Veljko Barbieri - Epitaf carskoga gurmana

Roman o neimenovanom sladokuscu koji u uvjetima diktature i poptpune kontrole pojedinca pokušava održati svoju gurmansku slobodu, kulturu ugađanja osjetilu okusa i želucu, te hedonističku životnu filozofiju. U logici totalitarizma već samo uživanje u jelu i pilu predstvlja anarhistički čin i prijetnju poretku, te se stoga u privatni život ovoga anonimnog činovnika uvlači totalitarna mašinerija i postupno rastače njegovu osobnost. Istrgnuti listovi iz gurmanova intimnog dnevnika tvore svojevrsnu kroniku sukoba individuuma i vlasti. U trenutku kad mu mehanizam vlasti uskraćuje svaku mogućnost djelovanja, te represivnim postupcima i eskaliranom kontrolom poseže u bitne crte njegova značaja dovodeći do negacije posljednjeg uporišta individualne slobode, protagonist se odlučuje na konačni slobodni izbor: dragovoljnu smrt...

I.

5. VELJAČE

Kad su mi upali u stan i otkrili da ne žderem, zaprepastili su se. Pa ipak, posjedaše oko mene i dalje sumnjajući. - Javljeno nam je da se ovdje prekomjerno rasipa. - Gdje? - upitah, stežući sirovi prepeličji batačić kojeg sam izvadio iz marinade baš kad nahrupiše u kuhinju. - Kod vas, pobogu? - odgovori "šef". - Mislite, ja...? - Da, vi, upravo vi! Zar bismo inače dolazili po ovoj zimi? Tada lukavo pogleda u podčinjene, a oni istodobno blago klimnuše glavama, odobravajući. Osjetih kako mi se niz dlan slijeva ptičja sukrvica pomiješana s octom, te krenuh prema kuhinji kako bih odložio batačić. - Kamo ćete? - zaustavi me "šef". - Samo vratiti batačić u marinadu... - Kakav batačić? Ne znajući što bih odgovorio, podignuh sitnu nožicu, kao da je pupoljak. "Šefa" je to valjda počelo zanimati, te ustade i poče mi njuškati ruku. - Prepelica? - Da, ali smrznuta. Prišao je još bliže, tako da mi nosom dodirnu prste, a ja se prepadoh da će me ugristi. Ali batačić ga je očito oraspoložio i on iznenada postade drukčiji, rekao bih čak srdačan. - Kad su praznici, često idemo u lov. Znam i ja poneš¬to o prepelicama. - Doista? Ali "šef" me više nije slušao, već upade u kuhinju. Gurnu prst u posudu s prepeličetinom i blago ga obliznu. - Španjolska marinada - poče recitirati. - Malo ce¬lera, mrkvice, octa, crnog vina, timijana... - Ne, moja! Kao da je izgubio volju za sve, on mi istrgne batačić I baci ga u posudu, naređujući mi da se odmah vratim u sobu. Kad napokon sjedosmo, nastade podulja šutnja. A onda on progovori. - Mi nemamo nikakvih dokaza, ali i ovo što sam vidio opravdava svaku sumnju. Vi ste, čini se, moj gospodine, nepopravljiv sladostrasnik! Hedonist! - Ja nikome nisam učinio nikakvo zlo. - Šutite - prekide me naglo, kao da hoće reći "tako se svi brane". Zatim se prodorno zagleda u me. Nje¬gove velike zjenice, crne poput kavijara, nijednom ne trepnuše, kao da na mom licu čitaju plan neke vražje sabotaže, koja bi, da je nisu otkrili, već sutra srušila državu. Onda iznenada zatvori oči i opet progovori.- Vi poznajete zakon? - Ne baš osobito... - Jeste li svjesni prekršaja? Kad je izgovorio "prekršaja", ja se prepadoh. Morao sam se braniti i zato rekoh jedva čujno: - Zakon ne zabranjuje prepelice. On se na to osmjehnu. - Dakle, ipak poznajete zakon - reče podrugljivo, tako da se i ostali nasmijaše. Pa se opet uozbilji. - Samac? -Da! Načas zastade. Već u sljedećem trenu lice mu popri¬mi onaj opaki izraz. - I nije vam čudno što sami za sebe pripremate tako zapetljano jelo kao što su prepelice u španjolskoj... no, dobro, marinadi, bilo kakvoj!? - Ne, time kratim vrijeme. - Oho, još bolje! - uzvikne on. - Dok drugi gladuju na svima južnim svjetskim paralelama, gospodin krati vrijeme prepeličetinom. - Pa, rekli ste da ih i sami lovite! - To s vašim slučajem nema nikakve veze. Kao prvo, ja ih lovim samo dok traje zakonom odobrena sezona. Drugo, priprema ih moja žena. Treće, to činim samo dva-tri puta godišnje i pritom ne izmišljam nikakve marinade. Opet ušutjeh, pogoršavajući vlastiti položaj. - No, onda: što imate na sve ovo kazati? – požurivao je on slavodobitno. Tada mi pade na um spasonosni odgovor. - Ne jedem ni ja svaki dan prepelice. Zatečen, "šef" se na trenutak primiri. - Svakako, tko bi i pomislio tako nešto. Uostalom, za to vas nitko ni ne optužuje. Rekoh da ste sumnjivi. - Zbog čega, dovraga... - provali napokon iz mene. ¬Upadate mi u stan, njuškate po kuhinji... što još hoćete? Želite da izvrnem utrobu, da vidite što se tu skriva... što sam jučer jeo? - Da, baš to! - Kako? - Što ste jučer jeli? Oborio me kao prepelicu. Ušutjeh, posve onemoćao. - No - nastavi mirno "šef". - Čekajte, jučer... ah da, šniclu, goveđu. - Biftek, dakle...! - Nije bio biftek, obični goveđi šnicl. - Onda rostbif...! -Ne! Ne! Šnicl, odrezak, znate što je šnicl, obični goveđi šnicl. Mislim da je komadić ostao u tavi. "Šef" tada pucnu prstima, te jedan od podčinjenih ustade i ode u kuhinju. Za nekoliko trenutaka vrati se s tavom i stavi je na stolić, pred "šefa". . - Uzmi dokazni uzorak... Ne, čekaj. Zatim se obrati meni. - Imate li komadić kruha? Ustadoh i donesoh mu. - Vi se, naravno, ne ljutite. Ummm, ukusno, premda je od jučer. Ne, niste lagali, nije biftek. To je obični šnicl, da, goveđi... ali čekajte, tu ima senfa, papra ¬mljackao je ispitujući. Posljednji komadić tada pruži momku koji je još stajao uza nj, te obriše usta mara¬micom. Pa opet mljacnu.- Niste lagali, ali ćemo ipak laboratorijski ispitati. Zatim se zavali u stolac. - Imate li vina? - Imam. - Crnog? -Da. - Može malo? Kad stavih pred njega bocu i čašu, on ulije bez oklije¬vanja. - Vi nećete? - Ne, hvala. I tako je naizmjence pio i točio, sve dok nije iskapio bocu. Pa se opet zavali i stade mrmljati kao da preživa, polako sklapajući jedno oko. Drugo je i dalje buljilo u mene, sneno i malčice zamagljeno. - Moj gospodine, vi možda niste ni svjesni kakvu štetu nanosite svojoj okolini, mislim svojom rasipnošću i proždrljivošću. Jučer biftek, malena je, naime, razlika između goveđe šnicle i bifteka. Danas prepelice. A sutra, što će biti sutra? Kako bi društvo preživjelo da svi rade poput vas? I tu zadrijema. Njegovi pomoćnici i ja gledali smo se, ne znajući što učiniti. Napokon posegnuh za cigareta¬ma. To ga odmah probudi. - Hej, stoj! Ah, ništa, ništa...! Nego, što će biti sutra? - Kako ja to mogu znati? - Gospodin je pesimist?- Ne, nego mislim da to nitko ne zna. - A znate li što ćete sutra kuhati? - Ne, ne znam ni to. - Dakle, živite bez plana. Tek onako, od danas do sutra? Nisam više znao što bih mu odgovorio. Sad me je gledao s oba oka, ali svejednako zavaljen i neprekidno ponavljao kao da pjeva: - Hedonist, pesimist... Uto zazvoni na vratima. "Šef" se osovi na noge i ras¬poredi pomoćnike po sobi. - Otvorite - reče tiho, sav napet. Tina, sva nakinđurena, provali u stan, a onda zastade na sobnim vratima zbunjena i preplašena. To je na trenutak učini osobito privlačnom. Nisam više mislio ni na "šefa" ni na prepelice, ni na što. Ali prekide me nje¬gov glas koji je pozove da uđe. Kad se pojavih i ja, on me zaustavi. - Neka gospođica uđe, mi ionako idemo. Podčinjeni iziđoše, a on se zaustavi u hodniku. - Vaša zaručnica? - Ne, prijateljica. - Imate li ih mnogo? - Ne baš. - Ne lažite! - Ma ne lažem. - Kažite smjesta, koliko? Ja vas mogu zatvoriti i zbog sumnje. - Ne znam, vjerujte mi, ne znam. Nabivši šešir na oči, gotovo mi se unese u lice. - Je li vam sada malo jasnije? Nisu u pitanju samo biftek, prepelice, pesimizam. Tu su i, kako rekoste, pri¬jateljice. Kud bi sve išlo kad bi tako svi. A žena je u nas čak manje nego muškaraca. Razumijete li? Vi otimate poštenim građanima posljednju priliku da sklope brak s neoskvrnjenom osobom. A koliko bi tek goveda tre¬balo ubiti kada bi svi jeli biftek, koliko prepelica, dovraga... shvaćate li? - Ne - odgovorih umorno. Tada me on bijesno zgrabi za pulover kao da će me udariti glavom. A onda me odgurnu što je jače mogao. - Povrh svega, vi ste i anarhist! Pazite se! I zalupi vratima... Vratih se u sobu i pogledah Tinu koja se već ugodno razbaškarila u naslonjaču. - Jesu li gotove? - upita, i meni se učini da sam sve sanjao. - Samo da ih stavim u peć. Ona ustade i privije se uza me. - Da ti pomognem? - šaptala je napućenih usana. Nisam stigao odgovoriti. Ljubili smo se već u sljedećem trenu. Slina joj bijaše ugodno gorkasta, baš kao špa¬njolska marinada.

7. VELJAČE
Jučer sam cijelog dana mislio o neobičnom posjetu. Pa ipak, predvečer, kako se više nisu javljali, gotovo sasvim zaboravih na "šefa" i njegove pomoćnike. Noć sam uglavnom proveo dobro, razmišljajući što ću danas kuhati. "Sef" mi je čak u tome pomogao. Ustao sam rano i u mog mesara kupio prekrasan crveni rostbif, odmah ga ispekao i stavio hladiti. Sada sjedim u sobi i čekam da sve bude gotovo. Kad bolje promislim, ni sam ne znam odakle moja ljubav prema kuhanju. Možda i u meni čuči neki mali
Edip koji se, u nedostatku izbora i obitelji, okrenuo pripremanju jela. Maloprije sam otišao u kuhinju i još jednom sve pro¬vjerio. Meso je izvrsno uspjelo. Izvana tamnosmeđe, u prorezu prema sredini odreska postupno poprima ružičastu boju, kao gubica promrzlog svinjčeta. Dok to gledam, zadovoljan sam - znam da je sve u redu. Vani je počelo sniježiti. Obzor se polako smračuje. Kada čovjek bolje razmisli, nema se više kamo otići. Dok su tiskali nove knjige, mogao sam se zabaviti čita¬njem, ali sada mi se i to čini posve besmislenim. Objavljuju knjige već zastarjelih klasika, koje sam te¬ško čitao i kad sam bio učenik. Novine koje mi svako jutro ostavljaju na uredskom stolu nisu ništa manje nezanimljive... I dalje sniježi. Uskoro će pet sati. Obukao sam kaput i izlazim. Otkrio sam da mi je nestalo crvenog papra. Njime obično premazujem rostbif. To mu i daje onaj pomalo opori okus. Prodavaonica je u mojoj kući. Kad sam kupio što mi je bilo potrebno, prodavačica me nekako čudno pogledala. - Moram vas zapisati. - Zbog čega? - upitah uznemireno. - Zbog crvenog papra. - Ne razumijem... - Od danas moramo zapisivati sve koji kupuju strane mirodije. - Ali papar nije strana mirodija. - Uvozimo ga. - Uvoze ga svi. Ona samo odmahnu glavom i gurnu mi pod nos knjigu nalik na telefonski imenik. Na koricama, na bijeloj naljepnici, isticala su se slova:

INDEKS MINISTARSTVA ZA
JAVNI RED I MORAL
Pod brojem 864. pisalo je: "PAPAR, crveni. Mirodija podliježe javnoj registraciji upotrebe." Potom spremi knjigu. - Jeste li već nekoga zapisali? - U našem kvartu samo vi kupujete crveni papar. - Koliko sam shvatio, ne zapisujete samo zbog papra! ? - A, mislite na to. Da, bilo je nekoliko prekršaja. Spomenula je "prekršaj", baš kao i "šef". Opet me oblije hladni znoj, kao da sam na optuženičkoj klupi I čekam odluku porote za koju znam da će glasiti: "Kriv je. - Znate - progovorih zamuckujući - meni zapravo crveni papar i nije potreban. Radije ću uzeti crni. - Ali već ste platili. Crveni je dvostruko skuplji. - U zet ću dva crna. Ona načas zastade i još me jednom dobro promotri. - To je nemoguće. - Zašto? - Već sam vas zapisala - odgovori, pružajući mi popis na začelju kojeg je bilo upisano moje ime. Više ništa nisam mogao popraviti. Strpah vrećicu u džep i iziđoh iz prodavaonice. Ulična svjetla ljeskala su se poput ribljih očiju, na sjajnom asfaltu okupanom rastopljenim snijegom. Gliste, ode bij ale od progutane zemlje, tromo su plazile po blatu, nalik na teleće koba¬sice. Posve promrzao, ušao sam u kuću i potrčao uza stubište, kao da me progone. U kuhinji je vladao uobičajeni red. U samom kutu prostorije, na stOliću, isticao se pladanj s već ohlađenim rostbifom. Pogled na moje utOčište odmah me smirio.
Oprao sam ruke i počeo tucati zrnca u mjedenoj stupi. Kad sam to dovršio, sasvim sam zaboravio na strah. Papar sam posuo po velikom tanjuru i u njega uvaljao meso. Zatim sam rostbif položio na dasku, počeo rezati tanke odreske i slagati ih na pripremljeni oval. Bio sam posve miran. Odresci su nalikovali latica¬ma tulipana... Kad jednom sve pripremim, u hrani više ne uživam kao u kuhanju. Volim jesti uglavnom u društvu. Ovako samome, to mi je pomalo dosadno. Ipak, rostbif je odličan. Zbog njega se isplati da vas netko čak i zapiše. Dok jedem, naviru mi pred oči slike goveda na nekom dalekom pašnjaku u podnožju velike planine, vrhovi koje se cakle zbog snježnih kapa. Životinja je snažna i dostojanstvena. Na crnoj koži ističu se bijelo-smeđi otoci. Imam jednu takvu kožu pred krevetom. Miriše na planinu, barem meni. Kada dođe čas, odvode životinju i zatim od nje pripremaju meso. Mučan postupak me ne zanima. Ali onome poslije valja obratiti pozornost... Eto, naprimjer, rostbif! Na gornjem je dijelu životinjskog tijela i pripa¬da fileima. Iz goveđeg filea ne izrezuje se samo nor¬malne filee ili bifteke (koje je spominjao "šef"), nego i dvostruko deblje chateaubriande, manje turnedole i medaijone, te posve maleni file minjon. Dio što ga sada jedem izrezuje se iz plosnata rostbifa. Kad ga pripremite, kriške ne smiju biti šire od jednog centime¬tra. Tako vam je to s rostbifom. Jedem, a snijeg i dalje pada. Čini mi se da sam i sam na nekom alpskom pašnjaku.

8. VELJAČE

Nisam ni sanjao da će se sve odigrati tako brzo. Kada sam krenuo u ured, zamijetio sam pred vratima vozilo Ministarstva. "Šefa" nije bilo, ali mi je jedan od pomo¬ćnika, kojeg sam odmah prepoznao, prilično grubo na¬redio da uđem. Kad sam rekao da moram na posao, od¬vratio mi je da o tome ne trebam brinuti. "Šef" je ono¬mad neprestano nešto govorio, ali ovaj je šutio. A tako i šofer, i još jedan, meni sasvim nepoznat. Automobil je stao. Onaj kojeg sam upoznao u stanu istrča napolje i otvori mi vrata kao da sam ja neki mini¬star za javni moral. No, odmah zatim uhvati me pod ruku i počne gurati prema širokom ulazu. Nekako sam izdržao uspinjanje uza skliske stube, a kad uđosmo, ostavi me da čekam. Onda se opet pojavio i poveo me do velike prostorije u kojoj me očekivao "šef". - Sjedite - reče ne podignuvši pogled. - Dobar dan.
I dalje je šutio. Svjetlo što je dopiralo kroz prozor padalo je na njegov stol. Pred njim je bio tanjurić i na njemu velik sendvič što je visio preko rubova poput palačinke. "Šef" podigne pogled. Dohvati papirić nalik na neku potvrdu i objesi ga između palca i kažiprsta kao mrtvu pticu. - Znate li što je ovo? -Ne! - Ovo potvrđuje da ste jučer kupili paketić koji podli¬ježe odredbi o javnoj registraciji upotrebe određenih prehrambenih proizvoda. Ja samo kimnuh glavom. - Koji ste proizvod kupili? - Papar. On stade mahati listićem. - Papar, crni, obični? Nužan svakome kućanstvu? - Ne, crveni. "Šef" tada spusti potvrdu na stol i dohvati sendvič.
Jeo je, otkidajući komadić po komadić, nižući riječi u ritmu žvakanja. - Zašto vam je bio potreban papar, crveni, naveden u registru Ministarstva? Nisam znao kako mu objasniti. Ipak, odlučio sam govoriti istinu, samo istinu. - Vidite, one večeri kada ste bili kod mene... sjećate
se, kad sam imao prepelice... - Skratite! Sjećam se. - Eto vidite, vi ste me pitali što sam jučer jeo, a ja sam jeo goveđi šnicl. U poeetku ste tvrdili da je to biftek, a onda rostbif, sve dok ga niste kušali. Tako ste saznali da nisam lagao i da je to bio obieni goveđi šnicl... Zastadoh na tren. "Šef" je već dovršio sendvić. Počne me opet požurivati. - Sutradan sam otišao u mesnicu i kupio rostbif. - Otkud sad to? - Pa, vi ste me podsjetili. - Dakle, unatoč mom upozorenju. - Vi me niste ni na što upozorili. Tvrdili ste da sam prije nekoliko dana jeo rostbif i to me potaknulo da ga kupim. - I što je dalje bilo? - Vidite, kad ja priprernam rostbif, prvo ga ispečem, ostavim da se ohladi, a onda ga uvaljam u tucani crveni papar. Kako ga nisam imao kod kuće, sišao sam ga kupiti u prodavaonicu. To ga je, čini se, uzbudilo. Ustade i počne kružiti prostorijom. Zatim se prignuo preda me kao da sam poremećen. - Otkud vam takve sulude ideje? - Kakve? - Mislim, kuhanje i sve ono drugo... - Ne znam. Naprosto uživam u tome. Prikraćujem tako vrijeme i samoću. Opet se odmakne. Sad me gledao iz drugoga kuta prostorije, mračnog i pomalo zastrašujućeg, kao da se uvukao u životinjsku kožu. - Jeste li ikada pomišljali na to da energiju koju rasi¬pate na te gluposti korisnije upotrijebite? Ja ću vas pre¬poručiti nekoj dobrotvornoj ustanovi. Tamo ćete moći prikratiti i vrijeme i samoću na sveopće zadovoljstvo. Nekoliko trenutaka protekne u potpunom muku. - Što ste po profesiji? - Činovnik. - Kakav? - Kažu, dobar.
- Nisam mislio na to. Gdje radite? - U knjigovodstvu tvornice papira "Naša celuloza" . Po izrazu lica, reklo bi se da se nešto premišlja, a onda nastavi. - Zašto ne proizvodite papirnate ukrase za praznike? - Ali ja sam činovnik. - Činovnik da, ali pomalo i umjetnik. Tako dobro
kuhate. Izrezivali biste ukrase koje bi drugi vješali po gradu. No, nisu samo ukrasi u pitanju. Postoji mnogo korisnih poslića koji ubijaju i vrijeme i samoću. Ne znam kakav je odgovor očekivao, ali kad pro¬mrmljah kako bih radije kuhao, on samo odmahnu ru¬kom. A onda se opet primiri. - Hoćete li da vam nađem mjesto dragovoljnog ku¬hara u nekom dobrotvornom starackom domu ili siro¬tištu, ili... tako nešto? - Kada bih i prihvatio, zapisivali biste me svaki dan. Čini mi se da sada vi mene ne razumijete. Ja želim kuhati za sebe. Na to je pobjesnio.
- Ne razumijem, ja ne razumijem. A gospodin bi hranio starce i djecu rostbifom i crvenim pap rom...? Vi ste ludi ili vrlo, vrlo opasni... - To nisam rekao. - Još i gore. Gospodin, dakle, želi kuhati samo za sebe, da nitko od toga nema koristi. - Ali to zakon ne zabranjuje. To nije nikakav zločin. "Šef" se na to primirio. Opet je sjeo za pisaći stol I gledao me vrlo ozbiljno - ipak, na granici prijetnje. - Zakon ne zabranjuje, ali zločin jest. Postoje zločini koje se ne navodi u zakoniku, ali su ipak zločini. Vi ne možete uživati dok drugi stradaju. - Mislim da se u nas može živjeti prilično dobro. - Ne pretvarajte se! Kako se u nas živi, znam bolje od vas. - Ali što sam zgriješio? Jesam li nešto učinio? - Ništa. U tome i jest stvar. Ne znate što će biti sutra, i to sve po zakonu. Osim toga, odbijate dragovoljnu službu koja bi i vama koristila. Riječju, ponašate se ka¬ko hoćete, a to vam je, moj dragoviću, zločin. Za to ni ne treba nikakav zakon. Nakon nekoliko trenutaka šutnje, upitao me je imam li što dodati. Kad, nisam ništa odgovorio, pritisnu zvonce i uskoro se pojavi onaj šudjivi i izvede me iz pros¬torije. Dok sam izlazio, "šef" mi doviknu: - Dobar apetit - a ja nikako nisam mogao shvatiti na što misli. Pred zgradom su me očekivala kola. Odvezoše me na posao. U uredu sa mnom nitko nije progovorio ni riječi. Čak ni Tina, koja je odbila poziv na kavu, prezrivo odmahnuvši glavom. Ručao sam u menzi, ne misleći ni o čemu. Poslije po¬dne sam se osjećao kao da su me pretukli. Mučnina i ra¬vnodušnost potresali su me naizmjence, tako da me predvečer uhvatio očaj. Skuhao sam jaja i napunio ih slanim ribicama. Radi boljeg sna, dodao sam i malo majčine dušice.

