finog kroja. Njegova gospođa bila je u crvenom kostimu s tamnocrvenim šljokicama. Sofie se bila spremna okladiti da je u trgovini igračaka kupila Barbie lutkicu s istim kostimom. Zatim ju je odnijela krojaču s nalogom da joj sašije takav kostim. Sofie je znala da postoji još jedna mogućnost. Naime, možda je financijski savjetnik kupio lutku i predao je čarobnjaku da je pretvori u ženu od krvi i mesa. No, ta je mogućnost bila toliko nevjerojatna da ju je Sofie odbacila.
Izašli su iz Mercedesa i ušli u vrt gdje su mladi uzvanici razrogačili oči od čuđenja. Financijski je savjetnik Sofiji osobno predao dugačak i uzak poklon u ime porodice Ingebrigtsen. Sofie se trudila ostati staložena kada se pokazalo da je to — da, tako je: Barbie lutkica. Jorunn se uzrujala:
— Pa jeste li skroz-naskroz pobenavili? Sofie se ne igra s lutkama!
Gospođa Ingebrigtsen odmah dojuri, šljokice na kostimu su zveckale:
— Pa imat će ju za ukras, kako ne razumiješ.
— Ja u svakom slučaju zahvaljujem — pokuša Sofie izgladiti stvar. — Sada ih mogu početi skupljati.
Uzvanici su počeli kružiti oko stola.
— Znači očekujemo još samo Alberta — reče majka Sofiji preživahnim tonom, kojim je pokušavala skriti zabrinutost. Glasine o posebnom gostu već su se raširile među gostima.
— Obećao je da će doći, a to znači da dolazi.
— Pa valjda ne možemo sjesti za stol prije nego što on stigne?
— Zašto ne, zauzmimo mjesta.
Helene Amundsen počne raspoređivati uzvanike oko dugog stola. Pobrinula se da ostavi slobodno mjesto između Sofije i sebe. Rekla je nekoliko riječi o posluživanju, o tome kako je vrijeme lijepo, i da je Sofie sada odrasla žena.
Sjedili su za stolom pola sata, kada se u Djetelinskoj ulici pojavi sredovječni čovjek s crnom kozjom bradicom i beretkom. Ušao je kroz vrtna vrata držeći u rukama veliki buket s petnaest crvenih ruža.
— Alberto!
Ustavši od stola, Sofie mu je pošla u susret. Bacila mu se za vrat, a onda prihvatila cvijeće. On je na dobrodošlicu odgovorio prekapanjem po džepovima svojeg sakoa. Izvukao je nekoliko povećih petardi koje je zapalio i pobacao naokolo. Prilazeći k stolu, zapalio je i jednu prskalicu, koju je umetnuo na vrh bademova stošca, a onda se postavio na slobodno mjesto između Sofije i njene majke.
— Osobito mi je drago što sam ovdje! — reče.
Skup je bio zabezeknut. Gospođa Ingebrigtsen uputila je svome suprugu značajan pogled. Sofijinoj majci bilo je, naprotiv, toliko drago što se čovjek napokon pojavio da mu je bila spremna oprostiti sve na svijetu. Sama slavljenica borila se da zadrži smijeh koji joj se počeo premetati u nutrini trbuha.
Helene Amundsen zakuca o svoju čašu pa reče:
— Poželimo dakle i Albertu Knoxu dobrodošlicu na ovu filozofsku vrtnu zabavu. On nije moj novi dečko jer — iako moj suprug jako puno putuje — ja trenutačno nemam nikakvog novog dečka. Naprotiv, ovaj je čudnovati čovjek Sofijin novi učitelj filozofije. On, dakle, zna malo više nego paliti petarde. Ovaj čovjek može, primjerice, iz crnog cilindra izvući živog zeca. Ili je to bila vrana, Sofie?
— Hvala, hvala! — reče Alberto sjedajući.
— Živjeli! — reče Sofie, a uzvanici podignu čaše za crno vino s kolom.
Zatim su dugo sjedili za stolom jedući piletinu i salatu. Iznenada, Jorunn ustane, pođe odlučnim koracima prema Jorgenu i poljubi ga zvučno u usta. On joj je odgovorio tako da ju je pokušao prevaliti preko stola kako bi je bolje uhvatio uzvraćajući poljubac.
— Mislim da ću se onesvijestiti! — uzviknu gospođa Ingebrigtsen.
— Ne po stolu, djeco! — bio je jedini komentar gospode Amundsen.
— Zašto ne? — upita Alberto okrenuvši se prema njoj.
— Čudno pitanje.
— Pravi filozof uvijek mora pitati.
Zatim nekoliko dječaka, koji nisu dobili poljubac, počne bacati pileće kosti na krov. Na ovo je Sofijina majka također primijetila:
— Nemojte to činiti, lijepo vas molim. Tako je nezgodno kad se pileće kosti zaglave u oluku.
— Žao nam je — reče jedan od dječaka. Umjesto toga su ih stali bacati preko vrtne ograde.
— Mislim da je vrijeme da sakupimo tanjure i poslužimo kolače — reče gospoda Amundsen na kraju. — Tko želi kavu?
Bračni par Ingebrigtsen, Alberto i dvoje drugih gostiju dignu ruku u zrak.
— Sofie i Jorunn bi mi možda mogle pomoći...
Na putu u kuhinju bilo je vremena za kratki prijateljski razgovor.
— Zašto si ga poljubila?
— Promatrala sam njegova usta, i onda me obuzela užasna želja. Pa on je skroz neodoljiv.
— Kakvog je to okusa?
— Malo drugačijeg nego što sam zamišljala, ali...
— Znači to ti je prvi put?
— Ali ne i posljednji.
Uskoro su kava i kolači bili na stolu. Alberto je počeo dečkima dijeliti petarde, ali Sofijina majka pokuca o šalicu.
— Neću držati neki veliki govor — poče. — Ali ja imam samo jednu kćer, a danas je točno jedan tjedan i jedan dan otkako je napunila petnaest godina. Kao što vidite, nismo ni na čemu štedjeli. Bademov stožac ima 24 prstena, tako da svatko može dobiti barem jedan. Oni koji se poslužuju prvi mogu zato uzeti dva. Jer, počinjemo od vrha, a prstenovi su sve veći i veći što vrijeme više napreduje. Tako je i s našim životom. Kad je Sofie bila curica, gacala je naokolo u malim, skromnim prstenovima. Kako su godine prolazile, prstenovi su postajali sve veći. Sada sežu sve do Starog grada i natrag. Budući da joj otac puno putuje, ona kruži telefonom po cijelom svijetu. Čestitamo ti petnaesti rođendan, Sofie!
— Očaravajuće! — uskliknu gospoda Ingebrigtsen.
Sofie nije bila sigurna je li mislila na njezinu majku, govor, bademov stožac ili Sofie.
Zbor zaplješće, a jedan od dječaka baci petardu u krošnju kruške. Tada i Jorunn ustane od stola pa pokuša povući Jorgena sa stolice. On pusti da ga povede sa sobom, tako da su legli u travu i tamo se nastavili ljubiti. Uskoro su se otkotrljali pod ribizovo grmlje.
— U naše doba djevojke preuzimaju inicijativu — reče financijski savjetnik.
Nakon tih riječi ustane, priđe grmlju pa nastavi izbliza proučavati taj fenomen. Pridruži mu se i ostatak uzvanika. Samo su Alberto i Sofie ostali sjediti na svojim mjestima. Gosti su se rasporedili u polukrug oko Jorunn i Jorgena, koji su za sobom ostavili prvo nevino ljubljenje i prešli na malo suroviji oblik maženja.
— Čini se da ih ništa ne može zaustaviti — reče gospođa Ingebrigtsen, ne bez ponosa.
— Ne, jedan naraštaj slijedi drugi — reče njezin suprug.
Pogledao je oko sebe ne bi li upecao kakvu pohvalu za svoje birane riječi. Kada ga je dočekalo samo nijemo kimanje, doda:
— Ništa se tu ne može.
Sofie je iz daljine primijetila da je Jorgen pokušavao otkopčati Jorunninu bijelu bluzu, koja je bila dobrano oblijepljena mahovinom. Ona je petljala oko njegovog pojasa.
— Nemojte se samo prehladiti — reče gospoda Ingebrigtsen.
Sofie uputi Albertu malodušan pogled.
— Ovo se odvija brže nego što sam očekivao — reče. — Moramo se što brže maknuti odavde. Htio bih samo održati kratak govor.
Sofie udari nekoliko puta dlanom o dlan.
— Možete li se vratiti za stol? Alberto želi održati govor.
Svi osim Jorunn i Jorgena domile i sjednu za stol.
— O, zar ćete stvarno održati cijeli govor? — upita Helene Amundsen. — Vrlo ljubazno.
— Zahvaljujem na pažnji.
— A volite ići i u šetnju, znam ja to! Kažu da je važno biti u formi. Posebno mi je simpatično to što sa sobom vodite psa. Zove se Hermes, zar ne?
Alberto ustane i pokuca o šalicu.
— Draga Sofie! Želim samo podsjetiti da je ovo filozofska vrtna zabava. Zato ću ja održati filozofski govor.
Već ga je sada prekinuo pljesak.
— U ovu raspuštenu zabavu ipak je potrebno unijeti malu dozu razuma. No, nemojmo zaboraviti slavljenici čestitati petnaesti rođendan.
Još je govorio kad se odjednom začu brujanje zrakoplova. Ubrzo se našao iznad vrta u niskom letu. Za njim se vijorio dugačak transparent s porukom: »Sretan ti petnaesti rođendan!«
Nakon toga slijedio je još jedan, glasniji pljesak.
—Eto, vidite! — uzviknu gospođa Amundsen. — Taj čovjek zna više nego bacati petarde.
—Hvala, ali to je samo malenkost. Sofie i ja smo u posljednjih nekoliko tjedana proveli oveće filozofsko istraživanje. Sada ćemo vas obavijestiti što smo zaključili. Odat ćemo najdublju tajnu našeg života.
Skupom je zavladala takva tišina da se mogao čuti cvrkut ptica. Čulo se i cmakanje iz ribizovog grmlja.
— Nastavi! — reče Sofie.
