Americana-Don DeLillo

First topic message reminder :



U dvadesetosmoj Davidu Bellu američki san postaje stvarnost. Borio se na svom putu prema vrhu, preživljavajući uredske čistke i skandale, da bi postao televizijski rukovoditelj. Davidov svijet zadivljen je imidžom koji treperi na američkim ekranima, fantazijama koje zarobljavaju američku imaginaciju. A onda san i ono što snove sačinjava, postaje noćna mora. Na vrhuncu uspjeha počinje ponovno otkrivati zbilju, stvarnost. Kamera mu je u ruci dok putuje zemljom u dirljivom naporu ka plijenu, ka prisilno nametnutom obrascu samoga sebe i američke prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Problematizirajući svemoć slike, američku svijest u gruboj vlasti elektroničkih medija i sve vrste socijalne ili korporacijske umreženosti i ovisnosti, DeLillo svojim prvim romanom oblikuje svojevrsni shizogram koji "prokazuje" Ameriku kao festival smrti. Posao njegova glavnog junaka nadgledati je i biti nadgledan. Moć kamere jedina je stvarnost izvan koje ništa i ne postoji jer ona nameće značenje i tamo gdje ga nema. Televizija tako pomiče gledatelja od svijesti prvog do trećeg lica, do univerzalnog i društveno žu.enog trećeg lica. Kada glavni protagonist romana, umjesto o Navajo Indijancima, odlučuje snimiti film o vlastitu životu, DeLillo kao da najavljuje povratak stvarnoga svijeta. Izaći iz nevoljena vremena živ i postati dio svog vremena u podtekstu je te piščeve akcije. Kao i očita namjera da se obračuna s biti nacionalne duše koja se počinje buditi iz noćne more povijesti.

Ne kažem ništa Šveđanki. Samo je uhvatim za ruku i vodim do kreveta. Dva tjedna kasnije kažem joj da mora ići. Moj rad zahtijeva napetost usamljenosti. Ona razumije. Vraćam se radu. Sve je teško i čisto. Valovi udaraju u stijene. Mjesec dana kasnije ljupka Australka crvene kose penje se po strmoj kamenoj stazi. Nosi ruksak i moju zbirku pjesama."

Popodne sam otišao u knjižnicu. Tada sam odšetao do Ulice Howley, gotovo ne primjećujući sjaj i mirnoću dana, drveće u voljnosti laganog spuštanja i miris viših predjela. Odjednom sam požalio mirnoću dolina na razini mora i pomislio da bi se svi moji iskreni planovi mogli lako zakopati u vjetar kad bi ovo bio planinski predio. U nemilosrdnom ludilu prirode iznad granice drveća nije potreban nikakav drugi rasplet nego onaj rijeke koja mijenja boju dok teče dolje prema vlastitom obećanju i prošlosti. Pike je bio sam u prikolici, lagano je lajao u snu i nije bilo nikoga u bam preko puta.

Proveo sam šesnaest sati uzastopce bacajući bijelu boju na tmurne zelene zidove svoje hotelske sobe i tada, koristeći manju četku, napisao sam dvije tisuće riječi sljedećeg dijela scenarija crnom bojom preko bijele.
Završio sam rano ujutro. Otišao sam do prikolice, gdje sam proveo veći dio dana spavajući ilj gledajući kako Sullivanova i Brand igraju šah. Navečer sam se vratio u hotel. Glenn Yost je došao u moju sobu i pogledao zidove. Rekao sam mu da me to koštalo dva poprilična mita i obećanje da ću platiti ličenje kad se odjavim. Njegovo ludo oko bilo je veoma aktivno. Rekao sam mu da će tijekom snimanja stajati pored fotelje i čitati riječi i rečenice kako su ispisane po sobi. On će biti u kadru s prekidima; s vremena na vrijeme okretat ću kameru i snimati jedan od zidova, možda u skladu s tekstom koji čita, možda ne, kamera i čovjek čitat će u suprotnim smjerovima. Ponekad ću preteći scenarij. Isto tako snimat ću dijelove koje je već pročitao. Dao sam mu vremena da pročita čitavu stvar, pokazujući mu točno gdje se nastavljaju određeni odjeljci koje su prekinuli prozori ili vrata. Lijevo je oko skočilo. Rekao sam mu da bude smiren, jer ništa od toga nije ni najmanje bitno.
"Stojim ovdje u čudu."
"Oko zbilja skače", rekao sam.
"Ne znam, ali mislim da bih radije bio kod kuće i popravljao vrata."
"Fellini kaže da je desno oko za stvarnost, a lijevo je oko mašte. Kad god si spreman, Glenn."
"Kvragu, idemo."
Stao sam iza tronošca i dao mu znak rukom.
"Naša je sreća te godine bila slaba. Bilo nas je oko deset tisuća. Ostali su bili domaći. Bili smo raštrkani po čitavom južnom dijelu poluotoka, predavali smo se svakome tko je slučajem naišao, svi su pričali o sedamdeset tisuća vojnika, Amerikanaca i Filipinaca i Japanci su nas morali izvesti otamo tako da njihovi vlastiti ljudi mogu ući i pripremiti se za veliki napad na Corregidor. Bili smo na putu, što je bio nov osjećaj za nekoga tko se smatrao prilično dobrim strijelcem, a svoju je zemlju smatrao jedinom nepobjedivom silom na svijetu. Prvo što su htjeli od nas bilo je da se okupimo u mjestu koje se zvalo Balanga. Trebali smo doći tamo sami iz bilo koje čete ili voda ili komandnog mjesta u koje se pucalo oko nas, izgladnjeli, izmučeni dosadom ili bolešću natjerani na pokoravanje. Bilo nas je devet koji smo počeli hodati preko unaprijed očišćenog područja vatre prema Balangi. Balanga se nalazila samo dvadeset ili dvadeset i četiri kilometra od mjesta na kojem smo bili. Nisu nam dali nikakvu hranu, no to nije bilo ništa novo. Postupali smo prema proceduri maksimalnog stresa već neko vrijeme i slijedili smo primjer mjesnog osoblja i jeli pse i majmune i guštere. Jednom sam vidio jednoga od njih, Filipinca, kako jede meso pitona. Nikada nisam jeo pitona i nikada nisam jeo majmuna nakon što sam ga jeo prvi put. Guštera možeš probaviti, ali meso majmuna je kao da jedeš nešto što je doskakutalo i doljuljalo se iz samoga pakla i bio sam voljan ići samo toliko daleko s mtinom maksimalnog stresa. Druga stvar bila je malarija koju su svi imali. Brali smo šećernu trsku u poljima i jeli je, a pili smo iz potoka. S nama je bio pukovnik i on je imao propusnicu koju mu je dao neki vijetnamski časnik kad smo se predali. Pokazivao je tu propusnicu svakome koga smo sreli na cesti i nitko nas nije previše gnjavio. Pretražili bi nas i uzeli nam prstenje i satove i bilo što drugo što bi našli, poput mog Zippo upaljača, za kojim sam počeo žaliti dvadeset godina kasnije jer bi bio dobra reklama u kampanji koju smo radili, autentično svjedočanstvo vlasnika preko pune stranice u crno-bijeloj tehnici. OVAJ ZIPPO PREŽIVIO JE BATAANSKI MARŠ SMRTI. Stigli smo u Balangu te noći. Prešli smo tu udaljenost u jednom danu bez ikakvih napora. Tada smo čuli da je neprijatelj pogubio oko četiri stotine mjesnih vojnika, časnika i dočasnika. Filipinci su bili na putu prema Balangi kao i mi ostali kad su ih zaustavile neke vijetnamske budale koje su bile dio reakcijskih snaga. Oni su pustili sve osim časnika i dočasnika, koje su postrojili u nekoliko redova i vezali ih za ruke telefonskom žicom. Tada su izvukli svoje mačeve i bajunete i pobili ih. Čuli smo da su većini odrubili glave. Nisu koristili nikakvo vatreno oružje i trebalo im je oko dva sata da pobiju svih četiri stotine. Mora da je to bio prizor za vidjeti. Čuli smo da je to bila osveta za nešto što je mjesna vojska učinila, no nitko nije znao o čemu se radilo. Iskreno rečeno, mislim da nikoga nije ni bilo briga. U situaciji u kojoj smo bili, koja je bila totalna, potpuna i posvemašnja vrućina i dosada i razmišljanje o tome koji će puzeći šugavi insekt biti tvoj sljedeći obrok, činjenica da je četiri stotine Filipinaca ostalo bez glave bila je tema za ugodno skupno čavrljanje, nešto o čemu se moglo kratko raspravljati s blagim strahopoštovanjem i gotovo divljenjem prema Vijetnamcima jer su barem imali smisao za spektakl i na neki smo način bili zahvalni jer nam je to skrenulo misli s naših vlastitih problema. Balanga je bila nezaboravna. Tisuće muškaraca slijevalo se u grad. Stavili su neke od nas na pašnjake. Ostale su držali u malenim dvorištima iza bodljikave žice. Svi smo bili nagurani zajedno i bilo je nemoguće sjesti i čitav je grad smrdio po izmetu. Čitav grad. Rekli su nam da koristimo jarak, ali on je bio pun leševa i smrad mrtvih i umirućih odvratio je većinu nas. Muškarci s dizenterijom nisu se mogli kontrolirati i morali su vršiti nuždu tamo gdje su stajali. Ostali su samo padali i umirali. Čitavo vrijeme dok sam stajao na pašnjaku u Balangi i kasnije dok sam pokopavao neke od mrtvih pokušavao sam misliti na svoju ženu i dvije malene kćeri, na normalnost, dom i krevet, njezine grudi i usta i ljupke ruke, no ona je stalno nestajala i ja sam bio previše otupio ili previše ispražnjen od osjećaja da bih zaista mario mogu li je dozvati natrag, prizor nje kako stoji gola u zamračenoj sobi, a na zemlji pored mene, muškarac za kojeg sam mislio da je mrtav je onanirao, ležeći na leđima, u tihoj mahnitosti. Vijetnamci su nam dali kopije klauzule o nedjelima prema čovjeku iz Sporazuma Cape Town. Tada su nam dali da jedemo riže i poslali nas na sjever. Ovoga puta bilo je stražara. Išli smo u mjesto koje se zvalo Orani. Putem smo vidjeli mnogo leševa na cesti. Neki mještani koji nisu bili vojnici dali su nam hrane, a pili smo zagađenu vodu iz potoka ili lokvi. Nismo smjeli istupiti iz reda, ali ipak jesmo. Morali smo piti vodu. Vrijedilo je pokušati, tu nije bilo dvojbe. Mnogo ljudi je ubijeno ili probodeno bajunetom dok su uzimali vodu. Jedan od stražara pjevao je pjesmu, hodao je pored nas pod vrelim suncem i pjevao pjesmu. Poručnik po imenu Ritchie, stručnjak za eksplozive u antitranzitnoj uniformi, tada je istupio iz reda, zaskočio stražara odostraga i bacio njegovo oružje u jarak. Tada ga je zajahao i počeo mu kidati grkljan. Mislim da nije posebno želio ubiti stražara. Samo je želio ući u njega, otvoriti ga inspekcije radi. Tada su došla druga dva tipa i upucali Ritchieja u leda. Došli smo u Orani i tamo je smrdilo čak i gore nego u Balangi. No pred samim gradom, oko kilometar i pol od njega, vidio sam nešto toliko čudno da sam mislio da je to možda priviđenje, nešto do čeg su doveli glad i malarija. Ispod nekog drveća na rubu praznoga polja bila je ljuljačka, očigledno domaće izrade, samo daska i dva užeta pričvršćena za drvo. Na ljuljački je sjedio kosooki časnik i možda je to bilo zbog bljeska sunca ili možda jednostavno zbog udaljenosti, ali izgledao je kao veoma star čovjek, gotovo prastar, no u isto vrijeme sam bio siguran da na sebi ima uniformu vijetnamskog časnika. Gledao je u nas, veoma polagano se ljuljajući nekoliko centimetara naprijed, nekoliko centimetara natrag, male noge bile su mu dosta odmaknute od zemlje, gledao je u nas i pjevao pjesmu. Isprva nisam shvatio što pjeva, no mogao sam čuti kako pjesma dopire preko polja, polagana i činilo se veoma tužna pjesma. Možda je to bila moja mašta ili samo moje neznanje jezika, no činilo mi se da je to ista pjesma koju je pjevao stražar prije nego što ga je Ritchie zaskočio. I samo je sjedio tamo, krećući se po nekoliko centimetara u oba smjera, pjevajući tu lijepu polaganu pjesmu i tada je napravio gestu rukom kao da nas blagoslivlja, no kružnu kretnju, čudan blagoslov. Ako je to bilo priviđenje, onda je bilo masovno jer smo svi gledali prema njemu dok smo prolazili cestom. No nitko nije ništa rekao. Samo smo gledali u njega i slušali pjesmu. Malo dalje prošli smo pored jednog od seoskih depacifikacijskih centara koje je uspostavio Tech II i Psihološka operativa prije nego što je neprijatelj ukinuo čitavi koncept. U Oraniju smo bili jedan dan. Onda smo hodali u drugi grad gdje su nas ugurali u skladište. Moralo nas je biti tisuće tamo naguranih, gurali smo se laktovima, ludeći. Nitko nije mogao spavati. Umirao sam za vodicom za usta. Vjedra vodice za usta za svih, zelene i pjenaste. Svi smo bili zaključani zajedno i smrad je bio gori nego ikada jer smo bili u prostoriji. Otamo smo hodali do željezničkog centra gdje su nas čekali vlakovi. Neki od nas su tamo dobili hranu, neki nisu. Svi smo se radovali vlakovima, neki prigušeni dio mozga koji je još funkcionirao mislio je o tko zna kojem vremenu iz djetinjstva koje smo proveli u vlakovima, Twin Cities Zephyr ako si bio sa Srednjeg zapada ili San Francisco Chief ili Hiawatha; neka zamagljena vizija odlaska preko Great Plains u vlaku Union Pacific i sve je ogromno i divlje i tajanstveno jer ti je deset godina i Amerika je prostrana kao čitav svijet i dvaput toliko nepobjediva. Veselili smo se vlakovima, no toga puta trebali smo znati da se nemamo čemu veseliti. Stavili su nas u zatvorene teretne vagone. U položaju u kojem si se našao kad si bio uguran u teretni vagon vozio si se čitavim putem. Nije bilo prozora, a vrata su bila zatvorena. To je ponovno bilo skladište, ovoga puta na kotačima. Nekoliko minuta nakon što je vlak krenuo netko je počeo mukati. To nas je pokrenulo. Uskoro smo svi mukali i brektali, proizvodeći zvukove poput ovaca, krava, konja, svinja. Ljudi iz Psihološke operative nikada nam nisu pričali o ovakvoj vrsti reakcije na okružje. Nitko se nije smijao. Nismo se zezali. To nije bila komična proslava neslomivog ljudskog duha. To nije bio protest protiv nečovječnosti. Sada smo bili stoka i to smo znali. Samo smo govorili sebi da smo stoka i vikali smo muu i baa apsolutno ozbiljno i u posvemašnjoj mržnji prema sebi. Bili smo stoka. Kako je to itko mogao poricati? Što bismo drugo bili nego stoka, zaključani kao što smo bili u teretnom vagonu stojeći u lokvama vlastitog bolesnog tekućeg izmeta. Nismo mrzili Vijetnamce. Oni nas nisu uvalili u to. Mi smo, naši generali su, ili naša zemlja koja je cijenila žrtve svojih sinova, radila parole od njihovih smrti i prodavala ratne obveznice s parolama ili sapunom koliko smo mi znali. Činilo se da je vožnja trajala godinama. Kao da smo prešli preko čitave Azije. Kad smo sišli s vlaka, hodali smo do kampa za ratne zarobljenike, gdje su nas obradili s jednim od naših modularnih simulatora. Marš je bio gotov i ja sam se pokušao vratiti malenoj bijeloj ljepoti njezinih grudi i ljepoti dviju malenih djevojčica tako predivno mekanih da su mi se prsti željeli rastopiti kad bih ih dodirnuo. I trećem djetetu koje se tek trebalo roditi. No nisam se mogao vratiti. Avenija West End. Činilo se da svi koji tamo žive uzimaju glazbene poduke. Harkavy, seoski zemljoposjednik koji pije Jack Daniels s ledom u svojoj pidžami sa zvijezdama i prugama. I moja majka (kako li se zvala) koja briše prašinu u staroj kući kao udovica faraona koja svaki četvrtak ujutro dolazi očistiti grobnicu. Aleksandrija. Naše vjenčanje na travnjaku. Sve je to bilo u tamnom dijelu mog mozga i morao sam se vratiti tamo, jer su nas u Balangi prisilili da zakopamo mrtve. U Balangi su nas prisilili da zakopamo mrtve. U Balangi su nas prisilili da zakopamo mrtve i ja sam bacao zemlju na tijelo Filipinca kad se on odjednom pomaknuo. Jadni maleni lokalni filipinski vojnik krvava lica. Kada se počeo dizati iz jarka. Deseci mrtvih oko njega već prekriveni crvima, posve pokriveni tako da se činilo da se zemlja miče, truleća tijela posvuda i čitav rov spreman da bukne. Kad se podigao na lakat. Bacio sam lopatu i nagnuo se preko ruba rova, sve te milijarde ružnih stvari koje plaze u usta mojih mrtvih drugova i čvrstog smedeg mjesnog vojnog osoblja. Kad mi je pokušao pružiti ruku. Nagnuo sam se i osjetio udarac u rebra. To me stražar gurnuo bajunetom na lagani, ležerni, pokroviteljski i gotovo superiorni način kao prokleti britanski časnik u 11. dragunskoj četi koji gurka malenog Indijanca jahaćim bičem. Kad je pokušao ustati. Pokazao sam na njega kako pokušava ustati i tada je i stražar nešto pokazao. Pokazao je bajunetom na lopatu na zemlji i tada na dečka u jarku. To je bila prilično vješta nedorečenost, mislio sam. Želio je da ipak pokopam malog urođenika."
"Zašto staješ?" pitao sam.
"To je sve što ima", rekao je Glenn.
Nakon što je otišao potražio sam broj Owneya Pinea u mjesnom telefonskom imeniku. Rekao je da će sve jednom probati i dogovorili smo se za sljedeći dan.

Kad bih mogao izraditi kazalo svih lebdećih sjećanja koja mi se tako uporno najavljuju dok sjedim medu odvraćanjima još jedne večeri samoistraživanja (modeli brodova, knjige, zadnji ostaci konjaka), složio bih kazalo ne prema dobrim ili lošim sjećanjima, djetinjstvu i odrasloj dobi, nevinosti ili krivnji, nego prema dvije veoma široke i jednostavne kategorije. Susretljiva i nesusretljiva. Čini se da su neka sjećanja zadovoljna time da ostanu izolirane jedinice; ona glatko ulaze na ispravno mjesto i ne daju naznaku nastavljanja. Druga, nesusretljiva, ustraju na izbjegavanju, kamuflaži, rastapanju u neželjene slike. Kada zapovijedam snijegu da ponovno pada po ulicama Old Hollyja dok ruke moga oca obuhvaćaju lopatu, ne mogu biti siguran da ću dobiti točno onaj trenutak koji želim. Sekunda prerano i tu je moja majka koja sjedi u stolici za ljuljanje; prekasno je i sjećanje se dijeli, jedan dio bježi u maštu: tupi nož između mojih zubi, puzim poput psa kroz džunglu, trbuh mi se vuče i idem prema kući doktora Webera. Mi jesmo ono čega se sjećamo. Prošlost je tu, u crnom satu, varljivija od noći ili magle i određuje kako vidimo i što dotičemo u ovom nezamjenjivom trenutku u vremenu.

"Kako dugo ste se bavili medicinom, doktore?"
"Da vidimo, radim to dvadeset i četiri godine. Slaže li se to s vašim podacima?"
"Nije važno", rekao sam. "Gdje ste stažirali?"
"Prvo u Brooklynu, oko, uho, nos i grlo. Onda u Pelhamu, stare osobe, onda u mrtvačnici u New Yorku, u Blaženoj Veronici porodništvo. Nakon toga kratko vrijeme na obali u Pasadeni, Neurozemlja Pasadena, i u Roy Rogersu, duže ležanje. Smeta li Vam da zapalim?"
"Ni najmanje, doktore. A nakon stažiranja?"
"Privatna praksa u Westchesteru. Tamo sam bio omiljen. Možeš to provjeriti kod bilo koga u gradu. Voljeli su me moji župljani. Mislim, moji pacijenti."
"Porazgovarajmo o bolesti koja je danas svima na pameti."
"Veliki R. Rado."
"Možete li reći kameri različite načine na koje se ta bolest može manifestirati?"
"Pazite na kvrge bilo koje vrste. Pazite na neredovito krvarenje iz bilo kojeg otvora na tijelu. Pazite na promjene u boji madeža ili bradavica. Pazite na stalni kašalj, bol u kostima, lošu probavu, gubitak težine. Pazite na proljev. Pazite na onaj iscrpljeni osjećaj umora. Pazite na bolno mokrenje i čuvajte se kad iskašljavate krv ili sluz. Pazite na rane na usnama. Pazite na bolove u križima. Čuvajte se oticanja. Ako vam se odjednom počne gaditi meso, onda ste u nevolji. Pazite na krvavu stolicu, zadržavanje vode, kvrge u grlu, pljuvačku s mrljama krvi, iscjedak iz bradavice, kvrge pod pazuhom. Čuvajte se oteklina, tumora, polipa, madeža koji se šire. Svi to imamo u izvjesnoj mjeri. O da. Širenje stanica kad podivljaju. Banditske stanice. Masirajte prostatu. Zavrtite mokraću sirotog gada velikom brzinom. Bombardirajte žrtvu zvučnim valovima - osam stotina tisuća ciklusa u sekundi. Zvuk ubija banditske stanice i izluđuje žrtvu. O da, o da. No milošću Eskulapa, boga liječnika, pomest ćemo Veliki R i učiniti Ameriku sigurnom za bebe i druge stvari koje rastu. Radijacija i/ili kirurgija. Reži i pali, reži i pali. Dobacite mi tu kutiju cigareta."
"Je li ijedan od vaših pacijenata prezirao zemlju po kojoj hodate?"
"Sigurno se šalite. Mene su moji pacijenti voljeli. Dok sam obavljao kućne posjete u proljetno jutro, klimao bih im na ulici i oni mi klimali meni. Mnogo su puta oni klimnuli prvi."
"Cerviks."
"Vrat maternice. Ostruzi površinu vagine tražeći tekućinu. Ili je izvadi epruvetom. Napravi bris, jedan od mojih najdražih testova. Osuši tekućinu na stakalcu. Oboji je. Predaj je patologu. Izreci molitvu liječnika. Daj mi snage i vremena i volje da povećam svoje znanje. Naš rad je značajan i čovjekov um stalno teži dalje. Ti si me odabrao u svojoj milosti da nadgledam život i smrt Tvojih stvorenja. Ispunit ću svoje dužnosti. Vodi me u ovom silnom radu tako da mogu koristiti čovječanstvu, jer bez Tvoje pomoći ni najmanja stvar neće uspjeti. Sviđa mi se dio o vremenu."
"Interni pregled, doktore."
"Ispipaj i istraži. Traži i nadi. Napravi testove. Velika zemlja i miris mora izlazi u vjetru. Promjena plime. Sandalovina i začini. Vrijeme žetve u Flandriji. Volim se malo zezati, to ih opušta."
"Smrt, doktore."
"Nikad ne kaži umri, to ja kažem. Ubrizgaj glicerol u sustav cirkulacije. Stavi tijelo na led u plastičnoj vreći. Smjesti ga u vakuumsku kapsulu punu tekućeg nitrogena. Ohladi na tri tisuće dvadeset stupnjeva ispod nule. Kad jednom dokučimo kako otopiti gadove, imat ćemo masovna uskrsnuća od obale do obale."
"Vrijeme nam je isteklo", rekao sam.
"To iznosi stotinu i pedeset dolara."

