Oslobođeni Zuckerman

„Neka Nathan vidi kako je to kad se

izdigneš iz neznatnosti. Neka ne dođe

lupati na naša vrata da nam spočitne

kako nije bio upozoren.”

E. I. LONOFF

svojoj ženi

10. prosinca 1956.

Ja sam Alvin Pepler





„Do vraga, što ćete vi, s tolikom lovom, u autobusu?”
To je htio doznati malen, zbijen, kratko ošišan mladić u novom odijelu; dok nije spazio tko sjedi do njega, sanjario je nad nekom moto-revijom. Toliko mu je samo bilo potrebno da jurne.
Kako ga Zuckermanov neuljudan odgovor - u autobusu zato da se proveze kroz prostor - nije nimalo omeo; veselo je ponudio svoj savjet. Ovih dana svi ga savjetuju, ako ga samo mogu naći. „Trebali biste kupiti helikopter. Tako bih ja postupio. Zakupiš prava za ateriranje na stambenim zgradama i samo prelijećeš ova sranja. Hej, vidite li ovog momka?” Ovo drugo pitanje bilo je upućeno muškarcu koji je stajao u prolazu i čitao Times.
Autobus je vozio na jug 5. avenijom, od novog Zuckermanovog prebivališta na Upper East Sideu prema centru. Zuckerman se otputio stručnjaku za investicije u 52. ulici, na sastanak koji mu je ugovorio njegov agent André Schevitz kako bi ga pridobio da razgrana svoj kapital. Prošlo je vrijeme kad se Zuckerman trebao brinuti samo o Zuckermanu koji pravi novce; od sada morat će se brinuti o tome kako se njegov novac oplođuje. „Gdje vam je ovog trenutka?” - upitao je stručnjak za investicije kad ga je Zuckerman konačno bio nazvao. „U čarapi”, odgovorio mu je Zuckerman. Stručnjak za ulaganje se nasmijao. „Kanite ga ondje držati?” Mada je odgovor bio da, u tom je trenutku bilo jednostavnije reći ne. Zuckerman je privatno bio objavio jednogodišnji moratorij na sve ozbiljne odluke koje proistječu iz kolosalnog uspjeha. Kad opet jednom bude mogao trijezno razmišljati, tada će djelovati. Sve ovo, ova sreća - što to znači? Dolazeći ovako odjednom, i u takvoj količini, zbunjivala je kao i nesreća.
Budući da Zuckerman obično nikamo nije odlazio u vrijeme jutarnje prometne špice - osim u svoju radnu sobu sa šalicom kave da ponovno pročita ulomke od prethodnog dana - nije, dok već nije postalo prekasno, spoznao da je vrlo nepovoljno vrijeme za autobus. Ali još ni tada nije htio povjerovati da je išta manje slobodan nego prije šest tjedana da ide kako hoće i kad hoće, a da se prethodno ne mora podsjetiti na to tko je. Obične, svakodnevne misli o tome tko je tko dovoljno su obilne i bez dodatne grbe narcisoidnosti koja se mora vući uokolo.
„Hej. Hej.” Zuckermanov uzbuđeni susjed ponovno je nastojao odvratiti muškarca od njegova Timesa. „Vidite li ovog momka do mene?”
„Sada vidim”, glasio je mrk, naduren odgovor.
„To je momak koje je napisao Carnovskog. Zar niste o tome čitali u novinama? Upravo je zaradio milijun dolara, a vozi se autobusom.”
Na riječ da je u vozilu milijunaš, dvije djevojčice u istovjetnim sivim uniformama - dva nježna, slatka djeteta, nedvojbeno pristojne sestrice na putu prema centru u samostansku školu - okrenule su se da ga pogledaju.
„Veronica”, rekla je niža, „to je čovjek koji je napisao knjigu koju mamica čita. To je Carnovsky.”
Djeca su kleknula na svoja sjedala kako bi zurila u njega. Par srednjih godina u redu nasuprot djeci također se okrenuo da ga pogleda.
„Hajde, curice”, rekao je Zuckerman blago. „Natrag svojim zadaćama.”
„Naša mama”, reklo je starije dijete preuzevši inicijativu, „čita vašu knjigu, gospodine Carnovsky.”
„Lijepo. Ali mamici ne bi bilo drago da zijate po autobusu.”
Nije upalilo. Mora da su studirale frenologiju.
Zuckermanov susjed u međuvremenu se okrenuo prema sjedalu odmah iza njih da ženi koja je ondje sjedila objasni što se to tako značajno događa. Da je uvede u stvar. Porodica čovjeka. „Sjedim do momka koji je upravo zaradio milijun dolara.”
„Dobro”, prozborila je blago, damski, „nadam se da ga toliki novac neće promijeniti.”
Petnaest blokova sjeverno od ureda stručnjaka za investicije Zuckerman je povukao konopac i sišao s autobusa. Ovdje, u perivoju rasula, jamačno se još može biti bezimen u vrevi ulice. Ako ne, pokušaj s brkovima. To je možda daleko od života kakvim ga osjećaš, znaš i želiš znati, ali ako su potrebni samo brci onda, zaboga, pusti ih. Nisi Paul Newman, ali nisi više ni onaj koji si bio. Brk. Kontaktne leće. Možda bi koristila i šarena odjeća. Pokušaj izgledati kao što većina ljudi danas izgleda, a ne onako kako su prije dvadeset godina izgledali svi na Humanistici 2. Manje na Alberta Einsteina, više na Jimija Hendrixa, pa nećeš toliko stršati. A kad smo već kod toga, što je s hodom? Oduvijek je ionako na tome kanio poraditi. Zuckerman se kretao tako da su mu koljena bila previše skupljena i previše užurbanim korakom. Muškarac visok metar i osamdeset trebao bi više klipsati. No već nakon prvih desetak koraka nije mogao više misliti na klipsanje - dvadeset, trideset koračaja, i bio bi se izgubio u mislima umjesto da razmišlja o svojem koraku. E pa, sada je čas da poradi na tome, osobito stoga što njegov seksualni identitet dolazi pod prismotru štampe. Agresivan u hodu koliko i u radu. Milijunaš si, tako i hodaj. Ljudi motre.
Šale se s njim. Netko se šali - žena kojoj se u autobusu moralo reći zašto su se svi uskomešali. Visoka, vitka, postarija žena, vrlo napudrana lica... samo, zašto trči za njim? I razvezuje remenje svoje torbice? Odjednom je vlastiti adrenalin savjetovao Zuckermanu da i on potrči.
Znate, nisu se svi oduševili ovom knjigom kojom se Zuckerman obogatio. Mnogi su mu ljudi već pisali da ga ispsuju. „Zbog prikazivanja Židova u totalno perverznoj atmosferi peepshowa, zbog prikazivanja Židova u djelima preljuba, ekshibicionizma, masturbacije, sodomije, fetišizma i bludničenja”, netko čije je zaglavlje na listovnom papiru bilo jednako impresivno kao i Predsjednikovo predložio je čak da bi ga „trebalo strijeljati”. A u proljeće 1969. to nije bila tek fraza. Vijetnam je bio klaonica, i izvan bojišta - kao i na njemu - mnogi su Amerikanci pomahnitali. Baš nekako godinu dana ranije atentatori su upucali Martina Luthera Kinga i Roberta Kennedyja. Ili bliži primjer: jedan bivši Zuckermanov nastavnik još se skriva jer su na njega pucali kroz kuhinjski prozor dok je jedne noći sjedio za stolom uz šalicu toplog mlijeka i neki Wodehouseov roman. Umirovljeni neženja trideset i pet godina je na čikaškom sveučilištu predavao srednjoengleski. Kolegij je bio težak, premda ne previše. No razbijen nos više nije bio dovoljan. Raznijeti čovjeka na komadiće - to je, čini se, u snatrenjima ogorčenih zamijenilo kroše: samo je uništenje davalo trajnu zadovoljštinu. Na kongresu Demokratske stranke prethodnog ljeta stotine su stradale od batina, konja, ili su pak izbačene kroz izloge zbog kršenja reda i pristojnosti znatno blažih, kako su brojni pošiljaoci pisama mislili, od Zuckermanovih. Zuckermanu uopće nije bilo teško zamisliti da negdje u nekom zapuštenom sobičku naslovna stranica Lifea s njegovim licem (bez brkova) služi kao meta za strelice povrh postelje nekog „samotnjaka”. One reportaže s naslovnih stranica dovoljno su iskušenje za književnikove prijatelje književnike, a kamoli za polupismenog psihopata koji možda i ne zna za sva ona dobra djela koja je autor učinio u PEN-klubu. Oh, gospođo, kad biste me samo znali u dušu! Ne pucajte! Ozbiljan sam pisac, kao i bilo koji od momaka!
No bilo je prekasno da govori u svoju obranu. Iza naočala bez okvira napudrane svijetlozelene oči fanatika caklile su se od uvjerenja; na dosegu sigurnog hica zgrabila ga je za ruku. „Nemojte” - nije bila mlada pa se borila da dođe do daha - „nemojte dopustiti da vas toliki novac promijeni, ma tko da ste. Novac nikad nikog nije usrećio. To može samo On.” Na to je iz svoje torbice veličine lugera izvukla Isusovu sliku veličine dopisnice i utisnula mu je u ruku. „Nema na svijetu pravedna čovjeka”, podsjetila ga je, „koji čini dobro i ne griješi. Kažemo li da nemamo grijeha, obmanjujemo sami sebe i istina nije u nama.”


Istoga jutra nešto kasnije pijuckao je kavu za šankom odmah iza ugla ureda stručnjaka za investicije - prvi put u životu proučavajući poslovnu stranicu jutarnjih novina - kadli mu pristupi nasmiješena žena srednjih godina i reče da je od čitanja o njegovom seksualnom oslobađanju u Carnovskom i ona sama sada manje „iskompleksirana”. U banci na Rockefeller Plazi, kamo je otišao da ček pretvori u gotovinu, dugokosi čuvar šaptom je upitao može li dodirnuti kaput gospodina Zuckermana: želio je to saopćiti ženi kad se vrati kući. Dok je prolazio kroz perivoj, jedna lijepo odjevena majka s East Sidea, koja je šetala sa svojom bebom i psom, stala mu je na put i rekla: „Vi trebate ljubavi, i to neprestano. Žalim vas.” U Odjelu za časopise Javne knjižnice postariji gospodin lupnuo ga je po ramenu i na engleskom s jakim stranim naglaskom - engleskom Zuckermanova djeda - rekao koliko mu je žao njegovih roditelja. „Niste pokazali cijeli svoj život”, rekao je tužno. „Ima u vašem životu još mnogo toga. No vi ste to jednostavno izostavili. Da se osvetite.” I, napokon, kod kuće, veliki veseli Crnac iz naplatne službe koji je čekao u predvorju da čita njegovo brojilo. „Hej, vi ste učinili sve ono iz one knjige? Sa svim onim mucicama? Vi ste laf, čovječe.” Inkasator. Ali ljudi više ne otčitavaju samo brojila. Čitaju i knjige.
Zuckerman je bio visok, ali ne tako visok kao Wilt Chamberlain. Bio je mršav, ali ne tako mršav kao Mahatma Gandhi. U svojoj uobičajenoj odjeći - žućkastosmeđem kaputu od kordsamta, sivom džemperu visoka ovratnika i pamučnim hlačama kaki boje - bio je uredno odjeven, ali ne baš Rubirosa. Niti su pak njegova tamna kosa i istaknut nos ili posebne oznake kakve bi bile u Reykjaviku ili Helsinkiju. No dva, tri, četiri puta tjedno svejedno su ga prepoznavali. „To je Carnovsky!” „Hej, Carnovsky, pazi, za ono hapse!” „Hej, želiš li vidjeti moje rublje, Gil?” U početku, kad bi čuo da ga tko poziva na ulici, mahnuo bi u znak pozdrava da pokaže koliki je frajer. Bilo je to najjednostavnije, pa je tako i učinio. Zatim je najjednostavnije bilo da se pravi da ne čuje i da produži hodati. Zatim je najjednostavnije bilo da se pravi da čuje i da produži hodati. Zatim je naj jednostavnije bilo da se pravi da čuje, da spozna da se to zbiva u svijetu koji ne postoji. Zamijenili su utjelovljenje s ispoviješću, pa su dovikivali liku koji živi u knjizi. Zuckerman je to pokušao primiti kao pohvalu - stvarne je ljude bio naveo da i Carnovskog smatraju stvarnim - ali se na kraju pretvarao da je samo ono što jest, pa je svojim brzim koračićima hitao dalje.


Potkraj dana odšetao je iz svoje nove četvrti, prešao u Yorkville i na 2. aveniji našao raj za kojim je tragao. Pravo mjestance gdje će biti prepušten sam sebi i večernjim navikama, barem je tako mislio kad se navirio kroz salame nanizane u izlogu: šezdesetogodišnja konobarica razmazane šminke i izgaženih kućnih papuča, a iza tezge sa sendvičima u pregači svježoj koliko i manhatanski snježni zapuh, kolos s velikim nožem za komadanje pečenki. Za nekoliko je minuta prošlo šest. Mogao je zgrabiti sendvič i do sedam se očistiti s ulice.
„Oprostite.”
Zuckerman je s izlizanog jelovnika podigao pogled prema čovjeku u tamnoj kabanici koji je stajao uz njegov stol. Desetak drugih stolova bilo je prazno. Neznanac je u rukama nosio šešir.
„Oprostite. Htio sam vam samo zahvaliti.”
Bio je krupan, plećat, velikih spuštenih ramena i snažnog vrata. Jedan jedini pramen kose svijao se na njegovoj ćelavoj glavi, no inače mu je lice bilo dječačko: blistavi glatki obrazi, osjećajne smeđe oči, drzak sovinji kljunić.
„Zahvaliti? Meni? Za što?” Prvi put u šest tjedana otkako se ono zbilo, Zuckermanu su pristupali kao posve drugoj osobi. Učio je.
Njegov je obožavatelj to shvatio kao skromnost. Živahne plačljive oči utonule su u ganuće. „Bože! Za sve. Humor. Sućut. Razumijevanje naših najdubljih nagona. Za sve na što ste nas podsjetili o ljudskoj komediji.”
Sućut? Razumijevanje? Samo nekoliko sati ranije starac u knjižnici rekao mu je kako žali njegovu obitelj. Danas su ga baš vozali.
„Lijepo”, rekao je Zuckerman, „vrlo ljubazno.”
Neznanac je pokazao na jelovnik u Zuckermanovoj ruci. „Molim, naručite. Nisam se htio nametati. Bio sam u zahodu, i kad sam izišao, nisam mogao vjerovati svojim očima. Da u ovakvom lokalu vidim vas. Jednostavno sam morao pristupiti i zahvaliti vam prije no što odem.”
„Sve je u redu.”
„Upravo nevjerojatno, ali i ja sam Njuarčanin.”1
„Stvarno?”
„Rođen i odrastao ondje. Vi ste otišli četrdeset devete, je li tako? Pa, danas je to drugi grad. Ne biste ga prepoznali. Ne biste niti željeli.”
„Čujem.”
„Ja, ja sam još tamo prijeko, borim se.”
Zuckerman je kimnuo i dao znak konobarici.
„Mislim da ljudi ne mogu procijeniti što činite za stari Newark, ako sami nisu odatle.”
Zuckerman je naručio sendvič i čaj. Otkud zna da sam otišao četrdeset devete? Pretpostavljam iz Lifea.
Nasmiješio se i pričekao da se njegov drug otputi natrag preko rijeke.
„Vi ste naš Marcel Proust, gospodine Zuckerman.”
Zuckerman se nasmijao. On to nije baš tako vidio.
„Stvarno. Bez šale. Bože sačuvaj. Po mojoj procjeni, vi ste tamo gore sa Stephenom Craneom. Vi ste dvojica velikih njuarčkih pisaca.”
„Pa, vrlo ste ljubezni.”
„Tu je i Mary Mapes Dodge, ali ma koliko se divili Hansu Brinkeru, to je ipak knjiga za djecu. Morao bih je staviti na treće mjesto. Onda tu je LeRoi Jones, ali njega bez problema stavljam kao četvrtog. Velim to bez rasnih predrasuda i ne zbog tragedije koja je nedavnih godina snašla grad, ali ono što on piše nije literatura. Po mojoj ocjeni, to je crnačka propaganda. Ne, u literaturi imamo vas i Stephena Cranea, u glumi imamo Roda Steigera i Vivian Blaine, od pisaca drama imamo Dore Schary, u pjevanju imamo Sarah Vaughan, a u sportu su Gene Hermanski i Herb Krautblatt. Ne da bi se u istom dahu moglo spominjati sport i ono što ste vi učinili. U nastupajućim godinama, iskreno, vidim školarce koji obilaze grad Newark...”
„Oh”, rekao je Zuckerman, ponovno uživajući, ali ne znajući što bi u stvari moglo pothranjivati toliku srdačnost, „oh, mislim da ja sam neću biti dostatan da se dovedu školarci. Osobito kad je Empire zatvoren.” Empire je bio striptiz varijete u Washington Streetu, odavna zatvoren, gdje je mnogi dječak iz New Jerseya u polumraku ugledao svoj prvi G-string.2 Zuckerman je bio jedan, Gilbert Carnovsky drugi.
Momak je podigao ruke - i šešir: gesta bespomoćne predaje. „No, vi uživo imate silan osjećaj za humor. Nikakav odgovor s moje strane ne može mu biti ravan. Ali, vidjet ćete. Vama će se ljudi u budućnosti okretati kad se budu htjeli prisjetiti kako je to bilo u davne dane. U Carnovskom ste za sva vremena ocrtali kako Židov odrasta u tom gradu.”
„Pa, hvala još jednom. Hvala vam, zaista, za sve ljubezne riječi.”
Pojavila se konobarica sa sendvičem. Time bi se ovo trebalo okončati. U ugodnom tonu, zapravo. Iza srdačnosti nije bilo ničega, doli čovjeka koji je uživao u knjizi. Fino. „Hvala vam”, rekao je Zuckerman - četvrti put - i ceremonijalno podigao polovicu sendviča.
„Išao sam u South Side. Četrdeset treće godište.”
Gimnazija South Side, u samom trošnom središtu starog industrijskog grada, bila je napola crnačka već za Zuckermanovih dana, kad je Newark još bio uglavnom grad bijelaca. Njegovo vlastito školsko okružje, na krajnjem rubu novijeg stambenog dijela Newarka, dvadesetih i tridesetih godina činili su Židovi koji su ostavljali zapuštene useljeničke enklave u središnjim četvrtima da bi odgojili djecu za fakultet i zvanje, te, s vremenom, za ekskluzivnu četvrt Orange, gdje Zuckermanov brat Henry sada posjeduje veliku kuću.
„Vi ste generacija četrdeset devete.”
„Slušajte”, rekao je Zuckerman ispričavajući se, „moram pojesti i odjuriti. Žao mi je.”
„Oprostite mi, molim vas. Htio sam samo reći - no da, već sam rekao, zar ne?” Tužno se osmijehnuo vlastitoj ustrajnosti. „Hvala vam, hvala još jednom. Za sve. Bilo mi je drago. Bilo je divno. Nisam vas htio tupiti, bogami.”
Zuckerman ga je promatrao kako odlazi do blagajne da plati svoj obrok. Mlađi je no što izgleda u crnom odijelu, tako krupne građe i pobjedonosnog držanja, ali ružniji i, s tim svojim teškim hodom čovjeka čija su stopala jako izvrnuta prema van, jadniji no što je Zuckerman bio prvotno spoznao.
„Oprostite mi. Žao mi je.”
Ponovno šešir u ruci. Zuckerman je bio siguran da ga je vidio kako izlazi na vrata sa šeširom na glavi.
„Da?”
„Ovo će vas vjerojatno nasmijati. No, i ja pokušavam pisati. Ne morate brinuti zbog konkurencije, uvjeravam vas. Kad se sami u tome okušate, onda se stvarno divite čudesnim dostignućima čovjeka kao što ste vi. I sama strpljivost je fenomenalna. Dan na dan pred onim bijelim komadom papira.”
Zuckerman je pomišljao na to kako bi trebao smoći dobre volje pa ga zamoliti da sjedne da popričaju, pa makar i na trenutak. Počeo je osjećati čak sentimentalnu povezanost, podsjećajući se na ono njegovo stajanje uz stol i obznanjivanje „I ja sam Njuarčanin.” Osjećao se manje sentimentalno kad mu je Njuarčanin, stojeći iza njegovog stola, obznanjivao da je i on pisac.
„Pitam se biste li mi mogli preporučiti izdavača ili agenta koji bi bio kadar pomoći takvome kao što sam ja.”
„Ne.”
„U redu. Fino. Nema problema. Samo pitam. Imam već, znate, producenta, koji prema mome životu želi napraviti musical. Po mome, to bi se prvo trebalo u javnosti pojaviti kao ozbiljna knjiga. Sa svim činjenicama.”
Tišina.
„To vam se, znam, čini smiješnim, premda ste previše pristojni da to kažete. Ali istina je. Nema to nikakve veze sa mnom kao osobom koja nešto znači. To niti jesam niti ću biti. Jedan pogled i to se zna. Ono što se meni dogodilo, to će biti musical.”
Tišina.
„Ja sam Alvin Pepler.”
Dobro, nije Houdini. Na trenutak je izgledalo kao da je upravo to.
Alvin Pepler je pričekao da vidi kako se Nathana Zuckermana dojmio susret s Alvinom Peplerom. Kad nije čuo ništa, brzo je Zuckermanu priskočio u pomoć. Sebi također. „Naravno, ljudima kao što ste vi ime ne može ništa značiti. Imate vi na što pametnije trošiti svoje vrijeme doli gubiti ga pred televizorom. Ali, budući da smo lancmani, pomislio sam da me možda vaša obitelj mogla pred vama spomenuti. Nisam to rekao ranije, nisam mislio da je u redu, ali sestrična vašeg oca, Essie Slifer, slučajno je išla u školu Central sa sestrom moje majke Lottie, nekada davno. Jedna ih je godina razdvajala. Ne znam hoće li ovo pomoći, ali ja sam taj kojega su novine nazivale ‛Pepler, narodski čovjek’. Ja sam ‛Alvin, židovski marinac’!”
„O, dakle”, rekao je Zuckerman, kojem je laknulo da ima napokon što reći, „vi ste natjecatelj u kvizu, ne? Bili ste u jednoj od onih emisija.”
O, i više od toga. Ljepljive smeđe oči postale su žalosne i ljutite, puneći se - ne suzama, nego, što je bilo gore, istinom. „Gospodine Zuckerman, tri uzastopna tjedna bio sam pobjednik u najvećoj emisiji od svih. Većoj od ‛Dvadeset i jedan’. U pogledu dolara koji se daju, većoj od ‛Pitanja za 64 000 dolara’. Bio sam pobjednik ‛Hitrog novca’.”
Zuckerman se nije mogao prisjetiti da je ikad gledao neku od tih kviz-emisija još tamo s kraja pedesetih godina i nije razlikovao jednu od druge; on i njegova prva žena Betsy nisu ni imali televizora. Pa ipak, pomislio je da bi se mogao prisjetiti kako je netko od njegove obitelji - bliži od vjerojatne sestrične Essie - jednom spomenuo neku obitelj Pepler iz Newarka i njihovog sina čudaka, natjecatelja u kvizu i bivšeg marinca.
„Alvin Pepler je taj kojeg su srezali da naprave mjesto velikom Hewlettu Lincolnu. To je tema moje knjige. Prijevara nad američkom javnošću. Manipuliranje povjerenjem desetaka milijuna nevinih ljudi. I kako sam, priznavši to, pretvoren u pariju sve do dana današnjeg. Stvorili su me i razorili i, gospodine Zuckerman, još sa mnom nisu završili. Svi ostali upleteni u ovo otišli su dalje, gore i više u američkim strukturama, i nitko nimalo ne mari što su takvi lopovi i lažljivci. Ali ja, zato što nisam htio lagati za one bijedne varalice, ja sam deset godina proveo kao sumnjiv čovjek. I McCarthyjevoj žrtvi bolje je nego meni. Cijela se zemlja digla protiv toga gada i opravdala nevine i tako dalje, sve dok napokon nije uspostavljena neka pravda. Ali Alvin Pepler, do dana današnjeg, pogubno je ime u cijeloj američkoj radiodifuznoj industriji.”
Zuckerman se sada jasnije prisjećao uzbuđenja koje su te emisije kviza izazvale, prisjećajući se ne toliko Peplera koliko Hewletta Lincolna, ravnodušnog mladog provincijskog novinara i sina republikanskog guvernera države Maine i, dok je bio natjecatelj, najslavnije televizijske zvijezde u Americi, zvijezde koju su obožavala školska djeca njihovi učitelji, njihovi roditelji, njihovi djedovi i bake - sve dok nije izbio skandal te školska djeca saznala da su odgovore koji tako hitro naviru s jezika Hewletta Lincolna u izoliranoj natjecateljskoj kabini producenti emisije doturili kandidatu danima unaprijed. Pojavile su se reportaže na prvim stranicama novina, i, koliko se Zuckerman sjećao, apsurdni finale bio je kongresna istraga.
„Ni u snu”, govorio je Pepler, „ne bih uspoređivao nas dvojicu. Naobraženi umjetnik poput vas i osoba koja je slučajno rođena s fotografskom memorijom - to su dvije posve različite stvari. Ali dok sam bio u ‛Hitrom novcu’, uživao sam, s pravom ili ne, poštovanje cijele nacije. Ako to već sam osobno moram reći, mislim da židovskom narodu nije nimalo naudilo što ga je marinac, veteran dvaju ratova, tri uzastopna tjedna predstavljao u večernjem bloku nacionalne televizije. Možete prezirati emisije kviza, čak i one poštene. Imate na to pravo - vi više od bilo koga drugoga. Ali prosječna osoba nije ih tada gledala na taj način. Upravo se zato tada, kad sam u ona tri veličanstvena tjedna bio na vrhuncu, i nisam sustezao u pogledu svoje religije. Otvoreno sam se izjasnio. Htio sam da država zna da Židov u pomorskoj pješadiji može biti jednako tvrd na bojnom polju kao i bilo tko drugi. Nikad nisam tvrdio da sam ratni heroj. Daleko od toga. Tresao sam se kao i prvi susjedni momak u rovu, ali nikad nisam bježao, čak ni pod vatrom. Naravno, u borbi je bilo mnogo Židova, hrabrijih ljudi od mene. Ali ja sam taj koji se probio do najširih slojeva američkog naroda, pa ako sam to postigao i preko emisije kviza - e pa, takav mi je put bio dat. Onda mi je, naravno, Variety počeo nadijevati raznorazna imena, zvali su me ’quizling’ i slično, i tu je bio početak kraja. Quizling, sa z. Kad sam bio jedini koji, kao prvo, nije želio njihove odgovore! Kad sam od njih želio samo toliko da mi dadu temu, da me puste da je proučim i memoriram i zatim da se borim časno i pošteno! Knjige bih mogao ispisati o tim ljudima i onome što su mi uradili. Eto zašto to što sam naletio na vas, iz vedra neba nabasao na njuarčkog velikog pisca - no da, zašto me to zapravo pogodilo kao čudo u ovom trenutku moga života. Zato što, ako bih mogao napisati knjigu koju bi vrijedilo izdati, najiskrenije mislim da bi je ljudi čitali i da bi joj vjerovali. Moje bi ime ponovno postalo ono što je bilo. Ono malo dobra što sam učinio, ne bi bilo zauvijek izbrisano kao što je sada. Svi oni nevini ljudi koje sam povrijedio i ublatio, svi oni milijuni koje sam iznevjerio, Židovi osobito - svi bi oni napokon shvatili istinu o onome što se zbilo. Oprostili bi mi.”
Od vlastita poja nije ostao nedirnut. Tamnosmeđe šarenice bile su posude kovine netom izvađene iz visoke peći - činilo se da bi kap iz Peplerovih očiju mogla kroz vas propaliti rupu.
„No, ako je tako”, kazao je Zuckerman, „trebali biste na tome poraditi.”
„I radio sam”, Pepler se osmjehnuo što je bolje mogao. „Deset godina svoga života. Smijem li?” Pokazao je na prazan stolac s druge strane stola.
„Zašto ne?” - rekao je Zuckerman nastojeći ne misliti o tome je li to pametno.
„Nisam ni na čemu drugom radio”, rekao je Pepler, uzbuđeno se strovaljujući na stolac. „Ni na čemu drugom nisam radio svake noći u ovih deset godina. Ali nemam dara. To mi stalno govore. Svoju sam knjigu poslao dvadeset dvojici izdavača. Pet puta sam je prepisao. Plaćam mladu učiteljicu s gimnazije Columbia u South Orangeu - još uvijek škola prve klase - plaćam je na sat da mi gdje god nije dobro popravi gramatiku i interpunkciju. Ni jednu jedinu stranicu ove knjige ne bih se usudio pokazati a da prethodno ona ne ispravi moje pogreške. I previše je sve to značajno. Ali ako po njihovoj procjeni nemaš dara - onda je to to. Možete to pripisati ogorčenosti. I ja bih, na vašem mjestu. Ali gospođica Diamond, ta učiteljica koja za mene radi, ona se slaže: do sada im dostaje da vide samo toliko da je Alvin Pepler autor pa da je bace na hrpu s oznakom smeće. Ne vjerujem da su čitali dalje od moga imena. Do sada sam im ja samo veliki predmet ismjehivanja, čak i onom najmanjem u Publisher’s Rowu.” Govor je bio gorljiv, dok je pogled - sada kada je Pepler bio na razini stola - bio zaokupljen onim što je ostalo nepojedeno na Zuckermanovom tanjuru. „Zato sam vas i pitao za kakvog agenta, urednika - nekog svježeg tko ne bi imao predrasude. Tko bi shvatio da je ovo ozbiljno.”
Ma koliko inače padao na ozbiljnost, Zuckerman još nije dopuštao da ga se uvuče u razgovor o agentima i izdavačima. Bude li ikad razloga da neki američki pisac zatraži azil u komunističkoj Kini, bit će to stoga da između sebe i takvih razgovora uspostavi udaljenost od deset tisuća milja.
„No još ostaje musical”, podsjetio ga je Zuckerman.
„Ozbiljna knjiga je jedno, a brodvejski musical nešto sasvim drugo.”
Daljnji razgovor Zuckerman bi što prije izbjegao. Zvučilo je kao tema kolegija u Novoj školi.
„Ako se”, rekao je Pepler slabašno, „uopće napravi.”
Optimistički Zuckerman: „Pa, ako imate producenta...”
„Da, ali do sada je to tek džentlmenski dogovor. Nisam dobio nikakav novac, ništa nije potpisano. Rad bi trebao početi kad se on vrati. Tada ćemo sklopiti pravi ugovor.”
„No, to je već nešto.”
„Zato i jesam u New Yorku. Živim kod njega i pričam u magnetofon. To je sve što se od mene očekuje. Ni on više ne želi čitati ono što sam napisao, kao ni moćnici iz Publisher’s Rowa. Samo pričam u stroj dok se on ne vrati. I ispuštam misli. Samo zgode. No da, prosjaci ne mogu birati.”
Zgodan trenutak da se ode.
„Ali”, rekao je Pepler spazivši da Zuckerman ustaje, „ali pojeli ste samo pola sendviča.”
„Ne mogu.” Pokazao je na svoj ručni sat. „Čekaju me. Sastanak.”
„Oh, oprostite mi, gospodine Zuckerman, žao mi je.”
„Puno sreće s musicalom.” Sagnuo se i rukovao s Peplerom. „Puno sreće u svemu.” Pepler nije bio kadar prikriti razočaranje. Pepler nije bio kadar prikriti ništa. Ili je pak to bilo prikrivanje svega? Nije se moglo razaznati, i to je bio još jedan razlog da ode.
„Hvala milijun puta.” A zatim, rezignirano: „Da prijeđemo s uzvišenoga na...”
Što je sada?