— Nakon podrobnih filozofskih istraživanja — koja se protežu od prvih grčkih filozofa pa sve do danas — zaključili smo da živimo u svijesti jednog majora. On trenutno služi kao promatrač misije UN-a u Libanonu, ali je također napisao knjigu o nama za svoju kćer u Lillesandu. Ona se zove Hilde Maller Knag, i napunila je petnaest godina istog dana kad i Sofie. Knjiga o svima nama bila je na Hildinom noćnom ormariću kad se probudila rano ujutro 15. lipnja. Točnije rečeno, radi se o velikom fasciklu. U ovom trenutku osjeća da je posljednje stranice škakljaju po kažiprstu.
Za stolom se počeo širiti nervozni ugođaj.
— Naš je život dakle ni manje ni više nego neka vrsta rođendanske zabave za Hilde Moller Knag. Jer mi smo svi zajedno izmišljeni kao okvir za filozofsku obuku majorove kćeri. To na primjer znači da bijeli Mercedes kraj kapije ne vrijedi ni pišljiva boba. S tog je gledišta bagatela. Ne vrijedi više od bijelih Mercedesa koji se vozikaju naokolo u glavi sirotog majora, koji je upravo sjeo u sjenu neke palme kako bi izbjegao sunčanicu. U Libanonu su dani vrući, dragi moji.
— Budalaština! — uzviknu nato financijski savjetnik. — To je čista glupost.
— Svatko ima pravo misliti što hoće — nastavi Alberto uporno. — Istina je da je zapravo ova vrtna zabava čista glupost. Jedina doza razuma na ovoj zabavi je moj govor.
Financijski savjetnik ustane i reče:
— Eto, ja pokušavam upravljati svojim poslovima što bolje umijem. Osim toga, trudim se na sve strane što bolje osigurati. A onda mi dođe neki znate-već-šta, koji zazire od poštenog rada, i nastoji sve uništiti svojim »filozofskim« tvrdnjama.
Alberto potvrdno zakima:
— Za ovaj oblik filozofske spoznaje ne vrijedi doduše nikakvo osiguranje. Radi se o nečem gorem od prirodnih katastrofa, gospodine financijski savjet niče. A sigurno si upoznat s time da ni njih ne pokriva osiguranje.
— Ovo nije nikakva prirodna katastrofa.
— Ne, ovo je egzistencijalna katastrofa. Baci na primjer pogled na ribizovo grmlje, odmah će ti biti jasno što mislim. Čovjek se dakle ne može osigurati protiv toga da mu se cijeli život ne raspadne. Niti se može osigurati protiv toga da se Sunce ne ugasi.
— Zar ovo moramo trpjeti? — upita Jorunnin otac, gledajući u svoju ženu.
Ona odmahne glavom, Sofijina majka također.
— Žalosno — reče ona. — I to ovdje gdje se ni na čemu nije štedjelo.
Mladi su ipak sjedili pogleda prilijepljena uz Alberta. Obično je tako da su mladi ljudi otvoreniji za nove misli od onih koji su malo stariji.
— Mi bismo rado čuli nešto više — reče neki dječak svijetle, kovrčave kose s naočalama.
— Hvala lijepa, ali više se nema što reći. Kada čovjek spozna da nije ništa drugo doli san u nečijoj pospanoj svijesti, mislim da je najbolje šutjeti. Ali mladima bih na kraju mogao preporučiti kratki tečaj povijesti filozofije. Tako ćete razviti kritički stav prema svijetu u kojem živite. Naročito je važno biti kritičan prema vrijednostima roditeljske generacije. Ako sam išta nastojao naučiti Sofie, onda je to da misli kritički. Hegel to zove negativnim mišljenjem.
Financijski savjetnik još nije bio sjeo. Ostao je stajati, bubnjajući prstima o stol.
— Ovaj agitator pokušava uništiti sve zdrave stavove koje škola, Crkva i mi sami nastojimo usaditi u mladi naraštaj. Ta pred njima je budućnost, a osim toga će jednog dana naslijediti naš imutak. Ako taj čovjek istog trena ne bude odstranjen s ove zabave, nazvat ću obiteljskog odvjetnika. On će znati kako postupiti.
— Nema veze što želiš učiniti, jer nisi ništa drugo nego sjena. Usto ćemo i Sofie i ja uskoro napustiti zabavu. Tečaj filozofije nije samo čisto teoretski projekt. On ima i praktičnu stranu. Kada kucne čas, izvest ćemo trik u kojem iščezavamo. Tako ćemo se iskrasti i iz majorove svijesti.
Helene Amundsen uhvati kćer za ruku.
— Valjda me nećeš ostaviti, Sofie?
Sofie je zagrli. Zatim pogleda Alberta:
— Mama je tako tužna...
— Ne, to je glupost. Samo nemoj zaboraviti što si naučila. Ta želimo se osloboditi ove bezvezarije. Tvoja majka je slatka i ljubazna žena, kao što je i Crvenkapičina košara bila puna hrane za baku. Ali nije tužna, kao što ni zrakoplovu koji je maločas ovuda proletio ne treba benzin za njegov čestitarski manevar.
— Mislim da te razumijem, prizna Sofie, pa se nato okrene majci. — Zato ga moram poslušati, mama. Jednoga dana te ionako moram napustiti.
— Nedostajat ćeš mi — reče majka. — Ali ako nad ovim nebom ima neko drugo, samo ti leti. Obećajem ti da ću dobro paziti na Govindu. Treba joj jedan ili dva lista salate dnevno?
Alberto položi ruku na njezino rame:
— Nećemo nedostajati niti tebi ni drugima koji su ovdje prisutni, naprosto zbog toga što ne postojite. Znači da niste opremljeni sposobnošću da vam netko nedostaje.
— Zaista, to je najgora vrsta uvrede kojoj čovjek može biti izložen! — povika gospođa Ingebrigtsen.
Financijski savjetnik zakima.
— Bez obzira, možemo ga optužiti za uvredu časti. Ali vidjet ćeš da je on komunist. Pa hoće nam oduzeti sve što volimo. Nitkov jedan. Pokvareni klipan...
Nato i Alberto i financijski savjetnik sjednu. Posljednji je u licu bio crven od bijesa. Zatim za stol dođu Jorunn i Jorgen. Odjeća im je bila prljava i zgužvana. Jorunnina svijetla kosa bila je slijepljena od zemlje i blata.
— Mama, očekujem dijete — izvijesti ona.
— U redu, ali pričekaj barem da dođemo kući.
Suprug ju je odmah podržao:
— Da, neka se samo ob uzda. A ako večeras budu krstitke, neka se o svemu sama pobrine.
Alberto ozbiljno pogleda Sofie.
— Vrijeme je.
— Možeš li nam donijeti malo kave prije nego što odeš? — upita je majka.
— Kako da ne, mama. Idem odmah.
Uzela je termosicu sa stola. U kuhinji je pristavila kavu. Dok je čekala da bude gotova, nahranila je ptice i ribice. Svratila je također u kupaonicu i dala Govindi list salate. Mačka nije bilo na vidiku, ali mu je otvorila veliku limenku mačje hrane, koju je ispraznila u duboki tanjur i ostavila na pragu. Osjećala je da joj se oči vlaže.
Kad se vratila s kavom, vrtna je zabava više sličila na dječju zabavu nego na proslavu petnaestog rođendana. Na stolu su bile prevrnute boce sa sokom, komad čokoladne torte bio je razmazan po stolu, pladanj s pecivom ležao je iskrenut na zemlji. Upravo kad je Sofie stigla, jedan je dječak stavio petardu u kolač sa šlagom. Ova je eksplodirala tako da se sav šlag razletio po stolu i uzvanicima. Najgore je prošao crveni kostim gospođe Ingebrigtsen.
Neobično je bilo što je ona, a i svi drugi, to primila s najvećim mirom. Jorunn je tada uzela veliki komad čokoladnog kolača i razmazala ga po Jorgenovu licu. Odmah potom ga je stala lizati s njega.
Majka i Alberto sjedili su u vrtnoj ljuljački daleko od drugih. Mahnuli su Sofiji.
— Napokon ste uspjeli razgovarati u četiri oka — reče Sofie.
— A ti si bila potpuno u pravu! — reče majka uzbuđeno. — Alberto je veoma velikodušna osoba. Prepuštam te u njegove snažne ruke.
Sofie sjedne između njih.
Dva dečka uspentrala su se na krov. Jedna djevojka tumarala je naokolo bušeći ukosnicom balone. Pristigao je i nepozvan gost na mopedu. Na prtljažniku je imao sanduk piva i žestokog pića. Dočekale su ga uslužne duše.
Financijski savjetnik ustane od stola. Zaplješće rukama pa reče:
— Hoćemo li se igrati, djeco?
Dočepao se boce piva, ispio je, te je onda stavio nasred travnjaka. Zatim se vratio k stolu i uzeo pet najdonjih prstenova bademova stošca. Pokazivao je gostima kako da bacaju prstenove na bocu.
— Grčevi! — reče Alberto. — Sada se zaista moramo izgubiti prije nego što major završi, i prije nego što Hilde zaklopi veliki fascikl.
— Znači da sve moraš sama pospremiti, mama.
— Nema veze, dušo moja. Ovaj život ionako nije za tebe. Ako ti Alberto može pružiti nešto bolje, nitko sretniji od mene. Nisi li rekla da ima bijelog konja?
Sofie je promatrala vrt. Nije ga mogla prepoznati. Boce i pileće kosti, pecivo i baloni bili su utabani u travu.
— Ovo je jednom bio moj mali raj — reče.
— A sada ćeš biti istjerana iz raja — odgovori Alberto.
Jedan od dječaka sjeo je u bijeli Mercedes. Upalio je motor, s treskom provalio kroz zatvorena vrtna vrata, te po šljunčanom puteljku stao voziti u vrt.
Sofie na svojoj ruci osjeti čvrst stisak. Nešto ju je vuklo u Tjesnac. Onda je čula Albertov glas:
— Sad !
Istovremeno se bijeli Mercedes zabušio u jabuku. Nezreli plodovi zakotrljali su se po poklopcu motora.
— Ovo je previše! — povika financijski savjetnik. — Zahtijevam solidnu odštetu.
Dobio je punu podršku svoje očaravajuće supruge:
— Svemu je kriv onaj klipan. Gdje je?
— Kao da ih je zemlja progutala — reče Helene Amundsen, i to ne bez ponosa.
Ona se uspravi, priđe zaprljanom stolu i počne raspremati poslije filozofske vrtne zabave.
— Želi li netko još kave?

