Nenastanjena kuća-Arthur Conan Doyle

Nakon fatalnog Holmesovog pada u Reichenbachu u Švicarskoj, činilo se da je slavni detektiv nestao zauvijek. Međutim, čitalačka publika tražila je svog ljubimca i Doyleu nije preostalo ništa drugo nego da ga oživi. I tako je detektiv "uskrsnuo od mrtvih" da bi u nizu izvanrednih slučajeva ponovo pokazao svoje umijeće.

NENASTANJENA KUĆA

U proljeće 1894. godine umorstvo plemenitog gospodina Ronalda Adaira, izvršeno u neobičnim i neobjašnjivim okolnostima, privuklo je pažnju cijelog Londona i duboko uzbudilo otmjeno londonsko društvo. Glavne pojedinosti tog zločina otkrila je javnosti već policijska istraga, dok su druge pojedinosti ostale nepoznate, jer je slučaj bio toliko očit da nije bilo potrebno iznositi sve činjenice u javnost. Tek sada, poslije gotovo punih deset godina, mogu ukazati i na one karike u tom lancu neobičnih događaja koje dosad nisu bile poznate. To je krivično djelo već samo po sebi bilo zanimljivo, ali mene se ono dojmilo, više nego svojom zanimljivošću, svojim nevjerojatnim posljedicama, koje su me uznemirile i uzbudile više od ma kojeg događaja u mom bumom životu. Zato me uzbuđuje i sad, kad ga se nakon toliko vremena sjetim, pa osjetim da me svega prožima nekakav osjećaj radosti, iznenađenosti i nevjerice. Molim stoga čitaoce, ako su dosad poklanjali malo pažnje ovim malim crticama o mislima i djelima jednog zaista izuzetnog čovjeka, da me ne prekoravaju što ih nisam bratski izvijestio o svim pojedinostima toga kriminalnog slučaja. Iako je to bila moja sveta dužnost, nisam to mogao učiniti jer me je u tome sputavala izričita zabrana moga prijatelja, zabrana koje sam oslobođen tek početkom prošlog mjeseca.
Razumljivo je da me je moje prijateljstvo sa Sherlockom Holmesom potaklo da se ozbiljno pozabavim mnogim kriminalnim slučajevima. Zato ni poslije njegova iščezavanja sa životne pozornice nikad nisam propuštao priliku da pažljivo pratim sve probleme te vrste koji su objavljivani u javnosti i da u više mahova pokušam, zbog vlastitog zadovoljstva, i sam primjenjivati neke Holmesove metode pri njihovu rješavanju, iako, na žalost, samo s osrednjim uspjehom. Međutim, nijedan od tih slučajeva nije me se toliko dojmio koliko tragedija Ronalda Adaira. Čitajući istražni materijal na osnovi kojeg je donesen pravorijek o ubojstvu s predumišljajem, koji je počinila neka nepoznata osoba ih nekoliko nepoznatih osoba, osjetio sam više nego ikad koliko je društvena zajednica izgubila smrću Sherlocka Holmesa. Taj me je neobični slučaj čvrsto uvjerio da su neke pojedinosti u njemu bile kao stvorene za Holmesa i da bi, zahvaljujući bodrosti duha i
izuzetnom daru zapažanja najboljeg stručnjaka za istraživanje kriminala u Evropi, neke mjere što ih je poduzela policija u najmanju ruku bile pojednostavljene, ukoliko ne bi bile i sasvim otpale. I tako sam čitav dan, obilazeći svoje pacijente, prevrtao u mislima taj slučaj, ali nikako nisam mogao naći neko rješenje koje bi mi izgledalo koliko- toliko uvjerljivo. Ponovit ću ukratko činjenice koje su na kraju istrage objavljene javnosti, mada time dovodim sebe u opasnost da čitaocu ponavljam nešto što mu je već poznato.
Plemeniti gospodin Ronald Adair bio je drugi sin earla od Maynootha, u vrijeme njegova rođenja guvernera jedne od australskih kolonija. Adairova mati vratila se iz Australije da bi se podvrgla operaciji sive mrene na oku i stanovala je, zajedno sa sinom Ronaldom i kćerkom Hildom, u Park Laneu br. 427. Mladić se kretao u najboljem društvu i, koliko je bilo poznato, nije imao neprijatelja ni nekih naročitih poroka. Bio je zaručen s gospođicom Edith Woodley iz Carstairsa, ali su zaruke bile potom razvrgnute međusobnim sporazumom, a nije bilo znakova da je itko time bio pogođen. U svakom drugom pogledu njegov se život odvijao u uskom i svakidašnjem krugu, jer je bio čovjek bez naročitih prohtjeva i mirne ćudi. Pa ipak je tog mladog, bezbrižnog aristokrata u noći 30. marta 1894. godine između deset i jedanaest sati i dvadeset minuta snašla sasvim neobična i iznenadna smrt.
Ronald Adair volio je karte i stalno se kartao, ali nikad za velike svote, pa nije mnogo gubio. Bio je član kluba Baldwin Cavendish i Bagatelle Card. Na dan svoje smrti odigrao je poslije ručka partiju vista u ovom posljednjem klubu, a u istom se klubu kartao i predveče. Na osnovi iskaza njegovih partnera i drugih svjedoka utvrđeno je da se i tada igrao vist, da su mu partneri bili gospodin Murray, sir John Hardy i pukovnik Moran, te da je sreća u kartama bila uglavnom podjednaka. Adair nije bio izgubio više od pet funti. Kako je bio prilično imućan, taj ga gubitak, vjerojatno, nije nikako mogao uznemiriti. Kartao se, istina, gotovo svakog dana, sad u jednom, sad u drugom klubu, ali je igrao obazrivo i obično je napuštao kartaški stol s dobitkom. Iz izjava svjedoka proizlazilo je i to da je nekoliko sedmica prije, u društvu s pukovnikom Moranom, dobio čak 420 funti od Godfreyja Milnera i Lorda Balmorala, svojih suparnika u igri. Toliko se moglo utvrditi u istrazi o njegovu životu i o posljednjim događajima u koje je bio
upleten.
Te večeri, kad se zločin dogodio, točno u deset sati, Adair se vratio iz kluba kući. Njegova mati i njegova sestra bile su izišle, s namjerom da posjete neke rođake i provedu veče kod njih. Služavka je iskazala da je čula kako je ušao u prednju prostoriju na drugom katu, koja mu je uglavnom služila kao dnevna soba. Djevojka je ušla u sobu da zapali vatru, pa je otvorila prozor, jer se soba bila zadimila. Sve do jedanaest i dvadeset, kad su se lady Maynooth i njena kćerka vratile, iz sobe nije dopirao nikakav glas. Mati je pokušala ući u sinovu sobu da mu zaželi laku noć, ali su vrata bila iznutra zaključana. Na njihovu viku i lupu iz sobe nije dopro nikakav odgovor. Tek kad drugi pritrčaše u pomoć, vrata budu silom razvaljena. U sobi, ispružen u blizini stola, ležao je nesretni mladić, jednim revolverskim dum-dum metkom strahovito iznakažene glave. Nikakvo oružje nije pronađeno. Na samom stolu nalazile su se dvije novčanice, svaka od po 10 funti, a osim njih još 17 funti i 10 šilinga u srebru i zlatu, naslaganih u male hrpice, prema vrijednosti. Nađen je i jedan list papira s ispisanim imenima nekih članova kluba i brojevima, pa se na osnovi toga pretpostavljalo da je, prije nego što ga je snašla smrt, sračunavao svoje dobitke i gubitke na kartama.
Nakon vrlo brižljivog ispitivanja pojedinosti, cio slučaj ispao je mnogo složeniji nego što se u prvi mah pomislilo.
Najprije se nikako nije moglo utvrditi zašto je mladi čovjek zatvorio vrata iznutra. To je mogao uraditi i ubojica, pa pobjeći kroz prozor. Ali u tom slučaju trebalo je da skoči s najmanje dvadeset stopa visine na lijehu šafrana u punom cvatu. Međutim, ni na zemlji ni na cvijeću nije bilo znakova narušavanja, a netaknut je bio i uski travnjak koji je odvajao kuću od ulice. Bilo je stoga očito da je mladić sam zaključao vrata. Kako ga je onda snašla smrt? Na prozor se nitko nije mogao popeti a da za sobom ne ostavi traga. Ako pretpostavimo da je netko pucao kroz prozor, pucanj bi se bio morao čuti kad je došlo do tako gadne smrtonosne rane. Park Lane je živa saobraćajnica; k tome treba još dodati da se samo nekoliko jardi od kuće nalazi i fijakerska stanica, a pucanj nije nitko čuo. Pa ipak, čovjek je bio mrtav. Eto, u takvim okolnostima se dogodio tajanstveni događaj u Park Laneu. Stvar se to više zapetljala što se nisu mogle ni naslutiti pobude za taj zločin (a
znalo se da mladi Adair, kao što sam već rekao, nije imao neprijatelja) i što se vidjelo da nitko nije učinio bilo kakav pokušaj da iz sobe odnese novac ili kakve druge vrijednosti.
Čitav dan mozgao sam o tim činjenicama, pokušavajući ih povezati i postaviti neku teoriju koja bi ih uskladila, te pronaći liniju najmanjeg otpora, za koju je moj jadni prijatelj uvijek govorio da je polazna točka za svaku istragu, ali, priznajem, u tome nisam imao mnogo uspjeha. Istog dana navečer prolazio sam kroz Park Lane. Kad sam stigao na kraj parka, u Oxford Street, bilo je oko šest sati. S pločnika je grupa besposličara zurila u jedan prozor neke kuće i time mi skrenula pažnju na sebe i uputila me prema samoj kući koju sam htio vidjeti. Jedan mršav dugajlija s tamnim naočalama, za kojega sam bio čvrsto uvjeren da je preobučeni detektiv, objašnjavao je nešto nekolicini ljudi koji su se okupili oko njega i pozorno ga slušali. Radoznao, približih se i ja, ali kad sam čuo da ih obasipa besmislicama, pokušah se udaljiti od tog mjesta. Pri tom sam se sudario s nekim postarijim, oronulim čovjekom, koji je stajao iza mene, i izbio mu iz ruku nekoliko knjiga, koje je nosio. Dok sam podizao sa zemlje knjige, na jednoj od njih pročitao sam naslov: »Porijeklo obožavanja drveća«, što me navelo na misao da se nesumnjivo radi o nekom grešnom bibliofilu koji sakuplja takva opskurna izdanja da bi njima trgovao ili ih uvrstio u svoju obožavanu zbirku. Pokušah mu se ispričati zbog tog nemilog slučaja i razabrah da te nesretne knjige, o koje sam se tako nezgrapno ogriješio, u očima njihova vlasnika predstavljaju pravu dragocjenost. On se s prezimim roptanjem okrenuo od mene, i njegova zgurena leđa i bijeli zalisci iščezoše u gomili.
Moja zapažanja na kući Park Lane 427 nisu bogzna koliko doprinijela rasvjetljavanju problema koji me je zanimao. Sama kuća bila je odijeljena od ulice onižim zidom sa željeznom ogradom, koji, zajedno s ogradom, nije bio viši od pet stopa. Stoga je bilo sasvim lako ući u vrt, ali do prozora se nije moglo tako lako doprijeti, jer nije bilo ni vodovodne cijevi ni ičega drugoga što bi bilo kojem smjelom čovjeku moglo pomoći da se do njega popne. I tako krenuh natrag u Kensington u još većoj nedoumici nego što sam dotada bio. Nisam proveo ni deset minuta u svojoj ordinaciji, kad u sobu uđe služavka i javi mi da me netko želi posjetiti. Uvelike se iznenadih kad ugledah pred sobom onoga neobičnoga starog ljubitelja knjiga: ponovo je stajao preda
mnom čovjek šiljata, smežurana lica, uokvirena sijedom kosom, s čitavim tucetom njemu dragih knjiga pod desnom miškom.
Iznenadio sam vas, gospodine — reče on nekim neobičnim, graktavim glasom.
Priznah mu da me je iznenadio.
Znate, gospodine, ja sam čovjek koji sluša glas savjesti. Hramajući za vama, vidio sam kad ste ušli u ovu kuću, pa sam odmah odlučio da vas i posjetim. Htio bih reći, ljubazni gospodine, da mi je žao što sam bez ikakve zle namjere bio malo grub prema vama, a ujedno vam zahvaliti što ste pokupili moje knjige koje su bile pale na zemlju kad ste se okrenuli prema meni.
Vi pravite od komarca magarca. Na takve tričarije ne vrijedi uopće trošiti riječi — rekoh mu. — A smijem li vas upitati odakle me uopće poznajete?
Pa eto, gospodine, oprostite mi zbog moje nametljivosti, ja sam vaš susjed. Na uglu Church Streeta imam malu knjižaru. Osjećao bih se naročito sretnim ako biste se udostojili da me u njoj posjetite. Vjerojatno ste i vi ljubitelj knjiga, gospodine. Evo vam u bescjenje zanimljivih knjiga: »Britanske ptice«, »Catullus«, »Sveti rat« ..., sve su to same zanimljive knjige, a uz to i vrlo jeftine. S pet svezaka možete odmah popuniti prazninu što je vidim na drugoj polici vašega ormara za knjige. Ovako vam ormar ne izgleda baš uredno.
Ja okrenuh glavu prema ormaru za knjige, i kad sam se ponovo okrenuo prema neznancu, pred mojim pisaćim stolom stajao je i smijao mi se — Sherlock Holmes. Skočih sa stolice kao oparen. Zastadoh nekoliko trenutaka iskolačenih očiju, zaprepašten i zapanjen, a onda, prvi i posljednji put u životu, izgubih svijest. Sa sigurnošću se sjećam kako mi je neka sivkasta maglica zaigrala pred očima, a kad mi se vid raščistio, osjetih da mi je ovratnik razdrljen, a u grlu me pali rakija. Nad mojom stolicom bio se nagnuo Holmes, s pljoskom u ruci.
Dragi moj Watsone — obrati mi se dobro poznati glas. — Hiljadu puta vas molim za oproštenje. Nisam ni slutio da bi vas to moglo toliko uzbuditi.
Ja ga zgrabih za ruku.
Holmes — viknuh — ama, jeste li to stvarno vi? Zar je moguće da ste vi još živi, da ste se iskobeljali iz onog strašnog ponora?
Pričekajte malo! — odvrati on. — Osjećate li se sposobnim za ozbiljniji razgovor? Svojim nepotrebno dramatiziranim nastupom samo sam vas ozbiljno potresao.
Sad mi je sasvim dobro. Ama, Holmes, ne mogu očima da vjerujem. Bože blagi, kad pomislim da to upravo vi stojite u mojoj ordinaciji! — Ponovo ga uhvatih za rukav i opipah mu mršavu ruku. — Ne niste vi nikakav duh — rekoh. — Dragi moj druže, sretan sam i presretan što vas ponovo vidim. Sjednice i pričajte mi kako ste se uopće mogli izvući iz one strašne rupčage.1
On sjede nasuprot meni i na svoj neusiljeni način pripali cigaretu. Bio je još odjeven u onaj otrcani dugi kaput, kakav obično imaju na sebi stari knjižari, ali je preostali dio te knjižarske garderobe ležao na stolu u obliku gomile starih knjiga i hrpe bijelih vlasi. Holmes je izgledao još mršaviji i življi nego prije, ali mu se na orlovskom licu ogledalo mrtvačko bljedilo, pa sam po tome zaključio da se u posljednje vrijeme nije naročito brinuo o svom zdravlju.
Radujem se, Watsone, što mogu da se ispružim — reče on. — Čovjek se ne osjeća nimalo prijatno kad mora satima za čitavu stopu skraćivati svoj rast. A sad, dragi moj druže, u okviru objašnjenja što vam dugujem, predstoji nam jedna noć vrlo teškog i opasnog posla, ako vas smijem zamoliti za suradnju. Možda bi bolje bilo da vam čitavo stanje objasnim kad se taj posao završi.
Gorim od radoznalosti. Volio bih sve odmah čuti.
Hoćete li me noćas pratiti?
Kamo kod i kad god želite.
Poznajem taj vaš odgovor iz naših starih dana. Do polaska imamo vremena za obilat ručak. A sada da se osvrnem na onu rupčagu. Nije mi bilo nimalo teško iz nje izići iz jednostavnog razloga što u njoj nikad nisam ni bio.
Što, u njoj nikad niste ni bili?

1 Događaji opisani u pripovijeci »Posljednji problem« (Prim. red.)
Nisam, Watsone, nikad. U pismu sam vam rekao suštu istinu. Kad sam ugledao mračnu priliku pokojnog profesora kako stoji na uskoj stazici kojom se izlazilo na čistinu, bio sam uvjeren da mi se životni put približio kraju. Iz njegovih sivih očiju izbijala je neizmjenjiva odluka. Stoga odlučih porazgovarati s njim. On se pokazao predusretljiv pa se nije usprotivio mojoj želji da vam napišem jedno pismo. To sam pismo, zajedno s kutijom za cigarete i s planinarskim štapom, ostavio na mjestu gdje ste ga vi potom našli, a zatim sam se uputio stazicom ispred svog protivnika. Moriarty me je u stopu pratio. Stigavši na kraj staze, ja se okrenuh, a Moriarty onda nasrnu na mene, zagrlivši me svojim rukama, ali ne potežući pri tom nikakvo oružje. Znao je da je izgubio igru, samo je htio da mi se osveti. Zagrljeni, doteturali smo do samog ruba provalije. Srećom, ja se ponešto razumijem u džiju-džicu. Taj japanski način rvanja, koji mi je već u više navrata spasio život, i tada mi je pomogao. Ja se istrgoh iz njegova zagrljaja, a on onda strahovito jauknu i stade se mahnito bacakati i mlatarati rukama po zraku, ali koliko god se naprezao, nije mogao održati ravnotežu i tako se survao u provaliju. Ja sam se onda nagnuo nad sam rub ponora, pa sam vidio kako je, rušeći se u dubinu, udario o jednu stijenu, odbio se od nje i pljusnuo u vodu.
Holmes me je tom svojom pričom naprosto zapanjio. A pričao mi je mirno i pri tom pušio cigaretu za cigaretom.
Ali tragovi? — prekinuh ga ja. — Svojim sam očima vidio na stazi dvije vrste tragova, ali nijedan nije bio u povratnom smjeru.
Evo kako je do toga došlo. U trenutku kad je nestalo profesora Moriartyja, pade mi na um da sam se našao u izvanredno sretnoj prilici. Znao sam vrlo dobro da osim profesora ima i drugih ljudi koji su se zakleli da će mi doći glave. Bio sam siguran da će se najmanje u trojice zbog pogibije njihova vođe sad još više razmahati želja za osvetom. A to su opaki ljudi. Bio sam siguran da će me netko od njih pronaći, a onda će ti ljudi, ako cijeli svijet bude uvjeren da sam mrtav, postati još bezobzirniji, još će jasnije pokazati svoje pravo lice, i ja ću ih to lakše uništiti, pa će onda i za mene kucnuti čas slobode i ja ću moći objaviti svijetu da se još uvijek nalazim u carstvu živih. Tako mi je brzo u tom času proradio mozak da su se sve te misli uskomešale u mojoj glavi još prije nego što je profesor Moriarty dospio do dna vodopada
Reichenbacha.
Ja se tada uspravih i osmotrih liticu koja se nalazi iza mene. U vašem slikovitom opisu tog događaja, koji sam s interesom pročitao nekoliko mjeseci kasnije, tvrdite da je litica okomita. To zapravo nije točno. Na njoj je ipak bilo malih uporišta na koja se čovjek, penjući se, mogao osloniti. Malo poviše na njoj se izbočila i jedna stjenovita zaravan. Sama litica bila je toliko visoka da je izgledalo da se čovjek ne može popeti do njezina vrha, a bilo je nemoguće da se čovjek vrati onom vlažnom stazicom i pri tom za sobom ne ostavi kakav trag. Istina, mogao sam navući natraške svoje cipele, kao što sam to već činio u sličnim prilikama, ali tri niza tragova, i to sva tri u istom pravcu, sigurno bi bila navela svakog pažljivog promatrača na misao da je posrijedi neka smicalica. Nije mi onda ništa drugo preostalo nego da se izložim opasnosti i pokušam se uspentrati do vrha litice. Nije to bio ni najmanje prijatan pothvat, Watsone. Ja se uspinjem, a poda mnom huči vodopad. Nisam čovjek bujne mašte, ali časnu vam riječ dajem, stalno mi se pričinjalo da čujem iz tog ponora Moriartyjev glas. I najmanja bi me greška bila stajala glave. Kad god bi mi kliznuo iz ruke neki mali busen, ili bi mi se stopalo omaklo iz nekog žlijeba na stijeni, mislio sam da mi je došao kraj. Ali ipak sam se pomicao kako-tako, sve dok se nisam dohvatio stjenovite izbočine od nekoliko stopa, pokrivene mekom, vlažnom mahovinom. Ondje sam se uspio savršeno dobro smjestiti. Ležao sam tako neopažen, udobno ispružen, i kad ste vi, dragi moj Watsone, naišli, a zajedno s vama i svi oni koji su poput vas s toliko saučešća ali bezuspješno ispitivali okolnosti u kojima sam, kako ste vi mislili, morao smrtno nastradati.
Najzad, kad ste vi, došavši do jedinog mogućeg, pa ipak potpuno pogrešnog zaključka, otišli u pravcu hotela, ja sam ostao sam. Mislio sam da je toj mojoj pustolovini došao kraj, kad mi jedan potpuno neočekivani događaj pokaza da se sva iznenađenja još nisu izredala. S vrha litice o koju sam se bio zakačio odvali se odjednom jedan veliki kamen, i skotrlja se pored mene, pade na stazu, odande odskoči i strovali se u provaliju. U prvi mah pomislih da se radi o slučaju, ali čas zatim, kad pogledah gore, primijetih kako se na rubu grebena ocrtava prema tmurnom nebu glava jednog čovjeka. A zatim se pokrenu još jedan kamen. Taj pogodi samu izbočinu na kojoj sam ležao, i to nepunu stopu od moje glave. Bilo mi je sasvim jasno što to znači. Moriarty nije
bio sam. Dok se on okomio na mene, jedan njegov saučesnik bio je na straži. Jedan jedini letimičan pogled na tog zlikovca uvjeri me da imam posla s opasnim čovjekom. Izdaleka, neprimijećen, on je bio jedini očevidac profesorove smrti i mog izbavljenja. Vidjevši kako se završila borba između mene i profesora, popeo se zaobilaznim putem na vrh grebena i odande pokušavao izvršiti ono u čemu njegov drug nije uspio.
Ja nisam stigao o svemu tome dugo razmišljati. Ubrzo još jedanput ugledah to otužno lice: nadnijelo se nad sam vrh grebena i promatralo me. Bio sam svjestan da mi to lice nagovještava kotrljanje još jednog kamena. Rukama i nogama dokopah se nekako stazice. Nisam taj put hladnokrvno prešao. Bilo je to sto puta teže od pentranja. Sva sreća što nisam imao vremena misliti na opasnosti, jer je uskoro drugi kamen prošišao pored mene, upravo u trenutku kad sam visio u zraku, držeći se rukama o rub izbočine na kojoj sam do maločas ležao. Na polovici puta okliznuh se, ali, sav krvav i poderan, padoh ipak na stazu. Oh, tad se dadoh u bijeg, prevalih po najvećem mraku deset milja preko jedne planine, i tjedan dana zatim, potpuno uvjeren da nitko na svijetu ne zna što se sa mnom zapravo dogodilo, osvanuh u Firenzi.
Cijelo to vrijeme imao sam samo jednog čovjeka u kojega sam se mogao pouzdati: bio je to moj brat Maycroft. Hiljadu puta vas molim da mi oprostite, dragi moj Watsone, ali bilo je strahovito važno da me u javnosti nitko više ne smatra živim. Uostalom, više je nego sigurno da vi ne biste bili tako uvjerljivo opisali kako sam bijedno završio svoj život da niste i sami vjerovali u istinitost svojih navoda. Nekoliko sam se puta u posljednje tri godine bio latio pera da vam pišem, ali sam se svaki put predomislio iz bojazni da biste iz puke simpatije prema meni mogli počiniti kakvu indiskreciju i tako nehotice otkriti moju tajnu. Iz tog istog razloga sam se i večeras, kad ste mi ono preturali knjige, odmah udaljio od vas, jer sam upravo tada bio u opasnosti, a svaki vaš izraz iznenađenja ili uzbuđenja mogao je samo obratiti pažnju na mene i, ako bi se saznalo tko sam, izazvati najteže, nepopravljive posljedice. Maycroftu sam se ipak morao povjeriti, da bih od njega mogao dobaviti potreban novac. Budući da se stvari u Londonu nisu razvijale onako kako sam se ja nadao, s obzirom na to da su na suđenju Moriartyjevoj bandi puštena na slobodu njezina dva najopasnija člana, koji su moji smrtni neprijatelji, to sam pune dvije godine putovao po Tibetu i
iskoristio pri tom priliku da posjetim Lasu, gdje sam nekoliko dana proveo s dalaj-lamom. Čitali ste, vjerojatno, o značajnim istraživanjima Norvežanina Sigersona. Siguran sam da vam nije bilo ni na kraj pameti da u stvari dobivate vijesti o svom prijatelju. Zatim sam bio u Perziji, pa sam odande otišao da vidim Meku, bio u kratkom ali zanimljivom posjetu kod kalifa u Kartumu i o ishodu tog posjeta izvijestio Foreign Office. Kad sam se vratio u Francusku, proveo sam nekoliko mjeseci na francuskom jugu, u jednom laboratoriju u Montpellieru, gdje sam se bavio istraživanjem ugljenih derivata. Kad sam taj posao uspješno priveo kraju i saznao da je sada ostao u Londonu još samo jedan od mojih neprijatelja, počeo sam razmišljati da se vratim u Englesku. Moju su odluku ubrzale vijesti o tajanstvenom i pažnje vrijednom događaju u Park Laneu. Taj me je slučaj privlačio ne samo svojom neobičnošću, već, čini mi se, i time što mi je pružao priliku da s njim u vezi riješim i neka pitanja koja su se ticala lično mene. Stoga bez daljeg odgađanja krenuh u London, potražih sama sebe u Baker Streetu, dovedoh gospođu Hudson u pravo histerično stanje i utvrdih da mi je Maycroft sačuvao i stan i sve moje papire u istom onakvom stanju u kakvom su bili kad sam ih ostavio.
I tako sam se, eto, dragi moj Watsone, danas u dva sata ponovo našao u svom starom stanu, u svom starom naslonjaču, s jednom jedinom željom da ponovo vidim svog starog prijatelja Watsona, ovaj put u novom stanu, koji je on tako lijepo uredio.
Netremice sam slušao to po mnogo čemu zanimljivo Holmesovo izlaganje. Jedva sam vjerovao svojim očima da se preda mnom nalazi onaj visoki vitki čovjek, lica prodorna izraza, jer sam bio čvrsto uvjeren da ga nikad više neću vidjeti. Holmesu je donekle bilo jasno da sam se osjetio malo pogođenim što nisam saznao sve što sam želio, pa mi je svoju simpatiju izrazio više svojim ponašanjem prema meni nego riječima.
Dragi moj Watsone, najbolji je protuotrov za tugu rad — nastavio on — a ja sad raspolažem njime za nas obojicu. Posao koji nas čeka, ako ga noćas završimo s uspjehom, može u punom smislu riječi dokazati da smo se imali zašto roditi.
Uzalud sam ga moljakao da mi potanje objasni te svoje riječi.
Njegov je odgovor bio kratak:
Do sutra ujutro vidjet ćete i saznati sve. Porazgovarajmo radije o tome što se sve dogodilo za posljednje tri godine. Do devet i po zadovoljite se time, a onda ćemo krenuti u vrlo značajan pothvat u nenastanjenoj kući.
Opet sam sjedio, kao u naša stara vremena, u dvokolicama pored njega, s revolverom u džepu, iščekujući sav ustreptao predstojeće događaje. Holmes je bio hladan, odlučan i miran. Za vrijeme vožnje, pri svakom odbljesku svjetla s uličnih svjetiljaka o njegovo ozbiljno lice, vidio sam ga kako se mršti i steže tanke usne. Kakvu ćemo goropadnu zvijer loviti u mračnoj džungli londonskog kriminalnog šljama, nisam znao, ali po držanju tog superlovca jasno sam vidio da je u pitanju vrlo ozbiljan pothvat, a pri tom mi je podrugljiv osmijeh, koji bi s vremena na vrijeme preletio preko njegova asketskog lica, proricao da se sve to neće dobro svršiti za onog za kim smo pošli u tu hajku.
Činilo mi se da se vozimo prema Baker Streetu, ali Holmes zaustavi kola na uglu Cavendish Squarea. Kad sam sišao s kola, primijetio sam da se ispitivački osvrnuo desno i lijevo. Tako je kod svakog idućeg ugla vrlo pažljivo motrio da li ga netko prati. A i pravac našeg kretanja bio je zaista sasvim neobičan. Holmes je izvanredno dobro poznavao sve londonske prolaze, pa se i ovom prilikom sigurnim korakom vrlo brzo probijao kroz čitavu mrežu staja i konjušnica za koje nisam ni znao da postoje. Najzad izbismo u uličicu koja se sastojala od bijednih kućeraka vrlo mračnoga izgleda, a odande krenusmo Manchester Streetom u Blandford Street. Ondje Holmes brzo zaokrenu u uski prolaz, prođe kroz neka drvena vrata u napušteno dvorište, a zatim otvori ključem stražnja vrata na jednoj kući. Obojica uđosmo, a on zatim zaključa vrata.
U čitavoj kući vladala je gusta tama. Po tome sam odmah zaključio da je kuća prazna, nenastanjena. Pri svakom koraku glasno bi odjeknulo škripanje i pucketanje dasaka drvenoga poda, a kad opipah rukom jedan zid, ustanovih da na njemu vise poderane tapete. Osjetih tada kako me hladni tanki Holmesovi prsti hvataju za ručni zglob, pa me on onda poče voditi duž nekakvoga dugačkoga hodnika, sve dok nisam počeo nazirati slabo svjetlo koje je u obliku lepeze dopiralo s jednog prozora. Ondje Holmes iznenada zaokrene desno, i mi se nađosmo u velikoj, četvrtastoj, praznoj sobi. Prostorija je bila samo na
sredini nešto malo osvijetljena svjetlom koje je dopiralo s ulice, dok je u kutovima bio mrkli mrak. Bez ikakve svjetiljke nadohvat ruke, u toj prostoriji s dozlaboga prašnim prozorom jedva smo nazirali jedan drugog. Moj prijatelj položi mi ruku na rame, priđe mi sasvim blizu i šapnu mi:
Znate li gdje se nalazimo?
Po svoj prilici u Baker Streetu — odgovorih, gledajući iskolačenih očiju kroz mutni prozor.
Tako je. Nalazimo se u zgradi Camden House, upravo nasuprot našem starom stanu.
A zašto smo ovdje?
Zato što se odavde pruža prekrasan pogled na šaroliko mnoštvo raznih kuća. Dragi moj Watsone, oprostite što vas uznemiravam: zamolit ću vas da se što obazrivije približite prozoru, tako da vas nitko ne može primijetiti, i da bacite pogled na naš stari, zajednički stan, odakle smo uvijek polazili u naše zgode i nezgode. Vidjet ćemo da li se za protekle tri godine smanjila moja sposobnost kojom sam vam nekad priređivao iznenađenja.
Prikradoh, se, kako mi reče, i povirih u pravcu tako poznatog prozora. Na prvi pogled trgoh se i uskliknuh od iznenađenja. Na prozoru su bili spušteni zastori, a u sobi je gorjelo svjetlo. Prema svjetlu koje je prodiralo kroz zastor oštro su se ocrtavali tamni obrisi sjene jednog čovjeka koji se zavalio u naslonjač. Tu nije moglo biti sumnje: isto držanje glave, ista pleća, iste one poznate oštre crte lica. Lice je profilom bilo okrenuto prema zastoru, pa se u prozorskom okviru doimalo kao starinska silueta kakvu su naši preci voljeli stavljati u okvir. Bila je to prava slika i prilika Sherlocka Holmesa. Toliko se iznenadih da se maših rukama njega, kako bih se uvjerio da je on ipak pored mene. A on se naprosto iskidao od prigušenog smijeha.
Nalikuje li na mene? — upita me.
Bože dragi — viknuh. — Pa to je naprosto nevjerojatno koliko vam je sličan.
10 Nadam se da mi za proteklih godina nije presahlo vrelo
svestranih mogućnosti kojima sam nekad raspolagao i da ih još nije načeo zaborav — reče on.
Osjetih kako mu iz glasa izbijaju zanos i ponos što ih osjeća umjetnik uživajući u vlastitoj tvorevini.
Mnogo nalikuje na mene, zar ne?
Bio bih se zakleo da ste to vi — odvratih.
Za to djelo osobito je zaslužan gospodin Oscar Meunier iz Grenoblea. Trebalo mu je nekoliko dana da mu dade oblik. To je u stvari poprsje od voska; ostalo sam sve ja namjestio, kad sam poslije podne obišao Baker Street.
Nego, čemu vam sve to?
E pa zato, dragi Watsone, što imam vrlo jake razloge da određeni ljudi misle da se nalazim ondje, dok se ja zapravo nalazim drugdje.
Mislite li da se kuća nalazi pod nečijom prismotrom?
Pouzdano to znam.
Pod čijom prismotrom?
Pod prismotrom mojih starih neprijatelja, dražesnog društvanceta čiji vođa leži na dnu vodopada Reichenbacha. Imajte na umu da samo oni znaju, i to samo oni, da sam ostao na životu. Kako su uvjereni da ću se kad-tad vratiti u svoj stan, neprekidno ga drže pod stražom, a jutros su vidjeli da sam stigao.
Odakle znate?
Čim sam pogledao kroz prozor, prepoznao sam stražara. To je jedan dosta bezopasan prikan, po imenu Parker, po zanimanju garoter1 i dobar svirač na hebrejskoj harfi. On mi ne zadaje nikakve brige. Mnogo mi više brige zadaje onaj neusporedivo opasniji čovjek koji stoji iza njega, nerazdvojni Moriartyjev prijatelj, onaj isti čovjek koji je rušio stijene s grebena, najlukaviji i najopasniji zlikovac u Londonu. Eto, to je, Watsone, čovjek koji mi se noćas nalazi za petama, a koji i ne sluti

1 Razbojnik davitelj; garrot (franc.), klin, štap uvučen u uže, čijim se pokretanjem nešto steže (prim. prev.)
da smo zapravo mi njemu za petama.
Planovi mog prijatelja postepeno su mi se počeli otkrivati sami od sebe. Ovaj podesni zaklon omogućio nam je da stražarimo nad stražarima i da gonimo neprijatelje. Oštra sjena u kući nasuprot nama bila je mamac. Stajali smo u mraku, šutjeli i motriLi prilike koje su žurno dolazile i odlazile. Holmes je stajao nijem, nepomičan, tako reći na gotovs, očiju budno uprtih u prolaznike. Nizali su se mnogobrojni prolaznici, gotovo svi dobro zaogrnuti u svoje ogrtače i umotani u šalove. Jedanput ili dvaput učinilo mi se da vidim neku priliku koju sam već vidio da je prošla; naročito su mi pala u oči dvojica koja su se sklonila od vjetra u ulazu jedne kuće koja se nalazila malo podalje od one u koju smo se mi sklonili. Pokušavao sam svom prijatelju obratiti pažnju na njih, ali mi je on samo mrmljanjem izražavao svoje negodovanje i nastavio zuriti pred sebe, motreći što se zbiva na ulici. Bio se počeo nemirno premještati s noge na nogu i nervozno tapkati prstima po zidu. Bilo mi je jasno da se osjeća neprijatno i da mu se planovi ne razvijaju baš sasvim onako kako je bio zamislio. Najzad, kad se već uvelike počela približavati ponoć, pa se ulica već praznila, Holmes se veoma uzbuđen ushoda gore-dolje po sobi. Upravo sam se bio spremio da mu nešto primijetim, kad mi pogled padne na onaj osvijetljeni prozor, i ja se iznenadih upravo kao maločas. Brže-bolje ščepam Holmesa za ruku i pokažem mu prstom prozor.
Sjena se pomakla — viknuh sav iznenađen.
I zaista, prema nama više nije bio okrenut profil glave, već potiljak.
Posljednje tri godine nisu bile otupile ni Holmesovu uvijek budnu narav ni njegovo strpljenje, o tome nije moglo biti sumnje, a nisu mu umanjile ni umne sposobnosti.
Naravno da se pomakla — reče on. — Ne smatrate me valjda šeprtljom iz neke lakrdije koji postavlja takvu lutku da je svatko može prepoznati i k tome namjerava njome dovesti u bludnju jednog od najokorjelijih prepredenjaka u Evropi. Ima već dva sata kako se nalazimo ovdje; za to vrijeme je gospođa Hudson već osam puta promijenila lutkin položaj, drugim riječima svaka četvrt sata. Međutim, kako ona to izvodi iza lutke, ne možemo vidjeti njenu sjenu. Ah! — uzdahnu on prigušenim glasom.
Pri slabom svjetlu mogao sam samo nazreti kako je isturio glavu i sav se ukočio od napregnute pažnje. Možda su ona dvojica bila još ugniježđena u ulazu, ali ja ih više nisam mogao vidjeti. Sve je bilo tiho i mračno, osim onog blještavog, žutog zastora pred nama, s crnom siluetom u sredini. U grobnoj tišini začuh ponovo Holmesov tanki, neartikulirani uzvik koji je odavao njegovu uzbuđenost. Trenutak zatim on me povuče u najmračniji kutak sobe i ja osjetih na svojim ustima njegovu ruku, kojom me je upozoravao da šutim. Osjećao sam kako mu podrhtavaju prsti. Nikad nisam vidio svog prijatelja uzrujanijeg, iako se pred nama prostirala samo mračna, pusta i prazna ulica, kao i dotad.
Ali uskoro zapazih i ja ono što su njegova oštrija čula bila već prije osjetila. Do ušiju mi dopre nekakav tanak, skoro neprimjetan zvuk, i to ne iz pravca Baker Streeta, nego iz stražnjeg dijela iste kuće u kojoj smo bili sakriveni. Začuh kako se otvaraju, a zatim zatvaraju vrata; kroz kuću se začuše koraci koji su se prikradali kroz hodnik, koraci koji su, po svemu sudeći, bili predodređeni da budu tihi, ali su se kroz praznu kuću snažno razlijegali. Holmes se osloni leđima na zid, a ja učinih to isto, stežući u ruci dršku revolvera. Zureći kroz tamu, nazreh neodređene obrise jedne ljudske sjene, koja je za nijansu bila tamnija od tame koja je prodirala kroz otvorena vrata. Čovjek zastade jedan trenutak, pa se zatim ušulja u sobu, ne obećavajući ništa dobro. Prilika se nalazila samo tri jarda od nas, i već sam se bio pripremio da je preduhitrim, kad mi sinu kroz glavu da ona i ne sluti da smo mi u sobi. Čovjek prođe gotovo tik uz nas, prikrade se prozoru i odškrinu ga veoma obazrivo i tiho, povukavši ga odozdo nagore za čitavo pola stope. Zatim turi glavu u otvor, i lice mu kroz zaprašeno staklo obasja svjetlo s ulice. Činilo se da je izvan sebe od uzbuđenja. Oči su mu sjale kao žeravica, dok mu se na crtama lica odražavao grčevit napor pažnje. Bio je to postariji čovjek, tanka, šiljata nosa, ćelave glave, velikih, sijedih brčina. Svečani klak cilindar zavalio mu se gotovo na sam potiljak, a kroz razdrljeni ogrtač, ispod fraka, bijelila su se prsa uškrobljene košulje. Lice mu je bilo mršavo, mračno, izbrazdano dubokim, grubim borama. U ruci je imao nešto nalik na štap, ali kad položi to na pod, odjeknu neki metalni zvuk. Zatim izvuče iz džepa svog ogrtača jedan krupan predmet, pa se baci na nekakav posao koji se završi time što je nešto glasno, oštro kvrcnulo, onako kao kad se
opruga ili zavor vrate na svoje mjesto. Stalno klečeći na podu, nagnu se naprijed pa se svom svojom težinom i snagom upre o neku polugu, i mi začusmo dosadnu škripu kao od nekog okretanja, nakon čega je opet nešto škljocnulo. Čovjek se zatim uspravi: u ruci je držao predmet nalik na pušku s neobično nezgrapnim kundakom. Otkočivši zatvarač, napuni pušku, a zatim zatvarač ponovo škljocnu. Potom čučnu i položi kraj puščane cijevi na rub otvorenog prozora; brčine mu se dotakoše kundaka, a pogled mu sijevnu. U trenutku kad je namještao kundak na rame, začuh kako je tiho zadovoljno kliknuo. Bio se sav ustremio na svoj čudnovati cilj — na tamnu siluetu iza žutog zastora, a onda se načas ukrutio, postao nepomičan i najzad odapeo. Začu se neobičan fijuk, a zatim kao srebro zvonka, dugotrajna zveka razbijenog stakla. Holmes skoči smjesta kao tigar na leđa strijelca i obori ga potrbuške na zemlju. Strijelac se ne dade tako lako svladati, ponovo se uspravi i ščepa Holmesa grčevitom snagom za gušu, a ja ga onda drškom revolvera odalamih po glavi, tako da se ponovo skljokao. Moj se prijatelj oglasi piskavim zviždukom. Odmah se začu bat koraka u trku, a zatim pločnikom i kroz glavni ulaz u kuću nahrupiše dva uniformirana policajca s jednim policijskim službenikom u civilu.
Jeste li to vi, Lestrade? — upita Holmes.
Ja sam, gospodine Holmes. Taj sam posao preuzeo ja lično. Dobro je što ste se vratili u London.
Možda vam moja mala neslužbena pomoć neće biti naodmet. Tri nerasvijetljena umorstva u godini dana ne služe vam baš na čast, Lestrade. Ali zato ste u neobičnom slučaju Molesey postupili drukčije nego inače, upravo vrlo dobro.
Sad smo već svi bili poustajali. Naš zarobljenik je teško disao, a kraj njega, s obje strane, stajao je po jedan snažan policajac. Na ulici su se već počeli skupljati besposličari, pa Holmes priđe prozoru, zatvori ga i spusti zastor. Kod Lestradea se nađoše dvije svjetiljke, a i policajci oslobodiše svoje prigušene svjetiljke, tako da sam najzad mogao osmotriti našeg zarobljenika.
Prema meni se okrene čovjek muževna, ali opaka lica. Čelo mu je bilo kao u filozofa, a usta kao u sladostrasnika, pa se doimao kao čovjek kadar da čini i dobro i zlo. Njegove okrutne, plave oči s teškim
kapcima, s izrazom cinika, njegov surovi, izazivački nos, pa prijeteće, istaknute obrve, sve su to, zapravo, bili signali opasnosti. Ni na jednog od nas se ne osvrnu, osim na Holmesa, u čije je lice upiljio pogled s izrazom mržnje i zaprepaštenja, stalno mrmljajući:
Čudovište jedno, prepredeno, lukavo čudovište!
Ah, pukovniče — reče mu Holmes, dotjerujući svoj izgužvani ovratnik — Kako to kaže stari kazališni komad, lutanju dođe kraj kad se ljubljeni nađu. Nisam, čini mi se, imao zadovoljstvo da se s vama sretnem još od vremena kad ste me onako ljubazno počastili svojom pažnjom dok sam ležao na onoj izbočini nad vodopadom u Reichenbachu.
Pukovnik je stalno, kao opčinjen, zurio u mog prijatelja.
Himbeno, lukavo čudovište! — to je bilo sve što je umio odgovoriti.
Oh, pa ja vas još nisam predstavio — reče Holmes. — Gospodin pukovnik Sebastian Moran služio je nekad u indijskoj armiji Njezinog Veličanstva i bio najbolji lovac na zvijeri što ga je ikad dalo istočno carstvo. Mislim, pukovniče, da neću pogriješiti ako kažem da ste u lovu na tigrove do danas još ostali bez premca.
Bijesni starac ne odgovori ništa; svojim divljačkim pogledom i zastrašujućim brcima i sam je nevjerojatno nalikovao na tigra.
Čudim se da je ovo moje sasvim jednostavno ratno lukavstvo moglo zavarati tako prepredenog šikariju1 — reče Holmes. — Ono vam je sigurno poznato. Zar nikad niste upotrijebili kao mamac za tigra nekog kozlića i privezali ga za drvo, iza kojeg ste se onda sami smjestili u zasjedu s puškom u ruci? Ova nenastanjena kuća u stvari je moje drvo, a vi moj tigar. I vi ste, po svoj prilici, imali po nekoliko pušaka pri ruci za slučaj da se pojavi nekoliko tigrova odjednom ili za slučaj ako prvi put promašite, što po svemu sudeći nije bilo nikako vjerojatno. A ovi ovdje — i on pokaza rukom na nas — ovo su moje rezervne puške.
Uspoređenje je posve odgovaralo.
Pukovnik Moran u nastupu bijesa pokuša nasrnuti na Holmesa, ali