„Nemate ništa protiv, zar ne, da pojedem vaš krastavac?”
Je li to šala? Je li satira?
„Ne mogu mu odoljeti”, objasnio je. „Kompleks iz djetinjstva.”
„Molim”, rekao je Zuckerman, „samo se poslužite.”
„Sigurni ste da ne?”
„Ne, ne.”
Motrio je i nepojedenu polovicu Zuckermanova sendviča. I to nije bila nikakva šala. Previše je iznuren za nju. „Kad sam već kod toga -” kazao je s blagim autoironičnim osmijehom.
„Svakako, zašto ne.”
„Znate, u njihovom hladnjaku nema nikakve hrane. Govorim u taj magnetofon sve one zgode i ogladnim. Noću me probudi nešto što sam zaboravio reći u taj stroj, a ničega što bi se pojelo.” Počeo je polovicu sendviča zamatati u ubrus iz kutije što je stajala na stolu. „Sve se naručuje izvana.”
No Zuckerman je već odmakao. Na blagajni je spustio peticu i produžio.
Pepler je iskrsnuo dva bloka zapadnije, dok je Zuckerman na Lexingtonu čekao na semaforu. „Samo još jedno...”
„Slušajte...”
„Ne brinite”, rekao je Pepler. „Neću vas zamoliti da čitate moju knjigu. Lud jesam” - ovo priznanje u Zuckermanovim je prsima registrirano uz lak tutanj - „ali nisam toliko. Ne molite Einsteina da provjeri vaš bankovni izvadak.”
Ovo ulagivanje jedva da je ublažilo romanopiščevu bojazan. „Gospodine Pepler, što želite od mene?”
„Samo se pitam smatrate li vi da je ovaj projekat baš za producenta kakav je Marty Paté. Jer, on je taj. Nisam se htio razbacivati imenima, ali, dobro, on je taj. Nije mi čak stalo ni do novca. Ne kanim baš da me zajebu - ne opet - ali k vragu i novci, zasad. Ono čime si razbijam glavu je ovo: mogu li se pouzdati da će pravedno pristupiti mome životu, onome čemu sam cijelog svog života izložen u ovoj zemlji.”
Prezir, izdaja, poniženje - oči su, i bez „misli”, otkrivale Zuckermanu sve čemu je Pepler bio izložen.
Zuckerman se osvrnuo za taksijem. „Ne bih mogao reći.”
„Ali vi znate Patéa.”
„Nikad za njega nisam čuo.”
„Marty Péte. Brodvejski producent.”
„Ne.”
„Ali...” Izgledao je poput neke velike životinje koju su na klaonici upravo maznuli u glavu, gadno je ošamutili, ali ne još i dokrajčili. „Ali - on zna vas. Upoznao vas je - preko gospođice O’Shea. Kad ste vi bili u Irskoj. Za njezin rođendan.”
Prema novinskim piskaralima, filmska zvijezda Caesara O’Shea i romanopisac Nathan Zuckerman bili su „novost”. U stvari, izvan ekrana, Zuckerman se s njom u životu susreo samo jednom, i to kao njezin par za večerom kod Shevitzovih prije kakvih desetak dana.
„Hej, usput, kako je gđica O’Shea? Želio bih”, rekao je Pepler, sada iznenada sjetan, „reći - želio bih da joj vi kažete umjesto mene - kakva je sjajna dama. Za publiku. Po mom mišljenju, ona je jedina prava dama današnjeg filma. Ništa što se priča ne bi moglo okaljati gospođicu O’Shea. Stvarno.”
„Reći ću joj.” Najjednostavniji način. Osim da kidne.
„U utorak sam ostao budan da je gledam - bila je u Late Showu. Božanska misija. Još jedna nevjerojatna slučajnost: gledao to i zatim sreo vas. Gledao sam s Patéovim ocem. Sjećate se Martyjevog starog? Iz Irske? Gospodina Perlmuttera?”
„Slabo.” Zašto ne, ako ovom momku smanji vrućicu?
Dotle se svjetlo na semaforu nekoliko puta promijenilo. Kad je Zuckerman prešao ulicu, Pepler je to također učinio.
„On živi s Patéom. U kući u nizu. Trebali biste pogledati kakav je tamo raspored”, rekao je Pepler. „Dolje, u prizemlju, uredi. Po ulaznom predsoblju sve same fotografije s potpisima. Trebali biste vidjeti čije. Victor Hugo, Sarah Bernhardt, Enrico Caruso. Marty ima prodavača koji mu ih dobavlja. Takva imena, i to na metre. Tamo je svijećnjak od četrnaest karatnog zlata, tamo je uljana slika Napoleona, tamo su baršunasti zastori sve do poda. A to je samo ured. U hodniku je harfa, stoji tek tako. Gospodin Perlmutter veli da je svu dekoraciju Marty sam rasporedio. Prema slikama iz Versaillesa. On ima vrijednu zbirku iz napoleonske ere. Čaše za piće imaju i zlatne obrube, baš kao i kod Napoleona. A gornji dio, gdje Marty zapravo živi, prebiva, posve je uređen u modernom stilu. Crvena koža, skrivena svjetla, kao ugljen crni zidovi. Biljke kao u kakvoj oazi. A da vidite kupaonicu! Rezano cvijeće u kupaonici. Račun za cvijeće iznosi tisuću dolara mjesečno. Zahodi kao bitve, a ručke na svemu pozlaćene. A hrana sve, sve do soli i papra, iz restorana koji otprema obroke kućama. Nitko ništa ne priprema. Nitko da bi oprao tanjur. Ima on tamo kuhinju vrijednu milijun dolara, a ne vjerujem da se itko ičim poslužio, osim da uzme vode za aspirin. Telefonska linija izravno do susjednog restorana. Stari nazove, i odmah šiš-ćevap. Plamteći. Znate li tko još upravo sada ondje živi? Naravno, dolazi i odlazi, ali baš mi je ona otvorila vrata kad sam sa svojim kovčegom došao u ponedjeljak. Odvela me u moju sobu. Pronašla mi ručnike. Gayle Gibraltar.”
Zuckermanu to ime nije ništa kazivalo. Razmišljao je samo o tome da će, nastavi li hodati, Pepler s njime hodati sve do kuće, a zaustavi li taksi, Pepler će uskočiti u nj.
„Ne bih želio da zbog mene skrenete sa svoga puta”, rekao je Zuckerman.
„Nema problema. Paté je na 62. i Madisonu. Mi smo gotovo susjedi.”
Otkud je to znao?
„Vi ste stvarno vrlo pristupačan momak, zar ne? Plašio sam se da vam pristupim. Srce mi je udaralo. Nisam mislio da ću imati petlje. U Star-Ledgeru sam čitao da su vas obožavaoci toliko gnjavili da ste se vozali u limuzini spuštenih kapaka i s dvojicom gorila kao tjelohraniteljima.” Star-Ledger je bio njuarčki jutarnji list.
„To je Sinatra.”
Pepler je uživao u štosu. „No, kao što kažu kritičari, nitko vas ne može dići na štos. Naravno, i Sinatra je iz New Jerseyja. Iz samog Hobokena. On još navraća da obiđe svoju majku. Ljudi niti ne pojme koliko nas mnogo ima.”
„Nas?”
„Momaka iz Jerseyja koji smo postali popularni u širokoj javnosti. Nećete se uvrijediti, zar ne, ako sada pojedem onaj sendvič? Budem li ga nosao, može se prilično uprljati.”
„Samo vi izvolite.”
„Ne želim vam praviti neugodnosti. Seljačina iz zavičaja. Ovo je vaš grad, a vi kao takav...”
„Gospodine Pepler, meni to ionako ništa ne znači.”
Lagano odmatajući papirnati ubrus poput kirurškog zavoja, naginjući se naprijed da se ne bi umrljao, Pepler se spremio za prvi zalogaj. „Ne bih trebao ovo jesti”, rekao je Zuckermanu. „Ne više. U vojsci sam bio momak koji je mogao sve pojesti. Bio sam predmet šala. Pepler, čovjek-kanta za smeće. Po tome sam bio glasovit. Pod vatrom u Koreji preživio sam na hrani kojom ne biste nahranili ni psa. Na hrani prekrivenoj snijegom. Ne biste povjerovali što sam morao jesti. Ali onda su oni gadovi sredili da izgubim u Lincolnovu korist - tročlano pitanje iz Amerikane na koje bi u snu mogao odgovoriti - i od tada datiraju moje tegobe s probavom. Sve moje tegobe datiraju od te noći. To je činjenica. To je bila noć u kojoj su me udesili. Mogu dokazati liječničkim nalazima. Sve je u knjizi.” Rekavši to, zagrizao je sendvič. Hitar drugi zalogaj. Treći. Gotovo. Nema smisla duljiti agoniju.
Zuckerman je ponudio svoj rupčić.
„Hvala”, rekao je Pepler. „Bože moj, vidi me kako brišem usta rupčićem Nathana Zuckermana.”
Zuckerman je podigao ruku da mu pokaže da se ne uzbuđuje. Pepler se gromko nasmijao.
„Ali”, rekao je brižno brišući prste, „vraćajući se na Patéa, ti veliš, Nathan...”
Nathan.
„...da se, sve u svemu, ne bih trebao brinuti uz producenta njegova kalibra i ekipe kojom rukovodi.”
„Ništa takva nisam rekao.”
„Ali” - uznemiren! Opet klaonica! - „Ti ga znaš, sreo si ga u Irskoj! Rekao si mi to!”
„Nakratko.”
„Ah, pa Marty se sa svakim susreće tako. Inače ne bi sve stigao. Zvoni telefon i preko interfona čuješ sekretaricu kako zove staroga da podigne slušalicu i ne možeš vjerovati vlastitim ušima.”
„Na liniji Victor Hugo.”
Peplerov je smijeh bio neobuzdan. „Nije daleko od toga, Nathan.” On se sada strašno dobro zabavljao. Zuckerman je morao priznati da se i on zabavlja. Kad se jednom uz ovog momka opustite, on i nije nezabavan. Putem iz delikatese mogli ste pobrati i koga gorega.
Ali, otkud on samo zna da smo gotovo susjedi. I kako ga se otresti?
„To je, ‛Tko je tko’ međunarodne zabave. Pozivi stižu sa svih strana. Kažem ti što mi ulijeva najveću nadu da će se ovaj projekt pomaknuti s mjesta.
To je mjesto gdje je Marty upravo ovog časa. Poslovno. Pogodi.”
„Nemam pojma.”
„Pogađaj. Tebe će to osobito dojmiti.”
„Mene osobito.”
„Apsolutno.”
„Predajem se, Alvin.” Alvin.
„U Izraelu”, obznanio je Pepler. „S Moshom Dayanom.”
„Oho, oho.”
„Ima opciju na šestodnevni rat, za musical. Yul Brynner je već praktički potpisao, kao i Dayan. S Brynnerom bi to moglo biti nešto za Židove.”
„I za Patéa, zar ne?”
„Kriste, kako da on fula? Zgrnut će on to. Već samo što nisu rasprodali prvu godinu, i to samo u specijalnim kazališnim predstavama. Čak bez scenarija. Gospodin Perlmutter ih je istražio. Sama ideja dovodi ih u ekstazu. Strogo povjerljivo. Kad se sljedećeg tjedna vrati iz Izraela, ne bi me začudilo da se obrati Nathanielu Zuckermanu radi adaptacije rata za pozornicu.”
„Razmišljaju o meni.”
„O tebi, Hermanu Wouku i Haroldu Pinteru. To su tri imena s kojima se razbacuju.”
„Gospodine Pepler.”
„Dovoljno je Alvin!”
„Alvin, tko ti je sve ovo rekao?”
„Gayle Gibraltar.”
„Otkud njoj tako povjerljive informacije?”
„Oh pa, Bože. Kao prvo, ona je strahovit poslovni mozak. Ljudi to ne uviđaju jer vide samo ljepotu. Ali prije no što je postala Playmate radila je kao vodič u Ujedinjenim narodima. Govori četiri jezika. Naravno, to što je postala Playmate mjeseca, lansiralo ju je.”
„U što?”
„U što voliš. Ona i Paté bukvalno ne prestaju. Njih dvoje su tajna vječnog gibanja. Prije polaska Marty je otkrio kad je rođendan Dayanovu sinu, pa je Gayle izišla i kupila mu dar: šahovsku garnituru od čvrste čokolade. Dječaku se strašno svidjela. Sinoć je otišla u Massachusetts da danas za UNESCO skoči iz aviona. U dobrotvorne svrhe. A u sardinijskom filmu, koji je upravo završen, sama je izvodila akrobacije na konju.”
„Dakle, ona je i glumica. U sardinijskim filmovima.”
„Pa, bila je to sardinijska korporacija. Film je bio međunarodan. Slušaj” - odjednom ga je svladala plašljivost - „ona nije gospođica O’Shea, ni izdaleka. Gospođica O’Shea ima stila. Gospođica O’Shea ima finoće. Gayle je osoba... bez kompleksa. To ona ističe, shvaćaš. Kad si s njom.”
Pepler je jako pocrvenio govoreći o tome što Gayle Gibraltar postiže kad si s njom.
„Koja su to njezina četiri jezika?” - upitao je Zuckerman.
„Nisam siguran. Engleski je, naravno, jedan. Nisam imao prilike da ispitam ostale.”
„Ja bih, da sam na tvom mjestu.”
„Dobro, u redu, ispitat ću. Mora da je drugi latvijski. Tamo je, naime, rođena.”
„A Patéov otac? Koja četiri jezika on govori?”
Pepler je uvidio da ga zeza. Ali, i opet, ne bilo tko; primio je to, trenutak kasnije, s još jednim srdačnim, uviđavnim smijehom. „O, ne brini. Kod toga je momka sve u najboljem redu. Ne možeš naći finijeg starkelju. Rukuje se s tobom kad god uđeš u sobu. Prekrasno ćaknut, ali na miran način, znaš. Uvijek zgodnog, uljudnog, blagog nastupa. Ne, onaj tko mi ulijeva povjerenje, iskreno, to je ovaj dragi, dostojanstveni stari gospodin. On vodi knjige, potpisuje čekove, a kad se donose odluke, velim ti, on ih donosi na svoj miran, uljudan način. On nema one Martyjeve povuci-potegni uzrujanosti, ali on je stijena, temelj.”
„Nadam se.”
„Molim te, ne brini za mene. Ja sam svoju lekciju naučio. Likvidirali su me gore no što bi mogao i zamisliti da su me onda likvidirali. Od onda više nisam ista osoba. Počnem još tamo davno nakon rata, pa eto Koreja. Počnem ponovno nakon toga, borim se da dospijem do samog vrha, i tres. Ovo mi je stvarno najbolji tjedan u deset godina, ovdje u New Yorku, s konačno, konačno, nekakvim vratima za budućnost. Moje dobro ime, moje krepko zdravlje, moj glas marinca, pa onda moja divna, odana zaručnica koja je odbjegla u brda. Nikad je više nisam vidio. Zbog tih podmuklih gadova postao sam javni pehist, a nisam više spreman da im se još jednom tako prepustim. Shvaćam na što me ti na svoj humoristički način nastojiš upozoriti. No ne brini, štosovi nisu pali na jalovo tlo. Upozoren sam. Nisam više seljačić razrogačenih očiju kakav sam bio tamo pedeset devete. Ne mislim više da sam s velikim čovjekom samo zato što momak ima sto pari cipela u ormaru i jacuzzi kadu tri metra dugačku. Kanili su od mene napraviti sportskog novinara u nedjeljnim večernjim vijestima. Jesi li to znao? Do sada sam trebao postati Sant Lomax. Trebao sam biti Bill Stern.”
„Ali to nisu učinili”, rekao je Zuckerman.
„Mogu li govoriti otvoreno, Nathan? Sve bih dao da sjednem s tobom jednu večer, bilo koju želiš, da ti pričam što se u ovoj zemlji događalo za vladavine Ikea Velikog. Po mojem mišljenju, početak kraja, svega što je u ovoj zemlji dobro - bile su one kviz-emisije, podlaci koji ih vode i publika koja ih je gutala kao tolike droge. Tu je, eto, sve počelo, a svršilo je opet jednim ratom, i to ovaj put takvim da bih vrištao. I lašcem poput Nixona kao predsjednikom Sjedinjenih Država. Eisenhowerov poklon Americi. Taj mudrijaš u onoj svojoj obući za golf - to on ostavlja potomstvu. No sve je to u mojoj knjizi objašnjeno do tančina, korak po korak, nestajanje svega pristojnoga američkog pred lašcima i lažima. Možeš dobro razumjeti otkud mi tolika nervoza da dijelim svoju sudbinu s bilo kime, uključivši i Martyja Patéa. Na kraju krajeva, moja kritika zemlje nije od onih kakve se obično viđaju u brodvejskim musicalima. Slažiš li se? Može li se takva stvar uopće uobličiti u musical a da se ne ublaži osuda sistema?”
„Ne znam.”
„Obećali su mi posao sportskog novinara ako okružnom tužiocu ne ispričam kako je stvar namještena od samog početka, kako su čak i onoj curici koju su imali, jedanaest godina s pletenicama, dali odgovore a da to nisu saopćili ni njenoj majci. Kanili su me davati na TV svake nedjelje uvečer sa sportskim rezultatima. Sve je bilo sređeno. Tako su mi rekli. ‛Al Pepler i tjedni pregled vijesti’. Pa odanle na prijenose bejzbolskih utakmica Yankeeja. Na kraju se sve svelo na to da nisu mogli dopustiti da jedan Židov predugo bude pobjednik ‛Hitrog novca’. Osobito ne Židov koji nimalo ne okoliša. Bojali su se anketa. Užasavali su se da će razljutiti naciju. Bateman i Schachtman, producenti, održavali bi u vezi s tim sastanke i raspredali u beskraj. Razgovarali bi o tome da li da na pozornicu dovedu naoružanog stražara s pitanjima, ili predsjednika banke. Razgovarali bi o tome da li da kabina za ispitivanje čeka na pozornici, ili pak da je dokotura ekipa najboljih skauta. Cijele bi noći njih dvojica, dva odrasla čovjeka, razgovarala o tome kakvu bih kravatu trebao nositi. Sve je ovo istina, Nathan. No ja tvrdim da ćeš, ako proučavaš programe onako kao ja, uvidjeti da je moja teorija o Židovima opravdana. Bilo je dvadeset emisija kviza na tri mreže, sedam ih je išlo pet puta tjedno. Ako je tjedan bio prosječan, davali su pola milijuna dolara. Govorim o pravim kvizovima, isključujući debate i akrobatske showove, kao i dobrotvorne emisije na kojima možeš uspjeti samo ako imaš paralizu ili si bez nogu. Pola milijuna tjedno, a ipak u zlatnom razdoblju - od devetsto pedeset pete do pedeset osme - nećeš naći ni jednog jedinog Židova koji je osvojio više od sto tisuća. To je za Židova bila granica koliko je mogao osvojiti, i to u emisijama producenti kojih su, gotovo do posljednjega, bili sami Židovi. Da bi razbio banku, morao si biti goy poput Hewletta. Što veći goy, to veći plijen. I to u emisijama koje vode Židovi. Eto, to me i sad izluđuje. ‛Učit ću, spremiti se i možda prilika naiđe.’ Znaš li tko je to rekao? Abraham Lincoln. Pravi Lincoln. Toga sam ja citirao za svojega prvog nastupa na TVmreži za cijelu naciju prije nego što sam ušao u kabinu. Pojma nisam imao da moje šanse, zato što mi otac nije guverner države Maine i zato što nisam išao na Dartmouth College, neće biti iste kao šanse narednog momka, da ću tri tjedna kasnije biti gotovo mrtav. Zato što nisam općio s prirodom, tamo gore u šumama Mainea. Zato što sam, u vrijeme dok je Hewlett sjedio na svojoj stražnjici i učio kako se laže u Dartmouth Collegeu, ovoj zemlji služio u dva rata. Dvije godine u drugom svjetskom i onda su me opet pozvali u Koreju. No, sve je to u mojoj knjizi. Hoće li sve to ući u musical? No, kako bi i moglo? Pogledajmo činjenicama u oči. Ti ovu zemlju poznaješ bolje no itko. Ima ljudi koji će, čim pukne glas da radim na onome što radim s Martyjem Patéom, izvršiti na njega pritisak da me odbaci kao vreli krumpir. Ne bih isključio ni to da ga televizijske mreže potplate. Ne bih odbacio ni to da ga F.C.C. gurne u stranu. Mogu zamisliti i da se Nixon osobno uplete da stvar zataška. Znaš, smatraju me poremećenom i neuravnoteženom osobom. To će reći Martyju da ga zaplaše. To su rekli svakome, pa i meni, i roditeljima moje glupe zaručnice, konačno i specijalnom potkomitetu Predstavničkog doma Sjedinjenih Država. To se, eto, zbilo kad sam odbio da me bez ikakva razloga detroniziraju nakon svega tri tjedna. Bateman se malne rasplakao od brige za moju duševnu uravnoteženost. ‛Da samo znaš kakve smo razgovore vodili o tvojem karakteru, Alvin. Da samo znaš koliko si nas presenetio kad se ispostavilo da nisi pouzdan momak u kojega smo svi mi toliko vjerovali. Toliko smo se svi zabrinuli za tebe’, veli on meni, ‛da smo ti odlučili platiti psihijatra. Želimo da, dok ne prevladaš svoju neurozu i dok opet ne budeš svoj, odlaziš dru Eisenbergu.’ ‛Svakako’, veli Schachtman, ‛ja idem dru Eisenbergu, pa zašto da i Alvin ne ode dru Eisenbergu? Ova ustanova neće štedjeti nekoliko posranih dolara na račun Alvinove duševne uravnoteženosti.’ Tako su me htjeli diskreditirati, proglasiti me za ćaknutoga. No ta se pjesma brzo promijenila. Jer, kao prvo, ja se nisam dao ni na kakvo psihijatrijsko liječenje, a, kao drugo, tražio sam pismeni ugovor s njima koji će jamčiti da ćemo se Hewlett i ja boriti neodlučeno tri uzastopna tjedna, a zatim ću ja odstupiti. I mjesec dana kasnije, na traženje javnosti, ponovna borba, koju će on dobiti za dlaku u posljednjoj sekundi. Ali ne na temu Amerikane. Nisam htio goyu dopustiti da još jednom tuče Židova na tome, ne pred očima cijele nacije. Neka me pobijedi na temi, recimo, Drveće, rekao sam, što je njihova specijalnost i što ionako nikom nigdje ništa ne znači. Ali odbio sam dopustiti da židovski narod u najgledanije vrijeme na TV poklekne jer da ne zna svoju Amerikanu. Ili ću to sve imati napismeno, rekao sam, ili ću pred tisak izaći s istinom, uključujući i onu stvar s curicom s pletenica ma i to kako su je uredili, prvo s odgovorima, a onda da propadne. Tada si ti trebao čuti Batemana i to koliko brine moje duševno stanje. ‛Želiš mi uništiti karijeru, Alvin? Zašto? Zašto meni? Zašto Schachtmanu i Batemanu, nakon svega što smo učinili za tebe? Nismo li dali da ti očiste zube? Elegantno novo odijelo? Dermatologa? Da li to nama ovako kaniš uzvratiti? Tako da odeš ljudima na ulici i rekneš im da je Hewlett varalica? Alvin, tolike prijetnje, tolike ucjene. Alvin, mi nismo okorjeli kriminalci - mi smo u showbusinessu. Ne možeš ljudima nasumce postavljati pitanja i imati emisiju. Želimo da ‛Hitar novac’ bude nešto što američki narod s uzbuđenjem iščekuje svakog tjedna. Ali ako nasumce postavljaš pitanja, znaš da nećeš imati nikoga tko će odgovoriti na dva uzastopna pitanja. Sve bi bilo samo neuspjeh do neuspjeha, a od neuspjeha nema zabave. Moraš imati zaplet, kao u Hamletu ili bilo čemu drugom što je prvorazredno. Za publiku, Alvin, vi ste možda samo natjecatelji. Ali za nas ste vi nešto mnogo više. Vi ste zabavljači. Vi ste umjetnici. Umjetnici koji stvaraju umjetnost za Ameriku, isto onako kako ju je u svoje doba Shakespeare stvarao za Englesku. A to znači: sa zapletom, sukobom, napetošću, odlukom. A odluka je da bi ti trebao izgubiti od Hewletta, a mi da u emisiji imamo novo lice. Da li Hamlet ustaje s pozornice i govori: ‛Ne, ja ne želim umrijeti na kraju predstave?’ Ne, njegova je uloga završena i on ondje leži. Tu je, zapravo, razlika između bofla i umjetnosti. Bofl će bilo kuda i nije mu ni do čega doli do dolara, a umjetnost se kontrolira, njome se upravlja, umjetnost je uvijek namještena. Tako ona zaokuplja ljudsko srce. Na to se ubacuje Schachtman i veli mi da će od mene napraviti sportskog novinara, kao za nagradu, budem li držao jezik za zubima i legnem da mi se odbroji do deset. Tako sam i učinio. Ali jesu li oni, jesu li oni, nakon što su mi rekli da se meni ne može vjerovati?”
„Nisu”, rekao je Zuckerman.
„Možeš to još jednom reći. Tri tjedna, i to je sve. Očistili su mi zube, poljubili mi dupe i tri sam tjedna bio njihov junak. Gradonačelnik me pozvao u svoj ured. Jesam li ti to ispričao? ‛Vi ste ime Newarka pronijeli cijelom zemljom.’ To mi je rekao pred Gradskim vijećem, koje je pljeskalo. Otišao sam Lindyju i potpisao se na svoju sliku da je objese na zid. Mome stolu pristupio je Milton Berle i postavio mi nekoliko pitanja, onako zbog štosa. Jedan tjedan vode me Lindyju da me fotografiraju kao zvijezdu, a sljedećeg mi tjedna vele da sam otpisan. I uz to me još psuju. ‛Alvin’, veli meni Schachtman, ‛hoćeš li se ti pokazati takvim, ti koji si toliko dobra napravio Newarku, svojoj obitelji, marincima i Židovima? Zar si samo još jedan ekshibicionist bez ikakvog motiva osim pohlepe?’ Bio sam bijesan. ‛Koji je tvoj motiv, Schachtman? Koji je Batemanov? Koji je sponzorov motiv? Koji je motiv televizijske mreže?’ A istina je da pohlepa s time nema nikakve veze. Radilo se, međutim, o mojem samopoštovanju. Kao čovjeka! Kao ratnog veterana! Kao dvostruktog ratnog veterana! Kao Njuarčanina! Kao Židova! Oni su u stvari govorili, shvaćaš, da je sve ovo što je stvorilo Alvina Peplera i njegov ponos nepatvoreno sranje naspram nekom Hewlettu Lincolnu. Sto sedamdeset i tri tisuće dolara, toliko je zgrnuo taj prevarant. Trideset tisuća pisama obožavalaca. Intervjuiralo ga je više od petsto novinara iz cijelog svijeta. Drugo lice? Druga vjeroispovijed, to je ona ružna istina! To me vrijeđa, Nathan. Još me vrijeđa, i to nije tek puki egoizam, kunem ti se. Zato se ja s njim tučem, zato ću se s njima tući do samog svršetka, sve dok moja istinita priča ne dopre pred američku publiku. Ako je Paté moja šansa, onda je, zar ne shvaćaš, moram ščepati. Ako to prvo mora biti musical, pa tek onda knjiga, onda to tako mora biti sve dok se moje ime ne očisti!”
Znoj je potekao ispod njegovog tamnog crnog šešira za kišu, i rupčićem koji mu je Zuckerman bio dao još ranije on se mašio da ga obriše - omogućujući tako Zuckermanu da se odmakne od poštanskog sandučića na uglu ulice uz koji ga je Pepler bio pricvrljio. Za petnaest minuta dva su Njuarčanina prošla jedan blok.
S druge strane ulice u kojoj su stajali nalazila se jedna Baskin-Robbinsova sladoledarnica. Večer je bila svježa, ali kupci su svejedno ulazili i izlazili kao da je već ljeto. U osvijetljenom lokalu šaka ljudi čekala je za šankom da ih posluže.
Budući da nije znao kako da odgovori, a vjerojatno i stoga što se Pepler toliko znojio, Zuckerman je začuo sama sebe kako pita: „Što kažeš na jedan sladoled?” Naravno, ono što bi Pepleru bilo draže jest: Tebe su opljačkali, upropastili, grubo izigrali - tvorac Carnovskog uložit će sve snage u to da ishodi zadovoljštinu za Peplerov jad. No najviše što je Zuckerman mogao ponuditi bila je porcija sladoleda. Sumnjao je da bi itko mogao nešto bolje.
„Oh, oprosti mi”, rekao je Pepler. „Žao mi je zbog ovoga. Naravno, mora da umireš od gladi dok ti ja govorim toliko da će ti uho otpasti i nakon što sam ti uz to pojeo još pola večere. Oprosti, molim te, ako me zanijela ta tema. Susret s tobom presenetio me. Obično ne idem ovako naprečac i ne pričam svima po cesti o svojim tegobama. Među ljudima sam toliko tih da je njihov prvi dojam kako sam smrtno dosadan. Netko poput gđice Gibraltar”, rekao je zarumenjevši se, „misli da sam zapravo gluhonijem. Hej, dajte da ja vas častim.”
„Ne, ne, nije potrebno.”
Ali kad su prešli ulicu, Pepler je navalio. „Nakon zadovoljstva koje ste mi pružili kao čitatelju? Nakon savjeta koje sam vam netom dao?” Ne dopuštajući Zuckermanu i njegovu novcu da čak uđu u lokal, Pepler je uzviknuo: „Da, da, ja častim, u svakom slučaju! Za našeg velikog njuarčkog pisca koji je opčinio cijelu zemlju! Za toga velikog čarobnjaka koji je iz svog umjetničkog šešira izvukao pravog pravcatog Carnovskog! Koji je hipnotizirao SAD! U čast autoru te divne knjige što se izvrsno prodaje!” A onda, odjednom, gledao je u Zuckermana nježno poput oca koji je na izlet izveo svoga dragog dječarca. „Hoćeš li i žličicu s vrha, Nathan?”
„Svakako.”
„A koju vrstu?”
„Može čokolada.”
„Obje kugle?”
„Fino.”
Komično tuckajući po lubanji da pokaže kako je redoslijed sigurno pohranjen u fotografsku memoriju koja je jednom bila ponos Newarka, nacije i Židova, Pepler je pohrlio u dućan. Zuckerman je na pločniku čekao sam.
Ali na što?
Bi li Mary Mapes Dodge ovako čekala sladoled u kornetu?
Bi li Frank Sinatra?
Bi li desetogodišnje dijete s imalo mozga?
Kao da trati vrijeme za ugodne večeri, lagano je odšetao do ugla. Zatim je potrčao. Niz sporednu ulicu, neprogonjen.

Vi ste Nathan Zuckerman





Premda njegov broj nije bio uvršten u telefonski imenik, Zuckerman je mjesečno plaćao trideset dolara službi koja je umjesto njega odgovarala na pozive i istraživala tko zove. „Kako naš blistavi pisac?” - upitala je Rochelle, kada ju je kasnije te večeri nazvao da čuje kakve su dnevne poruke. Bila je upraviteljica službe i prema strankama koje nikad u životu nije vidjela odnosila se kao prema starim prijateljima. „Kada ćeš svratiti da nam cure podiđe jeza od uzbuđenja?” Zuckerman je odgovorio da ih dovoljno podilazi jeza od onoga što čuju kad ga netko naziva. Dobroćudno peckanje, a ipak je vjerovao da tu ima istine. Ali bolje i to njihovo prisluškivanje nego da se sam mora braniti od nevjerojatnih ljudi koji kao da nisu imali nikakvih problema da dođu do njegovog broja neuvrštenog u telefonski imenik. Mora da postoji neka ekipa koja daje neuvrštene brojeve glasovitih ljudi po cijeni od 25 dolara po veličini. Mogla bi čak biti u dosluhu sa službom koja odgovara na pozive. Mogla bi čak biti i sama njegova služba.
„Nazivao je kralj fileta. Pošizio za tobom, mili. Ti si židovski Charles Dickens. To su njegove riječi. Uvrijedio si ga, gosp. Zuckerman, što ga nisi nazvao.” Kralj fileta je mislio da bi Zuckerman trebao propagirati slasne zalogaj čiče na televizijskom spotu - neka bi glumica mogla igrati gđu Zuckerman, ako njegova mati ne bude pogodna za taj posao. „Ne mogu mu pomoći. Sljedeća poruka.” „Ali ti voliš haringe - piše u tvojoj knjizi”. „Svi vole haringe, Rochelle.” „Zašto onda to ne napraviš?” „Sljedeća poruka.” „Talijan. Dva puta ujutro, dva puta popodne.” Ako mu Zuckerman ne da intervju, Talijan, novinar iz Rima, izgubit će posao. „Lutkice, misliš li da je to istina?” „Vjerujem. Veli da ne može shvatiti zašto s njim ovako postupaš. Jako se uzbudio kad je čuo da sam ja samo servis. Znaš čega se plašim? Toga da će ga izmisliti, izmislit će intervju s Nathanom Zuckermanom, a oni u Rimu proturit će ga kao pravi.” „Je li on neku takvu mogućnost spomenuo?” „Spominjao je on koješta. Znaš kakav je Talijan kad krene.” „Je li još tko zvao?” „Postavio je jedno pitanje, gospodine Zuckerman. Jedno jedino.” „Odgovorio sam ne i na zadnje pitanje. Tko još?”
Laura, to je bilo ime koje je očekivao.
„Melanie. Tri puta.” „Bez prezimena?” „Ne. Samo mu recite na njegov račun Melanie iz Rhode Islanda. Znat će.” „Velika je to država - ne znam.” „Znao bi da preuzimaš trošak. Tada bi sve znao”, rekla je Rochelle grlenim glasom, „za svega jedan dolar. Kasnije bi ga mogao odbiti od računa.” „Radije bih ga uložio u banku.” To joj se svidjelo. „Ne zamjeram ti. Ti znaš kako zgrnuti, gospodine Zuckerman. Kladim se da od tebe porezni ured ne uzima koliko od mene.” „Uzimaju čega se mogu dokopati”. „Ali, što je s oslobođenjima od poreza? Bavite li se kojim slučajem proizvodnjom australskih oraščića?” „Ne.” „A što je sa stokom?” „Rochelle, ne mogu pomoći kralju fileta, ni Talijanu, ni Melanie, ni - koliko god bih to i htio - tebi. Pojma nemam o tim oslobođenjima.” „Nemaš oslobođenja? U svojoj kategoriji? Mora da plaćaš sedamdeset centi od svakog dolara. Što radiš, otpisuješ ili na račun zabave?” „Moja je zabava veliko razočaranje za moga računovođu.” „Pa što onda radiš? Bez oslobođenja, bez zabave i, povrh redovnog poreza, Johnsonova nadoplata. Oprosti što ti tako kažem, ali ako je stvarno tako, gospodine Zuckerman, ujak Sam bi pred tobom trebao pasti na koljena i poljubiti ti stražnjicu.”
Više-manje isto što mu je ranije istoga dana rekao stručnjak za investicije. Bio je to vitak, visok, kultiviran gospodin, ne mnogo stariji od Zuckermana, koji je na zidu svoga ureda imao Picassovu sliku. Mary Schevitz, sparing-partner i žena Zuckermanovog agenta Andréa, i nadrimajka Andréove klijentele, nadala se da će Bill Wallace utjecati na Nathana govoreći mu o novcu svojim intelektualnim naglaskom. I sam je Wallace napisao jedan bestseler, duhovit napad na elitu burzovnih mešetara iz perspektive posjednika članske karte Racquet Cluba. Prema Mary, primjerak Wallaceove osude Profiti bez časti mogao bi čudesno utjecati na savjest svih onih dobro situiranih židovskih investitora koji rado ostavljaju dojam sumnjičavih prema sistemu.
Mary se nikako nije moglo nasamariti; čak ni u gornjem dijelu Park avenije nije bila odsječena od nižih slojeva. Njezina je majka bila irska pralja u Bronxu - irska pralja, kako bi se ona izrazila - i ona je u Zuckermanu nanjušila osobu čija je potajna želja da se ugura u krugove elegantnih WASP-a.3 Da je Laurina obitelj pripadala elegantnim WASP-ovima, po standardima jedne pralje, bio je tek početak. „Misliš”, rekla mu je Mary, „da te zato što se pretvaraš da ti nije stalo do novca nitko neće zabunom uzeti za njuarčkog Cifuta?” „Bojim se da ima i drugih razlikovnih crta.” „Nemoj tim židovskim šalama skretati s teme. Znaš ti što ja mislim. Čifut.”
Visoko intelektualni savjetnik za investicije nije mogao biti šarmantniji, Zuckerman nije mogao biti intelektualniji, a Picasso iz plavog razdoblja nije mogao biti nehajniji. Ne čuje ni za kakav novac, ne vidi nikakav novac, ne misli ni o kakvom novcu. Motiv slike, tragična patnja, potpuno je pročistio uzduh. Mary je imala pravo. Nije se moglo zamisliti da razgovaraju o nečem što ljudi prose, zbog čega lažu, ubijaju ili čak zbog čega rade od devet do pet. Kao da su govorili ni o čemu.
„André veli da ste u financijskim poslovima konzervativniji nego u svojoj prozi.”
Premda Zuckerman nije bio tako lijepo odjeven kao savjetnik za investicije, u toj prilici nije bio ništa manje slatkorječiv. „U knjigama nemam što izgubiti.”
„Ne, ne. Vi ste jednostavno senzibilan čovjek koji se ponaša onako kako bi se senzibilan čovjek i ponašao. Ne znate ništa o novcu i, razumljivo, skanjujete se da nešto poduzmete.”
Sljedećeg je sata, kao da se radi o prvom danu nastave na harvardskom ekonomskom fakultetu, Wallace saopćio Zuckermanu osnove ulaganja kapitala, kao i to što se događa s novcem kad ga se predugo ostavi u čarapi.
Kad se Zuckerman digao da ode, Wallace je obzirno rekao: „Ako vam ikad bude zatrebala neka pomoć... ” Primisao.
„Stvarno ću...”
Rukovali su se u znak da su razumjeli, ne samo jedan drugoga, nego i to kako da na svoj način usmjere svijet. U Zuckermanovoj radnoj sobi nije bilo tako.
„Možda ne izgleda tako kad se samo pogleda, ali dosad sam se upoznao s različitim ciljevima koje umjetnici sebi određuju. Godinama nastojim pomoći nekolicini od vas.”
Skromnost. Nekolicina od vas bila su tri najveća imena američkog slikarstva.
Wallace se nasmiješio. „Nijedan od njih nije znao ništa o vrijednosnim papirima, no danas su svi oni novčano osigurani. Tako će sutra biti i njihovi nasljednici. I to ne samo od prodaje slika. Baš kao i vi, ni oni se ne žele mučiti torbarenjem. Zašto biste? Vi trebate nastaviti svoj posao, potpuno ravnodušni prema tržištu, onoliko dugo koliko to iziskuje rad. ‛Kad pomislim da sam prikupio svoj plod, neću odbiti da ga prodam, niti ću izgubiti pljesak ako je dobar. U međuvremenu ne želim varati publiku. Toliko o tome.’ Flaubert.”
Nije loše. Osobito što Shevitzovi nisu unaprijed upozorili Wallacea na milijunaševu slabu točku.
„Počnemo li razmjenjivati velike citate odbacujući sve osim integriteta moga izrazito čistog poziva”, rekao je Zuckerman, „bit ćemo ovdje do sutra u ponoć. Pustite me da odem kući i razmotrim to sa svojom čarapom.”
Naravno, želio je to razmotriti s Laurom. O svemu je htio razgovarati s Laurom, ali njezin se zdrav razum izgubio baš u trenutku kad mu je trebao kao nikad prije. Da se sa staloženom Laurom prvo savjetovao o tome da će je ostaviti, možda nikad ne bi niti otišao. Da su sjeli u njegovu radnu sobu, svako od njih sa žutim blokom i olovkom, mogli su uoči publiciranja Carnovskog zajednički na svoj uredan i praktičan način isplanirati potpuno predvidive posljedice otpočinjanja novoga života. Ali on se otputio u nov život, između ostalog, i zbog toga što nije više mogao podnositi da i dalje sjeda s blokom i olovkom da bi na njihov uobičajen način planirao stvari.
Prošla su više od dva mjeseca otkako su špediteri iz stana koji je zapremao cijeli kat Bank Streeta u samom središtu odnijeli njegov pisaći stroj, radni stol, njegov na ortopedskim principima konstruiran stolac za tipkanje i četiri ormara za spise krcata odloženim rukopisima, zaboravljenim novinama, bilješkama iz pročitanih knjiga, izrescima iz novina i teškim mapama korespondencije koja datira još od sveučilišta. Osim toga, odnijeli su, po njihovoj procjeni, gotovo pola tone knjiga. Dok je nepristrana Laura inzistirala na tome da Nathan odnese sa sobom polovicu svega što su zajedno pribavili - od ručnika, jedaćeg pribora i deka - on je inzistirao na tome da ne uzme ništa osim pokućstva u svojoj radnoj sobi. Dok su razmatrali tu temu, oboje su bili u suzama i držali su se za ruke.
Prenošenje vlastitih knjiga iz jednog života u sljedeći nije Zuckermanu bilo ništa nova. Godine 1949. otišao je od svoje obitelji u Chicago, odnoseći u svojem kovčegu djela Thomasa Wolfea popraćena bilješkama i Roget’s Thesaurus. Četiri godine kasnije, kao dvadesetogodišnjak, otišao je iz Chicaga s pet kartonskih kutija klasika, antikvarnih, kupljenih iz ušteda, da ih uskladišti kod roditelja na tavanu za vrijeme svoje dvogodišnje vojne službe. Godine 1960, kad se rastavio od Betsy, bilo je trideset kutija koje je trebalo pospremiti s polica koje više nisu bile njegove; godine 1965, kad se rastavio od Virginije, trebalo ih je odnijeti gotovo šezdeset; godine 1969. Bank Street je napustio s osamdeset i jednom kutijom knjiga. Da ih spremi, podignute su preko tri zida njegove nove radne sobe, prema njegovim specifikacijama, police visoke četiri metra; no premda su prošla dva mjeseca i premda su knjige u pravilu bile prvo što se smještalo u njegov dom, ovaj put su ostale u svojim kutijama. Pola milijuna stranica nedirnutih, neotvorenih. Činilo se da je jedina knjiga koja postoji - njegova vlastita. I kad god bi je pokušao zaboraviti, netko bi ga na nju podsjetio.
Zuckerman je sklopio ugovor sa stolarom, kupio televizor u boji i orijentalni sag, sve to onoga dana kad je preselio u predgrađe. Unatoč suzama na rastanku, naumio je biti odlučan. Ali orijentalni sag predstavljao je njegov prvi i posljednji pokušaj „dekoracije”. Kupovine koje su uslijedile bile su posve drukčije: lonac, tava, kuhinjska krpa, zastor za tuš, platneni stolac, veliki stol, kanta za smeće - jedno po jedno, i tek onda kad je postalo nužda. Nakon tjedana provedenih na ležaju za rasklapanje iz stare radne sobe, nakon tjedana pitanja je li napuštanje Laure bilo užasna pogreška, prikupio je snagu i kupio pravi krevet. Kod Bloomingdalea, dok se pružao poleđuške da ustanovi koja je vrsta kreveta najčvršća - i dok se katom širila vijest da se može vidjeti samog Carnovskog kako iskušava madrace za sam će Bog znati koga ili koliko njih - Zuckerman je samom sebi rekao: „Nema veze, ništa nije propalo, ovo ne mijenja ništa: ako ikad dođe dan da špediteri prevoze knjige natrag u središte grada, povest će i novi krevet za dvoje.” Lauri i njemu mogao bi poslužiti da zamijene onaj na kojemu su zajedno spavali, ili ne spavali, gotovo tri godine.
Oh, kako je Laura bila ljubljena i obožavana! Majke slomljenih srdaca, očevi osujećenih nada, očajne djevojke - sve joj je to redovito slalo darove u znak zahvalnosti za potporu koju je ona pružala njihovim milima i dragima koji su se u Kanadi sakrivali od poziva za vojsku. Ukuhanu domaću hranu jeli su ona i Zuckerman za doručak; kutije čokolade razdavala je djeci po susjedstvu; dirljive pletene odjevne predmete nosila je kvekerima koji su u ulici MacDougal držali dućan pod firmom Jeftina prodavaonica za mir i pomirenje. A posjetnice koje su stizale s darovima, dirljive, tjeskobne ceduljice i pisma, spremala je kao najdraže uspomene u svojim fasciklima. Iz sigurnosnih razloga, da ne bi F.B.I. provalio, te je fascikle sklonila kod Rosemary Ditson, postarije umirovljene učiteljice koja je živjela sama u suterenskom stanu do njih i koja ju je također voljela. Rosemaryno zdravlje i dobrobit Laura je prihvatila kao svoju zadaću već nekoliko dana nakon što se s Zuckermanom uselila u taj blok, čim je uočila slabunjavu, raskuštranu ženu kako strmim cementnim stubištem nastoji sići a da pri tom ne ispusti špeceraj ili pak ne slomi kuk.
Kako biste mogli ne voljeti ljubeznu, privrženu, obzirnu dobrodušnu Lauru? Kako da je on ne voli? Pa ipak, zadnjih mjeseci što su ih proveli zajedno u stanu u Bank Streetu praktički sve što im je ostalo zajedničko bio je unajmljeni stroj za kopiranje pri podnožju kade u njihovoj velikoj opločenoj kupaonici.
Laurina pravnička kancelarija nalazila se u lokalu u prednjem dijelu stana, njegova radna soba u gostinjskoj spavaćoj sobi što gleda na mirno stražnje dvorište. U prosječno produktivnom danu ponekad je morao čekati na svoj red pred vratima kupaonice, dok je Laura žurila da isfotokopira stranice koje će otići narednom poštom. Ako je Zuckerman morao kopirati nešto osobito dugačko, nastojao bi se strpiti do njezinog noćnog kupanja, da bi tako, dok stranice padaju, mogli čavrljati. Jednog su popodneva čak imali snošaj na kupaonskom prostiraču do stroja za umnožavanje, ali to je bilo davno; još onda kad su ga prvi put instalirali. Da nalijeću jedno na drugo tijekom dana, s rukopisima u ruci, tada je još bila novost; tada su mnoge stvari bile novost. Ali do njihove posljednje godine jedva da su ikad vodili ljubav u krevetu. Laurino je lice kao i uvijek bilo milo, grudi su joj bile pune kao uvijek, i tko bi se uopće mogao pitati je li joj srce na pravom mjestu? Tko je mogao u pitanje dovoditi njezinu krepost, čestitost, namjere? Ali treće godine Zuckerman se počeo pitati nije li Laurina namjera štit iza kojeg on još krije svoje namjere, čak i od sebe sama?
Mada je staranje o protivnicima rata, dezerterima i onima kojima savjest ne dopušta da služe vojsku obuzimalo sve njezine radne dane, noći i vikende, ona je svejedno uspijevala u svoj kalendar zabilježiti rođendan svakog djeteta koje živi u Bank Streetu, pa bi mu ujutro tog dana u poštanski sandučić gurnula darak: „Od Laure i Nathana Z.” Isto je bilo i s njihovim prijateljima, čije je godišnjice i rođendane također zapisivala, zajedno s datumima kada treba letjeti u Toronto ili se pak pojaviti u sudnici na trgu Foley. Svako dijete koje bi srela u supermarketu ili u autobusu redovno bi odvodila na stranu i učila ga kako da napravi origami4 letećeg konja. Jednom je Zuckerman promatrao kako se probija kroz cijeli pretrpani vagon podzemne željeznice da nekoga putnika koji se drži za remen na stropu kola upozori kako mu iz stražnjeg džepa viri lisnica - viri, primijetio je Zuckerman, zato što je čovjek bio pijanac u ritama i najvjerojatnije ju je našao među nečijim odbačenim stvarima ili ju je digao nekom drugom pijancu. Premda se Laura nije nimalo mazala, premda je njezin jedini ures bio sićušni emajlirani golub priboden na trenčkot, pijanac ju je, čini se, uzeo za drsku prostitutku koja traži plijen, pa joj je, hvatajući se za hlače, rekao da se gubi. Zuckerman je kasnije rekao da je čovjek možda imao pravo. U svakom slučaju, pijance je mogla prepustiti Vojsci spasa. Svadili su se oko njezinog dobročiniteljstva. Zuckerman je bio mišljenja da granice moraju postojati. „Zašto?” - upitala je odbojno Laura. Bilo je to u siječnju, samo tri mjeseca prije publiciranja Carnovskog.
Sljedećeg tjedna, kad ga ništa nije moglo zadržati zaključana za vratima radne sobe, gdje je obično provodio dane komplicirajući sebi život na papiru, spremio je kofer i ponovno si počeo komplicirati život u stvarnosti. S korekturnim otiscima i koferom preselio je u hotel. Njegovi osjećaji prema Lauri su umrli. Pisanje ove knjige ih je dotuklo. Ili možda, dovršavanje knjige dalo mu je vremena da podigne pogled i vidi što je umrlo; tako je to obično bivalo s njegovim ženama. Žena je predobra za tebe, rekao je sebi čitajući špalte na krevetu hotelske sobe. Ona je čestito lice koje okrećeš prema čestitima, lice koje cijelog života okrećeš prema njima. I nije samo ta Laurina krepost ono što te gnjavi do suza - gnjavi te čestito, odgovorno, turobno kreposno lice koje je tvoje vlastito. Trebalo bi te gnjaviti. Ono je prokleta blamaža. Hladnokrvni izdajnik tih najintimnijih priznanja, razbojnički karikaturist tvojih vlastitih ljubljenih roditelja, slikoviti izvjestitelj o sukobima sa ženama s kojima si bio duboko povezan povjerenjem, seksom, ljubavlju - ne, racket ćudoređa slabo ti pristaje. To je jednostavno, slabost - djetinjasta, sramotna, neobranjiva slabost. Njezina je stvar pravednost, tvoja umjetnost opisa. Čovjeku s mozgom kakav je tvoj stvarno ne bi trebalo pola života da razabere razliku.
U ožujku je preselio u novi stan u visini istočnih osamdesetih ulica, odvajajući se tako većim dijelom Manhattana od Laurine misionarske revnosti i ćudorednog renomea.


* * *



Svršivši sa službom za odgovaranje na telefonske pozive, a prije no što će prionuti na poštu, Zuckerman je izvukao telefonski imenik da potraži „Paté, Martina”. Takvog na popisu nije bilo. Nije mogao pronaći ni „Paté Productions”, ni u običnom imeniku, ni u Žutim stranicama.5
Ponovno je nazvao službu odgovora.
„Rochelle, pokušavam pronaći glumicu Gayle Gibraltar.”
„Sretne li cure.”
„Imate li kakav imenik showbusinessa?”
„Ovdje imamo sve što čovjek može poželjeti, gospodine Zuckerman. Pogledat ću.” Kad se vratila na liniju, rekla je: „Nema nikakve Gayle Gibraltar, gospodine Zuckerman. Najbliže što sam našla je neka Roberta Plymouth. Jesi li siguran da joj je to profesionalno, a ne pravo ime?”
„Meni ne zvuči kao pravo. Ali u zadnje vrijeme mnogo toga ne zvuči kao pravo. Nastupala je samo u nekim sardinijskim filmovima.”
„Trenutak, gospodine Zuckerman.” No kad se vratila, i dalje nije imala što javiti. „Nigdje je ne mogu naći. Kako si je upoznao? Na nekoj zabavi?”
„Nisam je upoznao. Ona je prijateljica jednog prijatelja.”
„Shvaćam.”
„On veli da je jednom bila Djevojka mjeseca.”
„U redu, pokušajmo s time.” No nikakvu Gibraltar nije mogla naći ni na kakvom popisu modela. „Opišite mi je, gospodine Zuckerman, fizički.”
„Nema potrebe”, rekao je i prekinuo vezu.
Otvorio je imenik kod „Perlmutter”. Nije bio uvršten nikakav Martin. A od šesnaest drugih različitih Perlmuttera ni jedan nije stanovao u Istočnoj šezdeset drugoj ulici.
Pošta. Naprijed na poštu. Uzbuđuješ se ni zbog čega. Nesumnjivo uvršteno kao „Sardinian Enterprises”. Nema nikakva razloga da ode pogledati. Ne većeg od onoga da pobjegne. Prestani bježati. Od čega, zaboga, bježiš? Prestani svaku pažnju smatrati upadom u svoj privatni život, povredom svoga dostojanstva - još gore, prijetnjom samom životu. Nisi čak ni takva veličina. Nemoj zaboraviti da najveći dio zemlje, najveći dio grada, nimalo ne bi diralo da hodaš okolo s imenom i neuvrštenim brojem ispisanim na prsima i leđima. Čak i među piscima, čak među piscima koji pretendiraju na neku ozbiljnost, ti još nisi nikakav titan. Ne kažem da bi trebao biti išta manje zbunjen promjenom kao što je ova, ja samo velim da biti poznat, čak biti poznat na trenutak kao blago znan - blago, nedvojbeno u usporedbi s Charlesom Mansonom, ili čak s Mickom Jaggerom ili Jean Genet...
Pošta.
Odlučio je da će biti bolje da dan završi, a ne da ga započne, poštom, želi li se ikad vratiti svome poslu; bilo bi najbolje da poštu potpuno zanemari, želi li se još ikad vratiti svome poslu. Ali koliko će on toga moći zanemariti, odbaciti ili pokušati izbjeći prije nego što postane jedna od lešina u pogrebnom zavodu dolje niz ulicu?
Telefon! Laura! U tri joj je dana ostavio tri poruke, a od nje ni glasa. No bio je siguran da je to Laura, morala je to biti Laura, ona nije bila ništa manje osamljena od njega. Ipak, sigurnosti radi, pričekao je da vezu preuzme služba, a onda je polagano digao slušalicu.
Rochelle je nekoliko puta morala zamoliti sugovornika da govori razgovjetnije. Ni Zuckerman, koji je šutke slušao, nije ga mogao razumjeti. Talijan koji ga goni zbog intervjua? Kralj fileta što žudi za reklamom? Čovjek koji nastoji govoriti kao životinja, ili životinja koja nastoji govoriti kao čovjek? Teško je reći.
„Ponovite, molim”, rekla je Rochelle.
Kontakt sa Zuckermanom. Hitno. Spojite s njime.
Rocehlle ga je zamolila da kaže ime i broj.
Spojite s njim.
Ponovno je zamolila ime, i veza se prekinula.
Zuckerman je progovorio: „Halo, ja sam na liniji. Što je značilo sve ovo?”
„O, halo, gospodine Zuckerman.”
„Što je ovo bilo? Imaš li kakvu ideju?”
„Mogao je jednostavno biti kakav manijak. Ne bih se zabrinjavala.”
Radila je noću, trebala bi znati. „Ne misliš li da je to netko tko je pokušavao promijeniti glas?”
„Mogao bi biti. Ili narkoman. Ne bih se zabrinjavala, gospodine Zuckerman.”
Pošta.

Večeras jedanaest pisama - jedno od Andréoova ureda na Zapadnoj obali, a deset (još uvijek priličan dnevni prosjek) otpremio mu je izdavač u velikoj omotnici. Od njih je šest bilo naslovljeno na Nathana Zuckermana, tri na Gilberta Carnovskog; jedno, poslano na nakladnu kuću, adresirano je jednostavno na „Neprijatelj Židova”, a dostavili su mu ga neotvoreno. Tamo, u sobi za prijem i otpremu pošte, bili su vraški pametni ljudi.
Jedina pisma koja su mamila bila su ona s oznakom „Fotografije - ne savijaj”, a u ovoj hrpi takvoga nije bilo. Do sada je primio pet takvih listova; najveću radoznalost pobudilo je upravo ovo, od mlade tajnice iz New Jerseyja, koja je priložila fotografiju u boji na kojoj ona leži poleđuške u crnom rublju na skrivenoj tratini u Livingstonu, čitajući roman Johna Updikea. Preokrenuti tricikl u kutu fotografije kao da poriče slobodno bračno stanje, koje je navela u priloženoj biografiji. Međutim, istraživanjem uz pomoć povećala iz Compact Oxford English Dictionaryja nije se ustvrdio nikakav znak na tijelu da je rodila dijete. Je li moguće da se vlasnik tricikla jednostavno zatekao ondje u vožnji, pa se žurno skinuo kad su ga pozvali da snimi fotografiju? Zuckerman je dugo i pomno proučavao fotografiju veći dio jutra, prije no što će je proslijediti u Massachusetts, zajedno s ceduljicom kojom moli Updikea da bude toliko dobar da na pravo mjesto otpravi fotografije Zuckermanovih čitalaca koje bi mu zabunom bile odaslate.
Iz Andréova ureda stigao je člančić izrezan iz Varietyja, s incijalima tajnice sa Zapadne obale, čije je divljenje prema Zuckermanovu djelu bilo toliko da mu je slala članke iz šarene štampe koji bi mu inače promakli. Najnoviji je bio crveno potcrtan. „...neovisni Bob ‛Sleepy’ Lagoon platio je gotovo milijun za Zuckermanov nedovršeni nastavak sjajnog...”
Oh, je li? Kakav nastavak? Tko je Lagoon? Prijatelj Patéa ili Gibraltar? Zašto mi šalje ovo govno?
„...nedovršeni nastavak ”
Oh, odbaci, ismij, stalno se izmičeš kad bi se trebao smiješiti.


