Maštarije od pijeska - Andre Brink

First topic message reminder :



Obiteljska saga, romansirana rekonstrukcija obiteljske loze Kristine Oume, ispisana kroz sudbine devet žena. Glavna junakinja je Kristina Ouma, koja se tragom svojih korijena, odnosno priča svoje (istoimene) bake iz Londona vraća zauvijek u Afriku. Osjeća da je to njen pravi dom, mjesto gdje zaista pripada. Priča o Kristininoj obitelji započinje prvom snažnom i moćnom ženom u lozi Ouma – Petronellom, majkom njene bake, koja je, potaknuta uputama Svevišnjeg, iščupala čokote vinove loze i zajedno sa svojim mužem napravila riskantni preokret posvetivši se uzgoju nojeva. To im je donijelo veliko bogatstvo kojim su izgradili palaču o kojoj su kraljica od Sabe i graditelj Taj Mahala mogli samo sanjati... Kroz priču o devet generacija žena jedan od najpoznatijih pisaca Južnoafričke Republike gradi živopisnu i dojmljivu povijest svoje zemlje.

8.

Iza slike Široka i uska vrata, upravo kao što je rekla, u gornjem desnom kutu masivnog okvira nalazio se uski poklopac koji je klizio na dvama skoro nevidljivim utorima, a u šupljem prostoru ispod njega bilo je dovoljno mjesta da se smjesti ključić čudna oblika. Lako je skliznuo u nazupčani prorez brave i ja nisam mogla suspregnuti trnce koji su mi se spustili niz kralježnicu. Kao da ulazim u priču, neku Grimmovu bajku, u dvorac Plavobradog. Kao što je očekivala, vrata su zaškripala na svojim šarkama. Unutra je bilo mračno, na žici koja je visjela s prljavog plafona nije bilo žarulje i ja sam prišla prozoru da otvorim kapke. Očito da ih godinama nitko nije otvarao jer se nisu ni pomaknuli. Jedino što sam zaista mogla nazreti u tami bile su gomile nabacanih predmeta koje sam primijetila još kao dijete; po svemu sudeći, odonda ih nitko nije dirao. Nikakva namještaja, ničega. Samo one prikaze prekrivene, kao i pod, centimetrima prašine i sivim vijencima paučine.
Nisam imala drugog izbora nego zaključati vrata i sići dolje, skrivajući se kao dijete koje se osjeća krivim, da bih u smočnici uzela petrolejsku svjetiljku. Naoružana njom, konačno sam bila spremna odigrati ulogu lorda Carnarvona. Kad sam s predmeta uklonila naslage prašine, otkrila sam gomilu velikih vreća, uglavnom od smeđeg papira, nanizanih jedna do druge, pozamašne poput pralja. Poslije se pokazalo da uopće nisu bile teške, samo većeg obujma, i prvo što sam pomislila, kad sam zavukla ruku u prvu do mene, bilo je da su ispunjene samo zgužvanim novinskim papirom. U svakom klupku papira nešto se nalazilo, čepić od vate, umetak, nešto staro, osušeno i umrljano nečim što je na prvi pogled bilo nalik crnoj boji, a to je bila, tako mi Boga, smeđa i crna krv. Sve su to bile higijenski ulošci, upotrijebljeni, prikupljeni i složeni. Zašto zaboga? Ouma to nikad neće objasniti. Šutljivi svjedok - čega? Njezina života, rekla je. Njezine ženstvenosti? Negiranje ili potvrda ženstvenosti? Samo Bog zna, a on neće reći. Toliko punih vreća i vreća, godina i godina krvarenja i „proklinjanja‖, što se ponavljalo u vremenskim ciklusima, svakih otprilike dvadeset i osam dana, trinaest puta na godinu, i koliko godina? Jesam li trebala plakati,

73 O ti ženo koja si izgubila vjeru - iz Evanđelja po Mateju, odnosi se na svakog tko posumnja u Kristovu moć da napravi čuda
smijati se ili jednostavno prijeći preko toga? Ne, to se ne zaboravlja. To je - ništa. To je samo jedan život.
Po meni, ovo je gore, istovremeno više govori, a svojom šutnjom je još strašnije od izvezena imena i datuma na komadu platna što ga je iz burskih ratova ostavila pra-pra- tetka. Svojom šutnjom to postaje svjedočanstvo, ne od stoljeća koje je označilo život jedne žene, nego svih žena od trenutka kad je Eva proglašena krivom jer je zavela Adama. I ovo je mit, ali drukčiji. Svi oni mitovi žena s granice u pograničnom području koje su muškarci stvorili i spasili od zaborava. Što je drugo Kristini preostalo već da ispljune koštice svojeg zabranjenog voća u lice stvoritelja mitova?
Kako je čudno što je to od mene odlučila tražiti baš danas kad mi počinje mjesečnica.
Možda je pogodila? Nikad joj ništa ne promakne.
Voljela bih reći Anni za ovo. Ali ne vjerujem da bi razumjela. Osim toga, Ouma je tražila od mene da to uništim tako da nitko ne vidi.
Zašto danas? Poslije toliko godina? Ouma zbog toga ne smije imati neugodnosti, bar ne sada. Nešto drugo treba smisliti. I smislit ću, to sam sebi obećala. Sad treba nešto učiniti, obvezu izvršiti.
Danas je nedjelja - vrijeme idiota? - i vani nema nikoga; odmah mogu početi. Ipak, treba pričekati pravi trenutak, ne smijem riskirati da za to saznaju Trui, bolničarka ili netko drugi. To se samo tiče Oume i mene.

9.

Kad sam bila na ručku kod Anne, morala sam od nje posuditi uloške. Najprije sam otišla do grada. Nakon što sam uspjela obrlatiti Jeremiaha koji mi je konačno prepustio mrtvačka kola, vjerojatno ga je smekšalo nedjeljno raspoloženje, ali, naravno, sve su ljekarne bile zatvorene. Ovaj pobožni svijet nedjeljom nema mjesečnicu, svi prirodni procesi su prekinuti, u ime Svetoga Trojstva, Oca, Sina i Svetoga Duha. U grčku kavanu, gdje smo u djetinjstvu kupovali nojevo sušeno meso (još uvijek ga imaju, primijetila sam sa zadovoljstvom), svratila sam kupiti bombone za Anninu djecu, pomalo za svako dijete, smarti, čokoladne štapiće i grickalice od mente - tri, četiri, pet, računala sam u sebi, i jedan više ukoliko nisam dobro sračunala - i veliko uskršnje jaje koje je trebalo podijeliti. Znala sam da time izazivam nevolju, ali jaje je bilo na akciji (i vjerojatno promijenilo boju zbog vrućine ili bilo izgriženo od žižaka) zato što je prošlo tri tjedna od blagdana, ali nema veze. Bila sam spremna otkupiti se i ponuditi darove za pomirenje. Premda to baš nije najbolje odgovaralo svečanom izgledu mrtvačkih kola, koje sam iz čistog prkosa vozila prema farmi sto četrdeset kilometara na sat pjevajući iz sveg glasa Beethovenovu petu simfoniju i bacajući veselo pogled na vozila iz suprotnog smjera koja su se skoro prevrnula u oblacima prašine vidjevši pred sobom taj strašni prizor, ipak sam se nadala da će darovi biti prihvaćeni zbog mog plemenitog gesta. Nije se baš tako dogodilo, djeca su sumnjičavo gledala u darove koje nosi osoba koja nije Grkinja; uz to, Casper je još više pogoršao situaciju budući da je strogo naložio da nema lizanja ni grickanja prije ručka.
Hrana, koju je nosio čitav niz slugu u ružičastim bluzama i bijelim maramama, isto tako se zadržala u mojem sjećanju kao i sve ostalo od nedjeljnih obiteljskih ručaka iz prošlosti: piletina, pečeni janjeći but koji pliva u loju, krumpiri, žuta riža s grožđicama, slatki krumpir u medu s cimetom, prženi komadi bundeve, grašak, slatko-kisela salata od rajčica, cikla i, za kraj, puding kuhan u octu s kremom od jaja i sladoled. Na početku i na kraju svakog obroka svi smo se molili i ja sam zaista imala potrebu za Božjom pomoći da bih izašla na kraj sa svim onim što me čeka. Nije bilo znakova zadovoljstva. Prije svega, izgleda da je svakoga stiskala nasilu odjevena nedjeljna odjeća; činile su mi milo dvije djevojčice od dvanaest i osam godina, u kojima sam prepoznala sebe kad sam bio dijete, oči su im škiljile od zategnutih pletenica, dok su se uske grudi gušile u stegnutim prslučićima. Bolno je bilo gledati stariju djevojčicu s koliko napora je pokušavala spuštanih ramena uzaludno prikriti od pogleda ono što je bilo nalik na dva ispupčena račja oka,; došlo je do manje katastrofe kad joj je sredinom ručka Casper naložio da uspravno sjedne. Suze su
potekle, stolica se prevrnula i djevojčica je nespretnim korakom odjurila u spavaću sobu. Obećala sam sebi da ću je, čim budem mogla, odvesti u Shapirovu modnu kuću i učiniti ono isto što je nekad Ouma učinila meni.
Što je tražila, to će i dobiti - rekao je Casper, podignuo se sa stolice i, pustivši ubrus da padne na pod, nakanio krenuti u potjeru.
Pusti je na miru - rekla sam.
Slušaj ti...!
Molim vas - rekla je Anna.
Nastao je neugodan trenutak, ostala djeca čekala su što će se dogoditi, mlađa djevojčica je problijedjela i počela drhtati, dok su dječaci jedva skrivali svoje nemir. Onda je Casper promijenio mišljenje, sagnuo se da bi podignuo ubrus i udario stražnjim dijelom glave o stol kad se dizao. Začuo se hihot najmlađeg dječaka.
Tko je to bio? - zagrmi Casper.
Dvojica starijih dječaka odgovore kao da probaju tekst na sceni:
To je Cassie, tata! Cassie, tata! Spomenuti dječak se zaplače. Nasilje se činilo neizbježnim.
Na vrhu mi je jezika bila zločesta primjedba (nešto kao: „Sad kad znamo tko je ovdje najjači, hoćemo li završiti ovaj objed?‖), ali sam se uspjela suzdržati.
Molim vas - rekla sam - zar nećemo uživati u ovoj ukusnoj Anninoj hrani?
Poprijeko me je pogledao, a onda se opet mašio za nož i viljušku. Stanje je ostalo napeto do kraja ručka, ali sve je prošlo u miru. Poslije, dok smo pili kavu, a djeca izašla van, Casper se donekle smirio iako nemili događaj nije zaboravio.
Vjerojatno sad spavaš malo bolje? - upitao je.
Još jednu naglu reakciju („Mnogo bolje od one uhićene djece.―) zamijenila sam blagim odgovorom:
Dakako. I ti, nadam se?
Ja.
Ali, naravno, nikad se ne zna. Jer za svakoga uhićenog petorica će zauzeti njegovo mjesto.
Još samo dva dana.
I dalje vjeruješ u to sranje?
Ako ne bude provokacija koje nikamo ne vode...
Tim gadovima se ne može vjerovati.
Jesu li tvoje namjere miroljubive?
Moji ljudi nikad ne traže svađu.
To je samo priča.
Ta banda terorista...
Oni žele mir.
Kako možeš biti sigurna?
Sutra šalju ovamo mirovno povjerenstvo. Sandile.
Vidjet ćemo.
Kako ćete ih dočekati?
Što hoćeš reći?
Ako ih pokušate nasilu zaustaviti, dobit ćete ono što tražite. Ako ste spremni sjesti i porazgovarati, možda ćete biti iznenađeni.
Hoćemo vraga,
Bojiš li se?
Kojeg bi se kurca ja bojao?
Molim te, Caspere - rekla je Anna. Nije ju ni pogledao.
Možda svojih vlastitih duhova - odgovorila sam. Pogledao me je. Izdržala sam njegov pogled.
Spremna sam okladiti se. Ako uspiješ nagovoriti svoje ljude da sutra s njima zajedno sjednete za stol, možeš vratiti mir ovom okrugu. Ako to ne učiniš, morat ćeš snositi posljedice.
Morat ću snositi posljedice? Ovo je komično.
Hoćeš li dati priliku miru?
Moje posredovanje nije bilo službene prirode, bila je to moja osobna stvar. Bilo mi je jasno, zagovarala sam Sandilea. U tom trenutku zaista sam vjerovala da je vrijedno potruditi se.
Slegnuo je ramenima i popio gutljaj iz čaše koju je donio sa stola. Nije me ni pogledao.
Nemoj podcjenjivati našu moć - konačno je izustio.
Ne podcjenjujem, ali mi se čini da nema potrebe za razmetanjem ukoliko ste toliko sigurni u svoju moć.
Ispio je vino jednim gutljajem. Opet me je pogledao. Vidjet ćemo.
Je li to obećanje?
Njegova gornja usna izobličila se u prezrivi osmijeh.
Tebi, seko, nemam što obećati.
Imaš pravo. Ništa mi ne duguješ. Ali možda zbog tvoje obitelji... Ako ti oni zaista nešto znače, bilo bi vrijedno pokušati pronaći mirno rješenje.
Progunđao je i ustao.
Idem malo ubiti oko - reče kratko - želim se osloboditi ove odjeće.
Idem i ja - rekla sam i ja ustajući.
Molim te - reče Anna skoro u panici - ostani.
Možda sam potrebna Oumi. Ugrizla se za usnu.
U redu.
Pričekala sam da Casper ode u spavaću sobu da bih je zamolila za uloške. Nakon toga me je ispratila do mrtvačkih kola. Ni traga ni glasa od djece. Kad smo bile mlade i mi smo morale nedjeljom popodne ostati u kući. Barem takvo je bilo pravilo; no da su odrasli iole znali što smo stvarno radili...
Hoćeš li i ti na spavanje? - upitala sam je dok sam ulazila u crno čudovište.
Možda. Pričekat ću dok Casper ne zaspi.
Samoobrana?
Spustila je pogled, a onda me opet pogleda.
Nema izlaza - rekla je šapatom - zarobljena sam. Uvijek sam bila. čini mi se da to odista nisam znala do prošlog tjedna, kad si ti došla. Uvijek sam čekala da se nešto dogodi. čak i na sveučilištu. „Hoće li me primijetiti? Hoće li me pozvati da izađemo večeras? Hoću li dobiti taj posao? Hoću li imati malo više vremena nakon ovog djeteta...?‖ Samo sam čekala, uvijek čekala od jednog do drugog događaja. Sve dok jednog dana ne uvidiš da jedino što se dogodilo je to da si ostarjela. Onda se više nemaš čemu nadati.
Zašto si tražila sigurnost? - upitala sam.
Kakve to ima veze sa sigurnošću?
Zato što ništa nije sigurno kao sudbina. Jednom kad sebe uvjeriš da ono što ti se događa nema veze s tobom, nego je pod kontrolom nečega što se zove sudbina, ti si sigurna kao mrtvac u lijesu. Nije više moguća nikakva avantura.
Avantura je sentimentalni pojam - rekla je jetko.
Misliš? Nisam baš sigurna. Može biti bolno, u to sam se uvjerila. Može te zbuniti, poremetiti, staviti na kušnju, u opasnost, ali to je to - ili ništa.
Kristien, uvijek si dramatizirala krajne mogućnosti.
I uvijek me zateče mjesečnica.
Zato što se za pomoć možeš obratiti starijoj sestri? Nasmiješila sam se i upalila motor.
Možda bih morala zamijeniti malo svojih avantura za tvoju sigurnost.
Hoćemo li pokušati?
Ovog puta vozila sam s malo više opreza.

10.

Tog popodneva, kad se farma počela buditi iz nedjeljnog sna, u dvorište je ušlo staro auto u vrlo lošem stanju. Kad su se vrata otvorila (jedna su sasvim otpala), zabezeknuto gledajući s prozora na katu, primijetila sam veliki broj ljudi kako izlazi van.
Krenuše polako prema drveću ostavljajući za sobom krntiju da se kao kokoš raširenih krila odmara na pijesku, dok se za to vrijeme jedna krupna žena uputila iza kuće. Teško se kretala veslajući debelim rukama protiv nevidljive struje. Ubrzo nakon toga Trui dođe po mene i ja za njom siđoh u prizemlje.
Trebalo mi je skoro pola sata dok nisam od neznanke doznala tko je i što želi. Zvala se Happiness Tsabalala. Na mješavini jezika Xhosa, engleskog i afrikaansa, teško dišući (po svemu sudeći imala je srčanih problema) i uz povremene suze, dugo je objašnjavala da se njezin sin zove Karate Kid. To nas nije daleko odvelo dok konačno Trui nije povezala činjenice: on je najmlađi među djecom koju su zarobili policajci zbog pokušaja rušenja Oumine palače, ono jadno slabašno biće koje jučer ujutro nije prestajalo cmizdriti.
Nakon što smo je uveli u kuću, rekli joj da sjedne i dali da popije čašu vodu (odbila je našu ponudu za čaj), ona zavuče ruku ispod bezbroj slojeva odjeće da bi olabavila steznik, tek onda smo je bolje razumjeli. Došla je vidjeti Oumu. Ja sam objasnila da je ona u lošem stanju i da spava, ali ona je bila uporna. Neće imati mira dok ne vidi ženu koja je izgorjela.
Pomogli smo joj da se popne na prvi kat. Trebalo nam je nekoliko minuta jer je ona nakon svake stube morala doći do daha. Ipak smo konačno stigli.
Kad smo ušli u sobu, bolničarka je brzo ustala, očito nezadovoljna zbog upada, ja sam joj dala znak da je sve u redu, što je ona prihvatila preko volje i stala ustranu uz ukočene pokrete poput bogomoljke na koju je nevjerojatno sličila. (Da je ta sličnost bila još veća, ja bih se pobojala da ne proguta svog pacijenta). Happiness Tsabalala, u proturječju sa svojim imenom74, zastane od šoka kad je ugledala lijes i stavi krupnu šaku na svoja usta.
Je li mrtva? - upita ona uz niz uzvika na Xhosa jeziku.
Nije, nije - žurno je prekinuh - samo spava.
Zašto se taj sanduk ovdje nalazi?
Tako je ona htjela - pokušala sam objasniti osjećajući se malo glupavo.
Iako je moje objašnjenje donekle utješilo Happiness, ona vrlo oprezno priđe i dotakne Oumino čelo rukom, vjerojatno da bi se uvjerila je li još živa.
Au - tiho je izustila Happiness - ona gori. U lošem je stanju, ona će umrijeti.
Vrlo je stara - pokušah je utješiti.
To je učinio Karate Kid - dodala je.
Dugo je govorila na Xhosa jeziku od kojeg sam znala tek po koju frazu; u Sandileovo vrijeme znala sam ga prilično dobro, ali sad sam zaboravila kao i toliko drugih stvari.
Sad i njega ubijaju - rekla je.
Na trenutak je nisam razumjela i srce mi se stegnulo, onda sam dokučila da ona govori u budućem vremenu.
On je samo dijete - rekla sam joj i stavila ruku oko njezina ramena. - Već sam razgovarala s policijom. Advokatom, također. Sutra ću razgovarati sa ANC-om. Pokušat ćemo prikupiti jamčevinu za njega.
Što je to jamčevina? - upita ona vrlo sumnjičavo.
Pokušala sam joj objasniti koliko sam mogla. Opet je briznula u plač i od njezine kuknjave Ouma se trgne iz sna i nakratko otvori oči, ali njezin tup pogled očito je pokazivao da joj nije jasno što se zbiva.
Posvuda smrt, smrt i samo smrt - kukala je Happiness.
Moramo tome stati na kraj - neočekivano je rekla Trui - mi smo majke. Moramo to zaustaviti.
I vaš sinje ubijen? - upita Happiness.
Nije, ali se brinem za njega.
Svi se brinemo - rekla je Happiness - Mandela to mora zaustaviti.

74 hapiness (engl.) - sreća, radost
On je samo ljudsko biće - pokušala sam ih uvjeriti, ali sam dokučila da ja tu ne pripadam.
Majke, djeca - Happiness je i dalje slijedila tijek svojih misli koje su bile nedostupne drugima - ova starica također. Sve će nas pobiti, svi patimo, to nije dobro. Kad će se to promijeniti? Što treba učiniti?
Gdje vi živite? - upita Trui. Happiness joj je objasnila:
U crnačkom naselju na drugom kraju Outenique.
Doći ću te vidjeti - rekla je Trui - daj mi adresu. U redu?
Loše je to mjesto - rekla je krupna žena - živimo u kućerku od crne plastike, nema vode, svuda govna. Nije dobro da na takvom mjestu živi dijete, Karate Kid. Pokušavam, pokušavam i pokušavam, ali što mogu napraviti? Ima toliko druge djece, mnogo djece, loše djece, skupljaju se u razbojničke bande, on je još mali, što ja tu mogu?
Okrene se prema meni, odjednom me zgrabi u svoje narjučje.
Ag, gospođo, tako mi je žao zbog kuće, zbog stare gospođe, zbog svega, svega, ali ja volim svoje dijete, ne mogu si pomoći, gospođo, tako su zločesti prema njemu.
Ouma zajeca u snu i skupi se od straha. Bolničarka, koja se straga vrpoljila, sve više se uzrujavala i konačno odluči te stane između nas i bolesnice.
žao mi je - rekla je - ali ovo više ne mogu trpjeti.
Happiness Tsabalala se smiri. Sagne se s mnogo dostojanstva i poljubi Oumu u čelo, onda se okrene i ode vukući noge.
Kad smo krenuli za njom, primijetih kako bolničarka pažljivo krpom briše Oumino čelo.
Ostavila sam nakratko u prizemlju dvije majke i izašla van pitati ostale posjetitelje ako im treba neko osvježavajuće piće, ali oni to odbiše izbjegavajući moj pogled kao da žele ostati izvan svega. Možda ne odobravaju ovaj posjet, ali ako je tako, zbog čega su onda došli? Još jednom sam s tugom u sebi osjetila koliko malo toga razumijem. Stojeći tako ispred crnog kostura nekad ponosne palače, u nastupu mučnine dokučih da je ona za njih krajnje utjelovljenje svega što najviše mrze na svijetu.
Htjela sam im objasniti, reći da sam zbog njih ostavila svoj ugodan život u ovoj zemlji i navrat-nanos odlučno krenula u susret riziku, opasnostima i nesigurnosti koju donosi borba iz dalekog svijeta. Ali, kako će reagirati? U najboljem slučaju oni će uzvratiti onim praznim pogledom koji ništa ne govori. Oni nisu otišli, čak i taj osnovni najjednostavniji izbor bio je luksuz koji sebi nisu mogli priušiti. Oni su ostali, to je bit svega. Oni su ostali. Oni su sve vidjeli. Oni su sve to preživjeli. Sad se ova palača urušava. Jedan dječak iz njihove sredine je to učinio i zbog toga će možda umrijeti.
Vratila sam se ženama upravo na vrijeme da pomognem Happiness Tsabalali da prijeđe preko praga i da se vrati popodnevnom sjaju sunca na zalazu. Trui je u ruci držala komad papira, zapisala je adresu. Hodamo tako nas tri žene, ali one me nisu prihvatile. One su majke. Ja sam tomu okrenula leđa, kao i mnogo čemu. Osjetila sam kako mi se želudac steže.

11.

Krajem tog popodneva otišla sam se prošetati. U to predivno vrijeme kad zalazi sunce, jedan sat nikome neću biti potrebna u toj ponosnoj ruševini. Ostavila sam cipele u kući. Moja stopala su postala ranjiva, ti blaženi dani djetinjstva kad su cipele bile ograničenje slobode i prava muka, i moram priznati da sam u jednom trenutku zažalila svoju odluku; ipak, ponovno otkriće te posebne slobode samo je po sebi bilo uzbudljivo. Ponovno osjetiti zemlju, njezine tajanstvene vibracije, blizinu sezona, radost koju vjerojatno osjećaju seljaci, osjećaj vremena kad tabanima dodirnem zemlju. Bolna i potrebna intimnost. I to štipanje u nosu. Miris prašine i ona jaka svijetlost kad sam se vratila. Da, Afrika. Idem zemljanom stazom pokraj ograđena prostora za nojeve, pokraj polja djeteline, sve dok se ne nađem na otvorenom prostom. Ovog puta ništa se od mene nije odmaknulo, ništa se nije promijenilo

od mojeg djetinjstva. Prostranstvo otporno na kronologiju ili, još bolje, usklađeno s nekim drugim vremenom, ne s onim danima, tjednima i godinama, sastancima i nepredvidivim mogućnostima, već s krugom u kojem se ljeta miješaju i stapaju, ponavljaju jedno za drugim a da nikad nisu potpuno ista, onim vremenom koje crta konture i oblikuje brežuljke i nagriza grebene. Krajolik oume Kristine. Ovo prostranstvo, ova bešćutna ljepota, ova praznina koja može zavarati. Zurim u to ništavilo, ono zuri u mene. U nagonu koji ne mogu objasniti, ja čučnem, nađem jednu grančicu i, ne razmišljajući, počnem šarati po tvrdoj, goloj zemlji. To je došlo iz moje utrobe, jedino sam to mogla učiniti da se oslobodim te praznine. Dijalog izvan ili daleko ispod nekog jezika. I s osjećajem ispunjenosti vraćam se prema onom šumarku u daljini, naspram neba u plamenu i privida, palače koja je nekad bila središte našeg svemira, mjesta prema kojem se sve karte ovog svijeta ravnaju, mjesta gdje je povijest nastala.

PETI DIO
USRANA SITUACIJA

1.

Vratila sam se iz sna sjećanjem na vođenje ljubavi, ali sve je bilo nekako konfuzno. Zadržali su se samo ugodni trenutci erotskog sna, ali ne mogu reći jesam li bila s Michaelom ili nekim iz dalje prošlosti, možda je to bio Sandile. Slike iza mojih očiju polako nestaju poput sve manjih valova nakon velike plime, miješaju se s drugim valovima na kojima pliva duga kosa neke žene utonule u vodu, leluja se njezina kosa, a onda blijedi kao i mrlje na zidnoj slici ili neki odraz u ogledalu; nježna figura djevojke koja se kreće krajolikom kao sjenka oblaka koji raznosi uspomene na sve strane, kao iskre krijesnica rasute po noćnom nebu. Ostaje osjećaj tereta na mojem tijelu, ne nekog ljubavnika, možda Boga, noćnog posjetitelja; otkrivenja nije bilo, a ako ga je bilo, nestalo je, željela sam ga zadržati, ali ničega nije bilo u mojoj ruci osim ponovljene slike kose koja se lagano leluja, teče kroz moje prste kao voda.
Sjela sam na krevet i vratila u stvarnost. U toj stvarnosti ostaje uspomena na prošlu noć. Malo mi je vremena trebala da dokučim kako to nije bio dio noćnih snova, već da se zaista dogodilo, nešto vrlo surovo i vrlo žestoko, nešto što sam htjela skloniti od ovog dana, ali nije bilo moguće. Rukama sam obuhvatila koljena, pokrila se pokrivačem da se zaštitim i pokušam proniknuti u bit tog nemogućeg događaja nimalo sigurna ni kad ni kako je došlo do toga, osim što je ostala mučnina kao posljedica.
Dok sam bdjela pokraj Oumina kreveta, vjerojatno sam zadrijemala. Ležala je pokraj mene i hrkala. U susjednoj sobi, koju sam išla provjeriti, Trui i Jeremiah također su spavali čvrstim snom. Ipak, toliko se sjećam, nešto me je trgnulo iz sna. Možda su se ptice oglasile? Više nego sigurno. Zbog toga u svojoj gluposti ništa nisam ponijela sa sobom osim ručne lampe i na prstima krenula niz hodnik, a potom niz stubište.
Sve je bilo mirno, ali neki čudan osjećaj mi je govorio da nekoga ima; u mojim ušima još uvijek se zadržao zvuk koji me je probudio, zvuk pada nekog predmeta ili razbijene čaše. Onda sam se sjetila da je to možda Jacob Bonthuys. Možda se razbolio i krenuo potražiti pomoć ili nešto za piće. Uznemirena, požurih prema podrumu niz kameno stubište.
Kad sam dotaknula vrata iza sebe, začuh novi šum. Brzo se okrenuh očekujući vidjeti Bonthuysa kako se vraća iz kuhinje ili nekog drugog mjesta. Nije to bio on. Bio je to Casper.
Na trenutak zastah kao ukopana. Onda sam se smirila, ali bila sam bijesna.
Kojeg đavla činiš ovdje? - upitala sam.
Samo sam provjeravao je li sve u redu.
Popodne sam ti rekla da više nema razloga za brigu. Kako si ušao?
Imam ključ.
Otkad?
Kad su postavljali nova stražnja vrata, napravio sam dupli ključ. Zbog vaše sigurnosti.
Vrlo si obazriv - nisam mogla sakriti podrugljiv ton u glasu. - Koji je sat? Nije mi odgovorio.
Caspere, već sam ti rekla da me ne trebate čuvati ni ti ni tvoji kauboji. Sine mi neugodna misao:
Gdje su oni?
Vratili su se kući. Sam sam došao.
To je baš ono što i ti trebaš napraviti. Anna te očekuje.
Meni treba žena, ne majka.
Govoriš o mojoj sestri.
Izgleda da odista ne cijeniš što sam sve pretrpio zbog tvoje sigurnosti - rukom je zaštitio oči od svjetla moje lampice. - Molim te, skloni to svjetlo.
Nisam sklonila svjetlo s njegovih očiju.
Idi kući - rekla sam.
Da popijemo kavu?
Ne.
Hajdemo. Gdje ti je bursko gostoprimstvo?
Ja sam sad Britanka - rekla sam. - Osim toga, imam posla. Brinem se o Oumi. Tvoje mjesto je s tvojom obitelji.
Promijenio je ton.
Hajde, čovječe, ne budi naporna. Za Boga miloga, ponašaš se kao da smo neznanci. Sišao je dvije stube. Zadah iz usta otkriva da je pio.
Sve smo ovo već prošli - rekla sam energično - baš na ovom stubištu. Nadam se da te ne moram podsjetiti što se tad dogodilo.
Oboje smo mnogo toga prošli - pokušao se našaliti - zar ne znamo što iza toga slijedi?
Mučno mi je od tebe - rekla sam.
Počela sam se penjati pokušavajući proći pokraj njega. Uhvatio me je za ruku.
Nemoj se tako žuriti - rekao je. Pomislih: „Bože mili, ovo počinje sličiti nekom trećerazrednom trileru. Uhvaćeni smo u nekom krivom vremenu.―
Nemoj se pretvarati da se nisi zagrijala za mene čim si se vratila kući. To se vidi iz svega što si rekla, iz svega što si učinila. Zar misliš da to nisam primijetio?
Kad već spominješ grijanje, znaj da te to čeka u paklu - pobjesnila sam. - Sad me pusti.
Ono što se poslije dogodilo, ostalo je zbrkano u sjećanju. Počeo me je potezati, ja sam ga udarila lampicom, oboje smo izgubili ravnotežu i skotrljali se niz stube, udarili u padu u donja vrata i nastavili se žestoko hrvati. Lampica je pala na pod i otkotrljala se izvan našeg dohvata, a svjetlo je i dalje nepotrebno prodiralo kroz tamu u krivom smjeru, daleko od nas. Naravno, bio jači od mene. U jednom trenutku prikliještio je moje ruke iza leđa i počeo trgati prednji dio moje košulje. Onda su se vrata iza mene odjednom otvorila, oboje smo pali, Casper svom težinom na mene, začula sam kako netko viče i neki teški predmet, poslije sam doznala da je to bila stolica, sručio se Casperu na glavu. Na svjetlu, koje je prodiralo iz prostorije, ugledala sam Jacoba Bothuysa. Na njegovu lice izraz straha i boli; kako je uspio podignuti tešku stolicu s povrijeđenom rukom, nisam dokučila.
Pokretom koji je vjerojatno nauči u vojsci Casper se otkotrlja ustranu i, teturajući se, podigne na noge. Krv mu je tekla iz posjekline na čelu, ali još nije završio borbu, oči su mu zaiskrile ubojitom namjerom. Istodobno je bio u panici. Očito, nikoga nije očekivao na tom mjestu, ali šok što je otkriven bio je jači od nijemog bijesa.
Za svaki slučaj viknuh Bonthuysu:
Oružje je u prizemlju.
Oklijevao je, a onda krenuo prema vratima.
Ne čini gluposti! - vikne Casper i prepriječi mu put.
On nas je oboje lako mogao svladati, čak I Trui i Jeremiju, da sam ih pozvala u pomoć, što mi je tek tada palo na pamet. Međutim, cijeli je Casperov plan u svakom slučaju zahtijevao privatnost, nije bilo svrhe da nas sve pretuče.
Dovraga, zaista si pretjerala - zarežao je, uvukao košulju u hlače, sklonio kosu s čela i pritom razmazao krv po licu. - Mili Bože, a samo sam došao porazgovarati i popiti kavu.
Drugi put pričekaj na poziv. Prije svega, zakucaj na vrata - teško sam disala.
Oprezno je izbjegao Jacoba Bonthuysa, i dobro je učinio, probio se pokraj mene prema vratima, udario nogom lampicu na podu i, pipajući u mraku, krenuo uz stube zateturavši se nekoliko puta.
I nemoj misliti da me možeš zavarati - zavikao je odozgo - znam prepoznati kučku kad se tjera!
Vjerojatno bi se još više razbjesnio da se baš u tom trenutku nije začuo Truin glas:
Gospođice Kristien, je li sve u redu?
Casper je udario u nešto i neki je ornament, ili vaza, pao na pod i razbio se; začulo se šuškanje oko stražnjih vrata i malo poslije zatvorila su se treskom.
Sve je u redu, Trui - rekla sam glasno. Negdje vani auto je odjurilo.
Popela sam se gore da je smirim, nije bilo potrebe sve ispričati. Opet sam sišla dolje da pomognem Jacobu Bonthuysu. Nisam mogla mnogo učiniti osim mu ponovno previti ruku i dati nekoliko tableta protiv bolova. Za to je trebalo nekoliko minuta, ali kao da je trajalo satima prije nego što sam došla u kuhinju i, tresući se, skuhala sebi čaj. Onda sam se briznula u plač, što nimalo ne dolikuje jednom heroju. Ali, nisam smjela dulje ostaviti Oumu samu. Osim toga, osjetila sam potrebu da ostanem budna i skrenem misli, iako je ona spavala dubokim snom i nije joj ništa posebno trebalo, i to me je opet smirilo. Trui me je smijenila u dva sata ujutro. Premda sam zaista očekivala da ću satima ostati budna, u san sam utonula netom sam stavila glavu na jastuk.

2.

Sada je ta noć samo jedna uspomena; gledano unatrag, isto tako nestvarna i smiješna, nalik na noćnu moru, ali s novim danom trebalo se suočiti. Poseban je to dan iako na površini naoko običan. Sjećam se božićnih blagdana svojeg djetinjstva u ovoj kući kad sam se na verandi ili u sjenci stabala igrala s darovanim igračkama; povremeno bih podignula glavu očekujući da ću primijetiti neki znak koji upućuje na Božić, koji se ne vidi svaki dan, nebesko plavetnilo izraženije boje, poseban zvuk u pjevu ptica, drukčiju boju drveća, ali ništa ne bi obilježilo taj dan kao poseban i uvijek bih ostala razočarana. Danas dolazi delegacija iz Johannesburga. Prije kraja ovog dana opet ću razgovarati sa Sandileom. (Kako bi sve drukčije ispalo da je on bio ovdje prošle noći!) Pa ipak, kad sam došla k sebi i pogledala kroz otvoreni prozor, nebo je i dalje bilo isto.
Ptice su se razuzdale u drveću. Dan je odzvanjao od njihova pjeva.
Jeremija je vani u poslu, grabljama čisti lišće. Nisam mogla vjerovati kako brzo opada, jednostavno je sipilo na njegovu glavu i ramena s bjelogoričnog drveća ispred kuće, nekoliko hrastova, jednog kestena, osamljene platane i još pokojeg stabla. Vrijeme istječe. Oumino vrijeme. I moje, ovdje; tko zna, možda ću se za dva tjedna vratiti u London. Dotad ću vidjeti Sandilea, izbori će biti iza nas, zemlja će biti u plamenu. Što to za mene znači? Prije dan-dva ništa; sad je očekivanje njegova dolaska nešto pokrenulo, skoro neprimjetno, i ovog bistrog i običnog jutra ja sam to sebi priznala.
Vrijeme je da prijeđem preko praga ovog dana. Tuširala sam se, tri puta mijenjajući odjeću, odjenula s većom pomnjom nego inače. Otišla sam vidjeti Oumu. Spavala je s prekidima, bolničarka je bila pokraj nje. Kad sam se uvjerila da se Trui ne nalazi u prizemlju, vratila sam se u tajnu prostoriju i uzela nekoliko vreća koje su me strpljivo čekale kao gomila putnika u čekaonici treće klase. Bacila sam pogled iz svoje spavaće sobe i uvjerila se da Jeremija nije više u vrtu ispred kuće i onda kradom sišla niz stube sa svojim teretom.
Na svom putu, troja vrata prije kuhinje, prođoh pokraj prostorije u kojoj je Trui glačala plahte, bila mi je okrenuta leđima. Miris glačanja nakratko me je zaustavio, onda sam na vršcima prstiju krenula dalje. Taj miris čistoće. Sjetim se kasnog popodneva jednog utorka, na ovom mjestu: mene i Lauru, jednu daljnju rođakinju, poslali su da pokupimo izglačanu odjeću i plahte i da sve podijelimo rodbini koja se nalazila u brojnim sobama. Ne znam kako je to počelo; čini mi se da je htjela pokazati svoje stidne dlačice koje su počele nicati, nazvala ih je „morskom travom‖; nekako smo se zanijele, počele dirati, ispitivati, pipati i uspoređivati, obje smo držale ogledalo jedna drugoj, nevine kao i miris izglačana rublja prožeta ljetnim suncem na kojem se sušilo. To je bilo moje jedino maglovito lezbijsko iskustvo, ali je otvorilo vrata idućim brojnim otkrićima. Sve je završilo pravim potresom. Ne znajući da je Ouma već poslala Lauru i mene po rublje, moja majka, je došla po svoje
donje rublje i naišla nas dvije među prevrnutim svežnjevima plahti i odjeće. Izgledala je kao da je ugledala duha. Trebalo je nekoliko minuta prije nego što je došla do glasa, tog čuvenog glasa, i preuzela sve u svoje ruke. Batine koje smo dobile ništa nisu značile. Ali njezin ton, njezin stav, to što nam je dala nam na znanje da ono što smo učinile prelazi sve granice, ne koje su dozvoljene, već koje se uopće mogu zamisliti, rezultiralo je time da sam se noću često budila u jezivu strahu. Taj događaj držao toliko ozbiljnim da smo pozvane u najudaljniju spavaću sobu ispred konklave svih majki, ne da nas ukore, već da oplakuju sudbinu naših duša koje su predane vječnom paklu.
Zato je vjerojatno i samo sjećanje na to bilo zatomljeno. Drugi prekršaji iz djetinjstva, na mušmuli, u potkrovlju, podrumu ili negdje drugdje, ostali su u sjećanju; njima je dan pečat grijeha, ali nisu bili veliko zlo, mogli su se iskupiti. Ali taj utorak morao se izrezati iz sjećanja. Sve do ovog jutra. Mora da je Oumina jučerašnja priča o Samuelu i Margi izvukla to sjećanje na površinu i vratila na svjetlo dana. Ne mogu sad doći k sebi koliko je strahota taj događaj onda pokrenuo. Kad se sad ponovno sjetim toga, mogu zaključiti da u toj uspomeni ima nečeg lijepog, nevinog i ugodnog; premda u tome nema ničeg bitnog, neočekivano spajanje s nečim drugim, izvan mene, daje mu još veće značenje.
Jedva sam se odvojila s tog mjesta i odlučila krenuti dalje, prema kuhinjskim vratima. U daljini sam vidjela Jeremiju kako u voćnjaku s nekoliko radnika hoda blizu groblja, iza peradarnika u kojem purani blebeću, kokoši čeprkaju po zemlji i grivaste patke pakosno pište. Kao dijete koje je nešto zgriješilo, požurih iza kuće do gomile lišća koje je počistio grabljama; i dok me je jedan paun sumnjičavo promatrao, tko ga jebe, iskopah plitku rupu u gomili i u nju istresoh sadržaj papirnatih vreća koje sam donijela s prvog kata. Zatrpah rupu, izvadih upaljač i zapalih gomilu.
Iznad mene ptice se burno oglase. Nekoliko minuta poslije dotrči Jeremija sav zadihan.
Zaustavi se kad me je ugledao i počne bijesno prosvjedovati.
Gospođice Kristien, ne smijete to raditi. Dovoljno smo se ovdje nagledali vatre.
Sve je u redu, Jeremija, nema opasnosti za drveće.
To je moj posao - reče on nabusito.
Ispričavam se - ispričala sam se, bez imalo kajanja - ali ne mogu odoljeti kad ugledam gomilu lišća. Sjećaš li se?
Sjećam se. Uvijek ste pravili probleme, onda i sad.
Nema u tome zla, Jeremija - namignuh mu. - Kad odem u grad, donijet ću ti duhana Springbok. U redu?
Svjesna sam da ga želim pridobiti na ružan način, ali nemam drugog izbora. Ouma će me u svakom trenutku pitati što sam dosad učinila, a ta sobica koja miriše na plijesan još uvijek je do stropa ispunjena jalovim dokazima njezine plodnosti u prošlosti.
Joj, gospođice Kristien, vi mi zaista ne olakšavate posao.
Jeremija, sad sam odrasla djevojka.
Vi? - zatrese glavom stisnuvši oči zbog dima.
Zadržao se još nekoliko minuta, a onda otišao mrmljajući nešto ljutito sebi u bradu, dok sam ja nastavila paziti na lomaču. Druge uspomene naviru: braavleis75 na ovom mjestu u ljetnu večer, janjeći kotleti i odresci od noja, pod Ouminim nadzorom jer je zamjerala muškarcima da uvijek prepeču meso; zatim Namibia, taj posjet iz daleke prošlosti, ta ograničenost prostorom; ona večer u predgrađu pokraj bazena, kad je neki čovjek preskačio živicu i trkom nestao brzo kao što se i pojavio. Dugim štapom guram lišće koje gori i promatram varnice kako lete. Kad sam malo ustuknula zbog dima koji je promijenio smjer, ugledah uginulu ptičicu u suhom lišću. Ispala iz gnijezda? Zgrabila je mačka? Sjetih se još jednog rituala iz djetinjstva, uzeh ptičicu i spustih u vatru gledajući kako se perje pretvara u dim. Prije mnogo godina Ouma je rekla:
Ptice su duše mrtvih žena.
Što se onda događa kad ptica ugine?
Postaje nešto drugo.