Svaki opis glavne ulice Fort Curtisa može započeti i završiti unutar ove rečenice. Izvan nje mogu naći samo višak. Iste četiri riječi identificiraju stvar koju opisujemo i služe kao njezin opis. Glavna ulica Fort Curtisa.
Tamo sam lutao s mojim besciljnim glumcima, Austinom Wakelyjem i Carol Deming, svatko od nas ispunjen protustrujama ljubavi koja se izmjenjuje medu suradnicima u tajnim djelima, stvarateljima, tumačima, obrtnicima, crtačima karti, tkalcima brzine svjetlosti. Ljudi na ulici prolazili su pored nas, udaljeno, ne znajući za našu predanost, prilično velik broj ljudi u toj toploj večeri, ljudi koji idu u kino, u kupovinu sezonskih stvari - boje, zastora, laganih cipela. Vjetrić je mirisao na trgovinu, na kožnu robu i ispušne plinove, veoma ugodno na neki način, na grčke smokve iz djetinjstva. Ta je ulica u potpunosti bila američko mjesto, spomenik kolektivnoj nostalgiji i mi smo čitali znakove nad dućanima naglas i gledali u sjajne reklamne fotografije iza stakla pred kinom. Nitko nije znao tko smo i mi nismo znali jedni druge.
Bili su fascinirani zidovima moje sobe. Podignuo sam plahtu da sakrijem riječi u području gdje će oni sjediti. Uskoro smo bili spremni. Austin je bio u boksericama i sjedio je na stolici ispred plahte. Carol je imala crno rublje bikini tipa. Sjedila je pored Austina na identičnoj stolici s naslonom. Tu sam postajao veoma zamršen, nisam samo petljao s prošlošću, malo mijenjajući njezine boje, nego sam miješao dijelove zajedno i završavao barem djelomično s filmom o filmu. Strašno zamršeno. No glumci nisu postavljali pitanja. Rublje je humoristično i samo nedemokratski um propituje humor.
Dečko: Razgovarajmo o bliskoj budućnosti.
Djevojka: Ti počni.
Dečko: Mislim da bismo se trebali vjenčati. Možemo otići na obalu zajedno na moju četvrtu godinu. Bit će jako zabavno. Tamo ima svakakvih sportova na vodi.
Djevojka: Voljela bih naučiti skijati na vodi. No brak je tako veliki korak.
Dečko: Voliš li me?
Djevojka: Ne znam. Mislim. Valjda.
Dečko: Auto mi je tu vani. Možemo se odvesti u pustinju. Možda možeš biti u mom filmu. Snimat ću film. Možemo raditi gotovo sve što hoćemo tamo. Možemo skinuti odjeću i pokušati biti slobodni. Kad pomisliš na sve ljude na svijetu koji se slobodno odijevaju i koji ne moraju satima raspravljati kad požele skinuti odjeću, to je zapanjujuće.
Djevojka: Ovo je moj najdraži komplet rublja.
Dečko: I moj isto.
Djevojka: Koliko je tamo slobodno? S koliko si djevojaka radio one stvari?
Dečko: Nisam vodio knjige.
Djevojka: To je veoma britanski i zabavno.
Dečko: Iskustvo je važno.
Djevojka: Iskustvo je nešto što bih voljela imati a da se ne moram potruditi da ga steknem.
Dečko: Kako ja to vidim, zašto se ne bismo vjenčali. Mi se jako sviđamo jedno drugome. Gajimo uzajamno poštovanje za ukus u odijevanju. Volimo raditi mnogo istih stvari. I svi kažu da smo atraktivan par.
Djevojka: Zar ne treba razmotriti i druge stvari?
Dečko: Čovjek ne vodi knjige o tome.
Djevojka: To je zbilja zabavna primjedba.
Dečko: Obećajem ti jednu stvar. Ako se vjenčamo, definitivno ću te staviti u svoj film. Trebali bismo koristiti studente kao glumce, ali siguran sam da će u ovom slučaju napraviti iznimku. Čak ću imati i zvučni zapis.
Djevojka: Mogu li odjenuti ovo što imam sad?
Dečko: Možeš odjenuti što god hoćeš. I možeš reći što god hoćeš.
Djevojka: To će biti ludo. To će biti super. To će biti upravo previše.
Kada se Austin odjenuo, zamolio sam ga da ode i rekao je da će čekati vani u autu. Carol je obukla jednu od mojih košulja i tiho čitala sljedeći prizor. Pokušao sam ne gledati ju krišom dok sam se igrao s kasetofonom. Osjećao sam da je važno zadržati stvari na strogo profesionalnoj razini i želio sam dati ležernu primjedbu, nešto tehničko o zvuku ili osvjetljenju, no ništa znanstveno nije mi bilo na vrhu jezika. Tada se pojavio Brand, začudno na vrijeme. Carol je otišla u kupaonicu, a Brand se skinuo do bokserica, dugačkih bijelih sa zelenim budilicama. Ona je izašla u spavaćici do bedara i krenula prema krevetu ne gledajući nijednog od nas. Pogledi pažljivo pripremljeni tako da ne ukazuju na ništa više od blagog zanimanja izmijenjeni su između Branda i mene kad smo uočili nježno poskakivanje njenih grudi. Carol je stajala na krevetu s rukama na bokovima i gledala oko sebe kao da se želi uvjeriti da je set očišćen od svega osim nužnog osoblja, a tada se spustila na jastuk, gdje je sjedila omotana vlastitim udovima, mjesto posve ozbiljnog humora, jedna razina osobnosti već u ulozi i zahtijeva poslušnost druge, koja možda počinje mrziti kameru. Brand je sjeo na drugi jastuk. Rekao sam mu da skine naočale. Tada smo raspravljali o onome što će uslijediti. Iako me Brand uvjeravao da je upamtio svoj tekst, ustrajao sam na improviziranoj sceni, prvo zato što mu nisam vjerovao, a drugo zato što mi se nije sviđalo ono što sam napisao. Rekao sam im da zadrže duh stvari i zaborave na detalje. Carol je buljila u plave pse od tinte na Brandovoj ruci, pse koji se ševe. On je zatreptao nekoliko puta i posegnuo za naočalama, no ja sam ih maknuo izvan njegovog dohvata. Namjestio sam kameru i tronožac kod podnožja kreveta.
Muškarac: Bio je crveni mjesec.
Žena: Schenectady je slavan po svojim mjesecima.
Muškarac: Odmah počinješ. Ionako je bolje da ne znaš. Ne bih ti trebao ništa reći, no ti me uvijek natjeraš da ti kažem.
Žena: Kažeš mi gdje, no to je sve.
Muškarac: To je dovoljno. To je previše. Ponekad se pitam o tebi. Uvijek ispituješ. Nije li bolje da ne znaš? Previše te zanima. Ne bi te trebalo zanimati.
Žena: Ti si moje srce. Želim znati što radiš na poslovnim putovanjima.
Muškarac: Nije u redu da želiš znati. Nešto s tim nije u redu. Ponekad se pitam o tebi.
Žena: Ono što je fascinantno u ljudima poput tebe je vaš gorući smisao za moralnost. Vaša odanost konceptu mjesta za sve i svega na mjestu. Kad dođeš do toga, to je ono što moralnost znači moralistu. Znači pucati da ubiješ, ali ne u bolničkoj zoni. Mogao bi probuditi pacijente.
Muškarac: O čemu pričaš? O čemu ona priča?
Žena: Pričam o tvom rublju. Jesi li kupio te bokserice u Schenectadyju? Je li to bilo prije ili nakon što si ispunio ugovor? Nikada ih prije nisam vidjela. Predivne su. Više su nego egzotične, one zalaze u neko privatno područje metafizike. Svi satovi pokazuju devet i četrdeset pet. Misliš li da je to ujutro ili navečer? Nekako se to čini strašno važnim. Moraš mi dati ime dućana da ih mogu nazvati i pitati. U međuvremenu želim da mi kažeš vrlo precizno jesi li imao na sebi te bokserice kad si izvršavao ugovornu obvezu.
Muškarac: Vratimo se na ono o čemu smo pričali.
Žena: Ti se čak ni ne sjećaš o čemu smo pričali. Sad mi odgovori na pitanje. Jesi li imao na sebi te bokserice kad si ispunjavao uvjete ispisane sitnim slovima?
Muškarac: U redu, imao sam ih.
Žena: Sad mi reci točno u koliko sati si ga ubio.
Muškarac: Znaš da ne pričam o tome. Dovoljno je loše što sam ti rekao gdje. Detalji uzrokuju nevolje. To naučiš u ovom poslu. Detalji uzrokuju nevolje.
Žena: Reci mi koliko je bilo sati. Kako to ikako može naštetiti?
Muškarac: Bilo je jedan i deset.
Žena: Ponovi to.
Muškarac: Bilo je jedan i deset ujutro.
Žena: Tako sam i mislila. Znala sam.
Muškarac: Kako si znala?
Žena: Ispisano je po tebi. Doslovce piše na tebi. Ti satovi na boksericama su dobar znak.
Muškarac: Satovi pokazuju devet i četrdeset pet.
Žena: Upravo tako. Upravo se o tome radi. Moraš ih spaliti što je prije moguće. Možemo se odvesti do Nell i spaliti ih tamo.
Muškarac: Vidi, ako moraš točno znati kako sam to uradio, reći ću ti.
Žena: Ne zanima me.
Muškarac: Zadnja predstava je završavala. Šalter za prodaju karata bio je zatvoren. Reklama nad ulazom bila je zatamnjena. Izašlo je samo desetak ljudi. Izašao sam iz auta i prišao mu. Ispružio sam ruku kao da se želim rukovati s njim. Prirodna reakcija kad tip tako ispruži ruku kao što sam je ja ispružio je rukovati se. Znao sam tko je on, ali on nije imao pojma tko sam ja. Nikada me prije nije vidio. No ipak je ispružio ruku. To je prirodna reakcija. Svatko bi učinio isto. Stajali smo tamo rukujući se i ja sam imao široki osmijeh na licu i oslovio sam ga imenom. Želio je ispustiti moju ruku, no ja sam i dalje čvrsto držao njegovu. Tada sam stavio lijevu ruku u jaknu, još uvijek ga držeći drugom rukom, izvadio .38 i ispalio tri puta u džep na grudima njegove košulje. Prikazivao se ratni film.
Žena: Kako je to zvučalo?
Muškarac: Kakve veze ima kako je zvučalo?
Žena: Je li to izazvalo prasak? Je li zacviljelo? Je li zvuk bio zvuk lomljenja, odjek, prasak ili zvižduk?
Muškarac: Zvuk je bio poput paljbe topa od 20 milimetara. Kao polijevanje zone slijetanja dvadeseticama. Evo opet slenga. Evo ga.
Žena: Kako si se kasnije osjećao?
Muškarac: Kako bi se ti osjećala? To je bila bolnička zona.
Žena: Prekršio si kardinalno pravilo.
Muškarac: Skršio sam kardinalova leda. Vozio se na biciklu, budistički kardinal, kad sam ga pregazio.
Žena: Kakvi su bili njegovi politički stavovi, srce?
Muškarac: Malo ulijevo od Boga.
Žena: To bi od njega učinilo Taftova republikanca.
Muškarac: Koji Taft?
Žena: Koji Bog?
Muškarac: Onaj koji je napravio male zelene satove.
Žena: I male bijele dječake da ih nose.
Muškarac: Poštovanje prema tvom mužu.
Žena: Ti nisi moj muž. Moj muž je crn. Crnji. Najcrnje crn.

Austinov automobil napustio je pločnik u provali histeričnih guma. Znao sam da neću moći spavati neko vrijeme, pa sam otišao do Ulice Howley s Brandom. Išli smo ulicom, dijelom trčeći, poput boksača na treningu, izbacujući oštre udarce lijevom i desnom rukom dok smo trčali-plesali, okrećući se za 360 stupnjeva bez gubljenja koraka, rokćući poput svinja. Usporili smo do šetnje.
"Iznenađen sam da ste vi odlučili ostati", rekao sam. "Mislio sam da ćete se umoriti od ovog mjesta. Nisam mislio da će ova stvar koju radim toliko dugo trajati."
"Nitko nije odlučio ostati", rekao je. "Nikada nismo raspravljali o tome. Nismo raspravljali ni o čemu i nitko nije donio nikakvu odluku koliko ja znam. Jednostavno smo ostali."
"Ali niste li umorni od ovog mjesta?"
"Nikada nisam razmišljao o tome. U svakom slučaju, kud bismo išli bez tebe? Ti vodiš ovu ekspediciju."
"Zapravo mislim da to više nije slučaj. Samo nisam mislio da će tako dugo trajati da napravim ovo što radim."
"Nitko nije pričao o polasku", rekao je. "Što je s tvojom knjigom?"
"Nema knjige, Davy. Ima jedanaest stranica, a sedam od njih nema riječi. A ne tvrdim mnogo ni za preostale četiri."
"Mislio sam da si stalno pisao sve vrijeme koje si proveo u Maineu. Kako si dugo bio tamo?"
"Gotovo godinu", rekao je.
"Što si radio čitavo to vrijeme?"
"Ne znam. Zbilja se ne sjećam baš puno toga. Valjda sam većinu vremena bio ušlagiran. Mislim da sam pregorio ili nešto takvo. Glava mi je postala mrtva. To je jedini način da to izrazim. Nešto unutra je pregorjelo i zamrlo. Postalo mrtvo."
"I bio si u garaži čitavu godinu. I nisi ništa radio."
"Radio sam nešto. Ubijao sam svoju glavu."
"Dobro", rekao sam. "Pike laje u snu. Nije ga briga gdje je dok god ima bocu pored lakta. Ti nemaš nikakav roman u radu i ne žuri ti se vratiti u Maine ni bilo gdje drugdje. Što je sa Sully?"
"Morat ćeš pitati nju. Mi smo veoma šutljivo društvo."
"Koliko dugo možeš izdržati novčano?"
"Dama plaća račune zadnjih deset dana ili tu negdje."
"Nisam to znao", rekao sam. "Volio bih da ti mogu posuditi nešto novca, no ni ja ne stojim baš najbolje. Valjda sam sad već i nezaposlen."
"Pitao sam se o tome. Na tvojem mjestu razgovarao bih s damom."
Još smo malo trčali, upijajući hladni zrak, upijajući ga i izbacujući iz sebe, udarajući vjetar. Tada smo svi četvero sjeli za stol u prikolici izvodeći tihe zvukove stopalima i laktovima.
"Pitala sam se o tome", rekla je Sullivanova. "Činilo mi se da se sjećam da si trebao stići na Jugozapad negdje tijekom prošlog tjedna, ali nisam bila sigurna. Nisi ništa rekao."
"Bio sam zaposlen."
"To je bio dobar posao, Davide."
"Zarađivao sam dvadeset četiri i pol. Gledaj, trebam te još jednom za moju stvar."
"Bit ću tu", rekla je.
"On mi je skinuo naočale i smjestio me u krevet", rekao je Brand. "Nije bilo onako zabavno koliko sam mislio da će biti. Ta Carol, kako-se-preziva, Deming. Bila je malo čudna na kraju. Koja je svrha čitave te stvari uostalom?"
"Idi se igraj sa svojom lutkom", rekao sam.

Austin se odjenuo isto kao i za prvu sekvenciju. Ja sam imao kričavozelenu najlonsku dolčevitu i prugaste platnene hlače.
"Onda je šepava djevojka u Firenci bila stvarna", rekao je.
"Tako je. To je smanjilo napetost susreta s mojom bivšom ženom. Nagoviještali smo jedno drugome moguće pomirenje. No šepava djevojka izazvala je neobičnu promjenu u mojem razmišljanju. Teško je to objasniti. Roditelji moje bivše žene bili su u Njemačkoj u to vrijeme. Šepava djevojka bila je Njemica. Tada je pri kraju dana moja bivša žena počela šepati. Ništa od toga nije ništa značilo. Ali nekako me zbunilo. Pokušao sam sve to povezati. No nije se dalo povezati. To je bilo dovoljno da poremeti stvari. Šepava djevojka bila je ružna i to nije pomoglo."
"Kažeš mi neke stvari, a neke ne. Na primjer, zašto sam opet u ovoj odjeći?"
"Je li Fred Zinnemann rekao Burtu Lancasteru?"
"Naviknut sam raditi što mi se kaže u McCompexu", rekao je. "No nema razloga zašto ti ne bi mogao biti malo manje neraspoložen."
"Stani uz zid, seronjo."
To je bila njegova završna scena. Namjestio sam ga da stoji pored napisanih crnih riječi. Tada sam izveo naraciju, smišljajući je putem.
"Godina je 1999. Gledaš filmske novosti iz ranijeg vremena. Muškarac stoji u sobi u Americi. To si ti, Davide, manje ili više. Što vas dvojica možete reći jedan drugome? Kako možeš isprazniti desetljeća između vas? Moguće je staviti ruku na filmsko platno i dobiti osvijetljeni djelić sekunde, na primjer kako taksi skreće iza ugla, i to će biti ravno na tvom prstu, Četrdeset i deveta ulica i Avenija Madison. Možeš govoriti ekranu i on može odgovoriti. Jedva se sjećaš muškarca kojeg gledaš. Pitaj ga bilo što. On zna sve odgovore. Zato šuti. Došao je kroz vrijeme da bi odgovorio na tvoja pitanja. Mirno stoji, ali se kreće. Tih je s odgovorima. Imaš dvadeset sekundi za postavljanje pitanja." (Zaustavljam kameni na Austinu Wakelyju koji nepomično stoji pored zida, bezizražajno, i tiho odbrojavam sekunde - od jedan do dvadeset.) "Sada dolazimo do kraja snimljene tišine."
Austin i ja podijelili smo bocu tople Cole.
"Slušaj", rekao sam. "Možeš li nešto učiniti za mene?"
"Što?"
"Dovedi mi Drottija. Želim Drottija na sat vremena."
* * *

"Zašto je ubijen?"
"Napravio je administrativnu grešku. Pomiješao je neke manje detalje. Detalji uzrokuju probleme. Znao je to reći."
"Kako je ubijen?"
"Kako se ubijaju poslovni ljudi? Srca im otkažu i padnu na tepih. Imao je srčani udar s manjim varijacijama. Nitko ne može reći da je njegova smrt bila besmislena."
"Što ćeš sada raditi?"
"Idem u Topeku u Kanzasu."
"Zašto tamo?"
"Uvijek sam željela sjediti u praonici rublja u Topeki u Kanzasu. Mislim da to ima veze s prenatalnim sjećanjima."
"Planiraš li stupiti u kontakt sa svojom obitelji?"
"Bolje da se gorčina otegne. Svaka vrsta kontakta u ovom stupnju samo bi sve zbunila."
"Jesi li sigurna da su još uvijek ogorčeni?"
"Svi osim mog brata. On nikada nije tako osjećao prema meni."
"Hoćeš li onda stupiti u kontakt s njim?"
"Ne."
"Zašto ne?"
"Bojim se vidjeti što se dogodilo s njim dosad."
"Kamera cijeni vašu voljnost da se pojavite u ovako teškim okolnostima."

Dosad sam pokušavao izbjeći bilo kakva velika otkrića o profesionalcima u mojoj glumačkoj postavi. Carol i Austin za mene su bili kombinacije. Nisam siguran kad sam točno shvatio da bi mogli biti od koristi, no znam da je ideja izrasla, u jednom ili drugom obliku, iz prvog dojma. U Austinovu slučaju, izgled i dob bili su od vitalne važnosti; činjenica da je bio glumac nije ništa značila. Činilo se da Carol, i preplavljena i iritantno prazna, posjeduje talent za zasjenjivanje svakoga trenutka, bila ona glumica ili ne, talent za kretanje kroz mentalni krajolik osobe poput zadirkujućeg uzorka sunca i oblaka; to je bio težak talent koji se opirao analizi i kojeg je bilo frustrirajuće gledati sve dok se nije prikazao pred kamerom, sitničavi i čak neurotični talent za prikrivanje stvari koje nije vrijedno prikriti, ili za pretvaranje da se prikriva ili pretvaranje da se otkriva ili za nabacivanje aluzija ili lukavo spuštanje trepavica, drugim riječima prava napast i savršena.
Ako su se dosad to dvoje ljudi činili udaljenima, čak i nedokučivima, pogotovo djevojka, treba razumjeti da ih ja nisam želio previše dobro razumjeti. Za mene su oni bili kombinacije, živi ljudi koje kvalificira (možda prošireno) moja vlastita prošlost, moje maštarije, traženje ogledala, časti, sramote i oni koje sam volio ili nisam uspio voljeti. Kad bih ih predobro poznavao, to bi zbunilo predmet i drugi predmet i nevjestu predmeta i sestru predmeta. I tako sam pokušavao postaviti ih onako kako sam ih poznavao ili ih nisam uspio poznavati.
Sada, gledajući unatrag i ukratko, mislim da mogu reći da je Carol bila jednostavno izgubljena djevojka koja je pokušavala najbolje iskoristiti nevidljivost. Čak se i njezina kosa činila upitno plavom. Vrijedi napomenuti da sam onoga trenutka kad se prvi put pojavila pred mojom kamerom prestao mariti o njenim drugim ulogama, o svim tim dvojbenostima koje su se isprva činile tako privlačnima, a tada tako uznemirujućima one noći kad me pričanjem oborila pod stol u baru Buster's. Kamera je prožvakala te dijelove i ispljunula ih van. Carol je bila najbolji izvođač medu postavom jer je najpostojanije bila nevidljiva.
S Austinom Wakelyjem bilo mi je lagano zadržati zanimanje na minimumu. Nisam uopće bio radoznao o Austinu, ni prije nego što je postao moj glumac, ni kasnije. Imao je dobru, snažnu bradu i sjajne zube. Da je bio rođen s crvenim, bijelim i plavim madežem u obliku zastave, ipak bih pred kameru stavio njegovo lice.