Dragi Gilberte Carnovsky!
Zaboravi na zadovoljštinu. Pitanje nije je li Carnovsky sretan, ili čak ima li Carnovsky pravo na sreću? Pitanje koje trebam sebi postaviti je ovo: jesam li postigao sve što sam sam mogao učiniti? Čovjek mora živjeti neovisno o barometru sreće ili propasti, čovjek mora...


Dragi gospodine Zuckerman,
Il faut laver son linge sale en famille!


Dragi gospodine Zuckerman,
Ovo je pismo napisano u spomen onima koji su pretrpjeli užase koncentracionih logora...


Dragi gospodine Zuckerman,
Teško da je moguće pisati o Židovima s više žuči, prezira i mržnje...
Telefon.
Ovaj put je za njim posegnuo bez razmišljanja - onako kako je navikao ulaziti u autobus, izlaziti na večeru i sam šetati perivojem. „Lorelei!” - kriknuo je u slušalicu. Kao da će to prizvati i nju i njihovu divnu dosadu iz Bank Streeta. Njegov život vratiti pod kontrolu. Njegovo časno lice prema svijetu.
„Nemoj prekinuti, Zuckerman. Nemoj prekinuti ako se ne želiš izvrći gadnim stvarima.”
Tip kojeg je prisluškivao za razgovora s Rochelle. Promukli, visoki glas, nejasno imbecilne intonacije. Zvučao je poput laveža neke velike životinje, da, poput nekog perspektivnog tuljana koji je progovorio ljudskim jezikom. To je bio, pretpostavljao je, govor glupana.
„Imam za tebe važnu obavijest, Zuckerman. Bit će najbolje da pažljivo poslušaš.”
„Tko je to?”
„Hoću nešto od novca.”
„Kojeg to novca?”
„Hajde, hajde. Ti si Nathan Zuckerman. Tvog novca.”
„Slušajte, ovo nije zabavno, ma tko da ste. Na ovaj način, znate, možete dopasti neprilika, čak i ako bi oponašanje trebalo biti šaljivo. Što biste vi to trebali biti, neki smušeni razbacanko, ili Marlon Brando?” Sve je ovo postajalo već smiješno. Spusti slušalicu. Ne reci više ni riječi i spusti slušalicu.
Ali nije mogao - ne nakon što je čuo glas koji mu govori: „Tvoja mati živi na Silver Crescent Driveu 1167 u Miami Beachu. Živi u stanu nasuprot tvoje stare sestrične Essie i njezinog muža, gospodina Metza, igrača bridgea. Oni žive na broju 402, tvoja mati na 401. Žena koja posprema zove se Olivia i dolazi utorkom. Petkom uvečer tvoja mati večera s Essie i društvom u Century Beachu. Nedjeljom ujutro odlazi u Hram da pripomogne na dobrotvornoj zabavi. Četvrtak poslije podne vrijeme je za njezin klub. Sjede uz bazen i igraju kanastu: Bea Worth, Sylvia Adlerstein, Lily Sobol, Lilyna šurjakinja Flora i tvoja mati. Inače posjećuje tvog starog u liječilištu. Ako ne želiš da ona nestane, saslušat ćeš što ti imam reći, pa nećeš gubiti vrijeme s hrapavošću moga glasa. To je, eto, slučajno glas koji imam od rođenja. Nije svatko savršen kao ti.”
„Tko je to?”
„Jedan obožavatelj. Priznajem to, unatoč uvredama. Obožavalac sam, Zuckerman. Ja sam netko tko godinama prati tvoju karijeru. Dugo sam čekao da uspiješ kod publike. Znao sam da će se to jednoga dana desiti. Moralo se desiti. Stvarno si nadaren. Ljudima su tvoje stvari žive. Premda, iskreno, ne mislim da je ovo tvoja najbolja knjiga.”
„Oh, je li?”
„Hajde, hajde, sprdaj se, ali ondje nema dubine. Mesa da, dubine ne. To je nešto što si morao napisati da kreneš iznova. Stoga je to nedovršeno, sirovo, to je vatromet. Ali ja te shvaćam. Čak ti se divim. Iskušati stvari na nov način jedini je način da se raste. Vidim te kako ćeš silno izrasti kao pisac samo ako ne izgubiš hrabrost.”
„A vi ćete rasti sa mnom, tako mislite?”
Bezbojni smijeh glumca obješenjaka: „Ho, ho, ho.”
Zuckerman je prekinuo vezu. Trebao je to učiniti čim je čuo tko je to. Štoviše, jednostavno se na to treba privići. Trivijalno, besmisleno, samo što se i moglo očekivati - napokon, nije napisao Toma Swifta. Da, Rochelle je imala pravo. „Samo neki manijak, gospodine Zuckerman. Ja se ne bih zabrinjavala.”
Pa ipak se pitao da li da nazove policiju. Zabrinjavalo ga je ono što je čovjek rekao o njegovoj majci na Floridi. Ali od one priče i s naslovne stranice u Lifeu te pažnje koju su majci kasnije posvetile novine u Miamiju, do pojedinosti o majci Nathana Zuckermana nije bilo zapravo teško doći, samo ako ih se tražilo. Ona sama se uspješno oduprla svim odlučnim naporima da je se laskanjem, prijevarom i prijetnjom privoli na „ekskluzivan” intervju; usamljena Flora Sobol, nedavno obudovjela Lilyna šurjakinja, bila je ta koja nije mogla izdržati juriš. Premda je Flora kasnije uporno tvrdila da je s novinarom govorila telefonski samo nekoliko minuta, u zabavnom dijelu vikend-izdanja Miami Heralda svejedno se preko polovice stranice pojavio članak pod naslovom: „Igram kanastu s majkom Carnovskog”. Uz članak je bila slika usamljene, zgodne, ocvale Flore i njezinih dvaju pekinezera.


Nekih šest tjedana prije objavljivanja knjige - kad je počinjao shvaćati veličinu uspjeha što dolazi, i kad mu je svitalo da zborovi slavopojki neće možda biti sve sama ugoda - Zuckerman je odletio u Miami da majku pripremi za reportere. Ono što joj je ispričao za večerom urodilo je time da te noći nije mogla zaspati, pa je na kraju morala prijeći preko hodnika do Essiena stana i zamoliti je neko sredstvo za umirenje i za ozbiljan razgovor.
Vrlo sam ponosna na svog sina, to je sve što imam reći. Puno vam hvala i zbogom.
To je bio tekst koji bi bio najpametniji kad novinari počnu nazivati. Naravno, ako joj ne smeta osobna popularnost, ako želi da joj ime bude u novinama...
„Dragi, govoriš sa mnom, ne s Elizabeth Taylor.”
Nakon toga, na večeri za koje su blagovali ribe, školjke i rakove, on je glumio novinara koji nema pametnijeg posla doli da je nazove i ispituje o Nathanovim zahodskim vježbama. Ona se zatim pravila da se tako nešto zbiva svakog dana otkako se njegov novi roman pojavio u knjižarama.
„’Kako je to, zapravo, biti majka Carnovskog? Budimo nacistu, gospođo Zuckerman, vi ste sada to’.”
„’Imam dva krasna sina, kojima se ponosim’.”
„Krasno, mama. Ako se želiš tako izraziti, potpuno je u redu. Premda ne moraš reći ni toliko, ako ne želiš. Možeš se samo jednostavno nasmijati, ako ti se hoće.”
„Njemu u lice?”
„Ne, ne - nema potrebe da ikog vrijeđaš. To isto tako ne bi bilo dobro. Hoću reći, samo s blagim smiješkom prijeći preko toga. Ili ne reći baš ništa. Šutnja je izvrsna i najdjelotvornija.”
„U redu.”
„’Gospođo Zuckerman?’”
„’Da?’”
„’Cijeli se svijet zanima. U knjizi vašeg dečka pročitali su sve o Gilbertu Carnovskom i njegovoj majci i sada od vas žele doznati kakav je to osjećaj biti toliko slavan?’”
„’Ne bih vam mogla reći. Hvala vam što se zanimate za mog sina.’”
„Mama, posve dobro. Ali želim ti naglasiti ovo: u bilo kojem trenu možeš reći zbogom. Ti ljudi nikad ne odustaju, stoga im samo trebaš reći zbogom i prekinuti vezu.”
„’Zbogom.’”
„’Ali samo časak, ne još, gospođo Zuckerman, molim vas! Moram izvršiti ovaj zadatak. Imam novorođenče, novu kuću, račune koje trebam platiti - članak o Nathanu mogao bi mi donijeti veliku povišicu.’”
„’O, sigurna sam da ćete je ionako dobiti.’”
„Mama, ovo je izvrsno. Samo nastavi.”
„’Hvala vam što ste zvali. Zbogom.’”
„’Gospođo Zuckerman, samo časak-dva neslužbeno?’”
„’Hvala vam, zbogom.’”
„Jedan trenutak. Jednu izjavu. Molim vas, gospođo Z, jednu kratku izjavicu za moj članak o vašem izuzetnom sinu.’”
„’Zbogom, zbogom sada.’”
„Mama, u stvari, ne trebaš čak stalno govoriti zbogom. Uljudnoj osobi teško je to shvatiti. Ali, u ovom trenutku, mogla bi ići i dalje i prekinuti vezu bez osjećaja da nekoga prezireš.”
Dok su jeli desert, ponovno ju je ispitao, tek toliko da bude siguran da je spremna. Pa je li uopće čudno što joj je do ponoći zatrebao valij?
Sve do svog posljednjeg puta u Miami, prije nepuna tri tjedna, pojma nije imao koliko ju je taj posjet bio uznemirio. Prvo su otišli obići oca u sanatoriju. Otkako ga je posljednji put udarila kap, dr Zuckerman zapravo nije mogao govoriti razgovijetno - tek napola oblikovane riječi i krnje slogove - a bilo je trenutaka kad isprva nije prepoznavao svoju ženu. Gledao ju je i micao ustima da izrekne „Molly”, ime svoje pokojne sestre. Zbog toga što se više nije moglo znati koliko on još išta raspoznaje, njezini su svakodnevni posjeti postali pravi pakao. Unatoč tome, toga je dana izgledala mnogo bolje no što je godinama izgledala; ako baš i nije bila ona mlada madona kovrčave kose koja privija svog namrštenog prvorođenca s fotografije iz 1935. snimljene na morskom žalu, uramljene na očevom noćnom ormariću, nipošto nije izgledala tako propalo da bi se čovjek prepao za njezino zdravlje. Otkako se počela kinjiti s njegovanjem njegova oca prije četiri godine - četiri godine za kojih je on nije puštao iz vida - sve je manje nalikovala energičnoj i nesalomivoj majci od koje je Nathan baštinio živ sjaj očiju (i blagu komičnost profila), a sve više njegovoj mršavoj, tihoj, dotučenoj baki, sablasnoj udovici despotskog trgovca, njenog oca.
Kad su stigli kući, morala je prileći na sofu s hladnim oblogom preko čela.
„Ipak, izgledaš bolje, mama.”
„Lakše je kad je on tamo. Mrsko mi je to reći, Nathan. No počinjem pomalo dolaziti k sebi.” U sanatoriju je sada bio već dvanaestak tjedana.
„Naravno da je lakše”, rekao je njezin sin. „To smo i htjeli postići.”
„Danas nije imao dobar dan. Žao mi je što si ga vidio takvoga.”
„Sve je to u redu.”
„Ali znao je tko si, sigurna sam.”
Zuckerman nije bio toliko siguran, ali je rekao: „Znam da je.”
„Kad bi on samo znao kako ti dobro ide. Toliki uspjeh. Ali, dragi, stvarno bi bilo previše tla mu u njegovom stanju to objašnjavamo.”
„Posve je u redu i da on to ne zna. Najbolje će biti da ga pustimo neka se udobno odmara.”
Tu je ona spustila tkaninu preko očiju. Zaplakala je, a nije htjela da on to vidi.
„Što je, mama?”
„To je zato što mi je odlanulo zbog tebe, stvarno. Nisam ti to nikad rekla, zadržala sam to za se, ali onog dana kad si doletio da mi ispričaš što će se sve događati oko ove knjige, pomislila sam - no, možda stoga što sada nemaš oca kao nekog tko uvijek stoji iza tebe - da sam ne znaš kamo bi se okrenuo. A onda gospodin Metz” - novi muž stare sestrične dra Zuckermana Essie - „on je rekao da njemu to zvuči kao ‛zaslijepljenost veličinom’. On nije mislio ništa zla - on svakog tjedna odlazi tati da mu čita komentare iz nedjeljnih novina. Divan je to čovjek, ali bio je takva mišljenja. A onda je Essie započela. Rekla je da je tvoj tata cijelog života bio zaslijepljen veličinom - da još dok su bili djeca nije bio sretan ako nije svakome govorio kako da živi i ako se nije petljao u stvari koje ga se ne tiču. To ti je, podsjećam te, Essie s onim svojim ustima. Rekla sam joj: ‛Essie, ne miješajmo u ovo tvoju svađu s Victorom. Budući da čovjek više ne može ni razgovijetno govoriti, možda bi ipak trebalo staviti točku.’ Ali ono što su mi rekli, dragi, grozno me preplašilo. Pomislila sam, možda je istina - nešto od naravi koju je dobio po ocu. Ali nisam trebala biti toliko glupa. Moj veliki dečko nije ničija budala. Divan je način na koji sve ovo primaš. Ovdašnji me ljudi pitaju: ‛Kakav je sada kad su mu slike po svim novinama?’ A ja im kažem da si ti osoba koja se nikad ne pravi važna, niti će takva biti.”
„Ali, mama, ne smiješ im dopustiti da te deprimiraju sa svim ovim cirkusom oko majke Carnovskog.”
Odjednom mu se učinila poput djeteta uz čiju postelju on sjedi, djeteta koje su okrutno mučili u školi i koje je došlo kući u suzama i s temperaturom.
Osmjehujući se hrabro, sklanjajući povez i pokazujući mu sjaj njegovih očiju u svojoj glavi, rekla je: „Nastojim to.”
„Ali teško je.”
„Ponekad je teško, dragi, moram priznati. S novinama, zahvaljujući tebi, mogu izaći na kraj. Bio bi ponosan na mene.”
Svršetku njezine rečenice šutke je pridodao riječ „tata”. Znao je njezinog tatu i to kako je nju i njezine sestre držao na uzdi. Prvo nasilnički otac, a onda nasilnički patrijarhalni muž. Zuckerman je za svoje roditelje mogao tvrditi da su najposlušniji kćerka i sin na svijetu.
„Oh, trebao bi me čuti, Nathan. Uljudna sam, naravno, ali ih sasiječem točno kako si mi rekao. Ali kod ljudi s kojima se družim stvar je drukčija. Ljudi mi vele - i to izravno, bez razmišljanja - ‛Nisam znala da si bila tako luda, Selma.’ Kažem im da nisam takva. Kažem im ono što si mi rekao: da je ovo priča, da je ona lik iz knjige. Na to vele: ‛Zašto piše takvu knjigu ako nije istinita?’ A onda, stvarno, što im mogu reći - da povjeruju?”
„Šuti, mama. Ne reci ništa.”
„Ali ne možeš, Nathan. Ako ništa ne kažeš, nije u redu. Tada su sigurni da imaju pravo.”
„Onda im reci da je tvoj mali luđak. Reci im da nisi odgovorna za stvari koje mu padnu na pamet. Reci im da si sretna što ne izmišlja još gore stvari. To nije daleko od istine. Mama, ti znaš da si ti ti, a ne gospođa Carnovsky, i ja znam da si ti ti, a ne gospođa Carnovsky. Ti i ja znamo da je prije trideset godina bio gotovo raj.”
„Oh, dragi, je li to istina?”
„Apsolutno.”
„Ali tako ne piše u knjizi. Hoću reći, nije to ono što ljudi koji je čitaju misle. Oni tako misle čak iako je ne čitaju.”
„Oko toga što ljudi misle ništa se ne može učiniti, osim da se na to što je moguće manje obaziremo.”
„Na bazenu, kad mene ondje nema, vele da nećeš imati ništa sa mnom. Možeš li to vjerovati? To kažu Essie. Neki od njih kažu da nećeš imati ništa sa mnom, neki da ja neću imati ništa s tobom, a drugi pak vele da mi je pala sjekira u med zbog silnog novca koji mi šalješ. Trebala bih, dobrotom svog sina milijunaša, imati cadillac. Što ti o tome misliš? Essie im kaže da ja ne znam niti voziti, ali to im ne smeta. Cadillac ima vozača crnca.”
„Zatim će reći da ti je on ljubavnik.”
„Ne bih se čudila da to već govore. Govore svašta. Svakoga dana čujem drugu priču. Neke čak ne bih niti ponovila. Hvala Bogu što je tvoj otac nesposoban da ih čuje.”
„Možda ti Essie ne bi trebala prenositi sve sto ljudi govore. Ako želiš, reći ću joj to.”
„O tvojoj se knjizi vodila diskusija i u našem Židovskom centru.”
„Da?”
„Dragi, Essie veli da je to glavna tema diskusije na svakom židovskom vjenčanju, bar mitzvahu, društvenom skupu, sestrinskom sastanku i završnom ručku u Americi. Ne znam pojedinosti o ostalima, ali u našem centru razgovor je završio na tebi. Essie i gospodin Metz otišli su onamo. Ja sam smatrala da je bolje da ne prisustvujem, nego da gledam svoje poslove kod kuće. Neki Posner održao je predavanje. Zatim je uslijedila diskusija. Poznaš li ga, Nathan? Essie kaže da je momak tvojih godina.”
„Ne poznajem, ne.”
„Kasnije je ustala Essie i saopćila mu što ona misli. Znaš kakva je Essie kad se raspali. Cijelog je života izluđivala tvoga tatu, ali je tvoj najveći zagovornik. Naravno, nikad u životu nije pročitala nijednu knjigu, ali zbog toga Essie neće ustuknuti. Veli da si ti baš kao i ona, te da si bio nepristupačan kad si pisao ono o njoj i oporuci Meeme Chaye. Ti rekneš što ti je na pameti, i nije te briga za sve ostale.”
„Takvi smo ti Essie i ja, mama.”
Nasmiješila se. „Uvijek se šališ.” Da li joj je od te šale laknulo, drugo je pitanje. „Nathan, prošlog je tjedna u posjet gospodinu Metzu došla njegova kći i postupila je stvarno divno. Ona je učiteljica u Philadelphiji, lijepa kao slika. Na najdivniji me način povela u stranu da mi rekne kako ne trebam slušati što ljudi govore o toj osjetljivoj temi te da ona i njezin muž misle da je knjiga divno napisana. Rekla mi je da si ti jedan od najznačajnijih živih pisaca, ne samo u Americi, nego i u cijelom svijetu. Što misliš o tome?”
„Vrlo lijepo.”
„Oh, ljubim te, dragi moj. Ti si moj dragi dečko i u svemu što radiš imaš pravo. Samo da je tati toliko dobro da može uživati u svoj toj tvojoj slavi.”
„Mogla bi ga možda donekle i ražalostiti, znaš.”
„Uvijek te je branio, uvijek.”
„U tom slučaju, ne bi mu bilo lako.”
„Ali on te branio.”
„Dobro.”
„Kad si počinjao, bio je nesretan zbog nekih stvari koje si napisao - zbog toga što si upleo bratića Sidneyja i njegove prijatelje. Nije bio na to navikao, pa je pravio pogreške. Nikad mu se to ne bih usudila reći, jer bi mi odrubio glavu, ali tebi mogu reći: tvoj je otac bio stvaralac, imao je životni cilj, zbog čega su ga svi voljeli i poštovali, ali ponekad, ja to znam, u svom uzbuđenju da napravi dobro, zabunom bi napravio štogod loše. Ali, shvatio ti to ili ne, ti si ga naveo da razumije. To je istina - iza tvojih leđa ponavljao je one iste riječi koje si ti upotrijebio, mada si ga ponekad i uzrujao i mada se s tobom posvadio. To je bila tek neka navika. Zato što ti je otac. Ali prema drugim ljudima stajao je iza tebe poput zida sve dok se nije razbolio.” Čuo je da joj glas ponovno slabi. „Naravno, ti i ja znamo da je, kad je jednom dopao invalidskih kolica, na nesreću, postao druga osoba.”
„Što je, mama?”
„Sve se odjednom skupilo.”
„Misliš na Lauru?” Napokon joj je bio rekao - više tjedana nakon što je odselio iz Bank Streeta - da on i Laura više nisu zajedno. Pričekao je da se oporavi od neposrednog šoka što joj je muž otišao u lječilište iz kojeg se više nikad neće vratiti da žive zajedno. Jedno po jedno, mislio je tada, premda je, kako se pokazalo, za nju to ipak bilo sve odjednom. Naravno, bilo bi sasvim isto kad bi njegov otac i bio u stanju da primi novost; svi, uključivši i Lauru, složili su se da se njemu ne treba reći, jer je prije, svaki put kad bi Zuckerman ostavio ženu, njegov otac utonuo u mračne misli, patio i tugovao, da bi zatim, posve potišten, usred noći dohvatio telefon da se „jadnoj djevojci” ispriča umjesto svog sina. Zbog tih je poziva bilo scena, scena koje su nadmašivale i najgore ispade dječačkog puberteta.
„Siguran si da je kod nje sve u redu?” - upitala je majka.
„Dobro je. Ima svoj posao. Ne trebaš brinuti zbog Laure.”
„I ti ćeš se rastati, Nathan? Ponovno?”
„Mama, zbog svih mi je žao što stvaram ovako lošu bračnu reputaciju. Kad sam potišten, i ja sam sebi zamjeram što nisam idealan pripadnik svoga spola. Ali jednostavno nemam sklonosti da se vežem, da se osjećajno priklonim jednoj ženi za cijeli život. Gubim zanimanje i moram otići. Možda sam sklon mijenjanju partnera - jedna divna nova žena svakih pet godina. Pokušaj to tako shvatiti. Znaš, sve su one divne, lijepe, odane djevojke. To mi se mora priznati. U kuću ne dovodim ništa osim najljepšega.”
„Ali, nikad nisam rekla da si na zlu glasu - oh, dragi, nisam nikada, nikada, nikada, baš nikada. Ti si mi sin, i što god odlučiš, pravo je. Kako god živio, pravo je. Sve dotle dok znaš što radiš.”
„Znam.”
„I dotle dok znaš da je to pravo.”
„Pravo je.”
„Onda stojim iza tebe. Od samog smo početka stajali iza tebe. Kao što tata uvijek kaže: ‛Čemu obitelj, ako se ne drži zajedno?’”
Suvišno je i reći da on nije bio najpozvanija osoba da to pita.

Dragi gospodine Zuckerman,
Prvu erotsku knjigu pročitala sam prije sedam godina, kao trinaestogodišnjakinja. Tada je došlo do prijekida u seksualnom (i emocionalno stimulativnom) čitanju, jer sam živjela punim životom (sedam godina s istim kurcem). Kad je to prošle zime završilo, vratila sam se knjigama da zaboravim, da se podsjetim, da pobjegnem. Neko je vrijeme bilo teško, pa sam vašu knjigu čitala da me nasmije. A sada se osjećam kao da sam zaljubljena. No, možda ne baš zaljubljena, ali nešto jednako intenzivno. Gospodine Zuckerman (bih li vas smjela zvati Nathan?), za mene ste vi nedvojbeno najinteresantniji emocionalno - jednako kao što ste i izvrstan put za poboljšanje moga rječnika. Nazovite me ludom (prijatelji me zovu Luda Julia), nazovite me literarnim fanatikom, ali vi istinski uspijevate. Terapeutični ste kao i moj psihijatar - uzima samo osam dolara i devedeset pet centi po seansi. U ovo vrijeme, kad većina onoga što ljudi međusobno razmjenjuju nije ništa više doli jad, krivnja, mržnja i slično, htjela sam izraziti svoju zahvalnost, uvažavanje i ljubav prema vama, prema vašoj sjajnoj duhovitosti, vašem divnom umu i svemu što predstavljate.
A da, i još onaj posljednji motiv zbog kojeg vam pišem. Biste li razmislili o nečem impulzivnom - o tome da odete sa mnom u Evropu, recimo za vrijeme semestralnih praznika? Donekle poznam Švicarsku (imam tajni račun u najvećoj švicarskoj banci) i jako bih vas voljela oduševiti nekim od najnadrealističkijih i najdirljivijih iskustava koja se mogu doživjeti u toj zemlji. Možemo obići kuću u kojoj je Thomas Mann proveo posljednje dane. Njegova udovica i sin još ondje žive, u gradu koji se zove Kilchberg, u ciriškom kantonu. Možemo posjetiti glasovite tvornice čokolade, solidne švicarske novčarske zavode, planine, jezera, slap pokraj kojeg se Sherlock Holmes sastao sa svojom sudbinom - treba li da nastavljam?
Ne tako luda Julia

Br. raučna 776043



Draga Julia,
Ni ja nisam tako lud, pa ću na vaš poziv morati reći ne. Siguran sam da ste posve bezazlena osoba, ali vremena su čudna - u Americi, ako ne u Švicarskoj. Želio bih da mogu biti ljubezniji, jer ste vi sami djelovali ljubezno i srdačno - nestašno i bogato da niti ne spominjem. No, bojim se da ćete u tvornice čokolade morati otići bez mene.
vaš

Nathan Zuckerman

Bankovni kredit

4863589



Dragi Nathan,
Tako mi je bilo žao otići a da se s tobom ne oprostim. Usud konje mijenja, jahača nose dalje.


Ali ovo je bilo pravo pismo, pismo od nekoga koga pozna. Potpisano sa „C”. U košu je pronašao omotnicu. List je otpravljen prije nekoliko dana iz Havane.


Dragi Nathan,
Tako mi je bilo žao otići a da se s tobom ne oprostim. Usud konje mijenja, jahača nose dalje. I tako sam ja ovdje. Mary je oduvijek željela da se upoznamo, a ja ću uvijek osjećati da je moj život obogaćen trenutkom - ma koliko kratkim - što sam te upoznala.
Nejasne uspomene, ništa doli uspomene.
C.



„Nejasne uspomene, ništa doli uspomene” bio je Yeats. „Usud konje mijenja” bio je Byron. Inače, pomislio je nemilosrdno, izgleda da je to poslovno pismo. Čak i ono intimno „C”, koje stoji umjesto Caesare O’Shea, vlasnice najnježnijeg, najzamamnijeg pjevušenja s filmskog platna, nastupa čeznutljivog i toliko tužnog i zavodničkog da je odgovarajući slogan Warner Brothersa za komercijalni hit glasio ovako: „Sva tuga njezina soja i onda još one predivne cice”. Prije dva tjedna Caesara je iz svog doma u Connemari stigla u New York, i Zuckermana je telefonski pozvao njezin agent da bude njezin pratilac na jednoj večeri. Nov plijen Carnovskog. Tražila je baš njega.
„Poznat ćeš većinu ljudi”, rekao je André.
„A Caesaru bi trebalo upoznati”, rekla mu je Mary. „Već je vrijeme.”
„Zašto?” - upitao je Zuckerman.
„Oh, Nathan”, rekla je Mary, „ne mršti se zato što je ona za krdo simbol seksa. Za krdo si to i ti, ako nisi čuo.”
„Nemoj da te zastraši njezina ljepota”, rekao je André. „Ili štampa. Svima postane neugodno ili se preplaše, a ona nije osoba koje bi se trebalo plašiti. Vrlo je skromna, ljubezna i inteligentna žena. Kad je u Irskoj, sama kuha, posluje po vrtu, a navečer sjedi uz vatru i čita. U New Yorku se zadovoljava šetnjom po parku ili jednostavno ide u kino.”
„I grozne je sreće s muškarcima”, rekla je Mary, „muškarcima koje bih ja rado pobila, stvarno. Slušaj što mislim o tebi i ženama, Nathan, jer si ti jednako loš kao i ona. Promatrala sam kako si se tri puta loše oženio. Oženio si se onom eteričnom vilinskom plesačicom koju si mogao smrviti jednim prstom, bio si s onom neurotičnom curom iz visokog društva, onom koja je iznevjeravala svoju klasu, a, koliko ja mogu reći, ova posljednja u stvari je bila ovjerovljena javna svetica. Iskreno, kako si odabrao tu časnu majku, nikad mi neće biti jasno. No onda i u tebi postoji mala časna majka, je li tako? Ili je to možda dio pogodbe. Držati Čifuta u šahu. Veći nežidov od puritanskih otaca.”
„Pravo u srce moje tajne. Mary se ne može prevariti.”
„Ne mislim da ti sebe varaš. Zaboga, odustani već jednom od tog odvratnog intelektualnog gađenja nad posrnulim ljudima koji se zabavljaju. Kakvog to ima smisla nakon one knjige? Sav onaj profesorski drek bacio si točno onamo gdje mu je mjesto - sada uživaj život stvarnog čovjeka. I to ovaj put s ovjerovljenom ženom. Zar ti stvarno ne znaš što dobivaš s Caesarom O’Shea? Osim najljepšeg bića koje je stvoreno? Dostojanstvo, Nathan. Srčanost. Snagu. Poeziju. Bože moj, ta ti dobivaš samo srce Irske!”
„Mary, i ja čitam filmske časopise. Prema njima, njezin je djed kopao treset da zagrije kolibicu Marije Magdalene. Iz svega toga može se izroditi samo blamaža.”
„Nathan”, rekao je André, „obećavam ti da će biti jednako nesigurna u sebe kao što si i ti.”
„A tko nije”, odgovorio je Zuckerman, „osim Mary i Muhameda Alija.”
„Želi reći”, kazala je Mary, „da uz nju možeš biti onakav kakav jesi.”
„A kakav sam to?”
„Snaći ćeš se već nekako”, uvjerio ga je André.


Odjeća joj je bila spektakularna kompozicija vela žarkih boja, obojenih drvenih kuglica i kakaduova perja; kosa u velikoj crnoj pletenici padala joj je niz pleća, a oči su bile njezine oči. Kad je za večerom uzimala pjenastu riblju kremu, palo joj je malo kreme na pod, što mu je olakšalo da pogleda ravno u njezine proslavljene irske oči i izrekne nešto što ima smisla. Olakšalo sve dok nije spoznao da je možda upravo stoga ono i palo. Svaki put kad bi se okrenuo na njezinu stranu, naišao bi na lice iz filmova.
Tek nakon večere, kad su se mogli odvojiti od drugih gostiju i arogantne intimnosti posjetnica koje je dijelio svega nekoliko centimetara, mogli su porazgovarati prisnije. Potrajalo je to samo pet minuta, ali ni s jedne strane nije nedostajalo gorljivosti. Oboje je pročitalo Ellmannovu biografiju Joycea, a zbog glasa koji bije tu knjigu nikad se nikom nisu usuđivali priznati svoje duboko divljenje prema njoj; po prigušenim tonovima moglo bi se zaključiti da je to kriminalni čin. Zuckerman je otkrio da se jednom sreo s profesorom Ellmannom još tamo na Yaleu. Sreli su se zapravo na nekoj literarnoj proslavi u New Yorku, gdje su i jedan i drugi primili nagrade, ali nije želio da ispadne kao da pokušava impresionirati Caesaru, a posebno nije želio da se vidi koliko se zapravo napreže da je impresionira.
Susret s Ellmannom mu je upalio. Ne bi bolje uspio ni da se radilo o Joyceu glavom. Zuckermanove sljepoočnice ovlažile su se od znoja, a Caesara je obje ruke čvrsto privukla prsima. Tada ju je upitao bi li je kasnije mogao otpratiti kući. Šapnula je da, dva puta, nejasno, a onda u svojim koprenama odjedrila preko prostorije - nije željela da ispadne kao da zapostavlja sve ostale goste, koje je bila potpuno zapostavila. Tako se izrazila.
Nesigurna u sebe? To bi se moglo valjano osporiti.
Na ulici, dok je Zuckerman mahao da dozove taksi, udaljen cijeli blok, zaustavila se jedna limuzina. „Hoćete li me u ovome povesti kući?” - upitala je Caesara.
Sklupčavši se pokraj njega na stražnjem sjedalu, objasnila mu je da iz Irske može zvati danju ili noću, Mary je spremna da je ohrabri i rekne joj koga da mrzi i kudi. On je rekao da tu istu uslugu ima u New Yorku. Ispričala mu je što su sve Schevitzovi učinili za njezino troje djece, a on joj je ispričao kako se, nakon što je gotovo umro od perforacije slijepog crijeva, oporavljao u njihovom pansionu u Southamptonu. Znao je da ovo ispada kao da je gotovo podlegao ranama zadobivenim dok se uz bok Byronu borio za grčku nezavisnost, ali kad se s Caesarom O’Shea razgovara na baršunastom stražnjem sjedalu mračne limuzine izražavaš se poput Caesare O’Shea na baršunastom stražnjem sjedalu mračne limuzine. Upala slijepog crijeva kao strastvena, poetska drama. Čuo je od sama sebe da je užasno osjetljiv na „kut svjetla” na plaži u Southamptonu za svojih rekonvalescentnih jutarnjih šetnji. Sve dalje i dalje o kutu svjetla, sve dok se, prema jednom članku u novinama od toga dana, stanovit prizor iz njegove knjige smatrao odlučujućim za pedeset postotno povećanje prodaje crnog svilenog rublja u elegantnim njujorškim robnim kućama.
Snaći ćeš se već nekako, rekao je André. I evo ga: kut svjetla i moja operacija.
Upitao ju je po kome je dobila ime. Tko je bila Caesara Prva?
Najpodatnijim zamislivim glasom rekla mu je: „...po jednoj Hebrejki, Noinoj nećakinji. Pred općim potopom potražila je utočište u Irskoj. Moji su”, rekla je, digavši bijelu ruku do bijela vrata, „bili prvi koji su ondje pokopani. Prvi od irskih duhova.”
„Vjerujete u duhove?” A zašto ne? Što bolje da je pita? Kako će Pokret za okončanje rata odgovoriti na Nixonovo miniranje hajfonške luke? Zar o tome nisi i previše razgovarao s Laurom? Samo je pogledaj.
„Recimo da duhovi vjeruju u mene”, odgovorila je.
„Mogu shvatiti i zašto”, rekao je Zuckerman. A zašto ne? Zabava je zabava. Život pravog čovjeka.
No svejedno, nije je niti pokušao zagrliti, ni onda dok se djevojački sklupčala na stražnjem sjedalu kljukajući ga svojim nježnim, bezazlenim, hipnotičkim umiljavanjem, ni onda kad je otmjeno stajala ispred njega u veži Pierrea, žena gotovo njegove visine, s crnom gustom pletenicom i teškim zlatnim naušnicama, odjećom od vela, kuglica i perja, koja u svemu izgleda poput poganske božice kojoj se prinose žrtve u nekom njezinom filmu koji je gledao još za studija. Možda bi je i bio privio k sebi da nije, ulazeći u automobil, na sjedalu do vozača opazio primjerak Carnovskog. Brkati mladić mora da ga je čitao da prikrati vrijeme dok je gospođica O’Shea na večeri. Moderni Smilin’ Jack s naočalama za sunce u potpunoj livreji, nosa zabodena u Zuckermanovu knjigu. Ne, nije bio voljan igrati vlastitog izgladnjelog junaka da zabavi svoje obožavatelje.
Pod svjetlima hotelskog trijema, dok ga je iz auta postrance motrio Smilin’ Jack, odlučio se za rukovanje. Ne smije kod vozača izazvati zabunu u pogledu hipotetične prirode beletristike. Važno je da to bude jasno za njihove seminare tamo u garaži.
Zuckerman se osjećao točno onakvom intelektualnom budalom kakvom ga je Mary bila ocrtala. „Nakon svega što ste prošli”, čuo je sebe kako govori Caesari, „mora da ste pomalo sumnjičavi prema muškarcima.”
Slobodnom je rukom povukla svoj svileni šal do grla. „Naprotiv”, uvjeravala ga je, „divim se muškarcima. Da sam barem mogla biti muško.”
„Malo mi se vjerojatnom čini ta želja kad je čujem od vas.”
„Da sam muško, mogla sam zaštititi svoju majku. Mogla sam je braniti od svoga oca. Pio je viski i tukao ju je.”
Na ovo je Zuckerman kao odgovor mogao smisliti samo: „Laku noć, Caesara.” Lagano ju je poljubio. Oklijevajući, da vidi to lice koje se podizalo prema njegovome. Kao da ljubi reklamni pano.
Promatrao je kako nestaje u hotel. Da barem jest Carnovsky. Ovako, otići će kući i sve baciti na papir. Umjesto da ima Caesaru, imat će svoje bilješke.
„Slušajte” - viknuo je, pohrlivši za njom u predvorje.
Okrenula se i nasmiješila. „Pomislila sam da žurite na sastanak s profesorom Ellmannom.”
„Imam prijedlog. Hajde da odustanemo od blezgarija što više možemo i da popijemo nešto prije spavanja.”
„I jedno i drugo bilo bi zgodno.”
„Kamo ćemo?”
„Zašto ne onamo kamo odlaze svi pisci?”
„U njujoršku javnu knjižnicu? U ovo doba?”
Sada mu je bila blizu, držala ga je pod ruku; išli su natrag prema vratima gdje je automobil još čekao. Vozač je o Zuckermanu znao više od samog Zuckermana. Ili pak o privlačnosti gospođice O’Shea.
„Ne”, rekla je, „lokal na 2. aveniji koji svi oni toliko vole.”
„Elaini? O, možda ja nisam najpogodnija osoba da vas odvedem Elaini. Kad sam ondje bio sa svojom ženom” - jednom je izveo Lauru na večeru da vidi kako je tamo - „posjeli su nas tako blizu toaletu da samo što nismo dobili koncesiju za prodaju papirnatih ručnika. Bit će bolje da odete sa Salingerom kad dođe u grad.”
„Salingera se ne može vidjeti nigdje osim u El Moroccou.”
Ulaznu su vežu ispunili parovi koji su čekali da uđu, gosti su se četiri reda tiskali oko bara očekujući stol, no ovaj put je šef sale posjeo Zuckermanovo društvu uz ceremonijalno širenje ruku tako daleko od toaleta da bi Zuckerman, ustreba li mu u hitnji, bio u jako neugodnom položaju.
„Zvijezda vam se digla”, šapnula je Caesara.
Svi su je gledali, a ona se pretvarala kao da još govore nasamo u autu. „Ljudi u repu na ulici. Čovjek bi pomislio da je ovo neki desadovski bordel”, kazala je, „a ne jednostavno mjesto gdje se čeprka po blatu. Oh, kako su mi mrski ovakvi lokali.”
„Stvarno? Pa zašto smo onda došli?”
„Mislila sam da bi bilo zanimljivo promatrati kako je i vama mrsko.”
„Da mi je ovo mrsko? Za mene je ovo krasan izlazak.”
„Vidim to po stiskanju čeljusti.”
„Kad ovako sjedim s vama”, rekao je Zuckerman, „mogu osjetiti kako mi se lice zapravo zamućuje. Osjećam se poput nefokusiranog prometnog znaka na novinskoj fotografiji direktnog sudara. Događa li se to svuda kamo izlazite?”
„Ne. Ne kad pada kiša u Connemari.”
Premda još nisu ništa naručili, stigao je konobar sa šampanjcem od nasmiješenog gospodina za stolom u kutu.
„Za vas?” - upitao je Zuckerman Caesaru. „Ili za mene?” U međuvremenu se napola podigao sa stolca da zahvali na darežljivosti.
„Ipak”, rekla je Caesara, „bit će bolje da odete onamo - mogu se naljutiti na vas ako to ne učinite.”
Zuckerman je prošao između stolova da se porukuje s veselim krupnim muškarcem, jako preplanulim, koji mu je jako preplanulu ženu koja je bila s njim predstavio kao svoju suprugu.
„Ljubezno od vas”, rekao je Zuckerman.
Bilo mi je zadovoljstvo. Htio sam vam samo dati na znanje kakav ste divan posao napravili s gospođicom O’Shea.”
„Hvala vam.”
„Ona se treba samo pojaviti u toj haljini, i dobiva mjesto kao na dlanu. Divno izgleda. Još se drži. Tragična carica seksa. Nakon toliko vremena. Divan ste posao obavili s njom.”
„Za koga?” - upitala je Caesara kad se Zuckerman vratio.
„Za vas.”
„O čemu ste razgovarali.”
„O sjajnom poslu koji sam napravio s vama. Ja sam ili vaš frizer, ili vaš agent.”
Konobar je otčepio šampanjac pa su podigli čaše prema stolu u kutu. „A sad mi, Nathan, reci, koje su tu druge slavne osobe, osim tebe? Tko je ona slavna osoba?”
Znao je da zna - cijeli ga svijet zna - ali ovo je moglo pokrenuti dobro raspoloženje. Zato su i bili ovdje, a ne u javnoj knjižnici.
„To je”, rekao je, „romanopisac. Razbijač iz elite.”
„A čovjek koji pije s njim?”
„Tvrdi novinar nježna srca. Romanopiščev odani sekundant, O’Platitudo.”
„Ah, znala sam ja”, zapjevušila je Caesara, „znala da je Zuckerman i više od uglađena ponašanja i čistih cipela. Nastavi.”
„Ono je auteur, intelektualac slaboumnik. Bezazlena djevojka je njegova glavna glumica, slaboumnica intelektualaca. Ono je izdavač, nežidovski Židov, a čovjek koji te guta pogledom je gradonačelnik New Yorka, židovski nežidov.”
„A bit će najbolje da ti kažem”, rekla je Caesara, „ako napravi scenu, čovjek za stolom iza tebe, onaj koji te kradomice gleda, otac je mog posljednjeg djeteta.”
„Stvarno?”
„Poznajem ga po grčenju vlastitog želuca.”
„Zašto? Kako gleda tebe?”
„Ne gleda me. Neće. Bila sam njegova ‛ženska’. Prepustila sam mu se, i on mi to nikad neće oprostiti. On nije samo čudovište nego i veliki moralist. Sin svetačke seljačke matere koja ne može dovoljno zahvaliti Isusu za sve svoje patnje. Začela sam s njim dijete i odbila mu dopustiti da ga prizna za svoje. Pred rađaonicom je čekao sa svojim odvjetnikom. Imao je papire kojima se zahtijeva da dijete nosi časno ime njegove obitelji. Radije bih ga bila ugušila u kolijevci. Morali su pozvati policajce da ga natjeraju da prestane vikati i da ga izbace. Sve je to u Los Angeles Timesu.”
„Nisam ga prepoznao s tim tamnim naočalama i u bankarskom odijelu. Latinska životna snaga.”
Ispravila ga je. „Latinsko govno. Latinski nastrani luđak i lažac.”
„Kako si se s njime spetljala?”
„Kako se spetljam s nastranim luđacima i lašcima? U filmovima radim s muškarčinama, eto kako. Osamljena na terenskom snimanju, u kakvom sablasnom hotelu, na nekom čudnom mjestu gdje ne poznam jezik - u ovom slučaju s moga je prozora pucao pogled na dvije kante za smeće i tri štakora koja se onuda šunjaju. Zatim počnu kiše te danima iščekuješ telefonske pozive, pa ako te muškarčina želi šarmirati i pobrinuti se da ti bude ugodno, a ti opet ne želiš šesnaest sati provoditi u svojoj sobi čitajući, i ako želiš da netko s tobom večera u tom sablasnom provincijskom hotelu...”
„Mogla si se otarasiti djeteta.”
„Mogla sam. Mogla sam se dosad otarasiti troje djece. Ali nisam odgojena da se na taj način lišavam djece. Odgojena sam da budem majka. Ili to, ili opatica. Irske djevojke se ne odgajaju za tako nešto.”
„Svijetu se čini da ti dobro ide.”
„Tako je i s tobom. Slava je vrlo sirova stvar, Nathan. Moraš imati više drskosti od mene da je strgneš. Za to moraš biti jedan od sjajnih nastranih luđaka.”
„Nikad nisi željela vidjeti svoje lice na svim tim posterima?”
„Kad sam imala dvadeset godina, jesam. Ne možeš zamisliti sve ono zadovoljstvo kad sam se kao dvadesetogodišnjakinja samo gledala u zrcalu. Znala sam se promatrati i razmišljati kako nije moguće da netko ima tako savršeno lice.”
„A sada?”
„Pomalo sam umorna od svoga lica. Pomalo sam umorna od onoga što ono, po svoj prilici, znači muškarcima.”
„A što to?”
„Pa, navodi ih da sa mnom razgovaraju ovako, zar ne? Prema meni se odnose kao prema nekoj svetinji. Svi me se boje i prstom dodirnuti. Vjerojatno i autor Carnovskog.”
„Ali mora da ima i onih koji ne mogu dočekati da te dodirnu prstom upravo zato što si svetinja.”
„Točno. A moja djeca su njihovi potomci. Prvo spavaju s tvojom slikom, a onda kad su se izdovoljili spavaju s tobom našminkanom i kostimiranom. Čim im pukne pred očima da onaj tvoj ‛ti’ nije onaj ‛ti’ što ga svijet zna, jadni se momci grdno razočaraju. Razumijem ih. Koliko te često mogu proći srsi od uzbuđenja što razdjevičuješ klečeću devetnaestogodišnju novakinju iz onog prvog ganutljivog filma, kad ona ima trideset i pet godina i troje djece? Oh, stvar je u tome što ja zapravo više nisam dovoljno djetinjasta. Bilo je to uzbudljivo s petnaest godina, ali sad u tome više ne vidim mnogo smisla. Vidiš li ti? Možda sam doprla do kraja svoje divne budućnosti. Čak više niti ne uživam u zamjećivanju besmislica vrijednih prezira. Dolazak ovamo bio je loša ideja. Moja loša ideja. Trebali bismo otići. Ako tebi nije previše zabavno.”
„Oh, već sam se ovdje dovoljno oduševio.”
„Trebala bih pozdraviti djetetova oca. Prije nego što odemo. Zar ne?”
„Ne znam kako je s takvim stvarima.”
„Misliš li da svi prisutni čekaju da vide hoću li to moći učiniti?”
„Držim da bi tako nešto neki od njih mogli iščekivati.”
Samopouzdanje koje mu se kod Schevitzovih činilo tako blještavim, samo što nije iščezlo; sada je izgledala manje sigurnom u sebe od mladih manekenki koje su vani na pločniku sa svojim momcima čekale da uđu i da ih načas pogledaju takvi kao što je Caesara O’Shea. Pa ipak se digla i prešla preko restorana da se pozdravi s ocem svoga djeteta, dok je Zuckerman ostao otraga i gucnuo šampanjac namijenjeni njezinom frizeru. Divio se njezinom hodu. Pod zadivljenim pogledima svih ovih zvjezdoznanaca, hod je bio istinsko dramsko dostignuće. Divio se cijeloj slasnoj mješavini besramnosti i uzbuđenosti: samopodrugljivom umiljavanju, duboko ukorijenjenoj taštini, staloženoj mržnji, nestašnosti, borbenosti, bezobzirnosti, mudrosti. I neumoljivoj ljepoti. I šarmu. I očima. Da, dovoljno da muškarca uzbude i doživotno odvuku od njegova rada.
Kad su izlazili, upitao je: „Kakav je bio?”
„Vrlo hladan. Vrlo suzdržan. Vrlo uljudan. Pribjegava podmukloj pristojnosti. On može biti samo takav, ili pak okrutan. Uz to, nije tu samo nova mlada ljubavnica s kojom je trenutačno; tu je i Jessica, naša sveta djeva redklifskog koledža. Kći prve sretne mazohistice koja je napravila film u njegovu naručju. Nevino dijete ne bi trebalo već saznati kakva je izopačena, odvratna, mušičava kreatura njegov otac.”
Kad su se vratili u limuzinu, ponosno se uspravila u svojim žarko obojenim velovima i zagledala se kroz prozor.
„Kako si ušla u sve ovo?” - upitao ju je za vrijeme vožnje. „Ako si odgajana da budeš opatica ili majka.”
„Što znači ‛sve ovo’?” - rekla je oštro. „Showbusiness? Mazohizam? Kurvarluk? Kako sam ušla u sve ovo? Govoriš kao muškarac koji je u krevetu s droljom.”
„Još jedna izopačena, odvratna, mušičava kreatura.”
„Oh, Nathan, oprosti.” Stisnula ga je za nadlakticu i držala je kao da su cijeli život zajedno. „U sve sam ovo ušla nevino, kao što bi ušla svaka druga djevojka. Glumeći Anu Frank u kazalištu Gate. Imala sam devetnaest godina. Rasplakala sam pola Dublina.”
„Nisam to znao”, rekao je Zuckerman.
Vratili su se u „Pierre”. „Bi li htio gore? O, naravno da bi”, rekla je Caesara. Bez lažne skromnosti o svojim čarima, ali, s druge strane, i bez kočoperenja: što jest, jest. Slijedio ju je u predvorje, a lice mu se ponovno zamućivalo, jer je njezino lice privlačilo poglede ljudi koji su odlazili iz hotela. Razmišljao je o Caesari koja kao devetnaestogodišnjakinja počinje kao čarobna Ana Frank, te o fotografijama filmskih zvijezda poput čarobne Caesare koje je Ana Frank pribola uz svoj tavanski krevet. Da je Ana Frank trebala doći k njemu u ovom ruhu. Da ju je trebao upoznati u kući svoga agenta, u odjeći od koprena, kuglica i kakaduova perja. Da ju je trebao izvesti do Elaine da zijaju u nju. Da ga je ona trebala pozvati u svoj luksuzni apartman na vrhu nebodera. Da, pomislio je, život ima svoje vlastite neozbiljne ideje o tome kako da rukuje tako ozbiljnim momcima kao što je Zuckerman. Treba samo pričekati, i on će te naučiti sve što trebaš znati o umjetnosti sprdnje.
Prvo što je vidio u njezinoj sobi bila je hrpa novih novcatih knjiga na psihi: tri su bile njegove - broširani primjerci Više naobrazbe, Pomiješanih osjećaja i Obratnih namjera. Pokraj cvijeća bila je vaza s dvadesetak žutih ruža. Pitao se tko ih je poslao, pa kad je odložila šal i udaljila se u kupaonicu, navirio se nad psihu i pročitao karticu. „Mojoj irskoj ruži. Ljubavi, ljubavi, ljubavi... F.” Kad se vratila u sobu, sjedio je u visoku naslonjaču s kojeg se preko parka pružao pogled na nebodere Central Park Westa i prelistavao knjigu koja je ležala otvorena na stolu pokraj naslonjača. Bio je to Soren Kierkegaard, baš on. Knjiga se zvala Kriza u životu glumice.
„Pa kakva je kriza u životu glumice?” - upitao je.
Napravila je žalosno lice i stropoštala se na divan nasuprot njemu. „Starenje.”
„Prema Kierkegaardu, ili prema tebi?”
„Prema nama oboma.” Pružila je ruku pa joj je predao knjigu. Prolistala ju je da pronađe pravu stranicu. „’Kada’”, pročitala je, „’joj’ - glumici - ’je tek trideset godina već je u biti passe.’”
„Možda u Danskoj, 1850. godine. Da sam na tvom mjestu, ne bih to uzimao k srcu. Zašto to čitaš?”
Pitao se je li i knjiga stigla od „F.” zajedno s ružama.
„Zašto ne bih čitala?” - upitala je Caesara.
„Nema razloga. Držim da bi je svatko trebao čitati. Što si još potcrtala?”
„Što svatko potcrtava”, kazala je. „Sve što veli ’ja’.”
„Mogu li pogledati?” Nagnuo se da ponovno uzme knjige.
„Jesi li za piće?” - rekla je Caesara.
„Ne, hvala. Volio bih pogledati knjigu.”
„Možeš odavde preko parka gledati tamo gore gdje živi Mike Nichols. Tamo mu je apartman, gdje su ona svjetla. Znaš li ga?”
„Caesara, Mikea Nicholsa zna svatko”, rekao je Zuckerman. „To što znaš Mikea Nicholsa, u ovom gradu ne znači ništa. Hajde, daj da pogledamo knjigu. Nikad za nju nisam čuo.”
„Zezaš me”, rekla je. „Zato što sam stavila Kierkegaarda da te impresioniram. Ali i tvoje sam knjige stavila da te impresioniram.”
„Hajde da vidim što te toliko impresionira.”
Napokon mu ju je vratila. „E pa, ja hoću piće”, kazala je, ustala i natočila si malo vina iz otvorene boce blizu cvijeća. Lafite-Rothschild - također od F.? „Trebala sam znati da ćeš me ocjenjivati.”
„’I ona’”, čitao je Zuckerman naglas, „’koja je kao žena osjetljiva na svoje ime - koliko je samo žena osjetljiva - ona zna da je njeno ime na svačijim usnama, čak i kad si brišu usta rupčićima!’ Znaš li to?”
„Znam; ne trebam ni spominjati da znam i stvari koje su još manje čarobne od ovih.”
„Svejedno ih reci.”
„Nema potrebe. Osim da to nije ono što je moja mati imala na umu kad me iz Dublina s mojim ovratnikom à la Peter Pan odvela na audiciju za stipendiju na Kraljevskoj kazališnoj akademiji.”
Zazvonio je telefon, no nije se obazirala. F.? Ili G.? Ili H.?
„’Zna da je predmet svačijeg divljenja i razgovora’”, čitao joj je Zuckerman, „’uključujući i one koji su u najvećim duševnim bolima da bi o nečemu čavrljali. Tako živi iz godine u godinu. To jednostavno izgleda divno; kao da će stvarno od toga nešto biti. Ali ako ona u višem smislu mora živjeti od bogate hrane njihova divljenja, iz toga crpsti ohrabrenje, dobivati snagu i nadahnuće za nove napore - a budući da i najdarovitija osoba, a osobito žena, može postati malodušna u trenutku slabosti zbog želje za nekim izrazom istinske zahvalnosti - u takvom će trenutku doista osjetiti ono što je nedvojbeno dovoljno često spoznavala: koliko je sve ovo zapravo prividno i koliku grešku počinjaju oni koji joj zavide na ovom tegobnom sjaju. Nevolje”, rekao je Zuckerman, „obožavane žene”. Ponovno je počeo okretati stranice, tragajući za njezinim oznakama.
„Možeš je slobodno posuditi, Nathan. Naravno, slobodno ti je također da ostaneš ovdje i nastaviš ovako dalje.”
Zuckerman se nasmijao. „A što ćeš ti raditi?”
„Ono što radim uvijek kad u svoju sobu pozovem muškarca, a on sjedne i počne čitati. Bacit ću se kroz prozor.”
„Tvoj je problem u tom tvojem ukusu, Caesara. Da si ovdje, kao ostale glumice, imala Harolda Robbinsa, bilo bi mi jednostavnije da ti poklonim pozornost.”
„Pomislila sam da ću te impresionirati svojom pameću, a umjesto toga tebe je impresionirala Kierkegaardova pamet.”
„Ta opasnost uvijek postoji.”
Ovaj put, kad je telefon zazvonio, podigla je slušalicu, a onda je hitro spustila. Zatim ju je ponovno podigla i nazvala hotelsku centralu. „Molim vas, do podneva više nikakvih poziva... Fino. Znam. Znam. Primila sam poruku. Molim vas, bila bih vam zahvalna da učinite kao što velim. Primila sam sve poruke, hvala vam.”
„Bi li željela da odem?”
„Bi li ti to želio?”
„Naravno da ne bih.”
„U redu”, rekla je, „gdje smo ono mi? Ah. Reci ti meni. Kakva je kriza u životu pisca? Kakve prepreke mora on savladati u svom odnosu s publikom?”
„Prvo, njezinu ravnodušnost, zatim, ako ima sreće, njezinu pažnju. Tvoj je poziv takav da navodiš ljude da te razgledaju uzduž i poprijeko, ali ja se ne mogu naviknuti na zijanje. Više volim svoj ekshibicionizam u nekoliko etapa.”
„Mary kaže da čak više niti ne izlaziš iz kuće.”
„Reci Mary da ni prije nisam baš mnogo izlazio. Slušaj, nisam se upustio u ovaj posao zato da dovodim mase u ludilo.”
„A zašto onda?”
„Što sam kanio postići? Oh, i ja sam bio dobar dečko s ovratnikom à la Peter Pan i vjerovao sam svemu što me Aristotel poučavao o književnosti. Tragedija ispražnjava sućut i strah, i to tako da te osjećaje razvija do krajnosti, a komedija potiče bezbrižno, veselo raspoloženje u publici time što gledaocima pokazuje da bi bilo apsurdno da ozbiljno shvate akciju koja se patvori. E pa, Aristotel me razočarao. Uopće nije spomenuo teatar apsurda, u kojem sam ja sada glavni lik - zbog literature.”
„To uopće nije apsurdno. Tebi se to tako čini samo zato što si toliko opterećen intenzitetom.”
„A čiji je to epitet? Opet Maryn?”
„Ne, moj. Bolujem od iste bolesti.”
„U ovoj haljini?”
„U ovoj haljini. Nemoj dopustiti da te zavara haljina.”
Telefon je ponovno počeo zvoniti.
„Kao da se prokrao pored straže”, rekao je Zuckerman i otvorio knjigu da utuče vrijeme dok ona odluči hoće li ili neće odgovoriti. A sada o metamorfozi, čitao je. Ovu je glumicu tvorila ženstvena mladolikost, mada ne u uobičajenom smislu izraza. Ono što se obično naziva mladolikost postaje žrtvom godina; jer zahvat vremena može biti najdivniji i najbrižniji, no on svejedno zahvaća sve što je ograničeno. Ali kod ove je glumice postojao bitan genij koji odgovara samoj ideji: ženstvena mladolikost. Ovo je ideja, a ideja je nešto posve drugo... ”
„Je li uvjerenje do kojeg dolaziš čitajući moju knjižicu to da nimalo ne nalikuješ zloglasnu liku iz vlastite knjige? Ili pak to”, upitala je kad je telefon prestao zvoniti, „da nisam poželjna?”
„Baš naprotiv”, rekao je Zuckerman. „Tvoja je draž zapanjujuća i ne možeš zamisliti koliko sam pokvaren.”
„Onda posudi knjigu i čitaj je kod kuće.”


