Lawrence Durrell-Pjevači diplomatskog zbora

Poznati engleski pisac Lawrence Durrell, autor "Aleksandrijskog kvarteta" i "Avinjonskog kvinteta" te kandidat za Nobelovu nagradu, službovao je poslije rata u britanskoj ambasadi u Beogradu. Svoja sjećanja na te godine obnovio je u ovoj novo prevedenoj knjizi "Pjevači diplomatskog zbora". Dogodovštine u diplomatskim krugovima opisao je duhovito i satirično blisko oštrom britanskom smislu za humor. Od toga nisu pošteđeni ni naši ljudi što je i bio uzrok da knjiga dosad nije kod nas prevedena.

Posvećeno članovima Pisarnice Ambasade

NJ. V. u Beogradu 1951.



1. Avetinjski voz


Volim Antrobusa. Ne bih znao pravo reći zašto - valjda zato što sve uzima tako strašno ozbiljno. Uvijek tako značajno govori - spusti glas do šapta, pucka jezikom, napravi lice kao da sjedi na noši, naškubi usne i okrene dlanove prema sugovorniku izvodeći kretnje u smislu: „Što biste još htjeli?”
Služili smo zajedno u više stranih prijestolnica, on kao profesionalni diplomat, ja kao službenik pod ugovorom, čime se može objasniti činjenica da je on danas dobro potkožen viši službenik u ministarstvu a ja tek siromašan pisac. Ipak, kad god dođem u London, on me pozove na ručak u svom klubu pa pričamo o prošlosti - o onim lijepim danima provedenim u stranim prijestolnicama gdje smo „lagali u tuđini” za dobrobit domovine.
- Epizoda s Avetinjskim vozom - rekao je Antrobus - dogodila se malo prije nego što si ti došao k nama. Spominjem je samo zato što se ne mogu sjetiti ničega drugog što bi bolje dočaralo neobične rizike diplomatskog života. Zapravo ih najbolje osvjetljava.
Svaka nacija ima svoju vlastitu idee fixe.1 Za Jugoslavene je to željeznica. Ništa se kod njih ne može mjeriti s tom nevjerojatnom ljubavlju za željeznicu. Lokomotive se moraju čuvati oružjem kad nisu u prometu jer bi ih inače radoznali seljaci rastavili na sastavne dijelove. Nijedan drugi predmet ne izaziva takvu pohlepu kod Srba kao vlak. Njima slina curi nad njima, stari moj, naprosto im slina curi.
To skopčaš čim siđeš s Orijent-ekspresa u Beogradu zato što na samoj željezničkoj stanici ima nešto čudnovato. Nagnuta je na jednu stranu. Napukla je od perona do sahat-kule. Osim toga, na betonskom podu ima nekoliko vrlo jasnih usjekotina što izazivaju snažan dojam. Prvi nosač na koga naiđeš razjasnit će ti taj misterij. Navodno svaki petnaesti-šesnaesti vlak udari svom snagom u branike, zaleti se preko perona i zabije u putničku blagajnu. Nitko nikad ne nastrada, ali se svaki put cijeli grad sjati i veselo prione poslu da izgura lokomotivu iz blagajne. Svi su prilično ponosni na tu svoju osebujnost. To ti sve spada u srpski način života.
E pa, kako sam bio svjestan svega toga, nisam mogao da se malko ne zabrinem kad je Nimić iz Protokola nagovijestio da će diplomatski zbor biti upućen u Zagreb na proslavu Dana oslobođenja specijalnim vlakom, koji će dokazati jednom zasvagda da je mnogo hvaljena jugoslavenska teška industrija kadra proizvesti strojeve koji ni u čemu ne zaostaju za strojevima trulog kapitalističkog Zapada. Ovaj je nagovještaj bio popraćen mrkim pogledima i namigivanjem, a svi pokušaji da se malo dublje pronikne u taj misterij bili su uzaludni. Tema je bila obavijena velom tajne (jednim od sedam velova komunističke diplomacije). Dakako da smo svi mi u zboru bili živo zainteresirani, a oni koji su već neko vrijeme služili na Balkanu bili su i unezvijereni.
- Mon Dieu - rekao je ozbiljnim glasom francuski savjetnik du Bellav - si ces animaux veulent jouer aux locos avec le Corps Diplomatique...2
On je tek naglas izrekao ono što su mnogi od nas pomislili.
Nije više bilo nikakvih obavijesti o Avetinjskom vozu, kao što smo ga u šali nazvali, pa smo digli ruke od raspitivanja i čekali Dan oslobođenja. I zaista, deset dana prije tog praznika stigle su iz Protokola debele bijele omotnice. Ja sam otvorio svoju obuzet radoznalošću i uznemirenošću. U njoj je bila obavijest da će diplomatski zbor putovati na proslavu specijalnim vlakom koji će mu biti stavljen na raspolaganje. Sam je vlak nosio ime „Voz proslave Oslobođenja”.
Čak se i Polk-Mowbray malko uozbiljio.
- Šta mislite, kakva će biti ta vražja kompozicija? - priupitao me pomalo tjeskobno. Na žalost, nisam mu znao odgovoriti.
- Vjerojatno će biti nekakav trojanski konj na lančanu transmisiju, s vagonima od furnira.
U diplomatskom zboru nastao je pokret kratkog vijeka da se putuje cestom i tako izbjegne „Voz proslave Oslobođenja”, ali se doajen zbora tome energično usprotivio. Takvo bi dezerterstvo predstavljalo grdnu uvredu organizatorima. Jugoslavenska teška industrija našla bi se uvrijeđena našim odbijanjem da nam otkrije sve divote suvremene tehnike. Teška srca svi smo prihvatili poziv. Mornarički ataše „Butch” (Ceparoš) Benbow, koji je bio vidovit i bavio se u dokolici astrologijom, obratio se zvijezdama za pomoć. Činilo se da nam se loše piše.
- Vidim samo oblake dima - rekao je promuklim glasom dižući pogled sa svojih proračuna na pisaćem stolu. - Netko će zadobiti ozbiljnu povredu na glavi, vjerojatno vi, gospodine.
Polk-Mowbray se lecnuo.
- E, sad, pazite ovamo - reče ambasador - ne smijemo zapasti u paniku i malodušnost. Ako jugoslavenska teška industrija nanese meni i najmanju povredu na glavi, ja ću se pobrinuti da od toga napravim međunarodnu aferu.
Dan polaska neumitno se primicao. Obaviješteni smo da će nas specijalni vlak čekati na sporednom kolosijeku izvan samog Beograda. Ima tamo jedna mala stanica, zaboravio sam već kako se zove. Tu smo se u ugovoreno vrijeme, u sumrak, svi pojavili uparađeni. Dočekali su nas predstavnici jugoslavenske teške industrije cvijećem i govorima. Većina se predstavnika doimala isto tako teško kao i njihova industrija. Ali ja nisam mogao odvojiti očiju od vlaka.
Ne bih rekao da je bio nakinđuren. Bio je naprosto nevjerojatan. Tri dugačka vagona bila su izrađena od izrezbarenog i oslikanog drva; bilo je tu cvijeća, ptica, narodnih heroja, cache-sexesa,3 amblematičnih izreka, poštanskih rogova - sve što ti duša voli, izrezbareno i naslikano u skladu s pučkom maštom. Opći je dojam podsjećao na sicilijanska piljarska kolica s izrezbarenim i oslikanim daskama sa strane - ili na krmu kakve galije iz sedamnaestog stoljeća. Mora da su svi kovači, kolari i tesari u Srbiji sudjelovali u tom poslu.
- C’est un chalet Tyrolean ou quoi?4 - čuo sam du Bellava kako se pita upol glasa. Svi smo se slagali s njegovim skepticizmom.
Popeli smo se u vlak i našli svoja mjesta u vagonima koji su iznutra izgledali prilično normalno. Orkestar je svirao. Primili smo i gdjekoji vijenac. Zatim smo krenuli u tami uz njakanje magaraca, kukurijekanje pijetlova i riku trombona. Prolazili smo kroz valovitu srbijansku ravnicu.
Dvije su stvari bile od samog početka bjelodano jasne. Sva ona iscifrana drvenarija užasno je, upravo zaglušno cviljela i stenjala. Kako ćemo uopće spavati? Ali još je ozbiljnija stvar bio kut nagiba drugog vagona po redu u kojem su putovali ambasadori. Taj je kut iznosio oko trideset stupnjeva pa se činilo da taj vagon stoji uspravno samo zahvaljujući vagonu ispred sebe i iza sebe. Bilo je očigledno da je jugoslavenska teška industrija bila negdje zametnula libelu dok ga je gradila. Ljudi koji su na jednoj strani gledali kroz prozore imali su dojam da im se zemlja opasno približava. Obišao sam Polk-Mowbraya da vidim je li sve u redu, i zatekao ga kako, prilično blijed, sjedi na višoj strani vagona, kao na brodu koji tone. Buka je bila tolika da nismo mogli normalno razgovarati - morali smo vikati.
- Bože moj - derao se on iz sveg glasa - što će još biti s nama?
Na to njegovo pitanje bilo je teško odgovoriti. Vlak je ubrzavao vožnju. Lokomotiva je bila vrlo stara. Jedna američka filmska kompanija ostavila ju je bila u Jugoslaviji prije rata, a Jugoslaveni su je svu povezali žicom da se ne raspadne. U razjapljenu, usijanu peć žustro su ubacivali ugljen nekakvi kosmati ljudi u kačketima koji su izgledali kao izdavači Dostojevskoga. Činilo mi se da nisam nikad bio u ozbiljnijoj situaciji. Ipak, koliko god bila stara, lokomotiva je uspjela razviti brzinu od dobrih sedamdesetak kilometara na sat. Svakih pet stotina metara prostenjala bi i izbacila u noć kantu bijele lave koja je spaljivala travu s obje strane pruge. Bit će da smo izdaleka izgledali kao goruća šuma u pokretu.
Druga osobina „Voza proslave Oslobođenja" bila je ingeniozna forma centralnog grijanja koje se nije moglo isključiti, a budući da se isto tako nijedan prozor nije mogao otvoriti, temperatura je u vagonima naglo rasla. Ljudi su se hladili cilindrima. Nikad, stari moj, nisam vidio diplomatski zbor podvrgnut takvom pritisku. Nije se moglo ni spavati jer se svjetla nisu uopće mogla ugasiti. Činilo se da se umivaonici izlijevaju jedan u drugi. A dok smo i dalje jurili kroz noć, neprestano nas je mučila grozna pomisao kako li je tek svim onim ambasadorima u visećem vagonu, kako piju konjak i laprdaju od straha.
Nipošto se nije mogla isključiti mogućnost nekakve strašne nesreće pa se nitko od nas nije mogao ni opustiti. Nismo se čak usuđivali obući pidžame nego smo sjedili u onoj paklenoj buci, očajnički buljili jedni u druge i trzali se pri svakom riganju lokomotive, pri svakom podrhtavanju i cviljenju vagona. Američki je ambasador bio toliko potresen da je cijele noći pjevao crnačku duhovnu „Bliže sam, Bože, Tebi". Neki su tvrdili da je bio toliko dalekovidan da je ponio sa sobom sanduk viskija. Madame Favzija, egipatska ambasadorica, provela je noć u svom kupeu na podu zadubljena u molitvu. Ja se jednostavno nisam usuđivao misliti kako je Polk-Mowbrayu. Od vremena do vremena, kad bi se promijenio smjer vjetra, cijeli bi vlak obavio oblak tmastog, gustog dima u kojem je bilo komadića dopola probavljenog ugljena veličine zrna tuče. Ali su demonski ložači i dalje vitlali svojim sablasnim lopatama tako da smo neprekidno jurili, uz turobno kričanje i podrigivanje vagona.
U dva sata ujutro razleglo se nejasno pištanje jer smo upravo ulazili u postaju Slonovski Drob. Viseći vagon je zakvačio limeni žlijeb na krovu stanične zgrade i lijepo ga odsjekao kao britvom, a usput umalo da nije jednom strojovođi otfikario glavu. Razlegla se užasna buka a cijeli diplomatski zbor ispustio je prestravljen vrisak u jedan glas. Nikad ni prije ni poslije toga nisam čuo diplomate da tako vrište - i nikad više ne bih htio tako nešto čuti. U tom srazu oderana je sva sila anđelaka i cvjetnih uresa s visećeg vagona, a putnici u stražnjim vagonima bili su zasuti kišom šarenih drvenih ukrasa, zbog čega su još jače zavrištali. Ali sve je začas bilo gotovo.
Zatim smo nastavili jurnjavu kroz mračnu ravnicu, braća Karamazovi opet su bacali ugljen u ždrijelo lokomotive iz petnih žila. Možda oni, kao pravi Srbi, nisu ništa ni čuli. A mi smo, stari moj, proveli ostatak noći u bdjenju. Bit će da je anđeo čuvar jugoslavenske teške industrije bio s nama jer se više ništa strašno nije dogodilo. Ujutro na Dan oslobođenja u Zagreb je napokon stigao prilično obeshrabreni i uzdrmani diplomatski zbor. Mogu ti reći da nitko od nas nije nikad toliko mislio na oslobođenje koliko te noći.
Bilo je negdje oko šest sati kad smo upali u Zagreb skvičeći i rigajući paru kao Etna. Kočenje je započelo oko pet kilometara pred kolodvorom, a zaglušni cvilež kočnica trebalo je čuti da bi se moglo povjerovati da je tako nešto uopće moguće.
Ali to još nije bilo sve. Premda smo promašili crveni sag za pola kilometra, i premda su velikodostojnici koji su nas čekali i orkestar sindikata transportnih radnika grada Zagreba kaskali po peronu za nama, još nije došao kraj našim mukama. Ustanovljeno je da su sva vrata na vagonima okrenuta peronu zaključana i da se ne mogu otvoriti. Valjda je zagrebački Glavni kolodvor na suprotnoj strani od beogradske Željezničke stanice, a nitko se nije sjetio da ćemo morati izaći na drugu stranu. Dakako da je to bilo za sve nas strašno poniženje. Gledali smo kroz prozore, činili neodređene geste dobre volje i pravili nekakve grimase prema orkestru transportnih radnika i odboru za doček gostiju na Dan oslobođenja.
Bit će da smo izgledali kao kolonija razvlaštenih čovjekolikih majmuna na sajmu koji čeznu za nekadašnjim životom na drveću. Nakon silnog kreveljenja i bekeljenja nije nam preostalo ništa drugo nego da izađemo iz Letećeg Zagrepčanina na željeznički nasip i obiđemo vlak kako bismo došli do mjesta svečanog dočeka. Dok smo to izvodili, bili smo prilično posramljeni. Ali, pošto je sve rečeno i učinjeno, bilo je lijepo osjećati opet čvrsto tlo pod nogama. Poredani po rangu na peronu Glavnog kolodvora, saslušali smo himnu Oslobođenja koju je otpjevao partizanski zbor u tako niskom registru da pjesma nije mogla zaglušiti vesele uzvike kojima su razdragani Karamazovi čestitali jedan drugome i pozdravljali jutro. Njihove su riječi bile isprekidane puštanjem vrele pare i pištanjem sirene „Voza proslave Oslobođenja", koji se doimao još nevjerojatnije na hladnom jutarnjem svjetlu nego prethodne večeri.
Sve je to prošlo manje-više kao što se moglo očekivati; ali, ma koliko da smo bili pospani, iznenada su nas sve podišli ledeni žmarci kad smo iz jedne rečenice pozdravnog govora jasno razabrali kako vlasti očekuju od nas da se sutradan vratimo u Beograd „Vozom proslave Oslobođenja". To nam je svima dalo misliti. Madame Favzija je i nehotice proizvela zvuk kao da će povraćati, ali su naši domaćini shvatih to kao izraz radosti. Nekoliko drugih dama iz diplomatskog zbora pokazalo je sklonost da na tu vijest padnu u depresiju. Međutim, profesionalna izdresiranost učinila je svoje. Mnogi su od nas stegnuli zube a oči nam se orosile, ali nitko nije ni pisnuo sve dok se nismo okupili na doručku u sobi za kartanje hotela koji nosi ime slavnog narodnog heroja. Tada je tek izbila zatomljena bujica osjećaja. Ambasadori, savjetnici, sekretari ambasada i njihove supruge počeli su svi odreda nešto gestikulirati i blebetati. Bila je to dirljiva scena. Neki su od njih zazivali Boga za svjedoka da nikad više neće sjesti u vlak; drugi su u čudu govorili o protekloj noći u kojoj im je cijeli dotadašnji život proletio pred očima kao na filmskom platnu; supruga savjetnika ambasade Republike Španjolske, koja je bila kudikamo najpotresenija događajima, saletjela je doajena zbora, poljskog ambasadora, i proglasila ga odgovornim pred Bogom za našu osobnu sigurnost i zdravlje. Zanimljivo je bilo proučavati nacionalne značajke svih prisutnih. Egipćani su vriskali, Finci i Norvežani su režali, Slaveni su potezali jedan drugog za posuvratke na kaputu kao da muzu kozu. Grci su pred svima izvodili prometejske geste. (Oni su mogli priuštiti sebi da zauzmu razborit stav jer su već bili unajmili svih šest taksija u Zagrebu i nudili svima redom mjesta u njima za povratak po cijeni od tisuću dinara.)
Iz svega toga nešto se ipak jasno iskristaliziralo. Zbor je bio u stanju otvorene pobune i bilo je jasno da ga neće biti lako nagovoriti da još jednom putuje vlakom sa braćom Karamazovima. Doajen je uzalud apelirao na njihovu svijest. Svaki je od nas u toj prostoriji zauzeo tipičan nacionalni stav. Talijanska ambasadorica, koja se doimala kao da će se na kraju sva rasplinuti od silnog gnjeva, išla je toliko daleko da je zadigla haljinu kako bi pokazala društvu masnicu koju je bila zaradila na putu. Što se tiče Polk-Mowbraya, on je zaista imao povredu na glavi - jajoliku kvrgu na tjemenu gdje ga je zacijelo okrznula u prolazu neka željeznička postaja. Bilo je očigledno da se na putu silno postarao.
E pa, većina je nas taj dan provela u krevetu s hladnim oblozima, gutajući aspirine. Navečer smo svi skupa bili na baletnoj predstavi i noćnoj vojnoj bakljadi. Došao je kraj i Danu oslobođenja. Te je noći doajen sazvao još jedan sastanak u hotelu, na kojem je harangirao o diplomatskoj proceduri općenito i o našim obavezama prema diplomatskoj službi napose. Uzalud. Svi smo bili odlučili da se ne vraćamo Avetinjskim vozom. Koliko nas god preklinjao, nije nas uspio pokolebati. Te je večeri u Protokolarni odjel Ministarstva vanjskih poslova u Beogradu stigla masa telegrama - u kojima su se kao razlozi odustajanja od povratka vlakom navodile iznenadne bolesti, prezauzetost poslom, nepredviđena politička zbivanja, migrena, gripa, neuritis ili događaji koji su izvan ljudske moći. U zoru je povorka taksija krenula natrag odvozeći uzdrmane ostatke diplomatskog zbora, neobrijane, obeščašćene ali još žive, još čitave... Meni je u neku ruku ipak bilo žao braće Karamazova i „Voza proslave Oslobođenja". Sam Bog zna da im nitko nije želio zla. Ali moram priznati da se nisam začudio kad sam nakon tjedan dana pročitao u novinama kako je taj najnoviji trijumf jugoslavenske teške industrije iskočio iz tračnica u Slonovskom Drobu i dovršio posao koji je bio započeo, tako što je odnio sa sobom veći dio stanične zgrade. Nitko nije nastradao. U Srbiji nitko nikad ne nastrada. Samo se ponekad pojedinci ozbiljno uzdrmaju i izbezume od straha. Kad čovjek dobro promisli, sve to spada u srpski način života...

2. Povijest bolesti


Prošlog tjedna ponovo je u našim razgovorima iskrsnulo ime Polk-Mowbraya - pročitali smo jednog jutra u Timesu da je umirovljen. Obojica smo služili pod njim u Madridu i Moskvi, a Antrobusu je on bio šef u još nekoliko stranih prijestolnica - Sir Claud Polk- Mowbray, nosilac Ordena za zasluge, Ordena svetog Mihajla i Jurja, i tako dalje, i tako bliže.
Govoreći o njemu, Antrobus je, kao i obično, izveo cio niz grimasa koje su kulminirale izrazom pokislog goluba. Rekao mi je:
- Znaš, stari moj, kad sam danas razmišljao o Polk-Mowbrayu i o svim mjestima u kojima smo zajedno službovali, odjednom sam pomislio: „Bože moj, svi smo mi bili svjedoci kako malo-pomalo propada duša jednog ambasadora.”
Lecnuo sam se na to njegovo zapažanje.
- Hoću da kažem - nastavi Antrobus - da su ga Amerikanci na kraju ipak, polako i podmuklo, dokusurili.
- Kako to misliš, da su ga „Amerikanci dokusurili”?
Antrobus pucne jezikom i pogleda uvis.
- Možda ti o tome ništa ne znaš, možda nisi bio nijemi svjedok kao ja.
- Pa, da ti pravo kažem, mislim da nisam.
- Sjećaš li se Atene 1937. godine, kad sam ja bio prvi sekretar ambasade?
- Kako se ne bih sjećao.
- Tada je Polk-Mowbray bio sasvim normalan, flegmatičan Englez. Patio je od svih pomodnih slabosti džentlmena iz osamnaestog stoljeća. Bavio se mačevanjem i svirao blok-flautu.
- Sjećam se vrlo dobro.
- A sjećaš li se još nečega? Daj razmisli malo.
- Razmišljam...
Antrobus se nagne prema meni i reče mi važnim i slavodobitnim glasom:
- U to je vrijeme njegov pisani engleski bio besprijekoran.
Zatim se zavali u naslonjač i baci značajan pogled na mene niz svoju dugačku, koščatu izbočinu od nosa. Dao mi je vremena da do kraja proniknem u njegove riječi.
Dakako da je on pod besprijekornim engleskim mislio na onaj pomalo visokoparni, kićeni stil iz osamnaestog stoljeća koji je tada bio u modi. Neka vrsta mentalnog krasopisa.
- Sjećam se - rekoh - kako sam počinio strašan grijeh upotrijebivši frazu „u sklopu globalne situacije” u konceptu izvještaja o privredi. (Te su mi riječi bile precrtane crvenom olovkom kojom se smiju služiti samo guverneri i ambasadori - a sa strane bijaše još nešto ružno dopisano.)
- Ah - reče Antrobus - ipak se sjećaš. A što ti je napisao sa strane?
- „Boli me pomisao da moji suradnici ubacuju američke izraze u svoj materinski jezik. Nalažem predstojniku pisarnice da upozori svekoliko osoblje da u izvješćima koja se upućuju ministru vanjskih poslova ne bude više ovakvih izričaja.”
- Pih!
- Pravo kažeš - pih! Ali Nemezis je, starino moja, vrebala već na njega. Pazi - nadoda on tonom koji svagda strancima zvuči dozlaboga licemjerno naprosto zato što i jest licemjeran - pazi, ja nemam ništa protiv Amerikanaca, nikad nisam imao niti ću imati. I nisu mi se sviđale neke stvari u tom staromodnom stilu Ministarstva vanjskih poslova a la Nicolson5 iz prve faze.
- Pa to je praktički bio staroengleski jezik.
- Mene su ipak najviše smetale latinske izreke. A Polk-Mowbray uvijek bi ubacio koju od njih. Najradije bi započeo izvještaj, ako je ikako bilo moguće, nekom latinskom sentencijom. Recimo ovako: „Hominibusplenum, amicis vacuum,6 kao što kaže Katon”. Najgore je pak bilo to što ponekad nije bio načisto da li je to rekao Katon ili netko drugi. A ja sam, kao predstojnik pisarnice, tobože morao sve znati. A nikad nisam znao. Klasici mi nikad nisu bili jača strana. Neprestance sam morao zavirivati u leksikone i rječnike citata, i neprestance sam psovao kao kočijaš.
- Pa on je, zaboga, najurio mladog Pollita samo zato što je jednu Tacitovu izreku pripisao Svetoniju.
- Da, to me je ozbiljno zabrinulo. Hvala Bogu što su prošla ta vremena.
- Ali Nemezis? U kakvom se liku napokon pojavio Nemezis?
- Pojavila, stari moj. Nemezis je ona. Nemezis je uvijek žensko. Polk-Mowbray je usred rata bio poslan u kraću misiju u Sjedinjene Države.
- Aha.
- Prvi put ju je vidio kako vodi neku paradu, sva umotana u američku zastavu, mašući palicom. Zvala se Carrie Potts. Bila je dakle mažoretkinja, vjeruj mi. Što si se zblenuo? Ne, nije se oženio njome. Ali bila je zaista, starino moj, prekretnica u njegovu životu. Otada se počeo mijenjati, malo-pomalo, gotovo neprimjetno. Najprije sam zapazio da je u konceptima prestao navoditi latinske izreke. Zatim je neke engleske riječi počeo pisati na američki, skraćeni način. Naposljetku je, a to je bilo vrlo indikativno, razaslao okružnicu u kojoj je zaprijetio svima onima koji budu upotrebljavali latinske izraze kao što su quid pro quo, sine qua non, ad hoc, ab initio, ab ovo i status quo da će dobiti premještaj. To je odjeknulo kao bomba. Jednim smo potezom pera bili lišeni praktički cjelokupnog našeg službenog rječnika. Štaviše, dok je prečitavao okružnicu, jasno sam ga čuo kako govori za se: „Ovo će valjda konačno ukapirati”. Možeš si misliti, starino, da sam se ukočio od jeze. Dabome da nije samo on bio kriv za sve to; prilično se hrabro borio s tom bolešću. Jednostavno nije imao snage da je savlada. Jednog sam mu dana našao u ladici pisaćeg stola roman Mickeya Spillanea. Moram priznati da je imao toliko ukusa da je pocrvenio kad je vidio da sam to otkrio. Ali tada je već patio od strašnih lapsusa u govoru. Na jednom je primanju, na primjer, rekao za mene da sam njegov stari „pajtoš”. Bio sam odviše pristojan da bih protestirao, ali moram priznati da me to ipak zapeklo. Međutim, bilo je tu još nešto mnogo ozbiljnije posrijedi. U njegovim je depešama bivalo sve više amerikanizama. Bogami, nećeš mi vjerovati, ali sve češće sam nailazio na izraze kao što su kulov, šalabajzer, gulanfer, zezalica. Zamisli - zezalica! - Antrobus je izdahnuo zrak od užasa. Nakon nekog vremena nastavi: - Možeš si misliti kako su se u Ministarstvu uznemirili zbog tih promjena u njegovu izvještavanju. Što je najgore, neki drugi savjetnici i ambasadori, mlađi od njega, počeli su pokazivati sklonost da ga oponašaju. Na kraju je došlo do toga da su sve depeše, prije nego što bi se štampale u biltenu, morale prolaziti kroz sito i rešeto: osnovan je posebni odjel za ispravljanje i redigiranje iskvarenog engleskog. A valjda se sjećaš i Komisije za službeni jezik i knjige. Diplomatska stilistika - kako se piše u diplomaciji?
- Da, to je svakako jedna od najlošije napisanih knjiga koje sam u životu pročitao.
- E pa, kako bilo da bilo, sve je to bila direktna posljedica Polk-Mowbrayove nove stilistike. Bio je to, stari moj, posljednji očajnički pokušaj da se stane na kraj kvarenju službenog jezika. Ali, naravno, bilo je prekasno jer je tada već onaj grozni tip Churchill putovao po svijetu uzduž i poprijeko u svom neodoljivo šlampavom odijelu mašući svima pod nosom svojom debelom cigarom. Nije potrebno valjda ni spominjati da je i Mowbray dao sašiti sebi isto takvo odijelo koje je nazivao svojom „mundurom”. Nosio ga je kad se šetao po vrtu oko ambasade - pomalo kriomice, naravno, ali ipak... nosio ga je. - Antrobus je pošutio neko vrijeme prebirući u mislima po tim mučnim uspomenama. Zatim je procijedio mrzovoljno, s dubokim prezirom: - Škembići, kamenjarka, profuknjača, lomikurka... Ma idite, molim vas...
- Da, da - rekoh.
- Šifonjer... šlajfna... fanfulja... pevaljka...
- Da, da. Razumijem.
- Mene je to strašno pogodilo. Jadni Polk-Mowbray! Znaš li ti da je on jednom došao na rotarijanski sastanak s ručno obojenom kravatom na kojoj je bila naslikana gola plavuša? I još se o njoj u svom govoru izrazio da je „dobra riba”.
- Ma nemoj!
- Kad ti kažem. - Antrobus nekoliko puta snažno zaklima glavom i otpije povelik gutljaj pića. - Bog i bogme.
- Sad kad je u penziji - rekoh nakon nekog vremena - valjda će se preseliti tamo prijeko i potpuno asimilirati?
- Ponudili su mu bili da radi u Ujedinjenim narodima u New Yorku kao stručnjak za globalne nepredvidljive faktore, ali je on odbio tu ponudu. Rekao je da mu kvocijent inteligencije nije dovoljno visok - što mu god to značilo. Ne, situacija je još mnogo tragičnija. Unajmio je vilu u okolici Rima u kojoj namjerava ljetovati. Vidio sam se s njim prošlog tjedna kad sam se vraćao s konferencije u Ateni.
- Vidio si se s njim?
- Da. - Antrobus je utonuo u duboku šutnju ophrvan teškim mislima, očito pogođen u živac. - Zbilja ne znam da li da ti to ispričam ili ne - reče i samo što se ne zagrcne. - To ti je pravi košmar.
- Znaj da ja neću to nikom dalje pričati.
- Da, molim te da ne pričaš!
- Ne boj se.
Tužno zagledan u mene, potpisao je račun koji mu je donio konobar, a onda je pričekao, po starom diplomatskom običaju, da se konobar udalji, prije nego što se opet nagnuo prema meni i nastavio:
- Sreo sam ga blizu Fontane kako sjedi u jednoj maloj trattoriji. Bio je u kariranim pumpericama, zelenoj lovačkoj bluzi i šilt-kapi. Pred njim je bio tanjur špageta... i znaš šta još?
- Ne znam. Šta?
- Pred njim je na stolu stajala boca Coca-Cole sa slamkom.
- Za Boga miloga, Antrobuse, šališ se!
- Kunem ti se, stari moj.
- To je zbilja kraj.
- Jest, definitivni kraj. Jadni Polk-Mowbray! Htio sam da neprimjetno prođem pored njega, ali me primijetio i pozvao k sebi. - Antrobus se strese od jeze. - Rekao mi je sasvim jasno, sasvim razgovijetno, bez i najmanjeg tračka sumnje, rekao mi je: „Matori!” i napravio rukom u zraku gestu kao da nehajno gladi barsku plesačicu po stražnjici. Neću ga sad ovdje imitirati jer bi me još mogao netko vidjeti.
- Točno znam na koju gestu misliš.
- E pa, sad znaš i ono najgore - reče Antrobus gorkim glasom. - Valjda je to ipak zub vremena.
Izašli smo polagano iz njegova kluba i odzdravili vrataru klimanjem glave, a Antrobus je nabio na glavu svoj crni šešir i turio kišobran pod mišku. Lice mu je opet postalo slika i prilika „čuvara najvećih nacionalnih tajni”. Na kraju mi reče:
- Jadni Polk-Mowbray! In Coca-Cola veritas, što kažeš?
- Bogme da - rekoh. Zaista bi teško bilo naći bolji epitaf za njega.

