Amélie Nothomb - Ni Evina ni Adamova

Amélie i Rinri su Belgijanka i Japanac koji se ne zaljubljuju u Rajskom vrtu, nego u Zemlji Izlazećeg Sunca. Na svojim nas lutanjima vode od tokijske vreve do snježnih vrhunaca Fudžija, od švicarskog fonduea do japanskih poslastica, od Yukija Mishime do Marguerite Duras. Amélie prema Rinriju osjeća japanski koi – ljubavničku naklonost bez romantičnog ushita, dok Rinri prema njoj gaji “tipično francusku” ljubav.

“Strah i trepet mogao je stvoriti dojam da sam u Japanu, u odrasloj dobi, bila samo grozna radnica. Ni Evina ni Adamova otkrit će da sam u isto to vrijeme na istome mjestu bila i zaručnica vrlo posebnog Tokijca”, izjavila je autorica.

Kroz romantičnu vezu s Rinrijem Amélie nam otkriva i vezu Istoka i Zapada te na duhovit i dirljiv način, bez zapadanja u stereotipe, opisuje Japan viđen europskim očima. Ova je autobiografska priča o mladenačkoj ljubavi istodobno vrlo obična i vrlo neobična, vrlo stara i vrlo suvremena. Ni Evina ni Adamova, nego Améliena i Rinrijeva. Dobitnik nagrade Prix de Flore, novi je roman Amélie Nothomb osvojio kritičare i ušao u uži izbor za najveću francusku književnu nagradu Goncourt.

ČINILO mi se da ću najlakše naučiti japanski budem li podučavala francuski. U supermarketu sam ostavila oglas: “Instrukcije iz francuskog, cijena povoljna”.
Telefon je zazvonio iste večeri. Dogovorili smo se za sutradan u kafiću u četvrti Omotesando. Nisam uopće razumjela njegovo ime, kao ni on moje. Poklopivši, shvatila sam da ne znam kako ću ga prepoznati, kao što ni on ne zna kako će me prepoznati. Pošto nisam bila dovoljno prisebna da zatražim njegov broj telefona, nisam to mogla popraviti. “Možda će me zbog toga opet nazvati”, pomislih.
Nije me nazvao. Glas se doimao mladim. To mi neće mnogo pomoći. U Tokiju 1989. mladeži je bilo koliko hoćeš. Kako je onda ne bi bilo u tom kafiću u Omotesandu 26. siječnja oko tri poslijepodne. Nisam bila jedina strankinja, daleko od toga. No on se svejedno zaputio prema meni bez oklijevanja.
— Vi ste profesorica francuskog?
— Kako ste pogodili?
Slegnuo je ramenima. Sjeo je, veoma ukočen, i zašutio. Shvatila sam da sam ja profesorica i da se ja moram pozabaviti njime. Počela sam s pitanjima i saznala da ima dvadeset godina, da se zove Rinri i da studira francuski. On je saznao da ja imam dvadeset i jednu godinu, da se zovem Amélie i da učim japanski. Nije shvatio koje sam nacionalnosti. Na to sam već bila navikla.
— Odsad više ne smijemo govoriti engleski — rekla sam.
Vodila sam razgovor na francuskom da vidim kako govori: grozno, pokazalo se odmah. Najgori je od svega bio izgovor - da nisam znala da mi se Rinri obraća na francuskom, mislila bih da imam posla s vrlo lošim početnikom u kineskom. Tražio je riječi, sintaksa mu je bila loša kopija sintakse engleskog u kojem je, činilo se, nalazio apsurdan oslonac. A bio je na fakultetu, na trećoj godini studija francuskog jezika. Preda mnom je bio dokaz potpunog neuspjeha u podučavanju stranih jezika u Japanu. Na toj razini to se više nije moglo opravdati ni otočkom izdvojenošću.
Mladić je očito bio svjestan situacije jer se umah ispričao, a potom zašutio. Nisam mogla prihvatiti taj neuspjeh i pokušala sam ga ponukati da opet progovori. Uzalud. Držao je usta zatvorenima, kao da skriva pokvarene zube. Našli smo se na mrtvoj točki.
Potom sam se ja njemu počela obraćati na japanskom. Nisam govorila taj jezik od svoje pete godine, a ovih šest dana, koje sam tek provela u zemlji izlazećeg sunca nakon šesnaest godina odsutnosti, nije bilo ni približno dovoljno da probude moja dječja sjećanja vezana uz taj jezik. Stoga je to bilo neko djetinje brbljanje koje nije imalo ni glave ni repa. Pričala sam o policajcu, o psu i o trešnjama u cvatu.
Mladić me gledao zaprepašteno i naposljetku je prasnuo u smijeh. Upitao me je li me japanski učilo petogodišnje dijete.
— Jest — odgovorih. — To sam dijete bila ja.
I ispričala sam mu svoj život. Pričala sam polako, na francuskom; zahvaljujući nekom posebnom osjećaju, slutila sam da me razumije.
Oslobodila sam ga kompleksa.
Na izrazito lošem francuskom rekao mi je da poznaje kraj u kojem sam se rodila i u kojem sam proživjela prvih pet godina života: Kansai.
On je bio iz Tokija, gdje mu je otac ravnatelj znamenite škole draguljarstva. Ušutio je, posve iscrpljen, i nadušak ispio kavu.
činilo se da su mu ta objašnjenja pala jednako teško kao da je trebao prijeći nabujalu rijeku preko gaza gdje je kamenje razmaknuto pet metara jedno od drugoga. Bilo mi je zabavno gledati kako se uspuhao od tog pothvata.
Treba priznati da je francuski opak. Ne bih rado bila u koži svog učenika. Naučiti govoriti moj jezik vjerojatno je jednako teško kao naučiti pisati njegov.
Pitala sam ga što voli. Veoma je dugo razmišljao. Htjela sam znati je li to promišljanje egzistencijsko ili lingvističko. Nakon toliko razmišljanja, njegov me odgovor potpuno smeo:
— Igrati se.
Bilo je nemoguće dokučiti je li prepreka bila leksička ili filozofska. Bila sam uporna:
— Igrati se čega? Slegnuo je ramenima.
— Igrati se.
Njegov je stav otkrivao ili divljenja vrijednu ravnodušnost, ili lijenost suočenu s učenjem moga izvanrednog jezika.

U svakom slučaju, smatrala sam da se mladić dobro snašao i složila sam se s njim. Rekla sam da ima pravo, da je život igra: oni koji misle da je igranje beskorisno nisu ništa shvatili, itd.
Slušao me kao da mu pričam nešto vrlo čudnovato. Prednost u raspravama sa strancima je u tome što manje ili više zaprepašteno sugovornikovo lice uvijek možete pripisati kulturološkoj razlici.
Tada je Rinri upitao mene što ja volim. Jasno razdvajajući slogove, odgovorila sam da volim šum kiše, šetnje u planini, čitanje, pisanje, slušanje glazbe. Prekinuo me da bi rekao:
— Igranje.
Zašto je to ponavljao? Možda zato da čuje što mislim o tome. Nastavila sam:
— Da, volim igre, osobito kartaške.
Sad se on doimao izgubljenim. Na praznoj stranici notesa nacrtala sam karte: as, dvojku, pik, karo. Prekinuo me: da, naravno, znao je što su karte. Osjećala sam se nevjerojatno glupo zbog svoje jeftine pedagogije. Ne bih li se izvukla, počela sam govoriti o svemu i svačemu; pitala sam koju hranu
jede. Odlučno je odgovorio:
— Joooohje.
Mislila sam da poznajem japansku kuhinju, no za ovo nisam nikada čula. Zamolila sam ga da mi objasni. Jednostavno mi je odgovorio:
— Joooohje.
Da, dobro, no što je to?
Sav u čudu, uzeo mi je notes iz ruku i narisao obris jajeta. Trebalo mi je nekoliko sekundi da složim kockice u glavi, te sam kliknula:
— Jaje!
Raširio je oči, kao da želi reći: Pa da!
— Kaže se jaje — nastavila sam — jaje.
— Joooohje.
— Ne, gledajte mi usta. Treba ih više otvoriti: jaje. Razjapio je usta:
— Jeeeehje.
Pitala sam se je li ovo napredak. Jest, jer nešto se promijenilo. Napredovao je, ako već ne u pravom, onda bar u drugom smjeru.
— Bolje - rekla sam optimistično.
Osmjehnuo se s nevjericom, zadovoljan zbog moje ljubaznosti. Takvu je profesoricu trebao.
Pitao me koliko tražim za instrukcije.
— Dat ćete koliko želite.
Taj je odgovor prikrivao moje potpuno nepoznavanje trenutačnih cijena, koje nisam znala ni približno. I ne znajući, zacijelo sam zvučala kao prava Japanka, jer je Rinri iz džepa izvadio lijepu omotnicu od rižina papira, u koju je već prije bio stavio novac.
Bilo mi je neugodno i odbila sam:
— Ne, za ovaj put. Ovo nisu bile prave instrukcije. Ovo jedva možemo nazvati prezentacijom.
Mladić je položio omotnicu ispred mene, otišao platiti naše kave, potom se vratio da bi zakazao sat za sljedeći ponedjeljak, nije ni pogledao novac koji sam mu pokušavala vratiti, pozdravio me i otišao. Bez ikakva sam srama otvorila omotnicu i izbrojila šest tisuća jena. Kad vas plaćaju u slaboj valuti, divno je što su iznosi uvijek bajoslovni. Opet sam pomislila kako je “joooohje” postalo
“jeeeehje” i zaključila da nisam zaslužila šest tisuća jena.
U glavi sam usporedila bogatstvo Japana s bogatstvom Belgije i zaključila da je ova transakcija kap vode u oceanu tolikog nerazmjera. U supermarketu sam za šest tisuća jena mogla kupiti šest rajskih jabuka. Adam je Evi itekako dugovao toliko. Umirene savjesti, krenula sam u šetnju Omotesandom.

DANAS je 30. siječnja 1989. Deseti dan koji u Japanu provodim kao odrasla osoba. Od dana mog povratka, kako sam to nazvala, svakoga bih jutra, razgrnuvši zastore, ugledala savršeno plavo nebo. Nakon što čovjek godinama razmiče belgijske zastore da bi ugledao bremenito sivilo, kako se ne bi oduševio zimom u Tokiju?
Našla sam se sa svojim učenikom u kafiću u Omotesandu. Lekcija se temeljila na trenutačnim vremenskim prilikama. Dobra zamisao, jer je podneblje, kao idealna tema za one koji nemaju što reći jedno drugom, u Japanu glavni i obvezni predmet razgovora.
Susresti koga i ne porazgovarati s njime o vremenu znači da se ne znate ponašati.
činilo mi se da je Rinri od prošli put napredovao. Za to nisu mogle biti zaslužne samo moje lekcije: zacijelo je vježbao i sâm. Vjerojatno ga je potaknula mogućnost razgovora s izvornom govornicom francuskog.
Pričao mi je o ljetnim žegama kad sam opazila kako diže pogled prema nekom mladiću koji je upravo ušao. Mahnuli su jedan drugomu.
— Tko je to? — pitala sam.
— Hara, prijatelj koji studira sa mnom.
Mladić je prišao da bi se pozdravio. Rinri nas je međusobno predstavio na engleskom. Pobunila sam se:
— Na francuskom, molim. I vaš prijatelj studira taj jezik.
Moj se učenik pribrao, malo je zastao zbog nagle promjene registra, a potom je izgovorio što je bolje mogao:
— Hara, ovo je Amélie, moja ljubavnica1.
Teškom sam mukom zatomila smijeh kojim bih obeshrabrila tako hvale vrijedne napore. Nisam ga htjela ispravljati pred prijateljem: to bi ga ponizilo.
Bio je to dan slučajnosti: vidjela sam kako u kafić ulazi Christine, simpatična mlada Belgijanka koja je radila u veleposlanstvu i koja mi je pomogla u rješavanju papirologije.
Dozvala sam je.
činilo mi se da sada ja moram obaviti predstavljanja. No Rinri, kojemu je krenulo, vjerojatno htijući ponoviti vježbu, rekao je Christine:
— Ovo je Hara, moj prijatelj, a ovo je Amélie, moja ljubavnica.
Mlada me žena kratko pogledala. Hinila sam ravnodušnost i mladićima predstavila Christine. Zbog ovog nesporazuma i iz straha da ne ispadnem dominantna ljubavnica, više se nisam usudila ispravljati svog učenika. Kao jedini mogući cilj dala sam si u zadatak da pazim da razgovaramo samo na francuskom.
— Obje ste Belgijanke? — pitao je Hara.
— Jesmo — nasmiješila se Christine. — Vrlo dobro govorite francuski.
— Zahvaljujući Amélie, koja je moja lju... U tom sam trenutku prekinula Rinrija i rekla:
— Hara i Rinri studiraju francuski.
— Da, no ništa ne pomaže kao instrukcije, zar ne?
Christinein me stav činio napetom, a nisam bila dovoljno bliska s njom da bih joj rekla istinu.
— Gdje ste upoznali Amélie? — pitala je Rinrija.
— U supermarketu Aɀabu.
— Neobično!
Izbjegli smo najgore: mogao je odgovoriti da me upoznao preko oglasa.
Konobarica je došla pitati nove goste što žele naručiti. Christine je pogledala ručni sat i rekla da uskoro ima poslovni sastanak. Na odlasku mi se obratila na nizozemskom:
— Lijep je, drago mi je zbog tebe.
Nakon što je na brzinu nestala, Hara me pitao je li govorila belgijski. Kimnula sam kako bih izbjegla dugo objašnjavanje.
— Sjajno govorite francuski — reče Rinri s divljenjem. “Još jedan nesporazum”, pomislila sam potišteno.
Više nisam imala snage i zamolila sam Haru i Rinrija da razgovaraju na francuskom, zadovoljivši

1 Maîtresse na francuskom znači i učiteljica, u školi (prev.).

se time da ispravljam najnerazumljivije pogreške. Njihov me razgovor iznenadio:
— Ako dođeš k meni u subotu, donesi umak iz Hirošime.
— Hoće li Jašu igrati s nama?
— Neće, on igra kod Minami.
Zanimalo me što to igraju. Pitala sam Haru, čiji mi odgovor nije objasnio ništa više negoli odgovor mog učenika tijekom prethodne lekcije.
— I vi se dođite u subotu igrati kod mene — reče Hara.
Bila sam sigurna da me poziva iz pristojnosti. Ipak sam žarko željela prihvatiti poziv. U bojazni da će moj dolazak smetati mom učeniku, istraživala sam teren:
— Ne poznajem Tokio, izgubit ću se.
— Ja ću doći po vas — predložio je Rinri.
Umirena, ushićeno sam zahvalila Hari. Kad mi je Rinri pružio omotnicu s plaćom, bilo mi je još neugodnije negoli prošli put. Umirila sam savjest odlučivši da ću tim novcem kupiti dar svom domaćinu.

U SUBOTU poslijepodne vidjela sam kako mi pred kuću dolazi raskošan bijeli mercedes, tako čist da je blistao na suncu. Dok sam se približavala, vrata su se otvorila automatski. Vozač je bio moj učenik.
Dok je vozio Tokijom, pitala sam se je li posao njegova oca bio krinka za pripadnost jakuzi, za koju je to bilo tipično vozilo. Zadržala sam pitanja za sebe. Rinri je vozio šutke, usredotočen na prometnu gužvu.
Krajičkom oka pogledala sam njegov profil, sjetivši se što je Christine rekla na nizozemskom. Nikad mi ne bi palo na pamet smatrati ga lijepim da ga moja sunarodnjakinja nije prozvala takvim. I ovako nisam bila sigurna da je lijep. No krutost njegova glatko obrijanog zatiljka i potpuna nepomičnost crta lica nisu bile lišene dojmljive markantnosti.
Bio je to treći put da ga vidim. Uvijek je nosio istu odjeću: plave traperice, bijelu majicu kratkih rukava i jaknu od crnog antilopa. Na nogama je imao astronautske tenisice. Nisam se mogla načuditi njegovoj mršavosti.
Jedan ga je auto skandalozno pretekao. Ne zadovoljivši se tim prekršajem, vozač je izašao iz auta i obasuo Rinrija uvredljivim urlicima. Moj se učenik vrlo mirno duboko ispričao. Grubijan je otišao.
— Ali on je bio kriv! — viknula sam.
— Jest — reče Rinri ravnodušno.
— Zašto ste se ispričali?
— Ne znam to reći na francuskom.
— Recite na japanskom.
— Kankokudɀin.
Korejac. Razumjela sam. Nasmiješila sam se u sebi ljubaznom fatalizmu svog učenika.
Hara je stanovao u mikroskopskom stanu. Prijatelj mu je pružio golem tetrapak hirošimskog umaka. Osjećala sam se kao kreten sa svojim omotom belgijskog piva, koje je svejedno dočekano s nehinjenom radoznalošću.
Ondje je bio i stanoviti Masa koji je sjeckao kupus na sitne ploškice i mlada Amerikanka Amy. Zbog njezine smo nazočnosti bili prisiljeni govoriti engleski, što mi ju je ogadilo. Postala mi je još mrskijom kad sam shvatila da su je pozvali u nadi da će meni tako biti ugodnije. Kao da bih patila da sam jedina zapadnjakinja.
Amy je smatrala prikladnim objasniti nam koliko pati zbog svog egzila. Što joj najviše nedostaje?

Peanut butter, reče ona ozbiljno. Sve su joj rečenice počinjale s “In Portland...”. Tri mladića pristojno su je slušala, iako je bilo očito da ne znaju na kojoj se američkoj obali nalazi ta selendra i da im se živo fućka. Ja sam pak mrzila prvotni antiamerikanizam, ali sam potom pomislila da bi, ako sebi zabranim mrziti tu curu iz tog razloga, to ipak bio gnusan oblik prvotnog antiamerikanizma, te sam se stoga prepustila prirodnom gnušanju.
Rinri je gulio đumbir, Hara je čistio škampe, Masa je nasjeckao kupus. Pridružila sam u sebi te sastojke hirošimskom umaku i vrisnula, prekinuvši Amy usred rečenice o Portlandu:
— Jest ćemo okonomijaki!
— Znate što je to? — čudio se moj domaćin.
— Dok sam živjela u Kansaiju, to mi je bilo omiljeno jelo!
— živjeli ste u Kansaiju? — pitao je Hara.
Rinri mu nije ništa rekao. Je li uopće razumio ijednu riječ od onog što sam mu ispričala tijekom prve lekcije? Odjednom sam bila zahvalna nebesima što je tu Amy, zbog koje smo morali govoriti engleski, i drhtavim sam glasom objasnila svoju japansku prošlost.
— Jeste li japanske nacionalnosti? — pitao je Masa.
— Nisam. Nije dovoljno tu se roditi. Nijednu nacionalnost nije teže dobiti od japanske.
— Mogli biste postati Amerikankom — primijetila je Amy. Da ne bih ispala nepristojna, brzo sam promijenila temu:
— Htjela bih pomoći. Gdje su jaja?
— Ne treba, hvala, vi ste moja gošća — reče Hara — sjednite i igrajte.
Osvrnula sam se oko sebe, uzalud tražeći igru. Amy je opazila moju smetenost i prasnula je u smijeh.
— Asobu — reče.
— Da, asobu, to play, znam — odgovorih.
— Ne, ne znate. Glagol asobu nema isto značenje kao glagol to play. Na japanskom, čim ne radite, to se zove asobu.
Tako dakle. Bila sam bijesna što me tomu morala naučiti cura iz Portlanda i odmah sam se bacila na cjepidlačenje da bih je spustila na zemlju:
— I see. To, dakle, odgovara latinskom pojmu otium.
— Latinskom? — ponovila je Amy, prestravljena.
Prezadovoljna njezinom reakcijom, usporedila sam otium sa starogrčkim, ne poštedjevši je nijedne indoeuropske etimologije. Pokazat ću ja toj curi iz Portlanda tko je filologinja.
Kad sam joj vratila milo za drago, zašutjela sam i počela se igrati u stilu zemlje izlazećeg sunca. Promatrala sam pripremu tijesta za palačinke i potom pečenje okonomijakija. Miris kupusa, škampa i đumbira što zajedno cvrče vratio me šesnaest godina unatrag, u doba kad mi je moja nježna guvernanta Nišio-san spravljala tu istu poslasticu, koju otada više nikada nisam jela.
Harin je stan bio tako malen da mi nije mogla promaknuti nijedna pojedinost. Rinri je, slijedeći označenu perforaciju, otvorio tetrapak hirošimskog umaka i stavio ga nasred niskog stolića. “What’s that?” zavapila je Amy. Ja sam zgrabila tetrapak i s čežnjom udahnula miris gorke šljive, octa, sakea i soje. Izgledala sam kao da se drogiram tim tetrapakom.
Kad sam dobila svoj tanjur s nadjevenom palačinkom, odbacila sam uljuđenu vanjštinu, prelila palačinku umakom i, ne čekajući nikoga, navalila.
Nijedan japanski restoran na svijetu ne nudi to bolno dirljivo narodno jelo, ujedno vrlo jednostavno i vrlo suptilno, prostodušno i profinjeno. Imala sam pet godina, nisam se još odvojila od suknje Nišio-san i vrištala sam, razdragana srca i s papilama u sedmom nebu. Slistila sam svoj okonomijaki, očiju uprtih u prazno i cokćući od slasti.
Tek kad sam sve pojela, primijetila sam da me ostali gledaju s uljudnom nelagodom.
— Svaka zemlja ima svoja pravila lijepog ponašanja za stolom — promucala sam. — Upravo ste svjedočili belgijskima.
— Oh my God! — viknula je Amy.
Prava se javila. Ma što žvakala, izgledala je kao da žvače žvakaću.
Mnogo mi se više svidjela reakcija moga domaćina: požurio se da mi pripremi novu palačinku.
Pili smo pivo Kirin. Ja sam donijela pivo Chimay, koje je nekim čudom bilo dobra kombinacija s hirošimskim umakom. Azijska piva od ječma savršeno su pristajala uz jelo.

Ne znam o čemu su razgovarali uzvanici. Bila sam odveć zaokupljena hranom. Proživljavala sam tako duboko potresnu pustolovinu uspomena da je nisam ni pokušavala s nekim podijeliti.
Kroz emocionalnu izmaglicu sjećam se da je Amy potom predložila Pictionary i da smo se igrali u zapadnjačkom smislu te riječi. Nije joj dugo trebalo da požali zbog svoje ideje: Japanci su prejaki u ocrtavanju pojmova. U partiji su se nadmetala tri Japanaca dok sam ja probavljala u ekstazi, a Amerikanka je gubila, bijesno vičući. Bila je zahvalna nebesima što sam ondje, jer sam bila još gora od nje. Svaki put kad je bio moj red, na papiru sam nacrtala nešto nalik na pržene krumpiriće.
— Come, on! — vikala je dok su tri mladića sve manje i manje skrivala smijeh. Bila je to krasna večer, na kraju koje me je Rinri odvezao kući.

TIJEKOM sljedeće lekcije primijetila sam da se ponaša drukčije: obraćao mi se više kao prijateljici, nego kao profesorici. To me veselilo, osobito stoga što je to pogodovalo njegovu napretku: manje se bojao govoriti. No zato je meni bilo mnogo teže primiti omotnicu.
Rinri me na odlasku pitao zašto se uvijek nalazimo u tom kafiću u Omotesandu.
— U Tokiju sam jedva nešto više od dva tjedna, to je jedini kafić koji znam. Ako vi znate druge lokale, slobodno ih predložite.
Odgovorio je da će doći po mene autom.
Ja sam u međuvremenu krenula na tečaj poslovnog japanskog i našla se u učionici sa Singapurcima, Nijemcima, Kanađanima i Korejcima koji su smatrali da je ključ uspjeha u učenju toga jezika. Bio je ondje čak i jedan Talijan, no brzo je digao ruke ne mogavši se rastati s tonskim naglaskom.
U usporedbi s time, mana u izgovoru Nijemaca, koji su uporno govorili f umjesto v, doimala se zanemarivom. Ja sam, kao i uvijek u životu, bila jedina Belgijanka.
Tog sam vikenda prvi put uspjela otići iz Tokija. Vlak me odvezao do gradića Kamakure, sat vremena od prijestolnice. Ponovno otkriće nekadašnjeg i tihog Japana natjeralo mi je suze na oči. Ispod vrlo plavog neba, nezgrapni krovovi od crepova poredanih u vitičastom luku i od mraza sleđen zrak govorili su mi da su me čekali, da sam im nedostajala, da je svijet opet onakav kakav treba biti zato što sam se vratila, te da će moja vladavina trajati deset tisuća godina.
Moj je lirizam uvijek bio megalomanski.


U ponedjeljak poslijepodne pretjerano bijeli mercedes otvorio mi je vrata.
— Kamo idemo?
— K meni — reče Rinri.
Nisam imala što reći. K njemu? Bio je lud. Mogao me upozoriti. Kakvo neobično ponašanje za tako dobro odgojenog Japanca!
Možda se moj predosjećaj o njegovoj pripadnosti jakuzi pokaže utemeljenim. Pomno sam mu promotrila zglobove: viri li mu tetovaža iz rukava jakne? Taj savršeno obrijani zatiljak možda je znak pripadnosti kojoj skupini?
Nakon duge vožnje stigli smo u luksuznu četvrt Den-en-Ćofu, gdje su živjeli tokijski bogataši. Prepoznavajući auto, podigla su se vrata garaže. Kuća je bila oličenje onoga što se u Japanu šezdesetih smatralo modernizmom. Oko nje se prostirao vrt širok dva metra, zeleni opkop koji je optočio taj dvorac isklesan od betona.
Dočekali su me roditelji, nazvavši me Sensei, što je u meni izazivalo stravičnu želju za smijehom. Gospodin je izgledao kao suvremeno umjetničko djelo, lijep i nerazumljiv, nakićen platinskim nakitom. Gospođa, mnogo običnija, nosila je otmjen i dostojanstven kostim. Poslužili su mi zeleni čaj

i brzo nestali, da ne bi umanjili kvalitetu mog podučavanja.
Kako da pokažem da sam na razini tog zadatka? Nisam mogla zamisliti da mu ponavljam riječ “jaje” u toj međuzvjezdanoj bazi. Zašto me doveo na ovo mjesto? Je li bio svjestan kakav je njegov učinak na mene? Očito nije.
— Stanujete li oduvijek u ovoj kući? — pitala sam.
— Da.
— Prekrasna je.
— Nije.
Nije mu bilo dopušteno reći išta drugo. No to što je rekao nije bilo ni posve netočno. Unatoč svemu, kuća je bila jednostavna. U bilo kojoj drugoj zemlji, tako bogata obitelj stanovala bi u palači. No u usporedbi s tokijskim životnim standardom, recimo, sa stanom njegova prijatelja Hare, takva je vila šokirala svojom veličinom, impozantnošću i spokojem.
Vodila sam lekciju što sam bolje mogla, trudeći se da više ne spominjem ni tu kuću ni roditelje u njoj. No ipak se nisam oslobodila osjećaja nelagode. Imala sam dojam da me špijuniraju. To je mogla biti samo paranoja. Gospodin i gospođa bili su preotmjeni da bi imali takvu razonodu.
Malo-pomalo stekla sam dojam da Rinri gaji istu sumnju. Nepovjerljivo se osvrtao oko sebe. Je li kakav duh harao tim betonskim dvorcem? Prekinuo me kretnjom ruke i na vršcima prstiju zaputio se prema stubištu.
Vrisnuo je i ja sam ugledala starca i staricu kako poput dvije mehaničke igračke iskaču iz kutije i vrište od smijeha, prasnuvši u dvostruko grohotniji smijeh kad su ugledali mene.
— Sensei, ovo su moji baka i djed.
— Sensei! Sensei! — kričali su starci, koji su očito smatrali nezamislivim da ja izgledam kao profesorica.
— Gospođo, gospodine, dobar dan...
I najmanja moja riječ ili kretnja tjerale su ih u luđački smijeh. Pravili su grimase, tapšali po leđima unuka, a potom i mene, pili čaj iz moje šalice. Starica mi je dotaknula čelo, viknula “Kako je bijelo!” te se previjala od smijeha, najprije ona, a potom i njezin muž.
Rinri ih je gledao sa smiješkom, zadržavši ravnodušnost. Pomislila sam da su zacijelo senilni i da je divljenja vrijedno što ovi ljudi u kući drže te ćaknute starce. Nakon desetak minuta stanke, moj se učenik naklonio djedu i baki i zamolio ih da se vrate u svoje odaje kako bi predahnuli budući da ih je sav taj napor zacijelo umorio.
Grozni starci naposljetku su ga poslušali, ne šljiveći mene ni pola posto.
Nisam razumjela sve što su govorili, no bit mi je bila jasna. Kad su nestali, pogledala sam mladića upitno. No on ništa nije rekao.
— Vaši su baka i djed... neobični — primijetila sam.
— Stari su — odgovori jednostavno mladić.
— Nešto im se dogodilo? — bila sam uporna.
— Ostarjeli su.
Ovo nije vodilo nikamo. Promijeniti temu bio je pravi pothvat. Primijetila sam liniju Bang & Olufsen i pitala ga koju glazbu sluša. Pričao mi je o Riučiju Sakamotu. Mic po mic stigli smo do kraja lekcije koja me izmoždila više od ijedne druge. Kad mi je dao omotnicu, pomislila sam da sam je, bogme, zaslužila. Odvezao me kući, ne rekavši ni riječi.
Raspitala sam se i saznala da su takve stvari u Japanu uobičajene. U toj zemlji, u kojoj se ljudi moraju pristojno ponašati cijeloga života, često se dogodi da na pragu starosti puknu i počnu si dopuštati i najluđe ponašanje, što ne sprečava njihove obitelji da se za njih brinu, sve u skladu s tradicijom.
Smatrala sam da je to junački. No noću su me proganjale more u kojima su me Rinrijevi djed i baka potezali za kosu i štipali mi obraze, grakćući od smijeha.