1 Šikarija, naziv za lovca na divlje zvijeri u ist. Indiji (prim. prev.)
ga dva policajca zadržaše. Strašno je bilo i pogledati njegovo gnjevno lice.
Priznajem, malo ste me iznenadili — reče Holmes. — Nisam predvidio da ćete se i vi koristiti ovom nenastanjenom kućom i njezinim veoma podesnim čeonim prozorom. Mislio sam da ćete taj posao izvesti s ulice, gdje su vas čekali Lestrade i njegovi djeveri. Ako izuzmemo ovo, možemo reći da je sve ispalo onako kako sam i očekivao.
Pukovnik Moran se obrati službenom detektivu.
Možda imate, a možda i nemate, zakonske osnove za moje hapšenje, ali nema zakona koji bi propisivao da moram trpjeti poruge ove osobe. Ako se već prema meni nešto poduzima, neka to bude sasvim onako kako to zakon propisuje.
Nema šta, to je sasvim umjesna primjedba — reče Lestrade. — Prije nego što pođemo, gospodine Holmes, imate li još što da izjavite?
Holmes podiže tešku zračnu pušku s poda i stade pažljivo pregledavati njezin mehanizam.
Divno i jednostavno oružje — reče. — Bez ikakva šuma, a strahovitog djelovanja. Poznajem slijepog mehaničara, Nijemca von Herdera, koji ju je napravio po narudžbi profesora Moriartyja. Ima već nekoliko godina kako znam za nju, ali još nikad mi se nije pružila prilika da njome rukujem. Lestrade, preporučujem vam da na nju, pa i na metke koji joj odgovaraju, obratite najveću pažnju.
Možete se pouzdati, gospođine Holmes, da ću o tome naročito povesti računa — reče Lestrade dok je cijelo društvo polazilo prema vratima. — Imate li još što da kažete?
Samo da vas još upitam za koje ga djelo namjeravate optužiti?
Kako za koje djelo? Pa, naravno, za pokušaj umorstva gospodine Sherlock Holmes.
Nemojte, Lestrade. Nikako ne bih želio da se u povodu tog slučaja uopće pojavljujem pred javnošću. Vama, i samo vama pripada zasluga za ovo značajno hapšenje. Da, Lestrade, ja vam čestitam. Pomoću lukavosti i smjelosti kojom raspolažete pošlo vam je za rukom
da se konačno dočepate njega.
Da se dočepam? Koga da se dočepam?
Čovjeka za kojim cijela naša policijska služba bezuspješno traga: pukovnika Sebastiana Morana, koji je ustrijelio Ronalda Adaira, ispalivši iz zračne puške metak u otvoren prozor na drugom katu čeone strane kuće br. 427 u Park Laneu, dana 30. prošlog mjeseca. Eto, to je optužnica, Lestrade. A sad, Watsone, ako ste u stanju izdržati propuh od razbijenog prozora, mislim da ćete u mojoj radnoj sobi, uz cigaru, moći sebi dopustiti pola sata korisne razonode.
Zahvaljujući nadzoru Maycrofta Holmesa i neposrednoj brizi gospođe Hudson, naša nekadašnja zajednička prostorija nije se nimalo izmijenila. Istina, bila je neuobičajeno uredna, ali je inače cio raspored u njoj bio kao nekad. Nalazio se u njoj još uvijek i kutić za kemijska ispitivanja i onaj stol od jelovine čija je ploča bila sva nagrižena kiselinama. Na polici se još nalazio niz debelih svezaka s isječcima i knjigama sa svakovrsnim obavještenjima, koje bi mnogi naši sugrađani zasigurno s užitkom spalili, dijagrami, kutija s violinom i vješalica za lule, pa čak i perzijska papuča u kojoj se nalazio duhan; sve sam to opazio kad sam na brzinu pogledao oko sebe. U sobi su se nalazile dvije prilike — jedna je bila gospođa Hudson, koja nam se srdačno osmjehivala, a druga je bila ona čudovišna lutka koja je odigrala tako značajnu ulogu u našoj nočašnjoj pustolovini. Lutka je predstavljala tako dobro izrađenu voštanu figuru mog prijatelja, da je bila prava njegova slika i prilika. Postavljena na onižem stočiću i ogrnuta Holmesovim kućnim haljetkom, promatrana s ulice, uopće nije izgledala kao varka.
Nadam se, gospođo Hudson, da ste pri tom poduzeli sve mjere opreza.
Prilazila sam joj klečeći, onako kako ste mi rekli.
Izvanredno. Vrlo dobro ste izveli stvar. Jeste li utvrdili kamo je odletio metak?
Jesam, gospodine. Na žalost, oštetio je vaše lijepo poprsje, prošavši mu ravno kroz glavu, pa je udario o zid, a onda se odbio od njega i pao na ćilim. Podigla sam ga odande, evo vam ga.
Holmes ga pruži meni.
Kako što vidite, Watsone, mekan revolverski metak. Genijalno smišljeno. Tko bi, naime, očekivao da će takvo nešto biti ispaljeno iz zračne puške? Sve je u redu, gospođo Hudson, mnogo sam vam obavezan za vašu pomoć. A sad, Watsone, da vas vidim ponovo kako sjedite u svom starom naslonjaču. Imam nekoliko točaka o kojima bih s vama želio raspravljati.
On zbaci sa sebe otrcani dugački kaput, skine sa svoje lutke kućni haljetak mišje boje, navuče ga na sebe i postade opet onaj stari Holmes.
Stari šikarija još ima dobre živce i sokolove oči — reče on smijući se i razgledajući pri tom razmrskano čelo na poprsju. — Olovna kugla kroz potiljak i pravo u mozak. To je bio najbolji strijelac u Indiji, a mislim da ih i ovdje, u Londonu ima samo malo boljih. Jeste li čuli za njega?
Nisam.
Pa da, slava je takva! U svoje vrijeme, ako se dobro sjećam, niste bili čuli ni za profesora Moriartyja, jednog od pametnijih ljudi ovog stoljeća. Deder, dodajte mi s police moje biografije.
On se zavali u svoj naslonjač i nehajno poče prelistavati stranice.
Moja zbirka pod slovom »M« upravo je odlična — reče. — Dovoljan je već sam Moriarty da se to slovo istakne. A tu je i trgovac Morgan i zloglasni Merridew, pa Matthews, koji mi je izbio lijevi očnjak u čekaonici stanice Charing Cross i, najzad, evo i našeg noćašnjeg prijatelja.
On mi doda knjigu, i ja pročitah ovo: Moran Sebastian, pukovnik. Nezaposlen. Prije u prvom bengalskom pionirskom puku, rođen u Londonu 1840. Sin sir Augustusa Morana, viteza ordena Bath, nekadašnjeg poslanika u Perziji. Odgojen u Etonu i Oxforđu. Služio u pohodima na Jovaki, u Afganistanu i Harakijabu (kao obavještajac), Šepuru i Kabulu. Pisac knjige »Lov na krupnu divljač u Zapadnoj Himalaji 1881« i »Tri mjeseca u džungli 1884«. Adresa: Conduit Street. Klubovi: Angloindijski, Tankerville, Bagatelle Card.
Na rubu lista stajalo je ispisano Holmesovim sigurnim rukopisom: Drugi po redu najopasniji čovjek u Londonu.
To je naprosto da se čovjek zaprepasti — rekoh, vraćajući mu knjigu. — Život tog čovjeka je vojnička karijera dostojna poštovanja.
To je istina — odgovori Holmes. — Do izvjesne granice držao se dobro. Uvijek je bio čovjek čeličnih živaca. U Indiji još kruži priča o njemu kako je otpuzio niz odvodni jarak da bi se domogao ranjenog tigra ljudoždera. Postoji, Watsone, neko drveće koje raste do određene visine, a onda se na njemu počnu pojavljivati nekakve čudne, ružne izrasline. To se može često primijetiti i kod ljudi. Po mom mišljenju, u toku razvoja pojedinaca ispoljava se čitav niz njihovih predaka, pa iznenadan obrat u život svakog čovjeka prema dobru ili prema zlu stoji pod jakim utjecajem nečega što zapravo izvire iz njegova rodoslova. Prema tome, ličnost je u stvari samo jezgrovit izvod iz historije čovjekove porodice.
Ta pretpostavka nije sasvim uvjerljiva.
U redu, ja i ne tvrdim da je baš tako, ali ma koji da je uzrok tome, jedno stoji: pukovnik Moran krenuo je pogrešnim putem. U Indiji, iako nije izbila neka javna bruka, potpuno se onemogućio. Onda je bio umirovljen, pa je došao u London, i ovdje izišao na loš glas. Upravo u to vrijeme pronašao ga je profesor Moriarty, pa mu je Moran neko vrijeme bio načelnik štaba. Moriarty ga je obilato snabdijevao novcem, a koristio se njime samo u jednom ili dva izvanredno delikatna slučaja, u koje običan zločinac ne bi bio mogao zagristi. Možda se sjećate smrti gospođe Stewart iz Laudera, 1887. godine? Ne sjećate se? Ništa zato. Ja sam, vidite, uvjeren da su u taj zločin umiješani prsti Morana, ali mu se ništa nije moglo dokazati. Tako je bio sve smišljeno prikrio da ga nismo mogli optužiti ni onda kad je Moriartyjeva banda bila otkrivena. Sjećate li se dana kad sam vas posjetio u vašem stanu pa sam počeo zatvarati kapke na prozorima u strahu od zračne puške? Sigurno ste me onda smatrali mušičavim čovjekom. Međutim, ja sam bio potpuno svjestan svog postupka, jer sam znao za postojanje te naročite puške, a znao sam i to da će gađati jedan od najboljih strijelaca na svijetu. Za vrijeme našeg boravka u švicarskoj slijedio nas je s Moriartyjem, i nimalo ne sumnjam da mi je on priredio onih opakih pet minuta na stjenovitoj izbočini u Reichenbachu.
Pretpostavit ćete da sam i te kako pažljivo pratio novine za vrijeme
svog boravka u Francuskoj, strpljivo očekujući neku priliku da mu uđem u trag. Dotle dok bi on bio u Londonu na slobodi, jadan bi bio moj život. Danju i noću osjećao bih njegovu sjenu za sobom, i on bi mi kad-tad došao glave. A što sam ja mogao uraditi? Kad bih ga ugledao, ne bih ga smio uzeti na nišan, jer bih dospio na optuženičku klupu. Obratiti se vlastima, ne bi imalo nikakva smisla. Vlasti se ne bi bile smjele umiješati na osnovi neke na izgled plašljive sumnje. Tim putem ne bih bio postigao ništa. Ali zato sam veoma revno pratio vijesti o zločinima, svjestan da ću jednom ipak naići na njega. Tad je došlo do smrti Ronalda Adaira. Došao je najzad i moj trenutak. Imajući na umu sve što mi je bilo poznato, zar nije sigurno da je umorstvo izvršio pukovnik Moran? Kartao se s mladićem, otpratio ga iz kluba kući i onda ga kroz otvoren prozor ustrijelio. U to nisam ni najmanje sumnjao. Dostajali su i sami meci da mu namaknu omču na vrat. Odmah mi je bilo to jasno. Čim me je njegov stražar primijetio, odmah sam bio svjestan da će on o tome biti obaviješten, a onda će moj iznenadni dolazak dovesti u vezu sa svojim zločinom, i to će ga strahovito uzbuditi. Stoga sam bio čvrsto uvjeren da će me smjesta pokušati ukloniti sa svoga puta i da će u tu svrhu upotrijebiti svoje ubojito oružje. U prozor sam stavio izvanredan nišan, i pošto sam unaprijed upozorio policiju da će ona možda biti potrebna na licu mjesta (uzgred rečeno, vi ste, Watsone, vrlo točno primijetili njezinu prisutnost na ulazu u onu kuću), izabrao sam za svoju osmatračnicu mjesto koje mi se činilo najpogodnijim, i ne sluteći da će i on izabrati isto mjesto za svoj napad. A sad, dragi moj Watsone, treba li još nešto da vam objasnim?
Treba — rekoh. — Niste mi objasnili iz kojih je pobuda pukovnik Moran ubio Ronalda Adaira.
Ah! Moj dragi Watsone, sad prelazimo u carstvo nagađanja, u kojem može zastraniti i najlogičniji um. Na osnovi činjenica svatko može postavljati svoje pretpostavke, pa vaše mogu biti isto tako točne kao i moje.
Znači da ste vi postavili svoje?
Mislim da činjenice nije teško objasniti. U istrazi se ispostavilo da su pukovnik Moran i mladi Adair dobih u igri zajedno pozamašnu svotu novca. Moran je, nesumnjivo, tom prilikom igrao nepošteno. Ja
za tu njegovu sklonost znam već odavna. Adair je, onoga dana kad se dogodilo umorstvo, otkrio da je Moran varao na kartama, pa je, po svemu sudeći, razgovarao o tome s njim u četiri oka i tom prilikom mu zaprijetio da će ga raskrinkati ako dobrovoljno ne otkaže svoje članstvo u klubu i ne obeća da će se prestati kartati. Nije vjerojatno da bi mladić kakav je bio Adair bio spreman da na licu mjesta izazove javnu bruku raskrinkavanjem jedne ugledne ličnosti, od njega toliko starije. Postupio je, stoga, vjerojatno onako kako ja pretpostavljam. Moran bi bio zapao u bezizlazan položaj da je bio isključen iz svih klubova kojima je pripadao, jer je živio od novca što ga je na nepošten način sticao na kartama. Zato je i ubio Adaira, koji je bio zaključao vrata da ga dame ne bi iznenadile i uznemirivale pitanjima odakle mu novac. U trenutku kad je pokušao obračunati svotu koju je morao vratiti, jer nije htio da se koristi nepoštenom igrom svog partnera, ovaj ga je ubio. Može li se ta pretpostavka prihvatiti?
Ne sumnjam da ste ušli u bit stvari.
Ta će moja pretpostavka biti potvrđena na suđenju. U svakom slučaju, bilo što bilo, pukovnik Moran nam neće više zadavati brige, von Herderova zračna puška ukrašavat će muzej Scotland Yarda, a Sherlock Holmes će ponovo moći slobodno posvećivati svoj život onim malim, zanimljivim problemima koje u velikom obilju pruža složeni londonski život.

PODUZETNIK IZ NORWOODA

— S gledišta kriminalističkih stručnjaka — reče Sherlock Holmes
London je nakon smrti mnogo žaljenog profesora Moriartyja postao potpuno nezanimljiv grad.
Sumnjam da biste mogli naći mnogo ispravnih građana koji bi se u tom pogledu složili s vama — odgovorih.
U redu, u redu, neću biti sebičan — odgovori mi on uz osmijeh i pri tom odgurnu stolicu od stola za kojim smo doručkovali. — Zajednica je njegovom smrću sigurno dobila, pa nitko, osim siromašnoga nezaposlenog stručnjaka koji je izgubio svoje zanimanje, nije njegovom smrću ništa izgubio. Dok je Moriarty bio ovdje, jutarnje novine pružale su neograničene mogućnosti. Često se radilo o sasvim neznatnom tragu, Watsone, o sasvim neznatnoj indikaciji, ali to je bilo dovoljno da me podsjeti da je taj veliki zloduh ovdje, djelatan upravo kao što najnježnije podrhtavanje paukove mreže podsjeća čovjeka na odvratnog pauka koji vreba u središtu mreže: sitne krađe, drski napadi, nasilja bez svrhe — sve je to čovjek koji drži ključ u rukama mogao sjediniti u jednu povezanu cjelinu. Čovjeku koji naučno proučava viši svijet zločinaca nijedna prijestolnica u Evropi nije pružala prednosti koje mu je pružao London u to vrijeme. Ali sada — i on slegnu ramenima, podsmješljivo potcjenjujući stanje kriminalističkih studija koje je on svojim radom bio toliko unaprijedio.
U vrijeme o kojemu govorim Holmes je već nekoliko mjeseci bio u Londonu, a ja sam, na njegovo traženje, prodao svoju ordinaciju i pridružio mu se da s njim dijelim naš stari stan u Baker Streetu. Jedan mladi liječnik, po imenu Verner, kupio je moju malu praksu u Kensingtonu i prihvatio za nju, začudo bez mnogo oklijevanja, najvišu cijenu koju sam se usudio zatražiti. Taj je događaj razjašnjen tek nakon nekoliko godina, kad sam saznao da je Verner neki dalji Holmesov rođak i da je, u stvari, moj prijatelj dao novac.
Mjeseci našeg zajedničkog živovanja nisu bili baš bez nekih naročitih doživljaja, kao što je to Holmes tvrdio, jer, gledajući svoje bilješke, vidim da se u tom razdoblju dogodio slučaj s dokumentima bivšeg predsjednika Murilla i potresan doživljaj s nizozemskim
parobrodom »Friesland«, koji umalo što nas obojicu nije stajao života. Njegova hladna i ponosna priroda bila je, međutim, uvijek protivna svemu što bi iole moglo izazvati odobravanje javnosti, pa me je upravo obavezao da ne kažem ni jedne jedine riječi o njemu, o njegovu načinu rada i njegovim uspjesima, a tu je zabranu, kako sam već objasnio, tek nedavno ukinuo.
Poslije tog šutljivog protesta, Sherlock Holmes se zavali u svom naslonjaču i nehajno otvori jutarnje novine, kad našu pažnju odjednom privuče oštro zvonjenje, a onda se začu mukao zvuk, kao da netko pesnicom udara u vanjska vrata. Kad su se vrata otvorila, netko bučno uđe u predsoblje i brzo se uspne stepeništem. Čas zatim upade u sobu mlad, pomaman čovjek, unezvijerenih očiju, sav raščupan i zadihan. Gledajući u nas, čas u jednog, čas u drugog, pod našim upitnim pogledima postane svjestan da se mora na neki način ispričati što je tako neprilično upao.
Žalim, gospodine Holmes — uzviknu. — Nemojte mi zamjeriti. Ja sam gotovo lud, gospodine Holmes; ja sam nesretni John Hector McFarlane.
Reče nam to takvim tonom kao da će nam već samo njegovo ime objasniti ne samo njegov posjet, nego i njegov bučni ulazak. Po nepokretnom licu mog prijatelja, međutim, meni je odmah bilo jasno da mu to ime nije nepoznato.
Izvolite cigaretu, gospodine McFarlane — reče Holmes neznancu, pružajući mu kutiju. — Siguran sam da bi vam moj prijatelj Watson, na osnovi vaših simptoma, mogao propisati sredstvo za umirenje. Vrijeme je bilo suviše toplo posljednjih nekoliko dana. Sada, ako osjećate da ste se umirili, bio bih sretan kad biste sjeli, te nam polako i mirno rekli tko ste i što želite. Vi ste spomenuli svoje ime kao da bih ja morao znati za njega, ali ja vas uvjeravam da o vama ništa ne znam, osim očitih činjenica, to jest da ste neženja, advokat, slobodan zidar i astmatičar.
Kako sam već bio navikao na metode svog prijatelja, odmah sam uočio da je njegove dedukcije izazvao posjetilac svojom neurednošću u odijevanju, svežnjem pravnih dokumenata što mu je virio iz jednog džepa, značkom na lancu od sata i teškim disanjem. Sav zaprepašten,
novi klijent upro je u njega oči.
Da, ja sam sve to, gospodine Holmes, a k tome u ovom trenutku i najnesretniji čovjek u Londonu. Zaboga, nemojte me napustiti, gospodine Holmes! Ako dođu da me uhapse prije nego što završim svoje izlaganje, učinite da mi dadu bar toliko vremena koliko mi je potrebno da vam kažem cijelu istinu. Otići ću u zatvor ako budem znao da vi radite za mene.
Da uhapse vas? — reče Holmes. — Zaista, to je veoma zanimljivo. A na osnovi kakve optužbe očekujete da biste mogli biti uhapšeni?
Na osnovi optužbe da sam umorio gospodina Jonasa Oldacrea iz Lower Norwooda.
Na izražajnom licu mog prijatelja odražavala se simpatija, gotovo bih rekao izmiješana sa zadovoljstvom.
Zar zbilja? — reče. — Upravo sam maločas za doručkom rekao svom prijatelju doktoru Watsonu da su vijesti o senzacionalnim slučajevima nestale iz naših novina.
Naš posjetilac ispruži ruku i uze »Daily Telegraph«, koji je još ležao na Holmesovim koljenima.
Da ste pročitali novine, gospodine, bilo bi vam jasno po kakvu sam poslu jutros došao do vas. Imam osjećaj kao da moje ime i moja nesreća idu od usta do usta.
On otvori list i pokaza mi jednu stranicu.
Evo, s vašim dopuštenjem, pročitat ću vam sve. Slušajte, gospođine Holmes. Naslovi su: »Tajanstvena afera u Lower Norwoodu. Nestanak poznatog poduzetnika. Sumnja da se radi o ubojstvu i zlonamjernoj paljevini. Putokaz za pronalaženje zločinca.« To je trag koji već slijede, gospodine
Holmes, i siguran sam da on neumitno vodi do mene. Slijedili su me od stanice London Bridge pa sad čekaju samo pismeni nalog da me uhapse. To će slomiti srce moje majke, slomit će ga! — Lomio je ruke od strepnje, klateći se na stolici.
S interesom sam motrio tog čovjeka, optuženog da je izvršio težak
zločin. Svojom kosom boje lana, svojim blijedim, glatko izbrijanim licem, s uplašenim plavim očima i mekim, čulnim usnama, doimao se negativno. Moglo mu je biti dvadeset i sedam godina. Po odijelu i držanju bio je to pravi gospodin. Iz džepa lakog ljetnog ogrtača virio mu je svežanj akata koji su svjedočili o njegovoj pravničkoj profesiji.
— Treba da iskoristimo vrijeme kojim raspolažemo —  reče Holmes. — Hoćete li biti ljubazni, Watsone, pa uzeti te novine i pročitati mi taj članak?
Ispod zvučnih naslova, koje je naveo naš klijent, pročitao sam ovaj uzbudljivi članak:
»Noćas u kasne sate, ili u rano jutro, zbio se u Lower Nonvoodu jedan događaj koji ukazuje, vjerojatno, na težak zločin. Gospodin Jonas Oldracre dobro je poznat stanovnik ovog predgrađa, u kojem već dugo godina vodi svoj poduzetnički posao. Taj neženja, kojemu su sada 52 godine, živi u vili Deep Dene na istoimenoj cesti prema Sydenhamu, a poznat je kao čovjek čudnih navika, tajanstven i povučen. Ima nekoliko godina otkako se, u stvari povukao od poslova na kojima je, kako se govori, zaradio znatno bogatstvo. Međutim, iza njegove kuće  još postoji malo skladište drvene građe. Prošle noći, oko dvanaest sati, dignuta je uzbuna, jer se jedna gomila građe zapalila. Šmrkovi su uskoro bili na licu mjesta, ali je skladište potpuno izgorjelo, jer je suho drvo pomamno gorjelo. Sve je to u prvi mah izgledalo kao nesretan slučaj, ali najnovije indicije, čini se, ukazuju na težak zločin. Čudno je što se vlasnik poduzeća u to doba nije nalazio na mjestu požara. Istragom, do koje je kasnije došlo, utvrđeno je da je upravo nestao iz kuće i da nije spavao u svome krevetu, da je blagajna koja se nalazi u sobi otvorena, da je niz važnih dokumenata razbacan po sobi i, najzad, ustanovljeni su znaci teške borbe na život i smrt, jer su u prostoriji nađeni tragovi krvi i jedan hrastov štap, kojem su na dršci također bili tragovi krvi. Poznato je da je gospođin Jonas Oldacre te noći, u kasno doba, primio jednog posjetioca, a za pronađeni štap utvrđeno je da je vlasništvo tog posjetioca, mladog londonskog advokata Johna Hectora McFarlanea, mlađeg suvlasnika tvrtke Graham & McFarlane iz Greshar Buildinga E. C. 426. Policija smatra da ima dokaza da je posrijedi vrlo težak zločin, pa nema sumnje da će doći do senzacionalnih otkrića.
Posljednje novosti: Dok je list još bio u štampi, govorilo se da je
gospodin John Hector McFarlane već uhapšen pod optužbom da je ubio gospodina Jonasa Oldacrea. Saznajemo da je izdan nalog za njegovo hapšenje. Prilikom istrage u Norwoodu došlo je do daljeg razvoja mračnog događaja. Saznaje se da je osim znakova borbe u sobi nesretnog poduzetnika otkriveno da su vrata koja iz poduzetnikove spavaće sobe vode u prizemlje bila otvorena i da postoje tragovi koji ukazuju na to da je neki veliki predmet bio odvučen do gomile drva, te da su sagorjeli ostaci ljudskog tijela nađeni pougljenjeni u pepelu koji je ostao od požara. Policija pretpostavlja da je izvršen senzacionalan zločin, to jest da je žrtva premlaćena u vlastitoj spavaćoj sobi, da su zatim dokumenti opljačkani, a leš odvučen do gomile drva i spaljen, kako bi se sakrili tragovi zločina. Vođenje istrage povjereno je iskusnom inspektoru Lestradeu iz Scotland Yarda, koji slijedi tragove s uobičajenom energijom i pronicljivošću.«
Sherlock Holmes sasluša taj značajni izvještaj. Bio je pri tom  sklopio oči i sastavio vrhove prstiju.
Ovaj slučaj ima zaista nekoliko zanimljivih točaka — reče na svoj uobičajeni nehajni način. — U prvom redu, smijem li vas zamoliti, gospodine McFarlane, da mi kažete kako objašnjavate činjenicu što ste još na slobodi, usprkos tome što, čini se, postoji dovoljno dokaza koji opravdavaju vaše hapšenje? — upita Holmes svog posjetioca.
Živim u Torrington Lodgeu u Blackheathu, zajedno sa svojim roditeljima, gospodine Holmes. Prošle noći, kako sam morao završiti neke poslove s gospodinom Jonasom Oldacreom, prenoćio sam u jednom hotelu u Norwoodu i odande pošao na posao. O cijeloj  toj stvari nisam ništa znao dok nisam ušao u vlak i pročitao ono što ste maločas čuli. Odmah sam shvatio u kakvu se opasnom položaju nalazim pa sam požurio da slučaj predam vama u ruke. Vjerojatno bi me bili uhapsili u mom uredu u Cityju ili kod kuće. Jedan me je čovjek pratio od stanice London Bridge, pa ne sumnjam ... Gospode bože, što  je to?
Oglasilo se zvonce, a odmah zatim čuli su se teški koraci čovjeka koji se penje uz stepenice. Čas zatim na vratima se pojavi naš stari prijatelj Lestrade. Preko njegova ramena primijetio sam vani još jednog ili dvojicu uniformiranih policajaca.
Gospodine, vaše je ime John Hector McFarlane, zar ne? — upita Lestrade.
Naš nesretni klijent digne se blijed kao smrt.
Ja vas hapsim zbog predumišljenog ubojstva gospodina Jonasa Oldacrea iz Lower Norwooda.
McFarlane se okrenu prema nama s izrazom očajanja i sruši se kao slomljen na stolicu.
Trenutak samo, Lestrade — reče Holmes. — Pola sata više ili manje nema nikakve uloge za vas, a gospodin nam je upravo podnosio izvještaj o svom vrlo zanimljivom slučaju, pa će nam možda pomoći da čitavu tu stvar objasnimo.
Nadam se da ćete je uspjeti objasniti — reče Lestrade namrgođeno.
Ipak, ako mi dopustite, želio bih čuti njegov iskaz, jer me sam slučaj veoma zanima.
— U redu, gospodine Holmes, vrlo mi je teško da vam ma što odbijem, jer ste u prošlosti nekoliko puta pomogli policiji, pa vam mi u Scotland Yardu dugujemo protuuslugu — reče Lestrade. — Dakako, ja moram ostati ovdje s uhapšenikom. Moram ga pri tom upozoriti da će se sve što ovdje izjavi moći možda na sudu iskoristiti protiv njega.
— Ja ništa drugo i ne tražim — reče naš klijent. — Sve što tražim jest da čujete i saznate svu istinu.
Lestrade baci pogled na svoj sat. — Dajem vam pola sata vremena
reče.
Prije svega, želim vam dati jedno objašnjenje — reče McFarlane. — O gospodinu Jonasu Oldacreu nisam znao ništa. Bilo mi je poznato samo njegovo ime. Moji su ga roditelji, doduše, nekad poznavali, ali već mnogo godina nisu imali nikakvih veza s njim. Mnogo sam se stoga iznenadio jučer, kad je oko tri sata po podne ušao u moj ured u Cityju, a još više sam se iznenadio kad mi je rekao zašto me je posjetio. Imao je u ruci nekoliko načrčkanih listova, istrgnutih iz bilježnice, i položio ih je na moj stol. Evo ih, ovdje su.
»To je moja oporuka«, rekao je. »želio bih, gospodine McFarlane, da
joj date zakonom predviđeni oblik. Ostat ću ovdje sve dok to ne izvršite.«
Sjeo sam onda da taj zapis prepišem. Možete zamisliti koliko sam se iznenadio kad sam vidio da je, uz neka ograničenja, cjelokupno svoje imanje ostavio meni. Bio je to neki čudni omanji čovjek, sličan lasici. Kad god bih bacio pogled na njega, primijetio bih da me njegove oštre sive oči, ispod bijelih trepavica, promatraju s velikim zanimanjem. Jedva sam vjerovao vlastitim očima kad sam vidio odredbe oporuke. Ali on mi je objasnio da je neženja, gotovo bez ijednog živog rođaka, da je u svojoj mladosti poznavao moje roditelje, da je o meni uvijek čuo govoriti kao o veoma zaslužnom mladom čovjeku, pa je uvjeren da će njegov novac doći u dostojne ruke. Meni je bilo preostalo samo da promucam nekoliko riječi zahvalnosti. Oporuka je propisno sastavljena i potpisana, a svjedok je bio moj pisar. Sve se to nalazi ispisano na ovom plavom papiru, a ovi donji listovi, kao što sam vam već objasnio, samo su skica oporuke. Gospodin Jonas Oldacre obavijestio me da postoji još niz dokumenata — potvrda o zakupu građevina, imovinski listovi, hipoteke, privremene priznanice i tako dalje — koje moram vidjeti. Rekao mi je da neće biti miran dok god se čitava stvar ne uredi i zamolio me da te noći dođem k njemu u Norwood, da ponesem sa sobom oporuku i ondje uredim s njim cijelu stvar. »Zapamtite, mladiću, vašim roditeljima da niste o svemu ovome rekli ni riječi dok sve ne bude gotovo. Bit će to za njih malo iznenađenje«, rekao mi je. Bio je veoma uporan u tom pogledu i zahtijevao je od mene da mu to čvrsto obećam.
Možete zamisliti, gospodine Holmes, da nisam bio raspoložen da ga odbijem, što god od mene tražio. Smatrao sam ga svojim dobrotvorom, pa sam nastojao što sam više mogao da udovoljim svim njegovim željama. Zato sam svojima poslao telegram kojim sam im javljao da sam zauzet vrlo važnim poslom pa ne znam kad ću se vratiti kući. Gospodin Oldacre mi je rekao da bi želio da s njim večeram i dodao da prije devet sati možda neće biti kod kuće. Zato je bilo već devet i  po kad sam stigao pred njegovu kuću. Našao sam ga ...
Stanite — prekide ga Holmes. — Tko vam je otvorio vrata?
— Neka žena srednjih godina, vjerojatno njegova domaćica.
Ona je, vjerojatno, spomenula vaše ime, zar ne?
Točno — reče McFarlane.
Molim vas nastavite.
McFarlane obrisa vlažno čelo, a zatim produži pričati.
Ta žena me je uvela u blagovaonicu, gdje nam je poslužena jednostavna večera. Poslije toga me je gospodin Oldacre odveo u svoju spavaću sobu, gdje se nalazila jedna teška blagajna. On ju je otvorio i iz nje izvadio gomilu dokumenata, koje smo zajedno pregledali. Završili smo taj posao između jedanaest i dvanaest sati. Napomenuo je da ne bi trebalo da uznemirujemo domaćicu, pa me je izveo kroz vrata na balkon, a koja su cijelo vrijeme bila otvorena.
Da li je zastor bio spušten? — zapita Holmes.
Nisam sasvim siguran, ali čini mi se da je bio samo napola spušten. Da, sada se sjećam, podigao ga je da bi otvorio vrata. Nisam mogao naći svoj štap, a on mi onda reče: »Ne brinite, mladiću, nadam se da ću vas sada češće vidjeti, pa ću zadržati vaš štap dok ne dođete  po njega.« Ostavio sam ga tamo, pored otvorene blagajne i papira složenih na stolu u pakete. Bilo je kasno, pa se nisam mogao vratiti u Blackheath i tako sam prenoćio u hotelu »Aherley Arms«.
Ima li još nešto što biste htjeli upitati, gospodine Holmes? — upita Lestrade, koji je bio podigao obrve jedan ih dva puta za vrijeme tog značajnog iskaza.
— Ništa dok ne odem u Blackheath.
Htjeli ste, valjda kazati u Nonvood — reče Lestrade.
O da, svakako, to sam upravo mislio — reče Holmes, osmjehnuvši se pri tom zagonetno. Lestrade je naučio, s više iskustva nego što je to možda bio voljan priznati, da je Holmesov mozak, oštar kao britva, u stanju da prodre u ono što je za njega bilo neprodorno. Primijetio sam da začuđeno gleda u mog prijatelja.
Želio bih sada porazgovarati s vama, gospodine Holmes  — reče. — Gospodine McFarlane, dva moja policajca nalaze se pred vratima, a pred kućom vas čekaju kola. — Nesretni mladi čovjek  podiže se i, bacivši još jedan preklinjući pogled na nas, iziđe iz sobe.
Policajci ga odvedoše u kola, a Lestrade ostade u sobi.
Holmes uze u ruke listove na kojima je bila skica oporuke i zagleda se u njih s najživljim zanimanjem.
Ima nešto u tim dokumentima, Lestrade, zar ne? — reče pružajući mu ih.
Lestrade se zagleda u njih s izrazom čuđenja na licu.
Mogu pročitati prvih nekoliko redaka, one u sredini na drugoj strani, a uz to jedan ili dva na kraju. Ti su reci jasni kao da su štampani
reče — ali cijeli ostali dio rukopisa veoma je nejasan, a tri se mjesta ne mogu uopće pročitati.
Što mislite o tome? — upita ga Holmes.
Recite mi najprije što mislite vi?
Da je sve to napisano u vlaku. Jasan dio rukopisa predstavlja stanice, nejasan vlak u pokretu, a sasvim nejasan prelaženje preko skretnica. Stručnjak bi odmah rekao da je sve to napisano u prolazu kroz predgrađa, jer samo u neposrednoj blizini velikoga grada raskrsnice slijede tako brzo jedna za drugom. Ako pretpostavimo da je čovjek cijelo vrijeme putovanja bio zauzet pisanjem oporuke, onda to znači da je oporuka pisana u vlaku koji se između Norwooda i London Bridgea zadržava samo jedanput.
Lestrade se poče smijati.
Kad vi počnete teoretizirati, gospodine Holmes, ja to jedva mogu podnijeti. Kakve to veze ima s našim slučajem? — upita.
Pa to potvrđuje priču mladog čovjeka koji tvrdi da je Jonas Oldacre napisao oporuku jučer u vlaku. Izgleda vam čudno, zar ne, da čovjek piše tako važan dokument bez duljeg razmišljanja. To vodi do zaključka da nije pridavao neku važnost čitavoj toj stvari. Vjerojatno nije ni mislio da bi takva oporuka mogla ikad stupiti na snagu.
Ali on je tom oporukom osudio sebe na smrt — reče Lestrade.
Oh, zar je to vaše mišljenje?
A vaše nije?
Pa sve je moguće. Ali meni to još nije jasno.
Nije jasno? Zaista, ako ovo nije jasno, što je onda uopće jasno? Evo, jedan mlad čovjek iznenada saznaje da će od jednog starijeg čovjeka naslijediti njegovo bogatstvo. Što onda čini? Ne govori nikome ništa, već udešava stvar tako da pod nekakvim izgovorom te noći obiđe svog klijenta. Čeka da jedina druga osoba u kući legne, a zatim u samoći spavaće sobe ubija čovjeka, spaljuje njegov leš u gomili drva i odlazi u jedan hotel u susjedstvu. Tragovi krvi u sobi, a i na štapu,  jedva su vidljivi. Možda je pretpostavljao da će njegov zločin biti izvršen bez krvi, pa se nadao da će, ako leš sagori, nestati svi tragovi zločina, tragovi koji bi iz određenih razloga morali ukazati na njega. Zar sve to nije čudno?
Čini mi se, dobro moj Lestrade, da je to malo suviše očito — reče Holmes. — Pored tolikih dobrih osobina, vi, čini se, nemate dovoljno mašte. Da ste mogli samo načas biti na mjestu tog mladog čovjeka, biste li vi izabrali za izvršenje zločina noć neposredno nakon sastavljanja oporuke? Zar vam ne bi izgledalo da je opasno stvarati tako blisku vezu između ta dva događaja? Dalje, biste li bili izabrali priliku kada se znalo da ste u kući, kad vas je netko od posluge pustio u kuću? I, najzad, biste li se bili izložili velikim naporima da sakrijete leš, a pri tom ostavili svoj štap kao znak da ste vi počinili zločin? Priznajte, Lestrade, sve je to sasvim nevjerojatno.
Što se tiče štapa, gospodine Holmes, vi znate isto tako dobro kao i ja da je zločinac često uzbuđen i čini stvari koje bi hladnokrvan čovjek izbjegao. Vrlo je vjerojatno da se plašio vratiti se u sobu. Imate li kakvu drugu pretpostavku koja bi bila u skladu s činjenicama?
Imam ih, ako hoćete, pola tuceta — reče Holmes. — Evo vam, na primjer, jedne sasvim moguće i čak vjerojatne. Poklanjam vam je. Onaj postariji čovjek pokazuje dokumente koji očito imaju neku vrijednost. Neka skitnica koja onuda prolazi primjećuje ih kroz vrata, jer je zastor samo do pola spušten. Advokat odlazi. Ulazi skitnica. On uzima štap koji je spazio, ubija Oldacrea i odlazi, pošto je spalio leš.
Zašto bi skitnica spalio leš?
A zašto bi to učinio McFarlane?
Da zametne trag zločinu.
Zar nije upravo skitnica mogao to učiniti?
A zašto skitnica nije ništa odnio?
Zato što su bili u pitanju dokumenti koje ne bi mogao prodati.
Lestrade odmahnu glavom, ali meni se učini da njegovo ponašanje nije više tako sigurno kao što je bilo prije.
U redu, gospodine Holmes, tražite vi vašu skitnicu, a dok je ne nađete, mi ćemo se držati ovog našeg čovjeka. Budućnost će pokazati tko je u pravu. Samo, vodite računa o ovoj točki gospodine Holmes: koliko je nama poznato, nijedan dokument nije uzet, a hapšenik je čovjek na svijetu koji nije imao nikakva razloga da ih uzme, jer bi kao zakoniti nasljednik došao do njih u svakom slučaju.
Izgledalo je da je moj prijatelj pogođen tom primjedbom.
Ne mislim poricati da činjenice, donekle, govore u prilog vaše pretpostavke — reče. — Želim samo istaknuti da su moguće i druge pretpostavke. Kao što ste rekli, o tome tko je od nas dvojice u pravu odlučit će budućnost. Do viđenja! Mogu vam reći da ću u toku dana otići u Norwood da vidim kako napreduje istraga.
Kada je detektiv otišao, moj je prijatelj ustao i obavio pripreme za dnevni posao sa živahnim izgledom čovjeka koji ima pred sobom zadatak koji mu leži na srcu.
Moj prvi pokret, Watsone — reče žurno oblačeći redengot — mora biti, kao što rekoh, u pravcu Blackheatha.
A zašto ne u pravcu Norwooda?
Zato što u toj stvari imamo jednu posebnu okolnost koja prati u stopu drugu, posebnu okolnost. Policija griješi što usredotočuje svoju pažnju na drugu okolnost, koja je zločinačke prirode. Ali za mene je očito da se logički put prilaženja toj stvari sastoji u tome da bacimo nešto svjetla na prvu okolnost: na čudnu oporuku, tako iznenada napisanu i tako neočekivanu za nasljednika. To bi moglo doprinijeti tome da se pojednostavi ono što slijedi. Ne, dragi prijatelju, mislim da mi vaša pomoć neće zatrebati. Mislim da stvar neće biti opasna, inače ne bih ni pomišljao da krenem bez vas. Uvjeren sam da ću vam večeras,
kad vas budem vidio, moći saopćiti da sam učinio nešto za tog nesretnog mladića koji se stavio pod moju zaštitu.
Kad se moj prijatelj vratio, bilo je već kasno. Već na prvi pogled razabrah po njegovu iscrpljenom i zabrinutom licu da mu se nade s kojima je bio krenuo nisu ispunile. Čitav jedan sat gudio je na violini, nastojeći umiriti svoje uzburkane misli. Najzad odbaci instrument i podnese mi detaljan izvještaj o svojim nezgodama.
Stvari idu naopako, Watsone, gore nego što se moglo i zamisliti. Sačuvao sam hrabrost pred Lestradeom, ali duše mi, sve mi se čini da  je on ovaj put na pravom tragu, a mi na pogrešnom. Svi moji instinkti vode u jednom pravcu, a činjenice u drugom. Sve se bojim da britanske porote još nisu postigle potreban stupanj inteligencije koji bi im omogućio da dadu veću važnost mojim pretpostavkama nego Lestradeovim činjenicama.
Jeste li bili u Blackheathu?
Jesam, Watsone. Otišao sam onamo i vrlo brzo doznao da je Oldacre bio prilično veliki nitkov. Uhapšenikov otac bio je izišao da traži sina, dok je majka ostala kod kuće — mala, punačka žena plavih očiju koja je sva podrhtavala od straha i ogorčenja. Naravno, ona nije htjela priznati mogućnost krivnje svoga sina; nije izrazila iznenađenje ni žaljenje zbog Oldacreove sudbine. Naprotiv, govorila je o Oldacreu s takvom gorčinom, da je, iako nesvjesno, u znatnoj mjeri pojačala postavku policije. Jer, naravno, ako ju je njen sin čuo da o tom čovjeku govori na takav način, to ga je moglo unaprijed raspoložiti za mržnju i nasilje prema njemu. »On je zloban i lukav majmun više nego neko ljudsko biće«, rekla mi je ona, »i od svoje mladosti uvijek je bio takav.«
»Vi ste ga, dakle, odavna poznavali?« rekoh.
»Da, dobro sam ga poznavala. U stvari, on mi je nekad udvarao. Hvala bogu, imala sam dovoljno pameti pa sam ga ostavila i udala se za boljeg, mada siromašnijeg čovjeka. Bila sam zaručena s njim, gospodine Holmes. Kad sam doznala za odvratnu priču kako je jednu mačku držao u kavezu, toliko sam bila zgranuta njegovom brutalnošću, da više nisam uopće htjela imati s njim posla.«
Zatim je počela preturati po pisaćem stolu i pružila mi fotografiju
jedne žene, sramno unakažene nožem. »To je moja fotografija«, reče.
»Primila sam je od njega na dan mog vjenčanja, zajedno s njegovom kletvom«.
»Pa, dobro — rekoh — on vam je najzad oprostio, jer je cjelokupni svoj imetak ostavio vašem sinu«.
»Ni moj sin ni ja ne želimo ništa od Jonasa Oldacrea, mrtvog ili živog«, uskliknu ona istinski uzbuđena. »Ima boga na nebu, gospodine Holmes, i taj bog, koji je kaznio tog pokvarenjaka, pokazat će, u vrijeme koje bude on odredio, da ruke moga sina nisu okaljane njegovom krvlju.«
Ja sam onda pokušao drugim putem pronaći nešto što bi moglo podržati našu pretpostavku, ali uzalud: dosta je toga bilo protiv nje. Najzad napustih Blackheath i odoh u Norwood.
Oldacreova kuća, Deep Dene House, velika je modema vila od upadljivo crvene opeke, a nalazi se podalje od ceste i okružena je vlastitim zemljištem, s lovorovim grmljem na travnjaku pod samim prozorima. S desne strane, na nekoj udaljenosti od ceste, nalazi se stovarište drvene građe koje je bilo poprište požara. Evo jednog grubog plana kuće u mojoj bilježnici. Ova vrata s lijeve strane vode u Oldacreovu sobu. S ceste se može lijepo vidjeti kroz njih. To je jedino što me je danas utješilo. Lestrade nije bio tamo, pa me je dočekao komandir njegovih policajaca. Oni su upravo bili otkrili jedno skriveno blago. Proveli su čitavo jutro čeprkajući među pepelom izgorjele gomile drva, pa su osim izgorjelih organskih ostataka  pronašli nekoliko izblijedilih metalnih pločica. Ispitao sam ih pažljivo: bila su to, bez ikakve sumnje, dugmad od hlača. Čak sam razabrao da je jedno od njih označeno imenom »Hyams«, imenom Oldacreova krojača. Zatim sam veoma pažljivo pregledao travnjak, ne bih li našao nekakve tragove, ali zbog suše zemljište je tvrdo kao kamen. Ništa se nije moglo vidjeti, osim da je netko ili neki svežanj uvučen kroz nisku živicu od kalina, koja se nalazi u istoj liniji s gomilom građe. Sve se to, naravno, slaže sa službenom pretpostavkom. Puzao sam po travnjaku, a augustovsko sunce mi je sijalo u leđa. Nakon jednog sata uzaludnog traženja podigao sam se nimalo pametniji nego što sam bio prije.
Otišao sam zatim u spavaću sobu da pretražim i nju. Tragovi krvi
bili su jedva primjetljivi, samo blijede mrlje i pjege, ali nesumnjivo svježe. Štap je bio uklonjen, tragovi su i na njemu bili neizraženi. Štap pripada našem klijentu. On to i sam priznaje. Na ćilimu su pronađeni tragovi nogu dviju osoba, ali ne i neke treće osobe, a to ide također u prilog druge strane. Tako su oni stalno nagomilavali bodove, dok smo mi ostajali na starom.
Imao sam samo tračak nade, a i on je ubrzo nestao. Pregledao sam sadržaj blagajne. Veći dio tog sadržaja bio je izvađen i ostavljen na stolu. Papiri su bili složeni u zapečaćene omotnice, od kojih je jednu ili dvije otvorila policija. Koliko sam mogao ocijeniti, papiri nisu od velike vrijednosti, a ni po uložnoj knjižici nije se moglo utvrditi da je  gospodin Oldacre neki bogataš. Ali možda se ovdje nisu nalazili svi njegovi papiri. Naišao sam na neke znakove da postoje i pravni dokumenti, možda najvredniji, koje nisam mogao pronaći. Naravno, kad bismo to mogli dokazati, glavni Lestradeov argument okrenuo bi se protiv njega, jer tko bi krao nešto kad bi znao da će to ionako uskoro naslijediti.
Pošto sam pregledao sve omotnice, ne naišavši ni na kakav trag, pokušao sam sreću s domaćicom, gospođom Lexington. To je mala, crna, tiha žena nepovjerljivih i kosih očiju. Ona nam je mogla nešto kazati da je htjela, u to sam uvjeren. Ali ona je šutjela kao grob. Da, ona je u devet i po pustila gospodina McFarlanea u kuću. Rekla mi je da bi voljela da joj je ruka usahnula nego što je to učinila. Legla je u postelju oko deset i po sati. Njena je soba na drugom kraju kuće, pa nije mogla čuti ništa od onoga što se dogodilo. Gospodin McFarlane je u predvorju ostavio svoj šešir i, koliko se ona sjeća, svoj štap. Nju je probudila uzbuna zbog požara. Njen jadni, dragi gospodar sigurno je umoren. Da li je imao neprijatelja? E, pa svaki čovjek ima neprijatelja, ali gospodin Oldacre je živio veoma povučeno i sastajao se s ljudima samo  poslovno. Vidjela je dugmad i sigurna je da su pripadala odijelu koje je on imao na sebi prošle noći. Gomila drva bila je vrlo suha, jer čitav mjesec nije bilo kiše. Gorjela je kao slama, a kad je ona stigla do nje, vidjela je samo još plamen. Ona i vatrogasci osjetili su iz gomile miris sagorjelog mesa. Ni o papirima ni o privatnim poslovima gospodina Oldacrea ona ne zna ništa.
To vam je, eto, dragi moj Watsone, izvještaj o mom neuspjehu, a
ipak — on je pri tom stiskao, u nastupu uzbuđenja, svoje dugačke prste
nešto mi u duši govori da je istraga na pogrešnom putu. Nije tu još sve izišlo na vidjelo, a domaćica to zna. U njenim sam očima razabrao mrgodan izraz sumnje, a taj se izraz javlja samo u očima čeljadeta koje se osjeća krivim. Ipak, nema smisla govoriti više o tome, Watsone. Ako nas ne posluži neka sretna okolnost, bojim se da slučaj u Norwoodu neće ući u kroniku naših uspjeha, pa će se s tom činjenicom, predviđam, strpljiva javnost morati pomiriti.
Ja sam uvjeren — rekoh — da će izgled našeg klijenta učiniti povoljan dojam na porotu.
To je opasni argument, dragi moj Watsone. Sjećate li se onog strašnog ubojice Berta Stevensa, koji je 1887. godine tražio od nas da ga spasimo? Da li je ikad postojao mlad, skroman čovjek koji bi se umio ljepše od njega ophoditi s ljudima?
Istina je.
Ako ne uspijemo iznijeti neku novu, uvjerljivu pretpostavku, naš će klijent biti izgubljen. Teško je naći u optužnici neku prazninu koja bi išla u prilog njemu, jer su sva dosadašnja istraživanja poslužila samo njezinom učvršćivanju. Uzgred rečeno, u vezi s tim papirima postoji čudna mala pojedinost koja bi nam mogla poslužiti kao polazna točka za novu istragu. Pregledajući uložnu knjižicu, našao sam da je do malog iznosa uložene svote došlo zbog čekova na visoke iznose koji su u toku prošle godine bili ispostavljeni na gospodina Comeliusa. Priznajem da me uvelike zanima tko je taj gospodin Cornelius, s kojim je jedan bivši poduzetnik bio povezan zamašnim poslovima. Da nije možda on upleten u čitavu tu stvar. Cornelius je možda samo senzal. Dosad nismo pronašli nikakvu potvrdu u vezi s tim velikim plaćanjima. U nedostatku drugih indicija, sada moram svoja istraživanja usmjeriti na izviđanje u banci i nastojati saznati tko je taj gospodin koji je naplatio sve te čekove. Ali plašim se, dragi Watsone, da će se naš slučaj neslavno završiti, jer će Lestrade dati objesiti našeg klijenta, a to će svakako biti trijumf za Scotland Yard.
Ne znam da li je Sherlock Holmes te noći uopće spavao, ali kad sam sišao na doručak, našao sam ga blijeda i uznemirena, a njegove svijetle oči bile su još svjetlije u tamnoj sjeni koja ih je obavijala. Ćilim oko
njegove stolice bio je prekriven opušcima cigareta i prvim izdanjima jutarnjih novina. Na stolu je ležao otvoren telegram.
Što mislite o ovome, Watsone — upita me pružajući mi telegram. Bio je iz Norwooda i glasio je:
»Pronađeni novi važni dokazi. McFarlaneova krivica konačno utvrđena. Savjetujem da napustite slučaj. Lestrade.«
Ovo zvuči sasvim ozbiljno — rekoh.
To je Lestradeovo malo pobjedničko kukurijekanje — reče Holmes s gorkim osmijehom. — Pa ipak, možda je prerano da napustimo ovaj slučaj. Najzad, važni novi dokazi mač su sa dvije oštrice, koji može posjeći i u sasvim drugom pravcu nego što to zamišlja Lestrade. Doručkujte, Watsone, pa ćemo izići da vidimo što se može učiniti. Osjećam da će mi danas biti potrebno vaše društvo, a i vaša moralna podrška.
Moj prijatelj nije doručkovao, jer je jedna od njegovih osobina bila da u trenucima najveće napetosti uopće ne jede. Sjećam se slučajeva kad se oslanjao na svoje čelično zdravlje, pa se odricao jela sve dok ne bi pao u nesvijest od iznemoglosti. »Sad ne mogu odvojiti potrebnu energiju i sačuvati živce za probavu«, odgovarao bi na moja liječnička predbacivanja. Zbog toga nisam bio iznenađen kad je toga jutra ostavio svoj doručak netaknut i krenuo sa mnom u Norwood. Gomila radoznalih promatrača još je bila okupljena oko Deep Dene Housea, koja je bila upravo onakva kakvu sam je zamišljao. Na vratima nas dočeka Lestrade s izrazom pobjedničke radosti na licu. Njegovo je pobjedničko ponašanje bilo dosta grubo.
Dakle, gospodine Holmes, imate li dokaze da nismo u pravu. Jeste li pronašli tu vašu skitnicu? — upita glasno mog prijatelja.
Još nisam došao ni do kakvog zaključka — odgovori mu Holmes.
Ali mi smo jučer došli do zaključka, a danas smo ustanovili da  je točan, pa morate priznati, gospodine Holmes, da smo vas ovaj put pretekli.
Vi zaista izgledate kao da se u međuvremenu dogodilo nešto izvanredno — reče Holmes.
Lestrade se glasno nasmija.
Da, vi ne volite biti pobijeđeni, a to ne volimo ni mi — reče. — Čovjek ne može biti baš uvijek u pravu, zar ne doktore Watsone? Pođimo ovuda, gospodo. Nadam se da ću vas ovaj put uvjeriti da je  John McFarlane zaista izvršio zločin.
Provede nas kroz hodnik, pa stigosmo u tamno predsoblje.
Ovamo mora da je došao mladi McFarlane po svoj šešir pošto je izvršio zločin. Pogledajte ovo — reče i s dramatičnom nadmenošću zapali šibicu, otkrivši njezinim svjetlom krvavu mrlju na čistom  bijelom zidu. Kad je približio šibicu zidu, vidio sam da to zapravo nije obična mrlja, već jasan otisak palca.
Pogledajte ovo vašom lećom, gospodine Holmes.
To sam već učinio.
Znate li da ne postoje dva jednaka otiska palca?
Da, čuo sam nešto o tome.
E pa, hoćete li onda, molim vas, usporediti ovaj otisak s  otiskom u vosku palca desne ruke mladog McFarlanea, koji je jutros uzet po mom naređenju?
Kad je otisak u vosku prinio krvavoj mrlji, nije trebalo leće da bi se utvrdilo da oba otiska nesumnjivo pripadaju istom palcu. Bilo je očito da je naš nesretni klijent izgubljen.
To je presudni argument — reče Lestrade.
Da, presudan — potvrdih spontano.
Presudan — reče Holmes.
Nešto u njegovu glasu iznenadilo je moje uho, i ja se okrenuh da ga pogledam. Njegovo je lice pokazivalo neobičnu promjenu. Ono se bilo preobrazilo od unutrašnjeg zadovoljstva.
Oba mu oka zasjaše kao zvijezde. činilo se da samo uz grčevite napore suzdržava napad smijeha.
Vidi, vidi! — reče najzad. — Lijepo, tko bi to mislio? Kako izgled stvari može da obmane, zar ne? Tako zgodan mlad čovjek! To nam je
pouka da ne moramo vjerovati u svoj sud, zar ne, Lestrade?
Da, ponetko od nas suviše je sklon da uvijek vjeruje u svoj sud, gospodine Holmes — reče Lestrade. Njegova je drskost premašila svaku mjeru, ali mi mu to nismo mogli zamjeriti.
Kako je to divno što je taj mladi čovjek pritisnuo palac svoje desne ruke na zid kad je skidao šešir s kuke. To je, ako se pomisli, sasvim prirodan pokret. Holmes je prividno ostao ravnodušan, ali se u razgovoru čitavim tijelom tresao od iznenađenja.
Uzgred rečeno, Lestrade, kome dugujemo to značajno otkriće?
Domaćici, gospođi Lexington, koja je na to skrenula pažnju noćnom dežurnom policajcu.
Gdje se nalazio u taj čas noćni dežurni policajac?
On je bio ostao na straži u spavaćoj sobi, gdje je zločin izvršen; pazio je da se ništa ne dirne.
Ali zašto policija nije taj otisak otkrila jučer?
Pa, nismo imali naročitog razloga da izvršimo pažljiv pretres predsoblja. Osim toga, kao što vidite, to nije naročito istaknuto mjesto.
Ne, ne, naravno da nije. Taj se otisak i jučer nalazio ovdje, o tome nema sumnje, zar ne?
Lestrade pogleda u Holmesa, činilo mu se da je ovaj poludio. I ja sam bio iznenađen, priznajem, kako njegovim razdraganim ponašanjem tako i njegovim gotovo razuzdanim primjedbama:
Ne znam ne mislite li možda da je McFarlane usred noći izišao iz zatvora kako bi pojačao dokaz protiv sebe — reče Lestrade. — Prepuštam ma kojem stručnjaku da utvrdi da li je to otisak njegova palca.
To je nesumnjivo otisak njegova palca.
To je dovoljno — reče Lestrade. — Ja sam praktičan čovjek, gospodine Holmes, i na dokazima stvaram zaključke. Ako budete imali još nešto da mi kažete, naći ćete me u jednoj sobi, tamo ću pisati svoj izvještaj.
Holmesu se bila vratila njegova mirnoća, mada mi se činilo da u izrazu njegova lica još otkrivam znake razdraganosti.
Zaista, Watsone, stvar se neugodno razvija, zar ne? Pa ipak, u nekim naročitim okolnostima nazirem tračak nade za našeg klijenta.
Vi me naprosto oduševljavate — rekoh iskreno. — Plašio sam se da mu nema spasa.
Ne valja pretjerivati, dragi moj Watsone. činjenica je da u dokazima koje je iznio Lestrade postoji jedna ozbiljna praznina, a naš prijatelj pridaje veliku pažnju dokazima.
A u čemu se sastoji ta praznina, Holmes?
Evo u čemu: ja znam da tog otiska nije bilo na onome mjestu kad sam jučer pregledao predsoblje. A sad, Watsone, prošetajmo se malo na suncu.
Zbunjena mozga, ali sa srcem koje je ogrijao tračak nade, pošao sam sa svojim prijateljem u šetnju kroz vrt. Jednu za drugom, Holmes ispita s najvećim interesiranjem svaku stranu kuće. Zatim uđe u kuću i pregleda je čitavu, od podruma do potkrovlja. Većina prostorija bila je namještena, ali usprkos tome Holmes ih je sve najpažljivije pregledao. Najzad, na gornjem katu, u hodniku koji je vodio duž tri nenastanjene spavaće sobe, njega opet uhvati grč veselosti.
Zaista ima u ovome slučaju nekoliko jedinstvenih okolnosti, Watsone — reče on. — Sad je vrijeme, mislim, da govorimo otvoreno s našim prijateljem Lestradeom. On se maločas nasmijao na naš račun, pa je sad možda na nama red da mu uzvratimo milo za drago, ukoliko se ustanovi da je, u stvari, ispravno moje tumačenje problema koji se postavlja pred nas. Da, da, uvjeren sam da sam na putu da ga riješim.
Inspektor Scotland Yarda još je u jedaćoj sobi sastavljao svoj izvještaj, kad ga Holmes prekinu u poslu.
Ako se ne varam, vi pišete izvještaj o slučaju koji istražujemo
reče.
Da, upravo to činim.
Zar ne mislite da ste možda s tim malo uranili? Ne mogu se oteti misli da vaši dokazi još nisu potpuni.
Lestrade je suviše dobro poznavao mog prijatelja a da se ne bi osvrnuo na njegove riječi. Spusti zato pero, pa ga začuđeno pogleda.
Na što ciljate tim svojim riječima, gospodine Holmes?
Samo na to da postoji jedan važan svjedok kojega još niste saslušali.
Možete ga privesti?
Mislim da mogu.
Onda to učinite.
Učinit ću sve što mogu. Koliko policajaca imate ovdje?
Tri. Mogu ih odmah pozvati.
Odlično! — reče Holmes. — Smijem li vas upitati jesu li to visoki, snažni ljudi s jakim glasovima?
Ne sumnjam u to da su baš takvi, mada ne vidim u kakvoj je vezi čitav ovaj slučaj s njihovim glasovima.
Možda ću vam moći pomoći da to uvidite, a uz to ću vam obratiti pažnju na još jednu ili dvije stvari — reče Holmes. — Budite ljubazni i pozovite svoje ljude, a ja ću pokušati skinuti veo tajne sa slučaja koji nas obojicu zanima.
Pet minuta zatim u predvorju se okupiše policajci.
U sporednoj zgradi naći ćete priličnu količinu slame — reče Holmes. — Budite tako dobri pa mi donesite dva svežnja. Ta će nam slama, uvjeren sam, pomoći da dovedemo ovamo svjedoka koji nam je potreban. Unaprijed vam zahvaljujem. Vjerojatno imate u džepu nekoliko šibica, Watsone, zar ne? A sad ću vas zamoliti, gospodine Lestrade, da me otpratite do vrha stepenica.
Kao što rekoh, tamo se nalazio širok hodnik koji je vodio duž tri prazne spavaće sobe. Holmes nas sve poreda na jednom kraju hodnika. Policajci su se osmjehivali, dok je Lestrade piljio u mog prijatelja, a na licu su mu se uz podsmijeh izmjenjivali izrazi zapanjenosti i očekivanja. Holmes je stajao pred nama poput čarobnjaka koji izvodi čarolije.
Hoćete li biti ljubazni i poslati jednog svog policajca da donese dva vedra vode? Stavite slamu ovamo na pod, tako da zidovi s jedne i s druge strane budu slobodni. Sad smo svi, čini mi se, spremni.
Lestradeovo lice osu se rumenilom. Bio je ljut.
Čini mi se da tjerate s nama šegu, gospodine Holmes — reče. — Ako znate nešto, to nam zacijelo možete reći bez svih ovih ludorija.
Uvjeravam vas, dobri moj Lestrade, da imam odlične razloge što sve ovo činim. Sigurno se sjećate da ste mi se u brk smijali prije nekoliko sati, kad je sunce sijalo na vašu stranu. Zato mi ne smijete zamjeriti što sad pribjegavam pompi i izvjesnim ceremonijama. Smijem li vas zamoliti, Watsone, da otvorite onaj prozor, a zatim da prinesete zapaljenu šibicu slami?
Učinih to. Povučen propuhom, iz suhe slame, koja je gorjela i pucketala, uzvitla se hodnikom oblak sivog dima.
A sad moramo vidjeti možemo li pronaći tog svjedoka, Lestrade. Smijem li vas zamoliti da svi zajedno viknemo: Vatra. Dakle, sada: jedan, dva, tri.
— Vatra! — uzviknusmo svi.
Hvala. Još jedanput ću vas uznemiriti.
Vatra!
Samo još jedanput, gospodo, i to svi zajedno. Usklik je zacijelo odjeknuo čak do Norwooda.
Još se taj usklik nije bio sasvim stišao, kad se dogodi nešto što sve zaprepasti. Na zidu, koji je izgledao čvrst, na kraju hodnika, iznenada se otvoriše jedna vrata i iz njih izletje omalen, mršav čovjek, poput kunića koji juri iz svoje jame.
— Odlično! — reče Holmes mirno. — Watsone, bacite sad vedro vode na slamu. To je dovoljno! Lestrade, dopustite mi da vam predstavim glavnog svjedoka koji vam je nedostajao, gospodina Jonasa Oldacrea.
Detektiv je zbunjeno i zaprepašteno zurio u pridošlicu. Oldacre je žmirio u jasnom svjetlu hodnika i buljio u nas i u vatru koja je tinjala.
Lice mu je bilo odvratno, bilo je to lice prepredena, zlobna, opaka čovjeka, s kosim svijetlosivim očima i bijelim trepavicama.
— Što je to sad? — reče Lestrade. — Što ste  vi  radili  čitavo  vrijeme ovdje, je li?
Oldacre se nelagodno nasmija, povlačeći se ispred bijesnog, crvenog lica razljućenog detektiva.
Nisam učinio nikakvo zlo.
Nikakvo zlo? Vi ste učinili sve što ste mogli da se objesi jedan nevin čovjek. Da nije bilo ovoga gospodina ovdje, nisam siguran da ne biste bili u tome uspjeli.
Bijedna prilika poče jecati.
Ali, gospodine, to je bila samo gruba šala.
Ah! To je bila šala? Obećajem vam da se nećete smijati. Odvedite ga dolje i zadržite ga dok ne dođem. Gospodine Holmes — nastavi Lestrade kad su drugi otišli — nisam mogao govoriti pred policajcima, ali sad vam, u prisutnosti doktora Watsona, kažem da je ovo najsjajnija stvar koju ste do sada učinili, mada je za mene još tajna kako ste to postigli. Vi ste spasili život jednom nevinom čovjeku i spriječili skandal koji bi mi uništio ugled u policiji.
Holmes se nasmija i potapša Lestradea po ramenu.
Umjesto da vam ugled bude uništen, dragi moj gospodine, on će vam uvelike porasti. Unesite samo nekoliko promjena u svoj izvještaj, pa će svi vidjeti kako je teško baciti prašinu u oči inspektora Lestradea.
Zar ne želite da i vaše ime bude objavljeno?
Nikako. Djelo nosi sa sobom i nagradu. Možda ću priznanje dobiti jednog dalekog dana kad dopustim mom predanom biografu da objavi svoje papire, zar ne, Watsone? A sad pogledajmo gdje se skrivao onaj štakor.
Pregrada od letava i gipsa bila je postavljena, s vrlo vješto prikrivenim vratima, na kraju hodnika. U toj maloj prostoriji, koja je primala svjetlo s nadstrešnice, nalazilo se nešto namještaja, hrane i vode, a uz to i nešto knjiga i papira.
U tome leži prednost građevinskog poduzetnika — reče Holmes kad smo izišli. — Bio je kadar da napravi sebi to  malo skrovište sam, bez ičije pomoći, osim, naravno, pomoći svoje domaćice. Ja na vašem mjestu ne bih gubio vrijeme, pa bih odmah i nju strpao u zatvor, Lestrade.
Poslušat ću vas savjet. Ali kako ste samo saznali za to mjesto, gospodine Holmes?
Došao sam do zaključka da se taj čovjek krije u kući. Kad sam prošao gornjim hodnikom i vidio da je za šest sto pa kraći od hodnika na donjem katu, bilo mi je prilično jasno da se on mora tu nalaziti. Pomislio sam da on neće imati dovoljno živaca da ostane miran u slučaju uzbune zbog požara. Mi smo ga, naravno, mogli odmah uhvatiti, ali mi je bilo milije da se on sam otkrije. Osim toga, dužan sam vam bio nešto malo mistifikacije, Lestrade, jer sam vam želio uzvratiti vaše jutrošnje ismijavanje.
U redu, gospodine, sad mi niste više ništa dužni. Ali kako ste, zaboga, uopće došli na misao da se on nalazi u kući?
Otisak palca, Lestrade, smatrali ste presudnim argumentom. Tako je i bilo, ali u sasvim drugom smislu. Znao sam da se taj otisak prethodnog dana nije nalazio tamo, jer sam ispitao predvorje i bio siguran da je zid bio čist. Znate da veliku pažnju obraćam pojedinostima. Prema tome, otisak je stavljen u toku noći.
Ali kako?
Veoma jednostavno. Kad su oni paketi zapečaćeni, Jonas Oldacre naveo je McFarlanea da osigura jedan od pečata time što će pritisnuti svoj palac na jedan vosak. To je bilo učinjeno tako brzo i na tako prirodan način, da se mladi čovjek, uvjeren sam, toga uopće ne sjeća. Vrlo je vjerojatno da se tako desilo i da ni sam Oldacre nije u taj mah mislio da će jednom iskoristiti taj otisak. Razmišljajući o svom položaju u tom skrovištu, odjednom pomisli da bi, koristeći se tim otiskom, mogao sasvim upropastiti McFarlanea. Napraviti voštani otisak pečata, pokvasiti ga s toliko krvi koliko je mogao dobiti ubodom igle u svoju ruku i u toku noći staviti taj otisak na zid vlastitom ili domačicinom rukom, sve je to za njega bila sasvim jednostavna stvar. Ako pregledate dokumente koje je ponio sa sobom u sklonište, među
njima ćete zasigurno naći pečat s otiskom palca.
Sjajno! — kliknu Lestrade. — Sjajno! Sve je jasno kao kristal. Nego, što je moglo navesti Oldacrea na to da obmane vlast, gospodine Holmes?
Ja sam sad naprosto uživao: drsko ponašanje detektiva odjednom se promijenilo u ponašanje djeteta koje postavlja pitanja svome učitelju.
Pa ja mislim da to baš nije teško objasniti. Gospodin koji nas sada dolje čeka veoma je lukava i osvetoljubiva ličnost. Znate li da ga je McFarlaneova mati nekad kao prosca odbila? Ne znate? Ja sam vam rekao da bi trebalo najprije otići u Blackheath a tek zatim u Norwood. To se odbijanje, koje je on smatrao uvredom, bilo ugnijezdilo u njegovu pokvarenu mozgu, pa je stalno kovao planove kako da se osveti, dok nije najzad pokušao svoju misao ostvariti. Posljednjih godina stvari su se okrenule protiv njega, počeo je špekulirati, pa je zapao u vrlo težak položaj. Bio je odlučio da prevari svoje vjerovnike pa je plaćao čekove na velike svote nekom gospodinu Corneliusu, a to je bio, po mom mišljenju, on sam pod tuđim imenom. Još nisam pronašao te čekove, ali ne sumnjam da su oni uloženi u nekom gradu, u unutrašnjosti, u kojemu je Oldacre s vremena na vrijeme provodio svoj dvojni život. On je namjeravao promijeniti ime, a zatim izvući taj novac i početi nov život u nekom drugom mjestu.
Da, to je prilično vjerojatno.
Sigurno je mislio da će, ako mu se zametne trag, onemogućiti sve potjere za sobom i da će se ujedno, ako stvori dojam da ga je ubio jedinac gospođe McFarlane, osvetiti svojoj staroj ljubavi. Bilo je to remek-djelo pokvarenosti, i on ga je izveo majstorski. Ideja o oporuci koja izaziva zločin, tajni McFarlaneov posjet, nepoznat njegovim roditeljima, zadržavanje štapa, krv, ostaci neke životinje, dugmad u gomili pepela, sve je to predstavljalo divnu spletku. To je bila mreža iz koje, kako mu se do prije nekoliko sati činilo, nije bilo moguće umaknuti. Ali nedostajao mu je talent umjetnika, nedostajalo mu je znanje kada treba stati. Htio je usavršiti ono što je već bilo savršeno, još jače stegnuti omču oko vrata svoje nesretne žrtve, pa je sve upropastio. Siđimo sada, Lestrade. Htio bih još nešto pitati Oldacrea.
Zlobno stvorenje sjedilo je u svojoj blagovaonici sa po jednim policajcem sa svake strane.
To je bila šala, gruba šala, gospodine, i ništa više — jecao je stalno. — Uvjeravam vas, gospodine, da sam se sakrio samo da bih vidio kakav će dojam izazvati moj nestanak. Siguran sam da nećete biti tako nepravedni i pomisliti da bih dopustio da se mladom gospodinu McFarlaneu nešto dogodi.
O tome će odlučiti porota — reče Lestrade. — U svakom slučaju, mi ćemo vas optužiti za urotu, a možda i za pokušaj ubojstva.
Vidjet ćete, vjerojatno, kako će vaši vjerovnici pokupiti bankovni ulog gospodina Corneliusa — reče Holmes.
Mali čovjek se trgnu i okrenu svoje zlobne oči prema mom prijatelju.
Imam da vam zahvalim na mnogo čemu — reče. — Možda ću vam jednog dana moći platiti svoj dug.
Holmes se blago nasmiješi.
Čini mi se da ćete idućih nekoliko godina biti mnogo zauzeti — reče. — Uzgred rečeno, što ste to stavili u gomilu drva pored vaših starih hlača? Crknuto pseto, kunića ili što drugo? Nećete da kažete? Oh, to je zaista neljubazno od vas. Dobro, dobro. Mogu vam reći da je nekoliko kunića dovoljno da ostavi za sobom trag krvi i pepeo. Ako ikada budete pisali izvještaj o ovoj stvari, Watsone, spomenite i kuniće.