KONTRAPUNKT
...dvije ili više melodija u suzvučju...


Hilde se pridigne u krevetu. I tako je završila priča o Sofiji i Albertu. Međutim, što se zapravo dogodilo?
Zašto je otac napisao to posljednje poglavlje? Zar samo zato kako bi pokazao svoju moć nad Sofijinim svijetom?
Duboko zamišljena pošla se obući u kupaonicu. Nakon žurnog doručka, odšetala je u vrt i sjela u vrtnu ljuljačku.
Slagala se s Albertom da je jedino razumno od onoga što se dogodilo na zabavi bio njegov govor. Valjda otac nije mislio da je Hildin svijet jednako kaotičan kao Sofijina vrtna zabava? Ili da će se i njezin svijet na kraju raspasti?
A onda Sofie i Alberto. Što se dogodilo s tajnim planom?
Mora li sada Hilde nastaviti izmišljati? Ili su se zaista uspjeli iskobeljati iz priče?
No, gdje su onda?
Zatim je pomislila: ako su se Alberto i Sofie izvukli iz priče, onda o tome ništa ne može pisati u velikom fasciklu. Njezin otac svjestan je svega što tamo piše.
Možda bi morala čitati između redaka? Nešto takvo bilo je izričito naglašeno. Sjedeći u vrtnoj ljuljački, Hilde shvati da će cijelu priču morati pročitati još barem jedanput.
Dok je bijeli Mercedes jurio u vrt, Alberto je povukao Sofie sa sobom u Tjesnac. Zatim su potrčali u šumu prema Majorovoj kolibi.
— Brzo! — povika Alberto. — To se mora dogoditi prije nego što nas počne tražiti.
— Jesmo li sada izvan njegove pažnje?
— Sad smo na pograničnom području.
Preveslali su preko jezerca i sjurili se u Majorovu kolibu. Alberto je otvorio vrata u podu, a zatim je gurnuo Sofie u podrum. Onda je sve postalo crno.
*


Sljedećih nekoliko dana Hilde je radila na svom planu. Poslala je nekoliko pisama Anni Kvamsdal u Kopenhagen, a dvaput ju je i nazvala. U Lillesandu je također pridobila prijatelje i poznanike da joj pomognu, uposlila je gotovo pola razreda.
Ponekad je čitala »«. Čovjek s tom pričom nije gotov nakon prvog čitanja. Stalno su se javljale nove misli o tome što se moglo dogoditi sa Sofijom i Albertom poslije njihova nestanka s vrtne zabave.
U subotu, 23. lipnja, naglo se probudila oko devet sati. Znala je da je otac već napustio logor u Libanonu. Sada je morala samo čekati. Posljednji dio njegova dana bio je potanko isplaniran.
Kasnije tog prijepodneva započela je, zajedno s majkom, pripreme za Ivanjsku večer. Hilde nije mogla ne misliti na to kako su Sofie i njezina majka pripremale svoju proslavu Ivanjske večeri.
A to su valjda bile učinile? Pa nije valjda da sada hodaju naokolo, vješajući ukrase?
*


Sofie i Alberto sjednu na travnjak ispred dviju velikih zgrada s ružnim ventilima i ventilacijskim cijevima. Neki mladić i djevojka izađu iz jedne zgrade; on je imao smeđu torbu, a ona je na ramenu nosila crvenu torbicu. U pozadini je jednom uličicom prošao auto.
— Što se dogodilo?
— Uspjeli smo!
— Ali, gdje smo?
— Ovo se zove Majorova koliba¹.
¹Majorova koliba: (norv. "Majorstua") četvrt u središtu Osla. (prev.) 410
— Majorova koliba?
— U Oslu.
— Jesi li siguran?
— Posve siguran. Jedna se zgrada zove »Chateau Neuf«, što znači »novi dvorac«. Tamo se studira glazba. Druga se zove »Kongregacijski fakultet«. Tamo se studira teologija. Malo dalje na brijegu studiraju se prirodne znanosti, a još dalje književnost i filozofija.
— Jesmo li sada izvan Hildine knjige i majorove kontrole?
— Da, oboje. Ovdje nas nikad ne može pronaći.
— Gdje smo bili kad smo trčali kroz šumu?
— Dok je major nastojao sudariti auto financijskog savjetnika s jabukom, pružila nam se prilika da se sakrijemo u Tjesnacu. Tada smo bili u stadiju zametka, Sofie. Pripadali smo i starom i novom svijetu. Majoru, čini se, nije bilo na kraj pameti da ćemo se tamo skriti.
— Zašto?
— Zato što nas ne bi tako lako pustio. Išlo je kao podmazano. No dobro, možda se i sam htio poigrati.
— Kako to misliš?
— Pa on je upalio bijeli Mercedes. Možda se do daske naprezao izgubiti nas iz vida. Čini se da ga je smoždilo sve što se dogodilo...
Mladi je par samo nekoliko metara od njih. Sofiji je bilo malo neugodno sjediti u travi zajedno s čovjekom toliko starijim od sebe. Osim toga, htjela je da joj netko potvrdi ono što je Alberto rekao.
Ona ustane i potrča prema njima.
— Molim vas, možete li mi reći kako se zove ovo mjesto?
Nisu je ni pogledali.
Sofie je bila tako isprovocirana da je opet navalila na njih.
— Valjda je uobičajeno odgovoriti na pitanje?
Mladić se očito trudio djevojci nešto objasniti:
— Kontrapunktni oblik kompozicije djeluje u dvije dimenzije: horizontalnoj ili melodijskoj i vertikalnoj ili harmonijskoj. Riječ je, dakle o dvije ili više kompozicija u suzvučju...
— Oprostite što prekidam, ali...
— Kombinacija melodija je takva da se one razvijaju što neovisnije o tome kako zvuče zajedno. Ali, mora biti i harmonije. To se zove kontra punkt. Zapravo, to znači nota protiv note.
Kakav bezobrazluk! Pa nisu gluhi ni slijepi. Sofie je pokušala i treći put, sada se postavila na puteljak, zapriječivši im put.
Bila je naprosto gurnuta u stranu.
— Izgleda da počinje puhati — reče djevojka.
Sofie odjuri prema Albertu.
— Ne čuju! — reče. Upravo kad je to rekla, sjetila se sna o Hildi i zlatnom križiću.
— E, to je cijena naše slobode. Kad se iskrademo iz neke knjige, ne možemo očekivati da ćemo imati isti status kao njezin pisac. Ipak, ovdje smo. Odsad nećemo postati ni dan stariji nego što smo bili kada smo napustili filozofsku vrtnu zabavu.
— Zar nikad nećemo moći stupiti u kontakt s ljudima oko nas?
— Pravi filozof nikad ne kaže »nikad«. Koliko je sati?
— Osam.
— Da, kao kad smo napustili Kapetanov zavoj.
— Danas Hildin otac stiže iz Libanona.
— Zato se moramo požuriti.
— Ha, kako to misliš?
— Zar te ne zanima što će se dogodit i s majorom kada dođe kući u Bjerkely?
— Naravno da me zanima, ali...
— Hajde onda!
Krenuli su prema središtu grada. Susreli su nekoliko ljudi, ali svi su prolazili pored njih kao da su od zraka.
Duž ceste bila je parkirana kolona automobila. Alberto odjednom zastane pred crvenim kabrioletom spuštenog krova.
— Mislim da možemo uzeti ovaj ovdje — reče. — Moramo samo provjeriti je li to naš auto.
— Ništa ne razumijem.
— Pa da ti onda objasnim: ne možemo naprosto uzeti nekakav običan auto, koji pripada nekome u gradu. Što misliš da bi se dogodilo kad bi ljudi vidjeli da auto vozi bez vozača? Uz to, najvjerojatnije ne bismo uspjeli upaliti motor.
— A kabriolet?
— Mislim da sam ga vidio u nekom starom filmu.
— Oprosti, ali već me pomalo živciraju svi ovi tajnoviti migovi.
— To je auto iz mašte, Sofie. Baš kao i mi. Gradski ljudi vide samo prazno mjesto. Upravo se u to moramo uvjeriti prije nego što krenemo.
Čekali su. Ubrzo se na pločniku pojavio dječak na biciklu. Odjednom je skrenuo i prošao ravno kroz crveni auto pa na ulicu.
— Eto, vidiš. Naš je!
Alberto otvori vrata na desnoj strani.
— Samo izvoli! — reče. Sofie sjedne unutra.
On sjedne za volan. Ključ je već bio unutra; on ga okrene i motor se upali.
Kad su izašli iz grada, nastavili su prema jugu. Prošli su Lvsaker i Sandviku. Vidjelo se sve više ivanjskih krijesova, posebno nakon što su prošli Drammen.
— Ivanje je, Sofie. Zar to nije divno?
— I tako fino puše u otvorenom autu. Zar nas zaista nitko ne može vidjeti?
— Samo oni koji su iz našeg roda. Možda čak nekoga i sretnemo. Koliko je sati?
— Pola devet.
— Moramo prečicom. Ne možemo se više vući za tim kamionom.
Potom je skrenuo u žitno polje. Sofie se okrenula i vidjela da su za sobom ostavljali široki pojas pregaženog žita.
— Sutra će se govoriti da je vjetar pokosio žito — reče Alberto.
*