Carol je sjedila u fotelji, zatvorenih očiju, izlazeći iz jedne tanke atmosfere i ulazeći u drugu. Ta je scena bila njezina daleko najlakša, a ipak je izgledala iscrpljeno. Prišao sam prozoru. Muškarac je stavljao kovanicu u aparat za naplatu parkiranja. Upravo je bilo podne i ulica je bila prilično krcata. U dućanu cipela imali su rasprodaju. Automobil se zaustavio pred semaforom.
"Upravo sam shvatio kako sam malo crnih lica vidio otkad sam došao ovamo."
"Čak su i Biblije u ovom gradu bijele", rekla je.
"Kakav je ovo grad, kladim se da ljudi u njemu čak ni ne znaju što se događa diljem čitave proklete zemlje."
"Vide to na televiziji. To je kao gledanje Mjeseca kroz teleskop."
"Sve se događa, a ipak je dosadno", rekao sam.
Njezine su oči ostale zatvorene. Gotovo sam krenuo prema njoj. Sjetio sam se klupe u parku u gradu, ego-trenutka kad su naša tijela jedva bila u dodiru. Sjedili smo tako, na stolici i dasci prozora, dugo vremena. Ništa dobro, čak ni privremeno dobro, čak ni na sporu sekundu, nije se moglo dogoditi između nas. Nisam znao zašto, no bio sam siguran u to. Možda je ona jednostavno bila predaleko unutra. Ponekad sam volio tako misliti o sebi i možda sam osjećao da se od nje ništa ne može ukrasti zauzvrat za ono što bi se moralo predati da bi se stiglo do te privatne svijesti. Osim toga, nisam znao što misli o meni. Kako to nisam znao, nisam mogao znati koji bi oblik zauzeli zajedno. Tu je bila i činjenica da su joj oči bile zatvorene.
"Izgledaš umorno", rekao sam.
"Po ovom vremenu, tako punom života i slatkih mirisa. Borba je preživjeti ovakvo vrijeme. Volim planirati svoje postojanje na grafikonu temperature u glavi. U New Yorku po vlažnom vremenu obično se podizalo, a jednom u Montani na dvadeset stupnjeva ispod nule gotovo je iskočilo s grafikona i mislila sam da ću umrijeti od previše života. Valjda je takva stvar uglavnom autosugestija. Mogu samu sebe nagovoriti na bilo što. Kad umrem, nagovorit ću se da udem u drugu utrobu i počnem ispočetka. Tako to rade na Tibetu - ljudi koji se ne bi uspjeli upisati na Princeton ulaze u svježe utrobe kao ludi."
"Kroz vrata od utrobe."
"Tako je", rekla je. "A ima dobrih utroba i loših utroba."
"Nisam to znao."
"Apsolutno."
"Jesi li gladna?" Pitao sam. "Ja sam gladan. Hajdemo nešto pojesti."
"Moram stići na probe."
"Moraš li odmah otići?"
"Bojim se da moram, Davide."
"Nismo imali mnogo prigode za razgovor od noći sjenice."
"Ljudi imaju sve manje i manje toga za reći kad razgovaraju sa mnom. Nadam se da smanjujuće postojanje nije zarazno."
"Prije je pandemično. Volio bih da otvoriš oči."
"Imam li što za vidjeti?"
"Možda ne."
"Čak su i Biblije bijele", rekla je. "Znali smo odlaziti do Ulice Gansevoort u sumrak. Te vlažne večeri u tom jalovom dijelu New Yorka gdje sam živjela gotovo s one strane življenja. I Roy mi je jednom rekao da sada znam zašto je New Jersey tamo gdje jest, a ne pored Alabame gdje vjerojatno pripada. Tako da sunce može zaci nad njim."

Drotty je na sebi imao crnu svilu i bljedozeleni samt. Bio je bodež od muškarca, maleno nazupčano neraspoloženje koje svjetluca u kutu. Ipak je cigaretu pušio gotovo nježno, svaki pokret njegove ruke bio je mekani i krajnje namjerni dio orkestracije. Nisam očekivao da će biti tako mlad. Zapravo nisam očekivao da će se uopće pojaviti. No izgledao je savršeno voljan da se priključi onome što mu se moralo činiti neusporedivo ležernim, ako ne i barbarskim, oblikom kazališta. Ovaj scenarij nije bio uvezen, ova hotelska soba nije bila zvučno izolirana, ovaj režiser nema mnogo toga za reći, ovaj kasetofon je sociološka kletva, ovaj film je osuđen na propast. Drotty nije spomenuo ništa od toga; samo je pušio i nježno se kretao po sobi u crnim španjolskim čizmama, a određeno goropadno nasilje bilo je vezano uz svaki korak. Njegovo lice, maleno lice, jako se trudilo biti bezizražajno.
"Vjerojatno su ti Austin i Carol rekli da su dio ovoga od početka."
"Ne smeta mi da moji ljudi rade sa strane dok god to ne smeta njihovu radu u kazalištu."
"Nadam se da ne smeta."
"Ne smeta", rekao je. "Čini se da im je zagonetno to što radiš. Možda bih trebao biti ljubomoran."
"Čini se da im je mnogo zagonetnije ono što ti radiš. Stalno pričaju o tebi."
"Postaje im dosadno. Na kraju regionalno kazalište svima dosadi. Ljudi dolaze iz osjećaja dužnosti. Pokušavamo ih šokirati, no oni su u stanju šoka već godinama. Znaš što? Za pet godina čitavo američko kazalište, uključujući i ono što je ostalo od Broadwaya, bit će subvencionirano od Vlade i postat će polureligiozna institucija. Nešto nalik na Nacionalni park Yellowstone. Znakovi NE BACAJ SMEĆE bit će posvuda."
"Dobre čizme", rekao sam.
"Dala mi ih je profesorica romanskih jezika čiju je jedinu kopiju njezine sedme neizvedene drame u mom kaminu spalio Afroamerikanac koji je rekao da se zove Abdul Murad Bey. Strahovao sam reći joj to, no, kad je trenutak stigao, činilo se da joj je laknulo i ne mnogo tjedana kasnije poklonila mi je ove čizme. Nedavno sam čuo da je Abdul Muray Bey bio djelomično odgovoran za palež Philadelphije, njegove vlastite neizvedene drame."
Završio je anegdotu pooštrivši crte lica koje je postalo još bezizražajnije nego prije. Nisam znao trebam li se smijati ili ne, pa sam samo ispustio nešto zraka kroz nosnice, u nastojanju da to ispadne veseli zvuk. Shvatio sam da nijedan od nas još nije oslovio drugoga imenom ni prezimenom. Taj propust opsjedao je početak i kraj svake primjedbe. Naravno da to nije bio samo propust.
Razgovarali smo o njegovu tekstu. Stavio je cigaretu u pepeljaru, polagano otišao do fotelje i sjeo. Morao sam ugasiti cigaretu umjesto njega. Tada smo bili spremni za početak.
"Film mora ostaviti emocionalni talog. Retencijski aspekt je jedini istinski kriterij. Što oduzimam od filma i što od toga zadržavam? Nešto više od rublja, nadam se. Mislim da u ovoj fazi moraš rastegnuti svoju estetiku. Moj je zadatak pomoći svojim ozbiljnijim studentima u razvijanju neke vrste filmskog životnog stila. Priznajem da imam marginalni interes za tvoj film. Privlači dijete u meni. Volim budalaštine. Volim budalaste ideje. Mnogi veliki filmovi su u osnovi budalasti i filmski junak je gotovo uvijek budala. Brando je, na primjer, glumio budalu za budalom. Kao i Belmondo, kao i O'Toole, kao i Toshiro Mifune. To je sve pitanje razina. Premingerova vulgarnost je na poslijediplomskoj razini; tvoja je na razini više škole. Kako je ovo naš posljednji sastanak, mislim da je potpuna iskrenost primjerena. Izrazito mi se ne sviđaš. Nikad mi se nisi sviđao. Odavao si malo ili ništa poštovanja za mene. Ponovno i ponovno si u prisutnosti studentica pokušavao narušiti moj položaj profesora i ljudskog bića. Žarko želiš znati sve o mojoj vezi s određenom mladom damom koju obojica poznajemo. Žudiš za lošim vijestima, porazom, kaznom. Poraz je uvijek veličanstven na filmu. Gubitnik je oplemenjen patnjom i smrću. Nijedna kamera ne može odoljeti muškarcu kojem se sprema poraz. On zapovijeda svakim mehanizmom i privlači svačiju pažnju. Možda se vidiš kao heroj filmskog ekrana. Posve sam zaboravio što trebam reći sljedeće."

Supruga Glenna Yosta bila je krupna, prijateljski raspoložena žena, koja je vjerojatno počela nositi kućni ogrtač u dobi od tri godine. Bila je osoba koja dodiruje i koja se zadirkuje i dva Glenna su je očito voljela, tip žene koja je sjajna na piknicima - smije se i priča šale, lagano udara leđa muškaraca, štipka djecu, druži se sa ženama dok se ogromna fronta toplog vremena pomiče preko ravnice. Nisam volio imati ju u svojoj blizini.
Predstavio sam Sullivanovu obitelji i tada nam je gospođa Yost, Laura, rekla da su čekali s desertom dok ne dođemo, s pitom od bresaka i sladoledom od vanilije i svi smo sjeli jesti i pričati. Yostovi su stalno pričali smiješne priče jedno o drugome. Bilo je nečeg iznimnog u njihovoj ljubavi, nešto šaljivo u najboljem smislu te riječi; činilo se da svatko idolizira druge, komično remek-djelo gafova, umišljenosti i strašnih hobija. Laura je najviše pričala, krećući se od blagovaonice do kuhinje u svom žutom kućnom ogrtaču, točeći kavu preko rubova šalica. Bio sam tu da bih dovršio nerealni posao, dovršio najgori dio prijelaza, i stvarnost sve te nenamještene topline nije mi pomagala. Ni moja kamera nije bila zainteresirana za oralnu tradiciju. Pogledao sam u Sullivanovu. Ona je razdvajala mrvice pite noktom.
"Možemo li prijeći na stvar, Glenn?"
"Smočnica je tamo", rekao je.
"Možda Bud i Sully i ja možemo otići ravno tamo i završiti s tim. Trajat će samo nekoliko minuta."
"Neće li biti previše tamno?" pitala je Laura.
Smočnica je bila odmah do kuhinje. Glenn je upalio svjetlo i maknuo se s puta. Brzim pokretom stavio sam jednu od kuhinjskih stolica uz udaljeniji zid smočnice. Dao sam uputu Sullivanovoj da sjedne na nju. Gledao sam ju na trenutak. Tada sam shvatio da Bud stoji pored mene držeći kameru. Brzo sam je uzeo od njega, fokusirao na Sullivanovu na stolici i počeo snimati. Kad je to bilo gotovo, pet ili šest sekundi kasnije zamolio sam je da stane uz zid i namjestio sam Buda u smočnicu nasuprot nje, leđima okrenutog kameri. Tada sam ponovno stao na vrata. Glenn i Laura su bili odmah iza mene. Morao sam ih maknuti otamo. Na prstima mi se lijepio med, a ja sam trebao okus octa, ocat i teško soptanje vrućeg željeza na jeziku, ako sam ikada mislio to napraviti. Zamolio sam ih da odu. Rekao sam im da izađu iz kuhinje. Tada sam snimao još dvadeset sekundi Sullivanovu i dječaka kako stoje, moja vlastita reklama, život u životu. Tada sam ponovno prestao i rekao joj da pride bliže dječaku i stavi ruke na njegova ramena. On se okrenuo i zagledao u mene, ili zato što nije razumio zašto sam poslao njegove roditelje van ili zato što se ovo znatno razlikovalo od igranja košarke u sportskoj dvorani škole i trebao je moj pogled, riječ, nešto. Tada sam vidio da njegove oči u svojoj gorkoj svjetlosti drže u ravnoteži mamu i tatu; to je bilo na njegovom licu, taj ranjeni pogled zbog bratove male izdaje, bez razumijevanja za ono što ja moram uraditi, a ipak se nisu micale, držala ih je kamera u mojoj ruci ili ona, uistinu ona, mršava tamna ptica; naravno, bilo bi nemoguće izvući ramena iz hladnog stiska tih ruku, okrenuti leda takvom prisustvu. Svjetlo u smočnici bilo je loše. Sve sam radio prebrzo i znao sam da bi samo pukom srećom ovo ikako moglo pronaći život, uhvatiti srebrni kristal i početi rasti. Mogao sam to unaprijed vidjeti, nedovoljnu ekspoziciju, njihova nepotpuna tijela, njezino lice poput gnijezda raspršenog sutona, zamršenu sivu svjetlost na rubovima ekrana i tada sam se zapitao hoću li to ikada gledati, to ili bilo koji dio toga, i pitao sam se zašto ovaj nijemi solilokvij žene i dječaka treba značiti išta više, čak i meni, od onoga što jasno jest, lica jedne i glave drugoga, i pitao sam se bi li ova reklama prodala proizvod. Ponovno sam fokusirao, njezine ruke na njegovim ramenima, čudan, vrlo čudan izraz, nešto poput radoznalosti koja prati čovjeka iz sobe, posve nekarakteristični pogled u njezinim očima. Nisam osjećao nikakvu snagu za ovaj način rada. Svjetlo je bilo lošije od lošeg i nisam napravio probu s čitanjem. Išao sam prebrzo. Nisam namještao kameru. Prebrzo sam završavao snimke. No morao sam to napraviti i završiti s tim i možda je to bio najbolji način, izbrisati sjećanje time što ga izrugujem, bez ikakve snage, bacajući sjeme u neuhvaćenu svjetlost. Tada sam počeo snimati posljednju sekvenciju i otkrio da ne mogu stati. Kroz tražilo na kameri vidio sam ih, nepomične, beskrajno strpljive, postojane, njezini dugi prsti vidljivi iznad njegovih ramena, njezino lijevo oko gleda iza njegova uha u kameru i snimao sam dvije ili tri minute, izgubljen negdje, pogrbljen na dvadeset i pet vata smedeg svjetla, slušajući zvuk iza sebe i od svih stvari o kojima sam se pitao te večeri posljednja je bila koliko ona zna.
Laura nije bila u blagovaonici. Glenn je sjedio za stolom i nije podignuo pogled. Zahvalio sam mu na svemu. Rekao sam mu da je nažalost ponekad nužno napraviti određene stvari koje se čine iznimno nagle. Sullivanova me čekala na vratima. Rekao sam mu da ljudi pod pritiskom ponekad kažu ili naprave stvari koje se tada čine nužnima, no kasnije se pokaže da su glupe i neoprostive. Bud je bio na vratima kuhinje i ja sam mu zahvalio i ispričao se. Tada sam otišao do stola i pružio ruku. Glenn je podigao pogled, prihvatio ruku, nasmiješio se, stisnuo ruku i tiho me opsovao. To je bilo slatko napravljeno, krasni komadić Hollywooda ovdje, dobre godine i zauzvrat je osvojio osmijeh. Pustili smo ruke i ja sam se odmaknuo. Tada su kapilare u njegovu ludom oku planule, tanke šapćuće žile, nagovještaji hladnog dakonskog bijesa, ona vrsta hladnoće koja gori, hladnoća koja se zadržava na rukama, bijesno hladno svjetlo koje proklinje moju dušu, te arktičke žile, te vene u kocki leda u njegovu oku.