U pusto se predvorje spustio malo prije četiri, noseći Kierkegaarda. Istog trena kad je istupio kroz okretna vrata, Caesarina se limuzina zaustavila pred hotelom i Caesarin šofer, kicoš koji je čitao Carnovskog, salutirao mu je kroz otvoreni prozor. „Da vas nekamo prebacim, gospodine Zuckerman?”
I ovo? Je li ga naputila da čeka do četiri? Ili cijelu noć, bude li potrebno? Caesara je probudila Zuckermana i rekla: „Mislim da bih radije sama dočekala zoru.” „Soboslikari dolaze rano?” „Ne. Ali sve ono pranje zuba i ispiranje zahoda nadilazi ono na što sam spremna.” Slatko iznenađenje. Prva slabašna crta djevojke s ovratnikom à la Peter Pan. Morao je priznati da se i sam osjeća neprilično.
„Svakako”, rekao je njezinom šoferu. „Možete me odvesti kući.”
„Upadajte.” Ali sam nije ispao da otvori vrata kao što je to učinio u prisutnosti gđice O’Shea. No, pomislio je Zuckerman, možda je dovršio knjigu.
Polako su se vozili uz Madison, a Zuckerman je pod svjetiljkom na mekom stražnjem sjedalu čitao njezinog Kierkegaarda ’... ona zna da je njeno ime na svačijim usnama, čak i kad si brišu usta rupčićima.’ Nije znao je li ovo tek uzbuđenje zbog nove žene, trci zbog svega onoga nepoznatoga - i od svega onoga blještavila - ili je pak moguće da se u ciglih osam sati zaljubio, no gutao je taj ulomak kao da je tom tekstu ona bila nadahnuće. Nije mogao vjerovati svojoj sreći. I nije se ni činila tolikom nesrećom. „Ne, ne posve apsurdno. Uglavnom se to može reći i za uznemiravanje masa, ako je to ono što je i tebe uznemirilo. Neću se podrugivati tome kako sam dospio ovamo.” Živjela, rekao je u sebi i zatim otro usta, pomalo zaprepašten. Sve iz literature. Zamisli. Ne bi volio da to mora pričati dru Leavisu, ali nije se osjećao ni najmanje svetogrdno.
Kad su stigli do njegove kuće, vozač je odbio njegovih deset dolara. „Ne, ne, gospodine Z. Čast mi je.” Zatim je iz lisnice izvukao poslovnu posjetnicu i pružio mu je kroz prozor. „Ako vam ikad budemo mogli u čemu pomoći”, rekao je i odjurio, dok je Zuckerman stupio pod uličnu svjetiljku da pročita karticu:

TARIFNI STAVOVI



NA SAT

Naoružani vozač i limuzina
27,50
Nenaoružani vozač, naoružani pratilac i limuzina
32,50
Naoružani vozač, naoružani pratilac i limuzina
36,00
Dodatni naoružani pratioci
14,50



Najmanje pet sati

Prihvaćamo značajnije kreditne kartice

(212) 515 8830



Ostatak noći proveo je čitajući - njezinu knjigu - a onda je u devet nazvao njezin hotel, odakle su ga podsjetili na to da gđica O’Shea do podneva ne preuzima pozive. Ostavio je svoje ime, pitajući se što da radi sa sobom i svojom razdraganošću do dva sata, kad će se naći da prošetaju kroz perivoj - bila je rekla da će joj to biti posve dovoljno da bude sretna. Nije mogao više gledati Krizu u životu glumice ni dva eseja o drami koja su ispunjavala sveščić. Sve ih je već bio pročitao dva puta - drugi put u šest ujutro - praveći bilješke na časopisu koji je sam spremio da ga pročita. Nije mogao prestati razmišljati o njoj, ali je to bio napredak prema nastojanju da pronikne u ono što ljudi misle govore i pišu o njemu - postoji nešto kao samozasićenje. „Predmnijevali biste”, rekao je praznim policama za knjige kad je ušao, „da bih nakon vina za večerom, šampanjaca kod Elaine i snošaja s Caesarom mogao do jutra odložiti domaću zadaću i malo se odmoriti.” No sjedeći za pisaćim stolom s olovkom, blokom i knjigom, osjećao se barem nešto manje šašavo nego ležeći u krevetu s njenim imenom na usnama poput ostalih njezinih obožavalaca. Naravno, ovo ni po čemu nije bilo ravno dobrom noćnom radu; od posljednjih tjedana kada je završavao Carnovskog nije osjetio uzbuđenje cjelonoćnog rada. Niti je mogao doći do neke žive nove ideje o tome kakva će biti sljedeća knjiga. Sve žive nove ideje bile su spakirane poput svezaka u osamdeset i jednoj kutiji. No barem se mogao usredotočiti na nešto drugo, a ne na sebe nakrcanog glupostima do rasprsnuća. Sada se rasprskavao od nje.
Nazvao je „Pierre”, nije se mogao probiti, i onda više nije znao što da sa sobom čini. Da počne raspakiravati pola tone knjiga - to je to! Gotovo je s Bank Streetom! S Laurom je gotovo! Otvoriti sve spakovane mozgove! Zatim otvoriti svoj vlastiti!
No nadošla mu je još bolja ideja. Andréov krojač! Zadržati knjige i kupiti odijelo! Za let u Veneciju - za pojavljivanje kod Ciprianija! (Kad je odlazio, Caesara je, naime, bila ustvrdila da je jedini hotel na svijetu u kojem je istinski uživala u jutarnjem buđenju Cipriani.)
U novčarki je pronašao posjetnicu Andréova krojača, posjetnicu njegovog krojača košulja, posjetnicu njegovog opskrbnika vinom i posjetnicu njegovog prodavača jaguara; to mu je sve ceremonijalno predano na ručku u Oak Roomu, na dan kad je André s Paramountom okončao prodaju filmskih prava na Carnovskog, podižući tako Zuckermanov prihod za 1969. na nešto malo više od milijuna, ili približno za devetsto osamdeset pet tisuća dolara više no što je Zuckerman ranije u bilo kojoj godini života ostvario. Spremajući Andréove posjetnice u lisnicu, Zuckerman je izvadio karticu koju je večer prije toga spremio za Andréa i koju mu je bio uručio - veliku registarsku karticu na kojoj je otipkao retke iz pisma Henryja Jamesa. Sve je ovo daleko od života kako ga ja osjećam, kako ga vidim, kako ga znam, kako ga želim znati. No njegova agenta to nije niti poučilo, niti zabavilo. „Svijet je tvoj, Nathan, ne sakrivaj se pred njim iza Henryja Jamesa. Gadno je već i to da se on za ovim sakrivao. Otiđi gospodinu Whiteu, reci mu tko te poslao i neka te dotjera onako kao što je dotjerao guvernera Rockefellera. Vrijeme je da prestaneš izgledati kao neki dečko s Harvarda i da preuzmeš svoju ulogu u povijesti.”
No da, toga jutra kod gospodina Whitea - dok je čekao da se Caesara probudi - naručio je šest odijela. Ako te oblijeva znoj zbog jednoga, zašto ne šest? Ali čemu znoj? Imao je novaca. Sada je trebalo samo da pozove.
Na koju se stranu oblači, pitao ga je gospodin White. Trebao mu je trenutak da dokuči smisao i zatim da spozna da ne zna. Ako je Carnovsky bio neka indikacija, on je trideset šest godina više od većine ljudi razmišljao o sudbini svojih genitalija, ali na koju su se stranu one priklanjale kad je išao okolo po svakidašnjem putenom poslu, nije imao pojma.
„U stvari, ni na jednu”, rekao je.
„Hvala vam, gospodine”, rekao je gospodine White i pribilježio.
Na novom šlicu dobit će puceta. Kao što se sjećao, u životu malog dječaka bio je to velik dan kad je postao dovoljno star da mu se može vjerovati kako se neće zakvačiti ciferšlusom, i tako se mogao oprostiti od šlica s pucetima. Ali kad se gospodin White, Englez besprijekorno njegovan i finih manira, glasno pitao ne bi li gospodin Zuckerman bio sklon da prijeđe na puceta, Zuckerman je shvatio ton i, uz grimasu, odgovorio: „Oh, apsolutno”. Sve što ima guverner, pomislio je. I Dean Acheson. Njegova je fotografija također visila među odličnicima na drvenim oplatom presvučenim zidovima gospodina Whitea.
Kad je uzimanje mjera okončano, gospodin White i jedan stariji pomoćnik pomogli su Zuckermanu da navuče svoju jaknu, ne odajući ni jednim znakom da premeću dronjke. Čak je i pomoćnik bio odjeven za sastanak odbora A.T.&T.-a.
Zatim su se, kao da se povlače u odjel rariteta knjižnice Bodleian, okrenuli prema mjestu gdje su uskladištene bale tkanina. Materijal koji će gospodinu Zuckermanu poslužiti za grad i klub; za ladanje i vikende; za kazalište, za operu, za izlaske na večere. Pomoćnik je svaki materijal skinuo s njegove police kako bi ga gospodin Zuckerman mogao opipati. U Sjevernoj Americi, rečeno mu je, uz sve ekstreme podneblja, za sve okolnosti najbolje bi odgovaralo tuce odijela, ali gospodin Zuckerman ostao je na šest. Već je bio sav mokar.
Zatim podstave. Blijedoljubičasta za sivo odijelo. Zlatna za žućkastosmeđe. Smjeli cvjetni uzorak za ladanjski gradl... Zatim krojevi. Dva ili tri dijela? Dvostruka ili jednostruka prsa? Prednjica sa dva ili sa tri puceta? Reveri široki ovoliko ili ovoliko? Prorezi na sredini, ili sa strane? Unutrašnji džep na kaputu - jedan ili dva, i koje dubine? Stražnji džepovi na hlačama - puce s lijeva ili zdesna? I hoćete li nositi naramenice?
Da ih nosi kod Ciprianija kad se bude prijavljivao?
Bavili su se krojem njegovih hlača - gospodin White je s mnogo poštovanja iznosio svoj prijedlog da manžete gradla idu malo prema van - kad je Zuckerman uočio da je konačno podne. Ima hitan telefonski razgovor, obznanio je. „Naravno, gospodine”. Ostavili su ga samoga među balama tkanine da nazove „Pierre”.
No ona je otišla. Odjavila se. Ima li kakva poruka za gospodina Zuckermana? Nema ništa. Je li primila njegovu poruku? Jest. Ali kamo je otišla? Recepcija nije imala pojma - mada je Zuckermanu odjednom sinulo. Da se preseli k Andréu i Mary! Otišla je iz hotela da se otrese neželjenog udvarača. Odlučila se, i to za njega!
Pogriješio je. Odlučila se za drugog momka.
„Nathan”, rekla je Mary Schevitz, „cijelo te jutro nastojim uhvatiti.”
„Kod krojača sam, Mary. Opremam se za svaku priliku. Gdje je, ako nije s vama?”
„Nathan, moraš shvatiti - otišla je u suzama. Nikad nisam vidjela nekoga toliko izbezumljenoga. Mene je dotuklo. Rekla je: ‛Nathan Zuckerman je nešto najljepše što mi se desilo u godinu dana.’”
„Pa gdje je onda? Zašto je otišla?”
„Odletjela je u Mexico City. Odanle leti za Havanu. Nathan, dragi, ništa nisam znala. Nitko ništa nije znao. To je najbolje čuvana tajna na svijetu. Rekla mi ju je samo zato da mi pokuša objasniti koliko se jadno osjeća prema tebi.”
„Rekla ti je što?”
„Ima ljubavnika. Od ožujka. Fidela Castra. Nathan, nikome ne smiješ reći. Želi s njime prekinuti, zna da ondje nema nikakve budućnosti. Žao joj je što je do toga uopće došlo. Ali on je čovjek koji ne prihvaća negativan odgovor.”
„Kao što svijet zna.”
„Naredio je svojem ambasadoru u UN da je naziva svakih pet minuta otkako je došla. A jutros je ambasador došao u hotel i inzistirao da je izvede na doručak. Zatim me je nazvala da mi kaže da odlazi, da mora otići. Oh, Nathan, stvarno se osjećam odgovornom.”
„Nemoj, Mary. Kennedy ga nije mogao zaustaviti. Johnson ga nije mogao zaustaviti, Nixon ga neće zaustaviti. Pa kako bi mogla ti! Ili ja!”
„A tako ste divno izgledali zajedno! Jesi li vidio Post?”
„Nisam izlazio iz salona za probe.”
„E pa, Leonard Lyons piše o vama dvojima kod Elaine.”
Kasnije istoga dana nazvala ga je majka da mu kaže da je ista stvar u eteru; zapravo, telefonirala mu je da ustanovi je li moguće da je istina da je odletio u Irsku a da je nije niti nazvao da se s njom oprosti.
„Naravno da bih te bio nazvao”, uvjerio ju je.
„Znači, ne ideš.”
„Ne.”
„Bea Worth nazvala me upravo prije neku minutu da mi kaže kako je to čula preko televizije. Nathan Zuckerman je otišao u Irsku, gdje će odsjesti na velebnom seoskom imanju Caesare O’Shea. O tome je izvijestila Virginia Graham. Nisam niti znala da ti je ona prijateljica.”
„Zapravo i nije.”
„Nisam tako niti mislila. Mnogo je starija od tebe.”
„Nije, ali nije u tome stvar.”
„Jest, dragi. Tatica i ja smo gledali Caesaru O’Shea prije dosta godina u ulozi redovnice.”
„U ulozi novakinje. Tada je još zapravo bila dijete.”
„Prema novinama, kao da nikad nije bila dijete.”
„Pa, možda i nije.”
„Dobro sam. Kako tata?”
„Malo mu je bolje. Ne kažem to zato da se i sama bolje osjećam. Gospodin Metz odlazi sada svako popodne da mu čita Times. Veli da mu se čini da ga tata savršeno prati. Procjenjuje to po tome koliko se uzbudi kad god čuje Nixonovo ime.”
„Oh, pa to je divno, zar ne?”
„Ali da bi ti otišao a da ne nazoveš - rekla sam Bei da to jednostavno nije moguće. Nathan ne bi niti sanjao da ode tako daleko a da mi ne rekne, u slučaju da, Bože oprosti, moram doći do njega zbog njegova oca.”
„To je istina.”
„Ali zašto je Virginia Graham rekla da si otišao? I to na TV?”
„Mora da joj je netko rekao neistinu, mama.”
„Tako? Ali zašto?”

Dragi gospodine Zuckerman,
Već niz godina planiram snimiti niz polusatnih televizijskih emisija (u koloru) koje će se zvati „Dan u životu...” Forma, koja nije ništa više od kopije drevne grčke tragedije, jest prikazivanje aktivnosti (iz sata u sat) dobro znane osobe, te pruža intimni osobni pogled na čovjeka kojega, u normalnom slijedu događaja, publika ne bi niti vidjela, niti upoznala. Moja tvrtka, Renowned Productions, ima novaca i spremna je upustiti se u prvu emisiju. Ukratko, tu je uključeno snimanje jednog potpunog dana, od doručka do odlaska u krevet, znamenite ličnosti koja će pobuditi zanimanje milijuna gledalaca. Da bi se ostvario jedan dan bez dosadnih mjesta, procjenjujemo da su nam potrebna četiri dana snimanja intimnog, nevježbanog materijala.
Vas sam odabrao kao našu prvu znamenitu ličnost zato što mislim da će vaš dan biti toliko interesantan koliko ga samo mogu zamisliti. Uz to, u javnosti vlada veliko zanimanje za vas i vaš „zakulisani” život. Mislim da će svatko imati koristi od toga da pogleda kakvi ste intimno na djelu i u razonodi. Po mojem sudu, ovakva produkcija pripomoći će vašoj karijeri - mojoj također.
Molim vas javite mi svoj stav, pa, ako se složimo, poslat ću vam nekoliko reportera da otpočnu uvodna istraživanja.
Vaš

Gary Wyman

predsjednik



Dragi gospodine Wyman,
Mislim da ste potcijenili broj dana, tjedana i godina snimanja potreban da se ostvari „Dan u životu...” sa mnom u kojem ne bi bilo dosadnih mjesta. Intiman prikaz mog zakulisanog života vjerojatno bi milijune gledalaca uspavao i, obratno od toga da pripomogne vašoj karijeri, upravo bi je on zauvijek uništio. Bolje je da počnete s nekim drugim. Žao mi je.
Vaš Nathan Zuckerman



Dragi gospodine Zuckerman,
Napisao sam kratak roman od približno 50 000 riječi. To je romanca s likovima iz koledža i otvoreno iznijetim seksom, ali ima i humora i ostalih zanimljivosti, kao i originalnu radnju. Kao i u vašoj najnovijoj knjizi, seksualna aktivnost integralni je dio radnje, pa je bitna.
Namjeravao sam roman poslati Playboyu Pressu, ali sam odustao jer bi mogle nastupiti reperkusije. Moja žena i ja smo u mirovini, živimo vrlo sretno u umirovljeničkom selu u Tampi. Ako se knjiga pokaže uspješnom i ovdašnji ljudi otkriju da sam je napisao ja, smjesta bismo izgubili prijatelje i vjerojatno bismo morali prodati kuću i otići.
Mrsko mi je da ništa ne poduzmem oko knjige, jer vjerujem da bi bila zabavna za čitatelje koji vole otvoreno iznesen seks, kao i za one koje to ne smeta sve dok ga prati još nešto vrijedno. Vi ste afirmirani autor i možete publicirati ovakvu knjigu, kao što ste to već i uradili, ne mareći za nepovoljno mišljenje.
Molim vas da mi javite smijem li vam poslati rukopis, kao i adresu kojom bih se poslužio. Zatim, ako vam se roman svidi, možda biste ga htjeli kupiti kao investiciju izravno od mene i objaviti ga pod nekim drugim, a ne svojim imenom.
Vaš

Harry Nicholson



Telefon.
„Dakle, u redu”, viknuo je Zuckerman, „tko je to? Vi, Nicholson?”
„Ovoga trenutka tražimo samo pedeset tisuća. To je zato što nismo morali obaviti posao. Otmica je skupa operacija. Uključuje planiranje, uključuje umni rad, uključuje visoko uvježbano osoblje. Budemo li morali proslijediti i prionuti na posao, pedeset tisuća neće pokriti ni početne troškove. Budem li izbjegavao dugove, nećeš se iz ovakve otmice izvući s manje od tristo tisuća. U ovakvoj otmici nacionalnih razmjera izlažemo se užasnom riziku pa se svi koji su u nju uključeni moraju dolično namiriti. Da i ne spominjem opremu. Da i ne spominjem vrijeme. Ali ako želiš da idemo dalje, ići ćemo. Samo mi još jednom prekini vezu, pa ćeš vidjeti i kako brzo. Moji su ljudi staloženi.”
„Staloženi u čemu, razbijaču?” Jer to je i dalje bio nekakav iskrivljeni glas smušenog šakača kojim je onaj s druge strane žive nastojao prikriti svoj glas - i zagroziti se da će oteti Zuckermanovu majku. „Slušaj”, kazao je Zuckerman, „ovo nije smiješno.”
„Hoću pedeset tisuća dolara u gotovu. U protivnom ćemo nastaviti akciju potpunih razmjera, a onda ćeš se morati isprsiti s najmanje tristo tisuća. Da i ne spominjemo muke i tegobe tvoje majke. Imaj srca, Zuck. Zar joj onom knjigom nisi nanio već dosta jada? Ne pogoršavaj stvar još više. Nemoj da zažali dan kada te rodila, sinko.”
„Slušaj, ovo je poziv broj tri i sad je sve već postalo odurna sadistička, psihopatska šala...”
„O, samo mi ti nemoj pričati o odurnim šalama! Ne psuj me, ti intelektualni jebivjetru! Ti lašče! Nemoj nakon onoga što si učinio svojoj obitelji, ti nemilosrdni gade - i to u ime Velike umjetnosti! U svom svakodnevnom životu sto puta sam bolji čovjek od tebe, ti sranje jedno! Svatko tko me osobno pozna zna to. Mrzim nasilje. Mrzim patnju. Od ovoga što se danas događa u ovoj zemlji zlo mi je. Imali smo velikog vođu u Robertu Kennedyju, a onaj ga je ludi Arapin ustrijelio. Roberta Kennedyja koji je ovu zemlju mogao preokrenuti! Ali to što me ljudi znadu kao ljudsko biće tebe se uopće ne tiče. Sam Bog zna da se pred ovakvim lašcem kakav si ti ne moram dokazivati. Ovoga trenutka razgovaramo strogo o novcu, a to nije ništa odvratnije nego kad ti telefonski razgovaraš sa svojim računovođom. Imaš pedeset tisuća dolara, ja ih želim. To je jako jednostavno. Ne znam sina tvojih financijskih mogućnosti koji bi premišljao o tome da li da izda pedeset tisuća kako bi svoju majku poštedio od užasnog tragičnog iskustva. Pretpostavimo da je riječ o raku. Bi li smatrao da je i to odurna šala, bi li joj dopustio da i to iskusi prije no što posegneš malko u svoj račun? Kriste, upravo si se približio još jednom milijunu za nastavak. Koliko ih još trebaš u jednoj godini? Prema onom čime svijet kljukaju, ti si toliko čist da čepiš nos kad moraš primati sitniš od taksista! Ti varalice, licemjeru! Talent ti ne mogu oduzeti, ali kao ljudsko biće koje iskorištava druga ljudska bića nemaš najveći ugled, znaš, zato mi se nemoj praviti velikim i moćnim. Jer, da ti kažem, da je to moja majka, ne bi se tu toliko raspravljalo. Ja bih se rastrčao, i to hitro. Ali, odmah da kažem, ja je u tako što ne bih niti doveo. Ne bih za to imao dara. Ne bih imao dara da iskorištavam svoju obitelj i izvrgnem je ruglu onako kako si to učinio ti. Nisam toliko nadaren da bih to učinio.”
„Pa zato radiš ovo”, rekao je Zuckerman, pitajući se u međuvremenu što da napravi. Što bi napravio John Conrad? Lav Tolstoj? Anton Čehov? Kad je počinjao kao mlad pisac na fakultetu, uvijek je sebi na ovakav način postavljao stvari. Ali sada mu to, čini se, neće mnogo pomoći. Vjerojatno bi bilo bolje upitati se što bi učinio Al Capone.
„Točno”, rečeno mu je, „pa zato radim ovo. Ali to ne radim nasilno i ondje gdje promet ne može podnijeti vozarinu. Bavim se istraživanjima. I kad saznam operativne troškove, u svojim zahtjevima nipošto ne pretjerujem. Ne zanima me nanošenje patnje. Mrzim patnju. U životu sam se nagledao dovoljno patnji da će mi vječno dostajati. Zanima me samo izbijanje razumne dobiti iz moje investicije i uključenih radnih sati. I da ono što radim - uradim odgovorno. Uvjeravam te, u ovo se svatko ne upušta ovako odgovorno kao ja. Ne promisli svatko o ovome tako duboko. Otimaju kao luđaci, otimaju kao klinci iz škole, i tu onda dolazi do sranja. Ponos mi to ne bi dopustio. Grižnja savjesti ne bi mi to dopustila. Vraški se trsim da izbjegnem upravo to. To i uspijevam kad se na drugoj strani namjerim na čovjeka koji ima savjest kao i ja. Već se godinama bavim ovim poslom i još nije stradao nitko tko to svojom pohlepom nije sam tražio.”
„Gdje si čuo da sam upravo zaradio još jedan milijun ‛za nastavak’?” Da je barem imao magnetofon. No njegov mali sony bio je dolje u Laurinu uredu u Bank Streetu. Sve što mu je trebalo bilo je tamo.”
„Nisam ‛čuo’. Ne operiram na taj način. Imam to ovdje pred sobom u tvom dosjeu. Odmah ću pročitati. Variety od srijede. Nezavisni Bob ’Sleepy’ Lagoon platio je gotovo milijun...”
„Ali to je laž. To se Nezavisni Lagoon napuhuje a da ne plaća ni pare. Nema nikakvog nastavka.”
Nije li ovo pravi pristup, onaj koji preporučuju novine? Biti iskren s otmičarem, uzeti ga ozbiljno, učiniti ga prijateljem i sebi ravnim?
„Gospodin Lagoon, međutim, mojim ljudima nije tako rekao. Smiješno, ali sklon sam da u ovoj stvari više vjerujem svojim ljudima nego tebi.”
„Dobri moj čovječe, Lagoon reklamira sebe, i to je sve.” To je Pepler, pomislio je. To je Alvin Pepler, židovski marinac!
„Ho, ho, ho. Vrlo smiješno. Kao što sam i očekivao od nemilosrdnog satiričara američke književnosti.”
„Slušaj, tko si ti?”
„Želim pedeset tisuća u novcu Sjedinjenih Država. Želim ih u novčanicama od sto dolara. Neobilježenim.”
„A kako da ti pribavim pedeset tisuća neobilježenih dolara?”
„Ah, sada razgovaramo, to je već napredak. Samo otiđi u svoju banku na Rockefeller Plazi i izvadi ga. Na vrijeme ćemo ti reći kada. Zatim kreni. To je tako jednostavno. Nije potrebna ni sveučilišna diploma. Stavi novac u putnu torbu, vrati se na ulicu i samo kreni. Dalje je sve naša briga. Bez policije, Nathan. Budeš li vonjao na policiju, postat će gadno. Mrzim nasilje. Moji klinci ne mogu zbog nasilja gledati TV. Jack Ruby, Jack Idiot Ruby, postao je svetac zaštitnik Amerike! Jedva da još mogu i živjeti u ovoj zemlji od nasilja. Nisi ti jedini koji je protiv ovog smrdljivog rata. To je mora, nacionalna nesreća. Učinit ću sve što je u mojoj moći da izbjegnem nasilje. Ali ako nanjušim policiju, osjetit ću se ugroženim i morat ću postupiti kao ugrožen čovjek. To se odnosi i na policijski smrad u Miamiju i na policiju u New Yorku.”
„Prijatelju”, rekao je Zuckerman mijenjajući taktiku, „previše drugorazrednih filmova. Šatra, smijeh, sve. Neoriginalno. Neuvjerljivo. Loša umjetnost.”
„Ho, ho, ho. Može biti, Zuck. Ho, ho, ho. I stvarni život. Javit ćemo se da utanačimo sat.”
Ovaj put romanopisac nije bio onaj koji je prekinuo vezu.