10. VELJAČE

Da stvari nisu samo dobre ili loše, već uvijek pomalo dobre i pomalo loše, uvjerio sam se već danas na poslu. Čim sam stigao u ured, pozvao me direktor i naredio mi da odem na odmor. Dok ne sredim svoje probleme, kako je rekao, a obojica smo dobro znali o čemu je riječ.
Ja sam, dakle, pod nekom vrstom istrage. Ali da vam pravo kažem, za to ne hajem. Briga me koliko i za ručak u menzi. Valjda sam zbog toga s posla otišao izravno u restoran i odmah počeo trošiti plaću. Što da vam pričam! Pašteta od zečevine u kiselom želeu, srnetina sa šampinjonima, prvorazredno bijelo vino i, povrh svega, krema od šumskih jagoda, što miriše na djetinjstvo. Rekoh bijelo vino, ne, bila su dva burgund,ca i ja, činovnik na odmoru, lutam stoljetnim lovištima, a zečevi iskaču iza svakoga grma, dok sunce zubato, ali zato ne manje zavodljivo, ledi tragove jelenjih papaka. Sada se odmaram na postelji, a pošto pomalo hrčem, čini mi se da neki divlji mužjak riče u šipražju. Trebalo bi, možda, kupiti paroške ratničkog srndaća i objesiti ih u kuhinju, nisko nad stolom, tako da ih gledam dok jedem ili pripravljam hranu. Tada bi i sve slike što izviru pred oči imale neki potpuniji, stvarnosniji smisao. Vino me zamata umaglicu zaboravljenih prešnica, a bradonja koji okreće potisni vijak veseli se zlatnoj tekućini i stalno uzvikuje "Klok, klok!" Zaspao sam uz veliku bačvu u vinogradu opkoljenu gustom šumom, dok krda divljači dolaze i odlaze, kao da su luda. Pa ipak, još u polusnu, pada mi na um kako sam konobara pitao treba li moje ime za Indeks prehram¬benih proizvoda. - Za što, molim? - Pa, uz paštetu sam jeo kiselih drenjina, a uza srnu slatko od borovnice. To podliježe registraciji. Odgovorio je da nikada nije čuo nešto slično. Ja sam ga tada nagradio čašom burgundca koju nije želio popi¬ti, ali je zato uzeo dvostruku napojnicu, ispruživši dlan
sličan suhom jeziku. San me poziva, a bradonja i,dalje pjeva "Klok, klok! Klok, klok!" Kako sam samo mogao izjaviti da mi je dosadno dok jedem sam.

11. VELJAČE

Cijeli dan proveo sam u kući. Ne mogu svakog dana u restoran, a prodavaonice se pomalo plašim. Zato sam navalio na frižider i razmišljanje. Skuhao sam pužiće od tjestenine i prelio ih mesnim umakom s malčice papri¬ke, lovora, vinskog octa i nekima mojim izmišljotina¬ma. Zatim sam sve to stavio u pećnicu, prekrivši prije jelo bešamelom u kojem ima maslaca, brašna, mlijeka, parmezana i... opet jedna mala tajna koju vam moram otkriti. Kada se površina keramički zacrveni, pospite sve curryjem i sjeckanim maslinama. Jede se vruće, a ukusno je i hladno, što sam otkrio kad sam jednom bio bolestan. No, danas mi jelo nije prijalo ni vruće ni hlad¬no - sve je pokvario "šef" . On misli da sam poremećen i opasan, a ja jednako mislim o njemu. Optužio me da sam društveno nekoristan, neka vrsta parazita, a ja bih prije rekao da je nametnik on, jer ne vodi računa ni o osnovnima ljudskim zakonima. Kad bi barem bio po¬put onih meksičkih kukuruznih gljivica od kojih Indi¬janci prave izvrsnu crnu juhu. Ali ovako, on tvrdi je¬dno, a ja drugo. Samo što on napada, a ja se branim. Pa ipak, u mene je sve u redu, barem zasad, uz pužiće, pa bili oni i hladni. To mi ne može oduzeti nijedna odred¬ba ili istraga.

13. VELJAČE

Trećeg dana odmora shvatio sam što je trebalo znači¬ti ono - Dobar apetit - umjesto pozdrava. Nakon duga oklijevanja, ipak sam odlučio otići u prodavaonicu. Kad sam zatražio guščja jetra, odgovorili su mi da to ne mogu dobiti. A jetra su bila tu, preda mnom, u velikom frižideru ispod pulta. Umjesto odgovora, pro¬davač mi je tutnuo listu napisanu pisaćim strojem, nad kojom se isticao žig Ministarstva, nalik na školjku. - Ja nisam kriv - reče sažalijevajući me. - Pogledajte
radije u svoj poštanski sandučić. U kratkom uvodu što je prethodio popisu, pisalo je: "Imenovanom građaninu (tj. meni!) pod istragom Ministarstva za Javni Red i Moral, odobrava se kupo¬vanje isključivo onih namirnica koje su navedene u priloženom popisu. Kopije su dostavljene svim prodavaonicama na području grada, dok će imenovanom original biti uručen u što kraćem i odredbama Ministarstva pred¬viđenom roku." Potpis je bio vrlo nečitak, što uostalom nije bilo ni važno. Slijedio je popis.

NAMIRNICE ZA DORUČAK:
Mlijeko
Margarin
Džem od miješana voća
Doručak konzervirani br. 6
Jaja



NAMIRNICE ZA RUČAK:

Mljeveno meso
Piletina
Povrće (krumpir, grah, rajčice, paprika, kelj, peršin, celer, leća, mahune, luk i poriluk)
Salate razne

NAMIRNICE ZA VEČERU:

Isto kao za doručak

NAMIRNICE ZA OPĆU UPOTREBU:

Kruh ili dvopek, brašno, šećer, sol, papar crni, riža,
ulje, ocat
Alkoholna pića i koncentrate voćnih napitaka imeno¬vani može kupovati u neograničenim količinama.
Kupac ili prodavač koji se ogluše o navedeni popis, podliježu odredbama Ministarstva pod br. 248, 415, 428." Slijedio je još pečat i jednako nečitljiv i nerazumljiv potpis. Dok sam još premetao popis u rukama, prodavač se ušulja iza pulta. Ubrzo se vratio noseći nekakav drugi list, veći, poput plakata. - Priložili su i to - reče, pružajući mi ga. Zaprepastih se toliko da umalo tresnuh na pod. Na plakatu je bila otisnuta moja slika, valjda iz osobne iskaznice, ispod koje su napisali da mi je dopušteno ograničeno kupovanje namirnica. Protrnuo sam. On mi tada priđe i šapnu mi gotovo sudionički. - Ovo smo dobili tek danas. Kupite što hoćete. Dat ću vam I jetrica, a sliku ću priložiti u dokumentaciju tek kad odete kući. Ali nisam više imao volje ni za čim. Otišao sam iz pro¬davaonice zastrašen, užasnut. Sada opet sjedim u sobi i žao mi je što ga nisam poslušao. Sliku su sigurno priložili; susjedi u nju bulje i vesele se. Ali nije mi žao.
Trebao sam ga poslušati i kupiti što sam mogao. Sto može jedna odredba? Neka polijepe tisuće mojih slika posvuda po gradu. Barem ću postati slavan. Da sam kupio, sada bih kuhao jetrenjaču. Sto oni znaju kako je privlačan miris jetre kad je zalijete konjakom i onda se domišljate kako bi sve što bolje ispalo. Nikada nije jed¬nako. Kad čovjek ima mašte, onda iz lonca mirišu sve trave ovoga svijeta, a senf oplemenjen mljevenim grožđicama doimije se kao najbolja muštarda. Zivot je nekako raznobojniji. Pa se tako prepustih maštanju, ne hajući ni za kakve istrage ili odredbe. Ustao sam i otišao u kuhinju. Ali nisam kusnuo ni zalogaja. Vratih se u sobu i odjednom me obuze turob¬nost. S kartonske kutije za mlijeko cerila mi se kravica u podnožju planinskog krajolika, sasvim nalik mom goveđem priviđenju, ali opet nekako drukčija i mnogo, mnogo stvarnija. Sve me to podsjetilo na moju sliku na gastronomskoj potjernici i popise potrepština koje obično daju dizenteričarima. A pri kraju je bio tek prvi dan moje prinudne dijete.

15. VELJAČE

Jučer sam cijeli dan razmišljao kako bih doskočio popisu namirnica. Onaj tko smatra da je kuharsko umi¬jeće zanimljivo i pustolovno, takav bi popis smatrao izazovom. Tako sam i ja postupio. Sastavio sam neko¬liko recepata koji sadržavaju isključivo namirnice nave¬dene u onom sramotnom popisu. Neću ih ovdje navoditi. Jer što bi, uostalom, značio taj mali popis kad se odnosi samo na mene - nitko se vjerojatno ne bi ni pokušao njime služiti. Uostalom, meni je zabranjeno kupovanje hrane, a ne vama. No, i povrh toga smatram da su kuharski priručnici nepotrebni. Okus jela i sve što doživljujem pri pripremanju toliko je raznoliko da ga ne može zamijeniti nikakva mudra kuharica. Jer tko je pisao takve knjige? Pisali su ih ljudi koji i privatno vole uživati i živjeti. A budući da većina, a osobito individual koju nazivam "šefom", hranu smatra nužnim zlom, od takvih zbirčica ima vrlo malo, ili nimalo, koristi. Tko vas, dovraga, može naučiti ljubavnom umijeću bolje od strastvene bludnice? Ako joj se posvetite, ako se prepustite milovanjima, imat ćete što doživjeti. To se ne zaboravlja. A ako ne, uzalud ste bacili novac. Tako radi "šef". Misli da je dovoljno opaliti iz puške, i "dum" , prepelica pada već pripravljena. Šteta prepelice, šteta puške, šteta municije, jedino nije šteta čovjeka. Dok ima takvih ljudi na svijetu, mogu razumjeti čak i kanibale. Ipak, moram vam otkriti što sam sinoć kuhao. Recept bih mogao nazvati "Red i Moral", a da nimalo ne izgu¬bi na? privlačnosti. Dapače, naziv mu daje još uzvišeni¬je značenje. Red se odnosi na redoslijed i sustav spaja¬nja sastojaka, a Moral je sve ono uzvišeno i čovječno što iz takvih postupaka slijedi. Hrana je naime, po meni, duboko moralan čin. Kuhajući i uživajući predano, potvrđuješ samoga sebe. Dakle, u lonac sam naizmjence poslagao red krumpi¬ra, red rajčica, red na trake sječene piletine, pa onda red luka. Posebno sam pripremio umak od leće, češnjaka i peršina te mu dodao malo crnog vina i šećera, samo
jednu malu žlicu. Time sam prelio sastojke naslagane u seljačkoj keramici. Pa sam malo posolio, malo popaprio i stavio u vrelu pećnicu. Dolijevao sam vodu i jelo se kuhalo i peklo u isto vrijeme, dok se na vrhu nije zapekla tamnocrvena korica, boje jesenje šume. Kad je počela pucketati poput zapaljena lišća, izvadio sam čudo na stol.Kuhinja je zamirisala optimizmom. Jelo mi je pomog¬lo da se osjetim nesvladivim. Jeo sam sam, u pot¬punome miru, kako to i priliči čovjeku na odmoru, pa bio on i prisilan. Zašto da sjedim za stolom s ljudima koji preziru moje umijeće; zašto da sjedim za stolom s ljudima bolesna mozga ili pak sa častohlepnicima koji toliko žude za vlašću da se čak ne usuđuj u pošteno latiti jela; zašto bih se uopće družio s onima koji pohlepom uništavaju te posvećene trenutke samoće i sanjanja? Jelo me blagoslovilo i ispunilo mi dušu blaženstvom. U tom trenu bio sam spreman oprostiti čak i "šefu". Danas više nema razloga za opraštanje - uručen mi je popis namirnica, a ona guja je priložila i sliku. Valjda da je objesim u kuhinju. Neka, radije gledam sebe nego njega. Na mom otisku piše samo da imam pravo na ograničeno kupovanje namirnica. U neko drugo doba, ispod njegove bi sigurno stajala svota raspisane ucjene i ono neizbježno TRAŽI SE ŽIV ILI MRTAV. Sliku sam stavio na primjetno mjesto, jer me počela zabavljati, a popis sam brižno spremio, da mi se nađe pri ruci - zlu ne trebalo! Danas me očekuje salata od graha i majušni valjušci od mljevena mesa u koje sam dodao neznatan dio onog odvratnog doručka br. 6, pazeći da ga ne bude previše, kako ne bi sve pokvario svojim vlastoljubivim, mini¬starstvenim vonjem.

19. VELJAČE

Do ovog poslijepodneva bijah posve miran, tako da nisam imao ni želje niti potrebe za ispovijedanjem. Ali tek što sam zaboravio na prisilno izgnanstvo, eto ti "šefa" i pomoćnika. Uđoše kako i dolikuje gospodi nji¬hove klase, s mojim kljucem u ruci. Ja sam dremuckao u naslonjaču, a kad sam otvorio oči, oni su stajali oko mene. Samo je jedan vršijao po kuhinji.
- Vi se naravno ne ljutite - reče opako "šef" . – Ovo je samo rutinski posjet. - Naravno - promrmljah još bunovan. Tada oni zauzeše mjesta kao da sam rekao: "Izvolite". Jedan od pomoćnika opazi prehrambenu potjernicu nad komodom i počne se glupo smijuljiti. Ma koliko mu se to činilo smiješnim, "šef" nije reagirao. Potom ipak reče: - Možda će biti nešto od vas.
- Sa mnom već nešto jest, a to znate vrlo dobro. - No, ne ljutite se. - To mi i tako ne bi pomoglo. On proguta moju upadicu. - Ja sam vas zapravo došao upozoriti na vaša prava. - Mislio sam da ih nisam ni izgubio. - Pa i jest tako nekako... Vidite, moji pretpostavljeni naredili su mi da vam objasnim kakve vrste žalbi imate pravo podnositi, kako u pogledu istrage, tako i što se tiče same odredbe. - Dostavljen mi je popis i ja se u njemu snalazim kako znam i umijem. I mogu vam u povjerenju kazati da se osjećam prilično dobro. Tu se naeas zamisli, onako kako samo on umije, i zatim sporo nastavi. - To ne mora trajati dovijeka. Vidite, uzimajući u obzir zamršenost vašeg slučaja, mi imamo ovlaštenja da cak i pooštrimo mjere koje smo poduzeli. - Jedna od tih mjera je, vjerojatno, i duplikat kljuea mog stana. - Ah, ne. Kljue smo napravili kako vas ne bismo neprestano uznemiravali zvonjavom. Da se danas niste probudili, uzeli bismo uzorak hrane i došli drugi puta. Kada biste bili budni... Ne, ne radi se o tome. Vidite, obojica smo sitni ljudi, ali ipak imamo neka prava u pogledu vlastite osobnosti. Zato postoji nekoliko mjera koje društvo poduzima kako bi nas zaštitilo. Jasno, vaš slučaj je sasvim drukčiji od moga i zbog toga mi je naređeno da vas upoznam sa cijelom procedurom. Kao prvo, slažete li se s popisom? - To sam vam već odgovorio. - Dobro, slažete se. Međutim, uzimajući u obzir vaše sposobnosti, ovako sastavljen popis vama ne može pre¬više nauditi. To mišljenje dijele i moji pretpostavljeni. U vašem slučaju nužno je propisati i recepturu pripre¬manja prehrambenih sastojaka. Tek tada ona vodi pravomu moralnom ozdravljenju. Na riječ receptura ja se trgnuh. Kamo li odletješe svi
moji snovi o vlastitom spasenju? Mislim da sam na trenutak problijedio. "Šef" je to odmah primijetio i poslao pomoćnika da mi donese vode. Dok se on nevoljko dizao, ja sam hvatao zrak, tako da nisam ništa odgovorio. Rekoh samo: - Bolje mi dajte konjaka – pokazujući na bar.
On je, naravno, donio cijelu bocu i pet čaša. Ali je ipak prvo natočio meni, pa onda ostalima. Kada sam se malo pribrao, "šef" nastavi. - Na primjer grah. Za tili eas vi biste izmislili tisuće načina za pripremanje. Salata, varivo, prebranac, vojnički..., a tek s vašim marinadama. Ne bi se nimalo razlikovao od prepeličevine. Pa kolači! Ja jedva raspoz¬najem grah od kestena u takvim prerađevinama. Dakle, moj gospodine! Od sutra, kažem sutra, jer to činim na svoju ruku, nadrljao bih kada bi to pret¬postavljeni znali..., od sutra ćete meso samo peći, povrće kuhati, vino piti, a namirnice za doručak i ostale potrepštine pripremajte kako znate i umijete.
Tu naslutih zraku spasa. - Dobro - odgovorih, hineći dobrohotnost. "Šef" , najmanji šef na svijetu, posljednji u lancu podčinjenih i pretpostavljenih, posegnu za konjakom i opet mi natoči.
- Vidite da će ipak nešto biti od vas! Obojica smo samo sitni građani koji se trude da surađuju s društvom. Svaki na svoj način. Vi ste načas posustali, ali opet ponavljam, moglo bi nešto od vas ispasti. Na kraju, obojica smo ljudi iz naroda. - Ti ne, ja da - rekoh u sebi, sanjajući o zaštitničkom loncu iz zavičaja. Iskapivši, on se nagnu nad mene i upita: - Odakle ste? Pravio sam se da mi je mučno. Tko zna, možda bi se i naljutio kada bih mu rekao da sam u loncu kuhao ribu koju sam lovio s ocem. U svakom slučaju, ozlojedilo bi ga što opet spominjem hranu. Treba biti oprezan kad imate posla s takvim ljudima! Tko bi to objasnio naj¬manjem "šefu" na svijetu?!

