Lawrence Durrell - Justine

Prvi roman iz "Aleksandrijskog kvarteta" rekonstruira u svim mogućim nijansama bezbrojne titraje i zamahe Darleyeve strasti prema Justine, židovskoj ljepotici, te njegovu vezu s Melissom, prostitutkom i plesačicom u kabareu. Darley, glavni lik, mladi je engleski pisac i nastavnik, koji se ovdje, kao i u "Balthazaru" te "Clei" pojavljuje u ulozi pripovjedača. Ovo djelo kritičari počesto nazivaju romanom strasti.

Predgovor


Poput Balzaca, Lawrence Durrell napisao je svoje prve romane pod pseudonimom. Nije mu bilo ni dvadeset pet godina kad je dovršio onu začudnu »kroniku engleske smrti« koju je pod naslovom Crna knjiga objavio Obelisk Press u Parizu, uoči Drugog svjetskog rata.
Odonda je prošlo dvadeset godina, dvadeset plodnih godina pisca Durrella koji je za to vrijeme živio na tako različitim mjestima kao što su Kreta, Cipar, Krf, Patmos, Rodos, Beograd, Buenos Aires, Jeruzalem i Aleksandrija.
Justine, prva knjiga tetralogije kojoj je tema Aleksandrija, posjeduje sve osobine simfonijske poeme. Durrell je intimno poznavao grad čije nam boje, ritam i ludi- lo dočarava na svakoj stranici. To je Aleksandrija koju je mogao uskrsnuti samo je- dan dobrovoljno izgnani Englez, rođen na Himalaji i sazreo u Grčkoj. Grad ovdje ne igra običnu ulogu kulisa - to je živa cjelina, biće pomalo čudovišno sazdano od mesa, kamena, zločina, snova i mita, ako baš hoćete. »Heraldički« portret, kao što bi rekao sam Durrell.
U ovoj prvoj knjizi pred našim se očima prelijeva čarobno tkanje nabijeno senzu- alnim aluzijama, paukova mreža inkrustirana kapima rose koje podrhtavaju i odsije- vaju u neopipljivoj atmosferi. Kako se priča odigrava, desen na platnu sve se jasnije ocrtava i sređuje prema svojim unutarnjim zakonima. Supstancija je toga nježnog i složenog desena poetska proza, najzahtjevnija, najbogatija, najkontroliranija i naje- vokativnija što može biti. Ovdje ne mogu a da se ne prisjetim svih onih čarobnih na- pitaka koje su nam u prošlosti bili pripravili majstori zbilje, primjerice Rave- lov Gašpar noćnik, Seuratove silhuete zabliještene suncem, Pitagorini uzleti u čisti prostor, Amiensova voljena Biblija, džamija u Cordobi, koja je danas profanirana...
Osobe koje nastavaju ovaj roman pripadaju jednoj neobičnoj zbilji; usuđujem se proreći da će na europskog čitatelja upravo hipnotički djelovati. U njima je sadrža- na sva prašina i ludilo Bliskog istoka i čovjek ih slijepo prihvaća, premda nikad nije
bio u društvu sličnih ljudi. Neki od njih zaprepašćuju nas i zbunjuju kao i anemič- ni krajolici u kojima se kreću i koji se, a to je još jedna od neobičnih vrlina ove knji- ge, isto tako kreću u njima.
Čitanje je ove knjige pustolovina koja ostavlja trag na čitatelju - svojom formom, svojom zvučnošću, svojim bojama. Pripovijedanje ne teče uobičajenim roma- nesknim tokom; ono se ljeska i leluja na lepršavoj potki one svete materije koju ro- manopisac tako rijetko priziva: svjetlosti. Vrhunac svjetlosti zasićene talogom i prisjećanjem prošlosti.
Još jednom mislim na Ravela, na Seurata, na Pitagoru. A da mjera bude puna, do- dat ću i malčice ludog duha Aleksandra Velikog, koji je, na kraju krajeva, ipak bio uzvišen.

HENRY MILLER
19. srpnja 1957.

Evi
ove uspomene na njeni rodni grad


»Privikavam se na misao da na svaki spolni čin gledam kao na proces u kojem sudje- luju četiri osobe. O ovome ćemo još mnogo raspravljati«
SIGMUND FREUD, Pisma

»Postoje dva moguća rješenja - zločin koji nas usrećuje, ili omča koja nas priječi da budemo nesretni. Pitam vas, draga Terezo, kako se tu čovjek uopće može dvoumiti, i kakve će protuargumente vaša glavica naći da pobije ovaj moj argument?«
D. A. F. DE SADE, Justine


NAPOMENA
Svi su likovi u ovom romanu, prvom u nizu romana, izmišljeni, kao i sam pripovje- dač, i nemaju nikakve sličnosti sa živim osobama. Samo grad nije izmišljen.

PRVI DIO






More je danas opet uzburkano od opojnog daha vjetra. Usred zime osjećaju se već snohvatice proljeća. Do podne, vrelo, golo, sedefasto nebo, cvrčci skriveni u hladu, a sad vjetar razgolićuje velike platane, pustoši velike platane...
Pobjegao sam na ovaj otok sa dvije-tri knjige i djetetom - Melissinim djetetom. Ne znam zašto sam napisao riječ »pobjegao«. Mještani bi u šali rekli da samo bo- lestan čovjek može izabrati ovako zabačeno mjesto radi oporavka. Pa, dobro, recimo da sam došao ovamo da se liječim, ako baš hoćete...
Obnoć, dok vjetar zavija a dijete mirno spava u svom drvenom krevecu pokraj dimnjaka u kojem odzvanja jeka, palim svjetiljku, hodam amo-tamo i razmišljam o svojim prijateljima - o Justini i Nessimu, o Melissi i Balthazaru. Vraćam se, kariku po kariku, niz željezni lanac sjećanja, u grad u kojem smo tako kratko zajedno bora- vili: u grad u kojem smo bili flora - grad što je izazivao u nama sukobe koji su bili njegovi a mi smo pogrešno mislili da su naši: voljena Aleksandrija!
Morao sam otići ovako daleko od nje da bih sve to shvatio! Živeći na ovom go- lom rtu koji Arktur{1} svake noći otimlje tami, daleko od vapnene prašine onih ljetnih popodneva, napokon uviđam da se za ono što se zbilo u prošlosti nikome od nas ne može pravedno suditi. Gradu treba suditi iako mi, njegova djeca, moramo platiti ceh.
* * * *
Što je u samoj srži ovaj naš grad? Što sadrži riječ Aleksandrija? U hipu mi se pred očima pojavi tisuća prašnih ulica. U njoj danas gospodare muhe i prosjaci - i oni koji jedva životare negdje na sredini između prvih i drugih.
Pet rasa, pet jezika, tucet vjeroispovijesti: pet flota koje krstare kroz svoje masne odsjaje iza lukobrana. A ima tu i više od pet spolova koje, čini se, umije lučiti samo pučki grčki jezik. Izbor spolnih užitaka koji vam se nude u ovom gradu upravo zapa- njuje svojom raznolikošću i obiljem. Ipak, nikad ne biste mogli upasti u zabludu da ga nazovete sretnim mjestom. Simbolične ljubavnike helenskog svijeta ovdje je za-
mijenilo nešto sasvim drugo, nešto jedva primjetno dvospolno, uvrnuto u samo sebe. Orijent ne može uživati u slatkoj anarhiji tijela - zato što je nadišao tijelo. Sjećam se kako je Nessim jednom rekao - mislim da je nekog citirao - da je Aleksandrija ve- lika vinska preša ljubavi; oni koji prođu kroz nju bolesnici su, samotnjaci, poroci - hoću da kažem, svi oni koji su u svojoj spolnosti duboko ranjeni.
* * * *
Bilješke o tonovima pejzaža... Dugi nizovi tempera. Svjetlo propušteno kroz limuno- vu srž. Zrak pun ciglene prašine - prašine slatkastog mirisa - i vonj vrelog pločnika pogašenog vodom. Laki, vlažni oblaci, vezani za zemlju, a ipak malokad donose kišu. Na toj osnovi iscijeđena boja crvene prašine, zelene prašine, sljezove boje po- put krede i razrijeđene blijedogrimizne boje. Ljeti morska vlaga ovlaš pocakljuje zrak. Sve je obavijeno ljepljivim plaštom.
A onda, s jeseni, zrak suh i treperav, oštar od statičkog elektriciteta, pali tijelo pod laganom odjećom. Probuđena put trese rešetke svoje tamnice. Pijana kurva pro- lazi noću mračnom ulicom rasipajući za sobom komadiće pjesme poput latica. Je li tako Antonije čuo opojne melodije veličanstvene glazbe koja ga je nagnala da se za- uvijek prepusti voljenom gradu?
Nabrušena mladenačka tijela kreću u potragu za bliskom golotinjom, a u onim kavanicama u koje je Balthazar tako često zalazio sa starim pjesnikom ovoga grada,
{2} mladići se nelagodno meškolje bacajući kocku pod svjetlom petrolejke: uznemire- ni ovim suhim pustinjskim vjetrom - tako neromantičnim, tako nepovjerljivim - meškolje se i osvrću za svakom nepoznatom osobom. Hvataju zrak a u svakom ljetnom poljupcu osjećaju okus živog vapna...
Morao sam doći ovamo da bih mogao potpuno rekonstruirati u glavi taj grad - tu- robne krajeve koje je starac{3} vidio pune »crnih ruševina« svoga života. Štropot tramvaja što podrhtavaju u svojim metalnim venama probijajući se preko mejdana{4} na Mazariti. Zlato, fosfor, magnezijski blistav papir. Tu smo se često sastajali. Tu je ljeti stajala mala tezga sa šarenom tendom gdje su se prodavale kriške lubenica i sla- doled jarkih boja koji je ona rado jela. Dakako da bi uvijek malo zakasnila - možda je dolazila pravo sa sastanka u zamračenoj odaji, o čemu ne želim razmišljati, ah bila je tako svježa, tako mlada, otvorene krunice usta koja bi pritisnula na moje usne po- put žarkog ljeta. Muškarac koga je bila netom napustila možda je još prebirao uspo- mene na nju; možda je ona još na sebi osjećala cvjetni prah njegovih poljubaca? Ali to nekako nije bilo važno dok sam osjećao njeno gipko tijelo naslonjeno na moju mi- šicu i dok mi se smješkala bezazleno i iskreno, kao da nema nikakvih tajni. Bilo je ugodno stajati tako, nespretno i pomalo stidljivo, ubrzanog daha zato što smo znali što želimo jedno od drugoga. Poruke su, mimo svijesti, strujale pravo kroz mesnate usne, oči, sladoled, šarenu tendu. Stojeći bezbrižno tako, držeći se zakvačeni malim
prstima, ispijajući u dugim gutljajima popodne prožeto mirisom kamfora, bili smo srasli s gradom...
Večeras sam prelistavao ove svoje spise. Neki su mi od njih poslužili za potpalu u kuhinji, a neke je dijete poderalo. Godi mi ovaj oblik cenzure zbog ravnodušnosti koju svijet prirode osjeća prema umjetničkim tvorevinama - ravnodušnosti koja malo-pomalo i mene obuzima. Uostalom, kakva korist od neke lijepe metafore o Me- lissi kad ona sad počiva duboko pokopana, kao i svaka druga mumija, u ravnom i mlakom pijesku crnog ušća?
Ali pomno čuvam tri bilježnice u kojima je Justine vodila svoj dnevnik, kao i stranice na kojima je zabilježeno Nessimovo ludilo. Sve mi je to Nessim bio dao kad smo se rastajali rekavši mi:
- Uzmi ovo i pročitaj. Tu ćeš naći mnogo toga o svima nama. To će ti pomoći da lakše podneseš pomisao na Justinu, kao što je i meni pomoglo.
Bijaše to u »Ljetnom dvorcu« nakon Melissine smrti, kad je on još vjerovao da će mu se Justine vratiti. Često razmišljam, svagda pomalo u strahu, o Nessimovoj ljubavi prema Justini. Ima li ičeg sveobuhvatnijeg, ičeg čvršćeg utemeljenog u sa- mom sebi? To je pridavalo njegovoj boli nešto zanosno, one slatke rane koje čovjek očekuje da će prije naći u svetaca nego u običnih ljubavnika. Ipak, samo malo humo- ra moglo ga je izbaviti od takve grozne i sveobuhvatne patnje. Lako je sad kritizira- ti, znam, znam.
* * * *
U velikoj tišini ovih zimskih večeri postoji samo jedan sat, a to je more. Njegovo je nejasno gibanje u mojoj svijesti fuga uz koju pišem ove zapise. Prazne kadence morske vode koja liže svoje rane, duri se uz rukavce delte, vri na napuštenim žalima
- pustim, zauvijek pustim pod krilima galebova: bijelih šara na sivilu što ga izjedaju oblaci. Ako se ikad ovdje pojave jedra, stradaju prije nego što kopno baci na njih sje- nu. Brodske olupine naplavljene na podnožju otočja, posljednje ljuske izgrizene nevremenom što su preostale u modrom sirištu mora... nema ih više!
* * * *
Izuzev stare naborane seljanke koja svakog dana dolazi na mazgi iz sela da pospremi kuću, djevojčica i ja smo ovdje posve sami. U neznanom okolišu, ona je sretna i ži- vahna. Nisam joj još nadjenuo ime. Dakako da će se zvati Justine - kako bi drukčije?
A ja, niti sam sretan niti nesretan; živim tako, lebdeći, poput vlasi ili pera, u maglovitom spletu svojih uspomena. Rekao sam nešto o beskorisnoj umjetnosti, ali ništa pravo o utjehama koje ona pruža. Olakšanje koje mi daje ovaj rad mozgom i srcem leži u ovome - što samo ovdje, u slikarskoj ili književnoj tišini, može stvarnost biti sređena, obnovljena i prisiljena da pokaže svoje pravo značenje. Naši su svaki-
dašnji postupci u zbilji samo grubo platno pod kojim se krije zlatno tkanje - smisao uzorka. Mi umjetnici doživljavamo u umjetnosti radosno pomirenje sa svim onim što nas je u svakidašnjici ranilo ili nam nanijelo poraz; na taj način ne izmičemo sud- bini kao što obični ljudi pokušavaju, nego je ostvarujemo u njenoj pravoj mogućnosti
- u mašti. Zašto bismo inače pozljeđivali jedni druge? Ne, smirenje koje tražim, i koje ću možda naći, neće mi nikad pružiti ni Melissine blistave prijazne oči ni Justi- nini tamni pogledi ispod crnih obrva. Svi smo se mi razišli kud koji; ali u ovom prvom velikom raskidu u mojim zrelim godinama, naslućujem granice svoje umjetnosti i osjećam kako mi uspomene na njih neizmjerno produbljuju i život i umjetnost. U mislima ih ponovo proživljavam; kao da samo ovdje - za ovim drvenim stolom ponad mora, ispod masline - kao da ih samo ovdje mogu obogatiti kako zaslužuju. Stoga će okus ovih stranica preuzeti nešto od samih živih bića - njihov dah, kožu, glasove - i utkati ih u podatno tkivo ljudskog pamćenja. Želim da oni iznova ožive do one točke kad bol prerasta u umjetnost... Ne znam, možda je ovo tek jalov pokušaj. Ali pokušati moram.
Danas smo dijete i ja zajedno dovršili kućno ognjište, tiho ćaskajući dok smo ra- dili. Razgovaram s djevojčicom kao što bih razgovarao sa samim sobom dok sam sam; ona mi pak odgovara nekakvim epskim jezikom koji je sama izmislila. Prstenje što ga je Cohen bio kupio Melissi zakopali smo pod kamen na ognjištu, u skladu s običajima na ovom otoku. To će donijeti sreću ukućanima.
* * * *
U vrijeme kad sam se upoznao sa Justinom, bio sam tako reći sretan čovjek. Iznena- da su se otvorila vrata zahvaljujući mojoj prisnosti s Melissom - prisnosti koja je bila još čudesnija zato što je bila neočekivana i posve nezaslužena. Kao i svi sebičnjaci, ja ne mogu živjeti sam; i zaista mi je dozlogrdila posljednja godina samačkog života
očajavao sam zbog svoje nesposobnosti da vodim kućanstvo, zbog svoje nemoći da se brinem za odjeću, prehranu i novac. Dozlogrdile su mi i sobe pune žohara u koji- ma sam tada stanovao, i koje je pospremao moj jednooki sluga Hamid.
Melissa nije probila moju slabašnu obranu ni jednom od onih vrlina koje se mogu pripisati ljubavnicama - šarmom, izvanrednom ljepotom, inteligencijom - ne, nego samo snagom onoga što jedino mogu nazvati njenim milosrđem, u grčkom zna- čenju te riječi. Sjećam se da sam je viđao, blijedu, prilično vitku, u otrcanom ogrtaču od tuljanove kože, kako vodi psića po zimskim ulicama. Sjećam se njenih sušičavih ruku prošaranih venama itd. Njenih krejonom podignutih obrva koje su na taj način još više isticale njene lijepe, neustrašive, iskrene oči. Viđao sam je mjesecima sva- kog dana, ah njena mrzovoljna, anilinska ljepota nije u meni budila nikakve osjećaje. Dan za danom susretao sam je na putu do kavane Al Aktar, gdje me je čekao Baltha- zar u svom crnom šeširu da mi izdaje »upute«. Nisam ni sanjao da će mi ona ikad postati ljubavnica.
Znao sam da je nekad bila model na Akademiji - nezavidan posao - i da je sad profesionalna plesačica; štoviše, da je ljubavnica postarijeg krznara, neotesanog i vulgarnog poslovnog čovjeka iz središta grada. Spominjem ovo nekoliko podataka samo zato da zabilježim čitav dio svog života koji je potonuo u more. Melissa! Me- lissa!
* * * *
Vraćam se u mislima u ono vrijeme kada za nas četvoro zbiljski svijet nije gotovo ni postojao; dani su jednostavno bili pauze između snova, pauze između pomičnih stupnjeva vremena, djelovanja, trenutnog življenja... Plima beznačajnih događaja što se valja po mrtvoj razini stvari, ne stupa ni u kakvo ozračje, ne vodi nas nikamo, ne traži od nas ništa osim nemogućeg - da budemo svoji. Justine bi rekla da smo uhva- ćeni u projekciju volje koja je odviše snažna i odviše nadmoćna da bi bila ljudska - gravitaciono polje u koje je Aleksandrija uvlačila sve one koje je izabrala za svoje primjerke...
* * * *
Šest sati. Vuku se bijele spodobe s kolodvorskih perona. Dućani se pune i prazne kao pluća, u Rue des Soeurs. Blijede, izdužene zrake popodnevnog sunca titraju na du- gim oblinama Esplanade, a zaslijepljeni golubovi, poput komadića razbacanog papi- ra, uzlijeću na minarete da okupaju krila na posljednjim tračcima svjetla što se gasi. Na tezgama mjenjačnica zvekeće srebro. Željezna rešetkasta ograda ispred banke još je prevruća da bi je čovjek taknuo. Kočije kloparaju odvozeći činovnike u crvenim fesovima do kavana na morskoj obali. Ovo je sat koji je najteže podnijeti, kad je sa svog balkona iznenada ugledam kako polako hoda prema gradu u bijelim sandala- ma, još uvijek pospana. Grad izlazi iz svog oklopa kao stara kornjača i gleda oko sebe. Načas odbacuje poderane prnje svoje puti dok iz neke skrovite uličice pokraj klaonice, usred mukanja i blejanja stoke, dopiru unjkavi odlomci neke pjesme iz Da- maska: prodorni četvrttonovi, kao da tko melje sinuse u prah.
Umorni ljudi podižu rebrenice na svojim balkonima i žmirkajući izlaze na blije- do, vrelo svjetlo - sparušeni cvjetovi popodneva provedenih u tjeskobi, u prevrtanju po ružnim krevetima, sputani snovima. I ja sam postao jedan od tih jadnih robova savjesti, građanin Aleksandrije. Ona prolazi ispod moga prozora i smješka se nekom svom intimnom zadovoljstvu, hladeći se ovlaš svojom malom lepezom od trske. To je smiješak koji vjerojatno nikad više neću vidjeti jer se u društvu samo smije obna- žujući one svoje divne bijele zube. Ali taj turobni, pa ipak hitri smiješak pun je neče- ga što se čovjek ne bi nadao da će otkriti u nje - sklonosti nestašnosti. Čovjek bi prije pomislio da je ona pomalo tragično obojena osobnost kojoj nedostaje smisla za obi- čan humor. U danima koji predstoje, samo uporno sjećanje na taj smiješak budit će u meni sumnju.
* * * *
Više puta sam je tako vidio, u različito doba, i dakako da sam je dobro znao iz viđe- nja prije nego što smo se upoznali - naš grad ne dopušta anonimnost nikome tko ima veći godišnji prihod od dvjesta funta. Vidim je kako sjedi sama uz more, čita novine i jede jabuku; ili u predvorju hotela Cecil, među prašnim palmama, u tijesno pripije- noj haljini sa srebrnim šljokicama, s onom svojom prekrasnom bundom prebačenom preko ramena kao što seljak nosi kabanicu - provukavši dugi kažiprst kroz petlju na ovratniku. Nessim je zastao na vratima plesne dvorane preplavljene svjetlom i glazbom. Nije ju zapazio. Pod palmama, u dubokoj niši, sjede dvojica staraca i igraju šah. Justine je zastala da ih gleda kako igraju. Ona nema pojma o šahu, ali je opčinja- va atmosfera tišine i koncentracije koja vlada oko njih. Dugo stoji između zanesenih igrača i svijeta glazbe, kao da nije načisto kojem će se carstvu privoljeti. Napokon joj Nessim tiho prilazi i hvata je za ruku, pa oboje stoje tako neko vrijeme, ona motreći šahiste a on nju. Naposljetku ona tiho uzdahne i pođe polako, neodlučno, oprezno, u obasjani svijet.
Zatim, vidim je u drugim prilikama, svakako nešto nepovoljnijim za nju, ili za nas ostale - pa ipak, kako je ta izrazito muškobanjasta i snalažljiva žena znala biti po- datno ženstvena! Neodoljivo me podsjećala na onaj soj strašnih kraljica koje su osta- vile za sobom amonijačni smrad svojih incestuoznih ljubavi da lebdi kao oblak nad podsviješću Aleksandrije. Divovske mačke ljudožderke poput Arsinoje bijahu joj ro- đene sestre. Pa ipak, iza Justininih postupaka krilo se nešto drugo, rođene iz jedne kasnije tragične filozofije, prema kojoj moral mora prevagnuti nad osobnim strasti- ma. Ona je bila žrtva uistinu junačkih sumnji. Svejedno vidim i dalje neposrednu vezu između slike Justine kako se saginje nad prljavi sudoper u kojem pluta fetus, i sirote Valentinusove Sophije koja je izgubila glavu radi ljubavi koja je bila koliko savršena toliko i pogrešno usmjerena.

* * * *
Georges Pombal, niži konzularni službenik, stanuje sa mnom u malom stanu u Rue Nebi Daniel. On je rijetkost među diplomatima po tome što se čini da ima kičmu. Njemu je zamorna tlaka protokola i primanja - nalik na nadrealističku noćnu moru - puna egzotičnih čari. On vidi diplomaciju očima Rousseaua Carinika. On joj se pre- daje ali nikad joj ne dopušta da proguta ono što je preostalo od njegova intelekta. Mislim da se tajna njegova uspjeha krije u strahovitoj, gotovo vrhunaravnoj lijenosti.
Sjedi u Generalnom konzulatu za pisaćim stolom vječito pokrivenim posjetnica- ma svojih kolega. To je divovski ljenivac od umjetne kože, spora Ijudeskara odana dugim popodnevnim siestama i Crebillonu filsu.{5} Rupčići mu divno mirišu po Eau de Portugal. Najradije razgovara o ženama, a vjerojatno govori iz osobnog iskustva jer se gošće u našem malom stanu neprestance smjenjuju, malokad se isto lice pojavi
dva puta.
- Francuzima je ljubav ovdje zanimljiva. Ovdje se prelazi na stvar prije nego se razmisli. Kad dođe vrijeme da se posumnja, da se osjeti kajanje, prevruće je, nitko nema snage za tako nešto. Ovom animalizmu ovdje nedostaje finesse, ali meni to od- govara. Ja sam istrošio srce i um ljubavlju i volim da me radije ostave na miru - najviše mi, mon cher,{6} ide na živce ta judeokoptska manija za dissection,{7} za anali- ziranjem. Ja se želim vratiti kući na svoje imanje u Normandiji slobodna srca.
Najveći dio zime provodi na odmoru pa sam tada sam u našem malom vlažnom stanu i sjedim do kasno u noć ispravljajući zadaćnice. Jedino mi je društvo Hamid koji hrče sve u šesnaest. Ove posljednje godine zapao sam u slijepu ulicu. Nedostaje mi snage volje da učinim nešto od svoga života, da marljivim radom popravim svoj položaj, da pišem - pa čak i da vodim ljubav. Ne znam što mi je. Prvi put sam osjetio da zaista gubim volju za život. Gdjekad premećem svežanj rukopisa ili staru reviziju nekog romana ili zbirke pjesama, nepažljivo i gadljivo, pa i tužno, kao kad čovjek lista staru putovnicu.
Od vremena do vremena neka od Georgesovih mnogobrojnih djevojaka zaluta u moju mrežu navrativši u naš stan dok njega nema, ali takav mi doživljaj samo još više produbi taedium vitae.{8} Georges je u tim stvarima obziran i velikodušan pa često, prije nego što otputuje (znajući koliko sam siromašan), unaprijed plati nekoj Sirijki iz Golfove krčme da provede po koju noć u našem stanu en disponibilite,{9} kako on sam kaže. Njena je dužnost da me razvedri, što nije nimalo zavidna zadaća, pogotovo što naoko nema ničega po čemu bi se moglo zaključiti da sam nujan. Sitno ogovaranje postalo je korisna forma automatizma koji se nastavlja dugo pošto je čovjek izgubio potrebu da razgovara; ako treba, mogu čak i voditi ljubav laka srca jer se ovdje ne spava baš dobro - samo bez strasti, bez pravog interesa.
Zanimljivi su, pa čak i dirljivi neki od susreta s tim jadnim, iznurenim stvorenji- ma koje je fizička oskudica nagnala do krajnosti, ali mene više uopće ne zanima pre- biranje po osjećajima tako da su sve one za mene poput figura bez dimenzija projici- ranih na filmskom platnu.
- Samo se tri stvari mogu učiniti s jednom ženom - rekla je jednom Clea. - Možeš je voljeti, možeš patiti zbog nje i možeš je pretvoriti u literaturu.
Upravo sam doživljavao neuspjehe na svim ovim područjima osjećanja.
Zapisujem ovo samo zato da pokažem koliko je malo obećavao ljudski materijal na kojem je Melissa nakanila raditi, da udahne dah života u moje nosnice. Nije joj moglo biti lako nositi dvostruko breme, s obzirom na njeno siromaštvo i bolest. Tre- balo je istinske hrabrosti da ponese i moje breme. Možda je ta hrabrost potekla iz očaja jer je i ona dospjela na mrtvu razinu stvari, kao i ja. Oboje smo bili bankrotira- li.
Tjednima me pratio po ulicama stari krznar s pištoljčinom u džepu na ogrtaču. Bilo je utješno kad sam čuo od jedne Melissine prijateljice da pištolj nije nabijen, ali me svejedno brinulo što me starac prati. Bit će da smo u mislima ubijali jedan drugo- ga na svakom uličnom uglu u gradu. Ja bar nisam mogao mirno gledati ono njegovo mrko kozičavo lice na kojem bijaše razmazan životinjski natmuren skup izmučenih crta - nisam mogao podnijeti pomisao na njegovu vulgarnu prisnost s Melissom, s onim njegovim znojnim sitnim rukama obraslim gustim crnim dlakama poput diko- braza. Dugo je to tako potrajalo a onda, nakon nekoliko mjeseci, kao da je između nas izniklo neko neobično osjećanje prisnosti. Kad bismo se sreli, klimnuli bismo glavom i osmjehnuli se jedan drugome. Jednom, kad sam ga zatekao u nekom bifeu, ostao sam stajati gotovo pola sata pokraj njega; samo što nismo zapodjeli razgovor, ali nekako nismo ni on ni ja imali hrabrosti da to učinimo. Nismo imali o čemu dru- gom razgovarati nego o Melissi. Kad sam odlazio, spazio sam ga u jednom od du- gačkih zrcala, pognute glave, zagledanog u svoju čašu vina. Iznenadilo me nešto u njegovu držanju - u nezgrapnom izrazu dresiranog tuljana koji se uhvatio ukoštac s ljudskim osjećajima - i prvi put sam pojmio da on vjerojatno voli Melissu koliko i ja. Smilila mi se njegova ružnoća i tupo, bolno neshvaćanje s kojim se našao pred takvim nepoznatim osjećajem za njega kao što je ljubomora, gubitak voljene lju- bavnice.
Poslije, kad su mu izvrtali džepove, opazio sam među kojekakvim drangulijama i praznu bočicu jeftinog parfema koji je Melissa rabila; ponio sam tu bočicu sa sobom u stan, gdje je nekoliko mjeseci stajala na okviru kamina prije nego što ju je Hamid bacio pri proljetnom spremanju. Nikad nisam to rekao Melissi; ali često, kad sam noću sjedio dok je ona plesala u baru, i možda iz nužde spavala s kojim od svojih obožavatelja, promatrao sam tu bočicu razmišljajući tužno i usrdno o ljubavi toga groznog starca, mjereći je sa svojom ljubavlju; i osjećajući isto tako, umjesto njega, očaj koji natjera čovjeka da se grčevito uhvati za neki mali odbačeni predmet koji je još natopljen uspomenom na iznevjerenu ljubav.
Našao sam Melissu, naplavljenu poput napol utopljene ptice, na sumornoj obali Aleksandrije, povrijeđene spolnosti...
* * * *
Ulice koje vode od dokova, i njihov pokrpani, truli brodski teret od kuća koje dišu jedna drugoj u usta, onako nakrivljene. Balkoni s rebrenicama na prozorima i starice kojima je kosa puna krvi od krpelja. Oljušteni zidovi pijano nahereni na istok i zapad od svoga težišta. Crna pantljika muha koje se lijepe za usne i oči djece - posvuda vlažne perle od ljetnih muha; samom težinom svojih tijela otkidaju stare papirnate muholovke što vise na ljubičastim vratima šatri i kavana. Smrad Berbera okupanih znojem, poput vonja istrunulog saga na stubištu. Pa onda ulična graja - vriska i zvec- kanje Saidija koji nosi vodu udarajući metalnim šalicama radi reklame, krikovi na
koje se nitko ne obazire i koji s vremena na vrijeme nadjačaju galamu, kao da tko čupa utrobu nekoj nježno građenoj životinjici. Rane nalik na jezerca - inkubacija ljudske bijede takvih razmjera da se čovjek užasava i svi mu se osjećaji prelijevaju u gađenje i stravu.
Zavidio sam Justini kako se samouvjereno i bezbrižno probija kroz te ulice do kavane El Bab u kojoj sam je čekao. Ulaz s raspuknutim svodom gdje smo posve be- zazleno sjedili i razgovarali; ali naš je razgovor bio prožet uzajamnim razumijeva- njem koje smo smatrali tek sretnim znakom prijateljstva. Na onom tamnosmeđem zemljanom podu, osjećajući kako Zemljin valjak koji se brzo hladi zaranja u tamu, bili smo obuzeti samo željom da priopćimo jedno drugome misli i doživljaje koji nadmašuju raspon misli uobičajen među običnim ljudima. Ona je govorila kao muško i ja sam govorio kao muško. Sjećam se samo vrste i težine naših razgovora, a ne i njihova sadržaja. Onako zaneseno podbočen laktom, pijuckajući jeftini arak i smješkajući joj se, udisao sam topli ljetni miomiris njene haljine i put - miomiris koji se zvao, ne znam zašto, Jamais de la vie.{10}
* * * *
To su trenuci koji opsjedaju pisca, a ne ljubavnika, trenuci koji i dalje žive. Čovjek im se može vratiti u sjećanju s vremena na vrijeme, ili ih iskoristiti kao temelj na ko- jem gradi dio svoga života što ga tvori pisanje. Može ih izokrenuti riječima, ali ih ne može iskvariti. S tim u vezi, prisjećam se još jednog takvog trenutka, kako ležim uz ženu koja spava u jeftinoj sobi nedaleko od džamije. U tu ranu proljetnu zoru, s nje- nom gustom rosom, izdvajajući se iz težine koja vlada u cijelom gradu prije nego što ga probude ptice, začuo sam umilni glas slijepog mujezina sa džamije kako reciti- ra Ebed - glas koji lebdi poput vlasi u gornjim slojevima aleksandrijskog zraka rashlađenog palmama. »Slavim savršenstvo Boga, zauvijek postojećeg« (ovo je po- novio tri puta, svaki put sve polaganije, u visokom umilnom registru). »Savršenstvo Boga, željenog, postojećeg, jedinog, vrhovnog: savršenstvo Boga, jednog jedinog; savršenstvo Onoga koji sebi ne uzima ni muškarca ni ženu za druga, niti ikoga sebi sličnog, niti ikoga tko je neposlušan, niti ikakvog zamjenika, sebi ravnog ili po- tomka. Slavljeno budi Njegovo savršenstvo!«
Uvijajući se kao zmija, velika molitva uvukla se u moju pospanu svijest, kolut po blistavi kolut riječi - mujezinov glas spušta se sve dublje iz registra u registar - sve dok se ne učini da je čitavo jutro nabijeno njenom čudesnom, ljekovitom moći, na- govještajima nezaslužene i neočekivane milosti, prožimajući tu bijednu sobu u kojoj Melissa leži i diše lagano poput goluba, Ijuljuškajući se na oceanskim divotama jezi- ka koji nikad neće naučiti.
* * * *
Tko može osporiti da je Justine imala i svoju glupu stranu? Kult uživanja, sitnu tašti-
nu, želju da i mali ljudi imaju dobro mišljenje o njoj, nadutost? Kad bi joj puhnulo u glavu, znala je biti strahovito zahtjevna. Jest, jest. Ali sav taj korov zalijeva se novcem. Reći ću samo toliko da je o mnogo čemu mislila kao muško i da je u svojim postupcima uživala nešto od slobodne, vertikalne neovisnosti muškog gledanja na stvari. Naša je prisnost bila čudne, duhovne naravi. Vrlo sam rano otkrio da je kadra čitati tuđe misli na nepogrešiv način. Nama su misli nadolazile istodobno. Sjećam se kako sam jednom pojmio da misli isto ono što je i meni netom palo na pamet, to jest:
»Ova naša intimnost bolje da ne ide dalje jer smo već iscrpili sve njene mogućnosti u svojoj mašti - a ono što ćemo na kraju otkriti, iza tamnog tkanja čulnosti, bit će pri- jateljstvo tako duboko da ćemo zauvijek ostati vezani«. Bijaše to, ako baš hoćete, očijukanje duša prerano istrošenih iskustvom, što se činilo da je mnogo opasnije nego ljubav zasnovana na spolnoj privlačnosti.
Kako sam znao koliko ona voli Nessima i koliko ga i sam volim, nisam mogao da se ne zgrozim od te pomisli. Ležala je uza me, lagano disala i zurila svojim veleb- nim očima u strop naseljen kerubinima. Rekoh joj:
Ova ljubav između siromašnog nastavnika i žene iz visokog aleksandrijskog društva ničemu ne vodi. Kako bi bilo žalosno kad bi sve ovo završilo običnim skandalom, nakon kojeg bismo nas dvoje ostali sami, a ti bi morala odlučiti kako da me se oslobodiš!
Justine nije voljela čuti istinu. Okrenula mi se na laktu, oborila one svoje veli- čanstvene zabrinute oči i zagledala se u mene:
Ovdje se nema što birati - reče onim svojim promuklim glasom koji sam bio silno zavolio. - Ti govoriš kao da mi možemo nešto birati. Mi nismo toliko jaki ni opaki da bismo mogli birati. Sve je ovo tek dio pokusa koji obavlja netko drugi, možda grad ili neki drugi dio nas samih. Šta ja znam?
Sjećam se kako je sjedila pred višestrukim zrcalom kod krojača dok je isprobava- la kostim od šagrena i kako je rekla:
Gle! Pet različitih slika istog predmeta! Eto vidiš, kad bih ja pisala, pokušala bih dati likovima višedimenzionalni efekt, kao da ih gledaš kroz prizmu. Zašto ne bi ljudi imali više od jednog profila u isti mah?
Zatim je zijevnula i pripalila cigaretu; uspravljajući se na postelji, obujmila je ru- kama svoje tanke gležnjeve, pa je odrecitirala polako, ironično, one divne stihove staroga grčkog pjesnika o davno minuloj ljubavi - njihova se ljepota gubi u prijevo- du. Slušajući je kako izgovara te stihove, nježno dodirujući svaki slog na promišlje- nom, podrugljivom grčkom jeziku, osjetio sam iznova čudnovatu, dvosmislenu moć toga grada - njegova ravnog, aluvijalnog pejzaža i istrošenog zraka - i prepoznao sam u njoj pravo dijete Aleksandrije, koje nije ni grčko ni sirijsko ni egipatsko, nego hi- bridno: pravi konglomerat.
Kako je samo osjećajno izgovorila ono mjesto gdje starac baca staro ljubavno pismo koje ga je onako silno ganulo i kliče: »Izlazim tužan na balkon; sve samo da promijenim ovaj slijed misli, pa makar da samo vidim kakvo-takvo gibanje u gradu koji volim, u njegovim ulicama i dućanima!« A ona sama otvara rebrenice na mrač- nom balkonu iznad grada obasjanog šarenim svjetlima: osjeća večernji povjetarac kako dolazi s granica Azije: zaboravlja načas na svoje tijelo.
* * * *
Nadimak »princ« Nessim bijaše, naravno, šala; bar za obrtnike i commerçants{11} u crnim kaputima koji su ga svojedobno gledali kako se bešumno vozi put Canopusa u veličanstvenom, srebrnom Rolls-Royceu s kapama na glavčinama kotača boje narci- sa. Prvo i prvo, on nije bio musliman, nego Kopt. Pa ipak je taj nadimak bio dobro izabran jer je bilo nečega prinčevskog u Nessimovoj ravnodušnosti spram uobičajene pohlepe, pred kojom popuštaju plemeniti nagoni Aleksandrijaca - čak i onih najboga- tijih. Međutim, faktori zbog kojih je izašao na glas kao čudak nisu sami po sebi ništa značili onima koji nisu prije živjeli na Levantu. Njemu nije bilo stalo do novca, osim da ga troši - to je bilo prvo; a drugo je bilo to što nije imao garçonnière{12} i što se činilo da je potpuno vjeran Justini - što je bilo upravo nečuveno. Što se novca tiče, bio je toliko bogat da mu se novac uistinu gadio pa ga nikad nije nosio sa sobom. Trošio je na arapski način i davao trgovcima rukom pisane priznanice, a noćni barovi i restorani primali su od njega potpisane čekove. Dugove je vraćao točno i svakog jutra slao svoga tajnika Selima da automobilom prijeđe onaj isti put kojim je on prethodnog dana bio prošao i da poplaća sve dugove što ih je bio napravio.
Ovakvo ponašanje smatrali su krajnje ekscentričnim i bahatim stanovnici grada kojima primitivna i uvriježena shvaćanja, sitničave predrasude i manjkav odgoj nisu dopuštali da shvate taj njegov europski stil. Ali Nessimu je takvo vladanje bilo i pri- rođeno, ne samo stečeno odgojem; u tom malom svijetu promišljena i putena zgrta- nja novca, on nije mogao naći pravo područje djelovanja za duh koji je u biti bio nje- žan i misaon. Iako nije bio ni najmanje autoritativan, izazivao je govorkanja postupcima koji su nosili pečat snažne ličnosti. Ljudi su bili skloni pripisivati takvo njegovo ponašanje stranom školovanju, ali zapravo Njemačka i Engleska nisu učinile gotovo ništa drugo nego ga zbunile i onesposobile za život u gradu. Prva je od njih usadila sklonost metafizičkim spekulacijama u nešto što je bio prirodan mediteranski duh, a u Oxfordu su pokušali napraviti od njega akademskog građanina, ali su uspjeli samo razviti njegovu filozofijsku predispoziciju do te mjere da više nije bio kadar baviti se umjetnošću koju je najviše volio, slikarstvom. Mnogo je razmišljao i patio ali mu je nedostajalo odlučnosti da se usudi otisnuti - prvi preduvjet za svaki praktič- ni rad.
Nessim je bio u zavadi s gradom, ali kako je zbog svoga velikog bogatstva bio
svakog dana u dodiru s poslovnim ljudima, oni su ublažavali svoju suzdržljivost tako što su postupali s njim vedro i popustljivo, onako milostivo kao što se postupa s ne- kim kome nisu sve ovce na broju. Možda i nije bilo nikakvo čudo što ga je čovjek mogao zateći u njegovu uredu - u onom sarkofagu od čeličnih cijevi i osvijetljenog stakla - kako sjedi poput siročeta za velebnim pisaćim stolom (pokrivenom zvoncima i koloturima i specijalnim svjetiljkama), jede crni kruh namazan maslacem i čita Va- sarija rastreseno potpisujući pisma i priznanice. Podigao bi prema posjetiocu ono svoje blijedo, bademasto lice, sa zatvorenim, povučenim, gotovo umolnim izrazom. Pa ipak, kroz svu tu njegovu blagost provlačila se neka čelična žica, jer je njegovo osoblje svagda u čudu otkrivalo da nema, koliko se god doimao nepažljiv, pojedi- nosti u poslu za koju on ne zna, i da mu je gotovo svaki poslovni potez zasnovan na zreloj prosudbi. On je svojim namještenicima bio nešto kao proročište - iako se čini- lo (uzdisali su oni i slijegali ramenima) da ni za šta ne mari! A ne mariti za dobit, to u Aleksandriji smatraju ludošću.
Poznavao sam ih obadvoje iz viđenja prije nego što smo se stvarno upoznali - kao što sam poznavao svakog u gradu. Iz viđenja i isto tako po čuvenju: jer su oni svojim napadnim, autoritativnim i posve nekonvencionalnim načinom života upali u oči našim provincijskim sugrađanima. O njoj se pričalo da je promijenila mnogo lju- bavnika, a Nessima su smatrali za un mari complaisant.{13} Višeput sam ih gledao kako zajedno plešu, on vitak i tanak u struku kao žensko, s dugim, izvijenim, lijepim šakama; Justine sa svojom ljupkom glavom - izrazito povijen arapski nos i prozračne zjenice proširene od beladone. Zvjerala je oko sebe kao polupripitomljena pantera.
Onda: jednom su me nagovorili da održim predavanje o pjesniku ovoga grada u Atelier des Beaux Arts{14} - svojevrsnom klubu talentiranih ljubitelja umjetnosti gdje su se oni sastajali, unajmljivali ateljee i tako dalje. Prihvatio sam tu ponudu jer je to značilo da ću zaraditi nešto novca za Melissin novi ogrtač, a jesen je bila na pragu. Ali bilo mi je teško jer sam osjećao da je starac, tako reći, posvuda oko mene, da prožima mračne ulice oko prodavaonice mirisom onih stihova destiliranih iz bijednih ali zahvalnih ljubavi koje je doživio - ljubavi koje je možda kupio novcem i koje su potrajale svega nekoliko trenutaka, ali sad žive i dalje u njegovim stihovima - tako je svjesno i nježno ulovio te slučajne trenutke i očuvao ih do u tančine. Kako je bilo drsko od mene predavati o tom podrugljivcu koji je tako prirodno i s tako istančanim instinktom skupljao svoje teme na ulicama i u bordelima Aleksandrije! I još k tome ne govoriti galanterijskim pomoćnicima i sitnim činovnicima - koje je on ovjekovje- čio – nego dostojanstvenom polukrugu otmjenih dama kojima je kultura koju on predstavlja bila neka vrsta zavoda za transfuziju krvi: one su zapravo došle na transfuziju. Mnoge su se od njih radi toga odrekle i partije bridža, iako su znale da se neće ovdje oplemeniti nego prije otupjeti.
Sjećam se samo da sam rekao kako me njegovo lice progoni - ono dozlaboga
tužno blago lice s njegove posljednje fotografije; a kad su se# supruge uglednih gra- đana stuštile niz kameno stubište i izašle na mokre ulice gdje su ih čekali njihovi osvijetljeni automobili, pošto su ostavile bile za sobom u pustoj dvorani mirise svo- jih parfema, opazio sam da je u predavaonici ostala još samo jedna osamljena stu- dentica strasti i umjetnosti. Sjedila je zamišljena u dnu dvorane, prekriživši noge kao muškarac, odbijajući dimove cigarete. Nije gledala u mene nego neuljudno u pod ispred sebe. Bio sam polaskan misleći kako je možda ipak jedna osoba umjela ocijeniti moje poteškoće. Uzeo sam svoju vlažnu torbu i staru kišnu kabanicu i zapu- tio se niza stube na ulicu gdje je vjetar nosio s mora sitnu prohladnu kišicu. Pošao sam bio kući gdje je Melissa zacijelo već bila budna, prostrla stol za večeru na stolu pokrivenom novinama, pošto je najprije bila poslala Hamida do pekara da donese pe- čenje - jer nismo imali svoj štednjak.
Na ulici je bilo hladno i prešao sam na drugu stranu, do jarko osvijetljenih izloga u Rue Fuad. U izlogu jedne sitničarije spazio sam malu konzervu maslina na kojoj je pisalo Orvieto, pa obuzet iznenadnom željom da budem na pravoj strani Sredo- zemnog mora, uđoh u dućan, kupih konzervu i zamolih da mi je odmah otvore, a onda sjedoh na mramorni stolić obasjan onim grozomornim svjetlom i uzeh jesti Ita- liju, njeno tamno, preplanulo meso, rukama obrađeno proljetno tlo, posvećene vi- nograde. Slutio sam da Melissa nikad ne bi ovo shvatila. Morat ću joj slagati da sam izgubio novac.
U prvi mah nisam primijetio velebni auto koji je ostavila na ulici s upaljenim mo- torom. Ušla je u dućan nenadano, naglo i odlučno, i upitala me sa zapovjedničkim izrazom s kakvim se lezbijke, ili bogatašice, obraćaju očito siromašnim osobama:
Što ste htjeli reći onom svojom primjedbom o antinomijskoj naravi ironije? - ili takvom nekakvom doskočicom koju sam već zaboravio.
Kako se nisam mogao odvojiti od Italije, odmjerio sam je prijekim pogledom i opazio u zrcalima na tri strane prostorije kako se sagnula nada me, s izrazom uzne- mirene, nadute suzdržljivosti na svom tamnom, uzbudljivom licu. Dakako da sam bio zaboravio što sam rekao o ironiji ili, uostalom, o bilo čemu drugom, pa sam joj to i rekao s nehinjenom ravnodušnošću. Ona je kratko uzdahnula, kao da joj je uistinu odlanulo, pa je sjela sučelice meni, pripalila francusku cigaretu caporal i uvlačeći dim kratko i odrješito odbijala tanke vrpce modrog dima u blještavo svjetlo. Činilo mi se da je malčice neodlučna dok me je promatrala tako otvoreno da me je zbunila - baš kao da razmišlja kako bi me mogla iskoristiti.
Svidjelo mi se - reče - kako ste citirali njegove stihove o ovom gradu. Dobro govorite grčki. Valjda ste i sami pisac?
Valjda - odgovorih. Čovjek se uvijek osjeti povrijeđen kad ga ne poznaju. Uči- nilo mi se da nema smisla nastavljati ovaj razgovor. Oduvijek su mi bili mrski razgo-
vori o književnosti. Ponudio sam joj maslinu, koju je ona hitro pojela, ispljunula kao mačka košticu u rukavicu i držeći je rastreseno u ruci rekla:
Htjela bih vas odvesti do Nessima, moga muža. Hoćete li poći sa mnom?
Na vratima se pojavio policajac, očito uzrujan zbog nepropisno parkiranih kola. Tada sam prvi put vidio Nessimovu velebnu kuću s njenim kipovima i lođama s palmama, s Courbetovim i Bonnardovim slikama - i tako dalje. Bila je u isti mah li- jepa i grozna. Justine je pohitala uz velebne stube i zastala samo da izvadi košticu od masline iz džepa na ogrtaču i baci je u kinesku vazu, dozivajući neprestance Nesima. Prelazili smo iz sobe u sobu narušavajući tišinu. Napokon joj se on odazvao iz veleb- nog ateljea u potkrovlju, a ona je dojurila do njega kao lovački pas, donijela mu me- taforički govoreći, mene do nogu i povukla se mašući repom. Ja sam bio njen plijen.
Nessim je sjedio na vrhu Ijestava i nešto čitao, a onda je polako sišao do nas i pogledao najprije jedno pa drugo. U njegovoj stidljivosti nije mu bilo ništa lakše što je vidio moju pohabanu odjeću, mokru kosu, konzervu maslina, a ja opet nisam znao kako da mu objasnim svoj dolazak jer nisam imao pojma zašto sam uopće doveden ovamo.
Smilio mi se pa sam ga ponudio maslinom; zatim smo sjeli i pojeli preostale masline dok je Justine donosila piće i govorila, ako se ne varam, o Orvietu u kojem m on ni ja nismo nikad bili. Pravo je olakšanje misliti na taj naš prvi susret. Nikad im nisam bio bliži - mislim, bliži njima kao supružnicima; tada mi se činilo da su njih dvoje veličanstvena dvoglava životinja kakav brak već može biti. Promatrajući do- broćudno i toplo svjetlo u njegovim očima, shvatio sam, prisjetivši se svih onih sa- blažnjivih glasina o Justini, da je sve ono što je ona učinila, učinila u neku ruku radi njega - čak i ono što je bilo zlo i nevaljalo u očima svijeta. Njena je ljubav bila poput kože u kojoj je on ležao ušiven kao Heraklo u djetinjstvu; a njeni napori da ostvari svoju osobnost uvijek su nju vodili do njega, a ne od njega. Znam da svijet ne mari za ovakve paradokse, ali mi se tada činilo da Nessim poznaje i prihvaća nju na način koji je nemoguće objasniti nekome za koga je ljubav još uvijek vezana za posjedovanje voljene osobe. Jednom mi je, mnogo kasnije, rekao:
Što sam mogao? Justine je u mnogo čemu bila za mene prejaka. Ja sam nju mo- gao nadmašiti samo u ljubavi - to je bio moj najjači adut. Išao sam pored nje - pre- dviđao sam svaki njen pad; na svakom mjestu gdje bi pala, našla bi već mene, spremnog da joj pomogne da se osovi na noge i pokaže joj da to nije uopće važno. Na kraju krajeva, ona je kompromitirala ono što je meni bilo najmanje važno - moj ugled.
To je bilo mnogo kasnije: prije nego što nas je splet nesretnih okolnosti povukao u vrtlog, nismo se poznavali toliko dobro da bismo mogli ovako otvoreno razgovara- ti. Sjećam se i kako je jednom rekao - bijaše to u ljetnikovcu nedaleko od Bourg El
Araba:
Iznenadit ćeš se kad ti kažem da sam Justinu smatrao velikom, na neki način. Ima, znaš, nekih oblika veličine koji, ako se ne primijene u umjetnosti ili religiji, iza- zivaju u običnom životu pravi rusvaj. Njen je talent bio pogrešno usmjeren na ljubav. Ona je svakako bila u mnogo čemu loša, ali su sve to bile puke sitnice. Isto tako ne bih mogao reći da nije nikome učinila ništa nažao. Ah na one kojima je najviše učini- la nažao, djelovala je plodotvorno. Istjerivala je ljude iz njihovih starih ljuštura. To je moralo boljeti, a mnogi su krivo procijenili narav boli koju im je zadala. Ali ja ni- sam. - I osmjehujući se onim svojim poznatim osmijehom, u kojem se umiljatost mi- ješala s neizrecivom gorčinom, on ponovi tiho, šaptom: - Ali ja nisam.
* * * *
Capodistria... kako se on ovdje uklapa? Reklo bi se da je on više zloduh nego čovjek. Plosnata, trokutasta zmijska glava s golemim čeonim režnjevima; kosa mu pada uši- ljena na čelo. Bjelkast, palucav jezik neprestano mu je u pokretu vlažeći mu tanke usne. Neizmjerno je bogat i ne mora sam ni prstom maknuti. Povazdan sjedi na terasi Burzovnog kluba i promatra žene kako prolaze, nemirnim očima čovjeka koji neprestano miješa stari, zamašćeni špil karata. Od vremena do vremena se trgne, po- put kameleona kad isplazi jezik - dajući znak gotovo nevidljiv nepažljivim promatra- čima. Tada se neka prilika iskrade s terase i pođe za ženom na koju je on pokazao. Pokatkad njegovi agenti sasvim otvoreno zaustavljaju i salijeću žene na ulici u nje- govo ime, spominjući određenu svotu novca. U našem se gradu nitko ne vrijeđa na spomen novca. Neke se djevojke samo nasmiju. Neke odmah pristanu. Nikad ničim ne pokažu da se ljute. Krepost se u nas nikad ne hini. Pa ni porok. Oboje su posve prirodni.
Capodistria se drži daleko od svega toga, u svom besprijekornom kaputu od šagrena, a na prsima mu šaren svilen rupčić. Uske mu se cipele ljeskaju. Prijatelji ga zovu Da Capo zbog spolne potencije o kojoj se priča da je velika koliko i njegovo bogatstvo - ili njegova ružnoća. U nekom je nejasnom srodstvu sa Justinom, koja kaže o njemu:
Žao mi ga je. Srce mu je uvelo i ostao je sa pet osjetila, poput komadića razbije- ne vinske čaše.
Međutim, čini se da ga ne tišti taj strahovito jednolični život. Njegova je obitelj poznata po većem broju samoubojstava, i psihološka mu je baština opterećena du- ševnim poremećajima i bolestima. Njega to, međutim, ne zabrinjava i on kaže dodi- rujući sljepoočnicu dugačkim kažiprstom:
Svi su moji preci skrenuli ovdje, u glavi. Pa i moj otac. On je bio velik ženskar. U dubokoj starosti, dao je izraditi od gume model savršenog ženskog tijela - u na- ravnoj veličini. Zimi se mogla napuniti vrelom vodom. Bila je neobično lijepa.
Prozvao ju je Sabina, po svojoj majci, i nosio je svuda sa sobom. Imao je pasiju da putuje prekooceanskim brodovima i zapravo je posljednje dvije godine života proveo na jednome od njih putujući u New York i natrag. Sabina je imala divnu garderobu. Trebalo ih je vidjeti kako dolaze zajedno u blagovaonicu odjeveni za večeru. Puto- vao je sa svojim njegovateljem, slugom, koji se zvao Kelly. Između njih je, poduprta s obje strane kao pijana ljepotica, hodala Sabina u svojoj prekrasnoj večernjoj toaleti. One noći kad je umro, rekao je Kellyju: »Brzojavi Demetriusu da je Sabina umrla u mom naručju večeras bez ikakvih bolova.« Pokopali su je s njim u Napulju.
Smijeh mu je najprirodniji i najneusiljeniji koji sam ikad čuo.
Poslije, kad sam bio izbezumljen od briga i zadužen do grla kod Capodistrije, nije mi on više bio tako ugodan sugovornik. Jedne noći Melissa je sjedila supijana na šamlici pokraj vatre i držala u onim svojim dugim, izvijenim prstima priznanicu koju sam ja bio potpisao Capodistriji i preko koje je bilo samo ispisana riječ »vraćeno«... Ovakve uspomene peku čovjeka. Melissa mi je rekla:
Justine je mogla lako otplatiti tvoj dug, ali ja nisam htjela da se još više poveća tvoja ovisnost o njoj. Osim toga, iako tebi više nije stalo do mene, htjela sam učiniti nešto za tebe - a ovo je bila najmanja od svih žrtava. Nisam mislila da će te toliko za- boljeti što sam spavala s njim. Zar nisi i ti učinio to isto za mene - mislim, uzajmio novac od Justine da bi mi mogao platiti rengensko snimanje? Znala sam ja to iako si mi lagao. Ja tebi neću lagati, nikad ti ne lažem. Evo, uzmi ovo i poderi, ali nemoj više s njim kockati. To nije društvo za tebe.
I okrenuvši glavu od mene, učini tipičnu arapsku kretnju kao da pljuje.
* * * *
O Nessimovu vanjskom životu - o onim golemim i dosadnim primanjima na koja je isprva pozivao poslovne kolege a poslije su mu služili za opskurne političke ciljeve - ne bih želio pisati. Dok sam se šuljao kroz velebno predvorje i uza stube do ateljea, zastajao sam da promotrim veliki kožni štit na okviru za kamin, na kojem bijaše izvješen plan za raspored gostiju za stolom - da vidim tko će sjediti Justini slijeva i zdesna. Kraće vrijeme ljubazno su se trudili da me uključe u te skupove, ali su meni ta primanja ubrzo dojadila pa sam se izgovarao bolešću, iako mi je bilo drago što mi je dopušten pristup u atelje i golemu knjižnicu. Poslije smo se sastajali kao urotnici a Justine je odbacila ono tobože veselo i hirovito prenemaganje kao osoba kojoj je do- sadno, prenemaganje kojim se služila kao krinkom u društvenom životu. Njih bi dvo- je zbacili cipele s nogu i igrali piket pri svjetlu svijeća. Poslije, kad bi odlazili na po- činak, ona bi ugledala sebe u zrcalu na prvom odmorištu i rekla svom odrazu: - Kakva si ti samo dosadna, umišljena i histerična Židovka!
* * * *
U Mnemjianovoj babilonskoj brijačnici na uglu Ulica i Fuad I i Nebi Daniela, Pombal je svakog jutra ležao do mene u zrcalima. Istodobno su nas podizali i blago spuštali na tlo umotane poput mrtvih faraona, a onda bismo se u isti mah ponovo po- javili u zrcalu na stropu, razapeti kao primjerci kukaca u vitrini. Mali crnac pokrio bi nas bijelim ubrusima dok bi brijač u velikom viktorijanskom vrču s branikom za brkove pravio gustu pjenu slatkastog mirisa prije nego što bi je počeo nanositi na naše obraze dobro odmjerenim potezima četkice. Čim bi nas prvi put nasapunao, pre- pustio bi nas pomoćniku a on bi otišao do velikog remena za oštrenje britve među muholovkama na zidu u dnu brijačnice i uzeo oštriti englesku britvu.
Mali je Mnemjian pravi patuljak ljubičastih djetinjih očiju. On je čovjek koji sve pamti, gradski arhiv. Ako vas zanima porijeklo ili prihodi bilo kojeg slučajnog pro- laznika, treba samo njega pitati; on će vam iznijeti sve pojedinosti svojim monoto- nim glasom dok oštri britvu o remen i iskušava je na debeloj crnoj dlaci na svojoj podlaktici. Ono što ne zna može doznati u roku od nekoliko minuta. Osim toga, po- djednako je dobro obaviješten o živima kao i o mrtvima; ovo mislim u doslovnom smislu jer on u grčkoj bolnici brije i priprema za pokop njihove žrtve prije no što ih izruče pogrebnicima - to je posao koji obavlja s užitkom, u kojem ima i rasne nasla- de. Njegov prastari zanat obuhvaća oba svijeta, a neka od njegovih najboljih zapaža- nja počinju riječima: »Taj i taj mi je rekao svojim posljednjim dahom...« O njemu se priča da je nevjerojatno privlačan ženama, i kažu da je stavio na stranu pravo bo- gatstvo koje je prikupio od svojih obožavateljica. Ali isto tako i nekoliko postarijih egipatskih dama, supruga i udovica raznih paša, njegove su stalne mušterije kojima odlazi u redovitim vremenskim razmacima da ih frizira. One su već, kako on previja- no kaže, »sve isprobale« - pa posegne rukom za leđa da opipa ružnu grbu koja stoji na njima kao kruna, i ponosno dodaje: »Ovo njih uzbuđuje«. Među ostalim stvarima, ima i zlatnu kutiju za cigarete koju je dobio od jedne obožavateljice i u kojoj drži za- lihu cigaretnih papirića. Grčki mu nije najbolji ali govori hrabro i slikovito, a Pombal mu ne dopušta da govori francuski, kojim mnogo bolje vlada.
Povremeno podvodi žene mom prijatelju, a ja se uvijek čudim iznenadnim pjesničkim uzletima za koje je sposoban kad opisuje svoje protégés.{15} Naginjući se nad Pombalovo lice okruglo kao mjesec, reći će, primjerice, diskretnim šaptom dok ga počinje strugati britvom: - Imam nešto za vas - nešto specijalno. Spazivši moj pogled u zrcalu, Pombal brže-bolje baca pogled na drugu stranu da ne bismo zarazili jedan drugoga smiješkom. I oprezno zagrokće. Mnemjian se ovlaš naginje na prstima gledajući pomalo ukriž. Sitnim umiljatim glasom obavija ljuskom dvosmislenosti sve što govori, a govor mu nije ništa manje vrijedan pažnje zato što ga prekida kratkim uzdasima čovjeka umornog od života. Neko vrijeme potraje šutnja. Ja gledam Mnemjianovo tjeme u zrcalu na stropu - onaj bestidno istršali čuperak crne kose od koje je na sljepoočnicama napravio uvojke, nadajući se zacijelo da će time odvući
pozornost od onih svojih grbavih leđa od papirmašea.{16} Dok brije, oči mu se zamu- te a lice postane posve bezizražajno. Šeta prstima po našim živim licima isto onako hladno kao i po licima onih izbirljivaca koji su (da, blago njima) mrtvi.
Ovoga puta - kaže Mnemjian - bit ćete oduševljeni u svakom pogledu. Mlada je, jeftina i čista. Reći ćete sami sebi: mlada jarebica, saće meda u koje nitko nije dirnuo, golubica. Ima novčanih neprilika. Nedavno se vratila iz ludnice u Helwanu gdje ju je muž pokušao strpati jer da je tobože luda. Dogovorio sam se s njom da sje- di kod Rose Marie za zadnjim stolom na pločniku. Pogledajte je tamo u jedan sat; a ako budete željeli da pođe s vama, samo joj dajte kartu koju ću vam dati. Ali upamti- te da samo meni plaćate. To je jedini uvjet koji postavljam, kao džentlemen džentle- menu.
Ponovo je ušutio. Pombal i dalje zuri u sebe u zrcalu, a prirođena mu se radozna- lost bori s izgubljenošću i bezvoljnošću ljetnog zraka. Poslije će jamačno upasti u naš stan s nekim iznurenim, dezorijentiranim stvorenjem čiji iskrivljeni smiješak ne može pobuditi u njemu drugog osjećaja do sažaljenja. Ne bih mogao reći da mom prijatelju nedostaje dobrote, jer se uvijek trudi da nađe kakav-takav posao tim dje- vojkama; zapravo je većina konzulata puna tih njegovih slučajnih znanica koje se očajnički trude da izgledaju kako treba, a svoj posao imaju zahvaliti Georgesovu sa- lijetanju svojih kolega diplomata. Ipak, nema žene koja bi bila prevelika sirota, odvi- še skršena i prestara da bi primila od njega te vanjske znake pažnje - one sitne kava- lirštine i sorties{17} duha koje sam ja navikao vezati u mislima za galski temperament; taj opojni, kričavi francuski šarm koji tako lako ispari u gordost i duhovnu površnost
poput francuske misli koja se tako brzo slijeva brzo slijeva u pješčane kalupe, onaj izvorni esprit{18} začas se stvrdne u ubitačne nazore. Lepršava spolna igra što lebdi nad njegovim mislima i postupcima ima, međutim, nezainteresiran izgled, zbog čega je kvalitativno drugačija od, recimo, postupaka i misli Capodistrije, koji nam se često pridružuje ujutro na brijanju. Capodistria posjeduje posve spontanu vještinu da sve pretvara u žensko; pod njegovim pogledom stolice se postide svojih golih nogu. On prožima stvari samim sobom. Vidio sam za stolom kako se lubenica budi pod njegovim pogledom i kako koštice u njoj oživljavaju! A kad žene pogledaju ono nje- govo usko, plosnato lice, s jezikom kojim neprestance oblizuje tanke usne, osjećaju se kao ptice pred zmijom otrovnicom. Opet sam se sjetio Melisse: bortus conclusus, soror mea sponsor...{19}