Oswald, Ruby i dr





S prozora na uličnoj strani svoga novog stana Zuckerman je dalje na uglu svoje ulice mogao vidjeti poduzeće Frank E. Campbell, pogrebni zavod na aveniji Madison, gdje su se za pogreb pripremali najbogatiji, najdivniji i najslavniji njujorški pokojnici. U kapeli je toga jutra, jutra nakon Alvina Peplera i prijetećih razgovora, ležala osoba iz podzemlja, Nick „Princ” Seratelli, koji je dan ranije umro od izljeva krvi u mozak - umjesto od kiše tanadi - u nekom talijanskom restoranu u središtu grada. Do devet ujutro već se oko Campbellovih vrata okupilo nekoliko promatrača koji će identificirati zabavljače, sportaše, političare i kriminalce što će stizati da posljednji put pogledaju Princa. Kroz rebrenice roleta Zuckerman je promatrao dvojicu policajaca na konjima kako razgovaraju s trojicom naoružanih pozornika pješaka koji nadgledaju sporedni ulaz, onaj prema njemu, na Osamdeset prvoj.
Bit će vjerojatno da ih je na glavnom ulazu na Madisonu više, a po susjedstvu se vjerojatno vrzma desetak detektiva. Ovdje je bila ona policijska zaštita o kojoj je svu noć razmišljao u vezi sa svojom majkom.
Ovo je bio tek treći ili četvrti svečani ispraćaj kod Campbella otkako je Zuckerman doselio u ovaj kraj. Obični, neugledni pogrebi odvijali su se, međutim, svakog dana, tako da se već privikao na to da se, kad ujutro izađe iz kuće, ne osvrće na gomilu žalobnika i mrtvačka kola uz sporedni ulaz na drugoj strani ulice. Ipak, nije to bilo lako, osobito ne onih jutara kad bi im sunce, prelazeći preko East Sidea, zasjalo ravno u lice kao tolikim sretnim turistima na kakvom brodu za krstarenje po Karibima; nije bilo lako ni onda kad im je kiša bubnjala po kišobranima dok su čekali da krene sprovod, pa ni za onih sivih, prosječnih dana, kada nije niti kišilo, niti sjalo sunce. Nije još nabasao na vrijeme kad bi onaj koji je zatvoren u kutiji bio netko koga bi on lako mogao zaboraviti.
Lijesove su dopremali po danu, istovarivali ih viljuškarom, zatim teretnim dizalom spuštali u podrumsku mrtvačnicu. Niže i sve niže, prva proba. Cvijeće koje bi otpalo s vijenaca što su odlazili za groblje ili krematorij pomeo bi uniformirani crni portir nakon što bi pogrebna povorka nestala s vidika. Uvele latice koje portir ne bi zahvatio pokupio bi među pukotinama pločnika stroj gradske čistoće sljedećeg utorka ili četvrtka. Što se mrtvih tijela tiče, ona su stizala na uskim nosilima u tamnim vrećama, uglavnom nakon što bi se upalila ulična rasvjeta. Na Campbellovom rezerviranom parkirališnom mjestu zaustavila bi se kola hitne pomoći, ponekad karavan, i vreća bi bila hitro ubačena kroz sporedna vrata. Gotovo za nekoliko sekundi - pa ipak se Zuckermanu prvog mjeseca činilo da uvijek nailazi baš na vrijeme da to vidi. U gornjim katovima pogrebnog zavoda svjetla su gorjela u svako doba. Bez obzira na to koliko kasno ulazio u svoju dnevnu sobu da ugasi svjetlo, vidio je da njihova svjetla još gore. I to ne zato što bi netko bio budan, zato što čita, ili ne može spavati. Bila su to svjetla koja nikoga nisu održavala budnim - osim Zuckermana, koji je u svojoj postelji mislio na njih.
Između gomile žalobnika koji su čekali nosače lijesa i mrtvački kovčeg ponekad bi se netko upiljio na drugu stranu u Zuckermana koji je bio u prolasku. Zato što je Zuckerman, ili zato što bulji u njih? Nije znao, ali budući da u takvom času nije nikoga želio ometati ni svojom pojavom ni svojom knjigom, u samo nekoliko tjedana naučio je prevladati šok do kojeg je dolazilo kad bi svakodnevno kao prvu stvar u danu, doslovce preko puta svojih vrata, nailazio na ovakav skup, pa bi, kao da ga smrt ostavlja hladnim, žurio svojim poslom da kupi jutarnje novine i pecivo s okusom luka.
Probdio je cijelu noć, ne samo zbog svjetala koja su gorjela kod Campbella. Čekao je da vidi hoće li otmičar ponovno nazvati, ili je šala završena. U tri ujutro samo što se iz kreveta nije mašio telefona i nazvao Lauru. U četiri samo što nije telefonirao policiji. U šest samo što nije nazvao Miami Beach. U osam je ustao i pogledao kroz ulični prozor, pa kad je ispred pogrebnog zavoda spazio cajkana na konju, pomislio je na svog oca u sanatoriju. O svojem je ocu razmišljao u tri, u četiri i u šest. Često je razmišljao kad bi vidio da kod Campbella cijelu noć gore svjetla. Nije bio kadar da iz misli otjera pjesmu koja se zove „Tzena, Tzena”. Bili su obitelj koja je pri radu fućkala, a pjesmu „Tzena, Tzena” njegov je otac fućkao godinama, nakon što je prethodno desetljeće ispunjao melodijom „Bei Mir Bist Du Schön”. „Ova će pjesma”, govorio je dr Zuckerman svojoj obitelji, „pridobiti više srdaca za židovsku stvar nego bilo što drugo u povijesti svijeta.” Pediker je čak otišao da je nabavi, i to je bila možda peta ploča koju je uopće kupio. Zuckerman je kao student druge godine došao kući za božićne praznike, a „Tzena, Tzena” se svirala svake večeri prije večere. „Ovo je pjesma”, rekao je dr Zuckerman, „koja će na zemljopisnu kartu ucrtati Državu Izrael.” Na nesreću, Nathan je na svom humanističkom studiju upravo počinjao učiti kontrapunkt, pa kad je njegov otac za večerom počinio grešku srdačno se raspitujući za sinovo mišljenje o glazbi, ovaj mu je odgovorio da će budućnost Izraela odrediti međunarodna politika velesila, a ne kljukanje nežidova „židovskim kičem”. Na što je dr Zuckerman udario po stolu: „Tu griješiš! Eto, baš tu ne uspijevaš shvatiti osjećaje običnog čovjeka!” Razmimoilazili su se cijelog tog Božića, ne samo oko vrijednosti pjesme „Tzena, Tzena”. No kad je sredinom šezdesetih godina Nathanu svirao ploču na kojoj Barry Sisters pjevaju pjesme iz Guslača na krovu, bitka je bila pri kraju. Tada je otac već bio u invalidskim kolicima u Miami Beachu, stariji sin priznati pisac koji je odavno završio škole, pa je, nakon što su sjeli da poslušaju melodije iz musicala, Nathan rekao da su izvrsne. „U Hramu”, rekla je majka, „nakon službe prošlog tjedna, kantor nam je pjevao naslovnu melodiju. Da je igla pala, čulo bi se.” Od prvog udara kapi dr Zuckerman je sa Zuckermanovom majkom počeo pohađati vjerske sastanke petkom uvečer. Prvi put u životu. Tako da rabin koji ih bude pokapao ne bude posvemašnji neznanac. Toliko, naravno, nitko nije trebao niti reći. „Ove sestre Barry”, obznanio je njegov otac, „i ova ploča više će učiniti za Židove nego išta drugo od pjesme ‛Tzena, Tzena’.” „Mogao bi imati pravo”, rekao je Nathan. A zašto i ne bi? Više nije bio student druge godine humanističkih znanosti, šteta koju je bio nanio židovskoj stvari pisanjem svoje prve knjige nije više bila jedna od očevih nepokolebljivih opsesija, a do Carnovskog su još preostale tri godine.
Umjesto da nazove Lauru, policiju ili Floridu, mućnuo je glavom i u deset odlučio nazvati Andréa, koji će znati kako se treba postaviti prema ovim prijetnjama. Njegovo viteško europejsko ponašanje, njegova valovita srebrna kosa, njegov europejski naglasak - sve je to njemu još prije dosta godina pribavilo blago podrugljiv nom de guerre „Ober”; ali za one za koje je obavljao posao, više no za one kojima ga je davao, André Schevitz je bio mnogo vredniji poštovanja. Osim što je pomagao svoj međunarodni popis romanopisaca, André se starao i o megalomaniji, alkoholizmu, satirijazi i poreznim tragedijama petnaestoro filmskih zvijezda svjetskog glasa. Na njihov je poziv iz istih stopa odlazio da ih tješi na terenskim snimanjima, a jednom u svakih nekoliko mjeseci postarao bi se da nazove sitnu djecu po cijeloj državi, djecu čije su majke po Španjolskoj snimale sage, a očevi u Lihtenštejnu bdjeli nad svojim lažnim korporacijama. Tijekom ljeta poneko od ove djece - koja zbog obiteljskih kataklizmi isticanih u naslovima National Enquirera gotovo da su bila siročad - provodilo je školski raspust kod Andréa i Mary u Southamptonu; sparnog kolovoškog dana nije bilo neobično vidjeti dvije-tri minijaturne kopije najfotografiranijih filmskih lica kako pohlepno jedu lubenicu na rubu Schevitzova bazena. Zuckermanovim prošlim bolnim razvodom, onim od Betsy prije devet godina, bezbolno je uz bagatelnu otplatu rukovodio Andréov odvjetnik (ujedno i odvjetnik gđe Rockefeller); dvije godine kasnije život mu je spasio kirurg iz Andréova društva; a pozornica oporavka od puknutog slijepog crijeva i upale potrbušnice bio je Schvetizov sautemptonski pansion: sa Schevitzovom služavkom i kuharicom kao poslugom - a preko vikenda svojom vlastitom Laurom - dremuckao je po sunčalištima, dan gubio na bazenu i nakupio onih deset kila koje je u mjesec dana bio izgubio u bolnici. I počeo je pisati Carnovskog.
Oh, ali one prijetnje, one prijetnje bile su još smješnije, i zato ga na to nije trebao podsjetiti njegov agent. Zuckerman je pronašao novu bilježnicu, i umjesto da telefonira Andréu, počeo je zapisivati ono čega se još mogao sjećati iz poslova prošlog dana. Jer, ovo je bio njegov posao: ne kupnja i prodaja, već gledanje i vjerovanje. Okrutno možda, ako se gleda osobno, ali ako se gleda s poslovne strane? Bože moj, s poslovne strane, jučerašnji je dan bio divan! Svakog bi dana tako trebao obavljati posao. Nismo li dali da ti očiste zube? Elegantno novo odijelo? Dermatologa? Alvin, mi nismo okorjeli kriminalci - mi smo u showbusinessu. ‛Toliko smo se svi zabrinuli za tebe’, veli on meni, ‛da smo ti odlučili platiti psihijatra. Želimo da, dok ne prevladaš svoju neurozu i dok opet ne budeš svoj, odlaziš dru Eisenbergu.’ ‛Svakako’, veli Schachtman, ’ja idem dru Eisenbergu, pa zašto da i Alvin ne ode dru Eisenbergu?’
Pisao je neprekidno pola sata, svaku srditu riječ Peplerova iskaza, a onda ga je odjednom probio znoj, pa je telefonirao Andréu u ured da mu potanko ispriča o telefonskim pozivima, sve do onog hohotanja.
„Da se odupireš svim iskušenjima kojima sam ti prekrio put, to razumijem. Da se opireš putu kojim tvoj život teče”, rekao je André, služeći se, satire radi, miteleuropejskim modulacijama, „da nisi kadar prihvatiti što ti se događa, i to razumijem. Čak i kad si ti osobno onaj koji se joguni, ono što ti se događa kad se joguniš može svakoga iznenaditi. Osobito momka tvog podrijetla. Što ćemo kad ti je tatica govorio da budeš dobar, mamica da budeš pristojan, a čikaško te sveučilište četiri godine učilo naprednim humanističkim odlukama, no kakve su ti uopće bile šanse da vodiš pristojan život? Da te tamo odvedu u šesnaestoj godini! To ti je kao da s grana ukradeš divljeg malog pavijana, nahraniš ga u kuhinji, dopustiš mu da spava u tvom krevetu, da se igra prekidačem za svjetlo, nosi košuljice i hlačice s džepovima, a onda, kad postane velik, kosmat i pun sebe, daš mu diplomu o poznavanju zapadne civilizacije i pošalješ ga natrag u grmlje. Lijepo mogu zamisliti kakav si čaroban pavijančić bio na sveučilištu u Chicagu. Udarao si po seminarskim stolovima, pisao engleski po ploči, drečao u razredu da su svi u krivu - mora da te bilo posvuda. Vrlo slično onome što je u ovoj zajedljivoj knjižici.”
„Što time hoćeš reći, André? Netko prijeti da će mi oteti majku.”
„Hoću reći da je pretvorba prašumskog pavijana u seminarskog pavijana okrutan, nezaustavljiv proces. Shvaćam zašto više nikad nećeš biti sretan kod pojilišta. No paranoja je nešto drugo. A ono što ti hoću reći, moj upit tebi, jest: koliko ćeš daleko dopustiti paranoji da te odnese prije nego što te odnose onamo kamo vodi?”
„Pitanje je koliko će daleko zajedljiva knjižica odnijeti njih?”
„Nathan, tko su to oni? Nathan, moraš mi učiniti uslugu i prestati ludovati.”
„Noćas me neki luđak tri puta nazivao grozeći se da će mi oteti majku. Luđački zvuči, ali to se dogodilo. Ja se sada, eto, nastojim domisliti kako da reagiram da to ne bude ludost. Pomislio sam da bi svjetski čovjek s tvojim zadivljujućim cinizmom mogao u ovakvim stvarima imati nekih iskustava.”
„Mogu ti samo reći da ih nemam. Među klijentelom imam najbogatije i najznamenitije svjetske zvijezde, ali, koliko mi je poznato, ništa slično ovome ni jednoj od njih nikad se nije dogodilo.”
„Ništa slično ovome nikad se ni meni nije dogodilo. Možda to objašnjava zašto nastupam ovako kao što nastupam.”
„To shvaćam. Ali ti već stanovito vrijeme ovako nastupaš. Ovako nastupaš od dana kad je sve počelo. Za tolikih godina moga iskustva s preosjetljivim primadonama još nikad nisam vidio nikoga tko bi od slave i bogatstva došao do takvog sloma. Vidio sam ludih izdovoljavanja svake vrste, ali nikad ni jedno izdovoljavan je nije bilo ovome ni slično. Zašto?”
„Zbog luđaka koji me nazivaju, kao prvo.”
„Onda nemoj dizati telefon. Nemoj sjediti uz telefon i čekati - i time je stvar s telefonom završena. Da okončaš stvar s autobusom, nemoj se njime voziti. I kad smo već pri tome, prestani jesti u prljavim zalogajnicama. Ti si bogat čovjek.”
„Tko veli da jedem po prljavim zalogajnicama? News ili Post?”
„Ja velim. Nije istina? Kupuješ masne piliće za van po tim odvratnim malim pečenjarnicama i jedeš ih rukama u onom golom stanu. Sakrivaš se u Schloimie’s Pastrami Havenu, pretvarajući se da si bezazleni nitko i ništa. A sad je to već počelo gubiti svoj ekscentrični šarm, Nathan, i poprima nesumnjivu aromu paranoje. Što ti zapravo hoćeš? Jesi li naumio umilostiviti bogove? Nastojiš li njima, tamo gore u raju i u Komentaru, pokazati da si ti samo čedan, samozatajan yeshiva bucher, a ne neposlušan autor nepristojne knjige? Znam sve o onim registarskim karticama koje nosaš okolo u novčarci: ohrabrujući citati velikih književničkih snobova o slavi koja zadovoljstvo pruža samo taštim mediokritetima. E pa, nemoj to vjerovati. Mnogo je još toga što pisac u tvom položaju može dobiti od života, i to ne kod Schloimie’sa. Oni autobusi. Za početak, trebao bi imati automobil sa šoferom, Nathan. Thomas Mann je imao automobil sa šoferom.”
„Gdje si to čuo?”
„Nisam čuo. Vozio sam se s njim. Trebao bi imati neku djevojku koja bi ti sređivala poštu i obavljala sitne poslove. Trebao bi imati nekoga tko bi odnosio tvoje prljavo rublje na Madison aveniju u jastučnici - da to umjesto tebe radi netko drugi. Barem si priušti praonicu koja sabire rublje i dostavlja ga.”
„Kad skupljaju, legnu na zvono - to mi ometa koncentraciju.”
„Na zvono bi trebala odgovarati kućepaziteljica. Trebao bi imati nekoga tko će ti pripremati obroke i za tebe odlaziti po dućanima i raspravljati s pokućarcima na vratima. Ti više nikad ne moraš gurati kolica kod Gristade’sa.”
„Ja ću to raditi ako želim doznati pošto je funta maslaca.”
„A zašto bi to želio doznati?”
„André, Gristade’s je mjesto na koje mi ubogi pisci odlazimo voditi pravi život - ne oduzimaj mi i Gristade's. Na taj način opipavam bilo naroda.”
„Ako u tome želiš uspjeti, moraš znati ono što ja znam: cijenu funte mesa. Govorim ozbiljno. Trebao bi imati šofera, kućepazitelja, kuharicu, tajnicu...”
„A kamo da se u toj gunguli sakrijem? Gdje da tipkam?”
„Nađi veći stan.”
„Upravo sam našao veći stan. André, to je samo veći apsurd, ne manji. Upravo sam se uselio. Stan je miran, dovoljno velik za mene, u Osamdeset prvoj je ulici, stoji petsto dolara mjesečno, nije nikakva ozloglašena periferija.”
„Trebao bi imati dvoetažni stan na United Nations Plazi.”
„Ne želim ga.”
„Nathan, ti više nisi intelektualno derište koje sam iščupao sa stranica Esquirea. Postigao si uspjeh kakav će samo šačica pisaca postići - pa se onda prestani ponašati kao oni koji nisu uspjeli. Prvo se zakračunavaš da podjariš svoju maštu, sad se zakračunavaš zato što si ljudima podjario maštu. U međuvremenu, cijeli svijet umire za tim da te upozna. Trudeau je bio ovdje i želio se s tobom upoznati. Abba Eban je bio ovdje i spomenuo mi tvoje ime. Yves Saint Laurent sprema veliku zabavu i njegov je ured zatražio tvoj broj. Ali da li da ga se usudim dati? I hoćeš li ti uopće poći?”
„Slušaj, već sam upoznao Caesaru. To mi je za stanovito vrijeme dovoljno. Uz put, reci Mary da sam primio svoje Dragi Juan pismo iz Havane. Može nazvati uredništvo vijesti u Women’s Wear Daily. Po dostavljaču ću im poslati kopiju.”
„Caesara te barem na jednu noć izvukla iz one ćelije. Kad bih barem imao još jedan tako lijep mamac kao što je ona. Dragi moj dečko, ti, po onome što ja znam, živiš u onom stanu iz dana u dan razmišljajući isključivo o sebi. A kad se uopće usudiš izaći na ulicu, još ti je gore. Svi te gledaju, svi ti se plaho približavaju, svi žele da te bilo privežu za krevet, bilo da ti pijunu u oči. Svi u tebi prepoznaju Gilberta Carnovskog, kad bi svatko tko ima malo mozga u glavi trebao znati da si ti stvarno ti. Ali ako se sjetiš, dragi Nathan, to što si takav kakav jesi, još prije koju godinu dana dovodilo te do ludila. Sam si mi to rekao. Smiješno ti je bilo pisati ‛ispravne, odgovorne’ romane. Smiješno ti je bilo živjeti iza tvog ‛suhoparnog, kreposnog lica’. Smiješno ti je bilo svake večeri sjediti u naslonjaču i praviti bilješke za građu još jedne Velike knjige. ‛Koliko još života mogu potrošiti spremajući se za maturu? Prestar sam da pišem seminarske referate.’ Smiješno ti je bilo da svake nedjelje kao dobar sin nazivaš Floridu, smiješno ti je bilo da kao dobar građanin potpisuješ peticije za okončanje rata, iznad svega ti je bilo smiješno da živiš s dobročiniteljkom kakva je bila tvoja žena. Cijela se zemlja poremetila, a ti i dalje sjediš u svojem naslonjaču i pišeš zadaću. No eto, uspješno si izveo svoj literarni pokus i sada si po cijeloj poremećenoj zemlji slavan po tome što si i sam visoko poremećen, a čak si još poremećeniji nego prije. Štoviše, bijesan si što svi ne znaju koliko si ti zapravo ispravan, odgovoran i suhoparno dosadan i koliko je za ljudski rod veliko dostignuće da je takav model zrelog odraslog ponašanja čitalačkoj publici mogao dati Gilberta Carnovskog. Namjeravao si sabotirati svoju vlastitu moralizirajuću narav; namjeravao si poniziti svu svoju plemenitu, uzvišenu ozbiljnost, i sada, kada si to postigao, postigao s užitkom pravog sabotera, sad si, idiote, ponižen, jer nitko osim tebe to, čini se, ne vidi kao duboko moralan i plemenit čin! ’Oni’ te ne shvaćaju. A što se tiče onih koji te shvaćaju, ljudi koji te poznaju pet, deset i petnaest godina, ni s njima nećeš imati posla. Čini mi se da ne viđaš ni jednog jedinog od svojih prijatelja. Ljudi me nazivaju i raspituju se što ti se dogodilo. Tvoji najprisniji prijatelji misle da nisi u gradu. Jednog me dana netko nazvao i pitao je li istina da si u Payne Whitneyju.”
„Oh, pa da li bih i ja trebao sada biti u ludnici?”
„Nathan, ti si najnovija zvijezda desetljeća - ljudi će svašta govoriti. Pitam te zašto se nećeš viđati barem sa starim prijateljima.”
Jednostavno. Zato što ne bi mogao s njima sjesti i žaliti se što je postao najnovija zvijezda desetljeća. Zato što jadan, neshvaćeni milijunaš nije u stvari tema o kojoj bi inteligentni ljudi mogli dugo raspravljati. Pa ni prijatelji. Najmanje od svih prijatelji, a osobito ne ako su pisci. Nije želio da govore o tome kako on govori o svojem jutru sa stručnjakom za investicije, svojoj noći s Caesarom O’Shea i o tome kako ga je ona ostavila zbog Revolucije. A to je bilo sve o čemu je mogao govoriti, barem sam sa sobom. Nije bilo ugodno društvo ni za jednog od ljudi koje je smatrao prijateljima. Počeo bi se svaditi po svim onim mjestima na kojima se više ne bi mogao pokazati a da ne izazove senzaciju. Ti bi se ljudi vrlo brzo pretvorili u neprijatelje. Počeo bi se kvačiti s kraljem fileta, s tračerskim rubrikama i s desetkom ludih pisama dnevno, a tko bi ga mogao slušati? Počeo bi im pričati o onim odijelima. O onih šest odijela. Onim odijelima vrijednima tri tisuće dolara u kojima će sjediti kod kuće i pisati. Kad bi, u slučaju potrebe, mogao pisati i gol; kad bi, kao i inače, mogao sjediti u radnoj košulji i platnenim hlačama i biti savršeno zadovoljan. Sa tri tisuće dolara mogao je kupiti sto pari platnenih hlača i četiri stotine radnih košulja (izračunao je to). Mogao je kupiti šezdeset pari antilopastih cipela za šetnje, proizvodnje Brooks Brother, kakve nosi još otkako je otišao iz Chicaga. Mogao je kupiti tisuću dvjesto pari Interwovenovih čarapa (četiri stotine plavih, četiri stotine smeđih, četiri stotine sivih). Sa tri tisuće dolara mogao se obući za cijeli život. No umjesto toga, sada ima dva puta tjedno probe kod gospodina Whitea, razgovore s gospodinom Whiteom o podstavljanju ramena i stezanju pasa, i tko bi Zuckermana uopće mogao slušati kad bi iznosio takve stvari? I on je jedva slušao - ali kako je, na žalost, bio sam sa sobom, nije mogao umuknuti. Bit će bolje da misle kako je u Payne Whitneyju. Možda bi i trebao biti. Jer, postojala je i televizija - nije je mogao prestati gledati. Tamo, u središtu grada u Bank Streetu, redovito su gledali samo vijesti. U sedam, pa opet u jedanaest, on i Laura sjeli bi u dnevnu sobu da promatraju plamen Vijetnama: sela u plamenu, prašume u plamenu, Vijetnamce u plamenu. Zatim bi se vratili svome poslu u noćnoj smjeni, ona svojim bjeguncima od regrutacije, on svojim Velikim knjigama. Međutim, za ovih svojih osamijeničkih tjedana, Zuckerman je proveo vjerojatno više vremena pred TV-aparatom nego za svih godina otkako su se, još u doba kad je završavao gimnaziju, počele emitirati test-slike. Na malo što se još mogao usredotočiti, a bilo je i nečeg neobičnog u tome da sjediš u svom kućnom ogrtaču na svojem orijentalnom sagu, jedeš pečeno pile koje si donio iz pečenjarnice i čuješ kako odjednom netko govori o tebi. Nije to mogao nadvladati. Jedne je večeri jedna lijepa pjevačica rocka, koju nikad nije vidio, pripovijedala Jimu Carsonu o svojem jednom i - „Bogu, hvala” - jedinom sudaru s Nathanom Zuckermanom. Silno se raskokodakala opisujući kakvu joj je „odjeću” Zuckerman savjetovao za večernji izlazak ako ga želi „upecati”. A upravo prethodne nedjelje gledao je na kanalu 5 trojicu terapeuta na foteljima kako s domaćinom emisije analiziraju njegov kastracijski kompleks. Svi su se suglasili da je on kod Zuckermana izrazit. Sljedećeg jutra Andréov mu je odvjetnik morao na blag način reći da ne može tužiti za klevetu. „Tvoja muda su, Nathan, sada domena javnosti.”
Na svoj su način imali pravo - on jest u ludnici.
„Prijetnje, prijetnje, prijetnje, André”, viknuo je Zuckerman, „što je s prijetnjama? O tome se ovdje radi.”
„Iskreno, izrečene onako kako si ih ti opisao, te mi se prijetnje ne čine ozbiljnima. Ali ja nisam ti i nemam taj tvoj osjećaj da ti je sve izmaklo kontroli. Ako se osjećaš onako kao što djeluješ, nazovi policiju i vidi što će ti oni reći.”
„Ali ti smatraš da je sve to samo šala.”
„Ne bi me čudilo.”
„A ako nije? Ako moja majka završi u automobilskoj olupini u močvari Everglades?”
„Ako ovo, ako ono. Postupi kao što ti kažem. Želiš savjet, savjetujem te. Telefoniraj policiji.”
„A što mogu oni učiniti? To je sljedeće pitanje.”
„Pojma nemam što mogu učiniti kad se zapravo nikom ništa nije dogodilo. Moj je udio neutraliziranje manije gonjenja. To je posao književnog agenta. Volio bih kod tebe ponovno uspostaviti nekakav duševni mir.”
„Što se telefoniranjem policiji vjerojatno neće dogoditi. Nazvati policiju - to ti je kao da nazoveš gradsku rubriku u novinama. Nazovi policiju, i to će već sutra biti kod Leonarda Lyonsa, ako ne i među naslovima na prvoj stranici. RAZBIJAČ PRIJETI PORNO-MAMI. Otmica gospođe Carnovsky - to bi za njih stvarno bio vrhunac. Susskind će morati okupiti tri specijalista da se dobro konzultiraju. ‛Tko je u našem bolesnom društvu odgovoran?’ Sevareid će nam saopćiti što to znači za budućnost Slobodnog svijeta. Reston će napisati kolumnu o Slomu vrijednosti. Ako se to dogodi, muke moje majke neće biti ništa prema onom što će morati podnijeti ostatak države.”
„A, sad si već malo sličniji svojem starom ironičnom ja.”
„Je li? Mojem starom ironičnom ja? Ne bih ga prepoznao. Tko je Sleepy Lagoon, kad smo već pri tome? Što je s onim u Varietyju o onih milijun dolara za nastavak?”
„Bob Lagoon. Pričekao bih prije no što potrošim njegov milijun.”
„Ali on postoji.”
„Tu i tamo.”
„A Marty Paté? Tko je to?”
„Ne znam.”
„Nikad nisi čuo za producenta s Istočne šezdeset druge ulice koji se zove Marty Paté?”
„Kao ’de foi gras’? Još ne. Zašto pitaš?”
Ne, bolje da u to ne ide. „Što je s Gayle Gibraltar?”
André se nasmijao. „Zvuči kao da ti ovog časa pišeš nastavak. Zvuči poput neke izmišljotine Gilberta Carnovskog.”
„Ne, ne njegove. Ono što bih trebao učiniti jest to da uzmem tjelohranitelja. Za svoju majku. Što ti na to kažeš?”
„Ps, ako je to neophodno za tvoj osjećaj sigurnosti...”
„Samo što joj to neće biti jako drago, zar ne? Mrsko mi je i pomisliti na to da sjedi njemu sučelice, da on za ručkom skine kaput i ona ugleda futrolu ispod ramena.”
„Zašto se onda ne svladaš, Nathan? Zašto ne pričekaš da vidiš hoće li ti se taj tip ponovno javiti? Ako stvarno ne bude nikakvog poziva radi dogovora o novcu, onda je to gotovo. Netko misli da je to zgodna zabava. Bude li došlo do takvog poziva...”
„Onda ću obavijestiti policiju, F.B.I. i sve novine...”
„Točno.”
„Ako i kada se pokaže da to nije ništa, majka je ionako bila jednako zaštićena.”
„A ti ćeš osjećati da si za nju učinio ono što je bilo pravo.”
„Samo što će sve biti u novinama. Tada će nekom manijaku sinuti sjajna ideja da se sam u to upustiti.”
„Previše brineš o manijacima.”
„Ali oni žive. Manijaci žive bolje od nas. Cvjetaju. Ovo je njihov svijet, André. Trebao bi pročitati moju poštu.”
„Nathan, ti sve uzimaš preozbiljno, od svoje pošte pa do samog sebe. Možda bolje: od sebe pa do pošte. Možda ti otmičar samo to i želi saopćiti.”
„Radi to da me pouči, zar ne? Kako govoriš, moglo bi se pomisliti da bi to čak mogao biti ti.”
„Volio bih reći da je tako. Da sam bar bio dovoljno pametan da se nečem takvom domislim.”
„I ja bih volio da si ti taj. Volio bih da je netko, a ne taj koji jest.”
„Ili nije.”
Čim je prekinuo vezu, Zuckerman je počeo tragati za karticom koju mu je dao šofer Caesare O’Shea. Trebao bi ih nazvati i zamoliti da mu preporuče nekog naoružanog tjelohranitelja u Miamiju. Trebao bi osobno odletjeli u Miami. Trebao bi nazvati odjel F.B.I.-ja u Miamiju. Trebao bi prestati jesti po zalogajnicama. Trebao bi namjestiti stan. Trebao bi raspremiti knjige. Trebao bi iz čarape izvući novac i dati ga Wallaceu da ga ovaj investira. Trebao bi zaboraviti Caesaru i naći novu djevojku. Postoje stotine ne-tako-ludih Julija koje vani čekaju da ga odvedu u Švicarsku i pokažu mu tvornice čokolade. Trebao bi prestati kupovati piliće po pečenjarnicama. Trebao bi se upoznati s U Thantom. Trebao bi prestati uzimati ozbiljno sve televizijske razgovore de Tocquevillesove. Trebao bi prestati uzimati ozbiljno manijake s telefona. Trebao bi prestati uzimati ozbiljno svoju poštu. Trebao bi prestati uzimati ozbiljno sama sebe. Trebao bi se prestati voziti autobusom. I trebao bi ponovno nazvati Andréa i reći mu da, za ljubav Božju, Mary ništa ne kaže o otmičaru - inače će se to naći u rubrici „Suzy veli”!
Ali umjesto toga vratio se za svoj stol i još jedan sat zapisivao u svoju bilježnicu sve što mu je otmičar rekao. Unatoč brigama, smiješio se kad je na papiru vidio ono što je noć ranije čuo preko telefona. Prisjetio se anegdote o Flaubertu koji je jednog dana, izlazeći iz radne sobe, ugledao jednu svoju sestričnu, mladu udatu ženu, kako posluje oko svoje djece. Flaubert je potišteno rekao: „Ils sont dans le vrai.” Radni naslov, pomislio je Zuckerman i u bijeli prozorčić na omotu bilježnice zapisao riječi Dans le Vrai. Ove bilježnice kojima se Zuckerman služio za zapise bile su uvezane u čvrste omote mramornog crnobijelog uzorka koji generacije Amerikanaca još vide u ružnim snovima o zadaćama koje nisu naučili. S unutrašnje strane naslovne stranice, nasuprot plavim, ravnalom izvučenim crtama prve stranice, nalazila se tablica u koju je đak trebao upisati raspored sati, točku po točku, za cijeli tjedan. Ovdje je Zuckerman upisao svoj podnaslov, ispisavši ga velikim štampanim slovima preko pravokutnika predviđenih za predmet, prostoriju i nastavnika: „Ili: kako sam u svoje slobodno vrijeme od slave i bogatstva došao do sloma.”

„’Tzena, Tzena’, 1950.”
Zuckerman je na uglu nasuprot Campbellu čekao da se promijeni svjetlo na semaforu. Naslov je izrečen točno iza njega. Potpuno nesvjesno bio je fućkao, i to ne samo vani na ulici nego i tijekom većeg dijela jutra. Istu pjesmicu neprekidno.
„Adaptirani prema jednom izraelskom narodnom napjevu, engleski stihovi Mitchell Parish, snimila Decca s Gordonom Jenkinsom i s Weaversima.”
O tome ga je informirao Alvin Pepler. Dan je bio svjež i jasan, no Pepler je i dalje bio u svojoj crnoj kabanici i šeširu. Uz to, povrh svega, toga jutra tamne naočale. Je li mu netko od sinoć nabio šljivu, neka veličina tanahnijih živaca od Zuckermana? Ili je naočale nosio zato da sam sebi izgleda poput neke veličine? Ili je novi fol da je, na nesreću, još i slijep? SLIJEPI NATJECATELJ KVIZA. UDIJELITE, MOLIM.
„Dobro jutro”, rekao je Zuckerman, uzmičući.
„Uranio si zbog velikog događaja?”
Dosjetka izgovorena uz šaljivo cerenje. Zuckerman se odlučio da ne odgovori.
„Zamisli, izađeš na kavicu i naletiš ravno na Princa Seratellija koji leži na svečanom odru.”
Izađeš na kavicu u Šezdeset drugu ulicu i naletiš na Seratellija u Osamdeset prvoj?
„Eto, na tome ja vama Njujorčanima zavidim”, rekao je Pepler. „Uđeš u dizalo - ovo se stvarno dogodilo meni, prvoga dana što sam ovdje - a ono, ni manje ni više, Victor Borge! Izjuriš po posljednje novine, a tko ti ravno pred noge iskače iz taksija? U ponoć? Twiggy. Izađeš iz zahoda male zalogajnice, a kad tamo sjediš i jedeš ti! Victor Borge, Twiggy i ti - i to u prvih četrdeset osam sati. Cajkan na konju rekao mi je da se govorka kako bi se trebao pojaviti Sonny Liston.” Pokazao je prema policiji i promatračima koji su se okupili na glavnom ulazu pogrebnog zavoda. Pri ruci je bila i TV-kamera i ekipa. „No dosad”, rekao je Pepler, „nisi izgubio ništa.”
Ni riječi o sinoćnjem Zuckermanovu nestanku ispred Baskin-Robbinsa. Ni o telefonskim pozivima.
Zuckerman je pretpostavio da ga je Pepler pratio. Crne naočale za crnu spletku. Mogućnost koja mu je bila pala na um prije nego što je otišao iz kuće: Pepler u veži, sakriven i spreman da udari. No nije mogao sjediti i čekati da telefon zazvoni samo zato što mu je tako rekao otmičar. To jest ludost. Osobito ako je otmičar ovaj psihopat.
„Što još znaš iz 1950?”
„Molim?”
„Koje druge pjesme”, upitao ga je Pepler, „iz 1950? Možeš li mi navesti Prvih petnaest?”
Pa sad, bio praćen ili ne, Zuckerman se morao nasmiješiti. „Tu si me uhvatio. Iz 1950. ne bih mogao navesti Prvih deset.”
„Hoćeš li čuti koje su to? Svila petnaest?”
„Morao bih ići.”
„Za početak, to je godina u kojoj su tri s ‛kolačem’ u naslovu. ‛Bombon i kolač’. ‛Da sam znala da dolaziš, ispekla bih kolač’. I ‛Sunčani kolač’. Zatim redom” - za ovo se objema nogama čvrsto usadio u pločnik - ”‛Jesensko lišće’, ‛Mnogo i sva sila’, ‛C’est si bon’, ‛Danas je divan dan’, ‛Muzika, muzika, muzika’, ‛Srce mi plače za tobom’, ‛Dronjasti otirač’, ‛Samova pjesma’, ‛Prava stvar’, ‛Tzena, Tzena’ - s kojom sam počeo - ‛Wilhelmina’ i ‛Ti, predivna ti’. Petnaest. A Hewlett Lincoln ne bi ti mogao navesti pet. Bez odgovora u džepu, ne bi mogao navesti ni jednu. Ne, što se tiče američke hit-parade svih vremena Alvin Pepler je bio taj koga se nije moglo zaustaviti. Dok me nisu zaustavili da propuste onog nežidova.”
„Bio sam zaboravio na ‛Dronjasti otirač’.”
Pepler se nasmijao svojim srdačnim, oduševljenim smijehom. Bože, pa on stvarno izgleda sasvim bezazleno. Crne naočale? Turistički užitak. Poprimanje navika, „Fućkaj nešto drugo”, rekao je Pepler. „Bilo što. Iz kojeg god hoćeš vremena.”
„Stvarno moram otići.”
„Molim te, Nathan. Samo da me testiraš. Da ti dokažem da sam na visini. Da sam pravi Pepler!”
Pa, rat je trajao, sirene su se oglasile i njegov otac, ulični šef protuavionske zaštite, izjurio je iz kuće u propisanih šezdeset sekundi. Henry, Nathan i njihova majka sjeli su za klimavi stol za bridž u podrumu - i uz svjetlo svijeća zaigrali tablanet. Samo vježba, ne ono pravo, u Americi nikad nije ono pravo, ali, naravno, ako si desetogodišnji Amerikanac, to ne znaš. Mogli su promašiti njuarčki aerodrom i pogoditi Zuckermanovu kuću. No uskoro je dat znak za svršetak uzbune i dr Zuckerman se zviždučući spustio podrumskim stepenicama, sa svojim pazovskim šeširom, nestašno svijetleći reflektorom dečkima u oči. Nije uočen ni jedan avion, nisu bačene nikakve bombe, ostarjeli Sounenfelds niže niz ulicu bio je navukao zastore za zamračivanje preko svojih vlastitih, a ni jedan od njegovih sinova nije još napisao knjigu, dirnuo koju curu, a kamoli da se razveo. Pa zašto ne bi onda zviždukao? Upalio je svjetlo i redom ih poljubio. „Podijelite i meni”, rekao je.
Pjesmu koju je njegov otac fućkao spuštajući se podrumskim stepenicama Nathan je sada otfućkao Pepleru. Umjesto da pobjegne.
Dostajale su samo tri note. „‛Vidjet ćemo se’, 1943. Dvadeset četiri puta u hit-paradi”, rekao je Pepler, „deset puta u spotu Broj jedan. Snimili su Frank Sinatra i Hildegarde. Prvih petnaest 1943 - spreman, Nathan?”
Pa, bio je spreman. Dans le vrai, a bilo je i vrijeme. André je imao pravo što ga je izgrdio: zaključavaš se da podjariš svoju maštu, zatim se zaključavaš zato što si podjario njihovu. Kakve će te to vrste romana zaokupiti? Ako ti život s Caesarom u visokim krugovima nije upalio, kako bi tek onda u niskim? Gdje ti je radoznalost? Gdje je tvoj stari ironični „ja”? Protiv koga i kakvu si to kažnjivu stvar učinio da se trebaš sakrivati poput bjegunca od pravde? Nisi umiješan u racket ćudoređa! Nisi niti bio! Jako ćeš pogriješiti budeš li ikad tako pomislio! Eto kamo si utekao - u veličanstveni vrai! „Raspali, Alvin.” Lakouman izraz, ali Zuckermanu nije bilo važno. Lakouman namjerno. Dosta je bilo zaklanjanja pred vlastitom erupcijom. Primi što se daje! Prihvati što iniciraš! Dobrodošli dusi koje je ona knjiga oslobodila! Ovo za novac, ovo za slavu, a ovo za ovog anđela manijakalnih užitaka!
Koji je ionako počeo i sipao:
„‛Ulazeći na krilima i u molitvi’, ‛Prošle noći nisam mogla ni oka sklopiti’. ‛Vidjet ćemo se’. ‛To je ljubav, ljubav, ljubav’. ‛Ovu sam pjesmu već čula’. ‛Divno je ovako provesti večer’. ‛Mairzy Doots’. ‛Oh kakva li divna jutra’. ‛Divna jutra’, uzgred, ne ‛divno jutro’, kao što većina ljudi misli - Hewlett Lincoln kao prvi. Premda ga, naravno, nitko to nije pitao. Ne u toj emisiji. ‛Ljudi će reći da smo zaljubljeni’. ‛Mama naoružana pištoljem’. ‛Nedjeljom, ponedjeljkom i uvijek’. ‛Ili su premladi, ili prestari’. ‛Tico Tico’. ‛Vraćaš se stalno kao pjesma’. ‛Nikad nećeš znati’. Petnaest.” Opustio se, malko se zapravo zgurio, prisjećajući se čime se Hewlett bio provukao u onoj emisiji.
„Kako ti to postižeš, Alvin?”
Pepler je smaknuo tamne naočale i, prevrćući svojim tamnim očima (na koje još nitko nije nabio šljivu), našalio se. „‛To je magija’.”
Zuckerman je priskočio u pomoć. „Doris Day. Tisuću devetsto - četrdeset šesta.”
„Blizu”, viknuo je veselo Pepler, „blizu, ali pravi odgovor je četrdeset osma. Strašno mi je žao, Nathan. Više sreće sljedeći put. Riječi Sammy Cahn, glazba Jule Styne. Izvedena u filmu ‛Ljubav na pučini’. Warner Brothers. S Jackom Carsonom i, naravno, božanskom gospođicom Doris Day.”
Naveo je Zuckermana da se od srca nasmije. „Alvin, čudesan si.”
Na što je Pepler brzo odgovorio. „‛Senzacionalan si’, ‛Razoran si’, ‛Ti si moje sve’, ‛Nisi ništa ako te netko ne voli’, ‛Slamaš mi srce’, ‛Postaješ mi navada’, ‛Ti si...’”
„Ovo je baš pravi show. Oh, ovo je stvarno božanski.” Nije se mogao prestati smijati. Peplera to, čini se, nije smetalo.
„...uzvišena stara zastava’, ‛Ti si milijun milja udaljen (kad si samo jednu malu milju od kuće)’, ‛Ti si moje uzbuđenje’. Da prestanem?” Svjetlucajući od znoja, sretan koliko već samo rob adrenalina može biti, upitao je: „Da prestanem, momče, ili želiš još?”
„Ne”, prostenjao je Zuckerman, „ne više”, ali, uh, kako li je divno zabavljati se. I to vani, na otvorenom! U javnosti! Slobodno! Oslobođen robovanja Peplera! „Samo polako sa mnom! Molim te, molim”, prošaptao je Zuckerman. „Na drugoj strani ulice je sprovod.”
„Ulica”, obznanio je Pepler. ”‛Ulice New Yorka’. Na drugoj strani. ‛Na drugoj strani drvoreda prema Alamu’. Sprovod. Da o tome dobro razmislim. Molim. ‛Molim, ne govori o meni kad me ne bude’. Više. ‛Što te više vidim’. Ne. ‛Ne drugu ljubav’. Sad sprovod. Ne, zalažem svoj ugled. U povijesti američkih popularnih pjesama nema ni jedne pjesme s riječju ‛sprovod’. Razlog je jasan.”
Sjajno. Vrat. Ne možeš ga potući. Bogatiji u besmislenim detaljima od velikog Jamesa Joycea.
„Ispravak”, rekao je Pepler, „‛Što više te vidim’. Iz filma Dijamantna potkova. Twentieth Century Fox, 1945. Pjevao ju je Dick Haymes.”
Sada ga ne zaustavljati. A zašto bi to tko i želio? Ne, od fenomena kakav je Alvin Pepler se ne bježi, ne ako si romanopisac s imalo mozga. Pomisli koliko je daleko Hemingway otišao da vidi lava! Dok je Zuckerman samo koraknuo na ulicu. O da, zapakiraj knjige! Van iz radne sobe, na ulicu! Napokon u skladu s desetljećem! Kakav bi roman ispao o ovom momku! Sve pršti, lijepi se. On je ljepilo, duhovna muholovka, ništa ne može zaboraviti. Skuplja sve atmosferske smetnje. Kakav bi romanopisac ispao od ovog momka! Pa on to već i jesti Paté, Gibraltar, Perlmutter, Moshe Dayan - to je roman čiji je on glavni junak! Iz dnevnih novina i taloga memorije, to je roman koji on stvara! Ne može se reći da mu nedostaje uvjerljivosti, ma koliko bio manjkav u pogledu suptilnosti. Gledaj kako samo teče!
„‛Nikad nećeš znati’, Decca 1943. ‛Male bijele laži’, Decca 1948.” Dvije najprodavanije ploče Dicka Haymesa, prema Pepleru. Kojem Zuckerman nije imao razloga da ne vjeruje.
„Perry Como”, upitao je Zuckerman. „Njegovi hitovi?”
„‛Iskušenje’. ‛Huba Huba Huba’, ‛Do kraja života’. Sve RCA Victor 1945, 1946. ‛Zatočenik ljubavi’, 1947. ‛Kad ti je bilo šesnaest godina’, 1949...”
Zuckerman je posve zaboravio otmičara. Na trenutak je zaboravio sve - sve svoje brige i jade. Oni su ionako imaginarni, zar ne?


