Dražesno kolektivno samoubojstvo

First topic message reminder :



«Dražesno kolektivno samoubojstvo» objedinjuje mnoge tipične Paasilinnine teme. Kao prvo, riječ je o ironičnom prikazu domaćeg mentaliteta: Finci su s jedne strane skloni depresiji, povlačenju u sebe i u svoj svijet, a s druge su strane vrlo nepopustljivi u svemu što započnu i spremni na suradnju čim primijete zajedničkog protivnika. Tako glavni junaci, pukovnik Kemppainen i direktor Rellonen, odluče okupiti skupinu samoubojica i zajedničkim snagama okončali živote.
Međutim, Finci su zaljubljenici u prirodu, pa ih ljetna vožnja Finskom i Europom raspoloži i vrati im želju za životom.

Roman se, dakle, bavi ozbiljnom, »velikom« temom kao i mnoga druga djela ovog pisca, a lakoća pisanja i apsurdni humor imaju gotovo terapeutski učinak. Putovanje Finskom, sjevernom Norveškom, Njemačkom, Elzasom i Švicarskom sve do Portugala omogućuje brzu izmjenu pozadine i epizoda kako bi se junaci ove pripovijesti prikazali uvijek u novim i apsurdnim situacijama. Baš po ovom ironičnom apsurdnom humoru i izvjesnoj melankoliji koja prožima likove mnogi su strani kritičari prepoznali Paasilinnino duhovno srodstvo s filmovima jednog drugog Finca - Akija Kauriskakija.

Arto Paasilinna spada u red najpopularnijih finskih pisaca. Rođen je u Laponiji, u obitelji izbjeglica iz Petsama (ruski: Pečonga, grada koji je do Drugoga svjetskoga rata pripadao Finskoj). Započeo je karijeru kao novinar. Prva mu knjiga izlazi iz tiska 1964.godine, a prvi roman, «Operacija Finlandia» 1972. Od tada je objavio nekoliko desetaka knjiga, od čega više od 30 romana.

Njegov pitki i duhoviti stil kojim obrađuje ozbiljne teme poput samoubojstva, birokracije, slobode i vjere našao je vjernu međunarodnu čitateljsku publiku željnu nordijske egzotike.