3. Zastava se visoko šije


- Naravno, kad bi bilo pravde na svijetu - sumorno reče Antrobus, upalih obraza - ili da smo mi posjedovali bar kakav-takav osjećaj odgovornosti, one bismo dvije stare dame bili sasjekli i spalili, a njihov bismo pepeo bili zgazili na nekom srbijanskom polju ili rasuli po moru nedaleko od nekog dalmatinskog otoka, Pica ili Mrtvaca. Ili bismo ih prodali kao roblje bogumilima. Ili bismo im se jednostavno prišuljali s leđa i ucmekali ih za njihovim pisaćim strojevima. Ja sam, bogme, stari moj, sanjao o tome.
- A umjesto toga su obadvije bile odlikovane.
- Da, Polk-Mowbray predložio ih je za orden Britanskog imperija. Taj je čovjek zbilja imao perverzan smisao za humor. Jedino se tako može objasniti taj njegov potez.
- Pa ipak, vrijeme liječi mnoge rane. Ja moram priznati da se s izvjesnom nostalgijom prisjećam starog Central Balkan Heralda.
- Bože sveti - reče Antrobus i ispusti zrak iz obraza. Pijuckali smo posljednju čašicu u njegovu klubu prije nego što ćemo poći u park na šetnju. Razgovor nam se, kao i obično, vrtio oko zajedničkih doživljaja u diplomatskoj službi pa je bilo upravo neminovno da dođemo i na sestre Grope, Bessie i Enid Grope, koje su zajednički posjedovale i izdavale Central Balkan Herald (u nakladi od 500 primjeraka). Njih su dvije sav svoj vijek provele u Srbiji zato što im je otac nekoć bio kapelan u ambasadi, a nakon umirovljenja odlučio je ostati u prašnoj srbijanskoj ravnici. Ipak, ne bih znao reći kako su došle do starog tiskarskog stroja i sanduka istrošenih viktorijanskih slova, ali ostaje činjenica da su zajednički izdavale vrlo neobičan dnevnik s kojim se, po mom sudu, nisu mogle mjeriti nijedne od novina u više od desetak zemalja koje sam poznavao. - „U BALKAN HERALDU VISOKO SE ŠIJE BRITANSKA ZASTAVA” - tako je glasio glavni naslov u tom listu onog jutra kad sam se prvi put pojavio u Odjelu za novinstvo. Bilo je to tipično.
Razlog za napadnu sklonost tiskarskim pogreškama nije trebalo daleko tražiti; u slagarni, u kojoj se list svakog dana ručno slagao, radilo je pet-šest kosmatih srbijanskih seljaka s masnim vilenjačkim uvojcima i šakama nalik na lopate. Pogrbljeni i slinavi, hodali su gore-dolje između regala ispuštajući na mahove sablasne, natprirodne krikove, nalikujući na poluemancipirane babune koji love buhe. Glavni se slagar zvao Svrabež i sjedio je u kutu češući se od vremena do vremena. Zbog takvih specifičnih radnih metoda urednice nisu gotovo nikad mogle doći do špalti da ih korigiraju, a svaki put se vodila i grandiozna borba oko toga da se list na vrijeme pojavi u prodaji. Negdje na početku tridesetih godina novine su bile zakasnile jedan dan i to se zakašnjenje nikako više nije moglo nadoknaditi. Prožete začudnom čestitošću, sestre su odlučile da ubuduće list zaostaje dvadeset četiri sata za stvarnošću kako ne bi došlo do prekida u datumima izlaženja, sve dok nadljudskim naporima ne uspiju izdati dva broja dnevnika u jednom danu i tako nadoknade taj manjak.
Bessie i Enid Grope sjedile su u uredništvu koje je bilo poznato pod nazivom „jazbina”. Obadvije su bile pjegave i nosile izblijedjelu crninu. Sjedile su jedna sučelice drugoj za dva starinska pisaća stroja koji su izgledali kao da su posuđeni iz tehničkog muzeja.
Bessie je uređivala vijesti, uvodnike i trač-rubriku, a Enid se brinula o reportažama, tehničkom uređenju i prijelomu. Kad god bi im ponestalo materijala, nemilosrdno bi haračile po starim brojevima Puncha ili Home Chata. Po neke rupe u tekstu popunile bi crnim, demonskim mrljama - bilo je očito da je u lokalnom odjelu izrade klišeja neki fanatik u slikanju nagorijevanjem malo-pomalo sišao s uma. Na taj je način svakog jutra nastajao Central Balkan Herald i zatim se slagao u slagarni, gdje su crnci hitro pretvarali tekstove u besmislice. SVEĆENIK KAŽNJEN JER JE JAVNO UBIO ŽENE. PRINCEZA SE SUTRA DAJE. NIZOZEMSKA KRALJICA KUPUJE SLINE NAIVACA. TKO TO DIŽE DREK? SVE VIŠE BIJESNffl RASA U BEOGRADU.
U tridesetim godinama nije to sve skupa bilo osobito važno, ali je u ratu poraslo zanimanje za propagandu, pa su i Ministarstvo vanjskih poslova i Britanski savjet smatrali da vrijedi podržati engleske novine u Beogradu, pa makar i samo zato da se visoko šije britanska zastava. Sestrama je mnogo značila skromna subvencija i besplatno korištenje agencijskih vijesti, iako se, naravno, situacija u slagarni nikako nije mogla popraviti.
„G. SCHWARTKOPF DRAŽI ŽENU ZA TRI PUTA TJEDNO.” „NAPOKON CAMBRD3GE ISPRED OXFORDA U FRCI OSMERACA”.
Svakog sam jutra slušao zvižduke, uzdahe i jauke atašea dok su listali svoje primjerke novina podvrgavajući se jutarnjoj torturi. Na katu iznad nas Polk-Mowbray je pri svakoj štamparskoj greški naglo udisao zrak kao da mu se ispod nokta zarila špranja. U to je vrijeme uredništvo bilo pojačano gospodinom Topeom (postarijim džentlmenom koji je patio od želučanih tegoba) tako da je Bessie mogla udovoljiti svojoj sklonosti da piše o cvijeću („Kako se uzgajaju jaglanjci”) i drugim ludostima. Pričalo se da je nekad davno gospodin Tope bio zaljubljen u Bessie ali da joj nikad nije „izjavio ljubav”; možda se istodobno zaljubio u obje sestre pa se nije mogao odlučiti koju od njih da zaprosi. Bilo kako mu drago, sad je on sjedio u „jazbini” zaokupljen vijestima iz svijeta. „Mi želimo da Herald dade svoj puni doprinos ratnim naporima zemlje”, ozbiljno me je svaki put uvjeravao. „Svi mi imamo isti cilj.” Ipak, ja mu nisam mogao biti od velike pomoći.
Na mahove mi se činilo da nam Herald zadaje više muke nego što vrijedi. Primjerice, „RAKETNA BOMBA - VEOMA LAŽAN HITLEROV IZUM” ponukao je njemačkog otpravnika poslova Herr Schptinka da smjesta dođe protestirati, s rječnikom u rukama, a prvi dani rata bili su popraćeni naslovom BRITANIJA BACA DŽOMBE NA BERLIN.
Ovo je izazvalo bezazlene spekulacije o razmjerima nanesene štete. Štaviše, pokušaji da službenici ambasade pišu ozbiljne i autoritativne članke za Herald doživjeli su sličnu sudbinu. Trgovinski ataše Spalding, koji se trudio oko uvoza jugoslavenske drvene građe za britanske rudnike, napisao je pedantan izvještaj o šumskom bogatstvu Srbije, koji je tiskan u listu pod začudnim naslovom BRITANIJA KUPUJE DRVENU GRAJU U SRBIJI, a vojni ataše, koji se brzopleto požurio da dostavi kratak prilog o strateškoj važnosti Sueskog kanala, ustanovio je da je riječ „kanal” u cijelom tekstu štampana bez slova „k”. Tu se više ništa nije dalo učiniti.
- Čovjek se zapravo strašno posrami - rekao je Polk-Mowbray - kad vidi kako, uza sve resurse kojima raspolažemo u kulturi, britanske novine u inozemstvu štampaju takve grozne besmislice. Na kraju krajeva, to je poluslužbeni list, subvencioniran od Britanskog savjeta da propagira britanski način života... A ovo nam zbilja ne služi na čast.
Ali tu se zaista nije dalo bogzna šta učiniti. Herald je zapadao iz jedne ludosti u drugu. Na kraju se u kazališnoj rubrici pojavila serija grešaka koje je Antrobus okrstio upravo katastrofalnim. Prepuštam mašti čitatelja da zamisli što su sve srpski slagari bili kadri učiniti od duhovite, uglađene i duboko promišljene kritike 100.000. predstave Charleyjeve tetke.
Herald je izdahnuo nakon njemačke okupacije Jugoslavije, a sestre su prebačene u Egipat, gdje su činile prava čuda u njegovanju izbjeglica. Međutim, kad su se vratile u Beograd, zatekle su novu, nepovjerljivu komunističku vlast koja uopće nije odgovarala na njihove molbe za dozvolu da ponovo izdaju Herald. Sestre su došle sa svojim jadima u ambasadu, gdje ih je primio Polk-Mowbray s teatralnim ali pomalo rastresenim suosjećanjem. Pristao je da se zauzme za njih kod Tita, ali dakako da nije ni prstom maknuo.
- Ako opet pokrenu taj list - mračno je rekao predstojniku svoje pisarnice - ja ću podnijeti ostavku.
- Oni bi vas, gospodine, izvrgnuli ruglu - reče Spalding. (Gotovo se cjelokupno osoblje predratne ambasade vratilo poslije rata u Beograd.)
Vratio se i gospodin Tope i, na opće iznenađenje, izjavio ljubav Bessie i isprosio je; sad je bio relativno imućan čovjek jer je dobio mjesto - kako se nekad govorilo, s pravom ili ne, tko zna - dopisnika Reutera.
- E pa, ja mislim da je sve skupa prilično dobro završilo time što su obje stare dame odlikovane ordenom za svoje zasluge u promicanju britanskog načina života u inozemstvu. Nikad neću zaboraviti kako su Bessie i Enid bile uplakane od sreće, a kako je gospodin Tope gutao knedle. I sve one glavne naslove što ih je Spalding bio smislio za jedan budući broj Heralda: „Pečenu dodjelu odlikaša sestre zalile šampionom”.
- Lako se nama smijati - strogo će Antrobus - ali cijela jedna generacija Srba govori nekakav iskvareni i iskrivljeni engleski zahvaljujući Heraldu. Vjerovao ili ne, stari moj, ali upravo sam jučer primio pismo od onog mladog Babića, sjećaš ga se valjda?
- Kako ga se ne bih sjećao.
- Njemu je Engleska puna fantastičnih imena mjesta koja je mogao naučiti samo iz Heralda. Piše mi da je uživao u Oxfortu i u Westministarskoj opatiji; nadalje, da je prisustvovao svrgavanju straže; pa onda veli da ga se snažno dojmilo otkucavanje Big Bana; i da je gledao film o Kraljici Elizabeti koji se zove „Kraljica deva”. Ama, reci ti šta hoćeš, stari moj, ali Herald je zbilja za štošta kriv. Upravo zbog mračnog utjecaja takvih osoba kao što su Gropeove i Tope, Britanski savjet i dalje muku muči da nešto postigne. Jesi li za još jednu?

4. Lepršava večer


- U diplomaciji - reče Antrobus - i najmanja sitnica može čovjeka upropastiti; sitnica koja sama po sebi može biti sasvim beznačajna. Iskusan diplomat vreba budnim okom te kobne trenutke i čini sve što je u njegovoj moći da ih preduhitri. Ponekad mu to pođe za rukom, a ponekad kola krenu nizbrdo - i tada nastaje nepopravljiva šteta.
Stranci su skloni pretjeranoj osjetljivosti u nekim bezveznim stvarima. Sjećam se kako su višeput važni pregovori propali samo zbog kakve omaške u govoru ili umišljene uvrede. Sjećam se, na primjer, jednog Talijana (nazovimo ga savjetnikom za pogreške i propuste), koji se, oboružan neznanjem, popeo na krivu stranu broda zapovjednika Mediteranske flote u napuljskoj luci noseći sa sobom kiticu ljubičica i bocu likera Strega kao dar od gradskog poglavarstva Napulja. Ne samo što su mu prilično strogo zapovjedili da napusti brod nego su ga još pokušali i dohvatiti mesinganom čakijom. Taj nas je nedostojni postupak skupo koštao i morali smo se poslužiti svim diplomatskim sredstvima da izgladimo incident.
Zatim se sjećam žene finskog ambasadora u Parizu koja se tako strogo držala dijete da joj je na primanjima sasvim razgovijetno krčalo u crijevima. Od gladi, očito. A čim bi ušla u prostoriju sa bifeom, želudac bi joj počeo glasno protestirati. Pokušavala je to prikriti zureći strogo u ljude oko sebe, ali to joj nije mnogo vrijedilo. Dakako da su oni koji nisu bili upućeni u stvar mislili da netko na gornjem katu premješta namještaj. Međutim, na malim, intimnim večerama nije mogla ništa prikriti; dok bi njoj krčalo u crijevima, gosti bi, obuzeti pretjeranom pristojnošću, nastojali zaglušiti to krčanje svojim glasovima. Uskoro je načisto propala u očima diplomatskog zbora. Na njenim primanjima sve bi češće zavladala šutnja - a to je nešto čega se diplomati boje kao žive vatre. Kad zavlada tajac u društvu, koji prekida samo krčanje u crijevima jedne dame, to ti je početak kraja.
Ali najeklatantniji primjer te pojave bila je večera na kojoj je Polk-Mowbray progutao noćnu leptiricu. Mislim da ti o tome nisam još pričao. To je nešto što se može ispričati samo u najstrožem povjerenju. Bila je to večera priređena u čast Ministarstva drvne industrije Narodne Republike Srbije negdje oko Božića 1952. godine. Jugoslavija je u to vrijeme bila raskinula sa Staljinom i počela je shvaćati da Zapad nije naseljen isključivo „kapitalističkim hijenama” kao što je tvrdila njihova štampa. Dakako da su Jugoslaveni bih još i te kako sumnjičavi prema nama, pa se na Polk-Mowbrayov poziv na večeru u ambasadi odazvala skupina vrlo prijekih i zbunjenih seljaka u tamnim odijelima. Većina je njih govorila samo svoj materinski jezik. Međutim, vođa delegacije, drug Bubac, govorio je nekakav kvrgavi, rudimentarni engleski. Bio je to bosanski seljak, uznojen i ćelav orijaš. Njegova desna ruka, drug Pepić, govorio je francuski kakav čovjek zamišlja da se uči kod misionara u Polineziji. S diplomatskog stanovišta bila su obojica teški slučajevi.
Neću sad govoriti o njihovom ponašanju za stolom; batler Drage neprestano je kružio oko stola i buljio u njih kao da vidi čudo neviđeno. Kad su odneseni tanjuri za juhu, svi smo bili prilično uznojeni i suzdržani. Konverzacija je podsjećala na sporazumijevanje ljudi iz ranog kamenog doba i sastojala se od vrčanja, rezanja i sablasnog vitlanja noževima i viljuškama. Bubac je sjedio zdesna od Polk-Mowbraya a Pepić slijeva; do njih su pak sjedili trgovinski ataše i ja. Svi skupa bili smo čvrsto nakanili da večera dobro prođe. Iz nekog neobičnog razloga koji je on sam najbolje znao, de Mandeville je odlučio da ćemo za večeru imati puretinu sa senfom a za desert kolač s grožđicama, valjda zato što je Božić bio pred vratima. Drugu Bupcu je odmah na početku prisjeo ljuti senf pa je nastojao utažiti žeđ dugim gutljajima pića, što je, međutim, dobro djelovalo na njega jer se malo-pomalo raspoložio.
Sve skupa bi možda još sasvim dobro prošlo da nije bilo one proklete noćne leptirice koja je od početka večere kružila oko antiknih svijećnjaka i koja je upravo tad izabrala trenutak da izvrši samospaljivanje i sleti u tanjurić Polk-Mowbraya da tu ispusti dušu. Sam Polk-Mowbray bio je potpuno zaokupljen dešifriranjem nezgrapnih i masnih šala druga Bupca pa mu je pažnja u jednom kobnom času popustila.
U razgovoru je rastreseno posegnuo za kruhom na svom tanjuriću. Znaš da on za večerom neprestano mijesi kuglice od kruha. Spalding i ja vidjeli smo u jednom užasnom trenutku kako se zbiva nešto za što nas naše višegodišnje diplomatsko školovanje nije bilo pripremilo. A moraš znati da sam jednom vidio jednog novinara kako je zagrizao u vinsku čašu, a drugi put u Pragu ženu jednog indijskog diplomata kako je iskapila čašu votke uvjerena da pije običnu vodu. Njen mi krik još i sad odzvanja u ušima. Ali nikad za svog dugogodišnjeg službovanja nisam vidio nijednog ambasadora da je progutao noćnu leptiricu - a upravo je to učinio Polk-Mowbray. Spalding i ja smo lijepo vidjeli kako leptirica nestaje u njegovim velikim i djelotvornim ustima. Nastao je tajac u kojem je naš siroti ambasador iznenada pojmio da nešto nije u redu; sav se ukočio od jezovitog predosjećaja. Njegove krupne i izražajne oči postale su okrugle i staklaste od užasa.
Ova nezgoda poklopila se sa još druge dvije. Prva je bila da je Drage upravo prolazio s flambiranim kolačem okićenim božikovinom. Naši su gosti bili pomalo iznenađeni tom prikazom, a drug Bubac je valjda pomislio da gorući kolač vjerojatno predstavlja uvod u niz diplomatskih zdravica, pa je skočio na noge i uzviknuo iz sveg glasa:
- Živeo drug Tito i Ministarstvo drvne industrije Narodne Republike Srbije. Živeli!
Njegovi drugovi Srbi ustali su kao jedan čovjek i povikali:
- Živeli!
Međutim, u tom času je Polk-Mowbrayu već sinulo što je posrijedi. Ispustio je promukao i prodoran vrisak pun očaja i spržene leptirice, ustao, zavitlao rukama i posegnuo za bocom na bifeu tresući se od grčevitog kašlja. Moram, na žalost, priznati da smo se Spalding i ja valjali od histeričnog kikota, a onda smo tek pošli za njim da ga udaramo po leđima. Pred zatečenim Jugoslavenima odigravao se prizor u kojem su se tri diplomata kidala od smijeha udarajući jedan drugog po leđima pokraj bifea ne obazirući se ni najmanje na zdravicu. Najgore je ipak bilo što je Spalding, prije nego što se itko od nas stigao okrenuti i objasniti situaciju, zakvačio laktom Dragea po hrptenjači. Batler je izgubio ravnotežu i prosuo kolač kao zapaljivu bombu po stolu i svima nama. Jugoslavenska delegacija sjedila je na svojim mjestima s komadićima flambiranog kolača u krilu i na prslucima, posve nesposobna za konstruktivno razmišljanje. Žao mi je što moram reći da se Spalding i dalje tresao od pomalo zaraznog smijeha. Mužoljub de Mandeville, koji je također prisustvovao tragediji, uhvatio se rukom za nogu stola i nadušio smijati visokim, ženskim smijehom.
Moram priznati da se Polk-Mowbray junački ponio. Potegao je velik gutljaj vina iz boce i sve nas odveo natrag do stola izvinjavajući se i ispričavajući, iako su, valja priznati, sva ta izvinjenja i isprike djelovali prilično neuvjerljivo. Koji bi komunist mogao povjerovati kapitalističkoj hijeni kad mu ova kaže da je progutala noćnu leptiricu? Drage je pak jurcao oko nas gaseći komadiće kolača.
Pokušali smo još nekako spasiti tu večer, ali uzalud. Najgore je bilo što bi Spalding, kad god bi ulovio de Mandevilleov pogled, prasnuo zajedno s njim u bespomoćan smijeh. Jugoslaveni su se smrtno uvrijedili i zatvorili kao školjke, pa su se čoporativno pokupili još prije nego što je poslužena kava.
Bilo je bjelodano jasno da će se Spaldingov ugovor o uvozu jugoslavenskih drva još jednom nasukati na uzajamno nepovjerenje. Cijeli je ovaj slučaj engleski list u Beogradu Central Balkan Herald, poznat po svojim tiskarskim pogreškama, rezimirao u svom jedinstvenom stilu ovom rečenicom: „Saznajemo da je Britanska ambasada priredila specijalnu večeru na kojoj je niece de resistance7 bio kolač s grozotama i da su svi silno uživali u tipičnoj britanskoj atmosferi.” Zaista je teško zamisliti pošteniji izvještaj, zar ne?

5. Hitno priopćenje za javnost


- Većina britanskih diplomata - reče Antrobus - prilično je sklona mišljenju da je upravo u njihovu odjelu najteže raditi, ali ja moram reći da sam oduvijek priznavao prvenstvo vama, momcima iz Informativne službe. Meni se čini da se u radu s novinarima krije veća opasnost od svih oblika strahota nego igdje drugdje.
Antrobus, naravno, ima pravo. On uvijek ima pravo, i premda ja više ne radim u diplomaciji, ponosan sam, nakon svega što je rečeno i urađeno, na ovo, makar i zakašnjelo priznanje.
Ataše za štampu je poput čovjeka privezanog za mravinjak u Africi koga termiti dnevne štampe mogu po volji grickati. Pa ipak, nikad nas ne odlikuju za našu samoprijegornu službu. Kad ste čitali za nekog atašea za štampu da je odlikovan Ordenom muda od labuda zato što je spasio reportera koji mu je pao u pivo? Obično samo sjedimo i doimamo se kao da čeznemo za Ordenom Britanskog imperija.
Što se uopće može mjeriti sa zadatkom da se u novinara pobudi osjećaj da su voljeni i traženi - bez kojega oni zaglibe u Edipov kompleks i počnu zahtijevati da parlamentarna komisija ispita Informativnu službu? Reci ti što god hoćeš, ali to je posao na kojem ti nitko neće pozavidjeti.
Većina atašea za štampu koje sam upoznao na kraju je pošandrcala. Uzmimo, recimo, Davisa koga su našli na pagodi Nan Tal u Bangkoku kako melje gluposti. Ništa drugo nije znao reći nego: „Ovo možete odmah objaviti, apsolutno odmah!” Zatim, sjećam se Perryja koji je u uredu kuhao jaja na kuhalu na špirit. Na kraju je davao konferencije za štampu u pidžami.
Ali mislim da je najsimpatičniji ataše za štampu od svih koje sam ikad upoznao, i s najkraćom karijerom, bio svakako Edgar Albert Ponting. Bio je to zaista jedinstven slučaj. Pitam se kako je uopće bio izabran u tako birani kadar. Poslali su mi ga u Beograd za drugog sekretara. U posljednje vrijeme bio sam toliko opterećen poslom da sam tražio pomoć. Novinarski zbor brojio je oko pedeset duša - ako se za novinare može reći da imaju dušu. Ja jednostavno nisam mogao u svima njima pobuditi osjećaj da su voljeni i traženi. Nad sve nas bio se nadvio Trst sa svojom jezivom mogućnošću da izazove pravi pravcati rat. Rečeno mi je da jedino propaganda može održati kakvu-takvu ravnotežu - da može uspjeti u nastojanju da se i dalje ratuje samo galamom. Obratio sam se za pomoć našem Ministarstvu vanjskih poslova. I pomoć mi je stigla, tradicionalno brzo i efikasno. Nakon dva mjeseca moj jedanaesti telegram pogodio je negdje u neku suosjećajnu žicu pa sam primio obavijest da je Edgar Albert na putu da mi pomogne. Bijaše to veliko olakšanje. Zahvaljujući druženju s novinarskim zborom, moja je dnevna potrošnja alkohola porasla na tridesetak čašica šljivovice. Ljudi su tvrdili da vide kako mi bilo udara u žili na čelu. Moj me ambasador počeo gledati nekako čudno i zamišljeno, naherene glave. Bio sam zaista u kritičnom stanju. Ali bila je divna spoznaja da mi dolazi pomoć. Od Londona do Beograda putovalo se svega četrdesetak sati vlakom. Ponting će mi uskoro biti pri ruci mehanički se prilagođavajući ritmu razgovora s novinarima, na koji se atašei za štampu vrlo brzo navikavaju.
U duhu sam nazdravio Pontingu čašom zapjenušenog Alka-Seltzera i zatražio hitne informacije o njegovu dolasku. Iz Pariza je stigla obavijest da nije pronađen u vlaku kojim je trebao doputovati. Nakon četiri dana čekanja primio sam vijest da je pronađen, da se trenutno nalazi u St. Anni, da će biti pušten u toku dana i da će moći odmah potom nastaviti put. Osjetio sam stanovitu nelagodu kad sam se sjetio da je St. Anne bolnica za duševne bolesti, ali su moje strepnje splasnule netom sam doznao da je sretno stigao u Švicarsku i produžio dalje, u Italiju. Ipak, došlo je do zloslutnog zastoja u Pisi koji je potrajao deset dana. Tada smo primili obavijest od ambasade u Rimu da ga je naš vicekonzul pronašao i ukrcao u vlak. Uskoro sam dobio čudnu brzojavku od samog Pontinga: „Ne mogu vam, stari moj, iskazati riječima kakav je dojam ostavio na mene Kosi toranj. Ali idemo dalje. Avanti. Ponty.”
U Veneciji je ponovo došlo do prekida putovanja, ali samo zakratko. Naš vicekonzul nije više bio s njim. Čini se da je Ponting uzajmio 1000 lira od gondolijera našeg konzulata i da se konzularnim službenicima predstavio kao britanski podanik u nevolji, sa stalnim boravištem u Lisabonu. Sve me je ovo, naravno, uznemirilo, ali, kako rekoh, čovjek se s vremenom navikne na činjenicu da atašei za štampu imaju visoko razvijen smisao za teatralnost. To im je valjda otuda što žive jednoličnim životom. Međutim, kad je proputovao kroz Trst i Zagreb, počeo sam malo slobodnije disati i pripremati se da ga dočekam u Beogradu.
Orijent-ekspres stiže u Beograd navečer. Predvidio sam bio da na miru zajedno povečeramo u mom stanu, da mu se izjadam i da ga izvijestim o poteškoćama koje nam predstoje. (Očekivali smo posjet našeg ministra vanjskih poslova; šuškalo se naveliko o pokretima sovjetskih trupa; trgovinski pregovori s Jugoslavijom bili su u delikatnoj fazi, i tako dalje, i tako bliže.)
Nismo ga našli na stanici - srce mi je klonulo. Ali šofer ambasade Babić saznao je od konduktera spavaćih kola da je Ponting ipak doputovao.
- Mora da je otišao pješice - rekao je kondukter - imao je vrlo malo prtljage, osim bendža. Samo jedan kovčežić velik kao ženska torbica.
Odvezli smo se zamišljeni uzbrdo, uz loše popločene ulice prijestolnice i niz Knez Mihajlovu, do jedinog hotela rezerviranog za strance (svi su ostali bili pretvoreni u narodne kuhinje i menze). Nije ga bilo ni u hotelu. Stajao sam pred recepcijom ogrezao u misli kad su se okretna vrata počela okretati, najprije polagano a onda sve brže i brže, tako da su svi uprli oči u njih. Netko tko nije bio sasvim siguran gdje se nalazi pokušavao je ući u hotel. Činilo mi se da ipak malo pretjeruje u svom glumatanju. Vrata su se već toliko brzo vrtjela da je izgledalo kao da će malo-pomalo, zahvaljujući centrifugalnoj sili, odletjeti kroz strop. U vratima je bio Ponting, uhvaćen u zamku kao muha u jantar. Dok se zlokobno vrtio, spazio sam mu blijedo lice na kojem se ogledala blaga ironija na vlastiti račun i posvemašnja zdvojnost. Kako se to uopće dogodilo? Da nije možda pogrešno pomislio da su ta masivna vrata od mahagonija zastor od kuglica? Teško bi bilo reći. Dok se okretao okolo-naokolo, svejednako je držao u zagrljaju svoj bendžo. Razlijegalo se snažno zujanje kao od nuklearnog reaktora ili od orijaškog zvrka što se vrti punom brzinom. Ponting je izgledao ošamućen ali odlučan da izdrži do kraja, kao usidjelica u aerodinamičkom tunelu. Mala skupina poslužitelja okupila se na pristojnoj udaljenosti da promatra taj fenomen. Tad je iznenada moj drugi sekretar katapultiran iz okretnih vrata među nas, poput čovjeka ispaljenog iz topa u cirkusku mrežu. Pod njegovim naletom popadali smo na leđa po stubama. Na djelić sekunde lice mu je odražavalo sav užas paralitičara koji je izgubio vlast nad invalidskim kolicima što jure pravo u kanal. Napokon je došao k sebi i dopustio da drugi otresu prašinu s njega, a za sve to vrijeme tjeskobno je razgledao svoj bendžo.
- Hvala Bogu, Ponting, što ste konačno stigli - rekoh mu. Ne znam zašto sam izustio ime Gospodina svoga uzalud u tom trenutku; jednostavno, te su riječi izletjele iz mene.
Predstavio mi se prilično afektirano. Oči su mu svakako bile staklaste. Zaključio sam da je neki introvertiran tip. Ipak, moram priznati da njegove prve riječi „nisu mogle a da me ne” (kao što mi kažemo u depešama) ispune zlim slutnjama.
- Ta je šljivovica vraški jaka stvar - rekao je potom promuklim glasom. - Ja sam vam, stari moj, postao praktički vidovit. Nemojte se, molim vas, ljutiti na starog Pontinga!
Mahao mi je očajnički i bespomoćno prstom ispred nosa. Reklo bi se da je i njemu potreban osjećaj da je voljen i tražen.
Što se tiče vanjštine, bio je nižeg rasta, kokošjih prsa i dugačkih ruku koje su završavale prstima jarkožutim od nikotina. Imao je tužne i nevine oči psa mješanca.
- Ponting - rekao sam mu - najbolje će biti da se prije večere malo odmorite.
Nije se usprotivio mom prijedlogu nego se samo naslonio svom težinom na mene u liftu i rekao upol glasa ali vrlo uvjereno:
- Ako ikad dobijem Nobelovu nagradu, siguran sam da je neću dobiti za atomsku fiziku.
Duboko u sebi nisam mogao da se ne složim s njim.
Izvalio se na krevet, zbacio cipele s nogu, podavio ruke pod glavu, sklopio oči i rekao glasom trbuhozborca:
- Kvak, kvak, kvak. Ovdje Ponting. - Zatim drukčijim glasom: - Kako ste rekli? Ponting? Niste valjda rekli Ponting? - Potom se opet pretvorio u lutka na koga je bio nalik: - Da, Ponting. Onaj pravi Ponting, Ponting iz Pontefracta.
- Ponting - strogo mu se obratih.
- Kvak, kvak - odazove se lutak.
- Ponting, odoh ja - rekoh.
On otvori oči i načas pogleda mahnito oko sebe.
- Je li istina da se naš ambasador ovdje hrani sendvičima sa slavujima? - upita me. U očima mu se zaiskrile suze. - Tako bar piše u Daily Expressu.
Ja ga odmjerih hladnim i dostojanstvenim pogledom.
- Porazgovarat ću s vama sutra - rekoh - kada budete trijezni.
Ovim sam ga riječima htio pecnuti.
Kako se Ponting nije sutradan pojavio ni do jedanaest sati, poslao sam po njega službena kola. Djelovao je rastreseno i prilično uplašeno, i nosio je velik vuneni šal oko vrata. Oči su mu izgledale kao da će se rastopiti, poput šarenih bombona.
- Stari moj - rekao mi je promuklim glasom - željeli ste nešto od mene?
- Želio sam vas predstaviti Njegovoj Ekscelenciji, ali ne mogu vas odvesti k njemu kad izgledate kao prnjar.
On pogleda u čudu samog sebe.
- A što to nije u redu sa mnom? - priupita me.
- Kladio bih se da ispod tog svog šala nemate košulje - rekoh. Bio sam već letimice primijetio na njemu bluzu od pidžame.
- Pa, dobro - reče Ponting - mogu se valjda bar potpisati u knjigu?
Pošao je nesigurnim koracima za mnom kroz pisarnicu do rezidencije, za koju sam znao da će u to doba dana biti pusta. Povukao je dva-tri hipnotizerska poteza naliv-perom u Knjizi gostiju, a onda je napravio u njoj packu veličine limuna.
- To je, znate, od visine - objasnio mi je. - Naliv-pero mi je eksplodiralo u džepu.
Nastojao sam obrisati packu svojim rupčićem.
- Ali vi ste doputovali vlakom - rekoh prilično iznervirano - a ne avionom.
Ponting klimne glavom.
- Mislio sam na visinu Kosog tornja u Pisi - ozbiljno mi odgovori.
Odveo sam ga natrag do ulaza u pisarnicu.
- Mogu li sad u hotel? - ponizno me upita. - Čovjeku ipak treba nekoliko dana da se aklimatizira u novom mjestu; Njegova Ekscelencija neće se valjda naljutiti na mene?
- Odlazite - rekoh mu i uprijeh prstom u željezna ulazna vrata ambasade - i nemojte se vraćati dok ne budete kadri da obavljate svoj posao kako treba.
- Nemojte se ljutiti, stari moj - reče mi prijekornim glasom. - Ponting vas nikad neće iznevjeriti.
- Odlazite - ponovih.
- Na mom prethodnom radnom mjestu - reče Ponting nekakvim pogruženim, šupljim glasom - rekli su mi da patim od nijeme drskosti.
I ode puteljkom glavinjajući i tužno vrteći glavom, do kola koja su još čekala.
Mučio me grozan osjećaj napuštenosti. Što da radim sa trbuhozborcem koji svira bendžo i svaki se čas glasa kao patak?
Otišao sam u pisarnicu i uzeo biografije diplomatskog osoblja da proučim Pontingovu prošlost. Sadašnjost mi je njegova već bila više nego jasna. Službovao je u mnogim mjestima, ali nigdje dulje od mjesec-dva; premještali su ga po svijetu vratolomnom brzinom, a čini se da je u svakom gradu ostavljao za sobom neizbrisive tragove ponašanja koje se moglo objasniti jedino najtežim oblikom poremećene ličnosti.
- Tvrd orah - rekoh arhivaru Pottsu. - Pogledajte samo podatke o ovom tipu.
Potts natakne naočale i uze knjigu od mene.
- Da - potvrdi. - U svim mjestima službovanja reklo bi se da je riječ o bivšem strijelcu u kriketu. Jadni Ponting!
- Jadni Ponting! - odbrusih mu ljutito. - Jadan ja!
Nakon toga nisam vidio Pontinga nekoliko tjedana. Jednom, kasno uvečer, predstojnik pisarnice zatekao ga je u predvorju hotela kako pleše step i svira bendžo pred neobično pozornom publikom među kojom je bilo i donekle trijeznih novinara. U zraku se osjećao težak zadah šljivovice. U to je vrijeme čašica stajala oko četiri penija. Ponting je otpjevao nekakvu pjesmicu, izveo nekakvu traljavu grčevitu plesnu točku i na kraju povukao svoju leptir-mašnu oko jedan metar prije nego što ju je ispustio tako da mu je pljesnula o plastron na košulji. Antrobus, koji je tada bio prvi sekretar ambasade, promatrao je sve to u nijemom čudu.
- Bogami - rekao je poslije usrdnim glasom - nikad još nisam vidio da je ugled neke ambasade tako nisko pao. Još me pozdravio napuhavši obraze i ispustivši naglo zrak iz njih, i rekao mi da je nekad davno nastupao u pantomimičarskoj družini u londonskoj luci. Nisam ga uspio privesti svijesti. Bio je... - nedostajala mu je prava riječ. Izvijestio je o tom događaju ambasadora, koji je iz svoje bogate zalihe diplomatskog iskustva izvukao riječ koje se Antrobus nije mogao sjetiti:
- Bizaran - ozbiljno je rekao. - Ja bih rekao da je taj Ponting pomalo bizaran tip.
- Jest, gospodine - potvrdio sam.
- To je zbilja čudno - rekao je. - Vaš je prethodnik bio subotar. I on je bio bizaran. Na konferencijama za štampu iznenada bi skočio na noge i počeo ispovijedati najstrašnije grijehe. Na kraju su novinari protestirali. - Pošto je zastao u govoru, rekao je: - Ako smijem primijetiti, dobar dio osoblja u Informativnoj sekciji Ministarstva čini mi se da je malo... pa, bizaran.
Vidio sam kako se prilično tjeskobno pita koja je moja specifična forma duševnog poremećaja.
- Ponting će, na žalost, morati otići - rekao sam mu.
- Pa dobro, ako baš tako želite... Ali, budući da je bio toliko pristojan da se potpisao u knjigu, morat ću mu prirediti oproštajnu večeru.
- To ne bi bilo pametno, gospodine.
- Ipak ću učiniti toliko za tog jadnika. Čovjek nikad ne zna kud taj smjera.
- Razumijem, gospodine.
Otada je Ponting postao pomalo legendarna figura. Tražio sam ga od vremena do vremena, ali nikad ga nije bilo u hotelu. Jednom mi je telefonirao da mi kaže da održava kontakte sa mnogim ljudima koje je upoznao i da se ne moram brinuti za njega. Dodao je da su ga novinari prigrlili kao brata, da svi vole i traže starog Pontinga. Ja sam bio toliko ozlojeđen da sam mu zaboravio kazati da smo već telegrafski zatražili od Ministarstva da ga povuku. Jednog dana Antrobus je došao u moju sobu; reklo bi se da mu samo malo nedostaje pa da dobije ozbiljno unutarnje krvarenje.
- Taj Ponting mora napustiti ovu zemlju - prasnuo je. - Reputacija Velike Britanije...
Nisam više mogao razumjeti nijedne njegove riječi.
- Šta je opet uradio? - upitah ga.
Prvi put sam vidio Antrobusa da se teško izražava. Susreo je bio o podne Pontinga odjevenog kao rimskog centuriona kako se šeta glavnom ulicom u gradu. Rekao je da se vraća s maskenbala koji je upriličio jugoslavenski balet, i da upravo odlazi u hotel.
- Posrtao je - pričao mi je Antrobus - naprosto je posrtao i nije mogao izgovoriti nijedne suvisle riječi. Usne su mu, znaš, bile potpuno drvene. I opet me pozdravio napuhavanjem obraza. I namignuo mi. Kako mi je samo namignuo! - Naježio se kad se toga sjetio. - I to još nije sve - nastavi Antrobus sve prodornijim glasom. - To još nipošto nije sve. U tri sata u noći nazvao je Eliota da mu kaže da Njegova Ekscelencija ne razumije tršćanski problem i da će on, Ponting, povesti otvorene unilateralne pregovore s Titom u svoje osobno ime. Čuo sam da su ga stražari naoružani automatima koji stoje pred Titovim vratima spriječili da izvrši tu svoju prijetnju. Ali, pazite, još ćemo čuti nešto o tome.
Pontingu se zaista loše pisalo. Tog istog popodneva nazvali su nas iz jugoslavenskog Ministarstva vanjskih poslova. Željeli su predati aide-memoire8 našoj ambasadi. Montacute je otišao u Ministarstvo. On je bio novi savjetnik ambasade. Vratio se nakon sat vremena otirući čelo.
- Tvrde da je Ponting agent obavještajne službe. Ako ga ne povučemo, postat će za njih persona non grata9
Odahnuo sam.
- To je dobro jer će prisiliti naše da stupe napokon u akciju. Poslat ću im hitnu depešu. I poslao sam je. Odgovor, jasan i glasan, stigao je iste večeri:
„Edgar Albert Ponting premješten u Helsinki neka otputuje prvim prometnim sredstvom."
Oboružan tim telegramom, krenuo sam u potragu za njim. Nije ga bilo ni u hotelu ni u jedina dva restorana namijenjena strancima, pa ni u Novinarskom klubu, iako mi je Garrick iz DailyMirrora, koji je utapao svoj osjećaj frustriranosti u troduplim šljivovicama, rekao da ga je nedavno vidio.
- Bio je zaglavio u liftu prije nekoliko sati. Nemam pojma kamo je poslije otišao.
Napokon sam mu ušao u trag u nekoj balkanskoj krčmi čije ime je nemoguće izgovoriti. Sjedio je za šankom između dvije djevojke. Zavrativši glavu, pjevao je slabašnim bronhijalnim glasom:
Ostao sam sam u kutu,
Nema više djevojke za me,
Moja je draga sad na putu,
Da, ona je na putu, na putu,
Udata već za nekog drugog.