* * * *

Regard derisoire{20} - kaže Justine. - Kako to da si ti po mnogo čemu jedan od na- ših... a ipak nisi naš? - Češlja svoju crnu glavu u zrcalu, usta i oči joj iskrivljeni zbog dima cigarete. - Ti si, naravno, duhovni izbjeglica zato što si Irac, ali nemaš naše angoisse.{21}
Ono za čim traga kao slijepac zapravo je ona izrazita osobina koja ne zrači iz nas nego iz pejzaža - metalan okus istrošenosti kojim je prožet zrak na jezeru Mareotis.
Dok ona govori, mislim na utemeljitelje ovoga grada, na vojnika-boga u njegovu staklenu lijesu, mladoliko tijelo zaodjeveno srebrom, kako jaše niz rijeku prema svo- jem grobu. Ili na onu velebnu četvrtastu crnačku glavu u kojoj odzvanja ideja o Bogu shvaćenom u duhu puke intelektualne igre - na Plotina. Reklo bi se da su interesi ovoga grada usredotočeni negdje izvan dohvata njegovih prosječnih stanovnika - u području u kojem put, koja je prekomjernim zadovoljavanjem izgubila i posljednje ostatke suzdržljivosti, mora ustuknuti pred kudikamo obuhvatnijim interesom: ili propasti od one vrste istrošenosti kakva je prikazana u djelima izloženim u Mouse- ionu, u bezazlenoj igri hermafrodita u zelenim perivojima umjetnosti i znanosti. Po- ezija kao nespretan pokušaj umjetnog oplođivanja muza; plamena glupa metafora Berenikine kose što blista na noćnom nebu iznad Melissine usnule glave.
Ah! - izustila je jednom Justine. - Kad bi bar bilo nečega slobodnog, nečega poli- nezijskog u našoj razuzdanosti!
Ili bar nečega mediteranskog, mogla je dodati, jer bi konotacije svakog poljupca bile drukčije u Italiji ili Španjolskoj; ovdje su pak naša tijela izranjena oštrim, suhim vjetrovima iz afričkih pustinja pa smo ljubav morali zamijeniti pametnijom ali okrutnijom mentalnom nježnošću koja više naglašava osamljenost nego što je ukla- nja.
Sad je čak i grad imao dva težišta - pravi i magnetski sjever svoje osobnosti: a između njih su oštro, kao iz loše izoliranog električnog naboja, vrcale iskre tempera- menta njegovih stanovnika. Duhovno mu je središte bilo zaboravljeno mjesto na ko- jem se nalazila Soma, gdje je nekoć ležalo tijelo zbunjenog mladog vojnika u svom posuđenom božjem liku; njegovo je svjetovno mjesto bio Burzovni klub u kojem su sjedili, kao caballi,{22} trgovci pamukom i pijuckali kavu, pušili smrdljive indijske ci- gare i promatrali Capodistriju - kao što ljudi na obali rijeke promatraju kako napre- duje posao ribiču ili slikaru. Jedno mi je središte simboliziralo velebna čovjekova osvajanja na području materije, prostora i vremena - koja osvajaču u lijesu moraju neminovno donijeti gorku spoznaju o vlastitom porazu; drugo središte nije bilo simbol nego živo čistilište slobodne volje po kojem se potucala moja voljena Justine tragajući u strahovitoj duhovnoj osamljenosti za onom veznom iskrom koja će je uzdići do nove perspektive same sebe. U njoj je, kao u Aleksandrijki, raskalašenost bila na neki čudan način oblik samoprijegora, travestija slobode; ako sam je smatrao dijelom grada, nisam pri tome mislio na Aleksandriju ili Plotina nego na ono žalosno trinaesto Valentinosovo dijete koje je palo, »ne kao Lucifer buneći se protiv Boga nego odviše žarko želeći da se sjedini s njim«.{23} Sve u čemu se pretjera postaje gri- jeh.
Odvojena od svoje božanske harmonije, ona je pala, kaže tragični filozof i posta- la očitovanje materije; sav univerzum njena grada, svijeta, nastao je od njene patnje i kajanja. Tragično sjeme iz kojeg su iznikle njene misli i djela bijaše sjeme pesi- mističkog gnosticizma.
Znam da je zaista došlo do te identifikacije - jer mnogo kasnije, kad mi je, uza sve svoje zle slutnje, dopustila da se pridružim onom njihovom malom društvu koje se okupljalo svakog mjeseca oko Balthazara, nju je najviše od svega zanimalo ono što bi on govorio o gnosticizmu. Sjećam se kako me je jedne noći upitala, vrlo usrd- no, vrlo tjeskobno, vrlo umolno, je li dobro shvatila njegov nauk:
Hoću reći: niti nas je Bog stvorio niti je želio da budemo stvoreni, nego smo djelo jednog nižeg božanstva demijurga, koji je pogrešno sam sebe smatrao Bogom? Bože, kako sve to vjerodostojno zvuči; i taj se pretenciozni hibris{24} prenosi s kolje- na na koljeno sve do naše djece. - Pošto me zaustavila tako što je stala preda me i uhvatila me za posuvratke na kaputu, ozbiljno mi se unijela u oči i nastavila: - U što ti uopće vjeruješ? Ti nikad ništa ne govoriš. U najboljem slučaju, samo se smiješ. - Nisam znao kako da joj odgovorim jer mi se čini da su sve ideje podjednako dobre; sama činjenica njihova postojanja potvrđuje da ih je netko stvorio. Zar je važno jesu li objektivno ispravne ili nisu? Ionako će se opet izmijeniti. - Ali to je važno! - uskliknula je, obuzeta dirljivim uzbuđenjem. - Meni je to i te kako važno, dušo moja, i te kako važno.
Mi smo djeca našega pejzaža; on određuje naše ponašanje, pa čak i misli, u onoj mjeri u kojoj smo osjetljivi na nj. Ja ne znam ni za kakvu bolju identifikaciju.
Tvoja sumnja, na primjer, koja sadrži toliko tjeskobe i toliku žeđ za apsolutnom istinom, bitno je drukčija od skepticizma Grka, od mentalne igre mediteranskog uma koji svjesno pribjegava sofizmu kao dijelu igre misli; jer tvoja je misao oružje, teolo- gija.
Pa kako bi se inače moglo suditi o nekom djelu?
O njemu se ne može sveobuhvatno suditi dok se ne prosudi o samoj misli, jer su već naše misli djela. Upravo kad se pokuša o jednom ili drugom djelomice prosuđi- vati, javljaju se zle slutnje.
Kako sam bio ushićen kad bi ona iznenada sjela na neki zid ili slomljeni stup u onom dvorištu punom kamenih krhotina oko Pompejeva stupa, pa kad bi zaronila u neizmjernu tugu zbog neke ideje koja joj je netom bila pala na um.
Ti zbilja tako misliš? - rekla bi toliko ojađeno da bi me u isti mah dirnula i razvedrila. - A zašto se sad smješkaš? Ti se uvijek smješkaš, i najozbiljnijim stvari- ma. Ah, valjda bi ipak trebao biti tužan?
Ako me je ikad uopće upoznala, morala je poslije otkriti da onima od nas koji du- boko osjećaju i koji su iole svjesni nerazmrsivog spleta ljudskih misli, preostaje
samo jedan odgovor - ironična nježnost i šutnja.
U tako sjajnoj zvjezdanoj noći u kojoj su krijesnice u vrištavoj suhoj travi vraćale nebu svoje sablasno svijetloljubičasto svjetlucanje, nije mi preostalo ništa drugo nego da sjedim uz nju, milujem onu tamnu glavu lijepe kose i šutim. Ispod svega, poput tamne rijeke, uzvišen citat koji je Balthazar uzeo kao temu i koji je pročitao glasom što je podrhtavao dijelom od uzbuđenja, a dijelom zbog umora od toliko apstraktnog razmišljanja: »Dan corpora{25} jest noć za spiritus.{26} Kad tijela prestanu sa svojim trudom, duh u čovjeku proradi. Buđenje je tijela san duha, a san je duha buđenje za tijelo.« I zatim, kao udar groma: »Zlo je izopačeno dobro.«{27}
* * * *
Dugo nisam mogao vjerovati da je Nessim uhodi; uostalom, činilo se da se ona noću smuca slobodno po gradu kao šišmiš, i nikad nisam čuo da on traži od nje da mu podnese izvještaj o svom kretanju. Nije moglo biti ni lako uhoditi nekoga tko je tako nestalan, u dodiru sa životom grada na toliko mjesta. Ipak, vjerojatno su je držali na oku da joj se štogod ne dogodi. U ovo me je uvjerio jedan događaj kad su me pozvali na večeru u staroj kući. Inače, kad su bili sami, večerali smo u malom paviljonu u dnu vrta gdje se ljetna svježina miješala sa šumom vode koja je izbijala na četi- ri lavlje glave oko fontane. Justine je baš tom prigodom bila zakasnila pa je Nessim sjedio sam, sa zastorima navučenim prema zapadu, i onim svojim dugim, nježnim prstima zamišljeno laštio žuti nefrit iz svoje zbirke.
Bilo je prošlo već četrdeset minuta od dogovorenog vremena i on je već bio dao znak da večera počne kad mali crni telefon tiho ali prodorno zazvoni. On priđe stolu i uzdišući podigne slušalicu. Začuh ga kako nestrpljivo reče: - Da. - Zatim je neko vrijeme tiho nešto govorio prešavši naglo na arapski, a u jednom trenu iznenada naslutih da razgovara sa Mnemjianom. Ne znam zašto sam to pomislio. Brže-bolje je nešto načrčkao na neku kuvertu, spustio slušalicu i zastao načas da upamti ono što je zapisao. Zatim se okrene meni, a kad je opet progovorio, bijaše to drugi Nessim: - Justini će možda zatrebati naša pomoć. Ideš li sa mnom? - I ne čekajući odgovora, strči niza stube i pojuri pokraj jezerca s ljiljanima prema garaži. Išao sam za njim što sam brže mogao, i nije prošlo ni nekoliko minuta, a on je već skretao malim sportskim automobilom kroz teške vratnice u Rue Fuad i počeo se probijati prema moru kroz mrežu ulica što se spuštaju do Ras El Tina. Iako još nije bilo kasno, na ulicama nije bilo mnogo ljudi pa smo jurili duž zaobljenih bokova Esplanade prema Yacht Clubu neumoljivo prestižući ono malo fijakera (»kočija ljubavi«) što su se vukli tamo-amo uz morsku obalu. Bäןʞãñdö:wñ.lô.ãd.0rg.
Kod tvrđave smo skrenuli i zašli u zbijenu sirotinjsku četvrt koja leži iza ulice Tatwig. Naši su žuti farovi neuobičajeno jarko otkrivali kavane nalik na mravinjake i prepune trgove; odnekud iza neposrednih obrisa razdrtih i razdvojenih kuća dopiralo
je prodorno vrištanje i naricanje pogrebne povorke, u kojoj su profesionalne narikače svojim oplakivanjem mrtvaca ispunjavale noć stravom i užasom. Izašli smo iz kola u uskoj ulici pokraj džamije, a Nessim je ušao u sjenovitu vežu neke najamne zgraduri- ne, u kojoj su polovicu tvorili uredi sa spuštenim i zatvorenim kapcima na prozorima i vratima, na kojima su se nalazile pločice s istrtim imenima. Osamljeni »boab« (egi- patski çongierge{28}) sjedio je na svojoj visokoj sjedalici umotan u prnje, baš kao ka- kav odbačeni predmet (stara automobilska guma, recimo) - i pušio na nargilu s kratkim kamišem. Nessim mu je nešto oštro rekao i, gotovo prije nego što mu je čovjek mogao odgovoriti, prošao kroz stražnji dio zgrade i stupio u nekakvo mračno, zapušteno dvorište, u kojem su se s obje strane nizale trošne kuće od prijesne cigle i ljuskavog gipsa. Zastao je samo da upali upaljač, pri čijem smo slabašnom svjetlu počeli tragati od vrata do vrata. Pred četvrtim vratima škljocnuo je upaljačem i zalu- pao šakom o vrata. Kako nije bilo odgovora, gurne ih i otvori.
Mračan hodnik vodio je do sjenovite sobice osvijetljene žmirkavim svjetlom.
Ovo je, čini se, bilo ono što smo tražili.
Prizor na koji smo naišli bijaše jezovito originalan, ako ni zbog čega drugoga a ono zbog toga što je svjetlo dopiralo sa zemljanog poda ističući obrve, usne i jago- dične kosti prisutnih i ostavljajući im velike mrlje od sjena na licima - tako te su izgledali kao da su ih napola izjeli štakori, koje je čovjek mogao čuti kako se veru po krovnim gredama ove bijedne nastambe. Bijaše to dječji bordel, i zaista je pri mutnoj svjetlosti stajalo desetak djevojčica kovrčave kose kojima nije moglo biti više od de- set godina, odjevene u groteskne, biblijske spavaćice, narumenjenih usana, s vrago- lastim šiškama na čelu i s jeftinim prstenjem; neobična djetinja bezazlenost što je izbijala ispod krabuljnih kostima bijaše u začudnoj opreci s barbarskom odraslom pojavom francuskog mornara koji je stajao nasred sobe savijenih koljena, a unakaže- nu i izmučenu glavu isturio prema Justini koja je bila okrenuta nama iz poluprofila. Ono što je netom bio viknuo zamrlo je u tišini koja je zavladala, ali se po istršaloj bradi i crnim napregnutim mišićima koji su mu držali glavu na ramenima još moglo razabrati kako je silovito izgovorio te riječi. Što se Justine tiče, na licu joj se zrcalila nekakva bolna, pedantna točnost. U jednoj je ruci držala iznad glave bocu, ali se vi- djelo da nikad prije nije bacila nijednu bocu jer ju je držala naopako.
Na truloj sofi u kutu sobe, magnetski obasjana toplom sjenom što se odbijala od zidova, ležala je djevojčica, užasno skvrčena u svojoj spavaćici, kao da je mrtva. Zid iznad sofe bijaše pokriven modrim otiscima dječjih dlanova - amajlijama koje u ovom dijelu svijeta čuva kuću od uroka. Bijaše to jedini ukras u toj sobi; zapravo i najčešći ukras u cijeloj arapskoj četvrti ovoga grada.
Nessim i ja stajali smo ondje jedan trenutak, zgranuti prizorom u kojem bijaše nekakve užasne ljepote - kao u ružnom, obojenom drvorezu iz viktorijanske jeftine Biblije, recimo, čija je tema nekako iskrivljena i promašena. Justine je disala teško,
kao da će zaplakati.
Priskočili smo joj i zgrabili je, rekao bih, i izvukli na ulicu; bilo kako mu drago, sjećam se samo da smo utroje stigli do mora i da smo se vozili svom dužinom Cornichea po čistoj, brončanoj mjesečini. Nessimovo tužno i nijemo lice odražavalo se u retrovizoru, a njegova nijema žena sjedila je do njega motreći srebrne valove kako se sudaraju i pušeći cigaretu koju je iščeprkala iz džepova njegova sakoa. Posli- je je, u garaži prije nego što smo izašli iz kola, nježno poljubila Nessima u oči.
* * * *
Sve je ovo zapravo neka vrsta uvertire za onaj prvi stvarni susret licem u lice, kad se ono naše uzajamno razumijevanje - vedrina i prijateljstvo zasnovani na ukusima koji su bili zajednički svima nama troma - raspalo na nešto što nije bilo ljubav - kako bi i moglo biti? - nego neka vrsta duhovne opsjednutosti u kojoj su spone nezajažljive požude igrale ponajmanju ulogu. Kako smo dopustili da do toga dođe - iako smo bili podjednako iskusni, okorjeli i očvrsli od razočaranja na drugim mjestima?
U jesen ženski lovor poprimi nemirnu boju fosfora i nakon dugih, razdražljivih, prašnih dana čovjek oćuti prve drhtaje jeseni, poput krila leptira koja lepršaju ne bi li se oslobodila iz čahure. Jezero Mareotis postaje limunastoljubičaste boje, a blatne obale ospu se poljima sjajnih anemona koje rastu iz mulja nalik na žbuku. Jednoga dana, kad je Nessim, bio u Kairu, svratio sam do njih da posudim neke knjige i, na svoje veliko čudo, zatekao Justinu samu u ateljeu kako krpa neki stari pulover. Bila se vratila noćnim vlakom u Aleksandriju i ostavila Nessima da prisustvuje nekoj poslovnoj konferenciji. Popili smo čaj zajedno, a onda smo, obuzeti nekim iznenad- nim porivom, uzeli kupaće kostime i odvezli se kroz gomile šljake boje hrđe oko Mexa do pješčanih plaža nedaleko od Bourg El Araba, što su se ljeskale na ljubi- častolimunastom svjetlu popodneva koje se brzo gasilo. Tu je otvoreno more gruvalo po sagovima svježeg pijeska boje oksidirane žive; njegovo duboko melodiozno bub- njanje bijaše pozadina na kojoj smo vodili razgovor. Gazili smo do gležnjeva po mlječiki plitkih namreškanih lokvi zatrpanih ovdje-ondje spužvama iščupanim iz ko- rijena i bačenim na obalu. Ne sjećam se da smo putem ikog sreli osim mršavog mla- dog Beduina koji je na glavi nosio žičanu košaru punu divljih ptica ulovljenih na lije- pak. Ošamućene prepelice.
Dugo smo ležali jedno uz drugo u mokrim kupaćim kostimima hvatajući posljed- nje blijede sunčane zrake u ugodnoj večernjoj svježini. Ležao sam polusklopljenih očiju dok je Justine (kako je samo jasno vidim!) bila nalakćena, zaklanjajući oči dla- nom i promatrajući moje lice. Kad god bih govorio, ona bi piljila u moje usne čudno, napola podrugljivo, gotovo nepristojno napeto, kao da očekuje da ću pogrešno izgo- voriti koju riječ. Ako je zaista sve počelo od tog trenutka, zaboravio sam što mu je prethodilo, samo se sjećam njena promuklog, uznemirenog glasa kako mi govo-
ri ovako nešto: - A kad bi nam se ipak to dogodilo, što bi ti rekao? - Međutim, prije nego što sam mogao išta reći, ona se sagnula i poljubila me - rekao bih posprdno, prkosno, u usta. To je bilo toliko neobično da sam se okrenuo njoj s napola formuli- ranim prijekorom na jeziku - ali su od tog trenutka njeni poljupci počeli nalikovati na strašne, meke ubode bez daha kojima bijaše isprekidan njen neobuzdani smijeh što je navirao, čini se, iz nje - posprdan, nepostojan smijeh. Učinilo mi se kao da je nasmrt uplašena. Da sam joj tada rekao: »To nam se ne smije dogoditi,« zacijelo bi mi bila odgovorila: »Ali recimo da nam se dogodi. Što bi tada rekao?« Tada ju je - ovoga se vrlo dobro sjećam - spopala manija da se opravdava (razgovarali smo na francusko- me: svaki jezik pridaje govorniku svoj nacionalni karakter) i između onih trenutaka bez daha kad sam osjećao njena snažna usta na svojima i njene putene preplanule ruke na svojim rukama.
To ne bi bilo iz pohlepe ni iz slabosti. Odviše smo iskusni za tako nešto: mi jed- nostavno imamo da naučimo što jedno od drugoga. Ali što?
Što, zaista?
A je li ovo pravi način? - sjećam se da sam je upitao kad mi se nada mnom na večernjem nebu prividjela Nessimova visoka figura.
Ne znam - odgovorila je s divljim, tvrdoglavim, očajničkim izrazom poniznosti na licu - ne znam. - Pa se pripila uza me kao oblog što se stavlja na modricu. Reklo bi se da želi izbrisati i samu pomisao na mene, a da ipak u krhkom, drhtavom kontekstu svakog poljupca nalazi nekakvo bolno olakšanje - kao kad se hladnom vo- dom škropi uganuli zglob. Sad sam lijepo vidio u njoj dijete ovoga grada, koji propi- suje da žene ne budu sladostrasnice u uživanju nego u boli, osuđene da tragaju za ne- čim što se najmanje usuđuju naći!
Tada je ustala i pošla pognute glave niz dugu zavojitu perspektivu obale polako gacajući po lokvama lave, a ja sam se sjetio Nessimova pristalog lica kako joj se osmjehuje iz svakog zrcala u prostoriji. Cijela ta scena koju smo netom bili odigrali činila mi se nevjerojatna, kao san. Objektivno govoreći bilo mi je čudno kad sam pri- mijetio kako mi ruke dršću dok sam pripaljivao cigaretu i ustajao da pođem za njom.
Ali kad sam je sustigao i zaustavio, okrenula mi je lice bolesnog demona. Spopao ju je bio žestoki bijes.
Mislio si da mi se jednostavno prohtjelo da vodim ljubav? Bože! Zar nam nije dosta toga? Kako to da odjednom ne znaš što ja osjećam? Kako to? - Lupnula je no- gom po mokrom pijesku. Ne samo što se otvorila geološka pukotina u tlu po kojem smo tako samopouzdano hodali, nego mi se učinilo da se iznenada urušilo neko odavno napušteno rudarsko okno u mom karakteru. Pojmio sam da je ova jalova razmjena ideja i osjećaja probila put do gušće prašume srca; i da smo postali robovi tijela, posjednici tajanstvene spoznaje koju su samo mogli dalje prenositi - primiti,
odgonetnuti, shvatiti - oni rijetki ljudi u svijetu koji su komplementarni s nama. (Kako su samo malobrojni, kako ih rijetko nalazimo!) - Uostalom - sjećam se da je tada rekla - ovo nema nikakve veze sa seksom - što me je dovelo u napast da se nasmijem, iako sam u toj njenoj rečenici prepoznao očajnički pokušaj da put odvoji od poruke koju ona donosi. Valjda se ovakve stvari uvijek događaju životnim bankroterima kad se zaljube. Tad sam uvidio nešto što je trebalo da odavno uvidim: naime, da je naše prijateljstvo sazrelo toliko da već djelomice posjedujemo jed- no drugo.
Mislim da smo se oboje zgrozili od te pomisli; jer, onako istrošeni, nismo mogli a da ne ustuknemo pred takvim odnosom. Nismo više ni riječi progovorili nego smo se vratili obalom do mjesta gdje smo ostavili odjeću, nijemi i držeći se za ruke. Justi- ne je izgledala posve iscrpljena. Oboje smo jedva čekali da se rastanemo pa da ispi- tamo svoje osjećaje. Nismo više razgovarali. Odvezli smo se u grad i izašao sam iz njenih kola na uobičajenom uglu nedaleko od moga stana. Zalupio sam vratima auto- mobila, a ona se odvezla dalje bez riječi, i ne pogledavši me.
Dok sam otvarao vrata svoje sobe, još mi je pred očima bio otisak Justinina sto- pala u mokrom pijesku. Melissa je nešto čitala i, podigavši pogled prema meni, rekla mi karakterističnim glasom punim mirne slutnje: - Nešto se dogodilo - što? - Nisam joj mogao ništa reći jer nisam ni sam znao. Uhvatio sam je za glavu i bez riječi joj razgledao lice, brižno i nježno, tužno i požudno, osjećajući požudu kao nikad prije. Ona reče: -Ti sad ne vidiš mene, nego nekoga drugog. - Ali uistinu sam vidio prvi put Melissu. Na neki paradoksalan način, upravo mi je Justine omogućila da vidim Melissu onakvu kakva jest i da pojmim da je volim. Smiješeći se Melissa posegne za cigaretom i reče: - Zaljubljuješ se u Justinu.- A ja joj odgovorih zaista iskreno, pošte- no, bolno, koliko sam god iskrenije mogao:
Ne, Melisa još je nešto, gore posrijedi - premda joj ni za živu glavu ne bih znao reći što, ni zašto.
Kad sam mislio na Justinu, mislio sam na velebnu kompoziciju izvedenu slobod- nom rukom, crtež žene koja se oslobodila robovanja muškarcima.
Gdje je strvina - navela je jednom ponosno riječi Jakoba Böhmea govoreći o svome rodnom gradu - tamo se okupljaju orlovi. - U tom je trenu zaista izgledala i gledala kao orao. A Melissa je bila tužna slika zimskog krajolika s tamnim nebom; kutija za cvijeće sa dva-tri rascvjetana geranija što leže zaboravljeni na prozorskoj dasci tvornice cementa.
Ovdje mi pada na pamet pasus iz Justinina dnevnika. Prevodim ga ovdje jer, iako se zacijelo odnosi na događaje koji su se zbili mnogo ranije od ovih koje sam upravo ispričao, gotovo točno izražava ono neobično prirođeno svojstvo ljubavi za koje sam shvatio da je karakterističnije za naš grad nego za nas same. »Ne vrijedi«, piše ona,
»zaljubljivanje zamišljati kao neko poklapanje duha, misli; to je zapravo istodobno rasplamsavanje dvaju duhova obuzetih samostalnim činom sazrijevanja. A reklo bi se da je nešto nečujno eksplodiralo u svakome od njih. Omamljeni i zaneseni lju- bavnici se kreću oko ovog doživljaja i ispituju ga; jedino zahvalnost ljubavnice, upu- ćena pogrešnom darodavcu, stvara u nje iluziju da opći sa svojim partnerom, ah to nije istina. Objekt je ljubavi jednostavno onaj koji je nešto slično doživio u isti mah, posve narcisistički; a želja da budemo blizu voljenog objekta ne potječe u prvi mah od ideje da se on posjeduje, nego jednostavno da se ta dva doživljaja usporede, poput odraza u različitim zrcalima. Sve ovo može prethoditi prvom pogledu, prvom po- ljupcu ih dodiru; može prethoditi težnji, ponosu ih zavisti; može prethoditi prvom očitovanju koje označava prekretnicu - jer odatle ljubav degenerira u naviku, posje- dovanje i iznova zapada u osamljenost.« Kako karakterističan, i kako suhoparan, opis tog čarobnog dara: a opet i kako tipičan... za Justinu!
»Svaki je muškarac,« piše ona na drugom mjestu, upravo je mogu čuti kako izgo- vara ove riječi svojim promuklim i turobnim glasom dok ih zapisuje, »svaki je muškarac sazdan od gline i demona, a nijedna žena ne može zadovoljiti i jedno i dru- go.«
Tog istog popodneva vratila se kući i zatekla Nessima koji se bio vratio popod- nevnim avionom. Potužila se na vrućinu i rano legla u postelju. Kad je on došao da posjedi uz nju i izmjeri joj temperaturu, rekla mu je nešto što mu se učinilo da je dostatno zanimljivo da upamti - jer mi je mnogo kasnije ponovio te njene riječi:
Nije ovo nikakva bolest tek neznatna prehlada. Bolesti ne idu na one koji žele umrijeti. - A onda, jednom od onih iznenadnih asocijacija karakterističnim za nju, poput lastavice kad se preokrene u zraku, nadoda: Oh! Nessime, uvijek sam bila tako jaka. Da li me zato nikad nitko nije uistinu volio?
* * * *
Nessim mi je pomogao da se počnem slobodno kretati po velikoj paukovoj mreži aleksandrijskog visokog društva; moji skromni prihodi nisu mi dopuštali čak ni da zalazim u noćni bar u kojem je Melissa plesala. Isprva sam se malčice stidio što sam vječito Nessimov gost, ali smo se ubrzo tako sprijateljili da sam svuda išao s njim pa nisam više o tome ni razmišljao. Melissa je iskopala iz jednog mog velikog kovčega neki stari smoking i dotjerala ga tako da ga mogu nositi. Upravo sam s njima prvi put posjetio bar u kojem je ona plesala. Čudno sam se osjećao dok sam sjedio izme- đu Justine i Nessima gledajući kako je pahuljasto bijelo svjetlo iznenada palo na Me- lissu, koju više nisam mogao prepoznati pod debelim slojem šminke što je njenu nježnu licu pridala izraz grube i prerano sazrele nemaštovitosti. Zgrozio sam se i od njena banalnog plesanja, lošeg preko svake mjere. Pa ipak, gledajući je kako svojim tankim rukama i nogama izvodi one blage i besmislene pokrete (nalik na gazelu
upregnutu u dolap), obuzela me nježnost zbog njene osrednjosti, zbog ošamućenog i pomalo ironičnog načina na koji se naklonila na mlaki pljesak gostiju. Poslije je mo- rala obilaziti stolove s pladnjem u ruci i prikupljati priloge za članove orkestra, a to je činila dozlaboga stidljivo; stolu za kojim sam ja sjedio pristupila je oborenih očiju pod onim sablasnim lažnim trepavicama i drhtavih ruku. Moji prijatelji nisu još tada znali u kakvim sam ja odnosima s njom, ali sam opazio Justinin znatiželjan i po- drugljiv pogled dok sam izvrtao džepove i stavljao dvije-tri novčanice na pladanj ru- kama koje se nisu ništa manje tresle nego Melissine - toliko sam snažno osjećao nje- nu zbunjenost.
Poslije, kad sam se vratio kući podnapit i razdragan što sam plesao sa Justinom, zatekao sam je još budnu, upravo je kuhala vodu u čajniku na rešou.
Ma zašto si stavio sav onaj novac na pladanj? - rekla mi je. - Svu svoju tjednu plaću: jesi li poludio? Što ćemo sutra jesti?
Oboje smo bili totalno nesposobni u novčanim pitanjima, ali smo se ipak bolje snalazili zajedno nego svako za se. Noću, kad bi se kasno vraćala iz bara, zastala bi na ulici ispred naše kuće, pa ako bi vidjela da kod mene još gori svjetlo, tiho bi fuć- nula; a ja bih, kad bih čuo taj signal, odložio knjigu koju sam upravo čitao pa bih se iskrao na stubište, gledajući u duhu kako je skupila usne da proizvede taj tihi, vlažni zvuk, kao da će osjetiti nježan dodir kista. U vrijeme o kojem pišem, još su je pratili i salijetali onaj starac i njegovi agenti. Bez riječi bismo se uhvatili za ruke i pohitali kroz labirint uličica pokraj poljskog konzulata, zastajkujući od vremena do vremena u mračnim vežama da vidimo nije li nam tko za petama. Naposljetku, daleko dolje gdje su se dućani gubili u plavetnilu, stupili bismo u mliječno bijelu aleksandrijsku ponoć obasjani morem - u onom ugodnom toplom zraku skliznule bi s nas sve brige, pa bismo se šetali put zvijezde Danice što je treptala iznad tamnih baršunskih gru- di palače Montaže, koje su milovali vjetar i valovi.
U tim danima Melissina predana i izazovna blagost imala je sve osobine ponovo otkrivene mladosti. Njeni dugi, nesigurni prsti - obično sam ćutio kako mi klize niz lice kad je mislila da spavam, kao da želi upamtiti blaženstvo koje smo podijelili. U nje je bilo neke podatnosti, orijentalne elastičnosti - strasti da služi. Moja pohabana odjeća - kako bi samo dohvatila prljavu košulju kao da će je potopiti u preobilnoj brižnosti; ujutro bih našao svoj brijaći aparat lijepo očišćen, pa čak i zubnu pastu istisnutu na četkicu. Njena me je skrb tjerala da dadem svom životu neku vrstu obli- ka i stila koji će odgovarati njenoj jednostavnosti. Nikad mi nije govorila o svojim ljubavnim iskustvima, prelazila je preko njih umorno i gadljivo, što je upućivalo na zaključak da je sve to više bila posljedica gole nužde nego žudnje. Polaskala mi je ri- ječima:
Prvi put se ne bojim biti lakoumna ili luckasta s muškarcem.
I siromaštvo nas je snažno vezalo. Naši su izleti bili većinom sasvim obični izleti na kakve odlaze provincijalci koji žive u primorskom gradu. Mali limeni tramvaj vo- zio nas je kloparajući kotačima do pješčanih plaža Sidi Bishra, ili smo Shem El Nessim provodili u parkovima Nouzhe, utaboreni na travi pod oleandrima, među de- secima skromnih egipatskih obitelji. Koliko god svjetina inače bila neugodna, nama je istodobno pružala razonodu i još veću prisnost. Pokraj kanala punog truleži, pro- matrali smo djecu kako rone za novčićima u mulju, ili smo jeli kriške lubenice s tezge lunjajući među ostalim velegradskim dangubama, sretni u svojoj anonimnosti. U samim nazivima tramvajskih postaja odjekivala je poezija tih izleta: Chatby, Camp de Cesar, Laurens, Mazarita, Glymenopoulos, Sidi Bishr...
Ali postojalo je i naličje te naše prisnosti: kad bih se kasno noću vratio kući, zate- kao bih je kako spava pošto je zbacila svoje crvene papuče s nogu, s malom lulom za hašiš pokraj sebe na jastuku... Tada bih znao da je zapala u depresiju. U takvim pri- godama nisam mogao ništa s njom; problijedjela bi, postala sjetna, nekako iscrpljena, i po nekoliko dana ne bi se nikako mogla izvući iz letargije. Često je razgovarala sa samom sobom, satima bi slušala radio i zijevala, ili bi nehajno listala svežanj starih filmskih revija. Kad bi je u takvim trenucima spopao cafard{29} našega grada, uzalud sam se trudio da je izvučem iz apatije. Ležala bi gledajući nekud u daljinu poput kakve sibile, milovala me po licu i neprestance ponavljala: - Ti bi mene ostavio kad bi znao kako sam ja živjela. Nisam ja žena za tebe, niti za bilo koga drugog. Ja sam istrošena. Samo tratiš svoju dobrotu. - Kad bih se pobunio da nije posrijedi dobrota nego ljubav, rekla bi mi kreveljeći se: - Kad bi posrijedi bila ljubav, radije bi me otrovao nego pustio da i dalje ovako živim. - Tad bi zakašljala svojim zdravim pluć- nim krilom, a ja je više ne bih mogao slušati pa bih izašao u šetnju po mračnim ulica- ma koje su isprljali Arapi, ili bih otišao do knjižnice Britanskog savjeta da zavirim u knjige koje se nisu mogle posuđivati. Tu gdje je britanska kultura budila opći dojam škrtarenja, oskudice i autobusne gužve - proveo bih cijelu večer sam, zadovoljno osluškujući šuškanje papira i šaputanje oko sebe.
Ali bilo je i drugih trenutaka: onih žešćih popodneva - »kad se i med znojio« kako je govorio Pombal - kad smo ležali zajedno smućeni tišinom i gledali žute zastore kako se nježno nadimlju na svjetlu - tiho disanje povjetarca od jezera Mare- otisa, što se podudaralo s našim disanjem. Onda bi ona ustala, dohvatila budilicu, prodrmala je i pozorno oslušnula: sjedila je gola za toaletnim stolićem pripaljujući cigaretu - kako je bila mladolika i zgodna dok je držala tanku ruku da pokaže jeftinu narukvicu koju sam joj poklonio! (»Da, gledam sebe, ali mi to pomaže da razmišlja- mo o tebi.«) I napuštajući to prolazno divljenje samoj sebi u zrcalu, hitro bi otišla u ružnu praonicu posuđa koja mi je ujedno bila i kupaonica, pa bi se, stojeći za prlja- vim željeznim sudoperom, oprala hitrim pokretima predišući od hladne vode dok sam ja ležao i udisao toplinu i slast jastuka na kojem je bila počivala njena tamna
glava: promatrajući njeno duguljasto, ucviljeno grčko lice, pravilan šiljast nos i iskrene oči, satensku kožu kojom su obdareni samo oni kojima je razvijena prsna žli- jezda, madež na tankoj stabljici vrata. Ti se trenuci ne mogu izračunati, niti procije- niti riječima; oni i dalje žive u otopini sjećanja, kao divna stvorenja, jedinstvena po svojoj naravi, izvučena sa dna neistraženog oceana.
* * * *
Tog je ljeta Pombal odlučio iznajmiti svoj stan Pursewardenu, na moju veliku žalost. Nisam volio tu književnu figuru zbog toga što se bitno razlikovala od svoga djela - zaista ljupke poezije i proze. Nisam ga dobro poznavao, ali je kao romanopisac imao komercijalnog uspjeha, na kojem sam mu zavidio, a kako se godinama kretao u prikladnom visokom društvu, razvio je nekakav savoir-faire,{30} za koji sam držao da nikad ne smije postati dio moje profesionalne spreme. Bio je onizak, debeljuškast i plavokos i ostavljao je dojam mladića koji još mirno leži u majčinoj utrobi. Ne bih mogao reći da nije bio ljubazan ni dobrostiv, jer je bio i jedno i drugo - ali mi je bilo neugodno stanovati u istom stanu s nekim tko mi se ne sviđa. Međutim, još bi nezgodnije bilo da se selim pa sam za smanjenu stanarinu prihvatio ropotarnicu na kraju hodnika, a prao sam se u prljavoj praonici posuđa.
Pursewarden je mogao sebi priuštiti da prima goste, pa otprilike dva puta tjedno nisam mogao zaspati od bučnog pijančevanja i smijeha. Jedne noći u kasne sate netko mi je pokucao na vrata. U hodniku je preda mnom stajao Pursewarden, blijed i prilično kočoperan - baš kao da je netom ispaljen iz topa u cirkusku mrežu. Do njega je stajao kršan brodski ložač, odvratno ružan - kao i svi brodski ložači; reklo bi se da je još kao dijete prodan u roblje. - Čujte - obrati mi se Pursewarden kreštavim gla- som - Pombal mi je rekao da ste vi liječnik; biste li htjeli pogledati nekog kome nije dobro? - Jednom sam bio spomenuo Georgesu da sam godinu dana studirao medici- nu, i otada sam za njega bio pravi pravcati liječnik. Ne samo što je sve svoje boljeti- ce povjeravao mojoj skrbi - uključujući i česte slučajeve stidnih ušiju - nego je jed- nom išao čak tako daleko da me je pokušao nagovoriti da jednoj njegovoj prijateljici izvršim abortus na stolu u blagovaonici. Požurio sam se da kažem Pursewardenu da ja nisam nikakav liječnik i preporučio mu da pozove pravog liječnika: ali telefon je bio pokvaren a boaba nikako nismo uspjeli probuditi: stoga sam više iz nezainteresi- rane radoznalosti nego iz nekog drugog motiva obukao kišnu kabanicu preko pidža- me i zaputio se hodnikom za njima.
Čim sam otvorio vrata, zasjenilo me blještavo svjetlo i dim. Učinilo mi se da društvo nije uobičajeno jer se sastojalo od tri-četiri mornarička kadeta, koji kao da su bili paralizirani, i od prostitutke iz Golfove krčme, koja je zaudarala po suhom mesu i taphiji.{31} Začudo, bila je sagnuta nad spodobom što je sjedila na rubu kauča - spo- dobom za koju sad znam da je bila Melissa, ali koja mi je tada izgledala kao jezovita
maska iz grčke komedije. Činilo se da Melissa bunca, ali nečujno jer je izgubila bila glas - tako da je nalikovala na nijemi film o samoj sebi. Lice joj je bilo upalo. Reklo bi se da je ona druga, starija žena u panici jer ju je čuškala i vukla za kosu, a jedan ju je od mornaričkih kadeta prilično nevješto prskao vodom iz kitnjasto ukrašene noćne posude, koja je bila jedna od Pombalovih najdražih dragocjenosti i u kojoj je na dnu bio naslikan francuski kraljevski grb. Negdje izvan vidokruga netko je polako i usrd- no povraćao. Pursewarden je stajao do mene i promatrao taj prizor, poprilično posti- đen, čini mi se.
Melissa je bila sva u jednoj vodi, kosa joj je bila slijepljena za sljepoočnice; kad smo probili obruč od njenih mučitelja, ponovo je utonula u bezizražajnu drhtavicu i šutnju, a na licu joj je ostao urezan vrisak. Trebalo je doznati gdje je prije toga bila, što je jela i pila, ali bacivši pogled na onu plačljivu, pijanu, brbljavu skupinu oko sebe, shvatio sam da ne bih od njih uspio ništa pametno saznati. Ipak sam se obratio najbližem mlacu do sebe i počeo ga ispitivati kadli se ona vještica iz Golfove krčme, koja je i sama bila u histeričnom stanju, samo što ju je obuzdavao jedan brodski lo- žač (držeći joj ruke na leđima), proderala promuklim, prežvakanim glasom: - Špa- njolska muha! Ovaj joj je dao španjolsku muhu! - I istrgnuvši se iz ruku svoga čuva- ra poput štakora, zgrabila je svoju torbicu i odalamila njome jednoga monara po gla- vi da se sve orilo. Mora da je torbica bila puna čavala, jer se onaj izvalio koliko je dug i širok, a onda je ustao s komadićima razbijenog tanjura u kosi.
Tada je ona zaridala kao muško i počela zvati policiju. Oko nje se sjatila trojica mornara s ispruženim zatubastim prstima savjetujući je, moleći i preklinjući neka odustane od svog nauma. Nitko nije želio imati posla s mornaričkom policijom. Ali nikome nije bilo ni do udaraca onom prometejskom torbicom nabubrelom od pre- zervativa i bočica beladone. Žena je počela uzmicati oprezno, korak po korak. (Dotle sam ja opipao Melissi puls i, rastrgavši joj bluzu, oslušnuo srce. Zabrinuo sam se za nju, pa i za Pursewardena, koji je zauzeo strateški položaj iza naslonjača i svakome nešto rječito gestikulirao.) Međutim, sad je tek počelo pravo veselje jer su mornari stjerali u kut djevojku u Sheratonovu stilu u kojem bijaše smještena Pombalova dra- gocjena porculanska zbirka. Tražeći iza sebe kakav oslonac, ona je napipala gotovo neiscrpnu zalihu streljiva, pa je ispustila torbicu i, slavodobitno kličući promuklim glasom, počela bacati oko sebe porculanske predmete sabrano i točno kako još nikad nikog nisam vidio da baca. Zrakom su odjednom na sve strane poletjele egipatske i grčke bočice za suze, primjerice porculana iz Ušaptija i Sevresa. Moglo se očekivati da se uskoro razlegne poznato i strašno lupanje o prag čizmama potkovanim čavlima jer su se već na sve strane u kući počela paliti svjetla. Pursewardenov je strah zaista bio očigledan; kao stanar i još k tome ugledan čovjek nije baš mogao sebi dopustiti skandal kakav bi egipatski tisak mogao napraviti od ovakve tučnjave. Odlanulo mu je kad sam mu mahnuo rukom i uzeo umotavati gotovo već besvjesnu Melissu
u meku buharu. Zajedno smo je odnijeli posrćući hodnikom u blaženu intimu moje ropotarnice, gdje smo je, kao Kleopatru, odmotali iz čilima i položili na postelju.
Sjetio sam se nekog starog liječnika, Grka, koji je stanovao u istoj ulici, i ubrzo sam ga uspio dovesti uz mračno stubište, na kojem se spoticao i psovao sočno i me- lodramatski, a cijelim su mu putem ispadali kateteri i stetoskopi. Ustvrdio je da je Melissa ozbiljno bolesna, ali mu je dijagnoza bila opširna i mutna - u tradiciji našega grada. - Ima tu svega i svačega - rekao je - i neishranjenosti, i histerije, i alkohola, i hašiša, i tuberkuloze, i španjolske muhe... pa sad izvolite, birajte - i načinio je gestu kao da tura ruku u džep i vadi je punu imaginarnih bolesti koje nam nudi na bira- nje. Ali bio je i praktičan pa je predložio da sutradan rezervira za nju sobu u grčkoj bolnici. Dotle se ne smije micati iz kreveta.
Tu sam i sljedeću noć prespavao na kauču uz krevet. Dok sam bio na poslu, o njoj je vodio brigu jednooki Hamid, najblaži čovjek od svih Berbera. Prvih dvanaest sati bila je zaista u vrlo teškom stanju, na mahove je buncala i dobivala mučne napa- daje sljepila - mučne zato što su je užasno plašili. Međutim, postupajući s njom nježno ali i grubo, uspjeli smo svi skupa da joj ulijemo potrebnu hrabrost da prebrodi ono najgore, pa se popodne drugoga dana toliko oporavila da je mogla već i govoriti šaptom. Liječnik Grk rekao je da je zadovoljan njenim napretkom. Pitao ju je odakle je, a njoj se na licu pojavio prestravljen izraz kad mu je odgovorila:
Iz Smirne. - Nije htjela da mu kaže ime i adresu svojih roditelja, a kad je on na- valio na nju, okrenula se zidu i iz očiju su joj polako navrle suze od iscrpljenosti. Li- ječnik ju je uhvatio za ruku i pogledao joj prstenjak. - Evo vidite - reče klinički ravnodušno upozoravajući me da ona nema prstena. - Eto zašto neće da kaže. Obitelj je se odrekla i izbacila na ulicu. To se danas često događa... - I on sažalno zavrti svo- jom čupavom glavom. Melissa je šutjela, ali kad su stigla kola hitne pomoći i došli bolničari s nosilima da je odnesu, toplo mi je zahvalila na pomoći, pritisnula Hami- dovu ruku sebi na obraz i iznenadila me galantnošću na koju me život nije bio navi- kao: - Ako ne budete imali djevojke kad se vratim, sjetite se mene. Ako me pozove- te, doći ću vam.{32} - Ne znam kako bih pretočio na engleski galantnu iskrenost tih grčkih riječi.
I tako sam je izgubio iz vida mjesec dana ili više; zapravo nisam ni mislio na nju jer sam u to vrijeme imao mnogo drugih briga. Tada, jednog vrućeg, vrelog popodne- va, dok sam sjedio kraj prozora i gledao grad kako se budi iz sna, ugledao sam jednu drukčiju Melissu kako prolazi ulicom i ulazi u sjenovitu vežu naše kuće. Pokucala mi je na vrata i ušla u sobu s punim naručjem cvijeća, a ja sam odjednom oćutio kako me stoljeća dijele od one zaboravljene večeri. Imala je nešto od one iste snebivlji- vosti koju sam poslije vidio na njoj dok je skupljala priloge za članove orkestra u noćnom baru. Bila je nalik na kip ponosa oborene glave.
Spopala me nekakva razdražljiva uljudnost. Ponudio sam joj stolac pa je sjela na sam rub. Cvijeće je bilo za mene, dakako, ali nije imala hrabrosti da mi gurne buket u naručje, zapazio sam kako rastreseno traži pogledom vazu u koju bi ga mogla sta- viti. Ali imao sam samo emajlirani lavor pun napola oguljenih krumpira. Požalio sam što je uopće došla. Rado bih je bio poslužio čajem, ali mi je rešo bio pokvaren a ni- sam imao novaca da je pozovem u kavanu - u to sam vrijeme sve dublje zapadao u dugove. Osim toga, poslao sam bio Hamida da mi odnese jedino ljetno odijelo na glačanje pa sam bio u poderanom kućnom kaputu. Ona je pak izgledala divno, upravo me zastrašila svojom otmjenošću, novom ljetnom haljinom sa živahnim uzorkom vinove loze i slamnatim šeširom nalik na veliko zlatno zvono. Počeo sam u sebi moliti Boga da se Hamid što prije vrati i odvrati pozornost od mene. Bio bih je ponudio cigaretom, ali mi je paklo bilo prazno pa sam bio prisiljen uzeti cigaretu iz njene male filigranske kutije koju je uvijek nosila sa sobom. Popušio sam je, držeći se, kako sam se nadao, sabrano i rekao joj da sam prihvatio novo namještenje u blizi- ni Sidi Gabra, gdje ću imati malo bolju plaću. Rekla je da se i ona vraća na posao, da je obnovila ugovor, ali da je slabije plaćena nego prije. Nakon nekoliko minuta takvog razgovora kazala je da mora poći jer se dogovorila s nekim da će popiti za- jedno čaj. Ispratio sam je do odmorišta i pozvao je da opet dođe kad god zaželi. Zahvalila mi je svejednako grčevito stežući u naručju cvijeće, odveć bojažljiva da mi ga gurne u ruke, i polako pošla niza stube. Kad je otišla, sjeo sam na krevet i počeo sipati sve najgore psovke kojih sam se mogao sjetiti na četiri jezika - iako mi nije bilo jasno kome ih upućujem. Kad se jednooki Hamid vratio stružući nogama po podu, još sam uvijek bio bijesan pa sam iskalio svoju srdžbu na njemu. Njega je to poprilično iznenadilo jer se već poodavno nisam bio na njega rasrdio, te se povu- kao u praonicu mrmljajući nešto, vrteći glavom i zazivajući duhove u pomoć.
Pošto sam se odjenuo, uspio sam uzajmiti nešto novca od Pursewardena. Dok sam išao na poštu da predam neko pismo, ponovo sam ugledao Melissu kako sjedi u kutu kavane, sama, podupirući rukama bradu. Šešir i torbica ležali su do nje na stoli- ću, piljila je u šalicu ironično i zamišljeno, kao da razmišlja o nečemu zabavnom. Spontano sam ušao u kavanu i sjeo do nje. Rekoh da sam došao da joj se ispričam što sam je onako loše primio, ali... i uzeh joj opisivati neprilike u kojima sam se na- šao, ništa ne izostavljajući. Pokvareni električni rešo, odsutnost Hamidova, moje ljetno odijelo. Kad sam joj počeo nabrajati sve nevolje koje me muče, nekako su mi se učinile pomalo smiješne pa sam promijenio pristup i počeo ih iznositi turobno i nervozno, čime sam izmamio od nje valjda najdivniji smijeh koji sam ikad čuo. Go- voreći o svojim dugovima otvoreno sam pretjerivao, iako je svakako stajala činjenica da je od one burne noći Pursewarden bio svagda spreman da mi bez oklijevanja po- zajmi male svote novca. A onda, kao kruna svemu, dodah, došla mi je ona baš kad sam netom prebolio manju ali neugodnu spolnu infekciju - plod Pombalove skrbi za
mene - koju sam jamačno zaradio od jedne od onih Sirijki koje mi je on velikodušno bio prepustio za svoga izbivanja. Ovo sam slagao ali sam nekako naslutio da joj to moram kazati, usprkos samome sebi. Rekoh joj da sam se zgrozio od pomisli da bih morao opet voditi ljubav prije nego što sam potpuno izliječen. Nato je ispružila ruku i stavila je na moju smijući se i nabirući nos: smijući se tako otvoreno, tako lagano i bez napora da sam istog trenutka pomislio da je volim.
Tog smo popodneva dangubili ruku pod ruku uz morsku obalu, a razgovor nam je bio pun krhotina života proživljenih bez predumišljaja, bez plana. Ukusi nam nisu imali ništa zajedničko. Naši karakteri i sklonosti bijahu posve različiti, a ipak smo slutili da nam nešto obećava čarobna lakoća našeg prijateljstva. Isto se tako rado sje- ćam onog prvog poljupca kraj mora, dok je vjetar zadizao svijetle pramenove kose na našim sljepoočnicama - poljupca prekinutog smijehom koji je nju spopao kad se sjetila kako sam joj pričao o svojim nedaćama. Taj je smijeh bio simbol strasti koja nas je obuzela, Melissina humora i nedostatka žestine: njena milosrđa.
* * * *