KAD mi je besprijekorno bijeli mercedes opet otvorio svoja vrata, malo sam oklijevala pri ulasku.
— Idemo k vama?
— Da.
— Ne bojite se da ćete ometati svoje roditelje, osobito djeda i baku?
— Ne. Na putu su.
Sjela sam pokraj njega.
Vozio je šutke. Sviđalo mi se što možemo toliko šutjeti bez ikakve nelagode. To mi je omogućilo da pomnije promatram grad i, tek povremeno, nevjerojatno nepomičan profil svog učenika.
Kad smo stigli k njemu, priredio mi je zeleni čaj, no on je uzeo Coca-Colu. Ta me pojedinost zabavila, jer me nije čak ni pitao što želim. Podrazumijevalo se da će strankinja uživati u japanskoj profinjenosti, dok je njemu japanštine bila puna kapa.


— Kamo je otputovala vaša obitelj?
— U Nagoju. Odande su moji baka i djed.
— Idete li vi katkad onamo?
— Ne idem, to je dosadno mjesto.
Sviđali su mi se njegovi izravni odgovori. Saznala sam da su roditelji bili gospođini. Očevi su roditelji bili pokojni, zbog čega mi je laknulo: na tom su terenu, dakle, postojala samo dva čudovišta. Zbog znatiželje sam se usudila tražiti da mi pokaže kuću. Nije se uvrijedio, te me vodio kroz labirint prostorija i stubišta. Kuhinja i kupaonice imale su zlata vrijednu opremu. Sobe su bile prilično jednostavne, osobito njegova: običan krevet okružen bibliotekom. Pogledala sam naslove: sabrana djela Kaika Takešija, njegova najdražeg pisca, i potom Stendhal i Sartre. Znala sam da Japanci potonjeg obožavaju jer im je nevjerojatno egzotičan: oćutjeti mučninu zbog oblutka što ga je izgladilo more bilo je toliko oprečno japanskim stajalištima da ih je taj pisac opčinjavao svojom neobičnošću.
Još više me začudilo i oduševilo to što ima Stendhala. Rekla sam mu da je on jedan od mojih božanstava. Rastopio se. Nasmiješio se kao nikada dotada.
— Divan je — reče. Imao je pravo.
— Mnogo čitate.
— Mislim da sam čitajući proveo život na ovom krevetu.
Gledala sam taj futon s ganućem, zamišljajući svog učenika kako na njemu provodi godine s knjigom u ruci.
— Mnogo ste napredovali u francuskom - primijetih. Pokazao je na mene rukom, kao objašnjenje.
— Ne, ja nisam tako dobra profesorica. Vi ste za to zaslužni. Slegnuo je ramenima.


Na povratku je na nekom muzeju vidio plakat koji ja nisam mogla pročitati.
— želite li posjetiti ovu izložbu? — pitao me.
Jesam li željela vidjeti izložbu o kojoj nisam znala ništa? Jesam.
— Doći ću po vas sutra poslijepodne — reče.
Sviđala mi se pomisao da ne znam hoću li vidjeti slike, kipove ili retrospektivu tko zna čega. Uvijek bismo na izložbe trebali ići tako, igrom slučaja, u potpunom neznanju. Netko nam želi nešto pokazati: samo je to važno.
Sutradan uvečer nisam ništa bolje razumjela temu izložbe. Bilo je tu slika koje su vjerojatno bile moderne, ali nisam bila sigurna; bilo je bareljefa o kojima nisam mogla reći ni riječ. Vrlo sam brzo shvatila da je prava izložba u samoj dvorani. Ono što me opčinjavalo više od svega bila je tokijska publika koja se puna poštovanja zaustavljala ispred svakog djela i promatrala ga veoma dugo i ozbiljno.
Rinri je činio što i oni. Naposljetku sam ga pitala:
— Sviđa li vam se?

— Ne znam.
— Zanima li vas?
— Ne baš.
Prasnula sam u smijeh. Ljudi su me pogledali s nelagodom.
— Kako bi tek bilo da vas zanima?
Nije razumio moje pitanje. Nisam navaljivala.
Na izlazu iz muzeja netko je dijelio letke. Nisam ih mogla dešifrirati, no divila sam se gorljivosti kojom su svi uzimali papir i čitali ga. Rinri je zacijelo zaboravio da ja gotovo uopće ne mogu čitati ideograme jer me je, pošto je pročitao svoj letak, zapitao, pokazujući mi ga, želim li ići na to. Ništa nije tako neodoljivo kao to kad je riječ o nečem nepoznatom. Prihvatila sam s ushitom.
— Onda ću doći po vas sutra uvečer — reče.
Oduševljavala me pomisao da ne znam idemo li na demonstraciju protiv nuklearnog oružja, happening amaterskih filmova ili buto2 spektakl. Budući da nisam mogla znati kako bih se trebala odjenuti, obukla sam se neutralnije nego ikada. Bila sam uvjerena da će Rinri biti u svojoj uobičajenoj odjeći. I doista, bio je odjeven kao i uvijek kad me odveo na, kako se ispostavilo, svečano otvorenje izložbe.
Bila je to izložba japanskog umjetnika čije sam ime potpuno zaboravila. Njegove su mi se slike činile dosadnima preko svake mjere, što nije spriječilo promatrače da ispred svakog djela stoje puni divljenja vrijednog poštovanja i izvanredne, njima tako svojstvene strpljivosti. Te bih se večeri pomirila s ljudskim rodom da slikar nije bio mučno nazočan. Jedva sam mogla vjerovati da taj čovjek od oko pedeset pet godina pripada istom narodu, toliko je bio ogavan. Mnogi su mu prilazili i čestitali, pa bi čak i kupili od njega sliku ili više njih koje su pak bile astronomski skupe. On je tada prezirno odmjeravao ta bića koja je, po svoj prilici, smatrao nužnim zlom. Nisam mogla izdržati, a da ne odem s njim porazgovarati.
— Oprostite, nikako ne mogu shvatiti vaše slike. Možete li mi ih objasniti?
— Nema se tu što razumjeti ni objasniti — odgovori on zgađeno. — To se treba osjetiti.
— Upravo o tome govorim: ja ne osjećam ništa.
— To je vaš problem.
Dobila sam svoje. Poslije mi se učinilo da to što je rekao ima smisla. Iz te sam izložbe izvukla pouku koja mi, naravno, nije nikada poslužila: ako ikada postanem umjetnica, darovita ili ne, izlagat ću u Japanu. Japanska je publika najbolja na svijetu i usto kupuje. čak i mimo novca, kako tek stvaratelju mora biti lijepo vidjeti da njegovo djelo promatraju s takvom pomnjom!

NA IDUĆEM satu Rinri me zamolio da porazgovaramo o obraćanju s vi. Začudila sam se što je to pravilo predstavljalo problem govorniku jezika najsloženijih pravila bontona.
— Da — reče on. — No mi, primjerice, jedno drugom govorimo vi. Zašto?
— Jer sam vam ja profesorica.
Prihvatio je moje objašnjenje i ne trepnuvši. Razmislila sam i dometnula:
— Ako vam to smeta, možemo odlučiti i prijeći na ti.
— Ne, ne — reče on, pun poštovanja prema nečemu što je očito shvatio kao običaj.
Usmjerila sam lekciju prema običnijim temama. Na kraju, pružajući mi omotnicu, pitao me može

2 Vrsta suvremenog japanskog plesa koji datira iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata. Nastao je kao oblik subverzije, a plešu ga gotovo posve nagi muškarci i žene, obojeni u bijelo. Kretnje su vrlo kontrolirane i spore, a teme kojima se bavi često ruše tabue (prev.).

li doći po mene u subotu poslijepodne.
— Kamo bismo išli? — pitala sam.
— Igrati se.
Odgovor me oduševio i prihvatila sam.
Ja sam pak išla na tečaj japanskog i napredovala koliko sam mogla. Ubrzo sam stekla lošu reputaciju. Kad god me neka pojedinost posebno zanimala, podigla bih ruku. Mnogi profesori umalo da nisu doživjeli srčani udar kad bi me vidjeli kako zamahujem prstima prema nebu. Htjela sam da zašute, kako bi me pustili da govorim, i odvažno bih postavila pitanje na koje su mi odgovarali na neobično nezadovoljavajući način.
To je trajalo sve dok jedan od učitelja, vidjevši moju uobičajenu kretnju, nije stao vikati na mene nevjerojatnom žestinom:
— Dosta!
Ja sam se sledila, a ostali su me učenici netremice promatrali.
Nakon sata išla sam se ispričati profesoru, ponajprije kako bih saznala kakav sam to zločin počinila.
— Senseiju se ne postavljaju pitanja — ukorio me učitelj.
— Ali, što ako ne razumijem?
— Mora se razumjeti!
Tada sam shvatila zašto je učenje stranih jezika u Japanu tako neuspješno.
Jednom su pak svi trebali predstaviti svoju zemlju. Kad je došao red na mene, imala sam jak dojam da me dopao težak zadatak. Svi su govorili o poznatim zemljama. Samo sam ja morala pojasniti na kojem se kontinentu nalazi moja nacija. Naposljetku sam požalila zbog nazočnosti njemačkih učenika: da nije bilo njih, mogla bih ustvrditi bilo što, pokazati neki daleki otok u Oceaniji, spomenuti barbarske običaje, kao što je postavljanje pitanja profesoru. Ovako sam se morala držati tradicionalnog izlaganja, tijekom kojega sam vidjela singapurske učenike kako si čačkaju zube tako zaneseno da me to dotuklo.


U subotu poslijepodne mercedes mi se učinio bjelji negoli inače.
Doznala sam da idemo u Hakone. Pošto nisam znala ništa o tom mjestu, tražila sam dodatne obavijesti. Nakon što je malo okolišao, Rinri je rekao da ću vidjeti. Cesta mi se činila beskrajnom; bila je niz pravilno razmještenih naplatnih kućica.
Naposljetku smo stigli do golemog jezera okruženog brežuljcima i živopisnim torijima3. Ljudi su onamo išli na kratke vožnje brodom ili pedalinom. Ova me potonja pojedinost tjerala na smijeh. Hakone je bio nedjeljna šetnja lamartinovski raspoloženih Tokijaca.
Plovili smo na valovima u nekoj vrsti trajekta. Uživala sam pri pogledu na japanske obitelji koje se dive krajoliku dok brišu guzu najmlađem djetetu, i promatrajući zaljubljene parove u pozi zaljubljenih dok se drže za ruke.
— Jeste li već ovamo vodili svoju dragu? - pitala sam.
— Nemam dragu.
— Ali nekoć ste imali dragu?
— Jesam. Nisam je vodio ovamo.
Dakle, ja sam bila prva koja ima tu čast. Zacijelo zato što sam strankinja.
Iz razglasa su se širile sladunjave pjesme. Jednom smo se zaustavili blizu torija: izašli smo i prošetali označenom i poetičnom stazom. Parovi su se zaustavljali na mjestima predviđenim za to i ganuto gledali panoramu jezera koje se vidjelo kroz torije. Djeca su vrištala, kao da upozoravaju zaljubljene na posljedicu tolike romantike. Ja sam se zabavljala.
Nakon te pomorske pustolovine, Rinri mi je kupio kori: obožavala sam te usitnjene ledene kockice prelivene sirupom od obrednog čaja. Nisam ih jela od djetinjstva. Hrskale su pod zubima.

3 Torii doslovno znači “ondje gdje su ptice”. Tradicionalni japanski portal koji se najčešće nalazi na ulazu u svetište, a svrha mu je odvajanje svete građevine od svjetovne okoline. Budući da tori ima simboličku važnost, onaj tko prođe kroz njega na ulasku u svetište mora to učiniti i pri izlasku, kako bi se vratio u stvarnost (prev.).

Dok smo plovili natrag pitala sam se zašto me taj mladić odveo u Hakone. Naravno, bila sam očarana tim tipičnim izletom, no zašto mi je on htio to pokazati? Vjerojatno sam si postavljala previše pitanja. Japanci su, više negoli drugi narodi na svijetu, radili nešto samo zato što se to radi. I to je bilo sasvim u redu.

OSJETILA sam da Rinri čeka kad ću ga pozvati k sebi. Bio bi to minimum pristojnosti: ja sam bila kod njega toliko puta.
Ipak sam se tomu tvrdoglavo protivila. Dovesti ikoga u svoj dom uvijek mi je bila strašna muka.
Iz razloga koje ne znam objasniti moj dom, prema definiciji, nije mjesto za druženje.
čim sam postala nezavisnom, svako mjesto na kojem sam živjela odmah bi počelo nalikovati na ropotarnicu u kojoj bespravno stanuju političke izbjeglice, spremne dati petama vjetra čim bane policija.
Početkom ožujka nazvala me Christine. Išla je u Belgiju na mjesec dana vidjeti majku i zamolila me da, dok je nema, živim u njezinu stanu i da joj zalijevam biljke. Pristala sam i preselila se k njoj. Nisam mogla vjerovati očima: stanovala je u najavangardnijoj tokijskoj gradnji, u prekrasnom stanu u zgradi budućnosti, iz koje je pucao pogled na druge futurističke zgrade. Razjapljenih usta, slušala sam dok mi Christine objašnjava kako funkcionira ta divota u kojoj je sve bilo kompjuterizirano. Ukrasne biljke doimale su se poput relikvija iz pretpovijesti, čija je jedina namjena bila služiti mi kao izgovor da provedem mjesec dana u toj palači.
S nestrpljenjem sam čekala da Christine ode i uselila sam se u tu međuplanetarnu bazu. To svakako nije bilo nalik na moj dom. U svakoj se prostoriji daljinskim upravljačem mogla programirati glazba, kao i temperatura i štošta drugo. Ležeći na krevetu, mogla sam kuhati hranu u mikrovalnoj, pokrenuti perilicu rublja i navući zastore u dnevnom boravku.
Što je još bolje, zgrada se nalazila nadomak vojarne Ićigaja, gdje je Mishima počinio obredno samoubojstvo. Imala sam dojam da stanujem na izvanredno važnom mjestu i neprekidno sam hodala amo-tamo, slušajući Bacha i promatrajući zagonetno podudaranje klavičembala s tom urbanom, nestvarnom panoramom i nevjerojatno plavim nebom.
U kuhinji je inteligentni toster izbacivao prepečence kad bi osjetio da su se ispekli kako treba. Tad bi se začulo zvonce koje me očaravalo. Programirala sam koncerte s pomoću signala bijele tehnike.
Telefonski broj u stanu dala sam samo jednoj osobi, koja je ubrzo nazvala.
— Kakav je stan? — pitao je Rinri.
— Vama bi možda bio normalan. Meni je nevjerojatan. Doći ćete ovamo u ponedjeljak na instrukcije, vidjet ćete.
— U ponedjeljak? Danas je petak. Ponedjeljak je daleko. Mogu li doći večeras?
— Na večeru? Ja ne znam kuhati.
— Ja ću se pobrinuti za sve.
Nisam našla izliku zbog koje bih ga mogla odbiti, osobito zato što mi je bilo drago. Bio je to prvi put da se moj učenik pokazao poduzetnim. Christinein stan sigurno je tomu doprinio. Neutralan teren mijenja situaciju.


U devetnaest sati vidjela sam mladićevo lice na monitoru interfona i otvorila mu vrata. Došao je s posve novim kovčegom.
— Idete na put?

— Ne, došao sam kuhati kod vas.
Pokazala sam mu stan, koji ga je fascinirao manje nego mene.
— Lijep je — reče. — Volite li švicarski fondue?
— Volim. Zašto?
— Odlično. Donio sam opremu.
Još sam trebala malo-pomalo otkrivati koliko Japanci štuju opremu za svaku životnu radnju: planinarsku opremu, pomorsku opremu, opremu za golf, večeras — opremu za švicarski fondue. Rinri je kod kuće imao vrlo urednu prostoriju, u kojoj su stajali kovčezi spremni za te raznorazne radnje.
Pred mojim opčinjenim očima mladić je otvorio kovčeg s posebnom namjenom i ja sam ugledala poredano i pričvršćeno kuhalo na intergalaktički pogon, teflonsku posudu za fondue od lijevanog željeza, vrećicu sira u ekspandiranom polistirenu, bocu bijelog vina s antifrizom i nekvarljive korice kruha. Premjestio je te nevjerojatne predmete na stol od pleksiglasa.
— Da počnem? - pitao je.
— Da, jedva čekam da to vidim.
Izlio je polistiren i antifriz u posudu za fondue, upalio kuhalo koje, začudo, nije odletjelo u zrak i, dok je spoj tih tvari proizvodio razne kemijske reakcije, izvadio je iz kovčega tobože tirolske tanjure, dugačke vilice i čaše na stalku “za ostatak vina”.
Otrčala sam do hladnjaka po Coca-Colu, tvrdeći da sjajno pristaje uz švicarski fondue i napunila njome čašu do vrha.
— Spremno je — objavio je on.
Hrabro smo sjeli sučelice i ja sam se usudila nataknuti komad nekvarljiva kruha na vrh vilice i uroniti ga u smjesu. Izvukla sam ga i zadivila se nad nevjerojatnim brojem niti koje su se odmah oblikovale.
— Da — reče Rinri ponosno. - Zbog ovog su postupka niti vrlo dobro uspjele.
Niti su, kao što se zna, istinski cilj švicarskog fonduea. Stavila sam predmet u usta i prožvakala: nije imao apsolutno nikakav okus. Shvatila sam da Japanci obožavaju švicarski fondue zbog igre koja je dio procesa, te da su stvorili inačicu lišenu jedine neugodne pojedinosti tog tradicionalnog jela: njegov okus.
— Izvrstan je — ustvrdila sam, zatomljujući smijeh.
Rinriju je bilo vruće i prvi sam ga put vidjela bez crne jakne od antilopa. Otišla sam po bocu umaka tabasco, tvrdeći da u Belgiji jedemo švicarski fondue s crvenom paprikom. Umočila sam komad kruha u vrući polistiren, napravila mrežu od tisuću niti, stavila žutu kockicu u svoj tanjur i prelila je tabascom, da bi jelo imalo neki okus. Mladić je promatrao moju majstoriju i kunem se da sam mu u očima nazrela sljedeći zaključak: “Belgijanci su čudni ljudi.” Pravi se našao.
Uskoro sam se zasitila tog suvremenog fonduea.
— Hajde, Rinri, pričaj mi.
— Ali... Govorite mi ti!
— Kad se s nekim pojede ovakav fondue, prelazi se na ti.
Polistiren mi se valjda još širio u mozgu, koji je sintetizirao taj rast u obliku eksperimentatorskog mahnitanja. Dok je Rinri razbijao glavu u potrazi za temom razgovora, ja sam ugasila kuhalo puhnuvši na nj, čime sam iznenadila Japanca; potom sam izlila ostatak antifriza u smjesu da bih je ohladila, te sam zaronila obje ruke u to ljepilo.
Moj je domaćin vrisnuo:
— Zašto ste to učinili?
— Da vidim što će biti.
Izvukla sam šape, zabavljena klupkom niti koje ih je sad povezivalo. Bile su presvučene debelim slojem umjetnog sira.
— Kako ćete se oprati?
— Vodom i sapunom.
— Ne, ovo je preljepljivo. Teflon se ne lijepi, za razliku od vaših ruku.
— To ćemo još vidjeti.
I zaista, mlaz vode iz pipe i deterdžent za pranje suda nisu nimalo načeli moje žućkaste debele rukavice.
— Pokušat ću oguliti ruke kuhinjskim nožem.

Započela sam tu operaciju pred zaprepaštenim Rinrijevim očima. Dogodilo se to što se moralo dogoditi: zasjekla sam dlan i krv je briznula iz plastificirane membrane. Prinijela sam posjeklinu ustima kako ne bih mjesto događaja pretvorila u mjesto zločina.
— Dopuštate li? — pitao je mladić.
Kleknuo je i uhvatio jednu moju ruku, koju je počeo strugari zubima. To je očito bila najbolja metoda, no taj prizor u kojem vitez kleči ispred gospe i nježno je drži za ručne zglobove kako bi s njih oglodao polistiren natjerao me u gromoglasan smijeh. Udvornost me još nikada nije toliko iznenadila. Rinri se nije dao smesti i strugao je do kraja. Postupak je trajao beskrajno dugo i ja sam se stigla pomiriti s bizarnošću situacije. Potom mi je kao pravi perfekcionistički obrtnik oprao prste u
sudoperu deterdžentom i spužvom.
Kad je dovršio posao, pomno je promotrio rezultat svoje spasonosne akcije i odahnuo od olakšanja. Ta je epizoda na njega djelovala katarzično. Primio me u naručje i nije me više pustio.

SUTRADAN ujutro probudio me osjećaj da su mi ruke bolno suhe. Dok sam ih premazivala kremom, sjetila sam se prethodne večeri i noći. U krevetu mi je, dakle, bio mladić. Kakvu bih strategiju primijenila?
Taman sam ga prenula iz sna i vrlo mu nježno rekla da u mojoj zemlji tradicija nalaže da muškarac otiđe u zoru. Već smo podbacili, jer je svanulo sunce. Pripisat ćemo taj propust zemljopisnoj razdaljini. No nećemo zlorabiti taj argument. Rinri je pitao dopušta li belgijski običaj da se ponovno vidimo.
— Dopušta — odgovorih.
— Doći ću po tebe u petnaest sati.
Ustanovila sam sa zadovoljstvom da su moje lekcije o tikanju urodile plodom. Otišao je vrlo pristojno. Vidjela sam kako se udaljava sa svojim kovčegom za švicarski fondue.
čim sam ostala sama, oćutjela sam veliku radost. Prisjetila sam se događaja s mješavinom zaprepaštenja i komike. Ono što me, sve u svemu, najviše čudilo nisu bile Rinrijeve ekscentričnosti, nego ova ekscentričnost bez premca: činjenica da sam imala posla s nekim dragim i simpatičnim. Nikada me nije povrijedio ni riječima ni djelom. Nisam znala da to postoji.
Pripremila sam si svojih pola litre prejakog čaja i ispila ga gledajući kroz prozor vojarnu Ićigaja. Tog jutra nisam imala ni najmanju želju počiniti sepuku. No imala sam strahovitu potrebu za pisanjem. Neka se Tokio zaštiti od udarnog vala: bit će što bude. Bacila sam se na bijeli papir, uvjerena da će se zatresti tlo.
Začudo, potresa nije bilo. S obzirom na područje na kojem smo se nalazili, taj telurski mir bio je neobična pojava koju je možda valjalo pripisati trenutačnim povoljnim okolnostima.
Katkad bih prestala pisati te bih promatrala Tokio kroz staklenu stijenu, misleći: “Imam vezu s tipom odavde.” Prenerazila bih se i potom nastavila pisati. U tome bi mi prošao cijeli dan. Takvi su dani sjajni.


Sutradan je mercedesovoj točnosti mogla parirati samo njegova bjelina.
Rinri se promijenio. Njegov vozački profil više nije bio nepomičan i neumoljiv kao prije. Šutnju je produbljivala zanimljiva nelagoda.
— Kamo idemo? — pitala sam.
— Vidjet ćeš.
Taj će odgovor postati jedan od njegovih osobnih pečata; bez obzira na to je li odredište bilo

veličanstveno ili obično, na moja je pitanja odgovarao samo s “vidjet ćeš”. Vidjetćeš bila je Kithira tog mladića, nestalno mjesto s jedinom svrhom - usmjeravanje automobila.
Ta je nedjelja inaugurirala Vidjetćeš s izbornom odlukom da se smjesti u Tokiju: u park Olimpijskih igara. Zamisao mi se svidjela jer je imala značenje, no ostavljala me je ravnodušnom: nikada se nisam uspjela uživjeti u natjecanja, pa ni kad se događaju pod najplemenitijom zastavom. Pogledala sam stadion i sportske instalacije s idealnom ljubaznošću blago nezainteresiranih, slušala sam detaljna Rinrijeva objašnjenja, usredotočujući se samo na njegov napredak u francuskom: na Olimpijskim igrama stranih jezika pripast će mu zlatna medalja.
Nismo bili ni približno jedini - da upotrijebim ustaljen izraz - golubići koji se šeću stadionom. Obožavala sam to što u svojim lutanjima pratimo “slijedite stazu”: i jednodnevnim, baš kao i životnim partnerima, tradicija te zemlje na raspolaganje je stavila svojevrsnu infrastrukturu da ne bi razbijali glavu pitajući se kako će provesti vrijeme. To je podsjećalo na društvenu igru. Prema nekomu gajite osjećaje? Umjesto da razbijate glavu o tome kakva je točno priroda vašeg uzbuđenja, odvedite dotičnu osobu na određeno polje našeg monopolija ili, bolje rečeno, monofilija. Zašto? Vidjet ćete.
Vidjetćeš bila je filozofija bez premca. Rinri i ja nismo imali pojma o tome što radimo zajedno ni što nas je spojilo. Pod krinkom posjećivanja osrednje zanimljivih mjesta, s blagonaklonom smo znatiželjom istraživali jedno drugo. Očaravalo me je početno polje japanskog monofilija.
Rinri me držao za ruku, kao što je svaki zaljubljeni mladić na stazi držao ruku svoje pratilje. Kad smo stigli pred podij, rekao mi je:
— Ovo je pozornica.
— Ah — odgovorih. Pred bazenom mi je rekao:
— Ovo je bazen.
— Tako dakle — odgovorila sam mrtvo ozbiljna.
Ne bih se bila zamijenila ni s kim. Predobro sam se zabavljala i zato sam poticala nova otkrića, hodajući prema ringu, da bih ga čula kako govori “ovo je ring”, itd. Ta su me imenovanja usrećivala. U sedamnaest sati, kao i mnoštvo mjesnih dragana, dobila sam kori od mogranja. Ushićeno sam hrskala usitnjene i obojene ledene kocke. Primijetivši da su velikodušni darovatelji oko nas za kori
dobivali nježnu zahvalnost, ni ja nisam u tome škrtarila. Uživala sam u oponašanju svojih susjeda.
U suton je zahladilo. Pitala sam Rinrija što je monofili isplanirao za tu večer.
— Molim lijepo? — pitao je.
Da bih ga izvukla iz neugodne situacije, pozvala sam ga u Christinein stan. činilo se da mu je to priuštilo jednako mnogo sreće i olakšanja.
Vidjetćeš nikada nije bio tako fantastičan kao unutar savršene tokijske zgrade. Bachova glazba počela je odzvanjati čim sam otvorila vrata.
— To je Bach — rekoh. Sad je bio moj red.
— Veoma mi se sviđa — prokomentirao je Rinri. Okrenula sam se prema njemu i uprla prstom:
— To si ti.
Nakon vođenja ljubavi više nije bilo pravila. Našla bih nekog na jastuku. Dugo bi me promatrao i potom rekao:
— Kako lijep si.
Bio je to engleski loše preveden na francuski. Ne bih ga bila ispravila ni za što na svijetu. Nitko me dotad nikada nije smatrao lijepim.
— Japanke su mnogo ljepše — rekoh.
— Nije točno.
Njegov me loš ukus razgalio.
— Reci mi o Japankama.
Slegnuo je ramenima. Navaljivala sam. Naposljetku je rekao:
— Ne mogu ti objasniti. Idu mi na živce. Nisu prirodne.
— Možda ni ja nisam prirodna.
— Jesi. Ti si prisutna, postojiš, gledaš. One pak cijelo vrijeme razmišljaju sviđaju li ti se. Misle

samo o sebi.
— Takva je i većina zapadnjakinja.
— Moji prijatelji i ja imamo dojam da smo tim djevojkama zrcala.
Odglumila sam da se ogledavam u njemu i da popravljam frizuru. Nasmijao se.
— S prijateljima često razgovaraš o curama?
— Ne često. Neugodno mi je. Razgovaraš li ti o dečkima?
— Ne, to je intimno.
— S Japankama je suprotno. S dečkom su veoma sramežljive. A potom odu sve ispričati prijateljicama.
— Takve su i zapadnjakinje.
— Zašto to kažeš?
— Da bih branila Japanke. Zacijelo je teško biti Japanka.
— Teško je biti i Japanac.
— Sigurno jest, pričaj mi o tome.
Zašutio je. Uzdahnuo je. Vidjela sam kako mu se crte lica preobražavaju.
— S pet sam godina, kao i ostala djeca, polagao ispit za upis u jednu od najboljih osnovnih škola. Da sam ga prošao, jednoga bih dana mogao ići na jedno od najboljih sveučilišta. Znao sam to s pet godina. Ali nisam prošao test.
Primijetila sam da drhti.
— Moji roditelji nisu rekli ni riječ. Bili su razočarani. Moj je otac s pet godina prošao test.
čekao sam da zanoći i plakao.
Zajecao je. Primila sam u naručje njegovo od patnje zgrčeno tijelo. Već sam čula za to grozno japansko selekcioniranje, koje je bilo apsolutno prerano nametnuto djeci svjesnoj važnosti onoga što je na kocki.
— S pet sam godina znao da nisam dovoljno pametan.
— Nije tako. S pet si godina znao da nisi izabran.
— Osjetio sam da moj otac misli: “Nije strašno. Moj je sin, zamijenit će mene.” Tada sam se počeo sramiti i nikada nisam prestao.
Privila sam ga uza se, šapućući utješne riječi, uvjeravajući ga da je pametan. Dugo je plakao i potom zaspao.
Ja sam razmišljala o noći u gradu gdje svake godine većina petogodišnje djece sazna da nisu uspjela u životu. Imala sam dojam da čujem kako odzvanjanju zvuci zatomljenih suza.
Rinri se izvukao zbog oca: bol je bila zamijenjena sramom. No ostali koji nisu prošli testove od malih su nogu znali da će u najboljem slučaju postati hrana za poduzeća onako kao što postoji hrana za topove. I onda se čudimo što toliko japanskih adolescenata počini samoubojstvo.