Stajala je na pločniku i gledala kako silazim s verande. Nije joj bilo nalik da čeka. Očekivao sam da će već biti na pola ulice i onda sam se sjetio načina na koji je buljila u mene tijekom posljednje sekvencije, te dvije ili tri minute kad nisam bio siguran gdje sam. Sada je nešto nježno nestalo s nje. Ulična rasvjeta bila je upaljena. Na desnom sam ramenu nosio kameru.
"Voljela bih se okupati", rekla je. "U prikolici se peremo spužvom. Kad je dovoljno toplo, idemo do rijeke. Isprva je to bila samo gnjavaža. Sad je gnjavaža koja prijeti postati način života."
"Jesu li te ostali vidjeli bez odjeće?"
"Jako smo taktični, Davide. Razradili smo složene rasporede. Pike je majstor za takve stvari. Intendant zapravo. Počeo je lijepiti svakakve rasporede, programe i inventure. Uvjeravam te, sve se radi jako diskretno."
"Hajdemo u motel", rekao sam. "Možemo ići taksijem."
"Je li to nužno?"
"Mislim da ne vole kad muškarci vode žene u svoje sobe u hotelu. Prilično su, znaš, teški."
"Olakšat ćemo im."
Sullivanova je provela gotovo sat vremena u kadi. Sjedio sam i gledao djelomično otvorena vrata kupaonice, pokušavajući ne misliti ni na što. Tada sam stao na vrata. Podignula je jednu nogu iz vode, kao što sam znao da hoće, i pomicala ruke po listovima i pogledala me preko ramena. Tada je doprla riječ iz oka đakona Yosta. Opačina. Vratio sam se na krevet i sjeo. Pogledala me ne bi li vidjela jesam li zadovoljan. Sjedio sam čekajući. Tada sam upalio svjetiljku pored fotelje i ugasio svjetlo na stropu. Izašla je iz kade. Brzo sam ušao i gledao kako se briše velikim ručnikom s monogramom. Tada sam joj prišao bliže i polako stavio ruke preko ručnika na njezinom tijelu. Ništa nismo rekli. Slijedio sam ju prema krevetu, slijedio sam osječaj nezamislivog zadovoljstva i znao da je to stara jenkijevska krivnja, sol i papar. Zidovi su bili bijeli i crni i ona je bila u krevetu. Opačina.
Sada je bila pokrivena, čak i grudi, i ležala je ukočeno, poruka da je ovo kraj kitice i da će sada čekati promjenu mog reda. Koliko je znala o tom trenutku i koliko me naučila u svojem apsurdnom skrivanju; da prava i najbolja požuda, drugim riječima ona najružnija, nije ništa doli čednost tako fanatična da ne može podnijeti micanje iz straha da bi se mogla dotaknuti. Razodjenuo sam se stojeći pored kreveta kao što sam učinio one noći u Maineu, onda u tami, pitajući se može li me vidjeti, raskalašeni djevičanski Maine, druga vrsta sobe. Gledala me kako stojim iznad nje i pokušao sam ne misliti ni o čemu. Bila je apsolutno mirna gledajući me, bez tračka pokreta, otvarajući nove sobe sustavnim zaključavanjem vrata. Kako je to znala, nije posizala, niti se primicala, niti odmicala od mene kad sam legao na krevet. Rastegnuo sam se na plahtama. Uvijek sam bio ponosan na svoje tijelo.
"Ne boj se", rekla je. "Reci mi što želiš da učinim."
"Još ne znam. Ostanimo ovako na trenutak. Sjećaš li se noći koju smo proveli u Maineu u onoj staroj kući? Ispričala si mi priču za laku noć."
"Ne boj se, Davide."
"Ne bojim se."
"Tamo si bio prestravljen."
"Da", rekao sam.
"Ne smiješ se bojati. Pomoći ću ti. Napravit ću sve što hoćeš da napravim."
"Prvo, prije bilo čega drugoga, želim da mi ispričaš priču. Kao u Maineu. Poput priče koju si mi ispričala te noći prije nego što sam zaspao."
(Tako spremna, tako raskalašena i voljna je bila Sullivanova, tako vješta umjetnica zadubljena u svoju vještinu da nije čak ni zastala pri ovom zahtjevu, a kamoli prasnula u valove spasonosnog smijeha.)
"I to je bio duboki san", rekla je.
"Priču. Priču za laku noć."
"Imam baš pravu. Radi se o mojem zlom starom stricu i nevjerojatnom iskustvu koje smo podijelili u malom čamcu maglovitog dana u Somesu Soundu."
"Hoćeš li to izmisliti?"
"Priča je stvarna", rekla je. "Podsjetio si me na nju kad si spomenuo Maine."
"Ispričaj mi onda."
"Imala sam omraženog i zastrašujućeg i prokletog strica Irca", rekla je Sullivanova. "U dobi od osamnaest godina on je otišao iz Dublina u Belfast i odrekao se crkve, države, obitelji i preljubničke sjene Parnella. On je bio brat mog oca, najcrnji od bivših katolika, bogohulnik militantnog i tvrdog tipa, nimalo veseo i dobroćudan i šaljiv kao moj pokojni otac. Mnogo godina poslije došao je u ovu zemlju i naposljetku se smjestio u Maineu, u malenom gradu nedaleko od Bar Harboura. Jednom sam ga otišla posjetiti, u želji da ispravim staru obiteljsku nepravdu. To je bio tihi jednostavni grad, prikladno mjesto za strica Malcolma. Došao je na vrata, a ja sam gotovo bila zaboravila kako divlje i zlokobno on izgleda - ćelav, čvrst, nabit, stvaran kao bačva piva. Oči su mu bile tamne, dva pilotska svjetla koja gore, i pogledao me kao da sam papina najdraža priležnica. Mrzio je katolike. Mrzio je mog oca kao kugu, kao tamjan. Bili su braća, krma i pramac, Shem i Shaun, čvrsti Dublin i još čvršći Belfast. U pismu nisam naznačila svrhu svoga posjeta. Sjeli smo na verandu. Noć je bila obasjana mjesečinom. Na travnjaku su stajali kipovi domoljuba. Iz pabova se nisu čule pjesme i nigdje na vidiku nije bilo tamnog hmelja za Guinness. Nije bilo pabova; samo kipovi. Kao što znaš, ja izrađujem kipove, a ti su me kipovi sledili, Davide. Takvo kršćanstvo. Takav nedostatak Krista. Izgledali su kao ravnatelji škola, pedofili koji se pretvaraju da je iza njih samo ugao stola. Ima neke milosti u ratu; u našoj je revoluciji zasigurno bilo. No samo slijepac s vrlo zdepastim prstima našao bi nešto milosti u tim kipovima. Ništa demonsko, nije bilo komešanja tunike, ni lova, ni ružnih snova, ni hrabrosti. Ravni, ukočeni i izjebani. (Gospode, oprosti mi). Ipak kršćanstvo. Doba Omdurmana. Perverzija Krista. Dijete Praga na komandnoj ploči koje blagoslivlja kutiju papirnatih mpčića na stražnjem sjedalu. Svećenici ustajalog daha bučno zahtijevaju moju dušu u mrklom mraku ispovjedaonice, nastavljajući zavoj regenerativne milosti svojim uspavanim prstima. Stric Malcolm i ja sjedili smo na stolicama za ljuljanje. Ljuljali smo se u ritmu. Nije pitao zašto sam došla. Samo je gledao u kipove u zamagljenoj svjetlosti kao da misli da domoljubno kamenje ne donosi ništa našem poimanju povijesti osim ako počiva ispod jezika; šutjeti u šutnji kamenja je početak veze s prošlošću. No možda je samo mislio o svom brodiću. Jer to je sljedeće spomenuo. Posjedovao je šalupu tipa Hinckley i ona je bila usidrena u dragi zaljeva Harbor, što je značilo da je udaljena samo dvadeset minuta vožnje automobilom od te verande."
"Ovo postaje dosadno", rekao sam.
"Moraš mi dopustiti barem djelić ugađanja vlastitim zahtjevima koje rezerviraš za vlastite umorne ciljeve. Ne želim zvučati grubo. Ali surađivala sam s tobom dosad i voljna sam nastaviti do bilo koje točke do koje nas odabereš dovesti. A tražio si priču za laku noć."
"Žao mi je. Molim te nastavi."
"Važni predmeti počet će se manifestirati iz dosadnog skupa pijeteta koje ovdje razvijam. Ovo mi nije lak posao."
"Jesi li uvježbavala išta od ovoga?"
"Noću u krevetu često razgovaram s velikim povijesnim ličnostima engleskog govornog područja. Mislim da ti to mogu priznati. Razvijam filozofije, legende, autobiografske bilješke, djeliće ženske mudrosti, anegdote i laži. Onda ih prezentiram nekome poput Swifta ili Blakea; tada ih komentiram ili kritiziram kao Swift ili Blake. To je možda iluzija, no čini se da moj um najbolje funkcionira prije spavanja. Vodila sam neke briljantne dijaloge sa sobom, mislim; ili, što je točnije, s velikim ličnostima iz prošlosti. Tako da je tvoj instinkt sasvim točan. U nekom smislu uvježbala sam priču. Zapravo sam je ispričala mnogo puta, poboljšavajući je, uredujući, dotjerujući, približavajući se sve bliže strašnoj istini. No nikada nisam otkrila istinu. Nikada nisam ispričala čitavu priču, ni Coleridgeu, ni Melvilleu, ni Conradu. Nikada nisam razotkrila tajnu posljednjih sati tog dana prekrivenog maglom na šalupi dugačkoj deset metara u Somes Soundu - ni živoj ni mrtvoj duši."
"Jednu sekundu, molim", rekao sam. "Želim ugasiti svjetlo."
"Stolice za ljuljanje micale su se naprijed-natrag u savršenoj vojnoj formaciji. Stric je gledao taj mrtvi povijesni prizor, gledao je Yorktown, Shiloh i bezglavi Kartum. Tada je rekao da planira ići na jedrenje sljedećeg jutra i pozvao me da mu se pridružim. Trzaj između obrva. No ja sam, naravno, prihvatila poziv. To je bio trenutak biblijskog suočenja. Odbiti takvu ponudu značilo bi prokleti one stvari koje su natjerale strica da pobjegne u Belfast i ljude poput mog dragog tate u birtiju na kriglu najgorčeg. Proveli smo ostatak noći u tišini. Skuhao nam je neki gulaš koji je poslužio u dvije različite zdjelice, čime je čak i tako nezainteresiranom društvu kao krvnom srodniku objavio dubinu i tvrdoglavost svog života neženje. Spavali smo na suprotnim krajevima kuće. Moja je soba bila pomalo nalik ludilu kapetana Ahaba - prazna, frigidna, nagnuta poput palube; bez znaka ljubavi prema vlastitom odabranom elementu, bez komadića bjelokosti, bez šalice, podmetača, grafike škune ili otiska nadgrobne ploče - prazna, hladna, sjeverna, vlažna poput maglovite zvijezde. Bio je hladan cik zore kad je pokucao na moja vrata. Sišla sam na doručak koji se sastojao od melase i zgrušanih proteina, poput ideje nekog starog mornara o potrebi da se kosti zacementiraju iz straha da će ih vjetar odnijeti. Za pola sata hodali smo po doku prema njegovu čamčiću i izveslali smo kroz maglu prema najslabašnijem tračku svjetlosti i tada se pojavio njegov brod, visoko na vodi, zeleni i bijeli brod koji se lagano ljuljao na valovima plime i čak i u toj zamagljenosti mogla sam vidjeti da na brodu nema ničeg njegovog. Popeli smo se na njega i ukratko mi je rekao gdje su stvari i čemu služe i kako zategnuti ovo i otpustiti ono. Brod se zvao Maraton Moor i bio je najdotjeranija stvar koju sam ikada vidjela. Bio je lagan i izgledao je brzo. Svaki centimetar broda je sjao. Bila je to lijepa stvar, Davide, s brutalnim imenom, što se moglo i očekivati. Stric je podignuo trokutasto prednje jedro. Odgurnuli smo se i tada je podignuo glavno jedro i krenuli smo prema jutru s neodgovorenim pitanjima koja su ostala nepostavljena. Svjetla su jurila. Zvona su zvonila. Galebovi na plutačama. Brodovi za lov na jastoge u magli, njihove trube su mukale i jedan ili dva zamotana lika gledala su nas s paluba, tako tihi, tako strateški tihi, prokleto oko mornara koji sanja svoje kosti u dubini i ne voli uljeze jer uljezi nisu zaslužili taj određeni dio mora. Ti lovci na jastoge mora da su nas smatrali strašnim budalama što plovimo po toj magli. Stric je pogledao preko malog kormila u kućicu kompasa ravno ispred sebe. Kompas, kormilo i glavno jedro bili su njegovi. Ja sam rukovala trokutastim prednjim jedrom. Gotovo ništa nismo rekli jedno drugome. Za dva sata magla se počela dizati i mogli smo vidjeti borove šume otoka Mount Desert i tada, s vremenom, podnožja planina i tada široke smeđe vrhove planina Cadillac i Pemetic. To je bio prizor. Magla se još zgušnjavala iznad golih dijelova obronaka. Niski zeleni borovi i uski puteljci. Valovi su rezali izbočine i gromade kamenja. Francuzov zaljev. Donošenje naloga kraljevske Europe. Do podneva dan je bio drugačiji, topliji, vjetrovitiji, posve plav, svjež i škiljav, sunce nas je počelo rastapati do dobre volje. Jer to je bio Božji svijet, Davide, i u um nije mogla ući nijedna misao koja to nije priznavala. To je bio prizor. Plavetnilo te vode bilo je anđeosko plavetnilo. Bijeli svjetionici stajali su na izbočinama tla. Vidjeli smo galebove i kormorane. Pliskavice su se propinjale iz mora i zvonila su crna zvona. Postojao je osjećaj nebeskog svoda, neograničenog svijeta iznad nas dotaknutog tek jednim jedinim oblakom. Svjetlost sunca bila je kao mač nad vodom. Tamo nije bilo ničega što je bilo promijenjeno ičim osim sobom. Bog. Stvoreno od Boga i netaknuto rukom. Čak i naš brod, ljupka stvar kakva je bio, koji se naginjao na jednu stranu od vjetra kroz tu zelenu svjetlost, čak je i Marston Moor bio blagi virus koji je reducirao naš komad mora na status lijepe fotografije. Stric je pokazao na Isle au Haut, taj lijepi otok koji je izgledao kao da stoji, dok ostali otoci sjede ili drijemaju, kao posljednja visoka stvar, posljednji ostatak drveća i zemlje prije prostiranja Atlantika. Mislim da ni u jednom trenutku nismo bili izvan vidika zemlje. Neki od otoka bili su veliki, prekriveni smrekom ili borovinom i iznad perimetara kamenja bila su malena sela. Ostali su bili maleni i nenaseljeni, neki tek masa granita. Sada smo bili jako nagnuti i ja sam pogledala u strica. Još uvijek je imao svoju opremu za loše vrijeme, desnom je rukom držao kormilo, a lijevom namještao jedro. Jahao je taj brod, a ne jedrio na njemu, kao da je jahao dupina ili ženu, mlado propinjuće biće koje možda nikada neće biti ukroćeno. Bila sam izgladnjela i čim se vjetar spustio, otišla sam dolje u kabinu i skuhala nam ručak na kerozinskom štednjaku. Zahvalio mi je. Tijekom ranog dijela popodneva nismo nijednom ostali bez vjetra, no stric je morao tražiti namreškane dijelove mora da bi pronašao malo vjetra. Činilo se da nijednom nije razmotrio mogućnost korištenja motora. Gledala sam otoke dalekozorom. Vidjela sam ženu koja je nosila košaru s mbljem, dječaka koji je trčao i muškarca koji je stajao pored bijelog oblog svjetionika. Ta otkrića činila su se nevjerojatnima, komadi rijetkog minerala, kopneni mornari koji su naučili da ravne linije ubijaju. I manji otoci. Samo plavi najčišći granit. Bez ljudske duše. No ne i tihi. Ne, imali su slavu glasa. Krikove morskih ptica i beskonačni urlik valova. Nakon nekog vremena preuzela sam kormilo i stric je otišao dolje pogledati karte. Vjetar je postao svježiji i nakon duge zakošenosti jedra prema zalasku sunca spustili smo jedro i upalili motor, pa smo krenuli u dragu koju su činila dva sićušna otoka, tek komadići tla, jedan gotovo sami kamen, a drugi malo veći i prekriven drvećem. Stric mi je dao sondu i ja sam ju bacila i izviknula dubinu, pokušavajući dodati malo nautičkog pjevuckanja svom beznadnom glasu. Zatim smo bacili sidro i sjeli na palubu gledajući zalazak sunca. Tada smo vidjeli jedrenjake, njih tri, kako nam prilaze iz te strašno lijepe rane u nebu, imali su križna jedra i plovili su s vjetrom, sjali od nebeskog joda, prošli su pored manjeg od naša dva otoka, prošao je jedan, pa dva i, kada je posljednji od njih nestao, ponovno se pojavio prvi, križevi jarbola visoko iznad granita, dostojanstvo tih brodova, njihov spaljeni put od crvenog horizonta do plavetnila i sada tame, dolazak Magija. Stric je rekao da su dupkom puni turista iz Camdena. O da. Nakon što su otišli, večerali smo ragu i jaja u brončanoj ljuljajućoj svjetlosti. I napokon sam mu rekla zašto sam došla. Zavada je bila stara, vukla se čak dublje od žestokih ratova Narančastog i Zelenog. Prije smrti - u bolnici Sv. Vincent u New Yorku - otac mi je rekao da je stric Malcolm, nakon što je napustio Dublin, uspio nepravednim sredstvima steći vlasništvo nad obiteljskim komadom zemlje na zapadnoj obali Škotske iznad Lochcarrona. Zemlje koju je obitelji ostavio neki daleki predak koji je, kako priča kaže, bio u krvnom srodstvu s prastarim klanovima. Zemlja je stoljećima bila u vlasništvu vojnih voda, posjednika, grofova, odabrane elite. I tada naposljetku - povijest se okreće kao spremnik pištolja - u vlasništvu trgovaca, budala i odbjeglih sinova. Sve to bilo mi je novo. Neki centimetar Škotske u mojoj krvi. Naravno, podrijetlo je izgubljeno, a mješavinu krvi možda je mogao znati samo onaj čovjek koji se spustio sa škotskih brda i preplovio Sjeverni kanal, nesumnjivo do Belfasta, možda vodeći sa sobom nevjestu koja mu je možda rodila sinove koji su se možda, barem neki od njih, vratili u zemlju predaka, a možda se neki od njih, lutajući sin, smjestio u Eireu i započeo novu lozu iz koje su proizišli otac mojega oca i on i njegov brat, moj stric Malcolm, duša pljačkaša stoke. I dok mi je to govorio, manje ili više, moj otac kao da je očima izostavljao dijelove. Povrati zemlju. Budi snažna tamo gdje sam ja bio blag. Sredi sve račune, osveti sve povrede, zadovolji uspomenu na svoju mrtvu majku koja je isto znala kako nisko taj čovjek može ići. Tvoja jadna draga majka. Jadno anđeosko janje. Kriste, smiluj se. Trebala sam zahtijevati ono što je bilo moje pravo rođenjem. Djelić škotskih brda. I tu je bio ključ. Sve moje bogate mržnje i ugodne nesnošljivosti svodile su se na to. Škotska Irkinja! Amerikanka! (Neminovno, gospodine Faulkner; suvremenik, gospodine Joyce.) Nekakav nagli posrtaj u mom krvotoku. Široki mač i gajde. Obješeno vime škotske crkve. I prvi sam dio ispričala Malcolmu - zemlja iznad Lochcarrona. Rekao je da je zemlja njegova, da je časno stečena i da ne želi čuti više o tome. Kakve je onda planove imao s njom? Tamo će proživjeti posljednje godine svog života, rekao je, i bit će pokopan na tom tlu. Oporuka je bila sastavljena. Stvari su ispravno riješene. Imala sam njegovu riječ. Popeo se na palubu i ja sam pošla za njim. Sve je bilo mirno. Proveli smo sat u tišini, slušajući poremećene krikove ptica u šumi. Belfast i Maine. Tamnice tišine. Tone i eoni tišine. Naučiti da povijest ne može podučiti našu krv sve dok je ne počnemo slušati. Tajne kamenorezaca Nove Engleske. Svi ti čvrsti gradovi ponosni na svoje Bulfinch tornjeve i zvona Paula Reverea. 13 Čije su mornarice izgrađene na tišini Belfasta. I nema li u Americi osamnaest Belfasta? I nije li Ulster 14 opremio kolonije? Ljudi, kmmpiri i kolovrati. Irski protestanti, a ne Zeleni, umirali su u našoj revoluciji. No moja je mržnja mogla preskakati vodopade s ludilom lososa koji traži svoju lokvu rođenja i istine. Tada mi je otpjevao pjesmu, tamo na palubi u tami, jedva izgovarajući riječi, tračak Irske i Škotske i čak Shakespearea u njegovu naglasku i mislim da čak nije ni znao da pjeva naglas.


Došao je sa Sjevera i govorio je malo
No glas mu je bio blag i srce mu je cvalo
I znala sam po njegovim očima da u njemu nije prijevara
Pa sam legla s mojim muškarcem iz zemlje sa Sjevera

Ponovio je stihove nekoliko puta, glas mu je bio uspavanka i tada je sišao. Spavala sam u kabini. Stric se smjestio u krmi, sklupčan poput konopca. U snu je pričao na gelskom.
"Je li to sve?"
"Ujutro smo krenuli natrag u sivoj rosulji i daleko kod crte oceana gledala sam kako se magla uzdiže i kotrlja, smećkasta prijeteća stvar, i uzalud sam čekala da stric ponudi neku riječ umirenja. No on je pričao o svemu osim o magli. Pričao je, da, kao da bi samo nekakav test, nekakav udarac opasnosti mogao otpuhati magle u njegovoj duši. Na moru je bilo nekoliko brodova, no oni koje je vidio nadahnuli su ga na odrješite govore o kategoriji i značajki. Harpunska oprema. Ili napredovati protiv vjetra. Ili sponjasto. Ili zakošenost jedra. Ili gledaj kako je sada strana broda izvrgnuta vjetru. Ili plava jedrilica iz Darkharbora. Prokleti ravnateljski Ošišanac. 15 Plovili smo čitav dan prema polaganoj rosulji, hladnoća mi se uvukla duboko u kosti i u samu gradu broda. A ispred nas se nadvila magluština. I s njom još uvijek neodgovorena pitanja, i nepostavljena.
Ovo je, Davide, kao što ćeš vidjeti, u osnovi pripovijest o duhovima. Zašto me pozvao da mu se pridružim na ovom besmislenom krstarenju? Je li znao da sam došla u Maine znajući za zemlju? I moj otac. Moj ružičasti nježni pivopijski lulopušeći otac. Kakve je sitne detalje zaboravio spomenuti iz svoje samrtne postelje? Tišina u londonskoj Kuli. Tišina na seoskim travnjacima. Sjeverno oko vjetra. Rijeke sjevernjačke krvi uništavaju izgladnjeli tamni jug. U ime Krista psi rata. Pljačkaš koji se sprema opljačkati zemlje i božanstva. Zaista, Engleska i Božja crkva uživali su veliku milost Gospodina u velikoj pobjedi koja im je dana; to nije ništa doli ruka Božja, i samo Njemu pripada sva slava. Puška na fitilj i kožni prsluk s rukavima. Kopljonoše u sredini, mušketiri sa strane. I kako to završava, ova molitva s Marston Moora? Cromwellova odmbljena glava trepće na kolcu na gubilištu u Tyburnu. I je li se stric tada sa svojom tkaninom s uzorkom Škota i Puritanaca i Ulstera samo želio vratiti na neki sveti sjever? Zemlja iznad Lochcarrona. Valjati se u strašnoj svjetlucavoj blatnoj lokvi Boga i zemlje. Crni Nož, koji sjedi kao panj u mjesečinom obasjanoj noći visoko u Dakoti, bio je jeka mojih najdubljih mržnji. I konačno pitanje u koje se tek trebalo zadubiti kad se otok Mount Desert pojavio na vidiku i stric je prestao brbljati i skrenuo prema ušću Somes Sounda, autentičnom fjordu, deset kilometara dugačka rasjekotina medu visokim strmim obalama otoka. Je li pomislio da će tu naći utočište ili još veću opasnost za veću slavu? Brda su stajala iznad nas s obje strane i bili smo oko tri kilometra od zvuka kad sam se okrenula i vidjela da dolazi, sada samo nekoliko metara udaljeno, i tada smo bili u tome i tišina se srela sa svojom tamom. Bila je to nordijska magla, hladna, vlažna i tamna, najsjevernija točka, i on je došao do ruba tajne i odjedrio dalje u fjord, iz očiju mu je tekla magla i vatra, jašući taj brod kao muškarac u groznici vjerske vatre koji jaše slabine žene i bila sam prestrašena, Davide, izvan svoje irske pameti od straha, bojala sam se magle, njega, konačnog pitanja koje se sada, i tek sada, počelo odgovarati. Jer oni su se sreli još jednom, sjetila sam se, moj otac i stric, dugo nakon stričeva odricanja od svega što se smatra svetim u apostolskim gnidima; sreli su se nedugo nakon što je moj otac oženio ljupki, krhki ljiljan koji je bio moja majka. Našli su se u Derryju, u New Hampshireu - gdje je stric tada živio, u solidnom irskom gradu - u jalovu pokušaju da se povrati sklad. A neke dijelove toga rekla mi je moja majka godinama prije svoje smrti, da su njihove svađe i bjesovi gotovo zapalili kuću, i nešto blijedo u njezinim prisjećanjima, neka nedovršena stvar mogla me sada dovesti do samrtničke postelje moga oca - pratiš li? - i njegovih taktičkih propusta, i mogla me dovesti do stričeva spominjanja oporuke i njegovih riječi da će zemlja, njegova vlastita samrtna postelja, biti pravilno riješena oporukom. I tada je oštrica srebra rasjekla tamu, vikinški mač po nakovnju, i ugledali smo obalu. Stričeva strast doista je bila usmjerena prema raju ili paklu i činilo se da nismo u opasnosti da se nasučemo. Opet sam čekala da progovori. Odjednom su došli vjetrovi i motka na dnu jedra počela se podizati i ljuljati - činilo se da vjetrovi dolaze iz svih smjerova i udaraju oko nas u buci sličnoj onoj bojne tniblje, zaista zastrašujuće, malo podižući maglu, no noseći naš mali brod sve dok nisam bila sigurna da ćemo se svakoga trenutka prevrnuti. Vjetar je dolazio ravno s vode iz izvora zvuka i mora duboko ispod. Vjetar iz svih smjerova koji nas je opasno bacao na desnu stranu broda, onda na lijevu, jarbol se naprezao, motka ljuljala, otvor palube odletio mi je iznad glave dok sam pokušavala izravnati motku. Tada je čak i stric počeo gubiti svoju kršćansku smirenost. Jer ti su vjetrovi bili biblijski, glave olujnih oblaka gnjevnoga Boga kojeg nije sreo ni u jednoj crkvi ni drvenom vjerskom okupljalištu. Jedrilice mrze neodlučnosti i stric nije znao što da radi."
"Sully, ne sviđa mi se ova priča."
"I prvi anđeo se oglasio trubom. I vjetrovi su zapuhali i trećina stvorenja koja je živjela u moru je umrla i trećina brodova je bila uništena. I kroz srebrni i sivi dim pojavilo se svjetlo na obali kod posljednjih granica zvuka. I lik je držao svjetlost. I to je bio neznanac. Stric ga je vidio i progovorio. Isus me treba. Isus me treba, rekao je. I svjetlo je bila svjetiljka i lice je bilo kao samo svjetlo. I tada će ljudi tražiti smrt i neće je pronaći; i željet će umrijeti, a smrt će bježati od njih. I stric je došao do kraja tajne, koja je: čovjek dobiva svoje postojanje kao što ga je dobio Krist, u nježnoj maternici žene, iza ogromnih i tihih vojski, iza nagrizenog kamena postavljenog preko neosvijetljene prošlosti; koja je: sve energije se istroše, sav život prođe, sve osim sile u nama svima ili svijetlog svjetla munje; koja je: lik koji drži svjetiljku bio je lik djeteta. I iz tog saznanja on se okrenuo i prezreo svoj brod i bombastično govorio protiv njega. Jer gdje je bio Krist tigar u tom protestantskom svjetlu? I tada su sve tajne trebale pronaći svoju beskrajnost i sve jeke su trebale odgovoriti vlastitim glasovima. Još uvijek smo bili u sili vjetrova i ja sam ga molila da spusti jedro i on je pogledao u mene i zaurlao. Proklete bile tvoje oči, kćeri. I to je bio odgovor na konačno pitanje. Blistava majka podala se najcrnjem Ircu. 'Pa sam legla s mojim muškarcem iz zemlje sa Sjevera.' Eugene prokleti O'Neill. I tada i u meni. Bubnjevi Ulstera. I opet je povikao. Proklete bile tvoje oči, kćeri. Mislim da mi je nekoliko grančica prepuklo u mozgu. I tada su vjetrovi prestali puhati i mi smo stigli neozlijeđeni i krenuli kući. Jednom sam se okrenula, ali nisam mogla vidjeti svjetiljku, ni dijete, ni šumsku pticu. I tada sam znala da se rat ne vodi između Sjevera i Juga, crnih i bijelih, mladih i starih, bogatih i siromašnih, križara i nevjernika, ratobornih i pacifista, Boga i vraga. Rat se vodi između strica Malcolma i strica Malcolma."
Probudio sam se usred noći. Sullivanove nije bilo. Vjetar je otpuhao komadić papira preko kreveta i ja sam ustao i zatvorio prozor. Tada sam osjetio miris kolača koji se peku.

11.