20. VELJAČE

Meso sam pekao, povrće kuhao i vino pio. Ali kako? Smiješao sam pileće iz nut rice odstajale u octu i kuhanom celeru. Samo nekoliko sati, toliko da pobli¬jede. Nadjevak sam usitnio i njime ispunio nabubrenu kožu mladoga kopuna. Kuhajući mahune, dodao sam im paprike i bjelance s dvije kapi mlijeka, pa sve stavio u trtičnu šupljinu rumene pečenke, zalio je uljem i posuo mladim peršinom, premazavši prije prsa žumancem. Prilog mi nije ni bio potreban. Kad sam meso izvadio iz vrućeg električnoga grotla, ispečeno po svim propisima Javnog reda i morala, u oduševljenju sam umalo pozvao "šefa" na ručak. No, njegov broj i tako nije u imeniku. Vino sam pio, i za kuhanja, i za ručka. Crno, i vrlo teško. Volim to tako, valjda zbog toga što ptice lete. I kopun je to jednom bolje umio. Sve dok ga nisu otrgli sa zavičajnih pro¬planaka i počeli toviti otpacima. Uživajući, razmišljao sam o kokošjoj povijesti. Da su znale pisati i kuhati, imale bi i one preporodnih trenutaka. Večer sam proveo razmišljajući o svom anarhizmu. Zar je dovoljno da netko voli određeni oblik života, pa onda kroz to i život u cijelosti, da bi ga se tako olako proglasilo, kako je on jednom rekao: Hedonistom. Pesi¬mistom. Anarhistom. U njega se ti pojmovi nimalo ne razlikuju. Jamu priznajem jedino hedonizam. Kada bih i želio lagati, sklonost razumnim užicima ne bih mogao skriti. Zato ću i izbaciti ono "razumnim", jer užitak to na svu sreću ne može biti. Nalikovao bi nesoljenu mesu ili nešećerenim kolačima. Od njih se čovjek osjeća tro¬mim i nepokretnim. Razum je zapravo pesimističan. Služi nam samo kada se moramo dovijati kojekakvim mračnim istragama i popisima. Toliko o hedonizmu prije spavanja. O anarhizmu bolje da šutim, jer bih se tu upleo u još nespretnije usporedbe. Ipak - kad je posrijedi hrana, ona nije anarhična, a kad je o meni samome riječ, ne znam. Ipak, uvjeren sam da bi me i goveda branila, kada bi me "šef" zbog njih optužio za nešto slično. Napose sada, kada se bavim samo kokošima.

21. VELJAČE

Gozba je trajala kratko, kao i svako slavlje. Vec danas dobih pismo od "šefa" s onim istim žigom Ministarstva, ali bez moje slike u prilogu. Podčinjeni, a u istO vrijeme pretpostavljeni čovjek iz naroda, pisao je tako oprezno kao da sam ja za nj neka vrsta magistarskog rada. Evo što mi je poslao preporučenom pošiljkom. "Dragi gospodine pod istragom! Neobično mi je žao zbog nesporazuma koji su izbili među nama, preksinoc! Naime, ja sam samo obavljao svoju dužnost! To činim i sada! U Vašem je, a tako i u mom osobnom interesu da pokušamo nekako surađi¬vati! Vi se ne javljate! Znam da Vam je, dakle, dobro! Zbog toga se neobično veselim, ali opet napominjem, moramo proširiti našu suradnju! Ministarstvo je na svo¬joj redovitoj sjednici razmotrilo i Vaš slučaj! Pret¬postavljeni se slažu da bi bilo od iznimne važnosti da iznesete svoj slučaj pred sudom! Jednom smo vec govo¬rili o zakonima! Suglasili smo se da postoje neki sluča¬jevi koji njima ne podliježu, ali ipak mogu spadati u nadležnost nekog suda! Suđenje je prilika da još jed¬nom o svemu porazgovaramo, naravno smojima pret¬postavljenima! To će dovesti do nekog rješenja! O svemu ćemo Vas detaljno obavijestiti kad za to dođe trenutak!" Ispod onog - S poštovanjem - pisalo je još i - Vaš istražiteij. Iza toga je slijedio vrlo pravilan i pedantan potpis, sa sasvim malim uskličnikom. Nisam znao što bih o svemu mislio. Po njegovu, mi cemo nekako surađivati, a po mome, ja cu u bajbok. Vjerojatno je to jedino rješenje u slučajevima što ne podliježu zakonima, a ipak su u nadležnosti "nekog suda". Bojim se da me ni sto goveda s planinskih paš¬njaka i uz to tisucu kokošiju, sve kad bi i hodale onako nadjevene mojim gurmanlucima, nece moći spasiti. Što mogu objasniti pretpostavljenima, kad ni onom niko¬govicu koji me zasipa svojima naivnim receptima ne mogu dokazati ama baš ništa!? Potištenost je pojačao i krumpir koji se raskuhao dok sam pokušavao pronaći neki izlaz. Nije pomogao ni ćevap od mljevenog mesa i kuhane paprike, preliven pivom i uljem. Morao sam o svemu s nekim porazgo¬varati. Tada mi pade na um onaj dobrohotni prodavač. Isti¬na, u njegovoj je dokumentaciji moja slika, ali ipak mi je pokušao doturiti guščju jetru kad je vec primio pot-jernicu. Zatekao sam ga za pultom dok je sjekao janjetinu. Nakon onoga krumpira, meni potekoše sline. - Janje s kaduljom i lovorom. - Pravilno sam postupio što sam ga odabrao. Dobar je to čovjek. Čim me ugledao, odmah je ispustio sjekiricu i prekrio janjetinu nekom krpom. - Sitna narudžba za gostionicu preko puta - reče i ja se načas namrštih, pomislivši da se prepao kako ću u nastupu ludila zatražiti janjeći but. Odmah se sabrao. - Jutros su stigli svježi pilići. Spremio sam jednog za vas. - Hvala. Nisam došao zbog toga. Želio bih da malo popričamo. To ga je sasvim zbunilo i on opet otkri janjetinu I stade naslijepo udarati po panju, promašujući svaki put. - Vi, sa mnom? - Da, vidite, trebao bih vaš savjet u vezi s jednim problemom. Mislim da biste mi mogli pomoći. Ne znam je li mu to polaskalo, ali on prestade s mlat¬njom i, pokrivajući meso, blago šapnu. - Dođite oko osam kad završim posao. Iza pulta s kućnim potrepštinama motrila nas je ona blagajnica koja me bez pitanja upisala u Indeks. Poz¬dravismo se kao sudionici u zločinu. Dok sam izlazio, po leđima me pekao pogled one zloće koja bi, sasvim sigurno, kad bi mogla, ljudima zabranila da uopće jedu. Stigao sam u dogovoreno vrijeme. On me već očeki¬vao pred prodavaonicom, ogledavajući se na sve strane. Kada banuh pred njega, nekoliko trenutaka me boja¬žljivo promatrao, kao da se pita odakle sam se stvorio. Uputismo se u gostionicu. Padala je sitna kiša, hladna poput ledenog oblaka. Šutjeli smo kao dva neznanca. Gostionica bijaše poluprazna. Zauzesmo stol uz pro¬zor. Zamijetio je kako nam se približava gostioničar, pa se nagnuo prema menI. - Ne znam smijete li? Mislim, hranu... - Vjerojatno još da. Ali neću ništa jesti. To ga je uspokojilo. Naručismo litru vina, a on je, ispričavajući se, uzeo i gulaš. Jeo je brzo, gutajući odjednom goleme količine gustog umaka što je za¬udarao gotovo kao doručak br. 6. Ja sam za to vrijeme pijuckao vino. Završivši, odložio je prazan tanjur na susjedni stol, iskapio čašu i, ispruživši ruke, zabuljio se u mene. - Gadna je ova stvar s vama. - Već sam se priviknuo. - Ja bih vam pomogao, kunem vam se. Ali u posljed¬nje vrijeme u prodavaonici paze na svaku sitnicu. Akad samo pomislim da ste bili naš najbolji kupac! Oklijevao sam. Nisam znao kako bih započeo. No, on je očekivao moju tužbalicu i zato prijeđoh na stvar. - Čeka me suđenje. Trgnuo se, kao da ga je ubola konjska muha. - Što ste, pobogu, zabrljali? - Ništa! - Pa zbog čega će vam onda suditi? - Zbog jela i rasipanja. Danas sam dobio obavijest. I ja mu stadoh sve potanko objašnjavati. Nastojao sam izbjeći nabrajanje recepata, ali tu i tamo oni su na¬prosto izvirali iz mene, tako da on naruči još jedan gu¬laš. - Vidite, ja sam neuk čovjek, ali neke stvari znam. Vjerujte, još nikada nisam čuo da su nekoga sudili zbog hrane. Pa, hrana, to vam je kao neka bogom dana stvar. Kud bismo došli kad ne bismo jeli? - govorio je, zamahujući žlicom od tanjura do usta. - Slažem se, no to mi ništa ne pomaže. Vino je bilo već pri kraju, jer je čovjek volio piti, a ja sam ga u očaju slijedio. Već mi se pomalo vrt jelo u glavi. Uto on pucnu prstima, i stiže još jedna boca. - I što ćete učiniti, jadni moj gospodine...? - Još ne znam. Tu namjerno prekidoh. Zatim izustih što sam tiše mogao. - Htio sam vas zamoliti za jednu uslugu. Vi ste jedi¬ni kojem se mogu obratiti. Ma koliko je bio već prilično nacvrcan, on zauze dos¬tojanstven stav. - Tražite što god hoćete. - Želio bih da budete moj svjedok! - Na suđenju? - Da! Ne morate ništa lagati, samo im objasnite da nikada nisam prekomjerno rasipao, da sam kupovao u granicama svojih mogućnosti. On nam opet natoči, nazdravljajući. Čaše nam se spo¬jiše u silovitom udarcu i ja se prepadoh da će se rasprsnuti. - Pomoći ću vam. Radi vas i radi sebe. Ne mogu oni tako s čovjekom. Pokazat ćemo mi njima. Osjetih kako se punim nekim novim samopouzda¬njem. Nije sve na svijetu kako prikazuje "šef". Počesmo piti još nesmiljenije. On je čak počeo pjevušiti. Iz gos¬tionice su nas, na kraju, potjerali, raspremajući stolove. Na ulici nas zapuhne hladni zrak. Zagrlismo se i zate¬turasmo preko ulice. On priđe vratima prodavaonice i tiho me pozove, vadeći ključeve. - Dođite, želio bih vas počastiti janjetinom. Trebalo mi je dosta upornosti da ga odvratim od nje¬gova nauma. Kad sam ga ipak odvukao do mog ulaza, on se nakloni, coknuvši potpeticama, kao austrougarski dočasnik. - Ja vam se divim, gospodine. Pokazat ćemo mi njima! I odgega se niz ulicu pjevajući. Grubi glas odjekivao je kroza zimsku noć, nalik na riku zaljubljenog med¬vjeda. Tako veličanstven bijaše pjev mog prijatelja mesara, prodavača. Još ima ljudi na svijetu! Budući da nisam mogao napipati prekidač za svjetlo, počeh se uspinjati mračnim stubištem, pogađajući i promašujući stube. Ipak nekako stigoh do svog stana i onako, odjeven, svalih se u krevet. Prijateljstvo je ponekad zanosno kao ljubav. "Šef" bi na to sigurno rekao da sam peder.

23. VELJAČE

Pun veselja, jutros sam potražio svog prijatelja. Ali ne nađoh ga za mesarskim pultOm. Tamo je radio neki namršten mladac. Tek nakon trećeg poziva, lijepo se naslonio na pregradno staklo, i dalje prelistavajući novine. Nešto mi je bilo sumnjivo... - Vi ste ovdje nov? - Ne, tu sam već od jučer. - A vaš prethodnik? - Umirovljen! - Kada? Kako? Prekjučer je bio ovdje. - Prekjučer da, ali jučer više ne. Nego, trebate li nešto? Zanijemih. Nisam mogao pomaknuti ni ruke ni noge. To mu je omogućilo da me bolje promotri, pa mi dade znak da pričekam i nestade u prostoriji iza pulta. U sko¬ro se vratio sa zamotuljkom smeđeg celofana iz kojega je virio tusti pjetlić.
- Ovo je ostavio za vas. Dođe mi da zaplačem. Pa ipak, suzdržah se u posljed¬njem trenutku. Momak tada iz džepa izvadi neki list presavijen na četiri dijela i stade ga ravnati preda mnom. Bila je to moja slika, a on ju je proučavao kao da ne postojim. Zatim potjernicu uredno složi i zasmi¬julji mi se u lice. - Mljevenog mesa nemam, a mislim da ga neću ni imati. Pa se odgega do panja i opet otvori novine. Baba za kasom je to pratila odobravajućim klimanjem glave. Izišao sam. Kao da su me izbacili iz rodnog doma. Kod kuće sam počeo osjećati grižnju savjesti. Da ga nisam naveo na onaj pogubni razgovor, moj bi prijatelj sada stajao za pultom obrubljenim kobasicama i šun¬kom, okružen svježim mesom. Njegov vedar i uslužan smiješak pretvarao je i svinjske iznutrice u carske pečenke. Tko zna gdje sada tuguje. Ne mogu ga utješi¬ti ni fileki začinjeni oštrim sirom. A ni u najtežim tre¬nucima nije zaboravio na mene. Dok sam razmatao dar, kopun mi se činio uzvišenijim od čarobne rajske ptice. Od tuge i žalosti odmah prionuh na kuhanje. Pjetlića sam ukrasio plavim patlidžanima, njemu u čast. Na pr¬sa mu stavih lišće peršina, znamenje tuge. Dok sam ga spremao u pećnicu, činilo mi se da prijatelja spuštam u hladni grob. Pa ipak, kopunova svijetla prsa blistala su u tami električne pećnice. Uznosito i veličanstveno iz¬gledao je prijateljev poklon. U skoro, kad je koža zapucketala, meni se pričinilo da je pijevac zapjevao. Šištanje oprženih patlidžana pratilo je tužbalicu pucketavim napjevom. Nakratko ugledah njegovo dobroćudno lice, puno živosti i veselja, a onda zamiriše pečenka kao da govori:
- Ne mogu oni tako s čovjekom. Pokazat ćemo mi njima! Hrabrost i čovječnost resile su ga, baš kao nekoć ovog kopunčića, gospodara pilećeg bunjišta. Ptice su pone¬kad, premda i pečene, humanije od ljudi. A humanost mom prijatelju nitko nije mogao osporiti. Najmanje onaj glavonja koji se sada šepuri za mesarskim pultom. Pjetlić je cvrčao i mirisao naizmjence, ali utješiti me nije mogao. Otišao sam u sobu da ne slušam njegovu tužbalicu. Ugasio sam svjetlo i upalio svijeću. Iz peć nice je dopiralo tiho jecanje pileće elegije... Tako sam izgubio posljednjeg prijatelja i ostadoh sam na svijetu.

II.

29. VELJAČE

Nećete mi vjerovati kad vam otkrijem gdje sam sada. Oko mene su goli zidovi, vrata na ulaznoj stijeni imaju samo malen otvor. Tu i tamo pokaže se kroza nj lice stražara koji budno motri svaki moj pokret. Ne smijem citati, ne smijem pisati, smijem samo buljiti preda se i spavati. Naravno, i jesti. Ali nitko razuman to ne bi nazvao tim imenom. Hrane me nekom vrstom upržene rekućine što je nazivaju juhom i konzervama koje sve imaju jednak okus, samo im se brojevi razlikuju. Splači¬nama prilažu suhi kruh. Kažu da je zdraviji od svježeg. Tako me časte za doručak, ručak i večeru. Dobro zaključujete, u zatvoru sam. U Istražnom prehrambenom zatvoru, kako ga je nazvao "šef" kada su došli po mene. Odvukli su me bez obavijesti, prem¬da je "šef" u pismu to izričito obećao. Upali su u stan oko ponoći i, kako to već kod njih ide, strpali me u kola i otpremili u Ministarstvo. Ovaj put šutke, bez ijedne riječi. Zatvor je u podrumu, tako da svjetlo jedva prodire kroz prozorčić pri samom stropu. U ćeliji je još jedan ležaj, te zaključujem da ima i drugih prekršitelja reda i morala. Ipak, za sada sam u ćeliji sam. Kada su me tu strpali, "šef" je naglasio da zbog toga mogu biti sretan. Dakle, ipak nisam najgore čudovište na ovom svijetu.
Svakog jutra odvode me na saslušanje u prostoriju tik do "šefova" ureda. Kadšto me ispituje on, ponekad neki, sasvim mladi službenik, a kadšto se udruže, pa me " gnjave zajedno. Daktilograf sve zapisuje na stroju... ¬Bože, kakvih se taj gluposti napisao! Mene, naprimjer, istražitelj pita: - Sto mislite o ribama? Ja mu odgovaram da ne mislim ništa, da znam kako žive u vodi; premda u Polineziji postoji neka vrsta koja ponekad iziđe na kopno. To im se, kažu, događa nakon što su na taj otočić bacili atomsku bombu. - Pitam vas što mislite o ribama kao prehrambenoj jedinici? Odgovaram da ribu obožavam i da je, povrh svega, jako zdrava. No, svakako je ne bih jeo svaki dan. - To smo i zaključili, jer redovito ostavljate konzervu br. 78, a u njoj je riblje meso. Rekoh da to nisam primijetio, premda sam jednom kušao imenovanu konzervu. - Zar gospodin ne zna da o ribama i algama ovisi budućnost prehrane čovječanstva? Odgovorio sam da sam to već jednom vidio u filmu o tajnama mora, ali da su tamo objasnili kako se tako nešto ne može ostvariti barem još sto godina. - Vrijeme nije bitno kad je u pitanju budućnost čov¬ječanstva!
Odgovorio sam da živim u sadašnjosti. Tu se "šef" upleo i rekao kako ćemo o tim mojim shvaćanjima razgovarati drugom prilikom. Na to je mladac nastavio u jednakom stilu. A onaj sve zapisuje: "Šef" mu se ponekad došulja iza leđa, kako bi provjerio da nije neSto ispustio. Potom me vraćaju u ćeliju i donose samo konzervu br. 78. Dok se primoravam jesti, razmišljam o tajnama mora i budućnosti ljudske vrste. Možda ćemo se jednom uistinu hraniti algama. No, kako rekoh, za to još ima vremena. Ipak, ohrabruje činjenica da algi i morskih stvorenja ima više od milijun vrsta. Sigurno će dobar kuhar tada biti na osobitoj cijeni. Maštam o velikom brodu koji prikuplja alge za ishranu čovječanstva. Kapetan časti posadu ogromnim zubacem, prelivenim sosom od oceanskih prabića. Jedu i vesele se što je ljud¬ska vrsta preživjela. Slika nestaje kad otvorim konzervu br. 78. Vonj se širi ćelijom. Brod guta magla, a potom, uza snažan prasak, udara u golem ledenjak. Tone. Voda provaljuje u kapetanov salon i u hipu odnosi jelo sa stola. Ostavši iznenada sam, ja se prehranjujem mini¬starstvenom konzervom budućnosti. U ćeliji je tiho, dok hodnikom odzvanjaju koraci stražara.