75 braavleis (afr.) - pečenje mesa na roštilju
Dim se pretvorio u vatru i mali plameni jezičak sjedinio se s drugima. Promatranjem ove male preobrazbe stječe se dojam nekog ispunjenja.
Gomila se još uvijek pušila, vreće su postale užareni smotuljci i kad primijetih sivi Mercedes kako prilazi stazom koja vodi prema farmi, dah mi zastade u grlu. To su vjerojatno oni, to je on! Međutim, kad su kola ušla u dvorište, prošla pokraj mene i produžila iza kuća, vidjela sam liječnika.
Očito nije namjeravao pričekati me, ali sam ga uvatila na stubištu. Mlohava, crvena lica, zadihan, nije bio baš reklama za svoju struku.
Kako je pacijent? - upita ne gledajući u mene.
Uvijek isto.
Zaista mislim...
Odustane i produži prema sobi u kojoj je bolničarka baš pripremala novu infuziju pokraj kreveta. Ouma Kristina upravo se probudila, ali glava joj se micala na jastuku lijevo- desno. Liječnik se zaustavi kad je vidio da se lijes još uvijek nalazi pokraj kreveta.
Nadao sam se da ovo više neću vidjeti - rekao je i prijekorno me pogledao.
Nisam vas mogla čekati - kratko odsiječe Ouma. - Danas idem u ovaj sanduk. Potreban mi je odmor.
Slušajte,gospođo Basson...
Položili ste Hipokratovu zakletvu - podsjeti ga Ouma.
Kakve to veze ima?
Ako odbijete da mi olakšate život, onda ću umrijeti - rekla je. - Nosit ćete me na duši. Ja ću vas progoniti da to nikad ne zaboravite. Osim toga, svima ću reći za vas i vašu tajnicu.
Pogledao ju je razjapljanih usta, a njegovo lice poprimilo je jarkocrvenu boju. Zlobno ga je promatrala.
Pogledajmo malo vaše rane - počeo je nešto tražiti u svojoj torbi na dnu kreveta.
Kao i jučer, povukla sam se što dalje prema prozoru da ne bih čula prigušene jauke koje je ispuštala kad su se liječnik i bolničarka pozabavili njome.
Kad su bili gotovi, liječnik mi se pridruži kod prozora.
Njezino stanje je lošije - rekao je spuštenim glasom - zaista bih vas molio da je vratite u bolnicu.
Zašto? - upitala je ouma Kristina koja se vjerojatno napregnula da čuje svaku riječ. - Toliko puta sam vam rekla: u svakom slučaju ja ću umrijeti. Zašto mi ne dopustite da barem umrem s malo dostojanstva?
Sami vidite, ona neće popustiti.
A onda, jasno pokazujući svoje neslaganje, pomogne nam da je spustimo u lijes (potpuno očišćen i dezinfeciran) koji smo prvo postavili na dvije stolice da bismo je što lakše prenijeli.
Ovako je mnogo bolje - rekla je baš kao i prije mnogo godina kad mi je namjestila prvi grudnjak.
Bez obzira na moju bojazan koje se nisam oslobodila od jučer, bila sam zadovoljna kad sam je vidjela kako blaženo leži u lijesu, ne zato što se time potvrđuje njezina neminovna smrt, već stoga što se tako ponovno njoj i meni vraća naša duga prošlost.
Liječnik se nije udostojio pozdraviti je kad se povukao u hodnik zajedno s bolničarkom, vjerojatno zbog izdavanja strogih uputa.
Bila si vrlo zločesta - blago sam ukorila oumu Kristinu. - Na kraju krajeva, što ti uopće znaš o njemu i tajnici?
Ništa - rekla je sa smiješkom na licu. - Zar inače liječnici nemaju avanture sa svojim tajnicama?
Prije nego što sam se uspjela iskaliti na njoj, vratila se bolničarka, a ja sam potrčala za liječnikom da bih ga odvela do podruma. Unatoč tomu što se jako protivio, ipak je pristao. Za tog jadnog čovjeka ova kuća zaista postaje strahotna. Hvala Bogu, Jacob Bonthuys je nakon naporne prošle noći dobro izgledao; još uvijek je malo krvario, ali, unatoč bolovima, stanje nije bilo ozbiljno.
Kad smo se vraćali uz stube, liječnik me nakratko pogleda.
Gospođice Muller, vjerujem da ono što je jutros rekla vaša baka...
Ona nije pri sebi - brzo sam odgovorila - nemojte više na to misliti. Lice mu se odjednom ozari sa zahvalnošću.
Znao sam da ćete razumjeti.
Ispod njegova pazuha vidjele su se velike mrlje znoja. Dok je izlazio van, i na leđima njegove košulje s plavim prugama ukazala se velika mrlja. Imala sam namjeru poći za njim, ali sam odustala.
Ispričavam se, gospođice - reče naš kućni gost iza mene u hodniku.
Da, gosp. Bonthuys?
Htio sam vam samo zahvaliti za sav napor koji činite, za liječnika i sve ostalo.
Na meni je da zahvalim - rekla sam - spasili ste me prošle noći od velike neugodnosti. Da niste bili ovdje...
Taj čovjek... - kliknuo je jezikom - zašto neki ljudi prave toliko problema?
On je uplašen - rekla sam.
Zašto onda moramo svi ispaštati?
Dobit će što zaslužuje poslije izbora - ozbiljno sam ga uvjeravala. Bonthuys je odmahnuo glavom.
Gospođice, to neće riješiti stvari. Ne smijemo stalno jedan drugome vraćati milo za drago. Toliko se zlog već dogodilo.
Kad sam primijetila kako s poštovanjem stiska knjigu na prsima, upitala sam:
Kako napredujete s Langenhovenom? Lice mu se ozarilo.
To je divna knjiga, gospođice. S njom mi prolazi vrijeme, jedino su slova mala. Dosta sam čitao prošle noći. Nakon onog događaja nisam mogao zaspati.
Vrijeme dolje sporo prolazi - rekla sam suosjećajući.
Koliko ću još ovdje ostati?
Koliko bude trebalo. Koliko god želite.
Moram se vratiti, ali ne bih želio da gosp. Joubert ima problema.
Neće više biti problema. Rekla sam vam, uhvatili su palikuće.
Da, ali mnogi ga bijelci ne vole. Stalno mu prave neprilike jer se, kako kažu, brine za nas Hotnote76. Još je dopustio da se naselimo na njegovu imanju. Mislim na one ljude koje su potjerali s farma kad je ponestalo novca. Generacije ljudi su živjele na tom mjestu. Sad nemaju gdje otići. Bijeli farmeri se ljute, ali što činiti? A Abel Joubert je jedina osoba koja se brine o njima.
Što je s vašom obitelji? želite li im što poručiti?
Moja žena je mrtva - na trenutak je zastao - sljedećeg lipnja bit će dvije godine, a moja djeca više ne žive na farmi.
Koliko ih imate?
Dva sina i kćer. Ona je dobra djevojka, ali sad je udana. Sinovi... - zatresao je glavom
otkad je umrla njihova majka, postali su neposlušni. Otišli su, jedan je u Cape Townu. Drugi... - napola je okrenuo lice ustranu, a onda je smogao snage da me pogleda - on je u zatvoru, gospođice, u Johannesburgu. Sreća se okrenula protiv mene.
Budući da je ovo bilo prvi put da govori o sebi, nisam mu dala predaha.
Što ste radili na farmi Abela Jouberta?
Ja sam kod njega nadglednik, gospođice. Uglavnom su to nojevi. Osim toga, dio farme se navodnjava, tako postoje i vinogradi. On proizvodi dobro vino. Ali što se tiče mene, ja se više brinem o pticama.
Jeste li dugo kod njega?
Kako me gospođica može pitati takvo što? Na farmi sam cijeli život. Ondje sam se rodio. Kao i moj otac. Da je živ, ove godine bi imao osamdeset i devet godina. I moja majka se ondje rodila. Na toj farmi živimo sa Joubertovima cijelo vrijeme, još od doba mojeg djeda. Moj djed je u početku bio ribar u Velddriftu. Onda su se stvari pogoršale za njega i krenuo je u unutrašnjost. Da, gospođice, gospodin Joubert je zaposlio mojeg djeda. U

76 Hotnot - tj. Hotentot, pogrdni naziv za pripadnika plemena Khoikhoi
vrijeme Božića odlazio bih u Veldddrift, ondje još ima članova obitelji. Dugo su Bonthuysevi živjeli dolje na obali. Sada kad sam ostao sam, držim se farme. Noću gledam zvijezde i mislim na djeda.?
Dobro je poznavao zvijezde?
Bile su mu kao prijatelji, gospođice. Bile su plemenite prema njemu. Kad sam bio mali, uvijek mi je pričao o njima, kako su mu pokazivale put na moru dok je lovio ribu. Govorio mi je njihova imena i kako ih pronaći. Južni križ. Veliki lovac s lukom77. Sedam sestrica. Veliki medvjed. Zvijezda Danica. Ispričao mi je sve stoje znao o njima, kao i o davnom dobu. Bila su to dobra vremena, gospođice - ponovno se nasmijao i otkrio krezuba usta. - Kad sam pročitao Loeloeraai od Langenhovena i ostalo što je napisao o zvijezdama, počeo sam bolje razumijevati. Sve one padaju, stalno padaju. To je veliki misterij, gospođice. Poslije, kad sam odrastao, često sam o tome razgovarao s Abelom Joubertom. On mi je ispričao nove priče o bijelim patuljcima, crnim rupama i drugim stvarima. Nije ih bilo u vrijeme mojeg djeda. Je li gospođica to razumijela?
Ne baš - morala sam priznati. - Koliko sam mogla dokučiti, crne rupe su prastare zvijezde koje su vremenom postale sve teže i sve manje dok se nisu u sebe urušile. Sada ih više ne možemo vidjeti.
To teško razumijem, gospođice. Ako ih ne vidimo, kako možemo znati da su još uvijek ondje?
čitala sam u jednoj knjizi da to možemo usporediti s čovjekom odjevenim u crno koji u mraku pleše s djevojkom u bijeloj haljini. Jedino se vidi djevojka, ali iz načina kako ona pleše, znamo da se tu nalazi i čovjek.
Nasmijao se.
Abel Joubert mi je pričao da crne rupe gutaju sve što im se približi. Postoji neka granica i ako prođeš mimo nje, onda si spašen. Je li to točno?
Vjerojatno je tako. Postoji rub oko crne rupe, čini mi se da se zove horizont događaja. Što god prođe kroz njega, više ne izlazi, čak ni svjetlost - zastala sam, donekle posramljena. - Bojim se da je moja verzija prilično iskrivljena, gosp. Bonthuys. Pokušat ću pronaći knjigu i ponovno to proučiti.
Tako ćete moći i meni objasniti - rekao je, oči su mu se zasjajile. - U međuvremenu ću pripaziti da se previše ne približim tim rupama. A vi, gospođice, morate dobro paziti kad plešete s crnim čovjekom.
Ispod vedre površine vrebao je staromodni vrač. Postoji li i u njemu, kao i u Trui, koja trunka rasizma? Osjetila sam nelagodu. Istodobno, ovaj čovjek sa svim svojim suprotnostima pobudio je u meni radoznalost. Ima toliko toga što bih ga još voljela pitati, ali mogao bi pomisliti da previše zabadam nos u njegov život.
Moram otići - dala sam mu na znanje.
Gospođica je vrlo dobra prema meni - lagano je nagnuo glavu u znak pozdrava.
Vaš bi se djed ponosio s vama - rekla sam nadajući se da neće misliti da govorim zaštitnički - dobro se osjećam kad s vama razgovaram.
Kako je to čudno, pomislila sam dok sam se polako penjala kamenim stubama, natrag prema svjetlosti, u početku, prve noći kad sam ga ovdje pronašla, mogla sam biti odgovorna za njegovu smrt. Možda sam sada odgovorna za njegov život.

3.

Anna i ja vozimo se kamionetom prema gradu. Dvije djevojčice su iza nas, njihova kosa leprša na vjetru. Dječake smo ostavile kod kuće. Casper je već u gradu sa svojim ljudima na dočeku delegacije ANC-a. Bila sam ljuta što je on dobio prednost, ali s obzirom na političku situaciju u okrugu, svjesna sam da je to pametno. Anna vrlo lijepo izgleda, njezina haljina je čini vitkom i elegantnom, šminka joj je besprijekorna. Međutim, nosi crne naočale. Kad smo izašle iz kuće, počela sam je zapitkivati za razlog, ali mi je brzim pokretom glave

77 Veliki lovac s lukom - zviježđe koje se naziva i Orion ili Lovac.

pokazala na djevojčice. Odmah mi je bilo jasno. čak i prije nego što je nakratko skinula naočale, dok smo ulazili u vozilo, znala sam što će mi pokazati i osjetila sam mučninu.
Upitala sam je, bijesna od gnjeva:
Kako si mu to dopustila?
Kratki trzaj ustima, prije nervni tik nego osmijeh.
Ispričavam se - promucala sam - ali kako, zbog čega?
Ništa posebno - rekla je oporo i gorko - još jedna svađa, zbog njegovih izvanbračnih aktivnosti - onda nenadani obrat: - Između ostaloga, i o tebi je bilo govora.
O meni!
Na trenutak me je zapahnulo sjećanje na prošlu noć, apsurdni osjećaj krivnje.
Napravila sam napor da se savladam.
Iznenada - rekla je - vjerojatno da bi promijenio temu, počeo je zlobno napadati. Kazao mi je da ga ne prestaješ opsjedati. čak i prijašnjih godina. Ispričavam se, nisam ti trebala reći, dolazi mi slabo.
Anna, ne smiješ mu to više dopustiti.
Djeca su tu. Ne mogu ih ostaviti. Dječake ne bi pustio. Oni su na neki način više ranjivi od Lenie i Nannie. Kad odrastu, neću dopustiti da budu kao on.
Moraš naći odvjetnika. Odmahne glavom.
Bacila sam pogled preko ramena na dvije djevojčice koje su se grčile od smijeha, jedna plava, druga tamnokosa. želudac mi se stisnuo.
Što ja mogu učiniti? - rekla sam očajna.
Ništa, bojim se. Jedino ... možda ne bi trebala dolaziti na farmu, barem kad je on ondje.
Htjela bih se s njim naći oči u oči.
Onda bi se svetio na meni. I na djeci.
Digoh ruke iz svog krila i ponovno ih bespomoćno spustih.
Dovraga sve! - promrmljala sam ispod glasa.
Odjednom se dan otrgnuo iz mojih ruku i opasno skrenuo u drugom smjeru. Nisam više bila sigurna treba li ići u grad, pogotovu u ovakvu stanju.
Je li primijetila kako se bijedno osjećam? Naime, iznenada je upitala:
Možda bi bilo bolje da se vratimo kući.
Prevladao je atavistički nagon odgovornosti. čula sam sebe kako kažem:
Nipošto. U biti, imam nešto s Lenie obaviti u gradu.
U vezi čega? - obrve su joj se upitno nabrale iznad tamnih naočala.
Ona još ništa ne zna. Ti se s Nannie zadrži malo u kupnji. Ostavi Lenie sa mnom pola sata.
Ako želiš - rekla je to jednoličnim, bezbojnim i nehajnim tonom.
Pomagala sam Trui razvrstavati izglačano rublje kad me bolničarka pozove na telefon. čitav dan sam čekala taj poziv, a kad je stigao, došao je u nezgodan čas. Preplavio me je osjećaj slobode od mirisa u toj maloj prostoriji, od čistih uštirkanih bijelih plahti, topline glačala, skoro nečujna šuma kad bi Trui mokrim prstom provjeravala toplinu; sve me je to smirivalo više nego što sam očekivala; otkriće jednog prostora u sebi za koji sam mislila da sam izgubila. Taj novi ugođaj ponukao me je na razgovor. Vraćale smo se na onaj prethodni razgovor.
Zna li Jeremija? - upitala sam kad sam koraknula unatrag da složimo tek izglačanu plahtu.
O onome što smo razgovarale u nedjelju?
Rekla sam mu prije više godina, kad smo se vjenčali - mirno je rekla. - Nisam mogla stupiti u brak a da mu to ne kažem. Ništa nije rekao. To više nikad nismo spomenuli - odjednom je povisila glas. - Jeremija je dobar čovjek.
Znam. Vi zaslužujete jedno drugoga - onda sam preskočila prag - ali zaslužujete više od života koji imate.
Ostarjeli smo. Sad je kasno za promjene.
Jonnie je mlad.
U životu nikad nije lako, Kristien - preuzela je rizik da mi se obrati imenom, dala sam joj na znanje da sam to primijetila, za to je bila zahvalna - ni za koga nije lako. Jonnie to mora naučiti.
Kad bismo mu samo mogli olakšati stvari?
Reci mi kako - pritisnula je sklopljeni kvadrat plahte na svoja usahla prsa. - Nemoj mi reći da je to zbog buduće vlade u Pretoriji, Cape Townu ili nekom drugom gradu. Mi ovdje živimo. Jonnie je ovdje. Svi smo ovdje.
Nešto ću srediti s Oumom.
Namjeravaš preuzeti moj život u svoje ruke - mirno je rekla. - Pitam li se ja nešto?
U tom trenutku prekinula nas je bolničarka. Minutu poslije Abel Joubert mi je rekao na uho:
Kako ste danas?
Jesu li stigli? Jesu li s vama?
Primijetila sam kako je bolničarka naćulila uši iza svog časopisa.
Upravo telefoniram iz Samova ureda. Da, ovdje su. Hoćete li nam se uskoro pridružiti na ručku - oko dvanaest sati?
Naravno. Tko... - došla sam k sebi - koliko ih je došlo?
Petorica.
Ne spominje imena. Nije ni potrebno; pa ipak, bilo bi dobro čuti imena. Neću ga tjerati, uzdajmo se u sreću. Ruka mi je bila vlažna kad sam spustila slušalicu. Zaželjela sam se čaja. U kuhinji sam pristavila čajnik, Trui se vratila iz prostorije za glačanje, što je na neki način šteta jer kuhinja nije baš pogodna za intimni razgovor. Dapače, dok sam natakala čaj, ušao je Jonnie i nismo mogle nastaviti naš razgovor.
Dobro jutro - promrmljao je i zaustavio se navratima.
Zdravo, Jonnie. Hoćeš li malo čaja?
Neću. Došao sam vidjeti mamu.
Nije pokazivao neprijateljski stav kao prvog dana; ipak, i dalje je zadržao distancu između nas.
Samo izvoli - rekla sam, uzela šalicu i krenula, a onda sam se zaustavila i dodala: - Nego slušaj, danas ću se sresti s ljudima iz ANC-a. Pokušat ću nešto srediti za tebe.
Posla je bilo više nego dovoljno, ne samo u kući, nego i izvan kuće; moram pronaći vremena da vidim što se događa na poljima djeteline, u oborima s nojevima, ne da bih Jeremiji visjela za vratom, već da bih pokazala solidarnost. Rijetko bih izmijenila koju riječ s drugim radnicima. Danas, ne. Bila sam u nedoumici. Tek je bilo devet sati, nisam mogla ostati na mjestu, uhvatio me je neki nemir koji je postao još jači zbog prostora i tišine na farmi. Ne razmišljajući, nazvala sam Annu; odviše sam bila zauzeta svojim mislima da primijetim, prije nego što je bilo prekasno, neko oklijevanje u njezinu glasu dok nije rekla:
U redu, ali treba mi pola sata, nisam se još odjenula.
Mora da je malo pretjerala, ili je bila previše učinkovita, jer kad je stigla sa susjedne farme, bila je odjevena kao iz kutije. Jedino su one tamne naočale sve govorile. I eto nas sad u gradu, ulazimo u glavnu ulicu s kržljavim ogoljelim drvećem, starim zgradama od kamena i fasadama koje imitiraju neki moderni stil.
Hoćeš li poći sa mnom? - rekla sam Lenie kad su djevojčice iskočile sa stražnjeg sjedišta.
Pogledala me je sumnjičavo. - Zašto?
Kosa joj je bila rabarušena. U kratkim hlačama i majici kratkih rukava bila je nalik na dječaka, ali to su poricali njezini tek početni ženski pokreti. Instinktivno, je li uhvatila moj pogled, ona zgrbi ramena i napola se okrene.
Nas dvije idemo u kupnju. Naći ćemo se s tvojom majkom i Nannie za jedan sat u onoj kavani. Je li u redu, Anna?
Ne obraćajući pozornost na Annin upitni pogled kroz crne naočale, pokušala sam uhvatiti Lennie za ruku. Samo je dotaknula moju ruku, a onda je povukla. Konačno mi se ipak pridruži i mi krenusmo prema centru Shapiro.
Kamo idemo? - upita ona.
Lennie, koliko ti je godina?

U studenome ću imati trinaest godina.
Kad sam bila tvojih godina, skoro kao ti sad, ouma Kristina me je ovdje dovela da mi kupi moj prvi grudnjak. Nitko drugi nije vjerovao da mi treba, ali ona je razumjela.
Lenie se jako zacrvenjela, ali sam primijetila kako su joj se oči zasjalile. Otkrila sam da je to zgodno djevojče.
Bi li voljela imati jedan?
Brzo je kimnula glavom, a onda je zbunjeno promrmljala:
Ali mama kaže da je to glupo.
Moja majka je to isto mislila - ali ouma Kristina je uvijek znala što nekomu treba i kada.
U polumračnoj radnji okružile su nas susretljive stare ženice. Objasnila sam što tražimo. Kimnule su vrlo ozbiljno glavom i razletjele se po radnji kao djevojčice na tratini i za nekoliko minuta mogle smo birati iz gomile odjeće koja je uglavnom bila prevelika za Leniene skromne potrebe. Pokupih s tezge čitavu hrpu i uputih se s njom prema kabinama s cvjetnim zavjesama.
čekam te ovdje - rekla sam obazrivo i pustila je da uđe unutra i povuče zavjesu.
Zahvalno me je pogledala pokazujući prvi put nešto nalik osmijehu. čula sam kako šušti odjeća koju je svlačila ispod svjetla gole žarulje. Naposljetku njezino užareno lice proviri iza zavjese.
Molim te, pomozi mi. Ako ti nije teško.
Njezin prsni koš pokrivao je najveći među grudnjacima s mekanim zgužvanim košaricama i visio na nježnim šiljastim ramenima skrivajući grudi kao konjski naočnjaci. Napravila sam ozbiljno lice, okrenula je i pričvrstila joj naramenice što sam više mogla preko mršavih lopatica. Ostavila sam je na trenutak da uzme ručno ogledalo i onda smo vrlo ozbiljno ispitivale odraz njezina poprsja.
čini mi se - rekla je malo zatim - da ovaj nije baš udoban.
Vjerojatno si u pravu, probajmo neki drugi.
Skinula je prvi i ja sam joj dodala drugi, naše ruke su se dotaknule dok smo ih razmjenjivale; ona se nesvjesno nasmiješila iskrenošću koja me je probola kao nož. Bio je to bitan trenutakm, ne zbog tog što se ponavlja ono što se dogodilo prije mnogo godina, već stoga što sadrži jedno veliko iskustvo. Nije to zbog toga što kroz Oumine oči gledam sebe, nije zato što je ovo veselo i nemirno dijete, koje svaki pokret izvodi nespretnom gracijom, preuzelo mjesto na kojem sam ja nekad bila. Nije čak ni zbog toga što iza nas dvije otkrivam dugi niz drugih žena (djevojku ove dobi koja je prepuštena rukama divljeg farmera silovatelja; ženu-dijete s neobično dugom kosom koja se igrala s krpenom lutkom; malo dijete koje među kulama od pijeska promatra kako prolazi brod pod punim jedrima; mladu djevojku koja se zabavlja s vrtlarom i lakoumno zaziva mnoštvo priviđenja, jedno silovanje, utamničenje u mračnom podrumu, smrt; mladu ženu koja pleše među grmljem i drvećem kao noćna ptica smušena mjesecom). Taj osjećaj nije samo linearan, mnogo je zamršeniji i tečniji. Ponovno sam nakratko oživjela ono izgubljeno dijete; kao da doživljavam sebe, mnoga svoja bića, gledam brojnim očima jedne muhe nas dvije, združene, isprepletene jedna s drugom, kao djevojčica koja se vječno nalazi na pragu ženstvenosti koju nadzire starija žena, nevinost i iskustvo, nada i znanje; tek zakratko, nizom malih gesta i radnji koje nas spajaju, otkrivanjem i skrivanjem još neizraslih grudi, u nama se spajaju prošlost i budućnost.
Toliko toga je u pitanju, dok je sve naoko izgledalo tričavo, zabavno i nebitno, mi smo odlučno i bez žurbe nastavile kopati po čitavoj kolekciji grudnjaka sve dok se konačno nismo usuglasile oko jednog za koji sam od samog početka znala da je mogući izbor.
U početku ga možeš ispuniti rupcima ili papirom - bio je moj prijedlog - ja ću ti pokazati kako.
Shvatila sam s nekim bolnim i neobjašnjivim nedostakom osjećaja koliko ima toga što bih željela pokazati ovom djetetu. U jednom trenutku rekla sam joj bez razmišljanja:
Kad se vratim u London, moraš me posjetiti. Hoćeš li?
Zaista tako misliš, teta Kristien?
Ne zovi me teta, osjećam se starom.
Mami se to ne bi svidjelo.
Onda me zovi tetom kad je s nama.
Izašla sam s njom iz kabine bolno svjesna vremena i njegovih slatkih iluzija, skoro opipljive vrijednosti vremena koje se razlilo kao voda, vremena zauvijek izgubljena.
Izabrale smo i jednu haljinu i sandale, a za Nannie jednu majicu kratkih rukava. Onako usput upitala sam ju za menstruaciju, Lennie je progutala pljuvačku i žustro kimnula glavom. Premda sam dobro znala da je to prije želja nego istina, kupile smo i higijenske uloške. Držeći se za ruke, vratile smo se duljim putem da bih joj na brzinu mogla reći ono što sam jednom čula od Oume, da se ne radi o sramoti, higijeni ili prokletstvu ženskog roda, već o otkriću, radosti, nečemu što je potpuno prirodno.
Ovaj mi je mali izlet omogućio bijeg od onog što sam toliko očekivala, ali sad se to vratilo svom silinom. Odvela sam Lennie bez razmišljanja do ureda Šamija Ndzute. čekaonica je bila puna ljudi, bijelaca i crnaca. Tajnica me je prepoznala i prišla mi, očito uznemirena.
- Na žalost, nismo se držali plana - rekla je. - Počeli su sat kasnije. Možete li se vratiti u jedan sat?
Ovo je bio udarac. Zar neće biti kraja ovom jutru? Uhvatila me je mala panika kad smo se Lennie i ja vraćale u kavanu gdje smo se trebale naći sa ostalima. Ali, uspjela sam se suzdržati. Osjetila sam u ruci toplu i ljepljivu ručicu djevojčice. Zbog nje, zbog Anne, moram ići do kraja.
Idućih pola sata pretvarala sam se da me duboko zanima dječje brbljanje dok sam se borila s milkshakeom koji sam naručila u trenutku lažnog oduševljenja. Preko puta mene sjedila je Anna, bezizražajna lica, bez želje da sudjeluje u razgovoru. Pokušala sam nešto pročitati u njezinim očima iza tamnih naočala, ali bila je negdje daleko. Malo poslije bez žurbe krenule smo razgledavati izloge. Anna me je pratila i do knjižnice, nakon posljednjeg razgovora s Bonthuysom htjela sam saznati nešto više o zvijezdama. Na žalost, nisu imali ništa iz astrologije. S malo dvojbe uzela sam nešto o Stephenu Hawkingu.
Djeca su se rastrčala između polica, povremeno bih kradomice bacila pogled na sat. U petnaest minuta do jedan vratile smo se na svjetlo dana. Brbljajući,djevojčice su poskakivale ispred nas držeći čvrsto svoje paketiće. Anna i ja išle smo za njima šuteći. Nijedna nije imala što reći, jutarnje otkriće ležalo je kao teret među nama.
Moram otići do Oumina odvjetnika - rekla sam joj. - Zašto ne bi došla sa mnom i dogovorila sastanak s njim?
Ne! - uzviknula je u panici i uhvatila me za ruku.
Anna, prije ili poslije...
Sada ne. Molim te. Molim te, nemojmo o tome. Uostalom, vrijeme je da pođem kući. Moram spremiti ručak.
Izbjegla je moj prijekorni pogled, usta su joj se nervozno trzala.
Obećavam ti, bit će mi dobro. Nemaš ništa protiv ako se sama vratiš?
Naravno. Bit će nekoliko ljudi. Naći ću prijevoz.
Onda su otišle. Kad sam vidjela kako odlazi, osjetila sam olakšanje i muku. Djevojčice su veselo mahale sa stražnjeg sjedala.
Oumin advokat je oronuo, ljubazni starac. Objasnila sam mu da ga želi vidjeti. Doći će popodne, rekao je.
Sad je vrijeme. Ovo je to mjesto.
Kad sam ušla u zgradu, čula sam glasove skupine ljudi koji su se uputili prema izlazu. Svi su nosili odjeću kaki boje, neki su bili u kratkim hlačama, a nekolicina je nosila šešire. Bio je to Casper sa svojim momcima. Kasno sam ga prepoznala da bih ga izbjegla. On se zaustavio, drugi su išli naprijed. Na trenutak smo ostali sami, oči u oči. Vidjela sam promjenu na njemu, ne onako kao što sam očekivala; umjesto agresivnog stava, postao je oprezan, umiljat kao pas koji maše repom priznajući krivnju.
Kako smo ovog jutra? - upitao je spreman me poljubiti.
Izmaknula sam se ustranu. Bez prave namjere, iako sam znala da je to posljednja stvar koju treba učiniti, prosiktala sam kroz zube:
Prokleti gade - i požurim u zgradu.
Osjetila sam se odjednom razgoljena, kao da sam ostala bez vanjskog svijeta koji me je štitio.
Ovog puta čekaonica je bila prazna. Po svoj prilici, Sam Ndzuta je dao upute svojoj tajnici. Spremno me je dočekala sa smiješkom. Pokucala je na vrata. Glas je odgovorio. Ušla je unutra, onda izašla i stala ustranu da me propusti. Nije bilo moguće da se tu nalazi Sandile.
Ispalo je da nije bio.

4.

U jednom trenutku samo sam zurila u njih, u svakog pojedinačno, pokušavajući među njima prepoznati njegovo lice. Moja usta su se spremala postaviti pitanje: ,,Gdje...?― ali nisam to učinila. Možda je nakratko izašao. Vratit će se. Onda Sam spusti svoju tešku ruku na moje rame i povede me prema njima, kao u magli čujem njegov glas kako izgovara imena, ali u čitavom prizoru ima nečeg nestvarnog, osjećala sam se daleko od svega toga. Među njima nalazila se visoka žena srednjih godina, vrlo dotjerana, Nomaza Debe. čovjek četrdesetih godina u savršeno skrojenu odijelu i prugastoj košulji, Vusi Mabena. I krupni stariji čovjek čija je bijela kosa bila u oštroj suprotnosti sa sjajnom crnom bojom njegove kože, Thando Kumalo, legendarno ime iz godina egzila. Sjećam se da sam ga sretala nekoliko puta, jedan od dostojanstvenih staraca, uvijek nasmijana lica, očiju punih udaljenih krajeva i prostora, daleko izvan današnjeg svijeta; neće me se sjećati, ja sam tek sitna riba.
Ipak, bila sam u krivu. Privukao me je k sebi i zagrlio. Suzdržanost koju sam osjećala počela se topiti.
- Dijete moje - rekao je zadovoljno - prošlo je toliko vremena. Nježno me je pomilovao po obrazu.
- Zaista mi je žao zbog strahote koju je doživjela tvoja obitelj.
Osjetila sam djetinjastu potrebu da ostanem u njegovu zagrljaju, da me utješi ova ljudina golema trbuha i duboka glasa, da mi njegov očinski stav pruži sigurnost. Ali nije bilo vrijeme da se osramotim ispred ovih stranaca. Morala sam povratiti privid prisebnosti.
Sam je opet uzeo stvari u svoje ruke. Odjednom su došli odgovori na pitanja, grupa se morala razdvojiti da bi završila neke poslove koji jutros nisu bili riješeni. Mongane Yaya i Sandile su se nalazili na nekom sastanku u crnačkom naselju, mi ostali smo trebali otići na ručak u gostinjsku kuću u predgrađu, njih dvojica će nam se kasnije pridružiti. Ne znam jesam li se trebala smijati ili briznuti u plač zbog olakšanja. Istodobno sam bila bijesna na Sandilea. Zašto, dođavola, nije poslao nekog drugog na taj sastanak? Kako mi je to mogao učiniti? Naravno, on nije znao, nije me ovdje očekivao. Moram se smiriti. Moram biti strpljiva. Ako sam čekala pet godina, mogu pričekati još koji sat.
Duboko sam udahnula, ali sam osjetila pritisak iza očiju. Opet mi se vratio taj osjećaj udaljenosti. Silazila sam stubištem iza ostalih. Sve što se događa kao da prolazi kroz neki ekran, kao da se promatra teleskopom.
Na pločniku ispred zgrade sjedila je neka stara žena u dronjcima, nogu raširenih kao dvije metle, prodavala je prezrelo grožđe i jabuke, uvele mrkve, mahune i zelenu salatu.
Potaknut da pokaže blagonaklonost, Vusi Mabena sagne se prema njoj.
- Kako ste, majko? - upitao je.
Njezine oči prekrivene kataraktom pogledale su ga kroz maglu; zapahnuo nas je zadah metilnog alkohola.
- Što mislite o izborima? - bio je uporan. - Vjerujte, sve će biti drukčije.
Meni će i dalje biti teško prodati moje povrće - rekla je ona.
Stari Thando Kumalo izvadi novac iz džepa i kupi nekoliko banana, vrećicu jabuka i malo smežurane salate.
Zadrži ostatak, Sisi78 - rekao je.

78 Sisi - skraćeno za sister (engl.) - sestra
Ne vjerujući svojim očima, gledala je za njim tresući glavom. Vjerojatno je pomislila:
„Ovaj čovjek je zasigurno lud.―
Iza zgrade gdje nas je čekao Samov automobil, ono što je kupio Thando pruži jednom dječaku koji je prosio ispod stabla papra. Ušla sam u auto i sjela stisnuta između Thandoa i Vusija. Ona blistava žena, Nomaza, sjela je do vozača, njezin turban tamnozelene boje zagradio mi je pogled. Uostalom, nije mi se ni gledalo. U sebi sam ponavljala: „Sandile, Sandile...―
Thando položi svoju veliku šaku na moje koljeno.
Kristien, tako mi je drago što te vidim. Opet smo svi zajedno. Skoro da ne povjerujem.
Nisam se baš vratila - podsjetila sam ga i osjetila neku čudnu krivnju - vratila sam se jedino zbog svoje bake.
Toliko nepotrebna nasilja - zatrese svojom sijedom glavom - znaš, jutros sam otišao vidjeti one dječake u zatvoru.
Ova zemlja nije za ljudska bića! - rekla sam ljutito, ne razmišljajići. Thando podigne gustu sijedu obrvu.
- Tu si u krivu, ako mi dopustiš reći. Ova zemlja je za ljudska bića. To je naša zemlja. Ljudska bića su govnjiva, jadna i sklona nasilju. Ali, nemoj zaboraviti, puna su i osjećaja, nade i hrabrosti. Mnogo toga sam vidio otkad sam se vratio. Ne može jedno bez drugog.
Osjetila sam da moram skrenuti ovaj razgovor sa svojih problema. Upitah ga prvo što mi je palo na pamet:
Thando, jeste li ikad očekivali, dok ste bili izvan zemlje, da ćete se zaista vratiti jednog dana?
čovjek ne pomišlja na takve stvari - rekao je ozbiljno (ovo nisam očekivala) - ako se počneš nadati - nastavio je - onda ćeš se raspasti. Ostaje činiti ono što moraš. Jer kad živiš u tuđini, boriš se svakog dana svog života protiv mogućeg i nemogućeg.
Eto, dogodilo se?
Ne, nije se još dogodilo. Još se događa. Moram ti reći da nije dobro počelo kad sam se vratio. Poslije trideset i četiri godine izgnanstva - njegov pogled se zamagli. - Trideset i četiri godine! - onda naglo nastavi: - Moraš znati, odrastao sam u velikoj staroj obiteljskoj kući u Natalu, na zelenom brežuljku, s pogledom na Indijski ocean. Dobro je se sjećam. Bila je golema, zaista golema - nasmiješio se. - Naravno, tada je sve bilo golemo. Očeve crne australske dosezale su mi do pasa. Kad sam se vratio, svega je nestalo. Nije se promijenilo, nestalo je. Kao da nije ni postojalo.
Opisao mi je taj dan povratka. Ni opeke, ni kamena. Naravno, jedino drveće. Stari eukaliptus, koji je posadio, još je bio na istom mjestu. Kao i oleandar, jorgovan i crno kvrgavo drvo čije je ime Thando zaboravio, nekad golemo, sad maleno i kržljavo. Ni kuće nije bilo. Na tom mjestu pridošlice su se naselile u nekoliko koliba. Lijeha kukuruza, poneka bundeva, mršave koke koje su čeprkale u visokoj travi, okot mačića. Okrenuo je svoje duboke okrugle oči prema meni.
Ali, vidiš, ja imam svoje uspomene. Zato mogu nastaviti živjeti. Kad sam potražio naše malo obiteljsko groblje, još je bilo na istom mjestu. Bio je vjetrovit dan. Kukci u travi. Blistavo sunce na nebu. Posjetio sam sve one koji su umrli dok me nije bilo. Svoju majku. Svog oca. Moja dva brata. Nekoliko rođaka. I generacije starih ljudi. Neke su pobili Voortrekkeri. Na svim tim brjegovima sad stanuju naši predci, oni nikamo nisu otišli. Dok se ondje nalaze, uvijek se mogu vratiti. Toliko da sjednem i promatram more. Tako znam da ondje pripadam, ovo je moja zemlja - opet me potapše po koljenu. - Učinit ćemo da ona opstane - dodao je malo tiše.
Dragi Bože, mi to moramo.
Stigli smo do gostinjske kuće, starog majura nedavno obnovljena zelenom i bijelom bojom, s rascvjetanim ružama na drvenim rešetkama i valovitoj tratini. Unutar kuće pridružila nam se hrpa drugih uzvanika, uglednih građana sa suprugama (njihovim
„začinom‖, našalio bi se Sandile): gradonačelnik, sudac, nekoliko lokalnih stranačkih dužnosnika, svi prepuni dobre volje, široka osmijeha koji je otkrivao prirodne i umjetne
zube. žene su bile svečano odjevene, nimalo upadljivo, više kao da te neko reže tupim nožem.
Po meni, sve je počelo za vrijeme predjela kad je Vusi Mabena izvalio neumjesnu dosjetku:
Zar sve prave poslastice u životu ne dolaze u sirovom stanju? Losos, kamenice, moć.
Da je Sandile bio s nama, ja bih to uzela kao šalu. Iz čistog prkosa, jer tako nisam shvatila, oštro sam reagirala:
Znači, moć je još uvijek ono oko čega se sve vrti? Nastala je tišina.
S pomalo namještenim osmijehom, Nomaza mi namigne uz komentar:
Kristien, ne obraćajte pozornost na njega. To je bio smrtni hropac jednog šovinista.
Ne izgleda mi baš na samrti - rekla sam pokušavajući sve uzeti kao šalu, ali sam u sebi osjećala napetost koju sam teško mogla svladati.
Nemoj me krivo shvatiti - rekao je Vusi s najzamamnijim osmijehom - prvi sam spreman priznati da su se žene borile rame uz rame s muškarcima.
Ali sad je gotovo - podsjeti ga Nomaza - ti bi nas vratio u kuhinju, je li tako?
Po meni, nije dobro da se žene bave politikom - rekla je gradonačelnikova supruga, žena za koju je umišljenost bila odviše blaga riječ - ne smijemo napustiti ulogu koju nam je Bog namijenio, zar ne? Eto, vidjeli ste što se dogodilo Vinnie Mandeli.
U ovoj zemlji bilo je mnogo hrabrih žena, bjelkinja i crnkinja - rekao je Thando dubokim glasom - trebali smo ih u prošlosti, trebamo ih i sada.
Iza svakog muškarca uvijek postoji jedna žena - rekla je gradonačelnikova supruga kao da je sama to smislila.
Nije li baš u tome problem? - upitah ne razmišljajući. - Zar moramo uvijek biti iza njih?
Oh, ali u našim rukama je stvarna moć - rekla je sučeva supruga - žena stvara i ruši muškarca.
Zar je to jedino mjerilo? - upitala sam. - Mjeriti sebe prema tomu što se može ili ne može učiniti muškarcu?
Mi žene smo već mnogo postigle - odgovorila je - posebice mislim na žene Afrikanera.
Podignula sam obrve.
Prihvatila je izazov:
Zar nismo bile uz muškarce za vrijeme Velike selidbe. Na svakom metru puta. Kad su htjeli odustati, žene su bile te koje su ih poduprle da se nastavi put - sad se već zahuktala
čak i u ovom stoljeću žene su vršile tiskarsku korekturu prijevoda Biblije.
A tko je preveo? - upitala sam.
U svakom slučaju - uskoči Vusi - mi smo stvarno razgovarali o važnim političkim pitanjima, o demokraciji, a ne o čisto ženskim stvarima.
Mirno i učinkovito, brzo se umiješa Nomaza:
Ako ženama uskratite njihova prava, na kraju ćete dobiti šepavu demokraciju.
Kako to?
Zato što se zapadni model demokracije temelji na užoj obitelji...
Zar imate nešto protiv obiteljskih vrijednosti? - upadne gradonačelnikova žena.
često se u ovakvim razgovorima stekne dojam o déjà vu; pa ipak, Nomaza je govorila s takvim žarom iskazujući novo stajalište u raspravljanju o obitelji.
Imate oca koji je autoritet za sve - rekla je - i majku od koje se očekuje da ispunja sebe živeći kroz druge, dok se prema djeci odnose kao prema svojem vlasništvu. Kako onda mislite postići demokratske vrijednosti ako uvijek polazite od nejednakosti?
Nisam baš sigurna da sam vas dobro razumjela - rekla je gradonačelnikova supruga.
Ne brini, draga - tješio ju je suprug - poslije ću ti objasniti.
Mislim da trebamo nazdraviti ženama - umiješa se diplomatski Thando - onima iz prošlosti i sadašnjosti.
Podigne čašu mineralne vode.
Za žene - reče Nomaza. - A luta continua79.
Prašina se slegnula, bar privremeno, što je značilo da namjerno treba promijeniti temu razgovora, kao i uvijek.
(Hoće li Sandile zakasniti? Hoće li uopće doći?)
Jeste li dosad zadovoljni vašim posjetom? - upita sudac ne obraćajući se nikomu posebice.
Javio se ponovno umiljati, odviše umiljati, Vusi koji je ukratko iznio o čemu se razgovaralo tog jutra. Nakon kratke sjednice s gradonačelnikom, sucem, okružnim zapovjednikom policije i posjeta zatočenicima imali su intervju s grupom čelnika crnačke zajednice, a zatim je slijedio razgovor s Casperom i odabranom delegacijom njegovih specijalaca.
Ta grupa ljudi u našoj sredini ozbiljno nas zabrinjava - rekao je gradonačelnik - osobno sam uvijek držao da je aparthejd nešto loše.
To je zaista ohrabrujuće - rekao je Vusi.
Teško je bilo dokučiti je li to rekao ozbiljno ili se ruga.
Iznenađuje koliko ljudi to danas kaže. Slažete li se, gospođice Muller? Zatečena, ja sam izustila:
Bojim se da imam više povjerenja u nekog s desnice koji otvoreno kaže da mrzi crnce nego u bijelce koji odjednom svakoga pokušavaju uvjeriti da su uvijek bili protiv aparthejda.
žene su bile te koje su mi bacile najotrovniji pogled. Međutim, gradonačelnik, zasigurno navikao da se snalazi u neugodnoj situaciji, blagonaklono se nasmiješio.
Gospođice Muller, s obzirom na to da ste u srodstvu s Casperom, nama je sasvim jasno da tako morate govoriti.
Jedino putem braka - podsjetila sam ga - sigurna sam da me zbog toga ne možete optužiti.
Thando mi je uz smijeh pritekao u pomoć:
U mojoj obitelji također ima ekstremističkih elemenata. Znači, oboje smo tipični Južnoafrikanci.
Ovaj okrug sigurno nije iznimka - rekla je Nomaza. Trenutak napetosti je prošao.
Mi smo već sreli ljude različitih uvjerenja. One koji žive u strahu od apokalipse, one koji i dalje mirno nastavljaju raditi svoj posao, one koji se mole, one koji su izgubili vjeru. Pa sad, birajte.
Jedno vam mogu reći - rekao je Vusi - zaista sam više nego zadovoljan što onaj nesretni slučaj, s kojim je sve započelo, nije djelo, kao što mnogi misle, odmetnutih članova MK-a. To bi svakako bilo vrlo loše za ANC.
Po meni, to ne treba uzimati u obzir - rekao je Than do odrješitim tonom, takav od njega još nisam bila čula (sigurna sam da bi baš na ovakav način i Sandile reagirao) - ima svakako važnijih stvari od političke štete. Kao političari moramo biti spremni da se nosimo s time. Za mene su važni ljudski životi. Stvar je u tome da se ljudi moraju osjećati sigurnima u svom domu.
Stvar je u tome - rekla je Nomaza - što ljudi moraju imati dom da bi se osjećali sigurnima.
Thando se nasmije širokim osmijehom.
žena je progovorila. Ona ima pravo - onda se ponovno uozbilji. - Sve je u tome da svatko ima razloga nadati se. Sva patnja iz prošlosti koju smo godinama, desetljećima, moj Bože, stoljećima podnosili, ne bi trebala biti uzaludna. Imao sam dobrog, hrabrog prijatelja koji je umro prije povratka; umro je nakon petnaest godina od posljedica mučenja koje je preživio prije nego što je uspio pobjeći. Prije smrti rekao mi je nešto što nikad neću preboljeti. Rekao je: „Sva patnja me je naučila koliko je beskorisno patiti.― Međutim, to nije istina. Tvrdim, to nije istina. Mi možemo učiniti da patnja nije bila uzaludna. Od nas zavisi takav izbor. Ako smo dosad nešto zaslužili, to je pravo da izaberemo nadu.