Muškarci vole čuti o porazu, neuspjehu, padu, propasti drugoga muškarca; to ih čini snažnijima. Žene trebaju takve vijesti o nestalim dušama zato što im to daje nadu da postoji netko velik i žaloban kome treba majčinska ljubav. Suosjećanje počiva u žlijezdama; dojka je čarolija. Naravno, to ni najmanje ne objašnjava što se dogodilo nakon što je Sullivan završila priču za laku noć.
Upalio sam svjetlo i polagano odmaknuo plahtu s njezina tijela. Još jednom sam stajao iznad nje na trenutak i ona me gledala. Kleknuo sam na krevet i zagledao se u nju. Uzeo sam njezinu ruku i stavio je na svoje lice i grizao sam i lizao njezine prste koji su imali okus sapuna bez arome. Stavio sam naše desne ruke na njezinu desnu dojku. Moja je ruka vodila njezinu prema njezinim vlastitim usnama i po njezinom tijelu i do unutrašnjeg dijela mojega bedra i do mojih prsa i usta. Ona je bila umjetnica i pitao sam se smatra li da je moje tijelo, koje nikada nije uistinu vidjela do ove noći, lijepo. Stavio sam joj ruku među noge, koje su bile priljubljene poput lascivne umjetnosti. Legao sam na krevet i grizao i lizao njezine prste, koji su sada imali okus kupke i laganoga znoja. Pogledao sam u otvor. Igrao sam se s mekom kožom i ispredenom kosom. Ljubio sam joj prste, kažiprst i srednjak koji su sada bili savijeni oko visoke rupe, a tada je njezin srednjak bio u mojim ustima i sisao sam zglavak i zamahnuo lijevom rukom blizu njezina lica i pronašao usne kažiprstom i ona ga je grizla i lizala. S glavom i ušima silom sam joj razdvojio bedra i ona su popustila polagano, nerado, s velikim umijećem i raskalašenošću, a tada sam jezikom zaplivao u svojem biću prema porazu tako zadovoljavajućem da nijedan užitak samih čula ne bi mogao biti primijećen ni zabilježen. Opet sam bio na koljenima, visoko iznad nje, i spustio sam se do njezinih dojki i lizao ih i mirisao, igrajući se s njima, lagano udarajući bradavice prstima. Tražio sam je da stane uza zid okrenuta prema podnožju kreveta. Učinila je to. Ležao sam na sredini kreveta široko raširenih ruku i nogu. Pogledala me. Sve što sam trebao učiniti bilo je lagano podići glavu i pogledati u srednji dio svoga tijela. Približila se polagano, kao što se svi lascivni prilasci moraju izvesti, kleknula na rub kreveta i uzela moje gležnjeve u ruke i, dok su joj se ruke podizale, moje su se noge počele spuštati s očitom namjerom, pantomima stvorenja koje je kopalo ispod zemlje stoljećima. Sada su joj ruke bile tu i izvele su kratku malu svečanost obožavanja falusa i tada je on bio u njezinim ustima i ja sam počeo uvijati se i izvijati. Uskoro sam se natjerao da je tražim da prestane i tada sam opet bio na koljenima, a ona je ležala na leđima i gledala me. Ovoga puta glava joj je bila na podnožju kreveta i jednostavna činjenica te opreke, tog zaokretanja osi, činila se nevjerojatno raskalašenom. Još sam se malo igrao s njezinim dojkama. Poljubio sam je u usta. Opačina. Ponovno sam uvijao jezikom između njezinih nogu i opet sam ju poljubio u usta sanjajući kotače u bijelim sobama i tada sam ušao u nju, izvodeći osnovnu topografiju, i ulaskom u nju ona me nastanila, još jedno zaokretanje osi, naopačke na krevetu, vojsku je okupirao grad. Opačina. Počeo sam misliti njezine misli ili ono što sam zamišljao da su njezine misli. Postao sam treća osoba u vlastitom umu. (Ili njezinom umu.) I onoliko duboko u njoj koliko sam mogao biti, snažno i divlje koliko sam mogao, slušao sam što ona misli. Mali mamini sinovi. On se želi probuditi sam. Michelangelov David. Osa 16 s Divljeg zapada. Napokon je kod kuće.
Osjećao sam miris kolača koji se peku. To je potrajalo samo nekoliko sekundi. Ponovno sam utonuo u krevet i to je bilo kao bojno polje na kojem se određeni broj vojnika pravi mrtvima, zamjenjujući svoj miris mirisom zemlje i osjećajući slast kakvu nisu osjećali još od igara u djetinjstvu. Tada sam ponovno zaspao. Kad sam se probudio, nisam bio čak ni zapanjen lakoćom s kojom sam stavio prošlu noć na stranu. Mnogo je jednostavnije zakopati stvarnost nego se riješiti snova. Istuširao sam se i obrijao. Zaobljenim škaricama podrezao sam dlake u nosu. Nisam loše izgledao, uzevši sve u obzir, jer je filmski segment bio dovršen i istrgnut iz mene (krv i oči), crna je želja ispunjena (sa svom popratnom panikom takvog trenutka), imao sam jako malo novca u džepu i nisam morao nigdje posebno ići.
New York me nije čekao s mikrofonima i flotom limuzina s vrpcama, slatka stara babilonska kurva od grada koja zijeva kao Mae West.

Mreža je do sada već bacila moje korporacijske ostatke u neki metalni ormar za kartoteku s oznakom u iščekivanju povratka duše iz limba.

Ostati u Fort Curtisu nije dolazilo u obzir; grad je sada bio jednostavno zbroj svojih nesnimljenih monotonija.

Činilo se da je i samo vozilo s prikolicom zabranjeno. Što bismo Sullivan i ja rekli jedno drugome? (Što smo ikada rekli jedno drugome?)

No u ogledalu nisam izgledao loše, uzevši u obzir sve te stvari. Uistinu sam ostao David Bell. Oprao sam zube, odjenuo se i otišao sjesti na fotelju i rezati nokte. Možda bih mogao otići u Montanu i zaljubiti se u konobaricu u bijelom restoranu. Kanada bi mogla biti zgodna, zapadni dio, jer je to bila jedna od posljednjih nekrivih regija na svijetu. Mogao bih pušiti hašiš godinu dana čučeći ispred Plave džamije u Istanbulu. Tada je ušla žena u raskopčanom ogrtaču iznad hlača i džempera. Nikada ju ranije nisam vidio. Promijenila je plahte, nekoliko puta udarila po krevetu, a zatim je izravnala jastuk rubom ruke na karate način. Kratko me pogledala na onaj analitički način na koji svi zaposlenici hotela procjenjuju biografije gostiju. Nastavio sam rezati nokte, gledajući kako mali srebrni polumjeseci lete u zrak. Završila je s namještanjem kreveta i bacila rabljene plahte u hodnik. Tada je posegnula iza dovratka i uvukla usisač. Odmah sam skupio noge.
Pokrenula je aparat i počela usisavati, usmjeravajući usisač jednom nikom dok je drugom pokušavala maknuti kosu s očiju. Na nogama je imala debele bijele čarape i mokasinke. Na ogrtaču nije bilo pojasa i bio je ogroman, vjerojatno je pripadao njezinom suprugu. Aparat je progmizao pored mene, pojeo moje nokte i ja sam podignuo stopala na stolicu. Spustila se na koljena i upravo htjela počistiti prostor ispod kreveta kada se okrenula i pogledala me. Mogao bih otići u Texas.
"Tu su cigarete i kutija šibica. Želite li ih ili ne?"
"Ne", rekao sam.
Usisala ih je. Nisam imao pojma koliko je sati. Moji nokti u aparatu. Dlake s mojeg trbuha i testisa zakovrčane u plahtama u hodniku. Pričvrstila je malu četku na cijev i očistila rolete.
"To je Vaculux, zar ne? Oni su bili klijenti mojega oca. To je bilo davno. Sada pušta bradu. Od same pomisli na to nelagodno se osjećam."
"Samo radim svoj posao", rekla je.
Tada je tiho otišla, još jedna nevažna stvar koja neće proći nezapamćeno. Stopala su mi još uvijek bila na stolici. Neaktivnost je početak one vrste znanja kojoj je na samome kraju shvaćanje da nikakva aktivnost nije potrebna. Ona sama djeluje prema naprijed i onda se vraća i nema ničeg što više opušta ni ničeg slađeg. Sobarica je ostavila otvorena vrata i Sullivan je stajala tamo u svojem ciganskom baloneru. Nasmiješili smo se jedno drugome. Da sam dovoljno dugo ostao na toj stolici, svi bi oni došli do mene, kancelari, prefekti, povjerenici, uglednici i svi bi htjeli znati ono što ja znam što bi moglo biti od koristi.
"Došla si pogledati truplo?" pitao sam.
"Mogu li sjesti?"
"Izvoli."
Sjela je na uzglavlje kreveta, na jastuk, oponašajući karakteristike mog vlastitog položaja, podignutih koljena i ruku podvijenih preko njih. Iznad nje na zidu - jaz između tiskanih riječi - bila je litografija koja je prikazivala Indijanca koji vesla u kanuu na planinskom jezeru. Mnogo ranije rekao sam da ću u opisivanju Sullivanove pokušati izbjeći analogije, no trenutno je izgledala kao da je i sama Indijanka, osvetnička squaw koja će se spustiti s planine nakon borbe i iščupati jezike mrtvih vojnika tako da ne budu u stanju uživati u mesu bizona u svijetu duhova. Izgledala je kao kćerka Crnoga Noža, majstorski primjerak ubojstva.
"Nadam se da ti nisam nedostajala jutros, Davide. Nisam spavala, pa sam otišla do prikolice. Mislila sam da ti neće smetati."
"Što se dogodilo? Što se odigralo ili desilo? Čini se da sam to smetnuo s uma."
"Prestalo je kišiti i maštarije su izašle na javu. Tvoj domaći film doveo te do stanja tjeskobe. Pokušala sam te utješiti. Želiš biti natopljen grijehom, pa sam se potrudila pomoći ti u tome. Stari prijatelji imaju obveze jedni prema drugima. Davide, ja te zbilja volim i mrzim. Volim te zato što si lijepa stvar i dobar dečko. Neviniji si od poljskoga miša i ne vjerujem da u tebi postoji ikakvo zlo, ako je to moguće. A mrzim te zato što si bolestan. Bolest do neke mjere izaziva sažaljenje. Iznad te mjere postaje mrska. Postaje poput osobne uvrede. Dobiješ želju uništiti bolest uništavanjem bolesnika. Ti si tako dragi klišej, ljubavi, i nadam se da si pronašao središte svojega grijeha, iako moram reći da mi se ništa što smo sinoć radili ne čini strašno čudnim."
"Poljubi me u guzicu", rekao sam.
"Trebaš li novca?"
"Je li ti Brand rekao da me to pitaš?"
"Rekao je da nemaš mnogo. Ja imam nešto. Sigurno ćemo se opet sresti. Onda mi možeš vratiti."
"Mogu izaći na kraj, Sully."
"Kuda ideš?"
"Prema zapadu, valjda."
"Mrzim pomisliti na to da ćeš tamo biti posve sam, Davide. Iskreno, zbilja te volim na svoj paukovski način. Nećeš imati s kim razgovarati. I nećeš se imati s kim igrati igrice. A udaljenosti su ogromne. Parkirani smo odmah preko puta ulice. Pođi s nama."
"Kuda?"
"Natrag u Maine. Onda kući."
"A što je s Brandom? Hoće li on ostati u Maineu?"
"Nije odlučio", rekla je. "To sve ovisi o njegovoj teti Mildred. Ako mu da nešto novca, mogao bi iskušati Meksiko. Inače se vraća natrag u garažu. Njegova jedina stvarna nada je vratiti se u borbu. Predložila sam mu da se ponovno prijavi u vojsku. Uvjerena sam da je to jedini način da preživi. Tu i tamo se svatko mora suočiti sa svojim demonima. Je li tako, poručnice?"
"Mene ne muče nikakvi demoni", rekao sam. "Moj je problem ogroman, kao što to oboje znamo, no strogo etnički. Nemam prijatelja Židova. Kako to da toliko toga znaš o Brandu?"
"On mi govori."
"Je li ti govorio o svom romanu? Veliki američki snop praznog papira."
"Šapnuo mi je tužne detalje."
"Kad je to bilo?" pitao sam.
"Odmah prve noći u Maineu."
"Ne sjećam se da ste vas dvoje bili sami u bilo koje doba te večeri."
"Došao je u sobu."
"Onu u kojoj smo spavali ti i ja?"
"Da."
"Shvaćam."
"I kleknuo je pored moga kreveta i šapnuo mi stvari. Tužne male stvari. Želio je da znam istinu. Valjda je mislio da će to učiniti put sretnijim. Naravno, dala sam mu odrješenje."
"I tada si se pomaknula i pustila ga da legne s tobom u krevet."
"Točno", rekla je.
"A ja sam bio preko puta u sobi. To je bio zbilja duboki san. I vas dvoje ste se odonda ševili?"
"Tu i tamo."
"Shvaćam", rekao sam.
"Da", rekla je ona.
"Ono što ne razumijem je logistika. Kako ste to uspjeli?"
"Iskoristili smo svaku kratku mogućnost. Bilo je to poput proljeća ljubavi koja ne može čekati. Dok smo bili na cesti, nije uopće bilo lagano. Stvari su se popravile kad smo stigli tu."
"A što je s Pikeom?"
"Stražarska dužnost", rekla je.
"A prvi put je bilo te noći u Maineu i ja sam bio u istoj sobi preko puta."
"Bilo je zbilja jako zabavno, Davide. Hrkao si kao Lyndon Baines Johnson."
"Ja ne hrčem. Jebeno ne hrčem."
Ono što je uslijedilo imalo je aspekte burlesknog humora, tračak stiliziranog sadizma, djelić starih šatorskih šou programa i pite u lice. Prebacio sam noge preko naslona fotelje i odgurnuo se preko njih na pod. Sullivanova je ustala s kreveta i sada smo oboje stajali. U svojem uprljanom poderanom baloneru izgledala je kao da spada u demonstraciju koja kasni trideset godina.
"Čekaj tu", rekao sam. "Želim se pozdraviti s ostalima. Rukovanje muževnih drugova. Nazdravit ćemo sudbini."
"A čemu ćemo ti i ja nazdraviti?"
"Mom zdravlju, naravno."
Popeo sam se u stražnji dio prikolice. Pike i Brand su igrali remi. Pike je pričao o dingo psima u Australiji i nije podigao pogled kad sam ušao. Stao sam iza njega, stavio mu ruke na ramena i snažno stisnuo. Napokon je prestao pričati.
"Dama te traži."
"Zbog čega?" rekao je.
"Soba 211. Bolje požuri, pukovniče."
Polagano je ustao i izašao i ja sam uzeo njegovu stolicu na rasklapanje i okrenuo je tako da su moje prekrižene ruke bile na njezinom naslonu kad sam se okrenuo prema Brandu koji je sjedio za drugim krajem stolića. Na sebi je imao vojničku kaki jaknu. Ja sam imao zgužvane hlače od samta i plavu radnu košulju.
"Rekla mi je", rekao sam.
"Što ti je rekla?"
"Sully mi je rekla da ste se vas dvoje igrali doktora i sestre."
"Pa što."
"Za to je trebalo imati petlje s obzirom na to da smo mi stari prijatelji, ti i ja, a ona je bila sa mnom ako ne službeno, onda zasigurno neizravno."
"Petlja pomaže", rekao je.
"Poznajem ju godinama. Ne možeš se samo tako ubaciti."
"Poznavao si ju godinama, a ja sam ju poznavao nekoliko minuta. To se svodi na isto. Takve stvari treba procijeniti u svjetlu vječnosti."
"Da ti nešto kažem. Uhvati se za to. Slušaš li? Pustila te u svoje gaćice samo zato što se bojiš biti pisac. Jesi li to shvatio? Moj ti je savjet da se ponovno prijaviš u vražje zrakoplovstvo. Naš oružani sustav nije potpun bez tebe."
"Barem sam letio, prijatelju. Ti si bio nekakav šljaker ili činovnik."
"Ja nisam čak ni bio u vojsci."
"To sam mogao i misliti."
"To si mogao misliti, je li?"
"Prokleto točno", rekao je.
"Hajdemo izaći van gdje ćemo imati prostora za kretanje."
"Priče su jeftine."
"To je vrlo originalan komentar", rekao sam.
Prošli smo uskim kolnim prilazom do parkirališta iza hotela. Tamo su bila tri automobila čiji su prednji odbojnici bili pored dugačkog brvna. Brand je skinuo jaknu i bacio je na zemlju. Bacio sam se na njegove istetovirane pse na ruci i počeo štipati. Izgledao je iznenađeno, a tada je zavikao. Tada me uštipnuo za stranu vrata. Tako smo držali jedan drugoga, štipajući i pokušavajući ne raditi grimase i ne vikati. Jako me boljelo. Znao sam da neću moći dugo izdržati i pustio sam ga i udario u nogu. Povukao me za kosu. Tada smo stali okrenuti jedan prema drugome.
"Zašto se tučemo oko te ružne kučke?" pitao sam.
"Ona nije ružna."
"Onda neugledna."
"Nije čak ni neugledna i ti to znaš."
"Ona je neugledna."
"Nije", rekao je.
"Zar nećeš skinuti naočale?"
Počeli smo se hrvati i on me ugrizao za rame. Uhvatio sam ga za prsa i prebacio na zemlju preko kuka. Nisam ga udario po rebrima iako bi to bila najlakša stvar na svijetu. Tada, na zemlji, on me žestoko pogledao i zgrabio se za prepone. Čudna gesta, ne znam što je trebala značiti.
Pomogao sam mu da ustane i onda smo se vratili. Rukovali smo se i rekao sam mu da može uzeti moj auto ili ga prodati i zadržati novac; u svakom slučaju je njegov. Tada sam otišao u prikolicu i ukrao Sullivaničin radio. Ostavio sam ga kod recepcionera i popeo se do sobe. Rekao sam im da ih Brand čeka i poželjeli smo sreću jedni drugima. Pike i ja smo se rukovali, Sullivan me poljubila u obraz. Kad su otišli, spakirao sam stvari u kovčeg, uključujući kameru koja je težila samo tri kilograma, kao i sve role filma i trake. Odlučio sam ostaviti tronožac i kasetofon, kao i odijelo, sportski kaput i dva para cipela. Pozvao sam recepcionera gore i rekao mu da je sve to njegovo i da je to više nego dovoljno da se plati ličenje sobe. Otišao je zbunjen. Tada sam masturbirao na čistim plahtama, osjećajući čudnu i ispraznjujuću radost, hladno nemarno zadovoljstvo onih vremena kada ništa nije predviđeno i sve što se ostavlja iza sebe čini se tolikim balastom za službu nižeg svećenstva. Sišao sam i ugurao radio u jedan od kovčega. Tada sam se uputio na prvi dio drugog putovanja, velikog istraživačkog skoka u dubine Amerike, san o divljini svih pjesnika i voda skautskih odreda, prema zapadu, prema našoj jasnoj sudbini, prema suverenom crvenom drvu i obojenim pijescima, prema planinama preobraženima zlatom, prema zapadu da bih uskladio sjene svojega imidža i sebe samog.

ČETVRTI DIO


12.


Tiho padam kroz sebe. Duh se smanjuje s prestankom svake strasti, bez obzira radilo se o boli ili ljubavi i, dok pripremam posljednje stranice, osjećam da klizim u komu, san bez posebnog straha, a ipak prilično uzak i bez dna. Čini se da je ostalo malo mene.

1) Intenzivna samoća postaje nepodnošljiva samo kad nema ničega što želite reći drugome.
2) Sveci razgovaraju s pticama, no samo luđaci dobiju odgovor.

Dosegao sam točku u kojoj se izmišljanje aforizama čini vrlo vrijednom zamjenom za dobro dmštvo ili ludilo. Ova priča zasigurno nije ni jedno ni drugo. Previše je toga bilo iskrivljeno u ime simetrije. Naši su životi bili najkraća udaljenost između dvije točke, rođenja i kaosa, no ono što se pojavljuje na ovim stranicama predstavlja, u svojim urednim proporcijama, gotovo oslobođenje od kaosa. Previše je toga zaboravljeno u ime sjećanja. Ne spominje se ožiljak na mom desnom kažiprstu, bijeli lijek koji sam uzimao kao dijete, eterne vizije nakon vađenja krajnika. U mojem umu odjek tih udaljenih stvari je prava oluja, koja nadživljava besmrtne knjige, duge i kratke ratove, putovanja na druge planete. Ukratko, nisam bio dovoljno lukav. Krenuo sam srednjim putem, ni rajem ni paklom, i nikakva količina sebičnog istraživanja ne može me uvjeriti da lukavstvu ne rastu najoštrije kandže u najvećim krajnostima svijesti. Nije da je taj rad bio izveden bez svrhe. To je dragi predmet. Volim ga gledati, uredno složene stranice, stotine njih, njihove različitosti skrivene od oka. Svako malo mičem rukopis iz jedne sobe u drugu da bi me iznenadio kad udem u tu sobu. Nikada ne podbaci u tome da bude dirljiva stvar, knjiga na stolu od borovine, poetska u svojoj usamljenosti, posve mirna, podsjeća na Cezannea u bezvremenoj svjetlosti koju isijava, jednostavna stvar, ekvivalent rola u obliku kutije, rola koje su smještene u mojem malom klimatiziranom skladišnom sefu.
U zadnje vrijeme proučavam snimljeni materijal, sat za satom. U nekim dijelovima ima osakaćene ljepote - Sullivanova na ljuljački, sjene i prijetnja, dugačka tamna čaplja koja se gega kroz nečiji prazni san. Epizode iz Fort Curtisa su samo mali dio onoga što će s vremenom postati film u tišini i tami. Čitava stvar traje gotovo tjedan dana, necenzurirani rad od nekoliko godina. Kad se gleda redoslijedom kojim je snimljen, film postaje tamniji i tiši kako napreduje. Tu su segmenti iz Fort Curtisa. Tu su demonstracije, govori, parade, neredi. Tu je odmor koji sam proveo u Vermontu, i ljudi koji ulaze u moj stan i odabrani dijelovi ljubavne veze. Tu su duge nemontirane scene u kojima prijatelji i neznanci bombastično govore u kameru o svojem ludilu. U ovoj točki oslobodio sam se zvuka. Tu su kuće, sve vrste kuća, svugdje gdje sam išao. Tu su kiosci s novinama, izlozi dućana, autobusni terminali i čekaonice. Tu su časne sestre, njih stotine, tako veoma crne i bijele, savršena tema u svojoj dugačkoj procesiji, bezvučne poput krunice koja prolazi kroz ruku. Nakratko sam se vratio pojedincima - žene i dječaci u bolničkim hodnicima, gluhonijemi ljudi koji igraju šah, ljudi u tunelima. Prava drama nije se mogla pronaći u kazalištu. Prava drama bili smo mi i mi smo trebali sjene na kojima ćemo kredom nacrtati svoju svjetlost, brzinu da pobijedimo slijed, beskrajno malene rupe u koje ćemo zasaditi svoju svijest. Počeo sam ih premalo eksponirati ne bi li postale grublje, uništavajući oblik i svjetlost, pokušavajući riješiti tamu posve ulazeći u nju. Pred kraj filma tu su muzeji, prizori snimljeni u mramornim dvoranama, praznima, nalik na podmornicu, koje satire tama što se širi s rubova ekrana, kraljevi od kamena vapnenca koji su jedva vidljivi, ugodne flamanske dame u četvrtastim okvirima i tada, napokon, dugo vremena nema ništa. Sam se kratko pojavljujem na samom kraju, odražen u ogledalu dok držim kameni tijekom prve od scena iz Fort Curtisa. Tih dvadeset sekundi filma isto tako služe kao početak.
Film u najboljem slučaju funkcionira kao krajnji shizogram, vježba u dijametrici koja pokušava rastaviti značenje. Volim dodirivati film. Volim ga gledati kako se miče kroz projektor. To je moj uspjeh. Sullivanova i Brand, u svojoj kirurškoj iskrenosti, naučili su me da se bojim umjetnika i zavidim mu. (Brand je, naravno, kao što se kasnije pokazalo, bio pisac praznih stranica. Tako mislim o njemu, definitivno romanopisac, svakako zanatlija velikog talenta - no onaj koji bira riječi boje papira na kojima su napisane.) Želio sam postati umjetnik, kao što sam vjerovao da oni jesu, pojedinac voljan da se bavi složenostima istine. Bio sam jako uspješan. Završio sam u tišini i tami, mirno sjedeći, stvaratelj objekata koji oponašaju moju pristranost.
S ovog prozora mogu vidjeti ocean, daleko ispred, kako se ljulja u tom praznom bijesnom sjaju kojeg loše vrijeme postavlja na sve vode. Kasnije ću šetati plažom oko sat vremena. Ako se dotad pročisti vrijeme, moći ću vidjeti obalu Afrike, veliku smeđu oblinu ekvatorske slabine. No sada je zadovoljstvo predviđati ponovni (sljedeći odjeljak) ulazak u razdoblje moga života koje je bilo znatno vrednije od filma.
Neće biti vatrometa na prijelazu stoljeća. Neće biti agonija u vrtu. Sada kad noć domahuje, prva svjetiljka koja će se upaliti pripadat će čovjeku koji skače s litice i uči letjeti, koji se uzdiže prema Sunčevoj obratnici i širi ruke s prsa da zagrli vatru. Čini se da je zvuk oceana izgubljen u vlastitoj eksplozivnoj strasti. Na sebi imam bijele hlače od flanela.