1. OŽUJKA

Danas sam imao čast sresti se sa "šefom" u četiri oka. Bila je to neka vrsta ispitivanja, kako je rekao - sasvim neslužbenog, ali očito je do ovog razgovora držao više no do same istrage. Možda je zbog toga i završio gotovo katastrofalno... Pošto, dakle, sjedoh, on me ponudi cigaretOm, kao u svim propitkivanjima, po recepturi "prvo gladi, onda udri". Kada se zakašljah, on se nasmija. - Jake su, zar ne? Iz uvoza! Glupo sam ga gledao nekoliko trenutaka kroz gusti dim. Tada "šef" uvidje da je prenaglio i odao se, te brzo doda: - To smo, naravno, zaplijenili. Ja ih sada testiram, kao onomad vašu šniclu - reče hitro, želeći valjda objas- " niti kako su cigarete iz uvoza dospjele u njegov džep. Nije me razuvjerio - ja takve postupke smatram čis¬tom krađom. Već sam zamišljao jadnika kojem otimaju njegove omiljene cigarete, pa ga onda danima primora¬vaju pušiti neku krdžu. To "šef" naravno ne mora testi¬rati, kao ni raskuhani krumpir. No, on je bio uvjeren da se izvukao i nastavi: - Danas su se spremali postaviti vam nekoliko pita¬nja o teletini, ali ja sam vas spasio. Rekao sam svojim pretpostavljenima: "Pustite čovjeka da malo dođe k se¬bi!" Razumni ljudi, odmah mi dadoše za pravo. Niste vi k nama došli da bi vas netko mučio. Ovdje ste kako bi¬smo pronašli neko zajedničko rješenje. Zastade, očekujući da ću mu zahvaliti. No, kako ne izustih nijednu riječ, "šef" se uozbilji i nastavi: - Vi i sami znate da do sada niste baš zdušno surađi¬vali. Uvijek tjerate mak na konac! Morate biti malo lukaviji. Odgovarajte tako da zadovoljite svog istražitelja, a sebi pomognete. Ja sam i dalje šutio kao zaliven, ne sluteći opasnost. - Sutra će vam moji pretpostavljeni doći u posjet. Sasvim sigurno, postavit će vam poneko pitanje. Vi ste pametan čovjek, pokušajte ih udobrovoljiti. Tu smo, dakle! Ja mu dođem kao neka dadilja za nje¬gove pretpostavljene. - Što ako ja ne mislim kao vaši pretpostavljeni?- Ako je baš tako, pokušajte im se približiti. No mis¬lim da pretjerujete. Čovjek bi morao misliti kao njegovi pretpostavljeni. Surađujte zato! Pošto nisam ništa odgovorio, on sve to poče vrlo mudroslovno nadgrađivati, tvrdeći da se čovjekova vri¬jednost na neki način mjeri u odnosu prema njegovim pretpostavljenima. Ja sam se odmah sjetio šefa knjigo¬vodstva u mojoj radnoj ustanovi i počeh sumnjati u vlastitu pamet. No, on me prekide u razmišljanju i opet zamoli za suradnju. Zato rekoh vrlo odrješito: - To bi bila laž. Oni mene, naprimjer, pitaju volim li teletinu, a ja im odgovaram da mi se teletina gadi, da je odvratna i da zaudara na mlijeko, i to samo zato kako bih udobrovoljio vaše pretpostavljene. - Oni vas takvo što neće pitati. To pitanje postavit ćemo vam ja i kolega mlađi istražitelj. - Mogu li ja vas nešto pitati? - Izvolite, pitajte što hoćete?- Volite li vi teletinu? - Volim! - A zašto je i ja ne bih smio voljeti? - Kao prvo, vi je volite više nego ja, a kao drugo, to sve skupa nije ni važno. - Pa čemu onda sve ovo? - Ako ne znate, ja vam nisam dužan objašnjavati. Ali vratimo se teletini. Mi vas ne pitamo volite li vi telet¬inu ili ne. Mi vas pitamo što mislite o teletini i tako dobivamo mnogo šire i značajnije odgovore, koji odražavaju vaš odnos prema svijetu, ljudima, poretku, budućnosti, prošlosti. Riječju, teletina vas odmah otkri¬va. Stojite goli pred istinom! - A da slučajno ne volim teletinu? - Opet vi! Rekoh, to nije važno. - Pa što je onda važno? To mi još nije jasno. Kakve veze ima teletina s golom istinom. Ne znam zašto sam zatvoren u vaš podrum. Nije mi jasno štO hoćete od mene. Znam samo da sve ovo nema nikakvog smisla! I tu sam prešao granicu. "Šef" se skameni, zatim skoči sa stolca i pokuca na susjedna vrata. U tren oka u '' sobi se nađoše mlađi istražitelj i daktilograf koji je teglio pisaći stroj. -Ja vam hoću pomoći, ali vi to ne želite. Dobro, onda ćemo i mi mak na konac. Smjesta mi odgovorite što mislite oteletini? Pa se okrene činovniku za strojem i naredi kratko: - Piši! Zanijemio sam. Nisam znao što bih odgovorio. "Šef" pritrča do mene i stade me drmusati. - No, van s tim. Poznajete li koje tele...? Ja ću vam pokazati. O teletini, pitam vas o teletini. Derao se, tresući me svom snagom, a ja od straha gotovo izgubih razum. Nakraju rekoh da ne znam što mislim o teletini. - Koliko ste puta jeli teletinu? Opet rekoh da ne znam. Tada, umjesto da me u nastupu ludila obori sa stolca, "šef" iziđe iz prostorije. Vratio se za nekoliko trenuta¬ka, ali sada ga je pratio neki grmalj. "Šef" pozove da¬ktilografa i mlađeg istražitelja, pa iziđe kroz ona druga vrata. Kad ostadosmo sami, veliki prinese stolac i po¬stavi ga tik uza me. - Kad hoće nešto saznati, obično zovu mene - reče li¬jeno, a mene opet uhvati grozan strah. On samo cimnu glavom prema gore. - Pitali su me što mislim o teletini, a ja o teletini mi¬slim mnogo stvari... - mucao sam, prateći svaki njegov korak. - Pitali su vas još nešto? - Da, da, skoro sam zaboravio. Pitali su koliko sam puta jeo teletinu. -I? Tu se on nagne nad mene, kao da će me rastrgati ako samo još jednom po novim da ne znam. - Možete li sada odgovoriti? - Mogu! Smiješeći se dobrohotno, on ustade, pokazujući sve osobine svog stasa. - No, vidite da se ponekad treba samo prisjetiti. Zatim glasno pozove ostale. - Gospodin se sjetio! U prolazu mi ipak odalami šamarčinu, od koje mi se zavrti u glavi. Već sam zaboravio što sam im pričao o teletini. U svakom slučaju, ništa vrijedno spomena. Znam samo da su se značajno pogledali kad sam rekao da govedinu volim više od teletine, premda sam teletinu jeo više od tisuću puta, što su odmah povezali s pesimističnim crtama moje naravi. Ostatak je u mnogo čemu naliko¬vao razgovoru o ribi. Ponižena i uvrijeđena, vratiše me u ćeliju. Obraz mi je bridio od šamara i ja naslonih ozlijeđenu stranu lica o hladan zid. Odmaknuo sam se tek kad me stražar upo¬zorio da ne izvodim bijesne gliste, naredivši mi da od¬mah odem na počinak. U glavi mi je tutnjilo. Činilo mi se da je moj obraz velik teleći šnicl kojeg svemogući ta¬nji batom za meso. Pri tome smo se ludo zabavljali. Kad ga je ispekao, ja sam lice prelio sosom od vrganja i kapara, a on me opet ošamario, tvrdeći kako sam mu pokvario ručak. Ipak, kad je kušao, odmah mi se ispriča. Jeo je vrlo sustavno, dok sam ja polako tonuo u san. Tako sam, eto, ostao bez obraza.

2. OŽUJKA

Danas me posjetiše dvojica pretpostavljenih. Gospo¬da su ušla u ćeliju i, nakon što im bijah predstavljen, počeše se raspitivati o uvjetima u kojima živim. "Šef" im reče da mi je dobro, a oni ga na to potjeraše van i upitaše mene. Odgovorio sam im da mi je, s obzirom na okolnosti, ipak manje-više dobro. To ih je odobro¬voljilo, a ja sam odmah pomislio kako, eto, neću morati ponovno pred onoga gorostasa. Tada mi jedan od pret¬postavljenih započe dijeliti pravne savjete. Ja sam ga pratio vrlo teško, jer i on je uporno tvrdio kako moj slučaj nije pravne naravi, no da će cijeli postupak ipak biti vođen po sudskom protokolu. - Kao i u svakom pravnom postupku, i vaše suđenje odvijat će se po nekim konvencijama. Savjetujemo vam da se branite sami, jer tako ćete najbolje držati u ruka¬ma konce cijelog procesa. Vidite, ja i nekoliko kolega bit ćemo neka vrsta porote, a zamjenik ministra odre¬den je za suca. Vaši istražitelji zastupat će stvar optužni¬ce. Obranu, kako rekoh, predstavljate vi. Upitah imam li pravo na svjedoke. Pretpostavljeni odgovoriše da je glavni tužitelj, bio sam siguran da mi¬sli na "šefa", već dostavio popis svjedoka koje ću i ja moći ispitivati. Iako nisam znao koga bih pozvao u svo¬ju obranu, ponovo upitah mogu li pozvati svoje svje¬doke. Odvratiše da to nije važno.vNešto slično odgovoriše i na druga pitanja, tako da sam im pustio na volju govoriti što im god drago. Ne¬koliko puta se onaj drugi pretpostavljeni umiješao u objašnjavanje prava i ne-prava, pa na kraju zaključih kako sam zapravo obespravljeno biće. - Budući da vam ne sudimo po zakonu, već po odred¬bama Javnog reda i morala, za sada ne potpadate pod ozakonjujuće tvorevine društva i poretka. Za vas vrije¬de sasvim druga pravila, koja će sud samoinicijativno nastOjati predstaviti kao osobit slijed uzroka i posljedi¬ca. Utvrđeno stanje proizišlo je iz istražnog postupka. Konačnu odluku sud će donijeti u presudi. Tu me upitaše jesam li razumio, a ja uzvratih da ni¬sam. Onda opet rekoše kako ni to nije važno, jer ću i tako sve saznati na suđenju. Zatim ustadoše s praznog kreveta i, naklonivši se u isti mah, iziđoše iz ćelije. Ni¬sam se stigao ni sabrati, kad eto ti "šefa" primjetno uz¬buđena.
- Čini mi se da su bili zadovoljni. Vidite da je dobro što ste me poslušali. Rekoh da nisam nikoga poslušao, zato što i tako ništa nisam shvatio. On se nasmija i upita koja mi je konzer¬va najdraža.
- Konzerva od kuhanog povrća br. 44. Ona je, naime, bila manje odvratna od ostalih gadosti označenih brojevima. "Šef" mi reče da ništa ne brinem i nestade. Za neko¬liko trenutaka stražar mi je dostavio deset konzervi br. 44. Budala je sigurno pomislila kako sam postao vege¬tarijanac.

10. OŽUJKA

Gotovo već tjedan dana ne vode me na ispitivanje. Vjerojatno su pretpostavljeni zaključili kako je u obo¬stranu interesu da sve bude sasvim bespravno. Zatvorili su me, dakle, u ćeliju i pustili mi na volju dovijati se ka¬ko ću se braniti. Kada bih znao za što me terete, možda bi ovo beskrajno čamljenje uz kuhano povrće i imalo nekog smisla. Ovako ni sam ne znam što ću sa sobom.
~ pak, zamolio sam stražara da mi zamijeni pet limenki br. 44 za kilogram svježega kruha. Kad je rekao da je to nemoguće, dadoh mu džepni sat. Sat je uzeo, ali je donio samo pola kilograma kruha, ne baš najsvježijega. Umjesto ostatka, vratio mi je konzerve... Prvih nekoliko dana razmišljao sam o uzrocima i po¬sljedicama koje mi mogu naštetiti. Ako više ne pripa¬dam ovom društvu i njegovim zakonima, zašto mi onda ne sude po zakonu što vrijedi samo za mene. Postoji valjda neki zakon i za mene, pa bila to i knjiga o sto najljepših svjetskih jela. Ipak i tu bi napipali slabe točke, budući da jela, kao što znate, spravljam na svoj način. Mogli bi, na primjer, pitati: - Kako pripremate braveći pilav? Odgovorio bih da ulje zagrijem u loncu i na njemu pržim češnjak i badem. Tu bi me već prekinuli, jer ba¬dem nije nužan. Ako bi mi dopustili nastaviti, pripo¬menuo bih da zatim izvadim češnjak i na ulje stavljam sitno sjeckan luk. Propržim ga i dodam potom kocke bravetine, uz malo govedine iz paca i pečem dok ne do¬bije smećkastu boju. Dodam pap rike, sol, rajčice i ku¬ham u pokrivenom loncu. Rižu pržim dok ne nabubri u tako pripremljenom soku. - Čemu govedina, kad imate bravetine i zbog čega kuhati rižu skupa s mesom? - pitao bi sigurno "šef" .Pokušao bih objasniti da govedina iz paca oplemenju¬je braveći okus, a riža takvim kuhanjem poprima znacajke umaka. - Pa je li to onda, molim vas, braveći ili goveđi pilav? Tada vise ne bih znao sto odgovoriti. Jasno, potom bi uslijedila cijela tirada, od sladostrasća do anarhizma i rušenja osnovnih nacela državnog poretka. Što da čovjek onda o svemu misli? Možda uistinu ne podliježem nijednome zakonu? Možda je cijeli moj život tako naopak da se tu naprosto ne može nista učiniti? U ovoj pustoj ćeliji počinjem odobravati čak i gospodi pretpostavljenima. No ipak, kada bi imali samo malo srca, ili duse, ili strpljenja, ili svega toga pomalo, pa mi dopustili na suđenju pripremiti onaj pilav. Siguran sam da bi me nakon jela opet uvrstili među ljude! Shvatili bi, pobogu, da je ponekad potre¬ban upravo onaj po uobičajenim zakonima prognani badem, koji samovoljno stavljam na ulje. Tu sam prekinuo s mozganjem. Pomalo sam se pomirio sa sudbinom. U očajanju, sada otvaram kon¬zervu s kuhanim povrćem i žalim za satom kojeg sam tako olako izgubio. Maloprije sam pozvao stražara i pitao ga koliko je sati, a on je uzvratio da mu nije dopu¬steno razgovarati sa zatvorenicima. Vjerojatno je zadužen samo za osobitu vrstu trgovine i pitanja urarsko-prehrambene razmjene. Zna dobro čovjek da je ponekad i svježi kruh važniji od obiteljskog sata. Osobito ako trgujete s pravno-obespravljenim osoba¬ma.

11. OŽUJKA

Oko sedam navečer, donesose mi svečano odijelo i bijelu kosulju koju nisam obukao godinama. Nisam ni pitao odakle je sve stiglo. Navratili su u moj stan, uzeli odijelo i donijeli mi. Budući da je plave boje, uza nj obicno nosim ružicasto-sivkastu kravatu i prugastu kosulju. Kad sam to napomenuo "šefu", odvratio je da je u mom interesu sutra obući bijelu kosulju i crnu kra¬vatu koju će mi on posuditi. - To se doima ozbiljnije - pripomenuo je, vadeći iz džepa neku tanku crnu vrpcu kao u negdasnjih pogreb¬nika. Odijelo su složili na vješalicu, a zatim okvačili o metalnu ogradu zatvorskog kreveta. Uskoro stiže i jedan od pomoćnika s priborom za bri¬janje. Upitao sam hoću li se moći okupati, a "šef" mi veli kako ću sutra dobiti lavor s vodom. Zatim dozove stražara i nešto mu došapne. On je potvrdno klimao glavom. Zatim se svi izgubiše i ostaviše me samoga. Nekoliko trenutaka gledao sam u obješenu odjeću. "Šef" mi, dakle, dođe kao branitelj i tužitelj u istoj osobi. Brine o tome da se sve završi dobro. Onako kako su to željeli pretpostavljeni, premda mislim da i njega ce ka neko unaprjeđenje. Nekomu pretpostavljenom bit će barem dorastao, a nekome podčinjenom još neuh¬vatljiviji. Pa ipak, bio sam mu zahvalan sto ću se moći presvući. To me podsjetilo na dan kad je umrla teta. Žalovao sam u sličnoj odjeći. Stric je tada kupio odojka kojega smazasmo za nepun sat. Sada me crna kravata vratila u doba kad smo ispraćali tetu i slavili praseće zadušnice. Lijepa su to vremena bila - onda su i mladi praščići imali pravo na gastronomski pokop. Nadam se da mi se sutra neće osvetiti i zapjevati moje karmine, udruženi s porotom pretpostavljenih. Lako je to moguće. Jednom sam im barem mogao začepiti usta jabukom.

12. OŽUJKA

Sudnica je na prvom katu i sliči na malo kazalište. Od vrha prostOrije, pa sve do postolja na kojemu je sudač¬ki stol i pregrada za porotnike, spušta se nekoliko amfiteatralnih redova. Bočno je postavljen stol za tužitelja, a njemu nasuprot optuženička klupa koja služi i obrani. Prozori su zamračeni tamnocrvenim zav¬jesama, kao u matičara. Nedostaje samo tiha glazba. Uvedoše me posljednjeg. Sudac, zamjenik ministra, dostojanstveno je sjedio na svom uzvišenomu mjestu i ja mu se naklonih onako kako i priliči optuženiku koji se sam brani. To sam ponovio pred porotom sastav¬ljenom samo od ona dva pretpostavljena, što me začudilo. "Sefa" nisam ni pogledao. Uto zamjenik za Javni red i moral zalupa nekoliko puta drvenim batom i sud počne zasjedati. Najprije pročitaše optužnicu, a ja sam morao ustati. - Ministarstvo za Javni red i moral optužuje vas da ste prekršili odredbe koje spadaju u njegovu nadležnost i time ozbiljno ugrozili poredak i državno uređenje. Ti¬jekom istrage utvrđeno je da ste prekomjerno rasipali vrijeme i novac na djelatnosti koje nisu društveno ko¬risne. Nadalje, oglušujući se o Odredbu o ograničenom kupovanju namirnica 27/7 od 13. veljače, vi ste i dalje nastavili s inkriminiranom djelatnošću, želeći čak zave¬sti i nedužne građane... Zatim je slijedio cijeli niz otežavajućih okolnosti, pa onda nabrajanje još hrpe propisa o koje sam se ogriješio. Na kraju, sudac zastade kao da svojim riječima želi dati neko osobito značenje, i glasno me upita:

- Jeste li razumjeli optužnicu i priznajete li njezine navode? Prije negoli sam sjeo, odgovorio sam kratko, gledajući "šefa" u oči... -Ne! Tada sudac pozove tužitelja da razjasni zašto sam optužen.
- Gospodine zamjeniče ministra i gospodo pret¬postavljeni - započe "šef", ali ga odmah prekidoše i na¬rediše mu da im se obraća sa "suče i poroto"! Podčinjeni se nato zacrveni, ali se odmah pribra. - Gospodine suče i slavna poroto! Optuženog pozna¬jem dulje vrijeme, već od početka istrage. Kad nam je javljeno da na njega bacimo oko, ja sam se uputio u nje¬gov stan i zatekao ga kako priprema prepelice... Opet ga jadnika prekidoše, što ga je još više uzbudi¬lo. Sudac reče kako se od njega zahtijeva da razjasni optužnicu, i to što preciznije. Kao da je sasvim izgubio
i time ozbiljno ugrozili poredak i državno uređenje. Ti¬jekom istrage utvrđeno je da ste prekomjerno rasipali vrijeme i novac na djelatnosti koje nisu društveno ko¬risne. Nadalje, oglušujući se o Odredbu o ograničenom kupovanju namirnica 27/7 od 13. veljače, vi ste i dalje nastavili s inkriminiranom djelatnošću, želeći čak zave¬sti i nedužne građane... Zatim je slijedio cijeli niz otežavajućih okolnosti, pa onda nabrajanje još hrpe propisa o koje sam se ogriješio. N a kraju, sudac zastade kao da svojim riječima želi dati neko osobito značenje, i glasno me upita:
- Jeste li razumjeli optužnicu i priznajete li njezine navode? Prije negoli sam sjeo, odgovorio sam kratko, gledajući "šefa" u oči... -Ne! Tada sudac pozove tužitelja da razjasni zašto sam optužen. - Gospodine zamjeniče ministra i gospodo pret¬postavljeni - započe "šef", ali ga odmah prekidoše i na¬rediše mu da im se obraća sa "suče i poroto"! Podčinjeni se nato zacrveni, ali se odmah pribra.
- Gospodine suče i slavna poroto! Optuženog pozna¬jem dulje vrijeme, već od početka istrage. Kad nam je javljeno da na njega bacimo oko, ja sam se uputio u nje¬gov stan i zatekao ga kako priprema prepelice... Opet ga jadnika prekidoše, što ga je još više uzbudi¬lo. Sudac reče kako se od njega zahtijeva da razjasni optužnicu, i to što preciznije. Kao da je sasvim izgubio glavu, on opet započe: - Zamjeniče ministra i pretpo¬stavljeni - ali ovaj put mu to ne zamjeriše, te malčice dođe k sebi. A onda ga spopade gotovo bezumna sigurnost, pa je počeo govoriti kao da deklamira prigodničarsku himni¬cu. Kraj pjesmice izgledao je otprilike ovako: - ...Nekoliko, ponavljam, nekoliko puta trudio sam se optuženog izvesti na pravi put. No svi pokušaji, svi popisi, ispitivanja i odredbe, nisu ga pogađale. Osobit, kakav jest, znao je doskočiti svakom upozorenju i mje¬rama koje smo poduzimali... Eto, obavijestim ga da meso peče, a povrće kuha. On sve to nekako smandrlja i što od svega ispada? Ispada kuhinjski odraz moralne propasti i poročnosti njegova tvorca. Zar to nije društveno neprihvatljiva djelatnost? Dok se društvo trudi i tovi piliće, gospodin puni trtice ukiseljenim iznutricama i povrćem. Ali to je tek pri¬mjer. Što se događalo prije no što mu je ograničeno ku¬povanje namirnica, bolje da vam ne pričam. A tek nje¬govi stavovi o javno priznatim prehrambenim kategori¬jama? Da vas bog sačuva! Uostalom, to će potvrditi i svjedoci, mlađi istražitelji. Završio je, igrajući se pravnika iz filmova: - Zasad samo pogledajte i prosudite. Pogledajte to zapanjeno, skrušeno lice koje se čudi što ga u istražnom zatvoru ne tove kavijarom... Nažalost, tu ga opet prekidoše u punom zamahu i na¬rediše mu da skrati. On se duboko nakloni pretpostav¬ljenima i uperi prst u mene. - U interesu Javnog reda i morala, kao i našeg poret¬ka, tvrdim da je kriv. To, gospodo suci i porotnici, ja nikada neću poreći. Tvrdim, kriv je! Kad posjedoše jadnog "šefa", iz amfiteatra se začu neujednačen pljesak mlađeg istražitelja i strojopisara, ali im sudac začepi usta. Pojavi se ona grdosija za iznuđivanje odgovora i stade ih gurati napolje. Jedan od porotnika, sada opet u svojstvu pretpostavljenoga, nagne se prema "šefu" i glasno ga ukori. Podčinjeni se pokori i izdera se na mlađeg istražitelja. Ne znam što je govorio, vikao je nerazumljivo, ali ipak saznah da su ona dva mamlaza "šefovi" svjedoci. To je čuo i sudac, pa onda i on poče urlati. "Šef" mu se ispričavao, naiz¬mjence izvikujući - zamjeniče ministra, gospodine suče - kao da zna kada se govori o pitanjima Ministarstva, a kada opet traje parnica. Dok je trajala prepirka, ja u glavonje zaduženog za nedobivene odgovore iskamčih cigaretu. Pripaljujući mi, on se smješkao, ne razumijevajući ništa. Oklijevao sam približiti usne plamenu, u strahu da mi ne odvali šamar. S takvima se nikad ne zna. No benzinac glasno škljocne... - Klik! To je prenulo već umireno tijelo suda i oni se okrenuše prema meni. Gledali smo se nekoliko trenutaka u pot¬punoj tišini, a ja sam i dalje pušio.
- Otkud vam cigareta? - upita me zapanjeni sudac. Samo slegnuh ramenima i pokazah na gorostasa. U svojstvu zamjenika ministra, on i njega potjera van i reče da će ga pozvati kad ga budu trebali. - Ne treba, on nije svjedok - uplete se tužitelj, želeći smiriti stvar. Opet sudac, najviši pretpostavljeni u dvo¬rani, tiho opsova. "Šef" se odmah primiri. Pa se zapilji u dim cigarete. - Tko vam je dopustio da pušite? Podigoh pepeljaru i rekoh kako nisam znao da bra¬
nitelji ne smiju pušiti dok traje parnica. On mi reče da sam zasad još optužen. Ispričah se sucu i porotnicima, te ugasih cigaretu. Tek što sam to učinio, sudac blago prozbori... - Riječ ima obrana! U tako lagodnoj atmosferi otpoče moja obrana. Naj¬prije sam rekao kako "šefa" poznajem tek mjesec dana i kako se za to vrijeme on, možda, i trudio dokazati ne¬ke stvari, ali je to činio tako nespretno da ja nisam mo¬gao shvatiti kako mi želi dobro. Kada sam kasnije pri¬mio popis namirnica, ja sam se njega do u tančine pri¬državao, čak i kad su ograničenjima priložili i recepte. - To što sam i dalje kuhao, ali ponavljam, sve po propisima koje je odredilo Ministarstvo, ne smatram nikakvim zlom... Zbog čega, slavni sude, ne bih punio trtice povrćem? Zbog čega ne oplemenjivati taj inače najmasniji dio kokice? Zar je to zločin uperen protiv poretka? Ako tako smatrate, prošetajte jednom u proljeće seoskim dvorištem. Vidjet ćete kako se život obnavlja, a mlade životinje idu pod nož dragovoljno, kako bi uljepšale svečanost prirode. U tome, na kraju, leži snaga čovjeka, snaga društva, snaga poretka. Zar je to neka protu¬društvena djelatnost? Ako jest, slobodno mi sudite! Tu i mene prekinuše s obrazloženjem kako nije moja stvar određivati zbog čega će mi se suditi. Ja sam im potom još malo objašnjavao svoju filozofiju prirode i kad više nisam imao što kazati, ponovih da odbijam optužnicu i da nisam kriv! Sudac je tada naredio da počne dokazni postupak. Opet u svojstvu optuženoga, morao sam ustati. To je učinio i "šef" koji se ušetao pred mojim stolom, kao pravi tužitelj. - Koliko sam shvatio, maločas ste tvrdili da vam je zivot na selu draži od života u gradu. Odgovorih da to nisam rekao, ali da je u pravu. – Zbog čega? - Život na selu je zdraviji i jednostavniji. Već stotina¬ma godina tamo se nije ništa promijenilo. - Vama smetaju društvene promjene? Rekoh da nije o tome riječ. - Nego o čemu? - Zrak je čišći, hrana zdravija, nema zagađivača, nema industrije... - Vi ste protiv industrije? - Ne, ali ne volim tvornički smog. - Dakle, trebalo bi da zbog vas tvornice obustave rad, da društvo uspori napretke? U zvratih da to ne bi bilo moguće, čak ni kad bih ja to želio. - Ali vi to ipak želite? - Ne znam, ne želim... - Ne želite ili ne znate? - Dobro, ne želim! Zastavši na jednome mjestu, on nakratko prekide ispitivanje. Onda tiho upita: - Zar ne znate da o industrijskom napretku ovisi napredak društva u cijelosti? - U istražnom postupku smo zajednički ustanovili da napredak društva i budućnost čovječanstva ne ovise o industriji. Ovise o mnogo čimbenika, uključujući i hranu, uzgoj stoke i preradu povrća...
- Maloprije ste rekli kako vam više odgovara seoska hrana. - Da, to mogu opet ponoviti. - Kad biste samo mogli, vi biste zadržali postojeće stanje u interesu svog trbuha. - Vi imate nešto protiv postojećeg stanja? - Kako se usuđujete, jasno da nemam! Ali, također, ne mislim samo o svom drobu. Rekao sam da to nema veze, no sudac me upozori da odgovorim na prethodno pitanje. Ponovio sam da to nema nikakve veze s mojim trbuhom, a da pitanje nisam razumio. "Šef" se tada odmaknu od mene i okre¬nu se poroti. - Nisam pogriješio, optužujući ovdje prisutnog za društveni defetizam. Gospodin bi želio vratiti kotač po¬vijesti unatrag, u doba mraka i mučenja, kako bi mo¬gao uživati. Ne samo da tvrdim da je optuženi nepo¬pravljivi hedonist i pesimist, što je odmah uočljivo iz njegovih stavova o hrani i budućnosti, štoviše, usuđu¬jem se kazati da je u svom anarhizmu izrazito reakcio¬naran. Ja tada ustadoh i upitah ga smatra li, mozda, da po¬stoji i progresivni anarhizam, no on se odmah pozove na suca koji uvaži prigovor na moje pitanje, s obra¬zloženjem da se tako što ne može pitati službenika Mi¬nistarstva za Javni red i moral. Pokušah objasniti da je on sada tužitelj, a ja svoj branitelj i da bi mi po zakonu morao odgovoriti. Upozoriše me kako to nije ni po jed¬nom zakonu, a osobito ne po ovom o kojem je ovdje riječ. - Želio bih vidjeti taj zakon - povikah uzrujano. Sudac tada pucnu prstima, a "šef" donese neku mapu. - Ovo je vaš dossier! - Ali to nije zakon, ja hoću vidjeti po kojem mi se zakonu sudi! - Već znate da vam se ne sudi po zakonu. Sudi vam se po vašim prekršajima. "Šef" se uplete i napomene kako bi se po njima moglo napisati cijelu knjigu zakona, ali mu opet jedan iz po¬rote naredi da sjedne. Sudac tada upita imam li što do¬dati. Obeshrabren, rekoh da nemam.
Tada, kao da je već sve gotovo, uvedoše prvoga svje¬doka. Bio je to onaj stručnjak za podvodni svijet i bu¬dućnost ljudske vrste. Ćim je ugledao zamjenika mini¬stra, on zauze stav pozor i kratko salutira. No, sudac ga hitro posjedne. Htjedoh postaviti prvo pitanje, ali mi rekoše da pred¬nost ima tužitelj, budući da je to njegov svjedok. Kad sam napomenuo da ja nemam svjedoka, uzvratiše da mi to nije ni dopušteno. U međuvremenu, "šef" se već okomio na mlađeg istražitelja. - Vi ste nekoliko puta ispitivali optuženog? -Da! - Recite sada pred sudom, kakav ste dojam stekli o njemu? Ja skočih i rekoh da on ni na šta ne može odgovarati, jer nije prisegnuo da će govoriti istinu. To je, čini se, na¬ljutilo i samog suca. - Vi mislite da bi službenik moga Ministarstva mo¬gao lagati svojima pretpostavljenim, i to na sudu? - Mnogi službenici lažu svojim pretpostavljenima. U mom poduzeću to je svakodnevna pojava. - Zato vaše poduzeće i stoji tako loše, osobito otkad su počeli zapošljavati ljude poput vas - uskoči "šef", promrmljavši da mi ni tamo ne predstoji blistava budu¬ćnost. Sudac tada upotrijebi bat i uspostavi red. - Pazite što radite. Ja neću dopustiti da netko u mojoj nazočnosti napada državne ustanove. Nakon kratke stanke, tužitelj opet pozove svjedoka da iznese dojmove o mome karakteru. Mlađi istražitelj se uozbilji i započe. - Sve u svemu, tužna priča... - Ne pita vas se je li priča tužna ili vesela. Odgovorite smjesta i što kraće - zaviče zamjenik ministra. Meni je odmah laknulo. Svjedok se ispriča sucu i nastavi... - Oprostite što sam se zanio, ali kad se radi o ovom ćovjeku, ja se naprosto ne mogu obuzdati. Vidite, tije¬kom istražnog postupka imao sam prilike nekoliko pu¬ta razgovarati s njim. To su sve bila rutinska pitanja ko¬ja obično vode zadovoljavajućim odgovorima. No, u njegovu slučaju sve je uvijek bilo sasvim naopako... Govorio je tako glupavo da su na njega morali neko¬liko puta podviknuti, na što se on opet okomio na tajne mora, te zaključio da sam vrlo opasan i neugodan tip koji nema ni trunčice ljudskog optimizma. Kad je želio završiti u vrlo tužnom tonu, govoreći o potrebi očuva¬nja stečevina našeg poretka, oni ga gotovo izbaciše van. Bi¬li bi to i učinili, već su pozvali onog zamlatu, no ja se upletoh i zamolih za riječ. Odobrili su mi samo tri pita¬nja. Hitro sam mu pristupio, a on me gledao s prezirom. - Na koji način vi pripravljate ribu? Uzvrpoljio se. Gledao je na sve strane, ali pomoći niotkud. Morao je odgovarati. - Pa kuham je u vreloj vodi, sve u svemu tridesetak minuta. - I to je sve? - Čega tu još može biti...? Ja sam mu sasvim prišao i naslonio se rukama na ogradu mjesta za svjedoke. - Tvrdim da vi nikada niste kuhali ribu. Ribu se naj¬prije mora očistiti, posoli ti. Zatim je se stavlja u hladnu vodu, dodaje se začine, ulje, razne vrste povrća. Kad voda provrije, ne kuha se više od desetak minuta. Vi ste, dakle, lagali ovom sudu i svojim pretpostavljenima! "Šef" me prekine, primijetivši da se nikoga ne tiče ka¬ko mladi istražitelj priprema ribu, te da je to njegova osobna stvar. No, ja rekoh da sam ga to pitao u cilju is¬trage i dokaznog postupka, a da je on izmislio odgovor. Sudac mi je dao za pravo. "Šef" prostrijeli svoga podčinjenog pogledom od ko¬
jeg bi svatko normalan ostao na mjestu mrtav. Svjedo¬ka uhvati užasan strah, te u očajanju skoči sa stolca i pritrča sučevu stolu.

- Nisam znao što bih mu odgovorio. Sve sam učinio u interesu suda i Ministarstva. Vjerujte mi, to ću uvijek i činiti. Zar sam ja kriv što ne volim ribu... Ni moje posljednje pitanje nije uspjelo zadržati grma¬lja koji je sada prvi put nešto razumio. Zgrabio je mla¬đeg istražitelja i doslovce ga iznio van, dok se on kopr¬cao, pravdajući se. - Kako netko tko ne voli ribu može optužiti mene, koji volim ribu, da ne vjerujem u budućnost čovječan¬stva? Ubrzo me uvjeriše kako je to više nego moguće, jer budućnost ne ovisi isključivo o ribi. Ja uzvratih kako sam upravo to rekao tijekom istrage, ali me odmah pre¬kinuše i upozoriše da ne poistovjećujem svoje stavove s onim što je rekao zamjenik ministra, opet u svojstvu suca. Tako su mi stalno branili govoriti, i to baš u trenuci¬ma kad mi se činilo da ću uspjeti nešto dokazati. Tužitelj je u međuvremenu izveo nekoliko vrlo nedoličnih tirada u kojima se sve svodilo na to da rušim poredak. Porotnici su bili zadovoljni, no sudac se još mrštio. Mi¬slim da bi me vratio na popis namirnica kada bi posto¬jala i najmanja mogućnost da to učini. Daktilograf je, naime, u tijeku svjedočenja svašta natrabunjao, sav se jadan zbunio, tako da i njega umalo izbaciše... "Šefova" pitanja neću ponavljati, navest ću samo ono što sam ja govorio. Prvo upitah može li navesti neku moju rečenicu sa sa¬slušanja koja bi mu dala za pravo da me smatra defetis¬tom. - Ne, ne mogu, ja sam o vama stvorio opći dojam.
- Kakav opći dojam? - Na osnovi vaše pojave i ponašanja. - Ponašao sam se nedolično? - Niste htjeli odgovarati. - Sjećate li se na koje pitanje? - Otprilike. - Možda na ono o ciganskom loncu?
- Da, premda ne znam je li bilo riječi o ciganima. U svakom slučaju radilo se o nekakvu loncu.
"Šef" se ukočio, spreman da skoči, ali sučev ga pogled zadrža prikovanog za sjedalo. Ja se tada osmjehnuh, pr¬vi put otkad je počela parnica. - Nije bilo ni riječi o loncu, a najmanje o ciganskom loncu, jer takvo jelo, koliko ja znam, ne postoji. Zamjenik ministra se opet počeo nelagodno meškoljiti. Porotnici zamrmljaše kao da reže. Daktilograf se vidljivo tresao. - A ne, ne možete vi mene zavarati. Ja sam pisao sve, što ste govorili, stoga se i ne sjećam baš najbolje. Moje bilješke svjedoče umjesto mene. One ne zaboravljaju. Nije bilo potrebno ni napominjati da se zapisane stvari lakše pamte, te da bilješke ne mogu svjedočiti. Prije negoli je uspio prozboriti još neku idiotariju, sudac mu samo prezrivo mahnu rukom, oslobađajući ga muka. Čovjek ode, sumnjajući u svoje pamćenje i zdrav ra¬zum... Kako se približavalo vrijeme ručku, zamjenik mini¬stra i pretpostavljeni porotnici postajali su sve nervo¬zniji. Ja sam, naprotiv, bio posve miran. Pomisao na ri¬blje konzerve nije me osobito privlačila. Mislio sam o prošlogodišnjem ljetovanju i svježoj ribi koju mi je gaz¬darica svakodnevno donosila. U početku je nastojala zadovoljiti me na sve moguće načine, no kad je otkrila kakav sam kuhar, oduševljeno je prihvatila da kuham za oboje. To nas je zbližilo, kao i neki intimniji detaljčići kojih se nerado sjećam. Bila je mlada, ja sam svašta na- '~ obećavao, a ništa ispunio... Ne bih je volio vidjeti kao "šefova" svjedoka. Dok sam tako maštao, nalakćen o stol, on se glupirao pred sucem i porotnicima. Ali daleko sam otplovio, te ga nisam ni slušao. Prekinulo me iznenadno pitanje za¬mjenika ministra. - Imate li još što dodati? Samo sam slegnuo ramenima. On je već ustao i samo kratko rekao: - Porota će sutra obavijestiti sud o svojoj odluci. I ode sudac kući na objed. Iz sasvim prazne dvorane izveo me stražar. Na ulazu u ćeliju zadrža me nakratko. - Kako je bilo? - Loše. Stražar uzdahnu kao da sam mu se smilio. - Bi li pomogao komadić svježega kruha? Rekoh da nemam ništa u zamjenu. Na to on izvadi moj sat i uzvrati da sada, po svoj prilici, nema nikoga u kuhinji, te da će mi ipak donijeti. Tek sam se opružio na tvrdom ležaju, kad eto ti njega s dvije kriške. - Evo tako, neka vam se nađe! - Hvala! - Ne zahvaljujte. Ja sam vaš dužnik. Žena je presret¬na zbog sata - reče igrajući se satnim lančićem.Ostadoh sam. Sasvim iscrpljen, ubrzo zaspah.

13. OŽUJKA

Porota me proglasila krivim. Kako je naglašeno ¬jednoglasnom odlukom. Dok su čitali presudu, ja sam razmišljao što bi se dogodilo da su glasovi bili podije¬ljeni. Sigurno bi u tom slučaju glas porotnika koji me okrivio vrijedio dvostruko. Bila su, naime, dvojica. No, oni su se suglasili, kako i priliči pretpostavljenima koji rade u istom Ministarstvu. "Šef" je bio ganutljivo ras-položen, kao da je u posljednjem trenutku spasio drža¬vu, pa mu sada dodjeljuju medalju za zasluge i hra¬brost. Ali nije se usudio ni pisnuti, vjerojatno su mu to nakon jučerašnjeg lakrdijanja zabranili. Svjedoke, zbog razumljivih razloga, nisu pustili ni blizu dvorane. Onda svi ustadosmo u isti mah. Sudac se pripremao pročitati presudu. Kako i dolikuje visokom državnom funkcionaru, govorio je naizust, pogledavajući tu i ta¬mo u posebno pripremljene bilješke. Taj dokument da¬nas je već propao, a sadržavao je završne pojedinosti ne¬obične parnice - izmišljenu presudu na kraju izmišlje¬nog suđenja. Ona je glasila otprilike ovako: - Sud je potvrdio navode optužnice i proglasio optuženoga krivim za navedena djela. Kako za istrage, a ni poslije - tijekom samog suđenja, optuženi nije pokazao ni najmanju volju da se popravi, sud se odlučio za naj¬višu kaznu: "Optuženom se zabranjuje kupovanje i nabavljanje svih vrsta prehrambenih proizvoda, kao i uzimanje hrane u državnim i privatnim restoranima i gostionica¬ma. Presuda je pravomoćna od 15. ožujka i vrijedi neograničeni vremenski rok." Tako se završilo veliko finale u improviziranoj sudnici na prvom katu Ministarstva za Javni red i moral. Bijah osuđen na gladovanje, od prekosutra pa do vječnosti. Moji suci su se razišli i ja ostadoh posve sam, ali ipak slobodan da idem kamo god hoću. Spustio Sam se u ćeliju i pokupio svoje stvari. Na izlasku me očekivao "šef". Vratih mu njegovu crnu kravatu. - Bolje bi bilo da sam vezao svoju. Nije odgovorio. Nisam izdržao, pa ga upitah gdje je najbliži restoran. On mi zabezeknut odgovori da ne zna. Ja rekoh da ću se u tom slučaju već nekako snaći, jer presuda postaje pravomoćnom tek od 15. ožujka. Ma koliko se turobno osjećao, ručao sam bogovski. Tatarski biftek, juhu od volovskog repa, pa onda teleću roladu punjenu jajima. Napokon, opet sam slobodan čovjek i mogu raditi što mi je god drago. Istina, još samo dva dana, ali već i sami znate da nikada ne razmišljam o budućnosti ljudske vrste. Ne mislim čak ni o onome što će biti sutra. A tek prekosutra? Dotad je cijela mala vječnost.

III.