30


Anonimni smrtnici prokockanih duša srušili su logor i odnijeli stvari u autobus Korpeline linije smrti te su tako uspjeli krenuli na put odmah izjutra. Pošli su u pravcu Alpa, na zadnju dionicu puta.
Za nepunih sat vremena stigli su u Luzern, lijepi stari grad sagrađen na obali rijeke Reuss i okružen visokim gorama. Preko Reussa su u 14. stoljeću sagrađeni drveni natkriveni mostovi čiji su zabati oslikani freskama koje govore o životu tog doba. Anonimni smrtnici hodali su u tišini po mostovima i gledali zamišljeno tirkiznozeleni uspjenjeni slap. Prodekanica Puusaari je rekla pukovniku Kemppainenu kako je primijetila da se raspoloženje družbe promijenilo i postalo pokunjenije što su se više bližili Aplama. Ljudi su razmišljali u samoći o svojim privatnim stvarima i skora masovna smrt uozbiljila im je lica.
I pukovnik je primijetio kako je društvo postalo potišteno. Ali to je valjda i prirodno. Nitko ne vidi velikog razloga veseliti se svijetu koji će uskoro napustiti.
- Ne radi se o tome. Hoću reći kako su se mnogi počeli kajati zbog cijelog pothvata. Ni ja nisam sasvim sigurna želim li na kraju krajeva umrijeti, priznala je čeznutljivim glasom prodekanica Puusaari. Rekla je kako ona crpi želju za životom kroz druženje s putujućim samoubojicama.
Pukovnik je zamolio prodekanicu da se prisjeti vremena u Toijali. Zar su ta sjećanja najednom postala posebno lijepa?
Na to prodekanica nije odgovorila. Gledano iz Luzerna, život u Toijali činio joj se jako daleko. Ondašnji problemi sad su se doimali sitnicom.
Korpela je vikanjem dozvao društvo na okup.
- Hajdemo, smrtnici, pokret!
Kroz prozor autobusa gledali su švicarski seoski krajobraz - strme zelene pašnjake po kojima su hodale krave debelih nogu, gore prekrivene snijegom, plavo kolovoško nebo. Autoput je s vremena na vrijeme ulazio u tunele kroz koje su se u utrobi Alpa vozili više od deset kilometara. Korpela je vozio kao da ga vrag tjera, činilo se kao da mu se posebno žuri da se rastane od života. Cesta je krenula uzbrdo, postala je uska i zavojita. Što su se više penjali, to je ljepši bivao krajobraz. Konačno su zašli u tako visoke planinske predjele u kojima više nije bilo pašnjaka i šuma.
Na jednom je proplanku preko ceste bila postavljena rampa kraj koje su stražarila dva vojnika. Objasnili su im kako gore, na Furkpassu, najvišoj točki u tom kraju, upravo bijesni snježna oluja. Turistima je sad bio zabranjen prilaz. Korpela je zamolio pukovnika da prevede vojnicima kako se on kani usprkos zabrani odvesti do Furkapassa, a i dalje, koliko mu se to bude svidjelo. On ima novi autobus i zna voziti po planinama pa makar gore padala susnježica ili tuča. Pukovnik je to preveo.
Vojnici su rekli kako će za pola sata zatvoriti cijelu cestu, takva je bila prognoza i takvu su naredbu dobili. Nevoljko su podignuli rampu. Korpelina linija smrti krenula je dalje u gorske visine. Činilo se kao da putuju u nebo. I to je moglo bilo točno, pod uvjetom da netko iz družbe nakon smrti ode u raj.
Konačno je teško natovaren autobus sa svojim tihim putnicima stigao do Furkpassa gdje je vjetar šibao nekoliko hladnih kuća. U jednoj od njih nalazio se ogoljeli kafić i u njemu samo dvije turistkinje, stare naborane američke babe. Požalile su se kako ih je snježna oluja zarobila na najvišem mjestu u gori. Vojnici su im zabranili nastaviti putovanje.
Do Korpele su u kafić uskoro došla dva uspuhana vojnika koji su se glasno čudili zašto je vozač riskirao i odvezao se sve do tuda. Cesta je trebala biti zatvorena, zar ga stražari tamo dolje nisu zaustavili? Pukovnik im je objasnio kako su ovdje došli na vlastitu odgovornost i da ne treba vikati.
Vojnici su mu rekli kako vjetar puše jačinom od osamnest metra u sekundi. To se moglo povjerovati, vani je bilo teško stajati uspravno, snijeg je šibao lice, a bilo je i hladno, barem deset stupnjeva ispod ništice. Bili su vrlo visoko, na više od 2400 metara nadmorske visine. Po tom strašnom vremenu nije se više vidjelo u dolinu. Ovdje izvire rijeka Rhone, vodene su joj se mase obrušavale s ledenjaka u ponor uz tako jaku tutnjavu da je ni zavijanje olujnog vjetra nije moglo nadglasati.
Stigli smo na cilj, izjavio je Korpela. Zapovijedio je Anonimnim smrtnicima da izađu iz kafića i uđu u autobus te zamolio pukovnika da prevede vojnicima kako namjerava nastaviti put još nekoliko kilometara. Vojnici su smatrali da je Korpela lud. Složio se s njihovim mišljenjem, ali je dodao kako on nije jedini. Čitava skupina Finaca bila je potpuno luda. To su mu vojnici povjerovali.
Kad su svi posjedali u autobus, za riječ se javio umirovljeni inženjer održavanja cesta Hautala. Izjavio je kako boluje od neizlječiva raka koji je metastazirao i proširio se svuda po tijelu.
Zbog toga je početkom ljeta odlučio krenuti na putovanje s Anonimnim smrtnicima. Ali sad je promijenio mišljenje. Zaljubio se u lijepa švicarska alpska sela. Tijekom vožnje Hautala se sprijateljio s jednom mladom ženom iz Espooa, Tarjom Halttunen, koja je također bila neizlječivo bolesna. Inženjer održavanja cesta im je obznanio kako ne namjerava slijediti ostale putnike u autobusu u smrt, već kako bi htio provesti posljednje dane života negdje u malom prenoćištu u Alpama gledajući gore prekrivene snijegom.
Ostatak društva se zabezeknuto zabuljio u Tarju, djevojku koja je sve vrijeme provodila povučeno i sama te nije nikome ništa govorila. Sad je pocrvenjela i priznala da boluje od side koja je već toliko uznapredovala da joj je bilo svejedno, mogla je baš ostati s Hautalom i u nekom pansionu čekati smrt. Mogu se brinuti jedno o drugom.
Iznenadno priznanje pacijenta koji boluje od opasne smrtonosne bolesti zbunila je ostatak družine. Neki su krivili djevojku što nije nikog upozorila na mogućnost zaraze. Možda je nekoga uspjela zaraziti. Pa putovali su zajedno i spavali bog zna koliko noći u istom šatoru. Djevojka je bila neodgovorna, krila je svoju bolest.
Prodekanica Puusaari je sad povisila glas i upozorila kako sad više nema veze jesu li se samoubojice zarazile HIV-om, ionako odlaze u smrt.
Bjegunice iz Elzasa su izjavile kako ni one ne namjeravaju umrijeti, one su samo htjele otpratiti ostale do ruba provalije i zatim se vratiti natrag u Finsku. Ali ako ih je Tarja zarazila...
Pukovnik Kemppainen je osorno primijetio kako su žene svojim ponašanjem u Elzasu bile podložnije mogućnosti zaraze nego što je to bilo putovanje u Tarjinu društvu te da im je sad najbolje šutjeti. Nema nikakvog razloga za paniku.
Uula Lismanki ih je podsjetio kako ni on nije imao namjeru slijediti ostatak društva u smrt. Za divno čudo i mnogi drugi su izjavili da više ne namjeravaju umrijeti. Zahtijevali su da Korpela odveze one koji kane ostati na životu u najbliže selo jer tu na Furkapassu, bogu iza leđa, nije bilo moguće prenoćiti.
Proučili su kartu. Tisuću metara niže i dvadesetak kilometara južnije bilo je selo po imenu Münster. Tamo je Korpela ljutito odvezao autobus. Brzina je bila velika, autobus se njihao po ledenim serpentinama, a putnici su vrištali u strahu. Molili su Korpelu da vozi opreznije, ali prijevoznik se nije smirio. Viknuo je u mikrofon:
- Pa došli smo ovdje umrijeti!
U toj divljoj jurnjavi autobus im je poslužio umjesto sanjki. Na najstrmijim zavojima prednji dio vozila risao je luk nad prazninom, a provalije duboke nekoliko kilometara čekale su razjapljenih čeljusti svoj plijen.
Kako bi olakšao atmosferu, kvaritelj žalosti Seppo Sorjonen htio je ispripovijedati nešto zabavno svojim suputnicima, ali ovi nisu htjeli čuti nijednu jedinu veselu i toplu pripovijest. Po ovakvoj vožnji ionako nisu imali želju za životom. Sorjonenova žuč je proključala, njegova je pripovjedačka čast u tom teškom trenutku bila povrijeđena. Unatoč svemu, odlučio je ispričati u mikrofon svoju tragičnu i ljigavu pripovijest. Bila je kratka, ali dužu storiju pri Korpelinoj stravičnoj brzini nije uspio ispripovijedati ni kvaritelj žalosti Sorjonen.
Sorjonen je pripovijedao o maloj ljepuškastoj Njemici koja je bila oteta kad joj je bilo deset godina. Zlikovci su odgajali djevojčicu u osamljenoj gorskoj kolibi sve dok nije navršila petnaest godina, a zatim su organizirali odvratne seksualne zabave koje su snimali fotoaparatom i filmskom kamerom. Gnjusni su materijal prodavali pornoindustriji po visokoj cijeni. Okrutnost je doživjela vrhunac u krvavoj raspuštenoj orgiji prilikom koje je djevojka višekratno silovana i na kraju ubijena. Sve je, po običaju, trebalo zabilježiti na filmsku vrpcu. Nakon što su iza kolibe pokopali žrtvu svojeg okrutnog zločina, gadovi su primijetili da tom prilikom u kameri nije bilo filma. U razuzdanosti i bijesu ubili su i snimatelja, ali su ih zbog toga uhitili.
Prijevoznik Korpela je umalo sletio u provaliju slušajući tu odvratnu pripovijest. U posljednjem je trenutku uspio zadržati kontrolu nad autobusom i tako su stigli pred poštanski hotel u alpsko selo Münster.
Anonimni su smrtnici tresući se nahrupili van iz autobusa, a kopneni se kapetan prvi ugurao u hotelsku krčmu i naručio rakiju. Ovog su puta i svi ostali Finci htjeli pred sobom vidjeti punu čašu. Drhtavim rukama podigli su zdravicu. O smrti nitko nije htio progovoriti ni riječi.