LIKOVI PLESAČA

Holmes je nekoliko sati sjedio mimo, a njegova duga, uska leđa bila su nagnuta nad kemijskom posudom u kojoj je kuhao neku neobičnu smjesu neprijatna mirisa. Glava mu je bila pala na grudi, pa je izgledao kao nekakva čudna ptica s mutnosivim perjem i crnom krestom.
Znači, Watsone — reče on odjednom — vi ne namjeravate uložiti nešto novca u južnoafričke akcije?
Ja se trgnuh. Mada sam bio navikao na čudne Holmesove ispade, ovo iznenadno zadiranje u moje najskrivenije misli bilo mi je potpuno neobjašnjivo.
Ma odakle to znate? — upitah ga.
On se okrene na stolici, držeći u ruci epruvetu koja se pušila, s odbljeskom zainteresiranosti u dubokim očima.
Priznajte, Watsone, da ste zapanjeni — reče.
Jesam.
Trebalo bi da tražim od vas da to napišete i potpišete.
Zašto?
Zato što ćete za pet minuta reći da je sve to naprosto glupo.
Siguran sam da neću reći ništa slično.
Vidite, dragi moj Watsone — poče on govoriti, položivši pri tom epruvetu na policu, s izgledom profesora koji se obraća svom razredu — zaista nije teško izvesti niz zaključaka od kojih svaki zavisi od prethodnog, a svaki je opet sam po sebi jednostavan. Pošto smo to učinili, ako odbacimo sve zaključke koji se nalaze u sredini i iznesemo svojim slušaocima samo početni i konačni zaključak, učinak će biti zapanjujući, iako možda grub. Nije, dakle, bilo teško sa sigurnošću zaključiti da namjeravate svoj mali kapital uložiti u rudnike zlata.
Ne vidim tu nikakve veze.
Vjerujem vam da je ne vidite. Ali odmah ću vam pokazati u čemu je stvar. Evo karika koje nedostaju tom sasvim jednostavnom
lancu: 1. kad ste se prošle noći vratili iz kluba, imali ste između kažiprsta i palca na lijevoj ruci tragove krede; 2. na to mjesto stavljate kredu kad igrate bilijar, a to činite zato da biste učvrstili tak; 3. vi igrate bilijar samo s Thurstonom; 4. prije četiri tjedna rekli ste mi da Thurston ima pravo na neki posjed u Južnoj Africi, a kako će mu to pravo isteći za mjesec dana, želio bi podijeliti posjed s vama; 5. vaša čekovna knjižica zaključana je u mojoj ladici, a vi niste zatražili od mene ključ; 6. znači, vi namjeravate uložiti svoj novac u rudnike zlata, a to sam ja već utvrdio.
Zaista, to je naprosto glupo — uzviknuh.
U pravu ste —reče on pomalo pogođen. — Kad se jednom objasni, svako pitanje postaje sasvim djetinjasto. Ali evo vam jednog neobjašnjivog pitanja. Pogledajte što možete iz njega izvući, prijatelju Watsone — reče i pri tom baci list papira na stol, pa se ponovo vrati svojim kemijskim analizama.
S čuđenjem sam promatrao besmislene hijeroglife na papiru.
Oh, Holmes, pa ovo je neki dječji crtež! — uzviknuh.
To je vaše mišljenje.
Po što bi drugo moglo biti?
To je ono što uvelike zanima gospodina Hiltona Cubitta s imanja Ridling Thorpe u Norfolku. To njegovo malo, zamršeno pitanje stiglo je prvom poštom, a on treba da stigne slijedećim vlakom. Evo, netko, zvoni, Watsone. Ne bih se mnogo iznenadio da je to on.
Na stepenicama se začu težak korak, i čas zatim uđe visok, rumen, obrijan gospodin. Po njegovim se sjajnim očima i rumenim obrazima moglo naslutiti da živi daleko od magle Baker Streeta. Kad je ušao u sobu, činilo se kao da je u nju unio duh zdravog zraka s istočne obale, zraka koji krijepi. Pošto se rukova s nama, spremi se upravo da sjedne, kad mu se pogled zadrža na papiru s čudnovatim znacima, koji sam maločas pregledao i ostavio na stolu.
E, pa, gospodine Holmes, što vi mislite o tome? — uzviknu on.
Rečeno mi je da vas zanimaju misterije, pa mislim da biste teško našli neku čudniju od ove. Poslao sam vam ovaj papir prije da biste imali vremena da ga proučite prije nego što vas posjetim.
To je zaista čudna stvar — reče Holmes. — Na prvi pogled se čini da se radi o nekakvoj dječjoj šali. Sastoji se od niza besmislenih malih likova koji igraju po papiru na kojemu su nacrtani. Zašto pridajete važnost toj smiješnoj stvari?
Moja žena pridaje važnost, a ne ja, gospodine Holmes. Oni je ispunjaju smrtnim strahom. Ona, istina, ništa ne govori, ali ja vidim užas u njenim očima. Zbog toga želim tu stvar ispitati do kraja.
Holmes je držao papir tako da ga je sunčano svjetlo potpuno obasjavalo. Bio je to list istrgnut iz neke bilježnice. Crteži, izrađeni olovkom, izgledali su ovako:
Holmes ih je neko vrijeme pažljivo ispitivao, a zatim oprezno presavi papir i stavi ga u bilježnicu.
Mogao bi to biti izvanredno zanimljiv, upravo neobičan slučaj
reče. — Na neke ste mi pojedinosti već obratili pažnju u svom pismu, gospodine Hiltone, ali bih vam bio veoma zahvalan ako biste bili ljubazni da mi još jedanput sve izložite, kako bi o svemu bio obaviješten i moj prijatelj, doktor Watson.
Nisam neki pripovjedač — reče naš posjetilac, stežući svoje velike i snažne ruke. — Vi me samo pitajte, ako ne budem dovoljno jasan. Počet ću od svog vjenčanja prošle godine. Prije svega, želim ipak kazati da moja obitelj, mada nisam bogat čovjek, živi u Ridling Thorpeu već oko pet stoljeća i da u Norfolku nema uglednije obitelji od moje. Prošle godine došao sam u London na nekakvu proslavu i nastanio se u hotelu na trgu Russel, jer je u njemu stanovao naš svećenik Parker. U tom hotelu stanovala je i jedna mlada Amerikanka, po imenu Patrick, Elsie Patrick. Sprijateljili smo se, pa sam se za nepun mjesec dana ludo zaljubio u nju i s njom vjenčao. Nakon vjenčanja nastanili smo se u Norfolku. Smatrat ćete ludošću, gospodine Holmes, da se čovjek iz tako ugledne kuće ženi a da ne zna ništa o prošlosti svoje žene ni o njenoj obitelji. Međutim, da ste vidjeli i upoznali Elsie, vi biste me shvatili.
Kao sasvim ispravna, pa i više nego ispravna žena, Elsie mi nije kratila svaku mogućnost da se povućem, ukoliko bih to želio.
»Imala sam u svom životu neka veoma neugodna poznanstva«, rekla mi je ona »i želim sve to zaboraviti. Nikako ne želim spominjati prošlost, jer se nje sjećam s bolom. Ako me uzmeš, Hiltone, uzet ćeš ženu koja nema čega da se stidi, ali moraš se zadovoljiti mojom riječi i dopustiti mi da šutim o svemu što se dogodilo do časa kad sam postala tvoja. Ako te uvjete smatraš preteškima, vrati se u Norfolk i ostavi me da živim usamljeno kao što sam živjela do časa kad si me upoznao.« Te mi je riječi rekla prije nego što smo se vjenčali. Rekao sam da sam sporazuman da je uzmem uz uvjete koje mi ona postavlja i održao sam riječ.
Prošlo je tako godinu dana otkako smo se vjenčali, i čitavo to vrijeme bili smo veoma sretni. Međutim, prije otprilike mjesec dana, krajem juna, primijetio sam kod svoje žene prvi put znake uznemirenosti. Jednoga dana primila je jedno pismo iz Amerike. Vidio sam na omotnici američke marke. Problijedjela je kao smrt, pročitala ga i bacila u vatru. Poslije toga nije ga uopće spominjala, a nisam ni ja, jer obećanje je obećanje. Međutim, od tog trenutka nije imala ni časa mira. Na licu joj se stalno odražavao strah — kao da nešto iščekuje. Da se potpuno pouzdaje u mene, shvatila bi da sam joj najbolji prijatelj. Ali dokle god ona ne progovori, ne mogu to učiniti ni ja. Imajte na umu, gospodine Holmes, da je ona istinoljubiva žena, pa ma kakve da je neprilike imala u svom prijašnjem životu, na njoj sigurno nema krivice. Ja sam član skromne plemićke obitelji iz Norfolka, ali u Engleskoj nema čovjeka koji više drži do časti svoje obitelji od mene. Ona to dobro zna, a znala je to dobro i prije nego što se za mene udala. Bio sam siguran da ona tu čast neće nikada okaljati.
A sad dolazi čudan dio moje priče. Otprilike prije tjedan dana — bilo je to prošlog utorka — našao sam na prozorskoj dasci crtež koji je predstavljao niz besmislenih malih plesača kakvi su ovi što su nacrtani na ovom papiru. Likovi plesača bili su nacrtani kredom. Pomislio sam u prvi mah da ih je nacrtao konjušar, ali on mi se zakleo da o tome ne zna ništa. Oni su svakako morali biti nacrtani u noći. Naredio sam da ih izbrišu, a svojoj ženi sam to spomenuo tek kasnije. Na moje iznenađenje, ona je moje riječi primila veoma ozbiljno i zamolila me da joj crtež pokažem, ako se još koji put pojavi. Tjedan dana nisam ništa primijetio, a jučer ujutro našao sam ovaj papir u vrtu ispod sunčanika. Pokazao sam ga Elsie, a ona je pala u nesvijest. Od toga časa žena živi
kao u bunilu, upola zbunjena, s izrazom užasa u očima. Tada sam vam pisao, gospodine Holmes, i poslao taj papir. To nije stvar koju sam mogao odnijeti u policiju, jer bi me ondje ismijali, ali vi ćete mi reći što da radim. Nisam bogat čovjek, ali ako mojoj maloj ženi prijeti neka opasnost, potrošit ću posljednju paru da je zaštitim.
Taj čovjek sa starog engleskog tla bio je divan stvor, bio je jednostavan čovjek, ispravan i prijatan, velikih, ozbiljnih plavih očiju i široka, otvorena lica. Volio je svoju ženu, imao je povjerenja u nju, pa su se ti osjećaji ogledali u crtama njegova lica. Holmes sasluša s najvećom pažnjom njegovu priču, a onda se zamisli i neko vrijeme ne reče ni riječi.
Zar ne mislite, gospodine Cubitt — reče najzad — da bi najbolje bilo da se obratite neposredno svojoj ženi i zatražite od nje do podijeli s vama svoju tajnu?
Obećanje je obećanje, gospodine Holmes. Da mi Elsie želi reći, ona bi to učinila. Ako ne želi, ne smijem je primoravati da mi se povjeri. Ali ja imam pravo poduzeti korake koje smatram umjesnima, pa ću to i učiniti.
Onda sam spreman da vam od svega srca pomognem. Kažite mi najprije jeste li čuli da je u vašem susjedstvu primijećen neki stranac?
Nisam.
Pretpostavljam da bi u tom sasvim mirnom mjestu novo lice svakako izazvalo prepričavanja. Jeste li i vi toga mišljenja?
U neposrednom susjedstvu to bi se moglo dogoditi. Moram vas upozoriti da se nedaleko od mjesta gdje boravim nalazi nekoliko malih lječilišta, a u njima i seljaci iznajmljuju gostima sobe.
Ovi hijeroglifi imaju neko značenje. Ako oni nemaju u sebi ništa opće i sistematsko, nećemo ih moći odgonetnuti. Naprotiv, ako su dio nekog sistema, mi ćemo ih odgonetnuti, o tome nema sumnje. Ali ovaj izdvojeni uzorak tako je kratak da ne mogu učiniti ništa, a činjenice koje ste nam iznijeli tako su neodređene da nema osnove za neko istraživanje. Zato bih vam predložio da se vratite u Norfolk i tamo pažljivo pripazite i točno precrtate sve nove likove plesača, ako se ponovo pojave. Neizmjerna je šteta što nemamo kopije onih što su bili
nacrtani kredom na prozorskoj dasci. Uz to se obazrivo raspitajte ima li u susjedstvu stranaca. Kad prikupite svježe podatke, dođite ponovo k meni. To je najbolji savjet koji vam za sada mogu dati, gospodine Cubitt. Ako se dogode neki važni novi obrati, bit ću uvijek spreman da vas posjetim u vašem domu.
Pod dojmom tog razgovora, Sherlock Holmes se zaveza u misli. Slijedećih nekoliko dana često je vadio iz svoje bilježnice onaj komadić papira, dugo i ozbiljno promatrao čudne likove nacrtane na njemu. Sam slučaj nije uopće spominjao sve do jednog popodneva, dva tjedna kasnije. Bio sam se spremio da izađem kad me on zaustavi.
Bit će bolje da ostanete ovdje, Watsone.
Zašto?
Zato što sam jutros dobio telegram od Hiltona Cubitta. Vi se sjećate Hiltona Cubitta, onoga s likovima plesača, zar ne? Stići će na stanicu u Liverpool Streetu u jedan i dvadeset, pa svaki čas može naići. Po njegovu telegramu zaključujem da su se zbili neki novi, značajni događaji.
Nismo dugo čekali, jer je vlastelin iz Norfolka dojurio kolima ravno sa stanice. Izgledao je zabrinut i potišten, umornih očiju i naborana čela.
Ova mi stvar ide na živce, gospodine Holmes — reče spuštajući se umorno u naslonjač. — Već mi je dosta neprijatno što se osjećam kao da sam okružen nevidljivim, nepoznatim ljudima koji smjeraju nešto protiv mene. A kad povrh toga vidim da to malo pomalo uništava moju ženu, onda to prelazi sve što živ čovjek može podnijeti. Ona propada, upravo nestaje pred mojim očima.
Da li vam je već nešto rekla?
Ne, gospodine Holmes, nije. A ipak je bilo trenutaka kad je jadna žena željela da govori, ali se na to nije mogla odlučiti. Pokušao sam joj pomoći, ali moram reći da sam to učinio vrlo nespretno, pa sam je time samo još više odvratio od sebe. Govorila je o mojoj staroj obitelji, o našem ugledu u grofoviji i o tome kako se ponosimo svojom neokaljanom čašću, pa sam ponekad osjećao da nas to vodi prema cilju, ali bi onda razgovor nekako skrenuo u drugom pravcu, pa nismo mogli
stići do cilja.
Ali vi ste i sami nešto pronašli?
Da, podosta, gospodine Holmes. Donio sam vam nekoliko novih slika likova plesača da ih ispitate i, što je najvažnije, vidio sam toga čovjeka.
Što? Zar čovjeka koji ih je crtao?
Da, vidio sam ga na djelu. Ali ispričat ću vam sve redom. Kad sam se poslije svog posjeta vama vratio kući, prvo što sam slijedećeg jutra vidio bio je nov niz likova plesača. Bili su nacrtani kredom na crnim drvenim vratima alatnice, koja se nalazi pored travnjaka i lijepo se vidi s prednjih prozora kuće. Napravio sam točnu kopiju, pa sam je i donio. Pri tom razvi jedan papir i stavi ga na stol. — Evo kopije hijeroglifa:
Odlično! — reče Holmes. — Odlično! Molim vas, nastavite samo.
Kad sam završio kopiju, izbrisao sam sve znakove, ali dva dana kasnije, ujutro, pojavio se nov natpis. Imam ovdje i tu kopiju:
Holmes je trljao ruke i prigušeno se smijao od zadovoljstva.
Naš se materijal naglo nagomilava — reče.
Tri dana zatim ostavljena je poruka napisana na papiru i stavljena pod šljunak ispod samog sunčanika. Evo je. Uvijek isti znakovi. Nakon toga odlučio sam da čekam u zasjedi. Uzeo sam svoj revolver i postavio se u zasjedu u radnoj sobi, iz koje se vidi travnjak i vrt. Oko dva sata ujutro još sam sjedio pored prozora. Noć je bila obasjana mjesečinom. Odjednom začujem iza sebe nečije korake. Bila je to moja žena, u kućnoj haljini. Preklinjala me je da se vratim s njom u spavaću sobu. Rekao sam joj sasvim otvoreno da želim vidjeti tko se to
tako besmisleno poigrava s nama. Ona mi odgovori da je posrijedi neka besmislena, gruba šala na koju ne treba obraćati pažnju.
»Ako ti to, Hiltone, smeta, mogli bismo nekamo otputovati i tako izbjeći tu neprijatnost«, rekla je. »Zar da nas iz vlastite kuće istjera neka budala? Pa svatko bi nam se smijao«, odvratio sam. »Dobro ti sad počni a sutra ćemo ujutro o svemu raspraviti«, predložila je ona.
Odjednom, dok je govorila, primijetih da njeno blijedo lice postaje sve bljeđe, a njena mi je ruka stisla rame. U sjeni alatnice nešto se kretalo. Neka zgurena prilika šuljala se i prikradala oko ugla. Zgrabih revolver i upravo htjedoh poletjeti van, kad me moja žena obgrli i grčevito zadrža. Pokušah je odgurnuti, ali se ona očajnički privi uza me. Najzad se oslobodih, ali bio sam upravo uspio otvoriti vrata i stići do alatnice, kad prilika nestade. Međutim, čovjek je ostavio trag svoje prisutnosti, jer se na vratima nalazio isti onaj niz likova plesača koji su se već dva puta bili pojavili, pa sam ih uspio kopirati. Pretrčao sam čitavo imanje, ali nigdje više nije bilo traga onom čovjeku. A ipak je morao biti cijelo vrijeme tamo, jer je ujutro bilo našarano još nekoliko slika ispod niza likova plesača koje sam već vidio.
Imate li taj posljednji crtež?
Da, on nije velik, pa sam napravio kopiju. Evo je. On mi pruži i taj papir. Crtež je imao ovaj oblik:

Kažite mi sad — reče Holmes, a po njegovim sam očima vidio da je veoma uzbuđen — da li je to bio samo dodatak prvom crtežu ili je to drugi, sasvim odvojeni crtež.
Nalazio se na drugom krilu vrata.
Odlično! Od svih crteža ovaj je upravo najvažniji za nas. To me ispunja nadom. A sad, gospodine Cubbit, nastavite, molim vas, svoje neobično zanimljivo izlaganje.
Nemam više što reći, gospodine Holmes, osim da sam bio vrlo ljut na svoju ženu što me je zadržala kad sam možda mogao uhvatiti nitkova koji se prikradao. Rekla je da se bojala da mi se ne dogodi
kakvo zlo. Sinu mi kroz glavu da se ona možda plaši da se njemu ne desi kakvo zlo, jer nisam dvojio da ona zna tko je taj čovjek i što hoće s tim čudnim znacima. Ali prizvuk koji sam osjetio u glasu svoje žene, gospodine Holmes, i pogled njenih očiju uvjerio me je da je ona u tom trenutku mislila isključivo na moju sigurnost. To je sve što sam vam imao kazati, pa mi, molim vas, sada savjetujte što da radim. Najradije bih postavio u žbunje svojih pet-šest momaka, pa kad se taj prikan iznova pojavi, da ga tako nabiju da nas ubuduće više ne uznemirava.
Bojim se da je to suviše težak slučaj, pa se tim jednostavnim lijekom ne bi ništa postiglo — reče Holmes. — Koliko se možete zadržati u Londonu?
Moram se vratiti kući još danas. Ne bih htio nizašto na svijetu ostaviti svoju ženu samu preko noći. Ona je veoma nervozna, pa me je molila da se vratim prije noći.
Istina, nemate krivo. Žao mi je što se ne možete zadržati još neko vrijeme ovdje, jer bih vam se za dan-dva mogao pridružiti. Nego, ostavite mi zasad ove papire. Uskoro ću vas posjetiti, pa se pouzdano nadam da ću tom prilikom moći bar donekle rasvijetliti čitavu tu tajnu.
Sherlock Holmes je čitavo to vrijeme, sve dok nas nije napustio naš posjetilac, sačuvao svoj profesionalni mir. Mada sam ga dobro poznavao, ipak sam imao dojam da je duboko uzbuđen. U istom trenutku kada su široka Hiltonova ramena nestala kroz vrata, moj drug sjede za stol, razastre pred sobom sve one papire na kojima su bili nacrtani likovi plesača i stade pažljivo proučavati taj zamršeni problem.
Dva sata sam ga promatrao kako list za listom prekriva likovima i slovima, sav zadubljen u svoj zadatak, pa sam bio uvjeren da je potpuno zaboravio da to radi u mojoj prisutnosti. Ponekad bi pri tom svom radu zviždao i pjevao, a onda bi, sav zbunjen, dugo sjedio šuteći, nepomično, namrštenih obrva i prazna pogleda. Odjednom skoči sa stolice i poče šetati gore-dolje po sobi, trljajući ruke od zadovoljstva. Najzad napisa dug telegram.
Ako odgovor na ovo bude kakav očekujem, moći ćete dodati svojoj zbirci još jedan sasvim zgodan slučaj, Watsone — reče on. — Nadam se da ćemo sutra moći otići u Norfolk i našem prijatelju
saopćiti nekoliko sasvim određenih novosti, koje će mu objasniti tajnu koja ga muči.
Bio sam radoznao kako će se ta stvar svršiti, ali ipak sam bio strpljiv, jer sam dobro poznavao Holmesa i znao da on o svojim otkrićima voli govoriti tek kad to sam odredi i na njemu svojstven način, te sam mirno čekao da mi otkrije tajnu.
Ali odgovor na telegram nikako nije stizao. Čitava dva dana, ispunjena nestrpljenjem, Holmes je osluškivao svaki zvuk zvona. Drugoga dana uveče stiže pismo od Hiltona Cubitta. Sve je kod njega bilo mirno, javljao je, samo se toga jutra ispod sunčanika pojavio dug natpis. Priložio je i kopiju tog natpisa, koji je izgledao ovako:
Holmes je nekoliko minuta stajao nagnut nad tim natpisom, a zatim odjednom skoči na noge s usklikom iznenađenja i straha. Lice mu je imalo izraz zabrinutosti.
Dosta se dugo taj slučaj razvijao — reče. — Ima li noćas neki vlak za North Walsham?
Ja otvorih vozni red.
Posljednji vlak je upravo otišao.
Onda ćemo sutra ujutro doručkovati ranije i krenuti prvim jutarnjim vlakom — reče Holmes. — Naša je prisutnost hitno potrebna. Ah, evo telegrama koji sam očekivao. Jedan trenutak, gospođo Hudson. Možda je to odgovor na moj telegram. Da, to sam i očekivao. I ova poruka ukazuje na to da treba odmah obavijestiti Hiltona Cubitta o tome kako stvari stoje, jer se naš naivni vlastelin iz Norfolka zapleo u čudnu i opasnu mrežu.
To se zaista i pokazalo. Pri kraju sam priče o mračnom doživljaju, koji mi je u početku izgledao djetinjast i čudan, pa sam sad ponovo obuzet užasom kojim sam i tada bio sav obuzet. Volio bih da mogu čitaoce iznenaditi prijatnim završetkom priče, ali moja se priča zasniva na bilješkama o stvarnim činjenicama, pa se moram držati čudnog niza
događaja koji su doveli do toga da se o kućanstvu zamka Ridling Thorpe nekoliko dana govorilo širom Engleske.
Stigosmo najzad u North Walsham. Spomenusmo šefu stanice ime mjesta u koje smo se uputili, pa nam ovaj odmah reče — Pretpostavljam da govorim s detektivima iz Londona.
Izraz uznemirenosti prijeđe Holmesovim licem.
Kako ste došli na tu misao?
Evo, kako. Upravo je došao i inspektor Martin iz Norwicha. Ali vi ste možda kirurzi. Ona nije mrtva, bar nije bila mrtva do pred kratko vrijeme. Možda ste ipak stigli na vrijeme da je spasite, pa makar i za vješala.
Holmes se zabrinuto namršti.
Mi smo se uputili u Ridling Thorpe — reče — ali ne znamo što se u tom zamku dogodilo.
Strašna se stvar dogodila — reče šef stanice. — Oboje su pogođeni mecima, i gospodin Hilton Cubitt i njegova žena. Ona je ubila njega, a zatim sebe — tako kažu sluge. — On je mrtav, a njen život je u najvećoj opasnosti. Bože, bože! Jedna od najstarijih i najuglednijih obitelji u okrugu Norfolk.
Holmes bez riječi požuri u kola i za sedam milja duge vožnje ne izusti ni riječi. Rijetko sam ga kada vidio tako potištenog. Osjećao se nelagodno već kad smo krenuli iz Londona i na čitavom putu do North Walshama. Ispitivao je čitavo vrijeme sa zabrinutom pažnjom jutarnje novine, a kada je saznao da su se ostvarile njegove najgore slutnje, zapao je u duboku, tupu melankoliju. Bio se zavalio u svoje sjedalo i sav se zadubio u mračna razmišljanja, mada je oko nas bilo mnogo toga što nas je moglo zanimati, jer smo prolazili kroz jedan od najzanimljivijih krajeva Engleske, u kojem su nastanjene samo rijetke kuće, a na sve se strane dižu iz zelene ravnice velike crkve s četverokutnim krovovima, koje govore o slavi i bogatstvu stare istočne Engleske. Najzad, iza zelenog obalnog pojasa Norfolka pojavi se ljubičasta površina Sjevernog mora, i kočijaš nam svojim bičem pokaza dva zabata od opeke i drveta koji su stršili iz šumarka.
Ono je zamak Ridling Thorpe — reče.
Kad stigosmo pred trijem, upravo pred ulazna vrata, ispred njih, pored igrališta za tenis, primijetih alatnicu i sunčanik, s kojima smo imali tako čudne veze. Živahan, sitan čovjek, ušiljenih brkova, okretan i žustar, upravo je silazio s visokih dvokolica. Predstavi nam se kao inspektor Martin iz norfolške policije. Mnogo se iznenadi čuvši ime mog prijatelja.
Zločin je izvršen noćas u tri sata. Kako ste mogli, gospodine Holmes, saznati za nj tako brzo i stići ovamo u isto vrijeme kad i ja?
Predvidio sam ga. Došao sam ovamo u nadi da ću ga moći spriječiti.
Onda morate raspolagati važnim, nama nepoznatim dokazima, jer se govori da je to dvoje živjelo u slozi.
Raspolažem samo dokazima zasnovanim na crtežima koji predstavljaju likove plesača — reče Holmes. — Objasnit ću vam kasnije čitavu stvar. Kako sam stigao prekasno da spriječim tragediju, želio bih se svakako okoristiti poznavanjem stvari kojima raspolažem, jer mi je stalo do toga da pravdi bude udovoljeno. Hoćete li mi dopustiti da surađujem s vama u istrazi ili volite raditi sami za sebe?
Ponosit ću se vašom suradnjom, gospodine Holmes — reče inspektor ozbiljno.
U tom slučaju molim vas da me izvijestite o činjenicama i da mi bez nepotrebnog odgađanja dopustite da izvidim mjesto na kojem je zločin izvršen.
Inspektor Martin bio je mudar čovjek, pa dopusti mom prijatelju da radi na svoj način i zadovolji se pažljivim bilježenjem rezultata njegova izviđanja. Mjesni kirurg, starac sijede kose, bio je upravo izišao iz sobe gospođe Hilton, čije su ozljede, po njegovoj izjavi, ozbiljne, ali možda ipak ne smrtonosne. Metak joj je prošao kroz čeoni dio mozga, pa je vjerojatno trebalo da prođe neko vrijeme prije nego što se vrati svijesti. Na pitanje da li je ženu netko ranio ili se ona ranila sama, liječnik nije mogao odgovoriti s nekom sigurnošću. Metak je svakako bio ispaljen sasvim izbliza. U sobi je nađen samo jedan revolver, pa su iz njega vjerojatno opaljena dva metka. Gospodin Hilton Cubitt pogođen je ravno u srce. Postojale su dvije mogućnosti: da je on
najprije pucao u nju, a zatim u sebe, ili da je ona ubojica, jer je revolver ležao na podu između njih.
Jeste li ga možda pomakli s mjesta na kome ste ga našli? — zapita Holmes.
Nismo ništa dirali. Dakako, gospođu nismo mogli ostaviti da ranjena leži na podu.
Otkad ste ovdje, doktore?
Od četiri sata.
Da li je još netko bio ovdje?
Da, ovaj policajac.
Jeste li bilo što dirali?
Nisam ništa.
Vrlo ste razborito postupili. Tko vas je pozvao?
Sobarica Saunders.
Da li je ona digla uzbunu?
Ona i kuharica, gospođa King.
Gdje su one sada?
Mislim da su u kuhinji.
Onda moramo odmah čuti njihove iskaze.
Staro predvorje, obloženo hrastovinom, s visokim prozorima, pretvoreno je u sudnicu u kojoj je radila istražna komisija. Holmes je sjedio u velikoj, starinskoj fotelji. Njegove neustrašive oči, koje su sjale s iscrpljenog lica, jasno su govorile o njegovoj upornoj namjeri da posveti svoj život toj istrazi i tako osveti klijenta kojega nije uspio spasiti. Vitki inspektor Martin, seoski sjedobradi liječnik, snažni seoski policajac i ja bih smo ostalo članstvo toga neobičnog suda.
Obje su žene prilično jasno iznijele svoju priču. Probudile su se kad je prasnula snažna eksplozija. Jednu minutu zatim uslijedila je i druga eksplozija. One su spavale u susjednim sobama. Gospođa King pojurila je do Saundersove, pa su zatim zajedno sišle niz stepenice. Vrata radne
sobe bila su otvorena, i na stolu je gorjela svijeća. Njihov gospodar je ležao ničice posred sobe. Bio je mrtav. Kraj prozora previjala se od bolova njegova žena, naslonjena glavom na zid. Bila je strahovito ranjena; jedna joj je strana lica bila sva u krvi. Teško je disala i nije bila kadra da izusti ijednu riječ. Hodnik i soba bih su puni dima i mirisa baruta. Prozor je bio čvrsto zatvoren i iznutra pričvršćen. Obje su žene to sa sigurnošću tvrdile. Poslale su odmah po liječnika i policiju, a zatim su uz pomoć sluge i konjušara prenijele svoju ranjenu gospodaricu u njenu sobu. Prije nego što se to dogodilo, bračni je par već bio legao. Ona je nađena u spavaćici, a on je ispod kućne haljine imao na sebi noćnu košulju. U radnoj sobi nije ništa pomicano. Koliko je njima bilo poznato, između muža i žene nije nikada dolazilo do svađa. One su ih uvijek smatrale veoma složnim parom.
To su bile glavne točke izjava dviju žena.
Odgovarajući na pitanja inspektora Martina, one su veoma odlučno tvrdile da su kućna vrata bila zabravljena, pa je bilo isključeno da je tko iz kuće mogao pobjeći. Odgovarajući Holmesu, obje su se žene sjetile da su osjetile miris baru ta u času kad su poletjele iz svojih soba s gornjeg kata.
Tu činjenicu preporučujem vašoj brižljivoj pažnji — reče Holmes svom kolegi po struci. — A sada možemo, mislim, prijeći na potanku pretragu sobe.
Radna soba je bila malena prostorija čije su tri strane bile ispunjene knjigama i jednim pisaćim stolom, koji je stajao ispred jednostrukog prozora što je gledao u vrt. Mi smo svoju pažnju bili obratili lešu nesretnog vlastelina, čije je snažno tijelo ležalo ispruženo u sobi. Njegovo je neuređeno odijelo pokazivalo da je bio žurno ustao iz postelje. Metak je na njega bio ispaljen sprijeda i ostao mu je u tijelu, prodrijevši mu do srca. Smrt je očito nastupila trenutno i bezbolno. Ni na njegovoj kućnoj haljini ni na njegovim rukama nije bilo tragova baruta. Prema izjavi seoskog kirurga, gospođa je imala mrlje baruta na licu, ali ne i na rukama.
Nepostojanje tih mrlja na rukama ne znači ništa, mada bi njihovo postojanje moglo imati odlučno značenje — reče Holmes. — Ako barut iz loše sastavljenog metka ne poleti unatrag, može se opaliti
niz metaka a da ne ostane nikakvih tragova. Predložio bih da se sada odnese tijelo gospodina Cubitta. Pretpostavljam, doktore, da niste pronašli metak koji je ranio gospođu.
Bit će potrebna ozbiljna operacija da bi se metak mogao pronaći. Ali u revolveru se nalaze još četiri metka. Dva su metka ispaljena i nanijela dvije rane, pa sad znamo gdje se nalazi svaki metak.
Tako izgleda — reče Holmes. — Možda znate i gdje se nalazi metak koji je udario u prozor?
U isti čas on se odjednom trgnu i svojim dugim, tankim prstom pokaza na rupu na donjem dijelu prozorskog okvira, u visini jednog palca iznad donjeg ruba.
Zaboga! — uzviknu inspektor. — Kako ste to utvrdili?
Tražio sam.
Sjajno! — reče seoski liječnik. — Vi ste sasvim u pravu, gospodine. Znači, ispaljen je i treći metak i, prema tome, morala je biti prisutna i treća osoba. Ali tko je to mogao biti i kako je odavde izišao?
To je pitanje koje sada moramo riješiti — reče Sherlock Holmes. — Sjećate li se, inspektore Martin, da su služavke rekle da su osjetile miris baruta čim su izišle iz svoje sobe, a ja sam na to primijetio da je to izvanredno značajna činjenica.
Da, gospodine, ali priznajem da vas baš potpuno ne razumijem.
To znači da su u vrijeme ispaljivanja metaka bili otvoreni i prozor i vrata na koja se ulazi u sobu. U protivnome, dim od baruta se ne bi bio mogao tako brzo raširiti po kući. Za to je bio potreban propuh. Međutim, i vrata i prozor bili su otvoreni samo sasvim kratko vrijeme.
Čime to dokazujete?
— Time što sam utvrdio da se svijeća na jednoj strani nije otopila.
Izvanredno! — uzviknu inspektor. — Izvanredno!
Budući da sam siguran da je prozor za vrijeme tragedije bio otvoren, pretpostavljam da je u ovaj slučaj upletena i neka treća osoba, koja je stajala izvan tog otvora i pucala kroz njega. Svaki metak uperen
protiv te osobe mogao je pogoditi prozorski okvir. I, zaista, utvrdio sam da na prozorskom okviru postoji trag od metka.
Nego, kako je prozor mogao biti zatvoren i pričvršćen?
Žena je instinktivno zatvorila i pričvrstila prozor. Hej, a što je ovo?
Na pisaćem stolu nalazila se lijepa, mala ženska torbica od krokodilske kože sa srebrnim okvirom. Holmes je otvori i isprazni. U njoj se nalazilo dvadeset i pet novčanica engleske Narodne banke od po jedne funte, stegnutih gumom u svežanj — i ništa više.
Ovo valja sačuvati, jer će trebati na suđenju — reče Holmes, pruživši inspektoru torbicu zajedno sa njezinim sadržajem.
Sad treba da bacimo nešto više svjetla na onaj treći metak, koji je očito, kao što se vidi po tome kako se rascijepilo drvo, ispaljen u samoj sobi. Htio bih vidjeti kuharicu, gospođu King... Vi ste rekli, gospođo King, da vas je probudila jedna snažna eksplozija. Kad ste to rekli, jeste li htjeli kazati da je ona bila snažnija od druge, koja je za njom slijedila?
Znate, gospodine, ona me je probudila iz sna, pa je bilo vrlo teško ocijeniti. Ali ona mi se učinila veoma snažnom.
Ne mislite li da su to mogla biti dva metka, ispaljena gotovo u isto vrijeme?
To ne bih mogla reći, gospodine.
Ja bih rekao da je nesumnjivo bilo tako. A rekao bih također, inspektore Martin, da smo sada saznali sve što nam je ova soba mogla reći. Hoćete li biti ljubazni i poći sa mnom da vidimo kakve nam nove činjenice može otkriti vrt.
Lijeha cvijeća pružala se sve do ispod prozora radne sobe, i svi smo uskliknuli kad smo joj se približili. Cvijeće je bilo izgaženo a meka zemlja sva obilježena tragovima nogu. Bili su to tragovi velikih nogu, zapravo cipela s naročito dugim, šiljatim vrhovima. Holmes je tragao po travi i lišću kao kakav lovački pas za ranjenom pticom. Odjednom se s usklikom zadovoljstva sagnu i podiže jedan mali valjčić od mjedi.
To sam i očekivao — reče. — Evo i treće čahure. Meni se čini,
inspektore Martin, da je istraga u našem slučaju već gotovo pri kraju.
Na licu policijskog inspektora bio je vidljiv izraz duboke zapanjenosti. Inspektor se nije mogao dosta načuditi brzom i majstorskom napredovanju Holmesova istraživanja.
Isprva je bio sklon istaknuti svoj položaj, ali sad je bio ispunjen divljenjem i spreman da bez ikakva pitanja pođe kamo god ga Holmes poveo.
Na koga sumnjate? — upita Holmesa.
O tome kasnije. Postoji još ponešto što vam zasada ne mogu objasniti. Kad sam već došao dotle, najbolje će biti da nastavim tragom kojim sam pošao, a onda da vam objasnim čitavu stvar.
Kako god želite, gospodine Holmes, samo da uhvatimo tog čovjeka.
Ne želim biti tajanstven, ali dok radim ne mogu ulaziti u duga objašnjavanja zamršenih stvari. Držim u rukama sve konce ovog slučaja. Čak i u slučaju da gospođa ne dođe više svijesti, moći ćemo rekonstruirati događaj koji se odigrao prošle noći i osigurati da pravda bude zadovoljena. Prije svega, htio bih znati postoji li u susjedstvu gostionica koja se zove »Elrige«.
Ispitana je posluga, ali nitko nije znao za to mjesto. Konjušar se onda sjeti da u pravcu East Rustona, u mjestu udaljenom više milja, stanuje jedan farmer istog imena.
Da li je to usamljena farma?
Sasvim usamljena, gospodine.
Možda oni i ne znaju što se noćas ovdje dogodilo?
— Zaista, možda ne znaju, gospođine.
Osedlaj konja, momče — reče. — Odnijet ćeš jedno pisamce vlasniku farme »Elrige«.
Potom izvadi iz džepa nekoliko papira s likovima plesača, sjede za pisaći stol, stavi one papire pred sebe i poče nešto pisati. Najzad preda momku pismo i uputi ga da ga preda osobi kojoj je upućeno i da ne odgovara ni na kakva pitanja. Vidio sam omotnicu tog pisma,
adresiranu nesigurnim, nezgrapnim slovima, koja nisu nimalo nalikovala na slova Holmesova uredna rukopisa. Pismo je bilo upućeno gospodinu Abeu Slaneyu, farma »Elrige«, East Ruston, Norfolk.
Mišljenja sam, inspektore — primijeti Holmes — da biste dobro učinili ako telegrafirate da vam pošalju pratnju, jer ako se ispostavi da su moja nagađanja točna, možda ćete morati sprovesti u okružni zatvor jednog vrlo opasnog čovjeka. Momak koji nosi ovo pismo mogao bi predati i vaš telegram. A mi bismo se, Watsone, popodne morali prvim vlakom vratiti u grad, jer moram završiti jednu dosta interesantnu kemijsku analizu, a ova se istraga brzo približava kraju.
Kada je mladić otišao s pismom, Sherlock Holmes dade upute posluzi: ako netko dođe i zapita za gospođu Cubitt, ne treba mu dati nikakva obavještenja o njenu stanju, nego ga treba odmah uvesti u radnu sobu. To im naredi s najvećom ozbiljnošću. Najzad nas uvede u radnu sobu i reče da je posao sada izvan naših ruku, pa treba da provedemo vrijeme što god bolje možemo dok god ne vidimo što nam se sprema. Liječnik pođe obići svoje pacijente, pa ostadosmo samo inspektor i ja.
Nadam se da ću vam omogućiti da na zanimljiv način provedete jedan sat — reče Holmes privukavši svoju sto licu stolu, po kome raširi papire na kojima su bili nacrtani čudni likovi plesača. — Što se vas, prijatelju Watsone, tiče, dugujem vam veliku zahvalnost što ste dopustili da vaša prirođena radoznalost ostane tako dugo nezadovoljena. Vama, inspektore, čitav ovaj slučaj izgledat će možda kao zanimljiva stručna studija. Prije svega, moram se osvrnuti na neke zanimljive okolnosti u vezi sa savjetovanjima koje je gospodin Hilton Cubitt imao sa mnom u Baker Streetu. Rekavši to, ponovi već poznate činjenice.
Pogledajte ove čudne crteže: čovjeku bi mogli izgledati smišljeni da se nisu pokazali kao preteče tako strašne tragedije. Prilično poznajem sve oblike tajnog pisanja, pa sam napisao o tome i jednu beznačajnu raspravu u kojoj sam analizirao 160 raznih šifri, ali priznajem da mi je ovo pismo sasvim novo. Cilj ljudi koji su pronašli taj sistem bio je, očito, da prikriju pravu svrhu tih crteža koji zapravo predstavljaju poruke, a treba da stvore dojam kao da je riječ o dječjim
crtežima.
Međutim, kad sam jednom utvrdio da ti znakovi predstavljaju slova i kad sam pronašao ključ kojim sam odgonetnuo tajnu tog neobičnog pisma, rješenje se nametnulo samo po sebi. Prva poruka koja mi je donesena bila je tako kratka da sam mogao samo utvrditi da znak predstavlja slovo E. Kao što znate, E je glas koji je najčešći u engleskom jeziku i toliko prevladava nad drugima da se ponavlja i u kratkim rečenicama. Od petnaest znakova u prvoj
poruci četiri su bila jednaka, tako da je bilo razumno smatrati ih slovima E. Likovi su ponekad imali zastavu, ponekad su bili bez zastave, pa je trebalo da zastave, vjerojatno, prema svom rasporedu, služe kao znakovi koji su rečenice rastavljali na riječi. Prihvativši tu pretpostavku, zabilježio sam da je slovo E predstavljeno ovim crtežom:

Pri daljem ispitivanju naišao sam na poteškoće. Učestalost drugih slova, poslije slova E, nisam nikako mogao točno odrediti, pa svako prevladavanje koje možda dolazi do izražaja na jednoj štampanoj stranici može poprimiti sasvim drugi brojčani izraz u kratkoj rečenici. Ukratko: slova T, A, O, I, N, S, H, R, D i L u tom redu predstavljaju, slijeva nadesno, veću odnosno manju učestalost kojom se ona pojavljuju. Ali slova T, A i O stoje jedno do drugoga, pa bi, u stvari, provjeravanje svake kombinacije radi postizanja cilja bilo težak i beskrajan zadatak. Zbog toga sam čekao da dobijem materijal, Prilikom našeg drugog razgovora gospodin Hilton Cubitt bio je u mogućnosti da mi da dvije kratke rečenice i jednu poruku, koja se sastojala, kako se činilo, od jedne jedine riječi, jer nije imala zastave. Evo tih znakova. Sad sam već u jednoj riječi imao dva E, to jest drugo i četvrto slovo u jednoj riječi od pet: sever (razdvojiti), lever (poluga), ili never (nikada). Nema nikakve sumnje da je ta posljednja riječ najvjerojatnije odgovor na neki poziv, a okolnosti ukazuju na to da je to bio odgovor koji je gospođa napisala. Ako to prihvatimo kao tačno, onda možemo reći da znaci predstavljaju slova N, V i R:


Ja sam nailazio na velike teškoće, ali sretna misao pomogla mi je da utvrdim još nekoliko slova. Pomislio sam da, ako ti pozivi dolaze, kao što sam pretpostavljao, od nekoga koji je bio intiman s gospođom u njenom prijašnjem životu, kombinacija dvaju slova E i tri slova između stoji možda za ime Elsie. Na osnovi daljeg proučavanja utvrdio sam da kombinacija predstavlja kraj poruke, koja je tri puta ponovljena. To je svakako bio neki poziv. Na taj način došao sam do slova L, S i I. Ali kakav je to poziv mogao biti? Riječ koja je prethodila riječi »Elsie« imala je samo četiri slova, a završavala se slovom E. To je svakako morala biti riječ s četiri slova »come« (dođi). Pokušao sam pronaći druge riječi s četiri slova koje bi se završavale slovom E, ali nisam našao nijednu koja bi odgovarala ovom slučaju. Tako sam sada imao slova C, O i M, pa sam se zadržao na prvoj poruci, razdijelio je na riječi i stavio točku za svaki znak koji mi je još bio nepoznat. Tim postupkom došao sam do ovog rezultata:
.M.ERE..E SL. NE.
Prvo slovo moglo je biti samo A, jer se u ovoj kratkoj rečenici pojavljuje tri puta, što se tiče slova H, ono se očito nalazi u drugoj riječi. Sad sam imao ovu rečenicu.
AM HERE A.E SLANE.
Ili, ako popunimo očitu prazninu u imenu,
AM HERE ABE SLANEY (Ovdje sam Abe Slaney)
Imao sam sada toliko slova da sam s priličnom sigurnošću mogao prijeći na proučavanje druge poruke, koja je u nepotpunom obliku glasila:
A. ELRI. ES. (U ELRIGESU)
Mogao sam doći do nekog smisla jedino ako stavim slovo T i G na mjesto praznina i pretpostavim da je u poruci naznačeno ime neke kuće ili gostionice u kojoj pisac stanuje.
A što ste onda učinili, gospodine? — upita inspektor Holmesa.
S pravom sam mogao pretpostaviti da je taj Abe Slaney Amerikanac, jer je ime Abe deminutiv uobičajen u Americi, a osim toga tim pismom iz Amerike počele su sve nevolje u životu bračnog para Cubitt. S pravom sam smatrao da se u čitavoj toj stvari krije neka zločinačka tajna. Na to su ukazivale riječi gospođe Elsie kojima je ciljala na svoju prošlost i njeno odbijanje da se povjeri svome mužu. Zbog toga sam telegrafirao svom prijatelju Wilsonu Hargreveu iz njujorške policije, koji se često koristio mojim poznavanjem londonskog podzemlja. Pitao sam ga da li mu je poznato ime Abe Slaney. Evo njegova odgovora: »Najpoznatiji zlikovac u Chicagu.« Iste večeri kad sam primio njegov telegram poslao mi je Hilton Cubitt i posljednju Slaneyevu poruku:
ELSIE.RE.ARE TO MEET THY GO. (ELSIE SPREMI SE STUPITI PRED SVOG BOGA.)
Dodavši jedno P i jedno D, upotpunio sam poruku i otkrio da je zlikovac od nagovaranja prešao na prijetnje. Moje poznavanje čikaških zlikovaca pripremilo me je na najgore, pa sam očekivao da će svoje riječi ubrzo pretvoriti u djelo. Odmah sam sa svojim prijateljem i kolegom doktorom Watsonom došao u Norfolk, ali, na nesreću, samo još na vrijeme da vidim kako se ono najgore već dogodilo.
Smatram velikom povlasticom što mi je omogućeno da se udružim s vama u ispitivanju ovog slučaja — reče inspektor toplo. — Međutim, dopustite mi da budem iskren prema vama. Vi odgovarate samo sebi, ali ja odgovaram ljudima pod čiju nadležnost spadam. Ako je ovaj Abe Slaney, koji živi u Elrigeu, zaista ubojica, pa pobjegne dok ja ovdje sjedim, sigurno je da ću imati velikih neprilika.
Nemate razloga da se uznemirujete. On neće ni pokušati pobjeći.
Odakle to znate?
Bijeg bi u njegovu slučaju bio priznanje krivice.
Onda pođimo da ga uhapsimo.
Očekujem ga ovdje svakog trenutka.
A zašto bi on došao?
Zato što sam mu pisao i pozvao ga da dođe.
Ali to je nevjerojatno, gospodine Holmes! Zašto da dođe na vaš poziv? Zar ga takav poziv, ako izazove sumnju kod njega, neće navesti upravo na to da pobjegne?
Ta valjda sam znao kako treba sastaviti pismo — reče Sherlock Holmes. — U stvari, ako se ne varam, evo tog gospodina, gledajte, upravo dolazi ovamo cestom.
Jedan se čovjek zaista uputio cestom prema kući. Bio je visok, lijep, crnomanjast čovjek, obučen u sivo flanelsko odijelo, sa slamnatim šeširom na glavi, lijepe crne brade i upadljivo velikog kukastog nosa. Koračao je cestom vrteći štapom, kao da imanje pripada njemu. Čuli smo kako je bučno i sigurno potegao zvono.
Mislim, gospodo — reče Holmes mirno — da bi bilo najbolje da stanemo iza vrata. Kad se ima posla s takvim čovjekom, treba poduzeti sve mjere opreza. Bit će vam potrebne lisičine, inspektore. Što se tiče razgovora s njim, prepustite meni da s njim porazgovaram.
Čekali smo u tišini jednu minutu — jednu od onih minuta koje se ne mogu zaboraviti. Vrata se otvoriše, i čovjek uđe. Holmes ga u isti čas udari revolverom po glavi, a Martin mu namaknu lisičine na ruke. Sve je to bilo izvedeno tako brzo i tako vješto, da se čovjek osjetio bespomoćnim još prije nego što je shvatio da je napadnut. Sjajnim crnim očima gledao je redom sve nas, zatim je prasnuo u glasan smijeh.
U redu, gospodo, ovaj put uhvatili ste me u klopku. Izgleda da sam sada udario u nešto tvrdo. Došao sam ovamo na poziv, na osnovi pisma gospođe Cubitt. Nećete mi valjda reći da je ona upletena u ovo? Nećete valjda tvrditi da vam je ona pomogla da mi postavite zamku?
Gospođa Cubitt je opasno ranjena i nalazi se u smrtnoj opasnosti.
Bolan zlikovčev krik odjeknu u cijeloj kući.
Vi ste ludi! — uzviknu on bijesno. — On je ranjen, a ne ona. Tko bi mogao raniti malu Elsie? Ja sam joj možda prijetio, neka mi bog to oprosti, ali ni kose se ne bih dotakao na njenoj lijepoj glavi. Povucite što ste rekli! Recite da nije ranjena!
On se s dubokim jecajem baci na divan i zari glavu u vezane ruke. Šutio je punih pet minuta. Zatim ponovo podiže glavu i, obuzet očajem, progovori hladno i mirno:
Nemam što skrivati od vas, gospodo. — reče. — Ako sam ubio tog čovjeka, on je prvi pucao u mene, pa ja nisam ubojica. Ali ako vi mislite da sam mogao raniti tu ženu, onda ne poznajete ni mene ni nju. Kažem vam da nema i nikad nije bilo čovjeka na svijetu koji bi jednu ženu više volio nego što sam ja volio nju. Imao sam puno pravo na nju. Tko je taj Englez koji je stao između nas? Kažem vam da sam imao pravo na nju, pa sam tražio samo ono što je moje.
Ona se oslobodila vašeg utjecaja kad je vidjela kakav ste vi čovjek — reče Holmes strogo. — Pobjegla je iz Amerike da bi se sklonila od vas i udala se u Engleskoj za časna i poštena čovjeka. Vi ste je gonili i učinih joj život čemernim tražeći od nje da napusti muža, iako ga je voljela i poštovala, i da pobjegne s vama, mada vas je mrzila i plašila vas se. Ubili ste časna čovjeka, a njegovu ste ženu naveli na samoubojstvo. To ste vi učinili, gospodine Abe Slaney, i za to ćete odgovarati pred sudom.
Ako Elsie umre, ne tiče me se što će se sa mnom dogoditi — reče Amerikanac. Zatim otvori šaku i pogleda izgužvano pismo koje je držao u ruci.
Slušajte, gospođine — uzvikne on s bljeskom sumnje u očima
da me ne pokušavate možda zaplašiti? Ako je gospođa tako teško ranjena kao što vi tvrdite, tko je onda napisao ovu poruku? — On baci pismo na stol.
Napisao sam je ja, da bih vas doveo ovamo.
Vi ste je napisali? Nema nikoga na svijetu izvan bande tko bi znao tajnu likova plesača. Kako ste onda vi to mogli napisati?
Što jedan čovjek izmisli, drugi može otkriti — reče Holmes. — Evo, stigla su kola da vas odvedu u Norwich, gospodine Slaney, ali još možete u neku ruku popraviti zlo koje ste počinili. Jeste li svjesni da se gospođa Cubitt sama stavila pod tešku sumnju da je ubila svog supruga i da su je samo moja prisutnost i znanje kojim raspolažem spasili od optužbe? Najmanje što mi dugujete, to je da izjavite pred cijelim
svijetom da ona ni u kom pogledu, ni neposredno ni posredno, nije odgovorna za tragičan kraj svog muža.
Ništa drugo i ne tražim — reče Amerikanac. — Da rečem živu istinu, to je najbolje što mogu učiniti za sebe.
Moja je dužnost da vas upozorim da će to biti iskorišteno protiv vas — uzviknu inspektor, u skladu s divnim, časnim pravilima britanskog krivičnog postupka.
Slaney slegnu ramenima.
Preuzimam taj rizik. Prije svega, gospodo, htio bih da znate da sam tu gospođu poznavao još dok je bila dijete. Bilo nas je sedmoro u jednoj bandi u Chicagu, a Elsiein otac, stari Patrick, bio nam je šef. Bio je sposoban čovjek. On je izmislio i ovaj način pisanja koji, ako nemate ključa kojim ga možete objasniti, nalikuje na dječji crtež. Elsie je saznala za neke naše putove, ali nije mogla podnijeti takve stvari. Imala je nešto časno stečenog novca, pa nam je pobjegla i otišla u London. Bila je zaručena sa mnom i bila bi se udala za mene, u to sam uvjeren, da sam imao neko drugo zvanje. Ona nije htjela imati bilo kakve veze s nepoštenim stvarima. Tek pošto se udala za tog Engleza, uspio sam saznati gdje se nalazi. Pisao sam joj, ali nisam dobio odgovora. Onda sam pošao ovamo, ali kako mi na pisma nije odgovarala, ostavljao sam svoje poruke tamo gdje ih je ona mogla pročitati.
Ima mjesec dana kako se nalazim ovdje. Živio sam na onoj farmi, u jednoj sobi u prizemlju, pa sam svake noći mogao neprimijećen izići iz kuće i neprimijećen se vratiti. Učinio sam sve što sam mogao da odmamim Elsie. Znao sam da čita moje poruke, jer mi je jednom ispod jedne od njih odgovorila istim tajnim pismom. Onda me je zavela moja narav, pa sam joj počeo prijetiti. Ona mi je onda poslala jedno pismo kojim me je preklinjala da odem, jer će joj prepuknuti srce ako njen muž bude uvučen u bilo kakav skandal. Rekla mi je u pismu da će, kad joj muž zaspi, u tri sata u noći sići, pa će govoriti sa mnom s krajnjeg prozora, ako joj obećam da ću nakon toga otići i ostaviti je na miru. Sišla je i donijela sa sobom novaca, ne bi li me podmitila. Ja sam onda naprosto pobjesnio. Zgrabio sam je za ruku i pokušao je izvući kroz prozor. U taj čas uletio je njen muž s revolverom. Elsie padne na pod, a nas dvojica stajali smo licem u lice. Bio sam se nagnuo i podigao
revolver, u namjeri da ga uplašim, jer sam htio otići. On opali i promaši. Opalih i ja, i on u isti čas pade. Onda sam se kroz vrt uputio kući i čuo iza sebe kako netko zatvara prozor. Rekao sam vam živu istinu, gospodo. O cijeloj toj stvari ništa više nisam čuo, sve dok nije dojahao onaj dječak s pismom koje me je navelo da dođem ovamo kao neka budala i da se vama predam.
Dok je Amerikanac govorio, stigoše kola u kojima su sjedila dva policajca. Inspektor Martin ustade i položi uhapšeniku ruku na rame.
Vrijeme je da krenemo — reče.
Mogu li je prije toga vidjeti? — upita ga uhapšenik.
Ne, ona nije pri svijesti. Gospodine Holmes, nadam se da ću imati sreću da vas nađem pored sebe kad god budem imao kakav teži slučaj.
Stajali smo pored prozora. Kola su se uputila. Kad se okrenuh, primijetih komadić papira koji je uhapšenik bacio na stol. To je bilo pismo kojim ga je Holmes primamio.
Pokušajte ga pročitati, Watsone — reče Holmes, osmijehnuvši se pri tom.
Pismo nije sadržavalo ni jedne jedine riječi, već samo jedan kratak niz likova plesača.
Ako upotrijebite moj ključ — reče Holmes — vidjet ćete da to prosto znači: »Dođite odmah ovamo.« Bio sam uvjeren da on taj poziv neće odbiti, jer nije mogao zamisliti da mu dolazi od nekog drugog, a ne od gospođe Cubitt. I tako sam, dragi moj Watsone, uspio na dobro okrenuti likove plesača koji su tako često bili agenti zla, ujedno sam ispunio i svoje obećanje i dao vam neobičan prilog za vaše bilješke. Naš vlak kreće u tri i četrdeset, pa se nadam da ćemo se do večere vratiti u Baker Street.
Još samo nekoliko riječi kao epilog.
Amerikanac Abe Slaney bio je osuđen na smrt za vrijeme zimskog zasjedanja suda u Norwichu, ali mu je kazna potom pretvorena u robiju zbog toga što je utvrđeno da je Hilton Cubitt prvi ispalio metak.
O gospođi Cubitt sam čuo da se sva posvetila brizi o siromasima i upravljanju imanjem svoga muža.

USAMLJENI BICIKLIST

Od 1894. do 1901. godine, zaključno, Sherlock Holmes bio je veoma zaposlen. Može se slobodno reći da u toku tih osam godina nije bilo nijednoga težeg javnog kriminalnog slučaja a da on nije bio pozvan da kaže svoj sud. S druge strane, bilo je na stotine takvih privatnih slučajeva, od kojih su neki bili naročito zamršeni, a u kojima je on imao istaknutu ulogu. Mnogi čudni uspjesi i nekoliko neizbježnih neuspjeha bili su rezultat toga dugog razdoblja njegove neprekidne djelatnosti. Kako sam sačuvao potpune bilješke o svim tim slučajevima, a bio sam i osobno upleten u neke od njih, nije mi bilo nimalo lako da se odlučim koje da iznesem pred javnost. Zato ću se pridržavati, kao i obično, pravila kojega se stalno držim, pa ću dati prednost onim slučajevima čija zanimljivost nije toliko u okrutnosti samog zločina, koliko u pronicljivosti čovjeka koji ih utvrđuje. I u uzbudljivosti načina na koji ih utvrđuje. Zato sam odlučio da pred čitaoce iznesem slučaj gospođice Violete Smith, usamljene biciklistkinje iz Charlingtona, i u vezi s njom čudan način našeg istraživanja, koji je dosegao vrhunac u neočekivanoj tragediji. Neke okolnosti, doduše, ne dopuštaju mi da istaknem sve sposobnosti mog prijatelja po kojima je on izišao na glas, ali ću se ipak zadržati u vezi s tim slučajem na nekim pojedinostima koje Holmesa postavljaju na vidno mjesto u nizu zabilježaka o zločinima iz kojih crpim materijal za ove male priče.
Iz svojih bilježaka o slučajevima koji su se zbili 1895. godine vidim da smo u subotu dvadeset trećeg aprila prvi put čuli za gospođicu Violetu Smith. Njen posjet, sjećam se, bio je došao Holmesu u sasvim nezgodan čas, jer je u to vrijeme bio zaokupljen veoma tajanstvenim i zamršenim pitanjem u vezi s neobičnim proganjanjem kojemu je bio izložen John Vincent Harden, dobro poznati kralj duhana. Moj prijatelj volio je prije svega točnost i usredotočenost misli, pa je bio protiv svega što bi mu odvraćalo misli od stvari koja bi ga zaokupila. Pa ipak, bez grubosti, koja je bila strana njegovoj prirodi, bilo je nemoguće odbiti da se sasluša priča mlade i lijepe djevojke, visoke, ljupke i dostojanstvene, koja je sama jedne kasne večeri došla u Baker Street i zamolila Holmesa za pomoć i savjet. Holmesovo je vrijeme bilo već potpuno zauzeto kad je mlađa djevojka došla s namjerom da iznese
svoj slučaj, bilo je očito da je možemo samo silom istjerati iz naše sobe. S izgledom pomirenosti i ponešto umornim osmjehom, Holmes zamoli lijepog upadača da sjedne i da nas obavijesti o razlogu svoje uznemirenosti.
U svakom slučaju, to ne može biti vaše zdravlje — reče Holmes odmjerivši je svojim oštrim pogledom. — Tako strastan biciklist mora da je vrlo snažan.
Iznenađena, ona baci pogled na svoje noge. I ja sam bio primijetio da joj je jedna strana džona izlizana od stalnog trenja o pedale.
Da, prilično vozim bicikl, gospodine Holmes, i to je u stanovitoj vezi s mojim današnjim posjetom vama.
Moj prijatelj uze djevojčinu ruku, na kojoj nije bilo rukavice, pa je poče ispitivati s mnogo pažnje, ali i s izvjesnim osjećajem, upravo kao što to čini učenjak kad ispituje neki uzorak.
Siguran sam da ćete mi oprostiti, jer to je moj posao — reče pregledavši joj ruku. — Umalo što nisam pogriješio. Bio sam pomislio da kucate na stroju. Međutim, očito je da se bavite muzikom. Obratite pažnju, Watsone, na ove proširene vrhove prstiju koji su značajni za ljude obiju profesija. A uz to se lice ističe svojom produhovljenošću — reče i okrenu djevojčinu glavu prema svjetlu. — Ovaj izraz nije posljedica kucanja na stroju. Vi ste muzičar.
Da, gospodine Holmes, predajem muziku.
Prema boji vašeg lica pretpostavljam da živite negdje u unutrašnjosti.
Da, gospodine, blizu Farnhama, na granici Surreya.
To je lijep kraj, za mene pun najinteresantnijih uspomena i sjećanja. Sigurno se sjećate, Watsone, da smo u blizini toga grada uhvatili Archieja Stamforda, krivotvoritelja novca. A sada, gospođice Violeta, kažite nam što vam se dogodilo ondje, blizu Famhama, na granici Surreya?
Mlađa djevojka započe svoju neobičnu priču. Pričala je jasno i prisebno:
Ja sam kao dijete izgubila oca, gospodine Holmes. Bio je
dirigent orkestra starog Imperijalnog kazališta, a zvao se James Smith. Moja majka i ja ostale smo same samcate, bez ijednog rođaka na svijetu, osim jednog strica, Ralpha Smitha, koji je dvadeset godina prije bio otišao u Afriku, ne javivši nam se otada nikad ni jednom jedinom riječi. Poslije očeve smrti bile smo veoma siromašne i zapale smo u veliku bijedu. Jednog dana rečeno nam je da se netko oglasom u
»Timesu« raspituje za našu adresu. Možete zamisliti kako nas je to uzbudilo. Pomislile smo, naime, da nas se netko sjetio oporukom. Odmah smo pošle do advokata čije je ime bilo navedeno u novinama. Tamo smo našle dva gospodina, Carruthersa i Woodleya, koji su se upravo bili vratili iz Južne Afrike. Ta su nam gospoda rekla da je moj stric bio njihov prijatelj i da je prije nekoliko mjeseci umro u Johannesburgu u siromaštvu, te da je na samrtnom času zatražio od njih da pronađu njegove rođake i da im pomognu. Izgledalo nam je čudno da bi čika Ralph, koji se o nama, dok je bio živ, nije uopće brinuo, bio tako pažljiv da se o nama brine na samrtnom času. Ali gospodin Carruthers nam objasni da je moj stric tek onda bio doznao za smrt moga oca, pa se osjetio odgovornim za našu sudbinu.
Oprostite, kada ste imali taj sastanak? — upita Holmes.
Prošlog decembra, prije četiri mjeseca.
Molim, nastavite.
Gospodin Woodley je neobično odvratan mlad čovjek, takav je dojam bar na mene ostavio. Taj naduti prostak, riđih brkova i zalizane kose, stalno mi je drsko namigivao. Bila sam sigurna da Cyril ne bi htio da se s takvim čovjekom upoznam.
Oh, vaš se izabranik zove Cyril? — reče Holmes smiješeći se. Mlada djevojka se nasmija i porumenje.
Da, gospodine Holmes, Cyril Morton, elektroinženjer. Nadamo se da ćemo se krajem ljeta vjenčati. Nego, što ja to vama govorim o njemu. Htjela sam samo reći da je gospodin Woodley neobično odvratan, dok je gospođin Carruthers, mnogo stariji od njega, mnogo prijatniji. On je visok, blijed, obrijan, tih čovjek. Pristojno se ponaša i prijatno osmjehuje. Raspitivao se kakvo je naše stanje i kad je čuo da živimo u bijedi, predložio mi je da prijeđem k njemu da predajem
muziku njegovoj desetogodišnjoj djevojčici. Rekla sam mu da mi je teško napustiti majku, a on mi onda reče da će mi dopustiti da posjećujem majku svake subote. Ponudio mi je stotinu funti godišnje, a to je, dakako, sjajna plaća. Najzad sam prihvatila ponudu, pa sam se preselila u Chiltem Grange, oko šest milja daleko od Farnhama. Gospodin Carruthers živi sam sa svojom djevojčicom, jer je udovac, pa je uposlio kao domaćicu jednu vrlo ozbiljnu stariju ženu, gospođu Dixon, koja se brine o njegovu kućanstvu. Dijete je divno, pa je izgledalo da će mi se sreća nasmiješiti. U društvu gospodina Carruthersa, veoma prijatnog i muzikalnog čovjeka, provodila sam lijepe večeri, a svake sam subote išla u grad svojoj majci.
Prvu sjenu na mojoj sreći predstavljao je dolazak gospodina Woodleya, tog nesimpatičnog čovjeka riđih brkova. Došao je k nama u posjet na sedam dana, ali ti su mi se dani činili beskrajno dugi, kao da su trajali čitava tri mjeseca. Nemoguć je to čovjek, grub prema svakome, a prema meni više nego grub: odvratno mi se udvarao, hvalio se svojim bogatstvom i govorio mi da ću imati najljepše dijamante u Londonu ako se udam za njega. Najzad, jednog dana poslije večere, kad je vidio da se uopće ne želim upuštati s njim ni u kakav razgovor, zgrabi me u naručje — strahovito je jak — i zakle se da me neće pustiti dok ga ne poljubim. Uto uđe gospodin Carruthers, otrgnu me od njega, a ovaj se onda okrenu prema svom domaćinu, obori ga jednim udarcem na zemlju i ozlijedi mu čeljust. Shvatit ćete, bio je to kraj njegova posjeta. Gospodin Carruthers mi se sutradan ispričao, uvjeravajući me da nikad više neću biti izložena takvoj uvredi. Otad više nisam viđala gospodina Woodleya.
A sada, gospodine Holmes, došla sam najzad do onoga što me je navelo da danas dođem k vama da mi savjetujete. Morate znati da svake subote prije podne idem biciklom do stanice Farnham da uhvatim vlak koji polazi u grad u dvanaest i dvadeset i dva. Put od Chiltern Grangea pa dalje sasvim je pust, a naročito na mjestu koje se nalazi više od jedne milje daleko od Chiltern Grangea, između Charlingtona, s jedne strane, i šume koja se nalazi oko Charlington Halla, s druge strane. To je najsamotniji dio puta, pa ćete ondje rijetko sresti neka kola ili nekog seljaka, sve dok ne stignete do glavne ceste blizu Crookbury Hilla. Prije dva tjedna, kad sam onuda prolazila, slučajno sam se okrenula pa sam opazila, otprilike dvije stotine jardi
iza sebe, nekog čovjeka, također na biciklu. Bio je to, po izgledu, čovjek srednjih godina, kratke crne brade. Prije nego što sam stigla u Farnham, okrenula sam se još jedanput, ali čovjek je bio nestao, pa nisam više ni mislila na njega. Možete zamisliti koliko sam bila iznenađena, gospođine Holmes, kad sam na povratku, u ponedjeljak, primijetila istog čovjeka na istom dijelu puta. Moje se iznenađenje još više povećalo kad se to ponovilo slijedeće subote i slijedećeg ponedjeljka. On je uvijek održavao isto odstojanje između sebe i mene, pa me ničim nije uznemiravao. Bilo mi je to ipak vrlo čudnovato. Spomenula sam to gospodinu Carruthersu, i on se za to zainteresirao i rekao da je naručio kola, pa ubuduće neću tim pustim putem prolaziti bez pratnje.
Dvokolice s jednim konjem trebalo je da stignu ovog tjedna, ali iz nekog razloga nisu poslane, pa sam opet morala otići biciklom na stanicu. To je bilo jutros. Bojala sam se da će me kod Charlington Halla opet stići onaj čovjek. I zaista, isti onaj čovjek opet se našao ondje, točno kao prije dva tjedna. Uvijek se držao na tolikom odstojanju da mu nisam mogla jasno razaznati crte lica, ah sam bila sigurna da je to netko koga ja ne poznajem. Imao je na sebi tamno odijelo a glavu je bio pokrio čohanim kačketom. Jedino što sam na njegovu licu mogla jasno razabrati bila je crna brada. Danas se nisam uplašila, pa sam u svojoj radoznalosti odlučila da vidim tko je i što taj čovjek od mene hoće. Usporila sam vožnju, ali je to isto učinio i on. Zatim sam stala, ali je onda i on stao. Onda sam mu postavila zamku. Postoji na tom putu jedna veoma oštra okuka, pa sam na tom mjestu brzo zaokrenula, zatim stala i čekala. Očekivala sam da će on projuriti pored mene prije nego što uspije zakočiti bicikl. Ali se on ne pojavi. Onda sam se vratila i pogledala iza okuke. Pogled mi je dopirao čitavu milju daleko, ali njega nije bilo. Stvar mi je to čudnija što na tom mjestu ne postoji nikakav drugi put kojim bi on bio mogao krenuti.
Holmes se nasmija i protrlja ruke.
Ovaj je slučaj vrlo zanimljiv — reče. — Koliko je vremena prošlo od časa kad ste zaokrenuli iza okuke i časa kad ste ustanovili da na putu nema nikoga?
Dvije-tri minute.
Onda se nije mogao vratiti. Vi kažete da tamo nema nikakva raskršća?
Nema.
Onda je sigurno skrenuo desno ili lijevo.
Nije mogao skrenuti u pustaru obraslu vrijesom, jer bih ga bila vidjela.
Prema tome, postupkom isključivanja, dolazimo do činjenice da se on uputio prema Charlington Hallu, koji se, ako sam vas razumio, nalazi s jedne strane ceste. Imate li još nešto da kažete?
Ne, gospodine Holmes, osim da sam se toliko uzbudila da sam imala osjećaj da se neću smiriti dok se ne posavjetujem s vama.
Holmes je neko vrijeme sjedio šuteći.
Gdje se nalazi gospodin s kojim ste zaručeni? — upita najzad.
On radi u Middland Electric Comp. u Coventryju.
Da nije možda pomislio da vas iznenadi svojim posjetom?
Oh, gospodine Holmes, ja bih ga svakako bila prepoznala.
— Jeste li imali drugih udvarača?
Nekoliko njih, ali prije nego što sam upoznala Cyrila.
A otada?
Samo onog odvratnog Woodleya, ako se on uopće može nazvati udvaračem.
I nikoga drugoga?
Naš lijepi klijent izgledao je ponešto zbunjen.
Tko je to onda mogao biti? — upita Holmes.
Oh, možda ja to samo sebi uobražavam, ali mi se nekoliko puta učinilo da se moj poslodavac, gospodin Carruthers, mnogo zanima za mene. Mi se dosta često viđamo, jer ga pratim svake večeri na klaviru. Nikad mi ništa nije rekao. On je neobično pristojan gospođin. Ali svaka će djevojka odmah osjetiti ako netko ima naročite simpatije prema njoj.
Ha! — uozbilji se Holmes. — čime se on bavi?
On je bogat čovjek.
A nema ni dvokolice ni konja?
Pa, u najmanju ruku prilično je imućan. Ide u grad dva-tri puta tjedno. Mnogo je zainteresiran za akcije južnoafričkih rudnika zlata.
Vi ćete me stalno obavještavati o daljem razvoju događaja, gospođice Smith. Sad sam mnogo zaposlen, ali ću naći vremena da izvršim neka ispitivanja u vezi s vašim slučajem. U međuvremenu ne poduzimajte nikakve korake a da me o tome prije ne obavijestite. Do viđenja. Uvjeren sam da ćemo od vas dobiti dobre vijesti.
Da ovakva djevojka ima udvarača, to se uklapa u utvrđeni red
reče Holmes, pa se zamisli i povuče dim iz lule — ali, obično ne na biciklu po usamljenim cestama u unutrašnjosti. Riječi je, nema sumnje, o nekom tajnom udvaraču. Neke su pojedinosti ipak zanimljive i čudne, Watsone.
Nije U čudno što se on neprestano pojavljuje na jednom mjestu?
Točno. Naš prvi napor treba da bude upravljen pronalaženju zakupaca Charlington Halla. Treba zatim izvidjeti kakva to veza postoji između Carruthersa i Woodleya, jer se čini da se radi o ljudima sasvim različite vrste. Kako da se protumači to što su obojica tako revnosno pokušavala pronaći rođake Ralpha Smitha? A onda još nešto: kakav je to menage4 koji plaća dvostruku tržišnu cijenu za odgojiteljicu, a nema konja, iako se nalazi šest milja daleko od stanice. Čudno je to, Watsone, vrlo čudno.
Hoćete li otići onamo?
— Ne, dragi prijatelju, otići ćete vi. Možda je posrijedi sitna spletka, a ja ne mogu prekinuti važno ispitivanje. Otići ćete u ponedjeljak, rano ujutro, u Farnham, sakrit ćete se blizu Charlington Halla, promatrat ćete što se tamo događa i postupiti prema vlastitom nahođenju. Pošto se raspitate o stanovnicima Halla, vratit ćete se da me izvijestite. A sad, Watsone, ni riječi više o toj stvari, sve dok ne

4 Domaćinstvo (franc.)
utvrdimo činjenice na osnovi kojih ćemo se moći ponadati nekom rješenju toga zamršenog problema.
Gospođica Smith bila nas je obavijestila da se ponedjeljkom vraća vlakom koji sa stanice Waterloo kreće u devet i pedeset. Zbog toga sam krenuo ranije i uhvatio vlak koji kreće u devet i trinaest. Na stanici u Farnhamu nije mi bilo nimalo teško doznati kojim se pravcem ide prema Charlingtonu. Nije bilo nimalo teško naći mjesto gdje su se odigrali doživljaji mlade djevojke koje nam je ona bila opisala, jer je put vodio između otvorene pustare obrasle vrijesom, s jedne strane, i živice od tisovine koja je okruživala park, prepun divnog drveća, s druge strane. Glavni ulaz bio je sav od kamena obraslog mahovinom, a iznad svakog stupa, s jedne i s druge strane ulaza, bili su postavljeni heraldički amblemi. Po strani od toga glavnog puta spazio sam nekoliko rupa u živici i staze koje su vodile kroz park. Kuća, okružena sumornim parkom kao nekim simbolom njene skore propasti, nije se mogla vidjeti s puta.
Živica je bila prekrivena zlatnim šarama vrijesa u cvijetu, koji se divno prelijevao pod sjajnim proljetnim suncem. Bio sam se smjestio u jedan guštik da bih imao pod okom i glavni ulaz u Charlington i velik dio ceste u jednom i u drugom pravcu. Cesta je bila prazna kad sam je napustio, ali tad sam iz guštika ugledao crnobradog biciklista kako dolazi iz pravca suprotnog onome kojim sam ja maločas došao. Bio je obučen u tamno odijelo. Kad je stigao do kraja Chrlingtonskog posjeda, skočio je s bicikla, odgurao ga kroz rupu koja je bila otvorena u živici, i izgubio mi se s vida.
Četvrt sata kasnije pojavio se drugi biciklist. Bila je to mlada djevojka, koja je dolazila sa stanice. Primijetio sam da se ogledala kad je stigla do živice kojom je bio ograđen Charlington Hall. Čas zatim onaj čovjek iziđe iz svog skrovišta, skoči na bicikl i pođe za njom. U cijelom tom širokom predjelu oni su bili jedine prilike u pokretu — ljupka djevojka koja sjedi na svom biciklu i čovjek iza nje, duboko sagnut nad svojim upravljačem, s čudnim nagovještanjem tajanstvenosti u svakom pokretu. Ona se osvrnu na njega i uspori brzinu. Onda zaostade i on. Ona stade. I on odmah stade na dvije stotine jarda iza nje. Njen slijedeći pokret bio je toliko iznenadan koliko i duhovit. Naglo okrenu svoj bicikl i pojuri ravno na njega! On se dade jednakom brzinom u
očajnički bijeg. Ona se onda vrati cestom, glave ponosito podignute, ne udostojivši svog tihog obožavaoca ni najmanjom pažnjom. On se također okrenu od nje, ostajući stalno na istoj udaljenosti dok ih god okuka na cesti ne ote mom pogledu.
Ostao sam u svom skrovištu. Bilo je dobro što sam tako postupio, jer se čovjek ubrzo opet pojavi, vozeći polako, a onda skrenu u ulaz za Hall i siđe s bicikla. Nekoliko minuta nalazio sam se u položaju odakle sam ga mogao motriti: okružen drvećem, podigao je ruke kao da namješta kravatu, a zatim se ponovo popeo na bicikl i udaljio od mene. Krenuo je put Halla. Potrčah preko pustare, izvirujući između drveća. Na stanovitoj udaljenosti nazreh staru, sivu zgradu s visokim dimnjakom u stilu Tudora, ali put me je vodio kroz gusto grmlje, pa izgubih čovjeka s vida.
Činilo mi se da sam svršio prilično dobar posao tog jutra, pa sam se vraćao raspoložen u Farnham. Senzal5 za kupoprodaju kuća nije znao ništa o Charlington Hallu, pa me uputio na jednu vrlo dobro poznatu tvrtku na Pall Mallu. Na povratku kući svratih tamo. Predstavnik tvrtke primio me prijazno.
Ne, ne mogu vam za ovo ljeto iznajmiti Charlington Hall. Zakasnili ste. Iznajmio sam ga prije otprilike mjesec dana gospodinu Williamsonu. To je poštovanja dostojan stari gospodin. — Prijazni agent nije mi mogao ništa više reći jer nije smio govoriti o poslovima svojih klijenata.
Sherlock Holmes sasluša pažljivo cio izvještaj koji mu podnijeh te večeri, ali me ne pohvali ni jednom jedinom riječi, mada sam se tome nadao, jer sam bio uvjeren da sam to zaslužio. Naprotiv, on se uozbilji više nego što je to običavao kad je odmjeravao što sam učinio a što nisam.
Dragi Watsone, niste bili nimalo spretni u izboru skrovišta. Trebalo je da se sakrijete iza živice: odande biste bili mogli bolje promatrati toga zanimljivoga čovjeka. Ovako ste bili udaljeni nekoliko stotina jardi od njega, pa ste mi uspjeli kazati čak i manje nego gospođica Smith. Ona tvrdi da ne poznaje tog čovjeka, a ja sam uvjeren


5 Burzovni posrednik (Nap. red.)

da ga poznaje. Zašto bi on inače tako očajnički nastojao da mu se ona ne približi? Vjerojatno da ga ona ne bi vidjela izbliza, jer on nije htio da ga prepozna. Vi ističete da se nagnuo nad upravljač. Opet skrivanje, vidite? Vi ste sasvim pogrešno postupili. On se vraća kući, a vi želite saznati tko je on, pa idete jednom londonskom senzalu za kupoprodaju kuća.
A što je trebalo da učinim? — uzviknuh s izvjesnom žestinom.
Da odete do najbliže gostionice. Gostionice su središta svih ogovaranja u zabačenim mjestima. Tamo znaju za svačije ime — od imena gospodara pa sve do imena sudopere. Williamson! To ime meni ne znači ništa. Ako je to neki stariji čovjek, to svakako nije onaj revni biciklist koji bježi pred potjerom te snažne mlade djevojke. Što ste postigli tom vašom ekspedicijom? Saznanje da je vaša priča istinita? Ja u to nisam ni časka posumnjao. Da postoji neka veza između biciklista i Halla? Ja nisam ni časka posumnjao ni u to da je zakupac Halla Williamson. Što imamo sad od toga?
Dobro, dobro, dragi moj gospodine, nemojte klonuti duhom. Do iduće subote ne možemo učiniti više ništa, a u međuvremenu ću možda i sam nešto izvidjeti.
Slijedećeg jutra dobismo od gospođice Smith pismo u kom nam je davala kratak ali iscrpan izvještaj događaja koji su i meni, kao očevicu, bili poznati. Međutim, srž pisma nalazila se u dodatnoj napomeni.
»Uvjerena sam da ćete se složiti sa mnom, gospodine Holmes, kad vam kažem da je moj položaj ovdje postao vrlo težak, i to zbog toga što mi je moj poslodavac predložio da se udam za njega.
Uvjerena sam da su njegovi osjećaji najiskreniji i potpuno časni, međutim, znate da sam zadala riječ drugom čovjeku. On je moje odbijanje primio vrlo otmjeno i s najvećom ozbiljnošću. Vi ćete shvatiti da su naši odnosi sad pomalo zategnuti.«
Naša je prijateljica, kako se čini, zaplivala u duboke vode — reče Holmes zamišljeno, pošto pročita pismo. — Slučaj je svakako zanimljiv i krije u sebi veće mogućnosti razvoja nego što sam u početku mislio. Namjeravam provesti jedan tih, miran dan u unutrašnjosti. Uvjeren sam da od toga neću imati štete, pa ću danas
popodne otići tamo da provjerim neke svoje pretpostavke.
Holmesov miran dan u unutrašnjosti završio se na neobičan način. Moj se prijatelj vratio u Baker Street kasno uveče. Natečenih usana, s čvorugama na glavi, i sav iscrpljen, bio je pogodan slučaj za istraživački rad Scotland Yarda. Unatoč tome, bio je neizmjemo zadovoljan svojim doživljajima i srdačno se smijao dok ih je opisivao.
Ponekad zanemarujem tjelesno vježbanje, tu pravu poslasticu
reče. — Vi znate da prilično dobro poznajem pravila boksa, toga starog britanskog, vrlo korisnog sporta. Da ta pravila ne poznajem, bio bih doživio veliku sramotu.
Zamolih ga da mi ispriča što je doživio.
Našao sam onu seosku gostionicu, koju sam bio preporučio vašoj pažnji, i u njoj na obazriv način izvršio određena ispitivanja. Brbljavi mi je gostioničar u točionici ispričao sve što sam želio saznati. Williamson, taj čovjek sijede brade, živi u Hallu sam s nešto posluge. Govori se da je bio, a možda je još i sad, svećenik, ali jedan ili dva slučaja koji su se desili za njegova kratkog boravka u Charlington Hallu izgledali su mi čudni, upravo nesvećenički. Odmah sam izvršio neka ispitivanja u jednoj svećeničkoj agenciji, gdje su mi rekli da se u kleru zaista nalazio jedan takav čovjek s naročito mračnom karijerom. Gostioničar me zatim obavijestio da se u Charlington Hallu subotom i nedjeljom skuplja obično mnogo posjetilaca, »jedna bučna gomila, gospodine«, a redovito dolazi i jedan gospodin riđih brkova, po imenu Woodley. Upravo smo u pričanju stigli dotle, kada taj gospodin, koji je pio pivo u prednjoj sobi i čuo cijeli naš razgovor, uđe u točionicu. »Tko ste vi? Što tražite ovdje? Zašto ste postavljali ona pitanja?« upita me. Izražavao se točno, upotrebljavajući pri tom sočne pridjeve. Cijeli niz psovki završio se opasnim udarcem po meni, udarcem koji nisam uspio potpuno izbjeći. Slijedećih nekoliko minuta upotrijebio sam protiv ovog grubijana svu svoju vještinu. Moji su udarci sad padali po njemu gdje god su stigli. Izašao sam iz borbe nagrađen, a gospodina Woodleya odvezli su kući kamionom. Svojim izletom na selo potpuno sam zadovoljan, iako vam moram priznati da on nije mnogo korisniji od vašeg.
Četvrtak nam je donio novo pismo od našeg klijenta.