15. OŽUJKA

Da su pojmovi poput "vječnosti" vrlo ne određeni, uvidio sam vec danas. Vrijeme slobode i izobilja isteklo je mnogo brže negoli sam ocekivao. Danas je, naime, postala pravomoćna presuda Ministarstva. Pa ipak, ja sam se jučer opskrbio te ne moram strahovati barem još nekoliko dana. Kupio bih ja i više, no ponestalo mi je novca. Kada sam iz banke podigao svoju ušteđevinu, prodavaonice su bile zatvorene. Danas je državni praz¬nik, a ja slavim prvi dan gladi i povrh svršetak moje činovnicke karijere. "Šef" se pokazao dobrim prorokom kad mi je to prorokovao na suđenju. Jučer sam dobio otkaz! Kako mi je u zatvoru istekao odmor, ujutro sam kre¬nuo na posao, ali su me odmah uputili direktoru, koji mi je to bez oklijevanja priopčio. Rekao je da ne mogu zadržati na platnoj listi otpadnika od društva kojeg je osudilo Ministarstvo. Prije negoli sam otišao, upitao me na koga sam mislio kada sam na suđenju tvrdio da naši službenici lažu svojim pretpostavljenima. Odgovorih da sam mislio na sebe. Na to mi je rekao kako zato ne mogu podignuti otpremninu. Kad sam napomenuo da je to protuzakonito, direktor mi je uzvratio da ga tu¬žim. - Otpremninu ste već spiskali neradom i lažima. Rekoh da se otpremninu daje kako otpušteni ne bi gladovao dok ne nađe novi posao. - Kad se radi o vašoj koži, onda ste optimist. To već graniči s bezumljem. Svjesni ste valjda na što ste osuđeni? Uzvratih mu da me i sama pomisao na to da ga više neću morati gledati ispunjava još većim i bezumnijim optimizmom. Pocrvenjevši, on me istjera iz sobe. Iziđoh polako, zalupivši vratima što sam jače mogao.
Dok je moja činovnička karijera završila više nego ja¬dno, život društvenog otpadnika donio mi je već danas neočekivanu slavu. U svim dućanima i restoranima osvanula je moja slika, ovaj put bez ikakva teksta. Net¬ko neupućen pomislio bi da sam postao predsjednik dr¬žave ili barem nacionalni heroj. No, jasno, osoblje je uza sliku dobilo i prijepis presude, i upute kako se po¬našati ako me slučajno ugledaju. Uza svu ozbiljnost prilika u kojima sam se našao, po če lo me je sve tO zabav¬ljati. Ugodno je znati da ljudi na svakom koraku susre¬ću vaš portret, ni ne znajući o čemu je riječ. Hodajući jutros ulicom, osjećao sam se nekako revolucionarno. Zbog toga sam, valjda, prvog dana prisilnog gladova¬nja vrlo nepromišljeno pripremio veličanstveni banket u svoju čast. Nepromišljeno, jer za pripremanje jela utrošio sam gotovo polovicu, ionako skromnih, zaliha. N o, već sam jednom izjavio da užitak nije razuman, osobito kad je posrijedi državno priznati sladostrasnik, koji je svojim trimalhionstvom umalo srušio poredak i ugrozio opstanak ljudske vrste. Kad smo već kod budućnosti čovječanstva, navest ću vam recept za pripremanje pastrve, pošto smo na suđe¬nju i tako ustanovili neraskidive veze ribe i futurologi¬jc. Upravo s tim gurmanlukom završio sam revolucio¬narni banket. Dakle, svježu pastrvu sam napunio maslacem, zamo¬rao u foliju i stavio u pećnicu da se prikuha. Posebno sam na maslacu ispržio malo sitno rezane slanine i mlje¬venih oraha, a u drugoj sam posudi pripremio preljev od maslaca, brašna, mlijeka, kapara i badema, također "protjeranih" kroza stroj za mljevenje. Ribu sam polo¬zio u posudu s orasima i slaninom, a zatim prelio gus¬rim bešamelom s bademima. Tako sam je pekao sve dok se nije uhvatila korica, te je pastrva počela naliko¬vati na pecivo. Postupak se unekoliko razlikuje od onog Isusova, jer sam ja ribu pretvorio u kruh, dok je on te darove prirode dijelio narodu posebno. Pa ipak, vjeru¬jem da nam se osjećanja pri tome nisu mnogo razliko¬vala. Bili smo, naime, podjednako osamljeni. On pred Bogom i narodom, ja pred društvom i poretkom. Kusao sam u otpadničkoj samoći, razmišljajući kako bih svijet mogao osloboditi ljudi poput "šefa". No, mo¬ja nepopravljiva sklonost užitku otupjela mi je revoluci¬onarnu oštricu. Ponekad je lako biti ovca, barem dok su vuci siti.

16. OŽUJKA

Danas su se zbile dvije značajne stvari. Najprije sam u Gradskoj knjižnici naišao na vrlo zanimljivu knjigu. Učlanio sam se bez velikih teškoća, budući da još nisam počeo tamaniti knjige, pa moj portret nisu imali. Ne znam, uostalom, ne znam kako bih se osjećao među svim velikanima koji su mrko gledali sa zidova. Dok sam premetao po udžbenicima o temi "prehrani se sam" u kojima se pomno opisuje kako se lovi i priprema zmije, ježeve, puhove i ostale stanovnike prigradskih ravnica i šuma, dođe mi pod ruku prilično uništena knjižica. Na otrcanim koricama isticao se naslov:

GABIUS APICIUS
DE OPSONIIS ET CONDIMENTIS SIVE
ARTE COQUINARIA ROMAE
AUGUSTAE

ili kako je pisalo u prijevodu:

GABIUS APICIUS
O HRANI I JELIMA KAO
I O KUHARSKOM U MI]EĆU CARSKOG RIMA

Kako je u predgovoru naglašeno, knjižica je sadržavala prvu zbirku recepata u povijesti kulinarstva. Odlučio sam je posuditi...

Druga značajna stvar odigrala se također u knjižnici. Sjeo sam za jedan od stolova za čitanje i počeo listati spomenuti knjižuljak, kad mi pristupi neki čovjek pri¬lično gruba izgleda i upita je li slobodno mjesto za stolom. Odgovorih da jest. On je nekoliko trenutaka stajao preda mnom, promatrajući me. Tada sjede meni nasuprot. Šutio je vrlo kratko, a onda iznenada reče: - Ja sam vas odmah prepoznao. Uzvratih da ga ne poznajem. - Nisam rekao da se poznajemo. Ja sam vas prepoz¬nao! Kazao sam da se zbog toga osjećam vrlo počašćenim, ali da uza se nemam nijednu svoju sliku, jer mi još nisu uručene. Kad ih dobijem, sigurno ću mu jednu poslati. No, čovjek se nije dao zbuniti. - Ja potpuno razumijem vaš gnjev. - Tko vam kaže da sam gnjevan? - De, de, ne ljutite se, ja sam vam samo htio pomoći. Kad uzvratih da ne razumijem kako bi mi mogao pomoći, on se lukavo nasmiješi. - Uskoro ćete ostati bez hrane. Rekoh da imam priličnu zalihu.
- Što znači nekoliko dana prema onome što vas očekuje..., a taj se trenutak neumoljivo približuje.
Čudim se kako mi odmah nije postao sumnjiv. No, ja sam tada mislio o drugim stvarima... - Bilo mi je neobično drago. Sada me, molim vas, pustite da čitam u miru - rekoh vrlo odrješito.
Ali on se nije dao ni otjerati. - Bolje da se predstavim. Trgujem mesom i ostalim potrepštinama na veliko i malo. Oprezno sam podigao glavu, ništa ne govoreći. - Vidite, kad potrošite zalihe i ostanete bez namirni¬ca, dovoljno je da me potražite u kavani "Zastava". Ostalo prepustite meni.
Nisam rekao ni "da" ni "ne". - Jasno, to će koštati malo više, s obzirom na opas¬nosti što vrebaju na svakom koraku. Sad sam, ipak, blago klimnuo glavom, dajući mu na znanje da sam ga razumio. Čovjek tada ustade i pruži mi ruku, ali kako se ja ne pomakoh, samo tiho proz¬bori:
- Vidimo se u "Zastavi". Izišao je iz čitaonice, oprezno se ogledavajući. Ne zna¬jući još što bih o svemu mislio, uzeh Apiciusa i uputih se kući. U ugodnoj polutami moje kuhinjice, rimski me isto¬mišljenik zabavlja drevnima kuharskim vještinama, a pomisao na trgovca iz "Zastave" ne da mi mira i kvari ionako promjenljivo raspoloženje.

17. OŽUJKA

Kad vam ukratko prepričam životopis Rimljanina Gabiusa Apiciusa, bit će vam mnogo jasnije zbog čega me knjižica naprosto oduševila. Ponekad nas i davni ljudi spašavaju more osamljenosti! Ako je vjerovati predgovoru, što ga je napisao neki Nizozemac, također provjereni epikurejac, Apicius je živio u doba careva Augusta i Tiberija. Uvjereni repu¬blikanac i gurman, ubrzo je dospio na crnu listu tajne policije, koja ga je progonila zbog rasipništva. Dok je još August bio živ, Gabius je provodio dane u priličnom izobilju i raskoši. Kuhao je i prikupljao recepte diljem Carstva, putujući zbog svoje knjižice u najzabačenije di¬jelove imperija. No, kad Tiberije dođe na vlast, a Ri¬mom zagospodari Sejanova tajna policija, i jadni se Ga¬bius našao unebranu grožđu. Istrage, upozorenja i ograničenja kretanja zagorčavale su mu život. U očaja¬nju, on se odluči otrovati. Ali kako? Neobičan kakav je bio, sastavio je recept od prilično opasnih slastica i na¬zvao ga EPITAFOM. Umro je uživajući gotovo bez bol¬no, zadovoljan što je ipak uspio završiti svoj ARS COQUINARIA ROMAE AUGUSTAE. Otišao je bezbolno, kako i dolikuje pjesniku i filozo¬fu. Kažem pjesniku, jer je svoju kuhinju uspio pretvo¬riti u poprište epskih zapleta. No, postoje jednostavni¬ji, gotovo lirski primjeri Gabiusove darovitosti. Budući da me popis namirnica naučio poštovati perad, navo¬dim vam eto:

PULLUM ELIXUM EX IURE SUO

ili

KUHANA KOKA U UJUŠKU VLASTITOM

Pjevao je:
"Nadrobi papra i lovora, mente listic i malo tima,
Miješaj s medom i datuljama, da ugodno bude svima.
Pa dodaj octa-kvasine, kapljicu ulja i starog vina,
U kokinu juhu to potopi, sa začinom od kumina... "

Oduševljen, recitirao sam recept, zanoseći se pri ho¬du, kao da plešem. Na trenutak mi se učinilo da ga vi¬dim u kuhinji, umotana u bijelu togu, kako se vrzma oko štednjaka. Kakvo li će mi iznenađenje pripremiti moj prijatelj Gabius? Na stropu se prelamalo svjetlo ulične rasvjete, te se sve pretvorilo u akvarij pun riba. Iz spavaće sobe dopiralo je groktanje mladih praščića, a u ormaru su pjevale kokice, guske i patkice. Cijeli pod bio je ukrašen i pokriven najmirisnijim travama i zači¬nirna... Tako se i ja uputih u kuhinju i po čeh pripremati ve¬čeru. Jednu od posljednjih. Ponio sam dragi knjižuljak. Sada razumijem ljude koji se oduševljavaju književnoš¬ću. Knjiga je ponekad najbolji prijatelj.

19. OŽUJKA

Za drugovanje s pjesničkim velikanima dovoljno je malo mašte i sposobnosti uživljavanja. Za. druženje s kuharom filozofom, nužan je pun želudac. Danas, nažalost, sebi ne mogu više priuštiti ni jedno ni drugo. Zalihe su već pri kraju, a zanos koji me držao proteklih dana posve je splasnuo. Počeo sam osjećati posljedice svoga nesvakidašnjeg izgnanstva. Sinoć sam posljednji put kuhao, a danas se prehranjujem starim kruhom i ostacima marmelade. Ne može mi pomoći ni Gabius sa svojim čarobnim travama. "Šef" i njegovo Ministarstvo napokon su došli na svoje!
Pa ipak, jutros sam ustanovio da i dalje motre na mene. Otkrio sam da je netko preturao po mojoj vreći za smeće. To me nije nimalo začudilo, jer na smetlišti¬ma počinju i završavaju sve istrage. Osobito ako su uperene protiv revolucionara moga kova. U takvom slučaju, svaki otpadak pretvara se u neoboriv dokaz. A ja otpacima nisam nikad oskudijevao. Čak sam i susjed¬ima zbog toga bio sumnjiv. To me odmah navede na pomisao da sa mnom nešto nije u redu. Ne mogu, dovraga, sumnjati u cijeli svijet, samo zato što na život gledam drukčijim očima. Jedna stara izreka kaže da je čovjek postao onog trenutka kada se majmun pogledao u zrcalo. Moj predak je vjerojatno tamo već zamijetio pečeno prase. Možda su i drugi tada postali mesožderi, no razlike u evolucijskom procesu nikada nismo uspjeli uskladiti. Ni Gabius sa Sejanom, ni ja sa "šefom". Mi, naprosto, pripadamo različitim vrstama i ne možemo se nagoditi. Ako u interesu društva moram gladovati, to je vjerojatno zbog toga što se ljudi poput "šefa" prečesto gledaju u zrcalu. Da nije tako, posve se sigurno ne bi upustili u pustolo¬vinu s mojim portretom. Otisnut, on je neuništiv kao i Gabiusova knjiga. Možda će me potomstvo zbog toga zabunom uvrstiti u velikane.

23. OŽUJKA

Nakon dugog vremena, prošao je cijeli dan, a da ništa nisam stavio u usta. Jednom sam, naime, u djetinjstvu bolovao od trbušnih kozica, pa mi je liječnik zabranio na nekoliko dana jesti. Da zavaram glad, majka mi je davala vodu u kojoj je prokuhala rižu. Oni su jeli rižu s graškom, a ja sam pio sluzavu vodu. Tada mi je to izuzetno godilo. Pošto sada nemam riže, ne mogu si priuštiti ni takvu dijetalnu zakusku. Čak ni virtuoz Gabius ne govori ništa o kuhanju i prehranjivanju bez hrane. To je, nažalost, nemoguće. Tako što mogu si dopustiti samo pretpostavljeni ili zamjenici ministra kad valja održati neko suđenje mimo svih zakona. Vjerojatno zato što se po sličnim sudovima kuha stvari koje uopće nisu za jelo. Kada bi sve i bile jestive, sumnjam da bi ih itko mogao proba¬viti. Dobro je to primijetio onaj mlađi istražitelj kad je ganutljivim tonom objašnjavao funkcionalnost nekih državnih aparata. To prije što, barem dosad, nisam osjećao glad. Iako vrlo svrhovito, presuda u mom sluča¬ju još nema nikakve svrhe. Takvi su paradoksi mogući redovito kad je riječ o sukobu hedonizma i poretka. Osobito ako se odnose na okorjela prijestupnika poput mene. Nama je u duši da se dovijamo svim presudama, pa makar nam to i ispraznilo želudac koji već zavija i podmuklo reži, kao zvijer u gustom šipražju noćne džungle.

24. OŽUJKA

Zdvojan, jučer sam cijelog dana razmišljao što učini¬ti. Ali glad je pobijedila pamet, pa sam danas otišao u "Zastavu". Kako tamo nema ništa za jelo, mirno sam sjeo u kut i naručio bijelu kavu. Konobar me stalno pogledavao ispod oka, kao da sam mu odnekle poznat, a onda je valjda zaključio da pred sobom ima neku slavnu ličnost i brzo mi donio kavu, dostojanstveno se naklonivši. Prihvatio sam igru i nehajno se zahvalio, kako to čine velikani u sličnim prilikama.
Kad je otišao, počeo sam se ogledavati po kavani. Bilo je oko deset sati ujutro, "Zastava" je bila poluprazna. Umirovljenici su listali jutarnje novine, a neradnici poput mene ispijali prva pića, trošeći vječite praznike. Zatim sam pogledao kroz prozor. Na metalnoj rešetki sjedili su vrapci i živo raspravljali o neželjenoj nazočnos¬ti velikog, tamnosivoga goluba. Vani je život pjevao, a u "Zastavi" je vladao ugođaj mrtve tišine. Pošto me kava okrijepila, naručio sam još jednu. Konobaru je služenje poznatog čovjeka pričinjavalo neopisivo zadovoljstvo. Ubrzo sam ispijao šalicu koja se kao nekim čudom stvorila preda mnom. Tada ugledah onoga koga sam očekivao. Hodao je među stolovima kao da ga se život oko njega nimalo ne tiče. Mene odmah uhvati glad, i neka čudna jeza stade mi se širiti pod kožom. Još pomalo strahujući, priđoh njegovu stolu. On se ni ne pomače. Reče samo: ¬Sjedite - gledajući i dalje pred sebe. Sjedoh u potpunoj tišini. Činilo mi se kao da sam pred nekim šefom podzemlja. - Oprostite, ali ovako je sigurnije - govorio je tiho. ¬ Ne bi bilo dobro da nas vide zajedno. Kao što ste već zamijetili, ja u takvim prilikama obično šutim, a tada me uhvatio i strah. Oduzet, nisam ni pisnuo. Ali mog poznanika iz knjižnice to nije nima¬lo zbunilo. Opet je progovorio kao da me nema. - Vi ste, dakle, prihvatili moj prijedlog! Dobro! Sada mi recite što vam je sve potrebno. Uzvratih bojažljivo da bih kupio malo bifteka, svinje¬tine i nešto suhog mesa. Trgovac na veliko i malo podiže pogled i zapilji se u suprotan kut "Zastave". - Kada biste željeli da vam isporučim robu? - Što prije, ako može već danas. - Danas? Nikako! To je neizvodljivo. Možda sutra uvečer. - A koliko će koštati? - upitah ishitreno, nakon nekoliko trenutaka šutnje. Tu mi on počne potanko objašnjavati sve opasnosti preprodaje hrane osobama koje je osudilo Ministarstvo, povezujući to s nestašicom govedine i naglim skokom cijena. Sve u svemu, ispalo je da mu moram platiti go¬tovo deseterostruko od stvarne vrijednosti traženog mesa i povrh svega za sasvim nepoznatu količinu. Kad je završio, ja rekoh da mi je to preskupo. - Onda ništa od posla! Već je htio otići, ali ja ga zadržah. - Dobro, pristajem! Samo, molim vas, može li sutra? - rekoh otpisujući četvrtinu ukupne ušteđevine. - Vidjet ću što se da učiniti. U vašem je interesu da ne izlazite iz kuće, već me tamo čekajte. Isplatit ćete me, jasno, pri isporuci i to u gotovini. Dadoh mu adresu i trgovac se odgega kako se i poja¬vio. Kroz prozor sam promatrao kako prelazi cestu. Še¬šir je nabio na nos, onako kako je to činio "šef" dok me još posjećivao, ali ja tome nisam pridavao nikakvu po¬zornost, već sam se pomalo tresao od jeze i očajanja. I kad je iščeznuo, nastavih zamišljeno buljiti na ulicu, posve oduzet. Automobili su podsjećali na velike šted¬njake, ljudi na hodajuće štruce kruha. Među njihovim nogama igrali su se pečeni golubovi. Vrapci u lokvama kupali su se u lovačkom umaku. Čak je i kišica koja je počela padati krstila zemlju rajnskim pjenušcem... Konobara sam, kad mi je gurnuo račun pod nos, gotovo ugrizao za ruku.