79 A lutta continua (port.) - borba se nastavlja
Nadu u što? - upitao je sudac kojemu su očito nedostajale činjenice.
Da svi otkrijemo pravu istinu da smo svi zajedno u ovome - rekao je Thando - da ćemo se ubuduće boriti i zajedno patiti, čak ako nas i dalje očekuje borba i patnja.
Razgovor se dalje vodio oko mene, ali ja nisam više obraćala pozornost. Nisam ovdje došla zbog toga. Možda sam i dobila ono što sam zaslužila, daje mi naslutiti moja protestanska savjest, moja očekivanja bila su odviše osobne prirode.
Ručak se bližio kraju. Moja glavobolja prešla je u migrenu. Pomirila sam se s mišlju da Sandile neće ni doći, bilo je odviše kasno.
Na izlazu sa staklenim vratima primijetili smo postarijeg čovjeka koji je sitnim, opreznim koracima napuštao bar i koji je krajnjim naporom pokušavao sakriti činjenicu da je pijan. Istovremeno je s velikom teškoćom stavio šešir na glavu, ali na obratnu stranu.
Barmen bezizražajna lica povikao je iza šanka za njim:
Ujko Lammie, pobogu, čovječe, stavili ste šešir naopako! Starac se zatetura, okrene i odgovori s velikim dostojanstvom:
Odakle znaš kud sam krenuo? - i izađe van.

5.

Onda se pojavio. Jedna kola zaustavila su se blizu gredice s cvijećem, žutim i narančastim nevenima iz Capea, i dvoje ljudi uputiše se prema nama. Jednog nisam poznavala, bio je to elegantan čovjek opuštena ponašanja s brazgotinom na čelu i naočalama s bijelim okvirom. Vjerojatno je to Mongane Yaya. Drugi je bio Sandile. Mršaviji nego što ga pamtim i stariji, što je bilo zaista zabrinjavajuće. Sako je objesio preko ramena, a kravatu razvezao.
Zaustavio se na pola travnjaka. Kako li sam dobro poznavala njegov namršteni izraz koji pokazuje zbunjenost.
Kristien! - uzvikne.
Lice mi se ukočilo. Dok me je Sam upoznavao s Monganeom, nešto sam promrmljala.
Nisam se mogla obuzdati od smijeha kad se okrenuo prema Sandileu i rekao:
Vas dvoje se vjerojatno poznajete? On me je zagrlio. Jedino sam mogla reći:
Još uvijek koristiš isti losion poslije brijanja.
Sljedećih desetak minuta nastala je zbrka bez ikakva reda. Usuglasili smo se, toliko sam mogla dokučiti, da ćemo svi ili barem nekoliko nas posjetiti farmu kasno popodne da bismo vidjeli Oumu, ako bude smogla dovoljno snage da nas primi. Ostalo se izgubilo u nekoj magli. Jedino mi je pred očima bilo Sandileovo lice, mnogo starije, na kojem je bio vidljiv trag zamora bez obzira na to što se na njegovoj površini zadržala živost, a kosa bila prošarana sijedim vlasima.
Drugi su krenuli kolima, a mi smo ostali sami. Vjerojatno su se složili da me Sandile odbaci do kuće.
Jesi li to stvarno ti? - upita kad je sjeo pokraj mene.
Mislila sam da nikad nećeš doći - rekla sam glupavo - čekala sam i čekala.
Znala si da dolazim?
Jesam, ali sam im rekla neka to bude iznenađenje. Tako smo izgubili dva sata.
Trebala si im dopustiti da znam.
Uvijek sve činim na pogrješan način.
Ne govori tako - položio je ruku na moju, moje tijelo prožela je struja - ni ja nisam znao da si se vratila - rekao je.
Nisam se vratila - pokušala sam objasniti, taj napor mi je pomogao da saberem misli.
Nisam znao da je ozlijeđena žena tvoja baka - rekao je – da sam znao...
Nema potrebe za ispriku.
Dok je palio motor naslonila sam glavu na njegovo rame.
Koliko vremena imamo? - upitala sam.
Ne mnogo. Cijeli dan imamo sastanke i savjetovanja. Možeš li večeras doći na sastanak? U osam sati, u gradskoj vjećnici. Možda poslije možemo...
Naravno, doći ću.
Počela sam mu davati upute kako izaći iz grada u smjeru Ptičjeg skrovišta.
Sve ove godine - rekao je.
Odjednom mi je došlo da ga prodrmam. Bože, tako nam malo vremena ostaje; zar ne možemo bez ispraznih riječi, riječi koje ništa ne znače - slatko ništa, gospodaru80 - brbljarija?
Ostario si - rekla sam iako nisam namjeravala - izgledaš umorno.
Nije bilo lako vratiti se - nakratko se nasmiješio, načas sam među borama prepoznala lice koje sam voljela, - ali vrijedilo je. Svaki trenutak. A idućeg tjedna...
Nemojmo sad o politici.
Zaboravljaš, moj život je politika.
Malo me je zabolio njegov blagi ukor, ali on je svakako u pravu.
Unatoč tomu - rekla sam - moraš paziti na sebe.
Pokušavajući hiniti veselost, ili sam zaobilaznim putem htjela prijeći pravo na ono što je stvarno važno, rekla sam:
Moram reći Nozipho da te drži na oku. Sjenka pređe preko negova lica.
Nije više sa mnom, Kristien.
Pogledala sam ga razrogačenih očiju.
Razveli smo se.
Ali zašto? Kada? Bili ste tako...
Povratak nije bio besplatan. Postoji cijena koju je trebalo platiti.
Gledao je pravo ispred sebe. Primijetila sam kako njegovi prsti grčevito drže upravljač.
Ali bili ste tako bliski - usprotivila sam se - mislila sam da vas ništa... Prošlo je neko vrijeme dok nije rekao ne gledajući u mene:
Godinama živimo u izgnanstvu. Ova zemlja je ono što nas održava na životu. Uspomene, nada, očekivanja. A onda kad se jednom vratiš, ništa nije kao što si očekivao.
Ali uvijek si u tome bio realan. Svakoga si upozoravao da ne očekuje previše.
Male stvari te uhvate nespremnog, s velikim problemima možemo se nositi.
Ne razumijem.
Na žalost, ni ja - bacio je pogled prema meni. - Prije svega, da bi se vratila, Nozipho je trebala ostaviti svoj posao. Odličan posao koji je upravo bila dobila. Sve je učinila da to prikrije, ali sam znao koliko je to bilo teško za nju. I tako, pojavili su se osjećaji krivnje i ogorčenosti. Onda djeca...
Zar djeci nije bilo drago da će se vratiti kući?
Nemoj zaboraviti, za njih ova zemlja ne znači dom. Naviknuli su se na život u Sjedinjenim Državama, oni su mladi Amerikanci, ovdje nisu njihovi korijeni - gorko se nasmijao - ni jezik Xhosa ne govore. Ubrzo, sve je pošlo naopako. Trebalo je izabrati školu. Nismo se mogli suočiti s tim da ih prepustimo jezivo lošoj naobrazbi namijenjenoj crncima. Ni ugledna privatna škola nije dolazila u obzir jer na nas gledaju kao borce za slobodu. Osim toga trebalo je i kuću kupiti. Gdje? U crnačkom naselju sa običnim i siromašnim ljudima kojima se vraćam ili u predgrađu s bijelcima gdje bi Nozipho imala ljepši život i gdje bi se djeca osjećala kod kuće? Prije negoli smo znali što ćemo učiniti, toliko smo se udaljili da se ništa nije moglo ispraviti. čak i kad sam primijetio što se događa, ništa nisam mogao učiniti da pronađem rješenje; svakog sata u svakom danu morao sam se posvetiti drugim brojnim slučajevima, mnogo ljudi tražilo je pomoć ili savjet i bogzna što još.
Mislim da razumijem - rekla sam - iako ne odobravam. Dodirnula sam njegov lakat.
Ovdje skreni udesno.
Prema ovoj kapiji? - uzviknu. - Zaboga, gdje me ovo vodiš?


80 sweet nothing, my Lord - iz trećeg čina Shakespearova Otela
Zar nije posebna? - nasmijala sam se. - Kad sam bila mala, uvijek sam vjerovala da se ovdje ulazi u raj.
Prije u pakao - narugao se. - Napustite svaku nadu...81
Jedna sova spusti se na haubu i kroz napola spuštene žute kapke zabulji se pravo u nas. Sandile pritisne nogom kočnicu.
Što je ovo? - uzviknu.
Jedna od bakinih miljenica.
Usred dana.
Naviknuli smo se.
Pogleda me sumnjičavo, nastavi voziti dok se nije zaustavio ispod drveća i zatim baci pogled na poluzamračenu palaču ne vjerujući svojim očima.
Ti stanuješ ovdje? - upita.
Hoćeš li ući?
Ispričavam se, Kristien, čekaju na mene. Motor je i dalje radio.
Nisam mogla vjerovati. Pomislila sam u sebi da ga pet godina nisam vidjela. Pogledala sam ga u oči. Pokušala sam da mi glas ostane miran:
Evo zbog čega si izgubio Nozipho - rekla sam tihim glasom.
Uzvratio mi je pogled. Dugo vremena je ostao bez riječi. Konačno je rekao:
Cijenu sam platio. Sad se moram prihvatiti posla. Inače bi sve bilo uzalud. Vjerujem da razumiješ, nije li tako?
Zar baš ovo nije rekao Thando prije jednog sata?
Recimo da razumijem - rekla sam - ali nisam sigurna da želim razumjeti.
Lice mu je bilo toliko blizu da su nam se nosovi skoro dodirnuli. Na trenutak osjećaji su ostali nedorečeni. Znala sam da će me to poslije pogoditi. Odjednom sam skoro osjetila neko olakšanje.
Vidimo se večeras - rekao je. Odmahnula sam glavom.
žao mi je. U biti, ne mogu, moram čuvati Oumu.
Zar ne možeš naći nekog drugog?
Ne, ona računa na mene. Tako smo se dogovorili.
Obišao je oko kola da otvori moja vrata. Na trenutak smo zastali jedno blizu drugoga. Polako me je zagrlio i poljubio. Znala sam da plače, ali sam se pretvarala da ne primjećujem.
Nekoliko trenutaka poslije nije ga više bilo. Sova je ostala na haubi kao da je htjela biti sigurna da se neće vratiti.

6.

Ouma je spavala nemirnim snom, otvorenih usta, iz grla se čulo neko krkljanje. Nije bilo ugodno gledati je kako leži u lijesu. Bolničarka je na trenutak podignula glavu, slegnula ramenima i nastavila čitati. Trui je, po svoj prilici, otišla kući. Kuća je sad na meni. Opet je vrijeme idiota.
Moram misliti. Moram se nečim zaposliti. Ne smijem misliti na Sandilea. Trebam se riješiti onoga što je ostalo od Oumina života; to će uposliti moje ruke, a ne moje misli. Odlanulo mi je kad sam pronašla što mogu činiti, otišla sam do tajne sobice i uzela što god sam mogla više vreća. Odnijela sam ih do čistine iza groblja, daleko od pogleda iz palače i kuća radnika. Sve sam htjela staviti na jednu veliku gomilu, prekriti drvom za ogrjev koje se nalazilo naslagano iza kuće i zajedno zapaliti. Onaj paun, koji je čučao na obijeljenu grobljanskom zidu, vjerojatno njegovu omiljenom mjestu, nije skidao pogled s mene, taj glasnik smrti s urokljivim okom na svojem repu. četiri, pet, šest puta sam napravila isti

81 Napustite svaku nadu, vi koji ulazite - natpis nad ulazom u Pakao, citat iz Danteove
Božanstvene komedije
put. Onda sam na vrh stavila drvo. Zapalila sam cigaretu. Spremila sam se zapaliti vatru, ali me je spriječio zlosutni paunov krik s njegove promatračnice.
- Prestani! - povikala sam i odmah se osjetila glupo.
Kao odgovor na to, paun je raširio svoj magični rep i počeo paradirati na zidu.
Kad sam se sagnula da nastavim svoju pirotehničku akciju, začuo se šum nalik na lepet krila, kao odgovor na paunov krik, i kad sam podignula glavu, ugledala sam kako se spušta veliki šareni oblak. Bile su to ptice, bilo ih je daleko više nego što sam ih vidjela prije, koje su prekrile nebo i obrušile prema meni kao pijavica prouzročena tornadom. Sagnula sam se da bih se zaštitila. Prava scena iz Hitchcokova filma. Ali nisam ih ja zanimala. Prošišale su pokraj mene, tek koji centimetar od mojeg tijela, i sjurile se na lomaču. Toliko ih je bilo da mi je trebalo neko vrijeme dok nisam dokučila što se događa. Dijelovi ogrjevnog drveta ležali su razbacani svuda oko mene. Komadići papirnatih vrećica ležali su na zemlji otpuhnuti lepetom ptica koje su uzletjele u valu, ostatak je nestao. Pokupile su sve uloške i krpe. Visoko gore, visoko na nebu, već vrlo daleko, sve brže i brže, nestao je veliki oblak, raspršio se u zraku.
Paun na grobljanskom zidu sklopio je svoju lepezu. Još jednom je ispustio svoj zlosutni krik, počeo mahati krilima da bi stekao zamah i onda također poletio duž kuće preko okolnog drveća i nestao. Sablasna tišina zavladala je oko farme.
Brižljivo sam, kao neka opatica pri molitvi, skupila razbacano drveće za ogrjev i stavila ga na lomaču. Uspela sam se na grobljanski zid i sjela na paunovo mjesto. Sve je mirno, skoro da se čuje Sunce. Na neki čudan način sve mi se u glavi razbistrilo.
Razmišljala sam: eto, konačno sam vidjela Sandilea. Posljednjih nekoliko dana sve je bilo usmjereno na taj susret. Sve sam isključila u glavi, čak i šok koji je doživjela Anna, pa i nakratko ono što se dogodilo Oumi. Onda se pojavio i opet nestao. Jesam li razočarana? Zašto onda osjećam olakšanje? U biti, što sam očekivala? Davno smo odlučili. Nastavili smo živjeti svatko za sebe. Ironija je stoje sad slobodan, ali to je nebitno; nemoguće je vratiti se tijelu koje si volio i vjerovati da se ništa nije promijenilo. On ima svoj život, ja svoj. Ako se naši putevi susretnu, što je vrlo moguće u ovom skučenom svijetu, smjer u kojem ide naš život neće se promijeniti. Sad imam trideset i tri godine, a ne više dvadeset i pet. Mnoge su još ispred mene, nadam se, ali moj život se promijenio. Ne mogu se vratiti. Trebam drugu vrstu slobode, neki novi izbor. Nikako povratak onomu stoje već davno odlučeno. Došao je, otišao je; tako i treba biti.
Vratila sam se kući preko dvorišta u kojem je vladala tišina; iako nije bilo prazno, kao da je u njemu bilo više prostora. Zdanje je ležalo na zemlji kao golemi brod na mirnom moru koji čeka da ga neka struja oslobodi konopaca za sidrenje i krene u istraživanje novih prostora.
Ugledala sam u daljini Trui kako dolazi vezujući kecelju u hodu. Radnici napuštaju svoje nastambe i odlaze prema staništima za nojeve. život se nastavlja ondje gdje je stao. Kad sam došla do kuhinjskih vrata, ugledala sam neki automobil kako prilazi. Bio je to gosp. Jansen, odvjetnik koji je doveo, kako je objasnio, svog tajnika. Odvela sam ih na kat do Oume koja se upravo probudila.
Posjetitelji su ustuknuli kad su je vidjeli, nisam se sjetila da ih upozorim. Ali, možda su se navikli na osebujno ponašanje starih ljudi. Zadovoljstvo kojim ih je Ouma dočekala odagnalo je njihove eventualne zle slutnje.
Zazvonio je telefon. Uzela sam ga i krenula prema svojoj sobi dajući gosp. Jansenu i njegovu dvojniku na znanje da ću se uskoro vratiti, ali Ouma mi je pokazala rukom da izađem; može ona sama, rekla mi je hladnim tonom.
čula sam Michaelov glas. To je bilo neočekivano; zaista nisam bila spremna za razgovor s njim, pogotovu sada. Nakon što sam upravo osjetila olakšanje, odjednom sam dobila dojam kako gubim slobodu.
Kao da se ne raduješ što me čuješ - rekao je napetim glasom. Zaista se dobro poznajemo.
Danas je težak dan - rekla sam.
Ni za mene nije baš najbolji. Izgubio sam jednu fusnotu i nikako je pronaći.
Jesi li pogledao ispod kreveta?

Ne pravi se duhovita - zarežao je.
Za Boga miloga, Michaele, na svijetu ima važnijih stvari od gubitka jedne jebene fusnote.
Možeš li ti uopće zamisliti kako mi je sada?
A možeš li ti kako je meni?
Kad se vraćaš?
Zašto te to interesira?
Ništa nije kako treba, zaista ništa. Trebali smo već nakon prvih riječi spustiti slušalicu, ali budući da smo oboje svojeglavi, nastavili smo nadalje naslijepo sa sve više bijesa i zlobe, a za nekoga tko prisluškuje, npr. bolničarku, ponašali smo se sve više djetinjasto, smiješno i glupo, sve dok savršeno sinkronizirani nismo istodobno naglo spustili slušalicu. Smjesta smo zažalili, ili barem ja. Neko vrijeme nitko neće poduzeti prvi korak, tako smo se uvijek ponašali. U konačnici mi ćemo se pomiriti. Nadam se. Hoćemo li zaista?
Trebalo mi je zraka. S druge strane, nisam bila spremna suočiti se s beskrajnim prostranstvom koje okružuje ovu kuće pa sam se ponovno zaputila prema labirintu hodnika, sporednih koridora i prolaza koji nikamo ne vode, srušenih pristupa stubištu i napuštenih prostorija. Tek mnogo poslije sjetila sam se naših posjetitelja.
Bili su već na odlasku.
Trebala si me pozvati - rekla sam Oumi.
Zašto? Savršeno sam sposobna sama srediti svoje stvari.
Je li bilo potrebe za potpisivanjem, svjedočenjem ili nečim drugim?
Tajnik je bio tu, a i bolničarka.
Što si odlučila učiniti?
Veliko je to olakšanje - rekla je. - Brinula sam se zbog ovoga, sada sam spremna umrijeti.
Oštro sam je pogledala.
Ouma Kristina, zar se ne bojiš smrti?
Zbog čega bi se bojala? Već dugo živim među mrtvima.
Mnogo si stara - rekla sam blagim glasom.
Starost nije pitanje godina već stila - rekla je. Sagnula sam se nad lijesom i primila je za ruku.
Učinila sam ono što si tražila od mene - rekla sam joj - uništila sam sve dokaze. Bolničarka je naglo podignula glavu s optužujućim pogledom .
Dobro, baš sve ide po planu.
Moram ti reći za ptice - rekla sam.
One su ti pomogle, je li tako? Znala sam.
Primijetila sam da su čak otišle i sove koje su ovdje znale prenoćiti. Neki automobil zaustavio se ispred kuće.
Požurila sam prema prozoru.
Imaš nove posjetitelje - rekla sam - hoćeš li ih moći primiti?.
Tko je to?
Moji prijatelji. (Hoće li Sandile biti s njima?)
Onda u redu. Eto vidiš, nikad nisam upoznala tvoje prijatelje.

7.

Kad sam izašla van, Sam Ndzuta mi je objasnio da se njihova skupina morala ponovno razdvojiti, ne bi li na vrijeme ispunila program prije sastanka te večeri, tako da su Vusi i Sandile otišli s Abelom na drugo mjesto. Osjetila sam neko štrecanje. Što je to bilo? Ljutnja, bijes, kajanje? Ovoga puta on je odlučio ostati postrani. Trenutak poslije ja sam to prihvatila. Bila je to ispravna odluka, - za nas oboje. Kad sam došla k sebi, uputila sam se dočekati goste. Samu su se pridružili jedino Nomaza i stari Thando, Mongane Yaya se zadržao nekoliko metara iza njih zureći u zdanje s krajnjim čuđenjem.
- Već sam čuo za ovakva mjesta - rekao je malo zatim - ali ovakvo što nisam očekivao.
Onda vam može biti jasno zašto je netko poželio podmetnuti požar - rekla sam namještenim, neprirodnim glasom.
To je kao da vatrom pokušavaš uništiti san - odgovorio je - ili noćnu moru. To se ne može uništiti.
Moja kuća nije bila tako maštovita - rekao je Thando - ali možda približne veličine. Nevjerojatno. Sigurno je, kao i kod mene, bilo prostora za mnoštvo rodbine.
Sad je prazna - rekla sam - imamo jedino duhove.
Zašto su temelji toliko visoki? - upitao je.
Vjerojatno da bi se ljeti zadržala svježina. I da bi bilo dovoljno mjesta za idiote. Ispričala sam im legendu iz Malog Karooa.
Ima li i sada dolje idiota?
Na trenutak sam se zapitala koliko može biti vidovit, ali prihvatila sam šalu.
Bojim se da su danas svi na ulicama, čitavo vrijeme.
To je cijena demokracije - rekao je Sam ozbiljna izraza na licu. Prednji ulaz još uvijek je bio blokiran. Odvela sam ih iza kuće.
Ovdje je tako tiho - primijetio je Thando - zar ovdje nema ptica?
Trenutačno nema, spremamo se za jednu smrt.
Upitno su me pogledali, ali nisam odgovorila jer odjednom me je preplavila duboka tuga koja mi je prožela cijelo tijelo. Dva tjedna već živim u sjeni ove smrti koja se primiče, a uza sve, još uvijek mi se čini nestvarnom. Potresenu onim što se događalo tijekom dana, načas me je zapljusnula kao val i nisam se mogla obraniti. Thando je bez riječi stavio ruku na moje rame. Stisnula sam se uz njega i briznula u plač prepuštajući se toj provali osjećaja i očaja kao što godinama nisam.
U redu je, dijete moje - rekao je dubokim smirujućim glasom - u redu je, ne drži u sebi. Moraš to izbaciti iz sebe, svi moramo.
Nisam znala gdje su bili ostali. Nije bilo ni važno. želim biti ovdje. Ovdje sam trebala biti, već odavno. Plakala sam, nije to bio histerični plač već prava bujica koju nisam mogla kontrolirati, pripila sam se uz njegovo krupno i dobro tijelo kao da se bojim utapanja, ohrabrena njegovim glasom i rukama koje su me gladile po kosi. Plakala sam zbog oume Kristine i svojih preminulih roditelja, zbog svih žena koje su živjele oko mene prije i sada, koje su Oumine priče vratile u život i koje sam prihvatila kao dio sebe, plakala sam zbog svog mrtvog dijeteta, zbog voljenih ljudi koje sam izgubila, zbog Michaela, plakala sam zbog Anne i njezina bijedna života, zbog Lennie i njezina novog grudnjaka, zbog male Nannie koja radosno živi u svom neznanju, zbog Sandilea i Nozipho i ljudi poput njih, plakala sam zbog djece koji su zapalili ovu kuću, zbog Jacoba Bonthuysa dolje u podrumu među zvijezdama, zbog Langenhovena i djevojke koja je živjela s čudovištem Brolloksom, zbog Loeloeraai, zbog Trui i njezine obitelji, zbog živih i mrtvih i zbog kaosa u koji smo uvalili ovu zemlju, zbog neizmjerne tuge ovog svijeta, zbog ptica koje su nestale, zbog krvi žena koja se stoljećima prolijevala, plakala sam i plakala.
Kad me je bujica konačno izbacila na suhu obalu, pogledala sam Thandoa kroz razbarušenu kosu, kao što svilac zabljesnut sunčanim svjetlom proviruje kroz razbijenu čahuru, i zatresla glavom.
Ne znam što me je snašlo rekla sam i nadlanicom obrisala lice odveć umorna i rasterećena da bih osjetila nelagodu.
Drži!
Izvadio je rubac koji je kroz prizmu suza izgledao velik kao stolnjak, opet taj miris rublja netom oprana i opeglan, i pružio mi ga.
Isto mi se dogodilo kad sam prvi put bio na grobu svojih roditelja.
Uneredila sam vam prsluk.
U redu je, svima bi nam to dobro došlo.
Zar na ovom mjestu već nema dovoljno nereda?
Nije to ista vrsta. Svi imamo potrebu oprosta za nered.
Uvijek sam mislila da se oprostom uspostavlja red.
Zavisi. Istinskim oprostom otvara se tvoja mračna strana. Mora biti nalik ovoj kući, slažeš li se, nakon stoje pretrpjela oprost vatrom.
Voljela bih da ste mi djed - nasmješila sam se gurajući zgužvani rubac u njegovu ruku. - Zašto ne bismo posvojili jedno drugo?
Moram te upozoriti da sam nezgodan starac.
Ja za sebe mislim da sam nezgodna mlada žena. Zato sam sigurna da bismo se dobro slagali. Možete doći ovdje i živjet ćemo zajedno. Zauvijek sretni.
Nipošto. Zauvijek sretni mi miriše na raj, a to nije podnošljivo za grješnike kao što smo nas dvoje.
Thando, imate li djece? Polako odmahnu glavom.
Imao sam dva sina. Obojica su mrtvi. Jedan ovdje, u zatvoru. Drugi u Lusaka, za vrijeme jedne racije - stisnuo mi je ruku. - Vidiš, zbog toga sam plakao onog dana kad sam posjetio naše groblje. Zbog grobova koji su se ondje nalazili i onih koje nije bilo - uhvatio me je za lakat. - Moramo ući u kuću. Ako si spremna?
U kuhinji smo našli Sama i Monganea s Trui.
Gdje je Nomaza? - upitala sam. Trui je pokazala prema gornjem katu.
Je li ti dobro? - upitala me je, očito zabrinuta zbog mog izgleda.
Nije mi odavno bilo ovako dobro, Trui.
Mongane i ja ćemo malo porazgovarati s njezinim sinom - rekao je Sam - vas dvoje se popnite gore.
Našli smo Nomazu u živu razgovoru. Nisam imala vremena upozoriti Thandoa na lijes, ali nije izgledao iznenađen.
Sagnuo se i polako približio Ouminu ruku svojim usnama.
Što je ovo - upitala je Ouma - bdjenje?
Bila mi je velika želja da vam upoznam - rekao je Thando.
Nadam se da me niste došli žaliti - rekla je Ouma vragoljasto mi namignuvši. - Ova žena ne prestaje govoriti kako mi se dogodila strašna stvar. Stalno joj odgovoram da je to glupost. Ako si se zbog ovog požara vratila kući, onda je to za mene sretna okolnost.
Ouma, ako te to odvede u smrt, onda to nije sretna okolnost - prosvjedovala sam. Pretvarala se da me nije čula.
Kristien, tko su ovi ljudi? - upitala je. - Rekla si da su ti prijatelji.
Ouma, oni su iz pokreta ANC. Došli su u okrug da bi smirili situaciju nakon eksplozije bombe.
Iz ANC-a? - pogledala je svakoga pojedinačno. - Niste mi baš nalik na teroriste.
Kao ni ti - rekla sam joj.
Ako su kao ja, onda moraju biti opasni - lagano je kimnula glavom. - Znači, došli ste ovamo zatvoriti stare knjige i početi pisati novo poglavlje.
Pisati novo poglavlje, da - rekao je Thando. - Zatvoriti stare knjige, ne. Ne možemo zamisliti budućnost praveći se da zaboravljamo prošlost.
To pokušavam objasniti Kristien - rekla je Ouma - ali nisam sigurna da razumije. Pričam joj priče. Obnavljam joj sjećanje - polako zatrese glavom - ali toliko je krvi proliveno u ovoj zemlji. Ponekad se pitam neće li to biti previše za nas. Zatim se ispravila:
Htjela sam reći, za vas. Mene ovdje neće biti.
Na tome ćemo raditi - rekao je Thando. - Vidite, to dugujemo ljudima kao što ste vi. Ouma je okrenula svoj blijedi pogled prema Nomazi.
Hoćete li i vi biti u novoj vladi?
Ja se nadam.
To je dobro, nama su žene potrebne. Znajte, ne bi se prolilo toliko krvi da smo se mi pitale.
Zbog toga sam ja ovdje - rekla je Nomaza - i mnogo drugih.
Bit će teško, bit će bolno.
Vjerujem da ću to moći podnijeti - rekla je tiho Nomaza. - I ja sam imala bolnih trenutaka, ali to je druga priča.
Nije to druga priča - rekla je Ouma odlučnim glasom. - Pričaj mi.
Bila sam u izgnanstvu. Izgubila sam supruga i dijete. Naravno, i mnogo prijatelja. Odjednom je postala nestrpljiva.
Ali nismo ovdje došli govoriti o mojem životu, došli smo ovdje zbog vas. Ali nije tako lako bilo riješiti se Oume.
Kojim ste se poslovima bavili?
Otkad sam se vratila, radim sa ženama putujućih radnika.
Oklijevala je, nije bila spremna ostati pod svjetlom reflektora koji je Ouma usmjerila prema njoj, onda je ipak odlučila da to vrijedi truda.
Gospođo Basson, radi se o ženama koje čitavu zajednicu drže na okupu. Unatoč tomu, nitko ih ne uzima ozbiljno. Od nas crnih žena uvijek se očekuje da svoje muškarce više poštujemo nego sebe, da njihovu žrtvu držimo vrjednijom od naše.
Što još ima? - upita Ouma izražavajući se načinom koji je bio u modi i što me je natjeralo na osmijeh.
Ako nas sad ne shvate ozbiljno, ne možemo se nadati da tako neće biti i u budućnosti. Budući da to nitko neće učiniti umjesto nas, moramo to same učiniti.
Ouma je polako okrenula glavu prema meni.
A ti, Kristien, što ćeš ti učiniti?
Pokušala sam se skloniti iz njezina vidokruga, ali njezine su oči ostale fiksirane na mene.
Ja još moram donijeti odluku, Ouma.
Nemoj predugo čekati - rekla je odrješito. Thando mi priskoči upomoć.
S njom će biti sve u redu. Dobro sam je promatrao, od dobre je loze.
Ja se tomu nadam - vragoljasti osmijeh - voljela bih kad bih imala vremena ispričati vam priče koje sam je natjerala slušati.
Bilo bi mi drago razmijeniti naše priče.
To ćemo napraviti poslije smrti, bit će vremena napretek.
Onda smo se dogovorili - rekao je Thando.
Otišli su ubrzo nakon toga. Oumi je skoro zažalila kad je vidjela kako odlaze. Otpratila sam ih do prizemlja.
Sam i Mongane su čekali u kuhinji s Trui i njezinom obitelji.
želim da upoznate mojeg supruga i sina - rekla je gurajući naprijed njih dvojicu. - A ovo su - dodala je sasvim nepotrebno i kao da se s njima družila čitavog života - još dva člana ANC-a.
Jesi li s njima razgovarao? - upitala sam Jonnieja. Njegov osmijeh pokazao je novo povjerenje.
Da, vidjet ćemo se nakon izbora.
Sve je dogovoreno - potvrdio je Mongane.
Malo smo porazgovarali; Trui i Nomaza odmah su se našle i kad joj je Nomaza čestitala na sinu, dobila je saveznika za cijeli život. Iako je Jonnie izgledao zbunjen, to mu je godilo; čak i Jeremijino svojstveno mu ukočeno držanje na trenutak se promijenilo.
Došlo je vrijeme da posjetitelji odu. Na Monganevu licu pojavio se vedar osmijeh dok je odlazio. Njegov dvostruki stisak ruke bio je miran i opušten. Svidio mi se taj čovjek, za razliku od Vusi, ništa nije trebao dokazivati. Thando je stavio ruku oko mog ramena i okrenuo se prema Trui.
Dobro mi pripazite ovu osobu - rekao je i zagrlio me - ona je sad moja unuka.
Dok je Sam otvarao vrata automobila, ja sam se oprostila s Nomazom poljubivši je u obraz.
Dobro je što ste došli. Zbog ovog grada, kao i zbog Oume.
Ne bih to propustila ni za što. A što se tiče onog pitanja koje ti je postavila... Znala sam da neće zaboraviti.
Što ćeš učiniti?
Voljela bih ti reći kad bih znala.Tek toliko ti mogu reći, nekako sam zbunjena.
Zbog čega?
Zbog sebe, ove zemlje, vas.
Mene?
Ne tebe osobno, tebi vjerujem.
Zašto ne bih rekla istinu?
Zbog nove vlade. Neće svi biti kao što ste ti, Thando, Sandile i Mongane.
Neće, naravno - rekla je - dovoljno si upoznala našu borbu da znaš kako nas ima svakakvih. U najboljem si položaju da to znaš.
Mnogo je ljudi kao što je Vusi.
On ti se ne sviđa?
Njemu ne mogu vjerovati, previše je slatkorječiv. Jedva čeka doći na vlast. žene ne podnosi.
Nije skidao oči s tebe - rekla je.
Dobro znaš da na to ne mislim.
Kao da joj je odlanulo, na njezinu licu pojavio se znakovit osmijeh žena koje se razumiju.
To sam htjela čuti.
Možda ti ja mogu odgovoriti - rekao je Thando i uhvatio me za ruku. - U jednoj Boccacciovoj priči neki židov zaželi postati katolik i upita svećenike što treba učiniti. „Pođi u Rim‖, rekli su mu. I otišao je. Vratio se kao kriš
anin. „Lijepo‖, rekli su, „vjerojatno te je pridobila pobožnost naših ljudi u Rimu.‖ „Nije‖, odgovorio je. Kad je došao u Rim, vidio je crkvu ogrezlu u razvratništvo, korupciju i privrženu svjetovnosti. Svećenstvo živi u grijehu, opatice imaju djecu, a i Sveti otac je krivovjerac. Ako je crkva koja vrši tolika nedjela ipak preživjela tisuću godina, pomislio je, onda nešto mora imati u sebi - Thando se nasmijao i pustio me iz svojeg zagrljaja. - Razmisli o tome. Uz put, kad već razgovaramo, hoćeš li glasovati u srijedu?
Nisam na to ni pomislila, sad sam britanska građanka.
Rođena si u Južnoj Africi, imaš pravo glasovati - rekao je Sam. - Javi mi se ako ti trebaju dokumenti.
Sretan put - rekla sam.
Salani kahle - rekao je Thando - držite se dobro.
Zašto me pozdravljate u množini? - upitala sam iznenađena.
Zato što nisi sama, ti si sa svojim duhovima.
Minutu potom nije ih više bilo. Bez uobičajene buke ptica koje se spremaju na počinak, farma je utonula u duboku tišinu.
Na vratima kuhinje čekao me je Jonnie još uvijek s novim osmijehom koji je upravo otkrio; Jeremija se još više povukao, izgledao je zamišljen; Truina zavjerenička ruka spustila mi se na rame i gurnula me u kuću.
Onda, tko je taj? Mongane, nadam se, ostali su prestari za tebe.
Kako tko je taj? - upitala sam.
Onaj za kojeg si se mislila udati kad si bila vani. Na trenutak sam zatvorila oči.
Nije došao.
Ali rekla si...
U redu je. Vidjela sam ga prije, ali imao je ovog popodneva drugih poslova u okrugu.
Ah, dovraga - Uhvatila me je za ruke - uvjerena sam da ćeš ga opet vidjeti.
Možda - oslobodila sam se njezinih ruku uz smiješak. - U biti, sve je ispalo kako treba, Trui. Ovako je bolje.
Tsk- kiselo se nasmijala, - a ja sam se prema svima ponašala prijateljski jer sam mislila da je jedan od njih tvoj čovjek.
Što misliš o njima?
Vrlo su dragi - rekla je - iako nisu ono što sam očekivala. Kao bijelci su, jedino su crne boje.

8.