Pepler je bio na Nat King Coleu - „‛Draga, Je Vous Aime Beaucoup’ 1955, ‛Bujna ruža’ 1962” - kad je Zuckerman otkrio mikrofon na tri centimetra od svojih usta. S nekih ramena nišanila ga je prijenosna kamera.
„Gospodine Zuckerman, vi ste ovdje da ovog jutra odate poštovanje Princu Seratelliju...”
„Da?”
Tamnokosi izvjestitelj, lijep i snažan. Zuckerman ga je sada prepoznao iz nekih emisija lokalnih vijesti. „Jeste li”, upitao je reporter, „ovdje kao prijatelj pokojnika ili obitelji?”
Komedija je prevršila mjeru. Kakva li jutra! ‛Kakva li divna jutra!’ Oklahoma! Rodgers i Hammerstein. Čak ju je i on znao.
Smijući se, mašući rukom po zraku da se odstrane, Zuckerman je rekao: „Ne, ne, samo sam u prolazu.” Mahnuo je prema Pepleru. „S prijateljem.”
I predobro je čuo kako prijatelj pročišćava grlo. Crne su naočale skinute, prsa ispršena i Pepler je izgledao spreman da cijeli svijet podsjeti na sve što je njemu nanijelo patnje. Zuckerman je vidio da se gomila kod Campbella okreće u njihovu smjeru.
Glas s druge strane: „Tko?”
„Koufax! Koufax!”
„Greška, greška.” Zuckerman je sada bio malko strastveniji, no agresivni je novinar, čini se, i sam napokon shvatio pogrešku, pa je kamermanu dao znak da prekine.
„Oprostite, gospodine”, rekao je Zuckerman.
„To nije Koufax, idiote.”
„Tko je to?”
„Nitko.”
„Strašno mi je žao”, rekao je izvjestitelj smiješeći se sada u znak isprike Pepleru, dok se ekipa brzo vratila onamo gdje su se odvijali pravi događaji. Preko ulice je pristigla jedna limuzina. Svatko iz gomile nastojao je vidjeti je li u njoj Sonny Liston.
„Ono je bio”, rekao je Pepler pokazujući za TV-reporterom, „J. K. Cranford. Pravi Amerikanac iz Rutgersa.”
U međuvremenu se njima dvojici približio policajac na konju pa se nagnuo da ih bolje vidi. „Hej, momak”, rekao je Zuckermanu, „tko si ti?”
„Nitko tko bi te se ticao”, kazao je Zuckerman tapšući se po prsnom džepu samtaste jakne da pokaže na nema „pljucu”.
Cajkan je bio sklon zabavi; ni izdaleka ne toliko kao Zuckermanov pajdaš. „Hoću reći, koja si ti veličina?” - upitao je. „Upravo si bio na TV, je li tako?”
„Ne, ne”, objasnio je Zuckerman. „Zabunili su se.”
„Nisi li prošlog tjedna bio na TV s Dinah Shore?”
„Ne ja, narednice. Ja sam bio kod kuće u krevetu.”
Pepler jednostavno nije mogao dopustiti da ovaj veliki jaki cajkan na konju i dalje od sebe pravi budalu. „Ne znaš tko je ovaj momak? Ovo je Nathan Zuckerman!”
Cajkan je odustao i s dosadom pogledao čovjeka u tamnim naočalama i crnoj kišnoj kabanici.
„Pisac”, obavijestio ga je Pepler.
„Da?” - rekao je Cajkan. „Što je napisao?”
„Je li ti to ozbiljno? Što je napisao Nathan Zuckerman?” Pepler je toliko pobjedonosno izgovorio naslov Zuckermanove četvrte knjiga da je snažni, sjajni konj, ma koliko uvježban za nerede, naglo ustuknuo te ga je cajkan morao obuzdati.
„Nikad za to nisam čuo”, odgovorio je cajkan i, okrećući se, lijepo se za zelenog svjetla vratio do Campbella.
Pepler, prezirno: „Mora da se misli na konje kad kažu da su najbolji u New Yorku.”
Zajedno su prešli na drugu stranu ulice, gdje je pravi Amerikanac J. K. Cranford intervjuirao nekog sitnog čovjeka koji je upravo iskočio iz taksija. Neki Manuel, rekao je Pepler. Džokej. Pepler se začudio što ovaj nije došao sa svojom bajnom ženom, plesačicom.
Nakon džokeja, gospodin srebrnaste kose, pristojno odjeven u tamno odijelo i prsluk. Na Cranfordova pitanja žalosno je odmahnuo glavom. Nije odgovarao. „Tko je to?” - upitao je Zuckerman.
Bandin odvjetnik, rečeno mu je, nedavno otpušten iz savezne kaznionice. Zuckermanu je, zbog preplanulog tena, izgledao kao da je nedavno otpušten s Bahamskih otoka.
Sljedećih nekoliko minuta Pepler je identificirao žalobnike kako su kojeg oslovljavali Cranford i njegova ekipa.
„Strašan si, Alvin.”
„Misliš - zbog ovoga? Trebao si me vidjeti na ‛Hitrom novcu’. Ovo je tek uzorak. Hewlettu je trebala namještaljka, prijevara. Kad je Schachtman nedjeljom dolazio da preda odgovore, pola sam vremena morao ispravljati gdje su pogriješili. Ako vidim neko lice, to je to. Znam lice svakoga u svijetu tko se ikad pojavio u novinama, pa bio to kardinal koji se kandidirao za papu ili neka belgijska stjuardesa koja je nastradala u zrakoplovnoj katastrofi. U mojem pamćenju to je neizbrisivo, vječno. Da i hoću, ne mogu zaboraviti. Da si me vidio kad sam bio na vrhuncu, Nathan, kako sam izgledao ona tri tjedna. Živio sam od četvrtka do četvrtka. ‛Strašan je, sve zna.’ Tako bi me predstavljali u emisiji. Za njih je to bilo samo još jedno sranje, kojim će nahraniti idiotsku publiku. Tragedija je što se stvarno tako i zbilo. A što nisam znao, mogao sam naučiti. Trebao si mi samo pokazati, pritisnuti pravi gumb, i potekla bi rijeka informacija. Mogao bih ti, na primjer, reći što se sve u povijesti dogodilo a da je u vezi s brojem 98. Još uvijek to mogu. Svatko zna za 1066, ali zna li za 1098? Svatko zna 1492, ali zna li 1498? Savonarola spaljen na lomači i Firenci, prva njemačka zalagaonica utemeljena u Nürnbergu, Vasco da Gama otkriva morski put u Indiju. Ali čemu dalje? Kakve mi je to koristi na kraju donijelo? 1598: Shakespeare piše Mnogo vike ni za što, korejski admiral Visunsin izumljuje oklopnjače. 1698: u Americi počinje proizvodnja papira, Leopold od Anhalt-Dessaua uvodi paradni korak i željezne šipke za nabijanje pušaka u prusku vojsku. 1798: umire Casanova, bitkom kod piramida Napoleon postaje gospodar Egipta. Mogao bih nastaviti cijeli dan. Cijelu noć. Ali što će mi to donijeti? Barem su ljudi u New Jerseyju počeli stjecati poštovanje prema znanju, povijesti, pravim činjenicama iz života, umjesto svojih vlastitih glupih, uskih mišljenja opterećenih predrasudama. Zbog mene! A sada, sada? Znaš li gdje bih ja, po svakoj pravdi, trebao sada biti? Na drugoj strani ulice. Trebao bih biti J. K. Cranford!”
Tako je požudno od Zuckermana tražio povlađivanje, da ovom nije preostalo ništa nego da odgovori: „Ne vidim zašto ne.”
„Ne vidiš?”
A na tu strastvenu molbu? „Zašto ne?” odgovorio je Zuckerman.
„O, Isuse, bi li mi učinio jednu uslugu, Nathan? Bi li za minutu htio pročitati nešto što sam napisao? Bi li mi iskreno rekao što misliš? Meni bi to užasno mnogo značilo. Ne moju knjigu, nešto drugo. Nešto novo.”
„Što?”
„Pa, u stvari, književnu kritiku.”
Otmjeno. „Nisi mi rekao da si i književni kritičar.”
Još jedna Zuckermanova doskočica koju je Pepler primio s puno poštovanja; čak joj se usudio odgovoriti jednom svojom. „Mislio sam da znaš. Pomislio sam da si sinoć zato pobjegao.” Ali zatim, kad je Zuckerman ostao strogo ozbiljan, dodao je: „Samo ti šalu uzvraćam šalom, Nathan. Shvatio sam kad sam izišao da imaš posla, da imaš sastanak, da moraš odjuriti. Pa onda, znaš me: pojeo sam i tvoj sladoled. I za to cijelu noć plaćao. Ne, ne brini. Nisam nikakav kritičar. Imam svoje simpatije i antipatije, imam svoj čir, ali nisam nikakav kritičar, ne u službenom smislu. Međutim, jučer sam doznao za veliku reorganizaciju u Timesu. Tebi je to stara stvar, ali ja sam za to saznao tek kasno sinoć.”
„Kakva reorganizacija?”
„Dramski će kritičar dobiti nogu, a vjerojatno i recenzent knjiga. To se odavno sprema.”
„Da?”
„Nisi znao?”
„Ne.”
„Stvarno? Pa, doznao sam od Perlmuttera. On je blizak sa Sulzbergerom, vlasnikom. Pozna cijelu obitelj. Pripadaju istoj crkvi.”
Perlmutter? Mitski džentlmenski otac mitskog producenta Patéa? Zna i Sulzbergera? Ovaj je roman pravi roman.
„Pa ćeš se ti kandidirati za taj posao”, rekao je Zuckerman.
Pepler je pocrvenio. „Ne, ne, nipošto. Samo me navelo da razmislim. Da vidim bih li mogao. ‛Učit ću, spremiti se i možda prilika naiđe.’ Čudno je, čak i meni, što nisam postao cinik nakon svega kroz što sam prošao, da sam još uvijek ovakav žutokljunac u zemlji mogućnosti. No kakao bih se inače osjećao? Ovu zemlju poznam uzduž i poprijeko. Služio sam ovoj zemlji u dva rata. Nisu tu samo popularne pjesme - tu je sve. Tu je sport, tu je nekadašnji radio, tu su sleng, poslovice, reklame, slavni brodovi, Ustav, velike bitke, geografske širine i dužine - samo reci, pa ako je amerikanistika, znam je savršeno. I to bez odgovora u džepu. S odgovorima u svojoj glavi. Vjerujem u ovu zemlju. Vjerujem u nju, jer je ona, prije svega, zemlja u kojoj se čovjek može oduprijeti najsramotnijem porazu, ako samo ustraje. Ako samo ne izgubi vjeru u sebe. Pogledaj povijest. Pogledaj Nixona. Nije li to nešto, ta borba za opstanak? U svojoj knjizi imam petnaest stranica o tom lašcu. Kao i o onom velikom govnaru Johnsonu. Dakle, gdje bi bio Lyndon Johnson da nije bilo Leeja Harveyja Oswalda? Trgovao bi na sitno nekretninama po senatskom zahodu.”
Oswald? Je li Alvin Pepler netom spomenuo Leeja Harveyja Oswalda? Sinoć, telefonski, nije li govornik uzgred spomenuo nešto o Rubyju, „Jacku Idiotu Rubyju”, kao o novom svecu zaštitniku Amerike? I aludirao na Sirhana Sirhana? Imali smo velikog vođu u Robertu Kennedyju, a onaj ga je ludi arapski gad ubio. Sve je to bilo u Zuckermanovim bilješkama.
Vrijeme je da ode.
No kakva je tu prijetila opasnost? Zar nisu posvuda cajkani? Ali zar isto tako nisu bili i u Dallasu da zaštite Predsjednika?
No pa može li se sada njegov položaj - položaj autora Carnovskog - usporediti s predsjedništvom u Americi?
„...moj prikaz knjige.”
„Da?” Bio je izgubio nit. I bilo mu se ubrzalo.
„Počeo sam pisati tek sinoć u ponoć.”
Nakon svog posljednjeg telefonskog poziva, pomislio je Zuckerman. Da, da, ovaj čovjek ispred mene otmičar je moje majke. Tko bi drugi?
„Nisam imao vremena da prijeđem na sam roman. Ovo su jednostavno prvi dojmovi. Budu li ti zvučali suviše cerebralno, no, da, svjestan sam toga. To je stoga što se dok pišem suzdržavam da javno izreknem ono što, naravno, više nije velika tajna, barem ne za mene. To da je u mnogo čemu ona knjiga priča o mojem životu ništa manje nego o tvome.”
Dakle, prikazana je, između svih knjiga, upravo Zuckermanova. Vrijeme je da ode, svakako. Zaboravi Oswalda i Rubyja. Kad lav dođe Hemingwayu sa svojim prikazom „Kratkog, sretnog života Francisa Macombera”, vrijeme je da se iz prašume ode kući.
„Ne mislim samo na Newark. Da ti i ne govorim, znao bi koliko mi to osobno znači. Hoću reći... kompleksi. Psihološki”, rekao je crveneći se, „kompleksi zgodnog židovskog dječaka. Držim da se svatko na svoj način identificirao s tom knjigom. Zato i jest doživjela takav uspjeh. Hoću reći ovo: da sam ikad imao dara da napišem roman, Carnovsky bi bio taj.”
Zuckerman je pogledao na sat. „Alvin, moram otići.”
„Ali moj prikaz.”
„Pošalji ga, zašto ne?” S ulica u radnu sobu. Vrijeme je da se raspakiraju knjige.
„Ali ovdje, on je ovdje.” Pepler je iz unutarnjeg prsnog džepa izvadio mali blok sa spiralom. Smjesta je pronašao stranicu i predao je Zuckermanu da je pročita.
Za Zuckermanovim je leđima bio poštanski sandučić. Pepler ga je pritijesnio uz poštanski sandučić točno kao i prethodne večeri. Prethodne večeri! Čovjek je lud. I fiksiran na mene. Tko je on iza tih tamnih naočala? Ja! Mislim da je on ja!
Potiskujući impuls da bilježnicu gurne u sandučić i jednostavno, kao slobodna veličina, ode, spustio je pogled i pročitao. Cijelog života čita. Stvarno, gdje je u tome neka opasnost?
„Marcel Proust New Jerseyja” bio je naslov Peplerova prikaza.
„Zasad imam samo uvodni ulomak”, objasnio je Pepler. „Ali ako sam po tvojem mišljenju uspio, onda ću ga danas kod Patéa dovršiti. U petak ga Perlmutter može pokazati Sulzbergeru.”
„Shvaćam.”
Pepler je također shvaćao - Zuckermanovu skepsu. Pa je požurio da ga umiri. „I veći mamlazi od mene prikazuju knjige, Nathan.”
Pa oko toga se neće natezati. Peplerova dosjetka natjerala je Zuckermana u glasan smijeh. A Zuckerman nije bio neprijatelj smijeha, što mogu posvjedočiti obožavatelji. I tako, pritiješnjen uz sandučić, Zuckerman je uronio u tekst. Jedna stranica više neće ga ubiti.
Rukopis je bio sitan, uredan, precizan, sve samo ne uzbudljiv. I ne stoji ona da stil odaje čovjeka.


Beletristika nije autobiografija, no ipak je cijela beletristika, uvjeren sam, na neki način ukorijenjena u autobiografiju, premda povezanost sa stvarnim događajima može biti doista mršava, pa čak i nepostojeća. Na kraju krajeva, mi smo ukupnost našeg iskustva, a iskustvo uključuje ne samo ono što mi u stvari činimo nego i ono što privatno zamišljamo. Pisac ne može pisati o onome što ne zna, a čitalac mu mora zajamčiti njegov materijal, no svejedno postoje opasnosti kad se piše izravno po nečijem neposrednom iskustvu: nedostatak tvrdoće, možda; sklonost ugađanju; poriv da se opravdaju autorovi pristupi ljudima. Distanca, s druge strane, ili zamućuje iskustvo, ili ga pak pojačava. Za većinu nas iskustvo je nemilosrdno zamućeno; no za pisce, ako ih se može spriječiti da ne brbljaju prije nego što su promislili, iskustvo se pojačava.

Prije nego što je Zuckerman i stigao progovoriti - nije baš da mu se žurilo - Pepler mu je objašnjavao svoju metodologiju. „Razmatram autobiografski moment prije nego što prijeđem na sadržaj knjige. To ću učiniti večeras. U mojoj je glavi sve razrađeno. Pokušavam početi sa svojom teorijom književnosti, stvoriti svoju vlastitu miniverziju djela Što je umjetnost?, napisao Lav Tolstoj, prvi prijevod na engleskom objavljen 1898. Što nije u redu?” - upitao je kad mu je Zuckerman vratio bilježnicu.
„Ništa. Dobro je. Dobar početak.”
„Ne vjeruješ ti to.” Otvorio je bilježnicu i pogledao svoj rukopis, tako uredan, tako čitak, toliko izrazito ispravan koliko bi učitelj samo mogao očekivati od velikog nezgrapnog dječaka iz dna razreda. „Što tu nije u redu? Moraš mi reći. Ne želim da Sulzberger čita ako je loš. Hoću istinu. Cijelog sam se života borio i patio zbog istine. Molim te, nikakvih slatkih riječi i nikakvih sranja. Što nije u redu? Da mogu naučiti kako bih se popravio i ponovno zauzeo mjesto koje mi pripada!”
Ne, nije plagirao. Ne da bi to bilo važno, ali on je očito posve sam skuhao ovu kašu, jednim okom u The New York Timesu, a drugim na Lavu Tolstoju. U ponoć nakon posljednjeg podlog ho-ho-ho. Učinit ću sve što je u mojoj moći da izbjegnem nasilje, ali ako se osjetim ugroženim, morat ću se ponašati kao ugrožen čovjek. To je bilo zapisano u Zuckermanovoj bilježnici.
„Kao što velim, uopće nije loše.”
„Jest! Znaš da jest. Samo mi reci zašto. Kako ću naučiti ako mi ne kažeš zašto?”
„Pa”, rekao je Zuckerman popuštajući, „mislim, Alvin, da ovaj tekst ne bih nazvao lakonskim.”
„Ne bi?”
Odmahnuo je glavom.
„Tako je loš?”
Zuckerman je pokušao ispasti promišljeno. „Ne, naravno, nije ‛loše’...”
„Ali nije dobar. Okay. U redu. Što je s idejama koje želim saopćiti? Tekst mogu dotjerati u narednoj skici, kad budem imao vremena. Mogu dati da mi ga popravi gospođica Diamond, ako misliš da je potrebno. Ali ideje, same ideje...”
„Ideje”, rekao je Zuckerman mrko jer ga je ponovno dopao notes. Na drugoj strani ulice neku postariju ženu intervjuirao je J. K. Cranford umjesto Alvina Peplera. Mršavu, zgodnu, poduprtu o štap. Seratellijevu udovicu? Seratellijevu majku? Bi li mene da sam ta stara dama, pomislio je Zuckerman. Sve, sve, samo da ne mora raspravljati o ovim „idejama”.
Beletristika, čitao je u sebi Zuckerman, nije autobiografija, no ipak je cijela beletristika, uvjeren sam, na neki način ukorijenjena u autobiografiju, premda povezanost sa stvarnim događajima ...
„Zaboravimo načas tekst”, rekao mu je Pepler. „Ovaj put ga pročitaj samo radi misli.”
Zuckerman je bijelo piljio u stranicu. Čuo je lava koji govori Hemingwayu. „Pročitaj ga samo radi misli.”
„Pročitao sam ga već i zbog jednog i zbog drugog.” Stavio je ruku na Peplerova prsa i blago ga odgurnuo. Nije baš najpametnije, znao je, ali što mu još preostaje. Tako se mogao odmaknuti od sandučića. Još je jednom vratio notes. Pepler je izgledao kao da ga je netko rasjekao.
„I?”
„I što?” - upitao je Zuckerman.
„Istinu! Govorimo o mojem životu, o mojoj prilici u drugoj prilici. Moram doznati istinu!”
„No, istina je” - ali vidjevši kako se niz Peplerovo lice slijeva znoj, bolje je promislio te zaključio - „da je ovo vjerojatno dobro za novine.”
„Ali. U tvojem je glasu, Nathan, jedan veliki ‛ali’. Ali što?”
Zuckerman je prebrojio cajkane s pištoljima ispred Campbella. Pješaka četiri. Na konjima dvojica. „Pa, ne mislim da moraš otići u pustinju i stati na stup da dođeš do ovakvih ‛misli’. Po mojem mišljenju. Kad si to tražio.”
„Uh.” Grozničavo je počeo notesom lupkati po dlanu. „Pucaš s boka, dobro. Uh. Ona tvoja knjiga nije došla niotkud, to je jasno. Satira, mislim. Sjajno.”
„Alvin, poslušaj me. Sulzbergeru bi se to moglo strašno svidjeti. Siguran sam da su njegovi i moji kriteriji potpuno različiti. Ne bi se trebao obeshrabriti. Dopusti Perlmutteru da pokuša kod njega.”
„Ne”, rekao je Pepler malodušno. „Kad je riječ o tekstu, ti si autoritet.” I kao da si u prsa zabija nož, gurnuo je notes natrag u džep.
„Ne bi se svi u ovome složili.”
„Ne, ne, nemoj sa mnom tako kao s bebicom. Nemoj mi tu ići s nekim krotkim sranjima. Znamo tko je na svom području glavni, a tko nije.” Nato je ponovno izvukao notes i počeo ga žestoko tući slobodnom rukom. „A što je s onim kad kažem da bi se pisca trebalo spriječiti da ne brblja prije nego što promisli? Što s time?”
Satiričar Zuckerman ostao je nijem.
„I to je loše?” - upitao je Pepler. „Nemoj prema meni biti suzdržljiv! Reci mi!”
„Naravno da nije ‛loše’.”
„Ali?”
„Ali, nategnuto je, zar ne, radi efekta?” Ozbiljno i nesuzdržljivo koliko god to čovjek od pera može biti, Zuckerman je rekao: „Pitam se je li vrijedno toga napora.”
„E tu, tu nemaš pravo. Uopće nije bilo nategnuto. Jednostavno mi je nadošlo. Tim riječima. To je jedini red koji ovdje nije brisan, ni jedna jedina riječ.”
„Onda je možda u tome problem.”
„Shvaćam.” Od onoga što je vidio Pepler je žestoko kimnuo. „Kad od mene nešto dođe lako, onda ne valja, a ako dođe teško, opet ne valja.”
„Govorim samo o ovom retku.”
„Shvaaaaaćam”, rekao je zloslutno. „Ali ovo je nedvojbeno najgore, dno, granica, ovaj redak o brbljanju.”
„Sulzberger bi ga mogao primiti drukčije.”
„Odjebi Sulzbergera! Ne pitam ja Sulzbergera! Pitam tebe! A to što si mi rekao je sljedeće: prvo, tekst ne valja. Drugo, misli ne valjaju. Treće, moj najbolji redak najgori je od svih. Rekao si mi zapravo da se obični smrtnici kao što sam ja uopće ne bi smjeli usuditi da pišu o tvojoj knjizi. Zar se sve ne svodi na to, na osnovi jednog ulomka prve skice?”
„Ma ne.”
„Ma ne”, oponašao ga je Pepler. Skinuo je svoje tamne naočale da napravi nedužno lice i pokaže ga Zuckermanu. „Ma ne”.
„Nemoj biti neugodan, Alvin. Napokon, želio si istinu.”
„Napokon. Napokon.”
„Slušaj”, rekao je Zuckerman, „hoćeš li cijelu istinu?”
„Da!” Oči velike, oči izbuljene, oči na blistavo crvenom licu. „Da! Ali istinu nepristranu, to ja želim! Nepristranu u odnosu na to da si onu knjigu napisao samo zato što si to mogao! Zato što si u životu raskinuo sa svime što si mogao! Dok oni koji to nisu učinili, očito to nisu mogli! Nepristranu u odnosu na to da su oni kompleksi o kojima si pisao sasvim slučajno moji i da si ti to znao - da si ih pokrao!”
„Učinio sam što? Pokrao, što?”
„Ono što je moja teta Lottie ispričala tvojoj sestrični Essie, koja je to rekla tvojoj majci, a koja je to onda ispričala tebi. O meni. O mojoj prošlosti.”
O, treba se hitno udaljiti!
Na semaforu je gorjelo crveno svjetlo. Zar nikad neće biti zeleno kad mu ustreba? Nemajući više nikakvih kritičkih opaski koje bi stavio, ni uputa koje bi dao, Zuckerman se okrenuo da ode.
„Newark!” Pepler mu je s leđa tu riječ uputio ravno u bubnjić. „Što ti znaš o Newarku, mamin sine? Pročitao sam onu jebenu knjigu! Za tebe je to kineska hrana nedjeljom kod Chinka! Za tebe su to Indijanci Leni-Lenape u školi za vrijeme igre! Za tebe je to ujo Max u donjem rublju koji noću zalijeva rotkvice! I Nick Etten koji prvi put ide Bearsu Nick Etten! Kreten! Kreten! Newark je crnjo s nožem! Newark je drolja sa sifilisom! Newark je narkić koji ti sere u vežu i sve spaljeno do temelja. Newark je digić koji istjeruje pravdu i hvata crnje. Newark je bankrot! Newark je propast! Newark je šuta i blato! Imaj auto u Newarku pa ćeš ustanoviti što je Newark. Onda ćeš moći napisati deset knjiga o Newarku! Za radijalku će ti rasporiti grlo! Jaja će ti odrezati za sat butova! A pimpeka onako zbog štosa, ako ti je bijel!”
Semafor se zazelenio. Zuckerman je pošao prema policajcu konjaniku. „Ti! Cmizdriš o mami dolje u Newarku i o tome kako ti nije htjela tri puta dnevno brisati dupe! S Newarkom je gotovo, idiote! Newark su barbarske horde i pad Rima! Ali što ti, k vragu, znaš gore na snobovskoj istočnoj strani Manhattana? Jebeš ti Newark i potkradaš moj život...”
Pokraj konja koji se propinje, zablenute gomile, pokraj J. K. Cranforda i njegove kamermanske ekipe („Hej, zdravo, Nathan”), pokraj portira u uniformi, pa u pogrebno poduzeće.
Veliki je foaje izgledao poput brodvejskog kazališta za stanke na premijeri: šverceri i građani u svečanim odijelima, razgovor prštav kao da je prvi čin protekao u samom smijehu, a predstava na najboljem putu da postane hit.
Krenuo je prema praznom kutu, a jedan od mlađih službenika pogrebnog poduzeća smjesta je kroz gomilu pošao prema njemu. Zuckerman je tog momka već viđao, obično izvan zgrade poslije podne kad bi kroz prozor kabine razgovarao s dostavljačem lijesova. Jedne ga je večeri opazio kako razvezane kravate i s cigaretom u ustima pridržava sporedna vrata dok se unosi leš. Kad se prvi nosač potepao o prag, truplo se u vreći malko pomaklo, i Zuckerman je bio pomislio na svoga oca.
Za pogreb Princa Seratellija mladi je službenik pribo karanfil na žaket. Snažne čeljusti, sportski građen, glas drugog tenora. „Gospodin Zuckerman?”
„Da?”
„Mogu li vam kako pomoći, gospodine?”
„Ne, ne, hvala vam. Samo želim iskazati poštovanje.”
Kimnuo je. Je li i progutao, druga je stvar. Neobrijani Zuckerman nije izgledao toliko pun poštovanja.
„Ako želite, gospodine, kad budete spremni da se povučete, možete otići kroz stražnja vrata.”
„Ne, ne. Samo da se saberem. Bit će sve u redu.”
Promatrajući vrata, Zuckerman je čekao s gangsterima, bivšim kažnjenicima i ostalim veličinama. Čovjek bi pomislio da ga stvarno kriomice slijedi neki Oswald. Da je on neki Kennedy, ili nekakav Martin Luther King. Ali zar za Peplera upravo to i nije? I što je bio Oswald prije nego što je povukao obarač i proslavio se u štampi? I to ne samo na stranici s knjigama. Je li bio išta manje uvrijeđen, zatucan ili ojađen? Išta manje šašav, ili išta više impresivan? Motiviran imalo „značajnije”? Ne. Bum, bum, gotov si. Tu je sve značajnije koje je taj čin uopće trebao imati. Ti si ti, ja sam ja, i zbog toga, i samo zbog toga, ti umireš. Čak se i profesionalnih ubojica, s kojima je sada bio u društvu, trebalo manje plašiti. Ne da je baš bilo u njegovu interesu da s njima bude još imalo duže. Neobrijan, u iznošenom samtastom odijelu, vesti s roloovratnikom i izgaženim antilopastim cipelama lako je mogao ostaviti dojam pretjerano radoznalog novinara, prije nego osobe koja još studira za diplomski ispit. Osobito stoga jer je, čekajući da se zrak raščisti, na poleđini nekakve brošure Franka E. Campbella žurno črčkao bilješke. Još jedan pisac sa svojim hitnim „mislima”.


Pamćenje hitova iz prošlosti. Vi pitate, mi odgovaramo. Zašto P. nije Proust popa umjesto dosjea? Neuzbudljivost pisanja - nije se s time mogao pomiriti. Tko može? Manijakalna memorija bez manijakalne želje za shvaćanjem. Potonuće bez zadrške. Memorija se okuplja ni oko čega (osim dostojevskijevskog očaja za slavom). Kod njega ništa nije prošlo. Sve sada. P. pamti sve što mu se nije dogodilo, Proust sve što mu se dogodilo. Poznavanje ljudi po rubrici „Ljudi” iz Timea. Još jedan natjecatelj za arenu kod Elaine. Ali: izazivački ego, osobna smionost, prirođena sirovost, sklonost iscrpljujućim susretima - kakva nadarenost! S talentom pomiješana nezaustavljiva energija, mozak muholovka... no on i to zna. Netalentiranost - to je ono što ga izluđuje. Gola snaga, luda ustrajnost, očajnička glad - producenti su s pravom procijenili da bi državu preplašio na smrt. Židov kojega se ne može pustiti u lokal. Kako Jonny Carson America sada misli o meni? Ova peplerska baražna vatra je što? Zeitgeist koji se prelio? Njuarčki poltergeist? Plemenska odmazda? Tajni dioničar? P. kao moj pop „ja”? Nije previše daleko od onoga kako to P. vidi. On koji je fantazirao o drugima sada fantazija drugih. Knjiga: Osveta Istinskoga - oblici koje uzima njihova fantazija, protučarolija kojom sam začaran.


Kad je spazio mladog pogrebnog upravitelja, dao mu je znak. Podigao je ruku. Ipak, ne previsoko.
Poslužit će se stražnjim izlazom, ma koliko bili mračni i vlažni podzemni hodnici kroz koje će morati pobjeći.
No uveden je tek u ulašten hodnik sa sagom, na čijim su se zidovima s obje strane nalazila kockasta vrata. Nikakav se demon koji ždere lešine nije pojavio da mu uzme mjeru. Ovo je komotno mogla biti kancelarija poreznog ureda.
Njegov mladi vodič pokazao mu je vrata koja su bila njegova. „Biste li me, gospodine, pričekali jedan tren? Samo da nešto uzmem sa stola.” Vratio se noseći primjerak Carnovskog. „Ako biste bili ljubezni... ‛Johnu P. Driscollu’... O, strašno ste ljubezni...”


Na Petoj je našao taksi. „U Bank Street. Nagazite!” Šofera, postarijeg Crnca, uveselio je gangsterski izraz, pa je, očito komedije radi, u Village stigao u rekordnom vremenu. Vremena je, međutim, bilo dovoljno da Zuckerman procijeni kako će mu biti kad se suoči s Laurom. Neću da mi puniš glavu time koliko sam tri godine bila dosadna. Nisi bila tri godine dosadna. Više ti nisam draga, Nathan. To je tako jednostavno. Govorimo li mi o seksu? Pa hajdemo onda. Tu se nema što reći. Ti to možeš i ja to mogu. Sigurna sam da ima ljudi koje i ti i ja možemo pozvati da potvrde. Ostalo ne želim čuti. Zbog svojega sadašnjeg statusa zaboravio si koliko sam ti bila dosadna. Moje neuzbudljivo ponašanje, kako je ono nazvano, bilo ti je dosadno. Način na koji sam ti nešto pričala bio ti je dosadan. Moji razgovori i moje ideje bili su ti dosadni. Moj rad ti je bio dosadan. Moji su ti prijatelji bili dosadni. Moj ukus u odijevanju bio ti je dosadan. Način na koji sam vodila ljubav bio ti je dosadan. Kad nisi sa mnom vodio ljubav, bilo ti je još dosadnije. Način na koji si vodila ljubav nije mi bio dosadan. Daleko od toga. Ali onda ti je bio dosadan. Nešto ti je bilo dosadno, Nathan. Imaš ti neki način na koji ovakve stvari daješ vrlo jasno na znanje. Kad nisi zadovoljan, tvoje ponašanje nije nipošto neuzbudljivo, da ostanemo pri toj riječi. To je bila loša riječ. Žao mi je zbog nje. Neka ti ne bude žao. To si mislio. Nathan, prestani se pretvarati. Smrtno si se dosađivao i trebao ti je nov život. Pogriješio sam. Trebam te. Bio sam sretan s tobom. Ljubim te. Oh, molim te, ne pokušavaj me slomiti ovako lakomislenim riječima. I meni je bilo gadno. Voljela bih vjerovati da je ono najgore iza mene. Mora da jest. Ne bih mogla ponovno proći onih prvih nekoliko tjedana. No, ja nisam mogao podnijeti one, ne mogu podnijeti ove, a one koji se naziru preda mnom ne kanim podnosti. Morat ćeš. Molim te, ne pokušavaj me poljubiti, ne pokušavaj me uhvatiti, nemoj mi više nikad reći da me ljubiš. Budeš li me pokušavao slomiti na taj način, morat ću te posve isjeći iz svoga života. Ali to je odgovor, zar ne? Možda ono što nazivaš „slomljena”, Laura - Jednom je dovoljno, hvala ti. Ti možda možeš konačno patiti od posljedica rastanka, no ja se nisam promijenila. I dalje sam osoba koja se neće mijenjati. Neumoljivo sam razborita i emocionalno flegmatična, ako ne i ozbiljno obuzdana. I dalje sam poslovne ćudi, mrtva-hladna u ophođenju i kršćanski dobrotvorna. I dalje sam u „racketu vrlina”. I to je bila loša riječ. Proklinjao sam sebe više no tebe. Izlazi na isto, zar ne? Izlazi na to zbog čega sam postala tako „dosadna”. I to je bila loša riječ. Laura, počinio sam strašnu pogrešku. Riječi su bile grozno loše. Ne, bile su grozno ispravne, i ti to znaš. Nakon žena koje se pripijaju, koje su ustreptale, ja sam bila upravo savršena. Bez suza, bez mušica, bez euforije, bez scena po restoranima i zabavama. Uza me si mogao obavljati svoj posao. Mogao si se usredotočiti i živjeti u sebi koliko god si htio. Nije mi čak bilo ni do toga da imam djecu. Imala sam vlastiti posao koji sam htjela obaviti. Nikad me nije trebalo zabavljati, niti sam ja tebe trebala zabavljati, osim onih nekoliko minuta ujutro, kad smo se u krevetu igrali buđenja. Što sam voljela. Voljela sam biti Lorelei, Nathan. Sve sam to voljela, čak i duže od tebe. No to je iza nas. Sada ti trebaš neku drugu dramatsku osobu. Ne trebam tako nešto. Trebam tebe Dopusti da završim. Ispsovao si me na pasja kola da sam neuzbudljiva, nametljivo dobra Pollyanna WASP i da nikad ne kažem što mi je na pameti. E pa da kažem, da se to više nikad neće morati ponovno izreći. Ti se želiš obnoviti, to od tebe iziskuje tvoj posao. Što god da si okončao, okončao si s nekim kao što sam ja. Ti više ne želiš naš život. Ti danas misliš da želiš jer ništa nije nadošlo što bi zauzelo to mjesto, osim sve te gungule oko tvoje knjige. Ali kad nadođe, vidjet ćeš da imam pravo što odbijam da se vratiš. Da si imao potpuno pravo što si otišao: napisavši onakvu knjigu, morao si otići. Zato je i jesi napisao.
A kako da pobija ovo? Sve što će ona reći zvuči tako pošteno i uvjerljivo, a sve što će on reći zvuči tako neiskreno i traljavo. Mogao se samo nadati da svoj stav protiv njega neće biti kadra izložiti tako dobro kao što bi on sam to mogao. Ali poznavajući je, izgledi baš nisu bili veliki. O, njegova hrabra, bistra, ozbiljna, dobrodušna Lorelei! No on je nju bio odbacio. Pišući knjigu tobože o nekom drugom tko se pokušava osloboditi svojih uobičajenih stega.
Na Bank Streetu je nagradio taksista s pet dolara za hrabrost na West Side Highwayu. Mogao mu je jednako lako dati i stotku. Bio je kod kuće.
Ali Laure nije bilo. Zvonio je i zvonio, zatim je otrčao susjedi niz betonske stube u podrumski stan. Kratko i zvonko pokucao je na vrata. Rosemary, umirovljena učiteljica, dugo ga je gledala kroz guker prije nego što je počela otključavati brave.
Laura je bila u Pennsylvaniji, u Allenwoodu, u posjetu Douglasu Mullem zbog njegova uvjetnog otpuštanja. To nam je rekla još uvijek ne skidajući lanac. Zatim je, nevoljko, skinula i njega.
Allenwood je zatvor s najblažim mjerama sigurnosti u koji je Savezna vlada zatvarala zločince koji nisu skloni nasilju. Douglas, jedan od Laurinih klijenata, bio je mladi isusovac koji je istupio iz svećenstva da bi se mogao opirati regrutaciji bez štita koji mu je pružao klerički status. Godinu dana ranije, kad je Zuckerman otišao s Laurom da ga posjeti u zatvoru, Douglas je Nathanu povjerio još jedan razlog zbog kojeg je istupio iz reda: na Harvardu, kamo ga je poslao red da studira jezike Srednjeg istoka, bio je izgubio nevinost. „To se može dogoditi”, kazao je, „kada po Cambridgeu hodaš bez kolara.” Douglas je kolar nosio samo kada je demonstrirao za Cesara Chaveza ili protiv rata; inače je nosio radne košulje i traperice. Bio je plah, zamišljen Srednjozapadnjak, u dobi od kojih dvadeset i pet godina, a veličina njegove odanosti velikoj samozatajnoj stvari očitovala se posve u ledenoj bistrini njegovih svijetloplavih očiju.
Douglas je od Laure doznao ponešto o romanu koji Zuckerman dovršava i za vrijeme posjeta zabavio je romanopisca zgodama iz nesretne borbe koju je kao gimnazijalac vodio protiv grijeha samozadovoljavanja. Keseći se i crveneći, pričao je Zuckermanu o danima u Milwaukeeju, kada se, ispovjedivši ujutro kao prvo razularenost prethodne noći, za jedan sat ponovno vraćao na ispovijed. Ništa mu, naime, na ovom pa ni na drugom svijetu nije moglo pomoći: ni kontemplacija o Isusovoj muci, ni obećanje uskrsnuća, ni samilosni svećenik u isusovačkoj školi, koji mu je na kraju odbio davati odrješenje više no jednom u dvadeset i četiri sata. Prorađene i spojene s nekima od vlastitih Nathanovih uspomena, neke od Douglasovih najboljih pričica našle su svoje mjesto u životu Carnovskog, nadobudne duše, ne manje ometene onanijom u Židovskom New Jerseyju od Douglasa koji je odrastao u katoličkom Wisconsinu. Na primjerku prvog izdanja knjige s posvetom koji je autor odposlao u Allenwood zatvorenik je zahvalio kratkim sućutnim pisamcetom: „Recite jadnom Carnovskom da se molim za njegovu snagu. Fra Douglas Muller.”
„Vratit će se sutra”, rekla je Rosemary i pričekala uz vrata da Nathan ode. Držala se kao da je nasilno prodro sve do predvorja i kao da mu ne kani dopustiti da uđe i dublje.
U ugrađenom ormaru u Rosemarynom predsoblju Laura je pohranila svoje fascikle s korespondencijom. Čuvanje tih mapa od upada F.B.I.-ja dalo je usamljenoj ženi neki smisao života. Lauri također. Tri se godine starala Laura o Rosemary kao kćerka: pratila ju je optičaru, izvodila frizeru, odvikavala je od pilula za spavanje, ispekla joj veliki kolač za sedamdeseti rođendan...
Zuckerman je ustanovio da mora sjesti razmišljajući o tom beskonačnom popisu i o dobroj ženi koja ga je sastavila.
Rosemary je također sjela, mada joj to baš nije bilo drago. Njezin je stolac bio danski stolac iz njegove radne sobe, stari stolac za čitanje koji je ostavio. Izlizani marokanski otoman do njezinih nogu također je bio njegov prije nego što se preselio u drugi kraj grada.
„Kako vaš novi stan, Nathan?”
„Samotno, vrlo samotno.”
Kimnula je kao da je bio rekao „Fino”. „A vaš posao?”
„Posao? Užasno. Nema ga. Mjesecima već ne radim.”
„A kako vaša divna majka.”
„Sam Bog zna.”
Rosemaryne su ruke uvijek drhtale, a tu Zuckermanovi odgovori nisu mogli pomoći. I dalje je izgledala kao da joj dobar obrok ne bi naškodio. Ponekad bi Laura bila došla da sjedne s njom za vrijeme večere, tek toliko da bude sigurna da je starica nešto pojela.
„Kako Laura, Rosemary?”
„Pa, zabrinuta je zbog mladog Douglasa. Opet je išla kongresmenu Kochu zbog uvjetnog otpuštanja, ali nema mnogo nade. Douglasovo raspoloženje tamo u zatvoru nije dobro.”
„Ne bih rekao.”
„Rat je zločin. Neoprostiv. Dođe mi da zaplačem kad vidim što rade s najboljim mladim ljudima.”
Laura je Rosemary radikalizirala - izvanredan uspjeh. Pod utjecajem svoga pokojnog brata neženje, pukovnika zrakoplovstva, Rosemary su u sandučić obično stizale publikacije John Birch Societyja; sada je sklanjala Laurine fascikle i brinula se o dobrobiti njezinih protivnika rata. A o Zuckermanu je mislila kao... kao o čemu? Je li mu bilo važno i to, i mišljenje Rosemary Ditson?
„Kako Laura”, upitao je, „kad ne brine o Douglasu? Kako joj inače ide?”
Do njega su doprla govorkanja da tri glavešine iz Pokreta za mir vrlo odlučno progone Lauru: jedan zgodan filantrop velebne društvene svijesti, tek nedavno razveden; bradati odvjetnik, borac za građanska prava, koji bi bez pratnje mogao hodati bilo gdje po Harlemu, također nedavno razveden; i kršni otvoreni pacifist koji se tek nedavno s Daveom Dellingerom vratio iz Hanoja, još neoženjen.
„Vrijeđate je svojim telefoniranjem.”
„Da?”
Držala se za naslon svog stolca - njegovog stolca - da joj se ruke ne bi tresle. Nosila je dvije veste da joj bude toplo, a čak je i u ovo toplo svibanjsko vrijeme pokraj nje bila uključena električna grijalica. Zuckerman se sjećao kad ju je Laura kupila.
Ono što je morala reći nije joj bilo lako, no skupila je snagu i izgovorila. „Zašto ne shvatite da svaki put kad u njezinoj automatskoj sekretarici ostavite svoj glas, vratite jadnu djevojku dva mjeseca unatrag?”
Iznenadila ga je netipičnom žestinom. „Je li? Kako?”
„Ne smijete to raditi, Nathan. Molim vas. Napustili ste je, to je vaša stvar. Ali sada je morate prestati mučiti i pustiti je da krene svojim putem. Nazovete, nakon svega što ste učinili - molim vas, pustite me da dovršim...”
„Samo naprijed”, rekao je, premda uopće nije učinio ništa da je prekine.
„Ne želim u to ulaziti. Ja sam samo susjeda. Nije moja stvar. Nije važno.”
„Što nije vaša stvar?”
„Pa - to što pišete u svojim knjigama. Niti biste vi, sa svojim ugledom, poslušali nekoga kao što sam ja... Ali da biste mogli napraviti to što ste napravili Lauri...”
„Što to?”
„Stvari koje ste napisali o njoj u onoj knjizi.”
„O Lauri? Ne mislite valjda na djevojku Carnovskog, zar ne?”
„Ne skrivajte se za tim stvarima o Carnovskom. Molim vas, ne ograđujte se time.”
„Moram, Rosemary, reći da sam zaprepašten otkrićem da žena koja je više od trideset godina predavala engleski u njujorškom školstvu ne može razlikovati opsjenara od opsjene. Možda brkate trbuhozborca s njegovom đavoljom lutkom.”
„Nemojte se zaklanjati ni za sarkazam. Stara sam, ali još sam čitava.”
„Ali da li vi, upravo vi, stvarno vjerujete da Laura - koju oboje poznamo - ima išta zajedničkog sa ženom portretiranom u mojoj knjizi? Da li vi stvarno vjerujete da je to ono što se zbivalo za susjednim vratima između nas dvoje i aparata za fotokopiranje? To je baš ono što se nije zbivalo.”
Glava joj je počela podrhtavati, ali nije se dala zbuniti. „Nemam pojma u što ste je mogli uvesti. Sedam ste godina stariji od nje, iskusan ste muškarac koji se ženio tri puta. Čovjek ste kojemu ne nedostaje mašte.”
„Stvarno, ovo je prilično budalasto od vas. Nije li tako? Kao da u ove tri godine niste i mene poznavali.”
„Ne mislim da jesam, ne sada. Znala sam vas pristojnog, ugodnog, takvoga sam vas znala, Nathan. Šarmera.”
„Krotitelja zmija.”
„Kako želite. Čitala sam vašu knjigu, ako vas to zanima. Koliko god sam mogla dok mi se želudac nije preokrenuo. Sigurna sam da sa svim publicitetom i svim novcem sada možete naći mnogo žena one vrste koju volite. No Laura se oslobodila vaših čina i nemate nikakva prava da je pokušavate ponovno dovabiti.”
„Po vama ispadam više Svengali nego Carnovsky.”
„Preklinjete telefonski: ‛Laura, Laura, nazovi me’, a onda ona izađe, pročita novine i nađe ovo.”
„Nađe što?”
Uručila mu je dva izreska. Bila su odmah na stolu do njezina stolca.


Znam, znam, zapravo samo želite doznati tko što i s kime čini. Pa, NATHAN ZUCKERMAN i CAESARA O’SHEA i dalje su najprivlačniji manhatanski par. Bili su nerazdvojni na večerici koju su upriličili agent ANDRÉ SHEVITZ i žena mu MARY, a na kojoj je KAY GRAHAM razgovarala s WILLIAMOM STYRONOM, TONY RANDALL s LEONARDOM BERNSTEINOM, LAUREN BACALL s GOREOM VIDALOM, a Nathan i Caesara jedno s drugim.
Drugi je bio moderniji, mada dalji od tančina, kako ih se on sjećao.

Ples u Maisonette: Zločesti romanopisac Zuckerman, sexy superstar O’Shea ...


„Je li to cijeli dosje?” - upitao ju je. „Tko je to toliko pažljiv da ovo izrezuje Lauri? Vi, Rosemary? Ne sjećam se da je sama Laura pokazivala neko pretjerano zanimanje za te novinske svinjarije.”
„Uz vašu naobrazbu, uz vaše divne roditelje, uz vaš divni dar za pisanje, uza sve to da Lauri učinite to što ste učinili...”
Ustao je. Ovo je bilo smiješno. Sve je bilo smiješno. Manhattan je mogao biti i neki drugi dio šume, a njegova čast predana Oberonu i Pučku. I to da im je on sam preda! Da dadu zadatak ovoj bespomoćnoj staroj gospođi, da je oblikuju u dublera svega onoga što ga izluđuje... jasno, jasno, nije više bilo nikakve potrebe da nastavi.
„Uvjeravam vas”, nastavio je, „da nisam učinio apsolutno ništa da uvrijedim Lauru.”
„Čak biste i vi govorili drukčije da dalje živite u ovoj ulici i čujete ono što ja moram slušati o toj divnoj djevojci.”
„A tako? Tračevi? Tko? Cvjećar? Trgovac? Zgodne dame u slastičarnici? Ne obazirite se na njih”, savjetovao joj je, „kao što se ni Laura ne obazire.” Bio je sigurniji u Lauru nego u sebe. „Ne mogu vjerovati da sam se rodio, čak i svojim divnim roditeljima, zato da se staram o moralnom uvjerenju trgovca mješovitom robom. Laura bi se suglasila.”
„Tako vi to, dakle, radite”, rekla je srdito. „Vi zapravo sebi govorite da mlada žena tako fina kao što je Laura nema nikakvih osjećaja!”
Njihov je razgovor postajao sve glasniji i nepristojniji i potrajao je još desetak minuta. Njegov je svijet svakim satom postajao sve gluplji, a tako i on.