31


Inženjer održavanja cesta u mirovini Jari Hautala i bolesnica od side Tarja Halttunen iz Espooa tako su se oduševili poštanskim hotelom u Münsteru da su odlučili rezervirati sobu na gornjem katu u kojoj bi mogli provesti posljednje dane svojeg života. Gore su odnijeli ono malo prtljage što su imali. Zatim su se spustili u restoran oprostiti se s družinom.
Hautala je zahvalio Anonimnim smrtnicima na prijateljstvu i brizi koju su mu posvetili tijekom dugog putovanja. Tronuto je govorio o svojoj teškoj sudbini i kratkoći života. Prilika je bila višestruko ganutljiva. Mnogi su brisali suze.
Ni u malom alpskom selu nije bilo dovoljno mjesta za noćenje tako da su opet morali podići logor. Iza ograde münsterskog groblja našli su malu livadu koja je bila jedva toliko ravna da su tamo mogli postaviti šator.
Prodekanica Puusaari i pukovnik Kemppainen otišli su razgledati groblje. Nalazilo se na strmom obronku i odatle se pružao pogled na dolinu rijeke Rhone. Groblje je bilo puno mrtvih Bachera: Josef, Maria, Adolf, Frida, Ottmar... Ako je suditi po grobovima, u cijelom selu živjeli su samo Bacheri.
Prodekanica Puusaari ocijenila je münstersko groblje idiličnim. Htjela bi da i nju pokopaju na takvom mjestu. Tko zna bi li Švicarci dopustili da se uz crkvu pokopa čitava finska turistička skupina? Možda bi Jari Hautala mogao ovdje organizirati vječni počinak za sve samoubojice? Trebat će zamoliti Jarla.
Korpela se došao raspitati hoće li provesti još jednu noć u tom selu ili bi htjeli da skupi cijelo društvo u autobus kako bi se konačno sjurili u provaliju kao što je dogovoreno? Pukovnik je odlučio da porazmisle još jedan dan o toj stvari te da donesu odluku sutradan ujutro. Korpela je rekao da će se u tom slučaju vratiti u restoran i napiti kao zvijer.
Kopneni se kapetan u pijanu stanju hvalio lokalnim frajerima u restoranu poštanskog hotela kako pripada društvu koje će jamačno ostati zapamćeno u švicarskoj povijesti. Heikkinen im je otkrio po kojem je poslu došao s prijateljima. Najprije su lokalni stanovnici smatrali Heikkinenovu prijetnju pijanim ludiranjem, ali kad su i ostali Finci potvrdili da Heikkinen govori istinu, frajeri su na brzinu izašli van.
Navečer su Finci u restoranu poštanskog hotela jeli pečene pastrve i pili vino. Premda je hrana bila izvrsna, a nije se moglo požaliti ni na vino, raspoloženje se svejedno nije popravilo.
Izvana se čula svirka harmonike. Pukovnik i prodekanica Puusaari pitali su se tko to svira. Izašavši na terasu hotela, vidjeli su kako kopneni kapetan gura kovanice u drvenog čovječuljka koji je u rukama držao mehaničku harmoniku, a glava mu se klimala u ritmu glazbe. Mikko Heikkinen je bio tako pijan da se povjeravao mehaničkom harmonikašu, govorio mu kako je izgubio dušu na kartama i hvalio se kako će uskoro umrijeti. Bile su to vrlo očajne riječi. Pukovnik je predložio Heikkinenu da prestane pijančevati i da se zavuče u šator na počinak. Kopneni se kapetan pokušao srediti, buljio je u pukovnika staklastim očima i otišao teturajući nesigurnim korakom iza ograde groblja prema šatoru.
Lastavice su cvrkutale, a lijena je mačka skakutala po livadi u dvorištu alpskog hotela. Vrijeme se razvedrilo nakon što su se spustili s Furkapassa. Bilo je svježe ljetno vrijeme. Pukovnik Kemppainen je priznao prodekanici Puusaari kako se njemu baš ne mili sutradan sjuriti u provaliju u Korpelinu autobusu. Pukovnik je uhvatio Helenu Puusaari za ruku, kleknuo pred ženom na padini i nakašljao se. Namjeravao ju je zaprositi. Upravo je u tom trenutku zvono na münsterskoj katoličkoj crkvi otkucalo šest puta. Pukovnik se smeo pri prosidbi. Postiđeno je ustao i rekao da ide pogledati logor. Nakon što je pukovnik otišao, prodekanica je ljuto uzdahnula.
Navečer su u logoru zapalili posljednje krvave brezove cjepanice. Procijenili su kako ih više neće ni trebati. Dobro su gorjele. Osušena krv njemačkih huligana cvrčala je nekako domaće na večernjoj logorskoj vatri Anonimnih smrtnika. Raspoloženje je i inače bilo nekako posebno. Uula je izvadio s dna bačvice posljednje inarske usoljene ozimice i ponudio ih društvu. Uz njih su rukama kidali švicarski ječmeni kruh. Netko je rekao da je ovo kao sveta pričest osim što umjesto Isusa Nazarećanina kruh dijeli uzgajivač sobova Uula Lismanki, a učenike predstavljaju Anonimni smrtnici.
Žene su počele potiho pjevati. Pjevuckali su melankoličnu narodnu pjesmu iz južne Ostrobotnije. Pukovnik je primijetio da se još sjeća riječi »Vjetar je povio vrh breze...«
Za vrijeme zalaska sunca u logor je pristiglo pet tustih Švicaraca koji su se predstavili kao predstavnici kantona Wallis. Bili su ozbiljni, izgledali su kao da su stigli po nekom važnom poslu.
Pukovnik je pozvao goste da sjednu uz logorsku vatru, neka prezalogaje, ponudio im je ozimice, kruha i vina.
Kantonske su vlasti održale predvečer hitan sastanak i ovlastile izaslanstvo da prenese Fincima svoje zaključke. Bilo je riječi o tome da stanovnici kantona Wallis jednostavno nisu mogli odobriti namjeru finske družine da počini kolektivno samoubojstvo na području njihova kantona. Po mišljenju izaslanika, već i samo samoubojstvo đavolje je djelo, a kolektivno samoubojstvo pogotovo. Bog nije stvorio čovjeka kako bi on sam skončao svoje dane. Naprotiv, Božja je nakana bila da se ljudi množe i nasele zemlju, a ne da si svojom rukom skrate život i napuste je po vlastitu nahođenju. Osim toga, švicarski zakon zabranjuje kolektivno samoubojstvo.