»Ne bih htjela da se iznenadite, gospodine Holmes«, pisala je ona,
»kad čujete da odlazim od gospodina Carruthersa. Ni velika plaća ne može me pomiriti s neprijatnostima moga položaja. U subotu ću doći u grad i nemam namjere da se više vratim. Gospodin Carruthers je nabavio dvokolice pa sada nisam više izložena opasnostima kojima sam prije bila izložena.
Ne odlazim samo zbog zategnutih odnosa s gospodinom Carruthersom, već i zato što se ponovo pojavio onaj odvratni čovjek, gospodin Woodley. On je uvijek bio gnusan, ali sad je odvratniji nego ikada, jer je vjerojatno u nekom sukobu izvukao kraći kraj, pa je sav nagrđen. Vidjela sam ga kroz prozor i sretna sam što se s njim nisam srela. Imao je dug razgovor s gospodinom Carruthersom, koji je nakon toga, kako se činilo, bio veoma uzbuđen. Woodley stanuje vjerojatno negdje u susjedstvu, jer nije spavao ovdje, a ipak sam ga jutros vidjela kako se šulja kroz žbunje. Milije bi mi bilo da se oko kuće slobodno kreće neka krvoločna zvijer. Prezirem ga i plašim ga se više nego što to uopće mogu kazati. Kako gospodin Carruthers može ma i za trenutak trpjeti takvo stvorenje? Međutim, u subotu ću se osloboditi tih briga.«
— Uvjeren sam, Watsone — reče Holmes ozbiljno — da se oko te mlade djevojke plete neka velika spletka, i naša je dužnost da se pobrinemo da je do tog njena posljednjeg putovanja nitko ne uznemirava. Moramo naći vremena da u subotu ujutro odemo zajedno onamo, kako bismo spriječili da se taj njen čudni slučaj nesretno završi.
Priznajem da do tog časa nisam ozbiljno gledao na taj slučaj, koji mi je izgledao više čudan nego opasan. Da čovjek čeka i prati vrlo lijepu ženu, to se često dešava, ali ako je toliko plašljiv da se ne usuđuje ni da je oslovi, nego bježi pred njom kad ona hoće da mu se približi, to ne može biti neki naročito opasan nastrljivac. Onaj grubijan Woodley je sasvim drugačiji tip, ali i on, osim u jednom slučaju, nije uznemirivao našeg klijenta, pa joj nije smetao ni onda kad je posjetio Carruthersovu kuću. Čovjek na biciklu sigurno je jedan od članova onih vikend- društava u Halu o kojima je govorio onaj gostioničar, ali tko je on i što hoće, to mi nije bilo poznato ni onda ni prije. Ozbiljnost Holmesova ponašanja i činjenica da je stavio revolver u džep prije nego što smo izišli iz svoga stana ispunili su me osjećajem da taj neobični događaj
nagovješatava možda neku tragediju.
Poslije kišne noći osvanu divno jutro, pa je kraj kojim smo prolazili, prekriven kitama kleke, izgledao još ljepše očima umornim od mrke, smeđe i sive boje Londona. Holmes i ja koračali smo širokom pjeskovitom cestom, udišući svjež jutarnji zrak i uživajući u cvrkutu ptica i svježem dahu proljeća. S male uzbrdice pred Crookbury Hillom ugledasmo mračnu zgradu koja se uzdizala sred starih hrastova, koji su, iako stari, ipak bili mlađi od zgrade koju su okruživali. Holmes pokaza na cestu koja je vijugala, poput crvenkastožute trake, između smeđeg vrijesa i šumskog zelenila što se već bilo raspupalo. U daljini primijetismo, kao crnu točku, neka kola koja su se kretala prema nama. Holmes nestrpljivo uzviknu:
Računao sam da ćemo sresti ta kola za pola sata. Ako su to njena kola, znači da je već krenula, da bi stigla na raniji vlak. Bojim se, Watsone, da ćemo proći i pored Charlingtona, a nju nećemo sresti.
Od časa kad smo prošli preko uzbrdice, više nismo mogli vidjeti kola. Požurili smo takvom brzinom da su se na meni ubrzo pokazale posljedice moga povučenog kućnog života, pa sam morao zastati. Međutim, Holmes je redovito vježbao i održavao tjelesnu kondiciju pa je posjedovao neiscrpne rezerve snage i sada ih iskoristio. Nikako nije usporavao svoj hitri korak, ali kad se našao na oko stotinu jarda ispred mene, odjednom je zastao žalostan i očajan, i podigao ruku. U tom istom trenutku pojaviše se iza okuke prazne dvokolice koje su nam se brzo približavale: konj je jurio trkom, a uzde su mu se vukle po zemlji.
Prekasno, Watsone, prekasno! — uzviknu Holmes u času kad sam dašćući stigao do njega. — Lud sam bio što nisam računao s ranijim vlakom. To je otmica, Watsone, otmica! Ubojstvo! Bog sam zna što! Stanite na cestu! Zaustavite kola! Tako, a sad uskočimo u kola da vidimo možemo li ispraviti posljedice moje greške.
Skočili smo u dvokolice, Holmes okrenu konja i oštro ga ošinu bičem, pa poletjesmo natrag cestom. Kad zaokrenusmo iza okuke, čitav dio ceste između Halla i vrijesa bio je pred nama. Ja zgrabih Holmesa za ruku.
To je onaj čovjek — rekoh sav zadihan.
Usamljeni biciklist dolazio je prema nama, podignute glave i zaobljenih ramena, jer je posljednjim djelićem svoje snage pritiskao pedala. Jurio je kao trkač. Odjednom, primijetivši nas nedaleko od sebe, podiže glavu obraslu bradom, zakoči bicikl i skoči s njega. Kao ugljen crna brada čudnovato je odudarala od njegova blijeda lica, a oči su mu sjale kao žeravica. Zurio je u nas i u dvokolice. Zatim mu se na licu pojavi izraz zapanjenosti.
Hej! Stanite! — viknu i postavi bicikl tako da nam je prepriječio put. — Odakle vam ove dvokolice? Odgovorite, čovječe! — uzviknu i izvadi iz džepa revolver. — Stanite, kad vam kažem, ili ću, kunem vam se, ispaliti metak u vašeg konja.
Holmes mi baci uzde u krilo i skoči s kola.
Vi ste upravo čovjek koga želimo vidjeti. Gdje je gospođica Violeta Smith? — odgovori mu Holmes brzo i jasno.
Upravo to pitam i ja vas. Vi ste u njenim dvokolicama. Vi morate znati gdje se ona nalazi.
Dvokolice smo našli na cesti. U njima nije bilo nikoga. Vratili smo se da pomognemo mladoj djevojci.
Bože! Bože! Što da radim? — uzviknu stranac u nastupu očajanja. — Oni su je ugrabili, ti pasji sinovi Woodley i onaj nitkovski svećenik. Hajdete, pomognite mi, čovječe, ako ste doista njen prijatelj! Pomozite mi, i mi ćemo je spasiti, makar ja morao ostaviti svoje kosti u Charlingtonskoj šumi.
S revolverom u ruci, on potrči prema jednoj rupi u živici. Holmes pođe za njim, a ja za Holmesom, ostavivši konja da pase kraj puta.
Prošli smo ovuda — reče Holmes, pokazavši pri tom tragove nekoliko nogu na blatnoj stazi. — Hej! Stanimo časkom! Tko je ono tamo, u grmlju?
Bio je to sedamnaestogodišnji mladić, u kožnim hlačama i s gamašama. Ležao je nauznak, uzdignutih koljena, s teškom ozljedom na glavi. Bio je bez svijesti, ali živ. Odmah utvrdih da mu rana nije doprla do kosti.
To je Peter, konjušar — uzviknu stranac. — On ju je vozio. One
zvijeri su ga skinule i ranile. Ostavite ga neka leži ovdje. Mi mu sad ne možemo pomoći, ali nju možemo spasiti od najgoreg udesa koji može snaći jednu ženu.
Pomamno smo jurili stazom koja je vijugala između drveća. Stigosmo najzad do grmlja koje je okruživalo kuću. Holmes se ondje zaustavi.
Oni su ušli u kuću. Evo njihovih tragova, tamo lijevo, pored lovorova žbunja! Ah, rekao sam ja to!
U isti čas iz grmlja doprije prodoran ženski krik — krik s prizvukom užasa, koji se odjednom prekinu u najvišoj noti krkljanjem.
Ovuda! Ovuda! Oni su u kuglani! — viknu stranac jureći kroz šipražje. — Ah, bijedna pseta! Za mnom, gospodo! Prekasno! Prekasno! Tako mi boga!
Odjednom prodrijesmo na lijep proplanak obrastao zelenom travom i okružen starim drvećem. Na njegovu drugom kraju, pod sjenom golemog hrasta, stajala je skupina od tri osobe. Jedna je bila žena, naš klijent, klonula i malaksala, s maramicom vezanom preko usta. Nasuprot njoj stajao je mladić riđih brkova, brutalan, okrugla lica, široko raširenih nogu, u hlačama s gamašama: jednom se rukom podbočio, dok je drugom vitlao korbačem i držao se pobjednički prkosno. Između njih jedan čovjek sijede brade, koji je preko sivog odijela od tvida prebacio štolu, bio je očito tek završio obred vjenčanja, jer je, kad smo se pojavili, upravo stavljao molitvenik u džep i veselo čestitao mladoženji, tapšajući ga po ramenu.
Oni su vjenčani! — rekoh dašćući.
Naprijed! — povika naš vodič. — Naprijed! — povika i poletje preko proplanka, a Holmes i ja za njim. Kad im se približismo, djevojka je oteturala do jednog drveta i naslonila se na nj. Williamson, tobožnji svećenik, duboko nam se poklonio s izrazom podrugljive uljudnosti na licu, a grubi nam Woodley iziđe u susret likujući i brutalno se smijući.
Možete skinuti svoju bradu, Bob — reče. — Ja vas dobro poznajem. Stigli smo u pravi čas s vašim drugovima da vam predstavim gospođu Woodley.
Odgovor našeg vodiča bio je neobičan. Skide crnu bradu, kojom je
bio maskiran, i baci je na zemlju, otkrivši pri tom duguljasto blijedo lice, a potom izvadi revolver i nanišani na mladog razbojnika, koji mu se bio približio mašući svojim opasnim korbačem.
Da — reče naš saveznik — ja sam Bob Carruthers i ja ću osloboditi nepravde ovu ženu, pa makar za to visio. Ja sam rekao što ću učiniti, ako je budete uznemirivali i, tako mi boga, održat ću svoju riječ.
Vi ste zakasnili, ona je moja žena!
Ne, ona je vaša udovica!
Njegov revolver opali, i ja vidjeh kako je krv šiknula iz Woodleyeva prsluka. On kriknu, okrenu se i pade na leđa, a njegovo odvratno lice ispuni se pjegama i strahovito problijede. Onaj stariji čovjek, još sa štolom na sebi, udari u psovke kakve nikad do tada nisam čuo, a zatim izvuče svoj revolver, ali još ga pravo nije bio ni podigao, kad vidje cijev Holmesova oružja.
Dosta je toga — reče moj prijatelj hladno. — Bacite taj revolver! Watsone, uzmite ga! Uperite mu ga u glavu! Hvala! A vi Carruthers, dajte amo taj revolver. Nećemo više nasilja. Hajde! Dajte mi ga!
Pa tko ste vi?
Ja se zovem Sherlock Holmes.
Gospođe bože!
Vidim da vam je moje ime poznato. Ja ću predstavljati policiju do njezina dolaska. Hej, vi! — viknu uplašenom konjušaru, koji se pojavio na podnožju proplanka. — Dođite ovamo. Uzjašite konja i odnesite ovo pismo što brže možete u Farnham. — On napisa na brzinu nekoliko riječi na jednom listu koji je istrgnuo iz svoje bilježnice. — Dajte ovo šefu policijske stanice. Dok on ne dođe moram vas sve zadržati pod svojim osobnim nadzorom.
Snažna, zapovjednička ličnost Holmesova gospodarila je tragičnim prizorom i svi su bili samo lutke u njegovim rukama. Williamson i Carruthers nosili su zajedno ranjenog Woodleya u kuću, a ja sam pružio ruku uplašenoj djevojci. Ranjenik je ležao na krevetu, pa Holmes zatraži od mene da ga pregledam, a ja mu podnijeh izvještaj u
starinskoj blagovaonici, obloženoj tapetama, gdje je sjedio pored svoja dva uhapšenika.
Ostat će živ — rekoh.
Što? — uzviknu Carruthers i skoči sa stolice. — Ja ću otići gore i dotući ga. Zar vi tvrdite da će ta djevojka, taj anđeo, čitavog svog života biti vezana za Jacka Woodleya?
Zbog toga ne treba da brinete — reče Holmes. — Postoje dva vrlo jaka razloga zbog kojih ona ni po kojim uvjetima neće biti njegova žena. U prvom redu, možemo zapitati gospodina Williamsona po kojem pravu on uopće obavlja vjenčanje.
Ja sam bio zaređen za svećenika — uzviknu stari razbojnik.
Ali i razriješen svoga zvanja.
Jednom svećenik, uvijek svećenik.
Ja ne mislim tako. A što je s dozvolom za obavljanje vjenčanja?
Imali smo dozvolu za vjenčanje. Evo je u mom džepu.
Onda ste je dobili na prevaru. U svakom slučaju, prisilno vjenčanje nije vjenčanje, nego veoma ozbiljan zločin, kao što ćete i sami vidjeti prije nego što završite svoj život. Imat ćete vremena da razmislite o toj stvari u toku slijedećih deset godina otprilike, ja sam bar uvjeren da se u tom pogledu mnogo ne varam. Što se vas tiče, Carrutherse, boIje biste učinili da ste svoj revolver zadržali u džepu.
Počinjem i ja tako misliti, gospodine Holmes! Ali ja sam bio poduzeo sve mjere opreza da zaštitim tu djevojku. Ja je volim, gospodine Holmes, kao što može voljeti samo čovjek koji nikada do sada u svom životu nije znao što znači ljubiti, i umalo što nisam poludio kad sam saznao da je ona u vlasti najveće zvijeri i najsurovijeg čovjeka u čitavoj Južnoj Africi, čovjeka čije ime ulijeva strah i trepet svim ljudima od Kimberleya do Johannesburga. Možda mi nećete vjerovati, gospodine Holmes, ali ja vam kažem da tu djevojku čitavo vrijeme otkad je u mojoj službi nisam pustio da prođe pored ove kuće, jer sam znao da je odavde vrebaju ovi zlikovci, a da je pri tom nisam pratio na biciklu, da bih bdio nad njom i zaštitio je od zla. Uvijek sam se držao na izvjesnom odstojanju i maskirao se bradom da me ne bi
prepoznala, jer je ona valjana djevojka, pa ne bi bila dugo ostala u mojoj službi da je znala da je pratim na putu.
Zašto je niste upoznali s opasnošću koja joj je prijetila?
Jer bi me ona u tom slučaju napustila, a ja to ne bih mogao podnijeti. I kad bih znao da me ona ne može voljeti, ja bih se osjećao sretnim samim tim što u svojoj kući vidim njen nježni lik i čujem njen ljupki glas.
Vi to nazivate ljubavlju, gospodine Carruthers — rekoh — ali ja bih to nazvao sebičnošću.
Možda između ta dva osjećaja postoji neka veza. U svakom slučaju, nisam je mogao pustiti da ode. Bilo je dobro za nju da ima pored sebe nekoga koji će paziti na nju i štititi je od ta dva čovjeka. Kad je stigao telegram, znao sam da će on učiniti nešto.
Kakav telegram?
Carruthers izvadi telegram iz džepa.
Evo ga — reče. — Kratak je i sažet.
»Starac je umro.«
Hm! — reče Holmes. — Sad mi je jasno kako su se stvari razvijale i shvaćam da je ta poruka morala, kao što ste rekli, pokrenuti te ljude. Ali dok čekamo ovdje, mogli biste mi reći sve što o tome znate.
Iz starog pokvarenjaka provali bujica ružnih riječi.
Tako mi boga — reče — ako nas izdate, Bobe Carruthers, ja ću se obračunati s vama kao što ste se vi obračunali s Jackom Woodleyem! Blejite o toj djevojci koliko vas volja, to je vaša osobna stvar, ali ako izdate svoje drugove ovom njuškalu u civilu, znajte da nikad u životu niste počinili gore djelo.
Neka se prečasni ne uzbuđuje — reče Holmes paleći cigaretu.
Suviše je jasno što vas tereti u ovom slučaju. Sve što tražim od vas to je da s nekoliko pojedinosti zadovoljite moju radoznalost. Međutim, ako se vi ustručavate da to učinite, govorit ću ja, pa ćete onda vidjeti da nemate nikakve mogućnosti da sačuvate svoju tajnu. Prvo, vas trojica, vi Williamsone, vi Carrutherse i Woodley, došli ste ovamo čak iz Južne
Afrike u namjeri da izvršite taj zločin.
To je prava laž — reče starac. — Ja do prije dva mjeseca nisam uopće vidio tu dvojicu i nikada u svom životu nisam bio u Africi, pa to stavite u svoju lulu i popušite, gospodine smutljivče.
Istina je što je rekao — reče Carruthers.
U redu, u redu. Onda ste vas dvojica došli ovamo. Njegova presvetost je domaći proizvod. U Južnoj Africi poznavali ste Ralpha Smitha. Imali ste razloga vjerovati da on neće dugo živjeti. Pronašli ste da će njegova sinovica naslijediti njegov imetak. što kažete o svemu tome, hm?
Carruthers klimne glavom, a Williamson opsova.
Ona je, nema sumnje, njegova najbliža rođaka, a vi ste bili svjesni toga da stari neće napisati oporuku.
Nije znao ni čitati ni pisati — reče Carruthers.
Vas dvojica ste došli ovamo i pronašli djevojku. Zamislili ste da se jedan od vas dvojice oženi njome, a drugi će učestvovati u pljački. Iz nekog razloga, Woodley je bio izabran za supruga. Zašto to?
Na putu smo se kartali, pa je on dobio djevojku.
Razumijem. Vi ste zaposlili mladu djevojku, a Woodley je trebao da joj se udvara. Ona je vidjela da je Woodley pijanica i grubijan pa nije htjela s njim imati bilo kakve veze. Vi ste se Carrutherse, međutim, zaljubili u gospođicu pa niste više mogli podnijeti misao da će djevojku posjedovati taj grubijan.
Ne, bogami, nisam mogao.
Među vama je došlo do svađe. On vas je u jarosti napustio i počeo kovati svoje planove nezavisno od vas.
Čini mi se, Williamsone, da nemamo što reći ovom gospodinu
uzviknu Carruthers uz gorak osmijeh. — Da, svađali smo se, i on me je oborio na zemlju. Sad smo u tom pogledu prečistili račune. Potom sam ga izgubio iz vida. To je bilo onda kada se on složio s ovim raspopom ovdje. Pronašao sam da zajedno žive u ovoj kući koja se nalazi na putu kojim je ona morala proći kad je išla na stanicu. Otada
sam pazio na nju, jer sam znao da se sprema nekakva gadost. Viđao sam ih s vremena na vrijeme, jer sam nastojao saznati što spremaju. Prije dva dana Woodley je došao k meni s ovim telegramom iz kojega se vidi da je Ralph Smith umro. On me je upitao da li ostajem pri pogodbi. Rekao sam mu da ostajem. Zatim me je upitao da li se želim oženiti djevojkom i da li pristajem da mu dam njegov dio. Rekoh mu da bih to rado učinio, ali me ona neće. On mi onda reče: »Daj da je privjenčamo, a za tjedan-dva ona će malo drukčije gledati na te stvari.« On onda ode psujući, kao što odgovara nitkovu prljavih usta, zaklevši se da će djevojka ipak biti njegova. Ona me je ove subote imala napustiti, a ja sam nabavio dvokolice da se odveze na stanicu, ali sam bio tako nemiran da sam pošao za njom na biciklu. Međutim, ona je krenula ranije i, prije nego što sam je stigao, dogodila se nesreća. Onda sam vidio vas dvojicu kako se vraćate njenim dvokolicama.
Holmes ustade i baci opušak cigarete u kamin.
— Baš sam bio glup, Watsone — reče. — Kad ste mi u svom izvještaju rekli da ste vidjeli biciklista koji je, po vašem mišljenju, namještao u žbunju kravatu, ta pojedinost trebalo je da mi sve objasni. Međutim, možemo se smatrati sretnim što smo imali prilike da se pozabavimo ovim čudnim, upravo jedinstvenim slučajem. Na putu vidim tri seoska policajca, a uz njih i malog konjušara, koji ide ukorak s njima. Vjerojatno je, prema tome, da ni on ni mladoženja nisu teže ozlijeđeni. Mislim, Watsone, da biste kao liječnik mogli obići gospođicu Smith i reći joj da bismo se smatrali sretnima da nam dopusti, ako se dovoljno oporavila, da je otpratimo do kuće njene majke. Ako se nije dovoljno oporavila, kažite joj da ćemo telegrafirati jednom mladom inženjeru elektrotehnike u Middlandu, pa ćete vidjeti da će je taj vaš nagovještaj potpuno izliječiti. Što se vas tiče, gospodine Carruthers, mislim da ste učinili sve što ste mogli da vam se oprosti što ste učestvovali u ovoj grešnoj zavjeri. Evo vam moje posjetnice, gospodine. Ako bi vam moje svjedočenje prilikom suđenja moglo biti od koristi, ja vam stojim na raspolaganju.
U vrtlogu naše neprekidne djelatnosti bilo mi je često teško zaokružiti svoje pričanje i iznijeti sve one pojedinosti koje je čitalac možda radoznalo očekivao. Svaki slučaj bio je predigra za neki drugi, pa bismo, kad bi kriza prošla, izgubili sasvim iz vida njegove sudionike,
jer smo suviše bili zaokupljeni našim poslom. Međutim, na kraju spisa koji se bavi ovim slučajem našao sam kratku bilješku u kojoj sam zapisao da je gospođica Violeta Smith doista naslijedila velik imetak, te da je sada supruga Cyrila Mortona, glavnog ortaka tvrtke Morton & Kennedy, poznatih stručnjaka za elektriku u Manchesteru. Williamson i Woodley osuđeni su za otmicu i napad, prvi na sedam, a drugi na deset godina robije. Nemam nikakve bilješke o Carruthersovoj sudbini, ali sam siguran da sud nije prestrogo ocijenio njegov napad, jer je Woodley uživao glas vrlo opasnog razbijača, pa je s nekoliko mjeseci zatvora u Carruthersovu slučaju pravdi zacijelo bilo udovoljeno.

PRIORIJSKA ŠKOLA

Na našoj maloj pozornici u Baker Streetu mnogo je ljudi dramatično nastupalo i s nje odlazilo, ali se ne sjećam da sam ikad bio toliko iznenađen i zaprepašten kao kad se na njoj prvi put pojavio Thorneycroft Huxstable, magistar slobodnih umjetnosti, doktor filozofije itd. U sobu nam je unesena na prvi pogled premalena posjetnica da bi na njoj mogle biti odštampane sve njegove mnogobrojne akademske titule. A bila nam je unesena samo nekoliko sekundi prije nego što se on pojavio, i to toliko važno, toliko pompozno i dostojanstveno, da je čovjek mogao pomisliti da pred sobom vidi oličenje samopouzdanja i sigurnosti. Pa ipak, bio je tek za sobom zatvorio vrata, kad odjednom, približavajući se stolu, poče posrtati i začas se, svom svojom dostojanstvenom dužinom, skljoka onesviješten pred kaminom, na našu prostirku od medvjeđeg krzna.
SkoČismo smjesta na noge. Zanijemjeli, zaprepašteni, promatrali smo neko vrijeme ljudinu. Nalikovao je na olupinu nekog broda izbačenu na obalu kao tužan svjedok nenadanog i kobnog nevremena na otvorenom oceanu života. Holmes mu odmah stavi jastuk pod glavu, a ja mu nalih u usta malo rakije. Krupno, blijedo lice nesretnika bilo je sasvim izobličeno od trzaja. Ispod sklopljenih očiju izbiše mu veliki, olovni podočnjaci, usta mu se iskriviše od bola. Ovratnik i košulja bili su mu se uprljali na dugom putovanju, podbradak mu je bio upao u bradu, a kosa mu je, na inače lijepo uobličenoj glavi, stršila na sve strane. Pred nama je ležala prava ruševina od čovjeka.
— Što mu se dogodilo, Watsone? — upita Holmes.
— Nastupila je potpuna iscrpljenost, možda samo od gladi i premorenosti — rekoh, opipavajući mu prstima otkucaje na žili kucavici, u kojoj se jedva mogao osjetiti slab, tanan, jedva primjetljiv znak života.
Holmes mu iz džepa, u kojem je držao sat, izvuče komadić kartona:
— Povratna karta iz Mackletona, u sjevernoj Engleskoj — reče — a sad još nije ni podne; ovaj mora da je veoma uranio.
Nekoliko trenutaka zatim onesvještenom se čovjeku otežali kapci
pokrenuše; u prvi nas je mah promatrao tupim pogledom, a nakon nekoliko minuta ustade i priđe nam teturajući, crven u licu od stida.
Oprostite mi zbog te slabosti, gospodine Holmes; suviše sam uzbuđen. Bit ću vam zahvalan ako mi date šalicu mlijeka i koji biskvit; odmah ću se osjećati bolje. Potrudio sam se da dođem osobno k vama kako bih bio siguran da ćete se sa mnom vratiti. Bojao sam se da vas nikakvim telegramom neću moći uvjeriti u prijeku potrebu vaše hitne pomoći u ovom slučaju.
Kad se sasvim oporavite...
Sad se opet osjećam sasvim dobro. Nije mi jasno kako sam odjednom toliko onemoćao. Želio bih, gospođine Holmes, da smjesta, prvim vlakom, krenete sa mnom u Mackleton.
Moj prijatelj odmahne glavom.
Moj pomoćnik, doktor Watson, najbolje će vam objasniti koliko smo sada zaposleni. Zadržava me u Londonu slučaj s Ferrerovim dokumentima i umorstvo u Abergavennyju uskoro će biti rasvijetljeno pred sudom. Prema trenutnoj situaciji, samo bi me nešto zaista vrlo važno moglo pokrenuti iz Londona.
Na to naš posljetilac podiže ruke.
Nešto zaista važno! Zar niste ništa čuli o otmici jedinca sina vojvode od Holdernessea?
Što? O otmici sina bivšeg ministra?
Da. Pokušali smo spriječiti da se vijest o toj otmici pročuje po novinama, ali uzalud: sinoć se u »Globeu« neki novinar raspisao o tom strašnom događaju, pa sam pomislio da je vijest doprla i do vas.
Holmes ispruži dugu, tanku ruku i zgrabi iz svoje zbirke podataka svezak označen slovom »H«.
Holdernesse, šesti vojvoda, kavalir Ordena podvezice. Član Tajnog savjeta, pa to je čitava povorka. Barun od Beverleya, earl od Carlstonea. Dragi moj, kolika lista! Namjesnik u Hallamshireu od 1900. godine. Oženjen s Edith, kćerkom sir Charlesa Appledorea, 1888. godine. Njegov nasljednik i jedino dijete lord Saltire. Vlasnik oko dvije stotine i pedeset hiljada jutara zemlje i rudnika u okruzima Lancashire
i Wales. Adresa: Charlton House Terrae, Holdemesse Hall, okrug Hallamshira, zamak Charlston Bangor Wales, 1872. godine lord Admiraliteta. Državni sekretar za... Da, da, to je svakako jedan od najviđenijih podanika krune.
Najviđeniji, a možda i najbogatiji. Poznato mi je, gospodine Holmes, da se u svojim poslovima uvijek rukovodite visokim ciljevima, kao i to da se uvijek prihvaćate nekog posla zbog posla kao takvog. Ipak, dopustite mi da vam napomenem da je Njegova milost obećala ček na pet tisuća funti osobi koja mu otkrije mjesto gdje mu se nalazi sin, a hiljadu funti onome tko mu navede makar samo ime, odnosno imena otmičara njegova sina jedinca.
Zaista kneževska nagrada — reče Holmes. — Watsone, čini mi se da ćemo poći s gospodinom doktorom Huxstableom u sjevernu Englesku. A sad, dr Huxstable, kad popijete mlijeko, budite ljubazni pa mi ispričajte kad se ta otmica dogodila, kako se dogodila, kakve veze s njom ima dr Thorneycroft Huxstable iz Priorijske škole blizu Mackletona i, najzad, zašto on tek tri dana poslije događaja, vidim to po stanju njegove neobrijane brade, dolazi da traži moju skromnu pomoć.
Naš se posjetilac posluži biskvitima s mlijekom; oči mu ponovo zasjaše, a obrazi mu se zarumenješe, pa je mogao dati jasna i jezgrovita obavještenja.
Moram vas obavijestiti, gospodo, da sam ja osnivač i direktor osnovne škole pod nazivom Priorijska škola. Možda ćete se sjetiti mog imena u vezi s djelom »Huxstableov komentar Horaciju«. Tome zavodu, kako po njegovoj kvaliteti, tako i po njegovoj otmjenosti, nema premca u čitavoj Engleskoj. Lord Leverstoke, earl od Blackwatera, sir Cathart Soames i mnogi drugi uglednici povjerili su mi svoje sinove. A kad mi je prije tri sedmice vojvoda od Holdernessea poslao svog sekretara, gospodina Jamesa Wildera, sa saopćenjem da je odlučio da mladi lord Saltire, desetogodišnji vojvodin jedinac i nasljednik, bude moj pitomac, bio sam uvjeren da je moja škola došla do vrhunca savršenstva, a nisam mogao ni izdaleka slutiti da će to, zapravo, biti početak najveće nesreće u mom životu.
Ljetno tromjesečje počinje kod nas 1. maja, i dječak je toga dana stupio u zavod. Taj dražesni dječak brzo se privikao na naš način
života. Nadam se da neću biti indiskretan, a govoriti samo upola istinu u ovakvu slučaju nema nikakva smisla, ako vam kažem da kod kuće nije bio naročito sretan. Javna je tajna da vojvodin bračni život nije bio bez razmirica, da se uzajamnim sporazumom bračnih drugova okončao razvodom i da se vojvotkinja tada nastanila u južnoj Francuskoj. Sve se to dogodilo nedavno, a svima je bilo poznato da je dječak bio veoma privržen majci. Okolnost da se dječak uvelike rastužio kad mu je majka napustila Holdernesse Hall bila je glavni razlog zbog kojega je vojvoda poslao svoje dijete u zavod. Za dvije sedmice dječak se kod nas toliko udomaćio da se osjećao kao kod kuće i izgledao očito sretan.
Posljednji put viđen je prošlog ponedjeljka, 13. maja u noći. Njegova se soba nalazi na drugom katu. Da bi se u nju ušlo, treba proći kroz jednu prostraniju sobu u kojoj spavaju dva dječaka. Oni nisu ništa ni vidjeli ni čuli, pa je sigurno da mladi Saltire nije prošao kroz njihovu sobu. Prozor u njegovoj sobi bio je otvoren, a oko njega se razgranao sve do zemlje stari bršljan. Nikakvi se tragovi nogu nisu mogli utvrditi ni na bršljanu ni na mjestu gdje bršljan niče iz zemlje, mada je dječak samo kroz prozor mogao izići iz svoje sobe.
U ponedjeljak, oko sedam sati, primijećeno je da ga nema. Po izgledu kreveta vidjelo se da je netko te noći u njemu spavao. Dječak se potpuno uredio i napustio zavod u crnom etonskom kaputu i tamnosivim hlačama, to jest u svom svakodnevnom zavodskom odijelu. Znakova da je itko ulazio nije bilo, a sasvim je sigurno da se uopće nije čulo ništa što bi nalikovalo na nekakvu viku ili borbu, jer se Caunter, stariji dječak u prednjoj sobi, veoma lako budi.
Čim se otkrilo da je lord Saltire nestao, ja sam odmah sazvao cijeli zavod na zbor — dječake, nastavnike i služitelje. Na tom smo zboru ustanovili da lord Saltire nije bio sam kad je bježao. S njim je nestao i jedan nastavnik, Nijemac Heidegger. Njegova se soba nalazi na drugom katu, u istom nizu soba u kojemu se nalazi i soba lorda Saltirea, samo na kraju zgrade. I po izgledu njegova kreveta vidjelo se da je u njemu netko spavao, samo što je bilo očito da se nestali nastavnik nije stigao potpuno obući, jer su mu čarape i košulja ležale na podu. Nastavnik se, bez sumnje, spustio niz bršljan, to je neosporno utvrđeno, jer je na travnjaku za sobom ostavio vidljive tragove nogu. Nestalo je i njegova
bicikla, koji je inače uvijek stajao u šupi pored travnjaka.
Taj je čovjek bio u zavodu pune dvije godine, a došao je s najboljim preporukama. Kako je bio šutljiv, mrzovoljan čovjek, nije bio mnogo omiljen ni kod nastavnika ni kod dječaka. Ni jednom ni drugom bjeguncu nismo mogli ući u trag i tako danas, u četvrtak prijepodne, znamo taman onoliko koliko smo znali i u utorak. Naravno, odmah smo se raspitali o dječaku u Holdemesse Hallu. Zamak je samo nekoliko milja daleko od zavoda, i zato smo u prvi mah pomislili da je dječaka spopala čežnja za kućom pa se vratio svome ocu. Ali ni ondje se o njemu ništa ne zna. Vojvoda je veoma uzbuđen, a što se mene tiče, vidjeli ste i sami u kakvu sam napetom živčanom stanju, u toj neizvjesnosti, kao čovjek koji je svjestan svoje odgovornosti. Gospodin Holmes, preklinjem vas, ako ste ikada ispoljili sve svoje sposobnosti, onda učinite to sada, jer sigurno niste u svom životu nikad bili suočeni sa slučajem koji bi to više zavrijedio.
Sherlock Holmes sasluša s najvećom pažnjom izlaganje nesretnog direktora škole. Po njegovim sastavljenim obrvama i po dubokoj brazdi između njih vidjelo se da je svako dalje nagovaranje suvišno. Sva njegova pažnja bila je sad usredotočena na problem koji ga je ne samo uvelike zainteresirao nego je neposredno potakao i njegovu strast za složenim i neobičnim slučajevima. Odmah izvadi svoju bilježnicu i na brzinu pribilježi nekoliko natuknica.
Mnogo ste propustili što niste došli k meni prije — reče odrješito. — Nisam još ni započeo posao na tom slučaju, a vi ste me već opteretili vrlo ozbiljnim problemima. Takav je, na primjer, problem bršljana i travnjaka; znalačko bi oko iz toga moglo izvući dragocjene zaključke.
Nije krivnja na meni, gospodine Holmes. Njegova milost uporno nastoji izbjeći javni skandal, jer s dubokim gnušanjem zazire od pomisli da bi se o njegovim porodičnim nedaćama raspredalo u javnosti.
Zar nadležne vlasti nisu provele službenu istragu?
Jesu, gospodine, ali ona nije ispunila očekivanja. U prvi mah je otkrila neki prividan putokaz, jer je stigao izvještaj da su jedan dječak i jedan mlađi čovjek viđeni kako ranim jutarnjim vlakom napuštaju
stanicu. Međutim, prošle noći smo primili vijest da su ta dvojica pronađena u Liverpoolu i da su dokazali da nemaju nikakve veze s tom stvari. Nakon toga, očajan i razočaran, poslije neprospavane noći, došao sam ranim jutarnjim vlakom k vama.
Pretpostavljam da je izviđanje na licu mjesta oslabilo ukoliko se slijedio pogrešan trag.
Postupak je potpuno obustavljen.
Tri su dana, dakle, prošla uludo. Način kako je povedena istraga zavrijedio je punu osudu.
To osjećam i ja; zato i dijelim vaše mišljenje.
Ipak, vjerujem da će se ovaj slučaj riješiti. Sa zadovoljstvom ću se njime pozabaviti. Jeste li pronašli kakvu vezu između dječakova nestanka i tog nastavnika Nijemca?
Nikakvu.
Da li se dječak nalazio u razredu nestalog nastavnika?
Nije, koliko ja znam, nikad nije prozborio s njim ni jednu jedinu riječ.
Zaista, veoma neobična stvar. Da li je dječak imao bicikl?
Nije.
Da li je nestao koji bicikl?
Nije.
Je li to sigurno?
Sasvim sigurno.
E pa, ne mislite me valjda uvjeriti da je Nijemac u po mrkle noći ponio dječaka na rukama.
To svakako ne.
E pa što onda pretpostavljate?
Možda je bicikl negdje sakriven, a njih dvojica su otišla pješice.
Da, ali ne čini li vam se to prilično nevjerojatno? Da li je bilo i
drugih bicikla u šupi?
Bilo ih je još nekoliko.
A zar ne bi on, ako je zaista htio stvoriti dojam da su otišli biciklima, odnio i sakrio dva, a ne samo jedan?
Pretpostavljam.
Naravno. Pretpostavka da je posrijedi varka, dakle, ne stoji.
Ali zato je ova okolnost izvanredna polazna točka za istragu. Na kraju krajeva, nije lako sakriti ili uništiti jedan bicikl. A sad, drugo pitanje. Da li je dječaka dan prije nestanka netko posjetio?
Nije.
Da li je dječak primio kakvo pismo?
Da, primio je jedno pismo.
Od koga?
Od svog oca.
Otvarate li pisma svojih pitomaca?
Ne otvaram.
Pa kako onda znate da je pismo bilo od oca?
Na omotu se nalazio grb, a pismo je bilo adresirano oštrim vojvodinim rukopisom. Osim toga, vojvoda i ne poriče da ga je napisao.
A da li je prije toga primio kakvo pismo?
Više dana nije primio nikakvo pismo.
Je li ikad primio pismo iz Francuske?
Nikad.
Vi, naravno, shvaćate na što ciljam ovim pitanjem? Dječak je odveden silom ili je otišao dragovoljno. Ako prihvatimo drugu mogućnost, moramo pretpostaviti da je dječaka na to potaklo nešto izvana. Prema tome, ako ga nitko nije posjetio, poticaj je dan u pismu. Eto zašto pokušavam ustanoviti tko mu je sve pisao.
Bojim se da vam to neće pomoći da otkrijete tajnu dječakova
nestanka. Pisao mu je, koliko je meni poznato, samo njegov otac.
A on mu je pisao na sam dan kad je dječak nestao, zar ne? Jesu li odnosi između oca i sina bili srdačni?
Njegova milost nije ni s kim naročito srdačna. Vojvoda je zaokupljen javnim poslovima pa ne vodi računa o osjećajima običnih ljudi. U svakom slučaju, na svoj osobiti način, prema dječaku se odnosio uvijek srdačno.
Ali dječak je više suosjećao sa svojom majkom, zar ne?
Da.
— Da li je ikad govorio o tome?
Nije.
Onda vam je to, znači, rekao vojvoda?
Bože sačuvaj, nije ni on.
Pa kako ste to onda saznali?
Imao sam jedan povjerljiv razgovor s gospodinom Jamesom Wilderom, sekretarom Njegove milosti, pa me je on obavijestio o osjećajima lorda Saltirea.
Razumijem. Još jedno uzgredno pitanje. Da li je ono posljednje vojvodino pismo nađeno u dječakovoj sobi poslije njegova odlaska?
Nije, dječak ga je ponio sa sobom. Nego, gospodine Holmes, čini mi se da je već vrijeme da odemo na stanicu Euston.
Naručit ću fijaker. Za četvrt sata bit ćemo vam na raspolaganju. Ne bi bilo zgorega, gospodine Huxstable, da pošaljete kući telegram iz kojeg bi ljudi iz vaše okoline mogli zaključiti da je istraga još u toku, bilo u Liverpoolu, bilo drugdje već prema tome u koji mamac smatrate da će lakše zagristi. Ja ću za to vrijeme obaviti jedan mali posao u najneposrednijoj blizini vaše kuće, gdje se tragovi, nadam se, nisu toliko ohladili da ih ne bi mogla nanjušiti dva prepredena lovačka psa kakvi smo Watson i ja.
Uveče smo se već nalazili u hladnim, svježim predjelima okružja Pik u kojemu se nalazi čuvena Huxstableova škola. Kad smo stigli, već je
bio pao mrak. U predsoblju se na stolu nalazila jedna posjetnica, i upravitelj doma prošapta nešto svom gospodaru, koji se odmah okrenu prema nama, odajući svojim pokretom uzbuđenje.
Vojvoda je ovdje — reče domaćin. — Vojvoda i gospodin Wilder nalaze se u radnoj sobi. Dođite sa mnom da vas upoznam s njim.
Meni je, dakako, bio poznat lik čuvenog državnika, ali taj čovjek je sada izgledao sasvim drukčije: bio je visok, dostojanstven, besprijekorno odjeven gospodin, izdužena i mršava lica, s malo neobično povijenim, dugačkim nosom. Mrtvački blijeda boja njegova lica odudarala je od riđe brade, koja mu je padala preko bijelog prsluka na čijem se porubu svijetlio lanac džepnog sata. Eto, tako je izgledala dostojanstvena prilika koja nas je ukočeno promatrala stojeći nasred ćilima pred kaminom. Pored vojvode stajao je sasvim mlad čovjek, njegov sekretar Wilder. Bio je to omanji, nervozni, okretni čovjek živahna lica, bistrih svijetloplavih očiju. On bez odugovlačenja otpoče razgovor, jasnim i reskim glasom.
Suviše sam vas kasno potražio, gospodine Huxstable, pa vas nisam mogao odvratiti od namjeravanog puta u London. Doznao sam za vašu namjeru da privolite gospodina Sherlocka Holmesa da se prihvati istrage u ovom slučaju. Njegova milost je zgranuta, doktore Huxstable, što ste poduzeli takve mjere. Morali ste se prethodno posavjetovati s vojvodom.
Kad sam čuo da policija nije uspjela...
Njegova milost ne smatra da policija nije uspjela.
Ali svakako, gospodine Wilder ...
Vi vrlo dobro znate, doktore Huxstable, koliko je Njegovoj milosti stalo da se izbjegne svaki javni skandal. Vojvoda u svoje privatne stvari upućuje što je moguće uži krug ljudi.
Zastrašen tim prigovorom, doktor odgovori:
Stvar se može sasvim lako popraviti. Gospodin Sherlock Holmes može se jutarnjim vlakom vratiti u London.
Nemojte baš tako, nemojte tako, doktore dragi — reče na to
Holmes, krajnje prijaznim glasom. — Veoma je prijatan ovaj vaš zrak, naprosto čovjeka krijepi. Ja sam ionako naumio provesti nekoliko dana u ovom vašem močvarnom kraju, da se malo odmorim. Naravno, da li ću naći krov nad glavom u vašoj kući ili u nekoj seoskoj gostionici, to ovisi isključivo o vama.
Nesretni doktor bio je zapao u krajnju nepriliku, iz koje ga izvuče dubok, zvonak glas riđobradog vojvode, zabrujavši poput gonga koji zove na doručak.
Slažem se s gospodinom Wilderom, doktore Huxstable; pametnije biste bili uradili da ste se prethodno posavjetovali sa mnom. Ali kako ste već cijelu stvar povjerili gospodinu Holmesu, bilo bi dosta glupo kad se ne bismo koristili njegovim uslugama. O tome da idete u gostionicu, gospodine Holmes, ne može biti govora, jer ćete meni učiniti osobito zadovoljstvo ako pođete sa mnom i odsjednete u Holdemesse Hallu.
Hvala vam, Vaša milosti. S obzirom na ciljeve mojih izviđanja, mislim da bi bilo pametnije da ostanem ovdje, gdje se zbio tajanstveni događaj.
Učinite kako želite, gospodine Holmes. Razumije se, sva obavještenja koja bismo vam mogli pružiti gospodin Wilder i ja stoje vam na raspolaganju.
Možda će se pružiti potreba da vas posjetim u Hallu — reče Holmes. — Zasad želim samo da vas upitam, gospodine, imate li možda vi kakvo objašnjenje za tajanstveni nestanak vašeg sina?
— Ne, gospodine, nemam baš nikakvo objašnjenje.
Oprostite što se osvrćem na nešto što vam je možda neprijatno, ali ne mogu to izbjeći. Mislite li da bi na neki način u ovaj slučaj mogla biti upletena i vojvotkinja?
Bilo je jasno da veliki državnik malo oklijeva s odgovorom.
Mislim da nije — reče.
Postoji još jedna dosta vjerojatna pretpostavka: da je otmica dječaka izvršena radi iznuđivanja otkupnine. Jeste li primili kakav zahtjev takve vrste?
Nisam, gospodine.
Još jedno pitanje, Vaša milosti, obaviješten sam da ste onoga dana kad se dogodio taj slučaj pisali svom sinu.
Nisam pisao toga dana; pisao sam dan prije.
Točno. Ali on je pismo primio toga dana, zar ne?
Jest.
Da li je u vašem pismu bilo nešto što ga je moglo potresti ili ga potaknuti na takav korak?
Nije bilo, gospodine, sasvim sigurno nije bilo.
Da li vi sami otpremate poštom svoja pisma?
Na to pitanje umjesto aristokrata odjednom pomalo uzrujano odgovori vojvodin sekretar.
Njegova milost ne običava sama otpremati svoja pisma na poštu — reče on. — Pismo je bilo stavljeno s ostalima na pisaći stol, i ja sam ga osobno stavio u poštansku vreću.
I vi sasvim sigurno znate da se među ostalim pismima nalazilo i to pismo?
Da, primijetio sam ga.
Koliko je pisama napisala Vaša milost toga dana?
Dvadeset do trideset. Imam prilično opsežnu prepisku. Ali to u ovom slučaju nije važno.
Nije baš ni sasvim nevažno — reče Holmes.
— Ja sam sa svoje strane — nastavi vojvoda — preporučio policiji da svu pažnju skrene prema južnoj Francuskoj. Već sam vam rekao kako ne vjerujem da bi se vojvotkinja odvažila na tako čudovišni pothvat, ali dječak ima neke nakaradne nazore pa ne isključujem mogućnost da je, potican i potpomagan od onog Nijemca, ipak pobjegao k njoj. Gospodine Huxstable, bit će najbolje da se vratimo u Hall.
Primijetih da je Holmes namjeravao postaviti još neka pitanja, ali po iznenadnoj promjeni u držanju tog plemića bilo je jasno da je
razgovor završen. Bilo je očito da se vojvodine aristokratske prirode nelagodno dojmilo što njihove sasvim intimne porodične prilike pretresa jedan stranac. Bio se uplašio, kako se činilo, da će svako novo pitanje baciti puno svjetlo na diskretno osvijetljene kutiće njegova vojvodskog života.
Čim su vojvoda i njegov sekretar otišli, moj prijatelj se smjesta, s njemu svojstvenom predanošću, baci na izviđanje.
Brižljivim pretresom dječakove sobe utvrđeno je da je dječak mogao pobjeći samo kroz prozor. Ništa naročito nije utvrđeno ni pretresom sobe i stvari odbjeglog nastavnika — Nijemca. U vezi s njim utvrđeno je samo da je jedna bršljanova grana pod njegovom težinom popustila, pa smo pri svjetlu fenjera mogli ustanoviti gdje se spustio na pete. Utabani otisak u pokošenoj zelenoj travi bio je jedini materijalni dokaz koji je bio preostao od te neobjašnjive noćne bježanije.
Sherlock Holmes iziđe potom sam iz kuće. Vratio se tek poslije jedanaest sati. Bio je nabavio veliku generalštabnu kartu okolice i donio je u sobu. Pošto raširi mapu na krevetu i namjesti svjetlo tako da mu je padalo posred karte, poče pušiti pokazujući s vremena na vrijeme jantarskim vrškom svoje lule, koja je mirisala na nikotin, na pojedine točke na karti koje su mu izgledale zanimljive.
— Watsone — reče — ovaj slučaj kao da je stvoren za mene: on u sebi neosporno krije nekoliko zanimljivih podataka. U ovom početnom stadiju istraživanja želio bih da budete načisto s izvjesnim, za nas važnim, topografskim obilježjima. Gledajte ovu kartu. Ovaj tamni četverokut je Priorijska škola. Ovdje ću zabosti iglu. Evo, ova linija označava glavnu cestu. Gledajte, ona prolazi od istoka prema zapadu pored škole, a na prostoru od čitave jedne kvadratne milje nema nijedne sporedne ceste ili staze. Ako su njih dvojica krenula nekom cestom, onda je to moglo biti samo ovuda, ako ova linija uopće predstavlja neku cestu.