Postojala su dva pitanja na koja Justine nikad nikom nije htjela odgovoriti: koliko joj je godina, i kakvog je porijekla: nitko - pa možda ni sam Nessim - nije znao ništa po- uzdano o njoj. Čak je i Mnemjian, gradsko proročište, bio, čini se, bar jedanput u neprilici što da kaže, iako je znao za njene nedavne ljubavne pustolovine. Međutim, kad je govorio o njoj, priškiljio je na svoje ljubičaste oči i neodlučno ustvrdio da ona potječe iz gusto naseljene četvrti Attarine, a da je rođena u siromašnoj židovskoj obi- telji koja se poslije iselila u Solun. Ni njeni dnevnici nisu tu od velike pomoći jer u njima nedostaju osnovni podaci - imena, datumi, mjesta - i uglavnom se sastoje od neobuzdanih uzleta mašte isprekidanih zajedljivim malim anegdotama i oštro ocrta- nim karakterima ljudi, čiji je identitet zamaskiran inicijalima. Piše francuskim jezi- kom, ne sasvim korektnim ali živahnim i dobro začinjenim, jezikom koji sadrži neprispodobivo svojstvo njena promuklog glasa. Poslušajte: »Clea mi je pričala o svom djetinjstvu pa sam razmišljala o svojemu, vrlo intenzivno. O djetinjstvu moje rase, moga doba... Najprije udarci u potleušici iza stadiona; urarska radnja. Gledam sebe usrdno koncentriranu na lice usnulog ljubavnika, kao što sam često promatrala urara nagnutog nad pokvarenim satom dok je na njega bešumno odozgo padala oštra svjetlost. Udarci i psovke, a posvuda na crvenim prijesnim ciglama (kao udarci koje zadaje savjest) plavi otisci dlanova, ispruženih prstiju, koji su nas čuvali od uroklji- vih očiju. Odrasli smo uz te udarce, od kojih nas je boljela glava, a oči nam žmirkale. Stračara sa zemljanim podom po kojem sve vrvi od štakora, zadimljena od fitilja što plutaju na ulju. Stari lihvar pijan hrče, svakim dahom uvlači vonj gnojiva, zemlje, izmeta ljudi, izmeta šišmiša; jarci začepljeni lišćem i mrvicama kruha razmekšanog mokraćom; žuti vijenci jasmina, opojni, kričavi. I onda još tome dodajte krikove u noći iza tuđih rebrenica u toj krivudavoj ulici: bej tuče svoje žene zato što je impo-
tentan. Stara travarka koja se podaje svake noći na ravnoj poljani među porušenim kućama - mrzovoljno tajanstveno cviljenje. Tihi šum golih crnih stopala koja prola- ze ulicom od pečene cigle, kasno noću. Naša soba nabrekla od mraka i smrada, mi Evropljani u očitom neskladu sa strahovitim životinjskim zdravljem crnaca oko nas. Od parenja boaba trese se kuća kao palma. Crni tigrovi blistavih zubi. I posvuda ve- lovi, vrištanje, lud hihot ispod stabala papara, ludilo i gubavci. Sve to djeca vide i pamte da bi ih poslije u životu učvrstilo ili upropastilo. Na ulici ispred naše kuće sru- šila se deva od iznurenosti. Preteška je da je prevezu do klaonice pa dolaze dvojica sa sjekirama i sijeku je na samom mjestu, nasred ulice, živu. Cijepaju bjelkasto meso
jadno stvorenje doimlje se još bolnije, upravo aristokratski, u nedoumici dok mu si- jeku noge. Na kraju ostaje glava još živa, otvorenih očiju, gleda oko sebe. Ni krika pobune, ni traga otporu. Životinja se predaje poput palme. Ali danima nakon toga blatna je ulica natopljena njenom krvlju a od te vlage ostavljamo za sobom otiske bo- sih nogu.
Novac pada u prosjačke limene posude. Odlomci svakojakih jezika - armenskog, grčkog, amharskog, marokanskog arapskog; Židovi iz Male Azije, Ponta, Gruzije: matere rođene u grčkim naseljima na Crnom moru; nacionalne zajednice okljaštrene kao granje s drveća, bez roditeljskog stabla, sanjaju o Edenu. To su sirotinjske četvrti bijeloga grada; ni najmanje ne nalikuju na one divne ulice koje su stranci izgradili i ukrasili, gdje mešetari sjede i čituckaju jutarnje novine. Za nas ovdje ne postoji čak ni luka. Zimi se katkad čuje kako sirena tuli - ah to je već u drugoj zemlji. Ah, kako su jadne luke i imena koja one prizivaju u sjećanje kad nikamo ne putuješ. To je baš kao smrt - smrt samoga sebe koja se artikulira svakim ponavljanjem riječi Aleksan- drija, Aleksandrija.«
* * * *
Rue Bab-el-Mandeb, Rue Abou-el-Dardar, Minet-el-Bassal (ulice skliske od odbače- nog paperja s tržnica pamuka), Nouzha (ružičnjak, poljupci koje nisam zaboravio) ili autobusne postaje nostalgičnih imena kao što su Saba Pacha, Mazloum, Zizinia Ba- cos, Schutz, Gianaclis. Grad postaje svijet kad čovjek voli jednog njegova stanovni- ka.
* * * *
Moji redoviti posjeti velikoj kući doveli su do toga da su me u gradu počeli primjeći- vati i poklanjati mi pažnju, oni koji su Nessima smatrali utjecajnim čovjekom i pred- mnijevali da sam i ja, kad on sa mnom provodi vrijeme, zacijelo, na neki još neotkri- ven način, ili bogat ili po nečemu značajan čovjek. Jednog popodneva, dok sam dri- jemao, došao mi je u sobu Pombal i sjeo na krevet: - Slušaj - reče mi - ljudi su te po- čeli primjećivati. Dabome da je cicisbeo{33} prilično normalna pojava u Aleksandriji, ali uskoro će ti biti strašno dosadno u društvu ako budeš i dalje neprestano izlazio s
ono dvoje. Pogledaj! - Pa mi pruži poveći komad kartona ukrašen šarama na kojem bijaše otisnut poziv na koktele u francuskom konzulatu. Pročitao sam ga ne shvaća- jući ništa. Pombal nastavi: - Ovo je zbilja blesavo. Moj šef, generalni konzul, pali se na Justinu. Dosad su mu propali svi pokušaji da se upozna s njom. Njegovi mu špiju- ni vele da ti zalaziš k njima u kuću, da si zapravo... Ma znam, znam. Ali on se nada da će te istisnuti iz njezina srca.
I grohotom se smije. Ništa mi u tom času nije moglo zvučati besmislenije.
Reci ti lijepo svom generalnom konzulu... - rekoh i izvalih jednu ili dvije sočne primjedbe koje su Pombala nagnale da prijekorno cokne jezikom i zavrti glavom.
Rado bih mu ja to rekao - odgovori on. - Ali, mon cher, postoji kućni red po ko- jem se kljuca među diplomatima kao i među živinom. Od njega zavisi hoću li ja da- nas-sutra dobiti svoj križić.
Pošto se, onako težak, pridigao, izvadio je iz džepa pohabanu knjižicu žutih kori- ca i stavio mi je na koljena.
Evo nečega što će te zanimati. Dok je bila još vrlo mlada, Justine se bila udala za francuskog državljanina albanskog porijekla, književnika. Ova ti je knjižica o njoj
post mortem{34}, u neku ruku; sasvim pristojno napisana.
Okrenuo sam knjigu u rukama. Nosila je naslov Moeurs{35} a napisao ju je neki Jacob Arnauti. Na jednoj od prvih stranica pisalo je da je roman doživio više izdanja u tridesetim godinama.
Otkud ti to? - upitah Georgesa, koji mi namigne krupnim okom debelog kapka kao u gmaza i odgovori:
Raspitivali smo se o njoj. Konzul misli samo na nju, pa su svi namještenici konzulata morali tjednima prikupljati informacije o njoj. Vive la France!{36}
Čim je on otišao, počeo sam listati Moeurs, još onako bunovan. Knjiga je zaista bila dobro napisana, u prvom licu jednine: bio je to zapravo dnevnik o životu u Aleksandriji kako ga je vidio stranac sredinom tridesetih godina ovog stoljeća. Autor je dnevnika zaokupljen istraživanjem za roman koji kani napisati - svakodnevni pri- kaz njegova života u Aleksandriji točan je i pronicav, ali mene je najviše privukao portret mlade Židovke s kojom se upoznaje i ženi: odlazi u Evropu: razvodi se. Pro- padanje njihova braka nakon povratka u Egipat opisano je sa snažnom intuici- jom koja plastično ocrtava lik njegove žene Claudije. Ono što me je iznenadilo i po- sebno zainteresiralo, to je što sam u njoj prepoznao skicu Justine iako je nisam poznavao u to vrijeme: mlađe, svakako, još ne sasvim oformljene Justine. Ali nije moglo biti zabune da je to ona. I zaista, kad god sam čitao tu knjigu, a čitao sam je često, običavao sam u mislima ubacivati njeno ime u tekst. I uklapalo se potpuno vjerodostojno.
Prvi put su se susreli na onom mjestu gdje sam je i ja prvi put vidio, u sumornom predvorju hotela Cecil, u zrcalu. »U predvorju tog hotela na izdisaju lome se i odra- žavaju nepomični listovi palmi u zrcalima pozlaćenih rubova. Samo bogataši mogu sebi priuštiti da stalno borave u njemu - oni koji i dalje žive u sigurnosti pozlaćenih rubova kada su već zreli za mirovinu. Ja tražim jeftinije prebivalište. Večeras u pre- dvorju malo društvo Sirijaca, teških u svojim tamnim odijelima, i žutih u licu sa skrletnim tarbušima{37} na glavi, svečano sjede uokrug. Njihove ženskinje nalik na nilske konje, pomalo brkate, povukle su se na počinak zveckajući nakitom - jer svaki od tih mešetara nosi sa sobom u kovčežiću svoje najdraže dragulje; poslije ve- čere razgovor je skrenuo na muški nakit. To je sve o čemu još mediteranski svijet zna razgovarati; samoživost, narcisizam koji potječe iz spolne istrošenosti i što se izraža- va vlasničkim simbolom: tako da odmah znaš, kad se upoznaš s nekim muškarcem, koliko je težak, a kad se upoznaš s njegovom ženom, odmah ti kaže istim onakvim šaptom bez daha kolik joj je bio miraz. Tiho pjevuckahu kao eunusi nad svojim dra- guljima, okrećući ih amo-tamo prema svjetlu da ih mogu bolje procijeniti. Blistaju im lijepi bijeli zubi dok se osmjehuju ovlaš kao ženske. Uzdišu. Konobar u bijeloj halji s licem od ulaštene ebanovine donosi im kavu. Otvaraju se srebrni šarniri i otkrivaju debele, bijele cigarete (poput bedara egipatskih žena), a u svakoj od njih ima gdjekoja mrvica hašiša. Dva-tri zrnca opijenosti prije odlaska na počinak. Razmišljam o djevojci koju sam sinoć prvi put sreo u zrcalu: crno na bijelom kao mramorna bjelokost: ljeskava crna kosa: duboke oči koje kao da uzdišu i gutaju poglede zato što su nervozne, radoznale, prožete spolnom radoznalošću. Tvrdi da je Grkinja, ali bit će da je Židovka. Jedino Židov zna nanjušiti Židova; ni ona ni ja nemamo hrabrosti da priznamo kojoj rasi pripadamo. Ja sam njoj rekao da sam Francuz. Kad-tad odat ćemo se jedno drugome.
Žene stranih nacionalnih zajednica ljepše su ovdje nego igdje drugdje. Njima vla- daju strah i nesigurnost. Pričinja im se da tonu u crnom oceanu koji ih okružuje sa svih strana. Ovaj je grad izgrađen kao nasip da zadrži poplavu afričke tmine; ali crnci laka hoda prodiru već malo-pomalo u evropske kvartove: zbiva se neka vrsta rasne osmoze. Da biste bili sretni, trebalo bi ovdje da budete muslimanka, Egipćanka
pasivna, meka, mlohava, prezrela; sklona vanjskom sjaju; voštana joj koža prelazi u boju žutu kao limun ili zelenu kao lubenica pod odbljescima nafte. Tijela neosjetlji- va kao ormari. Dojke tvrde kao zelene jabuke - meso na svojim koščicama predstra- žama, na prstima ruku i nogu, hladno kao u gmazova. Osjećaji im pokopani u pred- svijesti. U ljubavi ne daju ništa od sebe jer nemaju svoga Ja, nego se obavijaju oko tebe mučnim refleksnim pokretima - u muci neiskazane žudnje koja je na suprotnom polu od nježnosti, užitka. Stoljećima ih zatvaraju u staje s volovima, zakrinkane, obrezane. Hranili su ih u mraku pekmezom i mirišljavim mastima pa su postale pra- ve kace užitka, valjajući se na nogama bijelim kao papir i prošaranim modrim vena-
ma.
Dok čovjek prolazi kroz egipatsku četvrt, mijenja se miris puti - sve zaudara po
amonijaku, sandalovini, salitri, začinima, ribama. Nije mi dopustila da je otpratim do kuće - zacijelo zato što se srami svoje kuće u toj sirotinjskoj četvrti. Međutim, krasno je govorila o svome djetinjstvu. Pobilježio sam ponešto od toga: kad se vratila kući, zatekla je oca kako malim čekićem razbija orahe na stolu pri svjetlu uljanice. Mogu ga zamisliti. Nije Grk nego Židov iz Odese, u šubari, s masnim uvojcima. Pa kako ju je poljubio Berberin, s golemim, krutim penisom, poput opsidijana iz ledenog doba, kako se sagnuo da joj dohvati donju usnu lijepim nebrušenim zubima. Ostavili smo za sobom Evropu i krećemo se prema novim duhovnim širinama. Podala mi se tako prezirno da sam se prvi put u životu iznenadio takvoj tjeskobi; reklo bi se da je očajna, podbuhla od bijede. Pa ipak, te žene koje pripadaju ovim izgubljenim zajed- nicama imaju neku očajničku odvažnost, posve drugačiju od naše. Istražile su pute- nost do te mjere da su nam postale posve strane. Kako da pišem o svemu tomu? Hoće li još doći, ili je nestala zauvijek? Sirijci odlaze na počinak ispuštajući sitne krike, poput ptica selica.«
Ona dolazi. Razgovaraju. (»Ispod očite provincijske izvještačenosti i mentalne tvrdoće mislim da sam otkrio neiskustvo, dakako ne glede života nego društva. Shva- tio sam da sam ja njoj zanimljiv kao stranac koji se lijepo ponaša - uprla je u mene plašljiv i mudar pogled sove onim svojim golemim smeđim očima, čije modrikaste bjeloočnice i duge trepavice reljefno ističu prekrasne zjenice, svjetlucave i otvore- ne.«)
Nije teško zamisliti kako sam bez daha, obuzet bolnom tjeskobom, prvi put čitao taj prikaz ljubavne pustolovine sa Justinom; i zaista, pošto sam višeput pročitao tu knjigu, tako da je znam gotovo naizust, ona je zauvijek ostala za mene dokument, pun osobne boli i iznenađenja. »Naša je ljubav,« piše on na drugom mjestu, mnogo kasnije, »bila poput silogizma kojem nedostaju prave premise: mislim na poštovanje. Bijaše to neka vrsta duhovnog posjedovanja koje nas je oboje uvuklo u zamku i nagnalo da plutamo po plitkim i mlakim vodama jezera Mareotisa, poput žaba koje se pare, plijen nagona zasnovanih na tromosti i vrućini... Ne, nisam se dobro izrazio. To ipak ne bi bilo ono pravo. Hajde da još jednom pokušam ovim svojim krhkim i nepostojanim alatom skicirati Claudijin lik. Otkud da počnemo?
Pa dobro, njen talent da se vješto snalazi u životnim situacijama dobro joj je bio došao u dvadesetak godina neizvjesnog i nesređenog života. O njenu porijeklu nisam saznao mnogo, osim da je bila vrlo siromašna. Ostavila je na mene dojam osobe koja se trudi da napravi niz okrutnih karikatura same sebe - ali to je već uobičajeno kod većine osamljenih ljudi koji slute da njihova istinska osobnost ne može naći pravih odjeka u drugima. Zaprepaštavala me je brzina kojom se kretala iz jedne sredine u drugu, od jednog muškarca, mjesta, datuma do drugoga. Ali njena se nepostojanost
odlikovala stanovitom elegancijom koja je doista plijenila. Što sam je bolje upozna- vao, to mi se nepredvidljivija činila; jedina je konstanta bila bjesomučno upinjanje da se probija kroz barijeru svog autizma. Svaki je njezin pokušaj završavao pogreškom, krivnjom, kajanjem. Sjećam se koliko mi je puta rekla: ’Dušo, ovog će puta biti drukčije. Obećavam ti.’
Poslije, kad smo bili u inozemstvu: u Adlonu, gdje cvjetni prah reflektora poigra- va na španjolskim plesačima usred dima tisuće cigareta; uz tamne vode Budima gdje joj vrele suze kapaju među uvelim lišćem što tiho plovi; dok jašemo po pustim špa- njolskim ravnicama, u tišini izrovanoj topotom naših konja; dok ležimo uz Sredo- zemno more na nekom zabačenom grebenu. Nikad se nisam ljutio zbog njenih nevje- ra - jer uz Justinu je muški ponos na posjedovanje bivao nekako nebitan. Bio sam opčinjen iluzijom da bih je mogao stvarno upoznati; ali sad vidim da ona zapra- vo nije bila žena nego oličenje žene koja ne priznaje nikakve spone društva u kojem živimo. ’Ja posvuda tragam za životom vrijednim življenja. Kad bih mogla umrijeti ili poludjeti, možda bi to mogao postati fokus za sve one moje osjećaje koji ne nalaze pravog oduška. Liječnik koga sam voljela rekao mi je da sam nimfomanka - ali u mom uživanju, Jacobe, nema nikakve lakomosti ni ugađanja samoj sebi. S tog gle- dišta, to je puko rasipanje. Kakvo rasipanje, dragi moj, kakvo rasipanje! Ti kažeš da se ja tužno predajem užitku, kao puritanci. Čak si i tu nepravedan prema meni. Ja se predajem užitku tragično, pa ako moji prijatelji liječnici traže neku riječ kojom bi opisali ovakvo stvorenje bez srca kao što sam ja, onda će ipak morati priznati da ono što meni nedostaje u srcu nadoknađujem dušom. U tome je nevolja.’ Vidite da ovo nisu nijanse za koje su žene inače sposobne. Reklo bi se da je u njenu svijetu ne- dostajala jedna dimenzija, pa se ljubav uvrnula unutra i pretvorila u neku vrstu ido- latrije. Ja sam u prvi mah pomislio da je posrijedi strahovit egocentrizam koji sam sebe izjeda, jer mi se činilo da ona uopće ne poznaje one sitne, propisane doka- ze vjernosti koji tvore osnovu ljubavi između muškarca i žene. Ovo zvuči bombastič- no ali nije važno. Međutim, sada, kad se prisjećam njena pretrpljenog straha i zano- sa, pitam se jesam li bio u pravu. Mislim na one dosadne drame - scene u namješte- nim spavaćim sobama, u kojima je Justine otvarala slavine ne bi li prigušila svoje je- caje. Dok je hodala gore-dolje, obuimajući samu sebe pod pazuhom, i mrmljala nešto sama sa sobom, činilo se da tinja kao bačva katrana koja samo što nije eksplodirala. Činilo se da su je moje načeto zdravlje i slabi živci - a nadasve moj evropski smisao za humor - u takvim trenucima ozlojeđivali preko svake mjere. Pateći, recimo, zbog neke umišljene uvrede na nekoj večeri, uspopadala bi se po sagu uz krevet kao pantera. Kad bih ja zaspao, ona bi se katkad razbjesnjela i prodrmala me za ramena vičući na sav glas: ’Ustani, Jacobe. Zar ne vidiš da mi je teško?’ A kad bih odbio su- djelovati u toj igri, razbila bi, recimo, nešto na toaletnom stoliću kako bi imala razlo- ga pozvati sobaricu. Koliko sam samo prestrašenih lica noćnih sobarica vidio pred
tom pomahnitalom spodobom u srebrnoj ili zlatnoj večernjoj haljini, koja im straho- vito uljudno govori: ’Molim vas da mi počistite toaletni stolić. Bila sam toliko nespretna da sam razbila nešto.’ Zatim bi sjedila i pušila cigaretu za cigaretom. ’Ja točno znam što je tebi’, rekao sam joj jednom. ’Mislim da bi ti svaki put kad me pre- variš i kad te peče savjest, htjela da me natjeraš da te istučem i da ti dadem nekakav oproštaj za tvoje grijehe. Ali ja, draga moja, jednostavno neću da ugađam tim tvojim hirovima. Moraš sama nositi svoje breme. Ti se svim silama trudiš da me nagnaš da posegnem za bičem. Ali ja tebe samo žalim.’ Moram priznati da se na ove moje riječi načas ozbiljno zamislila i da je i nehotice opipala glatku kožu na nogama koje je toga popodneva bila pomno obrijala...
Poslije, kad mi je već bila pomalo dojadila, postala mi je takva zloupotreba osje- ćaja toliko zamorna da sam je počeo vrijeđati i smijati joj se u lice. Jedne sam joj noći rekao da je dosadna histerična Židovka. Ona je nato briznula u ono strašno, pro- muklo jecanje koje sam tako često slušao da me čak i sad u sjećanju boli pomisao na nj (na njegovu zvučnost, na njegovu bujnu melodioznost). Izvalila se bila na krevet i ostala tako ležati, labavih i mlitavih udova, koji su se nadimali od struje njene histe- rije poput gumenog crijeva pod naletom vode.
Jesu li se takve scene zaista tako često ponavljale, ili ih je moje sjećanje umnoži- lo? Možda se to dogodilo samo jedanput, možda su me samo odjeci zavarali? Kako bilo da bilo, čini mi se da vrlo često čujem kako otvara bočicu tableta za spavanje i kako tablete tiho padaju u čašu s vodom. Čak i kad bih drijemao, brojio bih, da se uvjerim da ih nije uzela previše. Sve se ovo, naravno, događalo mnogo kasnije; u prvo vrijeme pozvao bih je da mi dođe u krevet i ona bi me poslušala, snebivljiva, zlovoljna, hladna. Bio sam toliko glup da sam mislio kako ću je uspjeti raznježiti i podariti joj tjelesni mir, o kojem - mislio sam - ovisi duševni mir. Bio sam u zablu- di. U njoj je bio neki nerazmršeni čvor koji je ona htjela razriješiti, ali koji je nadila- zio svu moju vještinu ljubavnika i prijatelja. Naravno. Naravno. Znao sam ja sve što se moglo znati u to vrijeme o psihopatologiji histerije. Ali iza svega toga krila se neka druga osobina za koju sam mislio da bih je mogao otkriti. Ona nije u izvjesnom smislu tragala za životom nego za nekim integrativnim otkrivenjem koje bi mu dalo smisao.
Već sam opisao kako smo se prvi put sreli - u dugačkom ogledalu hotela Cecil, pred otvorenim vratima plesne dvorane, jedne karnevalske noći. Prve riječi koje smo izmijenili, izgovorili smo, prilično simbolično, u zrcalu. Ona je bila s muškarcem koji je nalikovao na sipu i koji ju je čekao dok je ona pomno razgledavala svoje tamno lice. Ja sam pak zastao da bolje namjestim leptir-kravatu na koju nisam bio navikao. Odlikovala se nekakvom pohlepnom prirodnom otvorenošću koja ju je kanda štitila od svake pomisli na drskost kad se nasmiješila i rekla: ’Nikad nema dosta svjetla.’ Na što sam joj odgovorio bez razmišljanja: ’Možda samo za žene. Mi
muškarci nismo toliko zahtjevni.’ Osmjehnuli smo se oboje i ja sam prošao mimo nje i stupio u plesnu dvoranu, spreman da zauvijek izađem iz njena života u ogledalu, bez razmišljanja. Poslije sam se pukim slučajem, zahvaljujući jednom od onih groznih engleskih plesova, koji se, mislim, zove Paul Jones, našao pred njom kad je zasvirao valcer. Progovorili smo riječ-dvije, onako nevezano - ja inače loše plešem; ovdje moram priznati da me se njena ljepota nije osobito dojmila. To se dogodilo tek poslije, kad se poslužila trikom i počela na brzu ruku nabacivati nekakve neodređe- ne crte mog karaktera izbacivši moje kritičke sposobnosti iz kolotečine svojim oštrim, peckavim bockanjem: pripisujući mi osobine koje je spontano izmišljala iz nemilosrdne želje da privuče moju pozornost. Žene moraju napadati pisce - čim je doznala da sam pisac, osjetila se ponukana da pokuša biti zanimljiva secirajući me. Sve bi to bilo vrlo laskavo za moj amour propre{38} da su sva njena zapažanja bila da- leko od cilja. Međutim, bila je vrlo oštroumna, a ja sam bio preslab da se oduprem takvoj igri - duhovnim zamkama koje tvore početne gambite u udvaranju.
Od tada se ne sjećam više ničega sve do one noći - one prekrasne ljetne noći na balkonu preplavljenom mjesečinom iznad mora kad mi je Justine poklopila usta toplim dlanom i rekla mi nešto kao: ’Hajde brže. Engorge-moi,{39} Od žudnje do ga- đenja - da svršimo s tim!’ Činilo se da me je već potrošila u mašti. Ali te je riječi izgovorila tako umorno i ponizno - tko je mogao da je ne voli?
Uzalud je prebirati po svemu ovomu tako nepouzdanim medijem kao što su rije- či. Sjećam se mnogih uglova i kutova gdje smo se sastajali, i, vidim nekakvu složenu Justinu koja krije strahovitu glad za informacijama, za moći s pomoću upoznavanja same sebe, pod maskom osjećanja. Osjećam se ponukan da se tužno upitam jesam li je ikad stvarno ganuo - ili sam bio samo laboratorij u kojem je ona mogla raditi. Mnogo je naučila od mene: naučila je čitati i razmišljati. Ništa od toga nije prije zna- la. I možda je ono za što sam ja mislio da je kod nje ljubav bila tek puka zahvalnost. Među tisućama odbačenih ljudi, dojmova, predmeta proučavanja - negdje vidim i sebe kako me nosi voda, kako plutam, pružam ruke. Za divno čudo, nikad je nisam stvarno upoznao kao ljubavnik nego kao pisac. Tu smo išli ruku pod ruku - u tom amoralnom svijetu uvjetnih presuda u kojem su radoznalost i čuđenje, reklo bi se, veći od reda - silogističkog reda koji um nameće. Tu čovjek šutke čeka, suspregnuta daha, da se okno ne zamagli. I tako sam ja bdio nad njom. Ludovao za njom.
Kako je bila pravo dijete Mouseiona, imala je, naravno, mnogo tajni, a ja sam se morao očajnički braniti od ljubomore i želje da prodrem u skriveni dio njena života. Gotovo da sam u tome i uspio, a ako sam je ipak ponekad uhodio, bilo je to zaista iz znatiželje, da saznam što radi ili misli kad nije sa mnom. Često je, primjerice, posje- ćivala jednu ženu u gradu, čiji je utjecaj na nju bio tolik da sam pomislio da je riječ o nedopuštenim odnosima; isto je tako pisala duga pisma muškarcu koji je, koliko sam znao, živio u istom gradu. Možda je bio prikovan za postelju? Raspitivao sam
se, ali su mi moji špijuni uvijek donosili nezanimljive informacije. Žena je bila postarija vračara, udovica. A pokazalo se da je muškarac kojem je pisala pisma - pero joj je škripalo na jeftinom papiru - bio liječnik, honorarno zaposlen u jednom od konzulata. Nije bio prikovan za postelju, ali je bio homoseksualac i bavio se herme- tičkom filozofijom koja je trenutno u velikoj modi. Jednom je ostavila neobično ja- san otisak na mojoj bugačici pa sam u ogledalu (opet u ogledalu!) pročitao ove riječi: ’u mom životu ima jedno nezaliječeno mjesto, kako vi to zovete, koje nastojim ispu- niti ljudima, događajima, bolestima, bilo čime što mi dođe pod ruku. Imate pravo kad kažete da je to isprika za bolji život, pametniji život. Ali, premda poštujem vašu struku i vaše znanje, nekako slutim da se, ako želim sa samom sobom izaći na kraj, moram probiti kroz otpatke u svom karakteru i spaliti ih. Svatko bi mogao riješiti moj problem na posredan način, da ga preda u ruke svećeniku. Ah mi smo Aleksan- drijci preponosni za tako nešto - i previše poštujemo vjeru. To ne bi bilo pošteno pre- ma Bogu, dragi moj gospodine, a ma koga drugog iznevjerila (vidim vas već kako se smješkate), nakanila sam da Njega ne iznevjerim, ma tko On bio.’
Ako je ovo dio ljubavnog pisma, pomislio sam, onda bi se takvo ljubavno pismo moglo uputiti samo svecu; i opet sam bio iznenađen, usprkos nespretnosti i nepra- vilnosti u izražavanju, lakoćom s kojom ona umije lučiti ideje različitih kategorija. Ukazala mi se u novom svjetlu, kao netko tko bi mogao upropastiti sama sebe iz pretjerane, tvrdoglave hrabrosti i prokockati sreću koju je ona, kao i svi mi ostali, že- ljela pošto-poto postići. Ovakve su misli oslabile donekle moju ljubav prema njoj i gdjekad bi me obuzelo čak i gađenje. Ali najviše sam se prepao kad sam nakon ne- kog vremena shvatio, na svoj užas, da ne mogu živjeti bez nje. Ali bez nje mi je život bio strahovito dosadan, upravo nepodnošljiv. Zaljubio sam se. Sama ta pomisao ispu- nila me je neobjašnjivim očajem i gađenjem. Baš kao da sam nesvjesno dokučio da sam u njoj našao svoga zloduha. Doći u Aleksandriju slobodna srca i tu doživjeti amor fati{40} - bijaše prava nesreća koju ni moje zdravlje ni moji živci nisu mogli podnijeti. Gledajući se u zrcalu, podsjetio sam se da sam prevalio četrdesetu i da imam već sjedina na sljepoočnicama! Jednom sam bio nakanio dokončati tu vezu, ah sam osjećao kako sa svakim Justininim smiješkom i poljupcem moje nakane padaju u vodu. Unatoč svemu tomu, čovjek je uz nju osjećao posvuda oko sebe nazočnost sjenki koje su mu prodrle u život i ispunile ga novom rezonancijom. Osjećanje tako bogato dvosmislenostima nije se moglo dokrajčiti iznenadnim naporom volje. Na mahove sam imao dojam da je svaki njen poljubac smrtonosan udarac. Kad sam, na primjer, otkrio (što sam već znao) da mi je višeput bila nevjerna, i to onda kad sam osjećao da mi je najbliža, nisam oćutio ništa posebno bolno: prije bi se moglo reći neku tupu obamrlost, kao kad čovjek napušta prijatelja u bolnici, pa ulazi u dizalo i propada šest katova u dubinu stojeći šutke pokraj uniformiranog automata čije disa- nje jasno čuje. Zaglušivala me je tišina u mojoj sobi. A onda, dok sam razmišljao o
tome, usredotočujući sav svoj um na tu činjenicu, pojmio sam da ono što je ona uči- nila nema nikakve veze sa mnom: bijaše to pokušaj da se sama oslobodi radi mene: da mi dade ono što je znala da mi pripada. Ne bih mogao reći da mi je ova misao zvučala bolje od običnog sofizma. Pa ipak, činilo se da moje srce zna istinu i da mi nalaže obzirnu šutnju, na koju je ona uzvratila novom toplinom, novim žarom, zahvalnošću pridodanom ljubavi, ali i to mi se opet pomalo zgadilo.
Međutim, ah, da ste je tada vidjeli kao ja u njenim poniznijim, nježnijim trenuci- ma, znajući da je zapravo još dijete, ne biste mi prigovorili da sam slabić. U rano jutro, dok je spavala u mom naručju, rasute kose preko nasmiješenih usana, nije bila nalik ni na jednu drugu ženu koju sam poznavao: zapravo ni na koju ženu, nego samo na neko čudesno stvorenje očuvano na pleistocenskom stupnju svoga razvoja. Poslije, dok sam razmišljao o njoj kao što sam razmišljao ovih nekoliko godina, za- čudio sam se kad sam ustanovio da sam, iako sam je uistinu volio i znao da nikad ni- kog više neću voljeti - ipak zazirao od pomisli da bi mi se još mogla vratiti. Te su dvije misli istodobno opstojale u mojoj glavi, a da nisu istisnule jedna drugu. Osje- ćao sam olakšanje misleći: ’Pa dobro. Napokon sam stvarno nekog volio. Ipak sam nešto postigao.’ Na to je moj alter ego dodavao: ’Poštedi me ljubavnih jada za koje je nagrada Justine!’ Ova mi je zagonetna podvojenost osjećanja bila potpuno neoče- kivana. Ako je to bila ljubav, onda je to bila jedna vrsta te biljke koju nisam nikad prije vidio. (’K vragu i ta riječ!’ rekla je Justine jednom. ’Najradije bih je pisala na- opako, kao što kažeš da su u doba kraljice Elizabete pisali riječ Bog.{41} Da bude evol{42} i dio »evolucije« ili »revolta«. Ne spominji mi nikad tu riječ!’)
* * * *
Ove posljednje odlomke prepisao sam iz onoga dijela dnevnika koji se zove Posmrtni život i predstavlja autorov pokušaj da sumira i procijeni sve te epizode. Pombalu je dobar dio toga bio banalan, pa čak i dosadan, ali kako sve to ne bi dirnu- lo svakog tko poznaje Justinu? A ne može se reći ni da piščeve nakane nisu vrlo za- nimljive. On tvrdi, na primjer, da stvarni ljudi mogu postojati samo u mašti umjetni- ka, dostatno jakog da ih očuva i uobliči. »Život, sirova građa, živi se samo in po- tentia{43} sve dok ga umjetnik ne razvije u svom djelu. Kako bih volio kad bih mogao sirotoj Justini učiniti tu uslugu iz ljubavi! (Hoću da kažem, naravno, »Claudiji«.)
»Sanjam o knjizi toliko moćnoj da zadrži njene elemente - ali to ne bi bila knjiga na kakvu smo dan-danas navikli. Primjerice, na prvoj stranici bio bi sinopsis radnje u nekoliko redaka. Tako bismo se oslobodili narativne artikulacije. Slijedila bi drama oslobođena tereta forme. Svoju bih knjigu oslobodio da može sanjati.«
Ali dakako da čovjek ne može tako lako umaknuti uzorku koji smatra nametnu- tim, a koji zapravo organski izrasta iz samog djela i preuzima ga. Ono što u njegovu djelu nedostaje - ali ova se kritika može odnositi na sva djela koja nisu dosegnula
najviši rang - to je osjećaj zaigranosti. On se preoštro okomljuje na svoju temu; toli- ko oštro da to prelazi i na njegov stil, u kojem ima nečega od neuravnotežene žestine same Claudije. Zatim, isto tako, sve što u njemu budi snažne osjećaje postaje podjed- nako važno: Claudijin uzdah među oleandrima u Nousshi, kamin u kojem je spa- lio rukopis svoga romana o njoj (»Danima me je gledala kao da pokušava u meni pročitati moju knjigu«), sobica u Rue Lepsius u kojoj škripi pletena stolica od trske... O svojim likovima kaže: »Svi su zarobljenici vremena u dimenziji koja nije stvarnost kakvu bismo željeli - nego stvarnost koju stvaraju potrebe samog djela. Jer, svaka drama stvara spone, a glumac je značajan samo u onoj mjeri u kojoj je vezan tim sponama.«
Međutim, ostavljajući po strani ove ograde, kako je lijepa i vjerna slika Aleksan- drije koju je on uspio naslikati. Aleksandrije i njenih žena! Tu su skicirane Leonia, Gaby, Fosca{44} - blijedoružičasta, zlatna, bituminozna žena. Neke od njih nije uopće teško prepoznati na tim stranicama. Izvrsno je pogodio Cleu, koja još i danas stanuje u onom svom visokom ateljeu, lastavičjem gnijezdu napravljenom od paučine i starih krpa. Ali uglavnom se te aleksandrijske djevojke razlikuju od žena u drugim mjesti- ma samo po strahovitoj iskrenosti i umoru od života. On je dostatno dobar pisac da izdvoji te prave osobine u gradu Somi. Više se nije ni moglo očekivati od nadare- nog uljeza koji je tako reći greškom probio tvrdi mehanički oklop Aleksandrije i otkrio samog sebe.
Što se pak same Justine tiče, na debelo oklopljenim stranicama njena dnevnika gotovo da se Arnauti i ne spominje. Ovdje-ondje naišao sam na inicijal A, ali obično u pasusima koji obiluju najčistijom introspekcijom. Evo jednog mjesta gdje se identi- fikacija doimlje vjerodostojno: »Prvo me kod A privukla njegova soba. Uvijek mi se činilo da iza onih teških prozorskih kapaka teče nekakav proces vrenja. Posvuda su ležale knjige naopako okrenutih ovitaka ili umotane u bijeli crtaći papir gomila pro- šupljenih novina, baš kao da se njima pogostila horda miševa - a to je A izrezao iz njih stvarni život kako je on to zvao, apstrakcije za koje je držao da su vrlo daleko od njegova osobnog života. Sjeo bi za svoje novine kao za objed, u pokrpanom kućnom kaputu i samtenim papučama, pa bi izrezivao iz njih članke tupim škaricama za nokte. Čudio se stvarnosti u svijetu izvan svoga djela kao dijete; to je navodno bilo mjesto gdje su ljudi mogli biti sretni, smijati se, rađati djecu.«
Dvije-tri takve skice tvore sav portret autora knjige Moeurs; reklo bi se da je to mršava i nedostojna nagrada za sva ona njegova savjesna i nježna zapažanja. Isto tako, nisam mogao otkriti ni riječi o njihovu rastanku, nakon kratkog i jalovog braka. Ali bilo je zanimljivo što se iz njegove knjige vidi kako je on došao do istih zaključa- ka o njenu karakteru do kakvih smo i mi poslije došli, Nessim i ja. Neshvatljiva je bila pokornost na koju nas je ona sve bila nagnala. Reklo bi se da su muškarci odmah bili načisto da imaju pred sobom nekoga o komu ne mogu suditi prema dotle ustalje-
nim mjerilima o ženama. Clea je jednom rekla o njoj (a njena su mišljenja gotovo uvijek bila nemilosrdna): »Prava je kurva uistinu ljubimica muškaraca - kao, recimo, Justine; ona jedina može povrijediti muškarce. Ali dakako da je naša prijateljica tek blijeda moderna reprodukcija velike hetairae{45} iz daleke prošlosti, tipa kojem ona pripada a da i ne zna, kao što su bile Lais, Charis i ostale... Justini su oduzeli njenu pravu ulogu i društvo joj je naprtilo na leđa još i breme krivnje, da joj bude još teže. Šteta! Jer ona je prava Aleksandrijka.«
I Clea je držala da je Arnautijeva knjižica o Justini plitka i da pati od želje da sve protumači. »Mi patimo od te bolesti,« rekla je, »da želimo sve ugurati u okvir kakve psihologije ili filozofije. Uostalom, Justine se ne može opravdati ni ispričati. Ona jednostavno i veličanstveno postoji, a mi je moramo trpjeti, kao istočni grijeh. Ali, ako je nazivamo nimfomankom ili je pokušavamo podvrgnuti psihoanalizi, onda joj, dragi moj, oduzimamo svu njenu mitsku supstanciju - ono jedino što ona uistinu jest. Kao i svi amoralni ljudi, ona graniči s božanstvom. Kad bi naš svijet bio pra- vi, postojali bi hramovi u koje bi se ona mogla skloniti i u kojima bi mogla naći mir što ga traži. Hramovi u kojima bi čovjek mogao prerasti onakvu baštinu kakva je nje- zina: ne ovi vražji samostani koji su od svojih spolnih organa napravili siceve za bi- cikl.«
Mislila je na poglavlja koja je Arnauti naslovio Zakočenost u kojima misli da je otkrio ključ Justinina nepostojana srca. Možda su ta poglavlja, kako Clea misli, plitka, ali budući da se sve može protumačiti na više od jednog načina, vrijedi ih razmotriti. Ja osobno ne držim da je u njima objašnjena bit Justine, ali ona donekle ipak osvjetljavaju njene postupke - na onim njihovim velikim putovanjima uzduž i poprijeko po Evropi. »U samoj osnovi njihove strasti,« piše on i dodaje u zagradama:
»(strasti koja se njoj činila da je najbanalniji od svih darova), krila se zakočenost - neka velika zapreka u osjećanjima koje sam postao svjestan tek nakon više mjeseci. Ona se uzdizala među nama kao sjena i ja sam prepoznao, ili sam bar mislio da sam prepoznao, pravog neprijatelja sreće za kojom smo zajedno žuđjeli i iz koje smo se nekako osjećali isključeni. Što je to bilo?
Ispripovjedila mi je to jedne noći dok smo ležali u ružnom velikom krevetu u iznajmljenoj sobi - sumornoj ćoškastoj sobi neodređenog francusko-levantinskog oblika i mirisa: strop sa štukaturom pokriven oguljenim kerubinima i lišćem vinove loze. Ispričala mi je i ostavila me da bjesnim od ljubomore koju sam nastojao prikriti
ali od ljubomore posve nove vrste. Njen je objekt bio muškarac koji je, doduše, još bio živ ali više nije postojao. Možda je to ono što bi Freudovi sljedbenici nazvali pa- ravanskim sjećanjem na događaje iz njene prve mladosti. Nju je (a nije moglo biti sumnje o žestini te njene ispovijedi jer je bila popraćena bujicom suza, nikad je ni prije ni poslije nisam vidio da tako plače), nju je bio silovao jedan njen rođak. Čovjek ne može da se ne osmjehne banalnosti takvog događaja. Nisam mogao usta-
noviti koliko joj je onda bilo godina. Pa ipak - tada sam pomislio da sam prodro do same srži te njene zakočenosti: odonda nije mogla doživjeti spolno zadovoljenje ako nije u duhu obnovila i oživila taj doživljaj. Svi mi, njeni ljubavnici, bili smo tek du- hovna zamjena za taj njen prvi djetinji ljubavni čin - tako da je ljubav, kao svo- jevrsna masturbacija, zadobila sve simptome neurastenije; bolesna joj je mašta umi- rala od anemije jer nikog nije mogla puteno doživjeti u potpunosti. Nije mogla usvo- jiti ljubav za kojom je osjećala potrebu, jer je njeno zadovoljenje potjecalo iz mrač- nih zakutaka života kojim više nije živjela. To je bilo strahovito zanimljivo. Ali još je fantastičnije bilo to što sam ja taj udarac svom amour propre{46} kao muškarac doži- vio upravo isto onako kao da mi je priznala da me je navlaš prevarila. Što! Zar svaki put kad je ležala u mom naručju nije mogla doživjeti užitak bez toga sjećanja? Znači da na neki način uopće nije mogla biti moja: nikad nije ni bila moja. Ja sam bio samo njena lutka. Čak i sad dok ovo pišem, ne mogu a da se ne osmjehnem kad se sjetim kakvim sam je prigušenim glasom upitao tko je taj muškarac, i gdje je sad. (Što sam htio učiniti? Izazvati ga na dvoboj?) Bilo kako mu drago, on je čvrsto stajao između Justine i mene, između Justine i sunčanog svjetla.
Ali i tada sam bio toliko objektivan da sam zapazio koliko se ljubav hrani ljubo- morom, jer je ona kao žena bila izvan mog dohvata iako mi je ležala u naručju, pa mi je postala još deset puta poželjnija, potrebnija. Bijaše to užasno stanje za čovjeka koji se nije htio zaljubiti, i za ženu koja je samo željela da se izbavi od opsesije i oslobodi da voli. Iz ovoga je proizlazilo nešto drugo: ako uspijem ukloniti tu njenu zakočenost, mogao bih je uistinu posjedovati kao što je nije posjedovao ni jedan dru- gi muškarac. Mogao bih uskočiti na mjesto sjenke i primati njene poljupce u pravom smislu riječi; sve dotad kao da je ljubila lešinu. Učinilo mi se da mi je sad sve jasno.
Zato smo i krenuli na veliko putovanje, držeći se za ruke tako reći, da bismo uz pomoć znanosti zajedno svladali tog zloduha. Zajedno smo posjetili knjigama oblo- ženu ćeliju u Cezchniji, u kojoj je sjedio znameniti mandarin psihologije, proučava- jući bezbojnim pogledom svoje primjerke. Basel, Zurich, Baden-Baden, Pariz - pro- miču čelične tračnice arterijskog sustava tijela Evrope: čelične ganglije koje se sasta- ju i razdvajaju u planinama i dolinama. Suočavanje sa svojim licem u pjegavim zrca- lima Orijent-expresa. Nosili smo njenu bolest tamo-amo po Evropi kao malo dijete u zipci sve dok nisam počeo očajavati i, štoviše, pomišljati da se Justine i ne želi izli- ječiti. Jer, nehotičnoj zakočenosti psihe dodala je još jednu zakočenost - volje. Ne znam kako je do toga došlo, ali nikom nije htjela reći njegovo ime, ime te sjenke. Ime koje je njoj još moglo značiti sve ili ništa. Uostalom, on mora i dan-danas biti negdje u svijetu, kosa mu se prorijedila i posijedjela od poslovnih briga ili razvrata, nosi crni povez na oku otkako je obolio od oftalmije. (Mogu vam ga opisati zato što sam ga jednom stvarno i vidio.) - Zašto bih ljudima govorila kako se on zove? - uzvi- kivala je Justine. - Pa, on meni više ništa ne znači - nikad mi nije ni značio. I on je
potpuno zaboravio što se onda dogodilo. Zar ne shvaćaš da je mrtav? Kad god ga sretnem... - U tom času kao da me je ugrizla zmija. - Znači da ga viđaš? - Odmah se povukla na sigurniji položaj. - Jedanput u nekoliko godina, u prolazu, na ulici. Samo kimnemo glavom jedno drugome.
Taj je tip, dakle, to utjelovljenje ordinarnosti, još disao, još bio živ! Kako je lju- bomora fantastična i nedostojna! Ali ljubomora na tlapnju ljubavnikove mašte grani- či s apsurdom.
Onda, jednom, usred Kaira, za vrijeme zastoja u prometu, u zagušljivoj vrućini ljetne noći, zaustavio se u našoj blizini taksi i nešto me u Justininu izrazu na licu po- nukalo da pogledam kamo ona gleda. U onoj treperavoj vlažnoj vrućini, gustoj od pare što se dizala s rijeke i mučnoj od smrada gnjilog voća, jasmina i znojnih crnih tjelesa, spazio sam sasvim običnog čovjeka u taksiju do nas. Osim crnog poveza na oku, ničim se nije razlikovao od tisuće drugih iskrivljenih i ofucanih poslovnih ljudi u tom groznom gradu. Kosa mu bijaše prorijeđena, profil oštar, oko sitno i sjajno: nosio je sivo ljetno odijelo. Međutim, izraz na Justininu licu bijaše toliko napet i tjeskoban da sam i nehotice uzviknuo: - Što ti je? - A kad je promet i opet potekao i taksi krenuo dalje, odgovorila mi je izazovno i čudnovato sijevajući očima, gotovo kao da je pijana: - To je bio čovjek za kojim ste svi vi tragali. - Ali još prije nego što je dovršila, shvatio sam i, kao u ružnom snu, zaustavio taksi i iskočio iz njega. Vidio sam stražnja crvena svjetla njegova taksija kako zamiču u Ulicu Sulejman paše, bio je predaleko da bih mu mogao raspoznati boju ili broj. Nismo ga mogli progoniti jer se promet za nama opet zgusnuo. Vratio sam se u taksi dršćući, bez riječi. To je dakle bio taj čovjek za čijim je imenom Freud tragao svim silama svoje nježne nepristra- nosti. Zbog ovog bezazlenog sredovječnog muškarca Justine je ležala čekajući presu- du, napetih živaca kao da je u stanju levitacije, dok je Magnani neprestance po- navljao tankim, čeličnim glasom: ’Recite mi kako se zove; morate mi reći kako se zove.’ - A iza zaboravljenih dubina u kojima je njeno sjećanje ležalo zatočeno, ona je ponavljala kao proročište ovoga vijeka tehnike: ’Ne sjećam se. Ne sjećam se.’
Tada mi se učinilo da je jasno da ona na neki nastrani način ne želi svladati tu svoju zakočenost, da je jamačno ni sva moć liječnika ne može u to uvjeriti. Takve su bile gole činjenice, bez orkestracije, to je bila takozvana nimfomanija od koje je ona patila, kako su me uvjeravala ta dična gospoda. Na mahove sam bio uvjeren da imaju pravo, a onda bih opet posumnjao. Ipak sam bio u napasti da njeno ponašanje opravdam time da se ona od svakog muškarca uvijek iznova nadala da će joj oslobo- diti emocije, da će je izbaviti iz tog zagušljivog zatočeništva u kojem joj spolnost može biti zadovoljena samo uz pomoć snažnih plamenova mašte.
Možda smo pogriješili što smo otvoreno govorili o tome, kao o problemu, jer joj je to samo pridavalo osjećanje važnosti i, štoviše, poticalo u njoj nervoznu neodluč- nost koju do tada nije bila pokazivala. U ljubavnim odnošajima bila je neposredna -
kao sjekira koja pada. Primala je poljupce kao slojeve boje. Zaista se čudim sam sebi kad se sjetim koliko sam dugo i uzaludno tražio isprike kojima ću njenu amoralnost učiniti, ako ne poželjnom, a ono bar shvatljivom. Sad mi je jasno koliko sam vreme- na potratio na taj način; umjesto da uživam u njoj i da se okanim tih briga misleći: ’Ona je isto toliko nepouzdana koliko i lijepa. Ona prima ljubav kao što biljke prima- ju vodu, lako, bez razmišljanja.’ Mogao sam umjesto toga lijepo šetati s njom ispod ruke uz kanal pun truleži, ili jedriti po jezeru Mareotis okupanom suncem, uživajući u njoj onakvoj kakva jest, uzimajući je onakvu kakva jest. Kako smo mi pisci ču- desno sposobni da budemo nesretni! Ja samo znam da je tim dugim i bolnim ispitiva- njem Justine postala ne samo nesigurnija u sebe nego i svjesnije nepoštena; što je najgore, počela je gledati na mene kao na neprijatelja koji vreba i na najmanju njenu pogrešku, na najmanju riječ ili kretnju kojom će se možda odati. Bila je još više na oprezu i zaista me počela optuživati da sam nesnosno ljubomoran. Možda je imala pravo. Sjećam se kako mi je rekla: ’Sada ti zapravo živiš među svojim utvarama. Bila sam luda što sam ti sve priznala, što sam bila iskrena. Vidiš li kako me sad ispi- tuješ? Nekoliko mi dana za redom postavljaš ista pitanja. I na najmanju kontradikciju skačeš na mene. A znaš da ja nikad ništa ne mogu ispričati dvaput na isti način. Pa zar to znači da lažem?’
Nisam vodio računa o toj opomeni nego sam udvostručio napore da prodrem kroz zastor za kojim sam mislio da stoji moj protivnik, s crnim povezom na oku. Još sam se dopisivao s Magnanijem i nastojao prikupiti što više dokaza koji će mu po- moći da rasvijetli tu tajnu, ali uzalud. U trnovitoj džungli prijestupničkih nagona koji tvore ljudsku psihu, tko može naći pravi put - čak i kad pacijent želi surađivati? Koli- ko smo samo vremena potrošili na uzaludno istraživanje što ona voli a što ne voli! Da je Justine bila obdarena smislom za humor, kako se samo mogla dobro zabavljati s nama! Sjećam se koliko smo se dopisivali oko njena priznanja da ne može bez ga- đenja pročitati na kuverti,riječi ’Washington D.C.! Sada duboko žalim što sam potra- tio to vrijeme dok sam je mogao voljeti kako je zasluživala. Bit će da su neke od takvih sumnji mučile i starog Magnanija, jer se sjećam kako mi je napisao: ’Dragi moj momče, ne smijemo nikad zaboraviti da se ova znanost u povojima kojom se ba- vimo, koja se čini tako puna čudesa i obećanja, zasniva dobrim dijelom na nečemu što je isto tako klimavo kao i astrologija. Na kraju krajeva, zar su toliko važna sva ta imena koja nadijevamo stvarima! Nimfomanija se može smatrati i drugim oblikom djevičanstva, ako baš hoćete; a što se Justine tiče, ona možda nikad i nije bila zaljub- ljena. Možda će jednog dana tek sresti muškarca pred kojim će se sve ove dosadne himere opet pretvoriti u nevinost. Ne smijete odbaciti ovu mogućnost.’ Dakako da me on nije želio pozlijediti - jer tu mogućnost nisam htio priznati sam sebi. Ali sam je usvojio dok sam čitao pismo tog mudrog starca.
* * * *
Ove sam Arnautijeve stranice pročitao tek onog popodneva u Bourg E1 Arabu kad je pojava jednog novog elementa dovela u pitanje budućnost našega odnosa - ne usuđu- jem se upotrijebiti riječ ljubav, iz straha da ne začujem u duhu onaj njen opori i divni smijeh: smijeh koji se u pisca dnevnika ponegdje javlja kao jeka. Zaista me je toliko očarala analiza njegova predmeta, a njegov se odnos sa Justinom tako vjerno po- navljao u našem odnosu da sam se na mahove i sam osjećao kao kakav papirnati lik iz knjige Moeurs. Štoviše, evo, i ja sad pokušavam riječima učiniti to isto s njom
iako nisam dorastao njemu i nemam nikakvih umjetničkih pretenzija. Ja želim samo zapisati stvari jednostavno i grubo, bez stilističkih finesa - tek žbuka i vapno; jer portret Justine treba da bude grubo isklesan i da se ispod njega nazire kameni zid njene nezavidne sudbine.
Nakon događaja na morskoj obali nismo se neko vrijeme viđali, jer smo oboje bili obuzeti vrtoglavom neizvjesnošću - ili sam bar ja bio obuzet. Nessima su opet pozvali u Kairo iz poslovnih razloga i, premda je Justine, koliko sam znao, bila sama kod kuće, nisam smogao hrabrosti da je posjetim u ateljeu. Jednom sam u prolazu čuo kako svira na Bluthneru i bio u napasti da pozvonim na vratima - toliko mi se oštro ocrtala u duhu njena prilika za crnim klavirom. A jednom, dok sam noću prola- zio pokraj njihova vrta, opazio sam nekoga - tko je morala biti ona - kako prolazi uz ono jezerce s ljiljanima zaklanjajući dlanom svijeću u ruci. Neodlučno sam zastao načas pred velebnim vratima pitajući se da li da pozvonim. U to je vrijeme i Melissa bila iskoristila priliku da posjeti prijateljicu u Gornjem Egiptu. Ljeto je bilo pood- maklo i u gradu je bilo strahovito vruće. Kupao sam se u moru koliko sam stizao od posla, vozeći se malim limenim tramvajem do krcatih plaža.
Onda, jednog dana, dok sam ležao u krevetu s temperaturom od pretjeranog sunčanja, Justine je stupila u vlažnu tišinu moga malog stana, u bijeloj haljini i bije- lim cipelama, noseći ispod ruke torbicu i smotan ručnik. U svoj toj bjelini izvanred- no se isticala njena predivna, sjajna, tamna koža i kosa. Kad je progovorila, glas joj bijaše promukao i nesiguran, i na tren mi se učinilo da je sutrusna - a možda je i bila. Ispružila je ruku i naslonila se na okvir kamina te je prozborila: - Htjela bih da ovo sve skupa okončamo što prije. Mislim da smo predaleko otišli da bismo mogli natrag. - Mene je pak izjedala nekakva strahovita bezvoljnost, prekomjerna tjeskoba u tijelu i duhu, zbog čega nisam mogao ništa reći, ništa misliti. Nisam mo- gao predočiti sebi da vodim ljubav s njom, jer je nekako između nas stajala emoci- onalna mreža koju smo bili ispleli jedno oko drugoga: nevidljiva mreža od vjernosti, misli, krzmanja, koju nisam imao hrabrosti ukloniti. Kad je zakoračila prema meni, jedva protisnuh: - Ovaj je krevet zbilja strašan i smrdi. Osim toga, pio sam. Pokušao sam voditi ljubav sa samim sobom ali nije išlo - neprestano sam mislio na tebe. - Osjećao sam kako sam problijedio ležeći šutke na jastucima, odjednom svjestan tiši- ne u malom stanu koju je narušavalo tek kapanje slavine u kutu. U daljini je zarevao
taksi, a iz luke je dopro pisak sirene poput prigušenog urlika minotaura. Činilo se da smo posvema sami.
Cijela je ta soba pripadala Melissi - bijedan toaletni stolić pun praznih puder- doza i fotografija: dražestan zastor što se tiho nadimao u onom zagušljivom popod- nevnom zraku kao jedro na lađi. Koliko smo puta ležali u naručju i promatrali pola- gano podrhtavanje toga prozirnog komada jarke tkanine? Preko svega toga, kao pre- ko slike voljenog bića, odraženog u divovskoj suzi pod povećalom, kretalo se Justi- nino preplanulo, grubo, nago tijelo. Morao bih biti slijep pa da ne zapazim koliko je njena odlučnost duboko isprepletena s tugom. Dugo smo ležali gledajući se u oči i dodirujući se tijelima, jedva da smo izmjenjivali štogod više od životinjske tromosti popodneva na izmaku. Dok sam je ovlaš grlio rukom, nisam mogao a da ne pomislim koliko nam zapravo tijela malo pripadaju. Prisjetio sam se Arnautijevih riječi: »Tada mi je sinulo da mi je ta djevojka na neki strašan način ostrigla svu moju force mora- le.{47} Osjećao sam se kao da mi je tko obrijao glavu.« Ali Francuzi, pomislio sam, sa svojim beskrajnim gravitiranjem između bonheur i chagrin{48} moraju neminovno pa- titi kad naiđu na nešto što je oslobođeno préjugés{49}; rođeni za taktiku i virtuoznost, a ne za postojanost, nedostaje im malko one nedotupavnosti kojom je oklopljen anglo-saksonski um. I pomislio sam: »Pa, dobro. Neka me vodi kamo hoće. Uvjerit će se da sam joj dorastao. Na kraju neće biti ni govora o chagrinu.« Zatim sam po- mislio na Nessima koji nas promatra (iako nisam tada znao) kao s krive strane gole- mog teleskopa; vidi samo naše sitne prilike daleko na obzorju svojih nada i planova. Nikako nisam htio da njega pozlijedim.
Ali ona je zatvorila oči - sada tako blage i blistave kao da ih je ulaštila tišina što tako gusto leži oko nas.
Drhtavi prsti smirili su joj se i ugodno namjestili na mom ramenu. Okrenuli smo se jedno drugome zatvarajući se kao dva prozorska krila spram prošlosti, isključujući sve, i oćutio sam kako njeni sretni spontani poljupci počinju stvarati tamu oko nas poput uzastopnih premaza boje. Pošto smo se izljubili i ležali opet neko vrijeme bud- ni, ona reče:
Uvijek sam prvi put tako loša. Zašto?
Možda zbog živaca. Nisam ni ja ništa bolji.
Ti se mene malo bojiš.
Tada sam se nalaktio kao da sam se iznenada probudio, pa rekoh:
Ali, Justine, zaboga, što će biti od svega ovoga? Ako bi ovo trebalo biti... Ali ona se tada upravo prestravila, poklopila mi rukom usta i rekla:
Za Boga miloga, samo bez opravdavanja! Jer onda ću znati da smo pogriješi- li! Ovo se ne može ničim opravdati, ničim. Ipak je ovako moralo biti. - I ustavši iz
kreveta, ode do toaletnog stolića na kojem su stajale poredane fotografije i puder- doze pa ih jednim jedinim udarcem sve baci na pod kao leopard šapom. - Evo - reče - ovo ja činim Nessimu a ti Melissi! Bilo bi nedostojno pretvarati se da je drukčije. - To je više bilo u skladu s onim što me je Arnauti bio naveo da očekujem pa sam šu- tio. Ona se opet okrene i obaspe me poljupcima tako mučno i požudno da sam se po- čeo tresti opaljenim ramenima sve dok mi suze nisu navrle na oči. - Ah! - izusti ona tiho i turobno. - Plačeš. Kad bih bar ja mogla plakati! Ali ja više ne znam plakati.
Sjećam se da sam pomislio u sebi dok sam je držao u naručju, osjećajući toplinu i slast njena tijela, slanog od mora - i ušne su joj školjke bile slane - sjećam se da sam pomislio: »Svaki poljubac nju približava Nessimu, a mene još više odvaja od Me- lisse.« Ali, za divno čudo, nisam bio potišten niti sam osjećao tjeskobu; bit će da su se i njene misli kretale u istom smjeru jer je iznenada rekla:
Balthazar kaže da su ljudi koji su po naravi nevjerni, kao ti i ja, zapravo caballi. Kaže da smo mi mrtvi i da živimo u ovom životu kao u nekoj vrsti limba. Pa ipak, živi ljudi ne mogu bez nas. Mi prenosimo na njih želju da dožive nešto više, da se dalje razvijaju.
Pokušah uvjeriti sam sebe koliko je sve ovo glupo - banalan slučaj preljuba koji spada u najjeftinije trivijalnosti ovoga grada: i da ne zavređuje nikakve romantične ni književne ukrase. Pa ipak, negdje drugdje, negdje dublje u sebi, činilo mi se da po- imam kako će pustolovina u koju sam se upustio imati trajni karakter naučene lekci- je.
Previše si ozbiljna - rekoh joj pomalo zlovoljno jer sam bio tašt i nisam volio osjećaj da me netko izvlači iz mojih dubina. Justine upre svoje velebne oči u mene.
O ne! - izusti tiho, kao da govori za se. - Bilo bi glupo nanositi toliko zla kao što ga ja nanosim, a ne shvaćati da je moja uloga takva. Jedino na ovaj način, svjesna svega što činim, mogu jednom prerasti samu sebe. Nije lako biti ja. Ja silno želim biti odgovorna za samu sebe. Molim te da u to nikad ne posumnjaš.
Zaspali smo i mene je probudilo tek suho škljocanje Hamidova ključa u bravi i njegov uobičajeni večernji obred. Za pobožna čovjeka, koji je svagda držao svoju malu prostirku za molitvu smotanu i spremnu za uporabu na kuhinjskom balkonu, bio je neobično praznovjeran. Bio je, kako je Pombal govorio, »opsjednut đžinovi- ma«, i njemu se činilo da se u svakom kutu našeg stana krije po jedan džin. Već mi je bilo dozlogrdilo slušati kako vječito mrmlja: - Destur, destur - izlijevajući prljavu vodu u sudoper - jer je u sudoperu boravio neki moćni džin koga je morao moliti za oproštenje. Bilo ih je i u kupaonici, a uvijek sam znao da je Hamid bio na vanjskom zahodu (što mu je bilo zabranjeno) jer, kad god je sjedio na zahodskoj školjci, nije mogao a da se ne moli promuklim glasom (»Oprostite mi, o vi blagoslovljeni!«), čime je neutralizirao džina koji bi ga inače mogao odvući u kanalizaciju. Sad sam ga
čuo kako struže svojim starim pustenim papučama po podu kuhinje poput boe constrictora i nešto potiho mrmlja.
Probudio sam Justinu iz nemirnog drijemeža i opipao joj usta i oči i lijepu kosu, obuzet tjeskobnom radnoznalošću, koja mi je oduvijek predstavljala glavni dio čulnosti.
Moramo krenuti - rekoh joj. - Pombal će se uskoro vratiti iz konzulata.
Sjećam se kako smo se kradomice i mlitavo odijevali, pa tiho, kao urotnici, sila- zili niz mračne stube na ulicu. Nismo se usuđivali uhvatiti ispod ruke, ali su nam se šake i nehotice dodirivale u hodu, kao da su još pod čarolijom toga popodneva pa se ne mogu razdvojiti. I rastali smo se bez riječi, na malom trgu gdje je sunce obojilo bojom kave drveće na umoru; rastali smo se samo pogledom - kao da želimo dovije- ka zadržati jedno drugo u duši.
Bilo mi je kao da se cijeli grad ruši oko mojih ušiju; hodao sam po gradu na- sumce, kao što zacijelo po ulicama rodnoga grada hodaju oni koji su preživjeli potres, zaprepašten koliko se toga što dobro poznajem izmijenilo. Bio sam na neki čudan način zaglušen i ne sjećam se ničeg više, osim da sam tek mnogo kasnije, u nekom kafiću nabasao na Pursewardena i Pombala, i da mi je onaj prvi izrecitirao nekoliko stihova staroga pjesnika iz njegove glasovite pjesme »Grad«, stihova koji su me se dojmili nekom novom snagom - kao da je ta poezija netom iskovana, premda sam je dobro poznavao. Kad mi je Pombal rekao: - Nekako si rastresen veče- ras. Što ti se dogodilo? - najradije bih mu odgovorio riječima Amra{50} na samrti:
»Osjećam se kao da se nebo spustilo na zemlju a ja sam između njih, pa dišem kroz ušicu igle.«

DRUGI DIO


Moj je propust što sam dosad toliko napisao a da nisam ništa rekao o Balthazaru - jer on je u neku ruku jedan od ključeva za razumijevanje ovoga grada. Ključ: da, vidim ga baš onakvog kakav je bio u onim danima, a sad, sjećajući ga se, mislim da ga mo- ram iznova procijeniti. Tada je bilo mnogo toga što nisam razumio, mnogo sam toga tek poslije saznao. Najviše se sjećam onih beskrajnih večeri provedenih u kavani Al Aktar kad smo igrali trik-trak a on pušio svoj omiljeni Lakadif na lulu s dugim kami- šem. Ako je Mnemjian gradski arhiv, Balthazar je platonski daimon našega grada - posrednik između njegovih bogova i stanovnika. Znam da ovo zvuči ishitreno.
Vidim pred sobom visoka čovjeka u crnom šeširu s uskim obodom. Pombal ga je prozvao »botanički jarac«. Mršav je, malko pogrbljen, glas mu je dubok, graktav i vrlo lijep, pogotovo kad nekog citira ili recitira. Kad govori s vama, nikad vas ne gle- da u oči - što je osobina koju sam zapazio u mnogih homoseksualaca. Ali kod njega to ne znači inverziju, koje on ne samo što se ne srami nego je prema njoj zapravo ravnodušan; njegove su žute jarčeve oči - oči hipnotizera. Ne gledajući vas, pošteđu- je vas pogleda koji je toliko nemilosrdan da bi vas izbacio iz ravnoteže do kraja ve- čeri. Pravi je misterij otkud mu onako dozlaboga ružne ruke što mu vise niz trup? Da sam na njegovu mjestu, ja bih ih već odavno bio odsjekao i bacio u more. Ispod bra- de mu raste crn čuperak kakav se ponekad vidi na kopitima kipova Pana.
Nekoliko puta za onih dugih zajedničkih šetnji uz tužnu baršunastu kašu u kana- lu, pitao sam se kojom me on svojom osobinom ponajviše opčinio. Bijaše to prije nego što sam išta znao o kabali. Iako je vrlo načitan, Balthazar u razgovoru ne barata svim onim podacima zbog kojih bi čovjek mogao pomisliti da je knjiški moljac, kao Pursewarden. On voli poeziju, parabole, znanost i sofisteriju - ali u njega kad razmišlja ima lakoće u prosuđivanju. Međutim, ispod te lakoće postoji i nešto drugo
rezonancija koja njegovu razmišljanju pridaje konzistenciju. Sklon je aforizmima, i stoga se gdjekad pomalo doimlje kao proročište. Sad mi je jasno da je on jedan od ri- jetkih ljudi koji su stvorili svoju vlastitu filozofiju i kojima je život ispunjen nastoja-
njem da žive u skladu s njom. Mislim da od te njegove neproučene osobine potječe i oštrina njegovih riječi.
Kao liječnik, provodi najveći dio radnog vremena u državnoj bolnici za spolne bolesti. (Jednom je oporo ustvrdio: »Ja živim u samom središtu gradskog života - u njegovom urogenitalnom traktu: tu se čovjek začas otrijezni.«) On je isto jedini muškarac kome pederastija nekako ne utječe na prirođenu muškost duha. Nije purita- nac niti nešto suprotno tome. Često bih ga, kad bih svratio u njegovu sobicu u Rue Lepsius - onu u kojoj se nalazi škripava stolica od trske - zatekao kako spava u kre- vetu s nekim mornarom. U takvoj prigodi nije se uopće ispričavao niti čak pravio aluzije na svog prijatelja iz kreveta. Dok bi se odijevao, kadikad bi se okrenuo i nježno pokrio plahtom priliku svog partnera koji je i dalje spavao. Mislim da mu takva prirodnost služi na čast.
On je čudna mješavina; čuo sam ga višeput kako mu glas od uzbuđenja dok spo- minje neki aspekt kabale koji nastoji objasniti skupini svojih slušalaca. Pa ipak, kad sam jednom oduševljeno progovorio o nekim njegovim opaskama, uzdahnuo je i re- kao, obuzet onim savršenim aleksandrijskim skepticizmom koji se nekako krije ispod nedvojbene vjere u gnosu i privrženosti njoj: - Svi mi tražimo racionalne razlo- ge da bismo povjerovali u apsurd. - A drugi put je, nakon duge i zamorne prepirke sa Justinom o nasljednosti i ljudskoj sredini, rekao: - Ah, draga moja, nakon svega ono- ga što su filozofi proučili o njegovoj duši a liječnici o njegovu tijelu, što možemo uopće reći da stvarno znamo o čovjeku? Da je on, kad se sve sabere i oduzme, samo prolazno mjesto za tekućine i krute tvari, crijevo od mesa.
On je bio školski kolega i dobar prijatelj staroga, pjesnika, i o njemu govori tako toplo i pronicavo da me uvijek dirne sve što o njemu kaže.
Katkad mi se čini da sam naučio više proučavajući njega nego što sam naučio proučavajući filozofiju. Po tome kako je izvrsno održavao ravnotežu između ironije i nježnosti, da je bio religiozan, bio bi postao pravi svetac. Božanskom voljom bio je samo pjesnik i često je bio nesretan, ali je čovjek uza nj imao osjećaj da on hvata svaki trenutak u letu i da ga okreće naopako da pokaže njegovu sretnu stranu. Doista se u življenju trošio, trošio je svoju nutrinu. Većina ljudi samo leže i puštaju da život na njima izvodi svoju igru poput mlazova mlakog tuša. On je kartezi- janskoj postavci: »Mislim, dakle postojim« suprotstavio svoju postavku koja otprili- ke glasi ovako: »Zamišljam, dakle pripadam i slobodan sam«.
O sebi je Balthazar jednom podsmješljivo rekao:
Ja sam Židov, sa svim židovskim krvožednim zanimanjem za sposobnost zaključivanja. To je ključ za mnoge slabosti u mom razmišljanju, i to je ono što nastojim uravnotežiti s ostatkom svoga bića - poglavito s pomoću kabale.
* * * *
Sjećam se i kako sam ga sreo jedne tmurne zimske večeri gdje se šeta sam po Cornicheu pod kišom, izmičući naglim naletima slane vode na cestu. Pod crnim šeši- rom lubanja u kojoj odzvanjaju Smirna i Sporadi na kojima je proveo djetinjstvo. Pod crnim šeširom i blijesci istine koja me progoni i koju mi je poslije pokušao pri- općiti na engleskome, koji nije besprijekoran iako ga je učio u školi. I prije smo se, doduše, poznavali ali samo iz viđenja: možda bismo se i ovaj put bili mimoišli klimnuvši samo glavom da ga uzrujanost nije nagnala da me zaustavi i uhvati ispod ruke.
Ah, možda mi vi možete pomoći! - uzviknuo je hvatajući me. - Molim vas da mi pomognete.
U mračku koji se hvatao, unio mi se u lice svojim blijedim licem i blistavim jarčevim očima.
Prve mokre blijede svjetiljke počele su fiksirati mokre papirnate obrise Aleksan- drije. Zaštitni obalni zid s nizom kavana, obavijen vodenom prašinom, mutno je sjao i podrhtavao od fosforescencije. Vjetar je puhao ravno na jug. Jezero Mareotis šću- ćurilo se bilo među trske, kruto poput sfinge koja čuči. Balthazar reče da traži ključić od svoga sata - lijepog, zlatnog džepnog sata proizvedenog u Münchenu. Poslije sam pomislio da je nestrpljivim izrazom na licu prikrivao simbolično značenje koje je taj sat imao za njega; označavajući neomeđeno vrijeme koje teče njegovim i mojim tije- lom, i koje već godinama mjeri ta povijesna ura. Miinchen, Zagreb, Karpati... Sat je nekoć pripadao njegovu ocu. Visokom Židovu, odjevenom u krzno, koji se vozio u saonicama. Prešao je bio u Poljsku u majčinu naručju, jedino je znao da su dragulji što ih ona nosi u tom kraju obasjanom snijegom ledeno hladni na dodir. Sat je,tiho kuckao na tijelu njegova oca i na njegovu tijelu - poput vremena što je ključalo u nji- ma. Navijao se ključićem u obliku ankha{51} koji je nosio o crnoj vrpci na kolutu za ključeve.
Danas je subota - rekao je promuklim glasom - u Aleksandriji. - Govorio je kao da je u Aleksandriji neko drugo vrijeme, i imao je pravo. - Ako ne nađem ključić, sat će stati. - Pri posljednjim odbljescima vlažnog sumraka nježno je izvadio sat iz džepa na prsluku postavljenog svilom. - Imam još vremena do ponedjeljka ujutro. Onda će stati. - Bez ključa nije vrijedilo otvarati tanak zlatan poklopac i izlagati pogledu drhtavu utrobu samog vremena što se giba. - Prošao sam ovuda već tri puta. Bit će da mi je ispao negdje između kavane i bolnice. - Bio bih mu rado pomogao, ali je noć brzo padala, i pošto smo prošli manji komad puta zavirujući u pukotine između ka- menja, bili smo prisiljeni odustati od traganja.
Pa valjda možete dati izraditi novi ključić za sat? - priupitah ga. On mi nestrpljivo odgovori:
Da. Naravno. Ali vi mene ne razumijete. Taj je ključić pripadao ovom satu. Bio
je njegov dio.
Sjećam se da smo svratili i u kavanu na morskoj obali i potišteni sjedili uz crnu kavu dok je on i dalje graktao o svom povijesnom satu. Upravo je u tom razgovoru rekao:
Čini mi se da vi poznajete Justinu? Ona mi je oduševljeno pričala o vama. Do- vest će vas sa sobom na kabalu.
Što je to? - upitah ga.
Mi vam proučavamo kabalu - odgovori on gotovo stidljivo. - To vam je kao neka mala loža. Justine mi je rekla da vi znate već nešto o tome i da će vas to zani- mati. - Ovo me je zaprepastilo jer nikad nisam, koliko znam, spominjao Justini kakvim se proučavanjem bavim - između dugih napadaja letargije i gađenja nad sa- mim sobom. Koliko sam znao, kovčežić u kojem sam držao Hermetiku i druge slične knjige ležao je uvijek ispod mog kreveta zaključan. Ipak, nisam ništa rekao. Tada je on progovorio o Nessimu: - On je od svih nas u neku ruku najsretniji jer nema unaprijed stvorene predodžbe o tome što želi dobiti u zamjenu za ljubav. A voljeti na taj način, bez predumišljaja, to je nešto što većina ljudi mora iznova naučiti posli- je pedesete godine života. Djeca to znaju. I on zna. Ozbiljno vam govorim.
-Jeste li vi možda poznavali književnika Arnautija?
Jesam. Pisca knjige Moeurs?
Pričajte mi o njemu.
On je upao među nas a da nije zamijetio duhovni grad koji leži u osnovi svje- tovnoga. Bio je nadaren, tankoćutan, ali pravi Francuz. Justine je tada bila premlada da bi mu mogla pružiti nešto više nego nanijeti bol. Nije imao sreće. Da je našao neku drugu, malo stariju - sve su naše žene, znate, kao Justine, samo različite po stilu
možda bi bio, neću reći napisao bolju knjigu jer je njegova knjiga dobro napisana: ali možda bi bio došao do nekog rješenja zbog kojeg bi ta knjiga postala pravo umjetničko djelo. - On poštuje i dobrano potegne iz lule prije nego što polako nado- da: - On je, znate, u svojoj knjizi izbjegao da se uhvati ukoštac sa mnogo stvari koje je znao o Justini, a na koje se nije obazirao iz posve artističkih razloga - kao što je epizoda s njenim djetetom. Valjda je mislio da to previše miriše na melodramu.
A što je bilo s tim djetetom?
Justine je imala dijete, s kim, ne znam. Jednog je dana oteto, nestalo. Bilo mu je oko šest godina. Bila je djevojčica. Takve se stvari kao što znate, prilično često doga- đaju u Egiptu. Poslije je čula da ju je netko vidio i prepoznao pa je počela mahnito tragati za njom po arapskim četvrtima u svim gradovima, po svim javnim kućama, jer znate već što se događa sa djecom bez roditelja u Egiptu. Arnauti to uopće ne spominje, iako joj je višeput pomogao da slijedi neke tragove, i morao je znati koliko
je taj njezin gubitak pridonio njenoj nesreći.
A koga je Justine voljela prije Arnautija?
Ne sjećam se više. Znate da su joj mnogi njezini ljubavnici ostali prijatelji, ali mislim da bi se moglo reći da joj najbolji prijatelji nikad nisu bili ljubavnici. Grad je uvijek spreman sve redom ogovarati. Ali mislio sam na onaj pasus u Moeursu gdje Justine dovodi na sastanak s Arnautijem čovjeka koji joj je ljubavnik i o kojem Arna- uti piše: »Zagrlila je tog čovjeka, svoga ljubavnika, tako strastveno preda mnom, po- ljubila ga u usta i oči, u obraze, pa čak i u ruke, da sam se našao u neprilici. Tad sam zadrhtao od uzbuđenja jer mi je sinulo da to ona zapravo mene ljubi u mašti.« - Balthazar tiho nastavi:
Zahvaljujem Bogu što me je poštedio prevelikog zanimanja za ljubav. Homo- seksualce bar ne raspinje ta užasna dilema da li da se podaju drugome. Kad muška- rac spava s muškarcem i uživa u tome, njemu još uvijek ostaje slobodan onaj dio uma koji se bavi Platonom, ili vrtlarstvom, ili diferencijalnim računom. Spolnost je napustila tijelo i stupila u maštu. Zato je Arnauti toliko patio sa Justinom jer se ona bila okomila na sve što je on možda htio zadržati za sebe - svoju umjetnost, ako baš hoćete. On vam je, kad se sve sabere i oduzme, neka vrsta malog Antonija, a ona je Kleopatra. Sve to možete pročitati kod Shakespearea. Onda ćete, što se same Aleksandrije tiče, shvatiti zašto je ovo stvarno grad incesta - hoću reći da je upravo ovdje utemeljen kult Serapisa.{52} Jer ova etiologija srca i bubrega u vođenju ljubavi mora nagnati čovjeka da se u sebi okrene sestri. Ljubavnik se ogleda kao Narcis u svojoj obitelji; nema izlaza iz te nevolje.
Sve mi ovo nije bilo osobito jasno, ali sam nekako mutno naslućivao vezu izme- đu asocijacija kojima se služio; svakako mnogo od toga što je rekao činilo mi se da ne objašnjava nego nudi okvir za sliku Justine - tamnog, silovitog stvorenja, čijim je neposrednim i energičnim rukopisom bio ispisan citat iz Laforguea kad sam ga prvi put pročitao: »Je n’ai pas une jeune fille qui saurait me goûter. Ah! oui, une garde- malade! Une garde-malade pour l’amour de l’art, ne donnant ses baisers qu’a des mourants, des gens in extremis...«{53} Ispod toga je napisala: »Ovo je često citirao. A, a na kraju sam slučajno otkrila citat kod Laforguea.«
Zar vi više ne volite Melissu? - iznenada me priupita Balthazar. - Ja je ne poznajem. Samo je viđam. Oprostite. Pozlijedio sam vas.
Upravo sam u to vrijeme počeo shvaćati koliko Melissa pati. Ali nikad ni jedna jedina riječ prijekora nije prešla preko njenih usana niti je ikad spominjala Justinu. Samo joj je put izgubila sjaj, zadobila boju nevoljene žene; za divno čudo, iako više gotovo nisam mogao bez napora voditi s njom ljubav, osjećao sam da je volim više nego ikad. Izjedala me je zbrka osjećaja i frustriranost kakva me nikad prije nije obu- zimala; zbog toga sam se katkad i ljutio na nju.
Justine je osjećala uglavnom isto takvu zbrku kao i ja u mislima i nakanama, ali se sasvim drukčije ponašala od mene kad je rekla: ,
Pitam se tko je uopće izmislio ljudsko srce? Reci mi tko je to učinio, a onda mi pokaži mjesto gdje su ga objesili.
* * * *
A o samoj kabali, što se ima kazati? Aleksandrija je grad sekta i doktrina. Na svakog asketa uvijek je dolazio po jedan vjerski raspusnik - Karpokrat, Antonije - koji bijaše spreman ogreznuti u osjetilima duboko i iskreno kao i bilo koji pustinjak u du- hovnosti.
Vi govorite prezirno o sinkretizmu{54} - rekao mi je jednom Balthazar - ali mo- rate shvatiti da čovjek, da bi uopće ovdje mogao raditi - a ja sad govorim kao vjerski manijak, a ne filozof - mora nastojati pomiriti dvije krajnosti u običajima i ponašanju koje se ne mogu pripisati intelektualnim sklonostima stanovnika, nego njihovu tlu, zraku, pejzažu. Mislim na krajnju osjetilnost i intelektualni asketizam. Povjesničari uvijek prikazuju sinkretizam kao nešto što je izraslo iz mješavine sukobljenih inte- lektualnih načela; ali time problem nije ni postavljen kako treba. To nije čak ni pita- nje miješanih rasa i jezika. Nacionalna je značajka Aleksandrijaca da traže izmirenje između dvije najdublje psihološke osobine kojih su uopće svjesni. Zato smo mi histerici i ekstremisti. Zato smo nenadmašivi ljubavnici.
Ovdje nije mjesto da pišem o svemu onom što znam o kabali, čak i kad bih bio sklon definirati »neobznanjeno polazište gnosisa«; nijedan nadobudni hermetik ne bi to mogao - jer svi ti fragmenti otkrivenja vuku korijen iz misterija. Nije riječ o tome da se ne smiju otkriti. To su neposredna iskustva koja mogu doživjeti samo oni koji su upućeni u stvar.
Bavio sam se amaterski tim stvarima još prije, dok sam bio u Parizu, vjerujući da ću možda u njima naći stazu koja bi me mogla odvesti do dubljeg razumijevanja sa- mog sebe - onoga Ja koji mi se činio da je samo golem, neorganiziran i bezobličan skup žudnji i pobuda. Smatrao sam cijelo to područje proučavanja plodnim za svoje unutarnje biće iako me je prirodni i urođeni skepticizam spasio od muka bilo koje službene vjere. Gotovo sam godinu dana studirao kod sufija Mustafe, sjedeći svake večeri na trošnoj drvenoj verandi njegove kuće i slušajući ga kako govori onim svo- jim tihim, paučinastim glasom. Pio sam šerbet s jednim mudrim muslimanom Turči- nom. Stoga me se zapravo sve doimalo nekako poznatim dok sam šetao sa Justinom kroz isprepleteni kunićnjak od ulica iznad tvrđave Kom El Dick, pokušavajući usput zamisliti kako je taj kraj izgledao kad je bio perivoj posvećen Panu, cijeli taj smeđi, meki brežuljak izrezbaren u obliku češera. Tu su uske ulice izazivale nekakav osjećaj prisnosti, premda su u njima bile poredane same potleušice pune gamadi i bijedne kavanice osvijetljene žmirkavim svjetlom. U ovom zakutku grada vladao je neki ču-
dan osjećaj spokojstva i pridavao mu nešto od atmosfere sela na delti. Dolje, na amorfnom smeđeljubičastom mejdanu kod kolodvora, izgubljenog u blijedom suto- nu, skupinice Arapa okupljale su se oko sportaša koji su se mačevali štapovima, a prodorni krici gubili su se u sve bljeđem sutonu. Na jugu je blistao potamnjeli tanjur jezera Mareotisa. Justine je hodala brzo kao i obično, bez riječi, nestrpljiva zbog moje sklonosti da zaostajem i zavirujem kroz otvorena vrata u prizore obiteljskog ži- vota, koji su mi se (osvijetljeni poput lutkarskih kazališta) činili nabijeni strahovitim dramatskim značenjima.
Kabalističko društvo sastajalo se u to vrijeme u kući koja je izgledala kao na- puštena čuvareva drvena baraka, sasvim blizu Pompejeva stupa. Mislim da je izbor takve venue{55} diktirala alergičnost egipatske policije na političke skupove. Prošli smo kroz labirint rovova i prsobrana koje su iskopali arheolozi i blatnom stazom došli do kamenih vratnica, zatim smo oštro skrenuli, pod pravim kutom, i stupili u veliku nezgrapnu daščaru, kojoj jedan zid bijaše bočna strana zemljanog nasipa, a u njoj bijaše pod od utabane zemlje. Unutrašnjost je bila dobro osvijetljena s dvije petrolejke i namještena pletenim stolicama.
Skup se sastojao od dvadesetak ljudi iz raznih dijelova grada. Iznenadio sam se kad sam u kutu spazio mršavu, mrzovoljnu Capodistrijinu priliku. Bijaše tu, naravno, i Nessim, ali je inače bilo vrlo malo predstavnika bogatijih ili obrazovanijih slojeva gradskog pučanstva. Bijaše tu, primjerice, i postariji urar koga sam dobro poznavao iz viđenja - dostojanstven čovjek srebrnkaste kose čije su stroge crte lica, kako mi se uvijek činilo, upravo vapile za violinom, da bi se bolje istaknule. Pa onda nekoliko starijih dama koje je teško opisati. Pa jedan apotekar. Balthazar je sjedio pred njima na niskoj stolici, ružne ruke počivale mu u krilu. Odmah sam ga prepoznao, iako u posve novoj sredini, kao stalnoga gosta kavane Al Aktar s kojim sam jednom igrao trik-trak. Prošlo je nekoliko minuta u nevezanu ćaskanju dok su kabalisti čekali za- kašnjele članove; tada je stari urar ustao i predložio da Balthazar otvori sjednicu, te se moj prijatelj zavalio na stolici, sklopio oči i progovorio onim svojim oštrim, graktavim glasom, koji je malo-pomalo postajao neobično milozvučan. Sjećam se da je govorio o fons signatus{56} psihe i o njenoj sposobnosti da otkrije inherentni red u svemiru koji se krije ispod naoko bezobličnih i arbitrarnih pojava. Duhovne discipline omogućile su ljudima da proniknu kroz koprenu stvarnosti i otkriju harmo- nije u prostoru i vremenu, koje odgovaraju unutarnjoj građi njihovih psiha. Međutim, proučavanje je kabale u isti mah i znanost i religija. Sve mi je ovo, naravno, bilo do- bro poznato. Ali u toku cijelog Balthazarova izlaganja iskrsavali su neobični fragmenti misli u obliku jezgrovitih aforizama, koji čovjeku nisu davali mira još dugo nakon rastanka s njim. Sjećam se, na primjer, da je rekao:
Ni jedna od velikih religija nije učinila ništa drugo nego postavila, proglasila cio niz zabrana. Ali zabrane bude želju koju bi trebale suzbiti. Mi iz ove kabale kaže-
mo: Zadovolji se ali i pročisti! Mi sve prihvaćamo kako bi cjelina čovjeka odgovara- la cjelini svemira - pa i užitak, razorno mrvljenje duha u užitku.
Organizacija ove kabale sastojala se od unutarnjeg kruga posvećenih članova (Balthazar bi se namrštio na ovu riječ, ali ne znam kako bih se drukčije izrazio), i vanjskog kruga učenika kojima su pripadali Nessim i Justine. Unutarnji krug sastojao se od dvanaest članova koji bijahu rasuti na sve strane Mediterana - bilo ih je u Bejrutu, Jaffi, Tunisu i tako dalje. U svakom od tih mjesta postojala je svojevrsna mala akademija u kojoj su se učenici učili služiti čudnovatim mentalno-emoci- onalnim računom koji je kabala izgradila oko pojma Boga. Članovi unutarnje kabale često su se dopisivali među sobom služeći se neobičnim, starim načinom pisanja poznatim pod imenom boustropbedon, to jest pismom koje se čita zdesna nalijevo i slijeva nadesno naizmjence u svakom drugom redu. Međutim, slova koja se rabe u njihovu alfabetu zapravo su ideogrami za duhovna ili duševna stanja. Mislim da sam dovoljno rekao. bo.den, obrada
Te prve večeri Justine je sjedila između nas dvojice, ovlaš nas držeći za ruke i slušajući predavača s dirljivom poniznošću i pozornošću. Na mahove se govornikov pogled zaustavljao načas na njoj odajući nježnu prisnost. Jesam li tada znao - ili sam tek poslije otkrio - da joj je Balthazar bio možda jedini pravi prijatelj, svakako jedina osoba u gradu kojoj se povjeravala? Ne sjećam se više. (»Balthazar je jedini čovjek komu mogu sve reći. On se samo smije. Ali on mi nekako pomaže da odagnam prazninu koju osjećam u svemu što činim.«) Upravo je Balthazaru pisala ona duga pisma u kojima je mučila samu sebe i koja su zainteresirala Arnautijev radozna- li duh. U dnevnicima je pribilježila kako su jedne noći po mjesečini uspjeli ući u mu- zej i kako su sat vremena sjedili među kipovima »slijepim kao noćne more« i slušali ga kako im govori. Tad je rekao mnogo toga što se nje snažno dojmilo, ali kad je poslije pokušala to zapisati, gotovo joj je sve bilo isparilo iz glave. Ipak, sjećala se da je mirnim, zamišljenim glasom rekao nešto o »onima od nas kojima je suđeno da daju svoja tijela ljudožderima«, i da joj je ta misao prodrla do srži kostiju zato što se odnosila na način života kojim je sama živjela. Što se Nessima tiče, sjećam se kako mi je jednom rekao, kad je zbog Justine strahovito duševno patio, da mu je Balthazar hladno pripomenuo:
Omnis ardentior amator propriae uxoris adulter est. - I da je još dodao: - Ovo ti govorim kao član kabale, a ne kao privatna osoba. Strastvena ljubav čak i prema ro- đenoj ženi jest preljub.
* * * *
Glavni kolodvor u Aleksandriji: ponoć. Teška, zagušljiva izmaglica. Buka kotača koji tandrču po pločniku skliskom od blata. Žute lokve fosforescentnog svjetla, i tu- neli tame nalik na poderotine na mutnom pročelju od opeke podignutom na pozorni-
ci. Policajci u sjeni. Stojim naslonjen na nečisti zid od opeka da je poljubim na rastanku. Odlazi na tjedan dana, ali uspaničen, u polusnu, poimam da se možda ni- kad više neće vratiti. Nježan, odlučan poljubac i njene blistave oči ispunjavaju me prazninom. S mračnog perona dopire lupanje kundacima i coktanje na bengalskom jeziku. Odjeljenje indijskih vojnika koji se redovito prebacuju u Kairo. Tek kad vlak krene i kad mi prilika na prozoru, tamna na tamnoj pozadini, ispusti ruku, osjećam da Melissa zaista odlazi; osjećam sve ono što mi se neumoljivo uskraćuje - dugo pro- tezanje vlaka put srebrnog svjetla podsjeća me na iznenadno dugo protezanje kralje- šaka na njenim bijelim leđima dok se prevrće u krevetu. - Melissa! - zazivam je ali silno šmrkanje lokomotive zaglušuje sve zvukove. Melissa se naginje, krivi i klizi na prozoru, i brzo, kao kad se na pozornici mijenja scena, smjenjuju se reklama, za reklamom gomilajući se u mraku. Ja ostajem poput brodolomca na ledenjaku. Pokraj mene visok Sik prebacuje na rame pušku u koju je zataknuo ružu. Sjenovita prilika klizi niz čelične tračnice u tamu; posljednji trzaj i vlak se izlijeva u tunel, kao da se pretvorio u tekućinu.
Te noći hodam po Moharrem-Beyu, i gledam, obuzet nekom neizrecivom tjesko- bom, mjesec kako zalazi za oblak.
Snažno svjetlo iza oblaka; oko četiri sata sipi sitna čista kišica nalik na iglice. U perivoju konzulata ističu se oštrim obrisima poinsetije sa srebrnim kapljicama na prašnicima. Nema ptica koje inače pjevaju u zoru. Na lakom povjetarcu palme njišu vratove i pucketaju jedva čujno, suho i služboljudno. Kiša divno šumi na Mareotisu.
Pet sati. Hodam po njenoj sobi, vrlo pozorno razgledam nežive predmete. Prazne puder-doze. Depilatore iz Sardisa. Miris satena i uštavljene kože. Grozan predosjećaj nekog velikog skandala...
Pišem ove retke u posve različitim prilikama, mnogo je mjeseci prošlo od te noći; ovdje, ispod ove masline, u lokvi svjetla što ga baca uljanica, pišem i ponovo pro- življavam tu noć koja je zauzela svoje mjesto u golemom fondu sjećanja na grad. Dotle je negdje drugdje, u velebnom kabinetu sa žutosmeđim zastorima, Justine pre- pisivala u svoj dnevnik Heraklitove jezovite aforizme. Ta knjiga leži sad ovdje uza me. Na jednoj je stranici napisala: »Teško je boriti se sa željom svoga srca; srce do- biva sve što želi, na račun duše.« I malo niže, na margini: »Noćne ptice, vračevi, ba- kantice, leneje i oni posvećeni...«