Kad sam ušla u sobu, Ouma me je očekivala. Već se bilo smračilo. Bio je to važan dan i još mu nije došao kraj. Bila sam u šetnji i otišla sam pod tuš da bih povratila snagu. Ono što se dogodilo još uvijek se zadržalo na mojoj koži, suho i podmuklo kao prašina ušlo je u
moje pore. Došlo je vrijeme da provedem nekoliko sati s Oumom. Bolničarka ju je pripremila za noć da joj bude udobno. Iako sam se već bila naviknula vidjeti je kako leži u lijesu, uvijek bih ostala zatečena. Međutim, bila je naizgled spokojna, sklopljenih ruku na usahlim prsima, jednom u zavoju, drugom slobodnom. Jedva je disala, ali oči su joj bile otvorene. Kad me je spazila, na njezinu licu se pojavio najsretniji osmijeh posljednjeg tjedna.
- Priđi, Kristien - rekla je - očekivala sam te. Imamo gosta.
Iznenađena i donekle razdražljiva, zastala sam i pogledala unaokolo. Nikoga nisam vidjela.
Na krevetu - rekla je. - To je Wilhelmina, zar ne vidiš. Htjela si se s njom upoznati.
Ouma, zaista... - Osjetila sam kako mi lice gori.
Znam, misliš da imam običaj pretjerivati. Zato sam zatražila da ti sama ispriča svoju priču.
Ouma, nje nema ovdje - rekla sam što sam mogla blaže - ne vidim nikoga.
To su dvije različite stvari - uzdahnula je. - U redu, onda ću ja to učiniti. Sjedi ovdje da te bolje vidim. Ali ne na krevet, Wilhelmini treba što više prostora.
Privukla sam nisku fotelju na kojoj inače sjedi bolničarka. Usprkos samoj sebi, bacila sam pogled na prazan krevet, ulegnuo se, na moje čuđenje, kao da se nalazi pod velikim teretom. Ukrenula sam stolicu ustranu da bih sklonila krevet iz svog vidokruga i prepustla se plimi Oumine nove priče.
Wilhelmina je bila jedina žena u našoj obitelji koja je zaista odigrala neku ulogu u povijesnim analima. Ne samo zato što je sudjelovala u Velikoj selidbi, i mnoge druge su to učinile, već zato što nije bila voljna ostati u sjenci i dopustiti muškarcima da naprave uobičajeni nered. Ona se umiješala. Ona se uplela. Ona je preuzela odgovornost. Barem na neko vrijeme. A zatim ... ali ne trčimo pred rudo.
O njezinu djetinjstvu s majkom Samuel već nešto znaš. Njen ne baš lak način odrastanja u ono vrijeme kad se beskonačno ratovalo duž granice, kad su tisuće Xhosa bili istjerani iz Suurvelda u Koloniji da bi oslobodili prostor za naseljenike i njihovu stoku, u vrijeme masovnih odmazda i još brojnijih protunapada, ubojstava i sakaćenja, kad su velike površine zemljišta i posjedi bili opožareni, kad su guverneri kolonije Cape glavačke upadali u sukobe i opći nered i time posijali još veće sukobe i nered, kad je 1820. godine došlo nekoliko tisuća britanskih doseljenika, jadnih bezazlenih žrtava ostavljenih u divljini u cilju naseljivanja tampon-zone između zaraćenih naroda, kad su se tisuće lutajućih Khoikhoija, prisiljenih na selidbu, počele gomilati duž istočnih okruga i bez prava na zemlju pribjegle iz osvete paliti i pljačkati te kad su misionari još više pogoršali situaciju svojim pokušajima, naizmjence vizionarskim i kobnim, da pomire božju riječ i ljudsku kratkovidnost i gramzivost. Pojedinci iz velikog dijela ovih buntovnih naroda povremeno bi se pojavili na farmama gdje je živjela Wilhelmina sa svojom majkom, najprije među bučnom gomilom Steenkampsa na obali rijeke Riet, a poslije, nakon što im se priključila Marga, preko Velike riblje rijeke, na području koji su doseljenici nazvali „neprijateljski teritorij‖. Njihova farma nalazila se u neutralnoj zoni koju su, a to je bilo od osobita značenja, prihvatile i zaraćene skupine. Ako su imale istinske saveznike, onda su to bile Xhose koji su se prema ženskom življu ponašali s velikim poštovanjem, pa i srdačnošću; istodobno, zahvaljujući krvnim vezama i zajedničkom jeziku, žene su se dobro slagale i s Boerima na granici. Pravi i zapravo jedini neprijatelji bili su Englezi, ne toliko jadni doseljenici, koji su se isto tako borili za opstanak kao i Holanđani koji su bili u istom položaju, već nevidljivi vladari u Cape Townu koji su zapovijedali izdaleka i čiji su predstavnici u udaljenom dijelu zemlje bili revni sudci i bahati javni službenici.
Međutim, buduće Wilhelminine nevolje zbile su se više na osobnoj razini; ratovanje, pljačkaški pohodi i nasilje odvijali su se na periferiji njihova života i ako bi se povremeno prelili na njihovo privatno područje, uvijek bi se širili u smjeru udaljenih krajeva zemlje. Wilhelmina se u početku morala zadovoljiti osamljeničkim životom u divljini s majkom Samuel, koja je i sama bila prepuštena svojim mislima, osjećaju krivnje i žudnji, poslije s neotesanim i sirovim momcima iz Steenkampa od kojih se morala braniti vlastitom fizičkom snagom i sposobnošću, a zatim i od mnogo suptilnije prijetnje jedne žene s kojom se morala natjecati za majčinu ljubav.
Od ovih kušnji najlakše su bile snaga i spretnost: Wilhelmina je bila krepka djevojka koju su još u ranoj dobi u tajne divljine uputili Xhosa mentori, a njezina neslomljiva volja za preživljavanjem, uz pomoć snage i okretnosti, ubrzo ju je naučila da u trci, hrvanju, borbi i gađanju pobijedi i najbolje među tim brutalnim i nasilnim momcima. Još u djetinjstvu pričalo se o njezinim nastupima bijesa. Zbog krvavih nosova, iščupane kose, slomljenih prstiju, natučenih rebara, uvrnutih ušiju i isčašenih zglobova mlada djevojka stekla je poštovanje u njihovoj sredini. To će joj dobro poslužiti sve do kraja života.
U mladosti najviše od svega mučio ju je njezin odnos sa Samuelom. Wilhelmina majka bila je teška osoba. To je vjerojatno bio bit problema. Sumnjam da je Wilhelmina ikad uspjela u punoj mjeri dokučiti zakučasti svijet u kojem je Samuel prebivala. Naučila je oslovljavati Samuel s - tata; nikad joj nije bilo dopušteno da drugima otkrije tajnu majčina spola; pa ipak, u tjelesnom kontaktu, koji se nije mogao izbjegnuti mora da je naslutila nešto sasvim drugo u fizičkom, emocionalnom i duhovnom smislu. Nikakvo čudo da joj ništa nije bilo jasno. Pogotovu kad je Marga postala dio njihova zajedničkog i odvojenog života.
Wilhelmina je prema Margi uglavnom pokazivala nepovjerenje, ali taj osjećaj nikad nije bio jednostavan zato što je Marga neposredno unijela prisutnost priznate ženske osobe; možda je još važnije bilo to što ju je Marga naučila čitati iz Biblije i ponekog primjerka Gazette i Commercial Advertisera koji bi kolima nekog trgovca dospjeli u unutrašnjost zemlje. Osjećaje zahvalnosti i odbojnosti teško je mogla uskladiti. Došlo je do situacija kad fizički sukob nije mogao ništa riješiti.
Kad god bi joj se život odveć zakomplicirao, djevojka bi radije pobjegla nego se suprotstavila, što je poslije nazvala karakterističnim izrazom: „usrana situacija‖. Bio je to prirodni nagon: zar se čitava saga o Velikoj selidbi ne može, bar jednim dijelom, držati kolektivnim bijegom. Ali za jednu mladu djevojku bijeg u divljinu koja je još uvijek bila prepuna napasnika svake vrste, zmija, škorpiona i drugih otrovnih stvorenja, u području koje je bilo opustošeno skoro neprestanim ratovanjem, to rješenje moglo je biti pogibeljno. Međutim, isti instinkt za samoodržanjem koji je pomogao Wilhelmini da se obrani od nasilja Steenkampovih ljudi, pomogao joj je da preživi u gustom raslinju teritorija Kei.
Ipak, ispod površine njezinih dolazaka i odlazaka, odnosi s majkom bili su u sve većoj krizi. To ne bi bilo toliko bolno da, sasvim suprotno od Samuel, Wilhelmina nije toliko voljela svoju majku; ipak, bilo je očito da više nisu mogle živjeti zajedno. Sve češće i sve duže odlazila bi u divljinu gdje je nitko nije mogao slijediti. Ali ona nije mogla bez ljudskog društva. Za razliku od svoje majke koja je uvijek na neki način bila stranac na ovom svijetu, što je vjerojatno bila neizbježna posljedica odrastanja među sedamnaestero djece koja su nosila ime Samuel, Wilhelmina je bila željna ljudskog dodira.
Zbog toga je sklopila posao s jednim starim njemačkim trgovcem. Njezina majka, vjerojatno u želji da umiri svoju savjest, dala je Wilhelmini zalihu zlatnih kovanica koje je uzela u kući svojeg muža koji je umro zadavljen i tim blagom Wilhelmina se upustila u ono što je lako moglo završiti katastrofom. Otputovali su do Algoa Baya, koji je nedavno bio preimenovan u Port Elisabeth, jednom i do Cape Towna, jednog od svjetskih čuda u Wilhelmininim očima, a onda se vratili duboko u unutrašnjost da bi trampili bakarnu žicu, metalne lonce, tekstilnu robu, vrčeve i bačve jeftinog brendije i smotuljke duhana. Skriveno u lažnom dnu kola ležalo je oružje i strjeljivo.
Godinu-dvije trgovina je dobro napredovala. Bili su izvrsni partneri. Naposljetku počela se teško nositi sa starim Nijemcem koji se sve više odavao teškom pijančevanju i bučnim provalama bijesa. Takvo druženje nije joj više bilo po volji. U takvim okolnostima, prilikom jednog poslovnog putovanja, nedaleko od Somerset Easta, Wilhelmina je upoznala i smjesta se udala za Leenerta Pretoriusa koji je u svakom pogledu bio najgori mogući izbor. Boležljiva cmizdrava spodoba, dvostruko starija od nje, suznih kratkovidnih očiju, zaokupljena čitanjem Biblije i opsjednuta snom da postane pastor. Ako baš treba reći cijelu istinu, uz to je bio i stari pohotnik.
Teško je izdvojiti razlog koji je utjecao na donošenje takve odluke. Je li svojim nespretnim kretnjama oslobodio strast koja je u njoj pritajeno tinjala? Možda ju je pridobila velika biblioteka od skoro dvanaestak knjiga? Ili ju je privukla nevjerojatna zaliha
bolesti i jadanja zbog raznih bolova? Ako ovo izgleda čudno, ne smije se zaboraviti da je Wilhelmina bila nadriliječnica. Među tolikim stvarima koje je donijela sa svojih putovanja u divljinu bila je i bogata riznica poznavanja ljekovitih trava i prirodnih lijekova, među čudima koje je otkrila na putovanjima s njemačkim smousom?82 bili su napitci, praškovi i balzami u dobro opskrbljenoj ljekarničkoj škrinji. čak i bez ovih pomagala, kažu ljudi, bila bi poznata nadriliječnica; samim dodirom ruku došla bi do izvora bolesti, a pacijent bi povratio snagu. Zlobnici su mogli reći da baš nije bila od neke pomoći ako je Leendert Pretorius stalno bolovao sve do svoje smrti; s druge strane, taj čovjek je bio prava pokretna bolnica jer je nakon svakog ozdravljenja uvijek bio u stanju izmisliti tri nove bolesti. On je Wilhelmini bio, u najmanju ruku, izazov kojemu je teško mogla odoljeti.
Povela ga je sa sobom i zajedno su se smjestili na velikoj napuštenoj farmi uz samu Riblju rijeku, dovoljno daleko od majke da osigura svoju slobodu, a ipak dovoljno blizu u slučaju potrebe. Ubrzo je svim srcem usmjerila svu svoju energiju na tri stvari koje su ih vezivale: provodili su mnogo vremena čitajući njegove knjige, odala se liječenju njegovih brojnih bolesti i počela doprinositi održanju ljudske vrste. U vrijeme kad su se priključili Velikoj selidbi, nekoliko godina nakon zlosretnog Samuelova kraja , imali su četvero djece.
Leenart se pridružio Selidbi najviše zbog mogućnosti da postane vjerski poglavar doseljenicima, što mu nije bilo dopušteno u Koloniji zbog manjka kvalifikacija koje je zahtijevao taj poziv, a i njegova bolest ga je u tome sprječavala. Wilhelminili motivi nisu bili potpuno jasni (još jedan razlog zbog kojeg bi ti ona trebala sama ispričati svoju priču): naravno, morali su biti posljedica želje da se skloni s mjesta koje je smatrala zlokobnim, ali, nesumnjivo, i želje da za sobom ostavi prazan život u zabačenu kraju i postane članom šire zajednice. Mogla im je biti od pomoći kao nadriliječnica, svojim umijećem čitanja mogla je pridobiti poštovanje, a prije svega, kao supruga vjerskog poglavara mogla je postati dio nečega što je veliko i vrijedno, nekog društvenog pokreta, umjesto da gleda kako joj život prolazi kao nepredvidiva bujica. Imala je odviše energije da bi je trošila samo na sebe. Privlačilo ju je šire polje akcije i bila je spremna odazvati se zovu historije.

9.

Nije ispalo prema očekivanju, uglavnom zato što jadni Leendert nije bio na visini onoga u što je sam vjerovao. Dogodilo se da nije bio jedini među Voortrekkersima koji je težio uzdignuti se na položaj s vjerskim ovlastima. Među njima nije bilo zaređenog propovjednika budući da se Holandska reformirana crkva suzdržala od pothvata koji je držala suludim; zbog takva stava svi su kandidati trebali imati jednake izglede, ali tako nije bilo. U skupini oko Potgietera bio je Sard Cilliers, po svakom mjerilu vrlo impresivan čovjek kojeg je javno zagovarao vatreni vođa te skupine. U Graaff-Reinetovoj skupini bio je plačljivko Erasmus Smit čije bi ambicije ispale smiješne da njegova supruga Susanna nije bila sestra vođe Maritza. Leendert Pretorius je mogao očekivati potporu samo od svoje supruge, ali ma koliko bila utjecajna, ipak je bila samo žena. Ironija je da je u zajednici Voortrekkera ona stekla vjerojatno više autoriteta iz ograničene moći svog supruga, koji je konačno pretrpio neuspjeh, nego što je on uspio iskoristiti njezinu kvalitetu rođenog vođe.
Svaka nada svih kandidata da uspiju na području vjere bila je izgubljena otkrićem da je u nekoliko crnih naselja u unutrašnjosti već bilo službeno zerađenih misionara, što je značilo da su kod primanja sakramenata, posebno kod pričesti, doseljenici zatomili svoju duboku odbojnost prema svemu što se tiče Engleza i radije su zvali ove svećenike nego se izvrgavali Božjem gnjevu dopuštajući nezaređenim vjerskim učiteljima da oskvrnu kruh i vino.
To ne znači da su ovi potpuno ostali bez posla. Uvijek bi se pružila prilika da se nedjeljom održi poneka propovijed (dapače, i nekoliko njih budući da su neprekidne prepirke između raznih frakcija trekkera potaknule svaku skupinu da se okupi oko svog propovjednika); još češće je trebalo utješiti (ili ponekad na smrt preplašiti) bolesne ljude ili

82 smous (afr.) - torbar, trgovački putnik
one na samrti; uz to, prije ili nakon vojnih pohoda, organiziranih protiv navodno neprijateljski nastrojenih crnih zajednica koji su se svetili zbog učinjene ili nedokazane pljačke, trebalo je redovito pristupati obredu opomene ili zahvalnosti. Malo se njih moglo mjeriti s Leendertom Pretoriusom kad je trebalo utjerati strah živućim Bogom i vječnim leleku uz škripu zubiju grješnika. U Božjim očima svi su bili grješnici. Barem u očima Leenderta, pokazao je zanos u proklinjanju trekkera kao i Jona pri razaranju Ninive.
Problem je bio u tome što ni sam Leendert nije bio čovjek s vrlinama. Za čovjeka krhke tjelesne konstitucije Selidba je bila putovanje kroz pravi pakao. Osim lijekova koje bi Wlhelmina uspjela pronaći (nije nemoguće da su mu ponekad i sami lijekovi prije pogoršavali nego popravljali stanje) on je sve više imao potrebu za nekim sredstvom koje će ga održavati na životu; očito rješenje bilo je piće. Kad bi izvor alkohola u obliku zloglasnog Dima iz Capea83 presušio, što se često događalo, razvio je sklonost prema lokalnim napitcima, od kojih su neki djelovali, grubo rečeno, poput udara munje. Kad je jednom prilikom bio pozvan da održi propovijed, morali su u posljednjem trenutku izvijestiti vjernike da Leendert nije u stanju služiti obred; nakon što ga je s uspjehom zamijenio obični starješina ili neki đakon, to nije išlo u prilog njegovu već uzdrmanu samopouzdanju.
životinjskom upornošću Wilhelmina mu je i dalje davala potporu od koje je već bila odustala većina njegovih klevetnika. Od samog početka ona je bila pokretačka sila njihova braka. Preko njemačkog trgovca rano je saznala za planove oko Selidbe; kad je prilikom ranijih pljačkaških pohoda u regiji Tarka upoznala bradatog diva Hendrika Potgietera, odlučila se priključiti njegovoj družini. Budući da nisu mogli naći kupca za njihovu ogromnu farmu na Velikoj ribljoj rijeci, naprečac je donijela odluku da je napuste; još uvijek su imali dovoljno novca za opremu dvojih zaprežnih kola pa su se krajem 1835. godine ona i Leendert priključili Potgieteru na dogovorenom mjestu i polako s ostalima krenuli vijugavim putem prema nabujaloj Velikoj rijeci. To je u pravom smislu bila prva usrana situacija u kojoj se našla i u kojoj joj se pružila prilika da pokaže svoju vrijednost, ne samo u organizaciji sječe desetina stabala potrebnih za izradbu splavi koje su trebale omogućiti zaprežnim kolima da pređu preko blatnjave vode, već i u nošenju, ručno ili na ramenu, trupaca koje većina muškaraca nije mogla ni pomaknuti s mjesta. U to vrijeme bila je u petom mjesecu trudnoće. Kad su se jedna njezina kola skoro prevrnula u bujicu, sama je vezala jedan kraj kožnog ulara za kola i skočila u vodeni vrtlog s drugim krajem da bi nagnutu splav s teretom mogla povratiti u ravnotežu. Kad se nakon prijelaza rijeke nekoliko žena i djece razboljelo i nekoliko ih umrlo od upale pluća, Wilhelmina je svojim napitcima, ne samo jakim, već i krajnje ogavnim, uspjela ostale izliječiti.
Ironija sudbine je htjela da je njezino najmlađe dijete bilo jedina osoba koja je prilikom prijelaza izgubila život. Imalo je tek dvije godine, a bujica ga je odnijela nakon što je palo sa splavi kojom je upravljao Leendert. Taj udarac ju je dobrano potresao, vjerojatno zato što ju je podsjetio na majčinu smrt prije četiri godine. Međutim, bilo je to tek prvo dijete koje su izgubili; nedaleko od rijeke Vet leopard je ubio najstarije dijete, a prvo dijete koje je rodila tijekom Selidbe, blizu Thaba Nchua, bilo je mrvorođenče. Ipak te nezgode nisu mogle zadugo umanjiti njezinu energiju; ona ih je čak iskoristila kao priliku za žestoku vjersku agitaciju zahtijevajući da Leendert vodi pogrebne obrede. U konačnici su ti obredi bili jedino što je donekle nadahnulo jadnog čovjeka da pokaže svoje oratorske sposobnosti. Sad mora biti jasno da Wilhelmina nije ustuknula pred jadima i kušnjama koje bi obeshrabrile većinu smrtnika; međutim, ono od čega su joj posijedile dlake na guzici (njezin osobni izraz, nije baš birala svoje riječi), bile su neprekidne svađe među Voortrekkerima. O tome smo govorili upravo prije tvog dolaska. „Koje li komedije‖, rekla je ona, „da i danas vlada mišljenje o tim ljudima kao o skupini pobožnih pionira koji su sve žrtvovali radi plemenitog čina slobode. U svom životu nikad nisam vidjela toliko zlobe i uskogrudnosti.‖ Možeš zamisliti situaciju u regiji Thaba Nchu. Vjerojatno je 1837. godine preko tisuću zaprežnih kola bilo raštrkano po poljanama i dolinama, što znači barem pet tisuća ljudi, od toga tri tisuće bijelih, dok su ostali bili mješanci ili crnci (očito su farmeri

83 Cape Smoke (engl.) - Dim iz Capea, vrsta južnoafričkog brendija

morali sa sobom povesti svoju služinčad, čak i u tim jadnim uvjetima života prilikom Selidbe). U ovo su se područje doselili u malim obiteljskim grupama ili većim klanovima od pet do deset kola zajedno, u grupi koju je vodio Potgieter bilo ih je pedesetak, dok je promućurni Maritz, najimućniji od svih, imao stotinjak kola. Sve ih je vodila ista težnja da se udalje što je moguće dalje od Engleza i postanu nezavisni, ali svaka je skupina tu nezavisnost zamišljala na svoj način i imala svog vođu. Tijekom vremena pojedine manje skupine su se ujedinile, ali u konačnici su se stvorile najmanje četiri veće grupacije, Potgieterova, Maritzova, Retiefova i Uysova, svaka spletkareći protiv ostalih. Nisu se samo vođe svađale među sobom, i ostali su se umiješali. Svađali su se zbog pašnjaka, vode, mjesta za podizanje logora kao i drva za ogrjev; prepirali su se zbog vjerskih sekta i vjerske pripadnosti, kao i zbog smjera kojim treba nastaviti put; potukli bi se zbog strjeljiva, zalutale stoke, nestalih bačava brendija, izgubljenih sjekira, bačava masti, jarmova ili Bog te pita čega još. Samo bi poradi neke vanjske opasnosti, obično od plemena Matabele s druge strane rijeke Vaal, privremeno prekinuli prepirke. Onda bi žurno dovukli kola i sastavili laager84 da bi odbili neprijatelja ili bi se udružili u jedinice specijalaca i na konjima širili smrt i pustoš u znak osvete. A onda, čim bi nestalo opasnosti, opet su bili spremni skočiti jedan drugom za vrat.
U svemu tome propovjednici su igrali aktivnu ulogu: Cilliers je podupirao Potgeitera nakon što je ovaj bio isključen iz prve vlade; stari Erasmus Smit bi u trijeznim trenutcima navodio primjer Izraela da bi tako istaknuo svoju ulogu vizionara; Leendert Pretorius, od samog početka nezadovoljan zbog toga što se Cilliers nalazi u istoj skupini kao i on, išao bi od jedne do druge skupine pokušavajući ih zavaditi u nadi da će se istaknuti kao veliki mirotvorac, ali samo sa suprotnim učinkom.
Wilhelmina je na neki način imala uspjeha. Dok nije bila trudna, pa čak i u vrijeme trudnoće, postala je na tom putovanju nadriliječnik kojem se najviše vjerovalo jer je bila u stanju iščupati nekoga iz ralja smrti brižnim davanjem napitaka bez imena ili izravnim obraćanjem Bogu. Ponekad je tim apelima, u najmanju ruku, nedostajala mjera; prema nekim očevidcima, Bogu se obraćala kao običnom neposlušnom muškarcu: „Bože, sad me dobro slušaj, ako ovom dijetetu ne prestane vrućica do sutra ujutro, držat ću te odgovornim.‖ Ili: „Koliko puta od mene očekuješ da te na koljenima molim da ovoj ženi bude bolje? Ona se mora brinuti za sedmero djece, više je nama potrebna ovdje nego tebi gore, i nije li vrijeme da se pokreneš i nešto učiniš?‖ - Priča se kako je ona jednom prilikom, dok je mlada djevojka, Sarie Kruger, naizgled bila na samrti, navodno rekla Svemogućem: „Bože, ovo je već otišlo predaleko. To što činiš, više nema smisla. Ako zaista imaš nešto protiv Krugerovih, zašto moraš uzeti Sarie? Zašto ne uzmeš jednog od braće, ima ih petero i nizašto nisu korisni. Pogledaj, dvanaest joj je godina i sprema se postati ženom. Kako očekuješ da ćemo preživjeti na ovom kontinetu ako nam ne dopuštaš da se držimo tvojih zapovijedi da budemo plodne, da se razmnožavamo i napučujemo ovu zemlju? Postaješ li zaboravan u poznim godinama? Potrebna nam je svaka žena i djevojka. Zato nemoj da ti opet postavljam ovo pitanje.‖ Ključno kod tog događaja nije samo to da se djevojka oporavila, već da je jedan njezin brat sljedećeg dana poginuo za vrijeme lova.
Wilhelmina je i na drugim poljima bila aktivna. U prvoj pravoj bitci, tijekom Selidbe, 1836. godine, u kojoj su bili zaštićeni laagerom kod Vegkopa, samo petnaestak dana nakon što je rodila mrtvo dijete, s puškom se pridružila najboljim muškarcima, dok je Leendert bio prikovan za krevet nekom čudnom groznicom; i dok su njezine muške suborce pomagale žene i djeca tako što su mjerili i odvajali olovo i prah i punili puške, ona se sama morala snalaziti. To ju je znatno usporilo i dok je sve veći broj Ndebelea85 napadao i već se toliko približio da su se počeli provlačiti ispod i iznad kola oboružani assegaijima, ona je zgrabila sjekiru i udarala svakoga tko bi prišao bliže. Bilo je toliko odsječenih udova u tom dijelu laagera, pričala je poslije, da se slobodno mogla otvoriti mesarska radnja.


84 laager (afr.) - krug napravljen od zaprežnih kola zbog zaštite od neprijatelja, sustav obrane, obrambena politika
85 Ndebele ili Matabele - velika crnačka plemena u Južnoj Africi

Ali to su bile posebne okolnosti. Nakon bitke, kad su doseljenici ostali bez ovaca i druge stoke pa nisu mogli krenuti dalje, ona se vratila starom običaju da sama ode u divljinu, bez oružja, pješice, ako je potrebno, ili na konju, kad god je to bilo moguće, da bi se za nekoliko sati ili dana vratila s ovcom ili kravom koja daje mlijeko. Budući da su muškarci već bili pretražili okoliš u svim pravcima, sve do obzorja, pa i dalje, nikomu nije bilo jasno kako je uspjela pronaći odlutale životinje; međutim, ona je, po običaju, izbjegavala odgovoriti na pitanja i vratila bi se svom poslu hraneći dojenčad mlijekom koje je donijela ili dijeleći meso zaklane ovce najpotrebitijima.
Nakon određenog vremena nabavljena je nova stoka, uglavnom uz pomoć Archbella, engleskog misionara koji se smjestio u naselju poglavice Barolonga od kojega su doseljenici dobili teritorij između rijeka Vet i Vaal, pa je Wilhelmina mogla usmjeriti svoju energiju prema drugim poslovima.
Bilo je poznato kako je jednom prigodom, dok je veći dio muškaraca bio u kaznenom pohodu, a stizale vijesti o skorašnjem napadu Ndebelea na najistaknutije mjesto na granici gdje se baš Wilhelmina smjestila neko vrijeme, ona uzela za ruke dvoje preostale djece, jedno od šest, drugo od tri godine, i krenula u smjeru odakle se očekivao dolazak Nedebelea. Na kilometar od logora naišla je na skupinu od nekih dvije stotine naoružanih ljudi i bez oklijevanja im prišla. Zbunjeni, oni su se zaustavili.
„Gdje ste vi to krenuli?‖ upitala ih je na jeziku Xhosa koji su oni razumjeli.
„To te se ne tiče‖, odgovorio je njihov predstavnik. „Skloni se u stranu, bijela ženo, pusti nas pro
i.‖
„Prvo morate ubiti mene i moju djecu‖, rekla je. „Odakle ja dolazim, muškarci ne ubijaju žene i djecu. Možda ste vi drukčiji.‖
„Tvoj narod je zauzeo našu zemlju‖, rekao je čovjek.
„Ova zemlja pripada Barolongima‖, dala im je na znanje, ―a ne Ndebelima. Poglavica Makwana nam je dopustio da budemo ovdje. Mi smo se samo zaustavili na našem putu prema moru.‖
„Zašto ste onda pobili toliko naših ljudi?‖
„Branili smo se od vaših napada.‖
„Prije toga. Nekoliko vaših ljudi prešlo je rijeku, zašlo na naš teritorij i odvelo našu stoku. Kad smo ih pokušali zaustaviti, zapucali su na nas.‖
Ovo ju je trebalo obeshrabriti. Koliko se već puta ovo dogodilo na graničnom teritoriju?
Zar ovo nije moguće izbjeći, nikada?
„To nije bilo u redu‖, rekla je ona, „ja
u razgovarati sa svojim ljudima.‖
„Ti si žena―, dao joj je na znanje.
„Zato sam i spremna razgovarati. Da sam muškarac, već bih vas ubila. Zar želite da vaše žene žive bez muževa, a vaša djeca bez očeva?‖
„Muškarci se ne boje umrijeti.‖
„Ni ja se ne bojim smrti. Ali što će biti sa onima koji ostaju poslije nas? Zar vas nije briga za njihovu patnju? Nije li bolje živjeti u miru nego ratovati.‖
„S tobom gubim vrijeme.‖
„Ratom se gubi vrijeme, ne sa mnom. Pokušavam dobiti na vremenu i spasiti živote.‖
„Pokušavaš me prevariti. Ovdje nas zadržavaš dok se tvoji ljudi spremaju napasti.‖
„Većina mojih ljudi nije ovdje‖, rekla je mirno. „Ako želite, možete pregaziti logor bez većeg otpora. Možete uzeti sve ovce i stoku koju smo nabavili kod Baralonga. Možete pobiti većinu nas. A kad se naši ljudi vrate, poslat će specijalnu jedinicu i pobiti sav vaš narod i oteti svu vašu stoku. Onda će drugi ljudi naroda Ndebele krenuti na nas zbog osvete. Drugi specijalci će doći na ovo područje. Dokle će to trajati? Zar vi muškarci nikad nećete doći razumu?‖
„Tako govore žene.‖
„Tako je, hvala Bogu. Zbog čega bismo i dalje donosili djecu na ovaj svijet samo da ih možete ubiti? Zar to nije besmisleno?‖
Nije li pokazao neko oklijevanje? Ili je samo pokazao nervozu?
„Zašto ne dovedete nekoliko žena da s nama porazgovaraju?‖ predložila je ona.
„Mi ne dopuštamo ženama da se miješaju u ovakve stvari. One ostaju kod kuće.‖
„Bojiš li se da razgovaraju s nama?‖
„Ne bojim se ničega.‖
„Ako se ne bojiš, onda ih pošalji.‖
Poslije nekoliko dana stiglo je izaslanstvo žena naroda Ndebele u pratnji nekoliko muškaraca. Uz veliki napor Wilhelmina je uvjerila svoj narod, žene, određeni broj starih i bolesnih muškaraca i, posebice, nekolicinu sposobnih mladića koji su ostali u logoru zbog zaštite, da su posjetitelji došli na njezin poziv i bez loših namjera. Još ih je teže bilo uvjeriti da takve stvari treba prepustiti ženama, ispalo je da se žene ustručavaju više od muškaraca. Kako se mogu upustiti u razgovor o tako teškim pitanjima bez nazočnosti muževa koji donose konačne odluke?
„Zato što se tiče nas―, rekla je Wilhelmina. „Radi se o našim tijelima, našoj djeci i našoj budu
nosti.‖
Konačno su se tri žene, od njih četrdesetak u logoru, usudile preuzeti rizik. Dvije su bile starije udovice, a treća grbava usidjelica koja se više nije nadala udati i nije imala što izgubiti. S Wilhelminom kao tumačem sjelo je dvanaest Ndebele žena u hlad trnovita drveća, dok su ih s određene udaljenosti promatrali preostali stanovnici logora s jedne, a Ndebele muškarci s druge strane.
Nije bilo nikakvih dramatičnih odluka niti rezultata od posebne vrijednosti. Međutim, obje su se strane dogovorile da trebaju razgovarati sa svojim muškarcima. Tog se puta nije moglo postići više. Je li moglo doći do vrjednijih rezultata na duži rok? Itekako bismo to voljeli znati, ali možemo samo nagađati. Tek kad su se specijalci vratili iz akcije, Wilhelmina je sa zaprepaštenjem doznala do koje je granice izvršena osveta nad glavnim naseljem Ndebelea u kojem su ostavili na stotine mrtvih neprijatelja (na strani Bura nije bilo gubitaka, osim nekoliko sluga mješanaca; u bitkama ove vrste redovito su mrtvi bih na neprijateljskoj strani), a sa sobom doveli nekoliko tisuća ovaca i mnogo druge stoke. Porazni rezultati ovog čina u valovima su odjeknuli diljem teritorija Ndebele i preko rijeke Vaala i, prije nego što se očekivalo, zaustavili su moguće korisne rezlutate do kojih se moglo doći Wlhalmininom mirovnom inicijativom.
S druge strane, u redovima doseljenika odjek je bio drukčije prirode. Nekoliko obitelji javno su dali do znanja da više neće tražiti usluge od osobe koja se druži s kaferima. Bilo je pokušaja podmetanja požara na mjestu koje je služilo za kuhanje; jedan je čovjek, čije je dijete Wilhelmina liječila mjesec dana prije, poslao sina da od nje traži natrag ovna kojeg joj je dao kao nagradu; kad je došla do jedne stare udovice koja je bila na samrti i koja joj se prudružila u razgovorima s Ndebelima, bila je otjerana od njezine rodbine koja ju je nazvala vješticom i optužila da je odgovorna za skoru smrt stare žene; ubrzo je od Hendrika Podgietera stigla poruka kojom je službeno odstranio obitelj Pretorius iz svoje skupine.
Toj odluci ona nije dala važnosti; u to vrijeme bilo je već očito da se Potgieter sprema nastaviti putovanje prema sjeveru, preko rijeke Vaal, u područje plemena Ndebele (što je zahtijevalo njihovo uništenje ili prisilno progonstvo), a Wilhelmina nije bila voljna poći još dalje u unutrašnjost. Htjela je krenuti prema moru, čak i ako je zato bilo potrebno pridružiti se nekoj drugoj skupini. Po njezinu mišljenju, nije dolazilo u obzir poći s Maritzom, zbog njegovih obiteljskih veza s onim jadnim razrokim Erasmusom Smitom, Leendertovim neprijateljem. Piet Uys je, po njezinu ukusu, bio previše agresivan. Međutim, Piet Retief je izgledao kao vođa na kojeg se moglo osloniti unatoč njegovoj donekle sumnjivoj špekulantskoj prošlosti u Graham‘s Townu (ali kako su većina njegovih protivnika i žrtava bili Englezi, to se moglo oprostiti, čak i preporučiti).
Krajem 1837. godine, dva mjeseca nakon što je Wilhelmina opet rodila sina, nastavili su putovanje preko opasnog gorskog lanca Drakensberg. Nekoliko zaprežnih kola bilo je izgubljeno na strmim liticama Natala, ali su se ostali spustili pokazujući nevjerojatnu snagu, vještinu i upornost. Wilhelmina je još jednom doprinijela više nego što je trebalo, i to kad se jednom prigodom sagnula ispod kola koja su se opasno nagnula i pod njih podmetnula svoje snažno rame sve dok se nisu oslonila na jedan kamen. Ovo se dogodilo nedaleko od strme hridi na kojoj je bojom, koju je posudila od Retiefove kćeri Debore, ponosno napisala ime svog supruga, s datumom prolaska kroz klanac:
OVUDA JE 28. STUDENOG 1837. GODINE PROŠAO LEENDERT PRETORIUS
To je vjerojatno jedini primjerak njezina rukopisa koji postoji. Koje li ironije što u tom natpisu nema njezina imena. Osim što je, doslovno, za vrijeme putovanja dala svoj puni doprinos, Wlhelmina je odlučila ubuduće igrati podređeniju ulogu nego prije. Osjećala se krivom, objasnila mi je (a i tebi bi rekla da si joj dopustila), zbog negativnog odjeka njezinih pregovora s Ndebelima, ne toliko radi nje same, već zbog Leenderta; ništa nije bila spremna učiniti što bi još više štetilo njegovim izgledima da službeno postane vjerski vođa na putovanju. Uporno je odbijala priznati da je on najveći neprijatelj samom sebi, za njega je bila u stanju pokrenuti nebo i pakao, ako se tako mogu izraziti.

10.

- Godine koje je Wilhelmina provela u Natalu sa svojom obitelji spadaju u ono što se može nazvati ―javni― dio njezina života, ali što je počelo s vrlo nepovoljnim predznacima. Dok je Retief s odabranom družinom odjahao stvarati povijest u Ngungundhlovu, Staništu slonova, gdje je vodio pregovore s Dinganeom, kraljem Zulua, o zemljištu za naseljivanje Bura, ostatak njegove skupine privremeno se smjestio duž plodnih pritoka rijeke Tugele podijelivši se u više manjih skupina. Na tom istom mjestu, nakon što su pregovori neočekivano prekinuti masakrom Retiefa i njegovih ljudi, bili su u valovima napadnuti od impija86 koje je Dingane poslao da očiste područje od ljudi koje su Zului, ne bez razloga, držali agresorima. To se dogodilo one zlokobne noći 16. tog veljače 1838. godine.
Wilhelminu je beba probudila upravo iza ponoći i dok je ona sjedila naslonjena na kolski kotač da podoji dijete, impi su nahrupili na njihov logor. Dijete je našlo smrt u njezinu naručju. Koplje se zarilo tolikom snagom da je oštrica nakon što je prošla kroz dječje tijelo pogodilo majku u lijevu dojku. Pošto je iščupala koplje iz svog tijela i odbacila mrtvo dijete, zgrabila je tronožni željezni lonac sa skoro ugasla ognjišta i nasrnula na napadače. Prije nego što su se povukli, ubila je trojicu raskolivši im lubanje. U međuvremenu Leendert i oba starija dječaka zadobili su ubodne rane, jedan u butinu, a drugi u rame, dok je Leendert bio ozbiljnije ranjen u prsa. Wilhelmina je zadobila najviše rana. Po njezinim riječima, bila je nalik na iskrvavljenog dikobraza prije nego što je počela čupati kratka koplja iz svog tijela, ne računajući prvo koje je pogodilo njezine grudi, bilo ih je najmanje devetnaest. Najprije je očistila i povila rane svojoj obitelji. A onda, ne obazirući se na vlastite, zgrabila je pušku bez mnogo razmišljanja, našla jednog konja (što je bilo pravo malo čudo jer su Zului umaknuli sa svim životinjama koje su mogli prikupiti, preko dvadeset i pet tisuća grla stoke, ne računajući konje, ovce i koze) i u galopu odjurila da bi pomogla susjednim logorima. Tek nakon petog ili šestog logora podignutih duž Bušmanove rijeke, izgubila je svijest zbog gubitka krvi, - što je ona držala sramotom koja se ne može oprostiti. Nekoliko sati poslije opet je bila na nogama. Sljedećih dana sličila je velikom anđelu milosrđa trčeći od jednog do dugog logora u potrazi za ljudima ranjenima ili na samrti, stavljajući im meleme ili ljekovite masti, dajući napitke od ljekovitih trava i loveći zečeve ili meerkate da bi kožama, koje su još bile tople, obložila inficirane rane; jedino su je iscrpljenost i zajednički napor nekolicine najsnažnijih muškaraca spriječili da pomogne ekipama grobara u kopanju grobova za više od pet stotina pobijenih ljudi. Kao i u prethodnim slučajevima, polovina tih ljudi pripadala je posluzi koju su bijele gazde poveli sobom iz kolonije Cape da bi sebi olakšali život.
Prvih nekoliko dana sve se događalo kao u nekoj magli i jedino njezina golema snaga i nevjerojatna energija održale su je na nogama; tek kad su je remenjem od nosorogove kože vezali u njezinim kolima, posljedice rana konačno su je svladale. Pravo je čudo kako je preživjela. I druge žene s brojnim ranama su se izvukle: Catharina Prisloo zadobila ih je sedamnaest, Johanna van der Merwe dvadeset i dvije, ali napor kojemu je Wilhelmina


86 impi (zu.) - legendarni ratnici plemena Zulu za vrijeme kralja Shake
izložila svoje tijelo nakon početnog šoka, bio bi dovoljan da dokrajči većinu drugih ljudi. čak i konj kojeg je pronašla uskoro je podlegnuo.
Da se oko Leendertove jedine ali krajnje ozbiljne rane nije toliko brinula, vjerojatno bi i ona izgubila bitku. Međutim, iako ga je po prvi put u životu počela mrziti zbog njegove slabosti, dobro je znala da mu je potrebna. Te noći, rekla je, dok je dojila dijete, mogao je barem ostati budan i biti s njom, vjerojatno bi se bolje nosili s napadačima. Premda, priznala je u trenutcima najveće zlovolje, možda bi pobrkao stvari i od straha ubio sebe ili nju.
Ona se oporavila. Dala se u temeljitu potragu za novim ljekovitim biljem u divljini koja je je okruživala. Sklapanje prijateljstva s jednom zajednicom Zulua u podnožju Drakensberga bilo je glavno što je učinila u to vrijeme. Kad joj je Leendert prigovorio, branila se da ih ne može kriviti za ono što su drugi činili. „To su bili donekle zaglupljeni ljudi koji su slušali naredbe ludog kralja‖, rekla je, „a ovi su mirni seljaci kao i mi.― U svakom slučaju, tražila je društvo starih žena, nikako muškaraca, a kad se je uvjerila da se može dovoljno dobro sporazumjeti na jeziku Xhosa, doznala je od njih za mnoge lijekove kojima je mogla izliječiti i najtvrdoglavijeg vola. To joj je svakako pomoglo da se izliječi. Ali nije i Leendertu. Možda se zbog toga i poslužila arsenom da spriječi da mu se rana i dalje gnoji. Nabavila je dovoljnu količinu od talijanskog nadriliječnika Alberta Viglionea koji se u to vrijeme našao među doseljenicima (njegova žena Teresa odigrala je herojsku ulogu jašući naokolo u noći 16-og veljače da bi opomenula pojedine logore na opasnost koja prijeti). Kad smjesa koju je pripremila nije odmah djelovala kao što je očekivala, počela mu je isto tako davati male doze i na usta. To je godinu dana poslije vjerojatno Leenderta i stajalo glave; možemo se samo nadati da nije bilo s namjerom.
U to vrijeme živjeli su na maloj farmi na ušću rijeke Umgeni. Nisu ih početku samo napastovale uobičajene divlje životinje, već i krokodili. Međutim, Wilhelmina je uvijek znala sa životinjima. Ubrzo su lavovi, leopardi i risovi počeli poštovati njezino područje. S krokodilima je išlo malo teže i trebalo je poduzeti oštrije mjere. Stalno ih je držala na oku sve dok jednog dana na pješčanom prudu blizu ušća rijeke nije naišla na jednog monstruma koji je upravo ščepao jednu ovcu. Kreula je bez oklijevanja prema gmazu, počela ga mlatiti debelom batinom, zatim ga uhvatila za čeljusti, snažno ih razdvojila i zaustavila se, kako mi je rekla, tek kad je krokodil bio rastrgan cijelom dužinom na dva dijela. Nakon ove epizode krokodili su toliko postali pitomi da im je, kao što si već čula, stalno ostavljala djecu na čuvanje dok su se igrala na žalu.
Tjedan dana nakon bitke na Krvavoj rijeci, kojom su privremeno prestali sukobi između Bura i Zulua, ponovno je rodila djevojčicu.
To znači da se dijete moralo začeti ni mjesec dana poslije napada na rijeci Tugell, što ukazuje na Leendertov sramotni apetit ili Wilhelmininu upornost, ili na jedno i drugo. Prije njegove smrti Wilhelmina, očito željna nadomjestiti porod koji je izgubila u ratu, ponovno je zatrudnjela; šest mjeseci nakon pogreba, bio je to posebno lijep obred, obavljen pod nadzorom Eresmusa Smita koji je tom prigodom nadahnuto proslavio odlazak sa scene svog ljutog protivnika, rodilo se dijete. Pogodila si, bila je to Petronella.