Bio je toliko ganut sam svojom pjesmom da je proplakao, krupne, okrugle, gotovo tvrde suze tekle su mu niz obraze i ostavljale za sobom trag na prašnom šanku. Ovakvo se ponašanje smatra prilično normalnim među Srbima kad su pijani i kad se sjete tragedije svoje velike panslavenske ideje. Djevojke su ga suosjećajno tapšale po leđima.
- Jadni stari Ponty! - govorio je Ponting šupljim glasom punim sažaljenja spram samog sebe. - Nitko ga ne razumije. Nikad nije osjetio da je voljen i tražen.
Bjesomučno je iseknuo nos prljavom maramicom i iskapio piće. To ga je raspoložilo, pa je zapjevao dobrim, snažnim, koknijevskim10 glasom:
Daj mi natoči tog starog soka,
Bit će mi brzo sve bolje i bolje...

- Ponting - rekoh mu. - Imam vijesti za vas. Uzeo je od mene drhtavim rukama brzojavku i pročitao je polako, kao seljak koji čita Vjerovanje.
- Šta mu to znači? - upita me.
- To znači da sutra odlazite. U Helsinkiju je izbila kriza koja ne trpi odlaganje. Ponting, Ministarstvo je izabralo upravo vas. Domovina vas zove.
- Tra-ta-ra-ta-ta - odvratio mi je bez trunka poštovanja i ustao da salutira. Svi smo osjetili neodoljivu potrebu da to isto učinimo, mlade Srpkinje, pipničar i ja. To je zapravo moja posljednja uspomena na Pontinga. Često mislim na njega, i to uvijek s nježnošću i poštovanjem. Prije nekoliko godina doznao sam da je premješten u Ministarstvo kolonija, i od tog dana, vjerovali ili ne, jedva da možete otvoriti novine a da ne pročitate kako je izbila kriza u koloniji u kojoj Ponting trenutno službuje. Možda Britanski Imperij klizi nizbrdo takvom brzinom od puke inercije Pontingova utjecaja? Ne bih se ni najmanje začudio kad bi se pokazalo da je zaista tako.

6. Mlijeko bijelog čovjeka


- Vino - reče Antrobus držeći se autoritativno i piljeći u žutu srž svoga šerija Tio Pepe - vino je čudna stvar. Rekao bih da je to diplomatski križ, ali isto bih tako rekao da je u diplomaciji čvrsta ruka neophodan preduvjet za dobro obavljen posao... Šta veliš? Kakve sam ja sve tragedije vidio, starino moj, ne bi mi vjerovao kad bih ti pričao.
- Ponting?
- Pa da... iako uopće nisam mislio na faktor ljudske slabosti. Ama, sjeti se samo svih oblika alkoholiziranja koje čovjek može vidjeti u diplomatskoj službi. Uzmimo samo jedan primjer - proslave nacionalnih praznika.
- Bogme da.
- S Rusima moraš piti votku, s Francuzima šampanjac, sa Srbima šljivovicu, s Japancima saki, s Amerima viski sa Coca-Colom... reklo bi se da listi nema kraja. Vidio sam mnoge čelične konstitucije kako su podlegle pod tim teretom. Sjećam se jednog vicekonzula u Rigi, nekog Pelmeta...
- Horace Pelmet?
- Da.
- Ali on nije baš mnogo pio?
- Nije. No, bilo je jedno piće koje nikako nije mogao podnijeti. Šnaps. Na nesreću, službovao je u Rigi i poslije u Oslu. Isprva je bilo sve u redu. Obično bi se samo malo nacvrcao, ništa više. Ali onda se počeo sve više opijati. Najposlije bi se svaki put naljoskao kao zemlja, pa bi razbio kola ili bi se počeo penjati po stražarima ispred ambasade. Nastojali smo zataškati njegove izgrede koliko smo mogli, i možda bi se čovjek još nekako i izvukao dok ne bi dobio premještaj u neku vinorodnu zemlju. Ali ga je dotukla grozomorna navika da svaki put kad bi popio tri-četiri čašice šnapsa više nego što bi smio, svaku rečenicu završi nekakvim povikom. Dok bismo mi, recimo, na nekom vrlo ozbiljnom primanju izmjenjivali misli s kolegama, on bi odjednom iz čista mira počeo vikati. Isprva bismo ga čuli kako govori - obično je počinjao sasvim tiho - „Što se mene osobno tiče” - a onda bi se najednom proderao iz sveg glasa: „Britanska je politika, DO VRAGA, PRAVA PRAVCATA ENIGMA.” Jedne sam ga večeri čuo kako je to ponovio četrnaest puta. Na kraju je njemački otpravnik poslova protestirao. Dakako da je jadni Pelmet morao otići. Bio je en disponibilite11 oko godine dana, ali ga nijedan ambasador nije htio uzeti. Mislim da mu je na kraju srce prepuklo od tuge. Počeo je lokati metilni alkohol u ogromnim količinama. Siromah čovjek! Siromah čovjek!
Uzdahnuo je, iskapio piće i naručio dugačkim kažiprstom pojačanje od barmena. Barmen Merlin ponovo nam je bez riječi napunio čaše i povukao se.
- Ali najveći je nesretnik od sviju - nastavi Antrobus nakon kraće stanke - nesumnjivo bio Kawaguchi, japanski otpravnik poslova u Pragu. Njegov pad bilo je zaista teško predvidjeti. Siromah čovjek!
- Pričaj mi o njemu.
- Imao je prilično delikatnu zadaću. Počeo je strašno dobro. Kawaguchijevi su zaista bili dražestan par. Govorili su, naravno, samo japanski, koji zvuči otprilike kao da šmirglaš pilicu za rezanje sira. U društvu ostalih diplomata šutjeli su kao zaliveni. Oboje su bili sitni i zgodni poput vjeverica. Lica su im bila kao naslikana tankim kistom na papirmašeu. U svečanim zgodama sjedili su zajedno, jedno uz drugo, držeći se za ruke, i mukom mučali. Ali bili su puni sitne, konvencionalne, diplomatske pažnje - vječito su dijelili oko sebe slatkiše ili papirnate lepeze na kojima je pisalo „Made in Hong Kong". Jednom sam nju čuo kako se smije - smiješnim, pucketavim smijehom. Što se pak njega tiče, zbilja ne znam kako je obavljao poslove sa Česima. U to je vrijeme vodio s njima pregovore o nekakvom trgovačkom ugovoru. Možda se služio telepatijom? Ili je možda otkrio neku vrstu srednjoevropskih tajnih signala? Cijelo njegovo predstavništvo sastojalo se od dvije daktilografkinje i batlera, od kojih nitko nije znao češki. Kako bilo da bilo, najvažnija je od svega činjenica da Kawaguchijevi nisu nikad pili ništa drugo do sakija koji su uvozili u malim bijelim glinenim bocama. Saki je, kao što znaš, piće koje se spravlja od prosa ili tako nečeg...
- Slankasto i pomalo tjera na povraćanje.
- Da. E pa, kad su bili pozvani na kakav banket ili proslavu, Kawaguchi bi uvijek po podne poslao svog batlera sa dvije-tri male boce tog pića, što bi onda navečer stajale pred njim na stolu. Svi su se već bili navikli da vide njih dvoje kako zajedno sjede s bocama sakija ispred sebe. Tako je bilo i one kobne večeri koju ću ti sad opisati. Mislim da je bio doček Nove godine. Jest, a Francuzi su odlučili da prirede proslavu. Oni su uvijek radili te stvari bolje od drugih. Kawaguchijevi su, kao i obično, sjedili u kutu i gledali sve oko sebe s uobičajenim izrazom ošamućene dobrohotnosti na licu. Vrijeme je već bilo poodmaklo i proslava je bila u punom jeku. Uobičajeni sitni skandali zaredali su kao što je uobičajeno na svakoj javnoj manifestaciji - žena finskog konzula pokupila se na brzinu kući zato što joj je muž nestao u parku sa ženom prvog sekretara francuske ambasade. Ruski diplomat povraćao je u muškom zahodu. Anonimni vojni ataše ružno se ponašao... ali nećemo sad ići u detalje. Orkestar je bila obuzela opća nostalgija pa su neprekidno svirali stare bečke valcere. Valcer je, kao što i sam znaš, vraški težak ples i može završiti kobnim posljedicama. Ja se, stari moj, uvijek nekud sklonim kad čujem prve zvuke „Na lijepom plavom Dunavu".
- Pa i ja.
- E pa, zamisli onda kako sam se zaprepastio kad sam vidio Kawaguchijeve kako ustaju sa svojih mjesta. Nikad ih nitko nije vidio da plešu, pa sam u prvi mah pomislio da već odlaze. Ali nešto mi je neobično u njihovu držanju privuklo pažnju. Piljili su u plesače kao leopardi. Oboje su se doimali ošamućeni i koncentrirani na nešto - baš kao da su došli sa seanse uživanja droge. Onda je on odjednom obujmio nju oko struka pa su zaplesali, na opće zaprepaštenje i oduševljenje. Plesali su upravo savršeno - pravi bečki valcer, stari moj, bez greške. Ja bih im najradije bio zapljeskao. Obišli su plešući cijelu dvoranu, pa onda još jedanput, i sve je bilo potpuno u redu. Ali onda me je, stari moj, obuzeo nekakav grozan predosjećaj da će se dogoditi nešto strašno, ne znam ni sam zašto. Je li to bila samo optička varka, ili su njih dvoje plesali jedan do dva takta brže od muzike? Čekao sam, razdiran znatiželjom, da se vrate na moju stranu. Na žalost, predosjećaj me nije prevario. Bili su za jedan do dva takta ispred glazbe. Ali i dalje su se savršeno vrtjeli u plesu. Dakako da je i orkestar već primijetio da zaostaje za japanskim parom pa je pospješio tempo. Zapravo se cijela stvar ubrzala. Ali, koliko se god oni žurili, Kawaguchijevi su se još brže vrtjeli. Možda su oni na neki svoj čudnovati dalekoistočnjački način mislili da je sve to zapravo neka vrsta utrke. Ne znam. Ali ja, koji poznajem opasnosti i zamke starog bečkog valcera, osjećao sam kako mi se grlo steže od sućuti prema njima. Duša mi se stisla... jer sve Japančeve češke kolege plesale su također sa svojim supružnicama. Bilo je još samo pitanje vremena... Brzina je dostigla otprilike brzinu aviona na aeromitingu u Farnboroughu. Neki su parovi već bili odustali, ali su mnogi i dalje plesali. Kawaguchijevi su još jurili brzinom od desetak svjetlosnih godina ispred orkestra, a članovi su orkestra iskolačenih očiju puhali i udarali u svoje instrumente upinjući se iz petnih žila da ih sustignu. Ali Japanci nisu više bili plesni par - već su bili postali smrtonosno oružje.
Antrobus je umuknuo i drhtavom rukom pripalio cigaretu. Zatim je tužno nastavio:
- Prvi je nastradao češki ministar financija s kojim je Kawaguchi inače vodio vrlo uspješne pregovore. Iznenada se razlegao oštar prasak i ministar se slijedećeg trenutka našao na koljenu jednog violinista držeći se za gležanj, a žena mu je časak još bezuspješno mahala rukama kao krilima prije nego što se svalila na njega. Kawaguchijevi nisu ništa primijetili. Oni su bili u transu. I dalje su se vrtjeli. Došlo je do serije sudara, koji su bili beznačajni sami po sebi. Glavni ekonomski savjetnik Ministarstva financija drug Čiček plesao je sa svojom ženom, čije su divovske proporcije i golemi stražnji odbojnik predstavljali ozbiljnu opasnost čak i u sasvim normalnom plesu. Meni se digla kosa na glavi kad sam pomislio što se sve može dogoditi za vrijeme valcera.
Računao sam, ako se Kawaguchijevi sudare s njom, da će sigurno ostati na mjestu mrtvi. Ali ni govora. Taj krhki mali par postigao je takvu strahovitu snagu zamaha da je u trenutku sudara sa gospođom Čiček odjeknuo samo potmuo prasak to je eksplodirala tek pudrijera u njenoj večernjoj torbici, nakon čega se digao oblak nečega što je izgledalo kao dim. Kad se puder razišao, gospođa i gospodin Čiček posrtali su prema kutu a Kawaguchijevi su nastavili svoj slavni pohod. Oni su se bili toliko uživjeli u valcer da su sad već plesali zatvorenih očiju. U njihovu je držanju bilo nečega nedokučivo orijentalnog. Ne sjećam se da sam ikad bio tako uzbuđen. Počeo sam na prste brojati žrtve. Bilo je već podosta ozlijeđenih koji su još mogli hodati, ali i dva-tri slučaja za nosila; na sve strane mogao se čuti zaprepašteni šapat članova diplomatskog zbora: „C'est Kawaguchi qui l'a fait..." „Das ist Kawaguchi..."12 Ali oni su se i dalje vrtjeli sijući pustoš oko sebe, i možda bi se još i sad vrtjeli da ih nije netko skrenuo s puta.
Više se ne sjećam pravo kako se to dogodilo. Samo se sjećam da su iznenada napustili prostor za ples i da su se počeli probijati između stolova i stolaca neumoljivo, poput ralice za snijeg. Na kraju dvorane bila su otvorena staklena vrata. Vodila su na dugačku terasu, na čijem je kraju bilo nekakvo ukrasno jezerce u posve neukusnoj postversajskoj tradiciji. Sad svejedno. Kawaguchijevi su izletjeli na ta staklena vrata poput meteora, a za sobom su ostavili takav dramatičan efekt da su svi pohitali za njima samo da vide što će se dogoditi, čak i orkestar koji je i dalje, bogzna kako, svirao. Bilo je to baš kao na dječjoj zabavi kad netko povikne: „Hajde da gledamo vatromet!" Svi smo odreda izjurili na terasu vičući i gestikulirajući. Španjolski se ambasador drao:
- Zaustavite ih, zaboga! ZAUSTAVITE IH! Caramba!
Ali njih više nitko nije mogao zaustaviti.
Tragični a nevjerojatno lijepi snažni zamah valcera odnio ih je u plitko jezerce. U to doba godine jezero bi obično bilo zaleđeno, ali je bila baš jugovina. Japanski je par, posve iznuren ali držeći se nekako pobjednički, sjedio u tridesetak centimetara dubokoj smrdljivoj bari smiješeći se kolegama diplomatima. Činilo se da ih hladni noćni zrak i voda pomalo umiruju, ali se nisu ni potrudili da izađu iz vode. Samo su buljili oko sebe i čudno se nekako smješkali. Tek sam tada shvatio, stari moj, da su oboje pijani. Trešteni pijani. Došli su neki ljudi sa džepnim baterijama, a odnekud su iznikli i češki liječnici i psihijatri. Bilo je tu čak i članova češkog Crvenog križa s pokrivačima i nosilima.
Ušli smo u baru da izvučeno iz nje kolegu i njegovu suprugu. Nakon izvjesnog natezanja položili smo ih oboje na nosila. Nikad neću zaboraviti njen osmijeh pukog blaženstva. Kawaguchijevo je lice odavalo samo „veliki mir". Dok su ga odnosili, čuo sam ga kako govori, više za se nego za druge:
- Istočno čovjek jedno, bijelo čovjek drugo. Te sam riječi, starino moj, zauvijek upamtio i ljubomorno čuvao u sebi. Nešto vrlo slično tome rekla je žena francuskog otpravnika poslova: „Kako vaš Kiiipling reći: 'Ishod je Ishod a Zahod je Zahod'?" Meni je bilo iskreno žao Kawaguchijevih. Ma koliko sve skupa bilo veličanstveno, ostalo je još svega tri minute do ponoći, a svi smo bili blatni i smeteni. Neke su od prisutnih žena pokušale svratiti pažnju na sebe tako što su odjurile za Japancima u baru. Talijanski ambasador imao je nasred hlača od večernjeg odijela crtu koja je podsjećala na liniju koja pokazuje dokle natovareni brod smije tonuti. Plesna dvorana doimala se kao previjalište na prvoj liniji fronte na rijeci Somme. Nikako se nije mogla zanijekati činjenica da je proslava propala. Najgori je ipak bio onaj strašni smrad. Reklo bi se da je sva okolna kanalizacija završavala u tom romantičnom jezercetu. Sve je bilo u redu dok se u njega nije diralo. Francuzi su potpuno izgubili glave, meni su se bar smilili. Nijedna ambasada ne bi lako podnijela takav udarac.
Antrobus je ispustio zrak iz obraza i zavalio se u naslonjač motreći me budnim okom da vidi da mi nije što promaklo od cijele drame. Zatim je proslijedio svojim uobičajenim tonom crkvenog tutora:
- Kawaguchijevi su sutradan po podne otputovali avionom u Tokio. On nije uspio u svojoj misiji, i to je znao. Moram priznati da su ga na aerodrom ispratila samo dvojica kolega - ja i onaj odurni vojni ataše o kome me nitko ne bi mogao nagovoriti da pričam. Kawaguchi je bio duboko dirnut što smo se potrudili da od Protokola u češkom Ministarstvu vanjskih poslova doznamo točno vrijeme njihova odlaska. Čvrsto sam mu stisnuo ruku. Znao sam da on nije kriv za ono što se dogodilo. Znao sam da je sve to bio plod tuđe nepromišljenosti.
- Kako to misliš?
- Pa njegov je batler nakon nekoliko tjedana otkrio što je bilo posrijedi. Navodno im tog mjeseca nije stigla redovita pošiljka sakija. Ostali su bez tog pića. U takvoj situaciji savjestan batler, ma koje nacionalnosti bio, mogao je učiniti samo jedno. Uzeo je nekoliko praznih boca sakija i natočio u njih... šta misliš šta?
- Jeftini škotski viski.
- Pogodio si! On je to nazvao „mlijeko bijelog čovjeka".
- To se zove peh.
- Naravno. Ali svi se mi u diplomaciji izlažemo takvim rizicima.
- Dabome.
- I obično ih preživimo. Kawaguchi je trenutno u Washingtonu.
- Bravo! Baš mi je drago.
- Jesi li možda za još jednu čašicu šerija prije ručka?

7. Drageovo božansko nezadovoljstvo


- Jesam li ti pričao kako su Dragea, batlera u ambasadi, počela spopadati priviđenja? Nisam? E pa, to se smatralo nezgodnim za sve članove ambasade i na kraju je Polk-Mowbray bio gotovo prisiljen „poduzeti korake” protiv te pojave.
Vjerojatno se još dobro sjećaš Dragea: neobičnog Velšanina i baptista grubih crta lica i dugačkih, svinutih ruku, dlakavog poput crne udovice? Uvijek je bio nekako mrzovoljan. Imao je čudnu naviku da škripi umjetnim zubalom kad bi govorio o vjerskim stvarima sve dok mu pjena ne bi izbila na usta. Godinama je bio vrlo pobožan i uvijek je igrao važnu ulogu u zajedničkim molitvama služinčadi. Svirao je i harmonij po sluhu u engleskoj crkvi - što je valjalo svakako izbjegavati nedjeljom. Inače ga je čovjek mogao najčešće vidjeti kako skutren čita jeftinu Bibliju u kantini, umjesto da čisti srebrninu. Dok je čitao, micao je usnama i proizvodio dubok glas nalik na predenje. Iskreno rečeno, svi smo se pomalo bojali Dragea.
Najstrašnije je kod njega bilo to što se lijepo vidjelo da nosi periku, tako da je davao dojam da je upravo sišao s pozornice na kojoj je uspješno odigrao ulogu Shakespeareova Kalibana. Bila je to vlasulja neodređene sive boje, kao u jazavca, od koje mu se na čelu vidjela začudna ružičasta crta. Boja te podstave kao u zubnih desni jednostavno se nije slagala s grubom, modrikastom kožom njegova lica. Svi su znali da je to perika, ali nitko se nije usuđivao da mu to kaže niti da na to aludira.
Što se tiče priviđenja, Drage je poslije priznao da su ga bila progonila već neko vrijeme, a da nikad nije o njima nikom govorio zato što je slutio da bi, kad bismo svi mi spoznali da je on posvećen od Boga, možda dobio otkaz, ili da bi barem morao ustupiti svoje mjesto sluzi Bertramu. Čovjek je, kao što vidiš, bio na trenutke sasvim razuman. Ali sve ono silno prežvakavanje Biblije moralo je nekako djelovati na njega, pa mu je jednom na večeri priređenoj u čast nizozemskog ambasadora ispao iz ruku pladanj i on je drhtavim prstom upro u zid iza glave Polk-Mowbraya vičući suhim glasom, poput prvih pustinjskih očeva:
- Eno ih dolaze, gospodaru, u svom svojem sjaju! Eno ih upravo za vama, gospodaru, na čelu im sveti Ilija, vidim ga kao što vas vidim!
Zatim je pokrio oči rukama kao da je zasjenjen priviđenjem, te je pao na koljena mumljajući i dalje nešto.
Iako smo se osjećali donekle povlašteni što smo svjedoci Drageova uzašašća ognjenim kolima na nebo, ipak se činilo da nije izabrao baš najbolji trenutak za tako nešto. Prvi je skočio na noge Polk-Mowbray i prevrnuo stolicu. Naši su se gosti trgnuli od iznenađenja. Zatim, da stvar bude još gora, naš mornarički ataše Benbow, koji se amaterski bavio okultizmom i koji nije volio ni u čemu zaostajati, počeo se pretvarati da i on vidi priviđenje. Mislim da je pio džin s himberom. I on je upro prstom u zid i ponovio kao jeka:
- Eno ih! - uskliknuo je šupljim glasom. - Iza vas!
- Koji je ovo vrag? - nervozno je rekao Polk-Mowbray i ponovo sjeo ali prilično oprezno.
Benbow je polagano pomicao kažiprstom prateći nebesku vojsku kako obilazi stol u blagovaonici.
- Vidim ih tako jasno da bih ih mogao dotaknuti - rekao je upirući prstom u de Mandevillea, koji je promijenio boju lica. Benbow se sagnuo i dodirnuo uho trećeg sekretara. De Mandeville je vrisnuo.
Možeš si misliti da je cijela atmosfera na večeri nakon toga postala prilično usiljena. Bertram je odveo Dragea prilično smućenog u susjednu sobu i nakvasio mu čelo vodom iz kante za šampanjac. Benbowa smo svi odreda ignorirali. Ipak je on ostao dobro raspoložen do kraja večeri, a na mahove je i dalje upirao prstom u zid i nerazgovijetno mrmljao:
- Evo ih opet!
Nizozemci su se pak i dalje osvrtali da vide što se to događa iza njih.
Dakako da se takva priviđenja nisu mogla trpjeti za ručkom i večerom, pa čim se Drage malo oporavio, Polk-Mowbray mu je rekao da mora prestati s tim ili otići. Jadni batler ozbiljno se zabrinuo. Nedavno je tek bio otkrio da uopće nije kršten i ta mu pomisao nije davala mira.
- Pa, dobro - rekao mu je Polk-Mowbray - ako mislite da ćete se krštenjem osloboditi tih svojih priviđenja, ja mogu lako urediti stvar s biskupom Toftom da vas poškropi svetom vodicom. On nam dolazi upravo slijedećeg tjedna.
Biskup s Malte dolazio je dva puta godišnje u Beograd na dva dana da vjenča, krsti ili ekskomunicira članove ambasade koji su živjeli u progonstvu među jugoslavenskim poganima. Sigurno se sjećaš kako je to bio vedar i praktičan čovjek, samo dozlaboga rastresen. Vodio je sa sobom nekakvog pomoćnika po imenu Wagstaffe, prištavog i škrofuloznog, koji je prao kadionice ili šta već rade takvi pomoćnici. On jednostavno nije bio od ovoga svijeta. Bio je bivši đak ekskluzivne državne škole Harrow. To se vidjelo na kilometre. E pa, te godine biskupov posjet poklopio se slučajno s posjetom brigadnog generala Dilke-Parrota. Zapravo su stigli istim automobilom i bučno i srdačno razgovarali stojeći u predvorju dok su im odvezivali prtljagu. Brigadni general, koji je bio krupan, riđokos čovjek, s brkovima nalik na jelensko rogovlje, također je dolazio svake godine po nekom misterioznom poslu, što mu je omogućavalo da odlazi u dvodnevni lov na šljuke u obližnje ritove. Uvijek je nosio sa sobom lovačku pušku koju je najradije nazivao „bunduk” (prema hindustanskom nazivu) - Purdyjevu jednocijevku kalibra 12 mm. Činilo se da je te godine došao sa dvije puške u navlakama - upamti dobro ovaj detalj - samo što je druga navlaka pripadala biskupu. U njoj je bio veličanstveni biskupski štap, koji je bio, kad bi se sastavio, viši od samog biskupa. Te dvije vrlo slične navlake ležale su jedna do druge u predvorju. O njima ti ovisi cijela moja priča.
Drage je pozdravio biskupa Tofta glasnim usklicima oduševljenja i neobičnim kreveljenjem, bekeljenjem i potezanjem za uvojak na svom čelu. Objasnio mu je svoj slučaj i biskup je, prilično zamišljen, pristao da ga krsti. Ali tu je iskrsnula jedna neočekivana zapreka - Drage nije htio da se krsti s perikom na glavi; želio je osjetiti kako mu sveta vodica doista curi niz lubanju, pa je dogovoreno da se krštenje obavi diskretno u kantini gdje će batler moći otkriti čitavu glavu. Utanačene su sve pojedinosti procedure. Nakon krštenja Drage će ponovo nabiti na glavu svoju vlasulju i biskup će poći ispred njega, sa svojim štapom u ruci, u plesnu dvoranu u kojoj će osoblje ambasade čekati da im pruži svoje usluge. Te je godine trebalo krstiti petero-šestero djece.
E pa, Drage je kleknuo i razlegao se zvuk kao kad netko para staro platno. Pred biskupovim očima pojavila se velika, sjajna ćela. Biskup je poslije rekao da se malko lecnuo pred tim prizorom. Na Drageovoj je glavi bilo ovdje-ondje tragova od osušenog ljepila. E pa, maltežanski biskup upravo se spremao da izgovori uobičajene riječi i pomaže batlera kad je Wagstaffe otvorio kožnatu navlaku i ustanovio da je u njoj bunduk brigadnog generala. Bilo je prijeko potrebno obavijestiti biskupa o ovoj zamjeni jer ne bi bilo zgodno da biskup uđe u dupkom punu plesnu dvoranu ambasade s lovačkom puškom u ruci, kao kakav harambaša. Ali, kako da prekine Tofta koji je već bio usred obreda? Wagstaffe je oduvijek bio neodlučan čovjek. Nije ipak mogao viknuti: „Hej, šta velite na ovaj biskupski štap?” Umjesto toga, sastavio je cijev i kundak, s nejasnom namjerom u glavi da pokaže biskupu pušku. Nije ni pogledao da li je puška nabijena. Počeo se polako šuljati oko Dragea koji je klečao, ne bi li ulovio biskupov pogled.
Ali batler je opazio oružje prije biskupa. On je oduvijek bio sumnjičav čovjek, a sad mu je bilo jasno kao dan da Wagstaffe ima nalog da mu se prikrade s leđa dok je on zaokupljen biskupom, pa da ga ustrijeli. Možda će taj hitac biti signal za opći pokolj baptista. Drageovo velško porijeklo izbilo je na površinu i još više pojačalo njegove sumnje. Kad samo pomisli da ovaj stari, sjedokosi svećenik ide po svijetu i ubija baptiste... Iz grla mu se oteo promukao krik.
Neodlučni biskupov pomoćnik trgnuo se prožet osjećajem krivnje i, dok je Drage skočio na noge, njemu je ispala puška iz ruke na sag i opalila. General se uvijek hvalio kako mu puška okida na najmanji pritisak na otponac.
Nama u plesnoj dvorani, s druge strane hodnika, činilo se da je potmuli prasak u kantini odjeknuo kao grom. Nakon toga razlegla se nekakva gungula i graja i iznenada se pojavio Drage trčeći prilično brzo natraške, a za njim biskup sa svojom škropilicom nastojeći ga gestama i povicima koliko-toliko umiriti. Wagstaffe je doteturao do vrata mrtvački blijed i pao u nesvijest na prva dva reda još nekrštenih beba, koje su digle dreku do neba.
Možeš si misliti kakva je to bila užasna scena. Drage je pobjegao u vrt i tek smo ga zajedničkim snagama Benbow, de Mandeville i ja uspjeli nagovoriti da se vrati i da se krštenje privede kraju. Osim toga, on se osjećao ponižen što ga je cijela ambasada vidjela bez perike na glavi. Trebalo je nešto vremena da se sredi situacija, pogotovo što se u međuvremenu vratio i blatnjavi general strašno zle volje, držeći između palca i kažiprsta biskupski štap s izrazom najdubljeg gađenja na licu.
Ali, kao što se ponekad događa, sve se ipak završilo više nego dobro. Dva sjajna smeđa oka pratila su Drageovu sramotu. Našoj drugoj domaćici Smilji neobično se svidjela Drageova ćelavost. Ona nije ni slutila koliko on može biti lijep dok mu nije vidjela lubanju obasjanu sunčanim zrakama. Bilo je to pravo otkriće, i tamo gdje je prije vladala ravnodušnost, nastupila je ljubav... Sad su njih dvoje u sretnom braku; priviđenja su prestala; perika je prodana Operi kao rekvizita. Povremeno se može vidjeti na nečijoj glavi u zboru u Parsifalu. Što samo potvrđuje jednu drugu moju malu tezu: naime, da svaka rupa nađe svoju zakrpu. Hoćemo li još jednu prije večere?