* * * *

Nisam siguran nije li mi baš u to vrijeme Mnemjian iznenada šapnuo na uho ove rije- či:
Znate li da Cohen umire? - Izgubio sam bio staroga krznara iz vida u posljed- njih nekoliko mjeseci. Melissa je bila čula da leži u bolnici i da je obolio od uremije. Promijenila se putanja koju smo nas dvojica nekad opisivali oko iste djevojke; kale-
idoskop se još jednom bio nagnuo i on mi je iščeznuo iz očiju poput komadića oboje- na stakla. A sad umire. Šutio sam sjedeći i prebirući sjećanja na one davne dane - kad smo se susretali na uličnim uglovima i u bifeima. Za duge šutnje koja je nastala, Mnemjian mi je britvom povukao ravnu crtu ispod sljepoočnica i uzeo škropiti kosu losionom. Kratko je uzdahnuo i rekao:
Pita za vašu Melissu, Danonoćno.
Reći ću joj - odgovorih, a čovječuljak koji sve pamti klimne glavom gledajući me mahovinastim, urotničkim pogledom.
Kakva užasna bolest! - reče upol glasa. - Strašno smrdi. Stružu mu jezik spatu- lom. Fuj!
Pa uperi raspršivač gore, prema stropu, kao da želi dezinficirati i samo sjećanje: kao da je smrad prodro i u brijačnicu.
Melissa je ležala na sofi u kućnoj haljini, licem okrenuta zidu. U prvi mah po- mislio sam da spava, ali kad sam ušao, okrenula se i sjela u krevetu. Rekoh joj što mi je Mnemjian ispričao.
Znam - odvrati ona. - Javili su mi iz bolnice. Ali što mu ja mogu? Ne mogu ići k njemu. On meni nije ništa, niti je ikad bio, niti će biti. - Zatim ustane iz kreveta, ushoda se po sobi i nadoda, obuzeta bijesom, na rubu suza: - Ima ženu i djecu? Što oni rade?
Sjedoh i još se jednom suočih sa sjećanjem na pripitomljenog tuljana što tužno zuri u ljudsku vinsku čašu. Melissa je valjda moju šutnju shvatila kao kritiku jer mi je prišla i nježno me prodrmala za ramena prenuvši me iz misli.
Ali ako stvarno umire? - rekoh. Pitanje bijaše upućeno isto toliko meni koliko i njoj. Ona odjednom zavapi, klekne i položi mi glavu na koljena.
O kako je to odvratno! Ne tjeraj me, molim te, da idem tamo!
Ma ni govora.
Ali ako misliš da treba da idem, ići ću.
Šutio sam. Cohen je u neku ruku bio već mrtav i pokopan. Izgubio je svoje mjesto u našoj priči i činilo mi se nepotrebnim da trošimo na njega duševnu snagu. Jer to nije imalo veze sa stvarnim čovjekom koji leži među ostacima ostarjelog tijela što se sprema na put u bijelo okrečenoj bolničkoj sobi. Za nas je on već bio postao povijesna figura. Pa ipak je bio tu tvrdoglavo inzistirajući na svom identitetu i poku- šavajući se vratiti u naše živote na jednoj drugoj točci obodnice. Što mu Melissa može sad još dati? Što mu može uskratiti?
Hoćeš li da ja odem? - priupitah je. Iznenada mi je pala na um iracionalna ideja da bih baš tu, na Cohenovoj smrti, mogao iskušati svoju ljubav i njeno umiranje. Zgrozio sam se što netko in extremis, zazivajući u pomoć nekadašnju ljubavnicu,
može izmamiti od nje još samo uzvik gađenja. Bijaše prekrasno da starac probudi su- ćut ili čak zanimanje za sebe kod moje ljubavnice, koja je već uronjena u nove nevo- lje pred kojima stare blijede, gube se. Kako bi bilo kad bi možda uskoro ona tako pozvala mene, ili ja nju? Bismo li okrenuli leđa jedno drugome uzvikujući od prazni- ne osjećaja ili gađenja? Tad sam shvatio svu istinu o ljubavi: da je ona nešto apso- lutno što sve uzima ili sve gubi. Ostali osjećaji, sućut, nježnost i tako dalje, postoje samo na periferiji i pripadaju društvenim konvencijama i običajima. Ali ona je sama
stroga i nemilosrdna Afrodita - poganka. Ona ne grabi naše mozgove ni nagone - nego samo naše kosti. Zgrozio sam se pri pomisli da taj starac, u takvom trenutku svoga života, ne može izazvati ni časka nježnosti sjećanjem na nešto što je rekao ili učinio: nježnosti od nekoga tko je u srcu najnježnija i najplemenitija od svih smrtnica.
Biti ovako zaboravljen značilo je crknuti kao pseto.
Otići ću ja umjesto tebe - rekoh, iako mi se srce stezalo od gađenja; ali Melissa je već bila zaspala sa svojom tamnom glavom na mojim koljenima. Kad god bi se uzrujala zbog nečega, utekla bi se bezazlenom svijetu sna, skliznula bi u njega glatko i lako, kao srna ili dijete. Gurnuo sam ruke pod njen izblijedjeli kimono i nježno joj protrljao mršava rebra i bokove. Pomaknula se u polusnu i nečujno nešto promrmlja- la dok sam je podizao i odnosio na sofu. Dugo sam je gledao kako spava.
Bilo se već smrklo i grad se poput morske trave lelujao prema osvijetljenim ka- vanama u gornjem gradu. Svratio sam do Pastroudija i naručio dupli viski, pa sam ga polako i zamišljeno pijuckao. Zatim sam se odvezao taksijem do bolnice.
Išao sam za dežurnom bolničarkom dugim anonimnim zelenim hodnicima iz či- jih je zidova obojenih uljem izbijala vlaga. Bijele fosforescentne žarulje što su obi- lježavale prostor kojim smo prolazili, valjale su se u tami poput nabuhlih krijesnica.
Smjestili su ga bili u malu sobu s jednim krevetom zaklonjenim zastorom, koji je, kako mi je poslije Mnemjian rekao, rezerviran za kritične slučajeve kojima su dani odbrojani. Nije me u prvi mah primijetio jer je, onako zgranut i iscrpljen, gledao kako mu bolničarka namješta jastuke. Iznenadila me je zapovjednička, zamišljena suzdržljivost koja mu se zrcalila na licu dok je zurio ležeći na madracu, jer je toliko omršavio da sam ga jedva prepoznao. Lice mu je bilo upalo otkrivajući dugačak, malko povijen nos do samog korijena i reljefno ističući isklesane nosnice. To je usti- ma i čeljustima pridavalo nekakvu živahnost, čilost koja mu se zacijelo bila ogledala na licu u prvoj mladosti. Oči su mu bile pomodrjele od vrućice, a crna brada po- tamnila mu je vrat i grlo, ali su ispod nje izložene crte lica bile čiste kao u trideseto- godišnjaka. Predodžbe koje sam tako dugo u sebi nosio o njemu - oznojeni dikobraz, pripitomljeni tuljan - učas su se rasplinule a zamijenilo ih je novo lice, ovaj novi čovjek koji bijaše nalik - na jednu od zvijeri Apokalipse. Stajao sam dobru minutu
promatrajući u čudu nepoznatu osobu kako iscrpljena, omamljena, kraljevski prima bolničarske usluge. Dežurna mi bolničarka šapne na uho:
Dobro je što ste došli. Nitko mu ne dolazi. Na mahove bunca. A kad se osvi- jesti, pita za ljude. Jeste li mu vi rođak?
Poslovni partner - odgovorih ja.
Dobro će mu činiti da vidi neko poznato lice.
Ali, pitao sam se hoće li me prepoznati. Ako sam se ja promijenio samo upola koliko on, bit ćemo potpuno nepoznati jedan drugome. Sad je opet ležao i oštro zviždao udišući zrak kroz dugački lisičji nos što mu je počivao na licu poput ponosi- te drvene figure na kljunu napuštenog broda. Uznemirili smo ga šaputanjem pa je upro u mene mutan ali svejedno čist i zamišljen pogled, kao kakva veličanstvena pti- ca grabljivica. Nije me prepoznao sve dok mu nisam prišao na nekoliko koraka do uzglavlja. Tada mu odjednom svjetlo preplavi oči - čudna mješavina poniznosti, povrijeđenog ponosa i bezazlenog straha. Okrenuo se licem zidu. Odverglao sam svoju poruku u jednoj jedinoj rečenici. Melissa je na putu, rekoh, pa sam joj brzoja- vio da se što prije vrati; dotle sam ja došao da vidim mogu li mu kako pomoći. Sle- gao je ramenima te sam pomislio da će mu se s usana i nehotice oteti jauk, ali začas se umjesto toga na usnama pojavi podsmijeh, neugodan, sulud i nesklapan, kao da se odnosi na nekakvu lešinu od vica, koji je toliko bijedan i otrcan da ne može izazvati ništa drugo do ovaj sablasni rictus{57} što mu je izdubao obraze napete na kostima.
Znam ja da je ona tu - reče mi a ruka mu pretrči preko pokrivača kao prestrašen štakor, tražeći opipom moju ruku. - Hvala na ljubaznosti. - Nakon toga kao da se iznenada smirio, iako je i dalje bio licem okrenut zidu. - Htio sam - nastavi polako, kao da se koncentrira kako bi najtočnije izrazio svoju misao - htio sam pošteno izravnati s njom račune. Loše sam postupao s njom, vrlo loše. Ona to, naravno, nije ni primjećivala; odviše je prostodušna, ali je dobra, zbilja dobra djevojka. - Bilo je neobično čuti izričaj »bonne copine« iz usta jednog Aleksandrijca, pa još k tome izgovoren krnjim, otegnutim, jednoličnim naglaskom ljudi koji su ovdje školovani. Zatim dometne, na jedvite jade, svladavajući nekakav užasan otpor u sebi: - Prevario sam je s onim kaputom. Zapravo je od tuljanove kože. Pa i moljci su ga načeli. Dao sam da se stavi nova podstava. Zašto sam učinio tako nešto? A kad se razboljela, ni- sam joj htio dati novaca za liječnika. To su sve sitnice, ali teško pritišću čovjeka. - Suze mu navrle na oči i grlo mu se steglo, kao da se guši od strahote takvih misli. Mučno je progutao pljuvačku i dodao: - Zapravo sve to nije bilo u skladu s mojim karakterom. Pitajte bilo kog poslovnog čovjeka koji me poznaje. Pitajte bilo koga.
Ali tada mu je već nastala zbrka u glavi. Držeći me nježno za ruku, povede me u gustu prašumu svojih iluzija, stupajući među njima tako pouzdanim korakom i pre-
poznajući ih tako mirno te mi se činilo da ih ja tako reći poznajem. Nepoznati perasti listovi na drveću nadvijali su se nad njim i doticali mu lice dok su po kaldrmi poska- kivali gumeni kotači nekakvih tamnih bolničkih kola punih metala i drugih tamnih tjelesa, koja su govorila o limbu - odurno kevtanje prošarano arapskim kletvama. Bol mu je počela zahvaćati i razum i spuštati tlapnje na zemlju. Tvrdi, bijeli rubovi kre- veta pretvorili su se u pregrade od šarenih opeka, a bijela temperaturna lista u lađare- vo bijelo lice.
Melissu i njega nosila je plitka, kao krv crvena voda Mareotisa, zagrljene, prema gomili potleušica gdje je nekad stajao Rakotis. Toliko je savršeno reproducirao nji- hov razgovor da sam raspoznao, iako su joj riječi bile nečujne, pribrani glas moje lju- bavnice, a iz njegovih odgovora mogao sam zaključiti što ga je sve pitala. Očajnički ga je nastojala privoljeti da je uzme za ženu, a on se sve nešto izvlačio, nije htio izgubiti njenu ljepotu ali isto tako nije se htio ni vezati za nju. Mene je najviše za- interesirala izvanredna vjernost s kojom je reproducirao cijeli taj razgovor, koji je očito u njegovu sjećanju zauzimao važno mjesto među velikim doživljajima u njego- vu životu. Onda još nije znao koliko je voli; shvatio je to tek kad sam se ja pojavio. I obratno, kako to da Melissa nije nikad meni govorila o braku, da mi nikad nije odala dubinu svoje slabosti i istrošenosti kao što je njemu odala? To me je duboko pozlije- dilo. Taština mi je patila od pomisli da je ona njemu pokazala jednu stranu svoje na- ravi koju skriva od mene.
Scena se iznova promijenila i duh mu se malo razbistrio. Baš kao da smo u gole- moj džungli nerazboritosti naišli na čistinu zdrave pameti gdje je nestalo njegovih halucinacija. Sad je govorio o Melissi osjećajno ali sabrano, kao suprug ili kralj. Reklo bi se da su sada, kad put umire, sve zalihe njegova unutarnjeg života, toliko dugo zadržavane branom laži pogrešno proživljenog života, provalile kroz nasipe i preplavile prednji dio njegove svijesti. Nije samo o Melissi više bila riječ, govorio je i o svojoj ženi - na mahove im je čak brkao imena. Javilo se i treće ime, Rebec- ca, koje je izgovarao još suzdržljivije, s još strastvenijom ojađenošću nego ona prva dva. Pomislio sam da mu je to kćerkica jer upravo djeca zadaju taj posljednji coup de grace{58} u ovakvim strašnim peripetijama srca.
Dok sam tako, sjedeći uz njega, osjećao kako nam bila kucaju usklađeno i slušao ga kako govori o mojoj ljubavnici s novom, magistralnom spokojnošću, nisam mo- gao a da ne uvidim što je sve u tog čovjeka Melissa mogla zavoljeti. Kako je uopće došlo do toga da joj je ostao zatvoren pristup do njegove biti? Jer daleko od toga da bude predmet vrijedan prezira (kao što sam ga ja uvijek smatrao), sad mi se činilo da je preda mnom opasan suparnik čije snage nisam bio ni svjestan, i pala mi je na um misao toliko nedostojna da me je sram zapisati je. Bilo mi je drago što ga Me- lissa nije posjetila na samrti, da ga ne bi ponovo otkrila. I zbog jednog od onih para- doksa u kojima ljubav uživa, shvatio sam da sam još ljubomorniji na njega u času
njegova umiranja nego što sam ikad bio za njegova života. Užasne misli za čovjeka koji je toliko dugo, strpljivo i pomno proučavao ljubav, ali sam u njima opet pre- poznao strogo, suludo i primitivno lice Afrodite.
U stanovitom smislu prepoznao sam u njemu, u samoj rezonanciji njegova glasa kad je izgovarao njeno ime, zrelost koja je meni nedostajala; jer on je prebolio svoju ljubav prema njoj a da nije pokvario ni povrijedio tu ljubav, i dopustio joj da sazri kao što svaka ljubav treba da sazri i pretvori se u predano i bezlično prijateljstvo. Da- leko od toga da se boji smrti, i da moljaka Melissu za utjehu, on je samo želio da joj, iz neiscrpne riznice svoga umiranja, ponudi posljednji dar.
Pri dnu kreveta ležalo je prebačeno preko stolice veličanstveno samurovo krzno umotano u svileni papir; otprve sam pojmio da to nije dar koji bi odgovarao Melissi, jer bi izazvao poremećaj u njenoj oskudnoj i otrcanoj garderobi bacivši sve ostalo u zasjenak.
Uvijek sam pazio na novac - reče on blaženim glasom - dok sam bio živ. Ali kad umireš, odjednom otkriješ da imaš još velike zalihe.
Prvi put u životu mogao je priuštiti sebi da bude rastrošan. Samo je još bolest bila tu kao nekakav strpljivi i okrutni čuvar.
Od vremena do vremena zapadao je u kratak i zbrkan san a mrak je zujao oko mojih umornih ušiju poput košnice pune pčela. Bilo je već kasno a ja se još nisam mogao nakaniti da pođem. Dežurna bolničarka donijela mi je šalicu kave pa smo šaptom porazgovarali. Njene su me riječi umirivale jer je njoj bolest bila obično za- nimanje koje je svladala i obavljala ga kao nadničarka. Reče mi hladnim glasom:
Ostavio je ženu i dijete radi une femme quelconque.{59} A sad neće da ga vide ni žena ni bivša ljubavnica. Eto ti ga na! - I slegne ramenima. Ti njegovi zapetljani od- nosi nisu budili u nje ni trunka sažaljenja jer su za nju bili tek slabosti vrijedne prezi- ra.
Zašto mu kći ne dolazi? Zar je nije pozvao?
Ona pročačka prednji zub noktom maloga prsta i odgovori mi:
Zvao ju je. Ali ne bi htio da se ona uplaši kad ga vidi bolesnog. Znate da to ne bi bilo ugodno za dijete. - Ona dohvati raspršivač i mlitavo štrcne dezinfekcijsko sredstvo u zrak iznad nas podsjećajući me živo na Mnemjiana. - Već je kasno - nado- da - hoćete li ostati ovdje preko noći?
Htio sam se pokrenuti, ali se bolesnik probudi i opet me zgrabi za ruku.
Nemojte još odlaziti - reče mi dubokim i isprekidanim ali razboritim glasom, kao da je prisluškivao posljednje rečenice našega razgovora. - Ostanite još malo. Ima još nešto o čemu sam razmišljao, i što vam moram otkriti. - Okrenuvši se bolničarki, reče joj tiho ali razgovijetno: - Idite! - Ona poravna krevet i ostavi me još jednom na-
samo s njim. On duboko uzdahne, a da mu nisam promatrao lice, možda bih još po- mislio da taj uzdah izražava zadovoljstvo, sreću. - U ormaru ćete naći moju odjeću - reče mi. I zaista, u ormaru su visila dva tamna odijela; prema njegovim uputama, ski- nuo sam s jednoga od njih prsluk i pročeprkao po džepovima dok nisam našao dva prstena. - Odlučio sam bio ponuditi Melissi brak sada, ako želi. Zato sam je i pozvao da dođe. Uostalom, kakva korist od mene? Od mog imena? - Osmjehne se neodređe- no, prema stropu. - A prstenje... - držao ih je ovlaš, smjerno, među prstima, kao hostiju. - Ovo je prstenje ona sama odavno izabrala. I sad je njezino. Možda... - Zagleda se u mene dugim, bolnim i ispitljivim pogledom. - Ali ne - produži - vi je nećete uzeti za ženu. Zašto i bi? Nije važno. Odnesite ih samo njoj, i bundu.
Strpah prstenje u plitki džep na prsima svoga kaputa i ne rekoh ni riječi. On još jedanput uzdahne, a onda, na moje veliko čudo, prigušenim, jedva čujnim tenorom patuljka otpjeva nekoliko taktova popularne pjesme koja je nekad bila u velikoj modi u Aleksandriji, Jamais de la vie, uz koju je Melissa još plesala u kabareu.
Slušajte muziku! - reče mi, a ja iznenada pomislih na Antonija kako umire u Kavafisovoj pjesmi - pjesmi koju ovaj čovjek nikad nije pročitao niti će je pročitati. Odjednom su sirene zatulile u luci poput planeta kad se rađaju. Zatim sam još jed- nom čuo ovog patuljka kako potiho pjevuši o chagrinu i bonheuru, ali nije pjevao Melissi već Rebecci. Kakva razlika od velikog, potresnog zbora koji je Antonije čuo
bogate reskosti gudačkih instrumenata i glasova što su navirali u mračnu ulicu - posljednja oporuka Aleksandrije njenim stanovnicima. Svaki čovjek odlazi uz svoju glazbu, pomislih, i sjetih se postiđeno i bolno Melissinih nezgrapnih pokreta u plesu.
Odlutao je opet do samih granica sna pa sam zaključio da je vrijeme da ga na- pustim. Uzeo sam bundu i strpao je u najdonju ladicu ormara prije nego što sam na prstima izašao iz sobe i pozvao dežurnu bolničarku.
Zbilja je kasno - reče mi ona.
Doći ću opet ujutro - rekoh. I zaista sam kanio doći.
Vraćajući se polako kući mračnim drvoredom i osjećajući slankasti vjetar što je puhao iz luke, sjetih se kako mi je Justine rekla u krevetu hrapavim glasom:
Služimo se jedni drugima kao sjekirama da posiječemo one koje stvarno voli- mo.
* * * *
Koliko su nam puta rekli da je povijest ravnodušna, a ipak njenu škrtost ili izdašnost uvijek shvaćamo kao nešto unaprijed smišljeno; zapravo nikad nikog ne slušamo...
Hodam sad po ovom mračnom poluotoku nalik na palmin list, ili na ruku ispruže- nih prstiju (gdje zimska kiša pucketa poput slame među hridinama), čvrsto zaogrnut vjetrom uz morsku obalu zagušenu spužvama što stenju: tragam za značenjem cjeli-
ne.
Kao pjesnik povijesne svijesti, valjda moram gledati na krajolik kao na polje ko-
jim dominiraju ljudske želje - mukama uobličen u seoske kuće i zaselke, a rovanjem u gradove. Krajolik po kojem su ostavili svoje potpise ljudi i epohe. Sad, međutim, počinjem vjerovati da se te želje baštine od samog mjesta; da formiranje čovjekove volje ovisi o njegovu mjestu pod suncem, o tome je li zakupac plodnih hektara ili nezdravih šuma. Ja ne vidim u svemu tomu djelovanje njegove slobodne volje na pri- rodu (kao što sam nekad mislio), nego preko njega neodoljiv razvoj slijepih, neiska- zanih doktrina prirode, njenih ćudi i muka. Ona je izabrala ovaj jadni račvasti kraj za obrazac. Kako mi se onda čini ludo kad netko kaže, kao što sam jednom čuo Baltha- zara da govori: »Zadaća je kabale, ako ona uopće ima kakvu zadaću, da tako opleme- ni funkcije da čak i jedenje i izlučivanje izmeta uzdigne na razinu umjetnosti.« U svemu tomu može se vidjeti kako procvat savršene skepse podriva volju za preživlja- vanjem. Samo ljubav može još malo dulje podržati čovjeka.
Mislim, isto tako, da je nešto slično morao Arnauti imati na pameti kad je napi- sao: »Pisac više ne gleda na ljude iz psihološkog kuta. Suvremena se psiha rasplinula kao mjehur od sapunice nakon istraživanja mistagoga. Što je još preostalo piscu?«
Možda me je upravo ova spoznaja nagnala da izaberem ovo pusto mjesto da na njemu živim u idućih nekoliko godina - ovo suncem sprženo predbrežje na Cikladi- ma. Okružen sa svih strana poviješću, ovaj je pusti otok jedini slobodan od svih refe- renci. Nikad nije spomenut u ljetopisima naroda kojem pripada. Njegova historijska prošlost ne izlijeva se u vrijeme nego u samo mjesto - ovdje nema hramova, svetih gajeva, amfiteatara, da iskvare ideje pogrešnim usporedbama. Raznobojni čamci u plosnatoj prudini, luka iza brda, i gradić ogoljen i zapušten. To je sve. Jedanput mje- sečno parobrod pristane ovdje na putu za Smirnu.
U ove zimske večeri uzburkano more penje se uz hridi i upada u šumarak ori- jaških divljih platana po kojem se šetam, i urla nenadanim divljim žargonom, zapljuskuje i nakrivljuje cedrove.
Šetam se ovuda u društvu s priželjkivanim nagovještajima prošlosti koje nitko ne može podijeliti sa mnom i koje mi ni samo vrijeme ne može oduzeti. Vjetar mi zaba- cuje i zalizuje kosu a jednom rukom čuvam od siline vjetra užareni ostatak duhana u luli. Visoko gore, nebo je urešeno sjajnom ukosnicom od zvijezda. Antares{60} ondje plavi kao svijeća, zaronjena u zvjezdanu prašinu... To što sam laka srca napustio poslušne knjige i prijatelje, jarko osvijetljene sobe, kamine podignute da se uz njih razgovara - cijelu onu sredinu uljuđenog duha - nije nešto za čim žalim nego nešto čemu se samo čudim.
U ovom svom izboru vidim i nešto slučajno, rođeno iz pobuda za koje sam prisi- ljen smatrati da ne pripadaju mojoj naravi. Pa ipak, za divno čudo, samo sam ovdje
napokon kadar ponovo se naseliti, ponovo se nastaniti u nesahranjenom gradu sa svojim prijateljima, uokviriti ih u teške, čelične mreže metafora koje će trajati upola onoliko koliko i sam grad - ili se ja bar tako nadam. Ovdje sam barem kadar sagleda- ti njihovu povijest i povijest grada kao jedan te isti fenomen.
Ali je najčudnije od svega to što ovo izbavljenje dugujem Pursewardenu - osobi od koje bih najmanje očekivao da će mi biti dobročinitelj. Onaj naš posljednji susret, primjerice, u ružnoj i skupoj hotelskoj sobi u koju bi se on svagda preselio kad bi se Pombal vratio s odmora... Teški, pljesnivi zadah te sobe nisam prepoznao kao zadah skorog samoubojstva - a i kako bih ga prepoznao? Znao sam da je nesretan. Sve da i nije bio, osjećao bi se on dužan simulirati nezadovoljstvo. Danas se od svih umjetni- ka očekuje da budu pomalo pomodno nesretni. A kako je bio Anglosaksonac, bijaše u njega i trunak plačljivog samosažaljenja i slabosti, zbog čega se ponekad opijao. Te je večeri bio naizmjence grub, šašav i duhovit. Slušajući ga sjećam se da sam iznena- da pomislio: »Evo čovjeka koji je njegujući svoj talent zanemario svoju osjećajnost, ne slučajno nego namjerno, jer ga je izražavanje osjećajnosti moglo dovesti u sukob sa svijetom, ili mu je osamljenost mogla ugroziti razum. Nije mogao podnijeti da mu za života bude zabranjen pristup u dvorane slave i priznanja. Ispod svega toga on je neprestano trpio od gotovo nepodnošljive spoznaje o svom duhovnom poltronstvu. A onda mu je karijera stupila u zanimljivu fazu: mislim na lijepe žene, za koje je uvijek osjećao da su mu izvan dohvata kao bojažljivom provincijalcu, a sad im je bilo drago biti viđene u njegovu društvu. Pred njim se one drže kao pomalo rastresene muze koje pate od začepljenja. Laska im ako im ona na javnim mjestima zadrži ruku u ru- kavici časak dulje nego što bonton to dopušta. Sve to u prvi mah bijaše melem na taštinu osamljenika, ali je na kraju samo produbilo njegov osjećaj nesigurnosti. Malo-pomalo mu je dosadila sloboda koju je bio stekao svojim skromnim fi- nancijskim uspjehom. Sve je više osjećao potrebu za pravom veličinom dok mu je ime svakim danom bujalo i raslo, kao kakav odvratan plakat. Shvatio je da ljudi da- nas šetaju ulicom sa Slavom, a ne sa čovjekom. Ne vide više njega - a on je sav svoj opus stvorio da bi svratio pozornost na osamljenu, patničku figuru, kako je sam sebe zamišljao. Poklopilo ga je vlastito ime kao nadgrobna ploča. A onda je slijedila užasna pomisao: možda i nema više nikoga koga bi mogli vidjeti? Tko je, na kra- ju krajeva, on?«
Ne ponosim se ovim mislima jer one odaju zavist što je svaki čovjek koji nije uspio osjeća prema čovjeku koji je uspio. I zaista, kao da teku paralelnim tokom, pa- doše mi na um riječi koje je jednom Clea izgovorila o njemu i koje sam, iz nekog razloga, upamtio i o kojima sam poslije razmišljao:
Nekako je odbojan. Dio tajne krije se u njegovoj fizičkoj neuglednosti. Uza svu svoju rutiniranost, nosi u sebi klicu stidljivosti. A stidljivost ima svoje zakone: možeš se predati, što je tragično, samo onima koji te najmanje razumiju. Jer, razumjeti
čovjeka znači osjećati sažaljenje za njegove slabosti. Stoga žene koje voli, pisma koja piše ženama koje voli, u njegovim su mislima šifre za žene koje misli da želi, ili bar da zaslužuje... cher ami.
Cleine su se rečenice uvijek prekidale u sredini i završavale onim njenim čarob- nim, nježnim smiješkom: »Zar sam ja čuvar brata svoga?«
(Najvažnije je da pribilježim doživljaje, ne onim redom kako su se dogodili - jer to bi bila povijest - nego onim redom kako su mi prvi put počeli nešto značiti.)
Što ga je onda moglo ponukati da mi ostavi pet stotina funta pod jedinim uvjetom da ih potrošim s Melissom? Mislio sam da ju je možda i on volio, ali nakon zrelog razmišljanja došao sam do zaključka da on nije volio nju nego moju ljubav prema njoj. Od svih mojih osobina zavidio mi je jedino na sposobnosti da toplo uzvraćam na naklonost čiju je vrijednost poznavao, pa možda čak i priželjkivao, ali od koje ga je zauvijek odvajalo gađenje prema samom sebi. Zapravo je već ovo bio dostatan udarac mom ponosu, jer sam želio da se on divi - ako već ne djelu koje sam stvorio - a ono bar onome što ono navješćuje da ću tek stvoriti. Kako smo svi mi glupi, kako ograničeni - puki tašti dvonošci!
Nismo se vidjeli tjednima jer nismo redovito posjećivali jedan drugoga, a kad smo se sreli, bilo je to u malom limenom pissotièreu{61} na glavnom trgu, pokraj tramvajske stanice. Bio je već pao mrak i ne bismo se uopće bili prepoznali da auto- mobilski farovi nisu ovda-onda zalili smrdljivu prostorijicu bijelim svjetlom kao mlazom.
Ah! - izustio je on kad me je prepoznao: nesigurno, zamišljeno, jer bio je pijan. (Prije nekoliko tjedana bio mi je ostavio pet stotina funta; u neku me je ruku odvagnuo, procijenio - iako je ta procjena doprla do mene tek s one strane groba.)
Kiša je bubnjala po limenom krovu iznad nas. Jedva sam čekao da se vratim kući jer sam imao vrlo naporan dan, ali sam pomalo oklijevao, sputan pokajničkom pristojnošću koju uvijek osjećam u društvu ljudi koje zapravo ne volim. Preda mnom se u mraku ocrtavala prilika koja se pomalo klatila amo-tamo.
Dopustite mi - reče plačnim, pijanim glasom - da vam povjerim tajnu svoga ro- mansijerskog zanata. Ja sam postigao uspjeh, a vi niste. Odgovor se, stari moj, krije u seksu, u mnogo seksa. - Kad je izgovarao, ili bolje reći deklamirao, riječ »seks«, podigao je glas i bradu savijajući tanki vrat kao kokoš kad pije vodu i otkidajući tu riječ polukevtanjem, kao narednik kad mustra vojnike. - Šibanje seksom - ponovio je normalnijim glasom - ali nemojte zaboraviti - tu je spustio glas do povjerljivog mumljanja - da pri tome ostanete zakopčani do grla. Kao vječita bakica spremna da spašava druge. Morate ostati zakopčani i trpjeti. Nastojte se držati kao da vas nešto steže, kao da vam je knjiga izabrana za klub čitatelja. Strogo je zabranjeno sirovo zdravlje, izmetine, sve što je prirodno i smiješno. Lako je bilo Chauceru i elizabe-
tancima ali to danas više ne prolazi - moraš biti zakopčan do grla solidnim, prezbite- rijanskim pucetima. - I upravo dok se otresao, okrenuo mi se licem, na kojem je namjestio takav izraz da je bio nalik na puce na rasporku - stisnuto, usko i gro- teskno. Zahvalio sam mu ali on samo odmahne rukom pravom kraljevskom gestom. - Sve je to besplatno - reče mi, uhvati me za ruku i povede u mračnu ulicu. Išli smo prema osvijetljenom središtu grada kao robovi vezani jedan za drugoga, kolege pisci opterećeni osjećanjem različitih neuspjeha. Mumljanjem, koje nisam mogao ra- zumjeti, govorio je povjerljivo sam sa sobom o stvarima koje su ga zanimale. Jed- nom je, kad smo skrenuli u Rue des Soeurs, zastao pred osvijetljenim vratima javne kuće i svečano prozborio: - Baudelaire kaže da je kopulacija lirska poezija rulje. Ali, jao, nije više! Jer seks umire. Za sto godina ležat ćemo držeći jedno drugome jezik u ustima, nijemi i bez strasti, kao plodovi mora. O da! Vjerujte mi da će biti tako. - Pa je naveo arapsku poslovicu kojom se poslužio kao motom za svoju trilogiju: - Svijet je poput krastavaca - danas ti je u ruci a sutra u guzici.
Zatim smo hodali dalje na refule, kao rakovi, prema njegovu hotelu, a on je često ponavljao riječ »nedvojbeno« uživajući očito u mekom zatvornom glasu u njoj.
Bio je neobrijan i ispijen u licu, ali relativno dobro raspoložen nakon šetnje pa smo se prihvatili boce džina koju je držao u komodi do svoga kreveta. U razgovoru sam spomenuo dva nabrekla kovčega što su stajala pokraj toaletnog stolića, spremni za put; preko stolice bijaše prebačena kišna kabanica u koju je bio ugurao novine, pi- džamu, zubnu pastu i druge stvari. Rekao je da putuje noćnim vlakom u Gazu. Želio se malo opustiti i posjetiti Petru. Reviziju svoga najnovijeg romana već je bio iskori- girao, spakirao i adresirao. Ležala je mrtva na mramornoj ploči toaletnog stolića. U njegovu zlovoljnu i potištenu držanju prepoznao sam iscrpljenost koja obuzme umjetnika pošto je dovršio svoje djelo. To su kritični trenuci u kojima iznova počinje dugo očijukanje sa samoubojstvom.
Na žalost, iako prebirem po sjećanju, malo se čega sjećam iz tog našeg razgovo- ra, ma koliko se nastojao prisjetiti. Zbog činjenice da je to bio naš posljednji susret, pridao sam mu, naknadno, značenje koje on zacijelo nije mogao imati. A za svrhu ovih zapisa nije ni Pursewarden prestao postojati, nego je samo zakoračio u živu ogledala, kao što svi moramo jednom zakoračiti - da napustimo svoje boljetice, svoje prijestupe, osinjak svojih želja, koje još uvijek žive, čineći dobro ili zlo, u zbiljskom svijetu - što je sjećanje naših prijatelja za nas. Međutim, nazočnost smrti svagda nam osvježi iskustvo - to joj je i funkcija: da nam pomogne premišljati o nestalnosti vre- mena. Ipak, u tom smo trenutku obojica bili podjednako udaljeni od smrti - ili sam ja bar tako mislio. Možda je i tada u njemu cvjetao već neki tihi predumišljaj - ali nije važno. Ne znam. Nije nikakva tajna da svaki umjetnik poželi okončati život koji je istrošio (jedan lik u njegovoj posljednjoj knjizi uzvikuje: »Čovjek mora godine i go- dine trpjeti osjećaj da ljudi ne mare za njega, da stvarno ne mare; a onda jednog dana
shvati, sve zabrinutiji, da Bog ne mari za njega: ne samo što ne mari nego mu je
ama baš potpuno svejedno.«)
Ali ova mala digresija podsjeća na jedan djelić našeg pijanog razgovora. Govorio je podrugljivo o Balthazaru, o njegovu bavljenju religijom, o kabali (o kojoj je samo nešto bio načuo). Slušao sam ga ne upadajući mu u riječ, i malo-pomalo glas mu se stišao, kao sat opterećen težinom sekunda. Ustao je da natoči sebi piće i dodao:
Potrebno je strahovito veliko neznanje da se čovjek približi Bogu. Mislim da sam ja uvijek previše znao.
Takvi ulomci podbadaju budan duh u ovakve večeri, kad hodam po zimskom mraku, dok se napokon ne vratim vatri od maslinova drva što pucketa u staromod- nom zasvođenom kaminu, gdje Justine spava u svome krevecu što miriše na borovi- nu.
Koliko mogu tvrditi da ga poznajem? Jasno mi je da svaki čovjek može tvrditi da poznaje samo jedan aspekt našeg karaktera. Svakome okrećemo drugu stranu svoje prizme. Uvijek sam se iznova čudio zapažanjima koja su me dovela do ove spoznaje. Kao, na primjer, kad je Justine rekla o Pombalu: »jedan od velikih primata u seksu«. Mene moj prijatelj nikad nije podsjećao na grabežljive zvijeri; jedino je toliko uga- đao sam sebi da je to bilo smiješno. Meni je on bio dirljiv i zabavan, prirastao srcu zbog svoje urođene komičnosti. Ali bit će da je ona u njemu vidjela veliku mač- ku mekih šapa kakav je i bio (za nju).
A što se Pursewardena tiče, sjećam se da se upravo u času kad je tako govorio o vjerskom neznanju uspravio i spazio svoj blijedi odraz u zrcalu. Bio je prinio čašu ustima, ali je tad, okrenuvši glavu, ispljunuo piće iz usta na svoj svjetlucavi odraz. To mi je ostalo jasno u sjećanju: odraz koji se razlijeva po zrcalu u onoj otrcanoj, skupoj hotelskoj sobi, koja mi se sad čini da je bila sasvim prikladno mjesto za scenu što se zbila u njoj kasnija te iste noći.
* * * *

Place Zagloul - srebrnina i golubovi u krletkama. Nadsvođeni podrum u kojem su poredane crne bačve i u kojem se čovjek guši od dima prženih srdela i vonja retzinnata. Poruka načrčkana na rubu novina. Tu sam prolio vino po njenu ogrtaču, a dok sam joj pokušavao pomoći da odstrani mrlje, slučajno sam joj dotaknuo dojke. Nismo ni riječi progovorili. Pursewarden je dotle briljantno govorio o Aleksandriji i spaljenoj knjižnici. U sobi iznad nas neki je jadnik, pateći od meningitisa, urlao od bolova...
* * * *
Danas se neočekivano spustio ukošeni proljetni pljusak stvrdnjujući prašinu i cvjetni prah grada, šibajući po staklenom krovu ateljea u kojem Nessim sjedi praveći croqu-
is{62} za portret svoje žene. Nacrtao ju je kako sjedi ispred vatre, s gitarom u rukama, vrata zaogrnutog točkastim rupcem, pognute glave dok pjeva. Njen glas miješa mu se u podsvijesti kao vrpca na kojoj je snimljen potres i koja se vrti do kraja prema početku.
Golemo gađanje strijelom iznad parkova gdje se palme svijaju napinjući se unatrag; mitologija valova žute grive što napadaju Pharos. Obnoć je grad pun novih zvukova, udaranja i cimanja vjetra, sve dok čovjek ne pomisli da je grad postao brod, stara drvena građa stenje i škripi pod svakim naletom vjetrušine.
Ovakvo vrijeme Scobie voli. Ležeći u krevetu miluje svoj teleskop i čeznutljivo gleda u goli zid od trošne prijesne opeke koji mu priječi pogled na more.
Scobie je u sedamdesetoj godini a još se plaši smrti; neprestano se boji da će se jednog jutra probuditi i ustanoviti da leži mrtav - poručnik bojnog broda prve klase Scobie, nosilac Ordena Britanskog Imperija. Stoga svakog jutra doživi ozbiljan šok kad se vodonoše proderu pred zoru ispod njegova prozora i probude ga. Kaže da se u prvi mah ne usuđuje otvoriti oči. Držeći ih čvrsto zatvorene (iz straha da ne ugleda pred sobom raspjevane nebeske anđele ili kerubine), pipa po stoliću za kolače pokraj kreveta i hvata se lule. Od sinoć je još nabijena, uz nju stoji otvorena kutija šibica. Prvi dim mornarskog duhana vraća mu i sabranost i vid. Duboko diše, zahvalan na umirenju. Smješka se. Topi se od užitka. Navlači do ušiju teški kožuh koji mu služi kao pokrivač i pjeva svoju trijumfalnu pjesmicu jutru, glas mu šuška kao staniol:
Taisez-vous, petit babouin: laissez parler votre mère?{63}
Otromboljeni trubački obrazi zarumenjeli mu se od napora. Ispitujući sam sebe, otkriva da ga muči neizbježna glavobolja. Jezik mu je upaljen od sinoćnjeg konjaka. Ali prema svim ovakvim tričavim neugodnostima, prevagu premoćno odnosi perspektiva još jednog dana. - Taisez-vous, petit babouin - i tako dalje, zastaje samo da ubaci umjetno zubalo u usta. Položivši smežurane prste na prsa, utješi se kad za- čuje kako mu srce radi i održava drhtavu cirkulaciju krvi, čije nedostatke (stvarne ili izmišljene, ne znam) nadoknađuje jedino konjakom svakodnevno i bezmalo u smrto- nosnim dozama. Prilično je ponosan na svoje srce. Ako ga ikad zateknete u krevetu, gotovo je sigurno da će vas zgrabiti za ruku onim svojim rožnatim kliještima i zamo- liti vas da mu opipate bilo: - Jako ko u bika, a? Kako lijepo kuca! - govori vam, una- toč konjaku. Gutajući pomalo pljuvačku, zavlačite ruku pod njegovu jeftinu spavaći- cu kako biste oćutjeli te tužne, tupe, daleke i sitne otkucaje života - poput srca u za- metku u sedmom mjesecu trudnoće. Obuzet dirljivim ponosom, zakopčava pidžamu i ispušta svoju imitaciju rike zdrave životinje. - Skočio sam iz kreveta ko lav - eto još jedne od njegovih uzrečica. Ne možete doživjeti sav šarm toga čovjeka ako ga stvarno niste vidjeli kako se, presamićen od reume, polako izvlači iz grubih pamuč- nih plahta kao olupina od čovjeka. Samo u najtoplijim mjesecima u godini kosti mu
se dostatno odmrznu da može stajati potpuno uspravno. Za ljetnih popodneva šeta se po parku, mala mu se ćela sjaji kao neko majušno sunce, lula od vrijeskova korijena uperena je put neba, a čeljusti mu stisnute od žestoke grimase besramnog zdravlja.
Mitologija grada ne bi bila potpuna bez Scobieja, i Aleksandrija će biti siro- mašnija kad se njegovo suncem opaljeno tijelo, umotano u britansku zastavu, napo- kon spusti u plitki grob što ga čeka na katoličkom groblju uz tramvajsku prugu.
Njegova bijedna mornarička mirovina jedva mu dostaje da plati sobu punu žoha- ra u sirotinjskoj četvrti iz Ulice Tatwig; nadopunjuje se podjednako bijednom pla- ćom koju prima od egipatskih vlasti i koja mu donosi dičnu titulu bimbaše{64} u poli- cijskim snagama. Clea ga je divno naslikala u policijskoj odori, sa skrletnim tarbu- šem na glavi, i s velikim muhobranom debelim kao konjski rep, otmjeno položenim preko koščatih koljena.
Clea ga opskrbljuje duhanom a ja divljenjem, društvom i, ovisno o dubini svoga džepa, konjakom. Naizmjence mu nas dvoje hvalimo zdravlje i pomažemo da dođe k sebi kad se prejako udari šakom u prsa od silnog oduševljenja. On je čovjek bez pori- jekla - prošlost mu se proteže preko više kontinenata, kao pravi predmet mita. A vanjska mu je pojava toliko bogata tobožnjim zdravljem da mu ne treba ništa više - osim možda povremenog putovanja u Kairo za ramazan, kad mu je ured zatvoren i kad navodno zbog posta nastaje zatišje u broju izvršenih zločina.
Kao što djeci ne raste brada, ne raste ni muškarcima kad zađu u drugo dje- tinjstvo. Scobie nježno čupka ostatke nekad lijepe i bujne brade u obliku torpeda - ali vrlo oprezno, kao da je miluje, iz straha da je svu ne iščupa pa da ne ostane posve ćo- sav. Drži se za život kao priljepak, a svaka godina donosi mu jedva vidljivu morsku promjenu na stijeni uz koju se prilijepio. Reklo bi se da mu se tijelo smanjuje, skuplja, kako zime prolaze; lubanja će mu uskoro biti kao u malog djeteta. Za koju godinu moći ćemo je ugurati u bocu i zauvijek ukiseliti. Bore mu sve dublje i razgra- natije. Lice mu bez zubi nalik na lice starog čovjekolikog majmuna; iznad rijetke brade obrazi, rumeni kao trešnje, koje on odmila zove »lijeva« i »desna strana bro- da«, plamte po svakom vremenu.
Što se samog tijela tiče, obilato se poslužio rezervnim dijelovima; tisuću de- vetstote godine pao je s krmenog jarbola pa mu se čeljust pomakla za dva stupnja na zapad-jugozapad i smrskao se čeoni sinus. Kad govori, umjetno mu se zubalo ponaša kao pomične stepenice putujući u lubanji nagore i uokrug u trzavoj spirali. Smiješak mu je ćudljiv, može se pojaviti sa svake strane, kao u češirskog mačka.{65} Godine 1884. bacio je oko na tuđu ženu (tako bar on kaže) pa je ostao bez oka. Navodno nitko drugi osim Clee ne zna ništa potanje o tome, ali je rezervni dio u ovom sluča- ju prilično grubo izrađen. Kad miruje to se baš i ne primjećuje, ali čim živne, postaje očit nesklad između ta dva oka. Ima tu još jedan mali tehnički problem: ono zdravo
oko gotovo mu je uvijek podliveno krvlju. Već kad me je prvi put počastio svojom piskavom interpretacijom stihova »Stražaru, koje je doba noći?«{66} stojeći u kutu sobe sa starinskom noćnom posudom u ruci, opazio sam da mu se desno oko malčice sporije kreće nego lijevo. Tada mi se učinilo da je to oko tek nešto veća imitacija oka punjenog orla koji onako mrko gleda iz niše u javnoj knjižnici. Međutim, zimi mu umjetno oko, a ne pravo, nepodnošljivo podrhtava pa je zlovoljan i psuje na sva usta dok ne saspe malo konjaka u želudac.
Scobie je neka vrsta protozoe u magli i kiši jer nosi sa sobom englesko vrijeme, i najsretniji je kad može sjediti uz minijaturnu vatru od drva i razgovarati. Sjećanja mu jedno po jedno cure iz pokvarene mašinerije uma tako da na kraju ne zna više lučiti svoja sjećanja od tuđih. Iza njega nazirem duge, sive valove Atlantika kako se valja- ju preko njegovih sjećanja, guše ih vodenom prašinom i zasljepljuju ga. Kad pripovi- jeda o prošlosti, govori u obliku kratkih, mutnih brzojavnih poruka - kao da su veze već slabe a vrijeme nesklono emitiranju. U Dawson Cityju smrzla su se desetorica koji su bili krenuli uz rijeku. Zima se spustila kao čekić i zatukla ih: viski, zlato, ubojstva - nalik na novi križarski pohod na sjever u šumovite krajeve. U to mu je vri- jeme brat pao niz vodopad u Ugandi; u snu je vidio sićušnu figuru, poput muhe, kako pada i kako je žuta šapa vode začas poklapa. Ne, to je bilo poslije, kad je već kroz mušicu karabina zurio u samu tikvu nekog Bura. Pokušava se točno prisjetiti kada je to bilo, podupirući rukama svoju ljeskavu glavu; ali upadaju golemi sivi valovi, duga dokona plima stražari na barijeri između njega i njegova pamćenja. Zato mi je i pao na pamet izričaj »morska promjena« za ovog starog gusara: lubanja mu je zgnje- čena i upala i na kraju mu samo posve tanka koža dijeli smiješak od smiješka skrive- nog kostura u njemu. Gledajte mu samo lubanju s jakim urezima: grane kostiju u voštanim prstima: masne tetive koje mu podupiru drhtave potkoljenice... Stari je Scobie zaista, kako Clea reče, nalik na neki mali, stari, eksperimentalni stroj iz prošlog stoljeća, nešto isto tako ganutljivo i drago kao što je Stephensonova prva lo- komotiva zvana »Raketa«.
Stanuje u maloj kosoj potkrovnici kao pustinjak. - Pustinjak! - To mu je još jedna omiljena riječ; dok je izgovara, prostački turi prst u usta, napuše obraze i izvadi prst uz prasak kao kad se otčepi boca, a kolutanjem očiju daje na znanje, kakve sve slasti sa ženama dopušta sebi u potaji. Međutim, to izvodi samo pred Cleom; a u nazoč- nosti »prave dame« smatra se dužnim zauzeti zaštitničko držanje, koje odbaci čim ona ode. Istina je ipak malo žalosnija.
Ja sam vam prilično dugo vodio skupinu skauta u Hackneyju - priznat će meni sotto voce.{67} - Bilo vam je to pošto sam postao invalid. Ali sam smio ostati u Engleskoj, stari moj. Živio sam u prevelikoj živčanoj napetosti. Svakog sam tjedna očekivao da se u News of the World pojavi krupan naslov: »Još jedna mlada žrtva prljavih prohtjeva vođe skauta«. U Hackneyju to vam nije bilo toliko važno. Moji su
se klinci izvrsno snalazili u šumi. Ja sam im govorio da su pravi mali školarci iz Eto- na. Vođa skauta prije mene dobio je bio dvadeset godina. To je sasvim dovoljno da počneš sumnjati. To mi je zapravo dalo misliti. Nekako se nisam mogao skrasiti u Hackneyu. Pazite, mene je sve to uglavnom već prošlo, ali volim imati svoj du- ševni mir - za svaki slučaj. A u Engleskoj se čovjek nekako više ne osjeća slobodan. Vidite li kako hapse svećenike, ugledne svećenike i tako dalje? Nisam mogao spavati od silnih briga. Konačno sam otišao u inozemstvo ko privatni učitelj - Tobyja Manneringa, otac mu je bio član Parlamenta, dečku je trebala neka izlika da može putovati. Rekli su mu da mora imati učitelja. On je htio u mornaricu. I tako sam ja došao ovamo. Odmah sam vidio da se ovdje živi lijepo i komotno. Ubrzo sam se za- poslio u Odjelu za suzbijanje poroka pod Nimrod pašom. I sad sam vam tu, dra- gi moj dečko. I ne mogu se potužiti, razumijete? Kad gledate po ovoj plodnoj delti od istoka na zapad, što vidite? Milju za miljom same anđeoske crnčadi.
S tipičnom velikodušnom donkihoterijom kojom na Levantu obasiplju svakog stranca koji pokaže bar malo topline i prijaznosti, egipatske vlasti ponudile su mu plaćeni posao da ostane u Aleksandriji. Kažu da su poroci, nakon njegova imenova- nja u Odjelu za suzbijanje poroka, toliko uzeli maha da je odlučeno da ga promaknu i premjeste, iako je on sam uvijek tvrdio da je njegov premještaj u Odjel za krimina- listička istraživanja bio zasluženo promaknuće - a ja opet nikad nisam imao tri čiste da ga peckam na račun toga. Nema težak posao. Svakog dana prije podne radi po dva sata u zapuštenom uredu u gornjem gradu, gdje mu iz trule drvenarije staromod- nog pisaćeg stola na sve strane skaču buhe. Ruča skromno u »Lutetiji«, gdje kupuje, kad je pri novcu, jabuku i bocu konjaka za večeru. Duga vruća ljetna popodneva pro- vodi spavajući i prevrćući novine, koje posuđuje od prodavača novina, ljubaznog Grka. (Dok čita, na tjemenu mu ovlaš udara bilo.) Sve je u zrelosti.
Pokućstvo u njegovoj sobici odaje neobično eklektičan duh; ono malo predmeta koji rese pustinjakov život nose izrazito osobni pečat, kao da svi zajedno tvore osob- nost svoga vlasnika. Upravo zato Clein portret budi dojam potpunosti jer je ona utrpala u pozadinu slike sve što starac posjeduje. Na primjer, otrcano malo raspelo na zidu iznad kreveta; prošlo je već nekoliko godina kako je Scobie prihvatio utjehu svete Crkve rimokatoličke kao lijek za stare dane i za one svoje karakterne slabosti koje su mu već bile prešle u naviku. Do njega visi mala reprodukcija Mona Lise u boji, čiji je zagonetni osmijeh oduvijek podsjećao Scobieja na njegovu majku. (Meni je taj slavni osmijeh oduvijek izgledao kao osmijeh žene koja je upravo sma- zala svoga muža.) Međutim, to se također nekako uklopilo u Scobiejevu opstojnost, uspostavilo s njim nekakav poseban i osoban odnos. Reklo bi se da njegova Mona Lisa nije ista kao ostale; da je dezertirala od Leonarda.
Zatim je tu, naravno, stari stolić za kolače, koji mu u isti mah služi kao komoda, polica za knjige i pisaći stol. Clea je tom stoliću ukazala dostojnu pažnju kakvu
zaslužuje, naslikavši ga mikroskopski vjerno. Ima četiri razine, od kojih je svaka obrubljena uskom ali elegantnom kosinom. Stajao ga je devet penija i četvrt u Euston Roadu u Londonu 1911. godine, i dvaput je s njim obišao svijet. Scobie će vam po- moći da mu se divite bez trunka humora ili snebivljivosti. - Zgodna stvarca, jel’da? - reći će vam živahno i uzeti krpu da ga obriše. Zatim će vam brižljivo pojasniti da je gornja površina namijenjena prepečencu namazanom maslacem: srednja prhkim ko- lačima: a donja »dvjema vrstama kolača«. Trenutno, međutim, taj stolić služi drugoj svrsi. Na gornjoj površini leže mu teleskop, kompas i Biblija; na srednjoj njegova korespondencija koja se sastoji samo od omotnica za mirovinu; a na donjoj površini koči se strahovito ozbiljno noćna posuda, koju on uvijek zove samo »moja baština« i za koju je vezana tajanstvena priča koju će mi jednog dana u povjerenju ispričati.
Sobica je osvijetljena slabom žaruljom i hrpom lojanica što stoje u niši, u kojoj se nalazi i glineni vrč pun svježe pitke vode. Jedini prozor bez zastora gleda na su- moran, oguljen zid od prijesne opeke. Kad leži u krevetu dok se lojanice dime i sla- bašno odsijevaju u staklu na kompasu - kad leži u krevetu poslije ponoći a konjak mu buči u glavi, podsjeća me na neki stari svadbeni kolač koji samo čeka da se netko nagne nada nj i pogasi svijeće!
Kad ga čovjek sigurno smjesti u postelju i pokrije, posljednje su mu riječi - osim vulgarne primjedbe »Poljubi me u dupe« koja je uvijek popraćena podsmijehom i na- puhavanjem obraza - nešto ozbiljnije.
Reci mi iskreno - veli - bi li mi po izgledu dao toliko godina?
Istini za volju, teško je reći po njegovoj vanjštini koliko mu je godina; izgleda stariji od rođenja tragedije, a mlađi od propasti Atene. Začet u Noinoj arki slučajnim susretom i parenjem medvjeda i noja, rođen kao nedonošče u trenutku kad je kobilica bolno zastenjala od udarca u Ararat. Scobie je izašao iz majčine utrobe u invalidskim kolicima s gumenim kotačima, s lovačkom kapom na glavi i opasan pojasom od crvenog flanela. Na gipkim nožnim prstima nosio je najsjajniji par visokih cipela na elastiku. U ruci mu pohabana obiteljska Biblija u kojoj na prvom praznom listu piše
»Joshua Samuel Scobie 1870. Poštuj oca i mater.« Uz nova dobra, dobio je još i oči kao dva tamna mjeseca, izrazitu gusarsku iskrivljenost hrptenjače i sklonost kvinkve- remama.{68} U Scobiejevim žilama ne teče krv nego zelena slana voda, iz morskih dubina. Korača polako, trapavo, valja se i vuče noge kao svetac koji hoda po Gali- lejskom jezeru. Govori žargonom zelene vode nanesene iz pet oceana - prava stareti- narnica lijepe književnosti što vrvi od sekstanata, astrolaba, portolana i izobara. Kad pjeva, a često pjeva ima pravi naglasak Starog pomorca.{69} Kao kakav sve- tac zaštitnik, ostavio je komadiće svoga tijela po cijelom svijetu, u Zanzibaru, Ko- lombu, Togu, Wu Fuu: sitne djeliće koji već dugo otpadaju s njega, stari pasoš, dugmeta za manšete, zube, kosu... Sad ga je plima koja se povukla, ostavila nasuka- nog visoko iznad brzih struja vremena, Jošuu, propalog meteorologa, otočanina,
pustinjaka.