11.

- Ubrzo nakon toga počeli su pravi Wilhelminini problemi: uklanjanjem Dinganea, pleme Zulu je bilo pokoreno i doseljenici su priznali Mpandea kao „princa vladara‖; od Engleza su stizale zloslutne vijesti o aneksiji Natala s ciljem da još jednom svojim lakomim rukama svladaju burske pobunjenike. Nakon svega što su prošli, možeš zamisliti da Buri nisu bili spremni bez borbe izgubiti slobodu i konačno stečenu nezavisnost.
Nekoliko godina trajale su nesigurnost i zbrka. Godine 1843., kad je takvo stanje došlo do vrhunca, Wilhelmina, nimalo voljna prestati rađati djecu kad je trebalo pojačati brojčano stanje, već se ponovno udala. Taj bezazleni čovjek zvao se Hansie Nel, bio je deset godina mlađi od nje, izgubio je ženu u masakru na rijeci Tugeli, a slučajno je baš on napravio sanduk za Leendetov pogreb. Blagi i pomirljivi čovjek koji je udovoljivao svakoj
Wilhelmininoj želji. Njihov brak bio je bar u jednoj točki blagoslovljen. Prvo dijete rodilo se na vrijeme, nakon vjenčanja, a godinu dana poslije na svijet su došli i blizanci. Jedan od njih bio je dječak Benjamin koji je poslije pratio Petronellu u njezinim lutanjima.
Na nesreću, Hansie nije preživio taj događaj. Nemoj me pitati što se dogodilo. Sve što je Wilhelmina o tome rekla, bilo je: „Ta prokleta budala zaista me je naljutio.‖ U to vrijeme njezine provale gnjeva znale su dosegnuti epske razmjere, uglavnom zbog sukoba s putujućim predstavnicima Britanskog Carstva. Bila je tada poznata i po tome što je, koristeći strihnin, bez razlike uništavala sve nametnike na farmi.
Blizancima nije bilo ni mjeseca dana kad su izbili dugo očekivani nemiri. Po Wilhelmininim riječima bila je to najusranija situacija u njezinu životu. Buri i Englezi su se već neko vrijeme u Port Natalu gledali kao pas i mačka; Englezi su stalno dovodili nova pojačanja; onda su ih Buri jedne noći obasjane mjesečinom napali na Cangelli kad je skupina starijih, čuvajući stražu u grmlju na riječnoj obali, primijetila četu Engleza kako im ide u susret s jednim topom. Englezi su bili opkoljeni, ali jedan hrabri mladić je uspio odjuriti galopom sve do Graham‘s Towna, udaljena tisuću kilometara, i velika vojna pomoć stigla je morskim putem u namjeri da aneksira teritorij. Da zlo bude još gore, na čelu te vojne sile nalazio se čovjek iz jedne od najistaknutijih holandskih obitelji Capea, Josias Cloete, koji se okrenuo protiv vlastita naroda. Za njim je stigao njegov brat Henry koji je bio imenovan kao povjerenik nove kolonije. Burske snage su se povukle prema mjestu u čijem je nazivu bilo više slova od stanovnika, Pietermaritzburgu, gdje su se sastali s Henryjem Cloeteom radi pregovora oko svečane predaje Njezinu veličanstvu.
Kad je saznala za ove događaje, Wilhelmina je farmu ostavila brizi odana Zulu predradnika, a svoju djecu krokodilima koji su postali najbolji psi čuvari koje je ikad imala i požurila u Pietermaritzburg povevši sa sobom samo dvoje blizanaca. Ni za što na svijetu ne bi propustila sukob koji se nazirao na vidiku. Stigla je baš u trenutku kad je burska skupština razmatrala kapitulaciju. To se događalo u svibnju, a do početka kolovoza većina muškaraca već je pristala. žene, nipošto. Sa oba djeteta na grudima Wiulhelmina je obišla sva zaprežna kola i sve kuće nagovarajući žensku stranu da ustane u obranu prava i slobode doseljenika koji se nalaze u opasnosti. Ako su muškarci prevelike kukavice, onda ih žene trebaju zamijeniti. Kad to učine, mogu tražiti i pravo glasa i time biti prve žene na svijetu koje su to zahtijevale. žene su u početku oklijevale. Onda je nekoliko njih istupilo iz redova, među njima grbava usidjelica i jedna udovica koja je i prije bila stala na njezinu stranu. Jedne večeri, Susanna, inače suzdržana mlada supruga cmizdravog pastora Erasmusa Smita, došla je vidjeti Wilhelminu u maloj slamnatoj kolibi stare udovice kod koje je odsjela.
Rezultat tog dugog razgovora, koji je tajao skoro do zore, bio je zaista iznenađujući. Susanna je došla do granice izdržljivosti, bilo joj je svega dosta. Imala je svega trinaest godina kad su je prisilili da se uda za Erasmusa, sve vrijeme trpjela je njegove emotivne izljeve, njegova opijanja, mahnitanja, česte depresije, vizije pakla i bolesne fizičke prohtjeve. „čuva me kao zmaj koji me je oteo, vezao i zarobio‖, rekla je Wilhelmini. „Nikad mi nije dopustio da imam svoj život. On ima veliku sobu samo za sebe gdje piše svoje propovijedi, odspava kad je mamuran, doživljava halucinacije ili se samozadovoljava kad mu se prohtije, nalazila sam mrlje na podu i na njegovim papirima, i poslije traži da sve počistim. S druge strane, ni malog kuta nemam koji meni pripada; pogledaj me, tetka Wilhelmina, još sam mlada, hoću živjeti! Nisam bolja od proklete bundeve, koja onako glomazna miruje i čeka da je netko drugi ubere.‖
Povjerila mi je da je i ona imala snove. Ponekad su to bili košmari. Napadali su je bezbrojni duhovi: mali tamnosivi psi, mačke, majmuni, miševi i brzonogi kukci koji bi nahrupili na njezino grješno tijelo u tolikom broju da se jedva mogla pomaknuti, udarali je po licu svojim šapama, repovima, krilima, puhali joj u oči gust dim; drugom prilikom to su bile vizije nebeskih posjetitelja, nešto od čega bi ljude zahvatila jeza ili čuđenje ako bi saznali. Međutim, nije joj bilo dopušteno da ikomu prenese i jednu riječ. Kad bi o tome pričala Erasmusu, on bi je žestoko izgrdio, a onda besramno prisvojio njezine snove i iskoristio ih u svojim nadahnutim propovijedima. S druge strane, od nje se, onako nejake i boležljive, očekivalo da obavlja sve kućne poslove bez ičije pomoći; samo za uklanjanje nereda koji bi ostao iza njega, trebao joj je cijeli dan. Sad je bilo dosta. Kap koja je prelila
čašu dogodila se kad je vidjela njega i ostale muškarce kako se ponizno odnose prema Englezima i predaju svoju slobodu. Kako je to moguće? Nije mogla podnijeti pomisao da više neće, kao što se izrazila, raditi u Božjem vinogradu.
„Kad bih samo mogla biti muškarac‖, tužila se ona, ―a ne žena. Staviti ranac na leđa, pješice obići ovu zemlju i vlastitim očima vidjeti divljinu kako cvjeta poput ruže!― Dok je govorila, osjetilo se malo histerije u njezinu glasu, kao da je opsjednuta. Onda je konačno prešla na stvar. čula je za Wilhelminin poziv i nakon što je ostavila Erasmusa da cmizdri u svojoj bljuvotini, došla je ponuditi Wilhelmini svoju pomoć.
Wilhelmina nije bila budala. Smjesta je shvatila kakvu korist može imati od te žene, možda histerične, ali snažne u svom gnjevu, ako joj se pridruži. Uvijek se gnušala odvratnog Smita, a budući da Susanna nikad ne bi izustila ni riječ, već stajala pokraj svog supruga kao ustrašeni mišić, nitko nije ni pomislio koliko se gnjeva i snage krije u tom nježnom tijelu. Sad je bilo drukčije. S višim položajem koji je stekao njezin muž, iako protiv svoje volje, nakon Retiefove smrti i s Maritzom koji ima velike ovlasti, Susanna je mogla biti magnet koji će privući nemirne žene Natala.
Baš tako se i dogodilo. Sa Susannom Smit na čelu, uz snažnu potporu Wilhelmine s blizancima, za njihovim petama krenulo je skoro četiri stotine žena prema dvorani gdje je Henry Cloete čekao konačni ishod skupštinskog glasovanja. Sa sobom su nosile peticiju, koju je prethodne noći sastavila Wilhelmina sa svojom novom štićenicom (budući da je Erasmus još jednom nije bio ni od kakve koristi), u kojoj se daje na znanje da se nikakva odluka donesena na skupštini ne može držati konačnom ako je donesena samo od strane muškaraca; s obzirom na bitke u kojima su i one sudjelovale, imaju pravo na glas glede svih pitanja koja se odnose na stanje u njihovoj zemlji. To pravo sad zahtijevaju i zvučnim riječima, u kojima se mogla prepoznati Susannina vizionarska inspiracija i gnjev Wilhelmine više sklone praktičnosti, one objavljuju svoju čvrstu odluku da se nikad neće predati britanskim vlastima. S bolom primjećuju da bi svaki otpor bio uzaludan, ali žele dati na znanje da su spremne umrijeti za slobodu i pješice prijeći preko Drakensberga jer im je draža smrt od gubitka slobode.
U početku se Cloete, noseći oznake svoje misije na svečanoj haljini, vladao prema ovom upadu kao zabavnom činu, ali s vremenom, kako su žene sve više mahnitale, počeo se brinuti jer ukoliko bi uspjele svoj gnjev prenijeti na muškarce, čitav pothvat bi mogao propasti. Nadahnut svojim govorničkim darom, upustio se u dugačak govor, („Moram vam dati na znanje da ta sloboda o kojoj, izgleda, sanjate, nikad nije bila priznata ni u jednom uljudnom društvu i iskreno žalim što kao udane žene tražite slobodu koja se ni u socijalističkoj državi ne može zamisliti; i ma koliko imam razumijevanja za vaše osjećaje, moram reći kako držim sramotnim što ispred vaših muževa koristite takve riječi.‖) ali one su ga prekinule. „Nismo ovamo došle da mi slušamo vas‖, rekla je Wilhelmina tonom koji nije pokazivao nikakve sumnje o onome što misli, „već da vi slušate nas!‖
Nastavio je prosvjedovati načinom koji je kasnije opisan kao „snažan i muževan prosvjed‖, ali one su ga nadglasale salvama podrugljiva dovikivanja. Uto je nekoliko muškaraca počelo ulaziti u dvoranu, među njima i Erasmus Smit glavom, jedan ga je dobronamjerni susjed uspio odvući od pića. Kad je začuo sramotne i uvrjedljive epitete upućena Cloeteu (kao stoje poslije prenio jedan muški dopisnik The Grahams Town Jounala), potresen skoro do gubitka pameti, počeo je ušutkavati svoju ženu iznad glava gomile ljudi koja ih je razdvajala. U početku, samo je mrmljao u početku, ali njegove riječi su postupno bile sve glasnije, dok se najzad nisu pretopile u nemoćno jecanje:
„Šuti, Susanna, za Boga miloga, dijete moje, šuti, hajde, dijete moje...―
Ona mu je na to glasno odvratila: „Zatvori gubicu, razroki zmaju! Sve ove godine ništa nisi učinio, sad me ne pokušavaj zaustaviti. Nisam tvoje dijete. Danas ja nosim hlače!‖
Cloete je bio toliko ogorčen da je pokušao prekinuti sastanak, ali žene mu to nisu dopustile. Da bi spasio obraz, barem nakratko, počeo se, kao što su novine prenijele, ponašati opušteno, dohvatio je neke dokumente pretvarajući se da krati vrijeme koje mu oduzimaju ove harpije koje ne prestaju dobacivati. Onda mu je bilo svega dosta (prava je istina, rekla je Wilhelmina, da se usrao u gaće), iznenada je ustao i pokušao na brzinu pobjeći. U tome su ga spriječile žene koje su navalile na njega. Jedne su bacile pregače
preko njegove glave da ne vidi kuda ide, druge su počele kidati njegovu odjeću, dok ga je Susanna, taj sićusni primjerak ljudskog roda (opet riječi iz novina), napala šakama. Tek s krajnjim fizičkim naporom uspio je konačno pobjeći kroz pokrajnja vrata gubeći dah zbog nedostatka zraka, a, nesumnjivo, i zbog straha.
Poslije je, istog dana, skupština ipak donijela odluku u kapitulaciji Velikoj Britaniji prema Cloeteovim uvjetima. Muškarci su svojim ženama zabili nož u leđa. Veći dio njih, poniženih i odbačenih, vratio se u osamu svog obiteljskog života. Susanna Smit se više nikad nije pojavila u javnosti, barem ne bez svog muža (i to tek nakon što je prošlo nekoliko tjedana, vjerojatno toliko koliko je trebalo da nestanu modrice s njezina lica); ako je ubuduće htjela što reći, to bi povjerila samo svom dnevniku.
Wilhelmina se osjetila izdanom. Dva dana nakon tog događaja, baš kad se pripremala vratiti na svoju farmu na ušću rijeke Umgeni, začula je kola kako štropotom prolaze širokom ulicom. Prepoznala je Cloetea koji je sjedio na prednjoj klupi pokraj vozača. Iznenada ju je zahvatio nastup ludila, kao što je sama poslije opisala, istrčala je na ulicu ispred kola, ustranu gurnula dječaka koji je vodio volove i zaustavila zapregu. Cloete se, prosvjedujući, dignuo na noge. Problijedio je kad je vidio o kome se radi. Znoj se pojavio na njegovoj savršeno izbrijanoj gornjoj usni.
Wilhelmina je prišla prednjem sjedištu, zasula Cloetea psovkama koje bi u ustima prodavačice ribe bile samo molitva i tražila da siđe dolje; on je to odbio i, umjesto toga, pozvao je da se popne do njega, izvan sebe od bijesa ona je pristala.
„Gospođo‖, rekao je Cloete, „siguran sam da možemo postići prijateljsku nagodbu...‖ Wilhelmina se nije udostojila odgovoriti. Jednim zahvatom ruke bacila ga je sa sjedišta.
Pao je u prašinu kao ustrijeljeni strvinar.
Na žalost ovaj sukob nije promijenio povijesni tijek. Nigdje nije ni zabilježen.
Od tog dana povukla se od očiju javnosti, vratila svojoj osamljenoj farmi, pokupila preostalu djecu i ono što je imala (uključujući i lijes svoje drage pokojne majke, koji je vukla sa sobom kroz divljinu), sve natovarila na troja zaprežna kola, skupila svu stoku, koju je dobila kao odštetu za sve što je izgubila i priznanje za usluge sad već pokojnoj republici, i priključila se jednoj od nekoliko skupina trekkera koji su se vraćali nazad preko Drakensberga prema novom nepoznatom području gdje će, iako nije bilo mora, barem završiti do kraja života daleko od dohvata Britanskog carstva.

12.

Wilhelmina je opet počela jesti. Uvijek je imala dobar apetit, ali samo zato da bi mogla održavati dojmljivu tjelesnu konstituciju; međutim, tijekom ovih beskrajnih lutanja koja su je vodila od jedne do druge skupine trekkera, preko Drakensberga do teritorija koji se danas zove Slobodna sjeveroistočna država, a odatle do udaljena Sjevernog Transvaala, u njoj se stvorio nagon za hranom koji je u početku zabavljao, a potom zaprepastio njezinu obitelj. Kad bi taj nagon bio na vrhuncu, znala je početi obrok s dvanaest jaja i hljebom kruha prije nego što bi se s užitkom bacila na polovicu masne ovce; nije mnogo marila za povrće, osim za bundevu, a mogla je poveću slistiti kao prilog, a uz to, ukoliko bi ostalo mjesta u trbuhu, i pokoje pile za salatu.
Počela je dobivati na težini zastrašujućom brzinom. S deset godina bila je jedro dijete, s dvadeset četiri godine, kad se udala za Leenderta Pretoriusa, postala je krjepka osoba, kad se kao triesetogodišnjakinja uključila u Selidbu, bila je krupna žena, a kad je napustila Natal, s niti čedrdeset godina, postala je glomazna. Ni s čim se nije moglo usporediti to kakva je postala tijekom tog dugog putovanja koje je završilo dvije godine nakon napuštanja Natala kad je sa skupinom neobuzdanih vjerskih fundalista krenula u potragu za Jeruzalemom. Kad se sa svojom obitelji naselila blizu rijeke za koju su mislili da je Nil, bila je veličine mladog vodenog konja, ali i dalje se nastavila debljati. U početku, zbog naporna putovanja, debljanje je bilo donekle usporeno, ali koliko je za nju značio miran život farmera koji se skrasio na jednom mjestu, moglo se golim okom primijetiti na njezinu obujmu.
Nekoliko mjeseci nakon što je stigla na područje Nylstrooma, uzela je za muža sićušna čovjeka po imenu Bertus Lingenfeld, fanatika koji je pružio utočište njezinoj obitelji. Bio je opsjednut vjerskim ushitom koji je daleko premašio zanos pokojnog Leenderta Pretoriusa. Pravi miš na glavi šećera, rugali su se ljudi; međutim, znao je čitati na predivan način i to je vjerojatno odnijelo prevagu u braku koji bi inače bio nepojmljiv i neravnoparan. Kad je trebalo pristupiti bračnim dužnostima, morao se zadovoljiti postupno; to je sličilo gacanju po blatu, povjerio se jednom prijatelju, a ovaj je to prenio Petronelli. Bilo je to pitanje puke sreće, možemo zamisliti, hoće li promašiti ili postići pogodak; ipak je povremeno uspio doći do željena cilja, a dokaz su tomu troje djece u 1846., 1847. i 1849. godini. Na žalost, nekoliko mjeseci po rođenju sve troje je pokosila groznica koja je u to vrijeme harala u tim regijama, kao i dvoje potomaka pokojnog Hansija Nela, tako da je iz te veze ostao samo duševno zaostali Benjamin.
Bertus Lingelfeld je i sam podlegao 1851. godine, ne zbog groznice, već ljubavnog žara. Umro je za vrijeme samog čina, što je donekle djecu dovelo u nezgodnu situaciju (dvoje preostalih sinova i dvije kćeri, kao i Petronellu, iz braka s Leendertom Pretoriusom, i Benjamin, iz drugog braka), budući da su morali tražiti pomoć. Pojavio se problem, prenijela je kasnije Petronella, kako doći do tijela koje se zaglavilo u naborima i tjelesnoj masi njegove žene.
Malo je toga moglo privući Wlhelmininu pozornost. Nestale su patnje iz vremena Velike selidbe; uzbuđenje onih burnih dana kad je vodila žene protiv Engleza, pretvorilo se u sjećanje koje je stalno trebalo oživljavati kroz priču koju je jedino njezina kćer Petronella bila spremna slušati. Nitko više nije tražio njezine nadriliječničke usluge, jer sekta kojoj su se pridružili već je u svojoj sredini imala jednu nadahnutu i strašnu tetku Mietu Grous koja je uzela Petronellu pod svoje okrilje. Wilhelminina uloga žene bila je završena. U najboljem slučaju, postala je Debela žena, nakaza na koju bi ponekad posjetitelji, privučeni sve poznatijom vidjelicom Petronellom, njezinom kćeri, mogli izdaleka baciti pogled s osjećajem strahopoštovanja. Otkriće da njezino znanje jezika Xhosa i Zulua je postalo bezvrijedno među crnim narodom ovog udaljenog područja, lišilo ju je čak i lakšeg općenja s urođenicima što joj je ranije bilo potpuno prirodno. Njezin jedini odgovor na sva razočaranja i neuspjehe bio je jesti još više, a onda još više.
Da se Wlhelmina prepustila spokojstvu i lagodnosti, što bi se inače moglo očekivati od osobe takvih dimenzija, možda bi njezin život bio podnošljiviji. Iako se sve više povlačila iz vanjskog svijeta, istovremeno je postajala sve više razdražljiva i nasilna, neka jeza za svoje susjede i posjetitelji su se morali držati na pristojnoj distanci. Njezine provale bijesa bile su vulkanskih razmjera i, uza sve izričite opomene znatiželjnom svijetu, nekolicina ljudi je bila osakaćena, a priča se da su dvojica bila usmrćena teškim predmetima koje je na njih bacila kad su se usudili previše približiti.
Prilikom podizanja kuće od drvenih balvana i grubo tesana kamena Wilhelmina, koja je najveći dio posla obavljala bez tuđe pomoći, pobrinula se da ulazna vrata budu dovoljno široka da propuste teretna kola. Neko vrijeme prolaz je bio dovoljno širok za ulazak i izlazak, no kako je sve više dobivala na debljini i posljednjih pet-šest godina dostigla slonovske proporcije, njezino tijelo nije se više moglo provući kroz taj otvor. Proširiti ga nije bilo preporučljivo budući da se na taj zid naslanjao veći dio kuće. Wilhelmina je, znači, bila zatočena u kući. To je u mnogo čemu bila blagodat za njezinu djecu i nekoliko puta vjerojatno spasilo njihov život jer su lako mogli pobjeći od njezina poznatog izljeva bijesa. Ali to je stvaralo i probleme od kojih je glavni i najnezgodniji bio kako provesti zdravstvene mjere.
Godinama su se podizali vanjski zahodi, masivne konstrukcije od kamena i čvrsta drveta iznad golemih jama koje su se, nakon što bi se ispunila jedna od njih, a trebalo ih je napraviti tako da izdrže i jednog slona, pomicale oko kuće kružnom stazom. Međutim, ona više nije mogla izlaziti iz kuće, a nijedna komoda87 nije mogla izdržati njezinu težinu. Jedino je rješenje bilo, možda i prvo u povijesti ove zemlje, da se taj objekt unese u kuću.


87 komoda - stolica za vršenje nužde prikladna za nepokretne osobe
Problem je bio u tome, recimo to na najfiniji način, što je iz njezina tijela izlazilo upravo onoliko koliko je unosila u svoj želudac. Budući da joj nije bilo po volji da se po cijeli dan unose i iznose smrdljive kablice i bačve, ona je zahtijevala da se u kući izdubi jedna jama. Nakon što je ispražnjena prostorija u stražnjem dijelu kuće, blizu kuhinje, u podu je iskopana golema rupa i nad njom postavljeno sjedalo od čvrstog materijala. Za nekoliko mjeseci rupetina je bila ispunjena do vrha.
Rupu su pokrili gredama i obložili balegom, a onda su čitav postupak ponovili u susjednoj prostoriji. Zatim sljedećoj, i tako dalje sve dok nisu napravili čitav krug i, doslovno, došli do mjesta odakle su počeli. Po njihovoj računici, za to vrijeme prva jama se propisno slegnula i sve je trebalo ponoviti. Nimalo mirisna operacija, ali učinkovita.
Wilhelmina je sve više vremena provodila na velikom kamenom sjedištu. Zašto bi stalno dolazila i odlazila kad joj je kretanje uzrokovalo sve više teškoća? Posljednjih godina, naslonivši se ustranu na zid, imala je običaj i spavati na tom mjestu. Jedini posjetitelji koji su smjeli ući unutra bili su odabrani članovi sekte: Mieta Gous, jedan član obitelji Enslins, jedan član Greylingovih i Petronnellinin kolega sa studija proricanja, mladi Petrus Landman; jednom rječju, ljudi toliko obsjednuti vjerom da im nije bilo teško da sami ili u paru sjede na podu prostorije u kojoj je Wilhelmina stalno predsjedala.
S istog mjesta ona je i dalje čvrstom rukom vodila svoje kućanstvo. Sinovima je bilo zabranjeno ženiti se, a prosci njezinih kćeri bili bi odbijeni. Glavna obveza njezine djece bila je skrbiti o njoj, velikoj kraljici udobno zavaljenoj na čvrstu sjedištu. To je bilo središte njihova malog svemira i s tog mjesta širili su se valovi i odjeci, u doslovnom i prenesenom smislu, njihovim životima i cijelim područjem, uzduž i poprijeko novonastale republike Transvaala.
Petronella je primala svoje udvarače u šupi, preuređenoj u neku vrstu prostorije za savjetovanje, jer im Wilhelmina nije dopuštala ulazak u kuću. Možda je zavidjela kćeri na njezinoj popularnosti (premda su između povremenih žestokih sukoba na čudan način i dalje ostale vrlo bliske). Po svemu sedeći, ona samo nije voljela da u nju blenu nepoznati ljudi kad se svela na situaciju u kojoj se morala seliti iz jedne u drugu prostoriju i sjediti iznad svake rupetine.
Početkom 1859. godine počeli su s trećom serijom iskopa. Možda bi i uspjeli završiti radove da tog kasnog ljeta to područje nisu pogodile žestoke kiše. Dvorište oko farme pretvorilo se u pravu kaljužu. Voda je podlokala zidove koji su se već stanjili zbog neprekidna kopanja. Ispod greda obloženih balegom stvorila se močvara. Konstrukcija se doslovno temeljila na otpadnoj vodi. Jedne noći usred oluje Wilhelmina se odazvala zovu prirode. Dok je sjedila na svom prijestolju, primijetila je kako se pod počinje micati, ljuljati i valjati kao more u vrijeme plime i oseke. Dok je ukočeno zurila ispred sebe, prvo je pomislila da se radi o vrtoglavici koja će brzo proći. Onda je otkrila kako se i čvrsto sjedalo trese i jako podrhtava kao brod koji je udario o greben. Kad se ono nagnulo, zidovi su se zatresli i počeli obrušivati na nju. U usporenoj kretnji čitava kuća se urušavala ispod nje, oko nje i preko nje. Djeca, koja su se probudila misleći da se radi o potresu, istrčala su van na kišu koja je pljuštala. A Wilhelmina je pod ruševinom tonula polako prema dnu rupe koja nije imalo kraja, kao kit koji se vraća u svoje dubine. To je bila njezina posljednja usrana situacija.

13.

Ouma je dugo govorila, povremeno s prekidima, kad bi je uhvatila mala snaga pa bi počela mucati, da bi se vratila k sebi nakon čaše zašećerene vode ili nekoliko udisaja kisika. Ponekad bi pola sata samo šutjela nepravilno dišući otvorenih usta. U trenutku kad bih ja ustala i na vršcima prstiju pokušala odšuljati, začula bi se zlokobna škripa kreveta u kojem je počivala nevidljiva žena i ona bi otvorila oči.
Još nije gotovo.
Zatim bi nastavila šutjeti.
Sad je usnula, u krevetu je sve mirno, a meni je ostalo pronaći put kroz labirint njezine priče, onako kako sam nekad lutala hodnicima i prolazima koji nikamo ne vode otkrivajući u ovoj nestvarnoj kuće- rini njezine vrijedne i banalne predmete. Opet sam imala dojam da mi, unatoč tomu što sve više tajni otkrivam, misterij ove kuće i dalje ostaje nedokučiv.
Kristien?
Bila je to Trui koja me je, u podsuknji i s viklerima na glavi, došla zamijeniti. Bila bih sretna da se mogu prepustiti snu. Ipak, opet sam primijetila da netom što legnem u krevet i ugasim svjetlo, ne mogu sklopiti oči. Koliko li je moj život bio intenzivan ispod površine svakidašnjice. Kao i prethodnih noći, sve se pomiješalo: Annine tamne naočale koje nisu mogle skriti svoju tajnu, Lennie iza zastora s cvjetovima, djetešce koje čuvaju krokodili, Michael koji traži bilješku na dnu stranice, Thandovo rame za plakanje, žena načičkana mačevima kao razjareni dikobraz, Nomaza sa zelenim turbanom („Naprijed, žene. A lutta continua‖), bijela djevojka koja pleše s crnim muškarcem na rubu ponora, kit zatrpan morem govana, ptice koje polijeću s Ouminim ostatcima, njezine bajke razbacane na vjetru, pregršt perja, čitav jedan dan koji se okreće oko praznine koju je za sobom ostavio Sandile.
Upalila sam svjetlo i uzela knjigu s noćnog stolića, knjigu Stephena Hawkinga koju sam posudila u biblioteci. Malo čitanja će vjerojatno srediti moje misli. Ali s mukom to ide u ovo doba noći. Divim se upornosti Jacoba Bonthysa. Pokušavam se sabrati. To je relativna stvar. Izgleda kao da je u tajanstvenom vremenskom međuprostoru moguće putovati u budućnost i prošlost i tijekom putovanja promijeniti ono što je bilo i što se još može dogoditi. Moguće je vratiti se onamo i ubiti svoje roditelje prije nego što si se rodio, poništiti sebe, zamijeniti uloge, pokušati druge mogućnosti. Vrli novi svijet. Ipak negdje mora postojati granica o kojoj je Jacob Bonthys govorio. Ne, nikako granica, objašnjava se u knjizi, više neka membrana, jednosmjerna membrana, horizont događanja koji okružuje crnu rupu, a što da znači da možeš upasti u nju, ali nikad ne možeš izaći. Napustite svaku nadu, vi koji ulazite, kaže Hawking, rekao je Sandile.
Zar je zaista tako loše?

ŠESTI DIO
HORIZONT DOGAĐANJA

1.

Dan nije najbolje započeo, i to baš taj dan. Kad sam svratila da vidim kako je Ouma, bolničarka mi je rekla:
Gospođice, radio je javilo da je na aerodromu Jan Smuts eksplodirala velika bomba.
Je li bilo ozbiljno?
Oh, gospođice, vrlo loše. Mnogi su ljudi poginuli, mnogo ih je ranjeno.
Mora da vam je žao što niste ondje. Da pružite pomoć, htjela sam reći.
Pa, gospođice, zapravo... - zastala je i pogledala me sumnjičavo ali vijesti su bile vrlo ozbiljne da bi dalje šutjela pa počne pričati o tom krvavom događaju.
A ovo je trebao biti dan kad se je sve trebalo promijeniti, pomislih ironično. Nakon nagodbi u posljednjem trenutku, apela od stranaka u sukobu, napora da se zaliječe rane, pokušaja da se smire strasti, nakon svih mogućih klišeja, došao je dan izbora. čak i u ovom našem zabačenom okrugu nije nedostajalo uzbuđenja. U ponedjeljak uvečer održan je sastanak, sazvali su ga Mongane Yaya i njegova delegacija, Abel Joubert je jučer svratio da mi prenese stoje vidio na licu mjesta, uz vatrene govore svih stranaka, nakon čega je slijedilo rukovanje i grljenje puno uzbuđenja bivših protivnika (saznala sam da Casper nije bio prisutan premda je došlo nekoliko pripadnika njegovih specijalaca, pretpostavljam da je imao važnijeg posla kod kuće). Nakon dramatičnih poziva Thanda i Sama Ndzute, jučer, u utorak, na slobodu su pušteni mladići koji su zapalili ovu kuću. Trui je popodne otišla u crnačko naselje u posjet Happiness Tsabalali; ponudila sam joj da ću je odvesti, ali je odbila voziti se u mrtvačkim kolima; osim toga, za bijelu ženu nije preporučljivo ići na takvo mjesto. Ali, sad smo u miru, odgovorila sam. Odmahnula je glavom. U biti, znala sam, htjela je reći da se to tiče samo majki.
Ostala sam s Oumom. Nije joj bilo dobro. Nakratko je živnula kad je jutros došao liječnik s vijestima da je stari Piet Malan, pogrebnik, iznenada umro od moždanog udara. Reagirala je s velikim zadovoljstvom.
To mu je lekcija - uzviknula je.
Ni najmanji znak krivnje ili kajanja nije umanjio njezino veselje, ali o kakvoj je lekciji bila riječ, to nisam mogla dokučiti. To uzbuđenje nije bilo dobro za nju i većinu dana održavala se na sedativima.
Kasno popodne, dok sam sjedila za velikim stolom blagovaonice ažurirajući svoje bilješke, iznenadio me je dolazak Jacoba Bonthysa. Začula sam nešto kao pritajeno kašljucanje, podignula sam glavu i ugledala ga kako u ruci drži Langenhovenovu knjigu.
Nešto nije u redu? - upitala sam zabrinuta što ga vidim.
Ne, sve je u redu - uvjeravao me je on. - Samo sam nakratko želio izaći, ako se gospođica slaže. Moram malo protegnuti noge. Lijepo je opet izaći na zrak i na danje svjetlo. Nije dobro za oči stalno čitati u onom prostoru.
Kako napredujete?
Lijepo je to ponovno pročitati. Ovaj je Loeloeraai svaki put bolji kad ga čitaš. Hoću reći, ne radi se samo o putovanju na Mjesec, već i do samog njegova središta.
Upitah ga pomalo zlobno:
Vjeruješ li da je to sve istina?
Gospođice, teško je reći - rekao je ozbiljno. - Na kraju gosp. Langenhoven kaže da je to sve samo priča, ali potom opisuje što se sve dogodilo njemu, njegovoj ženi i kćeri. Da se ne radi o istini, zar bi mu žena dopustila da to napiše?
Možda je razumjela što je htio reći. žene poznaju te stvari. Nasmijao se kao da mu je odlanulo.
čak i da nije istinita, još uvijek je to vraški dobra priča, slažete li se?
Tako mi se čini.
Isto je i s drugom pričom. Kad mu je bilo dosta zlobnih i priprostih ljudi njegova grada, jednostavno je sa svojom obitelji otišao tramvajem koji je vukao jedan slon. Herrie. Ni tu nisam sasvim bio siguran govori li istinu ili samo laže. Znate, na kraju sam odlučio da to i nije važno. Ipak je to na neki način istina. Ja sam također otišao tim tramvajem i slonom. Kao da mi je gosp. Langehoven podario drugi život. Mnogo drugih života.
Rekla sam skoro nesvjesno:
Onaj koji živi mnogo života, mora više puta umrijeti? Namrštio se.
Što ste to rekli, gospođice?
Ispričavam se. To je rekao jedan drugi čovjek koji također piše dobre priče. Slegnuo je ramenima i opet se nasmijao.
U svakom slučaju, i ja sam bio na Mjesecu. Njegov osmijeh proširio se licem.
Lijepo je otići do Mjeseca kad život postane težak.
Teško ti je bilo u ovoj kući, zar ne?
Vjerojatno, gospođice. Ali imaš vremena za razmišljanje.
Zapravo, gosp. Bonthys, ne morate više boraviti u podrumu. Ima mnogo drugih prostorija u kojima se možete smjestiti.
Pa, nekako sam se navikao na taj prostor - rekao je. - Na kraju, što znači nekoliko dana manje ili više? Vidite, bio je u zatvoru i čovjek kao što je Mandela. Koliko dugo? Dvadeset i sedam godina. I pogledajte ga. Mora vas biti sram ako se žalite, nije li tako, gospođice?
Očekujete li da će izbori proći u redu? - upitala sam.
Ah, gospođice, moramo se nadati najboljem. U svakom slučaju, zar nećemo ubrzo saznati? Ako sve proteče u redu, gospođica može razgovarati s Abelom Joubertom i ja se mogu vratiti kući. Ipak, prije svega, moram biti siguran.
Ubrzo je dodao:
Ako gospođica nema ništa protiv? Gospođica je već mnogo učinila za mene.
Vi ste sigurno više pomogli meni nego ja vama, gosp. Bonthys.
Ah, nije to ništa.
Bilo mu je neugodno.
Hoćete li sutra glasovati?
Još nisam siguran, gospođice. Pomalo me je strah. Što ako me oni ljudi prepoznaju?
Uvjerena sam da se više ne morate brinuti oko toga, gosp. Bonthys. Ispričala sam mu o Casperovu sastanku s delegacijom ANC-a.
- Onda ću razmisliti, gospođice - rekao je.
Domalo se vratio svom mračnom prostoru držeći opet knjigu na svojim kokošjim grudima.
Danas ćemo nešto saznati. A sutra? Što ćemo sutra znati? Hoće li, konačno, neki izgubljeni tračak sunca probiti ovaj naš skučeni horizont?
Kako se dan bližio svom kraju, nisam mogla a ne potražiti utjehu pokraj Oume. Kako je to brzo postalo navika, čin kajanja, neminovni zaključak svega što se prije dogodilo.

2.