Clevengerov paleolitski ljubičasti Cadillac imao je klimu, mekane tepihe, podstavljenu komandnu ploču, stereo sustav i protuprovalni alarm. Za volanom je izgledao kao džokej veteran koji nema ni najmanje strahopoštovanja prema veličanstvenosti vlastitih boja. Imao je oko pedeset godina, maleni muškarac s vratom od gline ispresijecanim širokim, dubokim usjecima. Clevenger je bio Teksašanin. Pokupio me negdje u Missouriju gdje je bio u posjetu sestri i njezinoj obitelji. Kad sam mu rekao da nisam krenuo nigdje posebno, nasmiješio se i rekao mi da udem. Smiješio se većim dijelom Kanzasa i mogao sam samo pretpostaviti da je u mladosti imao neku tajnu povezanu s danima autostopiranja i s teretnjacima i noćima provedenim s ljudima bez pjesme uz sklupčano svjetlo vatre. Odsjedali smo u najskupljim motelima i Clevenger je jeo odreske i pržene krumpiriće za doručak. On je bio glavni nadzornik probne staze za automobilske i kamionske gume blizu grada u Zapadnom Texasu koji se zvao Rooster. Ovo je bio posljednji tjedan njegova odmora i obavljao je neke privatne poslove koji su očito bili veoma unosni i zasigurno jako rašireni. Nakon Kanzasa presijekli smo kutni dio Colorada i prešli New Mexico. Putovanje je bilo jako dosadno. Stalno smo se kretali prema šavu zemlje i neba, no nikada nismo stigli tamo i ništa nije bilo neotkriveno i vrijeme je bilo zbunjeno. Instruktori vožnje aviona prelazili su preko planina i pustinje. Prošlost se vraćala u plastici. Ekološke ravnoteže bile su poljuljane i činilo se da stvari baš i nisu zbrojevi svojih dijelova. Pripadnici teritorijalne policije nabrekli su od oružja. Bilo je zgodnih obrata u tijeku povijesti i zemljopisa; jelovnik u restoranu u stilu Divljeg zapada sadržavao je kratku obavijest da je glavna blagovaonica kopija glavne blagovaonice čuvenog Cattlemana u Četrdeset i petoj ulici u New Yorku. Ljudi su lovili ribu, išli u lov, vodili sinove u posjet novoj vojnoj postrojbi i pričali o mjestima kao što su Phoenix i Vegas kao da se sjećaju nekog teleskopski udaljenog trenutka, nekog maglovitog zelenog letka djetinjstva na planetu Zemlji. Svi ti dani zapravo nisu bili daleko od ideje o životu u Mjesečevoj koloniji; svugdje gdje smo išli Indijanci su se postrojavali diljem krajolika poput radnika žednih kisika, muškarci poslani da miču kamenje na mjestu koje nije ništa osim kamena. Kenneth Wattling Wild (iz Chicaga, River Forest, američki marinci, fakultet Leighton Gage, Chicago, Nesanica i, nesumnjivo, ponovno River Forest) jednom je napisao:
Smrt dolazi u parovima noću
s viskijem osvete u dahu.
Naši karabini leže pored rijeke.
I to, tada, Mjesec i obojeni poniji, činilo se poput dolaženja i odlaženja vremena oslobođenog svega što ga veže. Književnost je ono što smo prošli i ostavili iza sebe, osim ljudi i kaktusa. Godinama me čvrsto držala velika odmatajuća tajna ove duboke moralne kaljuže od zemlje, debeli odjeljci i nametljive fotografije, galopiranje zadihanih pridjeva, prerijska istina i čista ubijanja orlova, pustinja omotana slikama Navajo Indijanaca, prizori iz nadrealističke kinematografije, klijetke vezane uz pumpe, meksičke građevine i obješene gitare, pluća crkvenih orgulja i škriljevac carstava, koralj u ovom čudnom mjestu koji upućuje na relikvijarno more i na blaženi lik Boga na praznovjernim planinama. Bez obzira jesu li romani i pjesme prisvojili zemlju ili su uzeli nešto istinito od nje, to i nije glavna stvar, koliko ovo: da je ono čime sam se bavio bio tek književni pothvat, pokušaj pronalaženja uzorka i motiva, napraviti od nečeg divljeg gadljivu tezu o biti duše nacije. Formulirati. Tražiti veze. No vjetar je izgarao preko korita rječica, jedva mičući zemlju, i nije bilo ničega što bih si mogao najaviti u smislu povijesnog otkrića. Čak i sad, dok ovo pišem, mogu priopćiti malo od onoga što sam vidio. Cadillac je u prosjeku išao blizu stotinu i četrdeset kilometara na sat i prozori su mu bili obojani u zeleno u korist Clevengerovih suncem sprženih očiju.
No nikada se nije umarao od vožnje. Stajali smo samo radi hrane i spavanja. Obavio je dosta telefonskih poziva, tu i tamo se sretao s nekim ljudima, a nekoliko je puta parkirao na trenutak na ulasku u grad i procjenjivački gledao brojne nekretnine. No ti su zastoji bili tempirani tako da se poklapaju sa stajanjem zbog hrane ili spavanja i uvijek smo se brzo ponovno našli na cesti. Clevenger je volio cestu. Ona je bila ravna linija označene dužine i ograničenja i po njoj se moglo napredovati samo najizravnijim od svih načina; neki putić koji vijuga po visinskom dijelu Bavarije uništio bi njegov um. Tek iz puke formalnosti dopustio bi mi da sjednem za volan. Kad nije vozio, jedva da je uopče pričao i mislio sam da bi volan mogao biti njegov tajni porok, jedini krug u njegovu životu, i bio je gotovo izgubljen bez njega. Vrijeme je klizilo naprijed i natrag i priroda je bila izvan središta i ja sam slušao radio. Prebacili smo se s radija u automobilu na kasetofon, pa na Sullivaničin prijenosni radio koji je smanjivao svijet. Ponekad bih uspio napraviti živahnu mješavinu, pa bi državnici ili najavljivači reklama govorili ispod zvukova soul-rocka. Clevengeru se to sviđalo i onda bi dao gas i naslonio lakat na podstavljena vrata. Većinu vremena slušali smo prijenosni radio i auto je bio ispunjen zvucima beata, gospela, geto soula, zatvorskih bendova, malaksalog, gotovo šepavog studentskog rocka, električnih opscenosti i propasti, divljih gusli iz Nashvillea, tamburina i čežnjivih bubnjeva i tada bih noću mijenjao stanice i tražio jazz, a uz malo sreće uhvatio bih djelić govora katatoničnog redovnika ili bi se Sun Ra sudario s antitvari i neka bi nota spojila djeliće prostiruće noći i sve bi na trenutak imalo smisla, lude harmonije donosile bi većinu onoga što je razumno onima koji su trčali sa smrću i krenuli bismo u zaljev rane svjetlosti s tom crnom glazbom koja je prelazila preko mene i osjećao bih se poput stranca u svojoj ljubavi prema njoj, jer ja nisam trčao ni sa čim.
Za vrijeme doručka Clevenger je gledao konobaricu, ženu sporih kretnji u bijeloj uniformi i bez čarapa, ženu koja je dobro poznavala napon vlastitog tijela, njegove točke čvrstoće i elastičnosti i kako izvući najviše od hodanja i stajanja tako da je nakon nekoliko minuta uniforma postajala više ili manje suvišna. Clevenger je naručio dobro pečeni odrezak i palcem i kažiprstom prošao čitavu cigaretu prije nego što je pripalio.
"S nekim ženama legneš", rekao je. "Neke žene ševiš, neke jebeš, neke tucaš. Onda postoji kraljevska ševa i pol. To je jahanje na devi visoko iznad razine mora. Veza za jednu noć a onda moraš poć. A onda postoji karanje."
"To da nema čarapa me raznježuje", rekao sam.
"Samo je jedna stvar bolja od nedostatka čarapa. To su čarape. One te pokrenu. Ovo je dobri stari svijet sve dok malene djevojčice nastavljaju rasti."
"Kad se moraš vratiti?"
"Za tri dana", rekao je. "Prvo moram svratiti u Phoenix. Podi sa mnom, Dave. Ženi će biti drago imati društvo. Ona tamo zna biti usamljena. Kojoti i Meksikanci. Ona je iz San Antonija i ako sve ispadne dobro, možda nas uspijem vratiti u San Antonio. To je zbilja krasan grad. Ženica se ne slaže s mojom sestrom, a, da se slaže, morao bih je povesti na ovu našu turneju. Sve ispadne najbolje ako dovoljno dugo čekaš. Pogledaj te noge. Famozne su. Ona je famozna."
"Mislim da neću ići s tobom previše daleko. Već sam iskoristio tvoju gostoljubivost."
"Prokletstvo, ne brini zbog toga, Dave."
"Praktički sam švorc. Moram nešto poduzeti."
"Ja ti mogu plaćati neko vrijeme. Prokletstvo, možeš voziti. Podi dolje sa mnom i pogledaj probnu stazu. Nećeš mnogo zaraditi, ali ćeš zaraditi barem nešto gotovine dok ne odlučiš koji će ti biti sljedeći potez."
"Možda ću to učiniti."
"Nema tu možda. A odsad, drži svoj novac u džepu. Nema potrebe da plaćaš. Imam sve riješeno. Dobro ćemo se još nasmijati prije nego što ovo bude gotovo."
Na putu prema zahodu rekao je nešto konobarici i ona se nasmiješila, punim ustima i suženim očima, krasni topli otpraćaj, možda i vragolasta ulaznica za povratak. Tada smo ponovno bili na cesti i Clevenger nikada nije bio sretniji. Ta žena je potaknula neki kružni tok krvi u njemu, fino izjednačavanje na rubu njegova raspoloženja, i govorio je sve do popodneva, vozeći blizu sto šezdeset i nagnut naprijed oko volana tako da mu se stražnjica lagano podignula, pa je sjedio na bedrima. Rekao mi je da se dvaput rastao, naginjući glavu i pokazujući znak pobjede. Prva supruga bila je djelomično Meksikanka, djelomično Apaš, djelomično Velšanka i mrvicu francuska Kanađanka. Imao je devetnaest godina kad ju je sreo i bila je najljepša žena koju je ikada vidio. Njihovi problemi započeli su kad mu je pokušala odgristi desno uho tijekom svađe o drugom muškarcu. Clevenger je pokazao na desnu stranu glave i ja sam se nagnuo da bolje pogledam; na uhu nije bilo ničeg uočljivog, no ja sam ipak klimnuo glavom. Njegova druga žena bila je prodavačica. Nikada ga nije gnjavila. Čitave dane provodila je u jeftinom dućanu prodajući igračke i stvari. Navečer je kuhala, čistila, glačala i krpala. Clevenger ju je počeo tući.
Na glavi sam imao svoju čarobnu kapu sa škotskim uzorkom. Clevenger je ušao u Arizonu. Pitao sam ga gdje je veliki rezervat Navajo Indijanaca i on je rekao da smo dosta daleko od njega u smjeru juga, što mi je sasvim odgovaralo. Ručali smo u plavom restoranu i ja sam otišao na zahod i pogledao se u ogledalu. Moja kosa, koja nije bila ošišana otkad sam otišao iz New Yorka, bila je znatno gušća i sviđalo mi se kako se gomilala iza i ispod kape, koju sam nosio nabitu na čelo i malo nagnutu na jednu stranu. Nisam se brijao dva dana, no lice je izgledalo dobro. Zapravo, nekoliko su mi puta u prošlosti rekli da je plava dvodnevna brada prilično atraktivna. Provjerio sam perut. Sutradan smo krenuli prema Phoenixu.
"Moraš ih smiriti", rekao je Clevenger.
"Koga?"
"Svakoga tko ti se primakne."
Prošli smo pored mladića na cesti, no on nije nosio gitaru i u svakom slučaju bilo bi nemoguće da je Kyrie došao tako daleko u tako kratkom vremenu. Iza vjetrobrana čitava je zemlja bila bljedozelena voda, kao da je nešto krenulo po zlu sa suncem i ova invalidna civlizacija bila je potopljena svjetlošću vode. Dobre utrobe i loše utrobe. Zemlja se uvijala. Tada sam vizualizirao svoj stan, prazan i taman i tih, namještaj Johna Widdicomba, odijela F. R. Triplera ij. Pressa, knjige o umjetnosti iz Rizzolija, tepisi iz W&J Sloanea, potrepštine za kamin iz Wm. H. Jacksona, pribor za jelo iz Bonniersa, kristal Steuben, cipele Banister, džin House of Lords, košulje Gant i Hathaway, stereo linija Garrard, Stanton i Fisher, kravate Countess Mara, ručnici Fieldcrest, sitnice iz Takashimaye. Ručali smo u ogromnoj staklenoj kafeteriji koja se nalazila odmah do autoceste; desetak kamiona s prikolicama bilo je parkirano ispred nje. Nakon što smo pojeli, nazvao sam broj svog stana, na račun nazvane osobe, i slušao kako telefon zvoni u praznim sobama. To je bilo tužno i lijepo iskustvo i mogao sam vidjeti prašinu kako se skuplja na stolovima i knjigama i daskama prozora. Sve je bilo mirno i mogao sam proći po sobama, dotaknuti rub kamina, okrenuti stranice knjige koja je ostala otvorena na stoliću za kavu. Kažiprstom sam ostavio debelu crtu u prašini na radiju. Puhnuo sam u zastor za tuširanje i pogledao u ogledalo iznad umivaonika i slušao kako zvoni telefon. Čitao sam tu knjigu prije ne baš mnogo tjedana i činilo se mogućim da je na njoj ostalo još malo etera, što je činilo vječni trenutak od onoga što je bio vlažni prst koji okreće stranice. Tada su sobe ponovno bile prazne, čak i u mojoj glavi. Nisam bio tamo i ništa se nije micalo. Tamo je postojao samo zvuk telefona.
Vozači kamiona sjedili su uz svoje šalice kave u nekoj vrsti suzdržanog delirija, muškarci koji su tisuću puta napravili ono što se mora napraviti, koji to i predobro razumiju. Ponovno smo krenuli. Clevenger, za volanom, pokazao je na grupu od deset ili dvanaest malih nastambi smještenih u plitkoj dolini oko tri stotine metara udaljenoj od ceste. Činilo se da su to drvene i glinene kolibe. Usporio je automobil i stao.
"Tu su dakle", rekao je. "Prije godinu dana bilo ih je možda tri ili četiri. Sada čujem da ih je do dvadeset."
"Tko su oni?"
"Hrpa klinaca. Mladih od tebe. Žive tu s Indijancima. Prokletstvo, ne znam što smjeraju. Čujem da traže nekakvu vrstu agrarnih prava naseljenika. Na Vladinoj su zemlji, pa je to samo pitanje vremena."
"Mislim da bih volio pogledati. Smeta li ti?"
"Ovo je slobodna zemlja, dečko."
"Možda bih trebao uzeti svoje stvari. Dovoljno sam dugo bio na teret."
"Evo što čemo", rekao je. "Idi dolje i pogledaj. Ja ću skoknuti do Phoenixa i pokupiti te što prije mogu. Izguraj dva židovska dečka. Neće mi trebati više od nekoliko sati. Onda ćemo krenuti dalje."
"Dovoljno sam dugo bio na teret, gospodine Clevenger."
"Odvuci guzicu dolje, sinko. I navikni se da me zoveš šefe. Tako me zovu dečki na poslu."
Spustio sam se po nasipu i prešao preko polja od ravnog kamenja i grmlja pelina. Kolibe su bile složene u uzorku koji nije bilo moguće odgonetnuti i nije se činilo da postoji ikakvo središte trga ili ikakav trg. Nekoliko ljudi je sjedilo na podu - dva mladića, bijela djevojka koja je držala indijansku bebu. Sjeo sam pored jednog od mladića. Nije imao cipele ni košulju, a hlače su mu bile žućkastosmeđe platnene i bile su odrezane iznad koljena.
"Dave Bell", rekao sam. "Samo gledam."
"Ja sam Cliff. Ovo je Hogue. Ovo je Verna, a bebino ime je Tommy. Ili Jeff?"
"To je Jeff, rekao je drugi mladić.
"I tako vi živite s Indijancima. Kako je to?"
"To je totalna stvar", rekao je Cliff. "Daleko nadmašuje sve druge situacije. Svi živimo kao osobe. Tu ima puno ljubavi, iako ponekad postaje monotono."
"Jesu li to Navajo ili neki drugi?"
"Tu su Apaši. Prognanici iz apaškog plemena oko stotinu i pedeset kilometara odavde. Manje ili više neprilagođeni. Odbili su postati rančeri kao ostatak njihova naroda. Tu ih ima samo jedanaest, no očekujemo da će ih doći još. Voljeli bismo kad bi njih bilo više nego nas. To je emocionalni faktor."
"Ne želim zvučati kritično na samom početku jer ste vjerojatno iskusili dosta toga, ali baš ne razumijem što očekujete da ćete postići."
"Ne očekujemo da ćemo išta postići. Samo ne želimo biti dio festivala smrti tamo vani."
"Dolazi Jill", rekao je Hogue.
Ona je bila jako mršava i činilo se da dolazi prema nama sa strane lagano poskakujući. Nije mogla imati više od sedamnaest godina. Kosa joj je bila crvenkastosmeđa i oko nosa je imala nekoliko desetaka prigušenih pjega. Nakon uvoda i daljnjeg komentara, ponudila se da me provede po selu. Sviđalo mi se kako joj se vide desni kad se smiješi.
"Ja sam iz Trentona u New Jerseyu", rekla je.
"Ja sam iz New Yorka."
"Susjedi!"
Na sebi je imala mušku bijelu košulju, krajeva zavezanih oko struka, i traperice odrezane iznad koljena. Ušli smo u jednu od koliba. Imala je zemljani pod s tepihom. Unutra je bilo nekoliko slamnatih prostirki, vreća za spavanje, nekoliko smotanih deka, grafika Matissea na zidu i to je bilo to. Muškarac plave kose spavao je na jednoj od prostirki. Bilo je toplo i tamno. Sjeli smo na pod.
"Jesi li sretna?" pitao sam.
"Svi smo mi sretni. Ovo je najsretnije mjesto na svijetu. To zbilja ozbiljno mislim."
"Jesu li Indijanci sretni?"
"Teško je reći. Ne govore mnogo. No sigurno su sretniji nego što su nekada bili ili bi se vratili na ranč."
"Ti si prilično mlada za ovakav život, nije da kritiziram. Jesi li pobjegla od kuće?"
"Moj tata i ja smo pobjegli. Mama nas je izluđivala. To je bila psihodrama dvadeset i četiri sata na dan. Valjda je volim, ali postalo je prilično gadno. Samo je pila i pušila i urlala preko telefona na tatu dok je bio u uredu. Pa je prestao dolaziti kući s posla. Onda je nakon toga došao i otišao po mene u školu i krišom smo uzeli moje stvari iz kuće dok je ona bila u dućanu i ušli u auto i pobjegli. Moj tata je sad u Tempeu i pokušava pokrenuti kemijsku čistionicu. Dolazi ovamo vikendom vidjeti me."
"Ne dosadi li ti?"
"Sve je bolje nego raditi za stroj smrti. Ovdje se svi pokušavamo jednako odijevati. Jednostavno i lijepo. No to nije poput uniformi. To je samo dio jedinstvene svijesti zajednice. To je kao da su svi ti i ti si svi. Seks je uglavnom sa samim sobom. Možeš gledati kako netko radi nešto sa sobom i onda oni mogu gledati kako ti radiš nešto sa sobom. Tako je bolje jer je zaista čišće i to je jedna stvar koju možeš raditi s različitim ljudima a da nitko ne odjuri po pušku kao što je to u tvornici smrti. Ponekad nije sa samim sobom, ali uglavnom je, a kad je dvoje ljudi, to je uglavnom zato što je udvoje još uvijek najljepše. Ne znam što rade Indijanci."
"Vidi, Jill, ja nisam novinar ili nešto takvo, pa mi ne moraš govoriti stvari koje su osobne ili osjetljive."
"To je u redu", rekla je. "Rekla bih ti bilo što jer me podsjećaš na mog brata. Njega je ubila policija."
"Žao mi je što to čujem."
"U redu je. Jako sam ga voljela, ali nisam bila tužna. Moraš to nadrasti."
"Tko je ovaj tip tu?"
"To je Nevjerojatni Smanjujući Čovjek. Spava svaki dan u ovo doba. Noću odlazi u pustinju. On je započeo čitavu ovu stvar. Ima mnogo ljubavi u sebi. Uskoro će i njega ubiti. On vjeruje u istinitost znanstvene fantastike. Kozmos je ljubav. Nešto je tamo vani i kad jednom naučimo pozdraviti to umjesto da se toga bojimo, saznat ćemo da je naša misija ljubav. Njegovo ime je ime starog SF filma. Noću odlazi u pustinju tražiti NLO. Vidio ih je mnogo. Svi smo ih vidjeli. Ovo je dobro mjesto za gledanje. To je jedan od razloga zašto je ovdje zasnovao zajednicu. Vidljivost je izvrsna. I onda će ga ubiti zato što propovijeda ljubav."
"Ja vjerujem u leteće tanjure."
"Gotovo svi vjeruju", rekla je. "No ljudi se boje priznati si stvari. Ako naučimo kako pozdraviti umjesto bojati se, čitav će svemir odisati ljubavlju. No festival smrti stalno traje. To stvar čini teškom nekim ljudima."
"Poznavao sam dečka na fakultetu koji je napravio isto što i ti. Napustio je školu i otišao živjeti s Havasupai Indijancima. Izgubio je dvadeset ili dvadeset i pet kilograma."
"Oni su sjeverno odavde. Mislim da su farmeri i plantažeri."
"Pitam se je li on još uvijek s njima. Leonard Zajac. Veoma briljantan dečko."
"Ovo je jedina zajednica koja je orijentirana prema znanstvenoj fantastici."
"Poznajem drugog tipa koji pješaci do Kalifornije", rekao sam.
Nevjerojatni Smanjujući Čovjek pridigao se na lakat. Na sebi je imao bermude sa škotskim uzorkom. Bio je preplanuo i veoma mišićav, no davao je nejasni osjećaj pothranjenosti. Kosa mu je dopirala gotovo do ramena. Ustali smo rukovati se i shvatio sam da je visok dva metra, širok u grudima i vitak u struku. Stisak ruke mu je bio nježan. Shvatio sam da pritišćem rukom. Tada smo ponovno sjeli.
"Imate tu zanimljivu stvar."
"Mještani nas se boje", rekao je. "Ne shvaćaju da smo mi konzervativniji od njih. Mi se želimo držati starih stvari. Ovo je veoma konzervativno naselje. Zemlja. Običaji. Riječi. Ideje. Nažalost, divljina će uskoro biti tek uspomena. Tada će se tanjuri spustiti i naša će djeca morati prigrliti novu tehnologiju. Ako ne budu spremni, ako ih mi ne pripremimo, bit će strašno puno zbrke. Moramo naučiti prihvatiti činjenice tehnologije bez emocija koje ona stvara, impuls smrti. No uskoro će velika vlada preuzeti ovu zemlju od nas i instalirati silose i rakete i lasere da NLO-i ne bi mogli doći. No Vlada na kraju sve oda. Histerija rukuje svim oružjem. Svodnici i perači mozga zadobivaju moć. Odgovor je neraspoznatljivost. Postati neraspoznatljiv od svojeg susjeda i njegovog susjeda i njegovog susjeda. Cirkus smrti dolazi u grad i benigni totalitarizam je jedini mogući odgovor."
"Nisam novinar", rekao sam.
"Tkogod da si, dobrodošao si. Svi su dobrodošli. Ljubav živi u svojoj vlastitoj galaksiji. Pjevamo u devet."
"Jill kaže da si vidio mnogo NLO-a u pustinji."
"On ih zove predmeti ljubavi", rekla je.
"Vidio sam mnogo puta. Noćne stvari ispunjene ljubavlju. No oni se neće spustiti dok ne bude vrijeme za to. Stvar je tamo vani. Jupiter i iza beskonačnog."
"Imam vlastitu teoriju o NLO-ima", rekao sam. "Oni uopće nisu iz dalekog svemira. Oni su iz oceana. Dubina naših vlastitih oceana."
"Tko upravlja njima?" pitala je Jill.
"Dupini."
"On se samo šali", rekla je Nevjerojatnom Smanjujućem Čovjeku.
Ona i ja smo nastavili obilazak. Nekoliko Apaša kartalo je u jednoj od koliba. Djevojka po imenu Verna još uvijek je držala indijansko dijete. Grupa od osam mladića i djevojaka, koji su svi izgledali starije od Jill, sjedili su na zemlji i igrali se lopticom. Dječak od nekih četrnaest godina, Indijanac, klečao je pored grupe; na zemlji pored njega bile su dvije rukavice i lopta za bejzbol. Podignuo sam jednu od rukavica, veoma stari model Luke Applinga. Pljunuo sam u dlan i udario ga nekoliko puta. Dječak je ustao i polako smo otišli do posljednje kolibe i počeli dobacivati loptu. Isprva smo stajali na razdaljini od samo devet metara i lagano bacali loptu, razgibavajući se. Tada smo udvostmčili razdaljinu i počeli malo jače bacati. Zatim se odmaknuo još tri metra i počeo bacati svom snagom. Bilo je suho i veoma vruće na rubu pustinje. Osjećao sam se divno. Dječak je imao snažnu i točnu ruku. Rukavica je bila mekana od upotrebe, nije bila onako dobro podstavljena kao kasniji modeli i ruka me počela peći. On se odmaknuo još dalje i ja sam mu dobacio nekoliko visokih lopti, koje je udario i vratio na crtu. Skinuo sam košulju. Sunce je bilo ugodno i lice i vrat i torzo su mi se jako oznojili. On se kretao po zemlji i korovu, udarajući nogom po prašini, namjerno odgađajući svoju stanku za uzimanje lopte kako bi mogao izvesti hvatanje preko ramena ili iza leđa. Ruka me sada jako boljela i nisam se mogao sjetiti kad sam se tako dobro osjećao. Nastavio sam bacati visoke lopte, prvo u jednu stranu, onda u dnigu i dječak je skretao i presijecao i trčao unatrag, uvijek siguran u svoj teren, izbjegavajući veće kamenje a da nije skinuo oka s lopte. U pupku mi se skupljao znoj i brisao sam ga desnom rukom i onda trljao ruku u prašini i brisao je na hlačama i tada bih puhnuo na ruku, još više ju sušeći, i tada bih se naslonio i bacio još jednu dugačku loptu da poleti u usta sunca. S lopte su davno nestali svi tragovi slova.
Vratili smo se u selo. Stavio sam košulju oko vrata. Jill nam je prišla i dječak je otišao. Sjedili smo na zemlji i ona je stavila prst na moja prsa i tada dotaknula moje usne s njim. Na trenutak smo gledali jedno u drugo.
"Zašto boji kosu u plavo?" pitao sam.
"Taština."
"U koju svrhu?"
"U svrhu taštine", rekla je. "Smiješno je da osoba zatomljuje vlastitu taštinu. Ako vodiš ljubav sa svojim tijelom, ubijaš smrt unutar sebe."
"Tu ima određenih nedosljednosti."
"Mislim da je njegova kosa lijepa. Zašto ne bi imao plavu kosu ako to želi? Osjećaš li da te to na neki način ugrožava? A sad zbilja ozbiljno, kakvu štetu on čini? Ako si dopustiš da budeš ono što želiš biti, fizički i duhovno, možeš ubiti mnogo smrti unutar sebe."
"Volim kad me poučavaju jako mladi. To upućuje na to da još uvijek nisam izgubljen slučaj."
"Ja te nikada ne bih mogla poučavati", rekla je. "I nikad se ne bih mogla naljutiti na tebe. To čak i nije samo zbog onoga s bratom. Ti si tako lijep."
"A to je po tvom mišljenju važno."
"Mladost i ljepota su uvijek važni. To policija smrti najviše mrzi. Oni nas žele ubiti i poševiti u isto vrijeme."
"Priznajem da je on upečatljiva figura. Pretpostavljam da Indijanci misle da je božanstvo."
"Indijanci misle da je on peder", rekla je, malo se zahihotala, a onda se za kaznu udarila po zapešću.
"Kad se smiješiš, vide ti se desni", rekao sam. "To mi pruža gotovo ubitačno zadovoljstvo."
"Sva sam zadrhtala kad sam te prije dotaknula."
"Dotakni me ponovno."
"Bolje ne", rekla je.
"Oči su ti svijetlosmede."
"Želiš li ostati s nama?"
"Ne znam. Možda bi bilo bolje da nastavim dalje. Pokušavam pobjeći samome sebi."
"Je li to poput suicidalnog razdoblja?"
"Mislim da ne."
"Ako jest, moj tata bi vjerojatno mogao pomoći. On je sjajan tip. Pa ga je tako moja vrištava mama gušila."
"Jesi li me gledala dok sam se dobacivao s dečkom?"
"Nevjerojatno."
"Bejzbol je lijep i lijen. To je naša verzija kavanskog života. Sjediš tamo i ništa se ne događa. Zbilja ga volim. Sezona je već počela. Da smo u 1955. godini, mogao bih sjediti na otvorenim tribinama na starom stadionu Polo Ground i gledati kako Giants igraju protiv Cubsa. Svuda oko mene bili bi starci bez košulja s upalim ružičastim prsima i hlačama podvrnutim iznad koščatih koljena. Kako je to? To je poput obale na kraju vremena. Jill, tvoje svijetlosmede oči me uništavaju. Lijepo je sjediti tu. Malo čavrljanja uz naš prašnjavi čaj. Umor je takav luksuz ovih dana."
"Trebao bi ostati", rekla je.
"Netko dolazi po mene. Čudim se da se već nije pojavio."
"Ovo je dio svijeta", rekla je, "u kojem se ljudi ne pojavljuju uvijek."
Otišli smo natrag do kolibe. Nevjerojatni Smanjujući Čovjek stajao je ispred nje, gotovo jednako visok kao i koliba, na sebi je imao samo bermude, a tijelo mu je bilo meke boje kovanice od centa, plava kosa je visjela, a duboki mišići pružali su se duž ruku. Bio je to zapanjujući prizor i, dok smo prilazili, spustio sam košulju preko vrata i navukao je. Kasnije je apaški dječak došao po mene i zajedno smo se oprali spužvom iza njegove kolibe i tada su se svi okupili oko nekoliko vatri na hamburger i kukuruz i djevojka je svirala gitaru i pjevala neke zapadnjačke balade i Clevenger još uvijek nije dolazio. U tami na rubu okupljenih ljudi poljubio sam malu Jill i dotaknuo njezine nježno pulsirajuće grudi i ona je stavila prst na moje zapešće. Nevjerojatni Smanjujući Čovjek otišao je u pustinju na gozbu svoje beskonačnosti, k bijelim patuljcima i plešućim dvojstvima, prvi fikcionalni centimetri odiseje u svemiru. Hogue, Jill i ja smo se smjestili na spavanje u kolibu s Mattiseom. Gorjela je vatrica. Hogue je pričao o svom životu u Kanadi i Meksiku, potrazi za zlatom, tada o Bogu, tada o savršenom vakuumu; njegov djed je tražio zlato blizu ovoga mjesta, revolveraš kojem nije bilo odbojno meso mazge, no njegov otac, prestidljivi izdanak iz dana ispiranja zlata u pijesku, završio je u željeznariji. Nas troje ležali smo odvojeno. Uskoro se vatra ugasila i pomislio sam da će doći k meni u tami, pjegava indijanska djeva koja miriše na kožu i pelin. No ona nije došla. U zoru sam se probudio i ugledao Nevjerojatnog Smanjujućeg Čovjeka kako se naslanja na kolibu, njegovo golo tijelo umrljano krvlju čegrtuše koju je držao u ruci. Jill je ustala i krenula prema njemu i tiho su otišli prema onom mjestu kud su već išli na pranje kasnog i ranog čovjeka.
Cadillac je čekao. Upravo smo dovršili ručak i Jill je pošla sa mnom prema cesti. Clevenger je stajao izvan automobila u novim čizmama i pušeći cigarillo. Jill se pozdravila u podnožju nasipa i zamolio sam ju da sačeka trenutak. Izvadio sam kovčege iz prtljažnika, ispraznio oba i tada jedan napunio gotovo svom svojom odjećom i spustio ga dolje k njoj.
"Možeš prodati te stvari i kupiti hranu."
"Nemoj ići", rekla je. "Ružno je tamo vani."
Po prvi put otkad sam sreo Clevengera išli smo prema istoku, jugoistoku i, ako se činilo da je manje sretan, možda je to bilo samo zbog tijesnih novih čizama. Zatražio je da mu izvadim sunčane naočale iz pretinca za rukavice. Unutra je bio revolver, stvar duge cijevi, vjerojatno kalibra .45 i pitao sam se koliko je često vježbao gađanje ili u mislima pucao iz auta u punoj brzini, rušeći kojote, crvenokošce, malene strane automobile. A sada je bio dvostruko zaštićen iza umrljanog vjetrobrana i sunčanih naočala, nisko pognut u svojoj hladnoj crkvi, i znao sam da je to razlog zašto sam ja bio s njim, zbog traženja krajnjeg ekstrema, Biblije kao oružja, jalovi lov bogobojaznog čovjeka na dijete koje je zaprepastilo starije od sebe. Clevenger je vozio jednom rukom.
"Trebalo bi ih odvući u pustinju i išibati."
"Nikome ne smetaju", rekao sam.
"Na zemlji su koja pripada Vladi."
"Pa što onda."
"Hej, dečko, razljutio si se, zar ne? No, no. Dao sam sve od sebe da se jučer vratim po tebe, ali mešetari su poslovali, a poslovnjaci mešetarili. Bila je to prava zbrka. A tamo je bila i ta žena."
"U redu je", rekao sam.
"Sad me zovi šefe."
"U redu je, šefe."
"Tamo je bila ta žena. Strašno mrzim što se moram vratiti. Vražja probušena pluća Amerike. No to je u redu. Imat ćemo zabavu, nas dvojica. Hej, vidiš onu vododerinu tamo?"
"Nikad nisam bio u Texasu."
"Ono gdje mi idemo zapravo i nije Texas. To zapravo nije ništa. Vidiš tu vododerinu pored koje smo prošli? To je dio lokalne povijesti, to mjesto. Oraspoloži me kad samo pomislim što se tu dogodilo. Naravno, neki ljudi ne bi smatrali da je to baš tako prokleto smiješno."
"Slušam", rekao sam.
"Bila je ta cura stara dvadeset i jednu godinu. Slatka mala studentica. Provela je noć s oženjenim muškarcem. Sljedeći dan otišla je kući i rekla mami i tati. Ne pitaj me zašto. Možda samo da im to nabije na nos. Oni su zaključili da joj treba održati lekciju. Čitava obitelj odvezla se u pustinju, baš na to mjesto pored kojeg smo prošli. Njih troje i curin pas ljubimac. Tata kaže curi da iskopa plitki grob. Mama se spusti na nike i noge i drži psa za ovratnik. Kad je cura bila gotova s kopanjem, tata joj je dao revolver kalibra .22 i rekao da si puca u psa. Zbilja dirljiva obiteljska scena. Bila bi krasna slika na kalendaru koji bi neka vjerska skupina dijelila. Cura stavi revolver na sljepoočnicu i ubije se. Pa onda, nije li to ganutljivo prokleta priča? Vraća vjeru u gotovo sve."
"Ovo je jedina zemlja na svijetu koja ima smiješno nasilje", rekao sam.
"I za što misliš da su roditelji bili optuženi? Što misliš? Hajde, pokušaj pogoditi."
Ubojstvo iz nehata?"
"Vraga ubojstvo iz nehata! Okrutnost prema životinjama. Za namjeru da ubiju, osakate ili na drugi način ozlijede, ili puste da bude ubijen, osakaćen ili ozlijeđen prokleti pas. To me razvaljuje. To je živuća slijepa ulica."
Tada je zaurlao, iscrpljeni povik buntovnika, dvosložni zvuk koji je bio poziv, bojni poklič, lavež spašene duše na molitvenom sastanku. Nisam razumio Clevengera. U njemu je bilo nijansi koje su zamagljivale sve što sam očekivao pronaći. Književnost. Filmovi. Prešli smo preko ljuskave zemlje i činilo se da ona klizi jezikom među kostima mazgi i pohlepe i svi su znakovi upućivali prema nacionalnim spomenicima, prema mjestima kao što su Organ Pipe, Časa Grande, Saguaro, Chiricahua, Gila, White Sands, nježni pokušaji da se balzamiraju dugačke zagonetke stanovnika planina i kretali smo se prema večeri, na stražnjem nam je prozoru bila griva sunca, nježna prijetnja naše zemlje, repati šišmiši u letu iznad šaputavih koliba mistika i svaka nepisana smrt pjevala je u brdima. Književnost. Pričao sam Clevengeru o Nevjerojatnom Smanjujućem Čovjeku, njegovoj velikoj visini i snazi, energiji njegove prisutnosti.
"Još nisam vidio čovjeka od kojeg se odbijaju meci."
U neko doba noći bez sna, dok sam stajao pored prozora koji je gledao na plavi bazen, sjetio sam se kako sam jednom prošao pored Waldorfa i St. Bartholomewa i zgrade Seagram i pogledao preko puta i vidio ljupku djevojku u laganoj zelenoj boji kako stoji pored izložbenog prostora Mercedes-Benza u Pedeset i šestoj ulici. Bila je ljetna večer, petak, i grad se počeo prazniti. Prešao sam na pješački otok i zastao na tren gledajući ju. Čekala je nekoga. Ljubičasti suton na Park Avenue kliznuo je preko visokog stakla. Promet se usporio i blago blejanje truba podiglo se za pola tona čežnje u teškom sumraku. Osjećali su se tropi, putenost i ubrano voće, isto tako i more, obećanje koje se razotkriva u plimama vode posoljene rijekama i zaljevima, i mreže za ljuljanje i ogromne zelene biljke, muškarac i žena gledaju kako se grad spušta u glazbene kratere svojeg rođenja. I ona je stajala pored izloga, ne baš okrenuta prema meni, skladna i lijepa, i ta elegantna brzina uskladištena iza nje, skrivene torzije i kočnice, ravnoteža sjajnog stroja i njezino tijelo, nježno okrenuto, kao da se topi u namreškanom staklu. To je bilo sve što je bilo i to je bilo sve.
"Nadrapat ćemo ako ne krenemo", rekao je Clevenger.
Navlačio je čizme u mraku. Spavao je samo dva sata nakon što je vozio gotovo šest stotina kilometara i još je uvijek bila duboka noć kad smo krenuli dalje. Rekao je da prošle noći uopće nije spavao, da mu treba samo topli ručnik i brijanje, a onda zagristi hrustavu cigaru da bi mu osjetila bila budna. Uključio sam prijenosni radio i slušali smo Velečasnog Toma Thumba Goodloea, pjevača country glazbe i propovjednika koji je izvikivao El Paso. Clevenger se počeo smješkati.
"Adams kažem. Aldrich kažem. Andrews, Armstrong, Bancroft, Burton, Bennett, Box, Brown, Bryan. Daj mi Cart-wrighta, Cassidyja, Colea, Coopera, Curtisa, Dalea, Dixona. Želim Elliota u svojoj ekipi. Fowler zvuči kao moj čovjek. Želim Benjamina Cromwella Franklina. Želim Calvina Gagea. Želim Alberta Gallatina. Želim Ganta, Gillespija, Graya, Greena, Halea, Hamiltona, Hawkinsa, Hunta, Ingrama, Jacksona, Jenningsa, Jonesa, Kenyona, Kinga, Lamberta, Lanea, Lawrencea, Lewisa kažem. Lightfoota kažem. Lindsaya i Logana. Love, Marshall, Martin. Maxwell kažem. McClelland, McCoy, McKay, Mercer, Mitchell, Moore, Nabers, Nash, Orr, Pace, Parker, Patton, Phillips. Želim čuti prezimena koja ispravno zvuče kao Powell, Proctor, Reed i Reese. Želim čuti Rhodes, Robbins, Rockwell, Russell, Sanders, Scott, Slayton. Želim čuti stara imena kao Smith, Stilwell, Taylor, Thompson, Tindale. Želim dobre ljude na svojoj strani. Trask, Turner, Tyler, Wade, Walker, White, Williams, Yancey, York, Young. Svi su bili tu, svi do jednoga, podižući standard usamljene zvijezde. I, Bog mi je svjedok, bio je tu i Goodloe. Robert Kemp Goodloe. I ja nisam bio stranac u svojoj vlastitoj zemlji."
"O čemu se tu radilo?" pitao sam.
"On voli iščitavati neka od imena koja su urezana na jednom od spomenika na vojnom groblju u San Jacintu. Rat s Meksikancima. Sam Houston. Armija Republike Texas. Voli izostaviti sva imena koja zvuče strano."
"Običan govor o običnim ljudima. Samo mladost, ali mladost s pjesmom. Samo siromašni domaći sin, no sin s crkvenom pjesmom u srcu. Poljoprivrednik i svirač bendža, ali svima je Texas dom i ja u njemu nisam stranac."
"Sad se zagrijava", rekao je Clevenger.
"Ako ne možeš izgovoriti nečije prezime, onda je on stranac, a ako te ne pogleda u oči, onda je opasan."
"Ništa osim pakla, zar ne?"
"Mekani bijeli nezaštićeni dio. Proširi te riječi i reci svojim dobrim susjedima neka nastave dalje. Reci im da si čuo te riječi iz usta Toma Thumba Goodloea, ponoćnog evangelista, dvadeset i šest godina starog i na svojem putu prema stazi slave. A koje su te riječi? Te su riječi meke, bijele i nezaštićene. Proširite ih okolo, prijatelji. Mi smo previše nježni i previše slatki i mi ćemo svladati sve one ljude koji hule našu kršćansku naciju svojim podrugljivim povicima i svojim brbljanjem poput islamske sekte iz filmova. Moramo ih brzo poraziti, prijatelji. Moramo poslati na njih svoje igrače obrane. Isus nije bio stranac u vlastitoj zemlji. On je znao jezik. On je jeo klopu. Osjećao se kao kod kuće. A naš fini inženjer, gospodin Dale Mulholland, pokazuje mi da je vrijeme za pjevanje i pozivam svakoga od vas da mi se pridruži, u svojim krevetima i u svojim kuhinjama gdje pripremate kasni obrok ili štogod već radili. Dođite u odaju. Oni koji znate, podignite svoje glasove sa mnom. Oni koji ne znate, trebali biste znati. No prvo ćemo zastati tako da mogu pročitati reklamnu poruku."
Nisam znao što je bilo toliko smiješno, no Clevenger se vozio posvuda po cesti i udarao je po volanu od smijeha. Promijenio sam postaju, preplavio me val iscrpljenosti i utonuo sam u sjedalo. Deset minuta kasnije DJ koji je govorio španjolski odjavio se u mješavini statičkih zvukova i nekoliko sekundi nakon toga drugi je glas putovao u dugoj noći.
"Budale, sanjari, farizeji i lopovi. Ovdje je Beastley s konačnim satom emisije Smrt je iza ugla. Nešto filozofskog čavrljanja. Šetnja po stazi lobotomije. Povremeni mjehurić mrtvog zraka. Upravo mi je sinulo, kao glazbenom automatu i šovinistu, da vam neće još dugo trebati moj osobiti oblik istine. Planirano je da droge zamijene medije. Monotono mračno zadovoljstvo zamijenit će gorući strah vaših noći i ranih jutra. Možete se veseliti iskustvu oslobođenja od napetosti, tuge i sreće izazvanih drogom. Svi endoparaziti moći ćete se držati granica utrobe samoga vremena. No ja ću nedostajati. Tabletice i čarobne vrećice nisu zamjena za tranzistorsku ljubav koju izmjenjujemo u okrutnoj noći. Blijedim od bolesnih predviđanja. No naprijed, grubijani opijeni kloroformom, u tajne i nerede. Danas sam naletio na starog prijatelja, Lothara Noboa, koji je nekad bio George Jefferson Carver Eleanor Roosevelt III. Nema sumnje da je novost došla čak i do onih od vas koji ste najdublje u barikadama da je Lothar Nobo trenutno glavni nacionalni glasnogovornik za crnu muškost i ponos, u iščekivanju objavljivanja top-ljestvice prvih četrdeset za sljedeći mjesec. Prvi put sam sreo Lothara prošle godine na trgu J. Edgara Hoovera u Zapadnom Berlinu kuda smo obojica došli na međunarodni sajam spaljivanja knjiga. Ako se dobro sjećam, on je dao nekoliko prilično podcjenjivačkih izjava novinarima o privatnim organima našeg poštovanog šefa države, H. C. Pornyja. No ne želim govoriti o tome. Odjednom mi je draže raspravljati o nježnijim stvarima. Dosta opscenosti. Moj život je preplavljen otkupljujućim puritanskim vrijednostima. Gdje god idem vidim cvjetanje rada svojega susjeda. Sad kad me povijest oslobodila, i to žestoko, mislim da bih volio otići jako daleko - do Aranskog otočja, u Saharu, u neko selo na Himalaji. Tamo smjestiti svoje ustajalo tijelo i dobro plaćeni um nasuprot divljih pasa prirode. More, pustinja i planine. Kakav novosvetački eldorado samoće. Kakvo čuđenje na mojem licu kad izađem iz tijela prekrivenog zemljom i umjesto smjerne stare gospode i voštanih dama Šezdeset i četvrte ulice vidim nekakvog visokog prastarog jaka koji se gega kroz nanose snijega. Okrećem svoje molitveno kolo Harry Winston. Ili stojim iznad bijesnoga mora, uglađeni čovjek Arana pljuje mi u lice. Temporalno spasenje. Sam bih mogao zadržati jednu ili dvije ozbiljne misli. Čista matematika pustinje. Otići iz radioaktivne lokve. Koža mi postaje suha i ljuskava. Jezik mi je prekriven izotopima. Moji udovi, svi, postaju plavi. Sve su tajne sadržane u pustinji. Linije se presijecaju u pijesku. Gdje si i što si? Beduizam u svom prizemnom humoru. Irski Arapin živi u mom unutarnjem uhu, najavljuje vijesti, prognozu i sport. On se obrazovao kod jezuita i nosi najbolje što dogma može kupiti. Govoreći o odjeći, svi eunusi koji uočavaju trendove trebali bi biti zainteresirani saznati da kad sam danas popodne vidio Lothara Noboa u Pedeset i trećoj ulici ispred Muzeja moderne trgovine, on je nosio lavlju grivu upletenu u pletenice u salonu Sassoon, točkastu vjetrovku od leopardova krzna i povišene cipele od kraljevske kobre. Smanjena glava nekadašnjeg policajca iz Oaklanda njihala mu se s perlica oko vrata. Lothar i ja smo se toplo rukovali i onda me pozdravio najnovijim pozdravom crne moći, zakvačivši mali prst i palac s mojim prema dolje, vrsta pozdrava koja prevladava medu članovima nomadskog plemena u južnom dijelu središnjeg Alžira koji obožavaju mistično oko na poleđini američkih dolara. Bez daljnjih komentara sada ću pročitati ceduljicu koju mi je Lothar tada dao. Citiram. Volio bih iskoristiti ovu prigodu i podsjetiti bijele silovateljske imperijalističke genocidne ratne huškače željne moći da imaju točno dvadeset i četiri sata da izađu iz Afrike, Azije, Južne i Srednje Amerike, Kariba, Australije i Novog Zelanda. Ako se ne pokore ovoj naredbi, rezultat će biti orgija krvoprolića diljem svijeta prema kojoj će Drugi svjetski rat izgledati kao kvekerski piknik u mjestu New Harmony u Indiani. Kraj citata. Džungla i pustinja se grade, frazu po frazu, u tamnom svitanju zore. Udaraju se ta brončana imena. Poznati i kao: Ahmed Abu Bekir. Halil Rassam. Shafik Bej. Imam el-Mahdi. Kwame Mwanga. Majid Said. Hassan Karami. Rashid Nimr. Muhamed Lateef. Mustafa el-Atassi. Dugumbe Ujiji. Ismail bin Salim. James Lumumba. Abdul-Rahman Alami. Jakub Mahmud. Plovili smo po zaljevu Shafik/ kad nam je buka iz luke/ oduzela dah. Mali moji neopisivi, trolovi i trogloditi - mislite da ima plemenitih zvuka među tim imenima pustinje. Rogozi i krive sablje. Prsa mi lagano drhte smijehom angliziranog Saksonca. Što i jesam. Trostruko meso stupnjevane rečenice. Sažetak smrtne skrivene misli. Dijete evidencije registrirano u dijelu lanca. Slika koju prenose brojčano osjenčane vrijednosti. Standardizirana primjena kodiranog tabulatora. Ja sam nezamislivi Mandrake. I vidim da moramo stati zbog snimljene najave od ključne važnosti za svakoga do koga dopire moj glas. U međuvremenu, nemojte raditi ništa što škodi nacionalnom incestu."