CHRISTINE se trebala vratiti tek za tri tjedna. Predložila sam Rinriju da iskoristimo njezin stan što više možemo. Partija monofilija nastavit će se čim se Christine vrati. Mladić se oduševio mojim prijedlogom.
U ljubavi je, kao i u svemu drugom, ključna infrastruktura. Promatrajući vojarnu Ićigaja kroz staklenu stijenu, pitala sam Rinrija voli li Mishimu.
— Veličanstven je — reče.
— To me čudi. Europljani su mi tvrdili da tog pisca više vole stranci.
— Japancima se pretjerano ne sviđa njegova osobnost. No njegovo je djelo divno. To što su ti rekli europski prijatelji čudno je jer je on osobito lijep na japanskom. Njegove su rečenice glazba.

Kako to prevesti?
Ta me izjava razgalila. Budući da sam znala da neću tako skoro moći odgonetnuti potrebne ideograme, zamolila sam mladića da mi naglas čita Mishimu u originalu. Latio se čitanja s radošću i ja sam zadrhtala kad sam čula kako mi čita Kinjiki. Daleko od toga da sam sve razumjela, počevši od naslova.
— Zašto “zabranjene boje”?
— Na japanskom boja može značiti i ljubav.
Homoseksualnost je u japanskom zakonu dugo bila zabranjena. Ma kako prekrasno bilo to podudaranje riječi ljubav i boja, Rinri je time načeo škakljivu temu. Ja nikad nisam spomenula ljubav. On je često otvarao tu temu, a ja bih našla način da je promijenim. Kroz prozor smo dalekozorom promatrali cvjetanje stabala japanskih trešnji.
— Običaj nalaže da ti pjevam pjesme, ispijajući sake noću ispod trešnji u cvatu.
— Ja sam za!
Rinri mi je pjevao šlagere ispod najbliže trešnje. Smijala sam se, a on se uvrijedio:
— Mislim to što pjevam.
Ispila sam sake nadušak, da bih odagnala nelagodu. Opasni su ti pupoljci koji potiču sentimentalnost mladića.
Po povratku u tehnološki opremljen stan, mislila sam da sam na sigurnom. Prevarila sam se: upućene su mi ljubavne izjave visoke poput te zgrade. Hrabro sam ih poslušala i šutjela. Nasreću, dečko je prihvatio moju šutnju.


Bio mi je vrlo drag. Ne možete to reći svom momku. Šteta. Kad sam ja posrijedi, to što mi je bio drag bila je već velika stvar.
Usrećivao me.
Uvijek sam bila sretna što ga vidim. Gajila sam prema njemu prijateljstvo i nježnost. Kad nije bio tu, nije mi nedostajao. Takva je bila jednadžba mojih osjećaja prema njemu i smatrala sam tu priču predivnom.
Stoga sam strepila od izjava ljubavi koje bi iziskivale odgovor ili, još gore, uzvraćanje istom mjerom. Lagati u tom pogledu pravo je mučenje. Otkrivala sam da je moj strah neutemeljen. Rinri je od mene očekivao samo da ga slušam. Imao je potpuno pravo! Slušati nekoga već je golema stvar. A ja sam ga gorljivo slušala.
Za moje osjećaje prema tom dečku suvremeni francuski nije imao riječ, za razliku od japanskog, koji je imao odgovarajući pojam koi. Koi se može prevesti kao okus, ukus, naklonost (goût) u renesansnom francuskom. Bio mi je po ukusu. Bio je moj koibito, onaj s kojim sam dijelila koi: njegovo je društvo bilo po mom ukusu.
Na suvremenom japanskom svi mladi nevjenčani parovi zovu svoje partnere koibito. Duboko ukorijenjena čednost isključuje riječ ljubav. Ako nije riječ o slučaju ili napadaju mahnite strasti, izbjegava se ta golema riječ koja je ograničena na književnost i tomu slično. Baš sam ja morala nabasati na jedinog Japanca koji se nije gnušao ni takvog rječnika ni prikladnih gesti. No umirila me pomisao da je lingvistička egzotičnost zacijelo uvelike doprinijela toj čudnoj osobini. Nije bilo svejedno što su Rinrijeve ljubavne izjave frankofonki bile izrečene čas na francuskom, čas na japanskom: francuski je jezik vjerojatno simbolizirao ujedno prestižno i razvratno tlo gdje čovjek može zaglibiti u sramotne osjećaje.
Ljubav je u toj mjeri tipično francuski zanos da su je mnogi smatrali nacionalnim izumom. Ne zalazeći tako daleko, ipak sam svjesna da je taj jezik naklonjen ljubavi. Možda bismo mogli zaključiti da smo Rinri i ja poprimili tipičnu naklonost jezika svog partnera: on se igrao ljubavi, opijen tom novinom, a ja sam se naslađivala koijem. Što je bio dokaz koliko smo oboje bili zadivljujuće otvoreni prema partnerovoj kulturi.
Koi je imao samo jednu manu: riječ je bila potpuni homonim šarana, jedine životinje prema kojoj sam oduvijek osjećala gađenje. Ta podudarnost, nasreću, nije bila popraćena nikakvom sličnošću: iako šarani u Japanu simboliziraju dečke, osjećaji koje sam gajila za Rinrija nisu nimalo podsjećali na tu mlitavu ribetinu s neizrecivo gnusnim ustima. Riječ koi me, naprotiv, oduševljavala zbog svoje lepršavosti, tečnosti, svježine i zbog nepostojanja odgovornosti. Koi je bio elegantan, razigran,

zabavan, civiliziran. Jedna od draži koija bilo je parodiranje ljubavi: oponašane su određene ljubavne geste, manje radi bilo kakvih objavljivanja, a više radi prostodušne zabave.
Ipak sam nastojala zatomiti smijeh da ne bih povrijedila Rinrija; manjak humora u ljubavi poznata je stvar. Slutim da je znao da za nj osjećam koi, a ne ai - riječ koja je bila tako lijepa da sam katkad žalila što je ne mogu rabiti. Ako ga nije rastuživalo, vjerojatno je to bilo zbog svijesti da je riječ o nečem prvom: zacijelo je shvatio da je on moj prvi koi, kao što sam ja bila njegova prva ljubav. Jer, iako sam već izgarala mnogo puta, nikada mi još nitko nije bio po ukusu.
Te dvije riječi, koi i ai, ne dijeli gradacija intenziteta, nego esencijalna inkompatibilnost. Zaljubimo li se u one koji su nam po ukusu? To je nezamislivo. Zaljubljujemo se u one koje ne podnosimo, u one koji simboliziraju nepodnošljivu opasnost. Schopenhauer vidi ljubav kao lukavštinu nagona za razmnožavanjem: ne mogu ni opisati koliko se grozim te teorije. Ljubav vidim kao lukavštinu mog nagona da nekoga ne usmrtim: kad osjetim potrebu ubiti određenu osobu, neki tajanstveni mehanizam - refleks imunosnog sustava? tlapnja nevinosti? strah od odlaska u zatvor? - nagna me da se oko te osobe iskristaliziram. Stoga, koliko znam, još nisam počinila nijedno ubojstvo.
Ubiti Rinrija? Kakva užasna i ponajviše apsurdna ideja! Ubiti tako drago biće, koje u meni budi samo ono najbolje! Uostalom, nisam ga ubila, što čvrsto dokazuje da to nije bilo nužno.
Nije uobičajeno da ja pišem priču u kojoj nitko nema želju nikoga usmrtiti. To je valjda priča o
koiju.

RINRI je pripremao obroke. Bio je loš kuhar, ali bolji od mene, što vrijedi i za ostatak čovječanstva. Bilo bi šteta da je luksuzna Christineina bijela tehnika ostala neupotrijebljena. Upotrijebljena je za sumnjive tjestenine koje je Rinri zvao carbonara - njegova inačica tog tradicionalnog jela podrazumijevala je sve masne tvari koje su 1989. godine bile poznate na ovom planetu, i to u velikim količinama. Japanska je kuhinja lagana, to je općepoznato. I u ovome pogledu ne isključujem pretpostavku da sam poslužila kao izlika za kulturološki odmak.
Umjesto da mu dam do znanja da je jelo nejestivo, rekla sam mu o svojoj ljubavi prema
sashimijima i sushiju. Napravio je grimasu.
— Ne voliš ih? — pitala sam.
— Volim, volim — reče on pristojno.
— Zacijelo ih je teško pripremiti.
— Jest.
— Mogao bi ih kupiti gotove.
— Zbilja to toliko želiš?
— Zašto kažeš da voliš ta jela ako ih ne voliš?
— Volim ih. No kad ih jedem, imam dojam da sam na obiteljskom ručku i da su tu moji djed i baka.
To je bio dobar razlog.
— Osim toga, kad ih jedem s njima, cijelo vrijeme govore kako je to dobro za zdravlje. To me živcira — dometnuo je.
— Razumijem. Tada poželiš jesti ono što je loše za zdravlje, kao špageti carbonara — rekoh ja.
— Loši su za zdravlje?
— U tvojoj pripremi, svakako.
— Zato su i tako ukusni.
Bit će još teže zamoliti ga da kuha nešto drugo.
— A da nam opet spremim fondue? — predložio je.

— Ne.
— Nije ti bio dobar?
— Jest, ali to je vrlo posebna uspomena. Da je obnavljamo, nužno bismo se razočarali. Uh. Našla sam pristojnu izliku.
— A okonomijaki koji smo zajedno jeli kod tvojih prijatelja?
— Da, to je lako.
Izvukla sam se. To nam je postalo omiljeno jelo. Hladnjak je stalno bio pun račića, jaja, kupusa i đumbira. Tetrapak umaka od šljiva kraljevao je na stolu.
— Gdje kupuješ taj izvrsni umak? — pitala sam.
— Imam zalihe. Moji su ga roditelji donijeli iz Hirošime.
— Što znači, kad ga nestane, netko će se morati onamo vratiti.
— Ja nikada nisam bio ondje.
— Izvrsno. Nisi vidio ništa od Hirošime, baš ništa4.
— Zašto to kažeš?
Objasnila sam mu da sam parodirala klasik francuskog književnog filma.
— Nisam vidio taj film — izjavio je ogorčeno.
— Možeš pročitati knjigu.
— Kakva je priča?
— Radije ću te pustiti da je otkriješ sâm, umjesto da ti je ispričam.

DOK smo bili zajedno, nismo ni provirili iz stana. Christinein se povratak opasno približavao, a mi smo s užasom zamišljali odlazak iz tog stana, koji je imao tako veliku ulogu u našoj vezi.
— Mogli bismo zabarikadirati vrata — predložih.
— Učinila bi to? — reče on, ustrašeno se diveći.
Sviđalo mi se što je mislio da sam sposobna za takve psine.
Najviše smo vremena proboravili u kupaonici. Kada je bila velika poput izdubljenog kita, čije su nozdrve bile usmjerene prema unutrašnjosti.
Rinri, koji je poštovao tradiciju, posve bi se izribao u umivaoniku prije negoli bi ušao u kadu: ne prlja se voda časne kade. Nisam se mogla prilagoditi običaju koji sam smatrala tako besmislenim. To je kao da stavljam čiste tanjure u perilicu suda.
Objasnila sam mu svoje stajalište.
— Možda imaš pravo — reče on. — No ja ne mogu postupati drukčije. Jednostavno ne mogu oskvrnuti vodu u kadi.
— Ali huliš japansku hranu bez ikakva problema.
— To je tako.
Imao je pravo. Svatko ima svoje reakcionarne utvrde, za to nema objašnjenja. Katkad sam imala dojam da se kada-kit miče i nosi svoje putnike na dno mora.
— Znaš li priču o Joni? — pitala sam.
— Ne pričaj o kitu. Posvađat ćemo se.
— Nemoj mi reći da si jedan od onih Japanaca koji ih jedu?
— Znam da je to loše. Nisam ja kriv što su tako ukusni.
— Kušala sam meso, odvratno je!

4 Parafraza rečenice “Nisi ništa vidjela od Hirošime. Ništa.” iz filma redatelja Alaina Resnaisa
Hirošimo, ljubavi moja! iz 1959., snimljenom prema scenariju Marguerite Duras (prev.).

— Vidiš? Da ti se svidjelo, naš te običaj ne bi šokirao.
— Ali kitovi samo što nisu izumrli!
— Znam. Mi imamo krivo. Ali što ćeš? Kad pomislim na okus tog mesa, poteku mi sline. Ne mogu se obuzdati.


Nije bio tipični Japanac. Recimo, nevjerojatno je mnogo putovao, ali sam i bez fotoaparata.
— To su stvari koje skrivam od drugih. Da su moji roditelji znali da idem na put sam, zabrinuli bi se.
— Mislili bi da si u opasnosti?
— Ne. Zabrinuli bi se za moje psihičko zdravlje. One koji vole putovati bez društva ovdje smatraju poremećenima. U našem jeziku riječ “sam” podrazumijeva očaj.
— No u tvojoj zemlji ima slavnih pustinjaka.
— Točno. Smatramo da čovjek, da bi volio samoću, mora biti budistički svećenik.
— Zašto se tvoji sunarodnjaci nikada ne okupljaju tu kao što se okupljaju u inozemstvu?
— Vole vidjeti ljude drukčije od sebe i u isto vrijeme osjećati sigurnost zbog blizine sebi sličnih.
— A ta potreba za fotografiranjem?
— Ne znam. živcira me, osobito stoga što svi rade iste slike. Možda si žele dokazati da nisu sve to sanjali.
— Nikada te nisam vidjela s fotoaparatom.
— Nemam ga.
— Ti koji posjeduješ sve tehničke napravice što postoje, uključujući kuhalo za švicarski fondue
u svemirskoj letjelici, ne posjeduješ fotoaparat?
— Ne. Ne zanima me.
— Sav si vražji, Rinri.
Pitao me za značenje tog izraza. Objasnila sam mu ga. Toliko mu je bilo neobično da je dvadeset puta na dan opčinjeno ponavljao: “Sva si vražja, Amelie.”
Jednog poslijepodneva iznenada je počelo kišiti, iza čega je slijedila tuča. Gledala sam taj dojmljivi prizor kroz prozor zgrade, komentirajući:
— Zamisli, i u Japanu postoji pljusak.
Iza sebe sam čula njegov glas kako kao jeka ponavlja:
— Pljusak.
Shvatila sam da je upravo otkrio tu riječ, čije mu je značenje bilo posve jasno iz konteksta, te da je izgovara kako bi je zapamtio. Nasmijala sam se. čini se da je shvatio što mi je bilo smiješno, jer je rekao:
— Sav sam vražji.

POčETKOM travnja Christine se vratila iz Belgije. Zato što sam dobra, vratila sam joj stan. Rinri se činio potišteniji od mene. Naša je veza morala krenuti nepredvidljivijom stazom. Nisam time bila posve nezadovoljna. Monofilija mi je pomalo nedostajala.
Vratila sam se u betonski dvorac. Njegovi me roditelji nisu više zvali Sensei, što je bio dokaz njihove oštroumnosti. Djed i baka zvali su me sve češće Sensei, što je pak potvrdilo njihovu izopačenost.
Dok sam ispijala čaj s tim društvancem, otac mi je pokazao komad nakita koji je upravo izradio.
Bila je to bizarna ogrlica, na pola puta između Calderova mobila i ogrlice od oniksa.
— Je li vam lijepa? - pitao je.

— Sviđa mi se spoj crne i srebrne boje. Elegantna je.
— Vaša je.
Rinri mi ju je stavio oko vrata. Bila sam zbunjena. Kad sam se opet našla sama s njim, rekla sam:
— Tvoj mi je otac dao prekrasan dar. Kako da mu uzvratim istom mjerom?
— Ako mu što daš, on će tebi dati novi dar.
— Što da onda radim?
— Ništa.
Imao je pravo. Da biste izbjegli bujanje velikodušnosti, možete samo stoički prihvatiti skupocjene darove.
U međuvremenu sam se vratila u svoje boravište. Rinri je bio prefin da bi me tražio da me ondje posjećuje, no davao mi je migove, koje sam ja brižno izbjegavala primijetiti.
često me zvao. Pritom je i protiv svoje volje bio šaljiv, što me tim više očaravalo jer je bio ozbiljan:
— Dobar dan, Amélie. Zanima me tvoje zdravstveno stanje.
— Izvrsno je.
— Kad su okolnosti takve, želiš li me susresti? Prasnula sam u smijeh. Nije mu bilo jasno zašto.


Rinri je imao mlađu, osamnaestogodišnju sestru koja je studirala u Los Angelesu. Jednoga mi je dana najavio da će doći u Tokio na kratke praznike.
— Doći ću večeras po tebe kako bih ti je predstavio.
Glas mu je drhtao od svečanog uzbuđenja. Pripremila sam se za važan događaj.
Kad sam sjela u mercedes, okrenula sam se da bih pozdravila mladu djevojku koja je sjedila na stražnjem sjedalu. Zaprepastila me njezina ljepota.
— Amélie, ovo je Rika. Rika, ovo je Amélie.
Pozdravila me prekrasnim osmijehom. Njezino me ime razočaralo, za razliku od svega ostaloga na njoj. Bila je kao anđeo.
— Rinri mi je mnogo pričao o tebi — reče ona.
— I meni je mnogo pričao o tebi — izmislila sam.
— Obje lažete. Ja nikad ne pričam mnogo.
— Istina je, nikad ništa ne govori — nastavila je Rika. — Nije mi o tebi rekao gotovo ništa. Zato sam uvjerena da te voli.
— Ako je tako, onda voli i tebe.
— Nećeš mi zamjeriti ako ti se obraćam na američkom engleskom? Na japanskom previše griješim.
— Ja to ne bih opazila.
— Rinri me neprestano ispravlja. želi da budem savršena.
Bila je više od savršenstva. Mladić nas je odveo u park Sirogan. Mjesto je u suton bilo tako pusto da bi čovjek mogao pomisliti da je daleko od Tokija, u nekoj mitskoj šumi.
Rika je izašla iz auta s torbom, koju je potom otvorila. Izvadila je iz nje svileni stolnjak, prostrla ga na tlo, potom sake, čaše i kolače. Sjela je na tkaninu i rekla nam da učinimo to isto. Njezina me ljupkost opčinjavala.
Dok smo nazdravljali ovom susretu, pitala sam je koji ideogrami tvore njezino ime. Pokazala mi je.
— Zemlja mirisâ! — kliknula sam. — Prekrasno je i izvrsno ti pristaje.
Kad sam saznala što znači na japanskom, njezino mi se ime više nije činilo ružno.
Zbog kalifornijskog je života bila mnogo otvorenija od brata. Vrlo je šarmantno brbljala. Pažljivo sam je slušala. Rinri je bio očaran kao i ja. Promatrali smo je kao da je prekrasna prirodna pojava.
— Dobro — reče iznenada. — Što je s tim vatrometom?
— Idem — reče mladić.
Bila sam izvan sebe od sreće. Rinri je iz prtljažnika izvadio kovčeg koji je, kako se ispostavilo, bio kovčeg za vatromet, na isti način kao što je postojao kovčeg za švicarski fondue. Na tlo je poslagao pirotehničku opremu i upozorio nas da će vatromet ubrzo početi. Uskoro su se na nebu iznad nas rasprskavale boje i zvijezde dok je odzvanjalo djevojčino klicanje.
Pred mojim zadivljenim očima, brat je sestri dao ne dokaz, nego izjavu ljubavi. Osjećala sam da smo bliskiji nego ikada prije.

Kad nam je polarna svjetlost prestala pucketati nad glavom, Rika je ožalošćeno viknula:
— Već je gotovo?
— Ostali su još štapići — reče mladić.
Iz kovčega je izvadio prskalice i podijelio nam ih u svežnjevima. Zapalio je samo jednu, s koje se vatra proširila na sve vrške. Svaka je prskalica proizvela snop vijugavih iskri.
Noć je bambusima u parku Sirogan davala srebrn odsjaj. Naša apokalipsa krijesnica zlatom je obasjavala tu zagasitu bjelinu. Brat i sestra divili su se svojim zvjezdanim štapićima. Shvatila sam da sam s dvoje djece, zaljubljene jedno u drugo, i ta me slika ganula.
Kakva li dara što su mi dopustili da im se pridružim! Bilo je to više od iskazivanja ljubavi: iskazivanje povjerenja.
Strumpfovi svjetlosti do kraja su se ugasili, no čarolija se nije rasplinula. Djevojka je radosno uzdahnula:
— Bilo je lijepo!
Dijelila sam s Rinrijem ljubav prema ovoj radosnoj djevojci. Bilo je nešto nervalovski u tom ozračju umirućeg slavlja s lijepom mladom legendarnom djevojkom. Nerval u Japanu, tko bi rekao?


Sutradan navečer Rinri me odveo u neku prčvarnicu na kineske rezance.
— Volim Riku — rekla sam mu.
— I ja isto — odgovori on s ganutim smiješkom.
— Znaš, ti i ja imamo neobičnu dodirnu točku. I ja volim svoju sestru koja živi daleko. Zove se Juliette i trebao mi je nadljudski napor da je napustim.
Pokazala sam mu sliku svoje božanske starije sestre.
— Lijepa je — prokomentirao je, gledajući je pomno.
— Jest, i više je nego lijepa. Nedostaje mi.
— Razumijem. Kad je Rika u Kaliforniji, strašno mi nedostaje.
Sjedeći pred svojom zdjelicom, postala sam elegična. Rekla sam mu da samo on može shvatiti koliko sam obogaljena zbog Julietteine odsutnosti. Ispričala sam mu koliko je snažna veza koja me oduvijek spaja s njom, koliko je volim i kakvo sam bezumno nasilje počinila nad sobom kad sam se od nje razdvojila.
— Morala sam se vratiti u Japan, no jesam li morala proživjeti to užasno razdvajanje?
— Zašto te nije slijedila?
— želi živjeti u Belgiji, gdje radi. Ne dijeli moju strast prema tvojoj zemlji.
— Kao Rika. Japan joj ne rasplamsava maštu.
Kako je bilo moguće da tako divna bića kao što su naše sestre nisu opčinjena tom zemljom? Pitala sam Rinrija što djevojka studira u Kaliforniji. Odgovorio je da je njezin program veoma neodređen, da je zapravo ljubavnica nekog čanga, Kineza što vlada losangeleskim podzemljem.
— Ne možeš ni zamisliti koliko je bogat — reče on osmjehujući se očajan.
Zatečena, pitala sam se kako je moguće da je taj nebeski anđeo odabrao život sa šefom mafije. “Ne budi glupa”, rekla sam si, “tako je to oduvijek.” U glavi sam odjednom ugledala Riku s nojevim perjem oko vrata i u visokim potpeticama kako rukom pod ruku hoda s Kinezom u bijelom odijelu. Prasnula sam u smijeh.
Rinri mi se sudionički osmjehnuo. Svatko je ugledao svoju sestru u masi rezanaca. Naša je veza imala smisla.

ZADIVIO me moj napredak na japanskome, iako ne onoliko koliko i Rinrijev napredak u francuskome, koji je bio munjevit.
Zbog toga smo uživali u međusobnom razmetanju. Kad bi pljuštalo, Rinri bi rekao:
— Pljušti kao iz kabla.
Rečenica je, onako izgovorena njegovim uvijek dostojanstvenim glasom, zvučala pomalo komično. Kad bi on nešto tresnuo, imala sam naviku ispaliti:
— Nani o šaimasu ka?
Što se prevodi - ili se, bolje rečeno, uopće ne prevodi, jer nitko osim Japanca ne bi upotrijebio frazu koja je do te mjere aristokratska da je čak ni Japanci više ne upotrebljavaju - “Što ste se usudili izustiti tako časno?”
On bi se previjao od smijeha. Jednom, kad su me njegovi roditelji pozvali na večeru u svoj betonski dvorac, htjela sam ih zadiviti. čim je Rinri rekao nešto neobično, ja sam glasno izdeklamirala:
— Nani o šaimasu ka?
Nakon što je došao k sebi od zaprepaštenja, gospodin je zaurlao od smijeha. Uvrijeđeni djed i baka urlali su na mene, tvrdeći da nemam pravo to govoriti. Gospođa je pričekala da opet zavlada tišina kako bi mi s osmijehom objavila:
— Zašto se toliko trsiš ispasti otmjenom kad s tako izražajnim licem nikada nećeš biti dama?
Dobila sam potvrdu za ono što mi je njezina uljudnost već dala naslutiti: ta me žena mrzila. Ne samo da sam joj krala sina, nego sam bila i strankinja. Mimo ta dva zločina, čini se da je u meni namirisala nešto što joj se još manje sviđalo.
— Da je Rika bila nazočna, plakala bi od smijeha — rekao je Rinri, koji nije zapazio podlu opasku svoje majke.

Već sam prije naučila engleski, nizozemski, njemački i talijanski. Svi su ti živi jezici imali jednu konstantu: razumjela sam ih bolje nego što sam ih govorila. Bilo je to posve logično: ponašanje promatramo, a potom ga usvojimo. Lingvistička intuicija djeluje i dok još nismo svladali jezičnu vještinu.
S japanskim je bilo obratno: moje je aktivno znanje uvelike nadmašivalo ono pasivno. Ta pojava nikada nije nestala, što ne mogu objasniti. Mnogo mi se puta dogodilo da na tom jeziku uspijem izraziti tako sofisticirane ideje da bi mi sugovornik, uvjeren da razgovara s profesoricom japanskog, uzvratio jednako uzvišenim riječima. Nisam imala drugog izlaza nego pobjeći kako bih skrila činjenicu da nisam shvatila nijednu uzvraćenu riječ. Kad je povlačenje bilo nemoguće, jednostavno bih pretpostavila što mi je sugovornik mogao odgovoriti i tako nastavljala monolog pod krinkom dijaloga.
Izložila sam taj problem lingvistima koji su me uvjerili da je to normalno: “Ne možete imati lingvističku intuiciju u jeziku koji je toliko različit od vašega.” No onda bismo morali zanemariti činjenicu da sam govorila japanski do pete godine. Uostalom, živjela sam i u Kini, Bangladešu itd., i ondje je, kao i svugdje drugdje, moje pasivno znanje jezika bilo veće od aktivnoga. U mom slučaju, dakle, postoji istinski japanski izuzetak, zbog čega sam sklona tomu da objašnjenje potražim u sudbini: to je bila zemlja u kojoj nisam mogla zamisliti pasivnost.