Pogledala me je kad sam ušla, onim posebnim pogledom koji niti ne optužuje niti postavlja pitanje, samo potvrđuje da me je prepoznala; pogled koji mi kaže da sam to ja, pogled koji istovremeno smiruje i uznemiruje. Sjela sam na svoje mjesto. Počela je govoriti. Tu priču sam već čula u nekom drugom obliku, bilo kao neki opis, bilo kao ubačeno
objašnjenje, kad još nije postala dio povijesti naše obitelji. Kraća od većine ostalih, ali ne manje pomaknuta. Ona je govorila. Ja sam pisala. I evo što je ušlo u sklop moje prošlosti:
- Kad se njihova majka pretvorila u stablo i kad su je odnijele ptice, Kammina su djeca neko vrijeme ostale s plemenom. Nisam sigurna koliko ih je bilo, četvero ili petero, koliko sam mogla dokučiti, većinu je bilo teško razlikovati od ostalih Khoikhoija s kojima su živjeli. Ali bila je tu jedna djevojka, najstarije dijete među njima, koja je izgledala potpuno drukčije, visoka, vitka i plavokosa. Ona sigurno nije sličila na svog oca Adama Oosthuizena, crvenobradog gorostasa, možda je naslijedila odlike obitelji njegove majke. Ili je možda bila, neki Khoikhoi su nagađali, potomak iz veze njezine majke s nekom egzotičnom pticom. Bez obzira na to odakle je potjecala njezina neobična ljepota, ako je u početku bila predmet obožavanja pripadnika plemena koji ju je prisvojio, ta ljepota ju je i dovela do propasti; neki bi rekli njezina spasa, ali to zavisi iz kojeg se kuta gleda. Ona je svakako bila uzrok tragedije koja je zadesila pleme, a počela je posjetom male grupe Bura s graničnog područja holandske kolonije Capea. Otad je dolazilo sve više takvih skupina koje su išle po unutrašnjosti kao čopori divljih pasa šireći civilizaciju i evanđelje. Neistraženo područje, po svoj prilici, sve više se smanjivalo, zbog njega se sporilo, u njega se upadalo, ono se prisvajalo, pripitomljivalo; jednom rječju, krajnje sramotna priča.
Ne zna se je li ta šačica Bura, koju je vodio ugledni i čestiti čovjek po imenu David Hartman, stigla u duboku untrašnjost, kao i drugi prije ili poslije, radi lova ili razmjene robe, ili možda kao izvidnica. Je li to bila jedna od posljednjih skupina očajnika koje je privukla legenda o fantastičnom zlatnom kraljevstvu u srcu Afrike koje stalno izmiče ili su načuli određene priče, koje su se u koncentričnim krugovima širile iz udaljenih naselja, o postojanju bijele djevojke u divljini. Bitno je da su stigli do mjesta gdje je pleme tada živjelo, u blizini jezerca crne vode toliko duboka da se pričalo da je bez dna, i tom prilkom ugledali djevojku.
Pokušali su dokučiti tko je ona i kako je došla na to mjesto. Iako je tečno govorila holandski, koji je naučila od svoje majke Kamme, bila je vrlo šutljiva. Pripadnici plemena, u strahu da ne kažu nešto krivo bez obzira što rekli, radije nisu razgovarali. Stoga su bogobojazni stranci odmah zaključili da je djevojka vjerojatno oteta od svojih roditelja dok je još bila dijete; prije nego što ih je itko u naselju mogao spriječiti, zgrabili su djevojku i u galopu odveli najednom konju. To se tako nenadano dogodilo da su poslije zaključili kako se s neba velikom brzinom spustio olujni vjetar, podigao prašinu i u strašnom vrtlogu povukao djevojku sa sobom. Ni plemenski duh zaštitnik, golema žena-zmija koja je živjela u crnom jezercu, s dijamantom na čelu, draguljom tolikog sjaja da bi se pretvorio u kamen svatko tko bi ga pogledao, ništa nije mogla učiniti.
Pleme je poslalo muškarce i žene u potragu za djevojkom oko naselja, pa čak i dalje, ali pronaći je nisu mogli. Mnogo su se uznemirili jer su, još od vremena kad su ptice odnijele Kammu, osjećali veliku odgovornost prema ostatku njezine obitelji te su odlučili napustiti mjesto koje nosi prokletstvo.
Ali do toga nije došlo. Upravo kad se pleme spremalo srušiti svoje kolibe, vratili su se Buri na čelu s istim Davidom Hartmanom; ovoga puta nije ih bila nekolicina, već velika jedinica komandosa, križari pravde koji su došli dati oduška osveti na plemenu nevjernika koji su se usudili držati u zarobljeništvu djevojku iz rase njihovih gospodara. Kad su se Buri povukli, ništa nije ostalo u naselju: nijedan muškarac, žena ili dijete, nijedna dugorepa ovca, koza ili vol dugih rogova.
Suprotno od običaja da sa sobom povedu svu stoku do koje su mogli doći, njihov bijes je ovoga puta bio tolik da je moralo biti uništeno sve što se nalazilo na njihovu putu. Trebalo je izbrisati sa zemlje svaki trag naselja da se ubuduće nijedan Khoikhoi ne osmjeli otimati bijele djevojke.
Ovom su pričom Hartmanovi odgojili djevojku. Nije još imala ime, a da ga je imala, bilo bi, naravno, ime iz njezina plemena, ali nikome to nije otkrila, - ili možda tek mnogo poslije svojoj dugokosoj kćeri Samuel kojoj je povjerila svoju i majčinu priču; ako je, pak, to učinila, Samuel ga je zaboravila ili se izgubilo u dugom nizu majki i kćerki, a ime pod kojim je bila poznata u bijeloj zajednici koja ju je spasila, kako su tvrdili, bilo je Lottie.
Od svoje majke čula je kako su živjeli farmeri u graničnom području: o grubo izgrađenim kućama punih kokošiju i svinja koje rokću, o otvorenim ognjištima, hrapavom namještaju, obilatim obrocima, o torovima s ogradom od kamena ili trnovita grmlja ispunjenima stokom, o kućnim ženskim poslovima i običaju muškaraca da odlaze u lov ili lunjaju bez cilja, i koristeći osnovno znanje holandskog jezika (što je bio dokaz njezinim spasiteljima da je poniknula u krugu civilizacije), ubrzo je prihvatila njihove običaje. Njezin najdraži predmet bio je komadić ogledala kojim se mnogo služila Hermina, žena Davida Hartmana. Kad su je pitali zašto je toliko privlači, govorila je Hermini o magičnom ogledalu njezine majke u kojem je vidjela, kad je bila mala, uhvaćene odraze koje je Kamma donijela sa svog boravka na farmi u Oosthuizenu, ali se čuvala da ne otkrije neko ime ili druge detalje. Hermini je to bilo zabavno i prema njezinim tajnama ponašala se kao da su maštarije mladog prirodnog duha; na temelju opisa ukrasnog ogledala ona je zaključila da Lottie vjerojatno pripada imućnoj obitelji s izvjesnim položajem u društvu. Stalno su se raspitivali u okolici Cape Towna (u dijelu kolonije gdje je takav bogati klan mogao prebivati), ali nisu uspjeli ući u trag neke obitelji koja je izgubila kćer prilikom pljačkaškog pohoda Hotentota. Jedino se mogao izvući zaključak da je za vrijeme dijetetove otmice cijela njezina obitelj bila poubijana; time se mogla opravdati, još više nego prije, nesmiljena osveta kojom su bili kažnjeni pogani lopovi.
Lottie, uvijek samozatajna djevojka, čije čudno ponašanje i produhovljenost su bili skloni pripisati nevolji i patnji koju je pretrpjela u zatočeništvu, nikad nije pokušala pobiti nagađanja o svom podrijetlu; poslije se povjerila Samuelu da je dugovala uspomeni svoje majke čuvati tajnu koju je očito i Kamma skrivala od drugih. Nakon prvih pokušaja da proniknu u tajnu koja je bila duboko skrivena u njoj, mirno su je prepustili plemenitoj ali donekle zagušljivoj skrbi Hermine Hartman koja se, budući da je izgubila vlastitu djecu uslijed pobačaja ili drugih nepoznatih razloga, posvetila brizi oko nje sa svom posesivnošću jedne ženke.
Prema tomu, djevojci ništa nije nedostajalo. Kad su je spasili, bilo joj je nekih dvanaest ili trinaest godina i ubrzo se pretvarala u ženu; tijelo joj je i dalje bilo vitko, zadržala je izgled napuštena djeteta, djeteta vjetra, sramežljiva i lagana hoda. Bila je nevjerojatno pametna i brzo je naučila čitati i pisati s Herminom, čija je majka dolazila iz bogate trgovačke obitelji u Bataviji88, ponosnoj na fino ponašanje i kulturu. Razlika između Herminine ljubavi i distance koju je njezin muž zadržao prema nahočetu, nije brinula Lottie; nikad nije zabadala nos u poslove ili priče drugih ljudi, tako da ništa nije saznala osim onoga što joj je Hermina sama otkrila. Zauzvrat su poštovali njezinu samozatajnost.
Imala je jednu neobičnu crtu koja nikad nije prestala uznemiravati obitelj koja ju je posvojila. To je jedina stvar zbog koje se stalno žalila, i to zato što su je komandosi tako brzo odveli na konjima da je njezina sjena ostala iza nje. Ona to nije izmislila. Jednog popodneva kad je zvala Lottie da se vrati s pustare, Hermina jei sama primijetila da dijete ne prati sjena, vraćala se kući sa Suncem koje je upravo zalazilo iza nje, čak i najmanji grm bacao je dugu sjenu po tlu, ali Lottie je hodala kao da joj noge ne dodiruju tlo i njezino vitko tijelo bilo je bez sjene.
Izgledalo je sablasno i Hermina je odlučila zadržati za sebe ono što je vidjela. Od tog dana došlo je do promjene u njezinu odnosu prema njoj, postala je više obazriva, skoro bojažljiva, kao da je bila svjesna da djevojka neće dugo živjeti. Bilo je i drugih otkrića zbog kojih su se Hartmanovi zabrinuli, uglavnom se to radilo o Lottinu običaju da sama odluta u pustaru. Bilo je to divlje područje u gornjem dijelu regije Cold Bokkeveld u kojoj su još živjele divlje zvijeri, zalutale ovce ili koze često bi našli zaklane od lisica, risova, leoparda a povremeno i od nekog lava. Ali Lottie ništa nije moglo zadržati, a strašne prigovore o gnjevu Božjem, koje bi David Hartman izgovorio ispod glasa, vrlo uspjelo je prigušivala njegova žena svojim materinjim zaštitničkim instinktom.
Djevojka je jedino Hermini povjerila razlog za svoja lutanja. To je vrlo jednostavno, objasnila je, tražila je svoju sjenu. Neće se nikad smiriti dok je ne nađe i zato posvuda mora

88 Batavija - stari naziv za Džakartu, glavni grad Indonezije koja je tada bila holandska kolonija
ostavljati poruku. „Kakvu poruku?‖ „Samo poruku‖, rekla je Lottie. Kako je Hermina i dalje inzistirala, djevojka joj je pokazala preko volje: na prvi pogled bilo je to nalik na nešto napisano, ali nisu to bila obična slova koja koriste ljudi. Koristila je znakove koji su sličili na tragove zmija ili gušterica koje su ostavljale na pijesku, a ponekad na sitne tragove mravi, ptica, poljskih miševa ili meerkata. Po cijeli dan bi ostavljala te poruke malim stvorenjima u divljini da je prenesu njezinoj sjeni; znakove ostavljene na lišću mesnatih biljki, kori drveća, šarenoj površini stijena ili na pješčanom terenu.
Nije joj smetalo što će ti znakovi opet biti izbrisani: vjetrom, rijetkim kišama, velikim promjenama hladnoće i topline, sporom promjenom godišnjih doba, kretanjem živih bića po divljini. Uvijek bi se vraćala sa strpljenjem koje je bilo neizmjerno kao i njezina domišljatost, i uvijek pokušavala izmisliti neki novi jezik u nadi da će netko razumjeti i prenijeti njezine poruke. ―A što ako nitko ne bude razumio?‖ pitala je Hermina. „čak i u tom slučaju‖, odgovorila je Lottie uz smiješak, „ne bi bilo toliko važno.‖ Budu
i da nije imala sjenu, svaki njezin znak koji pokazuje gdje se nalazi ili gdje je bila, bit će dovoljan.

3.

- Jednog dana stigao je čovjek tražeći nevjestu. Stigao je iz najudaljenijeg kraja Great Karooa tjeran potrebom da od zaborava spasi ime svoje obitelji. Naravno, bio je to Bart Grobler. Nije bio osobito izbirljiv, pod uvjetom da je buduća nevjesta ženskog roda. S obzirom na određeni cilj, bolje bi bilo da izabere ženu jače tjelesne konstitucije koja bi bila povoljniji materijal za rađanje; ali većina farmera iz udaljenih okruga imala je potrebu za zetom koji će se naseliti u susjedstvu da bi pomogao ojačati bogobojazno civilizirano pučanstvo; u suprotnom slučaju očekivali su dobiti dobar miraz, a jedino je to žensko dijete moglo postići kao naknadu za neoprostivi grijeh što nije rođeno kao sin. Na prvi uvjet Bart Grobler nije pristao, a drugi nije mogao ponuditi, već je imao svoju farmu u podnožju Swartbergea, Crnih planina, gdje je zaprežnim kolima trebalo sedam tjedana da prođe kroz opasne klance, pa je njegov izbor bio ograničen.
Otkad je Lottie bez mnogo razmišljanja odlučila pobjeći s Burom iz unutrašnjosti, Hermina se kao lišaj pripila uz svoje posvojeno dijete, jedino biće koje je mogla neštedimice obasipati svojim zatomljenim osjećajima, svojom plemenitošću, rafiniranošću duha i iluzijama civilizirana ponašanja; s druge strane, David se radije želio osloboditi tog bića koje unosi nemir i koje je nepromišljeno doveo u svoj dom. Vjerovao je da ona ima opaki utjecaj s obzirom na sredinu iz koje ju je spasio (zbog čega, ruku na srce, ona nikad nije pokazivala zahvalnost). Nekoliko dana po njezinu dolasku, detaljnim pregledom Hermina se uvjerila da je djevojka neoskvrnuta, da je surovi otimači nisu „dirnuli‖; međutim, valjda iz osjećaja krivnje što je u početku imala tu sumnju, iz nekog perverznog zadovoljstva, sa svojim otkrićem nikad nije upoznala svog supruga.
Sve u svemu, ono što je za Herminu bio nenadoknadivi gubitak (nismo baš sigurni, ali se pričalo da je nakon godinu dana umrla od žalosti), za Davida je izgledalo kao spas. Dva čovjeka su na brzinu sklopili tajni posao i prije nego što je Hermina i mogla naslutiti kako su razgovori završili, Lottie je već bila u kolima njezina posljednjeg, mrzovoljnog spasitelja koji ju je vodio daleko u unutrašnjost. Prije nego što su stigli na njegovu farmu u podnožju Swartebergea, bila je već trudna; čisto sumnjamo da su im njezine trudnoće sljedećih godina ikad dopustile dovoljno vremena da otputuju do drostdyja89 i ozakone svoj brak.
Ostalo znaš. Jedno po jedno, po dvoje ili troje, pa čak i čuvene četvorke, Lottie je ukupno donijela na svijet osamnaestoro djece i svako je nosilo ime Samuel. Izgleda da se nikad ni za jedno dijete nije vezala, osim, možda, za prvu djevojčicu duge kose. Pitamo se je li uopće znala ili pridavala važnosti onome što se događalo njezinu tijelu i zašto ga je tako često izlagala osebujnoj i neugodnoj upotrebi. Poradi čestih trudnoća i rađanja izgled joj se promijenio, tijelo se opustilo, postala je nezgrapna i troma kao da je privlači sila teža. Ni onda nije imala sjenu.

89 drostdy (afr.) - ured guvernera kolonije Cape
Što je njezino potomstvo bilo veće i brojnije, to je kuća bila bučnija i neurednija, a ona se sve više povlačila u samoću. Nije se nikomu mogla povjeriti osim, ponekad, najstarijem djetetu, mudroj Samuel. U svom očaju obraćala se svakom na koga bi naišla mišu u kuhinji, pauku u dvorištu, pticama na drveću, kamenu, vlatima trave. Naposljetku je potpuno prestala govoriti, čak i samoj sebi. Ostao joj je jedino jezik znakova koje je prepuštala svijetu tišine.
Kad god je mogla, povlačila bi se u veld, tu polupustinju neplodnih, valovitih brežuljaka, nalik ženskim grudima, i kamenih izrona između kojih su ležali razasuti komadi ravnih površina zemlje sa stijenama koje su nosile na sebi ostatke pretpotopskih mora: školjke i amonite, rakove, riblje kosti krhke kao paprat, kosture posljednjih di- nosaura i obrise biljnog i životinjskog svijeta. Ostavljajući za sobom svoje raznobojno potomstvo, neki su bili bijele, neki polubijele, a neki potpuno smeđe boje, ali svi usrećeni spasonosnim imenom Samuel, skrbi svoje, isto tako neobične i duhom odsutne, najstarije kćeri, Lottie je nastavila po krajoliku ispisivati svoje tajanstvene črčkarije, nalik tragovima koje za sobom ostavljaju ptice, gmazovi ili kukci, šaljući uzaludne poruke onoj sjeni koja je zauvijek ostala izgubljena i koja joj je isto tako nedostajala kao i daleka prošlost.
Sve dok se, ne navršivši ni trideset godina, ali ostarjela prije vremena, i prepoznavši u kostima znakove, prethodnike skore smrti (što je i povjerila djevojci Samuel prije odlaska), jednog dana više nije vratila. Uspjeli su samo naći njezine oznake na kori drveća, na pijesku i kamenu i njene vlastite tragove koje nitko nije mogao slijediti, bili su nevidljivi, kao da njezino tijelo, iako krupno, nije imalo vlastitu težinu, čak ni težinu sjene na tlu.

4.

To je bilo prošle noći. Iako je priča bila kratka, trebalo joj je mnogo sati da je ispriča i kad je bila gotova, Ouma je izgledala iznureno. Zabrinuta sam zbog nje, teško mi to pada. A još tog jutra mi je bolničarka govorila kako joj se Ouma čini ―živahnijom―, a i doktor je njezinim stanjem bio zadovoljniji nego prije.
Otkad sam sjela doručkovati, Trui mi nije prestala dodijavati:
- Kristien, kad ćemo na glasovanje?
Otkad sam pristala da me oslovljava imenom, polako je preuzela ulogu autoriteta jedne majke, što me je istovremeno veselilo i činilo opreznom, nikad nisam bila voljna da netko sa mnom upravlja ili me drži pod kontrolom. Ouma je bila jedina iznimka.
Na radiju kažu da su redovi vrlo dugi - rekla sam joj iskreno - ostavimo malo vremena dok se gužva ne slegne.
Način kojim je odlagala posuđe uz buku i lupanje, bio je jedini komentar.
Uskoro se Jeremija pojavio na vratima. Na njemu je bilo svečano odijelo, sjajni crni sako s komadima kože na laktovima rukava.
Oprao sam kola - svečano je izjavio - možemo krenuti kad god želimo.
Kriestin je rekla da pričekamo - odgovorila je Trui i pogledala me prijekorno, bez riječi.
Došao je onda i Jonnie. Izgleda da je za tu prigodu nabavio sve novo: jaknu, široke hlače, crvenu košulju, kravatu s cvjetnim uzorkom; glava mu je sijala od kreme.
Dobro, dobro, dobro - rekao je trljajući ruke - danas ćemo onim gradskim momcima dati lekciju iz demokracije. Svi smo spremni.
Iza njega u dvorištu vidjela sam malu skupinu radnika. Svi su bili odjeveni za tu prigodu, muškarci s kapama nakrivljenim na stranu, što im je davalo bećarski ili potpuno nemarni izgled, dok su žene na glavi nosile složene cvjetne ukrase, a u rukama djecu.
Kristien kaže da pričekamo - ponovila je Trui najavu svima naokolo.
Osjetila sam kako moj otpor slabi. Kad me je jučer ponovno nazvao Sam Ndzuta da ispipa što sam odlučila, ja sam popustila, sad sam imala potrebne dokumente. To je bila samo mjera opreza, još nisam odlučila hoću li glasovati.
Onda je došao Jacob Bonthys, nenajavljeno se pojavio iz crne rupe koja je postala njegov dom. Nije imao odjeću za promjenu, ali je očito proveo dosta vremena u kupaonici
na prvom katu da bi se što bolje namirisao, čak mu je i njegova zgužvana odjeća davala opušten izgled.
Cijelu noć sam o tome razmišljao, gospođice - rekao je s novim optimizmom koji je zamijenio prijašnji ispričavajući stav - jednostavno, ne mogu propustiti ovaj dan. Osjećam se kao Loeroeraai. čudan je to planet. Vjerujem da će sve biti u redu ako pođem s vama.
Tko je ovo? - upitao je Jonnie, njegov pogled bio je sumnjičav.
Posjetitelj - brzo sam odgovorila, a onda odložila ustranu srebrnu posudu koju sam laštila. - Dobro, možemo krenuti. Samo da provjerim je li s Oumom sve u redu.
Bila je u redu. Onda smo krenuli prema gradu. Jedino bi neki stručnjak za kineske zagonetke mogao objasniti kako smo svi stali u mrtvačka kola, bilo nas je najmanje dvadesetak, no nitko se nije žalio. Dapače, ovo vozilo za vrijeme svog primjernog života nikad nije prevozilo ovako bučan teret. Jeremija je sjeo za volan, na mjesto koje mu pripada, i mi smo krenuli dostojanstveno, sporije nego što sam ja vozila ranije, ali smo ipak uspjeli na cesti preteći mnoga vozila, uglavnom kola na dva kotača koja su vukli magarci ili kočije koje su vukli konji; pretekli smo i jednu čudnu napravu nalik na rikšu, kakvu nikad prije nisam vidjela i koju su čak vukli nojevi uz mnogo vike i poticanja mojih suputnika. Bilo je i nekoliko skupina koje su išle pješice; sudeći po njihovu izgledu, vjerojatno su neki hodali čitavu noć. Jeremija se dvaput zaustavio i pozvao pješake u kola, ali nakon toga, iako sam se osjetila krivom, morala sam ga odvratiti od toga jer više nije bilo mjesta. čak ni Stephen Hawking ne bi ovdje mogao pomoći.
Nikad prije nisam vidjela grad u takvu stanju. Na više od kilometra oko gradske vjećnice nije bilo mjesta za parkiranje, čak su i pločnici bili prepuni. Ipak, kad sam Jeremiji predložila da iskrcamo putnike kod vijećnice prije nego što krenemo tražiti mjesto za kola, bučno su me odbili.
- Ostajemo svi zajedno - rekla je kategorički Trui i svi su je glasno poduprli.
Nakon više od pola sata, u petnaest do podne, prema crkvenom tornju koji je sa svoje visine posprdno promatrao cijeli grad, priključili smo se kraju reda. Moje očekivanje da će se gužva smanjiti potpuno je isparilo: kolona u četiri ili pet redova produžila se na četiri ulice. Raspoloženje je svečano iako su nam veselo najavili da je biralište ostalo bez glasačkih listića. Ničega u tome nije bilo novog jer se preko neprekidnih komentara prenošenih na tranzistorima moglo čuti da na svim biralištima u cijeloj zemlji vlada kaos. Na neka birališta materijali uopće nisu stigli, na drugima brojitelji glasova nisu se ni pojavili, na trećima opet, nije bilo listića, kutija ili tinte kojom su se označivali oni koji su već glasovali da bi se razlikovali od onih koji još to nisu učinili.
Mogla sam zamisliti s koliko su zgražanja to mogli dočekati mirni glasači britanskog podrijetla, ali nitko se nije ljutio niti prosvjedovao. Nije to bilo ni pomirenje s onim što se ne može izbjeći, na dobro raspoloženje bučne gomile to nije moglo utjecati. Kakve li razlike što je tu ili tamo došlo do poneke smetnje? Zašto ne čekati jedan, dva ili tri sata ako si već čekao čitav život? I na mene je prešlo to uzbuđenje. Nikad prije nisam glasovala. Kad sam navršila osamnaest godina, nisam izašla na svoje prve izbore prosvjedujući time protiv sustava koji su, po meni, simbolizirali moj otac i njegova bratska banda, gospoda u odijelima, ljudi s trbuhom, proćelavi ljudi s dlakama iz nozdrva koji nose pečatnjake, kravate školske generacije i športsku obuću. U Engleskoj, čak i kad sam mogla, nikad nisam glasovala; držala sam se postrani, društvena pitanja nikad nisam uzimala za ozbiljno. Sad je to za mene odjednom postala neka vrsta avanture. Ono što je za pojedinca na Zapadu mala formalnost, nešto s čime se ljudi ne opterećuju, ovdje je postao pothvat velikih razmjera.
Za mene, a još više za one u ovim bučnim redovima, ovo je bila prva prilika da malim križićem označim nešto u što vjerujem. Konačno sam mogla dokazati zbog čega sam jednom prilikom s toliko žestine dobacila svojem dalekom, ciničnom ljubavniku:
- Ja jesam vjernik, ali još nisam pronašla u što vjerovati.
Zavrtjelo mi se u glavi od brojnih misli koje mi naviru: ova dva posljednja tjedna, duge godine prije njih, čitavo vrijeme mog života, dugi lanac Ouminih uspomena koje se protežu unatrag do pradavnih vremena, do prve žene koja se pojavila iz vode tjerajući kravu ispred sebe s djetetom na leđima. Da, pomislih (ovo sam zapisala): ovo je ono u što želim
vjerovati. Ne u neki novi politički sustav, ne u demokraciju, ideologiju, nešto tako neuvjerljivo kao što su „pobjeda‖ ili „sloboda‖, sve te velike parole koje tako brzo potamne, kao fotografski papir izložen svjetlu. Ne u te apstraktne pojmove, već u ovaj narod oko mene, ovdje, sada, danas, i ove žene iza mene, u sve nas koji tražimo naše izgubljene sjene. Sjena se ne nalazi naprijed, ispred nas, u toj kutiji bez mašte kojoj ćemo povjeriti naše savijene šarene listiće; ipak, bez te kutije ne možemo doći do nje.
Svatko od ovih brojnih ljudi oko mene ovog blistavog dana, neubičajeno topla za kraj travnja, donio je sobom svoju priču; tisuće priča spojile su se u ovoj koloni, većina njih, u to sam sigurna, mnogo su zanimljivije od moje, više otkrivaju, imaju više radosti, sigurno više i patnje, možda su iznimnije od moje, ali ovo je ono što me uzbuđuje, na ovom mjestu gdje stojim već sat vremena, ovo obično i zastrašujuće otkriće da imam vlastitu priču. Možda mnogo ne vrijedi, možda je sramotna, čak i većim dijelom izmišljena. Ali, ona je moja.
čitava ta priča, sastavljena od mnoštvo valova, slit će se u križić kojim ću označiti jedan listić.
Vjerojatno su to i oni osjetili. Uvijek sklonjeni u drugi plan, ušutkivani, ismijavani, ignorirani i ponižavani, danas će svi označiti listić i svaki znak će vrijediti kao svaki drugi. Ja sam čekala trideset i tri godine. Drugi su oko mene vjerojatno čekali šezdeset, sedamdeset, osamdeset godina. Ova zemlja je stoljećima čekala. Treba li se čuditi da nekoliko sati više ništa ne znači?
Još jedan sat. Pojavili su se poduzetni pojedinci, većina mlađe dobi, koji su se kretali pokraj kolone s limenkama Coca-Cole, paketićima hrane na prodaju: sendviča, samosa90, kobasica, nojevog sušena mesa, banana. Oni koji imaju novac bez pitanja kupuju onima koji ga nemaju. Sve dijelimo. Svi govorimo, smijemo se i nagađamo. Među nama su se našli poslovni ljudi u odijelima, radnici u radnoj odjeći, mladi svijet u trapericama, sirotinja u dronjcima, skorojevići u pomodnim odijelima iz Cape Towna i Johannesburga ili iz robne kuće Shapiro. Ljudi svih boja, svih dobi, svakog oblika i veličine. Neka starica se naslonila na rame mladog čovjeka kojeg nikad prije nije vidjela. Neko vrijeme sam pridržala slinavo dijete mlade majke koja je izgledala umorno; dijete se popiškilo na moje bedro, ali to mi nije smetalo. Neka mlada žena se okrenula da pomogne sjedokosom starcu koji se jedva pridržavao na štapu.
Bacila sam pogled na svoju malu skupinu: Trui u crvenom šeširiću s velom i ljubičastom kardiganu, koji je sigurno teško nositi na ovoj vrućini, i plisiranoj suknji; Jeremija, sav u crno i svečana držanja kao pogrebnik; Jacob Bonthys, s rukom u povezu, uspravna držanja; Jonnie, koji se, pomalo umišljeno, bez prestanka motao naoko čavrljajući s djevojkama; radnici s farme sa svojim obiteljima; ljudi koje smo pokupili usput dok je bilo mjesta. Jedan za drugim povremeno napuštamo red da bismo protegnuli noge i ispružili leđa. Malo podalje nailazim na gradonačelnika i njegovu ženu, izgleda da im danas nije teško čekati u istom redu s gradskim službenicima u narančastim radnim odijelima. Pozdravili su me kao starog prijatelja. Tu je i pastor koji me dočekao ozračen Božjom milošću kao da je upravo primio dopuštenje da oprosti sve moje grijehe. Evo i sestara Shapiro koje cvrkuću od nestrpljenja. Apotekar, vlasnice radnje Domaći proizvodi, blagajnici iz banke; svako bijelo lice okruženo je vijencem smeđih i crnih lica.
Abel Joubert je tu sa svojom ženom Winnie. Ona izgleda više napeta nego prošli put kad sam je vidjela, pokraj njegovog preplanula, nemirna i živahna lica njezino se doimalo mnogo starijim, kao da mu je majka ili tetka.
Nisam očekivala da ću vas još ovdje naći - rekla sam - mislila sam da ćete glasovati među prvima.
Oh, jutros sam u šest sati dovezao prvi teret - rekao je širokim osmijehom.
Teret?
Mnogo naroda živi na mojoj farmi...
Ilegalci - podsjeti ga žena s primjesom osude.


90 samosa - prženo tijesto s nadjevom u obliku trokuta, popularno u Aziji
Hajde, molim te, gdje bi inače živjeli - odbrusi joj on. - Farma je dovoljno velika i ja sam im predložio da ostanu dok ne pronađu neko stalno mjesto. Tako je ispalo da sam četiri kamiona ljudi doveo na glasovanje. Srećom su mi pomogli, inače bih još bio na putu.
Tko vam je pomogao?
Nećete mi vjerovati. To će vas zaprepastiti. Dirk Otto, jedan od Casperovih pomoćnika.
Štiti svoja leđa - rekla sam.
Svakako. Uz veliku primjesu starinskog licemjerstva. Ipak, važno je da se pojavio. Kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Ako me pitate, to postaje zarazno.
Kad bi optimizam bio bolest, Abel bi sad trebao biti na intenzivnoj njezi - rekla je njegova žena.
Bila je to dobroćudna doskočice, ali se ispod toga osjećala neka napetost; mogu zamisliti kroz što je sve morala proći. Međutim, Abel, bez obzira na svoju plemenitost duha,nije bio toga svjestan. Jedino ako tomu ne pridaje važnost, ako misli da se radi tek o ženskom hiru, o čemu će poslije raspraviti, ne sada.
Kako mi možeš zamjeriti? - upita on. - Samo pogledaj naokolo - pokaže na gomilu - ne nalikuje li ovo čudo razmnožavanju glavica salate ili ribe? Svi ti ljudi koji su prizivali propast svijeta, ili oni koji su gomilali zalihe hrane u očekivanju apokalipse... - uz široki osmijeh stavio je ruku oko ženina struka - sljedeće godine iznad ovog okruga nadvit će se gusti oblak od prđenja. Od tolikih limenki graha. Nadajmo se da će biti dobro za usjeve.
Smijeh se razlegnuo oko njih.
Kad se smijeh stišao, uhvatila sam Abela za ruku.
Voljela bih da nekoga upoznate - rekla sam.
Odmah se vraćam - rekao je ženi.
Ravnodušno je kimnula glavom. Odvela sam ga do mojeg mjesta u redu. Iz daljine je, ne vjerujući, prepoznao Jacoba Bonthysa.
Mislio sam da je ... nisam imao pojma što se s njim dogodilo!
Bio je na putu s Langenhovenom - rekla sam Abelu. Bilo mi je drago kad sam vidjela kako se grle.
Onda sam ih ostavila i nastavila promatrati ljude u redu ispred mene. Mladi, stari, svi iznemogli, ali raspoloženi. Svi spremni započeti razgovor, našaliti se, nude slatkiše, komad biltonga, gutljaj Coca-Cole iz limenke. Kad sam prepoznala Annu i Caspera, na trenutak sam zastala, ali su me već bili primijetili pa ih nisam mogla izbjeći. S njima je Lenie, vjerojatno iz čiste znatiželje; premda, s obzirom na brzinu kojom napredujemo, i ona će doživjeti da glasuje kad stignemo do kutija. Uputila mi je smiješak, njezino malo trokutasto lice bilo je vedro i mirno. Namignula mi je. Stavila je grudnjak. Casper i Anna mi izgledaju kao jedine osobe u koloni koje se ne osjećaju ugodno, možda zato što znaju da ih mogu pročitati. On je nešto promrmljao i udaljio se, vjerojatno su njegovi drugovi u blizini.
Nisam očekivala da ću ga ovdje vidjeti - rekla sam iznenađeno.
Anna je slegnula ramenima, lice joj je bilo vrlo blijedo. Opet je, ili ponovno, nosila tamne naočale. Nešto je tražila u svojoj torbi, izvadila novčanik i pružila ga Lenie.
Hoćeš li nam donijeti neko hladno piće? Kad je djevojčica otišla, Anna je snizila glas:
Moram s tobom razgovarati - rekla je napetim glasom.
Naravno, doći ću kod tebe.
Nemoj, radije ću ja doći kod Oume.
Nešto se dogodilo?
Kimnula je glavom i ljutito obrisala suzu koja se pojavila ispod naočala.
Ovog popodneva, kad ti odgovara - rekla sam i sagnula se da je poljubim.
Lenie se vratila. Popila sam pola soka pomoću šarene slamke, onda ih pozdravila i vratila na svoje mjesto tako da bi se netko drugi mogao prošetati. Dan mi je sad izgledao drukčiji, Anna je bacila sjenu na moje raspoloženje, ali oblak je nestao kad je došlo do komešanja u koloni.
Krećemo - stigla je poruka do nas - stigli su listići.
Nismo napredovali baš brzo, ali smo se barem pomaknuli s mjesta. Metar, dva, onda stanka, još jedan metar, stanka, odjednom još pet-šest metara, onda duži zastoj. Preostale su još dvije ulice. Jedna. Još malo. Na Holandskoj reformiranoj crkvi sat je pokazivao da su tri sata.
U tri i trideset minuta Trui i ja smo zajedno prešli prag dvorane. Iznenada ju je uhvatila panika te potraži moju ruku. Ja joj namignuh. Ona skupi hrabrost, pusti moju ruku, krene vrlo uspravno do najbližeg službenika, preda osobnu kartu, stavi ruku ispod skenera, pruži ruku da je označe nevidljivom tintom, uzme listiće ukrašene cvjetovima, krene normalnim korakom prema najbližoj kabini kao da je uvijek dosad tako činila. Ohrabrena njezinim držanjem, krenem za njom, uprljam se tintom, osjeti se miris naranče, miris mjesečine, na pod mi ispadne jedan listić , zacerekam se glupavo i brzim korakom uputim se prema kabini.
U kabini je vrlo tiho. Kao da se nalazim u kabini za tuš. Osjetila sam potrebu zabaciti glavu i dočekati prvi mlaz na svom licu, također želju da oblije čitavo moje tijelo. Voda koju će povijest zabilježiti, pomislih; da budem preciznija: uvijek sam osjećala potrebu pronaći riječi koje priliče velikim događajima, „mali korak za čovjeka ―.
Ovo je korak za jednu ženu. Odnekud se sjetim Annine priče o majci: kako je kod posljednjih izbora u vrijeme njihova nesretnog braka, kad je otac bio kandidat, ona glasovala protiv njega. Bio je to jedini čin obrane kojim se mogla poslužiti. Pomislih da je ona sad pokraj mene. Koje li sreće što sam konačno mogla dati svoj glas za nešto, ne protiv nečega.
Skoro da nisam ni primijetila, kabina se odjednom ispunila ljudima. Svi smo ovdje zajedno, zbijeni kao u mrtvačkim kolima, ali i, unatoč tomu, radosni; naša su tijela izložena divljoj bujici koja nas zapljuskuje, koja nas pročišćuje, daje nam snagu dok označujemo listiće neobičnim križićem, odlučno kao i ona burska žena koja je jednom utkala na plahtu datum svoje smrti. Majka; Ouma, koja je sačuvala krv menstruacije iz cijelog životnog ciklusa; Rachel, koja je prekrila zidove svog zatvora erotskim crtežima; Petronella, proročica; Wilhelmina, kojoj je debljanje bilo jedini način izražavanja; Samuel, koja je pustila kosu da raste, a onda je ostrigla; Lottie, koja je ostavljala poruke na kori, lišću i zemlji; Kamma, koja je oslobodila krijesnice. I mnogo drugih, čija imena nisam ni saznala, ali koje su ovdje sa mnom. Evo mog križića. Evo oznake Kristiene Muller. Sve ostalo neka vrag nosi.

5.

Krajem popodneva ugledala sam s prozora spavaonice Annu kako zaustavlja auto ispod mušmule. S njom su njene dvije djevojčice. Ugasila sam radio. Slušala sam vijesti, što mi nije bilo palo na pamet otkad sam došla ovdje. Ali danas je drukčije. Na kraju krajeva, zemlju nije zahvatio plamen. Osim ranih jutarnjih vijesti o bombi u zračnoj luci, drugih izgreda nije bilo. Veliki val nasilja koji je zapljusnuo zemlju prošlih mjeseci, izgleda da se odjednom zaustavio, kao da se radi o fotografiji nadolazećeg vala snimljenoj u času kad je on na vrhuncu. Je li to samo trenutačno stanje? Ili je neko čudo promijenilo njegov smjer? Naravno, prerano je reći. Međutim, nakon svega što smo danas proživjeli, sve se može očekivati. Dogodilo se nemoguće. Sad se moramo suočiti s mogućim.
Dočekala sam ih na stražnjim vratima.
- Pitala sam se hoćeš li uspjeti doći? - rekla sam i nakratko zagrlila Annu. Obično bi se ukočila, sam znala da ne voli kad je dodiruju, ali ovog puta čak je naslonila čelo na moje rame.
Nisam se baš lako mogla izvući - zastala je i pogledala djecu. - Hajde, djeco, brišite - rekla je.
Mama, smijemo li se penjati na drveće? - upita Nannie.
To čine majmuni - primijeti Lenie s visoka.
Samo da znaš, s tobom se više nije zabavno igrati - požali se Nannie; sjetila se nečeg drugog i odjurila.