Probna traka bila je krug od četrnaest kilometara u pustinji. Sunce je izlazilo i mi smo parkirali na nadvožnjaku koji je gledao na kamione i automobile što su se kretali ispod nas. Clevenger je rekao da voze dvadeset i četiri sata dnevno, šest dana u tjednu u svim vremenskim uvjetima. Svako malo neki od vozača zaspi, rekao je; onda izleti s ceste, prevrne se šest do osam puta, izgori i umre. Kamioni ne poskakuju koliko automobili, ali čini se da bolje gore. Tada je rekao da je vrijeme da se javi u ured, no prvo se provezao po stazi, četrnaest vrlo ubrzanih kilometara, konačni prasak, brzinomjer mu se tresao na 185. Pitao sam se zašto je tu došao prije nego što je otišao kući.
U uredu mi je pokazao neke rasporede i ukratko mi objasnio kako rade. Imao je dvanaest manje ili više stalnih zaposlenika: četiri bijelca, dva crnca, šest Meksikanaca. Posao je neformalno bio organiziran na takav način da su Meksikanci uglavnom vozili, crnci su uglavnom mijenjali gume, a bijelci balansirali gume i mjerili, kao i provjeravali pritisak zraka, temperaturu, habanje dodirne površine i ostalo. Rekao sam mu da želim voziti i mijenjati gume i činilo se da me ljutito pogledao zbog te sjevernjačke krivnje i neznanja, iako mu se glava uopće nije pomaknula, kao ni oči; tako se samo činilo. Tada je provjerio svoju poštu i dugo nismo razgovarali. Automobili i kamioni su prolazili i zemlja je bila ravna sve do plavih planina u daljini. Rekao sam da izgleda kao da će kišiti.
"Svatko tko pokuša prognozirati vrijeme u Texasu je ili stranac ili prokleta budala."
"Točno", rekao sam.
Muškarac je stajao pored prozora i pio nešto vruće iz papirnate čaše i Clevenger je izašao razgovarati s njim. Nazvao sam kuću Warrena Beasleya.
"Da biste osvojili glavni dobitak u gotovini u iznosu od 840.000 dolara, možete li identificirati muškarca ili ženu koja je igrala na trećoj bazi za Phillies iz Philadelfije u onom trenutku kad je James Mason ušao u more da bi spasio karijeru Judy Garland?"
"Ne razgovaram o novcu bez svojih odvjetnika", rekao je.
"Tko je to?"
"David Bell. Čuo sam tvoju emisiju prije nekoliko sati. Tu sam dolje usred ničega. Mislio sam da nisi bio baš zabavan s tom crnom militantnom spikom. Zašto oni ne bi imali imena kakva hoće? Jesam li te probudio?"
"Nisam mogao spavati", rekao je.
"U svakom slučaju, bilo je dobro čuti poznati glas."
"Slažem se s tobom. Slušao sam i sam. To me znatno oraspoložilo."
"Ne razumijem te, Warrene."
"Na traci. Snimao sam za zadnja dva ili tri mjeseca. Raditi uživo je bio preveliki napor."
"Trebao sam znati", rekao sam. "Zbilja sam trebao pogoditi. Svi smo mi na traci. Sve na traci. Svi mi."
"Žao mi je, Tab, ako sam poremetio tu tvoju osjetljivu shemu. No ovako je zbilja mnogo praktičnije. Mogu snimiti nekoliko emisija odjednom i tu i tamo uzeti slobodan dan."
"Onako je bilo bolje, Warrene."
"Samo u ontološkom smislu. No moram priznati da nisam imao jednu mirnu noć sna otkad sam prešao na trake. Mislim da je to više od svega krivnja moje žene. Prve četiri patile su od nesanice. Shodno tome, ja sam spavao kao beba sve te godine. Moj metabolizam temelji se na suptilnim polaritetima. No sadašnja kučka je stalno u krpama. Ona je poput zmije koja spava u toploj vodi. Bespomoćan sam protiv takve snage. I, kad napokon zadrijemam na nekoliko minuta, dode mi san o trakavici, koji nisam imao godinama. Slušaj, Tab, dođi ovamo i popij nekoliko koktela sa mnom. Sjedit ćemo pored kreveta i gledati ju kako spava. Svako jutro u otprilike ovo doba gura prste u sebe neko vrijeme. Ako dođeš zbilja brzo, moći ćeš to vidjeti."
"Warrene, nisam kod kuće. Ja sam u vražjem Texasu."
"Kad se to dogodilo?"
"Ne znam", rekao sam. "Otišao sam prije nekih pet tjedana. Više čak nemam ni posao."
"Gle, počinje."
"Do viđenja", rekao sam.
Izašao sam van i Clevenger me upoznao s dva bijelca koji su se zvali Lump i Dowd. Rekao je da će dovesti žene čim se Peewee pojavi. Otišli smo do garaže. Maleni smetlarski kamion stajao je na središtu betonskog poda i deseci guma bili su složeni pored zida. Posvuda su bila sredstva za vaganje i mjerenje, krpe, ručne dizalice, poluge, karburatori, naplaci, ispušne cijevi. Lump je unio dvije gajbe piva; nosio ih je po jednu na svakom boku, rukama držeći donji rub obje gajbe od drva i željeza. On i Dowd sjeli su na gume. Clevenger je sjeo na branik kamiona. Ja sam se naslonio na prazni dio zida. Počeli smo piti. Bilo je sedam sati ujutro.
Pili smo ravno iz boca. Pivo je imalo odvratan okus u to doba dana, no nisam ništa rekao i nastavio sam piti. Ostali su pili otprilike dvaput brže od mene. Dowd je povukao pola litre i rekao da bi bilo bolje da ode van dobro se isprazniti i svi su se nasmijali. Pili smo pivo oko sat vremena, svatko od nas naizmjence izmamljujući smijeh stajanjem pored otvorenih vrata garaže i pišajući na šljunak vani. Kad je došao moj red, bilo je i smijeha i pljeska kao da sam im se ovim činom pridružio u nekoj mitskoj zajednici. Shvatio sam da sam zadovoljan zbog njihova blagoslova. Peewee se pojavio s bočicom burbona i ona je počela kružiti između nas. Kroz prozor sam mogao vidjeti automobile i kamione koji su kružili stazom, sada bez upaljenih svjetala. Clevenger je otišao do telefona na zidu i vrlo tiho i jednolično govorio ne više od deset sekundi prije nego što je spustio slušalicu.
Dowd je spustio vrata garaže.
Žene su stigle pola sata kasnije. Bile su tri, sve Meksikanke. Najmlađa je željela znati gdje je Danny Boy i Clevenger joj je rekao da je Danny Boy u zatvoru i da je bez desnog oka. Dowd je odveo debelu u kabinu kamiona i ona je legla na leđa i povukla haljinu. Koljeno joj je kliznulo sa sjedala i on je pao preko njene noge i spustio se ispod ploče s instrumentima. Svi smo se smijali. Ispuzao je preko papuče za gas i pao na zemlju, smijući se i povraćajući, a jedna mu je noga još uvijek bila zakvačena za ploču s instrumentima. Lump je prešao preko njega, otkopčao hlače i popeo se na ženu. Clevenger je skinuo svu odjeću, koraknuo unazad u čizmama i rekao mladoj da sjedne u gumu za kamion koja je stajala pored zida. Dok je ona podizala haljinu, on se spustio na ruke i koljena i ugurao glavu unutra. Peewee je naslonio treću ženu na goli zid, zadignute haljine, i grizao joj grudi, koje nisu bile otkrivene, pokušavajući ući u nju. Ja sam odvukao Dowda do stražnjeg dijela kamiona i, kad sam bio siguran da nitko ne može vidjeti što radim, snažno sam ga udario u rebra. Tada sam dokrajčio burbon i izlio bocu piva na Lumpovu glavu i on se nasmijao i nastavio. Peewee je počeo kliziti po ženinim nogama. Preko donjeg dijela Clevengerovih leđa mlada žena je gledala u mene i kopala nos. Peewee je bio na podu, sklupčan oko nogu treće žene, grizući, nepotpuno skinutih hlača. Lump je izašao iz kabine, skinuo svu odjeću i podignuo gajbu piva. Clevenger je izašao ispod haljine i popeo se na debelu u kabini. Rekao joj je da skine haljinu, no ona nije htjela i on se počeo smijati. Lump je bacio bocu u zid. Vidio sam kako Dowd puzi i pomogao sam mu da ustane i gurnuo ga prema mladoj ženi. Pao je na pola puta prema njoj. Još je uvijek bila u gumi i Lump je otišao do nje i gurnuo glavu pod njezinu haljinu. Ja sam udario Dowda. Peewee je skinuo cipele druge žene i gurao jedno od njenih stopala sebi u hlače. Pogledala ga je i nasmijala se i tada se i on nasmijao i ona je pala na njega i ležali su zajedno, smijući se i povlačeći jedno drugome kosu, grizući, prevrćući se s jedne strane na drugu. Nisam mogao otvoriti vrata garaže i naslonio sam glavu na njih, osjećajući da padam i čekajući da udarim, želeći to, no nekako sam ipak još stajao, a vrata su bila hladna uz moj obraz. Clevenger me udario po leđima i stalno ponavljao riječi mekani bijeli nezaštićeni dio. Okrenuo sam se i vidio da debela žena lijeva pivo po Dowdu. Peewee je sada stajao i imao je dugačku cijev među nogama i svi su se smijali. Mlada žena je još uvijek bila u gumi. Lump je pišao po zidu. Dowd je ustao, rukama obgrlio debelu i ponovno povratio. Ona ga je udarila u lice, dvaput, ozlijedila ga je i svi su se smijali. Peewee je sada skinuo odjeću, dopuzao do mlade žene i stavio glavu pod njezinu haljinu. Clevenger mi je rekao da pazim na debelu. Njezina vagina je imala zube. Debela i druga su sjele na ploču s instrumentima i dijelile bocu piva. Dowd, koji je ponovno bio na podu, rekao je da je vrijeme da i on dobije svoje. Krenuo je prema dvjema ženama, pokušao ustati, izgubio ravnotežu i glavom udario u rub branika. Lump je stajao u vlastitoj mokraći. Otišao sam do Peeweeja, zgrabio ga za gležnjeve i povukao ga s mlade žene. Vukao sam ga po zemlji dok je ležao na trbuhu i licu. Clevenger ga je zalio pivom. Tada sam otišao do djevojke koja je sjedila u gumi, povukao joj haljinu preko bedara i zakopao lice u njezina bedra. Bedra su joj se razdvojila pa skupila, mokra pored mojih ušiju, i pokušao sam staviti jezik dublje u nju, ponovno se osjećajući kao da ću se onesvijestiti. Tapšala me po glavi. Netko me povukao od nje i ja sam otpuzao prema debeloj, pokušavajući skinuti košulju, samo košulju. Clevenger je prvi stigao do nje i oni su otišli u stražnji dio kamiona i nakon nekog vremena uspjeli ući u njega. Druga žena me gurnula na pod, zajahala me, otkopčala mi košulju i skinula ju, a tada mi je počela skidati remen. Mogao sam vidjeti Dowda. Još je bio onesviješten, no nije bilo krvi. Žena je držala moj penis u ruci i pokušavala ga staviti u sebe. Povukao sam je prema sebi i poljubio je i napokon je popustila i samo ležala na meni, mičući se s jedne strane na drugu i ližući mi lice. Tada me ponovno zajahala i shvatio sam da mokri po mojem trbuhu i prsima.
Naposljetku je ustala i sjela na ploču s instmmentima i popila malo piva. Podignuo sam se na koljena i zakopčao remen. Tada sam povratio. Lump je bio ispod haljine mlade žene. Peewee je sjedio na podu i pušio cigaretu. Dopuzao sam do njega i tražio dim, iako nisam pušio već nekoliko godina. Sjedili smo jedan pored drugoga i dijelili cigaretu. Clevenger se spustio s kamiona, skinuo čizme, obukao se i ponovno navukao čizme. Debela je stajala u prikolici kamiona i druga joj je žena dodala bocu. Clevenger je obavio telefonski razgovor. Lump je izašao ispod haljine i pomokrio se po Dowdu. Mlada žena je sjedila u gumi.
Tada je Clevenger izašao kroz sporedna vrata. Ja sam krenuo za njim i izvadio svoj kovčeg iz automobila. Rekao je da će se vratiti za pola sata. Gledao sam kako vozi po probnoj stazi. Prošao ju je tri puta, gotovo dvostruko brže nego kamioni i ostali automobili. Gledao sam u taj ogromni krug od asfalta, četrnaest beskonačnih kilometara, nešto što je ostalo od izludenih ili djetinjastih ljudi. To me navelo da na trenutak pomislim na Warburtona, njegov posljednji memorandum, i počeo sam žonglirati abecedom, da bih ga napokon shvatio, tri imena poslije dva, u anagramu, posljednja šala korporacijskog izgnanika. Vratio sam se u garažu i uzeo svoju košulju. Tada sam pretrčao preko trake i preko pedeset metara zemlje i kroz vrata na cestu. Clevenger je još uvijek kružio trakom. Odjenuo sam košulju i hodao oko pola sata. Postajalo je toplije. Mrtvi kojoti visjeli su na žičanim ogradama. Tada se zaustavio automobil, stari Studebaker. Vozač je ponovno krenuo prije nego što sam stigao zatvoriti vrata. On je bio jednoruki čovjek u plavoj uniformi američke mornarice. Uz cestu, rasute po pustinji bile su stotine naftnih bušotina, a njihove crne cijevi mazile su se, trokutastih glava i uskih okvira, robovske kolonije ogromnih mrava radnika, znanstvena fantastika pretpovijesti i vremena iza nje. Crni je dim sukljao iz rafinerije i prekrivao nebo i zemlju. Pitao sam ga kuda se zaputio i on je odgovorio prema unutrašnjosti. Na radiju je Bob Dylan pjevao Subterranean Homesick Blues. Izašli smo iz dima i pitao sam ga koliko je dugo bio u mornarici. Činilo se da je u srednjim dvadesetima, lagano trzajući muškarac s uskim usnama i bijelo-plavom kosom tajnog planera pljačke banke.
"Misliš da nisam bio u mornarici zbog ruke. Misliš da sam neprikladan. To je uvijek bila moja snaga. Projiciram tajnu koju mnogi muškarci i žene pokušavaju dokučiti. No možda je tajna u njima samima. Pitaš se kako to da znam toliko toga o ljudima. Bio sam na mnogo mjesta u životu. Bio sam u Kini, jedan od malobrojnih. Strastveni sam čitač. Studirao sam na Tobleroni u Parizu. To je bilo prije ruke."
"Bez uvrede. Samo sam pitao."
"Sve zanima ruka. Postoje i drugi dijelovi mene, duboko dolje, koje nitko nije uspio doseći. Imam neutaživu znatiželju o ljudima iz svih slojeva života. O ljudima se može naučiti ako držiš oči i uši otvorenima, a usta zatvorenima. Lutao sam ulicama Pariza kao mačka. Bio sam tih i oprezan. Nitko me nije gnjavio. Nosio sam nož u svojim pariškim danima. Imao sam samo jednog bliskog prijatelja, pisca-slikara iz Harlema. On je bio slatkorječiv i žilav. Bio je najveća crna faca u Parizu. Bio je pikov as. Bili smo kao dva mačka koja se šuljaju Lijevom obalom. Stalno sam nosio nož. Zagnjavi jednoga od nas i drugi će ti prerezati grkljan."
"Kako se zvao?"
"Tko?"
"Pisac-slikar."
"Pristojan si jer me se bojiš. Strah nagoni ljude na postavljanje laskavih pitanja. To primjećujem već nekoliko godina. To je zamršena stvar, strah. Proučavao sam ga tijekom svojih putovanja. Postoji čitava literatura o strahu u knjižnicama svijeta, samo čeka da je netko pročita i napravi sažetak. Ruka je to što brine ljude. Tajna je neprijatelj bijeloga čovjeka. Ja sam jedan od rijetkih s dušom. Daj da pogledam kako ti dovraga izgledaš."
"Koliko daleko je unutrašnjost zemlje?"
"Pogledat ću", rekao je. "Parkirat ću ovo vozilo iza prvog velikog plakata do kojeg dođemo. Onda ćemo vidjeti koliko tajne ti imaš. Ja sam obdaren. Obdaren sam kao bik za borbu. Ovako sam veliki. Vidjet ćemo tko je veći muškarac. Veći daje. Manji prima. To je pravilo ceste."
"To je to", rekao sam. "Pusti me van."
"Odbijanje je jedan od otrova našeg doba. Ljudi nikada ne bi trebali odbiti jedan drugoga. Misliš da ovo nije ništa osim vulgarnosti s moje strane. Ono što ja nudim je više od robe. Muškarci su mnogo plaćali za moje seksualne darove i sklonosti. No moja tajna nije na prodaju."
"Zaustavi auto."
Usporio je i stao sa strane. Zgrabio sam svoj kovčeg i izašao. I tada, oduševljeno dijete koje recitira rimu, dijete koje se prisjeća neke stare lekcije ili istrgnutog dijela naučenog od riječi do riječi, nagnuo se prema prozom i pobjedonosno rekao:
"Dobri dečkići ne prihvaćaju da ih voze neznanci."
Gluhonijemi par odvezao me sljedećih šezdeset kilometara. Izgledali su dovoljno slično da bi mogli biti blizanci. Sjedio sam otraga pored gitare. Onda sam se kratko vozio s muškarcem koji je prodavao otrov za štakore i koji je jednom bio delegat na političkoj konvenciji. Zatim me pokupila bivša striptizeta i odvezla do unutrašnjosti zemlje. Ona je nekada igrala remi s vojvodom od Windsora. Uzeo sam sobu, obrijao se, istuširao, odjavio sobu i unajmio auto. Vozio sam čitavu noć prema sjeveroistoku i opet sam osjetio da sam se zadnjih dana suočavao s književnošću, arhetipovima turobne tajne, sinovima i kćerima arhetipova, slikama koje nisu mogle biti sigurne koja je od dviju zbrki manje strašna, njihova ili ono što njihova može postati ako se ikada suoči s istinom. Vozio sam bezumnom brzinom.
Ujutro sam krenuo u smjeru zapada po Ulici Main u centru Dallasa. Skrenuo sam desno u Ulicu Houston, lijevo u Ulicu Elm i rukom pritisnuo trubu. Držao sam ju tamo dok sam prolazio pored Školskog spremišta knjiga, preko trga Dealey i ispod trostrukog podvožnjaka. Stalno sam trubio i po Ulici Stemmons i kod bolnice Parkland. Stao sam na Love Fieldu i kupio dar za Merry. Tada sam s American Express karticom rezervirao mjesto na prvom letu za New York. Deset minuta nakon polijetanja jedna žena zatražila je od mene autogram.