8. „Noblesse oblige”


- Slučaj Aubreya de Mandevillea prilično je neobičan. Često se pitam što li taj jadnik sad radi. On zbilja nije bio stvoren za diplomaciju - zapravo mi nije jasno kako je Kadrovski odsjek uopće mogao doći na pomisao da bi on mogao na bilo koji način udovoljiti željama jedne djevojke. Sve je, u stvari, bila kriva Polk-Mowbrayeva ludost.
- Ja se ne sjećam tog de Mandevillea.
- To je bilo godinu dana prije nego što si ti došao k nama.
- Polk-Mowbray je već bio ambasador?
- Jest. Upravo je bio odlikovan Ordenom svetog Mihajla i Jurja i bio neobično zadovoljan zbog toga. Pozvao je bio svoju nećakinju Angelu da provede ljeto kod njega, i mislim da ga je baš to najviše mučilo. Ta je Angela bila prilično pustopašno mlado čeljade - a znaš i sam da u to vrijeme u komunističkoj Jugoslaviji nije bilo baš mnogo zabave. Mislim da je pomalo strepio da će upasti u društvo pijanih Srba pa da će napraviti neku veliku glupost. On je pak od svega najviše želio da se ona uda za nekog diplomata, pa mu je tako pala na um sjajna ideja - da zatraži od Kadrovskog da mu pošalju podobnog kandidata, da se malo igra snuboka. Treći sekretar Scott-Peverel bio je oženjen čovjek, pa je Polk-Mowbray naumio da ga zamijeni Angelinim hipotetičnim izabranikom. Opasna igra, zar ne? Kad sam vidio dopis koji je sastavio, upozorio sam ga na opasnost. U pismu je naveo da traži za mjesto trećeg sekretara mladića od cea. 25 godina, koji je završio privatne koledže Eton i Caius, koji je dobro odgojen i prilično imućan, i koji svira flautu. (U to je vrijeme upravo ludovao za kvartetom koji se svakog tjedna sastajao i gudio u ambasadi.) Morao je ipak znati da se čovjek ne može u svemu pouzdati u Kadrovski. Ipak, usprkos mojim upozorenjima, odaslao je taj dopis i pokrenuo postupak da se Bunty Scott-Peverel premjesti u Tokio. Tako smo dobili de Mandevillea. Na papiru se činilo da udovoljava svim zahtjevima, a kad smo dobili njegovu biografiju, Polk-Mowbray samo što nije zagraktao od likovanja. Ali ja sam si mislio svoje. Sumnjao sam, stari moj, da je sve baš tako kako se čini da jest.
Moje se sumnje nisu raspršile ni kad se de Mandeville nakon deset dana osobno pojavio sjedeći uspravno kao svijeća na stražnjem sjedalu Rolls-Roycea, na čijim se vratima kočio njegov obiteljski grb. Pušio je cigaru i pomno čitao kalendar konjičkih trka. Šofer mu je razvezivao katarakt bijelih kovčega od svinjske kože, a na svakom je od njih bio utisnut zlatni monogram. Bilo je potpuno jasno, stari moj, da je to čisti parvenu.13 Osim toga, oko sebe je širio dva mirisa koji se nikako nisu slagali - naime miris isparenja od džina i miris ljubičica od losiona za kosu, očito talijanskog porijekla. Kad sam mu se predstavio, milostivo mi je mahnuo rukom punom prstenja. Rekao mi je da je iznerviran putovanjem. Jugoslaveni su bili tako neuljudni na granici da se siroti Dennis rasplakao i počeo toptati od bijesa. Dennis je bio šofer.
- Hodi amo, dušo, da te upoznam s ovim čovjekom - uzviknuo je. Šofer se zvao Dennis Purfitt-Purfitt. Možeš si misliti, stari moj, kako mi je bilo pri duši. Bilo mi je žao sirotog Polk-Mowbraya, a ništa manje nije mi bilo žao ni Angele koja je spavala gore, u plavoj spavaćoj sobi, mamurna od noćašnje pijanke. - Dennis mi je i šofer i pijanist - objasnio mi je de Mandeville izlazeći iz kola i držeći u ruci nešto što je bilo nalik na futrolu za pištolje kojima se bore u dvoboju, ali se poslije pokazalo da je u futroli njegova pozlaćena flauta.
Moram priznati da nisam znao o čemu bih mogao razgovarati s de Mandevilleom, pa sam mu rekao promuklim glasom:
- Ako želite da se najprije malo odmorite i uredite, odvest ću vas do Njegove Ekscelencije u jedanaest sati. Boravit ćete dan-dva u rezidenciji ambasade dok vam ne urede stan.
- Kako god kažete, lijepi dečko - odgovori on, trudeći se očito da bude ljubezan na svoj način. U duhu sam već vidio Angelu kako nakon upoznavanja sa de Mandevilleom natapa jastuk vrelim i slanim suzama. Bio je to samo još jedan od veličajnih malih pogrešnih proračuna Kadrovskog odsjeka. Međutim, držao sam jezik za zubima i predstavljao de Mandevillea svima redom. Njegov razgovor s Polk-Mowbrayem potrajao je svega petnaestak sekundi. Začas mi je zazvonio telefon, a kad sam se javio, jedva da sam ga mogao razumjeti. Bilo je očito da je doživio težak poraz.
- Taj jezivi dripac! - progrgljao je. Nastojao sam ga umiriti. - Sad je najpreče -nastavio je - da mu utuvite u glavu da nijedan ambasador ne može trpjeti da ga treći sekretar oslovljava sa „lijepi dečko".
Prenio sam te riječi de Mandevilleu što sam usrdnije mogao. On je turobno iskrivio usta i počeo kopati po nosu.
- E, sad ste zbilja povrijedili malog Aubreya - rekao mi je prijekornim glasom, ali se ubrzo isprsio i dodao: - Ipak, mali Aubrey neće se duriti.
Možeš si misliti, stari moj, kako mi je bilo pri duši.
De Mandevilleov posao kao trećeg sekretara bio je uglavnom društvenog karaktera -brinuo se o ambasadorovim sastancima i gostima, i tko će gdje sjediti za stolom. Nisam mogao da ne strepim za Polk-Mowbraya. Njegov novi treći sekretar sjedio je za svojim pisaćim stolom, uzimao burmut iz pozlaćene burmutice i čitao depeše s pomoću velikog povećala. Bio je pravi numero.14
Prvo što je učinio bilo je da je stan obojio paunovski plavom bojom i izvjesio na sve strane kineske lampione. On i šofer sjedili su obično u rubaškama pod kvarc-lampom kartajući se ili manikirajući. Angela je naočigled propadala. Kad je de Mandeville jednom zakasnio sat vremena na večeru u ambasadi, ispričao se rekavši da je skoknuo načas gore da promijeni prstenje, ali da se naprosto nije mogao odlučiti koje da uzme. Jedanput mjesečno ondulirao je kosu, ali je pogriješio otišavši k nekom srpskom frizeru. Ti znaš, stari moj, isto tako dobro kao i ja, koliko su Srbi uslužni, koliko su susretljivi. Uvijek se trude da te zadovolje. Pa su i de Mandevilleu nakovrčali kosu tako da je izgledao kao pudl. Jezivo. Polk-Mowbray bio je tako reći izvan sebe. Napisao je dugačko i uvredljivo pismo Kadrovskom odsjeku i optužio ih da neprestano šalju u diplomatska predstavništva transvestite koji kaljaju britansko ime, i tako dalje.
Ali samog de Mandevillea kritike kao da uopće nisu pogađale. On se samo durio. Ipak, dok je god ograničavao društvenu aktivnost na svoju sferu, nije bio opasan. Međutim, nakon nekog vremena postala mu je diplomatska rutina dosadna pa je odlučio da uzme ambasadu u svoje ruke. Sve je neočekivanije razmještao goste za stolom. Započeo je i seriju nepromišljenih eksperimenata s jelovnikom. Neki od prilično neukusnih domaćih specijaliteta pojavili su se na trpezi u ambasadi pod fantastičnim francuskim imenima. Sjećam se večere na kojoj su bili servirani oni odvratni dalmatinski morski puževi pod nazivom „Escargots Japonais au Gratin".15 Mornarički ataše patio je nakon te večere mjesecima od nervnog gastritisa. De Mandevillea je trebalo pod svaku cijenu zaustaviti; dakako da je Polk-Mowbray već danonoćno radio na tome da mu nađe zamjenu - ali za tako nešto trebalo je opet vremena.
Dotle je treći sekretar ambasade plivao u diplomatskom bazenu s mrežicom za kosu na glavi, vodio par sijamskih mačića na uzici u šetnju i pušio cigarete u tako dugačkom cigaršpicu da je vječito zapinjao njime za predmete oko sebe.
Njegov posljednji veliki potez u razmještaju gostiju bio je kad je ambasador trebao primiti članove jednog srednjoevropskog politbiroa koji su svi bili istog ranga. Za tu svrhu de Mandeville je dao prepoloviti veliki stol za blagovanje u ambasadi i na oba kraja izrezati po jedan polumjesec. Kad je stol ponovo sastavljen, u njegovoj je sredini nastala rupa u kojoj je bilo mjesto za Njegovu Ekscelenciju, a gosti su imali sjediti oko njega u krugu. Polk-Mowbray je pobjesnio kad je to vidio. On strašno pati od klaustrofobije pa je teško mogao podnijeti da bude okružen sa svih strana majmunskim facama.
Jednom drugom prilikom de Mandeville je obukao sve konobare u starorimske toge a na glave im stavio lovor-vijence - bilo je to u čast dvadeset prvog rođendana kćerke talijanskog ambasadora. Kad je sat otkucao ponoć, dao je znak da se pusti jato bijelih golubica - koje su bile skrivene iza paravana. E pa, sve bi još dobro prošlo da se nije dogodilo nešto nepredviđeno. Golubice su zaista, kao što je bilo predviđeno, poletjele i svi smo bili zadivljeni tim prizorom. Ali jadne su se životinje uplašile svjetala i općeg pljeska pa im se pokvarila probava. Onako obeshrabrene, letjele su po blagovaonici i nehotice nas sve redom odlikovale Ordenom olakšanja druge klase. Možeš si misliti kako je to izgledalo. Trebala je čitava vječnost da ih istjeraju kroz staklena vrata u vrt. Starorimski konobari morali su uzeti zdjelice s vodom i spužve da skinu s nas neuobičajena odlikovanja.
Ali apsolutni vrhunac bio je kad je de Mandeville, na svečanom primanju priređenom u čast tadašnjeg državnog sekretara Sira Clauda Hufta, iz neba pa u rebra najavio kratku kabaretsku točku. U njoj su nastupili sam de Mandeville i njegov šofer odjeveni kao balerine. Izveli su neobičan i u stanovitom smislu duhovit ples koji se na kraju pretvorio u raskalašeni cancan. Izvođači su nagrađeni burnim aplauzom, ali možeš si misliti da im Polk-Mowbray nije pljeskao. On je držao da je cijela točka neukusna i neprihvatljiva. De Mandeville je uskoro nakon toga otputovao sa svim svojim kožnim kovčezima, futrolom za flautu i šoferom u veličanstvenom Rolls-Royceu. Nitko od nas nije plakao za njim. Ali meni se već tada učinilo da se iz svega toga može izvući stanovita pouka. Ne valja se, stari moj, nikad pouzdati u Kadrovski odsjek.
Što se tiče sirote Angele, ona je bila u žalosnom stanju. Polk-Mowbray ju je poslao u Rim na nekakvo konjičko natjecanje i - što misliš, što se dogodilo? Ni pet ni šest nego se cura udala za jednog tamošnjeg konjušara. Možda je to bila i neka podsvjesna reakcija na sve ono što je doživjela. Nitko nije znao što bi od sramote. Ali ženska je bila toliko pametna da je otišla s mužem u Australiju, gdje te navodno nitko ne pita za porijeklo. I eno ih i danas tamo. A sve ti to opet, stari moj, dokazuje drevnu istinu da čovjek nikad ne može biti previše oprezan.

9. Zov mora


- Ja zapravo nikad nisam mnogo držao do vojnih atašea - reče Antrobus. - Neki su od njih bili zbilja nemogući, kao recimo onaj jezivi Trevor Pope-Pope. Ne znam kako je on uopće dospio u konjičku gardu niti kako je dodijeljen upravo nama. Zaključavao se u šifrantsku sobu i igrao sa službenicima rulet po cijeli božji dan. Sve bi ih odreda operušao. Nije imao milosti ni za koga. A prodavao je i neocarinjeni šampanjac na kištre antipatičnim južnoameričkim kolegama za pezose. A povrh svega frajer je po danu nosio izvezene čarape za spavanje. Ali što se tiče „Butcha” („Ceparoša”) Benbowa, njemu se nije moglo ništa prigovoriti. On je bio, sjećaš se, mornarički ataše.
- Da, sjećam se.
- Upravo zato što je bio tako pristojan, teško je objasniti ono što se dogodilo. Ja nisam zapravo ni dan-danas načisto da li je on presjekao uže za tegljenje ili nije. Pa ipak, vidio sam ga svojim očima kako to radi. A vidio ga je i Spalding. Međutim, sve skupa nije bilo u njegovu stilu. Ali, tko zna kakve se mračne pobude javljaju u srcu mornaričkog atašea osuđenog na izolaciju u Beogradu, na stotine prašnih milja daleko od morskih valova? Pa onda, zamisli kako mora biti mornaričkom atašeu u zemlji koja jedva da ima nekakvu flotu. Gotovo da nije imao nikakvog posla nakon što je prebrojio dva nekadašnja japanska otpisana razarača i tri remorkera koji su sačinjavali kompletnu jugoslavensku mornaricu. A nisu ga se mogli snažnije dojmiti ni šlepovi koje su teglili konji na dvije prljave rijeke, Savi i Dunavu. Nesumnjivo su samo budili u njemu duboku, bolnu nostalgiju za morskom pučinom i za ljudima koji se otiskuju brodovima na nju. Jedino bi se tako mogla objasniti iznenadna umna poremećenost koja ga je spopala kad je vidio svekoliki diplomatski zbor na splavi na Savi. Teško mi je u dubini duše osuđivati Benbowa.
- A kad se to dogodilo?
- Godinu dana nakon tvog odlaska. Antrobus odmahne cigarom i zavali se još dublje u svoj omiljeni naslonjač.
- Bilo je to u diplomaciji sasvim nezanimljivo razdoblje i, kao što se uvijek događa u takvim razdobljima, ambasade su se natjecale koja će od njih prirediti originalniju zabavu. Amerikanci su prilično nesmotreno upriličili kupanje na mjesečini na jadranskom otoku Piču. Za vrijeme kupanja diplomati su složno kao jedan čovjek upali među jato meduza, pa se za sve one koji su se opekli morala dopremiti specijalnim avionom veća količina lijekova. Talijani nikako nisu htjeli zaostati pa su priredili zabavu u porušenom manastiru okruženom samim višnjicima - što je svakako bio vrlo slikovit dekor. Ali je sezona već bila na izmaku, a Talijani su bih posve smetnuli s uma opasnost od velikog panslavenskog komarca - entomološki kuriozitet o kojem treba i te kako voditi računa. To je jedina životinja za koju ja znam da može bez po muke jednim jedinim potezom ubosti čovjeka kroz hlače i gaće. Svi smo se odreda vratili u Beograd strahovito natečeni, različitih oblika i veličina. Zatim su Finci upriličili koncert srpske narodne muzike, na koji je orkestar došao trešten pijan. Napokon se Polk-Mowbrayu učinilo da je i na nas došao red da zasvjedočimo kreativnost, pa je razaslao okružnicu u kojoj je zatražio od svih nas pametne prijedloge.
Mislim da je de Mandeville predložio da priredimo zabavu na rijeci. Siguran sam da to nije bio Benbow. On je te zime bio prilično potišten i živio je uzornim, povučenim životom, samo što je javno priznao da je vidovit i da se bavi astrologijom.
Osim toga, ideja na prvi pogled i nije bila tako loša. Cijele zime klade plove niz Savu dok ih ne okuje led; u proljeće, kad se led počne topiti, na istočnoj obali rijeke proteže se ispod vrba neka vrsta pontonskog mosta širokog dvanaestak metara, tako da čovjek može ljeti, hodajući po njemu, izbjeći mulj uz samu obalu i kupati se u dubljoj vodi. Same klade spojene su klamfama i ostaju tako vezane sve do jeseni, kad ih drvosječe odvežu i odguraju do matice. Zatim klade plove dalje do pilana. Diplomati se, kao što i sam znaš, kupaju cijelog ljeta na takvim mjestima na rijeci. Iako su muljevite obale pune dosadnih komaraca, na desetak metara od obale pirka povjetarac i stvara slobodnu zonu. Vjerojatno se sjećaš kako je lijepo kupati se u rijeci.
E pa, upravo su takvo jedno mjesto na rijeci izabrali za zabavu pod svijećama - ljetne su noći obično bez daška vjetra. I sam Polk-Mowbray prihvatio se s velikim žarom posla oko priprema. Najprije je provjerio da li su na tom određenom mjestu klade zaista čvrsto vezane jedna za drugu. Zatim je preko njih prostrta i pribijena golema nepromočiva cerada. Tako smo dobili splavi veličine trideset na dvadeset metara - dovoljno veliku da se na njoj može i plesati. Cijela je stvar savršeno počivala na vodi. Razapet je i velik šator i postavljen niz nogara na kojima će stajati hladni bife. Sve je upućivalo na zaključak da će to biti najoriginalnija zabava te godine - a kad se već ovako osvrćem unatrag, nisam siguran da nije bila najoriginalnija zabava na kojoj sam ikad bio. De Mandeville i njegov šofer bili su u sedmom nebu; oni su se pobrinuli da se oko cijele splavi podigne ograda od pletera s vratašcima koja su vodila do prostora za ples i tako dalje. Podignuta je i kabina za one koji će možda odlučiti da poslije ostanu na splavi i da se kupaju. Sve skupa moglo je zaista služiti na čast organizatorima.
Diplomati su bili oduševljeni dok su prelazili preko jarko obojenog mostića na splavi, na kojoj ih je čekao šareno osvijetljeni bife i prugasti šator.
Svi su bili uparađeni, a sam Polk-Mowbray specijalno se potrudio, kako je sam govorio: stavio je dugmad za manšete koje mu je poklonio grčki kralj Pavle, dugmad za tvrdi ovratnik koje mu je darovala rumunjska kraljica Marija, a u džepovima je držao tabakeru koju je dobio na dar od de Gaullea i rezač za cigare što mu ga je podario Churchill. Tama, upaljene svijeće i žamor diplomata koji su izmjenjivali mišljenja bijahu popraćeni tihom svirkom Božinog ciganskog kvarteta, sentimentalnim srpskim melodijama punim glisanda, vibrata i dugih ljigavih arpeđa. Bio je to zaista čaroban prizor. Novinarski zbor predstavljao je siroti Tope (Reuterov specijalni izvjestitelj) koji se ubrzo preselio u nirvanu zahvaljujući strašno dobrom šampanjcu.
Vjerojatno se pitaš kako je uopće sve skupa moglo krenuti nizbrdo, ili bolje reći nizvodno - ali ja ti zbilja ne bih znao pouzdano odgovoriti na to pitanje. Samo znam da mi se čini da sam krajičkom oka spazio neku spodobu - da h je to bio Benbow ili nije? - kako se šulja kroz vrbik na obali s nekim predmetom u ruci koji je mogao biti sjekirica. Ništa više ne mogu tvrditi.
Ali nešto pouzdano znam; dok su svi plesali rumbu ili se gostili hladnim bifeom, primijećeno je da se razmak između splavi i obale naglo povećao. Mostić je potonuo u mulj. Nije to bila neka velika udaljenost - možda tri-četiri metra. Ali zbog snažnog otpora koji je tako velika splavi pružala struji, bilo je očito da smo se otisnuli od obale. Ipak, nitko još nije bio zabrinut; zapravo je većina članova diplomatskog zbora mislila da sve to spada u program. Valjda su i putnici na Titanicu isto tako bezbrižno otišli na spavanje one večeri prije sudara s ledenjakom.
Polk-Mowbray je bio doduše zabrinut, ali nije izgubio prisutnost duha.
- Ne bi li tko od vas mlađih zagazio u vodu i odgurao nas natrag do obale? - upitao nas je. Ali voda je već bila preduboka. Nekoliko dugih minuta osvijetljena splavi stajala je na glatkoj površini rijeke poput vilinskog konjica, a onda je polako zaplovila niz rijeku kroz mirni noćni zrak, svijeće su jedva primjetno zatreperile, orkestar je i dalje svirao, a diplomati su plesali ili pušili ili čavrljali, potpuno mirni i zadovoljni. U tom je trenutku još bilo nade da će se na prvoj okuci rijeke splavi nasukati na sprud, i nekolicina se nas Već pripremila da dohvatimo pontonski most od klada ili vrbe nadnesene nad rijeku i tako zaustavimo kretanje. Ali, kao za pakost, nekakav nas je vrtlog odvukao predaleko od obale prema sredini rijeke pa smo prošli pored prevlake uzalud se upinjući da se dokopamo vrhova žbunja.
Sad je već naša situacija postala prilično ozbiljna. Pred nama nije više bilo doslovce nikakve prepreke sve do Beograda, a tamo - upravo me probio znoj kad sam se toga sjetio - Sava utječe u Dunav i stvara nešto kao val plime na ušću rijeke, veliki snažni vir. Sava je razmjerno troma rijeka, ali Dunav na tom mjestu dostiže brzinu od oko četrnaest čvorova - tu se nikako ne može preplivati ni pregaziti. Rijeke se slijevaju ispod same beogradske tvrđave, pa je to svakako vrlo slikovito mjesto za one koji stoje na kopnu...
Trebalo je oko pet minuta da diplomati shvate svu ozbiljnost svoga položaja - ali tada smo već dostojanstveno plovili samom sredinom rijeke, osvijetljeni kao božićno drvce. Prosvjedi, prijedlozi i protuprijedlozi padali su sa svih strana na desetak jezika.
A nismo ni znali da na scenu stupaju novi faktori koji će se pobrinuti da nam ta večer svima ostane u trajnom sjećanju. Jugoslavija je u to vrijeme, kao što i sam znaš, bila okružena neprijateljski raspoloženim komunističkim zemljama koje su je držale u vječitom stanju napetosti pokretima svojih trupa na njenim granicama, ili ubacivanjem riječnim putem diverzantskih materijala i katkad pornografske literature - ne bi li, valjda, srpske žene ostale bez muške snage, ako je tako nešto uopće bilo moguće. Kako bilo da bilo, špijunomanija je bila na vrhuncu i jugoslavenske su oružane snage bile u stalnom stanju pripravnosti. Neprestano se šuškalo o oružanim upadima iz Mađarske i Rumunjske...
U toj je dakle situaciji neki jadni jugoslavenski vojnik na straži uz rijeku ugledao nešto za što je pomislio da je golemi bojni brod pun čeških padobranaca u frakovima i večernjim haljinama, brod koji plovi pravo na prijestolnicu. Nije ni časka pričekao da provjeri taj svoj prvi dojam. Zamagljena pogleda, dojahao je galopom nakon četvrt sata na mazgi okupanoj pjenom u beogradsku tvrđavu i donio vijest da je neprijatelj pred vratima grada. Zvona su zazvonila na uzbunu dok smo mi, u blaženom neznanju što nam se sprema, mirno plovili niz tamnu vodu u susret katastrofi.
Sva je sreća što je na beogradskoj tvrđavi bio tada jedan jedini top. Njime je rukovao drug Popović s priučenom posadom sastavljenom od Šiptara, s bijelim vunenim kapicama na glavi i u tijesnim hlačama od kozje kože. (Šiptar ulijeva strah promatraču svojim brčinama i bezobličnom tjelesnom građom, ali je zapravo mirna životinja, isto toliko nesklona svađi kao i pas labrador i isto takve osobnosti kao zlatna ribica.) Obično je toj posadi trebalo tjedan dana da nabije top, što je bila relikvija koju su za sobom ostavili Vizigoti ili Ostrogoti - ne sjećam se više koji. Osim toga, strogo uzevši, to nije bilo nikakvo ofenzivno oružje, nego je služilo samo za ispaljivanje pozdravnih hitaca. Za vrijeme Ramazana svakoga dana bi u sumrak odjeknuo potmuo prasak, a plave gaće, koje su odvajkada služile kao naboj za topovsko tane, raširile bi se i napuhale visoko u zraku.
Ipak, kad je vijest o invaziji stigla, drug Popović je u tili čas shvatio da obrana grada ovisi isključivo o njemu. Na tren je zažmirio i ugledao sama sebe kako prima, jedan za drugim, Orden svetog Save, Orden svetog Mihajla prve klase, Orden Milosti i obilja s ukrštenim mačićima, i Titotalitarni red Orlovih jaja sa žabljim kracima. Odmah je svojim ljudima zapovjedio da sakupe smrtonosni naboj koji će uništiti napadače čim se pojave iza okuke rijeke. Naboj se sastojao od heterogene zbirke poklopaca pivskih boca, rashodovane dugmadi sa hlača, limenki i dijelova rashodovanog vlaka. Cijela se posada upela iz petnih žila da okrene top i uperi ga u željenom smjeru.
Dotle se situacija na splavi poprilično pogoršala. Javili su se prvi znaci raspadanja. Otpali su neki dijelovi de Mandevilleova umjetničkog pletera, a začudo i cijeli bife otkinuo se od splavi i samostalno nastavio put uskim rukavcem rijeke. Još su mi pred očima skamenjena lica konobara kako očajnički bulje oko sebe, poput pingvina na plovećoj santi. Božin orkestar i dalje se trudio da održava kakav-takav privid plesnog ugođaja, ali su se svirači neprestance morali premještati jer je voda sve više prodirala i kvasila im stopala. Mnoge su se svijeće bile pogasile. Kako je diplomatima bivala sve jasnija sva ozbiljnost njihova položaja, na licima im se zrcalila hladna tjeskoba i očaj. U duhu su već čuli - ovdje moramo paziti da ne pobrkamo metafore - kobnu huku plavog Dunava na mjestu gdje u njega uvire polagana i mirna Sava. Govorljivijim damama otimali su se i nehotice uzvici. Zar ne možemo baš ništa poduzeti? Zar ne možemo poslati nekakve signale? Ili, kako bi bilo da naložimo vatru?... Ali i same su znale da su sve to tek očajnički savjeti. Mislim da smo svi mi u kostima osjećali da ćemo morati plivanjem spašavati živu glavu. Talijanski ambasador, koji nije plivao četvrt stoljeća, izveo je za probu nekoliko zamaha rukama ne bi li se prisjetio kako se to radi. Jedini je sretnik među nama bio Tope koji je zaspao ispod šanka što se odvojio od splavi, pa ga je sad voda nosila rukavcem prema pilani, gdje će ga nesmotreni Srbi po svoj prilici izrezati i pretvoriti u novinski papir - što bi za njega bio doličan kraj.
Dotle smo mi već bili stigli do kobne okuke ispod kula tvrđave, gdje nas je u zasjedi čekao pitekantrop Popović, očiju uprtih u rijeku, sa šibicom u ruci. Top je bio nabijen do samog vrha. Popović je znao da nas ne smije promašiti jer bi mu trebalo najmanje tjedan dana da iz beogradskih kanta za smeće sakupi osnovni materijal za još jedan smrtonosni naboj. Bilo je to za njega: sad ili nikad! Duboko je, zaneseno udahnuo zrak kad nas je ugledao kako polagano, sudbonosno izranjamo iza okuke, kako mu dolazimo na nišan. Prinio je upaljenu žigicu fitilju.
Razlegao se potmuo prasak a nebo iznad nas rasparao je jezovit, žut blijesak. Mirna voda oko naše splavi iznenada se namreškala i uzburkala pod kišom nečega što je izgledalo kao prilično krupna sačma. Nastao je pravi pakao.
- Bože moj! - vrisnuo je argentinski ambasador, svagda sklon panici. - Pucaju na nas!
Odmah se sklonio za široka, hanoveranska leđa Madame Hess, supruge prvog sekretara njemačke ambasade.
- Ležite! - uzviknuo je švicarski ambasador i prvi pokazao primjerom što treba uraditi.
Talijanski ambasador je pomalo uznosito odbio da posluša tu zapovijed.
- Porca Madonna, ja ću radije poginuti na nogama - uzviknuo je i zauzeo svečanu pozu stavivši ruku na prsa.
Premda nitko zapravo nije bio ozlijeđen, bombardiranje je odnijelo u vodu veći do glazbala, polovicu šatora i ostatak de Mandevilleova kitnjastog pletera. Uz to, probušilo je hladnjak pun soka od rajčica i raznijelo ga na sve strane, po svima nama, pa su mnogi od nas izgledali kao teški ranjenici. Osim toga, tada još nismo znali da bi drugu Popoviću trebalo najmanje tjedan dana da ponovi svoj pothvat. Dok smo se približavali gradu, očekivali smo da će još najmanje desetak topova otvoriti na nas vatru. Neke su dame plakale, a druge su nastojale previti muževima rane prouzročene rasprskavanjem soka od rajčica. Argentinski je ambasador iznenada opazio crvenu mrlju kako mu se širi po bijelom večernjem kaputu pa je podvrisnuo:
- Caramba! Ranjen sam!
Zatim je pao u nesvijest pod noge Madame Hess.
Splav se doimala kao karikatura viktorijanskog bojišta. Jedni su ležali potrbuške, drugi čučali iza stolaca, treći stajali i mahali rukama, ali svi su jaukali i stenjali. U tom se trenutku Polk-Mowbray surovo okomio na sirotog de Mandevillea i prosiktao:
- Zašto ništa ne poduzimate? Zašto ne vičete u pomoć?
De Mandeville se u onoj galami poslušno oglasio u tajnovitoj noći svojim jadnim transvestitskim kricima:
- U pomoć! U pomoć!
Sa tvrđave nisu više tukli topovima po nama, ali je rijeka postala nešto uža a struja jača. Splav se počela okretati oko svoje osi tako da nas je od serije rotacija uhvatila muka. Dok smo se primicali sudbonosnom mjestu na rijeci, vidjeli smo pred sobom sjaj reflektora i kretanje riječnog prometa. Bože mili, kakve su nas još kušnje čekale dolje, na rubu velikog vira? Možda nas je vrebala četa Srba sa zabrčnjacima da nas dočeka plotunom iz ručnog vatrenog oružja? Strepnje nam je još više povećala zeleno-crvena raketa ispaljena daleko u mraku.
Jedini koji su nam u ovoj našoj nevolji doista pomogli (iako tada to nismo još znali) bili su šoferi diplomatskog zbora. Bili su to većinom Srbi ispupčenih čela, na koja su im padale kovrče, krivih prednjih zubi, rožnatih nogu i ruku, s velikim bućevima neposlušne kose koja im je stršila na sve strane... Oni su se jedini zabrinuli kad su vidjeli kako smo se otisnuli od obale - prodorno su arlaukali i nerazgovijetno nešto dovikivali premještajući se u mulju s noge na nogu i gledajući za našom splavi kako je voda nosi u propast. Štaviše, dosjetili su se što nas čeka na uviru jedne rijeke u drugu. Stoga, čim smo im iščeznuli iz očiju, krenuli su u grad - dugačka sjajna povorka službenih limuzina.
Osim toga, bili su toliko pametni da su sišli na pristanište, alarmirali riječnu miliciju i pozvali u pomoć sve stanovnike iskrcavališta ugljena da pokušaju svojim čamcima na vesla nasukati splav prije nego što stigne do Nijagarinih slapova. I tako su dva patrolna čamca s reflektorima i sva sila malih privatnih čamaca natopljenih znojem krenuli uz rijeku u susret nama ne bi li nas skrenuli s naše putanje. Otuda sva ona svjetla i rakete na rijeci, od kojih smo se još više uplašili.
Ali oni nisu računali s divovskim dimenzijama naše splavi; čak i bez svih onih dijelova koji su putem otpali, naša je splav bila još uvijek velika kao kakva plesna dvorana i isto tako teška. Privatni i milicijski čamci sudarili su se s nama otprilike četiri stotine metara ispred velikog vira. Tada smo već bili totalno zbunjeni i uzdrmani, zapravo izbezumljeni. Većina je nas mislila da su nas napali gusari, a taj se dojam još pojačao kad je neki orijaški Srbin dohvatio Madame Hess jednom rukom i prebacio je u svoj čamac. Južnoamerički sekretari ambasada, koji su već ranije bili svjedoci takvih događaja, povikali su uglas: - Silovanje!
Dotle je švedska ambasada, napola zaslijepljena reflektorima i višeput oborena s nogu od sudara patrolnih čamaca sa splavi, zahvaćena jednim od onih iznenadnih napadaja histerije koji spopadaju Nordijce, odlučila da radije izgine do posljednjeg čovjeka nego da dopusti našim spasiocima da skoče na našu splav. Uslužne, susretljive Srbe odjednom su dograbili okretni mladi ljudi u večernjim odijelima, zarili im zube u vratove i otkotrljali se s njima u vodu. Nastao je strahovit krkljanac. Unatoč snažnim motorima patrolnih čamaca, splav se i dalje nezadrživo kretala prema brzacima ne odnoseći sa sobom samo kremu evropske diplomacije nego i stanovit broj privatnih čamaca, čiji su vlasnici ispuštali prodorne krike i veslali u svim smjerovima osim u onom pravom.
Bio je to zbilja kraj, stari moj. Ali nije, na žalost, bio munjevit kraj, prije bi se moglo reći da smo se osjećali kao jahač na divljem konju koji samo što nije zbačen na zemlju. Svi oni među nama koji su pročitali Conradov Tajfun osjećali su se kao da su već nešto slično doživjeli.
Dunav je strgao ceradu s naše splavi, razdvojio klade i sve skupa bacio u zrak. Sva je sreća što nije nedostajalo klada oko nas. Ne bih mogao reći da su diplomati bogzna kako izgledali jašući na kladama usred zapjenjene vode, ali je to svakako bio prizor koji se ne viđa svaki dan. Argentinski je ambasador vrištao dok ga je voda odnosila u noć, a pronašli su ga tek sutradan petnaestak kilometara dalje niz rijeku. Zapravo su obale Dunava sve do grada Smerdeljeva bile posute izbijeljenim kostima Šveđana, Finaca, Japanaca i Grka. De Mandeville je zadobio udarac po glavi i pao u nesvijest; Polk-Mowbray je slomio ključnu kost. Draper je ostao bez tupea za koji je bio platio stotinu funti, pa je gotovo dva mjeseca morao neprestano nositi francusku kapu.
Kad smo se, nakon dvadeset četiri sata, uspjeli opet okupiti, bilo je pravo čudo što je sve prošlo bez ljudskih žrtava. Nakon takvih doživljaja može se lako dogoditi da čovjek potraži i nađe utočište u vjeri.
Što se pak Benbowa tiče, on je sutradan otputovao na dugotrajan odmor, nije ga bilo punih šest mjeseci. Bilo je to taktičko povlačenje. Sam Polk-Mowbray izvukao je pouku i iskitio cijelu priču izjavom u pisarnici:
- Najvažnija je stvar u diplomaciji da čovjek nikad ne pokuša prijeći svoje granice.
Mislim da ima nešto u tim njegovim riječima, pa makar to značilo da je tek poslije bitke došao k pameti.