Što se trebalo dogoditi, dogodilo se: Rinri mi je u lipnju smrknuto objavio da je nestalo umaka od gorkih šljiva.
— S obzirom na to kako smo ga brzo trošili, moralo je biti tako. Njegov me napredak na francuskom zadivio. Odgovorila sam:
— Baš dobro! Veoma sam željela ići s tobom u Hirošimu.
Njegovo je smrknuto lice tada postalo užasnuto. Pokušala sam naći povijesno obrazloženje i dodala:
— Cijeli se svijet divio hrabrosti s kojom su se Hirošima i Nagasaki nosili s...
— Nije riječ o tome — prekinuo me. — Pročitao sam onu knjižicu koju je napisala Francuskinja, ona o kojoj si mi pričala.
— Hirošimo, ljubavi moja.
— Da. Nisam ništa shvatio. Prasnula sam u smijeh.
— Bez brige, mnogi su izvorni govornici francuskog doživjeli to isto. To je razlog više za

odlazak u Hirošimu — izmišljala sam.
— želiš reći da knjigu shvati onaj tko je pročita u Hirošimi?
— Vrlo vjerojatno — ustvrdila sam.
— Glupost. Ne moram ići u Veneciju da bih shvatio Smrt u Veneciji, ni u Parmu da bih pročitao
Parmski kartuzijanski samostan.
— Marguerite Duras vrlo je posebna autorica — rekoh, uvjerena u istinitost svoje tvrdnje.


Iduće subote imali smo dogovor u sedam sati ujutro na aerodromu Haneda. Ja bih bila radije išla vlakom, ali vlak je za Japance do te mjere uobičajen da je Rinri imao potrebu za promjenom.
— Uostalom, kad nadlijeće Hirošimu, čovjek vjerojatno stekne dojam da je u zrakoplovu Enola Gay — reče on.
Bio je početak lipnja. Vrijeme u Tokiju bilo je idealno; lijepo, uz temperaturu od dvadeset i pet stupnjeva. U Hirošimi je bilo pet stupnjeva više i vlaga iz sezone kiša još se zadržavala u zraku. No sunce je još grijalo.
Već sam na hirošimskom aerodromu stekla neobičan dojam: nismo se nalazili u 1989. Nisam više znala koja je godina; naravno, ne 1945., no sve je nalikovalo na pedesete ili šezdesete. Je li atomski udar usporio tijek vremena? Nije nedostajalo suvremenih građevina, ljudi su bili normalno odjeveni, vozila su bila jednaka kao i u ostatku Japana. No činilo se kao da bića tu žive intenzivnije negoli drugdje. život u gradu čije ime u cijelome svijetu simbolizira smrt u njima je pojačao osjećaj života; rezultat je bilo optimistično ozračje koje je obnovilo doba u kojem se još vjerovalo u budućnost.
Ta me spoznaja potresla. Bila sam umah uzdrmana tim gradom u kojem je vladalo ganutljivo ozračje hrabre sreće.
Zaprepastio me Muzej atomske bombe. Ma koliko znali o tome, potankosti nadilaze granice zamislivoga. činjenice su ondje predstavljene tako djelotvorno da to graniči s poezijom: govore o vlaku koji je 6. Kolovoza 1945. duž obale išao prema Hirošimi, vozeći, između ostalog, i jutarnje radnike. Putnici su nezainteresirano gledali grad kroz vagonske prozore. Vlak je potom ušao u tunel i, kad je izašao iz njega, putnici su shvatili da Hirošime više nema.
Šećući ulicama toga provincijskoga grada, pomislila sam da se tu nalazi najuočljiviji primjer japanskog dostojanstva. Ništa, ali baš ništa, nije upućivalo na to da je ovo stradalnički grad. činilo mi se da bi u bilo kojoj drugoj zemlji takva grozota bila iskorištena do besvijesti. Prijestolnica mučeništva, nacionalno blago tako brojnog stanovništva, ništa od toga nije postojalo u Hirošimi.
U Parku mira zaljubljeni su se parovi ljubili na javnim klupama. Iznenada sam se podsjetila da nisam doputovala sama i priklonila sam se mjesnom običaju. Kad smo to obavili, Rinri je iz džepa izvadio knjigu Marguerite Duras. Ja sam na nju zaboravila. On pak nije mislio ni na što drugo. Naglas mi je od početka do kraja pročitao Hirošimo, ljubavi moja.
Imala sam dojam da izgovara moju optužnicu i da bih se trebala opravdati za to što mi spočitava. S obzirom na dužinu teksta i usporavajući učinak japanskog naglaska, imala sam vremena pripremiti obranu. Najteže mi je bilo zatomiti smijeh kad je, iznerviran time što ne shvaća, pročitao: “Ubijaš me, činiš mi dobro.” Nije to izgovorio kao Emmanuelle Riva.
Kad je poslije dva sata završio, zatvorio je knjigu i pogledao me.
— Prekrasno, zar ne? — usudila sam se promrmljati.
— Ne znam — odgovori on neumoljivo. Neću se izvući tako lako.
— Izjednačiti mladu Francuskinju kojoj su odrezali kosu nakon oslobođenja i stanovništvo Hirošime, za to trebati imati petlju Marguerite Duras.
— Tako dakle? To je onda smisao? — pitao je Rinri.
— Da. Ta knjiga veliča ljubav koja je žrtva barbarstva.
— Zašto autorica to kaže na tako bizaran način?
— Jer je to Marguerite Duras. Njezina je draž u tome što osjetimo stvari, koje ne moramo nužno razumjeti.
— Ja nisam ništa osjetio.
— Jesi, bio si ljutit.
— To je bila željena reakcija?

— Duras voli i to. To je dobar stav. Kad čovjek pročita neku knjigu Marguerite Duras, frustriran je. One su poput istraga na kraju kojih malo što shvatimo. Naslućujemo stvari kroz mutno staklo. Dižemo se od stola gladni.
— Ja sam gladan.
— Ja također.
Okonomijaki hirošimski je specijalitet. Priprema se na golemim pladnjevima na otvorenome, na divovskim pločama iz kojih noću suklja dim. Unatoč razmjernoj svježini večeri, kuhar se obilno znojio na palačinku s kupusom koju nam je pekao pred očima. Kapljice znoja doprinijele su remek-djelu. Nikad nismo jeli tako divan okonomijaki. Rinri je iskoristio priliku i od kuhara kupio golemu količinu tetrapaka s umakom od gorkih šljiva.
Hotelska mi je soba potom poslužila kao izgovor za izricanje mnogih rečenica iz knjige Marguerite Duras. činilo se da su porasle u Rinrijevim očima. Ne mogu opisati koliko sam se žrtvovala za francusku književnost.

POčETKOM srpnja sestra mi je došla na mjesec dana za praznike. Kad sam je ugledala, mislila sam da ću umrijeti od sreće. Naše je grljenje trajalo sat vremena, a bio je to sat životinjskog glasanja.
Rinri je navečer čekao pred mojom zgradom u bijelom mercedesu. Predstavila sam mu svoje najveće blago. Oboje je bilo užasno preplašeno. Ja sam morala poticati razgovor.
Kad sam se našla sama sa Juliette, pitala sam je što misli o Rinriju.
— Mršav je — reče ona.
— Osim toga?
Nisam izvukla mnogo više. Nazvala sam njega:
— Dakle, što misliš o njoj?
— Mršava je — reče.
Nisam izvukla bogzna što više. Odbacivši pretpostavku o dogovoru, duboko u duši bila sam povrijeđena: kakva bijedna prosudba! Da, naravno, bili su mršavi, pa što? Zar mi nisu mogli reći ništa zanimljivije? Meni na njima nije bila najuočljivija mršavost, nego ljepota i šarm moje sestre i Rinrijeva neobičnost i tankoćutnost.
No u njihovim uzajamnim opaskama nije bilo nimalo neprijateljstva: odmah su se svidjeli jedno drugom. Kad sad razmislim, razumijem ih. Ako proanaliziram svoju prošlost, mogu primijetiti da su apsolutno svi ljudi koji su mi bili važni u životu bili mršavi. To, dakako, nije bilo njihovo glavno obilježje, ali im je bila jedina zajednička točka. To zacijelo nešto znači.
Naravno, susretala sam mršave ljude koji nisu imali utjecaja na moju sudbinu. Uostalom, živjela sam u Bangladešu, u kojem je većina stanovništva mršava kao kostur: jedan život ne može sadržavati toliko drugih, makar oni bili kost i koža. No siluete koje će defilirati mojim sjećanjem na samrtničkoj postelji sve će biti vrlo tanahne.
Ne znam kakvo se značenje skriva u tome, ali naslućujem da je s moje strane riječ o izboru, bio on svjestan ili ne. U mojim romanima voljena su bića uvijek iznimno mršava. No ne treba iz toga zaključiti da mi je to dovoljno. Prije dvije godine došla mi se ponuditi jedna mlada guska, čiji identitet neću otkriti, zbog razloga za koji je bolje da ga ne znam. Vidjevši moje zaprepaštenje, guskica se preda mnom okrenula oko svoje osi kako bi istaknula svoju vitkost i, kunem se, rekla:
— Zar ne mislite da sličim nekoj od vaših junakinja?


Dakle, ljeto 1989. Otpravila sara svog mršavog ljubavnika na mjesec dana: Juliette i ja kretale

smo na svoje hodočašće.
Otišle smo vlakom do Kansaija. Kraj je bio jednako lijep kao prije. Ipak, nikomu ne priželjkujem takvo putovanje. čudo je što sam preživjela tu tugu. Da nije bilo moje sestre, nikad ne bih imala hrabrosti vratiti se na mjesto na kojem smo odrasle. Da nije bilo moje sestre, bila bih umrla od tuge u selu Sukugava. Juliette se 5. kolovoza vratila u Belgiju. Ja sam se zatvorila u sobu nekoliko sati kako bih urlikala kao životinja. Kad sam iz prsa izbacila sve krikove koji su se u njima nalazili, nazvala sam Rinrija. Bio je dovoljno dobar da prikrije svoju radost, jer je znao koliko ja patim. Po mene je došao bijeli mercedes.
Odvezao me u park Širogan.
— Posljednji smo put ovdje bili s Rikom — rekoh. — Jesi li iskoristio ovo vrijeme koje smo proveli odvojeno da bi je otišao vidjeti?
— Nisam. Ondje nije ista osoba. Ondje glumi.
— Što si onda radio?
— Pročitao sam knjigu na francuskom o vitezovima templarima — izjavio je ushićeno.
— Fino.
— Da. I odlučio sam postati jedan od njih.
— Ne shvaćam.
— želim postati templar.
Provela sam ostatak šetnje objašnjavajući Rinriju problematičnost njegove ambicije. U Europi za vrijeme Filipa Lijepog imala bi smisla. U Tokiju 1989., ambicija budućeg ravnatelja ugledne škole draguljarstva, bila je apsurdna.
— želim biti templar — bio je uporan nesretni Rinri. — Siguran sam da u Japanu već postoji neki templarski red.
— I ja sam sigurna, iz jednostavnog razloga što u tvojoj zemlji postoji sve. Tvoji su sunarodnjaci tako znatiželjni da, ma kakvu čovjek imao strast, tu će je imati s kime dijeliti.
— Zašto ne bih bio templar?
— Danas to zvuči kao sekta. Uzdahnuo je, poražen.
— A da odemo na kineske rezance? — predložio je moj kandidat za templarski red.
— Izvrsna zamisao.
Tijekom obroka pokušala sam mu prepričati Proklete kraljeve. Najteže je bilo objasniti izbor pape.
— To se nije nimalo promijenilo. Uvijek okupe konklavu, kardinali se zajedno zatvore...
Udubljena u svoju temu, nisam ga poštedjela nijedne pojedinosti. Slušao me, usisavajući svoje rezance. Kad sam završila izlaganje, pitala sam:
— Što uopće Japanci misle o papi?
Kad bih mu postavila pitanje, Rinri je imao običaj razmisliti prije negoli odgovori. Ovaj put nije razmišljao ni sekunde i rekao je:
— Ništa.
Izgovorio je to tako bezbojnim glasom da sam prasnula u smijeh. U njegovu nepobitnom tonu nije bilo ničega bezobraznog, ničeg osim činjenične konstatacije.
Otad, kad god na televiziji vidim papu, pomislim: “I evo onog o kojem sto dvadeset i pet milijuna Japanaca ne misli ništa”, što me uvijek tjera na smijeh.
Uostalom, s obzirom na japansku znatiželju prema stranim osobitostima, gotovo je sigurno da Rinrijeva tvrdnja podrazumijeva mnogo iznimaka. No smatram da sam ispravno postupila kad sam od nakane da se pridruži templarskom redu odvratila biće tako malo zainteresirano za njihova najvećeg neprijatelja.

— SUTRA te vodim na planinu — objavio mi je Rinri preko telefona. — Obuj cipele za pješačenje.
— To možda nije pametna ideja — rekoh.
— Zašto? Ne voliš planinu?
— Obožavam planinu.
— Onda idemo — odlučio je on, ravnodušan prema mojim paradoksima.
čim je spustio slušalicu, osjetila sam kako me od uzbuđenja hvata groznica: planine diljem svijeta, a tim više one u Japanu, meni su uzbudljivo primamljive. No znala sam da pustolovina neće biti lišena opasnosti: na više od pet tisuća metara nadmorske visine pretvaram se u drugu osobu.
Prema dogovoru, 11. kolovoza bijeli mi je mercedes otvorio svoja vrata.
— Kamo idemo?
— Vidjet ćeš.
Iako nikada nisam imala smisla za ideograme, uvijek sam mogla pročitati imena mjesta. Taj mi je dar bio itekako koristan tijekom mojih japanskih putnih peripetija. Tako su se, nakon jedne vrlo dugačke ceste, moje slutnje pokazale točnima:
— Planina Fudži!
To mi je bio san. Tradicija kaže da se svaki Japanac bar jedanput u životu mora popeti na planinu Fudži, inače ne zaslužuje svoju prestižnu nacionalnost. Za mene, koja sam žarko željela postati Japankom, taj je uspon bio genijalan identitetski trik. Osobito stoga što sam u planini na svome teritoriju, na svome terenu.
Auto smo ostavili na divovskom parkiralištu koje se nalazilo u dolini lave, iznad koje više nije smjelo prometovati nijedno vozilo. Impresionirala me brojnost autobusa, koja je svjedočila o potrebi ljudi da steknu titulu pravih Japanaca. To nije bila puka formalnost: valjalo se za dana popeti s razine mora na 3776 metara nadmorske visine, jer prenoćišta su postojala samo na vrhu i u podnožju. A u toj gomili naguranoj u podnožju planine bilo je staraca, djece, majki koje nose djecu - ugledala sam čak i trudnicu, koja je izgledala kao da je u osmom mjesecu trudnoće. Iz toga slijedi da japanska nacionalnost uvijek ima junačku konotaciju.
Pogledala sam prema nebu: to je, dakle, planina Fudži. Napokon sam našla mjesto s kojeg se nije činila veličanstvenom samo zato što se odande nije vidjela: a to je njezino podnožje. Inače je taj vulkan veličanstvena tvorevina, vidljiva manje-više odasvud, do te mjere da mi se katkad činilo da je riječ o hologramu. Bezbrojna su mjesta na Honšuu s kojih puca prekrasan pogled na Fudži: lakše bismo nabrojili mjesta s kojih se ne vidi. Da su nacionalisti htjeli stvoriti simbol ujedinjenja, napravili bi planinu Fudži. Nemoguće ju je promatrati, a da ne oćutite sveto, mitsko draškanje: prelijepa je, presavršena, preidealna.
Iz toga se jedino isključuje njezino podnožje, odakle je nalik na bilo koju planinu, na neku vrstu bezoblične otekline.
Rinri je imao svoju opremu: gojzerice, skafander, pijuk. Suosjećajno je pogledao moje tenisice i traperice i suzdržao se od komentara, možda da mi ne bi stavio soli na ranu.
— Idemo? — reče.
Samo sam to čekala i prepustila se da me ponesu noge koje su odmah same krenule. Sunce je bilo na najvišoj točki, kao i moje raspoloženje. Penjala sam se, sretna što se moram toliko penjati. Prvih tisuću i petsto metara bilo je najteže: tlo je tvorila samo meka lava u koju su tonule noge. Kako se to kaže, za to je zbilja trebalo imati volje. A mi smo je svi imali. Pogled na starčeke koji se penju u koloni ulijevao je poštovanje.
čim smo prešli tisuću i petsto metara, bili smo na pravoj planini, s kamenjem i strmim tlom, što se izmjenjivalo s crnim šljunkom. Dosegla sam visinu na kojoj se pretvaram u drugu vrstu. Pričekala sam Rinrija, koji je bio samo dvjesto metara niže i rekla mu da ćemo se naći na vrhu.
Poslije mi je rekao:
— Ne znam što se nakon toga dogodilo. Nestala si.
Imao je pravo. Iznad tisuću petsto metara, ja sam nestajala. Moje se tijelo preobrazi u čistu energiju i dok se drugi stignu pitati gdje sam, moje me noge odnesu tako daleko da sam već nevidljiva. I neki drugi ljudi imaju tu sposobnost, ali ne znam nikoga kod koga ju je tako teško naslutiti, jer ja ni izbliza ni izdaleka ne nalikujem na Zaratustru.
A pretvorim se upravo u njega. Preplavi me nadljudska snaga i penjem se ravno prema suncu. U

glavi mi odzvanjaju ne olimpijske, nego olimpske himne. Heraklo je moj mali boležljivi rođak. I to još govorim o grčkoj grani obitelji. Mi, mazdaisti, ipak smo nešto posebno.
Biti zoroastrist, to znači umjesto stopala imati bogove što proždiru planinu i pretvaraju je u nebo, to znači umjesto koljena imati katapulte, čiji su projektili ostatak tijela. To znači umjesto želuca imati ratnički bubanj i, umjesto srca, pobjedničke udaraljke, to znači imati glavu obuzetu tako strašnom srećom da je potrebna nadljudska snaga samo zato da bi se to podnijelo, to znači posjedovati svu snagu svijeta isključivo zato da bismo je skupili na jednome mjestu i nosili u krvi, to znači više ne doticati zemlju zbog bliskog dijaloga sa suncem.
Sudbina, poznata po svom smislu za humor, htjela je da se rodim kao Belgijanka. Imati podrijetlo iz nizinske zemlje, a pripadati zoroastrijskoj lozi, to je poruga koja vas osudi na to da sjedite na dvjema stolicama.
Prestigla sam horde Japanaca. Neki bi prestali zuriti u tlo i podigli oči da bi pogledali munju.
Starci su govorili: “Wakaimono” (mladi), kao objašnjenje. Mladi pak nisu znali što bi rekli.
Pošto sam prestigla sve hodače, primijetila sam da nisam sama. Među penjačima toga dana bio je još jedan zoroastrist i htio se pošto-poto sa mnom upoznati: bio je to američki vojnik s bazom u Okinawi, koji je došao ovamo iz znatiželje.
— Naposljetku sam počeo misliti da nisam normalan — reče mi. — Ali vi ste cura i penjete se kao ja.
Nisam mu htjela objašnjavati da zoroastristkinje postoje oduvijek. Nije zasluživao biti dio loze: bio je brbljav i ravnodušan prema svetinji. U svim obiteljima nađe se takva vrsta nasljedne mane.
Krajolik je postao predivan, pokušala sam svom američkom rođaku otvoriti oči prema toj divoti.
Samo je rekao:
— Yeah, great country.
Naslutila sam da bi pokazao isto oduševljenje i za porciju palačinki.
Htjela sam ga se osloboditi tako što sam dodatno ubrzala. No on me, nažalost, pratio u stopu, ponavljajući:
— That's a girl!
Bio je simpatičan, dakle, nikako pravi zoroastrist. čeznula sam za ponovnom samoćom da bih se zatekla u mazdaističko-wagnerijansko-nietzscheovskom stanju duha kao jedino prikladnom u ovoj situaciji. To je bilo nemoguće uz mog američkog vojnika, koji je bez prestanka brbljao i koji me ispitivao je li Belgija zemlja tulipana. Nikada nisam toliko proklinjala prisutnost američke vojske u Okinawi.
Na tri tisuće i petsto metara pristojno sam ga zamolila da zašuti, objašnjavajući mu da je to sveta planina i da preostalih dvjesto sedamdeset i sedam metara želim prijeći u meditaciji. “No problem ”, reče on. Uspjela sam se osloboditi njegova društva i uspela sam se na vrh u stanju opijenosti.
Na vrhu je počinjao mjesec; goleme stjenovite litice okruživale su provaliju kratera. Mogli smo održavati ravnotežu samo hodajući duž diska. Kad bismo se osvrnuli, iza nas se pod plavim nebom unedogled prostirala japanska nizina.
Bilo je četiri poslijepodne.
— Što ćete sad? — pitao me američki vojnik.
— čekam svog dragog.
Odgovor je imao željeni učinak: Amerikanac se odmah zaputio prema dolini. Odahnula sam od olakšanja.
Hodala sam duž kratera. činilo mi se da bi mi trebao cijeli dan da ga obiđem. Nitko se ne bi usudio zaći u njegovo središte: vulkan je bio ugašen, ali sveti je ugođaj prožimao taj rudnik divova.
Sjela sam na tlo okrenuta prema mjestu kamo su pristizali hodočasnici. Svi su se penjali uz isti obronak planine, koja je zapravo bila stožasta, tako da ne znam zašto je to tako. Možda isključivo zbog japanskog konformizma, kojem sam se i ja priklonila zato što sam htjela biti Japanka. Ako izuzmemo Amerikanca i mene, nisam vidjela nijednog stranca. Bilo je dirljivo promatrati starce kako stižu na vrh, vrlo dostojanstveni, ali omamljeni svojim pothvatom, oslanjajući se na štapove.
Neki osamdesetogodišnjak, koji je stigao oko osamnaest sati, viknuo je:
— Sad sam Japanac dostojan tog imena!
Rat tako nije bio dovoljan da bi se postalo vitezom. Samo je uspon na 3376 metara visine davao pravo na tu titulu.

U zemlji u kojoj stanovništvo ne bi bilo tako pošteno, mnogi bi si ljudi lažno pripisali taj uspon tako da bi u takvoj zemlji na rubu kratera morali postaviti šalter za dobivanje priznanica. Meni bi to odgovaralo. No, nažalost, neću imati ništa doli svoje riječi da bih potvrdila svoju zaslugu, a riječ mi sasvim sigurno neće vrijediti ništa.
Rinri je stigao tek u osamnaest i trideset.
— Tu si! - viknuo je s olakšanjem.
— Odavno.
Stropoštao se na tlo.
— Ne mogu više.
— Dakle, sad si pravi Japanac.
— Kao da sam morao ovo napraviti da bih to postao!
Zamijetila sam kako su osamdesetogodišnjak i on imali različita gledišta. čini se da je japanska nacionalnost uvelike izgubila svoj prestiž.
— Nećeš ostati tu — rekoh mu.
Podignula sam ga na noge, da bih ga odvela u prostran planinarski dom u kojem su se mogli osigurati ležajevi. Kad me ponudio suhim keksima i fluorescentnom sodom, podsjetila sam ga da ćemo se probuditi prije zore kako bismo gledali izlazak sunca.
— Kako si se uspjela tako brzo popeti? — pitao me.
— Zato što sam Zaratustra — odgovorih.
— Zaratustra. Onaj koji je tako govorio?
— Upravo taj.
Rinri je čuo taj podatak, nije se začudio, i zatim je utonuo u san. Prodrmala sam ga da bih ga probudila, željela sam njegovo društvo - no mogla sam jednako tako škakljati mrtvaca. Kako bi mi se moglo spavati? Bila sam na vrhu planine Fudži, bilo je to predojmljivo da bih sklopila oči. Izašla sam iz planinarskog doma.
Dolina je već utonula u noć. U daljini se nazirala prostrana svijetleća gljiva: Tokio. Drhtala sam od hladnoće i uzbuđenja, vidjevši pred sobom tu japansku minijaturu: drevni Fudži i futuristička prijestolnica.
Opružila sam se na rubu kratera i provela besanu noć drhteći od misli toliko većih od mene. Svi su u logorištu naposljetku zaspali. Htjela sam upravo ja ugledati prve sunčeve zrake.
U tom očekivanju, ugledala sam nevjerojatan prizor. Od ponoći svijetleće su se procesije počele penjati uz planinu. Neki su, dakle, imali hrabrosti penjati se noću, vjerojatno zato da bi izbjegli predug boravak na hladnoći. I zaista, izlazak sunca je obred koji se ne smije propustiti. Nije bilo važno onamo stići mnogo ranije. Sa suzama u očima gledala sam te spore, zlatne gusjenice kako vijugaju prema vrhu. Bilo je sigurno da ih tvore obični ljudi, a ne sportaši. Kako se čovjek ne bi divio takvom narodu?
Oko četiri ujutro, kad su počeli pristizati prvi noćni hodači, na nebu su osvanule zrake svjetlosti. Išla sam prodrmati Rinrija, koji je progunđao da je već Japanac i da ćemo se navečer naći kod auta. Pomislila sam da je, ako sam ja zaslužila biti Japanka, on zaslužio biti Belgijanac, i opet izašla. Malo-pomalo ljudi su se okupljali, licem okrenuti prema svitanju.
Pridružila sam se skupini. Ljudi su stajali i vrebali na zvijezdu u potpunoj tišini. Srce mi je počelo udarati kao ludo. Na ljetnome nebu, ni oblačka. Iza nas, ponor ugasla vulkana.
Na obzoru se iznenada pojavio crveni ulomak. Drhtaj je prostrujio nijemim skupom. Potom, brzo ali i veličanstveno, cijeli je disk izronio iz ništavila i nadvisio dolinu.
Tada se dogodilo nešto što me još potrese svaki put kad na to pomislim; iz stotina prsa ujedinjenih ondje, među kojima su bila i moja, prolomio se usklik:
— Banɀai!
Taj je poklik bio litota: deset tisuća godina ne bi bilo dovoljno da bi se izrazio dojam o japanskoj vječnosti koji je stvarao ovaj prizor.
Zacijelo smo bili nalik na kakav skup ekstremne desnice. No ti časni ljudi koji su bili ondje zasigurno nisu ništa veći fašisti od mene i vas. Mi zapravo nismo sudjelovali u ideologiji, nego u mitologiji, i to, vrlo vjerojatno, u jednoj od najuspjelijih mitologija na svijetu.
Očiju punih suza, promatrala sam japansku zastavu kako malo-pomalo postaje sve manje crvenom i potom izlijeva svoje zlato u još bljedunjavo plavetnilo. Ni sama božica sunca Amaterasu

nije mi bila ravna.
Kad se kolektivna ekstaza malo stišala, čula sam kako neki tip govori:
— Sada treba sići. Meni je to teže od uspona. Navodno je rekordno vrijeme silaska pedeset pet minuta. Pitam se kako je to moguće, osobito stoga što se pothvat poništava ako čovjek padne: cijeli put treba prevaliti na nogama.
— To mi se čini samorazumljivim — reče neki drugi.
— Nije. Tlo je tako sklisko da bi se moglo spuštati sjedeći. Vidio sam neku staru gospođu da se tako spušta.
— Hoćete reći da vam ovo nije prvi put da ste se popeli?
— To mi je treći put. Ne mogu se zasititi.
“On zaslužuje višestruku japansku nacionalnost”, pomislila sam. Njegove riječi za mene nisu prošle nezapaženo.
Okrenula sam se prema suncu i točno u pet i trideset počela sam silaziti niz padinu. Otpustila sam kočnicu. Ono što sam doživjela bilo je više nego veličanstveno: da ne biste pali, noge vam moraju neprestano biti u pokretu, morate trčati po lavi, imati mozak brz kao i noge, ni u jednom trenutku ne smijete dopustiti da mahnitost poništi oprez, morate se smijati da se ne biste strovalili tijekom neizbježnih sklizanja koja ubrzavaju tempo; bila sam meteor ispaljen ispod izlazećeg sunca, bila sam sama sebi predmet balističke studije, urlala sam tako da sam mogla probuditi vulkan.
Kad sam stigla na parkiralište, nije još bilo ni šest i petnaest: oborila sam rekord, i to pošteno. Nažalost, nisam ga mogla nikako dokazati. Moj pothvat nikada neće postati ništa više od osobnog mita.
Na nekoj sam slavini s lica isprala naslage lave i utažila žeđ. Preostalo mi je samo da čekam Rinrija. To je moglo potrajati. Nasreću, nemoguće je dosađivati se dok gledate prolazak ljudskih bića, osobito u Japanu. Sjela sam na tlo i satima promatrala one, kojima sam, kako sam smatrala, bila gotovo sunarodnjakinjom.
Kad mi se Rinri pridružio, vjerojatno je bilo četrnaest sati. Doimao se slomljeno. I ne trepnuvši, odvezao me mercedesom natrag u Tokio.
Sutradan mi je dostavom poslao dvadeset dvije crvene ruže. Uz njih se nalazila ceduljica: “Dragi Zaratustra, sretan ti rođendan!” Ispričao se zato što nije nadčovjek i što mi ih nije osobno donio. Nije mogao uopće stati na svoje bolne noge.