Točno.
Međutim, sreća me je poslužila, pa sam uspio prilično sigurno ustanoviti što se na toj cesti dogodilo one noći. Ovdje, na ovoj točki, na koju je sad uperena moja lula, nalazio se, naime, na dužnosti od dvanaest sati u noći do šest ujutro stražar poljske žandarmerije. Kao što vidite, to je prvo raskršće u istočnom pravcu. Taj čovjek izjavljuje da ni dječak ni Nijemac nisu mogli proći onuda neopaženo. Večeras sam govorio s tim stražarom koji je, čini se, osoba na čiji se iskaz čovjek može osloniti. Prema tome, isključeno je da su prošli onuda. A sad da razmotrimo drugu mogućnost. Evo, ovdje se nalazi gostionica
»Crveni bik«. Vlasnica gostionice leži bolesna, pa je one noći bila poslala nekoga u Mackleton po liječnika. Budući da liječnik sve do jutra nije navratio, jer je bio odsutan, gostioničarkina je čeljad bdjela čitavu noć, čekajući da doktor naiđe, pa je stalno netko motrio na cestu. Oni
svi izjavljuju da te noći onuda nije nitko prošao. Ako je njihov iskaz točan, onda se nalazimo u sretnom položaju da možemo isključiti dio ceste koji se pruža u zapadnom pravcu, možemo sa sigurnošću tvrditi da bjegunci uopće nisu prošli ovim putom.
Ali bicikl? — primijetih ja.
Vrlo dobro. I on će doći na red. Nastavimo zaključivati. Ako nisu prošli ovim putom, preostaje mogućnost da su krenuli sjeverno ili južno od škole. To se može uzeti kao sigurno. Razmotrimo sad obje mogućnosti. Kao što vidite, južno od škole je velik komad obrađenog zemljišta, parceliran na male njive, koje su odvojene jedna od druge kamenim ogradama. Onuda je nemoguće proći biciklom, to je jasno. I tu mogućnost moramo, dakle, odbaciti. A sad se osvrnimo na prednju, sjeverno od škole. Evo, ovdje je šumica nazvana Čupavi šumarak, a nešto podalje prostrlo se prostrano močvarno zemljište, nazvano Gilska močvara. To se zemljište, dugo otprilike deset milja, postupno penje. Na ovoj strani te divljine nalazi se Holdernesse Hall, deset milja daleko od škole, ako se ide cestom, ali samo šest ako se prolazi kroz močvaru. Ravan je dosta zapuštena. Nekoliko seljaka, naseljenih na tom močvarnom zemljištu, pasu ondje svoja stada ovaca i rogate marve. Osim njih, sve do glavne ceste za Chesterfield, možete vidjeti nad ugarenim njivama još samo divlje patke. Vidite, ovdje je crkva, a malo podalje nekoliko kućica i jedna gostionica. Zatim nailaze sve strmiji i strmiji bregovi. Naša se izviđanja moraju, prema tome, usmjeriti evo, ovamo, na sjever.
A bicikl? — pitao sam ja uporno.
Pa dobro, dobro — reče Holmes nestrpljivo. — Dobar biciklist ne mora se držati glavne ceste. Ovaj močvarni kraj sav je isprekrštan stazama, a te je noći sjao pun mjesec. Ej, što je to?
Na vratima začusmo snažnu, ponovljenu lupu, a čas zatim banu u sobu doktor Huxstable. U ruci je držao plavu kapu s bijelim širitom na vrhu u obliku izvrnutog slova V, kakvu nose igrači kriketa.
Imamo, najzad, jedan putokaz! — povika. — Hvala bogu, najzad smo ušli u trag tom dragom djetetu. Ovo je njegova kapa.
A gdje je nađena?
U nekim prekritim ciganskim kolima. Cigani su u močvari imali svoje čerge, a u utorak su otišli. Policija im je danas ušla u trag i pretresla cijelu karavanu. I evo, nađeno je ovo.
Kako se opravdavaju?
Vrdaju i lažu. Tvrde da su je u utorak našli u močvari, lupeži, znaju oni gdje je dječak. Ali, hvala bogu, sad se svi nalaze onkraj brave, na sigurnom mjestu. Nešto strah od zakona, a nešto vojvodina kesa ubrzo će im odriješiti jezik.
Ako nema ništa bolje, dobro je i to — reče Holmes kad je doktor izišao iz sobe. — Ovo samo potkrepljuje pretpostavku da se treba nadati nekakvom rezultatu na području Gilske močvare. Policija, zapravo, nije postigla ništa osim što je pohapsila cigane. Gledajte, Watsone. Ovuda prolazi glavni sliv vode iz močvare. Vidite, obilježen je i na mapi. Na nekim se dijelovima proširuje u baruštinu, naročito u predjelu između Holdernesse Halla i škole. Drugde bismo uzalud tražili neke tragove u ovo suho vrijeme, ali ondje, na tom mjestu, nešto ćemo sasvim sigurno pronaći. Sutra rano ujutro evo me po vas, pa ćemo pokušati unijeti nešto svjetla u ovu tajnu.
Bilo se tek razdanilo kad se probudih i primijetih pored svog kreveta dugu, mršavu Holmesovu priliku.
Pogledao sam travnjak i šupu u kojoj se nalaze bicikli — reče on. — Prošvrljao sam i kroz Čupavi šumarak. Eno, u susjednoj sobi čeka vas već gotov kakao. Moram vas zamoliti da se požurite, jer imamo pred sobom težak dan.
Oči su mu se bile užarile, a obrazi zarumenjeli od oduševljenja, kao kad neki dobar majstor još jedanput, pred početak, osmotri sve što je pripremio za posao koji mu neposredno predstoji. Nije to bio više onaj samopromatrač, onaj bljedunjavi sanjar iz Baker Streeta, bio je to sasvim drugačiji Holmes. Čim sam ugledao tu ustreptalu, suptilnu priliku napregnutih živaca, shvatio sam da nam predstoji u pravom smislu naporan dan.
U početku našeg istraživanja doživjesmo gorko razočaranje. Potaknuti velikim nadama, uputismo se preko tresetaste, riđosmeđe močvare, izbrazdane hiljadama ovčjih puteljaka, pa izbismo najzad na
širok svijetlozelen pojas baruštine koji se sterao između nas i Holdernessea. Onuda dječak, ako se bio uputio kući, sasvim sigurno nije mogao proći a da za sobom ne ostavi kakav trag. Ali ni dječak ni Nijemac nisu ondje za sobom ostavili tragova. Moj se prijatelj sve više mrgodio, pažljivo ispitujući rub baruštine po kojemu je koračao i promatrajući svaku mrlju blata na mahovini kojom je bilo obraslo tlo. Na sve su se strane vidjeli tragovi ovaca, a na jednom mjestu bilo je i tragova krava. To je bilo sve.
Neuspjeh broj jedan — reče Holmes, zagledavši se tmurno u valovito prostranstvo močvarnog zemljišta. — Eno tamo prijeko nalazi se još jedna baruština, a između nje i ove proteže se uska prevlaka. Ej! A što je ovo?
Bili smo nagazili na jednu stazicu, nalik na crnu traku. Posred nje, na raskvašenom tlu, jasno se ocrtavao trag bicikla.
Hura! — povikah. — Uhvatili smo ga!
Holmes zavrtje glavom, a lice mu poprimi više izraz iznenađenja i opreza nego radosti.
— Trag bicikla svakako jest, ali ne bicikla koji mi tražimo — reče.
Ja poznajem četrdeset i dvije vrste otisaka guma za bicikle. I sami možete vidjeti da je ovo otisak gume marke Dunlop sa zakrpom s vanjske strane. Heideggerove su gume marke Palmer, one ostavljaju za sobom uzdužne pruge. U tom pogledu dao je posve određen iskaz nastavnik matematike Aveling. Ovo, dakle nije Heideggerov trag.
Znači da je dječakov, zar ne?
Značilo bi možda kad bismo mogli dokazati da je i on imao bicikl. Ali za to nemamo nikakvih dokaza. Kao što vidite, ovaj je trag ostavio za sobom bicikl koji je dolazio od škole.
A zar bicikl nije mogao ići prema školi?
Ne, ne, dragi moj Watsone. Zna se da stražnji kotač, na kojemu je težište čitavog tereta, ostavlja za sobom dublje tragove. Sigurno ste primijetili da je stražnji kotač, prešavši na nekoliko mjesta preko traga prednjeg kotača, potpuno zatro njegove tragove, koji su plići. To nesumnjivo dokazuje da je biciklist dolazio od škole. Ovaj je trag možda u nekoj vezi, a možda i nije, s onim što mi izviđamo, pa ćemo ga
zato ipak, prije nego što pođemo dalje, pobliže provjeriti, da vidimo nije li to možda trag bicikla koji se bio uputio prema školi.
Krenusmo natrag i kad iziđosmo iz jednog blatnog dijela močvarnog zemljišta, nekoliko stotina jarda daleko, ponovo izgubismo trag. Vraćajući se istom stazom, nagazili smo na jedno mjesto koje je bilo ovlaženo potočićem i ondje naiđosmo ponovo na trag bicikla, samo što je ondje bio gotovo sasvim izgažen papcima krave. Nakon toga nismo više vidjeli nikakvih tragova. Staza je sad vodila kroz Čupavi šumarak, koji se nalazio iza stražnjeg dijela školske zgrade. Bicikl je, dakle, vjerojatno izišao iz tog šumarka. Holmes sjede na jednu gromadu da otpočine. Neko je vrijeme šutio, glave oslonjene na obje ruke. Prije nego što je ponovo progovorio, ja sam popušio dvije cigarete.
E pa — progovori on najzad — sasvim je moguće da je neki dovitljivac izmijenio gume na svom biciklu, da bi sebi zameo trag. S tim bih se zločincem rado uhvatio ukoštac. Međutim, zasad se nećemo dalje baviti ovim pitanjem. Oslušnimo radije što nam kaže naša močvara; ovdje smo ostavili još mnogo toga neispitanoga.
I tako nastavismo sistematski pretraživati raskvašene dijelove močvarnog zemljišta. Naša upornost bila je sjajno nagrađena.
Ravno preko nižeg dijela blatišta vodila je uska močvarna staza. Čim joj se približi, Holmes usklikne razdragano. Po njoj se provlačio otisak nalik na tanak snopić telegrafskih žica. Bio je to otisak gume bicikla marke Palmer.
Evo, ovo je sasvim sigurno trag gospodina Heideggera — povika oduševljeno Holmes. — Moji su zaključci, čini se, bili sasvim pravilni, Watsone.
Čestitam vam.
Hvala vam. Nego, znajte da pred sobom imamo još dug put. Budite ljubazni i sklonite se malo od staze. Tako, a sad krenimo za tragom. Sumnjam da će nas odvesti daleko.
Međutim, što god smo na tom močvarnom zemljištu dalje odmicali, sve češće smo nailazili na ovlaš izgažene brljotine blata, ali ma koliko se zbog toga prekidao trag, ipak smo uspijevali da ga se ponovo
domognemo.
Zapažate li — reče Holmes — da je biciklist ovdje počeo ubrzavati vožnju. To se vidi sasvim jasno. Gledajte ove otiske, ovdje se jasno ocrtavaju gume obaju kotača. I jedan i drugi otisak podjednako su duboki. Znači, biciklist je prebacio svoju težinu na upravljač, kao što se radi pri brzoj vožnji. Tako mi boga, on je pao.
Trag je u dužini nekoliko jarda bio pokriven širokom brljotinom nepravilna oblika, zatim se vidjelo nekoliko tragova nogu, a onda se pojavio trag gume s bicikla.
Zacijelo je skliznuo u stranu — natuknuh.
Holmes podigne jednu zdrobljenu grančicu rascvjetalog vrijesa. Užasnuh se kad vidjeh da su žuti cvjetići poprskani grimiznom bojom. Na samoj stazi, među vrijesom, posvuda je bilo tamnih tragova zgrušane krvi.
Zlo je! — reče Holmes. — Zlo i naopako! Sklonite se s puta, Watsone. Nijedan nepotreban korak! Što ja to vidim! Pa on je pao ranjen, zatim ustao, ponovo sjeo na bicikl i produžio. Ali tamo dalje trag se više ne nastavlja. Zar je moguće da je ovom sporednom stazom prolazilo rogato blago? Nije ga valjda neki bik proburazio? Ali ne, to je nemoguće!
Ne vidim drugih tragova. Moramo tjerati dalje, Watsone! Ako se prepustimo vodstvu ovih krvavih mrlja i tragova bicikla, više nam ne može umaći.
Naše traganje ne potraja dugo. Tragovi bicikla sad su vrlo čudno krivudali po vlažnoj, svijetloj stazi. Odjednom primijetih pred sobom gust grm vrijesa i odsjaj nekog metala pade mi u oči.
Obojica skočismo i iz grma izvukosmo bicikl s gumama marke Palmer. Jedan mu je pedal bio udubljen, a čitav prednji dio bicikla bio je strahovito umrljan i poškropljen krvlju. S onu stranu grmlja virila je jedna cipela. U grmu nađosmo nesretnog vozača. Bio je to visoki čovjek guste brade. Na naočalama mu je jedno staklo bilo izbijeno. Strašan udarac po glavi probio mu je dio lubanje i usmrtio ga. Sama činjenica što je i nakon takve ozljede mogao kratko vrijeme nastaviti vožnju rječito je govorila o njegovoj životnoj snazi i hrabrosti. Na nogama je
imao cipele, ali bez čarapa, a ispod razdrljena kaputa provirivala mu je spavaćica. Nije bilo ni najmanje sumnje da je to onaj nastavnik, Nijemac.
Holmes okrenu leš s izrazom saučešća i pažljivo ga ispita. Zatim ostade neko vrijeme zadubljen u misli. Po njegovu namrštenom čelu vidjelo se da nije ništa zaključio i da nam to grozno otkriće nije pomaklo istragu mnogo naprijed.
— Ne znam što da radimo sada, Watsone — reče najzad Holmes.
Najradije bih svom snagom tragao dalje, jer smo ionako izgubili već mnogo vremena pa sad ne bismo smjeli časiti ni časa. A opet, dužnost nam nalaže da izvijestimo policiju o ovom otkriću i da se pobrinemo za leš ovog nesretnika.
Mogao bih ja odnijeti poruku.
Ne, vi ste mi ovdje potrebni. Stanite časak! Eno, jedan čovjek presijeca treset i ide baš prema nama. Dovedite ga ovamo. On bi mogao poslužiti policiji kao vodič do ovog mjesta.
Dovedoh mu seljaka, i Holmes posla prestravljenog čovjeka s pismom doktoru Huxstableu.
Jutros smo, Watsone, kao što ste i sami vidjeli, naišli na dva putokaza. Prvi nas je doveo do bicikla s gumom marke Palmer i do strašnog otkrića. Drugi je trag bicikla sa zakrpljenom gumom marke Dunlop. Prije nego što krenemo da ispitamo onaj drugi, osvrnimo se na ono što smo dosad saznali, iz toga izvucimo koliko najviše možemo i izdvojimo bitno od nebitnog.
Prije svega treba da imamo na umu da je dječak potpuno po svojoj volji napustio školu. Sišao je kroz prozor svoje sobe i otišao sam ili još s nekim. To znam sigurno.
Ja mu klimnuh glavom u znak odobravanja.
A sad se osvrnimo na ovog nesretnog Nijemca, na dječakova nastavnika. Dječak je pobjegao sasvim propisno odjeven. Znači, bio je već unaprijed smislio što će uraditi. A Nijemac? On je otišao bez čarapa. Očito se bio odlučio da pođe za dječakom bez ikakve prethodne pripreme, na brzu ruku.
To je izvan svake sumnje.
A sad, zašto je on uopće krenuo za njim? Zato što je s prozora svoje spavaće sobe opazio da se dječak sprema na bijeg. Zato što je želio da ga stigne i vrati. Eto, zato je krenuo. Zgrabio je svoj bicikl, dao se u potjeru za dječakom i pri tom ga je zadesila smrt.
Vjerojatno.
Sada dolazim na presudni dio svog razmatranja. Prirodno bi bilo da čovjek koji pođe u potjeru za jednim mališanom potrči za njim, jer se nada da će ga stići. Ali Nijemac to nije učinio, već se latio svog bicikla. Rekli su mi da je bio odličan biciklist. Ne bi on to bio učinio da nije primijetio da se dječak na svom bijegu poslužio nekim vozilom.
Drugim biciklom, zar ne?
— Rekonstruirajmo dalje događaj. Na pet milja od škole Nijemac gine, i to, obratite pažnju na tu okolnost, ne od metka, koji je i dječak mogao ispaliti, nego od surovog udarca neke snažne ruke. To znači da je dječak na svom bijegu imao pratioca. Mora da su bježali vrlo brzo kad je iskusnom biciklistu trebalo punih pet milja da ih stigne. A sad razmotrimo zemljište oko mjesta gdje se dogodila tragedija. I što vidimo? Nešto tragova stoke i ništa više. Pregledao sam uzduž i poprijeko prostor od pedeset jarda, ali nisam naišao ni na kakvu stazu. Isključujem mogućnost da bi neki drugi biciklist mogao imati veze s ovim umorstvom. A ljudskih tragova uokolo ionako nema.
— Holmes — povikah — to je nemoguće!

— Divno! — reče on. — Vaša me primjedba nadahnjuje. Prema mojim pretpostavkama, to je zaista nemoguće. Znači da sam stvar negdje pogrešno postavio. Ali vi ste i sami vidjeli sve što sam i ja vidio. Biste li me vi mogli upozoriti na neku pogrešku?
A zar nije mogao razbiti lubanju pri padu?
Na tlu koje je močvarno, Watsone?
Ne znam više što da kažem.
Hajde, hajde, rješavali smo mi i teže probleme. Ovdje bar imamo dovoljno materijala, pa treba da se njime koristimo. Krenimo dalje. Pošto smo iscrpili sve podatke koje nam je mogla pružiti guma
marke Palmer, pogledajmo sad kakve nam podatke može pružiti zakrpljena guma marke Dunlop.
Pronađosmo ponovo taj trag, pa smo neko vrijeme išli za njim. Močvarni sliv ubrzo ostade za nama, pa smo umjesto po močvarnom tlu, po kojemu smo dotle gazili, prolazili dugim zavojitim pojasom zemljišta obraslim u šipražje vrijesa.
Nismo više mogli očekivati da ćemo naići na neki trag. S mjesta gdje smo posljednji put vidjeli otisak gume marke Dunlop trag je mogao voditi kako u pravcu Holdemesse Halla, koji se isticao svojim dostojanstvenim kulama na nekoliko milja od nas, tako i prema jednom sivom seocetu koje se prostiralo pred nama i sučeljavalo se s glavnom cestom koja je vodila prema Chcsterfieldu.
Kad smo se približili odurnoj prljavoj gostionici nad čijim je vratima visio znak »Borbenog pijetla«, Holmes odjednom jauknu i uhvati me za rame, naslonivši se na mene da ne bi pao. Bio ga je uhvatio tako žestok grč u nožnom članku, da je bio upućen na tuđu pomoć. Teškom mukom, hramajući, popeo se do vrata gdje je stajao nekakav zdepast, crnomanjast, postariji čovjek i vukao dimove iz crne glinene lule.
Kako ste, gospodine Reuben Hayes? — upita ga Holmes.
Tko ste vi i kako ste tako točno pogodili moje ime? — odgovori mu seljak, ošinuvši ga sumnjičavo svojim lukavim očima.
Pa to stoji ispisano na ploči iznad glave. Nije teško odmah vidjeti tko je gospodar u kući. Pretpostavljam da u svojoj staji nemate nikakva kola.
Nemam.
Jedva mogu spustiti nogu.
A vi je onda nemojte spustiti na zemlju.
Ali ja ne mogu hodati.
E, pa onda poskakujte.
Iako je ponašanje gospodina Reubena Hayesa bilo daleko od svake ljubaznosti, Holmesa nije napuštalo dobro raspoloženje.
Čujte, čovječe — reče on — to me je zadesilo u strahovito nezgodnom trenutku. Ne znam kako ću dalje.
Ne znam ni ja — nabusito će gostioničar.
Stvar je vrlo važna. Dat ću vam čist zlatnik ako mi pozajmite bicikl.
Gostioničar naćuli uši.
Kamo ste se namjerili?
U Holdemesse Hall.
Da niste slučajno neke vojvodine kolege? — upita nas on, podrugljivim pogledom promatrajući naša blatnjava odijela.
Holmes se dobrodušno nasmija.
Bit će mu svakako drago da nas vidi.
Zašto?
Zato što mu nosimo vijesti o njegovu izgubljenom sinu.
Gostioničar se trgnu od iznenađenja, koje se moglo sasvim jasno nazreti.
Što, zar ste mu ušli u trag?
Govori se da je u Liverpoolu. Očekuje se da će uskoro biti pronađen.
Na krupnom, neizbrijanom gostioničarevu licu odjednom se primijeti promjena. Odjednom je postao pristojniji.
Ja imam manje razloga od mnogih drugih da vojvodi želim dobro — reče. — Bio sam nekad njegov glavni kočijaš, a on se ružno ponio prema meni. Najurio me bez ikakve svjedodžbe iz službe, na golu riječ jednog lažljivog trgovca žitom. Ipak se radujem što se za malog lorda pročulo da je u Liverpoolu, pa ću vam pomoći da tu vijest odnesete u Hall.
Hvala vam — reče Holmes. — Ali najprije bismo htjeli da malo prezalogajimo, a bicikl nam donesite poslije.
Ja nemam bicikla.
Holmes mu pokaza zlatnik.
Kažem vam, čovječe, da nemam bicikla. Ali pozajmit ću vam dva konja da odete do Halla.
U redu — reče Holmes. — Govorit ćemo o tome kad nešto pojedemo.
Ostavši s Holmesom nasamo u popločanoj kuhinji, iznenadih se kako se brzo oporavio od boli koju mu je bio zadao iščašeni članak. Već se polako spuštao mrak, a mi smo, ne okusivši od rane zore ništa, bili proveli dosta vremena uz jelo. Holmes se nekoliko puta, zadubljen u misli, bio odšetao do prozora i ozbiljno se zagledao van. Prozor je gledao u prljavo dvorište. Na jednoj njegovoj strani, u kutu, nalazila se kovačnica u kojoj je radio jedan namrgođeni momak, a na drugoj su strani bile staje. Poslije jednog od tih svojih malih skokova, Holmes sjede do prozora, ali odjednom skoči sa stolice i uzviknu:
Bogami, Watsone, čini mi se da sam riješio stvar! — povika. — Da, da, mora da je tako, Watsone. Sjećate li se da ste danas vidjeli nekakve tragove krava?
Sjećam se. Mora da ih je onuda prošlo nekoliko.
A gdje ste ih vidjeli?
Pa, gotovo posvuda.
Posvuda, dakako. Nalazili smo ih na močvarnom zemljištu, pa na stazi, a najzad i blizu mjesta gdje je poginuo siromah Heidegger.
Točno. E pa sad, recite mi Watsone, koliko ste krava vidjeli u tom močvarnom kraju?
Ne sjećam se da sam vidio ijednu.
Čudno, Watsone, da smo cijelim putem vidjeli tragove, a da u čitavom tom kraju nismo sreli ni jednu jedinu. Vrlo čudno, Watsone, zar ne?
Da, vrlo čudno.
A sad, Watsone, napregnite pažnju. Prisjetite se dobro. Da li možete sebi predočiti kako su izgledali ti tragovi na stazi?
Mogu.
Možete li se sjetiti, Watsone, jesu li ti tragovi ponekad izgledali otprilike ovako. — On poreda određen broj mrvica od kruha ovim redoslijedom... a katkada ovako... a s vremena na vrijeme i ovako ... Možete li se toga sjetiti?
Ne mogu.
Ali ja mogu. Mogao bih se na to i zakleti. Nego, provjerit ćemo to na povratku, kad nađemo za to vremena. Baš sam bio slijep kod očiju. Trebalo je da iz toga izvučem zaključak.
A kakav bi to bio zaključak?
Da je onuda prošla neka čudna krava koja se kretala korakom, kasom i galopom. Tako mi boga, Watsone, ta se misao nije mogla skuhati u glavi seoskog gostioničara. Ovdje, čini se, nema nikoga osim onoga momka u kovačnici. Iskradimo se i pogledajmo što se ovdje može vidjeti.
U konjušnici, u kojoj je vladao veliki nered, nalazila su se dva čupava, neistimarena konja. Jednom od njih Holmes podiže nogu, pa se glasno nasmija.
Stare potkove svježe potkovane, starim čavlima. Zaista klasičan slučaj. Hajdemo u kovačnicu.
Ne osvrnuvši se uopće na nas, momak nastavi raditi svoj posao. Holmesove oči strijeljale su lijevo i desno po otpacima željeza i drveta što su bili porazbacani po tlu. Odjednom začusmo za sobom korake. Pred nama se pojavi gazda. Bijesan, sijevao je očima ispod natuštenih, gustih obrva. Tamno mu se lice grčilo od jarosti. U ruci je držao kratak štap s metalnim drškom. Učini mi se da nam njime prijeti, pa opipah revolver koji sam bio ponio sa sobom u džepu.
Proklete uhode — spopade ga vika. — Što vi ovdje tražite?
Što vam je, gospodine? — upita Holmes hladnokrvno. — Čovjek bi mogao pomisliti da se bojite da ćemo ovdje nešto pronaći.
Gostioničar se jedva savlada, a stisnuta mu se usta odjednom razvališe u izvještačen, bučan smijeh, prijeteći njime očito više nego svojim namrgođenim licem.
U mojoj kovačnici nema tajne — reče on. — Ali jedno treba da znate, gospodine: ja nikako ne podnosim ljude koji bez moje dozvole zabadaju nos po mojoj kući. To vrijedi i za vas. Zato platite što prije svoj račun i odlazite odavde.
U redu, gospodine Hayes, nismo mislili ništa loše — reče Holmes. — Htjeli smo samo pogledati vaše konje. Ipak ćemo, čini mi se, poći pješice. Nadam se da nije daleko.
Do vrata Holdernesse Halla nema više od dvije milje. Krenite cestom koja vodi lijevo.
Gostioničar nas je pratio svojim namrgođenim pogledom sve dok prilično ne odmakosmo od njegove kuće.
Međutim, cestom nismo bili zapravo odmakli baš daleko. Čim se nađosmo za okukom, koja nas je zaklanjala od gostioničareva pogleda, Holmes se zaustavi.
U onoj gostionici bilo je — reče Holmes — što kažu djeca u igri, zaista »vruće«, a sad, evo, što se više od nje udaljujem, sve više osjećam da mi je »hladno«. Ne, neću otići odavde.
Siguran sam — rekoh — da taj Reuben zna sve. Većeg nitkova nisam u životu vidio. Oh, i vas se tako dojmio, zar ne? Pa ti njegovi konji, ta gostionica! Da, upravo je zanimljivo mjesto taj »Borbeni pijetao«. Sve mi se čini da ćemo ga još jedanput obići, ali na manje upadljiv način.
Iza nas se prostirala duga, kosa padina brežuljka, sva išarana sivim gromačama vapnenca. Skrenusmo s ceste i krenusmo na brijeg, kad odjednom, pogledavši u pravcu Holdernesse Halla, primijetih kako se odande žurno primiče čovjek na biciklu.
Sagnite se, Watsone — povika Holmes, pritisnuvši mi pri tom svoju tešku ruku na rame. Bili smo se upravo sagnu li iza jednog grma, kad onaj čovjek projuri cestom nedaleko od nas. U oblaku uskovitlane prašine uspjeh razaznati blijedo, uznemireno, upravo užasnuto lice. Razjapljenih usta, taj je čovjek mahnito zurio preda se: bila je to prava karikatura onog kočopernog Jamesa Wildera kojega smo vidjeli prošle noći.
Vojvodin sekretar — povika Holmes. — Dođite, Watsone, da
vidimo što će učiniti.
Mučno smo se pentrali od kamena do kamena, a za nekoliko trenutaka nađosmo se na mjestu odakle smo mogli jasno vidjeti ulazna vrata Hayesove gostionice. Kraj njih, oslonjen na zid, stajao je Wilderov bicikl. U kući nismo mogli primijetiti nikakvo kretanje, a i na prozorima se nije nitko pojavljivao. Sumrak se počeo polako spuštati, jer je sunce već bilo zašlo iza visokih kula Holdernesse Halla. Odjednom ugledasmo u tmini, u dvorištu Hayesove gostionice, pred stajom, svjetla bočnih fenjera na dvokolicama, a malo zatim kola krenuše na glavnu cestu i jurnuše mahnito put Chesterfielda.
Sto kažete na to, Watsone? — prošapta Holmes.
To nalikuje na bijeg.
Koliko sam mogao vidjeti, u dvokolicama se nalazio samo jedan čovjek. Ali to svakako nije bio gospodin James Wilder, jer on stoji i sada tamo na vratima.
U mraku se jasno razabirao mlaz crvenog svjetla u obliku četvorokuta. Tamna silueta vojvodina sekretara, obasjana onim Svjetlom, bila je ispružila glavu i zurila u noć. Bilo je očito da sekretar nekog čeka. Najzad se na cesti začuje šum koraka i začas ugledasmo prema svjetlu drugu priliku; za njom se vrata zatvoriše, a onda ponovo zavlada potpuni mrak. Pet minuta zatim u jednoj sobi na prvom katu zapali se svjetiljka.
Čini se da su kod »Borbenog pijetla« uvedene neke čudne ugostiteljske usluge — reče Holmes.
Ali točionica je na drugoj strani.
Točno. To su, reklo bi se, neki posebni, diskretni gosti. A što, do đavola, traži u ovo doba noći gospodin James Wilder u toj jazbini i tko je taj čovjek koji dolazi onamo na sastanak? Dođite Watsone, tu stvar moramo svakako pobliže ispitati.
Spustismo se kriomice do ceste, pa se prišunjasmo na drugu stranu, do samih vrata gostionice. Bicikl je još bio naslonjen na zid. Holmes zapali šibicu i njome osvijetli stražnji kotač. Kad je svjetlo palo na zakrpu, koja se nalazila na Dunlopovoj gumi, začuh njegov prigušeni smijeh. Nad nama se nalazio osvijetljen prozor.
Moramo zaviriti unutra, Watsone. To ću lako izvesti ako malo savinete leđa i naslonite se na zid.
Čas zatim osjetih na svojim ramenima njegove stope. Ali tek što se popeo, već je sišao.
Hajdemo, prijatelju, za danas je dovoljno. Doznali smo, čini mi se, sve što smo mogli doznati. Do škole je daleko; požurimo da što prije stignemo do nje.
Za vrijeme našeg zamornog gacanja kroz močvarno tlo Holmes ne progovori ni riječi, a ni u školsku zgradu, kad smo do nje stigli, nije htio ući, pa produžismo do stanice Mackleton, odakle posla nekoliko telegrama. Tek kasno u noći čuo sam ga kako tješi doktora Huxstablea, utučenog zbog tragične smrti svoga nastavnika. Kasnije, kad je ušao u moju sobu, bio je krepak i živahan kao kad smo prethodnog jutra krenuli na posao.
Stvar se odlično razvija, moj prijatelju. Dajem vam riječ da ću do sutra uveče osvijetliti taj tajanstveni slučaj.
Slijedećeg dana, u jedanaest sati, moj prijatelj i ja prolazili smo čuvenom alejom tisa prema Holdernesse Hallu. Kroz prekrasan portal bili smo ispraćeni do radne sobe Njegove milosti. Ondje zatekosmo gospodina Jamesa Wildera. Bio je smjeran i prijazan, ali su mu se u pogledima koje je skrivao i u trzajima na licu mogli zapaziti tragovi noćašnje mahnite strave.
Došli ste da vidite Njegovu milost? Žalim, vojvoda se osjeća vrlo loše. Potresen je tragičnim vijestima koje je čuo. Jučer popodne primili smo telegram od doktora Huxstablea kojim nas je izvijestio o vašem otkriću.
Ja moram ipak vidjeti vojvodu, gospodine Wilder.
Ali on se nalazi u svojoj sobi.
Onda moram otići u njegovu sobu.
Čini mi se da je već legao.
Ne mari što je već legao; ja ga moram svakako vidjeti. Holmesovo hladno i neumoljivo držanje pokaza tajniku da bi svako
objašnjavanje bilo uzaludno.
Dobro, gospodine Holmes, reći ću mu da ste ovdje.
Čekali smo pola sata prije nego što se pojavio taj plemićki magnat. Lica bljeđa nego u mrtvaca i pognutih ramena, ostavi mi dojam mnogo starijeg čovjeka nego prethodnog jutra. Pozdravi nas dostojanstveno, s otmjenom prijaznošću i sjede: nad pisaći stol bila mu se nadnijela riđa brada.
E pa što je, gospodine Holmes? — zapita vojvoda.
Oči moga prijatelja bile su uprte u tajnika, koji je stajao pored svoga gospodara.
Mogao bih slobodnije govoriti da ovdje nema gospodina Wildera.
Tajnikovo blijedo lice posta još bljeđe i on baci na Holmesa neprijateljski pogled.
Ako Vaša milost želi...
Da, da, bolje će biti da iziđete. A sad, gospodine Holmes, recite mi zašto ste došli.
Moj prijatelj sačeka da se vrata za tajnikom zatvore.
Vaša milosti — reče Holmes — doktor Huxstable izjavio je sasvim odlučno mome kolegi, doktoru Watsonu, da je za ovaj slučaj raspisana nagrada. Želio bih da mi i vi to potvrdite.
Naravno, potvrđujem, gospodine Holmes.
Ako sam dobro obaviješten, ona iznosi pet hiljada funti svakome tko vam otkrije gdje se nalazi vaš sin.
Točno.
I još hiljadu onome tko imenuje osobu ili osobe koje ga drže u zatočenju.
Točno.
Uvjet je druge nagrade da se osim osobe koja je zapravo otmicu izvršila prokažu i osobe koje su se urotile da vaš sin ostane u zatočenju.
Pa da, pa da — povika vojvoda nestrpljivo. — Ako svoj posao obavite kako treba, gospodine Sherlock Holmes, nećete imati razloga da se požalite na mene da škrtarim.
Moj prijatelj protrlja tanke ruke kao kakav grabežljivac, što je mene, koji sam poznavao njegove umjerene prohtjeve, veoma iznenadilo.
Čini mi se da vidim na stolu čekovnu knjižicu Vaše milosti — reče. — Biste li bili voljni da mi kao nagradu ispostavite ček na šest hiljada funti? Možda biste dobro učinili da ga barirate. Moja banka je
»Prijestolnička i okružna banka«, filijala u Oxford Streetu.
Njegova milost sjedila je ukočeno i uspravno na svojoj stolici, promatrajući ledenim pogledom mog prijatelja.
Šalite se, gospodine Holmes? Ne mislite valjda tjerati sa mnom šegu?
Nipošto, Vaša milosti! Nikad u životu nisam bio ozbiljniji nego što sam sada.
Pa što onda to znači?
Znači da sam ja zaslužio nagradu. Znam gdje je vaš sin, a znam i bar nekoliko ljudi koji su se njega domogli.
Vojvodina riđa brada, sad još crvenija, odudarala je od njegova sablasno blijeda lica.
Gdje se nalazi?
On se nalazi, ili se bar prošle noći nalazio, u gostionici »Borbeni pijetao«, dvije milje daleko od vrata vašeg parka.
Vojvoda se zanjiha na stolici.
A koga otpužujete?
Odgovor je bio zaprepašćujući. Sherlock Holmes koraknu prema vojvodi i dotače mu rukom rame.
Optužujem Vas. A sad ću morati uznemiriti Vašu milost zbog onoga čeka — reče.
Nikad neću zaboraviti kako je izgledao vojvoda kad je skočio sa
stolice i stao mlatarati rukama kao čovjek koji pada u provaliju, a onda s izvanrednim naporom aristokratskog samosvladavanja sjeo ponovo za stol, naslonivši glavu na ruke. Prošlo je nekoliko minuta prije nego što je progovorio.
Što zapravo znate? — upita najzad, ne dižući glavu.
Vidio sam vas noćas zajedno s drugima.
A da li to, pored vašeg prijatelja, zna još netko!
Nikome nisam o tome govorio.
Vojvoda uze drhtavim prstima pero i otvori čekovnu knjižicu.
Održat ću riječ, gospodine Holmes. Ispostavit ću vam ček, mada mi je vaše obavještenje sasvim neprijatno. Kad sam raspisao nagradu, nisam mogao ni slutiti da će stvari krenuti tim putom. Međutim, vi i vaš prijatelj svakako ste diskretni ljudi, zar ne, gospodine Holmes?
Ne razumijem sasvim Vašu milost?
Izrazit ću se sasvim jasno, gospodine Holmes. Ako je taj slučaj poznat samo vama dvojici, ne vidim razloga zašto bi ga trebalo razglasiti. Čini mi se da je svota koju vam dugujem dvanaest hiljada funti, zar ne?
Ali Holmes se nasmija i zavrtje glavom.
Bojim se, Vaša milosti, da se ta stvar neće lako urediti. Netko će morati odgovarati za smrt nastavnika Heideggera.
Ali James nije imao pojma o tome. Njega ne možete smatrati odgovornim. To je djelo onog okrutnog nitkova kojega je on, na nesreću, najmio.
Ja moram, Vaša milosti, braniti gledište da svatko tko se upusti u neko zlodjelo mora moralno odgovarati i za svako drugo koje iz toga djela proistječe.
Moralno da, gospodine Holmes. Vi ste, što se toga tiče, bez svake sumnje, u pravu. Ali po zakonu čovjek ne može biti suđen za umorstvo u kojemu nije sudjelovao, čak se njega gnuša, upravo kao i vi. On mi je istog trenutka kad je za to doznao sve priznao, užasnuo se i pokajao se, pa nije časio ni časa da s ubojicom raskine sve veze. Ah,
gospodine Holmes, vi ga morate spasiti, morate ga spasiti! Kažem vam: morate! — Vojvoda je sad bio napustio svaki pokušaj samosvladavanja, pa se ustumarao po sobi, zgrčena lica i mlatarajući pesnicama po zraku. Najzad mu pođe za rukom da se svlada i ponovo sjedne za pisaći stol. — Cijenim vaš postupak. Dobro ste učinili što ste došli ovamo prije nego što ste o tome bilo s kim drugim razgovarali — reče. — Sad se barem možemo posavjetovati kako da svedemo taj gnusni skandal na najmanju mjeru.
Točno — reče Holmes. — Mislim, Vaša milosti, da se to može izvesti samo ako među nama bude postojala potpuna i savršena iskrenost. Spreman sam pomoči Vašoj milosti svim svojim znanjem i umijećem, ali da bih u tome uspio, moram biti upoznat s tom stvari do posljednje pojedinosti. Koliko sam vas shvatio, vaše se riječi odnose na gospodina Jamesa Wildera i na to da on nije ubojica.
Sherlock Holmes se skromno nasmiješi.
Vaša milost možda nije čula da ja uživam izvjestan ugled. Inače ne biste bili pomislili da se meni može sasvim lako umaći. Gospodin Reuben Hayes je prošle noći u jedanaest sati, na moju dostavu, lišen slobode u Chesterfieldu. Jutros sam, prije nego što sam napustio školu, primio o tome telegram od šefa mjesne policije.
Vojvoda se zaprepašteno zagledao u mog prijatelja.
Vi, izgleda, posjedujete neke nadčovječanske moći — reče. — Reuben Hayes je, dakle, uhvaćen. Baš mi je drago što to čujem. Samo da to ne pogodi i Jamesa.
Vašeg tajnika?
Ne gospodine, mog sina. Sad se Holmes iznenadi.
Priznajem, Vaša milosti, da je to za mene nešto sasvim novo. Moram vas zamoliti da budete jasniji.
Neću vam ništa zatajiti. Slažem se s vama da je potpuna iskrenost, ma kako ona bila bolna za mene, najbolji način da iziđemo iz te očajne situacije u koju smo zapali zbog Jamesove lude glave i ljubomore. Kao mladić, gospodine Holmes, bio sam zaljubljen u jednu
ženu: takvom ljubavlju čovjek voli samo jedanput u životu. Bio sam toj dami ponudio i brak, ali me je ona odbila, smatrajući da bi mi trajna veza s njom mogla smetati u karijeri. Da je ostala živa, ja se sigurno nikad ne bih bio oženio nekom drugom ženom, ali je umrla ostavivši za sobom ovo jadno dijete, koje sam volio upravo koliko ga je ona voljela. Pred svijetom nisam mogao priznati svoje očinstvo, ali sam mu zato dao najbolji mogući odgoj, a otkad je ušao u muževno doba, stalno sam ga držao pored sebe. Međutim, on je jednom prilikom slučajno doznao za tu moju tajnu i otada je stalno isticao neka svoja prava koja tobože proistječu iz njegova odnosa prema meni i prijetio mi strašnim skandalom. Njegova je prisutnost dovela i do nesretnog ishoda mog braka. Uz to je on iskonski mrzio moga zakonitog nasljednika. Mogli biste me upitati zašto sam onda u takvim okolnostima ipak držao Jamesa pod svojim krovom. Odgovorio bih vam da mi je njegov lik stalno dočaravao lik njegove majke, pa sam zbog te drage uspomene strahovito patio. Mnoge sam njene navike i kretnje nalazio kod njega, pa me je njegova prisutnost uvijek podsjećala na nju. Bez njega naprosto nisam mogao živjeti. Plašeći se, međutim, da ne nanese Arthuru, to jest lordu Saltireu, kakvo zlo, poslao sam lorda, sigurnosti radi, u školu doktora Huxstablea.
James je dolazio u dodir s Hayesom kao mojim zakupcem, pa je istupao kao moj posrednik. Taj tip je rođeni nitkov, ali je James na neki čudan način postao s njim prisan. Uvijek je naginjao lošem društvu. Zato se James, kad je odlučio da otme lorda Saltirea, poslužio tim čovjekom. Sjećate li se da sam dan prije pisao Arthuru? Eto vidite, James je otvorio pismo i dodao jednu svoju bilješku u kojoj je zatražio od Arthura da se nađe u šumarku blizu škole, zvanom čupavi šumarak. Namamio je dječaka da dođe time što se poslužio vojvotkinjim imenom. James je to veče otišao biciklom u šumarak, iznosim vam ono što mi je on sam priznao, i saopćio Arthuru, s kojim se ondje sreo, da njegova mati čezne za njim i da ga čeka na močvarnom zemljištu; ako se Arthur te noći u ponoć vrati u šumu, zateći će ondje jednog čovjeka s konjem koji će ga odvesti majci. Jadni Arthur pao je u klopku. Došao je na sastanak, ali je zatekao Hayesa, a ovaj je doveo sa sobom jednog ponija na kojeg je posadio Arthura i tako su otišli zajedno. Čini se da ih je netko pratio, ali James je za to čuo tek jučer. Hayes je lupio gonioca svojom teškom štapinom, i taj čovjek je od ozljede umro. Arthura je
gostioničar odveo u svoju krčmu, gdje ga je zatvorio u jednu sobu na katu, a onda ga povjerio gospođi Hayes, inače dobrodušnoj ženi, ali potpuno pod utjecajem svoga surovog muža.
Eto, tako je stajala stvar prije dva dana, kad sam vas prvi put vidio. Znao sam tada o svemu tome koliko i vi. Pitat ćete me možda što je uopće moglo nagnati Jamesa da zamisli i izvede tu otmicu. Mogu vam reći da se na taj čin odlučio samo iz nepromišljene i slijepe mržnje. Mrzio je, naime, mog nasljednika. Po njegovu uvjerenju, jedini zakonski baštinik cijelog mog imetka trebalo je da bude on, pa se zato iz dna duše bunio protiv onih zakona našeg društva koji su mu to onemogućavali. Ali usporedo s tim on se rukovodio jednim posve određenim ciljem. Htio je, naime, da ja pošto-poto dokinem fideikomis,6 jer je bio uvjeren da je to u mojoj moći. I tako je smislio plan kako će se sa mnom pogađati: prema tom planu on bi mi bio vratio Arthura uz uvjet da ja poništim fideikomis i proglasim njega oporukom svojim nasljednikom. Bio je pri tom svjestan da ja nikad neću protiv njega zvati u pomoć policiju.
Sve te njegove grešne planove poremetilo je vaše otkriće leša nastavnika Heideggera. Na tu vijest James se naprosto užasnuo. Dogodilo se to jučer, dok smo sjedili u ovoj radnoj sobi. Bio je upravo stigao brzojav od doktora Huxstablea. Jamesa obuze grižnja savjesti. Osjećajući da su moje sumnje, koje se nikad nisu sasvim ugasile, odjednom postale sigurnost, ja ga onda osumnjičih za to djelo. On mi tada, rukovođen isključivo ličnim pobudama, sve prizna, a zatim me stade preklinjati da bar tri dana držim stvar u tajnosti, kako bi omogućio svom kukavnom saučesniku da spasi svoju kožu. Ja sam popustio njegovim molbama, kao što sam, uostalom, uvijek popuštao, a James smjesta odjuri do »Borbenog pijetla« da upozori Hayesa na opasnost i omogući mu bijeg. Kako nisam mogao otići tamo danju, a da ne izazovem najraznovrsnija nagađanja, čim je pala noć, pohitao sam onamo da vidim svog milog Arthura. Zatekoh ga živa i zdrava, ali još pod neopisivim dojmom užasnog zločina kojemu je bio svjedok. Primoran svojim obećanjem, pristadoh da ga ostavim ondje tri dana na njezi gospođe Hayes, jer očito nisam mogao obavijestiti policiju gdje se

6 U feudalnom pravu: obiteljski posjed koji se ne može otuđiti i koji prelazi na najstarijeg sina.
nalazi Arthur, a da istovremeno ne odam i ubojicu. Bio sam uz to uvjeren da Hayes ne može biti kažnjen a da istovremeno ne upropasti i mog nesretnog Jamesa. Gospodine Holmes, tražili ste od mene da budem potpuno iskren, i evo, ja vas držim za riječ. Rekao sam vam bez ikakva okolišanja i prikrivanja sve što znam. Hoćete li i vi sada prema meni biti jednako iskreni?
Hoću — reče Holmes. — Najprije vas moram upozoriti, Vaša milosti, da ste se pred zakonom postavili u veoma ozbiljan položaj. Prešutjeli ste vrlo težak zločin i pomogli ste ubojici da pobjegne, jer novac što ga je James Wilder dao svom saučesniku da mu omogući bijeg nesumjivo potječe iz vaše kese. A to je vrlo ozbiljna stvar. Po mom mišljenju, vi ste se svojim držanjem u toj stvari još više ogriješili prema svom mlađem sinu. Vi ste ga čitava tri dana ostavili u onoj jazbini.
Ali svečano mi je obećano ...
Kakva mogu biti obećanja takvih ljudi? Tko vam jamči da vaš Arthur neće ponovo nestati. Da biste ugodili vašem starijem sinu, koji je kriv, nepotrebno ste izložili neposrednoj opasnosti svog mlađeg sina, koji je nevin. Taj se vaš postupak ne može ničim opravdati.
Ponositi gospodar zamka Holdernesse nije bio navikao na takve lekcije u vlastitom dvorcu. Krv mu navre u lice, ali mu savjest ne dopusti da se opravda.
Pomoći ću vam, ali samo uz uvjet da pozvonite po sobara i dopustite mi da mu izdam naloge koje budem smatrao potrebnima — reče Holmes.
Ne rekavši ni riječi, lord pritisnu dugme električnog zvonca. Ubrzo zatim pojavi se sluga.
Bit će vam sigurno drago čuti — reče Holmes — da je vaš mladi gospodin pronađen. Vojvoda želi da smjesta krenete kočijom do gostionice »Borbeni pijetao« i odmah dovezete ovamo lorda Saltirea.
Pošto smo se osigurali da nam se ubuduće neće dogoditi nešto slično — reče Holmes, kad je razdragani sobar izišao — možemo biti blaži prema onome što se dogodilo u prošlosti. Ja ne zauzimam neki službeni položaj, pa ne moram u ovom slučaju reći sve što znam, kad je
već pokriveno sve što je potrebno da pravda bude zadovoljena. O Hayesu neću trošiti riječi. Njega ionako čekaju vješala, za to ne mislim ni prstom maknuti. Što li će sve on izbrbljati, to ja ne znam, ali ne sumnjam u to da Vaša milost raspolaže sredstvima kojima ga može uvjeriti da je u njegovu interesu da šuti. Policija će misliti da je otmica dječaka izvršena radi ucjene. Ako ona sama ne uspije iščeprkati nešto drugo, ne vidim razloga zašto bih je ja morao potaknuti da šire zahvati u ovaj slučaj. Pri tom bih vas ipak htio upozoriti da dalja prisutnost gospodina Jamesa Wildera u vašem domu može dovesti samo do nesreće.
Uvidio sam to i sam, gospodine Holmes. S njim sam utanačio da ode zauvijek od mene i potraži sreću u Australiji.
U tom slučaju, Vaša milosti, pošto ste i sami priznali da su porodični nesporazumi u vašem braku nastali zbog njegove prisutnosti, predložio bih vam da pružite vojvotkinji svu moguću zadovoljštinu i pokušate obnoviti svoje nesretno prekinute bračne odnose.
I to sam već uradio, gospodine Holmese. Jutros sam pisao vojvotkinji.
E, kad je tako — reče Holmes ustavši — mislim da moj prijatelj i ja možemo čestitati jedan drugome što smo za vrijeme ovog našeg kratkog posjeta u sjevernoj Engleskoj bili vrlo sretne ruke. Ali ima još jedna malenkost koju bih želio razjasniti. Onaj ugursuz Hayes potkovao je svoje konje potkovama u kojima su patvoreni otisci kravljih papaka. Da li je on tu majstoriju naučio od gospođina Wildera?
Vojvoda zastade časkom, a na licu mu se odrazi iznenađenje. Zatim otvori jedna vrata i uvede nas u veliku sobu koja je bila namještena kao muzej. Povede nas do jedne vitrine u kutu i pokaza prstom na jedan natpis.
Natpis je glasio:
»Ove su potkovice iskopane iz jednog jarka u blizini Holdernesse Halla. Služe za potkivanje konja, ali je željezu na njegovoj donjoj strani dan oblik otiska kravljih papaka kako bi se gonioci zaveli u bludnju. Vjerojatno vlasništvo jednog baruna razbojnika, koji su držali
Holdemesse u srednjem vijeku.«
Holmes otvori vitrinu, ovlaži jedan prst i priđe njime preko potkove. Na koži mu ostane tanak sloj nedavno nahvatanog blata.
Hvala vam — reče, zatvorivši vitrinu. — To je drugi po redu najinteresantniji predmet koji sam vidio ovdje na sjeveru.
A koji je prvi?
Holmes obazrivo savi ček i stavi ga u svoju bilježnicu.
Ja sam siromašan čovjek — reče i, pomilovavši je pogledom, gurnu je duboko u svoj unutarnji džep.