Napomene

1 Jack Ruby (1911.-1967.) - čovjek koji je ubio Lee Harveyja Oswalda dva dana nakon što je Oswald optužen za ubojstvo predsiednika Kennedyja. Neki i danas vjeruju da je Ruby ubio Oswalda da ne bi odao nikakve informacije o ubojstvu predsjednika.
2 pueblo - veliko indijansko naselje u Meksiku i na jugozapadu SAD-a od glinenih ili kamenih zajedničkih kuća često terasasto naslaganih u katove.
3 Queensberry pravila - pravila poštene borbe u boksu koja je 1867. godine uspostavio britanski lord, markiz Queensberry.
4 Norman Rockwell (1894.-1978.) - američki umjetnik poznat po slikama koje su objavljene na naslovnici The Saturday Evening Posta. Njegove slike obično prikazuju djecu i obitelji u svakodnevnim, idiličnim situacijama.
5 FCC - Federal Communications Commission (Federalno povjerenstvo za komunikacije)
6 tomizam - filozofski i teološki sustav koji je razvto sv. Toma Akvinski u 13. stoljeću
7 YWCA - Young Women's Christian Association - kršćanska udruga djevojaka
8 The Star-Spangled Banner - himna SAD-a i zastava SAD-a (zastava ukrašena zvijezdama). Riječi su iz pjesme F. S. Keva o bici između Velike Britanije i SAD-a 1812. godine.
9 WASP - White Anglo Saxon Protestant - bijelac, Angbsas i protestant ili "čisti" Amerikanac
10 menoniti - pripadnici protestantske sekte koja odbija vojnu službu
11 aluzija na Molly Bloom, ženski lik u romanu Uliks Jamesa Joycea
12 Martello toranj - mali okrugli toranj za obalnu zaštitu, nazvan prema rtu Mortetli na Korzici gdje je britanska vojska zarobila takav toranj 1794. godine
13 Paul Revere (1735.-1818.)-američki pučki junak poznat po tome što je u noći 18. travnja 1775. ujahao u grad Concord u Massachussettsu da bi upozorio ljude da dolaze britanski vojnici. Sljedećega dana počela je američka revolucija
14 Ulster - drugo ime za Sjevernu Irsku
15 Ošišanac (Roundhead) - nadimak pristaša parlamenta i protivnika monarhije u engleskom građanskom ratu od 1642. do 1649. godine
16 osa, na engleskom wasp - igra riječi s kraticom WASP