NEKOLIKO dana poslije Rinri mi je javio telefonom da mu je obitelj otišla na jednotjedno putovanje. Zamolio me da se, dok ih nema, preselim k njemu.
Prihvatila sam to s jednakom mjerom bojazni i znatiželje: nikada nisam s njim provela toliko vremena. Došao je po mene i po moj svežanj. Vrlo zastrašena, na ulasku u betonski dvorac, upitala sam:
— Gdje ću spavati?
— Sa mnom, u krevetu mojih roditelja.
Usprotivila sam se takvom kršenju bontona. Rinri je, kao i obično, slegnuo ramenima.
— To je ipak krevet tvojih roditelja!
— Važno da oni ne znaju — reče on.
— Ali ja znam.
— Ne želiš valjda da spavamo u mom malom krevetu za jednu osobu? To bi bio pakao.
— Zar nema kakve druge mogućnosti?
— Ima. Da spavamo u krevetu bake i djeda.
Taj je argument prevagnuo. S obzirom na gađenje koje sam osjećala prema njegovu djedu i baki,

s olakšanjem sam prihvatila da spavam u krevetu njegovih roditelja.
Bio je to divovski vodeni krevet. Takve klopke bile su u modi prije dvadeset godina. Bile su dojmljivo neudobne.
— Zanimljivo — primijetila sam. — Ovaj te krevet tjera da razmišljaš i o najmanjoj kretnji.
— Kao da smo u kanuu u filmu Oslobađanje.
— Točno. A oslobađanje je izlazak iz kanua.
Rinri je bio isplanirao posebne jelovnike i zato se zatvorio u kuhinju. Ja sam šetala betonskim dvorcem. Zašto se nisam mogla osloboditi uvjerenja da me snima neka kamera? Imala sam dojam da me slijedi nevidljivo oko. Iskesila sam se prema stropu, a potom prema zidovima: ništa se nije dogodilo.
Neprijatelj je bio lukav i hinio je da ne vidi moje nepristojno ponašanje. Nepovjerenje.
Momak me zatekao dok plazim jezik nekoj suvremenoj slici.
— Ne sviđa ti se Nakagamijevo djelo? — pitao me.
— Sviđa. Prekrasno je - rekoh, iskreno ushićena tom predivnom slikom tame. Rinri je valjda iz toga zaključio da Belgijanci plaze jezik slikama koje ih uzbuđuju.
Na stolu su me čekala birana jela: špinat sa sezamom, hladetina od prepeličjih jaja s s ljubičastom metvicom, morski ježevi. Jela sam ih sa slašću, no primijetila sam da on ništa ne jede.
— Što je?
— Ne volim ova jela.
— Zašto si ih pripremio?
— Za tebe. Volim te gledati kako jedeš.
— I ja tebe volim gledati kako jedeš — rekoh ja, prekriživši ruke.
— Molim te, jedi još, prelijepo je.
— Štrajkam glađu sve dok ne doneseš svoju hranu.
Bila sam na mukama, ne samo zbog toga što ga mučim nego ponajviše zato što sam se morala suzdržavati da ne proždrem te divote koje su mi mamile oči.
Rinri je, sav nesretan, otišao u kuhinju i vratio se s talijansko-američkom salamom i sa staklenkom majoneze. Pomislila sam: “Ne, neće ipak to učiniti”. Ali jest: pojeo je svaku plošku salame premazanu centimetar debelim slojem majoneze. Osveta ili provokacija? Hinila sam ravnodušnost i nastavila uživati u tom delikatesnom blagu, dok je on kliktao od sreće što ždere taj užas. Uhvatio me kako ga preneraženo gledam te me zlobno zapitao:
— Zar nisi htjela da jedem?
— Presretna sam — slagah. — Oboje jedemo ono što volimo i to je sjajno.
— želim pozvati sve svoje prijatelje da bih ti ih predstavio. Slažeš li se? Pristala sam. Dogovorili smo večeru za pet dana.
Bili su praznici. Nisam ni pomolila nosom iz betonskog dvorca. Rinri je sa mnom postupao kao s princezom. U dnevnoj sobi, ispod Nagakamijeve slike, stavio mi je lakirani pisaći pribor. Nikad nisam škrabala u takvim uvjetima, koji mi, uostalom, nisu nimalo odgovarali. Za stvaralaštvo je najbolja najjeftinija oprema, čak škart. Lak mi se lijepio za prste, zaprljala sam rukopis.
Rinri me gledao zatečeno, moja se kemijska zaustavila. Rinri je potom, s molećivim izrazom na licu, napravio kretnju kao da piše, te sam shvatila da je dovoljno da bilježim bilo što da bi bio presretan. Poput junaka Shininga, tisuću sam puta napisala da ludim. No budući da u blizini nije bilo nijedne sjekire, nisam mogla proširiti tu imitaciju.
Jedini oblik života udvoje koji sam dotad poznavala bio je suživot s mojom sestrom. No ona je do te mjere bila moja dvojnica da to nije bio život udvoje, nego prije postojanje bez potrage za savršenim bićem. Ono što sam doživjela s Rinrijem bila je novina koja se izražavala u dijeljenju dražesne neugode.
Taj život udvoje nalikovao je na vodeni krevet na kojem smo spavali: bio je staromodan, neudoban i smiješan. Spajalo nas je to što smo oboje osjećali dirljivu nelagodu.
Svaki put kad mi je rekao da sam lijepa, Rinri bi sve zaustavio: ja sam morala zadržati pozu, ma kakva ona bila, u kojoj je uvijek bilo nečeg neobičnog. Mladić je dotle šetao oko mene, ganuto govoreći “oh!”. Nisam razumjela zašto. Jednoga sam dana ušla u kuhinju, gdje se on zaposleno motao. Primamila me neka rajčica, zagrizla sam je. On je vrisnuo, mislila sam da je riječ o jednom od tih famoznih trenutaka ljepote i ukipila se. Istrgnuo mi je rajčicu iz ruke i rekao da će mi to voće pokvariti ten. Smatrala sam da su iz usta žderača salame i majoneze te riječi apsurdne i opet uzela rajčicu. Uzdišući, izrekao je očajničke riječi o prolaznosti bjeline.

Katkad bi zazvonio telefon. Javljao se na japanski način, što znači da je tako malo govorio da je to pobuđivalo sumnju. Razgovori su trajali najviše deset sekundi. Nisam znala za taj japanski običaj i opet sam pomislila da je član jakuze, kao što je to dao naslutiti i njegov besprijekorno bijeli mercedes. Odlazio je u kupnju automobilom i vraćao se nakon dva sata s tri đumbirova korijena. Iza njegovih se nabavki zacijelo krio neki mutni posao. Imao je, uostalom, veze s kalifornijskom mafijom zahvaljujući svojoj sestri.
Kasnije, kada više nije bilo sumnje u njegovu nevinost, saznala sam da je istina bila mnogo nevjerojatnija: doista su mu trebala tri sata da izabere tri đumbirova korijena.
Vrijeme je prolazilo polako. Slobodno sam mogla izlaziti, ali nisam na to ni pomišljala. Opčinjavalo me to obredno boravište. Kad bi Rinri otišao u svoje zagonetne pohode, htjela sam iskoristiti samoću da bih počinila kakvu nepodopštinu: motala sam se po betonskom dvorcu, tražeći priliku da nanesem štetu, no ne nalazeći je. Kad bih se umorila, pisala sam.
On bi se vratio. Ja bih ga dočekala ceremonijalno, zovući ga Danasama (Ekscelencijo, moj gospodaru). On se bunio, tvrdeći da mi je on podređen, klanjao mi se do poda i nazivao se mojim robom. Nakon ovih naših gluparija, pokazao bi mi što je donio.
— Tri đumbirova korijena, predivno! — padala sam u trans.
Već sam se vidjela kako sudjelujem na simpoziju o ženama velikih kriminalaca. “Kako ste saznali da vam je zaručnik šef mafije?”
Pokušavala sam dešifrirati njegovo ponašanje. Katkad je bilo vrlo neobično. Nasred dnevnog boravka stavio bi veliki bambusov kabao pun pijeska. Zagladio bi površinu i potom, stojeći, bosim stopalom po tom pijesku ocrtavao kabalističke znakove.
Pokušavala sam dokučiti što to tako piše, no zasramio bi se i sve obrisao petom. Meni se činilo da to potvrđuje pretpostavku o razbojništvu. Hineći bezazlenost, pitala bih ga što znače te kaligrafije.
— To mi služi da se usredotočim — govorio je.
— Da se usredotočiš na što?
— Ni na što. Uvijek moramo biti usredotočeni.
činilo se da to ne djeluje: stalno je bio u oblacima. Naposljetku me to podsjetilo na nekog.
— U priči o preljubnici Krist na tlu stopalom ocrtava znakove — rekoh.
— Aha — oglasio se on, s potpunom ravnodušnošću koju je osjećao prema svim vjerskim temama (izuzevši templarski red, vrag bi ga znao zašto).
— Znaš li da su Rimljani na raspelu iznad Isusa napisali INRI? Nedostaje jedno slovo i eto tvog imena.
I potom sam mu objasnila kraticu. Uspjela sam ga zainteresirati.
— Zašto ja imam jedno slovo viška? — pitao je.
— Možda zato što nisi Krist — iznijela sam pretpostavku.
— Ili je pak Krist imao inicijal viška. Početno R moglo bi značiti ronin, samuraj bez gospodara.
— Znaš li mnogo fraza koje miješaju japanski i latinski? — pitala sam ironično.
— Da se Krist vrati danas, ne bi se zadovoljio time da govori jedan jezik.
— Da, ali ne bi govorio latinski.
— Zašto ne? Pomiješao bi doba.
— I ti misliš da bi to značilo ronin?
— Apsolutno. Osobito kad ga razapnu i kad kaže: “Zašto si me napustio?” Ta je rečenica dostojna najboljeg samuraja.
— Razumiješ se u to. Pročitao si Bibliju?
— Nisam. Znam to iz knjige Kako postati templar.
Iz tog sam naslova naslutila da sam stigla na vrijeme.
— Postoji japanska knjiga s tim naslovom?
— Da. Otvorila si mi oči. Ja sam samuraj Isus.
— Po čemu si sličan Isusu?
— Vidjet ćemo. Tek imam dvadeset jednu godinu.
Obradovao me taj zaključak, koji mu je ostavio mnogo prostora.


Došao je dan kad smo trebali večerati s njegovim prijateljima. Rinri se već ujutro ispričao,

rekavši da me mora napustiti, i povukao se u kuhinju.
Ako izuzmemo Haru i Masu, nisam znala s kim ću se naći. Dvoje navedenih nisu izgledali kao članovi jakuze, ali nije ni Rinri. Ostali će možda više izgledati kao da se bave tim poslom.
Dugo sam meditirala pred golemom Nakagamijevom slikom. U promatranju te zagasite divote i najtiša bi glazba bila smetnja.
Oko osamnaest sati vidjela sam Rinrija oblivena znojem kako vadi svoje zdjele i postavlja pribor na dugački jedaći stol. Ponudila sam mu pomoć, no on mi je to zabranio. Potom je odjurio istuširati se, nakon čega mi se pridružio. U osamnaest i pedeset pet najavio mi je da stižu gosti.
— čuo si ih? — pitala sam.
— Nisam. Pozvao sam ih da dođu u devetnaest i petnaest. To znači da će biti tu u devetnaest
sati.
Točno u devetnaest sati sintesajzerski udarac gonga potvrdio je tu točnost. Jedanaest mladića
čekalo je iza vrata, premda nisu došli zajedno.
Rinri ih je pustio da uđu, kratko ih pozdravio i potom nestao u kuhinji. Hara i Masa počastili su me naklonom glave. Predstavilo se i ostalih devetero. Dnevna je soba bila taman dovoljno velika za sve nas. Ponudila sam im pivo koje je pripremio Rinri.
Svi su me promatrali u tišini. One koje sam već poznavala pokušala sam potaknuti na razgovor - uzalud; potom sam pokušala potaknuti one koje još nisam poznavala - izgubljen slučaj. U sebi sam preklinjala Rinrija da dođe za stol ne bi li njegova prisutnost raspršila nelagodu. No pripreme valjda još nisu bile gotove.
Šutnja je bila tako bremenita da sam počela držati monolog o prvoj temi koja mi je pala na pamet:
— Nikad ne bih pomislila da Japanci toliko vole pivo. Večeras se potvrdilo ono što sam već mnogo puta primijetila: kad vas ponude pićem, uvijek izaberete pivo.
Pristojno su me slušali, ne rekavši ništa.
— Jesu li Japanci već u davnini pili pivo?
— Ne znam — reče Hara.
Ostali su zatresli glavom kako bi potvrdili da ne znaju. Opet je zavladala tišina.
— Mi u Belgiji također pijemo mnogo piva.
Nadala sam se da će se Hara i Masa sjetiti mog dara od prijašnje večeri koju smo proveli zajedno i da će ga spomenuti, ali ništa od toga. Naposljetku sam opet progovorila i rekla sve što sam znala o pivima iz moje zemlje. Jedanaest mladića ponašalo se kao da ih je netko pozvao na konferenciju, slušali su me s poštovanjem; pobojala sam se da bi netko od njih mogao izvaditi notes i početi zapisivati. Osjećala sam se zbilja blesavo.
čim bih ušutjela, sve bi iznova počelo. činilo se da je jedanaestorici mladića zbog te tišine neugodno, no nijedan se ne bi bio potrudio da mi pomogne. Katkad bih ih počela iskušavati, tjerajući njihovu šutnju do krajnosti; prošlo je ni više ni manje nego pet minuta, a da nitko nije progovorio ni riječ. Kad bismo svi bili na vrhuncu muke, ja bih opet progovorila kako god sam znala i umjela:
— Postoji i Rodenbach, crveno pivo. Zovu ga pivo-vino.
Oni bi odmah lakše disali. Naposljetku sam se ponadala da će se prema meni početi ponašati kao prema pravoj konferencijskoj predavačici i da će mi postavljati pitanja.
Kad nas je Rinri pozvao za stol, odahnula sam od olakšanja. Sjeli smo u duguljastu formaciju, u čijem sam središtu bila ja; zapazila sam da više nema mjesta za domaćina.
— Zaboravio si postaviti pribor za sebe — šapnula sam mu.
— Nisam.
Odmah je otišao u kuhinju i nisam mogla ništa više saznati. Vratio se s pladnjem divota koji je stavio pred nas: uštipci s mliječnjakom, listovi ljubičaste metvice punjeni lotosovim korijenjem, ukiseljen bob s limunom, prženi račići koje se hrska čitave. Kad nam je svima natočio mlaki sake, nestao je i zatvorio kuhinjska vrata.
Tada sam shvatila: ja ću biti jedina domaćica na toj večeri. Rinri će, poput japanske supruge, ostati zatvoren u prostoru koji je namijenjen roblju. To je očito začudilo samo mene, osim ako uzvanici nisu prikrili iznenađenost iz pristojnosti. Ukusna jela dočekana su sa žamorom odobravanja. Nadala sam se da će im bar ta sjajna klopa razvezati jezik. Ništa od toga. Svako je jelo slasno pojedeno u redovničkoj tišini.
Odobravala sam to ponašanje. Uvijek mi se gadila obveza da govorimo dok se naslađujemo

gastronomskim divotama. Misleći kako me Rinri naposljetku ipak spasio, udubila sam se u svoje misli i bez riječi se oblizala.
Nakon tog prehrambenog ushita, primijetila sam da me uzvanici gledaju ispitivački i s nekom nelagodom: kao da im više nije bilo jasno zašto se više ne bavim njima. Odlučila sam štrajkati šutnjom. Ako žele govoriti, neka govore! Nakon što sam održala konferenciju o belgijskom pivu, imala sam potpuno pravo na svoj objed i odmor. Prepustila sam drugima svoju govorničku tribinu.
Rinri je došao po prazne tanjure i svakomu donio kositrenu zdjelicu s bujonom od orhideja. Sa žarom sam mu čestitala na njegovu djelu. Ostali su dotad bili toliko svjesni njegove uloge japanske supruge da su se zadovoljili tek jednom pohvalnom riječi. Rob je skromno pognuo oči i otrčao da se zatvori u svoju tamnicu, ne progovorivši ni riječ.
Juha od orhideja bila je jednako divna koliko i bljutava. Nakon kontemplacije, nije se više imalo što raditi. Tišina je opet postala tjeskobna.
Tada mi je Hara rekao ovu nevjerojatnu rečenicu:
— Dakle, govorili ste o pivu i vinu.
Moja se žlica zaustavila u zraku i shvatila sam: postavili su mi zadatak da nastavim konferenciju.
Točnije, donijeli su odluku da sam te večeri ja zadužena za vođenje razgovora.
Japanci su izmislili taj nevjerojatni posao: vođenje razgovora. Shvatili su da je pošast večera ta dosadna nužnost razgovora. U srednjem vijeku, na carskim su gozbama svi šutjeli i to je bilo kako treba. U XIX. stoljeću otkriće zapadnjačkih običaja potaknulo je ugledne ljude da počnu govoriti za stolom. Umah su otkrili kako je zamoran taj trud za koji su neko vrijeme bile zadužene gejše. Potonje su se nedugo nakon toga prorijedile i japanska je domišljatost pronašla rješenje tako što je stvorila posao voditelja razgovora.
On prije svakog zadatka dobije dosje s planom sjedenja i identitetima uzvanika. Zadatak mu je da se u granicama pristojnosti informira o svakom gostu. Tijekom obroka, voditelj razgovora, opskrbljen mikrofonom, obilazi goste i govori: “Ovdje prisutni gospodin Tošiba, predsjednik poznatog društva, vjerojatno bi gospodinu Satu, koji je na fakultetu bio s njim u istoj klasi, rekao da se otad gotovo i nije promijenio. Potonji bi mu vjerojatno odgovorio da intenzivno igranje golfa pomaže u održavanju linije, kao što je rekao prošloga mjeseca u Asahi Simbunu. A gospodin Horie bi mu natuknuo da ubuduće radije daje intervjue Mainiči Simbunu, u kojem on ima mjesto glavnog urednika... ”
To blebetanje, naravno, prilično je dosadno, ali ništa više od naših zapadnjačkih večera, no ima i neosporivu prednost što omogućuje uzvanicima da jedu u miru i da se ne prisiljavaju da govore. Najveće je iznenađenje to što slušaju voditelja razgovora.
— U Bruxellesu još proizvode pivo na starinski način — rekoh.
I opet smo krenuli. Rinrijevi prijatelji odmah su pokazali znakove zadovoljstva. Zbog moga prekida, oplemenjivanje piva od raži prirodnim kvascem zanimalo ih je još više. U dubini duše zažalila sam što nisam u sindikatu: bila sam voditeljica razgovora bez plaće i, kao vrhunac, o tim ljudima nisam dobila nikakav dosje; kako sam u takvim uvjetima mogla obavljati svoj posao?
No obavljala sam ga revno, s tim da sam naumila Rinriju vratiti milo za drago. Spomenuti je odnio zdjele s bujonom od katleja i umjesto njih donio, da bi se moja frustracija povećala, zasebne kolačiće od šavan mušija5 i ja sam znala, iako bih prodala i oca i majku za tu pitu od morskih plodova i crnih gljiva što miriše na ribu, da tu pitu koju treba jesti vruću, ja neću moći okusiti ni u zalogaju, jer sam upravo objašnjavala zašto je Orval jedino trapističko pivo koje se pije na sobnoj temperaturi.
Bila je to belgijska verzija Posljednje večere, gdje je Krist iz zemlje nizina mahao kaležom koji nije bio pun vina, nego piva, i govorio: Ovo je krv moja, bijelo pivo novog i vječnog Saveza, proliveno za vas i za puk radi otpuštanja grijeha, činit ćete ovo u znak sjećanja na moju žrtvu, jer dok se vi častite svojim Jakobovim kapicama, neki rintaju, a što se tiče onog trinaestog, koji se skriva iza peći i koji se čak i ne usuđuje doći i dati mi Judin poljubac, dobit će on svoje bez obzira na sve.
Onaj koji se usudio sebe nazvati samurajskim Isusom donio je desert - žele s obrednim čajem, koji nisam ni primirisala jer sam taman završavala govor:
— Mnoga piva o kojima sam večeras govorila prodaju se u Kinokunji, a neka čak i u supermarketu Aɀabu.

5 Doslovno “para u šalici čaja”; jelo od mješavine jaja i mlijeka sa sjemenkama ginka. Obično se jede žlicom kao predjelo (prev.).

Zaslužila sam više od gromoglasnog pljeska: primijetila sam da su završavali objed u potpunom spokoju duha, uljuljkani pozadinskim šumom koji im je priuštila moja konferencija. Ostvarili su potpuno zasićenje osjetila koje uzrokuje gozba pojedena u savršenu miru. Nisam bila beskorisna.
Rinri nas je potom zamolio da odemo u dnevni boravak i pridružio nam se u ispijanju kave. čim je došao među nas, uzvanici su se opet pretvorili u mlade dvadesetjednogodišnjake koji su došli provesti večer kod svoga prijatelja: počeli su razgovarati potpuno normalno, smijali se, slušali Freddyja Mercuryja, pušili, sjedili zavaljeni raširenih nogu. Osjetila sam kako me preplavljuje očaj, jer sam se ja prije toga morala suočiti sa šutnjom jedanaestero potpuno ukočenih starkelja.
Bacila sam se na kauč, jednako smlavljena kao da sam popila sva ta piva o kojima sam pričala i nisam izustila ni slovo sve dok osvajači nisu otišli. Htjela sam zadaviti Rinrija: dakle, bilo bi dovoljno da nas je udostojio svojom nazočnošću tijekom tri prethodna sata i poštedio bi me te muke! Kako sam se mogla suzdržati da ga ne ubijem?
Kad su uljezi otišli, duboko sam udahnula da bih zadržala mir.
— Zašto si me tri sata ostavio samu s njima?
— Da biste se upoznali.
— Trebao si mi dati upute za rukovanje. Unatoč mojim naporima, nisu izustili ni riječ.
— Bila si im vrlo zabavna. Zadovoljan sam: moji te prijatelji vole i večer je bila genijalna. Zašutjela sam, obeshrabrena.
Mladić je zacijelo shvatio jer mi je naposljetku rekao:
— Za ovaj vikend najavljuju tajfun. Sada je petak, večer, moji se roditelji vraćaju u ponedjeljak. Ako želiš, zatvorit ću kapke i neću ih ponovno otvarati do ponedjeljka. Zabarikadirat ću vrata. Nitko neće ući, nitko neće izaći.
Plan mi je bio primamljiv. Rinri je podigao viseći most i pritisnuo gumb koji je upravljao žaluzinama. Vanjski je svijet prestao postojati.

TRI dana poslije, stvarnost je opet došla na svoje. Otvorila sam prozore i razrogačila oči.
— Rinri, dođi vidjeti.
Vrt je bio poharan. Susjedovo stablo srušilo se na krov kuće koja više nije imala crepove. Tlo je parala brazda.
— čovjek bi pomislio da nas je posjetio Godzila — prokomentirala sam.
— Mislim da je tajfun bio jači nego što se očekivalo. I sigurno je bio potres.
Pogledala sam mladića, zatomljujući želju za smijehom. Nasmiješio se brzo i suzdržano. Cijenila sam to što je šutljiv.
— Hajdemo izbrisati svoje tragove u sobi mojih roditelja — bilo je sve što je rekao.
— Pomoći ću ti.
— Radije se obuci. Dolaze za petnaest minuta.
Dok je on čistio Augijeve staje, ja sam navukla svoju najtanju haljinu: bilo je strašno vruće.
Rinri je, uz divljenja vrijednu učinkovitost, vratio kuću u prvobitno stanje u rekordnom roku i pokraj mene dočekao svoju obitelj.
Govorili smo im ustaljene fraze, klanjali se, no uto su djed, baka i majka pokazali na mene prstom i zaurlali od smijeha. Umirući od srama, pregledala sam se od glave do pete, pitajući se što je na meni čudno, ali nisam ništa vidjela.
Starci su mi prišli i dirali mi noge, vičući:
— Široi aši! Široi aši!
— Da, noge su mi bijele — promucala sam.

Majka se osmjehnula i podrugljivo mi rekla:
— Kod nas, kad djevojka nosi kratku haljinu, navuče najlonke, osobito ako su joj noge tako bijele.
— Najlonke po ovoj vrućini? — viknula sam.
— Da, po ovoj vrućini — odgovori ona zajedljivo.
Otac je pristojno promijenio temu razgovora, gledajući vrt.
— Očekivao sam i goru štetu. Tajfun je na obali ubio desetke ljudi. Mi u Nagoji nismo osjetili ništa. A vi?
— Ništa — reče Rinri.
— Ti si navikao. No vi, Amélie, niste se bojali?
— Nisam.
— Hrabra ste djevojka.
Dok je obitelj preuzimala svoje penate, Rinri me odvezao u moj stan. Kako smo se udaljavali od betonskog dvorca, imala sam dojam da se vraćam u stvarni svijet. Sedam dana živjela sam daleko od gradske buke, s pogledom samo na zen vrt i Nakagamijevu sumračnu sliku. Uživala sam tretman kakav ima rijetko koja princeza. U usporedbi s tim, Tokio mi se učinio običnim.
Tajfun i potres ondje nisu ostavili vidljive tragove. Ondje su to uobičajene pojave. Bio je kraj praznika. Opet sam krenula na svoje satove japanskoga.