* * * *
Clea, blaga, ljupka, nedokučiva Clea najveći je prijatelj Scobiejev. Ona provodi do- bar dio vremena sa starim gusarom; odlazi iz svog krhkog ateljea da mu skuha čaj i da uživa u onim njegovim beskrajnim monolozima o životu koji se već odavno smi- rio, izgubio snagu zamaha, pa opstoji još samo posredno, u labirintima sjećanja.
A što se same Clee tiče, uobražavam li ja samo sebi da je tako teško skicirati njen portret? Vrlo mnogo mislim na nju - a ipak primjećujem da u ovim zapisima zazirem da se neposredno pozabavim njome. Možda je glavna poteškoća u tome što se čini da nema prave veze između njenih navika i njene prave naravi. Kad bih morao opisati vanjsko ustrojstvo njena života - tako neobično jednostavnog, lijepog i suzdržljivog - postoji stvarna opasnost da bi se moglo činiti da je nešto kao redovnica, u koje je sav raspon ljudskih strasti ustupio mjesto intenzivnom traganju za svojim podsvjesnim Ja, ili da je razočarana i zakopčana djevica koja se odrekla svijeta zbog neke psihičke nestabilnosti ili neprebolne duševne rane iz mladih dana.
Sve je na njoj zlatne boje kao med i toplih tonova; plava, valovita kosa, poprilič- no dugačka, svezana je u običnu punđu na maljavom potiljku. Stoga još više udara u oči njeno otvoreno lice neke manje poznate muze nasmiješenih sivozelenih očiju. Mirne ruke odlikuju joj se spretnošću i lijepim oblikom, što čovjek zapaža tek kad ih vidi na djelu, kako drže, recimo, kist ili stavljaju vrapcu slomljenu nogu u udlagu od palidrvaca.
Rekao bih otprilike ovako: da je izljevena, dok je još bila topla, u tijelo mlade gracije, što će reći u tijelo rođeno bez nagona i žudnje.
Vrlo je lijepa i ima dovoljno novca da živi samostalno, i nadarena je - svi ti faktori utječu na zavidnike i malodušnike da je smatraju nezasluženo sretnom. Ali zašto se, pitaju njeni kritičari i promatrači, nije nikad htjela udati?
Živi skromno iako ne siromaški, stanuje u udobnom ateljeu u potkrovlju, u kojem od pokućstva ima samo željezni krevet i nekoliko ofucanih ležaljki koje se ljeti pre- nose u njenu malu kabinu na kupalištu u Sidi Bishru. Jedini joj je luksuz blistava popločena kupaonica, u čijem kutu stoji majušni štednjak na kojem može skuhati sebi što god zaželi; i ormar za knjige čije krcate police pokazuju da mu ništa ne uskraćuje.
Živi bez ljubavnika i rodbinskih veza, bez zlobe i kućnih ljubimaca, sva usredo- točena na svoje slikarstvo, koje shvaća ozbiljno ali ne opet preozbiljno. I u poslu je sretne ruke, jer iz njenih smionih a ipak elegantnih platna zrače samilost i humor. Puna su smisla za igru - kao djeca okružena ljubavlju.
Ali sad vidim da sam glupo napisao o njoj da se »nikad nije htjela, udati«. Kako
bi se ona samo zbog toga naljutila: sjećam se kako mi je jednom rekla:
Ako ćemo biti prijatelji, ne smiješ misliti ni govoriti o meni kao osobi koja uskraćuje sebi bilo što u životu. Ja se u svojoj samoći ničega ne lišavam, niti bih mogla biti drukčija. Voljela bih da vidiš moje uspjehe, a ne da misliš kako patim u sebi zbog svojih nedostataka. A što se tiče same ljubavi - cher ami - rekla sam ti već da me je ljubav zanimala samo vrlo kratko vrijeme - a muškarci još kraće; ono malo, zapravo jedini doživljaj koji me je obilježio, bilo je nešto što sam doživjela s jednom ženom. Još uvijek živim od sreće zbog toga savršeno realiziranog odnosa: svaki fi- zički nadomjestak činio bi mi se dan-danas dozlaboga vulgarnim i praznim. Ali ne- moj misliti da patim od nekog pomodnog oblika slomljenog srca. Ne patim. Na neki čudan način osjećam da je naša ljubav zapravo profitirala gubitkom voljenog objekta; baš kao da je tijelo stajalo na putu ljubavi da se uistinu razvije, da se potpu- no realizira. Da ti ovo možda ne zvuči katastrofalno? - nasmijala se.
Šetali smo se, sjećam se, po Cornicheu po kojem je šibala jesenska kiša, pod sve tamnijim polumjesecom oblačnog neba; dok je govorila, srdačno me je uhvatila ispod ruke i nasmiješila mi se toliko nježno da su prolaznici mirne duše mogli po- misliti da smo ljubavnici.
Osim toga - nastavila je - ima još nešto što ćeš možda i sam otkriti. Ima nešto u ljubavi, neću reći defektno jer je defekt u nama, nego nešto što smo krivo shvatili o njenoj naravi. Na primjer, ljubav koju ti sada osjećaš prema Justini nije neka drukčija ljubav prema drukčijem objektu, nego se ona ista ljubav koju osjećaš prema Melissi nastoji očitovati preko Justine. Ljubav je nešto strahovito stalno, i svakome je od nas određen samo jedan njen dio, stanovita doza. A može se pojaviti i bezbroj oblika i vezati se za bezbroj ljudi. Samo je količinski ograničena, može se potrošiti, postati istrošena i izblijedjela prije nego što nađe svoj pravi objekt. Jer njeno odredište leži negdje u najdubljim slojevima psihe, gdje će se na kraju očitovati kao ljubav prema samom sebi, teren na kojem gradimo u neku ruku duševno zdravlje. Ne mislim na egoizam ni na narcisizam.
Ovakvim razgovorima, koji su katkad trajali do kasno u noć, zbližio sam se s Cleom, iz njih sam naučio da se mogu pouzdati u snagu koju je ona izvukla iz razmišljanja i poznavanja same sebe. Nas smo dvoje u našem prijateljstvu bili kadri dijeliti potajne misli i zamisli, provjeravati ih jedno na drugome, na način koji ne bi bio moguć da smo bili tješnje vezani sponama, koje, za divno čudo, više razdvajaju ljude nego što ih spajaju, iako nam ljudske iluzije brane da u to povjerujemo.
Istina je - sjećam se kako mi je jednom rekla kad sam joj spomenuo tu neobičnu činjenicu - da sam ti ja u stanovitom smislu bliža i od Melisse i od Justine. Vidiš, Melissa se u ljubavi odviše predaje: ona je zaslijepljena ljubavlju. A Justine u svojoj kukavičkoj monomaniji vidi tebe kroz sliku koju je sama izmislila o tebi, tako da se
moraš odnositi prema njoj demonski kao i ona prema tebi. Nemoj se sad ljutiti. U mojim riječima nema ni trunka zlobe.
Ali ne smijem zaboraviti spomenuti da Clea ne slika samo za svoju dušu, nego i da pomaže Balthazaru. Ona slika i za kliniku. Ne znam pravo iz kojeg razloga, moj prijatelj nije zadovoljan običnom, površnom metodom registriranja medicinskih ano- malija fotografiranjem. On ima neku svoju osobnu teoriju prema kojoj posebnu važnost pridaje pigmentaciji kože u određenim fazama svojih omiljenih bolesti. Ra- zaranja koja ostavlja za sobom, primjerice, sifilis na svakom stupnju bolesti, Clea mu je naslikala na velikim obojenim crtežima strahovito jasno i istančano. To su u stano- vitom smislu prava umjetnička djela; posve utilitarni cilj oslobodio je slikaricu sva- kog poriva da traga za vlastitim izrazom, njoj je stalo samo do toga da registrira. I oni izmučeni i oboljeli dijelovi ljudskog tijela koje Balthazar svakog dana odabire iz dugačkog, žalosnog reda na odjelu vanjskih pacijenata (kao čovjek koji odabire trule jabuke iz kace) imaju sve vrednote prikazanih ljudskih lica - napuhane trbuhe kao u žaba, smežuranu kožu koja se guli poput žbuke, kanceromatozne izrasline koje prskaju gumene zavoje što ih zadržavaju... Sjećam se kako sam je prvi put ugle- dao za poslom. Posjetio sam Balthazara na klinici da podignem liječničku svjedodž- bu za uobičajene potrebe u školi u kojoj sam radio. Iznutra, kroz staklena vrata ki- rurškog odjela, opazio sam Cleu, koju tada još nisam poznavao, kako sjedi pod osu- šenom kruškom u zapuštenom vrtu. Na sebi je imala bijelu liječničku kutu, a boje je uredno bila poslagala na ploču od odvaljenog mramora. Ispred nje, na pletenoj stoli- ci, sjedila je podavijenih nogu prsata mlada felahinja, lica kao u sfinge. Bila je za- digla suknju iznad struka da bi joj se vidio neki odabrani detalj proučavanja moga prijatelja. Bijaše blistav proljetni dan, a iz daljine je dopiralo hučanje mora. Cleini vješti i bezazleni prsti pomicali su se amo-tamo po bijeloj površini papira, pouzdano, spretno, s mudro smišljenim planom. Lice joj je odražavalo ushićeno i sabrano uži- vanje specijalista koji slika boje neke rijetke vrste tulipana.
Kad je Melissa umirala, tražila je da joj Clea dođe; i zaista je Clea provodila po čitave noći uz njeno uzglavlje pričajući joj priče i njegujući je. Što se tiče Scobieja - ne usuđujem se tvrditi da je njihova spolna inverzija bila ona skrovita spona koja ih je vezala - poput podmorskog kabela koji povezuje dva kontinenta - jer bih time možda i njoj i njemu nanio nepravdu. Sigurno je da starac nije uopće bio svjestan tako nečega; a nju je opet sputavala njena taktičnost da mu pokaže koliko su šuplja njegova ljubavna hvastanja. Njih dvoje potpuno su odgovarali jedno drugome i bili sretni u svome odnosu, kao otac i kći. Jedan jedini put kad sam čuo kako je on bocka što se ne udaje, Cleino ljupko lice postalo je okruglo i glatko, kao u kakve školarke, a iz dubina neke tobožnje ozbiljnosti kojom je posve prikrila vragolasto sijevanje svojih sivih očiju, odgovorila mu je da čeka pravog muškarca: na što je Scobie dubo- koumno zaklimao glavom i složio se s njom da je to pravi put.
Jednog sam dana u gomili nabacanih prašnih slika u kutu njena ateljea otkrio Justinin portret - iz poluprofila, rađen impresionistički, i očito nedovršen. Clea je suspregnula dah i zagledala se u njega onako sažalno kako bi majka pogledala dijete za koje zna da je ružno, ali koje njoj nije zato ništa manje lijepo.
To ti je prastara slika - reče. Nakon dugotrajnog razmišljanja poklonila mi ju je za rođendan. I sad taj portret stoji na staroj nadsvođenoj ploči na mom kaminu da me podsjeća na tu crnokosu voljenu glavu od čije prodorne ljepote zastaje dah. Upravo je bila izvadila cigaretu iz usta da kaže nešto što je njen um već formulirao, ali što se zasad može pročitati samo iz očiju. Usne su razdvojene, spremne da to iskažu riječi- ma.
* * * *

Manija da opravdavaju sami sebe, uobičajena je i kod onih kojima savjest nije čista i kod onih koji traže filozofske motive za svoje postupke: ali u oba slučaja dovodi do čudnih načina razmišljanja. Ideja nije spontana nego voulue.{70} U Justininu je slučaju ta manija dovela do vječitog protjecanja ideja, spekulacija o prošlim i sadašnjim postupcima koje su joj pritiskale duh težinom snažne struje što pritišće zidove brane.
I unatoč svom zlosretnom trošenju energije u tom smjeru, unatoč strastvenoj do- vitljivosti u ispitivanju same sebe, čovjek nikako nije mogao vjerovati njenim zaključcima jer su se neprestance mijenjali, nikad nisu mirovali. Rasipala je teorije oko sebe kao latice. - Zar ne misliš da se ljubav sva sastoji od paradoksa? - upitala je jednom Arnautija. Sjećam se da je i mene nešto slično pitala onim svojim zamuće- nim glasom koji je njenu pitanju u isti mah pridavao nježnost i grožnju. - Što bi bilo kad bih ti rekla da sam ti dopustila da se zbližiš sa mnom samo zato da bih se spasila od opasnosti i sramote da te uistinu zavolim? Osjećala sam kako svakim poljupcem tebe spašavam Nessima. - Kako je ovo, recimo, mogao biti pravi motiv za onu ne- običnu scenu na plaži? Uvijek sve same sumnje, sumnje. Jednom drugom zgodom pristupila je tom problemu iz drugog kuta, ali možda isto tako iskreno: - Moralna je pouka... kakva je moralna pouka? Mi nismo bili samo pohlepni, je li da nismo? I kako nam je samo ova naša ljubavna veza ispunila sva ona obećanja koja nam je za- dala - barem meni. Upoznali smo se i dogodilo nam se ono najgore, ali najbolje za naše partnere. Oh, molim te, nemoj mi se smijati!
Što se mene tiče, ja bih se uvijek zabezeknuo i zanijemio kad bih vidio kakvi se sve putovi otvaraju pred ovakvim mislima. I prepao bih se, toliko mi se čudnim čini- lo što ona o onome što upravo proživljavamo govori takvim riječima, kao da drži posmrtni govor. Na mahove samo što me nije izazvala da povičem kao Arnauti u sličnoj prilici: »Za ime Božje, okani se tog mučenja same sebe jer ćeš nam stvarno donijeti nesreću. Iscrpljuješ naše živote još prije nego što smo imali priliku da ih pro- živimo.« Dakako da sam znao da bi takva opomena bila posve beskorisna. Ima osoba
na ovome svijetu kojima je suđeno da upropaste sami sebe, i kojima nikakvi raci- onalni argumenti ne mogu pomoći. Mene je Justine uvijek podsjećala na mjesečara koga su opazili kako hoda po opasnom olovnom krovu na visokoj kuli. Svaki poku- šaj da je probudim povikom mogao je izazvati nesreću. Čovjek ju je mogao samo ni- jemo pratiti pogledom nadajući se da će je malo-pomalo odvući od dubokih, tamnih ponora što zjape sa svih strana.
Ali nekim čudnim paradoksom mene su upravo ti isti njeni karakterni nedostaci - te njene psihičke hrapavosti - najviše privlačili toj kobnoj dinamičkoj osobnosti. Predmnijevam da su se na neki način poklapali s mojim karakternim slabostima, ko- jima sam, na svu sreću, ja bolje vladao nego ona. Znam da je nama ljubavni čin bio tek manji dio cjelovite slike koju je projicirala duševna prisnost što je svakodnevno bujala i granala se oko nas. Kako smo samo razgovarali! Iz noći u noć po bijednim kavanama na morskoj obali (uzaludno pokušavajući sakriti od Nessima i drugih za- jedničkih prijatelja vezu zbog koje smo se osjećali krivi.) U razgovoru smo se ne- osjetno primicali jedno drugome sve dok se ne bismo uhvatili za ruke, ili malne pali jedno drugome u zagrljaj: ne iz uobičajene osjetilnosti koja spopada ljubavnike, nego kao da je fizički kontakt mogao smanjiti bol zbog istraživanja samih sebe.
Dakako da je riječ o najnesretnijem ljubavnom odnosu za koji je čovjek sposoban
odnosu opterećenom nečim tako bolnim kao što je tuga nakon snošaja koja prianja uz svaku riječ odmila, koja ostaje kao talog u bistrim vodama poljupca. »Lako je pi- sati o poljupcima,« kaže Arnauti, »ali ondje gdje je strast morala biti puna znakova i nagovještaja, ona nam je služila samo da nam ublaži misli. Nije ništa priopćavala kao što obično priopćava. Zbivalo se štošta drugo.« I zaista, dok sam vodio ljubav s njom, i ja sam počeo shvaćati što je on mislio kad je njenu zakočenost opisao kao »osjećaj koji peče dok ležiš s nekim divnim kipom koji ne može uzvraćati po- ljupce običnoj puti koju dodiruje. Ima nečega što čovjeka iscrpljuje i izopačuje kad voli nešto tako snažno a opet tako malo.«
Spavaća soba, primjerice, sa svojim brončanim, fosforescentnim svjetlom, u ze- lenoj tibetanskoj urni gori sinjavica i širi po cijeloj sobi miris ruža. Pokraj kreveta osjeća se snažan, oštar miris njena pudera koji se uvukao u zastore na krevetu. To- aletni stolić na kojem stoje bočice parfema i pomade. Iznad kreveta svemir prema Ptolemeju! Dala ga je nacrtati na pergamentu i lijepo uokviriti. Zauvijek će visiti iznad njena kreveta, iznad ikona u njihovim kožnim okvirima, iznad marcijalnog niza filozofa. Kant u svojoj noćnoj kapici kako se pipajući penje uza stube. Jupiter Tonans. Ima neke teške ispraznosti u tom nizu velikana - među kojima je dala mjesto i Pursewardenu. Tu su i četiri njegova romana, iako ne bih znao reći nije li ih tu namjestila posebice za ovu prigodu (kad večeramo svi skupa). Justine okružena svo- jim filozofima nalik je na bolesnika okruženog lijekovima - praznim kapsulama, bo- čicama i špricama. »Kad je čovjek poljubi,« kaže Arnauti, »primijetit će da ona ne
zatvara oči nego da ih još više otvara, i da u njima rastu dvojba i ludilo. Um joj je to- liko budan da je stoga svako podavanje tijela samo djelomično - drži je panika koju ne može ukloniti ništa drugo do curette.{71} Noću možeš upravo čuti kako joj mozak kuca kao jeftina budilica.«
Na zidu u dnu sobe visi kumir kome su oči osvijetljene iznutra električnim svjetlom, i pred tim isklesanim učiteljem Justine igra svoju privatnu ulogu. Zamislite baklju proturenu kroz grlo kostura da osvjetljava svod lubanje, iz koje zamišljeno zure očne duplje bez očiju. Sjene što padaju na svod lubanje titraju u zatočenju. Kad nema struje, krnjadak svijeće stavi se u krak svijećnjaka na zidu: tada Justine stoji gola na prstima i pokušava ugurati upaljenu žigicu u očnu duplju svoga boga. Učas se reljefno ocrtaju udubnice u čeljusti, obrijana čeona kost, nos ravan kao strijela. Ona nema mira ako taj njen gost iz daleke mitologije ne bdi nad njenim morama. Ispod njega leži nekoliko jeftinih igračaka, celuloidna lutka, koja predstavlja morna- ra i za koju se nikad nisam usudio pitati otkud joj. Kumiru upućuje svoje najčudesni- je dijaloge. Kaže da može govoriti i u snu pa da je ipak čuje ta mudra i suosjećajna maska, koja predstavlja ono što Justine naziva svojim plemenitim Ja - dodajući tužno, sa zloslutnim smiješkom na usnama:
Ono, znaš, stvarno postoji.
Stranice iz Arnautijeve knjige ne izlaze mi iz glave dok je gledam i razgovaram s njom: »Lice ispijeno unutarnjim zračenjem njenih strepnji. Dugo pošto zaspim, ona se u tami budi i razmišlja o nečemu što sam joj rekao o našem odnosu. Kad god se probudim, zateknem je zaokupljenu nečim; sjedi gola pred zrcalom, puši cigaretu i lupka bosom nogom po skupocjenom sagu.« Čudno je što Justinu uvijek vidim upra- vo u toj spavaćoj sobi u kojoj nije mogla biti prije nego što joj ju je Nessim bio poklonio. U njoj je uvijek vidim kako trpi one grozne intimnosti o kojima on piše:
»Nema boli koja se može mjeriti s ljubavlju prema ženi koja podaje svoje tijelo a ipak ne može nikome dati svoju pravu osobnost - zato što ne zna gdje joj je.« Koliko sam puta, ležeći uz nju, razmišljao o ovim zapažanjima koja običnom čitatelju mogu proći nezapažena u općoj plimi i oseki ideja u Moeurs.
Ona ne klizne iz poljubaca u san - vrata što vode u osobni vrt - kao Melissa. Pri toplom brončanom svjetlu njena se koža doimlje još bljeđom - crveno jestivo cvijeće raste joj u obrazima gdje svjetlo tone i ostaje. Zadiže haljinu da bi svukla čarapu i pokazala tamnu brazgotinu iznad koljena, koja se smjestila između dvije rupice što su nastale od haltera. Neopisivi su osjećaji koji me obuzimaju kad gledam tu ranu - poput lika iz knjige - sjećajući se njena užasnog porijekla. U zrcalu crnokosa glava, sada mlađa i ljupkija nego original koji je nadživjela, vraća krnju sliku mlade Justine
poput okamenjenog otiska paprati u krednoj stijeni: mladost za koju misli da je izgubila.
Ne mogu vjerovati da je u nekoj drugoj sobi živjela tako potpuno, da je taj kumir visio negdje drugdje, u drugoj nekoj sredini. Nekako je uvijek vidim kako se penje uz dugačko stubište, prolazi kroz galeriju na kojoj se nalaze putti{72} i paprat pa ulazi na niska vrata u onu svoju najintimniju odaju. Za njom ide njena služavka Fatma, crnkinja iz Etiopije. Justine se neizostavno izvali na krevet i ispruži prste ukrašene prstenjem; kao u nekom blagom transu, crnkinja joj skida prstenje s dugih prstiju i sprema ih u škrinjicu na toaletnom stoliću. One noći kad smo Pursewarden i ja veče- rali sami s njom, pozvala nas je da se vratimo u veliku kuću i, pošto je zavirila u ve- lebne i hladne odaje za primanje, iznenada se okrenula i povela nas uza stube, tražeći ambijent u kojem bi se moj prijatelj, kome se silno divila ali ga se pribojavala, mo- gao opustiti.
Pursewarden je cijele večeri bio zlovoljan, kao što je često bivalo, gotovo potpu- no zaokupljen pićem. Činilo se da je mali obred s Fatmom oslobodio Justinu suz- držljivosti; postala je slobodna i prirodna, kretala se »s onim drzovitim, neuravnote- ženim izrazom na licu, proklinjući svoju haljinu kad joj je zapela za vrata ormara«, ili zastajala da se divi sama sebi u velebnom zrcalu u obliku pika u igraćim kartama. Pričajući nam o maski na zidu, tužno je nadodala: - Znam da sve skupa zvuči jeftino i prilično teatralno. Okrenem se zidu i razgovaram s njom. Opraštam sama sebi svoje grijehe, kao što opraštam i onima koji su se o mene ogriješili. Ponekad se razbjesnim i udaram šakama po zidu kad se sjetim nekih svojih ludorija koje se drugima ili Bogu
ako ima Boga - sigurno čine beznačajnima. Obraćam se osobi koju uvijek za- mišljam da boravi na nekom mirnom mjestu i u zelenilu kao što je Dvadeset treći psalam. - Zatim je naslonila glavu na moje rame i zagrlila me: - Eto, zato te tako često molim da budeš malko nježan sa mnom. Ova moja građevina osjeća da je ov- dje gore malo napukla. Potrebno mi je da me malo pomiluješ i da mi kažeš koju lije- pu riječ, kao što radiš s Melissom; znam ja da ti samo nju voliš. Tko bi mene mogao voljeti?
Mislim da Pursewarden nije mogao odoljeti prirodnosti i ljupkosti njena glasa, pa je otišao u kut sobe i zagledao se u knjige na polici. Kad je ugledao svoje knjige, najprije je problijedio a onda pocrvenio, iako ne bih znao reći da li od stida ili gnje- va. Kad se opet okrenuo nama, zaustio je da nešto kaže ali se predomislio. Zatim se opet, s izrazom nezadovoljstva i krivnje na licu, okrenuo onoj strahotnoj polici. Justi- ne mu reče:
Da li bih vas smjela zamoliti da mi se potpišete u jednu od njih? - ali joj on ništa ne odgovori. Stajao je nepomično i zurio u policu, sa čašom u ruci. Onda se naglo okrenuo na petama i odjednom mi se učinilo da je totalno pijan. Rekao je oštro i odsječno:
Moderni roman! Grumus merdae,{73} koji je ostao za zločincima na poprištu nji- hovih zločina!
I mirno se svalio porebarke na pod, ali je pripazio da usput ne prevrne čašu, a onda je zaspao snom pravednika.
Cijeli onaj drugi razgovor koji je slijedio vodili smo nad njegovom izvaljenom prilikom. Mislio sam da spava, ali je zapravo morao biti budan jer je poslije ponovio dobar dio Justininih riječi u okrutnoj satiričnoj priči, koja je, tko zna zašto, zabavila Justinu, ali je meni nanijela veliku bol. Opisao je njene crne oči kako joj se sjaje od nadošlih suza dok govori (sjedeći pred zrcalom, prolazeći češljem kroz kosu, koja je pucketala i praskala kao i njen glas): - Kad sam upoznala Nessima i shvatila da se za- ljubljujem u njega, pokušala sam nas oboje spasiti. Našla sam si ljubavnika - jednog tupog, brutalnog Šveđanina, u nadi da će Nessima to zaboljeti i odvratiti od ljubavi prema meni. Šveđanina je ostavila žena pa sam mu rekla (samo da prestane sliniti):
»Reci mi kako se ona ponaša, pa da je ja pokušam oponašati. U mraku smo sve mi jednake i nevjerne, ma kako se češljale i ma kako nam koža mirisala. Reci mi samo pa ću ti se osmjehnuti kao nevjesta i pasti ti u naručje kao brdo svile.« A za sve sam to vrijeme samo mislila: »Nessim. Nessim.«
S tim u vezi sjećam se i Pursewardenove opaske kojom je sažeto iskazao svoj stav prema našim prijateljima:
Aleksandrija! - rekao je (bijaše to u jednoj od onih naših dugih šetnji po mjese- čini). - Židovi sa svojom kavanskom mistikom! Kako da to čovjek iskaže riječima? Mjesto i ljude? - Možda je upravo tada smišljao onu okrutnu priču i tragao za pravim načinom i sredstvima da nas opiše. - Justine je slična svome gradu po tome što oboje imaju jaku aromu iako nemaju pravog karaktera.
Sad se prisjećam kako smo onog posljednjeg proljeća (zauvijek posljednjeg) za- jedno šetali pod punim mjesecom, opijeni blagim omamljenim zrakom grada, mirnim ispiranjem vode i mjesečine što su ga ulaštile kao velebnu škrinju. Dah ludila među pustim drvećem na mračnim trgovima, i duge prašne ceste koje vode od pono- ći do ponoći, modrije od kisika. Lica u prolazu počinju nalikovati na dragulje, kao da su u transu - pekar za svojim strojem mijesi tijesto sutrašnjeg života, ljubavnik se žurno vraća u svoj stan, pritisnut srebrnom kacigom panike, filmski plakati visoki dva metra posudili su sablasnu velebnost od mjeseca koji kao da prevlači gudalom po našim živcima.
Zamičemo za ugao i svijet se pretvara u šaru istkanu od prometnica poprskanih srebrom i nepravilno osjenčanih. Na ovom udaljenom kraju Kom El Dicka nema ni žive duše, osim gdjekojeg savjesnog policajca koji se skriva kao grešna želja u mozgu grada. Koraci nam odzvanjaju pustim pločnicima precizno poput metronoma: dva čovjeka, u svom vremenu i gradu, daleko od svijeta, hodaju kao da stupaju po jednom od onih tamnih kanala na Mjesecu. Pursewarden mi govori o knjizi koju je oduvijek želio napisati, i o poteškoćama koje opsjedaju gradskog čovjeka kad se
lati stvaranja umjetničkog djela.
Ako zamisliš da si grad koji spava, na primjer... što onda? Možeš mirno sjediti i osluškivati kako se procesi nastavljaju, teku svojim tokom; htijenje, želja, volja, spoznavanje, strasti, pregnuća. Mislim da je to kao kad milijun nogu stonoge i dalje gmižu iako samo tijelo ne može više utjecati na to. Čovjek se istroši pokušavajući obići ta golema polja doživljavanja. Mi pisci nismo nikad slobodni. Ovo bi vam mo- gao objasniti mnogo bolje da je već svanulo. Ja želim biti muzikalan i u tijelu i u duhu. Težim za stilom, skladom. Nije mi do malih duhovnih izljeva koji kao da pro- laze kroz brzojavnu vrpcu u glavi. To je bolest našeg doba, zar ne? To objašnjava go- leme valove okultizma koji nas zapljuskuju. Kabala, recimo, i Balthazar. On nikad neće shvatiti da najviše moramo paziti na Boga; jer On tako snažno djeluje na ono što je najniže u ljudskoj naravi - na naše osjećanje nedostatnosti, strah od nepozna- tog, osobne slabosti, a nadasve na naš čudovišni egocentrizam koji u mučeničkoj kruni vidi sportsku nagradu koju je najteže osvojiti. Stvarna i suptilna narav Božja mora biti oslobođena osobina: kao čaša izvorske vode, bez boje, okusa i mirisa, koja samo osvježava: i jamačno će djelovati na mali broj ljudi, na one malobrojne koji zaista premišljaju? Što se tiče većine, to je već uključeno u onaj dio njihove na- ravi koji oni najmanje žele priznati ili ispitati. Ja ne vjerujem da postoji sustav koji može učiniti nešto više nego da izopači osnovnu ideju. Pa onda, svi ti pokušaji da se Bog definira riječima ili idejama... Ništa ne može objasniti sve: iako sve može rasvi- jetliti nešto. Bogamu, izgleda da sam još pijan. Kad bi Bog bio nešto, onda bi bio umjetnost. Kiparstvo ili medicina. Ali zbog golemog proširenja znanja u ovo naše doba, zbog razvoja novih nauka, gotovo nam je nemoguće usvojiti i iskoristiti ono što je bitno u njima. Kad držiš svijeću u ruci, mislim, možeš baciti sjenu žilica mrežnice na zid. Ali tamo nije nikad dovoljno tiho. Tamo nije nikad grobna tišina: nije nikad toliko mirno da bi se mogao nahraniti trismegistus. Svu noć možeš osluškivati kako krv kola moždanim arterijama. U krilu mišljenja. To te vraća zupča- nicima povijesnog zbivanja, uzroka i posljedica. Nikad ne možeš otpočinuti, nikad ne možeš popustiti i pogledati u kristalnu kuglu. Penješ se kroz fizičko tijelo, nježno razdvajaš mišiće da se uvučeš među njih - prugaste i neprugaste mišiće, ispi- tuješ paljenje na zavijucima crijeva u abdomenu, gušteraču, jetru zagušenu otpacima poput filtera u odvodnoj cijevi, mokraćni mjehur, crveni otkopčani pojas u utrobi, mekani rožnati vod jednjaka, glotis i njegovu sluznicu mekšu od klokanova tobolca. Što hoću da kažem? Čovjek traga za koordinatnim sustavom, sintaksom Volje koja bi mogla sve stabilizirati i izažeti iz toga tragediju. Znoj mu izbija na licu, hvata ga le- dena panika dok osjeća blago stezanje i širenje utrobe zauzete svojim poslom, bez obzira na samog čovjeka koji je promatra. Cijeli jedan grad procesa, tvornica koja proizvodi izmet, bogami, svakidašnju žrtvu. Žrtvu koja se prinosi zahodu za svaku žrtvu koja se prinosi žrtveniku. Gdje se one sastaju? Gdje se podudaraju? Vani u
mraku pokraj željezničkog mosta ovoga čovjeka čeka njegova ljubavnica, a u njenu tijelu i krvi zbivaju se ta ista neopisiva previranja, vino ispire kanale, pilorus koji se prazni kao sisaljka, neizmjeran svijet bakterija što se razmnožavaju u svakoj kapljici sjemena, sline, ispljuvka, mošusa. Hvata u ruke hrptenjaču, vodove preplavljene amonijakom, mozgovne opne koje izlučuju svoj cvjetni prah, rožnicu koja se prelije- va u svom lončiću za taljenje...
Spopadne ga tu onaj njegov grozomorni dječački smijeh i zabaci glavu tako te mu mjesečina titra na savršenim bijelim zubima pod tužnim plavim brčićima.
Takve su nas jedne noći noge dovele do Balthazarovih vrata, pa kad smo vidjeli da kod njega još gori svjetlo, pokucali smo mu. Te iste noći čuo sam iz starinskog gramofona s trubom (obuzet tako dubokim osjećajima da je to bilo gotovo jezivo) kako stari pjesnik recitira ove svoje stihove što ih je snimio neki amater:

Idealni i voljeni glasovi
Onih koji su umrli, onih koji su Izgubljeni za nas ko pravi mrci; Gdjekad nam u snu progovore
Ili ih oživi misao u mozgu što kuca kao sat...

Ova nestalna sjećanja ne objašnjavaju ništa, ne rasvjetljavaju ništa: pa ipak mi se uvijek iznova vraćaju kad mislim na svoje prijatelje, baš kao da su i same pojedinosti naših navika prožete onim što je Pursewarden onda osjećao, ulogama koje smo onda igrali. Zimi, klizanje automobilskih guma po pustinjskim valovima, pod nebom mo- drim i okovanim mrazom, ili ljeti strahovito bombardiranje mjesečine što more pretvara u fosfor - tijela se sjaje kao lim, zgnječena električnim mjehurima; ili šetnja do posljednjeg pješčanog jezička blizu palače Montaže, šuljanje kroz gustu zelenu tamu Kraljevih perivoja, pokraj pospanog stražara, do mjesta gdje je snaga mora naglo slabila i gdje su valovi hramali po pješčanom sprudu. Ili šetanje ruku pod ruku dugom galerijom, već mračnom od neuobičajeno žute zimske magle. Hladno joj je pa je gurnula ruku u moj džep. Budući da danas ama baš ništa ne osjeća, kaže mi da me voli - što inače nije nikad htjela priznati. Kiša naglo prosikće niz dugačke pro- zore. Crne su joj oči hladne i znatiželjne. Središte crnine u stvarima koja drhti i mije- nja oblik. - Ovih se dana nekako bojim Nessima. Promijenio se. - Stojimo pred ki- neskim slikama iz Louvrea. - Smisao prostora - kaže ona gadljivo. Nema više forme, ni pigmenta, ni leća - samo rupa koja zjapi i kroz koju se beskraj polako cijedi u sobu: ondje gdje je bilo tigrovo tijelo, modar zaljev prazni se u sumorno ozračje ate- ljea. Poslije se penjemo uz mračne stube do najvišeg kata da obiđemo Svevu, stavi-
mo ploču na gramofon i zaplešemo. Mali slikarski model pravi se da joj je srce slomljeno zato što ju je Pombal ostavio, nakon »burne romance« koja je potrajala go- tovo mjesec dana.
Pa i moj je prijatelj malko iznenađen koliko je jaka bila ta veza što ga je nagnala da tako dugo misli samo na jednu ženu. Porezao se pri brijanju te se doimlje gro- teskno s nalijepljenim brkom od flastera.
Ovo je grad anomalija - ljutito ponavlja. - Umalo da se nisam oženio njome. Upravo da pobjesniš! Hvala Bogu što mi je na vrijeme pala mrena s očiju. Bilo je to u času kad sam je ugledao golu pred ogledalom. Najednom mi se zgadila - iako sam morao priznati sam sebi da ima neke renesansne dojstojanstvenosti u njenim otobo- ljenim sisama, voštanoj koži, upalom trbuhu i seljačkim šapicama. Najednom sam se uspravio u krevetu i rekao sam sebi: »Bože, pa to je slonica koju bi trebalo iznova okrečiti!«
Sveva tiho šmrca u rupčić i priča što joj je sve Pombal obećao a što nikad neće ispuniti.
Bila je to neobična i opasna veza za komotna čovjeka - čujem Pombala kako mi tumači. - Baš kao da je njezino hladnokrvno, ubitačno milosrđe nagrizlo moje moto- ričke centre, paraliziralo mi živčani sustav. Hvala Bogu što sam opet slobodan, što se mogu koncentrirati na posao!
Ima briga na poslu. Glasine o njegovim navikama i nazorima počele su dopirati i do njegova konzulata. Ležeći u krevetu, smišlja pohod koji će mu donijeti križ za zasluge i promaknuti ga na položaj na kojem će imati odrješenije ruke.
Odlučio sam da jednostavno moram doći do svoga križa. Priredit ću nekoliko večera na koje ću pozvati samo pomno odabrane goste. Računam i s tobom: trebat će mi isprva nekoliko skromnijih ljudi da mi šef stekne dojam da se u društvenom pogledu može odnositi pokroviteljski prema meni. On je, naravno, pravi parvenu,{74} uzdigao se samo zahvaljujući bogatstvu svoje žene i vještom podilaženju moćnicima. Što je najgore, pati od izrazitog kompleksa manje vrijednosti vizavi mene i mog po- rijekla. Još nije sasvim načisto hoće li me srušiti ili neće, ali se raspitivao u Quai d’Orsayu{75} ne bi li saznao kako tamo stojim. Naravno, otkako mi je umro stric a kum biskup mi je upleten u onaj gadni skandal oko bordela u Reimsu, položaj mi je prilično uzdrman. Morat ću u toj zvijeri probuditi zaštitničke osjećaje prema sebi, da misli da me mora ohrabrivati i podržavati. Fuj! Najprije ću pozvati prilično jadno društvo u kojem će biti samo jedna veličina. Uh, zašto sam uopće stupio u diplo- matsku službu? Zašto nemam neki svoj mali imutak?
Sve sam ovo čuo uz Svevine lažne suze a onda sam sišao, opet ruku pod ruku sa Justinom, niza stubište na kojem se osjećao propuh, ali nisam mislio na Svevu ni na Pombala, nego na ono mjesto kod Arnautija gdje kaže o Justini: »Kao žene koje
misle svojim biološkim bićem, bez pomoći razuma. Kakva je kobna pogreška predati se u ruke takvim ženama, samo čuješ tiho mljackanje, kao kad mačka dođe do kičme miša.«
Mokri su pločnici skliski od kiše, a zrak se zgusnuo od vlage koju je tako željno čekalo drveće u javnim parkovima, kipovi i drugi posjetitelji. Justine je odlutala ne- kamo u mislima hodajući polako, pognute glave, u svojoj predivnoj svilenoj haljini i pelerini s tamnom podstavom. Zaustavlja se pred osvijetljenim izlogom i hvata me za nadlaktice tako da sam joj okrenut licem, pa me gleda u oči i kaže tihim, zbunje- nim glasom: - Mislim otputovati. S Nessimom se nešto događa, samo ne znam još što. - Zatim dodaje dok joj iznenada suze naviru na oči: - Prvi put se u životu bojim a ne znam čega.

TREĆI DIO






Tog drugog proljeća, hamsin{76} je puhao gore nego što sam ikad prije ili poslije doži- vio.
Pred zoru pustinjsko nebo postalo bi smeđe poput krutog platna, a onda bi polako tamnjelo, bujalo kao modrica i napokon bi se pojavili obrisi oblaka, orijaške oktave oker boje što su navirale od delte nalik na kišu pepela podno vulkana. Grad se čvrsto zatvorio prozorskim kapcima, kao da očekuje nevrijeme. Nekoliko naleta zraka i ki- sela rijetka kišica preteče su mraka koji gasi svjetlo na nebu. A onda pijesak, nevid- ljiv u mraku soba sa zatvorenim rebrenicama, prodire svuda, pojavljuje se kao nekim čudom u odjeći odavno zaključanoj u ormaru, u knjigama, u slikama i žličicama. U bravama na vratima, pod noktima. Od oštrog zraka koji kanda jeca suše se sluznice u grlu i nosu, a oči peku od raznih oblika konjunktivitisa. Oblaci od zgrušane krvi pro- laze ulicama kao proročanstva; pijesak pada u more kao puder u uvojke stare vlasu- lje. Začepljena naliv-pera, suhe usne - a na letvicama žaluzina tanke bijele naslage nalik na netom napadali snijeg. U sablasnim felukama{77} što plove kanalom posade se sastoje od demona omotanih glava. Od vremena do vremena napukao vjetar stiže pravo s visina i uskovitla cijeli grad tako te se čovjeku čini da je sve - stabla, minare- ti, spomenici i ljudi - zahvaćeno posljednjim kolopletom nekakvog velikog vrtloga, koji će ih na kraju lagano spustiti u pustinju iz koje se digao, vraćajući se još jednom u anonimno valovito tlo dina...
Ne mogu zanijekati da nas je tada već oboje obuzela duhovna malaksalost od koje smo postali očajni, nepromišljeni, te smo jedva čekali da nas otkriju. Krivac se uvijek žuri da dobije svoje, da bude kažnjen: jedino se tako može zadovoljiti. Skrovi- ta želja za nekakvim ispaštanjem upravljala je Justininom ludošću koja je bila veća od moje; ili smo možda oboje mutno slutili da bi nas, onako sputanih ruku i nogu jedno za drugo, samo neki prevrat mogao vratiti gruboj zdravoj pameti? Ti su dani bili puni znakova i opomena koji su nam pothranjivali tjeskobu.
Jednog mi je dana jednooki Hamid ispričao kako mu je neki tajanstveni posjeti- telj rekao da mora dobro paziti na svoga gospodara zato što mu prijeti velika opasnost od neke osobe na visokom položaju. Kako je opisao tog čovjeka, mogao je to biti Nessimov tajnik Selim: ali je isto tako mogao biti i bilo tko od 50 000 sta- novnika iste pokrajine. U međuvremenu se Nessimovo držanje prema meni promije- nilo ili, bolje reći, produbilo u brižnu i pretjeranu ljubaznost. Nestalo je one njegove ranije suzdržljivosti. Kad bi razgovarao sa mnom, služio se meni nepoznatim riječi- ma odmila i nježno me držao za rukav. Pokatkad bi se u razgovoru iznenada zajapu- rio: ili bi mu suze navrle na oči pa bi okrenuo glavu da ih prikrije. Justine je to pro- matrala sa zabrinutošću koju mi je bilo teško gledati. Ali čak i poniženja i prijekori koje smo doživljavali i upućivali sami sebi zato što ga pozljeđujemo, još su nas više zbližavali, kao urotnike. Na mahove je ona govorila da će otputovati: na mahove sam ja govorio to isto. Ali ni ona ni ja nismo se mogli nikud maknuti. Bili smo prisiljeni čekati ishod, prepušteni sudbini i iscrpljenosti, koja je zaista bila strašna.
Sve te opomene nisu uopće umanjile naše ludosti; prije bi se moglo reći da su ih umnožile. Strahovita nepromišljenost vladala je u našim postupcima, užasna lako- umnost obilježavala je naše ponašanje. Nismo se čak ni nadali (tada sam tek shvatio da sam potpuno izgubljen) da ćemo spriječiti što nam zla kob sprema. Samo smo se glupo brinuli da nećemo doživjeti istu sudbinu - da će nas sudbina možda rastaviti? U tom otvorenom izazivanju mučeništva pojmio sam da se očituje ono što je najpraznije, najmanjkavije u našoj ljubavi.
Kako ti se ja negdje gadim - rekla mi je jednom Justine - sa svom svojom bestidnom zbrkom suprotstavljenih ideja: sa svom ovom bolesnom zaokupljenošću Bogom i totalnom nesposobnošću da se držim i najmanjeg moralnog zahtjeva svoje savjesti, kao što je zahtjev da budem vjerna čovjeku koga obožavam. Ja strepim za sebe, dragi, strepim zaista. Kad bih se samo mogla izvući iz ove dosadne klasične uloge Židovke s neurologije... Kad bih se samo mogla toga osloboditi...
Tih mjeseci, dok je Melissa bila na liječenju u Palestini (pozajmio sam bio novac od Justine da bih je mogao tamo poslati), nekoliko smo puta za dlaku izbjegli opasnosti. Jednog smo dana, primjerice, razgovarali, Justine i ja, u velikoj spavaćoj sobi u njihovoj kući. Vratili smo se bili s kupanja i istuširali se da bismo sprali sol sa sebe. Justine je sjedila gola na krevetu pod frotir-ručnikom kojim se bila zaogrnula kao hitonom.{78} Nessim je bio na putu, u Kairu, gdje je trebalo da govori preko radi- ja u korist neke dobrotvorne akcije. Vani je drveće klimalo svojim prašnim perastim listovima u vlažnom ljetnom zraku, a s Ulice Fuad dopirala je slabašna prometna buka.
Iz malog, crnog radija pokraj kreveta začuli smo Nessimov mirni glas, koji je mikrofon pretvorio u glas prerano ostarjelog čovjeka. Duhovno prazne fraze zadrža- vale su se u tišini u koju su prodrle, sve dok nisu ispunile zrak općim mjestima. Ali
sam glas bijaše lijep, glas čovjeka koji se navlas oslobodio svih čuvstava. Iza Justini- nih leđa bijahu otvorena vrata kupaonice. Iza njih bila su još jedna vrata, od klinički bijelog stakla, koja su vodila do protupožarnih željeznih stuba - jer je kuća bila sagrađena oko središnjeg bunara tako da su sve kupaonice i kuhinje bile poveza- ne mrežom željeznih stepenica,, poput onih što okružuju strojarnicu na brodu. Izne- nada, dok je Nessim još govorio a mi ga slušali, razleglo se lako mladenačko tapka- nje po željeznim stubama onkraj kupaonice: to zacijelo bijahu Nessimovi koraci - ili bilo koga drugog od pedeset tisuća stanovnika te pokrajine. Gledajući preko Justini- na ramena, vidio sam kako se na vratima od mutnog stakla ocrtavaju glava i ramena visoka, vitka čovjeka što je meki, pusteni šešir nabio na oči. Ocrtavao se kao slika što se razvija u posudi za razvijanje fotografija. Prilika je zastala ispružene ruke na kvaki vrata. Opazivši kamo gledam, Justine je okrenula glavu. Zagrlila me svojom golom rukom dok smo oboje, osjećajući posvemašnje spokojstvo u čijoj je jezgri, kao srce koje kuca, krilo grozničavo, nemoćno spolno uzbuđenje, promatrali tamnu priliku kako stoji između dva svijeta, ocrtavajući se kao na ekranu rengenskog apara- ta. Zatekao bi nas bio u apsurdnom položaju, kao da smo se namjestili za fotografira- nje, jer nam lica nisu odražavala strah nego bezazleno olakšanje.
Dugo je ta spodoba ondje stajala, kao da duboko razmišlja, ili možda osluškuje. Onda je polako jedanput klimnula glavom, a uskoro zatim zbunjeno se okrenula i malo-pomalo istopila u staklu. Dok se okretala, činilo se da je strpala nešto u desni džep na ogrtaču. Slušali smo kako se koraci polako gube - jednoličnu silaznu ljestvi- cu - niza željezne stube što vode do bunara. Nas dvoje nismo progovorili ni riječi nego smo se još napetiji okrenuli malom crnom radiju iz kojeg je svejednako dopirao Nessimov glas, i dalje isto onako uglađen i otmjen. Činilo se nemogućim da se Nessim u isti mah nalazi na dva mjesta. Shvatili smo što je posrijedi tek kad je spiker obavijestio slušaoce da je Nessimov govor prethodno snimljen. Zašto nije otvorio vrata?
Zacijelo ga je spopala vrtoglava neizvjesnost koja se javlja, kod ljudi mirne nara- vi, nakon odluke da stupe u akciju. Za sve to vrijeme gomilalo se bilo nešto u njemu, zrno po zrno, dok mu taj teret nije postao nepodnošljiv. Bio je svjestan duboke unu- tarnje promjene u svojoj naravi, koja se napokon oslobodila dugotrajne paralize ne- moćne ljubavi koja je do tada upravljala njegovim postupcima. Pomisao na neku iznenadnu i hitnu akciju, na neki presudni pothvat koji će donijeti dobro ili zlo, sve- jedno, iskrsla je pred njim kao opojna novina. Osjećao se (tako mi je poslije sam re- kao) kao kockar koji se očajnički sprema staviti jadne ostatke izgubljenog bogatstva na jednu jedinu kartu. Ali još se nije bio odlučio kakva će biti ta njegova akcija. Koju će formu izabrati? Preplavilo ga je mnoštvo nelagodnih tlapnji.
U toj želji za djelovanjem stopile su se bile dvije glavne struje: s jedne strane, po- daci koje su njegovi špijuni bili prikupili o Justini dosegli su takve razmjere da se
više nije mogao pretvarati da ne zna za njih; s druge strane, progonila ga je nova i grozna pomisao koja mu, tko zna zašto, nije prije padala na pamet - naime, da se Justine napokon doista zaljubila. Reklo bi se da se mijenja sva njena osobnost; prvi put je postala nekako promišljena, zamišljena i puna ostataka nježnosti kojom žena može uvijek priuštiti sebi da obaspe čovjeka koga ne voli. I on je, znate, kao sje- na pratio njeno kretanje kroz stranice Arnautijeve knjige.
»Isprva sam mislio da je moram pustiti da se probija do mene kroz džunglu svoje zakočenosti. Kad god bi me spopala bolna pomisao na njene nevjere, podsjećao sam samoga sebe da ona ne traga za užicima, nego da bolno traži samu sebe - i mene. Mislio sam, ako je neki muškarac uspije osloboditi nje same, da će postati dostupna svim muškarcima, pa i meni, koji ima najviše prava na nju. Ali kad sam je vidio kako se topi kao zaleđeni gorski vrhunac pod ljetnim suncem, pala mi je na um grozna pomisao: naime, da će je onaj koji je oslobodi njene zakočenosti morati za- uvijek zadržati za se, jer je upravo mir što joj ga donese ono za čim ona tako bjeso- mučno traga u našim tijelima i sudbinama. Prvi put je mnome ovladala ljubomora potpomognuta mojim strahom.«
Oduvijek mi se činilo fantastičnim što je Nessim čak i sad bio ljubomoran na svakog osim na jedinog čovjeka do kojeg je Justini trenutno bilo stalo - na mene. Unatoč obilju dokaza, jedva se usuđivao dopustiti sebi da posumnja u mene. Nije lju- bav slijepa, nego ljubomora. Trebalo mu je mnogo vremena da povjeruje u onu masu dokumentacije koje su njegovi špijuni bili prikupili o nama, o našim sastancima, o našem ponašanju. Ali sad su se činjenice bile toliko nametnule da nije moglo biti za- bune. Postavljalo se pitanje kako da me ukloni.
Ne mislim toliko na tijelo: ti si bio postao samo spodoba koja mi je stajala na svjetlu. Vidio sam te, recimo, kako umireš, kako, recimo, odlaziš nekamo. Nisam bio načisto. Sama ta neizvjesnost bila je toliko uzbudljiva da me opijala.
Ali usporedo s ovim brigama javljale su se i druge - posmrtni problemi koje Arnauti nije uspio riješiti i kojima se Nessim godinama bavio s pravom orijentalnom znatiželjom. Bio je sad blizu čovjeku sa crnim povezom na oku - bliže nego što je ikad itko od nas bio. To je bilo još nešto što je znao a još nije bio načisto kako da se time najbolje posluži. Međutim, ako Justine zaista želi da ga se oslobodi, kakva ko- rist od toga što se on osvećuje tom tajanstvenom čovjeku? S druge strane, a što ako se ja spremam uskočiti na mjesto koje je ta osoba napustila?...
Otvoreno sam upitao Selima je li dolazio u moj stan da upozori jednookog Hami- da na opasnost. Nije mi odgovorio na pitanje već je samo pognuo glavu i rekao upol glasa:
Moj gospodar nije ovih dana sasvim pri sebi.
* * * *
Dotle je došlo do apsurdnog i nenadanog obrata u mojoj sudbini. Jedne mi je noći netko zalupao na vrata, a kad sam ih otvorio, upao mi je u sobu gizdav časnik egi- patske vojske, u sjajnim čizmama i s tarbuiem na glavi, noseći ispod ruke golem mu- hobran, s drškom od ebanovine. Jusuf Bej govorio je gotovo savršeno engleski ne- hajno izgovarajući pomno birane riječi, a na ozbiljnom, kao ugljen crnom licu blistali mu sitni savršeni zubi poput niske bisera. Imao je nešto od one umiljate dosto- janstvenosti brbljavog žutokljunca koji je netom stigao iz Cambridgea. Hamid mu je donio obvezatnu kavu i ljepljiv liker, pa mi časnik pijuckajući reče da me jedan moj dobar prijatelj na visokom položaju svakako želi vidjeti. Umah sam pomislio na Nessima, ali žutokljunac nadoda da je taj moj prijatelj Englez, visoki dužnosnik. Više mi od toga ne može reći. U strogo je povjerljivoj misiji. Hoću li poći s njim da posjetim svoga prijatelja?
Obuzeše me zle slutnje. Aleksandrija, naoko vrlo miran grad, nije zapravo bila sigurno mjesto za kršćane. Upravo se prošlog tjedna Pombal vratio kući s pričom o švedskom vicekonzulu kome se automobil bio pokvario na putu za Matrugh. Ostavio je ženu samu u autu i otišao pješice do najbliže telefonske govornice da nazove konzulat i zamoli ih da pošalju po njega druga kola. Kad se vratio do automobila, za- tekao je ženu kako normalno sjedi na stražnjem sjedalu - bez. glave. Obavijestio je o tome policiju koja je pretražila cijeli kraj. Saslušani su i neki Beduini koji su u blizini logorovali. Dok su oni uporno poricali da išta znaju o toj nesreći, iz pregače jedne od njihovih žena ispala je ženska glava. Pokušavali su joj bili izvaditi zlatne zube koji su bili neugodno upadljivi kad bi se ženska smješkala u društvu. Ovakvi su događaji bili toliko uobičajeni da se ljudi nisu usuđivali odlaziti poslije mraka u nepoznate di- jelove grada, pa nisam baš laka srca pošao za časnikom i sjeo na stražnje sjedalo sto- žernog automobila, iza uniformiranog vozača, pogotovo kad sam vidio da smo veli- kom brzinom krenuli put zloglasnih gradskih četvrti. Jusuf Bej gladio je svoje odnje- govane i kao kistom nacrtane brčiće s izrazom radosnog iščekivanja na licu, poput glazbenika koji ugađa glazbalo. Bilo bi beskorisno da ga dalje zapitkujem: a nisam htio ni pokazati koliko sam zabrinut. Stoga sam se u neku ruku pomirio sa sudbinom, pripalio cigaretu i uzeo promatrati kako promiče i iščezava pokraj nas duga traka Cornichea.
Uskoro smo izašli iz kola i časnik me poveo pješice kroz krivudave ulice i uličice nedaleko od Rue des Soeurs. Ako mu je cilj bio da izgubim orijentaciju, onda je vrlo brzo uspio u svom naumu. Hodao je laganim, samopouzdanim korakom i tiho nešto pjevušio. Naposljetku smo izbili u neku prigradsku ulicu punu dućana i zaustavili se pred velebnim, izrezbarenim vratima. Tu je najprije pozvonio a onda gurnuo vrata pred sobom. U dvorištu je rasla kržljava palma; staza koja je presijecala dvorište bi- jaše osvijetljena sa dva mutna fenjera što su stajala sa strane na šljunku. Prošli smo stazom i popeli se uza stube do visokih bijelih vrata iznad kojih je neugodno blještala
žarulja od mutnog stakla. On pokuca na vrata, uđe i salutira, sve u jednom pokretu. Uđoh za njim u veliku, prilično elegantnu i ugodno osvijetljenu sobu, u kojoj bespri- jekorno ulašten pod bijaše ukrašen lijepim arapskim ćilimima. U jednom kutu sjedio je za visokim pisaćim stolom urešenim intarzijama Scobie držeći se kao čovjek koji vozi staromodni bicikl s velikim prednjim kotačem dok mu se na licu nekakva uobražena namrgođenost miješa s osmijehom dobrodošlice kojim me je pozdravio.
Bože sveti! - uskliknuh. Stari se gusar kurvinski naceri i otpovrne:
Konačno, stari moj, konačno! - Međutim, nije ustao nego je i dalje sjedio na svojoj neudobnoj sjedalici s visokim naslonom, s tarbušem na glavi, s muhobranom na koljenima i s neodređeno važnim izrazom na licu. Primijetio sam da ima jedan čvarak više na epoleti, što je označavalo bogzna kakav skok u činovima i moći. - Sjedite samo, stari moj - reče izvodeći nespretnu kretnju rukom kao da nešto pili, kretnju koja je pomalo podsjećala na gestu iz doba Drugog carstva. Otpustio je časni- ka koji izađe naceren. Činilo mi se da se Scobie ne osjeća sasvim lagodno u ovom raskošnom okolišu. Držao se malko obrambeno. - Zapovijedio sam da vas do- vedu iz jednog posebnog razloga - reče mi spuštajući glas do teatralnog šapta.
Na pisaćem stolu ležalo mu je više zelenih fascikala i pokrovac za čajnik koji se doimao neobično bestjelesno. Sjedoh.
On naglo ustane i otvori vrata. Nikog nije bilo vani. Otvori prozor. Nitko nije sta- jao na podboju. Pokrovcem za čajnik pokrije telefon na pisaćem stolu i ponovo sje- de. Zatim se nagne naprijed i pomno progovori kolutajući svojim staklenim okom te mi reče nekako urotnički svečano:
Nikome ni riječi, stari moj! Zakunite se da nećete nikome ništa reći. - Zakleh se. - Postavljen sam za šefa tajne policije. - Samo što nije zazviždao svojim umjetnim zubalom. Klimnuh glavom u čudu. Duboko i srkutavo udahne zrak, kao da mu je kamen pao sa srca, pa nastavi: - Stari moj, bit će rata. To vam je strogo povjerljiva informacija. - Upre dugim prstom u svoju sljepoočnicu. - Bit će rata. Neprijatelj djeluje dan i noć, stari moj, baš ovdje među nama. - To nisam mogao osporiti. Samo sam se čudio novom Scobieju koji je sjedio preda mnom kao ilustra- cija iz kakvog lošeg časopisa. - A vi nam možete pomoći da ih pohvatamo, stari moj
produži on autoritativnim glasom. - Pozivam vas da stupite u naše redove., - To je zvučalo vrlo primamljivo. Čekao sam da čujem detalje. - Najopasnija banda rovari baš ovdje, u Aleksandriji - zakriješti i zagrmi starac. - A vi ste u samom njihovom središtu. Sve sami vaši prijatelji.
Odjednom sam kroz njegove nabrane obrve i zakolutano uzrujano oko ugledao Nessima, u časovitom blijesku intuicije, kako sjedi za svojim golemim pisaćim sto- lom u sobi namještenoj pokućstvom od hladnih čeličnih cijevi i gleda telefon kako zvoni dok mu grašci znoja izbijaju na čelu. Očekivao je vijest o Justini - još jedno
kopanje nožem po rani.
On je u prvom planu - reče Scobie. - Dabome da je umiješan. Vođa je čovjek koji se zove Balthazar. Evo pogledajte što je cenzura pronašla.
Iz jednog dosjea izvadi dopisnicu i pruži mi je. Balthazar ima vrlo lijep rukopis, i očito je on napisao tekst na dopisnici, ali nisam mogao a da se ne osmjehnem kad sam primijetio da se na poleđini dopisnice nalazi samo mali kvadratični dijagram bo- ustrophedona. Kvadratići bijahu ispunjeni grčkim slovima.
Toliko je vraški drzak da ovo ovako otvoreno šalje poštom. - Uzeo sam prouča- vati dijagram nastojeći se prisjetiti onoga što sam naučio od svoga prijatelja o tom tajnom pismu. - To vam je sistem baziran na devetoj potenciji - nadoda Scobie zadi- hano. - Oni vam se, stari moj, redovito sastaju da razmijene informacije. To pouzda- no znamo.
Držao sam dopisnicu ovlaš među prstima i činilo mi se da čujem Balthazara kako govori: »Posao je mislioca da potiče na razmišljanje. A posao je sveca da šuti o svom otkriću.«
Scobie se zavalio na stolici ne krijući zadovoljstvo samim sobom. Nadimao se kao golub gušan. Skinuo je tarbuš s glave, pogledao ga milostivo i zaštitnički pa pokrio njime pokrovac za čajnik. Zatim se koščatim prstima počcšao po napukloj lu- banji i proslijedio: - Jednostavno ne znamo dešifrirati to njihovo pismo - reče. - Ima- mo na desetke ovakvih karata - i pokaže mi na fascikl pun faksimila sličnih dopisni- ca. - Obišle su sve šifrantske odjele: razgledali su ih i sveučilišni profesori. Ali ne vrijedi, stari moj! - Tome se nisam začudio. Stavio sam dopisnicu na hrpu faksimila i nastavio promatrati Scobieja. - E, tu sad vi upadate - reče on kreveljeći se. - Na- ravno, ako želite, stari moj. Zamolili bismo vas da dešifrirate to njihovo pismo, ma koliko vam vremena trebalo. Dabome da ćemo vam i dobro platiti. Šta velite?
Što sam mogao reći? Ideja je bila odviše zamamna da bih mogao dopustiti da mi posao izmakne. Osim toga, u posljednjih nekoliko mjeseci moj je rad u školi toliko nazadovao da sam bio uvjeren da mi na kraju polugodišta neće više produljiti ugo- vor. Vječito sam kasnio zato što sam se predugo zadržavao sa Justinom. Nisam se više gotovo ni trudio ispravljati zadaćnice. Postao sam razdražljiv i osoran u razgo- vorima s kolegama i ravnateljem. Ovo je bila prilika da se osamostalim. Čuo sam u duhu kako mi Justine govori: »Naša ljubav pomalo nalikuje na grozan pogrešan ci- tat neke poznate uzrečice.« Dok sam se još jednom naginjao naprijed i klimao gla- vom, Scobie je uzdahnuo od ugodnog olakšanja i ponovo postao onaj stari dobri gu- sar. Prepustio je svoje mjesto nekom nepoznatom Mustafi, koji je očito prebivao neg- dje u crnom telefonu - Scobie je uvijek gledao u slušalicu dok je telefonirao, kao u ljudsko oko. Zajedno smo izašli iz kuće i dopustili da nas stožerni automobil odveze do mora. Daljnje pojedinosti o mom zaposlenju mogli smo pretresti uz malu bocu
konjaka što je stajala na donjoj polici stolića za kolače pokraj njegova kreveta.
Dopustili smo da nas odvezu do Cornichea, a ostatak smo puta propješačili po blistavoj napasnoj mjesečini promatrajući stari grad kako se rastavlja i iznova sastavlja u crtežima večernje izmaglice, otežao od inercije okolne pustinje, zelene aluvijalne delte što mu prodire do srži kostiju i određuje karakter. Scobie je nevezano govorio o koječemu. Sjećam se da mi se jadao kako je vrlo rano ostao siroče. Rodite- lji su mu zajedno poginuli u dramatičnim okolnostima, što mu je namrlo mnogo gra- đe za razmišljanje.
Otac mi je, stari moj, bio jedan od pionira automobilizma. Prve cestovne trke u kojima se na jedvite jade dostizala brzina od trideset pet kilometara na sat - znate već kako je to bilo. On je imao svoj vlastiti landauer. Kao da ga sad gledam kako sjedi za volanom, onako brkat. Pukovnik Scobie, nosilac Vojnog križa. Bio je inače ulan. A do njega je, stari moj, sjedila moja majka. Nikad se nije odvajala od njega, čak ni na trkama. Bila mu je mehaničarka. U novinama su uvijek bile njihove slike na startu, kako sjede u kolima, s pčelarskim koprenama na glavi – sam Bog zna zašto su ti prvi automobilisti uvijek nosili one goleme koprene. Zbog prašine, valjda?
Te su im koprene došle glave. Na oštrom zavoju, u tradicionalnoj trci od Londo- na do Brightona, koprena njegova oca zapela je za prednju osovinu automobila i po- vukla ga za sobom na cestu, a suputnica mu se zabila kolima ravno u stablo.
Jedina mi je utjeha bila što je on baš tako nekako i želio umrijeti. U tom tre- nutku bili su pola kilometra ispred ostalih takmaca.
Ja sam oduvijek uživao u pričama o apsurdnim pogibijama pa sam se jedva svla- dao da ne prasnem u smijeh dok mi je Scobie opisivao tu nesreću zlokobno kolutaju- ći svojih staklenim okom. Pa ipak, dok je on pričao a ja ga slušao, jednim dijelom svojih misli bio sam na drugoj strani, zaokupljen svojim novim poslom, procjenjuju- ći koliko ću sad imati slobodnog vremena. Poslije, te iste noći, trebalo je da se sasta- nem sa Justinom nedaleko od palače Montaže - velebni automobil prest će kao pre- lac u polumraku ceste gdje palme hlade zrak. Što li će ona na ovo reći? Dakako da će biti sretna što se oslobađam okova svoga sadašnjeg namještenja. Ali će u sebi zažaliti pri pomisli da će nam ova promjena pružiti još više mogućnosti da se sastajemo, da još bolje spoznamo nevjeru, da se neopozivo predamo na milost i nemilost svojim sucima. U tome je bio još jedan paradoks ljubavi, što će nas upravo ono što nas je najviše zbližilo - boustrophedon - ako uspijemo ovladati vrlinama koje on ilustrira, zauvijek rastaviti - mislim bar na one dijelove nas samih koji se međusobno pothra- njuju predodžbama zaslijepljenim ljubavlju.
U međuvremenu - kao što će reći Nessim onim svojim blagim glasom punim osjenčane trezvenosti što se javlja u glasu onih koji istinski vole ah nisu zauzvrat vo- ljeni - u međuvremenu, ja sam se našao usred vrtoglavog uzbuđenja za koje nisam
imao oduška, osim da učinim nešto što mi nije bilo sasvim jasno kako će završiti. Nakon pretjeranog samopouzdanja slijedila je potištenost, toliko duboka te mi se či- nilo da se nikad neću oporaviti od nje. Obuzet mutnim osjećajem da se pripremam za natjecanje - baš kao kakav sportaš - počeo sam uzimati satove iz mačevanja i učio gađati iz džepnog revolvera. Proučavao sam sastav i djelovanje otrova iz toksiko- loškog priručnika što sam ga posudio od doktora Fuada Beya.
Počeli su ga obuzimati osjećaji koji se nikako nisu dali analizirati. Iza razdoblja opijenosti slijedila su razdoblja u kojima kao da je prvi put osjetio svu težinu svoje osamljenosti: duhovnu patnju za koju trenutno nije mogao naći vanjski izraz, ni u sli- kanju ni u djelovanju. Nesprestano je premišljao o svome djetinjstvu punom na- metljivog osjećanja bogatstva; o hladovitoj kući svoje majke među palmama i po- insetijama u Abukiru: o vodi po kojoj se vesla i klizi među ukopanim topovima stare tvrđave, stapajući dane svoga ranog djetinjstva u pojedina zgusnuta čuvstva rođe- na iz vizualne memorije. Grčevito se držao tih sjećanja, obuzet stravom i lucidnošću kakve nikad prije nije doživio. A za sve to vrijeme, iz zaslona od nervne depresije - jer je nedovršeno djelo o kojem je razmišljao ležalo u njemu kao coitus interruptus{79} - tinjala je iskra svojeglavog i neobuzdanog zanosa. Bilo mu je kao da ga netko podbada da priđe bliže, i još bliže... a čemu zapravo? Nije znao, ali tu se upleo i obuzeo ga davnašnji strah od ludila, te mu poremetio tjelesnu ravnotežu tako da ga je na mahove spopadala vrtoglavica, zbog koje je morao kao slijepac pipati oko sebe ne bi li našao nešto na što će sjesti - stolac ili sofu. Tad bi sjeo malko zadi- han i osjetio kako mu znoj izbija na čelo, ali ga je tješilo što slučajan promatrač ne bi mogao zapaziti ništa od te borbe što se vodi u njemu. Osim toga, primijetio je da i nehotice naglas ponavlja rečenice koje njegova svijest ne želi slušati.
Krasno, znači da zapadaš u neurasteniju! - čula ga je kako govori jednom od zrcala. A poslije, kad je izlazio na sjajni noćni zrak obasjan zvijezdama, u dobro skrojenom večernjem odijelu, čuo ga je Selim, sjedeći za volanom, kako dodaje: - Rekao bih da mi je ova židovska lisica izjela dušu.
Na mahove je isto tako bio toliko unezvijeren da je tražio, ako ne pomoć, a ono bar prekid kontakta s ostalim ljudima: nije slušao liječnika koji mu je prepisao fosforni tonikum i dijetu. Pogled na povorku karmelićana, koji su sa svojim tonzura- ma izgledali kao mandrili, kako prelaze preko Ulice Nebi Daniel, ponukao ga je da obnovi zanemareno prijateljstvo s ocem Paulom, koji mu se nekad činio da je savrše- no sretan čovjek, uklopljen u svoju vjeru kao britva u svoje korice. Ali sad su verbalne utjehe kakve mu je nudila ta sretna i blažena, nemaštovita životinja izaziva- le u njemu samo mučninu.
Jedne je večeri kleknuo pred svoj krevet - što nije učinio od svoje dvanaeste go- dine - i prisilio se da se pomoli Bogu. Dugo je tako klečao, duhovno paraliziran, kao da mu je jezik zavezan, nesposoban da uobliči ijednu riječ ili misao u sebi. Obuzela
ga je neka jezovita zakočenost, kao da ga je udarila duhovna kap. Ostao je tako dok više nije mogao izdržati - dok nije osjetio da se guši. Tad je uskočio u krevet i navu- kao plahte preko glave mrmljajući nevezane fragmente kletvi i nehotičnih molbi za koje nije mogao ustanoviti da dolaze iz bilo kojeg dijela njegove osobnosti. Izva- na se, međutim, nisu mogli zapaziti nikakvi znaci ove unutarnje borbe; govorio je i dalje hladno i odmjereno, unatoč groznici koja mu je obuzela misli. Liječnik mu je čestitao na izvrsnim refleksima i uvjeravao ga da u urinu nema viška albumena. Povremene glavobolje samo dokazuju da pati od petit mal{80} - ili od neke druge slič- ne boljke uobičajene među bogatim i dokonim svijetom.
Što se njega osobno tiče, on je bio spreman trpjeti dokle god je trpnja pod kontro- lom svijesti. Jedino ga je užasavao osjećaj posvemašnje osamljenosti - činjenica za koju je znao da je nikad neće moći priznati ni prijateljima ni liječnicima, kojima će se možda obratiti da izreknu svoje mišljenje o anomalijama u njegovu ponašanju, koje će oni smatrati samo simptomima stanovitih poremećaja.
Grozničavo je pokušavao da se iznova lati slikanja, ali bezuspješno. Činilo se da mu osjećaj nelagode kao otrov nagriza samu boju, čini je tromom i mrtvom. Bilo mu je teško čak i baratati kistom jer ga je sve vrijeme neka nepoznata ruka vukla za ru- kav, ometala ga, šaputala mu nešto, oduzimajući mu svu slobodu i lakoću u gibanju.
Okružen tim prijetećim sumrakom čuvstava, pokušao je još jednom, u uzalud- nom naporu da povrati ravnotežu i sabranost, dovršiti svoj »Ljetni dvorac« - kako ga je u šali nazivao; mali skup arapskih kućica i konjušnica u Abu Siru. Nekad davno, dok je jahao uz pustu morsku obalu put Benghazija, naišao je bio na udolinu u pusti- nji, udaljenu od mora manje od jedne milje, gdje se izvor bistre vode naglo probijao kroz debeli pješčani sloj i skakutao preko kratke udaljenosti prema pustim žalima prije nego što su ga sustigle i zagušile dine. Ovdje su Beduini, obuzeti sponta- nom žudnjom za zelenilom, koja se krije u srcu svih ljubitelja pustinje, zasadi- li palmu i smokvu, čiji su korijeni čvrsto ščepali pješčenjak ispod zemlje iz kojeg je tekla čista voda. Dok je otpočivao s konjima u hladu tih mladih stabala, Nessim je u čudu promatrao u daljini staru arapsku tvrđavu i izduženu bijelu brazgotinu pustog žala o koji su danonoćno udarali valovi. Ovdje su se dine bile sklopile u dugu sklad- nu udolinu koju je on u mašti već počeo naseljavati šuškavim palmama i zelenim smokvama, koje uvijek, kao i svagdje uz vodu tekućicu, stvaraju debelu hladovinu nalik na mokru krpu prislonjenu na čelo. Pustio je da prođe godina dana da mu u mašti sazri zamisao o tom mjestu, i često je dolazio na konju da ga proučava po svakom vremenu dok nije dokraja upoznao sve njegove odlike. Nikome nije govorio ništa o tome, ali mu se u glavi ugnijezdila zamisao da na tom mjestu podigne ljetni- kovac za Justinu - malu oazu na kojoj će ona moći držati svoja tri čistokrvna arapska konja i provoditi najvruće razdoblje u godini u svojim omiljenim zabavama, kupanju i jahanju.
Izvor je iskopan, ozidan i proveden do mramorne cisterne koja bijaše u središtu malog dvorišta popločenog neotesanim pješčenjakom, oko kojeg će se podići kuća i konjušnica. Kako je voda nadolazila, tako je i zelenilo raslo; pa i hladovina oko bod- ljikavih kaktusa apstraktnih formi i čupavog obilja kukuruza. S vremenom je uzgoje- na čak i lijeha lubenica - nalik na rijetkog izgnanika iz Perzije. Krajnje jednostavna konjušnica u arapskom stilu bila je leđima okrenuta zimskom vjetru što je puhao s mora, dok su u obliku slova L podignute ostave i male dnevne sobe s rešetkama na prozorima i s kapcima od nepocinčanog lima.
Dvije-tri male spavaće sobe, koje nisu bile veće od ćelija srednjovjekovnih re- dovnika, vodile su ravno u ugodnu duguljastu središnju prostoriju s niskim stropom, koja je u isti mah bila i dnevna soba i blagovaonica; na jednom kraju dizao se masi- van, bijeli kamin, čiji okvir bijaše ukrašen šarama arapske keramike. Na drugom kra- ju stajali su kameni stol i kamene klupe nalik na samostanski refektorij kakvim se služe pustinjski oci, možda. Krajnju jednostavnost ove prostorije ublažavali su raskošni perzijski ćilimi i nekoliko golemih škrinja na kojima su se pozlaćeni ukra- si uvijali oko kukastih zapona i na bočnim stranama ulaštenim kožom. Sve je to dje- lovalo suzdržano jednostavno, što je najbolji način da se postigne dojam velebnosti. Na običnim, bijelo okrečenim zidovima, kroz čije su malobrojne prozore pucali ne- nadani veličanstveni vidici na žal i pustinju, visilo je nekoliko starih lovačkih trofeja ili rekvizita za meditiranje; arapski stijeg što se nosi na koplju, budistička manda- la{81}, dva tri asegaja{82} u izgnanstvu, luk kojim se još služe u lovu na zečeve, troku- tasta zastavica za jahte.
Knjiga nije bilo, osim starog Kur’ana s koricama od bjelokosti i potamnjelim metalnim kopčama, ali je na podbojima ležalo nekoliko špilova karata, među njima i Veliki tarot za proricanje sudbine i špil Crnog Petra. U jednom je kutu stajao stari sa- movar koji je služio zadovoljavanju jedine njihove zajedničke pasije - pijenju čaja.
Rad je napredovao sporo i svaki je čas zapinjao, ali kad je napokon, ne mogavši više čuvati tajnu, Nessim poveo Justinu da joj pokaže što je učinio, ona nije mogla suspregnuti suze dok je hodala naokolo, od prozora do prozora u lijepim sobama, čas da pogleda smaragdno more kako se valja po pijesku, čas da promotri prizor zavoji- tih dina što se kližući na istok stapaju s nebom. Zatim je iznenada sjela u svom jaha- ćem kostimu ispred vatre od trnja osluškujući tiho i jasno bubnjanje mora po du- gim žalima izmiješano s njištanjem i toptanjem konja u novoj konjušnici s druge strane dvorišta. Bila je pozna jesen i u vlažnom mračku koji se hvatao počele su naglo promicati krijesnice ispunjajući ih oboje zadovoljstvom pri pomisli da njihova oaza omogućuje život i drugim bićima, ne samo njima.
Ono što je Nessim započeo, trebalo je da Justine sada dovrši. Mala terasa ispod palme proširena je na istočnu stranu i zagrađena da spriječi nanošenje pijeska, koji bi
nakon vjetrovite zime pokrio kamenito dvorište slojem debelim petnaestak centime- tara. Trulo lišće što je opadalo sa živice od borovnica pretvorilo se u humus mutno- bakrene boje, koji će s vremenom postati čvrsto tlo što će hraniti prvo žbunje, a poslije drugo i krupnije drveće.
Potrudila se da mužu uzvrati istom pažnjom udovoljavajući njegovoj tadašnjoj glavnoj strasti - astronomiji. Na jednom uglu bloka zdanja sagrađenih u obliku slova L podigla je mali opservatorij s teleskopom koji je uvećavao predmete trideset puta. Ovdje bi Nessim zimi sjedio iz noći u noć, u svojoj staroj abi{83} boje hrđe i ozbiljno zurio u Betejgeuz,{84} ili bio nadnesen nad knjigama s astronomskim proračunima kao kakav srednjovjekovni vrač. Tu su i njihovi prijatelji mogli promatrati Mjesec ili, mijenjajući nagib cijevi, iznenada spaziti oblake dima biserne boje koje je grad kanda vječito isparavao u daljini.
Dakako da se uskoro javila potreba da sve to netko i čuva, pa se nitko nije izne- nadio kad se pojavio Panayotis i nastanio u sobičku kraj konjušnice. Taj starac s pu- nom bradom i prodornim očima bio je dvadeset godina srednjoškolski profesor u Da- manhuru. Zaredio se i proveo devet godina u manastiru sv. Katarine na Sinaju. Bilo je nemoguće saznati kako je dospio u ovu oazu, jer su mu u određenom razdoblju na- oko mirnog života iščupali jezik. Sudeći po znacima koje je davao odgovarajući na pitanja, moglo se zaključiti da je pješice došao na hodočašće do malog svetišta sv. Menasa negdje na zapadu kad je nabasao na ovu oazu. Bilo kako mu drago, nije se činilo nimalo slučajnim što je odlučio tu ostati. Savršeno je pristajao toj oazi i za skromnu plaću boravio u njoj cijele godine kao čuvar i vrtlar. Bio je to krepak starčić, vrijedan ko crv, i strašno ljubomoran na zelenilo, što je dugovalo svoj život njegovoj marljivosti i skrbi. Upravo je on strpljenjem i pažnjom oživio lijehu lubeni- ca i najposlije uspio privoljeti vinovu lozu da se počne penjati uz dovratak glavnog ulaza u kuću. Smijeh mu bijaše zapravo neartikulirano kvocanje, a od stida je sakrivao lice u dronjav rukav svoje stare crkvenjačke mantije. Njegova grčka brb- ljavost, zagaćena nijemošću, prelijevala mu se u očima, iskreći se i poigravajući i na najmanju primjedbu ili pitanje. Što bi još više mogao čovjek poželjeti od života povrh ove oaze kraj mora, kao da je govorio.
Što još, zaista? To je pitanje koje je i Nessim često sam sebi postavljao dok je prema pustinji cvilio auto, u kojem je za upravljačem nepomično sjedio Selim nalik na jastreba. Nekoliko kilometara pred arapskom tvrđavom cesta zavija od obale pre- ma unutrašnjosti, a da bi se došlo do oaze, treba skrenuti s asfalta i proći pokraj uzdignute, skrutnute i pahuljaste dine - nalik na zamućeni bjelanjak, ljeskave od mnogobrojnih zrnaca tinjca. Ovdje-ondje, gdje se auto zanosi i samo što ne zaglibi u pijesak, uvijek se iznova nađe oslonac u sloju krhkog pješčanika, koji čini okosnicu cijelog predbrežja. Bilo je uzbudljivo ploviti po ovom namreškanom bijelom moru poput kutera kojem vjetar puše u krmu.
Nessim je već poodavno mislio - to mu je prvi put sugerirao Pursewarden - da nagradi odanost starog Panayotisa jedinom vrstom poklona koju bi starac mogao ra- zumijeti i prihvatiti: pa je sad u svojoj ulaštenoj torbi nosio odobrenje aleksan- drijskog patrijarha da u njegovoj kući podigne kapelicu i posveti je svetom Arseniju. Izbor je, kao što uvijek treba biti, slučajno pao baš na tog sveca. Clea je bila pronašla neku njegovu ikonu iz osamnaestog stoljeća, ukusno izrađenu, kako leži među staru- dijom na tezgi u arapskoj četvrti Muskiju u Kairu. I poklonila je Justini za rođendan.
Ove su dragocjenosti dakle raspakirali pred starčevim nemirnim i radoznalim očima. Trebalo im je poprilično vremena da mu razjasne o čemu je riječ, jer je on arapski slabo znao a Nessim nije znao grčki. Ali kad je napokon podigao pogled s pismenog odobrenja, sklopio je ruke i zabacio glavu smiješeći se; reklo bi se da će ga bujica osjećaja potopiti. Sve je shvatio. Sad mu je bilo jasno zašto je Nessim sate i sate promatrao zadnju, praznu konjušnicu i nešto crtao na papiru. Srdačno mu je stisnuo ruku i neartikulirano zakvocao. Nessimu se srce prelilo pakosnom zavišću kad je vidio kako starac svesrdno uživa u tom znaku pažnje. Iz duboke nutrine came- ra obscura{85} misli kojima mu bijaše ispunjen duh, pomno je proučavao staroga crkvenjaka, kao da će intenzivnim promatranjem iznenada otkriti čestitost koja starcu donosi sreću i duševno spokojstvo.
Ovdje ću napokon, mislio je Nessim, dok budem gradio nešto vlastitim rukama, biti sređen i oslobođen mučnog razmišljanja - pa se zagledao u starčeve žuljevite ruke zadivljeno i zavidno, misleći koliko je vremena starac bio zaokupljen njihovim radom, koliko su ga razmišljanja poštedjele. Pročitao je na njima godine zdrave tje- lesne aktivnosti koja odgoni misli, neutralizira mozganje. Pa ipak... tko zna? One duge godine predavanja u školi, godine provedene u manastiru, a sada duga zimska samoća koja vlada u oazi, kad su čovjeku i njegovim mislima jedino društvo hučanje i klizenje valova i mlaćenje palminog lišća... Uvijek se nađe vremena za duhovnu krizu, mislio je, dok uporno miješa cement sa suhim pijeskom u drvenu mužaru.
Ali čak ni ovdje nije mogao biti sam jer je Justine, s onom nametljivom brižnošću prožetom osjećajem krivnje koja ju je obuzimala spram čovjeka koga voli, a opet gleda kako će ga upropastiti, došla sa svoja tri arapska konja i nastanila se u svom ljetnom boravištu u oazi. Nemirni, ćudljivi, budni duh zaštitnik. A onda sam joj ja, shrvan groznom boli koju je njena odsutnost izazivala u meni, prokrijumčario pisamce u kojem sam joj poručio da se mora vratiti u grad ili nagovoriti Nessima da me pozove u »Ljetni dvorac«. Selim je zaista došao po mene kolima i odvezao me do njih u uviđavnoj šutnji, u kojoj se nije usuđivao pokazati ni trunka prezira prema meni.
Nessim me je dočekao s promišljenom nježnošću; zapravo je želio da nas motri izbliza, da nas odvoji od nestvarnog okvira izvještaja svojih špijuna i da sam prosudi da li se... kako bih rekao? »Volimo?« Ova riječ podrazumijeva sveobuhvatnost koja
je nedostajala mojoj ljubavnici, što je podsjećala na jednu od onih starih božica čije se osobine umnožavaju u toku života i nisu ograničene na jednu jedinu emocionalnu osobinu koju čovjek može voljeti ili ne voljeti. Govoriti pak o nekakvom međusob- nom posjedovanju bilo bi pretjerano. Mi smo ipak bili ljudi, a ne karikature iz roma- na sestara Bronte. Ali engleskom jeziku nedostaju nijanse kojima bismo mogli ozna- čiti (kao u modernom grčkom) ljubav-strast.
Neovisno o svemu ovome, kako nisam znao sadržaj ni smjer kretanja Nessimo- vih misli, nikako nisam mogao smiriti njegove najintimnije strepnje: da mu kažem, recimo, da se Justine drži sa mnom istog onog opsesivnog načina ponašanja kakav je Arnauti opisao u svojoj knjizi. Bila je obuzeta žudnjom volje koja se mora, pothra- njujući se u potaji sama sobom, istrošiti kao svijeća - ili je mora netko ugasiti. Ja sam to znao samo jednim dijelom svoga uma: ali sam tu otkrio pravi nedostatak naše veze. Ona nije bila zasnovana na nekakvom mirovanju volje. Pa ipak, kako je Justine naoko čarobno živjela - ljubavnica toliko puna duha i čari da se čovjek pitao kako je uopće ikad prije mogao voljeti i biti zadovoljan kvalitetom ljubavi.
Istodobno sam se čudio kad sam pojmio da onaj dio moje osobnosti koji je ostao vjeran Melissi živi svojim samostalnim životom, da mirno i pouzdano pripada njoj ali da ne želi da se ona vrati. Pisma koja mi je pisala bijahu vedra i opširna, bez sjenke prijekora ili žaljenja same sebe; u svemu što je pisala primjećivao sam da joj samopouzdanje raste. S humorom i dobrim darom zapažanja opisivala je mali sana- torij u kojem je boravila, pisala je o liječnicima i pacijentima kao da je na godišnjem odmoru. U tim se pismima činilo da je sazrela, da je postala druga žena. Odgova- rao sam joj kako sam najbolje znao i umio, ali mi je teško bilo prikriti nemir i zbrku koji su bili zavladali u mom životu; isto tako nisam mogao spominjati koliko sam opsjednut Justinom - nas smo se dvoje kretali kroz različiti svijet cvijeća, knjiga i ideja, svijet posve stran Melissi. Sredina u kojoj je ona živjela zatvorila joj je pristup do mene, a ne pomanjkanje tankoćutnosti. - Siromaštvo ograničava ljude - rekla je jednom Justine - a bogatstvo ih izdvaja. - Ali ona je imala pristup u oba svijeta, u svijet oskudice i u svijet obilja, pa je mogla živjeti prirodno.
Međutim, ovdje u oazi, čovjek je bar imao iluziju blaženstva koje mu je u grad- skom životu nedostupno. Rano smo ustajali i radili na kapelici dok ne bi sunce pri- peklo. Onda se Nessim vraćao svojim poslovnim spisima u malom opservatoriju, a Justine i ja odlazili smo na konjima na prhke dine do mora gdje smo provodili vrije- me kupajući se i razgovarajući. Na oko kilometar i pol od oaze more je bilo napravi- lo velik, grub rondel od pijeska, što se pretvorio u plitku lagunu, pokraj koje je staja- la, šćućurena u prsnim oblinama dine, koliba od trske s krovom od lišća, u koju su se kupači mogli skloniti od sunca i presvući. Tu smo provodili najveći dio dana. Sje- ćam se da je vijest o Pursewardenovoj smrti bila još svježa, pa smo razgovarali o nje- mu srdačno i smireno, baš kao da prvi put ozbiljno nastojimo procijeniti njegov zna-
čaj, čije su crte prikrivale njegovu pravu narav. Kao da je svojom smrću odbacio svoj zemaljski karakter i zadobio nešto od grandioznih proporcija svoga djela, što je sve više i više naviralo dok je sjećanje na samog čovjeka blijedjelo. Smrt je ponudila nova kritička mjerila i novu duhovnu veličinu onom zamornom, briljantnom, nedje- lotvornom i često dosadnom čovjeku s kojim smo se morali baktati. Sad smo ga vi- djeli samo u iskrivljenom zrcalu anegdota ili kroz prašan spektar sjećanja. Poslije su ljudi često pitali je li Pursewarden bio visok ili nizak, je li nosio brkove ili nije: najteže je upravo bilo prisjetiti se tih najobičnijih pojedinosti i biti siguran u svoje pamćenje. Neki koji su ga dobro poznavali tvrdili su da je imao zelene oči, a drugi da je imao smeđe... Bilo je pravo čudo kako se brzo ljudski lik pretapa u mitski, koji je on dočarao o samom sebi u svojoj trilogiji Bog je humorist.
Tu, u tim danima blještavog sunčanog svjetla, razgovarali smo o njemu kao ljudi kojima je stalo do toga da ožive i učvrste sjećanje na nj prije nego što potpuno pre- raste u sve snažniji mit; razgovarali smo o njemu, potvrđivali, nijekali i uspoređivali, kao tajni agenti koji uvježbavaju neku izmišljenu priču, jer je taj grešni čovjek ipak pripadao nama, a mit pripada svijetu. Tad sam isto tako saznao o njemu da je jedne večeri rekao Justini dok su gledali Melissu kako pleše:
Kad bih vjerovao da imam bar malo izgleda da ću uspjeti, sutra bih je zaprosio. Ali ona je toliko neuka i um joj je toliko deformiran siromaštvom i nesrećom da bi me odbila iz nevjerice.
Međutim, Nessim nas je u stopu progonio svojim strepnjama. Jednog sam dana našao poruku »Čuvaj se!« (Πρoσoχπ) ispisanu štapom na pijesku blizu mjesta gdje smo se kupali. Ta je grčka riječ upućivala na Panayotisa, ali i Selim je dobro znao grčki.
Ova potonja opomena dobila je za mene još veću težinu zato što se neposredno nakon toga dogodilo nešto dok sam tražio list čistog papira da napišem pismo Me- lissi. Zatekao sam se naime u Nessimovu malom opservatoriju pa sam tražio na nje- govu pisaćem stolu pribor za pisanje. Slučajno sam opazio da je cijev teleskopa okre- nuta nadolje tako da nije više bila uperena u nebo, nego preko dina na onu stranu gdje je grad drijemao usred isparavanja biserno bijelih oblaka. To nije bilo ništa ne- obično jer je Nessim posebice uživao u tome da hvata zračne struje kako se zgušnja- vaju i kreću oko najviših minareta. Sjeo sam na tronožac i namjestio oko na okular, i pustio da se smiri slika krajolika što je malko podrhtavala i treperila. Usprkos čvrstom kamenom postolju na kojem je tronožac stajao, zbog velikog uvećanja leća i izmaglice vrelog dana slika se lelujala poput pera u zraku te se činilo da krajolik diše tiho i nepravilno. Zgranuo sam se kad sam ugledao kolibicu od trske kako doduše podrhtava i skakuće, ali se lijepo vidi kao na dlanu, kolibicu u kojoj smo Justine i ja prije nepunog sata vremena ležali zagrljeni i razgovarali o Pursewardenu. Na pijesku sam vidio jarkožutu mrlju od korica džepnog izdanja Kralja Leara, koje sam bio po-
nio sa sobom i zaboravio ga ondje; da slika nije onako titrala, vjerujem da bih mogao pročitati naslov na koricama. Bilo mi je kao da je najednom netko, u mračnoj ali do- bro mi poznatoj sobi, za koju sam mislio da sam u njoj sam, iznenada pružio ruku i stavio mi je na rame. Izašao sam iz opservatorija s blokom za pisanje i olovkom u ruci pa sam sjeo u naslonjač da promatram more, pitajući se što li bih mogao napisati Melissi.
* * * *