Major Albert Knag sletio je na Kastrup. Bilo je pola pet, subota, 23. lipnja. Već je bio umoran. Pretposljednju etapu prevalio je zrakoplovom iz Rima.
Prošao je kontrolu putovnica u uniformi UN-a koju je uvijek nosio s ponosom. Nije predstavljao samog sebe, niti samo svoju zemlju. Albert Knag predstavljao je međunarodno pravno uređenje — dakle, stogodišnju tradiciju koja sada obuhvaća cijeli planet.
Na ramenu je nosio malu torbu, ostatak prtljaga predao je u Rimu. Morao je samo mahnuti crvenom putovnicom.
»Nothing to declare.«
Major Albert Knag morao je čekati na Kastrupu gotovo tri sata polazak zrakoplova za Kristiansand. Kupit će nekakve poklone za obitelj. Najveći poklon svog života poslao je Hildi prije gotovo dva tjedna. Marit ga je ostavila na njezinu noćnom ormariću, tako da ju je čekao kad se probudila na svoj rođendan. S Hildom se nije čuo od onog kasnog telefonskog razgovora na njezin rođendan.
Albert kupi norveške novine, sjedne u bar i naruči kavu. Jedva da je stigao pogledati novinske naslove, kad začu preko razglasa:
»Osobna obavijest za Alberta Knaga. Umoljava se Albert Knag da dođe na šalter SAS-a.«
Što je to? Albert osjeti da mu se koža ježi. Valjda ga ne šalju natrag u Libanon? Možda nešto nije u redu kod kuće?
Uskoro je bio pred šalterom.
— Ja sam Albert Knag.
— Izvolite! To je nešto hitno.
Odmah je otvorio omotnicu. U njoj je bila manja omotnica, na kojoj je pisalo: »Major Albert Knag, c/o SAS-ove informacije na aerodromu Kastrup, Kopenhagen.«
Alberto je osjećao nervozu. Otvorio je malu omotnicu; u njoj je bio papirić:
Dragi tata. Dobrodošao kući iz Libanona. Kao što vidiš, nisam mogla dočekati da stigneš kući. Oprosti mi što sam te morala pozvati preko razglasa. Tako je bilo najlakše.
P.S. Nažalost, došao je zahtjev za odštetu od financijskog savjetnika Ingebrigtsena, a u pitanju je sudar s ukradenim Mercedesom.
P.S. P.S. Možda ću biti u vrtu kada stigneš kući. A možda ti se javim i ranije.
P.S. P.S. P.S. Bojim se previše zadržavati u vrtu. Poznato je da je na takvim mjestima lako propasti u zemlju. Puno te voli Hilde, koja je imala dovoljno vremena prirediti dobrodošlicu.
Major Knag morao se najprije nasmijati. No, nije mu se sviđalo da netko njime manipulira na ovaj način. Uvijek je volio imati pregled nad svojim životom. A onda ta lopuža kod kuće u Lillesandu dirigira njegovim kretanjem po aerodromu Kastrup! Kako joj to samo uspijeva?
Stavi omotnicu u džep na prsima pa krene u šetnju trgovinama. Baš kad je namjeravao skrenuti u trgovinu danskom hranom, opazi malu omotnicu nalijepljenu na izlog. MAJOR KNAG, pisalo je na njoj crnim flomasterom. Albert je skine i otvori:
Osobna poruka za majora Alberta Knaga, c/o danska hrana, zračna luka Kastrup. Dragi tata, željela bih da kupiš veliku dansku salamu, može i dva kilograma. Mama će se sigurno obradovati kobasici s konjakom.
P.S. Niti limfjordski kavijar nije za baciti. Pozdrav, Hilde.
Albert pogleda naokolo. Da nije možda u blizini? Možda joj je Marit poklonila kartu za Kopenhagen samo kako bi ga dočekala? To je Hildin rukopis...
Odjednom promatrač misije UN-a osjeti da njega promatraju. Kao da je netko daljinski upravljao svime što bi poduzeo. Bio je kao lutka u rukama djeteta.
Ušao je u trgovinu i kupio salamu od dva kilograma, kobasicu s konjakom i tri staklenke limfjordskog kavijara. Onda je nastavio tumarati po trgovinama. Odlučio je Hildi kupiti pravi poklon za rođendan. A da joj kupi digitron? Ili, mali putnički radio — da, to je ono pravo.
Kad je stigao do trgovine gdje su se prodavali električni artikli, ustanovio je da je i tamo na izlogu visjela omotnica. »Major Albert Knag, c/o najzanimljivija trgovina na Kastrupu,« pisalo je na njoj. S papirića iz bijele omotnice pročitao je sljedeću poruku:
Dragi tata. Pozdravljam te u Sofijino ime i zahvaljujem na kombiniranom mini TV-u s FM-radiom, koji je dobila za rođendan od svog veoma darežljivog tate. Izvanredna stvar, ali, s druge strane, to je samo malenkost. Međutim, moram priznati da sa Sofijom dijelim strast prema takvim malenkostima.
PS. Ako tamo još nisi bio, potanke instrukcije nalaze se i na trgovini s hranom, i onom velikom tax-freeju gdje se prodaju vino i cigarete.
P.S. P.S. Dobila sam nešto novca za rođendan tako da mogu sponzorirati mini TV s 350 kruna. Pozdrav od Hilde, koja je već nadjenula purana i napravila Waldorf salatu.
Mini TV koštao je 985 danskih kruna. To bi se još i moglo nazvati malenkošću prema onome kako se Albert Knag osjećao zbog toga što su ga kćerine dovitljive doskočice upravljale amo-tamo po zračnoj luci. Je li ovdje — ili nije?
Osvrtao se na sve strane, gdjegod je išao. Osjećao se kao špijun i lutka na navijanje istovremeno. Zar mu nije oduzeta njegova ljudska sloboda?
Morao je znači i u veliki tax-free. Tamo je visjela nova bijela omotnica s njegovim imenom. Kao da se čitava zračna luka pretvorila u kompjutorsku igru u kojoj je on kursorska strelica. Na papiriću je pisalo:
Major Knag, c/o veliki tax-free na Kastrupu. Sve što ovdje zahtijevam je vrećica gumenih bombona i nekoliko kutija marcipana marke Anthon Berg. Znaš da je to puno skuplje u Norveškoj! Koliko se sjećam, mama voli Campari.
P.S. Na putu kući moraš sva osjetila držati otvorenim. Valjda ne želiš propustiti koju važnu poruku? Pozdravlja te tvoja kći Hilde, koja jako brzo uči.
Albert malodušno uzdahne, ali ipak ude u trgovinu, držeći se narudžbe. S tri plastične vrećice i torbom na ramenu uputi se zatim prema izlazu 28 da čeka na svoj let. Ako je još negdje bilo poruka, neka samo vise tamo gdje jesu.
No, na stupu blizu izlaza 28 visjela je još jedna koverta: »Za majora Knaga, c/o izlaz 28, zračna luka Kastrup.« I ovo je bio Hildin rukopis, ali nije li broj izlaza dodan drugom rukom? To nije bilo lako prosuditi, jer nije mogao međusobno usporediti slova, nego samo brojke i slova.
Sjeo je na stolicu, leđa priljubljenih uz široki zid. Na krilu je držao vrećice. Tako je ponosni major sjedio, gledajući ukočeno pred sebe, kao da je malo dijete koje po prvi put putuje samo. Ako je ona ovdje, barem joj neće pružiti zadovoljstvo da ga prva otkrije.
Pogledavao je bojažljivo sve putnike koji su malo-pomalo pristizali. Uskoro se osjećao kao strogo nadzirani neprijatelj državne sigurnosti. Kad su počeli puštati u avion, odahnuo je s olakšanjem. Ukrcao se posljednji.
Predajući svoju propusnicu za ukrcavanje, zderao je još jednu omotnicu, zalijepljenu na pult za prijave.
*