10. Češnjak naš svagdašnji


Zimus svratim svake srijede po Antrobusa u Ministarstvo pred podne pa odem s njim na ručak. Mislim da on uživa u tim našim sastancima koliko i ja, jer tako ima priliku da se prisjeća dobrih starih vremena provedenih u diplomatskoj službi. Meni je pak uvijek drago što mogu pridodati po koju anegdotu svom osobnom Dosjeu Antrobus - temelju na kojem se nadam da ću jednog dana podići spomenik svojim diplomatskim uspomenama...
Jučer se opet prisjetio Vulgarije16 u kojoj je služio pod Polk-Mowbrayem - a nad de Mandevilleom - kao predstojnik pisarnice.
- Bili su to teški dani - rekao je zamišljeno.
Možda ne bi trebalo ni pričati o njima. De Mandeville je cijelog proljeća bio nekako čudno raspoložen; možda je to bilo u nekoj vezi s Mjesečevim mijenama? Ne znam. To bi se njegovo raspoloženje možda najbolje moglo okarakterizirati kao „Hamlete, osveti me!” Činilo se da se sve vrti oko trpeze u ambasadi - kao treći sekretar, on je morao voditi brigu i o prehrani. Sjećam se da je sve skupa počelo egzotičnim ukrašavanjem stola, zbog čega je inače prilično svečana blagovaonica izgledala kao ilustracija iz Knjige o džungli. Jedva da si mogao prinijeti viljušku ustima a da zabunom ne odgrižeš komadić paprati. Zahvaljujući kriškama ukrasnih tikava i buča, sve skupa se doimalo kao kakva žetvena svetkovina. Virio si u goste kroz šumu od ukrasnih biljaka u loncima. Napokon je Polk-Mowbray stao svemu tome na kraj. De Mandeville se uvrijedio. Slijedeća stvar koju je uradio bila je da naloži Drageu da servira jela gostima s desne strane - iz obzira prema šefu trgovačke misije, ljevaku, koji je boravio kod nas. Možda je to bio taktičan potez, ali je izazvao nebrojene komplikacije nama, desnorukim izješama, kojima je odjednom sve na stolu stajalo naopako, pa smo se morali boriti među sobom da stavimo stvari na svoje mjesto. A onda bi još Drage tako brzo stigao s pogrešne strane da čovjek nije znao što da radi. Pokušao sam urazumiti de Mandevillea, ali se on samo durio i negodovao. Bilo je očito, stari moj, da je zle volje. Bojao sam se najgoreg. Ja imam, znaš, nos za takve stvari.
Slijedeća stvar u toj seriji progresivnih sabotaža bio je kari (curry). De Mandeville je dao da se servira niz madraskih karija. Ti su kariji bili tako užasno ljuti da su svekolikom osoblju nizozemske ambasade izgorjela usta - oljuštila se, stari moj, kao kora sa stabla. Prvi savjetnik ambasade posjetio je Polk-Mowbraya u paradnom odijelu da ga pita nisu li možda Engleska i Nizozemska u ratu. Njegova se supruga morala obratiti liječniku zbog ozljede na nepcu. Jedan mlađi ataše pričao je okolo da u jelima koja se serviraju u britanskoj ambasadi ima živog vapna, lukavo dajući na znanje da će zatražiti odštetu. Dakako da su padale krupne riječi i masovne uvrede pa je Polk-Mowbray bio pomalo nervozan. Oštro je pozvao de Mandevillea na odgovornost, ali ni to nije mnogo pomoglo. Slijedeće jelo što ga je dao servirati bila je juha od luka sa crnim kruhom, bez žlica. Znaš valjda koliko vremena treba da se ohladi gusta juha od luka. Naš se ručak zbog toga bio otegao do sumraka, a nekoliko se gostiju opeklo zato što nisu izmjerili temperaturu juhe prije nego što su je kušali. Sve skupa se malo-pomalo približavalo vrhuncu. Vidio sam kako se vrhunac primiče pa sam u duhu, da tako kažem, zatvorio oči i pomolio se boginji diplomacije. Ipak, nikako nisam uspio pogoditi s koje će strane uslijediti odsudni udarac tog našeg izopačenog i prepredenog trećeg sekretara.
A onda... sve ti ovo, stari moj, govorim u strogom povjerenju... Onda je uslijedio udarac. Polk-Mowbray obično je ostavljao širom otvorena vrata svoje sobe tako da sam mogao vidjeti i čuti sve što se kod njega zbiva. Jednog jutra čuo sam poznate glasove kako se svađaju, i shvatio sam da je konačno uslijedio udarac. Polk-Mowbray bio je upravo histeričan.
- Preklinjem vas Cromerovim17 kostima - vikao je - da mi odgovorite bez vrdanja. Jeste li stavljali češnjak u jela a da niste nikoga obavijestili o tome? Jeste li, svjesno ih nesvjesno, natrpali češnjaka u onaj cassoulet,18 jeste li impregnirali njime onu salatu neodređene boje, jeste li naložili da grašak lagano prokuhaju sa češnjakom prije nego što ga serviraju? Odgovorite mi smjesta ili ću vas, tako mi Boga...
De Mandeville je probrgljao nešto nejasno i blago ironično na svoj račun i raširio svoje manikirane ruke, a onda promrmljao nešto u tom smislu kako se češnjak jede u svim boljim londonskim kućama. Češnjak krijepi živčani sustav. Neki tvrde da je to jedino efikasno sredstvo protiv svraba. Čovjek bi morao biti pravi natražnjak kad bi povjerovao... I tako dalje, sve u tom stilu. Polk-Mowbrayu već su sve žile naočigled podrhtavale.
- Nemojte se sad tu pravdati sa mnom - zagrmio je. - Odgovorite mi samo sa „da” ili „ne”. I prestanite se već jednom ceriti tako bestijalno i senzualno. Ako baš hoćete da za večeru jedete sa svojim svrabljivim šoferom čitave glavice češnjaka, to je vaša stvar. Ali trpeza je u ambasadi svetinja, razumijete li? Svetinja. Ako mi ne odgovorite po istini, pisat ću specijalno o vašem slučaju ministru vanjskih poslova.
Nastala je kratkotrajna šutnja za koje su piljili jedan u drugoga. Tada je de Mandeville zabacio bradu i pomalo prkosno izustio riječ „da”. Na licu mu je bio tvrdokoran izraz pripadnika Društva za zaštitu pasa. Polk-Mowbray je na tren poskočio i slavodobitno udario šakom o stol.
- Aha! Ipak dakle jeste.
Bilo je jasno da će uslijediti jedna od onih poznatih neugodnih lekcija. Šef se ushodao gore-dolje po sobi kao i uvijek kad bi se uzrujao. Prezirno je i sasvim nedvosmisleno upro prstom u de Mandevillea.
- Bijedniče! - uzviknuo je drhtavim glasom. - Zar vam nije bilo jasno kakva šteta može nastati od takve vaše nepromišljene i kriminalne kuhinje? Osim toga, izabrali ste baš onaj jedini ručak u godini koji mi je bio politički važan da biste mi što više naudili. Sjetite se samo našeg mornaričkog atašea! Čime je on zaslužio onaj grozomorni ručak - na kojem je, na žalost, jeo preko svake mjere? A moja nećakinja Angela - što će biti s njom? A ministar vanjskih poslova - što će biti s njim?
De Mandeville je uzalud pokušavao dva-tri puta prosvjedovati.
- Prestanite! - odsijekao je Polk-Mowbray promuklim glasom. - Valjda znate da je našopati mornaričkog atašea češnjakom isto što i naložiti peć na koks mrtvim štakorima? Jeste li mu vidjeli lice kad je poslije ručka izlazio posrćući iz blagovaonice? Pretpostavljam da niste znali da je nakon toga trebao održati predavanje u Društvu morskih vukova o umjerenosti i odricanju na debelom moru? Dakako da je ostavio vrlo loš dojam na sve prisutne. Sad se siromah boji prijekog suda. Kaže, kad god se pojavi sa svojom pinasom19 na vidiku, odmah na brodu izvjese zastavu kojom se inače signalizira epidemija žute groznice, i ne puštaju ga uopće na brod. Što li će tek doživjeti kad se pojavi u oficirskoj blagovaonici na bojnom brodu! A sve to i štošta drugo ide na vašu dušu. Nemojte mi upadati u riječ. To još nije sve. Znate li da je ministar, kad sam mu pomagao da uđe u kola, šištao kao Bunsenov plamenik? Baš vas briga što je on po podne trebao da govori pred Vrhovnim prezidijem u ime Ministarstva vanjskih poslova - i to još na jeziku punom aspirata tako da si možete misliti što su sve slušaoci morali podnijeti! Da, baš vas briga, sa svojim tikvama, loncima i posluživanjem za ljevake! Vi samo tjerate svoje, kujete i dalje te đavolske urote oko mog stola. A povrh svega toga, što će biti sa mnom? Dabome da vi ne znate da sam upravo ja morao čitati biblijski tekst na memorijalnim zadušnicama u britanskoj baptističkoj kapelici koja je vječito krcata i neprovjetrena. Šta mislite, kako sam se osjećao kad sam vidio kako se prva dva reda vjernika lelujaju preda mnom kao zrelo žito na istočnom vjetru? Šta mislite, kako sam se osjećao kad je na mene došao red da zagrlim nesretnu udovicu? Disala je kao da joj je popustio remen na ventilatoru. Odgovorite mi! Eto vidite, sad nemate šta reći. Ostali ste bez riječi, kao što se moglo i očekivati. Sram vas bilo, Aubrey de Mandeville! Niste, naravno, ni pomislili kakav će dojam Angela nakon tog vašeg ručka ostaviti na Cosgravea. Zaruke su ionako bile na prilično klimavim nogama - a onda ste vi zbilja pošteno zapaprili toj sirotoj djevojci. A što da kažemo o daktilografkinjama? Djevojke su jedna za drugom okretale glave dok smo im diktirali. Što da kažemo o njima? - Načas mu je ponestalo riječi. Lice mu je bilo potpuno iskrivljeno. Zatim je procijedio tihim, ubitačnim glasom kroza zube: - Zabranjujem vam ubuduće upotrebu češnjaka. Žalfija, može. Metvica, može. Ružmarin, mažuran, kopar, kim, može. Dapače. Ali češnjak - ne može!
Tako je ta zabrana javno oglašena, a potrošnja ljutih začina naglo je opala.
Antrobus je tužno uzdahnuo nad tim svojim uspomenama i ponovo nam obojici natočio. Zatim je zamišljeno nadodao:
- Valjalo bi zapravo priznati da je u tim starim teškim vremenima češnjak bio najveći pojedinačni križ koji je diplomat morao nositi. Morao je stvarno češnjak biti zabranjen, stari moj. Pa ipak smo svi mi u izvjesnom smislu živjeli u laži, kao Amerikanci za vrijeme prohibicije; jer smo svi u potaji čeznuli za češnjakom. (Ovo ti govorim u najstrožem povjerenju. Ne bih volio da me igdje citiraš.) Ipak je čudno kako ta pogubna lukovica mami ljude. Što se tiče diplomata, bile su ga pune povjerljive poruke; a ako si nakon toga plesao s ambasadoricom... e pa, to je bio najbrži način da dobiješ premještaj. Zato sam odahnuo kad je nastupilo doba znanosti. Nekad sam doduše bio protiv znanosti, a za humanističke nauke - otvoreno ti priznajem. Ali, kad se napokon pojavio klorofil u tabletama, bio sam istog časa srcem i dušom za znanost. Kakva blagodat, kakav blagoslov za diplomate! Kakav blaženi osjećaj olakšanja! Mnogi su nesporazumi izglađeni među ljudima. Čak je i Polk-Mowbray najposlije dopustio da se u zdjelu sa salatom blago natrljaju prije serviranja dvije glavice češnjaka. Ne znam da li si primijetio kako je bio zaista dobar onaj mali ragu što smo ga maloprije smazali? Nije bio loš za klupsku kuhinju, jel’da? Ali ništa se ne boj! Ja imam u džepu bočicu onih malih sivih tableta kojima imamo zahvaliti činjenicu da ljudi opet mogu općiti među sobom razumno, prirodno i otvoreno. Nema više naškubljenih usta u Ministarstvu. Opet možemo visoko dići čelo! Hajde da na kraju još jednom nazdravimo boginji diplomacije! Evo ti malo klorofila u tabletama!

11. Muška posla


Što se tiče ljepšeg spola, stari moj (reče Antrobus), ja ti nisam stručnjak za te stvari. Uvijek sam se radije držao po strani. Pazi, divio sam im se kroz dalekozor kao što se čovjek divi lijepom paru jelenskih rogova. Doduše, jedne noći samo što se nisam ulovio u njihovu mrežu u Folies Bergeres. Srećom, sa mnom je bio Sidney Trampelvis koji me izveo na noćni zrak i ohladio mašući mi svojom pelerinom pred nosom dok mi se nije razbistrilo u glavi i dok nisam shvatio svu veličinu gluposti koju sam napravio. Nisam bio ni svjestan da sam zaprosio prekrasan mali par jelenskih rogova koji se zvao Fifi, i da sam joj predložio da odemo zajedno u ambasadu i natjeramo našeg kapelana da nas veže za sva vremena. Fuj! Svakako da sam Sidneyjev veliki dužnik. Jednostavno smo pobjegli glavom bez obzira s tog mjesta u nekakvom fijakeru, a cilindre smo zgnječili tako da su izgledali kao lisnato tijesto. Sidney, koji je bio došao samo u posjet i koji je također u svojoj podsvijesti prekoračio prag i zaprosio, Bože mili, neku „ženu od gume”, Sidney je bio još bljeđi nego ja. Te je noći obojio kosu zelenom bojom kako ga ne bi prepoznali, i u sumrak prešao trajektom La Manche - tresući se od trte.
Ali zaista je neobično bilo vidjeti Dovebasketa zaljubljenog. Njegovi su uzdasi odjekivali pisarnicom. Poleđine depeša Ministarstva vojske bile su ispisane sonetima, trioletima i drugim pjesničkim formama. Krilati dječak svakako ga je zgodio strelicom u samo srce. Da, riječ je bila o Angeli, nećakinji Polk-Mowbraya. Nije mi jasno zašto Polk-Mowbray nije uklonio bar jedno od njih, ili oboje. Ali njemu je, po općem sudu, nedostajalo muškosti. On je jedino znao, kad je trebalo, glumiti da je muško. Što se Dovebasketa tiče, ja bih za njega rekao da je bio zatelebani telac. Tikvan, dragi moj, obični tikvan. Ali ljubav ne pravi razlike. Poslije je objavio knjižicu pjesama pod naslovom Pjesni ljuvene mlađeg vojnog atašea, s predgovorom Havelocka Ellisa. Bezvezna knjiga. Sjećam se samo jednog refrena:
Mjesec sija ko upljuvani koš,
Angela, dušo, što čekamo još?

Kužiš kakvi su to bili stihovi? Stihovi koji bi te mogli odvesti direktno u nudizam. Iz svega toga jasno je proizlazilo da je seksualno zbilja ugrožen, i ja sam osobno smatrao da će završiti negdje u Australiji, ili u upravi Konzervativne stranke, ili tamo negdje. Jer, znaš, Angela nije uopće reagirala na njegove pokušaje. Ma koliko je on oblijetao, ona bi samo još više digla nos. Bilo je očito da ne drži do njega više nego do praška protiv glista. Na ovom mjestu moram napomenuti da smo svi mi bili zabrinuti za Angelu, jer je ona pokazivala sve simptome da će se opet zacopati u nekoga, po čemu je bila poznata, ovaj put u ruskog vojnog atašea, Serža, ili Tvida, ili kako se već zvao, koji je još k tome bio i kicoš. Ali dakako da je najgore u cijeloj stvari bilo to što se mi u to vrijeme nismo službeno družili sa „drugim blokom”. Polk-Mowbray je bio zabrinut iz sigurnosnih razloga. Strašno se bio uznemirio kad je jednom slučajno čuo kako Angela u dokonom razgovoru s nekim Poljakom otkriva, ne razmišljajući uopće o čemu govori, kompletan raspored veslačke regate u Henleyju, sve do u tančine, stari moj. Čak mu je nacrtala i plan kolodvorske restauracije. Ja znam da Henley ne spada u nekakve velike vojne tajne, ali bi ona isto tako odala i raspored naše ratne flote. Takvo olako brbljanje nije slutilo na dobro. Čovjek jednostavno nije bio načisto što bi ona sve mogla izbrbljati na taj način... Mogao bih slobodno reći da smo bili zabrinuti, ozbiljno zabrinuti.
E pa, slučajno su nas baš u to vrijeme, kad je Dovebasket patio od neuzvraćene ljubavi, Vulgarijanci sve skupa pozvali da proslavimo s njima uspješan start njihove vinarske industrije. Da se razumijemo, oni su oduvijek imali vinarsku industriju, samo što prije toga nije bila postavljena na zdrave temelje. Stoga su pametno postupili kad su pozvali tri francuska stručnjaka i pustili ih u vinarske podrume da rade što hoće. Ovi su u roku od dvije godine sve skupa reorganizirali, posadili nove sorte vinove loze i Vulgarija se upravo spremala da izbaci dvadesetak novih vrsta vina na svjetsko tržište. Francuski vojni ataše, stari barun Hisse la Juppe iliti Suknjodizač (koji se praktički preselio u vinarske podrume dok su se obavljali ti pokusi), najavio nam je u povjerenju da se zbilo nešto što mnogo obećava. Izjavio je (prilično hrabro) da će Vulgarija uskoro izvoziti vina koja se mogu mjeriti s najboljim francuskim i talijanskim vinima... Dakako da mu nismo povjerovali, ali smo drage volje pristali da prisustvujemo lansiranju novih vina. Cijeli je diplomatski zbor objeručke prihvatio poziv na Vin d’Honneur.20
Osvanuo je lijep i vedar dan i veselo društvo bezbrižnih diplomata ukrcalo se u vlak koji ih je povezao na sjever, u vinograde. Svekolika vieillese doree21 diplomacije, stari moj. U sjajnoj formi. Konačno je jednom sve bilo besprijekorno organizirano; odvezli smo se kočijama okićenim vinovom lozom do velebnih glavnih vinarskih podruma u samom mjestu -zapravo je to najviše nalikovalo na željeznički tunel u kojem su svijeće obasjavale blistave čaše i bijele stolnjake, u kojem su putujući svirači svirali usred gomile cvijeća... moram priznati da sam bio ushićen ljepotom prizora. Boce s nalijepljenim etiketama na kojima su bila nova imena vina spokojno su dremuckale naslagane na nogarima, pri svjetlu svijeća. Naši su domaćini držali govorancije a mi smo im klicali. Zatim su počeli praskati čepovi i pristupilo se kušanju vina. Jedan od francuskih stručnjaka vodio nas je od bačve do bačve. Pokušavao nas je nagovoriti da se ponašamo profesionalno - znaš, da promućkamo vino u ustima držeći bradu visoko u zraku pa da ga onda ispljunemo u nekakav kameni odvodni kanal. E pa, znaš i sam da čovjek svašta u diplomaciji nauči, ali ne i da ispljune dobro vino. To ne. Jednostavno nismo htjeli da se toliko ponizimo, da tako škrtački ispiremo usta vinom pa da ga onda ispljunemo. Radije smo ga gutali. Mislim da bi se i ti isto tako ponio da si bio s nama. Kušali smo sve što su nam dali da kušamo, ali smo sve i popili.
A kakva su to bila vina, dragi moj! Pokazalo se da je sve ono što je rekao Hisse la Juppe živa istina. Svejedno vino bolje od drugoga! Bila su to vina da ti se duša razvuče u osmijeh. Neka su od njih bila pomalo čedna, baš kao da su zadigla suknju tek nešto malo iznad koljena (Hisse la Juppe!). Druga bi opet otkrila samo lakat ili gležanj. Treća bi bljesnula poput nimfina bedra u paprati. Vina u samurovini, vina u nercu! Kakav je to bio uspjeh Francuza! Neka iz niza crnih vina probudila su sve duboke, najdublje akorde u orguljama strasti - u kulturnim dušama kao što su bile naše. Bilo je zbilja bajno. Naprosto smo se nadimali. Bili smo ozareni. Odjednom nam se svima učinilo da je život strašno zgodna stvar. Obasipali smo domaćine čestitkama dok smo se malo-pomalo probijali kroz velebne podrume, kušajući i ocjenjujući vina. Kakva vina! Ja se dugo nisam mogao odlučiti, ali sam se nakon dugog kušanja opredijelio za jedno crno vino koje je imalo izvanredan miris. Znaš, svaki je od nas morao izabrati po jedno vino jer je imao pravo da ponese sa sobom
gajbu vina koje želi. To ti je bila neka vrsta reklame.
Dok smo tako išli od bačve do bačve, francuski stručnjak očaravao nas je čitajući nam iz vinske karte opise vina koja smo kušali. Kakva poezija! Moram ipak skinuti kapu Francuzima, iako sam nepovjerljiv prema njima u mnogo čemu. Bila je tamo, na primjer, jedna vrsta bijelog rajnskog vina o kojem je rečeno: „au fruite parfait, mais presentant encore une legere pointe de verdeur nullement desagreable".22 Jedno je drugo vino označeno kao „seveux et bien charpente".23 Pa onda, bila je tu i neka vrsta vulgarijanskog meursaulta o kojem je pisalo: „parfait de noblesse et definesse, une petite splendeur".24 Moram ti reći, stari moj, da sam načas gotovo podlegao čarima kulture. Vina su bila vraški dobra. Uskoro smo svi bili dobre volje, ja sam se čak zabunom osmjehnuo bugarskom otpravniku poslova. Zapravo bi sve prošlo divno kao u snu da Dovebasket nije napravio gužvu i namjerno sjeo na otvor za dovod zraka.
Čini se da se usred te srdačne atmosfere jadni momak prišuljao Angeli s leđa i šapnuo joj na uho dvije-tri strastvene riječi. Uslijedila je poznata kobna reakcija. Angela se okrenula na peti, zabacila svoju malu bradu i otišla u drugi kut, u kojem je nacvrcani Serž lokao najbanalnije od svih vina, a uz to još obilato srkao. Stvar je bila bjelodano jasna; Dovebasketa kao da je djevojka ošinula bičem. Kad je vidio da Angela više voli onog odurnog stranca koji je jamačno dobio ime po nekom inferiornom britanskom izvoznom artiklu, njemu se oteo bijesan uzvik. Udario je šakom po najbližem stolu i proderao se:
- Ako je ne mogu imati ja, neće je nitko imati!
I naglo se probio kroz gužvu do kuta tunela ljubavi i sjeo. Izvadio je iz džepa Palgraveovu Zlatnu brigu - jednu od onih antologija s dosadnim koricama - i počeo je uvrijeđeno čitati. Bio je pozlijeđen do kosti, stari moj.
Mi smo pak uzdahnuli i nastavili pijuckati ne sluteći da nam frajer sjedi tako reći na užetu za spašavanje. Već sam ti spomenuo, mislim, da je on bio tehnički nastrojen. Valjda je uočio da se zrak ubacuje u tunel s pomoću neke vrste ozubljenog vijenca s pokrajnjim ventilom ugrađenim u neku vrstu brtvila kroz teledirigiranu dovodnu cijev - ili kako se već zovu te stvari? Sad svejedno. Dovebasket je čvrsto zasjeo na sam propeler tako da nam je presjekao dovod kisika izvana. Mogao bih ga još razumjeti da je htio ugušiti svoga suparnika,
ali moć strasti je takva da je nakanio ugušiti cijeli diplomatski zbor.
E pa, strašno dugo nitko ništa nije primjećivao. I dalje smo išli od bačve do bačve, sve veseliji i veseliji, svakim gutljajem sve udvorniji i galantniji. Mislili smo da Dovebasket tek onako, bez veze dangubi, da će ga to proći. Nismo znali da sjedi na samom H2SO4 ili na H2O (nikad mi kemija nije bila jaka strana) što napaja ljudski život u tom podrumu. Nikad prije toga nisam mnogo razmišljao o zraku. Očito je da zrak sadrži nešto bitno za život. Ma koliko vino bilo hranjivo, ipak ne može samo po sebi održavati ljude na životu. I eto, tako nismo ni znali da nam se mjehurići formaldehida polako uvlače u krvotok i penju prema mozgu. Iznenada sam primijetio da su svi nekako neuobičajeno raspoloženi, ali, pazi, pomalo jezivo raspoloženi. Smijeh, razgovor, glazba - sve to kao da se usredotočilo na neki novi fokus.
Pojavila se i nekakva sablasna bakanalijska crta. Ja sam bio mutno svjestan činjenice da nije sve onako kako bi trebalo biti, ali nisam mogao ni u šta uprijeti prstom. Prvi se obeznanio čovjek iz Britanskog savjeta Gool. Mirno je legao na ležaj od ruža i onesvijestio se, samo je još prije toga pripomenuo da osjeća kako cvijeće raste iz njega. Ali nismo se obazirali na njega. Muzika je postala nekako grublja. Ljudi su pili već pomalo očajnički i govorili sve glasnije. Negdje u srži svega toga naslućivala se izrazita nelagoda. Reklo bi se da su se svi iznenada postarali, pogrbili. Najednom si ih mogao vidjeti kako će izgledati kad im bude devedeset, ako požive toliko. Šefovi diplomatskih predstavništava postali su pepeljasti u licu, i kao da su izlizali izraze na njima tako da im se gotovo vidjela podstava. Upravo je nevjerojatno, stari moj, što pomanjkanje zraka može učiniti od diplomata!
Odjednom su nam koljena počela klecati, potpornji škripati, užad popuštati. Ipak su ljudi i dalje bili uglađeni, samo što su počeli pogledima tražiti oko sebe kakav oslonac. Da, pridržavali su se na sve strane nečega, još su razgovarali i smijali se, ali nekako sve nesigurnije. Polk-Mowbray je bio u licu bijel kao kreda i imao je poteškoća u govoru; argentinski je ambasador počeo sasvim otvoreno bauljati prema izlazu.
Mislim da je Serž prvi uočio uzrok našim nevoljama. Jednim jedinim skokom našao se uz Dovebasketa i viknuo mu: - Molim makneš stražnjica za disanje - na sasvim pristojnom satelitskom engleskom. Dovebasket je odbio da ga posluša. Serž je povukao protivnika za ruku i primio udarac koljenom u prsa. Dovebasket je ponovo čvrsto zasjeo na svoje mjesto i jasno dao svima do znanja da ne kani pustiti više zraka u podrum do kraja tjedna. Serž je zgrabio opletenu bocu tipa Chianti i opalio ga njome oštro po tjemenu. Ali Dovebasket nije bio sklon dopustiti svom mrskom suparniku da postupa s njim kao s jajetom za doručak. Uzvratio mu je udarac. To je bilo kobno. Na ovom primjeru mogao si lijepo vidjeti kako izbijaju ratovi. Poljska i Rumunjska priskočile su u pomoć Seržu, a Kanada i Australija odazvale su se pozivu Majke Domovine. Sve skupa se doimalo kao kakva neobična saturnalija u kojoj diplomati kruže jedni oko drugih naoružani pletenkama.
Ali, kako se borba širila na sve strane, Dovebasket se pomaknuo sa svog mjesta pa je životodajni H2SO4 iznova počeo dotjecati u tunel. Rekao bih, u posljednji čas. Podrum je sad već izgledao kao niz grotesknih pojedinosti s nekog viktorijanskog platna - mislim na sliku „Poljubi me snažno", na kojoj Nelson leži na palubi broda Victory i kao da čeka da mu sudac počne brojiti. Jedni su klečeći preklinjali protivnike. Drugi su puzali okolo isto onako mučno kako pužu kukci kad se opiju sokom od šećernog javora. Treći su se jednostavno izvalili među cvijeće. Muzičari su bili poniknuli nad svoje defove jer nisu imali dovoljno kisika da pušu u trubu ili da snažno udaraju u bubnjeve. Tada smo svi iznenada shvatili u čemu je stvar, pa smo zaurlali i navalili na pumpu za kisik koja život znači.
Radije bih sad, s tvojim dopuštenjem, navukao koprenu preko sramotnih prizora što su nastali među borcima. Dovebasketa je netko nokautirao. Kanadski avijatički ataše imao je natučenu ključnu kost. Onaj bezobrazni Serž prošao je bez ozljeda. Razbijen je povelik broj boca. A kakav jezik! Život ima zaista i svoju ružnu stranu. Ipak, najvažnije je od svega bilo da su diplomati opet živjeli, opet disali, da su ponovo mogli uspravno držati bolne glave. Na kraju krajeva, čovjek nije baš vičan živjeti s glavom u torbi. Međutim, primijetio sam da ni jedan jedini diplomat nije zaboravio naznačiti koje je vino izabrao. Bilo bi šteta ostati bez besplatne gajbe vina. Neki od nas nisu imali kod sebe papira i olovke pa su nadrljali ime vina ružom za usne na plastronu. Iako potučen do nogu, Polk-Mowbray je bio toliko priseban da napiše na svom plastronu „Stella Polaris 1942". Bio je obliven krvlju, ali nije pokleknuo, da tako kažem.
Zapravo, sutradan poslije molitve upravo je on sve skupa prilično zgodno rezimirao rekavši:
- Nemojte zaboraviti da je u miru, u ratu, u ljubavi i u diplomaciji, uvijek potrebna jedna stvar. Ne moram vam valjda reći koja.
Nije morao. To bi značilo staviti točku baš na svako „i". Znali smo mi dobro što on misli. Da treba uvijek biti pravo muško.