Idemo ganjati paunove.
Lenie se nakrevelji, ali dostojanstvenim korakom krene za njom.
Sve su ptice otišle - rekla sam joj.
U ovo doba godine im je vrijeme - rekla je Anna nezainteresirano, kao da je rekla:
„Sad im je vrijeme, ovog mjeseca.‖
Kakvog li dana - rekla sam. - Na žalost, u posljednje vrijeme postala sam prilično cinična, ali jutros sam pomislila da je promjena ipak moguća. Ne mogu vjerovati koliko sam optimizma posvuda vidjela.
Sve će to opet splasnuti, ne brini se - rekla je - to je samo kolektivna histerija.
Mislim da nemaš pravo. Slušaj, nisam toliko naivna da pomislim kako će odjednom svuda procvjetati ruže. Ali ono što smo danas vidjeli, ne samo ovdje, već svuda, u cijeloj zemlji, ne može tek tako nestati. Ljudi će se tog sjećati. To će nam pomoći da prebrodimo teške trenutke.
Zašto?
Zato jer sad znamo da smo svi zajedno u tome.
Jučer sam još sumnjala kad je to izjavio Thando Kumalo, i jutros Trui; sad sam bila spremna u to povjerovati.
U zlu ili dobru, mi smo u tomu zajedno. Osjećam se kao sudionik. Kao u braku.
I brakovi se raspadaju.
Anna, žao mi je, nisam to rekla namjerno - uzela sam je za ruku - nisam mogla odoljeti. Zar nije dobro?
Kimnula je glavom.
Ne želim ti pokvariti raspoloženje. Bit ću iskrena, čak i da dođe do promjena u zemlji, kakve ja koristi imam od toga? Ja živim na drugoj razini, vrlo prozaičnoj, bojim se. čovjek i žena. Ni to se neće promijeniti - na trenutak se zanese - ili hoće?
Mora se promijeniti. Moramo uspjeti, zbog nas.
Ti si možda slobodna donijeti odluku u svoju korist, Kristien - osjetila se velika i hladna gorčina u njezinu glasu. - Ja živim ispod ljudske razine. Više nisam ni žena. Ja sam samo nečija supruga, nečija sestra, nečija majka.
Sad ti okrivljuješ te ... neke druge. Ne izvlačiš li se na neki način? Ona se okomi na mene:
Kakvo je to zadovoljstvo udarati nekoga tko se već nalazi na podu?
Ovog puta njezina zamjerka nije me natjerala na zajedljiv ili domišljat odgovor. Umjesto toga, iznenadilo me je razumijevanje koje sam osjetila prema njoj. Odgovorila sam skoro nježnim glasom:
Seko, pogrješno je to što si rekla. Prvo, ja te ne udaram. Drugo, daleko si ti od poda.
Nemoj biti tako sigurna - uhvati me za ramena i prodrma me,; na trenutak se nije mogla svladati - Kristien, ja se očajno osjećam.
Već sama činjenica da si došla razgovarati sa mnom, dokazuje da nije baš tako.
Moj dolazak ovdje, po svemu sudeći kap je koja je prelila čašu. Donekle se smirila, ali sam u njoj osjetila bijes i očaj koji mi je ulio strah.
Pokušao me je zaustaviti. Rekao mi je, u biti naredio, da se klonim ovog mjesta. Ne trpi pomisao da nas dvije kujemo zavjeru iza njegovih leđa.
Ušli smo u kuću. Odvela sam je u svoju sobu. Sjela je na krevet. Ostala sam na nogama i naslonila se na prozorsku dasku.
Napuštam ga - rekla je.
Izravan udarac u bradu. Izrekla je to ravnodušno kao da govori o kupnji neke suknje.
Najljepša vijest koju sam čula otkad sam se vratila - uzviknula sam. Izraz njezina lica natjerao me je da se suzdržim. Je li to zaista istina?
To je jedini način. Samo ne znam kako to učiniti. Bez pitanja uzme s kreveta moj paket cigareta.
Smijem li?
Samo izvoli.
Pozorno sam je promatrala dok je držala upaljač da bi zapalila cigaretu, kako udiše i ispušta dim, dok joj je ruka podrhtavala. Treba li ti piće?
Mogla bih nešto - rekla je nakon kratka razmišljanja.
Nema mnogo izbora, ali čini me se da ima brendija.
Bilo što.
Kad sam se vratila iz blagavaonice u prizemlju, s dvije čaše i komadićima leda koji su zveckali, našla sam je na istom mjestu, ali cigareta je bila ugašena u pepeljari na noćnom ormariću. Popila je dobar gutljaj, sklopila oči i zabacila glavu, naposljetku me je pogledala sa smiješkom na blijedim ustima.
Hvala, seko.
Jesi li mu rekla? - upitala sam.
Pokušala sam prošle noći, po prvi put sam smogla snage.
I? - upitala sam kad je zašutila.
U početku nije to uzeo za ozbiljno. Mislio je da glumim. Pokušala sam ustrajati. Rekla sam mu da sam donijela odluku. Odjednom se promijenio i počeo ponašati pokajnički. Rekao je da ne može živjeti bez mene, da me voli. Pokušala sam ostati mirna. Ali, dobro me on poznaje. Konačno...
Ne mogu vjerovati - rekla sam, više sebi nego njoj; ipak sam joj vjerovala, već sam kod njega primijetila kako može biti vješt.
Popila je još jedan gutljaj.
Onda smo vodili ljubav. Ako se ta riječ može upotrijebiti. Smatraš li me glupačom?
Zar je važno moje mišljenje? Zašto si to učinila?
Eto, dogodilo se. Nisam imala snage oduprijeti se. Nadamo se i kad nema nade. Pa ipak, negdje u mojoj podsvijesti zadržalo se nešto nalik na gnjevnu i jasnu točkicu. Dobro, pomislila sam, razgovarat ćemo poslije toga, imat će više razumijevanja. Kad je bilo gotovo, okrenuo se na drugu stranu i zaspao. Vjerovao je da je sve riješeno.
Što je bilo s tobom?
Cijelu noć sam bila budna. U početku sam se osjećala povrijeđeno, iskorišteno, jadno. Stoje noć više odmicala to sam bila bjesnija. Ne sjećam se da sam ikad bila toliko bijesna. Osjećala sam se prljavo. Kao stara krpa. Kao komad toaletnog papira kojim je obrisao guzicu. Došlo mi je da ga ubijem dok spava. Uspjela sam se suzdržati. Pričekala sam dok se jutros nije probudio. Onda sam mu ponovila.
Je li te slušao?
žurio se, jutrom se uvijek se negdje žuri. Rekla sam mu da ozbiljno mislim. Doslovno sam skočila i prepriječila mu put kad je pokušao izaći. Pokušao me je odgurnuti ustranu, ali sam rekla da neće izaći prije nego me sasluša.
Je li postao nasilan?
Nije me... udario, ako na to misliš. Ovog puta nije. Ali bio je izvan sebe. Mogu se jebati, rekao je, i to što prije, to bolje. Ali djecu će zadržati. čak i djevojčice.
Je li to sve?
Naravno, moram vidjeti odvjetnika. Kao što si mi rekla. Uzela sam cigaretu i gurnula paket prema njoj, ali ona je odbila.
Možeš računati na mene - obećala sam, ali to je zvučalo tako odvratno, neprimjereno, prazno.
To je kao da... - opet je zastala - trebalo je toliko vremena. Sad više nema natrag. Odjednom nestane njezine prividne mirnoće. Ispije čašu.
Kristien, što mi je činiti? Ako napustim djecu, nema svrhe dalje živjeti. Ako ih uzmem sa sobom, čak i da mi dopusti, kako ću izaći na kraj? Nemam novca. Nemam ništa. Ja sam ništa. Sve pripada njemu. Nemam kamo ići. Imam četrdeset i dvije godine. Kako započeti novi život?
Još uvijek si mlada. Imaš kvalifikacije.
Od njih sad nema koristi. Nemam više samopouzdanja. Ni u što više nisam sigurna. Jedino da moram otići.
Preseli se ovdje - rekla sam - bar za početak.
Odviše je blizu. On će... bojim se, Kristien. Nisam vjerovala da se ovoliko mogu bojati.
Uvijek sam se pitala - rekla sam prepustivši se trenutačnoj pobudi i ne znajući gdje će me to odvesti - zašto to mirno podnosimo. .. Tako ne bi trebalo biti. To nije logično, to nije normalno. Odkad smo na ovoj zemlji, tisuće godina, zašto oni uvijek odlučuju, a mi bez prigovora slušamo? Zašto se sve događa prema njihovim pravilima? Bilo da nas vuku preko Drakensberga, bilo da objavljuju rat ili uništavaju ovaj planet, mi im uvijek sve dopuštamo. A možemo to zaustaviti. Moramo, inače...
Uvijek postoje djeca - oči su joj se suzile. - Ti to nećeš razumjeti, ti ne voliš djecu.
Nije stvar u tomu. Znam, bila sam odvratna prema tvojoj djeci. Iako sam pokušavala, posljednjih nekoliko dana...
Primijetila sam.
Ne mogu si objasniti. Možda to ima neke veze s pobačajem. Više se nisam mogla suočiti s djecom. Glupo, zar ne? Krivnja te može izgristi.
Voljela bih da smo se bolje upoznala, i prije - rekla je ona.
Nadoknadit ćemo to - malo sam razmišljala, a onda je pogledala - dobro sam razumjela kad si spomenula djecu. Hoću reći, zašto uvijek dopuštamo da muškarci sve dobiju.
Drže nas ondje gdje žele da budemo - rekla je tihim glasom. Opet sam planula:
Dovraga, ne smijemo im to dopustiti. Nema potrebe. Možemo reći ne. To zaista vjerujem. Od nas zavisi.
Uzela je čašu, primijetila je da je prazna pa se mašila za cigaretu. Duboko je udahnula dim i nakratko se zagrcnula.
Problem je u tome što treba platiti cijenu, a ti si na to bila spremna. Onda sam pomislila, zašto ne i ja? Samo, Kristien, to je strašno teško.
Mogu li ja nešto učiniti?
Budi ovdje, to je sve - glas joj je postao histeričan.
Nemoj otići. Ostani ovdje. Bit ćeš mi od velike pomoći. Njezine blistave oči su se nasmiješile.
Znam, ovo ne bih smjela reći. Moram se osloniti na vlastite snage. U tome i jest problem, zar ne? Pogotovo ako to nikad prije nisam učinila. Nemam ni svog imena. Započela sam živjeti s očevim imenom. Onda me je predao Casperu. Kao da sam roba za razmjenu. Onda, gdje početi?
Već si počela.
Ne znam. U ovom trenutku pokušavam biti hrabra, ali večeras, kad se onamo vratim...
Odmah sam se zabrinula. Upitala sam je.
Neće pokušati da...? Odmahne umorno glavom.
Može biti i gore ako postane ljubazan. Poznaje me itekako dobro.
Anna, ne smiješ mu dopustiti!
Oštro me je pogledala, oči su joj bile mirne, bez treptaja.
Reci mi što treba činiti - rekla je konačno.
Oh, to nikako - zaustavila sam je. - Dobro znaš što mislim, ali ništa ti neću reći. Ne želim poslije snositi krivnju. Sama moraš odlučiti.
Ona me vješto zapita na drugi način.
Reci pošteno - rekla je - što bi ti učinila na mojem mjestu?
To je bio vrlo osjetljiv trenutak, nimalo nije bilo pošteno prema meni. U isto vrijeme bilo bi neodgovorno izbjeći odgovor. Pa ipak, smijem li reći ili ne? Sam Bog zna da od toga nemam ništa, ali uvjerena da je to dobro, za nas obje, rekla sam:
Znaš li da je bio ovdje u subotu navečer?
Tko?
Casper. Bilo je vrlo kasno, iza ponoći. Imao je rezervni ključ. Kad sam ga primijetila, već je ušao u kuću.
Pogledala me je u šoku, oči su joj bile prazne.
Pokušao me je prisiliti - sad sam morala ići do kraja - i to nije bilo prvi put.
Kada...? - upitala je mahinalno.
Na dan tvog vjenčanja.
Isuse Bože.
Pokrila je lice rukama. Između njezinih prstiju izvila se tanka linija dima. Malo kasnije opet me je pogledala.
Je li...?
Nije, netko mi je pomogao. Bio je strašno ljut.
Nakon toga došao je k meni.
Da. žao mi je, zaista mi je žao. Nagnula se da ugasi cigaretu.
Pa, drago mi je da si mi to rekla. To olakšava stvar, barem na trenutak.
Molim te, ostani ovdje noćas. Uvijek je lakše po danu.
Mora se učiniti ono što se mora, zar nije tako? - rekla je uz gorki osmijeh.
Dopusti me da pođem s tobom. Neće se ništa usuditi ako je netko uz tebe.
Ne možeš biti ondje cijelo vrijeme. Ja ću to riješiti. Mislim da mogu. U svakom slučaju, što prije stanem na noge, to bolje - ustala je. - Moram se umiti i pozdraviti Oumu.
Otišla je do kupaonice, nedugo zatim otpratila sam je do Oumine sobe. Zaustavila se na vratima, začula sam kako je naglo zaustavila dah. Trebala sam je upozoriti na lijes. Umjesto isprike mogla sam je samo zagrliti bez objašnjenja. Ostavila sam je samu s Oumom i sišla u prizemlje osjećajući kao da hodam u snu.
Djevojčice su upravo ulazile u kuhinju noseći mali buket cvijeća koje su nasumce ubrale u vrtu.
Ovo je za Oumu - najavi Nannie.
Prije nego što sam ih zaustavila, pohitale su na gornji kat. Sunce je zašlo. Posljednji tragovi krvi nestajali su na nebu i, brzinom koja je odlika Afrike, zavladao je mrak. U daljini, kroz drveće, primijetila sam svjetla u radničkim kućama.
Desetak minuta potom čula sam Annu kako s djecom silazi niz stubište. Djevojčice su brbljale. Lenie je ostala bez dostojanstva kad je kližući se niz stubišnu ogradu pala na pod u hodniku. Projurile su pokraj mene takmičeči se koja će prva doći do automobila.
Anna i ja išle smo iza njih sporijim korakom.
Pripazi na sebe.
To i namjeravam.
Ako ti nešto zatreba, nazovi me.
Sve će biti u redu. Bila si prava.
Unatoč mirnom izrazu na njezinu licu, itekako sam bila svjesna nemira koji je pokušala skriti. Kad je vozilo krenulo i zadnja svjetla nestala iz vida, osjetila sam da se nešto grči u meni, nalik nečujnom glasu koji zove: „Vrati se, vrati se!―
Prošlo je dugo vremena prije nego što sam se okrenula i krenula ususret Oumi i noći.

6.

Kao toliko puta prije, opet smo u našoj arki, samo nas dvije; više nego ikad osjećamo kako nas polako nosi morska struja, kako jedrimo beskrajnim prostorom kroz tamu kojoj nema kraja. Ouma je ležala sklopljenih očiju. Usporeno diše i njezin prsni koš jedva se pomiče. Očne jabučice oka toliko su utonule u lubanju da su se izgubile u sjenci. Kao i uvijek, noćna lampa na uzglavlju je upaljena,: svjetlo je ugodnije i milostivije. I sama kuća tiho diše oko nas. Izložena je više nego ikad,; noć nam prilazi sa svih strana. Ako se mjesec i dalje bude penjao, za sada je još nisko, zarobljen je u crnim granama drveća ispred kuće, možda će proći baš kroz kuću i obasjati prazni krevet.
Njezini prsti neprestano se skupljaju i razmiču na prsima. Kapci podrhtavaju, ali se ne otvaraju. Usta joj se trzaju.
Spavaš li? - pitam tiho.
Budna sam. Umorna. Dan je bio dug.
Sad je gotovo.
Skoro. Ne sasvim.
Nehotice bacih pogled na ručni sat, zaustavio se. Nakratko sam se zabrinula, ali onda se smirihm. Je li uopće važno?
Anna me je danas došla vidjeti - rekla je.
Znam.
Vrlo je nesretna. Morala bi se rastaviti od tog čovjeka.
Je li o tome s tobom razgovarala? - upitah oprezno.
Nije, ali mogla sam primijetiti. Moraš s njom razgovarati.
Razgovarat ću, već sam razgovarala.
Malo je sretnih brakova bilo u našoj obitelji - rekla je trenutak poslije. - Ja sam imala rijetku sreću, nisam li?
Ali, Ouma... - odgovor mi je zamro na usnama.
Tvoj Oupa i ja imali smo devetero djece. Bili smo tako sretni. Opet sam osjetila potrebu nešto reći, a onda sam odustala.
Oči joj se otvore, naoko ne bez teškoće.
Ti mi ne vjeruješ?
Nije u tome stvar. Ali,rekla si...
Sjećam se što sam rekla. Sjećanje me nikad nije iznevjerilo.
Polako, kao i svih prethodnih noći, sam čin govorenja kao da joj je stvarao snagu za nastavak. Ali doći će vrijeme kad više neće imati što kazati. Sto i tri godine, onda bomba, i još uvijek se ne predaje, taj mali plamen mirno trepće i trepće.
Dugo sam oklijevala, ali to je moralo izaći na vidjelo. Zato upitah:
Što je bilo s Jethroom?
Kako misliš, bilo?
Jesi li ga voljela?
Naravno da sam ga voljela.
Zajedno ste pobjegli.
Njezino lice se opusti, na njemu se pojavi neka neobična radost; kao i prije, rijetkom prigodom, dokučila sam kako je u mladosti morala biti lijepa. Skoro bez napora, vrlo tiho tako da sam morala približiti uho njezinim usnama, pustila je da je ponesu vlastite riječi.
Postoji trenutak kad moraš otići, inače ćeš se ugušiti. Isto kao i Samuel koja je krenula u svom kovčegu, ovom ovdje, u potragu za svojom sjenom...
Ali, Ouma...
Ili kao Wilhelmina koja je sa sobom nosila ogledalo iz majčine kuće da bi noću vidjela duhove mrtvih.
Ali, Ouma...
Moja majka, sjećaš li se djevojke Rachel, također je pobjegla na more i nikad se nije vratila, što je za njezine roditelje bila tolika sramota da su joj iskopali grob, organizirali pogreb, lijes i sve ostalo i tako ljudima dali na znanje da je umrla.
Ali, Ouma...
Tako je bilo i sa mnom, kad je došao Jethro i kad smo pobjegli u Pariz.
U Pariz?
Pariz - izgovorila je tu riječ s nasladom. - Da, otišli smo u taj grad. To je sredio stari Moishe, svuda je imao znanaca. Iako nismo bili vjenčani, rekao nam je da je to njegov vjenčani dar.
Bilo je divno?
Da, bilo je divno - zastala je - barem u početku. živjeli smo u početku kao boemi. Bilo je ljetno vrijeme. Vjerovala sam da će vječno trajati. Opet, zahvaljujući starom Moishi, našli smo stan, mali stančić u potkrovlju, u židovskom kvartu, u ulici Rue Vieille du Temple. On je pisao, ja sam crtala. Vodili smo ljubav. Bili smo gladni. Pjevali smo na ulicama, on je svirao u metrou na polovnoj flauti, a ja crtala portrete za turiste. Povremeno bismo radili u Les Halles. Pili smo crno vino. Ležali smo na travi u Jardin du Luxembourgu, u Bois de Boulogneu, osjećali smo se kao da se, držeći se za ruke, šetamo kroz predjele Seurata i Moneta koje smo vidjeli, čije su slike upravo bile u modi.
Počela je pjevušiti neku melodiju, ali sasvim pogrješno i tiho, tako da je nisam prepoznala, vjerojatno iz dvadesetih godina, zvučilo je kao vodvilj. Zaustavila se usred melodije.
- Ili bismo vlakom otišli na selo i proveli nekoliko dana i noći na suncu, pod zvijezdama. Bilo je nevjerojatno romantično. Bilo je nevjerojatno. Jethro je imao velike planove za budućnost. Ja ću postati prva velika slikarica. On će postati besmrtni pisac. Mnogo godina poslije palo mi je na pamet da je, unatoč njihovim razlikama, u mnogo čemu bio baš kao i oupa Cornells. Muškarci. Po čitav dan bi govorili o planovima, projektima, vizijama, programima, a kad bi pala noć, zasjeli bi na zahodsku školjku i čitali novine. Trebalo je proći neko vrijeme da se ponovno spustimo na zemlju. Ljeto je odmicalo. U Luksemburškom vrtu prvo lišće je žutjelo i počelo opadati. Od prvih naznaka hladnoće zadrhtao je grad. Nikad nisam upoznala grad (ali, koje sam to gradove mogla upoznati?) - koji živi tako povezano s promjenama godišnjih doba. Odjednom naš stančić više nije bio gostoljubiv. Odjednom naša ljubav nije bila sasvim dovoljna. Vjerujem da smo napravili staru pogrješku tako što smo pobrkali ljubavni zanos sa sposobnošću za zajednički život. Nisam računala da je muški ego tako lomljiv. Možda sam ja bila osoba koja nije za brak. Ipak, sve smo dali od sebe da zavaravamo jedno drugo. Posudili smo novac, krenuli prema jugu, u Italiju, u Grčku, tražeći ono malo topline što je ostalo. Preživjeli smo zimu. Dolaskom proljeća vratili smo se u Pariz i naše raspoloženje je oživjelo. Postala sam opsjednuta slikanjem. Jethro se počeo žaliti, osjećao se zanemarenim, počeo je postavljati zahtjeve kojima više nisam bila spremna udovoljivati. Došla je nova jesen koja se na nas sručila kao pokora, kao noćna tama. Ostali smo bez novca. Izbacili su nas iz našeg stančića u potkrovlju. Otkrila sam da se Jethro viđa s drugim djevojkama, ljepšima od mene i koje toliko ne prigovaraju. I dalje je imao svoje snove, ali ja više nisam bila dio njih niti sam to željela. Jednog sam dana uzela jednu malu sliku na kojoj je bio on, onu koju ti poznaješ, i ukrala sam novac koji je on sakrio ispod daske na podu u smrdljivom čučavcu stana na trgu Clichy u kojem smo tada živjeli. Bilo ga je upravo dovoljno za povratak kući. U zamjenu sam mu ostavila svoje preostale slike. Bila sam sigurna da će za njih nešto dobiti, već ih je bio prodao nekoliko iza mojih leđa i potrošio novac na svoje osobne potrebe. Nisam ostavila pismo. Odlučila sam se za čist raskid.
Dugo nismo progovorile ni riječi.
Bila si trudna kad si se vratila kući?
Tko kaže da sam bila?
Upravo ti.
Oh - preko njezina lica preletjeo je smiješak koji bi osamdeset godina prije nazvali drskim - ne sjećam se.
Ouma, molim te, reci mi.
Sad sjećanje pripada tebi - rekla je - čini s njim što hoćeš. Je li ti jasno?
Nisam sigurna. Ima još toliko toga što bih trebala znati... Nije se obazirala na mene, možda me nije ni čula.
Sve sam ti morala reći - rekla je - ako ne poznaješ našu povijest, dolaziš u iskušenje pomisliti kako je sve ono što se događa tvoja osobna sudbina. Ali kad je poznaješ, shvatiš da imaš i izbor.
Dok sam je gledala, osjetila sam kako više nisam nemirna. Konačno, nije toliko ni bitno da odabirem detalje njezine životne priče, ili moje. Ona je napravila svoj izbor, mogu i ja svoj. živjela je zaista dugo. Kad se rodila, u ovoj zemlji još nije bilo ni automobila ni telefona, jedva željeznička pruga. Vidjela je kako se cijeli svijet mijenja od doba konja do putovanja u svemir. Kad se ona rodila, Sarah Bernhardt je bila u najboljim godinama, Einstein je bio dječak, Victoria je bila vladarica mora. Njezina polubraća, ili ujaci, zavisi iz kojeg kuta se gleda, borili su se uz Paula Krugera, njezina polusestra odlučila je umrijeti u koncentracijskom logoru, kad je bila u Parizu, ako je uopće bila, mogla je susresti mladog Piccassa, mladog Modiglianija, Gertrudu Stein. Za njezina života dva svjetska rata i brojni drugi sukobi opustošili su lice ovog planeta. Bila je već stara kad je podignut Berlinski zid, vidjela je i njegov pad. Ljudi su dolazili i odlazili, ona je još ovdje, ona je preživjela, ništa je ne može iznenaditi. Bez obzira na njihov sofizam i igre oko vlasti, njihovo tumačenje zbog
čega se svijet nalazi u ovakvu kaosu, ona se i dalje mirno drži svojih izmišljotina. Iza i ispod povijesti ona nastavlja sa svojim tajanstvenim pričama o strpljivosti, patnji i preživljavanju, o ženama, ogledalima, sjenama, mrtvačkim kovčezima, o poplavi, govnima i Božjim glasnicima, o silovanju, incestu, samoubojstvu, ubojstvu i ljubavi. Konfiguracije se mogu zamijeniti, mitovi i dalje traju, ona im udahnjuje život. Zašto tražiti istinu, ma kakva ona bila, ako imaš maštu? Ja sam pokušala doživjeti stvarnost i sad sam dokučila da tako ne ide. Netko je rekao da se svemir sastoji od priča, ne od čestica, one su valne funkcije našeg postojanja. Ako one tvore horizont događanja naše posebne crne rupe, one su isto tako jedino sredstvo bijega.
- Oprosti mi - prošapnuh naglo ne shvaćajući zašto i što me je odjednom na to navelo; znala sam što je trebalo pitati i da je ona jedina osoba koju to mogu pitati, jedina koja mi može odgovoriti ne očekujući je li zaslužujem.
Oprosti mi. Ti si jedina osoba koja to može učiniti; osim toga, jedino u tvojim očima nikad nisam bila u krivu. Ti si možda jedina osoba koju sam svim srcem voljela, neuvjetno, neupitno.
Dakako, imaš pravo, naravno, imaš pravo: vratila si mi sjećanje, nešto zbog čega je vrijedilo otići, patiti, izgubiti ono što značiš i opet se vratiti. Mislila sam da jedino drugi ljudi imaju svoju životnu priču. Našem ocu pripala je priča. Ili onima koji su se borili: bio je to vlak koji je naišao, u koji sam se popela, iz kojeg sam se iskrcala, koji nikad nije bio moj. Sad mi se nešto događa. Stoje to,ja ne znam, ali mogu osjetiti. To je ono što sam osjetila onda kad sam bila trudna. Taj osjećaj se izgubio. Sad ga moram zadržati. Ja te volim.
Ne odobravam smrt - rekla je sasvim tiho, vrlo izričito.
Kuća se oko nas širi i skuplja, udiše i izdiše. Mjesec je sad u zenitu. Zidovi su postali prozirni. Unutar kuće postoji prostor, beskonačni prostor.
Jadni stari Piet Malan - ponovila je.
Vidjela sam kako polako tone, vidjela sam kako treću fantomske slike mnogih lica koja prelaze preko njezina kao da ih isprobava i spaja se s njima; vidjela sam kako njezino tijelo postaje sjena s imenima koja se stalno mijenjaju i kako kroz vrijeme pada u kaskadama u sadašnjici kojoj nema kraja; i nestvarnost svega što vidim kod nje, pruža stvarnost samo gledanju.
Toliko života. čini mi se da je Oscar Wilde ipak bio u krivu: „Onaj koji živi više od jednog života...― Dovoljna je jedna smrt.
Njezin glas prelazi u šapat.
Kristien, vjeruješ li u Boga?
Iskreno, nisam znala što joj odgovoriti.
Usne joj se opet pokrenuše. Pritisla sam uho uz njezina usta.
- Ako postoji Bog - rekla je - zašto sam onda alergična na perje?
Zavladala je tišina, a u toj tišini začuh zvuk koji je izranjao iz nje, jedva zvuk, više šum, uzdah, vrlo tih, skoro nečujan, ali golem, koji se kreće kroz noć. Ptice. To mogu biti samo ptice, ali one su nevidljive, ispunjuju zrak mekim lepetom sivih krila.

SEDMI DIO
TO NIJE KRAJ

1.

Danas je pogreb. Srijeda je, točno tjedan dana nakon općih izbora. Bit će to najveći pogreb do sad viđen u okrugu, veći čak i od onih iz najboljih vremena trgovine nojevim perjem. Došli su ljudi sa svih strana. Tu su čak i predstavnici nove vlade. Televizija, također. Rado bih ostala po strani i klonila se svjetine koja gazi sve ispred sebe. Ipak, koliko god to mrzim, ja sam ovdje osoba oko koje se sve vrti. Abel Joubert i Jacob Bonthys su nekako pokušali skrenuti pozornost s mene i zaštititi me od onih koji su otvoreno buljili u mene, od znatiželjnih predstavnika tiska; nikakve koristi od toga.
Glasine i tisak su na tjedan dana potpuno izgubili svaku mjeru. Abel Joubert je postavio zaštitare na ulazu u farmu, Jacob Bonthys se vratio kao službeni vratar na kućnim vratima. Jonnie je pritekao pomoći roditeljima da odvrate od kuće nezvane goste. Nije bilo strategije koja bi mogla stati na put onima koji su tražili priču. Neki obiteljski časopis poslao je kombi pun cvijeća, s novinarkom i fotografom koji su bili skriveni i spremni iskočiti u presudnom trenutku zbog intervjua; sam Bog zna što su radili skriveni u cvijeću, sumnjivo je izgledala njihova odjeća kad su se iznenada pojavili. Ali, našavši se oči u oči s puškom Jacoba Bonthysa, povukli su se ne baš slavno.
Svi ti sramotni događaji ostavili su me bez daha. čak i za vrijeme pogrebne ceremonije nisam mogla doći k sebi. Sve je bilo krajnje brutalno, ekstremno i melodramatično. Međutim, mi se kao ljudi, ili obitelj, nikad nismo sklanjali od brutalne i melodramtične stvarnosti; zašto bih ja bila iznimka?
Moram pokušati sve to zadržati, zgrabiti prije nego što mi izmakne i postane noćna mora. Kad bi to bila samo noćna mora.
One noći kad je Ouma umrla, u kojem sam trenutku prvi put osjetila da nešto nije kako treba? Nisam u početku osjetila ni opasnost niti fatalni ishod. Jedino sam osjetila potrebu ispružiti ruku i dodirnuti nekoga ili s nekim porazgovarati. Još uvijek sam sjedila na krevetu izgubivši pojam o vremenu, zurila sam u kovčeg ispred mene, u Oumino lice koje je preuzela smrt, u tu neznatnu hrpu kostiju koje se pred mojim očima pretvaraju u prah, a onda sam osjetila nelagodu, čudan nemir koji se počeo buditi u meni. Načas sam to pripisala osvještenju da sam noću sama pokraj mrtvog Oumina tijela. Imala sam potrebu za smirenjem i da netko meni blizak podijeli taj osjećaj sa mnom. Očiti izbor bila je Trui, ali nisam je htjela uznemirivati. Idućih dana imat će dovoljno posla. Onda sam se sjetila Anne. Nije u tome bilo neke logike niti će to poslije nešto razjasniti. Znala sam samo da je moram nazvati, istodobno me je zaokupio strah na pomisao da se neće javiti.
Ne razmišljajući, nazvala sam njezin broj. Ruka mi se tresla. Požurivala sam je u svoj glavi: „Javi se! Javi se!― Telefon nije prestao zvoniti. Mogla sam zamisliti taj zvuk na drugoj strani, taj prazni, očajni zvuk telefona koji zvoni u neočekivano noćno vrijeme. Nije bilo odgovora. Tada sam dokučila da to nije bila samo želja, već predosjećaj.
Opet sam pomislila da probudim Trui i Jeremiju. Otišla sam do njihove sobe. čvrsto su spavali. Ne, nisam imala snage. Bila sam potpuno uvjerena da se nešto dogodilo. Zbog toga se ni nisam mogla suočiti s njima. Još se ništa nije moglo reći. Jedino sam ja mogla učiniti ono što treba, bez obzira što to bilo. Sišla sam dolje ne praveći buku, otišla do šupe, ušuljala se u kola i krenula.
U daljini, iza puste ravnice, ugledala sam svjetla obližnje farme. činilo se kao da su sva svjetla bila upaljena i da je kuća nalik brodu koji pod punim svjetlima svečano plovi kroz noć.
Samo ničega svečanog nije bilo u prizoru s kojim sam se suočila kad sam pogledala kroz prozor dnevne sobe nakon što nitko nije odgovorio na moje kucanje. Kretala sam se kao vođena automatskim pilotom, postala sam glumica u nimalo uvjerljivoj televizijskoj drami s lošim tekstom. Našla sam kamen i bacila ga na veliko prozorsko staklo, zatim dovoljno proširila rupu da se provučem, uz to posjekla ruku, i upala u kuću. U tom trenutku, s rukom koja krvari, postala sam dio prizora koji sam ugledala kroz prozor. čovjek ne bi mogao vjerovati da jedno ljudsko biće može imati toliko krvi u sebi. Krvavi prizor se pružao od ulazne prostorije u kojoj je televizija još uvijek bila upaljena (CNN je donosio vijesti o izborima, novi tračak nade za svijet koji razdiru sukobi, najavila je voditeljica glasom koji je zvučio kao električna gitara), a onda dalje niz hodnik do spavaće sobe i kuhinje.
Nezvani gost. Prvo sam to pomislila. Bilo je više nego očito. Svi ti neprijatelji koje je Casper stvorio u okrugu; netko, ohrabren događajima dana, odlučio se osvetiti zbog gorčine koja se godinama gomilala. Ubrzo sam zaključila da to nije tako. činjenica je da je u kući bilo sve na svom mjestu, koliko sam mogla zaključiti, ništa nije nedostajalo. Sva su vrata bila zaključana, ključevi su bili s unutarnje strane. (Primijetila sam, nakon dolaska, da su kamionet i Land Cruiser bili parkirani na uobičajenom mjestu.)
Postojala je samo jedna logična alternativa. Onaj gad, pomislila sam, odviše paralizirana da bih sredila misli u glavi; gledala sam iz velike daljine kako moje misli dolaze i odlaze. Nisam bila ondje. Nisam mogla biti. Prokleti jebeni gad. Konačno je to učinio. Ona se toga bojala čitavo vrijeme. Zašto me nije poslušala i prenoćila kod Oume? Zašto ga nitko nije na vrijeme mogao zaustaviti? Moji slatki pilići i njihova majka. Skoro na klinički način, s duhom još uvijek odsutnim od prizora kojem sam svjedočila, obilazila sam kuću da bih ustanovila što se dogodilo. Dva dječaka u prolazu, jedan pogođen u prsa, drugi u glavu. Nannie u spavaćoj sobi koju je dijelila s Lenie, srušena nauznak kao da je upravo sjela, probuđena bukom, kad ju je metak pogodio. Najmlađi dječak, pogođen u lijevu sljepoočnicu, ležao je u krevetu gdje je vjerojatno, srećom, spavao cijelo vrijeme. Skvrčena uz vrata, nalazila se Lenie, vjerojatno pogođena u trenutku kad se pokušala spasiti bijegom u noć. U kratkoj pidžami kroz koju se kao pravopisna pogrješka u savršenu rukopisu mogao nazreti novi grudnjak.
U dnevnoj sobi, Casper, raširenih nogu i ruku, ležao je na leđima, na tepihu. Tri puta pogođen, koliko sam mogla zaključiti. U trbuh, u lijevo rame, u čelo. Preko njega ležala je Anna. Na desnoj sljepoočnici rupa s crnim nagorjelim krugom.
Konačno sam došla do zaključka. Misao koju nisam mogla prihvatiti. Bilo je previše grozno. Nije imalo smisla. Sve je imalo smisla. Anna je to učinila. Prvo je pucala u njega, zatim u djecu, onda se vratila k njemu i pucala u sebe. To se moglo vidjeti iz pozicije njezina tijela koje je ložealo preko njegova i prstiju koji su još uvijek držali pištolj.
Moje zapešće još je krvarilo.

2.

Nisam izgubila glavu, niti počela trčati naokolo. Nisam postala histerična. Nisam kričala. Nisam mogla zaplakati. Sjela sam na stolicu nasuprot televizoru, jedno oko, fiksirano na mene, nije me gledalo, već zahtijevalo da ja u njega gledam. Što se događalo na ekranu, nije dolazilo do mene,; dolazilo je iz potpuno drukčijeg svijeta. Koliko sam se zadržala na tom mjestu, to ne znam. Mirno sam sjedila odviše paralizirana da bi me zahvatila jeza. Sada, nakon tjedan dana, skoro je nemoguće sjetiti se vlastitih misli; što god pokušala reći o tome, samo bi pomiješalo prazninu te noći sa zbrkom koja je poslije nastala. Ako se ičega mogu sjetiti, jest to da je to bio najgori prizor koji ću ikad vidjeti u svom životu. Ništa se s ovim više neće moći usporediti. Možda su drugi ljudi u stanju proživjeti i gore stvari u životu, ali za mene je ovo bila krajnja granica. Postoji neka čudna spokojnost u tom otkriću. Sad se mogu opustiti, čak i poći na spavanje, nemam se više čega plašiti. Ništa u mojoj mašti to ne može nadmašiti. Stvarnost je samu sebe poništila. Taj
zanos koji je u stvarnom svijetu tražio nešto nestvarno, koji me toliko privlačio, sad se ostvario. Nisam više u iskušenju izdati ono što ne mogu promijeniti.
žena je došla iz pustinje mrtvih da bi postavila pitanje: „Znate li što sam vas došla pitati?‖ Sad sam znala. Odgovor nije bio ni da ni ne. Jedini mogu
i odgovor nalazio se ispred mene, u meni. To je tišina.
Vjerojatno sam pomislila: „Ovo je posljedica Ouminih priča koja se nije mogla izbjeći. Pretvoriti se u drvo, utopiti u govnima, čekati na potop u mrtvačkom sanduku, crtati na zidovima zatvora, ostavljati znakove na površini, ništa od toga nije bezazleno. Ispod toga vreba sjena, taj mali ulog u mrak, koju zovemo svojom; jednoga dana ona će se otrgnuti.‖
Stoljeća i stoljeća borbe i slijepe patnje, naš glas koji zatomljen u grlu, pokušava pronaći neki drugi oblik u kojem će ispustiti svoj nijemi vrisak. Tjerali su nas bosonoge preko nizina i planina, isto kao i one druge, crne sluge bez imena, pomagale smo da se održi pleme, punile puške, njegovale bolesne i ranjene, borile se i umirale s muškarcima, zatim se vraćale u sjenu dok su muškarci sebi prisvajali ono malo slave što je ostalo. U svim kriznim trenutcima nakratko bi nam dopustili da budemo na svjetlosti, zatim bismo se vratile svom predodređenom ―mjestu― gdje vlada ku
ni mrak na koji smo naviknule. Da bismo ondje patile, plakale, umrle. Njima vjekovni spomenici, nama, u najboljem slučaju, maštarije od pijeska. Opet sam se pitala: „Zašto smo trpjele? Zašto se nikad nismo zajedno pobunile? Zbog kratkog zanosa seksualnog čina? Opstanka ljudskog roda? Jadnog osjećaja sigurnosti? Zar nismo mogle nešto učiniti da bude po našoj volji, a ne uvijek, isključivo, po njihovoj?‖
Kroz duge godine plodnosti svog dugog života Ouma je skupljala svoje krvave higijanske uloške kao nijemo svjedočanstvo, ponosno, prkosno, šokantno, ali nijemo, svoje ženstvenosti. Onda je presušilo. Budući da više nije bila plodna, okrenula se pričama. One sad pripadaju meni. Ako nije prekasno, ja mogu preuzeti svoju životnu priču. Međutim, za Annu je prekasno.
Jedino je posjedovala moć da uništi sebe, i od toga nije ustuknula. Ako je to trebalo učiniti, pokušavam sebe uvjeriti, onda i nije mogla ustuknuti. To je bilo njezino jedino, posljednje postignuće; barem se nadam da je to učinila pri punoj svijesti, smiono. Ako ti odrežu jezik, svoju priču moraš ispričati na potpuno drugom jeziku. Ovo krvoproliće jedini je znak koji ostavlja za sobom, njezin dnevnik, njezino umjetničko djelo. Sama to nije mogla učiniti. Mnoštvo drugih se u njoj sjedinilo da bi se to ostvarilo, da bi se tomu dao oblik. U mojoj sestri prebiva mnogo žena, kao i u meni, a ja poznajem samo jednu, dvije, tri. Ona je bila mnoštvo. Kao i ja. Kao nas dvije. Učim osnove iz aritmetike.
Ustala sam u jednom trenutku, elevizija je još bila upaljena, neprekidni tijek slika, sa sniženim tonom (kad sam ga isključila?), što je bilo još besmislenije, i otišla do telefona u hodniku. Vjerojatno je s ovog mjesta nazvala, sam Bog zna koliko je vremena prošlo, kad je rekla: „Radi se o Oumi. Moraš doći.― Michael se narugao: „Netko po imenu Ah - na, užasnog li južnoafričkog akcenta.‖ Kako li nas odaje naš akcent. Konačno, nije se radilo o Oumi, već o Anni, jedino to tada nismo znale. Nazvala sam policiju i liječnika. Sjela sam natrag na stolicu. Bilo je krvi na naslonu za ruke. Moja, njezina, njegova? Naša. Sjela sam. Ostala sam dok nisu došli.

3.

Prvo je liječnik bio gotov. Nije imao mnogo posla. Po njegovu naputku policija me je pustila odmah nakon nekoliko osnovnih pitanja (više se ne sjećam što sam odgovorila); bio je to isti redarstvenik kojeg sam ovdje prvi put srela, srećom ne onaj koji je u Sinai doveo okrivljenu djecu. Liječnik me je htio odvesti kući, ali sam više voljela vratiti se mrtvačkim kolima, barem je ovog puta bila prava prigoda. Unatoč tomu, otpratio me je do farme. Dobro je i učinio jer kad smo se zaustavili u dvorištu ispod crnih stabala, sjetih se da postoji još jedno tijelo koje treba obraditi.
Dok smo prilazili kući, Trui je dotrčala sa stražnjih vrata.
Kristien, gdje si bila? Dogodilo se nešto strašno.

Znam,Trui - rekla sam bezvoljno - dovela sam liječnika.
Zašto me nisi probudila? - rekla mi je prijekorno. - Kad sam ustala, već si bila otišla, a ja i Jeremija smo ostali sami u kući s truplom.
Liječnik ju je potapšao po ramenu. Produžio je naprijed s njom. Vjerojatno joj je rekao što se dogodilo na drugoj farmi jer odjednom je uzdahnula i počela jaukati na sav glas. Istrgnula se iz njegovih ruku i dotrčala do mene, zagrlila me, skoro me ugušivši, i počela isprekidano i nerazgovijetno govoriti. Došlo mi je kao olakšanje da je smirujem.
Jeremija je čekao na prvom katu razrogačenih očiju ali pomiren sa sudbinom. Otišao je u liječnikovoj pratnji ponašajući se formalno kao kakav sudski službenik koji obnaša važnu funkciju, dok sam ja pazila na Trui. Liječnik se vratio poslije nekoliko minuta.
Poslat ću nekoga po tijelo - rekao je odrješito.
Nema potrebe, mislim da se Trui i ja možemo snaći.
Ali...
To će nas makar zaposliti.
Moram vam reći da se nikako ne slažem - rekao je - ali, ako ostajete pri svom...
Ostajem.
Svakako mi je htio dati injekciju i zatim mi je naložio da odem u krevet. Nije me htio slušati nego me je otpratio do sobe i natjerao da legnem u krevet.
Više bih volio da pođete sa mnom u grad i da vas držim na oku - rekao je. Odmahnula sam glavom.
Jeremija i ja smo ovdje, mi ćemo je pripaziti - umiješala se Trui koja se u međuvremenu smirila, povratio se njezin smisao za praktično.
Liječniku nije palo na pamet ponuditi im neki sedativ, ni oni se toga nisu sjetili.
Pokušavala sam ostati pri svijesti dok injekcija nije počela djelovati. Bilo je skoro podne kad sam otvorila oči i kad me je, netom sam sjela na krevet, preplavilo sve ono što mi je ostalo u sjećanju od prošle noći. U tom sjećanju nije bilo nasilja, osjećaj distance prema svijetu i dalje se zadržao. S mirnoćom kojaje Trui izgledala neprirodna, završila sam jutarnju toaletu, odjenula prvo što mi je došlo pod ruku, a to je bila odjeća u kojoj sam spavala i koju sam nosila dan prije.
Telefon je zazvonio kad sam silazila na doručak. To je bio Michael. Trebala mi je skoro minuta prije nego što sam mu prepoznala glas. Za to vrijeme on je ponavljao moje ime misleći da se izgubila veza.
Kristien? Morao sam s tobom porazgovarati da čujem iz prve ruke. Zvuči odviše lijepo da bi bilo istinito. Sve mi ispričaj.
O čemu to govoriš? - upitala sam.
Naravno, o izborima - rekao mi je kao da nešto objašnjava djetetu. - Tisak je pun hvale. Zvuči kao čudo. Nakon nasilja u predizbornom periodu i sumornih prognoza, svi su očekivali samo najgore, a sad, pogledaj ovo. Jesi li ti bila? Jesi li ti glasovala?
Michaele, slušaj...
Pričaj, sve mi ispričaj.
Michaele - rekla sam - pokušavam izaći na kraj sa sedmoricom mrtvih u obitelji.
Oh, ne budi glupa - rekao je.
Slušaj, pokušavam ti reći...
Kako ti je baka?
Umrla je.
Stvarno?
To je, Michaele, najgluplje pitanje koje si mogao postaviti. Što očekuješ da ti kažem? Da lažem? Da izigravam budalu? Da se šalim?
Ispričavam se, ali nekako se čudno ponašaš.
žene su takve - hladno sam rekla - mijenjamo raspoloženje. Sad se moram ispričati, moram se pozabaviti s truplima.
Situacija je izmicala kontroli. Već neko vrijeme naši telefonski razgovori bili su na rubu katastrofe, no nikad nismo bili bliže prekidu nego ovaj put. Zašto onda nisam ništa osjećala? Zar nisam voljela tog čovjeka? Više od te zemljopisne udaljenosti koja nas
razdvaja. Sve što sam htjela reći, komu, to nisam znala, bilo je: „Molim te, molim te, nemoj sada. Što god da očekuješ od mene, ali ne sada.‖
Upravo sam spustila slušalicu kad je telefon ponovno zazvonio. Bio je to neki novinar iz Cape Towna. Nisam mogla vjerovati. „Vijesti su bile na radiju‖, rekao je, „možete li mi reći‖, izvukla sam utičnicu prije nego što je završio rečenicu. Na ovakve posljedice nisam ni pomišljala. Od toga mi je postalo mučno. Doslovno sam osjetila podražaj na povraćanje, morala sam otrčati do zahoda i povratiti na prazan želudac. Prošlo je neko vrijeme prije nego što nisam došla k sebi. Znala sam da se moram pribrati. Uozbiljiti se. Smjesta. Nešto se mora učiniti da farmu ne preplave znatiželjnici. Prvi put sam se osjetila ugroženom. Svijet se primaknuo zastražujuće blizu. Ipak, bila sam toliko isključena iz procesa razmišljanja da mi ni najosnovnija aritmetika nije bila dostupna. Jesu li dva i dva sedam? Ili je to dva? Ili možda arka na rijeci Nil? Jedino što sam bila u stanju bilo je baš ono što je najvažnije: donositi praktične odluke.
Dva posjeta, jedan za drugim, nametnuli su neku vrstu reda u tom danu koji mi je počeo bježati pod nogama. Policija u žutom kombiju, onda Abel Joubet u džipu koji je toliko sličio na Annin da mi je zastao dah u grlu.
Kad je stigla policija, prvo sam nagonski htjela potrčati i sakriti se: u podrum, iza groblja, bilo gdje. Nisam se ni pitala na trenutak zbog čega su došli, jedino sam znala da se moram skloniti. Začudo, kad su mi počeli postavljati pitanja, sa strpljenjem, što je za svaku pohvalu, i očinskom brigom, shvatila sam da mi je napor da se sjetim pomogao sabrati misli i donekle povratiti kontrolu koju sam bila izgubila. Razgovor smo vodili vani, upravo ispod onog drveća. Zbog nekog neobjašljivog razloga osjetila sam potrebu da ih moram držati podalje od kuće; nisu smjeli oskrvnuti Oumin prostor, morala sam je zaštiti. Malo poslije čula sam kako drugo vozilo dolazi i povukla se unazad zauzevši obrambeni stav; kad sam prepoznala Abela Jouberta, potrčala sam prema njemu.
Privukao me je k sebi na trenutak. Još uvijek držeći zaštitnički svoju ruku oko mog ramena, okrenuo se prema policiji. Bio je vrlo otresit prema njima. Uvjeravala sam ga da je sve u redu. Uz njegovu potporu bilo mi je lakše kazati ono malo što sam znala, što je bilo još manje nego što sam prije mogla očekivati. Jedan život, sedam života svedenih na nekoliko prigodnih činjenica, položaja, mjesta, vremena, i ništa više. Imam li još nešto reći? Je li Anna dala naslutiti da će uskoro doći do tog nesretnog čina? Je li ponekad padala u depresiju? Možda je bilo nekih slučajeva u obitelji? Bilo što drugo?
- To je dovoljno - rekao je Abel odlučno - sad je Kristieni potreban mir.
Preuzeo je stvar u svoje ruke. S njima se dogovorio gdje će se postaviti čuvari da drže podalje one koji traže senzacije. Sa sobom je poveo Jacoba Bonthysa (tek tad sam ga ugledala u džipu, lice mu je bilo potreseno; kad je prišao, sa sobom je donio miris duhana koji me je smirio) u slučaju da mi treba kakva pomoć. Ništa više nije ni mogao učiniti da bi me smirio.
Za nekoliko sati na farmi se besprijekorno pokrenuo sustav: dva policajca bila su postavljena na ulazu u farmu da bi zaustavljali sve posjetitelje (nakon prvih kapi kiše nastao je pravi pljusak, a kako se primicao vikend, nedjeljnim novinama istjecalo je vrijeme) i naizmjenično voki-tokijem održavali vezu s Jeremijom i Jonniejem; sve što je naoko bilo uvjerljivo, prenosili bi Trui koja je još jednom vješto sve provlačila kroz filter prije nego što bi meni, samo u rijetkim slučajevima kad je bila sigurna da ja imam što reći, prepustila konačnu odluku. Jacob Bonthuys je bio zadužen za telefonske pozive, a i glede njih je isto tako, Trui donosila pravu odluku. To mi je dalo slobodu da prerasporedim vlastite prioritete.