RUJAN me zavjetovao komarcima. Moja im se krv očito sviđa, svi su išli na mene. Rinri je primijetio taj fenomen i ustvrdio da sam ja najbolja zaštita od te egipatske pošasti: moje je društvo bilo poput gromobrana.
Ma koliko se mazala limunovcem ili ogavnim mastima, kod komaraca bi prevladala moja privlačnost. Sjećam se nemogućih večeri za kojih sam, osim žege, morala trpjeti i te bezbrojne ugrize. Alkohol s kamforom malo mi je ublažavao bol. Vrlo brzo sam shvatila jedinu strategiju: prihvaćanje. Prihvatiti svrab, nipošto se ne češati.
Kad podnosite nepodnošljivo, osjećaj postane ugodan: prihvaćen svrab naposljetku uzvisuje dušu i usađuje junačku radost.
Da bi otjerali komarce, u Japanu pale katoriɀenke: nikada nisam saznala od čega su napravljene te male zelene spirale, čije sporo sagorijevanje tjera nametnike. I ja sam ih palila, makar samo radi ljepote tog čudnovatog tamjana, no moja je zavodnička moć bila takva da se komarci nisu dali tako lako obeshrabriti. Primala sam golemu silu ljubavi od te zujave vrste s rezignacijom koja se, kad bi prošla muka, preobražavala u uzvišenost. Krv me ugodno škakljala: ima neke naslade u onome što muči.
Zahvaljujući tom iskustvu, postali su mi jasni oni hramovi podignuti komarcima koje sam vidjela u Indiji prije deset godina: u njihovim su zidovima bili otvori, gdje su vjernici izlagali svoja leđa tisućama istodobnih uboda. Uvijek sam se pitala kako se komarči mogu gostiti u takvoj gužvi koja je bila daleko veća negoli u orgijama, i kako netko može voljeti ta krilata božanstva do te mjere da se poda za ispašu. Najdojmljivije je ipak bilo zamisliti kako su leđa morala biti natečena nakon te terevenke za kukce.
Dakako, nikada ne bih išla do prizivanja takvog mučenja. No ipak sam otkrila da mu se mogu prepustiti s ushitom. Riječ démangeaison (svrab) napokon je postala opravdana: nisam im više nudila manger - da jedu, nego démanger - da svrbe; u mojoj je krvi bilo dovoljno svraba za čašćenje letećih životinjica; nije mi bilo druge, pa sam pristala i postala gozba.
Moj je stoicizam tako postao snažniji: ne češati se velika je škola za dušu. To ne znači da je bila

išta manje opasna. Jedne večeri otrov komaraca toliko me omamio da sam se bez objašnjenja našla ispred svog stana sama u dva ujutro. Nekim čudom, uličica je bila pusta i nitko me nije vidio. Vratila sam se u stan čim sam se osvijestila. Bila sam ljubavnica tisućama japanskih insekata i to je izazvalo takve posljedice.
U listopadu je popustila vrućina. Jesen je počela u svojoj pretjeranoj divoti. Kad me pitaju u koje doba godine treba posjetiti Japan, uvijek kažem: u listopadu. Savršenstvo estetike i podneblja tada je zajamčeno.
Japanski javor ljepši je i od kanadskoga. Da bi mi pohvalio ruke, Rinri je posegnuo za uobičajenim izrazom:
— Ruke su ti savršene kao javorov list.
— U koje godišnje doba? — ispitivala sam, razmišljajući je li bolje da su zelene, žute ili crvene. Pozvao me da posjetim njegovo sveučilište, koje nije bilo nimalo prestižno, no vrijedilo je obići njegove vrtove. Obukla sam dugu haljinu od crnog baršuna jer sam silno željela biti na razini
prekrasnih japanskih studentica na koje sam stalno nailazila.
— Izgledaš kao da ideš na bal — primijetio je Rinri.
Mimo jedanaest uglednih sveučilišta, Japan je vrvio tisućama ustanova koje je bilo tako lako završiti da su ih zvali “kolodvorska sveučilišta”, jer ih je bilo jednako mnogo koliko i kolodvora, što nije mala stvar u toj željezničkoj zemlji. Imala sam, dakle, priliku istražiti jedno od njih, ono na kojem je Rinri provodio praznike duge nekoliko godina.
Bila je to raskošna kolonija, kojom su tumarali besposleni mladi ljudi. Djevojke su nosile tako ekscentričnu odjeću da ja uopće nisam bila upadljiva. Mjesto je lagano odisalo ozračjem sanatorija.
U dobi od tri do osamnaest godina Japanci uče kao ludi. Od dvadeset pete do mirovine, rade kao manijaci. Od osamnaeste do dvadeset pete vrlo su svjesni da proživljavaju jedinstveno međurazdoblje: omogućeno im je da se oplemenjuju. čak i oni koji su prošli strašan prijamni ispit na jednom od jedanaest ozbiljnih sveučilišta mogu malo predahnuti: samo je prva selekcija bila uistinu važna. Oni koji su išli na neko od kolodvorskih sveučilišta pogotovo su se mogli opustiti.
Rinri me posjeo na zidić i sjeo do mene.
— Vidi, imamo lijep pogled na nadzemni metro. Ovamo dolazim sanjariti uz panoramu. Ljubazno sam se divila i potom rekla:
— Imate li katkad predavanja?
— Imamo. Idemo na njih.
— Predavanja iz čega?
— Hmmmm. Teško je reći.
Odveo me u svijetlu predavaonicu, punu tromih studenata.
— Predavanja iz civilizacije — naposljetku je odgovorio.
— Koje civilizacije? Duboko je razmislio.
— Američke.
— Mislila sam da studiraš francuski.
— Da. Američka je civilizacija zanimljiva. Shvatila sam da razgovor nema nikakve logike.
Ušao je sredovječni profesor i stao na podij. Kad se pokušam sjetiti njegova izlaganja, na pamet mi pada samo ovo: govorio je o svemu i svačemu. Studenti su ga slušali, i ne trepnuvši. činilo se da je moja nazočnost ojadila predavača koji mi je na kraju predavanja prišao i rekao:
— Ne znam engleski.
— Ja sam Belgijanka — odgovorih.
činilo se da ga to nije umirilo. Belgija je njemu sigurno bila jedna od onih malo poznatih američkih država koje nitko nikada ne spominje, tipa Maryland. Zacijelo sam bila ondje da bih nadzirala što govori, odatle nepovjerenje.
— Bilo je zanimljivo — reče mi Rinri nakon tog neodređenog predavanja.
— Da, imaš li sad još koje predavanje?
— Ne — odgovorio je, zgrožen pomišlju da bi mogao imati još obveza. Primijetila sam da se nije sprijateljio ni s kim od mladih ljudi s fakulteta.
— Ne viđam ih dovoljno — bio je njegov komentar.

Još me proveo po lijepom kampusu, pokazao mi sva mjesta koja su imala neometan pogled na nadzemni metro.
Zbog tog uvida u njegov studij, njegov mi je raspored vremena postao još nejasniji. Sad mi je postao izrazito sumnjiv.
Kad bih ga uvečer pitala što je radio preko dana, odgovorio bi mi kako je bio vrlo zauzet. Bilo je nemoguće saznati čime. Vrhunac je bio to što se činilo da ne zna ni on sam.
Kad sam se oslobodila paranoje, shvatila sam da su studentske godine jedine kad si Japanci mogu dopustiti taj izvanredni luksuz da trate dane. U školi su se držali strogog rasporeda koji uključuje i slobodno vrijeme, a radni život bit će im podvrgnut takvoj vremenskoj stezi da je studenska oaza brižno posvećena neodređenom, neizvjesnom, pa čak i raskošnom apsolutnom ništa.

RINRI i ja imali smo omiljeni film: Tampopo od filmaša Juza Itamija, što prati pustolovine mlade udovice koja po japanskim sumnjivim četvrtima traži recept za najbolju juhu s rezancima. To je izrazito zabavan i izrazito parodijski film, jedan od najčarobnijih što postoje.
Pogledali smo ga zajedno mnogo puta i često smo pokušavali reproducirati neke prizore. Odlazak u kino u Tokiju može zbuniti. A priori nije se razlikovao od odlaska u kino u Europi ili u
Americi. Ljudi sjednu u goleme, udobne dvorane, počne prikazivanje kino-najava, reklama, neki otiđu u zahod, no da bi sačuvali mjesto, na sjedalu ostave uočljivu lisnicu. Pretpostavljam da im, kad se vrate, ne nedostaje ni jen.
Nema nimalo puritanizma pri izboru filmova, i najvulgarniji prizori vrte se na platnu bez upozorenja ili bijelog četverokuta za dobnu granicu: Japanci nisu lažno čedni. No kad bi se pojavila gola žena, stidne dlake bile bi joj prekrivene oblakom: spolovilo nije predstavljalo nikakav problem, no dlake su im smetale.
Reakcije publike znale su biti veoma čudne. U jednoj se dvorani prikazivao Ben Hur: mojoj strasti prema peplosima pridružila se znatiželja da ih opet vidim u Tokiju. Odvela sam Rinrija da gledamo film. Dijalozi Ben Hura i Mesale u titlovima prevedenima na japanski oduševili su me - kad bolje razmislim, nisu bili ništa apsurdniji na japanskom negoli na američkom engleskom. U jednom od prizora pokazuju Kristovo rođenje i, na nebu, božansku svjetlost što privlači tri kralja. Iza sebe sam čula zadivljenu obitelj kako viče: “NLO! NLO!” Upad NLO-a u taj judeoromanski svijet nije ih očito nimalo zasmetao.
Rinri je mene odveo da gledamo stari ratni film Tora tora tora. Prikazivali su ga u maloj, ekscentričnoj dvorani, pred drukčijom publikom. Tijekom slavnog prizora u kojem japanska vojska bombardira Pearl Harbor većina gledatelja svejedno je pljeskala. Pitala sam Rinrija zašto je htio da to vidim.
— To je jedan od najpoetičnijih Akcijskih filmova koje sam vidio — odgovorio mi je mrtav ozbiljan.
Nisam inzistirala. Taj me mladić neprekidno zbunjivao.
U studenom je na tokijska platna stigao film Opasne veze Stephena Frearsa. Adaptacija jednog od mojih omiljenih romana u režiji jednog od mojih najdražih sineasta imala me čime privući. Rinri nije pročitao knjigu i nije znao o čemu se radi. Dvorana je na premijeri bila dupkom puna. Tokijska publika, koju sam često čula kako se previja od smijeha dok gleda nasilne filmove, sjedila je skamenjena od užasa pred markizom Merteuil. Ja sam pak od početka do kraja toliko uživala da mi je bilo vrlo teško zatomiti ushićene krikove. Film je bio veličanstven.
Dok sam izlazila iz dvorane na vrhuncu zanosa, primijetila sam da Rinri plače. Upitno sam ga pogledala.

— Ta sirota žena... Ta sirota žena... — ponavljao je kroz jecaje.
— Koja?
— Ona dobra.
I shvatila sam što se dogodilo: Rinri se tijekom cijelog filma poistovjećivao s gospođom Tourvel. Nisam se usudila pitati ga zašto: previše sam se bojala odgovora. Pokušala sam ga izvući iz njegova suludog utjelovljenja.
— Ne upleći sebe u to. Taj film ne govori o tebi. Zar ti nije bio prekrasan? Kvaliteta fotografije i onaj nevjerojatni glumac u glavnoj ulozi...
Bilo je to kao da sviram šamizen gluhim ušima. Rinri je sat vremena kroz trzaje i rijeke suza ponavljao:
— Ta sirota žena...
Nikada ga nisam vidjela takvog ni prije ni poslije. “Bar nije ostao ravnodušan”, rekoh si.

JEDNOGA vikenda sredinom prosinca otišla sam sama na planinu. Rinri je shvatio da ne bi imalo nikakva smisla pratiti me na taj teren na kojem sam nedostupna. Dugo nisam nikamo otišla bez njega i ta mi se pomisao sviđala. I, što je najvažnije, izgarala sam od želje da se, napokon, popnem na japanske planine prekrivene snijegom.
Izašla sam iz vlaka nakon sat i pol vremena od Tokija: bilo je to selo u dnu doline, gdje je počinjao uspon na slabo poznatu planinu Kumotori Jama. Ta planina nema ni dvije tisuće metara, i to mi se činilo razumnim za prvu samotnu ekspediciju na snijegu. Staza mi se na karti činila vrlo pristupačnom i obećavala je neometan pogled na planinu Fudži, s kojom sam se sprijateljila.
Drugi razlog zbog kojega sam je izabrala bilo je njezino ime: Kumotori Jama, što znači “planina oblaka i ptice”. Takav toponim već je imao pečat koji sam željela istražiti. Osobito stoga što je skučenost života u Tokiju stvarala pustinjačke maštarije, za koje je visina savršen ventil.
Japan je neopisivo brdovit. Zbog toga su gotovo dvije trećine njegova teritorija nenaseljene. U Europi su planine vrlo posjećene, katkad su to predvorja za koktele, čemu svjedoče bezbrojna snobovska skijališta. Skijališta u Japanu ima vrlo malo i nijedno sjedilačko stanovništvo ne živi u planini, ili je ona kraljevstvo čarobnica i mrtvih. Zato Carstvo i dalje ima takvu divljinu, koju nijedan opis ne može dovoljno naglasiti.
čak sam i ja morala pobijediti strah da bih se usudila onamo zaputiti bez pratnje. Dok sam bila mala, moja mi je voljena japanska dadilja pričala priče o Jamambi, najzločestijoj od onibaba (vještica), o onoj koja hara planinama, gdje hvata osamljene šetače da bi od njih napravila juhu - juha od osamljenih šetača, rousseauovski bujon par excellence, toliko je harala mojom maštom da sam uvjerena da znam kakav ima okus.
Na karti sam pronašla planinarski dom nedaleko od vrha i planirala sam da ću ondje prenoćiti, ako me Jamamba dotad već ne smjesti u svoj kotao.
Otišla sam iz sela u smjeru praznine. Staza se ljupko penjala u snijegu, čiju sam netaknutost odmah primijetila u nekoj glupoj vladarskoj radosti. Tog subotnjeg jutra nitko prije mene nije započeo taj uspon. Šetnja je bila dražesna do tisuću metara visine.
Šuma četinjača i bjelogorice iznenada je nestala, otkrivši mi nebo puno upozorenja koja nisam slušala. Preda mnom se pojavio jedan od najljepših krajolika na svijetu: šuma bambusa pod snijegom uzduž obronka u obliku zvonolike suknje. Tišina mi je vratila moj netaknuti krik oduševljenja.
Oduvijek sam bila luda za bambusom, tim hibridom što ga Japanci ne klasificiraju ni kao stablo ni kao biljku i koji ujedinjuje dražesnu podatnost i eleganciju cvata. No, koliko sam se sjećala, bambus nikada nije bio tako čudesno divan kao u toj šumi prekrivenoj snijegom. Unatoč tananosti,

svaki je obris nosio svoj snježni nanos i imao krošnju otežanu bjelinom, nalik na vrlo mlade djevojke kojima je prerano nametnut kakav sveti zadatak.
Prolazila sam šumom kao što koračamo drugim svijetom. Ushit je potisnuo trajanje, i više ne znam koliko je vremena progutao uspon tim obronkom.
Kad sam stigla na vrh, vidjela sam tristo metara viši vrhunac Kumotori Jame. činio mi se posve blizu, doduše, dalji od oblaka bremenitog snijegom što se valjao na njegovoj lijevoj padini. Nedostajala je samo ptica da bi ime planine bilo uistinu opravdano: ja sam možda bila ta krilata životinja, neopterećena opasnošću. Hodala sam kao na krilima prema tom prepristupačnom vrhuncu, razmišljajući kako devet stotina metara nije bilo previsoko za ševe i kako se više nikad neću tako podcjenjivati.
Tek što sam dosegnula vrhunac, pridružio mi se oblak, prepoznavši moju ptičju prirodu, da bi tako ispunio etimološku sudbinu te planine. Oblak je nosio oluju, ništa se više nije vidjelo osim vrtloga pahuljica. Zadivljena, sjela sam na tlo da bih promatrala predstavu. Penjala sam se velikom brzinom, crkavala sam od vrućine i bilo je divno ponuditi golu glavu tom ledenom neočekivanom daru. Nikada nisam vidjela takav snijeg: kovitlac je bio tako tvrd i tako postojan da je bilo teško držati otvorene oči. “Ako želiš otkriti tajnu snijega, promatraj sad: u samom si središtu pogona i pravila.” Industrijska se špijunaža pokazala nemogućom: ništa nije zagonetnije od onoga što nam se događa pred očima.
Ne znam je li se oblak zaljubio u mene ili u vrhunac: više se nije micao. Odjednom sam shvatila da mi je kosa jednako srebrno-sijeda kao i brada koja mi je resila lice: zacijelo sam nalikovala na starog pustinjaka.
“Sklonit ću se u planinarski dom”, pomislila sam - i gotovo sam odmah shvatila da nijedan nisam vidjela. No na karti je bio označen malo niže. Sagrađen je prošle godine: je li Jamamba mogla u međuvremenu uništiti tu kolibu? Odmah sam krenula u potragu za njom. Snježna se oluja proširila i sada je prekrivala cijelu šumu: nisam mogla izaći iz oblaka. Zavojito sam se spuštala oko vrhunca kako bih bila sigurna da nisam promašila cilj. Jedva sam mogla vidjeti vrhove svojih ispruženih ruku. To budno mjesečarenje nije imalo kraja.
Moji su prsti udarili u nešto tvrdo: planinarski dom. “Spašena!” viknula sam. Tapkajući oko kućice, našla sam vrata i uletjela u nju.
Unutra nije bilo ni stvari ni ljudi. Pod, zidovi i strop bili su drveni. Pod starim se prekrivačem na podu skrivao kotatsu: oči su mi se razrogačile od te raskoši i, otkrivši da je peć vruća, ispustila sam krik radosti i zaprepaštenja. Carska raskoš!
Kotatsu je više način života negoli sustav za grijanje: u tradicionalnim kućama takva četvrtasta rupa zauzima velik dio prostora i u središtu te rupe nalazi se metalna peć. Ljudi sjednu na pod i noge im vise u bazenu punom topline, a taj bazen vrućega zraka štite golemim prekrivačem.
Upoznala sam Japance koji su proklinjali kotatsu: “Cijelu zimu provedemo zatočeni ispod tog prekrivača, zarobljenici smo te rupe i tuđe prisutnosti, prisiljeni smo podnositi jednolike debilne priče staraca.”
Ja sam imala kotatsu samo za sebe - samo za sebe? Tko je održavao tu peć?
“Iskoristi to što nema čuvara i skini se”, rekoh si. Skinula sam odjeću natopljenu znojem i snijegom i raširila je oko sebe što sam bolje mogla, da bi se osušila. U naprtnjači sam donijela pidžamu koju sam odmah navukla, rugajući se samoj sebi: “Pidžama... Mogla si donijeti i večernju haljinu. Bilo bi mi pametnije da sam uzela rezervnu odjeću.” Pojela sam hranu, udobno smještena ispod kotatsua i slušala hujanje oluje izvana: uživala sam u svom položaju.
Jedva sam čekala da stigne gospodar ili gospodarica te kuće: on ili ona zacijelo tu provode svaki dan, vjerojatno da bi opskrbili peć gorivom. Zamislila sam kakav bih razgovor mogla voditi s tom osobom koja mora biti nevjerojatna.
Odjednom zbunjenost: piškenje. Trebala sam na to misliti ranije. Zahod je bila planina. Ako izađem na oluju u pidžami, ostat ću bez jedine suhe odjeće, a nisam htjela opet obući mokro odijelo. Nije mi se nudilo bezbroj rješenja: skinula sam pidžamu, duboko udahnula i istrčala van onako kako se skače uprazno. Bosih nogu na snijegu, čučeći ni u čemu osim gole kože, obavila sam nuždu u mješavini ushita i strave. Bila je mrkla noć i bjelina snježnog kovitlaca nije se vidjela; ćutjela se s pomoću drugih osjetila: imala je opip i okus bjeline, mirisala je bijelo, zvučala bijelo. Pijana od boli, vratila sam se u dom i utonula pod kotatsu, sretna što me čuvar nije zatekao u onom položaju. Kad mi

je peć osušila kožu, opet sam navukla pidžamu.
Legla sam na prekrivač i pokušala zaspati. Malo-pomalo primijetila sam da se nakon atletskog istrčavanja više ne mogu ugrijati. Ma koliko se umotavala u deku i približavala peći, i dalje sam cvokotala. Ugriz oluje dopro je tako duboko da nisam mogla iz tijela izbaciti njezine ledene zube.
Naposljetku sam počinila ludost, no nisam imala izbora: između opekline drugog ili trećeg stupnja i smrti, izabrala sam opeklinu. Privila sam se uz peć, ravno na usijani metal, od kojeg su me štitili samo pidžama i prekrivač. Tad sam spoznala ozbiljnost problema: nisam osjećala baš ništa. Moja koža uopće nije registrirala nešto što ju je trebalo ispeći.
No vrhovima prstiju mogla sam utvrditi da peć dobro radi: samo su moji vršni zglobovi još imali živčane nastavke. Bila sam truplo što je živjelo isključivo na vršcima zglobova i u mozgu, koji je označio uzbunu bez rezultata.
Da sam bar drhtala! Moje je tijelo bilo toliko mrtvo da se opiralo tom spasonosnom refleksu. Još je bilo sleđeno olovo. Srećom, osjećalo je bol: naposljetku sam blagoslivljala tu bol, koja je bila posljednji dokaz da pripadam svijetu živih. Sumnjiva mi je bila ta patnja koja je obrnula osjete: peć me pekla hladnoćom. No bolje i to nego strašni i skorašnji trenutak u kojem neću više ništa osjećati. Kad se sjetim da sam se bojala Jamambina kotla! Moja nekadašnja dadilja podcijenila je okrutnost planinske vještice. Nije preobražavala osamljene šetače u juhu, nego u smrznutu hranu - možda da bi jednoga dana od njih napravila juhu. Ta me misao nasmijala i ta je živčana reakcija oživila druge. Napokon sam osjetila spasonosni refleks: drhtaj. Tijelo mi je počelo drhtati poput
stroja.
Mučenje se nije ublažilo: spoznaja da ću preživjeti oduljila mi je noć, koja je trajala deset godina. Ostarjela sam cijelo stoljeće: priljubljena uz peć, čiju vrućinu nisam mogla osjetiti, provela sam te beskrajne sate u osluškivanju. Najprije sam slušala snježnu oluju koja je dugo bjesnjela nad planinom i koja je nakon toga ostavila gustu tišinu prepunu nemira.
Potom sam, u istinskoj životinjskoj nadi, osluškivala dolazak tog čuda znanog kao jutro - koje nikako da stigne!
Imala sam vremena u sebi položiti zakletvu: “Svaki put kad budeš mogla spavati u krevetu, ma kako skroman bio, blagoslovi ga i plači od radosti!” Do dan-danas nijednom nisam prekršila tu svečanu riječ.
Dok sam vrebala prve naznake zore, učinilo mi se da sam u utočištu začula korake: nisam imala hrabrosti pomoliti nos iz kotatsua, nisam nijednom mogla provjeriti jesu li ti zvuci bili plod moje mašte prenadražene hladnoćom ili zbiljske prisutnosti. Toliko sam se bojala da sam još silovitije drhtala.
Bilo je malo vjerojatno da je to bila životinja, koraci su odavali ljudski zvuk. Ako je ondje bio netko, vjerojatno je promatrao moju razbacanu odjeću i znao da sam ispod kotatsua. Mogla sam nešto reći kako bih pokazala da ne spavam, no nisam mogla naći prave riječi: užas me učinio nesposobnom.
Nestala je ta buka, koja možda nikad nije ni postojala. Odjednom, zadržavajući dah, izvana sam čula jačanje tišine, sveti dah svemira koji najavljuje zoru.
Bez trunke oklijevanja, iskočila sam iz kotatsua: nije bilo nikoga, ni traga od ikoga. čekalo me ružno iznenađenje: moja se obješena odjeća sledila. Eto kolika je bila temperatura u utočištu. Umetnula sam stopala u nogavice hlača kao da krčim put u ledu. Najgori je trenutak bio susret mojih leđa s majicom kratkih rukava prekrivenom injem. Nasreću, nisam imala vremena proučavati te osjete. Odlazak je bio stvar života i smrti: trebala sam otjerati tu hladnoću koja me neprestano sve dublje proždirala.
Nikada neću moći opisati šok koji sam doživjela kad sam otvorila vrata: kao da sam otpečatila svoj grob da bih izašla u tajnu. Nekoliko sam trenutaka stajala skamenjena u tom nepoznatom svijetu: oluja, koja mi ga je sinoć sakrila, zatrpala ga je metrima nove bjeline. Moje je uho točno vidjelo: zora je mrmljala dan. Nije bilo ni daška vjetra, nijednog krika ptice grabežljivice, ništa osim ledene tišine. Nijedan trag koraka u snijegu: moj noćni posjetitelj, ako ga je uopće bilo, mogla je biti samo Jamamba, koja je došla provjeriti je li njezina klopka za osamljene šetače urodila plodom i prema obješenoj odjeći procijenila je vrstu ulova. Morala sam joj biti zahvalna: bez kotatsua ne bih preživjela. No ako sam htjela poživjeti dulje, nisam smjela čekati: bilo je pet i deset ujutro.
Pojurila sam u krajolik. Oh, kako je divno trčati! Prostor oslobađa od svega. Nema te patnje koja se ne može odagnati rasipanjem sebe u svemiru. Zar bi svijet bez razloga bio tako velik? Jezik ima pravo: uteći znači spasiti se. Ako umireš, kreni. Ako patiš, pokreni se. Kretanje je jedini zakon.

Noć me zatočila kod Jamambe, svjetlost dana oslobađala me, vraćala mi geografiju. Bila sam presretna: ne, Jamamba, nemam dušu juhe, živa sam i dokazujem to, jurim, nikada nećeš saznati koliko sam neukusna kao jelo. Moja je nesanica bila bijela6 poput snijega oko mene, ali imam nevjerojatnu energiju onih koji preživljavaju i trčim po planini koja je prelijepa da bih pristala u njoj umrijeti. Svaki put kad stignem na vrh nekog obronka, otkrijem svijet koji je prekrasan i tako netaknut da me straši.
Straši, da. Otkako sam počela bježati, trebala sam prepoznati neki sinoćnji krajolik. Ali nije ga bilo. Je li oluja do te mjere preobrazila svemir? Uzela sam kartu i odredila orijentir: planinu Fudži. Daleko je odavde, no čim je ugledam, bit ću okrenuta u pravom smjeru. U međuvremenu, napokon sam našla japansko tlo odakle se ne vidi Fudži: ovdje gdje sam ja. Potrčimo drugamo.
Gubim se. Lutanje me opija, trčim još brže. Jamamba, prešla sam te, nijedno ljudsko biće nije došlo ovamo gdje sam ja. Pravim se važna da bih prikrila strah. Ove sam noći pobjegla smrti i evo je, opet me stiže. Bilo mi je suđeno da umrem s dvadeset dvije godine u japanskoj planini. Hoće li ikad naći moje truplo?
Ne želim crknuti, trčim. Kako čovjek može toliko trčati? Deset ujutro. Nebo je posve plavo, nema ni tračka oblaka. Dan je lijep, nije za umiranje. Zaratustra će se izvući. Moje su noge velike, progutat će vrhunce, nemate pojma kakav imaju apetit.
No trčim i ne nalazim ništa. Svaki put kad dođem na vrh obronka, molim se da ugledam Fudži, dozivam ga kao što se doziva najboljeg prijatelja, sjeti se, brate stari, ležala sam na rubu tvog kratera, vikala sam da bih pozdravila izlazak sunca, ja sam od tvoje vrste, preklinjem te, priznaj to, priznaj mene, ja sam od tvoje vrste, čekaj me na vrhu ovog obronka, zanijekat ću sve bogove da bih vjerovala samo u te, budi ondje, izgubljena sam, dovoljno je da se pojaviš i ja sam spašena, stižem na sljeme, tebe nema.
Moja je energija postala očajnička, trčim i dalje. Bliži se podne. Uskoro će proći sedam sati kako se gubim i pogoršavam svoju situaciju. Moj se stroj vrti uprazno, doći će noć i utopiti me u svom crnom snijegu. Ovo je kraj moje utrke na ovoj zemlji. Ne želim u to vjerovati. Zaratustra ne smije umrijeti, to je neviđeno.
Novi obronak. Više nemam vjere, ipak se penjem. Nemam što izgubiti, već sam izgubljena. Moje se noge penju, iako više nemaju snage za žudnjom. Svaki me korak skupo košta. Evo sljemenske linije, sigurno novo razočaranje. Trčim posljednjih nekoliko metara.
Fudži je ondje, evo ga preda mnom. Padam na koljena. Nitko ne zna koliko je veliko. Našla sam mjesto s kojeg ga se vidi cijelo. Vičem, plačem, kako si golem ti koji mi najavljuješ život! Kako si lijep!
Spasenje mi sijeva utrobom, skidam gaće i praznim se. Fudži, ostavljam ti tu neizbrisivo svjedočanstvo, što ti dokazuje da nipošto nisam ravnodušna. Smijem se od sreće.
Točno je podne. Gledam sljemensku liniju, samo je moram slijediti, moje oči procjenjuju da do doline ima šest sati hoda. To nije ništa kad znaš da ćeš živjeti.
Trčim po sljemenskoj liniji. Tijekom šest sati sunca i nebeskog plavetnila imat ću Fudži samo za sebe. Tih šest sati neće biti dovoljno da obuhvate sav moj ushit. Zanos mi služi umjesto goriva: nema boljega od njega. Zaratustra nikada nije trčao tako brzo i tako opijeno. Tikam Fudžiju, plešem na vrhuncu. Predivno je, želim da to nikada ne prestane.
To mi je bilo najljepših šest sati u životu. Hodam kroz svoju radost. Znam zašto se pobjednička glazba naziva maršem. Fudži ispunjava nebo, ima ga za svakoga, no ja ga imam cijelog samo za sebe, samo se prisutni računaju, kao što kaže poslovica. Nitko ne zna kao ja koliko je Fudži veličanstven i predivan, što ga ne sprečava da bude i najugodniji suputnik. Najbolji mi je prijatelj. Zaratustrini su prohtjevi veliki.
Eto doline i smiraja. Povratak je za moj ukus trajao prekratko. Klanjam se svom najboljem prijatelju i skačem u dol odakle ga se više ne vidi. Već mi nedostaje. Jurim brzinom sve slabije svjetlosti. Nijednom nisam vidjela nijedan sinoćnji krajolik. Zacijelo sam se pošteno izgubila. Stižem u selo u isto doba kad i tama.