12. Najvažnija sporedna stvar na svijetu


Što se sporta tiče (reče Antrobus), čim čujem tu riječ, obuzme me nelagoda. Nikad nisam vjerovao da je to zdrava stvar. Jednom su me natjerali da sudim utakmicu između bojnog broda Kostolomac i francuske ratne flote, a rezultat je bio taj da je malo falilo da me raščereče. Srećom, u svlačionici je bio zahod u koji sam se mogao zakračunati i zaključati, inače me ne bi bilo više među živima. Bogme ne bi. Ja imam zbilja velike rezerve prema sportu.
Polk-Mowbray nije dijelio moje mišljenje; on je vjerovao u sport. To je bitno za ovu moju priču. Bilo je to za jednog od onih dugih perioda zahlađenih odnosa između nas i Talijana. Znaš za one zagonetne vendete koje vladaju između ambasada? Često potraju još dugo pošto su oni koji su prvi potegli nož premješteni u drugu državu. Nemam pojma kako je došlo do tog zahlađenja između nas. Jednostavno smo ga naslijedili od diplomata kojima su kosti već davno istrunule. Kad sam stigao, zahlađenje je bilo na najnižoj točci - bili smo hladni prema Talijanima kao led, a oni su nam uzvraćali istom mjerom. Čim bi spazio nekog Talijana na primanju, na usnama bi ti se zaledio smiješak. Da, jasno smo pokazivali da smo u zavadi oko nečega. Ni oni nisu to nipošto krili. Ipak, sumnjam da bi itko od nas ili od njih znao objasniti zbog čega smo tako jezivo zavađeni. I tako smo iz protokolarnih razloga još izmjenjivali naklone, ali samo službouljudno, da tako kažem. Tek bismo malčice iskrivili vrat, iz puke pristojnosti, ništa više. Jedva primjetan naklon popraćen grimasom. Gadna stvar, starino moj, gadna stvar!
Međutim, jednog dana promijenio se vjetar. Polk-Mowbray sazvao je sastanak.
- Moramo stati na kraj ovom neprijateljstvu - rekao je sa žaljenjem - ma koliko nam to bilo teško. Iz Londona nam javljaju da će ta gamad glasati protiv nas u Ujedinjenim narodima. Moramo se odreći svoga osobnog zadovoljstva i učiniti sve što je u našoj moći da udobrovoljimo i smekšamo te pasje sinove. Dužnost nam nalaže da se pokorimo.
Izneseno je nekoliko mirovnih prijedloga dok napokon jedan od njih - opet onaj zlokobni Dovebasket! - nije oduševio Polk-Mowbraya.
- Tako je! - uskliknuo je. - Sjajno! Fantastično! Perfektno! Čestitam, Dovebaskete! Vi ćete još daleko dogurati.
Ideja je bila u tome da se talijanskoj strani ponudi da odigramo s njima prijateljsku nogometnu utakmicu, koju ćemo mi dostojanstveno izgubiti i tako ih udobrovoljiti i usrećiti. Svi smo znali da Talijani imaju tri stražara koji su nekad bili profesionalci - nogometne nule u međunarodnim razmjerima. Imali su tobože strašnu momčad. A mi ćemo im se suprotstaviti timom skrpljenim od premorenih diplomata koje će oni pregaziti u roku od četvrt sata i nabiti ih sa dvjesta naprama nula. Kao svi Dovebasketovi planovi, i ovaj je naoko bio izvrstan, tako reći genijalan. Mene je svejedno obuzeo nekakav nejasan predosjećaj katastrofe, ali sam ga brže-bolje odagnao od sebe. Ideja je bila dobra. Što bi uopće moglo poći po zlu? Dakako da nisam znao (nitko od nas nije znao) da su i dva naša stražara, Morgan i Bolster, bili nekad nogometni reprezentativci, da su igrali za Wales. Osim toga, nisam znao da je Dovebasket ostao bez para. Vječito se, doduše, motao po pisarnici, grickao srebrnu glavu svoje oficirske palice i govorio: - Strašno sam dekintiran ovih dana. - Ali nisam se mnogo osvrtao na te njegove riječi jer sam bio i sam poprilično dekintiran. Poslije mi je tek sve sinulo. Dovebasket i de Mandeville su se bili uortačili. Tek što je utakmica počela, oni su se počeli kladiti protiv Talijana, umjesto na njih.
Mi smo, naivci, nastavili pripreme za tu besmislenu lakrdiju ne sluteći kakvu su nam zamku njih dvojica postavili. Polk-Mowbray je potrošio pozamašnu svotu novca iz budžeta za obavještajnu službu da bi nam kupio plave gaćice sa bijelim točkama i crveno-bijelo-plave majice. Mislim da nismo bogzna kako izgledali kad smo istrčali na teren dočekani pristojnim pljeskom dama iz diplomatskog zbora. Većina je nas djelovala anemično, kao ljudi koji previše sjede na sastancima. Svi smo pod dokoljenke bili podstavili štitnike napravljene od fascikla. Ja sam u svakoj čarapi imao ugurane ekonomske depeše koje sam bio primio u tjedan dana. Dakako da smo se zbog te obrambene opreme kretali po terenu poput bivolica. Bez gracioznosti, bez poezije. Ali smo nastojali pobuditi dojam da nam nije do šale.
Moram priznati da su ona tri talijanska napadača izazivala u meni silnu tjeskobu. Bili su zaista kao od stijene odvaljeni, a primijetio sam da svaki od njih nosi u čarapi podugačak nož. Bilo mi je drago što nam je osnovni cilj da izgubimo utakmicu. Oba su ambasadora odlučila da budu vratari jer šefovi diplomatskih predstavništava ne vole da ih ljudi vide kako trčkaraju. Napokon smo se svi okupili na terenu. Na igralištu je bilo blato do gležnjeva, a lopta je začas izgledala kao dopola smiješana torta tako da su čak i Arturo, Benjamino i Luigi teško vladali njome. A kako je tek nama bilo! Nakon nekoliko minuta bezveznog trčanja svi smo mi bili prilično zadihani i razbijeni, a Talijani su oko nas izvodili efektne osmice i sve više nadirali, neumoljivo kao klistir, starino moj, prema prestrašenom Polk-Mowbrayu.
Mi smo igrali varijantu šuplje obrane i za svega dvije-tri minute primili gol. Pa onda i drugi. Pa treći. Svi smo bili ozareni, jedva smo se svladavali da ne kličemo od radosti. Grlili smo protivničke igrače. I oni nas. Polk-Mowbray je navalio da utisne bratski poljubac u obraz talijanskom ambasadoru. Jadnik je bio duboko ganut, očito nije više bio ni najmanje kivan na njih. Reci ti šta hoćeš, ali mi Britanci zbilja znamo sportski podnijeti poraz. Zapravo više volimo izgubiti nego pobijediti. Svi smo izgledali strašno pristojno dok smo trčkarali onako zadihani, odvažni ali i nesposobni da nešto stvarno učinimo - kakvi zapravo i jesmo. Naše su dame prodorno vriskale i mahale kišobranima.
Do kraja prvog poluvremena primili smo sedam zgoditaka. Bilo je neobično malo prekršaja. Doduše, mornarički ataše koji je igrao na krilu (i vjerovao u reinkarnaciju) bio je grubo srušen od slobodoumnog trećeg sekretara, ali se svima živo fućkalo za to. Glavno je bilo da gubimo utakmicu. Dovebasket je tek u poluvremenu počeo izvoditi svoj paklenski plan. On i de Mandeville šarmantno su nudili igračima osvježenje - čaj s rumom i kisele bombone - prije nego što su obznanili svoju namjeru da izađu iz igre „kako bi rezervnim igračima dali priliku da zaigraju”. Navodno su obojica povrijedila meniskus. Polk-Mowbray bio je pun sućuti, i ništa nije posumnjao.
- Baš mi je žao! - uzviknuo je iskreno.
Kad je zazviždala zviždaljka, vidio sam džip vojnog atašea kako dolazi između drveća, a u njemu naše rezervne igrače! Dva orijaša - Morgan i Bolster - sjedili su na stražnjim sjedalima, spremni i orni za okršaj.
- Oho, vidi, vidi naših stražara - demokratski je uzviknuo Polk-Mowbray. - To je zbilja sjajna ideja. Sad će nam momčad malo živnuti.
Što je on siromah znao...
Bili su to, stari moj, pravi divovi. Nisam ih još nikad prije toga vidio neodjevene, da tako kažem. Kakve mišice! Kvrgave i nabrekle! Baš kao skulpture Henryja Moorea. Pa još k tome istetovirane - sa brodovima, krunama i telefonskim brojevima djevojaka. A što je najstrašnije, iz obojice je izbijala nekakva zlovolja i veličajna snaga kakva se može steći samo dugim i dokonim uživanjem mornaričkog ruma. Iz njih je upravo zračila obijesna i prekomjerna samosvijest. Srce mi je klonulo dok sam gledao te okorjele veterane kako kaskaju po blatu da zauzmu mjesto u našem navalnom redu. Ali mi se sledila krv u žilama kad sam čuo Morgana kako šapuće promuklim glasom:
- Pazi, nemoj zaboravit da ih moramo pošteno udesit, inače nam Dovie neće dat ni penija, kužiš?
U tome je dakle bio vic! Iz grla mi se oteo krik, ali ga je zaglušio sučev zvižduk. Zaigrali smo kao da se u moru ljepila borimo na život i smrt.
Kakva se gigantska borba zametnula između suparničkih napadača! Kakvi sudari u zraku, kakve finte, kakvi solo prodori, kakvi akrobatski skokovi! Naša skromna, nedužna igra loptom pretvorila se u nešto mnogo ozbiljnije, sve je više i više nalikovala na srednjovjekovno mrcvarenje na viteškom turniru. Toscaninijevi sunarodnjaci ispuštali su melodiozne uzvike zaprepaštenja pred ovim nenadanim i strastvenim iskazivanjem vještine, za koju nisu ni slutili da je posjedujemo. U svega nešto više od pet minuta Morgan i Bolster izigrali su briljantnim duplim pasovima talijansku obranu i postigli četiri pogotka. Polk-Mowbray je počeo pokazivati jedva primjetne znakove zabrinutosti. Oporavivši se od prvotnog iznenađenja, Talijani su također zapeli svom snagom. Igrači su sve češće, osobito iza sučevih leđa, nasrtali jedni na druge, gurali se laktovima i služili boksačkim zahvatima. Bilo je očito da napokon gubimo amaterski status. Morgan i Bolster bili su vični takvim okršajima. Za njih je to bila najnormalnija stvar na svijetu. Uslijedili su kontraudarci i kontrafaulovi, a povremeno bi potmulo odjeknuo i udarac šakom u šiju. Razlijegali su se uzvici: „Faul!” i „Šta se ritaš, stoko jedna!” Postigli smo još dva gola.
- Sto mu gromova! - vatreno je uzviknuo Polk-Mowbray. - Šta se to događa?
Nitko mu nije odgovarao. Bolster i Morgan igrali su sa slijepim žarom vjerskih fanatika koji su na obzorju ugledali Obećanu zemlju. Nisam znao koja je svota novca u pitanju. I Talijani su počeli igrati prilično grubo. Tempo igre se također pojačao. Sudar je slijedio za sudarom.
- Bože sveti! - uzviknuo je Polk-Mowbray slabašnim glasom. - Pa zar stražari nisu dobili upute?
Dobili su, dobili, ali, na žalost, u suprotnom smislu od dogovorenog.
Preostalo je još bilo deset minuta do kraja kad je Bolster izjednačio. I Talijanima i Britancima oteo se težak uzdah. Talijanski ambasador briznuo je u plač. Arturo je počeo opipavati nož u čarapi i nešto gunđati. Meni se smučilo od samog pogleda na njega. Ponovo se oglasila sučeva zviždaljka. Reklo bi se da su sad već svi zaraženi čistim bjesnilom. Ja sam dobio udarac nogom od de Ponza (inače duše od čovjeka, oca obitelji, promatrača ptica) - udarac koji je ostavio trag. Pokazat ću ti jedanput. Zapravo se prijateljska nogometna utakmica diplomata izrodila u bezobzirno i nemilosrdno divljanje. Nikad ni prije ni poslije toga nisam vidio takvo guranje, takvo udaranje, takvo međusobno obaranje i sudaranje. A tek jezik, stari moj - prava bujica psovki! Da nisam bio onako isprepadan, pocrvenio bih bio do ušiju. Ali, napokon je došao kraj - pravi coup de grace.25
Bolster je sa same granice šesnaesterca opalio kao iz topa od 16 cola. U tom je udarcu bilo svirepe i strašne zloće. Raskvašena kožna lopta munjevito je pojurila prema nezaštićenoj prilici šefa talijanskog diplomatskog predstavništva. Pazi, ma koliko bio prozračan tip čovjeka, ambasador je bio i te kako odvažan, nije se pokolebao. Najprije se razlegao tup udarac koji je pogodio našeg uvaženog kolegu pravo u ošit, a tek se onda prolomio krik. Meni se smrklo pred očima. Kakav šut! Da, i kakva žrtva - siroti ambasador odletio je natraške kroz svoj vlastiti gol pukom snagom onog letećeg pudinga i ostao ležati bez svijesti u grabi iza gola. Učinilo mi se da nam ne preostaje ništa drugo nego da ga smjerno pokrijemo kišnom kabanicom prije nego što završimo igru - onako kako to rade u Twickenhamu. Sad smo mi bili u vodstvu. Možeš si misliti kako smo bili očajni! Polk-Mowbray je skakutao od bijesa i zgražanja na našem golu. Dame su prodorno vrištale. Drage je prinio ogledalce ustima talijanskog ambasadora i žalosno zavrtio glavom. Sa svih strana dopirali su povici: „U pomoć!” Kuriri su jurili po kola za hitnu pomoć.
U tom je trenutku netaktični Bolster veselo uzviknuo:
- Još samo osam minuta do kraja!
To je bila ona kap koja je prelila čašu, da se poslužim tim otrcanim klišejem. Talijanski napadači opkolili su Bolstera s očitom namjerom da mu zbrišu osmijeh s usana. Ali Morgan mu je priskočio u pomoć. Zapljuštali su udarci. Mornarički ataše oboren je na zemlju. Drugi neki mirotvorci pokušali su se umiješati, ali u zao čas. Sucu je netko stjerao zviždaljku u grlo. Počela je tučnjava s nesagledivim posljedicama. Izvučeni su noževi iz čarapa. Iskre su sijevale na sve strane. Dame su vrištale u jedan glas. Trebalo je gotovo deset minuta da stigne vulgarijanska milicijska patrola i, oboružana automatima, zauzme igralište. Sve su nas redom pohapsili. Bili smo gotovo sat vremena sramotno vezani lisicama jedan za drugoga prije nego što je doajen diplomatskog zbora uspio uvjeriti miliciju da smo mi diplomati zaštićeni imunitetom i da ne podliježemo građanskom zakonu zbog izazivanja nereda. Oni koji nisu bili na toj listi - naši i talijanski napadači - otpremljeni su Crnom Maricom. Sve skupa završilo je skandalozno.
A što je bilo s našim lukavim planom da udobrovoljimo Talijane? Što da ti kažem? U Ujedinjenim narodima glasali su protiv nas i naši su odnosi ostali zamrznuti. A da nam još više zapapri, Dovebasket je te godine svima čestitao Božić čestitkom na kojoj je Djed Mraz bio u kopačkama. Dabome da su Talijani i dalje bili smrtno uvrijeđeni na nas. Kladio bih se da su još i dan-danas uvrijeđeni.
Ne, nikad ti nećeš od mene čuti da se šalim na račun sporta.

13. Želite nešto a la carte?


Tragedija je Munga Piers-Foleya takva (reče Antrobus) da bi se nad njom morao zamisliti svaki ozbiljan čovjek. Ja sam se bar zamislio. Pa i sad mislim na njega. On se naime iz puke nesmotrenosti sunovratio u bezdani ponor. Tog je dana bio malko rastresen. Ali ono što se njemu dogodilo može svakoga od nas snaći.
Kad je Mungo došao iz konjičke garde k nama za vojnog atašea, bio je to galantan i bezbrižan mladi pukovnik pun životne radosti. Nekako si osjećao da bi se njegov bogati duhovni život očitovao čim bi ga uspio navesti da otvori usta. Bio je to jedan od onih sjetnih valjkastih tipova s razdjeljkom u sredini koji malo govore ali mnogo razmišljaju. Međutim, tko zna o čemu razmišljaju? Ja ne znam. Ipak, bio je oficir i džentlmen neokaljane reputacije, a uz put i sportaš. Ne samo uz put nego i u sedlu. Sjajno se držao na konju. Odlazio je u lov na lisice. Ma koliko besmislena bila konjička natjecanja s preponama, Mungo ih je svladavao jednu za drugom na svom čistokrvnom kljusetu. Igrao je polo a da nikad nije ošinuo konja. Ja se baš ne razumijem u konje, a ono malo što znam ne čini mi se da je uopće interesantno. Kad sam posljednji put jahao s Polk-Mowbrayem, ostao sam visiti na grani jednog stabla otprilike iz istih razloga kao i Apšalom iz Biblije. Ali to sad zbilja nije važno...
Mungo je bio osvojio svu silu pehara i tanjura i držao ih na okviru svog kamina. Bio je lovac. Ubijao je ribe dinamitom. Bio je zaista svestran sportaš. Mi smo se u ambasadi ponosili njime. Zato nam je njegova tragedija još teže pala. Dogodilo se to za njegovog jednotjednog boravka u Parizu, gdje je pomagao u reorganiziranju konjice Atlantskog pakta na pragu raketne ere. Onog jutra kad se vratio, doteturao je u moju sobu. Doimao se kao hrpa neopranog posuđa.
- Antrobuse - rekao mi je - da znaš što mi se dogodilo! Propao sam, starino, načisto sam propao. Upravo sam dao otkaz i ostavio Polk-Mowbraya u suzama.
Sjeo je i nasumce posegnuo za mojim cigarama.
- Dogodilo mi se to u Parizu - nastavio je. - Cijela ta prokleta stvar dogodila mi se iz puke nesmotrenosti, ali mogla se i svakom drugom dogoditi. Svratio sam u restoran Octagon da nešto čalabrcnem. Tek kad sam vidio addition,26 shvatio sam što sam učinio. Ja sam ti, stari moj, pojeo komad konjetine!
Skočio sam na noge od iznenađenja.
- Šta si napravio? - uzviknuo sam s nevjericom u glasu, shvaćajući da sam svjedok tragičnog slučaja.
- Konjetine - ponovio je umornim glasom i prešao rukom preko čela. - Bog i bogme, Antrobuse, pojeo sam odrezak od gija-gija. Sve mi se to sad čini kao grozomoran san. Pa ipak, moram priznati da je bio mekan kao duša i da je sok od njega bio tako vraški dobar da nisam ama baš ništa primijetio. Tek kad sam dobio račun, cijeli mi se dotadašnji život odvrtio pred očima. Bože sveti, pojeo sam konjski odrezak! I to ja, pukovnik konjičke garde! Bio sam toliko zbunjen da si me naprosto mogao otpuhnuti.
Uzdahnuo sam sažalno, a on se prodorno, sumanuto nasmijao i produžio:
- Kad samo pomislim da se to dogodilo upravo meni koji sam živio za konje, a praktički i od konja. To je zbilja ironija sudbine. I tako sam tamo sjedio, sa sočnim odreskom od putišta u sebi, i osjećao se kao najveća hulja na svijetu. Da, bilo je i malo senfa.
Zadrhtao je kad se toga sjetio.
- Ali, Mungo - rekao sam nastojeći, kao i uvijek, gledati na stvari s ljepše strane - tebi se tu zbilja nema što prigovoriti. Zašto ne bi mogao jednostavno zaboraviti da si pojeo taj jedan jedini odrezak? Nitko ti neće zbog toga ni najmanje zamjeriti.
Ali on je tužno zavrtio glavom i odvratio: - I ja sam to isto mislio, ali mi savjest, Antrobuse, ne da mira. Na kraju krajeva, ja sam ipak član utemeljitelj Društva za zaštitu kljusadi od svakog zla. Ja sam ti, stari moj, dobrim dijelom zaslužan što su sve one puste vlastelinske kuće pretvorene u domove za stare konje, što su konji napokon dobili zdravstveno osiguranje, što ih najčuveniji animalist portretira prije nego što uginu. Ma, što da ti pričam, čak smo se nadali da ćemo jednoga od njih progurati ove godine i u parlament... Kako da sad bacim koplje u trnje, da pogazim svoja osnovna načela? Doduše, moram priznati da sam pomišljao i na to. Uostalom, što sve nisam prije toga pojeo u trenucima nepažnje! Jednom sam na Celebesu pojeo komad sušene bakice, ali samo zato da spasim život pukovnijskoj kozi. A jednom u Guvernerovoj palači u Gibraltaru mislim da sam pojeo porciju mesa od mladog majmuna. Ali to nije nikad dokazano, jer ađutant nije poslije htio ništa da prizna. Ipak, sve je to, starino, daleko od konja. To ti je kao nebo i zemlja. Priznajem ti da sam glasno zajecao kad sam plaćao račun.
Časak je pošutio a onda je nastavio: - Poslije toga je, Antrobuse, slijedio beskonačan niz besanih noći. Ogrezao sam u teške misli, stari moj. Nisam imao više mira. Na mahove sam pomišljao da se prepustim na milost i nemilost urednici priloga u boji Sunday Timesa Elizabethi David, da joj sve otvoreno priznam, da ništa ne zatajim i da je zamolim za oprost. Ali, kad sam proučio njene knjige, ustanovio sam da u njima nema ničeg zazornijeg od jegulja i riblje paštete - što je prilično odvratno ali opet civilizirano prema onome što sam ja učinio. Ne, nije bilo izlaza. Shvatio sam da ću morati povući konzekvence za svoj postupak. I povukao sam ih. Priznajem da mi nije bilo lako. Istupio sam iz dva najstarija kluba u Londonu. Otkazao sam pretplatu na sve konjogojske časopise. Nikad više neće moja noga stupiti u klub Athenaeum. Čak sam vratio i kreditnu karticu Upravi vojnih magazina. Prekoračenje pologa na svom kontu prebacio sam u drugu banku. Ispovjedio sam se na skupštini džokeja i javno pokajao za svoj grijeh na polo-igralištu. Zatim sam prelomio svoje sedlo preko koljena... i to je bio kraj. Ja sam ti, Antrobuse, propao čovjek. Došao sam samo da pokupim svoje stvari. I svratio do tebe da se oprostim s tobom. Nekako sam slutio da ćeš me ti razumjeti.
Bio sam duboko ganut. Ali što sam mogao reći jadnom Mungu da ga utješim? I uz najbolju volju, prilično malo. Morao je ostati još četrnaest dana na svom radnom mjestu dok mu nije došla zamjena. Sve je to vrijeme proveo u strogoj povučenosti, odbijajući sve društvene pozive. Dogodilo se samo nešto što mi se sad, u svjetlu kasnijih događaja, čini značajnim. To je samo pokazalo kakav je dubok trag ostavio na njemu onaj fatalni doživljaj. Počeo je odbacivati stare navike. De Mandeville je svima pričao da je vidio Munga kako u lokalnom hotelu jede hobotnicu. Nisam vjerovao svojim ušima. Hobotnicu! Onu odvratnu živinu koja mu dođe kao ektoplazma! Ali to je bio tek jedan signal za uzbunu. Nakon toga, zavladala je šutnja. Onda nas je Mungo napustio i izgubio nam se malo-pomalo iz sjećanja. Ipak, kako su godine prolazile, mislio sam sve češće na njega sa stanovitom grižnjom savjesti. Jamačno je bio u nekoj dalekoj i zabačenoj koloniji gdje je mogao otvoreno jesti slatki krumpir i bijele miševe. Čestitao sam mu u sebi na hrabrosti.
Ali sad tek slijedi jezoviti svršetak moje priče. Spalding je svake godine odlazio u Keniju u posjet rodbini i u lov. Jedne je godine sudjelovao u safariju u unutrašnjosti zemlje. U srcu džungle, na jednom proplanku, ispred skromne kolibe, ugledao je čovjeka u večernjem odijelu kako pijucka aperitiv.
- Mungo! - uzviknuo je. Jest, bio je to Mungo. Od sramote se bio povukao u taj daleki kutak. Srdačno su se zagrlili, a Spaldingu je bilo drago vidjeti da je Mungo ipak sačuvao nešto od svoga karaktera - da je propisno odjeven za večeru. Sjeli su obojica na rasklopne stolice i porazgovarali o vrlinama Dry Martinija (dvije trećine džina i jedna trećina vermuta), koji je Mungo izmiksao majstorski, kao nekad. Premda je bio ostario, još se uvijek prilično dobro držao, i još je uvijek spravljao Martini kako se samo poželjeti može. Ti su znaci ipak mogli ohrabriti čovjeka.
Tek kad su se oglasili kolibrići i kad je mali radio u kutu otkucao osam sati, Spalding je najednom shvatio da to ipak nije stari Mungo, da to ne može biti on... Jer, domaćin mu je jasno i glasno rekao:
- Kako bi bilo da ostaneš kod mene na večeri? Imam za večeru slonetinu.
Slonetinu!
Spalding je problijedio kao krpa jer je bio odgojen u patrijarhalnoj sredini. Zar je moguće da Mungo živi ovdje u ovoj divljini i krka slonetinu? (A ako je to istina, kako se slonetina priprema? Vjerojatno treba godine i godine da se marinira?) Glasno je progutao pljuvačku.
- Jesam li te dobro čuo, Mungo? Jesi li rekao slonetinu? - priupitao ga je.
- Da - odgovorio je Mungo i široko se nacerio.
- Znaš, stari moj, u Africi ti nema onog što se zove cuisine.27 Kad se jednom otisneš iz starog kraja, otvore ti se novi vidici, poistovjetiš se sa prirodom. Ovdje se sve jede. - I raširivši ruke u noć, prevrne svoju čašu. - Ako ne voliš slonetinu - nastavi - mogu ti ponuditi vjevericu, evropsku ili američku, ili bou-konstriktora. Meni je svejedno. Treba samo da pošaljem urođenika s puhaljkom i otrovnim strelicama, i začas ćeš biti poslužen.
Spalding se naježio i izmolio upol glasa kratku molitvu.
- Da - nastavio je Mungo - poklonio sam drugima Boulestina i obje kuharice Elizabeth David. Te knjige nisu ovdje ni od kakve koristi, osim misionarima koji se prehranjuju prema sasvim zastarjelim shvaćanjima. Ja osobno crpem kulinarske ideje iz Brehmova Života životinja. Ama, dosta ti je da prelistaš prvo poglavlje o majmunima pa da ti poteku sline, da dobiješ apetit. Čuješ, nekako si mi problijedio. Da ti nije zlo?
- Nije, nije - odgovorio je Spalding - to ti se samo čini zbog ovog svjetla petrolejke što mi pada na prilično visoko i blijedo čelo.
Mungo se malo bolje namjestio na svojoj stoličici i proslijedio:
- Da, tako ti je to, stari moj. Kad bi čitaoci Timesa jednom uvidjeli što se sve može jesti, odzvonilo bi kojekakvim gastronomskim društvima i vodičima. - Tada je polaganim, sanjarskim glasom, punim pukog luxe i volupte,28 počeo tiho deklamirati: Pijavica a la remoulade..29 Žirafa Truffee aux Oignons...30 Boa-konstriktor Chas-seur...31 Ragout de Flamingo32 s flambiranim vodenim štakorom...
Bio je u pravom transu.
Spalding nije više mogao izdržati. Udaljio se na prstima s proplanka i potrčao glavom bez obzira put Nairobija...
Nemoj misliti da sam ti ispričao ovu priču (reče Antrobus) samo zato da te uznemirim. Ne, nisam. Štaviše, nadam se da je nećeš nikom dalje pričati. Ne bih volio da dopre do gardijske konjice. Ova priča samo pokazuje što sve čovjek može doživjeti u diplomatskoj službi. Kad me je slijedećeg Božića moja teta Hetty zamolila da izaberem dvije izreke koje će mi izvesti na jastučiću za uspomenu, moram priznati da je na moj izbor poprilično utjecao Mungo. Prva od tih izreka glasi: „Reci mi što jedeš pa ću ti reći tko si". A druga: „Ništa nije neumjerenije od neumjerenosti..." Valjda me razumiješ?