Te jeseni, kad smo digli logor i vratili se u grad da prezimimo u njemu, ništa još nije bilo odlučeno; čak se smanjio i osjećaj krize. Svi smo bili, da tako kažem, u mutnoj otopini svakidašnjice, u kojoj je trebalo da se iskristalizira drama što predstoji. Pozvali su me da započnem raditi na svom novom poslu kod Scobieja, pa sam ne- moćno prionuo uz onaj nesretni boustrophedon o kojem me je Balthazar nastavio po- dučavati, između igranja šaha. Priznajem da sam nastojao ublažiti grižnju savjesti tako što sam najprije pokušao kazati Scobiejevu odjelu istinu - naime, da je kabala bezazlena sekta koja se bavi hermetičkom filozofijom i da njena djelatnost nema veze sa špijunažom. Na ovo su mi kratko i odsječno odgovorili da ne smijem vjero- vati njihovoj očito dobro smišljenoj priči, nego da moram nastojati otkriti njihovu šifru. Zatražili su od mene detaljne izvještaje o njihovim sastancima pa sam ih savjesno sastavljao prepričavajući Balthazarova izlaganja o Amonu i Hermesu Trismegistusu, obuzet stanovitim mrzovoljnim užitkom. Dok sam to radio, zamišljao sam izmorene državne službenike kako se probijaju kroz tu materiju sjedeći u vlažnim suterenima na tisuću i pol kilometara odatle. Ali plaćali su me, i to dobro, pa sam prvi put mogao Melissi poslati nešto novca i pokušati bar vratiti Justini nešto od onoga što sam joj bio dugovao.
Bilo je zanimljivo i otkrivati koji od mojih znanaca stvarno pripadaju špijunskom lancu. Mnemjian je, primjerice, bio jedan od njih; njegova je brijačnica bila centar za primanje informacija u gradu, i potpuno je odgovarala toj svrsi. On je obavljao svoje dužnosti neobično brižno i diskretno, i nije više htio da mi naplaćuje brijanje. Obeshrabrilo me je kad sam mnogo kasnije saznao da je on svoja špijunska izvješća umnožavao u tri primjerka i prodavao ih raznim obavještajnim službama.
Zanimljivo je u tom poslu bilo i to što sam mogao zapovijediti da se pretresu sta- novi mojih prijatelja. Silno sam uživao kad je izvršena premetačina u Pombalovu stanu. Siromah je imao nesretnu naviku da nosi službene dosjee kući pa da navečer radi na njima. Zaplijenili smo mu cijeli komplet spisa, koji su oduševili Scobieja jer je među njima bilo potankih priopćenja o francuskom utjecaju u Siriji, i popis francuskih agenata u našem gradu. Na jednom od tih popisa zapazio sam i ime onog starog krznara, Cohena.
Pombala je ovaj prepad ozbiljno uzdrmao pa se gotovo mjesec dana nakon toga
osvrtao na ulici za sobom, uvjeren da ga netko prati. Isto je tako uobrazio sebi da je jednooki Hamid potplaćen da ga truje, pa je jeo svu hranu spravljenu kod kuće tek pošto bih je ja prvi kušao. Još je čekao svoj križ i premještaj i silno se bojao da će mu i jedno i drugo izmaknuti zbog oduzetih dosjea, ali kako smo mu iz obzira bili ostavili fascikle u kojima bijaše spremljen sav taj materijal, uspio ih je vratiti u kartoteku, uz napomenu da su spisi spaljeni »prema dobivenim instrukcijama«.
U posljednje je vrijeme doživio velik uspjeh sa svojim koktel-partijama za koje je pomno birao uzvanike - pozivajući gdjekad goste i iz skromnijih životnih sfera kao što su prostitucija ili umjetnost. Međutim, troškovi i brige oko toga bijahu ne- podnošljivi, i sjećam se kako mi je jednom tumačio, turobnim glasom, porijeklo takvih običaja. - Koktel-partije izmislili su - kao što i samo ime svjedoči - najprije psi. To ti je naprosto njuškanje stražnjice uzdignuto na razinu službene ceremonije. - Ipak je ustrajao na njima i tako stekao naklonost generalnog konzula, na koga je, unatoč svom preziru, još gledao sa stanovitim djetinjim strahopoštovanjem. Čak je nagovorio i Justinu, nakon dugog šaljivog preklinjanja, da se pojavi na jednom od tih njegovih primanja kako bi podržala njegove planove za dobivanje križa. To nam je pružilo priliku da proučimo Pordrea i mali diplomatski krug u Aleksandriji - mahom ljude koji su ostavljali dojam da su naslikani raspršivačem za boje, toliko su im službena obličja bila izmoždena i razlivena.
Sam je Pordre bio više hir nego čovjek. Bio je rođen da bude zahvalna meta kari- katuristima. Imao je dugačko, blijedo, nakazno lice, još istaknutije bujnom i sjajnom srebrnkastom kosom kojom se koristio da se prenemaže. Ali to je zapravo bilo la- kajsko lice. Lažnost njegovih gesta (pretjerana brižnost i iskazivanje prijateljstva čak i običnim znancima) neugodno se doimala i pomogla mi da shvatim i geslo što ga je moj prijatelj bio sročio za francusko Ministarstvo vanjskih poslova, i epitaf za koji mi je jednom rekao da će biti ispisan na grobu njegova šefa (»Njegova mu je osred- njost bila spas.«) Sve se ovo, naravno, dogodilo nekoliko godina prije nego što se Pordre proslavio svojim pregovorima o francuskoj floti. Ne mogu, međutim, vjero- vati da se on u međuvremenu imalo promijenio: karakter mu je bio tanjušan kao pozlata na knjigama - glazura kulture koju diplomati lakše stječu nego većina drugih ljudi.
Koktel-partija je izvanredno uspjela, a poziv na večeru kod Nessima izazvao je nehinjeni radosni zanos starog diplomata. Dobro se znalo da je egipatski kralj čest gost za Nessimovom trpezom i starac je već u glavi sastavljao depešu koja je poči- njala ovim riječima: »Kad sam prošlog tjedna večerao s kraljem, skrenuo sam razgo- vor na pitanje... On mi je rekao... Ja sam mu odgovorio...« Usne su mu se počele mi- cati same od sebe, pogled se zamutio dok je zapadao u jedan od onih javnih transova po kojima je bio poznat, i iz kojih bi se odjednom prenuo ispričavajući se zapanje- nim sugovornicima glupavim i šašavim smiješkom.
Što se mene tiče, čudno sam se osjećao kad sam ponovo posjetio onaj mali stan sličan čatrnji u kojem sam bio proveo gotovo dvije godine svoga života, prisjećajući se da sam upravo ovdje, u ovoj sobi, prvi put sreo Melissu. Pombalova najnovija lju- bavnica preobrazila je tu prostoriju. Zatražila je da se zidovi oblože drvenim ploča- ma i oboje bjelkastom bojom a da obrubne daščice pri dnu budu kestenjaste boje. Stari naslonjači, kojima je kučina polako ispadala iz poderotina sa strane, bijahu iznova presvučeni nekakvim teškim damastom sa šarama fleur-de-lisa,{86} a tri stare sofe bijahu posve izbačene kako bi se dobilo više mjesta. Jamačno su ih bili prodali ili bacili u otpad. »Negdje,« pomislio sam citirajući u glavi stihove starog pjesnika,
»negdje se još ta starudija zacijelo povlači«. Kako je ljubomorno pamćenje, i kako se grčevito drži za sirovinu svoga svakidašnjeg rada!
Pombalova sumorna spavaća soba zadobila je nekakav fin de siecle{87} štih i postala čista kao suho zlato. Možda bi je čak i Oscar Wilde uzeo kao gotovu scenu za prvi čin svoje komedije. Moja se soba opet pretvorila u ropotarnicu, ali je krevet ostao stajati uza zid, do željeznog sudopera. Žuti je zastor, naravno, nestao, zamije- nio ga je neugledan komad bijelog platna. Stavio sam ruku na zahrđali željezni okvir starog kreveta i srce me zaboljelo pri pomisli na Melissu kako upire u mene svoj iskreni pogled u večernjem polumraku sobice. Bio sam iznenađen i posramljen svo- jom žalošću. Kad je Justine ušla za mnom u sobu, zatvorio sam nogom vrata i umah joj počeo ljubiti usne, kosu i čelo, stežući je toliko u zagrljaju da umalo nije ostala bez daha, a sve to zato da mi ne bi primijetila suze u očima. Ali učas je pojmila što je posrijedi, pa mi je uzvratila poljupce s onim divnim žarom koji samo prijateljstvo može uliti u naše postupke, mrmljajući:
Znam. Znam.
Zatim se nježno izvukla iz mog zagrljaja, povela me iz sobe i zatvorila vrata za nama.
Moram ti nešto reći o Nessimu - reče mi potiho. - Slušaj me dobro. U srijedu, onog dana prije nego što smo otišli iz »Ljetnog dvorca«, izjahala sam bila sama do mora. Nad obalom je letjelo veliko jato srebrnih galebova kad sam odjednom u dalji- ni spazila auto, za čijim je volanom sjedio Selim, kako se valja i kobelja preko dina prema moru. Nisam mogla vidjeti što rade. Nessim je sjedio otraga. Mislila sam da će sigurno zaglibiti u pijesku, ali nisu: dojurili su do samog mora gdje je pijesak tvrd i nastavili brzo voziti prema meni. Ja nisam bila na samoj plaži nego u udolini pede- setak metara daleko od mora. Kad su bili točno u mojoj visini i kad su galebovi uzletjeli, primijetila sam da Nessim drži u ruci staru repetirku. Podigao ju je i stao bjesomučno pucati u oblak od galebova sve dok nije ispraznio šaržer. Tri-četiri gale- ba pala su lamatajući krilima u more, ali se kola nisu zaustavljala. Projurili su pokraj mene kao strijela. Bit će da postoji nekakav put od dugog žala do pješčenjaka i natrag do glavne ceste, jer kad sam se nakon pola sata vratila, kola su bila već na
svom mjestu. Nessim je bio u opservatoriju. Zaključao je bio vrata i rekao mi da ima posla. Pitala sam Selima kakva je to bila scena, a on je samo slegao ramenima i pokazao mi na Nessimova vrata. »On mi je tako naredio,« bilo je sve što mi je rekao. Ali, dragi moj, da si samo vidio Nessimovo lice kad je podigao pušku i naciljao... - Dok se prisjećala toga, i nehotice je prinijela svoje duge prste obrazima, kao da želi namjestiti izraz na svom licu. -Izgledao je kao luđak.
U drugoj sobi razgovaralo se pristojno o svjetskoj politici i situaciji u Njemačkoj. Nessim se ljupko namjestio na priručje Pordreova naslonjača. Pombal je susprezao zijevanje koje ga je neprestance prilično nezgodno spopadalo u obliku podrigivanja. Meni još Melissa nije izlazila iz glave. Tog sam joj dana po podne bio poslao novac i radovao se pri pomisli kako će kupiti sebi neke lijepe haljine - ili kako će ih možda potrošiti na neki šašav način.
Novac - nestašno je govorio Pombal nekoj postarijoj ženi koja je bila nalik na pokunjenu devu. - Čovjek uvijek mora da se osigura. Jer samo novcem može doći do još više novca. Gospođa sigurno zna za onu arapsku poslovicu koja kaže: »Bo- gatstvom možeš kupiti bogatstvo, ali siromaštvom teško da ćeš kupiti i poljubac od gubavca«.
Moramo krenuti - rekla je Justine, a kad sam se na rastanku zagledao u njene tople crne oči, znao sam da sluti koliko mi je u tom trenutku glava puna Melisse; zato se i rukovala sa mnom još srdačnije i suosjećajnije.
Predmnijevam da je upravo te večeri, dok se odijevala za večeru, Nessim bio ušao u njenu sobu i obratio se njenu odrazu u zrcalu u obliku pika u igraćim kartama:
Justine - prozborio je odlučno - moram te zamoliti, da ne pomisliš da sam polu- dio ili nešto slično tome, ali ..., je li tebi Balthazar ikad bio nešto više od prijatelja?
Justine je upravo vješala zlatni privjesak u obliku cvrčka na lijevo uho i pogleda- la ga dugim pogledom prije nego što mu je odgovorila istim onim mirnim, odmjere- nim glasom:
Nije, dušo.
Hvala ti.
Nessim je zatim dugo zurio u svoj odraz, odlučno, zamišljeno. Zatim je duboko uzdahnuo i izvadio iz džepića na prsluku svoga večernjeg odijela zlatni ključič u obliku ankha.
Jednostavno mi nije jasno kako je ovo došlo do mene - reče i pocrvenje kao rak dižući ga uvis da ga i ona vidi. Bijaše to ključič za sat čiji je gubitak onoliko raža- lostio Balthazara. Justine se zagledala u njega, pa onda u muža, pomalo iznenađena.
Gdje si ga našao? - upita ga.
U mojoj kutiji za dugmad.
Justine se nastavila dotjerivati malo sporije, radoznalo motreći muža, koji je i da- lje proučavao svoje crte lica na zrcalu istim onakvim pomnim i zamišljenim pogle- dom.
Moram mu ga nekako vratiti. Možda mu je ispao na sastanku? Ali čudno je... - Ponovo uzdahne. - Ničeg se ne sjećam. - Bilo im je oboma jasno da je on taj ključič ukrao. Nessim se okrene na peti i dobaci joj: - Čekat ću te dolje.
Dok je on tiho zatvarao vrata za sobom, Justine je znatiželjno razgledala ključič.
* * * *
U to je vrijeme već započeo sanjati, umjesto snova iz djetinjstva, onaj veliki ciklus povijesnih snova u koji se sad upleo i sam grad - baš kao da je napokon našao po- godni medij preko kojeg će izražavati kolektivne želje što nadahnjuju njegovu kultu- ru. Kad bi se probudio, ugledao bi tornjeve i minarete otisnute na istrošenom, napra- hanom nebu, a na njima bi razabrao, kao en montage{88} orijaške otiske povijesnog pamćenja što leži iza sjećanja pojedinca, svoga učitelja i vodiča: zapravo svog izumi- telja jer je čovjek samo produžetak duha mjesta.
Ti su ga snovi uznemiravali jer uopće nisu bili noćni snovi. Miješali su se s ja- vom i prekidali mu budno stanje, kao da se opna njegove svijesti iznenada pokidala na više mjesta da ih propusti.
Usporedo s tim orijaškim tvorevinama - paladijskim{89} galerijama slika što su potjecale iz njegova čitanja i meditiranja o svojoj prošlosti, i o prošlosti grada - reda- li su se sve žešći i žešći napadaji nerazborite mržnje na onu istu Justinu koju je toliko slabo poznavao, na suosjećajnu prijateljicu i odanu ljubavnicu. Ti su napadaji kratko trajali ali su bili toliko siloviti da se on, s pravom ih smatrajući naličjem ljubavi koju osjeća prema njoj, nije počeo bojati za njenu sigurnost nego za svoju. Počeo se bojati brijanja u sterilno bijeloj kupaonici svakog jutra. Često je niski brijač zapažao suze u očima svoje mušterije dok mu je bešumno vezao oko vrata bijeli ubrus.
Ali dok je ta galerija povijesnih snova zauzimala predvorje njegova uma, figure njegovih prijatelja i znanaca, opipljive i stvarne, kretale su se gore-dolje među njima, među ruševinama klasične Aleksandrije, napučujući začudno povijesni prostor i vri- jeme kao žive osobe. Savjesno, kao kakav službenik osiguravajućeg zavoda, bilježio je u svoj dnevnik sve što je vidio i doživio, a ravnodušni Selim morao je sve to prepi- sivati na pisaćem stroju.
Vidio je, primjerice, Mouseion, i njegove mrzovoljne umjetnike, koje je država obilato financijski potpomagala, kako rade oko duhovnih pomodnih uzora njegovih utemeljitelja: a poslije, među samotnjacima i mudracima, onog filozofa kako strplji- vo priželjkuje da pretvori svijet u posebnu privatnu državu od koje bi samo on imao koristi - jer u svakoj fazi razvoja svaki čovjek rezimira svekoliki svemir i prilagođa- va ga svojoj nutarnjoj naravi: a svaki mislilac, svaka misao iznova oplođuje svekoli-
ki svemir.
Natpisi urezani na mramornim spomenicima u Muzeju šaputali su mu, kao žive usne, dok je prolazio kraj njih. Tu su ga čekali Balthazar i Justine. Došao je da se vidi s njima, zasjenjen mjesečinom i sjenama što su se cijedile niz kolonadu. Čuo im je glasove u mraku i pomislio, kad je potiho zafućkao, po čemu bi ga Justine odmah prepoznala: »Duhovno je vulgarno živjeti tako siguran u osnovna načela kao što živi Balthazar.« Uto je začuo starijeg čovjeka kako govori: »A moral nije ništa ako se svodi samo na formu lijepog ponašanja.«
Silazio je polagano ispod svodova prema njima. Mramorni pod bijaše išaran pru- gama mjesečine i sjene poput zebre. Ono je dvoje sjedilo na mramornom poklopcu sarkofaga dok je negdje u neumoljivom mraku vanjskog dvorišta Pursewarden šetao gore-dolje po proljetnoj tratini i dokono zviždukao motiv iz arije neke Donizettijeve opere. Zlatni cvrčci na Justininim ušima preobrazili su je odjednom u projekciju iz jednog njegova sna, i zaista ih je obadvije vidio nejasno odjevene u toge grubo iskle- sane mjesečinom. Balthazar je upravo govorio glasom izmučenim od paradoksa što se krije u srži svake religije:
Dakako da je u stanovitom smislu čak i propovijedanje Evanđelja zlo. To je je- dan od apsurda ljudske logike. Kako bilo da bilo, ne dovodi nas samo Evanđelje u dodir sa silama mraka, nego propovijedanje Evanđelja. Upravo nam zato kabala toli- ko vrijedi; ona ne postulira ništa drugo do znanost »prave pozornosti«.
Napravili su mu mjesta na svojoj mramornoj sjedalici, ali se tu opet, prije nego što je stigao do njih, pomaknuo pokretač njegove vizije i ozbiljno se umiješali drugi prizori, ne obazirući se na usklađenost i vremenski slijed, ne obazirući se na povi- jesno doba i opću vjerodostojnost.
Sasvim je jasno vidio u duhu svetište što ga je pješaštvo bilo podiglo u čast
»Afroditi s golubovima« na onoj pustoj aluvijalnoj obali. Marš ih je sve bio doveo do ruba iscrpljenosti, izoštrio im viziju smrti kojom je ispunjena vojnička duša sve dok nije blistala pred njima nepodnošljivo jasno i velebno. Tovarna stoka ugibala je zbog nestašice stočne hrane a ljudi su umirali zbog nestašice vode. Nisu se usuđivali zaustavljati kod otrovanih izvora i zdenaca. Divlji magarci, koji su ih izluđivali mo- tajući se točno izvan dohvata njihovih strijela, izbezumljivali su ih obećavanjem mesa do kojeg nikad neće doći dok se kolona kreće kroz oskudnu vegetaciju na toj trnovitoj obali. Trebalo je da napreduju prema gradu, usprkos zlom znamenju. Pješaci su marširali bez oružja iako su znali da je to ludost. Oružje im je bilo na zaprežnim kolima koja su vječito zaostajala za njima. Kolona je ostavljala za sobom kiseo zadah neopranih tjelesa - znoja i volovske mokraće: makedonski praćkaši pr- djeli su kao jarci.
Ostajali su bez daha pred elegancijom svojih neprijatelja - konjaništva pod bije-
lim oklopima koje se poput oblaka skupljalo i razilazilo na pravcu njihova marša. Iz- bliza se vidjelo da su zaogrnuti purpurnim plaštevima, da su u izvezenim tunikama i uskim svilenim hlačama. Nosili su zlatne lančiće oko vitkih tamnih vratova i na- rukvice na rukama u kojima su držali koplja. Bili su poželjni kao čopor žena. Glasovi im bijahu visoki i odmorni. Kakva opreka praćkašima, okorjelim veteranima regu- larnog pješaštva, koji znaju samo zime kad su im se sandale lijepile za stopala od studeni, ili samo ljeta kad im se od znoja sušila koža na sandalama dok ne bi posta- la tvrda kao suhi mramor. Nije ih strast nego zlato uvuklo u ovu avanturu, koju su podnosili stoički, kao i svi plaćenici. Život je postao bespolan remen koji se sve dub- lje i dublje zarezuje u meso. Sunce ih je ispeklo i osušilo a od prašine su ostali bez glasa. Gizdavi šljemovi s perjanicom koje su bili dobili na polasku bijahu o podne prevrući da bi ih mogli nositi. Afrika, koju su nekako zamišljali kao produžetak Europe - produžetak poznatih pojmova, veza s utvrđenom prošlošću - pokazala se kao nešto sasvim drugo: prijeteća tmina gdje se graktanje gavranova podudara sa su- him povicima obeshrabrenih ljudi, a suzdržljivi smijeh, artikuliran samim dahom, s vrištanjem pavijana.
Kadikad bi zarobili nekoga - osamljenog uplašenog pojedinca koji je pošao u lov na zečeve - i čudili se kad bi vidjeli da je čovjek kao i oni. Zderali bi s njega dronjke i buljili u ljudsko spolovilo s pomnim zanimanjem, bez razumijevanja. Gdjekad bi opljačkali neko naselje ili bogataški posjed u podnožju gorja, jeli usoljeno dupinovo meso iz tegli (pijani vojnici gostili su se u kolnici među volovima, nosili klateći se vijence od kopriva i pili iz zaplijenjenih zlatnih ili rožnatih pehara). Sve je ovo bilo još prije nego što su stigli do pustinje... Na mjestu gdje su se križale staze prinijeli su žrtve Heraklu (i u isti mah ubili dva vodiča, tek toliko da budu sigurniji); ali od tog trena sve je krenulo naopako. U potaji su znali da nikad neće stići do grada i opsjesti ga. O Bože! Neka se samo nikad više ne ponovi ono zimsko logorovanje u brdima! Od studeni su im otpadali prsti i nosevi! Pa oni prepadi! U sjećanju svoga sjećanja još je čuo mljackavu škripu stražarskih koraka po snijegu cijele bogovetne zime. U ovom su kraju neprijateljski vojnici nosili na glavama lisičja krzna s grabežljivom ši- ljastom glavom na vrhu i dugačke kožne tunike koje su im štitile noge. Bili su ne- čujni i pripadali su jedino, kao i raslinje, onim strmim vododerinama i vrtoglavim stazama velike vododjelnice.
Kada je kolona na maršu, sjećanje postaje radionica, ispredajući snove koje za- jedničke nevolje sjedinjuju u zajednicu ideja zasnovanu na oskudici. Znao je da onaj mirni čovjek tamo misli na ružu koju je našao u svom krevetu na dan igara. Drugi opet nije mogao zaboraviti čovjeka s otkinutim uhom. Zajedljivi učenjak koga su si- lom unovačili osjećao je da je u bici na pogrešnom mjestu, kao noćna posuda na simpoziju. Pa onda onaj debeljko koji je sačuvao neobičan, osoban miris novoro- đenčeta; pa šaljivčina od čijih je šala prethodnica neprestance urlala od smijeha.
Mislio je na novi depilator iz Egipta, na krevet koji je zbog svoje mekoće nosio zaštitni znak Herakla, na bijele golubice potkresanih krila kako lepršaju oko gozbe na stolu. Cijelog života dočekivali su ga u javnoj kući gromoglasnim smijehom i ki- šom papuča. Neki su drugi sanjali o neobičnim užicima - kose naprahane olovnim bjelilom, ili kako kao učenici stupaju u zoru u golim redovima, dvojica po dvojica, prema školi učitelja sviranja na harfi, po snijegu koji pada gust poput kaše. Za vulgarnih seoskih dionizija nosili su, usred općeg grohota, orijaški kožnati falus, ali čim bi ih posvetili, primili bi ponuđenu sol i falus, uzbuđeni i nijemi. U njemu su se množili snovi, a kad bi ih čuo, otvorio bi sjećanje svojoj svijesti kraljevski, neštedi- mice, kao što bi se otvorila koja od glavnih arterija.
Bilo je neobično prilaziti Justini po toj prugastoj jesenskoj mjesečini kroz tako nezdravu plimu sjećanja: osjećao je kako premješta sjećanja samom težinom i gusto- ćom svoga fizičkog tijela. Balthazar se odmaknuo da mu dade mjesta i nastavio go- voriti njegovoj ženi tihim glasom. (Svečano su pili vino i poškropili talogom svoju odjeću. Generali su im netom bili rekli da se nikad neće probiti, da nikad neće doći do grada.) I živo se prisjetio kako bi Justine nakon snošaja sjela podavijenih nogu na krevet i počela redati mali špil karata za tarot, što je uvijek stajao na polici među knjigama - kao da želi izračunati koliko im je još ostalo sreće poslije ovoga najnovijeg skoka u ledenu ponornicu strasti, koju ona ne može ni suzbiti ni utažiti. (»Ljudski duh raskomadan spolnošću,« rekao je jednom Balthazar, »ne nalazi mira sve dok ga starost i oslabljena potencija ne uvjere da mu šutnja i tišina nisu neprijate- lji.«)
Je li sve to neslaganje u njihovu životu bila mjera tjeskobe koju su baštinili od grada ili od starenja? »O Bože moj,« umalo da joj nije rekao, »zašto ne bismo na- pustili ovaj grad i potražili atmosferu koja nije toliko zasićena osjećanjem iskorije- njenosti i neuspjeha?« Pale su mu na pamet riječi staroga pjesnika, pritisnute kao pe- dale glasovira, koje ključaju i odzvanjaju oko krhke nade što ju je ta misao probudila iz tamnog sna.

Nema druge zemlje, prijatelju, nema drugog mora, Jer grad će poći za tobom: u istim ulicama
Vrtjet ćeš se bez kraja i konca, u istim Duhovnim predgrađima klizit ćeš od mladosti do starosti,
U istoj ćeš kući napokon pobijeljeti - Jer grad je ovaj kavez.
Nema bolje luke koja te čeka od ove,
Nema lađe da te primi - Ah! Zar ne vidiš, Baš ko što si sav svoj život upropastio
Na ovom jednom mjestu, upropastio si ga Posvuda sada, na svoj kugli zemaljskoj?{90}

»Moj je problem u tome,« rekao je mirno sam sebi pipajući čelo da vidi nema li vrućicu, »što me je žena koju sam volio potpuno zadovoljila a da sama nije doživjela ni trunka sreće.« I razmišljao je o svim onim tlapnjama koje su se sad potvrđivale fi- zičkim znacima. Hoću da kažem: tukao je Justinu, tukao ju je dok ga ruka nije zabo- ljela i štap mu se slomio u ruci. Sve je to, naravno, bilo u snu. Pa ipak, kad se probu- dio, ustanovio je da ga ruka boli i da mu je natečena. U što da čovjek povjeruje kad se zbilja svojim djelima podsmjehuje mašti?
Istodobno mu je, naravno, bilo posve jasno da je patnja, zapravo svaka bolest, sama po sebi akutna forma uobraženosti, a sav mu je nauk kabale došao kao vjetar koji puše u krmu da mu nadme prezir prema samom sebi. Čuo je, kao daleke odjeke pamćenja grada, Plotinov glas kako ne govori o bježanju od nesnosnih svjetovnih uvjeta, nego o hrljenju prema novom svjetlu, novom gradu Svjetla. »Ovo nije, među- tim, put koji se prevaljuje nogama. Zagledaj se u sebe, povuci se u sebe i promatraj!« Ali sad je znao da je to jedino što nikad neće moći.
Začudo, dok ispisujem ove stranice, prisjećam se koliko su ljudi slabo zapažali ove unutarnje promjene na površini njegova života - čak i oni koji su ga dobro poznavali. Bilo je malo toga u što se moglo uprijeti prstom - samo osjećaj praznine u onome poznatom - kao kad se neka poznata melodija svira u nešto drukčijem tonali- tetu. Istina je da je u to vrijeme već počeo priređivati primanja što su po svojoj raskoši nadmašila sve što je grad dotle vidio, čak i kod najbogatijih obitelji. Njihova velika kuća nije sad bila nikad prazna. Velike kuhinjske prostorije u kojima bismo tako često skuhali sebi jaje ili čašu mlijeka nakon koncerta ili kazališne predstave - i koje su onda bile prašne i puste - sada bijahu zaposjednute stalnim garnizonom kuha- ra, što su se ponašali kao kirurzi ili glumci, a na glavama nosili kape nalik na brašnjave tornjeve. Po gornjim sobama, visokom stubištu, galerijama i salonima koji su odjekivali od turobnog izvijanja satova, sada su šestarili crni robovi koji su se držali važno kao labudovi obavljajući svoje hitne poslove. Na njihovoj bijeloj odjeći što je mirisala na krojačko glačalo nije bilo nijedne mrlje - na haljecima podijeljenim skrletnim pojasevima prikopčanim na struku zlatnim kopčama u obliku kornjačine glave: taj je rebus Nessim bio sam izabrao. Na blage pliskavičje oči bijahu im nabije- ni obični skrletni fesovi, a na gorilskim rukama nosili su bijele rukavice. Kretali su se nečujno kao sama smrt.
Ako i nije dotle u izdašnosti natkrilio velike figure egipatskog društva, moglo se

pomisliti da se sad natječe s njima oko prestiža. U kući se neprestano nešto događalo uz hladne paprataste arabeske nekog kvarteta ili uz očajničko sunovraćanje saksofo- na koji su vrištali u noći kao rogonje.
U dugačkim bijelim sobama za primanje bijahu nadograđene niše i neočekivani zakuci kako bi se još više povećao ionako veliki prostor za sjedenje, pa je gdjekad i po dvjesta do trista gostiju sjedilo za rafiniranim i besmislenim večerama - gledajući domaćina utonulog u promatranje ruže što je ležala u praznom tanjuru ispred njega. Ipak, nije bio posve odsutan duhom jer su besmislice uobičajenog naklapanja izmamljivale na njegovu licu smiješak - sasvim neočekivan, kao kad čovjek podigne naopako okrenutu čašu da pokaže ispod nje nekog rijetkog kukca, čije znanstveno ime ne zna.
Što bi se još moglo kazati? Jedva da su se zapažale luksuzne sitnice na odijelu čovjeka, čije je bogatstvo uvijek čudno odudaralo od njegove sklonosti da nosi fla- nelske hlače i sakoe od tvida. Sada, u odijelu od šagrena glatkog kao led, sa skrletnom tkanicom, izgledao je samo onako kako je oduvijek trebalo da izgleda - kao najbogatiji i najpristaliji bankar u gradu: a bankari su prava nahočad u ovom na- šem morskom tjesnacu. Ljudi su držali da je napokon došao na svoje. Tako treba da živi čovjek na njegovu položaju i s njegovim bogatstvom. Samo su članovi diplo- matskog zbora nanjušili u toj novoj rasipnosti neke skrivene motive, možda urotu protiv kralja, pa su hrpimice dolazili u njegov salon držeći se namješteno uljudno. Ispod njihovih nehajnih ili snobovskih lica naslućivala se živa radoznalost, želja da proniknu u Nessimove pobude i nakane, jer sad je i sam kralj često dolazio u njegovu velebnu kuću.
Međutim, sve to nije ni najmanje pospješivalo rješenje glavnog pitanja. Reklo bi se da se akcija koju je Nessim planirao razvija dozlaboga sporo, kao stalaktit, pa da ima vremena da sve to ispuni taj interval - rakete su svojim iskričavim brazdama pre- oravale baršunasto nebo, prodirući sve dublje i dublje u noć u kojoj smo Justine i ja ležali, čvrsto stisnuti u zagrljaju tijela i duha. U mirnoj vodi fontane razabirala su se rasplinuta ljudska lica, zažarena tim zlatnim i skrletnim zvijezdama dok su se rakete šišteći dizale put neba poput žednih labudova. U mraku, dok je njena topla šaka poči- vala u mojoj ruci, gledao sam jesensko nebo kako se grči od šarenog svjetla, miran kao čovjek za koga se sva nezaslužena bol ljudskog svijeta povlači i rasplinjuje - kao što biva s boli kad predugo traje, šireći se od neodređenog dijela tijela i preplavljuju- ći čitavo tijelo ili um. Divni urezi raketa na tamnom nebu ispunjavali su nas samo osjećanjem uzbudljivog sklada sa svom naravi svijeta ljubavi koji će nas uskoro na- pustiti.
Ta je noć obilovala munjama koje su inače ljeti rijetke: i tek što se priredba završila, iz pustinje na istoku pojavila se tanka kora grmljavine, poput kraste na mi- lozvučnoj tišini. Pala je sitna kišica, mladenačka i svježa, i odjednom se mrak ispu-

nio prilikama što su se hitro vraćale u zaklone osvijetljenih kuća, haljina zadignutih do gležnjeva i oštro povišenih glasova od užitka. Svjetiljke bi načas jasno ocrtale nji- hova gola tijela ispod prozirnih haljina. Mi smo se pak bez riječi povukli u alkoven iza miomirisne živice od šimšira i legli na kamenu klupu isklesanu u obliku labu- da. Nasmijana i brbljava svjetina pohrlila je pokraj ulaza u alkoven prema svjetlu; nas smo dvoje ležali u kolijevci tame osjećajući kako nas kišica nježno bocka po licu. Ljudi u smokinzima prkosno su ispaljivali posljednje rakete pa sam kroz njezi- nu kosu vidio zadnje blijede komete kako klize u mrak. Oćutio sam, obuzet usijanim uživanjem u bojama u svojoj glavi, kako toplo i bezazleno pritišće jezikom moj je- zik, svojim rukama moje ruke. Od neizmjerne sreće - nismo mogli ni govoriti nego smo zurili netremice jedno drugome u oči pune navrlih suza.
Iz kuće je dopiralo suho praskanje čepova na bocama šampanjca i smijeh ljudi.
Više nismo ni jedne večeri sami.
Što se to događa s Nessimom?