Sofie i Alberto prošli su most u Breviku, a malo kasnije i skretanje za Kragero.
— Voziš 180! — reče Sofie.
— Skoro je devet sati. Ubrzo će sletjeti na aerodrom Kjevik. Ali, nas ne može zaustaviti nikakva brzinska kontrola.
— A što ako se sudarimo?
— Nema veze sve dok je to neki običan auto. No, ako se sudarimo s jednim od naših...
— Da?
— Onda se moramo čuvati. Nisi li vidjela da smo prošli II Tempo Gigante¹?
¹II Tempo Gigante: automobil iz lutkarskog filma "Grand Prix u Flaklypi" norv. režisera Ive Caprina. (prev.)
— Ne, gdje?
— Bio je parkiran negdje u Vestfoldu.
— Nećeš tako lako moći preteći ovaj turistički autobus. Posvuda oko nas je samo gusta šuma.
— Nema veze, Sofie. Kad ćeš to već jednom naučiti?
Zatim skrene u šumu i prođe ravno kroz gusto drveće.
Sofiji laknu.
— Preplašio si me.
— Ne bismo ništa osjetili, čak kad bismo prošli kroz čelični zid.
— Znači da smo u odnosu na okolinu naprosto prozračni duhovi.
— Ne, sad si sve okrenula naglavce. Zapravo je zbilja oko nas prozračna pustolovina.
— To mi moraš malo bolje objasniti.
— Onda me dobro slušaj. Vrlo je raširen nesporazum da je duh »prozračniji« od vodene pare. Zapravo je suprotno. Duh je čvršći od leda.
— To mi nikad ne bi palo na pamet.
— Onda ću ti ispričati jednu priču. Bio jednom jedan čovjek koji nije vjerovao u anđele. Jednoga dana, dok je radio u šumi, posjeti ga anđeo.
— Da?
— Šetali su zajedno komad puta. Na kraju se čovjek okrene prema anđelu i reče: »Da, moram priznati da anđeli postoje. Ali, vi ne postojite onako pravo kao mi.« »Kako to misliš?« upita anđeo. A čovjek mu odgovori: »Kad smo došli do onog velikog kamena, ja sam ga morao zaobići, ali sam primijetio da si ti kliznuo ravno kroza nj. A kad smo došli do debla koje je palo na puteljak, ja sam se morao popeti preko njega, a ti si prošao ravno kroza nj.« Ovaj odgovor začudi anđela. Anđeo reče: »A nisi li također primijetio da smo prešli preko močvare. Onda smo obojica kliznuti kroz maglu. To je zato što imamo veću gustoću od magle.«
— O...
— Tako je i s nama, Sofie. Duh može proći kroz čelična vrata. Nikakvi tenkovi i bombarderi ne mogu slomiti ono što je od duha.
— Čudesna misao.
— Ubrzo ćemo proći Risor, a nema ni sat vremena otkako smo krenuli iz Majorove kolibe. No, meni se pije kava.
Kad su došli u Fiane, pred Sondeledom, ugledali su s lijeve strane ceste gostionicu. Zvala se »Cinderella«. Alberto skrene i parkira auto na travnjaku.
U kavani je Sofie pokušala iz hladnjaka uzeti bocu kole, ali ta se nije dala pomaknuti. Kao da se zaglavila. Malo dalje od nje, Alberto je pokušavao natočiti kavu u papirnatu čašu koju je našao u autu. Morao je samo pritisnuti gumb. Iako je navalio svom snagom, nije ga mogao stisnuti.
Tako se razljutio da se obratio za pomoć drugim gostima. Budući da nitko nije obraćao pažnju, povikao je tako glasno da je Sofie morala začepiti uši:
— Hoću kave!
Ljutnja izgleda nije bila tako opasna, jer je uskoro prasnuo u smijeh.
— Pa ne mogu nas čuti. Naravno, ne možemo se služiti njihovim gostionicama.
Baš su se htjeli okrenuti, kad neka starica ustane sa svoje stolice i pođe prema njima. Imala je jarko crvenu suknju, ledenoplavu pletenu vestu i bijeli rubac na glavi. Njezine boje i pojava bili su nekako oštriji od svega drugog u gostionici.
Ona priđe Albertu i reče:
— Nešto mi grozno vičeš, dečko.
— Pardon.
— Htio bi kave, kažeš?
— Da, ali...
— Imamo mi mali lokal tu iza ugla.
Pošli su za ženom van, a onda krenuli puteljkom iza gostionice. Dok su tako hodali, ona reče:
— Vi ste ovdje novi, je li?
— Pa, to se mora priznati.
— Da, da. Dobro došli u vječnost, djeco.
— A ti?
— Ja sam iz zbirke priča braće Grimm. Otad je prošlo već gotovo dvije stotine godina. A odakle su pridošlice?
— Mi dolazimo iz filozofske knjige. Ja sam učitelj filozofije, a Sofie je moja učenica.
— Hi... hihi... Da, to je nešto novo.
Uskoro su se našli na čistini među drvećem. Tu je bilo nekoliko lijepih smeđih zgrada. Na dvorištu između zgrada gorio je veliki ivanjski kriješ, a oko njega je vrvjelo mnoštvo raznobojnih bića. Sofie je prepoznala mnoge od njih. Bila je tu Snjeguljica i nekoliko patuljaka, Sherlock Holmes, Petar Pan i Pipi Duga Čarapa. Tu su također bile Crvenkapica i Pepeljuga. Oko velikog krijesa skupila su se i druga poznata, ali bezimena bića: patuljci i vilenjaci, fauni i vještice, anđeli i vražići. Osim toga, Sofie je opazila i pravog, pravcatog trola.
— Kakva galama! — usklikne Alberto.
— Pa Ivanje je! — odgovori starica. — Ovakav skup nismo imali još od valborške noći. Tada smo bili u Njemačkoj. Ja sam ovdje samo u kratkom posjetu. Ti si ono htio kavu?
— Da, molim.
Sofie je tek sada primijetila da su sve kuće bile napravljene od paprenjaka, prženog šećera i ocakline od šećera u prahu. Mnoga su se bića posluživala ravno s kuća. Ali, naokolo je hodala pekarica i popravljala štetu. Sofie uzme komadić sa sljemena. Bio je slađi i boljeg okusa od svega što je ikad probala.
Uskoro se starica vrati sa šalicom kave.
— Puno hvala — reče Alberto.
— A kako će gosti platiti kavu?
— Platiti?
— Mi obično plaćamo pričom. Za kavu je dovoljan i kratak odlomak.
— Mogli bismo vam ispričati nevjerojatnu priču o čovječanstvu — reče Alberto. — Samo je nezgodno što imamo užasno malo vremena. Možemo li platiti drugi put?
— Naravno. Ali, čemu žurba?
Alberto objasni svoje namjere, a starica nato reče:
— No da, baš ste mi vi nekakvi žutokljunci. No, uskoro morate prerezati pupčanu vrpcu koja vas veže uz vaše smrtno podrijetlo. Mi više ne ovisimo o mesu i kršćanskoj krvi. Mi pripadamo »nevidljivom narodu«.
Malo kasnije su se Alberto i Sofie našli kod gostionice »Cinderelle« i crvenog kabrioleta. Točno kraj auta je jedna uzbuđena mama pomagala sinčiću da se popiški.
Vozeći zbrda-zdola prečacima nije prošlo puno vremena prije no što su se našli u Lillesandu.
SK 876 iz Kopenhagena sletio je na Kjevik prema planu u 21.35. Dok je zrakoplov rulao po pisti u Kopenhagenu, major je otvorio omotnicu s pulta za prijave. Unutra je bio komad papira na kojem je pisalo:
Majoru Knagu, dok predaje propusnicu za ukrcavanje na Kastrupu, Ivanjske večeri 1990.
Dragi tata. Možda si mislio da ću se pojaviti u Kopenhagenu. Ali, moje nadziranje tvoga kretanja mnogo je složenije nego što misliš. Vidim te gdje god se našao, tata. Naime, posjetila sam cigansku obitelj koja njeguje stare tradicije i koja je jednom prije mnogo, mnogo godina prodala začarano mjedeno zrcalo mojoj prabaki. Osim toga sam si nabavila kristalnu kuglu. Trenutačno vidim da si se upravo smjestio u svoje sjedalo. Zato te samo podsjećam da vežeš pojas i ostaviš sjedište u uspravnom položaju dok se znak »fasten seatbelt« ne ugasi. Čim zrakoplov poleti, možeš spustiti sjedalo i priuštiti si mali odmor. Moraš, naime, biti odmoran kad stigneš kući. Na vrijeme u Lillesandu ne može se požaliti, ali temperatura je nekoliko stupnjeva niža od one u Libanonu. Želim ti ugodan put. Pozdravlja te tvoja vještica od kćeri, Kraljica Zrcala i visoki zašititnik Ironije.
Albert još nije znao je li ljut ili samo umoran i malodušan. Ali, odjednom se počeo smijati. Smijao se tako glasno da su se putnici oko njega počeli okretati da vide što je. Onda je zrakoplov uzletio.
Dobio je milo za drago, ništa drugo. No, nije li tu postojala mala razlika? On se, prije svega, poigrao sa Sofijom i Albertom. A oni — pa oni su samo mašta.
Učinio je kako mu je Hilde natuknula. Spustio je sjedalo i utonuo u san. Nije se posve probudio sve dok nije prošao kontrolu putovnica i ušao u dvoranu za dolaske u zračnoj luci Kjevik. Tamo ga je dočekala skupina demonstranata.
Bilo ih je 8-10, većina Hildina uzrasta. Na plakatima je pisalo: »DOBRO DOŠAO KUĆI, TATA«, »HILDE ČEKA U VRTU« i »IRONIJA SE NASTAVLJA«.
Najgore je bilo to što nije jednostavno mogao uzeti taksi. Morao je čekati prtljagu. U međuvremenu su se Sofijini prijatelji vrzmali naokolo, tako da je stalno morao čitati njihove plakate. Rastopio se tek kad mu je jedna djevojčica prišla s buketom ruža. Zagrabio je u vrećicu i svim demonstrantima podijelio kruščiće od marcipana. Hildi su ostala samo dva. Kad se prtljaga pojavila na traci, jedan je mladić istupio i objasnio da je pod zapovjedništvom Kraljice Zrcala, te da mu je naređeno da ga odveze u Bjerkely. Drugi su se demonstranti izgubili u mnoštvu.
Izašli su na E 18. Na svim mostovima i ulazima u tunel visjeli su raznorazni plakati i zastave: »Dobro došao kući!«, »Puran čeka«, »Vidim te, tata«.
Kada su se zaustavili pred vratima Bjerkelyja, Alberto odahne i zahvali se vozaču novčanicom od sto kruna i tri limenke Carlsberg Elephant piva.
Pred kućom ga je dočekala supruga Marit. Nakon dugog zagrljaja, on upita:
— Gdje je?
— Sjedi na molu, Albert.
*