4.

Ouma, prije svega. Ništa nije bilo potrebno unaprijed planirati; netom sam to spomenula Trui, ona mi je kratkim pokretom pokazala kuhinjski stol koji je već bio opran i prekriven crnom plastikom koju je dobila kidanjem vrećica za smeće. Kad se radi o smrti, a, vjerujem, i rađanju, Trui prirodno preuzima stvari u svoje ruke. Kad smo se dogovorile
što treba činiti, s nekoliko riječi izdala je naloge Jeremiji i Jacobu Bonthysu da odu na prvi kat i spuste truplo umotano plahtom.
Sav raspoloživi prostor na pećima, električnoj peći kojom se svakodnevno koristimo i staroj, crnoj peći na drva marke Dover koja je svečano napunjena i upaljena, zauzeli su golemi lonci i kotlovi puni kipuće vode. Bio je to prizor na koji obično nailazimo u popularnim romanima iz daleke prošlosti kad se opisuje rađanje u nekoj zabiti.
Tijelo su položili na kuhinjski stol. Muškarci su se povukli, nije im puno trebalo da nestanu brzim korakom. Strogo im je naloženo da nitko ne smeta, čak ni u slučaju više sile ako do toga dođe. Sunce je provirilo kroz prozor i kretanje svjetla moglo se pratiti na podu po oznakama koje je nacrtala Ouma i na koje se sad nitko nije obazirao. Bilo je vrlo tiho. Nitko od nas nije govorio. Brzo i profesionalno Trui je ogolila truplo nalik uzanom blijedom plodu s kojeg je skinuta kora. Zapanjila sam se koliko je bila sićušna, koliko tvrda, suhonjava, kao mala očerupana kokoš. Veliki dijelovi izgorjele kože grozno su izgledali, ali čudnovato osušeni. Promatrala sam kako je Trui brižljivo pere, kao tijelo djetešca, vrlo krhko; bilo je dojmljivo koliko je bila temeljita. Mogla sam zamisliti kako bi se Wilhelmina prihvatila slična zadatka sasvim praktično crpeći iz nepresušna vrela bogatog znanja, ženskog i tajanstvenog. Slijedila sam njezin primjer. Nisam osjetila odvratnost niti sam oklijevala; ali nije to ni bio neki težak posao. Kad sad na to pomislim, bila je to neka vrsta okajanja, traženje oprosta na drugi način; ovim ritualnim pranjem tražila sam da ispunim potrebu u sebi, ako ne za iskupljenjem, onda barem za razumijevanjem. Bila je to ceremonija koju sam morala obaviti prije nego što razmislim kako ću nastaviti živjeti. Kao i prije, Ouma je bila jedina osoba koja mi je mogla pomoći. Ne, nije bilo suza; ono što smo činile, bilo je izvan dometa suza. Bilo je to oplakivanje, opraštanje; isto tako, preuzimanje svega što mi je ostavila. Nije više bila ouma Kristina. Ona se odvojila od ovog nejaka tijela, ovih kostiju. Ona je ukupnost sviju kojima je podarila život; čisteći njezino tijelo, čistila sam i njih, čistila sam to jadno, izmučeno, neuništivo tijelo žene.
Još nekoliko malih koraka, pomislila sam. Prosvjetljenje ne mora nužno doći samo od sebe s velikim valom svjetlosti,: ono može biti akumulacija kratkih trenutaka koji se postupno gomilaju dok ne dostignu konačnost. Nekoliko godina prije nego što sam napustila zemlju, mislila sam da sam to doživjela, ali to je bilo samo negativno prosvjetljenje, ako takvo postoji, to je bilo kad sam otkrila što ne valja u ovoj zemlji, od čega moram pobjeći. U ovom trenutku, dok sam stajala nad Ouminim truplom pomažući Trui da na njega navuče dugu bijelu pamučnu haljinu koju je Ouma skrojila za tu priliku, ja sam shvatila da moram ići naprijed. Možda je to otkriće da imam potrebu za drugima. Kako se to nezamjetno događalo:
Anna, Trui, Jeremija, Jonnie, Jacob Bonthuys, Sam Ndzuta, Thando Kumalo, Abel Joubert. Morala sam nešto vrijedno učiniti da pomognem Sandileu, sebi, svima nama. Jesam li ikad voljela? čak i ono što sam osjećala za Sandilea, je li to bila ljubav? Možda se tim bolnim iskustvom od prije tri dana, kad sam ga se konačno odrekla, u meni nešto prelomilo. Što sam u početku mislila da je praznina, nedostatak, možda je bilo stvaranje novog prostora u meni, sposobnost za ljubav. Ljubav nadilazi jednu osobu, pojedinca, ona uključuje ono što sam počela otkrivati, onu sudbinsku čudnovatu umiješanost u živote drugih, svih, ljudi, dobrih, zlih, ravnodušnih, živih i mrtvih. Sad kad im se Ouma priključila, mrtve je povjerila meni da ih oblikujem prema svojoj potrebi, da me oblikuju prema svojoj neminovnosti. Ne mogu više ostati postrani. Nisam više samo proizvod onih koji su prije umrli; kao što ja trebam Oumu, oni isto tako trebaju mene. Povijest nije neka bezlična snaga koja kao bujica nosi sve pred sobom, ona je stvarna i postoji kao i ovo tijelo koje spokojno u sebi spaja sva nekadašnja bića: njezina, moja, naša.
Završile smo svoj posao. Kao da smo ga pozvali, na ulaznim vratima farme pojavio se liječnik. Budući da je bio najavljen čuvarima, ulazak mu je bio dopušten. Ustuknuo je kad je primijetio truplo na kuhinjskom stolu, propisno odjeveno; nakon formalnog prosvjeda, unaprijed pomiren s porazom, slegnuo je ramenima i prepustio Oumu našoj brizi. Međutim, zanemario bi svoju dužnost, rekao je, kad nas ne bi upozorio na neke prirodne faze raspadanja tijela koje su se mogle očekivati ako se ono ne nalazi u rashladnom uređaju, odnosno ako nije balzamirano; ukoliko u određenoj fazi osjetimo, zastao je da bi
pronašao odgovarajuću riječ za tu prigodu, nelagodu zbog stanja u kojoj se tijelo nalazi, ne smijemo oklijevati da ga pozovemo. Nismo došli u takvu situaciju. Oumin kovčeg ostavili smo u podrumu koji je privremeno postao chapelle ardente91. I Trui i ja redovito smo je obilazili, Trui vjerojatno zbog izrazito praktičnih razloga, ja više iz emotivnih, koje nije lako objasniti, ali nije bilo nikakva znaka promjene na truplu. Vjerojatno se prije smrti toliko osušila, kao stara kajsija na suncu u ljetno doba, da ništa nije ostalo da prođe kroz te prirodne faze. Lekcija za stare Egipćane. Nije bila drukčija od one stare usnule žene na koju sam pazila nekoliko posljednjih tjedana njezina života. Naravno, osim što nije disala.
I tako je ležala na tom mjestu, prisutna u svojoj odsutnosti kao i u životu. Sve do one noći kad je nestala.

5.

Ono što se dogodilo sljedećih dana nije bilo od nikakva značenja. Izmjena svjetla i tame, dolazaka i odlazaka, ljudi i tišine; sve je sadržano u tom malom tijelu koje miruje i leži među pljesnivim podrumskim zidovima.
Danju bi oprez popustio. I pokraj ljudske mreže koja me je okruživala, bilo je toliko stvari o kojima sam s Trui trebala voditi računa: udovoljivati Jeremijinim potrebama izvan farme, držati na oku grobare koji su dolazili i odlazili, dočekivati neke posjetitelje koje nisam mogla izbjeći: pastora, crkvenjaka, pogrebnika (koji nije bio u nikakvu srodstvu s Pietom Malanom kojeg je Ouma toliko mrzila), Oumina bankara, dva člana Casperove obitelji, njegovu majku, jadnu staricu koja od jecanja nije mogla izgovoriti ni riječi, i sestru, krupnu ženu stroga izgleda, koja je htjela dati na znanje da ju je samo osjećaj „kršćanske dužnosti‖ natjerao doći u posjet sestri masovnog ubojice koja je hladnokrvno ubila čovjeka u najboljim godinama života, koji je bio ponos svoje obitelji i stup zajednice. Molit će za mene, rekla je glasom koji je zvučio kao prijetnja, čak je bila spremna da se na licu mjesta spusti na koljena zajedno sa mnom i da bi svoj slučaj izložili Jahvi, gospodaru nad vojskama92. Međutim, prijedlog je bio odbačen u zametku kad se je starica počela grčiti; i ne bih znala reći komu je više odlanulo: sestri ili meni.
Trebalo se pobrinuti i za druge posjetitelje. Abel je povremeno dolazio sa zdjelama hrane koju je pripremila njegova žena. Liječnik isto tako, ali svakim danom sve rjeđe. Pojavio se i neki čovjek iz pogrebne tvrtke koji je došao s prijedlogom da se ureže datum Oumine smrti na nadgrobni spomenik. Rekla sam mu da to nije potrebno jer mjesto treba ostati slobodno. Sam Ndzuta je došao reći da se vodi briga o dječacima koji su pušteni na uvjetnu slobodu. Došao je i stari odvjetnik s Ouminom oporukom. Naravno, uljudno sam ga primila, ali, na žalost, nisam baš slušala što je govorio. Svratit ću do njega, bit će vremena za to. Ostavila mi je priličnu svotu novca, to je sve čega se sjećam. Farmu će dobiti Trui, zajedno s novcem za upravljanje. U početku je bila preneražena, ali naposljetku je rado prihvatila, s mrtvima ne vrijedi raspravljati.
čak i kad se danju nismo morale suočivati s posjetiteljima niti odlaziti u grad, nismo prestale biti svjesne događaja koji su izvana opsjedali našu enklavu. Trui bi po cijeli dan ostavila uključen radio što je glasnije bilo moguće. U biti, postojala su dva aparata: jedan u prizemlju, u kuhinji, drugi na katu, u sobi koju su ona i Jeremija polako pretvarali u stalni dnevni boravak postupno preuzimajući taj prostor i kradomice njime zavladavajući; u početku se radilo o predmetima bez kojih se nije moglo, kao što su budilnik, Biblija, lampa, odjeća za promjenu, češljevi i četkice za zube, čaša u kojoj je Jeremija noću držao svoje umjetno zubalo (također i većim dijelom dana jer ga je htio „sačuvati‖ samo radi jela i dugih razgovora ili da bi pristojno izgledao pri obavljanju svojih zadataka); poslije su na red došli predmeti koji su nedvosmisleno ukazivali na stalne stanare: odjeća i obuća složene u ormaru, mali tepih pokraj kreveta, heklana odjeća, vlastiti krevet za dvoje, stara

91 chapelle ardente (fr.) - kapela, mjesto za privremeni smještaj umrle osobe
92 The Lord of hosts (eng.) - Gospodar nad vojskama, u Starom zavjetu često se tako imenuje Jehovu
robovska stolica od limunova drveta, izvezena slika, Pieta, u okviru, na kojoj je pisalo na holandskom: Moja tuga golema je kao more93.
Preko ona dva aparata dobivali smo informacije o mirnim izborima i bučnim posljedicama koje su slijedile (naspram postojane tišine u kojoj se odvijala naša privatna drama) o sve većem kaosu koji je zavladao nakon što su se srušili svi sustavi brojenja i provjere glasova i objave rezultata, uz tek sibmolične prosvjede, dok je cijela zemlja i dalje bila na vrhuncu euforije. Što su se više širile vijesti o korupciji i nesposobnosti izbornih dužnosnika, pogrješkama prilikom brojenja glasova, zagubljenim ili ukradenim glasačkim kutijama, to su ljudi sa sve većim ushitom iščekivali sretan završetak. Nije bilo nikakva nasilja. Nakon što su se tjednima, mjesecima i godinama neredi i ubojstva bili sve učestaliji, na razini koja koja se mogla usporediti s grozotama svjetskih žarišta: Sjeverne Irske, Srednjeg istoka, Bosne i Hercegovine, a nedavno i Ruande, odjednom je došlo do smirenja napetosti. Kratko zatišje? Zatišje prije oluje? Ni stereotipni način ponašanja više nije vrijedio. Iznenadili smo svijet, sami sebe smo iznenadili. To se dokazalo u vrijeme mojih kratkih posjeta gradu, svatko koga bih srela na ulici, zaustavio bi se pozdraviti me i rukovali se sa mnom. Toliko godina, dok nije bilo otvorenog neprijateljskog raspoloženja niti sumnjičavosti, bijelci i crnci bili su nevidljivi jedni drugima, svatko je hinio da drugi ne postoji; sad je došlo do otkrića jer smo prihvatili da jedni i drugi postoje. U isto vrijeme za mene je to postalo skoro nepodnošljivo; naime, dogodilo se baš u trenutku kad se urušio moj privatni svijet. Ova dva događaja jedan s drugim nisu bili povezani. Ili možda jesu?
Kad sam tih nekoliko puta morala otići do grada, Jeremija je zahtijevao da me on vozi. Nikad ga nisam vidjela tako vesela. Chrysler je konačno poslužio svojoj svrsi, premda sam mogla biti bez pozornosti koju je privlačio svuda gdje smo išli. Stekla sam dojam da bi mu bilo drago da sam na kraljevski način otpozdravljala ljude koji su stajali postrani dok smo prolazili ulicama, ali mu nisam priuštila to zadovoljstvo.
Budući da je Casperova obitelj preuzela glavni dio posla oko pogreba, u gradu sam završavala samo male privatne posliće. Kupila sam stvari koje je Trui navela na listi, u knjižnici sam vratila knjigu Jacoba Bonthysa, kao i svoju (sredovječna knjižničarka prekasno me je prepoznala i kad me je pozvala po imenu, ja sam već odlazila pretvarajući se da ne čujem).
Samo mi je teško palo obaviti jednu stvar koju nisam mogla izbjeći, ne zato što sam to trebala učiniti niti što se to očekivalo od mene, već zato što sam to smatrala logičnim, otići vidjeti tijela u mrtvačnici. Dva velika i dva mala lijesa, zidovi obojeni u sivo, miris formalina ili nečeg drugog što se na tim mjestima koristi, plastično cvijeće. činilo mi se da se nalazim u muzeju madame Tussaud i to mi je olakšalo posao. Nisu bili stvarni, tek voštane figure bez neke sličnosti; izgled dječaka bio je još manje prirodan zbog bijelih haljina u koje su bili odjeveni. Obično sam ih viđala prašnjave i prljave, s neurednom kosom, krastama i modricama na rukama i licu. Nije im bilo mjesto u sanducima nalik košarama s glaziranim voćem koje Južnoafrikanci kupuju za Božić svojim prijateljima u inozemstvu.
Casper i Anna izgledali su mlađi nego što su doista bili. Ona je izgledala neobično, usta su joj bila slabo zašivena, vidljiva su bila dva šava. On je izgledao opušteno, na njegovu licu bilo je nečeg dječačkog, kao da mu je pružena prilika da pokaže svoju ljepšu stranu. Međutim, ono što me je uzdrmalo, bila su njihova ukočena lica nalik onim dagerotipijama na kojima naši predci, trideset, šezdeset, devedeset sekunda, ukočeno zure spremni na besmrtnost. žarko sam željela nešto osjetiti, ali nije mi uspjelo.
Tek kad sam zastala i bacila pogled na Lenie, uhvatila me je slabost i onda sam otkrila koliko blizu površine leže moji osjećaji. Malo lice bilo je jako našminkano, obrazi odviše rumeni, usne previše crvene. To bi joj se, bez sumnje, svidjelo. Jesu li se sjetili grudnjaka? Još uvijek sam u svojoj ruci mogla osjetiti povjerenje i nestrpljivost njezine ručice vlažne od znoja. Došlo mi je da je dodirnem, ali to nisam učinila. Osim toga, pogrebnikova žena nestrpljivo se vrzmala iza mene iščekujući izljev tuge ili očaja, slom živaca, neobuzdano jecanje za čije svjedočenje bi neke nedjeljne novine platile mnogo novca. Stoga sam uz

93 Moja tuga golema je kao more - Biblija: riječi proroka Jeremije
veliki napor uspjela suzdržati svoje emocije, žurno sam se okrenula i izašla van na ravnodušno sunčano svjetlo i uputila se prema Chrysleru gdje me je čekao Jeremija.
- Odvezi me do njihove farme - rekla sam i zatvorila oči pokušavajući se prisjetiti, a zatim zaboraviti ono što mi je ostalo u sjećanju.
Vrata su bila otvorena, ali u kući, po svoj prilici, nije bilo nikoga. Ušla sam kroz kuhinju, zastala na pragu i bojažljivo zazvala: „Ima li koga?― Zatim sam krenula naprijed. Netko je, posluga, dobre žene iz okruga, Casperova rodbina od koje je njih nekoliko stiglo poslednjih dana, počistio kuću. Ukoliko je netko poput mene znao gdje pogledati, mogao je primijetiti još vidljive tragove, jednu mrlju na tepihu, drugu na zidu, rupe gdje su metci odlomili žbuku; inače, sve je bilo uredno, svedeno na anonimnost. čak je i dječja kupaonica bila besprijekorno čista, nestali su tragovi njihovih večernjih igara za vrijeme kupanja. U hodniku telefon nije zvonio. Spavaća soba iz koje sam istjerala malog nezadovoljnika (voljela bih znati kako se zvao: Dirk, Ben, Cassie?) bila je prazna, madrac su sklonili s kreveta. Naravno. Glavna spavaća soba. Biblija na noćnom stoliću. S koliko želje pokušavamo obnoviti prizore za kojima više nema potrebe, kao da će sam napor dati neki smisao: Ja sam Bog, tvoj Gospod.
Na povratku u kuhinju našla sam postariju ženu majčinskog izgleda kako besposleno stoji nad slivnikom i kroz prozor zuri van na monotoni dan. Trgnula se kad me je primijetila premda ju je Chrysler u dvorištu mogao upozoriti da netko dolazi. Sjetila sam se da sam je viđala onih nekoliko dana koje sam ovdje provela.
Sanna, gdje su ostali?
Bojali su se ovdje ostati, gospođice. Ima ih u gradu, drugi su na farmama, ima ih posvuda.
Kako se ti držiš, Sanna?
Oh, moj Bože, gospođice.
Srušila se na mene, njezino krupno meko tijelo obavilo se oko mene kao madrac ispunjen perjem, briznula je u plač, svoju beskrajnu tugu izražavala je kuknjavom koja se proteže cijelom historijom čovječanstva.
Svi su mrtvi, gospođice, svi su mrtvi, moji mali dječaci, moje male djevojčice.
Napokon sam zaplakala. U Ouminoj kući nisam mogla, toliko je toga bilo, previše ljudi je ovisilo o meni. Ovdje je to bilo moguće, s ovom ženom koja me tješi i koju mogu tješiti. Obje svjesne onoga što smo izgubile plakale smo koliko zbog sebe, toliko i zbog njih.
Te iste noći Ouma je nestala.

6.

Sumorna pogrebna ceremonija neumoljivo se odvijala oko mene, doslovno pred mojim nogama. Više bih voljela izbjeći crkveni obred, pričekati na ovom mjestu gdje sam zaštićena od sunčane svjetlosti i samo nazočiti pokopu na našem obiteljskom groblju (uz osam novih grobova malo je ostalo mjesta za buduće ukope, prošlost velikom brzinom dostiže budućnost). Naposljetku, popustila sam navaljivanju ne toliko zbog argumenata Abela Jouberta da je nužno „suočiti se sa svijetom i odati posljednju počast svojem rodu―, koliko radi Truina očekivanja da se „primjereno ponašam‖. Tako smo se Trui, Jonnie i ja stisli odmah do Jeremije na prednjem sjedištu Chryslera koji je posljednja tri dana bio izložen pranju i lakiranju. Svečano smo krenuli putem od dvadeset kilometara prema Outeniqui s Ouminim praznim lijesom straga.
Jedino sam ja znala da je prazan. Nije bilo potrebe za stvaranjem panike niti da nekog upozoravam, a ljudi koji su nosili lijes nisu se mogli čuditi što šaka Oumina praha, lagana kao pero, nije skoro nimalo uvećala težinu lijesa. Na žalost, nisam u mogućnosti na zadovoljavajući način prepričati što se dogodilo; čak i da nisam zaspala dubokim snom te noći dok sam dragovoljno bdjela u podrumu, sumnjam da bih bila u stanju nešto posebno kazati. Bila je tu, a onda je više nije bilo.
Trui je sve činila da me rano otpremi u krevet („Kristien, ovako više ne možeš, moraš malo odspavati, pripremit ću ti malo toplog mlijeka s brendijem‖) i naposljetku je odustala.
Bilo je nečeg posebnog u noćima kad sam bila sama. Jacob Bonthys se nalazio na prvom katu u jednoj sobi koja mu je dodijeljena. čitao je knjigu koju sam mu donijela, ostali su spavali. Ugasila sam sva svjetla. Samo su u podrumu gorjele svijeće bacajući fantastične sjene na zidove na kojima su, kao noćne životinje koje iz svojih skloništa izlaze u mrak, ponovno oživjele odavno zaboravljeni crteži: ona neobična parenja, karnevali, procesije i proslave. Usred svega tog Ouma je počivala u svom lijesu. Poklopac je bio zašarafljen, jedino su iznad lica bila podignuta mala vratašca. Ispod se naziralo njezino malo lice, osušeno kao kajsija, ukočeno, krhko i poluprozirno kao papirus na kojem su bili ucrtani hijeroglifi njezina dugog života.
željela sam, zbog nje same, da ju se odmah pokopa i da što prije sve bude gotovo. Grob se nalazi ondje gdje je htjela. Po meni, trebalo bi to što prije učiniti. Nije prirodno da se još uvijek nalazi ovdje. Uskoro, vrlo brzo, život će se nastaviti; ovaj nestvarni otok raspast će se u vremenu i struja će me ponijeti sa sobom, budućnost nestrpljivo čeka da preuzme svoju ulogu. Ali dok je ovo trajalo, ja sam uživala u svakom trenutku, njezina nazočnost mi je davala snagu. Konačno će ovaj lijes, razmišljala sam, ispuniti svoju namjenu koja mu je tako dugo bila uskraćena.
Na ovom mjestu ne možeš se više osloniti na uspomene. Teško je vjerovati da bih mogla zaspati. Bila sam sasvim budna, sjedila sam još uvijek u istom položaju, nagnuta naprijed, s bradom naslonjenom na dlanovima ruke, s laktovima na koljenima, kada odjednom zatreperi svjetlo svih četiriju svijeća kao da je negdje bilo otvoreno. Nisam osjetila propuh, a ipak je podrhtavanje plamena odavalo strujenje zraka. Ustala sam istražiti što se događa. U tom sam trenutku primijetila da je više nema.
Poklopac je i dalje bio čvrsto zašarafljen, jedino su vratašca bila otvorena, ali Oume više nije bilo. Prišla sam bliže. Ispružila sam ruku do kraja da bih pipanjem ispitala unutrašnjost. Lijes je bio potpuno prazan. Bila sam zbunjena, ali nimalo preplašena. Kad sam podignula glavu, ugledala sam pticu na naslonu jedne od dviju stolica na kojima je lijes bio položen. Bilo je toliko mračno da pticu nisam mogla prepoznati, ali izgledala je zaista neobično: slična sovi, ali nešto duža, s nogama kao u plamenca ili ždrala, s paunovim repom i perjem neobičnih boja, nalik stvorenjima na slikarijama. Možda je taj dojam stvaralo svjetlo svijeća.
Bila sam sasvim pri sebi. Najprije sam spustila vratašca na poklopcu. Vijci na strani poklopca bili su na mjestu, oni sjajni, od mjedi, koje je Jeremija ispolirao s toliko pažnje. Jedino sam ih mogla još čvršće zategnuti. Nije mi ni palo na pamet kako bi Trui ili ostali mogli reagirati kad bi saznali, najbolje ih je bilo ne uznemiravati. Bila sam uvjerena da bi i Ouma voljela da ovo ostane između nas dviju.
Postala sam svjesna koliko sam umorna, ovo je bila prva noć od prošle srijede da sam se propisno naspavala, čak devet sati sna, stoje bolje nego što sam se mogla nadati.
Prošle noći morala sam zatvoriti lijes - rekla sam Trui sljedećeg jutra.
Pogledom mi je dala na znanje da me razumije. Možda ih treba nazvati telefonom da dođu po nju - bio je njezin prijedlog.
Odmahnula sam glavom.
Ona pripada ovom mjestu, Trui.
Ne želimo miris ovdje.
Ne želimo, ali sad je sve u redu.
Jesi li sigurna?
Sigurna sam.
Onda mi pomogni u kuhinji - rekla je.
Pitala sam se koliko je svjesna da polako i neprimjetno počinje preuzimati stvari u ruke.
Kroz otvorena kuhinjska vrata vidjela sam Jeremiju i Jonnie kako se motaju naokolo, uklanjaju grabljama lišće i metu po dvorištu. Ali nije to privuklo moju pozornost; ono što me je natjeralo da zastanem i ponovno pogledam, bio je plavi i zeleni bljesak među drvećem. Paun. Bilo je i drugih ptica, čula sam njihov cvrkut i lepet na granama. Vraćaju se.
Evo ih oko nas na groblju. U posljednjih nekoliko dana sve su se vratile. čak je moguće da ih ima više nego prije. čitavim putem do grada pratile su pogrebna kola, spustile su se na crkvu kad smo se zaustavili ispred nje, kao i onog dana kad su se sjatile oko bolnice. Teško smo se probijali kroz svjetinu dok smo hodali iza praznog lijesa prema zgradi od pješčanika. Položili su ga ispred propovjedaonice na kraju dugog reda ljudi koji su već zauzeli svoja mjesta. Šapat je prostrujao među vjernicima kao što vjetar prošušti kroz klasje žita.
Crkvenjak me skrušeno primi za ruku i povede prema klupama namijenjenima rodbini. Bilo je nekoliko ujaka, stričeva i tetaka kojih se maglovito sjećam iz djetinjstva. Nekoliko ih je već svratilo do farme ponašajući se kruto, čudno, plaho i bezvoljno, nudeći vlažne poljupce kojima su dali pečat rodbinskoj vezi. Ukočeni i oronuli, majčina i očeva braća i sestre došli su u pratnji svoje djece; nekoliko njih je sudjelovalo u našim noćnim bakanalijama u potkrovlju i podrumu; dvoje ili troje rođaka vjerojatno su se našli sa mnom na stablu nespole, skriveni među tamnim lišćem, čekajući pogodan trenutak da se pomokre na neku odraslu osobu koja je prolazila ništa ne sluteći; međutim, nikog nisam prepoznala tako da mi je odlanulo što nisam morala zadržati u intimnom sjećanju te bešćutne građane s brkovima i oštrim dlakama na zglobovima između prstiju ili u ušima i nosu.
Daleko najveći dio rezerviranih mjesta zauzela je Casperova rodbina, čvrsta falanga braće, sestara sa ženama, muževima i djecom, zatim stričeva, ujaca, tetaka i rođaka zajedno sa starom majkom koja nije prestala naricati; većina je netremice zurila u mene s izrazom koji je išao od otvorena neprijateljstva i optuživanja, pravedničkog zgražavanja do bezazlene radoznalosti, a na kraju skale nalazio se manji broj onih koji su odlučno pokazivali oprost (uvjereni da osveta pripada gospodu Bogu).
Jedno sjedište među ovim krjeposnim i ogorčenim građanima bilo je rezervirano za mene. Međutim, sa mnom su bili Trui, Jeremija i Jonnie i nisam se bila voljna odvajati od njih.
Crkvenjek je zbunjeno gledao na sve strane, a onda šapnuo kreštavim glasom:
žao mi je, gospođice, ali, vidite, ove klupe su namijenjene samo rodbini.
Oni su dio obitelji - rekla sam ne pokušavajući spustiti glas.
Ako se mojim ulaskom podignuo vjetar u žitnom polju, ova primjedba prouzročila je tajfun. S malo sreće, dio Casperove rodbine mogao je žurno napustiti crkvu, ali budući da su si dali toliko truda da prevale toliki put, čvrsto su odlučili ništa ne propustiti. Ni ja ni Luther nismo se pomaknuli s mjesta. Imala sam dojam da bi se Jeremija, da je mogao birati, rado povukao, ali Trui je čvrsto stisnula usnice i time odlučno željela pokazati da ostaje sa mnom. Isto tako i Jonnie, ali iz nekih drugih razloga.
U tom trenutku, zbog pogrješne odluke ili iskrene želje da smiri potencijalno eksplozivnu situaciju, orguljaš, propisno odjeven u crno odijelo s kričavim ljubičastim šeširom, prešao je s ne baš uspjele bezbojne imitacije Bacha na snažne tonove pune sentimentalnosti Handelove Pogrebne koračnice. Uhvaćen između neprijateljskih pogleda iz redova rodbine i skorašnje pojave pastora iz sakristije, crkvenjak je odabrao manje od dva zla i, držeći me još uvijek za lakat, usmjerio me prema prednjem redu i nešto kratko prišapnuo najbližoj osobi. Poruka je išla od jednog do drugog pa su, u kratkoj gužvi koja je nastala, četvorica ili petorica uglednih ljudi ustali i požurili prema sakristiji, sudarajući se s pastorom koji se upravo spremao na izlazak za koji je vjerovao da će ostati u pamćenju, te se vratili s nekoliko stolica, uspravna naslona i tapeciranih u plavo, koje su stavili ispred nas, u neposrednoj blizini lijesova koje smo mogli dodirnuti bradom.
Orguljaš je produžio svirati, što je pastoru očito išlo na živce, ali poslije meteža to je barem uspostavilo neku vrstu reda. Gestom koja me je dirnula jer je nisam očekivala, trojica Casperovih rođaka prišla su praznim stolicama pokraj nas. Jedan od njih, muškarac koji je nevjerojatno sličio na Caspera, kratko mi je stisnuo ruku.
Obred je započeo. Pokušala sam se isključiti jer mi je bilo neugodno gledati i slušati pastorovu predstavu, koji se u ovom ključnom trenutku svoje karijere poslužio bukom i bijesom. Ptice su bile ono što je olakšalo mojem duhu da odluta, tijekom službe stalno su ulijetale kroz vrata i prozore kao da provjeravaju što se unutra događa, a potom brzo
izlijetale da bi prenijele ono što su vidjele. čak sam ugledala jednog miša koji je projurio ispred propovjedaonice, probio se između ljesova i nestao u sakristiji. Je li bilo ostataka hrane, pitala sam se. Iza Oume ništa nije ostalo, ona euharistiji nije pravila teškoće.
Konačno je i tomu došao kraj. Slijedila je beskrajna procesija do farme. S obzirom na mnoštvo ljudi, prije bi se moglo reći da se radi o nekoj crkvenoj proslavi ili utakmici ragbija. Ali i tomu će uskoro doći kraj.

7.

Pokraj Oumina groba, s moje lijeve strane, stajao je Sam Ndzuta. Oko grobova stisnulo se onoliko svijeta koliko je moglo ući na groblje, iznad nas nadvio se veliki oblak ptica i bacio sjenu na veći dio farme. Osam grobova. Um to ne može shvatiti. To je nalik na neboder, jednom kad prijeđe izvjesnu visinu, ne može više poticati maštu i gubi moć fascinacije.
To je također i stvar iskustva. Ako ja još uvijek nisam bila u stanju dokučiti doseg ove tragedije, za Sama to nije bilo ništa novo.
Koliko puta sam bio na ovakvim pogrebima u crnačkim naseljima? - rekao je on. - Istodobno na tri, trinaest, dvadeset i šest. Nakon toga prestaneš brojiti.
Međutim, u današnjoj masi svijeta za bijelce su ovakvi pogrebi bili više od povijesti. To se odnosilo na crni narod, na one koje je masovno ubijala policija ili pripadnici „snaga sigurnosti‖ odnosno na žrtve „nasilja crnih nad crnim ljudima‖. Za njih je to bilo drukčije.To je okretanje protiv samog sebe. Pitala sam se kako je to Sam shvatio, je li za njega ovo značilo „bijelac na bijelca‖. Ho
e li dokučiti da je i on u ovome imao udjela ili
e i on ponoviti našu pogrješku iz prošlosti kad smo vjerovali da možemo ostati izvan svega, kad nismo bili u stanju prihvatiti svoju strašnu sukrivnju?
Ako je vjerovati Oumi, Wilhelmina je jednom rekla: „Ako je Božja volja, mi ćemo ostati ovdje; ako nije, spakirat ćemo se i krenuti dalje.‖ Ali što onda kad više ne bude obzorja iza kojeg možeš pobjeći? Što se događa kad se geografija zatvori pred tobom, kad gravitacija crne rupe ne dopušta nijednoj zraci svjetlosti da se probije i prenese poruku o onome što se dogodilo, što se događa?
Prošlog tjedna Michael je ponovno nazvao telefonom. Njegov glas je postao bezbojan od šoka.
Bože moj, posljednji put kad sam s tobom razgovarao, ljubavi, mislio sam da se šališ kad si govorila o smrti u svojoj obitelji. Možeš li mi oprostiti?
Ne znam, Michaele - rekla sam.
Nisam htjela biti okrutna, nisam htjela ništa posebno. Rekla sam samo ono što sam mislila: da nisam ništa znala, da ja sama nisam ništa mogla predvidjeti.
Upravo sam pročitao u novinama - rekao je - još ne mogu doći k sebi.
Niti ja. Stalno mi se čini da ću svaki čas čuti zvuk auta i vidjeti Annu kako izlazi. Stalno se nadam da će dovesti djecu. čak i dječake koje ne podnosim. Stalno mi je to u mislima, ne prestajem se nadati... Kakve li koristi?
Što je učinjeno, ne može se promijeniti.
Molim te - rekla sam oštro - nije trenutak da se praviš važan.
Nije mi bila namjera praviti se važan. Jednostavno ne znam kako se izraziti. Nisam dobar partner, oprosti.
Nastala je neugodna stanka. Vjerojatno smo se oboje htjeli osloboditi te neugodnosti, ostati u vezi, uvjeriti sebe da negdje postoje ruke koje možemo stisnuti i zadržati. Sjećam se prvih dana naše ljubavi, posjeta Gough Squareu, poznate fraze dr. Johnsona, vremena kad je smrt još uvijek bila književni događaj; i unatoč svemu tomu bili smo dovoljno uzbuđeni da se vratimo kući i vodimo ljubav iza crvenih vrata. Sada je smrt postala prava realnost. Naši prijašnji refleksi sad izgledaju ne samo neumjesni, već i bestidni, čula sam kako mi kaže na uho:
Vjerojatno nisi imala vremena misliti na povratak.
Ne vraćam se.
Kad sam čula svoje riječi, doživjela sam šok. Nisam o tome razmišljala, nisam bila ništa odlučila niti raščistila sa sobom. Riječi su odjednom izašle iz mene, ali kad sam ih izrekla, znala sam da su istinite. Kad sam ih izgovorila, bila sam sigurna.
Što si tim htjela reći? - čula sam kako je naglo uzdahnuo kao da je pogođen u trbuh.
Vjerojatno ću morati doći srediti neke stvari. Moj život je skrenuo na drugu stranu. Sad moram biti ovdje.
Što će biti s nama?
Na trenutak mi je bilo teško izgovoriti te riječi ali trebalo ih je izgovoriti, koliko za njegovo dobro, toliko i moje.
Michaele, nije išlo. Nije ničija krivnja. Ako postoji krivac, to sam ja, ne ti. Nemam pojma što će biti sa mnom, ali što god se bude dogodilo, to će biti ovdje, ne tamo.
Ništa nije tako banalno, tako politički jednostavno kao odgovoriti na izazov; ništa nije tako osobno ili pataloški kao „nešto sebi dokazivati‖ ili „sebe dokazivati‖. Bilo je to i važnije i intimnije.
Stajala sam među grobovima dok su istodobno spuštali sve ljesove, na jedva suzdržano zadovoljstvo pogrebnika koji je vjerojatno u ovom pothvatu vidio znak Božjeg odobravanja i nesumnjivo odličnog budućeg poslovanja, i znala sam da sam donijela pravu odluku. To je bila jedina moguća odluka. Ali postoji razlika kad donosiš odluku koja je jedina moguća i kad biraš između velikog broja njih koje ti stoje na raspolaganju. Odabrala sam ovo mjesto, ne zato što sam ovdje rođena i što mi je sudbina predodredila da ovdje ostanem, već zato što sam otišla i vratila se, i što sam ovdje jer je to moj izbor. Možda prvi put u svom životu odluku nisam donijela zato što me je netko prisilio ili zbog nekih drugih okolnosti, stvorila sam je u sebi, kao dijete u maternici. Neću je poreći, ona je moja.
Ptice iznad nas razbile su oblak koji su formirale. U velikim zvučnim valovima odletjele su u svim pravcima, ponovno se vratile, nisko obrušile iznad naših glava, vrtoglavom brzinom spustile do samog ruba grobova, zatim opet brzo odletjele stvarajući mnoštvom boja izvanredan prizor. Veći dio svjetine, bacajući na ljesove pregršt latica i zemlju, nije skidao pogled s grobova tako da vjerojatno nisu primijetili taj prizor.
Jedini koji što još nedostaje, padne mi na pamet, stari je Moishe, stari Moishe koji je u mladosti radio kao narikača i toliko pretjerivao u tome da bi pao u grob i time zaradio jednu funtu; to mu je omogućilo da pošalje svog sina s jednom slobodnom djevojkom u Bagdad gdje deve u drveću na zalasku Sunca pjevaju crkvene pjesme na latinskom.
Gomila se uskomešala i počela razilaziti gazeći po lijehama cvijeća, djeca su krenula u lov na paune nesvjesna da gaze po guščjem i kokošjem izmetu. Ja sam se još zadržala. Pogrebnik je dao znak radnicima da počnu zatrpavati grobove. Promatrala sam kako se crvena prašina uzdiže u valovima, uhvaćena u zrakama zalazećeg Sunca.
Da. Na kraju krajeva i unatoč svemu, ja pripadam ovdje.
Nemam više tu ludu mladenačku vjeru u svoju sposobnost da promijenim svijet ali isto tako, znam da se može promijeniti i da želim sudjelovati u tome. To je više od osobne obveze, od pobune pojedinca. žene mog plemena, svih plemena, predugo su bile prisiljene patiti i buniti se u uskom prostoru dodijeljenom im od strane svemoćnih muškaraca koji su vladali svijetom; ja nisam namjeravala odjuriti i tražiti svoju sjenu, niti se pretvoriti u drvo, udaviti u govnima ili izvesti svoje ime na lijepom komadiću platna, a zasigurno ni uništiti cijelu obitelj zajedno sa sobom. Razumijem taj bijes, Moj Bože, itekako ga razumijem! Ali ne može se ponoviti, ne može se nastaviti. Ono što želim učiniti nije ništa neobično. Raditi s drugima, stvarati svijet - polako, postupno, ali sigurno, kunem se - u kojem neće biti neizbježno biti samo žrtva. Svjesna sam da je sadašnji svijet, taj mali komadić zemlje ispunjen grobovima, manje stvaran nego moguć.
Postoje linije bez povratka koje označuju početak, a ne kraj nade.
Casperov brat, onaj koji mi je prišao u crkvi, opet se vratio i pružio mi ruku. Vjerojatno je mislio da sam toliko ojađena tugom da nisam bila u stanju poći s drugima. Nema potrebe da ga vrijeđam, a objašnjavanje bi uzelo mnogo vremena. Prihvatila sam njegovu ruku.