* * *



Pristupila je prozoru da promatra kako zauvijek iščezava iz Laurina života. Uspeo se betonskim stubama i odjurio prema trgu Abingdon. Zatim se, na uglu okrenuo, potrčao natrag i ušao u Laurin stan. Njihov stan. Pet mjeseci, a on i dalje nosi ključeve.
„Dome moj” - kriknuo je i pohrlio u spavaću sobu.
Točno onakva kakvom ju je ostavio! Proturatni plakati, postimpresionistički posteri, pokrivač od krpica koji je napravila Laurina baka za krevet. Onaj krevet! Što je sve učinio od svoje ravnodušnosti prema njoj u tom krevetu! Kao da je on bio Carnovsky s opsesijom Carnovskog! Kao da je, između svih čitalaca koje je zarazila ta knjiga, upravo pisac morao ići prvi. Kao da je Rosemary imala pravo i kao da uopće nije bilo nikakve opsjene.
Zatim kupaonica. Eno ga tamo, aparat za fotokopiranje, treći član njihovog menage a trois. Uzevši arak starog papira iz koša za smeće pokraj kade, na čistoj je strani perom napisao i odvrtio deset kopija: „LJUBIM TE. MIR SADA.” Ali kad je sa svojim lecima otišao u ono što je nekad bila njegova radna soba, našao je na podu uredno rasprostrtu vreću za spavanje i uz nju telećak s oznakom „W. K.” Nije očekivao ništa, samo veliku praznu sobu u koju će jednog skorog dana opet otpremiti svoj pisaći stol i stolac i četiri zida praznih polica na koje će ponovno abecednim redom složiti svoje knjige. Ali police nisu bile posve prazne. Na hrpi na polici pokraj vreće za spavanje bilo je desetak broširanih knjiga. Prebrao ih je jednu po jednu: Dietrich Bonhoeffer, Simone Weil, Danilo Dolci, Albert Camus ... Otvorio je ugrađeni ormar gdje je običavao skladištiti papir za tipkanje i vješati odjeću. Prazno, osim jedne neizglačane sive jakne i bijele košulje. Nije primijetio svećenički kolar sve dok nije izvadio košulju i podigao je prema svjetlu, tobože da vidi veličinu nasljednikova vrata.
Mjesto mu je zauzeo svećenik. Otac W. K.
Otišao je u Laurin ured da pogleda njezin savršeno uredan pisaći stol i njezine savršeno poslagane knjige, te da vidi nije li pogriješio u vezi s tim svećenikom i nije li slučajno njegova vlastita fotografija još u okviru pokraj telefona. Nije. Razderao je letke namijenjene njezinoj kutiji za pristiglu poštu a komadiće strpao u džep. Nikad se više neće morati brinuti zbog toga što mu ona dosađuje. Posrnulu čovjeku, kakav je i sam, možda bi još mogao konkurirati, ali nekom pobožnom svećeniku nije nikakav takmac. Nedvojbeno još jedan dečko koji se bori protiv sila zla kao Douglas Muller. Nije želio biti ovdje kad se Laura s ocem W. K. vrati iz posjeta Douglasu u zatvoru Allenwood. Kako bi mogli ozbiljno shvatiti nekoga s njegovim mukama? Kako bi to on mogao?
Poslužio se njenim telefonom da nazove službu koja je prihvaćala pozive upućene njemu. Njih je dvoje uvijek moralo pretpostavljati da im je telefon pod prismotrom, ali on više nije imao tajni: sve se čitalo u rubrici Leonarda Lyonsa. Htio je samo doznati je li otmičar zvao zbog novca, ili je Pepler ovaj put odbacio krinku.
Samo jedna poruka, od njegove sestrične Essie. Hitno. Smjesta me nazovi u Miami Beach.
I tako, desilo se, toga jutra dok je bio vani i dok se trudio da zaboravi. Dok je bio vani i dok se pretvarao da je sve samo neka luda psina Alvina Peplera! Nije mogao ostati kod kuće da pričeka otmičarev telefonski poziv, nije mogao besposličariti - čovjek njegova položaja nije mogao dopustiti da od njega još jednom prave budalu - i zato se to i desilo. I to njoj. I to zbog njega i njegova položaja i onog lika u knjizi!
I to njoj. Ne majci Carnovskog, nego njegovoj vlastitoj! A tko je ona, što je ona da se takva stvar dogodi njoj? U strahu od svog tiranskog oca, privržena svojoj usamljenoj majci, najodanija od svih žena svome teškom mužu - o, mužu i daleko više od toga. Vjernost nije bila ništa, vjernost mu je pomogla pružiti i da su joj obje ruke svezane na leđima. (Vidio je njene ruke sapete konopcima, usta začepljena krpom, bose noge okovane uz kolac zabijen u zemlju.) Kolike li je noći prosjedila uz one priče o njegovom siromašnom djetinjstvu a da nikad nije zijevnula, zastenjala ili zaviknula: „Ne o tebi, tati i tvornici šešira, ne više.” Ne, ona je plela veste, laštila jedaći pribor, preokretala ovratnike i pokorno po stoti put slušala kako je njezin muž zamalo izbjegao onu tvornicu šešira. Jednom godišnje su se svadili. Kad su se spremali teški zimski pokrivači, pokušavao joj je objasniti kako da ih smota u ter-papir, i ta je scena uvijek završavala vikom i suzama. Muž je vikao, žena sva u suzama. Inače mu nikad nije protuslovila; kako god da postupio, bilo je pravo.
To je bila žena kojoj se ovo desilo.
Jednom, kad je Henry još bio u kolicima - bit će to 1937 - neki joj je kamiondžija fućnuo. Bilo je ljeto. Sjedila je vani na stepenicama s djecom. Kamion je usporio, vozač fućnuo, a Zuckerman nikad nije zaboravio mliječni miris Henryjeve bočice koji je dopro do njega kad se obazro sa svoga tricikla i vidio majku kako ljetnu haljinu navlači preko koljena i stišće usne da se ne nasmiješi. Te večeri za stolom, kad je mužu ispričala ovu zgodu, on se zavalio na stolicu i nasmijao. Njegova supruga poželjna žena? Laskalo mu je. Muškarci da se dive njezinim nogama? Zašto ne? Tim se nogama moglo ponositi. Nathan, koji još nije navršio petu, bio je preneražen; ali ne i dr Zuckerman: bilo koja djevojka kojom bi se oženio nikad ne bi mogla spoznati značenje glagola „zastraniti”.
I između svih ljudi, njoj da se ovo dogodi.
Jednom je njegova majka otišla na zabavu s cvijetom u kosi. Mora da mu je bilo šest ili sedam godina. Trebali su mu tjedni da to prevlada.
I što je još učinila da zavrijedi ovo mučenje?
Njezina najmlađa sestra Celia umrla je u njihovoj kući. Došla je da se oporavi od operacije. Njegova je mati vodala tetu Celiju po dnevnoj sobi - do dana današnjeg može vidjeti Celiju, zastrašujuće strašilo u kućnom ogrtaču i papučama, kako se slabašno oslanja o majčinu nadlakticu. Teta Celia upravo je završila redovnu školu i trebala je postati učiteljica glazbe u njuarčkom školstvu. To su barem svi željeli; ona je bila nadarena djevojka u obitelji. No nakon operacije nije se mogla sama niti hraniti, a kamoli smoći snage u rukama da svira akorde na klaviru. Nije mogla prijeći od ormara do radija a da ne zastane i ne osloni se na sofu, pa na dvosjed i zatim na očev naslonjač. Ali da je nisu vukli po dnevnoj sobi, dobila bi upalu pluća i umrla od nje. „Još jednom, Celia, draga, i onda dosta. Svakog dana pomalo”, govorila bi njegova majka, „i uskoro ćeš biti jača. Uskoro ćeš opet biti u redu.” Nakon šetnje Celia se željno vraćala u krevet, a njegova se mati zaključavala u kupaonicu i plakala. Za vikenda šetao je s Celijom njegov otac. „Ovo ti kretanje ide vrlo lijepo, Celia. Tako treba.” Tiho, živahno, s umirućom šurjakinjom o ruci, dr Zuckerman je zviždao: „Ne mogu ti, mala, dati ništa osim ljubavi”. Svima je govorio da se na sprovodu njegova žena „držala kao vojnik”.
Što je ova žena znala o divljaštvu u ljudima? Kako li će to uopće moći podnijeti? Rezati. Tući. Rasjeći. Samljeti. Nigdje osim u kuhinji nije nailazila na takve pojmove. Ono nasilja što je provodila išlo je u pripremanje večere. Inače, mir.
Svojim roditeljima kćerka, svojoj sestri sestra, svome mužu žena, svojoj djeci majka. Što još? Bila bi prva koja bi rekla „ništa”. To je bilo i više nego dovoljno. Uzimalo joj je sav kajeh, snagu.
Kakvu će snagu imati za ovo?


No nisu je oteli. Radilo se o njegovu ocu: infarkt. „To je to”, rekla mu je Essie. „Bit će najbolje da požuriš.” Kad se vratio u 81. ulicu - da spakuje torbu prije nego što ode u Newark da se nađe s bratom na avionu koji u četiri sata polijeće za Miami - iz njegovog sandučića u predvorju visila je napola utisnuta velika smeđa omotnica. Prije nekoliko tjedana, nakon što je izvukao omotnicu koju je netko osobno ugurao a koja je bila adresirana na „Čifut, Stan 2B”, skinuo je sa sandučića pločicu s imenom. Zamijenio ju je pločicom s inicijalima. U posljednje vrijeme razmišljao je o tome da ukloni i inicijale te da prostor ostavi prazan, ali nije to učinio zato - zato što nije htio.
Preko omotnice netko je crvenim flomasterom naškrabao „Prestige Paté International”. Unutra je bio vlažan umrljan rupčić. Bio je to onaj isti rupčić koji je večer ranije dao Pepleru da otare ruke, nakon što je ovaj bio pojeo Zuckermanov sendvič. Nikakve ceduljice nije bilo. Samo, kao poruka, odstajao, jedak vonj koji je bez teškoća identificirao. Dokaz, ako je tu dokaz uopće potreban, „kompleksa” koji je Pepler dijelio s Gilbertom Carnovskim, a koji mu je Zuckerman pokrao za onu knjigu.

Pogledaj dom svoj, anđele





Na stolu pokraj postelje bile su pet centi vrijedne fotokopije svake stranice svakog protestnog pisma koje je dr Zuckerman poslao Lyndonu Johnsonu dok je ovaj bio predsjednik. Za razliku od njegovih sabranih pisama Hubertu Humphreyju, Johnsonov je fascikl bio debeo gotovo kao „Rat i mir”. Malobrojnost i kratkoća pisama Humphreyju - a i sarkazam te njihova pogrdna gorčina - pokazivali su koliko je duboko taj političar potonuo kod dra Zuckermana otkako je postao ljubimac A.D.A-e.6 Humphrey ponajčešće nije dobivao više od jednog retka prezira sa tri uskličnika. I to na dopisnici, tako da bi svatko tko je uzme u ruke mogao doznati kakva je kukavica potpredsjednik postao. Ali što se predsjednika Sjedinjenih Država tiče, ma koliko on bio naduti svojeglavi gad, dr Zuckerman je na stojao biti umjeren na listovnom papiru sa zaglavljem, pa se svakom prilikom pozivao na ime. F.D.R. i objašnjavao svoj stav protiv rata mudrošću, ne uvijek najbrižnije navedenom - ili iz Talmuda, ili od odavno pokojne usidjelice po imenu Helen MacMurphy, kao što cijela obitelj zna (kao što cijeli svijet zna, iz naslovne priče Više naobrazbe, Nathan Zuckerman, 1959), bila je njegova učiteljica u osmom razredu. Godine 1912. otišla je ocu dra Zuckermana, radniku u tvornici koja iskorištava radnike, i zatražila da bistri mali Victor ode u gimnaziju umjesto u lokalnu tvornicu šešira, gdje je jedan od starije braće već sakatio prste radeći na kalupima četrnaest sati dnevno. I kao što čitav svijet zna, ona je uspjela.
Premda se ispostavilo da Lyndon Johnson nema ni vremena, ni - kako se izrazila gospođa Zuckerman - „obične pristojnosti” da odgovori na pisma koja je primao od vječnog demokrata koji boluje na Floridi dr Zuckerman je i dalje diktirao svojoj ženi tri do četiri stranice gotovo svaki drugi dan, poučavajući predsjednika o američkoj povijesti, židovskoj povijesti i o svojoj osobnoj filozofiji. Nakon kapi koja je iscijedila svu suvislost iz njegova glasa, on kao da više nije imao pojma o tome što se događa u njegovoj sobi, a kamoli u Ovalnom uredu, gdje je sada njegov arhineprijatelj Nixon upropaštavao stvari; ali tada je ponovno otpočeo proces polaganog poboljšanja - njegova volja, rekli su liječnici gospođi Zuckerman, za njih je pravo čudo. Gospodin Metz je dolazio u posjet da mu čita iz New York Timesa, a onda je jedno popodne dr Zuckerman uspio saopćiti svojoj ženi da želi da mu se sa stola pokraj invalidskih kolica kod kuće donesu fascikl s korespondencijom. Nakon toga bi ona satima sjedila uz njega i okretala listove papira, kako bi vidio sve što je nekoć napisao i kako bi poživio da ponovno piše. Na njegov zahtjev, počela je pokazivati pisma liječnicima i sestrama koji su se zaustavljali uz njegov krevet da ga obiđu. Ponovno je postajao bistar, pa je čak počeo iskazivati nešto od svoje stare „vatre” kad je jednoga dana, samo nekoliko trenutaka nakon odlaska gospodina Metza, upravo u trenutku kad je stigla gospođa Zuckerman da preuzme popodnevnu smjenu, pao u nesvijest, pa su ga žurno morali otpremiti u bolnicu. Gospođa Zuckerman se našla u kolima hitne pomoći s fasciklima s korespondencijom u rukama. „Bilo što, bilo što”, rekla je, objašnjavajući kasnije Nathanu svoje stanje, „bilo što će mu dati volju da nastavi.” Zuckerman se pitao je li bar za se napokon bila kadra reći: „Dosta, neka se završi. Ne mogu više izdržati tu njegovu izdržljivost.”
Međutim, ona je bila supruga čiju je misao još od njezine dvadesete godine smišljao za nju taj čovjek, a ne sin, koji se za svaku svoju misao borio još kad je bio u mnogo mlađoj dobi. U avionu koji se spuštao Zuckerman se prisjećao ljeta od prije ravno dvadeset godina, onog kolovoza kad je odlazio na fakultet, kad je u jednom dahu pročitao tri tisuće stranica Thomasa Wolfea, tamo na zaklonjenoj stražnjoj verandi njihovog zagušljivog obiteljskog doma - zagušljivog tog kolovoza zbog oca koliko i zbog vremena. „Smatrao je sebe tako u centru života; smatrao je da planine obrubljuju srce svijeta; smatrao je da iz sveg kaosa slučajnosti u neumoljivom trenutku dolazi neizbježan događaj koji će povećati ukupnost njegova života.” Neizbježan. Neumoljiv. „O, da!” pribilježio je zagušeni Nathan na margini svog primjerka knjige Pogledaj dom svoj, anđele, nesvjestan toga da glasni negativni prizvuk onih pridjeva nije nužno toliko uzbudljiv kad na neizbježno i neumoljivo naletiš u centru svoga života umjesto na stražnjoj verandi. U šesnaestoj je godini želio samo da postane romantični genij poput Thomasa Wolfea i da ostavi mali New Jersey i sve plitke tamošnje provincijalce za volju duboko emancipiranog svijeta Umjetnosti. Kako se ispostavilo, sve ih je poveo sa sobom.
Zuckermanovu je ocu bivalo „bolje”, pa opet gore tijekom cijele prve noći što je Nathan bio tamo i najveći dio narednog dana. Povremeno kad bi dolazio k svijesti, njegovoj se ženi činilo da naginje glavu prema pismima u fasciklu pokraj kreveta. Protumačila je to kao da mu je na pameti nešto što želi saopćiti novom predsjedniku. Ako, pomislio je Zuckerman, još uopće ima pamet. Ni ona sama više nije djelovala baš razumno - nije spavala više od dvadeset i četiri sata, a malo i tijekom protekle četiri godine - pa je Zuckermanu bilo jednostavnije da se pretvara kako bi ona mogla imati pravo. Iz svoje torbe za spise izvukao je žuti notes i velikim slovima napisao: „PREKINITE RAT”; ispod toga je vlastitom rukom potpisao „Dr Victor Zuckerman”. A kad je ovu stranicu pokazao ocu, nije ona kod njega pobudila nikakvu reakciju. Dr Zuckerman se s vremena na vrijeme glasao, ali ti glasovi teško da su se mogli razaznati kao riječi. Sličniji su bili mišjem skvičanju. Bilo je strašno.
U sumrak, kad je dr Zuckerman opet nekoliko sati bio u nesvijesti, jedan je specijalizant poveo Nathana u stranu i rekao mu da će sve završiti za nekoliko sati. On će tiho uminuti, rekao je liječnik, ali liječnik očito nije poznavao Nathanova oca onako kako ga je poznavala obitelj. U stvari, prije svršetka, kao što vam se ponekad dogodi ako ste te sreće - ili nesreće - samrtnik je otvorio oči i kao da ih je odjednom sve vidio, vidio ih zajedno, te kao da kao i svatko drugi u sobi točno zna što se zbiva. To je također strašno, na drugi način. Još strašnije. Njegove blage, zamućene oči nekako su se povećale, savijajući njihove slike i privlačeći ih sebi poput konveksnog ogledala. Brada mu je drhtala - ne od jalovog napora da progovori, nego od spoznaje da je sav napor sada besmislen. A bio je to život pun napora. Biti Victor Zuckerman nije bilo nimalo lako. Dnevne smjene, noćne smjene, vikendi, večeri, praznici; s gledišta radnih sati, taj se život nije toliko razlikovao od života njegova sina.
Okupljeni oko njega, kad bi bio pri svijesti, bili su Henry, Nathan, njihova majka, sestrična Essie i novi član obitelji, Essien ljubezni, ugodni muž - gospodin Metz, umirovljeni sedamdesetogodišnji računovođa, koji se dobrostivo držao podalje od njihovih starih gužvi, koji nikome ni za što nije prigovarao i koji je uglavnom razmišljao samo o bridgeu. Svatko je kod dra Zuckermana mogao ostati samo po pet minuta, ali zbog toga što je Nathan bio Nathan, dežurni je liječnik ukinuo bolnička pravila.
Svi su se primakli da zagledaju u te prestravljene, preklinjuće oči. Essie, koja je imala sedamdeset i četiri godine i s kojom se još nitko nije mogao nositi, prihvatila ga je za ruku i počela se prisjećati vinskog ti ješka u podrumu kuće u ulici Mercer i toga kako su svi bratići voljeli gledati oca dra Zuckermana kako ondje u jesen ti jesti grožđe iz Concorda. Kao i uvijek, govorila je jakim i zapovjednim glasom, pa kad je s vinskog tijeska Victorova oca prešla na mandel-kruh Victorove majke, na otvorenim se vratima pokazala sestra držeći prst na ustima da podsjeti Essie kako su ovdje bolesnici.
Onako ututkan u plahte, dr Zuckerman je lako mogao biti uplašeni četverogodišnjak koji sluša priču koja će ga uspavati, da nije bilo njegovih brkova i tragova koje su mu na licu ostavila tri moždana i jedan srčani udar. Njegove sive preklinjuće oči postojano su promatrale Essie koja se prisjećala kako je otpočelo stoljeće za novopridošlu obitelj u Americi. Je li to dopiralo do njega - stari vinski tijesak, nova američka djeca, podrum koji ugodno miriše, hrskavi mandel-kruh i majka, duboko štovana i jednostavna majka koja peče mandel-kruh? Pretpostavimo li da se on svega toga i mogao sjetiti, svih dragih osjećaja koji su bili njegovi u životu koji napušta - da li je ovo bezuvjetno najlakši način da se ode? Zatomivši sebe, možda je Essie znala što radi. Ne da bi je neznanje ikada smetalo. Dragocjeno je vrijeme protjecalo, ali Essie nije bila od onih koji škrtare s detaljima, a Nathan pak nije vidio načina da je zaustavi, sada kad je već uzela riječ. Osim toga, on više nikoga nije mogao obuzdati - on ni sebe više nije mogao obuzdati. Nakon dana i pol, konačno je bio u suzama. Bilo je ovdje cijevi koje su dovodile kisik u očeva pluća, cijevi koje su mu iz mjehura odvodile mokraću, cijevi kojima mu je u krv kapala dekstroza, a ni jedna od njih neće ni najmanje pomoći. Nekoliko minuta on je bio taj koji se osjećao poput četverogodišnjaka, koji prvi put otkriva koliko njegov zaštitnik može biti potpuno nemoćan.
„Sjećaš se uje Markisha, Victor?”
S Essiene točke gledišta, beskućnik probisvijet Markish bio je obiteljski ekscentrik; s točke gledišta dra Zuckermana (i njegovog starijeg sina - v. „Višu naobrazbu”), bila je to Essie. Ujo Markish im je bojao kuće i spavao po njihovim stubištima, a zatim se jednog dana pokupio i u radnom odijelu otišao u Šangaj, u Kinu. „Završit ćeš kao Markish” - govorilo se djeci cijele svojte koja su dolazila kući s ocjenom manjom od B. Ako si želio iz Jerseyja otići u Kinu, onda se to radilo preko Odsjeka za orijentalistiku neke prvorazredne škole i ne bez ičega uz svoje ime, samo s kantom za boju i četkom. U njihovoj obitelji ili se nešto radilo kako treba, bolje kao D.D.S, ili M.D. ili L.L.B. ili Ph.D., ili je bilo bolje da uopće ništa niti ne radiš. Zakon koji je postavio sin majke koja se kinjila, koja nije prigovarala i koja je pekla mandel-kruh i neumoljivog i nepokolebljivog oca koji je tiještio vino.
U avionu kojim se spuštao na jug Zuckerman je pročitao ilustriranu džepnu knjigu za laike o stvaranju svemira i evoluciji života. Autor je bio učenjak iz NASA-e koji je nedavno stekao slavu time što je jednom tjedno na televiziji objašnjavao elementarnu astronomiju. Zuckerman je knjigu kupio na štandu na njuarčkom aerodromu nakon što se sastao s Henryjem radi leta u Miami. U njegovim je kutijama bilo knjiga koje bi mu mogle više značiti na putu do oca koji umire, ali nije mogao do njih, pa se tako iz stana u Newarku zaputio praznoruk. Osim toga, kakve veze imaju te knjige s njegovim ocem? Da su njegovu ocu ikad značile ono što je njihovo otkriće značilo njemu u školi, bilo bi to drugo kućanstvo, drugo djetinjstvo, drugi život. I tako, umjesto da misli mislima velikih mislilaca o temi smrti, mislio je vlastite misli. Bilo ih je i više nego dovoljno za trosatni let: planovi za majčinu budućnost, uspomene na očev život, porijeklo vlastitih pomiješanih osjećaja. Pomiješani osjećaji bio je naslov njegove druge knjige. Knjiga oca nije zbunila ništa manje od Više naobrazbe, njegova prvenca. Zašto bi osjećaji trebali biti pomiješani? Nisu bili dok je bio dječak.
Zuckerman je uhvatio Henryja upravo kad se ovaj vratio u ordinaciju s neke konferencije u Montrealu. Nije još doznao novost, pa kad mu je Zuckerman prenio - „čini se da je to ono” - Henry je jako bolno zajecao. Još jedan razlog da Zuckermanu neće trebati ništa inspirativno za čitanje prilikom leta. Morat će se starati o mlađem bratu, emocionalno još nježnijem no što je volio odati.
No Henry je na aerodrom došao nimalo nalik na dječarca, u tamnom prugastom odijelu i noseći u svojoj monogramom označenoj torbi za spise nepročitane brojeve zubarskog časopisa, što je kanio nadoknaditi. I tako se Zuckerman, malo razočaran što ga neće morati bodriti, i malo razveseljen što se osjeća malo razočaranim - također i malo preneražen što je bio očekivao desetogodišnje dijete o kojem će se morati brinuti tijekom leta prema jugu - i tako se, dakle, Zuckerman skrasio čitajući o podrijetlu svega.
Rezultat toga bio je taj da se, kad je došao njegov red da se oprosti s ocem, nije vratio na bakin mandel-kruh. Bakin mandel-kruh bio je dovoljno divan, ali Essie ga je obradila toliko temeljito koliko se to uopće može, pa je Zuckerman umjesto toga ocu objašnjavao teoriju o velikom prasku, kako ju je sam dan ranije shvatio. Pokušat će mu objasniti koliko su dugo stvari izgarale i sagorijevale: možda će to objasniti i obitelji. Nije to bio samo otac koji umire, ni sin, ni bratić, ni muž: bio je to cijeli svijet, ma kakvu to utjehu pružalo.
Dakle, natrag prije bakinog mandel-kruha. Čak i prije bake.
„U avionu sam čitao o početku svemira. Tata, čuješ li me?”
„Čuje, ne brini”, rekla je Essie. „Sada sve čuje. Nikad u životu nije propustio budalaštinu. Je li tako, Victor?”
„Ne svijeta”, rekao je Nathan očevim prodornim očima, „nego svemira. Znanstvenici sada vjeruju da je svemir nastao prije deset do dvadeset milijardi godina.”
Ruka mu je lagano počivala na očevoj nadlaktici. Činilo se nemogućim - u toj nadlaktici više ničeg nije bilo. Kao mališani, Zuckermanovi su dečki s oduševljenjem gledali kako se njihov otac pretvara da nadima bicepse pušući zrak kroz palčeve. Pa, sada ih više nema, tatini Popajevi mišići iščezli su kao prvotno jaje hidrogenske energije u kojem je bio začet svemir... Da, usprkos sve jačem osjećaju da se upleo u sramotan čin uobražene, nekorisne, profesorske budalaštine, Zuckerman je i dalje predavao: prvotno jaje, koje se jednog lijepog dana, dostigavši temperaturu od tisuću milijardi stupnjeva, širom rasprslo i poput razvaljene peći, na licu mjesta, istalilo sve elemente koji će ikad postojati. „I sve to”, informirao je svoga oca, „u prvih pola sata onog prvog prvcatog dana.”
Dr Zuckerman nije pokazao nikakvo iznenađenje. Zašto i bi? Što je prvih pola sata prvog dana Stvaranja prema posljednjih pola sata posljednjeg dana njegova života?
O, mandel-kruh je bio mnogo bolja ideja. Priprosta, stvarna i primjerena stvarnom životu Victora Zuckermana i prizoru židovske obitelji oko samrtne postelje. Ali govor o mandel-kruhu bio je posve u stilu Essie, a ovo, koliko god glupo, bilo je posve u njegovu stilu. Nastavi, Nathan, očinski s ocem. Posljednja je zgoda da čovjeku kažeš ono što još ne zna. Posljednja je zgoda uopće da ga navedeš da sve vidi na drugi način. Još ćeš ga promijeniti.
„...svemir koji se otada stalno dalje širi, sazviježđa koja se udaljuju, van u prostor, od djelovanja onog prvog velikog praska. I tako će se to nastavljati, svemir će se širiti sve dalje i dalje, pedeset milijardi godina.”
Ni ovdje nikakve reakcije.
„Nastavi, sluša.” Essie daje instrukcije.
„Bojim se”, rekao joj je tiho, „da je vrlo teško dokučiti kad si iznad svega...”
„Ne brini se za to. Nastavi. Ova je obitelj uvijek bila bistrija no što misliš.”
„Dopuštam, Esther. Razmišljao sam o svojoj gluposti.”
„Govori njemu, Nathan.” Bila je to njegova mati, sva u suzama. „Essie, preklinjem te, ne razgrći zapretano, bar ne večeras.”
Nathan je preko kreveta pogledao Henryja. Njegov je brat čvrsto stisnuo očevu ruku, ali je i sam plakao i nipošto nije izgledao da bi rekao nešto za oproštaj. Neizreciva ljubav koja provaljuje, ili blokirana mržnja? Henry je bio dobar sin, no do toga nije došlo jeftino, ili je bar Zuckerman bio sklon to vjerovati. Henry je bio znatno najviši, najcrnji i najzgodniji od svih muških Zuckermana, crnomanjast, muževan, pustinjski Zuckerman čiji su geni, što je jedinstveno u njihovu rodu, čini se doputovali izravno iz Judeje u New Jersey, bez zaobilaska u dijaspori. Imao je tih, meden glas i najljubezniji, najugodniji doktorski nastup, i sve su se njegove pacijentice redovito u njega zaljubljivale. I on se zaljubljivao u neke od njih. Samo je Zuckerman za to znao. Prije koje dvije godine Henry se usred noći dovezao u New York, spreman da prespava u Nathanovoj radnoj sobi, u Nathanovoj pidžami, jer više nije mogao podnositi da spava u istom krevetu sa svojom ženom. Promatrajući Carol kako se svlači za spavanje, prisjećao se (a nije niti imao razloga da zaboravi) tijela pacijentice koju je osobnu svukao samo nekoliko sati ranije u jednom motelu na sjeveru Jerseyja, pa je u dva po noći pobjegao u New York, nemajući vremena ni da ispod mokasinki navuče čarape. Sjedio je cijelu noć pričajući svojem velikom bratu o svojoj ljubavnici, a Zuckermana se doimao poput nekog jadnog, čeznutljivog, mekanog ljubavnika iz slavne literature preljuba devetnaestog stoljeća.
Henry je još govorio kad je u sedam ujutro Carol nazvala. Nije znala što je skrivila i molila ga je da se vrati kući. Zuckerman je dohvatio kućni telefon da posluša. Henry je plakao, a Carol preklinjala - želio si biljke kakve je tvoja baka imala u dnevnoj sobi, dala sam ti biljke. Jednoga si dana spomenuo kako si kao dijete za praznike u Lakewoodu jeo jaja u čašici za jaja - sljedećeg sam ti jutra donijela kuhano jaje u čašici. A bio si poput djeteta, tako sladak, tako oduševljen, tako zadovoljan ovakvom sitnicom. Nisi mogao dočekati da Leslie doraste da ga možeš zvati ‛sine’. Nisi čekao. Znao si leći na pod s njime i dopustiti mu da ti gricka uho, i bio si u sedmom nebu. Znao si vikati kroz otvorena vrata kad je večera bila gotova: ‛Sine, kući, vrijeme je za jelo’. To si radio i s Ruthie. To još radiš s Ellen.
Hrliš da to izvedeš kad kažem da je jelo gotovo. ‛Curice, dođi, večera.’ Rutine na violini svira ‛Trepći, trepći, zvjezdice’, a ti, ti ludo, plačeš - toliko si sretan. Leslie rekne da je sve sačinjeno od molekula, a ti si toliko ponosan da to cijelu večer ponavljaš svakome tko nazove. O, Henry, ti si najnježniji, najmiliji, najljubezniji, najdirljiviji muškarac koji postoji, u srcu si doista najjednostavniji muškarac na svijetu...”
I tako je Henry otišao kući.
Najnježniji, najmiliji, najljubezniji. Odgovornost. Plemenitost. Odanost. Tako su svi govorili o Henryju. Da sam Henry s tim njegovim srcem, mislim da ga ni ja ne bih izvrgavao riziku. Vjerojatno je vrlo ugodno osjećati se tako dobar. Osim onda kad nije tako. A i taj je osjećaj vjerojatno na kraju ugodan. Samoprijegor.
Nisu više bili braća kao nekad.
Na Nathanovo se rame spustila neka ruka - ruka Essiena dotjeranog, preplanulog, dobronamjernog muža. „Dovrši priču”, rekao je tiho gospodin Metz. „Tako je lijepo pripovijedaš.”
Bio je prekinuo da pogleda svoga osjećajnog brata, ali sada se nasmiješio i uvjerio gospodina Metza da će nastaviti. Bilo je to prvi put što je gospodin Metz nešto Zuckermanovo nazvao „pričom”. Zuckermanove kratke priče zvao je člancima. „Tvoja mi je majka pokazala tvoj članak u časopisu. Izvrsno, izvrsno.” Bio je na glasu po tome što se svakome ulagivao, a Essie po tome što je svakoga uništavala. Bili su predstava koju je Zuckerman nastojao pogledati kad god bi doletio na Floridu da obiđe roditelje. S njegovim ocem, kao trećim članom, mogli su ići na turneju: dr Zuckerman je bio glasovit po svojoj fanatičnoj odanosti. Na vrhu popisa bio je F.D.R, za njim su slijedili gospođa Roosevelt, Harry Truman, David Ben-Gurion i autori Guslača na krovu.
„Ti si njihov jezik”, šapnuo je gospodin Metz. „Ti si njihov govornik. Možeš umjesto svih njih izreći što im je na srcu.”
Okrenuo se natrag svome ocu: nije bio bliži smrti, premda jednako daleko od života. „Tata, poslušaj me, ako možeš.” Ma koliko to uopće imalo smisla, Nathan mu se i osmjehnuo. Posljednjim osmijehom. „Tata, sada postoji teorija... ako me možeš pratiti.”
Essie: „Može te pratiti.”
„Postoji sada teorija po kojoj će, kad se završi pedeset milijardi godina, umjesto da se sve privede kraju, umjesto da svjetlo utrne zbog toga što će sva energija propasti, gravitacija preuzeti stvar. Sila teže”, ponovio je, kao da je to poznato ime jednog od dragih unučića tamo gore u South Orangeu. „Upravo na samom rubu svršetka cijela će se stvar početi sažimati, počet će juriti prema središtu. Pratiš li me? To će također trajati pedeset milijardi godina, sve dok se sve opet ne uruši unutar onog iskonskog jajeta, u onu stlačenu kapljicu s kojom je sve i počelo. A ondje se, vidiš, ponovno razvijaju toplina i energija, pa bum, još jedna silna eksplozija, pa će sve izletjeti, nove-novcate kocke će se zakotrljati, novo-novcato stvaranje različito od bilo kojeg prethodnog. Ako je ova teorija ispravna, svemir će se ovako vječno kretati. Ako je ispravna - a želim da čuješ ovo, ovo je ono što želim da saslušaš vrlo pomno, ovo je ono što ti svi mi želimo reći...”
„Tako valja!” - kazao je gospodin Metz.
„Ako je ispravna, svemir se oduvijek kreće: pedeset milijardi godina van, pedeset milijardi godina unutra. Zamisli. Svemir koji se nanovo rađa, rađa i rađa bez kraja.”
U ovom trenutku nije, međutim, svome ocu iznio prigovor ovoj teoriji kako ju je on bio shvatio tijekom leta na jug, ozbiljan, zapravo porazan prigovor, koji se odnosi na gustoću tvari u svemiru, a koja je krajnje nedostatna da bi prijateljska sila teža preuzela stvar i zaustavila ekspanziju prije no što se i posljednje vatre ugase. Da nije ovog nedostatka, cijela bi stvar doista mogla oscilirati amo-tamo bez kraja i konca. Ali prema knjižici koja mu je još bila u džepu kaputa, ovog časa nigdje se ne može naći ono što je potrebno, pa izgledi za beskonačnost nisu baš najbolji.
No bez te informacije njegov je otac mogao živjeti. Od svega bez čega je dr Zuckerman dosad živio, a s čime bi Nathan bio želio da živi, spoznaja o nedostatku faktora gustoće bila je nešto najmanje. Dosta za sada o tome što jest i nije tako. Dosta znanosti, dosta umjetnosti, dosta očeva i sinova.
Važno, novo dostignuće u životu Nathana i Victora Zuckermana, ali ipak odjel za njegu bolesnika koji su pretrpjeli srčani udar bolnice Miami Biscayne, nije Institut Goddard za svemirska istraživanja, što svakome tko je ikad bio ondje nije potrebno niti reći.
Premda dr Zuckerman nije službeno izdahnuo sve do narednog jutra, ovdje je on izustio svoje posljednje riječi. Riječ. Jedva čujnu, ali brižno izgovorenu. „Kopile”, rekao je.
Misleći na koga? Lyndona Johnsona? Huberta Humphreyja? Richarda Nixona? Misleći na onoga koji nije smatrao prikladnim da svome vlastitom svemiru podari onaj neznatni komadićak tvari koja nedostaje, onaj bijedni, mali atom vodika na svakih deset prostornih stopa? Ili da dru Zuckermanu, usrdnom moralistu od osmogodišnje škole nadalje, podari jednostavnu nagradu - starost u zdravlju i duži život? Ali tada, kad je izgovarao svoju posljednju, nije gledao prema svojim fasciklima s korespondencijom, niti uvis u lice svoga nevidljivog Boga, nego u oči svoga sina otpadnika.