Alberto i Sofie zaustavili su crveni kabriolet ispred hotela »Norveška« na trgu u Lillesandu. Bilo je četvrt do deset. Vani u arhipelagu vidjeli su veliki kriješ.
— Kako sada pronaći Bjerkely?
— Treba samo tražiti. Valjda se sjećaš slike iz Majorove kolibe.
— Moramo požuriti. Hoću biti ondje prije nego što on stigne.
Stali su voziti uskim ulicama, ali i preko kamenih obronaka i velikih stijena. Važan oslonac bio im je da se Bjerkely nalazi kraj mora.
Iznenada Sofie usklikne:
— Eno ga! Našli smo ga.
— Mislim da imaš pravo, ali ne smiješ tako vikati.
— Uh, pa nitko nas ionako ne čuje.
— Draga Sofie, razočaran sam što nakon našeg dugačkog tečaja filozofije još uvijek tako brzo izvlačiš zaključke.
— Ali...
— Ne misliš valjda da ovdje nema patuljaka i trolova, šumskih duhova i dobrih vila?
— O, pardon!
Prošavši kroz ulazna vrata, vozili su po šljunčanom puteljku ispred kuće. Alberto je parkirao na travnjaku pokraj vrtne ljuljačke. Malo dalje bio je pokriven stol za troje.
— Vidim je! — prošapta Sofie. — Sjedi dolje na molu, baš kao u mome snu.
— Vidiš li da vrt nalikuje vrtu u Djetelinskoj ulici?
— Da, istina. S vrtnom ljuljačkom i svim ostalim. Mogu li otići k njoj?
— Naravno. Ja ću ostati ovdje...
Sofie otrča do mola — gotovo se spotaknula o Hilde. Zatim je mirno sjela pored nje.
Ona je sjedila petljajući oko užadi čamca na vesla koji je bio privezan za mol. U lijevoj ruci držala je neki papirić. Bilo je očito da čeka. Neprestano je pogledavala na sat.
Sofie je mislila da je Hilde jako lijepa. Imala je svijetlu, plavu, kovrčavu kosu — i posve zelene oči. Na sebi je imala žutu ljetnu haljinu. Malo ju je podsjećala na Jorunn.
Sofie joj pokuša nešto reći, iako je znala da nema smisla.
— Hilde! Sofie ovdje!
Nije reagirala.
Sofie klekne i stane joj vikati u uho:
— Čuješ li me, Hilde? Ili si gluha i slijepa?
Nije li sada raširila oči? Nije li to bio mali znak da je nešto čula, makar vrlo slabo?
Onda se osvrnula. Naglo je okrenula glavu udesno i pogledala Sofiji ravno u oči. Nekako joj pogled nije bio čvrst, kao da je gledala ravno kroz nju.
— Ne tako glasno, Sofie.
To se Alberto javio iz crvenog kabrioleta.
— Neću da se vrt napuni morskim sirenama.
Sofie se na to smirila. Godilo joj je sjediti blizu Hilde.
Uskoro je začula duboki muški glas: — Hildice!
Bio je to major — u uniformi i plavoj beretki. Stajao je u vrtu.
Hilde naglo ustane pa mu potrči u susret. Sreli su se između vrtne ljuljačke i crvenog kabrioleta. On je podigne u zrak i zavrti oko sebe.
*


Hilde je sjedila na molu i čekala oca. Svakih četvrt sata koji je prošao otkako je sletio na Kjevik, pokušala si je zamisliti gdje se nalazi, što vidi i kako to prima. Vremena je napisala na komadić papira koji je cijelog dana nosila sa sobom.
A ako se naljuti? Pa nije valjda mislio da joj može napisati onakvu zagonetnu knjigu — i da će sve ostati kao prije?
Ponovno je pogledala na sat. Bilo je deset i petnaest. Morao bi biti ovdje svakog trena.
Ali što je to? Nije li čula nekakav slabi dah, baš kao u snu o Sofiji?
Naglo se okrenula. Tu je nešto bilo, bila je u to posve sigurna. Ali što?
Možda je to samo ljetna noć?
Na nekoliko se sekundi pobojala da nije vidovita.
— Hildice!
Sada se morala okrenuti na drugu stranu. To je tata! Stajao je u vrtu.
Hilde ustane i potrči prema njemu. Sreli su se kraj vrtne ljuljačke; podigao ju je i zavrtio oko sebe.
Hilde je počela plakati, a i major je morao progutati nekoliko suza.
— Pa ti si postala odrasla žena, Hilde.
— A ti si postao pravi pjesnik.
Hilde obriše suze rukavom žute haljine.
— Jesmo sada kvit? — upita ga.
— Sad srno kvit.
Sjeli su za stol. Hilde je najprije željela čuti što se točno dogodilo na Kastrupu i na putu kući. Jedan grohot slijedio je drugi.
— Zar nisi vidio poruku u kavani?
— Pa nisam čak imao vremena sjesti da nešto pojedem, lopužo jedna. Sad sam užasno gladan.
— Jadni tata.
— A ono s puranom je izgleda samo blef?
— Ma ne! Ja sam sve pripremila. Mama će posluživati.
Zatim su uzduž i poprijeko razglabali o svemu u fasciklu i priči o Sofiji i Albertu. Uskoro su na stol stigli puran, Waldorf salata, rose i Hildina pšenična pletenica.
Dok je otac govorio nešto o Platonu, Hilde ga odjednom prekine:
— Psst!
— Što je?
— Zar nisi čuo? Nije li nešto cijuknulo?
— Ne?
— Ali, sigurna sam da sam nešto čula. Uh, to je valjda samo neki miš.
Posljednje što je otac rekao, dok je majka otišla po vino, bilo je:
— Tečaj filozofije nije još sasvim gotov.
— Kako to misliš?
— Noćas ću ti pričati o svemiru.
Prije nego što su započeli obiteljsku gozbu, on reče:
— Hilde je sada prevelika da mi sjedi na krilu. Ali, ti nisi!
Zatim je ulovio Marit i povukao je na svoje krilo. Tu je morala dugo sjediti prije nego što je smjela jesti.
— Zamisli da ti je skoro četrdeset godina...
*


Kad je Hilde otrčala u susret ocu, Sofie osjeti da joj naviru suze.
Nikad neće moći doći do nje!
Sofie osjeti da zavidi Hildi na tome što je pravi čovjek od krvi i mesa.
Kad su Hilde i major sjeli za postavljeni stol, Alberto zatrubi iz auta.
Sofie digne pogled. Nije li to i Hilde učinila?
Ona potrči do Alberta i uskoči na prednje sjedište pored njega.
— Ostanimo ovdje neko vrijeme da vidimo što će se dogoditi — reče.
Sofie zakima.
— Jesi li plakala?
Ona ponovno zakima.
— Pa što ti je?
— Ona ima takvu sreću što je pravo ljudsko biće... Zatim će odrasti i postati prava žena. Sigurno će dobiti i pravu djecu...
— I unučad, Sofie. No, sve ima svoje lice i naličje. To sam te pokušao naučiti na samom početku tečaja filozofije.
— Kako to misliš?
— Mislim kao i ti da ona ima sreće. Međutim, tko dobije srećku života, mora izvući i srećku smrti. Sudbina života je smrt.
— Zar ipak nije bolje živjeti nego nikad ne živjeti pravim životom?
— Mi nećemo živjeti istim životom kao Hilde... no dobro — ili kao major. Zauzvrat, nikad nećemo umrijeti. Zar se ne sjećaš što je ona starica u šumi rekla? Mi pripadamo »nevidljivom narodu«. Rekla je i to da ima gotovo dvije stotine godina. Na tom ivanjskom slavlju vidio sam likove stare više od tri tisuće godina...
— Možda najviše zavidim Hildi na ovom... obiteljskom životu.
— Pa i ti imaš svoju obitelj. Imaš i mačka, dvije ptičice, kornjaču...
— Ali tu smo zbilju napustili.
— Ni u kojem slučaju. Nju je samo major napustio. On je stavio točku, dijete moje. I nikada nas više neće naći.
— Hoćeš reći da se možemo vratiti?
— Kad god poželimo. No, moramo upoznati i nove prijatelje u šumi iza gostionice »Cinderelle« u Fianu.
Zatim obitelj Knag počne jesti. U jednom se trenutku Sofie pobojala da će gozba završiti kao i filozofska vrtna zabava u Djetelinskoj ulici. Barem se činilo da je major namjeravao prevaliti Marit preko stola. No, onda ju je povukao na svoje krilo.
Auto je stajao dosta daleko od obitelji koja je blagovala. Na mahove bi do njih doprla pokoja riječ. Sofie i Alberto promatrali su vrt. Imali su vremena porazgovarati o nesretnoj vrtnoj zabavi.
Obitelj je ustala od stola tek oko ponoći. Zatim Hilde i major krenu prema vrtnoj ljuljački. Mahnuli su majci koja je odlazila u bijelu kuću.
— Samo ti legni, mama. Mi imamo puno pričati.