25. OŽUJKA

Dobri moj Gabiuse, jesi li ikad gladovao i mučio svoj odabrani želudac prazninom i grčevima? Ja, eto, sada sjedim uza svoje malo ognjiste i maštam o davnim vre¬menima kad bijah sretan i zadovoljan. Sve me podsjeca na onaj tvoj recept kad si tikvicama vadio srce. Sjećaš li se:

GUSTUM DE CUCURBITIS FARSILIBUS

ili kako bih ja rekao:

PRIPORITIH TIKVICA SLAST

Išlo je nekako ovako:
"Tikvice dopola skuhaj, pa na hladno njih posadi,
A u drugoj zdjeli nekoj, nadjevak im ovaj radi.
Zdrobi papra i lovora, origana, juhe stavi,
Uzavreli mozak zatim, a bjelancem kremu spravi.
Pa razreži tikvice i srca im meka vadi,
A na mjesto srca, njima nadjevak slatki stavi.
Povezane u vrč zemljani, složi tada polovice
da ih kupa sok od papra, lovor, ulje, slatko vince. "

Ja sam ti sada, mudri moj, kao neka od tih tikvica. Ali ne znaju oni, ne znaju oni, Gabiuse Apiciuse, kako se sprema tvoje božanske nadjeve. Skuhali su me, razrezali i ostavili tako prazna, da gladujem. Da si ti u blizini, vec bi se našlo nešto mozga, koje jajce i miris¬nih trava. Cijela bi me ti ispunio, opet spretno povezao i umočio u nektar od slatkog vina, sve dok se ne bih oporavio. Jer glad je strašna! Znaš, ne mislim da je meni najgore otkad je svijeta i vijeka. Oduvijek ljudi gladuju. Neki zbog toga što nemaju, neki zato jer moraju. Što je razlog da ja gladu¬jem? Neko se Ministarstvo sjetilo da tako bude! Progo¬nili su i tebe, ali si im doskočio. Što da radim? Znam, ti bi mi savjetovao da izdržim i tako prosvi¬jetlim svoj duh. No, slab sam ti ja čovjek, Gabiuse moj. Eto vidiš, pristupi mi neka tipčina i ponudi svoje usluge. A ja? Ja kao kokoš, pravo u pecnicu! Nisam naviknut žrtvovati se, postojati, boriti se. Sitan sam, kako reče "šef", i nitko mi zbog toga ne može pomoći. Očajavao sam tako sve do sumraka, kad me trgne zvono na vratima. Ugledavši tipa iz knjižnice, svega nestade. Hitro sam ga uveo u sobu, a tek onda opazih da je došao praznih ruku. Kao da je razumio moj pogled, on se dobrohotno nasmiješi. - Ne brinite, sve sam donio. Siđite samo do smeca i uzmite tri plava paketa. Ni sam ne znam kako sam se našao u prizemlju. U skoro sam vec trčao uza stube, stežući vrećice s namirnicama. Kad sam se vratio, trgovac se vec smjes¬tio u fotelju i čekao. Odložih robu u kuhinju. - A sada me isplatite - reče on. - Da vidim što ste donijeli. - Tako se nismo pogodili. Donio sam što sam mogao. Cijenu smo već ugovorili. Nisam imao kud, te mu odmah platih. Brojio je novčanice, a ja sam pred njega iznosio piće. Pa ipak, u kuhinji mi se vratilo dobro raspoloženje. U prvom zamotuljku nađoh pola odojka tek odbijenog od sise. Ono jedno oko gledalo me kao da mi namiguje. U drugoj vrećici čekao me velik biftek, tamnocrven, boje tulipana, a pri dnu zamotuljka oko dva kilograma su¬šene kozletine koja je mirisala na planine. Ne vjerujući, otvorio sam i treći paket. Čovjek se sjetio da mi donese krumpira i primorskog kupusa. Bilo je to više no što sam očekivao. Činilo mi se da sam na lutriji izvukao glavni zgoditak. Kad sam zadovoljan, ne mislim ni o čemu, te sam, za¬misli, trgovca pozvao na ručak. On se u prvi mah malko nećkao, a onda pristade. Čak se ponudio da ode po vino. Zbog tebe, Gabiuse, zamolio sam ga da mi donese .i teglicu meda. Ti znaš zbog čega. Spremao sam se ,, pripraviti:

PORCELLUM ASSUM TRACTOMELINUM

kako sam ja preveo

MEDENOG PRŽOPRASCA

Čovjek se ubrzo vratio i pun nevjerice gledao kako u tavu stavljam med i papar, te sve to miješam s vinom i lovorom. U strahu da ću ga otrovati, potezao je iz boce i silio me stalno kušati. I ja sam pio dok sam stavljao but odojka u pećnicu. Kad se smjesa u tavi pretvorila u tamni sok, sjedosmo za kuhinjski stol i počesmo piti. Vino me brzo hvatalo, budući da već nekoliko dana nisam ništa stavio u usta. Trgovca je postupno napuštao strah, pogotovo kad je pečenka zamirisala iz pećnice . - Ovako nešto nikad nisam vidio... - govorio je zaru¬menjen. - Stari Rim i praščić s medom. U oduševljenju sam mu pričao o tebi, Gabiuse, kako si kuhao, koliko si volio život. Gotovo svaku rečenicu on je prekidao jednim: "Ma nije moguće!" - a onda je i dalje zapanjen slušao. Mislim da bi čak obukao togu da sam ga na to nagovorio. Na ruci je imao velik pečatnjak i svaki puta kad je zamahnuo pred mojim očima, sav u čudu, ja sam mislio da će me odalamiti, kao nekim bokserom. - Hoćemo li onaj medeni saft posebno ili s prascem? - Skupa. S mesom! On opali pečatnjakom po stolu i opet nagnu vina. Kad je butić bio pri kraju, iznesoh ga pred njega i prelih medenim zaprškom. Vratio sam potom sve u peć, nestrpljivo očekujući. Uskoro, to si mi valjda ti u pravi čas došapnuo, otvorih vratašca električnoga grot¬la i zastadoh sav u čudu. Pečenka se rumenila poput do¬boš torte, prelivena medom. Tebi barem ne treba tumačiti kako smo uživali. U početku oprezan, trgovac je odjednom počeo jesti velikim zalogaj ima, tako da umalo ostadoh gladan. Pa ipak, ostao je i meni poneki komadić, i to mi je vratilo svu izgubljenu snagu. Možda je bolje da nisam pojeo više, mislim nakon toliko posta. Medeni pržopras i teško vino vratili su me u tvoj zavičaj, Gabiuse, i uživao sam na italskom suncu, u palači na obalama Tibra. Pre¬prodavač nije ništa shvaćao, ali čim je pojeo i on se izvalio u sobi, poput prasca. Čak je tiho zapjevao... Onda se iznenada zapilji u mene. - Kad se ovako najedem, ja volim malo otpočinuti, a onda "um, um!" Kad rekoh da ga ne razumijem, poče mi pričati o nekim prijateljicama koje bi mogao pozvati kod mene. Rekoh da je bolje da ostanemo sami. No, kako je on navaljivao i neprestano mrmljao "um, um!", na kraju pristadoh i trgovac se prihvati telefona. Nisam znao što činim, moj prijatelju. Mnogo sam pio, a ono njegovo "um, um!" donosilo je pred moje oči slike plesačica koje su te služile ispružena u blagovaonici. Tvoja pjesmica samo je probudila i pojačala zaboravljenu strast. Na što si, dovraga, mislio kada si me učio:
"Pa razreži tikvice i srca im meka vadi,
A namjesto srca njima, nadjevak slatki stavi."
Uskoro je, uistinu, zazvonilo na vratima, i eto ti nje¬govih prijateljica ruku punih pića. Predstavio me kao svoga kupca, te posjedasmo na sofu. Meni je dopala neka crna grdosija koja me odmah počela svlačiti i poji¬ti. Ne znam više ni sam čime!? Sjećam se samo da sam kroz maglicu vidio mog poznanika iz knjižnice kako poskakuje po onoj drugoj, a onda se crna uzvera na mene i pokri mi vidik sisama. Dok sam pjevao kao praščić u medu, u glavi mi je odjekivala piska svirala i zvon cimbala, a sanjao sam da sam došao tebi u posjet, moj Gabiuse. Iscrpljen i pijan, prevalio sam se na sofu. Ničeg se više ne sjećam... Probudio sam se duboko u noć. U stanu je bio neopi¬siv nered, na podu su carevale prazne boce. Od trgovca i prijateljica ni traga. Kao isprebijan, oteturao sam u kupatilo i pustio da mi hladna voda curi vratom. To me oporavilo, ali kada dođoh u kuhinju, opet me spopade muka. Smrdjelo je na izgoreni biftek, a prljavo posuđe bijaše razbacano po stolu. Na pregoreno ulje u tavi net¬ko je bacio moj novčanik prisvojivši ostatak ušteđevine. Iznemogao, sjedoh na stolac i stadoh jecati - plakati, očajan. Gabiuse, carski istomišljeniče, ljudi nisu nikada tako jadni i osamljeni kao kad ih žigoše neka vlast. Što ti tada vrijedi revolucionarnost kada te svatko može opa¬liti po džepu i stražnjici. Ja nemam vojske istomišljeni¬ka koja bi me slijedila. Usamljen sam kao zečji brabo¬njak i ništa mi ne pomaže što se stalno kitim preljevi¬ma. Ljudi su pokvareni, moj učitelju, pa makar ih gos¬tio medom i prasetinom. Znaju oni da sve završava u zahodskoj školjci. Pa ipak, nadam se da me ti razumi¬ješ. Živim predano i zbog toga posrćem. Tko bi to objasnio kurvama koje ti oduzimaju posljednju imovi¬nu. Ne treba se ni truditi. Uostalom, zar tvoj recept o priporitim tikvicama ne završava nekako slično? Ako se ne varam, pjevao si otprilike ovako: "Da ih kupa sok od papra, lovor, ulje, slatko vince, Kad uzavre zovi smjelo, robinjice, goste, svirce." Sada kad se gase sva svjetla, znam da je takva sudbi¬na svih osobenjaka.

26. OŽUJKA

Nesreća nije nikad usamljena. Kad jednom krene naopako, onda tako ide do kraja. Takvi ljudi su obično slijepi, ne primjećuju stvari što su drugima očite. Pogrešku spoznaju tek kad je već prekasno. To vam je slično kao s pregorjelim jelom. Kad jednom izgori, nikakav trud i umijeće ne mogu više spasiti upropaštenu hranu. A spasa nema ni upropaštenu čov¬jeku! Kad vas jednom gurnu u provaliju, više se ne možete vratiti natrag. O tome se vjerojatno brine sud¬bina, da bi bilo manje nesretnih na ovome svijetu. Nisam ja preko noći ostao samo bez novca i hrane. Gotovo da sam izgubio samoga sebe. Da ne bi Api¬ciusa, ne znam kako bi sve svršilo! Oko podne zazvonilo je na vratima. Nisam otvarao. Sjedio sam u naslonjaču, nepomičan, okružen ostacima jučerašnjeg slavlja. Čuh kako se okreće ključ ubravi. Znao sam tko je došao i bijah posve miran. Pozdravih "šefa" i pomoćnike kao stare znance. U gle¬davši krš oko mene, nije mogao doći sebi. Naredi da mu donesu stolac iz kuhinje, a onda se strovali na nj. Duboko je disao, sređujući nevjerojatne dojmove. - Znao sam da ste poremećeni i opasni, ali ovo... tome se nisam ni u snu nadao. Samo slegnuh ramenima. Nisam imao volje bilo što mu objašnjavati. Pomoćnici su vršljali po kuhinji. U jedan zamotuljak strpali su ostatke jučerašnjeg pržo¬prasca i onaj izgorjeli biftek. U drugi, suhu kozletinu i sve povrće. Donesoše to "šefu", on otvori vrećice, krat¬ko pogledom ispita sadržaj, a onda ih vrati podčinjeni¬ma. - Lijepo, bogami. Sve smrdi na med i mlijeko. Nema što! Gospodin se pridržava odluke suda. Dok sam šutio kao zaliven, on ustade sa stolca i poče hodati po sobi, odgurujući nogama prazne boce i pre¬vrnute pepeljare. - Vi ste nas, dakle, mislili prevariti. Progovorih. Rekoh da nisam mislio nikoga prevariti, ali da više nisam mogao izdržati glad.
- Jedno je trpjeti glad, a nešto sasvim drugo priređi¬vati bakanalije. - Ni za to nisam kriv. Tako je ispalo. - A presuda, što je s presudom? Vi se ponašate kao da niste osuđeni. - Osuđen sam na smrt! U ljudskoj je prirodi da se tome protivi. Tu "šef" zastade, zapanjen. - Na kakvu smrt. Što trabunjate? Koliko se ja sjećam, nije bilo ni riječi o smrtnoj kazni. Uostalom, takve kazne ne spadaju u nadležnost Ministarstva. - Zabranjeno mi je kupovanje hrane. Od čega onda da živim? - To me ne zanima. Ja znam samo za presudu i tu sam kako bih provjerio koliko se nje pridržavate. Stadoh mu objašnjavati kako je bez hrane nemoguće živjeti. Izdržao bih možda tjedan dana, možda dva, ali onda bih sasvim sigurno umro. "Šef" se na to nije obazirao. Stalno je ponavljao kako njega zanima samo presuda, a ne koliko dana netko može izdržati bez hrane. - Uostalom, mi smo željeli provjeriti vašu odanost jednomu državnom Ministarstvu, a vi ste poklekli već na prvome koraku. - Znači li to da ste kanili ukinuti presudu? - Ne, to nikako. U vašem slučaju presuda je neprije¬porna i nemate prava žalbe. Samo odmahnuh rukom i primijetih da onda nema¬mo o čemu razgovarati. - Ja sam se morao nekako snaći, makar i kriomice. Tu "šefa" opet obuze već uobičajeni napad bijesa. Vi¬kao je da sam želio prevariti Ministarstvo i da će me to skupo koštati. - Vi niste samo poremećeni i opasni. Vi ste glupi! Mi¬slili ste da je suđenjem sve završeno. Ne, gospodine moj, vaš slučaj se nastavlja u životu kao i na sudu... net- ko je uvijek pokraj vas. Budalo, pa i trgovac je naš čov¬jek. Zaprepašten, rekoh kako to nisam primijetio, ali su i mi sada stvari mnogo jasnije. - Gospodin je vanjski suradnik. On je inače pošten i cijenjen trgovac, ali tu i tamo učini nam poneku uslugu. Pripomenuo sam kako sam se u njegovo pponašanje imao prilike uvjeriti. - Mislite na novac. To je također mjera kažnjavanja takvih kakvi ste vi. Polovica je isplaćena gospodinu za njegov trud, a druga polovica je namijenjena fondu za gladnu djecu.
- A novčanik? - Kakav novčanik? - Pa ispraznili su mi novčanik. - Tko to? - Gospodin vanjski suradnik i njegove prijateljice. "Šef" reče da s tim detaljem nije upoznat, ali da će ispitati...
- Uostalom, za svoj novac odgovarate samo vi. Mogli ste pripaziti. - Zašto paziti, kad je gospodin cijenjen i pošten trgo¬vac? Tu mi "šef" dade za pravo i uzvrati da je novac vjero¬jatno zaplijenio vanjski suradnik u interesu gladne djece. Htjedoh napomenuti da sam dvoje gladne djece imao prilike upoznati već jučer, i da su mi izgledala popri¬lično uhranjena. "Šef" se pravio lud i poče me optuži¬vati zbog nedostatka svijesti i morala. U početku sam se branio, no ubrzo odustadoh, jer moje riječi nisu imale učinka. Vikao je još neko vrijeme, a onda se umorio i sjeo. Gledao sam ga poput kuhane ribe. - I što sad? - upitah, napokon, prekidaj ući tišinu. - Dajemo vam pet dana da sredite svoje poslove, a onda ćete opet u zatvor. Nema druge! - Zbog čega, dovraga? "Šef" se zacrveni kao jastog i ispruži ruke nalik na kli¬ješta. - Još pitate, a prekršili ste sve što se moglo prekršiti. Da je po mome, odveli bismo vas odmah... Pet dana, moj dragoviću. Jeste li razumjeli? Još pet dana i onda "klik!", bajbokana! Ovaj put se nećete tek tako izvući. Zatim naglo ustade i bijesno pozove pomoćnike. Spotaknuo se o neku bocu i zamalo pao, no u posljednji ga čas prihvatiše podčinjeni. Uspravljen, "šef" šutnu bocu o zid i ode teško psujući. Sve se odigralo tako iznenadno da mi se činilo poput sna. Postadoh svjestan zbilje tek kad isključiše struju. Pogledao sam kroz prozor i vidio da u drugim stanovima gore svjetla. Sišao sam u podrum i pregledao osi¬
gurače. Moji su bili izvađeni, rupe zapečaćene. Bojali su se valjda da krijem neke tajne rezerve, pa da ću opet prionuti na kuhanje. Nisu ni pomislili da takvom gur¬manu štednjak radi i na plin. No ne moraju strahovati. U kući nemam ni trunčice hrane. Posjedujem samo gomilu prljava posuđa. Vratio sam se i sjeo u mraku. Suplji mrak probušen bljeskom ulične svjetiljke koja je obojila zidove tračkom blijeda svjetla, što mi se učinio poput ogromna sre¬brnog noža koji para životinjsku utrobu. Kada sam pogledao bolje, činio mi se još većim. U gledao sam i životinjsko oko koje se caklilo samrtnim sjajem, kao da ima groznicu. I tada donijeh odluku: U zatvor se više ne vraćam! Radije ću skončati život, ali neću se pokoriti. Uhvatio me strah, ali se odmah i primirih, sjetivši se Gabiusa i njegova Epitafa. Nije dopustio nikakva nagađanja o svojoj sudbini. No, ja nisam Gabius, a "šef" nije Sejan. Pa ipak, dok je odlazio, Apicius je mislio da je sve besmisleno, da je iscrpljen i da je bolje kloniti se života. Međutim, čak i na kraju, to je još bila žudnja koja je oduvijek čučala u njegovu blistavom duhu i on je umi¬rao slaveći život. Po tome ja ipak nekako sličim Gabiusu, a "šef" Sejanu. ...Više me nije bilo strah. Čak mi se činilo da čujem odobravajuću riku goveda na zamišljenu planinskom pašnjaku.

29. OŽUJKA

Postupno uranjanje u glad i samoću dalo mi je priliku još jednom o svemu promisliti. Mislim da sam, bez obzira na odluku, imao prilično lijep život. Sada motre svaki moj korak, a preksutra me kane zatvoriti. Smijem li to dopustiti? Pomiriti se i skončati na nekoj konzervi bez broja, u kojoj neće biti ništa? Ne, to ne bi bio samo moj poraz. Izdao bih i tebe, Gabiuse, i mog umirov¬ljenog prijatelja koji je vikao: "Ne mogu oni tako s čov¬jekom!" - i sve one bezimene i nepoznate koji u okrilju kućnog ognjišta razveseljavaju ovaj tužni život. Ne boj se, nije me svladala malodušnost, nisam ni lud. Mirniji sam i odlučniji no ikada prije. Pitam te, rimski prijatelju, ima li čovjek prava dopustiti da od njega rade što god hoće? Ne moraš mi ni odgovoriti. Da sam govedo, spremno bih prihvatio svoju tužnu sudbinu, znajući kakva će sve jela od mene pripraviti neki vješt kuhar. Onda bi imalo smisla. No, govedo nisam, pokušavam biti čovjek i zbog toga se nadahnju¬jem tvojim primjerom. Sada me dobro slušaj. Znam da si volio kazalište, oso¬bito Plauta. Ova tri dana ja sam postupao kao glumac. Tri dana, Gabiuse, tri dana ja sam se bavio tvojom knjigom i sastavljao Epitaf. Znam, također, kako nisi smatrao da glumci igrom oskvrnjuju pisani tekst omi¬ljene komedije. Stoga nemoj ni na tren pomisliti da ću okaljati tvoj EPITAF. Malen sam čovjek, ali pokušat ću glumiti tebe, velikane. Oprosti mi, Gabiuse Apiciuse, i imaj povjerenja. Prije nego počnem, moram ti se zahvaliti što EPITAF nisi zapisao u svojoj DE ARTE COQUINARIA. Napor da ga se obnovi, pričinio mi je velik užitak i uživao sam kao na nekoj veličanstvenoj gozbi. To ti ne trebam navoditi, kao ni djelo koje si sastavio na radost ljud¬skom rodu. Molim te, budi mi samo nijemi svjedok i potvrdi jesam li uspio... Već znaš, u poglavlju sedmom, gdje govoriš o gljiva¬ma, naiđoh na nazive dviju slasnih gljivica koje mogu skratiti životne tegobe. Nazvao si ih FUNGI FARNEI. Vidiš, Gabiuse, mi ih zovemo hrčkom i smrčkom, a lek¬sikoni navode i znanstveni naziv. Uz FARNEI dodaje¬mo MORHELA ESCULENTA za smrčak, i HELLVELA ESCULENTA za znatno opasniji i ne manje ukusan hrčak. Dobro si i mudro primijetio kako ih valja samo malo prokuhati da bi smekšale. To im samo pojačava ukus i pospješuje oslobađajuće djelovanje. Stoga sam i sastavio prve stihove Epitafa na ovaj način, slijedeći tvoje upute za pripravljanje gljiva. Poslušaj: "U šumi mračnoj FUNGI FARNEI pod deblom visokim rastu, Te beri ih rukom da osjetiš kakvom te vode slastu. Smrčak i hrčak kuhaj potom kratko u slanoj vodi, Još papra i metvice dodaj i raduj se bliskoj slobodi." Kao što vidiš, pokušao sam pjevati na tvoj način. Koliko sam u tome uspio, ne znam. Pa ipak, zadovoljan svojom tvorevinom, jučer sam otišao u šumu kraj grada i dao se u potragu za gljivicama. Pošto sam ponio sliku iz leksikona, nisam ih morao dugo tražiti. Izbrazdane gljivice, nalik malom životinjskome mozgu, našao sam u sjeni velikog hrasta na samom izmaku šumskog pro¬planka. Dan je bio sunčan, nikoga u blizini. Samo je po neka ptica, tužno zviždeći, remetila posvemašnju tišinu. Činilo se da će to jutro trajati vječito. Gledao sam gljive poslagane na krpi kraj mene, i sanjao o ko¬načnom spasu. Moram ti priznati da mi se tada nije ras¬taj alo sa životom. Pa ipak, nedostajao mi je još jedan važan sastojak za EPITAF... Kad govoriš o varivima, spominješ UTRICAE ili koprive, a odmah potOm CARD Ul, porodicu čkalj eva, biljaka ukusna lista i korijena. Moj Gabiuse, opet si me namučio. V rtio sam listOve leksikona, gubeći nadu. Kad sam već htio odustati, naiđoh na dlakavu biljčicu s malim cvjetićem na vrhu stabljike. CARDUS BENEDICTUS, čkalj blaženi, vrlo ukusan primjerak svoje vrste, ali ujedno i prilično otrovan, osobito ako je biljka starija. Blaženi čkalj sam otkrio u tratini. Odao ga je cvijetak što je blistao u niskoj travici. Bilo je već oko podne, a meni se nije išlo kući. Uživao sam u prirodi i životu kao dijete. Mislim da sam tada gotovo odustao od svoje nakane. Ali koliko nas god veseli ljepota prirode, toliko nas i ražalošćuje svojom neuhvatljivošću i dosto¬janstvom. Mene je obuzelo tužno raspoloženje, pa sam se gotovo rasplakao. Pčele, tek izišle iz zimskih košni¬ca, roj ile su se oko mladog cvijeća. "Letite, letite, pčelice radilice, plodite cvijeće, sišite nektar..." , sjedio sam i pjevušio. Ljubičast čkaljev cvijet gledao me kao da je živ. Gljive naboranih kapica mrštile su se ne opraš¬tajući. I tada me, zdvojnog, trgne neki šum. Oprezan sakrio sam se u guštaru, uz rub livade, i čekao. Možeš zamis¬liti moje zaprepaštenje, Gabiuse, kad na livadu, šulja¬jući se, izidoše "šef" i pomoćnici u izletničkim odijeli¬ma. Onaj grmalj iz Ministarstva vukao je veliki ruksak, govoreći nešto sebi u brk. Kada stigoše na sredinu livadice, nedaleko od moga skrovišta, "šef" podiže ruku i svi stadoše u isti mah, kao vojnici. - Predah! I tako, ni traga niti glasa od naše ptičice. Posjedaše u krug poput Indijanaca, a ja sam se tresao od straha i neugode. Onda grdosija rastvori ruksak i "šef" svakome podijeli po jednu ministarstvenu kon¬zervu. Jeli su mljackajući, a podčinjeni su se zabavljali pričajući viceve. "Šefu" je to valjda dozlogrdilo, i usko¬ro naredi pokret. Već u koloni, podčinjeni su se igrali razbacujući konzerve po nevinoj proljetnoj tratini. Uputiše se prema šumi. Još neko vrijeme sasvim nepokretan, osluškivao sam pucketanje grančica i glasove progonitelja, a onda svega nestade i ostadoh sam. Izišao sam na proplanak, a koljena su mi klecala... Vidiš, Gabiuse moj, da me neće pustiti na miru. Ja sam žigosan i nema mi više spasa. Ako sam zbog lje¬pote prirode želio promijeniti odluku, iznenadni dolazak "šefa" i pomoćnika samo je učvrstio nakanu da sve što prije dovršim. Sada sam sam, još svoj i imam pravo raspolagati vlastitim životom. Moja slika visi u svim prodavaonicama i gostionicama, a Ministarstvo još nije uspjelo provesti podlost. Oni me žele slomiti i ostaviti da crknem u jednoj od podrumskih ćelija. Nadaju se da ću moliti za neku milost i prezreti ono najsvetije u životu. Ljubav prema ljudima, ljubav prema kokicama i pilićima, zelju i povrću, ribicama i kruhu. Ljubav prema seoskim bunjištima, šumama i livadama, moru i dalekim otocima. Misle da ću priznati da život ne vrijedi ništa i nestati u sivilu pašteta iz konzerve. Ali, moj Gabiuse, varaju se. Sto oni znaju? Sto oni znaju o pjesmicama koje pjeva meso u pećnici ili, pak, o omamljujućoj divoti primorskih vina? Za njih postoje samo istrage, odredbe, ministarstva isudenja. Takvo ti je ustrojstvo mojih neprijatelja. Zbog toga sam, eto, ne oklijevajući prionuo na sastavljanje EPITAFA.