Pukovnik Kemppainen je zahvalio ljudima iz kantona na brizi, ali je ipak objasnio kako Finci nemaju običaj slušati savjete stranaca, a pogotovo ne kad je riječ o ovako važnoj stvari. Pitao ih je odakle su dobili informaciju o nakani družine. Izaslanici kantona su rekli kako su dobili povjerljivu informaciju o predstojećem kolektivnom samoubojstvu od jednog člana finske družine koji se pohvalio kako je prošle noći u Zürichu na kocki prodao dušu vragu. Sve je to nešto najužasnije što su ljudi ikad čuli. Oštro su zabranili Fincima izazivanje još veće pometnje u Münsteru i izrazili želju da društvo napusti područje njihova kantona najkasnije idućeg jutra.
Pukovnika su te njihove riječi ogorčile. Pa dobro, k vragu, zar se Finac ne može na putovanju u stranoj zemlji ni ubiti a da se odmah u to netko ne umiješa? Pukovnik Kemppainen zahvalio je izaslanicima na upozorenju, ali nije obećao odazvati se na apel kantona. Tvrdio je da su Finci svojeglav narod koji uvijek napravi ono što započne. Na tvrdoglave Fince nije moguće utjecati. Finska je suverena država i njezini građani imaju ustavno pravo sami odlučivati o svojim stvarima, i to bez obzira u kojem dijelu svijeta se nalaze.
Ljudi su rekli da oni imaju pravo zabraniti kolektivno samoubojstvo na svojem području, to bi pukovnik trebao razumjeti. Tu su još dodali kako su Finci po njihovu osvjedočenju potpuno lud narod.
Pukovnik je podsjetio izaslanike na švicarsku povijest. Početkom tisućljeća cijelo je ondašnje stanovništvo Švicarske spalilo sve svoje nastambe i krenulo po zajedničkoj odluci u selidbu na jug. Bilo ih je 370.000. Namjeravali su naći bolju zemlju za život svojeg naroda. Švicarci su stigli na područje današnje Italije. Rimske su legije osorno natjerale putujuće mase na povratak. Povratak je sigurno bio žaloban jer su bili uništili sve svoje kuće. Promatrajući stvar iz te povijesne perspektive, pukovnik nije držao mudrim da ljudi iz kantona dolaze podučavati Fince što je razborito, a što nije.
Oko toga je gotovo izbila svađa, ali nisu je pravo stigli ni započeti kad se kroz gluhu večer u alpskom selu prolomio grozan samrtni krik. Jeka je nosila strašan vrisak po gorskim obroncima i klancima. Zvuk je izazivao žmarce od užasa, a ljudi iz kantona bacili su se na koljena i počeli moliti. I Finci su se zgrozili od krika.
Uskoro je u logor dotrčao glasnik i javio kako je jedan Finac tu u blizini pao u provaliju rijeke Rhone duboku nekoliko stotina metara. Trebali su muškarce da odu po tijelo.
U poštanskom hotelu dali su im nosila. Posavjetovali su ih kojom stazom da se spuste u provaliju. Put su osvjetljivali džepnom svjetiljkom. Odozgor su ih očevici događaja savjetovali dovikujući im gdje treba tražiti žrtvu nezgode. Nakon nekog vremena našli su nesretnika. Bio je to kopneni kapetan Mikko Heikkinen. Mrtav kao sidro. Kralježnica mu je bila slomljena, ali je boca vina koju je držao u ruci ostala, srećom, cijela. Vrijeme čuda još nije prošlo.
Tijelo su na nosilima odnijeli do terase poštanskog hotela. U selu nije bilo liječnika, ali zar bi mogao liječnik pomoći mrtvacu? Mrtvac ko mrtvac.
Umirovljeni inženjer održavanja cesta Jari Hautala izašao je iz sobe pogledati tijelo svojeg prijatelja. Prekrižio je ruke pokojnika na grudima i zaklopio mu očne kapke. Prodekanica Puusaari iščupala je iz ruke pokojnika bocu vina. Bio je to upravo odčepljeni rizling iz 1987. godine, dobra berba. Pokojnik je uspio otpiti prvi gutljaj, u ovom slučaju i zadnji.
Pukovnik je obavijestio predstavnike kantona kako nakon ovog užasnog i iznenadnog događaja smatra da mu je dužnost promijeniti planove svoje družine. Kolektivno samoubojstvo neće izvršiti u Münsteru; što se toga tiče, gospoda mogu mirno spavati. Pukovnik je rekao kako se u Finskoj u slučaju smrti svi sportski događaji prekidaju, bez obzira na mjesto održavanja.
Inženjer održavanja cesta Hautala je predložio da Anonimni smrtnici otputuju autobusom Korpeline linije smrti preko Francuske i Španjolske u Portugal.
- Zašto skroz tamo, naljutio se Korpela. Prijedlog je značio opet nekoliko dana bezglave vožnje.
Jari Hautala se sjetio kako u Portugalu, u županiji Algarve, na jugozapadnom vrhu, postoji poluotok Sagres koji zovu »Rt kraja svijeta« jer je svojedobno poznati svijet završavao na vrhu poluotoka. To je najjugozapadniji kraj Europe. Hautala je vidio razglednicu poslanu iz tog kamenitog kutka svijeta. Kad bi autobus sletio u more s Rta kraja svijeta, to bi značilo sigurnu smrt, uvjeravao ih je Hautala.
Hautala je rekao da će se pobrinuti za leš kopnenog kapetana ako ostatak družine obeća otići iz ovih nesretnih krajeva u Portugal na sunčanu obalu Atlantika.
Pukovnik je odlučio da se krene.
- Ujutro u šest sati, odmah nakon doručka, spremanje logora i polazak.
Ljudi iz kantona kleknuli su oko tijela kopnenog kapetana, prekrižili ruke i podigli suzne poglede prema vedrom zvjezdanom nebu. Zahvaljivali su milostivom Bogu na tome što je finsko društvo obećalo napustiti njihovo selo i kanton. Čak su obećali o trošku kantona kupiti mrtvom Fincu cinčani lijes u kojem se tijelo nesretnog pokojnika može prebaciti natrag u domovinu.