Ne znam više ni sama. Kad čovjek nešto krije, onda mora glumiti. I zbog toga svi ljudi oko njega isto tako moraju glumiti.
I zaista, isti onaj čovjek kretao se po površini njihova zajedničkog života - isti onaj obzirni, blagi, točni čovjek: ali se u nekom užasnom smislu sve bilo promijeni- lo, on nije više bio nazočan.
Ostavili smo jedno drugo na cjedilu - rekla je tihim glasom izdišući zrak i, pri- vijajući se uza me, obasula me svom snagom osjećaja i zvuka poljupcima koji su kanda bili sažeci svega što smo zajedno doživjeli, i držali ih nepouzdano načas u ru- kama, prije nego što su se izlili u okolni mrak i ostavili nas. Pa ipak, reklo bi se da svakim zagrljajem govori sama sebi: »Možda ću baš ovime što me toliko boli a što ne želim da se ikad završi - možda ću upravo ovime naći put kojim ću se vratiti Nessimu.« Odjednom me obuzela nesnosna potištenost.
Poslije, dok sam prolazio kroz vrištavu domorodačku četvrt s njenim drečavim svjetlima i ustajalim zadahom puti, pitao sam se, kao što sam se često pitao, kamo nas to vrijeme vodi. I baš kao da želim iskušati vrijednost upravo onih osjećaja na kojima bijaše zasnovano onoliko ljubavi i tjeskobe, svratio sam u osvijetljeni šator ukrašen komadom filmskog plakata - golemim profilom ljubavnika s ekrana, besmislenim kao što je besmislen trbuh mrtvog kita koji se prevrnuo u vodi - pa sam sjeo na stolac za mušterije, kao što bih sjeo u brijačnici, i čekao da dođem na red. Na unutarnjim vratima bijaše navučen zastor, odakle su dopirali slabašni zvukovi, kao sa skupa bića nepoznatih znanosti, zvukovi koji nisu bili osobito odvratni - zapravo su bili interesantni, kao što su prirodne znanosti interesantne onima kojima nije više stalo do razvijanja tankoćutnosti. Dakako da sam u to vrijeme bio već pijan i izmoren - pijan koliko od Justine toliko i od vrlo laganog Pola Rogeta.{91}
Na stolcu do mene ležao je nečiji tarbuš, koji sam u svojoj rastresenosti stavio na glavu. Iznutra je još bio topao i ljepljiv pa mi se debela kožna podstava prilijepila za čelo. »Htio bih znati što to stvarno znači,« rekoh sam sebi u zrcalu na kojem napukli- ne bijahu zalijepljene obrubima poštanskih maraka. Mislio sam, naravno, na svu onu zamašnu borbu spolova, na sam čin penetracije koji može natjerati čovjeka u očaj radi stvorenja sa dvije dojke i le croissantom,{92} kako se to kaže u slikovitom le- vantinskom žargonu. Zvukovi iza zastora pojačali su se i pretvorili u diskretno ste- njanje i cviljenje - uzbuđeni ljudski glas udružen sa škripom starog drvenog kreveta. To je zacijelo bio onaj isti, istovjetni čin koji smo Justine i ja obavljali na isti način kao i sav ostali svijet. U čemu je bila razlika? Koliko su nas daleko naši osjećaji odveli od istine običnog, primitivnog životinjskog čina? I koja je u tome uloga izdajničkog uma, s njegovim beskrajnim catalogue raisonne{93} srca? Želio sam od- govoriti na pitanje na koje se ne može odgovoriti, ali sam toliko očajnički težio za nečim pouzdanim da mi se činilo da bih mogao, kad bih zatekao taj čin u prirodnom stanju, motiviran znanstvenim razlozima a ne ljubavlju, još neokaljan samom ide- jom, iznenada otkriti istinu o svojim osjećajima i željama. Jedva čekajući da se oslo- bodim tog pitanja, podigao sam zastor i tiho stupio u prostoriju ćudljivo osvijetljenu lelujavom i šištavom parafinskom svjetiljkom namještenom tako da troši što manje parafina.
Krevet bijaše ispunjen nejasnom gomilom mesa koje se u isti mah gibalo na više mjesta, mutno se komešalo, kao mravinjak. Trebalo mi je malo vremena da razaznam blijede i dlakave udove postarijeg muškarca i odijelim ih od udova njegove partneri- ce - zelenkaste bjeline konveksne žene s glavom kao u boe constrictora - s glavom okrunjenom teškom crnom kosom što se prosula preko rubova nečistog madraca. Moj iznenadni upad mora da je djelovao kao policijska racija jer su uslijedili uzdasi i tišina. Baš kao da je mravinjak naglo opustio. Muškarac je prostenjao i iznenađeno zirnuo na mene, a onda, kao da se želi sakriti, zario glavu među ženine goleme dojke. Nisam im mogao objasniti da ja ne istražujem ništa drugo do sam taj čin ko- jim su oni zauzeti. Prišao sam krevetu odlučno, ispričavajući se, uhvatio se rukom za zahrđali željezni okvir i, držeći se zacijelo znanstvenički ravnodušno, nisam se zagledao u njih jer gotovo da nisam bio ni svjestan njihova postojanja, nego u sebe i Melissu, u sebe i Justinu. Žena je uprla u mene svoje krupne, indiskretne, kao ugljen crne oči i rekla nešto na arapskome.
Ležali su preda mnom kao žrtve neke užasne nesreće, nespretno zagrljeni, baš kao da su na neki nesuvisli i eksperimentalni način prvi partneri u povijesti ljudskoga roda koji su izmislili ovaj posebni način općenja. Činilo se da je njihova poza, tako smiješna i loše smišljena, rezultat nekog početničkog pokušaja koji bi se mogao, na- kon više stoljeća eksperimentiranja, razviti u isto tako uzbudljivo skladan raspored tijela kao što je raspored u baletu. Ipak sam pojmio da je ova poza neopozivo utvrđe-
na, za sva vremena - ova vječito tragična i smiješna poza tijela u zagrljaju. Odatle su proistekli svi oni aspekti ljubavi kojima su se poslužili umovi pjesnika i luđaka da razrade svoju filozofiju istančanih razlika. Odatle su počeli nicati bolesnici, be- zumnici, a otuda i zgađena i obeshrabrena lica onih koji su dugo u braku, vezani među sobom leđima, tako reći, kao psi koji se ne mogu rastaviti poslije parenja.
Iznenadio sam se kad je odjeknuo moj tihi napukli smijeh, ali je on umirio moje uzorke. Muškarac je podigao glavu desetak centimetara i pozorno oslušnuo, kao da se želi uvjeriti da se nijedan policajac ne bi mogao tako nasmijati. Žena je iznova protumačila sama sebi moju nazočnost i nasmiješila se. - Pričekajte malo - doviknula mi je i zamahnula bijelom pjegavom rukom prema zastoru. - Sad ću ja. - A muškarac je, kao da je osjetio prijekor u njenu glasu, učinio nekoliko grčevitih kretnji, kao pa- ralitičar koji pokušava hodati - ponukan pukom pristojnošću, a ne željom za uživa- njem. Lice mu je izražavalo uslužnost - kao u čovjeka koji u krcatom tramvaju ustaje da ustupi mjesto nekom mutilé de la guerre.{94} Žena je zagroktala i stisnula prstima rubove kreveta.
Ostavljajući ih tako nespretno isprepletene, izašao sam nasmijan na ulicu da još jedanput obiđem domorodački kvart u kojem još zuji smiješni, konkretni život muškaraca i žena. Kiša je bila prestala i iz mokrog tla izbijao je razdražljiv i ugodan zadah ilovače, ljudskih tijela i uvelog jasmina. Polako sam hodao, duboko utonuo u misli, i počeo opisivati u sebi riječima cijelu ovu četvrt Aleksandrije, jer sam znao da će uskoro pasti u zaborav i da će je ponovo obilaziti samo oni kojima je grozničavi grad prisvojio sjećanja, prijanjajući za umove staraca kao ostaci parfema na rukavu: Aleksandrija, grad sjećanja.
Uska ulica bijaše popločena pečenom i mirisnom terakotom, omekšalom od kiše ali ne više mokrom. Po svoj njenoj dužini bijahu nanizane raznobojne šatre prosti- tutki koje su skromno izlagale svoja uzbudljiva mramorna tijela, svaka pred svojom lutkinom kućom, kao pred svetištem. Sjedile su na tronošcima kao proročice u šare- nim papučama, na samoj ulici. Originalna rasvjeta pridavala je cijelom tom prizoru boje besmrtne romantike, jer umjesto da je bila osvijetljena odozgo električnim svjetlom, cijela ulica bijaše osvijetljena nizom blještavih karbidnih svjetiljaka što su stajale na zemlji: bacajući žudne, čarobne ljubičaste sjene gore, u kutove i zabate lutkinih kuća, u nosnice i oči njihovih stanovnica, u podatnu mekoću te krznene tame. Polako sam hodao među tim neobičnim ljudskim beharima i mislio kako grad, kao i čovjek, skuplja svoje sklonosti, apetite i strepnje. Raste i sazrijeva, daje svoje poroke i tone u tuposti, starosti ili osamljenosti, koja je ipak najgora od svega. Ne znajući da im rodni grad umire, živi su ljudi još sjedili tu na samoj ulici, kao karijati- de koje podupiru tminu, s budućim mukama namazanim na samim vjeđama, budno stražareći, ti lovci na besmrtnost, kroz cijelo proročko trajanje vremena.
Bijaše tu i obojena šara sva ukrašena fleur-de-lisond,{95} pomno i pravilno nacrta-
nim kraljevski modrom bojom na pozadini boje breskve. Pred ulazom sjedila je di- vovska plavkasta mlada crnkinja, moglo joj je biti osamnaest godina, u crvenoj fla- nelskoj spavaćici, koja je imala pomalo neodređeni allure{96} učenice časnih sestara. Na crnoj vunastoj kosi nosila je vijenac od blještavih sunovrata. Ruke je smjerno sklopila u krilu - pregača puna spletenih prstiju. Nalikovala je na božanstvenog crnog zeku što sjedi na ulazu u jazbinu. Pred sljedećim vratima žena lomna kao list, a do nje druga, slična kemijskoj formuli ispijena anemijom i duhanskim di- mom. Posvuda na tim smeđim lepršavim zidovima glavna amajlija Egipta - otisak dlana s ispruženim prstima koji treba da odagnaju strahote nagomilane u tmini izvan osvijetljenog grada. Dok sam prolazio pokraj njih, nisu ispuštale ljudske uzvike ko- jim se traži novac, nego tihe, gugutave ponude golubica ispunjajući svojim mirnim glasovima ulicu samostanskim spokojstvom. Nisu one nudile seks u svojoj monoto- noj povučenosti među žutim plamenovima, nego kao prave stanovnice Aleksandrije dubok zaborav rađanja, što se sastoji od tjelesnih užitaka bez gađenja.
Kuće lutaka zadrhtale su i zaljuljale se načas kad je zapuhao smorac pritiskujući neučvršćene komade platna i neprikopčane pregrade. U jednoj kućici nije uopće bilo stražnjeg platna pa, kad bi čovjek zavirio kroz ulaz, spazio bi dvorište s kržljavom palmom. Pri svjetlu što je dopiralo iz kante u kojoj su gorjele drvene strugotine, sje- dile su na tronošcima tri djevojke u poderanim kimonima, potiho razgovarale i pru- žale vrhove prstiju prema vilenjačkom svjetlu. Djelovale su tako zaneseno i odsutno kao da sjede oko logorske vatre u stepi.
(U duhu sam vidio velike blokove leda - snježne nanose u kojima su ležale Nessimove boce šampanjca što su odsijevale plavkastozelenom bojom, poput ostarjelog šarana u poznatom ribnjaku. A da bih se podsjetio, pomirisao sam svoje rukave na kojima se još osjećao Justinin parfem.)
Naposljetku sam svratio u praznu kavanu i popio kavu, koju mi je donio neki Sa- idi, koji je tako groteskno zrikao te se činilo da mu se svaki predmet pred očima udvaja. Daleko u kutu, zgurena na škrinji i tako nepomična da je u prvi mah nisam ni zapazio, sjedila je neka vrlo stara dama i pušila na nargilu, iz koje je od vremena do vremena izbijao tihi mjehur zraka što je zvučao kao gugut golubice. Ovdje sam po- razmislio o cijeloj pripovijesti od početka do kraja, od onih dana kad još nisam poznavao Melissu pa do skorašnje besmislene, pragmatične smrti u gradu kojem ne pripadam; kažem da sam porazmislio, ali nisam, začudo, mislio o tome kao o osob- noj povijesti s individualnim akcentom, nego više kao o dijelu povijesne potke grada. Prikazao sam to sam sebi kao sastavni dio ponašanja grada, posve u skladu sa svim onim što se prije dogodilo i sa svim onim što će se tek dogoditi. Baš kao da mi je ovdašnja sredina neprimjetno opila maštu tako da ona nije mogla reagirati na osobne, individualne prosudbe. Nije me više ni opasnost uzbuđivala. Karakteristično je da sam ponajviše žalio što ću možda ostaviti za sobom zbrkane bilješke u rukopisu.
Oduvijek sam mrzio sve što je nepotpuno, fragmentarno. Nakanio sam bio da ih sva- kako uništim prije nego što krenem dalje. Ustao sam - i tek sam tada iznenada pojmio da je onaj muškarac kojeg sam vidio u maloj šatri bio Mnemjian. Kako nisam odmah prepoznao ona njegova deformirana leđa? Ta mi misao nije davala mira dok sam ponovo prolazio kroz taj kvart idući prema širim prometnicama, put mora. Ho- dao sam kroz tu fatamorganu uskih, izukrštanih uličica kao što bih hodao po bojištu što mi je odnijelo sve prijatelje iz mladosti; pa ipak, nisam mogao a da ne uživam u svakom mirisu i zvuku - kao što uživa onaj koji je preživio. Tu je na jednom uglu stajao gutač plamena licem okrenut nebu, a iz usta mu je kuljao plameni stup koji je bivao sve crnji od lepršavog dima na rubovima i parao nebo. Od vremena do vreme- na potegnuo bi iz boce benzin, a onda bi opet zabacio glavu i nastavio rigati plame- nove visoke do dva metra. Na svakom uglu padale su i tonule ljubičaste sjene, proša- rane ljudskim iskustvom - u isti mah surovim i nježno lirskim. Shvatio sam kao znak svoje zrelosti to što više nisam bio ispunjen očajnički samosažaljenjem, nego željom da pripadam gradu, njegovim trivijalnim ili tragičnim uspomenama - ako je njemu do toga stalo.
Podjednako je karakteristično i to što nisam više, kad sam se vratio u svoj mali stan i izvukao sive školske bilježnice u koje sam unosio svoje bilješke, pomišljao da ih uništim. Dapače, sjeo sam za stol i pri svjetlu svjetiljke počeo ih nadopunjavati dok je Pombal raspredao o životu sjedeći u drugom naslonjaču.
»Kad sam se vratio u svoju sobu, sjeo sam bez riječi osluškujući teške tonove njena mirisa: mirisa koji se možda sastoji od zadaha puti, fekalija i trava, što je sve utkano u gusti brokat njena bića. Ovo je posebna vrsta ljubavi jer ne osjećam da je posjedujem - pa i ne želim je posjedovati. Reklo bi se da smo sjedinjeni samo posje- dovanjem samih sebe, da sudjelujemo u zajedničkoj fazi razvoja. Zapravo nanosimo štetu ljubavi jer smo dokazali da su prijateljske veze čvršće. Svrha je ovih bilježaka, ma kako ih čitali, da budu samo savjestan i nježan komentar o svijetu u kojem sam rođen da podijelim svoje najsamotnije trenutke - trenutke spolnog snošaja - sa Justi- nom. Nikako ne mogu doći bliže istini.
Nedavno, kad se nismo mogli viđati iz ovog ili onog razloga, toliko sam žudio za njom da sam odlazio sve do Pietrantonija da kupim bočicu njena parfema. Uzalud. Dobroćudna prodavačica poškropila mi je ruke svim raspoloživim vrstama miomiri- sa i jedanput ili dvaput sam pomislio da sam ga našao. Ali nisam. Uvijek je nešto manjkalo - valjda put koju je parfem samo zaodijevao. Nedostajale su podvodne struje njena tijela. Tek kad sam iz pukog očaja spomenuo Justinino ime, djevojka se odmah vratila prvom parfemu koji sam iskušao. ’Zašto niste to odmah rekli?’ priupi- tala me s izrazom povrijeđenog profesinalnog ponosa; u njenu se glasu podrazumije- valo da svi osim mene poznaju parfem koji Justine rabi. Ipak, nisam ga uspio pre- poznati. Iznenadio sam se kad sam otkrio da Jamais de la vie ne pripada najskupljim
ni najegzotičnijim parfemima.
(Kad sam bio ponio sa sobom kući bočicu koju su našli u džepu Cohenova prslu- ka, Melissin je duh još bio u njoj zatočen. Još se osjećala njena nazočnost.)
Pombal mi je čitao naglas ono dugo, jezovito poglavlje iz Moeursa koje nosi naslov »Lutka priča«. U svim tim slučajnim sudarima s mužjakom, nikad nisam do- živio rasterećenje, bez obzira kakvim sam kušnjama izvrgavao svoje tijelo. Uvijek vidim u zrcalu sliku neke ostarjele furije koja viče: »’J’ai raté mon propre amour - mon amour à moi. Mon amour-propre, mon propre amour. Je n’ai jamais souffert, jamais eu de joie simple et candide.’«{97}
Zastao je u čitanju samo da mi dobaci:
Ako je ovo istina, onda se ti u ljubavi prema njoj samo koristiš njenom bolešću.
Ove su me njegove riječi pogodile kao oštrica sjekire kojom je zamahnuo netko tko je strahovito snažan a da nije ni svjestan toga.
Kad je došlo vrijeme za veliki godišnji lov na jezeru Mareotis, Nessima je obuze- to čarobno osjećanje olakšanja. Napokon je pojmio da će se ono što se mora riješiti, riješiti ni prije ni poslije nego baš tada. Nalikovao je na čovjeka koji je prebolio neku dugu bolest. Je li mu procjena bila zaista tako pogrešna, pa makar i ne bila svjesna? U sedam dugih godina braka svakog je dana ponavljao riječi: »Kako sam sretan!« - zlokobno poput otkucavanja starinskog sata, nakon čega svagda zavlada tišina. Sad više nije mogao tako govoriti. Njihov je zajednički život bio poput kabela zakopanog u pijesku, koji je, na neki neobjašnjiv način, pukao na mjestu koje je nemoguće otkriti, bacivši ih obadvoje u neuobičajenu i neprobojnu tamu.
Samo što ludilo nije, naravno, vodilo računa o okolnostima. Činilo se da ne udara pečat na osobnosti koje trpe nepodnošljive muke, nego samo na danu situaciju. Zapravo nas je ludilo sve bilo zahvatilo, premda se samo kod Nessima očitovalo, utjelovilo u njegovoj ličnosti. Ono kratko razdoblje što je prethodilo velikom lovu na Mareotisu potrajalo je možda mjesec dana - možda tek nešto malo više. Opet na nje- mu nisu mogli ništa zapaziti oni koji ga nisu dobro poznavali. Međutim, njegove su se tlapnje umnožavale takvim tempom da čovjek, čitajući njegove zapise, ima do- jam da promatra bakterije pod mikroskopom - baš kao u raku, bujaju zdrave stanice koje su sasvim izludjele i izgubile sposobnost da vladaju same sobom.
U imenima ulica na koja je nailazio, vidio je tajanstvene nizove šifriranih poruka koje su bile konačni, nepobitni znaci da djeluje neka vrhunaravna sila koja prijeti ne- vidljivom kaznom - iako mu nije bilo jasno tko će biti kažnjen, on ili drugi. Baltha- zarova studija venula je u izlogu neke knjižare, a on je istog dana nabasao na grob Balthazarova oca na židovskom groblju - na spomeniku bijahu urezana ona dična imena u kojima odjekuje melankolija euvropskog Židovstva u progonstvu.
Pa onda oni zvukovi u susjednoj sobi: nekakvo teško disanje i nenadana istodob-
na svirka na tri klavira. Znao je da to nisu tlapnje nego karike u okultnom lancu, lo- gične i uvjerljive samo umu koji je nadišao okvire uzročnosti. Bivalo mu je sve teže i teže pretvarati se da je normalan prema mjerilima uobičajenog ponašanja. Prolazio je kroz Devastatio{98} kako ga opisuje Swedenborg.
Žeravice su izgarajući poprimale neobične oblike. Da bi to dokazao, raspirivao bi vatru kako bi provjerio svoje nalaze - nastajali su užasni krajolici i lica. Brinuo ga je i madež na Justininu zapešću. Dok su zajedno jeli, toliko se grozničavo borio u sebi protiv želje da je opipa da je problijedio, samo što se nije onesvijestio.
Jednoga popodneva počela je disati zgužvana plahta, i disala je otprilike pola sata zadobivajući oblik tijela koje je pokrivala. Jedne noći probudio ga je lepet velikih krila i ugledao je stvorenje nalik na šišmiša, s glavom u obliku violine, kako otpočiva na ogradi njegova kreveta.
Onda je slijedio protuudar sila dobra - poruku mu je donijela bubamara što je sletjela na bilježnicu u koju je pisao; glazba iz Weberova Pana koju je svakog dana netko svirao na klaviru u susjednoj kući. Osjećao je kako mu je um postao poprište borbe između sila dobra i zla, i kako je njegova zadaća da upre svim snagama da ih prepozna iako to nije lako. Pojavni svijet počeo je tjerati šegu s njim tako da su mu osjetila stala optuživati i samu zbilju zbog nedosljednosti. Zaprijetila mu je opasnost od duševnog sloma.
Jednom mu je prsluk, prebačen preko naslona stolice, počeo kucati kao da se u njemu nastanila kolonija tuđih otkucaja srca. Ali kad je to htio ispitati, kucanje je prestalo i nikako nije htjelo da se nastavi kako bi ga čuo Selim, koga je pozvao u sobu. Istog je dana ugledao svoje zlatne inicijale na oblaku odraženom u staklu izlo- ga u Rue St. Saba. Činilo mu se da je time sve dokazano.
Tog je istog tjedna spazio nekog neznanca kako sjedi u kutu, koji je inače uvijek bio rezerviran za Balthazara u kavani Al Aktar, i pijucka arak - arak koji je i on htio naručiti. Taj je čovjek bio vrlo sličan njemu iako je sličnost bila iskrivljena u zrcalu kad je smiješkom obnažio bijele zube. Nije više htio čekati nego je pohitao prema vratima.
Dok je prolazio Ulicom Fuad, osjećao je kako mu se sav pločnik pod nogama pretvara u spužvu; propadao je u nju sve do pasa prije nego što se izgubila ta tlapnja. U dva i trideset tog popodneva prenuo se iz grozničavog sna, odjenuo se i okrenuo da provjeri snažnu slutnju da ni kod Pastroudija ni u kavani Dordali nema ni žive duše. I zaista nikog nije bilo, pa je slavodobitno odahnuo; ali je to olakšanje bilo kratkog vijeka, jer kad se vratio u svoju sobu, najednom je osjetio kako mu netko kratkim mehaničkim pokretima zračne pumpe istjeruje srce iz tijela. Počeo se bojati te sobe, omrznula mu je. Dugo je stajao i osluškivao dok nije ponovo začuo isti šum
klizenje žica koje se odmotavaju po podu i prigušene krike neke male životinje dok
je trpaju u torbu. Zatim razgovijetno škljocanje brave na kovčegu i disanje nekoga tko stoji uza sam zid u susjednoj prostoriji i osluškuje svaki, pa i najmanji šum. Nessim se izuo i na prstima otišao do erkera ne bi li zavirio u susjednu sobu. Učinilo mu se da je njegov napadač neki postariji čovjek, suhonjav, oštrih crta lica, duboko usađenih crvenkastih očiju, kao u medvjeda. To nije uspio pouzdano provjeriti. Za- tim, čim se rano probudio, onog jutra kad je trebalo razaslati pozivnice za veliki lov, zgrozio se opazivši s prozora u spavaćoj sobi kako dva čovjeka sumnjive vanjštine, u arapskoj nošnji, vežu uže za nekakvo vitlo na krovu. Pokazivali su na njega i potiho nešto razgovarali. Tad su počeli spuštali nešto teško, umotano u bundu, dolje, na uli- cu. Ruke su mu se tresle dok je ispunjavao velike bijele kartonske kvadrate svojim ispisanim rukopisom birajući imena s golemog popisa otipkanog pisaćim strojem, popisa koji mu je Selim bio ostavio na stolu. Ipak se i osmjehnuo kad se sjetio koli- ko prostora lokalni tisak posvećuje svake godine tom značajnom događaju - velikom lovu na Mareotisu. Ma koliko imao posla, osjećao je da ništa ne smije prepustiti slu- čaju i, premda mu je brižni Selim neprestano bio pri ruci, naškubio je usne i ostao pri tome da sam ispiše sve pozivnice. Ona koju sam ja primio i koja je bila nabijena svim znamenjem propasti, stajala je sad na okviru mog kamina. Piljio sam u nju, rastresen od nikotina i vina, poimajući da se tu, na neki neodređeni način, krije rješe- nje prema kojem svi hrlimo. (»Gdje prestaje znanost, počinju živci« Moeurs.)
Valjda ćeš odbiti poziv. Nećeš ići? - Justine je tako oštro progovorila da sam shvatio da je pratila moj pogled. Stajala je nada mnom na maglovitom svjetlu ranog jutra, a između rečenica naćulila je uši prema vratima iza kojih je stajala zadihana utvara Hamidova. - Nećeš valjda izazivati sudbinu? Odgovori mi! - A da bi me što sigurnije nagovorila, skinula je suknju i cipele i meko se svalila do mene u krevet - tople kose i usta, i izdajničkih nervoznih pokreta tijela koje se privijalo uza me kao da je ozlijeđeno, još osjetljivo od nezacijeljenih rana. Tada mi se učinilo - nije bila posrijedi nikakva neodoljiva potreba da se razmećem hrabrošću - tada mi se učinilo da ne mogu više uskraćivati Nessimu zadovoljštinu koju traži od mene, odnosno rasplet koji situacija traži. Ispod svega toga krilo se i stanovito olakšanje, kojem umalo da se nisam obradovao, ali sam onda opazio ozbiljan i tužan izraz na licu svo- je družice u zagrljaju. Ležala je i zurila onim svojim čudesno izražajnim crnim oči- ma, kao s nekog visokog prozora u svom sjećanju. Znao sam da gleda Melissu u oči
u one brižne i iskrene oči osobe koja nam se, dok opasnost svakodnevno raste, sve više i više približava. Uostalom, koga bi drugog najviše pogodio ishod onoga što Nessim možda smišlja? Misli su mi se vraćale duž željeznog lanca poljubaca koji je Justine bila iskovala, vraćale se uporno u sjećanje, prvo jedna ruka pa druga, kao u mornara koji se spušta niz sidreni lanac u najtamnije dubine neke velike ustajale luke sjećanja.
Od mnogih vrsta neuspjeha svatko odabire onu koja najmanje dovodi u pitanje
njegovo poštovanje samoga sebe, koja ga najmanje pogađa. Ja sam doživio neuspjeh u umjetnosti, u religiji i s ljudima. U umjetnosti nisam uspio (sinulo mi je iznenada u tom trenu) zato što nisam vjerovao u posebnost ljudske osobnosti. (»Jesu li ljudi,« piše Pursewarden, »trajno ono što jesu, ili se jednostavno toliko brzo neprestance mi- jenjaju da stvaraju iluziju trajnih osobina - poput povremenog treperenja u starim ni- jemim filmovima?«) Nedostajala mi je vjera u pravu izvornost ljudi da bih ih mogao uspješno portretirati. A u religiji? E pa, nisam našao nijednu religiju vrijednu pažnje koja sadrži u sebi i najmanje ispaštanje da bi se umilostivili bogovi - koja religija može biti oslobođena ove optužbe? Svaka čast Balthazaru, ali meni se činilo da su sve crkve, sve sekte u najboljem slučaju tek škole u kojima se uči kako da se sami obranimo od straha. Ali moj posljednji, najgori neuspjeh (zario sam usne u Justininu crnu, živu kosu), neuspjeh je s ljudima: do njega je došlo zbog postupnog, sve većeg osamostaljivanja duha, što mi je doduše omogućilo da suosjećam ali mi je branilo da posjedujem. Malo-pomalo sam, tko zna zašto, sve više nazadovao u ljubavi, a napre- dovao u davanju samog sebe - što je najljepši dio u voljenju. Zgrozio sam se kad sam pojmio da upravo u tome leži moja moć nad Justinom. Kao žensko, prirodno sklona posjedovanju, bila je osuđena da pokušava uloviti onaj dio mene koji je bio ostao za- uvijek izvan domašaja i kojeg je posljednje bolno utočište bio, za mene, smijeh, i pri- jateljstvo. Ovakvo ju je voljenje na neki način natjeralo u očaj zato što nisam ovi- sio o njoj, a zbog želje za posjedovanjem, ako mu se posjedovanje uskrati, čovjek može i sam postati apsolutno opsjednut. Kako je samo teško raščlaniti ove odnose koji se kriju pod samom kožom naših postupaka; jer voljenje je samo neka vrsta jezi- ka kože, a spolnost puka terminologija.
Ako treba još točnije položiti račun o ovom našem žalosnom odnosu koji mi je nanio toliko boli - uvidio sam da je sama bol jedina hrana sjećanja: jer užitak završa- va u samom sebi - sve što su mi užici namrli bijaše fond dugotrajnog zdravlja - živo- todajna ravnodušnost. Bio sam nešto kao suha baterija. Nevezan, mogao sam slobod- no kružiti po svijetu muškaraca i žena kao čuvar istinskih prava ljubavi - a to nije ni strast ni navika (one je samo određuju), nego božanski prijestup besmrtnika među smrtnicima - Afrodita pod punom ratnom spremom. Ovako opsjednut sa svih strana, bio sam određen i obilježen upravo onom osobinom koja me je (naravno) najviše boljela: nesebičnošću. To bijaše ono što je Justine u meni voljela - a ne moju osobnost. Žene su u seksu pljačkaši, i Justine se nadala da će mi ukrasti baš to blago ravnodušnosti - dragulj što raste na glavi žabe krastače. Upravo je oznaku te ravno- dušnosti vidjela ispisanu preko mog života sa svom njegovom slučajnošću, neskla- dom, nesređenošću. Moja vrijednost nije bila ni u čemu što sam postigao ili što posjedujem. Justine me je voljela zato što sam za nju bio nešto neuništivo - već formirana osoba koju ne može slomiti. Progonio ju je osjećaj da i u trenu dok je volim istodobno želim samo umrijeti! To je bilo nešto što nije mogla podnijeti.
A Melissa? Njoj je, naravno, nedostajao Justinin uvid u moj slučaj. Ona je jedino znala da je ja podupirem svojom snagom ondje gdje je najslabija - u njenim odnosi- ma sa svijetom. Mnogo je držala do svakog znaka mojih ljudskih slabosti - neurednih navika, nesnalaženja u novčanim poslovima i tako dalje. Voljela je moje slabosti zato što je osjećala da mi tu može pomoći; Justine je sve to odbacivala kao nešto što nije vrijedno njene pažnje. Ona je otkrila u meni jednu drugu vrstu snage. Ja sam nju za- nimao samo zbog pojedinosti koju joj nisam mogao pokloniti i koju mi ona nije mogla ukrasti. To znači posjedovanje - strastveno se boriti za osobine partnerove: hrvati se oko blaga osobnosti kod onoga drugoga. Ali kako može takav rat ne biti ra- zoran i beznadan?
Pa ipak, kako su zapletene ljudske pobude: upravo je Melissa istjerala Nessima iz njegova skrovišta u svijetu mašte i potaknula ga na akciju, zbog koje je znao da bismo svi mi mogli gorko zažaliti - našu smrt. Jer ona je jedne noći, shrvana svojom nesrećom, pristupila stolu za kojim je on sjedio, pred praznom čašom za šampanjac, i zamišljeno gledao kabaretski program. Crveneći se i trepćući umjetnim trepavicama, izlanula je šest riječi: - Vaša vam žena nije više vjerna - rečenicu koja joj je otada po- drhtavala u svijesti kao bačeni nož. Istina je da su mu već poodavno bili nabrekli dosjei od izvještaja o toj užasnoj činjenici, ali su ti izvještaji bili poput novinskih vi- jesti o katastrofi koja se dogodila negdje daleko, u zemlji u kojoj čovjek nikad nije bio. A sad se odjednom suočio sa svjedokom, žrtvom, preživjelim... Rezonancija te jedne jedine rečenice iznova je probudila njegove uspavane osjećaje. Svi oni mrtvi papiri iznenada su digli glavu i proderali mu se u lice.
Melissina je garderoba u kabareu bila smrdljiva sobica puna sklupčanih cijevi kroz koje su se praznili nužnici. Imala je samo jedan komad napuklog zrcala oštrih bridova i malu policu obloženu bijelim papirom na kakav se postavlja svadbena torta. Tu su uvijek bile poredane kojekakve puder-doze i krejoni kojima se onako grozno služila.
U tom se zrcalu Selimov lik pojavio promičući među odbljescima treperavih pla- mičaka plina, poput prikaze iz podzemlja. Govorio je oštro i odsječno oponašajući svoga gospodara; u toj imitaciji glasa mogla je naslutiti nešto od one tjeskobe koju tajnik osjeća spram jedine osobe koju iskreno obožava, i na čije tjeskobe reagira po- put planšete.{99}
Melissa je odsad živjela u strahu jer je znala da se u ovom gradu svaka uvreda nanesena velikima kažnjava brzo i okrutno. Zgrozila se od onoga što je bila počinila i susprezala želju da zaplače dok je drhtavim rukama skidala umjetne trepavice s oči- ju. Nikako nije mogla odbiti poziv. Obukla je najbolju otrcanu haljinu koju je imala i, noseći svoj umor sa sobom kao tešku prtljagu, pošla za Selimom prema velebnom automobilu koji je stajao duboko u sjeni. Nessim joj je pomogao da uđe. Krenuli su polagano u gustu večernju tamu Aleksandrije, koju u svojoj panici više nije
mogla prepoznati. Presrevši more safirne boje i, zaobilazeći sirotinjske četvrti, skre- nuli su u unutrašnjost kopna, prema jezeru Mereotis i bituminoznim naslagama šlja- ke u Mexu, gdje su s mraka, pod pritiskom farova, slojevi otpadali jedan za drugim iznoseći na vidjelo male intimne prizore iz egipatskog života - raspjevanog pijanca, biblijsku figuru na mazgi sa dvoje djece što bježe pred Herodom, nosača koji slaže vreće - brže-bolje, kao kad se dijele karte. Uzbuđeno je pratila te poznate prizore jer je iza njih ležala pustinja, čija je praznina šumila kao morska školjka. Za sve to vrije- me njen pratilac nije izustio ni riječi, a ona se nije usudila ni zirnuti na njega. bal.kand.o.vvn;lo;ad
Kad su se čisti čelični obrisi dina ukazali na poznoj mjesečini, Nessim je zapovi- jedio da stanu. Dok je pipajući tražio u džepu čekovnu knjižicu, upitao ju je drhtavim glasom, suznih očiju: - Koliko tražite za šutnju? - Okrenuvši se njemu, prvi put je ugledala blagost i tugu na tom tamnom licu i osjetila kako strah u njoj ustupa mjesto silnoj sramoti. U izrazu na njegovu licu prepoznala je slabost prema dobru, zbog čega on nikad ne bi mogao postati neprijatelj takvima kao što je ona. Bojažljivo je stavila ruku na njegovu mišicu i rekla mu:
Da znate kako me je sramota! Molim vas da mi oprostite. Nisam znala što go- vorim.
I toliko ju je shrvao umor da je od uzbuđenja, koje joj je prijetilo suzama, iznena- da zijevnula. Tad su se zgledali s novim razumijevanjem poimajući da su i jedno i drugo bezazleni. Načas bi se čak reklo da su se gotovo, od pukog olakšanja, zaljubili jedno u drugo.
Kad su kola ponovo krenula, opet su šutjeli - uskoro su jurili kroz pustinju prema čeličnom sjaju zvijezda, a obzor se zacrnio od udaranja valova o obalu. Dok je to čudno pospano stvorenje sjedilo do njega, Nessim je više puta pomislio: »Hvala Bogu što nisam genij - jer genij nema nikoga u koga bi se mogao pouzdati.«
Bacajući letimične poglede na nju, mogao ju je proučavati, a mogao je i mene proučavati u njoj. Bit će da ga je, kao i svojedobno mene, razoružala i uznemirila, jer ju je poslije opisao kao ljepotu koja čovjeka ispunjava strahovitom slutnjom da je ro- đena da bude meta destruktivnim silama. Potreslo ga je kad se sjetio anegdote koju mu je o njoj bio ispripovijedio Pursewarden, koji ju je otkrio isto kao i on, u onom ofucanom kabareu, samo što je te večeri ona sjedila među plaćenim plesačicama koje su prodavale karte za ples. Pursewarden je bio trešten pijan, pa ju je odveo do prosto- ra za ples i, nakon kratkotrajne šutnje, obratio joj se na svoj tužan ali majstorski na- čin: ,
Comment vous défendez-vous contre la solitude?{100}
Melissa ga je pogledala pogledom koji je odražavao svu njenu iskrenost i iskustvo, te mu tiho odgovorila:
Monsieur, je suis deveneue la solitude même.{101}
Pursewarden je bio toliko iznenađen da je te njene riječi upamtio i ponovio posli- je pred prijateljima te nadodao:
Odjednom sam pomislio da je to žena koju bi čovjek lako mogao zavoljeti.
Ipak, nije se odvažio da je ponovo posjeti jer mu je knjiga dobro napredovala, a on je u rađanju ove naklonosti naslutio šalu koju s njim zbija najnebudniji dio njego- ve naravi. U to je vrijeme baš pisao o ljubavi pa nije htio poremetiti ideje do kojih je bio došao o tom predmetu. (»Ja se ne mogu zaljubiti,« uzvikuje njegov junak, »zato što sam član onog starog tajnog društva - lakrdijaša!« A na jednom drugom mjestu ovako govori o svom braku: »Ustanovio sam da se ne sviđam drugome kao što se ne sviđam ni sebi; sada, kad sam ostao sam, ne sviđam se samom sebi. Divota!«)
Justine je još stajala nada mnom i promatrala me dok su mi kroz glavu prolijetale ove žestoke scene.
Naći ćeš već neki izgovor - ponovila je promuklim glasom. - Nećeš ići.
Selim me je bio izričito zamolio da dođem; izašao je iz sobe i zajecao bez suza.
Činilo mi se da se nikako ne mogu izvući iz škripca.
Kako bih uopće mogao odbiti? - odgovorih joj. - Kako bi ti mogla odbiti?
Vozili su se kroz toplu i mirnu pustinjsku noć, Nessim i Melissa, obuzeti nenada- nom uzajamnom naklonošću, a ipak nijemi. Na zadnjoj nizbrdici pred Bourg el Ara- bom on je ugasio motor i zaustavio kola uz cestu.
Dođite - reče - da vam pokažem Justinin »Ljetni dvorac«.
Držeći se za ruke, pošli su prema kućici. Čuvar je spavao, ali je Nessim imao ključ. U sobama se osjećao zadah vlage i nestanovanja, ali sve bijahu pune svjetla što se odbijalo od bijelih dina. U tren oka zapalio je u velikom kaminu vatru od trnja, uzeo iz ormara svoju staru abu, zaogrnuo se njome i sjeo ispred vatre govoreći.
A sad mi, Melissa, reci tko te je poslao da me progoniš?
Rekao je to u šali ali se zaboravio osmjehnuti, pa je Melissa pocrvenjela od sra- ma i ugrizla se za usnu. Dugo su tu sjedili uživajući u vatri i osjećanju da imaju nešto zajedničko - svoje beznađe.
(Justine je zgnječila cigaretu u pepeljari i polako ustala iz kreveta. Polako se ushodala gore-dolje po sagu. Spopao ju je strah i vidio sam kako se jedva svladava da po svom običaju ne plane. - Svašta sam učinila u životu - rekla je zrcalu. - Možda sam počinila i kojekakva zla. Ali nikad nisam to učinila namjerno, nikad uludo. Uvi- jek sam mislila da su postupci poruke, želje iz prošlosti za budućnost, koje potiču na otkrivanje samog sebe. Jesam li pogriješila? Jesam li pogriješila? - Ovo pitanje nije bilo namijenjeno meni, nego Nessimu. Mnogo je lakše ljubavniku upućivati pitanja namijenjena mužu. - A što se tiče mrtvih - nastavi ona malo kasnije - oduvijek sam
mislila da mrtvi misle o nama da smo mrtvi. Oni su se ponovo pridružili živima na- kon ovog bijednog izleta u nazoviživot. Čuli smo Hamida pred vratima pa je panično posegnula za svojom odjećom. - I tako, ipak moraš ići - proslijedi tužno. - I ja mo- ram. Imaš pravo. Oboje moramo ići. - A zatim se okrene zrcalu da se dotjera, te na- doda: - Još jedna sijeda - proučavajući svoje grešno, otmjeno lice.
Promatrajući je tako, ulovljenu načas u zamku rijetkom sunačnom zrakom na prljavom prozorskom oknu, nisam mogao a da ne pomislim još jednom kako nema ničega u njoj što bi moglo kontrolirati ili modificirati intuiciju koju je razvila iz nara- vi pothranjivane introspekcijom: ni naozbrazbe, ni intelektualnih zaliha koje bi se mogle suprotstaviti imperativima silovitog srca. Imala je dar na koji se gdjekad na- ilazi u neukih vračara. Sve što je moglo u nje proći kao misao bijaše posuđeno od drugih - čak i ona primjedba o mrtvima koju možemo pročitati u Moeurs; ona je iz knjiga pokupila ono što je bilo bitno, ali ne čitajući ih nego slušajući Balthazarove, Arnautijeve, Pursewardenove neprispodobive komentare o njima. Bila je živ izvadak pisaca i mislilaca koje je voljela i kojima se divila - ali koja je pametna žena nešto više od toga?)
Nessim je uzeo Melissine ruke među svoje (ležale su lagane, hladne, kao hostije) i počeo je ispitivati o meni toliko željno da se moglo pomisliti da sam ja njegova strast, a ne Justine. Čovjek se uvijek zaljubljuje i u onu osobu koju je izabrala osoba koju voli. Ne znam što bih dao da mogu doznati sve ono što mu je ona rekla zadobi- vajući još više njegovu naklonost svojom otvorenošću, i svojom neočekivanom suz- držljivošću. Jedino znam da je na kraju glupo zaključila:
Pa čak ni sad nisu sretni: sam mi je Hamid tako rekao kad sam se zadnji put vi- djela s njim.
Valjda je ipak bila toliko iskusna da u našim svađama o kojima je nešto načula prepozna pravi sadržaj naše ljubavi? Mislim da je ona vidjela samo Justininu sebič- nost - ono njeno gotovo zaglušno pomanjkanje interesa za druge ljude, što je bilo ka- rakteristično za moju tiranku. Justini je posve nedostajalo duhovno milosrđe na ko- jem bi Melissa jedino mogla zasnovati svoje dobro mišljenje o njoj. Justine zapravo nije bila čovječna - kao što i nije nitko tko se bavi samo sobom. Što sam uopće ja na- šao na njoj? Ovo sam pitanje postavljao sam sebi po tisućiti put. Međutim, Nessim, kad je počeo otkrivati i voljeti Melissu kao produžetak Justine, savršeno je ocrtao tu ljudsku situaciju. Melissa je u njemu tragala za osobinama za koje je vjerovala da sam ih ja našao u njegovoj ženi. Nas smo se četvoro nadopunjavali a da to nismo ni znali, bili smo neraskidivo vezani. (»Mi koji smo mnogo putovali i mnogo voljeli: mi koji smo - neću reći patili jer smo patnjom uvijek spoznavali da smo sami sebi dostatni - samo mi znamo cijeniti složenost nježnosti, i shvaćati u kakvoj su tijesnoj vezi ljubav i prijateljstvo.« Moeurs.)
Sad su razgovarali kao brat i sestra osuđeni na propast, oživljavajući jedno u dru- gome osjećaj olakšanja koji obuzima one što su našli nekoga s kim mogu podijeliti teret neiskazanih briga. U svom tom suosjećanju javili su se u njima neočekivani znaci požude, nevidljivo poput duha, pastorče priznanja i izbavljenja. Ona je navi- jestila na neki način njihov ljubavni odnošaj do kojeg je moralo doći, i koji nije bio onako ružan kao što je bio naš - između Justine i mene. Ljubav je mnogo iskrenija kad se rodi iz suosjećanja, a ne iz požude, jer ne ostavlja rane za sobom. Bilo je već svanulo kad su završili razgovor i ustali, ukočeni i zgrčeni jer se vatra bila već odavno ugasila, i pošli po vlažnom pijesku prema kolima, ne obazirući se na blijedo jutarnje svjetlo lavandine boje. Melissa je našla sebi prijatelja i zaštitnika, a Nessim se upravo preobrazio. Osjećanje nove naklonosti pomoglo mu je, kao nekim čudom, da postane iznova svoj čovjek - što će reći čovjek koji opet može djelovati (pa i ubiti ljubavnika svoje žene ako baš poželi!)
Vozeći se onom čistom, netom rođenom morskom obalom, promatrali su prve vi- tice sunčanog svjetla kako se od obzorja izvijaju preko tamnog, samodostatnog Sre- dozemnog mora, čiji rubovi u isti mah dotiču propalu svetu Kartagu i Salaminu na Cipru.
Ondje gdje se cesta spušta među dinama prema obali, Nessim je uskoro opet usporio i spontano predložio da se okupaju. Onako preobražen, iznenada je poželio da ga Melissa vidi golog, da pohvali ljepotu što je toliko dugo ležala zaboravljena, kao lijepo sašiveno odijelo u ormaru na tavanu.
Goli i nasmijani, gacali su po ledenoj vodi držeći se za ruke i ćuteći kako im bla- go sunčano svjetlo grije leđa. Bijaše to kao prvo jutro nakon stvaranja svijeta. I Me- lissa je sa svojom odjećom odbacila posljednje ostatke sputane puti i postala plesači- ca kakva je uistinu bila; jer joj je golotinja uvijek pridavala kompletnost i ravnotežu: vještinu koja joj je nedostajala u kabareu.
Dugo su ležali zajedno bez riječi, tražeći u mraku svojih osjećaja put koji vodi naprijed. On je pojmio da mu se ona sva predala - da mu je u svemu postala ljubavni- ca.
Krenuli su zajedno u grad osjećajući se u isti mah sretno i nelagodno - jer su obo- je naslućivali u dnu svoje sreće neku vrstu praznine. Ipak, kako su se skanjivali da prepuste jedno drugo životu koji ih očekuje, zadržavali su se, kola su se zadržavala, šutnja se zadržavala između milovanja.
Napokon se Nessim sjetio zapuštene kavanice u Mexu u kojoj se mogu dobiti ku- hano jaje i kava. Koliko god bilo rano, pospani Grk, vlasnik kavanice, bio je budan i postavio im stolice pod jalovu smokvu u dvorištu iza kuće punom kokoši i njihovih posnih izmetina. Oko njih su se na sve strane dizala lučka skladišta i tvornice pokri- vene valovitim limom. More bijaše nazočno samo kao vlažan i rezonantan vonj vru-
ćeg željeza i katrana.
Napokon ju je ostavio na uglu ulice gdje mu je ona rekla da stane, pa se pozdra- vio s njom nekako »drveno i mehanički« - možda zato što se pribojavao da ga slu- čajno ne vidi neki njegov namještenik. (Ovo je potonje tek moja pretpostavka jer mi riječi »drveno« i »mehanički«, koje je on upotrijebio u svom dnevniku, zvuče poma- lo neumjesno.) Neljudska gradska vreva još se jednom umiješala vraćajući ih starim osjećajima i brigama.
A Melissa je, zijevajući, onako pospana i potpuno prirodna kakva je bila, čim se rastala s njim, svratila u grčku crkvicu i upalila svijeću svecu. Prekrižila se slijeva nadesno po pravoslavnom običaju i jednom rukom zabacila uvojak kose dok se kla- njala pred ikonom ćuteći u mjedenom okusu poljupca svu utjehu zaboravljene navike iz djetinjstva. Zatim se umorno okrenula i ugledala pred sobom Nessima. Bio je mrtvački blijed i piljio je u nju s umilnom, gorljivom radoznalošću. Učas je sve pojmila. Zagrlili su se obuzeti nekakvom tjeskobom, nisu se poljubili nego su se samo privili jedno uz drugo, a on je odjednom zadrhtao od umora. Počeo je cvokota- ti zubima. Odvukla ga je do klupe na koru gdje je neko vrijeme rastreseno sjedio upi- njući se da progovori i prelazeći rukom preko čela, kao čovjek koji se oporavlja na- kon utapljanja. Nije joj zapravo imao što kazati, ali se zbog te svoje zanijemjelosti i uplašio da ga je udarila kap. Napokon je prokrkljao: - Strašno je kasno, skoro će pola sedam. - Pritišćući njenom rukom svoj neobrijani obraz, ustao je i, kao starac pipaju- ći oko sebe, pošao prema velikim vratima i izašao na sunce, ostavivši nju da sjedi i zuri za njim.
Nikad se Nessimu jutarnje svjetlo nije činilo toliko blagotvornim. Grad mu je izgledao blistav kao dragulj. Prodorna zvonjava telefona koja se razlijegala velebnim kamenim zgradama u kojima financijeri stvarno žive, doimali su ga se kao glasovi velikih korisnih mehaničkih ptica. Ljeskali su se faraonski mladenački. Drveće u parku isprala je bila neuobičajena kiša u zoru. Drveće je bila posula briljantima pa je nalikovalo na velike zadovoljne mačke koje se ližu.
Dok se liftom vozio na peti kat i nespretno pokušavao da se koliko-toliko dotjera (opipavao zaraštenu bradu, ponovo vezao kravatu), Nessim je ispitivao svoj odraz u jeftinom zrcalu, zbunjen cijelim novim rasponom osjećaja i uvjerenja koje su u nje- mu izazvali oni kratkotrajni prizori. Međutim, ispod svega toga, bolno kao pokvaren zub ili zagnojen prst, podrhtavalo je značenje onih šest riječi koje mu je Melissa bila zabola u živo meso. Nekako omamljen, slutio je da je Justine za njega mrtva - slika koju je nosio u duši postala je drvorez, medaljon koji bi mogao nositi dovijeka na srcu. Uvijek je teško napustiti stari život i započeti nov - a svaka je žena nov život, zbijen i zaseban i sui generis.{102} Justine je kao osoba naglo bila izblijedjela. Nije ju više želio posjedovati nego je se osloboditi. Nije više bila žena, nego situacija.
Pozvonio je po Selima, a kad se tajnik pojavio, izdiktirao mu je nekoliko dosad- nih poslovnih pisama tako, začudo, mirno da je mladiću drhtala ruka dok je pisao svojim pomnim stenografskim rukopisom nalik na svračje noge. Možda se Nessim nije nikad činio Selimu strašniji nego u tom času, dok je sjedio za svojim velebnim ulaštenim pisaćim stolom na kojem je zvonjakala blistava baterija telefona.
Nessim se nije viđao s Melissom neko vrijeme nakon opisanih događaja, ali joj je pisao duga pisma, koja je poslije redom uništavao u nužniku. Iz nekog fantastičnog razloga, činilo mu se prijeko potrebnim da joj objasni i opravda Justinu, pa je svako od tih pisama započinjao dugim i mučnim tumačenjem Justinine i svoje prošlosti. Slutio je da bez takvog uvoda ne bi uopće mogao govoriti o tome kako ga je Melissa ganula i osvojila. Dakako da je branio svoju ženu, ali ne od Melisse koja nije izustila ni riječi protiv nje (osim one jedne rečenice), nego od svih onih novih sumnji koje su niknule u njemu upravo iz onoga što je doživio s Melissom. Baš kao što je meni moj doživljaj Justine osvijetlio i prevrednovao Melissu, tako je i on, gledajući u Melissi- ne sive oči, vidio kako se u njima rađa jedna nova i neslućena Justine. Zabrinulo ga je, znate, koliko bi mu ona mogla omrznuti. Pojmio je da je mržnja samo neispunje- na ljubav. Osjetio je zavist kad se sjetio Pursewardenove jednostranosti, koja se oči- tovala u tome što je na praznom listu na početku svoje nove knjige koju je poklonio Balthazaru nadrljao ove podrugljive riječi:

Pursewarden o životu
N. B. Jelo je za jedenje Umjetnost je za umjetnikovanje
Žene su za...
Svršetak RIP{103}

A kad su se ponovo sreli, u sasvim različitim okolnostima... Ali nemam tri čiste da nastavim. Istražio sam Melissu toliko duboko umom i srcem da ne mogu podnijeti prisjećanje na ono što je Nessim našao u njoj - stranice pune izbrisanih i ispravljenih mjesta. Stranice koje sam istrgnuo iz njegova dnevnika i uništio ih. Spolna je ljubo- mora čudnovata zvjerka i može se ugnijezditi svagdje, pa čak i u pamćenju. Okrećem glavu od pomisli na Nessimove stidljive poljupce, na Melissine poljupce za koje je ona odabrala Nessimova usta samo zato što su bila najbliža mojima...
Iz šuškavog svežnja izabrao sam komadić ljepenke na koje sam, nakon mnogo stidljivog moljakanja, uspio nagovoriti lokalnog tiskara da otisne moje ime i adresu, pa sam uzeo pero i napisao:

Gosp sa zadovoljstvom prihvaća ljubazni
poziv gosp na lov na patke na jezercu Mareotis

Činilo mi se da bi čovjek napokon mogao naučiti neke važne istine o ljudskom ponašanju.
* * * *

Jesen se napokon zaodjenula u ruho vedre zime. Uzburkano more šiba glatke kame- ne ploče duž Cornichea. Sve je više ptica selica na niskim obalama Mareotisa. Boja vode prelazi iz zlaćane u sivu, zimska pigmentacija.
U sumrak se okupljaju skupine lovaca u Nessimovoj kući - golema zbirka auto- mobila i lovačkih kola. Tu počinje dugo punjenje i pražnjenje pletenih košara i lo- vačkih brocaka, piju se kokteli i jedu sendviči. Lovački kostimi izbijaju kao pupoljci. Uspoređuju se puške i patrone, vode razgovori neodvojivi od lovačkog života, neve- zani, beznačajni, pametni. Pada žućkast mrak bez mjesečine, kut sunčanog svjetla polako se penje prema staklastom, ljubičastom nebu. Vrijeme je prohladno, bistro kao vodeno staklo.
Justine i ja krećemo se kroz paučinu svojih briga kao ljudi koji su se već rastali. Ona nosi dobro mi poznati kostim od imitacije baršuna - kaputić s duboko urezanim i ukošenim džepovima: i meki šešir od veloursa{104} navučen gotovo na oči - šešir ka- kav nose školarke, i visoke čizme. Ne gledamo se više u oči, ali razgovaramo, prazno i bezlično. Meni glava puca od boli. Utrpala mi je svoju rezervnu pušku - lijepu laga- nu pušku kalibra dvanaest, marke Purdy, idealnu za ovu nevičnu ruku i oko kao što je moje.
Razliježu se smijeh i pljesak dok se izvlači ždrijeb za formiranje pojedinih skupi- na. Morat ćemo zauzeti široko razmaknute položaje oko jezera, oni koji izvuku mjesta na zapadu morat će, zaobilazeći u velikom luku, proći cestom kroz Mex, uz sam rub pustinje. Vođe svake skupine izvlače redom papiriće iz šešira, a na svakome od njih piše i ime po jednog gosta. Nessim je već izvukao Capodistriju, koji ima na sebi elegantnu kožnu bluzu sa samtenim manšetama, kaki pumperice od gabardena i karirane čarape. Na glavi mu stari šešir od tvida sa zadjenutim fazanovim perom, a ukrasio se i redenikom punim metaka. Zatim je tu stari grčki general Ralli, pepe- ljastih podočnjaka, u pokrpanim jahačkim hlačama. Pa francuski otpravnik poslova Pallis u kožuhu, i najposlije ja.
Justine i Pombal pridodani su skupini lorda Erola. Sad je jasno da ćemo se morati razdvojiti. Iznenada, prvi put, obuzima me pravi strah dok gledam bezizražajan sjaj u Nessimovim očima. Zauzimamo svoja mjesta u različitim lovačkim kolima. Selim
zakopčava remenje na teškoj futroli za pušku od svinjske kože. Ruke mu dršću. Pošto su sve pripreme obavljene, automobili kreću brekćući, a na taj znak čopor slu- gu izlijeće iz velebne kuće sa čašama šampanjca da nas posluže pred polazak. Ovaj zastoj omogućuje Justini da dođe do naših kola i da mi, pod izgovorom da mi pre- da kutiju bezdimnih metaka, srdačno stisne mišicu i pogleda me načas netremice onim svojim izražajnim crnim očima, u kojima sja stanovit izraz koji bih mogao pogrešno shvatiti i kao izraz olakšanja. Pokušavam razvući usne u osmijeh.
Udaljavamo se ravnomjernom brzinom kolima u kojima za upravljačem sjedi Nessim, i sustižemo posljednje zrake sunca na zalasku dok izlazimo iz grada i vozi- mo se pokraj niskih dina prema Abukiru. Svi su dobro raspoloženi. Ralli lupeta nešto bez veze a Capodistria nas zabavlja pričama o svom glasovito ludom ocu. (»Prvo što je učinio kad je poludio bilo je da podnese tužbu protiv oba sina, optužujući ih da su se svojevoljno i tvrdoglavo rodili kao nezakonita djeca.«) Od vremena do vremena podigne prst da bi dotaknuo tampon od vate koji je podmetnuo pod crni povez na li- jevom oku. Kako je moguće da nikad nisam u Capodistriji prepoznao glavnog krivca Justininih nedaća - čovjeka s crnim povezom na oku? Pallis je pak izvukao odnekud neku staru lovačku kapu s velikim naušnjacima, u kojoj izgleda kao zamišljeni galski kunić. Ovda-onda ulovim u retrovizoru Nessimov pogled. On mi se svagda osmjehne.
Mrak je bio pao kad smo stigli do obale jezera. Tu nas čeka stari hidroavion cvi- leći i brekćući. Pun je drvenih pataka koje će nam poslužiti kao mamci. Nessim uzi- ma tronošce i dvije dugačke puške za patke prije nego što će nam se pridružiti u plitkom čamcu sa ravnim dnom, da bismo preko jezerske pustinje obrubljene trskom krenuli prema osamljenoj kućici u kojoj ćemo prenoćiti. Svi su nam vidici naglo od- sječeni dok klizimo duž sve tamnijih kanala u bučnom čamcu, uznemirujući brekta- njem motora ptice selice na jezeru; trska se nadnosi nad nas i posvuda niču iz vode otočići obrasli šašom nalik na busenje trave nudeći nam dobar zaklon. Jedanput ili dvaput pukao je pred nama širok pogled na vodu i opazili smo oblak ptica kako se diže - divlje patke koje vuku noge po mirnoj površini jezera. Bliže nama motaju se amo-tamo kormorani, ti robovi proždrljivosti, držeći u svojim dugim kljunovima za- gušenim šašom prave male staretinarnice. Posvuda oko nas, izvan dosega naših pogleda, mnogobrojne ptičje kolonije na jezeru spremaju se na noćni počinak. Kad su se motori hidroaviona ugasili, tišinu je naglo ispunilo ječanje i gakanje pataka.
Diže se slabašan svjež povjetarac i mreška vodu oko drvene kolibice, na čijem trijemu sjede punitelji oružja i čekaju nas. Mrak je naglo zavladao a glasovi su lađara tvrdi, iskričavi, veseli. Punitelji su divlja čeljad, hrle od otoka do otoka prodorno vrišteći, galabije{105} im čvrsto omotane oko struka; štite ih od hladnoće. Crni su i go- lemi, kao isklesani iz tame. Izvlače nas na trijem jednog po jednog, a onda odlaze u plitkim čamcima da namjeste naramke drvenih pataka, a mi ulazimo u sobu u kojoj
su već upaljene parafinske svjetiljke. Iz kuhinjice dopire primamljiv miris jela koji zadovoljno njušimo dok se oslobađamo pušaka i redenika i trzajem nogu zbacujemo čizme. Zatim se lovci laćaju karata i trik-traka i pričaju lovačke priče. To su najdivni- ji i najzanimljiviji muški razgovori na svijetu. Ralli maže svoje višeput krpljene čizme svinjskom mašću. Gulaš je izvrstan a crno vino stvara dobro raspoloženje.
Međutim, oko devet je većina nas već spremna da pođe na počinak. Nessim vani u mraku izdaje posljednje naloge puniteljima i namješta staru zahrđalu budilicu da nas probudi u tri sata. Jedino Capodistria ne pokazuje volju da spava. Sjedi, kao da je ogrezao u misli, pijucka vino i puši indijsku cigaru. Još neko vrijeme razgovaramo o sitnicama, a onda se on odjednom upušta u kritiku Pursewardenova trećeg sveska tri- logije koji se netom bio pojavio u knjižarama.
Pravo je čudo - kaže on - kako iznosi niz duhovnih problema kao da su opća mjesta i ilustrira ih svojim likovima. Razmišljao sam o ličnosti raspusnika Parra, koji je vrlo sličan meni. Njegova je obrana razvratničkog života izvanredno dobra - reci- mo, u onom pasusu u kojem kaže da ljudi u nama vide samo nedostojnu grozničavu požudu za suknjama koja ravna našim postupcima, a uopće ne vide glad za ljepotom koja se ispod toga krije. Ponekad smo toliko fascinirani nekim licem da bismo ga najradije pojeli, crtu po crtu. Čak i kad obljubiš tijelo ispod tog lica, nema zasiće- nja, nema predaha. Što da se radi s ovakvim ljudima kao što smo mi? - Uzdiše i naglo počinje pričati o Aleksandriji iz starih vremena. Obuzet nekom novom re- zignacijom i blagošću, govori o tim dalekim danima u kojima vidi samog sebe kako se bezbrižno, bez napora kreće, prvo kao mladac a onda kao mladić. - Nikad nisam uspio potpuno shvatiti svog oca. On je u svemu zajedljivo govorio, ali je lako mogu- će da se iza njegove ironije krila pozlijeđena duša. Ipak nije bio običan čovjek kad je znao kazati tako oštre stvari da su ih drugi zapazili i upamtili. Tako je, recimo, jed- nom kad je govorio o braku, rekao: »U braku je očaj ozakonjen«, ili: »Svaki je polju- bac svladavanje odbojnosti«. On je na mene ostavljao dojam čovjeka koji ima su- vislo mišljenje o životu, ali se tada umiješalo ludilo pa se sada mogu osloniti samo na sjećanje nekoliko događaja i izreka. Volio bih kad bih i ja mogao toliko stvari ostaviti za sobom.
Ležim neko vrijeme budan na uskom drvenom ležaju i razmišljam o onome što je on netom rekao: sve je već utonulo u tamu i tišinu, samo Nessim govori nešto tiho i brzo puniteljima vani, na trijemu. Ne razumijem ni riječi. Capodistria sjedi još neko vrijeme u mraku da popuši cigaru prije nego što će se teško svaliti na ležaj ispod pro- zora. Ostali su već pozaspali, sudeći po Rallijevom glasnom hrkanju. Moj je strah još jednom ustupio mjesto rezignaciji; sada, na rubu sna, opet načas mislim na Justi- nu prije nego što ću pustiti da sjećanje na nju klizne u limb, koji je sad napučen samo dalekim pospanim glasovima, šumorenjem i uzdasima vode velikog jezera.
Mrak je kao u rogu kad se budim od nježnog dodira Nessimove ruke na ramenu.
Budilica nas je iznevjerila. Ali soba je već puna ljudskih prilika koje se protežu, zije- vaju i ustaju s ležaja. Punitelji su se bili sklupčali kao psi ovčari vani na trijemu. Žurno pale parafinske svjetiljke uz čije ćemo sablasno svjetlo na brzinu doručkovati kavu i sendviče. Silazim niza stube da se umijem ledenom jezerskom vodom. Posvu- da unaokolo mrkli mrak. Svi potiho govore, kao da ih pritišće težina tame. Kućica podrhtava pod naletima vjetra jer stoji na krhkim drvenim stupovima u vodi, kao so- jenica.
Svakome je od nas dodijeljen po jedan plitki čamac i nosač puške.
S tobom će Faraj - kaže mi Nessim. - On je najiskusniji i najpouzdaniji od sviju. Zahvaljujem mu. Crno barbarsko lice ispod zamašćenog bijelog turbana, ukoče-
no, mlitavo. Uzima moju opremu i bez riječi se okreće u mom čamcu. Šaptom ga
pozdravljam, ulazim u čamac i sjedam. Okretno se odupirući motkom o dno, Faraj izvodi čamac u kanal i ubrzo režemo samo srce crnog dijamanta. Voda je posuta zvi- jezdama, Orion tone, Capella{106} vrca svoje sjajne iskre. Već dugo milimo po ovom zvjezdanom podu posutom dijamantima sasvim tiho, samo što motka šljapka i bućka po mulju. Tad naglo skrećemo u nešto širi kanal i čujemo kako valići zapljuskuju naš pramac a naleti vjetra donose nam okus soli s nevidljivog morskog obzorja.
Dok prolazimo kroz tminu ovoga izgubljenog svijeta, u zraku se već javljaju prvi nagovještaji zore. Pristup pustoj vodi ispred nas drhti od rasplinutih obrisa otočja, izdanaka osja, trske i šaša. A na sve strane razliježe se gusto višestruko gakanje pata- ka i prodorno, piskavo kričanje galebova što lete prema moru. Faraj rokće i upravlja čamac prema obližnjem otočiću. Posežem rukama u mrak i hvatam se za ledeni rub najbliže bačve, pa se jedva nekako zavlačim u nju. Lovački zakloni sastoje se od sve- ga dvije rasušene drvene bačve povezane i zamaskirane visokom trskom. Punitelj pazi da se čamac ne prevrne dok ga ja oslobađam svoje opreme. Sad mi ne preostaje ništa drugo nego da sjedim i čekam da zora, koja se negdje polako pomalja, svane iz ove crne bezizražajne tame.
Vrlo je hladno i čini mi se da me čak ni moja teška kabanica ne štiti dovoljno od studeni. Rekao sam Faraju da ću sam napuniti pušku, jer ne želim da on u drugoj ba- čvi rukuje mojom pričuvnom puškom i mecima. Moram priznati da osjećam stid dok mu to govorim, ali tako bar smirujem sebi živce. On klima svojom bezizražajnom glavom i odlazi čamcem do sljedećeg trščaka. Onako prerušen, izgleda kao strašilo. Sad čekamo okrenuti licem dalekim prostranstvima jezera - čekamo čitava stoljeća, čini mi se.
Iznenada, na kraju velikog usjeka, od blijedog drhtaja što se razdvaja, bistri mi se pogled dok se crta žuta kao maslačak malo-pomalo deblja i pretvara u zraku koja po- lako pada kroz tmaste mase oblaka na istoku. Sve se više mreškaju i komešaju nevid- ljive kolonije ptica oko nas. Polagano, bolno, kao kroz odškrinuta vrata, stiže nam
zora potiskujući tamu. Evo još malo i stubište od mekih žabnjaka klizi glatko s neba da nam ocrta obzorje, da podari oku i duhu orijentaciju u prostoru koja im je ne- dostajala. Faraj snažno zijeva i češe se. Boje broća i vrelog usijanog zlata. Obla- ci postaju zeleni i žuti. Jezero se budi od sna. Vidim kako mi crna silueta krže preli- jeće vidokrug na istoku. - Vrijeme je - mrmlja Faraj, ali minutna kazaljka na mom ručnom satu pokazuje mi da imamo još pet minuta vremena. Imam osjećaj da mi je tama prodrla do same srži kostiju. Osjećam kako se napetost i tromost bore oko mog pospanog mozga. Dogovorili smo se bili da nitko neće zapucati prije četiri i pol. Po- lako punim pušku i namještam redenik tako da mi bude nadohvat ruke. - Vrijeme je - ponavlja Faraj usrdnijim glasom. U blizini je nešto pljusnulo i poletjele su skrivene ptice. Izvan mog puškometa dvije liske čuče nasred jezera kao da nešto razmišljaju. Taman sam htio nešto kazati kad se na jugu prolomi prva salva iz pušaka - poput da- lekog lupkanja loptica za kriket.
Tad su počele nailaziti pojedinačne ptice, prva, druga, treća. Svjetlo raste i jača prelazeći iz crvene u zelenu boju. I oblaci se kreću otkrivajući goleme šupljine na nebu. Gule kožu s jutra kao s voća. Četiri zasebna trokuta pataka dižu se i formiraju jata dvjesta metara dalje. Prelijeću preko mene pod povoljnim kutom pa ispaljujem za probu hitac iz desne cijevi. Kao i obično, lete brže i više nego što se čini. Minute otkucavaju u srcu. U blizini se razliježe pucnjava i cijelo je jezero u stanju opće uzbune. Patke sad prolijeću prilično često u skupinama, po tri, pet, devet njih: vrlo nisko i brzo. Šume krilima ispruženih vratova, perje leti na sve strane. Na još većoj visini posred neba plove divlje patke u pravilnim formacijama, okupljene kao zra- koplovi na svijetloj pozadini, blago i polako orući brazde na nebu. Pucnjevi se prola- maju zrakom i prekidaju njihove formacije dok one polako zavijaju prema moru. Na još većoj visini izvan puškometa, nadolaze jata divljih gusaka, a njihovi turobni krici jasno odzvanjaju suncem obasjanim vodama Mareotisa.
Više gotovo i nemam kad razmišljati: jer krže i zviždare fijuču nada mnom kao bačena koplja a ja pucam polako i metodično. Meta je napretek tako te je često teško odabrati jednu od njih u djeliću sekunde kad mi dođe na puškomet. Jedanput ili dva- put pucam nasumce u jato. Ako je pogodak direktan, ptica se zaljulja i zavrti, zastane načas u letu, a onda elegantno pada, kao rupčić iz ruke neke dame. Trska se sklapa nad smeđim tijelima, ali neumorni Faraj otiskuje se motkom kao lud u potrazi za pli- jenom. Pokatkad skoči u vodu pritegnuvši svoju galabiju oko struka. Lice mu gori od uzbuđenja. Od vremena do vremena ispusti oštar vrisak.
Sad naviru patke sa svih strana, pod svim mogućim kutovima i svim mogućim brzinama. Pucnjevi štekću i miješaju se u ušima goneći ptice amo-tamo po jezeru. Iako neka jata hitro lete, očito su već zamorena borbom nakon teških gubitaka: a neke ptice koje lete pojedinačno potpuno su izbezumljene od straha. Jedna mlada i luda patkica sjela je načas na vodu uz naš čamac, tako reći Faraju nadohvat ruke, pri-
je nego što je odjednom spoznala opasnost i otperjala klizeći kroz pjenu. Na svoj skroman način, prilično se dobro snalazim, iako je teško u svom tom uzbuđenju vla- dati sobom i sabrano gađati. Sunce je već poprilično odskočilo i noćna se vlaga ra- zišla. Za sat vremena opet ću se znojiti u ovoj svojoj teškoj odjeći. Sunce odsijeva na namreškanoj vodi Mareotisa nad kojim još lete ptice. Čamci su već puni raskvašenih tijela žrtava, crvena krv curi iz razmrskanih kljunova po podnicama, divnom je perju smrt oduzela sjaj.
Čuvam preostalo streljivo što bolje mogu, ali sam već do osam i četvrt ispucao i posljednji metak; Faraj je još zaokupljen poslom, savjesno i pomno traga poput psa ptičara za odlutalim pticama među trskom. Pripaljujem cigaretu i prvi put ćutim da sam se oslobodio sjenke znamenja i zlih slutnji - da slobodno mogu disati, ponovo se sabrati. Pravo je čudo kako očekivanje smrtnog časa zaustavlja slobodnu igru duha, zatvara je kao čelični kapak, odsijecajući je od budućnosti koja se jedina hrani nada- ma i željama. Pipam neobrijanu bradu i čeznutljivo mislim na vruću kupku i topao doručak. Faraj svejednako neumorno obilazi otočiće obrasle šašom. Pucnjava je je- njala, a u nekim je dijelovima jezera posve utihnula. Obuzet tupom boli, mislim na Justinu, koja je tamo negdje preko vode obasjane suncem. Ne bojim se previše za njenu sigurnost jer je kao nosač oružja prati moj vjerni sluga Hamid.
Odjednom, sretan i radostan, dovikujem Faraju neka prestane tragati za lovinom, neka se radije vrati čamcem po mene. On to čini teška srca pa se napokon otiskujemo i preko jezera, kroz kanale i prolaze među trskom vraćamo se do kućice.
Osam pari slabo - kaže Faraj misleći na velike lovačke torbe profesionalaca s kojima ćemo se morati suočiti kad se vrate Ralli i Capodistria.
Za mene je dobro - odgovaram ja. - Ja sam slab strijelac. Nikad nisam ovako dobro gađao.
Ulazimo u gustu mrežu prolaza kojima je jezero obrubljeno kao malim umjetnim kanalima.
Na kraju, prema suncu, opažam kako nam u susret dolazi čamac na kojem se malo-pomalo sve jasnije razabire poznati Nessimov lik. Na glavi mu stara kapa od krtičjeg krzna na kojoj je podigao i zavezao naušnjake. Mašem mu rukom ali mi on ne odzdravlja. Rastreseno sjedi na pramcu, s rukama sklopljenim na koljenima.
Nessime! - dovikujem mu. - Kako si prošao? Ja imam osam pari a jedan mi je još umakao.
Čamci nam sad plove gotovo naporedo jer smo krenuli prema ušću posljednjeg kanala koji nas vodi do kućice. Nessim čeka sve dok se razmak između naša dva čamca ne smanji na dva-tri metra, a onda mi kazuje neobično mirno:
-Jesi li čuo? Dogodila se nesreća. Capodistria...
Odjednom mi se srce steže.
Capodistria? - promucah. Na Nessimovu je licu svejednako onaj neobični, nestašno miran izraz, kao u čovjeka koji se odmara nakon velikog utroška energije.
Poginuo je - kaže mi on, kad iznenada začujem brektanje motora hidroplana iza zida od trske. On klimne glavom u smjeru tog zvuka i doda onim istim spokojnim glasom. - Odvoze ga u Aleksandriju.
Na pamet mi padaju na tisuće općih mjesta, na tisuće konvencionalnih pitanja, ali dugo ne mogu ni riječ prozboriti.
Na trijemu su se bili okupili svi ostali, obuzeti nelagodom, gotovo posramljeni; nalikuju na skupinu nepromišljenih školaraca čija se glupa šala završila smrću jedno- ga od njih. Čupavi čunj buke hidroaviona svejednako premazuje zrak. Odnekud do- piru povici i brujanje automobilskih motora koji se pale. Naslagane gomile pataka, o kojima bi se inače pričalo na sva usta, leže anakronistički apsurdno oko lovačke ku- ćice. Reklo bi se da je smrt nešto relativno. Bili smo je spremni prihvatiti samo u određenoj mjeri kad smo došli naoružani na ovo tamno jezero. Capodistrijina smrt lebdi u mirnom zraku kao neugodan zadah, kao neslana šala.
Rallija su bili poslali po njega i on je našao njegovo tijelo kako leži ničice u plitkoj vodi jezera, a crni mu povez pluta oko njega. Bilo je jasno da je posrijedi nesretan slučaj. Capodistrijin je punitelj bio neki postariji čovjek, mršav kao kormo- ran, koji sad sjedi pogrbljen nad porcijom graha na trijemu. Nije uopće kadar suvislo ispričati što se dogodilo. Porijeklom je iz Gornjeg Egipta i na licu mu je umoran, su- lud izraz pustinjskog oca.
Ralli je neobično nervozan i obilato poteže konjak iz boce. Po sedmi put prepri- čava istu priču, jednostavno zato što mora govoriti ne bi li smirio živce. Truplo nije moglo dugo ležati u vodi, a ipak mu je koža nalik na dlanove pralje. Kad su ga po- digli da ga odnesu do hidroaviona, ispalo mu je iz usta umjetno zubalo i tresnulo na dno čamca tako da su se svi prepali. Čini se da je ta pojedinost ostavila snažan dojam na njega. Ja odjednom osjećam kako me svladava umor i kako mi koljena kleca- ju. Uzimam vrč vruće kave, zbacujem čizme trzajem nogu i zavlačim se na najbliži ležaj. Ralli svejednako govori zaglušno i uporno, a slobodnom rukom izvodi izra- žajne kretnje. Ostali ga motre, obuzeti nejasnom i obeshrabrenom radoznalošću, sva- ki utonuo u svoje misli. Capodistrijin punitelj još jede mljackajući kao izgladnjela ži- votinja i žmirkajući na suncu. Uskoro stiže čamac na kojem su se nesigurno smjestila trojica policajaca. Nessim spokojno promatra njihovo smiješno gestikuliranje, a osje- ća se i da pomalo uživa u svemu tomu; reklo bi se da se smješka za se. Poli- cajci trupkaju čizmama i kundacima mušketa po drvenim stubama, dolaze da zapišu u svoje notese naše iskaze. Sa sobom donose ozbiljan izraz sumnje koji potom lebdi nad svima nama. Jedan od njih pomno stavlja lisice na ruke Capodistrijinom punite-
lju prije nego što će mu pomoći da uđe u čamac. S umiljatim, tupim izrazom na licu, sluga pruža ruke da mu namaknu željezne lisice. Takav se izraz može vidjeti na licu starih čovjekolikih majmuna kad se od njih traži da izvedu neku ljudsku radnju koju su naučili ali je ne razumiju.
Proteklo je više od sat vremena dok policajci nisu obavili svoj posao. Neki su lovci bili krenuli s jezera prema gradu gdje će ih dočekati vijest o Capodistrijinoj smrti. Ali to još nije sve.
Jedan po jedan izlazimo na obalu sa svojom opremom. Čekaju nas automobili i tu započinje dugo i mučno natezanje s puniteljima i lađarima koje treba isplatiti; ostavljaju se puške i dijeli se lovina. U svom tom komešanju vidim svoga slugu Ha- mida kako se plašljivo probija kroz gužvu i škilji na suncu onim svojim jedinim zdravim okom. Mislim da mene traži ali ne traži: pristupa Nessimu i pruža mu malu plavu omotnicu. Htio bih to točno opisati. Nessim rastreseno uzima omotnicu lije- vom rukom a desnu pruža u automobil da spremi kutiju metaka u pretinac za rukavi- ce. Nehajno baca pogled na adresu a onda se bolje zagleda. Zatim, držeći Hamida na oku, duboko udiše zrak i otvara omotnicu, odlučan da pročita, ma šta bilo napisano na polovici lista papira. Oko jedne minute čita a onda vraća pismo u omotnicu. Gleda oko sebe s naglo izmijenjenim izrazom na licu, kao da mu je iznenada pozlilo pa gle- da gdje bi mogao povratiti. Probija se kroz gužvu, naslanja glavu na ugao zida od prijesne opeke i nakratko, zadihan, zajeca, kao trkač koji je ostao bez daha. Zatim se vraća do automobila, potpuno sabran i suhih očiju, da pospremi ostale stvari. Nitko od gostiju nije primijetio ništa od toga događaja.
Za kolima koja odlaze prema gradu dižu se oblaci prašine; divlja družina lađara viče, maše i ispraća nas osmijesima koji kao da su izrezani iz lubenice posute zlatom i bjelokošću. Hamid otvara vrata automobila i uskače u nj kao majmum.
Što je to bilo? - pitam ga, a on pokajnički sklapa preda mnom sitne ruke gestom ponizne molbe koja znači: »Ne krivite donosioca loše vijesti«, pa mi odgovara po- mirljivim glasom:
Gospodaru, gospođa je otišla. Ostavila vam je pismo kod kuće.
Bijaše to kao da se cijeli grad ruši oko mojih ušiju: odlazim polako u stan, na- sumce, kao što zacijelo poslije potresa rodnog grada hodaju po ulicama preživjeli, iznenađeni kad otkriju koliko su se izmijenila njima poznata mjesta. Rue Pirona, Rue de France, džamija Terbana (ormar što miriše na jabuke), Rue Seidi Abou El Abbas (led u vodi i kava), Anfouchi, Ras El Tin (Rt smokava), Ikingi Mariut (gdje smo ne- kad zajedno brali cvijeće, a ja nisam mogao vjerovati da bi me ona mogla zavoljeti), jahačka figura Mohammeda Alija na trgu... Smiješno malo poprsje generala Earla ubijenog u Sudanu 1885. godine... Večer puna lastavica... grobovi u Kom El Shugaffi, mrak i mokra zemlja, oboje prestravljeni mrakom... Rue Fuad kao stara
cesta što vodi u Canopus, a nekad se zvala Rue Rosete... Hutchinson je bio poreme- tio svu gradsku vodoopskrbu srušivši nasipe... Prizor iz Moeursa u kojem joj Arnauti pokušava čitati knjigu koju piše o njoj. »Ona sjedi na pletenoj stolici i drži ruke u krilu, kao da pozira za portret, ali joj se na licu zrcali sve veći užas. Najposlije ne mogu više to podnijeti, bacam rukopis u kamin i uzvikujem: ’Što uopće vrijede ove stranice pisane krvlju iz samog probodenog srca kad ti ništa ne razumiješ?’« U duhu vidim Nessima kako grabi uz velebno stubište do njene sobe, gdje nalazi izbe- zumljenog Selima koji promatra prazne ormare i toaletni stolić, prazan, kao pometen leopardovom šapom.
U aleksandrijskoj luci sirene tule i zavijaju. Propeleri na brodovima drobe i melju zelenu masnu vodu onkraj podvodnog grebena u luci. Lijeno se naginjući i propinju- ći, dišući lako, kao u ritmu zemljine sistole i dijastole, jahte okreću svoje jarbole put neba. Negdje u srži doživljaja postoje neki red i sklad koje bismo mogli otkriti na prepad kad bismo bili dostatno pažljivi, dostatno nježni ili dostatno strpljivi. Hoće li biti vremena za tako nešto?