CRNI PETER

Nije mi poznato da je moj prijatelj ikad bio u boljem duševnom raspoloženju i u krepkijoj tjelesnoj kondiciji nego 1895. godine. Što god je postajao slavniji, zadaci koji su mu postavljani bivali su sve teži, tako da bih se osjećao strahovito indiskretnim kad bih, ne daj bože, nekom svojom nesmotrenošću i nehotice podsjetio svoje čitaoce na neke od onih mnogobrojnih slavnih ličnosti koje su u to vrijeme prelazile prag naše skromne kuće u Baker Streetu. Ali Holmes je, kao svaki veliki umjetnik, živio samo umjetnosti radi. Osim u slučaju s vojvodom od Holdernessea, rijetko sam kada zapazio da je za svoje neprocjenjive usluge zahtijevao velike nagrade. Imao je svoje hirove, ali nije mario za blaga ovoga svijeta, pa je vrlo često odbijao razne moćnike i bogataše kad bi zatražili njegovu pomoć u slučajevima koji nisu bili po njegovu ukusu, dok bi se, s druge strane, po čitave sedmice, i to s najvećim zanosom, posvećivao problemima skromnog klijenta, ako su svojom dramatičnošću draškali njegovu maštu i poticali dovitljivost.
Te znamenite 1895. godine privukao mu je pažnju čitav niz čudnih i raznolikih slučajeva, počevši od smrti kardinala Tosca, u kojem se proslavio svojom istragom (tu je istragu vodio po izričitoj želji Svetog Oca Pape), pa sve do slučaja hapšenja Wilsona, poznatog odgajivača kanarinaca, kad je uspio ukloniti jedno kužno gnijezdo u londonskom East Endu. Ubrzo poslije ta dva slučaja naišla je tragedija kod Woodmans Leea, smrt kapetana Petera Careya, i to u vrlo mračnim okolnostima.
Izvještaj o pothvatima Sherlocka Holmesa ne bi bio iscrpan kad se ne bismo, bar ovlaš, dotakli i toga neobičnog događaja.
U toku prvog tjedna jula, po njegovim čestim izbivanjima iz kuće i po dugim vremenskim razmacima u kojima je bio odsutan, znao sam da je mog prijatelja opet zaokupio neki teži slučaj. Činjenica da ga je baš u to vrijeme tražilo nekoliko ljudi neuglađena izgleda, koji su se raspitivali za kapetana Basila, jasno mi je ukazala na to da Holmes opet negdje nastupa pod maskom i drugim imenom, prikrivajući na taj način svoju već prilično poznatu ličnost koju je svijet mogao lako
prepoznati. Zato je u raznim londonskim četvrtima imao mala utočišta u kojima se mogao prerušiti. O svojoj djelatnosti u to doba šutio je kao zaliven, a ja opet nisam imao običaj da stječem njegovo povjerenje na bilo kakav nametljiv način. Prvi put mi je u povodu toga natuknuo da je svoju istragu usmjerio u više nego čudnom pravcu. Holmes je, naime, otišao od kuće još prije doručka, a ja sam upravo bio sjeo za stol, kad on iznenada banu u sobu sa šeširom na glavi, držeći pod miškom, kao suncobran, duge osti s nekoliko oštrih zuba.
Za ime boga, Holmes! — povikah. — Nećete mi valjda reći da ste s tim đavolom išli po Londonu?
Otišao sam do mesnice.
Do mesnice?
Da, i vratio se odande s odličnim apetitom. Kretanje prije doručka vrlo je korisno, ali kladim se da nećete pogoditi kako sam se kretao.
Neću ni pokušati.
Holmes se prigušeno nasmija, točeći sebi pri tom kavu.
Da ste bacili pogled u stražnji dio Allardyceove mesnice, bili biste vidjeli jednog džentlmena u košulji kako bijesno probada ovim oružjem zaklano svinjče koje je visilo s tavanice zakačeno o kuku. Taj energični džentlmen bio sam ja. Zadovoljio sam se saznanjem da bez ikakva prethodnog vježbanja mogu jednim udarcem probosti svinjče. Hoćete li i vi to pokušati?
Ne pada mi na pamet. A što ste time htjeli postići?
Eto, činilo mi se da se nešto slično dogodilo u tajanstvenom slučaju u Woodmans Leeu. Ah, Hopkinse — obrati se čovjeku koji je bio ušao — primio sam prošle noći vaš telegram pa sam vas očekivao. Došli ste u pravi čas, sjednite s nama da malo prezalogajite.
Naš je posjetilac bio živahan čovjek tridesetih godina, odjeven u jednostavno odijelo od tvida. Po njegovu uspravnom držanju vidio sam da tog čovjeka u službi steže uniforma. Odmah sam prepoznao Stanleya Hopkinsa, mladog policijskog inspektora, kome je Holmes proricao lijepu karijeru. Ovaj mu je pak taj osjećaj uzvraćao kao tipični
učenik koji se divi naučnim metodama svog učitelja, slavnog detektiva amatera. Hopkins sjede, namrštivši čelo, kao da se osjeća duboko potišten.
Ne, hvala, gospođine. Doručkovao sam prije nego što sam došao ovamo. Cijelu sam noć proveo u gradu. Došao sam jučer da podnesem izvještaj.
Izvještaj? A o čemu?
O neuspjehu, gospodine, o samim neuspjesima.
Zar niste nimalo odmakli u vašoj istrazi?
Nimalo.
Uh! Znači da ću se ja morati time pozabaviti.
Ja ništa drugo toliko i ne želim, gospodine Holmes. Ovdje mi se pružila prva velika prilika. Ja se ne znam ni maknuti. Tako vam boga, dođite sa mnom i pomozite mi.
Dobro, dobro. Slučajno sam već prilično pažljivo pročitao sav raspoloživi materijal u vezi s tim slučajem, pa i izvještaj istražnog suca o uzrocima smrti. Uzgred rečeno, što vi mislite o onoj duhankesi, nađenoj na mjestu zločina? Ne mislite li da vam ona može poslužiti kao uporište u daljem toku vaše istrage?
Hopkins se iznenadi.
Pa to je njegova duhankesa. Na njoj se nalaze njegovi inicijali. Osim toga, izrađena je od tuljanove kože, a on je bio stari lovac na tuljane.
Ali on uopće nije imao lule.
Nije, gospodine. Lulu nismo pronašli. Zapravo, on je vrlo malo pušio. Ali možda je nosio sa sobom malo duhana da ponudi svoje prijatelje.
Svakako. Spominjem to samo zato što bih ja, kad bih izviđao taj slučaj, uzeo kao polaznu točku baš tu okolnost. Nego, kako je moj prijatelj Watson u tu stvar sasvim neupućen, a ni meni neće biti naodmet da još jedanput čujem kako su se događaji u tom slučaju razvijali, ispričajte nam, Hopkinse, ukratko sve najbitnije podatke
kojima raspolažete u vezi s tim zločinom.
Stanley Hopkins izvuče iz džepa listić papira.
Imam nekoliko podataka koji će vam objasniti predživot ubijenog kapetana Petera Careya. Rođen je 1845. godine. Bilo mu je, dakle, pedeset godina kad je umoren. Važio je kao jedan od najsmjelijih lovaca na tuljane i kitove, jer je u tom svom poslu imao mnogo uspjeha. Godine 1883. zapovijedao je kao lovac na tuljane brodom »Sea Unicorn« iz Dundeeja. Nakon nekoliko uspjelih putovanja, napustio je službu 1884. godine. Proveo je potom još nekoliko godina na putovanjima, zatim je kupio nedaleko od Forest Rowa u Sussexu mali posjed, poznat pod imenom Woodmans Lee.
Ondje je proveo šest godina, dok nije prije tjedan dana umoren.
U svakodnevnom životu bio je strog puritanac, šutljiv, mrgodan. Domaćinstvo mu se sastojalo od supruge i dvadesetogodišnje kćeri. Imao je i dvije služavke. Poslugu je često mijenjao jer je raspoloženje u njegovoj kući, nikad naročito vedro, ponekad postajalo neizdržljivo. Kapetan bi se s vremena na vrijeme opijao, pa bi onda postajao pravo čudovište. Događalo se ponekad da je u po mrkle noći istjerao ženu i kćer, te ih tako tukao i gonio parkom da bi se od njihove cike i vriske razbudilo cijelo selo, koje se nalazilo u neposrednoj blizini njegove kuće.
Jednom je čak i sudski odgovarao zbog divljačkog napada na starog svećenika koji ga je bio posjetio da ga prekori zbog takva ponašanja. Ukratko, gospodine Holmes, opasnijeg čovjeka od Petera Careya jedva biste mogli naći nadaleko i naširoko, a čuo sam da nije bio ništa bolji ni kao zapovjednik broda. Zato su ga u poslu i bili nazvali: Crni Peter. Nije on dobio taj nadimak samo zbog svoga mrkog lica i velike crne bradurine, nego mnogo više zbog svoje ćudi, koja je sve oko njega ispunjala strahom i trepetom. Suvišno je stoga da napominjem da ni od koga nisam čuo ni jedne jedine riječi saučešća u povodu njegove tragične smrti, jer su ga svi mrzili i izbjegavali.
Vama su iz izvještaja istražne komisije svakako poznate neke pojedinosti iz njegova života, ali vaš prijatelj vjerojatno nije upućen u ono što je utvrđeno prilikom pretresa njegove kabine. Carey je, naime, nekoliko stotina jarda od svoje kuće bio sagradio jednu daščaru koju je
nazivao kabinom, a u kojoj je redovito noćio. Bila je to, u stvari, najobičnija mala prostorija od šesnaest stopa prema devet. Stalno je imao ključ od te kabine u svom džepu, pa je sam sebi pripremao postelju, čistio tu odaju i nikome živom nije dopuštao da prekorači njezin prag. Sa svake njezine strane nalazili su se prozorčići, prekriveni zastorima, koji se nikada nisu otvarali. Jedan od njih bio je okrenut prema glavnoj cesti, pa su ljudi, kad bi noću kroza nj svijetlilo, skretali jedan drugome na nj pažnju i pitali se što to on u to doba ondje radi. I eto, baš taj prozorčić pružio nam je jedine nesumnjivo stvarne podatke do kojih smo u istrazi došli. Da vas podsjetim na jednu okolnost. Dva dana prije Peterova ubojstva vraćao se kući iz Forest Rowa u jedan sat noću kamenorezac Slater. Vidjevši da kroz prozor Peterove kabine prodire u obliku četverokuta mlaz svjetla i prosipa se po drveću, Slater se ondje zaustavio. Kamenorezac se kune da je na zastoru jasno vidio siluetu glave, okrenute u profilu prema prozom, i tvrdi da to sigurno nije bila glava Petera Careya, jer bi je on zacijelo bio prepoznao. On dalje tvrdi da je to bio profil nekog čovjeka kratke, isturene, raščupane brade, posve drukčije od kapetanove. To tvrdi kamenorczac, ali pri tome treba imati na umu da je on prije toga dva sata proveo u krčmi i da je prozor prilično udaljen od ceste. Osim toga, on je onuda prošao u ponedjeljak, a zločin je počinjen u srijedu.
U utorak se Peter Carey nalazio u jednom od svojih najmračnijih raspoloženja, sav zajapuren od pića i razjaren kao kakva opasna, divlja zvijer. Stalno je tumarao po kući, a žene su se bile razbježale amo-tamo čim su čule da dolazi. U svoju kolibu pošao je tek kasno uveče. Slijedećeg jutra, oko dva sata, njegova je kći, koja je spavala pored otvorenog prozora, čula užasan krik, ali kako je on u pijanom stanju obično galamio i vikao, nitko nije na to obratio pažnju. U sedam sati ujutro jedna je služavka primijetila da su vrata na kolibi otvorena. Međutim, taj je čovjek bio ulio toliki strah svojim ukućanima da su se tek oko podne neki usudili poći do kolibe, da vide što se u njoj zbilo. Kad su provirili kroz odškrinuta vrata, ugledali su prizor pred kojim su problijedjeli, pa su odmah otrčali u selo. Sat zatim došao sam na lice mjesta i poveo istragu.
Kao što vam je poznato, gospodine Holmes, ja imam prilično jake živce, ali, časti mi, strahovito sam se uzbudio kad sam proturio glavu kroz vrata te kućice. Po njoj su letjele silne muhe i zundarače, pa je sva
brujala kao kakav harmonijum, a pod i zidovi izgledali su kao u pravoj klaonici. Peter je tu prostoriju nazivao kabinom, a ona je, u stvari, i nalikovala na kabinu, pa je čovjek imao dojam da se nalazi na pravom brodu. Sve je ondje bilo kao na brodu: brodski ležaj, geografska mapa i karte, slika broda »Sea Unicorn«, a na polici niz brodskih dnevnika; sve je to čovjeka podsjećalo na kabinu nekog kapetana. Okružen svim tim predmetima, ležao je ondje Carey izobličena lica, kao u grešne duše na mukama, a gusta, prosijeda brada nakostriješila mu se u borbi sa smrću. Kroz visoka prsa prošao mu je čelični harpun i zario se duboko u drvenu pregradu iza njegovih leđa. Bio je proboden njime kao kukac na ljepenci, izdahvnuši, dakako, u istom trenutku kad je kriknuo u samrtnom hropcu.
Poznajem vaše metode, gospodine, pa sam ih primijenio u ovom slučaju. Nisam dopustio da se ma šta pomakne s mjesta sve dok nisam najpažljivije pregledao pod u sobi i zemljište oko kuće. Nigdje nije bilo tragova nogu.
Hoćete da kažete da niste primijetili nikakvih tragova?
Uvjeravam vas, gospodine, da ih nije bilo.
Dragi moj Hopkinse, istraživao sam najraznovrsnija zlodjela, ali još nikad nisam naišao na neko koje je izvršilo stvorenje koje leti. Dokle god je zločinac dvonožac, uvijek moraju postojati i neki tragovi, makar ogrebotine, nešto što se sasvim slučajno malčice pomaklo s mjesta, a sve to može otkriti istražitelj koji obavlja svoj posao po naučnim metodama. Nije stoga vjerojatno da u toj sobi, svoj isprskanoj krvlju, nema tragova koji bi nam mogli biti od pomoći. Međutim, koliko sam razabrao iz istražnih spisa, ondje ste ipak propustili ispitati neke stvari.
Na te podrugljive primjedbe mog prijatelja mladi se inspektor trgnu.
Glupo sam postupio što vas nisam pozvao prije, gospodine Holmes. Ali sad je uzalud žaliti za propuštenim. Da, bilo je nekoliko predmeta u sobi koji su posebno privlačili pažnju. Jedan je bio harpun kojim je izvršen zločin. Skinut je s police na zidu. Druga dva su ostala ondje, pa se moglo jasno vidjeti da je mjesto na kojemu se nalazio treći ostalo prazno. Na samom dršku harpuna urezan je natpis: »s. s. Sea
Unicorn, Dundee«.
To upućuje na pretpostavku da je zločin izvršen u trenutku pakosti i da je ubojica dograbio prvo oružje koje mu se našlo pri ruci. Po tome što je umorstvo izvršeno u dva sata ujutro i što je Peter Carey u te rane jutarnje sate bio potpuno odjeven, nameće se misao da je s ubojicom imao dogovoren sastanak. To potkrepljuje i činjenica što su se na stolu našle dvije upotrijebljene čaše i boca rama.
Da — reče Holmes. — Mislim da se obje pretpostavke mogu prihvatiti. Da li je, osim spomenutog, u sobi bilo još kakva alkoholnog pića?
Da u sobi se nalazio ormarić za piće s bocama rakije i viskija. Međutim, to za nas nema nikakva značenja jer su boce bile pune, a to znači da se iz njih tom prilikom nije točilo piće.
To ipak može imati neko značenje — reče Holmes. — Nego, čujmo sad još nešto o predmetima koji se mogu dovesti u vezu s tim slučajem.
Da, na stolu se nalazila ona duhankesa.
Na kojem dijelu stola?
Na sredini. Izrađena je od grube tuljanove kože, u stvari od glatke kože, s kožnom uzicom za vezivanje. S unutrašnje strane preklopljenog jezičca utisnuta su slova P. C. U njoj se nalazilo pola unče7 jakog mornarskog duhana.
Odlično! Jeste li još što primijetili?
Hopkins izvadi iz džepa prljavu bilježnicu s grubim pohabanim koricama i izblijedjelim listovima. Na prvoj su stranici bili upisani inicijali J. A. N. i godina 1883. Holmes je stavi na stol pa je poče zagledati na svoj pažljivi, ispitivački način, a Hopkins i ja smo je promatrali preko njegova ramena. Na drugoj stranici bila su odštampana slova C. P. R., a zatim je slijedilo nekoliko stranica popunjenih brojkama. Ponegdje su nad brojkama bili odštampani naslovi. Tako je na jednoj stranici bio odštampan naslov »Argentina«, na drugoj »Costarica«, pa zatim »Sao Paolo«, a pod svakim se nalazilo

7 Engl. ounce ” 25,35 grama
mnoštvo znakova i brojki.
A što mislite o ovim brojkama? — upita Holmes.
Čini se da bi to mogle biti liste burzovnih izvještaja o vrijednosnim papirima. Slova J. A. N. mogla bi označavati inicijale burzovnog posrednika, a C. P. R. njegova klijenta.
Pokušajte s »Canadian Pacific Railway«! — reče Holmes. Stanley Hopkins opsova kroz zube, pa se lupi pesnicom po butini.
Baš sam budala! — povika Hopkins. — Naravno da je tako kao što vi kažete. Znači, treba samo protumačiti inicijale J. A. N. Pregledao sam sve stare burzovne izvještaje, ali nisam našao nekog burzovnog posrednika iz 1883, godine čiji bi inicijali odgovarali ovima. Pa ipak, osjećam da je to najvažniji putokaz kojim raspolažem. Priznat ćete i vi, gospodine Holmes, da to mogu biti inicijali i neke druge osobe, možda one koja je toga jutra bila u Peterovoj kabini, to jest samog ubojice. Želio bih upozoriti i na činjenicu da nam taj dokument omogućuje da nazremo izvjesne pobude koje su mogle potaknuti ubojicu na zločin, ako se ima na umu količina vrijednosnih papira.
Po Iicu Sherlocka Holmesa vidjelo se da ga je taj novi razvoj događaja potpuno iznenadio.
Slažem se s vama i prihvaćam obje vaše pretpostavke — reče.
Priznajem, bilježnica koja se ne pojavljuje u istražnom materijalu u korijenu je izmijenila sva moja dosadašnja gledišta. U pretpostavci koju sam imao u vezi s tim zločinom nije bilo mjesta bilježnici. Jeste li pokušali pronaći neke vrijednosne papire koji se u njoj spominju?
Traganje se obavlja u raznim uredima, ali se bojim da se potpun registar akcionara tih južnoameričkih koncerna nalazi samo u Južnoj Americi, pa će proteći nekoliko mjeseci prije nego što tim akcionarima uđemo u trag.
Holmes je svojom lećom ispitivao korice bilježnice. Jasno se vidjelo da se boja korica izmijenila, pa je to Holmes i rekao.
Da, gospodine, od mrlje krvi. Rekao sam vam da sam bilježnicu digao s poda — reče inspektor.
Da li se krvava mrlja nalazila na donjoj ili gornjoj strani
bilježnice?
Na donjoj strani, na strani koja je ležala na podu.
To, naravno, znači da je bilježnica ispuštena iz ruku, pošto je zločin već bio izvršen.
Točno, gospodine Holmes. Tu sam pojedinost zapazio i ja; pretpostavljam da ju je ubojica ispustio iz raku kad se požurio da pobjegne. Bilježnica je ležala blizu vrata.
Pretpostavljam da se među stvarima ubijenog nisu pronašli neki vrijednosni papiri.
Nisu, gospodine.
Imate li razloga da posumnjate da je umorstvo izvršeno radi pljačke?
Ne, gospodine. Sve je ostalo netaknuto.
To je, bogami, vrlo zanimljiv slučaj. Našao se na mjestu zločina i jedan nož, zar ne?
Još se nalazi u koricama. Ležao je pored pokojnikovih nogu. Gospođa Carey ga je prepoznala i tvrdi da je pripadao njenom mužu.
Holmes se načas zadubio u misli.
Da — reče najzad — mislim da ću morati otići onamo da izvidim stvar na licu mjesta.
Hopkins uskliknu radosno:
Hvala vam, gospodine. Past će mi, u pravom smislu riječi, kamen sa srca.
Holmes poprijeti inspektoru kažiprstom.
Prije tjedan dana sve bi bilo mnogo lakše. Nadam se, međutim, da ni sada moj posjet neće biti naodmet. Watsone, ako ste slobodni, mnogo bih se radovao da mi se pridružite. Hopkinse, ako ste voljni da nam date kočiju, bit ćemo za četvrt sata spremni za polazak u Forest Row.
Pošto smo sišli na maloj, sporednoj stanici, vozili smo se nekoliko milja kroz ostatke nekad neprohodnih šuma. Nekad su te šume bile dio
onoga prostranoga gorja koje je tako dugo odolijevalo saksonskim najezdama — neprohodni Weald8 bio je šezdeset godina glavno uporište branitelja Britanije. Dijelovi toga gorja danas su raskrčeni, jer se ondje nalazilo sjedište prvih željezara u našoj zemlji, pa je drveće posječeno da bi se njime topila ruda. Sad su te željezare zamijenjene novijima, koje su podignute na sjeveru, na bogatijim nalazištima, pa na njihovu mjestu još samo rastrkani šumarci svjedoče o tome što se ondje nekad izrađivalo. Ondje, na čistini, stajala je dugačka, oniža kuća od kamena, kojoj se prilazilo zavojitim poljskim putem. Na samome dohvatu ceste, s tri strane opkoljena grmljem, stajala je mala daščara čija su vrata i prozor gledali u našem pravcu. To je bilo poprište umorstva.
Stanley Hopkins uvede nas najprije u kuću, gdje nas predstavi sijedoj, mršavoj ženi, udovici ubijenog. Njeno ispijeno, zbrčkano lice i skriven, užasnut pogled iz dubine njenih uplakanih, od suza podbulih očiju, svjedočili su nam o preživljenim godinama, punim tegoda i zlostavljanja. S njom je bila i njena kći, plava, bljedolika djevojka, čije su oči prkosno plamtjele kad nam je govorila da je sretna što joj je otac umro i da blagosilja ruku koja ga je usmrtila. Strašno je bilo vidjeti domaćinstvo Petera Careya. Laknulo nam je kad smo ponovo ugledali sunce i uputili se kroz polja onom istom stazom koju su bile izgazile noge ubijenog čovjeka.
Donja kuća bila je vrlo jednostavna građevina, načinjena od drveta, s ravnim, običnim krovom. Jedan prostor se nalazio pored samih vrata, a drugi malo dalje, na suprotnoj strani. Stanley Hopkins izvadi ključ iz džepa pa se nagnu prema bravi, kad odjednom zastade, a na licu mu se pojavi izraz iznenađenja i pažnje.
Netko se motao oko ovoga — reče.
Tu nije moglo biti sumnje. Na dovratku su se jasno vidjele zarezotine i potpuno svježe ogrebotine, što je bio dokaz da su sasvim skorašnjeg nastanka. Holmes poče zagledati prozor.
I ovo je netko pokušavao nasilno otvoriti. Mora da je riječ o veoma nevještom provalniku.

8 Weald, područje u južnoj Engleskoj s geološki zanimljivim obilježjima; zeleno, gusto pošumljeno, brežuljkasto zemljište (Prim. prev.)
Stvar je zaista vrlo čudna — reče inspektor. — Mogao bih se zakleti da sinoć ovih tragova nije bilo.
Da se možda ne radi o nekom radoznalcu iz sela? — primijetih
ja.
To nije nimalo vjerojatno. Teško da bi se tko iz sela usudio
zakoračiti na ovo zemljište, a još manje silom ući u kabinu. Što mislite o tome vi, gospodine Holmes?
Mislim da nam je sreća veoma sklona.
Mislite da će se ta osoba vratiti?
To je vrlo vjerojatno. Taj je čovjek bio uvjeren da će naići na otvorena vrata; a onda ih je pokušao otvoriti pomoću nekog malog nožića. U tome nije uspio. A što bi sad mogao učiniti?
Vratiti se iduće noći s pogodnijim oruđem.
Pogriješili bismo kad ne bismo ovdje sačekali. Razgledajmo, međutim, kabinu iznutra.
Tragovi tragedije bili su uklonjeni, ali se namještaj u toj maloj sobi još nalazio na mjestu na kojem je bio kad je izvršen zločin. Holmes je dva puna sata s najvećom pažnjom ispitivao svaki predmet, jedan za drugim, ali mu se po licu vidjelo da nije utvrdio bogzna što. Prilikom tog svog strpljivog ispitivanja samo se jedanput zaustavio.
Jeste li skidali štogod s one police, Hopkinse?
Ne, ništa nisam pomakao s mjesta.
Nešto je odavde uzeto. U ovom kutku police ima manje prašine nego u ostalom njezinu dijelu. Možda je na toj strani ležala neka knjiga ili neka kutija. E, sad se tu ionako ne može ništa više učiniti. Hajdemo, Watsone, da malo prošetamo po tim lijepim šumama i da posvetimo nekoliko sati pticama i cvijeću. Naći ćemo se, Hopkinse, s vama na ovome mjestu kasnije. Tada ćemo vidjeti hoće li doći do okršaja s gospodinom koji je noćas posjetio ovo mjesto.
Iste noći, poslije jedanaest sati, zauzesmo svoja mjesta u zasjedi. Hopkins je htio da se vrata kolibe ostave otvorena. Holmes je, naprotiv, smatrao da bi to moglo kod stranca izazvati sumnju. Na vratima se
ionako nalazila sasvim jednostavna brava, koja se mogla otvoriti i malo jačim sječivom kojim se reže koža. Predložio je zato da ne čekamo noćnog posjetioca u kućici, već vani, u grmlju koje je bilo poraslo pod onim udaljenijim prozorom. Odande smo mogli sasvim dobro motriti na tog čovjeka, ako zapali svjetlo i vidjeti zašto zapravo dolazi noću, krišom, u posjet toj kući.
Turobno bdjenje potraja dugo, ali je imalo u sebi, može se reći, nešto od onog uzbuđenja koje osjeća lovac kad vreba kraj pojila i čeka da mu na nišan naiđe neka divlja zvijer. Kakva li će nam se to zvijer prikrasti iz mraka? Neki zločinac, pobjesnjeli tigar kojega čovjek može svladati samo u ljutom okršaju s njegovim krupnim kandžama i oštrim zubima ili kukavan, podmukao čagalj, opasan samo na nepripremljene ili slabije od njega? U potpunoj tišini, šćućureni u grmlju, bili smo spremni na sve. U početku našeg iščekivanja vrijeme nam je bilo ispunjeno gluhim koracima pokojeg seljaka koji se u kasno doba noći vraćao kući ili jekom glasova iz obližnjeg naselja, ali jedan za drugim prestadoše i ti kratki prekidi, pa oko nas zavlada potpuna tišina. čuli smo još jedino s vremena na vrijeme iz daljine odbijanje sata s crkvenog zvonika, koje nam je kazivalo da vrijeme odmiče, i tiho šuškanje kišice kroz lišće pod čijom smo se zaštitom nalazili.
Upravo su bila odbila dva i po sata, a bili smo okruženi dubokim mrakom koji prethodi zori, kad se odjednom trgosmo na slab, ali prodoran zveket koji doprije od vrata. Netko je s ceste bio ušao u dvorište. Zatim ponovo zavlada tišina. Već sam se bio pobojao da je riječ o lažnoj uzbuni, kad s one strane kolibe začusmo kako se netko tiho prikrada, a čas zatim u tišini odjeknu metalni zvuk. Netko je pokušao razvaliti bravu. Ovaj put bio je to čovjek vještiji tom poslu, s prikladnijim alatom, jer ubrzo zatim začusmo kako je odjednom nešto škljocnulo, a čas zatim škripnuše šarke. Netko je upalio šibicu, pa se čas zatim po cijeloj kolibi rasprostre postojanije svjetlo.
Noćni posjetilac bio je slabašan i mršav mlad čovjek crnih brkova, koji su još jače isticali mutno blijedilo njegova lica. Nije mu moglo biti mnogo više od dvadeset godina. Nikoga nisam nikad vidio u većem strahu. Jasno se moglo razabrati da ga je spopala drhtavica i da mu zubi cvokoću od straha. Gospodski odjeven, u norfolškom kaputu i širokim hlačama, stegnutim pod koljenima, bio je pokrio glavu mekim
šeširom. Vidjesmo ga kako se prestravljenih očiju obazire i stavlja komadić svijeće na stol. Izgubismo ga načas s vida, jer se bio sklonio u jedan kut, odakle se malo zatim vrati s velikom knjigom, s jednim od onih brodskih dnevnika što su bili poredani na policama. Naslonivši se na stol, brzo stade prevrtati stranice te velike knjige, dok ne dođe do mjesta koje je tražio. Ljutitim pokretom ruke zaklopi knjigu, vrati je u kut, a potom utrnu svjetlo. Upravo kad se okrenuo da napusti kolibu, Hopkins ga ščepa za ovratnik. Neznanac kriknu od straha, a ja onda shvatih da je uhvaćen.
U prostoriji je sad opet gorjela svijeća. Naš nesretni pritvorenik, sav iskrivljen, dršćući pod čvrstim zahvatom detektiva, skljoka se na mornarski sanduk i stade bespomoćno zuriti u nas. sad u jednog, sad u drugog.
Lijepo, ptičice — reče Hopkins. — Tko ste vi i što tražite ovdje?
Neznanac se pribra, pogleda nas u lice, uprijevši sve snage da se savlada.
Vi ste, vjerojatno detektivi — reče on — pa sigurno mislite da sam ja u nekoj vezi s umorstvom kapetana Petera Careya, ali ja vas uvjeravam da sam nevin.
To ćemo tek vidjeti — reče Hopkins. — Prije svega, recite nam kako se zovete?
John Hopley Neligan.
Holmes i Hopkins brzo izmijeniše poglede.
Što ste ovdje tražili?
Mogu li govoriti pod diskrecijom?
Ne, jasno je da ne možete.
A zašto bih vam onda morao reći?

Ako ne odgovorite, otežat ćete svoj položaj na suđenju. Mladić se trgnu.
Pa, dobro. Reći ću vam. — odvrati on. — A zašto i ne bih? Doduše, mučna mi je i sama pomisao da će taj stari skandal ponovo
oživjeti. Jeste li ikad čuli za Dawsona & Neligana?
Vidio sam po Hopkinsovu licu da nije nikad čuo to ime, ali Holmes pokaza živo interesiranje.
Mislite li na one bankare iz zapadne Engleske? — reče on. — Oni su pali pod stečaj s manjkom od milijun funti i upropastili više od polovice obitelji u Comwallu, a sam Neligan je nestao.
Točno. Neligan je moj otac.
Najzad smo imali neki oslonac. Ali je još postojala velika praznina između odbjeglog bankara i kapetana Petera Careya, prikovana za zid njegovim vlastitim harpunom. Stoga smo s najvećom pažnjom pratili izlaganje tog mladog čovjeka.
U to je, zapravo, bio upleten samo moj otac. Dawson se bio još prije povukao iz poslova. Meni je, istina, u to vrijeme bilo samo deset godina, ali sam ipak osjetio svu sramotu koja je pala na našu obitelj. Stalno se govorilo da je moj otac pokrao sve vrijednosne papire i pobjegao, a to nije bila istina. On je bio čvrsto uvjeren da se cijela stvar može sasvim urediti, da se svi vjerovnici mogu isplatiti, ako on bude imao vremena da unovči vrijednosne papire. Upravo kad je krenuo svojom malom jahtom put Norveške, bio je izdan sudski nalog za njegovo hapšenje. Sjećam se te posljednje noći, kad se opraštao od moje majke. Ostavio nam je popis akcija koje je ponio sa sobom i zakleo nam se da će se vratiti i oprati svoju čast, pa se nitko neće pokajati što mu je poklonio svoje povjerenje. A zatim se o njemu ništa više nije čulo. I on i jahta nestali su bez traga i glasa. Moja mati i ja ostali smo u dubokom uvjerenju da se i on, i brod, i svi ti vrijednosni papiri nalaze negdje na dnu oceana. Međutim, nedavno smo čuli od jednog odanog prijatelja, nekog poslovnog čovjeka, da su neki od tih vrijednosnih papira, koje je otac bio ponio sa sobom, izneseni na londonsko tržište. Možete pojmiti naše zaprepaštenje. Mjesecima sam tragao za njima i najzad sam, nakon tolikih neuspjeha i teškoća, otkrio da ih zapravo prodaje kapetan Peter Carey, vlasnik ove kućice.
Razumije se da sam se odmah raspitao o tom čovjeku i utvrdio da je bio zapovjednik jednog kitolovca koji se vraćao s Arktika upravo u vrijeme kad je moj otac plovio prema Norveškoj. Jesen je te godine bila veoma burna, sa stalnim jakim južnim vjetrovima. Sasvim je lako
moguće da je jahta mog oca, ploveći put sjevera, naišla na brod kapetana Petera Careya. Pitao sam se što li se to moglo dogoditi s mojim ocem, da je došlo do toga. Svakako, da sam na temelju iskaza Petera Careva mogao ustanoviti na koji su način ti vrijednosni papiri došli na tržište, bio bih mogao dokazati da ih moj otac nije ni prodao ni ponio sa sobom da se njima okoristi.
Došao sam u Sussex s namjerom da posjetim kapetana, ali tada je njega zadesila strašna smrt. Čitajući o istrazi, naišao sam na opis njegove kabine i tako saznao da se u njoj nalaze stari brodski dnevnici s njegova broda. Pomislio sam da ću možda odgonetnuti zagonetni udes moga oca, ako doznam što se dogodilo u augustu 1883. s brodom
»Sea Unicorn«. I tako sam prošle noći pokušao doći do brodskih dnevnika, ali nisam uspio otvoriti vrata. Kad sam noćas ponovo pokušao i uspio, utvrdio sam da su iz knjige istrgnute upravo one stranice koje se odnose na taj mjesec. Tada sam dospio u vaše ruke.
I to je sve? — upita Hopkins.
Da. To je sve — reče mladić, oborivši pogled.
— I nemate ništa više da nam kažete? Mladić se časkom pokoleba, a onda odgovori.
Ne. Nemam ništa.
Znači, vi tvrdite da prije prošle noći niste nikad bili ovdje?
Nisam.
Kako onda objašnjavate ovo? — povika Hopkins, digavši zlosretnu bilježnicu, koja je na prvoj stranici bila obilježena inicijalima našeg pritvorenika, dok su joj korice bile umrljane krvavom mrljom.
Nesretnika odjednom izdadoše sve snage. On pokri lice rukama i poče drhtati cijelim tijelom.
Ama gdje ste to našli? — procijedi on. — Za to nisam znao. Mislio sam da sam je izgubio u hotelu.
To je sasvim dovoljno — reče Hopkins strogo. — Sve ostalo što imate reći moći ćete reći pred sudom. Poći ćete odmah sa mnom na policijsku stanicu. A sad, gospodine Holmes, mogu vam reći da sam i
vama i vašem prijatelju veoma zahvalan što ste došli ovamo da mi pomognete. Kao što se ispostavilo, vaša prisutnost ovdje nije bila ni potrebna, jer bih bio uspješno okončao ovaj slučaj i bez vas, ali bez obzira na to, ja sam vam veoma zahvalan. Kako sam rezervirao u hotelu sobe za vas, možemo sad zajedno poći u selo.
Sutradan, kad smo se vraćali u London, Holmes me upita:
A sad mi kažite, Watsone, što mislite o svemu tome?
Vidim da niste zadovoljni.
Oh, naprotiv, dragi moj Watsone, neizmjerno sam zadovoljan. Mogu vam ujedno reći da mi se Hopkinsove metode ne čine baš najprikladnijima. Razočarao me je. Očekivao sam više od njega... Zastupajući jedno gledište, čovjek treba da uvijek sagleda i drugu mogućnost, kako bi se i s te strane osigurao. To je osnovno pravilo svake krivične istrage.
A u čemu je trebalo da se sastoji ta druga mogućnost?
U tome da uoči pravac istrage kojim sam ja bio pošao. Možda on ne vodi ničemu, ne mogu to pouzdano tvrditi, ali ja ću ipak u tom pravcu ustrajati do kraja.
U Baker Streetu je Holraesa čekalo nekoliko pisama. On zgrabi jedno, otvori ga i u isti čas ga spopadne prigušen, pobjedonosan smijeh.
— Odlično, Watsone. Naša druga mogućnost napreduje. Imate li kod kuće koji obrazac za telegrame? Dajte, napišite umjesto mene nekoliko poruka: »Samner, brodski agent, Ratcliff Highway. Pošaljite tri čovjeka da stignu ovamo sutra ujutro u deset. Basil.« U tom kraju me poznaju pod tim imenom. Druga neka glasi: »Inspektor Stanley Hopkins, Lord Street 46, Brixton. Dođite sutra na doručak u devet i trideset. Važno. Brzojavite u slučaju spriječenosti. Sherlock Holmes.« Watsone, čitavih deset dana proganjala me je ova đavolska stvar. Sad ću se nje najzad otresti. Sutra ćemo se, nadam se, po posljednji put pozabaviti njome.
Točno u označeno vrijeme pojavio se inspektor Stanley Hopkins, pa svi zajedno sjedosmo za odličan doručak, koji nam je bila pripremila gospođa Hudson.
Mladi detektiv, zadovoljan svojim uspjehom, bio je vrlo dobro raspoložen.
Jeste li sigurni da rješenju koje ste pronašli nema zamjerke? — upita ga Holmes.
Bolje rješenje ne može se uopće zamisliti.
Meni se ne čini da je tu baš sve u redu.
To me s vaše strane iznenađuje, gospodine Holmes. Čemu bi se tu još moglo zamjeriti?
Da li su u vašem objašnjenju odgovori na sva pitanja?
Nema sumnje. Utvrdio sam da je mlađi Neligan stigao u hotel
»Brambletich« na dan kad je izvršen zločin. Došao je pod izgovorom da želi igrati golf. Imao je sobu u prizemlju, odakle je mogao izići kad god je želio. Kritične noći otišao je u Woodmans Lee, vidio se u kućici s Careyem, zavadio se s njim i ubio ga harpunom. Zatim je, užasnut onim što je učinio, pobjegao iz kućice, ispustivši pri tom iz ruku bilježnicu koju je bio ponio sa sobom da bi ispitao Petera Careya o raznim vrijednosnim papirima. Možda ste primijetili da su neki od njih obilježeni crticom, a drugi nisu. Oni obilježeni pojavili su se na londonskom tržištu, dok su drugi, neobilježeni, ostali i dalje kod Careya. Mladi se Neligan, prema vlastitom priznanju, htio domoći baš njih, da bi platio vjerovnicima svog oca. Poslije svog bijega, neko se vrijeme nije usuđivao dolaziti ponovo u blizinu kućice, ali se najzad odlučio i na taj korak, kako bi došao do neophodnih podataka. Sve je to sasvim jednostavno i očito.
Holmes se nasmija i zaklima glavom.
Čini mi se da vaše objašnjenje ima jednu jedinu manu, Hopkinse, a to je da iznosi kao činjenice stvari sasvim neizvedive. Jeste li ikad pokušali probosti neko tijelo harpunom? Niste? T... t... t... dragi moj gospodine, na takve pojedinosti morate obraćati pažnju. Moj prijatelj Watson može vam potvrditi da sam čitavo jedno jutro proveo u takvoj vježbi. Nije to nimalo lako; iziskuje snažnu i uvježbanu ruku. Carey je udaren takvom snagom da se vršak oružja zabio duboko u zid. Jeste li vi uvjereni da je onaj slabašni mladić mogao zadati takav strahoviti udarac? Da je on s Crnim Peterom pijuckao rum s vodom u
gluho doba noći? Da je njegov profil primijećen kroz zastor tri noći prije umorstva? Ne, ne, Hopkinse, to je zacijelo drugi, mnogo strašniji čovjek.
Dok je Holmes to govorio, detektivovo je lice postajalo pomalo sve duže. Bilo je savršeno jasno da mu se sve nade i želje rasplinjuju. Ipak, nije htio ustuknuti bez borbe.
Gospodine Holmes, ne možete poreći da Neligan te noći nije bio ondje. Pa to dokazuje njegova bilježnica. Mislim da će to za porotu biti sasvim dovoljan dokaz, čak i ako pretpostavimo da u mojoj rekonstrukciji zločina zjapi izvjesna praznina. A osim toga, gospodine Holmes, ja sam tog svog čovjeka uhvatio. Što se pak tiče onog vašeg strašnog čovjeka, recite mi gdje je.
Čini mi se da se ovog trenutka nalazi na stepeništu — reče Holmes spokojno. — Mislim, Watsone, da ćete pametno uraditi ako ovaj revolver smjestite nadohvat ruke. — On se pri tom podiže i položi na stol jedan ispisani papir, koji je dotad stajao negdje po strani. — Tako, sad smo spremni. — reče.
Vani se začuše grubi glasovi. Gospođa Hudson otvori vrata i saopći nam da kapetana Basila traže tri čovjeka.
Neka uđu jedan po jedan — reče Holmes.
Prvi koji je ušao bio je nalik na sočnu jabuku. Obrazi su mu bili rumeni, zalisci bijeli poput paperja. Holmes izvadi iz svog džepa jedno pismo.
Kako se zovete — upita Holmes mladića.
James Lancaster.
Žalim, Lancaster, ali sva su mjesta na brodu već popunjena. Evo vam mali zlatnik za dangubu. Uđite u ovu sobu i pričekajte nekoliko minuta.
Drugi je bio neki sasušeni dugonja, glatke kose i nezdrave boje lica. Zvao se Hugh Pattins. I on dobi nepovoljan odgovor, mali zlatnik i naređenje da pričeka.
Treći koji se pojavio da traži zaposlenje bio je čovjek veoma izrazita lica, okrutnih crta, kao u kakva buldoga. Brada i kosa bile su mu
raščupane, a pod gustim, nakostriješenim obrvama sijevala su dva crna, smjela oka. Pozdravivši, ostade stajati, vrteći, po mornarsku, kapu u rukama.
Vaše ime?
Patrick Caims.
Harpunar?
Da, gospodine. Dvadeset i šest putovanja.
Pretpostavljam iz Dundeeja.
Da, gospodine.
I možete se ukrcati na jedan istraživački brod?
Mogu gospodine.
Vaši zahtjevi u pogledu plaće?
Osam funti mjesečno.
Možete li se ukrcati odmah?
Čim spremim svoj mornarski sanduk.
Imate li u redu potrebne isprave?
Imam, gospodine — reče. Potom izvadi iz džepa svežanj izlizanih, masnih dokumenata i predade mu ih. Holmes ih na brzinu pregleda, pa mu ih odmah vrati i reče:
Vi ste upravo čovjek kakav mi treba. Na onom malom pomoćnom stolu nalazi se ugovor. Potpišite ga i sve će biti u redu.
Mornar se primakne, klateći se, stolu i uze pero u ruku.
Da potpišem ovdje? — upita saginjući se nad stolom.
Holmes mu se nagnu preko ramena, pa ga objema rukama obuhvati oko vrata.
To će biti sasvim dovoljno — reče.
Odjednom se začu zveket metala, i naš mornar riknu kao pobjesnjeli bik. čas zatim valjali su se zajedno pa podu. Patrick bi bio svojom divovskom snagom, unatoč tome što mu je Holmes bio spretno
namjestio lisičine na ruke, vrlo brzo savladao mog prijatelja da mu Hopkins i ja ne pritekosmo u pomoć. Uvidje da mu je svaki dalji otpor uzaludan tek kad mu pritisnuh na sljepoočicu hladnu revolversku cijev. Nakon završene borbe, podigosmo se zadihani s poda i zavezasmo mu konopcem i članke na nogama.
Moram vam se ispričati, Hopkinse. Bojim se da vam se kajgana sasvim ohladila. Mislim, ipak, da ćete s uživanjem pojesti preostali dio svog doručka, kad pomislite kako ste uspješno priveli kraju ovaj slučaj.
Stanley Hopkins bio je naprosto zanijemio od zaprepaštenja.
Gospodine Holmes — promuca na kraju, sav crven u licu. — Ne znam što da vam kažem. U čitavoj ovoj stvari ponio sam se kao budala. Sad mi je jasno što nisam smio smetnuti s uma: da sam ja samo vaš učenik, a vi moj učitelj. Ni sada, kad vidim što ste učinili, ne mogu shvatiti kako ste to postigli, zapravo što sve to znači.
Hajde, hajde! — reče Holmes u dobrom raspoloženju. — Znanje se stiče iskustvom, pa tako i vi treba da iz ovog slučaja izvučete pouku da se nijedna mogućnost ne smije nikad potcijeniti. Toliko ste bili obuzeti mišlju da je pravi kriminalac mladi Neligan da uopće niste stigli pomisliti na Patricka Cairnsa, na pravog ubojicu Petera Careya.
Ođjednom se u naš razgovor umiješa i grubi glas mornara.
Znate, gospodine, da se ne vajkam što ste postupili tako sa mnom, ali bih želio stvari nazvati pravim imenom. Rekli ste da sam ja ubio Careya, a ja vam kažem da sam ga ubio u samoobrani. Velika je razlika u tome. Možda nećete vjerovati mojim riječima. Pomislit ćete možda da izmišljam priče da vas njima zavaram.
Ni najmanje — reče Holmes. — Da čujemo što imate da nam kažete.
To se može ispričati vrlo brzo, ali je, tako mi boga, sve od riječi do riječi istina. Suviše sam dobro poznavao Crnog Petera a da bih se i najmanje dvoumio, kad sam vidio da se mašio noža, hoću li ili neću ritnuti u njega harpun. Bio sam svjestan da je u pitanju njegov ili moj život. Eto, zato je on tako završio. Možete, ako hoćete, nazvati to i ubojstvom, ali što se mene tiče, milije mi je da umrem s omčom oko vrata nego sa zarinutim nožem Crnog Petera.
Ali kako ste do njega uopće došli?
Ispričat ću vam sve od početka. Samo me malo pridignite, da bih mogao lakše govoriti. Dogodilo se to u augustu 1883. godine. Peter Carey bio je zapovjednik »Sea Unicom«, a ja drugi harpunar. Vraćali smo se kući s lova po Artiku, ploveći protiv vjetra, jer je već tjedan dana puhao jak južnjak, kad naiđosmo na jedan brodić koji je vjetar bio nanio prema sjeveru. Na njemu se nalazio jedan jedini čovjek, naš zemljak. Posada je mislila da će se brod potopiti, pa je još prije bila otplovila čamcima prema norveškoj obali. Utopili su se, ja mislim, svi do posljednjega. I tako primismo tog čovjeka na brod. On i kapetan vodili su u kabini duge razgovore. čitava njegova prtljaga, koju smo zajedno s njim prenijeli na brod, sastojala se od jednog limenog kovčežića. Koliko se sjećam, ime tog čovjeka nije bilo nikad spomenuto, a slijedeće noći nestao je, kao da ga nikad nije ni bilo. Rečeno nam je da ga je vjetar vjerojatno otpuhnuo preko ograde brodske palube u more. Ta sam bio jedini čovjek koji je znao što se s njim zapravo dogodilo. Kako sam se nalazio na noćnoj straži, vidio sam vlastitim očima kako ga je kapetan zgrabio za noge i prebacio preko ograde. Bilo je to dva dana prije nego što smo ugledali vjetla otoka Shetland.
O tome nisam nikome govorio, već sam strpljivo čekao da vidim na što će sve to izići. Kad smo se vratili u Škotsku, stvar je bila zataškana, i nije se postavljalo nikakvo pitanje s tim u vezi. Nitko nije mario za nekakva stranca koji je poginuo nesretnim slučajem. Ubrzo nakon toga, Peter Carey napustio je svoj pomorski poziv, pa sam tek poslije mnogo godina saznao gdje se nastanio. Bio sam više nego siguran da je onog čovjeka bacio u more da bi se domogao sadržaja onoga limenog kovčežića i bio sam svjestan da mi mora dobro platiti ako želi da o svemu tome šutim. Od jednog mornara koji ga je bio sreo u Londonu saznao sam gdje boravi pa sam otišao k njemu ne bih li od njega nešto izvukao. Prve noći bio je prilično razuman i spreman da mi ustupi koliko mi je moglo dostajati da se za čitav život oslobodim mora. Sve je trebalo da sredimo za četrdeset osam sati. Međutim, kad sam te noći došao k njemu, našao sam ga sasvim pijanog, u potpuno neobuzdanom stanju. Sjeli smo i pili, tugujući za starim, dobrim vremenima, ali što god je Carey više pio, sve mi se manje sviđao izraz njegova lica. Uto primijetih harpun na zidu pa pomislih da bi mi mogao poslužiti u slučaju opasnosti. Carey se najzad toliko zaboravio da se ustremio na
mene, pljujući na mene i psujući a zatim, ošinuvši me pogledom kojim mi je prijetio da će me ubiti, lati se svoga velikog bodeža. Ali još ga nije bio pravo ni izvukao iz korica, kad sam mu ja sjurio harpun u tijelo. Bože, al’ je kriknuo. Još mi se sad u snu priviđa izraz njegova lica. Ostadoh sam neko vrijeme kao ukopan, a njegova je krv šikljala oko mene. Mrtva tišina vladala je svuda oko mene. Ja se onda ponovo ohrabrih, osvrnuh se naokolo i primijetih na polici limeni kovčežić. Na taj sam kovčežić imao pravo koliko i Peter Carey. Potom sam otišao, i kao prava budala, ostavio na stolu svoju duhankesu.
A sad da vam ispričam najneobičniji dio tog događaja. Još tako reći nisam bio pravo ni izašao iz kućice, kad začuh kako netko nailazi, pa se sakrih u grmlje. Jedan se čovjek šunjao prema kućici, ušao u nju i odjednom strahovito kriknuo, kao da je ugledao priviđenje; vidio sam ga još kako je pobjegao koliko su ga noge nosile, a zatim ga potpuno izgubih iz vida. Tko je bio taj čovjek i što je zapravo htio, to vam ne bih zapravo znao reći. Poslije toga prevalih pješice deset milja, uhvatih vlak za Tornbridge Wells i tako stigoh u London, upravo kakav sam bio kad sam iz njega otišao.
Stigavši u glavni grad, otvorih kovčežić, ali u njemu ne nađoh novac, već samo nešto vrijednosnih papira, koje se nikako ne bih usudio prodati. Tako sam izgubio svoje uporište u Crnom Petru i nasukao se u Londonu bez ijednog šilinga u džepu. Preostalo mi je samo da se latim svog posla. Kad sam pročitao oglase o harpunarima i o dobroj plaći koja im se nudi, odoh do brodarske agencije, a odande me uputiše ovamo. To je, eto, sve što znam, i ponavljam da bi me, ako sam i ubio Crnog Petera, trebalo samo pohvaliti, jer sam državi prištedio jedan kudjeljni konop.
Iskaz je sasvim jasan — reče Holmes pripalivši lulu. — Nemojte, Hopkinse, gubiti vrijeme, već što prije smjestite svog pritvorenika na sigurno mjesto. Naša se soba ne može upotrijebiti kao pritvorenička ćelija, a gospodin Patrick Cairns na našem ćilimu zauzima suviše mnogo mjesta.
Gospodine Holmes — reče Hopkins — ne znam kako da vam izrazim svoju zahvalnost. Ja još sada ne shvaćam kako ste došli do takvog rezultata.
Eto, imao sam sreće, jer sam od samog početka naišao na pravi putokaz. Da sam znao za onu bilježnicu, vjerojatno bih u svom zaključivanju bio skrenuo na stranputicu, kao što se to vama dogodilo. Sve što sam otkrio upućivalo me samo na jedno. Zapanjujuća snaga i vještina u rukovanju harpunom, rum i voda, duhankesa od tuljanove kože, s grubo rezanim duhanom, sve je upućivalo na pomorca, i to na pomorca koji se nalazio na kitolovcu. Bio sam uvjeren da su oni inicijali
P.C. na duhankesi bili puka slučajnost i da se nisu odnosili na Petera Carneya, jer je on rijetko pušio, pa se u njegovoj kabini nije našla nikakva lula. Sjećate li se da sam vas upitao da li je u kabini bilo viskija ili rakije. Odgovorili ste mi potvrdno. Recite, tko bi od naših zemljaka pio rum, kad bi mogao piti druga pića. I tako sam došao do čvrstog uvjerenja da je ubojica pomorac.
Kako ste ga pronašli?
Dragi moj gospodine, zadatak je bio vrlo jednostavan. Ako se radilo o pomorcu, dolazio je u obzir samo netko tko je bio ukrcan zajedno s Crnim Peterom na »Sea Unicom«. Čitava tri dana proveo sam razmjenjujući telegrame s Dundeejem, dok nisam utvrdio sva imena članova posade koja je plovila na »Sea Unicomu« 1883. godine. A kad sam među harpunarima pronašao ime Patricka Caimsa, istragu sam priveo kraju. Pretpostavljao sam da se čovjek nalazi u Londonu i da će za neko vrijeme željeti napustiti zemlju. Stoga sam nekoliko dana proveo u East Endu, izmislio jednu poslovnu ekspediciju pod imenom kapetana Basila, ponudio u oglasima privlačne uvjete za harpunare i — evo rezultata.
Divno! — povika Hopkins — divno!
Morate ispostaviti da se mladi Neligan što prije pusti na slobodu — reče Holmes. — Mislim da mu dugujete ispriku. Limeni kovčežić treba vratiti njemu, ali su vrijednosni papiri, koje je Peter Carey prodao, izgubljeni zauvijek. Evo kočije, Hopkinse, možete odvesti svog pritvorenika. Ako vam budem potreban u vezi sa suđenjem, moja i Watsonova adresa bit će negdje u Norveškoj, javit ćemo vam se uskoro odande.