32


Ujutro se autobus Linije smrti ljutito sjurio iz Münstera i stigao već prije devet sati do Ženeve. Tu je Korpela natočio benzin. Pukovnik je izašao iz autobusa zajedno s prodekanicom Puusaari jer su htjeli zrakoplovom odletjeti u Lisabon. On je za to imao privatnih razloga, htio je biti nasamo s prodekanicom.
Dogovorili su se da će se naći idućeg tjedna na Rtu kraja svijeta. Korpela je pitao gdje točno pukovnik i prodekanica namjeravaju čekati Anonimne smrtnike. Kemppainen je pretpostavljao da će odsjesti u najisturenijem hotelu na europskom kontinentu, valjda zato što tamo postoji.
I tako su pukovnik Kemppainen i prodekanica Puusaari odletjeli u Lisabon, doduše preko Londona, i odande se odvezli turističkim autobusom u Sagres koji se nalazio tristotinjak kilometara od glavnog grada. Par je odsjeo u hotelu Riomar koji je uistinu najisturenije prenoćište na europskom kontinentu na toj strani svijeta.
Popodne četiri dana poslije stigao je pred hotel autobus Korpeline linije smrti. Ponovni je susret bio radostan. Pukovnik je priredio svečanu dobrodošlicu u atriju hotela: na stolove je bilo izneseno kojekakvih morskih delicija i lokalno vino verde.
Putnici su bili svježi unatoč tri tisuće i petsto kilometara dugog putovanja. Korpela je rekao kako se smjenjivao u vožnji s nadnarednikom u pričuvi Korvanenom. Preko Lyona su stigli u Barcelonu, zatim su se odvezli u Madrid i dalje preko Lisabona u Sagres. U Madridu su u finskom veleposlanstvu dobili finske novine. U novinama je pisalo o Uuli Lismankiju. Tražili su ga u domovini. Izašlo je na vidjelo da je Uula ukrao od neke američke filmske ekipe nekoliko stotina tisuća dolara. Kad je pročitao novine, Uula je rekao da će izvršiti samoubojstvo zajedno s ostalima.
Za razliku od njega, ostatak društva je počeo sumnjati u neophodnost masovnog samoubojstva. Mnogi su primijetili kako je svijet ipak sasvim ugodno mjesto za življenje, a problemi koji su se u Finskoj činili nepremostivima, ovdje su se, na drugom kraju Europe, činili trivijalnima. Na dugom putovanju u društvu supatnika narasla im je želja za životom. Odlazak iz svojih malih sredina proširio im je poglede. Život im je počeo prijati na sasvim novi način. Budućnost je izgledala svjetlije nego što su početkom ljeta mogli i zamisliti.
Svoj udio u popravljanju raspoloženja imao je i kvaritelj žalosti Seppo Sorjonen. Tijekom dugog putovanja on je, po običaju, zabavljao Anonimne smrtnike zgodnim pripovijestima. Vozeći se po Španjolskoj duž ravnica punih maslinika, Sorjonen se počeo prisjećati finskih jela za proslave s kojima se upoznao kao konobar te u ranijem djetinjstvu u Kareliji.
Sorjonen je pripovijedao o nekom Suhonenu, domaćinu velikog imanja u Nurmesu, koji je imao samo jednog nasljednika, a to je bila djevojčica. Ta je djevojka bila mršava i nije bila posebno lijepa, imala je krive noge i naprasitu ćud kao što je to često slučaj s djevojkama iz imućnih seoskih kuća. Prosce je otjerala jednog za drugim sve dok negdje krajem 1950-ih nije uspjela zatrudnjeti s nekom skitnicom. Suhonen nije zbog toga puno žalio, već je za svoju kćer i njezinu skitnicu priredio bogatu svadbu stoljeća. Na svadbu su bili pozvani ljudi iz cijele sjeverne Karelije, trajala je tri dana, a o gozbi se pričalo diljem zemlje.
Na dugački stol postavljen u sjenu breza na dvorištu imanja bile su prostrte sve moguće finske delicije. Tu je bilo raznorazne ribe: pire od ozimice, tikvuša, začinjeni sirovi losos, ozimica u gorčici, rolada od ozimica, sušena ozimica, smuđ pečen u pećnici, štuka i složenac od lososa. U velikim je zdjelama bilo kavijara i kiselog vrhnja, kiselih krastavaca, meda, mariniranog luka, žita, grenadirmarš, usoljenih gljiva, ukiseljene cikle, rajčice, ribane repe, priloga od kiselog povrća.
Izbrojili su da je za stolom sjedilo tijekom trodnevne svadbe blizu tristo uzvanika. Ali hrane je bilo napretek!
Osim ribe, bila je poslužena golema količina tradicionalnih jela od mesa: ovčja plećka, sušeno meso, dimljeno pečenje od sobovine, ovčje pečenje s krumpirom u drvenim kacama »sara«. Bilo je šunke pečene u komadu u pećnici, pečenog zeca, lonac od jelena, divljih ptica pripremljenih na mnogo načina. Rolade od hladetine, ovčetine sa zeljem, pečenog sira, složenca od švedske repe, ruskih palačinki »blinija«... i naravno velike hrpe karelijskih piroški s maslacem te pečena jaja servirana na poslužavnicima.
Kava, konjak i liker bili su posluženi uz čajne kekse, razne vrste kolača i paprenjake, a moglo se uživati i u želeu od malina i kompotu. Iza staje bila je postavljena velika bačva od petsto litara piva iz koje su se gosti mogli slobodno posluživati.
Tri je dana narod jeo, pio i slavio mladence. Svadba je bila da ti pamet stane. Domaćin je uz osmijeh platio sav trošak. Hvalio se kako ne treba škrtariti kad na veliko imanje stigne zet. Neka zet zna gdje je došao: kad se dobro jede, radnim se danom još bolje radi. Skitnica je na govor domaćina kimao glavom. Sad je cijeli kraj znao kako je održavanje imanja preneseno na njega.
Nakon te svadbe u Nurmesu i obližnjim općinama zaručilo se više od trideset parova. Tako ti je to kad tristo ljudi jede, pije i pleše tri puna dana. Sorjonen se sjećao kako te godine nije počinjeno nijedno samoubojstvo u čitavoj sjevernoj Kareliji, tako je djelotvorna ta svadba bila.
Kvaritelj žalosti Sorjonen podijelio je Anonimnim smrtnicima recepte finskih jela za svečanosti u slučaju da ih na ovom svijetu još budu trebali. Svi su ih uzeli osim Uule Lismankija koji je rekao kako se u posljednje vrijeme i previše naužio zemaljskih dobara.
Za vrijeme dugog putovanja od Švicarske do Portugala među samoubojicama se razvilo nekoliko ljubavnih veza. U nevolji se prijatelj poznaje, a zajednička sudbina zbližava muškarce i žene. Direktor Rellonen i Aulikki Granstedt počeli su sjediti jedno pored drugoga. Rekli su da će se oženiti čim Rellonen dobije razvod od svoje žene. Radnik Hakkinen i radnica na telefonskoj centrali Leena Maki-Vaula, te direktor cirkusa Sakari Piippo i bankovna službenica Hellevi Nikula zaručili su se u Madridu. Graničar Raaseikkoinen, prodavač automobila Lamsa, nadnarednik u pričuvi Korvanen i željezničar Utriainen također su se zaručili, a i drugi su imali sličnih planova.
Prodekanica Puusaari obznanila je novost: odlučila je pristati na brak s pukovnikom Hermannijem Kemppainenom. Obavijest je došla kao iznenađenje i pukovniku: on još nije bio stigao zaprositi prodekanicu, taj je čin bio prekinut u odlučujućem trenutku zvonjavom crkvenih zvona u alpskom selu Münsteru. Kemppainen se zbunio, lice mu je najednom pocrvenjelo, takvo što se nije bilo dogodilo već desetljećima. Bio je sretan i svima se klanjao sve dok ga, jadnička, Helena Puusaari nije primila za ruku i umirila.