Vlak me vozi u Tokio. Zbunjena, gledam ljudska bića oko sebe. Ne izgledaju zaprepašteni time

6 Na francuskom besanu noć zovu “bijela noć” (prev.).

kako izgledam. Prema tome zaključujem da mi se proživljena epopeja ne vidi na licu. Na kolodvoru sjedam u podzemnu. Dvadeset dva su sata u nedjelju uvečer, svijet je nevjerojatno običan. A ja, u svakom pogledu, ne mogu doći k sebi.
Izlazim na svojoj stanici. Kod kuće nalazim grijanje, krevet i kadu: nije mi ravan ni asirski kralj Asurbanipal. Telefon bjesomučno zvoni. S druge strane linije obraća mi se živ čovjek.
— Tko ste vi? — pitam.
— Amélie, zaboga, ja sam, Rinri. Više mi ne prepoznaješ glas? Ne usuđujem se odgovoriti mu da sam zaboravila i da postoji.
— Vratila si se veoma kasno, zabrinuo sam se.
— Ispričat ću ti. Preumorna sam.
Dok se puni kada, gledam se u zrcalu. Od glave do pete tamnosive sam boje. Ni traga opeklinama od peći. Tijelo je nevjerojatna tvorevina. Ulazim u vruću kupku i moje tijelo odjednom izbljuje hladnoću koja je bila u njemu. Plačem od ugode i očaja. Oni koji izbjegnu smrt znaju da ih nikada nitko neće razumjeti. Moj je slučaj još teži: ja sam izbjegla nešto prelijepo, preveliko. željela bih da ljudi znaju za tu divotu. Već znam da im neću moći objasniti.
Liježem u krevet. Ispuštam krik: taj je krevet klopka. Toliko me udobnosti šokira. Pomišljam na siroticu skutrenu uz peć: povijesno i zemljopisno od nje me dijeli samo korak. Odsad, među mnogima koji žive u meni bit će i sirotica s planine. Kao i Zaratustra koji pleše s planinom Fudži na sljemenskoj liniji. Zauvijek ću biti svi oni, uz ono što sam bila dotad.
Moji razni identiteti nisu dugo spavali, neki čak nikada nisu spavali. Guta me san, koji ih sjedinjuje u meni.

STRAŠNO je što se poslije takvih pustolovina nastavlja život. Sutradan na predavanju žarko sam željela govoriti o tome. No studentima se fućkalo; nisu razmišljali ni o čemu osim o praznicima koji su bili sve bliže: još samo tjedan dana i idu na Havaje.
Na izlazu me čekao bijeli mercedes.
— Da znaš što mi se dogodilo!
— Hoćemo li jesti kineske rezance? Umirem od gladi.
Sjedeći pred zdjelom, očajnički sam pokušavala prizvati bambusovu šumu pod snijegom, noć kod Jamambe, sate koje sam provela trčeći izgubljena planinom, moj susret licem u lice s brdom Fudži - u tom je trenutku Rinri prasnuo u smijeh jer sam raširila ruke što sam više mogla kako bih mu pokazala koliko je vulkan velik. Divotu je tehnički nemoguće opisati. Ili niste zanimljivi, ili ste komični.
Rinri me primio za ruku.
— Hoćeš li provesti Božić sa mnom? — pitao me.
— Može.
— Od 23. do 26. vodim te na put.
— Kamo idemo?
— Vidjet ćeš. Ponesi toplu odjeću. Ne, bez brige, ne idemo na planinu.
— Tebi je Božić važan?
— Nije. Ali u ovom slučaju jest, zato što ću biti s tobom.
Posljednji tjedan predavanja. Još malo i neću pripadati studentskoj vrsti. Položila sam ispite. Početkom iduće godine počet ću raditi u jednoj od najvećih japanskih kompanija. Budućnost se doimala svijetlom.
Neka studentica iz Kanade pitala me hoću li se udati za Rinrija.

— Nemam pojma.
— Budi oprezna. Takvi parovi dobiju groznu djecu.
— O čemu ti to? Euroazijati su prekrasni.
— Ali su užasne osobe. Moja se prijateljica udala za Japanca. Imaju dvoje djece, jedno ima šest, a drugo četiri godine. Mamu zovu pišalina, a tatu kakica.
Prasnula sam u smijeh.
— Možda imaju razloge — rekoh.
— Kako se možeš tomu smijati? Što da se to dogodi tebi?
— Ne kanim imati djecu.
— Ah. Zašto? To nije normalno.
Otišla sam, u sebi pjevušeći Brassensovu pjesmu: “Ne, čestiti ljudi ne vole /kad ne idete njihovom stadom. ”


Bilo je jutro 23. prosinca i bijeli je mercedes čekao pod tamnosivim nebom. Cesta je bila duga, ružna i deprimirajuća, jer Japan je i obična zemlja.
— Znam da ću vidjeti, ali kamo idemo?
— Unatoč onomu što najavljuje krajolik, nećeš se razočarati.
“Kakav smo put prevalili od joooojha!” pomislih. Očito ne možete napraviti dobra frankofonca, a da ne razbijete jaje.
Odjednom, more.
— Japansko more — reče Rinri ceremonijalno.
— Već sam ga vidjela kao djevojčica, u Tottoriju. Umalo da se nisam u njemu utopila.
— živa si — zaključio je momak ne bi li opravdao sveto more. Parkirao je auto u luci Niigata.
— Ukrcavamo se na brod do otoka Sado.
Skočila sam od sreće. Oduvijek sam željela vidjeti taj otok, slavan po svojoj ljepoti i divljini. Rinri je iz prtljažnika izvadio kovčeg velik poput sanduka. Plovidba mi se činila hladnom i beskonačnom.
— Japansko je more muževno — reče Rinri.
Bila je to izjava koju sam već mnogo puta čula od Japanaca i koju nikad nisam komentirala - toliko je bila velika moja zbunjenost. Moja je mašta tragala za dlakavim brazdama na vrhovima valova.
Brod nas je iskrcao na otoku; zakržljala luka bila je veoma različita od one u Niigati. Autobus iz šezdesetih odvezao nas je do starog i velikog svratišta, na pola sata od luke. Taj riokan7 nalazio se u središtu otoka: more se više čulo nego vidjelo. Okolo je bila samo gotovo netaknuta priroda.
Počelo je sniježiti. Ja sam prštala od sreće i predložila sam šetnju.
— Sutra — odgovorio je Rinri. — Šesnaest je sati, umoran sam od puta.
Vjerojatno je htio uživati u luksuznom prenoćištu, nisam ga mogla za to kriviti. Prekrasne tradicionalne sobe mirisale su po svježem tatamiju i svaka je imala svoju zen kadu, koju je bambus stalno punio mlazovima vruće vode. Kao zaštita od prepune kade, u neobrađenom je kamenu kade bila probušena rupa, iznad koje je ideogram stoga sijena u plamenu označavao ništavilo.
— Metafizika! — kliknula sam.
Pošto smo se nasapunali i isprali u umivaoniku u skladu s obredom, Rinri i ja ušli smo u tu nevjerojatnu kadu s ciljem da nikada ne izađemo iz nje.
— Navodno u zajedničkim prostorijama hotela postoji još slavnija furo8 — reče on.
— Ne može biti bolja od ove u sobi — odgovorih.
— Naravno da može. Deset je puta veća od ove, puni je mreža bambusa i pod otvorenim je nebom.

7 Tradicionalno japansko prenoćište iz razdoblja Edo (1603-1868) (prev.)
8 Tradicionalna japanska kada. Japanski je običaj da se svi članovi obitelji okupaju u istoj vodi te stoga u nju moraju ući potpuno čisti. Furo je dio japanskog obreda kupanja i svrha mu nije pranje, nego relaksacija (prev.).

Prevagnuo je posljednji argument. Navalila sam da idemo u nju. Bila je prazna: što je bila sreća jer, prema drevnom običaju, spolovi nisu bili odvojeni.
Biti gola u vrućoj kadi pod snježnim pahuljicama: ispuštala sam ushićene krikove. Kakav sam užitak osjećala dok su mi u toj kupelji na glavu padali ledeni kristali!
Pola sata kasnije Rinri je izašao iz fura i navukao svoju jukatu9.
— Već? — pobunila sam se.
— Ostati predugo u njoj nije dobro za zdravlje. Dođi.
— Ne dolazi u obzir. Ostajem.
— Kako hoćeš. Ja idem natrag u sobu. Nemoj dugo.
Presretna što sam slobodna, plutala sam na leđima kako bi moje cijelo tijelo doživjelo čudesan trenutak susreta s mrazom: divno je biti zasut šerbetom, osobito kad se s druge strane namačete u vreloj vodi.
No moja samoća, nažalost, nije potrajala: neki stari gospodin iz hotelskog održavanja došao je mesti prostor oko kade. Odmah sam povukla svoju golotinju pod vodu, koju sam uskomešala lamatajući rukama i nogama da bih od nje napravila odjeću.
Malen i mršav kao trščica, osamdesetogodišnjak je izgledao kao da nikad nije otišao s otoka. Svojom metlom od grančica pomno je meo prostor oko kade. Njegovo me hladnokrvno lice umirilo. No, kad je sve pomeo, počeo je iznova. Uostalom, nije li bilo sumnjivo što je čekao da Rinri ode kako bi započeo posao?
Primijetila sam da starac mete pahuljice koje polako padaju oko fura. A vjerojatno će sniježiti još dugo: nismo još ni izašli iz svratišta. Zapravo, dok je on tu, neću moći izaći ni iz vode: između trenutka u kojem iskočim iz vode i trenutka u kojem grabim svoju jukatu, u jednom ću času biti nepopravljivo gola.
Dakako, nisam ništa riskirala. Moj je stari otočanin težio četrdeset pet kilograma s odjećom i bio je još bezopasniji zbog pozne dobi. No situacija zbog toga nije bila ništa manje neugodna. Umorile su mi se ruke i noge. Nisu više obavljale dobar posao i neprozirnost kade više nije bila zajamčena. Praveći se da se ništa ne događa, pradjed je sigurno bio vrlo udubljen u predstavu.
Odlučila sam začepiti mu gubicu i grubo mu se obratila. Bradom sam kimnula prema metli i odrješito rekla:
— Iranai!
Što je u svakodnevnom govoru značilo: “Ne trebate to!”
Rekao je da ne razumije engleski. Taj je odgovor dokazao njegove loše namjere i više nisam sumnjala u njegovu izopačenost.
No još nisam dotakla dno: najgore je bilo kad sam osjetila prve nagovještaje onesvješćivanja. Rinri je imao pravo, ne smije se predugo ostati u toj kipućoj salamuri. Moja se snaga rastopila, a da nisam ni znala kako. Vidjela sam trenutak kad ću se fino skljokati u nesvijest u furu i kad starac, pod izlikom da me spašava, bude od mene mogao činiti što hoće. Panika.
Usto je faza prije onesvješćivanja grozna. Kao da deset tisuća mrava juriša unutar tijela i pretvara vam utrobu u mučninu. A tomu je pridodana neopisiva slabost. Amélie, izađi odatle dok još možeš, to jest smjesta. Vidjet će te golu, što se može, stvar bi mogla biti mnogo gora.
Stari pometač vidio je kako iz vode izranja bijela morska pijavica, koja se bacila na jukatu, zamotala se u nj i potom je zbrisala trčeći. Galopirala sam na mlazni pogon do sobe, gdje me Rinri vidio kako ulazim i svaljujem se na futon. Sjećam se da sam u trenutku u kojem sam si dopustila rušenje u nesvijest nagonski pogledala na sat i vidjela 18:46. Potom sam utonula u bunar bez dna.
Putovala sam. Istraživala sam kyotovski dvor u XVII. stoljeću. Povorka aristokrata oba spola, raskošno odjevenih u ljubičasti kimono, krasila je obronke. Iz gomile se izdvajala dama s rukavima kurtizane, možda ledi Murasaki koja je, prateći se na kotu10, pjevala odu u slavu noći u Nagasakiju, vjerojatno zbog bogatstva rime.
Ove su se aktivnosti protezale kroz nekoliko desetljeća. Imala sam vremena smjestiti se u tu japansku prošlost, u kojoj sam obavljala cijenjeni posao kušačice sakea. Nisam ni pomišljala prestati

9 Lagani odjevni predmet za žene i muškarce, nalik na kimono. Najčešće se nosi nakon kupanja u kadi u tradicionalnim japanskim svratištima (prev.).
10 Japansko nacionalno glazbalo s 13 žica, vrsta citre (prev.)

biti kyotovski ispijač kad me naglo dozvao 23. prosinca 1989. Sat je pokazivao 19:10. Kako sam uspjela sve to doživjeti u dvadeset četiri minute?
Rinri je poštovao moje onesvješćivanje. Sjedeći pokraj mene, pitao me što se dogodilo. Rekla sam mu o XVII. stoljeću, on me pristojno saslušao i potom rekao:
— Da, ali prije toga?
Sjetila sam se i manje poetičnim tonom rekla mu o perverznom starcu koji je došao škicati golu bjelkinju pod izlikom da mete.
Rinri je zapljeskao i prasnuo u smijeh:
— Obožavam tu priču! često ćeš mi je pričati.
Ta me reakcija smela. Ako sam očekivala da će se malo ozlojediti, grdno sam se prevarila: oduševljeni je Rinri ponovio scenu, dolazio je zgrbljen poput stare mine s imaginarnom metlom, prijeteći i zirkajući u kadu; potom je oponašao mene, mašući rukama i govoreći “Iranai”, potom je drhtavim glasom odgovarao da ne zna engleski i pritom se smijao. Prekinula sam ga komentarom:
— Otok zaslužuje svoje ime.
Od toga ga je spopao još jači smijeh. Igra riječi bila je još uspješnija na japanskom, na kojem se ime Božanstvenog Markiza izgovaralo Sado.
Netko je pokucao na vrata.
— Jesi li spremna za gozbu? — pitao je Rinri.
Paravan je kliznuo i dvije šarmantne mještanke došle su postaviti niske stoliće na koje su stavile predivna jela.
Pred tim kaisekijem11 nisam više ni na tren mislila na prljavog starca te sam jela sa slašću. Poslužile su nam nekoliko različitih sakea: zaključila sam da je moj san u nesvjestici bio proročanski i znatiželjno sam čekala što će biti dalje.


Sutradan ujutro otok Sado bio je bijel od snijega. Rinri me odveo do najsjevernije obale.
— Vidiš li ono ondje? — reče, pokazujući na morski obzor. — Nazire se Vladivostok.
Zadivila me njegova mašta. No imao je pravo: jedina zamisliva zemlja iza tih zatvorskih oblaka bio je Sibir.
— A da obiđemo otok pješice? — predložila sam.
— Nisi ni svjesna koliko bi nam trebalo.
— Hajde, obala u snijegu prava je rijetkost.
— Nije u Japanu.
Nakon četiri sata hoda uz vjetar s pučine, preobražen u putujući led, objavila sam da odustajem.
— Fino — reče Rinri. — Za obilazak otoka trebalo bi nam još desetak sati i onda bismo se još morali vratiti u svratište koje je u središtu Sada.
— Predlažem da krenemo najkraćim putem — promrmljala sam plavim usnama.
— Ako je tako, bit ćemo u sobi za dva sata.
Ispostavilo se da je unutrašnjost otoka mnogo ljepša i čudesnija od obale. Vrhunac su bili golemi voćnjaci kakija pod snijegom: nekim čudom prirode, stabla kakija, koja zimi gube lišće kao sve voćke, nikada ne gube svoje plodove, čak ni kad prezriju. U krajnjim slučajevima, živa stabla nose svoje mrtve plodove, podsjećajući na skidanje s križa. No nije bilo vrijeme za trupla i ja sam mogla uživati u najnevjerojatnijim božićnim drvcima: crnim i ogoljenim stablima kakija, na kojima je bilo zrelih kakija koliko vam srce poželi i na čijoj je narančastoj boji snijeg oblikovao svjetlucavu krunu. Samo jedno tako ukrašeno stablo bilo bi dovoljno da me oduševi. A vidjela sam cijele čete sleđene na osamljenim livadama: vrtjelo mi se u glavi, od divljenja i od želje, jer dozreli kakiji
pružaju mi nasladu. Nažalost, ma koliko skakala, nisam uhvatila nijedan.
“čarolija za oči”, pomislila sam. “Ne moramo uvijek sve htjeti pojesti.” Ovaj mi posljednji argument nije bio uvjerljiv.
— Dođi — reče Rinri. — Smrzavamo se.
Po povratku u svratište, nekamo je otišao. Ja sam obavila kratku kupku i bacila se na futon.

11 Tradicionalna japanska večera sa slijedom jela (prev.)

Spavala sam, pa nisam vidjela kad se vratio. Kad me probudio, bilo je devetnaest sati. Dame su nam odmah donijele jela za gozbu.
Dogodio se prehrambeni incident. Donijele su male, žive hobotnice. Znala sam za taj običaj i već sam doživjela to neugodno iskustvo: morate jesti ribu ili morske plodove odmah nakon što ih ubiju pred vama, kako biste bili sigurni da su svježi. Više nisam ni znala broja filetima još drhtave lovrate koje sam imala u ustima dok me oduševljeni vlasnik restorana gledao, govoreći: “živa je, zar ne? Ćutite li okus života?” Nijednom mi se nije činilo da je okus vrijedan tog barbarskog običaja.
Vidjevši te hobotnice, bila sam dvostruko ojađena: prvo, zato što nema ničeg dražesnijeg od tih krakastih životinjica i drugo, zato što nikad nisam voljela sirovu hobotnicu. No bilo bi nepristojno odbiti neko jelo.
Skrenula sam pogled u trenutku ubojstva. Jedna od dama prvu je žrtvu stavila na moj tanjur. Ta krhka i lijepa hobotnica što je nalikovala na tulipan slomila mi je srce. “žvači brzo, progutaj i potom reci da nisi gladna”, pomislih.
Strpala sam je u usta i pokušala zagristi. Tada se dogodilo nešto užasno: još živi hobotničini živci naložili su joj da se brani i osvetničko je truplo zgrabilo moj jezik svim svojim krakovima. Više ga nije puštalo. Urlikala sam onoliko koliko možete urlikati dok vam jezik proždire hobotnica. Isplazila sam ga kako bih pokazala što mi se događa: dame su prasnule u smijeh. Pokušala sam otrgnuti životinju rukama: nemoguće, prianjaljke su se posve prilijepile. Već sam vidjela trenutak u kojem ću si iščupati jezik.
Rinri me zaprepašten gledao ne mičući se. Bar sam osjećala da me netko razumije. Zajecala sam nosom u nadi da će se dame prestati smijati. čini se da je jedna od njih pomislila da je šala trajala dovoljno dugo i zabila je štapić u neki posebni dio tijela mog napadača koji me odmah pustio. Ako je to bilo tako jednostavno, zašto me nije spasila ranije? Promatrala sam ispljunutu hobotnicu na svom tanjuru i pomislila kako taj otok sasvim sigurno zaslužuje svoje ime.
Kad su dame sve odnijele, Rinri me pitao jesam li se smirila. Smijući se, odgovorila sam da je ovo bila nevjerojatna božićna večer.
— Imam dar za tebe — reče on.
I donio mi je tamnozeleni svileni šal, u kojem je bilo nešto veliko.
— Sto je to u ovom furošikiju?
— Otvori ga.
Razmotala sam tradicionalni svileni rubac, pomislivši kako je prekrasan običaj tako umatati darove, te sam uskliknula: furošiki je bio pun kakija kojima je zima podarila izgled golemog dragog kamenja.
— Kako si uspio?
— Dok si spavala, vratio sam se u voćnjak i popeo na stabla.
Objesila sam mu se oko vrata: a ja sam mislila da je nestao zbog mafijaških poslova!
— Možeš li ih, molim te, jesti?
Nikada mi nije bilo jasno zašto me toliko voli gledati kako jedem, no ispunila sam zadatak s radošću. Nevjerojatno je da neki ubijaju hobotnice, a mogu se gostiti zrelim kakijima! Njihovo meso, okusa pojačana mrazom, podsjećalo je na šerbet od dragog kamenja. Snijeg ima iznimnu gastronomsku moć: koncentrira sokove i izoštrava okuse. Ima djelovanje čudesno delikatnog kuhanja.
Na sedmom nebu, s užitkom sam jela kaki za kakijem, očiju zamagljenih od užitka. Stala sam tek kad je nestalo streljiva. U šalu nije ostalo ništa.
Rinri me promatrao, zadihan. Pitala sam ga je li mu se predstava svidjela. Podigao je uprljani furošiki i pružio mi sićušni etui od gaze što se skrivao pod njim. Otvorila sam ga u strahu koji se odmah pokazao opravdanim: bio je to platinasti prsten s umetnutim ametistom.
— Tvoj je otac nadmašio samog sebe — promucala sam.
— Hoćeš li se udati za mene?
— Misliš da imam slobodan prst? — odgovorila sam, pokazavši svoje ruke pune očevih rukotvorina.
On se bacio u aritmetiku, objašnjavajući mi da ću, stavim li oniks na mali prst, cirkon na srednji prst, bijelo zlato na palac i opal na kažiprst, tako osloboditi prstenjak.
— Domišljato — prokomentirah.

— Dobro. Ne želiš — reče on.
— Nisam to rekla. Tako smo mladi.
— Ne želiš — ponovi on hladno.
— Prije braka postoji razdoblje zvano zaruke.
— Prestani sa mnom razgovarati kao s Marsovcem. Znam što su zaruke.
— Ne misliš li da je to lijepa riječ?
— Govoriš o zarukama zato što je to lijepa riječ ili zato što se ne želiš udati za mene?
— Jednostavno želim da se sve odvija po redu.
— Zašto?
— Jer imam načela — čula sam se kako govorim sa zaprepaštenjem. Japanci veoma poštuju takvu vrstu argumenata.
— Koliko dugo traju zaruke? — pitao je Rinri, kao da se raspituje o zakonu.
— To nije određeno.
činilo se da mu se taj odgovor nije svidio.
— Etimološki, riječ zaruke znači “za ruke” — dodala sam u obranu svoje ideje. — Zaručnici su oni koji jedno drugom daju svoju ruku. Lijepo, zar ne? Dok je riječ brak nevjerojatno banalna, kao i ugovor koji nosi njegovo ime.
— Dakle, nikada se nećeš htjeti za mene udati — zaključio je Rinri.
— Nisam to rekla — odvratih, svjesna da sam pretjerala. Zavladala je neugodna tišina, koju sam naposljetku razbila:
— Prihvaćam tvoj zaručnički prsten.
Na mojim je, tako urešenim vrlo gotičkim prstima, obavio najavljene rotacije i na oslobođeni prstenjak nataknuo u platinu zatočen ametist.
— Znaš li da su ljudi u antici smatrali da ametist ima moć triježnjenja?
— Onda ću ga itekako trebati — reče Rinri, koji je opet postao vrlo zaljubljen.
Nekoliko sati kasnije je zaspao, a ja sam utonula u svoju nesanicu. Kad god bih pomislila na Rinrijevu prosidbu, imala sam dojam da opet proživljavam trenutak u kojem su mi krakovi mrtve hobotnice ščepali jezik. Ta neugodna asocijacija ideja nije imala nimalo veze s tim što su se ta dva incidenta dogodila gotovo istodobno. Pokušala sam se umiriti, rekavši si da sam se uspjela osloboditi stiska prianjaljki i do daljnjeg odgoditi bračnu opasnost.
Uostalom, bila je tu i epizoda s kakijima. Eva nije uspjela ubrati željeno voće. Novi je Adam bio udvoran, te je otišao po gomilu kakija i razdragano gledao Evu kako jede. Nova Eva, koja je ljubomorno čuvala svoj grijeh, nije mu ponudila ni zalogaj.
Veoma mi se sviđao taj remake, koji se doimao mnogo civiliziranijim od klasike. No kraj priče kvarila je prosidba. Zašto se užitak uvijek plaća? I zašto je cijena naslade neizbježno gubitak prvotne bezbrižnosti?
Nakon što sam satima razmišljala o toj ozbiljnoj temi, naposljetku sam ipak zadrijemala. Moj je san bio predvidljiv: u nekoj me crkvi svećenik vjenčavao za divovsku hobotnicu. Ona je meni stavila burmu na prst, a ja sam njoj nataknula prsten na svaki krak. Božji je čovjek rekao:
— Možete poljubiti mladu.
Hobotnica je uvukla moj jezik u svoju usnu šupljinu i više ga nije puštala.

SUTRADAN nas je mjesni autobus odvezao u pristanište. Na brodu, gledajući kako se otok udaljava, Rinri je rekao:
— Tužno je napustiti Sado.

— Jest — odgovorih poluiskreno. žalit ću za kakijima.
Rinri je uperio u mene svoje vlažne oči i viknuo:
— Moja zaručnica sa Sada! To je obećavalo.
U Niigati nas je čekao mercedes koji nas je odvezao natrag u Tokio. Tijekom vožnje, postavljala sam si neizbježno pitanje: zašto nisam rekla ne? Nisam se željela udati za Rinrija. Uostalom, pomisao na brak nikad mi se nije sviđala. Što me onda spriječilo da ga odbijem?
Objašnjenje je bilo u tome što mi je Rinri bio drag. Odbijanje bi značilo prekid, a ja nisam htjela prekinuti. Toliko me prijateljstva, osjećaja i smijeha vezivalo za tog sentimentalnog momka. Nisam se htjela odreći njegova šarmantnog društva.
Blagoslovila sam izumitelja zaruka. život je načičkan kušnjama tvrdim poput kamena: no tehnika protočnosti dopušta nam da ipak njime brodimo. Biblija, ta izvanredna etička studija namijenjena kamenčićima, liticama i menhirima, podučava nas o divljenja vrijednim okamenjenim načelima - “je li Tvoja riječ da? Da, ne? Ne. Ono što joj dodamo dolazi od Nečastivoga” - i oni koji se toga drže nedodirljiva su bića, cjelovita i cijenjena od svih. Zauzvrat, postoje bića koja se ne mogu ponašati poput granita i koja su na svom putu primorana šuljati se, zavlačiti se, zaobilaziti. Kad ih pitaju žele li se ili ne žele vjenčati za toga i toga, ona predlažu zaruke, tekući pir. Kameni patrijarsi vide u njima izdajice ili lažljivce, a ona su zapravo iskrena na vodeni način. Ako sam voda, što znači da ti kažem da, udat ću se za tebe? To bi bila laž. Vodu se ne zadržava. Da, natopit ću te, obasut ću te svojim bogatstvom, osvježit ću te, utažit ću ti žeđ, no kako mogu znati kakav će biti tok moje rijeke, nikad se nećeš dvaput okupati u istoj zaručnici.
Gomile preziru ta tekuća bića, a njihova su valovita stajališta zapravo zaslužna za izbjegavanje tolikih sukoba. Kreposni veliki kameni blokovi, koje svi obasipaju hvalama, uzrok su svih ratova. Dakako, ovo s Rinrijem nije bila međunarodna politika, no morala sam se suočiti s biranjem jednog od dvaju golemih rizika: jedan se zvao da, čiji su sinonimi vječnost, sigurnost, stabilnost i ostale riječi od kojih se voda ledi od užasa; drugi se zvao ne, koji se prevodi kao prekid, očaj, a ja sam mislio da me voliš, nema te više, a doimala si se tako sretnom kad, i sve ostale završne riječi od kojih voda kipti od jada zato što su nepravedne i barbarske.
Kakvo olakšanje što sam našla rješenje u zarukama! Bio je to odgovor tekuć zato što nije rješavao ništa i odgađao je problem za neko drugo vrijeme. No dobivanje na vremenu velika je stvar u životu.
U Tokiju, zbog opreza, nikom nisam spomenula te zaruke.


Početkom siječnja 1990. počela sam raditi za jednu od sedam golemih japanskih kompanija koje su pod krinkom vođenja biznisa zapravo upravljale Japanom. Kao i svaki drugi zaposlenik, kanila sam ondje raditi četrdesetak godina.
U svom romanu o strahu i trepetu ispričala sam zašto sam ondje jedva ostala do isteka svog jednogodišnjeg ugovora.
Bio je to nevjerojatno banalan silazak u pakao. Moja sudbina nije se bitno razlikovala od sudbine velike većine japanskih radnika. Bila je pogoršana samo mojim statusom strankinje i svojevrsnim osobnim talentom za trapavost.
Uvečer bih se našla s Rinrijem i rekla mu kako sam provela dan. Nijedan nije prošao bez određene doze poniženja. Rinri me slušao pateći još više nego što sam ja patila dok sam to proživljavala i kad bih završila priču, tresao bi glavom i molio me za oprost u ime svog naroda.
Uvjeravala sam ga da nije bila stvar u potonjem. U toj sam kompaniji imala brojne časne saveznike. U krajnjoj liniji, moje je mučeništvo bilo djelo samo jedne osobe, kao što je to često slučaj u svijetu rada. Istina, ona je uživala dragocjenu podršku, ali bilo je dovoljno da ona promijeni stav i moja bi sudbina bila drukčija.