Pogreb je bio strahovito naporan. Kao prvo, bilo je vruće. Iznad groblja u Miamiju sunce je Zuckermanu očitovalo svoju prisutnost kakvu mu nikakav Jahve nikad nije pokazao; da je sunce bilo to kome su se svi obraćali, možda bi se mogao uključiti u posmrtne obrede svoga naroda i više nego samo s poštovanjem prema majčinim osjećajima. Dva su je sina morala poduprijeti između sebe od trenutka kad su napustili klimatiziranu limuzinu i krenuli dolje kroz red štrcaljki koje su se okretale prema parceli ukopa. Dr Zuckerman kupio je dvije parcele, za sebe i za svoju ženu, prije šest godina, istog tjedna kad je kupio njihov stan u umirovljeničkom selu Harbor Beach. Koljena su joj klecala pokraj groba, ali kako ju je muževa bolest svela na svega pedesetak kila, Henry i Nathan nisu imali nikakvih teškoća da je održe na nogama sve dok lijes nije spušten i dok nisu mogli potražiti zaklon od vrućine. Iza njih, Zuckerman je čuo kako Essie govori gospodinu Metzu: „Tolike riječi, tolike propovijedi, toliki citati, a ma što rekli, kraj je kraj.” Nešto ranije, izlazeći iz limuzine, okrenula se bila Zuckermanu da umjesto čovjeka u mrtvačkoj škrinji ocijeni vožnju: „Voziš se a ne možeš vidjeti krajolik.” Da, Essie i on bili su ti koji će reći bilo što.
Zuckerman, njegov brat i rabin bili su za desetljeća najmlađi prisutni ljudi. Ostali koji su se ondje parili na suncu bili su ili postariji susjedi njegovih roditelja u Harbor Beachu, ili pak njuarčki prijatelji njegovog oca koji su se također povukli u mirovinu na Floridi. Nekolicina ih se čak u djetinjoj dobi igrala s drom Zuckermanom u Central Wardu prije prvog svjetskog rata. Većinu Zuckerman nije vidio još od svog djetinjstva, kad su bili ljudi ne mnogo stariji nego što je on sada. Slušao je poznate glasove koji su dopirali iz izboranih, obješenih i propalih lica i razmišljao ’Da barem još pišem Carnovskog.’ Kakve li su uspomene budili ti glasovi - kupališta u ulici Charlton, praznici u Lakewoodu, ribičke ekspedicije u uvalicu Rijeke morskog psa dolje niz obalu! Prije pogreba svi su došli da ga zagrle. Nitko nije spomenuo knjigu; vjerojatno je nitko od njih nije niti pročitao. Između svih prepreka u životu oko kojih su se ovi umirovljeni prodavači, trgovci i tvorničari morali naprezati i savladati ih, čitanje nekakve knjige nije im bila još jedna. Baš tako. Čak ni mladi rabin nije autoru spomenuo Carnovskog. Možda zbog poštovanja prema preminulome. To bolje. Nije on ovdje bio kao „autor” - autor je ostao tamo na Manhattanu. Ovdje je on bio Nathan. Ponekad život ne nudi nikakvo snažnije iskustvo od ovakvog ogoljenja.
Recitirao je žalobnički Kadiš. Nad kovčegom koji se spušta čak su i nevjerniku potrebne neke riječi koje će pojati, a „Jisgadal v’jiskadaš...” bilo mu je mnogo smislenije od „Gnjev zbog umiranja svjetla ”. Ako je ikad postojao čovjek kojega je trebalo pokopati kao Židova, onda je to bio njegov otac. Nathan će vjerojatno skončati tako da će dopustiti da i njega pokopaju kao Židova. Bolje tako nego kao boema.
„Moja dva dečka”, rekla je njihova majka dok su je nosili stazom natrag do automobila, „moja dva visoka, jaka, lijepa dečka.”
Vraćajući se kroz Miami do stana, limuzina je zastala na semaforu pokraj supermarketa; žene kupci, uglavnom srednjih godina i Kubanke, bile su odjevene u grudnjake, kratke hlače i sandale visokih peta. Mnogo protoplazme na vidiku odmah nakon umirovljeničkog sela mrtvih. Vidio je da i Henry promatra. Grudnjak se Zuckermanu oduvijek činio osobito izazovnim dijelom odjeće - odjeća koja baš ne odijeva - ali jedina pomisao koju su pobudile ove žene koje prosijavaju putenošću bila je ta da se njegov otac raspada. Nije bio kadar razmišljati o nečem drugom još otkad je istog dana nešto ranije obitelj zajedno zaposjela mjesta u prvom redu Hrama, a mladi rabin - bradat i vrlo sličan Che Guevari - sa žrtvenika otpočeo uznositi pokojnikove vrline. Rabin ga je hvalio ne jednostavno kao oca, muža i obiteljskog čovjeka, nego i kao „političko biće angažirano cijelog života i potišteno patnjama čovječanstva”. Govorio je o brojnim časopisima i novinama na koje se dr Zuckerman bio pretplatio i koje je proučavao, o bezbrojnim protestnim pismima koje je brižno sastavljao, govorio je o njegovu oduševljenju za američku demokraciju, njegovoj čežnji za opstankom Izraela, njegovu zgražanju nad krvoprolićem u Vijetnamu, njegovu strahovanju zbog Židova u Sovjetskom Savezu, a Zuckerman je dotle mislio samo o riječi „ušutkano”. Sve to konvencionalno moraliziranje, sve te nepotrebne zabrane, ta kušnja pobožnosti, taj Lucifer, taj Herkul nesporazuma, ušutkano.
Čudno. Trebalo je biti upravo obratno. No nikad o očevu životu nije razmišljao s manje osjećaja. Kao da su pokopali oca nekih drugih sinova. A što se tiče lika koji je ocrtao rabin, dakle, nikad nitko nije dra Zuckermana tako loše shvatio. Možda ga je rabin samo pokušavao odmaknuti od oca u Carnovskom, ali prema portretu koji je on naslikao moglo bi se pomisliti da je dr Zuckerman bio Schweitzer. Nedostajali su samo orgulje i gubavci. No, zašto ne? Kome je to štetilo? Bio je to pogreb, ne roman, a kamoli Posljednji sud.
Zašto je onda to bilo tako naporno? Izuzme li se neumoljiva vrućina i njihova izgubljena, nezaštićena, na izgled beznoga majka? Izuzme li se tužno mnoštvo onih starih obiteljskih prijatelja koji gledaju u rupu u koju će i njih morati položiti za trideset, šezdeset, devedeset dana - kibici, divovi iz njegovih najranijih sjećanja, sada tako lomni (neki od njih) da bi ih, unatoč zdravoj preplanulosti, mogao gurnuti unutra k ocu a da oni ne bi mogli ispuzati van...? Izuzme li se sve ovo, tu su bili i njegovi osjećaji. Napor što ne osjeća nikakvu žalost. Iznenađenje. Sram. Ushit. Sram zbog toga. Ali svekoliko tugovanje nad očevim tijelom zbilo se kad je Nathanu bilo dvanaest, petnaest i dvadeset i jedna godina: žalost zbog toga što je njegov otac bio posve mrtav, a za života. Od te je žalosti smrt bila oslobođenje.
Kad se s Henryjem ukrcavao na avion za Newark, osjećao je to kao oslobođenje od još nečega. Nije mogao potpuno objasniti - niti podvrći kontroli - ovu plimu euforije koja ga je odnosila od svih ispraznih smušenosti. Bio je to vrlo vjerojatno isti onaj opojni osjećaj nesputane slobode u kojem je, prema mišljenju ljudi poput Mary i Andréa - postigavši popularnost - trebao uživati. U stvari, taj je osjećaj bio povezaniji s četverodnevnim naporom na Floridi, s obavezama aranžiranja pogreba za jednog roditelja i daljnjeg života drugoga, a te obaveze nisu bile isprazne i potisnule su popularnost i zborove sa slavopojkama u stranu. Ponovno je postao svoj - premda s nečim dodatnim, nedokučivim: više nije sin ni jednog čovjeka. Zaboravi očeve, rekao je samom sebi. Plural.
Zaboravi i otmičare. Za ova četiri dana što je bio odsutan služba koja odgovara na njegove telefonske pozive nije primila nikakvu poruku ni od kakvog zlokobnog razbijača, ni od smušenog Alvina Peplera. Je li Zuckermanov landsman ispraznio u njegov rupčić svoje posljednje bijesno i srdito divljenje? Je li to bio kraj baražne vatre? Ili će Zuckermanova mašta začeti druge Peplere koji će iz njegova romana istjerivati svoje romane - romane koji će se prerušavati kao sama zbilja, kao sama stvarnost? Zuckerman, veličanstveni sublimator legla zuckermanijaka! Knjiga, prozno djelo povezano koricama, koja stvara živog, proznog oslobođenika od svih jarmova stranice, stvara prozu nenapisanu, nečitljivu, neobjašnjivu i nesadržanu, umjesto da izvodi ono što je Aristotel na drugoj godini humanističkih znanosti obećao da će umjetnost činiti i umjesto da nuđa moralne opažaje koji će nas opskrbiti znanjem da lučimo dobro od zla. O, da je bar Alvin s njime u Chicagu studirao Aristotela! Kad bi on bar mogao razumjeti da su autori oni koji bi trebali čitatelje navesti u samilost i strah, a ne obratno!
Nikad u životu nije toliko uživao u uzlijetanju. Pustio je da mu koljena rastvore i, dok je avion pistom turirao poput automobila s friziranim motorom osjetio je pogonsku silu trupa kao svoju vlastitu. A kad se uzdigao - uzdigao poput neke divne razmetljive skrivene misli - Zuckermanu se odjednom prikazao Mussolini obješen o stopala. Nikada neće zaboraviti onu fotografiju s naslovne stranice novina. Tko bi od njegove generacije američke mladeži to mogao? Ali sjetiti se osvetničkog obračuna s onim ogavnim tiraninom nakon smrti svog vlastitog, zakonu odanog, antifašističkog, nenasilnog oca, glavnog pazovca avenije Keer i doživotnog pobornika Protuklevetničke lige B’nai B’rith? Upozorenje tjelesnom čovjeku s kakvom dušom ima posla.
Naravno, već se neka sedamdeset i dva sata pitao je li posljednja očeva riječ stvarno mogla bili „kopile”. Od napora za onog dugog bdjenja njegovo čulo sluha moglo je biti i manje oštro. Kopile? Što to znači? Ti nikad nisi bio moj pravi sin. No je li ovaj otac bio ikad dorastao ovako nemaštovitoj po misli? Premda je možda upravo to pročitao u mojim očima: Henry je tvoj dečko, tata, ne ja. Ali iz moja dva oka? Ne, ne, za neke stvari ni ja nisam dovoljno nemaštovit izvan sigurnosti radne sobe. Možda je samo rekao „Što prije”, naređujući Smrti da obavi svoj posao onako kako je svojoj ženi naređivao da smota zimske pokrivače, a Henryju kako da napiše zadaću kad je brat tratio vrijeme. „Što šire?” Nevjerojatno. Nathanovom kozmološkom predavanju usprkos, za njegova oca, na samrti kao i u životu, postojale su samo dvije točke koje su se odnosile na cjelokupnu širinu: obitelj i Hitler. Mogao si postupiti gore, ali mogao si i bolje. Pa naravno! Ne „kopile”, nego „bolje”. Prvo načelo, završna pouka. Ne više svjetla, nego više vrline. Samo ih je podsjećao na to da budu bolji dečki. „Kopile” je bilo piščevo samozavaravanje, ako ne i sinovo. Bolja svađa, jača medicina, konačno očevo nepriznavanje. A opet, kad nije pisao, Zuckerman je također bio samo čovjek i ubrzo je uvidio da svađa nije tako krasna. Kafka je jednom napisao: „Vjerujem da bismo trebali čitati samo one knjige koje nas ujedaju i bodu. Ako nas knjiga koju čitamo ne uzruja kao udarac u glavu, zašto da je čitamo?” U redu, što se tiče knjiga. Ali što se tiče života, zašto izmišljati udarac u glavu gdje tako nešto ne prijeti? Gore s umjetnošću, ali dolje s mitomanijom.
Mitomanija? Alvin Pepler. Sama riječ je poput zvona koje te doziva natrag k meni.
Da su - ako ništa drugo - Peplerove vjerodajnice u redu, potvrdila je Zuckermanu Essie noć nakon pogreba kad su svi ostali otišli na spavanje. Njih su dvoje bili u kuhinji i jeli ostatke kolača s cimetom koji su tog dana bili poslužili gostima. Jer, otkako Zuckerman pamti, Essie se uvijek prežderavala. Jednako je tako i pušila. Bila je jedna od mnogih za koje je njegov otac mogao uvijek naći vremena da ih pouči pravilnom načinu života. „Sjedio bi uz prozor”, pričala je Essie Nathanu, „sjedio ondje u onim tamo kolicima i dovikivao ljudima koji su dolje parkirali automobile. Nisu ih parkirali onako kako se to njemu sviđalo. Baš jučer sam naletjela na ženu s kojom se tvoja majka još boji razgovarati zbog tvoga staroga. Stara gospođa Oxburg. Ona je iz Cincinnatija, deseterostruka milijunerka. Kad je tvoja majka spazi, otrči u drugom smjeru. Jednog je dana Victor vidio gđu Oxburg kako u predvorju sjedi pokraj uređaja za klimatizaciju gledajući svoja posla, pa joj je rekao da se makne jer da će dobiti upalu pluća. Kazala mu je ‛Molim vas, dr Zuckerman, gdje ja sjedim vas se ništa ne tiče.’ Ali kakvi, to on nije htio prihvatiti kao odgovor. Počeo joj je, naprotiv, pričati kako je naša mala sestrična Sylvia 1918. umrla od gripe, kako je bila lijepa i bistra i kako je to djelovalo na tetu Gracie. Tvoja ga mati nije mogla zaustaviti. Kad god je pokušala da ga jednostavno odveze, on se razbjesnio. Morala je ići liječniku da dobije valij, a taj sam joj valij ja morala čuvati, jer ako bi joj ga našao, počeo bi na nju galamiti da će postati narkomanka.”
„Bio je pomalo nasrtljiv u tim kolicima, Essie. Svi mi to znamo.”
„Jadni Hubert Humphrey. Žalim tog jadnog gada ako je čitao dopisnice tvoga tate. Što je, do vraga, Humphrey mogao učiniti, Nathan? Nije bio predsjednik, Vijetnam nije on izmislio. Bio je zbunjen kao i svatko drugi. Ali to nisi mogao reći Victoru.”
„Pa, Humphreyjeve muke sada su završile.”
„Victorove također.”
„I one.”
„U redu, Nathan - prijeđimo na nešto drugo. Ti i ja nismo cvijeće. Ovo mi je prilika da doznam prostote, i to bez posredništva tvoje majke, koja još vjeruje da svoj pimpek koristiš samo zato da kroz njega piškiš. Želim čuti što je to s tobom i onom filmskom zvijezdom. Što se dogodilo? Jesi li ti ostavio nju ili je ona ostavila tebe?”
„Ispričat ću ti sve o filmskoj zvijezdi, samo prvo ti meni pričaj o Peplerima.”
„Iz Newarka? Misliš, s onim sinom? Alvinom?”
„Točno. Alvinom iz Newarka. Što znaš o njemu?”
„Pa, bio je na televiziji. U onim emisijama kviza, sjećaš se? Mislim da je osvojio dvadeset i pet somova. Bila je velika reportaža u Star-Ledgeru. Od tada je već prošlo dosta godina. Prije toga je bio u marincima. Nije li dobio Grimizno srce? Mislim da je dobio u glavu. Možda u nogu. Bilo kako bilo, kad je dolazio, njemu u čast svirali su ‛Iz Montezuminih dvorana’. Zbog čega se raspituješ o njemu?”
„Naletio sam na njega u New Yorku. Predstavio mi se na ulici. Prema našem susretu, rekao bio da je dobio u glavu, ne u nogu.”
„Da? Čudak? Pa, za njega se smatralo da sve o Americi ima u malom prstu - tako je i zaradio pare. Ali, naravno, ionako im odgovore daju unaprijed. Bio je to veliki skandal. Neko se vrijeme po Newarku pričalo samo o njemu. Išla sam u gimnaziju s njegovom tetom Lottie, davno, još tamo prve godine, pa sam svakog tjedna pratila kako će proći. Slušaj, svi su pratili. Zatim je izgubio, i to je sve. A sada je luđak?”
„Pomalo, mislim.”
„Pa, to mi, znaš, vele i za tebe. I to ne samo pomalo.”
„Što im kažeš?”
„Kažem da je to istina. Kažem da moraš nositi luđačku košulju putem do banke. To im začepi gubice. Što je s filmskom zvijezdom? Tko je koga ostavio?”
„Ja sam ostavio nju.”
„Idiot. Divna je i mora da je užasno bogata. Mislila sam, osobno, da te to rajca... I koga sada zaluđuješ?”
„Goldu Meir.”
„O, Nathan, iza tih bezazlenih profesorskih naočala, ti si prepredena lija. Oduvijek si varao, čak i kao klinac. Tu je bio tvoj brat, dobri skaut koji nikad nije prekoračio vrijeme za spavanje, a tu si pak bio ti, koji si za se razmišljao o tome kakva li smo svi mi četica glupaka. A opet, moram ti to prenijeti, ti si se ovom knjigom nametnuo javnosti. Da sam na tvom mjestu, ne bih slušala nijednu jedinu riječ što govore.”

Znak da se treba vezati prestao je bljeskati, Henry je gurnuo svoje sjedalo unatrag i pijuckao martini što ga je bio naručio pri polijetanju. Njega bi se teško moglo nazvati ljubiteljem kapljice, i zapravo je ispijao martini poput nekog pomalo štetnog medicinskog preparata. Toga jutra njegova put kao da je bila tamno boležljiva - prije nego tamno romantična - kao da mu je u kožu utisnut pepeo. Zuckerman se nije mogao sjetiti da je brata vidio toliko emocionalno iscrpljena još od onog vikenda prije trinaest godina kad se kao student druge godine vratio iz Cornella i obznanio da odustaje od kemije i prelazi na studij drame. Upravo je bio nastupio kao Skupljač dronjaka u Luđakinji iz Chaillota. Henry je dobio glavnu ulogu u prvoj fakultetskoj predstavi za koju je konkurirao i sada je za večerom sa zanosom govorio o dva nova utjecaja u svom životu: o Johnu Carradineu, koji je Skupljača dronjaka glumio na Broadwayu i kojega se nadao oponašati na pozornici (i vanjštinom - u tom je nastojanju već bio izgubio pet kila), i Timmyju, mladom studentskom režiseru Luđakinje u Cornellu. Timmy je ljeto prije toga ličio stanove u Provincetownu, gdje su njegovi roditelji imali vikendicu. Timmy je bio siguran da bi i Henryju mogao urediti da ondje radi, „kao rezerva”. „A kad je to?” upitala je gospođa Zuckerman, još uvijek u nedoumici zašto je toliko smršavio. „Timmy veli sljedećeg ljeta”, odgovorio je Henry. „Sljedećeg lipnja.” „A što će biti s Chernickima?” - upitao je njihov otac. Prethodna dva ljeta Henry je radio kao odgojitelj na plaži za dva njuarčka brata učitelja tjelovježbe koji su u Adirondacksu držali kamp za židovsku djecu. Osoba tako mlada kao Henry dobila je taj posao u znak posebne naklonosti koju su Chernicki imali prema njegovu ocu. „Što je s tvojom odgovornošću prema Lonu i Buddyju Chernicku?” - glasilo je pitanje. Poput ostale podložne, usiljene, inteligentne djece koja cijelog života svoju poslušnost izražavaju u obliku plačnih osjećaja, ni Henry nije svome ocu mogao pružiti odgovor do kojega bi možda došao na kolegiju etike - umjesto toga pobjegao je od stola. Zato što je cijelim putem od Ithace očekivao najgore - zato što tri dana nije mogao jesti, u strahu od upravo ovog obroka - slomio se prije no što je postalo i upola onako gadno kako je bilo prorokovao Timmy. Dva su dečka danima uvježbavala taj prizor u svojoj spavaonici: Timmy je glumio dra Zuckermana kao nekog minijaturnog Leara, a Henry kao neku razmjerno otvoreniju verziju sebe sama - Henry je glumio da je Nathan.
Posjet je trajao tek tri sata, a već se moralo nazvati Nathana na Manhattan - tajno i sa suzama obavila je to majka - da mu kaže neka se smjesta vrati kući i sklopi mir između Skupljača dronjaka i njegova oca. Prenoseći poruke između Henryja - koji se zaključao u svojoj spavaćoj sobi i citirao Timmyja i Babbitta Sinclaira Lewisa - i njegovog oca - koji je u dnevnoj sobi nabrajao prilike koje su njemu uskraćene 1910, a koje sada život Henryju nudi ne srebrnom pladnju - Nathan je u tri ujutro uspio postići sporazum: sve odluke o Henryjevoj karijeri odgađaju se za dvanaest mjeseci, Henry može nastaviti glumiti u studentskim predstavama, ali istodobno mora nastaviti s kemijom kao glavnim predmetom te ispuniti svoju „obavezu”, makar samo još jedno ljeto, prema Chernickima. A onda, sljedeće godine, svi će zajedno sjesti da ponovno procijene situaciju - taj se skup nikad nije održao, jer se naredne jeseni Henry povezao s Carol Goff, djevojkom za koju je Henryjev otac smatrao da „ima glavu na ramenima”, i više se ništa nije čulo ni o Johnu Carradineu, ni o Timmyju - Timmy! Krsno ime mladog studenta dramskih umjetnosti nije moglo zvučati kršćanskije, ili buntovnije, nego kad ga je u žaru kavge izgovarao njihov otac. Za tog znamenitog obiteljskog okršaja, petkom noću 1956, Nathan se sam u jednom trenutku osmjelio parirati svetim imenom Pavla Munija, ali njegov je otac kriknuo „Timmy!” poput bojnog poklika, „Timmy!”, i Nathan je uvidio da čak ni Paul Muni kao prepredeni Clarence Darrow, pa ni živi Paul Muni u njihovoj dnevnoj sobi kao strpljivi Louis Pasteur ne bi mogli uvjeriti dra Zuckermana da Židov pod šminkom na pozornici u očima Božjim vjerojatno nije ništa manje ili više smiješan od Židova koji u zubarskom ogrtaču buši zub. Zatim je Henry upoznao slatku i marljivu Carol Goff, stipendisticu, i dao joj svoju ZBT iglu - i tako je svađa zauvijek okončana. Zuckerman je nagađao da joj je Henry zbog toga dao iglu, mada je službeno, znao je, to bilo u spomen gubitka Caroline nevinosti nešto ranije iste večeri. Kad je Henry sljedećeg semestra pokušao doći do svoje igle, to je Carol i njezinu obitelj toliko uzrujalo da se Henry dva tjedna kasnije predomislio i zaručio s njom. A u četvrtoj godini studija, kao posljedica Henryjevog blagog pokušaja da razvrgne zaruke, uslijedilo je vjenčanje mjesec dana nakon diplome. Ne, Henry jednostavno nije mogao podnijeti da vidi kako ovo prijazno, zamišljeno, odano, bezazleno, samoprijegorno stvorenje toliko pati, i to pati zbog njega. Nije mogao podnijeti da itko tko ga voli pati. Nije mogao biti toliko sebičan ili toliko okrutan.
Onih dana nakon pogreba Henry je nekoliko puta jednostavno počeo jecati usred razgovora - usred rečenice koja čak nije imala nikakve veze sa smrću njihova oca - pa je, da bi se pribrao, odlazio na duge samotne šetnje. Jednog jutra, samo nekoliko trenutaka nakon što je Henry, neobrijan i ponovno na rubu suza, izjurio iz stana, Zuckerman je pozvao Essie da pravi majci društvo za doručkom te se stuštio niz stepenice za bratom. Henry je izgledao tako uzrujan, tako potrebit utjehe. No kad je Zuckerman iz predvorja izišao na sunčanu esplanadu pokraj bazena, spazio je Henryja već na ulici kako iz telefonske govornice razgovara. Tako dakle, još jedna ljubavna veza. Ta muka također. Kriza, pomislio je Zuckerman, u životu muža.
U Miami Beachu Zuckerman se uzdržavao da o prizoru uz smrtnu postelju razgovara sa svojim bratom. U prvom redu zbog toga što je majka gotovo uvijek bila u blizini, a kad su on i Henry bili sami - ili je Henry bio suviše nesretan da razgovara, ili su krojili planove za majčinu budućnost. Na njihovu žalost, odbila je poći s njima u Jersey da bude malo kod Henryja, Carol i djece. Možda kasnije, ali zasad je ustrajala na tome da ostane „blizu” svoga muža. Essie će spavati na divanu u dnevnoj sobi, tako da majka preko noći neće biti sama, a prijatelji iz kanasta-kluba dobrovoljno su se javili da će na smjenu preko dana biti uz ražalošćenu udovicu Zuckerman je rekao da bi možda bilo pametno da Flora Sobol bude pošteđena te dužnosti. Nikome od njih ne bi se svidio članak u Miami Heraldu pod naslovom „Tugovala sam s majkom Carnovskog”.
U avionu je imao prvu priliku da dozna što misli Henry o onome što sam još nije mogao odgonetnuti. „Reci mi nešto. Koja je bila zadnja očeva riječ one noći? Je li rekao ‛što bolje’?”
„‛Što bolje’?” Možda. Pomislio sam da je rekao ‛Lupaj’.”
Zuckerman se nasmiješio. Kao u ‛Lupaj moje srce, troosobni Bože’ ili ‛Lupaj ga’? „Siguran si?”
„Siguran? Ne. Ali mislim da je to bilo u vezi s onim što je Essie govorila o starim danima i baki. Mislim da je bio daleko u prošlosti i da je gledao baku nad mandel-kruhom.”
Pa, tu je Tolstoj, pomislio je Zuckerman, koji će poduprijeti Henryjevo nagađanje. „Postati dječačić, tik uz majku.” Što je Tolstoj napisao samo nekoliko dana prije smrti. „Mama, drži me, mazi me ...”
„Ja sam pomislio da je rekao ‛kopile’”, kazao mu je Zuckerman.
Sada se Henry nasmiješio. Smiješkom u koji su se njegove pacijentice zaljubljivale. „Ne, ja to nisam čuo.”
„Pomislio sam da možda piše oproštajno pismo Lyndonu Johnsonu.”
„O, Kriste”, rekao je Henry, „Pisma”, i vratio se bez smiješka ispijanju svoga pića. Henry je dobio svoj dio: nakon što je gotovo dezertirao s Cornella, svakog tjedna po jedno pismo koje je započinjao sa „Dragi sine”.
Nekoliko trenutaka kasnije Henry je rekao: „Znaš da je čak i mali Leslie, sedam mu je godina, primao tatina pisma.”
„Nisam to znao.”
„Jadno dijete. Nikad ni prije ni kasnije nije dobio neko pismo. Misli da bi sada cijelo vrijeme trebao primati poštu, zbog ta tri svoja pisma iz Miamija.”
„Što u njima piše?”
„Dragi unuče. Budi bolji prema sestrama.”
„Pa, odsad pa nadalje može prema njima biti okrutan koliko mu se hoće. Sada”, dodao je Zuckerman podsjećajući se na to kako mu je brat odjurio u telefonsku govornicu, „svi mi možemo biti okrutni koliko nam se hoće.”
Zuckerman je također naručio martini. Prvi put u životu pio je samo sat nakon što je jeo jaja. Isto je zacijelo i s Henryjem. No želudac je imao svoj dan.
Ispili su prvu rundu, pa naručili drugu.
„Znaš li o čemu sam jedino mogao misliti na pogrebu?” - upitao je Henry. „Kako može biti u onom sanduku.”
„To uglavnom svi misle”, uvjeravao ga je Zuckerman.
„Poklopac je zašarafljen i on nikad neće izaći.”
Letjeli su nad obrađenim poljima Caroline. S visine od trideset pet tisuća stopa bilo je jasno odakle Mondrianu ideja. Tone obrađene zemlje, vlaknasta mreža posađenog bilja, a ispod svega toga njihov otac. Ne samo poklopac, ne samo nekoliko prostornih metara brašnaste floridske ilovače i dostojanstvena mramorna ploča koja će se postaviti, nego cijeli vanjski ovoj ovog sedam sekstilijuna tona teškog planeta.
„Znaš li zašto sam se oženio njome?” - rekao je odjednom Henry.
Ah, tako, eto tko je spakovan i tko nikad neće izaći. Dragi sin. Prišarafljen ispod tonaže onih dviju malih riječi.
„Zašto?” - upitao je Zuckerman.
Henry je zažmirio. „Nećeš vjerovati.”
„Vjerovat ću sve”, rekao mu je Zuckerman. „Profesionalna deformacija.”
„Ni sam to ne želim vjerovati.” Djelovao je bolesno od samooptuživanja, kao da se sada kaje što je u vlastitu prtljagu podmetnuo bombu. Opet je bio posve rastrojen. Ne bi trebao piti, pomislio je Zuckerman. Bit će kasnije goreg optuživanja ako nastavi i istrese neku ponižavajuću tajnu. Ali Zuckerman nije niti pokušao da svoga brata spasi od njega sama. Njegova želja za takvim tajnama bila je silna. Profesionalna deformacija.
„Znaš li zašto sam se oženio s Carol?” Ovaj put se poslužio njezinim imenom, kao da namjerno ono što će priznati želi učiniti bezosjećajnije indiskretnim. No to u stvari nije bila Henryjeva okrutnost; bila je to okrutnost njegove savjesti, koja ga je prestizala prije no što je uopće i počeo oskvrnjivati njezina načela.
„Ne”, odgovorio je Zuckerman, kojem je Carol oduvijek činila lijepom ali dosadnom, „zapravo ne.”
„Nije to bilo zato što je plakala. Nije to bilo zato što je bila ubodena iglom, a onda zaručena prstenom. Nije bilo ni zato što su to od nas očekivali naši roditelji... Posudio sam joj knjigu. Posudio sam joj knjigu i znao sam da je, ako se ne oženim s Carol, više nikad neću vidjeti.”
„Koju knjigu?”
„Glumac se sprema. Knjigu je napisao Stanislavski.”
„Zar nisi mogao kupiti drugu?”
„U ovoj su bile moje bilješke - odonda kad sam uvježbavao Skupljača dronjaka. Sjećaš li se kad sam nastupao u tom komadu?”
„Da, sjećam se.”
„Sjećaš se onog vikenda kad sam došao kući?”
„I te kako, Henry. Zašto nisi otišao do nje i zamolio je da ti vrati knjigu?”
„Knjiga je bila u njezinoj sobi u ženskom paviljonu. Razmišljao sam o tome da privolim njezinu najbolju prijateljicu da mi je ukrade. Istina, razmišljao sam o tome da provalim onamo i sam je ukradem. Nisam se jednostavno mogao prisiliti da kažem kako je želim natrag. Nisam želio da sazna kako smo blizu raskidu. Nisam želio da kasnije misli da sam u takvo vrijeme mogao misliti jedino na svoju knjigu.”
„A zašto si joj je uopće dao?”
„Bio sam klinac, Nate. Bila mi je ’cura’. Posudio sam joj je nakon prvog sudara. Da vidi moje bilješke. Držim da sam se pravio važan. O, znaš kako je to kad nekom posuđuješ knjigu. To je nešto najprirodnije na svijetu. Uzbudiš se i posudiš mu. Bio sam sit prijatelja kojega...”
„Timmyja.”
„Bože, da. Timmyja. Sjećaš se. Glumci iz Provincetowna i Timmy. Ne da sam imao talenta na kile. Mislio sam da glumiti znači bjesnjeti i ridati. Ne, od toga ne bi bilo ništa. I nije da ja ne volim svoj posao. Volim ga, i vraški sam dobar u njemu. Ali ta mi je knjiga nešto značila. Želio sam da Carol shvati. ‛Samo pročitaj ovo'’ rekao sam joj. I sljedeće čega sam bio svjestan - bili smo oženjeni.”
„Bar si dobio natrag knjigu.”
Ispio je drugu čašu. „I mnogo mi je ona dobra donijela.”
Pa daj mu onda nekako pomozi, pomislio je Zuckerman. Zato te i uzeo za svog ispovjednika. Pomozi mu da podigne ovaj poklopac koji ga još pritišće. Daj mu ruku. Kao što je govorio njihov otac: „Brat ti je - postupaj s njim kao s bratom.”
„Jesi li te godine u Cornellu ikad igrao Čehova?”
„U svojoj karijeri u Cornellu imao sam dvije predstave. Ni jedna nije bila Čehovljeva.”
„Znaš li što je Čehov kao odrastao čovjek rekao o svojoj mladosti? Rekao je da je iz sebe, kap po kap, morao istiskivati kmeta. Ono što bi možda ti trebao istiskivati iz sebe jest poslušni sin.”
Nikakva odgovora. Ponovno je zažmirio - možda čak nije niti slušao.
„Nisi dijete, Henry, obavezno uskogrudnim, konvencionalnim ljudima čiju si ideju o životu dužan ispunjavati. On je mrtav, Henry. Uz to što je u onom sanduku prišarafljena poklopca, on je i mrtav. Volio si ga i on je volio tebe - ali je on nastojao da iz tebe stvori nekoga tko nikada neće učiniti nešto ili biti nešto što se ne bi moglo zapisati u Jewish Newsu ispod tvoje maturalne slike. Židovskom kriškom američkog strahopoštovanja - time su nas godinama hranili. On je izišao iz sirotinjske četvrti, on je živio s razbijačima - mora da se užasavao pomisli da ćemo se razviti u protuhe poput Sidneyja. Bratića Sidneyja, koji je ubirao po četvrt dolara od klinaca koji su prodavali listiće za rugby kladionicu. No za tatu je on bio desna ruka Longyja Zwillmana. Za tatu je on bio Lepke.”
„Za tatu si prelaskom na studij drame u Cornellu postajao Lepke.” Oči su mu i dalje bile zatvorene, a smiješak ciničan.
„Pa, malo Lepkea u tom te trenutku ne bi ubilo.”
„Nisam ja taj koji brine zbog ubijanja.”
„Hajde, hajde, ti si glumac većeg formata. Glumac se priprema. E pa, ti se pripremaš trideset dvije godine. Sad nastupi. Ne moraš igrati ulogu koja ti je dodijeljena, ne ako te ona izluđuje.”
Izmišljavanje ljudi. Sasvim neopasno kad tipkaš u mirnoj radnoj sobi, ali je li mu to posao u nenapisanom svijetu? Da je Henry mogao postupati drukčije, ne bi bio tako učinio već odavno? Ovakvim idejama ne bi Henryju trebalo puniti glavu, osobito kad već posrće. Ali kad već posrćeš, ionako si izložen udarcima. Osim toga, Zuckerman je sada već bio pomalo pijan, kao i njegov mlađi brat, i tako, pomalo pijanom, činilo mu se idiotskim da njegov mlađi brat nema ono što želi. Kome je on bliži? Vjerojatno je više odgovarajućih gena u Henryju nego u ikojoj drugoj životinji ljudskog roda. Više odgovarajućih uspomena također. Spavaće sobe, kupaonice, dužnosti, bolesti, lijekovi, hladnjaci, tabui, igračke, putovanja, učitelji, susjedi, rođaci, dvorišta, trijemovi, stubišta, šale, imena, mjesta, automobili, cure, dečki, autobusne linije...
Lupaj. Kucnuo je trenutak da se iz smjese naprave Zuckermani. Pretpostavimo da je njihov otac stvari okončao ovako: „Dečki, takvi ste kakvima sam vas ispekao. Vrlo različite štruce, ali neka vas Bog obojicu blagoslovi. Ima mjesta za sve tipove.”
Ni otac vrline, ni otac poroka, već otac razumnih zadovoljstava i umjerenih alternativa. O, to bi stvarno bilo jako lijepo. Ali kako se stvari odvijaju, dobiješ ono što dobiješ, a ostalo moraš obaviti sam.
„Koliko si nesretan kod kuće, Henry?”
Odgovorio je čvrsto stisnutih očiju. „To je umorstvo.”
„Onda, zaboga, počni istiskivati.”
Na njuarčkom aerodromu čekala je Zuckermanova limuzina. Iz Miamija je ujutro telefonirao da ga čeka automobil s naoružanim šoferom. Bilo je to isto poduzeće koje je vozalo Caesaru po New Yorku. Njihovu je karticu našao ondje gdje ju je i ostavio - njome je obilježio mjesto na kojem je prekinuo čitanje Caesarinog Kierkegaarda. Prije no što će otputovati za Miami za svaki ju je slučaj bio turnuo u džep. Knjigu je još uvijek kanio vratiti, ali se nekoliko puta obuzdao da je pošalje Castru na Kubu.
Noć ranije loše je spavao; razmišljao je o svojem povratku na Manhattan i mogućnosti da ono Peplerovo silovanje njegove maramice nije svršetak njegova oskvrnuća, nego tek početak. Što ako razuzdani bivši marinac nosi pištolj? Zuckerman ne samo da je mogao predočiti taj prizor - u četiri ujutro mogao ga je i nanjušiti. Pepler je težio tomu i bazdio je po aqua velvi. Bio je svježe obrijan. Za umorstvo ili za televizijski intervju nakon njega? Pokrao si ga, Nathan! Moj kompleks! Moju tajnu! Moju slavu! UMJETNIK DRKANJA UBIO tajnu! Moju slavu! UMJETNIK DRKANJA UBIO BARDA DRKANJA; ZUCKERMAN PAO OD ONANISTOVE RUKE. Najviše ga je razočaravalo to da su ga opet zahvatila takva elementarna strahovanja - strahovanja koja u zoru samo što se nisu rasplinula; ipak, prije odlaska, nazvao je da unaprijed unajmi nekoga tko će ga zaštititi barem u prvoj fazi povratka. Ali kad je ugledao limuzinu, pomislio je: Trebao sam se odvesti autobusom. I zaboravimo odmazdu. S tim je svršeno. Nema nikakvih osvetnika.
Otišao je do limuzine. U njoj je bio Caesarin mladi šofer, u potpunoj livreji i s crnim naočalama. „Kladim se da nikad niste pomislili da ćete me ponovno vidjeti”, rekao je Zuckerman.
„O, jesam, jesam.”
Vratio se svome bratu. Henry je čekao da se oproste prije nego što ode po svoj auto na parkiralištu.
„Posve sam sam”, kazao je Zuckerman. „Bude li ti trebalo prenoćište.”
Henry je pri tom prijedlogu malko ustuknuo. „Moram se latiti posla, Nathan.”
„Nazvat ćeš me budeš li me trebao?”
„Sa mnom je sve u redu”, rekao je Henry.
Ljut je, pomislio je Zuckerman. Sada mora ići a zna da ne mora. Trebao sam ga pustiti na miru. Ako želiš, možeš je napustiti. Samo što on to ne želi.
Rukovali su se ispred terminala. Nitko tko bi ih promatrao ne bi uopće mogao zamisliti da su jednom davno njih dvojica zajedno pojela deset tisuća obroka ili da su samo sat ranije na trenutak bili tako bliski kao što su bili prije nego što je jedan napisao knjigu, a drugi pipnuo djevojku. Jedan se avion digao iz Newarka, grmeći u Nathanove uši.
„On jest rekao ‛kopile’, Nathan. Tebe je nazvao kopiletom.”
„Što?”
Odjednom je Henry bio bijesan - i plakao je. „Ti jesi kopile. Bezosjećajno, nesavjesno kopile. Što tebi znači odanost? Što tebi znači odgovornost? Što znači samoprijegor, obuzdavanje - išta drugo? Ti sve olako možeš odbaciti! Sve možeš razotkriti! Židovsko ćudoređe, židovska izdržljivost, židovska mudrost, židovske obitelji - sve je to meljava za tvoj zabavljački stroj. Čak i tvoje šikse otpadaju kad ti više ne golicaju maštu. Ljubav, brak, djeca, što tebe, do vraga, za to briga? Za tebe su sve to zabave i igre. Ali za nas ostale to nije tako. A najgore je to kako te štitimo da ne saznaš što si u stvari! I što si učinio! Ti si ga ubio, Nathan. Nitko ti to neće reći - svi te se previše boje da bi ti rekli. Misle da si sada previše slavan da bi te kritizirali - da si sada daleko izvan domašaja običnih ljudskih bića. Ali, ti si ga ubio, Nathan. Onom knjigom. Naravno da je rekao: ‛Kopile’. Znao je. Znao je što si učinio njemu i majci u onoj knjizi!”
„Kako je mogao znati? Henry, o čemu ti to govoriš?”
Ali znao je, znao, znao, znao je cijelo vrijeme. Znao je kad mu je Essie, za njihovog ponoćnog zalogaja, rekla: „Da sam na tvom mjestu, ne bih slušala ni jedno-jedino slovo što govore”. Znao je prilikom rabinova hvaljenja. A znao je i prije toga. Znao je kad je pisao knjigu. Ali svejedno ju je napisao. A onda je, poput blagoslova, njegovog oca udarila kap zbog koje je dospio u lječilište, a kad se Carnovsky pojavio, bio je već previše propao da je čita. Zuckerman je pomislio da je izbjegao opasnost. I osudu. Ali nije.
„Kako je mogao znati, Henry?”
„Gospodin Metz. Glupi, dobronamjerni gospodin Metz. Tata ga je naveo da mu je donese. Naveo ga je da sjedi ondje i da mu čita naglas. Ne vjeruješ mi, zar ne? Ne možeš vjerovati da ono što pišeš o ljudima ima stvarne posljedice. Za tebe je i ovo vjerojatno vrlo smiješno - tvoji će čitatelji umrijeti od smijeha kad to čuju! Ali tata nije umro smijući se. Umro je ojađen. Umro je užasno razočaran. Jedna je stvar, proklet bio, da svoju maštu povjeriš instinktima, a druga, Nathan, da povjeriš svoju vlastitu obitelj! Jadna majka! Sve nas je molila da ti ne kažemo! Naša majka, koja je tamo dolje jela govna zbog tebe - i smiješila se pri tome! I svejedno te brani od istine o tome što si učinio! Ti i tvoja nadmoćnost! Ti i tvoja uveseljavanja! Ti i tvoja „oslobađajuća” knjiga! Da li ti stvarno misliš da je savjest židovski izum prema kojem si ti otporan? Da li ti stvarno misliš da se možeš jednostavno provoditi s ostalim swingerima a da se pri tome ne opterećuješ savješću? Da se ne opterećuješ ničim, već da samo gledaš kako ćeš ismijati ljude koji te od svih najviše vole? Podrijetlo svemira! Kad je očekivao jedino da čuje „Volim te!” „Tata, volim te” - samo se to zahtijevalo. O ti, jadno kopile, nemoj mi ti pričati o očevima i sinovima! Ja imam sina! Ja znam što to znači voljeti sina, ti sebično kopile, a ti to ne znaš niti ćeš ikada znati.”


Do proljeća 1941, kad je dječacima bilo osam, odnosno četiri godine, i kad su se Zuckermani preselili u obiteljsku kuću od cigle u ulici s drvoredom iznad perivoja, živjeli su u manje privlačnom predjelu svoga židovskog kraja, u maloj stambenoj zgradi na uglu Lyonsa i Leslieja. Vodovod, grijanje, lift i kanalizacija nikad nisu u isto vrijeme bili u redu, kćerka nadstojnice Ukrajinca bila je Thea Izazivačica; starija djevojčica krupnih grudi i na lošem glasu, i nije kod svakoga u zgradi kuhinjski pod bio kao kod Zuckermana, da se s njega, u slučaju da vrag dođe po svoje, moglo jesti. Ali zbog niske najamnine i autobusne stanice ispred kuće bilo je to idealno mjesto za ordinaciju mladog pedikera. U to je vrijeme ordinacija dra Zuckermana bila još u uličnoj sobi, gdje je obitelj uvečer slušala radio.
S druge strane ulice od dječačke spavaonice, na stražnjoj strani, onkraj visoke žičane ograde nalazilo se katoličko sirotište s malom ekonomijom, na kojoj je siročad radila kad ih nisu podučavali - i kako su Nathan i njegovi mali prijatelji shvatili kad ih nisu šibali - svećenici iz katoličke škole. Ma imanju su radila i dva stara pivarska konja - najneobičniji prizor u njihovoj okolici; no zatim je svećenik koji u bombonijeri u prizemlju kupuje kutiju cigareta luckie ili se vozi buickom s uključenim radiom pružao još neobičniji prizor. Što je znao o konjima, doznao je iz Black Beautyja; o svećenicima i opaticama znao je još manje - znao je samo da mrze Židove. Jedna od prvih Zuckermanovih kratkih priča - napisao ju je kad je još bio brucoš a naslovio ju je „Siročad” - govorila je o židovskom dječačiću koji s prozora svoje spavaonice ima vidik na katoličko sirotište i koji se pita kako bi to bilo kad bi živio s njihove a ne sa svoje strane ograde. Jednom je iz sirotišta došla crnomanjasta krupna opatica da joj otac izreže krivo izrasli nokat. Kad je otišla, Nathan je (uzalud) čekao da majka ode u očevu ordinaciju s kantom i krpom te obriše kvake koje je opatica dodirnula pri dolasku i odlasku. Nikad ga ništa u životu nije toliko zanimalo kao opatičine bose noge, ali te večeri dok su djeca bila u blizini, otac nije ništa rekao, a sa šest godina Nathan nije bio ni dovoljno mlad ni dovoljno star da sam pita kakve su joj noge. Sedam godina kasnije opatičin je posjet postao okosnicom „Siročadi”, nevelike kratke priče koju je pod pseudonimom Nicholas Zack slao urednicima Libertyja, pa Collier’sa, pa Saturday Evening Posta i za koju je dobio svoju prvu zbirku negativnih odgovora.
Umjesto da se vrati izravno u New York, uputio je šofera da slijedi znak na kojem piše „Newark”, odgađajući tako nakratko život Nathana Zuckermana, u kojega se nijemi, neslavni mali Zack začudo bio pretvorio. Vodio je šofera autocestom pa usponom na aveniju Frelinghuysen; zatim uz park i okrajak jezera, na kojem su on i Henry naučili klizati, pa dugom avenijom Lyons uzbrdo; pokraj bolnice u kojoj se rodio i u kojoj su ga obrezali, pa dalje prema onoj ogradi koja mu je bila prva tema. Njegov je šofer bio naoružan. Jedino tako se, prema Pepleru, moglo još ući u ovaj grad.
Zuckerman je pritisnuo puce kojim se spušta staklena pregrada. „Kakvo oružje nosite?” - upitao je vozača.
„Trideset osmicu, gospodine.”
„Gdje ga nosite?”
Pljesnuo se po desnom boku. „Želite li ga vidjeti, gospodine Z.?”
Da, trebao ga je vidjeti. Vidjeti je vjerovati, vjerovati je znati, a znanje pobija neznanje i nepoznato.
„Da.”
Šofer je podigao jaknu i otkopčao futrolu zakvačenu za remen, futrolu ne mnogo veću od kutije za naočale. Kad su zastali kod semafora, podigao je mali pištolj kratke crne cijevi.
Što je umjetnost? - pomislio je Zuckerman.
„Tko god ovom malom dođe na pet metara, grdno će se iznenaditi.”
Pištolj je mirisao na ulje. „Svježe očišćen”, rekao je Zuckerman.
„Da, gospodine.”
„Svježe ispaljen?”
„Na streljani, gospodine, sinoć.”
„Možete ga sada skloniti.”
Kako se i moglo očekivati, dvokatna stambena zgrada u kojoj je nekad živio dojmila ga se kao liliputanska kopija kule od crvene cigle s nadstrešnicom, koju će opisati po sjećanju. Je li postojala nadstrešnica? Ako jest, više je nije bilo. Ulaznih vrata zgrade također nije bilo, iščupana su sa šarki, a s obiju strana vrata kojih nema veliki prozori koji su gledali na predvorje ostali su bez stakala i bili su zakucani daskama. Ondje gdje su nekoć bile dvije svjetiljke koje su ti osvjetljavale ulazak sada su bile gole žice, a sama veža bila je nepometena i zatrpana smećem. Zgrada je postala sirotinjska.
S druge strane ulice, krojački je salon postao trgovina za obožavatelje idola - sveti kipići poslagani po izlogu, zajedno s „duhovnim potrepštinama”. Dućan na uglu, nekadašnju prodavaonicu mješovite robe, posjedovala je i zaposjela Kalvarijska evangelistička skupština, d.d. Četiri debele Crnkinje s vrećicama za kupovinu stajale su na autobusnoj stanici i naklapale. U doba njegova najranijeg djetinjstva četiri Crnkinje na autobusnom stajalištu sve tamo od avenije Springfield bile bi sluškinje koje bi spremale kod Židovki u susjedstvu. Sada su odlazile iz ovog susjedstva, gdje su same živjele, da spremaju kod Židovki po prigradskim četvrtima. Osim staraca zaskočenih u obližnjim stambenim naseljima, svi su Židovi iščezli. Isto je bilo i s gotovo svim bijelcima, uključujući i katoličke sirotane. Sirotište je, čini se, pretvoreno u neku vrstu gradske škole, a ondje u kutu gdje je nekad bila ekonomija, sada se nalazila mala, nova, čudna zgrada. Banka. Gledajući uokolo, pitao se tko posluje u toj banci. Osim cvijeća, tamjana i svetih kipića, na aveniji Lyons čini se da više ništa nije bilo na prodaju. Tu kao da se nigdje nije mogla kupiti štruca kruha, kila mesa, litra sladoleda ili bočica aspirina, a kamoli haljina, sat ili stolac. Njihova mala poslovna ulica puna dućana i trgovaca bila je mrtva.
Upravo to je i želio vidjeti. „Gotovo”, pomislio je. Svi njegovi lirski osjećaji prema susjedstvu otišli su u Carnovskog. Morali su - za njih više nigdje drugdje nije bilo mjesta. „Gotovo. Gotovo. Gotovo. Gotovo. Gotovo. Odslužio sam svoje.”
Rekao je šoferu da polako vozi niz blok prema aveniji Cancellor, putem kojim je svakog jutra išao u školu. „Stanite”, rekao je i pogledao uz uličicu između dviju zgrada prema garaži u koju su ga nadstojnikova mušičava kćerka Thea i trgovčeva kći Doris jednog dana namamile govoreći mu kako je zgodan. 1939? 1940? Kad su zatvorile vrata, pobojao se najgorega - majka ga je bila upozorila da je Thea previše „razvijena” za svoju dob, a nitko ga nije trebao podsjećati na to da je kršćanka. No Thea ga je samo natjerala da stane uz veliku crnu masnu mrlju i ponavlja sve što ona rekne. Njemu su te riječi značile malo, ali, očito, mnogo Thei i trgovčevoj kćeri, koje nisu mogle prestati hihotati i grliti se. Bio je to njegov prvi snažni doživljaj snage jezika i snage djevojaka; kao što je ograda sirotišta onkraj prozora njegove spavaće sobe bila prvi značajni susret s kastom i slučajem, s misterijom sudbine.
Mladi Crnac, potpuno obrijane glave, izišao je iz susjedne kuće s njemačkim ovčarom i s trijema se zablenuo u limuzinu sa šoferom koja je stala ispred njegove uličice i u bijelca na stražnjem sjedalu koje je pomno razgledavao njegov dom. Lančana je ograda okruživala trokatnicu i vrtić s korovom ispred nje. Da je momku bilo do toga da pita, Zuckerman bi mu bez teškoća mogao navesti imena triju obitelji koje su prije drugog svjetskog rata živjele u stanovima na svakom katu. Ali to nije bilo ono što je ovog Crnca zanimalo.” Tko bi ti zapravo trebao biti” - upitao je. „Nitko”, odgovorio je Zuckerman i time završio. Nisi više ničiji sin, nisi više muž neke dobre žene, nisi više svome bratu brat, i ne potječeš više niodakle. Prošli su osnovnu školu, igralište i lokal s kobasicama pa krenuli natrag za New York, prošavši putem za Parkway, pokraj sinagoge u kojoj je poslije škole sve do trinaeste godine odlazio na satove hebrejskog. Sada je to bila Afrička metodistička episkopalna crkva.

1 Stanovnik Newarka.
2 Minimalno striptizetino pokrivalo (striptizetin trokut).
3 Pripadnik najcjenjenijeg soja Amerikanaca (bijelac, Anglosas, protestant).
4 Japanska umjetnost presavijanja papira.
5 Telefonski imenik u kojem su navedeni samo poslovni pretplatnici po strukama.
6 Pokret Amerikanci za demokratsku akciju.