33


Uz opće oduševljenje otišli su pogledati Cabo de Sao Vicente, Rt kraja svijeta, na kojem se nalazila stara utvrda iz doba Henrika Moreplovca. Mjesto je bilo prekrasno. Okomite stijene visoke šezdeset metara graničile su s tirkiznozelenim oceanom čiji su se veliki pjenušavi valovi lomili o kameni zid. Ovdje je more bilo toplo, a ne tako prijeteće hladno poput Sjevernog ledenog mora. Ali ista je voda u svim morima.
Prijevoznik Korpela je rekao pukovniku Kemppainenu kako je vožnja iz Porija, po Finskoj do Nordkappa i odatle preko Europe do ovdje, na Rt kraja svijeta, bilo najluđe i najnevjerojatnije putovanje u njegovu životu.
- Kažeš li to zato što smo još živi ili zato što još nismo uspjeli umrijeti? pitao ga je pukovnik.
Dok su se ostali radovali na obali, uzgajivač sobova Uula Lismanki zamišljen se povukao u autobus Linije smrti. Pipkajući je potražio vozačevu knjigu uputa za uporabu te zatim sjeo za upravljač. Uula je namjeravao naučiti voziti autobus. Osjećao je potrebu baš sad ovladati tom vještinom.
Knjižica je imala pedeset stranica. Uula je do tada bio vozio samo motorne sanjke tako da mu je poduka trebala ako je kanio pokrenuti komplicirani luksuzni autobus.
Na ploči s instrumentima bilo je gotovo trideset raznih mjerača. Trebalo je vremena dok Uula nije shvatio čemu, na primjer, služi prekidač za olakšavanje potporne osovine. Morao je također saznati što su mjerači pritiska prednjih i stražnjih kočnica. Ključ je bio u ploči s instrumentima, ali paljenje nije bilo baš tako jednostavna stvar. Najprije je morao naučiti gdje su kočnice i kako se mijenja brzina. U autobusu je bio ugrađen automatski mjenjač s deset stupnjeva prijenosa.
Dva je sata Uula Lismanki naboranog čela čitao upute za uporabu. Izvana se s ruševina utvrde čula vesela pjesma samoubojica. Neki su bili toliko oduševljeni da su plesali na kamenom mozaiku velike ruže kompasa iz doba Henrika Moreplovca. Uuli se gadilo takvo veselje. Nastavio je učiti.
Konačno je uzgajivač sobova toliko napredovao da je mogao probati može li pokrenuti autobus. Radio je prema uputama: provjerio je je li ručna kočnica spuštena, gurnuo je ručicu mjenjača u položaj za vožnju N i gurnuo polugu ručnog gasa. Zatim je okrenuo prekidač za napajanje struje u položaj 1 i okrenuo prekidač motora. Uula je još provjerio pritisak ulja, napajanje i signalno svjetlo ručne kočnice. Ključem je sad mogao probuditi iz sna motor od četiristo konjskih snaga. Svjetla za upozorenje pritiska ulja i napajanja su se ugasila. Motor se uz klopot upalio.
Uula Lismanki je okrenuo servo upravljač, pritisnuo papučicu gasa do kraja i dignuo nogu s kvačila. Autobus se pokrenuo uz dimljenje guma. Motor je dobro ubrzavao, kazaljka brzinomjera naočigled se dizala. Vozilo je jurnulo pokraj smrtnika koji su plesali. Ukočili su se buljeći u autobus koji je velikom brzinom prošao pored njih i za čijim je upravljačem sjedio suludi uzgajivač sobova. Uula im je mahnuo rukom za zbogom i projurio pod punim gasom mimo prastarih ruševina utvrde, prema litici, te ravno kroz zaštitnu čeličnu ogradu prema zapadu i Atlantiku. Luksuzni autobus Linije smrti razderao je pred sobom ogradu i suknuo uz zavijanje motora barem sto metara kroz zrak. Udario je o morske valove i čuo se prasak. Autobus se okrenuo na bok, svjetla su se ugasila i vozilo je počelo tonuti kao ratni brod koji je pogodio torpedo.
Anonimni smrtnici otrčali su do ruba litice pogledati što se dogodilo. Stigli su vidjeti samo bok autobusa i na njemu napis Korpelina brza linija. Zatim je veliki zapjenjeni val koji je došao s druge strane oceana, iz Amerike, uzeo autobus u svoj zagrljaj i prekrio ga pjenom. Potonuo je na dno povukavši sa sobom uzgajivača sobova Uulu Lismankija.
Ocean se dugo pjenio na mjestu gdje je potonuo usamljenik iz gora Utsjokija zajedno s luksuznim autobusom. Samoubojice su se udaljili u šoku i pognutih glava. Bez riječi su otpješačili nekoliko kilometara do Sagresa gdje su pukovnik Kemppainen i prijevoznik Korpela izvijestili policiju o nesreći. Korpela je objasnio kako je autobus iz nekog razloga sam od sebe krenuo prema moru. Pukovnik je dodao kako je u autobusu bio najvjerojatnije jedan član turističke grupe, uzgajivač sobova Uula Lismanki.
Policija je zbog nestalog autobusa uzbunila sagrešku obalnu stražu koja je zatim poslala na mjesto nesreće patrolni brod. Potonulom autobusu nisu našli ni traga, čak ni mrlju benzina.
Kolektivno samoubojstvo Anonimnih smrtnika bilo je otkazano zbog razumljivog razloga. Sredstvo za počinjenje samoubojstva je potonulo na dno oceana, a prijevoznik Korpela nije namjeravao nabaviti u tu svrhu novi autobus. Dobro da se uspio na tako častan način riješiti vrlo skupe investicije. Bez poštene opreme ne isplati se započinjati nikakav ozbiljan posao. Ako samoubojica nema konopca, ne može se objesiti o gredu.
Samoubojice su jednoglasno zaključili: premda je smrt u ovom našem životu najvažnija stvar, ipak nije toliko važna.