Čkalj sam stavio na stol preda se. Kad govoriš o čkaljevima, ti navodiš da je sirovo lišće biljke znatno ukusnije od kuhanoga. Nemajući kud, ja sam te i u tome poslušao i nastavio pjevati:
"Na livadi osunčanoj čkalj blaženi tad potraži, Pokraj gljiva lišće, biljke, uredno u krug poslaži. "
Tu zastadoh. Legenda govori da si otrov smiješao u jedan od tvojih gurmanluka, te da si tako otišao miran i zadovoljan. Kad bih mogao birati, i ja bih posegnuo za jelom koje još nikada nisam kuhao, ali kao što znaš, ne mogu pribaviti potrebne namirnice. Rado bih se, Gabiuse, okušao u pripravljanju salate od sardina i zubaca, ili da skuham onaj ragu od šunke i mozga koji tako lijepo nazivaš PATINA EX LARIDIS ET CEREBELIS, a da ne govorim o tvom omiljenom jelu PATINA APICIANA. Oprosti mi, želio bih da može¬mo upriličiti jedno prijateljsko nadmetanje, pa da se natječemo u tvojoj kuhinji. Već znam da bi volio moje meso u šparogama i paštetice od vrganja. No, tko zna, Gabiuse, možda ćemo se jednom sresti, daleko od svih careva, "šefova", Ministarstava... Nemajući kamo, danas sam založio zlatni prsten što je pripadao mom ocu i nekog pijanca zamolio da mi kupi svinjetine. Čovjek me poslušao, pa sam mu ostavio kusur. Meni i tako novac više ne treba, a ni prsten ¬oprosti mi, tatice! Pretpostavljam da ćeš mi dopustiti da Epitafom začinim medenog pržoprasca. Mislim da se to nekako uklapa u sustav tvog umijeća, jer si svi¬njetinu, tako barem pišeš, osobito cijenio. Poslušaj me, dakle, opet, i sudi mi ako sam štogod pogriješio. EPITAF sam, eto, dovršio ovako: "Svinjsku onda pečenicu, slatkim medom i lovorom, Smjesti u lonac i miješaj s blaženim otrovom; Za stol sjedi i zapjevaj tihe, tužne zahvalnice, Prirodi i ocu suncu što daruju nam sve slastice. Jedi sporo i uživaj u teku gorkom i malo slatkom, I sjeti se svega što se zbilo, u tvom životu kratkom. Smrčak ce ti noge hladit, a hrcak ti srce stegnut, Čkalj blaženi povrh svega u okrilju neba spregnut. Prasac, trave i gljivice, pjevat ce ti zadušnice, A božanska Aurora, vječno gladit blago lice." Dugo sam sjedio nad listom papira i gorko plakao. Epitaf sam pročitao nebrojeno puta, a kad pade noć i zavlada potpuni mrak, stihove sam govorio naizust. No, tuga me brzo napustila. Sretan i spokojan, zaspao sam, moj Gabiuse, a vjetar što je te noći zapuhao dono¬sio je šuštanje lišća u krošnji starog hrasta pod kojim snivaju gljivice i blaženi čkalj. Pčelice su već obavile po¬sao i prikupile dovoljno cvjetnog nektara za medenog pržoprasca. I priroda se tako poklonila tvom EPITAFU

30. OŽUJKA

Upravo sam počeo kuhati, kad začuh lupu na vrati¬ma. No ja sam gurnuo ključ u bravu i oni nisu mogli otključati. "Šef" je prijetio da će provaliti ako odmah ne otvorim, a ja se dosjetih te raskrilih prozor izaprijetih da ću se u tom slučaju baciti na ulicu. Čuo sam kad je jednog od pomoćnika poslao dolje kako bi provjerio. Hitro sam zakoračio preko prozorske daske i dalje pri¬jeteći. - Šefe, poludio je, evo ga na prozoru - derao se momak. Uskoro svi siđoše na ulicu i stadoše buljiti u mene, a on poče pregovarati. - Okanite se gluposti! Mi smo samo došli u posjet.
Viknuh da mi njegovo društvo ne odgovara. Ako samo pokušaju uči, skočit ću. - Slušajte, budite razumni. Ionako sutra morate s nama. - Sutra je sutra, a danas je danas! Želim da me posljednji dan pustite na miru. "Šef" me tada stade uvjeravati kako ću dočekati još mnogo dana, samo ako se budem pokoravao naređe¬njima i - kako nije još sve izgubljeno. - Postoji mogučnost za obnovu procesa - lagao je. Rekoh da me to nimalo ne zanima. - A proljeće, bifteci, sjetite se, čovječe... Cmok! Cmok! Zar ste zaboravili? Pritom je "šef" ljubio svoju ruku, u nadi da ce me to odobrovoljiti. Ali ja nisam popuštao. Nehajno sam prebacio i drugu nogu preko daske i čekao. Uskoro uvidješe da se ne šalim. Uđoše u kola, ali i dalje ostadoše pred kućom. Vratio sam se u sobu i zatvorio prozor. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da dođem k sebi. Kad sam se smirio, pođoh u kuhinju i nastavih s EPITAFOM. Gljive sam očistio i bacio u vrelu vodu. Dok su se kuhale, odvojio sam listove blaženoga čkalja i začinio ih uljem i vinskim octom. Zatim sam na tavi ispržio malo luka i češnjaka i ostavio da se hladi. Gljive sam ocijedio, prelio lukom i spojio blaženom čkaljevom salatom. Mislim da je u tome bilo dovoljno otrova da pobije cijelu "šefovu" pratnju i ponekoga ppretpostav¬ljenog pride. Pošto sam pustio da se okusi smiješaju, kušao sam nesvakidašnju salatu. Gljivice su, začudo, imale božanstven okus, nalik na pohani mozak. No, mirisale su snažnije, a čkalj im je dao poželjnu kiselost i gorčinu. To me tako oraspoložilo da sam odmah pri¬onuo na pržoprasca, vec zamišljajuči kako li ce sve izgledati kad jednom jelo bude gotovo. Dok se meso u medu peklo, cijela je kuhinja mirisala na livadu. No "šef" je umalo opet sve pokvario. Dok je pržopras cvrčao u pecnici, začuo sam kucanje na vratima. Opet sam otvorio prozore, ali sam se ipak prišuljao u hodnik. - Vi zaista želite da skočim - viknuo sam. - Ne, to nikako, zaboga! Pomislio sam da vam nedostaje društvo... Slušajte dobro. Tada prozbori sisata gromadina koja me neki dan povalila na sofi. - Maleni, maleni - vikala je. - Otvori mi, dušice...
Pobijesnio sam. Zatrčao sam se do prozora i stao otvarati i zatvarati jedno krilo tako da je sve odjekivalo od škripe. - Evo, skačem. Pazite se, ne šalim se...! - Ali budite razumni. - Pustite me na miru, svi vi, i to odmah. Čujete li! Odmah! - Poslušajte barem vašu prijateljicu. - Ma kakva prijateljica, zbog nje ću i skočiti. Gubite se i povedite gladnu djecu sa sobom. I opet sam morao doskočiti na dasku, na što je zavriskao dežurni na ulici. U trku, svi se sjuriše niza stube. Ništa ne govoreći, pokrenuše kola i nestadoše. Tako sam se zauvijek oprostio sa "šefom" . Jadni moj Gabiuse, jedva sam ti spasio našeg medenog pržoprasca. Korica bijaše već prilično tamna, te ga u posljednjem trenutku izvukoh iz pećnice. Pa ipak, izgledao je kraljevski, poput princa nasljednika. Oprezno sam položio meso u pliticu i prelio ostatkom medena zaprška. A onda sam sve obrubio gljivama i čkaljem. Sjajna, tamnosmeđa korica blistala je okruže¬na cvijećem oslobađanja. Prostro sam bijeli stolnjak i zapalio svijeću. Pred sebe iznesoh posljednju bocu vina i zagledan u EPITAF stadoh mrmljati od oduševljenja. Nisam više razmišljao ni o čemu. Prvi zalogaj, Gabiuse moj, potvrdio mi je kako sam uspio. Meso se naprosto topilo u medu, a gljivice su samo pojačale osobitost i neobičnost ove smrtonosne slastice. Čkalj je malo žario po nepcu, no peckanje je odmah nestalo, jer je djelovanje travke bilo ublaženo medom i gljivicama. Siguran sam da bi i ti bio zadovo¬ljan da si kušao. Jelo sam zalijevao vinom i ono me brzo omamilo. Možda i zato što je hrčak već počeo djelovati. Ne znam zbog čega sam počeo osjećati blagu i ugodnu slabost, pa mi se činilo da lebdim, no pose sigurno nikad nisam spoznao većeg zadovoljstva... Sada jedem dalje, a mozak mi se donekle razbistrio. Imam osjećaj da uopće ne moram žvakati, već da se meso rastvara samo od sebe i draži mi osjetila najo¬dabranijim okusima. Gljive klize niz nepce, a salata od blaženog čkalja podsjeća me da sam još ovdje i da više ne moram brinuti ni o čemu. Čak mi se čini da čujem tvoj glas, Gabiuse, kako tiho šapuće - BENEDICTUS CARDUUS ET FUNGI FARNEI - kao da se molimo nekom svecu, ocu svih jestivih i nejestivih trava. No već sljedeći zalogaj pržoprasca vraća me u životinjsko car¬stvo i ja zadovoljan promatram igru mladih gudana koji se ganjaju po seoskoj livadici. Ma koliko sporo jedem, već sam pri kraju, a ne osjećam težinu ni sla¬bosti. Dapače, mislim da bih sada čak mogao skočiti kroz prozor. "Šefa" bi udarila kap, a meni ne bi bilo ništa. Odlepršao bih poput divlje patkice... Dragi moj Apiciuse, već je kasno poslijepodne, a EPITAF mi ne dopušta misliti o "šefu" i sličnim glupos¬tima. Nema ničeg ljepšeg od počinka, nakon bogate trpeze. To si dobro znao kada si se zavlačio u sjenicu u kutu patricijske vile i razmišljao o prošlim danima. Kako je to moralo izgledati, moj Gabiuse? Bijeli, vječni grad okupan suncem i čempresi što se zanose na posli¬jepodnevnom vjetru... Vidim kako donose trijumfainu nosiljku, a zatim nas odnose do zlatnoga dvoprega u koji su upregnuti bijeli konji. Lice ti je crveno, a ja ti nad glavom držim lovorov vijenac, znamenje veličanstvene pobjede. Pred nama idu kola pretrpana zlatnim posuđem i najmaštovitijim jelima iz svih krajeva svijeta. Prolazimo ispod trijum¬fainog luka, a sa strana nas pozdravljaju stada ovaca i goveda, te kokošiju i razne peradi, pitome i divlje, što je većim životinjama sletjela na vrat. Vlada neopisiva graja. Onda se za nama stvara duga povorka, predvo¬đena bijelim žrtvenim bikom zlatnih rogova. Riče odobravajući. Pa ipak, osjećam kako mi se noge lede i trnu. Ali ne smeta ništa, Gabiuse. Konji su snažni i vuku dvokolicu. Svijet se veseli vječitome životu. Ali što je ono? "Šef" je istrčao pred povorku i želi je zaustaviti. Bijeli bik je podivijao. Vidim, dohvatio ga je i odbacio visoko uvis, te je i on pao na kola pred nama u obliku medenog pržoprasca. A onda se vidik polako zamračuje... Sve teže dišem, te odlazim do kreveta. Ti si kraj mene, a životinjski svijet žaluje. Lice ti je nepomično i posve bijelo. Boginja zore sklapa ti oči i odnosi te sa sobom. Sutra će opet osvanuti sunčan dan, a livade i planinski pašnjaci napunit će se krdima goveda. Zbo¬gom, Marco Gabiuse Apiciuse, rimski istomišljeniče. Zbogom. I ništa ne brini, vrijedilo je: "Prasac, trave i gljivice, pjevat ce ti zadušnice, A božanska Aurora, vječno gladit blago lice." Ostao sam sam. Čujem kako provaljuju vrata. Evo ih...! No smrčak i hrčak mute mi vidik, a blaženi čkalj usporava umorno srce. Zbogom bifteci i prepelice, pužići i ribice. I ne zaboravite da je umro vaš prijatelj koji je iznad svega mrzio konzerve.

Bilješka o piscu

VELJKO BARBIERI (rođen 1950. u Splitu) ušao je u književnost ranih sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća u naraštaj noj skupini kasnije nazvanoj fantastičarima ili hrvatskim borhesovcima. Ubrzo je napustio generacijski zajednički poetički model i izborio se za posve samosvojno, uz to i vrlo visoko mjesto u suvremenoj hrvatskoj prozi. Početna inspiracija fantastičnim iz prvih Barbierijevih knjiga razgranala se u kasnijim radovima u nekoliko novih tematskih, idejnih i stilskih ogranaka, među kojima su najprepoznatljiviji intertekstualni romani u tradiciji negativne utopije, romani i romani-eseji što korespondiraju s antičkom, mediteranskom mitološkom i civilizacijskom baštinom, te nefikcionalna proza s daljnjim grananjem na dokumentaristički, memoarski odsječak i onaj gastro-kulturološki. U fantastičnome ključu napisan je Barbierijev prvi kratki roman Prica o gospodinu Zaku (1972.). Elemente borhesovskoga stila ima i prva njegova zbirka novela Novčić Gordiana Pia (1975.), ali njome autor već najavljuje svoju buduću trajnu književnu bliskost s mediteranskom dionicom europske kulture čiji korijeni sežu duboko do antičkih mitova i antičke povijesti. Sljedeće djelo, roman Zatvor od oleandrova lišća (1977.), samo naizgled znači iskorak u Barbierijevu opusu. Posrijedi je vječna, jednostavna priča o ljubavnome trokutu, izvedena u prepoznatljivom, konvencionainom obrascu trivijalnoga žanra ljubića, u kojoj se ipak u dubljem sloju sluti Barbierijeva nova preokupacija: tretman straha. I dok je u tom djelu strah jedan od temeljnih ljudskih osjećaja što proistječe iz same naravi međuljudske komunikacije, u iduća dva romana atmosfera straha postaje sociološka kategorija tipična za totalitarno, represivno društvo u kojem su do savršenstva razvijeni mehanizmi sustava što nesmiljeno guše svaku individualnost, osobnost, slobodu i inicijativu pojedinca. Oslonjen na tradiciju europske proze antiutopije, od Orwena i Huxleya do našega Krleže, a ne napuštajući ukotvljenost u grčko i rimsko književno i mitološko naslijeđe, Barbieri piše romane Trojanski konj (1980.) i Epitaf carskoga gurmana (1983.). I dok prvi nudi manje uspjelu hrvatsku inačicu orvelovskoga svemoćnog Velikog Brata u obliku sveprisutnog Glasa što u ime represivne vlasti nadzire sve i svakoga, Epitaf carskoga gurmana briljantna je romaneskna minijatura koja besprijekorno funkcionira na svakoj razini romana, od fabule i primijenjenoga narativnoga modela do karakterizacije likova i neodoljive satirične oštrice kojom ubojito pogađa svaki totalitarizam.I kritika i čitateljska publika, ne samo hrvatska, jer Epitaf carskoga gurmana preveden je na nekoliko jezika, jednodušno su prihvatile Barbierijevu ironičnu priču, ispisanu u obliku dnevničkih stranica glavnoga junaka, ujedno pripovjedača, vođenih u posljednja dva mjeseca njegova života. Jedini "grijeh" bezimena Barbierijeva lika, običnog činovnika u tvornici papira, jest njegovo neumjereno, hedonističko uživanje u spravljanju i konzumiranju biranih jela. U kafkijanskoj atmosferi progona krivca koji i ne zna zašto je kriv, jadni činovnik epikurejac biva nadziran, zatvoren, osuđen na zabranu kupovanja namirnica i kuhanja, dakako ijedenja. Parabola o pojedincu nemoćnom da se suprotstavi represivnom aparatu vlasti, vrhunac doseže odlukom gurmana da samovoljno skonča. Kad su mu sve slobode oduzete, preostala je samo ona da sam izabere kad će i kako umrijeti. On to čini po recepturi svoga supatnika iz davnih povijesnih vremena, sličnog jednog nesretnika, kulinara iz rimskoga doba, čiji slasni pripravak s otrovnim gljivama i ovovremenoj žrtvi totalitarizma daje posljednju slobodu odabira: da umre uživajući u jelu. Nastao u doba komunizma kao izravna aluzija na ne slobode toga režima, Epitaf carskoga gurmana i danas snažno djeluje, prije svega svojom literarnom potentnošću u kojoj teza nikad nije zasjenila književne zakone, a onda i činjenicom da totalitarizam nažalost nije "privilegij" samo jednoga doba. U Barbierijevu novijem opusu, uz još nekoliko polufikcionalnih romana (sa Splitom i Hvarom u "glavnoj ulozi") izdvaja se možda ponajbolja hrvatska memoarska proza iz Domovinskoga rata Tko je sa mnom palio kukuruz: Pakrački dnevnik (1996.), te nekoliko kulinarskokulturoloških knjiga: Gurmanska sjećanja Mediterana: Kuharski kaneonijer (dva sveska, objavljena 2002. i 2003.), te 134 male price o hrani (2003.).