ČETVRTI DIO






Nestanak Justinin bijaše još nešto što je trebalo podnijeti. Promijenila se sva struktu- ra naših odnosa. Baš kao da je izbila zaglavni kamen u svodu: Nessim i ja, ostavljeni među ruševinama, da tako kažem, suočili smo se sa zadaćom da popravimo odnos koji je ona sama izmislila i koji je njenim izbivanjem postao prazan, odzvanjao krivnjom koja će ubuduće, mislio sam, dovijeka zasjenjivati našu međusobnu naklo- nost.
Svi su mogli vidjeti kako on pati. Ono njegovo izražajno lice zadobilo je nezdra- vu boju izbičevane kože - bljedilo vjerskog mučenika. Kad sam ga vidio takvog, živo sam se prisjetio svojih osjećaja za posljednjeg sastanka s Melissom prije nego što je otputovala u sanatorij u Jeruzalem, gdje je boravila već gotovo punu godinu dana. Kako mi je samo iskreno i nježno rekla:
Sve je prošlo... Možda se nikad više neće ni vratiti... Pa sad ovaj naš rastanak...
Glas joj je postao prigušen i vlažan, obrisi riječi nejasni. Tada je već bila teško bo- lesna. Kaverne su se iznova otvorile. - Vrijeme je da preispitamo sami sebe... Da sam bar ja na Justininu mjestu.. Znam ja da ti misliš na nju dok vodiš ljubav sa mnom... Nemoj poricati... Znam ja, dušo... Ljubomorna sam čak i na tvoju maštu... Užasno je što povrh svih ostalih jada moram još i koriti samu sebe... Ali nije važno. - Stresla se useknjujući se, ali se uspjela osmjehnuti. - Strašno mi je potreban odmor. A sad se još i Nessim zaljubio u mene.
Poklopio sam joj usta rukom. Taksi je i dalje nemilosrdno pulsirao, kao netko tko sam sebi kida živce. Svuda oko nas hodale su aleksandrijske supruge, elegantno odjevene, nalik na dobro podmazane fantome. Taksist nas je motrio u retrovizoru kao špijun. Možda je mislio da su osjećaji bijelaca čudnovati i da izazivaju požudu? Motrio nas je kao što bi čovjek motrio mačke kad se pare.
Nikad te neću zaboraviti.
Ni ja tebe. Piši mi!
Uvijek ću ti se vratiti, ako budeš htio.
Dakako da ću htjeti. Glavno je da ozdraviš, Melissa, moraš ozdraviti. Čekat ću te. Počet ćemo opet iznova. Sve je to ovdje u meni, netaknuto. Osjećam da je tako.
Riječi kojima se ljubavnici služe u takvim prigodama nabijene su iskrivljenim osjećajima. Samo šutnja što nastaje iza njih posjeduje okrutnu točnost koja ih veže za istinu. Šutjeli smo držeći se za ruke. Zagrlila me je i dala znak taksistu neka krene.
»Nakon njena odlaska grad me je izbezumljivao svojom nepoznatošću,« piše Arnauti. Gdje god bi njegovo sjećanje naišlo na poznati kutak, ona bi se začas stvori- la pred njim, kao živa, i pokrivala oči i ruke prikaza na ulicama i trgovima. Stari razgovori iskrsnuli bi i pogodili ga među ulaštenim stolovima u kavanama gdje su nekad sjedili i kao leopardi piljili jedno drugome u oči. Katkad bi se pojavila na ne- koliko koraka pred njim u mračnoj ulici. Zastala bi da namjesti remen na sandali, i on bi je prestigao dok mu je srce lupalo - a onda bi vidio da to nije ona. Činilo mu se da će ona sad ući na neka određena vrata. Sjeo bi i tvrdokorno se zagledao u njih. Drugi put bi iznenada uvrtio sebi u glavu da će ona uskoro stići određenim vlakom, pa bi pohrlio na kolodvor i počeo se probijati kroz gomilu putnika, kao čovjek koji prelazi rijeku na gazu. Ili bi sjedio u zagušljivoj čekaonici na aerodromu negdje iza ponoći i gledao tko sve stiže i odlazi, u slučaju da ga je poželjela iznenaditi svojim povratkom. Na taj je način ona gospodarila njegovom maštom i pokazala mu koliko je razum slab; i spoznaju o njenu izbivanju nosio je sa sobom kao težak teret - poput mrtva djeteta od koga se čovjek nikako ne može odvojiti. o,br;a,daBo,d:e,n
One noći nakon Justinina nestanka zavladalo je neobično snažno nevrijeme s grmljavinom. Satima sam tumarao po kiši, razdiran ne samo osjećajima kojima ni- sam mogao vladati nego i kajanjem zbog onoga što sam mislio da Nessim osjeća. Da pravo kažem, gotovo se nisam usuđivao vratiti u prazni stan da ne bih došao u napast da pođem onom istom stazom kojom se Pursewarden bio onako lako otisnuo, bez mnogo razmišljanja. Prolazeći po sedmi put po Rue Fuad, bez ogrtača i šešira na onom zasljepljujućem pljusku, slučajno sam opazio svjetlo na Cleinom visokom prozoru pa sam joj spontano pozvonio. Pošto su se prednja vrata otvorila cvileći, stu- pio sam u tišinu zgrade iz mračne ulice po kojoj je kiša tutnjala u jarcima i prskala iz preplavljenih otvora kanalizacije.
Čim mi je otvorila vrata, jednim je pogledom shvatila u kakvom sam stanju. Natjerala me je da uđem, skinem sa sebe promočenu odjeću i obučem plavu kućnu haljinu. Mala električna grijalica bila je prava blagodat, a Clea se prihvatila posla da mi skuha kavu.
Bila je već u pidžami i rasplela svoju zlaćanu kosu prije spavanja. Knjiga A Re- bours{107} ležala je naopako okrenuta na podu uz pepeljaru u kojoj je tinjala cigareta. Munje su kadikad sijevale i osvjetljavale kroz prozor njeno ozbiljno lice magne-
zijskim fleševima. Grmljavina se valjala i orila na tamnom nebu. U ovom mirnom kutku, razgovarajući sa Cleom, uspio sam donekle odagnati strah. Činilo mi se da ona sve zna - ništa se ne može sakriti od znatiželjnih Aleksandrijaca. Hoću reći da je sve znala o Justini.
Sigurno si već pogodio - reče mi Clea usred razgovora - da je Justine ona žena o kojoj sam ti pričala da sam je nekad voljela.
Ovo joj nije bilo lako izreći. Stajala je sa šalicom kave u ruci pokraj vrata, u pi- džami s plavim prugama. Zatvorila je oči dok je govorila, kao da očekuje udarac po tjemenu. Iz zatvorenih očiju kanule su joj dvije suze i polako potekla s obje strane nosa. Bila je nalik na mladog jelena koji je slomio gležanj.
Ah! Nemojmo više govoriti o njoj - prošapće naposljetku. - Ona se nikad više neće vratiti.
Poslije sam htio otići, ali oluja nije bila jenjala a odjeća mi je još bila skroz- naskroz mokra.
Možeš prenoćiti ovdje - reče Clea - kod mene. - Pa nadoda, tako nježno da me je nešto steglo u grlu: - Samo, molim te... ne znam kako da se izrazim... molim te, nemoj voditi ljubav sa mnom.
Ležali smo zajedno na onom njenom uskom krevetu i razgovarali o Justini dok je oluja bjesnjela vani šibajući prozorska okna snažnim pljuskom s mora. Sad je bila mirna i nekako rezignirana, što je bilo ganutljivo u svojoj rječitosti. Ispripovijedila mi je štošta iz Justinine prošlosti što je samo ona znala: govorila je o njoj zadivljeno i nježno, kao što bi ljudi možda govorili o voljenoj kraljici koja ih ipak dovodi do bije- sa. Pričajući o Arnautijevim smionim izletima u psihoanalizu, rekla je veselo:
Ona zaista nije bila inteligentna, znaš, ali je bila lukava kao zvjerka stjerana u tjesnac. Nisam sigurna da je uistinu razumjela svrhu svih onih istraživanja. Pa ipak, premda je vrdala pred liječnicima, bila je potpuno otvorena s prijateljima. Na primjer, sve ono silno dopisivanje o riječima »Washington D. C.«, oko čega su se to- liko trudili, sjećaš se? Jedne noći, dok smo ovdje zajedno ležale, rekla sam joj neka mi kaže što joj sve pada na pamet u vezi s tim riječima. Dakako da je ona imala bezgranično povjerenje u moju diskreciju. Odgovorila mi je bez krzmanja (bilo je jasno da je odavno načisto s tim iako nije htjela ništa kazati Arnautiju): »Pokraj Washingtona ima jedan gradić koji se zove Aleksandrija. Otac nam je neprestano pri- čao kako će tamo posjetiti neke svoje daljnje rođake. Oni su imali kćer koja se zvala Justine i bila je mojih godina. Poludjela je pa su je strpali u ludnicu. Silovao ju je neki muškarac.« Onda sam je upitala za D.C. a ona mi je odgovorila: »Da Capo. Ca- podistria.«
Ne znam koliko je taj naš razgovor trajao, ili kad se pretopio u san, ali sutradan smo se ujutro probudili zagrljeni i vidjeli da je nevrijeme prošlo. Grad je bio čist i
kao spužvom opran. Na brzinu smo doručkovali, a onda sam se ja zaputio do Mnemjianove brijačnice, kroz ulice čije je prvobitne boje kiša bila isprala tako da su blistale od topline i ljepote u blagom zraku. Još sam nosio Justinino pismo u džepu, ali se nisam usuđivao pročitati ga ponovo da ne bih izgubio duševni mir koji mi je Clea bila podarila. Samo mi je prva rečenica iz njega i dalje odjekivala u glavi, tvrdoglavo i uporno pulsirala: »Ako se vratiš živ s jezera, zateći ćeš ovo moje pismo.«
Na okviru kamina u mom salonu nalazi se još jedno pismo u kojem mi nude dvo- godišnji ugovor da radim kao nastavnik u katoličkoj školi u Gornjem Egiptu. Sjedam odmah za stol, bez razmišljanja, i sastavljam koncept pisma kojim prihvaćam ponu- du. Opet će se sve promijeniti u mom životu, izbavit ću se gradskih ulica koje su me odnedavno počele progoniti, tako da sanjam kako neprestano hodam gore-dolje tra- gajući za Melissom u mutno osvijetljenoj arapskoj četvrti.
Kad otpošaljem ovo pismo kojim prihvaćam ponudu, nastupit će novo razdoblje koje će biti obilježeno mojim rastankom s gradom u kojem sam svašta doživio, ne- obično važne stvari, sve ono zbog čega sam se naglo postarao. Međutim, život će još neko vrijeme, satima i danima, teći svojim tokom. Iste ove ulice i trgovi gorjet će u mojoj mašti kao što svjetionik na Pharosu gori u povijesti. Određene sobe u kojima sam vodio ljubav, određeni kavanski stolovi za kojima me opčinjavao pritisak njenih prstiju na zapešću, dok sam osjećao kako se kroz vrele pločnike prenose ritmovi Aleksandrije gore, u tijela koja ih mogu tumačiti samo kao izgladnjele poljupce ili ri- ječi odmila izgovorene glasovima promuklim od divljenja. Proučavatelju ljubavi ovakvi su rastanci škola, gorka a ipak prijeko potrebna za njegov razvoj. Oni mu po- mažu da se duhovno oslobodi svega osim gladi za još više života.
Sada i postojeći poredak stvari doživljava jedva osjetnu promjenu jer su na redu i drugi rastanci. Nessim odlazi u Keniju na odmor. Pombal se napokon domogao svo- ga križa i mjesta u ambasadi u Rimu, gdje će zacijelo biti zadovoljniji. Započeo je niz ležernih oproštajnih večera koje su nam svima dobro došle, ali koje pritišće od- sutnost jedine osobe čije ime nitko više ne spominje - Justine. Jasno je isto tako da nam se svjetski rat polako prikrada hodnicima povijesti - udvostručujući prava koja polažemo jedni na druge i na život. Sladunjav, mučan vonj smrti osjeća se u sve mračnijem zraku i pridonosi osjećanju uzbuđenja, naklonosti i ispraznosti. Taj se za- dah nije dosad osjećao.
Lusteri u velikoj kući, čija mi je ružnoća omrznula, bliješte nad skupovima sazvanim u čast oproštaja s mojim prijateljem. Svi su nazočni, lica i životne priče koje sam tako dobro upoznao, Sveva u crnini, Clea u zlaćanoj boji, Gaston, Claire, Gaby. Opazio sam da je Nessim u posljednjih nekoliko tjedana malčice posijedio na sljepoočnicama. Ptolemeo i Fuad svađaju se žustro, kao i svi stari ljubavnici. Posvu- da oko mene tipična aleksandrijska živahnost nadimlje se i jenjava u razgovorima
krhkim i tričavim kao tkanina od staklenih niti. Aleksandrijke su ovdje u svoj svo- joj otmjenoj poročnosti da se oproste sa čovjekom koji ih je očarao dopustivši im da se sprijatelje s njim. Što se samog Pombala tiče, on se malko udebljao i postao samo- pouzdaniji otkako je napredovao u službi. Svojim profilom podsjeća pomalo na Ne- rona. Priznaje mi sotto voce da je zabrinut za mene; nismo se čestito vidjeli nekoliko tjedana, a tek je večeras doznao da odlazim raditi kao nastavnik u Gornji Egipat.
Morao bi se izvući odavde - ponavlja mi - vratiti se u Europu. Ovaj ti grad slabi volju. A što ti Gornji Egipat može ponuditi? Nepodnošljivu žegu, prašinu, muhe, la- kajski posao... Uostalom, nisi ti Rimbaud.
Lica što naviru oko nas nazdravljaju i pijuckaju pa mu ne mogu odgovoriti, što mi je drago jer mu nemam što kazati. Posve obamro, buljim u njega i klimam gla- vom. Clea me hvata za zapešće i odvlači na stranu da mi šapne:
Dobila sam kartu od Justine. Radi u jednom židovskom kibucu u Palestini. Da kažem Nessimu?
Nemoj. Kaži. Ne znam.
Moli me da mu ne kažem.
Onda nemoj.
Odviše sam ponosit da bih je pitao da li poručuje štogod meni. Društvo je zapje- valo različitim taktom i naglaskom staru pjesmu »For He’s a Jolly Good Felow«{108} Pombal je porumenio od užitka. Ja se nježno oslobađam Cleine ruke da bih se pri- družio pjevačima. Mali generalni konzul umiljava se i gestikulira oko Pombala; toli- ko je sretan što moj prijatelj odlazi da je uspio izazvati u sebi paroksizam od prija- teljstva i žaljenja. Skupina oko engleskog konzula drži se neutješno, kao obitelj pura- na što se mitare. Madame de Venuta daje takt rukom u elegantnoj rukavici. Crne slu- ge u dugim bijelim rukavicama hitro se kreću od skupine do skupine gostiju, poput pomrčina Mjeseca. Hvatam sam sebe u mislima: kako bi bilo kad bi čovjek mogao otputovati, u Italiju možda, ili u Francusku: započeti nekakav nov život: ovaj put ne u gradu nego možda na otoku, u Napuljskom zaljevu... Ali uviđam da ono što ostaje neriješeno u mom životu nije problem s Justinom nego s Melissom. Budućnost mi je, ako je uopće imam, uvijek na neki čudan način bila vezana za nju. Ipak, slutim da ne mogu utjecati na nju svojim odlukama, pa čak ni nadanjima. Osjećam da moram strpljivo čekati dok se plitki tokovi naših života ponovo ne podudare, dok ponovo ne uhvatimo korak jedno s drugim. Za to su možda potrebne još godine i godine - možda ćemo oboje biti već sijedi kad, plima iznenada nadođe. Ili će nada možda umrijeti mrtvorođena, slomljena kao brodska olupina plimom događaja? Nemam mnogo samopouzdanja. Novac koji mi je Pursewarden ostavio još je u banci - nisam taknuo ni penija. Tom svotom mogli bismo poživjeti i dvije godine na nekom jefti- nom mjestu pod suncem.
Melissa mi još piše živahna, nonšalantna pisma, na koja mi je vrlo teško odgovo- riti osim kukanjem o mojim prilikama ili lakoumnosti. Jednom, kad odem iz ovoga grada, bit će mi lakše. Preda mnom će biti nov put. Pisat ću joj posve iskreno, kazi- vat ću joj sve što osjećam - čak i ono što mislim da ona nikad neće moći dokraja shvatiti.
Vratit ću se na proljeće - govori Nessim barunu Thibaultu - i odsjesti u svom ljetinkovcu u Abu Siru. Odlučio sam se odmarati oko dvije godine. Previše sam ra- dio, a to se ne isplati.
Usprkos sablasnom bljedilu njegova lica, čovjek ne može a da ne nasluti u njemu neko novo spokojstvo, popuštanje volje; srce mu je možda izmučeno ali su mu živci napokon smireni. Slab je kao i svaki čovjek poslije bolesti, ali nije više bolestan. Neko vrijeme tiho razgovaramo i šalimo se; jasno je da će se naše prijateljstvo kad- tad obnoviti - jer sad imamo zajednički fond nesreće kojim se možemo koristiti.
Justine - kažem mu a on jedva primjetno uzdiše, kao da mu je tko zario trn pod nokat - Justine mi se javila iz Palestine.
On brže klima glavom i prekida me lakom kretnjom ruke:
Znam. Ušli smo joj u trag. Nije potrebno... Ja se već dopisujem s njom. Neka ona ostane tamo koliko god želi. I neka se vrati kad ju je volja.
Bilo bi ludo lišavati ga takve nade i utjehe, ali ja sad znam da se ona nikad više neće vratiti pod istim uvjetima. To mi kazuje svaka rečenica u njenu pismu. Nije ona toliko napustila nas koliko način života koji joj je ugrozio razum - grad, ljubav, rije- čju, sve ono što nam je bilo zajedničko. Pitam se što li je njemu pisala dok se prisje- ćam kako je ono kratko uzdahnuo i zajecao kad se naslonio na bijelo okrečeni zid.
* * * *
U ova proljetna jutra dok se otok polako odmotava iz mora na svjetlu ranog sunca, šetam se po pustim žalima i pokušavam oživiti sjećanja na one dvije godine provede- ne u Gornjem Egiptu. Čudno je što se tako slabo sjećam tog izgubljenog razdoblja dok mi je sve o Aleksandriji tako živo u pamćenju. A možda i nije čudno - jer prema onom velegradskom životu kojim sam prije živio, moj novi život bijaše dosadan i jednoličan. Sjećam se mukotrpnog rada u školi: šetnji po ravnim bogatim poljima i njihovih obilnih uroda koji su se hranili kostima mrtvaca: crnih muljevitih voda Nila što se valjaju deltom prema moru: seljaka koji pate od bilharzije{109} i kojima su strpljenje i plemenitost izbijali kroz njihove prnje poput obilježja svrgnutih kraljeva: seoskih patrijarha kako čitaju molitve: slijepe stoke kako polagano okreće dolap, oslijepljene da je manje muči monotonija - kako svijet može postati malen! Za sve to vrijeme nisam ništa čitao, ništa mislio, ništa bio. Redovnici su u školi bili dobrostivi i ostavljali me na miru u slobodno vrijeme naslućujući možda moju nesklonost mantiji, aparatu svete Inkvizicije. Djeca su, naravno, bila muka živa - ali koji tanko-
ćutan učitelj ne ponavlja u sebi one užasne Tolstojeve riječi: »Kad god uđem u neku školu i ugledam mnoštvo djece, odrpane, mršave, prljave, ali bistrih očiju i kadšto anđeoskog lika, obuzmu me nemir i strava, kao da gledam ljude koji se utapljaju«?
Koliko se god nestvarno ondje doimalo svako dopisivanje, održavao sam kakvu- takvu pismenu vezu s Melissom, koja mi se redovito javljala. Clea mi je pisala je- danput ili dvaput, pa za divno čudo i stari Scobie, koji se očito poprilično ljutio zato što mu nedostajem više nego što se nadao. Pisma mu bijahu puna fantastičnih optužbi na račun Židova (koje je uvijek posprdno nazivao »obrezanim pjetlićima«) i, na moje veliko čudo, pasivnih pederasta (koje je nazivao »hermićima«, to jest hermafrodite). Nisam se začudio kad sam doznao da ga je Tajna policija suspendirala i da sad najveći dio vremena provodi u krevetu s nečim što naziva »bocom groma« nadohvat ruke. Ali bio je osamljen, zato mi je i pisao.
Sva su mi ta pisma bila od koristi. Ponekad me je toliko obuzimao osjećaj nestvarnosti da nisam više vjerovao svom pamćenju, činilo mi se nevjerojatnim da je ikad postojao takav grad kao što je Aleksandrija. Pisma su bila uže za spašavanje ko- jim sam bio vezan za ono postojanje kojim veći dio moje osobnosti nije više bio za- okupljen.
Čim bih završio rad, zaključao bih se u svoju sobu i zavukao u kreveti; pokraj kreveta ležala je zelena kutija od nefrita puna cigareta s hašišem. Ako je moj način života i upadao u oči ili se o njemu raspravljalo, moj rad nije davao nikakva povoda za kritiku. Teško bi mi bilo prigovarati samo zbog pretjerane sklonosti samovanju. Istinabog, otac Racine pokušao me je jedanput ili dvaput pokrenuti iz mrtvila. On je bio najtankoćutniji i najpametniji od svih njih pa je možda mislio da bi prijateljeva- njem sa mnom mogao ublažiti svoju intelektualnu osamljenost. Žalio sam ga i bilo mi je donekle žao što mu ne mogu izaći u susret. Međutim, sve me je više obuzi- mala nekakva obamrlost, duhovna bezvoljnost zbog koje sam zazirao od dodira s lju- dima. Jedanput ili dvaput pridružio sam mu se u šetnji uz rijeku (bio je botaničar) i slušao ga kako briljantno i ležerno govori o svom predmetu. Ali oslabila je bila moja sklonost tom pejzažu, njegovoj jednoličnoj ravnici, neosjetljivosti na promjene go- dišnjih doba. Činilo se da je sunce spržilo moj apetit za sve - za jelo, za društvo, pa čak i za razgovor. Radije sam ležao u krevetu, buljio u strop i osluškivao zvuko- ve oko sebe u nastavničkoj zgradi: kako otac Gaudier kiše, otvara i zatvara ladice, kako otac Racine neprestano svira nekoliko istih glazbenih fraza na flauti, kako orgulje preživaju i pomalo propadaju sa svojim harmonijama u mračnoj kapeli. Jake cigarete smirivale su mi um oslobađajući ga svake brige.
Jednog dana, dok sam prolazio kroz školsko dvorište, zovnuo me Gaudier i rekao mi da me netko zove na telefon. Jedva sam mogao shvatiti što mi govori, jedva sam mogao vjerovati svojim ušima. Tko bi mi telefonirao nakon toliko vremena? Možda Melissa?
Telefon je bio u ravnateljevoj sobi, sumornoj prostoriji punoj slonovski teškog pokućstva i lijepo uvezenih knjiga. Slušalica je ležala pred njim na bugačici i sla- bašno pucketala. Malko je zaškiljio i gadljivo mi rekao:
Neka žena iz Aleksandrije.
Pomislio sam da je Melissa, ali, na moje veliko čudo, iznenada je iz nesuvislog sjećanja isplivao Clein glas:
Javljam ti se iz grčke bolnice, u kojoj leži Melissa, teško bolesna. Možda je čak i na samrti. - Jamačno su se moje iznenađenje i zbunjenost očitovali kao srdžba. - Nije mi dopustila da ti prije javim. Nije htjela da je vidiš bolesnu - tako mršavu. Ali sad sam ti jednostavno morala javiti. Možeš li odmah doći? Sad te želi vidjeti.
U duhu sam vidio drndavi noćni vlak kako se bezbroj puta zaustavlja i ponovo kreće u gradovima i selima zavijanim prašinom - u nečistoći i po vrućini. Putovanje će potrajati cijelu noć. Okrenuo sam se Gaudieru i zamolio ga da mi odobri dopust do kraja tjedna.
U iznimnim slučajevima odobravamo dopust - zamišljeno će on. - Ako se ženi- te, na primjer, ili ako vam je netko ozbiljno bolestan.
Kunem se da mi je pomisao da se oženim Melissom pala na pamet tek kad sam čuo te njegove riječi.
Dok sam pakirao svoj jeftini kovčeg, sjetio sam se još nečega. Prstenja, Coheno- va prstenja. Bilo mi je još u škrinjici za nakit umotano u pakpapir. Zastao sam načas gledajući ih i pitajući se imaju li i neživi predmeti sudbinu kao ljudi. Ovo jadno prstenje, pomislio sam - reklo bi se da je sve ovo vrijeme tjeskobno čekalo ovdje kao ljudska stvorenja, čekalo na neko bijedno ispunjenje obećanja na prstu nekoga tko je uhvaćen u zamku marriage de convenance.{110} Strpao sam te jadne stvarčice u džep.
Daleki događaji, preobraženi sjećanjem, stječu ulašten sjaj zato što ih vidimo iz- dvojene, odijeljene od pojedinosti onoga što se zbilo prije i poslije, od tkiva i omota- ča vremena. Sudionici se također preobražavaju; polako tonu sve dublje i dublje u ocean sjećanja, poput opterećenih tjelesa, u svakom se sloju iznova prevrednuju, iznova procjenjuju u ljudskom srcu.
Nisam toliko osjećao tjeskobu zbog Melissina odlaska koliko bijes, besmislen bi- jes zasnovan, po svoj prilici, na kajanju. Goleme vizije budućnosti koje sam bio, ko- liko god bio neodlučan, napučio njenim slikama, sada su bile propale zbog nehaja; tek sam sada pojmio koliko sam se hranio njima. Sve je tu ležalo kao golema zaliha povjerena na čuvanje, kao bankovni račun s kojeg ću jednog dana podizati novac. A sad sam odjednom bankrotirao.
Balthazar me je dočekao na kolodvoru u svom malom automobilu. Stisnuo mi je ruku izražavajući mi sućut grubo ali od srca, govoreći svojim trijeznim glasom:
Sirotica je noćas umrla. Dao sam joj morfija da joj bude lakše. Šta možemo! - Uzdahne i zirne na mene. - Bilo bi ti bolje da se možeš isplakati. Ça aurait été un so- ulagement.
Soulagement grotesque.
Approfondir les émotions... les purger.
Tais-toi,{111}Balthazare, zaveži!
Mislim da te je voljela.
Je le sais.
Elle parlait de vous sans cese. Cléa a été avec elle toute la semaine.
- Assez.{112}

* * * *

Nikad grad nije izgledao tako čarobno kao na tom blagom jutarnjem zraku. Primio sam lagan povjetarac iz luke na svoj neobrijani obraz kao poljubac starog prijatelja. Mareotis se ovdje-ondje ljeskao među vrhovima palmi, među kolibama od blata i tvornicama. Dućani duž Rue Fuad zadobili su sjaj i svježinu Pariza. Shvatio sam da sam u Gornjem Egiptu postao pravi pravcati provincijalac. Aleksandrija me se do- imala kao svjetska metropola. U lijepo uređenom perivoju dadilje su gurale dječja kolica a djeca tjerala kolutove. Tramvaji su tandrkali, klopotali i štropotali.
Ima još nešto - govorio mi je Balthazar dok smo brzali ulicama. - Melissino di- jete, Nessimovo dijete. Ali valjda znaš sve o tome. Izvan grada je, u ljetnikovcu. Djevojčica.
Nisam mogao sve to odjednom pojmiti, toliko sam bio opijen ljepotom grada koji sam malne zaboravio. Ispred Magistrata sjedili su profesionalni pisari na svojim hoklicama, držeći uza se rožnate tintarnice, pera i papir s pečatom. Češali su se i pri- jateljski čavrljali. Pošto smo se probili dugačkom, koščatom hrptenjačom ceste što vodi u Canopus, popeli smo se na brežuljak na kojem je podignuta bolnica. Kad smo izašli iz lifta i pošli dugačkim bijelim hodnicima na drugom katu, Balthazar je i da- lje govorio:
Zahladnjeli su odnosi između Nessima i mene. Kad se Melissa vratila, on nije htio da je vidi iz nekakvog gađenja, koje sam ja smatrao neljudskim, neshvatljivim. Ne znam... Što se djeteta tiče, on bi ga htio usvojiti. Ali čini mi se da mu je dijete go- tovo omrznulo. Misli da mu se Justine neće vratiti dok je god Melissino dijete kod njega. Što se mene tiče - sporije nadoda Balthazar - ja gledam na to ovako: jednom od onih strašnih zamjena za koje se čini da je samo ljubav sposobna, dijete koje je Justine izgubila, vratio je Nessim, ali ne njoj nego Melissi. Shvaćaš?
Sablasno osjećanje nečega poznatog što je sve više raslo u meni, potjecalo je iz
činjenice što smo se približavali sobici u kojoj sam bio posjetio Cohena kad je umi- rao. Dakako da Melissa po svoj prilici leži u onom istom uskom, željeznom krevetu u kutu do samog zida. To bi baš bilo slično pravom životu, da imitira umjetnost.
U sobi je bilo nekoliko bolničarki koje su šaputale nešto i namještale paravan oko kreveta, ali čim je Balthazar progovorio, razišle su se i nestale. Stajali smo načas ruku pod ruku na vratima zagledani unutra. Melissa bijaše blijeda i nekako smežura- na. Zavezali su joj vrpcom čeljusti i zatvorili oči tako da je izgledala kako da je zaspala u kozmetičkom salonu. Bilo mi je drago što su joj oči zatvorene; strepio sam od njihova pogleda.
Ostao sam nasamo s njom neko vrijeme u grobnoj tišini, u onoj bijelo okrečenoj sobici, i odjednom osjetio da sam u strahovitoj neprilici. Teško je znati kako se treba ponašati s mrtvima; njihova neizmjerna gluhoća i ukočenost djeluju vrlo promišlje- no. Čovjek se ušeprtlji, kao da se našao pred kraljem. Zaklonio sam usta rukom i kašljucnuo, pa se ushodao gore-dolje po sobi zirkajući kradomice na nju i prisjećaju- ći se kako sam se nekoć zbunio kad mi je došla u posjet sa cvijećem. Najradije bih joj nataknuo Cohenovo prstenje na prste, ali već su joj tijelo bili umotali zavojima i ruke joj čvrsto vezali uz bokove. U ovom podneblju tijela se tako brzo raspadaju da se moraju bez pardona što prije strpati u grob. Izustio sam dvaput riječ »Melissa« ne- sigurnim šaptom primaknuvši usne njenu uhu. Onda sam pripalio cigaretu i sjeo uz nju na stolicu da joj dugo promatram lice, uspoređujući ga sa svim drugim Melissi- nim licima što su se tiskala u mom sjećanju potvrđujući svoj identitet. Nije bila nalik ni na jednu od njih - a opet ih je sve na neki način isticala i zaključivala. Ovo sitno bijelo lice bijaše posljednje u nizu. Iza njega bijahu samo zaključana vrata.
U ovakvim prigodama čovjek nasumce traži držanje koje će odgovarati strahovi- toj, mramornoj smirenosti volje koju može pročitati na licima mrtvih, ali ništa ne može naći u svoj otrcanoj torbi ljudskih osjećaja. »Postoje četiri užasna lica ljubavi,« piše Arnauti u jednom drugom kontekstu. U duhu sam rekao ispruženoj prilici na krevetu da ću uzeti djevojčicu ako Nessim neće da je zadrži, i pošto sam sklopio s njom taj nijemi sporazum, poljubio sam joj blijedo visoko čelo i prepustio je brizi onih koji će je pripraviti za grob. Bilo mi je drago izaći iz te sobe, napustiti tako slo- ženu i prijeteću tišinu. Bit će da smo mi pisci ipak okrutni ljudi. Mrtvima je svejed- no. Živi bi možda bili pošteđeni kad bismo mogli iskopati poruku što leži zakopana u srcu svekolikog ljudskog iskustva.
(»U stara vremena skupljali su za jedrenjake kojima bijaše potreban balast kornjače na kopnu i punili njima, živima, velike bačve. One koje bi preživjele to užasno putovanje mogli su prodati kao kućne ljubimce za djecu. Istrunula tijela osta- lih kornjača bacali su u dokove Istočno-indijske kompanije. Ionako ih je bilo napre- tek ondje odakle su ih dopremili.«)
Hodao sam lako, bez napora, po gradu kao odbjegli zatvorenik. Mnemjianu su udarile ljubičaste suze na ljubičaste oči kad me je toplo zagrlio. Prionuo je da me osobno obrije, a svakom mi je svojom kretnjom izražavao sućut i nježnost. Vani, po pločnicima natopljenim suncem, hodali su građani Aleksandrije, svaki od njih zato- čen u svijetu svojih osobnih odnosa i strepnji, a opet mi se činilo da je svaki od njih neizmjerno daleko od onih kojima su zaokupljene moje misli i osjećaji. Grad se smješkao strahovito ravnodušno, kao cocotte{113} osvježena tamom.
Preostalo mi je još samo nešto, da se vidim s Nessimom. Odlanulo mi je kad sam doznao da se te večeri vraća u grad. I ovdje mi je vrijeme pripremilo još jedno izne- nađenje, jer to više nije bio onaj Nessim koji je živio u mojim sjećanjima od prije dvije godine.
Stario je kao žensko - proširio se u kukovima i u licu. U hodu, težina mu bijaše komotno raspoređena po svoj širini tabana, kao da mu je tijelo već podnijelo desetak trudnoća. Nestalo je one čudesne gipkosti u njegovim koracima. Štoviše, odisao je nekakvom mlohavom ljupkošću pomiješanom s brižnošću, zbog čega ga je u prvi mah bilo teško prepoznati. Onu njegovu nekadašnju divnu snebivljivost zamijenilo je glupo zapovjedničko držanje.
Jedva da sam imao vremena uočiti i provjeriti ove svoje svježe dojmove kad mi je predložio da zajedno svratimo u Etoile - noćni bar u kojem je Melissa nekad plesa- la. Dodao je da su se promijenili vlasnici, kao da će nas to u neku ruku opravdati što ga posjećujemo iste večeri kad je trebalo da bude njen sprovod. Koliko sam god bio iznenađen i zgranut, pristao sam bez krzmanja, potaknut znatiželjom da upoznam njegove osjećaje i željom da porazgovaram s njim o djevojčici i njenoj sudbini.
Dok smo silazili niz usko zagušljivo stubište i stupali na bijelo svjetlo lokala, razlegla se cika i iz svih zakutaka izmiljele djevojke kao žohari. Bilo je očito da je on sada ovdje stalni posjetitelj. Raskrilio je ruke i nasmijao se grohotom okrećući se meni da vidi da li mu odobravam. Zatim ih je redom hvatao za ruku i pritiskao je sla- dostrasno na svoj unutarnji džep na sakou, kako bi mogle opipati obrise debele lisni- ce koju je sad nosio, nabijenu novčanicama. Ta me gesta umah podsjetila na to kako me je jedne noći u nekoj mračnoj ulici oslovila jedna trudnica, i kako me je, dok sam pokušavao umaknuti, uhvatila za ruku i stavila je na svoj nabrekli trbuh, kao da mi želi predočiti kakav mi užitak nudi (ili možda da mi istakne svoje potrebe). Sada, gledajući Nessima, iznenada sam se sjetio kako je drhtavo kucalo srce embrija u osmom mjesecu.
Teško je opisati kako sam se čudno osjećao dok sam sjedio uz ovog vulgarnog dvojnika onog Nessima koga sam nekad poznavao. Promatrao sam ga oštrim pogle- dom, ali je on zazirao od mog pogleda i svodio razgovor na otrcane fraze i opća mjesta, koje je prekidao zijevanjem zaklanjajući neprestance usta prstima punim
prstenja. Međutim, s vremena na vrijeme, iza te nove fasade, nazirala se ona njegova nekadašnja, zapretana snebivljivost - kao što i lijepo građeno tijelo može biti zakopa- no u brdu sala. U nužniku mi je konobar Zoltan povjerio:
Otkako ga je žena ostavila, postao je zaista ono što jest. Svi u Aleksandriji tako misle.
Poslije mu je, te iste noći, puhnulo u glavu da me odveze do palače Montaze obasjane poznom mjesečinom; dugo smo sjedili u kolima bez riječi, pušeći i zureći u valove obasjane mjesečinom kako zapljuskuju pješčani sprud. Za te šutnje shvatio sam istinu o njemu. On se u sebi nije uopće bio promijenio. Samo je navukao novu masku na lice.
* * * *
Na početku ljeta primio sam od Clee dugo pismo kojim se najbolje može privesti kraju ova kratka uvodna uspomena na Aleksandriju.
»Možda će te zanimati moje izvješće o kratkom sastanku sa Justinom prije neko- liko tjedana. Kao što znaš, neko smo vrijeme nas dvije povremeno izmjenjivale razglednice svaka iz svoje zemlje, pa kad je ona doznala da ću na putu u Siriju pro- putovati kroz Palestinu, sama mi je predložila da se nakratko vidimo. Javila mi je da će doći na graničnu postaju na kojoj vlak za Haifu stoji pola sata. Naselje u kojem ona radi nalazi se negdje u blizini, pa bi je netko mogao usput povesti. Mogle bismo porazgovarati neko vrijeme na peronu. Pristala sam.
U prvi mah jedva sam je prepoznala. Mnogo je deblja u licu nego što je bila, a kosu je straga tako nemarno odrezala da joj visi poput štakorskih repova. Valjda ina- če nosi maramu? Nema više ni traga od one njene stare elegancije ili chica.{114} Crte su joj se lica nekako proširile, postale klasičnije, židovske, usne i nos joj se približili. Isprva su me iznenadile njene užagrene oči, ubrzan, oštar način disanja i govora - kao da je u groznici. Možeš misliti da smo obadvije imale strahovitu tremu.
Izašle smo s postaje, krenule cestom i sjele na rub suhe jaruge, vadija. Oko naših nogu raslo je nekoliko uplašenih proljetnih cvjetova. Stekla sam dojam da je unapri- jed bila izabrala ovo mjesto zbog njegove stroge jednostavnosti. Ne znam. U prvi mah nije spominjala Nessima ni tebe, govorila je samo o svom novom životu. Ustvrdila je da je postigla novu i savršenu sreću služeći ’zajednici’. Držala se tako kao da je doživjela vjersko preobraćenje. Nemoj se smješkati! Znam da je teško biti strpljiv sa slabićima. Ustvrdila je također da je u tom mukotrpnom radu u komu- nističkom naselju stekla ’novu poniznost’. (Poniznost! Tu posljednju zamku koja čeka ego u potrazi za apsolutnom istinom. Smučilo mi se ali nisam joj ništa rekla.) Opisivala mi je rad u naselju grubo, nemaštovito kao seljakinja. Opazila sam da su joj nekoć lijepo odnjegovane ruke postale žuljevite i okorjele. Rekoh sama sebi da ljudi valjda imaju pravo raspolagati svojim tijelom kako ih je volja, i posramila sam
se jer sam vjerojatno odisala čistoćom i dokolicom, dobrom ishranom i kupkama. Usput budi rečeno, još nije postala marksistkinja - zasad je tek mistična pobornica rada, kao Panayotis u Abu Siru. Dok sam je tako promatrala prisjećajući se kako je nekad bila uzbudljiva žena koja nas je redom mučila, teško mi je bilo pojmiti kako se mogla pretvoriti u ovu zdepastu seljančicu tvrdih šapa.
Događaji su valjda samo nekakvo bilježenje naših osjećaja - jedno se može izvesti od drugoga. Vrijeme nas nosi (a mi smiono umišljamo sebi da naš samostalni ego oblikuje našu osobnu budućnost) - vrijeme nas nosi dalje snagom zamaha onih osjećaja u nama kojih smo ponajmanje svjesni. Da ti nije možda ovo previše apstraktno? Onda sam loše iskazala svoju misao. Hoću reći da se Justine, kad se izli- ječila od duševnih poremećaja izazvanih njenim snovima, strepnjama, izdušila kao balon. Fantazija je toliko dugo bila u prvom planu njena života da je sad ostala bez svih svojih rezervi. Nije stvar samo u tome što je Capodistrijinom smrću nestalo glavnog glumca u toj igri sjena, njena glavnog tamničara. Sama ju je bolest tjerala da bude neprestano u pokretu, a kad je nje nestalo, ostala je totalna iscrpljenost. Ona je, tako reći, zajedno sa svojom spolnošću izgubila i samo pravo na život, pa gotovo i razum. Ljudi koji su tako dotjerani do samih granica slobodne volje, prisiljeni su tra- žiti negdje pomoć, donijeti konačne odluke. Da nije bila Aleksandrijka (to jest skeptična), ovo bi zacijelo bilo zadobilo oblik vjerskog preobraćenja. Kako se to uopće može izraziti? Nije riječ o tome hoće li čovjek biti sretan ili nesretan. Sva gro- mada čovjekova života iznenada se sruši u more, kao što si možda i ti doživio s Me- lissom. Ali (tako bar djeluje u životu, taj zakon odmazde koji vraća dobro za zlo i zlo za dobro) njeno je izbavljenje izbavilo i Nessima od inhibicija koje su upravljale nje- govim ljubavnim životom. Mislim da je on uvijek osjećao kako neće moći, dok je Justine živa, podnijeti ni najbezazleniji ljudski odnos ni s kim drugim. Melissa mu je dokazala da nema pravo, ili je on bar tako mislio; ali kad je Justine otišla, probudila mu se stara bol u duši i obuzelo ga je neodoljivo gađenje nad onim što je bio učinio njoj - Melissi.
Ljubavnici se nikad potpuno ne slažu, nije li tako? Jedno uvijek zasjenjuje drugo i priječi ga u razvoju, tako da onoga tko je u zasjenku vječito mori želja da pobjegne, da se slobodno razvija. Zar nije upravo to ono najtragičnije u ljubavi?
Prema tome, ako je s jednog drugog stajališta Nessim zaista bio planirao ubojstvo Capodistrije (kao što se uvelike pričalo i vjerovalo), nije mogao izabrati nesretniji način. Bilo bi zaista pametnije da je ubio tebe. Možda se nada (kao i Arna- uti prije njega) da će Justinu osloboditi za sebe kad je izbavi od zloduha. (Jednom je tako nešto i rekao - ti si mi sam to kazao.) Ali dogodilo se nešto sasvim suprotno. On joj je podario nekakav oprost grijeha, ili joj je to i nehotice podario nesretni Capo- distria - a ishod je svega toga da ona sad ne misli o njemu kao o ljubavniku nego kao o nekakvom vrhovnom svećeniku. Ona govori o njemu sa strahopoštovanjem od
kojeg bi se on zgrozio. Nikad mu se više neće vratiti, a i kako bi mogla? Kad bi mu se i vratila, on bi učas shvatio da ju je zauvijek izgubio - jer oni koji se prema nama odnose kao ispovjedniku nikad nas ne mogu voljeti, istinski voljeti.
(O tebi je Justine samo rekla sliježući ovlaš ramenima: ’Njega sam morala izbiti sebi iz glave.’)
Eto, to su neke od misli koje su mi proletjele glavom dok sam se dalje vozila vla- kom kroz gajeve naranči prema moru; još su mi se dublje urezale u pamćenje zbog knjige koju sam čitala na putu, posljednjeg sveska trilogije Bog je humorist. Koliko je Pursewarden porastao nakon smrti! Prije, kao da je stajao između svojih knjiga i našeg razumijevanja tih istih knjiga. Sad mi je jasno da ono što smo smatrali zago- netnim u tom čovjeku valja pripisati nedostatku u nama samima. Umjetnik nema osobnog života kao mi, on ga skriva od nas, i sili nas da posegnemo za njegovim knjigama ako želimo doprijeti do pravog izvora njegovih osjećaja. Ispod svekolike njegove zaokupljenosti seksom, društvom, vjerom. itd. (svim tim glavnim apstrakci- jama koje omogućuju našem prednjem mozgu da brblja) krije se, jednostavno, čovjek koga nesnosno muči pomanjkanje nježnosti u svijetu.
A sve me to vraća meni samoj jer sam se i ja promijenila na neki neobičan način. Nekadašnji moj samodostatni život pretvorio se u nešto pomalo šuplje, pomalo prazno. Ne odgovara više mojim najdubljim potrebama. Reklo bi se da je negdje du- boko u mojoj naravi plima promijenila smjer. Ne znam zašto ali mi se misli, dragi moj prijatelju, u posljednje vrijeme sve više i više okreću tebi. Smijem li biti sasvim otvorena? Može li se s ovu stranu ljubavi tražiti i naći prijateljstvo? Ne govorim više o ljubavi - ta riječ i sve konvencije vezane za nju zaista su mi omrznule. Nego, može li se postići prijateljstvo koje je još dublje, neizmjerno duboko, a opet bez riječi, bez misli? Nekako mi se čini prijeko potrebnim pronaći čovjeka kome ću moći biti vjerna, ne tijelom (to prepuštam svećenicima) nego duhom opterećenim krivnjom? Ali možda ovo nije problem koji bi mogao tebe zanimati ovih dana. Jedanput ili dva- put obuzela me apsurdna želja da ti dođem i ponudim svoju eventualnu pomoć oko skrbi za dijete. Ali sad mi se čini da je jasno da tebi zaista nitko više nije potreban, i da svoju samoću cijeniš iznad svega...«
Slijedi još nekoliko redaka a zatim srdačni pozdravi i potpis.
* * * *
Cvrčci pulsiraju u velikoj ravnici a ljetni Mediteran stere se preda mnom u svom svojem primamljivom plavetnilu. Negdje tamo daleko, iza treperave svijetloljubi- časte crte obzorja, leži Afrika, leži Aleksandrija, održavajući svoju krhku vlast nad mojim emocijama preko sjećanja koja već malo-pomalo padaju u zaborav; sjećanja na prijatelje, na davno minule događaje. Pomalo ih već zahvaća spora nestvarnost vremena zamagljujući im obrise - tako da se gdjekada pitam jesu li na ovim stranica-
ma zabilježeni postupci stvarnih ljudskih bića, ili je ovo jednostavno priča o nekoli- ko neživih predmeta koji su pospješili dramu oko sebe - mislim na crni povez na oku, na zelenu navlaku za ozlijeđeni prst, na ključić džepnog sata i na dva vjenčana prstena bez vlasnika...
Uskoro će večer i vedro noćno nebo osut će se gustim ljetnim zvijezdama. Ja ću, kao i uvijek, ostati ovdje uz more pušeći. Odlučio sam da ne odgovorim na Cleino posljednje pismo. Ne želim više nikoga ni na što siliti, obećavati, postupati kao da se život sastoji od samih sporazuma, odluka, pogodbi. Neka Clea protumači moju šutnju prema svojim potrebama i željama, neka dođe k meni ako želi, ili neka ne dođe, kako ju je volja. Zar ne ovisi sve o našem tumačenju šutnje oko nas?

Relevantni podaci






Tonovi krajolika: strmi obrisi obzorja, niski oblaci, sedefasto tlo sa sjenama boje ostrige i ljubice. Turpituda. Na jezeru čeličnosiva i limunskižuta boja. Ljeti: pješčanoljubičasto nebo. U jesen: sivilo natečenih modrica. Zimi: zaleđeni bijeli pi- jesak, vedro nebo, veličanstveno osuto zvijezdama.
* * * *
SAŽECI LIKOVA

Sveva Magnani: drzovita, nezadovoljna Georges Pombal: divovski Ijenivac, opijen puti Teresa di Petromonti: našminkana Berenika Ptolemeo Dandolo: astronom, astrolog, zenovac Fuad El Said: crni Mjesečev biser
Josh Scobie: gusar
Justine Hosnani: strijela u tami Clea Montis: tihe vode boli
Gaston Phipps: nos kao čarapa, crn šešir Ahmed Zananiri: zvijezda Danica zločina
Nessim Hosnani: glatke rukavice, lice od mlječnog stakla Melissa Artemis: zaštitnica ojađenih
S. Balthazar: priče, rad, bezazlenost
* * * *
Pombal spava u kompletnom večernjem odijelu. Do njega na krevetu noćna posuda
puna novčanica koje je dobio na kocki u Kasinu.
* * * *
Da Capo: »Peći se u čulnosti kao jabuka u svojoj ljusci.«
* * * *
Improvizacija Gastona Phippsa:
»Ljubavnik kao mačka s ribom Gleda kako da je poždere krišom.«
* * * *
Nesretni slučaj ili pokušaj ubojstva? Justine juri u Rolls Royceu cestom kroz pustinju kad se iznenada ugase farovi. Oslijepljen, velebni automobil skrene s ceste i, fijučući kao strijela, zarije se u pješčanu dinu. Čini se da je netko tako sastrugao žice da su se držale samo na niti. Nessim je stigao do nje za pola sata. Zagrlili su se sa suzama u očima. (Iz njena dnevnika.)
* * * *
Balthazar o Justini: »Vidjet ćeš da je njen impozantni nastup zasnovan na klimavim temeljima dječje stidljivosti.«
* * * *
Clea uvijek daje da joj sastave horoskop prije nego što donese kakvu odluku.
* * * *
Kako je Clea opisala onu jezovitu večeru: vozila se sa Justinom kad su pokraj ceste spazile kutiju od smeđe Ijepenke. Budući da su već kasnile, ubacile su je na stražnje sjedalo i nisu je otvarale dok nisu stigle do garaže. Unutra je bilo mrtvo dijete umo- tano u novinski papir. Što da rade s tim smežuranim homunkulusom potpuno razvije- nih organa? Očekivale su goste i morale su se požuriti. Justine je strpala dijete u la- dicu pisaćeg stola u predvorju. Večera je izvrsno uspjela.
* * * *
Pursewarden o trilogiji - »n-dimenzionalnom romanu«: »Pripovjedačkom zamahu gibanja naprijed suprotstavljeni su osvrti unatrag na vrijeme, tako da se stječe do- jam da se u toj knjizi ne putuje od a do b, nego se stoji iznad vremena i okreče pola- ko oko svoje osi kako bi se obuhvatila svekolika struktura. Ne vode se stvari naprijed prema drugim stvarima: neke vode i natrag prema stvarima koje su prošle. Spoj prošlosti i sadašnjosti s letećom višestrukošću budućnosti koja nam juri u susret. Takva je bar bila moja ideja...«
* * * *
Pa koliko će onda trajati ova ljubav? (u šali).
Ne znam.
Tri tjedna, tri godine, tri desetljeća?...
Ti si kao i svi drugi... pokušavaš brojevima skratiti vječnost - izustila je mirno ali duboko proćućeno.
* * * *
Zagonetka: paunovo oko. Poljupci toliko nevješti da su podsjećali na početke tiskarstva.
* * * *
O pjesništvu: »Ja volim blago tutnjanje aleksandrinaca« (Nessim).
* * * *
Clea i njen stari otac koga ona obožava. Sjedokos, uspravan, u njegovim se očima zrcali nekakvo mučno sažaljenje spram mlade neudate božice koju je začeo. Jednom godišnje, na dočeku Nove godine, plešu zajedno u hotelu Cecil, dostojanstveno, otmjeno. On pleše valcer kao navijena figura u satu.
* * * *
Pombalova ljubav prema Svevi: zasnovana na veseloj poruci koja ga je očarala. Kad se probudio, nje više nije bilo, ali je njegovu leptir-mašnu bila uredno svezala oko njegova Stojka, napravivši savršen čvor. Ta ga je poruka toliko oduševila da se od- mah obukao i otišao ravno do nje da je zaprosi zbog njena smisla za humor.
* * * *
Pombal dostojanstveno stupa niz Rue Fuad, mrtav pijan u deset sati prije podne, u kompletnom večernjem odijelu, zaogrnut pelerinom i sa sklopivim cilindrom na glavi
samo što mu na uškrobljenim prsima košulje piše crvenilom za usne: »Torche-cul des républicains.«{115}

(Muzej)
* * * *
Aleksandar nosi Amonove rogove (Nessimovo ludilo). Poistovjetio se s A. zbog rogo- va?
* * * *
Justine tužno razmišlja o kipu Berenike koja oplakuje svoju kćerkicu koju su svećeni- ci obogotvorili: »Pitam se da li je time ublažena njena bol? Ili je bol postala još trajnija?«
* * * *
Na nadgrobnom spomeniku Apolodor daruje svom djetetu igračku. »Ovo može čovje- ku izmamiti suze.« (Pursewarden). »Svi su oni mrtvi. Uzalud su se trudili.«
* * * *
Aurelija preklinje boga krokodila Petesukosa...
* * * *
Lavica drži zlatan cvijet...


* * * *
Ušebti... mali radni kipovi koji navodno poslužuju mumiju u podzemnom svijetu.
* * * *
Čak ni Scobiejeva smrt nije nekako pomutila našu predodžbu o njemu. Ja sam ga već davno prije toga vidio u raju - meki rumeni jamovi{116} nalik na bokove netom kuhane djece: noć pada kao modra mrlja što duboko diše otokom Tobagom, mekša od papi- gina perja. Papirnati plamenci presvučeni tankom pozlatom što se dižu i spuštaju na nebu, okrznuti cviljenjem bambusove trske tamne poput modrice. Njegova kolibica od trske a u njoj krevet od bambusovine pokraj kojeg još stoji dični stolić za kolače iz njegova ovozemaljskog života. Clea ga je jednom priupitala: »Zar ti ne nedostaje more, Scobie?« a starac joj je odgovorio jednostavno, bez krzmanja: »Ja se svake noći otiskujem na more u snu.«
* * * *
Prepisao sam i dao joj dva prijevoda Kavafisovih pjesama, koji su joj se svidjeli iako nipošto nisu doslovni. U međuvremenu se proširilo čitateljstvo Kavafisove poezije zahvaljujući lijepim i brižljivim prepjevima Mavrogordatovim tako da je u stanovi- tom smislu pjesnik oslobođen te se i drugi pjesnici mogu okušati na njemu; ja sam se više trudio da pretačem nego prevodim - koliko sam uspio u tome, ne znam.

GRAD

Govoriš sam sebi: otputovat ću
U neku drugu zemlju, na neko drugo more, U grad mnogo ljepši nego što je ovaj
Ikad mogao biti ii što će ikad biti – Gdje se svakim krokom steže omča:
Srce u pokopanom tijelu, istrošenom:
Koliko, koliko još moram biti ovdje Zatočen u ovim sumornim krajevima Banalnog duha? Kamo god pogledam, Dižu se crne ruševine mog života.
Koliko sam samo godina ovdje proveo, Trošio i rasipao, a ništa nisam stekao.
Nema druge zemlje, prijatelju, nema drugog mora, Jer grad će poći za tobom: u istim ulicama
Vrtjet ćeš se bez kraja i konca, u istim
Duhovnim predgrađima klizit ćeš od mladosti do starosti, U istoj ćeš kući napokon pobijeljeti –
Jer grad je ovaj kavez.
Nema bolje luke koja te čeka od ove, Nema lađe da te primi - Ah! zar ne vidiš, Baš ko što si sav svoj život upropastio
Na ovom jednom mjestu, upropastio si ga Posvuda sada, na svoj kugli zemaljskoj?

BOG NAPUŠTA ANTONIJA

Kad su ih iznenada čuli o mračnoj ponoći, Nevidljivu družinu kako prolazi, jasne glasove, Prekrasnu glazbu nevidljivih zborova -
Pošto ti je sreća okrenula leđa,
Nade potonule, ljudski vijek pun želja Pretvorio se u dim. Ah! ne žali
Za prošlošću što te je prevarila Nego kao čovjek odavno pripravan
Hrabro kaži svoje posljednje zbogom Aleksandriji dok ona odlazi.
Ne nasjedaj i nikad ne reci
Da je to bio san il da te uho zavelo, Ostavi slabićima molbe i žalbe, Nek sve takve jalove nade otpadnu,
Svjesno, ponosito, pomiren sa sudbinom, Dostojno tebe i takva grada,
Priđi otvorenom prozoru i pogledaj dolje Da bi ispio bez ikakve obmane
Zadnji crni ushit iz mističnog mnoštva, I reci zbogom Aleksandriji na rastanku.

{1} Najsjajnija zvijezda u zviježđu Boötes; prve je veličine, žutocrvene boje. (Prev.)
{2} C. P Kavafis. (Autor)
{3} C. P Kavafis. (Autor)
{4} Križanje, raskrižje; trg, polje; sajmište (tur.), (Prev.)
{5} Crebillon sin (1707-1777), francuski romanopisac poznat po slobodnim opisima ljubavnih sce- na. (Prev.)
{6} Dragi moj (franc.)
{7} Seciranje (franc.)
{8} Odvratnost prema životu (lat.)
{9} Na raspolaganju (franc.)
{10} Nikad u životu (franc.)
{11} Trgovci (franc.)
{12} Garsonijera, momački stan (franc.)
{13} Muž koji ženi gleda kroz prste (franc.)
{14} Umjetnički atelje, studio (franc.)
{15} Štićenice (franc.)
{16} Papier mâché - papirna masa pomiješana s ljepilom, gipsom, kredom i drugim od koje se izrađuju razni predmeti. (Prev.)
{17} Doskočice (franc.)
{18} Duh, duhovitost (franc.)
{19} Zatvoren vrt, moja sestra jamac... (lat.)
{20} Podrugljiv pogled (franc.)
{21} Tjeskoba (franc.)
{22} Astralna tijela ljudi koji su prerano umrli. »Oni zamišljaju da izvode tjelesne radnje a zapravo uopće nemaju fizičkih tijela nego djeluju samo u mislima.« Paracelzus. (Autor.)
{23} »Držeći se gnostičkog nauka da je stvaranje svijeta bilo pogrešno... On zamišlja iskonskog
Boga, središte božanske harmonije, koji se javno očitovao u parovima muškarca i žene. Svaki je par bio gori od svoga prethodnika, a Sofija (»Mudrost«), žena u posljednjem paru, bila je najnesavršenija od sviju. Ona je iskazala svoje nesavršenstvo, ne kao Lucifer buneći se protiv Boga, nego odviše žarko želeći da se sjedini
s njim. Propala je zbog svoje ljubavi.« E. M. Forster, Aleksandrija. (Autor)
{24} Hibris - u starogrčkoj mitologiji boginja obijesti, oholosti, razuzdanosti, drskosti, pa odatle i djelo počinjeno iz sličnih pobuda. (Prev.)
{25} Tijelo (lat.)
{26} Duh (lat.)
{27} Citat iz Paracelzusa. (Autor)
{28} Pazikuća (franc.)
{29} Melankolija, sjeta, čamotinja (franc.)
{30} Vještina, umješnost, sposobnost (franc.)
{31} Egipatsko jeftino crno vino. (Autor)
{32} Tekst na grčkome: Οταν θά βγΦ, άv δεν εχης φιλενάδα, φϖναξε μθ.
{33} cicisbeo (č. čičizbeo) - kavalir udate žene, »kućni prijatelj« (tal.)
{34} Poslije smrti, posmrtno (lat.)
{35} Običaji, način života, moral (franc.)
{36} Živjela Francuska! (franc.)
{37} Tarbuš ili tarpoš (tarbouche), vrste ženske kape okićene biserjem i dukatima, nalik na fes. (Prev.)
{38} Samoljublje (franc.)
{39} Začepi mi usta (franc.)
{40} Ljubav spram usuda (lat.)
{41} Engl. riječ God pisana naopako jest dog, tj. pas. (Prev.)
{42} Engl. riječ love pisana naopako. (Prev.)
{43} Potencijalno (lat.)
{44} Fosca je umrla pri porođaju. Pepeo joj je rasut po pustinji. (Autor)
{45} Hetera - u staroj Grčkoj obrazovana bludnica, kurtizana (grč.)
{46} Samoljublje (franc.)
{47} Moralna snaga (franc.)
{48} Sreća i tuga (franc.)
{49} Predrasude (franc.)
{50} Amr, osvajač Aleksandrije, bijaše pjesnik i vojnik. E. M, Forster napisao je o arapskoj najezdi:
»Iako je nisu namjeravali uništiti, uništili su je, kao što bi dijete uništilo sat. Više od 1000 godina nakon toga nije funkcionirala kako treba.« (Autor)
{51} Staroegipateki naziv za »križ života«, križ s drškom; lik koji je u starom Egiptu simbolizirao život.
(Prev.)
{52} Egipatsko božanstvo podzemnih duša. (Prev.)
{53} »Nemam djevojke koja bi znala uživati sa mnom. Ah! Da, njegovateljica! Njegovateljica za lju-
bav umjetnosti, koja se podaje samo samrtnicima, ljudima in extremis...« (franc.)
{54} Pokušaj sjedinjenja različitih (često nespojivih) filozofija u jedinstvenu cjelinu. (Prev.)
{55} Dolazak (franc.)
{56} Zapečaćeni izvor (lat.)
{57} Razjapljena usta, nacereno lice, bolan izraz na licu (lat.)
{58} Hitac (u glavu) iz milosti koji se zadaje smrtno ranjenom vojniku (franc.)
{59} Nekakve ženske (franc.)
{60} Najsjajnija zvijezda u zviježđu Škorpion (Prev.)
{61} Ulični zahod za mokrenje, pisoar (franc.)
{62} Kroki - skica, nacrt (franc.)
{63} Šutite, derište, pustite majku da govori (franc.)
{64} Čin bimbaše odgovara otprilike činu majora. (Prev.)
{65} Fraza koja je potekla iz knjige Alisa u zemlji čudesa: »to grin like a Cheshire cat« znači kesiti se, klebariti se. (Prev.)
{66} Iz prvog dijela Knjige poroka Izaije. (21, 11) (Prev.)
{67} U pola glasa, podglas (tal.)
{68} Lađa sa pet redova vesala (lat.)
(Prev.)
{69} Iz Petog putovanja moreplovca Sindbada. (Prev.)
{70} Smišljena, hotimična (franc.)
{71} Kireta, strugalica koja služi za kiretažu (franc.)
{72} Putio (u jednini) - obično mali goli dječak u baroknom slikarstvu (eventualno krilat) (tal.)
{73} Hrpa govana (lat.)
{74} Skorojević (franc.)
{75} Sjedište Ministarstva vanjskih poslova u Parizu. (Prev.)
{76} Suh i vruć vjetar koji puše iz pustinje. (Prev.)
{77} Mala brza brodica na jedra i vesla. (Prev.)
{78} Kratka bijela haljina starih Grka, vunena ili lanena, bez rukava. (Prev.)
{79} Prekinuti spolni čin (obično da se spriječi začeće) (lat.)
{80} Blaža forma epilepsije, s kraćim i nepotpunim napadajima (franc.)
{81} Skupina božanstava prikazanih u krugu prema njihovim međusobnim vezama. (Prev.)
{82} Tanko koplje ili sulica crnaca koji govore Bantu jezikom u južnoj Africi. (Prev.)
{83} Gruba vunena tkanina i gornja haljina, bez rukava, od takve tkanine (arap.)
{84} Zvijezda u zviježđu Orion. (Prev.)
{85} Tamna komora (lat.)
{86} Ljiljanov cvijet (franc.)
{87} Karakterističan za kraj 19. stoljeća (franc.)
{88} U montaži (franc.)
{89} Kao u Palladija (1508-1580), talijanskog arhitekta koji je obnovio antičku tradiciju u graditeljstvu.

{90} Čitatelj će u Relevantnim podacima na kraju ove knjige naći potpun prijevod ove pjesme. (Autor)
{91} Vrsta šampanjca nazvana tako po imenu proizvođača u Epernayu, u Francuskoj. (Prev.)
{92} Pecivo u obliku polumjeseca, kifla, pa odatle i žensko spolovilo (franc.)
{93} Katalog s kratkom ocjenom, sadržajem (franc.)
{94} Ratni vojni invalid (franc.)
{95} Ljiljanov cvijet (franc.)
{96} Držanje, ponašanje (franc.)
{97} Nisam uspjela u svojoj ljubavi - u svojoj vlastitoj ljubavi. U svojoj ljubavi prema samoj sebi, u svo-

me sebeljublju. Nikad nisam patila, nikad nisam osjetila jednostavnu i iskrenu radost (franc.)
{98} Pustošenje, haranje (lat.)
{99} Planchette - daščica koja se koristi u spiritističkim seansama. (Prev.)
{100} Kako se branite od osamljenosti? (Prev.)
{101} Gospodine, ja sam i sama postala osamljenost. (Prev.)
{102} Svoje vrste, poseban, osobit (lat.)
{103} Requiescat in pace - počivao u miru (lat.)
{104} Velur, baršun (franc.)
{105} Bijeli ogrtač kakav nose Arapi (arap.)
{106} Najsjajnija zvijezda u zviježđu Kočijaš (lat.: kozica)
{107} Uz dlaku - roman francuskog pisca danskog porijekla J. K. Huysmansa (1848-1907). (Prev.)
{108} »Jer on je strašno dobar momak« (engl.)
{109} Česta bolest u Egiptu, a uzrokuje ju jedan crv (metilj) koji dospijeva u crijeva i u krvotok. (Prev.)
{110} Brak iz praktičnih razloga, a ne iz ljubavi (franc.)
{111} To bi ti donijelo olakšanje. - Groteskno olakšanje. - Produbilo bi osjećaje... pročistilo ih. - Šuti! (franc.)
{112} Ja to znam. - Neprestano je govorila o vama. Clea je .bila s njom cijelog tjedna. - Dosta, (franc.)
{113} Kokota - žena lakog ponašanja, iz »polusvijeta« (franc.)
{114} »Šik« - dobar ukus, gizdanje (franc.)
{115} Toaletni papir republikanaca (franc.)
{116} Yam (jam) - jestivi tropski gomolj sličan krumpiru. (Prev.)