34


Ljeto nije bilo bezbrižno za višeg inspektora Eremeija Rankkalu. Bio je upetljan u razgranati i čudnovati slučaj koji ga je okupirao sve vrijeme i oduzimao mu svu energiju. Rankkala je pokvario godišnji odmor jer je, po običaju, primijetio kako razmišlja o svim dimenzijama tog slučaja, a nije mogao ni ostati do kraja na odmoru jer je trebalo nastaviti istragu.
Razlog zbog kojeg je viši inspektor prekinuo godišnji odmor bila je dojava koju je poslao carinik Topi Ollikainen s graničnog prijelaza između Enontekioa i Kautokeinoa. Ollikainen ih je obavijestio kako je turistički autobus za koji se raspitivala služba sigurnosti prešao državnu granicu. Znaci raspoznavanja autobusa odgovarali su opisu kao i broj registracije koji je po običaju bio zapamtio. Ollikainen je dojavio i to da je na otvorenim prednjim vratima viđen njegov znanac, uzgajivač sobova iz Utsjokija Uula Lismanki, koji mu je doviknuo nešto u vezi sa smrću. Poznavajući Lismankija, Ollikainen je držao da je riječ o neukusnoj šali kakve je Lismanki običavao praviti.
Iz Inarija je stigla dojava ondašnjeg policijskog službenika o pukovniku Hermanniju Kemppainenu koji je bio na razgovoru kod rečenog policijskog službenika i ispričao mu kako je s družinom bio u posjetu na Nordkappu. U Ivalu je sređivao stvari vezane uz putovnicu jednog svojeg prijatelja, uzgajivača sobova Uule Lismankija.
Viši je inspektor odletio u sjevernu Norvešku odakle se uputio na Nordkapp. Ušao je u trag nestalom autobusu: dva njemačka promatrača ptica s kojima je bio i neki njihov finski prijatelj ispripovijedali su lokalnim stanovnicima o neobičnom događaju koji se zbio na stijeni na Nordkappu. Prema glasinama, finski je autobus pokušao sjuriti s litice na Nordkappu u Sjeverno ledeno more. Vozač se predomislio u zadnji čas i odvezao autobus na sigurno. Očevici su, nažalost, već bili otputovali iz tog kraja. Rankkala je ipak proputovao uzduž i poprijeko sjeverne Norveške i otkrio kako je spomenuto društvo posjetilo nekoliko sela. Tragovi su konačno vodili prema jugu, u Haparandu, odakle su se opet gubili.
Rankkala se hitno vratio u Helsinki. Na temelju rezultata istrage bio je uvjeren kako je riječ o opasnoj organizaciji koja, prema svemu sudeći, kani izvršiti veliko kolektivno samoubojstvo. U smrtnoj opasnosti bilo je oko trideset Finaca. Je li tajna putujuća družina imala i drugih protuzakonskih nakana, to Rankkala još nije znao. U svakom slučaju, stvar je poprimila takve razmjere da je zahtijevala konzultaciju s nadređenima.
Načelnik Hunttinen iz službe sigurnosti upoznao se s materijalom koji je prikupio njegov podređeni. Odmah je primijetio kako je riječ o razgranatom slučaju s mnogim neobičnim karakteristikama. Prema prikupljenim podacima višeg inspektora, po svijetu se kreće finski turistički autobus čiji su putnici u životnoj opasnosti. Dio tajnovitih članova samoubilačke organizacije, a možda i svi, bili su vjerojatno umiješani i u sumnjive vanjskopolitičke i vojne radnje. Hunttinen je odlučio sazvati neslužbeni savjetodavni sastanak na koji će pozvati pripadnike raznih državnih službi. Došli su predstavnici ministarstva vanjskih poslova, policije, psihijatrijske poliklinike helsinške sveučilišne bolnice te centra za promidžbu turizma, kao i službenici službe sigurnosti koji su radili na slučaju.
Odbor se počeo okupljati u baru Ateljee u hotelu Torni. Načelniku SUPO-a odgovaralo bi i neko skromnije mjesto, ali predstavnica centra za promidžbu turizma je rekla kako je navikla na luksuzna mjesta za sastanke. Pored toga, obećala je da će njezina organizacija pokriti troškove računa napravljenog u restoranu.
Odmah na prvom sastanku složili su se kako se autobus mora što prije zaustaviti. Postojala je opasnost da trideset Finaca smrtno strada. Ugled Finske u svijetu zbog toga bi trpio, naglasila je predstavnica turističkog centra. Kad bi se saznalo da je družina koju predvode finski pukovnik i poslovni čovjek odlučila da si oduzme život, to bi ugrozilo ne samo finski turizam već i trgovinsku razmjenu. Što čovjek može pomisliti o narodu čiji se građani ubijaju u velikim grupama, i povrh toga to odlaze učiniti u inozemstvo?
Prema mišljenju policije, još se nije dogodilo ništa protuzakonito. Zbog toga služba sigurnosti ne treba tražiti pomoć Interpola. Prema zakonu, policija se bavi samo kriminalcima, a ne neobičnim ljudima.
Pogledi su se okrenuli prema psihijatru. Bi li on mogao pomoći u toj stvari? Nestala putujuća družina očito je potpuno luda i opasna ne samo za državu već i za sebe. Kad bi liječnik napisao cijeloj skupini uputnicu za najbližu duševnu bolnicu, cijeli bi slučaj bio okončan. Psihijatar se složio s tim mišljenjem, ali je posumnjao u mogućnost da se odjednom proglasi ludom čitava turistička grupa.
- Uime ugleda naroda, preklinjali su ga načelnik Hunttinen i viši inspektor Rankkala. Liječnik ipak nije bezrezervno prihvatio njihovo obrazloženje. Promrmljao je kako su u nacističkoj Njemačkoj navodili slične razloge prilikom zatvaranja ljudi u koncentracijske logore.
Najgore je bilo to što nitko nije znao kuda se kreće autobus tajnovite samoubilačke organizacije.
Na sastanku bi obično naručili ručak ili laganu večeru. Viši inspektor Rankkala zadovoljio bi se juhom i vegetarijanskom hranom i nije pio vino. Požalio se liječniku koji je sjedio nasuprot njemu kako je tog ljeta, od trenutka kad je dobio zadatak da se bavi tim samoubojicama, imao problema sa želucem. Načelnik Hunttinen je dodao kako su kod službenika SUPO-a ti simptomi uobičajeni. Posao je nezahvalan i izaziva stres. U usporedbi s policajcima koji su se bavili običnim slučajevima radnici službe sigurnosti obolijevali su upola više od čira na želucu. Psihijatar je priznao kako struka često izaziva psihosomatska oboljenja.
Sudionici sastanka odlučili su predložiti ministarstvu vanjskih poslova da obavijesti sva europska veleposlanstva i konzulate kako bi ovi obratili pozornost na skupine Finaca koji se čudno ponašaju. Znakove raspoznavanja autobusa poslali su u sva predstavništva.
Na trećem sastanku savjetodavnog odbora viši je inspektor Ermei Rankkala iznio zabrinjavajuće vijesti. Samoubilačka je organizacija sudjelovala u velikoj masovnoj tučnjavi u malom gradu Walsrode u Saveznoj Republici Njemačkoj. O slučaju je izvijestilo trgovačko predstavništvo u Hamburgu koje je kontaktirala njemačka policija tražeći podatke o Fincima. Služba se sigurnosti raspitivala o neredu i što su više kopali po slučaju, to su više bili uvjereni kako nije riječ o običnoj tučnjavi. Prema izjavi vojnog atašea u veleposlanstvu u Bonnu kojeg su hitno pozvali na mjesto događaja, riječ je bila o pravom malom ratu u kojem je finsku stranu predvodio pukovnik uz pomoć nekoliko dočasnika. Bitka je završila pobjedom Finaca.
Od tog trenutka savjetodavna se skupina sastajala dvaput tjedno. Želudac višeg inspektora Rankkale počeo je krvariti.
Stiglo je i gorih vijesti. U Francuskoj, u Elzasu, tamošnji su nadležni organi bili u kontaktu s finskim veleposlanstvu u Parizu i obavijestili ih kako su iz zemlje protjerali tri Finkinje. Potvrđeno je da su žene članice tražene tajne organizacije. Protjerane su žene napravile pomutnju u čitavoj vinogradarskoj dolini. Autobus je krenuo iz Francuske u pravcu Švicarske. Uz osjećaj užasa savjetodavna je skupina čekala nove informacije o kretanju autobusa. Ubrzo su i one stigle.
Uskoro je bilo alarmirano finsko veleposlanstvo u Švicarskoj. Na područje kantona Wallis prispjela je finska turistička grupa koja se ponašala čudno i prijetila sama sebi. Finci su pod vodstvom visokog časnika htjeli počiniti kolektivno samoubojstvo u nekom alpskom selu po imenu Münster. Zahvaljujući odlučnom djelovanju kantonskih vlasti, ta je nakana bila spriječena. Svejedno, jedan je Finac izgubio život pod nejasnim okolnostima. Doznali su i identitet stradalog: rečeni pokojnik bio je alkoholizirani brodovlasnik jezerskog broda iz Savonlinne. Tijelo je bilo dopremljeno u cinčanom lijesu u rodni kraj i tamo pokopano. Prema autopsiji izvršenoj u Švicarskoj, uzrok smrti bilo je teško pijanstvo u spoju s iznenadnim lomom kralježnice.
Iz Münstera je tajna organizacija opet uspjela pobjeći svojim putem. Pretpostavljalo se da su krenuli u Italiju ili u Španjolsku.
Baš nekako u to vrijeme policija je razjasnila jednu krađu koja se dogodila početkom ljeta u Utsjokiju. Za glavnog počinitelja policija je sumnjičila nekog Uulu Lismankija, uzgajivača sobova. Spomenuta osoba već je bila poznata višem inspektoru službe sigurnosti Ermeiju Rankkali. Lismanki je ukrao nekoliko stotina tisuća dolara američkoj filmskoj ekipi. Za vrijeme krađe u pustopoljini Utsjokija sagrađen je, između ostaloga, pravi koncentracijski logor. Za podizanje zatvora nije bila zatražena potrebna dozvola od finskih vlasti. Stvar je bila napuštena, u sabirni logor nije bio doveden nijedan zatvorenik. Uloga Lismankija u osnivanju privatnog logora za masovno istrebljivanje još nije bila rasvijetljena. Policija i SUPO imali su svoje ozbiljne sumnje glede čitavog slučaja.
Želudac višeg inspektora Ermeija Rankkale nije izdržao ove nove vijesti. Breme je odgovornosti tijekom ljeta raslo sve više i više. Loše je spavao, nije imao teka, nije mu se uopće pio alkohol. Počeo je sijedjeti. Jedne subote, sjedeći u svojem uredu i radeći na slučaju, Ermei Rankkala je pogledao na sat. Bilo je jedanaest sati navečer. Rankkala je zapalio cigaretu, tko zna koju već po redu, i otpio gutljaj ustajale vode zaostale na dnu čaše. Bilo mu je teško - baš kao da je osumnjičen za neki gadni zločin i čeka saslušanje.
Viši je inspektor umorno mislio kako je čovjek kojeg se saslušava nalik na luk, a saslušanje je kao guljenje luka. Kad se s čovjeka oguli laž, pojavi se bijela istina. Kad se oguli luk, unutra se pojavi zdrava i ukusna delicija. U oba slučaja gulitelju na oči naviru suze... takav je život. Na koncu se luk nareže i isprži na maslacu.
Viši je inspektor osjetio kako mu nešto gorko nadire iz trbušne šupljine i tjera ga na povraćanje. Zavrtjelo mu se u glavi.
Sposobni je saslušač pao na pod, cigareta mu je opržila prste, a na usta mu je navrla krv. Pomislio je, sad je gotovo. Na svoj način bilo je to olakšanje. Ne treba izvršiti samoubojstvo. Smrt ionako kosi sve.