CHARLES AUGUSTUS MILVERTON

Od događaja koji sam naumio ispričati prošlo je dosta vremena, pa ipak još dan-danas, kad se njega sjetim, osjetim stanovitu zebnju. Taj događaj dugo vremena, kakve god mjere opreza i suzdržljivosti pri tom primijenio, nisam smio objaviti, ali sada, kad se glavno lice koje je u nj bilo upleteno nalazi van domašaja ljudskih zakona, mogu ga ispričati, uz stanovita ograničenja, naravno, bez štete za ikoga. Bio je to sasvim izuzetan doživljaj i za Holmesa i za mene. Iz svih tih razloga molim čitaoca da mi oprosti što izostavljam datume i još neke činjenice po kojima bi se moglo naslutiti ono što nije poželjno da se sazna.
Jedne prohladne, gotovo studene večeri bio sam se vratio s Holmesom kući s naše uobičajene šetnje. Holmes upali svjetiljku, i svjetlo padne na jednu posjetnicu koja se nalazila na stolu. Moj prijatelj je letimično pogleda, pa je s gnušanjem baci na pod. Ja je radoznalo podigoh. Na njoj su bile odštampane ove riječi:
Charles Augustus Milverton Appledore Towers Hampstead
Tko je taj čovjek? — upitah.
To je najgori čovjek u Londonu — odgovori Holmes, sjedajući i pružajući noge prema vatri. — A što piše na poleđini posjetnice?
Okrenuh posjetnicu i pročitah: »Dolazim k vama u 6,30, C. A. M.«
Hm, vrijeme je da stigne. Watsone, da li vas je ikad obuzeo osjećaj jeze i groze kad ste stajali pred zmijama u zvjerinjaku i promatrali ta gmizava stvorenja, ogavna i otrovna bića pakosne, spljoštene glave i zleduha pogleda? Eto, upravo takav dojam ostavlja na čovjeka Milverton. U svojoj dosadašnjoj praksi imao sam posla s pedesetak ubojica, ali ni najgori među njima nije u meni nikad izazvao toliku odvratnost koliko osjećam prema tom nitkovu. Pa ipak, ne mogu izbjeći da s njim imam posla; on dolazi ovamo zapravo na moj poziv.
Kakav je to, u stvari, čovjek?
Odmah ću vam reći, Watsone. To je, kratko rečeno, kralj
ucjenjivača. Bog neka se smiluje čovjeku, a ženi još više čija čast i ugled dođu Milvertonu pod udar. Nasmijana lica, srca hladna kao led, on svoju žrtvu cijedi i cijeđi u svojoj cjedilici sve dok joj ne istisne i posljednju kap krvi. Na svoj način on je pravi genije, i više je nego sigurno da bi se mogao i te kako istaknuti u nekom čestitom poslu. On postupa ovako: najprije daje do znanja da je voljan platiti vrlo visoku cijenu za svako pismo koje može kompromitirati nekog bogataša ili čovjeka na položaju. Tu mu robu ne namiču samo nepouzdani sobari i sobarice, nego, još češće, i najpokvarenije bitange koje se umiju svojom uglađenošću domoći povjerenja, pa čak i ljubavi neke bezazlezne žene. Pri tom nije nimalo škrt. Tako je jednom sobaru platio, to sam slučajno doznao, ništa manje nego sedam stotina funti za bilješku od samo dva retka, kojom je potpuno upropastio jednu otmjenu obitelj. On kupuje na tržištu laži, sve čime može nauditi čovjeku koji uživa određen ugled u društvu. U ovom velikom gradu na stotine njih pri samom spomenu njegova imena problijede! Nitko nije siguran neće li jednoga dana ščepati i njega. Milverton je suviše bogat i suviše lukav da bi se zadovoljio životarenjem od danas do sutra. Godinama je kadar čuvati neki adut, da bi ga najzad izbacio u trenutku kad je siguran da mu veliki dobitak s kojim računa neće izmaknuti. To je, rekao sam vam, najgori čovjek u Londonu. Pitam vas da li se kakav jadni, sirovi divljak koji će u razdraženom stanju maznuti po glavi nekog svog druga može uopće usporediti s tim čovjekom koji, razbaškaren u najvećoj udobnosti, metodički mrcvari drugima dušu i tijelo, da bi još više natrpao svoje već i onako prepune kese.
Rijetko je kada moj prijatelj unosio toliko osjećajnosti u svoj govor.
Pa i za takve tipove postoji, valjda, zakon — rekoh ja.
U teoriji da, ali ne i u praksi. Uzmimo, na primjer, kakvu korist može imati neka žena od toga što će on biti osuđen na nekoliko mjeseci zatvora, ako ju je upropastio. Da taj ucjenjivač nije prepreden kao sam sotona, brzo bi nam dolijao. Ne, ne, moramo najzad pronaći način kako da mu doskočimo.
A zašto on, u stvari, dolazi ovamo?
Dolazi, to sam vam već rekao, na moj poziv. Jedna vrlo ugledna ličnost zamolila me je, naime, da joj pomognem u žaljenja vrijednom
slučaju koji joj se desio. Riječ je o Evi Brackvvell, najljepšoj debitantkinji na svim priredbama prošle sezone. Za četrnaest dana trebalo bi da se uda za earla od Dovercourta. Međutim, Milverton, taj zloduh, domogao se nekoliko njenih nepromišljenih pisama, što ih je pisala jednom siromašnom mladom plemiću u unutrašnjosti. Riječ je o nepromišljenim pismima, a ni o čemu drugome, Watsone, ali ona mogu biti razlog da se taj brak uopće ne sklopi. Milverton je, naime, odlučio da ta pisma, ako mu se za njih ne plati i velika otkupnina, pošalje Dovercourtu. I tako sam ja zamoljen da se s njim sastanem i pokušam se nagoditi po svom nahođenju.
Čas zatim začu se dolje na ulici kloparanje kotača kočije: pogledah kroz prozor i ugledah raskošnu kočiju u koju je bio upregnut divan par konja. Fenjeri kočije prosipali su svoje svjetlo po krošnjama dostojanstvenih kestenova. Jedan sluga otvori vrata na kočiji, i iz nje iziđe krupan čovjek u čupavom astrahanskom ogrtaču. Minutu zatim nalazio se u našoj sobi.
Charles Augustus bio je čovjek pedesetih godina, krupne, inteligentne glave, okrugla, gojazna i izbrijana lica na kojem je stalno titrao hladan osmijeh. Dva oštra siva oka caklila su mu se iza širokih, zlatom uokvirenih naočala. U njegovu držanju bilo je nekakve pikvikovske dobroćudnosti, koju je remetio stalan, neiskren osmijeh i ukočen odsjaj njegovih nemirnih i prodornih očiju. Pružajući mi svoju malu, debeljuškastu ruku promrmlja nekoliko riječi žaljenja što je prilikom svog prvog posjeta nešto zakasnio. Glas mu je bio mekan i prijatan, upravo kao i njegov način ponašanja.
Holmes ostade hladan i nepokolebljiv, kao granit, a pruženu mu ruku namjerno ne prihvati. Milverton na to samo još više raširi lice i sleže ramenima, pa skinu ogrtač i položi ga s velikom pažnjom na naslon jedne stolice, a sam sjede na drugu.
Da li je ovaj gospodin — reče zatim, pokazavši rukom prema meni — diskretan čovjek? Hoće li biti zgodno ...?
Kao moj prijatelj i poslovni drug, doktor Watson umije biti diskretan.
U redu, gospodine Holmes. Prigovorio sam samo imajući na umu vašeg klijenta. Stvar je, naime, dosta škakljiva.
Doktor Watson već zna o čemu se radi.
Onda možemo prijeći na posao. Vi kažete da ste punomoćnik gospođice Eve. Da li vas je ona ovlastila da prihvatite moje uvjete?
Vaši su uvjeti?
Sedam hiljada funti.
A što će se dogoditi ako vaši uvjeti ne budu prihvaćeni?
Veoma mi je nezgodno o tome govoriti, dragi moj gospodine, ali primoran sam da vam kažem: ako novac do 14. ne bude isplaćen, više je nego sigurno da se vjenčanje 18. neće obaviti. — Njegov nepodnošljiv osmijeh poprimi pri tom izraz još veće samodopadljivosti. Holmes se malo zamisli.
Čini mi se — reče zatim — da vi čitavu tu stvar smatrate već gotovom. Ja sam, naravno, upoznat sa sadržajem onih pisama. U svakom slučaju, moj će klijent postupiti onako kako mu ja preporučim. A ja ću gospođici preporučiti da čitavu stvar naprosto ispriča svom budućem mužu, s punim pouzdanjem u njegovu velikodušnost.
Milverton se prigušeno nasmija.
Vi očito ne poznajete earla — reče on.
Po uznemirenom Holmesovu licu zaključih da su ga Milvertonove riječi zbunile, mada ga nisu iznenadile.
Pa kakvih neugodnosti ima u tim pismima? — upita on.
Ima to da su vesela, vrlo vesela — odgovori Milverton. — Istina, dama je u svojoj prepisci vrlo dražesna, ali vas uvjeravam da se ta dražest earlu od Dovercourta neće mnogo svidjeti. Međutim, kako ste vi drugoga mišljenja, ostanimo svatko pri svome. Trgovina je trgovina. Ako zaista smatrate da je predaja tih pisama earlu najbolje rješenje za vašeg klijenta, stvarno biste postupili krajnje nepromišljeno kad biste isplatili za njih tako visoku svotu.
Nakon tih riječi ustade i diže sa stolice svoj astrahanski ogrtač. Holmes posivi kao pepeo, jedva savladavajući srdžbu.
Počekajte malo — reče on. — Kamo ste navalili? Nastojat ćemo,
naravno, koliko god budemo mogli, da u tako osjetljivoj stvari izbjegnemo skandal.
Milverton ponovo sjede na stolicu i reče prenemažući se:
Bio sam siguran da ćete i vi toga biti svjesni.
Gospođica Eva — nastavi Holmes — trenutno nije bogata žena. Dvije hiljade funti, uvjeravam vas, iscrpile bi sva njena primanja. Svota koju ste naveli premašuje njene mogućnosti. Budite ljubazni pa snizite svoj zahtjev i vratite pisma po cijeni koju sam spomenuo; uvjeravam vas, po najvišoj cijeni koju možete postići.
Milverton još više raširi usta, a oči mu zatreptaše od zadovoljstva.
Poznato mi je da je vaša tvrdnja o financijskim mogućnostima te dame točna — reče. — Morat ćete ipak priznati da je ta udaja za sve njene prijatelje i srodnike najljepša prilika da joj pokažu koliko je vole. Možda se nikako ne mogu odlučiti kakvim vjenčanim darom da je obraduju. Prepustite vi to meni, ja ću ih uvjeriti da će nju ovaj mali svežanj pisama obradovati više od svih srebrnih svijećnjaka i pladnja koje mogu nabaviti u Londonu.
To je moguće — reče Holmes.
Šteta, dragi moj gospodine, grdna šteta! — povika Milverton izvlačeći iz džepa podebelu bilježnicu. — Da, često se damama daju loši savjeti, umjesto da se utječe na njih da svoje nezgode srede mirnim putem. Pogledajte ovo! — On nam pokaza jedno pisamce s grbom na omotnici. — To pripada ... ne, nije u redu da prije sutrašnjeg jutra spominjem to ime. A dotle će ovo pisamce biti u rukama muža ove dame.
I to samo zato što dama neće da pribavi tu bijednu svoticu, koju bi mogla pribaviti u roku od jednog sata, kad bi se odlučila da svoje dijamante zamijeni lažnima. Zaista, žaljenja vrijedan slučaj. Sjećate li se možda onoga nenadanoga raskida vjeridbe plemenite mis Miles s pukovnikom Dokingom. Dva dana prije vjenčanja oglašeno je u
»Morning Postu« da se ono neće održati. A zašto, čini se gotovo nevjerojatnim kad se ima na umu da bi se cijela stvar mogla srediti s beznačajnom svoticom od dvanaest stotina funti. Zar to nije zaista žalosno? Pa evo, i sada preda mnom stoji čovjek, razuman čovjek, a
ipak se koleba oko uvjeta, mada su čast i budućnost njegova klijenta u pitanju. Mnogo ste me iznenadili, gospodine Holmes.
Ono što sam rekao, to stoji — odgovori Holmes. — Tolika svota neće se moći pribaviti. A i za vas je svakako bolje da primite što vam u gotovu nudim nego da uništite budućnost jedne dame, kad od toga nećete imati baš nikakve koristi.
Varate se, gospodine Holmes. Od jednog takvog javnog skandala ja mogu imati, posredno, velike koristi. Ionako mi uskoro dozrijeva desetak sličnih slučajeva. Ako se među tim svijetom pročuje zastrašujući primjer gospođice Eve, svi će mi oni prilaziti s mnogo više razbora. Shvaćate li sada na što ciljam?
Holmes na to skoči sa stolice.
Milverton strugnu kao štakor do jednog zida, pa se leđima nasloni na nj.
Gospodine Holmes, gospodine Holmes — reče, izvukavši iz unutrašnjeg džepa kaputa veliki revolver. — Očekivao sam od vas nešto originalnije. Više mi se puta dogodilo ovako nešto, pa kakvo je dobro od toga ispalo? Do zuba sam naoružan, vjerujte mi; a uz to sam potpuno spreman da svoje oružje, ako ustreba, i upotrijebim, duboko svjestan da uživam punu zakonsku zaštitu. Varate se grdno ako mislite da sam u toj bilježnici ponio sa sobom i pisma. Takvu budalaštinu nisam kadar učiniti. Na žalost, gospodo, večeras imam još nekoliko kratkih sastanaka, a do Hampsteada imam još dosta da se vozim.
Zatim koraknu naprijed i, držeći stalno uperen revolver, navuče na sebe kaput i uputi se prema vratima. Ja potegoh stolicu, ali mi Holmes namignu, i ja je odložih. Milverton iziđe iz sobe, pošto nam se prethodno nakloni, a pri tom se nasmija i namignu nam. Nekoliko trenutaka zatim začusmo kako su se vrata na kočiji zatvorila i kočija se kloparajući udaljila.
Holmes je sjedio nepomično kraj vatre. Bio je stavio ruke u džepove hlača i, glave oborene na grudi, ukočeno promatrao odsjaj žara u kaminu. Mirovao je tako i šutio pola sata. Zatim, s kretnjom svojstvenom čovjeku koji je donio važnu odluku, skoči sa stolice i ode u svoju spavaću sobu. Malo zatim iziđe odande poletan, mlad radnik sa
šiljastom bradicom, koji se nagnuo nad svijetiljku, pripalio na njoj svoju glinenu lulu, pa se stepenicama uputio na ulicu. — Vratit ću se kad se vratim, Watsone — dobaci mi i nestade u noći. Shvatih da je započeo svoju akciju protiv Charlesa Augustusa Milvertona, ali ni u snu nisam mogao pomisliti da će ona proteći onim neobičnim tokom kojim je protekla.
Nekoliko dana Holmes je odlazio od kuće i vraćao se kući u najrazličitije doba dana i noći. Bio je uvijek odjeven kao radnik, i sve što sam od njega mogao saznati kad bi se vratio kući bilo je da se prijatno proveo u Hampsteadu. Jedne burne večeri, kad je vjetar zavijao i tresao prozorima, banu od sa svog posljednjeg pothvata. Pošto sa sebe skine radničko ruho, sjedne pored vatre i poče se razdragano smijati tihim, prigušenim smijehom. Uvijek se tako smijao kad bi mu nešto pošlo za rukom.
Vi sigurno slutite, Watsone, da imate pred sobom mladoženju.
To nikako.
Ipak ćete se iznenaditi kad čujete da sam se vjerio.
Dragi moj druže, pa ja vam....
S Milvertonovom služavkom.
Bože blagi, Holmes!
Bio sam na to prisiljen da bih došao do nekih obavještenja, Watsone.
Ama niste li ovaj put ipak pretjerali?
Nije mi preostalo drugo. Morao sam se odlučiti i na taj korak. Ja sam po zanimanju vodoinstalater koji se može pohvaliti da mu poslovi idu odlično. Zovem se Ascott. Cijelo ovo vrijeme izvodio sam svake večeri nekamo djevojku i zabavljao je koliko sam najviše mogao. Pri tom smo i razgovarali! A o čemu sve nismo razgovarali! Tako sam saznao sve što sam htio saznati. Cijelu Milvertonovu kuću znam kao da je imam na dlanu.
A djevojka, Holmes?
Bolju nisam mogao naći, Watsone. A ja sam se, doduše, i trudio
da odigram svoju ulogu što bolje mogu. To mi nije bilo teško, jer sam stalno imao na umu da imam protiv sebe mrskog suparnika koji je spreman, čim mu se pruži prilika, zariti nož u leđa. Baš je divna ova noć.
Zar vam prija ovakvo nevrijeme?
Ono sasvim odgovara mojim planovima, Watsone: noćas namjeravam izvršiti provalu u Milvertonovu kuću.
Naprosto mi zastade dah od tih gotovo nečujno izgovorenih ali nepokolebljivih riječi, pa se sav naježih. Sinuše mi pred očima, kao munja kad obasja svaku sitnicu nekoga prostranog krajolika, dalekosežne posljedice takva pothvata. Već sam vidio svog prijatelja, uhvaćena na djelu, kako ga vode u zatvor, vidio nepopravljivu bijedu i sramotu njegova dotad besprijekorno časna života, vidio sam ga izložena na milost i nemilost tom gadu Milvertonu.
Zaboga, Holmes, promislite što radite — povikah.
Dragi moj druže, o svemu sam podrobno razmislio. Ja se u svom poslu ne zatrčavam, niti bih se ikad nakanio prići tako odlučnom i istinski opasnom pothvatu da ima iole druge mogućnosti. Razmotrimo čitav slučaj jasno i nepristrano. Slažete se sa mnom, pretpostavljam, da se takav postupak sa stajališta morala može opravdati, iako je po svom načinu izvođenja protuzakonit. Uostalom, provaliti u njegov stan nije ništa veća krivica od nasilnog otimanja njegove bilježnice, a u tome ste mi vi bili voljni priteći u pomoć.
Malo sam o tome razmislio.
Da — odgovorih — vaš je postupak moralno opravdan ako nemate namjere da uzmete druge predmete osim onih koji služe nekom protupravnom cilju.
Točno. Kad je moralno opravdan, preostaje mi još samo da razmislim o tome što zapravo stavljam na kocku. A na tom se džentlmen ne smije obazirati kad je u pitanju dama koja je očajnički upućena na njegovu pomoć.
Ali zato ćete uvući sebe u mučan položaj.
Pa događa se i to kada se igra na sreću. Nema drugoga načina
da se dođe do tih pisama. Ona nesretnica nema novaca, ni ikoga svoga kome bi se mogla povjeriti. Preostaje nam još jedan dan, ako je želimo spasiti. Ako se noćas ne dokopamo tih pisama, onaj će podlac održati riječ i potpuno je upropastiti. Eto zašto moram igrati na posljednju kartu ili prepustiti svoju klijenticu njenoj sudbini. Među nama rečeno, Watsone, posrijedi je đavolski zanimljiv dvoboj između tog prikana Milvertona i mene. Kao što ste vidjeli, pri prvim čarkama je on preuzeo vodstvo, ali s obzirom na moj prestiž, kao i na moj ugled što ga uživam kod čestitih ljudi, moram se boriti do kraja.
U redu, nisam naročito oduševljen, ali pretpostavljam da tako mora biti — rekoh. — Kad polazimo?
Pa vi nećete poći.
Onda nećete ni vi — rekoh ja. — Dajem vam časnu riječ, a ja svoju riječ nikad nisam pogazio, da ću odmah sjesti u fijaker, otići na policijsku stanicu, i prijaviti vas, ako se usprotivite da krenem s vama u tu pustolovinu.
Ali vi mi baš ništa ne možete pomoći.
Kako znate? Kako, znate što se sve može dogoditi? Uostalom, ja od svoje odluke ne odstupam. Osim vas, ima i drugih kojima je stalo do osobnog prestiža i ugleda.
Holmesu bi neprijatno, ali mu se čelo brzo razvedri, pa me potapša po ramenu.
Pa hajde, hajde, dragi moj druže, neka bude kako vi želite. Godinama smo u ovom stanu dijelili dobro i zlo; bit će sasvim zanimljivo ako se jednom nađemo zajedno kao zatvorenici u istoj ćeliji. Sigurno se sjećate, Watsone, da sam vam više puta govorio kako se ne mogu oteti pomisli da bih mogao, kad bih htio, postati vrlo opasan kriminalac. A sad mi se u životu pruža jedinstvena prilika da pokažem te svoje sposobnosti. Gledajte!
Pri tom iz ormara za rublje izvuče lijepu, malu kožnu kutiju i, otvorivši je, pokaza mi čitav niz svjetlucavih instrumenata.
Ovo je prvorazredna, najmodernija zbirka provalničkog pribora. Evo vidite, sve što provalniku može zatrebati nalazi se u ovoj kutiji: niklovana poluga za obijanje, rezač stakla s dijamantskim
vrhom, razni prilagodljivi ključevi i sva ona usavršena sredstva koja iziskuje brzi napredak civilizacije. A evo i moje svjetiljke, kojom se upravlja svjetlo samo na jednu stranu. Sad je sve u redu. Imate li par bešumnih cipela?
Imam teniske cipele s gumenim đonom.
Odlično. A masku?
Načinit ću dvije maske od crne svile.

Vidim da imate jak prirođen dar za ovakvu vrstu poslova. Vrlo dobro, napravite maske. Prije nego što pođemo, okrijepit ćemo se hladnom večerom. Sad je devet i trideset. U jedanaest sati odvest ćemo se do Church Rowa. Odande je do Appledore Towersa četvrt sata hoda. Oko ponoći dat ćemo se na posao. Milverton je teška lijenčina i odlazi na počinak točno u deset i trideset. Ako budemo imali sreće, oko dva sata bit ćemo kod kuće s pismima gospođice Eve u mom džepu.
Obojica obukosmo večernji frak, da bismo na povratku s našeg pothvata ostavili dojam da se vraćamo iz kazališta, U Oxford Streetu uzesmo dvokolice, dadosmo kočijašu neku izmišljenu adresu, pa se odvezosmo u Hampstead. Isplativši kočijaša, krenusmo, u zakopčanim ogrtačima, jer je bilo studeno, pješice prema Appledore Towersu.
Latili smo se posla pri kojem treba postupati veoma obazrivo
reče Holmes. — Dokumenti se nalaze u sefu u njegovu radnom kabinetu, a to je, u stvari, predsoblje njegove spavaće sobe. S druge strane, kao svi mali, dežmekasti ljudi, koji vole sebi ugađati, on je veliki pospanko. Agatha, moja vjerenica, tvrdi da se u sobi za poslugu šale na račun gospodina kojeg je teško probuditi. Ima on i tajnika, koji vjerno bdi nad njegovim interesima i danju se uopće ne miče iz njegove radne sobe. Zato smo i krenuli noću u ovaj pothvat. Ali drži on i jednu veliku psinu, koja cijelu noć lunja po vrtu. Nedavno sam dvije večeri za redom posjetio Agathu, i sad ona tu beštiju zaključava da bih mogao slobodno proći. Evo te kuće; kako vidite, to je velika zgrada, usred vlastitog, ograđenog zemljišta. Ući ćemo kroz vrata, pa ćemo krenuti odmah desno, prema lovorovu grmlju. Ondje možemo staviti maske. Kao što vidite, niotkuda ne bije svjetlo. Sve se odvija kao podmazano.
Maskirani (izgledali smo kao dvije londonske barabe), prišunjasmo
se mračnoj i tihoj kući. S jedne se strane dizala crijepom pokrivena veranda s nekoliko prozora. U nju se ulazilo na dvoja vrata.
— Ovo je njegova spavaća soba — prošapta Holmes. — Ona vrata tamo vode u njegovu radnu sobu. Ona bi nam najbolje odgovarala, ali kako se zatvaraju i zasunom i ključem, mogli bismo podići grdnu buku, ako krenemo tim putem. Pođimo tamo unaokolo. Ono je staklenik, koji vodi u salon.
Prostorija je bila zaključana, ali Holmes izreže kolutić stakla, proturi kroz otvor ruku i okrenu iznutra ključ koji se nalazio u bravi. Vrata su za tili čas bila za nama. On ih zatvori, i tako padosmo pod udar zakona.
Težak, topao zrak u stakleniku i raznovrstan, opojan miris raznih egzotičnih biljaka otežavao nam je disanje. Holmes mi ščepa ruku u mraku pa me brzo provede kraj grma čije su nam grančice doticale lice. Imao je izvanredan dar da vidi i u mraku, pa je taj dar i njegovao. Držeći me neprestano za ruku, on otvori neka vrata, i ja nejasno razabrah da se nalazimo u velikoj sobi u kojoj je netko nedavno popušio cigaru. Pipajući, moj prijatelj prokrči put između dijelova namještaja, zatim otvori neka druga vrata, pa ih opet za nama zatvori. Pruživši ruku, napipah na ziđu neke kapute i zaključih da smo u hodniku. Ondje Holmes odškrinu polako jedna vrata na desnoj strani. Odande izletje nešto ravno na nas. Meni u prvi mah srce samo što nije palo u pete, ali se potom, kad se ispostavi da je to bila mačka, jedva uzdržah da ne prasnem u smijeh.
U sobi, u koju smo sad ušli, gorjela je vatra, i u njoj se osjećao težak zadah duhana.
Holmes uđe na prstima, pričeka me da ga stignem, pa s najvećom pažnjom zatvori vrata. Nalazili smo se u Milvertonovu radnom kabinetu, a jedna zavjesa, malo podalje od nas, bila je znak da je ondje ulaz u njegovu spavaću sobu. U kaminu je pucketala dobro naložena vatra, tako da je soba bila prilično svijetla. Kraj vrata primijetih odsjaj električnog prekidača, ali ga pri svjetlu vatre nije bilo potrebno okrenuti, čak i u sigurnijim okolnostima nego što su bile one u kojima smo bili mi. S jedne strane kamina visjela je debela zavjesa, koja je pokrivala izbočeni kružni prozor što smo ga vidjeli izvana. Na drugoj
strani nalazila su se vrata koja su vodila na verandu. U sredini je stajao pisaći stol, a pored njega stolica na okretanje, presvučena svijetlocrvenom kožom. Nasuprot stolu bio je ormar za knjige, na kojem je stajao mramorni kip boginje Minerve. U kutu, između ormara za knjige i zida, bila je visoka zelena blagajna. Njezina uglačana, mesingana dugmad odražavala su svjetlo s ognjišta. Holmes joj se prikrade i pažljivo je osmotri. Zatim se polako odšunja do vrata spavaće sobe i, ispruživši koso glavu, naćuli uši. Međutim, odande nije dopirao nikakav šum.
Meni pak za to vrijeme pade na pamet pomisao da bi trebalo osigurati naš odlazak kroz vrata koja su direktno vodila van, pa ih pokušah otvoriti. Na moje iznenađenje, vrata nisu bila zaključana, niti je na njima bio spušten zasun. Taknuh Holmesu ruku i on okrenu svoje maskirano lice u tom pravcu. Primijetih kako se trgao; očito je bio isto toliko iznenađen koliko i ja.
To mi se nimalo ne sviđa — prošapta on, prislonivši mi svoje usne na uho. — Ne znam što o tome mislim. U svakom slučaju, ne smijemo gubiti vrijeme.
Mogu li vam biti bilo kako od pomoći?
— Da. Ostanite kraj ovih vrata. Ako čujete da se netko primiče, smjesta spustite zasun, pa ćemo nestati istim putem kojim smo i došli. Ako pak naiđu na ona druga vrata, lako ćemo izići kroz ova vanjska, ako obavimo posao, a u protivnome sakrit ćemo se iza ove zavjese, koja pokriva prozor. Jeste li me razumjeli?
Ja klimnuh glavom i ostadoh kraj vrata. Malopređašnji strah bio je minuo, pa me je sad, kao prestupnika, bilo obuzelo još jače uzbuđenje nego kad smo nastupali kao branioci zakona.
Uzvišeni cilj našeg pothvata, svijest da činimo nešto nesebično i viteško, kao i podli karakter našeg protivnika, sve se to bilo nagomilalo u grozničavo zalaganje za konačni uspjeh ove avanture. I ne pomišljajući da činim nešto kažnjivo,. uživao sam i likovao zbog opasnosti u kojoj smo se nalazili. Zažarenim očima, punim divljenja, promatrao sam Holmesa kako otvara svoj kovčežić i odabire, s hladnom učenjačkom točnošću, kao kirurg kad vrši neku tešku operaciju. Bio sam svjestan da je otvaranje blagajne za Holmesa
poseban užitak i suosjećao sam s njim u radosti koja ga je obuzela kad se suočio s tim zelenim i zlatnim čudovištem, s tim zmajem koji je u svojoj utrobi krio ugled i čast mnogih naših divnih žena. Pošto zavrnu rukave na svom fraku (ogrtač je još prije bio stavio na jednu stolicu), Holmes izvadi iz kutije i stavi kraj sebe dvije bušilice, polugu za obijanje i nekoliko otpirača. Ja sam za to vrijeme stajao na središnjim vratima, bacajući poglede na ona druga vrata, mada mi, priznajem, nije bilo sasvim jasno što ću učiniti ako nas netko omete pri tom poslu. Holmes se više od pola sata naprezao da bi izvršio što je bio naumio, sad odlažući kutiju, a sad uzimajući iz nje poneki alat, rukujući njime punom snagom i vještinom svojstvenom samo izučenom mehaničaru. Najzad nešto škljocnu, široka zelena vrata razjapiše svoju čeljust, i u njoj vidjeh mnoštvo svežnjeva papira, od kojih je svaki bio obilježen natpisom i bio uredno vezan i zapečaćen. Holmes izvuče jedan i pokuša upotrijebiti svoju prigušenu malu svjetiljku, jer se pri treperavom svjetlu vatre jedva moglo čitati, a kako je u susjednoj sobi vjerojatno spavao Milverton, bilo je suviše opasno upaliti električno svjetlo. Međutim, nije se čestito bio zato ni pripremio, kad odjednom primijetih da je zastao i veoma napregnuto osluhnuo: za tren oka zatvori vrata blagajne, zgrabi svoj ogrtač, potrpa alat u džepove i brzo, poput strijele, davši mi znak da učinim to isto, strugnu iza prozorskog zastora.
Tek kad mu se pridužih, začuh šum koji je Holmes svojim oštrim sluhom čuo prije mene i zbog kojega se bio toliko uzbudio. Odnekud iz kuće dopirao je nekakav žamor, a nedaleko od nas tresnuše i neka vrata. Tih, prigušen žamor pretvori se postepeno u odmjereni bat teških koraka koji su nam se sve više približavali. Netko je prolazio hodnikom pored sobe, zastao pred vratima, i najzad se vrata otvoriše. Čas zatim začusmo kako škljocnu električni prekidač, koji je netko okrenuo potom šum vrata koja je netko zatvorio, a najzad nam zagolica nos oštar miris jake cigare. Ponovo odjeknuše koraci, tamo-amo, ali ovaj put samo nekoliko jardi od nas, a onda škripnu jedna stolica, i koraci utihnuše. Do ušiju nam doprije škripa ključa što ga je netko okretao u bravi, a potom šuškanje papira. Sve dotle nisam imao smjelosti da provirim iza zavjese, ali to me šuškanje ponuka da pažljivo razgrnem zavjesu, koja se preda mnom podijelila u dva krila, pa provirih. Osjetivši u tom trenutku Holmesovo rame, koje se bilo
dotaklo moga, odmah zaključih da i on osluškuje. Preda mnom, tako reći nadohvat ruke, nalazila su se široka, zaobljena Milvertonova ramena. Naše predviđanje o njegovu kretanju bilo je očito sasvim pogrešno: on se uopće nije nalazio u spavaćoj sobi, već u nekoj prostoriji za pušenje ili u dvorani u kojoj je bio bilijar, u najdaljem krilu kuće, čije prozore nismo vidjeli.
Najprije nam pade u oči njegova široka prosijeda glava, sa sjajnom ćelom na sredini. Bio se ispruženih nogu zavalio na stolici presvučenoj crvenom kožom, a iz jednog kuta u ustima stršila mu je cigara. Imao je na sebi poluvojnički kaput, boje rumena vina, s ovratnikom od crnog baršuna. U ruci je držao neku dugu javnu ispravu, koju je ravnodušno čitao i za sve vrijeme puštao kolutove duhanskog dima.
Sudeći po staloženom držanju i očito prijatnom raspoloženju, nije izgledalo da će brzo otići.
Odjednom osjetih kako se Holmesova ruka prikrada mojoj. Bio sam svjestan da me moj prijatelj stiskom svoje ruke želi ohrabriti, pokazati mi da čvrsto drži situaciju u svojoj ruci i da ga sve to mnogo ne zabrinjava. Ipak, nisam bio siguran da li je i on primijetio ono što sam i ja sa svog mjesta bio tako dobro primijetio: da vrata blagajne nisu sasvim zatvorena i da Milverton može spise svakog trenutka nekamo premjestiti. U sebi sam već bio smislio kako ću, čim se po njegovu ukočenu pogledu uvjerim da je zapazio tu pojedinost, skočiti sa svog mjesta, baciti Milvertonu svoj ogrtač preko glave i sputati mu ruke, a ostalo prepustiti Holmesu.
Ali Milverton nikako da podigne glavu. Ravnodušno je čitao spis koji je držao u ruci i, listajući ga list po list, pratio neko parničko obrazloženje. Najzad sam već bio pomislio da će, kad završi čitanje dokumenta i popuši drugu cigaru, otići u svoju sobu, ali, prije nego što završi čitanje i pušenje, iskrsnu potpuno nov stjecaj okolnosti, koji nam usmjeri pažnju na sasvim drugu stranu.
Već sam do tada bio primijetio kako je Milverton nekoliko puta bacio pogled na svoj sat. Jednom je čak bio i ustao, ali je odmah zatim ponovo sjeo, izražavajući tim svojim pokretom izvjesno nestrpljenje.
Ali sve dok mi ne dopre do ušiju nejasan šum s vrata sobe, ne pade mi na um pomisao da je Milverton mogao ugovoriti sastanak u tako
neobično vrijeme. On spusti svoj dokument i sav se ukoči na svojoj stolici. Ponovo se začu šum na vratima, a zatim i tiho kucanje. Milverton ustade i otvori vrata.
— Pa vi ste zakasnili ništa manje nego pola sata — reče odsječeno. Sad nam je bilo jasno zašto su vrata ostala nezaključana i zašto
Milverton još nije legao. Mogao sam čuti samo tiho šuštanje ženske
haljine, jer sam sklopio otvor između odmaknutih krila zavjese dok je on bio okrenut licem prema nama, ali čim je ponovo okrenuo glavu na drugu stranu, ja se drznuh i ponovo odmaknuh krila zavjese. On je sjeo na svoje staro mjesto, a iz jednog kuta usta još mu je izazivački stršila nepopušena cigara. Pred njim je, pod punim bljeskom električnog svjetla, stajala visoka, vitka, crnomanjasta žena s velom preko lica, do brade zaogrnuta rubom svoga širokog ogrtača. Disala je brzo i usplahireno. Od dubokog uzbuđenja drhtao joj je svaki djelić tijela.
Eto, gospođo — reče Milverton — prikratili ste me za dobar dio noćnog počinka. Nadam se da ćete mi dati neki dokaz da mi taj trud nije bio uzaludan. Nego, zar niste, zaboga, mogli doći u neko drugo vrijeme?
Žena odmahnu glavom u znak odricanja.
Pa dobro, kad niste mogli, niste mogli. Ako je grofica nezgodna gospodarica, sad bar imate priliku da joj vratite milo za drago. Ama, pobogu, djevojko, što se tako tresete. Priberite se malo! A sad, prijeđimo odmah na posao. — On izvadi iz ladice svoga pisaćeg stola neko pisamce. — Vi kažete da imate pet pisama koja kompromitiraju groficu d’Albert. Vi ih žeilte prodati, a ja ih želim kupiti. Sve je, dakle, u redu. Preostaje nam još samo da se sporazumimo o cijeni. Ja bih, razumije se, želio pregledati ta pisma. Ako se radi o zaista interesantnim pismima ... Ali zaboga, pa to ste vi?
Ne prozborivši ni riječi, žena podiže svoj veo i spusti ovratnik ogrtača, kojim je bila pokrila donji dio lica. Milverton ugleda pred sobom žensko lice, otmjeno povijena nosa, gustih crnih obrva, očiju sjajnih kao ugljen i pravilnih usta. Na njenim tankim, ponešto iskrivljenim usnama titrao je osmijeh koji mu nije nagovještavao nikakvo dobro.
Da, to sam ja — reče ona. — žena čiji ste život vi upropastili. Milverton se nasmija, ali i glas mu poče podrhtavati od straha.
Ali vi ste bili tako tvrdoglavi — reče usplahireno. — Zašto ste me natjerali da poduzmem takve krajnje mjere. Da je po meni, uvjeravam vas, ja ni muhu ne bih ubio, ali svatko zarađuje svoj kruh kako zna, pa šta sam ja tu mogao. Označio sam vam razumnu cijenu, koja je odgovarala vašim mogućnostima, a vi je niste htjeli prihvatiti.
I zato ste poslali pismo mome mužu, najplemenitijem čovjeku, kakva još nije bilo na svijetu, čovjeku kojemu nisam bila vrijedna odriješiti petlje na cipelama. Slomili ste u njemu viteško srce, i on je presvisnuo od bola. Sjećate li se one noći kad sam ušla na ova ista vrata? Molila sam vas i preklinjala za milost. Smijali ste mi se u lice, a to i sada pokušavate, samo što sad nemate snage da se uzdržite od drhtanja. Da, utvarali ste sebi da me nećete nikada više vidjeti, ali ona me je noć naučila na koji se način mogu naći s vama licem u lice, a da nas nitko ne vidi. Eto, Milvertone, recite sad koju riječ!
Ne uobražavajte sebi da me možete ucjenjivati! — reče on, ustavši.— Treba samo da viknem i pozovem poslugu, pa da odete odmah u zatvor. Imat ću ipak obzira prema vašoj srdžbi, koja je sasvim prirodna. Smjesta napustite ovu sobu kao što ste i došli, nemam više što s vama razgovarati.
Žena ustade, držeći jednu ruku u njedrima, s istim onim prijetećim osmijehom koji joj je bio zaigrao i maločas na tankim usnama.
Nećete vi više upropaštavati tuđe živote, kao što ste moj upropastili. Nećete vi više mučiti srca slabih žena kao što ste moje mučili. Oslobodit ću ja svijet takve pogani. Evo ti, ovo, huljo jedna, i evo, i ovo, i ovo, i ovo!
Izvukla je iz njedara mali, sjajni revolver i cijeli šaržer, metak za metkom, ispraznila u Milvertona, držeći cijev samo dvije stope ispred njegovih grudi.
On ustuknu, a zatim klonu na stol, strahovito krkljajući i grčeći prstima dokumente na stolu. Potom zatetura, dobi još jedan metak i skljoka se na pod.
Udesili ste me — zajeca on i umuknu zauvijek. Žena ga još koji
trenutak pažljivo osmotri i udari ga petom u mrsko lice okrenuto prema njoj. Zatim ga još jedanput promjeri, ali u njemu više nije bilo ni iskre života. Još sam čuo neko užurbano šuškanje, a onda zagrijanu sobu zapuhnu noćni zrak izvana; osvetnik je bio nestao.
Čak da smo se i umiješali u taj sukob, ne bismo bili spasili tog čovjeka od njegove neumitne sudbine. Kad je žena počela mecima zasipati Milvertonovo tijelo, bio sam se upravo pripremio da mu priskočim u pomoć, kad odjednom osjetih kako me je Holmes snažno i ledeno ščepao za ruku. Odmah shvatih da čvrst stisak njegove ruke znači da se ta stvar nas ne tiče, da je pravda stigla nevaljalca i da mi svoje dužnosti i svoje zadatke ne smijemo zanemariti. Tek što je žena odjurila iz sobe, Holmes se brzim i lakim koracima našao kraj drugih bočnih vrata i zavrnuo ključ u bravi. U isti mah začusmo u kući glasove i bat koraka ljudi koji su trčali. Revolverska pucnjava bila je razbudila svu poslugu. Moj se prijatelj brzo, savršeno hladnokrvno, primiče blagajni, pa rukama zahvati u njoj svežnjeve papira i baci ih sve u vatru. Učini to u nekoliko navrata, sve dok sasvim ne isprazni blagajnu. Tada netko izvana poče tresti kvakom na vratima. Holmes se brzo osvrnu po sobi. Na stolu, ogrezlo u krvi, stajalo je još pismo koje je nagovijestilo Milvertonovu smrt. Holmes ga baci na hrpu papira koja je gorjela u kaminu. Potom izvuče ključ iz brave na vratima koja su vodila van, propusti najprije mene, pa onda iziđe i sam, zaključavši za sobom vrata s vanjske strane.
— Ovuda, Watsone — dobaci mi on. — Ovim pravcem ćemo se domoći ograde i skočiti preko nje u vrt.
Nisam mogao ni slutiti da će se za tako kratko vrijeme podići tolika uzbuna.
Kad se osvrnuh, vidjeh da velika kuća iza mene sva treperi u svjetlu. Na njoj su bila otvorena glavna vrata, na koja su izlazile tamne prilike i trčale prema prilaznoj cesti. Cijeli je vrt bio živnuo od neznanih ljudi, a jedan prikan, ugledavši nas s verande, podiže grdnu galamu i poče bijesno trčati za nama. Holmes je, kako se činilo, savršeno poznavao ovaj kraj, jer je poput strijele krčio put kroz niski šiprag, dok sam ga ja pratio u stopu, gonjen najisturenijim našim goniocem, koji je, dašćući, trčao za nama. Staza se svršavala pred zidom visokim oko šest stopa. Holmes skoči na nj, pa se spusti na drugu stranu. Ali kad sam ja htio
učiniti to isto, osjetih da me je gonilac ščepao za nožni članak. Ja ga odgurnuh nogom, oslobodih se, prebacih se četveronoške preko vrha, posutog tucanim staklom, i padoh potrbuške u neko grmlje. Holmes mi odmah pritrča u pomoć i podiže me, pa zajedno pohitasmo preko prostranog Hampsteada. Pretpostavljam da smo trčali oko dvije milje. Najzad Holmes zastade i pažljivo osluhnu. Iza nas je vladala potpuna tišina. Konačno smo se bili otresli svojih gonilaca, pa smo ponovo bili u punoj sigurnosti.
Upravo smo za doručkom bili pripalili svoju prvu jutarnju lulu, nakon doživljaja koji sam opisao, kad nam iznenada u našu skromnu prostoriju uvedoše gospodina Lestradea iz Scotland Yarda.
Dobro jutro, gospodine Holmes — reče — dobro jutro! Molim vas, recite mi, jeste li danas mnogo zauzeti.
Ne toliko da ne bih imao vremena za vas.
Pomislio sam da biste bili voljni da nam pomognete, naravno ako nemate nekog naročitog posla, u jednom posve neobičnom slučaju koji se noćas dogodio u Hampsteadu.
Dragi moj Lestrade — reče Holmes — a što se to dogodilo?
Umorstvo, najdramatičnije i jedinstveno umorstvo. Znam da se upravo za takve slučajeve strastveno zanimate. Učinit ćete nam veliku uslugu ako dođete s nama u Appledore Towers i pomognete nam svojim savjetima. Nije riječ o običnom zločinu. Već odavno imamo na oku tog gospodina Milvertona, koji je, među nama rečeno, bio najveći nitkov. Poznata je stvar da je sakupljao pisma kojima se kasnije koristio da bi ucjenjivao ljude, a naročito žene. Ubojice su sva ta pisma spalili. Kako nije odnesena nijedna vrijedna stvar, vjerojatno su ubojice neki ugledni ljudi kojima je jedini cilj bio da spriječe izbijanje nekog društvenog skandala.
Ubojice — uzviknu Holmes — znači više njih!
Da. Dvojica. Umalo što nisu bili uhvaćeni na djelu. Imamo otiske njihovih nogu i njihove opise; postoji devedeset posto vjerojatnosti da ćemo ih pronaći. Onaj prvi je bio spretniji, drugoga je dograbio pomoćni vrtlar, ali je i taj poslije kraće borbe uspio uteći. Taj drugi je srednjeg rasta, snažne građe, četvrtaste čeljusti, podebela
vrata, ima brkove, a na licu je imao masku.
Prilično neodređeno — reče Sherlock Holmes. — Gle, pa to bi mogao biti i Watsonov opis.
Istina — reče inspektor razdragano. — To bi zaista mogao biti i lični opis gospođina Watsona.
Na žalost, bojim se, Lestrade, da vam neću moći biti od pomoći. Ja sam tu pticu, Milvertona, poznavao i smatrao ga jednim od najopasnijih ljudi u Londonu. Ali ima zločina koji se ne daju svesti pod zakonske propise, pa zato opravdavaju ličnu osvetu. Ne, uzalud vam je svako daljnje uvjeravanje; ja sam već donio svoju konačnu odluku. Sve moje simpatije mnogo su više na strani izvršilaca djela nego na strani umorenog, pa se ovog slučaja ne mogu prihvatiti.
Holmes mu ne reče ni riječi o tragediji čiji smo očevici bili. Zato je cijelog jutra bio primjetno zamišljen, pa sam po njegovu ukočenom pogledu i teško shvatijivom držanju naslućivao da se iz petnih žila nastoji nečega sjetiti. Usred ručka odjednom se podiže od stola za kojim smo ručali i reče mi:
Tako mi boga, Watsone, sjetio sam se. Uzmite svoj šešir i slijedite me.
Kad smo izišli iz kuće, sjurio se sa mnom iz Baker Streeta, pa duž Oxford Streeta, dok ne stigosmo, najzad, na Regent Circus. Ondje, s lijeve strane, nalazio se izlog pun fotografija suvremenih odličnika i ljepotica. Holmesov se pogled zaustavi na jednoj od tih fotografija. Primijetio sam da se zagledao u lik otmjene dame dostojanstvena, upravo kraljevska držanja, u svečanoj haljini gošće na dvorskom prijemu, s velikom dijademom od briljanata na ponosnoj glavi. Pogledah taj otmjeno povijeni nos, te izrazite obrve, ta pravilna usta, taj oštri podbradak, i umalo mi ne zastade dah od zaprepaštenja kad ispod te fotografije pročitah zvučnu i od starine poznatu titulu plemića, velikodostojanstvenika i državnika, kojemu je ta ljepotica bila žena. Pogled mi se ukrsti s pogledom mog prijatelja, a ovaj, kad se okrenusmo, ne reče ni riječi, već samo stavi prst u usta.