14. Kuku lele pčele


Kad se čovjek osvrne na ona stara teška vremena (reče Antrobus), zbilja ne zna kako da objasni onu tanku ali bogatu žicu blesavosti u karakteru Polk-Mowbraya. Iako je po mnogo čemu bio izvanredan šef diplomatskog predstavništva, sposoban i discipliniran čovjek, ipak je u nekim stvarima bio obična prava beba, stari moj, prava beba.
Mislim da je glavno bilo to što je bio sklon poslušati neke svoje iznenadne porive. Imao je previše bujnu maštu, bio je suviše egzaltiran. Jednog tjedna, recimo, spopali bi ga mornarski čvorovi. Sve je bilo u redu dok je samo sjedio za svojim pisaćim stolom i igrao se užetom, ali to nije bilo sve. Uskoro je postao nemiran, ambiciozan, zanesen tim svojim novim umijećem. Počeo je demonstrirati svoju vještinu na dječjim proslavama, dobrotvornim akcijama, primanjima - posvuda. Ali najgore je bilo to što mu trikovi nisu nikad uspijevali. Najstarijem sinu njemačkog ambasadora svezao je ruke i noge tako čvrsto da je malo falilo da se dječak uguši; spasili smo ga u zadnji čas vrtlarskim škarama. Drage je morao izliti kantu slatkog ledenog napitka po maloj natečenoj teutonskoj faci ne bi li prizvao derana k svijesti. Onda je Polk-Mowbray zavezao sam sebe za kvaku na vratima ambasade - i nije se mogao osloboditi. Okupio se svijet oko njega. Bilo je to zbilja veliko poniženje za sve nas. I opet smo se morali poslužiti vrtlarskim škarama. Otada sam ih držao u svojoj sobi da mi budu pri ruci. Možeš si misliti kakva je odgovornost počivala na meni kao predstojniku pisarnice.
- Antrobuse - govorio mi je sjedeći i rastreseno vežući ljubavne čvorove na užetu od visokokvalitetne manilske kudjelje - Antrobuse, ja sam ipak izabrao krivu profesiju. Upravo sam to ovog trenutka shvatio. Trebalo je da se u mladosti otisnem na more. Da oplovim Rt dobre nade s nepromočivim mornarskim šeširom na glavi, a? To je trebao biti moj život, Antrobuse moj.
Zar sam mu možda ja kao potčinjeni mogao proturječiti?
Dva dana kasnije zatekao sam u pisarnici njegovu tipkačicu svezanu za radijator. Bila je sva uplakana, a zapešća su joj bila natečena. Polk-Mowbray nije ju mogao odvezati, a nisam mogao ni ja.
- No, no! - neprestance je ponavljao. - A tako jednostavan mali čvor! Ovo je zbilja glupo. Samo sam htio Angeli pokazati dva-tri trika.
Na kraju je stražar Morgan morao iščupati radijator iz zida da bi oslobodio sirotu djevojku. Pri tome se izlila voda iz radijatora po podu de Mandevilleove sobe i uništila mu perzijski tepih do kojeg mu je bilo mnogo stalo. Očito je trebalo nešto poduzeti. Održali smo tajni sastanak na kojem smo mornaričkom atašeu Butchu (Ceparošu) Benbowu povjerili zadatak da stane na kraj tom hobiju prije nego što zarazi cijeli diplomatski zbor. Znali smo da Polk-Mowbray trenutno posebno štuje i cijeni pomorce - čak i one koji pate od morske bolesti, kao što je patio Butch Benbow... Ipak, moram priznati da je taj Butch bio pametan momak. Uostalom, na mornaricu se možeš uvijek osloniti. Odmah je upitao Polk-Mowbraya zar se ne boji i dalje igrati užetom takvim tempom - i u takvim razmjerima?
- Da se bojim? - blago ga je priupitao šef našeg diplomatskog predstavništva. - Zašto bih se bojao?
- Posljednji ambasador koji je patio od štrikomanije - ozbiljno će Butch - na kraju se objesio.
Usto je izustio: - Krk-krk - i obavio prst oko vrata poput užeta. Zatim, da bi upotpunio svoju pantomimu, prevrnuo je očima tako da su mu se vidjele samo bjeloočnice i isplazio velik i, moram priznati, ponešto pjegav i natečen jezik.
- To je živa istina, gospodine - potvrdio sam njegove riječi.
Mowbray je iznenađeno pogledao jednoga pa drugoga.
- Ali kako mornari to stalno rade? - rekao je.
- Mornari se mogu odvezati kad god zažele - rekao je Butch pomalo uštogljeno. - Osim toga, oni ne hodaju u snu kao vi, gospodine. Pokojni ambasador bio je također mjesečar.
Na ove njegove riječi Polk-Mowbray je poskočio. Bio je to jedan od onih slučajnih sretnih pogodaka. Zapravo je Polk-Mowbray samo jedanput hodao u snu - ali su posljedice bile katastrofalne. Pričat ću ti jednom o tome. Bilo je to nakon večere od škampa s karijem koju je priredio de Mandeville. Dugo je sjedio i samo buljio u nas. Onda je žalosno uzdahnuo, a mi smo odmah shvatili da su mu mornarski dani napokon odbrojeni.
- Hvala vam na brizi - rekao je još.
E pa, ovo je bio samo jedan primjer, a zapravo sam ti htio pričati o onim prokletim pčelama. Jednog dana, kad sam ušao u njegovu sobu, zatekao sam ga kompletno odjevenog u pčelarsku opremu, sa pčelarskom mrežom na glavi i u pčelarskim rukavicama, a u ruci je držao nešto nalik na glazbenu viljušku, čime se, koliko znam, hvata matica. Zgranuo sam se, ali mi je on samo nehajno mahnuo rukom i rekao mi neka sjednem.
- Antrobuse - obratio mi se zatim - našao sam odgovor za monotoniju koja ovdje vlada. Zujanje nebrojenih pčela, dragi moj dečko. Pastoralni hobi, prikladan za diplomate. Nešto što nikome ne nanosi zlo, a da je nam med za čaj. - Oko njega su ležali časopisi i brošure Praktično pčelarstvo, Bumbari i pčele, Mladi pčelar - i sve takvi neki naslovi. Bilo je očito da je duboko zagazio u pčelarstvo. - Naručio sam košnicu sa pčelama iz Guernseya - rekao je. - Zamolio sam Ekspedit da mi je hitno pošalje.
- Ekspedit? - promucao sam. - Ali životinje su svakako na listi artikala koje je zabranjeno slati diplomatskom poštom?
Znaš i sam da su ljudi koji vode brigu o diplomatskoj pošti prilično osjetljivi i da su propisali bezbroj uputa o tome što se smije a što ne smije slati. Međutim, Polk-Mowbray je odmahnuo glavom.
- Pogledao sam već u upute - rekao je - ali nisam našao ništa o pčelama. Najviše se zabrana odnosi na tekućine, a košnica sa pčelama nije tekućina.
Sumnjao sam u osnovanost njegova rezoniranja. Tekućine se ne smiju slati diplomatskom poštom zato što je nekad davno neki mladi ataše poslao majci bocu jeftinog Chiantija koja je putem eksplodirala. Većina depeša lorda Cromera morala se nakon toga izvjesiti da se osuši, a neke su depeše čak i pozelenjele. Bit će da boca nije bila propisno začepljena. Pa onda, talijansko vino... Kako bilo da bilo, svejedno nisam vjerovao da će Ekspedit u Londonu naslijepo preuzeti kartonsku kutiju s izbušenim rupama na vrhu.
- A što će biti ako pčele proizvedu med među povjerljivim depešama? - upitao sam ga.
Ali on se samo nehajno nasmijao i izustio:
- Pih! Neće tu biti nikakvih problema, vidjet ćete.
Nisam više rekao ni riječi. Nakon sedam dana došlo je do vrlo nezgodne scene na peronu kolodvora u Veneciji. Pčele su se izbezumile od osamljenosti u diplomatskoj vreći, pa su izletjele iz nje i okomile se na putnike u vagonu prvog razreda, u kojem je kurir Fothergill upravo jeo sendvič sa šunkom. Najprije su njega izbole. On je siromah bio vezan lokotom za vreću i nije se uspio na vrijeme osloboditi. Zatim je slijedio nezaboravan prizor u kojem je viši kurir Ministarstva vanjskih poslova jurio kroz grad, urlao i mahao torbom iz koje su u sve većim količinama izlijetale pčele i povjerljivi izvještaji. Drugi kuriri uzalud su se trudili da mu pomognu trčeći za njim u nekoj vrsti demonske igre zeca i pasa, koja je završila tek u crkvi sv. Marka, gdje je Fothergill našao utočište iza oltara. Tu su pčele zbog mraka odustale od trke i obratile pozornost na svećenike. A naša pošta? Ona ti je, stari moj, ostala sva na dnu Canala Grande. Generalni konzul morao je krenuti s flotom gondola da ih izvuče iz vode prije nego što padnu u neovlaštene ruke. Možeš si misliti kakav je to bio skandal. Fothergill je stigao k nama bez pčela i bez pošte, a pod prijetnjom ekskomunikacije. Ja sam mislio da će Polk-Mowbray napokon doći k pameti. Ali ni govora. Slijedeća je pošiljka poslana avionom u hermetički zatvorenom kontejneru, a Drage je poslan da je preuzme na aerodromu. Košnica je bila već pripremljena u garaži. Polk-Mowbray je hodao po rezidenciji sa pčelarskom mrežom na glavi i čekao te svoje proklete pčele obuzet grozničavim profesionalnim nestrpljenjem. Napokon je došao i taj čas. On je već znao kako će ih smjestiti u košnicu i tako dalje. Ali pčele nikako nisu htjele da uđu u košnicu nego su u roku od nekoliko sekundi zamračile nebo. Isprva su prilično nesistematski letjele okolo-naokolo, a onda su bučno uletjele u odvodnu cijev i izletjele usred pisarnice, gdje su se smjestile u staru limenu peć pokraj ormara za knjige. Neko vrijeme bili smo svi na oprezu, ali su se ta stvorenjca zapravo vrlo pristojno ponašala.
- Živi i pusti druge da žive - uskliknuo je Polk-Mowbray sišući palac. (Ubola ga je bila pčela.) - Ako te životinje žele baš ovdje živjeti, poštovat ćemo njihovu želju.
Ja sam mislio da mlađim sekretarima to neće biti baš po volji, ali što sam mu mogao reći?
Međutim, na moje iznenađenje, pčele nam nisu stvarale ama baš nikakve probleme; dapače, kako je vrijeme prolazilo, moglo bi se reći da je njihovo prigušeno zujanje više pomagalo nego smetalo ljudima pri sastavljanju depeša. Polk-Mowbray je donekle izgubio interes za njih. Od vremena do vremena obukao bi pčelarsku opremu i zavirio u cijev na peći, rekao im neka budu dobre i neka se malo izlete, ali ga one, na opće zadovoljstvo, nikad nisu poslušale. Malo-pomalo svi su zaboravih na njih. Ali jao! To još nije bio kraj priče. Kad su pčele napokon izašle iz svoga skrovišta, izazvale su pravu katastrofu. Sve je to zakuhao novi sekretar Sidney Trampelvis, koji nije bio dovoljno upućen u stvar i kojem je puhnulo u glavu da spali u peći stare, nepotrebne listiće sportske prognoze. E, a baš se u to vrijeme u dvorani za konferencije održavao jedan od onih neobično delikatnih sastanaka kojima je predsjedao nitko drugi nego lord Valerian glavom - znaš, onaj iz Ministarstva financija. Sve je to bilo u vezi s nekakvim trgovinskim ugovorom - ne smijem ti sad otkrivati detalje. E, sad, taj je Valerian - inače prilično velika prostačina, po mom mišljenju - ulijevao strahopoštovanje Polk-Mowbrayu, ne znam pravo zašto. Možda je imao rođake na visokim položajima u Ministarstvu vanjskih poslova. A možda je razlog tome bila bradurina koja mu je visila poput zastora i samo se na mahove razdvajala kad bi se lord pomaknuo i otkrio komadić staromodne etonske kravate. Tipično za njega, naravno. Pričalo se da tu kravatu nosi i kad spava, na bluzi od pidžame. E pa, mi koji smo studirali u Winchesteru možemo samo uzviti obrvom kad čujemo takve priče - koje, uzgred budi rečeno, nikad ne prepričavamo. Dakle, svi smo mi bili na tom svečanom vijećanju kad je do nas doprla graja i galama iz pisarnice u kojoj je Trampelvis bio prvi na udaru, da tako kažem. Nastala je kratkotrajna šutnja u kojoj se Valerian iskašljao spremajući se da nastavi svoju govoranciju, ali onda se razleglo strahovito zujanje i bat trčećih koraka. Ja nisam imao pojma da Drage može tako brzo trčati. Upao nam je u dvoranu, možda s nekom mutnom idejom u glavi da spasi šefa, ili možda da svima najavi oluju. Ali, bilo je prekasno. Pčele su se već oborile na nas u gustom i smrtonosnom oblaku, leteći nisko, sa žalcima u bojnoj pripravnosti. Nastala je neopisiva gužva. Jesi li ikad, starino, vidio pčele u brišućem letu? Jesi li ikad osjetio kako mile po tebi u hlačama, ispod ovratnika, kako ti se zavlače u prsluk? Čovjek bi morao imati čelične živce da ne vrisne na sav glas. Sudeći po dreci koju smo nadali, reklo bi se da živci diplomata nisu od čelika nego od lika. Ljudi su lupali po sebi kao po starim tepisima. Nakon žalostivog uzvika: - Moje pčele! - Polk-Mowbray je dohvatio žarač i počeo se ponašati kao don Quijotte pred nizom vrlo neugodnih vjetrenjača. Drage je pribjegao velškim religioznim stihovima isprekidanim režanjem i nekom vrstom spontanog skakanja na motki. Ja sam se sakrio iza zastora i branio se od pčela kako sam znao i umio. Ali najgore je bilo što je matica (pretpostavljam da je to bila ona) krenula u ravnoj crti prema elegantnoj bradi lorda Valeriana, koji još nije bio potpuno shvatio što se zbiva. Njega je sve više obuzimao užas dok je gledao kako se pčele blaženo roje u njegovoj bradi, s očitom namjerom da se tu i nasele. Zapravo je bio odviše paraliziran da bi se pomaknuo s mjesta. (Ja osobno mislim da je on običavao škropiti bradu portugalskom mirišljavom vodicom prije svake konferencije i da je to zacijelo privuklo maticu.) Moraš znati da se sve to dogodilo u tren oka. Polk-Mowbray je, zbog osjećaja krivnje i zabrinutosti za Valeriana, bio tako reći izvan sebe. Smatrao je da nema te žrtve koju ne bi vrijedilo podnijeti da spasi situaciju. Obuzet viteškim duhom, zgrabio je vrtlarske škare što su ležale na okviru kamina (uboga relikvija iz onih dana kad se igrao užetima) i odvažno ali i grubo zamahnuo i... jednim jedinim potezom odrezao predsjedavajućem bradu i kravatu... Ne bih mogao reći da je Valerian bio nakon toga bolje raspoložen, niti da je bolje izgledao - Polk-Mowbray mu je prilično ružno prefikario i jedno i drugo. Ali tome više nije bilo lijeka. Ranjenici koji su mogli hodati morali su se povući u kantinu da im stave obloge na rane. A pčele, ostavivši za sobom pravu pustoš, izletjele su kroz prozor i uletjele u vulgarijansko Ministarstvo vanjskih poslova preko puta. Nisam čekao da vidim što će dalje biti. Bio sam toliko sretan što sam se iz cijele te gužve izvukao čitav da sam se na prstima vratio u svoju sobu i nazvao kantinu u prizemlju. Otvoreno priznajem da sam naručio viski sa sodom, i to jaču dozu nego inače. Čak ću priznati i to (pod prisilom i sotto voce)33 da mi je na usnama zatitrao i slabašan, trenutan smiješak. Ne bih mogao reći, stari moj, da sam bio baš nesretan zbog načina na koji je Polk-Mowbray postupio s etonskom kravatom lorda Valeriana. Bio je to jedini pravi način, po mom mišljenju. Pitao sam se da li ima nade da će isto tako postupiti i s drugim etonovcima?

15. Ataše za psine


Bilo je to (reče Antrobus), srećom po tebe, malo prije nego što si ti došao k nama. Tip je premješten upravo prije tvog dolaska. E, sad, o tom frajeru, Trevoru Dovebasketu (tada je bio mlađi vojni ataše) mogao bih samo ovo kazati: bilo je očito da je taj momak sklopio savez sa samim Sotonom. Mora da je to bio neki grozni faustovski pakt. Vidjelo se to već po njegovoj vanjštini - imao je srasle obrve. A po tome kako je grizao nokte bilo je jasno da potajno čita časopis Tehnika za svakoga. Štaviše, soba mu je bila puna mehaničkih igračaka i žica. Vječito je nešto petljao sa strujnim krugom, osiguračima, lijepio sve nešto onim odurnim selotejpom, i tako dalje. Imao je zbilja opasne sklonosti. Polk-Mowbray je jednog dana digao telefonsku slušalicu i dobio strahovit strujni udar.
Onda su članovima Rotarijanskog kluba cigare eksplodirale pod samim nosom i ozbiljno im uzdrmale moral. Nikad ništa nije bilo dokazano, ali ja sam znao... Nešto mi je govorilo da je i to bilo Dovebasketovo maslo.
Bio je sjedne strane u dosluhu sa Sotonom a s druge sa de Mandevilleom. Njih su trojica zajedno organizirala u pisarnici neku vrstu trke kukaca. Kukci su imali ugrađene elektromagnete u kracima, molim te lijepo! Možeš si misliti kako sam bio zabrinut. A kukci su svi dobili imena po nama. Njih su dvojica otvorila kladionicu i nagovarala nas da se kladimo na velike sume. Naša nova šifrantkinja Dolly Pusey prokockala je u roku od nekoliko minuta povišicu za godinu dana unaprijed i veći dio premija mirovinskog programa za službenika Ministarstva. Kad sam to saznao, nije mi preostalo ništa drugo nego da je vratim u London. Ali to još nije bilo sve...
Izmislili su mali električni vlak za serviranje jela i prodali ideju Drageu radi tobožnje uštede u radu. Vlak je vozio po tračnicama na stolu u blagovaonici i zaustavljao se pred gostima, a na svakom je vagonu bio po jedan tanjur. Na prvi pogled činilo se da je to genijalna ideja. Vlakom je upravljao Polk-Mowbray pritišćući na dugmiće ispred sebe. Ja sam ipak imao svoje rezerve prema svemu tome. Ali, kako se baš tada održavao kongres Sindikata električara pa smo neke od njihovih članova pozvali na ručak, Polk-Mowbray (koji je imao stanovitu infantilnu crtu) pomislio je kako će ih impresionirati svojom igračkom. Pogađaš što se dogodilo? Mašinerija se pokvarila tek kad je vlak prevozio Bombe Surprise.34 Došlo je do grozne nesreće, vlak je iskočio iz tračnica i srušio nam se u krilo, a Bombe (čudesno djelo na kojem je Drage radio cijele noći) opravdala je svoje ime... De Mandeville je kažnjen najstrožom disciplinskom kaznom - morao je mjesec dana hraniti zlatne ribice u ambasadi.
E pa, ovo sam ti ispričao samo zato da znaš kakve sam probleme imao s tim vražjim Dovebasketom. U to je vrijeme diplomatski zbor prolazio kroz stanovitu krizu. U diplomate je, kao što znaš, razvijen natjecateljski duh, vječito se takmiče među sobom. Te su zime na redu bili psi. Sve je počelo od Mađara. Njihov sindikalni ataše iznenada se pojavio s nekim fantastičnim stepskim hrtovima. Priuštio je sebi da ga psi javno voze u saonicama, a možeš si misliti kako se pri tome važno držao. Odjednom su se svi htjeli natjecati s njim. Za nekoliko tjedana došlo je do pravog buma na tržištu pasa. Diplomati su nabavili pse različite veličine i oblika: velike, male, plosnate i one koji izgledaju kao hladni hamburgeri. Francuzi su se najviše bavili šišanjem i friziranjem svojih pasa, Talijanima su se sviđali psi nalik na harmoniku, a Britancima one velike trome životinje koje nose oko vrata konjak Hennessy u umjetnički izrezbarenim bačvicama. Zaboravio sam kako se zovu. Uglavnom, spašavaju ljude iz snježnih nanosa ližući ih po licu i časteći ih potrebnim pićem u pravom času. Nešto jezivo. Albanci su negdje pronašli ovčarske pse sa zelenim očnjacima, tako krvoločne da su ih morali držati vezane za drveće u vrtu, a hranili su ih s određene udaljenosti sve dok nisu našli čobanina koji je znao s njima. Taj ih je vodio u šetnju na čeličnoj uzici.
E pa, sve bi to još možda i sretno prošlo da se Polk-Mowbray nije zagrijao za ideju da organizira izložbu diplomatskih pasa. Njega je uvijek bilo lako na sve nagovoriti, a taj mu je vražji Dovebasket napunio uši pričama o tome kako će sigurno osvojiti prvu nagradu u kategoriji pasa koji nose bačvice. Ja sam sve to zabrinuto pratio, iako mi nije bilo jasno s koje će strane uslijediti udarac. Kako bilo da bilo, isplanirali su sjajnu izložbu pasa na kojoj će svaka ambasada osvojiti prvu nagradu u svojoj kategoriji pa će svi doći na svoje. Rozete, značkice, markice - ništa nije zaboravljeno. Neka tvornica pseće hrane pristala je da bude pokrovitelj natjecanja i da podijeli prilično bijedne nagrade u obliku limenih skulpturica pasa, koje je de Mandeville obojio zlatnom bojom ne bi li se doimale malo skupocjenije. Velika dvorana u Gradskoj vijećnici zakupljena je za izložbu, a novinari su unaprijed dobili svu silu informacija, koje uopće nisu iskoristili. Brižljivo su sastavljeni govori s potrebnim brojem taktičnih fraza o svemu i svačemu. Supruge diplomata odlučile su da to ne bude samo natjecanje pasa nego i takmičenje u modi. Mnoge modne kreacije nastale su preko noći, a neki su najnoviji modeli dopremljeni iz Pariza. U zraku se osjećalo uzbuđenje. Bila je to prva proljetna priredba. Šivaći strojevi drndali su dan i noć. Ministru unutrašnjih poslova ponuđeno je da pobjednicima uruči nagrade - po jednu za svakog šefa diplomatskog predstavništva. Polk-Mowbray je drhtao od uzbuđenja dok je učio ono nekoliko riječi zahvale ispred ogledala na zidu u ambasadi. Sve je obećavalo da ćemo provesti lijepo i ugodno popodne. Međutim... nije mi se sviđalo nešto u Dovebasketovim očima. Zar je moguće, pitao sam se, da opet sprema neku psinu? S njim čovjek nikad nije bio načisto. Priznajem da nisam mogao ušutkati u sebi glas koji mi je šaputao: „Neki vrag će se ipak dogoditi” dok sam promatrao, moram priznati, vrlo ukusno uređenu dvoranu u Gradskoj vijećnici, ukrašenu zastavama svih zemalja sudionica, dvoranu koja je bila još blistavija zahvaljujući našim damama u njihovim najljepšim haljinama. Dan je bio vedar i sunčan. Psi su bili neobično mirni, mahali su svojim grotesknim batrljcima od repova i šarenim vrpcama dok je skupina dostojanstvenih sudaca prolazila među njima zapisujući bodove na ukrašene kartone. Kokteli su se posluživali brzo jedan za drugim.
Iznenada sam jasno čuo de Mandevillea kako šapće promuklim glasom:
- Hajdemo, Dovie!
Nato su se obojica popela na vrh tribine, iznad melee.35 Lica su im odavala napetu pozornost. Činilo se da je Dovebasket prehlađen jer je pokrio lice maramicom. Mislio sam da će se iseknuti. Odjednom među psima prođe val tjeskobe kao vjetar žitom. Albanski ovčari su otegnuto i drhtavo zatulili kao solo violina u skladbi Albana Berga, a onda... onda je nastao pravi pakao. Mirni i dragi psi iznenada su se okomili na svoje vlasnike i suce, zapjenjeni od neobjašnjivog bijesa. Okomili su se i jedni na druge. Stade graja i metež. Prevrnuše se klupe. Ovčari su napali labradore, oštrodlaki terijeri foksterijere. Psi su vukli svoje vlasnike amo-tamo za uzice koje su se zapetljale sa stolicama, nogama i diplomatima, tako da ih nitko nije mogao otpetljati. Registrirani su ugrizi svih mogućih veličina i dubina. Potekla je krv, duhovi su se uzbunili. Rusi su počeli prijetiti šakama. Ministra je nečiji pas ugrizao za... tur. Polk- Mowbrayu je neki kudravi, nečistokrvni barzoj otrgao gamašu s noge. Kućni psići cviljeli su poput pikola, veći su psi lajali dubokim glasom, diplomati su stenjali i jaukali.
Jednim jedinim skokom našao sam se uz Dovebasketa. Strgao sam mu maramicu s lica.
- Jesam li te raskrinkao! - prosiktao sam. Potvrdile su se moje sumnje. Dovebasket je iz sve snage puhao u jednu od onih pištaljki koje ljudsko uho ne može čuti, ali koje proizvode visoke, prodorne tonove što izbezumljuju pse.
- Ma to je bio samo jedan mali eksperiment - rekao mi je smješkajući se sladunjavo. - Okladio sam se s de Mandevilleom za ravno deset funti da ću uspjeti zazviždati na ovu svoju zviždaljku.
- Eksperiment! - uzviknuo sam. - Pogledaj samo malo oko sebe, bijedni klipane!
Prizor je bio stravičan. Nikad nisam vidio ništa slično tome - osim možda jednom, kad je netko pustio bjeloušku među članove Pen kluba na kongresu u Veneciji.
- Daj mi taj svoj jezivi instrument! - obrecnuo sam se gromovitim glasom na Dovebasketa. - Zaplijenit ću ti tu pištaljku. A čim se ovo dolje smiri, odvest ću te do gospodina ambasadora.
Ali on se samo smijuckao. Taj mali zloduh bio je zbilja nepopravljiv. Kad sam poslije, u toku dana, rekao Polk-Mowbrayu za tu njegovu pištaljku, izbezumio se od bijesa.
- Taj mora otići - rekao je gromoglasno.
I zaista - nakon duljeg vremena, kao i obično - Dovebasket je otišao. Postavljen je za starijeg vojnog atašea u New Delhiju. Unaprijeđen je, starino moj. U diplomatskoj službi možeš biti samo unaprijeđen. Možda je baš u tome najveća tragedija.

16. Željezna ruka


Jesi li primijetio (reče Antrobus) da su svi oni koji nose ime Percy gotovo neizostavno kreteni? Možda to ime daje stanovitu kobnu nepostojanost tim jadnim dušama; ili, možda roditelji to ime biraju kao najprikladnije za one koji od rođenja pokazuju znakove duševne zaostalosti... Bilo kako mu drago, to je neosporna činjenica. Čim čujem to ime, znam da ne moram ni pogledati čovjeka koji ga nosi. Siguran sam da su mu uši široke kao listovi banane, da mu je pogled mutan, da mu iz usta curi slina, da su mu prsti na nogama deformirani, i tako dalje... Koliko znam iz iskustva, tako izgleda svaki Percy.
Ni drugi lakaj u ambasadi Percy nije bio nikakva iznimka. Zapravo nije ni zavrijedio da bude lakaj, što je na kraju krajeva ipak metier.36
Mogao je u najboljem slučaju biti krčmarski sluga - lijen, neotesan i uobražen. Satima je namještao uvojak na čelu koje mu se sve više širilo, i satima je zaljubljeno škicao služavke. Vozio se na biciklu oko gredica cvijeća dok se Polk-Mowbrayu (koji je promatrao na dalekozor ptice iz svoje sobe) nije zavrtjelo u glavi pa mu je zabranio da se dalje vozi. Fućkao je dozlaboga jednolično i prodorno. Žvakao je gumu vrteći je u ustima tako da bi se promatraču okrenuo želudac.
Međutim, kad bi Drage bio slobodan, brigu o kućanskim poslovima u ambasadi preuzeo bi taj mlađahni Quasimodo, pa je tako i došlo do gužve oko željezne ruke. U normalnim okolnostima Percy nije smio ni dodirnuti srednjovjekovni viteški oklop koji je stajao u dvorani za konferencije i koji smo zvali „Bijeli vitez”. Ja sam osobno mrzio taj oklop, ali Drage ga je upravo obožavao. Često bismo se i uplašili na tajnim sastancima. Jednom, upravo kad se Polk-Mowbray spremao da nam saopći svoju odluku, iz viteza je iskočio dabar, tako da smo se svi prestravili. Jednom drugom prilikom opazili smo kako dim vitezu izlazi na usta pa smo uglas povikali: „Špijun!” Međutim, to je samo Trampelvis bio bacio opušak u njega. Nakon toga sam zapovjedio da viteza premjeste u predvorje. Jedanput mjesečno Drage bi ga čitavog rastavio i ulaštio. Percy međutim nije mogao odvojiti mutnog pogleda od Bijelog viteza, pa čim bi Drage okrenuo leđa, on bi počeo izvoditi ludorije s njim.
Tako bi navečer nabio sebi na glavu njegov šljem i plašio služavke krkljajući kroz prozorčić kantine. Štaviše, odlazio je u njemu u šetnju predvečer na biciklu - izašao bi na jedna vrata iz ambasade a vratio se na druga - tako da su zgranuti vulgarijanski stražari trljali oči od nevjerice. Ne znam zašto nisu pucali na njega. To je ipak morao biti jasan dokaz da naša obavještajna služba prelazi u ofenzivu - a jedan mali arpeđo izveden na šmajseru bio bi nam prištedio mnogo kasnijih nevolja...
E pa, Percy je nastavio izvoditi te svoje slaboumne šale sve dok nije jednog dana dotjerao cara do duvara. Toga dana, pošto je uspješno odigrao ulogu Hamletova oca, vratio se u kantinu zadovoljan i zadihan, pa je počeo skidati sa sebe šljem i oklop kako bi stigao servirati u salonu Martini prije večere. Možeš si misliti kako se mamlaz iznenadio kad je ustanovio da ne može izvući desnu ruku iz oklopa. Ma koliko je vukao i potezao, nije ju uspio izvaditi. U hipu je pojmio da će mu ta oklopna rukavica ostati na ruci do kraja života ako je ne uspije presjeći na mjestu gdje je spojena s lakatnim štitnikom. Jednostavno, kopča, ili kako se to već zove, nije se dala otkopčati. Prvo što sam čuo bio je zvuk kao da netko pokušava potkovati plahovita tovarnog konja u ambasadi - rustikalni zvuk koji nekako nije bio u skladu s Polk-Mowbrayevim načinom života. Naprosto nije djelovao prirodno. Nije se uklapao u naš svijet. Kad sam malo bolje oslušnuo, učinilo mi se da čujem nekakvo zapomaganje, i nisam se prevario. Netko je već na sav glas tražio diplomiranog akušera, ili barem primalju.
Percy je revao kao magarac, okružen usplahirenim služavkama. Bilo mu je jasno da je nadrljao. Sjedio je na tronošcu u kantini sav uplakan, držeći visoko u zraku skupocjen komad željezne robe i nijemo tražeći pomoć.
- Prokleti klipane! - obrecnuo sam se na njega. - Koliko puta smo ti rekli da ne diraš u Bijelog viteza!
Uzeo sam vući i potezati za oklopnu rukavicu, ali uzalud. Željezna boksačka rukavica nikako se nije dala skinuti, baš poput konjaničke čizme. Padali su kojekakvi beskorisni prijedlozi što da se radi, a bilo je i raznih pokušaja da se rukavica skine, ali sve utaman. Odveo sam Percyja u pisarnicu u potrazi za stručnim savjetima. Spalding je nešto pokušao, pa i de Mandeville. Složno smo svi skupa gurali, vukli i podizali rukavicu uvis. Percy je još glasnije jaukao ali ništa nije pomagalo. Pojavio se Polk-Mowbray sa dvojicom arhivara koje je privukla buka iz inače mirne pisarnice. Oni su spasiocima ulili svježu krv i dali nove poticaje. Polk-Mowbray je stao Percyju na prsa a mi smo formirali ljudski lanac - kao kad se u oluji izvlači na kopno čamac obalne službe za spašavanje - i pokušali ga golom fizičkom snagom osloboditi okova. Umalo da nismo siromaha rastrgali. Ljudski zglob ne bi to izdržao.
- Ne moraš se toliko derati - ljutito mu je rekao Spalding. - Samo pokušavamo da ti pomognemo.
Onako zadihani, odustali smo od te metode i održali novo vijećanje. Dovebasket je pozvao šofere ambasade i posavjetovao se s njima. Iznošeni su planovi koji su iziskivali skupocjenu i bizarnu opremu - šoferi su predlagali da se poslužimo pilom za metal. Ali ti su prijedlozi samo obeshrabrivali Percyja. Onda je Polk-Mowbray hrabro pokušao da mu skine rukavicu s pomoću drvenog bata za kroket. Nastala je zaglušna buka, ali krajnji ishod nije bio vrijedan spomena. Moram priznati da su ti srednjovjekovni obrtnici, majstori - kako su se god zvali - dobro znali svoj posao. Ta starinska rukavica nije izgledala bogzna šta, ali kako se dobro držala! Percy je već bio isprepadan i možda malo i izubijan po ruci oko rukavice. Obilato smo ga častili neocarinjenim džinom ne bi li mu se vratila boja u obraze. Sjedio je na Spaldingovoj okretnoj stolici, od vremena do vremena jaukao i halapljivo pio. Kadikad bi nekome od nas pala na pamet neka nova ideja pa bi pošao prema njemu da je iskuša, ali bi se on mahnito zavrtio na stolici kako bi izbjegao daljnje muke. Tako je i Butchu Benbowu zadao rukavicom pljoštimice takav udarac po ramenu da se naš strašni mornarički ataše opružio po podu koliko je dug i širok i ostao ležati očekujući da mu sudac počne brojiti. Zatim je Percy popio još malo džina, i još malo jaukao. Činilo se da nema izlaza iz tog škripca. Vrijeme je odmicalo, a očekivali smo goste.
- Ja bih najradije nabio na tebe ostatak ovog oklopa i vratio te avionom tvojoj materi! - uzviknuo je Polk-Mowbray sav obuzet bijesom. Suosjećao sam s njim.
Najgore je bilo što je trebalo da nam te večeri dođu Nizozemci na večeru. Reklo bi se da je Nizozemcima suđeno da ih pozivamo na večeru kad god bi kod nas vladala nekakva kriza. Te je večeri bila prava svetkovina. Percy je bio loš batler i kad mu nije bilo ništa, a te se večeri ponašao zaista kao čudak. Glavinjao je po blagovaonici i sve nešto njuškao, napola anesteziran džinom i... e pa, možeš si zamisliti face naših gostiju kad bi im se iznad ramena pojavila oklopna rukavica s tanjurom za juhu. Njima je to moralo djelovati prilično sablasno. Bilo je jasno da bi najradije zatražili objašnjenje od nas o tom željezu, ali su im to branili željezni zakoni diplomacije. Obuzdavali su svoju radoznalost. Bili su za pet. Inače bi Percy uvijek zamočio palac u juhu, ali mu je ovaj put palac bio od željeza. Znaš da se i sad naježim kad se toga sjetim. Ipak, zahvaljujući nadljudskim naporima, ostali smo mirni i razgovarali o politici koliko smo god mogli hladnokrvnije. Što čovjek jedanput nauči, to teško zaboravlja. Uglavnom, svi smo se dobro držali. Ipak, mislim da su naši gosti slutili da su svjedoci strašne tragedije. Kad smo ih ispratili do njihovih kola, stiskom ruke izrazili su nam nijemu sućut. Odjednom smo se opet osjetili strahovito osamljeni - ostali smo sami sa željeznom rukom...
E pa, svi smo odreda, dragi moj, pokušali nešto učiniti s tom vražjom rukom - kapelan, šifranti i najposlije liječnik. Ovaj je potonji predložio da let-lampom zagrijemo rukavicu dok se kopča ne proširi, samo što bismo na taj način spalili Percaja. Meni je tada već, naravno, bilo gotovo svejedno što će biti s njim. Ja bih mu bio drage volje amputirao ruku negdje iznad lakta. Dotle je, međutim, hitno pozvan profesor koji je radio u muzeju starog oružja, ali je taj jedini specijalist za oklope bio na godišnjem odmoru u Italiji. Trebalo je da se vrati tek za dva dana. Dva dana! Znam da to sad ne zvuči odviše dugo. Međutim, Percy je usred noći ustanovio da ništa više ne osjeća u ruci. Potpuno mu je utrnula. Sjeo je u krevetu, iznova prestravljen. Pomislio je da je možda već nastupila gangrena; čuo je bio liječnika kako nešto mrmlja o cirkulaciji krvi... Sjurio se niza stube ričući kao lav i upao Polk-Mowbrayu pravo u spavaću sobu vitlajući oklopnom rukavicom. Poštovani šef našeg diplomatskog predstavništva bio je te večeri, nakon velike nervne napetosti toga dana, rano legao prepustivši se slatkom prvom snu. Kad ga je probudila ta prikaza, nije razumio ni riječi od Percyjeva blebetanja i brzopleto je zaključio da je na gornjem katu izbio požar. Trebalo je svega nekoliko trenutaka da razbije staklo i pritisne na dugme. Razlegla se zlokobna zvonjava koja je probudila dobrovoljne vatrogasce u ambasadi, koji su dojurili na čelu s Morganom, u pidžami i sa šljemom na glavi. Do dana današnjeg ostalo mi je zagonetno kako su uopće Percy i ambasador uspjeli te noći izbjeći temeljitoj kupki u pjeni. I jedan i drugi govorili su nešto nesuvislo dok je mala skupina odvažnih spasilaca jurila sa svojim šmrkovima kroz blagovaonicu i uza stube.
Na kraju je opet uspostavljen red i pozvan liječnik, koji je uspio donekle umiriti Percyja. Međutim, liječnik je ozbiljno shvatio činjenicu da je nesretniku utrnula ruka. Bilo je očito da mu rukavica otežava cirkulaciju krvi. Percy je morao na neki način pomoći svom krvotoku - pospješiti cirkulaciju - dok ne stigne pomoć izvana. Kako?
Tako da lupa rukavicom, zamisli, molim te, da neprestance lupa po bilo čemu što mu je pri ruci, da lupa danonoćno kako ne bi nastupila gangrena. Vjeruj mi, dragi moj, da mi ta zlokobna lupa što je potrajala dva puna dana i dvije noći, još i sad zvoni u ušima. Lupao je po zidovima, po stolu u kantini, po podu. Nije se moglo više ni raditi ni spavati. Cijela četa kućnih duhova ne bi mogla ni približno dizati takvu buku. Tres, tres, tres... čas bučno i polagano, čas potmulo i šuplje, čas oštro i jasno. Ta nas je buka progonila danonoćno dok nije napokon došao profesor. Dočekali smo ga sa suzama u očima, preklinjući ga da nam pomogne.
On je pogledao Percyja i mudro zaklimao glavom. Činilo se da dobro poznaje sve te kopče i drukere. Namazao je peruškom umočenom u maslinovo ulje sve pregibe na oklopnoj rukavici, dvaput lupnuo svojim cvikerima po njoj i gle čuda - Percy je bio slobodan. Tišina koja je zavladala bila je pravi melem na ranu. Svima nam se u isti mah oteo uzdah - uzdah kakav nisam nikad čuo od diplomata, ni prije ni poslije toga. Najposlije je oko nas nastala tišina, uobičajena tišina ambasade koja radi svojim uobičajenim tempom. Bez zaglušne buke pri istovaru robe na teretnom kolodvoru, bez udaranja čekića po nakovnju, bez nabijanja kotlokrpe u svojoj radionici. Bez svega toga. Ostala je samo ambasada Njena Veličanstva, a nadali smo se da će tako biti i ubuduće. Ipak, da bude još sigurniji, Polk-Mowbray dao je da se s viteškog oklopa skinu ruke i vrate kući, u Englesku. Ne bih mogao reći da je time popravio izgled Bijelog viteza, ali bilo je veliko pitanje da li bi se ičim ikako mogao popraviti.