35
POGOVOR


Vijest o iznenadnoj smrti višeg inspektora službe državne sigurnosti Ermeija Rankkale bila je sa žalošću primljena u hotelu Torni na sljedećem sastanku savjetodavnog odbora. Društvo okupljeno oko stola ustalo je i održana je minuta šutnje u spomen na inspektora. Na trenutak su se dvoumili bi li prisutni trebali sudjelovati na pogrebu višeg inspektora shrvanog poslom, ali načelnik Hunttinen nije to smatrao potrebnim. Rekao je da će se oko toga on osobno pobrinuti. Bio je navikao da mu podčinjeni ne traju u beskraj. Koliko je Hunttinen znao, Rankkala nije ostavio ni udovicu, ili možda ipak?
Besposleno su listali posljednji Rankkalin izvještaj. Tu nije bilo ničeg novog. A kako je i moglo biti kad je izvještač umro.
Po običaju, naručili su laganu večeru i razgovarali o radu i rezultatima odbora. Puno su toga napravili. Uspijevali su pratiti kretanje autobusa tajne samoubilačke organizacije kroz čitavu Europu. Poslano im je mnogo telegrama. Bili su spremni na sve. Finska veleposlanstva, konzulati, inozemne veze centra za promidžbu turizma - svi su bili pravovremeno informirani o događanjima. Policija, ministarstva, uredi, liječnici, poslanici - svima su se po potrebi javljali.
Odbor je nepopustljivo odlučio nastaviti s praćenjem turističkog autobusa. Od tog se trenutka sastajao jedanput tjedno, na uobičajenom mjestu, na uobičajen način. Tragovi tajne samoubilačke organizacije gubili su se usred Europe. Budući da se to pokazalo važnim za državnu sigurnost i ugled zemlje, nisu se prestali sastajati. Nikad nisu saznali ništa nova. To je trajalo godinama, a traje i dalje.
Anonimni smrtnici razišli su se na Rtu kraja svijeta svaki na svoju stranu. Gotovo su svi bili živi, te su kanili i ostati na životu. Ubrzo nakon slijetanja u more Uule Lismankija direktor Rellonen i gospođa Aulikki Granstedt otputovali su u Lisabon i tamo proveli nekoliko mjeseci. Sa sobom su poveli i direktora cirkusa Sakarija Piippoa kojem se pružila mogućnost nastupati kao čovjek koji se oslobađa lanaca u nekoj lisabonskoj putujućoj cirkuskoj družini. Poslije se par vratio u Finsku i osnovao dva mala obrta, radionicu za bojenje automobila i krznariju.
Graničar Raaseikkoinen i radnica na telefonskoj centrali Maki-Vaula oženili su se i preselili u Muonio gdje je mladoženja dobio posao carinika. Prodavač automobila Lamsa vratio se sa svojom mladom u Kuusamo i danas tamo prodaje automobile kao i prije, doduše druge marke. Kad je primijetio kako je jeftino živjeti i umrijeti u Portugalu, seoski je kovač Laamanen ostao provoditi umirovljeničke dane u toj zemlji. Njemu je pravio društvo željezničar Tenho Utriainen, koji se zaposlio u turističkom centru u Albufeiri kao nadzornik vodenog tobogana.
Elsa se Taavitsainen započela dopisivati s Alvarijem Kurkkiovuopiom iz Kittile i na kraju se preselila Alvariju i počela mu održavati kuću. Nadnarednik u pričuvi Korvanen prijavio se za vojnog promatrača UN-a na Bliskom istoku. Kad mu je mandat istekao, kupio je najskuplji model najskupljeg terenca, i to bez plaćanja carine. O pješadijskom nadnaredinku Korvanenu još se puno priča jer je riječ o darovitom vojniku, čovjeku koji se ne plaši smrti već je upravo traži.
Umirovljeni inženjer održavanja cesta Jari Hautala i njegova mlada smrtno bolesna njegovateljica Tarja Halttunen začudo su uspjeli mjesecima ostati na životu. Na kraju je primijećeno kako se širenje Hautalina raka zaustavilo, a djevojčin HIV virus prešao je u latentno stanje. Hautala je u alpskom selu Münsteru napisao tehničku knjigu o novim izazovima u 21. stoljeću Finskog ureda za održavanje cesta, s posebnim naglaskom na problem soljenja cesta u vezi sa sprječavanjem prometnih nesreća. Njegov je rad, koji se smatra pionirskim u tom području, objavio Državni centar za tehnička istraživanja. Priča se da je Hautala u međuvremenu umro.
Kući su se vratili ličilac Hannes Jokinen, Lisbeth Korhonen i svi ostali preživjeli putnici. Još su živi i povremeno se posjećuju. Život im je u redu, nemaju većih problema. A kad se i pojave, uspijevaju ih riješiti jer to su ljudi koji su svašta proživjeli.
Prijevoznik Korpela je od osiguravateljskog društva za luksuzni autobus koji je potonuo u more dobio punu naknadu štete. Bonus osiguranja nije nestao niti je potonuo. Dobivenim novcima Korpela je pokrio gubitke iz prethodne godine i zatim prodao cijelu firmu. Kad se gradom pronio glas o njegovu bogatstvu, prijevoznika Korpelu uzeli su u članstvo Rotary kluba u Poriju.
Prodekanica Puusaari i pukovnik Kemppainen su se oženili. Helena Puusaari preselila se iz Toijale u Jyvaskylu; na oproštajnoj svečanosti uručena joj je medalja narodnog prosvjećenja koju joj je dodijelila udruga Radišne žene općine Toijala, iste one orlušine koje su o Heleni Puusaari širile odvratne tračeve. Tako se mijenja svijet. Život je najbolji učitelj.
Pukovnik Kemppainen je podnio dva zahtjeva: jedan za napuštanje vojne službe i drugi za odlazak u mirovinu; na oba je dobio pozitivno rješenje. Poslije je dobio i kćer koju mu je prodekanica Puusaari rodila bez službenog zahtjeva.
Kvaritelj žalosti Seppo Sorjonen o vlastitu je trošku objavio bajku o stambenim problemima vjeverica koju kritika ipak nije visoko cijenila. Djelu su prigovarali nepoznavanje života, pretjeranu zabavnost i smatrali ga djetinjastim. Danas Sorjonen uspješno radi kao konobar u restoranu Savanna. Čovjek prikuplja građu za veliki finski roman o restoranima.
Uzgajivač sobova Uula Lismanki nije znao plivati, ali ocean ima neobično svojstvo da štošta uspije naučiti jadne smrtnike. Uula je nekako skliznuo kroz izlaz za nuždu iz tonućeg autobusa Korpeline linije smrti i uspio isplivati na površinu među uspjenjene valove. Struja ga je odnijela na pučinu gdje je gutao slanu morsku vodu. Neki znatiželjni morski psi ubojice prišli su pomirisati zadak uzgajivača sobova, ali im to nije prijalo. Ne grize riba uvijek, to je stari ribič Uula dobro znao. A tako je dokazano i to da vještac uvijek ispliva na površinu.
Starog iznemoglog uzgajivača sobova izvukli su nekoliko sati poslije iz mora na neku prastaru portugalsku ribarsku brodicu koja je plovila prema Newfoundlandu u lovu na bakalare. Prije no što su bacili mreže, Uula je proveo mnoge noći na pramcu broda sušeći nekoliko stotina tisuća dolara. U dva mjeseca naučio je portugalski, što nije ni čudo s obzirom na to da su laponski i portugalski po zvuku slični. Portugalski se jezik razvio od narodnog latinskog, a laponski od blejanja sobova.
Prodekanica Puusaari i pukovnik Hermanni Kemppainen na bračnom su putovanju u Sagresu slučajno u lokalnoj krčmi sreli ogrubjelog mornara koji je s podjednako okorjelim kolegama razgovarao na laponskom. Prepoznali su Uulu koji je rekao da mu se sviđa živjeti kao ribar na Atlantiku. Ovdje su ga zvali Ulvao Sao Lismanque.
- Hoće reći, sveti Uula Lismanki.

1 Humala na finskom jeziku znači pijanstvo. Op. prev.
2 Sudionici razgovora vjerojatno misle na roman Veikka Huovinena Zimski turist koji je objavljen 1965. godine u izdanju WSOY. (Opaska izdavača)