VELIKI PRASAK
...i mi smo zvjezdana prašina...


Hilde se udobno namjestila pored oca u vrtnoj ljuljački. Bilo je gotovo dvanaest sati. Sjedili su i promatrali zaljev, dok se tu i tamo koja zvijezda javljala na nebu. Slabi valovi udarali su o kamenje ispod mola.
Otac prekine tišinu:
— Čudno je razmišljati o tome da živimo na malom planetu u svemiru.
— Da.. .
— Zemlja je jedan od mnogih planeta koji kruže oko Sunca. Ali, samo je naš planet živ.
— Možda i jedini u cijelom svemiru?
— Da, to je moguće. No, može biti da svemir ključa od života. Jer, svemir je nepojmljivo velik. Udaljenosti su toliko velike da ih mjerimo u »svjetlosnim minutama« i »svjetlosnim godinama«.
— Što to zapravo znači?
— Svjetlosna minuta je udaljenost koju svjetlo prevaljuje u jednoj minuti. A ta je velika, jer svjetlost prelazi 300.000 kilometara kroz svemir u samo jednoj sekundi. Drugim riječima, svjetlosna minuta iznosi 300.000 puta 60, ili 18 milijuna kilometara. Svjetlosna godina je gotovo deset bilijuna kilometara.
— Koliko ima do Sunca?
— Malo više od osam svjetlosnih minuta. Sunčeve zrake, koje griju naše obraze za toplog lipanjskog dana, putuju, dakle, osam minuta kroz svemir prije nego što stignu do nas.
— Nastavi!
— Udaljenost do Plutona, najudaljenijeg planeta našeg Sunčevog sustava, iznosi dobrih pet svjetlosnih sati od našeg planeta. Kada astronom teleskopom promatra planet Pluton, zapravo gleda pet sati u prošlost. Također bismo mogli reći da slici Plutona treba pet sati da dopre do nas.
— To je malo teško zamisliti, ali mislim da zapravo razumijem što želiš reći.
— Fino, Hilde. Tek smo se počeli orijentirati, znaš. Naše je Sunce jedna od 400 milijardi zvijezda u »galaksiji« koja se zove Mliječni put. Ova galaksija izgleda kao veliki disk, gdje se naše Sunce nalazi u jednom od spiralnih krakova. Ako u jasnoj zimskoj noći promatramo zvjezdano nebo, vidimo širok pojas zvijezda. To je zato što gledamo u središte Mliječnog puta.
— Izgleda da se zbog toga Mliječni put na švedskom zove »Zimska ulica«.
— Udaljenost do naše najbliže susjedne zvijezde u Mliječnom putu iznosi četiri svjetlosne godine. Možda je to ona koju vidimo nad školjem. Ako si zamisliš da gore postoji promatrač zvijezda s vrlo snažnim teleskopom upravljenim prema Bjerkelyju, znaj da bi on vidio Bjerkely kakav je bio prije četiri godine. Možda bi vidio jedanaestogodišnju djevojčicu kako sjedi u ovoj ljuljački i maše nogama.
— Nemam riječi.
— No, to je samo najbliža susjedna zvijezda. Cijela galaksija ili »maglica«, kako se to još kaže, široka je 90.000 svjetlosnih godina. To znači daje svjetlosti potrebno toliko godina kako bi stigla s jednog kraja galaksije na drugi. Kada upravimo pogled prema zvijezdi u Mliječnom putu udaljenoj 50.000 svjetlosnih godina od našeg Sunca, to znači da gledamo 50.000 godina una trag.
— Ta je misao pregolema za moju malu glavu.
— Jedini način na koji možemo promatrati svemir jest, dakle, taj da gledamo u prošlost. Nikad ne možemo znati kako svemir izgleda. Znamo samo kako je izgledao. Kada gledamo neku zvijezdu udaljenu na tisuće svjetlosnih godina, putujemo zapravo na tisuće godina unatrag u povijest svemira.
— Posve nepojmljivo.
— Sve što vidimo pogađa naše oko u obliku svjetlosnih valova. Tim valovima treba vremena kako bi proputovali prostor. Možemo to usporediti s grmljavinom. Uvijek čujemo grom nakon odsjaja munje. To je zato što se zvučni valovi gibaju sporije od svjetlosnih. Kada čujem prasak groma, čujem prasak nečega što se dogodilo trenutak ranije. Tako je i sa zvijezdama. Kada pogledam zvijezdu koja je od nas udaljena na tisuće svjetlosnih godina, vidim »grmljavinu« događaja koji se zbio na tisuće godina ranije.
— Shvaćam.
— Dosad smo govorili samo o našoj galaksiji. Astronomi vjeruju da u svemiru postoji oko stotinu milijardi galaksija, a svaka od tih galaksija sastoji se od oko stotinu milijardi zvijezda. Najbliža susjedna galaksija je maglica Andromeda. Ona je od naše galaksije udaljena dva milijuna svjetlosnih godi na. Kao što smo već rekli, to znači da svjetlost ove galaksije treba dva miliju na godina kako bi stigla do nas, a to opet znači da gledamo dva milijuna godina u prošlost kada visoko na nebu vidimo Andromedu. Ako u toj zvjezdanoj maglici postoji nekakav pametan promatrač zvijezda — zamišljam si nekog malog pametnjakovića koji ovog trena upravlja svoj teleskop prema Zemlji — onda nas on ne bi vidio. U najboljem bi slučaju vidio praljude niska čela.
— Šokirana sam.
— Najudaljenije poznate galaksije nalaze se oko deset milijardi svjetlosnih godina od nas. Kada opažamo signale iz ovih galaksija, gledamo dakle deset milijardi godina u prošlost svemira. To je otprilike dvostruko dulje od egzistencije naše galaksije.
— Vrti mi se.
— Može biti da je teško shvatiti što znači gledati tako daleko u prošlost. No, astronomi su otkrili nešto što je još važnije za našu sliku svijeta.
— Reci!
— Pokazalo se da nijedna galaksija u svemiru ne miruje. Sve se galaksije udaljuju jedna od druge ogromnom brzinom. Izgleda da što su dalje od nas, to se brže gibaju. To znači da udaljenost između galaksija postupno sve više raste.
— Pokušavam si to predočiti.
— Uzmeš li balon i na njemu nacrtaš nekoliko crnih točaka, točke će se polako udaljavati jedna od druge kako ti pomalo napuhuješ balon. Tako je i s galaksijama u svemiru. Kažemo da se svemir širi.
— Što bi tome mogao biti uzrok?
— Većina astronoma slaže se da postoji samo jedno objašnjenje za širenje svemira: jednom, prije otprilike 15 milijardi godina, sva je tvar u svemiru bila skupljena na vrlo malom području. Materija je bila tako zbijena da se tvar uslijed sile teže užasno ugrijala. Na kraju je postala toliko vruća i sabijena da je eksplodirala. Ova se eksplozija zove veliki prasak, ili, na engleskom, »the big bang«.
— Sama misao na to navodi me da zadrhtim.
— »Veliki prasak« uzrokovao je da se sva tvar u svemiru razletjela na sve strane, a kako se pomalo hladila, nastajale su zvijezde i galaksije, mjeseci i planeti...
— Rekao si da se svemir još uvijek širi?
— Razlog tome je upravo ova eksplozija koja se dogodila prije mnogo milijardi godina. Jer, svemir nema bezvremensku geografiju. Svemir je do gađaj. Svemir je eksplozija. Još uvijek se galaksije udaljuju jedna od druge golemom brzinom.
— I to će se nastaviti u vječnost?
— To je jedna mogućnost. No, postoji i druga mogućnost. Sjećaš se možda da je Alberto Sofiji pričao o dvije sile koje čine da se planeti drže konstantne putanje oko Sunca?
— Nisu li to gravitacija i tromost?
— Takav je i odnos među galaksijama. Jer, iako se svemir još uvijek širi, sila teže djeluje u suprotnom pravcu. Jednog će dana — možda za nekoliko milijardi godina — sila teže uzrokovati da se nebeska tijela ponovno sabiju kad sile iza velike eksplozije stanu slabiti. Tada će se dogoditi obrnuta eksplozija, takozvana »implozija«. Ali, udaljenosti su tako velike da će se to dogoditi kao na usporenom filmu. Možeš to usporediti s onime što se događa kad se iz balona ispušta zrak.
— Zar će se onda sve galaksije ponovno sabiti u gusto središte?
— Da, shvatila si. Ali, što će se zatim dogoditi?
— Onda mora doći novi »prasak«, koji će uzrokovati da se svemir ponovno počne širiti. Jer: još uvijek vrijede isti prirodni zakoni. Na taj će način nastati nove zvijezde i galaksije.
— Dobro misliš. Što se tiče budućnosti svemira, astronomi vide dvije mogućnosti: ili će se svemir zauvijek nastaviti širiti, tako da prostor između galaksija postaje sve rjeđi, ili će se pak početi skupljati. Tu je odlučujuće koliko je svemir težak ili masivan, a nad tim astronomi još uvijek nemaju potpun pregled.
— No, ako je svemir toliko težak da se jednog dana počinje skupljati, onda se možda već mnogo, mnogo puta tako rastvorio i skupio?
— Da, to bi se iako moglo zaključiti. No, ovdje se zamisao dijeli na dvoje. Može se zamisliti da je širenje svemira nešto što se događa samo jedanput. Ipak, ako se svemir nastavi širiti dovijeka, sve se više nameće pitanje kako je sve skupa počelo.
— Jer, kako je nastala tvar koja je odjednom eksplodirala?
— Kršćanin bi možda rekao da je »veliki prasak« zapravo stvaralački trenutak. U Bibliji piše da je Bog rekao: »Neka bude svjetlo!« Možda se također sjećaš da je Alberto naglasio da kršćanstvo ima »linearni« pogled na povijest. Na osnovi kršćanske vjere o stvaranju, najbolje je misliti da će se svemir nastaviti širiti.
— Da?
— Na Istoku obično imaju »ciklični« pogled na povijest. To znači da se povijest vječno ponavlja. U Indiji na primjer postoji stari nauk da se svijet neprestano rastvara — kako bi se potom opet zatvorio. Tako se izmjenjuje ono što Indijci zovu »Brahmanov dan« i »Brahmanova noć«. Ova misao odgovara najbolje onoj da se svemir širi i skuplja — kako bi se potom ponovno stao širiti — u vječnom cikličnom procesu. Ja si zamišljam veliko kozmičko srce koje kuca, kuca, kuca...
— Meni su obje teorije jednako nepojmljive i jednako uzbudljive.
— A mogu se usporediti s velikim paradoksom vječnosti o kojem je Sofie jednom mozgala u svom vrtu: ili svijet postoji oduvijek — ili je jednom iznenada nastao ni iz čega...
— Jao!
Hilde se primi za čelo.
— Što je?
— Mislim da me ugrizao obad.
— To te sigurno Sokrat hoće probuditi iz zimskog sna...
*