17. Svami s nami


Jesam li ti pričao (reče Antrobus) o našem mornaričkom atašeu i njegovoj izrazitoj sklonosti za okultizam? Čini mi se da jesam. Ali mislim da ti nisam pričao o njegovom svamiju.37 E pa, cijele prve zime koju sam proveo u Vulgariji stari Butch (Ceparoš) Benbow, kao što smo ga od milja zvali, radio je kao lud na svojoj reinkarnaciji. U uredu je izvodio vježbe disanja i satima zurio u vrh svoga jezika sve dok nije malne izludio svoju tajnicu. Išao je čak tako daleko da je na dosadnijim sastancima susprezao dah do krajnjih granica i onda šišteći ispuštao zrak. To je ipak uznemirivalo prisutne. Njegov je sluga tvrdio da mu gospodar u pauzi za ručak često sjedi podavijenih nogu na tratini s begonijom na pupku, neskriveno i bestidno meditirajući - ali možda je sluga i malko pretjerivao. Bilo kako mu drago, Butch se ozbiljno prihvatio posla, a mora se priznati da je bio tvrdoglav kao sivonja. Štaviše, rekao je i sam da mu tvrdoglavost izričito stoji zapisana u horoskopu, u kojem nije bilo ni spomena, recimo, o alkoholizmu ili ekshibicionizmu. Tek puka tvrdoglavost. Ja sam, znaš, pomalo sumnjao u mudrost tih duhovnih napora kod čovjeka koji je, po mom mišljenju, donekle naginjao alkoholu, ali... mudro sam šutio. Nisam pisnuo čak ni onda kad je slomio rebro.
Jednog jutra, kad je ušao u moju sobu, zgranuo sam se vidjevši koliko se promijenio. Bio je pepeljastosiv u licu i doimao se kao star i skršen čovjek. U prvi mah pripisivao sam sve to činjenici da smo prethodne večeri svi skupa bili na večeri u burmanskoj ambasadi, gdje su nam servirali tako sirovu divljač da umalo što se nismo počeli verati uza zidove. Ali sam se prevario.
- Antrobuse - rekao mi je - ja sam propao, stari moj. Dibidus propao. Onaj moj prokleti svami stiže mi danas avionom.
- Tvoj svami? - ponovio sam. On klimne glavom i proguta pljuvačku.
- Uzimao sam satove iz reinkarnacije poštom od jednog indijskog svamija. Sve dosad je on za mene bio, stari moj, samo poštanski pretinac u Edgware Roadu. Zove se Anaconda Veranda. I mogu ti reći da sam mnogo profitirao od njega. Ali nisam očekivao telegram u kojem mi javlja da mi dolazi u posjet kako bi se iz prve ruke osvjedočio o mom duhovnom napretku. Dolazi mi danas po podne.
- Pa što ima u tome loše? - priupitao sam ga nastojeći gledati na stvari s ljepše strane. - Kladio bih se da si ti prvi diplomat koji ima svog osobnog svamija. Svi će u diplomatskom zboru pozelenjeti od zavisti.
Butch je, međutim, prostenjao i počeo se previjati kao da u igri pogađanja treba odglumiti „kolike”.
- Dragi moj, pa valjda znaš da su svi svamiji goli čovječuljci s naočalama, koji vode sa sobom kozu na uzici? Što ću ja s njim? Ne mogu ga valjda povesti sa sobom na primanje u francusku ambasadu. Smijat će mi se cijeli zbor ako me budu vidjeli sa čovjekom koji ima na sebi samo komad tkanine oko bokova. Novinari bi se sigurno odmah o tome raspisali. A što bi rekli u Admiralitetu kad bi me vidjeli na slici s njim u Mornaričkom glasniku? Znaš kakvi su ono tamo zakleti materijalisti! Opet bi me šupirali u Kinu, a to moja jetra ne bi više mogla podnijeti.
Duboko sam uzdahnuo. Počeo sam ga shvaćati. U diplomaciji je komad tkanine oko bokova škakljiva stvar, koja u rukama zlonamjernih ljudi lako može postati tajno oružje. Porazmislio sam i naposljetku rekao:
- E pa, morat ćeš nešto izmisliti da se izvučeš iz škripca. Možda bi ga mogao predstaviti kao rođaka neke ugledne ličnosti, recimo pisca Noela Cowarda ili špijuna Brucea Lockharta? Mislim da ti je to još jedina šansa.
Ali on je utonuo u mračne misli, jedva da se obazirao na mene.
- Pa onda, znaš, ima tu još jedna stvar - rekao je sumornim glasom. - Ja bih zapravo morao živjeti samo od kozjeg mlijeka, a ne od nezaslađenog kondenziranog kravljeg mlijeka pomiješanog s malo džina Gordon’s Dry. Nekako se ipak nisam mogao prisiliti da u kući držim kozu. Kad koze tako zaudaraju. A čim on to prokljuvi, sigurno će me pošteno iskefati, na čisto duhovnoj osnovi. Istini za volju, Antrobuse, ne vjerujem da bih ikome mogao prodati svamija kao svog rođaka, što ti misliš o tome?
Istini za volju, nisam ni ja vjerovao da bi to moglo proći; ali što je mogao još učiniti? Iz Londona je već bio poletio avion u kojem se nalazio njegov mali dušebrižnik. Valjalo je pogledati istini u oči. Moram priznati da mi je bilo žao dobrog starog Butcha.
Moj je kolega bio blijed kao krpa, ali je bio još bljeđi po podne kad je ušao u službena kola i krenuo na aerodrom pred svoga svamija. Bilo je zaista žalosno pogledati ga. Na sve širem čelu izbile mu od muke kapljice znoja. Siromah je već vidio sebe ne samo upropaštena u društvenom nego i u duhovnom pogledu.
Ali možeš si misliti kako mu je odlanulo kad iz aviona nije izašao goli dravid vodeći za sobom kozu koja će morati u karantenu, nego najšarmantniji i najsamopouzdaniji indijski princ u lijepo skrojenom odijelu, s turbanom na glavi, na kojem je blistao smaragd velik poput guše. Anaconda Veranda bio je zaista divan, svjetski čovjek, pravi džentlmen. Butch umalo da se nije onesvijestio od olakšanja kad je čuo kako savršeno, upravo besprijekorno govori engleski - mnogo bolje nego sam Butch. Zar je moguće da je to onaj svami od koga je toliko strepio? Butch se blaženo zavalio u kolima šapćući molitve zahvalnice. Kad je stigao u ambasadu sa svamijem, bio je to sasvim drugi čovjek. Nadimao se, samo što nije pucao od ponosa.
Moram priznati da je i mene Veranda učas osvojio - kao uostalom i sve ostale. Imali smo svi utisak da je studirao s nama u Oxfordu, iako ga se, začudo, nitko nije sjećao. Ipak, neosporno se doimao kao bivši student koledža Balliol. Umjesto očekivane društvene degradacije, Butch je preko noći postao najtraženiji čovjek među diplomatima, a sve to samo zahvaljujući svamiju. Veranda je izvrsno plesao, a bio je skroman, mudar, duhovit i prijazan; upravo je fantastično svirao na flauti, čime je, dakako, najviše omilio Polk-Mowbrayu. Bio je vrlo uviđavan čak i u duhovnom pogledu pa je rekao Butchu da je u određenim fazama duhovnog razvoja pokoja kapljica džina u nezaslađenom kondenziranom kravljem mlijeku prava stvar i da to neslužbeno odobrava i sam dalaj-lama. Butch je bio ushićen, kao i svi mi ostali.
Veranda se bavio i takozvanim salonskim okultizmom, to jest spiritizmom i gatanjem, tako da su dame iz diplomatskog zbora upravo ludovale za njim obasipljući ga laskanjem i strahopoštovanjem. Pošto je hipnotizirao Dragea, izvlačio mu je iz nosa beskonačan niz tvrdo kuhanih jaja. Predvidio je da će Collin biti premješten u Kinu. Rekao je Dovebasketu točno, na dvije decimale, koliko je prekoračio svoj polog u banci. Bio je to, dragi moj prijatelju, zaista darovit čovjek. Nije prošlo mnogo vremena a većina ga je ambasadorica otvoreno molila da im daje duhovnu poduku. Šefovi diplomatskih predstavništava bili su zeleni od zavisti i brzojavno tražili od svojih centrala da im avionskim putem pošalju svamije na ogled. Polk-Mowbray se čak bavio mišlju da otvori posebno radno mjesto višeg duhovnog savjetnika u ambasadi i da postavi na to mjesto Verandu, samo zato da ga zadrži. Ali mislim da se upleo kapelan i ugušio ideju u samom začetku. Polk-Mowbray se nakon toga još dugo durio na njega.
E pa, Veranda je cijele te sezone bio u središtu društvene pažnje, čime smo se svi mi i te kako ponosili. Pozivali su ga na večere sa svih strana. Predložen je za Orden Britanskog Imperija i za Croix de Guerre38 - i za mnoga druga odlikovanja. Bio je velika društvena atrakcija, pravi pravcati magnet. Dakako da je i Butch uz njega naglo napredovao. Morao je angažirati privatnog tajnika da vodi sve deblju knjigu dogovorenih sastanaka i obaveza te da odbija uljudno (ali oštro) skorojeviće koji su ga opsjedali.
Ali sad dolazi denoument39 - ili, kako bi jadni Polk-Mowbray vjerojatno danas rekao, „čas obračuna". Dogodilo se to prilično nenadano ali elegantno. Zacijelo je Veranda prije toga dobro proučio socijalnu strukturu, navike i kretanje članova diplomatskog zbora. Izabrao je jedan od onih jezivih praznika - čini mi se da je to bio Praznik rada - kad je mogao biti siguran da će se cijeli diplomatski zbor nalaziti na tribini na glavnom gradskom trgu znojeći se preko svake mjere i prateći mimohod pješadije. Da, dobro je to smislio, izabrao je pravi trenutak. Najprije je posudio službena kola i desetak de Mandevilleovih kofera od svinjske kože. Ponašajući se sasvim ležerno i smješkajući se onim svojim zavodljivim, neodoljivim smiješkom kojim je stekao toliko prijatelja i utjecao na tolike ljude - obišao je redom sve ambasade i oplindrao ih znalački i diskretno. Kako je samo znao birati! Zadovoljavao se jedino onim najboljim. Uzimao je najskupocjeniji nakit kao što su bila Polk-Mowbrayeva dugmad za manšete, Angelin dijadem... najvrednije umjetnine kao što su bili originalni Leonardovi crteži u argentinskoj ambasadi, dva Tiepola chez les italiens,40 prvo izdanje Hamleta iz Spaldingove biblioteke, dva mikenska broša grčke ambasadorice. Uzeo je čak i Nelsonovu paradnu sablju koja je Butchu bila jedino pravo blago i na kojoj je uvijek zimi pržio tost. I kad je sve to lijepo potrpao u svoje bisage, frajer je iščeznuo, nestao, ispario... E pa, možeš si misliti, stari moj, kakva je gužva nastala. Kakva frka! U prvi mah nitko nije mogao vjerovati svojim očima. Svi smo bili zgranuti! Kao da nas je grom ošinuo. Mnogi su oborili glavu, mnogima se zamutio pogled. Jadni Butch srozao se opet u očima diplomata -kao i svi mi. Jer svi su poistovjetili tog našeg nesretnog gosta s našom ambasadom. Ne znam kako smo uopće preživjeli slijedećih nekoliko mjeseci. Butchovom svamiju zameo se svaki trag, baš kao i svom onom opljačkanom kulturnom blagu. Mora da su svi ti predmeti završili na pazaru negdje u Indiji. Čovjek se upravo naježi kad pomisli na tako nešto.
Butchu je trebalo više godina da preboli sramotu koju mu je nanio svami. Ali najgore je od svega bilo što nikad nije završio tečaj iz reinkarnacije; nekako nije više imao volje da nastavi. A nije imao ni volje ni društvene hrabrosti da okuša sreću s nekim drugim svamijem. Kako nije ovladao tim umijećem, čuo sam od nekih naših zajedničkih prijatelja da neprestano živi u strahu da će se jednog dana ponovo roditi kao pomorac.

18. Popljuvani pljuvač


Sudarili smo se sasvim slučajno i odskočili jedan od drugoga na uglu jedne od onih uličica kraj samog Piccadillyja.
- Antrobuse! - uzviknuh iznenađeno, štaviše, i neobično zabrinuto. - Antrobuse, ti trčiš? Nikad ne bih vjerovao da ću te vidjeti kako trčiš!
Trčao je zaista vrlo brzo pridržavajući rukom šešir na glavi. Skutovi kaputa lepršali su oko njega. Upitao sam se što bi rekli u Ministarstvu kad bi za ovo doznali.
- Brže - dobacio mi je sav zadihan. - Nemam sad vremena da ti objašnjavam. Hodi za mnom!
Pa je iznova pojurio kao progonjeni zec. Sustigao sam ga tek na slijedećem uglu gdje je bio toliko uviđavan da me pričekao, te smo nastavili zajedno zaista vrlo brzim korakom. I dalje se nervozno obzirao za sobom.
- Upravo sam počinio krivično djelo - reče mi napokon. - Pravo krivično djelo. - Pošto se uvjerio da nas nitko ne progoni, odahnuo je i produžio normalnim korakom iako je bio još ponešto zadihan. - To mi je došlo u hipu, stari moj. Smrklo mi se pred očima kad sam ga ugledao. Nisam bio kadar svladati svoje niske pobude. Sam pogled na onog prokletog Tobyja Imhofa, sam pogled na njega... dostajao je da zaboravim na svoj životni odgoj. Ali nisam pogriješio. Siguran sam da ćeš se složiti sa mnom.
- Imhof! - uzviknuh. - Nije valjda moj najdraži ataše za štampu?
Antrobus zareži, zamaše rukama i procijedi kroza zube:
- Upravo on. Poštovani gospodin Tobias Imhof, bivši diplomatski službenik Njena Veličanstva, a sada generalni direktor Inspirativne reklamne agencije. Da si ga vidio kao što sam ga ja vidio, kako izlazi iz svoga Rolls-Roycea sa sedefnim inkrustacijama i tapecirungom od crvenog satena... A na njemu, stari moj, elegantan blejzer i slamnati šešir s raznobojnom vrpcom i nekakav posebni prugasti šal... Bogami, da si ga vidio, učinio bi isto što i ja. Na kolima mu se kočio i lažni grb obitelji Imhof: neka vrsta tikve sa stonogom na crvenom polju i ukrštene pecaljke na vrhu. Stresao sam se od bijesa kad sam ga vidio kako lijeno ulazi u hotel Ritz, i kad sam se sjetio svih muka koje mi je zadao.
- Prilično si strog prema Tobyju - rekoh. - Ipak je on, ako ništa drugo, unio malo živosti u našu službu. Možda nije bio baš rođen za visoku diplomaciju...
- Najbolji je potez povukao kad je napustio diplomaciju - zajedljivo mi odgovori Antrobus. - Ali nije u tome stvar. Nisam mu ja zbog toga sad ovako napakostio. Učinio sam to u ime svih pristojnih ljudi. Svojim grozomornim reklamama u posljednjih nekoliko mjeseci Toby je tako reći oskvrnuo Times. Times, tu našu diku! Vjeruj mi da su se naši ponajbolji ljudi kolebali, ozbiljno dvoumili. Sigurno si i ti bio među njima, nijemi svjedok koji se pita da li mu zaista ne preostaje ništa drugo nego da se prešalta na Daily Telegraph.
- Ja sam tek nedavno stigao iz inozemstva.
- E, zato nisi upućen u stvar. Onda ti ipak moram objasniti svoj postupak. On nema nikakve veze ni s lažnim grbom: sjećam se kako su mnogi među nama u Vulgariji njegovali lažne grbove. Na de Mandevilleovu su, ako se ne varam, dvije biljke podupirale štit na crnom polju, a na traci je pisala deviza Experimentia Docet.41 Njegov šofer, koji je navodno pohađao privatnu školu, tvrdio je da to znači „Šparoga pobjeđuje sve”. Ali nije o tome riječ. Tobyjev je slučaj mnogo mračniji. On je postao nacionalna opasnost. Čuj, ne moram ti valjda pričati šta Times znači svima nama, napose nama jadnicima u Ministarstvu koji rintamo dan na dan, upregnuti u jaram? Dakako da ne moram. Kad izađeš iz autobusa u zimsko jutro osjećajući kako te studen štipa za nos, pa se žuriš u ured znajući da je Times već tamo, da te čeka! Uzimaš ključeve. Penješ se uza stepenice. I eno ga gdje leži, uredno složen na tvom pisaćem stolu. Najprije skineš kaljače pa se udobno smjestiš i otvoriš novine grijući istodobno noge na plinskoj peći. Odjednom osjetiš kako te obuzima osjećaj da je sve oko tebe poznato i sređeno. Ta bitna četvrt sata prije nego što se prihvatiš spisa upravo je ljekovita sama po sebi, samo ti i Times i nitko drugi u sobi. Tiho se šuljaš kroz mali oglasnik i upravo osjećaš kako ti mozak malo-pomalo počinje raditi: uvjeravaš se da je sunčev sistem još uvijek na svom mjestu, da tako kažem! Nadam se da ne pretjerujem?
- Ni govora.
- Svi su oni tu kao i obično, stari i provjereni drugovi koji se ne mijenjaju u svijetu što se mijenja. Mala Gem Mouflet, na primjer, koja i dalje svakog božjeg dana pleše, spremna da ti ulije samopouzdanja. Kako to uopće radi ta draga mala Gem? Višeput sam već htio da svratim do nje i zamolim je da me nauči plesati „congu”, ali nikako da nađem vremena. Pa onda oni Amerikanci koji kao sumanuti traže rogove nosoroga i renovirane harmonije (autentične). Pa onda one zgodne razmjene biblijskih citata i šifriranih poruka. „Vidimo se, Pip, ispod sata na Victoriji. Ponesi ono sa sobom.” Pitaš se: šta to da ponese? Višeput sam već bio nakanio da odem na kolodvor Victoriju iz radoznalosti, samo da vidim što će to Pip donijeti sa sobom, ali nekako nisam stigao. Zatim malo dalje naiđeš na vjerske fanatike koji proriču smak svijeta, ili ti nude da kupiš krzno od nerca na kojem nije izvršena vivisekcija, ili harangiraju protiv alkohola. Reklo bi se da su protiv svega što je dobro - iako imaju pravo što se tiče nerca. Ali tko, uostalom, reže žive nerčeve? Mora da to obavljaju u velikoj tajnosti. To bi zapravo moralo zvučati jezivo, ali u Timesu, tko zna zašto, ništa ne zvuči jezivo; pa čak i oni mračni pozivi na kolonijalno ispiranje mozgova u Južnoj Keniji, što bi u tili čas izazvalo uzbunu u Surete Nationale,42 djeluju nekako zabavno. Samo zahvališ Bogu što to nije obavezno u našoj službi pa mirno čitaš dalje. Sve ti to izgleda tek kao dio općeg zakona svemira.
Antrobus je neko vrijeme zamišljeno šutio prije nego što je proslijedio tišim i sumornijim glasom:
- Usred tog, u biti sređenog i razumnog stanja stvari pojavio se Toby, bez trunka tankoćutnosti, bez trunka osjećanja za druge ljude - napose za profinjene ljude. Upao je sa svojim groznim reklamama preko pola stranice, reklamama svih onih prljavih stvari koje je patentirao. Prva je stvar bila onaj čudesni sirup za bebe „Bljuv-bljuv”: „Da li vam se beba možda glasa kao aerodinamični tunel? Dopustite da vam znanost pomogne preparatom Bljuv-bljuv!” Isprva je taj oglas izlazio otprilike samo jedanput mjesečno, iako ni to nije bilo lako podnijeti. Ja bih toga dana radije čitao Daily Telegraph. Moja bi me sekretarica uvijek na vrijeme upozorila. Međutim, postepeno je pritisak rastao. Sve se više množio Tobyjev jezoviti porod od tmine: „U ovo naše atomsko doba možete se zaštititi od radioaktivnih padavina samo Imhofovim dječjim kolicima”. Možeš si zamisliti naše face. Onda je došao na red čudotvorni deterdžent „Glib”. Počeo sam se plašiti onih velikih dijagrama začepljene kanalizacije. Ali to još nije bilo sve. Bivalo je sve gore i gore. Toby je dosegao neslućene visine jeze i užasa. Slijedeći je artikl bio, ako se ne varam, „Perika”. Bio je to navodno jedini pravi lak za kosu, od kojeg je kosa postajala tako glatka, tako sjajna! Iskolačenim očima buljili smo u sliku koja je to ilustrirala. Na vratu ispod perike nedostajali su još samo tragovi od omče. Da ti se želudac okrene, stari moj! Ali ni nakon toga nije bilo ništa bolje. Preskočit ću Grepka, jedini pravi toaletni papir na svijetu, jer nije vrijedan spomena. Spomenut ću tek Rigoleto, Balonju i Podrig da bi stekao kakvu-takvu sliku o onome što se kuha u Imhovoj kuhinji. Čini mi se da si malko problijedio. Pa, nije ni čudo. Sad vidiš što se događa. Upravo je ovog tjedna reklamirao niz jezovitih parfema za koje je „tvorac javnog mnijenja” izmislio imena kao što su Pazuho, Malentendu43 i Futavac. Možeš si misliti kako to sve djeluje na nas u Ministarstvu. Vjeruj mi da nam je svima pao mrak na dopise.
Ušutio je predišući. Bila je to zaista strašna optužba na račun našeg bivšeg kolege.
- Ali ono krivično djelo, Antrobuse... - prozborih naposljetku. - Što si zapravo učinio? Da ga nisi tvorno napao?
Antrobus odmahne glavom. Oči mu se zakrijesile.
- Nešto još bolje od toga. Zadao sam ozbiljan udarac tom pljuvaču. Pazi što ti velim, dobit će najmanje deset funti globe i četrnaest dana ćuze zbog zadržavanja kola pred Ritzom. Vjeruj mi da mi je jednostavno pao mrak na oči. Moj je postupak bio spontan i bez umišljaja. Dio je ulice bio raskopan i u blizini je ležala hrpa onih velikih metalnih čavala sa širokom plosnatom glavicom kojima označavaju prijelaze za pješake. Znaš kako izgledaju? S oštrim čeličnim šiljcima. A ležao je tamo i jedan građevinski malj. Trebala mi je samo minuta vremena da zabijem čavle u one Tobyjeve prljave, odurne gume. On je još bio unutri, valjda je lokao Benedictine44 sa džinom. Ali, bogami, kad izađe napolje s onim svojim dragomanskim brčinama, dočekat će ga pajkan. Pazi što sam ti rekao!
- I probušio si mu gume samo tako, namjerno?
- Apsolutno. Sve četiri.
- Bravo, Antrobuse. U Ministarstvu će biti ponosni na tebe.
Pocrvenio je i zaklonio rukom usta kašljucajući, obuzet blagom ironijom na svoj račun.
- Ma nemoj, misliš da će zbilja biti ponosni?
- Dabome da mislim.
- Strašno mi je drago to čuti. To je, znaš, moje prvo krivično djelo, i malo sam se dvoumio da li da ga možda zatajim.
Meni najednom pade nešto na pamet.
- Znaš šta - rekoh mu. - Hajde da sjednemo u taksi pa da se provozamo ispred Ritza da vidimo Tobyja kako ga preslišavaju? Šta veliš?
Nepostojan i neodlučan osmijeh obasja Antrobusu lice.
- Misliš da nas neće primijetiti?
- Ni govora. Ne bih htio nipošto propustiti taj prizor. Hajdemo.
Još se malo skanjivao, ali sam ga odvukao do prvog taksija i ugurao u njega. Bilo je upravo onako kao što je on bio predvidio.
- Malokad nam se pruža ovakav užitak - promumljao je Antrobus dok smo čučali u taksiju, šešira duboko nabijenih na lice, i gutali očima prekrasni prizor što se odigravao ispred Ritza. Skupilo se i svijeta. Toby se preznojavao, psovao i mahao šeširom kao lepezom. Njegov Rolls-Royce sa sedefnim inkrustacijama klečao je poput deve. Krupan, izvanredno krupan policajac, koji je očito pucao od zdravlja, zapisivao je nešto u svoj notes i ponavljao, s izrazom nevjerice na licu, kobne riječi:
- Ma što mi ne kažete!
Nije bilo sumnje da će ovaj put pljuvač biti oštro i primjereno kažnjen.
- Ma ovo je divota, pravo zadovoljstvo - govorio je Antrobus. Zažmirio je i micao usnama zahvaljujući Bogu na ovom trenutku. Prizor pred nama bio je zaista za bogove. Obojica smo se divno osjećali, bili smo upravo preporođeni. I nehotice smo zapjevali (ali vrlo tiho, da nas taksist ne čuje) prve stihove himne diplomatske službe koju je napisao besmrtni Harry Graham:
Upravo smo igrali golf
Kad su se Nijemci iskrcali.
Sva nam se vojska razbježala,
Svi nam se brodovi nasukali,
I skoro nam igru pokvari
Pomisao da Engleska krvari.

1 Fiksna ideja (franc).
2 Bože moj, ako ove životinje baš hoće da se igraju lokomotivama s diplomatskim zborom... (franc.)
3 Nakurnjak.
4 Je li to neka tirolska drvenjara ili šta?
5 Sir Arthur Nicolson (1849-1928), britanski diplomat, ambasador u Madridu i Petrogradu.
6 Puno ljudi, malo prijatelja.
7 Umjesto „piece de resistance” (glavno jelo). Niece znači pak nećakinja. Dakle nešto kao „nećkalica” umjesto „mućkalica”.
8 Uobičajeni pismeni akt u diplomaciji kojim jedna država upozorava drugu na nešto.
9 Nepoželjna osoba.
10 Cockney (kokni) je naziv londonskog dijalekta.
11 Na raspolaganju - franc.
12 To je Kawaguchi učinio... - franc. To je Kawaguchi.. - njem.
13 Skorojević - franc.
14 Čudan svat - franc.
15 Japanski gratinirani puževi - franc.
16 Ovdje autor uvodi novo ime za zemlju u kojoj se događaju njegove priče.
17 Evelvn Baring Cromer (1841-1917), britanski generalni konzul u Egiptu koji je uvelike utjecao na formiranje tadašnje egipatske države.
18 Varivo od bijelog graha s mesom - franc.
19 Bočni čamac na ratnom brodu sa više od 14 vesala.
20 Svečano kušanje vina.
21 Zlatna starež.
22 „Sa savršenim okusom svježeg voća, ali i sa trunčicom nedozrelosti koja nipošto ne djeluje neugodno”.
23 „Sočno i dobro građeno”.
24 „Savršeno otmjeno i profinjeno, pravi mali dragulj”.
25 Hitac iz revolvera kojim zapovjednik kaznenog odreda dokrajčuje strijeljanog neprijatelja - franc.
26 Račun.
27 Kuhinja - franc.
28 Raskoši i naslade - franc.
29 U ljutom umaku od zelenja, češnjaka, ulja i limunova soka.
30 Nadjevena lukom.
31 Na lovački način.
32 Ragu od flaminga (plamenca).
33 Poluglasno, potiho - tal.
34 Bomba iznenađenja - franc.
35 Metež, zbrka - franc.
36 Zanimanje, poziv - franc.
37 Indijski vjerski učitelj.
38 Ratni križ - franc.
39 Rasplet - franc.
40 Kod Talijana - franc.
41 Zapravo bi deviza morala glasiti „Experientia docet” - što znači: „Iskustvo uči”.
42 Služba nacionalne sigurnosti - franc.
43 Nesporazum, zabluda - franc.
44 Čuveni slatki liker koji spravljaju benediktinci s pomoću raznih trava.