Vodila sam dvostruki život. Danju ropkinja, noću zaručnica. Bila bih mogla u tome naći zadovoljstvo da noći nisu bile tako kratke: Rinriju bih se pridružila tek poslije dvadeset dva sata, a već sam tada ustajala u četiri ujutro da bih pisala. Da i ne spominjem noći koje sam provela u

poduzeću jer nisam stigla obaviti zadatak.
Vikendi su nestali u ponoru, tako da ih se više uopće nisam sjećala. Ustajala sam kasno, stavljala prljavo rublje u stroj za pranje, pisala, stavljala rublje da se suši. Iscrpljena tim radnjama, pala bih natrag u krevet, umorna od cijelog tjedna. Rinri me, baš kao nekoć, htio voditi kojekuda. Više nisam imala snage za to. Najviše što je mogao izvući od mene bio je odlazak u kino u subotu uvečer. A znalo se dogoditi da i ondje zaspim.
Rinri je junački podnosio tu iscrpljenu zaručnicu. No upravo je ja nisam podnosila. Mogla sam se takvom prihvatiti na poslu. Ali nisam prihvaćala zombija u kojeg sam se pretvorila izvan kompanije. Dok me podzemna vozila na mučilište, razmišljala sam o prijašnjem životu. Od njega me odvajalo svega nekoliko mjeseci. Bilo je to teško povjerovati. Što se u tako kratkom vremenu dogodilo sa Zaratustrom? Jesam li uistinu bosonoga osvajala japanske vrhunce? Jesam li plesala s planinom Fudži kao što sam se sjećala? I jesam li se toliko zabavljala s tim dečkom koji me sad
gledao kako spavam?
Da sam se bar mogla uvjeriti da samo proživljavam teško razdoblje! Ali ne, imala sam istinskih razloga da shvatim kako sam sada upoznala kolektivnu sudbinu koja me čeka tijekom sljedećih četrdeset godina. Potužila sam se Rinriju, a on mi je spremno rekao:
— Nemoj više raditi. Udaj se za mene. Tako će prestati tvoje brige.
Imala sam razloga biti u iskušenju. Napustiti svoje mučilište i uživati u materijalnom blagostanju i vječnoj dokolici uz jedini uvjet da živim u društvu šarmantnog mladića - tko bi tu oklijevao?
Ali ja sam, a da to nisam ni samoj sebi mogla objasniti, očekivala nešto drugo. Nisam znala što bi to bilo, ali bila sam sigurna da se tomu nadam. želja je utoliko jača ako ne znamo što joj je objekt.
Svjesni dio toga sna bilo je pisanje, i to me već veoma zaokupljalo. Dakako, nisam se zanosila toliko da bih mislila da će jednoga dana objaviti moje knjige, a još manje da ću moći živjeti od toga. No apsurdno sam željela doživjeti to iskustvo, barem samo zato, da ne bih mogla zažaliti što nisam pokušala.
Prije Japana nikada nisam o tome ozbiljno razmišljala. Previše sam se bojala poniženja koje bih svakako doživjela zbog uredničkih odbijenica.
No sada, s obzirom na moj svakodnevni život, više nije bilo tog poniženja koje bi me moglo zastrašiti.
Ipak je neizvjesnost i nadalje bila velika. Glas razuma urlao mi je da pristanem na taj brak: “Ne samo da ćeš biti bogata bez rada, nego ćeš imati i najboljeg muža što postoji. Nikad nisi upoznala tako nježnog, zabavnog i zanimljivog momka. Ima samo vrline. Voli te i ti njega vjerojatno voliš više nego što misliš. Odbiti udaju za Rinrija bilo bi ravno samoubojstvu.”
Nisam se mogla na to odlučiti. Nisam mogla izustiti da. Baš kao na otoku Sado, i sada sam se izvlačila odgađanjima.
često mi je postavljao pitanje. Odgovor je uvijek bio jednako neodređen. Hineći da se ništa ne događa, crkavala sam od srama. Imala sam dojam da unesrećujem sve, a ponajprije samu sebe.
Na poslu sam proživljavala pakao. Od Rinrija sam primala nježnosti koje nisam zasluživala. Katkad sam mislila da je moja profesionalna kalvarija bila pravedna kazna za moju ljubavnu nezahvalnost. Japan mi je danju uzimao ono što mi je davao noću. Ta priča neće završiti dobro.
Katkad bi mi laknulo kad sam odlazila na posao. Otvoreni rat znao mi je biti draži od lažnog mira. I neželjeno mučeništvo bilo mi je draže od svojevoljne torture. Uvijek sam se grozila moći, no uvijek mi je bilo lakše podnositi je negoli je nametati.


Najgore životne nezgode jezične su prirode. Jednoga radnog dana, poslije ponoći, dok sam tonula u san, Rinri me milijunti put zaprosio. Preumorna za okolišanje, rekla sam ne i odmah zaspala.
Ujutro, pokraj pisaćeg stola, našla sam mladićevu poruku: “Hvala, vrlo sam sretan.”
Iz toga sam izvukla poruke velike moralne vrijednosti: “Usrećila si nekog time što si bila jasna. Treba se usuditi reći ne. Nema ničeg ljubaznog u održavanju lažnih nada. Dvosmislenost je izvor boli, itd.” Otišla sam na posao po svoju dnevnu dozu poniženja. Rinri me uvečer čekao na izlaznim vratima.
— Vodim te u restoran.
— Sigurno? Krepana sam.
— Nećemo dugo.

Ispred zdjela s juhom od planinske paprati Rinri mi je rekao da su njegovi roditelji sretni zbog izvrsne vijesti. Prasnula sam u smijeh i odgovorila:
— Ne čudi me.
— Osobito moj otac.
— To me čudi. Prije bih mislila da će tvoja majka biti presretna.
— Majkama je teže kad im sin odlazi.
Te su riječi u mom mozgu podignule laganu uzbunu. Bila sam sigurna da sam prethodne večeri rekla ne, ali više nisam bila sigurna u to kako je bračno pitanje bilo postavljeno. Ako me Rinri pitao u negativnom obliku, što je čest slučaj u toj kompliciranoj zemlji, nadrljala sam. Pokušala sam se sjetiti japanskih gramatičkih pravila vezanih za odgovore na pitanja postavljena u negaciji, što je jednako složeno kao pamćenje koraka tanga. Moj izmoreni mozak nije ih pronalazio i odlučila sam ih iskušati u praksi. Primila sam vrč sa sakeom i pitala:
— Ne želiš li još sakea?
— Ne — ljubazno je odgovorio mladić.
Položila sam neželjeni vrč na stol. Rinri se doimao smetenim, ali, ne želeći mi naređivati, uzeo je vrč i poslužio se sam.
Uhvatila sam se rukama za glavu. Sada mi je bilo jasno. Zacijelo me pitao: “Zar se još ne želiš udati za mene?” I ja sam odgovorila na zapadnjački način. Poslije ponoći imam nezgodnu manu preobražavanja u aristotelovku.
Užas. Poznavala sam se dovoljno dobro da znam da neću imati snage razjasniti nesporazum.
Budući da ne mogu biti neugodna s nekim tko je drag, žrtvovat ću se zato da ga ne bih razočarala.
Pitala sam se je li mi Rinri namjerno postavio pitanje u negativnom obliku. Nisam mislila da jest.
No njegova mu je podsvijest sigurno naložila taj makijavelistički plan.
Dakle, zahvaljujući lingvističkom nesporazumu, udat ću se za dragog momka s izopačenom podsvijesti. Kako da se izvučem iz te klopke?
— Rekao sam i tvojim roditeljima — dometne on. — Vrištali su od sreće. Naravno. Moj otac i majka bili su ludi za tim mladićem.
— Ne bi li bilo bolje da sam ih obavijestila sama? — pitala sam, odlučna u nastojanju da više ne upotrebljavam pitanja u negaciji.
Rinri je izbjegao opasnost.
— Znam. Ali ti radiš, a ja sam još student. Mislio sam da nećeš imati vremena. Zamjeraš li mi?
— Ne — odgovorih, žaleći što nije postavio pitanje u negativnom obliku, što bi mi omogućilo da mu pod krinkom kulturološke razlike kažem što doista mislim.
“Što mi to vrijedi u ovoj situaciji!” zaključih.
— Koji ti datum odgovara? — pitao je. Još mi je samo to nedostajalo.
— Nemojmo odlučiti o svemu tako brzo — rekoh. — Ionako je nemoguće dokle god radim u
Jumimotu.
— Shvaćam. Kad ti ističe ugovor?
— Početkom siječnja. Rinri je pojeo juhu i izjavio:
— Dakle, 1991. Palindromska godina. Dobra godina za vjenčanje.

GODINA 1990. završavala je u općoj pomutnji.
Samo je jedno bilo sigurno: ja sam dala otkaz. Kompanija Jumimoto morat će uskoro poslovati

bez mojih dragocjenih usluga.
Silno sam željela dati otkaz i braku. Na nesreću, Rinri me sve više i više razoružavao svojom nježnošću.
Jedne sam noći čula unutarnji glas kako mi govori: “Sjeti se lekcije s Kumotori Jame. Kad te Jamamba zatočila, našla si rješenje: bijeg. Ne uspijevaš se izvući riječju? Izvuci se nogama.”
Kad bježite iz zemlje, noge poprime oblik aviona: potajno sam kupila kartu Tokio - Bruxelles.
Jednosmjernu.
— Povratna vam je jeftinija — reče prodavačica.
— Dajte mi jednosmjernu — bila sam uporna. Sloboda nema cijene.
Bilo je to ne tako davno doba u kojem nije postajala elektronička karta: avionska karta, ukoričena i plastificirana, bila je opipljivo stvarna na dnu torbe ili džepa, gdje ju je ruka s olakšanjem opipavala trideset puta na dan. Nezgodno je bilo što je, izgubite li je, dobiti duplikat bilo ravno čudu. No nije bilo opasnosti da ću izgubiti taj simbol svoje slobode.


Budući da je njegova obitelj bila u Nagoji, u betonskom sam dvorcu s Rinrijem provodila tri novogodišnja dana, a to su jedini dani u Japanu kad je rad doista zabranjen. Ta zabrana vrijedi čak i za kuhanje: njegova je majka napunila tradicionalne lakirane zdjele hladnim jelima namijenjenima za tri neradna dana - bili su tu rezanci od heljde, slatki grah, rižini kolačići i ostala čuda koja su više godila očima negoli jeziku.
— Nemoj misliti da moraš to jesti — govorio je Rinri i bez ustezanja si kuhao špagete.
Nisam mislila da moram: jela nisu bila sjajna, no bila sam opčinjena sjajem zrna graha svjetlucavih od šećera, čiji se odbljesak zrcalio u dubokoj crnini laka. Hvatala sam ih štapićima jedno po jedno, držeći četvrtastu zdjelicu na razini očiju, kako ne bih propustila nijedan djelić tog prizora. Zahvaljujući skrivenoj avionskoj karti, ti su dani bili čista milina. Promatrala sam mladića s blagonaklonom znatiželjom: to je, dakle, taj dečko s kojim sam bila sretna dvije godine zaredom i od kojega sam namjeravala pobjeći. Kakva čudna priča, kakav apsurdni nered - nije li imao najljepši zatiljak što ga čovjek može zamisliti, najprofinjenije ponašanje, nije li mi bilo uistinu lijepo u njegovu društvu, nisam li se kraj njega osjećala istodobno i zainteresirano i opušteno, što je zacijelo idealno za
zajednički život?
Nije li pripadao zemlji koju sam voljela više od ijedne druge? Nije li on bio jedini dokaz da me taj obožavani otok nije odbacio? Nije li mi nudio najjednostavniji i najzakonitiji način da dobijem predivno državljanstvo?
Nisam li, naposljetku, prema njemu gajila istinske osjećaje? Da, naravno da jesam. Bio je mi vrlo drag i to što mi je bio vrlo drag za mene je bilo nešto novo. No činjenica da sam upotrebljavala taj pridjev umjesto glagola voljeti uvjeravala me da moram otići što prije.
Bilo je dovoljno da zamislim kako uništavam avionsku kartu i moje nježno prijateljstvo prema Rinriju pretvaralo se u neprijateljski užas. I, naprotiv, bilo je dovoljno da opipam njezin ledeni papir u svojoj torbi kako bih u srcu osjetila mješavinu radosti i krivnje, koja je nalikovala na ljubav, ali nije to bila, kao što religijska glazba zarazi dušu ushitom koji je nalik na vjeru, ali to ipak nije.
Katkad bi me Rinri bez riječi primio u naručje. Ni najgorem neprijatelju ne želim da osjeti ono što sam ja osjećala tada. Rinri se baš nikada nije ponašao podlo, prostački ili uskogrudno. Takvi bi mi trenuci mogli pomoći.
— U tebi zapravo nema zla — rekoh mu.
U čudu je zamuknuo i naposljetku me pitao je li to pitanje. činilo mi se da je to odgovor na sve.
Pogodila sam pravu istinu: bio mi je drag zato što u njemu nije bilo nimalo zla. Nisam ga voljela jer je bio nesposoban biti zao. A zlo mi se ipak ne sviđa. No jelo je božanstveno samo ako je u njemu i kap kiseline. Beethovenova Deveta simfonija bila bi nepodnošljiva za uši da u njoj nema i očajničkih oklijevanja. Isus ne bi nadahnjivao tolike ljude da nije katkad izgovarao riječi toliko bliske mržnji.
Ta me misao navela na drugu:
— Jesi li još Isus samuraj?
Rinri mi je odgovorio nevjerojatno iskreno:
— Aha, da. Nisam više o tome razmišljao.

— Jesi li ili nisi?
— Jesam — reče on istim tonom kojim bi mi rekao da je student.
— Imaš li potrebna obilježja?
Slegnuo je ramenima na svoj uobičajeni način i nastavio:
— Upravo čitam knjigu o Ramzesu II. Ta me civilizacija iznimno zanima. želim postati Egipćanin.
Shvatila sam do koje je mjere Japanac: osjećao je iskrenu i istinsku znatiželju prema svim stranim kulturološkim pojavama. Zato postoje Japanci stručnjaci za bretonski jezik XII. stoljeća i za motiv burmuta u flamanskom slikarstvu. Pogriješila sam kad sam u nizu Rinrijevih životnih poziva vidjela identifikaciju: drugi su ga zanimali i to je bilo sve.


I tako sam 9. siječnja 1991. objavila zaručniku da sutradan odlazim u Bruxelles. Rekla sam to jednako nehajno kao da govorim da idem kupiti novine.
— Što ćeš raditi u Belgiji? — pitao je Rinri.
— Vidjet ću sestru i neke znance.
— Kad se vraćaš?
— Ne znam. Uskoro.
— Hoćeš da te odvezem na aerodrom?
— Lijepo što pitaš, ali snaći ću se.
Bio je uporan i 10. siječnja bijeli mercedes posljednji put me je čekao ispred kuće.
— Kakav golem i težak kovčeg! — reče mladić stavljajući ga u prtljažnik.
— Darovi — bio je moj komentar. Ponijela sam sve svoje stvari.
Na Nariti sam ga zamolila da odmah ode.
— Grozim se aerodromskih opraštanja.
Poljubio me i otišao. čim je nestao, grlo mi više nije bilo stisnuto, srce mi se proširilo i tugu je zamijenila izvanredna sreća.
Smijala sam se. Svašta sam samoj sebi izgovorila, izvrijeđala sam se koliko sam god zaslužila, ali to me nije spriječilo da se smijem od olakšanja.
Znala sam da bih trebala biti tužna, postiđena, itd. Nisam uspijevala. Dok sam se prijavljivala za let, tražila sam sjedalo pokraj prozora.

POSTOJI veća radost od one na aerodromima: radost koju osjetimo dok se smještamo u avion.
Ako sjedimo pokraj prozora, ta radost dosegne vrhunac kad avion poleti.
No bila sam i istinski očajna zbog toga što sam odlazila iz svoje najdraže zemlje, i to u takvim uvjetima: čini se da je za mene strah od braka veći od svega. Bila sam ushićena. Avionska krila bila su moja.
Pilot je sigurno namjerno nadlijetao planinu Fudži. Kako je bila lijepa iz ptičje perspektive! U sebi sam joj uputila ovaj govor:
“Brate moj stari, volim te. Ne izdajem te ovim odlaskom. Bijeg je katkad ljubavni čin. Da bih voljela, moram biti slobodna. Odlazim zato da bih sačuvala ljepotu onoga što osjećam prema tebi. Ostani kakav jesi.”
Ubrzo se s prozora više nije vidio Japan. Rastanak i dalje nije uspio poništiti moju opijenost. Avionska krila bila su produžetak moga tijela. Što je bolje od posjedovanja krila? Koje se ime grada

može mjeriti s imenom Las Vegas? Apsurdno, ni u jednom gradu na svijetu nije se lakše vjenčati nego ondje, dok je Reno grad za rastavu. Meni bi se obrnuta situacija činila opravdanijom: krila služe za bježanje.
Bježanje navodno nije za pohvalu. Šteta, jer veoma je ugodno. Bijeg daje najljepši osjećaj slobode koji čovjek može iskusiti. Osjećamo se slobodnijima kad bježimo nego kad nemamo od čega bježati. Bjegunčevi su nožni mišići u transu, koža mu je treperava, nosnice drhtave, oči raširene.
Koncept slobode toliko je prežvakana tema da mi se zijeva čim za nju čujem. No tjelesno preživljavanje slobode druga je pjesma. Trebali bismo uvijek imati od čega bježati kako bismo u sebi njegovali tu divnu mogućnost. Uostalom, uvijek imamo od čega bježati. Ako ništa drugo, onda od sebe samih.
Dobra je vijest da možemo pobjeći od sebe samih. Ono u nama od čega bježimo mali je zatvor koji sjedilački život napravi bilo gdje. Spakiramo svoje prnje i idemo: naše ja toliko je iznenađeno da zaboravi glumiti tamničara. Možemo zbrisati od sebe onako kako brišemo od progonitelja.
Kroz prozor se vidi beskrajni Sibir, sav bijel od zime, zatvor savršen zbog svoje golemosti. Oni koji pobjegnu, umiru izgubljeni u preobilju prostora. To je paradoks beskraja: uporno tragamo za slobodom koje nema. To je tako velik zatvor da ne možemo iz njega nikada izaći. Iz aviona je to lako shvatljivo.
Zaratustra u meni iznenadio se pomislivši da bi me, da sam pješačila i ostavila tragove u snijegu, mogli prema njima pronaći. Krila su bogovski izum.
Bježati nije hvalevrijedno? No ipak je bolje negoli dopustiti da vas uhvate. Jedina je sramota gubitak slobode.
Svaki je putnik dobio slušalice. Kratko sam poslušala različite glazbene programe, čudeći se što neki mogu putovati uz zvuk tih decibela. Iznenada nailazim na Lisztovu Mađarsku rapsodiju: moju prvu uspomenu u području glazbe. Imam dvije i pol godine, u dnevnom sam boravku u Sukugavi, mama mi svečano govori: “Ovo je Mađarska rapsodija.” Slušam je kao da je priča. I jest. Negativci proganjaju pozitivce koji bježe na konjima. Pobijedit će onaj tko bude brže galopirao. Glazba čas govori da su pozitivci spašeni, no varaju se, zlikovci ih na prijevaru navode da misle da su im izvan dohvata kako bi ih lakše uhvatili. Eto, pozitivci su prozreli lukavštinu, no kasno je; hoće li umaknuti opasnosti? Galopiraju koliko ih noge nose, srasli su sa životinjom, utrka ih iscrpljuje koliko i konje, na njihovoj sam strani, ne znam jesam li pozitivka ili negativka, no svakako navijam za bjegunce, imam dušu progonjenika, srce mi udara kao ludo, oh, provalija, hoće li konji prijeći taj ponor, moraju, ili to ili će ih uhvatiti, slušam, očiju razrogačenih od straha, konji skaču i jedva doskoče na drugu stranu, spašeni, negativci ne skaču, nisu tako hrabri jer ne bježe ni pred kim, želja da nešto uhvatite nije tako snažna kao strah da ćete biti uhvaćeni, evo zašto Lisztova Mađarska rapsodija završava pobjedonosno.
Nazivam avion Pegazom. Zbog Lisztove glazbe moja je radost veća tisuću puta. Imam dvadeset tri godine i nisam još našla ništa od onog što tražim. Zato volim život. Lijepo je kad s dvadeset tri godine još nisi našao svoj put.


Slijećem na aerodrom Zaventem 11. siječnja 1991. Bacam se u naručje Juliettei, koja me čekala. Nakon što smo se narzale, nalajale, narikale, nablejale, nabarikale, nahuhukale i naštektale do mile volje, sestra me pitala:
— Nećeš opet otići, je li tako?
— Ostajem! — rekoh da bih srezala dvosmislenosti pitanja postavljenih u negaciji.
Juliette me odvezla kući, u Bruxelles. To je, dakle, bila Belgija. Raznježila sam se zbog toga sivog i niskog neba, zbog malih udaljenosti, zbog starica u tramvajima, utegnutih u ogrtače i s torbama preko ramena.
— A hoće li doći Rinri? — pitala je Juliette.
— Sumnjam — rekla sam neodređeno. Bila je pristojna i nije navaljivala.
Naš život udvoje nastavio se kao prije 1989. Bilo je lijepo živjeti sa sestrom. Belgijsko Socijalno oslužbenilo je tu zajednicu, davši mi pravi status kućne pomoćnice; na papirima mi je pisalo: “Kućna pomoćnica Juliette Nothomb”. živa istina. Shvaćala sam svoj posao vrlo ozbiljno i prala sestrino

rublje.
Tada sam 14. siječnja 1991. počela pisati roman nazvan Higijena ubojice. Juliette je ujutro odlazila na posao, govoreći: “Bok, kućna pomoćnice!” Pisala bih veoma dugo i potom vješala rublje koje sam zaboravila u perilici. Juliette bi se uvečer vratila i nagradila svoju domaćicu zagrljajem.
U Japanu sam stavila na stranu jedan dio plaće, koji sam donijela natrag u domovinu. Izračunala sam da uz ušteđevinu mogu izdržati dvije godine ako živim vrlo skromno. Ako nakon te dvije godine još ne nađem izdavača, bit će vremena da tražim drugo rješenje, rekla sam si nehajno. Voljela sam taj život. Bio je oprečan mom poslu u japanskom poduzeću i to ga je činilo idiličnim.


Katkad bi zazvonio telefon. Nisam mogla doći k sebi kad bih čula Rinrijev glas. Nikad nisam mislila na njega i nisam vidjela nikakvu vezu između mog života u Japanu i mog života u Belgiji: to što su dvije zemlje bile povezane telefonom činilo mi se jednako čudnim kao putovanje u vremenu. Mladić se čudio mojoj zaprepaštenosti.
— Što radiš? — pitao bi me.
— Pišem.
— Vrati se. Pisat ćeš tu.
— I Julietteina sam kućna pomoćnica. čistim joj stvari.
— Kako se snalazila bez tebe?
— Loše.
— Dovedi je.
— Sjajno. Oženit ćeš se objema.
Nasmijao bi se. Ali ja se nisam šalila. Samo bih pod tim uvjetom bila pristala na taj brak. Na kraju bi rekao:
— Nadam se da nećeš više odugovlačiti. Nedostaješ mi.
I potom bi poklopio. Bez ijednog prigovora. Bio je ljubazan. Malo bi me pekla savjest, ali to bi brzo prošlo.
Malo-pomalo, zvao je sve rjeđe i potom posve prestao. Bila sam pošteđena tog najužasnijeg događaja što postoji - barbarskog i lažnog - koji se zove prekid. Osim u slučaju gnusnog zločina, ne shvaćam kako itko može prekinuti. Reći nekom da je gotovo ružno je i neistinito. Nikada nije gotovo. čak i kad više ne mislite na nekoga, kako biste mogli posumnjati u njegovu prisutnost u sebi? Netko tko vam je nešto značio značit će vam zauvijek.
U Rinrijevu slučaju s moje bi strane to bilo posebno zlobno: “Eto, učinio si mi mnogo dobra, prvi si muškarac koji me usrećio, nemam ti što zamjeriti, imam samo prekrasne uspomene, no više ne želim biti s tobom.” Zamjerala bih si da sam mu rekla takvu gadost. To bi zaprljalo našu lijepu priču.
Zahvalna sam Rinriju što je bio tako profinjen: shvatio je poruku, a da je ja nisam morala izgovoriti. Tako mi je omogućio da proživim savršenu vezu.
Jednog je dana zazvonio telefon. Bio je to Francis Esménard iz izdavačke kuće Albin Michel.
Obavijestio me je da će objaviti Higijenu ubojice 1. rujna 1992. u Parizu. Počinjao je novi život.


Početkom 1996. otac me nazvao iz Tokija:
— Primili smo obavijest od Rinrija. ženi se.
— Ma nemoj!
— Francuskinjom.
Nasmiješila sam se. Uvijek ta naklonost prema Voltaireovu jeziku.
U prosincu 1996. japanski me izdavač pozvao u Tokio uoči objavljivanja Higijene ubojice na japanskom jeziku.
Osjećala sam se čudno u avionu na relaciji Bruxelles-Tokio. Prošlo je već gotovo šest godina da nisam vidjela obožavanu zemlju iz koje sam pobjegla. U međuvremenu mi se svašta dogodilo. Davnog 10. siječnja 1991. bila sam podvornica u toaletu koja je upravo dala otkaz. Danas 9. prosinca 1996. ja sam spisateljica koja je došla odgovoriti na novinarska pitanja. To više nije bio društveni uspon, to je bilo krijumčarenje identiteta.
Pilotu su valjda dali upute: nismo letjeli nad planinom Fudži. U Tokiju nisam bogzna što

prepoznala. Grad se nije nimalo promijenio, ali više nije bio moj teren za eksperimentiranje. Službeno me vozilo odvezlo na mjesta na kojima su mi se novinari obraćali obzirno i postavljali mi ozbiljna pitanja. Odgovarala sam nehajno i bilo mi je nelagodno kad sam ih vidjela kako sve pomno bilježe. Došlo mi je da im kažem: “Ma šalila sam se!”
Japanski izdavač organizirao je koktel u povodu objavljivanja knjige. Bilo je mnogo uzvanika. Potom sam 13. prosinca 1996. u toj gomili vidjela lice koje nisam vidjela od 9. siječnja 1991. Potrčala sam prema njemu, zazvavši mu ime. On je zazvao moje. Zastala sam. Ostavila sam dečka teškog šezdeset kilograma, našla sam mladića od devedeset. Nasmiješio se i rekao:
— Udebljao sam se, zar ne?
— Što se dogodilo?
Ugrizla sam se za usne zato što sam postavila to glupo pitanje. Mogao mi je odgovoriti: “Ti si otišla.” Bio je dovoljno taktičan da se suzdrži i zadovoljio se slijeganjem ramena, koje mu je bilo tako svojstveno.
— Nisi se promijenio — rekoh sa smiješkom.
— Nisi ni ti.
Imala sam dvadeset devet godina, on je imao dvadeset osam.
— čujem da si se oženio Francuskinjom — dodah.
Kimnuo je i ispričao se zbog njezine odsutnosti: bila je spriječena.
— Kći je generala — dometnuo je.
Prasnula sam u smijeh zbog te nove neobičnosti.
— Sav si vražji Rinri!
— Sav sam vražji.
Zamolio me da mu napišem posvetu u njegov primjerak Higijene ubojice. Nemam pojma što sam napisala.
I drugi su čekali svoju posvetu. Trebali smo se oprostiti. Tada se dogodilo nešto strašno. Rinri mi je jednostavno rekao:
— želim ti dati bratski zagrljaj samuraja.
Te su riječi imale silnu moć nada mnom. Mene, koja sam dotad bila vrlo radosna što opet vidim tog momka, odjednom je preplavila nepodnošljiva emocija. Bacila sam mu se u naručje kako bih skrila suze što su mi navirale na oči. Stisnula sam ga čvrsto, on je čvrsto stisnuo mene.
Našao je prave riječi. Trebalo mu je više od sedam godina da ih nađe, ali nije bilo prekasno. Kad mi je govorio o ljubavi, fućkalo mi se, jer to nije bila prava riječ. No sad je imenovao ono što sam s njim proživjela, upravo sam to shvatila. A kad mi kažu pravu riječ, napokon mogu osjećati.
I tijekom tog zagrljaja koji je trajao deset sekundi osjetila sam sve što sam trebala osjećati tijekom svih tih godina.
Bilo je to silovito, sedam godina osjećaja proživljenih u deset sekundi. To smo, dakle, bili Rinri i ja: bratski zagrljaj samuraja. Bilo je to toliko ljepše i plemenitije od glupe ljubavne priče.
Potom su se samuraji razdvojili. Rinri je imao dovoljno takta da odmah otiđe, ne okrenuvši se. Podigla sam glavu prema nebu da bi mi oči progutale suze.
Bila sam samuraj koji je trebao napisati posvetu sljedećoj osobi.