Sofie i Alberto sjedili su u crvenom kabrioletu i slušali kako major priča Hildi o svemiru.
— Ne čini ti se da su uloge potpuno zamijenjene? — upita Alberto nakon nekog vremena.
— Kako to misliš?
— Prije su oni nas slušali, a mi ih nismo mogli vidjeti. Sada mi njih slušamo, a oni nas ne vide.
— Ima još nešto.
— Na što misliš?
— Mi u početku nismo znali da postoji neka druga zbilja u kojoj žive Hilde i major. Sada oni ne znaju za našu zbilju.
— Osveta je slatka.
— No, major se mogao uplesti u našu zbilju...
— Naš svijet nije bio ništa drugo do njegova upletanja.
— Ipak, ja se ne želim prestati nadati da se mi također možemo uplesti u njihov svijet.
— Pa znaš da je to nemoguće. Zar se ne sjećaš kako smo prošli u »Cinderelli«? Vidio sam te kako navlačiš onu bocu kole.
Sofie je neko vrijeme sjedila promatrajući vrt, dok je major pripovijedao o »velikom prasku«. Bilo je nečeg u tom izrazu što ju je navelo na razmišljanje.
Počela je prekapati po autu.
— Što? — upita Alberto.
— Ništa.
Otvorila je pretinac za rukavice; unutra je bio francuski ključ. Zatim je iskočila iz auta. Prišla je vrtnoj ljuljački i postavila se točno ispred Hilde i njezina oca. Najprije je pokušala uhvatiti Hildin pogled, ali to je bilo posve nemoguće. Na kraju je visoko podigla francuski ključ i udarila je po čelu.
— Jao! — reče Hilde.
Nato Sofie bubne i majora u čelo, ali on uopće nije reagirao.
— Što je? — upita on.
— Mislim da me ugrizao obad.
— To te sigurno Sokrat hoće probuditi iz zimskog sna.
Sofie se ispruži po travi i pokuša zanjihati vrtnu ljuljačku. Ali, stajala je kao ukopana. Ili ju je ipak uspjela malo pomaknuti, barem milimetar?
— Po zemlji puše nekakav prohladni vjetar — reče Hilde.
— Ne, baš je toplo.
— I ne samo to. Tu nečega ima.
— Samo nas dvoje i svježa ljetna noć.
— Ne, nešto je u zraku.
— Što bi to moglo biti?
— Sjećaš li se Albertovog tajnog plana?
— Da, kako ga se ne bih sjećao?
— Kako su samo nestali s vrtne zabave. Kao da ih je zemlja progutala...
— Ali...
— »Kao da ih je zemlja progutala... «
— Pa priča je negdje morala završiti. Osim toga, to sam samo napisao.
— Da, to, ali ne i ono što se kasnije dogodilo. Pomisli da su ovdje...
— Misliš?
— Osjećam to, tata.
Sofie otrča natrag do auta.
— Zadivljujuće! — prizna Alberto dok se penjala u auto s francuskim ključem. — Ta djevojka sigurno ima posebne sposobnosti.
*


Major obgrli Hilde.
— Čuješ li kako valovi čudesno sviraju?
— Da.
— Sutra moramo izvući čamac u vodu.
— Čuješ li kako vjetar čudno šapuće? Vidi kako lišće jasike drhti.
— Ovo je živ planet...
— Napisao si nešto o onome »između redaka«.
— Da?
— Možda i ovdje u vrtu ima nečeg »između redaka«.
— Priroda je svakako puna zagonetki. Ali, mi govorimo o zvijezdama na nebu.
— Uskoro će se pojaviti i zvijezde u vodi.
— Da, tako si zvala svjetlucavi plankton kad si bila mala. Na neki si način bila u pravu. Jer, svjetlucavi plankton i svi drugi organizmi napravljeni su od elemenata pomiješanih u nekoj zvijezdi.
— Mi isto?
— Da, i mi smo zvjezdana prašina.
— Krasno rečeno.
— Kada radioteleskopi hvataju svjetlost dalekih galaksija, udaljenih na milijarde svjetlosnih godina, izrađuju kartu svemira onako kako je izgledao u prastaro doba, odmah nakon »velikog praska«. Sve što čovjek vidi na nebu jesu kozmički fosili stari na tisuće i milijune godina. Jedino što tumač zvijezda može učiniti jest da gata u prošlost.
— Zato što se zvijezde u sazviježđu udaljuju jedna od druge prije nego što njihova svjetlost stigne do nas?
— Prije samo dvije tisuće godina, zviježđa su izgledala prilično drukčije.
— Nisam to znala.
— Ako je noć jasna, vidimo milijune, čak milijarde godina daleko u prošlost svemira. Na neki način putujemo kući.
— To moraš malo bolje objasniti.
— Ti i ja također smo počeli s »velikim praskom«, jer sva je tvar u svemiru organska cjelina. Jednom u prastaro doba, sva je materija bila skupljena u grudu, koja je bila toliko masivna da bi glavica pribadače težila mnogo milijardi tona. Ovaj je »praatom« eksplodirao zbog ogromne gravitacije. Kao da se nešto razbilo. A kad podignemo pogled prema nebu, pokušavamo pronaći put k sebi samima.
— Kako si to čudno rekao.
— Sve zvijezde i galaksije u nebeskom prostoru napravljene su od iste tvari. Nešto se od toga zgrudalo na jednom mjestu, nešto na drugom. Galaksije mogu biti udaljene jedna od druge na milijarde svjetlosnih godina. No, sve su istog podrijetla. Sve zvijezde i planeti pripadaju istom rodu...
— Shvaćam.
— Što je zapravo svjetska tvar? Što je to eksplodiralo prije mnogo milijardi godina? Odakle dolazi?
— To je velika zagonetka.
— Međutim, to se duboko tiče svih nas. Jer, i mi smo od te tvari. Mi smo iskra iz velikog ognja koji je zapaljen prije mnogo milijardi godina.
— I to je krasno rečeno.
— Ali, nećemo pretjerivati s velikim brojevima. Dovoljno je u ruci držati kamen. Svemir bi bio nepojmljiv i kad bi se sastojao samo od kamena veličine naranče. Pitanje bi bilo jednako nepristupačno: odakle dolazi taj kamen?
*


Sofie se odjednom uspravi u crvenom kabrioletu i pokaže prema zaljevu.
— Željela bih isprobati čamac na vesla! — usklikne.
— Privezan je. Osim toga, ne možemo podići vesla.
— A da pokušamo? Pa Ivanje je...
— Možemo barem otići do mora.
Iskočili su iz auta i potrčali kroz vrt.
Na molu su pokušali odvezati uže koje je bilo pričvršćeno za čelični prsten. Nisu mogli podići čak ni kraj užeta.
— Kao da je zakovan — reče Alberto.
— Ali imamo vremena.
— Pa da, pravi filozof se nikad ne predaje. Kad bismo samo... ovo uspjeli odriješiti...
*


— Na nebu se pojavilo još više zvijezda — reče Hilde.
— Da, ljetna je noć sada najtamnija.
— A zimi iskri. Sjećaš li se noći prije tvog odlaska u Libanon? Bio je prvi dan Nove godine.
— Tada sam odlučio da ću ti napisati knjigu o filozofiji. Bio sam u velikoj knjižari u Kristiansandu, u knjižnici također. Nije bilo ničega za omladinu.
— Kao da sjedimo skroz na vrhu jedne od tankih dlaka u krznu bijelog zeca.
— Pitam se ima li koga tamo u noći svjetlosnih godina?
— Čamac se odvezao!
— Gle, stvarno...
— Ništa ne shvaćam. Provjerila sam užad malo prije tvog dolaska.
— Ozbiljno?
— To me podsjeća na ono kad je Sofie posudila Albertov čamac. Sjećaš se kako je plutao po jezercu?
— Ovo je sigurno njezino djelo.
— Samo se ti šali. Ja cijelu večer osjećam da tu nečeg ima.
— Jedno od nas mora otplivati do njega.
— Hajdemo oboje, tata.